Junchow, Kina, 1928. godine
Bježeći pred vihorom crvene revolucije, prelijepa pijanistica Valentina Ivanova i njezina kći Lidija napuštaju Rusiju i utočište pronalaze u Kini. Godine provedene na rubu egzistencije na Valentini ostavljaju traga, ali Lidija se iz plahe djevojčice pretvara u divlju crvenokosu djevojku odlučnu da preživi. S ove ili one strane zakona.

Kad u mračnim uličicama starog Junchowa pokuša prodati ukradeni sat, Lidiju od sigurne smrti spašava mladi kineski komunist Chang An Lo, čime na sebe navlači bijes zloglasne kineske trijade – Crnih zmija. Od tada, za Changa i Djevojku - Lisicu sve je bijeg i borba. Boja kože, predrasude, kruta kolonijalna pravila, kineski trgovci opijuma i vojnici Kuomintanga, čini se da je sve protiv njih, a ljubav ih oboje čini samo ranjivijima.

No kineska poslovica kaže: kad nekoga spasiš iz vode, dužan si brinuti se za njega cijeli život. I Lidija i Chang An Lo po tom će pravilu živjeti, svemu usprkos.

Ruska konkubina je roman o ljubavi i gubitku, tajnama i lažima, opasnostima i kušnjama – roman kojim je Kate Furnivall osvojila čitatelje diljem svijeta.

Uspomeni na moju majku,
Lily Furnivall, čija je priča inspirirala moju.
S ljubavlju.

Rusija
prosinac, 1917.


Vlak je zatutnjao i zaustavio se. Siva para sukljala je iz njegove prenapregnute lokomotive u bijelo nebo, a dvadeset i četiri teretna vagona propinjala su se i kloparala da bi se napokon, uz trzanje i pištanje, umirila. Njiska konja i izvikavane naredbe odjekivali su u tišini praznog, zaleđenog krajolika.
„Zašto smo stali?" Valentina Friis šaptom je upitala svog muža.
Dah joj je lelujao između njih kao ledena zavjesa. Njezinu se očajnom umu činilo da je to jedini dio nje koji se još ima snage micati. Čvrsto mu je stisnula ruku. Ovaj put ne zbog topline već zato što je morala znati da je uz nju. On je odmahnuo glavom, lica poplavjela od hladnoće, jer kaput je čvrsto omotao oko djeteta koje mu je spavalo u naručju.
„Ovo nije kraj", rekao je.
„Obećaj mi", izustila je.
Nasmiješio se svojoj ženi, a onda se oboje priljubiše uz grubi, drveni zid stočnog vagona, gledajući van kroz uske procijepe među daskama. Svuda oko njih, druge su oči slijedile njihov primjer. Oči očajnika. Oči koje su već previše vidjele.
„Ubit će nas", bezizražajnim je glasom rekao bradati muškarac desno od Valentine. Imao je teški gruzijski naglasak, a svoju je šubaru od astrahana nabio preko ušiju. „Zašto bismo inače stali tu usred ničega?"
,,O, sveta Marijo, Majko Božja, zaštiti nas."
Bio je to vapaj starice šćućurene na prljavom podu, zamotane u toliko šalova da je izgledala kao mali, debeli Buda. Ali, ispod smrdljivih dronjaka žena je bila sama kost i koža.
„Ne, babuška", inzistirao je drugi muški glas. Dolazio je iz stražnjeg dijela vagona, u kojem se ledeni vjetar nemilosrdno probijao kroz grede, unoseći ledeni dah Sibira u njihova pluća. „Ne, to je sigurno general Kornilov. On zna da umiremo od gladi u ovim prokletim stočnim vagonima. Neće dopustiti da umremo. On je veliki zapovjednik."
Žamor odobravanja pronio se mnoštvom, unoseći tračak nade u tupe poglede. Mladi dječak prljave plave kose, koji je dotad bezvoljno ležao u kutu vagona, skočio je na noge i počeo plakati od olakšanja. Odavno već nitko nije trošio energiju na suze.
„Dragi Bože, molim se da ste u pravu", rekao je čovjek upalih očiju i s amputiranom rukom povezanom prljavim zavojem. Noću je neprestano jecao u snu, ali je danju bio tih i napet. „Mi smo u ratu", netko se otresao. „General Lavr Kornilov ne može biti na više mjesta u isto vrijeme."
„Ali kažem vam da je to on. Vidjet ćete."
„Je li u pravu, Jens?" Valentina je pogledala u muža.
Imala je samo dvadeset i četiri godine, bila je sitna i krhka, ali njezine tamne, senzualne oči jednim su pogledom mogle natjerati muškarca da, barem nakratko, zaboravi na hladnoću, glad koja mu je izjedala utrobu i težinu djeteta u njegovim rukama. Jens Friis bio je deset godina stariji od svoje žene i strepio je od mogućnosti da lutajući boljševički vojnici primijete njezino prelijepo lice. Pognuo je glavu i lagano je poljubio u čelo.
„Uskoro ćemo znati", rekao je.
Crvena brada na njegovu neobrijanom licu grebla je Valentinine ispucale usne, ali njoj to nije smetalo, kao ni vonj njegova neopranog tijela. Podsjećali su je da nije umrla i otišla u pakao. Jer se sve ovo činilo kao pakao. Pomisao da bi ovo stravično putovanje na više tisuća kilometara snijega i leda moglo trajati zauvijek, cijelu vječnost; pomisao da je to okrutno prokletstvo njezina kazna zbog suprotstavljanja roditeljima progonila ju je na javi i u snu.
Odjednom su se otvorila velika pomična vrata vagona i bijesni su glasovi počeli vikati: Vse is vagona, bistro. Van iz vagona.

Valentinu je zaslijepilo svjetlo. Bilo ga je previše. Nakon vječnog sumraka vagona, svjetlo je nagrnulo na nju s golemoga nebeskog svoda, odbijalo se o snijeg i otimalo joj vid. Čvrsto je zažmirila, a zatim prisilila oči da se usredotoče na scenu oko nje. Ono što je ugledala zaledilo joj je srce.
Red pušaka. Sve uperene ravno u odrpane putnike koji su izlazili iz vlaka i skupljali se u nemirne grupe, s kaputima čvrsto stegnutima da ih zaštite od hladnoće i straha. Jens je ispružio ruku da staroj ženi iz njihova vagona pomogne da siđe, ali prije nego što ju je uspio uhvatiti za ruku, netko ju je odostraga gurnuo i starica je pala licem u snijeg. Nije kriknula, nije ispustila ni glasa. Vojnik koji je otvorio vrata vagona brzo ju je povukao na noge i protresao je jednako nemarno kao što pas trese kost.
Valentina je razmijenila pogled s mužem. Bez riječi su spustili djevojčicu iz Jensova naručja i postavili je između sebe, skrivajući je u naborima svojih dugih kaputa dok su se kretali prema naprijed.
„Mama?" Bio je to šapat. Iako je imala samo pet godina, znala je da mora biti tiha. Da mora biti mirna.
„Ššš, Lidija", promrmljala je Valentina, ali nije mogla odoljeti a da ne pogleda prema svojoj kćeri. Vidjela je samo par velikih, žućka-stosmeđih očiju na srcolikom, mrtvački blijedom licu i malene noge u čizmama koje je progutao snijeg. Valentina se stisnula uz muža i lice je prestalo postojati. Samo joj je mala ruka u njezinoj govorila suprotno.

Gruzijac iz vagona bio je u pravu. Ovo mjesto uistinu je bilo usred ničega. Mjesto koje je i Bog zaboravio, na kojem nije bilo ničega osim snijega i leda i rijetkih, blistavo crnih litica izloženih vjetrovima. U daljini, niz ogoljelih stabala stajao je kao podsjetnik da bi tu moglo biti života. Ali da to nije mjesto za život. Nije bilo mjesto ni za smrt.
Muškarci na konjima nisu izgledali kao vojnici. Nisu nimalo sličili elegantnim časnicima koje je Valentina navikla susretati u plesnim dvoranama i trojkama Sankt Peterburga ili na klizanju na Nevi, časnicima koji su se pravili važni svojim uglačanim uniformama i besprijekornim ponašanjem. Ovi su ljudi bili drugačiji. Nimalo nalik onom elegantnom svijetu koji je ostavila iza sebe. Bili su neprijatelji. Bili su opasni. Njih pedesetak se raširilo uz vlak, oprezni i gladni kao vukovi. Od hladnoće su se štitili šinjelima najrazličitijih boja, neki sivima, neki crnima, a jedan je imao maslinastozeleni kaput. Ali svi su imali iste puške dugih cijevi i isti fanatičan pogled u očima.
„Boljševici", Jens je promrmljao Valentini dok su ih tjerali na hrpu nad kojom je krhki zvuk molitve rominjao poput suza. „Navuci kapuljaču preko glave i sakrij ruke."
„Ruke?"
„Da."
„Zašto ruke?"
„Drug Lenjin voli kad su pune ožiljaka, ogrubjele od godina onoga što on zove poštenim radom." Zaštitnički ju je dodirnuo. „Bojim se da se sviranje glasovira ne broji, ljubavi moja."
Valentina je kimnula, navukla kapuljaču, a slobodnu ruku stavila u džep. Njezine rukavice, njezine nekada prekrasne rukavice od samurovine potpuno su se raspale tijekom mjeseci provedenih u šumi, kad su noću pješačili, a danju se hranili crvima i lišajevima. Ti mjeseci nisu ostavili traga samo na rukavicama.
„Jens", rekla je tiho. „Ne želim umrijeti."
On je žestoko odmahnuo glavom, a slobodnom je rukom pokazao prema visokom vojniku na konju koji je očito bio glavni. Onome u zelenom kaputu.
„On je taj koji bi morao umrijeti - zato što je poveo seljake u ovo masovno ludilo koje razara Rusiju. Ljudi poput njega oslobode bujicu brutalnosti i nazovu to pravdom."
U tom je trenutku časnik izdao naredbu i još je vojnika sjahalo. Svoje su puške nabijali ljudima u lice i spuštali ih po njihovim leđima. Dok se teški dah vlaka uzdizao nad nijemom divljinom, vojnici su gurali i tjerali svoj teret od stotine prognanih ljudi u tijesni krug pedeset metara od pruge, da bi zatim krenuli uzimati svu njihovu imovina iz vagona.
„Ne, molim vas, nemojte", povikao je čovjek kraj Valentine kad je iz jednog od prednjih vagona izletjelo nekoliko deka i malo kuhalo. Suze su mu curile niz obraze.
Ona je ispružila ruku. Stavila je na njegovo rame. Nikakve riječi nisu mogle pomoći. Svuda oko nje, očajna lica bila su siva i napeta.
Ispred svakog vagona rasle su bijedne hrpe nekad brižljivo prikupljanih stvari, koje su vojnici najprije izbacili na snijeg, a zatim i zapalili. Zapaljena s pomoću ugljena iz parnog stroja lokomotive i malo prolivene votke, vatra je proždrla posljednje ostatke njihova samopoštovanja. Odjeća, deke, fotografije, desetak ikona Djevice Marije, čak i minijaturna slika cara Nikolaja II. Sve pocrnjelo, spaljeno, pretvoreno u pepeo.
„Vi ste izdajice. Svi vi. Izdajice svoje zemlje."
Optužbe su došle od visokog časnika u zelenom kaputu. Iako nije imao nikakvih oznaka osim značke s prekriženim sabljama na svojoj vojničkoj kapi, njegov je autoritet bio neupitan. Sjedio je uspravno na velikom, mišićavom konju kojega je s lakoćom kontrolirao povremenim pritiskom pete. Oči su mu bile tamne i nestrpljive, kao da je ovaj teret bjelogardijaca bio zadatak koji mu se gadio.
„Nitko od vas ne zaslužuje živjeti", rekao je hladno.
Duboki se jauk začuo iz gomile, koja kao da se zaljuljala od šoka.
Povisio je glas. „Iskorištavali ste nas. Zlostavljali. Vjerovali ste da nikada neće doći trenutak kada budete morali odgovarati nama, narodu Rusije. Ali prevarili ste se. Bili ste slijepi. Gdje je sada sve vaše bogatstvo? Gdje su vaše velike kuće i plemeniti konji? Car je prošlost i ja vam se kunem da..."
Jedan se glas uzdigao negdje iz sredine mnoštva. „Bog blagoslovio cara. Bog čuvao obitelj Romanov."
Odjeknuo je pucanj. Puška u časnikovim rukama je poskočila. Osoba iz prvog reda pala je na zemlju; tamna mrlja na snijegu.
„Ovaj je čovjek platio za vašu izdaju." Njegov je neprijateljski pogled prezirno prešao preko zaprepaštene gomile. „Vi i takvi kao vi bili ste paraziti na leđima izgladnjelih radnika. Stvorili ste svijet okrutnosti i tiranije u kojem su bogataši okretali leđa vapajima siromašnih. A sada ostavljate svoju zemlju, kao štakori koji bježe s gorućeg broda. I još se usuđujete mladost Rusije povesti sa sobom." Okrenuo je konja i odmaknuo se od gomile ispijenih lica. „Sada ćete predati svoje dragocjenosti."
Kimnuo je, a vojnici su ušli među zarobljenike. Sustavno su im oduzimali sav nakit, satove, srebrne tabakere, sve što je imalo ikakvu vrijednost, uključujući i sve vrste novca. Drske su ruke pregledavale odjeću, tražile pod pazusima, u ustima, čak i među grudima, tragajući za pažljivo skrivenim predmetima koji su svojim vlasnicima značili razliku između života i smrti. Valentina je izgubila smaragdni prsten skriven u porubu haljine, dok je Jensu oduzet posljednji zlatnik iz čizme. Kad je sve bilo gotovo, iz zanijemjele gomile čulo se samo slabašno jecanje. Oteli su im nadu, a s njom i mogućnost govora.
Ali, časnik je bio zadovoljan. Izraz gađenja napustio je njegovo lice. Okrenuo se i izdao oštru naredbu čovjeku na konju iza sebe. Isti je tren nekolicina vojnika na konjima počela krivudati kroz gomilu, razdvajajući je, uzburkavajući. Valentina je čvrsto stisnula malu ruku skrivenu u svojoj i znala je da bi Jens prije umro nego ispustio ruku djeteta. Kad se veliki, crvenkastosmeđi konj zanio prema njima, a njegova željezom potkovana kopita došla opasno blizu, djetetu se oteo tihi uzvik, ali inače se hrabro držala i nije ispustila ni zvuka.
„Što to rade?" prošaptala je Valentina.
„Odvode muškarce. I djecu."
„O, Bože, ne."
Ali, bio je u pravu. Ostavljali su samo starce i žene. Ostale su razdvajali i odvodili. Vapaji bola parali su zaleđenu pustopoljinu, a negdje kod drugog kraja vlaka šuljao se vuk, privučen mirisom krvi.
„Jens, ne, ne daj im da te odvedu. Ni nju", molila je Valentina.
„Tata?" Maleno je lice izronilo između njih.
„Tiho, ljubavi."
Snažan udarac kundaka pogodio je Jensa u rame baš kad je ponovno prebacivao kaput preko glave svoje kćeri. Zateturao je, ali je ostao na nogama.
„Ti. Marš tamo." Vojnik na konju izgledao je kao da samo čeka izgovor da povuče okidač. Bio je vrlo mlad. Vrlo nervozan.
Jens se nije pomaknuo. „Ja nisam Rus." Polako, da ne uznemiri vojnika, posegnuo je prema unutarnjem džepu i izvukao putovnicu.
Vidite", žurno je dodala Valentina. „Moj muž je Danac."
Vojnik se namrštio, nije bio siguran što da radi. No, zapovjednik je imao oštre oči. Odmah je primijetio njegovu neodlučnost. Podbo je konja naprijed u uspaničenu gomilu i došao do mladog redova.
„Grodensky, zašto gubiš vrijeme?" zahtijevao je.
Ali nije obraćao pozornost na vojnika, već na Valentinu. Kad je podigla glavu da se obrati soldatu na konju, kapuljača joj je skliznula s glave i otkrila dugu tamnu kosu i visoko čelo s blijedom, besprijekornom kožom. Mjeseci gladovanja istaknuli su joj jagodice i učinili da joj oči izgledaju još veće.
Časnik je sjahao. Izbliza, vidjeli su da je mlađi nego što je izgledao na konju, vjerojatno još u tridesetima, ali s očima mnogo starijeg čovjeka. Uzeo je putovnicu i kratko je pregledao, a pogled mu je bježao s Valentine na Jensa i natrag.
„Ali ti", grubo je rekao Valentini, „ti si Ruskinja?"
Iza njih su počeli odjekivati pucnjevi.
„Rođenjem da", odgovorila je. Nije se okrenula prema tim zvukovima. „Ali sada sam Dankinja. Udajom." Htjela se primaknuti mužu, bolje sakriti dijete između njih, ali nije se usudila pomaknuti. Samo su joj se prsti čvršće stegnuli oko sićušne hladne ruke u njezinoj.
Bez upozorenja, časnikova se puška zabila u Jensov trbuh i on se presavio uz prigušeni uzvik bola, ali ga je odmah zatim drugi udarac u zatiljak oborio na snijeg. Krv je poprskala ledenu površinu.
Valentina je vrisnula.
Isti je tren osjetila da se malena ruka istrgnula iz njezine te je vidjela svoju kćer kako se baca na časnikove noge, bijesna poput divlje mačke, koja grize i grebe u mahnitom napadu. Kao na usporenom filmu, gledala je kako se kundak puške počinje spuštati prema malenoj glavi.
„Ne", povikala je i zgrabila dijete prije nego što su je uspjeli udariti. Ali snažnije ruke istrgnule su joj mlado tijelo iz zagrljaja.
„Ne, ne, ne!" vrisnula je. „Ona je dijete Danca. Nije Ruskinja."
„Ona jest Ruskinja", inzistirao je časnik i izvukao pištolj. „Bori se kao Ruskinja." Ležerno je prislonio cijev pištolja posred djetetova čela.
„Nemojte je ubiti, preklinjem vas", molila je Valentina. „Molim vas, nemojte je ubiti. Napravit ću... sve... sve. Ako je pustite da živi."
Duboki jecaj začuo se iz slomljene prilike pod njezinim nogama.
„Preklinjem vas", tiho je molila. Otkopčala je gornji gumb kaputa, ne skidajući oči s časnikova lica. „Sve."
Boljševički zapovjednik ispružio je ruku i dotaknuo joj kosu, obraz, usta. Zadržala je dah, u mislima ohrabrujući njegovu želju. I za jedan kratki trenutak znala je da ga ima. Ali kad je bacio pogled na svoje ljude koji su ih gledali, koji su žudjeli za njom i nadali se da će poslije doći red i na njih, odmahnuo je glavom.
„Ne. Nisi vrijedna toga. Čak ni topli poljupci tvojih prekrasnih usana. Ne. To bi izazvalo previše nevolja medu mojim vojnicima." Slegnuo je ramenima. „Šteta." Njegov se prst stegnuo oko okidača.
„Daj da je otkupim", brzo je rekla Valentina.
Kad je okrenuo glavu i zagledao se u nju mrkim pogledom koji mu je spojio guste obrve, ponovila je: „Daj da je kupim. I svog muža."
On se nasmijao, a taj je oštar zvuk odjeknuo i medu vojnicima. „Čime?"
„Ovime." Valentina je gurnula dva prsta u grlo i nagnula se naprijed kad joj je mlaz tople žuči izletio iz praznog želuca. Usred žute mrlje koja se razlila po snježnoj kori ležala su dva sićušna pamučna paketića, ne veća od lješnjaka. Na časnikov znak bradati vojnik ih je podignuo i predao njemu. Sada su ležali, prljavi i vlažni, usred njegove crne rukavice.
Valentina je prišla bliže. „Dijamanti", rekla je s ponosom.
Odlijepio je pamučne omote, s gorljivošću vidljivom u svakom njegovu pokretu, dok mu u ruci nije zasjalo nešto što je izgledalo poput dva grumenčića blistavog leda.
Valentina je prepoznala pohlepu na njegovu licu. „Jedan da otkuim svoju kćer. Drugi za muža."
„Mogao bih ih samo uzeti. Više nisu tvoji." „Znam."
Odjednom se nasmijao. „U redu. Dogovorit ćemo se. Zato što imam dijamante a ti si lijepa, zadržat ćeš derište." Lidiju su gurnuli Valentini u naručje, a ona ju je stisnula kao da se želi uvući u nju.
,,I moga muža", inzistirala je Valentina.
„Tvog muža ćemo zadržati."
„Ne, ne. Molim vas, Bože, ja..."
Ali, onda su se pokrenuli konji. Čvrsti zid njihovih tijela tjerao je žene i starce natrag prema vlaku.
Lidija je vrištala u Valentininim rukama: „Tata, tata...", a suze su joj tekle niz mršave obraze dok je gledala kako odvlače njegovo tijelo.

Valentina nije imala suza. U sebi je imala samo smrznutu prazninu, golu i beživotnu kao divljina kroz koju su prolazili. Sjedila je na smrdljivom podu stočnog vagona, leđima naslonjena na drveni zid. Noć je prodirala unutra i zrak je bio toliko hladan da je disanje bilo bolno, ali ona ništa nije primjećivala. Glava joj je beživotno visjela, a oči gledale u prazno. Oko nje, prazna mjesta bila su ispunjena zvukovima bola. Nije bilo dječaka prljave plave kose kao ni čovjeka koji je bio siguran da je Bijela armija stigla da ih nahrani. Žene su plakale za izgubljenim muževima, za ukradenim sinovima i kćerima. S neskrivenom su zavisti zurile u jedino preostalo dijete u vlaku.
Valentina je čvrsto omotala svoj kaput oko sebe i Lidije, ali još je osjećala da joj kći drhti.
„Mama", prošaptala je djevojčica, „hoće li se tata vratiti?"
„Ne."
Već je dvadeseti put postavila isto pitanje, kao da bi to neprestano ponavljanje moglo promijeniti odgovor. U tami, Valentina je osjetila da se malo tijelo trese.
Zato je uzela hladno lice svoje kćeri u ruke i odlučno rekla: „Ali mi ćemo preživjeti, ti i ja. Preživjeti je najvažnije."








Junchow, sjeverna Kina
srpanj, 1928.


Zrak na tržnici smrdio je na mazgin izmet. Muškarac u lanenom krem odijelu nije znao da ga slijede. Da promatraju svaki njegov pokret. Pritisnuo je svježe opranu bijelu maramicu na nos i ponovno se pitao zašto je, za ime božje, došao u ovu zemlju, koju je i Bog zaboravio.
Neočekivano, oštra engleska crta njegovih usta izvinula se u lagani osmijeh. Možda je Bog i jest zaboravio, ali nisu je zaboravili njezini vlastiti, poganski bogovi. Zalobni zvuci golemih brončanih zvona doplovili su iz hrama i nepozvani ušli u njegovu glavu, gdje su odjekivali u potmuloj, naizgled beskrajnoj monotoniji. U pokušaju da si odvrati pažnju, na jednom od brojnih štandova čiji su vlasnici vikom privlačili kupce odabrao je komad porculana i podigao ga prema svjetlu. Prozračno kao zmajev dah. Krhko poput srca lotosova cvijeta. Zdjelica je utonula u krivinu njegova dlana, kao da ondje i pripada.
„Rana dinastija Ch'ing", promrmljao je s užitkom.
„Ti kupiti?" Kineski prodavač u sumorno sivoj tunici zurio je u njega pun očekivanja, a crne su mu oči blistale u lažnom dobrom raspoloženju. „Ti sviđati?"
Englez se nagnuo prema naprijed, pažljivo izbjegavajući kontakt između grubo izrađenog štanda i svojega besprijekornog sakoa. Savršeno uglađenim glasom pitao je: „Reci mi, kako vi Kinezi možete proizvesti najsavršenije kreacije na svijetu, ali i najgnjusniju prljavštinu koju je čovjek ikad vidio?"
Slobodnom je rukom pokazao na mnoštvo čija su tijela preplavila tržnicu, na povorku znojem natopljenih mazgi koje su, natovarene velikim blokovima soli koji su škripali na njihovim nesalomljivim leđima, teturale kroz gomilu pokraj štandova s hranom, ostavljajući iza sebe izmet, da sazrijeva na ubitačnoj vrućini dana. Lica izbrazdanog ožiljcima velikih boginja, gonič mazgi bio je sretan što je sigurno stigao u Junchow pa se cerio kao majmun, ali je i smrdio kao jak. Uz to, kamenom popločene ulice bile su bijele od izmeta iz stotine ptičjih kaveza od bambusa, a sve se to stapalo sa smradom otvorene kanalizacije koja je prolazila uz rub trga. Kraj kanalizacije čučalo je dvoje male djece s prljavim crnim pletenicama i veselo žvakalo nešto zeleno i sočno. Samo Bog zna što je to bilo. Samo Bog i muhe. Muhe su se rojile oko svega.
Englez se okrenuo natrag prema prodavaču i uz malodušno slijeganje ramenima ponovno upitao: „Dakle, kako to možete?"
Kineski prodavač digao je pogled prema visokom fanquiju, Stranom vragu, ne razumjevši ni riječi, ali bio je obećao svojoj novoj konkubini da će joj kupiti par satenskih cipelica, crvenih, izvezenih, pa nije htio izgubiti mušteriju. Ponovio je dvije od ukupno osam riječi engleskog koje je znao. „Ti kupiti?" i pun nade dodao: „Tako lijepo."
„Ne." Englez je s ljubavlju vratio zdjelicu kraj crno-bijele lakirane kutijice za čaj. „Ne kupiti."
Okrenuo se da ode, ali nisu mu dali mira. Odmah ga je napao sljedeći prodavač. Bujica glasova, na tom prokletom jeziku koji nije razumio, njegovim je velikim zapadnjačkim ušima zvučala kao da se mačke tuku. Svemu je kriva ova vražja vrućina. Izluđivala ga je. Rupčićem je obrisao čelo i pogledao na džepni sat. Morao je požuriti. Nije želio zakasniti na dogovoreni ručak s Binkyjem Fentonom u klubu Odisej. Stari Binky prilično je pazio na te stvari. I s pravom.
Odjednom je osjetio oštru bol u ramenu. Rikša se gurala da prođe kraj njega, kloparajući po kamenim pločama ulice. Dovraga, tih je prokletih stvari jednostavno bilo previše. To se ne bi smjelo dopustiti. Pogled mu je iritirano poletio prema putniku u rikši, ali je odmah omekšao. Vitka, u cheongsamu boje jorgovana s visokim ovratnikom, vrlo uspravno je sjedila prekrasna mlada Kineskinja. Duga tamna kosa spuštala joj se niz leđa poput plašta od satena, a iza uha je zataknula bijelu orhideju, koju je pričvrstila sedefastim češljićem. Nije joj mogao vidjeti oči jer joj je pogled bio diskretno spušten, uprt u sitne ruke položene na krilu, no lice joj je tvorilo savršen oval, a njezina koža bila je savršena kao i porculanska zdjelica koju je maločas držao u rukama.
Grubi mu je povik skrenuo pažnju na kulija koji se mučio s rikšom, ali brzo je gadljivo skrenuo pogled. Momak nije nosio ništa osim krpe na glavi i prljavog komada tkanine oko bedara. Nije ni čudno što je ona radije gledala u svoje ruke. Odvratno kako su se ti urođenici razmetali svojim golim tijelima. Podignuo je rupčić do nosa. I taj smrad. Dragi Bože, kako su mogli živjeti s tim?
Iznenadni prodorni zvuk trube natjerao ga je da poskoči. Posrnuo je unatrag i sudario se s mladom Europljankom koja je stajala iza njega.
„Jako mi je žao, gospođice." Dotaknuo je svoj panama šešir u znak isprike. „Molim vas da mi oprostite na nespretnosti. Taj me užasni zvuk potpuno smeo."
Bila je odjevena u mornarskoplavu haljinu, a na glavi je imala slamnati šešir širokog oboda, koji joj je skrivao kosu i bacao sjenu na lice, no on je stekao dojam da mu se smije - truba je samo objavljivala dolazak lokalnog brusača noževa na tržnicu. Odrješito joj je kimnuo i prešao na drugu stranu ulice. Djevojka ionako ne bi smjela biti ovdje, ne bez pratnje. Na jednom od štandova ugledao je kip Sun Wu-konga, čarobnog boga-majmuna, i to mu je odvratilo misli pa se nije zapitao koji bi razlog jedna bijela djevojka mogla imati da bude sama na prepunoj kineskoj tržnici.

Lidijine su ruke bile brze, a dodir nježan. Njezini su prsti mogli ukrasti osmijeh samoga Bude a da on to ne primijeti.
Stopila se s gomilom. Bez osvrtanja. To je bio najteži dio. Poriv da se okrene i provjeri da je sigurna bio je tako jak da joj je gotovo u grudima progorio rupu. Ali, ona je samo stisnula ruku oko svog džepa, sagnula se da izbjegne oštri kraj motke na kojoj je neki čovjek nosio vjedra s vodom i krenula prema izrezbarenom luku koji je označavao ulaz na tržnicu. Štandovi natrpani ribom i voćem redali su se s obje strane ulice i stvarali još veću gužvu (tako da je na užem kraju prolaza gužva bila veća). Ovdje se osjećala sigurnije.
Ali usta su joj bila suha.
Oblizala je usne. Riskirala kratko osvrtanje. I nasmiješila se. Krem odijelo bio je točno ondje gdje ga je ostavila, sagnut nad jedan štand, mašući šeširom u pokušaju da se rashladi. Njezine su oštre oči primijetile mladoga kineskog uličnog mangupa, obučena u nešto što je izgledalo kao gruba plava pidžama, koji se značajno vrzmao iza njega. Muškarac nije ništa primjećivao. Ne još. Ali svakog je trenutka mogao odlučiti provjeriti vrijeme na svome džepnom satu. Upravo je to i radio kad ga je ona zamijetila. Glupi tikvoglavac, gdje mu je bila pamet?
Odmah je znala. Ovaj će biti lagan.
Pobjegao joj je mali uzdah zadovoljstva. Nije to bilo samo od adrenalina zbog dobrog ulova. Uživala je već u samom pogledu na kinesku tržnicu koja se pružala pred njom. Obožavala je energiju tog mjesta. Svaki je kutak vrvio životom, odjekivao lupanjem, klepetanjem i prodornim uzvicima prodavača, plamtio jarkožutim i crvenim bojama japanskih jabuka i lubenica. Obožavala je more krovova, način na koji su se uvijali na rubovima kao da se pokušavaju zakačiti za vjetar i odletjeti s njim, kao i široku, lepršavu odjeću ljudi koji su se cjenkali oko slatkovodnih rakova, zdjelica pečenih jegulja ili dodatnog jina klica alfalfe. Kao da joj se sam miris tog mjesta uvukao pod kožu.
Nije bilo kao u Internacionalnom naselju. Ondje se Lidiji činilo da korzeti od riblje kosti nisu bili stegnuti samo oko ljudskih tijela, nego i oko njihovih umova.
Hodala je brzo. Ali ne prebrzo. Nije željela privlačiti pozornost. Iako stranci na tržnici nisu bili rijetkost, petnaestogodišnja djevojka bez pratnje svakako jest. Morala je biti oprezna. Ispred nje ležala je široka popločena cesta koja je vodila do Internacionalnog naselja, a upravo bi tu Krem odijelo najprije gledao da je krene tražiti. Ali Lidija je imala drugi plan. Skrenula je desno.
I naletjela ravno na policajca.
„Sve u redu, gospođice?"
Srce joj se nabijalo o rebra. „Da."
Bio je mlad. Kinez. Jedan od gradskih novaka koji su ponosno patrolirali u svojim elegantnim mornarskoplavim uniformama i sjajnim bijelim remenjem. Znatiželjno ju je promatrao.
„Vi izgubljeni? Mlade dame ne dolaziti ovdje. Ne prikladno."
Ona je odmahnula glavom i uputila mu svoj najljepši osmijeh. „Ne, nalazim se sa svojom amom."
„Njegovateljica trebala biti pametnija." Namrštio se. „Ne dobro. Uopće ne dobro."
Iza Lidijinih leđa odjeknuo je ljutiti povik s tržnice i ona je već bila spremna potrčati, ali policajca više nije ni zanimala. Dotaknuo je kapu u znak pozdrava i požurio kraj nje prema krcatom trgu. Istog se trena dala u trk. Uz strme kamene stepenice. Ispod kamenog luka koji ju je vodio duboko u srce starog kineskoga grada, s njegovim drevnim zidinama koje su čuvala četiri masivna kamena lava. Nije se usuđivala često dolaziti ovamo, ali u ovakvim je trenucima vrijedilo riskirati.
Bio je to svijet mračnih prolaza i još mračnijih mržnji. Ulice su bile uske. Kamene i skliske, prljave od zgaženog povrća. Njezinim su očima sve zgrade izgledale tajnovito, kao da skrivaju tajne iza visokih kamenih zidova. Ili su, pak, bile niske i zbijene, jedna na drugu naslonjene pod čudnim kutovima, pokraj čajana sa šarenim verandama i nadstrešnicama čiji su se krajevi uvijali prema nebu. Groteskna lica čudnih bogova i božica promatrala su je iz neočekivanih niša.
Pokraj nje su prolazili muškarci s vrećama i žene s djecom. Neprijateljski su zurili u nju i govorili joj stvari koje nije razumjela. Ali više je puta čula riječ fanqui, Strani vrag, od koje bi zadrhtala. Na jednom je uglu prosila stara žena, u prljavštini, zamotana u dronjke. Ruka joj je bila ispružena poput kandže, a suze su se nekontrolirano slijevale niz duboke bore njezina lica ispijena ko u kostura. Taj je prizor Lidija vidjela već mnogo puta, u posljednje vrijeme čak i na ulicama Internacionalnog naselja, ali se nikada nije uspjela naviknuti na njega. Ti su je prosjaci plašili. Uznemiravali je. Imala je noćne more u kojima je bila jedna od njih, na prljavoj ulici. Sama, s crvima kao jedinom hranom.
Ubrzala je korak. Glava dolje.
Da se smiri, ovila je prste oko teškog predmeta u svom džepu. Činio se skup. Čeznula je da pregleda svoj plijen, ali to bi ovdje bilo preopasno. Neki lokalni kriminalac odsjekao bi joj ruku čim bi je vidio, stoga se prisilila na strpljenje. No ipak, sitne su dlačice na stražnjoj strani njezina vrata stajale uspravno. Počela je lakše disati tek kad je stigla do Bakrene ulice, a i bolesno se bućkanje u dnu njezina trbuha počelo stišavati. To je bio strah. Uvijek je bilo isto poslije krade. Tanki trag znoja curio joj je niz leđa, a ona si je govorila da je to zbog vrućine. Svoj je otrcani šešir nakrivila po posljednjoj modi, bacila pogled na jednolično bijelo nebo, koje je poput deke gušilo cijeli drevni grad, i krenula prema dućanu gospodina Liua.
Dućan se nalazio ispod oronulog trijema. Ulaz je bio uzak i mračan, ali je izlog blistao, svijetao i vedar, okružen izrezbarenim crvenim okvirom i ukrašen elegantnim kaligrafskim svicima. Lidija je znala da je sve to bilo dio kineske potrebe za javnim licem. Za fasadom. No, ono što se događalo iza te fasade bila je vrlo privatna stvar. Unutrašnjost je bila jedva vidljiva. Nije znala koliko je sati, ali je bila sigurna da je prekoračila jednosatnu pauzu za ručak. Gospodin Theo će biti ljut na nju što kasni na nastavu, možda će čak dobiti ravnalom po prstima. Bolje da požuri.
Ali dok je otvarala vrata dućana, nije mogla suspregnuti smiješak. Možda joj je bilo samo petnaest, ali već je znala da je nada da se dogovaranje posla s Kinezom može ubrzati jednako apsurdna kao i pokušaj da izbroji uskomešane golubove koji su kružili iznad sivih, crijepom prekrivenih krovova Junchowa.

Unutra je svjetlo bilo prigušeno i Lidiji je trebalo nekoliko trenutaka da joj se oči prilagode. U zraku se osjećao miris jasmina, hladan i osvježavajući nakon vlažnog zraka vani na ulici. Pogled na crni stol sa zdjelom prženog kikirikija podsjetio ju je da od jutros nije jela ništa osim jedne žlice razvodnjene rižine kaše.
Iza pulta od hrastova drva dogegao se muškarac tanak kao prut, odjeven u dugi smeđi ogrtač. Lice mu je bilo izborano kao orah, s vrha brade rasla mu je duga, čupava brada, a kosu je još nosio u staromodnoj mandžurskoj pletenici koja mu je poput sive zmije vijugala niz leđa. Oči su mu bile crne i prepredene.
„Dobro došli, gospodična, u moju skromnu trgovinu. Moje se nedostojno srce raduje što vas opet vidi." Uglađeno se naklonio i ona mu je uzvratila gestu.
„Došla sam jer cijeli Junchow govori da samo gospodin Liu zna cijeniti pravu vrijednost lijepo izrađenih predmeta", spremno je rekla Lidija.
„Počašćen sam, gospodična." Zadovoljno se nasmiješio i pokazao prema niskom stolu u kutu. „Molim vas, sjednite. Osvježite se. Ove su godine ljetne kiše nesmiljene, a bogovi su očito ljuti kad nas svaki dan more svojim vatrenim dahom. Dopustite da vam donesem šalicu čaja od jasmina da vam smiri vatru u krvi."
„Hvala vam, gospodine Liu. To bi bilo lijepo."
Sjela je na nisku bambusovu stolicu i, čim joj je okrenuo leđa, ubacila komadić kikirikija u usta. Dok se on vrzmao iza paravana ukrašena paunovima od bjelokosti, Lidijin je pogled kružio po dućanu.
Bio je mračan i tajnovit, s prašnjavim policama koje su bile toliko natrpane da su predmeti padali jedan preko drugoga. Fini porculan iz pokrajine Jiangxi, star stotine godina, ležao je pokraj najnovijeg modela radija od sjajnoga krem bakelita. Delikatni kaligrafski svici visjeli su sa zastrašujućih mačeva iz Bokserskog ustanka, a iznad njih se nalazilo čudno, iskrivljeno stablo napravljeno od bronce koje kao da je izrastalo iz glave nacerenog majmuna. Na drugoj su se strani dva plišana medvjedića iz Njemačke naslanjala na niz svilenih cilindara ručno izrađenih u glasovitom londonskom Jermyn Streetu. Kraj vrata je stajala čudna naprava od drveta i metalnih opruga. Lidiji je trebao trenutak da shvati da je to umjetna noga.
Gospodin Liu bio je vlasnik zalagaonice. On je kupovao i prodavao ljudske snove i podmazivao kotačiće svakodnevne egzistencije. Lidija je dopustila da joj oči kliznu preko stalka za odjeću u stražnjem dijelu prostorije. To joj je bio najdraži dio dućana. Svjetlucavi niz elegantnih večernjih haljina i krznenih kaputa svojom je brojnošću i težinom savio šipku na kojoj su bili obješeni pa se činilo kao da motka razgibava leđa. Već od samog pogleda na takav luksuz, Lidijino je mlado srce iskusilo oštar ubod zavisti. Nijednom nije napustila dućan a da se prije nije odšuljala do tog kuta i rukom prešla preko gusto poslaganih bundi. Sjajni bizam ili zlaćani nerc, naučila ih je prepoznavati. Jednog dana će, obećala si je, sve biti drugačije. Jednoga će dana kupovati, a ne prodavati. Umarširat će unutra s hrpom dolara i priuštiti si jednu od tih bundi. Onda će je omotati oko ramena svoje mame i reći: Vidi, mama, vidi kako si lijepa. Sad smo sigurne. Možeš se opet početi smijati." Na što će se njezina majka nasmijati svojim veličanstvenim smijehom. I biti sretna.
Ubacila je još dva kikirikija u usta i nestrpljivo počela lupkati svojom uskom crnom cipelicom po pločicama.
Isti se tren pojavio gospodin Liu s pladnjem i budnim smiješkom. Na stol je stavio čajnik i dvije sitne šalice bez drške, tanke poput hostije. Gajnik nije imao glazuru i izgledao je vrlo staro. Starac je u tišini napunio šalice. Začudo, miris cvijeta jasmina koji se širio iz mlaza vruće tekućine uistinu je ublažio vrućinu u Lidijinu umu i doveo je u napast da plijen odmah položi na stol. Ali znala je da ne smije. Najprije će čavrljati. To je bio kineski način sklapanja poslova.
„Nadam se da vas zdravlje služi, gospodična, i da je u Internacionalnom naselju sve u redu u ovim teškim vremenima."
„Hvala na pitanju, gospodine Liu, ja sam dobro. Ali u Naselju..." Slegnula je ramenima, nadajući se da time stvara dojam svjetske žene. „Uvijek ima problema."
Njegove su oči zasjale. „Zar Ljetni bal u dvorani Mackenzie nije bio uspješan?"
„O, naravno da je bio. Svi su došli. Takva elegancija. Sve najsjajniji automobili i kočije. A tek dragulji, gospodine Liu, vi biste se oduševili draguljima. Bilo je tako.nije uspjela potpuno sakriti čežnju u glasu, „tako savršeno."
„To mi je uistinu drago čuti. Dobro je znati da se brojne nacije koje vladaju ovim beznačajnim kutom Kine bar jednom mogu sastati a da se ne pobiju."
Lidija je nasmijala. „O, svađa je bilo mnogo. Oko stolova za igru."
Gospodin Liu se lagano približio. „Što je bio uzrok prepirke?"
„Vjerujem da je bila riječ o...", namjerno je zastala da popije posljednji gutljaj čaja, puštajući ga da čeka, osluškujući njegovo ubrzano disanje, „nečemu u vezi s dovođenjem još Sikha iz Indije. Naime, žele ojačati gradsku policiju."
„Zar očekuju probleme?"
„Načelnik Lacock, naš policijski zapovjednik, rekao je da je to samo mjera opreza zbog pljački koje se događaju u Pekingu. I zato što se toliko vaših ljudi slijeva u naše Internacionalno naselje u potrazi za hranom."
,,Ai-ya, ovo su zaista užasna vremena. Smrt je jednako česta kao i život. Glad i oskudica su svuda oko nas." Pustio je da se između njih spusti kratka tišina, kao kad se kamen spusti u jezerce. „Ali, gospođice, ako biste bili tako ljubazni da mi objasnite, kako to da je netko poput vas, netko tako mlad, pozvan da prisustvuje tom najuzvišenijem događaju u dvorani Mackenzie?"
Lidija je pocrvenjela. „Moja je majka", rekla je važno, „bila najbolja pijanistica u cijeloj Rusiji, svirala je za samog cara u njegovoj Zimskoj palači. Sada je veoma tražena u Junchovvu. Ja je pratim."
„Ah." Naklonio se s poštovanjem. „Onda je sve jasno."
Nije joj se svidio način na koji je to rekao. S njim je uvijek bila na oprezu, zbog njegova impresivnog vladanja engleskim jezikom, a i čula je da je prije bio posrednik za rudarsku tvrtku Jackson & Mace. Mogla ga je zamisliti s pijukom u jednoj i grumenom zlata u drugoj ruci. No, kružile su glasine da je odande otišao pod sumnjivim okolnostima. Bacila je pogled na police i lokotom zaključanu vitrinu s blještavim nakitom. U Kini krađa baš i nije bila nepoznat pojam.
Sada je bio njezin red.
,,I nadam se da će vaše poslovanje profitirati od sve većeg broja ljudi u gradu, gospodine Liu."
„Ai! Nažalost, posao ne ide dobro." Svoje je male, tamne oči oborio u izrazu pretjerane tuge. „Ona zmija, Feng Tu Hong, predsjednik našeg novoga Gradskog vijeća, sve će nas svesti na prosjački štap."
„Kako to?"
„Od svih prodavaonica u starom Junchowu zahtijeva tako visoke poreze da nam doslovno cijedi krv iz žila. Moje stare uši ne čudi kada čuju da se mladi komunisti noću šuljaju uokolo i postavljaju svoje plakate. Jučer su na trgu odrubili glavu još dvojici. Ovo su teška vremena, gospođice. Jedva uspijevam skrpati kraj s krajem da prehranim sebe i svoje beskorisne sinove. Ai-ya! Posao ide vrlo loše, vrlo loše." Lidija je uspjela suspregnuti osmijeh.
„Žao mi je zbog vas, gospodine Liu. Ali donijela sam vam nešto što će vam, nadam se, pomoći da opet postanete uspješni."
Gospodin Liu je nagnuo glavu. Znak da je došlo vrijeme za posao.
Stavila je ruku u džep i izvukla svoj plijen. Položila ga je na stol od ebanovine, gdje se sjajio kao puni mjesec. Sat je bio prekrasan čak i njezinu nestručnom oku, a iz njegova lijepo izrezbarenog kućišta i teškoga srebrnog lanca širio se miris novca. Pažljivo je promatrala gospodina Liua. Na licu mu se nije pomaknuo niti jedan mišić, ali u očima mu je zaiskrio kratki bljesak želje. Odvratio je pogled od sata i počeo polako pijuckati čaj iz svoje sićušne šalice. Ali Lidija je poznavala njegove metode, bila je spremna na sve sitne trikove.
Čekala je.
Napokon ga je uzeo u ruku i iz svojega ogrtača izvadio okular, da bi ga bolje pregledao. Pažljivo je otvorio najprije prednji srebrni poklopac, pa zatim stražnji i unutarnji dio, mrmljajući sebi u bradu na mandarinskom dok su mu ruke milovale kućište. Nakon nekoliko minuta vratio ga je na stol.
„Ima određenu vrijednost", nezainteresirano je rekao. „Ali ne preveliku."
Vjerujem da vrijedi više od toga, gospodine Liu." „Ah, ali ovo su teška vremena. Tko ima novca za takve stvari kad nema hrane na stolu?" „Prekrasno je izrađen."
Prst mu se pomaknuo kao da želi još jednom pomilovati srebrnu stvarčicu, no umjesto sata, pogladio je svoju malu bradu. „Nije loše", priznao je. „Još čaja?"
Deset su se minuta cjenkali, naprijed-natrag. U jednom je trenutku Lidija ustala i spremila sat u džep, i tada je gospodin Liu povisio svoju ponudu.
„Tri stotine i pedeset kineskih dolara."
Vratila je sat na stol.
„Četiristo pedeset", zahtijevala je.
„Tristo šezdeset. Više si ne mogu priuštiti, gospođice. Moja će obitelj ostati gladna."
„Ali vrijedi više. Mnogo više." „Ne meni. Žao mi je." Uzdahnula je. „To nije dovoljno."
On je uzdahnuo i zamahnuo glavom, a njegova je duga pletenica poskakivala. ,,U redu, iako onda tjedan dana neću jesti." Zastao je, a njegove su je oštre oči procjenjivački gledale. „Četiristo dolara."
Prihvatila je.
Lidija je bila sretna. Zurila je starim gradom, a u glavi joj se vrtjelo od svih lijepih stvari koje će kupiti - vrećice ušećerenih okruglica s marelicama za početak, i da, prekrasan svileni šal za svoju majku i novi par cipela za sebe jer ove su je užasno žuljale, i možda...
Cesta ispred nje bila je blokirana. Bila je to scena potpunog kaosa u čijem je srcu čučao veliki crni Bentley, sav u širokim, razmetljivim branicima i sjajnom kromu. Automobil je bio toliko golem, i toliko neprimjeren uskim ulicama namijenjenima mulama i tačkama, da na trenutak Lidija nije bila sigurna da je oči ne varaju. Trepnula je. Ali još je bio ondje, zaglavljen između magarca upregnutog u zaprežna kola i dvije rikše, od kojih je jedna ležala prevrnuta, napuknutoga kotača. S kola se po cijeloj cesti rasulo korijenje bijelog lotosa i magarac je revao u želji da dođe do njih. Svi su vikali.
Baš kad je Lidija pokušavala naći najbolji način da zaobiđe tu scenu ne privlačeći pozornost, kroz stražnji prozor Bentleya provirila je glava muškarca koji je, glasom naviknutim na izdavanje zapovijedi, rekao: „Dečko, da si odmah okrenuo ovaj vražji automobil i vratio se cestom koja ide uz rijeku."
„Da, gospodine", rekao je uniformirani vozač koji je svojom službenom kapom još uvijek udarao vozača kola. „Naravno, gospodine. Odmah, gospodine." Okrenuo se i poslušno salutirao svom poslodavcu, a onda je skrenuo pogled i dodao: „Ali to nemoguće, gospodine. Cesta preuska."
Čovjek u automobilu frustrirano se lupio po čelu i zaurlao nešto što Lidija nije čula jer je već bila u pokretu. Zadržavajući privid ležernosti, uletjela je u malu sporednu ulicu. Jer znala ga je, tog čovjeka u automobilu. Ili je barem znala tko je on. Ta griva bijele kose. Ti nakostriješeni brkovi. Orlovski nos. To može biti samo Sir Edward Carlisle, guverner Internacionalnog naselja Junchowa. Samo ime Staroga vraga bilo je dovoljno da djecu natjera na poslušnost kad im je bilo vrijeme za spavanje. Ali što je on radio ovdje? U kineskome starom gradu? Bio je poznat po tome što je zabadao nos gdje mu nije bilo mjesto, a posljednja stvar koju je Lidija sada trebala bilo je da je ugleda.
,,Chyort!" opsovala si je u bradu.
Dolazila je ovamo, riskirajući prelazak preko kineskog teritorija, baš zato da izbjegne susrete s bijelim licima. Prodavati svoju nepošteno stečenu imovinu bilo gdje u Naselju bilo bi previše opasno. Policija je stalno upadala u staretinarnice i zalagaonice usprkos mitu koje se sa svih strana slijevao u njihove džepove. Zvali su to cumshaw. To je bio način na koji su stvari ovdje funkcionirale. Svi su to znali.
Brzo je pogledala okolo po ulici u koju se ušuljala, užoj i zlokobnijoj od ostalih. Trnci tjeskobe krenuli su joj uz vrat poput pauka. Bio je to više prolaz nego ulica, prolaz koji je ležao u dubokoj sjeni jer je bio pretijesan da bi u njega mogla kliznuti sunčeva svjetlost. Unatoč tome, iznad nje su se protezali konopci s kojih je obješeno rublje visjelo mlitavo i beživotno poput duhova na sparnom zraku. S druge strane prolaza dolazio je čovjek sa širokim šeširom tipičnim za kulije i s tačkama natovarenim suhom travom. Napredovao je sporo i teško preko zemljane površine, a cilik njegova kotača bio je jedini zvuk u tihoj ulici.
Zašto je bilo tako tiho?
Tada je primijetila ženu koja je stajala u prljavoj veži i pozivala je da priđe. Lice joj je bilo našminkano tako da je izgledala kao jedna od djevojaka koje je Lidijina prijateljica Polly zvala damama za užitak - teška, crna šminka oko očiju i crveni prorez umjesto usana na bijelom, napudranom licu. Ali, Lidija je imala dojam da nije bila mlada kao što se činila. Njezin je crveno nalakirani prst i dalje pozivao Lidiju. Ona je oklijevala i rukom prešla preko usana u djetinjoj gesti koja je odavala njezinu nervozu. Nije smjela doći ovamo. Ne s džepom punim novca. Uznemireno je odmahnula glavom.
„Dolari." Ženin glas je doplovio niz ulicu. „Ti voljeti kineski dolari?" Uske su joj oči bile prikovane za Lidiju, iako joj se ona nije približila.
Činilo se da tišina postaje sve glasnija. Gdje su bili musavi odrpanci koji se igraju u prljavštini i susjedi koji se prepiru? Prozori kuća bili su prekriveni nauljenim komadima papira, jeftinijim od stakla. Pa zašto se onda nisu čuli zvukovi kuhinjskog posuđa? Samo cviljenje, neprestano cviljenje kotača tačaka i zujanje crnih muha oko njezinih ušiju. Duboko je uzdahnula i šokirala se shvativši da su joj dlanovi skliski od znoja. Okrenula se da potrči.
Ali, pojavivši se niotkuda, suhonjava figura u crnom ispriječila joj se na putu. „Ni zhege yochou yochun deji!" zaderao joj se u lice.
Lidija nije razumjela njegove riječi, ali kad je pljunuo na zemlju i zasiktao, poruka je bila i odviše jasna. Bio je jako mršav i, unatoč sparini, nosio je krznenu kapu s naušnjacima ispod koje su visjeli pramenovi sijede kose. Ali oči su mu bile divlje i sjajne. Tetovirana šaka proletjela joj je ispred lica. U šoku, oči su joj vidjele samo prljavštinu ispod njegovih izgriženih noktiju. Pokušala se usredotočiti i razmisliti, ali srce koje joj je nabijalo u prsima nije joj dopuštalo.
„Pusti me da prođem, dečko", uspjela je reći. To je trebalo zvučati oštro. Zapovjednički. Kao Sir Edward Carlisle. Ali nije joj uspjelo.
„Wo zhishiyao nide qian, fanqui."
Ponovno ta riječ. Fanqui. Strani vrag.
Pokušala ga je zaobići, ali bio je prebrz. Prepriječio joj je put. Iza nje, cviljenje tačaka je prestalo, a kad je bacila pogled preko ramena, žena i muškarac s tačkama stajali su zajedno nasred prolaza i, zavijeni u tamne sjenke, okrutnim očima pratili svaki njezin pokret.
Mršava joj se ruka iznenada poput žice stegnula oko zgloba.
Uspaničila se i počela vrištati. To kao da je oslobodilo demone iz samoga pakla. Ulica se ispunila bukom i kricima dok je žena vrišteći potrčala prema naprijed na osakaćenim nogama, a muškarac je ostavio svoje tačke i uz režanje se bacio prema Lidiji s dugačkom, zakrivljenom kosom u ruci. A cijelo je to vrijeme Stari vrag pojačavao stisak oko njezina zgloba. Što se više borila, to su joj se njegovi nokti jače zabijali u meso.
Bez ikakvog zvuka, četvrta je osoba zakoračila u ulicu. Bio je to mladić, ne mnogo stariji od Lidije ali visok za Kineza, dugoga blijedog vrata i s kratko podšišanom kosom, odjeven u crnu tuniku V izreza, preko širokih hlača koje su se talasale dok se kretao. Oči su mu bile brze i odlučne, ali njegovo je lice odražavalo mirnoću dok je procjenjivao situaciju. Srdžba mu je plamtjela u tamnim očima dok je zurio u staru pijavicu koja joj se pričvrstila za zglob, i to je djevojci dalo nade. Počela je zazivati pomoć, ali prije nego što su joj riječi izašle iz usta, svijet kao da se zamutio od brzine pokreta. Mladićeva se noga vrtoglavom brzinom zabila usred starčevih prsa. Lidija je jasno čula pucanje rebara i njezin je mučitelj odletio na pod uz uzvik boli.
Njegov ju je pad izbacio iz ravnoteže, ali je, umjesto da pobjegne, ostala na mjestu, očiju razrogačenih od zaprepaštenja. Ushićena pokretima mladog Kineza. Činilo se da plovi zrakom, da lebdi na mjestu, a onda zamahne rukom ili nogom, brzo poput kobre koja napada. To ju je podsjetilo na ruski balet u kazalištu Victoria na koji ju je gospođa Medinsky odvela prošle godine. Čula je za takvu borilačku vještinu, ali je nikad nije vidjela uživo. Od takve joj se brzine zavrtjelo u glavi. Promatrala ga je kako prilazi čovjeku s kosom i zamahuje rukama uzdignutih laktova i ispruženih dlanova, kao ptica koja se sprema poletjeti, da bi mu se onda cijelo tijelo izvinulo, okrenulo i našlo u zraku. Izbacio je ruku koja se s treskom spustila na stražnji dio čovjekova vrata prije nego što je on stigao zamahnuti kosom. Kineskinja je svoja crvena usta razjapila u vrisku strave.
Mladić se okrenuo prema Lidiji. Crne su mu oči bile duboko smještene, dugačke i bademaste. Dok je Lidija gledala u njih, u njoj se probudila jedna stara uspomena. Vidjela je taj pogled i prije, taj isti zabrinuti izraz lica gledao je dolje prema njoj u snijegu, ali tako davno da ga je gotovo zaboravila. Toliko je bila naviknuta voditi vlastite bitke da joj je pogled na nekoga tko se ponudio da ih vodi umjesto nje izazvao pravu eksploziju zapanjenosti u grudima.
„Hvala ti, xie xie, hvala", uzviknula je isprekidano dišući.
On je slegnuo svojim širokim ramenima, kao da želi reći da cijela stvar i nije predstavljala neki problem. I zaista, usprkos brzini napada i zagušljivoj vrućini uličice, na njegovoj se koži nije sjajio znoj.
„Niste ozlijeđeni?" pitao je na savršenom engleskom.
„Ne."
„Drago mi je. Ovi su ljudi obično smeće, oni sramote Junchow. Ali vi ne biste smjeli biti ovdje, nije sigurno za..."
Pomislila je da će reći fanqui.
„...za djevojku kose boje plamena. Za to bi dobili visoku cijenu gore u parfumiranim sobama iznad čajana."
„Za mene ili za moju kosu?"
„Za oboje."
Odmaknula je pramen neukrotive grive koji joj je ispao iz šešira i primijetila strančev nagli udah i omekšavanje uglova njegovih usana dok ju je promatrao. Podignuo je ruku i ona je bila sigurna da će je staviti u plamen njezine kose, ali on je pokazao prema starcu koji je upuzao u sjenu ulaznih vrata. U jednom je kutu stajala crna glinena posuda široka grla, zatvorena čepom veličine šake. Presavijen od boli, čovjek je podigao posudu i, uz uzvik bijesa od kojeg mu je slina izašla na usta, bacio je na zemlju ispred Lidije i njezina spasitelja.
Lidija je odskočila kad se posuda smrskala u stotine komadića, a onda su joj noge gotovo otkazale od straha kad je vidjela što je iskočilo iz posude.
Zmija, crna kao noć i gotovo metar dugačka. Nekoliko sekundi, samo toliko je bilo potrebno da stvorenje oprezno dogmiže do Lidije i svojim rašljastim jezikom osjeti njezin strah u zraku. Ali iznenada je zamahnula glavom u širokom luku i nestala u jednoj pukotini u zidu. Lidija se gotovo zagušila od osjećaja olakšanja. Tih nekoliko sekundi neće tako lako zaboraviti.
Šokirala se kad je pogledala natrag prema mladiću i vidjela njegovo problijedjelo, ukočeno lice. Ali on nije gledao zmiju. Oči su mu bile fiksirane na Starog vraga koji se zgrčio na ulaznim vratima, zureći u njih s izrazom mržnje i nečega što je izgledalo kao trijumf.
Ne skrenuvši pogled, mladi je Kinez brzo rekao: „Moraš trčati." Njegov ton nije dopuštao oklijevanje.
Lidija je počela trčati.

Theo Willoughby volio je svoje učenike. Zato je i vodio školu: Willoughbyjevu akademiju u Junchowu. Sviđala mu se sirova gorljivost mladih duša i čista bjelina njihovih bjeloočnica. Sve netaknuto. Neiskvareno. Slobodno od utjecaja one proklete Jabuke i njezina znanja o Dobru i Zlu. No, u isto je vrijeme bio fasciniran promjenom koju su prolazili u godinama dok su bili pod njegovim okriljem, tim postupnim, no neodoljivim putovanjem iz Raja do Izgubljenog raja koje se odvijalo u svakome od njih.
„Starkey, prestani žvakati tu olovku. Ona je vlasništvo škole. Uostalom, od toga ćeš dobiti crve."
Prigušeno hihotanje prenijelo se razredom. Učenik iz drugog reda ukopao je svoje tintom umazane prste u čupu smeđih kovrča, a učitelju dobacio pogled čiste mržnje.
Sa svojih trideset i šest godina, Theo je mogao zadržati bezizražajni izraz lica dostojan najboljih kineskih pokeraša, pa se nije nasmijao. Samo je kratko kimnuo. „Natrag na posao."
To je bila još jedna stvar koja mu se sviđala kod njih. Bili su tako povodljivi. Bilo ih je tako lako isprovocirati. Kao mačkice sa sitnim kandžicama koje bi jedva zagreble po površini. No, njihovo su pravo oružje bile njihove oči. Ako biste im dopustili, te su vam oči mogle rastrgati srce na komadiće. On im nije dopustio. O da, volio je on njih, ali samo do određene granice. Nije imao iluzija. Oni su stajali na drugoj strani ograde, a njegov je posao bio da ih dovuče preko nje i pretvori ih u dobro pripremljene odrasle osobe, htjeli oni to ili ne.
„Podsjećam sve da je sutra rok za esej o caru Ch'eng Tzu", živahno je dodao. „Molim, bez izgovora."

Isti je tren jedna ruka u prednjem dijelu razreda poletjela u zrak. Pripadala je petnaestogodišnjoj djevojci uredno podšišane plave kose i sa slatkim jamicama na obrazima. Izgledala je nervozno.
„Što je, Polly?"
„Gospodine, moj otac se protivi tome da učimo kinesku povijest. Rekao je da vas pitam zašto se bavimo time što su neki pogani barbari radili prije stotina godina umjesto...?"
Theo je drvenim dijelom spužve za ploču udario po svome stolu, toliko glasno da je cijeli razred poskočio. „Umjesto čega?" zahtijevao je. „Umjesto engleske povijesti?" Ruka mu je poletjela, pokazujući na učenika u prvom redu.
„Bates, koja je godine bila bitka kod Nasebvja?"
„1645., gospodine."
Ruka se pomaknula prema stražnjem dijelu razreda. „Clara, kako se zvala četvrta žena Henrika VIII.?" „Ana od Clevea."
„Griffiths, tko je izumio strojnu predilicu?" „James Hargreaves."
„Tko je bio premijer u vrijeme donošenja Izbornog zakona?" „Lord Grey."
„Kada su se prvi put pojavile makadamske ceste?" „1819."
„Lidija...", zastao je, „tko je donio rikše u Kinu?"
„Europljani, gospodine. Iz Japana."
„Odlično." Theo je polako dignuo svoje duge udove sa stolice dok se učiteljska halja nadimala oko njega poput velika crnih krila, i odšetao do Pollyina stola. Gledao ju je svisoka, kao što bi vrana mogla gledati malog carića čija je noga ulovljena u zamku. „Dakle, gospođice Mason, upućuje li ovo na nedovoljno poznavanje povijesti naše plemenite i pobjedonosne zemlje od strane naše male grupe? Ne bi li vaš otac bio impresioniran ovakvim prikazom povijesnih činjenica?"
Pollyini obrazi postali su ružičasti, a potom su dozreli do boje šljive. Zurila je u svoje ruke, igrala se olovkom i promrmljala nešto nerazumljivo.
„Oprosti, Polly", Theo je glatko nastavio, „nisam te čuo. Što si rekla?"
„Rekla sam da, gospodine." Riječi su joj i dalje bile mrmor.
Theo se okrenuo prema razredu. „Je li itko od vas čuo što je gospođica Mason upravo rekla?"
U posljednjem je redu Gordon Trent dignuo ruku i nacerio se. „Ne, gospodine, ja niš nis čuo."
„Ignorirat ćemo užasno nepoznavanje književnog jezika gospodina Trenta i vratiti se gospođici Mason. Dakle, da ponovim svoje pitanje, Polly", tiho je rekao. „Ne bi li vaš otac bio impresioniran ovakvim prikazom povijesnih činjenica?"
Prije nego što je Polly uspjela odgovoriti, Lidija je skočila na noge.
„Gospodine", pristojno je rekla, „meni se čini da je jednom Englezu kineska povijest ista kao i ruska."
Smrtonosno miran, Theo je ostavio pognutu plavu glavu i otišao natrag do svog stola. „Prosvijetli nas, Lidija. Na koji je to način jednom Englezu kineska povijest ista kao ruska?"
„Obje su, gospodine, jednom Englezu koji živi u Engleskoj nevažne. Mislim da je Polly htjela reći da su te stvari bitne jedino ovdje u Kini. A najvjerojatnije ćemo svi mi iz ovog razreda uskoro živjeti u Engleskoj."
Polly je prijateljici dobacila zahvalan pogled, koji Theo nije primijetio. U tišini je zurio u Lidiju. Sive su mu se oči suzile i nešto mu se stegnulo oko usta. No, umjesto eksplozije koju je razred očekivao, on je samo uzdahnuo.
„Razočaran sam. Ne samo da si ovo poslijepodne zakasnila na nastavu već sad još pokazuješ i potpuno nerazumijevanje zemlje u kojoj živiš."
U tom je trenutku iznenadni prasak zvukova i eksplozija s ulice razbio napetost u sobi.
„Prskalice", rekao je Theo zamahnuvši rukom prema otvorenom prozoru. „Kineska svadba ili neka proslava." Nagnuo se naprijed s iznenadnim zanimanjem. ,,A zašto oni tradicionalno upotrebljavaju prskalice u tim prigodama, Lidija?"
„Da otjeraju zle duhove, gospodine."
„Točno. Znači, usprkos tome što svu kinesku povijest odbacuješ kao nevažnu, ipak znaš nešto o njoj." Prstom je pokazao prema Polly u prvom redu. „Reci mi tko je izumio barut, gospođice Mason?"
„Kinezi."
Njegov je prst još jednom započeo put preko mladih lica.
„Tko je izumio papir?"
„Kinezi."
„Tko je izumio brane i ustave, i segmentni luk?" „Kinezi."
„Tko je izumio tisak?" „Kinezi."
„Magnetski kompas?" „Kinezi."
,,I, Lidija, jesu li te stvari nevažne? Osobi koja živi u Engleskoj?" „Ne, gospodine."
Zadovoljno se nasmiješio. „Dobro. Sad kad smo to razjasnili, možemo prijeći na dinastiju Han. Ima li kakvih primjedbi?" Nijedna se ruka nije podigla.
Theo je znao da Li Mei stoji gore na prozoru. Tanki vrhovi njezinih prstiju ležali su na staklu, kao da ga želi dotaknuti kroz prozor. No, on se nije okrenuo. Nije ni pogledao prema njoj.
Stajao je kraj školskih vrata, visoko mu je tijelo bilo savršeno uspravno, dok su mu se leda topila od užasne vrućine koja je isijavala iz vrata od kovana željeza. Poslijepodne nije davalo nikakvu nadu u osvježenje. Nisu ga toliko mučile visoke temperature koliko vlaga. Tijekom cijeloga ljeta ljudi su trpjeli napade vlage koja im je isisavala svu energiju i tjerala ih da čeznu za svježim, čistim danima jeseni. Usprkos tome, na kraju još jednoga školskog dana njegova je svijetlosmeđa kosa bila, kao i uvijek, uredno počešljana, a učiteljska halja zamijenjena laganim lanenim sakoom. Osmijeh ravnatelja, staložen no ipak pristupačan, bio je spreman pozdraviti majke koje su dolazile po svoju djecu. Ame i vozače je ignorirao.
Theo nije blagonaklono gledao na majke koje su bile previše zauzete ispijanjem čaja, podukama iz tenisa ili igranjem beskrajnih partija bridža da bi same dolazile po svoje potomke, već su slale sluge da to obave umjesto njih. Jednako kao što nije odobravao očeve koji su trovali umove svojih kćeri. Gospodin Christopher Mason očito je pripadao toj kategoriji. Theo je osjetio dobro poznate ubode frustracije. Kakvu je uopće šansu imala ova slavna zemlja kad su takvi ljudi, ljudi koji su radili u samoj administraciji, znamenitu povijest Kine smatrali gubitkom vremena? Nevrijednom učenja. Theu se sve to gadilo.
„Dobar dan, gospodine Willoughby. Izgleda da će noćas opet kiša."
„Dobar dan, gospođo Mason. Mislim da ste u pravu."
Žena koja se zaustavila ispred njega bila je niska i nasmiješena, s jamicama na obrazima kao i njezina kći. Svijetla joj je kosa bila zavezana trakom od baršuna, a okruglo lice crveno od napora. Sitne kapljice znoja nizale su joj se na gornjoj usnici i ljeskale se na svjetlu.
Theo se nasmiješio. „Jeste li uživali u vožnji?"
Anthea Mason nasmijala se naslanjajući se na svoj bicikl, jarkozeleni bicikl za dvoje, jednom se rukom igrajući zvoncem koje se glasalo cvrkutanjem. „O ne, nikada ne uživam u vožnji ovamo, cijelo je vrijme uzbrdica." Bila je odjevena u laganu pamučnu košulju i hlače za bicikliranje, ali sve je izgledalo izgužvano i vlažno. Plave su joj oči blistale u iščekivanju. „Ali to znači da će put kući biti lagan. Pogotovo s Polly na stražnjem sjedalu."
Theo je odlučio spomenuti pitanje kineske povijesti. „Gospođo Mason, htio bih o nečemu..."
Ali njezin je pogled već pretraživao vojničke redove učenika u plavim uniformama pod budnim okom gospođice Courtney, jedne od njegovih mlađih učiteljica. Škola se nalazila u lijepoj zgradi od crvene opeke sa širokim prilazom za automobile, s travnjakom na jednoj i dvorištem na drugoj strani. Bilo je to mjesto svježe ulaštenih podova i čistih školskih ploča.
,,A, evo moje cure." Gospoda Mason podigla je ruku i mahnula svojoj kćeri. „Juhuu, Polly. Imamo pogačice uz čaj, draga."
Polly je bilo toliko neugodno da se zacrvenjela poput rajčice, i tom u je prilikom Theo doista žalio. Odvojila se od ostalih i nevoljko prišla majci. Kraj nje je hodala Lidija, njihove glave jedna do druge, jedna glatka i zlaćana, a druga masa dugih, neposlušnih bakrenih pramenova gurnutih ispod slamnatog šešira. Iako su šaptale, godine prakse omogućile su Theu da razvije gotovo nadnaravne sposobnosti dekodiranja jedva čujnog mrmljanja učenika.
„O, Bože, Lyd, mogla si poginuti. Ili još gore." Polly je bila bez daha, oči su joj bile širom otvorene, a ruka stisnuta oko tanke nadlaktice njezine prijateljice, kao da je želi izvući iz samoga ždrijela pakla.
„Da si ga samo vidjela, kako je -" Lidija je naglo zašutjela, svjesna Theova pogleda na njima. „Bok, Polly", ležerno je rekla i zakoračila u stranu.
„Zdravo, Lidija", veselo joj je doviknula gospoda Mason, iako je Theo primijetio zabrinutost u njezinu pogledu. „Želiš li ići s nama? Mogu pozvati rikšu." „Ne, hvala, gospođo Mason." „Imamo pogačice. Tvoje najdraže."
„Žao mi je, ali ne mogu danas. Voljela bih, ali moram obaviti neke stvari."
„Za svoju majku?" „Da."
Polly je zurila u nju, očito zabrinuta. Theo nije shvaćao što se događa. Pažnju mu je odvratio zahtjev gospođe Mason koja je upravo stavljala svoju elegantnu cipelu na pedalu bicikla.
„Oh, gospodine Willoughby, gotovo sam zaboravila. Muž me zamolio da vam prenesem da bi htio porazgovarati s vama pa vas moli da se nađete u klubu sutra navečer." Dražesno je zamahnula glavom i nasmijala se, kao da je htjela omekšati oštrinu naredbe. „Muški, gdje biste vi bili bez vašeg bilijara i konjaka?"
Zatim je krenula, kći na sjedalu iza nje, dva para nogu koja usklađeno okreću pedale bicikla. Dok je gledao za njima, Theov se osmijeh istopio. Ramena su mu utonula.
„Dovraga", promrmljao si je u bradu.
Okrenuo se i gotovo pao preko Lidije koja se vrzmala iza njega. Na trenutak su se oboje zbunili. Oboje ispričali. Ona je pognula glavu, sakrila se ispod oboda svoga slamnatog šešira, ali nedovoljno brzo da spriječi da joj vidi lice. Stajala je, kao i on, i gledala za sve udaljenijim biciklom koji si je zvoncem stvarao prolaz kroz užurbane ulice. No, ono što je šokiralo Thea bio je izraz u njezinim jantarnim očima. Bile su pune takve neprikrivene čežnje da je od njezina intenziteta i on osjetio sitnu, probadajuću bol u svome srcu.
Što je ona toliko očajnički željela?
Bicikl? Bio je potpuno svjestan da je djevojka bila siromašna. Svi su znali da joj je majka jedna od ruskih izbjeglica, bez muža koji bi zaradio pristojnu plaću za obitelj; odnosno, barem bez stalnog muškarca. Ali, ovo nije bilo zbog bicikla. Ne, Lidija nije bila takva. Je li onda čeznula za Polly? Na kraju krajeva, poznavao je on popriličan broj školarki koje su se zaljubile u nekoga istog spola, a njih su dvije svakako bile bliske. Zamišljeno se zagledao u slamnati šešir. Primijetio je da je požutio od starosti i da je pun mrlja, valjda od svakog puta kad ga je nemarno bacila na pod ili ga primila prljavom rukom u vrijeme kad su puhali vjetrovi s velikih sjevernih ravnica. Bilo kojoj drugoj učenici već bi naredio da kaže roditeljima da joj odmah kupe novi šešir.
Je li onda majka bila to što je željela?
Teško. Njezina majka, iako je u školu dolazila samo ako bi je izričito pozvali, bila je mnogo ljepša i neizmjerno zavodljivija od neugledne gospođe Mason. Ali opet, njegov je ukus po pitanju žena uvijek išao prema tamnom i egzotičnom. Čak i dok je kao dječak trošio svoj džeparac na sablažnjive slike žena ili potajno virio u očevu knjigu sa slikama Paula Gauguina. Iznenadna navala automobila i roditelja privukla mu je pažnju, pometnja smiješaka i pristojnih stisaka ruke, tako da je tek deset minuta kasnije, kad je dvorište bilo gotovo prazno, pogledao okolo i vidio da mlada Ruskinja još stoji kraj njega.
„Zaboga, Lidija, što još radiš ovdje?"
„Čekala sam vas. Htjela sam vas nešto pitati, ravnatelju."
Theo se nasmijao u sebi. Već je ranije primijetio da su učenici vrlo darežljivi s titulama kad su htjeli nešto od njega. Svejedno se ohrabrujuće nasmiješio. „Što to?"
„Vi znate sve o Kini i o kineskim običajima pa..."
Posprdno je frknuo. ,Ja sam ovdje tek deset godina. Upoznavanje Kine zahtijevalo bi doživotno učenje, a čak bismo i onda zagrebli samo površinu."
„Ali vi govorite mandarinski i znate mnogo toga." Oči su joj bile prikovane za njegove žarom koji ga je zaintrigirao. „Da", tiho se složio. „Znam mnogo toga." „Možete li mi onda, molim vas, reći kako se nešto zove?"
„Ovisi što to nešto jest."
„To je kineski način borbe. Ono kad lete zrakom i mlate nogama. Moram znati kako se to zove."
„A da, Kinezi su poznati po svojim borilačkim vještinama. Postoje mnoge vrste, svaka drugačijega stila i drugačije filozofije. Meni je najdraža tai chi chuan. To je teško prevesti jer ima mnogo značenja, ali grubi prijevod bio bi Yin yang šaka." Primijetio je da ga djevojka sluša s pažnjom kakvu je mogao samo poželjeti da primjenjuje i na svakodnevne školske zadatke. „Ali to što ti opisuješ zvuči više kao kung fu."
„Kung fu", Lidija je pažljivo ponovila.
„Tako je. Doslovan bi prijevod bio Majstor vrlina. Japanci to zovu karate. To znači prazna ruka. Drugim riječima, to je borba bez oružja.
Ona se zadovoljno osmjehnula, mekim osmijehom koji je zagrijao njezino tanko lice. „Da. To je to."
„Ali zašto, pobogu, tebe zanima borba bez oružja?"
Uputila mu je smjeli, vragolast osmijeh. „Jer želim naučiti više o kineskim običajima, tako da sama mogu odlučiti jesu li bitni ili ne, gospodine."
,,E, pa meni je samo drago da si ti toliko željna naučiti više o zemlji u kojoj živiš, zbog bilo kojeg razloga. A sad briši, mlada damo, jer imam stvari koje moram obaviti."
Na djelić sekunde Lidija je dopustila da joj oči odlutaju do prozora na katu, a onda je nestala bez pozdrava.
Theo je uzdahnuo. S Lidijom Ivanovom nikad mu neće biti lako. Danas ju je već bio prisiljen kazniti ravnalom po prstima jer je opet zakasnila na popodnevnu nastavu. Ta djevojka nije imala nimalo poštovanja prema pravilima. Ne može se reći da je bila bezobrazna. Ali bilo je nešto u njoj, u neovisnom držanju njezine glave, u načinu na koji je ulazila u razred i polagano dizala pogled prema njemu kad bi joj postavio pitanje. Bilo je to u njezinu pogledu. Kao da je znala nešto što on nije. To ga je živciralo.
Ali ne toliko koliko ga je živcirao gospodin Christopher Mason. Ispružio je ruku i zaključao teška vrata, zatvarajući ih pred svijetom. Tek si je tada dopustio zadovoljstvo da pogleda gore prema prozoru.
„Nije pametno vući tigra za rep, ljubavi moja."
„Kako to misliš?" Theo je poljubio predivnu udubinu u dnu Li Meina vrata i osjetio da joj krv pulsira pod njegovim usnama.
„Mislim na gospodina Masona."
„Dovraga s gospodinom Masonom."
Ležali su goli na krevetu. Kapci na prozorima bili su napola zatvoreni zbog vrućine te se u sobu prikradao samo uski trak svjetla koji je ležao preko Li Meina tijela poput prašnjave zlatne lente, kao da ne može zadržati prste podalje od njezinih grudi, baš poput Thea.
„Tiyo, ljubavi, mislim ozbiljno."
Theo je podignuo glavu i poljubio je u vrh brade. ,,E, pa ja ne. Cijeli sam dan bio ozbiljan u školi punoj majmuna i sada želim biti vrlo neozbiljan."
Ona se razdragano nasmijala, a taj je zvuk bio toliko dubok i mekan da mu je prošao tijelom sve do tabana. Koža joj je mirisala na zumbule i imala okus kao med, samo neizmjerno opojniji. Usnama je prešao preko njezina glatkog tijela, preko krivine njezinih bokova, pa je uz uzdah užitka naslonio obraz na njezino vitko bedro.
„Onda se ti sutra sastati s gospodinom Masonom?"
„Ne. Taj je čovjek prava napast."
„Molim te, Tiyo."
Ispružila je ruku i pomilovala ga po glavi; vršci njezinih prstiju započeli su nježnu masažu tjemena, sve dok nije osjetio da sva napetost nestaje. Obožavao je njezin dodir. Nijedna joj druga žena nije bila ravna. Zatvorio je oči da bi isključio sve drugo osim tog omamljujućega osjećaja rasterećenja.
„Sutra je subota", promrmljao je, „pa ću te odvesti na rijeku. Tamo je zrak svježiji, a predvečer ćemo sjesti kod Hwanga i jesti škampe i kuo tieh dok se ne raspuknemo." Otkotrljao se na bok i nasmiješio joj se. „Što kažeš na to?"
Tamne su joj oči bile ozbiljne. Graciozno je izvadila bijelu orhideju i sedefasti češljić iz kose, odložila ih na stol pokraj kreveta i pogledala ga vrlo ozbiljno. „To bi bilo jako lijepo, Tiyo", rekla je. „Ali ne sutra."
„Zašto ne sutra?"
„Jer ti sutra sastati s gospodinom Masonom."
„Za ime Božje, Li Mei, odbijam trčati tamo na svaki njegov mig."
„Ti htjeti izgubiti školu?"
Theo se odmaknuo. Bez riječi je ustao iz kreveta i otišao do otvorenog prozora. Gola su mu leđa bila kruta dok je stajao ondje i gledao van. Nakon duge tišine, rekao je: „Znaš da ne bih mogao podnijeti da izgubim školu."
Plahte su zašuškale i ona je bila uz njega. Njezino sitno tijelo pritisnuto uz njegova leđa, njezine ruke oko njegovih prsa, njezin obraz na njegovoj lopatici. Osjećao je da mu duge trepavice šapću po koži. Nijedno nije progovorilo.
Sa svog položaja visoko na brdu, Theo je promatrao crepovima prekrivene krovove grada koji je posljednjih deset godina bio njegov dom, dom koji je volio, utočište od glasina koje je ostavio iza sebe u Engleskoj. Pogled mu je prešao preko cijeloga Internacionalnog naselja, malog komadića Kine koji kao da se preobrazio u dio Europe. Sadržavao je čudnu mješavinu arhitektonskih stilova u kojoj su se čvrste viktorijanske palače nalazile licem uz lice s raskošnijim francuskim avenijama i dugim talijanskim terasama s balkonima od kovana željeza i rascvjetanim žardinjerama.
Europljani su taj komad zemlje ukrali od Kineza u sklopu sporazuma o reparacijama nakon Bokserskog ustanka 1900. godine. Drevni utvrđeni grad potisnuli su na jednu stranu i krenuli s izgradnjom vlastitog, mnogo većeg naselja odmah do njega te preuzeli kontrolu nad vodenim putem s pomoću topovnjača koje su poput sivih krokodila probijale put uz rijeku Peiho. Internacionalno naselje; tako su nazvali taj užurbani centar zapadnjačke trgovine koji je oduševljavao gospodare u Britaniji, ali je bio trn u oku kineske vlade.
Theo je odmahnuo glavom. Britancima je to jednostavno predobro išlo, cijela ova vražja mi-kontroliramo-svijet stvar. Jer, iako je Naselje bilo međunarodno, uopće nije bilo upitno da su Britanci bili ti koji su njome upravljali, da je krasopis Sir Edwarda Carlislea obilježavao svaki novi dokument jednako kao što je njegov strogi karakter utisnuo pečat Međunarodnom vijeću. Službeno, grad je bio podijeljen na četiri dijela - britanski, talijanski, francuski i ruski - uredno poslagana jedan do drugog, ali u praksi nije tako funkcioniralo. Neprestano su se prepirali. Svađali se oko raspodjele zemlje. Theo ih je čuo u klubu Odisej. Britanci su se nekako našli u posjedu gotovo polovine grada, a manja su područja bila oduzeta Rusima i ustupljena Japancima i Amerikancima u zamjenu za velike količine zlata. No, novac je uvijek najglasnije govorio. Novac i bojni brodovi.
Dok je Theo promatrao grad, morao je priznati da je, u usporedbi s trošnom Ruskom četvrti s njegove lijeve strane, u kojoj su mnoge kuće bile skučene i zapuštene, Britanska četvrt bila impresivna. Sjajila je kao dobro uhranjena mačka. Crkveni tornjevi, toranj sa satom uz Gradsku vijećnicu, klasična fasada hotela Imperijal, besprijekorne gredice ruža u parkovima, nije ni čudno da su ih starosjedioci nazivali vragovima. Strani vragovi. Samo ti vrag može ukrasti dušu i pretvoriti je u strani teritorij. Kinezima iz Junchowa je Internacionalno naselje bilo kao drugi planet. Pa ipak je u daljini rijeka blistala kao uglačan metal, a trgovački su brodovi usidreni kraj skupine sampana pridonosili budalastoj iluziji nepromjenjivosti.
Postao je svjestan da mu Li Meini prsti polako miluju prsa kružnim pokretima.
„Na tržnici danas, Tiyo, ja vidjeti tvog prijatelja. Čovjeka iz novina."
„Na koga misliš?"
„Tvoj gospodin Parker."
„Alfred? Što je on radio tamo dolje?"
Njezin mekani smijeh kao da je prožuborio kroz njega. „Mislim da on tražiti nešto staro. Ali mislim on u nevolji." „Na koji način?"
„On previše Englez. Ne držati oči širom budne. Ne kao ti."
Omotala je ruke još čvršće oko Thea i promeškoljila se, ali on nije reagirao. Razočarano je odmahnula glavom i obavila ga parfemom svilenog slapa svoje kose. Negdje na ulici zatrubio je automobil, ali je soba ostala tiha. Kraj prozora je prolepršalo nekoliko golubova. Zviždaljke na njihovim repovima proizvodile su šumove koji su zvučali kao smijeh bogova.
„Tiyo", napokon je rekla Li Mei, „ti htjeti da ja pitam svog oca?" Theo se naglo okrenuo, a sive su mu oči odjednom postale tvrde. „Ne. Da ga nikad nisi pitala."








Plinska lampa u hodniku nije radila, vjerojatno je trebalo staviti novu plinsku mrežicu, ali Lidija je nije ni primijetila. Zurila je niz mračan hodnik iza ulaznih vrata instinktivno izbjegavajući rupe u linoleumu, odložila pakete na pod pri dnu stepenica i pokucala na vrata dnevne sobe gospođe Zarje.
„Tko je?"
„Ja sam, Lidija."
Vrata su se otvorila i visoka, sredovječna žena sumnjičavo je provirila prema Lidiji. ,,Kakaya sevodnya otgovorka?"
„Molim vas, gospođo Zarja, dobro znate da ne govorim ruski."
Žena se pobjedonosno nasmijala, snažnim, glasnim smijehom od kojeg su se zatresli tanki zidovi. Bila je to krupna žena širokoga, mesnatog lica i njedara golemih poput ruskih stepa. Lidija je se bojala jer joj je jezik mogao biti opasan koliko i zagrljaji i bilo je važno ne zamjeriti joj se. Olga Petrovna Zarja, njihova gazdarica, živjela je u prizemlju svoje male kuće, jedne u nizu identičnih zgrada. Ostatak je iznajmljivala podstanarima.
„Uđi, vrapčiću, moram ti nešto reći."
Lidija je ušla u sobu. Mirisala je na boršč i luk, unatoč tome što je prozor bio otvoren prema uskom popločanom prolazu koji je ona zvala stražnjim dvorištem, a koji je bio pun teškog namještaja prevelikog za stan. Na počasnome mjestu, na glasoviru od mahagonija prekrivenom izvezenim pokrivačem koji je skrivao mrlje, stajala je fotografija. Prikazivala je generala Zarju u uniformi Bijele armije, prekriženih ruku, strogog, optužujućeg pogleda. Lidija je uvijek izbjegavala taj pogled iz sepije ako je mogla. Nešto ju je na toj fotografiji tjeralo da se osjeća kao gubitnik.
„Moje strpljenje je gotovo", izjavila je Olga Zarja stavši kao ukopana ispred Lidije. „Reci onoj svojoj lijenoj majci da me pokvareno iskoristila, iskoristila moju dobrotu. Reci joj. Da sljedeći tjedan ja nju izbaciti van. Da, na ulicu. A što ona očekivati, ako ne..."
„Plati stanarinu?" Lidija je stavila uredno složen svežanj dolara na stol i stupila natrag.
Gospođa Zarja na tren je razjapila usta, a onda je zgrabila novac i nabrzinu ga prebrojila, brojeći si u na ruskom bradu.
„Dobro. Spasibo. Zahvaljujem." Žena je prišla bliže. Iz njezine duge, bezlične, crne haljine širio se miris naftalina, a veliko joj je lice sada bilo toliko blizu da je Lidija vidjela da joj se usta trzaju od razdraženosti kad je oštro rekla: „Ali ne prije vremena."
„Dva mjeseca koje vam dugujemo, i za ovaj mjesec. Sve je tu."
„Da. Sve je tu."
„Oprostite što smo kasnili."
„Opet je svirala? Da zaradi ovo?"
„Da."
Gazdarica je kimnula i ispružila debelu ruku kao da će umotati djevojku u svoj zagrljaj, no Lidija je bacila paničan pogled na njezine grudi i povukla se prema vratima.
„Do svidania, gospođo Zarja."
„Doviđenja, vrapčiću. Reci onoj svojoj majci..."
Ali, Lidija je začepila uši. Uzela je svoje pakete i pojurila uz stepe¬nice čije je golo drvo, nepokriveno tepihom, bilo izlizano i prašnjavo, tako da su njezine noge stvarale glasan zvuk, koji je njezina majka si¬gurno čula gore u stanu.
„Zdravo, gospođo Yeoman", procvrkutala je dok je jurila pokraj soba na drugom katu. Njih su iznajmljivali umirovljeni baptistički misionar i njegova žena koji su, zbog Lidiji neobjašnjivih razloga, svoju mirovinu odlučili provesti krpajući kraj s krajem u zemlji kojoj su posvetili svoje živote.
„Dobar dan, Lidija", odgovorila je gospođa Yeoman uobičajeno vedrim tonom. „Zvučiš kao da si u žurbi."
„Je 1' mi majka kod kuće?"
Nastala je kratka stanka, ali ona je bila previše uzbuđena da bi primijetila. „Da, mislim da jest."
Lidija je zadnji dio stubišta prešla preskačući dvije stepenice odjednom i upala kroz vrata. „Mama, gle što sam nam donijela, mama, ja sam..." Zastala je. Osmijeh joj je zamro na usnama.
Nogom je zalupila vrata. Osjećala je da joj sva sreća tog dana curi iz tijela i kapa na pod kraj razbijenih tegli, zgnječenog cvijeća i na tisuće pera iz jastuka, zbog kojih je soba izgledala kao da ju je napao labud. Do nogu su joj ležali komadići razbijenog zrcala. Usred tog kaosa ležala je sitna figura Valentine Ivanove, uredno sklupčane na tepihu poput mačke. Disala je laganim, pravilnim, malim izdasima dubokog sna. Pod stolom je ležala boca votke. Prazna.
Lidija se borila da se smiri, ne vjerujući svojim očima. Onda je nemarno ispustila sve omote i smeđe papirnate vrećice na pod i odšuljala se do majke, kao da se bojala da je ne uznemiri, iako je znala da Valentinu sada može probuditi jedino kanta hladne vode. Kleknula je kraj nje.
„Zdravo, mama", prošaptala je. „Ovdje sam. Ne brini se, ja ću..." Ali riječi nisu dolazile. Grlo ju je boljelo i činilo joj se kao da će joj se glava raspuknuti.
Ispružila je ruku i maknula tamni pramen razbarušene kose s majčina lica. Valentina je kosu obično nosila podignutu u elegantnu punđu ili bi je ponekad djevojački svezala u rep, kao i Lidija, ali danas joj je kosa ležala u dugim, slobodnim valovima bogate boje na izblijedjelom tepihu. Lidija je milovala raspuštene uvojke. Ali, Valentina se nije micala. Obrazi su joj bili lagano crveni, ali su čak i u nesvjestici od pijanstva njezine prekrasne crte lica izgledale čisto i fino. Na sebi je imala samo bisernobijeli svileni negliže i čarape. Ispod jednog oka imala je osušeni trag razmazane maškare, kao da je plakala.
Lidija je sjela na pete, ali je i dalje bez prestanka milovala majčinu kosu, prepuštajući se umirujućem učinku tog osjećaja. Za to joj je vrijeme ispričala sve detalje o tome kako je danas jedva uspjela pobjeći iz staroga grada, o svome kineskom zaštitniku i o tome kako se prestrašila one odvratne zmije.
,,I vidiš, danas se gotovo nisam vratila kući, mama. Mogla sam pasti u ruke trgovca bijelim robljem i završiti na brodu do Šangaja gdje bih postala dama za užitak." Ispustila je zvuk koji je trebao biti smijeh. „Ne bi li to bilo smiješno? Ne misliš li tako, mama? Zaista smiješno."
Tišina.
Soba je odisala kiselim vonjem. Od pepela i dima cigareta. Prozori su bili zatvoreni, a vrućina je gušila. Lidija je podigla praznu bocu votke i bacila je u zid bijesno uzviknuvši. Eksplodirala je u tisuću komadića.
Lidiji je trebalo više od sat vremena da očisti sobu. Da pomete komadiće porculana i stakla, latice i perje. Perje je bilo daleko najgore. Činilo se kao da je oživjelo i ruga se njezinim pokušajima da ga ulovi dok nestašno lebdi izvan njezina dohvata. Do kraja tog pothvata rasjekla si je koljeno kad je kleknula na oštri komadić porculana, leđa su je boljela od svog tog četkanja i imala je pregršt perja u kosi. Uza sve to, bilo joj je nepodnošljivo vruće pa je odbacila odjeću i hodala okolo samo u potkošulji i plavim gaćicama.
Valentina je sve prespavala. U jednom joj je trenutku Lidija pažljivo stavila jastuk ispod glave i poljubila je u obraz. Prozori su bili otvoreni, ali to nije mnogo pomagalo jer se sva vrućina u kući podigla i skupila u njihovoj zagušljivoj udubini ispod krova. Potkrovlje se sastojalo od jedne jedine duge sobe s kosim zidovima i s dva tavanska prozora, a opći dojam nije popravilo ni nekoliko razbacanih komada starog namještaja. Izlizan tepih, koji je nekada možda i bio šaren ali je sada bio ispran i siv, prekrivao je sredinu poda od drvenih dasaka. Oba kraja sobe bila su odijeljena zavjesama koje su doduše uspijevale pružiti iluziju privatnosti, ali nisu mogle spriječiti prodiranje zvukova. Tako su i majka i kći naučile vrijednost tišine.
Lidija je odmotala svoje pakete. No, iznenadno obilje dobre hrane više je nije privlačilo. Nije se ni zamarala obrokom koji je planirala skuhati. Nije imala volje za to. Ni apetita. Automatski je isprala voće i povrće u hladnoj vodi jer su Kinezi imali nezgodan običaj koristiti ljudski izmet kao gnojivo na svojim poljima, ali onda ih je ostavila kraj sudopera, nenarezane i nekuhane.
Napravila si je napitak, šalicu mlijeka sa žlicom meda, dovukla stolicu do prozora i sjela s laktovima naslonjenima na prozorsku dasku, promatrajući ulicu ispod sebe. Prljava terasa. Uske kuće. Vrata koja su se otvarala izravno na pločnik. Lidijinim očima tu nije bilo ničega lijepog, ničega što bi je izvuklo iz očaja u koji je zapala. Ruska četvrt, tako su je zvali, dupkom puna ruskih izbjeglica koji su zaglavili ovdje bez dokumenata i bez posla. Slabo plaćeni poslovi odlazili su Kinezima pa si, osim ako nisi mogao za sitne novce izvoditi predstavu gutanja noževa na tržnici ili si imao ženu koja je bila voljna zarađivati na ulici, gladovao. Vrlo jednostavno.
Gladovao ili krao.
Nastavila je gledati; ćelavog čovjeka s bijelim štapom iz kuće do njihove, dvije sestre Njemice kako šeću ruku pod ruku, mršavog psa koji se prikradao leptiru, beba kako se igra zvečkom na ulaznim vratima... automobili su gmizali niz ulicu, bicikli, čak i namrgođen čovjek s prasetom u tačkama.
Jedini koji je pogledao prema njoj bio je medvjed od čovjeka, nedvojbeno Rus s tom masom masnih kovrča koje su virile ispod šubare od astrahana i guste brade koja mu je prekrivala donji dio lica. Crni povez preko oka davao mu je mračan, zlokoban izgled. Baš poput slike Plavobradog, gusara iz jedne od njezinih knjiga iz knjižnice, samo što ovaj nije imao nož koji mu je sjao među zubima. Kad je prošao ispod prozora, Lidija je primijetila njegove čizme do koljena s likom vuka koji zavija. I njoj je došlo da počne zavijati. No, samo je nastavila sa zanimanjem promatrati prolaznike, bilo što, samo da ne mora gledati u ono što je ležalo u sobi iza nje.
Nebo je postajalo tamnije dok su teški oblaci s horizonta marširali sve bliže, a večernji je zrak počeo mirisati na kišu. Da odvrati misli od jedine stvari koja joj je bila na pameti, počela je razmišljati o tome pada li u Engleskoj kiša. Polly je rekla da u Engleskoj uvijek pada kiša, ali Lidija joj nije vjerovala. Odlučila je da će jednoga dana otići onamo i uvjeriti se sama. Mislila je da je čudno što su Europljani svojom voljom dolazili u Kinu kad je sve što je bilo lijepo ili sofisticirano ili poželjno, barem po onome što je pročitala, već postojalo u Europi. U Londonu, Parizu, Berlinu. No dobro, možda više ne u Berlinu. Ne nakon rata. Ali u Londonu da. Hoteli Ritz i Savoy. Buckinghamska palača i Albert Hall. I svi ti klubovi i trgovine i kazališta.
Regent Street i Piccadilly Circus. Sve. Jednostavno sve što možete poželjeti. Pa zašto bi onda itko htio otići?
Teško je uzdahnula i zadrhtala, a nekoliko kapljica znoja došuljalo joj se od uha do brade poput suza. O, Bože, nije znala što da radi. Što da kaže. Srce joj se poput magarca ritalo u grudima, a jedino o čemu je ona mogla misliti bilo je pada li u Engleskoj kiša. To je bilo tako glupo. Spustila je glavu na ruke i sjedila vrlo mirno sve dok joj se disanje nije smirilo.
„Tata, kako da joj pomognem? Molim te, tata. Reci mi. Pomozi mi."
Nitko nije znao da je Lidija, kad je bila u nevolji, šaptala uspomeni svog oca. Čak ni Polly. A sigurno ne njezina majka. Njezina ga majka nikada nije spominjala, čak više nije ni koristila njegovo prezime.
„Tata", ponovno je prošaptala, samo da čuje kako joj zvuk te riječi izlazi iz usta.
Napokon se odmakla od prozora i okrenula se natrag prema sobi. Bilo je to sumorno mjesto za život, s tim niskim, kosim stropom, ćudljivim malim parafinskim štednjakom i slomljenim glinenim sudoperom, ali njezina je majka napravila sve što je mogla da ga učini podnošljivijim. I više od toga. Učinila ga je šarenim i ekstravagantnim. Grozan brokatni kauč i naslonjač, potpuno izlizani na naslonima za ruke, nestali su iz vida pod slojevima materijala predivnih boja, ljubičaste, ružičaste i boje jantara, iz kojih kao da je isijavao život. Posvuda razbacani jastuci, zlatni i brončani, stvarali su atmosferu bohemske opuštenosti, koju je njezina majka opisivala kao zavodljivu, a Olga Zarja kao pohotnu. Šal s resicama boje Lidijine kose bio je prebačen preko stola na kojem su se nalazile svijeće u mjedenoj posudi, tako da su njihovi plamenovi treperili i obasjavali brončanu svilu.
Lidiji je to bio dom. Sve što je imala. Opet je otišla do usnule žene. U sve slabijem svjetlu dana ona je sjedila na sivom tepihu i držala sivu ruku svoje majke.
„Draga", Valentina je podigla glavu s jastuka na podu i polako trepnula kao mačka koja se budi. „Draga, zaspala sam. Koliko je sati?"
„Crkveni sat je upravo odzvonio jedan." Lidija nije digla pogled s knjige na stolu ispred sebe.
„Ujutro?"
,,U jedan sat poslije podne nije ovako mračno." „Onda bi ti trebala biti u krevetu. Što to radiš?" „Domaću zadaću." Još je uvijek odbijala pogledati majku. Valentina se protegnula, istjerala ukočenost iz leđa, uspravila se i primijetila jastuk. Na trenutak je zatvorila oči i zadrhtala. „Mila, oprosti mi."
Lidija je ravnodušno slegnula ramena i okrenula stranicu Pregleda engleske povijesti, iako su joj riječi skakale pred očima bez ikakvog smisla.
„Nemoj se duriti, Lidija, ne pristaje ti." „A tebi ne pristaje ležanje na podu."
„Možda bih trebala ležati ispod njega, onda bismo obje bile sretnije."
„Nemoj, mama."
Valentina se blago nasmijala. „Ispričavam se, malena." „Ja nisam tvoja malena."
„Ne, u pravu si, znam." Njezine duboke smeđe oči kliznule su preko pognute glave i dugih, mladih nogu njezine kćeri. „Sada si odrasla. Previše odrasla."
Ustala je i opet se protegnula, pružajući najprije jednu pa drugu bosu nogu kao balerina, pa rastresla svoju dugu kosu koja joj se rasula po ramenima, hvatajući odsjaj svijeća u svojim tamnim naborima. Lidija se pretvarala da ne primjećuje. Ali, umjesto da čita o Zakonu protiv narušavanja javnog reda iz 1716. godine, ona je kroz spuštene trepavice promatrala svaki pokret svoje majke. Shvatila je da je činjenica što je Valentina izgledala tako smireno i naspavano u isto vrijeme i raduje i ljuti. Nije imala pravo na to. Gdje su bile posljedice tolike boli? Uzdignut luk Valentininih obrva izgledao je još nestašnije nego inače, kao da je cijeli život samo jedna velika šala, nešto što ona nije shvaćala ozbiljno.
Valentina je sjela na kauč i potapšala jastuk pokraj sebe. „Dođi i sjedni sa mnom, Lidija." „Imam posla."
„Jedan je sat ujutro. To možeš napraviti i sutra."
Lidija je zalupila knjigu i otišla do kauča. Sjedila je tamo ukočeno, na dovoljnoj udaljenosti od majke, ali Valentina je ispružila ruku i razbarušila kosu svoje kćeri.
„Opusti se, draga. Zašto bi smetalo nekoliko pića tu i tamo? To mi pomaže da ne poludim. Zato te molim, nemoj se duriti."
„Ne durim se", rekla je Lidija nadureno.
„Moj Bože, kako sam žedna, ja..."
„Ostala nam je još samo jedna šalica i nijedan tanjurić."
Valentina je prasnula u smijeh, a i Lidiji se, protiv njezine volje, potkrao osmijeh. Njezina je majka pogledala okolo po podu i kimnula. Sve si počistila umjesto mene?"
„Da."
„Hvala ti. Kladim se da je gospodin Yeoman mislio da je došao smak..." Zašutjela je i zagledala se u goli dio zida pokraj vrata. „Zrcalo. Je li..."
„Slomljeno. To znači sedam godina nesreće."
„O, Bože, Olga Petrovna Zarja će me ubiti i naplatiti nam dvostruko više nego što vrijedi. Ali sljedećih sedam godina ne mogu biti gore nego prošlih sedam, zar ne?"
Lidija nije odgovorila.
„Žao mi je, dušo", promrmljala je Valentina, ali Lidija je te riječi čula i prije. „Barem su šalice bile naše. Uostalom, uvijek sam mrzila to zrcalo. Bilo je tako ružno i činilo me tako starom."
„Napravila sam vrč limunade. Hoćeš li malo?"
Valentina se okrenula i pogladila kćer po obrazu. „To bi bilo savršeno. Grlo mi je tako suho."
Dok je pijuckala hladnu tekućinu iz njihove jedine preostale šalice za čaj - sve su čaše već odavno bile založene - stavljala je ruku na vrh glave svaki put kad bi je nagnula natrag, kao da je pridržava.
„Imamo li aspirina?" pitala je puna nade.
„Ne."
„Nisam ni mislila."
„Ali kupila sam ti ovo." Uz stidljiv osmijeh, Lidija je iza leđa izvukla čokoladni kroasan i dugi svileni šal dramatične, tamnocrvene boje. Mislila sam da bi ti dobro pristajao."
Valentina je odložila šalicu na tepih i uzela kroasan u jednu, a šal u drugu ruku. „Draga", rekla je razvlačeći tu riječ u milovanje. „Razmazit ćeš me." Dugi je trenutak promatrala oba poklona, a zatim je nekoliko puta oduševljeno omotala šal oko vrata i odgrizla veliki komad peciva. „Divno", promrmljala je punim ustima. „Iz francuske slastičarnice. Hvala, slatko moje dijete." Nagnula se i poljubila Lidiju u obraz.
„Pomagala sam gospodinu Willoughbyju u školi i danas mi je platio", objasnila je Lidija. Riječi su joj izletjele iz usta mrvicu prebrzo, ali se činilo da njezina majka nije primijetila.
Sitni mišić na Lidijinu čelu, koji je cijelo vrijeme bio zgrčen, prvi se put te večeri opustio. Sada će opet sve biti u redu. Njezina majka će prestati. Više neće ludovati. Više neće uništavati njihov krhki svijet. Uzela je šalicu s poda i popila gutljaj limunade da si odlijepi jezik s gornjeg nepca.
„Opet Antoine?" pitala je ležernim glasom, krišom pogledavajući Valentinu.
I odmah zažalila pitanje.
„Taj prljavi gad, podliy izmennik!" eksplodirala je Valentina. „Nemoj mi više spominjati njegovo ime. On je lažljiva francuska krastača, podmukla zmija u travi. Nikada ga više ne želim vidjeti."
Lidija je osjetila tračak sućuti za Antoinea Fourgeta. On je obožavao njezinu majku. Oženio bi je sutra da već nije bio u braku s francuskom katolkinjom koja mu nije željela dati razvod i s kojom je imao četvero djece koja su vrlo glasno zahtijevala njegovu pažnju i financijsku pomoć. Petkom je Valentinu uvijek vodio na ples, a tijekom tjedna potajno krao sat ili dva kad god je mogao pobjeći iz ureda na dugi ručak, dok je Lidija bila u školi. Ali ona je uvijek znala kad je bio kod njih. Soba je mirisala drugačije, mnogo zanimljivije, na cigarete i briljantin.
„Što je napravio?"
Valentina je skočila na noge i počela hodati po sobi, s obadvije se ruke čvrsto držeći za glavu. „Njegova žena. Očekuje još jedno dijete."
,,Oh."
„Nevjerni gad mi se zakleo da se više ni ne približava njezinu krevetu. Kako me mogao tako... tako izdati?" „Mama, ona je ipak njegova žena."
Valentina je ljutito zabacila glavu i patnički zatvorila oči. „Samo službeno, zakleo mi se." „Možda ga ona voli."
Iznenada je otvorila oči i prkosno stavila ruke na bokove. Lidija nije mogla ne primijetiti kako su tanki ispod svilenog kombinea.
„Lidija, je li tebi palo na pamet da ga možda i ja volim?"
Sad je bio Lidijin red da se počne smijati. „Ne, mama, nije. On je tebi drag, zabavno ti je s njim, plešeš s njim, ali ne, ti njega ne voliš."
Valentina je otvorila usta da protestira, ali onda je razdraženo odmahnula glavom i ponovno se srušila na kauč medu jastuke. Jednu je ruku teatralno prebacila preko bolne glave.
„Draga, mislim da ću umrijeti."
„Ne danas."
„Volim ja njega barem mrvicu, znaš." „Znam, mama."
„Ali...", Valentina je provirila ispod ruke, stisnutih je očiju promatrala lice svoje kćeri, njezin jaki, ravni nos, visoke skandinavske jagodice i bakreni sjaj njezine kose, „...ali jedini čovjek kojega sam ikad voljela - kojega ću ikad voljeti u ovom životu - jest tvoj otac." Čvrsto je zatvorila oči.
Tišina je pala na sobu. Lidija je osjećala da joj se koža ježi od zadovoljstva. Vlažan povjetarac uvukao se u sobu kroz otvoreni prozor, donoseći sa sobom kapljice kiše, i ohladio joj obraze, ali ništa nije moglo ohladiti tu predivnu toplinu koja joj se širila po tijelu, zavodljiva kao opijum.
„Tata", prošaptala je i u sebi čula njegov dubok, raskošni smijeh, čija joj je jeka ispunila glavu. Opet je vidjela kako se svijet vrti u ludom kaleidoskopu dok su je snažne ruke dizale visoko u zrak. Ako se jako potrudila, još je mogla prizvati njegov muževni miris, opojnu mješavinu duhana, ulja za kosu i vlažnih, bodljikavih ešarpa koje su je škale po bradi. Ili je sve to izmislila?
Toliko se bojala da ne izgubi te djeliće njega koji su joj još ostali. S uzdahom je ustala i ugasila svijeće pa se sklupčala među jastucima kraj svoje majke i zaspala lako poput mačeta.
Zvuk automobilske trube na ulici trgnuo je Lidiju iz sna. Blijedožuto svjetlo koje je prodiralo kroz zavjese koje su ograđivale njezinu minijaturnu sobu govorilo joj je da je jutro, i to kasnije nego što je smjelo biti. Subota je značila samo pola dana provedenog u školi, ali je svejedno ondje morala biti u devet. Kad se uspravila, učinilo joj se kao da joj se glava odvojila od tijela i pobjegla od nje. To ju je iznenadilo, ili onda se sjetila da prethodni dan nije ništa jela. Teška se srca sjetila i zašto.
Ali danas će biti bolje. Danas joj je rođendan.
S ulice se ponovno začulo trubljenje. Iskočila je iz kreveta i na¬gnula se kroz najbliži prozor da vidi što se događa. Kiša koja je padala preko noći prestala je, ali sve je još bilo mokro i blistavo, a zrak je već pokazivao znakove ponovnog zatopljenja. S crepova na kući preko puta već se počela dizati para. Nebo je bilo sumorno, beživotno sivo, ali dolje na ulici vidjela je bljesak jarke boje koji joj je popravio raspoloženje. Mali, otvoreni sportski automobil bio je parkiran točno ispred njihovih vrata, a u njemu je sjedio tamnokos muškarac u žutoj polo-majici, držeći golemi buket crvenih ruža. Dignuo je pogled i zamahao cvijećem prema njoj.
„Alo, ma chérie", povikao je. „Je li ti maman ustala?"
„Zdravo, Antoine." Lidija se nasmiješila i brzo podigla ruku da prekrije svoju prljavu potkošulju. „To ti je novi automobil?"
„Ovo? Da, osvojio sam je jučer navečer na kartanju. Nije li predivna?" Cmoknuo si je prste u ekstravagantnoj francuskoj gesti i nasmijao se, pokazujući zdrave, bijele zube.
Svaki put kad bi ga vidjela, Lidija bi pomislila da je on najzgodniji muškarac kojega je ikad upoznala. Ne da ih je upoznala mnogo, ali nije bilo teško zamisliti koliko zabavno mora biti s njim. Bio je u svojim tridesetima, rekla joj je mama, ali Lidiji se činio mlađi, bio je pun dječačkog šarma.
„Pogledat ću je li budna", odgovorila je i potrčala preko sobe da zaviri iza majčinih zavjesa.
U oštrom kontrastu s bojama i senzualnošću dnevne sobe, Valentina je svoj odjeljak za spavanje ostavila ogoljenim i jednostavnim. Bijeli, neukrašeni zidovi, bijela posteljina, čak i bijelo obojen stari ormar s iskrivljenim vratima koja su se teško otvarala. Zavjesa, požutjela od starosti, nekada je bila dio bijelog seta posteljine. Bila je to stroga, bezdušna ćelija. Lidija se ponekad pitala za što se to njezina majka pokušavala iskupiti.
„Mama?"
Valentina je ležala u spletu plahti, s crnim udubinama ispod očiju i kosom zapletenom u tamno klupko jada na jastuku. Oči su joj bile zatvorene, ali Lidija ni na tren nije povjerovala da spava. Svi su znaci ukazivali na nemirnu, mučnu noć.
„Mama, Antoine je ovdje."
Oči se nisu otvorile. „Reci mu da ode kvragu."
„Ali, donio ti je cvijeće." Lidija je sjela na rub kreveta, što obično nije radila bez poziva. „Izgleda kao da mu je jako žao i...", brzo je potražila nešto drugo čime bi je namamila, „i vozi sportski automobil." Propustila je spomenuti da je automobil vrlo malen i dosta čudan.
„Onda će se lako odvesti ravno u rijeku." „Previše si okrutna."
Na to su se Valentinine oči odjednom otvorile, i nisu izgledale zadovoljno. „A ti si previše popustljiva prema njemu. Samo zato što je muškarac."
Lidija je pocrvenjela i ustala s kreveta. Znala je da u svojoj iznošenoj potkošulji i gaćicama ne izgleda dostojanstveno, no podigla je bradu i rekla: „Ja ću otići dolje i reći mu da spavaš."
„Ako zaista želiš biti od koristi, reci mu neka mi donese votke."
Lidija je projurila kroz zavjese. Nije riskirala s komentarom. Pro¬hladnom vodom iz sudopera umila je ruke i lice, zube istrljala prstom umočenim u sol i dlanom protrljala čelo u pokušaju da opusti čvrsti obruč straha koji ga je pritisnuo. Sama riječ votka bila je dovoljna da se uspaniči. Navukla je školsku uniformu, zgrabila ruksak i pokupila nekoliko ušećerenih okruglica. Baš je izlazila kroz vrata kad ju je majka zazvala. Ovaj put nježno.
„Lidija."
„Da?"
„Dođi ovamo, dušo."
Lidija je nerado ušla u bijelu spavaću sobu. Zastala je odmah s druge strane zavjese i zurila dolje u svoje iznošene crne cipele. Bila je naviknuta da je žuljaju isto kao što je bila naviknuta da je boli glava.
„Lidija."
Podigla je pogled. Njezina je majka bezvoljno ležala na jastucima, kose raščešljane u sjajnu lepezu, i pružala ruku prema njoj smiješeći se. Lidija je bila previše ljuta da odgovori i nije se pomaknula.
„Draga, nisam zaboravila koji je danas dan."
Lidija je s mržnjom zurila u svoje cipele.
„Sretan rođendan, dušo. S dniom rozhdenia, dochenka. Nisam mislila ono za votku, zaista nisam. Dođi ovamo i daj mi poljubac, draga. Rođendanski poljubac."
Lidija je poslušala, dodirujući majčin hladni obraz svojim toplim.
„Sjedni na minutu, Lidija."
„Ali, Antoine..."
„Dovraga i Antoine." Valentina je prezrivo odmahnula rukom. Želim ti nešto reći."
Lidija je sjela na krevet. Odjednom je shvatila da je gladna pa je zagrizla okruglicu, jezikom hvatajući ostatke šećera po usnama.
„Draga, slušaj me. Drago mi je vidjeti da jedeš nešto fino na svoj rođendan, ali mi je žao što ti to nisam ja priuštila."
Lidija je prestala jesti, a slatki okus u njezinim ustima iznenada je pokvario neodređeni osjećaj krivnje. „Nema veze, mama."
„Ne, ima veze. To me žalosti. Nemam novca da ti kupim poklon, obje to znamo. Pa te zato pozivam da večeras ideš sa mnom u klub Odisej. Možeš mi okretati stranice dok sviram."
Lidija se bacila majci oko vrata uz gromoglasan uzvik oduševljenja. „O, mama, hvala ti, to mi je najbolji rođendanski poklon."
„Pazi na te okruglice blizu moje kose."
„To želim već godinama."
„Kao da ne znam. Uvijek si me gnjavila da te povedem sa sobom na recitale i sada, kada si napunila šesnaest, mislim da je došlo vrijeme za to. A i ovako ti poslije neću morati do besvijesti prepričavati da je Sir Edward rekao ovo ili pukovnik Mortimer tvrdio ono, ili kako su sve dame bile obučene. Molim te, dušo, makni te ljepljive prste dalje od mene."
Lidija je skočila na noge i obrisala ruke o suknju. „Bit ćeš ponosna na mene, mama. Možemo vježbati danas popodne na glasoviru gospođe Zarje. Znaš da te ona voli slušati dok sviraš."
„Samo ako nas taj grozni stari zmaj do tada ne izbaci na ulicu."
„Ne, nisam ti rekla, platila sam stanarinu koju smo dugovale. A novci za sljedeći mjesec su u plavoj zdjeli na polici. Tako da više ne moraš brinuti o gospođi Zarji."
„To što radiš za gospodina Willoughbyja mora biti iznimno dobro plaćeno."
Lidija je nespretno kimnula. „I je. Ocjenjivala sam školske zadaće djece u nižim razredima. Kao prava učiteljica." Uzela je svoj ruksak. „Još jednom hvala, mama." Pojurila je prema vratima.
Majčin ju je glas pratio. ,,I reci tom lažljivom štakoru dolje u automobilu da to cvijeće, zajedno sa svojim obećanjima, može baciti u kanalizaciju, gdje i pripadaju."
Lidija je brzo zatvorila vrata da gospodin i gospođa Yeoman ne bi čuli.
„Ali ima samo tri kotača", bunila se Lidija.
„To je Morgan, što ti očekuješ?" Antoine Fourget potapšao je sjajni crni blatobran. „Osvajala je trke diljem svijeta."
„Je li isti kao onaj u kojem je Isadora Duncan poginula prošle godine?"
„Non." Brzo se prekrižio. „Ono je bio Bugatti. Ali, ovo je jedna magnifique mlada dama. Jučer navečer imao sam sreće na kartama."
Oči pune nade okrenule su se prema Lidiji. „No, imam li sreće i danas? Eh bien, što je tvoja maman rekla?"
„Nije dobro."
„Ne želi me vidjeti?" „Nažalost, ne."
„A cvijeće?"
Odmahnula je glavom.
Antoine je potonuo u vozačko sjedalo, a iz dubine grla mu se oteo duboki, žuboreći smijeh. Lidija je osjetila neodoljivu želju da ispruži ruku i zagladi njegovu razbarušenu crnu kosu, da osjeti njezinu mekoću, da napravi nešto, bilo što, da ublaži jad koji mu je zadala njezina majka. No, zadržala je ruke uz tijelo.
„Hoćeš li me provozati, Antoine?"
On se nasmiješio. „Naravno, chérie. Do škole?"
„Da, molim te."
Podignuo je cvijeće sa suvozačkog sjedala i ona je uskočila unutra, stišćući šešir u krilu. „Danas mi je rođendan", rekla je.
„Ah, bonne anniversaire." Nagnuo se i poljubio je u oba obraza. „Onda ćeš ti dobiti cvijeće. Za svoj rođendan od mene."
Predao joj je buket s takvom ekstravagantnom gestom da se zacrvenjela, i upalio automobil. Lidija je znala da nije ta koju je zamišljao u sjedalu do sebe, ali svejedno je uživala u vožnji. Ono što nije rekla ljubavniku svoje majke bilo je da se prvi put vozi u automobilu. Nikad prije nije ni sjela u neki. Fascinirali su je neprestani pokreti mjenjača i izobličenost kolnika koji je punom brzinom letio kraj njih te vjetar koji joj je navaljivao u lice preko malog vjetrobrana, čupao joj kosu i tjerao je da žmirka i hvata zrak. Kad je Morgan zatrubio nekoj rikši i natjerao vozača da se naglo baci s puta, ushićeno se nasmijala.
„Lidija."
„Hm?"
Ulice su postajale sve šire sad kad su napustili loše ceste Ruske črtvrti, pune prosjaka, i vozili se boljim dijelom grada, u kojem su trgovine i kavane već otvarale svoja vrata. Policajci, Sikhi u turbanima stajali su na malim platformama na svakom većem raskršću i upravljali prometom u bijelim rukavicama. Lidija se nagnula preko niskih vrata automobila i mahnula jednom, čisto iz zabave.
„Lidija", ponovio je Antoine žurnijim glasom.
„Da?"
„Misliš da će mi oprostiti?"
,,Oh, Antoine, ne znam. Znaš kakva je ona."
On je tiho zajecao i ona se prepala da bi mogao slupati automobil u divljoj galskoj gesti očaja pa je žurno nastavila. „Ali vjerujem da će je brzo proći. Samo joj daj nekoliko dana."
Velebna zgrada Gradske vijećnice sa svojim stupovima i engleskom zastavom prohujala je pokraj njih, a zatim i dječja kolica i dadilje u Viktorijinom parku. Lidija je osjećala da joj vjetar rasteže obraze kad je Antoine još više nagazio na papučicu gasa.
„Volim je, znaš", rekao je. „Nisam je želio povrijediti. Nisam smio spomenuti bebu."
„Da, to je možda bila pogreška."
„Voli li ona mene?"
„Da, naravno da te voli."
„Zaista, chérie?"
„Zaista."
Prekrasan osmijeh koji joj je uputio vrijedio je laži. Od njega su joj prošli srsi niz kralježnicu, sve do vrhova prstiju. Tada je dobila ideju.
„Antoine, znaš li što mislim da bi moglo pomoći?"
„Što?" Izbacio je ruku van i skrenuo lijevo u Aveniju Wordsworth, a moćan je motor režao dok je grabio uz uzbrdicu.
„Da pokloniš mami nešto što ona doista želi, mislim da bi je to moglo osvojiti."
Njegove su joj tamne oči dobacile prestrašen pogled. „Znaš da nisam bogat. Ne mogu je darivati nakitom i parfemima kao što zaslužuje. A kad sam joj jednom ponudio nešto malo novca, znaš, samo da pomognem, ona je odbila."
Lidija ga je iznenađeno pogledala. „Ali zašto?"
„Vikala je na mene, bacila mi knjigu u glavu. Rekla je da ona nije kurva koju mogu kupiti."
Lidija je uzdahnula. Oh, mama. Takav je ponos imao svoju cijenu.
Na vrhu brda u Britanskoj četvrti kuće su bile velike i elegantne, sagrađene od blijedog kamenja i okružene dobro održavanim travnja¬cima i urednim živicama. Približavali su se školi. Morala je požuriti.
„Ne, ne mislim ništa skupo. Mislila sam na nešto... da je tješi dok te nema." Oprezno ga je pogledala. „Dok si ti sa svojom ženom."
On se namrštio. „Na što si mislila?"
Ona je progutala i brzo rekla. „Na zeca."
„Što?"
„Da, bijeli zec s lijepim dugačkim ušima i slatkim ružičastim očima."
„Un lapin?"
„Tako je. Imala je jednog kad je bila mala djevojčica u Sankt Peterburgu i uvijek je čeznula za drugim."
On ju je pažljivo promotrio. „Iznenađuješ me." „Istina je." „Pitat ću je."
„Ne, ne, nemoj je pitati. Pokvarit ćeš iznenađenje." Ohrabrujuće mu se nasmiješila i pomislila da ima lijep rimski nos. „Sjetit će se tebe svaki put kad prstima prođe kroz njegovo meko, bijelo krzno."
Mogla je vidjeti da razmišlja o tome. Uglovi usana zakrivili su mu se prema gore, a zatim je slegnuo ramenima na onaj rječit francuski način koji je govorio mnogo više nego ista engleska gesta.
„Možda", rekao je, „c'est possible."
„I crvena vrpca bi bila dobra. Mislim, na zecu."
Nije bila sigurna da ju je dobro čuo. Manevrirao je oko velikog, crnog automobila iz kojeg su izlazile tri djevojke u uniformama Willoughbyjeve akademije koje su zavidno zurile u Lidiju. Čvrsto stiščući buket ruža u naručju, pred svima je poljubila svoga zgodnog pratitelja u obraz i ušetala u školu. Dobar početak dana.
Tek si je kasnije, dok je sanjarila na prozoru učionice, dopustila da pomisli na onaj vitki mladi lik kojeg je primijetila napola skrivenog u sjeni rikše preko puta ceste, na onaj par crnih kineskih očiju koje su je promatrale dok je ulazila u školu.

Klub Odisej bio je jednako pretenciozan kao što mu je i ime sugeriralo. Theo ga je mrzio. Predstavljao je sve što je prezirao kao kolonijalnu aroganciju. Uobraženost i oholost. Klub se nalazio u centru Britanske četvrti, odmaknut od ceste, kao da se ograđuje od buke i vreve grada gustom barijerom grmova rododendrona i prostranim, savršeno uređenim travnjakom. Sama se zgrada razmetala bijelom fasadom s golemim stupovima, zabatom i trijemom, isklesanima u čast osvajača.
Velebno stubište kojim se uspinjao do ulaza podsjetilo ga je na hram, i donekle je bio u pravu. To je mjesto bilo hram. Hram boga konzervatizma. Očuvanja statusa quo. I naravno da nije bilo potrebno naglašavati da nijedna osoba žute kože, pripadnik toga bezbožnog plemena koje vam je lagalo u lice i prodavalo vlastitu djecu, nije bila pozvana u te svete odaje, osim kroz zadnja vrata i u uniformi sluge.
Theu se sve to gadilo. No, Li Mei je bila u pravu. Između poljubaca koji su u njemu raspalili vatru i blagih riječi koje su mu presložile misli, naučila ga je da na sve to gleda kao na igru. Igru koju je morao igrati. U kojoj je morao pobijediti.
„Willoughby, stari druže, drago mi je što si uspio doći."
Christopher Mason prilazio mu je krupnim koracima preko mramornog poda svečanog predvorja, ispružene ruke i s hladnim, zmijskim osmijehom. Bio je to čovjek u srednjim četrdesetima, koji se u formi održavao jahanjem. Imao je uspravno držanje vojnog časnika, iako je Theo znao da nikad u životu nije vidio vojarnu. Mason se rano u životu odlučio za uredski posao u javnoj upravi, a premještaj u Kinu zatražio je tek kad je čuo o bogatstvima koja su se ondje mogla steći ako ste znali što radite. Oči su mu bile okrugle i pronicljive, tamno-smeđa kosa začešljana prema natrag, a premda je bio nekoliko centimetara niži od Thea, to je nadoknađivao neprestanim glasnim pričanjem dok su prelazili predvorje.
„Jesi li čuo novosti? Da ti srce stane. Prokleto prerano, ako mene pitaš."
„Kakve novosti?" Theo je bio oprezan.
Znao je da u zaposlenom, klaustrofobičnom svijetu u kojem su svi živjeli, novosti može značiti da je Binky Fenton uvrijeđeno napustio utakmicu kriketa zbog optužbi da je varao ili da general Čang Kai-šek priprema radikalne zakone koji bi strance s njegove zemlje otjerali sve do mora. Oboje bi bilo novost. Oboje bi bilo da ti srce stane. No, optužbe za varanje bile bi ozbiljno kršenje pravila ponašanja dok, s druge strane, nitko nije ni očekivao da se Kinezi drže svojih obećanja. Theo je čekao da čuje zbog čega su to Masonovi obrazi poprimili boju jetrene paštete.
„O našim četama. Drugi bataljun Škotske garde. Na Novu godinu Grad Marseilles ih prevozi kući. Prokleto drsko. Ostaviti nas nezaštićene u ovoj zaostaloj zemlji. Zar oni ne znaju da u Pekingu nacionalna vojska Kuomintanga divlja u orgiji ubojstva i pljačke? Za ime Božje, čovječe, mi trebamo više vojske, ne manje. Napokon, mi smo ti čiji prihodi od trgovine financiraju Baldwina i njegovu prokletu vladu tamo kod kuće. Jesi li vidio u kakvom je stanju financijsko tržište?"
„Onda ćemo se morati naučiti snalaziti sami, zar ne?" rekao je Theo uz slijeganje ramenima, za koje je znao da će razdražiti Masona. „Zašto držati vojsku ovdje ako tvrdimo da želimo mir s Kinezima?"
Mason se naglo zaustavio.
„Ono što trebamo", nastavio je Theo, „sporazum je kojega se, za promjenu, svi možemo pridržavati, koji je pravedan, a ne smišljen kao kazna. Mi moramo učiniti neke ustupke ili ćemo dobiti još jednu pobunu Taiping."
Mason se oštro zagledao u njega, promrmljao „Prokleti ljubitelj kosookih", i otišao prema šanku, ravnodušan prema otmjenoj eleganciji izbrazdanih stupova i venecijanskih lustera. Kineski sluge nečujno su klizili kraj njih, uredni i poslušni u svojim bijelim, visoko zakopčanim tunikama, sa srebrnim pladnjevima u rukama i učtivim izrazima na zamrznutim licima. No, Theo je znao da članovima kluba Odisej nijedan od njih ne vrijedi više od jučerašnjih novina, vjerojatno i manje. S duge verande u stražnjem dijelu zgrade začuo se visoki, oštri smijeh. Lady Caroline trusila je Ružičasti džin .
Theo se gotovo na mjestu okrenuo i otišao. Otići i ostaviti Masona na cjedilu pružilo bi mu iznimno zadovoljstvo, ali u glavi je čuo Li Meine riječi i ostao.
Moraš igrati igru, Tiyo. Moraš pobijediti.
Bila je tako pametna, njegova Li Mei. Volio je način na koji je koristila njegove slabosti, upotrijebivši njegovu smiješnu potrebu, tipičnu za polaznike britanskih elitnih javnih škola, da na život gleda kao na neku glupu igru u kojoj je morao pobijediti.
Slijedio je Masona kroz izrezbarena dvostruka vrata do šanka i pogledao okolo. Mjesto je bilo puno, kao i obično u sedam i trideset navečer. Svi su bili ovdje, svi graditelji Britanskog carstva. Moćni i dobri. I ne tako dobri. Jedni u vojnim uniformama, ukočeni i uspravni u dubokim kožnatim naslonjačima, drugi izvaljeni, s cigarom u ruci, na novim, laganijim stolicama koje su uveli da klub učine privlačnijim za njegove ženske članove.
Dok se Theo probijao kroz gužvu za šankom, kimao je ljudima koje je prepoznavao, ali nije se zaustavljao da popriča s njima. Što se njega ticalo, što prije ovaj intervju završi, to bolje. No, srce mu je potonulo kad je vidio da Mason skreće prema grupi muškaraca koji su sjedili oko niskog stola od mahagonija. Zastor dima od cigareta visio je oko njih kao prljava aureola. Na stropu su se neprestano vrtjeli veliki limeni ventilatori, no činilo se kao da samo komešaju vrući zrak i muhe. Theo je svoj kruti ovratnik osjećao kao omču oko vrata, ali ako se htio pridružiti igri, morao je biti u prikladnoj odjeći. Zastao je, zapalio tursku cigaretu i odigrao prvu kartu.
„Dobra večer, Sir Edwarde", rekao je dobrodušno. „Čujem da napokon izbacujete američke marince iz Tientsina."
Sir Edward Carlisle dignuo je pogled sa svoje čaše za viski, orlovskog lica opuštenog u začuđujuće dobroćudnom izrazu, i nasmiješio se Theu. Cijela se grupa nakratko nasmiješila, svi osim policijskog načelnika Lacocka, koji je ostao ozbiljan. Binky Fenton, žustar carinski službenik koji se neprestano žalio na miješanje Amerikanaca, podigao je čašu uz iskreno: „Bilo je i vrijeme."
Theo je sjeo do Alfreda Parkera, jedinog čovjeka iz ove družine kojega je smatrao prijateljem. Alfred mu je kimnuo za dobrodošlicu i ispružio ruku. Bio je nekoliko godina stariji od Thea, tek pristigao u Kinu, novinar lokalnog Daily Heralda iz Junchowa. Po Theovu mišljenju, nije bio ni loš. Posljednje što je napisao bio je žestoki članak o povezivanju stopala kod žena. Odvratna navika. Od pada dinastije Manchu 1911. godine više nije bila obvezna, ali još su je često prakticirali. Hvala Bogu da su Li Mei njezini roditelji poštedjeli tog barbarstva. A Alfred Parker je bio u pravu. On je tvrdio da nema smisla osakatiti polovicu radne snage dok ti zemlja gladuje, a ljudi umiru na ulicama. Nije bilo logično.
Večer, Willoughby", rekao je Sir Edward zvučeći kao da mu je uistinu drago što ga vidi. No, on je bio vrhunski diplomat pa Theo nikada nije bio siguran. „Da, u pravu si, iako, nek sam proklet ako znam otkud ti ta informacija. Ministar mornarice Sjedinjenih Država naredio je trenutačno povlačenje iz Tientsina."
„Koliko ljudi?" zanimalo je Parkera.
„Tri tisuće petsto marinaca."
Binky Fenton glasno je zazviždao i kliknuo: ,,Pa-pa, jenkiji, i ne vraćajte se!"
„A i naša Škotska garda odlazi u siječnju", progunđao je Mason i dao znak prstom. Kineski se konobar odmah stvorio do njegova lakta. „Škotski viski sa sodom, dečko. Bez leda. Willoughby?"
„Čisti."
Sir Edward kimnuo je s odobravanjem. Mrzio je kad su ljudi dobar viski uništavali vodom. „Sad nacionalisti iz Kuomintanga imaju kontrolu", odrješito je rekao Sir Edward, ali ničim nije odavao što misli o tome. „U Pekingu i Nankingu, što znači da kontroliraju i sjevernu i južnu prijestolnicu. Stoga moramo priznati da je građanski rat napokon završio, bar između raznih gospodara rata, ako već ne protiv komunista. Maršal Chang Tso-lin i njegova Sjeverna armija su gotovi. I zato je, gospodo, Britansko carstvo odlučilo da je potreba za tolikim brojem četa koje bi štitile naše interese u Kini smanjena."
„Je li istina da je maršalu Chang Tso-linu i njegovim ljudima odobren siguran prolaz do Mandžurije?" upitao je Alfred Parker, maksimalno iskorištavajući priliku koja mu se pružila.
„Jest."
„Ali zašto? Kinezi u pravilu imaju običaj poklati svoje poražene neprijatelje."
„To trebate pitati generala Čang Kai-šeka." Sir Edward povukao je dim cigare, a oštre su mu oči bile budne.
Bio je on impresivna pojava, u ranim šezdesetima, visok i elegantan u savršeno krojenom fraku, bijeloj leptir-mašni i tvrdom ovratniku. Njegova čupa bijele kose bila je u kontrastu s vojničkim brkovima koje su dnevne doze nikotina, tanina i finoga gorštačkog viskija potamnjele do boje karamele. Kao guverner Junchowa, imao je nemoguć zadatak održavanja mira između raznih stranih frakcija: Francuza, Talijana, Amerikanaca i Britanaca - i, još gore, Rusa i Nijemaca, koji su nakon završetka Velikog rata 1918. godine izgubili službeni status u Kini i bili tamo samo uz nevoljki prešutni pristanak ostalih sila.
Ali najveći trn u oku bili su mu vražji Amerikanci, koji su imali tendenciju sami ulijetati u stvari kao muhe bez glave i pojaviti se da raspravljaju o situaciji tek kad je šteta već bila učinjena. Neće žaliti za njima kad odu, iako je to značilo da je Tientsin ranjiviji. Uz malo sreće, i kontingent iz Junchowa otići će njihovim stopama. No, to je još uvijek u igri ostavljalo Japance. Od njih mu se ledila krv u žilama.
Pogled mu je skrenuo i pronašao Thea Willoughbyja kako ga promatra. Sir Edward još je jednom gotovo neprimjetno kimnuo u znak odobravanja. Sviđao mu se učitelj. Taj bi mladi čovjek mogao dale¬ko dospjeti. Kad bi se samo riješio te vražje opsesije svime što se tiče Kine. Njegova afera s onom lokalnom ženom nije bila nimalo bitna. Poznavao je mnogo muškaraca koji su povremeno umakali u žuti bazen. Ne da je on sam imao takvih sklonosti. Dobri Bože, ne. Draga stara Eleonor okrenula bi se u grobu da to napravi. Stara mu je cura još nedostajala. Poput zubobolje, taj osjećaj. No, takvu bol nije mogao izliječiti nijedan nadriliječnik. I njoj bi se sviđao Willoughby. Dragi dečko, zvala bi ga. Dragi davež, ako je bilo suditi po Masonovu licu. Ondje se nešto događalo. Bilo je previše napetosti među dvojicom muškaraca, a bilo je očito da je Mason mislio da je u prednosti. Ali, trebao bi biti oprezan. Tog se dečka nije smjelo podcjenjivati. Imao je sklonost biti nepredvidljiv. To mu je bilo u krvi. Samo pogledaj što je njegov otac radio u Engleskoj. Prava sramota. Nije ni čudno da se dje¬čak skrivao ovdje, na drugoj strani svijeta.
Potegnuo je dugi gutljaj viskija i s užitkom ga promućkao u ustima. „Willoughby", rekao je uz prodoran pogled ispod paučinastih obrva, „ostat ćeš na večerašnjem recitalu one ruske ljepotice." To nije bilo pitanje.
„Bit će mi zadovoljstvo, gospodine." Prokleti Stari vrag. Sada neće vidjeti Li Mei cijelu večer.

