P.S. volim te priča je o dvoje mladih ljudi čiju sreću prekida nenadana smrt. Međutim, smrt ne znači i kraj ljubavi, jer prava ljubav nikada ne umire...

Holly i Gerry imali su savršen život – sretno oženjeni, živjeli su u Dublinu blizu svoje obitelji i prijatelja, dobro su s zabavljali, ukratko – svijet im je bio pod nogama. Ili su tako mislili. Kada je Gerry umro, Holly je mislila da ne može nastaviti živjeti bez njega. Dan prije svojega tridesetog rođendana, čovjek koji joj je bio ljubavnik i najbolji prijatelj napustio ju je. Ali Gerry je obećao uvijek biti uz Holly. I bio je. Ostavio joj je poruke. Holly svakoga mjeseca čita novu...

Hvala mami, tati, Georgini, Nicky i cijeloj mojoj obitelji i prijateljima.

Hvala Marianni Grunn O'Connor.

Hvala mojim urednicima iz HarperCoIlinsa, Lynne Drew i Maxini Hitchcock.

Hvala Moiri Reilly.

JEDAN

Poznati miris plavoga džempera uspeo se uz Hollyine obraze do nos¬nica, odande joj spuznuo niz grlo i zapleo se u bolan čvor koji joj je razdro želudac i srce. Trnci su joj preplavili leđa, a knedla u grlu pri¬prijetila gušenjem. Svladavala ju je panika. Kuća bi se povremeno oglasila jecajem zahrđalih cijevi i jednoličnim brujanjem hladnjaka u kuhinji, no osim toga, svuda je vladala je tišina i pustoš. Bila je sama. Potpuno sama. Spoznaja joj je s kiselinom navrla iz želuca u grlo. Sko¬čila je na noge i potrčala prema kupaonici. Srušila se na koljena i ob¬grlila zahodsku školjku.
Gerryja više nema. Neće se vratiti. Nikada. Nikada ga više neće pogladiti po mekim kovrčama, nikada mu više dotrčati u zagrljaj na¬kon teškoga radnog dana, nikada mu kroz gomilu okupljenu na zajed¬ničkoj večeri dobaciti tajni, samo njima primjetan pogled, nikada vi¬še zaspati kraj njega, nikada se probuditi od njegova kihanja, nikad mu se više smijati do suza, nikada se posvađati oko ustajanja iz kre¬veta radi gašenja svjetla, nikada... Nikad više. Sama je. Sama s bol¬nom hrpicom uspomena i sve mutnijim sjećanjem na njegovo lice.
A imali su vrlo jednostavan plan. Ostati zajedno do kraja života. Svi su se u njihovoj okolini slagali daje to posve izvedivo. Holly i Ger¬ry bili su najbolji prijatelji, ljubavnici i srodne duše. Zajedničko im je starenje naprosto bilo suđeno. No, kako to već obično biva, okrutni se sudac jednoga dana predomislio.
Kraj je stigao nezamislivo prebrzo. Gerry se nekoliko dana žalio na migrenu, a zatim poslušao Holly te jedne srijede pauzu za ručak iskoristio za posjet liječniku. Ovaj je pak zaključio da glavobolja naj¬vjerojatnije potječe od umora i stresa, u najgorem slučaju od oslablje¬na vida. Gerryju se potonje nikako nije svidjelo. Nije htio nositi naočale. No, kako se uskoro pokazalo, nije niti morao. Migrene se nisu javile zbog oslabljena vida. Javile su se zbog tumora na mozgu.
Zadrhtala je od hladnoće keramičkih pločica i shvatila da još uvi¬jek kleči pred WC školjkom. Pustila je vodu i nesigurno se osovila na noge.
Bilo mu je trideset godina. Ne, nije pucao od zdravlja i dobre kon¬dicije, ali bio je u dovoljno dobrom stanju za normalan život. Zadnjih dana opake bolesti, u bolesničkom je krevetu stao zbijati hrabre šale na račun svog dotadašnjeg života. Bio sam preveliki ziheraš, govorio bi. Trebao sam se drogirati, opijati, više putovati, skakati iz aviona i istodobno si voskom depilirati noge... Nabrajao je još tisuću ludih stvari i premda im se smijao, Holly mu je u očima jasno čitala žalje¬nje. Žalio je za stvarima koje nikada nije napravio, mjestima koja ni¬kada nije vidio, budućnošću koje više nije imao. Je li žalio i zbog ono¬ga dijela života koji je proveo s njom? Ni sekunde nije sumnjala u nje¬govu ljubav, no strepila je da Gerry ipak žali zbog vremena potrošena na brak...
Odjednom je počeo strahovito žudjeti za starošću. Nije ju više do¬življavao mračnom i neumoljivom, nego spektakularnim dostignu¬ćem. Oh, kako li su samo oboje bili arogantni! Nikada se na starost nisu osvrnuli kao na vrijedan cilj. Puno bije radije bili izbjegli.
Besciljno je lutala praznim sobama, pogleda zamućena teškim, gorkim suzama. Crvene su je oči pekle i boljele, noći nikako nije do¬lazio kraj, a utjehe nije bilo ni u jednom zakutku nijedne prostorije Gerryjeva i njena zajedničkog doma. Namještaj je neprijateljski šutio i iako je bolno žudjela za zagrljajem poznata, meka kauča, čak ju je i on ignorirao.
Gerryju se ovo nikako ne bi svidjelo, odjednom je shvatila, dubo¬ko udahnula i obrisala suze. Ne, ne, ne smijem se ovako ponašati, to bi ga razljutilo. Pokušala se pribrati.