"Iznenađen sam što te vidim ovdje, Theo", rekao je Alfred Parker. Glas mu je bio uljudan kao i uvijek, ali nije mogao sakriti radoznalost.
Stajali su zajedno za šankom, samo njih dvojica. Puneći čaše i hvatajući predah od užarenog razgovora o opasnostima ekstrateritorijalnosti i tome bi li Nacionalisti stekli kontrolu nad Šangajem prethodne godine da im nije pomogao Velikouhi Du i njegova trijada Zelena banda.
Thea bi uvijek uznemirilo spominjanje kineskih trijada. Sav bi se naježio. Čuo je šaputanja o njihovim aktivnostima u Junchowu. Prerezana grla, lokali koje je iznenada progutala vatra, obezglavljen torzo koji pluta u rijeci. No, ljepote Kine bile su ono što je obožavao. Ostavljale su ga bez daha. Ukrale mu srce. Ne samo savršena ljepote Li Mei već i raskošne obline Ming vaze, odlučni potezi kista za kaligrafiju, skriveno značenje u akvarelu čovjeka koji peca, dok iza njega jarko sunce tone iza skupine sampana, kupajući njihovu smrdljivu prljavštinu u zlatnom, nezemaljskom sjaju. Čak su i odvratan znoj i slomljeni zubi kulija koji vuče rikšu ili radi u polju govorili o ljepoti zemlje koja je postojala zbog iscrpljujućeg rada milijuna i milijuna njezinih seljaka.
Ali trijade. One su bile kao štakori u žitnici. Proždiru, kvare, truju. Theo je obrisao čelo velikom, crvenom maramicom i zabio prst u ovratnik da olabavi stisak na vratu.
„Nisam ovdje jer to želim", rekao je. „Mason hoće razgovarati."
„Taj čovjek je nezasitan. Ima prste u previše pita."
Theo se nasmijao, ali preko volje. „On je podli gad, želi sve što može dobiti. Uništit će svakoga tko mu se ispriječi na putu."
„Onda mu se nemoj ispriječiti."
„Bojim se da je za to već prekasno."
„Zašto, što si napravio da ga razdražiš?"
„Možeš birati. Ne sviđa mu se što njegova kći uči kinesku povijest ni to što sam uveo tjelesni odgoj kao obvezan za dječake i djevojčice. I zabranio sam vježbanje gađanja subotom ujutro. Zbog toga me gotovo objesila svjetina bijesnih očeva."
Parker se nasmijao; dobar, snažan smijeh. On je bio krupan muškarac, širokoga prsnog koša. Obično srdačan, ali danas se činio uznemirenim. Kopao je po džepovima tražeći lulu, bez žurbe je zapalio, a onda prijekorno odmahnuo glavom. „Ti to radiš namjerno, da provociraš."
Theo se zagledao u njega, iznenađen. Novinar je mislio ozbiljno. Alfred je možda bio zelen kad je bila riječ o shvaćanju načina na koji su stvari funkcionirale na Orijentu, ali imao je instinkt da prozre blef i prazne riječi ljudskih prevara. Zato je bio dobar novinar i zato se Theu i sviđao. Da, ponekad je znao biti napuhana guzica, pogotovo u društvu ljepšeg spola, ali je inače bio pristojan momak koji je imao dovoljno zdravog razuma da odjene lagani laneni sako i mekani ovratnik, umjesto kompletne večernje opreme za izlazak. No, njegov je komentar malo uzdrmao Thea. Bojao se da bi mogao biti istinit.
„Alfrede, slušaj me. Ja samo želim otvoriti umove te djece."
„Znaš, zabranjivanje stvari u kojima uživaju, poput vježbe gađanja, neće ti nimalo pomoći u toj namjeri. Upravo suprotno, mislim."
„Gledaj, nedavno smo prošli užasno razdoblje rata u Europi. I gotovo dva desetljeća građanskog rata ovdje u Kini, kao i opijumskih ratova i Bokserskog ustanka. I vidi što se sada događa u Indiji. Kada ćemo konačno naučiti da zveckanje sabljama nije odgovor?"
„Polako, Theo. Mi smo ovim poganima donijeli civilizaciju i moralnost. I spas njihovim dušama. Naše su mornarica i vojska bile potrebne da otvorimo vrata."
„Ne, Alfrede. Nasilje nije odgovor. Naša jedina nada za budućnost jest da naučimo svoju djecu da drugačija koža ili drugačiji jezik ne znače da nam je neko drugo ljudsko biće neprijatelj." Stavio je ruku na ruku svog prijatelja. „Ova zemlja očajnički treba našu pomoć. Ali ne našu vojsku."
„Nisi valjda i prokleta kukavica uz to što si ljubitelj kosookih, Willoughby?" To je bio Mason.
Theo se nije okrenuo. Osjetio je da mu se gnjev penje uz prsa. U dugačkom ogledalu uzduž šanka vidio je da Christopher Mason stoji iza njega, isturene brade, kao da izaziva da ga netko udari.
„Gospodine Masone", spremno se ubacio Alfred Parker, „drago mi je što imam priliku porazgovarati s vama. Htio sam vas nešto pitati. Čitatelje Daily Heralda zanimala bi vaša stajališta kao načelnika za obrazovanje u Junchowu. Pišem članak o prilikama koje se pružaju mladim ljudima ovdje. Možemo li ugovoriti intervju?"
Mason je izgledao iznenađeno, na trenutak izbačen iz ravnoteže, a onda si je dopustio osmijeh. „Naravno, Parkeru. Nazovi moj ured u ponedjeljak ujutro."
„Sa zadovoljstvom."
Mason se zaljuljao na petama, naprijed-natrag. Pa iznenada rekao: ,,Willoughby, vjerujem da je vrijeme za naš razgovor."
„Latinski."
„Kako molim?"
„Zašto moju kćer učiš latinski?"
„Da proširim njezino razumijevanje jezika."
,,I dao si joj da miješa opasne kemikalije."
„Gospodine Masone, svi učenici u mojoj školi imaju latinski i znanost, i dječaci i djevojčice. Znali ste to kad ste je upisali kod mene prije tri godine."
„Latinska poezija", rekao je Mason, ignorirajući Theov komentar. „Seciranje žaba i trganje nogu kukcima. Kineska povijest sa svim tim stvarima o konkubinama i rezanju glava. Gimnastika u kojoj djevojke moraju skakati preko kozlića i raditi zvijezde obučene u gotovo ništa dok dečki bulje u njih. To nije prikladno za mlade žene. Ništa od toga."
„Kozlići nisu pravi. To su sprave za vježbanje." „Nemoj raditi budalu od mene, mladiću."
„Ne radim. Jednostavno ukazujem na to da se nalaze unutar gimnastičke dvorane. Dječaci i djevojčice imaju sate odvojeno tako da dječaci ne mogu buljiti u djevojčice, koje su, usput, savršeno pristojno odjevene u hitone dok vježbaju. Ne vidi ih nitko osim gospođice Pettifer."
„Kažem vam da to nije dobro za njih. Gospođa Mason i ja nismo zadovoljni."
Theo se suzdržao da ne spomene da gospođa Mason svaki dan dolazi po Polly na biciklu. Očito da je bila pobornik energičnog vježbanja za ženski rod. Zurio je u jantarne dubine svoje čaše za viski i pokušavao shvatiti što Mason želi. Sjedili su sami u udaljenom dijelu duge verande. Na suprotnom dijelu, u malim skupinama među palmama u lončanicama, bile su žene. Njihovi meki glasovi lebdjeli su u tihom žamoru koji nije smetao dvojici muškaraca.
„Uvijek možete poslati Polly u drugu školu, gospodine Masone", tiho je ponudio Theo. „Možda će vam škola St. Francis biti prihvatljivija."
Masonove velike, okrugle oči usredotočile su se na njega s antipatijom. Ali u tim je sivim dubinama bilo još nešto zbog čega je Theo osjetio da mu se drhtaj uspinje uz kralježnicu.
„Nije riječ o tome, Willoughby."
„Pa o čemu je onda riječ?" Theo je posegnuo za čašom.
„Razmišljam o tome da te zatvorim."
To ga je zaustavilo na mjestu. Osjetio je da mu sva krv nestaje iz lica. S naporom je vratio čašu na stol. Trepnuo je, gledajući preko travnjaka za kriket koji je u večernjem svjetlu poprimio boju lavande, dok je srebrna površina jezera postala siva i kruta kao zmajev rep. Trebao je piće, očajnički, ali se nije usudio podići čašu. Mason se naginjao prema naprijed, s tvrdim, prodornim pogledom. Theo se prisilio da se usredotoči. Polako je sjeo natrag u stolicu, prekrižio noge i uzvratio mu pogled.
„Znači li to da namjeravate oduzeti dozvolu Willoughbyjevoj akademiji?" hladno je pitao.
„Ta mogućnost postoji."
„Mislim da bismo se zbog takvoga apsurdnog poteza našli zatrpani prigovorima roditelja. To je najbolja škola u Junchowu i vi to znate. Šire obrazovanje za djevojčice nije razlog..."
„Nije samo to."
Theo se namrštio. „Što još?"
„Riječ je u novcu."
I tada je Theo znao da je izgubio.
„Samo pogledaj onu ženu tamo. Nije li bombon?! Svakom bi muškarcu zavrtjela glavom." Te su riječi došle od bučne grupe uniformiranih vojnih časnika koji su izlazili iz sobe za bilijar.
Theo je prelazio preko mramornog predvorja prema sobi za pušenje. Morao je biti sam. Dalje od ovoga luđačkog cirkusa. Trebao je vremena da razmisli. Da shvati što bi sad, dovraga, trebao napraviti. U sljepoočnicama mu je tuklo, a u ušima zujalo kao tisuću skakavaca, no časnikove su ga riječi natjerale da pogleda preko ramena.
Bila je to Valentina Ivanova.
Odjednom se Theo sjetio večerašnjeg recitala. Poziva prokletog Sir Edwarda. Naravno da će Mason biti ondje, sa svojim samodopadnim osmijehom, pohlepnim očima i onim grabežljivim načinom na koji je prstima tapkao po svojim velikim, bijelim zubima. No, pogled na Valentinu Ivanovu naglo je raščistio Theov mozak. Podsjetio ga je za što se borio jer je uz Valentinu, koja je dostojanstveno prolazila kroz predvorje, bila jedna od njegovih učenica. Mlada Lidija. Ona koja se toliko željno raspitivala o kineskim borilačkim vještinama.
Njih dvije zajedno bile su vrlo upadljive. Glave su se okretale dok su prolazile. Usne drugih žena su se stisnule. Majka je izgledala čudesno. Bila je sitna, no to je nadoknađivala načinom na koji je hodala, njihanjem svojim vitkim bokovima i ponosnim držanjem glave. Koža joj je bila blijeda i besprijekorna, a valove sjajne, tamne kose pričvrstila je na vrh glave, zbog čega se činila višom, impozantnijom. No, njezine su oči, tamne i blistave, bile te od čije su senzualne ranjivosti muškarcima klecala koljena.
Theo ju je već vidio nekoliko puta ranije, ali nikada ovako kao sada. Večeras je nosila večernju haljinu od svjetlucave plave svile iz Shantunga. Haljina je bila izrezana nisko, da joj istakne elegantan vrat i pomicanje grudi dok je disala. Nosila je dugačke, bijele rukavice iznad lakta i nije imala nikakav nakit. Nije joj bio potreban. U mislima ju je usporedio s Li Mei. Očito, Li Meina figura je bila manje putena, suptilnija u svojoj privlačnosti, ali za njega je ona posjedovala neku čistoću, neku netaknutu seksualnost koju nije imala nijedna zapadnjačka žena. Kao kineski porculan pokraj Wedgwoodova. Samo ti je jedan mogao slomiti srce svojom ljepotom.
„Dragi Bože, čovječe, tko je to predivno stvorenje?" Bio je to jedan od vojnih časnika.
„Vjerujem da je to koncertna pijanistica", odgovorio je mladi bojnik. „Odbor kluba priredio je neku zabavu i to je ona."
Sirov smijeh dočekao je njegov komentar. „Ona me može doći zabavljati kad god hoće."
„Ne, ja ću uzeti onu mlađu, lavlje mladunče. Izgleda kao da je spremna za to."
,,E pa, ja bih htio znati što je ispod te haljine prije nego..."
Theo se udaljio. Previše alkohola. Opoganio im je jezike. No, u zajednici u kojoj su muškarci bili brojniji od bijelih žena barem deset naprema jedan, bio je to čest slučaj. Bordeli su cvjetali, većinom naručeni Ruskinjama ili Euroazijkama miješane krvi; obje su grupe bile odbačene od strane rigidnoga klasnog društva. Theo je osjetio snažan poriv da ode i sve ih ostavi u paklu koji su sami stvorili, ali nije. Večer nije bila gotova. Još je ostao Mason.
U tom su trenutku Lidijine oči uhvatile njegove i ona se nasmiješila, stidljivo, zbunjena u svojoj svečanoj odjeći. Mladunče lava, da, čojek je bio u pravu. Žutosmeđe oči i sjajna crvena griva. U njoj je bilo nešto neukrotivo. Večeras je izgledala kao dražesna mlada žena, ali čak i dotjerana, u haljini boje marelice po posljednjem kriku mode: spuštenoga struka i do koljena, odašiljala je vibraciju uzbuđenja. Čak i opasnosti. No, kad joj je uzvratio osmijeh, ona se zacrvenjela.








Izvan kluba Odisej ulične svjetiljke na Ulici Wellington stvarale su žute oaze svjetla u tami. Ali tama ove zemlje bila je golema i gusta. Prisvajala je krhki svijet za koji su stranci mislili da je njihov.
Tama je pružala utočište. Lopovu kosih oči koji je stajao kraj kreveta usnula djeteta mladog bojnika, dok je njegova amah u prizemlju igrala mahjong. Smrdljivom pokretnom nužniku, kolima natrpanima ljudskim gnojivom za polja. Nožu na vratu bijelog muškarca koji je mislio da ga dug kineskom kladioničaru ne obvezuje.
I Chang An Lou. Nevidljiv u tami nadolazeće noći, njegov se sjenovit mladi lik stopio s pjegastim deblima platana koje su obrubljivale cestu. Nije se micao. Čak ni kad je srebrna linija munje proparala nebo i kiša se spustila poput plašta, lupkala po lišću iznad njegove glave i automobile pretvorila u blistava crna čudovišta čiji su farovi osvjetljavali vrata od kovana željeza na ulazu u klub. Naoružani vojni stražar provjeravao je svakoga tko je ulazio.
Chang An Lo naslonio je glavu na grubu koru drveta i zatvorio oči da bi ponovno prizvao prizor djevojke kako skače s rikše koja ju je dovela. Ponovno je zamislio vatru u kosi koja joj je plesala oko ramena, uzbuđenje u njezinu koraku. Promatrao je kad je podigla lice da prouči goleme mramorne stupove, a njegovo je oštro oko primijetilo trenutak oklijevanja u njezinim nogama. Jesu li joj oči još uvijek bile pune čuđenja, pitao se, kao i jučer kad ju je vidio u prljavom hutongu, stražnjoj uličici.
Što je radila u toj uličici?
To si je pitanje postavio mnogo puta. Je li slučajno zalutala? Ali, kako je mogla zalutati u stari kineski grad a da ne primijeti? Pa ipak, običaji fanquija bili su čudni, putovi njihova uma neprohodni i nedokučivi. Rukom je protrljao svoju gustu, crnu, kratko ošišanu kosu, osjetio kapljice kiše na njoj i zabio prste još jače u lubanju, kao da želi silom izvući odgovor iz nje.
Jesu li bogovi bili ti koji su je doveli njemu?
Odmahnuo je glavom, ljut sam na sebe. Europljani nisu bili prijatelji Kineza i bogovi Carstva sredine ne bi imali ništa s njima. Ni Chang An Lo ne bi imao ništa s njim osim da potjera njihove lakome duše natrag u more iz kojeg su došli, ali bilo je čudno to što, jučer u hutongu, u njoj nije vidio Stranog vraga. Vidio je lisicu koja reži i grize. Poput one koju je jednom oslobodio iz klopke u šumi. Zarinula je zube u njega i odgrizla mu komad mesa s ruke, ali je pobjegla na sigurno. U toj je životinji Chang vidio dio sebe, zarobljenog, divljeg, u borbi za slobodu.
A sad je tu bila ta djevojka. S istom divljinom. S vatrom koja je divljala u njoj kao i u njezinoj bakrenoj kosi i očima fanquija. Opeći će ga. Bio je siguran u to jednako kao što je znao da će ga lisica napasti kad je dodirne. No, sad je bio vezan za nju, njegova duša za njezinu, i nije imao izbora. Jer joj je spasio život.
U mislima je vidio onu uličicu, gnjusnu, ponižavajuću kanalizaciju u koju nitko ne bi želio ući. On bi inače prošao dalje bez pogleda. Ali bogovi su mu zaustavili korak i okrenuli glavu. Svojom je vatrom obasjala cijelu tu smrdljivu, crnu rupu. Njegove oči nikada prije nisu vidjele nikoga poput nje.
Iznenada, nešto mu je povuklo misli natrag na kišu i noćno nebo ispunjeno grmljavinom. Pažnju mu je skrenuo zvuk koraka i brzog tapkanja štapa čovjeka koji je prolazio samo metar od njega. Nosio je cilindar i teški kišni kaput, zbijen ispod kišobrana, i žurio je pokraj Changa ne primijetivši ga. Prije nego što je stigao do kluba, dvije su mu se spodobe bacile pred noge na mokar pločnik.
Prosjaci, muškarac i žena. Starosjedioci staroga grada, njihovi glasovi uzdignuti u prodornim molbama.
Chang je pljunuo na tlo kad ih je vidio.
Muškarac je odrpanim stvorenjima bacio pregršt kovanica i grlenu psovku, a onda im se njegov štap spustio na leđa dok su puzali za novčićima. Chang ga je promatrao dok je odlazio. Popeo se uz bijele stepenice i prošao kroz ulaz tako veličanstven da je izgledao kao pala¬ča nekog mandarina. Nije čuo čovjekove riječi, ali je poznavao njegova djela. Gledao ih je cijeli svoj život.
Sljedećih mu se sat vremena pogled stalno vraćao na visoki, jarko osvijetljen prozor, kao što se ptica vraćala na žuti kukuruz. Ona je bila unutra, djevojka s kosom poput lisice. Vidio ju je kad se uspinjala stepenicama s drugom ženom kraj sebe, ali praznina između njih govorila mu je o gnjevu koji im je ukrutio ramena i okrenuo glave jednu od druge.
Nasmijao se sebi dok mu se kiša slijevala niz lice. Imala je oštre zube, djevojka lisica.








Lidija je žurila kroz klub. Imala je malo vremena, a mnogo toga vidjeti.
„Ostani ovdje. Neću dugo, deset minuta, to je sve", rekla je Valentina. „Ne miči se."
Stajale su na jednoj strani širokog stubišta, pokraj antikne klupe od hrastova drva koja je donekle bila u neskladu s blještavilom lustera iznad njih i uglačanog stupa u obliku divovskog žira koji je služio kao potporanj za stubište. Sve je bilo tako veliko: slike, ogledala, čak i brkovi muškaraca. Veće i bolje nego išta što je Lidija vidjela. Čak ni Polly nikada nije bila u klubu.
,,I ne pričaj ni s kim", Valentina je dodala oštrim glasom nakon što je pogledala okolo i vidjela zainteresirane oči i muškarce koji su se međusobno došaptavali. „Ni s kim, jesi li me čula?"
„Da, mama."
„Ja moram otići do ureda da vidim kakav je dogovor za večeras." Pogledom je obeshrabrila mladog muškarca u fraku sa svilenom maramom koji im se kradomice približavao. „Možda bih te trebala povesti sa sobom."
„Ne, mama, dobro mi je ovdje. Ja volim promatrati ljude."
,,Lydochka, problem je u tome što oni vole promatrati tebe." Neodlučno je zastala, ali Lidija je čedno sjela na klupu, s rukama u krilu, pa joj je Valentina stisnula rame i skrenula desno u jedan hodnik. Dok je odlazila, Lidija je čula kako mrmlja: „Nisam joj smjela kupiti tu prokletu haljinu."
Haljina. Lidija je vršcima prstiju dodirnula mekani žoržet boje marelice. Voljela ju je više od vlastita života. Nikad nije imala ništa ovako lijepo. A tek krem satenske cipele. Podigla je jedno stopalo i divila mu se. Ovo je bio najsavršeniji trenutak njezina života, sjediti na ovom prekrasnome mjestu, odjevena u prekrasnu odjeću, dok je prekrasni ljudi promatraju s divljenjem. Jer ono što je vidjela u njihovim očima uistinu je bilo divljenje.
Ovo je bio život. Ne samo preživljavanje. Ovo je... ovo je značilo biti živ, a ne polumrtav. I prvi je put u životu pomislila da uistinu razumije djelić boli koji je gorio u srcu njezine majke. Izgubiti sve ovo. Sigurno se osjećala kao da je zalutala u kanalizacijski odvod i sredila si dom među štakorima. Dom. Lidija je na trenutak osjetila da joj se puls na zglobu ubrzao. Potkrovlje je bilo dom. Ali koliko dugo? Zgrabila je tkaninu boje marelice i čvrsto je stisnula u šaci. Stopala su joj skliznula ispod klupe tako da su cipele bile skrivene od pogleda.
Gle što sam ti kupila, draga. Za večeras. Za tvoj rođendan.
Kad ju je po povratku iz škole Valentina, sva razdragana, dočekala s tim riječima, Lidija se nasmiješila u očekivanju vrpce za kosu ili čak svojega prvog para svilenih čarapa. No, nije očekivala ovo. Ovu haljinu. Ove cipele.
Smrznula se. Nije se mogla pomaknuti. Nije mogla gutati. Mama", rekla je, očiju prikovanih na haljinu, „čime si to platila?" „Novcem iz plave zdjelice na polici." „Našim novcem za stanarinu i hranu?" „Da, ali..." „Sve si potrošila?"
„Naravno. Bilo je skupo. Ali ne moraš izgledati tako uzrujano." Valentina je stala u pola rečenice, a njezine su se sjajne oči ispunile brigom. Dotaknula je kćerin obraz. „Ne brini toliko, dochenka", tiho je rekla. „Dobro će mi platiti za večerašnji koncert, a to će mi možda donijeti i druge nastupe, pogotovo kad vide kakvu lijepu pomagačicu imam. Gledaj na to kao na ulaganje u budućnost. Nasmiješi se, srce. Zar ti se ne sviđa?"
Lidija je kimnula, ali tek neznatno, a usta joj se nisu htjela nasmiješiti bez obzira koliko se trudila. „Gladovat ćemo", prošaptala je.
„Koja glupost."
„Trunut ćemo na ulici kad nas gospođa Zarja izbaci van."
„Draga, previše si melodramatična. Evo, probaj je. I cipele. Za njih još dugujem novac, ali bile su tako lijepe. Nisu li lijepe?" „Jesu." Jedva je disala.
No, onog trena kad joj je haljina skliznula preko glave, ona se zaljubila u nju; dva delikatna reda bisera ušivena oko otvora za ruke i izreza oko vrata, svjetlucava, satenska vrpca oko bokova i izazovan mali prorez do iznad koljena na jednoj strani. Lidija se počela okretati, osjećajući kako haljina šušti uz njezino tijelo i odaje jedva primjetan miris marelica. Ili je to umislila?
„Sviđa li ti se, draga?"
„Obožavam je."
„Sretan rođendan."
„Hvala."
,,A sad se prestani ljutiti na mene."
„Mama", tiho je rekla Lidija, „bojim se."
„Koješta, ne budi luda. Kupim ti tvoju prvu elegantnu haljinu da te razveselim, a ti mi kažeš da se bojiš. Nije zločin posjedovati nešto lijepo." Prislonila je svoju tamnu glavu uz Lidijinu i prošaptala: „Uživaj u njoj, moja prelijepa mlada kćeri, nauči uživati u onome što ti život pruža."
Ali Lidija je samo odmahnula glavom. Obožavala je tu haljinu, ali ju je i mrzila. I prezirala je sebe zato što ju je toliko željela.
„Ljutiš me, Lidija Ivanova, jako me ljutiš", rekla joj je majka strogim glasom. „Ne zaslužuješ tu haljinu. Trebala bih je vratiti."
„Ne." Riječ joj je izletjela kao krik i izdala je.
Tek je kasnije, kad joj je Valentina počešljala kosu i napravila joj elegantnu frizuru, Lidija primijetila da joj majka nosi nove svečane rukavice.
Mornarički časnik prišao joj je dok je izlazila iz sobe za pušenje u koju je zavirila s vrata. Unutra je zrak bio gust od dima desetak cigareta i nekoliko lula; plavi smog koji joj je zapeo u dnu grla i natjerao je na kihanje.
„Mogu li vam pomoći, gospođice? Izgledate kao da ste se izgubili, a ja ne bih htio vidjeti takvu šarmantnu mladu damu u nevolji." Nasmiješio joj se, elegantan u svojoj zapanjujuće bijeloj uniformi ukrašenoj zlatnim pleterima.
„Ovaj, ja..."
„Dopustite mi da vam donesem piće."
Oči su mu bile tako plave, a osmijeh tako zaigran dok joj je nudio poziv koji je dosad čula samo u snovima. Dopustite mi da vam donesem piće. To je bilo zbog haljine, bila je sigurna. Zbog haljine i zbog profinjene frizure. Bila je u napasti. Ali u srcu je znala da će ovaj elegantni časnik sa zubima grabežljivca očekivati nešto zauzvrat za svoju pažnju. Ne kao njezin kineski zaštitnik od jučer. On nije ništa tražio i to ju je dirnulo na način koji nije potpuno shvaćala. To je bio tako... nepoznat osjećaj. Zašto bi kineski jastreb htio spasiti fanqui vrapca? To ju je pitanje izjedalo.
Prisjetila se bljeska gnjeva u njegovim tamnim očima i pitala se što ga je uzrokovalo. Htjela ga je pitati. No, najprije bi ga morala pronaći, a nije znala ni kako se zove.
„Piće?" ponovio je uniformirani časnik.
Lidija je prezirno okrenula glavu i hladno rekla: „Tu sam sa svojom majkom, koncertnom pijanisticom."
On je nestao. Lidija je osjetila da joj mali treptaj užitka prolazi uz kralježnicu. Otišla je do sljedećih vrata, uvučenih u malu nišu pokraj predvorja. SOBA ZA ČITANJE, rekla su joj mjedena slova na pločici. Vrata su bila napola otvorena. Ušla je unutra. Srce joj je prestalo udarati tek kad je shvatila da u sobi nema više od dvoje ljudi, od kojih je jedan bio stariji muškarac koji je spavao u kožnatom naslonjaču, a primjerak The Timesa na njegovu licu se dizao i spuštao dok je tiho hrkao. Drugi muškarac, tamo kod prozora gdje je kiša glasno padala po tamnim prozorskim okvirima, bio je gospodin Theo.
Sjedio je vrlo uspravno, a oči su mu bile zatvorene. Iz usta mu je izlazio dugi, rastegnuti oom, a njegovo ju je monotono ponavljanje podsjetilo na majčino vježbanje skala na glasoviru. Disao je duboko, a ruke na naslonima naslonjača bile su mu okrenute dlanovima prema gore, kao prazne zdjelice prosjaka. Lidija ga je promatrala, fascinirana. Vidjela je kako to rade Kinezi, pogotovo redovnici obrijanih glava u hramu na Tigrovom brdu, ali nikada bijelci. Pogledala je po sobi. Svjetlo je bilo prigušeno, jedan zid prekrivale su tamne police s knjigama uvezenima u kožu, a po sobi su u pravilnim razmacima bili postavljeni stolovi od ebanovine prekriveni novinama, časopisima i osta¬lim tiskovinama. Lidija je mogla pročitati najbliži naslov: KAPETAN DE HAVILLAND POSTAVIO NOVI REKORD SVOJIM GYPSY MOTH AVIONOM.
Odšuljala se do jednog stola. Ponekad je znala naći odbačeni časopis u parku Victoria koji bi onda proučavala dok se ne bi raspao, no ovi su bili novi i neodoljivi. Podigla je časopis s primamljivim naslovom Dama u gradu, čija je naslovnica prikazivala ženu dugih udova pokraj jednako takvoga lovačkog psa. Lidija je časopis približila licu, da udahne miris nepoznatih kemikalija koji se širio s njegovih krutih listova, pa okrenula prvu stranicu. I odmah ostala očarana. Fotografija je prikazivala dvije žene koje su pozirale na stubištu Nacionalne galerije na Trafalgar Squareu u Londonu. Izgledale su tako moderno u najnovijim modelima šeširića i haljinama toliko nalik njezinoj da se bez problema mogla zamisliti na toj fotografiji. Mogla je čuti njihov smijeh i golubove koji su im gugutali pod nogama. „Izlazi van."
Gotovo je ispustila časopis. „Izlazi odavde."
Bio je to gospodin Theo. Bio je nagnut prema naprijed i zurio je ravno u nju. Samo, to nije bio gospodin Theo kakvog je poznavala.
Gotovo je krenula prema vratima, bila je toliko naučena da skače na njegove naredbe u školi, ali ju je zaustavilo nešto u tonu njegova glasa, nešto što ju je natjeralo da mu uzvrati pogled. Šokirao ju je jad koji mu je vidjela u očima.
Neodlučno je zakoračila prema njemu. „Ravnatelju?"
Cijelo mu se tijelo trznulo kao da je prstom dotaknula otvorenu ranu. Prešao je rukom preko svoga blijedog lica. Kad joj je uzvratio pogled, ponovno je vladao sobom.
„Što je, Lidija?"
Nije znala što da kaže. Kako da mu pomogne. Bila je nesigurna u sebe, ali njezina su se stopala u satenskim cipelicama odbijala pokrenuti.
„Gospodine", rekla je, nesigurna kako nastaviti, „...jeste li vi budist?"
„Kakvo neobično pitanje. I nadasve osobno, mogao bih dodati." Naslonio je glavu na kestenjastu kožu naslonjača, odjednom izgledajući vrlo umorno. „Ali ne, nisam budist, iako me mnoge Budine izreke dovode u iskušenje da krenem putem mira i prosvijećenosti. Bog zna da je to rijetkost u pocrnjeloj duši ovog mjesta." „Kine?"
„Ne, mislim na ovdje, na ovo mjesto, naše Internacionalno naselje." Gorko se nasmijao. „Gdje su internacionalni jedino pohlepa i ko¬rupcija. "
Gorčina tih riječi pronašla je put do kutova Lidijinih usta, poput okusa aloe. Odmahnula je da ih otjera i ostavila časopis na stolu. „Ali, gospodine, čini mi se da za nekog poput vas... pa... mislim, vi imate... sve. Zašto onda ...?"
„Sve? Misliš na moju školu?"
„Da. I kuću i automobil i putovnicu i mjesto u društvu i..." Gotovo je rekla ljubavnicu, prekrasnu, egzotičnu ljubavnicu, ali se ipak zaustavila na vrijeme. Nije spomenula ni novac. On je imao novca. Umjesto toga je rekla: „Sve što bi itko mogao poželjeti."
„To", rekao je naglo ustajući, „to je sve blato. Kao što je Buda tako pronicljivo upozorio, to tvoje sve okaljava ljudsku dušu."
„Ne, gospodine. To ne mogu vjerovati."
Njegove zastrašujuće oči fiksirale su je kroz sužene kapke, ali ona je odbila spustiti pogled. Iznenada, usne su mu se razvukle u osmijeh, ali osmijeh koji nije imao snage da mu dosegne oči.
„Mala Lidija Ivanova, sva sređena u svojoj najboljoj odjeći, kao nježan pupoljak magnolije koji samo što ne procvjeta. Ti si tako nevina, nemaš pojma što se događa oko tebe. Tako neiskvarena. Ovo je svijet korupcije, draga moja. Ti ne znaš ništa o tome." „Znam više nego što mislite."
Na to se posprdno nasmijao. „O, u to ne sumnjam. Ne mislim da si ti poslušan mali miš kao neki od tvojih kolega. Ali, još uvijek si mlada i još uvijek vjeruješ." Potonuo je natrag u stolicu i naslonio glavu na ruke. „Još vjeruješ."
Lidija je pogledala u duge, izmučene prste ukopane u njegovoj tankoj, svijetlosmeđoj kosi i osjetila da joj se na jeziku stvara čvor srdžbe. Dok je slab zvuk hrkanja dopirao s drugog kraja sobe, prišla mu je bliže i nagnula se naprijed tako da mu je gotovo šaptala na uho.
„Gospodine, kakvu god budućnost želim, ja sam jedina koja je mogu ostvariti. Ako je to vjerovanje, onda da, vjerujem", ljutito je prosiktala.
On je nagnuo glavu da je pogleda s tračkom divljenja skrivenim iza mrkog pogleda. „Vatrene riječi, Lidija. Ali prazne. Jer ti nisi svjesna gdje se nalaziš, niti što pokreće kotačiće ovog odvratnog maloga grada. Tu je sve prljavština i korupcija, smrad kanalizacije.
„Ne, gospodine." Lidija je žestoko odmahnula glavom. „Ne ovdje." Pokazala je na kožnate omote knjiga, na pozlaćeni francuski zidni sat koji je tiho otkucavao trenutke njihovih života i na vrata koja su vodila prema elegantnom svijetu nad kojim je bdio Sir Edward Carlisle, svijetu u kojem je sve bilo stabilno i spokojno.
„Lidija, ti si slijepa. Ovaj je grad rođen iz pohlepe. Ukraden od Kine i natrpan pohlepnim ljudima. Upozoravam te, od ruke Boga ili Bude, on će i umrijeti od pohlepe."
„Ne."
„Da. Korupcija mu je u srcu. Barem bi ti to trebala znati."
„Ja? Zašto baš ja?"
„Jer ideš u moju školu, naravno."
Lidija je zbunjeno zatreptala. „Ne razumijem."
Odjednom se Theo povukao u sebe. „Odlazi, Lidija. Uzmi svoju sjajnu kosu i svoja sjajna uvjerenja i idi zasljepljivati nekoga drugog. Vidimo se u ponedjeljak ujutro. Ti ćeš biti u svojoj uniformi Willoughbyjeve akademije, a zglobovi će ti kao i obično stršiti iz izlizanih rukava, a ja ću biti u svojoj ravnateljskoj halji. Zaboravit ćemo da se ovaj razgovor ikada dogodio." Otpustio ju je zamahom ruke, posegnuo za cigaretom i zapalio je u izrazu tihog očaja.
Lidija je zatvorila vrata iza sebe, ali taj razgovor neće biti zaboravljen. Ona ga neće zaboraviti.
„Lidija, draga, lijepo izgledaš."
Lidija se okrenula i ugledala gospođu Mason, Pollyinu majku, kako se obrušava na nju. Kraj nje je bila žena u svojim četrdesetima, visoka i elegantna, u usporedbi s kojom je Anthea Mason izgledala zdepasto.
„Grofice, dopustite da vam predstavim Lidiju Ivanovu. Ona je kći naše večerašnje pijanistice." Okrenula se prema Lidiji. „I grofica Natalia Serova je Ruskinja, iz Sankt Peterburga, iako pretpostavljam da bih je sada trebala zvati gospođom Charonne."
Grofica. Ta je pomisao Lidiji oduzela dah. Njezina haljina bila je od moiré svile, boje crnog vina, ali Lidiji se činila čudno zastarjelom s tim punim donjim dijelom i puf rukavima. Držala se aristokratski uspravno, s visoko podignutom glavom i vratom okićenim biserima, a njezine su blijedoplave oči pregledavale Lidiju s hladnim zanimanjem. Lidija nije imala pojma što se od nje očekuje pa se lagano naklonila.
„Dobro su te naučili, dijete. Devushki ochen redko takie vezhlevie."
Lidija je zurila u pod ne želeći priznati da ne razumije.
,,Oh, ali Lidija ne zna ruski", uslužno je uskočila Anthea Mason.
Grofica je uzdigla jednu savršeno počupanu obrvu. „Ne zna ruski? A zašto ne?"
Lidija je poželjela iskopati rupu u podu i baciti se u nju. „Majka me naučila da govorim samo engleski. I malo francuskog", brzo je dodala.
„To je sramota."
„O, grofice, ne budite strogi prema djevojci."
„Kakoi koshmar! Morala bi znati svoj materinski jezik."
„Engleski je moj materinski jezik", inzistirala je Lidija iako su joj obrazi gorjeli. „Ponosna sam što govorim engleski."
„Bravo za tebe", rekla je Anthea Mason. „Brani naše boje, draga."
Grofica je ispružila ruku, stavila prst Lidiji pod bradu i podigla je nekoliko centimetara. „Tako bi je držala", rekla je uz smiješak koji je govorio da se zabavlja, „da si na dvoru." Njezin ruski naglasak bio je još jači od Valentinina, tako da se činilo kao da joj se riječi kotrljaju u ustima. Lagano je slegnula ramenima, a njezin je hladan pogled pažljivo pregledao Lidiju, kao da je ljušti, sloj po sloj. „Da, uistinu si ljupko dijete, ali...", grofica Serova spustila je ruku i odmaknula se, „puno premršava za takvu haljinu. Uživaj u večeri." Činilo se kao da klizi preko predvorja sa svojom pratnjom.
„Danas sam čula da je Helen Wills osvojila Wimbledon", rekla je Anthea. „Nije li to uzbudljivo?" Mahnula je Lidiji kao da se ispričava.
Lidija se punu minutu nije pomaknula. Predvorje se sve više punilo pridošlicama, ali njezine majke još nije bilo. Oštra bol ukopala joj se točno iza prsne kosti, a jad joj je poput masne mrlje uprljao novu haljinu. Sad je bila bolno svjesna da je samo kost i koža, da su joj grudi premale, a kosa krive boje. Previše oštra, po njezinu mišljenju, kao i njezino tijelo. Ta je haljina bila samo maska koju je nosila jednako kao i masku Engleskinje. O da, govorila je savršenim engleskim naglaskom, ali koga je to zavaralo?
Na kraju te minute podigla je bradu nekoliko centimetara i krenula u potragu za svojom majkom, jer je recital trebao početi u osam i trideset.
Dvije osobe stajale su blizu jedna druge. Preblizu, činilo se Lidiji. Jedna, mala i vitka u plavoj haljini, bila je leđima naslonjena na zid prolaza, a druga se, veća i gladnija, naginjala nad njom, licem gotovo dodirujući njezino, kao da će je pojesti.
Lidija se smrznula. Stajala je na polovici dobro osvijetljenog hodnika, a nadesno je vidjela uski prolaz koji je vjerojatno vodio do soba za poslugu ili praonice. Do nečega skrivenog. Bio je mračan i previše topao, a palma u tegli na početku prolaza bacala je duge, sjenovite prste po pločicama na podu. Odmah je prepoznala svoju majku. Ali muškarca koji se naginjao preko nje isprva nije mogla smjestiti. Šokirala se kad je shvatila da je to gospodin Mason, Pollyin otac. Njegove su ruke bile posvuda na njezinoj majci, posvuda po plavoj svili. Na njezinim bedrima, bokovima, vratu, grudima. Kao da ih je posjedovao. A ona se nije ni trudila da ga odgurne.
Lidija je osjetila vrtlog mučnine u želucu. Žudjela je da se okrene, da se otkine od privlačne sile tog prizora, ali nije mogla pa je stajala tamo, promatrajući, nemoćna da skrene pogled. Njezina majka stajala je potpuno mirno, a leda, glavu i dlanove pritisnula je na zid iza sebe, kao da želi proći kroz njega. Kad su Masonova usta zgrabila Valentinina, ona je to dopustila, ali kao što lutka pušta da joj peru lice. Ne sudjelujući, otvorenih, staklastih očiju. Dok je s obje ruke čvrsto držao njezino tijelo uz svoje, Masonove usne skliznule su niz Valentinin vrat do tople pukotine između njezinih grudi i Lidija ga je čula da stenje od užitka.
Lidiji se oteo slab jecaj, nije si mogla pomoći. Iako je bio slab i prigušen, bio je dovoljan da njezina majka okrene glavu. Kad je ugledala svoju kćer, njezine su se velike tamne oči raširile. Usta su joj se otvorila, ali iz njih nije izašao nikakav zvuk. Lidijine noge napokon su reagirale i ona je zakoračila unatrag, izvan vidokruga, i pojurila niz hodnik, zamičući iza uglova. Negdje iza sebe čula je glas svoje majke. „Lidija, Lidija."
Tad je ugledala nekoga koga je znala, čovjeka za kojeg je bila sigurna da ga je srela negdje prije. Išao je prema glavnom izlazu, ali lice mu je bilo okrenuto prema Lidiji. Bio je to čovjek čiji je sat ukrala jučer na tržnici. Bez razmišljanja, upala je kroz prva vrata lijevo i zatvorila ih iza sebe. Soba je bila mala i tiha, garderoba, puna redova kaputa i stola, ogrtača i kabanica kao i stalaka s cilindrima i štapovima za hodanje. Na jednoj se strani nalazio prostor odvojen šankom, u kojem je poslužitelj inače čekao da od gostiju primi ili da im vrati kapute i jakne. Sada nije bio ondje, ali ga je Lidija čula da s nekim razgovara na mandarinskom.
Drhtala je, koljena su joj se tresla i zubi cvokotali. Duboko je uzdahnula, natjerala se da ode do veličanstvenog ogrtača od crvene lisice koji je visio blizu nje. Nježno je položila obraz na njega i pokušala bogatom toplinom sjajnog krzna smiriti svoj uznemireni želudac. Ali nije uspijevala. Skliznula je na pod i omotala ruke oko potkoljenica, spustila čelo na koljena i pokušala shvatiti što se večeras dogodilo.
Sve je pošlo po zlu. Sve. Nekako joj se sve promijenilo u glavi. Sve se okrenulo naglavačke. Njezina majka. Njezina škola. Njezini planovi. Njezin izgled. Čak i način na koji je govorila. Ništa nije bilo isto. I Mason s njezinom majkom. O čemu je tu bila riječ? Što se događalo?
Osjetila je da joj na obrazima gore suze i bijesno ih obrisala. Ona nikad nije plakala. Nikad. Suze su bile za ljude kao Polly, ljude koji su ih si mogli priuštiti. Odmahnula je glavom, rukom protrljala usne, skočila na noge i natjerala se da razmisli. Ako je sve bilo pogrešno, onda je to morala ispraviti. Ali, kako?
Rukama koje su još drhtale izgladila je nabore svoje haljine i, više iz navike nego namjerno, počela pretraživati džepove kaputa u garderobi. Brzo je našla par muških kožnatih rukavica i Dunhillov upaljač, ali ih je vratila, iako ju je srce zaboljelo. Nije ih imala kamo staviti, nije imala ni večernju torbicu ni džepove, ali si je zato čipkasti rupčić ugurala u donje rublje; lako će ga prodati na tržnici. Zatim teški, crni kišni kaput, još mokar od kiše, s izbočinom u unutrašnjem džepu. Izvukla je njegov sadržaj. Mekana vrećica od jelenje kože.
Brzo, prije nego što netko uđe. Odriješi čvorove, prevrni je. Na ruku joj se skotrljala svjetlucava ogrlica od rubina, kao lokva vatrene krvi na njezinu dlanu.








Chang je promatrao.
Došli su poput vala. Iz srca Naselja. Mračni plimni val policije zagušio je ulicu. S pištoljima udobno smještenim na bokovima i značkama koje su se kočoperile na njihovim policijskim kapama, prijetećim poput široke, plosnate glave kobra. Iskakali su iz automobila i kamiona čiji su farovi rezali noć u uredne žute trake, i okružili klub. Muškarac u otmjenoj, bijelo-crnoj uniformi načičkanoj medaljama i jednom staklenom lećom na desnom oku spuštao se po stepenicama prema njima. Razbacivao se naredbama i gestama kao što mandarin rasipa zlatnike na svadbi svoje kćeri.
Chang je promatrao. Dah mu je bio miran i ujednačen, a osjetila su mu ispitivala tamu, tražeći opasnost. Iskliznuo je iz sjene stabla u još dublju tamu dok su oko njega i drugi bježali iz vida. Prosjaci, prodavači suncokretovih sjemenki i vrućeg čaja, dječak, mršav kao šibica, koji je izvodio salto unatrag za nekoliko penija, svi su nestali čim su vidjeli policijske čizme. Noćni zrak kao da je onečistio Changova pluća i on je gotovo mogao čuti oblak ljutih noćnih duhova koji su mu lepršali i treperili oko glave dok su bježali od još jedne barbarske invazije.
Kiša je i dalje padala, sada jače, kao da ih je htjela otplaviti. Ulaštila je ulicu i pognula glave Vragova u plavim uniformama, ostavljajući tragove na njihovim ogrtačima dok su se raspoređivali oko zida kluba Odisej. Chang je promatrao kako su čovjeka sa staklom na oku progutala gladna usta zgrade kluba, a teška se vrata zatvorila za njim. Ispred njih je stao policajac s puškom. Svijet je bio isključen. Svi unutra bili su zaključani.
Chang je znao da je ona unutra, djevojka lisica, da hoda kroz te sobe kao što je hodala kroz njegove snove. Čak mu se i danju pojavljivala u glavi, udomaćila se u njoj i smijala se kad ju je pokušao izgurati van. Zatvorio je oči i vidio njezino lice, njezine oštre zube i vatrenu kosu, oči boje rastopljenog jantara i način na koji se činilo da sjaji iznutra kad ga je pogledala, tako blistavo i znatiželjno.
Što ako ona nije htjela biti zatvorena u zgradi Bijelih vragova? Ulovljena. U kavezu. Morao je otpustiti stupicu.
Odlijepio se od mokrih cigli iza sebe i pognut potrčao kroz tamu, tih i nevidljiv kao mačka koja se šulja prema mišjoj rupi.
Čučnuo je. Nevidljiv ispod širokolisnoga grma, čekao je da mu se oči priviknu na crnilo u stražnjem dijelu vrta. Vrt je opasavao visoki kameni zid, ali svjetlo uličnih svjetiljki nije remetilo noćnu rutinu. Njegov oštar sluh uhvatio je vrisak boli nekog stvorenja u kandžama sove ili čeljustima lasice, ali štropot kiše po lišću utopio je većinu drugih zvukova. Zato je on samo strpljivo čekao.
Ne zadugo. Okrugli, žuti snop svjetla najavio je ophodnju dva policajca koji su pognuli glave i zgrbili ramena pred jakom kišom, kao da im je ona neprijatelj. Hodali su brzo i gledali ispred sebe iako su njihove svjetiljke plesale od grma do grma kao divovske krijesnice. Chang je nagnuo glavu unatrag, podižući lice prema pljusku, što je radio ispod slapa kad je bio dijete. Voda je bila stanje uma. Ako je smatramo prijateljem kad plivamo u rijeci ili ispiremo prljavštinu sa sebe, zašto je proglasiti neprijateljem kada dolazi s neba? Iz čaše samih bogova. Noćas je to bio njihov dar njemu, zaštita od barbarskih očiju. Usta su mu promrmljala molitvu zahvale Kuan Yung, božici milosti.
Zakoračio je na cestu i duboko uzdahnuo, vezujući elemente vatre i vode, pa se bacio prema zidu. Jedan skok, prsti mu na pola sekunde pronalaze neravan kamen, zatim okret u zraku i noge koje lete visoko preko glave, sve do vrha zida. Tihi doskok na zemlju s druge strane. Sve u jednom glatkom, klizećem pokretu koji nije privukao ničiji pogled. Samo se žaba iznenađeno oglasila pokraj njegovih nogu.
No, prije nego što je napravio ijedan korak, munja je proparala nebo i osvijetlila prostor kluba dovoljno dugo da Chang izgubi noćni vid. To je bio znak. Dobar? Loš? Nije znao. Na trenutak su mu misli jurile u divljim krugovima. Kleknuo je u još dublju tamu koja je uslijedila, njegovo tijelo glatko poput vidre na kiši. Bojao se da je to znak koji mu govori da djeluje naslijepo. Da su ga bogovi htjeli upozoriti da će ga fanqui djevojka previše koštati. Miris natopljene zemlje ušao mu je u nosnice i on je ispružio ruku, zagrabio je u šaku i podigao do lica. Kineska zemlja, žuti lapor, bogat i plodan, koji su barbari ukrali. Mokra je zemlja bila hladna kad ju je smrvio u šaci, kao da je mrtva. Smrt je marširala uz strance gdje god oni išli.
Znao je da bi trebao otići.
Ali samo je nestrpljivo odmahnuo glavom i isplazio jezik da poliže kišne kapi s usana. Otići? To nije bilo moguće. Njegova je duša bila vezana za njezinu. Nije se mogao okrenuti i otići baš kao što ni riba nije mogla napustiti svoju rijeku. Udica je bila duboko u njemu. Osje¬ćao ju je kao bol u prsima. Odlazak bi značio smrt.
Kretao se brzo i tiho preko mokre trave, sjedinjujući se s drvećem, utapajući sjenu u njihovoj. Oko njega su se prostirali kilometri urednog travnjaka, malo jezero, cvijetnjaci i teniska igrališta na jednoj, a bazen dovoljno velik da se u njemu utopi vojska na drugoj strani, sve blago osvijetljeno svjetlima sa zgrade kluba. Sama zgrada Changu je odostraga izgledala kao utvrda, s ta dva okrugla tornjića, ali očito su stranci u procesu gradnje izgubili hrabrost i omekšali joj lice dugom verandom i širokim stepenicama koje su vodile do terase u obliku mladog mjeseca. Glicinija se svijala preko krova verande, čija je unutraš¬njost bila skrivena dugim bambusovim roletama, spuštenim da spriječe ulazak oluje. Čuo je da se rolete tresu na vjetru, nadimaju se i udaraju u drveni okvir, klepećući kao kosti mrtvih.
Ne znajući kojim putem da krene, Chang je skrenuo udesno. Uto mu je nešto malo i lagano dolepršalo u lice i prilijepilo mu se za mokar obraz. Posegnuo je i baš kad ga je htio baciti kao nesretnu mušicu, ipak ga je bolje pogledao. Bila je to mekana, ružičasta latica ruže. Tek je tada vidio da stoji usred ružičnjaka čiji su cvjetovi bili izloženi nemilosrdnom šibanju vjetra i kiše. Zurio je u laticu sklupčanu na dlanu njegove ruke. I ovo je bio znak. Znak ljubavi. Sada je znao da će je naći i iščekivanje mu je buknulo u venama. Noćas su bogovi bili blizu, šaptali su mu u uho. Spremio je taj nježni dar s neba u mokre nabore tunike, a koža mu je zabridjela gdje su je latice dotaknule. Srce mu je počelo jače tući.
Zaobišao je krug svjetla držeći se sjene, stapajući se s tamom, dok nije prešao puteljak koji je očito vodio do kuhinje. Prozori su bili jarko osvijetljeni i Chang je mogao vidjeti pretrpane kuhinjske površine i posude iz kojih se pušilo, ali unutra nije bilo nikoga osim usamljenoga crnog barbara u policijskoj uniformi koji je stajao blizu vrata. Gdje su bili radnici sa svojim glasnim brbljanjem i psovkama? Zar su ih stranci pojeli? Što se to večeras događalo?
Nečujno je kliznuo dalje uza zgradu i došao do prozora sobe zbog koje mu je srce zaplakalo od zavisti. Iznenadila ga je, ta zavist, i bezuspješno ju je pokušao iščupati iz srca. Jer on je prezirao Zapadnjake i sve što su donijeli na Istok. Sve osim jedne stvari: njihovih knjiga. Obožavao je njihove knjige. A u ovoj je sobi cijeli jedan zid bio prekriven knjigama, poslaganima po policama tako da ih je svatko mogao uzeti i pročitati. Ne kao osjetljivi svici kineske mudrosti koji su se čuvali samo za učenjake. Ove su knjige bile čvrste, uvezene u kožu i pune znanja.
Chang je nekada davno učio engleski. Bilo je to u danima prije nego što su njegovu ocu odrubili glavu iza zidina Zabranjenoga grada u Pekingu, danima koje se više nije usudio pustiti u glavu jer su mu misli pretvarali u ljute pčele. Njegov je učitelj kao čitanku koristio Munrowljevu Povijest slavnog Britanskog carstva i Chang se gotovo zagušio od srama kad je shvatio koliko je Engleska mala, da je samo bijedan ispljuvak u usporedbi s golemim oceanom Kine.
Zvuk ljutih riječi skrenuo mu je pažnju s knjiga na dvojicu muškaraca u sobi. Jedan je bio Stakleno oko, koji je sjedio za stolom, krut i uspravan, s jednom rukom čvrsto stisnutom u šaku i ustima koja su rigala riječi kao da su oružje. Drugi, sijede kose, stajao je visok i dominantan u sredini sobe, s vatrenim očima iznad nosa zavinutog poput kljuna sokola. Nije ni trznuo kad je Stakleno oko lupio šakom o stol i počeo vikati tako glasno da je Chang čuo riječi: „Neću to trpjeti. Točno pod mojim nosom. Kao načelnik policije ja inzistiram da svi budu..."
Lavež psa proparao je noć. Dolazio je lijevo od Changa, skriven iza plašta kiše. Od toga su mu se nakostriješile dlačice na vratu i on se brzo pomaknuo iza sljedećeg ugla, gdje su mu dugi lučni prozori pružali pogled na veliku dvoranu koja je svjetlucala i treperila kao sunce na rijeci Peiho. Na trenutak je pomislio da je soba puna ptica koje lepeću svojim prekrasnim perjem i cvrkuću slatke pjesme, no onda mu se pogled razbistrio i shvatio je da su to žene u večernjim haljinama koje su čavrljale skrivajući se iza svojih lepeza. Ovdje će je naći, u ovome zlatnom kavezu. Odjednom mu se učinilo kao da su mu u grudima zatreptali noćni leptiri.
Unutra nije bilo muškaraca. Soba je bila ispunjena redovima stolica, sve okrenute na istu stranu, prema predmetu koji je Changa natjerao da udahne od zaprepaštenja jer mu je izgledao kao monstruozna, golema kornjača. Bio je crn i sjajan na visokim, tankim nogama, a kraj njega je sjedila prekrasna tamnokosa žena koja je povremeno jednim prstom dirala njegove bijele zube i pijuckala iz visoke čaše pune leda. U očima joj se ogledala dosada i usamljenost.
Prepoznao ju je. Vidio ju je i prije, na ulaznim stepenicama kluba s djevojkom lisicom. Disanje mu je postalo tako plitko da je jedva remetilo zrak ispred njega, a oči su mu tragale za bljeskom bakrene kose u gomili. Nekoliko žena je sjedilo; većina je stajala u grupama ili su vrludale uokolo s čašom ili lepezom u ruci, a krajevi našminkanih usana bili su im spušteni u izrazu razdražljivosti. Nešto ih je ozlovoljilo. Prišao je bliže, tako da je sada bio potpuno priljubljen uz kameni zid kraj prozora. Tada ju je ugledao. Svijet kao da je pojurio prema njemu i zabljesnuo ga svojim sjajem.
Stajala je sama, naslonjena na jedan od mramornih stupova, gotovo skrivena iza debele žene s mnoštvom perja u kosi. U usporedbi s njom, djevojka je izgledala krhko i blijedo, samo joj je kosa sjala bogatom bojom. Chang ju je promatrao. Vidio je da joj se pogled svako malo uznemireno vraćao na vrata, a kad su se ona naglo otvorila i dvije žene umarširale unutra, oči su joj potamnjele od straha. Changu su te žene izgledale kao vjesnici smrti, potpuno zavijene u krute bijele halje i čudna bijela pokrivala za glavu; podsjetile su ga na redovnice koje su ga kao malog htjele natjerati da pojede meso njihova živog Boga i ulije Njegovu krv u usta. Želudac mu se još grčio od pomisli na toliko barbarstvo. Ali, ove žene nisu nosile gorde križeve oko vrata.
S uljudnim smiješkom ispratile su dvije mlađe žene iz sobe. Tek kad su se vrata zatvorila za njima, dio napetosti izašao je iz tijela djevojke lisice i ona je počela hodati po vanjskim rubovima svog kaveza kao divlja životinja. Ruke je još ukočeno držala uz tijelo, a prsti jedne ruke čupkali su mekani materijal njezine haljine. Vidio je kad je ispustila čipkasti rupčić, naoko slučajno, no Changovim se očima činilo da njezini prsti točno znaju što rade i pitao se zašto je to napravila. Putovi stranaca bili su čudni.
Visoka žena u haljini boje divlje šljive obratila joj se u prolazu, ali djevojka je uzvratila samo kimanjem glave i laganim crvenjenjem obraza. Sad je prilazila bliže prozorima i Changu se nešto stegnulo u prsima kad je vidio da mu se približava. Jagodične kosti bile su joj izraženije nego što se sjećao, a oči više razmaknute, ali koža oko usana potpuno joj je poplavjela, kao djetetu kad mu je zlo.
Nagnuo se naprijed, ispružio ruku i dotaknuo mokro prozorsko staklo koje ga je dijelilo od nje, a prsti su mu tiho bubnjali po hladnoj površini stakla u ritmu kiše. Ona je stala usred koraka, namrštila se i zagledala van u oluju s glavom nagnutom u stranu, podsjetivši ga na mladu lovačku kuju njegova oca. Prije nego što se stigla odmaknuti, on je zakoračio u krug svjetla koje je dopiralo kroz prozor i naklonio joj se s poštovanjem.
Iznenađenje joj je zaoblilo oči i usta, a onda ga je prepoznala i osmjehnula se. On je pružio svoj otvoreni dlan prema njoj u nijemoj ponudi pomoći kad mu se nešto tvrdo i hladno zabilo u jednu stranu glave. Preplavili su ga valovi tame. Noć se raspršila u oštre komadiće crnog stakla, no njegovi su mišići bili napeti i spremni za pokret.
Mogao je onesposobiti tog napadača koji je izdisao psovke i pare viskija jednim zamahom noge, ili mu probiti dušnik oštrim udarcem otvorene ruke. Zaustavio ga je zvuk.
Režanje koje je govorilo o smrti.
Na mokroj travi kraj njegovih nogu čučao je vučjak, tijela spremnog na skok, zuba otkrivenih u potmulom režanju od kojeg se Changu sledila krv u žilama. Životinja je žudjela da mu iščupa srce.
Nije želio ubiti psa, ali bio je spreman na to.
Chang je polako skrenuo pogled sa životinje na čovjeka. Nosio je plavi kišni ogrtač i bio je visok, s dugim štrkljastim udovima i upalim obrazima, drvo koje je lako oboriti. U ruci je imao pištolj na kojem je blistala Changova krv. Muškarčeve tanke usne su se micale, ali Changu se činilo kao da mu vjetar zavija u ušima pa je jedva mogao razaznati riječi.
„Žuto govno."
„Kradljivi kosooki."
„Voajeru."
„Da se nisi usudio zuriti u naše žene, ti prokleti..." Pištolj se opet podigao na udarac. Chang se izvinuo u jednu stranu, a noge su mu izletjele prema gore, brzo poput udarca biča. Ali, pas je bio brži. Bacio se između svoga gospodara i napadača i zario zube u osjetljivo meso Changova stopala, bacajući ga na leđa na mokro tlo. Bol mu je jurnula uz nogu dok su mu očnjaci derali kost. Ali on je udahnuo, otpuštajući napetost u tijelu i uspostavljajući kontrolu nad energijom straha. Izbacio ju je u jednom valovitom pokretu od kojeg mu je slobodna noga poletjela u glavu psa.
Životinja mu je ispustila nogu i bez glasa se srušila na bok. Isti je tren Chang bio na nogama i u trku, tako brzo da svijet oko njih nije uspio ni trepnuti.
„Još jedan korak i moj će ti metak prosvirati mozak."
Chang je umirio misli. Znao je da će ga čovjek ubiti zbog toga što je napravio psu. Plavi je vrag bio osramoćen. Bilo je svejedno hoće li bježati ili stati, kraj će biti isti. U plućima je osjetio oštricu žaljenja zato što napušta djevojku. Polako se okrenuo, vidio srdžbu na muškarčevu licu i nepokolebljivo crno oko pištolja.
„Dong Po, zaboga, što to radiš?"
Glas je odjeknuo kroz kišu i prekinuo nevidljivu nit koja je policajčev metak povezivala s Changovom glavom. Bila je to djevojka.
„Beskorisni dječače, rekla sam ti da čekaš na ulazu. Kada dođemo kući, reći ću Liu da te dobro namlati zbog neposlušnosti." Bijesno je zurila u Changa.
U tom je trenutku Changovo srce stalo. Morao je iskoristiti svu svoju snagu da spriječi da mu se usne ne rašire u veliki osmijeh. Umjesto toga je pognuo glavu u poniznoj isprici.
„Ja žao, gospodarice, tako žao. Ne se ljutiti." Pokazao je prema prozoru. „Ja gledati da vi dobro. Toliko policija, ja brinuti."
Iza djevojke je stajao još jedan Plavi vrag. Pokušavao joj je držati crni kišobran iznad glave, ali su kiša i vjetar bili prejaki tako da joj je kosa visjela u mokrim pramenovima koji su poprimili boju stare bron¬ce. Preko ramena joj je bio prebačen tanki bijeli sako poslužitelja, već potpuno mokar.
„Tede, što se dogodilo psu?" Drugi policajac bio je sredovječan i zdepast.
„Kažem vam, naredniče, ako je ovaj žuti klipan ubio mog Rexa, ja ću..."
„Polako, Tede. Vidi, pas se miče, vjerojatno je samo omamljen." Okrenuo se Changu, primjećujući krv na njegovu licu. „Gle, dečko", rekao je, ne bez određene simpatije, „nisam siguran što se ovdje dogodilo, ali tvoja gospodarica, jako se uzrujala, zaista jest, kad te vidjela da se smucaš oko ovih prozora. Ona kaže da ti je rečeno da čekaš kod vrata, da budeš pratnja, znaš, njoj i njezinoj majci kad im bude trebala jedna od onih rikša. Oni klipani koji voze rikše su dosta opasni i treba te biti sram što si je tako iznevjerio."
Chang je tiho zurio u svoju krvavu nogu i kimnuo.
„Nimalo discipline", rekao je Plavi vrag, „to je problem sa svima vama."
Chang je zamislio kako mu udarcem

Mama?"
Tišina. No, Lidija je bila sigurna da joj je majka budna. U sobi u potkrovlju bilo je mračno kao u rogu, a vani na ulici tiho, zrak je bio svježiji nakon oluje. Ispod Lidijina kreveta čuo se tihi zvuk grebanja i ona je znala da je to miš ili žohar u noćnom lovu pa je privukla kolje¬na do brade i sklupčala se u čvrstu loptu.
„Mama?"
Već je satima slušala majku kako se okreće i namješta u svojoj maloj, bijeloj ćeliji, a jednom je čula i tiho šmrcanje koje je odalo suze.
„Mama?" ponovno je prošaptala u tami. „Mmm?"
„Mama, kad bi imala sve novce na svijetu da si kupiš jednu stvar, sto bi to bilo?"
„Koncertni glasovir." Riječi su izašle bez oklijevanja, kao da su joj bile na vrhu jezika.
„Onakav sjajni, bijeli, kao što si rekla da imaju u američkom hotelu na George Streetu?"
„Ne. Crni. Erard grand."
„Kao onaj na kojem si svirala u Sankt Peterburgu?" „Baš takav."
„Nisam baš sigurna da bi stao ovdje."
Meki smijeh njezine majke prigušile su zavjese koje su dijelile sobu. „Da si mogu priuštiti Erard, draga, mogla bih si priuštiti i salon u koji bih ga stavila. Napunila bih ga ručno rađenim tepisima iz Tientsina, prekrasnim svijećnjacima od engleskog srebra i cvijećem na svakom stolu čiji bi mi miomirisi izbrisali gadan smrad siromaštva iz nosnica."
Njezine riječi kao da su ispunile sobu i učinile zrak preteškim za disanje. Grebanje ispod kreveta je prestalo. U tišini, Lidija je sakrila lice u jastuk.
,,A ti?" pitala je Valentina nakon što je tišina trajala tako dugo da se činilo da je već zaspala.
„Ja?"
„Da, ti. Što bi ti sebi poklonila?"
Lidija je zatvorila oči i zamislila se. „Putovnicu."
„Ah da, naravno, trebala sam znati. A kamo bi putovala s tom svojom putovnicom, malena?"
„U Englesku, najprije u London, a onda u mjesto koje se zove Oxford i čija te ljepota, kako kaže Polly, natjera u plač, a onda...", glas joj je postao tih i sanjiv, kao da je već bila negdje drugdje, „u Ameriku, da vidim gdje snimaju filmove, pa u Dansku, da nađem..."
„Previše sanjariš, dochenka. To nije dobro za tebe."
Lidija je otvorila oči. „Ti si me odgojila kao Engleskinju, mama, pa nije ni čudno da želim ići onamo. Ali, večeras mi je ruska grofica rekla..."
„Tko?"
„Grofica Serova. Rekla je..."
„Uf! Ta žena je zla vještica. Dovraga s njom i s onime što je rekla. Ne želim da više pričaš s njom. Tog svijeta više nema."
„Ne, mama, slušaj. Rekla je da je sramota što ne znam svoj materinski jezik."
„Tvoj materinski jezik je engleski, Lidija. Nikada to nemoj zaboraviti. Rusija je gotova, mrtva i pokopana. Kakvu bi korist imala od učenja ruskoga? Nikakvu. Zaboravi to, kao što sam ja zaboravila. A zaboravi i tu groficu. Zaboravi da je Rusija ikad postojala." Zastala je. „Tako ćeš biti sretnija."
Njezine su riječi doplovile iz tame, teške i strastvene, udarajući u Lidijin mozak poput čekića i stvarajući joj zbrku u mislima. Dio nje čeznuo je za time da bude ponosna što je Ruskinja, kao što se grofica Serova ponosila svojim jezikom i naslijeđem. Ali, u isto je vrijeme Lidija zaista željela biti Engleskinja. Engleskinja kao Polly. Željela je imati majku koja bi joj za užinu spremala čaj i pogačice, vozila se na engleskom biciklu, poklanjala joj psića za rođendan i tjerala je da se svake noći pomoli i blagoslovi kralja. Majku koja pijucka šeri umjesto votke.
Stavila je ruku na usta da joj ne izlete nikakvi zvukovi, jer bi to mogli biti zvukovi bola. „Lidija."
Lidija nije znala koliko je ovaj put trajala tišina, ali počela je du¬boko disati, kao da spava. „Lidija, zašto si lagala?"
Srce joj je lupalo. Koja laž? Kada? Kome?
„Nemoj se pretvarati da me ne čuješ. Lagala si onom policajcu večeras."
„Nisam." „Jesi."
„Ne, nisam."
Zbog glasnog cvileža opruga na drugom kraju sobe Lidija se prepala da se majka dolazi suočiti s njom, ali ne, ona se samo nestrpljivo premještala u tami.
„Nemoj misliti da ne znam kada lažeš, Lidija. Natežeš si kosu. I što ti je bilo na pameti, izmišljajući takvu priču načelniku Lacocku? Što to pokušavaš sakriti?"
Lidiji je bilo zlo, ne prvi put te večeri. Činilo joj se da joj je jezik otekao i ispunio joj usta. Crkveni sat odzvonio je tri sata i nešto je zaskvičalo na kraju ulice. Svinja? Pas? Vjerojatnije čovjek. Vjetar se smirio, ali ta joj tišina nije nimalo pomagala. U sebi je počela brojati unatrag od deset, što je bio trik koji je naučila da se obrani od napadaja panike.
„Koju priču?"
„Chyort! Vrlo dobro znaš koju priču. O tome da si vidjela tajanstvenog muškarca na francuskom prozoru kad si večeras bila u sobi za čitanje s gospodinom Willoughbyjem. I nagovještaj da bi taj čovjek mogao biti lopov koji je ukrao rubine iz kluba."
„A, to."
„Da, to. Veliki, bradati čovjek s povezom preko oka, sa šubarom od astrahana i visokim, ukrašenim čizmama, to si rekla." „Da." To je zvučalo bojažljivije nego što se nadala. „Zašto govoriš takve laži?" „Zaista sam ga vidjela."
„Lidija Ivanova, neka ti te riječi progore rupe u jeziku." Lidija nije odgovorila. Obrazi su joj gorjeli. „Uhitit će ga, znaš", žestila se Valentina. Ne, to nije bilo moguće.
„Tvoj ga je opis jasno označio kao Rusa. Tražit će ovdje u Ruskoj četvrti dok ne nađu čovjeka koji odgovara opisu. I što onda?" Njezina majka nije popuštala.
Molim te neka ga ne nađu.
„Nije u redu tako lagati, Lidija. Ugrozila si druge."
Lidija još nije otvarala usta jer se bojala da bi iz njih mogle ispuzati krive riječi.
„Dobro onda! Duri se ako hoćeš." Valentinin glas bio je obojen ljutnjom. „Dragi Bože, kakva je ovo bila užasna noć. Nema koncerta, nema honorara, pretražila me bezobrazna bolničarka, a sad i kći koja ne samo da je upropastila svoju prekrasnu haljinu trčeći okolo po kiši nego me još i vrijeđa svojim lažima i tišinom."
Nije bilo odgovora.
„Hajde onda, idi spavati, nadam se da ćeš sanjati svojega brada¬tog ruskog fantoma. Možda te napadne vilama da ti zahvali za tvoje laži."
Lidija je ležala u krevetu i zurila u mrak, previše uplašena da bi zatvorila oči.
„Zdravo, draga, jutros si uranila. Došla si ispričati Polly sve o uzbuđenjima prošle noći? Jao meni, kakva je to strka bila."
Anthea Mason široko se osmjehnula Lidiji, kao da ne može smisliti bolji početak nedjeljnog jutra nego da se prijateljica njezine kćeri pojavi na vratima prije doručka.
„Dođi i pridruži nam se na terasi."
To baš nije bilo po Lidijinu planu jer je htjela s Polly razgovarati nasamo, ali i to je bilo bolje nego ništa pa joj se zahvalila sa smiješkom i krenula za gospođom Mason. Kuća je bila velika i vrlo moderna, s podovima od svijetlog drva bukve, i uvijek se činila punom svjetla, kao da je progutala sunce koje je plesalo po čistim, žućkastobijelim zidovima i milovalo sjajan mjedeni rog gramofona koji je Lidija strasno priželjkivala. Ovdje nije bilo tapeta koje su se ljuštile niti prljavih kutova punih žohara. I uvijek je mirisalo tako primamljivo. Na lak od pčelinjeg voska i cvijeće i svježe pečene poslastice. Danas je to bila kava i svježe pecivo.
Kad je izašla na terasu s pogledom na žute ruže čajevke i travnjak protkan sunčevim svjetlom, dočekao ju je idiličan prizor: stol prekriven uškrobljenim bijelim stolnjakom, na kojem su se nalazile šalice za čaj s krhkim drškicama i zlatnim rubovima te srebrni lonac za kavu i srebrne zdjelice za šećer, maslac, marmeladu i med istog uzorka. Na jednom kraju stola, u košulji i jahaćim čizmama, gospodin Mason se opuštao s novinama u jednoj, komadom tosta u drugoj ruci i s Ahilom u krilu. Ahil je bio debela mačka dugoga sivog krzna koja se glasala poput sirene za maglu.
„Bok, Lyd." Polly se nasmiješila s druge strane stola i pokušala prikriti iznenađenje.
„Zdravo."
„Dobro jutro, Lidija", rekao je gospodin Mason. „Malo je prerano za goste, ne misliš li?" Lidija je već čula taj ton glasa, tako je on razgovarao s čistačem cipela. Nije se mogla prisiliti da ga pogleda. Umjesto toga, zurila je u zdjelicu za pranje prstiju i pitala se zašto u njoj pliva kriška limuna.
„Da, gospodine."
„Pa, zašto si onda ovdje?"
„O, Christophere", rekla je Anthea Mason, „nama je drago vidjeti Lidiju u svako doba dana, zar ne, Polly? Sjedni i pojedi nešto, draga."
No, Lidija bi radije progutala vlastiti jezik nego sjela za stol s čovjekom koji je prošle noći napastovao njezinu majku. I ona i Valentina pažljivo su izbjegavale spomenuti ono što su obje znale da je Lidija vidjela, no taj je prizor još bio živ u njezinoj glavi.
„Ne, hvala", pristojno je rekla. „Samo bih htjela porazgovarati s Polly, ako smijem."
Mason se naslonio natrag na stolicu i bacio novine na zemlju. ,,E sad, mlada damo", rekao je, „što god želiš reći našoj kćeri možeš reći pred nama. U ovoj kući nema tajni."
Bezočna laž. Lidija je trepnula, zatečena, i otvorila usta da mu oštro uzvrati, ali Polly ju je preduhitrila. Skočila je na noge i zgrabila ubrus iz krila. Lidija je znala da je taj ubrus stigao iz Londona, iz trgovine Givan's na New Bond Streetu. Dvadeset devet šilinga i devet penija tucet, Polly joj je ponosno rekla, od finog irskoga damaska. Što god to bilo.
„Tatice, samo ćemo naći Tobyja i prošetati ga do parka."
„On će uživati. Ponesite mu loptu i ne zaboravi uzeti šešir", rekla je Anthea Mason dobacivši značajan pogled svome mužu.
On je okrenuo lice u stranu i nasmiješio se mački koja mu se raširila u krilu i pažljivo ga promatrala svojim žutim očima. „Nemoj dugo."
„Neću, samo brza šetnja", rekla je Polly.
„Misa je točno u jedanaest. Ne želim da zakasnimo zbog tebe." „Nećemo, obećavam."
Dok je prolazila pokraj njega, on je ispružio ruku i razbarušio joj plavu kosu. Lidiji je ta gesta izgledala nezgrapno, kao nešto što je vidio da drugi očevi rade pa ih je odlučio oponašati. Pollyini obrazi postali su ružičasti, no ona je uvijek bila nervozna u blizini oca i nikad nije pričala o njemu, čak ni kad su bile same. Lidija je, koja nije znala ništa o očevima, pretpostavila da je to normalno.
„Polly, trebam uslugu." Lidija je zgrabila ruku svoje prijateljice. „Kakvu?" „Veliku uslugu."
Pollyine oči kao da su se zaokružile i postale još intenzivnije plave. „Znala sam da mora biti nešto važno da ti upadneš ocu ovako rano. Što je? Brzo, reci mi." Rukama je vrtjela Tobyjevu uzicu.
Sjedile su na klupi na suncu, bacajući loptu Pollyinu tibetanskom španijelu. Zaobišle su park Victoria s njegovim natpisima Zabranjeno psima. Zabranjeno Kinezima i odlučile se za Alexandrine vrtove, gdje je Toby smio trčati okolo, sve dok se držao podalje od gredica s cvijećem i ribnjaka s Koi ribama u kojem su se žabe skrivale ispod listova lopoča i izazivale njegov nezasitni nos.
„Ovaj... pa... znaš... o, Polly moram se vratiti u klub."
„Što? Klub Odisej?"
„Da."
„Ali zašto?"
„Jednostavno moram."
„To nije nikakav odgovor." Polly je namrštila svoje lijepo lice, ali nije bila uvjerljiva. Nikad se nije mogla ljutiti na Lidiju, iako je tu činjenicu nastojala zadržati za sebe. „Mislila sam da će te prošla noć odvratiti od tog kluba za cijeli život. Mene bi. Da me pretražila grozna stara bolničarka." Zadrhtala je, nježnim, malim pokretom koji joj je zatalasao meku plavu kosu. „Kako savršeno odvratno." Nagnula se bliže, očiju uprtih u Lidijine. „Je li pretraga bila, znaš, ono, vrlo... intimna?" Zadržala je dah.
,,O, Bože, da."
Pollyina usta su se otvorila i ona je glasno uzdahnula. „O, Lyd, to je užasno. Jadna ti." Brzo je zagrlila prijateljicu.
„I?"
„Što i?" pitala je Polly.
„I hoćeš li pričati s ocem za mene?"
„O, Lyd, ne mogu."
„Možeš, znaš da možeš. Molim te, Polly."
„Ali zašto se želiš vratiti u klub? Pretražili su sve ljude i cijeli klub, ali nisu pronašli ukradenu ogrlicu. Pa što onda ti možeš?" Brzo je pogledala oko sebe i spustila glas do šapata. „Jesi li vidjela nešto? Znaš li tko ju je uzeo?"
„Naravno da ne, da znam već bih to rekla policiji."
„Zašto onda?"
„Zato što... oh, dobro, reći ću ti, ali moraš obećati da će to ostati tajna."
Polly je nestrpljivo kimnula, polizala prst i iscrtala križ na grlu. „Časna riječ."
„Sjećaš se mladića koji me spasio u onoj uličici u petak? Svojim letećim kung fu udarcima..."
„Da?"
,,E pa, jučer se pojavio u klubu."
„Ne."
„Da."
„Je li on ukrao ogrlicu?"
„Ne budi smiješna", brzo je rekla Lidija, „naravno da nije. Došao je samo zato da razgovara sa mnom. Rekao je da je važno. Ali nas je prekinula policija koje je trčala okolo nakon što su otkrili da je ogrlica nestala pa me zamolio da se vratim danas... Zaista mu to dugujem, Polly, a ne znam gdje bih ga drugdje mogla pronaći."
Na svoj užas, Lidija je shvatila da joj prsti potežu pramen kose točno ispred desnog uha. Njezina je majka bila u pravu. Brzo ga je pustila, dobacila Polly skriven pogled da vidi je li ona primijetila i šapnula se da podigne Tobyjevu loptu.
„Ali, nešto ne razumijem, Lyd."
Lidija je bacila loptu psu.
„Rekla si da te majka gotovo nikada ne kori, Lyd, da ti dopušta da radiš što hoćeš. Zbog toga sam zelena od zavisti, znaš to. Da barem imam slobodu kakvu ona tebi dopušta." Okrenula se i upitno pogledala svoju prijateljicu. „Pa čemu onda takva tajnovitost? Ne može li te tvoja majka... ili čak njezin francuski prijatelj s Morganom... ne mogu li te oni uvesti unutra?"
Lidija je mrzila lagati Polly jedinoj osobi na cijelom svijetu s kojom je bila iskrena, ali morala se vratiti u klub još danas, da uzme rubine iz skrovišta u Sobi za čitanje. A sad je Polly bila tvrdoglava.
Lidija je skočila na noge i nestrpljivo zamahnula kosom. „Ni moja majka ni Antoine nisu članovi, kao što dobro znaš. Ali ako se bojiš pitati oca da me pozove, pitat ću ga sama."
„Ali on će htjeti znati zašto."
„To je u redu, reći ću mu da sam jučer izgubila broš ili nešto."
„Samo će se iživcirati i reći ti da, ako ne možeš paziti na nešto, onda to i ne zaslužuješ."
„O, Polly baš si dijete", prasnula je Lidija i ljutito krenula prema vratima parka.
Polly je dotrčala za njom dok joj je Toby poskakivao oko gležnjeva. „Molim te, Lyd, nemoj se ljutiti."
„Ne ljutim se."
Ali ljutila se. Ljutila se na sebe. Okrenula se i pogledala Polly, njezinu dražesnu haljinu boje različka, njezine nove lakirane cipele i velike, plave oči pune zabrinutosti, i mrzila je samu sebe. Nije imala nikakvo pravo provlačiti kroz blato nekoga tako čistog i sjajnog, poput novoga srebrnog dolara. Ona je bila toliko naviknuta na prljavštinu da je zaboravila da drugima smeta njezin smrad. Provukla je Pollyinu ruku kroz svoju i slabašno se nasmiješila.
„Oprosti, Polly, znam da sam ponekad previše brzopleta."
„To je zbog tvoje crvene kose."
Obje su se nasmijale i osjetile da je njihovo prijateljstvo opet sjelo na svoje mjesto.
„Dobro, pitat ću oca." „Hvala."
„Ali neće upaliti." „Molim te, probaj."
„Uz uvjet da mi ispričaš više o svome tajnovitom kineskom spa¬sitelju nakon što ga ponovno vidiš." Zastala je, ponovno stavila psića na uzicu, počešala ga po ušima i, lica okrenuta na drugu stranu, pitala: „Ne misliš li da bi to moglo biti malo opasno? Mislim, ti ne znaš ništa o njemu, zar ne?"
„Osim da me spasio od ropstva... ili nečega još goreg." Lidija se nasmijala. „Ne brini, budalice. Obećavam da ću ti ispričati sve što se dogodi."
„Opisi mi ga opet. Kakav je?"
„Moj leteći jastreb?"
„Da."
Lidija je bila nervozna. Čeznula je da priča o svome kineskom za¬štitniku, da riječima opiše slike koje su joj preplavljivale misli; da go¬vori o visokom luku njegovih obrva koje su se dizale kao krila ptice i o načinu na koji je naginjao glavu kad ju je slušao, a oči su mu pronicale misli iza njezinih riječi. Želja da ga ponovno vidi gorjela joj je u prsima kao vreo kamen, a nije znala zašto. Govorila si je da mu se samo želi ponovno zahvaliti i vidjeti je li ozlijeđen. To je sve. Samo pristojnost.
Ali, laganje sebi nije joj išlo ništa bolje nego obmanjivanje Polly. Plašio ju je taj iznenadni osjećaj da je izgubljena u labirintu nepoznatih putova. Plašio i uzbuđivao u isto vrijeme. Nešto joj je zalepršalo u dnu uma, ali ona je to odgurnula. Granice između njihovih svjetova bile su tako visoke, no ipak su nekako nestajale kad je bila s njim. Polly to ne bi razumjela.
Ni sama nije razumjela i nije se usudila reći Polly istinu o prošloj noći.
„Je li zgodan?" sa smiješkom ju je potaknula Polly.
„Nisam baš primijetila mnogo stvari na njemu", lagala je Lidija. „Kosa mu je kratko ošišana i oči su mu... ne znam, nekako...", One me dotiču i vide mi ispod kože. Mogu li to reći?, „nekako te promatraju", neuvjerljivo je završila.
,,I jak je?"
,,U borbi je bio brz, kao... kao jastreb." „Je li mu i nos jastrebovski?"
„Ne, naravno da nije. Nos mu je savršeno ravan, a kad ne govori lice mu je tako mirno da izgleda kao fini porculan. A dlanovi su mu dugi s prstima koji..."
„Mislila sam da si rekla da nisi primijetila mnogo stvari."
Lidija se jako zacrvenjela i progutala ono što je htjela reći. „Hajde", rekla je i potrčala prema vratima, „idemo pitati tvog oca."
„U redu, ali upozoravam te, reći će ne."
Christopher Mason uistinu je rekao ne. Jasno i glasno. Dok je Lidija dijelila porcije pire krumpira u dvorani crkve Sv. Spasitelja, obrazi su joj gorjeli od sjećanja na riječi koje je upotrijebio. Htjela je, zaista mu je htjela začepiti arogantna usta usputnim spominjanjem činjenice da ih je prošle noći vidjela kako plaze preko grudi njezine majke, upotrijebiti to znanje da si otvori vrata, ali kako je to mogla napraviti? Pomisao na nepresušnu ljubaznost Anthee Mason i Pollyin plavi pogled pun povjerenja nije joj dao mira. Nije mogla. Jednostavno nije mogla. Zato je šutjela i pobjegla. No, sad je bila očajna.
Spustila je još jednu grabilicu pire krumpira na sljedeći tanjur ispružen prema njoj. Nije ni pogledala izmučeno lice iza tanjura, ni to ni sljedeće, jer ju je previše zaokupljalo pretraživanje reda ljudi u po¬trazi za širokim ramenima i parom blistavih, crnih očiju ispod obrva nalik na krila.
„Pripazi malo, Lidija", glas gospođe Yeoman vedro je zazvonio pokraj nje. „Malo si previše velikodušna s krumpirom, draga moja, a premda je naš Gospodin uspio raspodijeliti pet kruhova i tri ribe na pet tisuća ljudi, nama to ne ide tako dobro. Ne bih htjela da nam prerano ponestane."
Radostan smijeh izgladio je bore na licu gospođe Yeoman, zbog čega je izgledala mlađe od svojih šezdeset i devet godina. Imala je žilavu kožu bjelkinje koja je većinu života provela u tropima, a oči su joj bile gotovo bezbojne, no uvijek nasmiješene. One su se još tren zadržale na licu mlade suradnice, a onda je Lidiju potapšala po ruci i nastavila dijeliti zdjele rižine kaše beskonačnom redu ispijenih lica. Constance Yeoman nije marila za njihovu vjeru ili boju kože; svi su bili jednaki i njezin ih je Gospod sve jednako ljubio, a što je bilo dovoljno dobro za Njega, bilo je dovoljno dobro i za nju.
Već gotovo godinu dana Lidija je dolazila u dvoranu crkve Sv. Spasitelja svake nedjelje ujutro. Bio je to veliki hambar, s desetak jednostavnih drvenih stolova poredanih ispred dvije peći iz kojih se pušilo, u kojem je čak i šapat odjekivao od visokog stropa s gredama. Gospodin Yeoman jednoga se dana pojavio iz stana ispod njih i, sa svojim uobičajenim misionarskim žarom, predložio im da bi možda mogle povremeno pomoći. Nije potrebno reći da je Valentina odbila ponudu i rekla nešto o tome da je Bog najprije sebi bradu stvorio. No, Lidija se kasnije odšuljala dolje, pokucala na vrata, udahnula jedinstven miris parmskih ljubičica i masti s kamforom koji im je prožimao stan jednako kao i crkvene pjesme i tužna slika Isusa koji stoji ispred vrata sa svjetiljkom u ruci i krunom od trnja na glavi, i ponudila svoje usluge njihovoj dobrotvornoj javnoj kuhinji. U najmanju ruku, razmišljala je, to će značiti jedan topli obrok tjedno.
Sebastian Yeoman i njegova žena, Constance, možda više nisu bili zaposleni u crkvi, ali su radili više nego ikada. Molili su, posuđivali i iznuđivali novac iz najnevjerojatnijih džepova, da bi se u kotlovima u velikoj dvorani iza crkve Sv. Spasitelja i dalje nešto krčkalo. Svake su nedjelje siromasi, bolesnici, pa čak i zločinci, hrlili kroz njihova otvorena vrata radi zalogaja hrane, toplog osmijeha i nekoliko riječi utjehe na zadivljujućem mnoštvu jezika i naglasaka. Za Lidiju su Yeomanovi predstavljali istinsku verziju Isusove svjetiljke. Sjajno svjetlo u mračnom svijetu.
„Hvala vam, gospođice. Xie xie. Vi ljubazni."
Ovaj si je put Lidija dopustila pažljiviji pogled na mladu Kineskinju ispred sebe. Sva je bila u oštrim kostima i zamršenoj kosi, s novorođenčetom u nekakvoj čudnoj nosiljci na boku i s dvoje starije djece koja su se malaksalo naslanjala na nju. Svi su bili odjeveni u smrdljive dronjke, a koža im je bila siva i ispucana kao prašnjavi pod. Majka je imala široko, ali ispijeno lice i debele, smeđe prste seljanke koju su s farme otjerali glad i kradljive vojske koji su zemlju očistili gore nego najezda skakavaca. Lidija je neprestano viđala takva lica; toliko su puta marširala kao lubanje u njezinim snovima i tjerala je da se usred noći budi kao na opruzi. Zato ih više nije ni gledala.
Ugrabivši trenutak kad su Yeomanovi bili previše zauzeti gulašem i slatkim krumpirom, dodala je još jednu grabilicu u ženinu drvenu zdjelicu. Zbog njezinih se nijemih suza zahvale osjećala još gore.
A onda ga je ugledala. Stajao je dalje od svih, vitko i vitalno stvorenje, usred ove smrti i očaja. Bio je previše ponosan da bi molio.
Čekao ju je kad je izašla. Znala je da hoće. Bio je okrenut leđima, promatrao je malo groblje koje je ležalo iza crkve, no ipak se činilo da ju je osjetio onog trenutka kad je izašla, jer je rekao bez okretanja glave: „Kako duše vaših mrtvih pronađu put kući?"
„Što?"
Okrenuo se, nasmiješio joj se i naklonio. Tako pristojan. Tako besprijekoran. Lidija je osjetila oštar ubod razočaranja. Nije se smiješio; podizao je zidove koji prije nisu postojali među njima, kao da je ona stranac kojeg je sreo na ulici. Sigurno mu je bila više od toga. Nije li?
Podigla je bradu i hladno mu se nasmiješila, kao što se gospodin Theo smiješio Polly kad je bio sarkastičan.
„Došao si", rekla je i ležerno skrenula pogled prema crkvenom tornju Sv. Spasitelja.
„Naravno da sam došao."
Nešto u njegovu glasu natjeralo ju je da ga bolje pogleda. Prišao je bliže, tako tiho da mu nije čula korake, no ipak je bio kraj nje, tako blizu da ga je mogla dotaknuti, a njegove su izdužene crne oči pričale s njom iako su mu usta šutjela. Lice je okrenuo malo na stranu, ali pogled mu je bio prikovan za nju. Nasmiješila mu se, ovaj put uistinu, i primijetila da je sporo trepnuo, kao mačka koju je zaslijepilo sunce.
„Kako si?" pitala je.
„Ja sam dobro."
Ali način na koji ju je pogledao govorio je drugo. Izgledao je kao da stoji na rubu klisure, napetih živaca i stegnutih mišića ispod tanke, crne tunike. Kao da se spremao na skok. Onda je ispustio čudan, mali uzdah i, uz nagovještaj sramežljivog osmijeha, okrenuo glavu. Sad mu je prvi put vidjela desnu stranu lica.
„Tvoje lice...", uzdahnula je, a onda se zaustavila. Znala je da Kinezi komentare o sebi smatraju nepristojnima. „Boli li te?"
„Ne", rekao je.
Ali, sigurno je lagao. Ta strana glave bila mu je rasječena i natekla. Užasna crna modrica, prošarana osušenom krvi, pratila mu je liniju kose od čela do uha. Lidija se razbjesnila.
„Onaj policajac", ljutito je rekla. „Prijavit ću ga zbog..."
„Obavljanja dužnosti?" Ovaj se put nije nasmiješio, a crne su mu oči bile ozbiljne. „Mislim da to ne bi bilo pametno."
„Ali, netko to treba pogledati", inzistirala je Lidija. „Dovest ću gospođu Yeoman, ona će znati što treba." Krenula je natrag prema dvorani, u žurbi da dovede pomoć.
„Molim te, nemoj." Glas mu je bio tih, ali odlučan.
Stala je i pogledala ga. Dobro ga je pogledala, tu osobu koju je poznavala, a opet i nije. Stajao je tako mirno. Nešto je držao u sebi. Što? Što je još skrivao od nje? Njegova je mirnoća bila jednako elegantna kao i pokreti u onoj uličici, ramena mišićava, a bokovi uži od njezinih. Užasne crne gumene cipele na nogama.
Ranije u dvorani, pa čak i kad ju je pozdravio, nije vidjela ranu na njegovu licu, a sada je shvatila da ju je držao okrenutu od nje. Što ako je njezina reakcija bila potpuno pogrešna u njegovim očima? Govorila mu je... Što? Da je slab? Da se ne može brinuti sam za sebe? Odmahnula je glavom, znajući da ulazi u neobičan i osjetljiv svijet koji joj je bio jednako stran kao i njegov jezik. Morala je biti pažljiva. Kimnula je da pokaže da poštuje njegove želje, a onda se okrenula prema nadgrobnim spomenicima, čistim i urednim s karanfilima u malim vazama. Taj je svijet razumjela.
„Njihove duše idu ravno u nebo", rekla je pokazujući na travom prekrivene pravokutnike. „Nije važno gdje umru ako su kršćani, no ako su grešnici, idu u pakao. Bar nam tako kažu svećenici." Kriomice ga je pogledala. Umjesto da gleda grobove, on je promatrao nju. Uzvratila mu je pogled i rekla: „A ja, ja ću ići ravno u pakao." Nasmijala se.
Na trenutak je izgledao šokirano, a onda joj se stidljivo osmjehnuo. „Mislim da mi se rugaš."
O, Bože, ponovno je pogriješila. Kako da priča s nekim toliko različitim? Cijeloga svog života u Junchowu, jedini Kinezi s kojima je razgovarala bili su prodavači i sluge, ali razgovori tipa „Koliko košta?" i „Pola kile soje, molim vas" baš se i nisu računali. Njezina cjenkanja s gospodinom Liuom u zalagaonici bila su najbliže pravoj komunikaciji s Kinezima, a čak je i to bilo začinjeno opasnošću. Morala je početi ispočetka.
Vrlo formalno, skupljenih ruku i pogleda uprta u zemlju, lagano mu se naklonila. „Ne, ne rugam ti se. Želim ti reći hvala. Spasio si me u onoj uličici i za to ti dugujem zahvalu."
Nije mu se pomaknuo niti jedan mišić, ni na licu ni na tijelu, no nešto se promijenilo duboko u njemu i ona je to vidjela. Nije znala točno što, samo da se činilo kao da se neko zatvoreno mjesto sada otvorilo i ona je osjetila da od njega teče toplina koja ju je iznenadila.
„Ne", rekao je, očiju prikovanih za njezine. „Ne duguješ mi zahvalu." Prišao je korak bliže, tako blizu da je mogla vidjeti sitne, skrivene ljubičaste pjegice u njegovim očima. „Oni bi ti prerezali vrat kad bi završili s tobom. Duguješ mi svoj život."
„Moj život je samo moj. Ne pripada nikome osim meni."
„A ja ti dugujem svoj. Bez tebe bih bio mrtav. Sad bih imao metak u glavi da ti nisi izašla iz noći onda kad jesi." Ponovno se naklonio, ovaj put duboko. „Dugujem ti svoj život."
„Onda smo kvit." Nasmijala se, nesigurna u ozbiljnost trenutka. „Život za život."
Pogledao ju je, ali ovaj put nije mogla dokučiti emocije u njegovim očima, bilo je tako mirno i mračno. Nije ništa rekao, a ona nije bila sigurna koliko ju je razumio, pogotovo kad je pitao: „Ima li tvoja gospođa Yeoman iglu i konac?"
,,O, pretpostavljam da ima. Da ih donesem?"
„Da, molim te. To bi bilo ljubazno."
Očima je prešla preko njegove odjeće, tunike V izreza i širokih hlača, no nije vidjela nijednu rupu. Možda je to trebao za neki ritual krvnog pobratimljenja koji bi im prišio živote jedan uz drugi. Od te je ideje osjetila nalet topline uz kralježnicu i prvi se put otkad ju je jučer načelnik Lacock osobno zatvorio u koncertnu halu s ostalim ženama čvrsta kugla u njezinim plućima opustila i ona je mogla disati.



„Moje ime je Lidija Ivanova."
Ispružila mu je ruku i on je znao što očekuje. Vidio je kako to rade, stranci. Jedni drugima grabe ruke na pozdrav. Odvratna navika. Nijedan Kinez koji drži do sebe ne bi bio toliko nepristojan da dodirne nekoga drugog, pogotovo nekoga koga nije poznavao. Tko bi želio držati ruku koja je možda upravo zaklala svinju ili gladila intimne dijelove svoje žene. Barbari su bili tako prljava stvorenja.
No, prizor njezine male ruke koja ga je čekala, blijeda kao ljiljan, bio je neobično primamljiv. Želio ju je dotaknuti. Spoznati njezin dodir.
Rukovao se. „Mene zovu Chang An Lo."
Činilo mu se kao da u ruci drži pticu, toplu i meku. Jednim je stiskom mogao zgnječiti njezine krhke kosti. Ali nije želio. Osjetio je nepoznatu potrebu da zaštiti to divlje, treperavo, malo stvorenje u svojoj ruci.
Povukla je ruku jednakom lakoćom kao što ju je i dala te pogledala oko sebe. Odveo ju je izvan Naselja, uz stražnji dio Američke četvrti i niz puteljak do Potoka guštera, male šumovite oaze zapadno od grada. Ovdje se jutarnje sunce lijeno odmaralo na površini vode, a breze su nudile svoju pjegavu sjenu plosnatim sivim stijenama. Gušteri su trčkarali po kamenju kao lišće na vjetru. S druge strane potoka zemlja se prostirala, ravna i blatnjava nakon sinoćnje kiše, sve do dalekih planina na sjeveru. One su plavo treperile na vrućini ljeta, ali Chang je znao da negdje, skriveno duboko unutar uspavanog tigra, Crveno srce svakim danom kuca sve jače. Uskoro će cijelu zemlju preplaviti svojom krvlju.
„Ovo mjesto je prekrasno", rekla je djevojka lisica. „Nisam imala pojma da postoji."
Smiješila se. Bila je sretna. Zbog toga je osjetio neko čudno zadovoljstvo u grudima. Promatrao je način na koji je umočila ruku u žuboreći potok i nasmijala se lastavici u niskom letu, čija su krila bljesnula tik iznad vode. Kukci su brujali na vrućini, a dva su se cvrčka svađala negdje u šašu.
„Dolazim ovamo jer je voda čista", objasnio joj je. .Vidiš da je bistra, ona živi i pjeva. Pogledaj tu ribu." Srebrni kovitlac, i više je nije bilo. „Ali, kad se ova voda pridruži velikoj rijeci Peiho, duhovi je napuste."
„Zašto?" Zvučala je zbunjeno. Zar je zaista znala tako malo?
„Jer se napuni crnim uljem iz bojnih brodova i tvornica stranaca. Duhovi bi umrli u smeđoj prljavštini Peiha."
Pogledala ga je ali nije ništa rekla, samo je sjela na stijenu i bacila kamenčić u plićak. Ispružila je noge, gole i vitke, prema vodi, i on ie primijetio rupu u potplatu njezine cipele. Plamena joj je kosa bila skrivena ispod slamnatog šešira, zbog čega mu je bilo žao. Šešir je izgledao staro i pohabano, kao i cipele. No, kosa joj je uvijek blistala i on je želio opet vidjeti njezinu vatru. Promatrala je malu smeđu pticu kako izvlači ličinku iz otpale grane kraj njezinih nogu.
„Tvoj engleski je izvrstan, znaš."
Govorila je tiho i on nije bio siguran je li to bilo zato što nije htjela uznemiriti pticu ili je odjednom postala nervozna, sama s muškarcem na ovom osamljenome mjestu. Pokazala je hrabrost što je došla ovdje s njim. Nijedna Kineskinja ne bi tako riskirala, prije bi svoje kornjače ljubimice bacile kobrama. No, ona uopće nije izgledala nervozno. Oči su joj sjale u iščekivanju.
Otišao je do ruba vode, održavajući razdaljinu među njima da je ne preplaši, i čučnuo na još vlažnu travu.
„Počašćen sam što misliš da mi je engleski prihvatljiv", rekao je.
Dok je Lidija promatrala smeđu pticu, on je pažljivo skinuo gumenu cipelu s desnog stopala. Bol mu je eksplodirala u glavi. Počeo je odmatati krvlju natopljeno platno koje mu je pridržavalo meso stopala da se ne raspadne.
„Dugo sam imao učitelja engleskog", rekao joj je. „Kad sam bio malen. Dobro me naučio." Smrad truleži s tkanine digao mu se do nosnica. „ A moj ujak je studirao na Harvardu. To je u Americi. On je uvijek tvrdio da je engleski jezik budućnosti i sa mnom nije htio govoriti nijedan drugi jezik."
„Zaista? Isto kao moja majka. Ona govori bogzna koliko jezika."
„Osim mandarinskog?"
Nasmijala se vedrim žuborećim zvukom koji je pticu otjerao na drvo, ali za Changa se njezin smijeh stopio s pjesmom rijeke i umirio mu vatru u stopalu.
„Moja majka uvijek govori da je engleski jedini jezik vrijedan..." Zašutjela je. Chang je čuo njezin nagli udah.
Okrenuo je glavu i vidio da ona otvorenih usta zuri u njegovo stopalo. Podigla je pogled do njegova lica i na jedan su se dugi trenutak njihove oči srele. On je prvi skrenuo pogled. Kad je podignuo stopalo s raskvašenih dronjaka i stavio ga u uskovitlani tok rijeke, ona nije rekla ništa. Samo je tiho gledala. Počeo si je masirati rane pod vodom, tjerati otrove van i vraćati život u nogu. Ugrušci sasušene krvi isplivali su na površinu da bi ih odmah zatim zgrabila gladna usta. Postojani trag jarke krvi privukao je jato brzih, nervoznih ribica čija su tijela bljeskala zeleno iznad žutog kamenja na dnu rijeke. Voda je bila prohladna. Njegovo stopalo kao da je upijalo tu svježinu.
Začuo je zvuk i naglo se okrenuo. Ona je klečala na travi kraj njega, problijedjela lica ispod otrcanog šešira. U ruci je držala iglu i konac. Od njezine se blizine zrak između njih uskomešao kao krila golubice na njegovu obrazu i njegovi su prsti čeznuli da dotaknu njezinu glatku europsku kožu.
„Trebat ćeš ovo", rekla je i pružila ih prema njemu.
On je kimnuo. Ali kad je ispružio ruku, ona se odmaknula i odmahnula glavom.
„Je 1' bi bilo bolje da ja to napravim?" pitala je.
Ponovno je kimnuo. Vidio je da je progutala knedlu. Njezin je mekani, blijedi vrat zadrhtao u kratkom grču, a onda se smirio.
„Treba ti doktor."
„Doktor će tražiti dolare."
Nije rekla ništa više, samo je skinula šešir, oslobađajući divan duh lisice iz svoje kose, onako kao što je on jednom oslobodio lisicu iz klopke. Nagnula mu se nad nogu. Nije ju dirala, samo ju je gledala. Mogao je čuti kako diše, unutra i van, i osjetiti kako njezin dah lagano dotiče oštre krajeve njegova oštećenog mesa, kao poljubac riječnog boga.
Ispraznio je um, izbacio svu vrelu bol i napunio ga prizorom glatkog luka njezina visokog čela i bakrenog sjaja uvojka kose koji joj se kovrčao na bijeloj koži vrata. Savršenstvo. Ne bol. Zatvorio je oči i ona je počela šivati. Kako da joj kaže da voli njezinu hrabrost?
„Tako je bolje", rekla je. Čuo joj je olakšanje u glasu.
Skinula je podsuknju, brzo i bez srama, izrezala je na trake nje¬govim nožem i povezala mu stopalo u čvrsti, bijeli zavežljaj koji mu više nije stao u cipelu. Bez pitanja je razrezala bočne, gumene dijelove njegove cipele i zavezala ih oko zavoja s dvije dodatne trake. Izgledalo je čisto i stručno napravljeno. Bol je još bila tu, ali je barem krvarenje prestalo.
„Hvala ti." Lagano se naklonio.
„Trebaš sumporov prah ili nešto slično. Vidjela sam da gospođa Yeoman to upotrebljava za sušenje rana. Mogu je pitati da..."
„Ne, nije potrebno. Znam nekoga s ljekovitim travama. Još jednom hvala."
Okrenula je lice i, raširenih prstiju, prošla rukom kroz vodu. Promatrala je pokrete prstiju kao da pripadaju nekome drugom, kao da je iznenađena onime što su danas napravili.
„Nemoj mi zahvaljivati", rekla je. „Ako si cijelo vrijeme spašavamo živote, onda smo odgovorni jedno za drugo. Ne misliš li?"
Chang je bio zaprepašten. Ukrala mu je riječi iz usta. Kako je barbarin mogao znati takve stvari, kineske stvari? Kako je mogla znati da je to bio razlog zašto ju je slijedio, stražario nad njom. Jer je bio odgovoran za nju. Kako je ta djevojka to mogla znati? Kakav je to um imala da je mogla vidjeti tako jasno?
Osjetio je gubitak njezine prisutnosti kraj sebe čim je ustala, skinula cipele i ušla u plićak. Patka zlatne glave, prenuta iz svojega sna u šašu, uspaničeno je otplivala nizvodno, kao da joj hermelin diše za vratom, ali ona kao da nije ni primijetila; ruke su joj bile zauzete prskanjem vode po rubu haljine. Bila je to bezlična halja, previše puta oprana. Tek je sada na njoj vidio krv. Svoju krv. Upletenu u vlakna njezine odjeće. U vlakna njezina bića. Kao što je ona bila dio njegova bića.
Bila je tiha. Zamišljena. Proučavao ju je dok je stajala u potoku. Na koži su joj treperile srebrne zvijezde koje su se odražavale iz vode, a sunčeva svjetlost oživljavala joj je kosu pretvarajući je u tekuću lavu. Pune su joj usne bile lagano otvorene, kao da želi nešto reći, i on se pitao što bi to moglo biti. Srcoliko lice, lijepo izvijene obrve i te velike jantarne oči, oči tigra, koje su se probile duboko u njega i zarobile mu srce. Njezino lice nijedan Kinez ne bi smatrao privlačnim jer joj je nos bio predugačak, usta prevelika, a brada prejaka. No, nekako mu je uvijek iznova privlačilo pogled i ispunjavalo mu oči na način koji nije razumio, no koji mu je svejedno hranio srce. Ali, mogao je vidjeti da njezino lice krije tajne. Tajne su bacale sjene, a njezino je srce bilo puno blijedih, uznemirenih sjenki.
Spustio se natrag na toplu travu i oslonio se na laktove.
„Lidija Ivanova", tiho je rekao. „Što ti zadaje toliko muke?"
Ona je podigla pogled do njegova i u toj sekundi, kad su im se oči prikovale jedne za druge, osjetio je da se među njima stvorilo nešto stvarno. Jedna nit. Srebrna i sjajna, ispletena od bogova. Svjetlucala je između njih, neuhvatljiva kao mreškanje rijeke, no snažna kao čelični kabeli koji su držali novi most preko rijeke Peiho.
Podigao je ruku i ispružio je prema njoj, kao da će je privući k sebi. „Reci mi, Lidija, što ti to tišti srce?"
Ona se uspravila u vodi i pustila rub haljine tako da joj je plutala oko nogu kao ribarska mreža. U očima joj je vidio da je donijela odluku.
„Chang An Lo", rekla je, „trebam tvoju pomoć."
Povjetarac je puhao s rijeke Peiho, noseći sa sobom smrad trulih ribljih iznutrica. Dolazio je od stotine sampana koji su zagušivali obale, natiskani oko krhkih molova i pontona, ali Chang je bio naviknut na to. Ono što mu je smetalo bio je smrad kuhanih kravljih koža iz štavionice koja se nalazila iza skladišta smještenih oko luke.
Hodao je brzo. Ignorirao je sijevanje boli u stopalu i tiho klizio pokraj glasnog, kaotičnog svijeta obale rijeke koju su plemena prosjaka i lađara učinila svojim domom. Sampani su se njihali i naguravali svojim zaklonima od ratana i lelujavim mostićima, a kormorani su sjedili, sputani i izgladnjeli, na pramcima ribarskih lađa. Chang je znao da se ne smije zadržavati. Ne ovdje, gdje je par cipela često bio dovoljan razlog za oštricu među rebrima i još jedno tijelo dodano smeću koje je svakodnevno bacano u Peiho.
Tamo dalje, gdje je velika Peiho tekla šira nego četrdeset njiva, sidrile su se britanske i francuske topovnjače, a njihove su bijele, crvene i plave zastave lepršale kao upozorenje. Kad ih je ugledao, Chang je pljunuo na zemlju i ugazio u prljavštinu. Vidio je da je šest velikih parobroda pristalo u luku, a polugoli kuliji hodali su gore-dolje po mostu, presavijeni pod teretom koji bi i bikovima slomio leđa. Držao se podalje od nadglednika koji se šepirio s teškom, crnom palicom u ruci i psovkom na jeziku. Svuda oko njega ljudi su vikali, zvona zvonila, motori brujali i deve njištale, a kroz cijeli su se taj kaos neprestano provlačile rikše, brojne kao i crne muhe koje su sve prekrivale.
Chang se nastavio kretati. Zaobišao je pristanište. Skrenuo u uličicu u kojoj je odsječena ruka ležala u prašini. Dalje prema skladištima. To su bile goleme zgrade, dobro čuvane od brojnih Plavih vragova, a na njih se sa stražnje strane naslanjao red daščara. Ne daščare koliko svinjci, ne viši od čovjekova struka i izgrađeni od gnjilih, naplavljenih komada drva. Izgledali su kao da su ih mogla otpuhati krila leptira. Približio se trećoj straćari. Voštano platno visjelo je umjesto vrata. Povukao ga je na stranu.
„Pozdrav, Tan Wah", tiho je promrmljao.
„Neka ti riječne zmije pojedu tvoj zlosretan jezik", glasio je oštar odgovor. „Ukrao si mi moje podatne djevice, kože slatke kao med na mojim usnama. Tko god da si, proklinjem te."
„Otvori oči, Tan Wah, ostavi snove. Pridruži mi se u svijetu u kojem je okus meda užitak za bogate, a osmijeh djevice milijun lija daleko od ovog svinjca."
„Chang An Lo, ti mladi vučji sine. Prijatelju, oprosti na otrovu mojih riječi. Molim bogove da opozovu moje prokletstvo i pozivam te da uđeš u ovu krasnu palaču."
Chang je čučnuo, uvukao se u smrdljivu kolibu i sjeo prekriženih nogu na bambusovu prostirku koja je izgledala kao da su je prožvakali štakori. U mračnoj je unutrašnjosti vidio obrise osobe zamotane u slojeve novina, koja je ležala na vlažnom, zemljanom podu, glave naslonjene na staro automobilsko sjedalo umjesto na jastuk.
„Ponizno se ispričavam što sam ti prekinuo snove, Tan Wah, ali trebam neke informacije."
Čovjek u čahuri od novina naprezao se da sjedne. Chang je vidio da je bio samo hrpa kostiju i da mu je koža žuta, siguran znak ovisnika
O opijumu. Kraj njega je ležala glinena lula s dugačkim kamišom, izvor sladunjavog mirisa koji je ispunjavao zagušljivu baraku.
„Informacije koštaju, prijatelju", rekao je jedva otvorenih očiju. „Žao mi je, ali to je tako."
„Tko ovih dana ima novca?" upitao je Chang. „Evo, donio sam ti ovo." Na zemlju između njih stavio je velikog lososa čije su ljuske sjale kao duga u tom prljavom svinjcu. „Jutros mi je u potoku doplivao ravno u ruke kad je saznao da dolazim k tebi."
Tan Wah nije dotaknuo ribu. No, u jedva otvorenim očima vidjelo mu se da već računa njezinu težinu u crnoj smoli koja će mu u dom donijeti mjesec i zvijezde. „Pitaj što hoćeš, Chang An Lo, ja ću napre¬gnuti svoj bezvrijedni mozak dok ne nađe ono što ti treba."
„Imaš li rođaka koji radi u velikom fanqui klubu?"
„U Odiseju?"
„To je taj."
„Da, moj glupi rođak, Yuen Dun, mladunče, koji još ima mliječne zube, a deblja se na dolarima stranaca dok ja..." Zatvorio je usta i oči.
„Prijatelju, da pojedeš tu ribu umjesto da je zamijeniš za snove, i ti bi se možda udebljao."
Čovjek nije odgovorio, samo je ponovno legao na pod, podigao lulu i privio je na prsa kao što to čine djeca.
„Reci mi, Tan Wah, gdje živi taj tvoj glupi rođak?"
Nastupila je tišina koju su prekidali jedino zvukovi prstiju koji su gladili glineni kamiš. Chang je strpljivo čekao.
„U Ulici Pet žaba." Rekao je slabašnim šapatom. „Pokraj užara."
„Tisuću hvala za tvoje riječi. Želim ti dobro zdravlje, Tan Wah." Jedan brzi pokret, i već je čučao, spreman da ode. „Tisuću smrti", rekao je uz smiješak.
„Tisuću smrti", stigao je odgovor.
„Generalu iz Nankinga koji pije vlastitu pišalinu."
Iz novina se začuo cerek koji je više zvučao kao čegrtanje zmije. „I magarojebivim Stranim vragovima na našim obalama."
„Ostani živ, prijatelju. Kina treba svoje ljude."
No, dok je Chang micao platno s vrata, Tan Wah je žurno prošaptao: „Love te, Chang An Lo. Ne okreći leđa."
„Znam."
„Nije pametno naljutiti Bratstvo Crne zmije. Izgledaš kao da su već bacili tvoje lice svojim čau-čauima da ga ižvaču. Čujem da si im ukrao djevojku i nasmrt prebio jednog od čuvara."
„Nagnječio sam mu rebra. Ništa više."
Glasan uzdah doplovio je kroz težak zrak. „Budalo. Zašto toliko riskirati zbog bijednog puža od bijele djevojke?"
Chang je pustio da tkanina padne na mjesto iza njega i nestao.
Pustio je da nož govori umjesto njega. Čvrsto ga je pritisnuo uz dječakov vrat.
„Tvoja iskaznica?" zahtijevao je Chang.
„Ona je... u... u mom remenu."
Dječakovo je lice posivjelo od straha. Već se pomokrio po sebi kad ga je povukao u mračan ulaz. Chang je osjećao debelo meso na njegovim kostima dok je uzimao iskaznicu i gledao glatki, sjajni sloj na koži kao da je dječak bio dobro uhranjena konkubina.
„U kojem dijelu kluba radiš?"
„U kuhinji."
„Ah. Znači, kradeš hranu za svoju obitelj?" „Ne, ne. Nikada."
Nož je pojačao pritisak i nekoliko se kapi krvi pomiješalo s dječakovim znojem.
„Da", vrisnuo je, „da, priznajem, ponekad kradem."
„Onda sljedeći put, ti psoglavo govno, odnesi malo svom rođaku, Tan Wahu, ili će se njegov duh nahraniti tvojim debelim želucem i kopati ti po jetri, iz koje će isisati sve gusto, bogato ulje i ti ćeš umrijeti."
Cijelo se dječakovo tijelo počelo tresti. Kad ga je Chang oslobodio, povratio je po svojim elegantnim kožnatim čizmama.



„Znaš, Theo, zaista je bio iznimno blesav, taj Rus jučer. Ostaviti je tako u džepu kaputa."
„Ogrlicu?"
„Da."
Theo Willoughby i Alfred Parker igrali su šah na terasi kluba Odisej. Theo bi se radije kartao, recimo oštru partiju pokera, ali bila je nedjelja, a Alfred se strogo pridržao tih stvari. Nema kockanja na šabat. Theu je to bilo apsurdno. Zašto na šabat nisu zabranili kišobrane, ili čačkanje zubi? To bi imalo jednakog smisla. Odnosno, jednako ne bi imalo smisla. Pomaknuo je svog lovca i pojeo Alfredova pješaka.
Alfred se namrštio. Skinuo je naočale i pedantno ih očistio čistom bijelom maramicom. Imao je okruglo, dobroćudno lice sa zamišljenim smeđim očima; razborit momak koji se ni u čemu nije žurio, što je, ustvari, bilo iznenađujuće za jednog novinara. No, postojala je određena napetost oko njegovih usana zbog koje je Theo uvijek sumnjao da mu je prijatelj na rubu panike. Možda Kina nije bila ono što je očekivao. Iznad njih, okrutno plavo nebo isisavalo je energiju iz dana. Činilo se da čak i žilavo lišće glicinije visi u lijenoj malaksalosti, ali na teniskom su terenu dvije mlade žene u ljupkoj teniskoj bjelini trčkarale za loptom. Theo ih je promatrao s površnim zanimanjem.
„Pravo mu budi", rekao je, „tom Rusu, mislim. Iskreno, uopće me nije briga. Znam da starom Lacocku i Sir Edwardu izlazi para na uši od bijesa što im se to dogodilo ispred nosa, ali zaista..." Slegnuo je ramenima i zapalio cigaretu. „Mene more druge brige."
Parker je podignuo pogled sa šahovske ploče, zagledao se u svog prijatelja pa kimnuo i pomaknuo crnog skakača.
„Kruže glasine", rekao je, „da je taj Rus bio agent kojega je Staljin poslao da pregovara s generalom Čang Kai-šekom. General je došao iz Nankinga i sad je navodno u Pekingu."
„Ovdje uvijek kruže glasine."
„Ogrlica je navodno bila dar za Mailing, Čang Kai-šekovu ženu. Rubini iz legendarne kolekcije nakita mrtve carice, kažu."
„Ma nemoj? Ti si izvanredno dobro informiran, Alfrede." Theo se grubo nasmijao. „Pretpostavljam da je prikladno da ogrlica prijeđe od žene jednog despota do žene drugog, ali onaj tko je sad ima, shvatit će da je bezvrijedna."
„Kako to?"
„Pa nitko, čak ni kineski preprodavač, neće riskirati s tim komadom nakita. Sad je to više omča nego ogrlica. Previše je poznata, previše opasna. Tako da je lopov ne može prodati. Postala je javna tajna i glava bi mu se našla u jednom od onih bambusovih kaveza koji vise s uličnih svjetiljki kad bi samo i pomislio da kaže nešto o rubinima."
„Barbarski običaj", Parker je protrnuo.
„Moraš još mnogo naučiti."
Sljedećih su pola sata igrali u tišini. Misli im je ometalo samo odzvanjanje velikog, starinskog, stajaćeg sata negdje u zgradi i uplašen zov češljugara. Onda je Theo, razdražljiv i umoran od igre, aktivirao zamku koju mu je postavio i srušio Parkerova kralja.
„Bravo, klado stara. Pošteno si me pobijedio." Nimalo uznemiren zbog poraza, Parker se naslonio natrag u stolici od trstike i bez žurbe zapalio svoju voljenu lulu od korijena bijelog vrijesa. „Onda, zašto si me pozvao ovamo? Znam da mrziš ovo mjesto. Ovo nije samo zbog šaha, zar ne?"
„Ne."
„Onda?"
„Imam nekih problema s Masonom."
„Momkom iz odjela za obrazovanje? Onim glasnim, s tihom ženicom."
„To je taj." „Što s njim?"
„Alfrede, slušaj me. Moram saznati nešto o njemu, neku prljavštinu iz njegove prošlosti. Nešto što mogu upotrijebiti da skinem tu svinju s vrata. Ti si novinar, imaš veze i znaš gdje treba tražiti."
Alfred je izgledao šokirano. Povukao je iz lule i polako izdahnuo oblak dima koji je obuhvatio leptira koji je letio kraj njega. „Zvuči loše, prijatelju. Što ti je napravio?"
Theo je bio kratak. „Dugujem lijepu svotu novca Banci Courtney. Za proširenje škole prošle godine. Mason je direktor banke - znaš da se on svugdje gura - i prijeti da će mi naplatiti zajam ako ne...."
„Ako ne što?"
„Ako mu ne udovoljim."
Parker se nelagodno zakašljao. „Dobri Bože, čovječe, što to znači?"
Theo je ugasio cigaretu s tolikom silom da se raspala. „To znači da želi iskoristiti Li Mei."
Lice Alfreda Parkera postalo je jarko crveno, sve do vrška nosa. „Mislim, Theo, to uopće nije u redu, staro momče. Mislim da ne želim više ništa čuti o tome." Skrenuo je pogled, a oči su mu se usredotočile na kineskog poslužitelja u bijeloj tunici koji se približavao verandi s pladnjem u ruci.
Theo se nagnuo naprijed i potapšao Alfredovo koljeno. „Ne budi budala, Alfrede. Ne mislim na to. Za koga me smatraš? Li Mei je moja..." Zastao je kad je ugledao Alfredov optužujući pogled.
„Tvoja što, Theo? Tvoja partnerica u preljubu? Tvoja kurva?"
Theo se potpuno umirio, samo ga je bjelina usnica odavala. „To je uvreda za Li Mei, Alfrede. Molim te da je povučeš."
„Ne mogu. To je istina."
Theo je naglo ustao. „Što prije Engleska napusti te rasističke i religiozne luđačke košulje koji paraliziraju ljude poput tebe i Sir Edwarda i sve ostale socijalno neprilagođene ljude koji se naguravaju u ovaj klub, to će prije i naši ljudi i Kinezi postati slobodni. Slobodni da misle. Slobodni da žive. Slobodni da..."
„Polako, prijatelju. Svi smo mi ovdje da obavimo svoju dužnost za kralja i domovinu. To što si se pridružio domorocima ne da je ti pravo da misliš da bismo i mi ostali trebali zaboraviti Božje zakone, potrebu za jasno određenim granicama između dobra i zla, ispravnog i pogreš¬nog. Bog zna da je u ovoj okrutnoj, neznabožačkoj zemlji jedina nada Njegova riječ. Njegova riječ i britanska vojska."
„Kina je bila civilizirana stoljećima prije nego što se Britanija uopće pojavila kao ideja."
„Ne možeš ovo zvati civiliziranim."
Theo nije odgovorio. Ukočeno je ustao. Oči su mu bile uperene u dva para koji su upravo zauzeli travnjak za kriket, ali zapravo ih nije vidio.
„Theo, sjedni dolje", tiho je rekao Parker.
Prikrio je neugodnost trenutka čeprkajući po luli i kuckajući kažiprstom po njezinoj glavi. Od travnjaka se začuo tresak jedne lopte u drugu i povik: „Dakle, Corky, to je dosta neobično."
Odjednom se Theo stresao. Kao mokar pas koji otresa vodu. Poluzatvorenih očiju pogledao je svojega sugovornika. „Alfrede, kad bih mislio da si u pravu, napustio bih Junchow već sutra. Ali ja vjerujem u ove ljude, vjerujem u ovu, kako je ti zoveš, 'okrutnu, neznabožačku zemlju'." Ponovno je sjeo, ispružio svoje duge noge u lažnoj opuštenosti i rukom mahnuo kineskom poslužitelju s pladnjem. Na savršenome mandarinskom je rekao: „Viski, molim." Okrenuo se natrag prema Alfredu i nasmiješio. „Prihvatimo da nam se mišljenja razlikuju. Znaš da sam ja ono što Mason zove ljubiteljem kosookih." To je trebalo nasmijati Alfreda. Ali nije.
„Ne možeš imati i jedno i drugo, Theo. I ovce i novce. Ti želiš da ti elita šalje svoju djecu da ih obrazuješ, ali onda na sva zvona objavljuješ svoj prezir prema njihovim roditeljima. Kako to može..." Stao je. Zagledao se u poslužitelja koji se udaljava niz verandu. „Dečko, odmah se vrati ovamo."
„Što je, Alfrede?"
No, Parker je već bio na nogama.
Poslužitelj je stao i gledao ih, ali nije im prišao bliže. Alfred je otišao do njega.
„Što radiš ovdje?" bio je uporan. Kinez nije odgovorio.
Theo im je prišao. Koji je vrag ušao u Alfreda?
„Ovdje nešto nije u redu", rekao je Parker, lulom pokazujući na poslužitelja. „Pogledaj ga."
Theo je pogledao. Uredna bijela tunika i pladanj u ruci. „Meni se čini u redu."
„Ne pričaj gluposti. Lice mu je izudarano."
„Pa?"
,,I hlače su potpuno krive. Crne, ali nisu regularna uniforma. I ta zamotana noga, cipela, koji nered. Klub nikada ne bi dopustio da članove poslužuje netko tko tako izgleda. Ovaj dečko je uljez."
„Ja raditi." Poslužitelj je podigao pladanj. „Pića."
Ali sad kad ga je bolje pogledao, Theo je shvatio na što je Alfred mislio. Bio je u pravu, ovaj dječak nije bio kao drugi. Njegove oči nisu bile oči sluge. One su uzvraćale pogled, kao da ga je htio napasti, objesiti mu glavu u jedan od onih prokletih bambusovih kaveza.
„Tko si ti?" pitao je Theo na mandarinskom.
Ali Alfred je pokazivao na izbočinu dječakova džepa na hlačama. „Isprazni to. Odmah."
Dječak je drsko pregledao Parkera, od njegova slamnatog šešira do uglancanih smeđih cipela, i nije ni trznuo.
„Napravi što ti je rečeno", Theo je rekao na mandarinskom. „Isprazni džepove ili ćeš biti izbičevan kao pas."
„Dovedite zaštitare", povikao je Parker. „Prošle smo noći imali pljačku. Ova osoba je..."
„Isprazni džepove", oštro je ponovio Theo.
Na trenutak je pomislio da će ih dječak napasti. Nešto se u njegovim očima borilo da se oslobodi, nešto divlje i bijesno, ali onda je opet svladano i dječak je spustio pogled. Bez riječi je izvrnuo džep, prosuvši njegov sadržaj na popločani pod verande. Pregršt slanog kikirikija rasuo im se oko nogu.
Theo se nasmijao. „Toliko o tvom kradljivcu dragulja, Alfrede. Dečko je samo gladan."
No, Parker ga nije bio spreman pustiti tako lako. „I druge džepove."
Dječak je poslušao. Komad konopca, udica utisnuta u glinu i presavijen komad papira prekriven kineskim pismom. Theo ga je podigao i preletio pogledom.
„Što je to?" pitao je Parker.
„Ništa zanimljivo. Letak za nekakvo okupljanje."
Ali, dok se dječak saginjao da pokupi svoje stvari, Theo je spazio koštanu dršku noža zataknutog za remen i odjednom se uplašio za svog prijatelja.
„Pusti ga, Alfrede. Ovo nema veze s nama. Dečko je gladan. Većina Kine je gladna."
„Lopov je lopov, Theo. Kikiriki ili dragulji, nije važno. Ne ukradi, sjećaš se?" No, srdžba ga je već prošla. Lice mu je izgledalo tužno, a naočale su mu skliznule do pola nosa. „To im dugujemo, Theo. Naučiti ih da razlikuju dobro i zlo, a ne samo da postavljaju željezničke pruge i grade tvornice."
Posegnuo je za dječakovom rukom, ali Theo se umiješao. Zgrabio je Parkerovu ruku.
„Nemoj, Alfrede. Ovaj put ne." Okrenuo se prema tihom liku crnih očiju punih mržnje. „Idi", brzo je rekao na kineskom. „I ne vraćaj se."
Dječak je krenuo oko travnjaka, neravnim koracima poskakujući prema drveću koje je okruživalo posjed, i nestao. Theu je izgledao kao stvorenje koje se vraća u džunglu i on se pitao što ga je natjeralo da izađe na otvoreno. Sigurno ne kikiriki.
„Mogao bi zažaliti", rekao je Parker i razdraženo zamahnuo glavom.
„Milosrđe rominja kao blaga kišica s nebesa", cinično je rekao Theo i ponovno pogledao komad papira koji je držao u ruci. To je ustvari bio komunistički pamflet.
„Sha! Sha!" pisalo je. „Ubij! Ubij! Ubij mrske imperijaliste. Ubij izdajicu Čang Kai-šeka. Neka dugo živi kineski narod."
Te su riječi brinule Thea više nego što je htio priznati. Čang Kai-šek i njegovi nacionalisti iz Kuomintanga preuzeli su kontrolu i sad im je trebalo pružiti šansu, zapadne bi ih sile morale podržati protiv ovih izazivača nereda. Komunisti će napraviti Kini ono što je Staljin napravio Rusiji - pretvoriti je u jalovu pustopoljinu. Kina je imala previše ljepote i previše duše da je ogole kao običnu kurvu. Neka nas Bog čuva od komunista. Bog i Čang Kai-šekova vojska.
„Je li pristao?" „Jest."
Li Mei ga je poljubila u zatiljak. „Sretna sam zbog tebe, Tiyo. Parker ti je dobar prijatelj."
Položila je obraz na njegova gola leđa, a prsti su joj nastavili kružiti s obje strane njegove kralježnice, prodirući duboko u mišiće. Theo je ležao licem prema dolje na podu spavaće sobe dok je Li Mei masažom tjerala napetost iz njegova tijela. Uvijek ga je čudila snaga njezinih prstiju i kako je točno znala gdje pritisnuti mesnatim dijelom dlana da oslobodi još jednog demona ispod njegove kože.
„Da, Alfred je dobar prijatelj, iako je u nekim pitanjima tako pun predrasuda da ih se ne bi posramio ni Oliver Cromwell."
„Oliver Cromwell? Reci mi, tko je taj Oliver? Još jedan prijatelj?"
Theo se nasmijao i osjetio kako ga zglobovima prstiju udara po lopatici.
„Ti se šališ na mene, Tiyo."
„Ne, ljubavi moja, prema tebi osjećam samo strahopoštovanje."
„Sada lažeš. Zločesti Tiyo." Izudarala mu je stražnjicu čvrstim, malim šakama od čega mu je krv navrla u slabine. Okrenuo se i primio je za zglobove, a onda ustao i uzeo njezino golo tijelo u naručje. Mirisala je na sandalovinu i, začuđujuće, na sladoled. Krenuo je s njom niz stepenice.
„Alfred je pobjesnio što je Mason tako pokvaren. Zgrozio se što me pokušavao prisiliti da mu pomognem da se probije u opijumski kartel. Zakleo sam se Alfredu da to što ga vodi tvoj otac ne znači da sam upleten na bilo koji način. Ti znaš što mislim o drogama."
„Sramota, tako zoveš opijum."
On se nasmiješio i poljubio njezinu tamnu glavu. „Da, slatko moje. Sramota. Alfred se složio da prokopa po prošlosti toga gada i vidi može li pronaći nešto što mogu upotrijebiti da ga pritisnem.
Ušao je u praznu učionicu, stežući je u naručju.
„Dobro je što je nedjelja." Ona se nasmijala.
Podigao ju je još više i posjeo je, okrenutu prema njemu, na svoj učiteljski stol okrenut prema redovima stolica.
„A sad", rekao je, „kad svojim učenicima sutra budem pričao o Vezuvu, mislit ću na ovo." Nagnuo se naprijed i poljubio joj lijevu dojku. ,,A na ovo kad im budem opisivao jednostraničan trokut." Usne su mu prionule uz bradavicu njezine desne dojke. „A na ovo kad tupoglavcima budem pričao o vlažnom, tamnom srcu Afrike." Spustio je glavu i poljubio crni grm koji se dizao na kraju njezina ravnog trbuha.
,,Tiyo", zapjevušila je, ,,Tiyo. Budi oprezan. Taj Mason, on je moćan čovjek."
„Nije jedini koji ima moć", rekao je i nasmijao se. Nježno ju je položio na pod.