Pred samo je svitanje nemirno zaspala, a onda ju je, upravo kao i svakoga jutra u posljednjih nekoliko tjedana, iz neudobna zagrljaja nasumce odabrana komada pokućstva probudila telefonska zvonjava. Obično bi se s druge strane oglasio neki prijatelj ili član obitelji. Zbog snena glasa kojim im se javljala vjerojatno su mislili da po čitave dane samo spava. No zvali su samo ujutro ili tijekom dana. Nitko je nije zvao noću, dok je usamljeno i poput zombija lutala kućom tražeći... Što je ustvari tražila?
- Halo? - bunovno se javila, glasa hrapavog od silnih suza. Odav¬no je prestala prikrivati bol. Izgubila je najboljeg prijatelja i nitko nije shvaćao da nema te šminke, svježega zraka ili shoppinga koji bi joj is¬punili zjapeću rupu posred srca.
- Oprosti, dušo, jesam li te probudila? - s druge je strane dopro zabrinut glas Hollyine majke.
Uvijek isti razgovor. Majka ju je zvala svakoga jutra, vjerojatno provjeravajući je li joj kći preživjela još jednu usamljenu noć. Uvijek se bojala da će je probuditi, ali bi joj uvijek pao kamen sa srca kad bi se Holly javila.
- Ma, ne. Samo sam drijemala. Uvijek isti odgovor.
- Tata i Declan su otišli van, a ja sam mislila na tebe, zlato. Zašto joj se uvijek plače od tog utješnog, suosjećajnoga glasa?
Točno je mogla zamisliti majčino lice; namrštene obrve, čelo nabora¬no od brige... No briga je nije tješila. Samo ju je podsjećala na razlog od kojega potječe i činjenicu da taj razlog ne bi trebao postojati. Stva¬ri bi trebale biti normalne. Gerry bi trebao biti ovdje. Trebao bi kolu¬tati očima i nasmijavati je. Trebala bi mu, kao toliko puta do sada, predati slušalicu jer bi se počela toliko smijati da cerek više ne bi mo¬gla skrivati pred maminim pozornim uhom. On bi joj pak trebao uze¬ti slušalicu i mirno čavrljati s mamom, puštajući Holly da mu se kre¬veljenjem bezuspješno nastoji osvetiti.
Stvari, međutim, nisu normalne. Gerryja nema, majka je zabri¬nuta, a ona samo ponavlja aha i hm, ne razabirući značenje nijedne odslušane riječi.
- Vani je prekrasno, Holly - uvjeravala ju je majka. - Stvarno bi trebala otići u šetnju. Dobro bi ti došlo.
- Hm, valjda.
Evo ga opet. Svježi zrak kao rješenje svih problema.
- Da te nazovem kasnije?
- Ne trebaš, mama. Sve je O.K. Tišina.
- Dobro onda, dušo... Nazovi me ako se predomisliš. Doma sam cijeli dan, možemo malo popričati...
-O.K. Opet tišina.
- Hvala na brizi, mama.
- Nema problema, dušo. Čuvaj se.
- Budem.
Već je htjela prekinuti vezu kad je mama ponovo progovorila.
- E da! Holly! Skoro sam zaboravila... Ona omotnica koja ti je stigla... Još uvijek je ovdje. Da ipak dođeš po nju? Mislim, tu je već tjednima, možda je nešto važno.
- Ne vjerujem. Vjerojatno samo još jedan telegram sućuti.
- Ne, ne, nije to. Naslovljeno je na tebe, a iznad adrese piše... ma, čekaj sekundu, idem pogledati, tu mije na stolu...
S druge je strane telefonska slušalica udarila o drvenu površinu, potpetice odlupkale u daljinu, u daljini zaškripao stolac povučen po parketu, a onda su se koraci ponovno približili i slušalica podignula...
-Jesi još tu?
-Aha.
- O.K., evo imam omotnicu. Na vrhu, iznad adrese piše POPIS. Nemam pojma što to znači, ali možda bi ipak trebala...
Holly je slušalica iskliznula iz ruke.