„Što je ovo?"
Valentina je stajala usred sobe i prstom pokazivala na kartonsku kutiju na podu. Lidija je upravo došla kući i našla potkrovlje još zagušljivijim nego inače. Prozori su bili zatvoreni. I mirisalo je drugačije. Nije mogla shvatiti od čega.
„Tebe", glasno je rekla Valentina, „može biti sram."
Lidija se nelagodno premještala na tepihu dok joj je mozak vrtio moguće odgovore. Sram. Čega? Changa? Ne, ne njega. I evo je opet, vratila se lažima. Samo, kojoj laži?
„Mama, ja..."
Zurila je u majku. Valentinini obrazi su gorjeli na inače blijedom licu, a oči su joj bile tamne, s ogromnim zjenicama i teškim trepavicama.
„Antoine je bio ovdje", izjavila je Valentina kao da je to Lidijina krivnja. „Pogledaj." Prst je opet pokazao prema kutiji. „Pogledaj unutra."
Lidija je prišla bliže. Bila je to prugasta kutija za šešire omotana jarkocrvenom mašnom. Nije mogla zamisliti nijedan razlog zbog kojeg bi se njezina majka ljutila i radila strku oko toga što joj je netko poklonio šešir. Ona je obožavala šešire. Što veći, to bolji.
„Je li to onaj mali?" pitala je dok se saginjala da otvori poklopac.
„O, da."
,,S perom?"
„Bez perja."
Lidija je maknula poklopac. Unutra je čučao bijeli zec.
„Sun Yat-sen."
„Što?"
„Sun Yat-sen."
„Kakvo je to ime za zeca?" uskliknula je Polly.
„On je bio otac Republike. Tisuću devetsto jedanaeste godine otvorio je vrata potpuno novom načinu života za narod Kine", rekla je Lidija.
„Tko ti je to rekao?"
„Chang An Lo."
„Dok si mu šivala stopalo?"
„Poslije toga."
„Ti si tako hrabra, Lidija. Ja bih prije umrla nego zabila iglu u nečije meso."
„Ne, ne bi umrla, Polly. Učinila bi to kad bi morala. Mnogo bismo stvari mogli napraviti kad bismo morali."
„Ali zašto zeca niste nazvali Lupko ili Uško ili čak Lewis, po Lewisu Carrollu? Nešto slatko."
„Ne. On je Sun Yat-sen."
„Ali zašto?"
„Jer će mi otvoriti vrata potpuno novom načinu života."
„Ne budi smiješna, Lyd. On je samo zec. Samo ćeš sjediti i maziti ga, kao što ja mazim Tobbyja."
„Na to i mislim, Polly."
Bilo je jedan i trideset ujutro. Lidija je ustala sa svoje stolice kraj prozora. On neće doći.
No, mogao bi. Još uvijek bi mogao. Možda se negdje skriva, čeka noć da...
Ne. Neće doći.
Jezik joj je bio otečen i suh u ustima. Satima se svađala sama sa sobom i oči su joj bile staklaste od umora. Njezina ga želja nije mogla natjerati da dođe, ma koliko bila jaka. Chang An Lo, vjerovala sam ti. Kako sam mogla biti tako glupa?
U mrklom mraku sobe otišla je do sudopera i popila malo hladne vode. Duboki jecaj probio se iz nje jer joj je bol u prsima bila veća nego što je mogla podnijeti. Chang An Lo ju je izdao. Boljela ju je i sama pomisao na to. Odavno je naučila da je jedina osoba kojoj je mogla vjerovati ona sama, ali mislila je da je on drugačiji. Spasili su život jedno drugome i ona je bila toliko sigurna da su... povezani. No, činilo se da njegova obećanja nisu vrijedila više od majmunova govna.
Znao je da joj je ta ogrlica bila jedina šansa za novi početak, za blistavi novi život u Londonu, ili čak u Americi, u kojoj su navodno svi bili jednaki. Sjajan život. Život bez tamnih kutova. Šansa da majci vrati barem dio onoga što su joj Crveni ukrali. Koncertni glasovir s tipkama od slonovače koje su pjevale kao anđeli. Najfiniju bundu od nerca, ne od gospodina Liua, iz druge ruke, već sjajnu i novu. Sve novo. Sve. Novo.
Zatvorila je oči. Stojeći u tami, bosih nogu i u poderanoj podsu¬knji koja je prije pripadala nekome drugom, natjerala se da prihvati činjenicu da je Chang otišao. A s njim i ogrlica od rubina. Sjajan novi život. I sva ta sreća. Sve je nestalo.
Osjećala je da joj se grlo steže. Počela se gušiti. Nije imala zraka. Slijepo je pipala tražeći vrata koja su joj pričepila prst na nozi i oderala kožu, ali ona ih je svejedno naglo otvorila i sjurila se niz stepenice. Do stražnjeg dijela kuće. Vrata na dvorište. Snažno je potegnula zaslon, pa ponovno i ponovno, dok se napokon nije glasno otvorio, a ona izletjela na hladan noćni zrak. Napunila je usta njime. Pa opet. Prisilila je pluća da prorade, da nastave raditi, unutra-van. Ali, bilo je teško. Pokušala je isprazniti glavu od svog toga gnjeva i očaja, i razočarenja, i straha, i bijesa, i sve te želje, i potrebe, i čežnje. A to je bilo najteže.
Napokon je panika prošla. Tijelo joj je drhtalo, koža je peckala od znoja, no opet je mogla disati. I razmišljati. To je bilo važno, razmišljati.
Dvorište je bilo mračno, stisnuto u prostor ograđen visokim zidovima i širok svega nekoliko koraka. Mirisalo je na plijesan i stare stvari. Gospoda Zarja onamo je neprestano bacala namještaj koji je polagano trunuo i miješao se s naslagama zahrđalih posuda i prastarih cipela. Ona je bila žena koja se nije mogla natjerati da baci svoje stvari. Lidija je otišla do slomljenog stola, na kojem je ležala izubijana, stara škrinjica za čaj sa žičanom mrežom nategnutom preko otvora. Približila se mreži.
„Sun Yat-sen", prošaptala je. „Spavaš li?"
Šuštanje, njuškanje, a onda se mekan ružičasti nos pritisnuo uz njezin. Otkačila je mrežu i podigla malo, migoljavo tijelo u naručje, a on joj se odmah zadovoljno smjestio uz rebra, s nosićem pritisnutim u pregib njezina lakta. Stajala je ondje, grleći malu, uspavanu životinju. Gotovo zaboravljena ruska uspavanka iz djetinjstva pojavila joj se na usnama i ona je podigla pogled prema mnoštvu zvijezda koje su joj svjetlucale visoko iznad glave.
Chang An Loa više nije bilo. Ona je sakrila ogrlicu u klubu i povjerovala mu kad je rekao da će je donijeti. Ali, iskušenje je bilo preveliko. Pogriješila je. Neće to ponoviti.
Na prstima se odšuljala natrag uz stepenice. Ovaj put bez zvuka, njezina su stopala tiho pronalazila put kroz mračnu kuću, a u naručju je još stiskala topli naramak. Prsti su joj milovali svilenkasto krzno njegovih dugih ušiju i malog, koščatog tijela. Dah mu je bio poput perja na njezinoj koži. Gurnula je vrata potkrovlja i iznenadila se kad je ugledala slab sjaj majčine svijeće kako treperi iza zavjese spavaće sobe. Potrčala je do svog kutka sobe, nestrpljiva da sakrije Sun Yat-sena, ali kad se sagnula ispod svoje zavjese, stala je kao ukopana. „Mama", rekla je. Ništa više.
Ondje je stajala njezina majka. Izgužvane spavaćice i širom otvorenih očiju, zurila je u Lidijin prazan krevet. Kosa joj je bila divlja i raščupana, a niz lice su joj se slijevale tihe suze. Tanke ruke bile su čvrsto stisnute oko tijela kao da je pokušavala sve zadržati na mjestu.
„Mama", ponovno je prošaptala Lidija.
Valentinina glava se okrenula. Usta su joj se otvorila. „Lidija", viknula je, „dochenka. Mislila sam da su te odveli." „Tko? Policija?" „ojnici. Došli su s puškama." Lidijino srce je lupalo. „Ovdje? Večeras?"
„Istrgnuli su te iz kreveta, a ti si vrištala i vrištala i udarila jednoga u lice. On ti je gurnuo pištolj u usta i izbio ti zube i oni su te odvukli van na snijeg i..."
„Mama, mama." Lidija je požurila da omota ruke oko drhtavih ramena svoje majke i čvrsto je zagrlila. „Tiho, mama, to je bio san. Samo užasan san."
Tijelo njezine majke bilo je hladno kao led i Lidija je osjećala trzaje koji su ga potresali, kao da se nešto lomilo duboko u njoj.
„Mama", izdahnula je u znojem natopljenu kosu. „Pogledaj me, ovdje sam, sigurna sam. Obje smo sigurne." Otvorila je usta. „Vidiš, imam sve zube."
Valentina je zurila u kćerina usta dok se naprezala da se snađe u prizorima koji su joj divljali u glavi.
„Bila je to noćna mora, mama. To nije stvarno. Ovo je stvarno." Lidija je poljubila majčin obraz.
Valentina je zatresla glavom, pokušavajući otjerati zbunjenost. Dodirnula je Lidijinu kosu. „Mislila sam da si mrtva."
„Ovdje sam. Živa sam. Još smo zajedno u ovome smrdljivom štakorskom gnijezdu s gospođom Zarjom koja još broji svoje dolare na prvom katu i Yeomanovima koji još mirišu na kamforovo ulje. Ništa se nije promijenilo." Zamislila je rubine kako prolaze kroz Changove ruke. „Ništa."
Valentina je duboko uzdahnula. Pa još jednom.
Lidija ju je odvela natrag do njezina kreveta, gdje je svijeća rasvjetljavala noć svojim nejednakim plamenom. Ušuškala ju je u plahte i nježno je poljubila u čelo. Sun Yat-sen se još privijao uz nju, a njegove su oči, ružičaste kao šećerna pjena, bile goleme od straha pa je i njega poljubila u glavu. Valentina ga nije ni primijetila.
„Ostavit ću ti upaljenu svijeću", promrmljala je Lidija. To je bila rastrošnost. Rastrošnost koju si nisu mogle priuštiti. Ali, njezina ju je majka trebala.
„Ostani."
„Da ostanem?"
„Da. Ostani sa mnom." Valentina je podigla plahtu.
Bez riječi, Lidija je skliznula unutra i legla na leđa tako da joj je majka bila na jednoj, a zec na drugoj strani. Ležala je vrlo mirno da se Valentina ne bi predomislila, i promatrala ples dimnih sjenki na stropu.
„Stopala su ti ledena", rekla je Valentina. Već je bila mirnija. Prislonila je glavu na Lidijinu. „Znaš, ne mogu se sjetiti kad smo posljednji put bile zajedno u krevetu."
„Kad si bila bolesna. Dobila si upalu uha i imala groznicu."
„Da? To mora da je bilo prije tri ili četiri godine, onda kad ti je Constance Yeoman rekla da bih mogla umrijeti."
„Da."
„Glupa stara vještica. Potrebno je više od groznice ili čak armije boljševika da me dokrajče." Stisnula je kćerinu ruku ispod plahti i Lidija je uzvratila stisak.
„Pričaj mi o Sankt Peterburgu, mama. Kako je car posjetio tvoju školu."
„Ne, ne opet."
„Ali, tu sam priču zadnji put čula kad sam imala jedanaest godina."
„Imaš neobično pamćenje za datume, Lydochka."
Lidija nije odgovorila. Trenutak je bio previše krhak. Majka bi joj svakog trena mogla ponovno podignuti zidove oko sebe, a onda bi bila izvan dohvata. Valentina je uzdahnula i otpjevušila dio iz Chopinova Nocturna u E-duru. Lidija se opustila i osjetila da se Sun Yat-sen protegnuo na njoj i naslonio svoju malu bradu na njezina prsa. Škakljao je.
„Padao je snijeg", počela je Valentina. „Madame Irena sve nas je natjerala da laštimo pod dok nije sjao kao led na prozorima i dok u njemu nismo mogle vidjeti vlastita lica. To je bilo umjesto sata francuskog jezika. Bile smo tako uzbuđene. Prsti su mi se tresli tako da sam se bojala da neću moći svirati. Tatjani Sarapovoj je pozlilo pa su je poslali da ostatak dana provede u krevetu."
„Jadna Tatjana." „Da, sve je propustila."
„Ali, ti si imala više razloga da ti bude zlo", potaknula ju je Lidija.
„Tako je. Ja sam bila ta koju su izabrali da svira za njega. Oca Rusije, cara Nikolaja II. To je bila velika čast, najveća čast o kojoj je u ono vrijeme jedna petnaestogodišnjakinja mogla sanjati. Izabrao nas je jer je naša škola bila Institut Katarine Velike, najbolja škola u cijeloj Rusiji, bolja čak i od onih u Harkovu ili Moskvi. Bile smo najbolje, i to smo znale. Ponosne kao princeze, glave smo držale negdje visoko u oblacima."
„Je li ti se obratio?"
„Naravno. Sjeo je u veliku, izrezbarenu stolicu u sredini dvorane i rekao mi da počnem. Čula sam da mu je Chopin omiljeni skladatelj pa sam izabrala Nocturno, odsviravši ga i srcem i dušom. Kad sam završila, nije skrivao suze na licu.
Jedna suza je skliznula niz Lidijino lice, ali nije bila sigurna iz čijeg oka.
„Sve smo stajale u svojim bijelim plaštevima i pregačama", nastavila je Valentina, ,,a on je prišao i poljubio me u čelo. Sjećam se da mu je brada bila oštra na mom licu i da je mirisao na vosak za kosu, a medalje na njegovim prsima toliko su blistale da sam pomislila da ih je sigurno dodirnula Božja ruka."
„Reci mi što ti je rekao."
„Rekao je: 'Valentina Ivanova, ti si velika pijanistica. Jednog ćeš dana svirati u Zimskoj palači za mene i caricu udovicu i slavit će te cijeli Peterburg.'"
Zadovoljna tišina ispunila je sobu i Lidija se uplašila da bi njezina majka mogla prekinuti priču.
„Je li car doveo nekoga sa sobom?" pitala je, kao da nije već znala.
„Da, pratnju elitnih dvorjana. Stajali su kraj vrata i pljeskali kad sam završila."
„A je li među njima bio netko poseban?"
Valentina je duboko uzdahnula. „Da. Jedan mladić."
„Kako je izgledao?"
„Izgledao je kao vikinški ratnik; kosa koja je sjala jače od sunca obasjala je prostoriju, ramena i ruke koje su mogle nositi Thorovu veliku sjekiru." Valentina se nasmijala; lagan, lelujav zvuk koji je Lidiju podsjetio na more i vikinške brodove.
„I ti si se zaljubila?"
„Da", odgovorila je Valentina tihim, dubokim glasom. „Zaljubila sam se istog trenutka kad sam ugledala Jensa Friisa."
Lidija je zadrhtala od zadovoljstva, na tren zaboravivši na oštru bol duboko u sebi. Zatvorila je oči i zamislila široki osmijeh svojega oca i njegove snažne ruke prekrižene na širokim prsima. Pokušala ga se sjetiti, a ne samo zamisliti. Nije uspjela.
„Ondje je bio i netko drugi", rekla je Valentina.
Lidijine su se oči naglo otvorile. To nije bilo dio priče. Priča je završavala s njezinom majkom koja se zaljubila na prvi pogled.
„Netko koga si upoznala", Valentina je bila odlučna da nastavi.
„Tko?"
„Grofica Natalia Serova. Ona koja ti se prošle noći usudila reći da bi trebala znati ruski. Ali, gdje je nju doveo ruski da mi je znati? Ni¬gdje. Kad su crveni psi počeli gristi, ona je bila prva u redu za vlak iz Rusije, sa svim svojim draguljima, na transsibirskoj željeznici. Nije čekala ni da sazna je li njezin muž Moskovljanin živ ili mrtav prije nego što se udala za francuskog inženjera rudarstva ovdje u Junchowu. Iako je on sada negdje na sjeveru."
„Znači, ona ima putovnicu?"
„O, da. Francusku, po mužu. Jednog od ovih dana završit će u Parizu na Elizejskim poljanama, pijuckajući šampanjac i paradirajući sa svojim pudlicama dok ću ja trunuti i umrijeti u ovoj odvratnoj rupčagi."
Priča je bila upropaštena. Lidija je osjetila da njezin trenutak sreće blijedi. Još je minutu mirno ležala i promatrala ples sjena na zidovima, a onda je rekla: „Mislim da ću se sad vratiti u krevet, ako si dobro."
Majka joj nije odgovorila.
„Jesi li sada dobro, mama?"
„Dobro koliko mogu biti."
Lidija ju je poljubila u obraz, uzela uspavanog zeca u naručje i skliznula iz kreveta.
„Hvala ti, draga." Valentinine su oči bile zatvorene, a sjene su joj treperile na licu. „Hvala ti. Ugasi svijeću."
Lidija je duboko uzdahnula i ugasila svjetlo.
„Lidija." Riječ je lebdjela u mraku.
„Da?"
„Ne želim više vidjeti tu štetočinu u svom krevetu."
Uslijedilo je nekoliko teških dana. Kamo god pošla, Lidija nije mogla prestati misliti na Chang An Loa. U moru kineskih lica, ona je neprestano tražila jedno s golemom modricom i opreznim držanjem. Svaki pokret iza nje natjerao bi je da okrene glavu u iščekivanju, jednako kao i povik s druge strane ulice ili sjena na ulaznim vratima. Ali, nakon pet dana zurenja kroz prozor učionice u potrazi za tamnom figurom koja se zadržavala oko školskih vrata, nada je umrla.
Glavu je ispunila isprikama za njega - da je bolestan, da mu upala iz noge gori u krvi ili da se negdje skriva dok potraga ne zamre. Gak i to da nije uspio uzeti ogrlicu pa ga je sada sram priznati. No, znala je da bi se javio, nekako. Pobrinuo bi se da bude obaviještena. Znao je što joj je značila ta ogrlica. Jednako kao što je ona znala što bi mogla značiti za njega. U snovima su je proganjale slike: Chang izbičevan, okovan u zatvorskoj ćeliji.
I gore. Mnogo gore. Kao što ju je nekad otac štitio i zbog toga umro u snijegu Rusije, tako ju je sada zaštitio Chang, i umro zbog toga. Vidjela je njegovo mlitavo tijelo bačeno u crnu, podivljalu rijeku, i budila se jecajući. No, na danjem je svjetlu bila pametnija. Internacionalno naselje bilo je leglo tračeva i glasina, tako da bi već čula da su uhvatili kradljivca dragulja i pronašli ogrlicu.
Dovraga, on je bio kradljivac. Vrlo jednostavno. Uzeo je dragulje i nestao. Toliko o časti među lopovima. Toliko o spašavanju nečijeg života. Bila je toliko ljuta na njega da mu je htjela iskopati oči i nagaziti na stopalo koje je zašila s toliko pažnje, samo da ga vidi da pati kao što je i ona patila. Glava joj je bila puna oštrog, sirovog brujanja koje je zvučalo kao zubi pile koji se zabijaju u metal, a ona nije bila sigurna je li to bilo od bijesa ili od izgladnjelosti. Gospodin Theo ju je u više navrata opomenuo jer nije pazila na nastavi.
„Stotinu puta, Lidija - Ne smijem sanjariti. Ostani u učionici za vrijeme odmora i napiši to."

Ne smijem sanjariti.
Ne smijem sanjariti.
Smijem sanjariti.
Sanjariti
Moram

Te su joj riječi pomutile misli i zaživjele vlastitim bojama tako da je po bijelom papiru s crtama plesalo ponekad crveno, a ponekad ljubičasto sanjarenje. Ali ne je stalno bilo crno kao rudnik i ona je kopala duboku rupu izostavljajući ga, red za redom, sve do samog kraja, kad je gospodin Theo ispružio ruku da uzme papir. Brzo je našvrljala izostavljana ne. Njegova su se usta trznula u podsmijehu, što joj je samo pojačalo brujanje u glavi. Zato ga je odbijala pogledati i umjesto toga zurila u mrlju tinte koje joj je nalivpero ostavilo na lijevom kažiprstu. Crnu kao Changovo srce.
Poslije škole je brzo skinula uniformu i šešir, navukla staru haljinu - ne onu s mrljom od krvi, tu nije mogla ni dotaknuti - i krenula u potragu za hranom za Sun Yat-sena. Park je bio pravo mjesto za to. Gladne ruke trenutačno su razgrabile svaki korov koji je zaživio na ulicama, ali ona je našla divlji brežuljak u parku Victoria koji su preuzeli maslačci. Preživjeli su jer Kinezima nije bio dopušten pristup u ograđeni park. Sun Yat-sen je obožavao njihovo nepravilno lišće; kad bi ih vidio, našao bi joj se u krilu brzinom munje, a ona ga je hranila list po list. Više se brinula za njegovu hranu nego za svoju.
Kad je svoju zgužvanu, smeđu papirnatu vrećicu napunila lišćem i travom, zaputila se prema tržnici povrćem na Strandu, s nadom da će ispod štandova pronaći neke ostatke. Dan je bio vruć i vlažan, pločnik joj je palio tabane kroz tanke potplate sandala pa se pokušavala držati hlada i gledala je druge djevojke koje su vrtjele svoje profinjene suncobrane i ulazile u kavanu La Fontaine na sladoled ili u Buckinghamsku čajanu na svježi šerbet i sendviče s krastavcima bez kore.
Lidija je okrenula glavu. Skrenula oči i misli. Situacija kod kuće nije bila dobra. Uopće nije bila dobra. Valentina nije napustila potkrovlje cijeli tjedan, sve od otkazanog koncerta, i činilo se da živi isključivo na votki i cigaretama. Mošusni miris Antoineova ulja za kosu osjetio se u sobi, ali kad bi se Lidija vratila kući, on nikada ne bi bio tamo. Našla bi samo jastuke razbacane po podu i svoju majku u raznim stadijima očaja.
„Draga", promrmljala je dan ranije, „vrijeme je da se pridružim Frau Helgi, ako me bude htjela."
„Ne govori tako, mama. Frau Helga vodi bordel."
„Pa?"
„Pun je prostitutki."
„Kažem ti, malena, ako mi više nitko ne želi plaćati da prstima prelazim po tipkama glasovira, možda će mi platiti da ih uposlim na drugi način. Jedino su za to još dobri." Podigla je prste da ih pokaže kćeri, zgrčene poput slomljenih krila ventilatora.
„Mama, da ih zaposliš pranjem poda ili spremanjem odjeće u ormar, ovo mjesto ne bi bilo takav svinjac."
„Glupost!" Valentina je provukla obje ruke kroz svoju divlju kosu i bacila se natrag na krevet, ostavljajući Lidiju da čita u stolici kraj prozora.
Sun Yat-sen joj je spavao na ramenu, tako opušteno da se činilo kao da uopće nema kostiju, a nos mu je šaptao snove u njezino uho. Čitala je knjigu iz knjižnice, Hardyjeva Neznanog Judu, i to već treći put. Tješila ju je ta beznadna bijeda. Stan je bio u neredu, ali ona ga je ignorirala. Jučer je stigla iz škole i našla Valentininu odjeću razbacanu po podu tako da je morala gaziti preko nje. Znak još jedne svađe s Antoineom. No, ovaj ju je put Lidija odbila podignuti te ju je samo pažljivo zaobilazila. Bilo je to kao da hoda oko mrtvih tijela. U kući nije bilo hrane. Onih nekoliko stvari koje je kupila novcem od sata već je odavno nestalo.
Lidija je znala da bi svoju novu haljinu, onu prekrasnu koncertnu haljinu sa satenskom vrpcom boje marelice oko bokova, trebala odnijeti gospodinu Liu. Ali nije. Svaki si je dan govorila da će to napraviti sutra, sigurno sutra, ali haljina je i dalje visjela na zidu dok je ona svakog dana postajala sve mršavija.
Strand je već bio poluprazan kad je Lidija stigla do njega. Velika vrućina potjerala je ljude s ulice, ali na tržnici povrćem u velikoj, bučnoj hali na kraju Stranda bila je veća gužva nego što je očekivala ovako kasno poslijepodne. Strand je bio glavna trgovačka ulica u Internacionalnom naselju. Njome je dominiralo gotičko pročelje robne kuće Churston u kojoj su dame kupovale donje rublje, gospoda kutije cigara, a Lidija je mogla naći zaklon od kiše.
Danas ju je brzo prošla na putu do tržnice gdje je tražila štandove koji su se zatvarali za taj dan, one koji su slomljene listove kupusa ili zgnječeni durijan bacali u kantu s ostacima za svinje. Ali bi je, svaki put kad bi spazila takav štand, leglo uličnih mangupa preteklo, svađajući se i tukući oko otpadaka kao mačići u vreći. Nakon pola sata strpljivog traganja, zgrabila je klip kukuruza koji je nepažljivi lakat srušio na pod i brzo izašla. Kukuruz je stavila u papirnatu vrećicu s lišćem i travom i pričekala da prođu kola s magarcem. Upravo je sišla s pločnika da prijeđe cestu kad se odnekud pojavila ruka i otela joj vrećicu.
„Vrati to", viknula je i posegnula za zatiljkom lopova.
Ali mali se Kinez izmaknuo ispod njezine ruke i pobjegao. Njegova je kao ugljen crna kosa stršila poput četke za ribanje dok je krivudao kroz gužvu, a, premda nije mogao imati više od šest ili sedam godina, provlačio se kraj ljudi brzinom lasice. Uranjao je, sagibao se i uvijao. Lidija je potrčala za njim, brzo zaokrenula za jedan ugao i zabila se u žonglera koji je ispustio svoje kolute, no oči su joj cijelo vrijeme bile na četkastoj glavi. Pluća su joj se nadimala, no ona je potrčala još brže, a koraci su joj se izdužili tako da su bili dva puta duži od koraka lasice. Nije namjeravala dopustiti da Sun Yat-sen noćas ostane gladan.
Iznenada, dječak se klizeći zaustavio otprilike pet metara ispred nje i okrenuo se prema njoj. Bio je malen, prljave kože, nogu tankih poput grančica i s čirom ispod jednog oka, ali vrlo siguran u sebe. Na sekundu je podignuo papirnatu vrećicu, zureći u nju svojim crnim očima koje nisu treptale, a onda je otvorio šaku, ispustio vrećicu na zemlju i ustuknuo desetak koraka.
Tek je tada Lidija stala i pogledala oko sebe. Ulica je bila tiha, ali ne i prazna. Mali automobil boje kestena bio je parkiran nešto dalje niz ulicu s njezine strane, a s druge su strane dva Engleza prtljala po motociklu. Jedan je glasno pričao vic o punici i papigi. Ovo je bila engleska ulica, s čipkastim zavjesama na prozorima. Ne uličica u starom Junchowu. Ovdje je bila sigurna. Pa zašto je onda osjećala da joj nemir zabija svoje pandže u glavu? Polako mu se približila.
„Prljavi, kradljivi vraže", viknula mu je.
Nije bilo odgovora.
Ne ispuštajući ga iz vida, brzo se sagnula, podigla vrećicu sa zemlje i čvrsto je privila na prsa, prstom pipajući čvorasto povrće. No, prije nego što je uspjela shvatiti što se događa, jedna joj je ruka došla sleđa, stegnula joj se preko usta i snažne su je ruke ubacile na stražnje sjedalo malog automobila udubljenoga branika. Sve se to dogodilo tako brzo da nije stigla ni trepnuti. A ne bi ni mogla. Oštrica noža bila joj je pritisnuta na vrh šupljine desnog oka, a grubi je glas zarežao nešto na kineskom.
Nije mogla otvoriti usta zbog ruke koja ih je držala. Krv joj je grmjela u ušima, a srce joj probijalo rupe u rebrima, no ona je izbacila nogu i pogodila nečiju cjevanicu.
„Budi mirna."
Taj je glas bio uljudniji. Govorio je engleski. I lice je bilo uljudnije. U automobilu su se nalazila dvojica muškaraca, kineskih razbijača; jedan široka lica, koji je smrdio na češnjak, i drugi, hladna pogleda i glatkih, sitnih crta lica. On je bio taj koji je držao nož i pritiskao joj oštricu na kapak.
„Ti izgubiti oko. Bez problema." Govorio je tiho i ona je mogla čuti ona dva Engleza s druge strane ceste kako se smiju svome glupom vicu.
„Razumiješ?"
Trepnula je lijevim okom.
Drugi je muškarac maknuo svoju smrdljivu ruku s njezinih usta.
„Što hoćete?" prošaptala je. „Nemam novca."
„Ne novac." Muškarac s glatkim licem zatresao je glavu. „Gdje Chang An Lo?"
„Ne znam nikakvog Chang An Loa."
Vršak noža rasjekao joj je kožu. Osjetila je bol na kapku.
„Gdje on?"
„Ne znam. Ali nemoj me ponovno porezati. To je istina. On je otišao. Ne znam kamo."
„Ti lagati."
„Ne. To je istina." Podigla je prst. „Odrežite ga i opet ćete dobiti isti odgovor. Ne znam gdje je."
Muškarci su oklijevali, pogledavali se. Tek im je tada vidjela tetovažu sklupčane crne zmije. Posljednji put kad je vidjela zmiju bio je u uličici staroga grada. I ta je bila crna.
„No, mogu pogoditi", dodala je i pljunula mu u lice.
Grubo lice je pljunulo natrag u nju, a glatko se lice nagnulo bliže.
„Gdje?"
„U zatvoru."
Ljuto se namrštio. „Zašto zatvor?"
„Ukrao je nešto. Iz kluba Odisej. Uhvatili su ga i bacili u ćeliju. Vjerojatno će ga poslati u zatvor u Tientsinu, barem to Englezi obično rade. Još ga dugo nećete vidjeti."
Žestoki dijalog uslijedio je medu dvojicom muškaraca, a onda su se oči grubog lica raširile u razumijevanju i on joj je nešto viknuo, zgrabio je za ruku i izbacio je iz automobila na pločnik. Kamen na koji je pala razderao joj je stražnju stranu glave, ali ona jedva da je osjetila. Automobil se odvezao, a onaj dječak je nestao. Olakšanje je bilo tako slatko da ga je mogla okusiti. Stala je na noge i tek su je tada primijetili Englezi koji su doviknuli: „Jeste li dobro, gospođice?"
Kimnula je i požurila natrag niz ulicu, u ruci još uvijek stežući smeđu papirnatu vrećicu.

Proklet bio, proklet bio, proklet bio.
Prokleti Chang An Lo. Drugi je put spasila njegovu bezvrijednu glavu. Ali, što je ona dobila? Udarac u glavu i bolno oko. Nema ogrlicu. Nema Erard grand.
Na Strandu se Lidija šokirala shvativši da se trese. Bilo joj je vruće, bila je ljepljiva i uznemirena. Usta kao da su joj bila puna pijeska i žudjela je za velikim, hladnim pićem, s ledom i kriškom manga. Samo je jednom u životu probala led, i to kad joj je Antoine kupio sok od malina u jednoj slastičarnici u francuskom dijelu grada, dok su čekali da njezina majka izabere šešir. Sisala je zaleđene kockice dok joj jezik nije obamro.
Gurnula je staklena vrata robne kuće Churston i zamahnula glavom da makne tešku kosu s vrata. Unutra je barem bilo hladnije. Golemi brončani ventilatori na stropu nisu bili led, ali su pomagali rashladiti kožu. Blagajne su radile punom parom. Na jednoj je Amerikanka s kratkom bob frizurom kupovala Guerlainov parfem; na drugoj, muškarac je držao par naušnica od ahata uz lice žene i smiješio se. Lidija je bila uvjerena da mu je žena ljubavnica.
Iznad njihovih glava, male drvene kutije fijukale su po žicama razapetima preko prostorije, noseći novac i račune do malog kaveza u kutu i od njega. Ondje je žena s licem kao u koze i s dlakama koje su joj rasle iz madeža na bradi gomilala novac i sitnim rukopisom zapisivala iznose svake transakcije. Lidija je inače voljela promatrati njezine užurbane ruke koje nikad nisu mirovale, ali danas nije bila raspoložena za to. Ustvari, nije bila raspoložena ni za što.
Od gledanja izloženih torbica od zmijske kože i sedefnih kutija osjećala se još gore.
Okrenula se da ode. I gotovo se spotaknula preko čovjeka kojeg je prepoznala. Bio je to Krem sako i panama šešir s kineske tržnice od prošlog tjedna, čovjek sa satom, Englez koji je volio porculan. Skrenula je, ali ne prije nego što je vidjela da je spremio novčanik u bočni džep sakoa i krenuo prema izlazu. Ispod ruke je nosio nešto što je kupio, mali paket umotan u bijeli papir.
Odluka je bila trenutačna. Sjetila se kako je prvi put bilo lagano. Kako je bio mekan. Neoprezan. Uostalom, samo bi budala bila tako nemarna s novčanikom. Kad je stigao do vrata, ona je već bila ondje. Pridržao joj je vrata, uglađeno prstima dotičući obod šešira, i ona mu se zahvalila smiješkom kad ga je okrznula u prolazu.
Na ulici, na vrućini, napravila je dva koraka. Ne više. Jedna ruka zgrabila ju je za zglob i nije je puštala.
„Mlada damo, htio bih svoj novčanik natrag." Nije vikao, ali jasno je čula bijes u njegovu glasu.
„Molim?"
„Nemojte si još više otežavati. Moj novčanik. Odmah."
Borila se da oslobodi ruku, uvijala se i okretala, ali stisak nije popuštao. Bio je to tek treći put od smrti njezina oca da ju je neki muškarac dotaknuo. Prvi je put bilo u uličici, onda prije nekoliko minuta u automobilu i sad ovo. Zaprepastilo ju je koliko su jaki. Prestala se boriti.
„Moj novčanik."
Slobodnom je rukom podigla smeđu papirnatu vrećicu iz koje je uzeo ono što mu je pripadalo i vratio ga u džep sakoa, ovaj put unutrašnji. Ali, nije joj pustio zglob. Spustila je glavu. Što je još htio od nje?
„Žao mi je", ponudila je.
„Žao nije dovoljno. Treba te naučiti pameti, djevojko. Vodim te ravno u policijsku postaju."
„Ne."
„Upozoravam te, ako budeš radila probleme, pozvat ću nekoliko prometnih policajaca s ulice da mi pomognu. To za tebe neće biti dostojanstveno iskustvo, uvjeravam te."
Počeo je hodati i vući je za sobom. Nekoliko glava se okrenulo, ali nitko nije bio dovoljno zainteresiran da se umiješa. Lidija se uspaničila. Mogla je jednostavno stati, opustiti sve mišiće i sjesti na pločnik. Ali, kako bi joj to pomoglo?
Nijedno nije progovorilo. Hodali su u tišini.
„Gospodine?"
„Zovem se gospodin Parker."
„Gospodine Parkeru, neću to nikad više napraviti."
„Znam da nećeš. Namjeravam se pobrinuti za to."
„Što će policija napraviti sa mnom?"
„Baciti te u zatvor. Kao što lopovi i zaslužuju."
„Iako imam samo šesnaest godina?"
Pogledao ju je kao što čovjek gleda škorpiona, ali nije usporio. Uzvratila mu je pogled.
„Prije točno tjedan dana su me opljačkali", ukočeno je rekao. „Najvjerojatnije neki lokalni prosjak ne stariji od tebe. Vjerojatno je bio siromašan i gladan. Ali to ne opravdava krađu. Ništa je ne opravdava. Krađa je protivna Božjoj riječi, protivna tkanju našeg društva. Da je pitao, dao bih mu. To je milosrđe. Ali ne moj sat. Za ime Božje, ne to."
„Da sam ja pitala, gospodine Parkeru, biste li mi dali?" Pogledao ju je i tračak zbunjenosti preletio mu je licem. „Ne, ne bih."
„Ali, ja sam siromašna."
„Ti si bijela. Trebala bi znati bolje."
Nije rekla ništa više. Morala je razmisliti. Natjerati mozak da radi. Onda im se zdesna ukazala crkva sv. Augustina, siva i neprivlačna, i njoj je sinula ideja tako primamljiva da joj je poslala navalu adrenalina sve do vrhova prstiju.
„Gospodine Parkeru."
On nije htio okrenuti glavu.
„Gospodine Parkeru, moram ići tamo."
„Što?"
,,U crkvu."
Ovaj ju je put pogledao, iznenađen. „Zašto?"
„Ako budem išla u zatvor kao što kažete, onda najprije moram potražiti Božji mir."
Naglo se zaustavio. „Zbijate li vi to šale sa mnom, mlada damo? Mislite li da sam budala?"
„Ne, gospodine." Smjerno je spustila pogled. „Znam da je to što sam napravila bilo pogrešno i da moram tražiti Božji oprost. Molim vas, neću dugo, obećavam." Vidjela je da oklijeva. „Da si očistim dušu."
Uslijedila je tišina. Činilo joj se da se buka na ulici stišala, kao da su u cijeloj Kini postojali samo taj čovjek i ona. Zadržala je dah.
Poravnao si je naočale na nosu. „U redu. Pretpostavljam da ti to ne mogu odbiti. No, nemoj misliti da mi možeš pobjeći."
Poveo ju je uz kamene stepenice, prstiju i dalje stegnutih oko nje¬zina zgloba, i gurnuo teška hrastova vrata.
Ona se sledila.
Stao je i nestrpljivo joj promotrio lice. „Što je sad?"
Odmahnula je glavom. Nikad prije nije bila u crkvi. Što ako je satre Božja srdžba?
Činilo se da je on osjetio njezin strah. „Bog će ti oprostiti, dijete, čak i ako ja ne mogu."
Stegnula je šake i ušla unutra. Nije bila spremna na pad temperature kao ni na visok, nadsvođen strop koji ju je nadvisivao kao što su ljudska bića nadvisivala mrave. Zadrhtala je. Parker je kimnuo samome sebi, kao da je zadovoljan njezinom reakcijom. Težak, ustajao zrak podsjetio ju je na stražnje dvorište gospođe Zarje, ali prozori su joj natjerali srce da brže zakuca. Svjetlo i bljesak boja bili su tako intenzivni, haljina Djevice Marije živopisnija od paunova repa, a Kristova krv iste boje kao ogrlica od rubina koju joj je Chang ukrao.
„Sjedni."
Sjela je. Na dugu klupu u stražnjem dijelu crkve. Zurila je gore u prikaz Krista u prirodnoj veličini iznad oltara i samo čekala kad će iz njega poteći krv. Nekoliko je ljudi tiho sjedilo u drugim redovima, pognutih glava i usana koje su se micale u molitvi, ali crkva je uglavnom bila puna praznine i Lidija je shvatila zašto su ljudi išli u crkvu. Da se hrane prazninom. Ona joj je usporila otkucaje srca i utišala paniku u glavi. Ovdje je mogla razmišljati.
„Pomolimo se", rekao je Parker i naslonio glavu na ruke, nagnuvši se naprijed na stražnji dio klupu ispred njih.
Lidija je napravila isto.
„Gospode", promrmljao je Parker, „oprosti nama, grešnicima kakvi jesmo. Posebno oprosti prijestupe ove mlade djevojke i podari joj mir koji je iznad svakog razuma. Dragi Gospode, vodi je svojom svemogućom rukom, po milosti našeg Spasitelja Isusa Krista. Amen."
Vireći između prstiju, Lidija je promatrala kukca koji je gmizao prema Parkerovim sjajnim kožnatim cipelama. Uslijedila je duga tišina i njoj je palo na pamet da bi mogla potrčati sad kad joj je pustio ruku. Ali nije. Zgrabio bi je istog trena kad bi se pomaknula iz ove apsurdne pozicije za molitvu, a uostalom, sviđalo joj se ovdje. Ta prazni¬na i tišina. Kad je zatvorila oči, činilo joj se kao da pluta po njoj i sve promatra svisoka. Daleko od štakora i gladi tamo dolje. Osjećaju li se anđeli tako? Lagani i bezbrižni i...
Naglo je otvorila oči. Ali, tko bi se onda brinuo za njezinu majku i Sun Yat-sena kad bi ona otplovila na pahuljastom bijelom oblaku? Bog se baš i nije iskazao s milijunima Kineza koji su umirali od gladi tamo vani pa zašto bi se onda zamarao Valentinom i mršavim bijelim zecom?
Samo napola zatvorenih očiju, pustila je da se tišina ponovno slegne oko nje.
„Gospodine Parkeru." „Da?"
„Smijem li se i ja pomoliti?" „Naravno. Zato i jesmo ovdje."
Duboko je uzdahnula. „Molim te, Gospode, oprosti mi. Oprosti moj veliki grijeh i daj da se moja mama oporavi od svoje bolesti i, dok sam u zatvoru, molim te, ne daj da umre kao i tata." Sjetila se nečega što je čula gospođu Yeoman da govori. „I blagoslovi svu Svoju djecu u Kini."
„Amen."
Nakon još jednog trenutka, sjeli su natrag u svoju klupu. Parker ju je promatrao sa zabrinutošću koja je ublažavala bijes u njegovim smeđim očima i stavio joj ruku na rame. „Gdje točno živiš?"
„Kako se zoveš?"
„Lidija Ivanova."
„I kažeš da ti je majka bolesna?"
„Da, u krevetu je. Zato sam došla sama u grad i zato sam, vidite, morala uzeti vaš novčanik. Da kupim lijekove."
„Reci mi istinu, Lidija, jesi li ikada prije nešto ukrala?"
Dok ih je rikša vozila u Rusku četvrt, Lidija se okrenula prema njemu sa šokiranim izrazom lica. „Ne, gospodine Parkeru, nikada. Neka mi odrežu jezik ako lažem."
Kimnuo joj je uz mali smiješak, a njegova ju je glava podsjetila na sovu. Okrugle naočale, okruglo lice i nos nalik na mali kljun. No, očito nije posjedovao ništa od sovine mudrosti. Bila je uvjerena da će je pustiti čim vidi njihovu turobnu sobu koja je izgledala kao medvjeđi brlog i njezinu majku u krevetu u komatoznom stanju. Srce će mu se otopiti i on će zaboraviti na vražju policiju i možda joj čak dati nekoliko dolara za jelo. Kriomice ga je pogledala. Ipak je imao srca. Nije li?
„Je li sat koji vam je ukraden bio jako vrijedan?" pitala je. Rikša je klepećući skretala u njezinu ulicu, koja je čak i njezinim očima izgledala beznadno otrcano.
„Da, bio je. Ali nije u tome stvar. Sat je pripadao mom ocu. Poklonio mi ga je prije nego što je otišao u Indiju, gdje je poginuo. Otada ga uvijek nosim sa sobom. Pomisao na sve godine koje je taj sat proveo prvo u džepu njegova prsluka, a onda i u mojem, za mene je imala posebno značenje. A sada ga više nema."
Lidija je skrenula pogled. Dovraga s njim.
Preletjela je dva stubišta. Čula je Parkerove korake odmah iza sebe. To ju je iznenadilo. Očito je bio u boljoj kondiciji nego što je izgledao. Gurnula je vrata potkrovlja, uletjela u sobu...
I stala.
Nije osjetila kad se Parker zabio u nju, ali čula je njegov uzdah iznenađenja.
„Mama", rekla je, „ti si... bolje."
„Draga, o čemu, pobogu, govoriš? Nikad mi ništa nije bilo. Baš ništa."
Baš ništa. Valentina je stajala nasred sobe i, usprkos tami svoje kose i odjeće, uspijevala obasjati cijelo potkrovlje. Kosa joj se sjajila oko ramena, meka i mirisna, a na sebi je imala plavu svilenu haljinu sa širokom bijelom kragnom, nisko izrezanu da joj naglasi obline grudi. Haljina joj je savršeno prianjala na bokovima, ali je bila krojena tako da je drugdje slobodno padala, vješto skrivajući činjenicu da nije imala mesa na kostima. Lidija nikad prije nije vidjela tu haljinu. Pomislila je da njezina majka izgleda čudesno. Blistavo i sjajno.
Ali zašto sada? Zašto je morala odabrati ovaj trenutak da se pre¬tvori u rajsku pticu? Zašto, zašto?
Parker se zakašljao od nelagode.
„A tko je naš posjetitelj, Lidija? Zar nas nećeš upoznati?"
„Ovo je gospodin Parker, mama. On te želi upoznati."
Valentinin osmijeh ga je zarobio i uvukao u njezin svijet. Ispružila je ruku elegantnim, primamljivim pokretom. On ju je uzeo u svoju. „Očarana sam." Kad se nasmijala, taj je smijeh bio samo za njega. „Molim vas da nas ispričate za naše tužno malo prebivalište."
Lidija je prvi put primijetila sobu. Bila je promijenjena. Blistala je. Prozori širom otvoreni, svaka površina ulaštena, svaki jastuk na mjestu. Soba puna zlatnog, brončanog i jantarnog svjetla. Ni traga mrtvom tijelu na podu ili odbačenoj cipeli ispod stola. Zrak je mirisao na lavandu, a na vidiku nije bilo nijedne pepeljare.
To nije bilo ono što je Lidija isplanirala za njega.
„Gospođo Ivanova, zadovoljstvo je moje. No, bojim se da vam ne dolazim s dobrim vijestima."
Valentinine ruke su zatreperile. „Gospodine Parkeru, vi me plaši¬te."
„Ispričavam se što vam dajem razlog za zabrinutost, ali vaša kći je u nevolji." Usprkos njegovim riječima, pogled koji je uputio Lidiji bio je začuđujuće dobrostiv i ona se počela osjećati sigurnije. Možda će prijeći preko cijele epizode s novčanikom.
„Lidija?" Valentina se popustljivo nasmiješila i zamahnula glavom, od čega je njezina tamna griva zaplesala. „Što je sad napravila? Nije valjda opet plivala u rijeci?"
„Ne. Ukrala mi je novčanik."
Uslijedila je duga tišina. Lidija je očekivala eksploziju koja nije došla.
„Ispričavam se zbog ponašanja svoje kćeri. Ozbiljno ću popričati s njom, obećavam." Valentina je govorila tihim, napetim glasom.
„Rekla je da ste bolesni. Da je trebala novac za lijekove."
„Izgledam li bolesno?"
„Nimalo."
„Onda je lagala."
„Razmišljam o tome da odem na policiju."
„Molim vas, nemojte. Molim vas, dopustite joj tu jednu pogrešku. Neće se ponoviti." Okrenula se prema kćeri. „Nije li tako, dochenka?"
„Da, mama."
„Ispričaj se gospodinu Parkeru, Lidija."
„Ne brinite, već se ispričala. I što je još važnije, molila je Boga za oprost."
Valentina je podigla jednu obrvu. „Zaista? Tako mi je drago što to čujem. Dobro znam koliko joj je stalo do stanja njezine mlade duše."
Lidijini obrazi su gorjeli i ona se namrštila majci. „Gospodine Parkeru", tiho je rekla, „uistinu se ispričavam što sam vam lagala, i što sam krala. To je bilo pogrešno, ali kad sam otišla odavde, moja majka je..."
„Lidija, draga, zašto ne napraviš gospodinu Parkeru finu šalicu čaja?"
„...moja majka je bila vani i ja sam bila jako gladna. Nisam razmišljala. Lagala sam jer sam se bojala. Žao mi je."
„Lijepo rečeno. Prihvaćam vašu ispriku, gospođice Ivanova. Zaboravit ćemo cijelu stvar."
„Gospodine Parkeru, vi ste najljubazniji čovjek na svijetu. Nije li, Lidija?"
Lidija je pokušavala zadržati smijeh pa je otišla do kuta da skuha čaj. Već je to vidjela, da muškarac ostavi mozak na ulazu onog trena kad bi pomolio nos u sobu u kojoj je bila njezina majka. Jedan treptaj njezinih blistavih tamnih očiju bio je dovoljan. Muškarci su takvi idioti. Zar nisu bili u stanju vidjeti kad su bili očerupani i pripremljeni za pećnicu, ili jednostavno nisu marili?
„Sjednite, gospodine Parkeru", pozvala ga je Valentina, glatko promijenivši temu, „i recite mi što vas vodi u ovu iznimnu zemlju."
Sjeo je na kauč, a ona se smjestila kraj njega. Ne previše blizu, ali ipak dovoljno.
„Ja sam novinar", rekao je, „a novinare uvijek privlači sve što je iznimno." Zagledao se u Valentinu i zbunjeno se nasmijao.
Promatrajući iz kuta, Lidija je vidjela kako mu je cijelo tijelo težilo prema njezinoj majci; činilo se da mu se čak i naočale naginju prema njoj. Možda je i bio lud za suknjama, ali je imao lijep osmijeh. Lidija je na pola uha slušala njihovo čavrljanje, ali joj je u glavi vladala zbrka.
Što se ovdje točno dogodilo?
Zašto je njezina majka bila sređena, i u novoj haljini? Odakle joj ta haljina?
Antoine? Moguće. Ali to nije objašnjavalo sjaj sobe ni lavandu u zraku.
Stavila je jedinu preostalu šalicu za čaj ispred gospodina Parkera i dobacila mu smiješak. „Oprostite što nemamo mlijeka." To ga je zapanjilo.
„Morat ćete piti crni", nasmijala se Valentina, „kao mi Rusi. Tako je mnogo egzotičnije. Svidjet će vam se."
„Ili mogu skoknuti van i kupiti vam malo mlijeka", ponudila je Lidija. „Ali trebam nešto novca."
„Lidija!"
No, Parker ju je pažljivo proučavao. Pogled mu je prelazio preko njezine isprane haljine, zakrpanih sandala i tankih zglobova. Kao da je tek sada shvatio da je, kad je rekla siromašna, mislila da nemaju ništa. Čak ni mlijeko. Iz novčanika je izvadio dvije novčanice od dvadeset dolara i pružio ih joj.
„Da, idi i kupi malo mlijeka, molim te. I nešto za jelo. Za sebe."
„Hvala vam." Otišla je prije nego što se mogao predomisliti.
Trebalo joj je samo deset minuta da kupi mlijeko i dva dekagrama keksa Marie, ali kad se vratila, Valentina i Parker već su bili na nogama, spremni za polazak. Valentina je navlačila par novih rukavica.
„Lydochka, ako ne krenem odmah, zakasnit ću na novi posao."
„Posao?"
„Da, počinjem danas." „Kakav posao?"
„Bit ću hostesa u plesnoj dvorani."
„Hostesa u plesnoj dvorani?"
„Tako je. Ne moraš izgledati tako iznenađeno."
„Gdje?"
,,U hotelu Mayfair."
„Ali uvijek si govorila da hostese nisu ništa više nego..."
„Tiho, Lidija, ne budi smiješna. Ja obožavam plesati."
„Ti ne možeš podnijeti muškarce s dvije lijeve noge. Kažeš da se poslije osjećaš kao da te pregazio sob."
„Večeras ću izbjeći takvu sudbinu jer se gospodin Parker ljubazno ponudio da mi bude pratnja i da se pobrine da ne prosjedim svoju prvu noć."
„Za to nema nikakve šanse", galantno je ubacio Parker. „Je 1' dobro plešete, gospodine Parkeru?" pitala je Lidija. „ Zadovoljavajuće." „Onda imaš sreće, mama."
Majka joj je dobacila nejasan pogled i izašla, držeći Parkera ispod ruke. Kad su stigli do prvog kata, Lidija je čula Valentinin uzvik: ,,O, Bože, zaboravila sam nešto. Hoćete li biti anđeo i pričekati me dolje? Neću dugo." Zvuk njezinih koraka dok je trčala natrag uz stepenice. Vrata koja su se otvorila pa glasno zalupila.
„Glupa, glupa mala budalo." Valentina je zamahnula i Lidijina je glava poletjela unatrag. „Sad si mogla ležati u policijskoj ćeliji. Sa štakorima i silovateljima. Da nisi napustila kuću", prosiktala je, „dok se ne vratim."
Zatim je otišla.
Cijeli njezin život majka nikad nije podigla ruku na nju. Nikada. Sok je još odzvanjao Lidijinim tijelom koje se trzalo i drhtalo. Stavila je ruku na bolni obraz i ispustila dubok, grleni jauk. Vrludala je po sobi, tražeći olakšanje u pokretu, kao da može prestići vlastite misli, a onda je spazila paket zamotan u papir iz robne kuće Churston koji je Parker zaboravio u svojoj gorljivosti da otprati njezinu majku. Podigla ga je, otvorila i našla srebrnu kutiju za cigare ukrašenu lapis lazulijem i žadom.
Počela se smijati. Smijeh nije prestajao; nadirao joj je iz pluća dok se gotovo nije ugušila vlastitim osjećajem apsurda. Najprije ogrlica, a sad kutija za cigare, oboje tako blizu, a tako nedostižni. Kao i Chang An Lo. Chang, gdje si, što radiš? Sve što je htjela ispalo joj je iz ruku.
Kad je smijeh konačno prestao, osjećala se tako prazno da je počela trpati kekse u usta jedan za drugim, dok nisu nestali. Svi osim jednog. Posljednjeg je zdrobila, pomiješala ga s travom i lišćem u papirnatoj vrećici i otišla dolje do Sun Yat-sena.








Zid je bio visok i okrečen u bijelo, a na vrata od crnog hrasta bio je urezan duh Men-shena . Za zaštitu od zla. Dva kamena lava vrebala su s obje strane. Theo Willoughby zurio je u njihove kamene oči i osjećao samo mržnju. Kad je vrana, crna kao nafta, sletjela na glavu jednoga od njih, poželio je da svojim kandžama iščupa kameno srce lava. Kao što su njegove ruke željele iščupati srce Feng Tu Honga. Dozvao je vratara.
„Gospodin Willoughby za Feng Tu Honga." Odlučio je da ne govori mandarinski.
Vratar, u sivoj tunici i cipelama od slame, duboko se naklonio. „Feng Tu Hong vas očekuje", rekao je.
Vratareva žena povela je Thea kroz mnogobrojna dvorišta. Hodala je vrlo sporo, na stopalima ne dužim od palca na muškoj ruci, stopalima koja su bila povezana, opet i opet, dok se smrad truleži nije raširio ispod zavoja. Kao i ova paklena zemlja, trula i tajnovita. Danas su Theove oči bile slijepe za ljepote Kine. Svako dvorište kojim je prošao donosilo je nove užitke koji su mu milovali osjetila, osvježavajuće fontane koje su mu ublažavale vrućinu u krvi, vjetrena zvona koja su pjevala njegovoj duši, kipove i gizdave paunove koji su šarmirali oko, a sablasno bijeli ljiljani u blijedećem svjetlu sumraka posjetitelje su podsjećali na njihovu smrtnost. Za slučaj da su bili dovoljno nepromišljeni da je zaborave.
„Ti jeftina, prljava kurvo!" Riječi su presjekle tamu.
Theo se naglo zaustavio. Desno od njega u bogato ukrašenom paviljonu, svjetiljke u obliku leptira bacale su meko svjetlo na tamne glave dviju mladih žena. Igrale su mahjong. Obje su bile okićene, dotjerane i odjevene u finu svilu, ali jedna je varala, a druga psovala kao kočijaš. U Kini se bilo lako prevariti.
„Ti doći", promrmljala je njegova vodilja.
Theo ju je slijedio. Dvorišta su bila zamišljena kao pokazatelji bogatstva. Što više dvorišta, to se vlasnik mogao pohvaliti s više srebrnih taela, a Theo je i predobro znao da je Feng Tu Hong bio čovjek koji se volio hvaliti. Dok je prolazio ispod bogato izrezbarenog luka s kojeg je visjelo mnoštvo svjetiljki s nacrtanim zmajevima i ulazio u posljednje, najraskošnije dvorište, iz sjene je iskoračio čovjek. Bio je to muškarac od oko trideset godina, kojem je u očima još gorjelo previše vatre mladosti. Ruka mu je bila na nožu za pojasom.
„Ja tebe pretražiti", grubo je rekao.
Bio je širok i zdepast, mekane kože; Theo ga je odmah prepoznao.
„Morat ćeš najprije upotrijebiti tu oštricu na meni, Po Chu." Theo je govorio na mandarinskom. „Nisam došao da me tretiraš kao balavca. Došao sam razgovarati s tvojim ocem."
Zaobišao je čovjeka koji mu je stajao na putu i krenuo prema niskoj, elegantnoj zgradi koja je ležala ispred njega, ali prije nego što se uspio približiti njezinim stepenicama, oštrica u obliku tigrove kandže pritisnuta mu je između lopatica.
„Ja pretražiti", ponovio je glas, ovaj put grublje.
Theu se to nije svidjelo. Nije se imao nikakvu namjeru osramotiti, ne ovdje. Okrenuo se tako da mu je nož bio uperen direktno u srce.
„Ubij me", zarežao je.
„Rado."
„Po Chu, odmah spusti taj nož i zamoli oprost od našega gosta." Bio je to Feng Tu Hong. Njegov duboki glas zagrmio je preko dvorišta i nadglasao tihi žamor glasova iz drugih dvorišta.
Oštrica se spustila. Po Chu je pao na koljena i pognuo glavu do poda.
„Tisuću puta oprosti, oče. Samo sam te htio zaštititi."
„Moja čast je to što trebaš štititi, ti maloumna hrpo mazgina govna. Traži oprost od našega gosta."
„Poštovani oče, ne traži to od mene. Radije bih si iščupao utrobu i gledao kako je proždiru štakori nego da to tražim od ovoga vražjeg sina."
Feng je prišao korak bliže. Ispod širokoga grimiznog ogrtača nalazila su se bikovska ramena i zbijene, jake noge koje su mogle izudarati čovjeka na smrt. Nadvijao se nad sinom čije je čelo još bilo čvrsto pritisnuto na popločani pod.
„Moli", zapovjedio je.
Dugi uzdah. „Tisuću putu oprosti, Tiyo Willbee."
Theo je nagnuo glavu u prezrivom priznanju. „Nemoj ponoviti tu pogrešku, Po Chu, ne ako želiš živjeti." Iz rukava je izvukao kratki nož s drškom od roga i bacio ga na zemlju.
Palom se čovjeku oteo siktaj.
Njegov otac prekrižio je ruke na svojim širokim prsima i zadovoljno zagunđao. Pod uzburkanim sjenama mačje sivog sumraka, Feng Tu Hong izgledao je kao Lei Kung, veliki bog groma, ali umjesto krvavog čekića, u svojoj je masivnoj ruci držao zmiju. Bila je mala i crna, i imala oči blijede kao smrt. Omotala mu se oko zgloba i kušala zrak tražeći plijen.
„Očekivao sam te nikad više ne vidjeti u ovoj kući, Tiyo Willbee. Ne dok ja živim i imam ti snage prerezati vrat."
„Ni ja nisam očekivao da ću opet stajati na ovom tepihu." Bio je to prekrasan prekrivač za pod od krem svile, ručno ispleten od najboljih tkalaca u Tientsinu, Theov dar Feng Tu Hongu od prije četiri godine. „No, svijet se mijenja, Feng. Nikad ne znamo što nas čeka."
„Moja mržnja prema tebi se ne mijenja."
Theo se slabašno nasmiješio. „Kao ni moja prema tebi. Ali, ostavi¬mo to po strani. Ovdje sam da govorimo o poslu."
„Kakav posao može učitelj znati?"
„Posao koji će ti napuniti džepove i otvoriti srce."
Feng je prezrivo frknuo. Oboje su znali da on, kad je bila riječ o poslu, nije imao srca. „Samo zato što se odijevaš kao Kinez", debelim je prstom pokazao prema Theovoj dugoj halji boje kestena, pustenom prsluku i svilenim cipelicama, „i govoriš naš jezik i proučavaš riječi Konfucija, nemoj misliti da to znači da možeš razmišljati kao Kinez ili poslovati kao Kinez. Ne možeš."
„Odijevam kinesku odjeću zbog jednostavnog razloga: jer je hladnija ljeti i toplija zimi, i ne prekida mi dotok krvi u mozak kao ovratnik i kravata. Tako da mi je um slobodan da hoda zavojitim putovima kao bilo kojem Kinezu. A razmišljam dovoljno kao Kinez da znam da je ovaj posao koji ti danas nosim dovoljno važan za obojicu, da premosti crna mora koja nas dijele."
Feng se nasmijao, glasan zvuk koji u sebi nije imao nimalo radosti. „Dobro rečeno, Englezu. Ali, zašto misliš da trebam tvoj posao?" Crne su mu oči preletjele po sobi i vratile se natrag Theu.
Theo je shvatio poruku. Soba nije mogla biti raskošnija ni da je pripadala samom caru T'ai Tsuu, ali njezina je prosta kićenost bila napad na Theovu ljubav za kineskim savršenstvom linija. Ovdje je sve bilo zlatno, izrezbareno i ukrašeno dragocjenim kamenjem; čak su i ptice pjevice u svojim pozlaćenim kavezima nosile biserne ogrlice i pile iz smaragdom optočenih Ming zdjelica. Stolica u kojoj je Theo sjedio bila je obložena listićima zlata, a naslone za ruke činili su zmajevi od žada koji su umjesto očiju imali dijamante veličine nokta na njegovu palcu.
Ova je soba bila Feng Tu Hongovo razmetanje pred svijetom, kao i njegovo upozorenje. Jer su s obje strane vrata stajala dva podsjetnika na njegovo podrijetlo. Jedan je bio puni oklop. Bio je napravljen od tisuće metalnih i kožnatih pločica, poput kože guštera, a željezna je rukavica držala naoštreno koplje koje ti je moglo probosti srce. S druge je strane stajao medvjed. Bio je to crni azijski medvjed s bijelom šarom na prsima, uzdignut na stražnje noge, čeljusti razjapljene da razderu nečiji vrat na komadiće. Bio je mrtav. Prepariran i namješten. Ali svejedno podsjetnik.
Theo je kimnuo da razumije. U tom je trenutku mlada djevojka, ne starija od dvanaest ili trinaest, ušla u sobu noseći srebrni pladanj.
„Ah, Kwailin nam donosi čaj", rekao je Feng pa zašutio, naslonio se natrag i promatrao djevojku dok im je posluživala sićušne šalice zelenog čaja i mirisne slastice. Kretala se graciozno premda su joj udovi bili debeljuškasti i mali, a oči teške kao da je dane provodila ležeći u krevetu i jedući marelice i ušećerene datulje. Theo je odmah znao da je to Fengova nova konkubina.
Popio je svoj čaj. Ali on nije isprao gorak okus u njegovim ustima.
„Feng Tu Hong", rekao je, „vrijeme odlazi s plimom."
Feng je smjesta mahnuo djevojci da ode. Na odlasku je dobacila Theu stidljiv osmijeh i on se pitao hoće li zbog toga kasnije biti išibana.
„Onda, Englezu, kakav je taj tvoj posao?"
„Sastajem se s važnim čovjekom, velikim mandarinom u Internacionalnom naselju, koji želi trgovati s tobom." „Čime on trguje, taj mandarin?"
„Informacijama."
Fengove uske oči su oživjele, a Theo je osjetio da mu se dah ubrzao.
„Informacije u zamjenu za što?" zahtijevao je Feng.
„U zamjenu želi postotak."
„Nema postotka. Čista isplata."
„Feng Tu Hong, s tim čovjekom nema cjenkanja."
Feng je stisnuo šake i tresnuo jednu u drugu. „Ja sam taj koji odlučuje o poslu."
„Ali on je taj koji zna kako ti maknuti strane topovnjače s leđa." Feng je fiksirao Thea svojim crnim pogledom i jedan dugi trenutak nijedan nije progovorio.
„Jedan posto", konačno je ponudio Feng. Vrijeđaš me. I vrijeđaš mojega mandarina."
„Dva posto."
„Deset posto."
„Ha!" zagrmio je Feng. „On misli da me može opljačkati." „Osam posto od svake pošiljke." „Što ti imaš od toga?"
„Moja manipulativna pristojba je dva posto povrh toga."
Feng se nagnuo naprijed i grabežljivo isturio svoju jaku, tamnu čeljust. Thea je to podsjetilo na azijskog medvjeda. „Pet posto za mandarina. Jedan posto za tebe."
Theo je pazio da ne pokaže zadovoljstvo. „Dogovoreno."
„Rekao je da?" pitala je Li Mei. „Rekao je da. I nije me ubio."
To je trebala biti šala, ali Li Mei je okrenula glavu od njega, mašući svojim plaštem svilene kose, i odbijala ga pogledati.
„Ljubavi moja", prošaptao je Theo, „ja sam siguran."
„Zasada." Zurila je van u maglu koja se šuljala uzbrdo od rijeke, prekrivajući ulične svjetiljke i gutajući zvijezde. „Jesi li vidio moje rođakinje?" tiho je pitala. „Ili mog brata?"
„Jesam."
„I?"
„Tvoje rođakinje su igrale mahjong u paviljonu."
„Jesu li izgledale dobro?" Napokon se okrenula prema njemu, a tamne su joj oči sjale od gorljivosti koju nije mogla sakriti. „Jesu li se smijale i smiješile i izgledale sretno?"
Theo je omotao ruku oko njezina vitkog struka i usnama joj okrznuo kosu. I sam njezin miris probudio mu je želju u slabinama. „Da, slatko moje, izgledale su dražesno, sa srebrnim češljićima u kosi i cheongsamima od žada i šafrana, biserima u ušima i osmijesima na licima. Bezbrižne kao ptice u proljeće. Da, izgledale su sretno."
Njegove su je riječi usrećile. Podigla mu je prste do svojih usana i poljubila im vrhove, jedan po jedan.
,,A Po Chu?"
„Razgovarali smo. Ni on ni ja nismo bili sretni što smo se vidjeli."
„Znala sam da će biti tako."
On je slegnuo ramenima.
„A moj otac? Jesi li mu prenio moju poruku?"
„Da."
„Što je rekao?"
Ovaj put Theo nije lagao. Privukao ju je bliže sebi. „Rekao je: 'Ja više nemam kći po imenu Mei. Ona je mrtva za mene."
Li Mei pritisnula je lice na Theova prsa, tako čvrsto da se bojao da neće moći disati, ali nije rekao ništa, samo je držao njezino drhtavo tijelo u naručju.








Chang An Lo putovao je po noći. Tako je bilo sigurnije. Stopalo ga je još boljelo pa je u planinama sporo napredovao. Put natrag je trajao predugo. Gotovo su ga ulovili.
Čuo je njihov dah. Uzdahe konja. Zvuk kiše na ogrtačima od kozje kože. Umirio si je srce i legao licem u blato. Kopita konja došla su na samo nekoliko centimetara od njegove glave, ali ga je spasila tama. Zahvalio se Ch'ang O, božici mjeseca, što je te noći okrenula lice na drugu stranu. Poslije je ukrao mazgu iz jedne nečuvane štale u selu u dnu doline, ali je na njezinu mjestu ostavio šaku srebra.
Malo nakon svitanja, kad mu je vjetar s velike sjeverne ravnice nosio žutu prašinu prapora u nosnice i ispod jezika, ugledao je razbacane kuće koje su tvorile Junchow. Iz ove daljine grad je izgledao razbacano. Orijentalno je bilo nagurano do zapadnjačkog, visoki krovovi staroga grada pokraj čvrstih blokova i ravnih linija Internacionalnog naselja. Chang se trudio ne misliti na nju tamo negdje, ili na to što je morala misliti o njemu. Želio je pljunuti na jalovu zemlju, ali prašina mu je isisala svu slinu iz usta pa je samo promrmljao: „Tisuću kletvi na fanqui osvajače. Kina će se uskoro popišati na Strane vragove."
No, usprkos svim psovkama i mržnji prema njima, jedan Strani vrag ga je osvojio i on je nije htio istjerati ništa više nego što bi istjerao vlastitu dušu. Dok je čučao duboko u šumarku a sjena mu se stapala s drvećem, čeznuo je za njom, iako je znao da riskira više nego što je imao pravo izgubiti.
Iznad njega, crveni tragovi na nebu izgledali su kao prolivena krv.
Voda je bila hladna. On je bio dobar plivač, ali divlje riječne struje ovijale su mu se oko nogu kao krakovi vodenih nemani i morao se jako boriti da ih se oslobodi. Stopalo koje mu je zašila djevojka lisica dobro ga je služilo i on je zahvalio bogovima na njezinim sigurnim rukama. Rijeka je značila da je izbjegao stražare i brojne oči koje su promatrale ceste do Junchowa. Pričekao je da padne mrak. Sampani i džunke s crnim jedrima i ugašenim svjetlima na pramcu lagano su plovili niz rijeku na putu prema svojim tajnim sastancima, a iznad njega oblaci su krali zvijezde s neba. Rijeka je čuvala svoje tajne.
Kad je stigao na drugu obalu, neko je vrijeme stajao tiho i nepomično kraj trulog korita prevrnutog broda, osluškujući zvukove u tami, tražeći promjene u uzorcima sjena. Bio je opet u Junchowu, opet blizu nje. Osjećao je da mu se raspoloženje popravlja i, nakon nekog vremena za koje mu je jedino društvo pravilo šuškanje štakora, skliznuo je natrag u grad.
,,Ai! Moje oči su sretne što te vide." Mladić s dugačkim ožiljkom na obrazu dočekao je Changa s oduševljenjem. „Vratio si se, živ si i još uvijek psuješ, prijatelju, što znači da ću noćas moći spavati. Evo, popij ovo, izgledaš kao da ti treba."
Svjetlo je treperilo dok su odsjaji baklje na zidu siktali i pljuvali iskre kao živa bića.
,,Yuesheng, ja ti zahvaljujem. Došli su blizu, ovaj put Sivi škorpioni Čang Kai-šeka. Netko im je šapnuo u uho." Chang je u jednom gutljaju ispio čašicu rižinog vina i osjetio da mu njegova toplina vraća život u promrzle kosti. Poslužio se još jednom.
„Tko god bio, izrezat ćemo mu jezik."
Bili su u podrumu. S kamenih zidova, prekrivenih lišajevima jarkih boja, kapala je voda, ali prostor je bio velik, a debeli zidovi i težak strop prigušivali su zvukove tiskarskih strojeva. Iznad njih se nalazila tvornica tekstila u kojoj su cijeli dan drndali strojevi, ali samo je predradnik znao za strojeve ispod nogu svojih radnika. On je bio sindikalist, komunist, borac za njihovu stvar koji je noćne aktiviste opskrbljivao naftom, tintom i vjedrima neprerađenoga rižinog vina. Otkad su nacionalisti iz Kuomintanga premoćno osvojili vlast a Čang Kai-šek se zakleo da će izbrisati komunističku prijetnju s lica Kine, svaki je dah predstavljao opasnost, a svaki pamflet poziv maču krvnika. Šest odlučnih mladih lica skupilo se oko tiskarskih strojeva, šest mladih života koji su visjeli o niti.
Yuesheng je izvukao komad sušene ribe iz torbe i pružio je Changu. „Jedi, prijatelju. Trebat će ti snaga."
Chang je jeo, prvu hranu u više od tri dana. „Novi plakati su dobri, oni koji zahtijevaju nove zakone o dječjoj radnoj snazi", rekao je. „Vidio sam ih nekoliko na putu dovde, jedan čak i na vratima vijećnice."
„Da", nasmijao se Yuesheng. „To je Kuanino maslo."
Na spomen svog imena, vitka mlada žena koja je pakirala pamflete u vreće podigla je pogled i kimnula Changu.
„Reci mi, Kuan, kako uvijek uspiješ pronaći najuvredljivija mjesta za plakate, točno ispred nosa Fenga Tu Honga?" Doviknuo joj je Chang iznad buke tiskarskog stroja. „Zar letiš s noćnim duhovima, nevidljiva ljudskom oku?"
Kuan im je prišla. Nosila je široku plavu jaknu i seljačke hlače, iako je nedavno diplomirala pravo na sveučilištu u Pekingu. Imala je ozbiljne crne oči. Nije vjerovala u meke osmijehe koje je većina žena u Junchowu nudila svijetu. Kad su je roditelji izbacili iz kuće jer ih je osramotila šišanjem kose na kratko i zapošljavanjem u tvornici, to je samo učvrstilo njezinu želju da se bori za žene tako da ih očevi i muževi više ne bi mogli posjedovati kao pse i tući kad im se prohtije. Posjedovala je neustrašivost djevojke lisice, ali u sebi nije imala vatre, nije imala svjetla koje je gorjelo tako jarko da je osvjetljavalo sobu niti vrućine tako žestoke da su gušteri trčali da budu blizu nje.
Gdje je Lidija bila sada? Negdje ga je proklinjala, bio je siguran u to. Zamislio je njezine lisičje oči kako ga čekaju, sužene od bijesa, i nasmijao se. Kuan je pogrešno shvatila izvor njegova zadovoljstva i poklonila mu jedan od svojih rijetkih osmijeha.
„Onaj devoglavi predsjednik vijeća, Feng Tu Hong, zaslužuje poseban tretman", rekla je.
„Reci mi. Što se dogodilo otkad me nije bilo?"
Njezin osmijeh je izblijedio. „Jučer je naredio čistku radnika iz ljevaonice željeza, onih koji su tražili sigurnije uvjete rada s pećima."
„Dvanaest ih je pogubljeno u dvorištu. Kao upozorenje ostalima", Yuesheng je pljunuo na pod i rukom prešao preko traga koje mu je mač ostavio na licu koji kao da je potamnio i počeo pulsirati.
Nalet bijesa prohujao je kroz Changa. Zatvorio je oči i usredotočio se. Sada nije bilo vrijeme za to. Ovaj je trenutak bio okružen vatrom. Opasnost je bila blizu i on se morao kontrolirati.
„Feng Tu Hongovo vrijeme će doći", tiho je rekao. „Obećavam vam. A ovo će ubrzati njegov kraj." Iz kožnate vrećice koja mu je visjela oko vrata izvadio je komad papira.
Yuensheng ga je zgrabio, pročitao i zadovoljno kimnuo. „To je zadužnica", obavijestio je ostale. „Za puške, Winchester. Što komada."
Šest lica pronašlo je osmijehe, a jedan mladić podignuo je svoju tintom umrljanu šaku u zrak.
„Dobro obavljen posao", rekao je Yuensheng s ponosom u glasu.
Chang je bio sretan. On i Yuensheng bili su gotovo braća, toliko je čvrsto bilo njihovo prijateljstvo. Ono je bilo stijena na kojoj su stajali.
Stavio je ruku na Yuenshengovo rame i njihove su se oči susrele u razumijevanju. Svaki su dah morali zaslužiti.
„Vijesti s juga su dobre", rekao mu je Chang.
„Mao Tse-tung? Izbjegava li naš vođa i dalje zamke Sivih trbuha?"
„Prošli su ga mjesec gotovo ulovili. Ali njegov se vojni kamp u Jiangxiju svakodnevno širi, ljudi iz cijele zemlje slijevaju se u njega kao pčele u košnicu. Neki samo s motikom u ruci i s vjerom u srcu. Dolazi vrijeme kad će Čang Kai-šek otkriti da je svojom podmuklošću i izdajom naše zemlje potpisao vlastitu osmrtnicu."
„Je li istina da se prošli tjedan dogodio još jedan sukob blizu Cantona?" pitala je Kuan.
„Da", rekao je Chang. „Vlak pun Kuomintangovih četa dignut je u zrak i..."
Glasan prasak zaglušio je njegove riječi i zvuk tiskarskih strojeva. Metalna vrata na vrhu stepenica naglo su se otvorila i jedan se dječak bacio u podrum, očiju golemih od panike.
„Ovdje su", vrisnuo je. „Čete su..."
Pucanj je odjeknuo podrumom i dječak se licem prema dolje srušio na zemljani pod, a jarkocrvena mrlja buknula je na stražnjoj strani njegove jakne.
Podrum je eksplodirao od pokreta. Svatko je znao što treba raditi. Yuensheng ih je pripremio za ovaj trenutak. Baklje su ugašene. U tami, čizme neprijatelja udarale su po stepenicama, povišeni glasovi dobacivali su naredbe prema sjenama, a još dva pucnja odjekivala su od zidova. No, u najdaljem kutu ljestve su bile spremne. Dobro nauljeni zasuni skliznuli su u stranu i vrata su otvorena. Ali taj komadić noćnog neba osvijetlio je obrise figura koje su se počele provlačiti kroz otvor jedna po jedna.
Stojeći posljednji u podnožju ljestvi kraj Yuenshenga, Chang je ugledao nejasan obris vojnika koji im se približavao. Brzo po

..Još vina, Lidija?"
„Hvala, gospodine Parkeru."
„Misliš li da bi smjela, Alfrede? Tek joj je šesnaest."
„O, mama, sad sam odrasla."
„Nisi toliko odrasla koliko misliš, draga."
Alfred Parker popustljivo se nasmijao, a njegove naočale zaiskrile su prema Lidiji pod svjetlom svijeća. „Samo ovaj put. Večeras je ipak posebna prilika."
„Posebna prilika?" Valentina je podigla elegantnu obrvu. „Zašto?"
„Jer nam je ovo prvi obrok zajedno. Prvi od mnogih, nadam se, kad ću imati čast da budem u društvu dviju tako lijepih žena." Kratko je nazdravio Lidiji pa onda Valentini.
Valentina je na tren spustila oči, prstom prešla preko blijede kože vrata kao da razmišlja o prijedlogu, a onda podigla pogled do njegova lica. Kao da je aktivirala zamku, pomislila je Lidija dok je sa zanimanjem promatrala efekt koji je ta gesta imala na Alfreda Parkera. Užitak mu je obojio lice u ružičasto. Tamne, senzualne oči i rastvorene usne njezine majke pretvorile su mu mozak u kašu i ukrale mu mnogo više nego što je Lidija ikada pokušala.
„Garçon", pozvao je. „Još jedna boca burgundca, molim."
Bili su u restoranu u Francuskoj četvrti i Lidija je naručila steak au poivre. Francuski šef restorana naklonio joj se kao da je ona netko važan, netko tko si može priuštiti takav obrok. U takvom restoranu. Nosila je onu haljinu, naravno, njezinu haljinu boje marelice s kon¬certa i namjerno gledala u druge goste s ravnodušnošću koja je govorila da to radi svaki dan.
Nitko nije mogao pogoditi da joj je ovo bio niz prvih puta. Prvi put u restoranu. Prvi put da jede odrezak. Prvi put da pije vino.
„Trebala sam znati da ćeš izabrati nešto vatreno, draga", nasmijala se Valentina.
Lidija je kopirala Parkerovo ponašanje za stolom, pažljivo promatrajući kako se služio zapanjujućom količinom srebrnog pribora za jelo na teškom, bijelom stolnjaku, a primijetila je i da je ubrusom otmjeno tapkao po kutovima usana. Bila je iznenađena kad joj je majka rekla da ju je Alfred pozvao da im se pridruži na večeri. Još jedan prvi put. Nijedan drugi majčin muški prijatelj nikada nije uključio Lidiju u njihove dogovore. To joj je u glavi aktiviralo zvona na uzbunu, ali želja da jede u restoranu nadvladala je instinkt da se drži što dalje od gospodina Parkera.
„U redu", rekla je majci, „doći ću. Ali samo ako mi neće držati predavanja."
„Neće ti držati predavanja." Uzela je Lidijinu bradu u ruku i lagano je protresla. „No, budi dobra. Budi draga. Med i mlijeko, čak i ako te to ubije. Ovo mi je važno, draga."
„Ali, što je s Antoineom?"
„Dovraga s Antoineom."
Zasad je sve išlo dobro. Napravila je samo jednu sitnu pogrešku. To je bilo kad joj je Parker ljubazno ponudio da proba njegove puževe, a ona je bez razmišljanja odgovorila: „Ne, hvala. Pojela sam dovoljno puževa za cijeli život."
Valentina ju je bijesno pogledala. Oštar udarac ispod stola.
„Zaista?" Parker je izgledao iznenađeno.
„O, da", brzo je rekla Lidija, ,,u kući moje prijateljice Polly. Njezina majka je luda za puževima."
„Ne krivim je. Prekrivenim češnjakom i putrom?"
„Mmm, slasno." Zločesto se nasmijala. „Nije li tako, mama?"
Valentina je zakolutala očima. Nije htjela da je podsjeća na sve večeri koje su provele puzeći na kiši, vadeći puževe iz grmlja i sa stražnjih travnjaka. Čak i povremenog crva ili žabu. Smrad koji se širio iz lonca.
Lidija je obasjala Alfreda Parkera svojim med-i-mlijeko osmijehom. „Mama mi kaže da ste novinar, gospodine Parkeru. To mora biti vrlo zanimljivo."
Čula je majčin tihi uzdah odobravanja.
„Novinar, da, u Daily Heraldu. Ovo je vrlo nesigurno razdoblje u kineskoj povijesti, ali i vrlo važno, s Čang Kai-šekom koji napokon donosi određen red i zdrav razum ovoj nesretnoj zemlji, hvala Bogu. I zato, u pravu si, to je iznimno zanimljiv posao." Zadovoljno joj se nasmiješio.
Ona mu je uzvratila osmijeh.
„Reci mi, Lidija, čitaš li ti novine?"
Lidija je trepnula. Zar ovaj čovjek nije shvaćao da za cijenu jednih novina možeš kupiti dva baosa i napuniti si želudac?
„Obično sam previše zaposlena pisanjem domaće zadaće."
„Ah da, naravno, nadasve pohvalno. Ali, bilo bi korisno da ponekad pročitaš novine, da saznaš što se događa u ovoj zemlji. To će proširiti tvoj mladi um, znaš, i upoznati te s činjenicama."
„Moj um je već dovoljno širok, hvala lijepa. A činjenice učim svaki dan."
Još jedan udarac ispod stola.
„Lidija ide u Willoughbyjevu akademiju", rekla je Valentina, dobacivši ljutit pogled kćeri. „Dobila je stipendiju."
Parker je izgledao impresionirano. „Mora da je uistinu bistra." Okrenuo se natrag Lidiji. „Dobro znam tvog ravnatelja. Spomenut ću te."
„Nema potrebe."
On se nasmijao i potapšao je po ruci. „Ne moraš se bojati. Neću mu reći kako smo se upoznali."
Lidija je podigla čašu, zabila nos u nju i poželjela mu da umre.
Valentina joj je priskočila u pomoć. „Mislim da si u pravu glede novina, Alfrede. Koristilo bi joj da proširi svoje znanje, a uostalom", poklonila mu je spori osmijeh, „ja bih rado pročitala tvoje članke."
„Onda ću se definitivno pobrinuti da svaki dan primaš Daily Herald, Valentina." Nagnuo se bliže njoj i Lidija je bila sigurna da udiše njezin parfem. „Ništa mi ne bi pružilo veće zadovoljstvo."
„Gospodine Parkeru?"
Nerado je skrenuo pogled s Valentine. „Da, Lidija?"
„Možda ja znam više o tome što se događa u ovoj zemlji nego vi."
Parker se naslonio na stolicu i zagledao se u nju s oštrinom zbog koje se upitala je li ga podcijenila. „Svjestan sam da ti majka dopušta određen stupanj slobode, koji znači da si više vani nego većina djevojaka tvoje dobi, ali čak i s tim, to je dosta hrabra izjava, Lidija, ne misliš li? Za šesnaestogodišnju djevojku?"
Tu je trebala stati, znala je da je trebala. Popiti još jedan gutljaj ovoga divnog vina i dopustiti mu da nastavi zaljubljeno gledati njezinu majku. Ali nije.
„Jedna stvar koju znam jest da je vaš dragi Čang Kai-šek prevario svoje pristaše", rekla je, ,,i izdao tri principa na kojima je Sun Yat-sen izgradio Republiku Kinu."
,,Chyort vosmi! Lidija!"
„To je apsurdno." Parker se namrštio. „Tko ti je napunio glavu takvim besmislenim lažima?"
„Prijatelj." Zar je poludjela? „On je Kinez."
Valentina se naglo uspravila, a nokti su joj kuckali po dršci čaše. ,,A tko je točno taj tvoj kineski prijatelj?" Glas joj je bio leden. „On mi je spasio život."
Za stolom je zavladala šokirana tišina, a onda je Valentina prasnula u smijeh. „Draga, kakva si ti lažljivica. Gdje si ga upoznala?" „U knjižnici."
„Ah, razumijem", rekao je Parker. „To sve objašnjava. Ljevičarski intelektualac. Pas koji laje, ali ne grize."
„Moraš se držati dalje od njega, draga. Samo pogledaj što su intelektualci napravili Rusiji. Ideje su opasne." Oštro je kucnula o stol. „Apsolutno ti zabranjujem da ponovno vidiš tog Kineza."
,,Oh, ne pjeni se, mama. Ne trebaš se brinuti. Što se mene tiče, mogao bi biti mrtav."
„Gospođica Ivanova, vjerujem. Kako zanimljivo što se srećemo baš ovdje."
Lidija se otišla osvježiti i baš se provlačila natrag kroz stolove i zvuk čavrljanja kad je iza sebe začula ženski glas. Okrenula se i ugledala hladne, blijedoplave oči koje su očito uživale u situaciji.
„Grofica Serova", iznenađeno je rekla.
„Još nosiš tu haljinu, kao što vidim."
„Volim tu haljinu."
„Draga moja, ja volim čokoladu pa je ne jedem cijelo vrijeme. Daj da te upoznam sa svojim sinom."
Zakoračila je u stranu da Lidiji otvori pogled na mladića iza sebe. Bio je visok kao i njegova majka, imao je dugo lice, gustu, kovrčavu smeđu kosu i isti bahati stav koji se odražava u ironično nakrivljenim usnama i napola zatvorenim očima, kao da svijet nije bio vrijedan da ih otvori do kraja.
„Alekseju, ovo je mlada Lidija Ivanova. Također iz Sankt Peterburga. Njezina majka je pijanistica."
„Koncertna pijanistica", ispravila ju je Lidija.
Grofica se pokroviteljski nasmiješila.
„Dobra večer, gospođice Ivanova." Glas mu je bio jasan. Lagano joj je kimnuo i uperio pogled negdje oko linije njezine kose. „Nadam se da uživate u večeri."
,,O, da, itekako, hvala na pitanju. Hrana je zaista ukusna, zar ne?" Bio je to odgovor kakav je mislila da bi njezina majka dala, lagan i vedar i predobar da bi bio istinit.
Ali on je rekao samo kratko. „Da."
Lebdjeli su na granici neugodne tišine.
„Moram ići", brzo je rekla Lidija.
Okrenula se natrag prema grofici i uhvatila je da zuri preko sobe, ravno u Valentinu koja je tiho pričala s Alfredom Parkerom, glave nagnute prema njemu. Lidiji je njezina majka večeras izgledala ljepše nego ikada, tako puna života u plavo-bijeloj haljini, podignute kose koja je izgledala gotovo crna pod prigušenim svjetlima i jarkocrvenim usnama. Lidija se čudila da cijeli restoran nije zurio u nju.
„Drago mi je što smo se ponovno vidjeli, grofice. Dobro večer. Do svidania."
„Ah, znači večeras znaš ruski, kako mi se čini."
Lidija nije imala nikakvu namjeru upasti u tu zamku pa se samo nasmiješila i krenula natrag prema stolu, sjećajući se uputa gospođice Roland iz škole. „Vodite s kukovima, djevojke, cijelo vrijeme. Ako želite hodati kao dame, morati voditi s kukovima." Dok je sjedala, Valentina je podigla pogled i primijetila groficu Nataliju Serovu i njezina sina na drugoj strani sobe. Lidija je vidjela kako su se majčine oči počele širiti, a zatim se naglo okrenule u stranu. Kad su Serovi nekoliko trenutaka kasnije prolazili kraj njihova stola, žene se nisu pozdravile.
Lidija je uzela jednu od čokoladica s mentom koje su poslužene uz kavu. Odlučila je da bi se mogla naviknuti na ovo.
Ostavili su je ispred kuće. „Lijepo spavaj, draga."
Valentinini prsti mahali su kroz prozor na suvozačkoj strani Parkerova automobila kao da pokušavaju pobjeći, a onda su nestali iz vida. Crni Armstrong Siddeley otkotrljao se do ugla, previše velik i bučan za usku ulicu, bljesnuo Lidiji svojim stop svjetlima i nestao. Idu u noćni klub, rekli su. U Srebrnu cipelicu. Stajala je sama u tami. Crkveni sat odzvonio je jedanaest. Brojala je svaki otkucaj. Srebrna cipelica. Ako plešeš tamo nakon ponoći, pretvoriš li se u bundevu? Ili čak u groficu?
Odagnala je takve čudne misli, otključala vrata i krenula uz stubište. Noge su joj se činile beživotnima, kao da je sve ostavila tamo u restoranu; negdje u glavi osjećala je tupu bol. Nije bila sigurna je li to bilo zbog teškog, vlažnog noćnoga zraka ili zbog vina koje joj se slegnulo ispod tjemena kao sloj olova. Znala je da bi trebala biti sretna. Provela je uzbudljivu večer, nije li? Alfred Parker bio je pažljiv i uglađen. Što je još važnije, bio je velikodušan. Upravo ono što su trebale. Život je išao nabolje. Pa zašto se onda osjećala tako loše? Što to, dovraga, nije bilo u redu s njom? Zašto je cijelo vrijeme u želucu osjećala neku bolesnu težinu, kao da ima gripu?
Otvorila je vrata potkrovlja. Parker to nije radio zbog nje, bila je sigurna. Uhvatio ju je da krade i uhvatio ju je da laže. On je bio tip čovjeka koji je imao principe, kao što je njihovo potkrovlje imalo žohare, i nepokolebljivo se držao svojih uvjerenja o dobru i zlu. Sva ta engleska jačina karaktera, za Boga i kralja Harryja. Moralna vertikala, nisu li Englezi to tako zvali? Poštenjačina. Iznervirano je frknula. Čovjek kao Parker razmahivao se svojim visokim moralnim standardima jer si je to mogao priuštiti, jednako kao što si je mogao priuštiti pomodni francuski restoran. On nije popuštao.
Sve do sada. Sada je sreo Valentinu.
U tami je upalila šibicu i zapalila njihovu jedinu svijeću koja je stajala na stolu. Odmah su je okružile vijugave sjene koje su skakale po zidu i prikradale se malom krugu svjetla. U sobi je bilo neizdrživo vruće. Prozori su bili napola otvoreni, ali ona je jedva disala. Nestrpljivo je povukla haljinu preko glave da bi joj sparni zrak dotaknuo kožu i možda olakšao tu šuplju bol.
„Nemoj to raditi."
Lidija je zinula kad je čula taj glas. Iako je bio tih, ona ga je odmah prepoznala i srce joj se stisnulo u grudima. Brzo se okrenula, ali u sobi nije vidjela nikoga.
„Tko je tamo?" viknula je, a srce joj je udaralo. „Ne šuljaj se u tami."
„Ovdje sam." Zavjesa oko njezina prostora za spavanje se trznula.
Prešla je sobu i povukla zavjesu u stranu. Bio je to Chang An Lo. Sjedio je na njezinu krevetu.
„Izlazi van."
„Poslušaj me, Lidija Ivanova. Slušaj što ti govorim."
„Slušala sam te. Ukrasio si moju ogrlicu od rubina, prodao je negdje dolje na jugu i razdijelio novac. Sve sam čula. I ti očekuješ da ti povjerujem?"
„Da."
„Ti si lažljivi, kradljivi, pokvareni, podli, beskrupulozni, prljavi štakor." Bijesno je marširala gore-dolje po sobi, potpuno nesvjesna činjenice da je na sebi imala samo donje rublje. „I sad žalim što nisam dopustila onom policajcu da propuca tvoje crno srce kad sam imala priliku."
„Došao sam ti reći..."
„Reći da si me opljačkao. E pa, baš ti hvala. A sad idi." Pokazala je prstom prema vratima.
„... reći zašto sam to napravio."
Ta žaba krastača izdajničkog srca još je stajala na sredini sobe, miran i pribran kao da joj je donio cvijeće umjesto laži, i zbog toga ga je poželjela zadaviti. Vjerovala mu je, toliko je bila glupa, vjerovala mu je, ona koja nije vjerovala nikome. I što je on napravio? Provukao je njezino povjerenje kroz kanalizaciju i u utrobi joj iščupao otvorenu ranu.
„Izlazi van", vikala je. „Hajde, izlazi odavde. Znam zašto si to napravio i ne želim slušati hrpu tvojih laži pa zato..."
Zaustavio ju je glasno kucanje na vratima. Glas je zazvao: „Lidija, jesi li dobro?"
Bio je to gospodin Yeoman s donjeg kata.
Lidijine oči susrele su Changove i u njima je prvi put vidjela opasnost. On je bio na prstima, spreman za napad. „Ne", oštro je prošaptala. „Ne."
„Imaš li nekakvih problema, draga? Trebaš li pomoć?"
Gospodin Yeoman bio je starac, nije se mogao nositi s Changom. Lidija je pojurila do vrata i odškrinula ih. Gospodin Yeoman je stajao na odmorištu, nakostriješene bijele kose i s mjedenim žaračem u ruci.
„Dobro sam, gospodine Yeoman, hvala. Uistinu. Samo... raspravljam nešto s... s prijateljem. Oprostite što smo vas uznemirili."
Njegove bistre ptičje oči nisu izgledale uvjereno. „Jesi li sigurna da ti ne mogu pomoći?"
„Sigurna sam. Svejedno hvala."
Zatvorila je vrata i naslonila se na njih teško dišući. Chang se nije pomaknuo.
„Imaš dobre susjede", rekao je tihim glasom.
„Da", odgovorila je, sad već mirnije, „susjede koji me ne varaju podmuklim riječima." Pod varljivim svjetlom svijeće vidjela je da mu se koža lica zategnula preko visokih jagodica. Počeo je govoriti, ali je ona brzo nastavila: „A kad bi moja majka sada došla kući i našla te ovdje, živog bi te odrala, sa ili bez tvojih kung fu trikova. Zato ćemo ..." posegnula je za haljinom i obukla je, „izaći van, ti mi možeš reći to što si mi došao reći, a onda te više nikad ne želim vidjeti. Jasno?"
Čula je da je udahnuo i to kao da joj je isisalo sav zrak iz pluća. „Jasno."
Odvela ga je do kuće dvije ulice dalje. Bila je to više ljuštura nego kuća, jer je prije devet mjeseci izgorjela do temelja, ali još je stajala nasred terase od opeke kao pocrnjeli ostatak zuba te je postala dom šišmišima, štakorima i ponekom divljem psu. Ono što je preživjelo vatru većinom je bilo opljačkano, ali su vanjski zidovi još stajali i usprkos nedostatku krova pružali osjećaj privatnosti. Počela je padati kiša, meko, sumorno rominjanje od kojeg je zrak postao slađi, ali Lidijina koža se naježila.
„I?" Stala je i okrenula se prema njemu.
Chang se nije žurio. U tišini, stopio se s tamom i činilo se kao da klizi kroz uništene sobe, neuhvatljiv kao povjetarac koji je puhao s rijeke i hladio Lidijine gole ruke. Kad se uvjerio da nitko drugi nije našao utočište iza crne gomile krša, vratio se do nje.
„Sada ćemo razgovarati", rekao je. „Došao sam te vidjeti da razgovaramo."
Do njih su doprli jedva primjetni tragovi svjetla ulične svjetiljke na uglu i Lidija je pažljivo promotrila Changa. U njemu se nešto promijenilo. Nije znala kako ili što, ali bilo je tamo. Mogla je to osjetiti. Kao što je osjećala kišu na svome licu. Kutovi njegovih usana skrivali su neku novu tugu koja ju je dirnula i u njoj budila želju da posluša njegovo srce, da sazna zašto je kucalo tako sporo. No, ona je samo zabacila glavu unatrag i podsjetila samu sebe da ju je iskoristio, da sva njegova briga za nju nije vrijedila ništa. Samo laži i štakorski izmet.
„Onda pričaj", rekla je.
„Ubila bi te."
„Što?"
„Ogrlica."
„Ti si lud." U glavi joj se pojavio prizor ogrlice koja je davi kad ju je stavila oko vrata.
„Ne, moje riječi su istinite. Odnijela bi je u stari grad, u jednu od onih zmijskih legla gdje ne postavljaju nikakva pitanja. Onima koji pljačkaju lopove koji im dolaze na vrata, ali svoje ruke drže bijelim i čistim. No, nitko ne bi dirnuo tu ogrlicu, nitko ne bi riskirao."
„Zašto?"
„Jer se već znalo da je bila namijenjena kao dar za gospodu Čang Kai-šek. Tako da bi se vratila praznih ruku i završila bi mrtva u nekom kanalu prije nego što bi stigla do kuće, a ogrlica bi nestala."
„Pokušavaš me zaplašiti."
„Da sam te htio zaplašiti, Lidija Ivanova, postoje mnoge druge stvari koje sam mogao reći."
Ponovno su mu usta odala tugu koju je ostatak njegova lica poricao. Pažljivo je promatrala njegove usne i vjerovala im je. Stojeći na kiši usred prljave ruševine pod noćnim nebom, crnim kao smrt, osjetila je hladan nalet olakšanja. Duboko je udahnula.
„Čini se da ti opet dugujem svoj život", rekla je uz drhtaj.
„Mi smo povezani, ti i ja." Ruka mu je prošla kroz rascjep žutog svjetla između njih i dodirnula njezinu, samo lagani dodir kože, poput krila noćnog leptira. „Naše sudbine su prišivene jedna uz drugu, jednako sigurno kao što si ti zašila meso mog stopala."
Glas mu je bio jednako mekan kao i njegov dodir. Lidija je osjetila da se čvrsta kugla srdžbe u njoj zatresla i počela se topiti; osjećala je da joj prolazi kroz vene i kroz pore izlazi na kišu koja je ispire. Ali što ako su i ovo bile laži? Još laži s tih usana koje su je mogla natjerati da povjeruje njegovim riječima. Čvrsto se obgrlila rukama i odbila dopustiti malom, tvrdom središtu svog bijesa da pobjegne. Trebala ga je. To je bilo njezin štit.
„Povezanost znači dijeljenje, zar ne?" rekla je. „I to ne mijenja činjenicu da je ogrlica bila moja. Ako si je prodao negdje na jugu gdje nisu znali njezinu važnost, onda bismo barem trebali podijeliti novac. To mi zvuči pošteno. Pedeset-pedeset." Ispružila je ruku.
On se nasmijao. Bilo je to prvi put da je čula njegov smijeh i on je imao čudan učinak na nju. Klupko njezinih misli se odmotalo. Na jedan je kratak trenutak zaboravila beskrajnu borbu.
„Ti si kao lisica, Lidija Ivanova, zabiješ zube u nešto i ne puštaš."
Nije bila sigurna je li to bila uvreda ili kompliment, ali nije se za¬ustavila da sazna. „Koliko si dobio za nju?"
Njegove crne oči promatrale su joj lice, a smijeh mu je još oklije¬vao na usnama. „Trideset osam tisuća dolara."
Naglo je sjela. Na nizak, neravni zid. Primila se rukama za glavu. „Trideset osam tisuća dolara. Bogatstvo", prošaptala je. „Moje bogatstvo."
Tišinu je razbilo stvorenje koje je pretrčalo preko poda i pokušalo stići do vrata. Chang ga je dohvatio nogom. Bila je to lasica.
„Trideset osam tisuća", polako je ponovila Lidija, kotrljajući riječi po jeziku poput meda.
„Jednako toliko života izgubljeno je u Šangaju i Kantonu."
Kanton? O čemu je on pričao? Kakve je veze Kanton imao s njezinih trideset osam tisuća dolara...? Mozak joj je bio spor, no onda je nešto kliknulo. Masakr prošle godine. Sjećala se da su svi pričali o tome. A tu je bio i onaj događaj u Šangaju kad su, po Čang Kai-šekovoj naredbi, nacionalisti iz Kuomintanga dočekali komuniste u zasjedi i sve ih pobili u krvavoj uličnoj borbi. Čistka, rekli su. No, u Kini to nije bilo ništa novo. Ništa neobično. Uvijek je postojao neki gospodar rata, neki general Zhang Xueliang ili Wu Peifu, koji je sklopio ugovor s drugim, da bi se potom izdali u divljačkim sukobima. Pa što je onda bilo drugačije u vezi s Kantonom? Zašto je Chang spomenuo baš taj incident?
Pogledala ga je. Zakoračio je dublje u sjenu, ali ga je glas odavao. U njemu je bilo toliko bijesa.
Odjednom joj je sve imalo smisla. Skočila je na noge.
„Ti si komunist, zar ne?"
On je šutio.
„To je opasno", upozorila je. „Komunistima režu glave."
„A lopove bacaju u zatvor."
Zurili su jedno u drugo u tami. Tihe optužbe ležale su im neizgvorene na jezicima. Ona je zadrhtala, ali ovaj je put nije dodirnuo.
„Ja kradem da bih preživjela", tvrdoglavo je rekla Lidija. „A ne zbog ugađanja nekakvome intelektualnom idealu." Odmaknula se od njega. „Ja si ne mogu priuštiti ideale."
Nije mu čula korake, ali odjednom se njegova tamna figura opet našla ispred nje. Kiša je blistala u njegovoj kratkoj kosi i posrebrila mu kožu.
„Gle, Lidija Ivanova, pogledaj ovo."
Pogledala je. Prstima je držao nešto malo i mršavo. Zagledala se bolje. Bila je to mrtva lasica.
„Ovo je", rekao je, „moj večerašnji obrok. Ja nisam taj koji jede u restoranu služeći se slatkim lažima i lažnim osmijesima. Zato mi nemoj nuditi riječi o cijeni ideala. Ne meni."
Lidijini obrazi su gorjeli.
„Sredi to", rekla je oštrije nego što je namjeravala, „ja želim svoj dio novca."
„Uvijek si gladna kao lisica. Evo. Nahrani se ovim."
Pružio joj je kožnatu vrećicu. Uzela ju je. Bila je lagana. Previše lagana. Hodajući preko slomljenih cigli otišla je do mjesta gdje je svjetlost ulične lampe bila jača i pronašla otvoreni pravokutnik koji je nekad bio prozor. Prsti su joj užurbano otvorili vrećicu i istresli njezin sadržaj, isto kao što je, ne tako davno, na dlan istresla ogrlicu od rubina, samo što je ovaj put ugledala samo nekoliko novčića. Zar je mislio da će se zadovoljiti s pregršt dolara? Bili su glatki i topli na njezinoj koži, cijena izdaje. Zar mu je vrijedila tako malo? Okrenula se i u tri brza koraka ponovno se našla pred njim. Zamahnula je rukom i bacila mu srebro u lice.
„Idi kvragu, Chang An Lo. Zašto si mi uopće spasio život ako ćeš ga sada uništiti?"
Nije otišla kući. Trenutačno nije mogla podnijeti pomisao da bude sama u onoj bijednoj sobi. Zato je hodala. Čvrsto i brzo. Kao da je hodanjem mogla izbaciti vrućinu iz krvi.
Hodanje u ovo doba nije bilo sigurno. Internacionalnim naseljem uvijek su kolale priče o otmicama i silovanjima, ali je večeras to nije zaustavilo. Htjela je otrčati do rijeke da pobjegne od tisuće ljudi koji su se borili za svoj kvadratni centimetar zraka i prostora u Junchowu. Možda će tamo moći lakše disati. Ali, čak ni ona nije bila toliko nesmotrena. Znala je za riječne štakore, za muškarce s noževima i ovisnostima koje su morali hraniti, pa je krenula uzbrdo, po Ulici Tennyson i po Aveniji Wordsworth, gdje su kuće bile ugledne i sigurne i gdje su psi u svojim psećim kućicama osluškivali prikrivene korake.
Bila je ljuta na Chang An Loa. No, još gore, bila je ljuta na sebe. Dopustila mu je da joj se zavuče pod kožu i natjera je da osjeća... kvragu... osjeća što? Pokušavala je uhvatiti tu vrtoglavu petlju osjećaja zbog kojih su joj grudi bile sputane i tijesne, ali bili su previše ispremiješani, previše zakačeni jedni za druge; kad je potegnula jedan, svi su joj počeli izlaziti kroz pluća i zapinjati joj u dnu grla poput bodljikave žice. Nogom je udarila kamen i slušala kako se odbija od kotača parkiranog automobila. Odnekud je zalajao pas. Automobil, kuća, pas. S trideset osam tisuća dolara mogla je imati sve to. Engleska funta vrijedila je dvanaest kineskih dolara, to joj je večeras rekao Parker, i više nego dovoljno za to što je htjela. Dvije putovnice, dvije karte za parobrod do Engleske i malena kuća od crvene cigle, kuća s kupaonicom i parketom za plesanje. Mali travnjak za Sun Yat-sena. To bi mu se sviđalo.
Mozak joj se isključio. To je bilo previše za nju. Potisnula je te slike iz glave, ali nije mogla potisnuti Changove oprezne oči i šapat njegova dodira na svojoj ruci. Oni su odjekivali kroz nju, širili joj se po koži od uda do uda.
Pokušavala je shvatiti što je večeras bilo drugačije na njemu. Bio je mršaviji, istina, ali to nije bilo to. Uvijek je bio vitak. Ne, to je bilo nešto na njegovu licu. U očima, u položaju usana. Vidjela je taj izraz i prije, na Pollyinu licu kad je pregažen njezin voljeni mačak Benji. Izraz neprestane boli. Ne fizičke boli kao kad je zašila Changovo stopalo. Nešto dublje. Žudjela je da sazna što se to dogodilo od onog dana kod Potoka guštera da je uzrokovalo takvu promjenu, ali se u isto vrijeme zaklela samoj sebi da više nikada neće pričati s njim. Večeras se zbog njega osjećala... kako? Kako? Kako?
Loše. Natjerao ju je da se osjeća loše zbog svog ponašanja.
Skrenula je kroz nekoliko kamenih stupova i vrata od kovana željeza - preko njih se bilo lako popeti - i, držeći se u sjeni visoke živice koja je okruživala posjed, potrčala je kroz kišu do stražnje strane kuće.
„Lidija, ti si potpuno mokra." Pollyine plave oči bile su široke i zaprepaštene, a lice joj je još bilo mekano od izmaglice sna.
„Oprosti što sam te probudila. Jednostavno sam ti morala doći ispričati.
Polly joj je skinula mokru haljinu preko glave i stresla je s tužnim, malim jecajem negodovanja. „Nadam se da nije upropaštena."
„O, Polly, zaboravi na haljinu. Pokisnula je i posljednji put kad sam je nosila pa se osušila bez posljedica. No dobro, gotovo bez posljedica. Jedna ili dvije vodene mrlje na satenu, to je sve, još nekoliko neće smetati."
Polly je haljinu pažljivo objesila na vješalicu. „Evo, obuci ovo."
Dobacila je Lidiji kućnu haljinu. Bijelu, s malim ružičastim slonovima po rubovima. Lidija je mislila da je djetinjasta, ali ju je svejedno obukla, da prekrije svoje koščato tijelo. Pollyino je tijelo bilo mekano i puno oblina, grudi već pune i pokretljive, dok su Lidijine bile tek malo veće od preokrenutih tanjurića. „Kad počneš normalno jesti, draga, popunit će se, ne brini", rekla joj je majka. Ali Lidija baš i nije bila sigurna.
Polly je sjela na krevet i potapšala mjesto do sebe. „Sjedni i sve mi ispričaj."
To je bila jedna od stvari koje je Lidija voljela kod Polly. Bila je prilagodljiva. Nije joj nimalo smetalo što ju je usred noći probudilo kucanje na prozoru i s veseljem ga je otvorila svom promočenom noćnom posjetitelju. Do drugog se kata bilo lako popeti, Lidija je to često radila; na vrh sjenice, preko krova verande i lagani skok do prozorske daske. Srećom, Christopher Mason bio je toliko zaljubljen u svoje pse da im je dopuštao da spavaju u praonici posuđa kad je padala kiša, tako da nije postojala opasnost da će joj oštri zubi odgristi dio noge.
„Kako je prošlo?" htjela je znati Polly s uzbuđenjem od kojeg joj je lice izgledalo još mlađe od njezinih šesnaest godina. „Je li ti se svidio?"
„Tko?"
„Alfred Parker. Tko drugi? Nisi li mi to došla ispričati?" „Ah, da. Da, naravno. Večera u La Licorne." „I što se dogodilo?"
Lidija je morala prokopati duboko po sjećanju. „Bilo je zabavno. Ja sam jela škampe u umaku od češnjaka", za dokaz je izdahnula u Pollyino lice, „i steak au poivre i ..."
„Ne, ne. Ne hrana. Kakav je on bio?"
„Gospodin Parker?"
„Da, budalice."
„Bio je... ljubazan." Ta je riječ iznenadila Lidiju, ali kad je razmislila o tome, shvatila je da je istina. „Kako dosadno!"
,,O, da, on je dosadan kao satovi latinskog. Misli da zna sve i želi da i ti dijeliš to mišljenje. Dobila sam dojam da voli kad mu se dive."
Polly se zahihotala. „Ne budi tako blesava, Lyd, svi muškarci vole kad im se dive. U tome je bit."
„Zaista?"
„Da, zaista. Zar nisi primijetila? U tome je tvoja majka tako dobra i zato se muškarci skupljaju oko nje."
„Mislila sam da je to zbog toga što je lijepa."
„Ljepota nije dovoljna. Moraš biti i pametna." Protresla je svoju razbarušenu plavu kosu uz dobrostiv osmijeh. „Moja majka je totalno beskorisna u tome."
„Ali, meni se tvoja majka sviđa takva kakva jest."
Polly se nacerila. „I meni."
„Roditelji su ti u krevetu?"
„Ne, vani su, na nekoj zabavi kod generala Stowbridgea. Još se satima neće vratiti." Polly je skočila s kreveta. „Nema nikoga osim posluge, a oni su u svom dijelu kuće. Da odemo dolje i napravimo si kakao?"
Lidija je objeručke prihvatila ponudu. „Da, molim."
Brzo su izašle iz sobe, sišle niz stepenice i došle u kuhinju. Lidija se ovdje osjećala ugodnije. Da je bila iskrena sa sobom, priznala bi da joj se Pollyina soba ustvari nije sviđala; u njoj je uvijek bila napeta. Ustvari, uznemiravalo ju je Pollyino ponašanje u toj sobi. Lidija je brzo naučila da ništa ne dira. Ama baš ništa. Kad bi podigla četku s toaletnog stolića ili knjigu s police, Polly bi postala nervozna i brzo vraćala sve na isto mjesto i pod istim kutom kako je i bilo. S lutkama je bilo još gore. Imala je dvadeset i tri prekrasne lutke poslagane na polici, s porculanskim licima i rukom izvezenim haljinama. Ako bi se i na jednoj pomaknuo prst ili uvojak kose, Polly je to primijetila i morala je maknuti sve s police i ponovno ih posložiti. To je trajalo cijelu vječnost.
Lidija se držale podalje od lutaka. Neobično je bilo to što su te čudne opsesije nestale čim bi Polly napustila svoju sobu; njezina klupa u školi bila je mnogo neurednija od Lidijine. Kao da si je u privatnosti vlastite sobe mogla dopustiti tjeskobu i strahove koje je inače skrivala i smiješila se svijetu. Lidija je uvijek pazila da nitko ne uzruja Polly, čak ni gospodin Theo.
„Samo ću skoknuti da provjerim kako je Toby", rekla je Polly. „Neću dugo." Nestala je u praonici suda.
Lidija je odlutala do hodnika, vukući stopala po uglačanom podu dok nisu zacvilila i zavirila u salon da baci pogled na gramofon i njegov sjajni, limeni rog u nadi da će joj taj luksuz odvratiti misli od Changa. Ali, od toga se osjećala još gore. Pokraj salona se nalazila radna soba Pollyina oca koja je uvijek bila čvrsto zatvorena. Refleksno, Lidija je uhvatila za kvaku. Okrenula se.
Soba je bila mračna, ali nije se usudila upaliti svjetlo. Jarkožuti pravokutnik pao je u sobu iz hodnika i sad je ležao preko velikog stola od hrastovine koji se nalazio točno u sredini sobe, s redom tamnih drvenih ormarića za spise iza njega. Na suprotnom zidu visjela je slika visokoga sivog konja s jednim crnim kopitom i, kraj nje, uljani portret nervoznog dječaka. Vjerojatno Christopher Mason u mlađim danima. No, Lidijina pažnja nije bila na zidovima, već na velikoj knjizi u kožnatom uvezu koja je ležala na stolu. Brzo pogleda preko ramena da provjeri je li Polly u blizini, Lidija je zakoračila u sumornu sobu i nagnula se nad knjigu. Na žutosmeđoj naslovnici zlatnim slovima bila je ispisana jedna riječ. DNEVNIK. Otvorila ga je. Brzo je listala stranice dok nije stigla do one s datumom koncerta, četrnaesti srpnja, subota.
Jedva je uspjela dešifrirati krupne škrabotine crne tinte, očito pisane u žurbi. Šest ujutro - jahanje s Timberleyem. Osam i trideset - sastanak za doručkom sa Sir Edwardom u Rezidenciji. Ispod je nešto bilo napisano pa prekriženo teškim crnim linijama, a zatim je slijedilo Tiffin s MacKenziem pa Willoughby 7:3O. Napokon, zapisano malim slovima na dnu stranice, bilo je V. I. u Klubu. Bilo je podcrtano.
V I.
Valentina Ivanova.
Onda to nije bilo slučajno.
„Lidija?" Pollyin glas došao je iz kuhinje.
„Evo me", viknula je Lidija. Prelistala je prethodne stranice. V.I. V.I.V.I.V.I.V.I.V.I. Jedan u svakome mjesecu. Od siječnja do srpnja. Pogledala je naprijed. Jedan dogovor za osamnaesti kolovoza.
„Lyd?" Pollyin glas se približio.
Zalupila je dnevnik i uspjela stići do vrata baš kad ih je Polly otvarala.
„Što radiš tamo unutra?" Plave su oči bile prestravljene. „Tu nitko ne smije ulaziti, čak ni majka."
Lidija je slegnula ramenima, ali nije odgovorila. Usta su joj bila previše suha.
Obje djevojke sjedile su u kuhinji i puhale u kakao, a Polly se smijala Lidijinoj priči o tome kako su Alfredu Parkeru naočale skliznule s ružičastog nosa kad ga je Valentina pozvala da joj s vrata makne zalutalu mrvicu kruha. Odjednom se začuo zvuk ključa u vratima. Polly se smrznula, ali Lidija je bila brza. Izlila je ostatak svog pića u sudoper, gurnula šalicu u ormar i uvukla se iza kuhinjskih vrata gdje je nisu mogli vidjeti. Imala je vremena samo za jedan pogled prema svojoj prijateljici, koja je izgledala uspaničeno. Molim te, molim te, Polly, mučni glavom.
„Tako da zaista ne mislim da bi stari dečko trebao..." Christopher Mason zastao je usred rečenice. Koraci su mu odrješito zvonili na drvenom podu, sada već bliže. „Polly? Jesi li to ti tamo unutra?"
Na jedan zastrašujući trenutak, Lidija je pomislila da će Polly samo stajati tamo kao srna uhvaćena u automobilske farove, no ona se u posljednji tren pokrenula i izašla na hodnik da ga pozdravi.
„Zdravo, oče. Jeste li se dobro proveli na zabavi?"
„Zaboravi to. Zašto si, dovraga, budna u ovo doba noći?"
„Nisam mogla spavati. Tako je vruće i bila sam žedna."
Lidiji je glas njezine prijateljice zvučao vrlo čudno, ali činilo se da Mason nije ništa primijetio. Čula je da mu konjak koji je popio zamućuje krajeve riječi.
„O, jadna moja djevojčica", promrmljala je Anthea Mason. „Daj da ti donesem malo hladne limunade. To će ti pomoći da..."
„Ne, hvala. Već sam popila nešto."
,,E pa, onda ću donijeti sebi. Imam užasnu glavobolju." Škljocanje visokih potpetica koje su se kretale u Lidijinu smjeru. „Mamice." „Da?"
„Hajde da sjednemo u salon. Hoću da mi ispričaš sve o zabavi i o tome što je gospođa Lieberstein nosila ovaj put. Je li... ?"
„Prekasno je za takve gluposti." Ponovno se javio Mason. „Ti bi trebala biti u krevetu, djevojčice moja."
„O, molim te."
„Ne. Neću ti dvaput reći. Brzo gore."
„Ali..."
„Poslušaj oca, Polly, budi dobra djevojčica. Sutra ćemo pričati o zabavi, obećavam."
Oklijevanje. Zatim zvuk bosih nogu koje tapkaju po hodniku. Lidija je zadržala dah.
Gore na katu zatvorila su se Pollyina vrata i taj zvuk kao da je bio signal za par koji je stajao u hodniku.
„Previše si popustljiva s njom, Anthea."
„Ne, ja..."
„Jesi. Da nema mene, ti bi joj dopustila da se izvuče i s ubojstvom. Neću to dopustiti. Razočaravaš me, zar ne shvaćaš? Tvoj posao je da je naučiš da se pravilno ponaša."
„Misliš, kao ti večeras?"
„Što bi to točno trebalo značiti?"
Tišina.
„Hajde, zahtijevam da mi kažeš što si time mislila."
Na trenutak nije bilo odgovora, a onda je dugi uzdah ispunio tišinu. „Ti dobro znaš o čemu govorim, Christophere."
„O, Bože, ženo, ja nisam prokleti čitač misli."
„Amerikanka. Večeras na zabavi. Je li to kako bi htio da se Polly ponaša?"
„Za ime Božje, o tome je riječ? Jesi li me zato ranije potjerala kući? Ne budi smiješna, Anthea. Ona je samo bila ljubazna, kao i ja, ništa više. Njezina muža znam poslovno i kad bi ti barem bila malo otvorenija, malo zabavnija na tim..."
„Vidjela sam kako ste bili ljubazni na terasi."
To je bilo tiho rečeno. No, pljuska koja je uslijedila odjeknula je hodnikom, a Anthein nagli uzvik bola izvukao je Lidiju iz njezina skrovišta. Zakoračila je prema kuhinjskim vratima, ali je par u hodniku bio previše zaokupljen jedno drugim da bi je primijetili. Mason je bio zgrbljen prema naprijed kao bik, vrat mu je potonuo u ramena izgužvanog smokinga, a jedna mu je ruka bila ispružena, spremna ponovno zamahnuti. Njegova se žena nagnula unatrag, dalje od njega, držeći ruku na obrazu gdje se crveni trag širio prema uhu. Naušnica joj je ispala.
Njezine plave oči bile su velike i okrugle, baš kao Pollyine, ali pune takvog očaja da se Lidija više nije mogla suzdržati. Jurnula je prema njima, ali prekasno. Od druge se pljuske Anthea Mason zavrtjela. Zateturala je, uhvatila se za stalak za kišobrane i otrčala u salon zalupivši vratima. Mason je bijesno odmarširao u blagovaonicu, gdje je Lidija znala da drži konjak, i nogom zalupio vrata iza sebe. Lidija je stajala nasred hodnika i tresla se od bijesa. Iz salona su dopirali prigušeni zvuci plakanja i ona je čeznula da otrči tamo, ali bila je dovoljno razumna da zna da ne bi bila dobrodošla. Zato se popela uz stepenice, ne obazirući se na buku koju je stvarala, i vratila se u Pollyinu sobu.
Bio je dovoljan jedan pogled na prijateljicu i Lidija je znala da je Polly čula dovoljno od onoga što se dolje dogodilo. Usne su joj bile stisnute tako čvrsto da u njima gotovo nije bilo krvi i nije htjela pogledati Lidiju. Sjedila je na rubu kreveta, čvrsto stišćući lutku na prsima, i ubrzano disala. Lidija je otišla do kreveta, sjela kraj nje i uzela jednu Pollyinu ruku u svoju. Čvrsto ju je držala. Polly se bez riječi naslonila na nju.








Chang je još bio tamo kad se djevojka lisica vratila do izgorjele kuće. Čekao ju je, sam u tami, znajući da će se vratiti prije nego što je i sama to znala. Kiša je prestala, a tanki srp mjeseca je treperio na mokrim ciglama oko njega i obasjavao rub jedne od kovanica koje je ona tako lako odbacila. Znao je koliko joj je novac značio, ali je jednako tako znao da novac neće biti to što će je privući natrag. Čim je prešla preko ulaza, vidio je da u sebi više ne nosi bijes i da mu ne želi probosti srce mačem. Zahvalio je bogovima na tome. Ali, izgledala je kao da su joj udovi otežali, a linija ramena bila joj je zakrivljena poput devinih leđa. Boljelo ga je što ju vidi takvu.
Zastala je na praznom okviru vrata, čekajući da joj se oči prilagode. „Chang An Lo", zazvala je. „Ne vidim te, ali znam da si ovdje."
Kako je znala? Je li osjećala njegovu blizinu jednako snažno kao što je on osjećao njezinu? Odmaknuo se od zida i zakoračio na mjesečinu.
„Počašćen sam tvojim povratkom, Lidija Ivanova." Duboko se naklonio da pokaže da ne želi više oštrih riječi među njima.
„Zašto komunist?" pitala je i klonula na betonski blok koji je nekad bio dio dimnjaka. „Što te to toliko izluđuje da želiš biti komunist?"
.Vjerujem u jednakost." „To zvuči tako jednostavno."
„To i jest jednostavno. Komplikacije nastaju samo zbog ljudi i njihove pohlepe."
Prezrivo je frknula. To ga je iznenadilo jer nijedna Kineskinja ne bi napravila takav zvuk u društvu muškarca. „Nikad ništa nije tako jednostavno", rekla je. „Može biti."
Mandarini u njezinu zapadnjačkom svijetu zakrčili su joj um neistinama i zaslijepili je maglom prevare da bi vidjela ono što su joj oni rekli da vidi umjesto onoga što je bilo ispred nje. Jezik joj je bio brz, ali poznavao je jedino okus laži. Nije znala ništa o Kini, ništa što je bilo istinito. Pomaknuo se i opet čučnuo uza zid, naslonio se na čvrste cigle, a onda se nagnuo naprijed da joj bolje vidi lice. Nikad je nije vidio da je bila tako mirna ni da joj je glas zvučao tako šuplje.
„Znaš li da", pitao je blagim tonom da je ne razljuti, „žene i djecu još prodaju kao robove? Da gospodari seljacima otimaju hranu sa stola i urod s njiva? Da vojska iz sela odvodi sve muškarce, ostavljajući slabe i stare da umiru od gladi po ulicama? Znaš li te stvari?"
Pogledala ga je, ali lice joj večeras nije ništa odavalo.
„Kina se neće promijeniti", rekla je. „Prevelika je i previše stara. U školi sam učila da su carevi tisućama godina vladali kao bogovi. Ne možeš.
„Možemo." Osjećao je da mu se vrućina diže u prsima kad je pomislio na sve što se mora napraviti. Htio je da ona to zna. „Ljude možemo učiniti slobodnima, slobodnima da misle, slobodnima da rade za jednaku plaću. Slobodnima da posjeduju zemlju. S radnicima Kine postupa se gore nego sa svinjama. Gaze ih u gnoj kao insekte. A bogati jedu sa zlatnih tanjura dok iz Konfucijevih svitaka uče kako postati Krepostan čovjek." Pljunuo je na zemlju. „Neka Krepostan čovjek pokuša jedan dan provesti na rukama i koljenima u polju. Neka onda vidi što mu je važnije, savršen svijet u nekoj Po Chuovoj pjesmi ili zdjelica riže u trbuhu." Podignuo je komad razbijene cigle i smrskao je o zid. „Neka pojedu svoju pjesmu."
„Ali, Chang An Lo, ti jesi jeo pjesme." Govorila je tiho, ali on je čuo nestrpljenje u njezinim riječima. „Ti si obrazovana osoba i znaš da je to jedini put naprijed. I sam si rekao da dolaziš iz bogate obitelji s tutorima i..."
„To je bilo prije nego što sam otvorio oči. Vidio sam da moja obitelj jaše na slomljenim leđima robova i posramio sam se. Obrazovanje mora biti za sve. Za žene kao i za muškarce. I ne samo za bogate. Obrazovanje otvara um prema budućnosti, jednako kao i prema prošlosti."
Pomislio je na Kuan s njezinom pravnom diplomom, toliko vatrenu u svojoj odlučnosti da otvori umove radnika da je bila spremna raditi po šesnaest sati na dan na prljavom podu tvornice gdje je svaki tjedan deset zaposlenika umiralo od iscrpljenosti i nesreća sa strojevima. Ova djevojka lisica nije znala ništa o tome. Bila je jedna od privilegiranih, pohlepnih fanquija koji su odgrizli velike dijelove njegove zemlje svojim ratnim brodovima i dobro nauljenim puškama. Što je on radio s njom? Tražiti od nje da promijeni obrasce svojih misli bilo je kao tražiti od tigra da se odrekne svojih pruga.
Ustao je. Ostavit će je njezinim razbacanim novčićima i kradljivim navikama. Jednog dana će je uhvatiti, jednog će dana postati nemarna, koliko god on pažljivo čuvao njezine korake.
„Ideš?"
„Da." Naklonio joj se, duboko i s poštovanjem, i osjetio da mu se nešto raspuklo u grudima. „Ne idi."
Zatvorio si je uši i okrenuo joj leđa.
„Onda se oprosti od mene." Glas joj je zvučao još praznije, kao da je znala da se ovaj put neće vratiti, i tihi zvuk oteo joj se iz grla. Ispružila je ruku kao što su stranci radili.
Otišao je do mjesta gdje je sjedila na betonu, nagnuo se da njezinu malu ruku primi u svoju. Kad su im se lica približila, on je osjetio miris kiše na njezinoj kosi. Udahnuo ga je, uvlačeći ga duboko u pluća sve dok mu njezin miris nije ispunio glavu kao što je riječna izmaglica ispunjavala noćno nebo. Ruka joj je ležala u njegovoj i on nije mogao natjerati prste da je puste. Mjesec je koraknuo natrag pod oblak tako da joj je lice bilo sakriveno, ali koža joj je bila topla na njegovoj.
„A stranci?" Glas joj je bio samo šapat u tami. „Reci mi, Chang An Lo, što komunisti namjeravaju napraviti s fanquijima?"
„Smrt fanquijima", rekao je, iako nije želio njezinu smrt ništa više nego što je želio vlastitu.
„Onda se moram uzdati u Čang Kai-šeka", rekla je.
Smiješila se; čuo joj je to u glasu iako nije mogao vidjeti svojim očima. Nije htio da govori takve riječi, čak ni u šali. Osjetio je da mu pahulja bijesa slijeće na jezik poput pepela.
„Jednog će dana komunisti pobijediti, Lidija Ivanova, upozoravam te. Vi zapadnjaci ne vidite da je Čang Kai-šek samo stari tiranin s novim imenom." Ponovno je pljunuo na zemlju kad mu je ime tog Vraga prešlo preko usana. „Jedino za čime on žudi jest moć. Izjavio je da će povesti našu zemlju do slobode, ali lagao je. A Središnji komitet Kuomintanga je pas koji skače na zvuk njegova biča. On će uništiti Kinu. Zatomljuje svaki znak promjene, ali stranci ga svejedno hrane dolarima da postane mudar, kao što car hrani svog tigra ljubimca pticama pjevicama u nadi da će propjevati."
Ruka mu je prejako stezala njezine prste i on je osjećao da se njezine kosti bore jedna s drugom, no ona to nije ničim odavala.
„To se nikada neće dogoditi", završio je.
„Ali komunisti su bešćutni ubojice", rekla je, ne izvlačeći ruku iz njegove. „Oni režu jezike svojih neprijatelja i lijevaju im kerozin niz grla. Zaustavljaju novu kinesku industriju svojim štrajkovima i sabotažama. To mi je večeras rekao gospodin Parker. Pa zašto si im onda dao novac od moje ogrlice?"
„Za puške. Tvoj gospodin Parker vuče istinu za rep."
„Ne, on je novinar." Odmahnula je glavom i poprskala ga kapljicama sa svoje mokre kose. Sletjele su mu na obraz i zapalile mu kožu. „Mora znati što se događa, to mu je posao", inzistirala je. „I on vjeruje da će Čang Kai-šek biti spasitelj Kine."
„U krivu je. Tvoj novinar mora da je gluh i slijep."
,,I kaže da su stranci jedina kineska nada za budućnost ako zemlja želi izaći iz srednjeg vijeka i modernizirati se."
Chang joj je ispustio ruku. U grlu je osjetio nalet bijesa zbog arogantnosti Stranih vragova i prokleo je njihovu pohlepu, njihovo neznanje i njihova osvetoljubivog boga koji je želio proždrijeti sve ostale bogove. Njezine su ga zlatne oči zbunjeno gledale. Nije razumjela niti će ikad razumjeti. Što je to radio? Brzo je zakoračio unatrag, u krilu joj ostavljajući laži njezina gospodina Parkera, ali ruka mu nije slušala glavu i osjetila se praznom kao rijeka bez riba.
„Je li ti rekao, Lidija Ivanova, da stranci Kini odsijecaju udove? Zahtijevaju plaćanje reparacija za prošle ustanke. Sakate nam ekonomiju i otimaju nam hranu iz usta."
„Nije."
„Niti da svojom odredbom o ekstrateritorijalnim pravima u gradovima koje su oteli od nas trljaju krvavo lice Kine u svinjski izmet? S tim pravima fanqui ignorira kineske zakone i stvara vlastite kako mu se svidi."
„Nije."
„Niti da drži našu carinsku službu u šaci i kontrolira naš uvoz. Njegovi ratni brodovi preplavljuju naša mora i rijeke kao ose u sanduku manga."
„Ne, Chang An Lo. Ne, nije mi rekao." Prvi se put činilo da je unijela vatru u svoje riječi. „No, rekao mi je da, sve dok se narod Kine ne riješi svoje ovisnosti o opijumu, neće biti ništa više nego slaba, feudalna nacija, uvijek podložna hiru nekog vrhovnoga gospodara."
Zvuk Changova smijeha, glasnog i oštrog, kao da je zagrebao razbijene zidove.
Ona nije rekla ništa, samo ga je gledala dok su joj sjene krale lice od njegovih očiju. Nekakvo noćno stvorenje tiho je preletjelo iznad njihovih glava, ali nijedno od njih nije podiglo pogled.
,,To je još nešto što ti je tvoj Parker zaboravio reći." Glas mu je bio tako tih da se morala nagnuti da bi ga čula, ponovno ga obavijajući mirisom svoje vlažne kose.
„Što?"
„Da su Britanci bili ti koji su donijeli opijum u Kinu."
„Ne vjerujem ti."
„Istina je. Pitaj svog novinara. Donijeli su ga na svojim brodovima iz Indije. Mijenjali su crnu smjesu za našu svilu, za naše čajeve i začine. Donijeli su smrt u Kinu, i to ne samo svojim puškama. Jednako sigurno kao što su donijeli svog Boga da pregazi naše."
„Nisam znala."
„Mnogo toga ne znaš." Čuo je tugu u vlastitu glasu.
U dugoj tišini koja je uslijedila on je znao da bi trebao otići. Ova djevojka nije bila dobra za njega. Izvrnut će mu misli svojom fanqui lukavošću i donijeti mu sramotu. No, kako je mogao otići a da ne podere šavove svoje duše?
„Reci mi, Chang An Lo", rekla je baš kad su automobilski farovi uletjeli u njihovu ljušturu od opeke i otkrili da je prstima čvrsto stezala novčić koji je podigla s poda, „reci mi sve što ne znam."
Pa je kleknuo ispred nje i počeo pričati.
Te je noći Yuesheng posjetio Changa u snu. Metak koji mu je smrskao rebra i probio mu srce više nije bio tamo, ali je rupa koju je napravio ostala. Lice mu je bilo dobro uhranjeno, kao što ga se Chang sjećao iz razdoblja prije teških vremena.
„Pozdrav, brate moga srca", rekao je Yuesheng kroz usne koje se nisu micale. Bio je odjeven u finu halju s izvezenom okruglom kapom na glavi, a na ruci mu je stajao lovni sokolom s kapicom.
„Velika mi je čast što si mi se pokazao dok ti još ni kosti ne počivaju u zemlji. Oplakujem gubitak prijatelja i molim se da si pronašao svoj mir."
„Da, ja hodam s precima po poljima gustog kukuruza." „To me raduje."
„Ali, kisele riječi pale mi jezik, i ja ne mogu ni jesti ni piti dok ih nisam izbacio iz usta."
„Želim čuti tvoje riječi." „Uši će ti gorjeti." „Neka gore."
„Ti si Kinez, Chang An Lo. Dolaziš iz velikoga i drevnoga grada Pekinga. Ne vrijeđaj duh svojih roditelja i ne donosi sramotu časnom imenu svoje obitelji. Ona je fanqui. Ona je zla. Svaki fanqui donosi smrt i tugu našem narodu, ali ona ti je začarala oči. U opasna vremena moraš vidjeti jasno i daleko. Smrt dolazi. Neka bude njezina, ne tvoja."
Odjednom se začuo mokar zvuk i rupa u Yuenshengovu tijelu ispunila se ključajućom crnom krvlju koja je mirisala kao izgorjela cigla. Iz usta mu se oteo prodoran zvuk. Bio je to zvuk lasice koja vrišti.