DVA

- Daj, Gerry, ugasi svjetlo - smijala se Holly.
Gerry je plesao po spavaćoj sobi, polako se razodijevajući i u strip¬tease stilu izazovno otkopčavajući bijelu pamučnu košulju. Došavši do posljednjeg gumba, vragolasto je podigao lijevu obrvu, poslao Holly poljubac, zavitlao košulju nad glavom i bacio je na pod. Holly se i opet zahihotala.
- Da ugasim svjetlo? Ni slučajno! Onda ne bi vidjela ovu divotu! Zauzeo je bodybuildersku pozu i zategnuo mišiće. Nije bio tašt,
no da je kojim slučajem bio, ne bi mu se moglo zamjeriti. Snažnoga i čvrstog tijela, dugih i mišićavih nogu bio je savršena reklama za tere-tanu u kojoj je redovito satima vježbao, a iako nije bio osobito visok, sa svojih je nepunih 180 centimetara posve dovoljno nadvisivao Hol-lyinih nježnih 160. Sviđalo joj se to. Kad bi se zagrlili, vrškom bi mu glave doticala bradu, a lice udobno smještala uz vrat. Imala je osjećaj kao da su posebno oblikovani za takve prigode.
Dok je svlačio bokserice, srce joj je zalupalo mrvicu brže. Uhvatio ih je vrhovima nožnih prstiju, kratko zanjihao i zatim ih bacio na Hollyinu glavu.
- Ajde, ovako sam bar u mraku - nasmijala se.
Oduvijek je bio duhovit. I suosjećajan. I drag. Strpljivo bi slušao njezine umorne žalopojke o poslu i kolegama, a kad bi se i svađali, svađali bi se oko gluposti. Uvijek bi u jednom trenutku svađe prasnu¬li u smijeh. Ostavljeno svjetlo na verandi? Nepodešena budilica? Ni¬kad nisu imali ozbiljnijih problema.
Završivši sa striptizom, Gerry se bacio na krevet. Zagrlio ju je i za¬vukao joj hladna stopala pod noge.
- Kvragu, Gerry! Stopala su ti ko sante leda! Nije se ni pomakao.
- Gerry! - zaprijetila je.
- Holly! - podrugljivo je ponovio.
- Nešto si zaboravio. -Što?
- Svjetlo.
- Aha, svjetlo - pospano je promrmljao i tobože zahrkao.
- Gerry!
- Pa, sinoć sam ja gasio...
- Da, ali prije dvije sekunde si stajao na milimetar od prekidača!
- Upravo tako. Prije dvije sekunde - pospano je odgovorio. Mrzila je ustajati iz toploga kreveta, bosa koračati po hladnome
parketu i zatim po mraku tumarati natrag. Glasno je uzdahnula i cok-nula jezikom.
- Ne cokći, Holly. Što ćeš kad ja umrem?
- Naći ću novog muža koji će mi, za razliku od tebe, uvijek gasi¬ti svjetlo - odbrusila je, svom mu snagom odgurujući hladna stopala u stranu.
-Ha!
- Ili ću si ga gasiti sama.
- Mo'š mislit - frknuo je. - Kad umrem, morat ću ti ostaviti po¬ruku na prekidaču, inače se nikada nećeš sjetiti ugasiti svjetlo.
- Baš krasno od tebe. Radije mi ostavi svu lovu i nekretnine.
- I poruku na prekidaču za centralno grijanje, inače ćeš se smr¬znut.
- Jako smiješno.
- I na tetrapaku mlijeka.
- Duhovit si do besvijesti.
- E, da. Bilo bi dobro da ti ostavim i poruke na prozorima jer ćeš ih inače ujutro otvoriti prije isključivanja alarma pa će dojuriti polici¬ja i eto problema.
- Ustvari, najbolje bi bilo da mi, kad sam već tako nesposobna bez tebe, oporučno ostaviš cijeli popis svakodnevnih zaduženja!
- Dobra ideja - nasmijao se.
- Dobro, dobro! Sama ću ugasiti usrano svjetlo! - nadureno je us¬tala iz kreveta, zajauknula pri dodiru s hladnim podom i ugasila svjet¬lo. Zatim je, ispruženih ruku, polako kroz mrak krenula prema kreve¬tu.
- Alo? Holly? Gdje si? Zar si se izgubila? Ima li koga... oga... ga... a... - zadirkivao ju je Gerry.
- Lako se tebi za... auuuu! - zaurlala je udarivši nožnim palcem o krevet. - Kvragu! Sranje!
Gerry je poplunom prigušio navalu smijeha.
- Još jedna stavka za oporučni popis. Pazi na rub kreveta dok ho¬daš u mraku!
- Daj, začepi! - viknula je Holly. - I ne budi morbidan!
- 'Oćeš pusu da manje boli? - umiljavao joj se dok je lijegala u krevet.
- Ne, ne treba - tužno je odvratila. - Samo me pusti da si stopa¬la ugrijem na tvojim...
- Ajme! Isuse! - zajaukao je. - Noge su ti ko sante leda!
- Buahahaha! - osvetnički se nasmijala.


I tako je nastala priča o oporučnom popisu. Uskoro su je prepri¬čali najboljim prijateljima, Sharon i Johnu McCarthyju. U osmom razredu osnovne škole, John je jednoga dana prišao Holly na školskom hodniku i promrmljao slavne riječi: „Moj frend pita je 1' 'oš furat s njim." Holly je pristala tek nakon vijećanja s prijateljicama.
- Odi bar na jedan spoj - uvjeravala ju je Sharon. - Gerry je sla¬dak. Barem nije pristav ko John.
Iste godine kad i Holly za Gerryja, Sharon se udala za „prištavog" Johna. Nitko joj nije prigovarao da je premlada. Godinu dana mlađoj Holly su, pak, svi punili uši da je s 23 godine puno premlada za brak, da bi u toj dobi trebala putovati, zabavljati se, ludovati... Zanemarila ih je. Ludovala je, zabavljala se i putovala - s Gerryjem. Bez njega se ionako osjećala osakaćenom, a u takvome je stanju teško uživati u ži¬votu.
Hollyino se vjenčanje ni uz najbolju volju nije moglo nazvati ro¬mantičnim danom iz snova. Kao i većina djevojaka, sanjala je o proz¬račnoj krinolini, osunčanom proplanku i razdraganim gostima. Za¬mišljala je svadbu na kojoj će plesati s prijateljima, na kojoj će je ro¬ditelji promatrati sa suzama u očima i na kojoj će se osjećati kao kra¬ljica svijeta. Gotovo se ništa nije obistinilo.
Jutro u roditeljskom domu počelo je vikom i vriskom.
- Gdje mi je kravata? - urlao je otac
- Kosa mi je usrana! - žalila se majka
- Izgledam ko slon! - psovala je Hollyina mlađa sestra Ciara. -Nema šanse da u ovome odem na vjenčanje! Mama, reci Holly da je kravetina! Kako je mogla izabrati ovako idiotske haljine za djeveruše? Ja u tome ne izlazim iz kuće! Jack, vrati mi fen, majmune!
Ciara je redovito priređivala takve scene. Odbijala je izaći iz kuće i tvrdila da nema što obući čak i kad su joj ormari pucali po šavovi¬ma. Danas živi negdje u Australiji s ljudima o kojima nitko ništa ne zna i javlja se e-mailom svakih nekoliko tjedana, ali toga je jutra iz-ludjela čitavu obitelj. Svesrdno su je uvjeravali da je najljepša žena na svijetu, potpuno zaboravljajući na Holly koja se tiho oblačila u svojoj sobi i osjećala se grozno. Ciarino je prenemaganje prestalo tek nakon što je Hollyin otac, inače veoma miran čovjek, podigao glas i zaprije¬tio: ,,E, sad je dosta! Ovo je Hollyin dan, a ne tvoj! Ići ćeš na vjenča¬nje i ponašat ćeš se ko čovjek, a kad Holly siđe niz stube, reći ćeš joj da je prekrasna! Nema prigovora! Pisneš li još jednom, zapamtit ćeš me!"
Dok se Holly spuštala u prizemlje, roditelji i braća zadivljeno su se smiješili, a Ciara je, očiju suznih poput upravo izgrđene desetogo-dišnjakinje, kroz dršćuće usnice procijedila: „Izgledaš predivno, Holly."
Zatim se sve sedmero utrpalo u limuzinu. Holly, Hollyina mama, tata, tri brata i Ciara čitav su put do crkve proveli u napetoj tišini.
Ostatak je vjenčanja protekao u maglovitoj zbrci. Jedva da je pro¬govorila i riječi sa svojim mladoženjom. Stalno su je odvlačili do lju¬di poput pratete Betty iz selendre bogu iza nogu, ujaka Tobyja za ko¬jeg nikad nije čula jer je odselio u Ameriku prije njezina rođenja... Nitko joj nije rekao da su vjenčanja tako zamorna. Usta su je boljela od stalnog rastezanja u fotosmiješak, a noge otpadale od neprekidnog jurcanja u sićušnim cipelama, očito napravljenim samo za pokaziva¬nje. Očajnički je žudjela za stolcem. Htjela se pridružiti prijateljima koji su za svojim stolom urlali od smijeha, nazdravljali i sjajno se za¬bavljali. Gorko im je zavidjela. No kad je vjenčanje završilo i kad je s Gerryjem zakoračila u apartman za mladence, sve su brige izblijedje¬le i postalo joj je jasno čemu sve to.