Theo je stajao na obali i psovao. Rijeka je bila ravna kao da je upravo izglačana, a mjesečina je pružala duge prste preko njezine površine, razbijajući sve njegove nade. Čamac neće doći. Ne u noći kao što je ova.
Bio je jedan sat ujutro, a on je već više od sata čučao u šašu. Gusti oblaci i kiša koja je prije padala pružali su savršeno okrilje, crnu, bezdušnu noć čiju je tamu povremeno razbijalo samo usamljeno svjetlo krhkog sampana nekog ribara. No, čamac se nije pojavio, ni onda ni sada. Oči su mu se umorile od piljenja u ništavilo. Pokušao si je skrenuti pažnju misleći o tome što se događalo samo kilometar i pol uzvodno u junchowskoj luci. Brodovi obalne straže cijelu su noć krstarili gore-dolje po rijeci, a jednom je začuo i paljbu pušaka koja mu je tijelom potjerala adrenalin.
Bio je skriven ispod ovješenih grana žalosne vrbe čije se lišće vuklo po vodi među šašem, i brinuo se da je previše nevidljiv. Što ako ga nisu mogli pronaći? Dovraga, život je uvijek bio prepun tih što ako.
Što ako je rekao ne? Ne Masonu. Ne Feng Tu Hongu. Što ako... ?
„Gospodar doći?"
Tihi ga je šapat natjerao da poskoči, ali ipak nije oklijevao. Prihvatio je ruku sitnog, smežuranog čovjeka i popeo se u čamac na vesla. To je bilo riskantno, ali Theo je bio previše upleten da bi sada odustao. Kretali su se nizvodno u tišini, grleći obalu, držeći se sjene stabala; jedini zvuk bili su jedva čujni uzdasi vesla kroz vodu. Theo nije bio siguran koliku su razdaljinu prešli niti koliko je to trajalo jer je sitni kineski riječni štakor svako malo zabijao čamac duboko u šaš i čekao dok to što ga je već uplašilo nije prošlo.
Theo nije govorio. Mirni noćni zrak iznad vode dobro je prenosio zvuk, a on nije imao nikakvu želju dobiti metak u glavu pa je mirno sjedio, s rukom na obje strane nestabilnog plovila, i čekao. Nije znao kako su uopće mogli provesti planirani sastanak uz mjesec koji se posesivno ulogorio u sredini rijeke, ali ovo mu je bio prvi put pa je htio da sve dobro prođe. Okus iščekivanja bio mu je kao konjak u želucu; koliko god se trudio da osjeti gađenje, nije mogao. Previše je toga ovisilo o ovoj večeri. Provukao je jednu ruku kroz vodu da ohladi svoje nestrpljenje.
Odjednom je izronila ispred njega, zakrivljena površina velike džunke s dugačkom motkom za kormilarenje na krmi i napola razvijenim crnim jedrima. Ležala je u dubokoj sjeni neočekivanog ušća nekakvog potoka, nevidljiva sve dok joj nisu prišli tako blizu da su mogli ispružiti ruku i dotaknuti je. Theo je bacio novčić riječnom štakoru i skočio na brod.
„Pogledaj, Englezu." Kapetan džunke govorio je mandarinski, ali s čudnim, grlenim naglaskom koji je Theo jedva razumio. „Gledaj."
Nacerio se Theu širokim, grabežljivim cerekom koji mu je otkrio oštre, zašiljene zube, vrhom svog bodeža podigao dvije pržene kozice, bacio ih u zrak u visokom luku i ulovio ih u pećini svojih usta.
Ponudio je nož Theu. „Sad ti."
Bio je odjeven u postavljenu jaknu, kao da je noć bila hladna, i smrdio je kao vodeni bivol. Theo je iz drvene zdjele ispred njega izdvojio dvije lijepe velike kozice, rasporedio ih na oštrici noža i bacio u zrak. Jedna mu je pala ravno u usta, ali ga je druga pogodila u obraz i skliznula na pod. Istog je trena siva spodoba izjurila iz klupka namotanog užeta na palubi, progutala kozicu i pobjegla natrag u svoj ležaj od užadi. Bila je to mačka. Theo se zabuljio u nju. Ovih je dana mačka bila rijedak prizor. Pretpostavio je da sigurno cijelo vrijeme živi na brodu jer bi, kad bi stupila na kopno, bila oderana i pojedena prije nego što bi stigla zaprljati šape.
Njegov je domaćin zaurlao od smijeha, neugodno i uvredljivo, a onda lupio šakom o nizak stol između njih i ispraznio sadržaj svoje šalice izrađene od roga. Theo je slijedio njegov primjer. Bila je to tekući¬na užasnog okusa koja je grizla kao zmija, ali osjetio je da mu ubija sav život u živcima pa je iskapio još jednu i nacerio se kapetanu džunke.
„Ako mi ne pokažeš poštovanje, umjesto naknade za večerašnji posao od Feng Tu Honga ću tražiti tvoje bezvrijedne uši na pladnju", rekao je na mandarinskom i gledao kako muškarčeve oči postaju tupe od straha.
Theo je zabio oštricu noža u stol i ostavio ga da se ljulja. Prekrivena uljna lampa obješena na kuku točno iznad njihovih glava bacila je sjenu bodeža u obliku križa na Theovo krilo. Podsjetio je samoga sebe da ne vjeruje u znamenja.
„Kad ćemo se susresti s brodom?" pitao je.
„Uskoro."
„Kad se mijenjaju plima i oseka?" „Uskoro."
Theo je slegnuo ramenima. „Mjesec je visoko. Tajne rijeke izložene su svačijem pogledu."
„Pa, Englezu, to znači da ćemo večeras saznati je li tvoja riječ vrijedna svoje težine u srebrnim taelima."
„A ako nije?"
Muškarac se nagnuo naprijed i izvukao nož iz stola. „Ako tvoja riječ ne vrijedi više od obećanja kurve iz hutonga, onda će ova oštrica otići na svoje putovanje." Ponovno se nasmijao i zapuhnuo Thea svojim smrdljivim dahom. „Odavde", zabio je oštricu prema Theovu lijevom uhu, „dovde." Zaustavila se ispod njegova desnog uha.
„Večeras neće biti ophodnje. Znam to iz pouzdanih izvora."
„Nadam se da ti jezik ne laže, Englezu. Ili nijedan od nas neće doživjeti rasvjetljavanje neba." Popio je još jednu čašu gadne tekućine, s mukom se dignuo sa svojeg sjedišta i u tišini izašao na palubu.
Samo što ovdje nije bilo tišine. Brodica je škripala, savijala se i tiho stenjala pri svakom dodiru valova dok je popriličnom brzinom plovila niz rijeku. Theo je mogao namirisati slanu vodu iz zaljeva Chihli i osjećao je njezin čist dah koji je odnosio smrad trule ribe i kerozina koji je ispunjavao kabinu od ratana u kojoj je sjedio. Strop kabine bio je nizak i zakrivljen, a pleteni materijal zidova vrvio je insektima koji su mu svako malo padali u kosu ili u posudu s prženim kozicama. Spazio je debelu stonogu koja mu je puzala po košulji, s gađenjem je podignuo i bacio u čašu svojeg domaćina.
„Ti još jesti?" Bila je to kapetanova žena, sitna i plaha, koja ga nikad nije pogledala u oči.
„Hvala, ali ne. More mi pretvara želudac u cmizdravo derište koje ne može zadržati dobru hranu. Možda kasnije, kad ovo bude gotovo."
Ona je kimnula, ali nije otišla. Theo se pitao zašto. Stajala je tamo, debeljuškasta i masna u bezličnoj tunici, crne kose maknute s lica i upletene u labavu pletenicu, i u tišini zurila u mačku. Theo je čekao, ali ona više nije rekla nijednu riječ. Pokušao je shvatiti što bi to mogla željeti. Hranu? Malo vjerojatno. U kotlu ispod drugog zaklona, tamo na krmi, kuhala je ribu i rižu s kojom se, sudeći po izgledu, dobro hranila. Nikad ne bi sjela jesti s muškarcima jer su Kinezi čin jedenja u žena smatrali ružnim pa je to bilo nešto što je radila potajno, kao i pišanje u posudu.
Ne, ovdje nije bila riječ o hrani.
„Što je?" nježno je pitao. Vidio je da je teško progutala, kao da joj je riblja kost zapela u grlu. „Bojiš se da će večeras doći topovi? Jer ja sam obećao da nas neće napadati dok..."
Ona je odmahivala glavom, a njezini su zdepasti prsti uvijali jantarne perlice koje je nosila oko vrata. „Ne. Samo bogovi znaju što će se dogoditi noćas."
„Što te onda muči?"
Na palubi je odjeknuo povik i netko je protrčao pokraj kabine. Ona se brzo okrenula prema Theu. Prvi je put podigla svoje male, crne oči do njegovih i njega je šokirala patnja koju je vidio u njima.
„To je Yeewai", rekla je. „Ona nije sigurna ovdje među muškarcima. Oni su brutalni. Molim vas, odvedite je u Internacionalno naselje, gdje će biti sigurna. Preklinjem vas, gospodaru." Prišla mu je tako blizu da je mogao osjetiti miris masti u njezinoj kosi i ispružila ruku. Kad ju je otvorila, na dlanu su joj ležala četiri zlatna sovereigna . „Uzmite ovo. Pazite na nju. Molim vas. To je sve što imam."
Bacila je nervozan pogled prema otvoru barake, bojeći se da se njezin muškarac ne vrati, a Theove su oči slijedile njezine. Očekivao je da će ugledati djevojčicu da stoji tamo i već je odmahivao glavom da odbije.
„Molim vas." Uzela mu je ruku i gurnula zlato u nju, a onda se okrenula i zgrabila mačku. Pritisnula je staro, izubijano lice životinje uz njegovo i Theo je čuo kratak, hrapav zvuk, za koji je pretpostavio da je predenje, a onda ju je bacila u bambusovu kutiju koju je omotala konopcem. Kutiju je gurnula Theu u ruke.
„Hvala vam, gospodaru", rekla je promuklim glasom dok su joj suze curile niz obraze.
„Ne", rekao je Theo i počeo odgurivati kutiju natrag prema njoj, ali nje više nije bilo. Bio je sam u baraci s naprasitim stvorenjem imenom Yeewai. „O, Bože! Ne sad. Ne treba mi ovo sada." Odložio je bambusovu kutiju dolje na daske pokraj smotanog užeta i udario je nogom. Odgovorilo mu je režanje koje je zvučalo kao grmljavina visoke peći i jedna ga je kandža ogrebla po cipeli.
Vjetar se pojačao i paluba se uznemirujuće njihala pod njegovim nogama. Theo je osjećao potrebu da se uhvati za drvenu ogradu, ali to je bio luksuz koji si nije htio dopustiti jer je kraj njega stajao kapetan, čvrst i siguran kao jedna od stijena koje su prijetile da će ih rastrgati ako se usude previše približiti obali. Promatrali su ušće rijeke. Valovi su bili obrubljeni srebrom, a mjesec je osvijetlio škunu s dva jarbola i s dugim, tamnim pramcem. Vješto je izašla iz luke i sada je klizila prema njima, njezina bijela jedra raširena kao krila crnovratog ždrala na noćnom nebu.
„Sada", tiho je promrmljao Theo. „Sada ćeš se uvjeriti u vrijednost mojih riječi."
„Moj život ovisi o tvojoj riječi, Englezu", zarežao je kineski kapetan.
„A moj život ovisi o tvojim pomorskim sposobnostima."
Vjetar je otpuhao njegov odgovor. Odjednom se posada pripremala spustiti mali čamac u rijeku, a Theo je vidio da ljudi na škuni pedeset metara dalje rade isto. Tamni likovi nešto su žestoko raspravljali ispod glasa, a onda su dva čamca snažno povukla kroz vodu dok im se lijeve strane nisu očešale jedna o drugu, kao dva psa koja se pozdravljaju, a sanduk prešao preko pramca. Nije trebalo više od deset minuta da oba čamca opet budu podignuta na palubu matičnih brodova i da sanduk bude odvučen u kućicu od ratana, daleko od kradljivih ruku.
Theo se nije mogao natjerati da ga pogleda pa je ostao na palubi, ali čuo je da se kapetan džunke udara po širokim bedrima i smije kao hijena. Theo je stajao na pramcu dok su klizili natrag uzvodno, u iskušenju da zapali cigaretu, no shvatio je da to nije bila dobra ideja. Sad su, kad su nosili krijumčarenu robu, bili u pravoj opasnosti, a žar cigarete bi mogao biti dovoljan da ih dovede u nevolju. Bio je svjestan da je uljna svjetiljka u kabini bila ugašena i da su putovali po vodi kao mračna sjena koju je mogao odati samo hladan pogled mjeseca. Stavio je tursku cigaru u usta i ostavio je tamo, nezapaljenu.
Pouzdavao se u Masona. A duboko je u srcu znao da je to bila pogreška. Ako taj gad nije obavio svoj dio posla, onda je kapetan bio u pravu. Nijedan od njih neće doživjeti zoru. Proklet bio. Uznemireno je zarežao i zagrizao cigaru, okusio je njezinu gorčinu i bacio je u valove. Koristoljublje je bilo Masonova biblija. U to se Theo morao pouzdati.
Ali, svakim se dahom molio za oblake.
Patrolni se čamac pojavio niotkuda. Iz noći. Motor mu je glasno oživio i čamac je izjurio iz jednoga uskog rukavca, prikovao džunku pod svojim moćnim reflektorima i okružio je velikim pramčanim valom. Džunka se opasno zaljuljala. Dva muškarca su skočila preko palube. Theo ih nije vidio, ali je čuo pljusak vode. U trenutku ludila palo mu je na pamet da ih slijedi, ali već je bilo prekasno. Iz patrolnog su čamca u zrak ispalili hitac upozorenja, a carinici u tamnim uniformama su se činili spremnima otići i korak dalje.
Theo je uronio u kućicu i, prije nego što su mu se oči naviknule na još dublji mrak, osjetio je nož na leđima. Nikakve riječi nisu izrečene. Nisu bile potrebne. Dovraga s Masonom i njegovom zakletvom. „Nema patrole večeras, stari. Bit ćeš siguran, kunem ti se. Žele te tamo na brodu."
„Kao taoca za njihovu vlastitu sigurnost, pretpostavljam."
Mason se nasmijao kao da je Theo ispričao vic. „Možeš li ih kriviti?"
Ne, Theo ih nije mogao kriviti.
Netko je upalio šibicu i kerozinska je svjetiljka šišteći oživjela, natapajući zrak svojim smradom. Na Theovo iznenađenje, svjetiljku je držao kapetan. Nož je bio u ženinoj ruci. Njezin je muškarac nešto mrmljao tako grubim i hrapavim glasom da ga Theo nije razumio, ali nije ni morao. Duga zakrivljena oštrica u kapetanovim rukama nije bila tamo da otvori sanduk pod njegovim nogama.
„Sha!" povikao je ženi. Ubij.
„Mačka", brzo je dobacio Theo preko ramena. ,,Yeerwai. Uzet ću je." Žena je oklijevala samo za sekundu, ali to je bilo dovoljno. Theo je izvadio pištolj iz džepa i uperio ga ravno u kapetanovo srce. „Spustite noževe. Oboje."
Kapetan se na trenutak zaledio i Theo mu je u crnim očima vidio da računa udaljenost do Englezova grla. Tada je znao da će morati pucati. Jedan od njih će umrijeti, i to neće biti on.
„Gospodaru, dođi brzo." Bio je to jedan od mornara. „Gospodaru, dođi vidjeti. Riječni duhovi otjerali su patrolni čamac."
I zaista. Zvuk motora se gubio u daljini, a žestoki reflektori su nestali. Tama je ponovno sipila u kabinu. Theo je spustio pištolj, a kapetan je odmah iskočio na palubu.
„Blefirali su", promrmljao je Theo. „Policajci u patrolnom čamcu samo su nam htjeli dati do znanja."
„Što?" prošaptala je žena.
„Da znaju što radimo."
„Je li to dobro?"
„Dobro ili loše, svejedno je. Noćas smo pobijedili." Ona se nasmiješila. Nije imala prednje zube, ali prvi je put izgledala sretno.
Daščara na obali rijeke bila je prljava i zagušljiva, ali Theo je to jedva primijetio. Noć se približavala svome kraju. Više nije bio na rijeci i uskoro će biti u vlastitoj kadi, gdje će mu slatki prsti Li Mei oprati znoj s leđa. Olakšanje mu je protutnjalo mozgom i odjednom je poželio udariti Feng Tu Honga u jaja. Umjesto toga se naklonio.
„Dobro je prošlo?" pitao je Feng.
„Kao podmazano."
„Onda vam noćas mjesec nije ukrao krv."
„Kao što vidiš, tu sam. Tvoj brod i posada preživjeli su da krijumčare i dalje, druga noć, druga pošiljka." Stavio je nogu na sanduk koji se nalazio između njih na podu prisvajajući ga, poručujući da ga može uzeti ili ostaviti, kako mu se prohtije. To je bila iluzija. Oboje su to znali. Izvan daščare čekala su kola.
„Tvoj mandarin iz vlade uistinu je velik čovjek", učtivo se naklonio Feng.
„Tako velik da govori sa samim bogovima", rekao je Theo i ispružio ruku.
Feng je dopustio da mu se usne rašire u nešto što je trebao biti osmijeh i izvukao dvije vrećice iz kožnate torbe na svom boku. Dao ih je Theu. U obje su zveckali novci, ali je jedna bila teža od druge.
„Nemoj zaboraviti koja je tvoja", tiho je rekao Feng.
Theo je zadovoljno kimnuo. „Ne, Feng Tu Hong, neću zaboraviti što dugujem tom mandarinu, u to možeš biti siguran."
„Nemoj se ljutiti."
„Ne ljutim se."
Ali stajala je kraj prozora, ukočena i tiha. Theo to nije očekivao.
„Molim te, Mei."
„Dobra je jedino za lonac."
„Ne budi tako okrutna."
„Pogledaj je, Tiyo, to je odvratno stvorenje."
„Hvatat će miševe."
,,I zamka će hvatati miševe, a zamka ne smrdi kao devina guzica." „Okupat ću je." „Ali zašto?"
„Obećao sam onoj ženi."
„Obećao si da ćeš je uzeti. To ne znači da je ne možeš pojesti." „Za ime Božje, Li Mei, to je barbarski."
„Kakve koristi od nje? Samo će jesti i spavati i oštriti svoje kandže na tebi. Jednostavno je stara i gadna."
Theo je pogledao sivu mačku zgrbljenu ispod stolice, njezine žute oči pune gnoja i mržnje. Uistinu je bila ružna, nedostajala joj je polovica jednog uha, a lice joj je bilo izmučeno i puno ožiljaka. Na mjestima nije imala dlake i izgledala je kao da mjesecima nije oprana.
Theo je uzdahnuo, iscrpljenost je prevladala. „Možda se samo nadam da će, kad ja budem star i ružan i prgav, netko istu stvar napraviti za mene."
Uhvatio ju je kako mu se smiješi.
„Oh, Tiyo, ti si takav... Englez."
Ležao je u krevetu, ali nije spavao. Osjećao je Li Mein sladak, topli dah na svom vratu i pitao se kakvi su joj snovi tako brzo pomicali kapke, ali njegova vlastita srdžba zbog

Lidija je bila za svojom školskom klupom kad je policija došla po nju. Već je bila gotova s polovicom popisa rudnih blaga Australije koji je morala napisati u radnu bilježnicu. Činilo se da dolje ima mnogo zlata. Gospođica Ainsley dopratila je engleskog policajca do razreda i Lidija je znala, prije nego što je on otvorio usta, da je ona ta koju je došao uhititi. Saznali su za ogrlicu. Ali kako? Osjetila je mučninu od straha da bi, zbog nje, policija mogla loviti i Changa.
„Kako vam mogu pomoći, naredniče?" pitao je Theo. Izgledao je gotovo jednako šokiran tim upadom kao što je ona bila.
„Htio bih popričati s gospođicom Lidijom Ivanovom, ako smijem." Policajac u tamnoj uniformi dominirao je učionicom; njegova široka ramena i velika stopala kao da su popunila sav prostor između poda i stropa. Bio je pristojan, ali odrješit.
Gospodin Theo otišao je do Lidije i stavio joj ruku na rame. Iznenadila ju je njegova podrška.
,,O čemu je riječ?" pitao je narednika.
„Žao mi je, gospodine, ali ne mogu vam reći. Samo je moram odvesti do postaje da odgovori na nekoliko pitanja."
Lidija se toliko uspaničila da je čak pomislila na bijeg, no znala je da nema šanse. A i noge su joj se previše tresle. Jednostavno će morati lagati, i to uvjerljivo. Ustala je i dobacila naredniku samouvjeren osmijeh od kojeg su je zaboljeli obrazi.
„Naravno, gospodine. Rado ću pomoći."
Gospodin Theo potapšao ju je po leđima, a Polly joj se nasmiješila. Lidija je nekako uspjela pokrenuti noge, jedna ispred druge, peta-prsti, peta-prsti, peta-prsti, i pitala se mogu li drugi čuti nabijanje u njezinim grudima.
„Gospođice Ivanova, bili ste u klubu Odisej one noći kad je ukradena ogrlica od rubina."
„Da."
„Bili ste pretraženi."
„Da."
„Ništa nije pronađeno."
„Da."
„Htio bih se ispričati zbog tog poniženja."
Lidija nije odgovorila. Oprezno ga je promatrala. Postavljao joj je zamku, bila je sigurna u to, ali još nije znala kako i gdje.
Ispitivao ju je načelnik Lacock osobno pa je znala da je uistinu u nevolji. Sama činjenica da je bila u policijskoj stanici bilo je dovoljno loša, ali kad su je otpratili do ureda načelnika i rekli joj da sjedne ispred njegova velikog, sjajnog stola, u glavi je čula da se iza nje zatvaraju vrata zatvora. Zatvorena. Četiri gola zida. Žohari, buhe i uši. Bez zraka. Bez života. Bojala se da se ne izbrblja, prizna sve, samo da pobjegne od ovog čovjeka.
„Te ste mi noći dali izjavu."
Kad bi barem sjeo. Načelnik je stajao iza svog stola s listom papira u rukama - što je pisalo na njemu? - i proučavao je svojim oštrim sivim očima koje kao da su se probijale kroz sve slojeve njezinih laži. Monokl je samo još pogoršavao stvar. Uniforma mu je bila tamna, gotovo crna, puna zlatnih pletera i blistavih srebrnih dijelova koji su sigurno bili zamišljeni da izazovu strahopoštovanje. O, da, ona je uistinu bila prestrašena, ali nije imala nikakvu namjeru to pokazati. Usredotočila se na čuperke kose koji su mu štrcali iz ušiju i ružne staračke pjege na rukama. Na slabe dijelove.
„Načelniče Lacock, je li moja majka obaviještena da sam ovdje?" Ton joj je bio ohol. Kao grofice Serove i njezina sina Alekseja.
On se namrštio i nestrpljivo prešao rukom preko svoje prorijeđene kose. „Je li to potrebno u ovom trenutku?"
„Da. Želim da je ovdje."
„Onda ćemo je dovesti." Kimnuo je mladom policajcu koji je stajao na vratima i on je nestao. Jedan je sređen, ostao je još jedan.
„A trebam li odvjetnika?"
On je odložio list papira na hrpu na svom stolu. Htjela je pokušati odgonetnuti što je pisalo na njemu, ali se nije usudila skrenuti pogled. Načelnik je zurio u nju sa smiješkom, očito se zabavljajući. Igra mačke i miša. Igraj se sa svojom lovinom prije nego što napadneš. Ruke su joj se znojile.
„Mislim da to neće biti potrebno, draga moja. Pozvali smo te u postaju da pokušaš identificirati osumnjičenika na prepoznavanju." „Što?"
„Da, čovjeka kojeg si opisala u izjavi. Protuhu koju si vidjela kroz prozor sobe za čitanje kluba Odisej. Sjećaš li se?"
Čekao je odgovor. Olakšanje joj je otelo dah. Kimnula je.
„Dobro, onda ih idemo pogledati. Hoćemo li?"
Otišao je do vrata i, na Lidijino čuđenje, njezine su ga noge slijedile kao da je to bilo lagano.
Bila je to jednostavna soba sa zelenim zidovima i smeđim linoleumom na podu. Šest muškaraca stajalo je u liniji, a njihove su je smeđe oči neprijateljski pogledale kad je ušla u pratnji dvaju policajca. Policajci su bili veliki i krupni, ali muškarci u liniji bili su još veći, ramena širokih poput trokrilnog ormara i šaka poput komada mesa. Gdje su ih samo pronašli?
„Samo polako, gospođice Ivanova, i ne zaboravite što sam vam rekao", rekao je Lacock i odveo je do jednog kraja linije. „Oči naprijed", oštro je naredio i njoj je trebao trenutak da shvati da je govorio šestorici muškaraca.
Što joj je rekao? Pokušavala se sjetiti, ali pogled na taj tihi niz blokirao joj je mozak. Nije mogla maknuti oči s njih. Svi isti, no ipak tako drugačiji. Neki su bili viši ili širi ili stariji. Jedni su bili zli i arogantni, drugi pogrbljeni i slomljeni. Ali, svi su imali čupave crne brade i divlju kosu i bili odjeveni u grube tunike i visoke čizme. Dvojica su imala tamni kožnati povez preko jednog oka, a jedan je imao zlatni zub koji je bljeskao prema njoj kao optužujuće oko.
„Ne bojte se", ohrabrio ju je Lacock. „Samo polako hodajte do drugog kraja linije i pažljivo promotrite svako lice."
Da, tako je, sad se prisjećala njegovih uputa, hodaj uz liniju, ne govori ništa, onda prijeđi liniju i drugi put... Da. To je mogla. I onda će reći da to nije bio nitko od ovih ljudi. Jednostavno. Duboko je uzdahnula.
Prvo je lice bilo okrutno. Tvrde, hladne oči, izvijene usne. Drugi i treći bili su tužni, s ispijenim licima i aurom beznađa, kao da nisu očekivali ništa osim smrti. Četvrti je bio ponosan. Imao je povez preko oka i dobro se držao, izbacivši svoja prsa nalik na bačvu, a njegove masne kovrče nisu mogle sakriti dugački ožiljak na čelu. Pogledao ju je ravno u oči i ona ga je odmah prepoznala, tog čovjeka med¬vjeda kojeg je vidjela u svojoj ulici dan prije koncerta. Onaj s vukom koji mu je zavijao na čizmama. Njega je opisala policiji u nadi da će im skrenuti pažnju sa sebe. Pazila je da joj lice ostane bezizražajno i nastavila prema posljednjoj dvojici, ali njih je jedva vidjela. Dobila je samo dojam mase, mišića i iskrivljenog nosa. Broj šest imao je povez preko oka, to je primijetila. Ukočeno se vratila na početak reda i ponovila postupak.
„Samo polako", Lacock joj je opet promrmljao na uho.
Išla je prebrzo. Usporila je korak i prisilila se da se zagleda u svako mrgodno, tamno lice. Ovaj je put broj četiri, onaj s vučjim čizmama, podignuo obrvu kad je prolazila, zbog čega mu je načelnik značajno naslonio svoju palicu na rame.
„Pazi što radiš", rekao je glasom naviklim na trenutačnu poslušnost: „Ili ćeš provesti noć u buksi."
Baš kad je Lidija pomislila da je sve gotovo i da može pobjeći iz te sumorne zelene sobe, postalo je još gore. Posljednji čovjek je progovorio. Bio je manji od ostalih, ali još uvijek velik i nosio je povez preko oka. „Ne reći da sam ja, gospođice. Molim ne. Ja imati žena i ..."
Palica u narednikovim rukama spustila mu se na glavu. Krv mu je šiknula iz nosa i poprskala Lidiju po ruci. Rukav njezine bijele školske bluze postao je crven. Otpremili su je iz sobe prije nego što je mogla otvoriti usta, ali čim je ušla u ured načelnika Lacocka, počela se žaliti.
„To je bilo brutalno. Zašto..."
„Vjerujte mi, bilo je potrebno", spremno je rekao Lacock. „Molim vas, policijski posao ostavite nama. Ako date tim mužićima - oprostite na izrazu - mali prst, oni vam uzmu ruku. Upozoren je da ništa ne govori i nije poslušao."
„Jesu li svi bili Rusi?"
„Da, Rusi i Mađari."
„Bi li se tako ponašali prema Englezu?"
Lacock se namrštio i činilo se kao da će joj nešto oštro odgovoriti, ali samo je pitao: „Jeste li prepoznali nekog od njih kao lice protuhe koju ste vidjeli u klubu Odisej?"
Odmahnula je. „Ne."
„Jeste li sigurni?"
„Da. Potpuno sigurna."
Njegove prodorne oči pažljivo su je proučile, a onda se naslonio u stolici, skinuo monokl i zabrinutim glasom rekao: „Nemoj se bojati reći istinu, Lidija. Nećemo dopustiti da ti ijedan od tih muškaraca priđe blizu, tako da se ne moraš bojati. Samo nam reci. To je mužik s ožiljkom na čelu, nije li? Vidio sam da si ga prepoznala."
Odjednom se soba počela okretati oko nje i načelnikovo se lice udaljilo kroz tunel. U ušima joj je tutnjalo.
„Burforde", naredio je Lacock, „donesi djevojci čašu vode. Blijeda je kao krpa."
Ruka joj je dotaknula rame, pridržala njezino nesigurno tijelo; glas joj je nešto govorio na uho, ali ga nije razumjela. Šalica joj je pritisnuta na usta. Popila je gutljaj, okusivši vruć, sladak čaj, i nešto je polako počelo prodirati kroz izmaglicu koja joj je obavila mozak. Bio je to miris. Parfem. Toaletna vodica njezine majke. Otvorila je oči. Nije bila ni svjesna da su bile zatvorene, no prvo što je vidjela bilo je majčino lice, tako blizu da ga je mogla poljubiti.
„Draga", rekla je Valentina i nasmijala se. „Kakva si ti budalica."
„Mama." Gotovo je zaplakala od olakšanja.
Majka ju je čvrsto zagrlila i Lidija je udisala njezin parfem dok joj nije razbistrio glavu dovoljno da je, kad ju je Valentina pustila, mogla normalno sjesti i sigurnom rukom prihvatiti šalicu čaja. Pogledala je ravno u načelnika Lacocka.
„Načelniče, nije bilo nikakvog lica na prozoru one noći kad je ukradena ogrlica."
„Što to govorite, mlada damo?"
„Izmislila sam ga."
„Gledajte sad, nema potrebe da se povlačite samo zato što ste vidjeli sobu punu neotesanih nitkova kojih ste se prepali ko samog vraga. Reci istinu i posrami vraga, to..."
„Mama, reci mu."
Valentina ju je pogledala i ustima napravila malu grimasu, siguran znak da joj je išla na živce.
„Kako želiš, dochenka." Podigla je glavu tako da joj se tamna kosa zatalasala oko ramena i okrenula se prema zapovjedniku policije s ozbiljnim izrazom lica. „Moja kći je drska lažljivica koja zaslužuje bičevanje zbog toga što je policiji tratila vrijeme. Nije vidjela nikakvo lice na prozoru. Ona izmišlja takve priče da dobije pažnju. Ja se ispričavam zbog njezina ponašanja i obećavam da ću je strogo kazniti kad se vratimo kući. Nisam imala pojma da će njezina glupa priča biti tako ozbiljno shvaćena ili bih već došla i rekla vam da joj ne vjerujete ni riječ."
Kratko je spustila trepavice u demonstraciji majčinske patnje, a onda podigla oči i pogledala u Lacocka. „Znate", tiho je rekla, „da mlade djevojke mogu biti blesave. Molim vas da joj ovaj put oprostite, nije mislila ništa loše." Okrenula je svoje tamne oči prema Lidiji. „Zar ne, Lidija?"
„Da, mama", promrmljala je Lidija, jedva susprežući osmijeh.
„Mislim ozbiljno. Večeras ćeš dobiti dobre batine bičem za konje gospodina Yeomana."
„Da, mama."
„Sramotiš me."
„Znam, mama. Žao mi je."
„Gdje sam, dovraga, pogriješila? Ti si potpuno divlja i zaslužuješ da te zaključaju u kavez. Znaš da je to istina, zar ne?" „Da, mama."
„Onda." Stala je nasred pločnika s rukama na bokovima i zagledala se u kćer. „Što da radim s tobom?" Nosila je staro, ali elegantno laneno odijelo boje sladoleda, od kojeg joj je koža izgledala kao svila. „Zaista mi je drago što ti je načelnik održao takvo predavanje. Bravo za njega. Zaista je imao razloga. Ne misliš li?"
„Da, mama."
Odjednom je Valentina prasnula u smijeh i dala Lidiji brzi poljubac u čelo. „Jako si zločesta, dochenka", rekla je i svojom je torbicom lagano udarila po prstima. ,,A sad marš natrag u školu i da im nikad više nisi dala razloga da me odvuku do policijske postaje. Jesi li čula?"
„Da, mama."
„Budi dobra, slatkice." Valentina se nasmijala i ispružila ruku da zaustavi rikšu. „Ured Daily Heralda", doviknula je kuliju dok je uskakala unutra, ostavljajući Lidiju da planinari do škole.
Nije se vratila u školu. Otišla je kući. Bila je previše uznemirena. Plašilo ju je što je gotovo pokazala broj jedan, na čovjeka s okrutnim očima, i rekla: On je taj. To je lice koje sam vidjela na prozoru. On je lopov. Tada bi sve bilo lakše, a načelnik Lacock ne bi bio ljut već sretan.
Sjela je u hlad na kamenom popločen pod maloga stražnjeg dvorišta i počela hraniti Sun Yat-sena listom kupusa koji je izmolila od gospođe Zarje. Počešala mu je koščati vrh glave gdje je volio da ga mazi i prešla rukom preko svilenkastog krzna njegovih dugih ušiju. Zavidjela mu je na sposobnosti da nađe potpunu sreću u listu kupusa. No, razumjela ga je. Jučer navečer Valentina je donijela Lindt bombonijeru, veliku bijelo-zlatnu kutiju, pa su danas jele praline i čokoladne prutiće za doručak. Osjećala se kao u raju. Alfred je uistinu bio velikodušan.
Privukla je noge do prsa i spustila bradu na koljena. Sun Yat-sen se uspravio na stražnje noge, mekanom se šapicom naslonio na njezinu potkoljenicu i ponjuškao je po kosi dok mu je ona prstom prelazila po dugoj liniji kralježnice i pitala se kako daleko ljudi idu da bi imali nekoga voljeti. Alfred je bio zaljubljen u njezinu majku. Oh, to je mogla vidjeti svaka budala. Ali, što je Valentina osjećala prema Alfredu? Bilo je to teško reći jer je ona uvijek bila tako prokleto tajnovita o tome što joj se događalo u glavi, ali sigurno ga nije voljela. Zar ne?
Lidija je razmišljala o tome sve dok sunce nije potpuno nestalo iza grebena krova, o tome što je točno značilo biti voljen i zaštićen. Onda je omotala ruke oko zeca i čvrsto ga zagrlila, pritisnuvši obraz uz njegovo malo, bijelo lice. Činilo se da mu nikad ne smeta, koliko god ga čvrsto stiskala; to je bila jedna od stvari koje je obožavala kod njega, što ga je mogla gnječiti koliko je htjela. Poljubila mu je ružičasti nosić i odlučila ga pustiti da luta po dvorištu, nadajući se da gospođa Zarja neće primijetiti. Zatim je otrčala do potkrovlja i ispod madraca izvukla zavezanu maramicu.
Maramica joj je bila teška u džepu dok je prolazila kroz stari kineski grad, a koraci su joj se ubrzali na pomisao da bi negdje u njegovim uskim popločenim uličicama mogla naletjeti na Changa. Ali srela je samo hladne, neprijateljske poglede i prosiktanu riječ zbog koje je poželjela da je Chang s njom. Živciralo ju je što nije imala pojma gdje živi, ali još ga se nikada nije usudila izravno pitati, razmaknuti taj čudni plašt tajni pod kojim se skrivao. Sljedeći put će ga pitati. Sljedeći put? Srce joj je zaigralo.
Razbijeno staklo ležalo je na kaldrmi Bakrene ulice i nitko nije radio ništa po tom pitanju. Mladić koji je nosio jaram oko vrata prošepesao je kraj Lidije, ostavljajući krvav trag pri svakom koraku, ali većina ljudi je prolazila blizu suprotnog zida i gledala u drugom smjeru. Samo su vozači rikše bili prisiljeni prelaziti preko stakla. Oni sa slamnatim sandalama imali su sreće; oni bosi nisu.
Lidija je stajala i s užasom zurila u izlog dućana gospodina Liua. Zapravo, u prazninu gdje se nekada nalazio izlog. Sada je to bila rupa koja zjapi. Sve je bilo smrskano u tisuću komadića; izlog, crveni okvir, natpis i svici, čak su i vrata s okvirom ležala iskrivljena na podu. Prostorije svjećara i prodavača talismana s obje strane zalagaonice bili su netaknute, otvorene kao i obično, što je značilo da je onaj tko je to napravio ciljao samo njega. Gospodina Liua. Ušla je u ono što je ostalo od dućana. Više nije bilo mračno i tajnovito. Sunčeva svjetlost slobodno je ulazila unutra, otkrivajući natrpane police pogledu prolaznika, i Lidija je osjetila oštar ubod sažaljenja zbog tog mjesta. Znala je vrijednost tajni. U sredini sobe, na jednom od svojih bambusovih tronožaca, potpuno mirno sjedio je gospodin Liu. Na koljenima je držao dugu oštricu mača iz Bokserskog ustanka koji je nekad visio na zidu. Oštrica je bila krvava.
„Gospodine Liu", tiho je rekla, „što se dogodilo?"
Kad je podigao oči, vidjela je da su stare, mnogo starije nego prije. „Pozdrav vama, gospodična." Glas mu je zvučao kao jedva čujno grebanje po vratima. „Ispričavam se što dućan danas nije otvoren."
„Recite mi što se dogodilo."
„Vragovi su došli. Htjeli su više nego što sam im mogao dati."
Oko nogu su joj ležale razbijene vitrine u kojima je prije bio nakit. Lidija je osjetila napad straha. Police su izgledale netaknuto, ali uistinu vrijedne stvari su nestale.
„Tko su ti Vragovi, gospodine Liu?"
On je slegnuo svojim tankim ramenima i zatvorio oči. Isključio se iz svijeta. Pitala se koje je unutarnje duhove zazivao. Ali ono što nije mogla shvatiti bilo je zašto nitko nije ništa radio da raščisti taj nered. Otišla je do mjesta gdje je prije stajao ukrašeni paravan, sada zgažen na podu, i postavila čajnik na peć u stražnjem dijelu dućana. Napravila im je dvije šalice čaja od jasmina i na pladnju ih odnijela do njega i njegova mača. Oči su mu još bile zatvorene.
„Gospodine Liu, nešto da vam rashladi krv."
Slabašni smiješak zatreperio mu je na usnama i on je otvorio oči.
„Hvala vam, gospođice. Vi ste plemeniti i pristojni prema jednom starcu."
Tek je tada shvatila da nauljena pletenica koja mu je nekad visjela niz leđa leži na podu, a da mu je umjesto duge, čupave brade ostao samo sivi, neravni čuperak. Na trenutak je ostala osupnuta nedostojnošću takvog čina. To je bilo gore od napada na dućan. Mnogo, mnogo gore.
Privukla je drugi tronožac i sjela na njega. „Zašto vam nitko ne dođe pomoći?" Ljudi su prolazili ispred njih, ali lica su im bila okrenuta na drugu stranu.
„Boje se", rekao je i ravnodušno ispio malo vrele tekućine. „Ne krivim ih."
Lidija je zurila u mač, u krv koja je poprimala smeđu boju. Napad se morao dogoditi malo prije nego što je došla jer je dio krvi još blistao na oštrici.
„Tko su ti Vragovi?"
Duga tišina spustila se na dućan zajedno s prašinom i razbijenim staklom dok je gospodin Liu počeo duboko disati, unutra i van, dugo i polako.
„Ne želite znati takve stvari", napokon je rekao. „Želim."
„Onda ste budala, gospođice."
„Jesu li to bili komunisti? Oni trebaju novac za puške, kako čujem."
Okrenuo je svoje crne oči prema njoj, iznenađen. „Ne, nisu bili komunisti. Gdje stranac kao vi čuje za takve ljude?" „Oh, naokolo. Vijesti se šire."
Oči su mu bile oštre. „Čuvajte se, gospođice. Kina nije mjesto poput drugih. Ovdje vrijede druga pravila."
„Pa tko su onda ti Vragovi koji donose pravila da vam mogu uništiti dućan i uzeti vam novac? Gdje je policija? Zašto nije...?"
„Nema policije. Oni neće doći."
„Zašto ne?"
„Jer im je plaćeno da ne dođu."
Lidiji je postalo hladno, usprkos čaju. Gospodin Liu je bio u pravu; ovo nije bio njezin svijet. Kineska policija nije bila kao načelnik Lacock. Načelnik policije u Internacionalnom naselju kojega je tako strastveno prezirala prije nekoliko sati, odjednom joj se činio kao razumna i časna figura. Poštovan i pouzdan. Poželjela je da se njegov monokl i autoritaran glas pojave i počiste ovaj nered. Ali, ovo nije bilo u njegovoj nadležnosti. Ovo je bio kineski Junchow. Sjedila je u tišini. Nijedno nije reklo ništa tako dugo da se lagano šokirala kad je gospodin Liu jednom rukom podigao mač, uperio ga ravno ispred sebe i rekao: „Ranio sam jednoga."
„Jako?"
„Dovoljno jako." „Gdje?"
„Odrezao sam mu tetovažu s vrata." Rekao je s tihim ponosom.
„Tetovažu? Kakvu tetovažu?"
„Zašto vas to zanima?"
„Je li bila zmija? Crna zmija?"
„Možda."
Ali ona je znala da je u pravu. „Vidjela sam jednu."
„Onda skrenite pogled ili će vam Crna zmija izgristi srce."
„To je banda, nije li? Jedna od trijada. Čula sam za ta bratstva koja iznuđuju novac od..."
Podignuo je iskrivljeni prst do usta. „Nemojte ih ni spominjati. Ne ako želite zadržati svoje lijepe oči."
Polako je spustila svoju malu šalicu na emajlirani pladanj na podu. Nije htjela da joj vidi lice. Uplašio ju je.
„Što ćete napraviti?" pitala je.
S treskom je spustio mač na pladanj, s lakoćom ga prerezavši napola, i natjerao Lidiju da poskoči.
„Platit ću im", prošaptao je. „Nekako ću pronaći dolare i platiti im. To je jedini način da prehranim svoju obitelj. Ovo je bilo samo upozorenje."
„Mogu li vam pomoći da počistite staklo i...?"
„Ne." To je zazvučalo oštro, kao da se ponudila da mu odsiječe stopala. „Ne. Ali, hvala vam, mlada gospođice."
Ona je kimnula, ali nije otišla.
„Što je, gospođice?"
„Došla sam trgovati."
Razjareno je pljunuo na pod. „Danas ne trgujem."
„Došla sam kupiti, ne prodati."
Bilo je to kao da je okrenula ključ. Tmurne oči su mu se razvedrile i on je dozvao svoj osmijeh trgovca. „Kako vam mogu pomoći? Žao mi je što je toliko stvari oštećeno, ali...", bacio je pogled prema stalku za odjeću u dnu dućana, „krzna su još u odličnom stanju. Uvijek su vam se sviđala krzna."
„Ne krzna. Ne danas. Željela bih otkupiti onaj srebrni sat koji sam vam donijela prošli put." Stavila je ruku u džep u kojem je bila maramica. „Imam novac."
„Jako mi je žao, već je prodan."
Iznenadio ga je njezin mali uzvik očaja. Pažljivo joj je proučio lice.
„Gospodična, danas ste bili dobri prema jednom starcu kad ga nitko od njegovih vlastitih ljudi nije htio ni pogledati. Zato ste zaslužili da ja budem dobar prema vama." Otišao je do police s lakiranim posudama za čaj. Otvorio je jednu i izvadio mali pusteni paketić.
„Evo", rekao je. „Koliko sam vam platio za sat?"
Ni na trenutak nije pomislila da je zaboravio.
„Četiri stotine kineskih dolara."
Ispružio je svoju krhku ruku nalik na ptičju nogu.
Iz džepa je izvadila maramicu s novcem i položila mu je na dlan. Prsti su mu se brzo zatvorili oko nje. Uzela je pusteni paketić i, ne pogledavši ga, stavila ga u džep.
Bio je zadovoljan. „Vi sa sobom donosite dah duhova vatre, gospođice." Promatrao ju je na trenutak, a onda joj nezgrapno zataknuo pramen bakrene kose iza uha. „Vi riskirati da doći ovdje, ali čini se da vas štite duhovi vatre. Vi ste jedna od njih. Ali zmija se ne boji vatre, ona voli njezinu toplinu. Zato budite oprezni."
„Bit ću." Dok je pažljivo prelazila preko krhotina, bacila je još jedan pogled preko ramena. Vatra može progutati zmije", rekla je.
„Samo gledajte."
„Klonite ih se, gospodična. I komunista."
Iznenadila ju je ta napomena. Impulzivno je pitala: „Jeste li vi komunist, gospodine Liu?"
Lice mu je ostalo nepromijenjeno, ali ona je osjetila da se vrata između njih zatvaraju.
„Kad bih bio dovoljno glup da budem pristalica komunizma i Mao Tse-tunga", rekao je glasno, kao da razgovara s nekim na ulici, „zaslužio bih da mi nabiju glavu na kolac i stave je na gradska vrata, gdje bi je cijeli svijet mogao gađati blatom."
„Naravno", rekla je.
On joj se naklonio, ali ne prije nego što je vidjela da se nasmiješio.


Možda je mrtav. Koliko je ona znala, Chang je već mogao biti mrtav. Te su riječi odjekivale u Lidijinoj glavi kao jedno od onih prokletih mjedenih zvona, a svaka vibracija kao da je otkidala djelić nje. Možda su ga već pronašli i napali. Kao gospodina Liua. Samo još gore.
Zurila je natrag kroz stari grad, no ovaj su joj put oči tražile znak Crne zmije među bučnom gomilom stisnutom u uskim uličicama. Na jednom je uglu naletjela na štand pripovjedača čija se publika smjestila na drvenim klupama oko njega. Muškarac iz publike pogledao ju je uskim očima koje kao da su je poznavale. Bila je sigurna da ga nikad prije nije vidjela. Vrat mu je bio zamotan u široki crni šal i ona ga je poželjela strgnuti da pogleda ispod. Bi li pronašla zmiju? Ili krv s mača gospodina Liua? Činilo joj se da je njegov tihi pogled prati niz ulicu. Potrčala je. Ispod drevnog luka i uz Strand do Naselja.
Knjižnica. Unutra je bilo prohladno. Unutra je bilo sigurno. Kinezima ulaz nije bio dopušten.
Kad je stigla do raskošne kamene zgrade s gotičkim prozorima i s nadsvođenim ulazom, već je bila bez daha. Knjižnica se nalazila u samom centru Internacionalnog naselja, premošćujući glavni trg. Jedva se sjetila pristojno reći „Dobar dan" gospođi Barker za pultom. Utrčala je u jedan od brojnih dugih, slabo osvijetljenih prolaza obrubljenih nebrojnim policama za knjige koje su se protezale sve do stropa. Projurila je do kraja prolaza, kao lisica koja bježi pod zemlju.
Pokušala je duboko disati. Bilo je teško. Ništa nije bilo kako treba. Pluća joj se nisu htjela napuniti zrakom, a koljena su joj podrhtavala u ritmu lupanja srca. Chang An Lo, gdje si?
To je bila panika. Samo bezrazložna panika. Ta ju je pomisao razljutila, a ljutnja joj je pomogla u potiskivanju suludih misli o zmijama i mačevima koje su joj se kovitlale po glavi. Kao da je odjednom otvorila dovod svježeg zraka zbog kojeg joj je mozak ponovno proradio.
Naravno da nije bio mrtav. Naravno da nije. Osjetila bi da jest. Bila je sigurna da bi osjetila. Ali morala ga je naći, upozoriti ga.
Naravno da muškarac koji je slušao pripovjedača nije bio jedan od njih. Naravno da nije. Zurio je u nju samo zato što nije htio Strane vragove u kineskom dijelu grada. To je sve.
Naravno. Naravno. Ne budi smiješna.
Potonula je na hladne pločice i naslonila glavu na čvrstu, pouz¬danu englesku policu za knjige iza sebe. Nije imala pojma na koje se knjige naslanjala, ali sviđalo joj se što ih dodiruje. To ju je tješilo na neki čudan način koji nije razumjela. Zatvorila je oči.
„Lidija, vrijeme je da odeš kući."
Lidija je otvorila oči. Trepnula je zbog stropne rasvjete i skočila na noge.
„Malo si zadrijemala, draga? Pretpostavljam da si previše radila." Gospođa Barker imala je srdačno lice s pjegicama na nosu, velikim poput kišnih kapi. Ponekad je u ladici svog stola čuvala karamelu za Lidiju. „Zatvaramo za deset minuta."
„Bit ću brza", rekla je Lidija i odjurila u drugi prolaz.
Glava joj je bila kao od olova. Misli su joj grčevito posezale za ostacima nasilnih snova koji su joj opsjedali kratak san, no ipak je odmah prepoznala čovjeka ispred sebe. Nesvjestan njezine prisutnosti, posezao je za knjigom visoko na polici i ona je uspjela vidjeti naslov. Fotografija: Golo tijelo: Žensko.
„Zdravo, gospodine Masone. Nisam znala da vas zanima fotografija."
On je poskočio; vidjela je da su mu prsti gotovo skliznuli s knjige, ali onda se pribrao i ležerno okrenuo glavu prema njoj. Imao je srdačan izraz lica, ali je zbog tamnog odijela djelovao autoritarno i nepristupačno.
„Dovraga i bestraga, nisam očekivao da ću te sresti ovdje, Lidija. Ne bi li trebala biti kod kuće, pisati domaću zadaću?"
„Samo posuđujem neke knjige."
„Hajde onda. Gospođa Barker želi zatvoriti."
„Da, idem." Ali nije otišla; lijeno je prelazila prstom preko hrbata svezaka poezije ispred sebe i čekala da vidi hoće li on vratiti knjigu na mjesto. Vratio ju je.
„Znate li što bih htjela, gospodine Masone?" Nije ga se ni udostojala pogledati.
„Što to?"
„Sladoled."
On se čak uspio nasmiješiti kad je rekao: „Onda mi dopusti da ti ga kupim, Lidija."
Kad je napokon požurila kući, kiša je ponovno počela padati, oštra i bodljikava. U potkrovlju je zatekla majku u pripremama za izlazak i osjetila udarac razočaranja. Ah da, posao. Bila je zaboravila, posao hostese u plesnoj dvorani. Plaćalo je stanarinu, a to je i htjela, nije li? Zato se nije smjela žaliti, ali nije željela biti sama, ne večeras. Valentina je vješto uvijala kosu na vrh glave, a oči su joj blistale od iščekivanja.
Znači, nije bila riječ samo o poslu.
„Hoće li ti se večeras opet pridružiti Alfred?" Podigla je jednu od majčinih ukosnica s poda i s nje maknula dvije duge, tamne vlasi. Ovila ih je oko prsta.
Valentina je pjevušila odlomak Beethovenove Pete, ali je prestala da bi nanijela žarkocrveni ruž koji je Lidija obožavala.
„Da, dolazi po mene, draga." Okrenula je glavu u stranu da pro¬vjeri rezultat u zrcalu. „Dolazi u hotel svaku večer kad ja radim i kupuje sve moje plesove. To je kao u snu."
„Kakve dosadne snove imaš, mama."
„Glupost, ne budi smiješna", obrecnula se Valentina. „On nam pomaže. Što misliš, odakle je došla tvoja večera?" Pokazala je na tanjur s velikim komadom pite od teletine, s dinjom i s francuskim pecivom. „Trebala bi biti zahvalna."
Lidija je šutke sjela za stol i otvorila jednu od knjiga pjesama koje je donijela iz knjižnice. Prolistala ju je i, kao da joj je to upravo palo na pamet, rekla: „Zašto ga ne pozoveš da nakratko dođe gore, da mu se mogu sama zahvaliti?"
Valentina je prestala pudrati vrat. Opet je nosila plavu svilenu ha¬ljinu, onu kojoj se Alfred Parker divio. Lidija je bila prilično sigurna da bi Alfredu i pokajnička kostrijet izgledala božanstveno ako bi je nosila Valentina.
„Zašto?" Sumnjičavo ju je pitala majka. „Što smjeraš?"
„Ništa."
„Dochenka, s tobom nikad nije ništa. Pogledaj samo što je bilo danas poslijepodne s načelnikom. Bila sam ozbiljna kad sam rekla da si previše divlja i da zaslužuješ bičevanje."
„Znam, mama."
Valentina je oko vrata stavila cloisonne ogrlicu.
„Baš je lijepa, mama. Je li nova?"
„Mmm."
„Bit ću dobra, vidjet ćeš. Hoćeš li onda pozvati gospodina Parkera gore prije nego što odete? Molim te."
Valentina je prešla rukom preko linije čeljusne kosti kao da traži nekakve nepravilnosti. „Pretpostavljam da hoću."
Alfred Parker široko se osmjehnuo Lidiji. „Baš lijepo."
Bio je odjeven u elegantno odijelo boje ugljena, a na smeđu je kosu stavio nešto od čega je sjajila i Lidija je pomislila da za promjenu izgleda dosta pristojno. Samo šteta za naočale. Ispijao je votku koju mu je natočila, a nije ni spomenuo činjenicu da ju je pio iz šalice. Lidija se vratila za stol i donijela knjigu.
„Marljivo radiš zadaću?
„Da."
Prišao je bliže i zavirio u knjigu. Prsluk mu je mirisao na duhan. „Wordsworth, kako vidim."
„Da."
„Voliš poeziju?"
„Da."
„Aha."
„Lydochka", Valentina je rekla pretjerano pristojnim glasom, „vjerujem da si htjela nešto reći Alfredu."
„Da."
Alfred joj se opet veselo nasmiješio.
Duboko je uzdahnula. „Žao mi je što sam se tako ponašala prema vama i htjela bih vam zahvaliti za vašu ljubaznost prema meni." Bacila je pogled na majčinu ogrlicu. „Prema nama. I zato bih vam htjela dati ovo."
Riječi su joj izletjele iz usta brže nego što je vježbala. Pružila mu je mali pusteni paketić zamotan crvenom vrpcom koju je skinula sa Sun Yat-senove kutije za šešir. Alfred je izgledao impresioniran.
„Draga moja Lidija, nema potrebe za darovima, uvjeravam te."
„Želim da ga uzmete."
Čak joj je i majka izgledala zadovoljno.
„Hvala ti, vrlo lijepo od tebe", rekao je dok je prihvaćao dar te ju je zbunjeno poljubio u obraz. Čeljust mu je bila gruba. Pažljivo je odmotao vrpcu i pusteni omot, očito očekujući nekakvu sitnicu koju je sama napravila. Kad je ugledao srebrni džepni sat koji mu se sjajio na dlanu, lice mu je izgubilo svu boju i postalo bijelo kao papir, a on se gotovo srušio na kauč.
Valentina je prva progovorila. „Dobri Bože, malena, gdje si to našla? Prekrasno je."
„U zalagaonici."
Alfred Parker pipao je sat, otvorio je poklopac, navio ga, popravio mu kazaljke, kao da mu ga se ruke nisu mogle zasititi. Ni jedne sekunde pogled nije skinuo s njega, začuđeno je rekao: „To je moj sat."
„Da."
„Kako si znala u kojoj je zalagaonici?" „Jer sam ga ja onamo odnijela."
Valentina ju je bijesno pogledala preko Alfredove glave i počela divlje gestikulirati rukama, kao da je kćeri htjela zavrnuti vrat.
Alfred je digao pogled i zapiljio se u Lidiju, polako shvaćajući značenje njezinih riječi. „Ti si ga ukrala?"
„Da."
Odmahnuo je glavom. „Želiš reći da si mi ti ukrala očev sat?" „Da."
Rukom je protrljao usta, zadržavajući riječi. „Nije ni čudno što si me pitala je li vrijedan."
Lidija se osjećala gore nego što je očekivala. Dobio je sat natrag, pa zašto sad nije odlazio? Odlazio na ples.
No, on je ustao i prišao joj bliže, tako da je sad stajao odmah do stola, tako blizu da mu je mogla vidjeti dlake u nosu.
„Ti si vrlo zla djevojka", rekao je napregnutim glasom, kao da trpi fizičku bol. „Molit ću se za tvoju dušu." Jedna mu je ruka držala sat, a druga je bila na stolu, čvrsto stisnuta, i Lidija je znala da je bilo još mnogo toga što joj je htio reći, ali nije.
„Dobili ste ga natrag", promrmljala je, dok su joj se oči prkosno odbijale spustiti s njegovih. „Očev sat. Mislila sam da ćete biti sretni."
Nije odgovorio, samo se okrenuo i izašao iz sobe. „Dochenka, ti mala budalo", prosiktala je Valentina, „što si napravila?"
Već je prošla ponoć kad je Lidija čula da joj se majka vratila. Koraci su joj glasno odjekivali u mračnoj i tihoj sobi, potpetice su škljocale po podnim daskama, ali Lidija je ležala u krevetu, licem okrenuta prema zidu, i pretvarala se da spava. Odbijala je otvoriti oči, čak i kad je Valentina povukla zavjesu i sjela na rub njezina kreveta. Sjedila je tamo dugo vremena, u tišini. Lidija je čula samo njezin nepravilan dah i šuštanje suknje, kao da su joj prsti bili jednako nemirni kao i misli. Crkveni sat odzvonio je dvanaest i trideset pa onda, nakon vremena koje se Lidiji činilo kao vječnost, i jedan sat ujutro. Tek je tada Valentina progovorila.
„Imaš sreće što si još živa, Lidija Ivanova. Možda te on nije živu oderao, ali ja gotovo jesam. Prestrašila si me."
Lidija je htjela prekriti uši, ali se nije usuđivala pomaknuti.
„Smirila sam ga." Teško je uzdahnula. „No, ovo mi nije trebalo. Dvaput u jednom danu. Najprije policijska stanica i sada sat. Mislim da si poludjela, Lidija."
Neko vrijeme više nije bilo riječi i Lidija se ponadala da joj je majka završila. Ali, prevarila se.
„Sve je bilo laž, zar ne?"
Valentina je čekala odgovor, a kad ga nije dobila, nastavila je: „Laži o tome odakle ti novac. Kad pomislim, vidim da ih je bilo mnogo. Svaki put kad si rekla da ti je gospoda Yeoman platila da joj nešto obaviš ili da si našla novčanik na ulici ili da ti je netko platio što si mu pomogla sa zadaćom. I nije postojao nikakav posao s gospodinom Willoughbyjem u školi, zar ne? Taj je novac došao od Alfredova sata. Ti si pokvareni lopov."
Valentina je duboko uzdahnula. Ali Lidija se gušila.
„Moraš prestati. Odmah. Ili ćeš završiti u zatvoru. Neću to dopustiti. Ne smiješ krasti. Ne opet. Nikad više. Zabranjujem ti."
Riječi su joj postale isprekidane. Odjednom je ustala s kreveta i Lidija je opet čula udaranje potpetica i vidjela treptaj svijeće u majčinu dijelu sobe. Pozlilo joj je kad je čula zveckanje boce o rub šalice. Sklupčala se u klupko ispod plahte i pritisnula šaku uz usne, tako jako da je boljelo. Njezina majka ju je mrzila. Rekla joj je da je pokvarena. Ali, da nije bila pokvarena, već bi davno umrle od gladi negdje u prljavštini. Pa što je onda bilo dobro? Ili loše?
Pomagati komunistima. Je li to bilo dobro ili loše?
U glavi je počela recitirati Wordsworthovu pjesmu koju je ranije učila za zadaću. Da nadglasa riječi u svojoj glavi. Samotan sam ko oblak luto ... Ali, što je oblak znao o samoći?


Chang je jedva čuo njezine korake iza sebe, toliko je bila tiha. Neprimjetna kao lisica. Ali znao je da je to ona jednako kao što je poznavao otkucaje vlastita srca. Prestao je promatrati rijeku i okrenuo se prema djevojci. Od njezine je pojave u cijelom tijelu osjetio navalu užitka, slatkog kao med. Nije nosila šešir i masa kose blistala joj je na suncu kao bakar, ali oči su joj bile pune sjena. Nikad prije nije izgledala tako krhko.
„Nadala sam se da ću te naći ovdje", stidljivo je rekla. Rukom je pokazala na potok i usku traku pijeska na kojoj mu je zašila nogu. „Tako je tiho, tako prekrasno. Ali, ako si došao ovamo da budeš sam..."
„Ne, molim te." Naklonio joj se i rukom je pozvao da ostane. „Ovdje je bila sumorna pustinja dok ti nisi došla."
Uzvratila mu je naklon. „Počašćena sam."
Učila je kineske običaje. Iznenadio ga je duboki osjećaj zadovoljstva koji mu je ta pomisao dala.
Sjela je na veliku, ravnu stijenu, rukom pogladila sivu površinu toplu od sunca i zagledala se u guštera koji je istrčao iz jedne pukotine. Gušter je bio prljav i siv, s dugim, šiljastim kandžama.
„Želim te upozoriti, Chang An Lo. Zato sam došla."
„Upozoriti me?"
„Da. U opasnosti si."
Osjetio je težinu te riječi na svojim prsima. „Kakvu opasnost vidiš?"
Tiho je čučnuo kraj ruba vode i okrenuo glavu tako da ju je mogao vidjeti. Nosila je svijetlosmeđu haljinu koja se stapala s bojom drveća. Oči su im se srele.
„Opasnost od Bratstva Crne zmije."
Ispustio je bijesan, siktavi zvuk. „Hvala na upozorenju. Oni mi prijete, to znam. Ali kako si ti čula za Crnu zmiju?"
Dobacila mu je slabašan smiješak. „Malo sam popričala s dvojicom muškaraca s tetovažama crne zmije na vratu. Odvukli su me u automobil i zahtijevali da im kažem gdje si ti."
Iako je pokušala umanjiti opasnost cijelog incidenta, njemu je srce gotovo stalo. Uronio je ruku u vodu da sakrije drhtanje. Morao je kontrolirati svoj bijes, ne dopustiti da bijes kontrolira njega. Njegove su se tamne oči zagledale u njezine.
„Lidija Ivanova, dobro me slušaj. Drži se dalje od kineskog staroga grada. Ne prilazi mu, a budi oprezna čak i u svom naselju. Crne zmije su moćne, a ugriz im je otrovan. Ubija polako i okrutno i..."
„U redu je. Pustili su me. Ne moraš biti tako bijesan."
Nasmiješila mu se i njegovo je srce ponovno počelo kucati. Rukom je prošla kroz kosu kao da je htjela izvući misli iz glave, a njezina je želja da razgovara o drugim stvarima bila toliko očita da ju je mogao osjetiti u vršcima prstiju.
„Gdje živiš, Chang An Lo?"
Odmahnuo je glavom. „Bolje da ne znaš."
,,Oh."
„Tako je sigurnije za tebe. Da ne znaš ništa o meni."
„Čak ni čime se baviš?"
„Ne."
Razdraženo je otpuhnula, naduvši obraze kao što gušteri ponekad znaju, a onda nakrivila glavu i zamamno se osmjehnula.
„Hoćeš li mi barem reći koliko imaš godina? To ne može škoditi, zar ne?"
„Ne, naravno da ne. Devetnaest."
Njezina su pitanja bila nepristojna, previše osobna, ali je znao da joj to nije bila namjera pa se nije uvrijedio. Bila je fanqui, a očekivati suptilnost od Stranog vraga bilo je isto kao očekivati da žaba krastača propjeva kao slavuj.
„A tvoja obitelj? Imaš li braću ili sestre?"
„Moja obitelj je mrtva. Svi su mrtvi."
„O, Chang, tako mi je žao."
Izvadio je ruke iz vode i iz blata izvukao žabu. „Jesi li gladna, Lidija Ivanova?"
Zapalio je vatru. Žabu je zamotao u lišće i ispekao zajedno s dvije ribice koje je ulovio u rijeci, a ona je svoj dio s užitkom pojela pred njim. Od četiri grančice izrezbario je rudimentarne štapiće za jelo i uživao učeći je da se služi njima, dodirujući joj prste i svijajući ih oko štapića. Kad je ispustila komad ribe, nasmijala se tako da su vrbe počele šaputati iznad njihovih glava, a čak je i Lo-shen, božica rijeke, zastala da je osluhne.
Nikad nije vidio Lidiju tako opuštenu. Udovi su joj omekšali, oči izronile iz svojih sjena i izgubile onaj oprezni izgled koji je bio dio nje jednako koliko i njezina vatrena kosa. Znao je što je to značilo: osjećala se sigurno. Dovoljno sigurno da mu ispriča priču o tome da je s osam godina slomila ruku kad je pokušala oponašati ulične akrobate i napraviti salto unatrag. Mala Kineskinja povezala joj je prijelom s dva bambusova štapića za jelo da joj stabilizira ruku dok ne stigne kući. Majka ju je izgrdila, ali čim joj je ruka zacijelila, dogovorila se s jed¬nom ruskom balerinom da je nauči pravilno raditi salto unatrag. Za demonstraciju, Lidija Ivanova skočila je na noge, bacila se u zrak i napravila savršen salto od kojeg joj je na trenutak haljina poletjela preko glave na krajnje nepristojan način. Ponovno je sjela i nacerila se. Obožavao je njezin osmijeh.
Nasmijao se i zapljeskao. „Ti si carica Potoka guštera", rekao je uz naklon glavom.
„Mislila sam da komunisti ne odobravaju carice", uzvratila je sa smiješkom i ispružila se na pijesak, a bose je noge prepustila strujanju hladne vode.
Mislio je da ga zadirkuje, ali nije bio siguran pa nije odgovorio. Promatrao ju je dok je ležala u hladu, a vršak jezika joj je provirivao između usana, kao da kuša svježi povjetarac koji je dolazio s rijeke. Imala je tanko tijelo i male grudi, ali stopala su joj bila prevelika za kineski ukus. Bila je toliko različita od svih ljudi koje je ikad upoznao. Tako drugačija, tako vatrena. To stvorenje koje je kršilo sva pravila iza¬zivalo mu je čudnu toplinu u prsima zbog koje mu je bilo teško napustiti je.
„Moram ići", tiho je rekao.
Okrenula je lice prema njemu. „Moraš li?"
„Da. Idem na sprovod."
Njezine jantarne oči su se raširile. „Mogu li ići s tobom?"
„To nije moguće", odsječeno je odgovorio. Njezina bi drskost iskušala strpljenje samih bogova.
Stajali su na kraju povorke. Trube su trubile. Osjećao je blizinu djevojke lisice iza sebe, naslućivao je njezino uzbuđenje. Bila je malena i mršava kao mladi Kinez, a odjeća koju je posudio za nju - bijela tunika, široke hlače, sandale od filca i široki, slamnati, stožasti šešir - učinila ju je nevidljivom. Ali, njezina je prisutnost brinula Changa.
Bi li Yuesheng bio nezadovoljan? Hoće li prisutnost fanquija na njegovu sprovodu ojačati zle duhove koje su bubnjevi, činele i trube trebali otjerati? O, Yuesheng, prijatelju, uistinu sam začaran.
Čak je i nebo bilo bijelo, bojom žalosti pokazujući svoju tugu za Yueshengom. Kola s lijesom na početku dostojanstvene povorke bila su obavijena valovima bijele svile, a vukla su ih četiri muškarca koja su svoju bol pokazivala potpuno bijelom odjećom. Budistički svećenici u haljama boje šafrana udarali su u bubnjeve i posipali bijele latice po vijugavom putu prema hramu. Chang je osjetio da mu je djevojčin obraz okrznuo rame kad se pojačao stisak gomile oko njih.
„Čovjek u dugoj bijeloj halji i ma-gua jakni", promrmljao je, „onaj koji se bacio na zemlju iza lijesa, to je Yueshengov brat."
„Tko je onaj krupni muškarac u...?"
„Psst! Ne govori. Drži glavu dolje." Bacio je pogled preko ramena, ali činilo se da nitko ne obraća pažnju na njih. „Veliki muškarac je Yueshengov otac."
Pjevanje svećenika nadglasalo je njihove riječi.
„Što ti ljudi bacaju u zrak?"
„To je lažni, papirnati novac. Da umilostive bogove."
„Šteta što nije pravi", prošaptala je kad joj je novčanica od pedeset dolara prolepršala kraj nosa.
„Psst!"
Prestala je govoriti. Bilo je dobro znati da lisica može držati jezik za zubima. Dok su se polako kretali prema hramu, Chang se počeo prisjećati Yueshenga i njihove povezanosti. Uvijek ga je mučilo što Yuesheng tri godine nije vidio ni razgovarao sa svojim ocem zbog gnjeva koji je osjećao prema njemu. Tri duge godine. Preci su sigurno bili nezadovoljni što je Yueshengovo srce otvrdnulo, a on više nije iskazivao poštovanju koje svaki sin duguje ocu. Ali, njegova oca nije bilo lako poštovati.
U hramu, lijes je položen na oltar ispred brončanih kipova Bude i Kuan Yin . Zrak je mirisao na tamjan. Svećenici su pjevali molitve. Bijele zastave, bijelo cvijeće, odabrana hrana, voće i slatkiši, sve izloženo za Yueshenga. Ožalošćeni su svoje poštovanje iskazivali dubokim naklonima, prekrivajući pod hrama poput snježnog pokrivača. Zatim je počelo spaljivanje. Molitve redovnika ispreplitale su se s dimom iz velike, brončane posude u kojoj su spaljivani papirnati predmeti koji će Yueshengu trebati u sljedećem životu: kuća, alati i namještaj, mač i puška, čak i automobil i komplet pločica za mahjong te, ono najvažnije, zlatne i srebrne poluge od sjajnog papira. Sve je nestalo u plamenu.
Chang je promatrao kako dim postaje dah bogova i osjetio da se na njega spušta osjećaj mira. Bol gubitka, oštra poput uboda noža, oslabila je. Yuesheng je umro hrabro. Prijatelj mu je sada bio siguran i zbrinut, njegov dio posla gotov, ali dok su Changove oči tražile masivan lik na čelu povorke ožalošćenih, znao je da je njegov posao tek počeo.
„Ti si mi donio tijelo moga sina i zato ti mnogo dugujem. Traži od mene što god hoćeš."
Otac je nosio bijeli povez oko glave. Ramena i bedra izgledali su mu još šire nego inače zbog teške, bijele, izvezene jakne i hlača koje je nosio. Vrpca oko njegova širokog struka bila je ukrašena biserima izvezenima u obliku zmaja.
Chang se naklonio. „Bila mi je čast služiti prijatelju."
Veliki muškarac ga je proučavao. Imao je okrutna usta i pronicljive oči. Chang u njima nije vidio tugu, ali taj čovjek nije olako otkrivao svoje osjećaje.
„Da nisi odnio njegovo tijelo, oni bi mu odrezali udove i razbacali ih na sve strane svijeta. Kuomintang to radi da bi zaplašio ostale. Duh mog sina mogao je provesti mnogo godina tražeći dijelove svog tijela prije nego što bi se mogao sav pridružiti našim precima. Za taj ti se dar zahvaljujem." Naklonio je glavu prema Changu.
„Moje srce je sretno zbog vašeg sina. Njegova će se duša radovati što ste ponudili dar za nju."
Crne oči su se suzile. „Samo reci što želiš i bit će tvoje."
Chang je namjerno zakoračio bliže njemu i tihim glasom rekao: „Vaš je sin dao život za ono u što je vjerovao, da bi otvorio oči narodu Kine za riječi Mao Tse..."
„Ne govori mi o tome." Otac je okrenuo glavu u gesti odbijanja, a mišići čeljusti su mu se stegnuli i poskočili. „Samo reci što želiš."
„Tiskarski stroj."
Oštar udah.
„Kuomintang je uništio stroj tvog sina."
„Dao sam riječ. Sprava za tiskanje bit će tvoja."
Chang se naklonio lagano pognuvši glavu. „Činiš veliku čast sjećanju na svog sina, Feng Tu Hong."
Yueshengov otac okrenuo mu je svoja široka leđa i zaputio se prema karminama.
Morao je odvesti lisicu kući. Dovoljno je vidjela. Ako ostane, bit će otkrivena. Gosti više nisu saginjali glave u žalosti već su ih zabacivali unatrag dok su pili maotai, gugućući kao golubovi. Netko će je primijetiti. Bacio je pogled preko ramena prema djevojci koja se stisnula blizu njega i pitao se što bi se dogodilo kad bi skinuo njezin široki, slamnati šešir. Bi li duhovi vatre iz njezine kose prohujali kroz gomilu gostiju i vatrom istjerali istinu s njihovih jezika: da Yueshengu nisu pokazali nimalo dobrote dok je bio živ?
„Jesi li ga pitao?"
To je bila Kuan, njegova prijateljica iz podruma. Iznenada se pojavila pred njim, odjevena u crno umjesto u bijelo, s torbom na leđima. Nije očekivao da će doći na sprovod jer u tvornici gdje je radila nisu davali slobodne dane. Odmaknuo se nekoliko koraka dalje od djevojke lisice.
„Da, pitao sam ga za dar. Pristao je."
Kuanine tamne, kose oči iznenađeno su se raširile. „Sretan si što još nosiš glavu na ramenima, a ne u jedru." Nagnula se bliže. „Je li te upozorio? Da više ne tiskaš pamflete i postere?"
„Nije. Nije bilo smisla. On nas prezire, kao što je prezirao i svog sina."
Nježno se nasmiješila. „Ne tuguj, Chang An Lo. Yuesheng je umro čineći pravu stvar i sada je sretan."
„Bit će sretniji kada donesemo slobodu njegovoj okovanoj Kini", žestoko je prošaptao Chang. Duboko je udahnuo parfumirani zrak. „A Yueshengov otac će nam pomoći da taj dan brže stigne. Htio on to ili ne."

„Izgledaš umorno, prijatelju", rekao je Alfred Parker, zastajući da pročačka po ostacima duhana na dnu svoje lule. „Kao da te pregazio vlak."
Theo je prešao rukom preko očiju. Činile su mu se upaljene i pune pijeska. „Da, zaista se osjećam nekako loše. Ne spavam baš najbolje ovih dana."
„Ne brineš se valjda zbog neugodnosti s onim Masonom? Mislio sam da si rekao da si to sredio."
„Da, jesam. To više nije problem. Sada završava polugodište pa ocjenjujem testove do kasno u noć."
Uz to je proveo veći dio posljednje tri noći klateći se po rijeci u brodovima tanjima od orahove ljuske. Vječno buljeći u tamu. Prošle noći je lijevala kiša, no ubiranja su tekla glatko i Theo je bio iznenađen s kolikom je brzinom rastao njegov dio srebra na kraju svakog pohoda. To je moglo značiti samo jedno - postajali su sve odvažniji, tereti su im postajali sve veći, a s tim i rizici. Pouzdavali su se u njegovu riječ. A on u Masonovu.
Nije ni čudno što je izgledao kao da ga je pregazio vlak.
On i Parker sjedili su u Theovoj omiljenoj čajani u Junchowu. Parker se želio naći i pristao je da mu se pridruži ondje, nadvladavajući svoje skrupule o higijeni i korektnosti. Čaj bez mlijeka za Alfreda uopće nije bio čaj, ali je rekao da želi doživjeti tradicionalnu kinesku čajanu da bi proširio svoje razumijevanje lokalnog stanovništva. Theo se na to nasmijao. Alfred je kao novinar odlično pokrivao europska pitanja u Kini, ali nikada neće shvatiti lokalne ljude. Kad im je vitka mlada djevojka odjevena u cheongsam s visokim ovratnikom donijela glineni čajnik i ulila crveni napitak u njihove sićušne šalice, Alfred joj se nasmiješio tako toplo da je ona odmahnula glavom i pokazala prema gore. Theo je znao da njegov prijatelj uopće nije shvatio što se upravo dogodilo: da je djevojka pomislila da on želi spavati s njom te mu je govorila da su noćne leptiriće na katu iznad njih, spremne ponuditi mjesec i zvijezde. Za šaku dolara, naravno.
Oko njih, niski stolići od bambusova drva brujali su od glasova kineskih trgovaca i bankara, kao i nekoliko japanskih diplomata, dobro odjevenih i dobro uhranjenih, ljudi koji su bili na pravoj strani nestašice hrane. Svijetli, šareni prostor posjetitelje je zavodio lažnim osjećajem blagostanja. Grimizni lampioni, zlatni lavovi i ptice pjevice jarkih boja u bogato ukrašenim kavezima umirivali su razdražljivost dok je djevojka kose poput krila gavrana tiho prebirala po chinu . Škljocanje pločica za mahjong tvorilo je stalnu zvučnu podlogu. Obično se Theo ovdje osjećao mirno, ali ne i danas. Kao da to više nije znao osjećati. Mirno se sada činilo vrlo daleko.
,,I, Alfrede, čemu tolika žurba? O čemu toliko želiš razgovarati sa mnom?"
„Molio si me da prekopam po prošlosti Christophera Masona, sjećaš li se? Znam da si rekao da si riješio svoje nesuglasice s njim, no ipak..."
Theo se nagnuo naprijed. „Jesi li našao kakvu sramotnu tajnu?"
„Ne baš."
„Nego?"
„Samo nekoliko nepravilnosti." „Kao na primjer?"
„Za početak, on nije ono što se čini. Roditelji su mu vodili malu željezariju u Beckenhamu u Kentu. Ne poduzeće za uvoz i izvoz kao što on tvrdi."
„Gle, gle, znači Masonov pater nije radio u bijelim rukavicama. Zanimljivo." „Ima još."
Theo se nacerio. „Alfrede, ti si pravi dijamant."
Parker je na tren zastao da bi ponovno zapalio lulu koja mu se ugasila. „Prvi posao mu je bio u Odjelu za carine i trošarine u Londonu. I navodno se nije ustručavao trgovati krijumčarenom robom koju je zaplijenio - francuskim brendijem i parfemima, takvim stvarima."
„Zašto me to ne iznenađuje?"
„Na kraju se premjestio u Odjel za građevinske dozvole, ali tek nakon što se pojavio dašak skandala zbog afere sa ženom njegova šefa. Čini se da je ona voljela grubi tretman... a on joj ga je pružao." Parker se namrštio od nelagode. „To baš i nije ponašanje pristojnih momaka."
Thea je dirnula naivnost njegova prijatelja. U njoj je bilo neke bespomoćnosti. Theovu nevinost progutao je pucanj u jednom uredu u Kensingtonu deset godina ranije i od tada je uvijek očekivao da će naletjeti na ono najgore u ljudima. Jednostavno se činilo da je uvijek tako bilo. Uvijek isto. Zato je volio biti učitelj. Djeca su bila kao neobrađen materijal; za njih je još bilo šanse. A naravno, tu je bila i Li Mei. Ona mu je davala nadu. Ali, Parker je bio čudan momak jer su njegovi sjajni rubovi još bili netaknuti, stvarnost ih nije potamnjela niti im okrhnula rubove. Ovih je dana to bila rijetkost. Osvježavajuće, na svoj način. Osim toga, danas je nešto u njemu bilo drugačije, nešto puno zanosa.
„I", Parker je spustio glas, „nakon samo osamnaest mjeseci, podnio je ostavku u Građevinskim dozvolama."
„Prosvijetli me."
„Glasine. Ništa određeno, razumiješ." „Reci već jednom, čovječe."
„Mito."
„Ah!"
„Plave kuverte. Zgrade koje su nicale ondje gdje nisu smjele. Takve stvari. U pravi tren je dao ostavku i otplovio za Junchow. Samo Bog zna kako se ovdje uspio dokopati mjesta u Odjelu za obrazovanje, ali očito je dobar u svom poslu, iako ga podređeni baš i ne vole. Nisu htjeli reći više. Pretpostavljam da se boje za svoja mjesta."
„Ne bi li se i ti bojao?"
Parker je izgledao zaprepašteno. „Naravno da ne bih. Ne ako bih vidio korupciju."
Djevojka se vratila s još jednim čajnikom koji se pušio i napunila im šalice.
„Xie xie", rekao je Parker. Hvala.
Theo se gotovo zagrcnuo vrućom tekućinom. „Dobro rečeno, Alfrede."
„Pa, pomislio sam da bih mogao naučiti malo žargona dok sam ovdje. Dobro dođe u mojoj profesiji, a uostalom, znaš, prijatelju, postoji netko koga želim impresionirati."
Theo je gledao kako lice njegova prijatelja postaje ružičasto.
„Alfrede, mangupe jedan. Tko je sretna dama? Netko koga znam?"
„Da, zapravo je znaš. Ona je majka jedne tvoje učenice."
„Valjda ne Anthea Mason."
Parker je izgledao ljuto. „Naravno da ne. Dama se zove Valentina Ivanova." Sam spomen njezina imena izmamio mu je stidljiv smiješak.
„Za ime Božje, Alfrede", oštro je rekao Theo, „ti mora da si poludio. Tražiš nevolje."
Parker je trepnuo iza svojih naočala, iznenađen neočekivanom žestinom Theova odgovora. „Kako to misliš, Theo? Ona je divna žena."
„Oh, prekrasna je, to priznajem. Ali ona je bijela Ruskinja."
„Pa? Što tu ne valja?"
Theo je uzdahnuo. „Oh, Alfrede, svi znaju da se te žene očajnički žele udati za Europljanina. Bilo kojeg Europljanina. Jadna stvorenja su zaglavila ovdje, bez papira, bez novca, bez posla. To je sigurno pakao. Zato su polovica prostitutki u junchowskim bordelima bijele Ruskinje. Ne budi tako šokiran, to je činjenica." Ublažio je ton. „Žao mi je što ću te razočarati, prijatelju, ali ona te samo iskorištava."
Parker je odmahnuo glavom, ali Theo je mogao vidjeti da njegovo pouzdanje iščezava. Novinar je skinuo naočale i počeo ih temeljito čistiti snježno bijelom maramicom. „Mislio sam da ćeš razumjeti", osorno je rekao ne podignuvši pogled. „Bar ti, od svih ljudi. Da ćeš razumjeti tu stvar s ljubavi. Da čovjeka natjera da se osjeća..." Zastao je.
„Bolesno?"
Parker se pokušao nasmiješiti. „Da, osjećam se bolesno." Vratio je naočale na nos i ukočeno se zagledao u pažljivo složenu maramicu među svojim prstima. „Svuda vidim njezino lice", tiho je rekao. „U ogledalu dok se brijem, na praznoj stranici dok pišem svoje članke, čak i na upijajućem papiru na stolu staroga Gallifreya - to mi je urednik - za vrijeme dogovora o rokovima."
„Zaista si gotov, stari druže. Upecala te."
„Mislio sam da ćeš ti razumjeti", ponovio je.
„Zato što sam s Li Mei, misliš? Ne, Li Mei nije sa mnom zbog novca, to ti jamčim. Za početak, na moju veliku žalost, ja novca nemam, a uostalom, ona dolazi iz bogate kineske obitelji koja joj je zbog mene okrenula leđa. Tako da je to potpuno različita situacija. Upozoravam te, drži se dalje od Valentine Ivanove. Ona će nestati onog trenutka kad je odvedeš u Englesku."
Parkerova usta bila su stegnuta. Odgurnuo je šalicu čaja na stranu ne dotaknuvši je. „Ja se jesam pitao što takva prekrasna, pametna žena vidi u momku kao što sam ja."
,,O, Alfrede, daj se saberi. Kao što sam rekao, ti si pravi dijamant."
Alfred je ukočeno slegnuo ramenima.
„Gle, zašto ne bi jednostavno uživao u njezinu društvu? Spavaj s njom nekoliko mjeseci i izbaci njezin parfem iz krvi, a onda je prestani..."
„Theo, ti možda imaš bezosjećajnu, pogansku dušu", bez ogorčenosti je rekao Parker, „ali ja nemam. Ja sam kršćanin, vidiš, i kao takav nastojim slijediti Njegove zapovijedi. Tako da ne, neću je odvući u krevet i onda je napustiti."
„Onda si zaista budala, prijatelju moj."
Među njima je nastupila tišina. Pristupila im je djevojka koja je nudila ušećerene okruglice na pladnju, ali oboje su joj mahnuli da ih ostavi na miru. Iza njih, muškarac je trijumfalno uzviknuo kad je pobijedio u partiji mahjonga. Theo je zapalio cigaretu. Grlo ga je boljelo; u posljednje je vrijeme previše pušio.
„Ostavi je sad", tiho je rekao, „prije nego što se previše upleteš. Ovo ti govorim za tvoje dobro. I ne zaboravi da je tu i kći, problematična kći."
Parker je nesigurno prešao rukom preko svojega visokog čela, pokušavajući sabrati misli. „Ne znam, Theo, možda si u pravu. Sve mi se čini da je ljubav razorna sila. Ljubav prema osobi, prema idealu, prema domovini. Ona izbriše sve ostalo i iza sebe ostavi pustoš. A što se tiče kćeri, nemoj mi je ni spominjati. Za tu djevojku nema pomoći. "

Chang je stajao u tami. Nepomičan poput kamena. Bili su ondje, svuda oko njega. Mogao ih je čuti. Šuškaj rukava, bedro koje je okrznulo zid, struganje cipele po šljunku. To je bilo opasno. Pokazati se na sprovodu. To je značilo da će ga pronaći, znao je to. Ali, izbjegavanje Yueshengova posljednjeg trenutka donijelo bi mu sramotu. Yuesheng je bio njegov krvni brat i dugovao mu je poštovanje, pogotovo jer je jednako tako tijelo koje je ostalo ležati u podrumu one noći kad ih je napao Kuomintang moglo biti Changovo. I sad su Crne zmije bile ovdje. Smrt je ležala u sjeni, čekajući svoju gozbu.
Nalazio se na kamenom popločenom trgu u starom gradu, leđa pritisnutih uz čavlima okovana hrastova vrata, uvučena ispod nadsvođene veže. Crne pojave letjele su od jedne ulice do druge, brzo nadirući iz svih smjerova. Pokreti u vežama. Oštre oči koje ga traže. Nije bilo mjeseca da osvijetli oštrice u njihovim šakama, ali on nije sumnjao da su tamo, žedne krvi.
Vidio ih je šest, ali čuo je da ih je više. Jedan se prislonio uza zid na ne više od deset koraka desno od njega, čuvajući ulaz u usku hutong, uličicu koja je vodila duboko u labirint stražnjih ulica. Hrapavo je disao. Uz tihi skok i udarac petom prema gore, Chang mu je zaustavio disanje, ali prije nego što je tijelo palo na tlo, on je već bio u hutongu i trčao, nisko i gipko. Svjetlo se prelilo s jednog prozora na katu iznad njega, a iza leđa mu je odzvonio uzvik, ali on se nije okrenuo.
Kretao se brže. Uronio u još dublju tamu. Stopala su mu se klizala po trulom smeću. Vodio ih je kroz uličice, razdvajajući ih dok su se borili za brzinu tako da najbrži čovjek, kad se našao na raskršću šest metara ispred svojih drugova, nije ni znao što je to izletjelo iz sjene i zabilo mu se u prsa, lomeći mu rebra kao da su grančice, sve dok nije bilo prekasno i on više nije mogao disati.
Chang je letio kroz tamu. Krivudajući i izvijajući se. Napadajući iz zasjede. Jedan je čovjek izgubio nogu, a drugi vid na jedno oko. Ali noćni pokretni nužnik, kola natrpana ljudskim izmetom čiji je smrad mogao ugušiti čovjeka, zapriječila su mu put i prisilila ga da skrene lijevo niz padinu koja nije vodila nikamo. Smrtna zamka.
Visoki zidovi s tri strane neravnog dvorišta. Jedan ulaz. Jedan izlaz. Šest muškaraca raširilo se iza njega, teško dišući i pljujući otrov. Trojica su imala noževe, dvojica mačeve, a jedan je u ruci držao pištolj uperen ravno u Changova prsa. Nešto je glasno rekao i čovjek s mačem je stupio naprijed. Napao je Changa, a duga je oštrica fijuknula zrakom. Chang je umirio disanje, iskoristio energiju koja mu je sukljala kroz žile i jednim glatkim pokretom noge pomeo svog napadača. Ubod boli proparao mu je bok, ali on je napravio tri brza koraka i sko¬čio u zrak prema stražnjem zidu, pokušao pronaći hvatište za prste, poskliznuo se, opet uhvatio i prebacio pete preko glave u punom luku. Na krovu, ali ne i siguran. Metak mu je prohujao kraj uha.
Urlik bijesa odjeknuo je dolje u dvorištu i čovjek s pištoljem je zgrabio oružje iz ruke mačevatelja i jednim mu udarcem rasporio utrobu. Ranjenik je pao na koljena, pokušavajući uhvatiti vlastite iznutrice koje su mu ispadale iz utrobe, a krik boli oteo mu se iz usta. Vrisak je prekinuo drugi udarac mačem, od kojeg mu se glava otkotrljala u kanalizaciju. Pištolj je ponovno usmjeren prema krovu. Ali Changa više nije bilo.
Lidija je imala vremena za razmišljanje. Potez od dvadeset metara u sredini terena bio je ogoljen, ali se oko njega travnjak širio poput treperavoga zelenog jezera. Trava je bila precizno podšišana i održavana s poštovanjem koje ju je zbunilo jer se činilo da muškarci više brinu za travu nego za vlastitu djecu. No, ona je obožavala gledati kriket. Voljela je zamišljati da se ta ista scena odvija na drugom kraju svijeta, u Engleskoj. Baš u ovom trenutku tratine u svakom selu i gradu zaposjeli su muškarci u bijelim flanelskim hlačama koji su se šepirili svo¬jim štitnicima i štapovima i nabijali po maloj, tvrdoj lopti. To je bilo tako čudesno besmisleno. Pogotovo po ovoj vrućini. Tako bizarnu igru mogli su smisliti samo ljudi koji po cijele dane nisu radili ništa. Muškarci u bijelom.
Jednoj naciji značili su sport. Drugoj su značili smrt. Različiti svjetovi. Oceanima udaljeni. Ali, što se dogodi s nekim tko je uhvaćen u sredini? Utopi li se?
„Još čaja, draga? Izgledaš kao da si miljama daleko."
„Hvala, gospođo Mason." Lidija je uzela čaj, odvratila misli od Chang An Loa i poslužila se još jednim sendvičem s krastavcima, dodavši ga na tanjur koji je stajao na rukohvatu njezine ležaljke.
Pollyina majka nosila je velike sunčane naočale i šešir širokog oboda ukrašen ružama iz njezina vrta, ali ništa nije moglo potpuno sakriti modricu na lijevom oku niti oteklinu na jagodičnoj kosti. „Spotaknula sam se preko Ahila, Christopherove lijene stare mačke, i udarila u vrata, blesava kakva jesam", Lidija je čula da sa smiješkom objašnjava ostalim ženama, ali njihovi izrazi lica su jasno govorili da joj nitko ne vjeruje. Lidija ju je počela gledati s novim poštovanjem. Pojaviti se danas ovdje, na utakmici, i suočiti se s poniženjem s odlučnim smiješkom i sigurnom rukom dok je točila čaj, za to je trebalo hrabrosti.
„Gospođo Mason", glasno je rekla, „to je tako lijepa haljina, uistinu vam pristaje." Haljina je bila cvjetna i puna volana, kakvu bi samo Engleskinja mogla obući.
„Pa, hvala ti, Lidija", rekla je Anthea Mason. Na jedan užasan trenutak Lidija je pomislila da će zaplakati, no ona je samo nabacila osmijeh na lice i još jedan sendvič na Lidijin tanjur.
Na igralištu je Christopher Mason osvojio još četiri boda, ali Lidija se odbijala pridružiti pljesku. Pokraj nje je Polly sjala od ushićenja i mazila svog psića po glavi u pokušaju da ga razveseli. Durio se jer ga je držala na uzici kad je loptica upravo molila da je ulovi.
„Nije li tatica spretan, Toby? Danas će biti jako dobro raspoložen.
Lidija je nije htjela pogledati.
„Poginut ćeš, Lyd."
„Ne pričaj gluposti. To je samo sprovod."
„Ali zašto? Nitko ne ide na kineske obrede. Domaći se drže za sebe kao i mi. Tako su svi sretni. Moraš prihvatiti činjenicu da nas ne vole, Lyd, i da su drugačiji od nas. Miješanje. Nije moguće."
„Kako znaš?"
„Jednostavno nije. To svi znaju."
„Nisi u pravu. Chang i ja smo...", Lidija je tražila riječ koja neće šokirati Polly „... prijatelji. Mi razgovaramo o... pa, stvarima, i ne vidim razloga zašto se ne bi mogli miješati. Pogledaj svu djecu koji imaju ame kad su mali, zaista ih vole. Zašto bi se to moralo promijeniti samo zato što djeca odrastaju?"
„Jer oni imaju drugačija pravila."
„Znači, ti tvrdiš da to funkcionira samo kad oni usvoje naša pravila i žive kao mi?" „Da."
„Ali, oni su samo ljudi, Polly. Kao i mi. Trebala si vidjeti i čuti njihovu tugu na sprovodu. Patili su kao što i mi patimo. Porezi ih i oni će krvariti. Pa što onda znače pravila?"
,,O, Lyd, taj Chang An Lo ti je potpuno pomutio mozak. Moraš ga zaboraviti. Iako moram priznati da se čini da je gospodinu Theu dobro s njegovom lijepom Kineskinjom."
„Ali nije je oženio, zar ne?"
„Upravo tako."
,,I Anna Calpin je voljela svoju amu kad je bila mala, ali sad je tjera da joj po zimi grije zahodsku dasku tako da sjedi na njoj deset minuta prije nego što je Anna mora upotrijebiti."
„Znam. Ali ti nikada nisi imala kineske sluge, Lyd. Ti ne razumiješ."
„Ne, Polly. Ne razumijem."
Ulica je izgledala uobičajeno. Kineski ulični prodavač stajao je na uglu pokušavajući prodati sjemenke suncokreta i vruću vodu, dječak se igrao špekulama u kanalizacijskom odvodu, a stara ruska babuška sjedila je u veži u stolici za ljuljanje i čerupala perlinku. Pod njezinim su nogama dva prljava ulična mangupa hvatala perje koje je padalo i njime punila jastučnicu. Veliki kotači rikše klepetali su po ulici i dizali prašinu.
Lidija je pokušavala shvatiti što ju je natjeralo da stane. To je bila njezina ulica. Prošla ju je milijun puta. Bilo je vruće, ona je bila prašnjava i haljina joj se lijepila za kožu. Trebala je hladno piće. Nalazila se samo 2O metara od svojih vrata. Pa što se onda dogodilo? Zbog čega je zastala?
Budi oprezna, Lidija. Ne sanjari dok hodaš. Pustili su te jednom, ali drugi put neće. Changove riječi. I zaista je bila oprezna, gledala je oko sebe, ali nije vidjela ništa zbog čega bi trebala biti nervozna. Kvragu, možda je Polly bila u pravu. Možda joj je zaista pomutio mozak ni oko čega. Požurila je niz ulicu, gubeći strpljenje, ali je, dok je otključavala ulazna vrata, osjetila neko micanje iza sebe. To nije bilo nešto što je vidjela ili čula, samo iznenadno strujanje zraka iza njezinih leđa. Nije se okrenula, samo se bacila preko praga i zalupila vrata iza sebe. Svom se težinom naslonila na njih i zadržala dah. Osluškujući.
Ništa. Automobilska truba, dječji smijeh, divlji krik galeba iznad njih.
Duboko je uzdahnula. Je li to umislila?
Čekala je dok su minute prolazile. U ušima su joj još tutnjali udarci pulsa.
„Lidija, moi vorobushek, dođi ovamo, dođi", dozivala ju je gospođa Zarja s kraja hodnika. Na sebi je imala jarkoružičasti kimono, a u kosu su joj bili upleteni metalni vikleri. „Imam malo slatkog krumpira za tvoga gospodina Sun Yat-sena. Evo, uzmi."
Lidija je krenula, ali noge su joj bile teške. „To je lijepo od vas, gospođo Zarja. Sun Yat-sen će biti sretan." Sjetila se grumena trave, čvrsto stisnutog u šaci, koji je prokrijumčarila iz kriket kluba. „Večeras je neka posebna prilika?"
„Da, da. Idem na zabavu", ponosno je rekla gospođa Zarja. „Čitanje poezije u vili generala Manlikova. On je bio prijatelj mog muža i, kao fin čovjek, nije zaboravio udovicu svoga starog druga."
„Dobro se zabavite." Lidija je pobjegla uz stepenice. „Hvala na slatkom krumpiru. Spasibo."
Kad je došla do kraja stubišta, čula je glasove koji su dolazili iz potkrovlja. Glasove koje je osjećala kao udarce u lice. Zastala je. Jedan je bio glas njezine majke, tih i napet; drugi, muški, bio je povišen i zvučao je ljutito. Govorili su ruski. Tiho je otvorila vrata. Dvije figure sjedile su na kauču, brzo pričale i gestikulirale rukama. Lidija je osjetila drhtaj uznemirenosti i htjela otići, ali bilo je prekasno. To je bio muškarac iz policijskog prepoznavanja, veliki, bradati medvjed s masnim, crnim kovrčama i povezom preko oka, onaj s vučjim čizmama. Pokraj njega je Valentina izgledala kao sitno, egzotično biće koje je balansiralo na rubu kauča. Muškarac je svojim jednim tamnim okom zurio ravno u Lidiju i to je bilo dovoljno da joj obrazi počnu gorjeti.
„Gle, žao mi je", rekla je u jednom dahu. „Nisam htjela da se policija tako okomi na tebe, samo sam..."
„Lidija", brzo je rekla njezina majka, „Lav Popkov ne govori engleski."
,,Oh... pa, reci mu da se ispričavam, mama." Valentina je progovorila na ruskom.
On je polako kimnuo i ustao na noge, ispunjavajući tavansku sobu svojim masivnim ramenima, sagnuo glavu da ne udari u niski strop te i dalje zurio u Lidiju. Nije bila sigurna je li mu pogled bio pun neprijateljstva ili znatiželje, ali kakav god je bio, stvarao joj je neugodu. No, ono što nije razumjela bilo je kako je, dovraga, saznao gdje živi. Chyort! Bila je nervozna ko sam vrag.
On je došao do vrata i ona se preplašila da će joj iz te blizine otkinuti glavu jednom od svojih ogromnih šapa.
„Žao mi je", ponovila je prije nego što je mogao izvući svoje pandže i pružila mu ruku.
Na njezino iznenađenje, prihvatio ju je, progutao je u svojoj i nježno je pretresao. No, i dalje joj se činilo da je njegovo crno oko promatra s gađenjem.
„Do svidania", pristojno je rekla. „Doviđenja."
On je zagunđao i odgegao se van.
„Mama, što je htio?"
Ali, Valentina nije slušala. Točila si je piće. U čašu, ne u šalicu, primijetila je Lidija, još jedan znak Alfredove velikodušnosti.
Njezina majka je otišla do novog zrcala na zidu i zagledala se u svoj odraz dok je pila prvi gutljaj votke.
„Stara sam", promrmljala je i rukom prešla niz obraz i vrat, preko obline grudi i boka. „Stara i suha kao pas lutalica s glistama."
„Nemoj, mama. Ne počinji. Ti si prekrasna, svi tako kažu, i imaš samo trideset i pet godina."
„Ova smrdljiva klima uništava mi kožu." Približila je lice zrcalu i prstom polako prošla oko očiju.
Votka je uništava još brže."
Njezina majka nije odgovorila, samo je zabacila glavu unatrag i izlila alkohol niz grlo, a onda na trenutak zatvorila oči.
Lidija se okrenula i pogledala kroz prozor. Starica je zaspala u svojoj stolici za ljuljanje, a dva mangupa pokušavala su joj izvući napola očerupanu pticu iz ruke; ali njezini prsti nisu popuštali, čak ni u snu. Lidija se nagnula kroz prozor i povikala na njih. Odustali su od svoje lovine i otrčali niz ulicu s jastučnicom punom perja. Nebo iznad krovova bilo je prošarano bojom jorgovana dok je sunce klizilo sve dalje od Kine. Lidija nije odustajala.
„Što je taj čovjek htio, mama?"
Valentina je stajala za stolom, ponovno puneći čašu. „Novac. Nije li to što svi žele?"
„Nisi mu ga dala."
„Kako bih mu mogla dati novac koji nemam?"
Lidiji je palo na pamet da joj otme bocu i istoči votku kroz prozor, ali to je već jednom probala i znala je da nema smisla. To je bilo kao guranje štapa u osinje gnijezdo; samo je pogoršalo stvar.
„Mislila sam da večeras radiš u hotelu."
Valentinin pogled je vrlo jasno rekao što je mislila o poslu i o hotelima. „Ne večeras, draga. Neka si gurnu taj posao u svoje debele stražnjice. Zlo mi je od njega. Nasmrt sam umorna od njihovih prokleto napasnih ruku i podivljalih bokova. Najradije bih ih sve isjekla na komadiće, kao steak tartare."
„To je samo posao, mama. Sigurno ga ne mrziš baš toliko."
„Ali mrzim ga. Zaista. Kunem se. Oni smrde. Stavljaju ruke tamo gdje ne bi smjeli i gdje ih ne bi stavljali da sam jedna od njih. Žele me jebati."
„Mama!"
„Kao i Alfred. To je ono što želi."
„Mislila sam da on dolazi i kupuje sve tvoje plesove da te zaštiti od drugih."
„Kad može." Pijuckala je piće. Ovaj put je čaša bila punija. „Ali, često ima rokove u novinama pa mora raditi dokasno." Prsti su joj zalepršali po zraku. „Takve gluposti pišu, svi oni. Kao da je ova kolonija centar svemira."
„Kako me taj Rus pronašao?"
Njezina je majka rječito slegnula ramenima. „Pobogu, otkud da ja to znam, draga? Razmisli malo. Pretpostavljam preko policije."
Valentina je nosila staru pamučnu haljinu koju je mrzila, ali koju bi se udostojala nositi po kući da sačuva ostalih nekoliko komada odjeće. Od te je haljine uvijek bila loše volje i Lidija se zaklela da će je sutra baciti u smeće. No, zasad je samo otišla do štednjaka i počela rezati slatki krumpir.
„Dochenka, danas mi je nešto sinulo."
„Da te votka može ubiti?"
„Ne budi bezobrazna. Ne, zapitala sam se otkud je došao novac kojim si otkupila Alfredov sat iz zalagaonice. Reci mi." Nož je zastao u Lidijinoj ruci. „Istinu, Lidija. Nema više laži."
Lidija je odložila nož i okrenula se prema majci, ali ona je opet stajala ispred zrcala i zurila u svoj odraz. Nije se činilo da joj to pričinjava ikakvo zadovoljstvo.
„To se dogodilo kad sam prolazila kraj one izgorjele kuće u Ulici Melidan", ležerno je rekla Lidija. „Dvoje ljudi se svađalo, muškarac i žena."
,,I? Želiš reći da su ti oni dali novac?"
„Na neki način. Žena je bacila šaku srebra na muškarca, a onda su oboje još malo vikali i otišli. Pa sam ja ušla unutra i pokupila novac s poda. To nije bila krađa. Ležao je ondje i svatko ga je mogao uzeti."
Valentinine oči sumnjičavo su se stisnule. „Je li to istina?"
„Časna riječ."
„U redu. Ali bilo je ružno što si uopće ukrala sat." „Znam, mama. Žao mi je."
Valentina se okrenula i minutu kritički proučavala kćer. Odmahnula je glavom. „Izgledaš užasno. Totalni nered. Što si to, zaboga, danas radila?"
„Bila sam na sprovodu."
,,U tome?"
„Ne, posudila sam odjeću."
„Čijem sprovodu?" Okrenula se natrag prema zrcalu, gubeći zanimanje.
„Prijatelj mog prijatelja. Nitko koga znaš."
Lidija je do kraja narezala slatki krumpir i zamotala ga u ostatak staroga masnog papira, a zatim odnijela veliku zdjelu vode u svoju sobu pa skinula svoju vlažnu haljinu i prljave cipele. Temeljito se oprala i počešljala kosu dok svaki komadić prašine i prljavštine nije nestao. Morala se više truditi oko svog izgleda ili je Chang An Lo nika¬da neće gledati kao što je danas na sprovodu gledao onu Kineskinju s finim crtama lica i kratkom, crnom kosom. Njihove glave blizu jedna drugoj. Kao ljubavnici.
„Bolje?"
„Draga, preslatka si."
Lidija je obukla koncertnu haljinu i cipele. Nije bila sigurna zašto.
„Više ne izgledam užasno, zar ne, mama?"
„Ne, slatkice, izgledaš kao bombon." Valentina se bila skinula u svoj bisernobijeli kombine, a duga joj je kosa slobodno ležala na golim ramenima. Praznu čašu je ostavila na stolu i došla do Lidije. Čak se i polupijana kretala graciozno, no oči su joj bile sumnjivo crvene na rubovima, kao da je tiho plakala dok je Lidija bila iza svog zastora. Ili je to bio samo efekt votke. Uzela je Lidijino lice u ruke i napeto se zagledala u svoju kćer, a između fino zakrivljenih obrva pojavila joj se bora.
„Jednog od ovih dana postat ćeš uistinu prekrasna."
„Ne budi smiješna, mama. Ti ćeš uvijek biti ljepotica u obitelji."
Valentina se nasmiješila i Lidija je znala da je rekla pravu stvar.
„Bit će ti drago čuti, malena, da sam večeras odlučila stvoriti novu sebe. Modernu sebe."
Majka joj je pustila lice i krenula prema ladici pokraj pocrnjelog štednjaka. Lidija je osjetila iznenadan osjećaj nelagode. Ondje su držale noževe. No, njezina majka nije izvadila nož, već dugačke škare.
„Ne, mama, molim te, nemoj. Ujutro će ti sve izgledati drugačije. To te samo piće..."
Valentina je stala ispred zrcala, zgrabila veliki pramen tamne kose i odrezala ga u visini čeljusti.
Nijedna nije progovorila. Šokirao ih je prizor u zrcalu. Bio je brutalan. Iskrivljen i zaprepašten. Odraz žene izgubljene između dva svijeta.
Lidija se prva oporavila. „Daj da ja završim jer inače neće biti ravno. Bit će otmjeno, stvarno šik."
Nježno je uzela škare iz ukočene ruke svoje majke i nastavila sa šišanjem. Svaki rez činio joj se kao izdaja njezina oca. Valentina je uvijek govorila da je on obožavao njezinu dugu kosu i da je svake noći prije spavanja stajao iza nje i češljao je dugim, sporim pokretima koji su joj kosu pretvarali u sjajni, svilenkasti slap pun svjetlucavog elektriciteta. Kao zvijezde padalice na noćnom nebu, govorio je. Sada su mekani valovi, poput mrtvih ptica, ležali oko njezinih nogu. Kad je bilo gotovo, Lidija je pokupila ostatke, zamotala ih u bijeli šal svoje majke i taj tanki zavežljaj stavila ispod jastuka. Zasluživao je pravu sahranu.
Na njezino iznenađenje, majka joj se smiješila. „Tako je bolje", rekla je.
Valentina je zamahnula glavom, a kosa joj je zaigrano poskakivala, uvijajući se prema zatiljku i naglašavajući njezin dugi, bijeli vrat.
„Mnogo bolje", ponovno je rekla. „A ovo je samo početak nove mene."
Sa stola je uzela napola ispražnjenu bocu ruske votke i otišla do otvorenog prozora. Vani je izgledalo kao da večernje nebo gori iznad krovova popločenih sivim škriljevcem. Valentina je ispružila ruku i, bez ijednog pogleda prema dolje, prolila prozirnu tekućinu na ulicu.
Lidija je promatrala.
„Sretna?" pitala ju je majka.
„Da."
„Dobro. A završila sam i s poslom plesne hostese." „Ali, treba nam novac za stanarinu. Nemoj..." „Ne. Odlučila sam."
Lidija je počela paničariti. „Možda bih ja to mogla. Postati plesna hostesa, mislim."
„Ne budi apsurdna, dochenka. Ti si premlada."
„Mogu reći da imam više od šesnaest godina. A znaš da dobro plešem, ti si me naučila."
„Ne. Ne želim da te muškarci diraju."
„O, mama, ne budi smiješna. Znam se brinuti za sebe."
Valentina se histerično nasmijala. Ispustila je bocu na pod i uzela kćer za ruku. Čvrsto ju je protresla.
„Ti ne znaš ništa o muškarcima, Lidija Ivanova, ništa, a namjeravam da tako i ostane. Zato nemoj ni pomišljati na takav posao." Ljutito ju je gledala, a Lidija nije potpuno shvaćala zašto.
„U redu, mama, u redu, smiri se." Izvukla je ruku iz njezine i pažljivo rekla: „Ali, možda bih mogla naći neki drugi posao."
„Ne. Davno smo se dogovorile. Moraš steći obrazovanje."
„Znam, i hoću. Ali..."
„Nema ali."
„Slušaj, mama, znam da smo rekle da je jedini način da pobjegnemo iz ove rupčage da ja na kraju nađem pravi posao, ostvarim karijeru, ali kako ćemo do tada...?"
„To nije jedini način."
„Kako to misliš?"
„Mislim da postoji drugi način."
„Koji?"
„Alfred Parker."
Lidija je trepnula i osjetila nalet kisele sline u ustima. „Ne." Rekla je jedva čujno.
„Da." Njezina je majka zabacila svoju netom ošišanu kosu. „Odlučila sam."
„Ne, mama, molim te, nemoj." Lidiji se grlo osušilo. „On nije dovoljno dobar za tebe."
„Ne budi smiješna, slatkice. Sigurna sam da će njegovi prijatelji reći da ja nisam dovoljno dobra za njega."
„To je glupost."
„Je li? Slušaj me, Lidija. On je dobar čovjek. Antoine ti nikada nije smetao pa zašto se sada buniš zbog Alfreda?"
,,S Antoineom nikad nije bilo ozbiljno."
,,E pa, drago mi je što shvaćaš da namjeravam biti ozbiljna u vezi s Alfredom", rekla je nježno i primila pramen sjajne kose svoje kćeri, kao da se htjela prisjetiti osjećaja duge kose. „Želim da budeš dobra prema njemu."
„Mama", Lidija je odmahnula glavom, „ne mogu... jer..."
„Jer što?"
Lidija je vrškom svoje nove cipele zagrebla po podu. „Jer on nije tata.'
Čudan, maleni jauk oteo se s Valentininih usana. „Nemoj, Lidija, nemoj. To je vrijeme prošlo. Ovo je sadašnjost."
Lidija je zgrabila majčinu ruku. „Naći ću posao", brzo je rekla. „Izvući ću nas iz ovog svinjca, obećavam, ne trebaš Alfreda, ne želim ga u našoj kući. On je pompozan, petlja si po ušima i nabija nam svoju Bibliju u usta i..." Duboko je uzdahnula.
„Nemoj stati sada, dochenka. Daj da čujem sve."
„On nosi naočale, ali svejedno ne može vidjeti kako ga motaš oko malog prsta kao slamku."
Valentina je slegnula svojim elegantnim ramenima. „Tiho sad, slatkice. Daj mu vremena. Naviknut ćeš se na njega."
„Ne želim se naviknuti na njega."
„Zar ne želiš da budem sretna?"
„Znaš da želim, mama, ali ne s njim."
„On je dobar Englez."
„Ne, on je previše... običan za tebe. On će promijeniti sve, učinit će nas jednako običnima kao što je i on."
Valentina se uspravila. „To je uvredljivo, Lidija, i ja..."
„Zar ne vidiš", brzo je nastavila Lidija, „vratila sam mu njegov glupi sat samo zato da ga se riješim." Glas joj je postajao sve viši. „Potrošila sam sav taj dragocjeni novac jer sam mislila da će me zbog toga zamrziti toliko da će otići i nikad se neće vratiti. Zar ne vidiš?"
Valentina je stajala ukočeno. Lice joj je izgubilo boju i postalo bijelo kao kost dok je zurila u kćer. Zrak u sobi bio je previše krhak za disanje.
„Ti me podcjenjuješ", napokon je rekla. „On neće otići." „Nemoj, mama. Nemoj nam to raditi." „Odlučila sam, Lidija."
Odjednom Lidija više nije mogla podnijeti da bude u istoj sobi s tom novom Valentinom Ivanovom. Zgrabila je zamotak masnog papira, izjurila iz sobe i divljački zalupila vratima za sobom.
„Vrapčiću, što radiš tu vani u mraku?"
Bila je to gospođa Zarja, zamotana u dugi, baršunasti ogrtač i s ekstravagantnim šeširom s crnim nojevim perom na glavi. Dijamantne viseće naušnice hvatale su svjetlost s prozora i svjetlucale kao krijesnice. To nije bila gospođa Zarja koju je Lidija poznavala.
„Samo hranim Sun Yat-sena", promrmljala je.
„Već ga jako dugo hraniš."
Lidija nije odgovorila. Zec joj se smjestio u naručje i ona je osjećala da mu srce brzo lupa uz njezina prsa. „Je li mu se svidio slatki krumpir?" „Da, hvala."
Nastupila je tišina, nijedna nije bila sigurna kako da nastavi. Negdje na ulici začulo se skvičanje svinje. Zvučala je kao noćni demon.
„Lijepo izgledate", rekla je Lidija.
„Hvala. Idem na zabavu generala Malinkova."
Zabava. Ruska zabava. To bi bilo bolje od sobe u potkrovlju.
„Mogu li ići s vama, gospođo Zarja?" Pristojno je pitala Lidija. „Nosim svoju svečanu haljinu."
Usamljeno, ukočeno staro lice smekšalo se u razdragani osmijeh. „Da. Moraš doći. Možeš nešto naučiti o velikoj zemlji koja te rodila. Da."
„Spasibo", rekla je Lidija. Hvala.









Lidija je čvrsto odlučila uživati u večeri. Njezina prva zabava. Održavala se u jednoj od velikih vila na aveniji koja je razgraničavala Rusku i Britansku četvrt, gdje se Lidija ponekad dolazila diviti raskoši koju je nekolicini sretnika kupio džep pun carističkih dragulja. Ali, večeras se zbog glazbe osjećala još gore. Melodija se poput bujice prelila preko njezinih brana i oslobodila sve u njoj. Riječi koje je izrekla majci i njezino strahovanje za Changa izmijenjivali su joj se u glavi dok više nije mogla misliti.
Svirao je romantičan dio iz Borodinova Princa Igora, jednog od pripadnika ruske Moćne gomilice, i to dosta dobro, ali ipak ne onako kao što bi to odsvirala njezina majka. Lidija se usredotočila na ruke pijanista koje su milovale tipke kao što su njezini prsti milovali zečje krzno. Intimno i čeznutljivo.
„A sada plešemo", izjavila je gospođa Zarja, „prije nego što netko počne pjevati jednu od onih žalosnih gruzijskih tužaljki."
Redovi stolica pomaknuti su na krajeve plesne dvorane i parovi su počeli izlaziti na podij. Gospođa Zarja spustila je svoje pozamašno tijelo kraj Lidije, a njezina je raskošna večernja haljina od tafta zašuštala. Haljina je imala jak miris na naftalin i sitnu zakrpu na jednom rukavu, gdje je gospođa Zarja vjerojatno zapela za nešto, ali Lidija se poigravala s idejom da je to bila rupa od boljševističkog metka.
„Kako ti se zasad sviđa?" pitala je gospođa Zarja.
„Jako je lijepo. Spasibo."
„Odlično. Otlichnol"
Začudo, Lidiji se najviše svidio sat čitanja poezije na početku večeri. Nije razumjela ni riječi, naravno, ali to joj nije bilo važno. Važan je bio taj zvuk. Glas Rusije. Puni samoglasnici i složene kombinacije koje su se kotrljale u ustima govornika i nekako odzvanjale. Iznenadilo ju je što su joj u tome uši nailazile zadovoljstvo.
„Sviđala mi se poezija", rekla je, ,,i sviđaju mi se lusteri."
Gospođa Zarja se nasmijala i potapšala je po ruci. „Naravno da ti se sviđa, vrapčiću." Velike su joj se grudi tresle od veselja.
„Mislite li da će me netko pitati za ples?" Lidijine oči ljubomorno su slijedile uskovitlane plesače. Bilo joj je svejedno tko će je zamoliti. To je čak mogao biti i jedan od ovih staraca s carističkim medaljama na prsima i tugom u očima, samo da je netko zamoli. Neki muškarac.
,,Nyet. Ne. Naravno da ne možeš plesati." „Ali mogu, dobro mi ide. Znam..,"
„Ne. Nyet." Gospođa Zarja sklopljenom joj je lepezom oštro potapšala koljeno. „Premlada si. To ne bi bilo dolično. Još si dijete. A djeca ne plešu s muškarcima."
U tom im se trenutku naklonio general Manlikov, plećata i impresivna figura valovite bijele kose i izrazito uspravnoga držanja, i ponudio ruku gospođi Zarji. Ona je naklonila glavu i pridružila mu se na plesnom podiju. Lidija ih je promatrala. Živciralo ju je kad su je zvali djetetom, ali većina od pedesetak prisutnih bili su starci. Jedni su bili dobro odjeveni, drugima je odjeća pokazivala znakove iznošenosti i krpanja kao i haljina gospođe Zarje, ali svi su bili povezani sviješću o pripadnosti istoj klasi i državi. Nalazili su se u raskošnoj plesnoj dvorani, u kojoj je cijeli jedan dugački zid bio prekriven visokim, pozlaćenim ogledalima, a elegantni lučni prozori na drugom zidu otvarali su se na terasu i vrtove. Vani je bilo mračno, kao da nije bilo ni mjeseca ni bogova. Jarka svjetla i smijeh u dvorani ohrabrili su Lidiju.
Ustala je, otišla do jednoga francuskog prozora i zagledala se u mrak. Ništa se nije micalo. Ni grana niti kakav šišmiš. Nije vidjela nikoga, ali to nije značilo da netko nije mogao vidjeti nju. Ipak je zakoračila na terasu i počela plesati uz Chopinov valcer koji je mekano plovio kroz otvorene prozore. Vlažan joj je zrak hladio obraze i gole su joj se ruke naježile od skrivenog zadovoljstva dok se okretala i njihala u ritmu glazbe. Na jedan intiman trenutak sve je drugo nestalo i u glavi joj je napokon bilo bistro i čisto.
„Kako neobično."
Stala je i okrenula se. Mladić u ranim dvadesetima nehajno se naslanjao na okvir vrata i promatrao je. Počeo je pljeskati, polako i promišljeno, gotovo uvredljivo.
„Očaravajuće."
„Nepristojno je špijunirati ljude", oštro je rekla Lidija. On je ravnodušno slegnuo ramenima. „Nisam znao da je ova terasa rezervirana samo za vas."
„Trebali ste objaviti svoje prisustvo."
„Plesna predstava je bila tako... zabavna." Govorio je engleski s laganim ruskim naglaskom, a usne su mu se prezirno nakrivile u jednu stranu.
„Zabava generala Manlikova odvija se u dvorani, ne ovdje. Džentlmen bi poštivao privatnost jedne dame." To je trebalo zvučati britko, kao što je Valentina ponekad razgovarala s Antoineom.
On je iz gornjeg džepa izvadio srebrnu kutiju za cigare, izvukao jednu, nekoliko puta je lagano lupio o stražnji dio kutije pa je bez ikakve žurbe zapalio, a onda ju je pogledao s lijenim, podrugljivim izrazom lica. Škljocnuo je petama i kratko se naklonio.
„Ispričavam se što nisam bio džentlmen, gospođice Ivanova."
Šokiralo ju je što joj je znao ime. „Jesmo li se već upoznali?" uzrujano je pitala.
Još dok su joj riječi izlazile iz usta, shvatila je s kim razgovara. Bio je to Aleksej Serov, sin grofice Natalije Serove. Jedva ga je prepoznala. Samo mu je ponašanje bilo bahato kao i uvijek. Njegova gusta smeđa kosa sada je bila kratko ošišana, a na sebi je imao elegantan bijeli sako i crne hlače koje su se sužavale prema dolje i naglašavale njegove duge noge. Sve na njemu govorilo je da je on sin ruskoga grofa.
„Čini mi se da su nas upoznali u jednom restoranu. La Licorne, vjerujem."
„Ne sjećam se", nemarno je odgovorila i odmaknula se od njega, naslonivši se na kamenu ogradu koja je okruživala terasu. „Iznenađena sam što se vi sjećate."
„Kao da bih mogao zaboraviti tu haljinu."
„Volim tu haljinu."
„Očito."
Glazba je prestala i odjednom je noćni zrak bio pun tišine. Ona se nije potrudila da je prekine. Osjećala je slab miris zapaljenog drva koji se miješao s aromom njegova duhana. To joj se učinilo kao vrlo muški miris. Podsjetio ju je na Changa. Ne zato što je on mirisao na dim; ne, njegov je više bio čisti miris rijeke, ili ipak mora? Na sekundu se zapitala bi li mu koža bila slana pod jezikom i odmah je osjetila da se zacrvenjela. To ju je razdražilo.
„Ti si ona Ruskinja koja ne zna ruski, zar ne?" rekao je Aleksej Serov.
„A ti si onaj Rus koji ne zna pristojno pričati na engleskom."
Oči su im se srele i ona je postala svjesna da su njegove zelene i vrlo izražajne, usprkos njegovu stavu ležerne ravnodušnosti.
„Glazba je bila izvrsna", primijetio je.
„Dosta prosječna, rekla bih. Bas je bio prejak, a tempo neujednačen."
Usne su mu se ponovno nakrivile na onaj arogantni način. „Moj naklon vašem superiornom znanju."
Osjetila je potrebu da mu pokaže da njezino znanje o svijetu nije bilo ograničeno na glazbu. „Ovdje u Internacionalnom naselju je dovoljno mirno za ovakve ugodne zabave." Pokazala je prema jarko osvijetljenoj prostoriji. „Ali sve se u Kini mijenja."
„Budite tako dobri da me prosvijetlite, gospođice Ivanova."
„Komunisti zahtijevaju kraj feudalizma, jednakost za radnike i pravednu raspodjelu zemlje."
„Zaboravite komuniste", prezirno je rekao. „Oni će biti zgaženi u nekoliko sljedećih tjedana. Baš ovdje u Junchowu."
„Ne, varate se. Oni..."
„Oni su gotovi. General Cang Kai-šek naredio je da se elitna jedinica njegove vojske Kuomintanga pošalje ovamo, da nas riješi tih napasnika. Tako da ste i vi i vaše zabave savršeno sigurni, ne brinite."
„Nisam zabrinuta."
Ali bila je.
Odjednom je u dvorani odjeknuo quickstep, val glazbe pune života i energije.
Bez razmišljanja, Lidija je rekla: „Želite li plesati?"
„S vama?"
„Da."
„Ovdje vani?" „Da."
Imao je izraz lica kao da ga je pitala da skoči u poljski wc. „Mislim da ne. Premladi ste."
To ju je zapeklo. „Ili ste možda vi prestari?" uzvratila je i opet počela plesati kao da nije bila svjesna njegove prisutnosti.
Okolo naokolo u vrtoglavim krugovima. Ali, nerviralo ju je što Aleksej Serov nije imao pristojnosti da ode. Oči je držala napola zatvorenima i odbijala ga je pogledati, praveći se da ne postoji i umjesto toga je zamišljala da ju je Chang uzeo u naručje dok je lebdjela na povjetarcu, a tijelo joj se njihalo i okretalo od jednog kraja terase na drugi. Činilo joj se da joj ritam glazbe udara u krvi. Dah joj se ubrzao i osjećala je da joj je koža oživjela, tako da je bila svjesna svakog dodira noćne rose i svakog drhtaja krila noćnih leptira koji su lepršali prema krugu svjetla.
„Ya tebya iskala, Alekseju."
Lidija je stala, ali u glavi joj se i dalje vrtjelo. Kraj Alekseja je stajala mlada žena s čašom crvenog vina u obje ruke i riječima koje Lidija nije razumjela. Njezina ravna, plava kosa bila je oblikovana u urednu punđu boje kukuruza, a na sebi je imala modernu haljinu do malo ispod koljena, kao i Lidija, samo što je njezina haljina bila prekrivena jarkoplavim perlicama, pariška haljina, dizajnerska haljina. Naglašavala je plavetnilo njezinih očiju koje su se iznenađeno prikovale za Lidiju. Trenutak je bio gotov. Lidija je paru uputila nešto što je trebao biti graciozan naklon glave i prošla pokraj njih visoko uzdignute glave. Oni su se došaptavali na ruskom, ali je Lidija, dok je ulazila u dvoranu, čula da se Aleksej Serov namjerno prebacio na engleski.
„Ta djevojka je ista kao njezin otac. I on je imao naglu narav. Jednom sam vidio kako je bacio svoju violinu u vatru jer nije mogao dobiti ton koji je želio."
Lidijine uši su gorjele, ali nastavila je hodati.
Chang An Lo ju je promatrao. Skriven u vlažnoj tami bujne krošnje žalosne vrbe. Promatrao je nju na terasi kao što bi promatrao dugorepu lastavicu koja se obrušavala i uzdizala po nebu zbog čiste radosti letenja. Činilo se kao da zrak oko nje vibrira, a njezina je kosa zapalila nebo. Mogao je osjetiti vrućinu i čuti pucketanje plamenova.
Plitko je disao i osjećao da se u njemu javlja poznato podrhtavanje bijesa. Ples i glazba bili su nepoznati njegovim osjetima, ali pokreti Lidije Ivanove bili su jasni. Ona se kretala onako kako se mlada ženka mačke kreće ispred mužjaka kad se spremna pariti, zavodnički se njišući, izazivajući ga da joj se približi, trljajući se i predući i trzajući bokovima.
Muškarac je stajao u pojasu žute svjetlosti s prozora, a tijelo mu je izgledalo mekano, kao da uopće nema kostiju. Pretvarao se da je nezainteresiran, ali nije otišao. Oči su mu se prikovale za rasplesanu djevojku na takav način da ga je Chang poželio nabosti na vrh ribarskog koplja i gledati ga kako se migolji. Crne zmije nisu bile jedine koje su gmizale prema njoj. Ruke čovjeka bez kostiju zaboravile su na cigaru u svojim prstima, ali njegove napola zatvorene oči nisu zaboravile pratiti svako dražesno izvijanje njezinih bokova. Ostao je na mjestu.
Kao i sjena. Ona pokraj stepenica koje su vodile do terase, ona koja se stapala s masom bačve za vodu, dublje crnilo na crnilu. Sjena čiji će dah uskoro prekinuti. Odsjaj s prozora zabljesnuo je na metalu shurikena u ruci spremnoj na pokret.
Chang je izvukao nož. On ju je čuvao.

„Mama, je li istina da je moj otac svirao violinu?"
„Gdje si to čula?"
„Na zabavi. Je li istina?"
„Da, istina je."
„Zašto mi nikad nisi rekla?"
„Jer je svirao vrlo loše."
„Je li jednom u bijesu bacio violinu u vatru?"
Valentina se nasmijala mekim, privatnim smijehom. „O, da, više nego jednom."
„Onda je zaista imao naglu narav? "
„Da. Da."
„Jesam li ja kao on?"
Valentina se vratila lakiranju noktiju. Njezina sjajna nova bob frizura plesala joj je preko obraza, skrivajući njezin izraz lica od Lidijina oštrog pogleda. „Svaki put kad te pogledam vidim njegovo lice."
„Izlazi iz kreveta."
„Ne."
„Draga, izludjet ćeš me. Cijeli tjedan ležiš u krevetu."
„Pa?"
„Ne razumijem te. Obično si u takvoj žurbi da izađeš van i napraviš nešto, ali sad... O, dochenka, ljutiš me, stvarno me ljutiš. Samo zato što je školski semestar završio, a ti imaš brdo knjiga ne znači da možeš provesti ostatak života čitajući.
„Zašto ne? Ja volim čitati."
„Ne budi tako jadna. Kakva ti je to uopće velika, debela knjiga?" „Rat i mir."
„O, gospodi! Za ime Božje, neka bude Shakespeare ili Dickens, ili čak ona imperijalistička svinja Kipling, samo, molim te, ne Tolstoj. Ne Rus."
„Sviđaju mi se Rusi."
„Ne budi smiješna, ti ne znaš ništa o Rusiji."
„Upravo tako. Vrijeme je da naučim, ne misliš li?"
„Ne, ne mislim. Vrijeme je da se izvučeš iz kreveta i odeš do Pollyine kuće na malo pite od šljiva njezine kao ljiljan bijele majke koju toliko hvališ. Izađi. Napravi nešto."
„Ne."
„Da."
„Ne."
„Moraš."
„Zašto me tjeraš van? Jer hoćeš uskočiti u krevet s Antoineom?" „Lidija!"
„Ili je to sada Alfred?"
„Lidija, ti si nepristojno i drsko dijete. Ja samo želim da budeš normalna, to je sve."
„Što je normalno, mama?" „Uostalom, s Antoineom je gotovo." „Jadan Antoine." „Glupost, drugo nije ni zaslužio." „A Alfred? Što on po tebi zaslužuje?"
„ Alfred je iznimno dobar čovjek plemenita srca i ja bih te htjela podsjetiti da je Bog rekao da će krotki naslijediti zemlju." „Mislila sam da ne vjeruješ u Boga."
„To nema nikakve veze s tim. A sad mi reci zašto ležiš u ovoj za¬gušljivoj rupi i ne želiš izaći?" „Jer ne želim."
„Čudna si, Lidija Ivanova. Znaš to? Svaka djevojka koja dan za danom leži u krevetu s bijelim zecom na prsima i čita o ratu je čudna."
„Bolje čudna nego mrtva."
„Što?"
„Ništa."
,,O, draga, zaista me ljutiš."
Znala je. Onog trenutka kad su je pozvali u restoran, znala je zašto. Oprala je kosu, obukla svoju haljinu boje marelice i satenske cipele, sve po uputama. Restoran ovaj put nije bio La Licorne. Bio je talijanski i imao je male, privatne, kožnate separee i prigušeno svjetlo svijeća koje su se prelijevale preko grla zdepastih vinskih boca opletenih slamom. Lidija je po tanjuru gurala komade nečega što se zvalo linguini i čekala da Alfred i Valentina prijeđu na stvar.
Alfred se stalno smiješio, toliko da je pomislila da ga već sigurno bole obrazi. Kao da je progutao stroj za smješkanje.
Natočio joj je čašu vina i veselo rekao: „Ovo je lijepo, nije li, Lidija?"
„Mmm." Nije htjela susresti majčin pogled. „Čujem da još uvijek marljivo učiš iako nema škole tijekom ljeta. To je odlično, draga moja. Što te najviše zanima?" „Rusija i ruski jezik."
Vidjela mu je plamičak iznenađenja duboko u očima, ali osmijeh mu nije zatreperio. „Tebi je to sigurno zanimljivo. Naposljetku, to je tvoje naslijeđe, zar ne? Ali Josif Staljin čini brutalne stvari svojim ljudima u ime slobode, izobličavajući samo značenje te riječi, tako da svijet o kojem čitaš u svojim knjigama više ne postoji u sovjetskoj Rusiji, draga moja. Barbarski je što se ondje događa. Seljake proglašavaju kulacima i tjeraju ih da umiru od gladi pod tim novim komunističkim režimom."
„Misliš, isto kao i za vrijeme cara?"
Valentini je pobjegao tihi uzdah.
„Hajde, Lidija", rekao je Alfred s tihom odlučnošću, „nemojmo se upuštati u taj razgovor večeras. Večeras je vrijeme za slavlje." Bacio je gotovo sramežljiv pogled u Valentininu smjeru. „Tvoja majka i ja imamo vijest za koju se nadamo da će te usrećiti."
Valentina nije komentirala, samo je oprezno promatrala kćer.
Lidija je počela pričati. Nekako joj se činilo da, kad bi uspjela ispuniti njihov mali separe svojim riječima, nagurati ih u svaki slobodan kutak, ne bi bilo mjesta u koje bi Alfred mogao ugurati svoju vijest.
„Gospodine Parkeru", rekla je Lidija uz privid zabrinutosti, „mislim da ste rekli da je moj ravnatelj, gospodin Theo, vaš prijatelj, zar ne? E pa, trebam vaš savjet, jer se on pri kraju semestra ponašao vrlo čudno. Vidite, on bi nam na satu zadao neki zadatak pa stavio glavu u ruke i ostao tako cijelu vječnost, kao da je zaspao, ali nije, jer sam mu ponekad uhvatila pogled dok je zurio ravno u nas iza svojih prstiju, a Maria Allen misli da ima problema sa svojom prekrasnom kineskom ljubavnicom pa pati od slomljenog srca, ali..."
„Lidija." Bila je to Valentina.
„... ali Anna kaže da se njezin otac tako ponaša kad je mamuran i jedan dan je gospodin Mason uletio u razred sav crven u licu i izvukao gospodina Thea van..."
„Lidija!" Ovaj put oštrije. „Prestani."
Lidija je prvi put pogledala u majčino lice. Valentina nije rekla ništa više, ali njezine su je oči preklinjale.
Valentina je okrenula glavu. „Reci joj, Alfrede. Reci joj našu dobru vijest."
Alfred joj se široko nasmiješio. Vidiš, Lidija, tvoja majka mi je učinila veliku čast i pristala biti mojom ženom. Mi se ženimo." Napeto su čekali njezin odgovor.
Lidija je napravila veliki napor. Prisilila se na osmijeh, iako su joj se zubi zalijepili za usne. „Čestitam", rekla je. „Nadam se da ćete biti jako sretni."
Njezina se majka nagnula naprijed i kratko je poljubila u obraz.









Chang An Lo je našao poruku. Znao je da je od nje i prije nego što ju je otvorio, pa je nježno opipao papir tražeći dodir njezine kože. Poruka je bila ugurana u teglicu za kisele krastavce ostavljenu na plosnatoj stijeni kod Potoka guštera, stijeni na kojoj se voljela sunčati. Lisnata grana bila je postavljena preko teglice da je sakrije od očiju koje nisu bile njegove. Tanki, srebrni listovi breze uvili su se i isušili od vrućine. Bila je oprezna. Bez imena. Samo upozorenje.
„Elitne čete Kuomintanga na putu za Junchow", pisalo je. „Da unište komuniste. Odmah bježi. Hitno. Ti i tvoji prijatelji. Bježite."
Riječ Bježite bila je podcrtana crvenom bojom. Na dnu presavijenog papira dodala je skicu zmije s odsječenom glavom i s krvlju koja je kapala iz rane.
Noć je bila demonski crna. Bez mjeseca. Samo neumoljivo rominjanje kiše koja je prekrivala svaki zvuk. Kuća je bila velika i dobro čuvana. Stražari gotovo nevidljivi ispod nadstrešnica s uvinutim krajevima. Visoki vanjski zidovi bez prozora i sva dvorišta obasjana šarenim lampionima, čak i usred noći. U svakoj veži okrenutoj prema dvorištima neprestano su zveckala vjetrena zvona, zaštita od zlih duhova kao i zlonamjernih uljeza, no najveća opasnost za Changa dolazila je od čau čaua sa širokom glavom koji je obilazio unutrašnje dvorište. Njegov oštar sluh čuo je i ono što ljudske uši nisu mogle.
Chang je tiho prelazio preko crepova krova. Njegove pustene cipele kretale su se sporo i strpljivo, približavajući se jedan nečujan korak za drugim. Njegov cilj nije bilo veliko unutrašnje dvorište, već ono prije njega, ono s fontanom u kojoj je voda izvirala iz otvorenih usta dupina i padala u dekorativni ribnjak u kojem su šarani plivali poput bijelih duhova. U kutu se nalazilo drvo šljive, pritisnuto težinom zrelog voća. Stablo je bilo staro, a njegove su se grane naslanjale na kuću kao što se starac naslanja na svoj štap. Chang je bio sav u crnom i čekao je, skriven u sjenama na krovu. Očiju i misli usredotočenih na jedan prozor.
Stražar u ophodnji bio je temeljit, zabadajući štap u žbunje i ispod delikatno izrezbarenih klupa. Chang je čuo tres kad je jedan noćni reptil štapom pribijen na mramorni pod, a odnekud iz blizine se začulo duboko rezanje. Lampion na verandi bacao je svjetlo na jednu stranu stražareva lica, njegove oči oštre i oprezne, gladne za nečim ili nekim tko će mu olakšati dosadu noćne rutine. Chang nije imao nikakvu namjeru da mu pomogne u tome. Ne još.
Stražar je napokon odšetao u sjenu sljedećeg dvorišta, gdje ga je pas pozdravio poniznim cviležom. Chang je taj trenutak iskoristio da se pokrene. Mokri crepovi, skliski pod njegovim nogama. Uz hrbat krova. Još crepova, prekrivenih mahovinom i skliskih. Niz stablo, lako kao po toboganu. Preko verande. Otvoren prozor. Prigušeno svjetlo plamsalo je iza zastora. Chang je prešao preko prozorske daske.
Soba je bila velika. U sredini se nalazio masivan krevet od crnog hrasta, sa svilenim baldahinom, bogato izrezbaren likovima šišmiša s raširenim krilima i iskešenim očnjacima te dugovratim pticama koje su proždirale škorpione i žabe. S jedne strane kreveta gorjela je svijeća u držaču od žada, a oko nje se nalazila prava zbrka razbacanih čaša i boca, kožnatih remena, lokvi prolivenog piva i mala, mjedena kadionica. Na vrhu svega toga ležala je dugačka lula od obojane slonove kosti. Sladunjavi miris u zraku izazivao je mučninu.
Chang je stajao u naboru zastora dovoljno dugo da na plahtama razabere tri figure. Dvije su ležale nepomično i tiho, očiju širokih od straha. Zureći u nož u njegovoj ruci. To su bile dvije mlade konkubine, obje gole, zglobova zavezanih kožnatim vezama i pričvršćenih za kuku na uzglavlju kreveta. Njihova glatka koža bila je sjajna od mirisnih ulja. Jedna je na svojim malim grudima imala trag biča. Između mladih konkubina ležao je krupni muškarac i hrkao otvorenih usta. Bio je izvaljen na leđa, a jedna strana lica i jastuk bili su mu uprljani žutim tragom bljuvotine. Na sebi je imao smo remen od zmijskih zubi oko širokog i mišićavog struka, a trbuh mu je bio prekriven gustim, grubim dlakama.
Changov pogled bio je prikovan za djevojke. Već dugo nije bio sa ženom. Ona s tragom biča bila je vrlo lijepa, s očima crnima kao ugljen, grudima koje su se nadimale mekano i primamljivo i bradavicama uzdignutim poput ružičastih pupoljaka. Chang je prišao bliže, usporio disanje i stao u podnožju kreveta. U jednom hitrom skoku našao se na krevetu, klečeći između muškarčevih golih nogu. Njegove zatvorene oči trzale su se iza kapaka, ali nije se ni pomaknuo, nesvjestan ičega osim drogom izazvanih, kaotičnih snova koje nije mogao kontrolirati. Chang se nagnuo i s ormarića kraj kreveta uzeo nekoliko štapića za jelo, zbog čega su se obje djevojke panično zgrčile na jastucima, a kožnati povezi su im se čvrsto zategnuli oko zglobova. Drhtale su, a njihove su duge crne kose treperile pod svjetlom svijeća.
„Demon noći", prošaptala je jedna.
„Nemoj nas ubiti."
Chang nije obraćao pažnju na njih. S pomoću štapića u lijevoj ruci primio je muškarčev mlohavi penis i podignuo ga dok nije bio zategnut i uspravan. Spavač je zastenjao i jedna mu se teška ruka potkrala dolje do prepona, ali onda se opet umirio. Chang je progurao oštricu noža kroz guste crne dlake do korijena penisa i laganim pokretom zgloba zarezao osjetljivo meso.
Začuo se vrisak koji je zvučao kao nj istanje konja i naveo Changa da očekuje povratak stražara.
„Tišina", prosiktao je.
Čovjekova usta su se zatvorila i on je zaškrgutao zubima, od straha ili od boli, nije bilo jasno. Changu je bilo svejedno.
„Tišina", ponovno je naredio.
Muškarčeve oči potpuno su se suzile i s mržnjom zabuljile u Changa. Na trenutak su potražile mač, tanak i pažljivo ugraviran, koji je visio na zidu iznad malog oltara, ali Chang je pojačao pritisak svoje oštrice.
„Što hoćeš od mene?" zarežao je muškarac. Tijelo mu je bilo kruto i nepokretno kao kamen. „Tvoja muda na tanjuru."
Chang je kontrolirao situaciju, što je bilo opasno. U ovom golemom zmaju od kuće, sa svim tim poniznim slugama i dobro održavanim dvorištima, samo je jedan čovjek imao moć. Samo je jedan čovjek rigao vatru. Taj čovjek bio je Feng Tu Hong.
Chang je prošao ispod nadsvođenog prolaza. Preko posljednjeg, najljepšeg dvorišta, u kojem su pozlaćene čeljusti brončanih lavova bljeskale i prijetile sa svojih podnožja, čak i po mraku i kiši. Stražari i sluge trčali su prema naprijed pa se povlačili u strahu. Latice su se kovitlale preko mramornog poda, mokre i potrgane. Pas je stajao ukočen i nakostriješen i režao duboko u grlu, ali nije napadao.
Jer se ispred Changa gegao pogrbljeni lik Po Chua. Kiša se slijevala niz snažnu krivinu njegovih leđa te niz golu stražnjicu. Još uvijek je na sebi imao samo remen od zmijskih očnjaka, ali sad mu je jedan komad kože povezivao zglobove i gležnjeve, tako da je bio gotovo potpuno presavijen prema naprijed, a drugi mu je sputavao stopala tako da se nisu mogla razdvojiti više od širine dva raširena dlana. Kretanje mu je bilo sporo i ponižavajuće, poput osakaćene kornjače, a naprijed ga je tjerao vrh noža na njegovim testisima. Iz usta mu je izvirala bujica prostota koje je Chang ignorirao.
„Feng Tu Hong", povikao je Chang, „tvoj dupelizac od sina sjedi na oštrici mog noža. Ako želiš da ti jednog dana posije unučad, otvori vrata da ti može na trbuhu dogmizati do nogu."
Vjetar mu je otimao riječi iz usta, a noćno ih je nebo gutalo. Oko sebe je čuo izvlačenje mačeva i siktanje oštrih udaha, ali nitko se nije usudio prići preblizu, a jedna je žuljevita ruka imala dovoljno pameti da psa zgrabi za šiju. Chang je osjećao moć tog trenutka. Uzdigla se u njemu poput tajfuna, divljajući mu kroz vene i tjerajući sav strah. Morao je uživati u tom trenutku, okusiti njegovu slast. Mogao bi mu biti posljednji.
Ukrašena vrata na vrhu stepenica naglo su se otvorila, a na njima je stajao Feng Tu Hong, širok gotovo kao i sama vrata. Iako je oko glave još nosio bijeli povez u znak sjećanja na Yueshenga, moćno mu je tijelo bilo omotano izvezenim ogrtačem blistavo grimizne boje. S prezirom je odbijao nositi bilo kakvo oružje, ali iza njega su stajala dva tjelesna čuvara širokih lica i s Lugerima u rukama. Pištolji su bili upereni u Changa.
„Ti žudiš za smrću", izjavio je Feng.
Njegove kose oči bile su crne i potpuno mirne; ničim nisu odavale bijes iza njih. Prekrižio je ruke preko svojih bačvastih prsa.
„Ovo je drugi put da ti dovodim sina, Feng Tu Hong. Samo što ovaj nije mrtav." Nepomično je zurio u vođu trijade Crna zmija.
„Još."
Feng je spustio pogled na tamnu glavu svog sina, svoga jedinog živućeg sina. Bila je sramotno blizu poda.
„Po Chu, ponovno si me osramotio", rekao je riječima punim prezira. „Trebao bih mu dopustiti da te izreže na bezvrijedne komadiće, koji mi vrijede koliko i majmunski nokti."
„Razgovarajmo unutra", brzo je rekao Chang, „gdje nema toliko ušiju, ni kiše koja nam ispire riječi."
Feng je isturio svoju tešku čeljust i udahnuo tako duboko da mu se cijelo tijelo zatreslo, a onda se naglo okrenuo na peti i ušao unutra. Chang je pričekao da stražari otkasaju za njim pa ih je slijedio zajedno s Po Chuom, koji je još bio presavijen napola pa je morao skakutati uz stepenice postrance, dišući u kratkim, divljačkim roktajima. Vezani čovjek više nije imao ništa reći, kao da mu je težina očevih riječi slomila i posljednje ostatke duha. Ostala je samo nijema mržnja, gola i izložena kao i njegova stražnjica.
U dvorani se s desne strane nalazio zid prekriven oltarima sa slikama predaka i ostale mrtve rodbine, punih nedavno prinesene hrane, pića i aranžiranih mirisnih štapića. Fotografija Yueshenga medu olta¬rima iznenadila je Changa, iako nije trebala. Zagledao se u nju. Samouvjereno mlado lice. Osjećao je kao da mu netko zabija šiljke u akupunkturne točke na tabanima, a iza očiju mu je mahnito zaplesala zasljepljujuća kugla svjetla. Okrenuo se na drugu stranu, ali ga je pratilo jedno sjećanje; Po Chu koji mlati svojega mlađeg brata na mrtvo ime zbog njegove političke odanosti Mao Tse-Tungu, i Yuesheng koji odbija podići ruku da se obrani. Chang je povećao pritisak noža na mekano, obješeno tkivo među Po Chuovim nogama, izmamivši od njega oštar jecaj. Nož je bio Yueshengov dar. Imao je finu oštricu od plavog čelika i dršku od roga bivola na kojoj je sa svake strane bio ure¬zan lik kineskog jednoroga, Chi Lina, koji donosi sreću. Sada je bio pritisnut u masna muda Yueshengova nedostojnog brata.
Yueshengu bi to bilo smiješno.
U tom je trenutku Chang osjećao da je duh njegova prijatelja vrlo blizu. Njegov je glas šuštao u zraku. Možda zato što je Yuesheng znao da će uskoro biti ujedinjeni. Došao mu je pokazati put. Ali Chang je odmahnuo glavom, brzo i lako.
„Ne još, Yuesheng", promrmljao je.
„Dakle", Feng se smjestio u sredini veličanstvene prostorije, blistave od zlata i zada i elegantnih svitaka na zidovima, kao da je Changa htio podsjetiti tko ovdje vodi glavnu riječ. Stajao je raširenih nogu i prekriženih ruku, glave gurnute naprijed na širokom vratu i s licem koje je izgledalo kao hladna, bezizražajna maska. „Dakle. Koja je cijena ovaj put? Još jedan tiskarski stroj? Vjerujem da je to cijena za sina. Čak i za onoga koji me sramoti." „Ne."
Chang je bočnim dijelom dlana udario stražnju stranu Po Chuova vrata i oborio ga na koljena te zgrabio šaku crne kose i snažno povukao. Nož mu se našao ispod brade. Po Chu se jako znojio, vezane ruke su mu drhtale kao da su mu oba zgloba slomljena, a koža mu je bila skliska i sjajna dok je panično hvatao zrak i podizao pogled prema svom ocu.
„Poštovani i mudri roditelju", promuklo je dahnuo, „preklinjem vas da ovom vragu date što želi." Feng je pljunuo. „Ti mi ne značiš ništa."
,,U redu", mirno je rekao Chang, „ako vama ne znači ništa, onda ni ja nemam koristi od njega. Spremi se da se pridružiš precima, Feng Po Chu."
Zgrabio ga je za kosu, čvršće primio držak noža i vidio da se Lugeri podižu u stanje pripravnosti. Iznenadni smrad izmeta ukaljao je sobu, kad je Po Chu izgubio kontrolu nad svojim crijevima. Krv je curila niz oštricu noža na Changove prste.
„Ubij ga", Feng je rekao Changu kroz stisnute usne. „Ubij mog sina. On nije ništa osim otrova u mom srcu."
Chang je ispustio glasan uzvik koji je zaljuljao središte prostorije, preporučio duh svojim precima i pripremio se za tišinu kraja, ali je istodobno osjećao da mu se oko prsiju steže obruč tuge. Srce mu se pretvorilo u olovo na pomisao da je više neće vidjeti u ovom životu i da će nit koja ih je povezivala biti prekinuta. Iznevjerio ju je, svoju djevojku lisicu. Ovo mu je bio posljednji trenutak na zemlji, a ona je još uvijek bila u opasnosti.
Po Chu je vrisnuo.
Chang je toliko zategnuo vrat svog zarobljenika da su mu žile iskočile kao zubi. Napregnuo je mišiće za posljednji rez. „Stani."
Bio je to Feng. Oči su mu bile tek crne linije na kamenom licu.
„Koja je tvoja cijena ovaj put?"
Nečujne suze tekle su niz Po Chuovo lice.
„Život."
„Tvoj?"
„Ne."
„Govori. Čiji život?"
„Djevojke koju sam ukrao tvojim Crnim zmijama u hutongu. Tvoji je ljudi love."
„Zato što je lagala." Fengov glas bio je obojan srdžbom. „Rekla im je da ne zna tko si ni gdje se kriješ, ali poslije je viđena s tobom. Lagala je. To je pitanje časti."
„Feng Tu Hong, ona je barbar i, kao svi barbari, ne zna ništa o časti. Ta djevojka nije vrijedna pljuvačke iz tvojih usta, ali ja ti dajem tvoga sina, tvoga jedinog živućeg sina sad kada Yueshenga više nema, u zamjenu za njezin slabašan život. Mislim da je to poštena ponuda."
„Ti me vrijeđaš. Vrijeđaš mog sina. Ako toliko želiš život te barbarske kurve, zašto ga nisi tražio kad sam ti obećao što god želiš jer si mi donio Yueshengovo tijelo da ga pokopam? Zašto ne tada?"
„Moji su razlozi samo moji."
Feng ga je bijesno pogledao. Zvuk muškog smijeha doplovio je odnekud iza tajnog paravana, začulo se šuštanje papuča po debelom, svilenom tepihu i u sobu je lijeno ušetao visoki lik s cigaretom u ruci.
„Postavljaj pitanja samo ako si siguran da ćeš dobiti odgovor, Feng. Ovaj mladi ždrijebac te nadigrao." Glas je bio mekan i ugodan.
Pripadao je Englezu. Chang ga je odmah prepoznao iz kluba Odisej. Onaj koji je govorio mandarinski kao da ga govori od rođenja. Bio je odjeven u dugačku, široku sivu halju s izvezenom kapom na glavi, čovjek koji je pokušavao biti nešto što nije. Chang je u njegovim blijedosivim očima mogao vidjeti koliko ga je taj napor koštao, ali je vidio i nešto drugo. Nešto što je patilo. Nešto što se htjelo razderati na smrt.
Feng Tu Hong mu je dobacio pogled upozorenja koji bi utišao većinu ljudi, ali Englez je samo slegnuo ramenima, lagano se nasmiješio i na mandarinskom pitao Changa: ,,I, tko je ta barbarska djevojka za koju se tako uvjerljivo cjenkaš?"
„Ruska bezobraznica, fanqui", zarežao je Feng. „Nitko vrijedan."
„Njezino ime?"
Chang je vidio njegovo zanimanje, iako ga je Englez pokušao sakriti.
„Ivanova", rekao mu je Chang. „Lidija Ivanova. Ona s vatrom na jeziku i u kosi."
„Ah." Englez je tiho kimnuo, zamišljeno prešao rukom preko čela i okrenuo se prema Fengu. „Ja ću je otkupiti od tebe." Rekao je to ležerno, kao da kupuje vrećicu kestena od uličnog prodavača. Iz džepa je izvadio vrećicu stegnutu vrpcom. Izgledala je teško. .Večerašnji udio. Za bezobraznicu." Bacio ju je Fengu, ali Kinez je nije ni pokušao uhvatiti i vrećica je s tupim udarcem pala na tepih do njegovih nogu.
„Djevojka nije na prodaju", rekao je Feng i prekoračio preko vrećice. „Ona mora umrijeti. Kao primjer drugima koji nam lažu." Crne su mu oči bile prikovane za nož na grlu njegova sina. „Ali, u zamjenu za to smrdljivo, usrano pseto na koljenima, nudim ti tvoj vlastiti život, Chang An Lo. I moju riječ da si siguran. Trebat će ti. Ili će ti Po Chu iscijediti svu krv iz tijela polako i bolno, kao što se vepar peče na ražnju. Pristaješ?"
Nastupila je duga tišina. Vani je pseće zavijanje proparalo noć.
„Pristajem", Chang je povukao nož.
Jedan stražar je odmah skočio prema njima i prerezao Po Chuove spone. Po Chu se s mukom dignuo na noge, a tijelo mu je bilo ukočeno i treslo se od srama. Izmet mu je kliznuo niz noge. Izgledao je spremnim da zabije zube u Changa.
„Po Chu", zarežao je Feng. „Dao sam svoju riječ."
Po Chu se nije pomaknuo. Stajao je samo nekoliko centimetara od Changa i izdisao mu mržnju u lice.
Chang ga je ignorirao. Više mu nije bio koristan. Njegov otac bi ga pustio da umre prije nego što bi pogazio vlastitu riječ. Ali Chang nije mogao tražiti djevojčin život u zamjenu za Yueshengovo tijelo jer bi to obeščastilo Yueshengov duh. Da bude zamijenjen za fanquija. To bi bila sramota. Tiskarski stroj bio je neophodan za budućnost Kine, a za to je Yuesheng i umro. To je bila prikladna cijena.
„A djevojka?" pitao je visoki Englez.
Feng ga je pogledao, primijetio njegovu zabrinutost i nasmiješio se kratko i okrutno. „Ah, vidiš, Tiyo Willbee, naredio sam da joj se njezina vlastita crijeva zavežu oko vrata dok više ne bude mogla disati, a zatim da joj odrežu grudi."
Englez je zatvorio oči.
Chang je sumnjao u istinitost njegovih riječi. Da je naredio njezinu smrt, to da. Ali način na koji je morala umrijeti, ne. Takve bi stvari vođa Crnih zmija ostavio na maštu svojim pristašama. Rekao je te riječi samo da pljune otrov u lice svog engleskoga gosta. Chang se pitao zašto.
„Feng Tu Hong, zahvaljujem ti na časnoj zamjeni koju smo napravili", rekao je Chang sa službenom uljudnošću. „Život za život. Sada ti nudim nešto važnije od života."
Feng se već kretao prema vratima, nestrpljiv da se riješi prizora i mirisa svog sina. Zastao je.
„Što", zahtijevao je, „što je važnije od života?"
„Informacije. Od samoga generala Čang Kai-šeka."
,,Ai-ya! Govoriš hrabro zajedno bezubo mladunče."
„Govorim istinu. Imam informacije koje će ti biti korisne."
„A ja imam ljude koji ih znaju izvući iz tebe mučenjem o kakvom nisi ni sanjao. Pa zašto bih se onda pogađao za to?" Okrenuo se.
Englez je zakoračio naprijed. „Budi pametan, Feng. Izvlačenje informacija tim putem zahtijeva vremena." Lijeno je pokazao prema Changu, ostavljajući trag dima od cigarete u zraku. „U ovom slučaju, slutim da bi bilo riječ o dosta vremena. A ovo bi moglo biti hitno. Zašto ne bi sklopio dogovor?" Nasmijao se, meko i duboko.
Feng se namrštio, nestrpljenje je bilo prejako. ,,I, kakav to novi dogovor nudiš?"
„Dat ću ti tajne informacije. Iz Čang Kai-šekova ureda u Pekingu. Zauzvrat tražim plamenokosu Ruskinju."
Feng se nasmijao, bogat, snažan zvuk koji mu je opustio stegnutu čeljust, a i ostale ljude u prostoriji. „Ti ćeš imati tu bezobraznicu? Pod svaku cijenu?"
„Ne. Imat ću je. Za tu cijenu."
„U redu. Pristajem."
„Stigla je vijest od Čang Kai-šeka, dok se još nije vratio u svoju prijestolnicu Nanking. Elitne postrojbe stižu u Junchow. Približavaju se dok ovo govorim. Da unište sve komuniste, nabodu im glave na kolce na gradskim zidinama i iskorijene korupciju u upravi Junchowa. Kao poštovanom predsjedniku našega Kineskog vijeća, činilo mi se da ti vrijedi imati tu informaciju prije njihova dolaska." Duboko se naklonio i čuo da je Po Chu zastenjao.
Feng je jedan dugi trenutak ostao tih i nepomičan. Lice mu je problijedjelo, u jakom kontrastu s grimiznim ogrtačem, a široke su mu se šake stezale i opuštale. Odjednom je dugim koracima prešao preko sobe.
„Djevojka je tvoja", doviknuo mu je bez okretanja. „Uzmi je za sebe. Ali nemoj očekivati da će iz toga izaći išta dobro. Miješanje barbara s našim civiliziranim ljudima uvijek je prvi korak prema smrti." Sluga na koljenima mu je otvorio vrata i vođe Crnih zmija više nije bilo.
Chang je kimnuo Englezu. Priznanje za njegovu pomoć. Nijedan nije progovorio. Po Chu je pljunuo na pod uz nerazumljivu psovku i nestao u noći pa je i Chang napustio prostoriju i još se jednom našao u dvorištu. Kad je prelazio sjenu drugog dvorišta, vidio je stražara u crnoj uniformi koji se probijao kroz kišu, klonulih ramena i s teretom u obje ruke. U jednoj je držao odsječenu glavu čau čaua iz koje je crni jezik visio poput spaljene zmije. U drugoj je nosio glavu stražara čije zamagljene oči više nisu bile oprezne. Cijena neuspjeha u kućanstvu Feng Tu Honga bila je visoka.
Dok je Changova pažnja na djelić sekunde bila usmjerena na krvavi prizor, drška pištolja zabila mu se u glavu i on je skliznuo u tamu pakla.