Zamrznuta u pokretu, još uvijek je sjedila na kauču lica oblivena suzama i s otklopljcnom slušalicom na podu. Opet je odlutala u sa¬njarenje. Vrijeme ju je tih dana mimoilazilo. Nije znala koliko je sati, ni koji je dan. Živjela je životom koji se odvijao izvan materijalnoga svijeta i daleko od vlastita tijela. Otupjela je na sve osim na bol. Tako je umorna...
Odjednom joj je zakrulilo u želucu. Pokušala se prisjetiti kad je posljednji put jela. Jučer? Zagrnula se Gerryjevim kućnim ogrtačem i navukla ružičaste Disco Diva papuče te oteturala u kuhinju.
Gerry joj je kupio te papuče. Nazivao ju je svojom disko-divom; prpošnom plesačicom koja je uvijek prva na podiju i zadnja u klubu. Gdje li je nestala ta cura?
Otvorila je hladnjak i zbunjeno zavirila u prazne police. Tek neš¬to uvenulog povrća i pokvareni jogurt. Užasan smrad. Ništa za jelo. Slabašno se nasmiješila tresući tetrapak. Nema ni mlijeka. Treća stav¬ka s Gerryjeva popisa...

Hollyino je društvo svakoga Božića odlazilo na svečani bal u ho¬telu Burlington, pa su se prije dvije godine Holly i Sharon upravo zbog tog izlaska uputile u shopping. Trebala im je svečana odjeća. Shopping-izleti dviju prijateljica oduvijek su bili opasna pustolovina pa su se John i Gerry šalili kako će i ove godine zbog potrošačkih is¬pada svojih supruga ostati bez božičnih darova. Nisu bili daleko od is¬tine. Holly je u luksuznoj trgovini Brown Thomas pronašla najljepšu bijelu haljinu na svijetu i na nju potrošila upravo sablažnjiv iznos.
- Jebote, Sharon, od ovoga ću spasti na prosjački štap - zdvojno je grizla usnicu pred zrcalom u svlačionici.
- Ma daj - zahihotala se Sharon. - Udijelit će Gerry. 1 prestani me zvati Jebote Sharon. Svaki put kad odemo zajedno u shopping, os¬loviš me tom titulom. Još ću se i uvrijediti. Kupi haljinu i prestani cendrati. Božić je. Vrijeme darivanja i te spike.
- Tako da znaš - više nikad ne idem s tobom u shopping. Prava si napast. Mislim, to je skoro pola moje mjesečne plaće. Sto ću do kraja mjeseca?
- Ajde mi reci nešto, ali iskreno - podbadala je Sharon. - Bi li ra¬dije jela ili izgledala božanstveno?
O odgovoru nije razmišljala ni minute.
- Uzet ću je - uzbuđeno je priopćila prodavačici.
Duboki dekolte savršeno joj je obavijao majušne grudi, a visok rasporak razotkrivao vitke noge. Gerry nije skidao pogleda s nje, ali ne toliko zbog opčinjenosti ljepotom, koliko zbog nevjerice da tako malo tkanine postiže tako vrtoglavu cijenu na tržištu. Gospoda Disco Diva je, pak, na balu toliko uživala u svojoj skupo plaćenoj ljepoti da je pretjerala s alkoholom i promptno uništila djevičanski snježan koma¬dić tkanine, zalivši ga crnim vinom od dekoltea do dna rasporka. Dok je bezuspješno suzbijala suze, pijani su muškarci za stolom dodali još jedan navod Gerryjevu popisu. Stavak pedeset i pet. Nikad ne pij crno vino u skupoj bijeloj haljini. Podstavak istoga navoda isticao je da se u opisanoj situaciji preporuča konzumacija običnog, kravljeg mlijeka. Njegove se mrlje, naime, ne raspoznaju na bijeloj tkanini.
Kad je samo nekoliko minuta nakon zalijevanja haljine vinom pi¬jani Gerry prevrnuo kriglu i izlio je u Hollyino krilo, Diva u bijelom odlučno je revidirala pedeset peto pravilo. Ozbiljnim ga je i nimalo ti¬him glasom priopćila čitavoj dvorani:
- Nikad, ali baf nik-kad ne kupus...ne! NE KUPUJ... NIKAD NE KUPUJ skupe 'jele 'aljine!
Sharon se pod stolom probudila iz alkoholne kome i aplauzom podržala najnoviji amandman. Društvo je od zbunjenog konobara na¬ručilo pladanj dobro rashlađena mlijeka i nazdravilo.
- Zao mi je zbog 'jele 'aljine - pred jutro je umjesto pozdrava štuc-nuo John. Zatim je naglavce ispao iz taksija i odvukao Sharon prema kućnoj veži.

Popis, dakle...
Nije ga valjda doista napisao?! Zezancija je nastala puno prije no što su saznali za Gerryjevu bolest, a od dijagnoze do smrti Holly se ni na minutu nije odvajala od njega. Nije ga vidjela da bilo što piše. Ni¬jednom riječju nije spominjao popis.
Nema nikakvog popisa, naravno. Samo umišlja. Gerry joj toliko očajno nedostaje da joj na pamet padaju svakojake gluposti. Mora se smiriti i sabrati. Nije mogao ništa napisati bez njezina znanja. Ili možda jest?

TRI

Šetala je prelijepom cvjetnom livadom. Uzbibane su joj latice golica¬le vrškove prstiju, a koraci šumjeli kroz jarkozelenu travu. Od meko¬će joj se vlažne zemlje pod bosim stopalima činilo da će svakog tre¬nutka poletjeti, nad glavom su joj cvrkutale ptice, sjalo sunce, a po¬vjetarac kroz nosnice provlačio opojan miris cvijeća. Osjećala se slo¬bodno i... sretno! Toliko drukčije od posljednjih nekoliko dana...
No nebo se odjednom zamračilo i sunce nestalo za zlokobnim ob¬lakom. Zahladilo je, povjetarac se pretvorio u vihor i vidik joj je od¬jednom zastro gusti roj uskovitlanih cvjetnih latica. Umjesto milova¬nja meke i vlažne zemlje, pod stopalima je osjetila grebanje oštrog, hladnog šljunka, a nekoć raspjevane ptice ukipjele su se na granama. Tresla se od straha. Dvadesetak metara ispred nje, iz visoke trave iz¬virivao je golem, siv kamen. Htjela se vratiti predivnoj, osunčanoj cvjetnoj livadi, ali nešto ju je tjeralo naprijed. Morala je saznati što je iza kamena.
Sto mu se više približavala, do ušiju joj je dopiralo sve glasnije na¬bijanje. Bam! Bam! Bam! Ubrzala je korak preko oštrog šljunka i ru¬kama razmaknula travu. Latice su joj se zalijetale u oči, a vjetar oštro bičevao lice. Pred samim se kamenom srušila na sve četiri i prestrav¬ljeno vrisnula kad je shvatila gdje je. Kamen je bio Gerryjev grob. Bam! Bam!Bam! Gerry pokušava izaći. Doziva je! Holly! Holly!
Trgnula se iz sna i začula glasno lupanje na ulaznim vratima.
- Holly! Holly! Znam da si tu! Otvori mi, molim te! Bam! Bam! Bam!
Zbunjena i još uvijek u polusnu, dobauljala je do ulaznih vrata i ispred njih ugledala preneraženu Sharon.
- Isuse Bože! - uzviknula je kad joj je Holly otvorila vrata. - Gdje si ti? Lupam po vratima već čitavu vječnost.
Žmirkajući i još uvijek ne shvaćajući što se dogodilo, Holly je vir-nula kroz vrata. Prohladno i svijetlo. Mora da je jutro.
- Mogu li ući? - oglasila se Sharon
- Da, da, naravno - zbunjeno je odvratila i odmaknula se od vra¬ta. - Oprosti, valjda sam zadrijemala. Nisam te čula.
Sharon ju je pažljivo promotrila i čvrsto zagrlila.
- Izgledaš užasno, Holly - prošaptala joj je u vrat.
- Baš ti hvala - preokrenula je očima.