Rujan je, i vruće. Još uvijek je vruće.
Brončani ventilator vrtio se na stropu, no sve što je radio bilo je da je uzimao zalogaje teškog zraka i malo ih prežvakao. Lidiji je bilo dosta stajanja s ispruženim rukama dok je Camellia zabijala igle u nju. Bilo joj je dosta zadovoljnog, tajanstvenog osmijeha na majčinu licu koja ih je promatrala udobno zavaljena u stolici za klijente. No, od svega joj je najviše bilo dosta Changove tišine koja joj je zavijala u ušima i tjerala je da žudi za vijestima od njega.
Cijeli mjesec ni riječi. Cijeli očajnički mjesec neznanja.
Sigurno je poslušao njezino upozorenje. Napustio Junchow. To je sigurno bio razlog njegove tišine. Morao je biti. Što je značilo da je barem siguran. Uhvatila se za tu misao, grijala ruke na njoj i šapatom ponavljala dok je noćima ležala u krevetu širom otvorenih očiju: Siguran je, siguran je, siguran je. Ako to ponovi dovoljno puta, možda će postati istina. Zar ne?
Sad je bio skriven u jednom od kampova za obuku Crvene armije; zamišljala ga je ondje, kako vježba gađanje i maršira gore-dolje, lašti svoje čizme i kopče, izvodi zastrašujuće stvari na vrhu užeta. Nisu li to vojnici radili u kampovima? Znači da je bio siguran. Morao je biti. Molim vas neka bude siguran. Molim vas, neka ga čuvaju njegovi nepoznati bogovi. On je bio jedan od njih, zar ne? Pazit će na njega. No, morala je duboko disati da umiri podivljalo srce zato što im nije vjerovala, ni njegovim bogovima ni svojima.
„Draga, hajde se prestani vrpoljiti. Kako da madame Camellia radi kad ti ne možeš biti mirna?"
Lidija se namrštila majci. Valentina je izgledala vrlo profinjeno i elegantno u prekrasnom krem lanenom odijelu koje je sašila madame Camellia, najtraženija krojačica u Junchowu. Njezin je salon kopirao najnoviju parišku modu i imao je dugu listu čekanja, tako da je bila čast što su se uspjeli ubaciti preko reda, sve zbog Alfreda, koji je povukao neke veze. Valentina je čvrsto odlučila imati sve najbolje za svoje vjenčanje.
„Zar ne izgleda preslatko u tome, madame Camellia?"
Vlasnica salona, Kineskinja, podigla je pogled do Lidijina lica i neko ga vrijeme proučavala u tišini. Lidija je stajala na malom, okruglom, podstavljenom postolju u sredini sobe dok je madame Camellia dirala i povlačila i trzala mekanu zelenu svilu, blijedu kao vrat njezine ptice pjevice. Ptica se nalazila u kutu sobe, u kavezu u obliku kineskog paviljona, glasajući se erupcijama visokih nota i treperavim pijevom koji je dražio Lidijine ionako napete živce.
„Izgleda dražesno", rekla je madame Camellia uz slatki smiješak. „Ova eau de nil boja joj savršeno pristaje uz kosu."
„Vidiš, Lidija, rekla sam ti da ćeš obožavati svoju haljinu."
Lidija nije odgovorila. Zurila je u ukosnice od zada u kosi krojačke.
„Gospođo Ivanova, jutros su stigli novi uzorci tvida iz Tientsina. Priprema za zimu. Možda biste htjeli odabrati jedan za kostim za medeni mjesec. Želite li ih pogledati?" Rekla je to kao da joj dodjeljuje posebnu privilegiju.
„Da, sa zadovoljstvom."
Madame Camellia kimnula je svojoj mladoj pomoćnici, koja je otpratila Valentinu iz sobe. Zidovi prostorije bili su blijedi i umirujući sa svojim poput ruža ružičastim zavjesama, a vaza s orhidejama i zlatni ptičji kavez osiguravali su dobrodošle bljeskove boje.
„Gospođice Lidija." Govorila je tiho. „Biste li mi željeli reći što vam se ne sviđa na haljini?"
Haljina? Kao da je uopće marila za haljinu. Vratila se u stvarnost i pogledala dolje, prema svilenkasto glatkoj kosi smotanoj na vrhu glave krojačice. U naborima kose crne poput ebanovine gnijezdila se njež¬na kamelija od najfinije bijele svile. Krojačka je izgledala kao ptičica s crnom krijestom, blistava i hitra. Sitno joj je tijelo bilo utegnuto u uski, tirkizni cheongsam s prorezom sa strane, koji je pokazivao jednu vitku nogu, ali Valentina joj je spomenula da se tijekom noći, dok bi obilazila noćne klubove ruku pod ruku s najnovijim američkim lju¬bavnikom, madame odijevala u modernu zapadnjačku odjeću. Postala je bogata žena i sada je mogla birati.
Pogledala je Lidiju inteligentnim očima.
„Recite mi kako želite da bude."
„To je haljina za djeverušu. Mama je ta koja odlučuje kako će izgledati."
„Da, znam. Ali koji se stil tebi više sviđa?"
„Htjela bih da je više... pa, više..." Pomislila je na Changove blistave oči. Što bi ih natjeralo da zasjaje? „Više što?" Više otvorena."
Madame Camellia nije se nasmijala. Ni rekla: Što ti imaš pokazati? Kimnula je i pružila ruke da pomakne komad materijala na jednome mjestu i otpusti nekoliko šavova na drugom.
„Bolje?"
Lidija se zagledala u visoko ogledalo ispred sebe. Čedni visoki ovratnik koji joj je izabrala majka pretvoren je u fluidni izrez koji je otkrivao mekanu bijelu kožu.
„Mnogo bolje. Hvala."
Madame Camellia krenula je namjestiti rukave, skraćivati ih i sužavati.
„Madame, vi živite u kineskome starom gradu, zar ne?" „Mmm." Usta su joj bila puna pribadača. „Jesu li vojnici još tamo?"
Spretni prsti zabadali su pribadače oko otvora za ruke. „Misliš, smrdljivi Sivi trbusi?"
„Oni sa žutim trakama oko rukava. Iz Pekinga. Čete Kuomintanga."
,,Ai! To su Vragovi." „Znači, još su u Junchowu?"
Šarmantni osmijeh nestao je s lica madame Camellije i odjednom su joj se na licu vidjele godine. „Svakog dana huje drugom ulicom poput pješčane oluje. Odvlače radnike s tronožaca i pisare iz ureda. Idu kuda god pokaže nečiji prst. Pogubljenja i odsijecanja glave u suton, sve dok ulicama ne poteku rijeke krvi. Tvrde da iskorjenjuju komunizam i korupciju, ali meni se čini da se tako sređuju stari računi."
Lidijina usta su se osušila. „Jesu li ubijeni neki mladi ljudi?"
Madame Camellia pažljivije je pogledala mladu Ruskinju. „Neki. Studenti i neki drugi. Komunistički ideali vrlo su rašireni među mladima." Snizila je ton. „Znate li nekoga?"
Lidija je gotovo rekla njegovo ime, bila je toliko očajna za novostima.
„Ne", brzo je odgovorila. „Zabrinuta sam za sve njih." „Razumijem." Krojačica joj je blago dodirnula ruku. „Mnogi su pobjegli. Uvijek ima nade."
Lidijino grlo se stisnulo i ona je poželjela iskopati oči njegovim bezdušnim bogovima. Skrenula je pogled i ugledala svoj odraz u ogledalu.
„Madame, mislite li da biste na haljinu mogli staviti zelene perlice?"
Nisu razgovarale. Barem ne o vjenčanju. Lidija je bila svjesna da pripreme teku. Čula je da se spominje datum u siječnju, ali nije pitala, a oni nisu rekli. Počela su im stizati pisma, debele, reljefne kuverte, ali ona ih nije komentirala. Čak i kad je Valentina bila vani, ona se d¬žala dalje od predivne kutije od palisandrovine u koju su pisma bila spremljena. Kutija je bila Alfredov zaručnički poklon. Kutija i prsten. Soliter s dijamantom. Isijavao je svjetlost čak i u njihovoj sirotinjskoj sobi i Lidija nije mogla ne pomisliti da bi gospodin Liu dao „mnogo dolara" za takav prsten.
Dani su postajali sve hladniji. Još uvijek ni riječi od Changa. No, crne se sjenke više nisu motale oko nje na ulici, a iznenadni pokreti na rubu vidnog polja više joj nisu tjerali srce u paničan trk. Trebalo joj je neko vrijeme dok se nije uvjerila, a ni sama nije bila sigurna kako je znala. Ali znala je. Zmija više nije bilo. Otpuzale su natrag u svoje smrdljive rupe. Nije znala zašto se to dogodilo, ali bila je sigurna da je Chang imao neke veze s tim. Čuvao ju je, čak i izdaleka.
U potkrovlju se ništa drugo nije promijenilo. Navečer se Lidija trudila usredotočiti na školske zadatke; žvakala bi kraj olovke i bacala pritajene poglede kroz prozor, tražeći jedan brzi, laki korak; ili bi ponekad zurila u svoju majku na kauču. U bocu i čašu koje su uvijek bile kraj Valentine, usprkos apsurdnom proglašenju apstinencije onog dana kada je odrezala kosu. Mijenjala se samo količina tekućine u boci. Valentina bi sjedila tamo s partiturom na krilu i mekano pjevušila Bachovu fugu sve dok je misli ne bi dovele do nečega što joj je bilo nepodnošljivo, a onda bi zavitlala stranice preko cijele sobe. Poslije toga bi satima zurila u prazno, gledajući stvari o kojima je njezina kći mogla samo nagađati.
Lidija je pokušala razgovarati, ali jedina utjeha koju je Valentina tražila u tim trenucima nalazila se u boci. Lidija je bila dobra u procjenjivanju trenutka kad je smjela podignuti majku s kauča i odvući je do kreveta. Prerano, i Valentina bi postala agresivna. Prekasno, i nije uspijevala ostati uspravna. Usprkos hrani koja se sad redovito pojavljivala na stolu, Valentinino vitko tijelo nije nimalo otežalo. Ni ona ni Lidija nisu mnogo jele. Samo je Sun Yat-sen bivao sve deblji i sve zadovoljniji.
„Bi li htjela pravu kućicu za svog zeca?" pitao ju je Alfred jedne subote kad je došao odvesti Valentinu na utrku konja. Valentina je oduvijek voljela konje.
„Da." Lidija je namjeravala reći ne.
„Onda će mi biti zadovoljstvo da ti je kupim, draga moja. Ajmo je izabrati sad, dok tvoja majka", popustljivo se nasmiješio Valentini, „radi, što god već radi."
Vani na tržnici, Lidija je odabrala najveću i najraskošniju zečju kućicu koju je mogla naći. Jednu s posebnim pregradama, specijalnim posudicama za hranu i vodu od cinka i sa smiješnim, malim, zavijenim ukrasima na vrhu, koji su podsjećali na pagodu. Znala je da je Alfred podmićuje. On je znao. I ona je znala.
„Lidija, uvjeren sam da ovo može funkcionirati. Mislim, mi. Ti i ja kao dio iste obitelji. Htio bih da pokušamo."
Lidija se ugrizla za jezik. Danas mu je dopustila da je kupi i osjećala se prljavo, kao da joj je koža bila prekrivena pijeskom. Je li se mama tako osjećala svaki dan? Kupljeno i prljavo. Je li zato toliko pila kad njega nije bilo, da spere tu prljavštinu? Lidija je pogledala njegove sjajne naočale i sjajne obraze i pitala se je li uopće imao pojma koliko im boli nanosi. Ne, odlučila je. Oči Alfreda Parker bile su slijepe iza svojih ružnih, debelih stakala, a glava mu je bila siva, bezbojna kutija puna samodopadnosti. Kako mu je uopće palo na pamet da bi ona ikada mogla poželjeti da budu dio iste obitelji?
„Hvala na kućici", hladno je rekla i krenula uz stepenice.
Smeđa riba plivala je u hladnom, čistom toku rijeke, a široko joj se tijelo mreškalo preko šljunka na dnu korita. Ovaj put, rekla si je Lidija. Ovaj put. Zadržala je dah. Napeta i nepomična.
Koplje je prostrijelilo vodu. I promašilo. Riba je pobjegla. Opsovala je i odgacala natrag na uski pojas pijeska Potoka guštera. Ondje je čučnula ispod blistavo plavoga jesenjeg neba i čekala da se panika u rijeci smiri. Ovo ju je mjesto približavalo Changu. Sjećala se njegove ranjene noge u svojoj ruci, njezine težine na svom dlanu i napetosti njegove kože dok je provlačila iglu kroz razderane rubove. Intimna toplina njegove krvi na njezinim prstima obilježila ju je kao što je ona obilježila njega.
Kad je šivanje konačno bilo gotovo, on je uzdahnuo i ona se pitala je li to bilo olakšanje ili... i znala je da je to glupo... ili mu je nedostajao dodir njezinih ruku. Sada je prelazila prstima preko praznog pijeska, tražeći kakav mali ostatak njegove krvi. U glavi je, jasno kao zvuk rijeke, čula njegov čudan mali smijeh kad ga je zamolila da nekako uđe u klub Odisej i iznese rubine. Postalo joj je loše kad se toga sjetila. Kako je mogla tražiti da se izloži takvoj opasnosti?
„Želiš me pretvoriti u lopova", strogo je rekao.
„Možemo podijeliti novac."
„Možemo li podijeliti i zatvorsku kaznu?"
„Nemoj da te uhvate pa zatvora neće ni biti", rugala mu se.
Ali, čak su joj i tada obrazi gorjeli. Okrenula ih je povjetarcu koji je dolazio sa srebrne površine rijeke i poželjela mu reći da ipak ne riskira. Da zaboravi ogrlicu. Ali jezik joj nije pronalazio riječi. Kad ga je opet pogledala, usne su mu bile izvijene u osmijeh koji joj je nekako umirio uzburkanu dušu. Bio je to čudan osjećaj, njoj dotada nepoznat. Biti s nekim pred kim se nije morala skrivati. On je vidio što se zbivalo u njoj i razumio je.
Za razliku od Alfreda Parkera. On ju je htio pretvoriti u nešto što nikada nije ni mogla ni htjela biti, savršen ružičasti pupoljak engleske ruže. Njegova dosadna, sitna duša htjela joj je oteti majku i zamijeniti je kućicom za zeca. Kakva je to bila zamjena?
O, Chang An Lo, trebam te. Trebam tvoje bistre oči i miran jezik.
Ustala je, trudeći se da joj pokret bude gladak, i zapiljila se u vodu. Morala je uloviti ribu za gospođu Zarju pa je uzela džepni nožić koji je ukrala jednome dečku u školi i počela oštriti vrh koplja kao što je vidjela da radi Chang. Oguljena grana breza bila je već dovoljno zašiljena, ali bolje se osjećala s nožem u ruci.
„Za Boga miloga, moi vorobushek, otkud se stvorila ta užasna stvar?" Gospođa Zarja uzrujano je zamahnula rukama i pogledala Lidiju s iznenadnim nepovjerenjem. „Ti to ne nuditi umjesto stanarine, možda? Sad vrijeme za ovaj mjesec."
Lidija je odmahnula glavom. „Ne. To je dar. Ulovila sam je za vas."
Gospođa Zarja široko joj se osmjehnula. „Pametan vrapčić. Dođi."
Lidija je odahnula kad ju je, umjesto da se odgega u dnevnu sobu s prevelikim namještajem i optužujućim okom generala Zarje, gazdarica povela dalje niz hodnik do uske kuhinje. Ondje još nije bila. Kuhinja je bila mala i smeđa. Dvije stolice, stol, štednjak, sudoper i kuhinjski ormarić. Sve smeđe. No, mirisalo je na čistoću i na sapun. U jednom je kutu stajao dobro ispoliran samovar na kojem se grijao mali čajnik.
„A sad", rekla je gospođa Zarja, „da vidimo to morsko čudovište koje mi ti donijeti."
Lidija je stavila svoj dar na stol. Bila je to velika riba list, smeđa kao drvo na kojem je ležala, ali poprskana sitnim žutim mrljama na svojim širokim leđima.
„Ti uloviti ovo?"
„Da."
Gospođa Zarja zadivljeno je kimnula i bocnula ribu prstom. „To je dobro. Onda je sada ja skuhati. Ti isto jesti sa mnom?"
Lidija se nacerila. „Spasibo. Vi ste ljubazni, dobraya. Ya plohaya povariha. Ja nisam dobra kuharica."
„Ah, znači napokon govoriš ruski. Otlichno! To je dobro."
„Ne, učim ga iz knjige, ali je teško."
„Reci onoj svojoj lijenoj majci da ostaviti bocu i kćer nauči russkiy yazik."
„Ne želi."
„Ah." Gospođa Zarja je raskrilila ruke i, prije nego što je Lidija uopće shvatila što se događa, pritisnula je na svoje nabujale grudi, u topli zagrljaj koji ju je gušio. Golema, crna njedra mirisala su na kugli¬ce protiv moljaca i puder, a riblja kost iz korzeta zabila joj se u obraz.
„Upomoć", protisnula je.
Ruskinja ju je pustila zabrinutoga izraza lica.
„Trebam pomoć", rekla je Lidija. ,,S učenjem ruskog."
Gospođa Zarja teškom se rukom udarila u prsa koja su zatitrala na uznemiravajući način. „Ja, Olga Petrovna Zarja", pobjedonosno je izjavila, „naučiti tebe tvoj materinji jezik. Da?"
„Da."
„Ali prvo ispeći riba."
Lidija je obilazila mjesta na kojima je Chang mogao biti. Svaki dan poslije škole spuštala se do Potoka guštera, svaki put očekujući da će se sad, napokon, provući kroz grmlje i ugledati njegovu tamnu glavu pognutu nad tek upaljenom vatrom, ili njegov nož kako sijeva kroz tijelo ribe ili koru grančice vrbe. Sve što je radio, radio je glatko. Čisto. Ne šeprtljavo kao ona. Zamišljala je taj prizor dok je po noći ležala u krevetu, kako on podiže pogled sa svog zadatka i pogleda je na onaj svoj osobiti način. Uz osmijeh i sjaj u oku koji joj govori da mu je drago što ga je pronašla.
Jer ona nije bila sigurna što je osjećao prema njoj. Možda se držao dalje jer mu je bilo dosta nje i njezinih ludih fanqui rasprava. Pokušala se prisjetiti. Je li ga uvrijedila? Time što je otišla na sprovod. Je li to bio problem?
Samo da nisu Sivi trbusi. Neka to ne bude zbog Sivih trbuha.
Svaki put kad je pomislila na njihove mačeve ili puške uperene njemu u glavu, osjetila je trnce hladne jeze. Vidjela je vojnike. Šepirili su se po starom gradu sa svojim povezima oko ruku i sa suncem na kapama, kao da je svijet njihov. To je bila ludost, ali ona je svejedno otišla onamo, nije se mogla suzdržati. Izbjegavala je hutonge, ali je uvijek iznova pretraživala gomilu po glavnim ulicama. Nije našla ništa osim neprijateljskih pogleda, opasnih motki za nošenje tereta i usta koja su dovikivala njoj nezamislive riječi. Jednom je čak vidjela vrat s tetovažom crne zmije, ali njegov vlasnik nije pokazivao nikakvo zanimanje za nju. Nije pobjegla. Kao što nije bježala ni od prosjaka koji su pružali svoje kao kostur mršave prste prema njoj, niti od dobro odjevenog kineskoga poslovnog čovjeka koji joj je ponudio prijevoz u svojem velikom, crnom Cadillacu. Šansa da nađe Changa u svom ovom uzavrelom ljudstvu bila je...
Nije htjela ni pomisliti na to.
„Ah, gospodična, moje oči sjaje od zadovoljstva što vas opet vidim. Prošlo je mnogo vremena." Gospodin Liu mahnuo joj je da sjedne pa je raširio ruke pokazujući svoj dućan. „Nadam se da vam moje skromne prostorije nisu previše odvratne."
Lidija se nasmiješila. „Izgleda drugačije. Vrlo moderno. Vaše mušterije sigurno dolaze ovamo samo da uživaju u pogledu na tako veličanstveno mjesto, gospodine Liu."
Kao prut suhi lik gospodina Liua napuhnuo se od ponosa pa se brzo povukao do štednjaka na kojem je čekao čajnik. Bio je nov. Jednostavan, bijeli porculan. Ustvari, sve je bilo novo. Police, ormarići, vrata, prozor, čak i stolčić na kojem je sjedila. Više nije bilo staroga bambusovog tronošca, kao ni stola od ebanovine, koji je zamijenjen modernom verzijom od kroma i plastike. Police i pult izgledali su isto: moderno, čisto i užasno. Samo je crna peć ostala ista kao prije. I čaj od jasmina. To se nije promijenilo.
„Zadivljena sam, gospodine Liu. Posao očito dobro ide."
Vremena su teška, gospodična, ali uvijek ima ljudi koji nešto trebaju. Trik je u tome da im to ponudiš." Lice mu je izgledalo starije, suha, naborana koža tanja od koprene, a kosa mu je bila kratka i bijela, ali zato se čupava brada vraćala u život. Neprestano ju je opipavao, kao staroga prijatelja.
Pitala se od čega se sastojala njegova nova ponuda. Puške? Droge? Informacije?
„Gospodine Liu, kad bih htjela pronaći nekoga u starom Junchowu, kako bih to napravila?"
Oči su mu se suzile. Zaustavile se na njezinu licu.
„Imate adresu te osobe?"
„Ne."
„Mjesto gdje radi?" „Ne."
„Njegovu obitelj?"
„Ne." Nije primijetila da je rekao njegovu. „Prijatelje?"
Oklijevala je. „Znam jednog prijatelja. Samo iz viđenja."
„Dakle." Gurnuo je ruke u rukave i zamišljeno je promatrao, tako dugo da joj je počelo biti neugodno. „Dakle", ponovio je. „Taj netko. Mogao bi biti u nevolji?"
„Moguće je."
„Skriva se?"
„Možda."
„Razumijem."
Činilo joj se kao da je čekala sto godina dok je on razmišljao.
„Mjesto na kojem trebate tražiti, gospođice, jesu dokovi. Dolje kod luke. Tamo je svijet bezimen i bezakonit. Dolar je jedini jezik koji govore. Dolar i nož."
„Gospodine Liu, velikodušni ste s riječima. Hvala vam."
„Budite oprezni, gospodična. To je opasno mjesto. Tamo život vrijedi manje od jedne vlasi s vaše bakrene glave."
„Hvala na upozorenju, neću ga zaboraviti." Pijuckala je čaj i razgledavala brojne izloške. Metalna noga kraj vrata je nestala, a na njezinu je mjestu stajao oklop goleme kornjače. „Imam jednu sitnicu koja će vas možda zanimati."
On je ravnodušno pio svoj čaj.
Lidija je izvukla predmet umotan u tkaninu. Bila je to ručna torbica. Alfred ju je kupio Valentini i zauzvrat dobio poljubac, ali, nakon što je otišao, Valentina je zadrhtala i bacila je pod krevet.
„Crveno!" uzviknula je. „Kao da bih se ikad u javnosti pokazala s crvenom torbicom."
No, torbica je izgledala skupo. Prekrivena satenom, sa sićušnim bijelim biserima na vrhu. Lidija ju je položila na novi stol. Gospodin Liu ju je pogledao, ali je nije uzeo u ruku. Usta su mu se razvukla u čvrstu, usku liniju.
„Trideset dolara", ponudio je.
Lidija je razjapila usta. To je bilo više nego što je očekivala. Nije se imala nikakvu namjeru buniti. Kimnula je. On je iz svoga ogrtača izvukao svežanj i u ruku joj izbrojao šest novčanica. Nokti su mu bili dugački i čisti.
„Hvala, gospodine Liu. Velikodušni ste." Ustala je da ode.
„Pazite na sebe, gospodična. Život je samo jedan. Nemojte ga protratiti."
Spremila ih je. Tih trideset dolara.
U staklenku u podnožju onoga velikog, ravnog kamena. Svaki put kad je otišla do Potoka guštera, kamenčićem bi povukla crtu na jednoj strani kamena da on zna da je bila tamo. Sad je iznad mjesta gdje je zakopala staklenku napravila hrpicu od oblutaka, kao nadgrobni spomenik.
„Shvatit ćeš, Chang An Lo. Sigurna sam da ćeš shvatiti. Nije mnogo, trideset dolara, ali i to je nešto. Donijet ću još, obećavam. Dobro će ti doći ako si u nevolji."
Položila je ruku na vrh kamenog humka i obavila je prstima, kao da ih je mogla obaviti oko samoga Changa.
„Ne dajte da pati", prošaptala je njegovim bogovima. „Osim ako ne pati za mnom."



Theo je naglo otvorio oči i oslobodio se čvrstog zahvata svojih snova. Gušio se. Pluća su mu se jedva pomicala, crnilo mu se uvlačilo u mozak, bol kao oštrica igle na njegovu grlu bila je...
Oči su mu napokon razaznale što se nalazilo ispred njih.
Mačka. Za ime Božje, to je samo prokleta mačka. Yeewai mu je čučala na prsima, njezine žute zle oči samo centimetrima udaljene od njegovih, i kandžama mu gnječila nježnu kožu između ključnih kosti. Iz usta joj je izlazio zvuk nalik na parni stroj, ali Theo nije imao pojma je li to bilo predenje ili režanje.
Gurnuo je životinju dolje na poplun i isti tren shvatio da Li Meino toplo tijelo više nije kraj njega u krevetu. O, Bože, koliko je sati? Sjeo je. Glava mu je eksplodirala u deset tisuća komadića od kojih mu se svaki zabio u mozak, a mačka mu je iz protesta ogrebla ruku. Theo je zaječao, spustio noge s kreveta i rukama prepustio zadatak da mu glavu drže u jednom komadu.
Bilo je jutro, a usta su mu imala okus kao unutrašnjost štakorske guzice.
Još jedan dan. Dobri Bože.
Bilo mu je hladno. Vrlo hladno. Zrak u učionici bio je toliko studen da je Theo očekivao vidjeti da mu vlastiti dah izlazi iz usta kao dim. Drhtao je. Udovi su ga boljeli.
Sjedio je na uobičajenome mjestu, za katedrom ispred razreda. Iza njega je bila peć, dovoljno blizu da je mogao posegnuti i dotaknuti je. Prokleti domar sigurno ju je opet zaboravio naložiti. Na njegovo iznenađenje, peć je bila vruća, a kad je razmislio o tome, shvatio je da kondenzacija na prozorima znači da je soba bila topla, uspješno se odupirući sjevernim vjetrovima. Učenici su izgledali kao da im je udobno, nisu bili promrzli. Učenici. Redovi učenika. Razuzdana stvorenja. Danas su mu izgledali kao pijavice na njegovoj koži, sišući mu krv, cijedeći svo znanje iz njegove glave u svoje. Ponovno je zadrhtao i pokušao se usredotočiti na hrpu papira ispred sebe, ali slova su mu se neprestano mutila i oči su mu izgubile fokus. Kasnio je na sat i razredu zadao zadatak iz povijesti dok je on pokušavao ocijeniti domaće zadaće koje je trebao ispraviti prošle večeri.
To je bio problem s provođenjem tolikih noći na rijeci. Ovih mu se dana činilo da je neprestano promrzao i umoran, ona vrsta umora koja ti se uvuče u kosti i izjeda ih iznutra. Kineski kapetani džunki i sampana i veslači na teglenicama već su se naviknuli na njega, a on se naviknuo na njih. Više nije bilo panike. Ni noževa. Ni mačaka, hvala Bogu. Osim toga, oni su i predobro znali kako ublažiti bol vjetra s rijeke koji se zabijao u tijelo izvana dok ga je vlaga izjedala iznutra. Pa su mu pokazali. Kako da mu čekanje brže prođe, a strah izgubi svoju oštricu. Ruke su mu se počele tresti već od same pomisli na lulu u ladici kraj kreveta.
Uzvik ga je natjerao da podigne glavu. Nije ni primijetio da mu je u međuvremenu završila na rukama. Tamnokosi dječak borio se s djevojkom oko olovke.
„Philipse", oštro je rekao Theo.
„Ali, gospodine, ja..."
„Tiho, dečko."
Krivac se bijesno zapiljio u djevojku. Ona mu se iskesila.
Theo je pustio da ostane na tome. Njihova su mu se lica stopila u sive šare pred očima. Trepnuo je da mu se vid opet usredotoči i pogledao okolo u druga mlada lica. Samo ih je nekoliko izgledalo kao da rade. Djevojke su se došaptavale skrivajući se iza ruku, a jedan dječak je sa savršenom preciznošću pravio avion od papira. Ruskinja je gledala kroz prozor. S naporom je rukom prešao preko očiju, da obriše zamišljenu paučinu. Ruskinja se okrenula da ga pogleda i on je osjetio dašak nelagode. Bilo je nešto u načinu na koji ga je ta djevojka gledala, kao da je mogla zaviriti u sve crne rupe koje je pokušavao sakriti. Pitao se je li znala koliko je sretna što je još živa, nakon cijele te priče s Crnim zmijama i s Feng Tu Hongom.
Alfred je bio budala što se petljao s tom obitelji.
Odjednom se sjetio razgovora koji su vodili u klubu Odisej i žestine njezine želje da oblikuje svoj život kako je htjela. Cistom snagom volje. E pa, život nije bio tako jednostavan. Je li toj budalastoj djevojci ikada palo na pamet da se pita zašto je bila jedini stranac u školi, jedini nebritanski učenik među svim tim Taylorima i Smithsima i Fieldingsima? Nije li joj to bilo čudno? Nije da se mnogo družila s njima. Oduvijek se držala sa strane, osim s malom Masonicom. Pogledao je Pollyinu sjajnu plavu glavu nagnutu nad stol. Činilo se da se ona jedina uistinu usredotočila na zadatak. Odjednom mu se grlo ispunilo gorkim bijesom i on je osjetio poriv da naudi jadnom, bespomoćnom stvorenju.
Christopher Mason.
Prikladno ime. Čovjek od kamena.
„Ne", rekao je Mason uz čašu džina u klubu, sa smiješkom koji nije bio smiješak. „Ne. To neće završiti tako lako."
„Prokletstvo, čovječe", odgovorio je Theo. „Dug banci bit će otplaćen negdje početkom sljedeće godine i to je onda kraj što se mene tiče. Ne više."
„Ne bih se složio s tim."
„Ne budi apsurdan. Možeš sam voditi posao. Ja ti više ne trebam, ni tebi ni Feng Tu Hongu."
„O, ali trebaš mi, Willoughby. Nemoj se podcjenjivati." Sive oči i sivi jezik.
„Zašto?"
„Zato što, prijatelju dragi, Feng ne želi nastaviti bez tebe. Stari vrag želi da ti sudjeluješ u tome ili operacije prestaju, bogzna zašto."
Theo je osjetio da mu se hladni trnci penju uz kralježnicu. „To je tvoj problem", rekao je, „ne moj." Okrenuo se da ode.
„Unutrašnjost zatvora nije baš ugodna, kako čujem."
Theo se naglo okrenuo. Poriv da zabije šaku u njegovo nacereno lice gotovo ga je gurnuo preko ruba, ali neki ostatak instinkta za preživljavanje dovukao ga je natrag s ivice. Nagnuo se nad Masona, naglašavajući razliku u visini i dišući mu u lice.
„Je li to prijetnja?"
Mason je polako kimnuo. „Da."
„Misliš da bi me prijavio. Carini."
„Upravo tako. Kao krijumčara opijuma, Strano blato, kako to zovu. Mogu im dati vrijeme, datume, brodove s crnim jedrima, cijelu prokletu stvar. Svjedoke koji su te vidjeli. Zurit ćeš u četiri prljava zida i deset godina zatvora prije nego što trepneš." Na licu mu se očitavao surov užitak.
„Ako me cinkaš, Masone, povući ću te sa sobom dolje u pakao, kunem se Bogom da hoću."
Mason se nasmijao. „Nemoj se zavaravati, prokleta budalo. Nemaš dokaza. Ne postoji ništa što me povezuje s tvojim noćnim aktivnostima na rijeci. Ne misliš valjda da je išta od tog novca otišlo u moju banku?" Ponovno se nasmijao, neugodan, grubi zvuk koji je iskušavao Theove živce. „Upao si u rupu, Willoughby, i ne možeš izaći ništa više nego što mrtvac može ispuzati iz lijesa. Zato ti samo lijepo uživaj u onome što ti se nudi." Zurio je u Thea, očito se zabavljajući. „Meni se, druže, čini da ti to već naveliko radiš."
Theo je znao da je u zamci. Bijes koji je gorio u njemu stvarao mu je rupe u želucu i samo mu je slatka, crna smola mogla ublažiti bol. Ali Li Mei to nije razumjela. Nije mnogo govorila, ali on je vidio pogled u njezinim očima svaki put kad bi otišao do ladice.
„Gospodine?"
Theo je trepnuo. Pokrenuo mozak. Razred je još bio tu. Dozivala ga je Polly. Slatka Polly.
„Da?"
„Završila sam, gospodine."
„U tom slučaju, gospođice Mason, zašto mi se ne biste pridružili ovdje ispred razreda i naglas pročitali što ste napisali za one kojima mozak ne radi tako brzo kao vama."
Pollyina ramena su potonula kao da je htjela spuznuti pod klupu. Nešto je promrmljala.
„Oprostite, gospođice Mason, nisam dobro čuo."
„Rekla sam da radije ne bih, gospodine."
Masonov smijeh u ušima ga je tjerao da nastavi. Obično nije tjerao Polly da čita naglas pred cijelim razredom jer je njezin akademski talent bio dosta prosječan, ali kvragu i sve. Danas će biti drugačije. Stala je ispred redova lica punih očekivanja i zastajkujući počela čitati, a crveni obrazi odavali su njezin jad. Theo je s iznenađenjem shvatio da govori o sklapanju mira između Henryja VIII. i kralja Francuske, Franje I. Zar im je to zadao? Već je zaboravio. Pollyine riječi su zapinjale, posrtale, postajale sve manje i manje.
„To je dovoljno, gospođice Mason. Možete sjesti."
Dobacila mu je zahvalan pogled i pobjegla natrag na svoje mjesto. Zahvalnost. Trebala ga je mrziti zbog tog iskaza sitne okrutnosti, mrziti ga jednako koliko se mrzio i sam.
„Čestitam ti, Polly na marljivosti na satu. Ostali će", mrko je pogledao svoje učenike i usput ovlaš registrirao žutosmeđe oči koje su ga bijesno gledale, „ostati u razredu za vrijeme odmora i napisati izvještaj o Wormskom ediktu. Ti, Polly", ljubazno joj je nasmiješio, „ne moraš ostati jer si bila vrijedna."
Njezine plave oči raširile su se od zadovoljstva.
To je bilo prelagano. Osvetiti se na taj način. Mason je bio taj koji je zasluživao kolac kroz srce. Ako je uopće imao srca.
„Gospodine Theo?"
„Što je, Lidija?"
„Molim vas, možete li mi nešto prevesti? Samo nekoliko rečenica. Na kineski, mislim."
Bio je kraj školskog dana i u glavi mu je bubnjalo. Jedva je kontrolirao drhtanje i trzanje svojih udova, i očajnički je želio potražiti lulu, smolu i malu, ugrijanu žličicu, no najprije se morao očeličiti za mučni ritual susreta s roditeljima. Nasreću, dvorište su udarali jaki naleti vjetra tako da se majke i ame nisu zadržavale dok su odvodile svoje potomstvo niti su zastajale radi beskorisnog čavrljanja. Ali, sad je Ruskinja nešto htjela. Što je rekla? Prijevod? Pružala mu je komad papira, očekujući da ga uzme. Ispružio je ruku i vidio da ona promatra vrhove njegovih prstiju koji su se tresli i skakali po papiru prije nego što ga je uspio primiti. S naporom je pročitao što je pisalo. Četiri kratke rečenice.
Znate li...?
Možete li me uputiti prema...?
Gdje je...?
Živi li on/radi li on ovdje?
„Ah." Nasmiješio joj se. „Mladi Kinez. Njega tražiš, zar ne?"
Zapanjila ga je djevojčina reakcija. Usta su joj se otvorila, usne postale bijele kao kost i odjednom je izgledala užasno mlada i ranjiva poput ljuske jajeta.
„Kako znate?" zahtijevala je. „Gdje je? Vidjeli ste ga? Je li dobro? Znate li...?"
„Lidija, uspori malo." Ruka joj se tresla gore nego njegova. „Ako pričamo o istoj osobi, ne, ne znam kako se zove niti gdje je. Ali, ne moraš se brinuti za njega jer je posljednji put kad sam ga vidio bio pod zaštitom Feng Tu Honga, velikog šefa kineskog vijeća i Crnih zmija, tako da bi trebao..."
Ona se zaljuljala. Nije bio siguran je li od šoka ili olakšanja.
„Kada?" izdahnula je.
„Što kada?"
„Kada ste ga posljednji put vidjeli?"
„Oh, prije nekog vremena... Nisam siguran kad je to točno bilo. Razgovarao je s Feng Tu Hongom. O tebi." „Zašto o meni? Što je rekao?"
Theo je bio pogođen njezinom potrebom. Podsjećala ga je na njegovu vlastitu. Kao da je krvarila iznutra.
„Lidija, djevojko draga, smiri se. On je molio Fenga da kaže svojem zmijskom bratstvu da te ostave na miru, iako nemam nikakvu ideju što si im napravila da su uopće bili toliko ljuti."
„Što je Feng odgovorio?"
„Pa, Feng...", oklijevao je, nekako nevoljan da toj mladoj djevojci otkrije previše prljave istine. „Mislim da je Feng pristao da te ostavi na miru. Zapravo je bilo jednostavno."
„Gospodine Theo, molim vas da se ne ponašate prema meni kao da sam budala. Znam kako funkcioniraju stvari u Kini. Koja je bila cijena?"
,,U pravu si. Zauzvrat mu je dao neke informacije. O četama koje stižu iz Pekinga. To je sve."
Koža joj je poprimila onu užasnu, bolesno bijelu boju nekoga tko boluje od tuberkuloze. Theo se počeo brinuti za nju. „Mislim da bi trebala malo sjesti i..." Ispružio je ruku.
„Ne." Izmaknula se. „Dobro sam. Recite mi što se dogodilo."
„Ništa. Pustili su ga da ode. To je sve što se ima reći."
„Onda su to Sivi trbusi", prošaptala je.
„Molim?"
„Prijevod", brzo je rekla. „Mojih rečenica na papiru. Napravit ćete ga? Molim vas."
„Naravno. Do sutra." „Hvala."
Požurila je kroz vrata, boreći se sa strujom rikši, i počela trčati dok joj je šešir na leđima lepršao na vjetru.
Theo je sjedio za kuhinjskim stolom. Stol je bio star i imao je karaktera; u tamno drvo mahagonija bili su urezani životi neke nepoznate kineske obitelji. Ali, sad ga nimalo nije zanimao stol, već ono što je bilo na stolu. Sve je posložio jedno do drugoga.
Prva je bila lula, duga i tanka, izrađena od najfinije izrezbarene slonovače s plavim metalnim ukrasima. Inače bi se divio jednostavnoj eleganciji njezinih linija, ali ne danas. Nije izgledala kao obična lula jer nije završavala glavom, već je na gornjoj strani kamiše, nekoliko centimetara od vrha, imala rupu u koju je bila ugurana metalna čašica, oblikovana kao golublje jaje, s čvrstim drvenim poklopcem pričvršćenim mjedenom trakom. Poklopac je bio ukrašen kineskim znakom za sreću, xi, izrađenim od bjelokosti.
Pokraj lule se nalazio mali, bijeli vrč. U njemu je bila voda. Theo je imao problema s tim vrčem. Voda se neprekidno pojavljivala i nestajala, poput valova, a kad bi nestala, unutrašnjost keramičkog vrča postajala je prozirna i on je mogao vidjeti malu, mjedenu kadionicu s druge strane.
To nije bilo moguće.
Dio Theova mozga koji se još pridržavao za stvarnost rekao mu je da halucinira. Ali, oči su mu govorile drugo.
Kraj kadionice nalazio se donositelj snova. Ležao je u antiknoj kutiji od malahita koja je datirala još iz dinastije Chin. Podignuo je poklopac i pri pogledu na crnu smolu osjetio poznati osjećaj iščekivanja. Mjedenom žličicom zagrabio je malo smjese, otprilike veličine graška. Ruke su mu se tresle, ali uspio je na žlicu izliti nekoliko kapi vode iz vrča, nesvjestan da ju je prolijevao i po cijelom stolu. Upaliti fitilj plamenika na alkohol bilo je teže. Stalno se pomicao. Mijenjao položaj. Jednu je ruku čvrsto omotao oko mjedene osnove plamenika da prekine te budalaštine i napokon uspio spojiti upaljač i fitilj.
Sada.
Postavio je žlicu iznad plamena. Nestrpljivo je promatrao dok je voda isparivala, a smjesa se pretvarala u melasu. To je očito bila visokokvalitetna roba, napravljena od sjemenki maka, Papaver somniferuma, a ne od ostataka stabljike ili lišća. To smeće je uzrokovalo samo slabu vrućinu u krvi i snažnu želju za povraćanjem. Kad je bilo spremno, ugrijanu smjesu je vrlo pažljivo usuo u čašicu na vrhu lule i zatvorio poklopac. Osjećao je da mu puls izbija rupe u zglobovima.
Povukao je duboki dim. Pluća su mu se napunila jetkim isparavanjima koje je zadržao duboko unutra. Klupko boli u glavi mu se počelo odmotavati, izravnavati u dugu, tanku liniju koju je onda mogao presjeći i pustiti da odleti. To je bilo poput toploga ljetnog vjetra koji mu je strujao u žilama, šireći se iz središta tijela prema udovima, rahlađujući ga i umirujući. Mekano, slatko i opuštajuće. Još je dvaput povukao iz lule, duboko udahnuo dim i osjetio da mu se usne same razvlače u osmijeh radosti kad je počeo lebdjeti.
Maglovito je bio svjestan Li Meine prisutnosti u sobi. Lebdjela je prema njemu, njezino ovalno lice savršenije nego ikada dok se naginjala prema njemu i usadila mu poljubac na usne. Imala je okus na mjesečinu. Mogao ju je osjetiti iza sebe dok su joj prsti nježno masirali stražnju stranu njegova vrata.
„Ja te opustiti, Tiyo", čuo je kako šapće. „Ne trebaš crnu smrt."
Kad se nagnula nad njega, njezina ga je kosa poškakljala po obrazu, a vrele suze mu kapnule na kožu poput toplih poljubaca.
„Li Mei, volim te svim srcem, ljubljena moja", promrmljao je dok su mu se oči zaklapale.
Omotala je ruke oko njega, čvrsto i zahtijevajuće, istiskujući mu zrak iz pluća. Čuo je njezin glas, slabo, kao da je dolazio iz velike daljine.
„Tiyo, o, moj Tiyo, moj otac te ima u šaci. Zar ne vidiš? To je njegov način da ti se osveti jer si me odveo u svijet fanquija. Obećao si mi, moj Tiyo. Da mu nikad nećeš dati da te namami u usta zmaja. Tiyo, ljubavi moja, Tiyo."
Negdje daleko, vrlo daleko, Theo ju je čuo da vrišti njegovo ime.
Mračni snovi. Demonski mračni. Začinjeni vatrom.
Kovitlali su se u glavi Chang An Loa. Tako divlji i nemilosrdni da nije znao je li budan ili spava. Lebdio je u tami. Vrtio se. Vrtoglavo se dizao. Onda tonuo i uranjao u gusti mulj na dnu. Sisao mu je kožu i pokušavao mu se uvući u usta. Njegov smrad ga je gušio.
Očajno je pokušavao udahnuti i odjednom je opet lebdio s čistim, svježim zrakom u plućima i bistrom, hladnom vodom koja mu je umirivala jezik i ispirala prljavštinu. Pred očima su mu se ukazale krijesnice. Plesale su u tami koja se omotala oko njega, hladna kao mrtvački pokrov. Vidio ih je, iskrice vatre. Kretale su se i njihale. Osjećao je da nešto gori.
Oprženo meso. Izgorjelo meso. Baš kao onda kad je Lidiji ispekao onu žabu. Samo što je ovaj put to bilo njegovo meso. Sjećao se kako joj je kosa padala kad je posegnula za probodenim stvorenjem. Kosa sjajnija od vatre.
Osjećao je da je njezin lisičji duh s njim, da otupljuje oštricu boli koja mu se svakim dahom zabijala u kosti i tetive. Vidio je njezin jezik, mekan i ružičast, i osjetio njezine vlažne prste na svojoj izranjavanoj koži. S vremena na vrijeme čuo je krikove i njegov mozak nije znao jesu li bili njegovi ili njezini. Ali, ona je bila s njim. Tako blistava da mu je ispunila cijelo biće.




Na ulici je bilo više automobila. Ili ih je samo Lidija više primjećivala. A i dolazili su u više boja, kako se činilo. Barem je tako Alfred rekao. On je često pričao o automobilima, spominjao imena kao Lanchester i Bean, a Lidiju je živciralo što je njezina majka uvijek izgledala zadivljeno. Jednom je Valentina čak pitala što je to okidajuća osovina, što je Lidiju potpuno zabezeknulo. Sada je stajala na pločniku ispred Tu-sonove čajane, premještajući se s noge na nogu u pokušaju da se malo zagrije, i brojila smeđe automobile koji su prolazili kraj nje.
„Zdravo, mlada damo. Točno na vrijeme, vidim. Bravo."
„Zdravo, gospodine Parkeru."
Još nisu uspjeli razraditi način pozdravljanja. Poljubac je bio previše intiman - puno previše - a rukovanje previše formalno. Obično ju je on malo potapšao po ruci, a ona je mnogo kimala. S tim su nekako uspijevali prebroditi neugodne trenutke.
„Ajmo onda ući", rekao je i požurio prema vratima čajane. Vani je vraški hladno."
Bio je zamotan u vuneni šal i teški kaput od tvida. Dok joj je pridržavao vrata, primijetio je njezin kaput i ona je odjednom postala vrlo svjesna koliko je bio malen i tanak, kao i da nije imala rukavice. No, sviđao joj se zvuk koji je otirač od kokosa ispustio kad je stala na njega, najavljujući tako njezin dolazak.
„A sada, Lidija, o čemu je riječ?"
Ona je baš zagrizala u svoju tarte au citron. Njezina joj je kiselost dražila jezik. Parkerove oči boje karamele pažljivo su je promatrale iza okruglih, metalnih naočala. U njima je bilo neke oštrine, nekakvo svjesno procjenjivanje koje nije postojalo kad je bio s Valentinom. Lidijin želudac je malo poskočio i ona je odložila svoju pitu. Ovo bi moglo biti teže nego što je mislila.
„Gospodine Parkeru", rekla je s pažljivom učtivošću, „molila sam vas da se danas nađemo jer", duboko je udahnula, „htjela bih posuditi nešto novca od vas."
„Draga moja djevojko", vedro se nasmijao i salvetom obrisao mrvice eklera s usana, „raduje me što osjećaš da mi možeš doći s takvom molbom, baš kao..." Tu se zaustavio, pročistio grlo i očistio naočale svojom besprijekorno čistom maramicom.
Baš kao što? Kći. Eto što. Htio je reći tu riječ, ali se u posljednji tren predomislio. Nasmiješila mu se preko stola i on je već vadio novčanik, onaj koji mu je ukrala. Bez naočala bio je gotovo privlačan, iako ni približno zgodan kao Antoine, a i vozio je neki glomazni, dosadni automobil, a ne malu, jogunastu sportsku jurilicu, ali ona je sve te misli izgurala iz glave. Novac. Usredotoči se na novac.
On se zasmijuljio i povjerljivo se nagnuo prema njoj. „Za što ti treba? Neka sitnica za tebe? Ili možda za tvoju majku? Možeš mi reći."
„To je za prijatelja."
„Ah, možda rođendanski poklon."
„Takvo što."
„Sasvim razumljivo. I, koliko bi htjela? Je li dvadeset dolara dovoljno?"
„Dvjesto dolara."
„Što!"
„Dvjesto dolara."
Nije ništa rekao, ali su mu se čupave obrve spojile, a usne zategnule u negativnu liniju. Izgledao je kao da ga je uvrijedila.
„Molim vas, gospodine Parkeru. Molim vas. Treba mi za prijatelja."
On je podignuo šalicu, otpio gutljaj čaja i skrenuo pogled na prozor, na ljude koji su žurili kraj njih s vrećicama iz robne kuće Churston ili Llewellynove pozamenterije, s krznenim ovratnicima podignutima visoko preko ušiju. Imala je osjećaj da je želio biti vani, s njima. Kad se ponovno okrenuo prema njoj, ona je znala odgovor i prije nego što je progovorio.
„Žao mi je, Lidija. Ali odgovor na tvoju molbu je ne. Ne mogu ti dati toliki novac. Ne ako ne znam kome ide i zašto."
„Molim vas recite da." Glas joj je bio slab, a ruka joj se prikrala na pola puta prema njemu, ostavljajući trag na bijelom stolnjaku.
Odmahnuo je glavom.
„To mi je važno", nagovarala ga je.
„Gle, Lidija, zašto mi jednostavno ne kažeš tko je taj prijatelj i za što ti je potreban novac?"
„Jer je to..." Gotovo je rekla opasno, ali je znala da bi to u tren oka poslalo njega i njegov novčanik kroz vrata. „To je tajna", na kraju je rekla.
„Onda ti ne mogu pomoći."
„Mogla bih vam lagati, ispričati vam neku priču."
„Radije bih da to ne radiš."
„Iskrena sam prema vama. Otvoreno sam vam došla, čovjeku koji će se uskoro oženiti mojom majkom, i tražila pomoć." Progutala je i posljednje ostatke ponosa i dodala: „Kao tvoja kći."
Na djelić sekunde mislila je da ga ima. Nešto poput oduševljenja mu je sijevnulo u smeđim očima, ali onda je nestalo.
„Ne, apsolutno ne. Moraš shvatiti, Lidija, da bi mi bila dužnost odbiti takve novce i vlastitoj kćeri ako ne bih znao razlog. Novac se mora zaslužiti, znaš, i ja zato naporno radim kao novinar, stoga ja..."
„Onda ću ga zaslužiti."
On je uzdahnuo i ponovno pogledao kroz prozor, kao da želi pobjeći. Dvije žene sa šeširima s perjem za susjednim stolom prodorno su se nasmijale kad im je konobarica donijela pogačice s maslacem, a Parker je ponovno počeo brisati naočale. Lidija je shvatila da je to bio znak stresa.
„Kako", nevoljko je pitao, „bi ga ti mogla zaraditi?"
„Mogla bih pomagati u novinskoj redakciji. Mogu donositi i pre¬nositi i kuhati čaj i..."
„Ne."
„Ali..."
„Ne. Već imamo dosta ljudi koji to rade, a uostalom, tvoja bi majka bila bijesna na mene da te odvučem od tvojih akademskih nauka."
„Ja ću razgovarati s njom. Mogu je nagovoriti da..."
„Ne. To je moja konačna odluka."
Zurili su jedno u drugo. Nijedno nije htjelo skrenuti pogled. „Postoji i drugi način", rekla je Lidija. „Da zaradim tih dvjesto dolara."
Nešto u načinu na koji je to rekla ga je natjeralo da postane sumnjičav. Naslonio se na naslon stolice i prekrižio ruke na prsima tako da su mu se rukavi sakoa naborali i zgužvali.
„Hajde da ostanemo na tome. Zašto ne bismo završili svoje kolače i pričali o...", tražio je temu, "... o Božiću ili o vjenčanju." Ohrabrujuće joj se nasmiješio. „Slažeš li se?"
Uzvratila mu je smiješak i povukla ruku. „Naravno. Vjenčanje je dogovoreno za siječanj, zar ne?"
On je kimnuo, a oči su mu zasjale pri samoj pomisli. „Da, i ja se nadam da mu se veseliš jednako kao i tvoja majka i ja."
Uzela je kockicu šećera iz zdjelice i počela sisati jedan kut. Parker nije izgledao sretno, ali nije komentirao.
„Čini mi se da je", blago je rekla, „početak braka važno razdoblje. Morate se naučiti jedno na drugo, zar ne, i priviknuti se da živite zajedno. Prihvatiti sitne navike druge osobe i njezine, pa, slabosti."
„Ima nešto istine u tome", oprezno je rekao.
„Zato mi se čini", odgrizla je komadić šećera i zdrobila ga zubima, „da bi kći koja je došla u paketu mogla situaciju učiniti dvostruko... težom."
On se uspravio u stolici i položio obje ruke na stol. Lice mu je bilo strogo. „Na što to ciljaš, Lidija?"
„Samo na to da bi vam bilo od velike pomoći da vam ta kći obeća da će raditi sve što joj se kaže. Bez svađa. Bez neposluha, recimo, prva tri mjeseca vašega novog i, sigurna sam, čudesnoga bračnog života?"
On je zaklopio oči. Mogla je vidjeti kako mu se čeljust miče i škljoca. Kad je ponovno otvorio oči, nije izgledao sretno kao što se nadala.
„Mlada damo, to je iznuđivanje."
„Ne. To je dogovor."
„A ako ne pristanem na taj dogovor?"
Slegnula je ramenima i odgrizla još jedan komadić kocke šećera. „Je li to prijetnja, Lidija?"
„Ne. Ne, naravno da nije." Nagnula se naprijed i riječi su joj izletjele iz usta. „Sve što tražim jest da mi date priliku, poštenu priliku da zaradim dvjesto dolara. To je sve."
On je odmahnuo glavom, a njoj se šećer u ustima pretvorio u pepeo.
„Ti si podmuklo dijete, Lidija Ivanova, ali ovakvo bezbožno ponašanje mora prestati jednom kad tvoja majka i ja budemo oženjeni i ti postaneš Lidija Parker. Znam da bi tvoja jadna majka bila zgrožena tvojom dvoličnošću." Odjednom je tri puta lupio po stolu svojom srebrnom vilicom za desert. „Tri mjeseca. Bez pogrešne riječi ili pogrešnog pogleda od tebe. Imam li tvoju riječ?"
„Da."
Otvorio je novčanik.
U slabo osvijetljenom dvorištu u kojem su bale sijena označavale granice kruga, pas koji je izgledao kao vuk umirao je s razderanim grlom. Centimetar po centimetar. Komadi krzna i mesa letjeli su po krugu.
Krv je brizgala po licima ljudi koji su se previše približili kad je blijedi pas koji je izgledao kao duh zatresao iskešenu njušku i odgrizao još jedan komad mekog jednjaka. Jedno mu je uho visjelo na niti. Rame mu je bilo otvorena rana s koje se klatio krvavo crven komad kože, ali njegov stisak na grlu psa vuka bio je smrtonosan i gomila je odobravajuće zagrmjela.
Lidija je bacila jedan pogled na barbarstva koja su se odvijala u krugu od slame, jedan pogled na krvožednost u očima muškaraca, i otišla do zida, gdje je tiho povratila. Obrisala je usta. Došla je dovde i sada nije bilo vrijeme da odustane. Pet dana je pretraživala Rusku četvrt Junchowa, hodala njezinim bijednim ulicama svakog dana poslije škole, tražeći Lava Popkova. Čovjeka medvjeda. Onog s čizmama i povezom preko oka. Pet dana kiše i vjetra.
„Vi nye znayetye gdye mogu naitee Lav Popkov?" pitala je uvijek iznova. „Znate li gdje mogu naći Lava Popkova?"
Promatrali su je s nepovjerenjem i suženim sjevernjačkim očima. Svatko tko je postavljao pitanja značio je nevolju. ,,Nyet", slijegali su ramenima. „Ne."
Sve do večeras. Tada je skupila hrabrost i ušetala u jedan od onih mračnih i prljavih barova, kabaka, koji su smrdjeli na duhan i na neoprana muška tijela. Njezino lice bilo je jedino žensko lice, ali ona nije odustajala i napokon joj je za pola dolara jedna bezuba stara koza rekla da pogleda u psećem dvorištu iza konjušnica.
Pseće dvorište. Više kao dvorište smrti.
Ondje su se petkom navečer skupljali muškarci da zadovolje svoje porive, sirove i nerazrijeđene. Borbe pasa. To im je izazivalo vatru u utrobi i žilama te brisalo poniženja cijelog tjedna teškog, ponižavajućeg rada. Ovdje su se kladili na to tko će živjeti a tko umrijeti, znajući da je pobjeda značila zalihu votke za cijelu noć, a možda i djevojku ako ih bude pratila sreća.
Lav Popkov je bio ondje. Lidija ga je uočila bez problema. Nadvisivao je gustu gomilu gledatelja čiji se dah uzdizao u ledeni zrak poput tamjana u mračnom dvorištu. Svjetiljka na zidu iza Popkova bacala je njegovu široku sjenu preko kruga i na zaraćene pse. Nije mu mogla vidjeti lice, ali mu je moćno tijelo izgledalo nepokretno i lijeno, a čak i kad je promijenio položaj, učinio je to sporim, nezgrapnim pokretom medvjeda.
Prišla mu je i dotaknula mu ruku.
On je okrenuo glavu, brže nego što je očekivala. Iako mu je jedno oko skrivao povez, a donji dio lica prekrivala crna brada, u drugom mu se oku vidjelo potpuno iznenađenje, a usta su mu se otvorila otkrivajući snažne, velike zube. Zube poput nadgrobnih spomenika.
,,Dobriy vecher. Dobra večer, Lave Popkove", rekla je Lidija na svojem pažljivo uvježbanom ruskom. „Htjela bih razgovarati s tobom."
Morala je vikati da nadglasa grmljavinu gomile i na trenutak nije bila sigurna je li je čuo ili razumio jer je on samo trepnuo i nastavio zuriti u nju svojim jednim tamnim okom.
„Seichas", požurila ga je. „Sada."
On je bacio pogled na pse. Arterija je bila presječena i pseća krv šikljala je u ledeni noćni zrak. Njegovo lice nije ništa odavalo, nije znala je li pobjeđivao ili gubio, a onda se bez problema progurao kroz okupljene muškarce i otišao do stražnjeg zida dvorišta, koje je bilo u dubokoj sjeni i mirisalo na vlagu.
„Ti govoriš naš jezik", zarežao je.
„Ne dobro", odgovorila je na ruskom.
Naslonio se na zid, čekajući da mu kaže nešto više, i ona je iznenada zamislila da se zid ruši pod njegovom težinom. Ovako izbliza izgledao je još veći. Morala je nagnuti glavu unatrag da bi ga pogledala. Isprva je to bilo sve što je vidjela. Njegovu veličinu. To je bilo upravo ono što je htjela. Na sebi je imao kozačku kapu od krzna koje su izjeli moljci, nabijenu preko crnih kovrča, i dugački, podstavljeni kaput koji je smrdio na mast i dosezao mu do vrha čizama. Nešto je žvakao. Duhan? Pseće meso? Nije znala.
„Trebam tvoju pomoć." Ruske riječi došle su joj na jezik lakše nego što je očekivala.
„Pochemu? Zašto?"
„Tražim nekoga."
Ispljunuo je sve što mu je bilo u ustima. „Ti si ona dyevochka koja me dovela u nevolju. S policijom." Govorio je grubo, ali polako. Nije bila sigurna je li tako i inače govorio ili je to bilo samo zato da ona može razumjeti jezik s kojim se još borila. „Zašto bih ti pomogao? Baš tebi od svih ljudi."
Otvorila je šaku. U njoj je bilo Alfredovih dvjesto dolara.

Nije govorio, Lav Popkov. Nije ni ona. No, ipak su se držali blizu, čak bi se s vremena na vrijeme i dotaknuli. Zajedno su se naginjali prema naprijed, pokušavajući se zaštititi od oštrog vjetra s rijeke Peiho. Lidiju su pluća boljela od napora. „Ovamo", promrmljao je.
Mislio je na usku ulicu koja je zavijala u suprotnu stranu od pristaništa s njihove lijeve strane. Uličica je bila siva, popločana kamenom i smrdjela je na istrunulu riblju utrobu. Lidija je kimnula. Njegova ruka velika poput lopate pritisnula ju je čvrsto uz sebe tako da se između njih nije mogao provući ni tračak slabašnoga zimskog svjetla, a njezino je tijelo postalo samo nastavak tog velikoga, masnoga medvjeda. On je imao čudno djelovanje na nju. Osjećala se velikom, smionom i neustrašivom. Neprijateljski pogledi više joj nisu izazivali trnce u kralježnici, a kad ju je jedan kineski lučki radnik htio dotaknuti dok je prolazio kraj njih, Lav je ležerno podignuo ruku i zabio lakat u čovjekovo lice. Slomljene kosti, krv i piskavi urlici. Lidija je bacila jedan pogled na nastalu štetu i pozlilo joj je. Nastavili su hodati, ne pričajući. Lav je bio škrt na riječima.
U početku, u prvih nekoliko izleta do pristaništa, pokušavala je pričati s njim na svome nesigurnom ruskom, započeti nekakav jednostavan dijalog, ali sve što je dobila kao odgovor bilo je gunđanje. Ako i to. S vremenom se naviknula. Tako se lakše koncentrirala na lica koja su se rojila u prepunoj luci i skliskim hutonzima, lakše je izbjegavala tisuće motki obješenih preko ramena sa svojim teškim kantama i košarama napunjenim bogzna čime. Lakše je gledala kuda stupa.
Lakše. Ali ne lagano. Ništa od toga nije bilo lagano.
„Lidija Ivanova."
Lidijina glava se naglo s trzajem podigla s klupe. Pramenovi sjajnih snova pobjegli su joj iz glave i ona je ugledala oči gospodina Thea. Sive oči koje su postale crne, toliko su mu zjenice bile velike, i nikad oštriji jezik.
„Jeste li s nama, gospođice Ivanova? Ili da vam donesem krevet u učionicu?"
„Ne, gospodine."
„Iznenađuješ me, djevojko. Pomislio bih da je ljubav Filipa II. od Španjolske i engleske Marije Tudor bila dovoljno strastvena da ti uspiješ držati oči otvorene na nastavi. Nije li to što djevojke tvojih godina vole? Ljubavne veze. Čak i s mladim Kinezima."
„Ne, gospodine."
On se lagano nasmiješio. Nije mu uzvratila osmijeh.
„Kazna nakon škole. Možeš mi napisati esej o..."
„Molim vas, gospodine, ne nakon škole. Bit ću u kazni cijeli tjedan za vrijeme odmora, ali ne..."
„Bit ćeš u kazni kad ja to kažem, mlada damo."
„Ali, ja..." Glas joj se izgubio. Svi su je gledali i slušali. Polly joj je davala znakove, ali Lidija nije shvaćala što joj želi reći.
„Lidija." Gospodin Theo je došao do njezine klupe. Njegova crna ravnateljska halja nadimala se oko njega i u Lidijinim je očima izgledao kao dugonoga vrana koja joj je došla iskljucati oči. „Ostat ćeš u kazni danas. Nakon škole. Razumiješ?"
Htjela ga je udariti. Kao što bi Lav Popkov napravio. No, samo je spustila glavu. „Da, gospodine."
„O, Lyd, budalice. Kad ćeš naučiti puzati pred njim?" kvocala je Polly. „Samo si trebala reći 'Oprostite, gospodine Theo, obećavam da se više neće ponoviti', i pustio bi te."
„Zaista?"
„Tako si naivna, Lyd. Naravno da bi."
„Ali zašto?"
„Jer muškarci to vole. Tako se osjećaju moćnima."
Odjednom joj je sinulo. Da. Ljudi žele misliti da su moćni. Vidjela je učinak koji je prisustvo Lava Popkova imalo u kaotičnom svijetu dokova, a na sebi je shvatila da se zbog toga ona dobro osjećala. Moćni muškarci. Oni se uvijek znaju pobrinuli da dobiju što hoće, baš kao što je i Pollyin otac znao kako dobiti ono što želi. Ili ljude koje želi. Lidiji se od toga ježila koža. Nešto joj je palo na pamet, ali nije bila sigurna kako da pita Polly.
„Polly, ti si mnoga bolja u odnosima s ljudima nego ja. Ja ponekad ne mogu ni vlastitu majku nagovoriti da napravi nešto što želim." Zastala je i protrljala si nokat. „Usput rečeno, posjećuje li vas ona ikada kod kuće?"
„Bože, ne. Kakvo čudno pitanje. Zašto bi, zaboga?"
„Mislila sam da možda dolazi popričati s tvojom majkom, znaš, kao što majke rade kad su im kćeri prijateljice." Slegnula je ramenima. „Samo sam se pitala, to je sve."
„Ti si vrlo čudna ponekad, znaš."
„Rekla bi mi da dolazi. Kod vas, mislim."
„Naravno."
„Obećavaš?"
„Obećavam."
„Dobro."
„Kako je gospodin Parker, kad smo već kod toga?" „Još je tu."
„Oh, ti zaista imaš sreće. Kad se ožene, on će ti dati sve što si ikad htjela. I kuću i lijepu odjeću i godišnje odmore i sve." Nasmijala se i bocnula svoju prijateljicu u rebra. „Uključujući i novu školsku unifor¬mu. Stvarno ti treba."
„Ne treba mi", prasnula je Lidija. „To te samo moćni ljudi tjeraju da misliš da trebaš."
„Oh, Lyd, beznadna si."
Lav Popkov još je stajao na kraju njezine ulice i čekao je. Mora da je tamo bio dugo vremena jer mu se snijeg nakupio u epolete na ramenima, a krzneni šešir postao bijel kao hermelin zimi.
„Oprosti", rekla je. „Prastitye menya. Kasnim jer sam morala ostati dulje u školi."
On je zagunđao. Počeo je hodati svojim opuštenim, gegavim hodom, tako da je Lidija morala potrčati da ga sustigne, i krenuo prema luci. Ondje dolje nalazio se turoban, ali mahnit svijet u kojem se prodavalo sve, od rogova nosoroga do desetogodišnjih robova, ali Lidija je svejedno uživala u prilici da promatra elegantne putničke i zahrđale teretne brodove koji su donosili vanjski svijet u srce Junchowa. Zbog njih joj se Engleska činila tako blizu da bi gotovo mogla ispružiti ruku i dotaknuti je. Gledala je kako muškarci tvrdih očiju i žene u krznenim kaputima silaze s brodova niz drvene daske kao da je svijet njihov, a kuliji pod njihovim nogama molili su ih da im nose torbe. Snijeg je prestao padati. „Ova", zarežao je Lav.
Poveo ju je niz još jednu vlažnu i prljavu uličicu u kojoj su lokalni ulični prodavači bili spremni prodati čak i prnje s vlastitih leđa. Jedan je štand nudio slavine za kupaonicu, cijelu škrinju punu slavina prokrijumčarenih iz jednog od skladišta za uvoznu robu koji su okruživali luku, a malo dalje su bile poredane lutke s licima od porculana, sjedeći uspravno kao mala, mrtva djeca. Lidija u životu nije imala lutku i nikada nije mogla shvatiti što je to tjeralo djevojčice da žude za njima. Da čak i zavole proklete stvari. Kao Polly. To je bilo tako...
Čovjek okrugla lica prekinuo joj je tijek misli. Pričao je brzo na kineskom i pokazivao natrag niz ulicu. Ona je počela odmahivati glavom da pokaže da ga ne razumije, ali je onda shvatila da se obraćao Lavu, ne njoj. Čovjek je nastavio blebetati sve glasnije i mlatarati rukama. Lav je samo zamahivao svojom velikom glavom naprijed-natrag. Nyet. Nyet. Nyet.
Muškarac je izvukao nož.
Lidija je pokušala uzmaknuti, ali su se druga dva muškarca pojavila točno iza nje. Osjetila je da joj se dah prekinuo pa opet nastavio prevelikom brzinom. Jednom ju je rukom Lav Popov zgrabio za zglob, a drugom je iz kaputa izvukao nož gotovo veličine mača, dugačak i zakrivljen, s dvostrukom oštricom. Drška od teškoga crnog metala čvrsto mu je ležala u šaci. Skočio je naprijed, zarežao i povukao Lidiju sa sobom. Stopala su joj se poskliznula na komadu zaleđenog povrća, ali on ju je povukao bez ijednog pogleda u njezinu smjeru i, u isto vrijeme, nožem zamahnuo prema Kinezu s okruglim licem.
Sve je bilo gotovo prije nego što je i počelo. Muškarci su nestali. Mrlja od krvi počela se lediti na kamenim kockama. Lav je zataknuo nož natrag u remen i nastavio se, još držeći Lidijin zglob, probijati kroz punu uličicu kao da se ništa nije dogodilo.
„Što je", ljutila se Lidija na engleskom, „to bilo? Jesi li zaista morao upotrijebiti taj nož?"
On je zastao, pogledao je svojim jednim zdravim okom, slegnuo ramenima i nastavio hodati.
Pokušala je ponovno. Ovaj put na ruskom.
„O chyon vi rugalyis?"
„Htio te kupiti."
„Kupiti mene?"
„Da."
Tada je zašutjela. Znala je da se trese. Prokleti medvjed. Mrzila je to što je on sada znao da se uplašila. Htjela je istrgnuti ruku iz njegove, ali to je bilo kao da je golim rukama pokušala izvaditi zakovicu iz jednog od onih metalnih brodova. Jednostavno nije bilo moguće.
„Nisam znala da govoriš mandarinski", rekla je.
„Ponudio je dobre novce", rekao je i proizveo dubok zvuk nalik na režanje; trebao joj je trenutak da to prepozna kao smijeh. „Proklet bio", rekla je na engleskom. Rezanje nije prestajalo. „Ovamo", rekla je da ga ušutka. Ušli su u kabak. Krčmu.
Znala je da je to bila pogreška čim je ušla. Dvadeset pari očiju okrenulo se prema njima. Zurilo u njih kao da je kroz vrata upuzala zmija. Zrak je visio, krut i beživotan ispod niskog stropa, pun mirisa koje Lidija nije prepoznala. Peć u jednom kutu iskašljavala je vrućinu i dim.
Lidija je zurila u muškarce. Oči su joj vrludale po njihovim licima i odjeći, sivim poput pepela, i stolovima od napuknutog emajla za kojima su sjedili, nagnuti nad nekakvom gadnom, bezbojnom tekućinom. Na jednom kraju prljavog šanka od bambusa bio je okovan majmun, a čovjek za šankom nije imao uši. Jedna prljava krpa bila mu je zavezana oko glave, a drugu je držao u ruci i njome brisao čašu. Ne skidajući pogled s Lava Popkova, posegnuo je ispod šanka i izvukao pušku. Palcem je zapeo kokot, s lakoćom koja je dolazila od duge prakse, i uperio je ravno u Lidijina prsa. Osjećala je da joj se rebra stežu. Puška je izgledala prastaro, vjerojatno ostatak iz Bokserskog ustanka. Ali, to nije značilo da nije radila.
Nitko nije progovorio.
Lav je kimnuo. Polako ju je povukao iza sebe i natraške uzmaknuo iz krčme.
„Nije bio tamo", rekla je kad su izašli. Odahnula je kad je vidjela da joj se dah izvija iz usta kao ledena izmaglica, unutra i van; rebra su joj još radila.
Lav je ponovno kimnuo. „Ima mnogo krčmi."
Te su večeri obišli deset krčmi. Razbacanih po različitim dijelovima luke. Više nije bilo puški uperenih u lice, ali ni osmijeha. Oči su ih promatrale s istim gnušanjem, a usta mrmljala psovke i pljuvala mržnju po podu.
Glas se širio. O golemom medvjedu koji je slamao ljudska lica i plamenokosoj djevojci. Kad bi ušli u krčmu, nakon ne više od dvije minute, glave su se počele podizati jer su čuli za taj neobičan par koji je obilazio dokove. Lidija im je to vidjela u očima, jasno kao što je vidjela i želju da im prerežu fanqui vratove. Svaki put kad bi zavirila u tamu neke uske, smrdljive prostorije i čula tišinu koja se prelijevala preko stolova dok su gosti lokala okretali poglede prema njima, nije očekivala da će ugledati lice koje je tražila, lice s izražajnim, zamišljenim očima koje su je uvijek tako pažljivo promatrale i nosom koji se širio u trenucima sreće umjesto usta koja su se rijetko smijala. Nije očekivala da će ga ugledati. Ali, ipak se nadala.
U jednoj krčmi prišao im je nizak, bačvasti čovjek nauljene kose i nervozno stao ispred njih. Rekao je nešto na kineskom.
Lav Popkov prikovao je oko na ispitivača, ali je progunđao na ruskom. „Kaže, koga tražimo?"
„Reci mu da ime nije za njegove uši. Reci mu da kaže svim svojim..." tragala je za ruskom riječi, „...pyanitsam... gostima da je djevojka s crvenom kosom bila u njegovoj krčmi. Ona traži nekoga."
Lav se namrštio.
„Reci mu."
Rekao mu je.
Jednom kad su opet bili na ulici, veliki je muškarac stao kao ukopan, ravnodušan prema naletima snijega koji su mu šibali crnu bradu, i stavio joj ruku na rame. Činilo joj se kao da je na nju pao kamion.
„Zašto ti ne reći njegovo ime?"
„Jer bi to bilo preopasno za njega, slishkom opasno."
„Komunist?"
„Osoba."
„Kako ćeš ga naći ako ne kažeš njegovo ime?"
„Ja sam ovdje. Ljudi pričaju. On će čuti."
„I znat će da si ti?"
„Da. Znat će."
Lidija je ležala u krevetu potpuno odjevena. Činilo joj se kao da joj kosti pucaju pod teretom leda dokova koji nikako nije mogla istjerati, a hladan zrak još joj je zabadao igle u prste, iako ih je uvukla pod pazuha. Umotala se u stari poplun, čvrsto kao u čahuru, i na njega naslagala sve komade odjeće koju je posjedovala, ali joj je još bilo hladno. Stara crna peć je pravila buku. Ne zato što joj je nedostajalo kerozina. Ne sad kad su imale Alfreda. No, slaba toplina koju im je pružala nije predstavljala nikakvu prijetnju dahu kineske zime koji je svake noći ulazio kroz prozor.
Vrata potkrovlja s treskom su se otvorila.
„Ups! Oprosti, draga. Nisam te htjela probuditi."
Lidija je čula da crkveni sat odzvanja dva sata.
„Nisam spavala."
„Upalit ću svijeću. Ti samo spavaj."
Valentina je bila na zabavi s Alfredom. Pila je. Lidija je to znala po načinu na koji je hodala. Začulo se škljocanje upaljača, slabi sjaj u tami, zvuk struganja stolice po podu pa tišina. Lidija je znala što joj majka radi. Sjedi ispred peći. Puši. Osjećala je miris dima. I pije. Bila je sigurna. Valentina je mogla otvoriti bocu i natočiti si čašu votke bez ijednog zvuka. Ipak, ona je znala.
„Mama, danas sam vidjela nešto strašno."
„Koliko strašno?"
„Vidjela sam mrtvu bebu. Golu. Ležala je u prljavštini, a štakor joj je proždirao usne."
„Uh! Nemoj, slatkice. Nemoj puštati takve stvari u glavu. Ova od Boga prokleta zemlja ih je prepuna."
„Ne mogu je zaboraviti."
„Dođi ovamo, malena."
Lidija je ustala iz kreveta, još zamotana u poplun, i odgurnula zavjesu. Majka joj je sjedila zgurena ispred peći s cigaretom u jednoj i čašom u drugoj ruci. Nosila je novi krzneni kaput guste boje meda, a obrazi su joj bili rumeni.
„Evo, ovo će ti pomoći da zaboraviš." Pružila joj je čašu.
Lidija ju je uzela. To nikada prije nije napravila. Ali sada... sada je trebala... trebala je nešto. Trebala je i dalje vjerovati da je Chang negdje na sigurnom. U glavi se utapala. Golema, zagušljiva jezera crnine otvorila su se u njoj. Lica. Uzdizala su se na sluzavu površinu, lica, lica i još lica, Changove oči tako velike i oprezne i tako željne da joj nešto objasni, pa mrtva beba bez usnica, kineska čeljust smrskana u kašu, goleme, reflektirajuće zjenice gospodina Thea i sva ta lica s ulica puna mržnje, pakosti i otrova.
Popila je votku.
Udarac u trbuh. Zatim toplina. Prodrla joj je u pluća i natjerala je na kašalj. Ponovno je otpila. Ovaj put lakše. Crna jezera postajala su siva. Još jedan gutljaj. Okus je bio grozan. Kako se to ikome moglo sviđati?
Majka ju je promatrala, ali ništa nije rekla.
Lidija je sjela na pod ispred peći, a Valentina ju je počela maziti po glavi.
„Bolje?"
„Mmm."
Valentina joj je uzela praznu čašu i napunila je. „Sviđa li ti se moj kaput?"
„Ne."
Valentina se nasmijala i razbarušila prekrasno, mekano krzno. „Meni se sviđa."
Lidija je naslonila glavu na majčino koljeno i zatvorila oči.
„Mama, nemoj se udati za njega."
Polako i nježno, Valentina je nastavila milovati kosu svoje kćeri. „Trebamo ga, dochenka", promrmljala je. „Na ovom svijetu, kad trebaš nešto, moraš moliti muškarca. To je tako."
„Nije. Pogledaj nas. Mi smo preživjele sve ove godine bez muškarca. Nekako smo se snašle. Žena može..."
„To je besmislica, da upotrijebim jednu od Alfredovih riječi." Valentina se ponovno nasmijala, ali ovaj put u tome nije bilo nimalo humora. „Koncertne gaže sam uvijek dobivala preko muškaraca, nikad preko žena. Žene me ne vole. U meni vide prijetnju. C'est la vie."
Lidija je osjetila samoću u njezinim riječima.
„To nije besmislica, mama. To je istina. Mi ćemo se snaći."
„Dochenka, nemoj da se naljutim zbog tvoje glupavosti. Samo se pogledaj. Kada želiš zeca, dobiješ ga od Antoinea. Za kućicu ili novac odeš Alfredu. O, da, ne budi tako iznenađena. Rekao mi je da si ga molila za nekoliko dolara."
„To je bilo za... stvari."
„Ne brini, ne zabadam nos. Ustvari, Alfred je bio prilično dirnut što si ga pitala za novac umjesto da si otišla i negdje ga ukrala."
„Tom je čovjeku lako udovoljiti."
„Rekao je da misli da je to znak tvoje probuđene zrelosti. I boljeg osjećaja moralnosti."
„Zaista je to rekao?"
„Da."
„Ali, mama, ja tražim pomoć i od žena. Od gospođe Zarje i gospođe Yeoman, a čak me i Anthea Mason naučila peći kolač. Ti si me naučila plesati. A grofica Serova naučila me da uspravnije hodam."
Valentina je naglo maknula ruku s Lidijine glave. „Što?"
„Rekla mi je da držim..."
„U ime svega što je sveto, kakve to veze ima s tom vješticom od žene?" Valentina je izlila votku niz grlu. „Kako se usuđuje? Kako se usuđuje...?"
„Mama." Lidija se okrenula da je pogleda, ali lice joj je bilo zavijenu u duboku sjenu koju je bacala svijeća na stolu iza nje. Samo su joj oči blistale. „Nemoj se uzrujavati, mama. Ona nije važna."
Valentina je duboko povukla dim iz cigarete, jarka točkica vatre, i bijesno izdahnula. Kao da pljuje otrov.
Lidija je protrljala obraz o koljeno koje je bilo prekriveno krznom. „Ne može ti nauditi."
Valentina nije odgovorila. Ugasila je cigaretu, zapalila novu i ponovno si napunila čašu. Lidija je osjećala da joj se u glavi lagano vrti od ugodne, pospane sporosti zbog koje joj je bilo preteško podignuti kapke. Iza njih, Changov osmijeh lebdio je u magli.
„Kamo ideš ovih dana, Lydochka? Nakon škole, mislim."
„K Polly. Zajedno radimo na jednom projektu za školu. Rekla sam ti."
„Znam da jesi." Otpila je još votke. „Ali to ne znači da je istina."
Tada joj je Lidija gotovo ispričala. Sve. O Changu i njegovim ludim skokovima, njegovu stopalu i žestokim uvjerenjima i načinu na koji su mu se usta zavijala u savršeni... Piće joj je razvezalo jezik i njezine su riječi čeznule da izađu van, da budu rečene. Nekome.
„Mama, što su tvoji roditelji rekli kad si se udala za stranca?"
Na svoj je užas osjetila da je majčino koljeno počelo podrhtavati ispod njezina obraza, a kad je podigla pogled, suze su se kotrljale niz Valentinino lice. Lidija ju je nježno mazila po koljenu, uvijek iznova, a krzno pod njezinim prstima bilo je mekano kao Sun Yat-senovo.
„Odrekli su me se."
„O, mama."
„Oni su mi dogovorili najstarijeg sina dobre ruske obitelji iz Moskve. No, umjesto toga, Jens Friis i ja smo pobjegli i oni su nas prokleli. Odrekli me se." Obrisala je suze donjom stranom dlana ruke u kojoj je držala cigaretu i gotovo si zapalila kosu.
„Vi ste se voljeli, to je jedino važno."
„Ne, durochka, budalo mala. To nije jedino važno. Treba ti više."
„Ali, bili ste sretni zajedno, jeste, uvijek si to govorila."
„Da, bili smo. Ali, vidi me sad. Vidi što mi je napravila kletva moje obitelji."
„To je glupost. Kletve ne postoje."
„Ne zavaravaj se, draga. Jedina stvar koju je ono čudovište Konfucije pogodilo, od svih njegovih praznih fraza o ženama, jest da treba slušati svoje roditelje." Čašom je lagano dotaknula vrh Lidijine glave. „To je nešto što moraš naučiti, ti mala uličarko. Roditelji zaista znaju što je najbolje za njihovu djecu."
Lidija se počela smijati. Nije si mogla pomoći. Smijeh je samo izvirao odnekud i eksplodirao joj iz usta. Jednom kad je počela, nije mogla prestati, pa je položila glavu u majčino krilo i urlala od smijeha.
„To je od pića", promrmljala je Valentina, „ti smiješno stvorenje." Ali, i ona se počinjala smijati.
„Znaš li da je", hihotala se Lidija, „Konfucije rekao da dojilja mora iz prsa nahraniti i svog djeda i baku ako oni više ne mogu jesti čvrstu hranu?"
„Dobri Bože!"
„A", Lidija je hvatala zrak, „u doba gladi, čovjek mora odrezati vlastite prste da nahrani roditelje."
„E pa, dochenka, već je vrijeme da me nahraniš svojima." Uzela je Lidijinu ruku i zagrizla joj mali prst.
Lidija je umirala od smijeha, suze su joj tekle niz obraze, a dah dolazio u velikim, bučnim štucajima.
„Zlo dijete", odjednom je uskliknula Valentina, „pogledaj, štetočina je ovdje!"
Lidija je okrenula glavu i kraj sebe ugledala duge bijele uši kako se zabrinuto trzaju. Sun Yat-sen je skočio s kreveta i došao vidjeti kakva je to buka. Zgrabila ga je u naručje, poljubila ga u vrh ružičastog nosića, položila glavu u majčino krilo i istog trena zaspala.

Božić je bio težak. Lidija je nekako preživjela. Njezina je majka bila mamurna tako da je jedva prozborila koju riječ, a Alfred se nije snalazio u ulozi domaćina u svome malom i dosta sumornome momačkom stanu preko puta Francuske četvrti.
„Trebao sam rezervirati restoran", rekao je treći put dok su sjedili za stolom, a njegov je kuhar iznosio prepečenu gusku.
„Ne, anđele, ovako je više domaće", uvjeravala ga je Valentina. Čak se uspjela i nasmiješiti.
Anđele? Domaće? Lidija se stresla. Povukla je svoju praskalicu s Alfredom i trudila se izgledati zadovoljno kad joj je na glavu stavio papirnati šešir.
Dvije stvari učinile su sve ostalo gotovo podnošljivim.
„Evo, Lidija", rekao je Alfred i pružio joj veliku, plosnatu kutiju omotanu u fini ukrasni papir i satensku vrpcu. „Sretan Božić, draga moja."
Unutra je bio kaput meke sivoplave boje. Prekrasno krojen, težak i topao. Lidija je odmah znala da ga je odabrala njezina majka.
„Nadam se da ti se sviđa", rekao je.
„Predivan je. Hvala."
Imao je široku kragnu koja se mogla podići, a u džepu je našla par tamnoplavih rukavica. Obukla je sve na sebe i osjećala se čudesno. Alfred joj se široko osmjehivao, očekujući više, zbog čega mu je poželjela objasniti: To što si mi poklonio kaput ne znači da si moj otac. Umjesto toga mu je pristupila, ovila mu ruke oko vrata i poljubila ga u svježe obrijan obraz koji je mirisao na sandalovinu. Ali to je bila pogreška. Vidjela mu je u očima da je mislio da su se stvari među njima promijenile.
Zar je zaista mislio da je tako lako može kupiti?
Drugi vrhunac dana bio je električni radio. Ne onaj kristalni radiodetektor već pravi radio. Bio je napravljen od ulaštene hrastovine, a naprijed preko zvučnika imao je smeđu mrežicu u obliku ptice. Lidija se oduševila. Većinu poslijepodneva provela je uz njega, petljajući po gumbićima, mijenjajući stanice, ispunjavajući sobu gromkim glasom Ala Johnsona ili medenim tonovima Sobe s pogledom Noela Cowarda. Većinu vremena je puštala da Alfredovi pokušaji razgovora prođu neopaženo, ali nakon vijesti o premijeru Baldwinu, Alfred je razvezao o mudrosti potpisivanja carinskog sporazuma i službenog priznanja Čang Kai-šekove vlade, ponosan što je Velika Britanija bila jedna od prvih zemalja koje su to učinile.
„No, to je bio Josif Staljin, a ne mi Britanci", rekao je, „koji je bio dovoljno dalekovidan da Chiangove nacionaliste iz Kuomintanga zaspe vojnim savjetnicima i novcem. A sada se Čang Kai-šek odlučio riješiti muzika, to gore po njega."
„To nema smisla", promrmljala je Lidija, jednim uhom još slušajući Adele Astaire i Zanosan ritam. „Staljin je komunist. Zašto bi pomagao Kuomintangu koji ubijaju komuniste ovdje u Kini?"
Alfred je očistio svoje naočale. „Moraš znati, draga moja, da on podupire snage za koje vjeruje da će pobijediti u borbi za moć između Mao Tse-tunga i Čang Kai-šekove vlade. To se možda čini kontradiktornim izborom za Staljina, ali u ovom slučaju moram reći da mislim da je u pravu."
„On je izbacio Lava Trockog iz Rusije. Kako to može biti dobro?"
„Rusiji je, kao i Kini, potrebna ujedinjena vlada, a Trocki je stvarao frakcije i podjele pa.
„Začepite", iznenada je prasnula Valentina. „Oboje, začepite o Rusiji. Što ijedno od vas zna o tome?" Ustala je i natočila si još jednu čašu porta. „Božić je. Hajde da budemo sretni."
Prostrijelila ih je pogledom i otpila gutljaj pića.
Otišle su rano i nisu razgovarale na putu do kuće. Obje su mislile da je bolje da se ne povjeravaju.
Sve se promijenilo na Novu godinu.
U trenutku kad je Lidija stupila na čistinu Potoka guštera, znala je. Novca više nije bilo. Nebo je bilo čisto plavo, a zrak tako hladan da se činilo kao da joj odgriza dijelove pluća, ali ona nije marila jer je bila umotana u svoj topli, udobni novi kaput i rukavice. Drveće koje je okruživalo uski pojas pijeska bilo je golo i bodljikavo, njihovo granje bijelo poput kostura, a voda blistavi val energije ispod njih. Lidija je došla s namjerom da doda još jednu oznaku na plosnatom kamenu, urezati još jednu tanku crtu da pokaže da je opet bila ovdje, koliko god se to činilo besmislenim.
Kamenog humka više nije bilo.
Hrpica oblutaka koju je napravila u podnožju stijene. Uništena. Razbacana. Nestala. Komad zemlje na kojem je stajala izgledao je sivo i zgužvano. Osjetila je udarac u prsima i na jeziku okusila navalu adrenalina. Pala je na koljena, s trzajem skinula rukavice i rukama počela kopati po pješčanom tlu. Iako je drugdje zemlja bila smrznuta i tvrda, ovdje je bila meka i drobljiva. Nedavno raskopana. Staklenka je još bila ondje. Ledeno hladna u njezinim prstima. Ali u njoj nije bilo novca. Trideset dolara je nestalo. Preplavilo ju je olakšanje. Bio je živ. Chang je bio živ.
Živ.
Ovdje.
Došao je.
S nespretnom žurbom odvinula je metalni poklopac staklenke, gurnula ruku unutra i izvadila njezin novi sadržaj. Bijelo pero, mekano i savršeno poput pahulje. Položila ga je na dlan i zagledala se u njega. Što je to značilo?
Bijela boja. Kineska bijela. Boja žalosti. Je li to značilo da je mrtav? Da umire? Usta su joj postala suha kao zemlja.
Ili...
Bijelo. Pero golubice. Za mir. Za nadu. Znak budućnosti. Koje?
Koje od toga?
Dugo je ostala klečati kraj plitke rupe u zemlji. Pero joj je ležalo u pažljivo spojenim dlanovima kao mladunče ptice. Bodeži vjetra s rijeke puhali su joj ravno u lice, ali ona je jedva primjećivala. Napokon je stavila pero u maramicu, uredno je složila i sakrila u košulju. Zatim je iz džepa izvadila nožić, odrezala uvojak kose i spustila ga u staklenku. Čvrsto je zatvorila poklopac i ponovno je zakopala. Napravila još jedan humak.
Njezinim je očima izgledao kao da označuje grob.
Zvuk u grmlju iza nje natjerao ju je da se naglo okrene, dok su dvije svrake poletjele u zrak uz promukli krik straha i bljesak plavocrnih krila. Dlačice na vratu su joj se naježile. Osmijeh i oduševljeni uzvik skočili su joj na usne i ona je zakoračila prema naprijed da ga susretne.
To nije bio Chang.
Razočarenje joj je proparalo tijelo.
Ruka s dugim prstima i žutim noktima odmaknula je nisku granu božikovine da pročisti put do čistine i Lidija je na djelić sekunde spazila visoku, mršavu priliku odjevenu u prnje.
To nije bio Chang.
Onda je nestao. Lidija je bila brza. Potrčala je za njim, jurišajući kroz grmlje, ne obazirući se na trnje i ogrebotine. Staza je bilo tek puteljak koji su utrle životinje, uzak i zavojit ispod breza, ali je povremeno gusto grmlje nudilo mjesta za skrivanje.
Nije ga mogla vidjeti. Prestala je trčati. Stala je mirno, osluškivala, ali čula je samo vlastito srce koje joj je nabijalo u ušima. Hladni ju je zrak grebao u grlu. Čekala je. Visoko iznad nje, vjetruša je lebdjela i čekala s njom. Oči su joj pretraživale šumu, tražeći pokret, a onda je ugledala da se jedna grana zatresla pa umirila. Nalazila se s njezine lijeve strane, u gustom šumarku bazge i bršljana, gdje se šačica zaleđenih bobica još držala za stalke, a zeba skakutala od grane do grane.
Je li ptica zatresla granu?
Polako je krenula naprijed. Prsti su joj se stegnuli oko nožića u džepu, polako ga izvukli i otvorili oštricu. Primaknula se bliže, pregledavajući svaki gustiš i svaku sjenovitu udubinu. Kad je već pomislila da ga je izgubila, muškarac je iskočio, gotovo ispod njezinih nogu, i počeo bježati. No, kretanje mu je bilo naslijepo. Posrtao je i skretao. Bez problema ga je dostigla, dotrčala iza njega dok joj je srce lupalo i dodirnula mu rame. Ta neznatna dodatna težina bila je dovoljna da on posrne prema naprijed i padne licem prema tvrdoj zemlji. Ona je već klečala kraj njega s nožem u ruci. U tom trenutku nije htjela razmišljati o tome bi li ga mogla i upotrijebiti.
No, pali čovjek nije pružao nikakav otpor. Prevrnuo se na leđa i podignuo ruke iznad glave u znak predaje pa ga je Lidija mogla dobro promotriti. Bio je bolesno mršav. Jagodice oštre poput žileta. Žuta koža i oči koje kao da su se okretale i slobodno plutale u njegovoj glavi. Nije mogla procijeniti koliko je bio star. Dvadeset? Trideset? Ali, ispucana koža koja mu se gulila s ruku izgledala je mnogo starija, a imao je i otvorene rane na licu.
Zgrabila je materijal njegove prljave tunike, poderane i ofucane, s mirisom ustajale mokraće, i čvrsto je namotala oko ruke u slučaju da ovoj rodi bez mesa na kostima padne na pamet da poleti.
„Reci mi", rekla je sporo i razgovijetno, u nadi da razumije engleski. „Gdje je Chang An Lo?"
On je kimnuo, očiju prikovanih za njezino lice. „Chang An Lo." Podignuo je koščati prst i uperio ga prema njoj. „Leeja?"
„Da." Srce joj je poskočilo. Samo mu je Chang mogao reći njezino ime. „Ja sam Lidija." Povukla ga je na noge, ali je, usprkos visini, njegovo tijelo od kostiju i kože bilo tako lagano da su oboje gotovo pali.
„Chang An Lo?" opet je pitala i proklela svoje nepoznavanje mandarinskog.
„Tan Wah", žutim noktom pokazao je na sebe.
„Ti si Tan Wah? Molim te, Tan Wah, odvedi me do Chang An Loa." Pokazala je prema gradu.
Njegova prljava crna glava kimnula je da razumije i on je krenuo kroz grmlje nejednakim korakom. Lidija se i dalje jednom rukom držala za njegovu tuniku. Koža ju je peckala od nestrpljenja.
Zaputili su se prema luci. Znači da je tražila na pravome mjestu. U svijetu u kojem nisu postojala imena. Nisu postojali zakoni. Gdje je oružje vladalo, a novac govorio. Da, gospodin Liu bio je u pravu. Chang je bio ovdje. Blizu nje. Osjećala je da je čeka. Da joj diše u misli. Povukla je Tan Waha za tuniku da bi ga požurila jer se bez Lava osjećala nesigurno u ovom svijetu. Rizik je bio velik.
Sad se već naviknula na miris ulica. Dokovi su vrvjeli ljudima koji su se gurali i sudarali, vikali i pljuvali, izbjegavali kotače rikša, natrpana kolica i motke preko ramena, i sve je to bilo jedna lelujava, uskipjela masa. Ovaj put Lidija nije promatrala njihova lica. Zato i nije vidjela što se sprema. Starac, presavijen pod teretom drva za ogrjev na leđima i s tankom, rijetkom kosom oko lica, stopio se sa sivim vrtlogom ljudstva oko nje. Nije ga čak ni pogledala. Sve dok im nije stao na put. Tada je primijetila crne oči koje su je promatrale, sjajne od pohlepe. Glavu je okrenuo ustranu, da može zaviriti iza masivnog svežnja na leđima.
Nije ispustio ni zvuka. Samo je izvukao tanki nož iz svoje podstavljene tunike i bez riječi ga do drška zarinuo u Tan Wahov trbuh. Lidija je vrisnula.
Tan Wah je zakašljao i pao na koljena dok su mu ruke panično greble po neočekivanoj grimiznoj mrlji. Lidija ga je zgrabila za ruku da ga podupre, ali je on pao licem prema dolje i tada mu je starac stručno povukao oštricu preko grla. Krv je šiknula u širokom luku. Lidija ju je osjetila na svom licu, sramno toplu na hladnom zraku.
„Tan Wah", kriknula je i kleknula na prljavu zemlju kraj njegova mlitavog tijela. Njegove krvave oči još su zurile u nju, širom otvorene, ali opna smrti se već spustila na njih.
„Tan Wah", dahnula je.
Ruka ju je potezala za rame. Skočila je na noge, oslobađajući se stiska, i povikala prema licima oko sebe.
„Pomozite mi. Ovaj čovjek je mrtav, on treba... Molim vas, dovedite policiju... ja..."
Žena s debelim šalom i šeširom kulija bila je jedina koja se zaustavila. Na leđima je nosila dijete. Sagnula se, potapšala Tan Wahov obraz kao da je tako mogla provjeriti je li njegov duh pobjegao i počela kopati po dronjcima mrtvaca, tražeći džepove. Lidija je vrisnula i gurnula je ustranu, dok joj je bijes parao grlo i otimao joj riječi, ostav¬ljajući samo primitivno, životinjsko režanje.
Žena se ponovno stopila s ravnodušnom gomilom. Lidiji se vrtjelo u glavi pa je isprva pomislila da joj ruke koje su je grabile žele pomoći. Pridržati je. Onda joj je sinulo. Starac s drvima otkopčavao joj je gumbe. Krao joj je kaput. Njezin kaput. To je htio. Njezin kaput. Ubio je Tan Waha zbog njezina kaputa.
Pljunula je na njega i iz džepa izvadila otvoreni nož. Kao kroz maglu, primijetila je da pocrnjele ruke koje su joj trgale gumbe kaputa smrde na katran i da nije ubo nju jer nije htio upropastiti kaput. Svom mu je snagom zarila nož u vrh ruke i osjetila da je zagrebla kost. Usta su mu se otvorila u visokom, očajnom, bezubom vrisku, ali ruke su mu pustile kaput.
Lidija je bacila svu težinu na naramak drva na njegovim leđima i on je odletio na zemlju kao prevrnuta kornjača. Zatim se okrenula i pobjegla.
Bijelo lice. Iskakalo je iz gomile. Dugi, zapadnjački nos. Kratka plava zalizana kosa. Uniforma. Među svim tim crnim, orijentalnim očima, taj par okruglih plavih očiju natjerao ju je da se baci preko ulice i uhvati za ruku čovjeka koji je silazio niz stepenice raskalašene kockarnice. Osjećala mu je miris viskija u dahu.
„Oprostite", jedva je protisnula jer joj je dah poput vatre gorio u grudima. „Oprostite, ali ja..."
,,E pa, pozdrav, mala damo, što je vas toliko uznemirilo? Polako sada."
Bio je Amerikanac. Mornar. Mornarica SAD-a. Prepoznala je uniformu. Njegove su je ruke umirivale kao što bi razdraženu kobilu, gladeći je po leđima i tapšajući po ramenu.
„Što se događa?"
„Muškarac. Ubio je mog... mog... mog pratitelja. Iz čista mira. Nožem. Htio je moj..."
„Smiri se, sa mnom si sigurna, dušo." „... htio je moj kaput."
„Jebeni razbojnici. Hajde, naći ćemo policajca i riješiti ovaj nered. Nemoj se ništa uzrujavati." Počeo ju je voditi uz ulicu. „Tko je bio taj vaš pratitelj? Nadam se da je bio muško jer ne bih htio pomisliti da tako zgodna dama.
„Bio je muškarac. Kinez."
„Što?! Prokleti kosooki. Onda bolje da ponovno razmislimo o situaciji."
Zaustavio se i, rukom je čvrsto držeći oko struka, progurao kraj koze koja je visjela s motke obješena za noge i patetično blejala. Povukao ju je u nadsvođeni ulaz, gdje su lakše mogli razgovarati.
„Preplašili ste se, gospođice. Ali gledajte, ako pričamo samo o smrdljivom kosookom, bolje vam je da pustite da to srede lokalni kosooki murjaci." Nasmiješio se. Njegove plave oči bile su umirujuće, zubi bijeli i njegovani, a njegov meki, južnjački naglasak sladak kao sirup.
Pokušala je pobjeći od njegove ruke na svom struku.
„Molim vas da me pustite", odsječeno je rekla. „Ako mi nećete pomoći, onda ću sama pronaći policajca."
Usta su mu se spustila na njezina.
Sok i gađenje su je potresli. Divlje se borila da se oslobodi, ogrebla ga je noktima po obrazu, ali on je opsovao i zarobio joj ruke iza leđa, čvrsto je pritisnuo uza zid tako da su joj cigle gnječile zglobove, i počeo vući i potezati njezinu suknju. Ona se borila i udarala. Pokušala se izmigoljiti iz njegovih ruku, ali to je bilo kao da se borila protiv jednog od američkih ratnih brodova. Prsti su mu se probijali ispod njezina donjeg rublja, a jezik joj nadirao u usta kao ljigavi puž.
Čvrsto je zagrizla. Okusila krv.
„Kučko", zarežao je i udario je.
„Gade", prosiktala je kroz ruku stegnutu na svojim ustima. On se nasmijao i otpustio nategnutu gumu njezinih gaćica. „Da nisi mrdnuo." Muški glas hladno je prozborio u Amerikančevo uho.
Lidija je vidjela samo vrh cijevi pištolja pritisnutu uz njegovu sljepoočnicu. Klik napinjanja kokota odjeknuo je kao top u tišini stubišta. Zgrabila je svoju priliku. Zamahnula je i snažno ga udarila u cjevanicu. On je zaječao i odmaknuo se.
„Klekni", naredio mu je glas.
Mornar je znao da se nije pametno svađati s nekim tko ima pištolj. Kleknuo je. Lidija se progurala do užurbane ulice, spremna ponovno dati petama vjetra, nezainteresirana za svog spasitelja. Viteštvo ovih dana baš i nije bilo na cijeni.
„Lidija Ivanova."
Zastala je. Zagledala se u muškarca u teškoj, zelenoj jakni, čije je lice bilo izborano od brige. Bio joj je poznat. Mozak joj se naprezao kroz navalu krvi u glavu i životinjskog instinkta za bijegom.
„Alekseju Serove", zaprepašteno je rekla.
„Barem ste me ovaj put prepoznali."
Olakšanje je došlo u toplom, širokom valu. „Smijem?" ispružila je ruku prema revolveru.
„Nećete nikoga upucati." „Neću, časna riječ."
Otkočio je kokot i dopustio joj da mu uzme pištolj iz ruke. Spustila je njegov teški, metalni držak na lubanju Amerikanca i vratila ga Alekseju Serovu.
„Hvala." Široko mu se nasmiješila.
Dobacio joj je čudan pogled. Oči su mu pretraživale njezino lice, njezinu kosu, odjeću. „Dođite", rekao je. „Otpratit ću vas kući." S velikom uglađenošću ponudio joj je svoju ruku. „Pridržite se za mene."
No, ona je uzmaknula. „Ne. Ne, hvala. Ja ću samo hodati kraj vas." Čak je i ona mogla čuti da joj glas nije zvučao normalno.
„Vrlo ste potreseni, gospođice Ivanova. Mislim da nećete moći sami."
„Moći ću."
Ponovno se zagledao u nju, kimnuo.
„Ali, dogodilo se ubojstvo", brzo je rekla i pokazala niz ulicu, iako je znala da je bilo uzaludno.
„U Junchowu se ubojstva događaju svaki dan", rekao je Aleksej Serov i osorno slegnuo ramenima. „Nemojte se brinuti zbog toga."
Krenuo je dugim korakom i signalizirao trojici muškaraca koji su tiho stajali iza njega da ga slijede. Lidija ih je tek tada primijetila. Bili su to vojnici Kuomintanga.
Otpratio ju je ravno do vrata.
„Je li vam majka kod kuće?" pitao je. „Da", lagala je.
Morala je biti sama, trebala je tišinu. Chang An Lo je bio tako blizu, jedva šapat daleko, ali sad...
No, Aleksej Serov je ignorirao njezine prigovore i otpratio je skroz do potkrovlja, saginjajući glavu da izbjegne nagib krova iznad nekoliko posljednjih stepenica. Inače bi prije umrla nego povela ikoga u njihovu sobu. Čak i Polly. No, danas je nije bilo briga. Posjeo ju je na kauč i nosio joj šalice čaja, jednu za drugom, tamne i slatke. Povremeno bi nešto rekao, ali ne mnogo. Kad je sjeo u stari naslonjač preko puta nje, primijetila je okrhnutu šalicu u njegovoj ruci. Polako, kao da se penje iz nekog dubokog, ljigavog podzemnoga tunela, um joj se počeo rašči¬šćavati. Njegov je pogled lutao po sobi, a kad je vidio da ga ona promatra, nasmiješio joj se.
„Boje su čudesne", rekao je i pokazao na ružičaste jastuke i slojeve raznih materijala prebačenih preko namještaja. „Lijepo je."
„Lijepo? Kako itko pri zdravoj pameti može reći da je ova šugava rupčaga lijepa?"
Pijuckala je čaj. Proučavala tog uljeza u njezinoj sobi. On se udobno smjestio u naslonjaču, potpuno opušten, ne kao Alfred koji je uvijek bio nervozan ovdje gore. Imala je čudan osjećaj da bi Aleksej Serov bio opušten gdje god se nalazio. Ili je to sve bila samo gluma? Nije znala. Kratka smeđa kosa bila mu je čista i živahna, ne puna briljan¬tina kao kod većine muškaraca, a zelena boja njegovih očiju podsjetila ju je na mahovinu na ravnoj stijeni kod Potoka guštera. Sav je bio dug i malaksao, njegovo lice, usta, tijelo, način na koji je prekrižio noge. Sve osim ruku. Ruke su mu bile široke i mišićave i izgledale kao da ih je posudio od nekoga drugog.
„Je li vam bolje?" pitao je.
„Dobro sam."
On se duboko nasmijao kao da sumnja u njezine riječi, ali je rekao: „Dobro. Onda ću vas ostaviti."
Pokušala je ustati i shvatila da je bila zamotana u poplun. Kada ga je stavio oko nje?
On se nagnuo naprijed, pažljivo je promatrajući. „Za ženu je opasno ići dolje do dokova. Suicidalno, ako je sama."
„Nisam bila sama. Bila sam s... pratiteljem. Kineskim pratiteljem, ali on je..." Riječi nisu dolazile.
„Ubijen?"
Grčevito je kimnula. „Proboden." Ruke su joj počele drhtati pa ih je sakrila ispod popluna. „Moram to prijaviti policiji." „Znate li njegovo ime? Adresu?" „Tan Wah. To je sve što znam o njemu."
„Ja bih sve ostavio na tome, Lidija Ivanova", odlučno je rekao. „Kineska policija neće biti zainteresirana, uvjeravam vas. Osim ako nije bio bogat, naravno. To bi im promijenilo pogled na stvari."
Tan Wahovo ispijeno lice, žuto kao prašina prapora koju je raznosio vjetar, plutalo joj je ispred očiju. „Ne, nije bio bogat. Ali svejedno zaslužuje pravdu."
„Poznajete li čovjeka koji ga je probo? Ili gdje možemo pronaći tog ubojicu?"
„Ne."
„Onda zaboravite. On je samo jedan od mnogih koji umiru na ulicama Junchowa."
„To je grubo."
„Ovo su gruba vremena."
Znala je da je u pravu, ali sve se u njoj borilo protiv toga. „To je bilo zbog mog kaputa. Htio je moj kaput. Tan Wah je mrtav samo zbog glupoga odvratnog krvavog kaputa.
Zbacila je poplun i skočila na noge, trgajući gumbe svojega božičnog kaputa, stresajući gadnu stvar sa sebe i bacajući ga na pod. Aleksej Serov je ustao, podignuo plavi kaput i polako ga omotao oko naslonjača na kojem je sjedio. Zatim je otišao do malog sudopera pokraj peći i vratio se s ručnikom za pranje i emajliranom posudom s vodom.
„Evo", rekao je. „Operite lice."
„Što?"
„Vaše lice." Stavio joj je ručnik u ruku.
„Ja moram ići, ali samo ako ste vi..."
Lidija je glasno uzdahnula. Stajala je ispred zrcala koje je visjelo na zidu pokraj vrata. Šokirala se kad si je vidjela lice. Nije ni čudno da je onako zurio u nju. Koža joj je bila bijela kao papir osim sitnih kapljica krvi kojima joj je bilo poprskano cijelo lice i vrat, poput tamnosmeđih pjegica. Jedan joj je obraz natekao otkad ju je Amerikanac ošamario, a pokraj lijevog uha je imala dugačku ogrebotinu, najvjerojatnije od trčanja kroz grmlje u šumi. Ali, kosa joj je izgledala još gore. Cijela jedna strana bila je kruta od osušene krvi. Tan Wahove krvi.
Nije si pogledala u oči. Plašilo ju je što bi u njima mogla vidjeti.
Brzo je prešla ručnikom preko lica, a zatim požurila do sudopera i gurnula glavu ispod slavine. Voda je bila ledena, ali ona se odmah osjećala bolje. Čišće. Iznutra. Kad se uspravila, očekivala je da Alekseja Serova više neće biti, no on je stajao iza nje s ručnikom u ruci. Žestoko si je istrljala kosu i kožu, kao da je tako mogla izbrisati prizore iz svoje glave. Natjerala se da prestane tek kad je potegnula četku kroz kosu tako grubo da joj je puknula drška. Udahnula je. Natjerala se na smijeh. Baš i nije bio uvjerljiv.
„Hvala, Alekseju Serove. Bio si ljubazan."
Sad je prvi put izgledao nespretno, kao da ne pripada u tu sobu, kad je škljocnuo petama i naklonio glavu u službenom pozdravu. „Drago mi je što mogu pomoći." Odmarširao je do vrata i otvorio ih. „Želim vam brz oporavak od današnjih nesretnih događaja."
„Recite mi jednu stvar."
Zastao je. Zelene su mu oči postale oprezne.
„Zašto Kuomintangovi vojnici slijede svaki vaš mig?"
„Radim s njima."
,,Oh."
„Ja sam vojni savjetnik. Obučen u Japanu."
„Razumijem."
„Je li to sve?"
„Da."
„Onda doviđenja, Lidija Ivanova."
„Spasibo do svidania, Alekseju Serove. Hvala vam i doviđenja." Kimnuo je i otišao.
Prije nego što su njegovi koraci na stubištu izblijedjeli, na donjem odmorištu čuo se oštar uzvik. Glas njezine majke. Nakon kratke bujice na ruskom koju Lidija nije razumjela, Valentina je uletjela u tavansku sobu.
„Lidija, više nikad ne želim vidjeti tog Rusa u ovoj kući, čuješ li me? Nikad. Zabranjujem ti. Slušaš li me? Prokletstvo, kako je hladno u ovoj šugavoj sobi. Odbijam pustiti tu užasnu obitelj blizu... Lidija, tebi govorim."
Ali, Lidija je uzela svoj poplun i sklupčala se na krevetu. Zatvorila je oči i isključila cijeli svijet.
Chang An Lo. Oprosti.
Bila je sredina noći. Lidija je zurila u tamu. Bol u sljepoočnicama tukla joj je u ritmu srca. Sad je razumjela. Ako je Chang poslao Tan Waha do Potoka guštera, znači da je bio bolestan. Ili ranjen. To je bilo jedino objašnjenje. Inače bi došao sam. Bila je sigurna u to. Zaklela bi se životom. A sad je Tan Wah bio mrtav, zbog nje, što je značilo da je Changa dovela u još veću nevolju. Bez Tan Waha, Chang An Lo mogao bi umrijeti. Grlo ju je boljelo od neisplakanih suza.
„Lidija?"
„Da, mama?"
„Reci mi, dochenka, misliš li da sam loša majka?"
Tavanska soba bila je crna kao smrt, osim tanke kriške mjesečine koja je ocrtavala srebrnu liniju po sredini zavjesa koje su tvorile zid Lidijine sobe. Majka joj je cijelu večer sustavno pila i već je neko vrijeme u krevetu mumljala sebi u bradu, što nikada nije bio dobar znak.
„Što je loše, mama?"
„Ne budi blesava. Savršeno dobro znaš što znači loše." Lidija se prisilila da progovori. Ovo će im biti posljednja zajednička noć u ovoj sobi. „Nikad mi nisi ispekla pitu od šljiva. Niti pokrpala rupe na odjeći. Niti se potrudila provjeriti jesam li oprala zube. Jesi li zbog toga loša?"
„Ne."
„Naravno da nisi. I eto ti odgovora."
Vjetar je zatresao prozor. Lidiji je to zvučalo kao Changovi prsti na staklu. Zvuk udaljenog automobila se pojačao, a onda se izgubio.
„Reci mi što sam napravila dobro, dochenka."
Lidija je pažljivo birala riječi. „Zadržala si me. Iako si me u bilo koje vrijeme mogla ostaviti u sirotištu St. Mary. Bila bi slobodna. Mogla bi raditi što god si htjela."
Tišina.
„I dala si mi glazbu, cijelog sam života imala glazbu. O, mama, dala si mi poljupce. I šarene šalove. I pokazala si mi kako da upotrijebim ovaj jezik u svojoj glavi, iako sam te izludjela s njim. Da, jesi", inzistirala je. „Naučila si me da mislim svojom glavom i, najbolje od svega, pustila si me da pravim vlastite pogreške."
Oblak je prešao preko mjeseca i tračak svjetla u sobi je zamro.
Valentina još nije ništa rekla.
„Mama, sada je tvoj red. Reci mi što sam ja napravila dobro."
S drugog se kraja sobe začuo duboki uzdah i tihi jecaj. Prošla je cijela minuta prije nego što je Valentina progovorila.
„Samo to što si živa mi je dosta. To mi je sve."
Majčine riječi kao da su sagorjele tamu i zapalile nešto duboko u Lidijinoj glavi. Zatvorila je oči.
,,A sad idi spavati, dochenka. Sutra je veliki dan."
No, samo sat vremena kasnije Valentinin glas prošaptao je kroz mrak. „Budi sretna zbog mene, draga."
„To nije lako."
„Znam."
Lidija je pritisnula dlanove na oči da bi iz njih istrljala slike Changa, samog i bolesnog. Bez sreće je još i mogla. No, čvrsto je odlučila da neće izgubiti nadu.

Bolno lijepo.
Tako je Theu jutros izgledao Junchow. U noći je sniježilo i sada je grad blještao. Njegovi sumorni sivi krovovi pretvorili su se u svjetlucave bijele padine, a zavinute nadstrešnice u sanjke, nestrpljive da skliznu i otplove. Čak su i glomazne britanske vile izgledale kao krhke šećerne glazure. Svjetlo s neba bilo je neobične, prigušeno ružičaste boje, od koje je sve svjetlucalo, uključujući i školsko dvorište na kojem su se savršeni tragovi šapa nekog noćnoga stvorenja protezali od jednog kraja do drugog.
„Ti ići sad, Tiyo, ili ti zakasniti."
Nevoljko je napustio prozor. Li Mei je stajala iza njega u djevičansko bijeloj haljini. Snježna pahuljica. Uzeo ju je u naručje i poljubio njezine mekane usne, ali ju je pustio kad je ugledao mokar trag na njezinu obrazu. Topila se. Uzeo je smiješni sivi cilindar koji je držala u ruci. Na sebi je imao frak s besmislenim repovima i kruti bijeli ovratnik. Li Mei mu je dodirnula obraz, pomirisala cvijet u zapučku i izravnala mu šešir.
„Izgledaš vrlo lijepo, Tiyo, ljubavi moja."
„Vrlo lijep idiot", nasmijao se.
Nasmijala se s njim.
„Dođi sa mnom", rekao je.
„Ne, ljubavi."
„Zašto?"
„Ne bi bilo prikladno."
„Kvragu i prikladno."
„Ne, danas raditi druge stvari."
„Kakve stvari?"
„Ići govoriti s mojim ocem."
,,S Feng Tu Hongom? Neka je proklet taj vrag. Zaklela si se da ga više nikad ne želiš vidjeti."
Spustila je glavu, a crna joj se kosa zanjihala kao namreškani val između njih. „Znam. Ja prekršiti svoju zakletvu. Molim bogove da mi oproste."
„Ne idi, slatko moje. Molim te. Mogao bi te povrijediti, a ja to ne bih mogao podnijeti."
„Ili bih ja mogla povrijediti njega", rekla je podižući svoje bademaste oči prema njemu. Bolno lijepo.
Theo se trudio usredotočiti. Nasreću, obred je bio kratak. To je bila prednost civilne ceremonije pred onim kićeno razvučenim crkvenim vjenčanjima, punim besmislenih obreda i pompe koju je Theo prezirao. Ovo je bilo bolje. Kratko i svrhovito. Premda, šteta za Alfreda. Bio je dosta uznemiren što mu nisu dopustili da izmijeni zavjete u crkvi, pred Bogom, ali ako je inzistirao da se oženi ženom koja se već udavala, što je očekivao? Anglikanska crkva bila je dosta osjetljiva oko tih sitnica.
Mlada je blistala. To je bio Theov problem. Sjedio je u prvom redu iza mladoženje, tek maglovito svjestan drugih gostiju oko sebe, šešira i parfema i uredno zavezanih kravata. Mučio ga je mladenkin krem bolero. Bio je prekriven sićušnim biserima koji su svjetlucali i presijavali se sa svakim njezinim dahom, hvatajući svjetlo koje se kovitlalo u Theovoj glavi i otežavalo mu razmišljanje. Zato se usredotočio na stražnju stranu njezine haljine, na vitke bokove ispod sifona boje bjelokosti, na meke obline i na slatko uzdizanje stražnjice. Odjednom je poželio da je kod kuće s Li Mei. U kadi. Da jezikom prelazi preko njezinih bedara, glatkih poput maslaca.
Zatresao je glavom. Trepnuo. Izbacio te misli iz glave. Ovih je dana bilo nemoguće znati kuda će mu misli odlutati, i to ga je brinulo. Skinuo je svoje sive rukavice i protrljao ruke, nesvjestan zvuka koji je proizvodio, ali žena koja je sjedila iza njega ga je oštro potapšala po ramenu pa je prestao. Gostiju je bilo tek tridesetak, većinom Alfredove kolege iz Daily Heralda, a Theo je prepoznao i jednog ili dvojicu momaka iz kluba. Tu je bila i postarija žena s velikim grudima koju nije poznavao, odjevena u taft, očito Ruskinja, kao i vedar, ali žilav par s oblacima bijele kose koji su se mnogo smijali. Nejasno se sjećao da mu je Alfred rekao da su oni umirovljeni misionari koji su živjeli u istoj kući kao i Valentina.
„Uzimaš li ti, Alfrede Fredericku Parkeru, ovu ženu...?"
Ne, to nije bilo točno. Ova je žena uzimala Alfreda. To je bilo očito svima osim jadnom klipanu. Ova žena i njezina kći. Theo je rukom prešao preko očiju koje su mu gorjele. Gdje je bila kći?
Sjećao se da ju je primijetio ranije, kad je ušla u dvoranu iza svoje majke, vrlo uspravna i daleka. Znala je kako hodati, ta djevojka. Kao da je bila kraljica džungle u svojoj haljini boje lišća i s grivom sjajne, bakrene kose. Pogledao je naokolo i pronašao je. Ukočeno je zurila u blijedozelene rukavice na svom krilu i cupkala ih oštrim, malim trzajima. Kosa joj je padala prema naprijed, ali nije mogla potpuno sakriti dugačku ogrebotinu kraj uha. Očito se potukla u toj svojoj džungli.
Theo se naslonio u stolici i odlučio riskirati zatvorivši oči. Isti je tren prenesen u svijet sampana, lelujavih paluba i žutih zubi. Jasno kao dan, vidio je Christophera Masona da pluta na splavi po širokom grlu rijeke, prekriven zmijama koje su mu proždirale oči i puzale mu u uši.
Theo se nasmiješio i počeo hrkati.
„Kako ti se čini, Theo, prijatelju? Prokleto pristojno, mislim si ja, zar ne?"
„Da, dobru si to kuću iznajmio, Alfrede." Kuća se nalazila u istočnom dijelu Britanske četvrti, blizu crkve sv. Sebastijana, uvučena u šumovitu ulicu. „Ti i tvoja prekrasna mladenka bit ćete vrlo sretni ovdje." Kćer nije spomenuo.
„I ja tako mislim."
Stajali su na terasi koja je gledala na prostrani vrt koji je čak i u hladnom zagrljaju zime izgledao dobro održavanim. Dim njihovih cigara dizao se u potpuno miran zrak, a čaše s brendijem bile su gotovo prazne. Theo je očajnički želio otići. Oči su ga boljele, a koža mu bolno tinjala. Činilo mu se kao da mu štakori migolje pod kožom i žvaču mu završetke živaca. Iza njega u salonu, brujanje dobro raspoloženih glasova postajalo je sve jače dok su svatovi uživali u svim blagodatima jela i pića. Na terasu je doplovila glazba, nešto od sastava Paula Whitemana. Ti su mu zvuči parali uši poput žileta.
„Kada odlazite?" pitao je.
„Svaki tren." Alfred je provjerio svoj džepni sat. „U tri i trideset dolazi taksi da nas odvede na stanicu. A onda cijeli tjedan Datonga. Samo nas dvoje. Na medenom mjesecu. Valentina i ja." Osmijeh mu je bio tako širok da je Theo pomislio da će mu se lice rascijepiti napola.
„Svidjet će vam se hram Huayuan."
„Zaista se veselim što ću ga vidjeti. Valentina također."
,,O, siguran sam. Što je s djevojkom?"
„Lidija?"
„Da. Ostaje ovdje, zar ne? Ili s..."
Theov mozak je prestao raditi. Kako se zvala ona mala plava? Sally? Dolly? Polly, tako je. „Ili s Polly?"
Prvi je put Alfredov široki osmijeh malko izblijedio. „Odlučila je ostati ovdje. Tu žive kuhar i njegova žena, naravno, kao i sluga i vrtlar koji dolaze svaki dan, tako da neće biti sama."
„Onda nemaš razloga za brigu."
„Pa, ne mogu reći da sam baš sretan zbog toga. Odbila je otići kod Masonovih iako je bila pozvana, a ne želi ni čuti o tome da zaposlim neku poštenu ženu da živi ovdje s njom dok nas nema." Skinuo je naočale i temeljito ih očistio. „To je samo tjedan dana", promrmljao je sam sebi. ,,A ona će ove godine napuniti sedamnaest. U kakvu nevolju može upasti za tjedan dana?"
Theo se nasmijao i pogledao dolje u vlažno, sivo kamenje pod svojim cipelama, da bi se zaštitio od bljeska svjetla koja su mu treperila u očima. „Ne brini, druže dragi, ta se djevojka zna brinuti sama za sebe."
Alfred ga je ozbiljno pogledao. „To me i brine."
„Što te brine, anđele moj?" To je bila Valentina koja im se došla pridružiti na terasi.
„Ah, brine me da bi opet mogao pasti snijeg i zadržati naš vlak."
„Gluposti, danas je čak i vrijeme na našoj strani. Ništa neće poći po zlu."
Nasmijala se i prišla bliže svome mužu, tako blizu da je mogla nasloniti svoje tijelo na njegovo. Alfred joj se sretno osmjehnuo. Ruka mu je kliznula oko njezina struka, a ona je podigla lice prema njemu i Thea podsjetila na cvijet koji se okreće prema suncu. Vidio je da mu prijatelj blista od ponosa i takve neprikrivene ljubavi da je u tome bilo nešto gotovo nepristojno. Theo je strahovao za njega.
Na terasi je bilo strašno hladno, a Valentina je na sebi bila imala samo krem haljinu od sifona koja je lelujala oko nje dok se kretala. Primijetio je da su joj se bradavice ukrutile ispod tankog materijala. Je li zbog hladnoće ili požude, nije imao pojma. Theu se mnogo više sviđala jarkocrvena odjeća, crveno za sreću, koju su Kinezi nosili na vjenčanjima umjesto mrtvački blijedih nijansa bijele koje su preferirali zapadnjaci, ali svejedno je morao priznati da je izgledala prekrasno. Tamna kosa i blistave oči. Oko dugog vrata visjele su joj tri niske bisera, blijedih poput njezine kože. Svjesna njegovih očiju na sebi, okrenula se i uzvratila mu pogled na trenutak dulje nego što je bilo pristojno pa se opet nasmiješila Alfredu.
„Anđele, uđite unutra. Ovdje je ledeno, a gospodin Willoughby je vrlo blijed."
„Tako mi Boga, u pravu je, Theo, uistinu izgledaš boležljivo. Kako žene primijete te stvari."
„Da", rekao je Theo i krenuo unutra s namjerom da se oprosti.
Kad su mladenci rukom pod ruku ušli u salon, začuo se pljesak i svi su počeli pjevati Mnogo ljeta sretni bili, bili...
Povišeni glasovi s ulaznih vrata probili su se kroz buku. Pjevanje je naglo prestalo. Duboki urlik bijesa uletio je u sobu, a iza njega je lepršao kineski sluga, cvrkućući kao uznemirena ptičica. Theo se na tren pitao je li to bila jedna od njegovih halucinacija. Bilo je previše bizarno da bi bilo stvarno. Golem muškarac, opak i zao i očito pijan, probijao se kroz gužvu uz paljbu ruskih psovki. Imao je kovrčavu crnu bradu i otrcan povez na oku, a odjeća mu je izgledala i mirisala kao da je nije skinuo sve od boljševičke revolucije. Ali, i drugi su sa strahom zurili u uljeza. Bizarno ili ne, očito je bilo stvarno. Činilo se kao da se cijela soba trese i smanjuje kad je masivno stvorenje posrnulo prema naprijed, režući, ljuljajući se i nekontrolirano teturajući.
„Taj čovjek je pijan."
„Da barem imam pištolj."
„Zovite policiju."
„Ne približavaj mu se, Johnnie, ili će netko nastradati."
Theo mu je stao na put. Nije baš bio siguran što je namjeravao napraviti, možda izvući kratki nož iz korica oko gležnja koji je ovih dana stalno nosio sa sobom. A možda su ga blještava svjetla u njegovoj glavi učinila nevidljivim pa je mogao zabiti šaku u tog momka a da ga ovaj ne vidi. Ta mu je luda pomisao uistinu pala na pamet. Sve što je znao bilo je da nije htio da njegov prijatelj Alfred nastrada. Ne na dan svojega vjenčanja.
Jedno crno oko ga je ugledalo i isti mu je tren golemi lakat poletio prema licu. Netko ga je snažno povukao za ruku i Theo se skotrljao na jednu stranu pa mu je udarac sletio na rame umjesto da mu je smrskao jagodice. Par jantarnih očiju zavirio je u njegove i on je vidio da ga mlada Ruskinja još steže za ruku. Zatim je nestala.
Pokušao je ignorirati zasljepljujuća svjetla u očima i bol koja mu je udarala u mozak i shvatiti scenu koju je ugledao. Tu-fei, ruski bandit, jurnuo je prema mladencima. Alfred, blagi, smireni Alfred, ispustio je životinjski krik bijesa i bacio se naprijed da zaštiti svoju voljenu, ali velika šapa ga je bacila u stranu s jedva primjetnim trzajem mišića. Alfred je završio na podu krvave glave.
Vrištanje. Netko je vrištao.
Valentina Ivanova - ne, Valentina Parker - vikala je na velikog muškarca na ruskom. Pljusnula ga je. Ne jednom već tri puta. Morala se istegnuti visoko prema gore da bi ga dohvatila; izgledala je kao mače koje se igra s njuškom lava. Pa ipak, on je nije taknuo. Režao je i rikao i tresao svojom velikom, čupavom glavom s jedne na drugu stranu. Posrtao je i ljuljao se, previše pijan da bi mogao stajati uspravno, a ona je i dalje urlala na njega.
„Poshyol von. Gubi se odavde, ti smrdljiva ruska svinjo. Ubiraisya otsyuda gryaznaya svinya."
„Prodazhnaya shkura"', zaurlao je on, zatim i na engleskom, „kurvo jedna."
Theo se dovukao do Alfreda i pomogao mu da stane na noge. „Prestanite. Prestanite. Prekratyitye."
To je bila djevojka. Zgrabila je muškarčevu golemu ruku i povukla je da mu privuče pažnju. Njegovo crno oko nije htjelo napustiti mladenkino lice, ali se napokon preselilo na djevojku kraj sebe.
„Poshli, dođi", odlučno je rekla. „Dođi sa mnom. Brzo. Bistra. Ili će te ustrijeliti kao psa."
I onda je bilo gotovo. Vikanje je prestalo. Muškarac je otišao. Alfred je otrčao do Valentine. Djevojka je nestala. Posljednja stvar koje se Theo sjećao bila je njezina mala pojava koja je velikog bandita izvodila iz sobe. Čudno je bilo što ju je on mirno slijedio dok su mu se suze slijevale niz obraze u gustu bradu. Stara žena s golemim grudima stajala je nasred sobe ispruženih ruku, zurila u strop i s teškim ruskim naglaskom svečano rekla: „Platit ćeš za ovo. Bog će te natjerati da platiš za ovo."
Theo se pitao je li to zaista mislila.

Lidija je bila prisiljena trčati. Iako pijan, Lav je grabio svojim velikim, dugim nogama kao da ga goni neki unutarnji demon.
„Proklet bio, Lave Popkove", opsovala je. „Uspori."
On je zastao i pogledao je zamagljenim očima. Činio se iznenađenim što je vidi kraj sebe.
„Što", zahtijevala je, „što je to bilo? Zašto si prekinuo svadbenu proslavu? O chyom vi rugalys?"
On je odmahnuo glavom i nastavio se gegati, ovaj puta sporije. Počela je padati kiša, ali bilo je dovoljno hladno da se svaki tren opet mogla pretvoriti u snijeg. Lidija nije bila toplo odjevena. Zelena haljina s perlicama nije bila zamišljena da štiti od kineske zime. Na izlazu je iz ormara u predsoblju uzela kaput, svoj stari, tanki kaput, ne krvavi novi - njega je mrzila - ali na nogama je imala smiješne satenske cipelice i nije imala kapu. Primila je Lava za ruku i čvrsto ga stegnula. Bojala se da bi ga nasilni sukob s njezinom majkom mogao natjerati da je ostavi pa mu je čvrsto ukopala prste u ruku i usredotočila se na pronalaženje pravih ruskih riječi.
„Zašto si to napravio mojoj majci? Reci mi. Zašto? Pochemu?"
„Rusi se moraju ženiti s Rusima", zagunđao je i spustio glavu pred kišom. Nije htio reći više.
„To je glupost, Lave Popkove."
Ali nije nastavila. Svojim ruskim nije mogla izraziti osjećaje s kojima se borila. Potresao ju je pogled na majčino prekrasno lice, iskrivljeno od mržnje, kao i zvuk ruskih riječi koje su joj izvirale iz usta prebrzo da bi ih Lidija mogla razumjeti. Ukrao joj je nešto iz njezina svijeta. Zašto bi Lav tako upao u kuću? Ništa joj nije imalo smisla.
Povela je velikog medvjeda kraj željezničke stanice i dolje prema dokovima. Činilo se da mu je svejedno kamo ide, da je bio nesvjestan svoje okoline sve dok mu jedna noćna leptirića u kratkom, jarkožutom cheongsamu koji joj je otkrivao noge nije dotaknula obraz rukom čiji su nokti bili zeleni kao ljuske zmaja.
„Ti htjeti tuc-tuc?"
Odgurnuo ju je, ali onda je podignuo glavu i pogledao oko sebe, ugledavši visoke metalne kranove, kockarska legla i nosače okovane lancima. Prvi je put primijetio kišu. Njegovo zakrvavljeno oko okrenulo se prema Lidiji i namrštilo.
„Imam plan", rekla je na ruskom. „Pronašla sam čovjeka. On poznaje mog prijatelja, onoga kojega tražim. Taj čovjek kojeg sam pronašla je... sad je mrtav. Nisam razumjela njegove kineske riječi, ali spomenuo je ime Calfield. Mislim da je to ovdje. Negdje."
„Calfield?"
„Da."
Znala je da nije dobro objasnila, ali joj je bilo teško naći riječi na njegovu jeziku. Nestrpljenje ju je nadjačalo. Povukla ga je prema zgradama koje su gledale na luku i pokazala mu imena na njihovim pročeljima. Jephersonovo stovarište i Agencija Lamartiere. S druge strane ceste kolari Dirk & Green nalazili su se pokraj Winkmannove trgovine s nautičkim potrepštinama, a sve se to izmijenjivalo s kineskim trgovinama.
Gestikulirala je Lavu. „Calfield? Gdje je? Moraš pitati."
Počeo je shvaćati. „Calfield", ponovio je.
„Da."
Trebali su joj sati. Prošle je noći ležala budna, kopajući po jučerašnjoj noćnoj mori. Uvijek se iznova vraćajući na nož koji je tonuo u Tan Waha. Na njegov tihi, hrapavi kašalj. Na krv. Kako je netko tako mršav mogao imati toliko krvi? Htjela je vrištati na sav glas Ne, ne, ali je natjerala misli da se vraćaju dalje, još dalje. Do šume. Do trenutka kad je prvi put pitala Tan Waha za Chang An Loa. Njegovo joj cvrkutanje nije ništa značilo, ali se svejedno usredotočila na to. Prisjećajući se. Slušajući. Ponovno gledajući njegove oči. Njegovo lice bez dlaka, koje je i prije smrti izgledalo kao kostur. Njegove zube, žute i oštećene.
Riječi. Zvukovi. Nepoznati i daleki.
Baš kad su crni nabori zavjese koja je dijelila sobu postali sivi i označili početak njihova posljednjeg jutra u potkrovlju, jedna je riječ iskoračila ispred svih tih beznačajnih zvukova koji su joj se rojili po glavi. Calfield. Tan Wah je definitivno upotrijebio tu riječ.
Calfield.
Žvakala je tu riječ kao kost. On ju je vodio Changu, toliko je znala. Onda je zamahnuo svojom koščatom rukom prema pristaništu i rekao Calfield.
To je bio nekakav obrt ili trgovačko društvo, bila je sigurna. Calfield je bilo englesko ime, a nijedan Englez nije živio ovdje na dokovima tako da je to moralo biti nekakvo poduzeće. Plan joj je bio potražiti Lava Popkova one sekunde kad njezina majka i Alfred odu na stanicu, a sad se zbog njegova upada to dogodilo i ranije. Sretni par će ionako uskoro otići i vjerojatno u svom uzbuđenju neće ni primijetiti da je nema. Neće im nedostajati.
„Lidija Ivanova." To je bio medvjed. Glas mu je sad bio sigurniji, a riječi razgovjetnije. „Pochemu? Zašto ti toliko htjeti tog prijatelja?"
Mrko ga je pogledala. „To je moja stvar."
On je zarežao, uistinu zarežao. Onda je posegnuo u masni džep svoga dugačkog kaputa i izvadio svežanj novčanica. Uzeo joj je ruku u svoju veliku šapu i stavio joj novac na dlan, svijajući joj prste oko njega da ga sakrije od ljubomornih oči.
„Dvjesto dolara", rekao je na engleskom.
Val mučnine pogodio ju je u trbuh. Vraćanje novca bilo je tako konačno. Bio je gotov s njom.
„Nemoj ići. Nye ostavlyai menya."
On nije odgovorio. Samo je skinuo dugi vuneni šal s vrata, ovio joj ga preko glave i zamotao oko ramena. Šal je smrdio na bogzna kakvu prljavštinu i ustajali znoj pomiješan s duhanom i češnjakom, ali nešto ju je u toj gesti umirilo. Neće je ostaviti. Neće.
Ali jest.
Osjećala se izdano. Nije imala razloga za to, ali ipak se tako osjećala. To je bio poslovni dogovor, ništa više. Dvjesto dolara zaštite, to je kupila. Lav ih je već višestruko zavrijedio, mnogo je puta riskirao život tijekom njezine potrage po ovom opasnome mjestu za iznos ne veći od onoga koji je Alfred vjerojatno dao za njezin novi kaput. I sad joj je vratio novac. Sav novac. Nije razumjela.
Kao što nije razumjela ni zašto ju je to toliko povrijedilo. To je bio samo posao. Ništa više. Promatrala ga je kako ulazi u jedan kabak i znala je da ovaj put neće izaći. Sada je išao piti. Htjela je vikati za njim. Moliti.
Ne.
Navukla je šal što je više mogla preko lica i počela brzo hodati, držeći se zida, pogleda uperenog u zemlju, ne želeći nikakav kontakt s licima i tijelima koja su miljela oko nje. Znala je da je u opasnosti. Sjećala se čovjeka okrugla lica koji ju je htio kupiti i američkog mornara. Opipala je dvjesto dolara u svom džepu. Bila je u napasti da ih baci jer je znala da joj povećavaju rizik, ali se nije mogla natjerati na to. Baciti novac bilo bi kao da si je prerezala žile.
Ono što je trebala napraviti jest otići u jednu od europskih tvrtki i pitati. Jednostavno.
Ruka joj je dotaknula rame, a crnooki osmijeh nagnuo se prema njoj. Odskočila je i potrčala prema prvim vratima na kojima je vidjela znak na engleskom. E. W. Halliday. Možda joj je čovjek htio pomoći. Sada nikad neće znati. Otvorila je vrata i odmah se razočarala. Mjesto nije izgledalo onako kako je očekivala. To je bila dugačka prostorija niskog stropa, u kojoj je čak i po danu vladao sumrak, jer je jedini prozor bio vrlo malen i prljav. Nekoliko kineskih radnika slagalo je kartonske kutije na palete do zida, ali se osjećao neugodan, masni smrad koji je dolazio od velikih dvostrukih vrata koja su očito vodila do pogona s druge strane.
Kinez za stolom blizu vrata podignuo je glavu. Imao je tanke metalne naočale i tanke vrpčaste brkove, zbog kojih je izgledao gotovo kao Europljanin, a stol mu je bio prekriven debelim računovodstvenim knjigama. Dugački crni telefon je zvonio, ali on ga je ignorirao.
„Oprostite", rekla je Lidija, „govorite li engleski?"
„Da. Kako vam mogu pomoći?"
„Tražim kompaniju Calfield. Jeste li čuli za nju?"
„Da."
„Gdje se nalazi?"
„U Ulici Slatkih svijeća."
„Možete li me uputiti onamo, molim vas?"
U tom su se trenutku otvorila dvostruka vrata; ured je zapuhnuo nalet vrućeg zraka, a Lidija je nakratko mogla vidjeti pakao iza njih. Brojne figure, tanke kao šibice, naginjale su se nad goleme kotlove s dugačkim lopatama, gurajući nešto u vrelu tekućinu koja im je lica pretvarala u crvenu, sirovu ranu punu mjehura. Vrata su se zatvorila i oni su opet nestali u svome svakodnevnom paklu.
„Slijedite Ulicu Skakutave koze do skladišta. Calfield je tamo."
Čovjek je mahnuo rukom u neodređenom smjeru, otpustivši je s jednim naklonom glave, i podignuo slušalicu da zaustavi zvonjavu telefona. Lidija je otišla, ali joj je masni miris ostao u nosnicama. Vani se počela zagledavati u brojne ulice i uličice koje su vodile od dokova. Ulica Skakutave koze.
Koja?
Svi su znakovi bili na kineskom. Mogla je gledati ravno u Ulicu Skakutave koze i ne znati. Rikša je projurila kraj nje i poprskala je muljem. Satenske cipelice bile su uništene; Lidija je drhtala, potpuno promočena.
„Ulica Skakutave koze", rekla je naglas i popela se na nisku izbočinu kamenog korita ispred pumpe za vodu u kojem se voda skupila u smrznutu suzu. Povikala je na sav glas: „Može li mi itko reći gdje je Ulica Skakutave koze?"
Nekoliko glava koje su žurile kraj nje okrenule su se i pogledale je sa zanimanjem, a dva mršava muškarca s bambusovim šeširima skrenula su sa svog puta i počela se gurati prema njoj. Progutala je knedlu. To je bio rizik, ali Changu je vrijeme isticalo i ona ga je očajnički željela naći. Odjednom se našla u zraku. Nešto ju je zgrabilo, dignulo je u zrak i streslo je kao krpenu lutku. Oči su joj se zatresle u glavi. Ritnula se. Udarila ga u lice. Zagrizla u nešto.
„Lidija Ivanova. Nyet. Ne. Nyet."
Bio je to Lav Popkov. Ponovno ju je pretresao, a ona je s olakšanjem bacila ruke oko njega.
Žurili su niz Ulicu Skakutave koze. Kiša se pojačala. Povorke mazgi natovarenih velikim navojima užeta prošla je kraj njih uz mnogo vike i pucketanja biča. Jedna ruka Lava Popkova bila je čvrsto stegnuta oko Lidijina zgloba.
Ljutio se na nju. Jer ga je krivo razumjela. Jer je sumnjala da je u onu krčmu ušao zbog bilo kojeg drugog razloga osim zbog informacija. Izgrdio ju je, vikao na nju što je otišla umjesto da je čekala. Njegova joj se srdžba sviđala. Znala je da bi ga se trebala bojati, ali nije. Ništa više nego što se njezina majka bojala, suočena s njegovim pijanim napadom. Ta ju je misao potresla. Čak su se i muškarci na zabavi povukli u strahu, spominjući pištolje i policiju, ali ne i Valentina. Sad se Lidija prvi put zapitala je li njezina majka znala Lava Popkova bolje nego što je priznavala.
„Skladišta", pokazala je Lidija.
Ispred njih se nalazila skupina zgrada, velikih i beživotnih, s krovovima od valovitog lima i bez prozora. To su bila skladišta u kojima je stajala roba za uvoz i izvoz dok porezni inspektori ne bi uzeli svoj postotak. Nekoliko uniformiranih stražara s pištoljima na bokovima patrolirali su okolo, više zainteresirani da ostanu suhi nego da paze na lopove. Ta su skladišta bila još gora od ulica. Smrdjela su na trulež. Svuda okolo ležale su hrpe raskvašenih krpa, u podnožju zidova, cijevima kanalizacije ili čvrsto nagurane ispod prozorskih dasaka.
Lidija je znala da su ispod tih otužnih dronjaka bili ljudi, ali samo su njihovi bogovi znali koji od njih dišu, a koji su mrtvi. Bolestan strah da bi jedan od njih mogao biti Chang An Lo natjerao ju je da pristupi najbližoj hrpi dronjaka ispod kojih je jedva mogla razabrati tamnu čupu mokre kose i visoko čelo koje joj je izgledalo poznato. Ali kad se lice podiglo prema njoj, to nije bio Chang. U očima ovog čovjeka nije bilo vatre. Nije bilo nade. Koža mu je bila prekrivena crnim čirevima, a pjenušava grimizna krv curila mu je iz jedne strane usta.
Lidija se sjetila dvije stotine dolara u svom džepu. Posegnula je za njima, ali prije nego što su joj prsti mogli odvojiti nekoliko novčanica, Lav Popkov ju je povukao dalje od čovjeka.
„Tchuma. Kuga", s gađenjem je rekao na engleskom. Na ruskom je dodao: „Bit će mrtav prije mraka." Uzeo je novac i stavio ga sebi u džep.
Kuga.
Od same su je riječi prošli trnci. Čula je da je Alfred spominje. Rekao je da je krenula od vojske i da su, kad su gospodari rata bili poraženi, vojnici pobjegli natrag u svoja sela, šireći bolest poput munje. Nestašica po spaljenim poljima seljake je u jatima prognala u gradove u potrazi za hranom i poslom, ali jedino što su našli bila je kanalizacija u koju su iskašljali pluća. Umrli su smrznuti u svojim dronjcima. Lidija je skinula kaput i položila ga preko drhtave hrpe kostiju.
„Glupačo, glupaya dura", opsovao je Lav.
No, znala je da neće uzeti kaput, ne sada kad je došao u kontakt s kugom. Strah za Changa gorio joj je u grudima i ona je požurila dalje prema skladištima. Calfield je morao biti jedno od njih. Morao je.
Bio je.
CALFIELD & CO., Motorni uređaji. Znak je bio napisan crnom bojom na osmom skladištu na koje su naišli. Lav je bio skinuo svoj kaput i stavio ga, unatoč Lidijinu protivljenju, njoj na ramena, ali ispod je imao neobičan asortiman odjeće, koji je uključivao i debelu kožnatu tuniku koja je bila otporna na vodu. Počeli su pretraživati. Svaki centimetar poda. Hodali su okolo po skladištu Calfield, a onda i oko njega, oko drugih skladišta, drugih spremišta.
„Ovdje nema ničega", promrmljao je Lav. Pogledao je sivo nebo i njezino mokro lice. Stisnula je svoje cvokotave zube. „Doma", rekao je.
Lidija je odmahnula glavom. ,,Nyet. Ja opet tražiti." Vratila se do stražnje strane zgrada od valovitog lima i pogledom pretraživala golu pustopoljinu koja je ležala iza njih. Ovdje ništa nije raslo. Čak je i korov bio potrgan i izjeden, ali nekih stotinu metara u daljini vidjela je golo trnje grma koji se nekako uspio održati na životu. Iza njega se spustio bedem magle. Samo zato što više nije imala gdje drugdje tražiti, Lidija se uputila u tom smjeru.
Pustopoljina je bila more blata, bez ijednog korijena da zemlju drži na okupu. Svakim je korakom posrtala i odsklizavala se, padajući na koljena i trepćući da otrese kišu iz očiju, ali konačno je došla do niskoga grma. Kad je prestala gledati kuda ide, saplićući se o kaput koji se vukao po zemlji, podignula je glavu i vidjela što je ležalo iza grma. Plitki jarak. Ni dva metra dubok, s ljigavim slojem kišnice koja je prekrivala dno. To je proizvelo maglu. Na nekoliko metara s njezine desne strane stajalo je sklepano sklonište, napola srušeno od kiše.
„Chang!" povikala je i skliznula niz blatni nasip.


Pronašla ga je. U trećoj hrpi naplavina, dronjaka i novina koje su trebale štititi od kiše, ali su u tome neslavno podbacivale. Užasno se uplašila da je mrtav, toliko je mirno ležao. Zatvorenih očiju. Kože sive poput vode koja je preplavljivala zemlju ispod njega. Upuzala je u kućicu koja je bila preniska da bi stajala i kleknula kraj njega u blato, a srce joj je poput kamena zastalo u grlu. Stare novine u koje je bio zamotan bile su tako mokre od kiše koja je lijevala kroz krov i vode koja se dizala odozdo da su se raspadale i smrzavale u isto vrijeme. Kapci su mu bili potpuno skoreni, a lice prekriveno ranama. Ali ne čirevima. Hvala Bogu. Nije bila kuga.
Dotaknula ga je. Kao led. Ledena čahura. Prsti su joj divlje trgali papir, micali ga s njegova tijela. Uzdahnula je od zaprepaštenja. Njegovo tijelo. Nestalo je. Samo nekoliko dronjaka, nekoliko kostiju. Taj joj je prizor oteo dah. Oči su je pekle od suza. Smrad trulećeg mesa bio je smrad smrti.
Ne, ne, nije mrtav. Nije mrtav. Neće mu dopustiti da bude mrtav.
Zbacila je Lavov težak kaput s ramena i položila ga na Changovo nepokretno tijelo. „Ne daj se, ljubavi moja", rekla mu je i jedva prepoznala vlastiti glas. Nagnula se nad njega i rukom mu prešla preko hladnog čela pa spustila usne na njegove i zadržala ih tamo, kao da mu je tako mogla prenijeti svoju životnu silu i toplinu svog tijela. Njegove usne, ispucane i krastave, jedva primjetno su zadrhtale pod njezinim. No, to je bilo dovoljno.
„Lave", povikala je, „Lave, dođi..."
Nije trebala vikati. Već je bio tamo. Laganim pokretom ruke rastrgao je ono što je ostalo od krova kućice, sagnuo se i podignuo Changa na rame. Lidija je omotala kaput oko nepomičnog tijela i čvrsto ga umotala da ga zaštiti od kiše.
„Rikša", rekla je. „Trebamo rikšu."
„Nijedan vozač rikše mene ne uzeti. Pretežak sam. Ni taknuti ovo bolesno tijelo."
„Možeš li ga nositi do Britanske četvrti?"
Usne su mu se razvukle u cerek ispod crne brade. „Može li tigar uloviti lane?"
Zasun na stražnjim vratima bio je zaključan. Lav se samo naslonio na njih i vrata su se otvorila uz glasan prasak čavala koji su iskočili iz drva. Lidija je provjerila je li vrt njezine nove kuće prazan. Bio je gotovo mrak i još je padala kiša. Za to je bila zahvalna. Na ovim elegantnim ulicama nisi mogao proći neopaženo ako si bio prekriven blatom i nosio čudan zavežljaj, ali siva sumornost večeri osigurala im je sjene u kojima su se mogli sakriti. Iza stražnjih vrtova kuća prolazila je uska uličica gdje su stanari iznosili smeće, i tu ih je Lav odveo.
„Požuri", prošaptala je Lidija i pokazala na šupu.
Brzo je prešao preko jednog kuta travnjaka i provukao se kroz uska vrata. Lidija je bila mahnita od straha da je Chang možda umro Lavu na ramenu. Nježno mu je pridržavala glavu dok mu je Lav spuštao mlitavo tijelo na prašnjavi pod. Dodirnula mu je obraz vršcima prstiju. Zadrhtala. Od olakšanja. Od straha. Od vatre u njegovoj koži. Gorio je iznutra. Kraste na usnama su mu puknule i iz njih su potekli krv i zeleni gnoj. Skočila je na noge.
„Čekaj ovdje", rekla je Lavu.
Potrčala je. Niz travnjak, preko skliske trave, držeći se tamnih rubova ispod stabala. Pokušala je razmišljati dok je trčala, sjetiti se što je sve trebala - deke, odjeću, hranu, toplo piće... ili led, je li trebao led za svoju vrućicu?... zavoje i lijekove, ali koje lijekove, nije znala, trebala je pomoć, trebala je... Čekaj malo. Svjetla. U kući su gorjela svjetla. Zavjese su bile zatvorene, no prozori su svejedno bacali žute pruge trake preko terase. Kako to nije prije primijetila? Je li to značilo da je netko još bio tamo? Ili su sluge ostavile svjetla upaljena za nju? Što je to značilo? Što?
Nije znala. Jednostavno nije znala.
Skrenula je prema udaljenom dijelu kuće, otišla do kuhinjskih vrata i posegnula za kvakom. Okrenula se. Kuhinja je bila prazna. Kuhar se očito otišao odmoriti poslije napora oko proslave. Kad je tiho zatvorila vrata iza sebe i udahnula topli zrak, udario ju je val mučnine. Tako je dugo bila mokra i promrzla da su je od iznenadne pro¬mjene temperature zaboljeli zubi. Vidjela je da iza sebe ostavlja blato i vodu po crno-bijelim pločicama pa je skinula cipele i na prstima se odšuljala u hodnik.
Dogodile su se dvije stvari.
Prvo, uhvatila je svoj odraz u dugačkom ogledalu na dnu stepenica i jedva se prepoznala. Prljavo, mokro strašilo. Lavov crni šal zalijepio joj se za glavu i ramena, njezina zelena haljina više nije bila zelena, bila je prekrivena blatom i toliko prilijepljena uz tijelo da je to bilo neprilično. Plave usne, drhtanje. Beskrvni prsti. Oči previše tamne da bi bile njezine. Šokirala se.
Drugo su bili glasovi. Iz salona. Majčin. Pa Alfredov.
Bilo joj je udaralo u glavi. Zašto nisu otišli? Na medeni mjesec. Zašto nisu bili u vlaku?
„Ne, Alfrede", majčin je glas jurnuo prema njoj. „Ne dok je ne vidim. Ne dok se ne uvjerim da je..."
Lidija više nije čekala. Kovčezi su stajali kraj prednjih vrata, kaputi i kišobran na njima.
Potrčala je uz stepenice. Tiho, morala je biti tiho. U sobi, svojoj lijepoj novoj sobi, sa sebe je strgnula haljinu i donje rublje i bacila ih na dno ormara. Starim puloverom si je istrljala kosu i kožu sve dok nije zabridjela. Brz potez četkom. Stara haljina. Vesta. Niz stepenice.
Ušla je u salon s pripremljenim osmijehom. „Zdravo, mama, nisam očekivala da ću vas vidjeti ovdje."
„Lidija", uzviknuo je Alfred. „Hvala Bogu što si kod kuće. Tvoja se majka nasmrt zabrinula. Gdje si bila?"
„Vani."
„Vani? To nije nikakav odgovor, djevojko draga. Odmah se ispričaj majci."
Valentina je stajala i zurila u Lidiju, ukočenih udova, leđima okrenuta prema vatri, s napola popušenom cigaretom u ruci. Na obrazima je imala dvije jarke mrlje boje, kao da je vrućina vatre utjecala na nju. Ali Lidija je poznavala svoju majku. Poznavala je te izdajničke znakove. Oni su značili strah.
Zašto? Njezina je majka znala da ona često luta ulicama naselja, i tako već godinama. Odakle onda taj iznenadni strah?
„Lidija", polako je rekla Valentina, „što nije u redu?"
„Ništa."
Valentina je povukla duboko dim i glasno izdahnula, kao da ju je netko lupio u prsa. Još je bila u haljini od sifona, samo što je u međuvremenu bolero zamijenila toplom jaknom od jelenje kože, a ispod očiju je imala tamne mrlje razmazane šminke.
„Žao mi je, mama. Nisam vas htjela zadržavati. Mislila sam da ste već odavno otišli. Sa svim tim gostima da vas isprate, mislila sam da nećete ni primijetiti da sam ja..."
„Ne budi smiješna, Lidija", rekao je Alfred. Vidjela je da se jako trudio obuzdati svoju narav i ostati pristojan. „Naravno da smo se htjeli oprostiti, oboje. Uzmi ovo." Pružio joj je smeđu omotnicu. „Tu ti je novac za slučaj da ti nešto zatreba prije nego što se mi vratimo, ali naravno da će ti Wai, to je kuhar, pripremati obroke, tako da ne bi trebala imati mnogo troškova. Koji odlazak u kino, možda?"
Lidija nikad u životu nije bila u kinu. Bilo koji drugi dan bi objeručke prihvatila takvu ponudu.
„Hvala."
„Bit ćeš dobro?"
„Da."
„Anthea Mason je rekla da će navratiti koji put da provjeri je li sve u redu."
„Ne, bit ću dobro. Imate li drugi vlak večeras? Žao mi je što ste zbog mene propustili svoj, ali mora postojati još jedan kojega možete uhvatiti ako požurite." Pogledala je majku. „Ne bih htjela da propustite medeni mjesec zbog mene."
„Pa, ustvari..." Počeo je Alfred.
„Da", rekla je Valentina uz nervozno podizanje obrve. „Možemo presjesti u Tientsinu. Alfrede, budi anđeo i donesi mi čašu vode iz kuhinje, hoćeš li? Nekako mi je vruće ovdje." Rukom je prešla preko čela. Vjerojatno od sve te napetosti zbog..." Pustila je da joj glas utihne.
„Dakako, draga." Pogledao je Lidiju. „Umiri majku da može otići mirne duše." Otišao je iz sobe.
Valentina je odmah bacila cigaretu u vatru i prišla Lidiji. „Reci mi, brzo. Što se dogodilo?"
Lidiju je preplavilo olakšanje. Da, naravno, mogla joj je sve reći, ona će znati što da radi, gdje da nađe lijekove, doktora, mogla je...
Valentina ju je zgrabila za ruku. „Reci mi što je htio onaj veliki, prljavi vuk?"
„Što?"
„Popkov."
„Što?"
Valentina ju je protresla. „Lav Popkov. Otišla si s njim. Što je rekao?"
„Ništa."
„Lažeš."
„Ne lažem. Samo je bio pijan."
Valentina se pažljivo zagledala u svoju kćer, a zatim je nježno omotala ruke oko nje i privukla je sebi. Lidija je udahnula njezin mošusni parfem i čvrsto je stisnula, ali odmah je osjetila da joj se tijelo počelo nekontrolirano tresti.
„Lydochka, dušo, nemoj." Valentinina ruka gladila joj je vlažnu kosu. „Neće me biti samo tjedan dana. Znam da još nikada nismo bile razdvojene, ali nemoj se uzrujavati. Brzo ću se vratiti." Poljubila ju je u obraz i odmaknula se korak dalje. „Što, suze? Od moje ja-nikad-ne-plačem dochenke. Nemoj, dušo."
Valentina je posegnula prema srebrnom pladnju s pićem na bifeu. Brzo je provjerila jesu li vrata kuhinje još zatvorena, natočila si čašu votke, iskapila je, zadrhtala i natočila još jednu koju je odnijela kćeri.
„Evo, ovo će pomoći."
Lidija je odmahnula glavom. Bez riječi. Bez daha.
Valentina je slegnula ramenima, sama je popila i vratila čašu na pladanj. Crvene mrlje na njezinim obrazima su blijedjele.
„Slatko moje dijete." Uzela je Lidijino lice u ruke. „Ovaj brak predstavlja novu budućnost za nas. S vremenom ćeš ga zavoljeti, obećavam. Budi sretna." Nasmiješila se, ali u tom osmijehu nešto nije bilo u redu. „Molim te. Ti i ja. Hajde da se naučimo biti sretne."
Lidija je zagrlila majku. „Idi u Datong, mama. Idi i budi sretna."
„Tako je, dame, poljubac pomirenja molim. Ne želim da itko izgleda tužno, ne danas od svih dana." Alfred im se osmjehnuo, pružio čašu vode svojoj ženi i potapšao Lidiju po leđima. „Naručio sam automobil i on bi trebao biti ovdje svakog trenutka. Uzbuđena?" pitao je ženu.
„Oduševljena."
„Dobro."
Uslijedilo je natezanje s kaputima i kovčezima i posljednji zagrljaji. Kad su Alfred i Valentina već kretali prema ulaznim vratima, Lidija je pitala: „Bi li bilo u redu da kupim lokot za šupu za Sun Yat-sena?"
„Naravno", veselo je odgovorio Alfred. „Ali zašto želiš zatvoriti svog zeca?"
„Da ga zaštitim."
Oprala ga je. Nježno. Jedva dotičući oštećenu kožu ručnikom namočenim u toplu vodu i dezinfekcijska sredstva. Njegovi dronjci vrvjeli su ušima pa ih je bacila van na kišu.
Tijelo mu je izgledalo užasno. Tako mršavo da mu je mogla prebrojati kosti. I obilježeno. Opekotine, svaka u obliku slova S. Znak zmije. Šest ožiljaka utisnutih u prsa. Opekotine su bile crne i pune truleži, ali čak ni to nije bilo ništa u usporedbi s njegovim rukama.
Kad je odmotala prljave trake tkanine koje su mu bile ovijene oko prstiju, gotovo je povratila zbog smrada, a koliko god bila pažljiva, komadi pocrnjele kože i mesa otpali su zajedno sa zavojima.
Iza njih su ostali crvi. Bijela, migoljava stvorenja proždirala su Chang An Loa. Deseci crva. Lidija je ustuknula u užasu.
Na njezin je uzvik Lav Popkov podignuo glavu s prsa. Ležao je na podu, naslonjen na zid kraj Sun Yat-senove pagode, u ruci još držeći bocu votke koju je donijela iz kuće.
„Ah, otlichno! Crvi", zagrmio je. „Oni su dobri. Jesti ono loše i čistiti ranu. Ostavi ih."
Glava mu je opet potonula na prsa i on je zahrkao, duboko i zastrašujuće, ali za Lidiju čudno umirujuće u toj hladnoj šupi. Privukla je plinsku svjetiljku bliže Changovim rukama i bolje ih proučila. Prizor je bio brutalan. Na obje je ruke nedostajao mali prst. Odsječeni. Rane su se zagnojile sve dok ruke nisu natekle poput trulih dinja koje su se onda raspuknule i otkrile gnoj i crve.
Iznimno pažljivo podigla je svakog crva. Govorila si je da nisu nimalo gori od žohara ili glista. Povratila je samo jednom, kad je izvukla jednog posebno debeloga bijelog crva koji joj se rasprsnuo među prstima. Kad je sve maknula, rane je natopila vodom i dezinfekcijskim sredstvima i, nakon trenutka oklijevanja, vratila po dva crva u svaku ruku. Lav Popkov bi trebao znati. Prošao je mnogo toga, vjerojatno preživio niz rana od metaka i sablja za vrijeme revolucije, tako da bi trebao znati. Ali, što ako crvi progrizu put sve do Changova mozga?
Istjerala je tu misao iz glave.
Brzo je nanijela nešto na otvorene rane. OPODELDOC & LAU¬DANUM. Pronašla ga je u priboru za prvu pomoć u kupaonici, zajedno sa zavojima; činilo se bolje nego ništa. Bijeli komadići kosti prosijavali su kroz sirovo meso. Omotala ih je gazom i čistim zavojima. Chang An Lo nije ispustio ni zvuka. Ponekad bi mu kapci zatreperili. To je bilo jedini znak da je živ.

Lidija nikad prije nije vidjela golog muškarca. Žlicom mu je kapnula toplu vodu i med na usne i ulila malo u usta, ali se bojala da se ne uguši pa se ograničila na kap ili dvije svakih pola sata. Cijelo je vrijeme bila svjesna da je gol.
Prizor ju je iznenadio. Nije imala pojma da će mu intimni dijelovi biti tako... tako mekani, tako opušteni i ukopani u guste dlake, no, začudo, s Changom nije osjećala nikakav sram. Kad mu je maknula dronjke s prepona, Lav Popkov je sa svoga mjesta uza zid svoje negodovanje izrazio režanjem, ali je bio previše zaokupljen pretražujući vlakna svog kaputa i prstima hvatajući zalutale uši da bi ga bilo previše briga. Očito je mislio da će Chang umrijeti. I što je to njemu značilo? Lav je jeo komad sira iz kuhinje i potezao iz boce votke. Riječi ga nisu zanimale.
Nakon što se pobrinula za Changove ruke koliko je mogla i namazala mu nekakvu mast na prsa, dekom mu je pokrila gornji dio tijela da ga utopli i usredotočila se na donji dio. Oprala mu je bokove i trbuh; kao da je kupala kostur. Prazne kosti. Koliko je prošlo od njegova posljednjeg obroka? Dani? Tjedni? Mislila je da zna što je glad, ali ne ovo. Ne ovako. Ponovno je iscijedila mokar ručnik i krenula mu prati crni čuperak na dnu trbuha, ali dlake su bile slijepljene od... čega? Krvi. Izmeta. Urina. Još ušiju. U trbuhu je osjetila početak paralizirajućeg vala boli. Podigla mu je penis nježnim, nervoznim prstima.
Iznenadila ju je njegova mekoća. Mirno joj je ležao na dlanu jedne ruke dok ga je drugom sapunala, skidajući prljavštinu i kraste i nježno ga tapkajući ručnikom da ga osuši. U njemu je bilo neke nepodnošljive ranjivosti. Zbog spleta plavih vena izgledao je još više golo i izloženo, kao da je trebao još jednu barijeru između sebe i svijeta. Jesu li zato muškarci toliko htjeli žene? Kao barijeru? Zaštitu?
„Ja ću te štititi, Chang An Lo, kunem ti se", izdahnula je. „Kao što si ti štitio mene."
Oprala mu je noge i stopala. Prstom je prešla po liniji ožiljka gdje ga je vlastitim rukama zašila kod Potoka guštera. Naposljetku je uzela škare, ponovno se usredotočila na prepone i odrezala skorene stidne dlake i uši. Osjećala se kao da mu reže tajne.
Tijekom prve noći kraj njega, borila se s prihvaćanjem neizbježnog zaključka. Već je bilo skoro jutro kad si je konačno priznala. Nije mogla odvesti Changa u kinesku bolnicu. Nije mogla. Kao što nije mogla niti pozvati doktora.
Bilo je očito.
To su mu napravile Crne zmije, a on je radije riskirao smrt u Tan Wahovoj straćari nego da se izloži riziku da ga zarobe kada potraži pomoć od bilo kakvih medicinara. Ili čak od prijatelja koji su bili poznati među komunistima. Očito je znao da su Zmije posvuda imale oči.
„Mogao si doći k meni", nekoliko je puta prošaptala i prstom mu prešla po oštrom rubu jagodične kosti.
Sada je morala razmisliti.
Činjenice nisu ulijevale nadu. Nijedna joj odrasla osoba ne bi dopustila da Chang ostane ovdje; znala je što bi rekli. Pravili bi grimase i inzistirali da to nije prikladno za mladu djevojku. Sablažnjivo. Odmah bi ga odveli u kinesku bolnicu, točno ondje gdje bi ga Crne zmije čekale s noževima i željezom za žigosanje. Ne. Nikakvi dobronamjerni odrasli. Bila je sama. Glava joj je pala u ruke dok je pokušavala razraditi svoj sljedeći korak. Prošlo je neko vrijeme prije nego što je podigla lice i zagledala se preko male, prašnjave šupe u velikog medvjeda izvaljenog na podu. Nije bila sama.
Otišla je do njega i udarila ga po ramenu.
„Lave Popkove", rekla je. „Probudi se."









Theo je brzo vozio. Bio je ljut. Dovoljno ljut da jutros crnu smolu ostavi u ladici. Tijelo ga je boljelo, a svaka mu se pora kože znojila za dimom punim snova, ali trebao mu je oštar um. Oštar kao štakor. Bilo je još rano i jutarnja je magla lebdjela iznad krovova, bez vjetra da je rastjera; činilo se kao da da je zadržavao dah. Theo je parkirao svoj Morris Cowley ispred crnih hrastovih vrata i pljunuo u lica kamenih lavova na stupovima. Lavovi čuvaju ognjište. E pa, ovaj put neće.
Vratar mu se ponizno naklonio, tako nisko da su mu se naušnjaci njegove prošivene kape gotovo vukli po tlu.
„Moj gospodar Feng Tu Hong vas danas ne očekuje, plemeniti profesore."
„Tvoj poštovani gospodar nije onaj kojega sam došao vidjeti, Chen, već njegov gnojoglavi sin, Po Chu."
Vratar se nije baš nasmiješio, no njegovo je lice, obično tako nepokretno i službeno, poprimilo vragolast nagovještaj života. „Ja poslati beskorisna žena da reći Važan sin vi ovdje i htjeti.
Theo nije čekao već je prošao kroz vrata i u dvorište. Iza sebe je začuo zvuk trčkaranja povezanih ženskih stopala od kojeg su mu se naježile dlačice na stražnjoj strani vrata.
„Po Chu, ti svinjojebiva vražja izlučevino, ako ikad više dotakneš moju Li Mei, osobno ću ti zabiti nož među oči i povući ga sve do grla."
„Pih! Govoriš kao tigar, Tiyo Willbee, ali po noći pužeš po trbuhu kao crv i jedeš opijum. Čujem priče sa sampana. Drhtiš i treses se kao kurva s nogama u zraku. Gmižeš prenisko za svoje velike riječi."
„Tebe se ne tiče što ja radim na rijeci. Samo budi sretan što me posljednji šapati jučerašnjeg dima snova sprečavaju da zazovem velikog boga rata Kuan Tija da siđe s neba i zabije koplje u tvoje beskrvno srce zbog onoga što si joj napravio."
„Kurvi je to trebalo."
„Pazi se, Po Chu. Li Mei nije nikakva kurva. Ona je tvoja poštovana sestra."
„Moja sestra ne bi otišla u krevet s fanquijem. Trebalo joj je reći." „Trebala je tvoju smrdljivu šaku na svome licu?" „Da, tako mi svih bogova, trebala ju je." „Jer se došla pomiriti s vašim ocem?"
„Ne. Jer je mislila da će moj uvaženi otac biti dovoljno glup da udovolji njezinoj želji bez pogodbe." „Pogodbe? Kakve pogodbe?"
,,Ai-ya! Ravnatelj ne zna svoju kurvu onako dobro kao što je mislio."
„Uživaj u ovom dahu, Po Chu, jer bit će ti posljednji ako moju voljenu ponovno nazoveš kurvom. Reci mi, kakva pogodba?"
„Preklinjala je. Ah, Tiyo Willbee, kako je preklinjala. Uz krokodilske suze."
„Preklinjala? Za što?"
„Da te naš poštovani otac oslobodi dogovora s onim majmunom Masonom, da te oslobodi krijumčarenja. Naravno da veliki Feng Tu Hong u svojoj mudrosti nije bio dirnut njezinim uličarskim trikovima."
„Upozorio sam te, prljavi ološu."
„Ali ponudio joj je pogodbu. Pristao te osloboditi dogovora ako..."
„Ako što?"
„Ako mu se devet puta ponizno pokloni i vrati se u ovu kuću da do kraja života živi kao poslušna kći. Hah! Ali ona je Fengovu časnom imenu donijela mora sramote i morala se naučiti poštovanju. Tada sam je udario. Mnogo puta."
„Ovako?"
„Dobri Bože, stari, s kojim si se ti vragom igrao?"
Theo je protrljao čeljust uz koju se širila velika modrica, a i jedan mu je kraj usnice bio rasječen. Christopher Mason uznemireno je zurio u njega.
„Spotaknuo sam se na mačku", ravnodušno je rekao Theo. „Došao sam jer je tvoj sluga rekao da ćeš biti ovdje, a ja želim razgovarati s tobom."
„Sada?"
„Da, sada."
Mason je pogledao preko sobe prema svojoj ženi i dvjema djevojkama. „Ovo nije dobro vrijeme, Willoughby. Možda kasnije."
„Sada."
Theu se situacija učinila dosta neobičnom. Sjediti s onim gadom Masonom, sav uglađen i pristojan, u novom domu Alfreda Parkera dan nakon ometenog vjenčanja, bez Alfreda, ali s njegovom pokćerkom koja je stražarila kraj francuskog prozora kao pas čuvar. Sve je to bilo čudno. Djevojka je izgledala slomljeno. Nešto je isisalo život iz njezinih jantarnih očiju, ukopalo ih duboko u tamne sjene i obojilo joj usne u sivo. Svojim je gostima neprestano dobacivala nestrpljive poglede koji su govorili da ih se želi riješiti, ali Anthea Mason je čvrsto odlučila obasuti je brigom, makar i neželjenom.
„Jadna Lidija nije dobro spavala, i nije ni čudno, sama u nepoznatoj kući", jadikovala je uz dobroćudni smiješak prema djevojci. „Jutros sam je posjetila, gospodine Willoughby, i što sam saznala? Da je slugi i vrtlaru dala cijeli tjedan slobodno uz punu plaću, a kuharu rekla da želi samo večernji obrok i ništa više. Molim vas, recite dragoj djevojci da mora prihvatiti činjenicu da su joj sluge postale dio života sada kada živi u pristojnim uvjetima kao i mi ostali. Vi ste joj ravnatelj pa bi vas morala slušati."
„Za ime Božje, Anthea, pusti to", obrecnuo se Mason. „Vidjela si je, kao što si obećala, i ona je dobro." Okrenuo se Theu. „Ja sam ovdje samo zato što vodim ženu i kćer u staje da vide mojega novog lovačkog konja. To je krasan riđan s plućima kao slon koji će svaki put ostaviti Sir Edwardova pastuha u prašini. Samo gledaj."
„Hoću vidjeti Sun Yat-sena, tvog zeca", iznenada je izrekla Polly široko otvorenih plavih očiju.
„Kakva dobra ideja", nasmiješila se Anthea. „Gdje je?"
„Prokleto glupo ime za životinju", komentirao je Mason, ali je ipak ustao i krenuo prema francuskom prozoru. „Ja sam kao mladac imao crno-bijelog zeca dugih, klempavih ušiju, znaš, Polly. Zvao sam ga Daniel. Lijepa mala životinja. Pa, mlada damo, hajde da pogledamo tog..."
„Ne danas." Lidijina ruka držala je francuski prozor zatvorenim.
,,A zašto ne?"
„Uznemiren je. Zbog seljenja. Zbog toga što se sve promijenilo."
„Ali, Lyd, molim te", nagovarala ju je Polly. „Rekla si da je sretan u svojoj pagodi u šupi. To se nije promijenilo, zar ne?"
„Ne, ali..."
„Odlično." Mason ju je odgurnuo u stranu. Volim zečeve." Izletio je u goli, zimski vrt, a Polly ga je u stopu slijedila dok je koračao niz stazu.
Anthea ih je promatrala. „On voli sve životinje", rekla je Theu uz tužan osmijeh i krenula za svojim mužem.
„Ljudska bića su ta s kojima ima problema", promrmljao si je Theo u bradu i bacio pogled prema mladoj Ruskinji. Izgledala je gotovo jednako loše kao što se on osjećao. Glava mu je pucala, kao da ju je netko raskolio mesarskom sjekirom. Lidija je stajala vrlo mirno s obje ruke pritisnute na prozor, a oči su joj bile prikovane za šupu za drva u dnu vrta. Polly je otvarala vrata.
„Gospodine Willoughby" tiho je rekla Lidija.
Gledala je kako otac njezine prijateljice miluje Sun Yat-senove duge uši. Obitelj Mason je bila okupljena na travnjaku, zaboravljajući na hladnoću dok su se divili snježnobijelom zecu u Pollyinu naručju. Njihov ih je dah okruživao poput magle.
„Što je, Lidija?"
Djevojka je još stajala kraj francuskih prozora i Theo je sad primijetio da joj se pogled premjestio na neurednu hrpu dronjaka na dnu travnjaka. Vrtlar bi trebao znati da svoje smeće ne smije ostavljati na vidljivomu mjestu. Ali, naravno, ona mu je dala tjedan dana slobodno.
„Gdje mogu kupiti kineske lijekove?"
„Jesi li bolesna, dijete?"
„Ne."
„Ne izgledaš dobro."
Polako se okrenula i prikovala oči za njegove. „Ni vi."
On se nasmijao kao da je ispričala vic; taj mu je napor poslao valove mučnine kroz tijelo. ,,U Ulici Stotinu koraka nalazi se kineski travar. Ali sumnjam da govori engleski."
„Hoćete li doći sa mnom?"
Theo je osjećao da mu u glavi zjapi rupa gladna dima iz lule, ali je ipak rekao: „Pretpostavljam da bih mogao." Jednostavno je bilo nešto u toj djevojci. „Nakon što obavim razgovor s Masonom."
„Poslat ću vam ga."
To je i napravila.
,,I?" Mason nije mogao biti miran. Koračao je gore dolje po tepihu u svojim jahaćim hlačama i čizmama. Očito mu je bilo neugodno. „Ovo nije mjesto za taj razgovor."
Theo je znao da jedan Englez ne bi smio tako razgovarati s drugim u nedjelju ujutro dok je ostatak njegove obitelji čekao vani u vrtu. Trebao bi razgovarati o konjima ili o kriketu, ili o svojem automobilu, ili što se to, dovraga, događa s burzom tamo u Engleskoj. Ili čak o nečuvenom novom zakonu koji je donio premijer Baldwin, a koji je ženama dopustio da glasuju već s napunjenom dvadeset i jednom godinom, kao da su šiparice tih godina išta znale o politici. Ali droga? Ne. To je bilo neprihvatljivo.
„Slušaj me, Masone. Slušaj dobro. Za mene se situacija promijenila. Prekidam sve veze s Fengom, zlo mi je od toga da me i ti i taj gad upotrebljavate kao mamac."
„Prokletstvo, čovječe, u tom stanju ti ni ne možeš biti ništa drugo nego mamac za ribe. Pogledaj se, ti se treses."
„Zaboravi to. Ne slušaš me, Masone. Govorim ti da je naš aranžman gotov. Ne želim više ništa imati s Crnim zmijama i njihovim krijumčarenjem opijuma. Bio sam prokleta budala što sam se uopće upleo, sada to shvaćam. Prisilio si me tada kad..."
„Ne, nemoj mi prodavati te gluposti. Želio si novac."
„Štitio sam svoju školu."
„Ne guraj svoju ravnateljsku glavu u pijesak, Willoughby. Pridruži se ljudskoj rasi. Prezirem ljude poput tebe. Isti ste kao i mi ostali, koliko god se smatrate nadmoćnima jer možete čitati ovaj poganski jezik i razumjeti pobožno blebetanje njihova Konfucija i njihova Bude. Jednostavno si bio pohlepan."
„Kao ti, misliš."
Mason se nasmijao, razdragano, kao da je dobio kompliment. „Točno tako." Samozadovoljno si je rukom prešao preko zaglađene kose. „Ne znam zbog čega si se odjednom raspalio, ali bolje ti je da smjesta prestaneš. Sredi se, čovječe."
„Drago mi je što napokon shvaćaš što ti govorim. Ja se jesam sredio. Za mene više nema noćnih izleta na rijeci. Više nema crne smole. Gotovo je. To je prljav posao."
„Proklet bio, Willoughby. Oboje znamo da onaj kineski gad neće poslovati sa mnom bez tebe kao posrednika."
„Baš šteta."
„Nemoj mi prijetiti."
„Ne prijetim ti. Govorim ti."
„Ti prokleta budalo, sada idem ravno na policiju i ti ćeš se naći u prljavoj ćeliji prije što te obuzme sljedeći napad drhtavice."
„Masone, kažem ti da se ostaviš toga. Naš ti je dogovor već donio i više nego pristojnu zaradu. Sada je gotovo. Pomiri se s tim. Nađi si novi pothvat i daj da završimo s ovim kao engleska gospoda." Ispružio je ruku i dobro se potrudio da se ne trese.
Mason se nije žurio. Pogled mu je prešao od Theova lica na njegovu ispruženu ruku i natrag. „Idi kvragu", prezrivo je odbrusio i kroz francuski prozor izašao na terasu. ,,Polly, Anthea", viknuo je. „Moramo ići. Hoću vidjeti što može taj moj konj." Okrenuo se i kroz staklo se zapiljio u Thea svojim tvrdim, bezdušnim sivim očima. „Možda ću čak morati upotrijebiti bič na njemu."
Theo ga je želio ubiti. Taj tren. Ruka mu je čak skliznula na kratki nož s drškom od bjelokosti koji je držao u rukavu i morao se podsjetiti da mu to opijum izobličava misli. Kad bi samo mogao povući nekoliko dimova iz lule, mogao bi smiriti tu paklenu buku u glavi, samo još ovaj put, samo još jednom. Okrenuo se trzavim pokretom i izašao u hodnik, ali se zaustavio na izlazu, kad je vidio Lidiju Ivanovu da sjedi na posljednjoj stepenici. Promatrala ga je. Nije mu se svidio izraz u njezinim očima. Zabrinutost.
To je značilo da je čula.
„Molim te, Lyd. Hajde."
„Ne."
„Zašto ne?"
„Otac te čeka."
„Samo brzi pogled, to je sve."
„Ne. Drugi put."
„Sutra?"
„Ne."
,,O, Lidija, za ime Božje, samo želim pogledati tvoju novu sobu, ne sef gospodina Parkera ni išta takvo. Zašto ne?"
„Žao mi je, Polly, ali neuredna je."
„Ne budi smiješna. U njoj si tek dvadeset četiri sata."
„Ne, Polly. Ne danas. Molim te."
„Što je s tobom, Lyd? Izgledaš..."
„Dobro sam. Je li ti se sviđalo držati Sun Yat-sena?"
„O, da, apsolutno je prekrasan. I tatici se svidio."
„Otac te zove do automobila."
Naslanjajući se na dovratak, Theo je čekao dok su se djevojke rastajale, primjećujući neku sitnu nelagodu među njima. Pilići. Pahuljasti i novi. Nisu imali pojma da život ima naviku odrubiti ti glavu kad ne gledaš.

Njegovo lice. Cijelo u krhkim jagodicama. Koža toliko zategnuta da je izgledala kao da će puknuti. Bijela kao jastuk. Prljave, ljubičaste šupljine oko očiju. No, Lidiju su najviše uznemiravala njegove usne. Prije, kad je uskočio u njezin život onaj prvi dan u uličici, ili poslije u spaljenoj kući, dok joj je objašnjavao zašto samo komunisti mogu izvući Kinu iz tiranije njezine feudalne prošlosti, usne su mu bile pune i zakrivljene, pune životne energije. Ne samo od energije, pomislila je, već od neke unutrašnje moći. Od neke sigurnosti. To je nestalo. Njegove usne, više nego ijedan drugi dio njega, izgledale su mrtve.
Brzo je ispružila ruku i dotaknula ga. Topao. Živ. Ne mrtav.
Ali previše topao. Vruć. Previše vruć.
Ležao je u njezinu krevetu. Ponovno je iscijedila ručnik u posudu s prohladnom vodom. Čudno je mirisao. To je bilo zbog kineskih trava. Za ublaživanje vrućine, to je gospodin Theo rekao, da ohlade krv. Nježno je ovlažila čelo Chang An Loa, njegove sljepoočnice, vrat, čak i crnu, tek izraslu kosu na koščatom tjemenu. Osjetila je ushit pobjede što mu kosa više nije vrvjela ušima i drugim stvarima koje su prije gmizale po njoj, a i sviđalo joj se gladiti je. To ju je smirivalo.
Cijeli je dan sjedila na stolici kraj kreveta. Dok je svjetlo s prozora postajalo sve sivlje, ona je slušala kako vani pada kiša. Njezine nalete na prozorska stakla. Boje su istjecale iz sobe kako je padao mrak, a ona mu je i dalje prala udove, prsa i oštre zdjelične kosti sve dok njegovo tijelo nije poznavala jednako dobro kao i svoje. Teksturu njegove kože i oblik noktiju na nogama. Upaljene rane mazala je čudnim kineskim pomastima, mijenjala je zavoje i kroz ispucale mu usne kapala biljne čajeve za jačanje. Cijelo mu je vrijeme pričala. Pričala i pričala. Jednom se čak uspjela i nasmijati dok se trudila da mu uši natopi zvucima života i sreće, da mu vrati energiju koju je izgubio.
Ali, njegove se oči nisu otvarale, nisu ni zatreptale, a ruke i noge su ležale beživotno, čak i kad mu je mijenjala zavoje na rukama, a znala je da ga to mora užasno boljeti na nekoj dubljoj razini, gdje nije mogla doći do njega. No, nekad su mu iz usta dolazili zvukovi. Šapa¬ti. Tihi i neodložni. Nagnula bi se i prislonila mu uho uz usne, tako blizu da je na koži osjećala njegov slabašan, vreo dah, ali zvukove nije uspjela razaznati.
Jednom su mu se, kad mu je kažiprstom mazala zrnasti žuti melem na usne, usta odjednom lagano otvorila i sklopila oko njezina prsta. To je bio iznimno intiman čin. Vrh njezina prsta u mekim, vlažnim naborima njegovih usana. Intimnije čak i nego kad je u ruci držala njegov penis i prala ga. Osjetila je nalet oduševljenja i čvrsto prigrlila taj osjećaj. Položila mu je usne na čelo.
Taj joj je trenutak bio dovoljan da izdrži dugu noć.
Kineski lijekovi nisu djelovali.
Lidijino grlo se zatvaralo pod valom panike. On bi želio kineske lijekove. Ne fanqui mješavine, u to je bila sigurna. Ali, kada će početi djelovati? Kada? Sa svakim satom, a sati su sporo prolazili, koža joj je sve više gorjela. Vruća i suha kao pijesak u pustinji. U hladnoj, samotnoj tami, omotala je obje ruke oko njegove podlaktice, malo iznad zamotanih zglobova, i čvrsto ga držala.
Neće ga pustiti.
Neće.
Zora se cijedila kroz zavjese, a meko, maglovito svjetlo polako je ispunjavalo sobu. Bilo je hladno. Lidija se zamotala u kaput, a nepomično tijelo na krevetu čvrsto je začahurila u poplun, lijep poplun boje breskve, sjajan i nov. Bila je zapanjena vlastitim neznanjem. Da zapali plinsku peć pričvršćenu uza zid sobe? Da održava sobu toplom? I stavi mu gumeni termofor uz stopala? Ili je sve to bilo pogrešno? Možda bi trebala otvoriti prozor i dopustiti da ga ledeni zrak ohladi izvana. Koje od toga?
Osjećala je hladan znoj na vlastitu tijelu i borila se s panikom. Bila je umorna, govorila si je, previše umorna. To je onaj Kinez rekao gospodinu Theu. Travar. Rekao je da izgleda kao da joj je chi bio iscijeđen i inzistirao je da kupi mješavinu biljaka koju joj je napravio da pije kao čaj, ali nju je mnogo više zanimalo ono što je spremio za Chang An Loa. Za vrućicu, opekline i upaljene rane, rekla je gospodinu Theu, to je htjela, a on je travaru preveo njezine zahtjevu pa njoj preveo upute za korištenje.
Lidiji je laknulo čim je kročila u malu trgovinu ljekovitoga bilja. Unutra je divno mirisalo. Police su bile krcate staklenkama svih oblika i veličina, neke plave, neke zelene, neke blatnjavo smeđe, sve pune bilja i lišća i drugih stvari o kojima Lidija nije ništa znala, ali je imala čudan osjećaj da bi mogle biti nešto kao srce guštera ili žučni mjehur dikobraza i rog nosoroga. Na podu su se nalazile velike zdjele sa sjemenjem, suhim cvijećem i korom drveća koje su dućan prožimale primamljivim aromama. No, najbolji od svega bio je sam travar. On je naočigled pucao od zdravlja, zubi tako bijelih da Lidija nije mogla skrenuti pogled s njih.
Alfredovu omotnicu s novcem dala je gospodinu Theu da plati. Bilo je i više nego dovoljno, hvala Bogu. Ili točnije, hvala Alfredu. Ovaj mu je put uistinu zahvalila, neradom, uskogrudnom zahvalom koja ju je iznenadila. Ali znala je da bez njega ne bi pronašla Changa jer ne bi mogla platiti Lava.
Gospodin Theo nije bio razgovorljiv. Samo je pitao je li to sve za onog njezina kineskog prijatelja.
„Radije ne bih pričala o tome, ako nemate ništa protiv."
On je slegnuo ramenima, njegovo visoko tijelo opušteno i nekako nepovezano, ali činilo se da mu ne smeta. Primijetila je da je i on kupio neke preparate; bilo koji drugi put bila bi znatiželjna, pogotovo nakon što je sa stepenica čula njegov razgovor s gospodinom Masonom. No, sad je imala mjesta samo za svoj strah za Chang An Loa. Pa je sjedila. Gledala je kako se Changovo lice polako pojavljuje iz tame dok je svaki trenutak njezinim gladnim očima otkrivao novi detalj. Zaprepastilo ju je koliko joj je ono već bilo poznato. Kao da joj je bilo uti¬snuto negdje duboku u mozgu. Debljina njegovih trepavica, kut nosa, točan oblik nosnica i krivina uha. Vidjela ih je i zatvorenih očiju.
Sjedeći u stolici, nježno je položila glavu na jastuk kraj njegove, naslanjajući čelo na njegovu vrelu jagodičnu kost. Povezujući se s njim. Zatvorila je oči i pitala se zašto joj je toliko stalo, toliko da je boljelo, ali na to nije mogla odgovoriti.
„Koji su simptomi?"
„Vrućica. Zaista visoka temperatura. Nesvjestica. Upaljene rane i opekline."
„Sveopće zdravlje? Mislim, je li pacijent inače u dobrom stanju ili je jedan od pothranjene mase kineske populacije Junchowa? To vrlo utječe na situaciju, znaš." Gospođa Yeoman svijala je svoju gustu, sijedu kosu u punđu na stražnjoj strani glave i pričvršćivala je ukosnicama. Lidija je nikad prije nije vidjela s raspuštenom kosom, poput tekućeg snijega, ali, nikad prije nije ni došla ovako rano.
„Vrlo je slab. I mršav. Vrlo mršav."
„Rado ću se doći pobrinuti za njega, znaš, ako mu treba liječnička pomoć. Samo mi reci gdje..."
„Ne, hvala, gospođo Yeoman. On ne želi prihvatiti pomoć Europljana."
„Ali prihvaća tvoju?"
„Ne. Ja samo dajem lijekove njegovoj obitelji."
„Lidija, draga, duša mi se raduje što vidim da se toliko brineš za siromašne ljude ove zemlje. Mi smo svi Božja djeca pa se ipak toliko Zapadnjaka prema Kinezima ponaša gore nego prema psima. To je sramota vidjeti, pogotovo kad..."
„Molim vas, gospođo Yeoman. Moram požuriti."
„Oprosti, draga, znaš da se ja ne mogu zaustaviti. Evo popisa za ljekarnika. Gospodin Hatton u Ulici Glebe je vrlo dobar, uvijek spreman na šalu, i dat će ti prvoklasan savjet ako spomeneš moje ime."
„Hvala vam. Oprostite što sam vam smetala ovako rano."
„Ništa ne brini, dijete. Budi dobra dok ti nema majke, hoćeš li? Nemoj raditi ništa što joj se ne bi sviđalo."
„Ne, naravno da neću. Danas ću u knjižnici pisati esej o Izgubljenom raju."
„Dobra djevojka. Tvoja bi majka trebala biti ponosna."
„Ah, vrapčiću, što ti raditi natrag tako brzo? Onaj očuh te već izbaciti?"
„Gospođo Zarja, zdravo. Samo sam došla gospođi Yeoman po neke informacije."
„Hah! I ti trčiš čak ni reći dobroiye utro tvojoj najdraža učiteljica ruskog. Nyet, nyet. Ja sam ispekla svježe pirozhki i ti moraš probati."
„Spasibo, hvala. Drugi put. Obećavam. Sada žurim. Oprostite. Prastitye menya."
„Vrapčiću, ja htjeti da ti dođeš na zabavu, na bal, sa mnom. Velika ruska zabava."
Bilo koji drugi put bi skočila na takvu ponudu, ali sada je to bila samo još jedna nepoželjna upadica.
„Trenutačno sam previše zaposlena, ali svejedno hvala."
„Zaposlena? Zaposlena? Blin! Što je to previše zaposlena} Ti morati vidjeti kako tvoji ljudi praviti velika zabava... Svi tamo, tako..."
„Moram ići. Oprostite. Uživajte na zabavi."
„Je u vila grofice Serove."
To joj je pobudilo zanimanje. U vili Serov. Rado bi vidjela raskošan život ruske aristokracije.
„Zaista?"
„Da. Sljedeći tjedan."
„Razmislit ću."
„Dobro. Ti doći."
„Razmislit ću."
Još je disao.
Osjećala je bol u grudima svaki put kad bi ga ostavila, čak i na nekoliko minuta, da donese vodu ili baci prljave zavoje koje je prvo zamatala u novine pa zakopavala na dno kante za smeće ispred stražnjih vrata, uvijek pazeći da se Wai ne pojavi. Kuhar i njegova tiha žena živjeli su u niskom produženju sa strane kuće i on je bio savršeno sretan time da joj samo u blagovaonici posluži večernji obrok koji se sastojao od juhe, piletine i deserta s kremom i voćem. Svaki je dan bilo isto i ona je znala da iskorištava njezino neiskustvo, ali je nije bilo briga. Ionako bi jedva dirnula večeru. Samo bi pojela kolač i juhu odnijela gore da uspe nekoliko žlica u usta Chang An Loa.
Uvijek je progutao. Svaki je put nervozno promatrala. Uplašena da neće. Ali čvor njegove Adamove jabučice se dizao i spuštao i ona je s olakšanjem polizala usne.
Ponekad mu je pjevala. Ili mu satima čitala. O Pipu, jednom Pipu samotnjaku, tako ambicioznom sa svojim Velikim očekivanjima pa ipak tako punom boli i srama. Točno je znala kako se osjećao.
„Je li ti to sve previše strano, Chang An Lo, taj svijet Dickensa i londonskog društva? To je milijun kilometara udaljeno od nas oboje, zar ne?"
Zato je prešla na Rikki Tikki Tavija u Indiji i rekla mu da se mora nasmijati kada mungos pojede jaja velike zmije.
„Vidiš Chang, zmije, čak i Crne zmije, mogu biti ubijene."
I pjevušila mu je rusku narodnu pjesmu, Ya vstretil vas, dok mu je prala čelo i ruke vodom iz zdjele od emajla u koju je umiješala nekoliko kapi ulja kamfora. Da potakne znojenje, rekao je gospodin Hatton. To pomaže protiv vrućice. Kad je bila gotova, položila je čelo na poplun kojim ga je prekrila i dopustila si sitan drhtaj straha.
Molim te, Chang An Lo. Molim te.
Zvuci hrama. Dolazili su Chang An Lou kao glas bogova. Kroz izmaglicu tamjana. Zveckanje malih, brončanih zvona i tihi žamor zazivanja.
Rijeka zvukova. Privlačila ga je. Da se digne iz crnog blata na dnu. Osjetio je da mu se lice uzdiglo iz mulja, prljavog, otrovnog mulja koji ga je proždirao. Napunio mu je usta i oči, prodro mu u najdalje dijelove mozga sve dok ih vjetar života više nije mogao dosegnuti, i on je znao da će uskoro gledati u lice Yang Wang Yeha, posljednjeg suca ljudskih duša. Lebdio je.
Ponesen zvukom, uzdizao se sve više, dok ga je bujica nosila prema svjetlu.
Napokon ju je ugledao i srce mu je opet počelo kucati. Smiješila mu se. Njezino prekrasno lice. Promrmljao je njezino ime. Kuan Yin. Opet. Kuan Yin. Božica koja je razumjela bol. Uz jasan nalet hladne krvi u mozak, sjetio se da je ona golim rukama ugasila vatru kad ju je otac pokušao spaliti. Bol. Ruke. Slatka i sveta kineska božice milosti, Kuan Yin, moja bol nije ništa prema tvojoj.
Ptica mu je sletjela na prsa. Bila je mala i lagana, prekrivena bakrenastim perjem koje je sjalo tako jarko da mu je spalila mulj iz očiju. Iz ušiju. Začuo je pjev ptice. Samo jedan zvuk. Vihorio mu je u glavi, uvijek iznova.
„Molim te."









Nije mu dopuštala da joj vidi lice.
„Li Mei, nemoj. Molim te."
Ali ona je sakrila lice u jastuk. Sram joj je bio veći od boli.
„Najslađa ljubavi", mrmljao je Theo, „daj da ti operem natečene obraze i poljupcima otjeram crne modrice s tvojih očiju."
Čvrsto se sklupčala, okrenuta od njega.
Theo se nagnuo nad krevet i poljubio je u stražnju stranu glave, udišući sandalovinu njezine vrane kose. „Oprosti mi, ljubavi moja. Ostavit ću te na miru. Tu su neki travarevi lijekovi; ono u crnom lončiću je za bol, drugi je za oštećenu kožu."
Čekao je, rastrgan između divlje želje da je uzme u naručje i svijesti da je ona više od svega htjela od njega sakriti dokaze svoje sramote.
„Li Mei?"
Tišina.
„Li Mei, slušaj me. Nikad se ne smiješ vratiti svome ocu. Što god da se dogodilo. Oboje znamo da bi te isprebijao na mrtvo ime i pretvorio te u roba, zato ga se moraš kloniti. Kao i onog svoga govnarskog brata, Po Chua. Obećaj mi."
Ništa.
Ispružio je ruku i položio je na vitku krivinu njezina boka. „Zauzvrat obećavam da više neću dirnuti dim snova."
I dalje ništa. Ali ramena su joj se počela tresti. Plakala je.
Te noći Theo nije otišao u krevet. Nije došao ni na sastanak na rijeci. Otišao je dolje u praznu učionicu, do velike, izrezbarene stolice od hrastovine koja je stajala na kraju prostorije i pozvao jednog od dječaka koji su se brinuli za školsko dvorište da dođe i donese konopce. Devetogodišnji dječak nije bio sretan s Theovom naredbom, ali ga je na kraju poslušao jer bi, da izgubi posao, njegova majka i otac i četiri sestre gladovali.
Theo je sjedio ondje cijelu noć.
Nitko nije čuo njegove jauke i krikove osim žutooke mačke. Većinu vremena je samo sjedila i gledala ga, ali jednom mu je skočila u krilo uz glasno zavijanje. Zglobovi su mu bili zavezani za drvene naslone za ruke s kojih su se izrezbareni tigrovi rugali njegovoj muci, a gležnjevi za debele noge stolice.
Kad se slabašni crveni sjaj napokon pojavio na horizontu, Theo je znao da gleda u oči samog vraga.









Iscrpljenost ju je napokon svladala. Lidija se s trzajem probudila i shvatila da još sjedi u stolici, ali da joj se gornji dio tijela raširio po krevetu i svom težinom pritisnuo Changa. Uplašeno je odskočila. Njegova ruka, ne smije mu zgnječiti ruku.
Bilo je mračno i hladno i činilo joj se da joj je glava gusta kao melasa. Ustala je, skinula odjeću koju je nosila posljednjih četrdeset osam sati, preko glave navukla jednu od dvije nove, izvezene spavaćice koje su ležale u inače praznoj komodi i podigla plahtu.
Uvukla se u krevet. Isti joj je tren nestala sva želja za snom. Ležala je na boku, svijajući tijelo da stane kraj njegova, svjesna njegove golotinje i tankog pamuka svoje spavaćice među njima. Ruku je prebacila preko njegova struka, a obraz mu položila na rame tako da je mogla namirisati osvježavajući kamfor na njegovoj koži. Duboko ga je udahnula.
„Chang An Lo", prošaptala je, samo da mu čuje ime.
Zatvorila je oči i u grudima osjetila nešto toplo i pjenušavo. Sreća? Je li to bila sreća?
Ružno je sanjala.
Njezina je majka Changu stavljala metalnu ogrlicu oko vrata. On je bio gol, a Valentina ga je na teškom lancu vukla kroz velike nanose snijega. Nalazili su se u srcu divljine s podivljalim vjetrovima i sa zavijanjem vukova. Crveno nebo krvarilo je na bijeli snijeg poput grimizne kiše. Ondje je bio i čovjek na velikom konju. U zelenom kaputu. Puška. Meci su letjeli kroz zrak, zabijali se u borove i u noge njezine majke. Ona je vrisnula. Jedan metak pogodio je Changova gola prsa. Još jedan se zaglavio Lidiji između dva rebra. Nije ju boljelo, ali nije mogla disati; hvatala je zrak dok su joj se pluća punila ledom. Pokušala je viknuti, ali nikakav zvuk nije izašao, nije mogla disati...
Probudila se drhteći.
Soba je bila puna danjeg svjetla, slatkog, normalnoga danjeg svjetla koje joj je umirilo podivljali puis. Okrenula je glavu i glasno uzdahnula.
Changove crne oči gledale su ravno u nju, samo za širinu ruke udaljene od njezinih.
„Zdravo." Glas mu je bio šapat.
„Zdravo." Osmjehnula mu se, široko i s dobrodošlicom.
Jedan dugi trenutak proučavao joj je lice, a onda lagano kimnuo i promrmljao nešto previše tiho da bi ga ona čula. Naglo je postala svjesna da joj je noga bila prebačena preko njegove, da joj je ruka bila topla na njegovoj koži, a bedro stisnuto uz njegovo, i odjednom joj je postalo neugodno. Žestoko se zarumenjela i iskliznula iz kreveta. Zatim se okrenula prema njemu i službeno mu se poklonila, sklopljenih ruku, kratkim nagibom glave.
„Drago mi je što te vidim budnog, Chang An Lo."
Usne su mu se pokrenule, ali nikakve riječi nisu izašle.
„Htjela bih ti dati hranu i lijekove", tiho je rekla. „Moraš jesti."
Ponovno je kimnuo, jedva primjetno, i zatvorio oči. Ali ona je znala da ne spava. Obuzela ju je panika. No, ova je panika bila potpuno drugačija nego ona prije. Rekla si je da je ovo bila nekakva treperava, prolazna panika zbog bojazni da je njezina drskost možda uvrijedila Chang An Loa, da su mu se gadili njezini postupci ulične mačke i da neće htjeti da ga njeguje i hrani, čak ni da mu dodiruje tijelo, tijelo koje je sada tako dobro poznavala. Ali, sve to nije bilo ništa prema istinskoj panici otprije, kad se bojala da će umrijeti, da će je ostaviti samo sa svojim kostima u kojima neće biti ništa od njega, da više nikada neće vidjeti njegove crne oči da...
Prestani. Prestani.
Bio je budan. To je značilo sve. Budan.
„Donijet ću toplu vodu", rekla je i pobjegla u prizemlje.

Njezin je dodir bio poput sunčeva svjetla. Grijao mu je kožu. Iznutra, Chang je bio hladan i prazan, kao reptil nakon noći pune mraza, sve dok mu dodir njezinih prstiju nije povratio život u udove. Ponovno je počeo osjećati.
S osjećajem je došla bol.
Borio se da usredotoči misli. Da bol upotrijebi kao izvor energije. Usredotočio se na njezine prste koji su mu skidali zavoje. Nisu bili lijepi. Nokti su joj bili četvrtasti tamo gdje su trebali biti ovalni, a palci neobično dugi, no ruke su joj se kretale sa sigurnošću koja im je davala ljepotu. Promatrao ih je. Izliječit će ga, te ruke.
Ali, kad je ugledao svoje osakaćene ruke, bol mu se istrgnula iz stiska i eksplodirala mu u glavi. Rastrgala ga je. U komadićima je padao natrag u mulj.
Otvorio je oči. „Lidija."
Nije podigla pogled s metalne zdjele u kojoj je miješala nešto jakog mirisa. Tanka, zimska zraka svjetla s prozora prosipala joj se po kosi i niz jednu stranu lica tako da se činilo kao da sjaji.
„Lidija."
I dalje ga je ignorirala.
Zatvorio je oči i zamislio se. Trebalo je neko vrijeme da mu sine da nije pomaknuo usne. Pokušao je ponovno, ovaj se put koncentrirajući na pomicanje mišića svojih usta. Bili su ukočeni, kao da ih dugo nije upotrebljavao.
„Lidija."
Glava joj se naglo podigla. „Zdravo, još jednom. Kako se osjećaš?"
„Kao da sam živ."
Nasmiješila se. „Dobro. Neka tako i ostane."
„Hoće."
„Dobro."
Stajala je kraj kreveta i gledala ga. Žlica u njezinoj ruci nije se micala iznad zdjele, a s nje je kapala ljubičasta tekućina. Čuo je svaku kap koja je pala u zdjelu. Ona je i dalje samo stajala tamo i gledala ga. U glavi su mu prošli sati. Njezino mu je lice ispunilo oči i lebdjelo prazninom njegova uma. Imala je velike, okrugle oči. Dugačak nos. To je bilo lice fanquija.
„Trebaš li nešto protiv boli?"
Trepnuo je. Još je bila tamo, sa žlice u njezinoj ruci još je kapala tekućina, a pogled joj je bio prikovan za njega. Odmahnuo je glavom.
„Reci mi za Tan Waha", rekao je.
Dok je pričala, njezine riječi donijele su tugu njegovu srcu, ali njezine oči, ne njegove, bile su te koje su se ispunile suzama.
Ovaj put nije otvarao oči.
Ako ih otvori, ona će prestati. Nježno mu je masirala noge. Bile su kao komadi mrtvoga bambusovog drva, dobri jedino da se bace u vatru, ali postupno je počeo osjećati da se u njima stvara toplina, da se krv vraća u odumrle mišiće. Njegovo se tijelo budilo.
Ona je pjevušila. Zvuk je godio njegovim ušima, iako je to bila neka strana melodija, koja nije imala ništa od slatkog ritma kineske glazbe. Pjesma je tekla iz nje, lako kao iz ptice, i nekako mu ohladila vrućicu u glavi.
Hvala ti, Kuan Yin, slatka božice milosti. Hvala što si mi dovela djevojku lisicu.
„Gdje ti je majka?"
Ta mu je pomisao pala na pamet čim se probudio. Sad se prvi put toga sjetio. Do sada njegov tromi, grozničavi mozak nije razmišljao ni o čemu osim o ovoj sobi. O ovoj djevojci. No, nakon još jedne noći isprekidanog, nemirnog sna koji je bio ispunjen oštrim noćnim morama crne tuge u njegovu tijelu i crne žalosti zbog Tan Waha u njegovu srcu, znao je da je sad budniji.
Počeo je uviđati opasnosti.
Djevojka mu se nasmiješila. To ga je trebalo umiriti. Ali on je vidio da je iza tog smiješka bila uznemirena.
„U Datongu je sa svojim novim mužem. Vratit će se tek u subotu." Dodavši na kraju: „Danas je utorak."
„A ova kuća?"
„To nam je novi dom. Ovdje nema nikoga osim nas."
„Posluga nije nitko."
Koža njezinih obraza postala je tamnocrvena. „Kuhar živi u nadograđenom dijelu kuće, gotovo ga i ne vidim, a slugi i vrtlaru sam rekla da dođu tek sljedeći tjedan. Nisam budala, Chang An Lo. Znam da ti ovo nije napravio netko tko ti želi dobro."
„Oprosti mi, Lidija Ivanova, jezik mi je poblesavio od vrućice."
„Opraštam ti", rekla je i nasmijala se.
Nije znao zašto se nasmijala, ali njezin je smijeh ugrijao neko hladno mjesto u njemu i on je zaspao.
„Probudi se, Chang, probudi se." Ruka ga je prodrmala. „Sve je u redu, ššš, nemoj vikati, siguran si. Probudi..."
„Probudio se."
Bio je okupan znojem. Srce mu je bjesomučno udaralo u grudima. Crveni bijes palio mu je očne šupljine, a usta su mu bila suha kao zapadni vjetar.
„Imao si noćnu moru."
Naginjala se nad njim, a njezina mu je ruka utišavala usne. Mogao joj je okusiti kožu. Misli su mu se polako probile na površinu. Odbacio je sjećanje na noževe na svojim genitalijama i smrad spaljenog mesa u nosnicama.
„Diši", promrmljala je.
Uvukao je zrak duboko u pluća, pa opet i opet. U glavi mu se vrtjelo, ali oči su mu bile otvorene. Bilo je mračno, samo se šapat svjetla ulične lampe prikradao ispod zavjesa, no to je bilo dovoljno da razabere oblike u sobi, ormar za odjeću, stol sa zrcalom i bočicama lijekova. Nju. Vidio je njezinu vitku siluetu i zgužvanu kosu divljih vrhova. Ruka joj je napustila njegove usne i sad mu je obigravala oko vlažnog čela, ne usuđujući ga se dotaknuti. On je još jednom udahnuo, uhvativši ritam disanja.
„Treseš se", rekla je.
„Treba mi boca."
Kratko oklijevanje. „Donijet ću je."
Upalila je svjetlo. Ne ono kod uzglavlja s krem sjenilom i svilenim resicama nego malu zelenu lampu na stoliću s lijekovima. Njemu bi za ovaj zadatak bila draža tama. Donijela je bocu sa širokim grlićem i podigla poplun i deke s njegova tijela. On se okrenuo na bok, osjetio da mu se samo od toga jednostavnog pokreta zavrtjelo u glavi, ali nije ništa rekao kad je ona kliznula bocu preko njegova penisa. Dotok urina bio je polagan i sporadičan; trajao je dugo, predugo. Bio je svjestan njezine neugode, jednako kao što je bio svjestan golotinje vlastitih prepona gdje mu je odrezala crne dlake dok je bio u nesvijesti. Mrzio je što je to morala napraviti, ali njegove su ruke bile zavijene u beskorisne, natečene batrljke. Nijedno od njih još se nije priviknulo na to i njemu su uši gorjele zbog zvuka tankog mlaza tekućine u staklenoj boci.
Na kraju, kad je podigla bocu prema svjetlu i rekla: „Izgleda kao dobro godište", on nije znao što je djevojka time mislila.
„Što?"
„Dobro godište." Nacerila mu se. „Kao vino."
„Puno pretamno."
„No, manje krvi nego prošli put."
„Lijekovi djeluju."
„Svi lijekovi." Nasmijala se kad je pokazala prema šarenom nizu bočica, napitaka i paketića.
Lijekovi na stolu tvorili su čudnu mješavinu kultura, kineske i zapadne, no činilo se da se ona jednakom lakoćom služi objema na način kojemu se divio. Um joj je bio tako otvoren i spreman upotrijebiti sve što joj se našlo na putu. Baš kao lisica.
Naslonio se na jastuk. Znoj mu se cijedio niz čelo. „Hvala ti."
Napor ga je iscrpio, ali joj se sjetio nasmiješiti. Zapadnjaci su se razbacivali osmijesima kao kokoš perima, još jedna oštra razlika među običajima, ali on je vidio koliko su joj osmijesi značili pa joj je sada poklonio jedan.
„Ponižen sam", rekao je.
„Nemoj biti."
„Pogledaj me. Prazan sam. Jastreb bez krila. Trebala bi prezirati takvu slabost."
„Ne, Chang An Lo, ne govori to. Reći ću ti što vidim. Vidim hrabrog borca. Čovjeka koji bi već trebao biti mrtav, ali nije, jer se nikad ne predaje."
„Ti riječima zasljepljuješ svoj um."
„Ne. Tvoj um je zaslijepljen bolešću. Čekaj, Chang An Lo, čekaj da te izliječim." Nagnula se naprijed i stavila mu svoju hladnu ruku na goruće čelo. Vrijeme je za još kinina."
Cijelu mu je noć davala lijekove, prala ga i borila se s njegovom vrućicom. Ponekad ju je čuo da mu nešto govori, a ponekad je čuo sebe da priča s njom, ali nije znao ni što joj je rekao ni zašto.
„Nitratna kiselina i amonijev acetat s otopinom kamfora."
Sjećao se kako joj se glas omatao oko tih teških riječi dok mu je žličicom ulijevala lijekove u usta, ali njemu su to bili samo zvukovi bez značenja.
„Gospodin Theo je rekao da travar tvrdi da će ovaj kineski čaj učiniti čuda za tvoj grozničavi mozak, pa... ne, molim te, ne, nemoj ispljunuti, hajde da probamo opet, otvori, da, tako je. Dobro."
Još zvukova. Gospodintheo. Što je to gospodintheo?
I stalno osvježavajući ručnik na njegovoj koži. Miris octa i trava. Limunova voda na suhim usnama. Noćne more koje mu kradu razum. Ali pred jutro je osjetio da mu vatra u krvi napokon posustaje. Tada je počeo drhtati i tresti se tako divlje da se ugrizao za jezik i oku¬sio krv. Osjetio je da ona sjeda kraj njega na krevet, osjetio je kako se jastuk ugiba ispod nje kad se naslonila na drveno uzglavlje i omotala mu ruke oko ramena. Čvrsto ga je držala.
Zvono na vratima. Dlačice na vratu su mu se naježile i vidio je da je Lidija podigla glavu kao da njuši zrak. Pogledi su im se susreli. Oboje su znali da je u zamci.
„To je sigurno Polly", rekla je odlučnim glasom. Otišla je prema vratima. „Otarasit ću je se, ne brini."
Kimnuo je i ona je otišla, zatvorivši vrata iza sebe. Tko god je bila ta Polly, zazvao je tisuću kletvi na nju.

„Dobro jutro, gospođice Ivanova. Nadam se da nisam došao prerano."
„Alekseju Serove. Ja... nisam vas očekivala."
Rus je stajao na ulazu, visok i opušten kao i uvijek u svojem ka¬putu s kapuljačom obrubljenom krznom. On je bio posljednja osoba koju je trenutačno željela vidjeti.
„Bio sam zabrinut za vas", rekao je.
„Zabrinut? Zašto?"
„Nakon našega posljednjeg susreta. Bili ste uzrujani zbog smrti vašeg pratitelja na ulici."
„Da, naravno. Oprostite, mozak mi... Da, to je bilo neugodno, a vi ste bili vrlo dragi. Hvala." Lagano je zakoračila unatrag spremajući se zatvoriti vrata, ali on nije bio gotov.
„Posjetio sam vas na vašoj prethodnoj adresi i Olga Petrovna Zarja mi je rekla da sad živite ovdje."
„Tako je."
„Rekla je da vam se majka preudala."
„Da."
„Moje čestitke njoj." Lagano se naklonio i ona je pomislila koliko je to Chang skladnije radio.
„Hvala."
Uputio joj je krajičak osmijeha. „Iako vaša majka baš i nije bila sretna kad me vidjela u vašoj prošloj kući, ako se dobro sjećam."
„Nije."
Neugodna tišina spustila se između njih, a ona nije napravila ništa da je razbije.
„Smetam li vam?" pitao je.
„Da, oprostite, ali baš sam usred nečega."
„Onda se ispričavam. Neću vas dulje zadržavati. I sâm sam bio vrlo zaposlen, inače bih vas već i ranije posjetio da se uvjerim da ste dobro."
„Zaposlen?" To joj je pobudilo zanimanje. „Sa snagama Kuomintanga?"
„Tako je. Doviđenja, gospođice Ivanova."
„Čekajte." Pronašla je osmijeh. „Ispričavam se što sam vas pustila da stojite na vratima. Kako nepristojno od mene. Možda biste htjeli šalicu čaja. Svi se ponekad moraju malo odmoriti."
„Hvala. Vrlo rado."
„Molim vas, uđite."
Sad kad ga je posjela u stolicu sa šalicom čaja u ruci, prekrasnom šalicom od koštanog porculana s drškom tako tankom da je gotovo bila prozirna, Lidija se mučila s dobivanjem informacija koje su je zanimale. Kad god bi usmjerila razgovor na vojne stvari, on bi skrenuo s teme i umjesto toga pričao o kineskoj operi koju je gledao prošle večeri. Čak i kad ga je izravno pitala za brojne komunističke postere koje je vidjela po gradu, koji su zahtijevali da se Kinezima dopusti pravo pristupa u parkove Internacionalnog naselja, on se samo nasmijao onim svojim lijenim, superiornim smijehom.
„Još će tražiti pristup našim klubovima i igralištima za kriket", rekao je.
Nije znala zadirkuje li je ili je smrtno ozbiljan. Ton mu je bio veseo i opušten, ali nju nije zavarao. Njegove zelene oči, brze i pronicljive, jednim su pogledom obuhvatile njezino novo okruženje pa se usredotočile na nju. Imala je osjećaj da se poigrava s njom. Oprezno je pijuckala svoj čaj.
„Znači da su komunisti i dalje aktivni u Junchowu", komentirala je, „usprkos naporima elitnih četa Kuomintanga."
„Tako se čini. Ali, stjerani su u rupe u riječnoj obali kao štakori. Posvuda se vijore zastave Kuomintanga i ljude podsjećaju na to tko sada ima vlast." Nasmiješio se kroz poluzatvorene oči. „Barem je barjak ugodan za oči, malo razvedri ovo mjesto svojim jarkim bojama."
„No, znate li što te boje znače?"
„To su samo boje."
„Nisu. U Kini sve ima neko značenje."
„Onda?" Naslonio se natrag na stolicu, ruku savršeno centriranih na naslonima. Pomislila je da je točno tako morao izgledati mladi car u Zimskoj palači i naljutio ju je njegov bahati stav. „Prosvijetlite me, gospođice Ivanova."
„Crveno polje zastave predstavlja krv i patnje Kine."
„A bijelo sunce?"
„Čistoću."
„Plava podloga?" „Pravdu."
„Zanimljivo. Čini se da o Kini znate više nego većina."
„Znam da se Crne zmije Junchowa bore za kontrolu nad Vijećem i protiv komunista i protiv Kuomintanga."
Zelene su mu se oči prvi put raširile. Osjetila je kao da je dobila bod.
„Gospođice Ivanova, vi ste mlada ruska djevojka. Gdje je netko poput vas čuo za Crne zmije?"
„Slušam. Vidim tetovaže. Samo zato što sam žensko i mlađa od sedamnaest godina ne znači da nisam svjesna ovdašnje političke situacije. Ja nisam jedna od onih osjetljivih cvijetaka u vašim salonima koje cijeli dan sjede kod kuće i vezu ili pijuckaju šampanjac, Alekseju Serove. Ja živim u ovome svijetu."
On se nagnuo naprijed, a s lica mu je nestala svaka naznaka smijeha. „Gospođice Ivanova, vidio sam kakvim se rizicima izlažete. Preklinjem vas da izbjegavate ikakve kontakte s Crnim zmijama. Sada su još opasniji nego inače."
„Kako to?"
„Jer su se otac i sin koji ih vode razišli. Otac je javno izbičevao Po Chua zbog neposluha i Po Chu sada oko sebe skuplja vlastiti tong, pokušavajući se uvući u savez s Kuomintangom. Ali, nitko nikome ne vjeruje. Svi igraju jedni protiv drugih, mijenjajući figure kao u partiji šaha."
„Hoće li sin zgrabiti kontrolu od oca?"
„Ne znam. On je brzoplet. Već posjeduje sredstva da prouzroči goleme probleme."
„Kako to mislite?"
„Eksploziv. Prošli je tjedan napao vlak koji je prevozio eksploziv iz provincije Funan, a jučer mi je kapetan vojske Kuomintanga prenio mišljenje njegovih špijuna da će uskoro nastati pakao."
„Znači li to da će Čang Kai-šek poslati još četa?"
„Bez sumnje."
„Onda ćete vi imati još više posla. Savjetujući. To radite, zar ne? Savjetujete Kuomintang o vojnoj strategiji?" „To je točno."
„Zar vam nikada nije palo na pamet da niste bolji od ovdašnjih surovih gospodara rata? Da Chiang vlada kao diktator, a vi mu pomažete?"
Aleksej Serov se nasmijao onim svojim iritantnim polusmiješkom i ponovno se naslonio u stolici. Podignuo je svoju šalicu, ali zaboravio je da je bila prazna pa ju je vratio na stol.
„Možda ste nevjerojatno dobro obaviješteni o događanjima u Kini, gospođice Ivanova, ali očito je da ste žalosno neupućeni u jedan aspekt ove zemlje. Kina je, poput Rusije, golema zemlja, sačinjena od mnogo različitih naroda i plemena koji bi si rado međusobno prerezali vratove kad ih snažan diktator poput Čang Kai-šeka ne bi željeznom šakom držao zajedno. Komunisti su puni lijepih ideala, ali ako bi se ikada dočepali vlasti u ovakvoj zemlji, potpuno bi je opustošili. No, nikada neće uspjeti. Njihovi odgovori su previše pojednostavljeni. Tako da, istina, ja naporno radim za politički i vojni sustav koji će ih izvući iz njihovih rupa i uništiti ih."
Lidija je naglo ustala. „Očito ste vrlo zaposleni. Ne dajte da vas zadržavam."
On je trepnuo, iznenađen, pa joj je učtivo naklonio glavu. „Naravno. Ispričavam se. Sjećam se da ste rekli da ste usred nečega kad sam došao." Ustao je, a dugo mu se tijelo elegantno pomicalo u besprijekornom odjelu koje je imao na sebi. Samo mu je kratka smeđa kosa odskakala od sveukupnog dojma uglađenosti.
Lidija je postala svjesna svoje zgužvane haljine i nepočešljane kose. Gotovo si je rukom prošla kroz grivu, ali se zaustavila. Nije bilo važno što će ovaj čovjek misliti o njoj. Bio je nepristojan i arogantan i podržavao je nemilosrdnog diktatora. Kvragu s njim. Majka joj je bila u pravu.
Na vratima mu je dodala njegov kaput i osjetila se prisiljenom pružiti mu ruku. „Doviđenja, Alekseju Serove, i još jednom hvala na pomoći."
Zadržao joj je ruku i proučavao je dok je ležala u njegovoj, kao da želi otkriti njezine tajne. Lidija ju je povukla.
Njegove zelene oči, ponovno napola zatvorene, zamišljeno su se spustile na njezine. „Moja majka, grofica Natalia Serova, sljedeći tjedan priređuje zabavu. Možda biste nam se htjeli pridružiti? Ponedjeljak u osam. Dođite." Nasmijao se lagano i zadirkujuće. „Možemo sjesti i razgovarati o kretanjima četa."
Iza njega na šljunčanom prilazu, kineski vozač u vojnoj uniformi strpljivo je sjedio na vozačkom sjedalu, a mala kuomintanška zastavica na haubi vijorila se na ledenom vjetru.
„Razmislit ću", rekla je Lidija i zalupila vratima.
Trčala je uz stepenice, preskačući po dvije odjednom. Vrata njezine sobe bila su zatvorena. Naglo ih je otvorila i zazvala ga i prije nego što je ušla unutra.
„Chang, u redu je, ja..."
Stala je. Krevet je bio prazan. Plahta je bila odgrnuta, a poplun je nestao. „Chang?"
Zrak je bio hladan. Osjetila je da joj je ledeni vjetar okrznuo obraz. Prozor je bio širom otvoren, a zavjese su se nadimale na propuhu.
„Ne", izdahnula je i odjurila do prozora. Ispod na terasi nije bilo nikakvog znaka slomljenog tijela. Soba je gledala na stražnji vrt koji je izgledao turobno i ogoljeno. U njemu se nije micalo ništa osim svrake u potrazi za hranom. Prazno. Oštra bol stegnula ju je u grudima.
„Chang", zazvala je, ali tiho.
Začula je zvuk iza sebe. Brzo se okrenula i vidjela da se vrata sobe zatvaraju. Iza njih, pritisnut uza zid gdje se skrivao iza otvorenih vrata, stajao je Chang An Lo. Lice mu je bilo bijelo. Tijelo je zagrnuo poplunom boje breskve, a s desnog mu je zgloba visio odmotan kraj zavoja. U nateklim je prstima držao škare kojima je ona rezala zavoje, njihove dugačke oštrice okrenute prema dolje poput bodeža.









Theo se osjećao kao smrt, ali izgledao je sasvim živim. Na sebi je imao svoje najbolje odijelo, sivo s tankim prugicama, uštirkanu bijelu košulju i najdražu prugastu svilenu kravatu. Pravi Strani vrag. Ukočen i uspravan. Danas će Feng Tu Hong u njemu vidjeti neprijatelja, ali neprijatelja kojega ne smije podcjenjivati.
Parkirao je Morrisa Cowleya u jednoj stražnjoj uličici u kineskom dijelu grada, prljavom uličnome mangupu dobacio nekoliko novčića da ga pričuva i pridružio se mnoštvu tijela koja su se kretala uzbrdo prema trgu. Oštar vjetar igrao se s jaknama i kosama i tjerao ljude da prigibaju glavu ispod svojih pletenih bambusovih šešira. No, Theo je uzdignuo lice prema vjetru osjećajući da mu on umrtvuje užasnu bol iza očiju. Oči su mu morale biti čiste. Progurao se kroz glasnu gomilu i ispod luka izrezbarenog u obliku zmaja ušao na široki, otvoreni trg ne vidjevši nijednoga drugog fanquija. Nije se obazirao na neprijateljske poglede. Njegove oči tražile su jedino Feng Tu Honga.
„Oprostite, cijenjeni gospodine, ali nije pametno da budete ovdje u ovome trenutku."
To je došlo od niskog, elegantnog čovjeka kraj njega. Bio je odjeven u redovničku halju boje šafrana, a obrijana glava sjajila mu se kao da je svježe nauljena. Mirisao je na smreku i smiješio se smirenim osmijehom suncokreta.
Theo mu se naklonio. „Ovdje sam da razgovaram s predsjednikom Vijeća. Po njegovoj naredbi."
„Ah, onda ste u sigurnim rukama."
,,O tome bi se dalo raspravljati."
„O svemu bi se dalo raspravljati. Ali oni koji vjeruju u istinu i ustraju na svom putu, oni će pronaći prosvjetljenje.
„Hvala ti, sveti čovječe. Razmislit ću o tome."
Qing Qui Guang Chang. Trg otvorene ruke. To nije bilo dobro ime, zaključio je Theo. Ruke koje će uskoro biti ispred njega bit će zatvorene. Od straha.
Trg je bio popločen i okružen čajanama i trgovinama iznad kojih su lepršale živopisne crvene zastave. Zlatna slonovska surla neočekivano se nadvijala nad ulazom u šareno kazalište koje je dominiralo jednom stranom trga. Trg je bio sjajan i ukrašen, i činilo se kao da ispod zakrivljenih nadstrešnica krovova sve vibrira od plesa neobičnih, izrezbarenih talismana. Uobičajeni sajam s pticama u krletkama i vrećama začina iz južnih provincija danas je bio zabranjen. Na njegovu mjestu ispred glavnog ulaza u kazalište podignuta je mala drvena platforma, dva metra široka i pola metra visoka. Na pozornici se nalazila velika stolica od ebanovine. Na njoj je sjedio Feng Tu Hong.
Kraj njega je stajao Theo.
Na rubovima trga stajali su ljudi, nestrpljivi i puni iščekivanja, dok je sredina trga bila prazna. Došli su sa svojih polja, iz ureda ili kuhinja u potrazi za zabavom, tražeći nešto što će im makar na jedan kratak, dramatičan trenutak olakšati tešku svakodnevnicu. Privlačilo ih je iskazivanje moći. To ih je umirivalo. U ovome promjenjivom, nesigurnom svijetu, neke se stvari nisu mijenjale. Dobri stari običaji. Theo im je to vidio na licima i srce ga je boljelo zbog njih.
Feng je podignuo prst. Isti se tren udaljeni kraj gomile razdvojio i dugačka kolona sivih uniformi i loše ulaštenih čizmi umarširala je na trg. Kuomintang. Pozdravili su predsjednika Vijeća te se postrojili u četverokut, licima okrenutim prema gomili. Puške su im se kočoperile u rukama. Theo se usredotočio na njihova bezizražajna mlada lica da ne mora misliti o tome zašto su tu. Posebno se usredotočio na jednog izrazito uspravnog vojnika koji nije uspijevao prikriti osjećaj ponosa. Izgledao je sjajno i novo, kao da je upravo izašao iz Čang Kai-šekove vojne akademije u Whampoi.
Za razliku od Zapada, Kina tradicionalno nije cijenila vojnu profesiju, ali Theo je primijetio veliku promjenu u Čang Kai-šekovim najnovijim regrutima. Njihovi umovi bili su istrenirani i indoktrinirani, jednako kao i njihova tijela, i oni su uistinu vjerovali u to što su radili. A bili su i pristojno plaćeni. Čang Kai-šek nije bio budala. Theo mu se divio. Ali, bojao se da će razvoj Kine biti spor. Chiang je u osnovi bio konzervativac. Usprkos njegovu razmetanju i obećanjima revolucije, sviđalo mu se kako su stvari stajale. I svejedno je lice ovoga mladog vojnika gorjelo od slijepe vjere u svog vođu. To je moralo biti dobro za Kinu.
„Tiyo Willbee."
Theo je nevoljko skrenuo pogled na Fenga. Veliki je muškarac bio odjeven u svoju ceremonijalnu predsjedničku odoru, izvezeni plavi saten preko prošivene zlatne tunike, zbog koje je izgledao još šire i teže nego inače. Visoki, bogato ukrašen crni šešir nezgrapno je stajao na njegovoj bikovskoj glavi, podsjećajući Thea na crnu kapu koju su suci stavljali na glavu prije nego što bi nekoga osudili na smrt.
„Obrati pozornost na prvog čovjeka."
U prvi ga tren Theo nije shvatio, ali kad se začulo sporo udaranje bubnjeva i iz svakog kuta trga istupili redovnici u haljama boje šafrana i zapuhali u svoje duge svirale čiji je glasan, tugaljivi zvuk privukao pozornost nemirne gomile, shvatio je o čemu je Feng govorio. Niz od osam zatvorenika doveden je u sredinu trga. Ruke su im bile zavezane iza leđa s kožnatim povezima, a usprkos zimskim temperaturama, bili su goli do struka. Svi osim jednoga. Jedne žene. Bila je druga u nizu i Theo ju je odmah prepoznao. Obično, ponizno lice koje se s onolikom odanošću zakopalo u prljavo krzno mačke. To je bila žena s broda, ona koja mu je dala Yeewai. Ispred nje je stajao kapetan džunke, čovjek koji je bio previše slobodan sa svojim nožem, a iza nje šestorica ostalih, svi s istog broda.
„Vidiš?" pitao je Feng.
„Vidim."
Theo je znao što slijedi. Vidio je to i prije, ali nikada nije postajalo lakše za gledanje. Kapetan u sivoj uniformi natjerao je zatvorenike da kleknu i duboko se poklone predsjedniku.
Feng je sjedio kamenog lica.
Kad je krupni muškarac s dugim, zakrivljenim mačem iskoračio u sredinu trga, polako i dostojanstveno, svjetina je zaurlala. Muškarac je zavitlao mačem iznad glave da demonstrira svoju brzinu i vještinu, što je natjeralo dva zarobljenika, još dječaka, da počnu plakati i moliti za milost. Theo im je želio doviknuti da uzalud troše svoj posljednji, dragocjeni dah. Mač se podignuo i spustio na tri vrata, jedan za drugim. Uzdasi strahopoštovanja dopirali su od promatrača dok je krv šikljala naokolo. Odjednom je iz natiskane gomile tamnih glava izjurila mlada žena i bacila se pred Feng Tu Hongove noge. Zgrabila ih je i strastveno mu poljubila gležnjeve.
„Riješite se te kuje", povikao je Feng i udario je nogom.
Vojnik se sagnuo i za kosu je povukao na noge tako da su joj ugledali lice. Bilo je lijepo, ali iskrivljeno od očaja. Vrisnula je, a zatvorenica je podigla čelo s kamenih ploča trga.
,,Ying, voljena kćeri", kriknula je, a kundak puške zabio joj se u vrat.
„Molim vas", jecala je mlada žena, „veliki i časni predsjedniče, nemojte mi ubiti roditelje, molim vas, što god želite od mene, molim vas, vaša sam. Preklinjem vas, moćni..."
Vojnik ju je počeo odvlačiti.
„Čekaj." Feng je podignuo starinski štap od slonovače koji mu je ležao na krilu. Uperio ga je u kuomintanškog kapetana. Časnik se približio platformi ukočenim maršem, koji nije ni pokušao sakriti njegovo neprijateljstvo prema predsjedniku.
„Baci onu staru vješticu natrag u ćeliju na deset dana, a onda je pusti."
Trznuo je rukom prema mladoj ženi, a jedan od potrčkala koji su stajali iza stolice ju je odveo. Ona je zanijemila. Drhtala je. Kapetan se naklonio i izviknuo naredbu. Lice mu je bilo strogo od odbojnosti. Zatvorenica je otpraćena s trga.
Theo se nagnuo prema Feng Tu Hongu. „Da ponudim dobre novce za sve njih, bi li napravio isto i za ostale zatvorenike?"
Feng je prasnuo u smijeh otkrivajući tri zlatna zuba i udario se po širokom koljenu. „Možeš moliti, Willbee. To bi me zabavilo. Možda ću se čak pretvarati da razmišljam o tome. Ali odgovor bi bio ne. Samo jedna stvar može otkupiti njihove živote."
„Što?"
„Moja kći."
„Idi kvragu."
Ti si fanqui. Treseš se od bolesti snova. Danas si prouzročio smrt sedmoro ljudi pa sumnjam da ćeš noćas moći spavati."
„Ne, Feng Tu Hong, varaš se. Spavat ću kao djetešce u majčinu naručju jer će oko mene biti ruke Li Mei, a sisa na mojim usnama bit će slatka sisa tvoje kćeri."
„Neka ti noćas vampirski šišmiši požderu tijelo, ti prljavi plode demonske kurve."
„Slušaj me, Feng. Jedini razlog zašto sam danas došao na trg bio je da ti pokažem da me ništa neće natjerati da je se odreknem. Ništa, kažem ti. Li Mei se nikad neće vratiti u tvoju kuću. Ja se brinem za nju."
„Ona je tvoja kurva. Popisala se na ime svojih predaka."
„Odrekla se imena Feng i uzela majčino ime Li jer si ti, svojim zločinima, taj koji sramoti nju. Ona se pita kako da zadrži noge na Pravom putu kad svaki dan mora okajavati spoznaju da njezin otac uništava ljudske živote dimom snova i svojim pohlepnim nasiljem."
„Opijum je strano blato. Ti i tvoja vrsta prvi ste ga donijeli na naše obale. Vi ste nas naučili sklapati poslove. A sada se svake noći isporuke nastavljaju bez Masonovih informacija o kretanjima patrolnih čamaca koji love naša noćna jedra. Tako da će zbog tebe još više ljudi biti uhvaćeno i još će više ljudi umrijeti. Jedan po jedan na Trgu otvorene ruke."
„Ne, Feng. Njihova je krv na tvojim rukama. Ne na mojima."
„Glupost, Tiyo Willbee, ti ih možeš spasiti."
„Kako?"
„Isplovi opet s noćnim jedrima." „Ne."
„Zaklinjem se da će ti njihovi krici iz zagrobnog života opsjedati snove u zatvorskoj ćeliji."
„Znači li to da si razgovarao s onim gadom Masonom?"
„Ah, uistinu sam imao tu čast. Žalosti me što on namjerava razgovarati s vašim Sir Edwardom i predati mu tvoju beskorisnu glavu samo zato što ne želim poslovati direktno s njim. Reci mi, Tiyo Willbee, tko će se onda brinuti za tvoju kinesku kurvu?"









Padao je snijeg. Pločnici su bili skliski od velikih, mekanih pahuljica koje su se kotrljale s nemilosrdnoga bijelog neba. Lidija se žurila. Ne zbog snijega nego zbog Chang An Loa. Mrzila ga je ostavljati samoga u kući.
„Možete li je popraviti?" pitala je u krojačkom salonu.
Madame Camellia podigla je zelenu haljinu i primijetila tužno, unakaženo stanje u kojem se nalazila s nježnošću kojom bi majka pogledala svoju bespomoćnu djecu. „Napravit ću sve što je u mojoj moći, gospođice Ivanova."
„Hvala vam."
Sljedeći je bio ljekarnik u Ulici Glebe s redom visokih plavih, crvenih i jantarnih bočica u izlogu. Još zavoja, borna kiselina i jodoform. Kad je izašla iz dućana gospodina Hattona, ulica je bila bijela, a automobili sa slojem snijega na krovovima oprezno su se vukli kraj nje. Lidija je bila svjesna mekih pahuljica na svom obrazu; trepnula je kad su joj se uhvatile za trepavice dok je žurila niz Ulicu Wellington do malog kioska na uglu. Ondje je kupila vruće rižine rezance i bai cat u kartonskoj šalici, sve zamotano u smeđu papirnatu vrećicu. Pognula je glavu i požurila kući.
„Lidija Ivanova."
Oprezno je podigla glavu. Na uglu Avenije Ebury, u kojoj je sada živjela, ugledala je nezgrapni lik Lava Popkova kako se naslanja na veliku platanu.
„Lave", razdragano je uzviknula i potrčala prema njemu.
On je stajao ondje, čvrst kao i stablo iza njega, raskrilio ruke i umotao je u veliki zagrljaj. Činilo joj se kao da ju je progutao mamut.
„Hvala, Lave, spasibo, hvala", prošaptala mu je u prsa.
Obraz joj je bio čvrsto pritisnut uz njegov kaput, isti onaj koji je Changa zaštitio od kiše onaj dan na dokovima; kaput je bio hladan, mokar i krut, ali nju nije bilo briga. Bila je tako sretna što ponovno vidi velikog Rusa. Još uvijek stišćući vrećicu s vrućom hranom, omotala je ruke oko njega koliko je mogla i čvrsto ga stisnula. Odjednom je, iz vedra neba, u njoj eksplodirala navala osjećaja. Oslobodilo se sve ono što je dosad potiskivala i počela je nekontrolirano drhtati. Kosti su joj se pretvorile u vodu i noge bi joj otkazale da je Lav Popkov nije čvrsto držao uz sebe.
Dok je snijeg tiho padao oko njih, on joj je brundao, meko i utješno.
Završilo je jednako naglo kao što je i došlo. Opet je mogla stajati sama. Zagrlila ga je još čvršće, a onda se odmaknula i sramežljivo mu se nasmiješila.
,,Luchshye?" pitao je. „Bolje?"
„Gorazdo luchshye. Mnogo bolje."
„Dobro."
I to je bilo sve što su rekli o tome.
„Hoćeš li ući i upoznati Chang An Loa? Želio bi ti... zahvaliti." Jezik joj se borio s ruskim riječima.
„Znači, nije još mrtav?"
„Ne. Živ je. Poydiom. Dođi."
Povukla ga je za ruku, ali on se nije pomaknuo.
„Ne, Lidija Ivanova. Tvoj Kinez meni ništa ne znači."
„Zašto si mu onda pomogao?"
Slegnuo je svojim velikim ramenima. „Zbog tebe." Iz džepa je izvadio svežanj novčanica i gurnuo ih u njezin džep. Znala je da je to bilo dvjesto dolara.
„Ne, Lave. To je tvoje."
„Ja ne tražim da mi platiš."
„Ali toliko si mi pomogao. Ne razumijem. Zašto si riskirao život pretražujući dokove?"
Crna mu se brada trznula kad je isturio čeljust. „Jer si ti unuka generala Nikolaja Sergeja Ivanova." Podignuo je golemu desnu šapu do svoje krznene kape i salutirao.
„Što?"
„Čast mi je služiti ti."
„Čekaj malo. Želiš reći da si poznavao mog djeda?"
Prije nego što je mogao odgovoriti, zrak je proparao zvuk eksplozije, glasan, gotovo opipljiv val buke, od kojeg su se Lidiji zatresla rebra. U srcu grada, stup dima uzdigao se iznad snijegom prekrivenih krovova i stopio se s teškim oblacima.
„Bomba", isti je tren rekao Lav Popkov. „Bomba. Idi doma. Brzo. Bistra."
„Čekaj."
Ali njegovi su ga dugi, gegavi koraci već odvodili niz ulicu. Lidija se okrenula i potrčala kući.
Chang je očekivao da će Lidija izgledati uplašeno kad uđe, ali nije.
„Tvoj prijatelj Aleksej Serov govorio je istinu", rekao je. „Počeli su postavljati bombe."
„Čuo si?"
„Cijeli Junchow je čuo."
U sobu je uletjela s energijom na kojoj joj je zavidio, a umjesto straha na licu, sa sobom je donijela pozitivnu navalu chija. Isijavao je iz nje. Obrazi su joj bili ružičasti, a oči blistave. Bila je puna života.
„Lidija", rekao je s osmijehom, „zbog tebe soba vibrira. Više nego zbog bombe."
Na trenutak je nesigurno pogledala prema njemu, gdje se naslanjao na jastuk, a onda se nasmijala i zabacila svoju plamenu kosu.
„Za nas je to dobro. Dok god Crne zmije ratuju međusobno, ostavit će nas na miru."
„Izvan ove sobe leži cijeli svijet, Lidija. Ne možeš ga ignorirati."
„Danas mogu." Široko mu se osmjehnula. „Evo, pojedi ovo."
Sanjao je. Snovi su mu uvijek bili o vatri. Ponekad je bila u njezinoj kosi, sjajna i treperava, ali nekad mu je gorjela u krvi, paleći ga. Vatre boli i vatre mržnje. Zajedno su ga proždirale. „Chang An Lo."
Otvorio je oči. Instinktivno je ustuknuo. Ruka se približavala njegovu licu, no kožu mu je dotaknuo vlažni ručnik za pranje, osvježavajući i mirisan. Ne siktavi, crveni žarač.
„Sve je u redu." Glas joj je bio tih. „Opet si imao noćnu moru."
Srce mu je lupalo. Mučnina mu se dizala iz želuca, ali ju je potisnuo. Znao je da je već potpuno izgubio obraz pred ovom djevojkom, bio je tako slab i bespomoćan, bez ikakvog dostojanstva, ali je odbijao povratiti rezance po njezinu krevetu i gledati je kako ih čisti.
„Evo."
Šalica mu je dotaknula usne. Otpio je gutljaj. Okusio gorčinu kineskih trava. Umirile su ga. Vatre i mučnina su se povukle. Ponovno je otpio i znao je da je došlo vrijeme.
„Lidija."
„Tiho, nemoj govoriti. Moraš se odmoriti. Opet ću čitati naglas ako želiš."
„Priče o Shere Khanu su snažne. Ali moraš čitati o Mulan. Ona je slavna u kineskim legendama. Sviđat će ti se, dosta ti je slična."
„Siromašna i mršava, misliš." Nasmiješila se.
„Ne. Hrabra je. Odvažna."
Pocrvenjela je pa prekrila ružičaste obraze slapom kose. „Rugaš mi se, Chang An Lo. Pazi što govoriš da ne bih po tebi prolila ovu šalicu nečega što smrdi kao žuč morskog psa ili nešto jednako gadno."
Pogledao ju je i vidio izazov u njezinim savršeno zaobljenim očima tople boje meda. Kako je mogla pomisliti da joj se ruga?
„Lidija, moram hodati."
Hodao je. Iako se to jedva moglo nazvati hodanjem. Cijela mu je težina počivala na djevojci lisici, a ne na njegovim beskorisnim nogama koje bi otkazale uvijek kad bi trebale napraviti nešto više nego samo stajati na mjestu. Bile su slabe i nestabilne poput rezanaca u njegovu želucu. Sramio ih se.
Ali, ona mu je olakšala. Najprije je donijela dugačku košulju na pruge koja je pripadala novome mužu njezine majke. Iako je bila prevelika za njegovo ispijeno tijelo, prekrivala mu je bedra i činila da se ne srami. Mirisala je na lavandu, što ga je iznenadilo, ali ona mu je rekla da mnogi ljudi u ormare stavljaju vrećice s lavandom. Zatim je pojačala plinsku peć tako da je zrak postao topliji, a njegovi mišići manje ukočeni. Na kraju ga je primila oko struka dok se dizao s kreveta i privukla ga sebi, blizu svome tijelu, prirodno, kao da su bili dvije polovice jedne cjeline.
S rukom preko njezina ramena, počeo je vući stopala po podu. Zajedno su se odvukli do vrata i natrag, do prozora i natrag, do peći i natrag. Hodaj. Stopalo. Pokreni. Peta. Prsti. Okret. Digni. Napredak je bio nepodnošljivo spor. Vrtjelo mu se u glavi i na trenutke je gubio vid, crnilo mu se pred očima, ali je nastavio hodati.
„Dosta", odlučno je rekla Lidija. „Ubit ćeš se."
„Mišići su mi slabi, Lidija. Moram im dati snagu." Glas mu je bio jedva čujan šapat.
„Koja korist od toga da ti izliječim tijelo ako ćeš se ti opet razboljeti?"
„Ne mogu stati. Nema vremena."
„Moraš. Stani, molim te. Opet ćemo vježbati nakon što odspavaš jedan sat."
„Probudit ćeš me?"
„Obećavam."
Srušio se na krevet i odmah upao u tunel vatre.
„Imaš posjet, Chang An Lo. Gosta."
Još i prije nego što je otvorio oči, ruka mu je skliznula do dugog noža za rezanje mesa koji je ležao kraj njega ispod plahte. Zamolio ju je da ga donese iz kuhinje nakon što ju je posjetio onaj Rus koji je znao o Kuomintangu. Ako se taj čovjek vratio, Chang neće umrijeti bez borbe.
„Pozdravi ga."
Chang je iznenađeno trepnuo i namrštio se, a onda se osmjehnuo. Nikad nije znao što će djevojka lisica napraviti. Stajala je kraj kreveta držeći bijelog zeca. Ružičasti mu se nosić mahnito trzao zbog mirisa bilja u sobi, a oči su mu bile velike od uzbuđenja, ali činio se sretan u njezinu naručju i nije pokušavao pobjeći.
„Upoznaj Sun Yat-sena."
„Sun Yat-sen? Ne. On je otac revolucionarne Kine. Velik i plemenit čovjek. Davanjem tog imena nekakvoj bijednoj životinji vrijeđaš uspomenu na njega."
„Ne, ne, ne budi smiješan. Uostalom, kako se usuđuješ nazvati ga bijednom životinjom? On je veličanstven zec; samo ga pogledaj. Služi na čast svome imenjaku."
Chang je pogledao. Stvorenje je uistinu bilo krasan primjerak. Tijelo mu je bilo snažno i mišićavo, a krzno sjajno i bijelo kao snijeg na suncu. Zavidio je životinji na zdravlju. I na tome što je bio u njezinim rukama.
„U redu. Pozdravljam te s poštovanjem, Sun Yat-sen." Naklonio je glavu. „Počašćen sam što te vidim ovdje, ali se nadam da ću te jednog dana vidjeti na tanjuru. Sa sosom hoisin i korijenom đumbira."
„Chang!"
Nasmijao se njezinu izrazu lica.
Noći su bile najteže. Uvijek mu je mijenjala zavoje na rukama i obloge na opeklinama na prsima u pripremi za duge mračne sate. Nikad joj nije rekao koliko ga je to boljelo niti koliko dugo je nakon toga ležao budan zatvorenih vjeđa.
Ali, bol nije bila potpuno loša. Davala mu je nešto o čemu da razmišlja kad nije mislio na Po Chua.
Sjedila je u stolici s glavom položenom na poplun. Osjećao je njezin nježan pritisak na svom bedru, iako je u tami mogao vidjeti samo slabe obrise. Polako je izvukao desnu ruku ispod plahte, uz koju je bio nož. Ranije ju je natjerao da mu skine teške zavoje s te ruke i poveže je samo tankom gazom koja je vrhove preostala tri prsta i palca ostavila slobodnima i pokretnima. Sumpor njezina ljekarnika izvukao je većinu otrova, a crva već odavno nije bilo tako da se ruka već približila svojoj normalnoj veličini pa je njome mogao baratati.
Kao lopov koji krade kokoš iz kokošinjca, on je ukrao pramen njezine kose. Dok joj je nožem odsijecao uvojak sa stražnje strane glave, gotovo je očekivao da će čuti njezin uzvik boli, ali nije. Samo je promrmljala u snu. Pitao se kakvi joj se snovi roje po glavi. Uvojak je spremio na sigurno ispod madraca pa ju je pomilovao po kosi dodirom lakim kao pero. Ponovno je zamrmljala i pokušala se udobnije namjestiti na stolici. Njegovi su joj se prsti prikrali naprijed do usana, gdje su mogli osjetiti toplinu njezina daha. Zatvorio je oči. Upleo joj prste u kosu. Ali, to nije bilo dovoljno. Potreba za njom bila je kao otvorena rana u njegovim grudima. Ignorirajući proteste boli koji su mu bljeskali kroz ruke sve do pazuha, podignuo joj je glavu i cijelo joj tijelo povukao na krevet zajedno s poplunom, pustivši da se on spusti preko nje.
Zadržao je dah, ali ona se nije probudila. Promrmljala je: „Upropastila sam haljinu", zbog čega se nasmiješio, a onda joj se disanje vratilo u spori, prirodni ritam.
Ne bi se ljutila, rekao si je. Između njihovih tijela bila je plahta i deka, a ona je bila potpuno odjevena, tako da nije bilo neprilično. Ali, znao je da bi ga njezina majka ubila da ih pronađe ovako, što je značilo da jest bilo neprilično. No, osjećaj topline njezina tijela koja je strujala u njegovo jednostavno je bio dobar. Bila je u pravu kad je rekla da će ga izliječiti. Ne njezini napici ni trave. Ona sama. Osjećao je da mu njezin mošusni miris pročišćava krv.
U tami, omotao je ruku oko nje i poljubio je u obraz.

Bila je svjesna da joj je toplo. Kao mačka se protegnula na jutarnjem suncu i shvatila gdje se nalazila. Na njegovu krevetu. Opet. Otvorila je oči i ugledala Changovo lice kako je promatra svega nekoliko centimetara udaljeno od njezina. Opet.
„Dobro jutro", nježno je rekao.
„Bok. Kako sam se našla ovdje?"
„Trebao ti je san. Ne u stolici. Osjećaš li se bolje?"
„Mnogo bolje. A ti? Jesi li dobro spavao?"
„Jesam."
Znala je da laže, ali bilo joj je tako čudno što vode taj razgovor dok je ona ležala u istom krevetu s njim tako da mu nije proturječila. Ispružio je ruku i na sekundu joj dotaknuo uho. Primijetila je da mu je oteklina splasnula i poželjela je da joj opet dotakne uho. Uho, lice, što god je htio. Iz ove mu je blizine mogla vidjeti kratku bradicu na čeljusti, ali ona je bila rijetka, ne kao Alfredova. Changova prsa bila su bez dlaka i ona je shvatila da joj se to sviđa. Ta glatkoća.
Gledali su se u tišini, ali ta tišina nije bila neugodna ili čudna, već ugodna, prirodna kao i sunčevo svjetlo koje je prodiralo kroz zavjese. Zato, kad se ona nakon nekog vremena nagnula prema njemu i nježno mu poljubila usne, među njima nije bilo nikakvog srama, samo osjećaj cjelovitosti. I žestoka žudnja. Želja je bila toliko jaka da joj je cijelo tijelo trnulo. Ali, kad je to najmanje očekivala, on je zatvorio oči i podignuo zid oko sebe. Progutala je, teško, razočarano, ali podsjetila se da je on bolestan, ozbiljno bolestan, i da mu treba odmor. Kad je skliznula iz kreveta, nije ju pokušao zaustaviti. Ležao je tamo i teško disao, kao da su ga boljela prsa, njegova tamna glava nepomična na jastuku koji je još nosio otisak njezine.
Uzela je svježu odjeću i otišla u kupaonicu. Gospodi! Sigurno je smrdjela. Pustila je vodu u kadu i dodala majčinu jarkozelenu pjenu za kupanje, ušla unutra i čvrsto se izribala. Da istrlja čežnju sa sebe. Poslije je mokru kosu zamotala u ručnik i obukla svoju drugu haljinu i novi džemper od janjeće vune koji joj je kupila Valentina, mekan i žut poput jaglaca.
Pogledala se u zrcalo iznad umivaonika, pokušavajući vidjeti ono što je Chang vidio, ali nije mogla. Ovih je dana imala nešto mesa na kostima, što je bilo poboljšanje. I činilo se da joj je majka bila u pravu jer joj je posljednjih nekoliko mjeseci redovitog jela, za što je morala zahvaliti Alfredu, ispunilo ne samo obraze nego i grudi. Još nisu bile tako dobre kao Pollyine, ali išle su prema tome.
Nasmiješila se. Svom odrazu. I ostala iznenađena onime što je vidjela. Bio je to potpuno nov osmijeh.
Kad se ovaj put začulo zvono, Lidija ga je već napola očekivala.
„To je sigurno Polly", rekla je i otišla dolje otvoriti vrata.
„Zdravo, Lyd, došla sam vidjeti kako se snalaziš. Jesi li osamljena?"
„O, Polly, sada zapravo nije dobro vrijeme. Upravo..."
„Zdravo, Lidija, draga. Ajme meni, zaista dobro izgledaš. Jednostavno sjajiš. I ta ti boja uistinu dobro stoji."
„Hvala, gospođo Mason. Ne morate se brinuti za mene, časna riječ. Dobro sam."
„Samo provjeravam kako se snalaziš, kao što sam obećala gospodinu Parkeru. Brinule smo se da te ona bomba jučer nije prestrašila, nismo li, Polly?"
„Ja nisam. Meni je to bilo uzbudljivo", nacerila se Polly. „Rekla sam mamici da tebe neće biti strah."
„Imaš li vremena za nekoliko tvojih omiljenih kolača?" Anthea Mason podigla je metalnu posudu i nasmiješila joj se. „Makroni."
Lidija baš i nije bila raspoložena za makrone.
„Mamica ih je napravila posebno za tebe", naglasila je Polly i zadovoljno se nasmiješila kad je Lidija zakoračila natrag u hodnik, puštajući ih da uđu.
Posjela ih je u salon.
„Nije li ovo lijepa soba?" vedro je rekla Anthea Mason. „Divne boje."
Lidija je pogledala po sobi. „Boje su mamine, namještaj gospodina Parkera."
Ormarić s pićem i kožnati trosjed bili su previše tamni i sumorni za Lidijin ukus, ali njezina majka već je počela ublažavati taj strogi dojam osobnim dodirom, toplim, teksturiranim jastucima i zavjesama. Ali, u tom su trenutku Lidijine misli bile negdje drugdje. Ostala je stajati, premještajući se s noge na nogu, zabijajući nožni palac u debeli kineski tepih.
„Kako je Sun Yat-sen?"
„Dobro."
„A kuhar? Brine li se za tebe?"
„Da."
„Dovoljno jedeš?"
„Da."
„Ali sigurna sam da imaš mjesta za jedan ovaj, zar ne, draga?"
„Da. Hvala."
„Šalica čaja, možda?"
,,Oh. Da. Idem ga napraviti."
„Reci kuharu da ga napravi, draga. Znam da si se odrekla posluge, iako nikako ne mogu razumjeti zašto." „Neću dugo."
Brzo je krenula prema kuhinji, užurbano napravila čaj, pladanj s čajnikom odnijela u salon i sledila se. „Gdje je Polly?"
,,Oh, mislim da je skoknula gore zaviriti u tvoju sobu, draga. Ne smeta ti, zar ne?"
Lidija je brzo spustila pladanj i potrčala.
Zakasnila je. Polly je stajala u njezinoj sobi. Obrazi su joj gorjeli, a ona je ukočeno zurila u Chang An Loa koji je ležao u krevetu i u ruci stezao nož za meso.
„Oh, prokletstvo, Polly, trebala si čekati." Lidija je zgrabila prijateljicu za ramena i okrenula je prema sebi. „Slušaj me. Ne smiješ ništa reći. Jesi li čula? Nikome ništa. Čak ni svojoj majci."
Pollyine oči odlutale su natrag do Changa, promatrajući ga kao da je on tigar u Lidijinu krevetu. „Tko je on?"
„Prijatelj."
Pollyine oči su se raširile. „Ne onaj iz uličice? Onaj komunist?"
„Da."
„Što radi ovdje?"
„Ozlijeđen je. Polly, ako ikome kažeš, to će biti opasno za njega. Moraš držati jezik za zubima jer će ga inače uhvatiti i ubiti."
Polly je glasno uzdahnula i rukom nervozno prošla kroz šiške, slučajno ih razmaknuvši i otkrivši ružnu modricu na čelu. Lidiju je taj prizor razljutio.
„I nikad nemoj reći svom ocu za Chang An Loa. Obećaj mi." Zagrlila je Polly. „Sve je u redu, nemoj paničariti. Nismo napravili ništa loše."
Polly je zurila u nju s nevjericom. „Ti ne misliš da je loše držati nekog Kineza u svom krevetu dok ti majke nema?"
„Ne, ja ga samo njegujem, to je sve. U tome nema ništa loše. Uostalom, on će otići čim malo prizdravi, časna riječ." Lidija se zagledala u Pollyine oči i u njima vidjela nešto zbog čega joj se želudac prevrnuo.
„Još uvijek mislim da to nije u redu", tiho je rekla Polly.
„Molim te, Polly."
„Ali, ako kažem svojoj majci..."
„Ne, nikome nemoj reći. Moraš šutjeti u vezi s ovim." I dalje je držala prijateljičinu ruku i lagano je stisnula. „Za mene." Odjednom je poljubila Pollyin obraz i promrmljala: „Molim te, Polly. Napravi to za mene."
„Razmišljala sam", tiho je rekla Lidija dok je s Chang An Loom šepesala gore-dolje po sobi. „Smislila sam što ćemo napraviti u subotu."
Chang se znojio. Napor ga je ubijao, ali nije htio prestati.
,,U subotu ja odlazim."
Grlo joj se stisnulo. Sad je to prvi put rekao. „Ne, o tome govorim. Možeš ostati."
On je okrenuo glavu i pogledao je sa slabašnim smiješkom. „Ah da, tvoja majka i novi otac bit će sretni da me pozdrave kao svoga gosta."
„Ja želim da ostaneš."
Njegova ruka oko njezina ramena stisnula ju je bliže, ali nije stao.
„Vidiš, sjetila sam se da možeš ostati u šupi, onoj u kojoj je Sun Yat-sen. Stavila sam lokot na vrata tako da ih nitko osim mene neće moći otvoriti. Nikada neće znati da si tamo. Alfred i moja majka bit će previše zaokupljeni jedno drugim da išta primijete, a ja sam sve vrtlareve stvari stavila u zadnji dio garaže tako da..."
On se nasmijao. Bogati, nestašan zvuk koji je bio tako pun života da joj je srce zaplesalo od veselja.
„Volim te, Lidija Ivanova", nasmijao se. „Tebe čak ni bogovi ne mogu zaustaviti."
Nije rekao ne. To je bilo glavno. Nije rekao da, ali nije rekao ne. Uhvatila se za to.
Do navečer je bio iscrpljen i činilo se da je pao u dubok, nemiran san. Jecao je i mrmljao u snu, ali na mandarinskom. Oboje su bili vrlo uznemireni Pollyinim upadom, ali je Lidija uvjeravala Changa da njezina prijateljica neće ništa reći. Bila je zadovoljna što joj je glas zvučao tako uvjerljivo i poželjela je da je i sama mogla biti sigurna u to. Polly je bila šokirana; tko zna kako će reagirati kad bude imala vremena o svemu razmisliti.
,,Polly", promrmljala je samoj sebi, „nemoj me iznevjeriti."
Dok se noć spuštala, ona je pogledala kroz prozor prije nego što je spustila zavjese. S obzirom na opasnu situaciju u kojoj se nalazila, osjećala se nevjerojatno sigurnom. Znala je da je to apsurdno. Tako apsurdno da se naglas nasmijala. Poznati komunist u njezinu krevetu, majka koja se uskoro vraća i razdražljivi novi očuh koji će njezin svijet preokrenuti naglavce, no... ipak. Osjećala se dobro.
Promatrala je mokrog fazana koji se probijao kroz snijeg na stražnjoj tratini u potrazi za crvima i prvi put u životu shvatila kako je to biti unutra. Ne više gladno stvorenje vani na snijegu. Okrenula je glavu od hladnoga zimskog prizora i proučila svoju sobu. Bila je topla, mekano osvijetljena zelenom lampom. Na pladnju je bilo hrane, a na stolici ju je čekala bijela spavaćica. Ovako su ljudi trebali živjeti. No, ona je znala da spavaćica i pladanj nisu bili razlog što se osjećala tako dobro.
Razlog je bio Chang An Lo u njezinu krevetu.
Probudio ju je usred noći.
Ležala je na krevetu. Kao i noć ranije, ispod popluna, ali na deki. Oprala je zube, obukla svoju lijepu spavaćicu i zauzela mjesto kraj njega u krevetu dok je on spavao. Lampa je bila ugašena. U nečujnom plesu sjena u sobi, njezina su se osjetila polako izoštrila. Mogla je čuti njegovo disanje i namirisati muški miris njegove kože. Nije se žurila da zaspi.
„Lidija." Ruka mu je bila na njezinoj, a stisak jak.
Odmah se probudila. „Što je? Bol se pogoršala?"
„Ne", rekao je. „Samo bol snova."
Legla je na bok, prebacila mu ruku preko prsiju i čvrsto ga privila uz sebe. Čak je i kroz deku osjećala kako mu srce udara. Položio je vlažni obraz uz njezino čelo, duboko udahnuo i polako izdahnuo. Dugo su tako ležali.
„Nikad me nisi pitala", napokon je rekao u tami sobe.
„Što?"
„Što se dogodilo."
„Mislila sam da ćeš mi, ako želiš da znam, reći." On je kimnuo.
„Ali možda će te, ako mi kažeš sad, to osloboditi i ostaviti ti snove na miru."
On je još jednom duboko udahnuo i kad je progovorio, glas mu je bio ravnomjeran i bez emocija. „Nema se baš mnogo reći. Bilo je jednostavno. Skinuli su me i zatvorili u metalni sanduk. Preživio sam. Tri mjeseca, možda i više. Više nisam siguran. Kutija s rupama za zrak. Kvadrat dug kao ruka, iste visine. Hranili su me kad im se dalo, što znači da uglavnom nisu. Puštali su me van iz kutije samo radi svoje zabave. Rezanje prstiju. Žigosanje prsa. Druge stvari. Ne želim da ih tvoje uši čuju."
Lidija je podigla ruku i dugim mu, sporim pokretima pomilovala obraz, vrat. Nije ništa rekla.
„Jednog su dana postali nepažljivi. Preblizu su ostavili noževe dok su se poigravali sa mnom. Vjerovali su da sam bespomoćan. Da im ne predstavljam nikakvu prijetnju. No, prevarili su se. Moja je ruka još znala zariti nož u dobro uhranjen trbuh."
Riječi su mu prestale. Drhtanje je prošlo. Osjećala je njegov gnjev, poput sloja čelika pod njegovom kožom.
„Pobjegao sam. Ali nisam mogao otići nikome za koga se znalo da mi je prijatelj. Bilo je previše opasno."
„Zato si otišao Tan Wahu."
„Da. Njega nitko nije znao. One straćare upotrebljavaju samo ovisnici o opijumu. Nitko drugi ne ide onamo. Mislio sam da će Tan Wah biti siguran." Zarežao je negdje duboko u grlu. „Prevario sam se."
„Ne, Chang An Lo, ne. Bio si u pravu. On je umro samo zbog mene. Zbog moga glupog kaputa i nečije pohlepe. Žao mi je."
„Žao nam je, Tan Wah", prošaptao je.
Tišina u sobi kratko je trajala jer je i u Lidiji počela kiptjeti srdžba. „Tko ti je to učinio? Tko su oni? Crne zmije? Ili Kuomintang? Reci mi."
On je okrenuo glavu na jastuku i pogledao je. Bilo je previše tamno da bi mu vidjela izraz lica, ali kad ga je dotaknula prstima, sa zaprepaštenjem je shvatila da su mu se usne izvile u osmijeh.
„Zašto želiš znati, Lidija? Hoćeš li istrčati i sve ih pobiti za mene?"
„Ništa drugo ni ne zaslužuju." On se meko nasmijao i premjestio se još bliže njoj. „Je li teško ubiti nekoga?" prošaptala je.
„Lidija, ti bi ubila čovjeka kad bi morala."
Onda joj je poljubio usne i ovaj put to nije bilo nježno. Bio je to žestok, gladan poljubac, od kojeg joj je cijelo tijelo zatreperilo.
„Tko ti je to učinio?" opet je pitala kad je došla do daha.
„Ti nikad ne odustaješ."
„Tko?"
Uzdahnuo je. „Feng Po Chu. Njegov otac Feng Tu Hong je vođa Crnih zmija i predsjednik Vijeća."
„Po Chu? Onaj koji je ukrao eksploziv? Zašto je to napravio?" „Zbog nečega što sam ja napravio. Nečega što ga je osramotilo."
„Što?"
Chang je isprva bio tih i ona je pomislila da će zadržati svoje tajne, ali onda je polako počeo pričati. „Odveo sam ga njegovu ocu, golog i zavezanog, i natjerao ga da moli. Mislio sam da imam zaštitu Feng Tu Honga, ali..." Zastao je i prstom iscrtao oblik njezina uha. „Prevario sam se."
Lidija se odjednom sjetila što joj je gospodin Theo rekao o Changovu dogovoru s Fengom i kimnula. „Hvala ti. Sada znam."
Malo se zamislila pa se otkotrljala od njega i ustala iz kreveta, napipala put do male zelene lampe na stolu i upalila je. Kad se vratila do kreveta, jedan trenutak je ostala stajati vrlo mirno i napeto ga promatrala. Zatim je polako povukla spavaćicu preko glave.
Vidjela je da su se njegove crne oči ispunile žudnjom.
Podignula je plahtu i legla u krevet kraj njegova golog tijela. Bio je topao. Poput svile s jedne strane njezine kože. Rukom mu je nježno prešla preko zamotanih prsa i niz mršava rebra do bokova. Poznavala je njegovo tijelo, svaku kost, svaki mišić.
Ali, odjednom je postala nesigurna. Nije znala što da radi. Otkucaji srca šumili su joj u ušima i bojala se da će to i on čuti, ali baš kad je pomislila da je napravila budalu od sebe zato što mu se popela u krevet kao obična kurva, on se podignuo na lakat i zagledao se u nju svojim ozbiljnim, mračnim očima. Tako intenzivno da je otjerao sve njezine strahove.
Njegove su usne polako pronašle njezine. Isprva oprezno. Sitni, spori poljupci po usnama, po vrhu brade, po kutovima očiju i jagodicama. Od toga je po cijelom tijelu osjetila navalu nečeg tako divljeg i intenzivnog, gotovo poput boli, nekakva vrućina joj je palila tijelo. Krenula joj je od usana do vrhova grudi pa joj se spustila među noge. Bradavice su joj bridjele. Čula je samu sebe kako je zastenjala mekim, mijaukavim zvukom koji nikad prije nije čula.
„Lidija", promrmljao je dok su mu usta ponovno prisvajala njezina. Ruka mu je milovala njezine gole grudi i polako klizila niz nagib njezina vitkog trbuha u sporim, izluđujućim krugovima.
Činilo joj se kao da joj se koža pretvorila u nešto drugo, nešto s vlastitim životom, koji ona više nije mogla kontrolirati. Trljala se o njegovo tijelo, njezino bedro pritisnuto uz njegovo, njezine ruke diraju, istražuju, miluju, pronalaze svaku kost u njegovim leđima, njegove široke, ravne lopatice i oblinu njegove stražnjice. Usne su joj se otvorile pod njegovim, a neočekivani osjećaj ispreplitanja njihovih jezika kroz cijelo joj je tijelo poslao drhtaj takvoga predivnog šoka da je on zastao, podignuo glavu i zabrinuto je pogledao.
Ona se nasmijala, što je zvučalo gotovo poput predenja, i ovila mu ruke oko vrata, ponovno ga privlačeći k sebi. Njegova otvorena usta istraživala su joj vrat, kao da je želi pojesti, a onda joj je njegov jezik počeo lizati grudi, kušajući je, otkrivajući, sve dok se linije njezina tijela nisu rastopile i spojile s njegovim. Zapanjilo ju je što su dva tijela mogla napraviti. Postati jedno.
Kad je nagnuo svoju tamnu glavu nad njezine grudi, ona je pustila da joj jezik putuje niz stražnju stranu njegova vrata, uvijajući kratke dlačice i prelazeći preko svake kosti njegove kralježnice. Koža mu je mirisala na trave, a od njezina je slanog okusa osjetila pulsiranje u slabinama. Kad joj je uzeo bradavicu u usta, vrućina joj je eksplodirala u grudima i potreba za njim postala je neizdrživa. Posegnula je prema dolje, gdje je osjećala da joj njegov penis čvrsto pritišće bedro, ali kad su joj se prsti ovili oko njega, ona se šokirala. To nije bio penis koji joj je bio poznat, onaj koji je ranije držala u ruci. Ovaj je bio drugačiji. Velik. Prevelik. Kako je nešto moglo biti tako tvrdo i tako meko u isto vrijeme?
On je zajecao kad ga je dotaknula. Penis mu je poskočio među njezinim prstima kao da je strujni udar prošao kroz njegove plave vene i ona je osjetila neobuzdanu želju da ga drži, da ga čuva, štiti i posjeduje zauvijek. Kao da je bio dio nje. Kao što je Chang bio dio nje.
Odjednom više nije mogla izdržati pa je uzela njegovu zdravu ruku i stavila je između svojih nogu. On je isti tren podignuo glavu tako da su mu se usne i jezik stopili s njezinima, a prsti su mu počeli milovati vlažno srce među njezinim nogama, najprije nježno, a onda čvršće, jače. Ona je zastenjala i čula da on odgovara dubokim, grlenim jecajem. Izgubila je pojam o vremenu. Minuta ili sat, nije imala pojma. Ovila mu je nogu oko boka i osjetila kako njegov penis čvrsto pritišće njezinu pukotinu, pulsirajući vruće i žudno.
Odjednom je bio iznad nje. Ljubio joj je kapke dok ih nije otvorila i ugledala njegove tamne oči da je promatraju s toliko nježnosti i žudnje da je znala da će ga nositi u sebi do kraja života. Usne su mu pronašle njezine.
„Slatka moja ljubavi", dahnuo je. „Reci mi da je ovo ono što želiš."
Umjesto odgovora, ona je naglo podigla bokove tako da je njegov vrh skliznuo u nju, čuvši da je on naglo udahnuo. Zubi su mu zagrizli njezinu usnu. Polako, nježno i beskrajno pažljivo je ušao u nju. U jednom je trenutku kriknula zbog oštre boli koju je osjetila, ali on ju je čvrsto držao, šaptao joj na uho, izjedao je.
Jedva je dolazila do daha. Sve misli su prestale. Cijeli se svijet pretvorio u taj jedan trenutak. Preplavila ju je divlja, žestoka vrućina, paleći nove putove u njezinu tijelu. U njegovu tijelu. U njihovu tijelu. Stapajući ih u jedno. A kad ih je oboje rascijepio konačni drhtavi vrhunac, pomislila je da umire. Uistinu umire. I da su je Chang An Loovi bogovi odnijeli u novi život.
Nije imao noćne more. Ne te noći. Ona ih je otjerala.
Chang An Lo nije mogao skinuti pogled s nje, čak ni u mraku. Glava joj je ležala na njegovu ramenu dok je spavala i on joj je obrazom okrznuo kosu, samo da je ponovno osjeti, da dotakne njezinu vatru. Misli su mu neprestano jurile prema naprijed, istražujući skrivene puteve budućnosti, ali on ih je povlačio natrag. Natrag u sadašnjost. U ovaj trenutak. Ovo sada. Ovu savršenu točku u vremenu.
Borio se da se usredotoči. Da fokusira osjetila. Ali, sve što je osjećao bila je radost nje, čudo njezina tijela, slatki miris nje. Njegova djevojka lisica. Dok je ležao budan u satima prije zore, u glavi je ponovno proživio svaku sekundu. Ponovno čuo male krikove užitka. Osjetio njezine zube na ključnoj kosti. Snažne mišiće unutar nje. Onaj trenutak sigurnosti kada...
Ne. Odvukao je misli od toga i prisilio ih da se zadrže na sadašnjosti. Ne na onome što je prošlo. Niti na onome što će tek doći. Na ovome trenutku. Prisilio se potpuno proživljavati svaki dah i ne misliti na sljedeći. Bogovi su mu podarili blago kakvo malo ljudi ima sreće doživjeti u ovom životu. Neće ga upropastiti strahujući da bi u nekom sutra mogao doći lopov i ukrasti mu je. Usnama joj je dodirnuo čelo i zadržao ih na njezinoj koži. Bila je topla i mirisna od sna. Oči su mu se prikovale za sjenovito klupko njezine kose dok ju je slušao kako diše. Morao je razbistriti glavu. Razmisliti o onome što je bilo najbolje za nju.
„Jesi li umoran?" Oči su joj bile goleme. Velika jantarna jezera svjetlosti.
„Nisam." Nasmiješio joj se dok je u tami ležala kraj njega na jastuku. „Osjećam se bolje. Mnogo bolje. Ponovno jak iznutra."
„Dobro."
Poljubio joj je uho. „Imaš savršene uši. Neprocjenjive porculanske školjke."
Ona se nasmijala i lagano mu prebacila nogu preko tijela. Isti se tren uzbudio. Dodirnuo joj je grudi i osjetio da joj mišići oživljavaju ispod kože. Ovaj mu je put olakšala. Zajahala ga je, njišući se u neodložnom ritmu dok su mu ruke milovale meke obline njezinih grudi, čvrstih i napetih i beskrajno primamljivih njegovu jeziku. Promatrao joj je lice. Bilo je tako izražajno. Toliko je pokazivalo. U mislima je naslikao njezino lice kao što umjetnik slika nježan portret na porculanskom tanjuru.
Sloboda njezine strasti kad je zabacila kosu naprijed i usnama zgrabila njegove, nadvijajući se nad njim s neprikrivenom žudnjom, bila je nešto novo za njega i samo je još više zapalila njegovu potrebu za njom. No, u isto ga je vrijeme i ganula, pokrenula nešto duboko u njemu, gdje ga još nitko nije dotaknuo. I dok su mu prsti plesali niz njezino tijelo i tjerali je da zadrhti, on se pitao je li ustvari on dotad bio netaknut.









Lidija je ležala mirno. Nije htjela narušiti tamu.
Sve se promijenilo. Čak je i jastuk drugačije mirisao. Činilo joj se kao da je preko noći svoje tijelo zamijenila za neko novo i sad ga je morala ispočetka upoznati jer je ovo tijelo znalo i instinktivno radilo stvari koje je njezina glava mogla samo u čudu promatrati. Ovo tijelo nije imalo srama. S užitkom se prepuštalo iznimnim činima intimnosti. Zapanjilo ju je što joj tijelo nije poznavalo sram u svojoj golotinji, čak ni pod pogledom muškarca.
Ne samo muškarca. Kineskog muškarca.
Što bi joj majka rekla?
Ona se nasmiješila, a mjehurić smijeha pobjegao je u tihu sobu. Zamislila je izraz koji bi Valentina imala na licu da sad uđe u sobu; najprije bi joj se oči i usta zaokružili od šoka, a onda suzili od bijesa. Začudo, ništa je od toga nije uznemiravalo. Ne sad, u ovome čudesnom novom tijelu. Poželjnom tijelu. Besramnom tijelu. Protegnula je udove, ispružila prste na nogama, stisnula novoprobuđene mišiće između nogu i u donjem dijelu trbuha i dolje osjetila prigušenu bol. Ne baš bol već nekakvo slasno vibriranje koje ju je podsjećalo na to što se dogodilo. Kao da bi mogla zaboraviti.
Više nije bila djevica. Ta joj je pomisao donijela samo drhtaj užitka, iako je znala da bi njezina majka urlala i bjesnjela i rekla da je nijedan muškarac neće htjeti sad kad je oštećena roba.
To su bile takve gluposti da Lidija nije mogla suzbiti smijeh. Iz otužnog artikla u najudaljenijem kutu police ona se pretvorila u sjajnu novu stvar. Blistavu i svjetlucavu i iznutra i izvana. Osim toga, koga je bilo briga što bi drugi muškarci rekli? Zadrhtala je od gađenja od same pomisli na dodir drugog muškarca. Chang An Lo je bio taj kojega je htjela. Nitko drugi.
Prislonila je uho na njegova usta da se uvjeri da još diše. Nije baš vjerovala njegovim bogovima. Možda su ga htjeli za sebe. Ali, ona ga je htjela više.
„Vrijeme za doručak, ljubavi. Znam da nije još jutro", nasmijala se i zamahnula rukom prema crnom prozoru, „ali ja umirem od gladi."
On je osjetio gubitak topline njezina tijela.
„Želim jesti samo tebe." Nasmiješio se.
„Ne. Danas ćeš dobiti kuhana jaja i tost. Moraš sačuvati snagu. Nikad ne znaš kada će ti opet zatrebati."
Nestašno se zasmijuljila i ustala iz kreveta, upalila svjetlo i otklipsala do kupaonice. Changa je impresionirala takva raskoš u zapadnjačkim kućama. Čuo je da je pustila vodu i pjevala dok si je pripremala kupku. Nasmiješio se, ali znao je da je mora pripremiti.
„Pričaj mi o svom djetinjstvu."
Sjedila je na rubu krevetu, prekriženih nogu i sa zdjelicom nekakvoga jučerašnjeg deserta. Svako malo se naginjala prema njemu i hranila ga žličicom. Zapravo mu je taj slatki okus bio odbojan i bio je iznenađen što je ona toliko uživala u njemu, ali to nije ničim pokazao.
„Moje djetinjstvo", rekao je. „Bilo je veličanstveno. Tutori, sluge, robovi. Moj otac je bio veliki mandarin. Pero pauna na šeširu i zlatni crepovi na krovu kao znak nadmoći. Bio je pouzdani savjetnik carice Tzu Hsi, ali kad je Sun Yat-sen..."
„Moj zec?" Nacerila se.
„...kad je pravi i plemeniti Sun Yat-sen 1911. godine zbacio dinastiju Ching, moj je otac jedva izbjegao smrt. Preživio je samo zato što je nova središnja vlast trebala njegove financijske sposobnosti. Ali", pustio je da mu lice postane ukočeno i bezizražajno, „gospodari rata najprije su prerezali vratove jedni drugima pa došli po njega."
,,A tvoja obitelj?"
„Mrtvi. Svi su mrtvi. Pogubljeni u Pekingu. Po naredbi generala Yuan Shi-k'aija."
„Žao mi je. Tako mi je žao, ljubavi. Izgubiti sve..."
Odmahnuo je glavom, kao da je mogao otresti tu sliku iz glave. „Ja sam pobjegao. Odlučio sam živjeti s redovnicima da bih se naučio jednostavnijem načinu života. U hramu u planinama sjeverno od Yenana."
„Hram?"
„Da."
„Mislila sam da komunisti ne vjeruju u religiju."
,,U pravu si. No, praznovjerje se ne može tako lako iskorijeniti iz ljudskog uma." Posegnuo je za njom, privukao je k sebi i polizao razmazanu kremu s njezine usnice. „Kao ni ljubav iz ljudskog srca."
„Je li se to nama dogodilo?" Oči su joj bile ozbiljne.
„Bijeg?"
„Ne. Ljubav."
Pomilovao ju je po bradi, a nepovezana ruka skliznula joj je unutar košulje, gdje je mogao osjetiti da joj srce snažno kuca. „Zar ne osjećaš? Ovdje."
„Osjećam bol."
Nježno se nasmijao. „Volim te, prekrasna moja lisice."
Oči su joj se raširile i usredotočile se na njegove, a u dnu grla joj je treperio puls. „Volim te, Chang An Lo. Neću dopustiti da nas itko razdvoji."
Osjetio je oštru bol u grudima. „Hajde da živimo u ovom trenutku, ljubavi moja. Nitko nas ne može razdvojiti od ovog trenutka."
„Vrijeme je da se premjestimo."
„Što?"
,,U šupu."
„Zašto sada?" pitala je. „Tek je petak, a nije još ni jutro." Prvi odsjev zore lagano je prebirao po zavjesama. „Oni se vraćaju tek sutra, tako da imamo još danas i večeras da..."
„Žao mi je. Moram se preseliti odmah. Danas. Prije nego što se razdani."
„Zašto?"
„Da budemo spremni. Biti spreman znači ostati živ. Što ako se vrate ranije? Isti bi tren pozvali policiju." „Molim te. Nemoj."
„Savršena ljubavi, ne možeš me držati u kavezu kao svog zeca."
„Ali ja samo želim da budeš siguran, želim ti dati vremena da ti tijelo zacijeli i ponovno postane jako. Još imaš groznicu."
„Znam da sam slab."
„Prošle noći nisi bio tako slab."
„Ne. Vidiš da mi daješ snagu."
„Molim te, Chang An Lo. Pričekaj do sutra."
Sve je premjestila pod zadnjim ostacima tame. Plahte, deke, lijekove, zavoje, svijeće, hranu i vodu. Zajedno su sišli niz stepenice i otišli do šupe, njegova ruka preko njezinih ramena; šokirao se koliko je još bio slab. Nije ništa rekao, ali se njezino lice stalno zabrinuto okretalo prema njemu dok se vukao preko ledenog travnjaka. Ni njegovo umirujuće kimanje nije bilo onako uvjerljivo kao što se nadao. Kuhar i njegova žena ljenčarili su dok im nije bilo gospodara, još u krevetu, tako da nije bilo opasnosti da ih otkriju, ali ono čega se on bojao bilo je da neće imati snage doći do šupe.
Što onda? Je li ga ona mogla vući?
„Trebao si čekati do sutra", ljutito je rekla kad je napokon posrnuo kroz vrata šupe i srušio se na pod.
Otpuzao je do zida i naslonio se pokraj Sun Yat-sena, dok mu je ona pripremala ležaj na drvenim daskama. U glavi mu je zujalo, a noge su mu se tresle. Ali, volio ju je promatrati. Način na koji se kretala. Učinkovito i energično.
„Hvala", rekao je kad mu je pomogla da se smjesti na hrpu deka i stavila mu termofor pod noge. „Nemoj se ljutiti."
„Ššš, ljubavi, ne ljutim se. Samo sam uplašena jer me ostavljaš."
„Pogledaj me. Izgledam li ti dovoljno jak da skočim preko tvog krova i odletim?"
Nasmijala se, velikodušno dijeleći svoju energiju. „Spavaj sada."
,,A ti?"
„Ja ću otići na tržnicu čim se otvori. Da ti kupim neku odjeću."
Čvrsto ju je držao za ruku dok mu se njezino lice gubilo u izmaglici. „Paunovo perje i zlatne cipele, molim."
Osmjehnula se. „Ja sam mislila nešto kao cilindar i pingvin odijelo."
Nije imao pojma o čemu je govorila, ali podignuo je njezine prste do svojih usana.
Nasmiješila mu se. „I nikakve divlje zabave dok me nema."
Netko je zatresao lanac. Chang se tiho otkotrljao iz ležaja. Nož s dugom drškom već mu je bio u ruci. Čučnuo je s jedne strane vrata.
„Gospodična Lidija? Gospodična, ste ovdje? Wai vas treba."
To je bio kuhar, Wai. Chang je odahnuo. Taj je čovjek očito bio idiot ako nije shvaćao da nije mogla biti u šupi ako je lokot bio zaključan izvana. Supa nije imala prozore, samo mali otvor na krovu, što je značilo da nitko nije mogao vidjeti unutra. Čuo je kuhara kako odlazi, mrmljajući nešto o hladnom vjetru, ali Chang se nije pomaknuo. Otjerao je paukove mreže iz glave. Morao je biti oprezan. Slušao je hoće li biti još koraka, ali nije ih bilo. Zrak oko njega bio je maglovit i ustajao, ali on je bio svjestan tanke zrake sunčeve svjetlosti u jednom uglu, koja je osvjetljavala zrnca prašine, a jednog žohara potjerala dublje u mrak.
Svjetlo se postupno promijenilo. Chang je procjenjivao tijek vremena po brzini kojom se pravokutnik svjetla šuljao po podu, okrznuo Sun Yat-senov nos, prešao preko nekakvih insekata i zaustavio se na dekama, kao da se umorio. Odnekud iz vreća od grubog platna naslonjenih na jedan zid začulo se tapkanje miša. Chang je u tišini promatrao kako pauk plete mrežu od jedne police s posudama boje do druge; u tom bi trenutku dao još jedan prst da je imao paukovu pokretljivost.
Zato što je naslućivao opasnost. Kako ili kada, nije znao, ali mogao ju je okusiti. Bila je u zraku.
Kad je sunčeva svjetlost napokon napustila unutrašnjost šupe, počeo se brinuti za Lidiju. Uzeo je jednu od deka s ležaja, zamotao se u nju i stavio pregršt lijekova u pamučnu navlaku za jastuk, spreman na pokret ako to bude potrebno. Desnom je rukom pažljivo odmotao zavoje s lijeve. Vrijeme za tetošenje je prošlo. Proučio je obje ruke. Desna je dobro zacjeljivala, ali lijeva je još bila ružna i natečena, a iz rupe gdje je nekad bio mali prst curio je gnoj. Taj je prizor duboko vrijeđao njegov osjećaj za ravnotežu. Ruke su mu bile nesimetrične. Čak ni zacijeljene neće imati dobar balans.
Bijes se uzdignuo iz dubine njegova želuca gdje je ležao sklupčan, ali on ga je kontrolirao, duboko udisao, polako izdisao. Sustavno i neumorno, počeo je razgibavati prste.
„Oprosti što me nije bilo tako dugo. Nadam se da se nisi brinuo."
Bacila je pogled na njegovo lice i vidjela kroz osmijeh dobrodošlice koji joj je poklonio. Sagnula se i poljubila ga. „Što radiš ovdje kraj vrata? Trebao bi biti u krevetu, odmarati se."
„Gotov sam s odmaranjem."
Značajno ga je pogledala, ali nije ništa rekla. Odmotala je pakete koje je donijela. Njezin široki osmijeh ispunio je prljavu šupu, a on je mogao osjetiti da mu njezina toplina i vitalnost prodiru u žile.
„Bojim se da nije nova, ali je dobra."
Podigla je odjeću. Imala je pravo, bila je dobra. Bio je dirnut što je otišla čak do kineske tržnice u starom gradu, jer to nije bila zapadnjačka odjeća. Nekoliko širokih, seljačkih hlača, prošivena tunika i debela, podstavljena jakna, a u posebnom paketu čvrste kožnate čizme. Najviše mu se sviđala kožnata vrećica, izgrebena i pohabana, ali čitava. Na neki ga je čudan način podsjetila na njega. Samo što on više nije bio čitav.
„Hvala ti. Na darovima."
„Tvoja ruka." Namrštila se. „Što si napravio? Opet krvari. Daj da je povežem."
„Jedan sloj zavoja. Ne više." Ponovno mu je dobacila onaj pogled.
„Na engleskoj tržnici gdje sam našla vrećicu, čula sam glasine. O bombama. Još dvije prošle noći." Iz jastučnice je izvadila antiseptičnu bornu kiselinu i posudicu sa sumporovom kremom. „Planiraš ići nekamo?" blago je pitala.
„Ne."
Kimnula je.
Ali, to je bio nesiguran pokret. „Kažu da bombe postavljaju komunisti. Osam ljudi ubijeno je ispred jednoga noćnog kluba i priča se da će policija preokrenuti cijeli okrug u potrazi za članovima sindikata. Svi su ljuti."
„Boje se", promrmljao je Chang. Zanemario je bol u lijevoj ruci dok mu je previjala ranu.
„Što misliš, jesu li to komunisti?"
„Ne. To je Po Chu. Pametan je."
„Ali, on ništa ne dobiva s tim..."
Vrata su se otvorila i jak vjetar joj je raščupao kosu. Jedan je pramen prekrio Changove oči, ali je ipak vidio visoki lik koji je stajao na vratima. Chang se nije pomaknuo. Samo mu je desna ruka podigla nož.
Lidija je skočila na noge uz uzvik iznenađenja. „Alekseju Serove! Kog vraga radiš ovdje?"
Iskoračila je ispred njega, blokirajući mu pogled, ali ne prije nego što je Chang vidio da su njegove oštre, zelene oči primijetile improvizirani krevet, Changove ruke i osušenu krv na drvenom podu.
„Dođi u kuću", odlučno je rekla Lidija i izmarširala iz šupe, prisiljavajući Rusa da se povuče. Zatvorila je vrata i stavila lokot.









„Znaš li koja je kazna za skrivanje poznatog bjegunca?"
„Samo malo, zbog čega misliš da je on bjegunac? To mi je prijatelj koji je ranjen i koji treba pomoć, to je sve."
„U šupi?" Aleksej Serov zvučao je skeptično.
„Zaista ne vidim zašto bi se to tebe ticalo", Ijutito je rekla.
Stajali su u salonu, a ona nije htjela raspravljati. Htjela je da on ode. Nije ga pozvala da sjedne niti ponudila da uzme njegov besprijekorni sivi kaput i svileni šal.
„Uostalom, što ste radili njuškajući po mojoj šupi?" I prije nego što je završila rečenicu, znala je da je to mogla i bolje sročiti.
„Njuškajući? Gospođice Ivanova, smatram to uvredom." Ukočeno je ispravio ramena. Kratka mu se kosa nakostriješila. „Pozvonio sam na prednja vrata i vaš me sluga obavijestio da ste u šupi sa svojim zecom. On je bio taj koji me uputio onamo."
Wai, kuhar. Prokleta lijena budala.
„Onda se moram ispričati. Nisam vas htjela uvrijediti. Samo mi se činilo da ste..,"
„Upali?"
„Da."
Pogledao ju je hladnim, upitnim pogledom i prišao korak bliže, rukom nestrpljivo tapkajući po reveru kaputa. Tihim glasom je rekao: „Mislim da previše riskirate. Ponovno. Ovo su nasilna vremena, gospođice Ivanova, i trebali biste paziti. Bombe koje eksplodiraju, spletke koje potkopavaju sve sporazume, opasnost koja vreba nekoga tko ni ne zna u što je upleten - to su stvari o kojima vi ništa ne znate. Ljudi svakog dana pogibaju za manje od onoga što vi radite."
Dio njezina samopouzdanja je ispario i to joj se sigurno vidjelo na licu jer je on ljubaznijim glasom rekao: „U redu je, ja ne grizem."
Ona se nasmiješila i potrudila da to izgleda prirodno. „Hvala na savjetu, ali to se mene ne tiče."
„Kako to mislite?"
Znao je prokleto dobro kako je to mislila. „Mislim da ništa od toga nema veze sa mnom. Naravno da čujem što se događa u Junchowu, ali..."
„Ali niste upleteni?"
„Ne, nisam."
„A taj čovjek u vašoj šupi nije komunist?"
„Ne."
On se nasmijao, zabacio glavu unatrag i ispustio mekan, podrugljiv zvuk, ispuhujući zrak kroz svoje bijele zube. „Niste baš dobra lažljivica, gospođice Ivanova."
To ju je zapeklo. Uvijek je bila prokleto dobra lažljivica.
„Ono što bih ja voljela znati", odsječeno je rekla, „jest što vas uopće vodi ovamo. Zašto ste me posjetili?"
„Ah, da." Nakrivio je glavu u pristojnom naklonu, posegnuo u džep kaputa i izvukao pozivnicu. „Od moje drage mame, grofice Serove."
Lidija ju je prihvatila. Pozivnica je bila boje slonovače, debela i na vrhu ukrašena zlatnim reljefnim grbom koji je prikazivao orla raširenih krila iznad raščetvorenog štita. Nije bilo teško pogoditi da je to grb obitelji Serov. Tekst ju je pozivao na večer plesa i zabave u vili Serov na Rue Lamarque, u ponedjeljak u osam sati.
Ponedjeljak? Do ponedjeljka je još bila cijela vječnost. Nije mogla razmišljati toliko unaprijed. Najprije su ona i Chang morali preživjeti ovaj vikend.
„Tako da bude i službeno", rekao je prijateljskim tonom, ali opet s tim nadmoćnim smiješkom.
„Hvala. Razmislit ću o tome, ali ne znam svoje planove za sljedeći tjedan dok mi se majka ne vrati."
Tračak iznenađenja prešao mu je preko lica, kao da nije bio naviknut da itko odbije poziv jednog Serova, ali je to glatko prikrio. „Naravno. Razumijem."
Otpratila ga je do vrata. Iskoračio je van i vjetar mu je uhvatio šal, ali on je to ignorirao i okrenuo se prema njoj. Njegove zelene oči uhvatile su njezine i dugi je trenutak promatrale u tišini. „Ne zaboravite moj savjet, gospođice Ivanova", bilo je sve što je rekao.
Ali njoj je i to bilo previše. „Alekseju Serove, zašto se ne brinete za vlastiti život i pustite mene da se brinem za svoj?"
Zatvorila je vrata. Sve u svemu, to je moglo proći i bolje.
„Draga, iznenađenje!"
Lidija se smrznula. Bila je u svojoj sobi. Samo je potrčala gore da uzme još jednu vestu prije nego što ode u šupu ispričati Chang An Lou kako je prošlo s Aleksejem Serovim.
„Lidija, stigli smo."
„Mama." Potrčala je niz stepenice.
Stajali su u hodniku, okruženi prtljagom i paketima. Otresali su kapute, smijući se i topćući hladnim nogama. Kuću koja je cijeli tjedan bila tako tiha ispunili su bukom i komešanjem. Dahom vanjskoga svijeta.
„Draga." Majka joj je raskrilila ruke i Lidija joj je poletjela u zagrljaj.
Dogodilo se nešto na što Lidija nije bila spremna. Valentina je omotala ruke oko nje, tako čvrsto kao da je nikad ne namjerava pustiti, a njezin je elegantni lik potresao duboki drhtaj dok je svoju kći ljubila u obraz. Lidiju je odjednom zaboljelo grlo, tako snažno da joj se činilo kao da su joj unutra zabodene udice.
„Jesam li ti nedostajala, draga?"
„Zar te nije bilo? Nisam ni primijetila."
„Zločesto dijete." Valentina se nasmijala i stisnula Lidijinu ruku.
Alfred joj je prišao i nespretno je potapšao po leđima. „Drago mi je vidjeti da tako dobro izgledaš, draga moja. Ali, gdje je Deng?"
„Sluga?" Još se držala za majku i udisala miris njezina parfema duboko u pluća. „Dala sam mu tjedan slobodno."
„Zašto bi zaboga...? No dobro, nema veze. Sam ću odnijeti prtljagu gore. Uostalom, to je dobra vježba."
Čula je njegove teške korake na stepenicama i osjetila majčin ubrzani dah na svome uhu.
„Lidija", bilo je sve što je Valentina rekla. „Lidija."
„Mama."
Stajale su same u hodniku. Nijedna nije htjela pustiti drugu.
„Ti bi se oduševila, Lidija." Alfred joj se široko osmjehnuo i zadovoljno povukao dim iz lule, šaljući spirale plavog dima prema stropu.
Lidiji je aroma njegova duhana bila draža od oštrog mirisa majčinih cigareta. Svi su sjedili u salonu nakon izvrsnog obroka, koji se sastojao od svinjskog odreska i kreme od ananasa za desert. Wai se razmetao svojim proširenim jelovnikom sad kad mu se gospodar vratio. Alfred je zapalio vatru u salonu, jer nije bilo sluge da je zapali umjesto njega. Cijelo je vrijeme zviždao i Lidija je primijetila znatnu promjenu u njemu. Više nije bilo nervoznih tišina ispunjenih vrpoljenjem. Zvukovi su samo izvirali iz njega. Pjevušenje, zviždanje, riječi. Kao da je sva ta sreća istjecala iz njega u obliku raznih zvukova.
„Jednoga ću dana, Lidija", rekao je Alfred dok je bacao šibicu na užareni ugljen, „i tebe odvesti u pećinske hramove u Yungangu. Moraš sama vidjeti kako su zapanjujući, kakve su divne graditeljske vještine Kinezi posjedovali prije dvije tisuće godina. Dobri Bože, u Engleskoj nemamo ništa što bi se moglo usporediti s tim. Izvanredno."
„Voljela bih to."
,,Oh, dochenka, zaista moraš vidjeti sjedećeg Budu. Nevjerojatan je. Gotovo dvadeset metara visok i uklesan u žutu stijenu. Nikada nisam vidjela tako velikog muškarca." Valentina se nasmijala i zadirkujuće pogledala Alfreda koji je sjedio kraj nje na trosjedu.
U pozadini je tiho svirao radio, nekakva nova vrsta sinkopatskog jazza, a Alfred je opet pjevušio. Lidija je pijuckala sok od limete s ledom i trudila se sudjelovati u razgovoru, ali misli su joj bile vani na hladnoći.
Morala je ponovno zagrijati termofor. Promijeniti obloge na prsima. Već je kasnila sa sljedećom dozom biljnog čaja i...
„Draga, slušaj me. Izgledaš kao da si miljama daleko. Pričala sam ti o sustavu koji imaju za svoje hramove i grobnice i ostalo. Zove se feng shui. Upotrebljavaju ga već više od dvije tisuće godina. To bi trebalo zajamčiti da su te lokacije... Oh, koju su ono riječ upotrijebili, anđele?"
„Pogodne?" ponudio je Alfred.
„Tako je, pogodno smještene."
Valentina je bila iznimno živahna. Kao da je zbacila plašt naučene ravnodušnosti koji je prije nosila i nadomjestila ga entuzijazmom za sve oko sebe. Lidiji je to bilo dosta čudno. Nije se mogla odlučiti je li ta promjena nastala unutarnjim oslobođenjem ili je bila nametnuta izvana. No, Alfred je očito bio očaran.
„Znam za feng shui, mama. Problem je u tome što se Europljani na to uopće ne obaziru. Gradimo pruge kroz njihova posvećena mjesta, a misionari podižu crkve koje bacaju sjene na drevna kineska rodovska groblja, narušavajući mir njihovih mrtvih. Nemoj se smijati, mama. Njima je to zaista važno. I oni vjeruju da tornjevi naših crkava buše nebo svojim oštrim vrhovima, sprečavajući povratak dobrih duhova na zemlju. Feng shui znači vjetar i voda."
„Zaista? Baš si pametna, draga. Nemam li pametnu kćer, Alfrede?"
„Da, vrlo pametnu." Ponovno se nasmiješio Lidiji.
Ali, Lidija je znala da bi se on jednako spremno složio i da mu je Valentina rekla da joj je kći jarkozelena s ružičastim točkicama. Lidija je pažljivo odabrala trenutak. Ležerno se protegnula i ustala.
„Drago mi je što ste opet kod kuće, ali mislim da ja idem u krevet ako nemate ništa protiv."
„Tako rano?"
„Mmm, spava mi se." Nasmiješila se svom očuhu. „To je zbog vrućine ove prekrasne vatre. No, najprije ću se samo zaletjeti provjeriti kako je Sun Yat-sen. Još je malo nervozan u svome novom domu pa..."
„Mislim da nećeš, Lidija", odlučno je rekao Alfred. „Ne želim da lutaš vani po mraku."
„Ali, ima mjesečine. Nije previše mračno."
„Ne, idi ravno u krevet, draga moja. Ostavi zeca za ujutro." Nasmiješio se, ali oči su mu bile ozbiljne. Ona se odjednom sjetila dogovora koji su sklopili u zamjenu za dvjesto dolara.
Srce joj je potonulo. Pogledala je prema majci tražeći pomoć, ali Valentina je stajala ispred ormarića s pićem i točila čašu votke za sebe i brendi za svog muža.
„Molim te, Alfrede", nagovarala ga je Lidija.
„Ne večeras, draga. Hajde sad lijepo idi u krevet i ostavi vražjeg zeca za sutra. Budi dobra djevojka. Laku noć."
Lidija je kimnula. „Laku, noć, mama", rekla je i dala joj lagani poljubac. Onda je isto napravila i s Alfredom, izbjegavajući njegove naočale.
U sobi je uzela list papira, nacrtala veliko slovo A i zabila pribadače u njega.
Ležali su među dekama na prašnom podu. Njegov joj je palac milovao bradavicu, nježno, umirujuće. Gledali su kako mjesec putuje preko prozorčića na stropu iznad njih. Lidija je očajnički željela da je to puni mjesec, potpuni, magični disk, tako da može nešto zaželjeti, ali bilo je barem tjedan dana prerano, a njegovo savršenstvo upropašteno stvarnošću. Glava joj se odmarala na Changovu ramenu, a udovi su im bili tako isprepleteni da više nije znala gdje njezini prestaju, a njegovi počinju. Njegova koža bila je dio njezine. Njezin dah dio njegova.
„Lidija."
„Mmm?"
Dugo su bili tiho, udobno zamotani jedno u drugo. Pravokutnik prozračnog svjetla koje je mjesec bacao preko njih pretvarao je njihovu golu kožu u srebro i tjerao sjene da skaču s jednog lica na drugo kad su im se usne okrznule. Prije su vodili ljubav i bilo je drugačije. Vatrenije. Gladnije. Kao da su njihova tijela znala da im vrijeme ističe. Lidija je nestrpljivo čekala u svojoj sobi dok nije bila sigurna da njezina majka i Alfred spavaju, a onda se odšuljala dolje i potrčala preko trave. Mraz joj je krčkao pod nogama. Stabla su nasrtala na nju svojim šiljastim, izduženim sjenama, a šišmiš joj je preletio nisko iznad glave dok je okretala ključ u lokotu.
„Jesi li dobro?" Odmah je pitao. Stajao je s jedne strane vrata s dekom prebačenom preko ramena.
„Ne, nisam dobro. Uopće nisam dobro."
Poljubio ju je.
„Majka mi se vratila ranije, baš kao što si rekao da bi mogla, tako da sam zaglavila u kući, nasmrt zabrinuta za tebe, znajući da se i ti sigurno brineš zbog Alekseja Serova. Dovraga s tim čovjekom. Zašto se morao pojaviti? Ali, ja zaista mislim da nas neće izdati. Već mi je jednom pomogao. Znam da se ponekad ponaša kao uobraženi gad, ali ustvari nije tako loš. Problem je u tome što bi mogao imati jak osjećaj dužnosti prema Kuomintangu i..."
„Tiho, tiho, ljubavi."
Njegove tamne oči pretraživale su njezine, a izraz u njima izbacio joj je sve riječi iz glave. Privukao ju je u zagrljaj i zamotao u deku, a ona se nakon mnogo vremena opet osjećala sigurnom. Smrzavala se nasmrt u staroj, trošnoj šupi, a sve što je moglo, pošlo je po zlu. No, ipak se osjećala sigurno. I sretno. Samo ga je morala pogledati i bila je sretna. A kad nije bila s njim, morala je samo pomisliti na njega pa da joj se udovi rastope od želje.
„Sutra moram otići", rekao je.
„Ne."
Poljubio ju je u kosu i ona je čula da je duboko uzdahnuo, pripre¬majući se. Znala je da bi mu trebala olakšati. Već je osjećala da mu je tijelo ponovno počelo gorjeti. Napori tog dana bili su previše za nje¬govo oslabljeno tijelo, ali večeras joj nije dopustio da ga njeguje, samo je popio biljni napitak protiv vrućice. Ne smije mu još više otežati. Ne smije.
„Ako te ostavim, Lidija, srce će mi se raspuknuti u tisuću komadića. Ali ne mogu više ostati. To bi bilo opasno za tebe. Previše te volim da bih riskirao."
Čvrsto ga je zagrlila. Ništa nije rekla. Bojala se da bi krive riječi mogle izaći.
On joj je milovao uho vršcima prstiju. „Moram napustiti Junchow..."
Sve u njoj je počelo boljeti.
„...ali to će biti teško. Trupe Kuomintanga provjeravaju svaku cestu koja ulazi ili izlazi iz grada, što znači da moram naći neko drugo mjesto da se sakrijem..."
Ponovno je počela disala.
„...dok ne budem dovoljno jak da preplivam rijeku."
Zatvorila je oči.
„Poljubi me", prošaptala je.
Usne su mu se odmah našle na njezinima, a jezik mu je pronašao njezin, mekan i senzualan. Njegova joj je ruka skliznula dolje među noge, milujući svilenkastu kožu na unutarnjoj strani bedra. Nisu se žurili, išli su polako. Na mjesečini.
Složili su se da će otići prije zore. Ona je donijela sve što je ostalo od onih dvjesto dolara i jedan dio spremila u kožnatu vrećicu, dio mu zamotala za bedro, a dio sakrila u čizmu.
„Bez rikše", upozorio je.
„Zašto?"
„Vozači imaju duge jezike. Uzimaju novac od tonga. Crne zmije mogle bi me naći. I tebe. Hodat ću."
„Pozvat ću Lava", brzo je rekla.
„Ne, voljena moja. Ne želim pomoć ni od koga koga mogu povezati s tobom. Razumiješ? Pobjegao sam od Po Chua. Gubitak obraza peći će ga gore nego oštrica u trbuhu i on će se potruditi da uništi svakoga tko..."
Stavila mu je prst na usne i priljubila mu se još bliže ispod deke. „Spavaj", promrmljala je. „Još nije dan. Spavaj. Postani jak." Tijela su im prianjala jedno uz drugo.
No, kad je prvo nagovještaj sivoga obojio prozorčić na krovu, Lidija je znala da Chang An Lo tog dana neće ići nikamo. Vratila mu se groznica.









„Ovdje čudno miriše", primijetila je Valentina.
Prešetavala se po Lidijinoj sobi, uzimala stvari u ruku, vraćala ih natrag, cupkala dlake boje bakra iz četke za kosu, ravnala zavjese.
„To je od bilja. Isprobala sam neke kineske čajeve dok vas nije bilo."
„Zaboga, zašto?"
Lidija je slegnula. „Tako."
Napeto je sjedila na krevetu. Oči su joj letjele po sobi tražeći izdajničke znakove, ali ništa nije vidjela. Pitala se što joj je majka htjela. Poslije ukočenoga obiteljskog doručka, Lidija je pobjegla gore u sobu, a malo nakon toga je za njom dolutala Valentina. Na sebi je imala crvenu vunenu haljinu koja je lagano obavijala njezinu vitku figuru i pojačavala dramatičnost tamne bob frizure. Oko zgloba je nosila novu narukvicu od izrezbarene slonovače. Lidija je pomislila da izgleda umorno. Njezina se majka napokon zaustavila ispred prozora i naslonila se na prozorsku dasku, licem okrenuta prema kćeri. Vani je opet padao snijeg.
,,I, tko je on?"
„Tko?"
„Tko je taj mladi sretnik?"
Lidijino srce je mahnito poskočilo. „Zaboga, kako to misliš, mama?"
„Dochenka, nisam slijepa."
„Nemam pojma o čemu govoriš."
Valentina je posegnula u džep svoje haljine i na jedan užasan trenutak Lidija je pomislila da će izvaditi nekakav inkriminirajući dokaz, ali to je bila samo kutija za cigarete i upaljač. Uzela je cigaretu, lupnula je u kutiju od kornjačevine i zapalila, otpuhnuvši oblak dima prema Lidiji.
„Dušo, jesi li se pogledala u ogledalo u posljednje vrijeme?"
Lidija je bacila pogled na zrcalo na prednjoj strani ormara, ali vidjela je samo svoju bijelu spavaćicu prebačenu preko stolice. Odjednom se prestrašila da bi na njoj moglo biti krvi.
„Mama, moram nahraniti Sun Yat-sena. Je li ovo važno?"
„Ah, moja zločesta mala lažljivica. Što si to radila prošle noći? Ne budi tako šokirana. Znam da si bila u šupi."
Lidija je osjetila da su joj se dlanovi oznojili. Obrisala ih je o poplun. „Kako?"
Valentina se nasmijala. „Jer nisam mogla spavati. Došla sam vidjeti ležiš li i ti budna, kao u starim danima u potkrovlju, ali tebe nije bilo, nevaljala djevojko."
„Oh."
„Nemoj ti meni oh. Nisi poslušala Alfreda. Otišla si nahraniti svoju dragu štetočinu kad si mislila da mi spavamo, zar ne?"
„Da." To je izašlo kao šapat.
„Dochenka, zec nije vrijedan problema između tebe i tvog očuha." Teška tišina umirila je sobu. „Je li, Lidija?" „Naravno da ne, mama."
„A sad", Valentina je povukla duboki dim iz svoje cigarete i uperila njezin usijani vrh ravno u Lidiju, „da čujem zbog koga izgledaš kao da je netko upalio vatru u tebi. Hajde, draga, reci svojoj mami."
Lidija je osjetila da su joj se obrazi zažarili. „Ne znam o čemu..."
„Ne budi blesava, Lidija. Misliš da ja nemam oči? Da ne vidim kako ti i Alfred zurite preko stola dok pijete čaj i jedete tost? Oboje vas je pogodilo." Zamahnula je glavom, a kosa joj je nestašno poletjela. „Baš ste telci."
„Što nas je pogodilo?"
„Ljubav."
Lidija se gotovo zagrcnula. „Mama, ne budi smiješna."
Majka joj je napravila smiješnu malu grimasu. „Misliš da se ne sjećam tog osjećaja? Lidija, slatko moje dijete, promijenila si se, promijenila."
„Kako?"
„Oči ti blistaju, koža ti se sjaji i tajnovito se smješkaš kad misliš da te nitko ne gleda. Čak i hodaš drugačije. I onda, tko je taj momak? Reci majci. Dečko iz tvog razreda koji ti se sviđa?"
„Naravno da ne", prezirno je frknula Lidija.
„Tko onda?"
„O, mama, samo netko koga sam upoznala."
Valentina joj je prišla i sjela kraj nje na prekrivač boje marelice. Uzela je Lidijino lice u ruke i zagledala joj se u oči s mračnim, ozbiljnim izrazom lica. „Tko god da je, neka ostane tajna ako baš mora, ali slušaj što ti kažem. Nema zezanja. Jesi li me čula? Nema zezanja s njim. Moraš završiti školu i otići na fakultet, možda čak na Oxford ako te na vrijeme odvedemo u Englesku. To je naš plan, sjećaš li se? Znači...", polako je protresla Lidijinu glavu sjedne strane na drugu, „ovaj me puta moraš poslušati, curo. Nema zezanja, nikakvog."
„Da, mama."
„Dobro. Drago mi je što smo to raščistile."
Lidija se odvažila na stidljivi smiješak i Valentina se nasmijala. „Ne brini, zasad ćemo ostati na tome. Ali, možeš mu poručiti da ću mu iskopati oči zahrđalom žlicom ako slomi srce moje kćeri."
„Ne budi smiješna, mama." No, svejedno ju je nabrzinu zagrlila. „Nedostajala si mi", promrmljala je.
„Da? Kao što mački nedostaje pas?"
Lidija je držala majčinu ruku u krilu, njezinu desnu ruku, onu bez dijamantnog prstena, onu koja se Lidiji više sviđala.
,,A ti?" pitala je. „Jesi li ti sretna, mama? S Alfredom, mislim."
Valentina je naglo navukla izraz oduševljenja. „O da, draga, on je pravi anđeo. Najslađi, najdraži čovjek koji je ikada živio."
„I obožava te."
„I to."
„Želim da budeš sretna."
„Jesam, dušo. Zaista, pogledaj me." Kao dokaz se široko osmjeh¬nula. Izgledala je tako lijepo da je bilo teško povjerovati da to nije istina. Samo što joj tamne oči nisu svjetlucale.
„Sada možeš imati svakakve lijepe stvari. Baš kao što si htjela."
„Baš kao što sam htjela", ponovila je Valentina. Ugasila je cigaretu u staklenoj zdjelici na ormariću kraj kreveta i zapalila drugu. „No, postoji jedna stvar koju dragi Alfred želi da imam, a ja baš i ne."
„Što to?"
„Dijete."
Lidija je zinula od čuda.
,,E da, tako se i ja osjećam, draga. Ne brini, to se neće dogoditi. Za ime Božje, što je? Zašto plačeš?"
„Dijete", prošaptala je Lidija dok je brisala lice stražnjom stranom ruke. „Imala bih brata. Ili sestru." Ta joj mogućnost nikad prije nije pala na pamet, ali naravno da joj je majka još bila dovoljno mlada. „Mama, to bi bilo divno. Bili bismo toliko sretni." Pokušala joj je dati uzbuđeni poljubac, ali ju je Valentina odgurnula.
„Što? Ti si luda, dochenka."
„Ne, nisam. To bi bilo savršeno. I ja bih ti pomagala." „Što ti znaš o bebama?"
„Ništa, ali naučit ću. Molim te, mama, reci da. Reci Alfredu. Da. On bi platio amu da se bavi svim onim prljavim stvarima pa ti ne bi bilo preteško, a ja bih mu pjevala, ili njoj, kao što si ti meni kad..."
„Prestani. Odmah prestani, malena." Valentina je protrljala Lidijinu ruku između svojih i uz čudnu grimasu rekla: „Nisam imala pojma. Da ćeš tako reagirati. Zar si toliko usamljena?"
„Nisam. Ali, to bi bilo... posebno. Brat ili sestra koju bih mogla voljeti."
„Kao svoga prljavog zeca, misliš?" Lidija joj se nacerila. „Ne baš. Ali blizu." „Neka mi Bog pomogne."
Zajedno su se nasmijale i Lidija je na trenutak pomislila da joj kaže istinu o šupi. Ali, s iznenadnom promjenom raspoloženja oči njezine majke raširile su se od užasa. Skočila je na noge i okrenula se prema Lidiji s rukom na bokovima.
„To nije onaj Serov, zar ne?"
„Što?"
„Slatki Kriste, vidjela sam ga da odlazi kad smo jučer došli kući. Reci mi da on nije taj zbog kojega mašeš repom kao kuja koja se tjera."
„Mama! Ne budi..."
„Reci mi." Valentina je zgrabila Lidijin zglob i povukla je na noge. „Ne on. Drži se dalje od njega."
„Ne, naravno da nije on." Istrgnula je ruku iz majčina stiska i protrljala je. „Ne podnosim Alekseja Serova."
Valentina je opet suzila oči i bijesno se zapiljila u Lidiju. „Oh, dochenka. Dabogda jezik pregrizla. Kako da znam kada ti mogu vjerovati? Tako si dobra lažljivica."
Začulo se zvono na vratima.
Previše glasova. To je uzbunilo Lidiju. To nije mogao biti jedan od Alfredovih prijatelja jer su svi mislili da je još na medenom mjesecu. Ne, ovo je bilo nešto drugo. Nešto gore. Tiho je izašla iz sobe i nagnula se preko uglačanog rukohvata da zaviri dolje u hodnik. I pomislila je da će joj se pluća rasprsnuti. Ovo nije bilo nešto gore. Ovo je bilo najgore što se moglo dogoditi. Uski prostor hodnika bio je ispunjen ljudima u uniformama.
„Oprostite, gospodine Parkeru", rekao je engleski policajac s epoletama na ramenima, „shvaćam vaše prigovore, ali se bojim da imamo ovlaštenje pretražiti vaše prostorije." Pružio mu je komad papira.
Alfred je uzeo dokument, ali nije ga ni pogledao.
„Ovo je prokleta sramota", strogo je progunđao.
Lidija je kliznula niz stepenice. Panika joj je ubrzala korak, ali nije se uspjela prošuljati kraj njih. Valentina, koja je stajala točno iza Alfreda, zgrabila ju je za ruku.
„Oh, Lydochka, kakvo uzbuđenje! Cijeli čopor. Kao vukovi."
Četiri engleska policajca ispunjavala su hodnik, krupni muškarci, pristojni, ali opakih pogleda i s pahuljama snijega koje su im se topile na tamnoplavim ramenima. Ali, Lidiju je još više prestrašilo ono što je vidjela vani. Pet vojnika. Sive uniforme. Kuomintanško sunce na kapama. Kineske postrojbe. Strpljivo su čekali vani na snijegu s hladnim, ravnodušnim licima.
Glasovi su se stopili. Morala je izaći. Odmah. Istog trena.
„Mama, što traže?"
„Komunista, čini se. Kineskog mutikašu. Neko zlobno stvorenje lagalo je da se on krije ovdje. U našoj kući, za Boga miloga. Kao da ne bismo primijetili? Nije li to potpuno apsurdno?" Počela se smijati, ali smijeh joj je zamro u grlu kad je ugledala izraz na licu svoje kćeri. Povukla je Lidiju na drugi kraj hodnika. „Ne", izdahnula je. „Ne."
„Mama", prošaptala je Lidija i očajnički joj stisnula ruku, „moraš natjerati Alfreda da ih zadrži ovdje. Dulje. Trebam vremena." Ponovno ju je stisnula. Jako. „Razumiješ li?"
Valentinino lice bilo je bijelo kao snijeg na kućnom pragu, ali je ipak zakoračila bliže svome mužu i ovila mu ruku oko struka. „Anđele", započela je, „zašto ne pozoveš ove elegantne policajce u...", bacila je pogled prema vratima salona, ali onda se, na Lidijino olakšanje, očito sjetila na što su gledali francuski prozori, „... u blagovaonicu na jedno piće, da porazgovaramo o ovoj situaciji kao lju…"
„Ne, draga." Alfredova usta bila su razvučena u ravnu liniju bijesa. „Neka obave to što moraju pa da ih se riješimo."
„Hvala vam, gospodine", službeno je rekao policajac. „Trudit ćemo se da vas uznemiravamo samo koliko je apsolutno neophodno."
„Ne, Alfrede, dragi. Mislim da je to... neprihvatljivo."
Nešto u njezinu glasu natjeralo ga je da je pogleda. Čak i u panici, Lidija je bila impresionirana. Alfred je vidio što se nalazilo u očima njegove žene, namrštio se i dotaknuo naočale kao da će ih očistiti, ali nije. Umjesto toga je bacio brzi pogled prema Lidiji, a onda je taj trenutak zamaskirao kašljanjem i okrenuo se natrag prema uniformama.
„Kad bolje razmislim, moja žena ima pravo. Kako mi se usuđujete upasti u kuću bez razloga? Ovo zahtijeva dodatno objašnjenje."
„Gospodine, već sam vam dao razlog. Mi surađujemo s našim kineskim kolegama jer je Internacionalno naselje izvan njihove nadležnosti. Zaista više nemamo o čemu razgovarati."
Alfred se isprsio, ukočen kao daska. „Ne bih se mogao složiti. I time ću se pozabaviti u svome sljedećem izvještaju za Daily Herald." Rukom je zamahnuo prema Lidiji. „Ostavi nas, Lidija." Policajcima je oholo rekao: „Ne želim da mi kći prisustvuje ovom... fijasku."
Lidija je u mislima izvukla sve pribadače koje je prošle noći zabila u slovo A. Bez riječi je napustila hodnik.
„Vojnici. Ovdje su. Brzo."
On je već bio u pokretu. Odmah je ustao s ležaja, ali bio je nestabilan, morao se boriti za ravnotežu. Trepnuo je svojim tamnim očima.
Brzo se nagnula prema njemu i poljubila ga. „To je za snagu." Nasmiješila se.
„Ti si moja snaga", rekao je i zgrabio jaknu. Sve drugo je već imao na sebi, uključujući i čizme. Bio je spreman za ovaj trenutak.
Podigla je torbu u koju mu je prošle noći spremila lijekove i rukom ga obgrlila oko struka. „Idemo."
„Ne." Vrućica mu je zatupila oči, ali ne i glavu. „Prekrij tragove." Pokazao je na deke.
Ona ih je brzo zgrabila, zgurala ih u jednu od prašnjavih vreća kraj zida zajedno s termoforom, a onda sve prekrila hrpom prljave slame iz zečje kućice. Da obeshrabri znatiželjne prste.
„Xie xie, hvala ti, Sun Yat-sen", svečano je rekao Chang.
Lidija bi se nasmijala da nije zaboravila kako.
Spasio ih je snijeg koji je padao u velikim, mekanim pahuljicama i sakrio cijeli svijet. Pločnici su postali opasni, a zvukovi prigušeni dok su automobili i ljudi blijedjeli iz vidokruga, gubeći se u bijelom kovitlacu. Van kroz vrtna vrata sa slomljenom kvakom. Na glavnu ulicu. Počeli su trčati.
Kako je Chang An Lo to izdržao, nikad neće razumjeti. Hladnoća joj se urezivala u lice. Nije imala kaput, samo debelu vunenu vestu, ali to joj je bio najmanji problem. Vojnici Kuomintanga pojavili su se u kući; jednom kad shvate da je prazna, što onda? Krenut će za njima. Stalno se osvrtala, ali nije ništa vidjela pa se tješila da, ako ona nije vidjela njih, nisu ni oni nju. Zar ne? Snijeg je padao u gustom, bijelom plastu koji je prekrivao sve izvan vidokruga od nekoliko metara, a ljude tjerao da ubrzaju korak, pognutih glava, nezainteresirani za neobičan par koji je žurio po ledenim pločnicima.
Morala je razmisliti. Natjerati mozak da radi za njih oboje.
Kamo su mogli otići?
Stopala su im nabijala po pločniku u brzom zajedničkom ritmu. Njezino je srce pratilo taj ritam. Čvrsto ga je držala rukom oko struka i osjećala da se on trudi ne nasloniti se na nju svom težinom, ali jednom se spotaknuo. Ozlijeđenom je rukom snažno udario u pločnik, ali nije ništa rekao, samo se podignuo i nastavio trčati. Što su više trčali, osuđeni na kaotični bijeg, to ga je više voljela. Volja mu je bila tako jaka. U njegovu je središtu bila neka mirnoća koja je kontrolirala bol i iscrpljenost. Odavao ga je samo mišić koji mu je treperio na čeljusti.
Morala je misliti, ali to je bilo teško kad je sve u njoj sklizalo i padalo.
Skrenula je lijevo u Ulicu Laburnum. Zatim desno pa opet desno, krivudajući da zbune potjeru. Disala je brzim, oštrim dahtajima. Dok je vukla Chang An Loa preko ceste, gotovo ih je pregazio bicikl koji je iznenada iskrsnuo iz sumraka, kližući se po snijegu, i njoj se puis ubrzao kad je shvatila koliko su vojnici mogli biti blizu a da ona toga nije bila svjesna.
Nije se mogla sjetiti nijednoga sigurnog mjesta osim dokova. Tan Wahova stara koliba, ako je još ondje. Lav Popkov je uništio krov, no i to je bilo bolje nego ništa. Ali, to je bilo daleko. Chang je gubio snagu, stopala su mu se grčila kao da su htjela otkazati.
„Pristanište", promrmljala je dok joj se dah širio na ledenom zraku.
Kimnuo je. Pahuljice su mu se uhvatile za trepavice. „Hoćeš li moći?"
Ponovno je kimnuo. Ne trošeći dragocjeni dah.
Prestali su trčati i nastavili brzim korakom. Neće mu dopustiti da joj sad umre. Krenuli su nizbrdo. Morali su još samo prijeći veliko raskrižje ulica Prince i Fleet i nastaviti ravno do dokova, ali kad su se približili raskršću, na uglu točno ispred njih ugledala je dvojicu policajaca. Jedan je nosio britansku uniformu; drugu je prepoznala kao francusku. Bili su šćućureni u svojim plavim ogrtačima, glave su im bile blizu.
Bez zastajkivanja je progurala Changa i sebe kroz kolonu gmižućih vozila do druge strane ceste, dalje od uniformi. Već je pomislila da su se izvukli. No, tada je britanski policajac podignuo glavu. Pogledao ravno u nju. U Changa. Rekao nešto svojem kolegi. Oboje su krenuli prema njima, krčeći si put kroz plašt bijelog snijega. Nije mogla trčati. Ne s Chang An Loom. Pokušala je smisliti dobar razlog zašto bi bijela djevojka posrtala okolo u snježnoj oluji, napola noseći Kineza koji je jedva mogao hodati. Nije mogla.
Policajci su sada bili bliže, ali zadržala ih je kolona obavijena u bijelo. Pogrebne odore. Kinez koji je gurao tačke s djetetom opsovao je kad je automobil ispred njega usporio na raskršću. Vozač je turirao motor, spreman da ubrza, a buka je natjerala Lidiju da pogleda prema njemu. Jedva je išta vidjela kroz pokrete brisača punih snijega, ali je i to bilo dovoljno. Isti je tren zakoračila na cestu i povukla Changa sa sobom.
Pokucala je na prozor automobila. „Gospodine Theo, to sam ja."
Prozor se spustio i ona je ugledala sive oči gospodina Thea, sužene protiv hladnog vjetra. „Dobri Bože, što radiš vani po ovom vremenu?" Pogled mu je prešao na Chang An Loa. „Prokletstvo."
Policajci su im bili za petama.
„Ja..." Suha usta su je izdala. Pokušala je ponovno. „Trebam prijevoz."
Vidjela je da su mu oči registrirale dvije uniformirane figure koje su se približavale stražnjem dijelu automobila. Kraj nje, Chang An Loovo disanje bilo je grčevito i isprekidano.
„Ne bježite valjda, zar ne?"
„Ne, gospodine Theo", brzo je rekla. „Naravno da ne."
Znao je da laže. Vidjela mu je na licu.
„Upadajte", rekao je.

E sad, ovo je bio veliki obrat.
Theo se naslanjao na okvir vrata svoje gostinjske sobe i smiješio se, usprkos bolesnoj glavobolji koja mu je ovih dana bila stalni pratitelj.
Po Chu će biti vrlo zahvalan.
Na krevetu je ležao mladi Kinez. U kakvom li je stanju bio taj momak! Izgledao je užasno. Nemoj umrijeti. Da se nisi usudio umrijeti. Trebaš mi živ.
Ruskinja je sjedila kraj kreveta na stolici staroj više od četiri stotine godine, iako ona trenutačno nije mogla cijeniti njezinu ljepotu. Držala je jednu njegovu osakaćenu ruku i pričala mu tihim, uzbuđenim glasom. Theo nije mogao čuti njezine riječi, no to ionako nije bilo važno.
Lidija Ivanova, donijela si mi pravi dobitak.
Theo ju je odveo kući. Gotovo ju je morao odnijeti iz bolesnikove sobe, toliko je htjela ostati, ali Theo se nije dao. Morat će se suočiti s Alfredom, što je značilo da je ona morala otići kući i srediti to. Osim toga, u načinu na koji je njegovala mladog Kineza bilo je nešto tako intenzivno da se Theo bojao da bi mu uskočila u krevet, s groznicom ili bez nje. Što bi Alfred rekao na to?
Ostavio je Li Mei da vlaži pacijentovo čelo biljem i preparatima iz zalihe u torbi, a Lidiji obećao da se može vratiti kad joj majka i Alfred to dopuste. Ne prije.
Gotovo je pljunula na njega od bijesa, ali je, srećom, ipak bila pametnija i napokon je nerado popustila. Oči su joj promatrale Li Mei s neprikrivenim nepovjerenjem, ali na kraju je prihvatila činjenicu da je njezin Chang An Lo bio u sigurnim rukama. Siguran od policije.
„Dajem ti riječ", rekao je Theo. „Kao engleski gospodin. Li Mei će ga dobro paziti dok te nema."
Na trenutak je pomislio da će ga ugristi.
Reći da je Valentina Ivanova Parker bila ljuta, bilo bi preblago. Theo se šokirao. Nikad nije čuo da žena upotrebljava takve izraze, a očito nije ni Alfred. Bujica psovki na ruskom i engleskom izlila se na glavu njezine kćeri. A djevojka je samo stajala i podnosila to. Nije plakala i nije bježala. Ruke su joj gužvale vlažnu suknju i ponekad joj je pogled padao na njezine mokre cipele, ali većinu je vremena gledala majku u oči i šutjela.
Za razliku od nje, Alfredovo nezadovoljstvo bilo je suzdržano. No, on je bio Britanac. Ne kao ove lude Ruskinje. Theo je htio otići, ali ga je Alfred zaustavio.
„Pričekaj još malo, prijatelju, ako nemaš ništa protiv. Želio bih čuti detalje o tome što se dogodilo, ali najprije se moram pozabaviti s Lidijom."
I tako je Theo čekao. Otišao je do ormarića s pićem i natočio tri velike čaše viskija. Otpio je iz svoje.
„Dosta, Valentina. Bilo je dosta." Oštro je rekao Alfred i to je doprlo do nje.
Prestala je vikati. Pogledom je ošinula i Alfreda i Lidiju, dobacila još nešto na ruskom i otišla uzeti piće koje joj je Alfred pružio. Iskapila ga je u jednom gutljaju i zadrhtala.
„Mrzim viski", rekla je i čašu napunila votkom.
Alfred se obratio svojoj pokćerki, tiho, ali strogo. „Lidija, ti si član moje obitelji tek jedan tjedan, a već si nanijela sramotu mom imenu."
Zastao je u slučaju da je htjela nešto reći, ali se djevojka samo mrštila, gledajući u pod s izrazom koji je Theo već stotinu putu vidio u školi kad bi je ukorio.
„Sada smo svi uzrujani", nastavio je Alfred sa zadivljujućom mirnoćom, „pa postoji rizik da kažemo nešto što ćemo kasnije zažaliti. Zato želim da odeš u svoju sobu i ostaneš tamo dvadeset četiri sata. Tako da imaš vremena razmisliti o tome što si napravila. Obroke ćemo ti donositi u sobu. Idi sad."
„Ali ne mogu. Moram..."
„Bez ali."
„Molim te, on je bolestan i..." „Lidija, nemoj si još više otežavati."
Theo je vidio da je djevojka bacila pogled prema svojoj majci, ali Valentina joj je bila okrenuta leđima. „Idi", ponovio je Alfred.
Otišla je. Theo je bio iznenađen. U školi nikad nije bila tako poslušna. Kakvu je to moć Alfred imao? Theo je ispio još svog viskija, iako još nije bilo podne. Bilo je vražje nezgodno biti uhvaćen u tuđu obiteljsku trakavicu, čak i takvog dobričine kakav je bio Alfred. Prokleto loša situacija. Zapalio je jednu od svojih turskih cigareta i osjetio da mu viski počinje ublažavati bol u tijelu. Kriste, koliko će dugo ovaj put trebati da prođe? Alfred je govorio, ali Theo ga je teško pratio. Mislio je na Chang An Loa. I Po Chua.
„Pusti to, Theo. Neka radnik to napravi." „Ne, to mi pomaže."
Theo je brusio gornju stranu stola. Prije dvije noći lutao je po učionicama u agoniji boli i očaja, a cijelo mu se tijelo treslo od potrebe za mirom koji mu je davao mak. Nije mogao ni spavati, ni misliti, ni slušati Li Meine riječi utjehe. Jedina stvar koja mu je ispunjavala um bilo je gađenje prema Christopheru Masonu. Raslo mu je u mozgu dok nije pomislio da će mu se glava raspuknuti od pritiska pa je iz kuhinje uzeo oštar nož i na klupu za kojom je sjedila Polly Mason, slovima od petnaest centimetara urezao riječ MRŽNJA.
Ujutro mu je bilo žao. Ovaj su vikend završavali božični praznici i počinjao novi semestar pa si je dao zadatak da popravi štetu na klupi. Umirivali su ga ritmični pokreti brusnog papira u smjeru šara u drvu. Izbrisati mržnju. Proizvesti glatkoću. To je zadovoljavalo nešto u njemu.
„Jesi li rekla Chang An Lou?" pitao je Li Mei dok su mu ruke nastavljale prelaziti po površini klupe.
„Ne."
„Hoćeš li?" „Ne."
Hrapavi šum brusnog papira bio je jedini zvuk u sobi. Li Mei je sjedila na drugoj klupi, podvila noge i gledala ga kako radi. Nosila je onaj ljubičasti cheongsam koji je volio i kopču od ametista u crnoj kosi. Theo je znao da je sigurno bila umorna jer je cijelu noć njegovala svoga kineskog pacijenta, ali ovalno joj je lice izgledalo svježe i smireno. Čak su i modrice počele blijedjeti.
„Ako mu kažem da sam Po Chuova sestra", napokon je rekla, „htjet će otići."
„Da, razumijem zašto bi to htio. Bi li to bilo važno?"
„Bilo bi. Moj brat ga je ranio i ja mu se moram odužiti. Ako mogu."
Theo ju je pogledao dok su mu ruke nastavile raditi. „Opet si čitala Analekte?"
Ona se nasmiješila. ,,U Lun Yu Konfucije kaže mnogo toga što je istina."
„Po Chu će biti ljut ako sazna da je Chang ovdje." „Neće saznati." Zastala je. „Zar ne, Tiyo?" Theo nije odgovorio, koncentrirajući se na to da sebe i klupu oslo¬bodi MRŽNJE.
„Zar ne?" ponovila je Li Mei.
Theo je stao, odložio brusni papir i s ruku obrisao prašinu od drva. „Ljubavi, nakon što te Po Chu onako brutalno pretukao, mene raduje sve što će njega povrijediti. Kad bi Po Chu saznao da je Chang ovdje, imao bi to zadovoljstvo da ga ubije, ali ako ne sazna što se dogodilo s čovjekom koji mu je pobjegao iz ruku, to će ga zauvijek izjedati. Stoga ne, od mene neće saznati."
„Hvala ti, Tiyo."
Nastavio je s brušenjem.
„Tiyo?"
„Da?"
„Oboje znamo da ga možeš upotrijebiti za cjenkanje. S mojim ocem. Da on spriječi Masona da te prijavi Sir Edwardu." „Da. Oboje to znamo." „Hoćeš li? Iskoristiti ga?"
„Razmišljao sam o tome." Na trenutak nije znao je li taj hrapavi zvuk bio unutra ili izvan njegove glave. „što nam je važnije, Li Mei? Da ja odem u zatvor ili da taj mladić umre? Što tvoj Konfucije kaže o toj moralnoj dilemi?"
Suze su kliznule niz Li Meine blijede obraze.
Stavio je ruku na Changovo čelo. Bilo je vruće. Crne su se oči smjesta otvorile i zabrinuto pogledale Thea.
„Bolje mi je", nejasno je promrmljao.
„Mislim da nije", rekao je Theo.
„Lidija?"
„Ona je dobro. Ali ne može te doći vidjeti. Roditelji joj ne dopu¬štaju."
Mladićevo lice se zategnulo. Izgledao je kao da trpi bol. Ali, Theo je imao dojam da ta bol nije bila fizička. Sažalio se nad njim. „Ne brini se, sutra će biti ovdje jer počinje školski semestar. A ja ću se pobrinuti da uspijete popričati za vrijeme jutarnjeg odmora."
Crne su se oči malo opustile. ,,Xie xie. Hvala vam."
Theo je kimnuo i htio otići.
„Zašto ovo radite?" pitao je Chang.
„Što?"
„Pomažete mi." „Ah, što ti misliš?"
Changov je pogled bio oštar. Theo je osjetio da ga čita. „Jer trebate pomoć. Za sebe", tiho je rekao mladić. „Vi pomognete meni i možda će netko pomoći vama. Sve je stvar ravnoteže."
Theo je pomislio da je to bilo zastrašujuće točno. Zbog istog je ra¬zloga od žene s džunke uzeo Yeewai, mačku. Kako šiješ, tako ćeš i žeti. Činilo se da se bogovi svih religija slažu oko toga.
Promijenio je temu. „Želiš li nešto jače protiv boli?"
Chang je odmahnuo glavom na jastuku.
„Opijum možda?" ponudio je Theo.
„Ne."
„Bravo."









Je li mrtav?
Ili je u policijskoj ćeliji? Je li mu nedostajala?
Je li se smiješio ljupkoj Li Mei kao što se smiješio njoj? Nije bilo odgovora. Samo pitanja.
Da barem Alfredu nije dala riječ onda u Tusonovoj čajani. U zamjenu za novac, obećala je da će ga slušati, ali već mu je i prije lagala. Krala od njega. Nije oklijevala da ga prevari. Pa zašto se onda osjećala obvezana tim apsurdnim obećanjem? Zašto?
Ležala je na krevetu, na istome mjestu kao i Chang An Lo ranije, njezina glava točno ondje gdje se njegova odmarala na jastuku, samo što ona nije spavala. Dok su se noćni sati provlačili kraj nje, ona se prevrtala, zakapala lice u bijeli egipatski pamuk plahte i jastučnice, pokušavajući udahnuti njegov miris. No, bio je preslab. Osjećao se samo miris trava. Ustala je iz kreveta kad je sumorna zora nebo obojila srebrnastosivo, a oblaci su bili tako teški i niski da ih je gotovo mogla dotaknuti. Snijeg je prestao padati. Već sam pogled na šupu slao joj je valova čežnje kroz tijelo. Dugo je stajala kraj prozora, zureći u krhku drvenu konstrukciju začahurenu u snijegu i tanke otiske ptičjih pandži na krutoj snježnoj kori. Naposljetku se vratila u krevet i omotala ruke oko jastuka.
Nije mogla prekršiti riječ. Išuljati se iz kuće prije nego što se Alfred i Valentina probude. Iako ni na sekundu nije pomislila da joj majka spava; ne, ona se sigurno bacakala i prevrtala, osluškivala i promatrala kako svjetlo postaje sve bljeđe. Lidija se ozbiljno brinula za nju. Nikad je nije vidjela tako bijesnu, tako podivljalu. Nešto ju je zaboljelo u prsima kad se samo sjetila te scene pa se usredotočila na Alfreda.
Mogla je prekršiti riječ koju mu je dala.
Mogla bi.
Zatvorila je oči i pokušala duboko disati, onako kako je vidjela da Chang An Lo radi kad je bol bila snažna. Udahnuti kroz nos, izdahnuti kroz usta, dugo i polako. Ali, misli joj nisu dale mira.
Mogla je prekršiti riječ. Napravila je to i prije.
Ne. Ne.
Ovo je bilo drugačije. Ovo je bilo... tražila je riječ... ovo je bilo... važno.
U očaju, okrenula se na bok i pustila da joj se misli kao golubovi pismonoše vrate na osjećaj Chang An Loova tijela kraj njezina, u njoj, na njoj. Okus njegove kože na jeziku. Pogled u njegovim očima kad joj je rekao da je voli. On je voli.
Ispod svega toga bila je svjesna dubokog, uskovitlanog bijesa u želucu. Pekao ju je, kao kiselina. Aleksej Serov. On ju je izdao.
„Dobro jutro, Lidija."
Nije joj bilo do razgovora.
„Rekao sam, dobro jutro, Lidija."
Uzdahnula je. „Dobro jutro, Alfrede."
„Tako je bolje. Evo, kava."
„Hvala." Uzela je šalicu koju joj je pružio i stavila je na ormarić kraj kreveta. Sjedila je na krevetu prekriženih nogu, potpuno odjevena; nije pokazala nikakvu namjeru da ustane i malo se upristoji.
„Moramo razgovarati", rekao je.
„Moramo?"
„U ovoj se situaciji svi moramo ponašati odraslo."
„Reci to mojoj majci."
Oštro ju je pogledao i skinuo naočale, očistio ih bijelom, čistom maramicom i precizno ih vratio na nos. Maramicu je složio natrag u džep.
„Bi li ti smetalo da sjednem?"
Iznenadilo ju je što je uopće pitao. Glavom je pokazala prema stolici.
„Hvala." Sjeo je i prekrižio ruke na prsima. Sad su bili na istoj razini.
Čekala je. On se nije žurio.
„Lidija, ono što si napravila prošli tjedan bilo je vrlo loše i tvoja majka i ja smo duboko uznemireni tvojim ponašanjem. Trebala bi se stidjeti." Njegove smeđe oči su je proučavale. „Ali, mislim da se ne sramiš. Razgovarao sam s Waijem i on mi kaže da te cijeli tjedan jedva vidio i da si uvijek bila u šupi ili u svojoj sobi." Pogledao je oko sebe kao da bi se Chang mogao skrivati iza vrata. „Očito si bila sa svojim kineskim prijateljem. Je li to točno?"
Ona je kimnula.
„A tvoj prijatelj je kineski bjegunac?" Sada je postala opreznija.
„Ne namjeravam te pitati o stupnju... intimnosti među vama", zarumenio se i zastao, „... ali dovoljno ti vjerujem da znam da ti... pa... da ne bi napravila ništa nerazumno. Nemoralno ili nekršćanski", dodao je s iznenadnom žestinom.
„Alfrede, on je bio ozlijeđen. Ja sam ga njegovala. Je li to nekršćanski?"
„Naravno da nije, draga moja. To je za svaku pohvalu. Dobri Samarićanin, zar ne?"
„Dobra Ruskinja."
Nasmiješio se. „Tako je."
Pokazivao je znakove opuštanja. Neznatno, ali i to je bilo nešto. Posegnula je za šalicom kave.
„Mmm, dobra je", rekla je. „Hvala."
On se naslonio u stolici i pustio da mu ruke padnu sa strane. „Ono o čemu moramo razgovarati jest to kako ćemo se dalje ponašati. Ne želim nikome od nas uzrokovati nepotrebnu bol."
Pokušavala je kontrolirati osjećaj olakšanja koji ju je preplavio, ne dati mu da se pokaže na njezinu licu i u očima. Alfred će se smekšati.
„Zato osjećam da te moram podsjetiti na obećanje koje si mi dala u čajani. Na naš dogovor."
Njezino olakšanje je nestalo. Rukom je prešla preko lica da sakrije razočarenje. „I, kakve su tvoje naredbe?"
„Lidija, ne sviđa mi se tvoj ton. Mislim da riječ naredba nije prikladna, ali kažem ti da ne smiješ opet vidjeti tog kineskoga komunista. To je preopasno za tebe."
„Ne. Molim te."
„Inzistiram."
Lidija je osjećala da gubi kontrolu nad licem. Sakrila ga je u ruke.
U sobi je zavladala duga tišina. Onda se Alfred našao kraj nje na krevetu. „No, no, draga moja. Tako je najbolje. Nemoj plakati." Potapšao ju je po ramenu.
Ona nije plakala. Umirala je.
„Alfrede", progovorila je kroz prste, „kako bi se ti osjećao da ti kažem da više nikada ne možeš vidjeti moju majku?"
„To je drugačije."
„Nije."
,,O, Lidija, draga moja djevojko. Još si premlada za takav očaj."
„Molim te, Alfrede. Moram ga vidjeti."
Gladio ju je po glavi i ona je po dodiru njegove ruke znala da će reći ne. Uspravila se i iznenada mu se nasmiješila.
„Mama mi je rekla da želiš dijete."
On se žestoko zacrvenio i skrenuo pogled na snijegom prekrivenu vanjsku prozorsku dasku po kojoj je lepršao vrabac, perja nakostriješenih od zime.
„Mislim da je to divno, Alfrede."
„Zaista?"
„Da, zaista."
„Odlično."
Bio je oduševljen. Vidjela mu je to u očima i bila je dirnuta što mu je stalo do njezina mišljenja.
„Što onda kažeš na još jedan dogovor?" „Kako molim?"
„Još jedan dogovor. Ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da mamu nagovorim da se predomisli u vezi s djetetom, ako ti..."
„Ne."
„Dopusti da dovršim. Ako mi dopustiš da posjetim Chang An Loa dok je u kući gospodina Thea." „Gle, Lidija, ja..."
„Gospodin Theo može biti u sobi cijelo vrijeme. Nikada ne bismo bili sami, obećavam. Molim te. Moram se uvjeriti da mu je bolje i da je siguran."
„Ne sviđa mi se to." Namrštio se, ali oči su mu se smekšale.
„Meni to toliko znači", tiho je rekla.
Duboko je uzdahnuo. Kolebao se.
„Bilo bi divno imati dijete", nagovarala ga je.
I protiv volje, usne su mu se raširile u osmijeh. „Ti si jedna vrlo uvjerljiva mlada dama, znaš?"
„Onda ga smijem vidjeti?"
,,Oh, neka ti bude, Lidija. Smiješ ga vidjeti. Ne, ne moraš izgledati toliko ushićeno. Dopustit ću ti samo jedan posjet i to tek sutra kad budeš bila u školi. Da se oprostiš."
Lidija nije odgovorila.
„Razgovarat ću s Willoughbyjem da se dogovorimo", nastavio je Alfred. ,,I neka to onda bude kraj te priče."
Lidija je ispružila ruku i nježno dotaknula njegovu. „Dva posjeta. Alfrede. Molim te, neka budu dva posjeta."
Iznenadio ju je njegov smijeh. „Ti se ne daš pokolebati, zar ne? U redu. Dva posjeta. Pod strogim Willoughbyjevim nadzorom." „Hvala ti."
Poljubio ju je u glavu, manje nespretno nego prije. „Dobro." Ustao je.
,,I razgovarat ćeš s mamom? Nagovoriti je da pristane na moj posjet?"
„Da, naravno."
„A ja ću je nagovoriti da pristane na dijete. Pomoglo bi kad bi joj kupio glasovir."
Na trenutak su im se pogledi sreli i oboje su znali da se među njima stvorila neka veza. Alfred joj je kimnuo, ne znajući točno što da kaže.
„Alfrede", rekla je Lidija, „za nekoga tko nikad nije bio otac, to ti vrlo dobro ide."
On se ponovno zacrvenio i zbunjeno protrljao bradu, ali dok je odlazio, na licu mu je bio smiješak.
„Mama?"
Nije bilo odgovora.
Valentina je držala novine ispred lica, ali Lidija je znala da ne čita. To je bio njezin način da si osigura privatnost. Povremeno je nestrpljivo tapkala stopalom u baršunastoj papuči. Večera je protekla ukočeno i neprirodno, ali ju je poslije u salonu Alfred pitao: „Lidija, igraš li šah?"
„Da."
„Jesi li za partiju?"
„Da."
„Bravo."
Donio je prekrasan set antiknih figura od slonovače i s lakoćom je nadigrao, ali ona je iz toga mnogo naučila. O igri. O njemu. I o sebi. Njegovo strpljenje je bilo impresivno, ali mentalna disciplina bila mu je previše kruta, dok je ona bila nepromišljena. To joj je bila i snaga i slabost. Morala je usporiti.
„Hvala", rekla je kad je njezin kralj završio vodoravno na ploči.
„Imaš sve preduvjete da postaneš dobar igrač, draga moja, kad bi samo…"
„Razmislila prije nego što povučem potez. Znam." „Točno tako." Nasmiješio joj se, a smeđe su mu oči bile tople iza zlatnih naočala. „Točno tako." Otišao je spremiti šahovski set.
„Mama."
Valentina je polako spustila novine i ravnodušno pogledala kćer. „Je li Lav Popkov poznavao tvoju obitelj u Rusiji?"
Valentinin se izraz nije promijenio, ali Lidija je osjetila njezino nezadovoljstvo.
„Radio je za moga oca. Prije mnogo vremena", kratko je rekla Valentina i ponovno podigla novine. Razgovor završen.









Chang An Lo je otvorio oči i ugledao njezino lice. Na sekundu je bio uvjeren da je to još jedan san o njoj koji su mu bogovi podarili, ali mogao je osjetiti siguran stisak njezine ruke na svom zglobu i golicanje njezine kose koja mu je okrznula obraz kad se nagnula nad njega. „Stvarna si", prošaptao je.
Ona se nasmiješila onim čudesnim, širokim osmijehom koji mu je ukrao srce iz grudi i sada je znao da to nije san. Nagnula se još bliže i poljubila ga; njezine usne meke i primamljive.
„Da dokažem da sam stvarna", promrmljala je.
Na trenutak ju je zagrlio, osjetio njezin hladni obraz na svome vrelom licu, udahnuo svježi miris čistog zraka njezine kose i kože, čuo kako joj krv tuče u žilama. Tako živa. Tako puna vatre. Izgubiti je značilo bi utopiti se u blatu.
„Kako se osjećaš?"
„Bolje."
„Izgledaš kao da imaš temperaturu."
„Iznutra sam bolje." Ispružio je ruku i dotaknuo plamen njezine kose. „Pogled na tebe diže mi temperaturu."
Ona se nasmijala i lagano mu položila glavu na prsa. Ostavila ju je tamo. Njegovi su prsti milovali svilenkastu, neposlušnu kosu koju bi svaka Kineskinja nauljila i izravnala, pričvrstila je kopčom ili zavezala u čvrste punđice. Volio je neobuzdanost njezine kose.
„Lidija", nježno je rekao.
Ona je podignula glavu. „Nemamo mnogo vremena", promrmljala je i bacila pogled preko ramena.
Vrata su bila otvorena, a na njih se naslanjao visoki, elegantni lik ravnatelja u njegovoj crnoj akademskoj halji. Stajao im je okrenut leđima, s jednom od svojih smrdljivih cigareta u jednoj i s radnom bilježnicom u drugoj ruci. Usredotočio se na bilježnicu da pokaže da su mu uši zatvorene. Oni su svejedno šaptali.
„Tvoji roditelji?"
„Zabranili su mi da te vidim više od dva puta dok si ovdje. Ali nisam rekla što će se dogoditi kada odeš." Jantarne su joj oči bile pune svjetla. „Imam prijedlog." Odjednom je postala stidljiva. Ali i uzbuđena.
Dio njezina blještavog svjetla obasjao je tamu u njemu. No, znao je da ne može biti nikakvih prijedloga. Dodirnuo joj je uho, obrvu. „Što to unosi život u tvoje riječi?"
Nagnula se bliže, očiju prikovanih za njegove. „Možemo otići zajedno."
„Rugaš mi se." No, nada mu je nepozvana skočila u grlo i udahnula život u njegovo tijelo.
„Ne, ne, ozbiljna sam." Govorila je šapatom. „Sve sam smislila. Rekao si da moraš otići iz Junchowa. Ja ću otići s tobom. Još uvijek imam nešto novca i možda mogu dobiti još. To bi trebalo biti dovoljno da unajmimo brod da nas u tami preveze preko rijeke i onda možemo..."
„Ne."
„Da, bili bismo sigurni ako bismo putovali noću, a spavali danju. Znam da će nam trebati dugo vremena, ali mogli bismo otići daleko odavde, do nekoga udaljenog sela, a ja mogu nositi kinesku tuniku i široki šešir kao na sprovodu pa nitko ne bi primijetio i naučit ću mandarinski i..."
„Ne."
„Slatka ljubavi, slušaj me, to je jedino rješenje. Sve sam isplanira¬la. Ti ne možeš ostati ovdje pa nema drugog načina."
„Lidija. Nemoj, Lidija."
„Nisam blesava. To ne bi bilo zauvijek. Znam da ćeš se, kad ozdraviš i opet ojačaš, htjeti vratiti u neki komunistički kamp i nastaviti s borbom protiv Čang Kai-šeka. Naravno da to znam. Ali...", on je promatrao kako joj po obrazu leprša meka ružičasta boja, kao treperenje krila flaminga, „ja ću ići s tobom. Znam da žene treniraju i bore se u Mao Tse-tungovoj vojsci pa nema razloga zašto i ja ne bih mogla postati komunistički borac za slobodu. Zar ne?"
Poslije škole morala je obaviti koješta. Prvo haljina. Lidija je požurila kroz grad do salona madame Camellije.
„Hvala, madame Camellia, izgleda kao nova."
Krojačica je dražesno naklonila svoju dotjeranu glavu. „Nema na čemu. Pokušajte je držati dalje od kiše."
„Molim vas, stavite to na račun mog očuha."
„Svakako, gospođice Parker."
Gospođica Parker? Gospođica Parker? Lidija se nasmijala i odmahnula glavom dok je jurila prema kući Masonovih u Ulici Oraha. Polly se danas nije pojavila u školi pa se Lidija htjela uvjeriti da joj prijateljica nije bolesna. Još ju je mučila nelagoda koju je Chang An Lo stvorio među njima kad su se posljednji put vidjele i zbog toga joj je bilo još važnije provjeriti da se Polly možda ne skriva kod kuće jer se ne može suočiti s njom. To bi bilo grozno. Bio je dug put do Ulice Oraha, ali barem je poslijepodne bilo svježe i bistro. Nebo je bilo bogate, jasne plave boje zbog koje se svijet činio većim nego inače, a, iako je puhao hladan vjetar, sunce je Junchowu davalo sjaj koji je Lidijino uobičajeno gnušanje prema tom gradu pretvorio u dobrodušnu naklonost. Možda je to bilo zbog pomisli da će ga napustiti.
U ulozi pristalice komunizma. Lidija Ivanova, borac za slobodu. Isprobala je kako to zvuči naglas i svidjelo joj se. Čak si je dopustila da u mislima na tren zadrži zvuk Lidije Chang, ili Chang Lidije, kako bi rekli u Kini. Pustila je da joj taj zvuk odjekuje valovima misli, ali to je ipak bilo korak predaleko. Na to još nije bila spremna. Chang An Lo je rekao ne. Naravno da je rekao ne. Znala je da hoće. Brinuo se za njezinu sigurnost. Ali, ona mu je vidjela izraz lica. Usne čvrsto stegnute da ne bi ispustile riječi koje bi ga odale. Goleme zjenice raširene od zaprepaštenja. Vidjela je da se nešto duboko u njemu raspuklo, a dok ga je držala čvrsto u zagrljaju mogla je osjetiti da mu je srce brzo kucalo.
Rekao je ne. Ali mislio je da.
Krenula je prečicom kroz jedan od siromašnijih okruga Internacionalnog naselja, niz snježni puteljak iza crkve Sv. Spasitelja i preko parkića. Bila je to više šikara nego park, s nekoliko škripavih ljuljački za djecu i previše zaraslih grmova. Hodala je stazom kroz park kad je ugledala automobil. Bio je parkiran ispod niskog reda stabala na udaljenoj strani parka, okrenut od prljavih terasa obližnjih kuća. Lidija ga je odmah prepoznala. Veliki, razmetljivi Buick. Automobil Pollyina oca. Krem limuzina s crnim krovom blistala je na suncu kasnoga poslijepodneva iznad prljavo sivog snijega na ulici.
Nije mogla zamisliti što je Mason radio ovdje, ali ako je išao kući, mogao je povesti i nju, i usput joj reći što je bilo s Polly. Uputila se prema automobilu. Bio je parkiran tako da mu je prednja strana bila okrenuta od nje pa je mogla vidjeti samo rezervni kotač i visoki stražnji prozor. Automobil je izgledao prazan, ali kad je zavirila kroz prozor, vidjela je da se unutra nešto kreće. Pomaknula se do prozora sa strane i ugledala prizor koji nije željela vidjeti. Christoper Mason samo u košulji, ispružen na trbuhu na prednjem sjedalu. Njegova glatka, smeđa glava klatila se i micala, a ruke mu prelazile preko nečega što je ležalo ispod njega.
To je bila Valentina.
Lidija se okrenula i pobjegla.
„Bok, Lyd." Polly nije izgledala bolesno. A nije izgledala ni sretno što vidi Lidiju na svome pragu.
„Nisi bila u školi."
„Ne. Bila sam bolesna."
„O, žao mi je."
„Pojela sam nešto."
„Aha."
Uslijedila je neugodna stanka. Lidija se počela brinuti da je Polly neće pozvati unutra.
„Donijela sam ti raspored za novi semestar da ga prepišeš. I neke karte po kojima smo radili danas na geografiji." Lidija je otvorila školsku torbu i počela kopati po njoj.
„Oh... hvala." Polly je zakoračila unatrag, a velike su joj oči bježale od Lidije. „Uđi. Hoćeš li malo tople čokolade? Mamica je u svom bridge klubu, ali napravila je kolač od đumbira ako želiš malo."
„Da, molim te."
Polly ju je povela u kuhinju. Većinom su kuhinje bile sumorne, namijenjene samo za sluge, ali s obzirom da je Anthea Mason tako uživala u pripremanju nabujaka i pečenju kolača i svježeg peciva, kuhinja Masonovih bila je moderna i svijetla. Linoleum na podu, pločice na zidovima i mramorna emajlirana peć kudikamo ljepša od uobičajenih crnih primjeraka. U praonici posuđa iza kuhinje, Lidija je čula dvoje slugu kako rade i tiho razgovaraju na kineskom. Umjesto na razgovor, Polly se usredotočila na grijanje mlijeka i stavljanje kakaa u šalice.
Lidija je tišinu ispunila brbljanjem o prvom danu škole te da se James Malkin pojavio s nogom u gipsu nakon što je pokušao dohvatiti zmaja s krova garaže. Polly se prisilila na osmijeh. Pijuckajući topli napitak, Lidija je osjećala da joj se krv vraća u promrzle prste, ali joj je um i dalje bio obamro od šoka.
Valentina. U Buicku.
Zašto?
Polly ju je i dalje izbjegavala. Zurila je u pjenu na svome kakau i lagano puhala u njega da ga ohladi.
,,Polly, otišao je", rekla je Lidija.
Napokon je uhvatila zabrinuti pogled svoje prijateljice. „Tko?"
„Znaš tko. Chang An Lo."
„Kamo je otišao?"
„Ne znam."
„Vojnici su ga odveli?"
„Ne. Pobjegao je. Tako da više ne moraš brinuti o... pa, znaš... o onome što si vidjela."
Polly se oteo golemi uzdah olakšanja. „Drago mi je."
„I meni."
Tiho su se nasmiješile jedna drugoj, a onda je Lidija odložila svoju šalicu na stol, otišla do Polly i zagrlila je. Sva ukočenost odmah je napustila Pollyino malo tijelo i ona joj je čvrsto uzvratila zagrljaj. Nasmijale su se dok je nelagoda blijedjela te su ponijele svoje tople napitke u dnevnu sobu.
„Pričekaj me ovdje, Lyd, ja ću samo skoknuti do sobe da precrtam karte. Neću dugo. Pojedi kolač."
Čim je otišla, Lidija je napustila dnevnu sobu, odšuljala se preko parketa u hodniku i pokušala otvoriti vrata radne sobe Christophera Masona. Nisu bila zaključana. Na neki čudan način, to ju je razočaralo. Ako vrata ostavljaš otvorena, znači da nemaš ništa sakriti, zar ne? Kliznula je unutra i zatvorila vrata iza sebe. Soba je bila mračna. Rolete su bile napola spuštene i visoke police s knjigama izgledale su... prijeteće. Osjećala se kao da je zatvorena tamo unutra. U zamci. Drhtaj joj je prošao niz kralježnicu i ona je odmahnula glavom da istjera te glupave misli.
Stol. Tamo je trebala početi. Brzo je otišla do stola na kojem je ležao Masonov kožnati dnevnik za 1929. godinu. Prelistala je stranice za prve dane siječnja i ugledala je, velikim crnim slovima. VP. Više ne VI. Valentina Parker. Lidija je htjela baciti vražji dnevnik kroz prozor.
Brzo je pretražila ladice stola. Ništa zanimljivo. Osim pištolja koji je kao upozorenje ležao u prvoj desnoj ladici, ispod čupave krpe za prašinu, žute kao maslac. Lidija ga je podigla. Bio je to vojni revolver, teži nego što je očekivala, mirisao je na ulje. Zaškiljila je kroz nišan i uperila ga u vrata, otpustila osigurač i ponovno ga zategnula, ali nije riskirala s okidačem. Zatim ga je vratila u ladicu. Još je malo čeprkala. Samo računi, pisaći pribor, dva zlatna nalivpera koja bi prije tri mjeseca vjerojatno uzela, nekoliko pisama iz Engleske. Ništa korisno, samo čavrljanje o nekoj Jennifer i nekom Gaylordu. Uteg za papire od žada. Kutija cigara. Grickalica za nokte. I u posljednjoj ladici, fotografija njegove mačke, Ahila. Razočaravajuće.
Iznenadni zvuk. Lidija se smrznula. Slušala. Koraci sluge prelazili su hodnikom. Ponovno je počela disati, zatvorila ladicu i pogledala okolo. U jednom kutu stajala je visoka komoda od hrastovine. Velike mjedene drške. Prve tri ladice sadržavale su boce nečega što je mirisalo na nekakve kemikalije, snop fotografskog papira, kartonsku kutiju punu rola negativa, i srebrna pljoska na vrhu svega. Sinulo joj je da je Mason sigurno bio strastveni fotograf koji je sam razvijao svoje snimke. To se slagalo s onime kad ga je uhvatila u knjižnici. Tada je gledao knjigu o fotografiji.
Donja ladica dala joj je nadu. Bila je zaključana. Nešto je skrivala.
To je bilo to. Na trenutak je stala i zamišljeno pogledala po sobi. U stolu nije bilo nikakvih ključeva. Da je ona vlasnik ove sobe, gdje bi sakrila ključ... gdje? Polica za knjige. Morao je biti tamo. Napeto je poslušala čuje li Pollyine korake na stepenicama. Nije bilo ni zvuka. Brzo je prstima prešla preko knjiga i polica. Bilo koji svezak mogao je biti izdubljen da u njega stane ključ. U tom slučaju nije imala šanse da ga nade. Nikakve. Stoga je dovukla Masonovu veliku kožnatu stolicu, stala na nju i protegnula se da opipa sam vrh police. Ništa. Malo prašine. Mrtav pauk. Pomaknula je stolicu malo dalje, probala ponovno. Ovaj put, prsti su joj dotaknuli metal.
„Lidija?"
Pollyin glas. Dolazio je s prvog kata. Lidija je sletjela sa stolice i odškrinula vrata.
„Da?" povikala je.
„Skoro sam gotova."
„Nemoj se žuriti."
„Neću dugo."
Lidija je ponovno zatvorila vrata, skočila natrag na stolicu i uzela onaj komad metala. Ključ. Ležao joj je na dlanu. Usta su joj bila suha. Nije bila sigurna da je htjela znati što je bilo u toj ladici. Glava joj se već punila sumnjama. Duboko je udahnula, onako kako joj je Chang An Lo pokazao, pa polako izdahnula, otišla do komode i čučnula ispred donje ladice. Ključ se glatko okrenuo i ladica se otvorila kao da je često upotrebljavana.
Bila je puna fotografija. Uredni svežnjevi povezani gumenim vrpcama. Na svakoj fotografiji bila je gola žena. Lidiji se činilo da bi joj trebalo biti neugodno, ali nije imala vremena za to. Podigla je svežnjeve jedan po jedan i brzo ih pregledala. Zadrhtala je od prizora crnog hrta koji je zajahao mladu crnkinju, ali nije stala, pažljivo se zagledavajući u lica žena. Većinom su bila tvrda i našminkana. Prostitutke, pretpostavila je. Viđala je takva lica na ulicama i po krčmama na dokovima. Našla ju je u petom svežnju. Vitka bijela žena gola na medvjeđem krznu, jedna ruka neobuzdano prebačena preko glave, a druga zapletena u gustoj, crnoj kosi, izlažući grudi. Bradavice obojene tamnom bojom. Noge su joj bile lagano razdvojene, jedan prst u gustim stidnim dlakama, bljesak nečega blijedog i blistavog iznutra. Ženine pune usne su se smiješile, ali tamne oči izgledale su mrtvo. Valentina.
Jecaj je protresao Lidijino tijelo. Nalet bijesa koji ju je gotovo ugušio, i lavina srama. Stiskala je zube, osjećajući da joj obrazi gore. Pregledala je i ostale fotografije. Još četiri Valentinine. Dvadeset Anthee Mason. Dvije Pollyne.
Lidija je poželjela vrištati.
Gurnula ih je u svoju školsku torbu.
„Gotovo", Pollyin glas. Na vrhu stepenica.
U posljednjem naletu, Lidija je iz školske torbe izvadila knjige i unutra ubacila sve negative. Bacila je ključ u donju ladicu, brzo je zatvorila i, s knjigama ispod jedne i torbom ispod druge ruke, napusti¬la sobu.
„Ne ljutiš se, zar ne, draga?"
„Ne, naravno da ne. Moram raditi zadaću."
Lidija je neprestano pogledavala svoju majku, očima prateći svaki pokret njezina prsta - onog prsta - dok je listala najnoviji broj časopisa Svijet Pariza te svaki zamah kose dok je palila još jednu cigaretu. Zašto? To joj se stalno motalo po glavi. Zašto je Valentina to radila? Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo. Zašto?
Njezina se majka okrenula Alfredu. „Nećemo ostati dokasno, zar ne, anđele?"
On je razmijenio brz pogled s Lidijom. To ju je jutro odvezao u školu na putu na posao i ona je spomenula da se Valentina činila napetom od cijele priče s Chang An Loom i vojnicima. Možda bi bila dobra ideja da je večeras izvede van? Večera u klubu? Plesanje u Flamingu? Alfred je objeručke prihvatio njezin prijedlog.
„Pa, nisam siguran koliko će biti sati", rekao je i s otvorenim divljenjem pogledao svoju ženu. Izgledala je zapanjujuće. Elegantna, nova, crno-bijela večernja haljina dubokog dekoltea koji joj je otkrivao pune grudi. Lidija ih nije mogla ni pogledati. Ne sada. Ne nakon onoga što je vidjela.
Alfred je svojoj ženi dodao ružičasti muf i pomogao joj da obuče kaput.
„Dobru zabavu", veselo je rekla Lidija.
Čim je čula da je automobil napustio prilazni put, otrčala je gore i iz ormara izvukla zelenu haljinu.
„Vrapčiću, moi vorobushek, mislila sam da ti zaboraviti staru ženu."
„Ne, nyet, evo me. Imam čak i službenu pozivnicu." Lidija je zamahnula svojom debelom, reljefnom pozivnicom.
„Tako sjajno." Gospođa Zarja se zahihotala od užitka, a široka su joj se njedra zanjihala opasno blizu Lidije. Provukla je ruku kroz Lidijinu. ,,I jako ljupko ti izgledaš. Tako odraslo sada u svoja lijepa zelena haljina."
„Dovoljno odraslo za ples?"
Gospođa Zarja zatresla je svojom širokom suknjom od tafta u čudno koketnoj gesti. „Možda, vozmozhno. Moraš čekati da te pitaju."
Vila Serov na kraju Rue Lamarque u Francuskoj četvrti bila je još raskošnija nego što je Lidija očekivala, sa stupovima i trijemovima i dugačkom, širokom prilaznom cestom koja je bila natrpana automobilima i vozačima. Sobe za primanje bile su osvijetljene nizom kristalnih lustera i pune stotinama gostiju u elegantnoj večernjoj odjeći. Svuda oko nje lebdjeli su pjevni zvuci ruskog. Dobriy vecher, Dobra večer. Kak vi pozhivayete, Kako ste? Kak torgovlia, Kako ide posao?
Sjetila se reći ,,Ochyen priatno", Drago mi je, kad ju je gospođa Zarja upoznavala s ljudima, ali nije čula ni jedno ime. Ovdje je bila zbog samo jedne osobe. A njega nije bilo. Ne još. Na početku se držala gospođe Zarje; u ovome blistavom novom svijetu, tješio ju je poznati miris naftalina koji je dopirao iz njezina pregrijanog tijela. Jedan stari gospodin sa zaliscima i bradom poput one cara Nikolaja prišao im je da bi očijukao s gospođom Zarjom i poljubio Lidijinu ruku dok su gospođe u dugim, bijelim rukavicama obilazile prostorije, pokazujući svoj blještavi nakit i rusku temperamentost. Lidija je izgubila pojam o broju dijamantnih tijara koje su proklizile kraj nje.
Pitala se što bi Chang An Lo mislio o svemu ovome. Koliko bi pušaka kupio samo jedan od ovih dijamanata. I koliko bi gladnih trbuha mogle napuniti goleme zlatne naušnice one debele žene. Takve misli su je iznenadile, jer su to bile Chang An Loove misli. U njezinoj glavi. Njoj je to bilo novo, i svidjelo joj se. Što je mogla pogledati sve ovo bogatstvo i vidjeti ga ne kao nešto poželjno nego kao sredstvo ispravljanja neuravnoteženosti društva. Ravnoteža. To je bilo Changovo rješenje. A ona je promatrala kako čovjek s trbuhom dobro uhranjene svinje i zlatnim grumenjem na debelim prstima uzima čašu šampanjca sa srebrnog pladnja bez ijednog pogleda prema kineskom slugi koji ga je držao. Sluga je imao ispijeno lice i ponizne oči. Gdje je u tome bila ravnoteža?
Osjetila je da joj drhtaj šoka prolazi niz kralježnicu. Nisu joj samo misli bile nove, već i oči. Činilo se da zaista postaje komunist.
„Lidija Ivanova, baš lijepo što ste mogli doći." To je bila grofica Serova, veličanstvena kao i uvijek u krem satenskoj haljini s visokim ovratnikom i punom suknjom ukrašenom biserima. ,,I vidim da ste večeras u drugoj haljini. Već sam pomislila da imate samo jednu. Kako krasno izgledate u zelenom."
Lidiju je zbunjivala ta mješavina uvreda i komplimenata. „Hvala vam što ste me pozvali, grofice." Ovaj se put nije naklonila. Zašto bi? „Je li vaš sin večeras ovdje?"
Hladne plave oči grofice Serove procijenile su Lidiju i bez odgovo¬ra se okrenule prema gospođi Zarji. „Olga Petrovna Zarja, kak molodo vi viglyditye, kako mladenački izgledate."
Gospođa Zarja se oduševljeno promeškoljila i uzvratila laganim naklonom, ali Lidija nije čula što je odgovorila jer se mlada žena koja je stajala iza grofice, očito dio njezine pratnje, nagnula prema Lidiji i na ruskom promrmljala: „On je u plesnoj dvorani."
Lidija se ispričala i krenula prema mjestu odakle je dopirala glazba.
Žena je blistala. U haljini sa šljokicama koja joj je otkrivala ramena, sjedila je za koncertnim glasovirom na jednom kraju dvorane i svojim jarkocrvenim noktima prebirala po tipkama od slonovače. Svirala je modernu skladbu koju je Lidija prepoznala. Nešto Šostakovičevo, nešto dekadentno. Svilenkasti, plavi valovi njezine kose njihali su se u ritmu glazbe i Lidiju je odmah iznervirala ta previše dramatična izvedba. Zašto grofica nije pozvala Valentinu da svira? No, svaki put kad je pomislila na Valentinu, u glavi je vidjela fotografije iz ladice od kojih bi joj postalo slabo. Zato se okrenula na drugu stranu i pogledala oko sebe.
Prostorija je bila prekrasna. Visoki strop bio je oslikan likovima mišićavih bogova i nebeskih božica koji su svisoka gledali u parket od blijede, ulaštene bukovine. Golemi obiteljski portreti u pozlaćenim okvirima koji su prikazivali ljude s dugim nosovima i arogantnim očima, bili su zamišljeni da zastraše goste slabih živaca. Sjajna ogledala odražavala su tisuću točkica svjetla s lustera i bacala ih natrag u prostoriju, obasjavajući plesače koji su blistavih osmijeha klizili s jednog kraja dvorane na drugi. No, Lidijin pogled brzo je prešao na skupinu muškaraca zadubljenih u razgovor ispred jedne od dugačkih, baršunastih zavjesa. Kad je ugledala kratku smeđu kosu i visoka, koščata leđa u besprijekornom smokingu, para joj je izašla na uši. Krenula je ravno prema njemu.
„Alekseju Serove", hladno je rekla. „Htjela bih popričati." Dodirnula je crni greben njegovih ramena.
On se okrenuo i široko joj se nasmiješio, ali nju je to samo još više razbjesnilo. Osjetila je potrebu da mu pljuskom izbriše osmijeh s lica.
„Dobra večer, gospođice Ivanova, baš lijepo što ste nam se večeras uspjeli pridružiti." Zapucketao je prstima prema poslužitelju u livreji boje kestena koji je uspravno stajao uza zid. „Piće za moju gošću."
„Ne želim piće, hvala. Neću ostati."
Njegovo izduženo lice namrštilo se na hladnoću njezina glasa. Proučavao joj je lice, njegove oči tako usredotočene na njezine da je Lidija mogla vidjeti zrnca zlata zakopana u njegovim zelenim zjenicama.
„Nešto nije u redu?" Rukom je prešao preko guste čupe svoje kose i niz stražnju stranu glave. To je bio prvi put da je odao i najmanji znak nemira.
„Htjela bih popričati. Nasamo, molim vas."
Nagnuo je glavu unatrag i pogledao je svisoka, a lagani mu je smiješak zakrivio usne. Nije joj se sviđalo kako je suzio oči i svoje tamne trepavice upotrijebio kao barijeru među njima. Još jedan muškarac koji je nešto skrivao.
„Naravno, gospođice Ivanova."
Ruku je čvrsto položio ispod njezina lakta i bez napora je proveo kroz plesače do nečega što je izgledalo kao ogledalo, u okviru od izrezbarenih, pozlaćenih listova vinove loze, ali se ispostavilo da su bila vrata. Još trikova. Ušli su u malu sobu bez prozora u kojoj nije bilo ničega osim blijedozelenog otomana i šume prepariranih životinjskih glava na zidovima. Vepar s tridesetcentimetarskim kljovama zurio je u Lidiju. Skrenula je pogled i otresla njegovu ruku sa svog lakta.
„Alekseju Serove, ti si lažljivi gad."
Njegov mir bio je uzdrman, ali je to dobro sakrio. Ruka mu je polako gladila bradu otkrivajući zlatne manšete u obliku skarabeja. „Vi me vrijeđate, gospođice Ivanova."
„Ne, vi vrijeđate mene ako mislite da neću shvatiti tko je poslao kuomintanške vojnike u moju kuću.
„Vojnike?"
„Da. I oboje znamo zašto."
„Žao mi je, ali ne shvaćam što..."
„Nemojte. Nemojte trošiti riječi na poricanje. Vaše otrovne laži ispuzale su iz kanalizacije i to me još samo više vrijeđa. Jer sam zbog vas sada mogla biti u zatvoru. Jeste li toga svjesni? A moj... moj prijatelj... mogao je biti mrtav. Zato sam došla ovamo večeras da vam kažem..." Čula je da joj glas izmiče kontroli, kako gubi ledenu hladnoću na koju je računala. „...da vam kažem da vam je plan propao i da vas smatram najgorim gadom. Prljava muška kurva Čang Kai-šeka i njegovih Sivih vragova. Pretvarati se da ste moj prijatelj, a onda.
„Lidija, prestani."
„Ne, neću prestati, gade jedan. Izdao si me."
Zgrabio ju je za ruke i protresao je. „Prestani s ovim."
Lice mu se našlo blizu njezina. Ljutito su zurili jedno u drugo. Ona je čula zvuk u dnu njegova grla kad je progutao bijes.
„Pustite me", prasnula je.
Oslobodio joj je ruke.
„Zbogom", rekla je, skupivši sav led koji je mogla naći u tu jednu riječ. Ukočeno je otišla do vrata.
„Lidija Ivanova, za ime Božje, kakav je to demon ušao u vas? Kako se usuđujete umarširati ovdje s optužbama, a onda odbiti poslušati moj odgovor? Što vi mislite, tko ste?"
Lidija je stala s jednom rukom na teškoj mjedenoj ručici na vratima, ali se nije okrenula. Nije mogla pogledati tog lažljivoga gada. Nastupio je trenutak tišine dok su ih mrtva stvorenja u sobi gledala svojim staklenim očima. Mogla je čuti udaranje vlastita srca.
„Sada poslušajte što ja imam reći." Glas mu je bio iznenađujuće miran. „Ne znam ništa o vojnicima u vašoj kući."
„Dovraga s vašim lažima."
„Nisam vas izdao. Ni vašega ranjenog kineskog komunista. Nikome nisam rekao što sam vidio u vašoj kući, imate moju riječ."
„Riječ lažljivca ne vrijedi ni pišljiva boba."
Bila je zadovoljna kad je čula da mu zubi škrguću od bijesa.
„Govorim istinu", oštro je rekao i ona je znala da bi je udario da je bila muškarac.
„Zašto bih vam vjerovala?"
„Zašto ne biste?"
Naglo se okrenula. „Zato što nitko drugi nije mogao poslati vojnike po Chang An Loa. Vi. Samo ste vi znali."
„To je očita besmislica. Što je s kuharom?"
„Wai?"
„Mislite da on nije znao? Gospođice Ivanova, morate mnogo toga naučiti o posluzi ako mislite da oni ne znaju sve što se događa u kući."
Lidija je progutala slinu. „Wai?"
Aleksej Serov opet je kontrolirao situaciju. Ukočenost mu je nestala iz tijela i geste su mu ponovno bile ležerne kad je pokazao prema dijelu kuće u kojem se očito utaborila njihova posluga. „Oni imaju oči koje vide iza zatvorenih vrata i uši koje čuju misli u tvojoj glavi."
„Ali, zašto bi Wai...?"
„Zbog kineskih dolara, naravno. Tu bi mu informaciju dobro platili."
„O, kvragu."
Osjetila je da su joj ramena klonula, a kralježnica se urušila. Potražila je utočište u čupercima na ušima na glavi risa. Bile su naćuljene, oprezne, spremne da poslušaju njezine izgovore.
„Prokletstvo", promrmljala je.
„Kunem se da ga nisam izdao. Ni vas", tiho je rekao Aleksej Serov.
Prisilila se da ga pogleda u oči. Bilo je teško. Bijes joj je lako dolazio. Isprike mnogo teže.
„Žao mi je."
Htjela je izjuriti kroz vrata. Van na hladan zrak prije nego što se otopi u gadnu lokvu srama na elegantnome mramornom podu. Jezik joj je bio prevelik za usta. Riječi su se jedva provlačile kraj njega.
„Ispričavam se, Alekseju Serove."
Nije se osmjehnuo. Nije mu mogla pročitati misli kroz poluzatvorene oči, a nije ni bila sigurna da ih je željela znati.
„Prihvaćam vašu ispriku, gospođice Ivanova." Naklonio joj se lagano, službeno. Uplašilo ju je škljocanje njegovih peta. Takav bi zvuk očekivala od krvnika prije nego što odsiječe nečiju glavu. Ponudio joj je ruku. „Smijem li vas otpratiti natrag na zabavu? Ovaj je razgovor završen."
Ona je oklijevala.
„A kao dokaz našega obnovljenog prijateljstva, nadam se da ću imati čast za sljedeći ples." Nasmiješio se, polako i zadirkujuće, kao da je znao koliko će je to koštati.
„Prošli ste put rekli da sam premlada za plesanje", prigovorila je. Postojala je samo jedna osoba u čijim je rukama željela lebdjeti.
„To je bilo prije šest mjeseci. Tada ste još bili dijete. Sada od glave do pete izgledate kao prekrasna mlada žena." Podignuo je obrvu. „Čak i ako se ne ponašate tako."
Nasmijala se. Nije si mogla pomoći.
,,O, Bože, Alekseju, žao mi je, jezik mi je bio brži od pameti. Ja se mogu ponašati sasvim pristojno kad se potrudim, ali me vi nekako uvijek ulovite u najgorem izdanju."
„'Prljava muška kurva Čang Kai-šeka.' To je bilo impresivno."
Primila ga je ispod ruke. „Idemo plesati." Što prije završi s tim, to bolje.

Theo je sjedio, a mačka mu je svom težinom ležala na nogama. Bilo je hladno. Tri sata ujutro. Čuo je da vjetar trese prozore i zavija u želji da uđe, a to ga je podsjetilo na noćni vjetar na rijeci koji je gonio teglenice dok su sa svojim plijenom obilazili od džunke do džunke. Theo je čitao u radnoj sobi, pokušavajući naći snagu volje u riječima Bude.
Ako želiš znati svoju budućnost,
Pogledaj sebe u sadašnjosti,
Jer to je uzrok budućnosti.
To je već znao.
Njegova će budućnost biti odlučena u srijedu.
Jer je tada Christopher Mason imao sastanak sa Sir Edwardom u vezi s pričom o Theovoj ulozi u krijumčarenju opijuma. Znači da je imao dvadeset četiri sata da donese odluku.
Isprazni svoj čamac, ti koji tražiš,
I brže ćeš putovati.
Olakšaj svoj teret žudnje i mišljenja
I prije ćeš dosegnuti nirvanu.
Theo je mislio da je to ono za čime je čeznuo, putovati bez prtljage, ali dolazio je do zaključka da se ne poznaje tako dobro. Mladi Kinez u krevetu na katu ga je znao. Znao je njegove slabosti. Vidio mu je to u očima. Chang An Lo bio je spreman na sve što se moglo dogoditi. On je već olakšao svoj teret. Zatvor je bio jedan put koji je možda ležao ispred njih oboje, no je li se Theo zaista mogao suočiti s paklom smrdljive ćelije, zatočen kao ptica u bambusovom kavezu?
Ako se želiš riješiti svog neprijatelja,
Pravi načinje da shvatiš da je tvoj neprijatelj samo iluzija.
No, Theu se činilo da ni Feng Tu Hong ni Christopher Mason nisu bili iluzije. Istina je bila da je Feng mogao spriječiti Masona. Ali, Feng će zauzvrat htjeti mladića, usprkos svađi s Po Chuom. Ili možda baš zbog nje.
A onda? Ako se Theo nagodi? Što će Li Mei misliti o njemu?
Što će on misliti o sebi?
Nagnuo se i pogladio mačku po glavi. Na sekundu je počela presti, prije nego što se sjetila da zabije svoje žute zube u njega.









Lidija je čula škljocaj vrata svoje sobe. Brze korake na podu. Lagano je otvorila oči, ali nije ništa vidjela u tami. Nije ni trebala.
„Što je, mama?"
„Ne mogu spavati, draga."
„Idi gnjaviti Alfreda."
„Njemu treba san."
„Treba i meni."
„Glupost, možeš spavati sutra u školi." „Mama!"
„Tiho, pričat ću ti o noćnom klubu Flamingo. Jedna je sretnica nosila Fabergeov broš, ali haljina joj je bila uistinu zastrašujuća. Pomakni se."
Lidija je promijenila položaj na krevetu i Valentina je legla kraj nje, ispod popluna, ali iznad deka, baš kao što je ona ispočetka radila s Chang An Loom.
„Jeste li se dobro zabavili večeras?"
„Bilo je podnošljivo. Ništa više."
„Jesi li plesala?"
„Naravno da jesam. To je bio najbolji dio. Kad budeš dovoljno stara, odvest ću te na ples pa ćeš otkriti koliko je to zabavno. Bend je svirao onaj novi jazz s..."
No, Lidija nije slušala. Naslonila je obraz na majčino rame, puštajući da joj njezin mošusni miris prodre u glavu.
Pitala se je li Chang An Lo budan. O čemu je razmišljao? Bojala se da bi mogao otići. Jednostavno ustati i otići. Bez nje. No, oboje su znali da bi ga u njegovu stanju brzo ulovili. Da ju je trebao. Kao što je ona trebala njega. Bit će teško. Naravno da hoće. Jednako je tako znala i da je njihova budućnost nesigurna, ali čak bi im i nekoliko mjeseci, koliko bi mu trebalo da se oporavi, dalo vremena. Prostora za disanje. Dok ne smisle sljedeći korak.
„I?"
Lidija je postala maglovito svjesna da je Valentina prestala pričati.
,,I?"
„Što i, mama?"
„Pitala sam se tko je taj tvoj kineski boljševik?"
„Zove se Chang An Lo i on je komunist. Ali", brzo je dodala, „dolazi iz bogate obitelji za vrijeme posljednjeg cara i dobro je obrazovan. Kao ti na neki način..."
„Ja nisam komunist i nikada neću biti." Ispljunula je te riječi. „Komunisti uzmu zemlju koja je velika i plemenita i svojim je čekićima i srpovima razbiju do najniže razine jednog seljaka. Pogledaj moju jadnu, slomljenu Rusiju, Rusmatushka."
„Mama", nježno je rekla Lidija, „komunisti su tek počeli. Daj im vremena. Najprije se moraju riješiti tiranije. Brutalnosti koja postoji već stotinama godina. To sad rade u Rusiji. I to je ono što i Kina treba. Komunisti su ti koji će izgraditi pošteno društvo u kojem će svatko imati glas. Samo čekaj, Kina i Rusija će postati najveće države na svijetu."
„Ah, ti si luda, draga. Taj ti je boljševik isprao mozak i napunio ga muljem, tako da više ne razlikuješ crno i bijelo."
„Ne, potpuno si u krivu, tek sada jasno vidim."
„Glupost! To je dvominutna zaluđenost."
„Ne, mama, nije. Ja ga volim."
Valentina je naglo uvukla dah. „Ne budi smiješna. Ti si premlada da bi znala što je ljubav"
„Ti si imala samo sedamnaest godina kad si pobjegla i udala se za tatu. Voljela si ga, znala si to. Da mi se zato nisi usudila reći da ne volim Chang An Loa."
Nastupila je tišina. Tama oko njih postala je teška, pritišćući Lidijine oči, ali ona ju je odbila pustiti u svoju glavu. U mislima je posegnula za Chang An Loom i pronašla ga tako lako da joj je bilo teško povjerovati da nije bio u istoj sobi. Veza je bila trenutačna. Bila je sigurna da i on leži budan u kući gospodina Thea i traži je. Nasmiješila se i osjetila da joj se u glavi otvara veliki, prozračan prostor, pun sunčeve svjetlosti, kroz koji je žuborio zvuk Potoka guštera. Mjesto na kojem je mogla disati.
„Slušaj me, mama."
Bilo je lagano. Napokon pričati o njemu. Rekla joj je sve o Chang An Lou. Da ju je spasio u onoj uličici i da mu je zašila stopala kod Potoka guštera. Valentini je ispričala sve, o kineskom sprovodu i potrazi za njim, čak i o svađi u izgorjeloj kući i prepiranju oko nekih surovih metoda koje su komunisti upotrebljavali da ostvare svoje ciljeve. Sve je izletjelo iz nje. Sve. Dobro, gotovo sve. Dvije stvari je izostavila. Ogrlicu od rubina i vođenje ljubavi. To je uspjela zadržati za sebe. Ipak nije bila toliko glupa.
Kad je završila, osjećala se kao da lebdi.
,,O, slatka moja kćeri." Valentina se okrenula i poljubila je u obraz. „Ti si takva budala."
Volim ga, mama. I on voli mene."
„To mora prestati, dochenka."
„Ne."
„Da."
„Ne."
Valentinina je ruka ispod popluna uhvatila Lidijinu u željezni stisak. „Žao mi je, draga, srce će ti se slomiti, ali ima i gorih stvari. Preživjet ćeš, vjeruj mi da hoćeš. Došle smo dovde, ti i ja. Neću dopustiti da sve upropastiš baš sad, kad sam uspjela srediti novac za tvoje obrazovanje, za fakultet. Možeš postati doktor ili odvjetnik ili profesor, nešto veliko, nešto važno. Nešto dobro plaćeno. Bit ćeš ponosna na sebe i glavu držati visoko. Nikad nećeš ovisiti o muškarcu da ti stavi kruh na stol ili prstenje na ruku. Nemoj sve upropastiti. Ne sad."
„Mama, jesi li ti slušala kad su ti roditelji rekli to isto?"
„Ne, ali..."
„Neću ni ja."
„Lidija", Valentina se naglo uspravila. „Učini kako ti kažem. A ja kažem da je ta priča s kineskim boljševikom gotova, čak i ako te moram okovati za krevet i držati te na kruhu i vodi do kraja života. Jesi li me čula?"
Lidija nije mislila reći to što je rekla, ali bila je ljuta i povrijeđena. Pa je uzvratila udarac.
„Možda će Alfred to tebi napraviti ako mu kažem što sam vidjela danas u Buicku."
Valentina se zakašljala. Lidija je taj zvuk čula kad su kokošima zavrtali vratove. Htjela si je nabiti riječi natrag u usta. Valentina je spustila noge na pod, ali je ostala sjediti na rubu kreveta. Leđima okrenuta Lidiji. Nije govorila.
„Zašto, mama? Zašto? Imaš Alfreda."
Njezina je majka zašuškala u džepu svoje kućne haljine i Lidija je znala da traži cigaretu, ali očito je nije našla jer nije bilo škljocaja upaljača.
„To se tebe ne tiče", naposljetku je rekla Valentina glasom punim napetosti.
Lidija se primaknula bliže i ispružila ruku. Figura njezine majke bila je tamnija od mraka koji ih je okruživao. Lidija joj je dodirnula rame i na sekundu se sjetila da je ranije te večeri ispružila ruku i dota¬knula muško rame. Alekseja Serova. Otpratio ju je kući i ona je morala priznati da se nakon njezine pogreške ponio uistinu pristojno. Slatki Isuse, napravila je takvu budalu od sebe. Prljava muška kurva. Lažljivi gad. Imao je puno pravo izbaciti je na ulicu. Ali nije. Samo je postao još arogantniji s onim svojim oholim smiješkom kad je plesala s njim. Samo jedan ples. Više nije mogla podnijeti.
Pod prstima je osjećala toplu svilu majčina kimona. „Zašto?" Ponovno je pitala.
Valentina je slegnula, kao da to nije bilo važno. „Avantura."
„Mama, vidjela sam te s njim. Ti ga mrziš."
„Naravno da mrzim tog vraga, dabogda mu istrune njegova smrdljiva duša."
„Je li to zbog fotografija?"
Valentina je prestala disati.
„Imam ih." Lidija je milovala majčina leđa. „I negative."
Valentina je kratko zajecala. „Kako?"
„Ukrala sam ih."
„To ti dobro ide."
„Da."
„Hvala ti." Prošaptala je. „Tako da me se to ipak tiče."
„U redu. Pitala si." Majka joj je duboko udahnula. „Nije postojala školarina za Willoughbyjevu akademiju. Ti bi provela četiri uzaludne godine u školi lokalnoga dobrotvornog društva, a ja sam znala da bi te to ugušilo i da bi umrla u toj rupčagi. Zato sam potražila najbolju privatnu školu, Willoughbyjevu akademiju, i načelnika za obrazovanje u Junchowu. Gospodina Masona. I ponudila sam mu dogovor. Da stvori školarinu. Dodijeli je tebi. U zamjenu za..."
„... sebe?"
„Da."
Lidija je ovila ruke oko svoje majke i nježno je zaljuljala. „O, mama."
„Nisam ga se mogla riješiti čak ni nakon što sam se udala. Zbog fotografija."
„Spalit ću ih."
„Ja bih spalila njega kad bih mogla."
„Mama", zajecala je Lidija i još je čvršće stisnula.
„Hoćeš li me sada poslušati?" Valentina se okrenula, lice približi¬la kćerinu, dvije tamne sjene bez očiju. „Odreći ćeš se svoga kineskog boljševika?"
Lidija se čvršće zamotala u kaput i svojim hladnim nogama zatoptala po maloj tratini ispod drva eukaliptusa, tvrdoj kao kamen. Čekala je već sat vremena. Garaža je skrivala kuću iza nje jednako kao što je i nju skrivala od pogleda iz kuće, a ona je imala mnogo vremena da prouči zid iza kojeg se skrivala. Bio je napravljen od crvene cigle i ona je već znala koliko je cigli bilo u svakom redu. Šezdeset dvije. Skinula je tri puža koja su hodala po zidu i bacila ih u žbunje, a zatim promatrala smeđeg pauka koji je ulovio muhu i počeo je zamatati u čahuru. Nije imala što drugo raditi.
Vrana je poletjela s drva eukaliptusa iznad nje, zatresla srebrno lišće i s dva se spora zamaha svojih teških krila uzdigla iznad crepova garaže i otplovila visoko u ledeni zrak. Lidija ju je pratila očima suženim zbog svjetlosti. Nebo je bilo mliječno plavo, puno mekih kovitlaca bijelog koji su Lidiju podsjetili na pikulu koju je jednom imala. Pronašla ju je u odvodnom kanalu, bistri komad plavog neba zakopan u prljavštini. Četiri ju je dana čuvala u džepu, no napokon ju je grupa dječaka s igrališta nagovorila da se pikula s njima. Igrala je i izgubila. Kad je vidjela da njezina pikula nestaje u prljavom džepu zajedno sa šačicom drugih, osjećala se kao da ju je izdala.
Netko je zalupio vratima automobila. Negdje dalje niz ulicu zabrujao je motor. To je bilo dobro. Ljudi su se napokon budili, išli na posao. Neće morati još dugo čekati. Još je bio mrak kad je obukla školsku uniformu i iskliznula iz kuće prema tankom bljesku zlata na istočnom horizontu. Bila je dovoljno pametna da ostavi poruku. Otišla u knjižnicu završiti zadaću. Oni neće znati da se knjižnica otvarala tek u osam i trideset, a zapravo je bila i sretna što će propustiti doručak s Alfredom. On ujutro baš i nije bio najbolje društvo. Imao je naviku podići pogled sa svoje kaše i iznenađeno trepnuti iza naočala, kao da se pita tko su, dovraga, ta dva stranca za njegovim stolom.
Lidija je lupila dlanovima u rukavicama i polako izdahnula. Gledala je kako joj dah odmiče, stvaran kao dim cigarete. Još je jednom pokušala duboko udahnuti, ali bilo je teško. Pluća su je boljela. To je bilo zbog riječi njezine majke. Ležale su na njoj kao olovo, pritišćući joj pluća.
To nije bilo u redu.
„Gospodine Masone."
„Dobri Bože, djevojko, uplašila si me."
Izgledao je tako elegantno, tako ugledno. Fedora šešir i kaput od alpake. Crna aktovka od kože guštera ispod pazuha, ključevi automobila u ruci. Slika respektabilnosti. Stup društva. Lidija mu je htjela iščupati oči i baciti ih vrani.
„Zašto se motaš oko moje garaže?"
„Ne motam se. Čekam vas."
„O, ne sad. Žurim se u ured."
„Da, sad."
Nešto u njezinu glasu ga je natjeralo da zastane i pogleda je. Sive su mu oči postale sumnjičave. „Ne može čekati?"
„Ne."
„U redu." Otključao je garažu i otvorio vrata. Buickova velika svjetla od kroma zurila su u nju. „Imam fotografije."
On je ispustio ključeve automobila. Sagnuo se, podignuo ih i pokušao blefirati. „Kakve fotografije?"
„Nemoj."
Mason se ispravio do pune visine, izbacio prsa i prišao joj, preblizu. „Gledaj, mlada damo, ja sam zaposlen čovjek i nemam pojma o čemu govoriš..."
Ošamarila ga je. Široki zamah ruke i puni dlan na njegovu licu. Udarac je odzvonio na mirnom zraku. Bila je šokirana, ali ne koliko on. Oči su mu se na trenutak zamaglile. Na obrazu mu je ostao crveni otisak njezine ruke, raširenih prstiju. Podignuo je šaku, ali ona je zakoračila izvan dosega.
„Sada znaš kakav je osjećaj kad te netko mlati, prokleti perverznjače. Tučeš ženu i slikaš golu kćer."
Zaletio se prema njoj. Ona se izmaknula.
„Što bi Sir Edward Carlisle imao reći o tome?"
„Dobro me poslušaj, djevojko, to nije..."
„Nemoj, ne želim slušati tvoje laži, ljigavče jedan. Sir Edward će te otpustiti na licu mjesta."
Lice mu je postalo mrtvački blijedo. Imao je problema s gutanjem, ali oči su mu ostale oštre. Podignuo je jednu uredno manikiranu ruku u gesti pomirenja.
„U redu, Lidija. Hajde da prijeđemo na stvar. Ti nisi budala. Dat ću ti deset tisuća dolara za fotografije i negative."
Deset tisuća dolara.
Bogatstvo. Zavrtjelo joj se u glavi.
„Dat ću ti gotovinu. Danas poslijepodne." Pažljivo ju je promatrao pa odjednom posegnuo u džep i izvadio novčanik. S trzajem je izvukao debeli snop novčanica i kao karte ih raširio ispred njezina nosa. „Evo. Uzmi ovo. Za početak."
Deset tisuća dolara.
Deset tisuća dolara može kupiti bilo što. Može kupiti sve. Putov¬nice. Vize. Glasovire. Karte za brod prve klase. Mogla bi odvesti majku u Englesku i pobjeći. Sveučilište Oxford, baš kao što je njezina majka htjela. Sve je bilo tamo, u Masonovoj ruci. Samo je morala reći da. Pa bi i Chang An Loa mogla odvesti na sigurno.
Samo, bi li on htio otići? Napustiti Kinu?
Masonove su se usne razvukle u tanku liniju. To je trebao biti osmijeh. „Dogovoreno?"
Otvorila je usta da kaže da. „Ne."
„Ne budi prokleta budala. Ovo je tvoja prilika."
„Ali ti bi imao fotografije."
„Uništio bih ih, časna riječ."
„Ne."
„Zašto?"
Rastvorila je ruke prema nebu i pustila da joj novac klizne iz prstiju. „Jer si šljam. Ne vjerujem ti. Dok god ja imam negative, mogu biti sigurna da više nikad nećeš dotaknuti Polly. Ni svoju ženu. Ni moju majku. Razumiješ li me?"
Namrštio se, okrenuo u drugu stranu. Gledala je kako se novac vraća u njegov novčanik. Grlo ju je boljelo.
„Drži se dalje od moje majke."
„Odi kvragu, kučko."
Glava mu je potonula na prsa. Otišao je do automobila i iskalio bijes divljim udarcem noge po gumi. „Gospodine Masone."
Nije ju pogledao.
„Gospodine Masone, ostavite Thea Willoughbyja na miru."
Mason je ispustio oštar zvuk od kojega su joj trnci prošli niz kralježnicu. „Nemoj se ti brinuti", odgovorio je. „Feng i njegov sin pobrinut će se za Willoughbyja." Oči su mu dogmizale natrag do nje i ona se naježila od onoga što je vidjela u njima. „Kao što će se pobrinuti i za tebe."
„Kako to misliš?"
„Sada znaju tko se brinuo za komunista."
„Kojeg komunista?"
„Ne pretvaraj se da si naivna. Onoga kojeg traže. Onoga kojeg si njegovala."
Lidija je osjetila kako joj se žile lede. „To je laž."
„Nije. Polly mi je rekla."
,,Polly?"
„O, da. Tvoja odana mala prijateljica. Još je želiš zaštititi? Da, rekla mi je, a ja sam rekao njima. Sada su vjerojatno u tvojoj kući." Prasnuo je u smijeh. „Nisi valjda mislila da bih takvoj kučki dao deset tisuća dolara? Ti i ona kurva od tvoje majke možete..."
No, Lidija je već trčala.
Uletjela je u kuću.
„Mama", povikala je. „Mama."
Nije bilo odgovora.
Sluga - kako se zvao? Deng? - zazvala ga je. On je dotrčao.
„Da, gospodična Leeja?"
„Moja majka, gdje je ona?"
„Ja ne znati."
Skočila je na njega i zatresla njegova koščata ramena.
„Je li ovdje?"
„Ne, ona vani."
„Tako rano?"
„Ona ići s gospodar. U automobil." „Samo njih dvoje?"
Njegove bistre oči bile su nervozne kad je podignuo dva prsta. „Gospodar i gospodična."
Pustila ga je i on je pobjegao, zgrbljen poput bube. Polizala je svoje suhe usne. Ni oko čega je digla paniku. Ali to nije značilo da opasnost nije postojala. Postojala je. Ušla je u dnevnu sobu i pogledala kroz francuske prozore. Kako se, kvragu, mogla boriti protiv neprijatelja kojega nije mogla vidjeti? Naslonila je čelo na ledeno staklo i počela razmišljati. Nešto u njoj se slomilo. Sve joj se činilo preteško. Preveliko.
Pogled joj je pao na šupu i, zato što je to bilo najbliže Chang An Lou što je mogla doći, otvorila je staklena vrata i krenula prema kraju vrta. Hladan, oštar zrak malo joj je razbistrio glavu. Postala je svjesna zvuka hrskanja. Štakor je grizao jednu od drvenih dasaka u dnu šupe. Puls joj se ubrzao. Zašto je to radio?
„Marš", povikala je i stvorenje je pobjeglo.
Lokot je bio zaključan, ali zasun na koji je bio pričvršćen beskorisno je visio na vratima, razvaljen. Oteo joj se tihi jecaj. Ispružila je ruku i dotaknula vrata. Drvo je bilo toplo od sunca. Adrenalin joj je pogodio tijelo. Gurnula je. Vrata su se otvorila. Ona je vrisnula.
Krv. Toliko krvi. Crvena. Ljepljiva. Posvuda. Zidovi. Strop. Pod. Na žici kaveza i na vrećama. Kao da je netko htio slikati krvlju. Njezin sirovi miris miješao se sa smradom izmeta, ali Lidija ga nije primjećivala.
„Sun Yat-sen", vrisnula je.
Zec je ležao u lokvi krvi na podu, njegovo bijelo krzno skoreno s jarkim grimizom. Čak su mu i veliki, žuti zubi bili crveni. Lidija je kleknula kraj njega, ne razmišljajući o svojoj školskoj uniformi, dok su joj se suze slijevale niz obraze.
„Sun Yat-sen", prošaptala je i uzela ga u naručje.
Bio je još topao. Još uvijek živ. Jedva. Jedna mu se noga trznula, a čudan, prigušen cvilež zapištao je iz njegova malog, pulsirajućeg tijela. Uši su mu bile odsječene i nagurane u usta, a vrat prerezan. Izvukla je njegove duge, meke uši. Čvrsto ga zagrlila. Ljuljala ga i pjevušila. Dok mu posljednji grč nije ukočio kralježnicu. Njegove zakrvavljene oči postale su staklaste.
Glava joj je pala na prsa, a jecaji joj potresli tijelo. Udarac je, kad je došao, izbrisao njezin jad. Preuzela ju je tama.









Chang An Lo je otvorio oči. Nešto nije bilo u redu. Mogao je to osjetiti. Poput žice u utrobi.
Ležao je vrlo mirno, osluškujući.
Ali, kreštavi glasovi djece koja su se igrala na školskom igralištu nadvladali su sve druge zvukove, tako da bi vojnička čizma na stepenicama prošla neopaženo. Tiho se izvukao iz kreveta. Ispod jastuka je uzeo pramen bakrene kose, a ispod madraca nož.
Stao je iza vrata s mirisom krvi u nosnicama.
Li Mei nije pokazala nikakvo iznenađenje. Njezine bademaste oči su pogledale oštricu u njegovoj ruci, ali lice joj je ostalo mirno.
„Što je?" pitala je dok je spuštala pladanj na delikatni niski ormarić od drva boje meda.
„Hladan vjetar u mojoj glavi."
„Sve je sigurno. Tiyo Willbee je častan čovjek. Možeš mu vjerovati."
Chang nije odgovorio. Gledao ju je kako iz čajnika s bambusovom drškom toči vrelu vodu u zdjelicu sa suhim biljem. To je uvijek radila ispred njega i on je znao da mu je tako pokazivala da nije ništa dodavala unutra. Nije se morao bojati otrova. Poštovao ju je zbog toga. Dobro se brinula za njega, staloženo, smireno i pronicljivo, ali on je žudio za strašću kojom ga je Lidija njegovala, za njezinom odlučnošću da ga ugrabi iz ralja bogova i da mu opet udahne vatru u krv. To mu je nedostajalo.
„Ima li novosti?" tiho je pitao.
„Sivi trbusi su u luci, čujem, stotine kapa s kuomintaškim suncem. Pretražuju brodove."
„Zbog stranog blata?"
„Tko zna zašto?" Pružila mu je zdjelicu i on joj se zahvalio naklonom. Kosa joj je mirisala na cimet. „Ljudi kažu - ali što ljudi znaju? - da se komunisti skrivaju na brodovima koji plove na jug do Cantona i Mao Tse-tungovih kampova. Danas je u zraku zvuk pušaka."
„Hvala, Li Mei."
Ona se naklonila. „Počašćena sam, Chang An Lo." Napustila je sobu uz šuštaj svile iz Shantunga.
Miris krvi. Bio je jak u njegovim nosnicama.
„Nije došla."
„Ne, Chang, bojim se da danas nije u školi."
„Nije li to čudno?"
„Ne, baš i nije u ovo doba godine. Ovo je uvijek najgori semestar za bolesti i gripe u mojoj školi. U svakoj školi, zapravo."
„Jučer je bila dobro."
„Ne brini, siguran sam da je sve u redu. Da budem iskren, mislim da ju je onaj klipan Alfred zatvorio u kuću da je drži podalje od tebe. Ne možeš ga baš kriviti, momče. Ona je još mlada."
„Ne krivim ga. On joj je sada otac."
„Baš tako."
„Treba je čuvati."
„Slažem se."
„Ali ne on."
Lidiju je boljela noga. U glavi joj je pulsiralo.
Kad je natjerala vjeđe da se otvore, tama ispred njih bila je jednako gusta kao i tama u njezinoj glavi. Pokušala je i s otvorenim i sa zatvorenim očima. Isto. Pomaknula je ruku i laktom udarila u nešto tvrdo. Dotaknula si je bok i bedro. Bila je gola. Tresla se.
Tada je bila sigurna.
Ovo je bila noćna mora. Jedna od onih zastrašujućih, ulovljena-u-zamci noćnih mora. Bez odjeće. Svi zure. Djelić pakla. Zaglavljen u njezinoj glavi.
Zatvorila je oči i strmoglavila se natrag u ništavilo, znajući da će se uskoro probuditi u svome krevetu.
Ali, čudna je stvar to s tamom.









„Moj se otac ubio zbog opijuma."
Theo se šokirao kad je čuo da mu te riječi izlaze iz usta. To nije rekao nikome, čak ni Li Mei. Činilo mu se kao da je povratio kamen koji mu je dugo bio zaglavljen u grlu.
Mladi Kinez ležao je na krevetu poduprt jastucima. Nije izgledao dobro. Ispijeno mu je lice bilo sivo, beživotno poput pepela, a očne duplje okružene ranjenim sjenama. Ležao je beživotno kao lutka, ali crne su mu zjenice bile pune neke mračne emocije. Theo nije bio siguran je li to bila mržnja ili strah. Imao je osjećaj da je mržnja. Svi su komunisti mrzili strance u svojoj zemlji. Tko ih je mogao kriviti? Thea je ipak ljutilo što su prikladno ignorirali dobrobit koju su Zapadnjaci donijeli sa sobom. Industriju. Struju. Vlakove. Bankarske vještine. Kina je trebala Zapad više nego što je Zapad trebao Kinu. Ali, to je imalo svoju cijenu.
Kad je Kinez progovorio, u glasu mu se čula neka oštrina. „Znam da se to događa ovdje u Kini. Smrt i opijum, oni dijele istu cestu. Ali nisam mislio da je tako i u Engleskoj."
Theo je slegnuo ramenima. „Ljudi su svugdje isti."
„Mnogi fanquiji ne misle tako."
„Da, znam, i moj otac je bio jedan od njih. Cijelim je srcem vjerovao u nadmoćnost Britanaca, a posebno svoje obitelji."
„Tuga se krije u tvojim riječima. Oltar precima u tvojoj kući odao bi počast njegovu duhu."
„A tu je i moj stariji brat." Riječi su nastavile teći sad kad je kamen bio uklonjen.
Oltar? Zašto ne? Svaki kineski dom imao je jedan, da bi duhovi njihovih predaka bili dobro nahranjeni i sretni. Zašto ne bi i on? Samo što možda neće još dugo imati dom, a imao je gadan predosjećaj da zatvori baš nisu zainteresirani za takve stvari.
„Bio je zgodan, moj brat Ronald. Imao je sve. Plavu boju Cambridgea i ponos očeva srca."
„Tvoj otac je bio sretan."
„Baš i nije. Ostavio mu je obiteljsku investicijsku tvrtku, ali sve je propalo. Brat mi je počeo koristiti opijum jer je imao problema sa spavanjem i... Pa, to je stara priča. Tvrtka je bankrotirala, a on je prevario klijente da pokrije troškove. I..."
Theo si je zaustavio jezik. Nije mogao shvatiti zašto su ta sjećanja sada isplivala na površinu. Mislio je da su mrtva i pokopana. Zašto baš sad? Zašto pred ovim kineskim komunistom? Je li to bilo zato što su, baš kao i njegov otac prije njega, i on i Chang An Lo bili suočeni s uništenjem svih svojih nada i planova za budućnost?
,,I?" tiho ga je potaknuo Chang.
Theo je uzeo cigaretu, ali nije ju upalio već ju je samo vrtio među svojim dugim prstima. moj otac je uzeo sačmaricu. Ubio mog brata. U njegovu uredu, dok je sjedio za stolom. Onda je i sebi prosvirao mozak. To je bilo... užasno. Strašan skandal, naravno, zbog kojeg se majka predozirala nečim gadnim. Nakon sprovoda, ja sam došao ovamo. To je to. Deset godina i još sam tu."
„Kina je počašćena."
„Mišljenja se razlikuju."
„Siguran sam da je to mišljenje prekrasne Li Mei."
Theo mu je želio vjerovati.
„Pitao bih nešto, ako mogu", rekao je Chang.
„Pitaj."
„Jesu li problemi miješanja Europljana i Kineza jako veliki? U vašem svijetu, mislim."
„Ah!" Theo je rukom prešao preko sićušnog šava kineskog ogrtača koji je nosio. Osjetio je oštar ubod suosjećanja za mladića. „Da budem okrutno iskren, jesu. Problemi su prokleto veliki."
Chang je zatvorio oči.
Theo ga je potapšao po ramenu. „Prokleto je teško."









Ovaj je put hladnoća bila kao ljuštura oko nje. Čeprkala je po njoj, kopala, grebala noktima, ali ona nije htjela puknuti. Njezin mozak nije mogao shvatiti zašto. Naprezao se. Umarao. Organi su joj se počeli isključivati, zaspivali su jedan po jedan. Napuštali je. Hladnoća. Mrzili su je. Probudila se tek kad je postala svjesna iznenadne topline među nogama.
Oči su joj se otvorile. U potpunoj tami. Pokušala je potaknuti mozak da proradi, ali on je samo htio spavati. Odakle je došla sva ta tama?
Stvari su joj dolazile u komadićima. Bol u nozi. Ozlijeđena glava i obraz položen na nešto tvrdo. Ledena koža. Koljena privučena ispod brade. Postupno joj je sinulo da je ležala na boku, sklupčana u čvrstu loptu. Riskirala je ispruživši ruku u tamu, ali nije došla daleko jer su svuda oko nje bili hladni, metalni zidovi. Srce joj je nabijalo u ušima.
Gdje se nalazila?
Probala je sjesti. Trebala su joj tri pokušaja. A kad je uspjela, osjećala se još gore. Ne zbog boli u nozi koja je bila kao da ju je netko divljački udario. Niti zbog toga što joj se u glavi počeo vrtjeti podivljali kaleidoskop, a iza očiju joj blještala svjetla, crvena i plava i okrutna žuta koja joj je palila mozak. Ne, to je bilo zato što je dotaknula strop nekoliko centimetara iznad glave i shvatila gdje se nalazila. Bila je u kutiji. Metalnoj kutiji.
Zatvorili su me u metalni sanduk.
Tri mjeseca, možda i više.
Riječi Chang An Loa.
Želudac joj se zgrčio od straha i ona je povratila; gorka kiselina u njezinu grlu. Poprskala si je koljena, a ta je ljepljiva toplina njezin tromi um podsjetila na prijašnju toplinu među nogama. Prstima je istražila metalno dno ispod nje. Bilo je mokro. Pomokrila se.
U glavi joj je zavladala bjelina. Počela je vrištati.
Borila se s paučinom koja joj se lijepila za kapke, a pauk s crvenim šarama na tijelu i žutim kliještima utrčao joj je u nosnicu.
Otvorila je oči. I odmah se poželjela vratiti u paučinastu noćnu moru. Ovo je bilo gore. Ovo je bilo stvarno. Napregnula je tijelo da se uspravi u čučeći položaj i rukama počela pažljivo prelaziti preko četiri zida da otkrije dimenzije svoje minijaturne ćelije. Dovoljno duga da sjedne ali ne i da ispruži noge, dovoljno široka da laktovima dotakne oba zida u isto vrijeme. Nekoliko centimetara iznad glave kad je sjedila pogrbljeno. Zatim je pregledala vlastito tijelo. Koljena. Smrdjela su. Sjetila se povraćanja. Smrad ustajalog urina urezao joj se u membrane nosnica, kvrga na stražnjoj strani glave, još jedna veličine tanjurića visoko na lijevom bedru. No, nije bilo slomljene kože. Ni slomljenih kostiju. Svi su prsti bili na broju.
Moglo bi biti i gore.
Kako? Za ime Božje, kako je ova vražja rupčaga mogla biti gora? Kako?
Mogla bi biti mrtva. Misli na to.
Hladnoća se nije pojačala. Nije se poboljšala, ali se nije ni pogoršala. I to je bilo nešto. Brinula se zbog neprestanog drhtanja. Tako je trošila mnogo energije, crpila zalihe. Već je bila iscrpljena. Ili je to bio strah?
Mozak joj je otkazivao poslušnost.
Pokušavala bi izračunati koliko je dugo zarobljena u tami, a onda bi joj mozak iznenada izmaknuo kontroli. Postao potpuno prazan. To ju je užasavalo gotovo koliko i kutija. Oštećenje mozga? Od udarca u glavu. Molim te, ne, ne to. Ili je to bio samo čisti užas? Njezin je mozak pokušavao pobjeći.
Tražeći najmanji ostatak topline, omotala je ruke oko koljena i čvrsto ih stisnula, gladeći se po cjevanicama za utjehu.
Diši. Unutra. Drži dok ne nabrojiš do deset. Van. Polako i smireno. Unutra. Zadrži. Broji. Van.
Kontrola. Zadrži kontrolu. Usredotoči se.
Misli su joj bile kao od stakla. Najmanji bi ih dodir smrskao. Panika joj se prikradala. Skakala na nju iz mračnih kutova kada nije gledala.
„Chang An Lo", promrmljala je i zapanjila se koliko joj je utjehe dao zvuk vlastita glasa. „Kako si uspio ne poludjeti?"
Došla je do tri zaključka. Prvi je bio da se nalazila u Kutiji - mislila je o njoj kao o stvorenju koje ju je cijelu progutalo - manje od dana. Inače bi se pomokrila više nego jednom, iako nije imala ništa za piće. Nemoj misliti na to. Usta su joj bila suha poput prašine, a grlo žedno. Vrištanje nije pomoglo. To je bilo glupo. Rasipanje snage. U svakom slučaju. A nije ni obavila... misli su joj bježale od te vjerojatnosti... obavila onu drugu toaletnu stvar. Znači. Manje od dvadeset i četiri sata.
Drugo što je shvatila bilo je da se vjerojatno nalazi ispod zemlje. U podrumu, možda. Ili u tajnoj tamnici. To je zaključila zbog temperature. Nije se mijenjala. Stalna hladnoća, ni toplija danju ni hladnija noću. Iako nije imala pojma je li u Kutiji bio dan ili noć. Samo tama. I još tame. Hladnoća. I još hladnoće. Nije bilo zvukova. Da se nalazila negdje iznad zemlje, čula bi zvukove. Ne ovu mrtvu tišinu.
Treća stvar. Morale su postojati rupe za zrak. Morale su. Ili bi već bila mrtva. Prsti su joj započeli potragu.









Čudan čovjek.
Chang nije mogao razumjeti ravnatelja. On nije imao ništa od mudrosti koju bi učen čovjek morao posjedovati. Ponekad je nosio zapadnjačku odjeću, ponekad kinesku. Ponekad je govorio mandarinski, ponekad engleski. Jeo je kinesku hranu i spavao s Kineskinjom, ali Chang ga je vidio da pije u klubu Odisej sa svojim fanqui prijateljima. Na policama je držao zbirke poezije Han-Shana, ali je također pokazivao, tipično englesku, naklonost prema jednoj zlovoljnoj mački. Naginjao je u svim smjerovima. Ni sam nije znao koji će mu biti sljedeći potez. Visio je o niti.
Zbog toga je bio opasan.
A tu je još bilo i strano blato. Opijum. To je ravnatelja pretvaralo u leteću oštricu.
Snovi o njoj postali su još moćniji, divlji. Bio je s njom u pećini u planinama gdje se stalno čulo zavijanje vukova. Sniježni zapusi su jedan za drugim parali kroz pećinu. Uvijek buka i oluja i zavijanje vjetra, ali oni su unatoč svemu tome ležali zagrljeni, a plamen njezine kose otapao je snijeg i palio tamu. Njegove su ruke bile cijele kad joj je skidao odjeću s tijela, ali ona je na grudima imala okrugli ožiljak od noža, a kad joj je uzeo lice u ruke da poljubi voljene usne, ona se pretvorila u bijelog zeca s ružičastim očima. Oko vrata mu je bila stegnuta žica.
„Chang An Lo."
Bila je to Li Mei.
„Popij ovo."
Popio je. „Nije došla?"
„Ne." Na čelo mu je položila svježi, mirisni ručnik i oprala mu znoj s lica i vrata. „Budi strpljiv. Sutra će doći. Vatrenokosa te voli."
Chang je zatvorio oči i usredotočio se na sliku Lidijinih nasmijanih usana i uzbuđenja u očima kad mu je opisivala svoj plan da postane komunistički borac za slobodu. To mu je udahnulo život u grudi i srce natjeralo da počne bubnjati dovoljno glasno da probudi bogove. Volio ju je. Htio ju je kraj sebe u borbi. Ona je bila u središtu njegova bića; živjela mu je u dahu i u svakoj misli. Njegova koža bila je njezina. Ljubav je bila premala riječ. U mislima je posegnuo za njom, ali našao je samo tamu. Hladnoću.
Jedna mu je misao oduzela dah.
„Li Mei."
„Da?"
„Reci ravnatelju da ga molim da dođe."
Lidija je pronašla rupe. Šest rupa. U jednom kutu pri vrhu kutije. Dovoljno velike da provuče svoj mali prst. Iznenadila se kad je shvatila da ih nešto prekriva izvana, nešto mekano i tanko. Nekakva tkanina.
Ponovno joj je pozlilo od užasnog udarca nade u želucu. Pokušala ju je ugušiti. Zgaziti je. Ali, nada nije htjela otići. Kad bi mogla maknuti taj materijal, možda bi malo svjetla prodrlo u mračnu ćeliju. Svjetlo. Čeznula je za njim. Čak i više nego što je čeznula za vodom. Povremeno bi se uhvatila da maše rukom ispred lica, ali nijednom se ništa nije promijenilo. Nije mogla vidjeti ni najslabiju sjenu pokreta.
Je li oslijepila? Je li joj udarac u glavu uništio vid?
Gotovo se ugušila na tu pomisao. Promigoljila je svoj mali prst kroz jednu rupu, pokušavajući uhvatiti tkaninu i pomaknuti je na jednu stranu. Samo mrvicu. Pola centimetra ako je imala sreće, ništa ako nije. Trebat će joj dugo. Prst ju je već bolio, ali ona je čučala ispred rupe s rukom oslonjenom na koljenu i trudila se ne nadati.
Zašto su je oteli?
Zašto je bila ovdje?
Tko?
Crne zmije? Po Chu? Kuomintang?
Kada će doći po nju?
Što su planirali s njom?
Ispitivati je?
Kako?
Noževima? Željeznim polugama? Željezom za žigosanje?
Ili bičevima?
Silovanje?
Chang An Lo, ljubavi moja, daj mi snage.
Tkanina je počela kliziti. Njezina je težina prevagnula i Lidija je osjetila da joj glatko klizi preko vrška prsta i nestaje. Ništa se nije promi jenilo. Nije bilo svjetla. Ni sivila. Nikakva naznaka vanjskog svijeta. Razočarenje ju je slomilo i ona je briznula u plač.
Ne. Ne to. Nema suza. Ne smije rasipati dragocjenu tekućinu. Nema samosažaljenja.
Natjerala se da prestane, ali ramena su joj se i dalje uzdizala. Plašilo ju je što joj je nekoliko bijednih rupa za zrak toliko značilo. Rupe su bile nevažne. Što će biti s velikim stvarima koje tek dolaze? Lošim stvarima. Zaista lošima. Ako je htjela preživjeti, morala se kontrolirati. Gurnula je lice u kut s rupama i duboko udahnula. Zrak je bio svježiji. Ali ne mnogo.
Polizala je metal oko rupa. Okus je bio užasan, ali je bio vlažan od kondenzacije. Vlaga. Samo nekoliko mrlja, ali dovoljno da joj mozak opet proradi. Prvi se put sjetila pomisliti na spašavanje. Kakva je ona budala. Naravno da će je početi tražiti kad se ne bude vratila kući iz škole. Dobro, možda ne odmah jer će pretpostaviti da je otišla do Polly, ali nakon nekog vremena. Do mraka.
Koliko je ona znala, već je moglo biti pola noći. Svakako joj se činilo da je već dugo u Kutiji jer ju je cijelo tijelo boljelo od skvrčenog položaja u koji je bila stjerana. Znači da je možda već traže. Ovog trenutka. Tamo vani, sa psima i bakljama. Na trenutak je prestala drhtati i podigla glavu. Otvorila oči. Osluškivanje i zurenje u tamu nije mijenjalo ništa, ali osjećala je da mora biti spremna. Kada dođu.
Mama. Ovo nije dječja igra. Ovo je važno. Ovo je moj život, mama. Učini nešto.
Učini nešto.
Valentinina ruka udarila je Chang An Loov obraz. „Ti prljavo, žuto, svinjsko govno. Gdje je ona?"
Theo je zakoračio naprijed da se umiješa, no pljuske su i dalje padale na mlado lice, isprekidane pitanjima.
„Što si napravio s njom?"
Šamar.
„Gdje su je tvoji smrdljivi prijatelji odveli?"
Šamar.
„Reci mi, ti prokleti, grabežljivi otmičaru. Ako je povrijeđena, kunem se da ću..."
Podigla je ruku da ga još jednom udari, ali Theo ju je zgrabio za zglob i povukao je u kut sobe, dalje od Changa. „Dosta, gospođo Parker. To ne pomaže."
Ona je bijesno opsovala na ruskom i Theo je i sam očekivao pljusku, ali samo je stresla njegovu ruku i pogledom ošinula sva tri muškarca u sobi, kao da će im odgristi jaja.
„Nađite je", povikala je. Očajnički je provukla ruke kroz svoju raščupanu kosu, a lice joj je bilo crveno od bijesa. „Komunistu, slušaj me. Izlazi na ulicu i vrati mi je. Jer ću, ako to ne napraviš, poslati policiju na tebe i oni će te objesiti pa.
„Pustite ga da govori", odsječno je rekao Theo. „Alfrede, za ime Božje, čovječe, ušutkaj je. Prokleta žena je poludjela. Chang An Lo je nije oteo. Nijednom nije napustio ovu kuću i, uostalom, samo ga pogledaj." Kinez se ljuljao na nogama. Lice mu je bilo potpuno sivo, osim crvenog otiska Valentinine ruke na obrazu. „Samo što se ne sruši."
„Ne", inzistirao je Chang. „Gospođa Parker je u pravu."
„Molim?"
„Mislim da potraga treba započeti odmah." Glas mu nije bio sasvim čvrst, a Theo nije znao je li to bilo od groznice i šoka zbog Valentinina napada ili zato što je Lidija nestala. U svakom slučaju, izgledao je loše.
„Pozovi policiju", odlučan je bio Alfred. Stajao je kraj vrata, tih do tog trenutka. „Oni će znati što napraviti. Navikli su na otmice. Doznat će gdje je i uloviti krivce. Ako ih uopće ima, dakako. Nemojmo još paničariti, draga. Možda je samo odlutala u jednu od svojih avantura. Znaš kakva je ona."
„Gospodi! Ne budi imbecil." Okrenula se natrag prema Changu. „Reci mi, komunistu, što se dogodilo?"
„Ne znam ništa. Ali imam sumnje."
„Kakve sumnje?"
„Da je drže Crne zmije."
„Tko su, dovraga, oni?"
„To je tajna tonga", objasnio je Theo. „Ali, Chang, zašto bi oni htjeli Lidiju?"
Chang nije trošio snagu na odgovor. Navlačio je čizme. „U pravu ste, gospodo Parker. Moram je ići tražiti."
„Polako, momče", brzo je rekao Theo. „Nisi u stanju lutati ulicama.
Chang je zgrabio svoj podstavljeni kaput s vrata i oštro rekao: ,,A što je s Lidijinim stanjem?"
„Policija...", počeo je Alfred.
„Ako pozovete policiju", odgovorio je Chang obraćajući se Valentini, „oni će biti spori i zavezanih jezika. Zbog njih bi mogla umrijeti. Morat ćete im reći da sam bio ovdje pa će ravnatelj završiti u zatvoru. Vaš zakon zabranjuje pomaganje bjeguncima."
Alfred se umiješao. „Gledaj, mladiću, to nije..."
Valentina ga je presjekla odlučno odmahnuvši rukom. „Gospodin Willoughby može trunuti u zatvoru do kraja vječnosti što se mene tiče, sve dok ja dobijem svoju kćer natrag. Nađi je, komunistu."
Theo se nije uvrijedio. Ljubav nikada nije bila racionalna. Da jest, on ne bi bio s Li Mei. A tamo vani, Changove metode traženja bit će učinkovitije od policijskih, barem dok bude mogao ostati na nogama.
„Ali, policija će ga najprije htjeti ispitati", tiho je upozorio Alfred, „da sazna što.
„Gubiš vrijeme, Alfrede." Theo je naslonio ruku na prijateljevo rame.
Chang je otvorio vrata.
„Neka ti Bog pomogne", promrmljao je Alfred.
Ali, Theo je polagao više nade u nož u Changovu rukavu.

Lidija je čekala. U tami. Zgrčena unutar svojih osjeta. Znala je da će u jednom trenu doći po nju, kada budu sigurni da je slaba i bespomoćna, a onda će početi sa svojom zabavom - tu je riječ upotrijebio Chang An Lo. Ta joj je pomisao kosti pretvorila u vodu.
Jedina obrana koju je imala nalazila joj se u glavi i ona je počela raditi na tome. Pripremati se. Za pitanja. Za bol. Koliko dugo će izdržati.
Golotinja. Hladnoća. Čak i potpuna tama u Kutiji. Sve joj se to prije samo nekoliko sati činilo tako važnim, tako onesposobljavajućim, ali sad ih je spremila sa strane u poseban dio u glavi. Nadišla ih je.
Sve je bilo samo stvar fokusa.
U mislima je prelazila prizore. Centimetar po centimetar. Dobre prizore. Prizore sa svojom majkom kad je bila mala. Svijetle, sjajne prizore smijeha. Prizore ruskih priča prije spavanja i ponosnog sviranja lijeve ruke Plesa labudica na glasoviru dok je majka svirala desnu ruku. Plivanje u rijeci na vrući ljetni dan i ronjenje za kosturima riba koje će odnijeti kući. Grudanje na školskom dvorištu s Polly.
Zašto ju je Polly izdala? Lidija ju je preklinjala da to ne napravi, molila je za njezinu šutnju. A čak i ako je Polly vjerovala da joj pomaže time što je rekla svome ocu, što je Lidija sada imala od toga? Kakvu je korist od dobrih namjera imala u metalnoj Kutiji?
Otjerala je Pollyino ime iz glave. Sada su joj trebale dobre uspomene. Potok guštera. Dodir Chang An Loove tople kože. Miris njegove kose. Njegov penis, čvrst u njezinoj ruci. U njoj. Dobra sjećanja da izgrade dobru snagu.
Može preživjeti ovo.
Može.
Hoće.
Zvuk je odjeknuo poput pucnja. Njezine uši, tako naviknute na tišinu, protumačile su ga krivo. Morala je napregnuti mozak da shvati da je to bio zvuk povlačenja željeznog zasuna. Otključavanja vrata. Teških koraka na drvu. Stepenice? Netko je silazio prema njoj. Pripremala se za ovo, prešla to u glavi tisuću puta i naučila se kontrolirati paniku. Usredotoči se. Diši.
Ali, srce joj je eksplodiralo kad ju je preplavio užas.
„Halo?" dozvala je.
Odgovorila joj je grlena bujica na kineskom i udarac o stranu Kutije, zvuk dlana koji udara u metal. Zašutjela je. Najbolja stvar je bilo svjetlo. Koncentrirala se na zlatasti tračak svjetla koji je dopirao kroz šest rupa za zrak i pokušala se smiriti. To je bio samo slab odsjaj. Svijeća? Uljna lampa? Nije važno, to je bilo svjetlo. Život. Mogla je razaznati vlastita koljena, vidjeti si ruku, masnicu na bedru. Morala je škiljiti jer su joj oči bile naviknute na potpunu tamu, ali svejedno je htjela još. Još svjetla. Još života.
Začulo se grebanje, nešto je vučeno po podu. Sjedila je mirno i slušala. Struganje metala pa glasan šum, i odjednom je kroz rupe navrla voda. Šok je bio potpun. Brzo je gurnula lice ispod mlaza i otvorila usta. Preuzela ju je radost zbog osjećaja tekućine u ustima i ona je progutala, pohlepno i glupo. Onda ju je okus udario. Bio je gnjusan. Pun prljavštine i pijeska. Želudac joj se dignuo. Usta su joj bila puna masnoće i kisele žuči. Rukom je obrisala jezik.
Voda je i dalje nadirala. Lidija je zaboravila na svoja usta.
„Hej", povikala je. „Prestani. Dosta vode."
Muški smijeh i još jedan udarac u stranu Kutije.
„Molim te. Ne više vode. Qing. Molim te."
Dotok vode se pojačao. Već je bila duboka desetak centimetara, a njezini su zubi cvokotali tako jako da ju je boljelo.
„Prestani!" viknula je, ali iz usta joj je izašao samo vrisak bez riječi.
Koncentriraj se. Diši.
Duboko diši. Napuni pluća.
Voda se dizala. Došla joj je do struka. Udarila je u krov. „Molim te. Quing. Molim te."
Smijeh je postao glasniji. Zlurad. Veseo.
Sve je krivo shvatila. Oni će je utopiti. Šum krvi u njezinim ušima bio je zaglušujući. Zašto bi je utopili? Zašto? To nije imalo smisla.
Kao poruku Chang An Lou.
Ljubavi moja. Ljubavi moja.
Voda joj je došla do prsa, do vrata. Tijelo joj je postalo ledeno hlad¬no. Osjećala se kao da je paralizirana. Prisilila se da se pokrene, sjela je s podvijenim nogama, lice pritisnula uz metal i trudila se uvlačiti zrak što dublje u pluća. Iznenada joj je bijes razbio koncentraciju i disanje, i ona je počela nekontrolirano udarati po metalnom krovu.
„Pusti me odavde, ti prokleti, krvožedni, bijedni ološu, ti prljavo kopile vraga. Ne želim umrijeti, ne želim, ne..."
Voda joj je došla do usta. Uvukla je posljednji atom zraka. Zadrža¬la dah. Zatvorila oči. Voda joj se nabila u nos, čvrsta kao snijeg. Grč joj je započeo u gležnjevima i krenuo gore kroz tijelo. U mislima je vidjela Chang An Loov osmijeh kako je čeka i poljubila njegove tople usne.
Kutija se napunila do vrha.
Chang je čučao u vrtu. Blizu šupe. Tamo je bio bliže njoj. Zora je tek počela lagano krvariti po nebu iza njega, ali kos je već cvrkutao svoj uspaničeni zov visoko na golom drvu vrbe. Fanqui mačka, bezbojna sjena u tami, šetala je po rubovima smrznutog travnjaka, obilježavajući svoj teritorij, njezino gusto krzno razbarušeno od vjetra sa sjevernih brežuljaka. Šupa.
Chang je već bio unutra, vidio je krv i stavio ruku u praznu zečju kućicu. Chu Jungu, bogu vatre i osvete, obećao je doživotne molitve i darove ako je to bila zečja krv. Ne Lidijina.
Ne Lidijina.
Cijelu je noć proveo vani, tražeći ljude čije su oči nešto vidjele. Dvaput je upotrijebio nož jer su ga dvaput zgrabile ruke koje su uzimale Po Chuovo srebro. Groznica mu je usporila reakcije, ali ne toliko. Munjeviti udarac petom smrskao je nečiji bubreg, udarac tigrova šapa u vrat, nož u rebra da bude siguran. No, prije nego što su se obojica otišla pridružiti dušama predaka, Chang im je postavljao pitanja. Gdje je Po Chu? Njegovo sjedište? Njegova skrovišta?
Jedan je odgovorio i Chang je slijedio taj trag, ali on ga je odveo u crnu uličicu u kojoj se zadržavala samo smrt. Po Chu je bio oprezan. Činilo se da se kretao, nikada dugo na jednome mjestu, lepršajući u noći kao šišmiš koji naslućuje svaku prijetnju. Chang mu se nije mogao približiti.
„Po Chu, kunem se bogovima da ću te uloviti i natjerati te da pojedeš vlastite, krvlju natopljene iznutrice ako samo dotakneš moju djevojku lisicu."
Zaurlao je to. U zamračenim ulicama staroga grada gdje su skrivene oči vrebale iz tajnih ulaza, ali malo ih se usuđivalo pokazati lice. Iz njega i njegove oštrice dolazio je smrad krvi, i oni su to osjećali.
Chang je čekao zoru. Vlastita mu se krv činila poput olova u žilama jer je znao da s njim putuje smrt. Slijedila ga je, tiho mu tapkala za petama, njezin gnjusan dah hladan na njegovu vratu, najprije do Tan Waha, i sada do Lidije. Znao je da će ona umrijeti. Čak i ako ga je Po Chu htio ponovno zarobiti pa nju koristio kao mamac, onaj kurvin sin Feng Tu Hong svejedno bi uživao u njezinoj smrti. Prerezao bi joj vrat kad bi bio gotov s njom, da kazni Changa što ga je osramotio. Kad bi i na jednu sekundu vjerovao da bi je Po Chu oslobodio u zamjenu za njega, bio bi ondje na koljenima, s nožem bačenim na zemlju. Ali ne. Po Chu bi ih ubio oboje. Nakon što bi mu dosadili.
Chang je zgrabio busen slabašne, ledene trave, iščupao je iz zemlje i ugurao si je u usta, da zatomi vrisak boli koji mu je parao grudi. Voljeti nekoga značilo je rasparati si srce, učiniti ga mekanim i pulsirajućim kad bi ga vrane došle rastrgati svojim surovim kljunovima. Spustio je glavu u ruke. Zavoja više nije bilo. Zbog ljubavi je čovjek postajao ranjiv kao mače koje spava na leđima, njegov nježan trbuh izložen prema svijetu. Tako se on osjećao. Tako nemoćan. Kako se mogao boriti kad je želio jedino zaštititi nju? Ne Kinu. Samo nju.
Zagrizao je ono otvoreno mjesto na ruci gdje se prije nalazio prst i osjetio kako mu se bol zabija u mozak, ali se ni onda nije mogao osloboditi udice koja ga je držala. Podsjetio se na Mao Tse-tungovu doktrinu o tome da se potrebe Pojedinca moraju potisnuti za dobro Cjeline. U glavi je znao da je to jedini put za napredak, ali u ovom mu je trenutku glava bila korisna koliko i magarac u kockarnici.
On je bio i um i snaga komunističke borbe.
Ona je samo djevojka. Fanqui djevojka.
No, postojao je jedan posljednji način kako bi je mogao naći. Spasiti je. Iako će on sam sigurno umrijeti. Bi li to bilo previše sebično? Dati vlastiti život za djevojku koju je volio umjesto za zemlju koju je volio.
Lidija, reci im što žele čuti. Nemoj pokazivati zube.
Pljunuo je na travu. Ustao i odšepesao u sivo svjetlo jutra.









Još su dvaput izveli trik s vodom. Svaki put dulje. Pluća su joj gorjela. Povraćala je prljavštinu. Očajnički hvatala zrak. Vid joj se mutio. Iako je htjela umrijeti, ipak se svaki put borila za život kao divlja životinja.
Muškarac sa zluradim smijehom uživao je u svom poslu. Neprestano je udarao u zidove Kutije i blebetao na kreštavom kineskom. Tek kad je bila sigurna da će se ovaj put uistinu utopiti, kad su zvijezde zabljesnule u crnom tunelu koji joj je ispunjavao glavu, a vatra joj opržila pluća, tek je tada otrčao do druge strane Kutije i izvukao usku letvicu ispod nje. Voda je prokuljala van, a ona se polumrtva sklupčala na podu. Sve ju je boljelo.
Jedva je primijetila kad su joj popustila crijeva.
Izgubila je pojam o vremenu.
Povremeno si je štipala obraz da provjeri je li još uvijek živa. Je li još uvijek Lidija Ivanova.
Počela je sumnjati u to.
Kad se zasun ponovno otvorio, cijelo joj se tijelo trznulo. Koraci na stepenicama. Prisilila je pluća da uvuku zrak, duboko unutra, puneći čak i sićušne mjehuriće na kraju svake plućne cjevčice. Disala je brzo i pohlepno. Prije nego što je došla voda. Koža joj je obamrla od hlad¬noće. Od panike. Čučnula je. Spremna.
No, ovaj se put nije čuo zvuk dovlačenja cijevi nego škripa nečega drvenog po podu. Treperavo svjetlo se pojačalo.
Što sada?
Koncentriraj se. Diši. Nemoj plakati.
Svijet joj se odjednom promijenio. Krov je odletio. Nečija ruka posegnula je unutra i zgrabila je za kosu, čupajući je iz korijenja, povlačeći je na noge. Njezino ukočeno tijelo je sporo reagiralo i osiguralo joj udarac preko uha. Ugledala je šiljato lice Kineza s maslinastom kožom i blizu smještenim, crnim očima. Zubi su mu bili crveni i ona je na jedan izbezumljeni trenutak pomislila da je to bila krv, da je taj čovjek jeo živo stvorenje, a onda je vidjela da je žvakao nekakve tamnocrvene sjemenke koje je držao u slobodnoj ruci.
„Guo lai! Gi nu."
Izvukao ju je iz Kutije i ona se ogledala oko sebe, očiju stisnutih protiv blijedog svjetla. Imala je pravo. Bila je u podrumu. Dva štakora su zastala u kutu i pogledala je dok su im se brkovi trzali. Kutija je bila metalna kocka na drvenom podnožju s odvodom ispod njega i malim ljestvama naslonjenim na jednoj strani. Pala je s ljestava jer su joj stopala bila previše ukočena da bi je nosila.
Ne plači. Ne moli.
Pljuni gadu u lice.
Nije plakala. Nije molila. Nije mu pljunula u lice. Radila je ono što su joj rekli. Njezin joj je mučitelj stavio drvene okove na zglobove te oko vrata uže pa ju je poput psa poveo iz podruma, kroz uski, vlažan prolaz koji je s obje strane bio zatvoren zidovima, kao nekakav prolaz između zgrada. Uz stepenice. Nabrojala ih je pet. Da pokuša pobjeći? Ovdje?
Ali, trebala joj je sva snaga samo da hoda uspravno. Kad bi posrnula ili zastala, muškarac je povlačio uže tako silovito da mu se nije ni pomišljala oduprijeti, a i znala je da joj je tijelo olupina. Znači. Ne. Još nema bijega. Čovjek s uskim licem otvorio je vrata.
Toplina.
To je osjetila prvo. Preplavila joj je kožu, svileni, zlatni valovi topline, i isisala joj hladnoću iz kostiju. Gotovo je zaplakala od užitka. Osjetila je iznenadni nalet zahvalnosti prema ljudima koji su je zarobili jer su joj dali tu toplinu, ali je dio njezina mozga inzistirao da je to ludost. Mrzila ih je. Mrzila.
Zatim je došla buka. Soba je bila tako puna zvukova da joj se zavrtjelo u glavi. Jaki glasovi. Glasan smijeh. Odjekivao je u njezinu šupljem mozgu, a blještava svjetla napadala su joj očne jabučice. Zaškiljila je dok joj se oči nisu prilagodile i pokušala razabrati u kakvom se prostoru nalazila. Velika prostorija s visokim stropom, ukrasne rezbarije koje su je promatrale s oslikanih greda, crvene pločice s uzorcima ispod njezinih bosih nogu, mali prozori s rešetkama. Uza zidove, prekrivene bogato izvezenim draperijama, bile su poredane drvene klupe. Mnogo kineskih lica. Izrugivanje. Upiranje prstima. Pljuvanje. Posvuda crne figure. Previše crnila. Previše smrti.
Činjenica da na sebi nije imala ništa osim lisica i užeta oko vrata nije ju uznemiravala. Nadišla je to. Nije marila za svoju golotinju pred njima ništa više nego da je stajala ispred čopora divljih pasa.
Stisnuta šaka lijeno joj je poletjela prema licu. Ona se sagnula i šaka je promašila. Lica u prostoriji rascijepila su se u široke, crvene šupljine smijeha, ali čovjeku koji ju je pokušao udariti to nije bilo smiješno. Bio je širok u prsima, čvrste građe, mesnatog lica i glatke, masne kože. Lidija nikada nije mogla procijeniti dob Kineza, ali činilo joj se da ima oko trideset godina. Imao je visoko čelo, tamne, nadurene usne i autoritativno držanje. Iznenadila se što je bio odjeven u pristojno, crno zapadnjačko odijelo. To joj je dalo nadu. Stao je ispred nje i opsovao na kineskom.
„Ti prljava drolja govnojeda bez prstiju." Engleske riječi su je prenerazile. „Ti izgubiti prste isto. I oči. I bijele, gadne grudi. Ja baciti štakorima u podrumu."
Prijetnje nisu dolazile od čovjeka glatke kože već od dječaka od nekih četrnaest ili petnaest godina, duge, nestašne kose i nervoznih očiju, koji je izgovarao riječi bez ikakvih emocija. Stajao je iza velikog muškarca koji ju je psovao i njezinu je usporenome mozgu sinulo da je dječak bio prevoditelj koji je ponavljao riječi svojega gospodara.
Prebacila je pogled natrag na gospodara i odjednom su se kotačići u njezinoj glavi počeli brže okretati. Prepoznala ga je. S kineskog sprovoda na koji ju je Chang odveo. To je bio onaj čovjek u bijelom koji se bacao na zemlju iza kovčega. Yueshengov brat. Feng Tu Hongov sin. Po Chu, glavom i bradom. Pljunula ga je, čovjeka koji je mučio Chang An Loa. On ju je snažno udario i zarežao, „Ni ei xi xue hui vhun."
„Ti naučiti poštovanja", preveo je dječak.
„Oslobodi me", prosiktala je i osjetila okus krvi u ustima.
„Ti odgovarati na pitanje."
„Ja sam kći važnoga britanskog novinskog magnata. Odmah me oslobodi ili će se britanska vojska pojaviti sa svojim puškama i..."
„Bao chi!"
„Tišina", odjeknuo je dječak.
Muškarac ju je zgrabio za kosu i povukao joj glavu unatrag. Zaurlao joj je nešto u lice, njegov dah kiseo od alkohola, a tamni mu je pogled lutao po njezinim grudima i vratu, dolje do bedara i... Zatvorila je oči u pokušaju da ga izbaci iz glave.
Tada joj je pustio kosu, posegnuo prema dolje i iščupao pramen stidnih dlaka. Bol je bila oštra, ali kratka; nije vrisnula. Podigao je bakreni uvojak kao trofej, da ga svi vide, a muškarci poredani uza zidove počeli su odobravajuće klicati. Ona se sjetila da je Chang An Lo uvijao te iste dlake oko svojih preostalih prstiju i nazvao ih njezinim lisičjim plamenovima. No, ono što ju je još više uznemirilo bile su njezine podlaktice koje je načas ugledala kad se borila da si oslobodi ruke. Koža joj je bila prekrivena ugrizima. To su bili otisci njezinih zuba koje je ostavila kad je u mraku Kutije glodala vlastitu ruku. Kao lisica u zamci. To ju je uplašilo.
Natjerala se da se ispravi. „Sir Edward Carlisle će te živog oderati zbog ovoga."
Dječak je preveo. Po Chu se nasmijao. „Zai na? Gdje Chang An Lo?"
„Ne znam."
„Da. Ti znati. Ti reći."
„Ne. Ne znam. Pobjegao je kad su došli kuomintanški vojnici."
„Ti lagati."
Ne. Bu." „Da."
Svaki put kad su riječi došle od Po Chua, dječak je tiho ponavljao za njim na engleskom.
„Reći istinu."
Ovaj put, pitanje je došlo uz šamar.
„Reći istinu." Još jedan šamar. „Reći istinu." Pljus. Pljus. Pljus. Opet. Opet. Prestala je brojati.
Usnica joj se rascijepila. Svijet se zacrvenio. U ušima joj je brujalo.
Pljus. Pljus.
Jače. Vrh noža lagano joj je zarezao kut lijevog kapka i kliznuo uz donji rub oka kao da će ga iskopati. „Mrtav je." Vrisnula je.
Nož se zaustavio. Šamari su prestali. Ona je ponovno počela disati. Kratki, uspaničeni dahtaji.
„Kada mrtav?" zahtijevao je Po Chu. Na engleskom. Ali, ona je to jedva primijetila. Mozak joj je bio previše zaokupljen drugim stvarima.
„Kako mrtav?" Povukao je nož u krug oko jedne dojke i ona je osjetila ubod koji joj je pustio krv.
„Od bolesti."
„Shen meshi hou? Kada?"
„U subotu. Odvela sam ga do dokova. Njegovala ga... U jednoj staroj daščari... umro je." Suze su joj krenule niz obraze. To joj nije bilo teško.
Dječak je preveo, ali činilo se da su suze bile to što je uvjerilo Po Chua. Prepredeno se nasmiješio i zakoračio natrag, s trzajem ruke bacio nož u zrak i u padu ga ležerno uhvatio za dršku od slonovače. Zagledao se u nju.
„Guo lai."
„Doći", rekao je dječak.
Po Chu je zgrabio uže pričvršćeno oko njezina vrata i odvukao je preko sobe prema paravanu koji je zatvarao jedan kut. Oči su joj se prikovale za njegovu oplatu ukrašenu lapis lazulijem i koraljima, slonovačom i sedefom. Usjekla ga je u pamćenje. Ako će je ovaj gad oslijepiti, posljednji trenutak vida morat će joj dugo trajati.
„Vidi, gi nu." Po Chu gurnuo je paravan u stranu.
Vidjela je. I poželjela da se utopila u Kutiji.
Na stolu, uredno posloženi kao kirurški instrumenti u dvorani za operacije, ležala su dva reda alata. Teška kliješta i sječiva, neka nazubljena, a neka s vrhovima oštrim poput igle, maleni čekići sa širokim vrhovima, lanci, kožnati ovratnici i lisice. Pogled joj je privukao komad metala s dugačkom, uskom lopaticom na kraju i punom drvenom drškom. Ni u najluđim snovima nije mogla zamisliti čemu je to služilo.
Unutarnji su joj se organi pretvorili u tekućinu. Više ništa nije radilo. Disanje joj je se zaustavilo. Osjećala je kako joj topla tekućina teče niz stražnji dio bedara i znala da to njezino tijelo pokušava izba¬citi strah iz sebe. Nije osjećala sram. To je već odavno bilo iza nje.
„Vidi, gi nu", ponovio je Po Chu. „Smrdljiva kurva. Vidi."
Uši su joj još funkcionirale. Čule su iščekivanje u njegovu glasu.
„Reći istinu."
Kimnula je.
„Gdje Chang An Lo?"
„Mrtav."
On je uzeo teška kliješta sa željeznim zubima, ležerno ih odmjerio, nabrao svoje teške, crne obrve u izrazu koncentracije, i stavio joj metalne zube oko bradavice. Stisnuo je.
Ona je vrisnula.
Krv, jarkocrvena poput laka za nokte. Goruća bol u dojci. Vrisnula je od bijesa i mržnje, zaurlala mu u lice i bila bi se bacila na njega i izgrizla mu oči da uže oko njezina vrata nije bilo čvrsto potegnuto u drugom smjeru.
„Dobro." Po Chu se hladno nasmiješio, a brada mu je bila poprskana krvlju. „Sad reći istinu."









Bili su grubi. Sive uniforme svuda po njemu, kao muhe. Udarac ruke u rebra, čizme u prepone, ali Chang An Lo nije uzvraćao. Tek kad mu se kundak puške zabio u ranjenu ruku, on je pljunuo na njih, ali ništa više. Stožer Kuomintanga nalazio se u novoj betonskoj stražarnici na kraju starog Junchowa, skriven u sjeni visokih kamenih zidova, a na ulazu su stajala dva mlada, neiskusna kineska časnika, gorljivi da zadive svoje nadređene. Kad je Chang iznenada izronio ispred njih iz jutarnje magle, njihove su se oči raširile od iznenađenja. Zatopotali su čizmama i podigli puške, očekujući nevolju, ali kad je nije bilo, brzo su ga odveli u ured svoga nadređenog.
„Ti si onaj komunistički pas kojega lovimo", s užitkom je rekao kuomintanški časnik. „Ja sam satnik Wah."
Skinuo je kapu, bacio je u stranu i pročeprkao po kaotičnoj hrpi papira na svom stolu. Nakon trenutka zbunjenosti, okomio se na jedan list papira i pažljivo ga proučio. To je bio dosta neodređen prikaz Changova lica, vješto nacrtan, koji je očito bio poslan svim sjedištima kineske vojske i policijskim stanicama. Chang se gorko zapitao koji im je od njegovih prijatelja učinio tu uslugu i koliko je dobio za to.
Satnik Wah promatrao je Changa opakim, hladnokrvnim očima i zapalio tanku cigaru. „Najprije ćemo te ispitati, ti smrdljivi štakore, a onda će sudac narediti tvoju smrt. Svi vi komunisti ste kukavice koje pužete po trbuhu, kao crvi pod našim nogama. Tvoje pogubljenje je neminovno, stoga nemoj pogoršavati bol Kine bezvrijednom odanošću izgubljenom cilju. Tako mi velikog Bude, oslobodit ćemo našu zemlju štetočina kao što ste vi."
Čak i s rukama u lisicama i s groznicom u krvi, Chang je znao da je tom čovjeku mogao nabiti zube niz grlo prije nego što bi vojnik na vratima uspio povući pištolj. Bio je u napasti. Ali, kako bi metak u čelo pomogao Lidiji?
„Cijenjeni satniče", rekao je uz ponizan naklon. „Ja uistinu imam informacije za vas, kao što ste tako mudro zaključili, ali dat ću ih samo jednom čovjeku."
Usne satnika Waha živčano su se stisnule. „Bilo bi ti pametno da ih daš meni", rekao je oštrim tonom. Ustao je na noge, visok i vitak u svojoj prašnjavoj sivoj uniformi, i prijeteći se nagnuo nad stol. „Učini kako ti je naređeno ili će tvoja smrt biti spora."
„Samo jednom čovjeku", tiho je rekao Chang. „Rusu. Onom čije riječi Kuomintang sluša."
Satnikovo lice se promijenilo. Uvukao je obraze i rukom si protrljao kozičavu bradu, a oči su mu postale zamišljene. Odgrizao je kraj cigare i ispljunuo ga na pod.
„Mislim", rekao je, „da ću te odmah ubiti."
„Ako to napravite, obećavam vam da će vas Rus dati izbičevati do kosti", uz naklon je promrmljao Chang.








Predenje moćnog motora je prestalo i Rolls-Royce se zaustavio uz pločnik. Theo je ušao unutra i udahnuo bogati miris kože i novca.
„Dobar dan želim, Feng Tu Hong."
„Molio si za moje vrijeme, Willbee. Evo me. Slušam."
Theo je udobno kliznuo na stražnje sjedalo boje kestena kraj Fenga i pogledao svog neprijatelja. Feng je bio odjeven u dugi sivi kaput sa širokim srebrnim krznenim ovratnikom i blijedosive rukavice od jareće kože, ali čak je i u svoj toj raskoši izgledao kao bivol spreman da napadne. Theo se osmjehnuo.
„Dobro izgledaš, Feng."
„Možda tako izgledam, ali nisam dobro."
„Cijenim što si izdvojio nekoliko trenutaka iz svoga užurbanog dana."
„Svaki dan je užurban za čovjeka poput mene, koji ima toliko stvari kojima se mora posvetiti bez sina da mu bude desna ruka."
Theo se zagledao kroz staklenu pregradu u stražnju stranu vozačeve glave. Vani je nekoliko pahulja plesalo na vjetru. Feng je načeo temu, ali svejedno je morao biti oprezan kako će nastaviti.
„Žao mi je što čujem da Po Chu više ne pripada tvom kućanstvu. Očevo srce sigurno je teško kad ga njegov jedini sin napusti uz teške riječi."
„Kći ili sin. Očevo srce krvari." „Zbog Po Chua sam i došao." „On je bezvrijedni crv koji pripada u kanalizaciji." „Bojim se da će se uskoro naći u zatvoru, ne u kanalizaciji." Feng se uvukao još dublje u krzneni ovratnik i ošinuo ga pogledom. „Lažeš."
„Ne, Feng Tu Hong. Govorim istinu. Tvoj sin je oteo fanqui djevojku. Ona je kći britanskog novinara koji će poslati svu moć britanske vojske na glave Kineza u Junchowu ako djevojka ne bude odmah oslobođena."
Fengova golema ruka stegnula je štap od slonovače koji mu je ležao na krilu. Theo je od Li Mei čuo da se unutra krio mač, iako sam nikada nije vidio tanku oštricu. A nije ni želio. Feng je teško disao, ali nije odgovorio.
„Takva netrpeljivost", nastavio je Theo, „između naših naroda bila bi loša za tvoj... posao."
Feng je frknuo. „Što želiš, Willbee?"
„Želim znati gdje je Po Chu drži."
„Ha, uzeo si mi kćer, a sada mi hoćeš uzeti i sina. Čuvaj se, Englezu, da ja ne bih uzeo tvoju glavu."
„Ne, Feng. Djevojka je ta koju želim, ne tvoj sin. Ako je uspijem brzo osloboditi, Po Chu neće nastradati. Došao sam te upozoriti na opasnost u kojoj se nalazi."
Feng je okrenuo svoje mrko lice na drugu stranu i zagledao se kroz prozor, no nije ništa vidio. Na suprotnom pločniku, akrobat je balansirao na štulama dok je majmun u crvenoj jakni, mršav kao šibica, pružao šalicu tražeći novac. Vozač mu je dao novčić.
„Moj je sin odbio poslušnost, Willbee. Isto kao i njegov brat, Yue-sheng, prije njega, i moja kći prije toga. Prognan je iz moje kuće, ali... to mi zadaje bol, Willbee, jer ne mogu dobiti više sinova koliko god mlade i sočne bile djeve koje zadovoljavam. Moja batina je još voljna, ali sjeme je smežurano i osušeno usprkos tigrovu mesu koje jedem. Starim." Rukom je prešao preko svoje glatke kose, s gađenjem dodirnuvši posijedjele sljepoočnice. „Trebam svog sina."
„Britanski sud će ga objesiti."
Feng se okrenuo natrag prema Theu, a oči su mu bile mutne od očaja. „Trebam ga živog, bezvrijedan kakav jest."
„Još uvijek ima nade ako djevojku nađem brzo, prije nego što se vlast upetlja."
Feng se nagnuo bliže Theu koji se trudio vlastiti bijes zadržati podalje od svog lica. Nije zaboravio da je taj čovjek Li Mei prouzročio toliko boli te uzrokovao Theove probleme s Masonom.
„U redu, Willbee. Vjerujem ti jer nemam izbora. Po Chu je previše oprezan da bi pustio da mu se moji ljudi približe, ali s tobom je drugačije. Možda možeš razgovarati s njim jer u tebi neće vidjeti prijetnju." Duboki je uzdah prošao kroz stegnute mišiće njegova tijela. „Doušnici mi kažu da se on i njegovi sljedbenici skrivaju u jednoj seoskoj kući. Blizu Sedam šuma, istočno od grada." Crne su se oči prikovale za Thea. „Spasi ga, učitelju. Zbog mene. Zbog njegova oca."
Theo je kimnuo. „Kad ovo bude gotovo, ako Po Chu preživi, odredit ću svoju cijenu." Izašao je iz automobila.
„Alfrede."
„Hvala Gospodu da si došao, Theo." Inače uvijek uredan, Alfred je izgledao zapušteno; jakna mu je bila zgužvana, a ispod naočala imao je tamne krugove. „Jesi li uspio?"
„Imam novosti."
„Našao si je?"
„Ne još." Theo je odmahnuo glavom i prihvatio viski koji mu je Alfred pružio. „Kako joj je majka?"
„Izvan sebe od bijesa. Dobri Bože, ne mogu je gledati u takvoj agoniji. Policija je potpuno beskorisna, tako su spori."
„Nisi ih još trebao uvlačiti u ovo."
„Oprosti, prijatelju, no morao sam. Ali gle, nisam im rekao da je Lidijin kineski prijatelj komunistički bjegunac, tako da se ti ne bi trebao bojati ikakvih optužbi. Reci brzo, kakve novosti imaš?"
„Seoska kuća. Tamo je drže." Theo nije bio sigurna koliko smije otkriti Alfredu jer nije htio da policija dobije tu informaciju, ali znao je da će mu trebati podrška. „Ja idem onamo da se pokušam nagoditi s Po Chuom."
Vraški dobro."
„Ideš li sa mnom?"
„Naravno."
„Ponesi pištolj."
„Alfrede, slušaj me, povedi i Lava Popkova."
„Koga?"
„Ne budi glup, sigurno ga se sjećaš. Onaj pijani Rus koji nam je uletio na svadbu. Znam gdje živi i mogu odmah nekoga poslati da ga dovede."
„Ah, da. U redu. Dobra ideja. To je velik momak."
„Čuvajte se, obojica. Ne želim da mi muž pogine, gospodine Willoughby."
„Ne brini, Valentina. Vratit ću se, ako Bog da. S Lidijom. Ona je sada i moja kći."
,,Oh, Alfrede, ako uspiješ, ljubit ću tlo po kojem hodaš dok ne umrem... dao to Bog ili ne. Dođi ovamo." „Polako, stara curo. Theo nas gleda."
„Nek gleda."
Cesta je bila neravna i tako izlokana rupama da je gotovo otkinula karter s Theova Morris Cowleya. To je ustvari bio tek kolni put kroz polja koja su se, gola i siva, protezala prema horizontu. U proljeće bi sačinjavala zeleni pojas mlade pšenice, ali su sada, zimi, izgledala kao more pepela. Siv prizor pod jednako sivim nebom. Theo je opsovao i jedva uspio volan okrenuti ulijevo, da izbjegne još jednu rupu. Kraj njega, Alfred je u tišini pušio svoju lulu i Thea je nervirala smirenost svakog dima. Njegovo srce lupalo je kao parni čekić. Dovraga, da je bar popušio svoju lulu prije polaska, lulu snova da mu smiri živce.
„Alfrede, budi dobar i ugasi te vražje dimne signale, hoćeš li?"
Alfred ga je na trenutak pogledao prije nego što je spustio prozor i bacio lulu van na kameniti put. „Bolje?"
Theo nije odgovorio, samo se usredotočio na cestu. Na stražnjem sjedalu, veliki Rus glasno se nasmijao i nagnuo naprijed u iščekivanju.
Cesta se pretvorila u kozji put pa su ostavili automobil iza nekoliko jadnih borova koje je Feng Tu Hong nazvao šumom. Pješice su krenuli do drugog kraja šumarka i čučnuli da promotre imanje koje je ležalo nekih petsto metara ispred njih. Sastojalo se od skupine drvenih jednokatnica koje su zauzimale tri strane kvadrata, dvorišta u sredini i četvrte strane, po kojoj se protezao okrečeni kameni zid s visokim, zasvođenim hrastovim vratima od punog drva.
Po Theovu satu, čekali su trideset minuta. Iznenada se iz sivih oblaka pojavilo jato očerupanih vrana i sletjelo na ravno, beživotno tlo ispred kuće gdje su se počele tražiti crve i kočoperiti se ukočenih nogu, poput staraca. Kad je jedna vrana istegnula vrat prema gore i uzletjela, oštro grakćući i kružeći oko glava fanquija, Theo se nadao da to nije bio znak.
„Ništa", prasnuo je kad je Alfredov sat otkucao dva sata. Oboje su zurili u kapiju, mislima je tjerajući da se otvori. „Ne preostaje nam drugo nego da odemo pogledati. Po Chu i ja imamo nekih neriješenih računa."
„Ti znaš tog čovjeka?"
„O, da. On je Li Mein brat."
„Trebao si mi reći."
„Sad ti kažem."
„Znači, ovo je osobno?"
„Ne, ovdje sam zbog Lidije."
„Aha."
Jednooki Rus naglo se stresao i nezgrapno uspravio na noge, skriven iza skupine stabala. Njegovo crno oko fiksiralo je najprije Alfreda, zatim Thea. „Zhdite zdes", rekao je. „Vi ovdje." Pokazao je na Theov sat i označio prolaz vremena. „Jedan." Podignuo je debeli kažiprst pun ožiljaka. „Jedan. Vi ovdje."
„Jedan sat?"
„Da." Kimnuo je Lav.
„Želiš da ostanemo ovdje sat vremena?"
„Da."
„I onda?" pitao je Alfred.
„Vi... tamo." Lav Popkov pokazao je prema kapiji. „A ti? Gdje ćeš ti biti?"
Rus je raširio usne, otkrivajući snažne zube ispod crne brade, zarežao nešto na svome jeziku i odšuljao se dublje u šumarak. U svojoj prljavoj krznenoj kapi i dugom sivom kaputu, stopio se s okolinom nakon samo nekoliko koraka.
„Isuse Kriste", promrmljao je Theo i spremio se na čekanje.
Alfred je skinuo naočale i pedantno ih očistio.
Theo je zalupao po hrastovim vratima. Alfred je pozvonio na brončano zvonce koje je visjelo na lancu s jedne strane vrata i gotovo se odmah otvorio uski prorez u visini lica. Ugledali su par kineskih očiju, od kojih je jedno bilo mrenasto, a drugo nervozno.
„Došao sam vidjeti Feng Po Chua", žustro je rekao Theo na mandarinskom. Obavijesti svoga gospodara da je časni Tiyo Willbee ovdje. I požuri. Ovdje je hladno ko dah samog vraga."
Oči u prorezu su se raširile i uznemireno prešle s Thea na Alfreda i natrag. „Ne ovdje", rekao je i naglo zatvorio prorez.
Alfred je šakom udario po vratima tako da su se zatresla. „Otvaraj, proklet bio."
Na njihovo iznenađenje, odgovorio im je zvuk okretanja ključa i povlačenja teških zasuna na vrhu i dnu hrastovih vrata koja su se otvorila. Ispred njih je stariji Kinez s dugom, staromodnom pletenicom ležao u nesvijesti, dok je kraj vrata stajao bradati muškarac s cjepanicom u ruci.
„Lave Popkove!" uzviknuo je Alfred. „Kako...?"
„Nije važno kako je provalio unutra", požurivao ga je Theo. „Hajdemo pretražiti ovo mjesto."
Izvukao je pištolj. Rus je iz remena izvadio nekoliko dobro podmazanih samokresa, a Alfred je svojim malim Smith & Wessonom nesigurno mahnuo prema zgradama. Theo je osjetio udarac adrenalina u želucu. Gotovo kao krijumčarenje opijuma na rijeci Peiho u olujnoj noći. Potrčao je prema prvim vratima, ali je našao samo prazne prostorije. Sve su temeljito pretražili, svaku zgradu i trošnu šupu. Lidija nije bila tamo. Seljak, njegova dva velika sina i šačica žena bili su jedini stanari. Jedna od mlađih žena spremno je priznala: „Feng Po Chu je otišao. Prije dva dana. Poveo svoje popišane ljude sa sobom." Rus je ispustio frustrirani urlik. Zakasnili su.









Lidija je čvrsto prigrlila bol u svojoj dojci. Sjedila je skvrčenih koljena i rukom snažno pritiskala ranu da zaustavi krvarenje. Nikada nije očekivala da će joj biti drago što se vratila u Kutiju, ali bilo joj je. Plakala je od olakšanja kad su je ponovno zaključali u tamu.
Držala se svoje priče. Chang An Lo je bio mrtav. Ako uspije uvjeriti Po Chua, možda može i preživjeti. Ne. Nemoj razmišljati o tome. To je predaleko. Misli samo na sljedeći trenutak. Misli na sadašnjost.
Udario ju je još nekoliko puta, ali to je bilo sve. Kao da je prizor i miris krvi, njezin okus kad si je polizao bradu, zadovoljio nekakvu potrebu u njemu. Zasad. No, kao i svaki ovisnik, i on će se vratiti po još. Bradavica joj je pulsirala, ali bol joj je upalila nekakav prekidač u glavi i probudila je iz obamrlosti u koju je polako klizila, u kojoj ju je Smrt čekala sa smiješkom i otvorenim rukama. Život je bio kompliciraniji. Teži. A bol je značila život. Zato se uvjeravala da je bol dobra.
Chang An Lo.
Mama.
Sun Yat-sen.
Čak i Alfred.
Njezina nejaka vojska lica koja su mogla odagnati strah.
I Polly. Lice njezine prijateljice pojavilo se nevoljko, ali se pojavilo.
Mogu ja to. Mogu. Preživljavanje. To mi dobro ide.
Zvuk zasuna na vrhu stepenica.
Počela je duboko disati, spremna na vodu. Ali, ovi su koraci bili drugačiji, teži, nesigurni. Osjetila je da joj panika zatvara grlo. Prigušeno svjetlo koje je dopiralo kroz rupe postalo je jače, a koraci su se približili. Zurila je gore u rupe. Što će biti ovaj put? Voda? Vrelo ulje? Kiselina? Išta?
Krov je odletio. Trepnula je. Ruka ju je zgrabila za kosu. Koljena kao da su joj bila zabetonirana, ali ona se rukama odgurnula o zidove Kutije i uspjela stati na noge. Netko ju je odmah povukao preko ruba i ona se nekontrolirano srušila na prljavi podrumski pod. Muškarac se nasmijao. Pokušala je ustati, i pala. Ponovno smijeh. Raskalašen i pakostan. Udarac čizme u golu stražnjicu tjerao ju je da pokuša još jednom i ovaj put je uspjela. Znala je tko je bio njezin mučitelj i prije nego što mu je vidjela lice. Po Chu. Vratio se po još.
Ali, ovaj je put bilo drugačije. Bio je pijan. I sam.
Osjećala je miris alkohola, maotai u dahu i u znoju na njegovoj glatkoj koži, u treperenju njegovih mišića. Pustio joj je kosu i zgrabio je za ruku, gurnuvši je natrag uz vlažan, zemljani zid. Znala je što sli¬jedi. Usta su mu pronašla njezina, zagrizle u meso, a ona je pustila da joj njegov veliki, mekani jezik uđe u usta i klizne niz grlo. Nije mogla disati. Gušila se.
Njegov smijeh zvučao je kao njištanje konja. Jedna snažna ruka zgrabila ju je za zglob dok ju je njegovo tijelo prignječilo uza zid, gurajući bokove u njezine, a druga mu se ruka probila među njezine noge. Koža joj se naježile od njegova dodira, ali nije se opirala već mu je slobodnom rukom milovala široka leđa. Duboko je disao dok su mu se usta spustila na njezine grudi i usisala joj ranu, šaljući joj signale boli u mozak, ali ona ga je nastavila gladiti, mijaukati, izvijati se prema njemu dok joj je ruka lutala. Dolje prema bokovima. U hlače.
Gadio joj se njegov uzdah užitka kad ga je uhvatila za nabrekli penis, ali napokon joj je oslobodio drugi zglob i omotao joj ruku oko golog struka. Privukao ju je k sebi i spustio si hlače, olakšavajući joj. Jedna joj je ruka bila na njegovu penisu, da mu odvrati pažnju, dok joj je druga skliznula u njegovu jaknu, gdje je mogla osjetiti tvrdu izbočinu futrole s pištoljem ispod njegove lijeve ruke.
Raširila je noge.
Isti je tren gurnuo kukove prema njoj. U jednom brzom pokretom izvukla je pištolj, pritisnula mu cijev uz rebra i povukla okidač. Ništa se nije dogodilo.
Po Chu je vrisnuo nešto na kineskom, zapljuvavši joj lice, i posegnuo za pištoljem, ali ona se izmaknula i teškim ga metalom pogodila u glavu. Srušio se. Pao na koljena. No, ruke su mu još uvijek bile na njoj, a počeo se i dizati, grčevito se držeći za nju, zabadajući joj prste u bokove.
Prestala je disati, ali glava joj je bila čista. Ako ne završi što je počela, mrtva je.
Ti bi ubila čovjeka. Kad bi morala. Changove riječi odjekivale su u njezinim ušima.
Potražila je kočnicu pištolja. Uperila mu cijev ravno u lice. Opalila.
Od eksplozije joj je zazvonilo u glavi, a Po Chu je odletio na pod. Pod nesigurnim svjetlom uljne lampe iznad stepenica vidjela je da mu se lice pretvorilo u krater iz kojeg je curila crna tekućina s blistavim komadićima bijele kosti. Lidija je zinula. Pištolj joj se tresao u ruci. Ali, umjesto užasa koji je očekivala, osjetila je samo duboko, instinktivno zadovoljstvo koje joj je izašlo iz usta kao glasni ratni poklič.
Počela je trčati.
Hodnici su je zbunjivali. Lutala je i krivudala, tražeći vrata koja će je odvesti van, ali svaka koja je otvorila vodila su samo u druge sobe. Glasovi iza nje. Pucala je u njihove sjene. Pa opet i opet. Metak joj je okrznuo rame. Bacila se u jednu sobu u kojoj se dvoje male kineske djece šćućurilo ispod tigrove kože, podigla stolicu i bacila je u prozor. Eksplozija stakla i roleta. Hladan zrak ušao je unutra.
Skočila je kroz otvor, maglovito svjesna boli u stopalima, i našla se u vrtu u kojem je zimsko povrće raslo u urednim gredicama. Iznenadilo ju je što vani nije bio mrak već maglovito sivo svjetlo, ali nije imala pojma je li sumrak ili zora. Još joj je jedan metak prozujao kroz kosu. Okrenula se i pucala bez ciljanja. Trči. Trčala je. Po mekoj zemlji. Kroz štale. Konji. Psi koji laju. Trči. Van. Na otvoreno. Polja, staza, drveće. Još pucnjeva i muškarci iza nje, bliže. Onda odjednom masivan zid kineskih lica ispred nje. Zgrabile su je nečije ruke. Ne, ne sad.
Ne sad kad je bila slobodna.
„Ne", vrisnula je i podigla pištolj prema njegovu licu.
„Lidija. To sam ja."
Prestala je vrištati. Spustila pištolj. Zaškiljila prema izmaglici koja je skrivala lice. Sive uniforme svuda oko nje.
„Evo." Kaput prebačen preko njezina drhtavog, nagog tijela. ,,U redu je. Sad si sigurna."
Zbunjeno je trepnula. Crte lice posložile su se u poznatu sliku. „Alekseju Serove", uzdahnula je i povratila mu po prsima.

„Mama."
„Što je, draga?"
„Ne moraš sjediti ovdje cijelu noć."
„Ššš, spavaj."
„Ja sam dobro, znaš."
„Naravno da jesi. A sad zatvori oči i snivaj slatke snove."
Valentina je sjedila na niskoj stolici kraj Lidijina kreveta, s laktovima na poplunu, podbočivši bradu, pogleda uprta u lice svoje kćeri. Izgledala je umorno, a oko očiju i usta je imala finu mrežu sivih linija. Prvi je put Lidija vidjela kako će joj majka izgledati kad bude stara i sijeda. Brzo joj se nasmiješila. Obje su znale da su joj snovi bili sve samo ne slatki. U bolnici, liječnici su joj davali nešto što joj je otupljivalo i bol i misli, ali nije sprečavalo noćne more pa je sad odbijala sve pilule i radije ostajala budna.
Tri je noći njezina majka provela kraj kreveta, tri je noći bila tamo svaki put kad je Lidija otvorila oči. Kad je u ranim satima jednog jutra čula da Valentina tiho pjevuši uvertiru iz Romea i Julije, počela je pla¬kati.
„Gdje je on, mama?"
„Tko?"
Lidija je ispružila ruku i položila je na majčinu. „Znaš tko."
Zelena lampa u kutu sobe bila je upaljena, ali je Valentina oko nje omotala crveni šal tako da je svjetlo bilo boje zimskog zalaska sunca. Dovoljno da vidi majčine oči.
Valentina je okrenula Lidijinu ruku u svojoj i jednim vitkim prstom polako iscrtala liniju života na njezinu dlanu, sve do zgloba. „U zatvoru."
„Gdje?"
„Otkud da ja znam, dochenka?"
„Tko ga drži?"
„Kinezi, naravno. Znaš kakvi su oni, uvijek se međusobno kolju."
„Misliš na Kuomintang?"
„Da, pretpostavljam da su to oni, oni u užasnim seljačkim uniformama."
„Je li živ?"
Valentina je dramatično uzdahnula, a usta su joj omekšala. „Da. Tvoj prokleti komunist je živ."
„Kako znaš?"
„Natjerala sam Alfreda da se raspita. Ne moraš izgledati tako sretno, Lidija. Nije on za tebe. Moraš ga zaboraviti."
„Zaboravit ću ga onaj dan kada zaboravim disati."
„Dochenka! Dosta si pretrpjela. Prekini ovo ludilo."
„Volim ga, mama."
„Onda ga moraš odvoljeti."
„Ne mogu. Sada još manje nego ikad."
Valentina se uspravila, nježno položila Lidijine ruke na poplun, zategnula kimono oko sebe i prekrižila ruke.
„U redu, draga. Dakle. Reci mi. Što to tvoja tvrdoglava mala duša želi? Kakve si planove smislila u toj svojoj ludoj glavi?"
Nastupila je duga tišina. Veliki stajaći sat u prizemlju odzvonio je tri sata. Lidija je mogla čuti majčino disanje.
„Mama, gotovo sam umrla u onoj Kutiji." Glas joj je bio blag.
„Nemoj, dušo, nemoj."
„Uvijek sam mislila da je preživljavanje dovoljno. Ali nije."
Bilo je sedam i trideset i vani se upravo razdanjivalo kad se Lidija spustila dolje. Valentina je bila u kupaonici, gdje će vjerojatno ostati dulje vrijeme, barem sudeći po mirisu ulja za kupanje koji se širio odande, pa je Lidija znala da će Alfred biti sam i nezaštićen.
„Zdravo."
„Dobri Bože, Lidija, prestrašila si me." Sjedio je za stolom udubljen u novine, zdjela vrele zobene kaše ispred njega. „Ne bi li trebala biti u krevetu, draga moja?"
Skliznula je u stolicu preko puta njega. „Trebam tvoj savjet."
Alfred je odložio novine i posvetio joj se. „Kako god mogu pomoći, samo reci."
„Mama je rekla da si se raspitao za Chang An Loa."
„Jesam."
„Moram ga vidjeti. Pa..."
„Ne, Lidija."
„Alfrede, da nije bilo njega, bila bih mrtva."
„Pa sad, mislim da je onaj mladi ruski gospodin bio taj..."
„Ne. To je bio Chang An Lo. On je poslao kineske vojnike da me traže. Aleksej Serov mi je to sam rekao tamo u šumi. Tako da ga zaista moram vidjeti."
Alfredu je bilo neugodno. Uzeo je žlicu i počeo miješati kašu, posuo je šećerom i žalosno odmahnuo glavom. „Jako mi je žao, Lidija, ne mogu ti pomoći. Chang An Lo ne smije primati posjete."
„Gdje je on?"
„Zatvor Chou Dong. Dolje kraj rijeke. Ali slušaj me." Približio joj je stalak za tost i ona je uzela jedan komad jer je znala da joj pokušava pomoći. „Cijela ova priča s tvojom otmicom digla je dosta veliku strku, to što je policija istraživala Feng Po Chuovu smrt i sve to."
Glava joj je poletjela gore. „Mislila sam da su rekli da sam čista. To je bila samoobrana."
„To je točno." Nagnuo se i potapšao je po ruci, ali ona je vidjela da je njegov osjećaj za red bio uzdrman. „Vidiš, Sir Edward Carlisle misli da, što prije to sve zamre, to bolje jer je, da budem iskren, stvorilo dosta napetosti između nas i Kineza. Ako se ti kreneš žaliti i praviti probleme oko tog komunista tamo u zatvoru, sve će se samo još više uzburkati. Ako hoćeš savjet, ja ti preporučujem da se držiš dalje od njega. Vrati se u krevet i ostani tamo dok sve ovo ne bude gotovo. Jako mi je žao, Lidija, znam da je teško, ali tako je najbolje, draga."
Lidija je uzela maslac i namazala ga na tost. Dodala med. Prelomila ga na dva dijela.
„Najbolje za koga?" pitala je.
„Najbolje za tebe."
Pogledala ga je. Iza naočala, oči su mu bile zabrinute.
„Hoćeš li me odvesti do vile Serov na putu do ureda, molim te?"
„Nema potrebe."
„Kako to misliš?"
„Aleksej Serov dolazi svako jutro. Točno u devet i trideset pojavljuje se na vratima da se raspita za tvoje zdravlje."
„Chyort! Zašto mi nitko nije rekao?"
„Daj, Lidija, znaš što tvoja majka misli o njemu. Vjerojatno ću dobiti svog boga samo zato što sam ti rekao." Lidija si je dopustila tračak nade.
„Alekseju, reci mi što se dogodilo. Molim te, moram znati."
Visoki Rus je izgledao kao da mu je laknulo i Lidija je shvatila da je očekivao teže pitanje. Sjedio je na kožnatom kauču, prekriženih nogu, s rukavicama uredno posloženim kraj sebe. Tijelo mu je izgledalo opušteno kao i uvijek u tamnom, dobro krojenom odijelu, ali lice mu je odavalo napetost.
„Izgledate mnogo bolje, gospođice Ivanova", rekao je.
To je bila laž, ali ljubazna laž, pa mu nije proturječila. Razgovor im je bio prožet neugodnim tišinama. Činilo se da uobičajene riječi pristojne konverzacije nisu bile dovoljne. Ne više.
„Reci mi", ponovila je, „kako si me pronašao?"
„Nije bilo teško. Ali", lagano se nasmijao, „nemoj to reći Sir Edwardu. On misli da sam heroj."
Osmjehnula se. „Dijelim njegovo mišljenje."
„Nisam. Samo sam upotrijebio svoje veze. Nikakvo junačenje."
„Ali, zašto je Chang došao baš tebi?"
Nagnuo se naprijed, a zelene su mu oči odjednom otvrdnule i ona je mogla vidjeti vojnika u njemu. „Saznao je za svađu između Fenga i Po Chua, čuo glasine da se Po Chu udružio s Kuomintangom protiv svoga oca. To je značilo da će njihovi špijuni točno znati gdje se skrivao. Pa je tvoj komunist upotrijebio mozak. Tko je jedina osoba koja te zna a ima utjecaj nad Kinezima?" Slegnuo je ramenima i raširio ruke. „Ja. A jedini način kako me mogao brzo pronaći bilo je putem Kuomintanga."
„Ali, sad je Chang An Lo u zatvoru."
Njegovo ju je izduljeno lice napeto proučavalo. „Da."
„Ne možeš li učiniti nešto? Molim te. Da ga izvučeš."
„Lidija, ne budi blesava, ovo nije igra. Čang Kai-šek i vojska Kuomintanga ratuju s komunistima. Svaki dan znači novo krvoproliće, ponekad i stotinu mrtvih. Chang je to znao kad je ušetao u ruke satnika Waha. Stoga ne, ne mogu ga izvući."
„Ali, Alekseju, on je zalijepio nekoliko postera, ništa više. To sigurno nije dovoljno da..."
On se naglo nasmijao, glasno i podrugljivo. „Ne budi blesava. On je uvježbani kriptograf. Jedan od njihovih najboljih. Zato ga Kuomintang sad ispituje prije nego..." Zaustavio se.
U sobi je nastupila takva kristalna tišina da su čuli kako Valentina korača gore-dolje ispred vrata. Lidija je morala dugo „razgovarati" s Valentinom da je uvjeri da je Rusu dugovala tu ljubaznost.
„Alekseju."
„Što god želiš, gospođice Ivanova, odgovor je ne." „Ti si na moćnom položaju, Alekseju."
On je brzo ustao i pokupio svoje rukavice. „Vrijeme je da odem."
Gornji dio zidova ureda Alekseja Serova bio je obojen u jarkožuto, a donji u sumorno, maslinastozeleno. Na podu od golih dasaka stajao je stol antracit sive boje. Lidija se s gađenjem ogledavala uokolo dok je tiho sjedila u kutu na stolici od parenog drva i promatrala Alekseja koji se probijao kroz hrpu izvještaja. Primijetila je da mu se smeđa kosa, iako još kratka, opet počela kovrčati iza ušiju i kako je brzo pregledavao svaki dokument koji mu je došao u ruke. Išao joj je na živce. Kako je mogao biti tako miran kad je negdje u istoj zgradi Chang An Lo bio...? Bio što?
Mučen? Na kotaču za rastezanje? U okovima?
Mrtav?
Dvaput ga je prekinula. „Dolazi li?"
Dvaput je Aleksej uzdahnuo, podignuo glavu i pogledao je s ne¬godovanjem.
„Naredio sam da ga dovedu u moj ured. Već sam time prekoračio ovlasti. Ne mogu učiniti ništa više. Ovo je Kina. Budi strpljiva."
Sjedila je tamo dva sata i četrdeset minuta. Onda su se otvorila vrata.
Lidijino lice ponovno je udahnulo život u srce Chang An Loa. Njezin je osmijeh ispunio sumornu sobicu. Njezina kosa. Zapalila je i sam zrak. Trebao je znati da će se pojaviti, da će nekako doći do njega. Trebao je vjerovati.
Skočila je na noge, ali Rus koji je sjedio za stolom dobacio joj je pogled upozorenja. Zato je samo tiho stajala u kutu, njezine zlataste oči prikovane za Changovo lice dok su joj prsti navlačili gumbe kaputa kao da bi si strgnula odjeću kad bi samo mogla. Iza Changa, dva kineska vojnika stajala su u stavu mirno i on je znao da bi, na najmanji povod, ti crvi žutih trbuha oduševljeno dodali otiske svojih kundaka već postojećoj kolekciji na njegovim leđima. Ali, bio je siguran da njihovi seljački mozgovi ne znaju engleski.
„Chang An Lo", službeno je rekao Rus, „doveo sam te ovamo da odgovoriš na neka pitanja."
Chang je držao pogled na Rusu. Na engleskom je rekao: „Pogled na tebe donosi sreću mom srcu i pali mi krv u žilama."
Rus je trepnuo. Lidiji se oteo tihi zvuk, ali stražari iza njega nisu reagirali.
„Ne znam koliko će mi dopustiti da stojim ovdje. Zato ima riječi koje moraš čuti. Ti si moj mjesec i moje zvijezde, i zrak koji dišem. Voljeti te znači živjeti. Zato, ako umrem...", još jedan ranjeni Lidijin jecaj, „...i dalje ću živjeti u tebi."
Rus više nije mogao izdržati. „Za ime Božje, dosta je bilo", prasnuo je.
Ali, Chang je bio jedva svjestan ikoga osim Lidije. Dopustio je da mu oči odlutaju do kuta. Pogledi su im se sreli i on je osjetio takav nalet žudnje za njom da je znao da nije spreman umrijeti.
Odjednom je Rus naredio stražarima da izađu iz sobe te ih i sam slijedio kroz vrata.
„Imate dvije minute, ne više", oštro je rekao.
Chang An Lo je krenuo prema Lidiji. Raširio je ruke i ona mu je pala u zagrljaj.









Theo je otvorio ladicu i pažljivo izvadio lulu. Rukom je prešao preko dugačkog kamiša od slonovače i osjetio da mu drevne rezbarije pričaju kroz vrhove prstiju. Potreba da je čuva na sigurnom, da leži tamo kraj njegova kreveta, za svaki slučaj, bila je tako jaka da je znao da je mora uništiti. Od onoga čudnog dana u seoskoj kući s Alfredom i Lavom Popkovom, postao je svjestan činjenice da je život bio previše krhak da bi i dalje riskirao.
Možda je to bilo zbog onoga ludog šepurenja s pištoljem u ruci. Ili zbog nasilne smrti Po Chua. Ili predstojećeg pogubljenja Lidijina komunista.
Smrt mu je šaptala u uho.
Ili je to bilo zbog kratkoga pisma kojim je Mason prekinuo sve odnose među njima? To ga je zbunilo. Što je, dovraga, natjeralo toga gada da promijeni mišljenje?
Bio je siguran jedino u to da je htio više od života. Za sebe. Za svoju voljenu školu. I za Li Mei. Podignuo je pogled s lule u svojim rukama i pogledao je. Nije imala nikakav nakit, nikakve boje na licu, a kosa joj je bila maknuta s lica i stegnuta u strogi čvor u koji je bio zataknut bijeli cvijet; bili su to znakovi korote za bratom. Sjedila je ispred prozora, ruku sklopljenih u krilu, i gledala ga svojim bademastim očima. Tek je najmanji trzaj mišića u rubu njezinih usana odavao koliko je to željela.
Polako je podignuo lulu iznad glave, držeći je objema rukama kao svetu žrtvu bogovima, i na jednu kratku sekundu, njegov je um opet žudio za slatkim dimom. Ali, Theo nije slušao. Lula se sa zamahom spustila na mjedenu ogradu u podnožju kreveta. Slonovača se smrskala u tisuću komadića od kojih je jedan okrznuo Li Meino malo stopalo. Odgurnula ga je od sebe.
„Hoćeš li sada reći da?" zahtijevao je Theo.
Crne su joj oči blistale od sreće. „Pitaj me opet."
„Li Mei, hoćeš li se udati za mene?"
„Da."
„Tiyo.
„Što je?"
„Opet je tu. Na ulazu."
„Tko?"
„Ona Kineskinja." „Ignoriraj je."
„Možda hoće svoju mačku." „Misliš Yeewai?"
„Da. Stvorenje je bilo njezino. A sad kažeš da su joj pogubili muža i uzeli im brod, a tu je i njezina kći, tako da nema razloga zašto joj ne bi vratio životinju..."
„Ako želi mačku, neka pita."
„Ne sviđa mi se ta žena, Tiyo. Ni njezina mačka. Oko glave joj lepršaju zli duhovi."
„Praznovjerne gluposti, ljubavi. U njoj nema zla. Ali, ako će ti biti lakše, dat ću joj nekoliko dolara sljedeći put kad budem išao van."
„Da, napravi to, Tiyo. To bi moglo pomoći."
No, kad je Theo izvezao automobil, vani nije bilo ni znaka bivšoj vlasnici Yeewai i on se nije previše zamarao time. Promet kroz grad bio je spor, ulice pune kupaca, pa mu je trebalo dulje nego što je očekivao da stigne do Alfredove kuće, i sada je bio ljut što kasni. U danima koji će uslijediti, on će uvijek iznova proživljavati te trenutke u glavi, pokušavajući se točno sjetiti svih detalja i redoslijeda zbivanja i vidjeti je li išta moglo biti drugačije. No, neki su mu događaji bili mutni i nejasni. Dolazak kod Alfreda bio je jedan od njih. Sjećao se da je svog Morris Cowleya uparkirao unatrag na prilazni put i ostavio ga blizu otvorene kapije jer je Alfredov veliki Armstrong Siddeley već zauzimao većinu prostora. Nakon toga se nije sjećao ničega dok ga Alfred nije potapšao po ramenu.
„Drago mi je što te vidim, prijatelju. Znam da ti se Lidija od srca želi zahvaliti."
Theo baš nije bio siguran u to. Lidija je ukočeno stajala ispred prozora u salonu. Ili je djevojku nešto boljelo ili je očekivala da će se nešto loše dogoditi. Možda oboje. Theo je pratio njezin pogled. Tamo vani nije bilo ničega. Samo stara šupa. Lidija nije dobro izgledala. Ispijeni obrazi. Prozirna koža. Napetost joj je čvrsto zategnula usta, a jantarne oči kao da su postale nekoliko nijansi tamnije. No, u njima je bilo nekog sjaja, kao da je duboko unutra gorjelo jarko svjetlo, neka vatra koje prije nije bilo. Sjetio se toga kad je kasnije dozvao u sjećanje njezin lik. Tu vatru.
„Lidija, dođi pozdraviti gospodina Willoughbyja."
Valentina je bila ta koja je progovorila. Očaravajuće se nasmiješila Theu i on je stekao dojam da ga je vodila za čašu votke, ili dvije. Kad je kasnije razmišljao o tome, sjetio se njezina dugačkog, ledenog vrata. Nije znao zašto. Nosila je nešto jarke boje, možda crveno, što je isticalo njezin mliječnobijeli vrat na kojem je treperio puis. Stalno ga je dodirivala grimiznim vrhom prsta. Usta su joj se mnogo smiješila, a i oči su joj izgledale istinski sretne, tako da je djelovala mlađe nego na svom vjenčanju prije samo nekoliko tjedana.
„Svi smo tako sretni što si opet kod kuće, zar ne, draga? Živa i zdrava. No, dobro", nasmijala se i kćeri dobacila pogled u kojem je zatitralo nešto ranjivo, ,,s glasom joj možda nije sve u redu."
„Kako si, Lidija?" pitao je Theo.
„Sad sam dobro."
„Bravo za tebe, mlada damo."
„Hajde, draga, ne budi nepristojna. Zahvali gospodinu Willoughbyju."
„Hvala vam, gospodine Willoughby. Što ste me tražili."
„Glupost, kakve su to riječi? On zaslužuje bolje. Riskirao je svoj život."
Lidija je zadrhtala. Zatim se nasmiješila i činilo se da se nešto u njoj otvorilo i na trenutak oslobodilo mladenačku gorljivost. Pružila mu je ruku.
„Zahvalna sam vam, gospodine Willoughby, zaista jesam."
„Tvoj ruski medvjed je taj kojem bi trebala zahvaljivati. On je obavio sav prljavi posao."
„Lav", rekla je.
Podigla je svoju čašu soka od limete i okrenula se prema Lavu Popkovu, koji je bio zavaljen u naslonjač. Svojim jedinim zdravim okom zurio je u dubinu čaše s votkom koja se gubila u njegovoj velikoj šapi, ali kad je primijetio da ga gleda, zatresao je svojim crnim kovrčama i pokazao zube. Izgledao je kao da će nekome skočiti za vrat. Valentina ga je ošinula pogledom i promrmljala si nešto u bradu na ruskom.
„A Chang An Lo?" pitao je Theo.
„U zatvoru je."
„Tako mi je žao, Lidija."
„I meni."
Prišla je velikom Rusu i stala kraj njega, njezino koljeno samo nekoliko centimetara udaljeno od njegova lakta, i ponovno se zagledala kroz prozor. Nisu razgovarali, ali Theo je mogao osjetiti vezu između njih dvoje. To je bilo čudno. Osjećao je da ni Valentini to nije bilo drago. Očito nije bila njezina ideja da pozovu Popkova. Valentina je krenula prema boci votke.
„Zvuči kao loša vijest za Changa", Theo je prigušeno rekao Alfredu koji je izgledao posebno elegantno u novom odijelu boje ugljena. Valentina je činila čuda s tim momkom.
„Bojim se da da."
„Smrt?"
„Neizbježna, kako se čini. Samo pitanje dana." „Jadna Lidija."
Alfred je izvadio veliku bijelu maramicu i obrisao si usta kao da je htio uhvatiti sljedeće riječi. „Tako je vjerojatno i najbolje, dugoročno gledano." Nesretno je odmahnuo glavom. „Kad bi barem našla nekog pristojnog, mladog Engleza u toj tvojoj školi."
„Čemu ta zlovolja, slatki moj anđele?" uz smijeh je rekla Valentina.
Vratila se do njih i zagrlila muža oko struka. Thea je zabavljalo što je Valentinino otvoreno iskazivanje osjećaja njegova prijatelja moglo natjerati da izgleda tako zadovoljno i tako posramljeno u isto vrijeme.
Thea je kasnije progonio način na koji ju je Alfred gledao, s toliko ljubavi u jednome malom osmijehu.
Theo se samo nejasno sjećao sljedećeg sata. Znao je zašto. Šok. Zbog onoga što je uslijedilo. Činilo mu se kao da je netko prolio čašu vode preko ispisane stranice, razmazujući sve riječi i tjerajući ih da se počnu međusobno sudarati kao suze. Tako da nije bio sasvim siguran kako se našao na prilaznom putu, hodajući iza Valentine. Nešto u vezi s cigaretama. To je bilo sve.
,,Oh, kvragu", uzviknula je. „Nemam više cigareta."
„Evo, probaj jednu moju", ponudio je Theo.
„Dobri Bože, ne. Mirišu smrtonosno."
Pa se on ponudio da je odveze do dućana koji je prodavao njezine gadne male ruske cigarete i ona je bila oduševljena. Otišla je do kćeri, nešto joj tiho rekla na uho i pogladila je po kosi, očito objašnjavajući zašto je bježala. Lidija je kimnula, ali lice joj je govorilo nešto drugo. Nije bila sretna. Na prilaznom putu, Theo je Valentini otvorio suvozačka vrata, toga se sjećao. Kao i poljupca. Meke usne na svom obrazu i miris njezina parfema, lagani dodir ruke na svojim prsima. Njezina je sreća bila zarazna. Bila je tako puna života da je on jednostavno prštao iz nje. Kći joj je bila sigurna i od Po Chua i od Chang An Loa, a Alfred je ležao sklupčan u dlanu njezine ruke. Što je još mogla poželjeti?
Dok je ulazio u automobil, Theo je vidio dvije stvari koje su ga iznenadile. Jedno je bila Lidija koja je stajala na ulaznim vratima. Nije mogao zamisliti zašto bi ih došla ispratiti. Drugo je bila Kineskinja, ona koja mu je na džunki gurnula mačku u ruke i koja mu se posljednja dva dana motala ispred vrata. Što je, dovraga, radila ovdje? Luda žena postavila je svoje zdepasto tijelo točno ispred automobila. Potrubio joj je. Njezino široko lice i uske oči iskrivile su se u izrazu mržnje i ona je pljunula prema vjetrobranu.
„Aah, ovaj grad je pun ludih stvorenja", progunđala je Valentina, ali nije se prestrašila. Danas joj ništa nije moglo pokvariti raspoloženje.
„Riješit ću je se", Theo je iskočio iz automobila i tada je sve pošlo po krivu.
Žena je zamahnula i bacila nešto ispod automobila. Theo je potrčao prema njoj, ali ona je već začuđujućom brzinom jurila prema ulici. Theo je ubrzao i stigao do ograde kad se svijet raspuknuo na pola. Nije imao drugo objašnjenje. Buka je zvučala kao urlik samog vraga. Theo je odbačen na cestu; osjetio je da mu je pri padu puknuo zglob. Uši kao da su mu eksplodirale. Nije ništa čuo.
Odvukao se s asfalta i pogledao iza sebe. Morris Cowley je nestao. Na njegovu je mjestu bio krater i nekoliko grotesknih komada iskrivljenog metala. Iza njega, Alfredov Armstrong Siddeley bio je sav zgnječen, kao da ga je nešto udarilo u zube. Razbijeno staklo padalo je s neba kao kiša, oštra poput britve. Deset metara dalje, na spaljenoj travi, ležalo je ono što je ostalo od Valentine. Tijelo joj se pretvorilo u sirovo meso. Kraj nje je klečala Lidija, usta široko otvorenih u vrisku koji Theo nije mogao čuti dok su joj ruke grčevito stezale uništeno lice njezine majke.
Tada je šok pomiješao slike u njegovoj glavi i on se strmoglavio u hladnu, crnu provaliju.









Sprovod je bio jeziv. Theo gotovo nije došao, ali je znao da se mora suočiti s tim. Mogao se izgovoriti na ozljede. Nisu bile ozbiljne, samo su izgledale tako. Posjekotine i modrice na licu, slomljeni zglob u gipsu. Otkinut dio uha. Ipak je otišao. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni potrebe za sprovodom i on će morati naučiti živjeti s tom činjenicom. Zaista nije razumio zašto ga Alfred i mlada Ruskinja nisu bičem istjerali iz crkve. Ali nisu. Oboje su bili odjeveni u strogu crninu. S licima sivim poput zemlje koja će uskoro progutati Valentinu. Theo je zauzeo mjesto u zadnjem redu, a kraj njega je sjedila Li Mei znatiželjnog pogleda i s bijelim cvijetom u kosi, koji je označavao žalost.
„Dragi prijatelji, zahvalimo se za život Valentine Parker, koja je donosila radost u srca svih nas." Stari misionar, onaj koji je bio i na vjenčanju, stajao je za propovjedaonicom široko se smiješeći, s kosom bijelom poput Abrahamove. „Bila je sjajno svjetlo koje je naš dragi Gospod poslao da obasjava ovaj svijet. A dao joj je i dar glazbe da uljepšava naše živote."
Theo ga više nije mogao slušati. Nije volio crkve. Nisu mu se sviđala zastrašivanja tako vješto utkana u njihovu veličanstvenu arhitekturu da bi se ljudi osjećali kao bezvrijedni grešnici. I ako je Valentina zaista bila sjajno svjetlo toga strašnog Boga, zašto ju je tako brutalno ugasio? Zašto je tjerao Alfreda, jednog od svojih najodanijih slugu, da proživljava takvu agoniju? To je obesmislilo ideju o Bogu ljubavi. Ne, Kinezi su bili pametniji. Loše stvari se događaju jer su duhovi ljuti. To je imalo smisla. Duhovima se moralo udovoljiti i zato je Theo odlučio poslušati Changov savjet da u kući podigne oltar dušama svog oca, majke i brata. Neće im dati nikakav izgovor da napakoste njegovoj Li Mei kao što su napakostili Valentini. Ovo je bila Kina. Ovdje su vrijedila drugačija pravila.
Kineskinja s bombom je to znala. Krivila ga je za pogubljenje svog muža i samoubojstvo svoje kćeri u Feng Tu Hongovu krevetu, a sama je završila tako što se raznijela drugom bombom. Ali, to nije značilo da više nije predstavljala prijetnju. Theo je Li Mei natjerao da mu obeća da će ubuduće biti ljubaznija prema mački Yeewai, za svaki slučaj. Duhovi su bili nepredvidljivi.
Kad je kongregacija ustala i zapjevala Naprijed, kršćanski vojnici, Theo je ostao sjediti i zatvorio oči. Ruka mu je čvrsto stezala Li Meinu.
Karmine su bile još gore. No, Theu je bilo drago vidjeti da je Polly cijelo vrijeme stajala kraj Lidije i brinula se za svoju prijateljicu, štiteći je od pretjeranih izraza sućuti. Alfred se držao dobro, čak i previše dobro. Theu se srce slamalo dok ga je gledao.
„Ako ti ikako mogu pomoći, Alfrede..."
„Hvala, Theo, ali ne."
„Večera uskoro?"
„Ljubazno od tebe. Ne još. Možda kasnije."
„Naravno."
„Theo."
„Da?"
„Razmišljam o tome da zatražim premještaj. Ne mogu ostati ovdje. Ne više."
„Potpuno razumljivo, prijatelju. Kamo misliš otići?"
„Kući."
„U Englesku?"
„Da. Nisam ja za te poganske krajeve."
„Nedostajat ćeš mi. I naše partije šaha."
„Moraš me doći posjetiti."
„A što je s djevojkom? Što ćeš napraviti s Lidijom?"
„Povest ću je sa sobom. U Englesku. Pružiti joj dobro obrazovanje. To je Valentina željela."
„To je dosta velika odgovornost. Nemoj zaboraviti da ona ne zna ništa o Engleskoj. I ne može se reći da je... pa... dovoljno pripitomljena. Da se uklopi ondje, mislim."
Alfred je skinuo naočale i pažljivo ih očistio. „Ona je sada moja kći."
Theo se pitao bi li se djevojka složila s tim.
„Žao mi je, Alfrede", s nelagodom je rekao Theo. „Ne mogu ti reći koliko se grozno osjećam. Ona bomba bila je namijenjena meni. Ne Valentini."
Alfredova usta su se iskrivila. „Ne, nisi ti kriv, Theo, nemoj kriviti sebe. To je ova prokleta zemlja."
Ali Theo jest krivio sebe. Nije si mogao pomoći. Odlučio je prošetati do kuće, a ne skočiti u neku od rikša koje su kloparale po ulicama, iako bi mu to sigurno olakšalo bolove u nogama. Trebala mu je šetnja. Morao je hodati da izbaci demona krivnje iz duše.
Nije sumnjao da će se u godinama koje dolaze taj demon uvijek iznova vraćati i da će mu morati osloboditi mjesto u svome srcu. No, u lucidnijim je trenucima znao da je Alfred u pravu. To je bila ova zemlja. Kina je imala tisućgodišnju povijest nasilja, a sada je njezina izvanredna ljepota opet stradavala u krvavoj borbi za vlast. To su zvali pravdom. Borbom za jednakost i osnovnu plaću. No, to je bilo samo drugo ime za isti jaram oko vrata stanovnika Kine. Oni su zasluživali bolje. Theu se činilo da je čak i žena s broda koja je bacila bombu za¬služivala bolje. Kakvo je to pravosuđe poklanjalo slobodu u zamjenu za mlado tijelo njezine kćeri u nečijem krevetu? Ili prodavalo djecu u ropstvo?
„Willbee, i druga će ti ruka završiti u gipsu ako ne budeš pazio."
Theo je odskočio dalje od ceste po kojoj su mahnito jurili razni kotači, beskrajna bučna rijeka automobila i bicikla, rikša i kola. Čak mu je i dječak na motorkotaču potrubio.
„Dobar dan i tebi, Feng Tu Hong."
Crni Rolls-Royce sa spuštenim zadnjim prozorom preo je na rubu kolnika, ali muškarac u njemu nije bio onaj isti čovjek koji je prije nekoliko dana isijavao toliko snage i moći. Jedan pogled na Feng Tu Hongovo lice bio je dovoljan da Theo prepozna izbezumljene oči oca koji je izgubio sina. Oko glave je nosio bijelu traku.
„Tražio sam te, Willbee. Molim te, daj mi trenutak svog vremena. Kratka vožnja u mome nedostojnom automobilu možda će olakšati teret rana koje nosiš."
„Hvala, Feng, prihvaćam tvoj poziv."
Isprva su se vozili u tišini, oba muškarca previše zaokupljena vlastitim mislima da bi našli riječi koje bi premostile jaz među njima. Ulice su bile krcate ljudima koji su išli svojim poslom na blistavome zimskom suncu, ali prolazak limuzine je privlačio pažnju i nekoliko je Kineza spustilo čela na pločnik. Feng ih nije ni primijetio.
„Feng, primi moju sućut zbog svoga gubitka. Žao mi je što nisam mogao pomoći, ali imanje je već bilo prazno kad sam došao."
„Tako sam čuo."
,,I tvoja kći ocu šalje sućut zbog njegove boli."
„Dobro odgojena kći bila bi kraj mene."
„Dobro odgojen otac ne bi tako divljački prijetio svojoj kćeri."
Feng ga je odbijao pogledati i samo je zurio naprijed, zagledan u vlastiti crni svijet, a ionako široka prsa još su se više raširila kad je duboko udahnuo trudeći se obuzdati narav. Theu je odjednom sinulo da je ovaj čovjek nešto htio. Nije bilo teško pogoditi što.
„Feng Tu Hong, ti i ja imamo povijest loših odnosa, ali mene žalosti što ne možemo zaboraviti nesuglasice za dobro tvoje kćeri koju oboje volimo. U ovakvom trenutku, dok se utapaš u tuzi za svojim posljednjim sinom...", zastao je iza te posljednje dvije riječi, „... ja te pozivam u svoj dom."
Čuo je da je veliki muškarac naglo uzdahnuo.
„Tvoja će kći biti počašćena da ti posluži čaj, iako je ono što ti možemo ponuditi oskudno u usporedbi s tvojim raskošnim stolom. Ali, u ovom trenutku tuge, Feng, ne smije biti povišenih glasova."
Feng se polako okrenuo. Uvukao je svoj bikovski vrat kao da se brani od napada. „Ja ti zahvaljujem, Willbee. Moje će srce biti sretno da opet vidim svoju kćer. Ona je sada moje jedino dijete i ja joj ne želim uzrokovati nikakvu bol."
„Onda si dobrodošao."
Feng se nagnuo naprijed, gurnuo staklenu pregradu u stranu i vozaču dao nove upute. Kad je vratio staklo na mjesto, s nelagodom se promeškoljio na kožnatom sjedalu i duboko se nakašljao, pripremajući se.
Theo je čekao. Na oprezu.
„Tiyo Willbee, ja nemam sina."
Theo je kimnuo, ali nije odgovorio.
„Treba mi unuk."
Theo se osmjehnuo. Znači, o tome je bila riječ. Stari vrag je molio. To je sve mijenjalo. Sada je Li Mei imala moć.
„Dođi", uglađeno je rekao Theo dok je automobil ulazio u dvorište Willoughbyjeve akademije. „Popij čaj s nama."
To je bio početak.









„Lidija!"
Lidija je bila u svojoj sobi. Zurila je u kišu i mrak. Nakon što je toliko sati bila zarobljena u ponoru očaja, njezin je um pobjegao iz sadašnjosti. Vratila se natrag u dan kad joj je majka uplesala u potkrovlje s malom, četvrtastom štrucom nečega što je nazvala kruh sa sladom u jednoj i cijelom kockom jarkožutog maslaca u drugoj ruci. Lidija je bila tako uzbuđena zbog neobičnoga novog mirisa i podatne teksture štruce koja uopće nije izgledala kao kruh da se brzo popela na stolicu da bi mogla gledati kako Valentina kruh maže velikim komadima maslaca. Majka ju je zatim nahranila sočnim kriškama, stavljajući komadić po komadić u Lidijina otvorena usta. Kao što ptica hrani svoje mlado. Smijale su se tako jako da su počele plakati. I sad se nešto u njoj stisnulo kad se sjetila koliko je Valentina malo pojela od tog obroka, ali je zato s noža polizala posljednje ostatke maslaca i zakolutala očima od užitka.
„Lidija! Dođi brzo."
Lidija je imala oštar instinkt za opasnost. Zgrabila je četku za kosu kao oružje, istrčala na hodnik i upala u Alfredovu sobu. Stala je. Na jedan nepodnošljivi trenutak, u njoj se probudila nada. Soba je bila puna ljudi i svi su bili njezina majka. Alfred je sjedio na bračnom krevetu, uspravan kao svijeća, stežući dvije omotnice u jednoj ruci dok je drugom gužvao plahtu kao da se pokušavao zadržati u stvarnosti.
„Lidija, pogledaj ovo", zadihano je rekao. „Pisma."
No, Lidija nije mogla skrenuti pogled s poda. Na njemu se nalazila odjeća njezine majke, uredno složena.
Plava haljina s plavim cipelama. Krem svileno odijelo sa žuto-smeđom bluzom i cipelama boje karamele. Čarape, šeširi, rukavice, čak i nakit, sve složeno kao da je na njoj. Prazna tijela. Njezina majka koja nije bila njezina majka. Šal svugdje gdje je trebalo biti lice.
Gotovo se zagušila. To je bilo previše za nju.
„Lidija", uzbuđeno je rekao Alfred, .Valentina nam je napisala pisma." Nije imao naočale i lice mu je izgledalo golo i ranjivo. Iako je sat pokraj kreveta pokazivao četiri i dvadeset ujutro, on je još bio u jučerašnjem zgužvanom odijelu, a tamna mu je brada žudjela za brijanjem.
„Kako to misliš?"
„Našao sam ih. Ispod njezina donjeg rublja u onoj ladici. Jedno za svakoga od nas." Pustio je plahtu i pritisnuo omotnice na obraz.
Lidija je kleknula na tepih ispred njega, prstima mu lagano dotaknula koljena i osjetila drhtaj koji mu je prošao tijelom. Pogledala ga je u lice.
„Alfrede, Alfrede", tiho je promrmljala. Suze su mu tekle niz lice, ali on ih nije bio svjestan. „Ne možemo je vratiti."
„Znam", zajecao je. „Ali, ako je Bog svog sina dobio natrag, zašto ja ne mogu svoju ženu?"
Draga moja dochenka,
Ako čitaš ovo, znači da sam učinila najgoru stvar koju majka može napraviti svom djetetu. Otišla. Napustila te. Ali, ja nikad nisam bila dobra u ulozi majke, zar ne, dušo? Danas se udajem. Pišem ti ovo jer se na mene spustila užasna slutnja. Kao mrtvački pokrov. Hladnoća koja mi stišće srce. Ali znam da bi se ti nasmijala, odmahnula svojom sjajnom glavom i rekla da je to samo votka. Možda jest. Možda nije.
Zato ti moram reći neke stvari. Važne stvari. Chyort! Znaš ti mene, draga. Ja se ne povjeravam. Ja čuvam svoje tajne. Gomilam ih kao dragulje i pritišćem na grudi. Zato ću ovo brzo reći.
Prvo, volim te, zlatna moja kćeri. Više od života. I zato, ako već ležim u hladnoj zemlji, ne tuguj. Ja sam sretna. Jer si ti živa, a to je jedino važno. Življenje mi ionako nikad nije išlo od ruke. Mislim da će se ispostaviti da se vrag i ja sasvim dobro razumijemo. I nemoj plakati, dovraga. Upropastit ćeš si lijepe oči.
A sada dolazi teži dio. Ne znam kako da počnem pa ću jednostavno reći.
Tvoj otac, Jens Friis, je živ. Eto. Rekla sam ti.
Nalazi se u jednom od Staljinovih odvratnih logora za prisilni rad u nekoj od Boga zaboravljenoj vukojebini u Rusiji. Već je deset godina ondje. Možeš li to zamisliti? Kako znam? Lav Popkov. Došao mi je reći onog dana kad si se vratila kući i zatekla ga sa mnom u našemu mizernom potkrovlju. To je ujedno bio i dan kad sam pristala na Alfredovu bračnu ponudu. Ironično? Ha! Htjela sam umrijeti, Lidija, jednostavno umrijeti od tuge. Ali, što si ti imala od oca zaglavljenog negdje u ledenim stepama Sibira, koji vjerojatno neće dugo živjeti? Nitko ne živi vječno u tim barbarskim kampovima smrti.
Zato sam ti našla drugog oca. Je li to tako loše? Našla sam ti oca koji će se brinuti za tebe. I za mene. Nemoj zaboraviti mene. Nisam više mogla hiti... prazna. Mršava i prazna. Za tebe želim više, mnogo više.
Eto. I to je izašlo. Nemoj se ljutiti što ti nisam prije rekla.
A sad. Tajna koju nikad nisam namjeravala otkriti. Riječi mi zapinju u grlu. Čak bih je i sad mogla odnijeti sa sobom u grob. Što ti misliš?
U redu, draga, u redu. Čak te i s crvima u ušima čujem kako vičeš na mene. Želiš istinu. U redu. Dat ću ti istinu, moja mala ulična mačko, ali neće ti donijeti ništa dobro.
Već sam ti rekla da je tvoj otac, kad sam ga prvi put ugledala, izgledao kao veličanstveni vikinški ratnik čije je srce kucalo tako jako da sam ga čula s druge strane sohe dok sam svirala glasovir za cara Nikolaja. Bio je deset godina stariji od mene, ali ja sam se u tom trenutku zaklela da ću se udati za toga skandinavskog boga. Trebale su mi tri godine, ali uspjela sam. Međutim, budući da ništa u životu nije jednostavno, dok sam još bila previše mlada i budalasta da bi me dvaput pogledao, on je bio zabavljen na carevu dvoru u palači Aleksandra I. u Carskom Selu. I u tome leži ubod škorpiona. Bio je zabavljen jednom aferom. O da, moj vikinški bog ipak je bio ljudsko biće. Afera je bila s onom ruskom kučkom, groficom Natalijom Serovom, koja je nosila njegovo dijete.
Da. Aleksej Serov je tvoj polubrat.
Zadovoljna?
To me čak i sad tjera na plač, a moje suze razmazuju njegovo ime. Grofica je bila dovoljno pametna da ode iz Rusije prije nego što se nad nama prolomila Crvena oluja pa je uspjela pobjeći sa svojim djetetom, novcem i draguljima. I ostaviti svoga jadnog prevarenog muža grofa Serova da pogine od boljševičke sablje.
Sad znaš. Zato nisam htjela tog zelenookoga gada u svojoj kući. Ima oči svog oca.
Eto, dochenka. Ispovjedila sam se. Radi što hoćeš s mojim tajnama. Ja te preklinjem da ih zaboraviš. Zaboravi Rusiju i Ruse. Postani prava engleska gospođica mog dragog Alfreda. Za tebe je to jedini put naprijed. A sad, adieu, voljena moja kćeri. Zapamti moje želje: englesko obrazovanje, vlastita karijera, da nikad ne budeš vlasništvo nekog muškarca.
Nemoj me zaboraviti.
Uf, dovraga s tim glupostima. Odbijam još umrijeti tako da će ovo pismo požutjeti od starosti zamotano u moje najbolje svileno francusko donje rublje. Ti nikad nećeš znati.
Želim te poljubiti, draga.
Toliko ljubavi, od tvoje mame.
Mama, mama, mama.
Pogodila ju je bujica osjećaja. Sakrila se u svoju sobu, dršćući tako jako da joj se papir tresao u ruci, ali nije mogla zaustaviti uzvik oduševljenja.
Tata je živ! Tata. Živ. I brat. Ovdje u Junchowu. Aleksej. O, mama. Tako me ljutiš. Zašto mi nisi rekla? Zašto to nismo mogle podijeliti?
Ali, znala je zašto. Valentina je imala iskrivljenu ideju da je štitila svoju kćer. To je bio instinkt za preživljavanje.
Mama, znam da misliš da sam neposlušna i tvrdoglava, ali ja bih te poslušala. Zaista bih. Trebala si mi vjerovati. Zajedno smo mogle...
Niotkuda je iskočila slika njezina oca. Povećala se i ispunila joj mozak. Više nije bio visok već pogrbljen, ispijen, sijed. Noge u okovima pune gnojnih rana. Nestao je vikinški sjaj za koji je uvijek mislila da ga je s lakoćom nosio na širokim ramenima. Bio je sav prljav. Bilo mu je hladno. Tresao se. Ona je trepnula, šokirana. Slika je nestala. Ali, u trenutku prije nego što su joj se oči zatvorile, Jens Friis pogledao je ravno u nju i nasmiješio se. Bio je to njegov stari osmijeh, onaj kojega se sjećala, jedini dio njega koji je još nosila u sebi.
„Tata", zaplakala je.
Do sedam ujutro već je napravila oltar. Veliki oltar. U salonu. Alfred je sjedio i promatrao je, nijem i nepomičan, dok je ona micala sve s dugog kredenca od orahova drva i prekrila ga majčinim kestenjastim i jantarnim šalovima. Na svaki je kraj stavila visoke svijeće iz blagovaonice. U sredini, na počasnome mjestu, stajala je fotografija Valentine s medenog mjeseca. Nasmijana, glave nagnute na jednu stranu i s papirnatim suncobranom u ruci. Bila je tako lijepa da su i bogovi sigurno bili očarani.
Zatim su slijedile njezine stvari. Lidija je donijela sve što bi Valentini mogla trebati i posložila ih oko nje. Četka za kosu i ogledalo, ruž za usne, puder i lak za nokte, njezina torbica od zmijske kože puna novca iz Alfredova novčanika. Nezaobilazna kutija s nakitom. I naprijed u sredini, gdje ju je Valentina mogla dohvatiti, kristalna čaša do vrha puna ruske votke.
Još. Trebala je još toga.
S desne strane, cijeli svezak notnih zapisa, a s lijeve knjiga o Chopinovoj aferi sa George Sand i špil karata, u slučaju da joj bude dosadno. Zdjela s voćem. Tanjur sa slatkišima od marcipana.
Što još?
Donijela je duboku mjedenu posudu i stavila je na kuhinjski ormar. Napunila ju je listovima papira na kojima je nacrtala kuću, koncertni glasovir, putovnicu, automobil, odjeću i cvijeće, zapalila šibicu i bacila je unutra. Razbuktale plamenove hranila je cigaretama, jednom po jednom, a oni su sve to nosili gore, do njezine majke. Smrad je bio užasan. Kad je sve bilo gotovo i dim se raščistio, Lidija je cijeli oltar pošpricala majčinim parfemom, stišćući malu gumenu pumpicu sve dok se bočica nije ispraznila.
Tada je Alfred ustao iz stolice iz koje ju je u tišini promatrao i veoma nježno, kao da ne želi uznemiriti svoju ženu, položio svoj vjenčani prsten kraj slike Valentinina nasmijanog lica.
„Gle, gle, nije li to Lidija, mala ruska dyevochka koja ne zna vlastiti jezik?"
„Grofice Serova, vashye visochyestvo, mozhno mnye pogovoryit Aleksejem? Htjela bih razgovarati s Aleksejem."
„ Ah, onda ga napokon učiš. Dobro. Ali ne, ne možeš ući jer je još prerano za posjetitelje."
„Ovo je važno."
„Dođi kasnije."
„Moram ga odmah vidjeti."
„Ne budi drska, djevojko. Još nismo zajutarkovali."
„Slušajte me. Moj otac je živ."
„Odlazi. Yidi! Odmah izvoli otići, dijete."
„Nyet."
„Ne. Odgovor je i dalje ne. Koliko ti puta moram reći?"
„Alekseju, opet te pitam. Kao tvoja sestra."
„To nije pošteno, Lidija."
„Otkad je život pošten?"
Šetali su po Viktorijinom parku, glava spuštenih, štiteći se od sil¬nog vjetra koji je u noći dopuhao iz pustoši Sibira i sada zavijao kroz drveće. Nije bilo snijega, ali Lidija je već osjećala njegove zube. Bili su jedini u parku.
„Ovo je previše."
„Ne, Alekseju, nije. To je samo šok. No, morao bi poštovati svoju majku groficu zato što ti je rekla istinu, iako joj je to bilo bolno priznati."
„Bolno?"
„No, dobro, zaboravi bolno. Njoj je to bilo kao da je bila prisiljena pojesti bodljikavu žicu. Ali, nije odustala. Hrabra je."
„Ja sam dansko kopile. Nyezakonniy sin." Produljio je korak i skrenuo sa staze, ignorirajući znak Zabranjeno hodanje po travi, i uputio se prema fontani.
Lidija mu je dala vremena. Ponos mu je bio uništen, a ona je od Changa naučila o važnosti muškog ponosa. Nastavila je polako hodati po šljunčanoj stazi, slijedeći duži, vijugavi put do ukrasnog ribnjaka s Koi šaranima i s fontanom u obliku zmaja. Danas je voda bila mirna, a led je već pružao svoje ispucale prste po rubovima. Aleksej je stajao uz nisku ogradu i promatrao zlatne i srebrne oblike koji su lebdjeli ispod vode kao duhovi. Nepomičan u svome crnom kaputu, i sam je izgledao kao kip.
„Sin Jensa Friisa", tiho je rekla. „Ne dansko kopile."
„A tko je ustvari bio taj naš otac?" I dalje je promatrao ribe.
„Bio je inženjer. Iznimno nadaren. I nadahnuti tvorac novih sistema. Car Nikolaj i carica su ga obožavali i upotrijebili su njegove pla¬nove za modernizaciju vodovodnog sustava Sankt Peterburga." Zastala je. „A svirao je i violinu, ali ne baš dobro."
On se okrenuo i pogledao je. „Ti ga se sjećaš?"
„Jedva. Sjećam se zvuka njegova smijeha kad me bacao u zrak i njegovih velikih ruku kad bi me uhvatio. Ruku za koje sam znala da me nikad neće ispustiti." Zatvorila je oči da sjećanja čvršće prigrli k sebi. „Sjećam se i njegova osmijeha. U njemu je bio sav moj svijet."
„Žao mi je zbog tvoje majke."
To ju je uhvatilo nespremnu i na sekundu je pomislila da će opet povratiti po njemu. Otvorila je oči i namrštila se. „Držimo se oca."
On je kimnuo, a u tim njegovim očima je bilo nečega što je probudilo dugo uspavano sjećanje na jedan drugi par ozbiljnih zelenih očiju koje su gledale u njezine i dubokoga glasa koji joj je šaptao na uho, govorio joj da ne smije ispustiti ni zvuka i da mu se čvrsto drži za ruku. Počela je hodati oko ribnjaka s rukom na zakrivljenoj ogradi dok se nije vratila do Alekseja koji je i dalje ukočeno stajao s rukama u džepovima. Dala mu je dovoljno vremena. I više nego dovoljno. Minute su klizile kraj njih.
„Alekseju."
Okrenuo se prema njoj. Pogledala je u njegove nepokolebljive oči i pokušala otkriti kakav je čovjek bio, taj njezin arogantni brat. „Pomozi mi."
„Lidija, ne znaš što tražiš od mene."
„Znam."
„Ako ti pomognem, izgubit ću posao, shvaćaš li to? A Kuomintang ne voli izdajice."
„Zašto uopće radiš za njih?"
„Jer mrzim komuniste i sve što predstavljaju. Oni sve spuštaju na najnižu razinu, ruše sve što je lijepo i kreativno kod čovječanstva i uništavaju um pojedinca. Samo pogledaj to razaranje u Rusiji. Zato ne, nemam nikakvu želju spasiti život jednom komunistu, čak ni ako je tvoj prijatelj. Ja radim sve što je u mojoj moći da pomognem Čang Kai-šeku da ovu veličanstvenu zemlju oslobodi njihova prokletstva i izgradi dobru, snažnu vlast. A tako namjeravam i nastaviti."
„Nisi u pravu, Alekseju."
Slegnuo je ramenima. „Mislim da se oko toga nećemo složiti."
Glas mu je opet postao jasan, ozbiljan. Brzo se oporavljao. Znala je da ga je izgubila. Hladna ukočenost širila joj se u grudima. Disanje je postalo naporno. Misli su joj posegnule za Chang An Loom, ali je osjećala samo slabo kucanje srca. Sve ostalo bilo je crno kao brada Lava Popkova. Iznenada je zgrabila Aleksejeva ramena i okrenula ga prema sebi. Ruke su joj zgrabile njegove, a prsti se ukopali u njegove kosti.
„Alekseju Serove Friisu", vatreno je rekla. „Ja sam tvoja sestra, Lidija Ivanova Friis. Ne možeš mi to odbiti."

Cijeli je dan Lidija čekala u šupi, zamotana u poplun. Alfred je otišao u svoju redakciju i ona mu se divila što je i dalje mogao funkcionirati kao da mu se život nije raspuknuo i razbuktao vatre pakla pod njegovim nogama. No, u isto mu je vrijeme dio njezina srca zamjerao što ne vrišti. Ne bjesni. Ne trči po ulicama u kostrijeti i pepelu i svijetu pokazuje da je život bez Valentine nepodnošljiv. Ali, ne. On je bio Englez. Englezi nisu vjerovali u kostrijet i pepeo. Tamno odijelo. Crni povez oko ruke. To je bilo dovoljno.
Lidija je odlučila odjenuti jednu od majčinih bijelih haljina. Haljina je bila jednostavna, s dugačkim nizom crnih gumba po sredini i velikom bijelom čipkastom kragnom. Znala je da joj ne stoji dobro, ali nije ju bilo briga. Haljina je umirivala jedan mali dio njezine boli.
Dok je sjedila u šupi, natjerala se da prouči osušene mrlje krvi na drvenim zidovima i podu. Razmišljala je o tome da ih očisti, ali je ipak odustala. To bi značilo da se htjela riješiti Sun Yat-sena, a to nije mogla učiniti. Zato je samo prostrla nekoliko deka na pod i sjela na njih, zureći u otvor na krovu iznad svoje glave. Dok su sati polako gmizali i ništa se nije događalo osim što je dan postajao sve tamniji, ona je i dalje tiho zazivala njegovo ime.
„Chang An Lo, Chang An Lo, Chang An Lo."
Nešto u njoj je znalo: ako prestane, on će umrijeti. Bilo je tako jednostavno.
Odjednom se naježila i znala je da je blizu. Iznad nje, nebo je bilo crno kao u grobu, dok je u šupi plamen jedne svijeće treperio i poskakivao, tjerajući sjene da posrću po zidovima.
Govorila si je da je to samo vjetar koji se prikradao kroz pukotine između dasaka i ispod vrata. Htjela je vjerovati u to. Ali, čula ih je kako dišu. Duhovi.
Okupljali su se.
Stajao je ondje. Na vratima. S crnom kosom raščupanom od vjetra, aurom divljine oko sebe i prljavom zelenom dekom prebačenom preko ramena umjesto kaputa. Oči pune želje za njom.
„Chang An Lo", dahnula je i skočila mu u naručje.
On se nasmijao, nogom zalupio vrata i odnio je na deke. Nisu im trebale riječi. Nikakvo kako ni kada ni što ako. Trebali su samo jedno drugo. Tijela su ih boljela od tolike želje. Usne su ponovno okusile one druge, pronašle sve udubine i slatka mjesta zbog kojih su im se otimali uzdasi užitka dok su im se udovi ispreplitali.
Njezine su ruke oživjele dok su ponovno istraživale Chang An Loovo mršavo tijelo, uživale u dugim linijama njegovih bedara i širokoj površini prsa. Vrhovi njezinih prstiju slijedili su poznate linije ožiljaka od opeklina, kao i opake nove modrice zbog kojih je osjetila mučninu u želucu i proklela i Po Chua i Kuomintang. Tako žestoko da se on počeo smijati. Sve dok joj nije vidio grudi. Tada su iz njega izletjele riječi na oštrome mandarinskom, njoj nerazumljive, a iza bijesa u njegovim crnim očima ugledala je nešto hladno i osvetoljubivo, nešto što prije nije bilo tamo.
„Žao mi je što si Po Chuu prosvirala lice, Lidija." Jednom joj je rukom zaštitnički prekrio ranjenu dojku.
„Ali zašto? Gad je to zaslužio, dabogda trunuo u paklu."
„Jer sam to ja želio napraviti", ljutito je rekao. „Ali tek nakon što bih mu odrezao njegova besjemena jaja i nagurao mu ih u crvljiva usta."
Poljubila ga je u prsa i pod usnama osjetila snažne otkucaje njegova srca. Ruka joj se spustila preko oštrih kostiju njegovih kukova i u gusti, crni grm stidnih dlaka. On je sagnuo glavu i jezikom joj prešao preko blijedog trbuha, do mekog pregiba gdje se spajao s nježnom kožom bijelog bedra. Njezino se tijelo izvijalo prema njemu dok ju je držao i milovao, dodirivao i dražio, tako da ih je, kad je napokon ušao u nju, vatra u njima stopila u jednu osobu. Savršenu cjelinu. Dvije polovice spojene u jedno. Poslije su dugo ležali spojeni zajedno dok im je toplina daha milovala golu kožu, a srca im kucala u istom ritmu.
„Lidija."
Nasmiješila se. Bilo je dovoljno da čuje da joj njegov glas izgovara ime. No, u isto je vrijeme osjetila da joj se u prsima javlja oštra bol. Sklupčala se u krivini njegove ruke, naslonila mu glavu na ključnu kost i ispreplela nogu s njegovom, udišući njegov dah, mirišući njegovu kožu. Zatvorila je oči, zauvijek urezujući taj trenutak u pamćenje.
Otvorila je oči. „Znam, ljubavi. Znam što moraš reći."
„Moram napustiti Junchow."
„Da."
Čvrsto ju je stisnuo uz sebe, a venama mu je prošao drhtaj. „Moram te ostaviti ovdje, svjetlo moje duše. Ostaviti te na sigurnom."
„Znam."
Poljubio ju je u čelo, zadržavši usne na njezinoj koži. „Ljubavi, ne mogu te povesti sa sobom."
„Znam." Grlo joj se stisnulo, a bol u prsima bila je gora od uboda noža. „Kad me ona svinja Po Chu zarobio, ja sam shvatila. Muškarci tamo nisu bili nimalo drugačiji od onih u komunističkom kampu. Njima ću uvijek biti stranac, otrovni podsjetnik na sve protiv čega su se borili. I dok god bih bila kraj tebe, ti bi bio u opasnosti. To ne bih mogla podnijeti. Neprijatelj bi me mogao iskoristiti protiv tebe."
Njegova joj je ruka dotaknula lice i prstima joj nježno utišala usne.
Natjerala si je riječi iz usta. „Za tebe bih bila gora od okova. Zato znam da moraš ići sam."
„Jedina stvar koju si ti okovala jest moje srce. I ja se kunem da ću se vratiti po njega."
Oči su mu blistale pod svjetlom svijeća, ali ovaj put to nije bilo zbog groznice. U njima je vidjela istinitost obećanja koje joj je upravo dao, ali i nestrpljivost za ono što je bilo pred njim i osjetila kao da joj se onaj nož okrenuo u srcu.
„Bolje ti je da se vratiš", nasmijala se i zabacila glavu unatrag, pokazujući zube, „ili ja dolazim na planinu po tebe."
Poljubio ju je u vrat. „I komunisti i Kuomintang vrišteći bi pobjegli u strahu od takvoga lisičjeg duha."
„Spremila sam ti torbu." Pokazala je na natrpanu kožnatu torbu s kopčom i dugom naramenicom koja je bila naslonjena na gomilu vreća kraj zida. „Hrana i odjeća. I novci su unutra."
„Nož?"
„Naravno. Dobar."
Zadovoljno je kimnuo. „Zahvaljujem ti, ljubavi. Tvoj otac je postao velikodušniji?"
„Moj otac..." Čula je bolnu oštricu u svome glasu, progutala i krenula ispočetka. „Moj očuh ima druge probleme." Tada mu je rekla. Za svoju majku. Za pismo. I za Alekseja Serova. Čvrsto ju je zagrlio i ona je pustila vrele suze da poteku prvi put od majčine smrti. Nešto tvrdo i zamršeno u njoj sad se razvezalo.
„Hoće li te i dalje loviti, vojnici Kuomintanga?"
„Kao vukovi na tragu svježe krvi."
„A Aleksej?"
„Kad saznaju da je naredio da me puste, Rus će morati odgovarati za to."
Kimnula je.
Pogled mu se na trenutak u tišini prikovao na nju, a onda su mu se oči raširile. U jednome glatkom pokretu naslonio se na lakat, uzeo njezinu bradu u ruku i zatresao je sitnim trzajima. Ona je primijetila da mu je rana na mjestu gdje su mu prije bili prsti gotovo potpuno zacijelila.
„Dobro si to isplanirala", rekao je. „I to na način koji pomaže komunistima."
Ona je kimnula.
„Kuomintang će izgubiti svoga vojnog savjetnika ovdje u Junchowu." Glas mu je bio miran, ali lice mu je problijedjelo. „A ti... Ne, Lidija. Ne. Ti ćeš ušetati u usta zmaja."
Ona se nasmiješila njegovim dubokim crnim očima i prstom mu prešla preko oštre linije jagodice. „Ljubavi moja, od tebe sam naučila kako povući zmaja za rep."
Milovao joj je kosu kao da joj želi izgladiti te misli iz glave. „Vraćaš se u Rusiju."
„Da."
„Potražiti svog oca."
„Da."
„Bit će opasno."
„Bit ću dobro pripremljena, obećavam."
„Tako mu bogova, tvoje će putovanje biti teže od moga. No, ja ti se kunem da ćeš putovati s mojom dušom u džepu."
Osjetila je navalu sreće i poljubila mu zatvorene oči. „Hvala ti, ljubavi, što razumiješ. Jednako kao što se ti moraš boriti za ono u što vjeruješ, tako i ja moram ovo napraviti."
„Čujem tvoje riječi, ali strah mi glođe kosti."
„Nemoj. Preživjet ćemo ovo, ti i ja. Prije sam mislila da je važno jedino preživljavanje. Cijeli sam se život borila za jelo i dah na ovome smrdljivom svijetu, baš poput ulične mačke, kako me majka zvala. Ali, naučila sam. Od tebe. Od dosadnoga starog Alfreda. Čak i od strahota u Kutiji. Moraš imati razlog za preživljavanje."
Chang je sjeo i uzeo je u naručje, usnama joj prešavši preko kože ramena kao da će je pojesti. „O, Lidijo moja, vjetar života je jak u tebi."
„Ljubav", rekla je. ,,I odanost. To su moji razlozi. Zbog toga vrijedi preživjeti. To mi je otac, Chang An Lo. Želim znati koji je razlog njega održao na životu deset dugih godina u groznome ruskom logoru."
„Željezo u čovjekovu srcu dolazi iz njegova uma."
„Kao i u ženskom."
Chang se nasmiješio, ali u tom je osmijehu bilo neke ozbiljnosti. Posegnuo je za odjećom koju je odbacio u hrpu na podu. „Imam nešto za tebe."
Izvukao je kožnatu vrećicu, iz nje izvadio mali, ružičasti privjesak i položio joj ga na dlan.
„Ovo je moćni kineski simbol. Predstavlja ljubav."
Pažljivo ga je proučila. „Zmaj." Bio je savršeno oblikovan, sklupčan poput mačeta.
„Da. Izrezbaren iz ružičastog kvarca. Uvijek ga nosi sa sobom. Štitit će te i odbijati zle duhove dok se ja ne vratim."
„Prekrasan je, hvala ti."
Poljubila ga je pa su ponovno vodili ljubav, najprije polako i čeznutljivo, uživajući u svakom dodiru, svakom okusu, a onda žestoko, u posljednjim trenucima kad su postali dio jedno drugoga. Upravo u trenutku svoga konačnog, drhtavog prepuštanja, ona je osjetila da se nešto u njemu promijenilo, neki instinkt zbog kojeg joj je stavio ruku preko usta i prošaptao joj u uho.
„Slušaj."
Osluhnula je. Nije čula ništa, osim vjetra koji je urlao kroz drveće. No, srce i želudac kao da su joj se sudarili. „Trebat će ti onaj nož."
Provalili su unutra. Vrata su vrisnula na šarkama i s udarcem se odbila od zida, a u zagušljivu šupu ušetao je britanski vojni časnik živih, oštrih očiju. Iza njega, sive uniforme Kuomintanga trzale su se kao psi na tragu lovine koji samo čekaju da ih puste s uzice.
Lidija je skočila na noge, zamotana u poplun. „Izlazite! Kako se usuđujete upasti unutra? Ovo je privatno vlasništvo."
„Nalog." Časnik joj je uvredljivo zamahnuo listom papira ispred lica. „Ne glumite nevinašce, gospođice. Gdje je on?"
Ruke su već pretraživale deke, micale kutije, paučinu i stare kante kao da se njihov plijen mogao skrivati negdje u njima. Kad su maknuli vreće sa stražnjeg zida, kineski satnik lica tvrda poput kamena opso¬vao je i zaderao se na svoje ljude da počnu tražiti izvan šupe. Ondje gdje su do maloprije stajale vreće, zjapila je rupa. Donji krajevi dvije daske bili su pažljivo prepiljeni i maknuti. Lidijino poslijepodnevno čekanje nije bilo potpuno beskorisno.
„Gdje je on, gospođice?" prasnuo je britanski časnik.
„Otišao je", rekla je. I tiho ponovila, „Otišao je."









Nakon te noći, Lidiji je vrijeme postalo razlomljeno. Dani su prolazili, ali nisu postojali. Slike su jurile kraj nje, mutne i beznačajne. Samo se sastanak s Polly izdvajao iz kolotečine i zadržavao njezinu pažnju.
„Lidija, žao mi je." Polly se pojavila na vratima noseći makrone zamotane u svilu s vrpcom boje lavande. „Oprosti mi, Lyd. Mislila sam da radim ono što je najbolje za tebe."
Bilo je teško. Odbaciti gnjev. Ali, rekla si je Lidija, da Pollyine riječi nisu privukle Po Chuove ljude onaj dan u šupi, našli bi je neki drugi dan. Na nekom drugome mjestu. Na kraju bi sve bilo isto. Kutija. Voda u grlu. Kliješta sa željeznim zubima na njezinoj dojci. To ništa ne bi promijenilo.
Zato se nasmiješila Pollyinim zabrinutim plavim očima i čvrsto je zagrlila. „U redu je, razumijem. Zaista. Mislila si da se brineš za mene, samo što nije baš tako ispalo."
„Znaš, moj otac..."
„Tiho, Polly, tiho. Zaboravi na to. Nisi ti kriva. Tvoj otac ponekad radi stvari koje nisu dobre."
Ali ne više. Christopher Mason svojoj kćeri više neće raditi loše stvari. Pa je Lidija poljubila blijedi obraz svoje prijateljice i rekla joj da odlazi iz Junchowa. Polly je plakala i one su se zagrlile i obećale da će se jednoga dana naći u Londonu, s golubovima na Trafalgar Squareu. Ništa drugo od tih dana nije bilo bistro u Lidijinoj glavi. Sve do jutra kad je stajala na željezničkom peronu s Alfredom, stišćući vrećicu s narančama ispod jedne ruke i kartu do Vladivostoka u drugoj ruci. Tada se odjednom sve izoštrilo. Poput igle. Tako blještavo da ju je zaboljela glava.
Masni dah parne lokomotive obećavao je svakakva uzbuđenja. Svuda oko njih ljudi su se nagurivali, putnici su vikali jedni na druge, a vrata vagona se treskala. Nosač je podizao nečije torbe. Ulični prodavači gurali su plitice s baosima i vrućim prženim kikirikijem njoj u lice, zveckali svojim zvonima i izvikivali ponude. Kroz sve to, vijugajući poput žute rijeke, prolazilo je pet budističkih redovnika u haljama boje šafrana, mrmljajući molitve i kadeći tamjanom. Lidija je stavila novčić u njihovu prosjačku zdjelicu. Da ugodi Chang An Loovim bogovima.
„Nedostajat ćeš mi", rekla je Alfredu.
„Draga moja djevojko, zar te ne mogu odgovoriti? Čak ni sad?"
„Ne, Alfrede. Ali, zahvalna sam ti, zaista jesam."
To je i mislila. Bio je nevjerojatan. Kad je shvatio da se neće predomisliti, povukao je sve veze koje je imao i naglavce prevrnuo urednu birokraciju Sir Edwarda Carlislea da joj u kratkom roku nabavi putov¬nicu i vizu. Oba dokumenta glasila su na ime koje joj je još uvijek bilo teško prevaliti preko jezika. Lidija Parker.
„Dobra britanska putovnica", inzistirao je Alfred, „može te odvesti bilo gdje na ovom svijetu. To će te štititi. Moć Britanskog carstva, znaš, iza tebe."
Imao je pravo. Nije sumnjala u to. No, ipak je imala više povje¬renja u sebe nego u njegovo carstvo i zato je, bez znanja svog očuha, ispod odjeće sakrila još jednu putovnicu. Rusku. Krivotvorenu, na¬ravno. Na ime Lidija Ivanova. Za svaki slučaj. Dio paketa za preživljavanje.
„Poslat ću ti telegram, Alfrede, obećavam. Čim budem mogla."
„Učini tako, djevojko. Znaš da se brinem."
Pogledala mu je u lice i nije mogla shvatiti kako joj je postao tako drag. Alfred je izgubio nekoliko kilograma i smeđe oči kao da su mu potonule još dublje u glavu nego... prije. Kako ih je ikad mogla nazva¬ti pompoznim? Nagnula se prema njemu i zagrlila ga.
„Sigurna si da imaš dovoljno novca?" pitao je.
„Da imam još zlatnih gvineja ušivenih u odjeću ili zalijepljenih u cipelama, vlak bi trebao još jednu lokomotivu da me preveze preko planina."
On se nasmijao. „Pa, imaš adresu mog odvjetnika u Londonu tako da me uvijek možeš pronaći i ja ti mogu poslati novac za kartu za parobrod do Engleske. Neću ostati još dugo. Ne sad. Ne u Kini."
Na trenutak je zadržala njegovu ruku u svojoj, bezuspješno tražeći prave riječi. Na kraju je sa smiješkom rekla: „Budi sretan u Engleskoj. Ona bi to željela."
„Znam." Usne su mu se stisnule. Kimnuo je. Potapšao je po ruci. „Čuvaj se, draga djevojko. Neka Bog bude s tobom."
„Moj medvjed će biti sa mnom."
Bacila je pogled u vagon. Unutra je sjedio Lav Popkov. Gladio si je bradu svojoj velikom rukom i nekako uspijevao da čak i ta jednostavna gesta izgleda prijeteće, a ne zamišljeno. Kraj njega na sjedalu nalazio se Lidijin mali, kožnati kovčeg, siguran kao Banka Engleske. Vjerojatno i sigurniji. Čak se i Alfred nasmijao kad je vidio da se dvoje muškaraca naglo povuklo iz kupea pri susretu s Lavovim jednim crnim okom i ispruženim nogama, kao da im je bizon prijeteće puhnuo u lice.
Kondukter je počeo zatvarati vrata. Miris pregrijanog metala grizao je Lidijine nosnice dok je još jedan oblak pare po peronu razasuo crnu čađu. Lokomotiva se s trzajem probudila. Pištaljka je vrisnula. To je bilo to. Srce joj je nabijalo u prsima, ali u isto se vrijeme nešto u njoj paralo napola, a ona ga nije mogla zadržati u jednom komadu. Skočila je na stepenicu vagona i tada je ugledala visoki lik sa svilenim šalom i kratkom smeđom kosom kako lijenim korakom hoda po peronu, kao da ima svo vrijeme ovoga svijeta. Došetao je do njezina vagona i skinuo svoju elegantnu novu krznenu kapu u znak pozdrava.
„Alekseju", nacerila mu se. „Mislila sam da nećeš doći."
„Predomislio sam se. Ovo mi mjesto više nije po mjeri, malčice je prehladno." Kriomice je pogledao prema ulazu u stanicu, a usprkos ležernosti te geste, ona je primijetila uznemirenost u njegovim zelenim očima.
„Misliš, prevruće. Hajde, tata će biti sretan da te vidi", rekla je i pomakla se da ga pusti da prođe.
Aleksej joj je dobacio pogled koji nije mogla pročitati, ali nije bilo ni važno. Njezin je brat došao. Rukovao se s Alfredom koji je promrmljao: „Bravo, momče, pazi na nju", a zatim je lagano skočio kraj nje u vagon.
„Vidim da imamo društvo", bahato je rekao i sumnjičavo pogledao velikog, masnog Rusa.
Lidija se nasmijala. Ovo bi moglo biti zanimljivo. Bit će to dugo putovanje.
Kad je Lidija sjela na svoje mjesto, ćudljivi oblaci iznad njih bili su obrubljeni srebrom. Glavu je naslonila na prozor osjećajući vibracije vlaka, duboko udahnula pa polako izdahnula, kao što ju je naučio Chang An Lo, promatrajući kako se staklo zamaglilo i svijet skrilo od pogleda. Put koji je ležao pred njom ju je užasavao, ali i uzbuđivao. Znala je da može preživjeti. I sama je to rekla mnogo puta. Da je to bila jedina stvar u kojoj je bila vješta. Preživljavanje. Nije li to dokazala? E pa, sad će i svom ocu pomoći da preživi.
Rukom je obrisala prozor. Odmaglila komad stakla.
Jer sad je znala da nitko ne preživljava sam. Svatko tko ti uđe u život stvara val koji ti se širi tijelom, a svi su valovi međusobno povezani. Osjećala ih je u sebi, kako nadiru i teku, povlače se i preklapaju, i tako unatrag, do samog početka. U središtu svega bio je Chang An Lo. Prsti su joj se čvrsto stegnuli oko privjeska u obliku zmaja. Oni će preživjeti i bit će opet zajedno kad se stiša sva ova graja, u to je bila sigurna. Napeto je zurila u niska brda ispred sebe gdje su se prema glasinama skrivali komunisti, kao da ga je mogla zaštiti snagom svoje volje. I ona je stvorila jedan val.
Vlak je zatutnjao i krenuo.

KRAJ