Sharon nikada nije okolišala i Holly ju je zbog te iskrenosti i vo¬ljela. No zbog istog ju je razloga u posljednjih mjesec dana izbjegava¬la. Nije htjela čuti istinu. Nije htjela čuti da život ide dalje i da se mora pomiriti s gubitkom. Htjela je samo... ni sama nije znala što ho¬će, ali joj se tugovalo. Ništa joj se drugo nije radilo. Sharon, pak, nije gubila vrijeme.
- Ovdje je užasno zagušljivo - užurbano je otvarala prozore. -Kad si posljednji put pustila malo svježeg zraka u kuću?
Dograbila je prazne šalice i tanjure, odnijela ih u kuhinju, posla¬gala u perilicu i nastavila s pospremanjem. Holly ju je bezvoljno slije¬dila, slabašno prosvjedujući.
- Daj, nemoj, Sharon. Ja ću to...
- Kada? Sljedeće godine? Kuća ti se pretvara u svinjac, a mi bis¬mo se svi trebali praviti da to ne primjećujemo? Ajd' ne šizi, nego se lijepo idi gore otuširat, a ja ću nam za to vrijeme skuhati čaj.
Tuš? Hm. Kad se posljednji put oprala? Sharon je ovaj put vjero¬jatno ipak ublažila svoj izravan pristup. Rekla joj je da izgleda samo užasno. A ne izgleda užasno. S masnom kosom, tamnim izrastom i u prljavom ogrtaču izgleda upravo odvratno. Trebala bi se oprati. Ide pod tuš. Ali ogrtač ne ide u perilicu. Ogrtač je Gerryjev i njega nika¬da neće oprati. Neka ostane točno onakav kakvog ga je Gerry ostavio. Iako... već ni sada nije onakav kakvog ga je ostavio. Prljaviji je, a i Gerryjev je miris polako ishlapio. Nadomjestio ga je miris njezine vlastite, neoprane kože.
- Dobro - pristala je na Sharonin prijedlog. - Otuširat ću se. Ti skuhaj čaj. Ali... nemam mlijeka. Nisam ga stigla kupiti...
Odjednom joj je postalo neugodno zbog neuredne kuće i zapuš¬tene pojave. A tek hladnjak... Isuse, Sharon nikako ne smije otvoriti hladnjak!
- Ta-daaaam! - umjesto otvaranja groznog hladnjaka, Sharon je podignula vrećicu koju Holly do tada nije primijetila. - Kupila sam ti mlijeko. I još neke sitnice. Imala sam osjećaj da već neko vrijeme nisi bila u dućanu, a koliko vidim, već tjednima niti ne jedeš.
- Hvala ti, Sharon.
Progutala je gvalju i suze su joj navrle na oči. Sharon je divna. Prava prijateljica.
- Smjesta prestani! - zaprijetila je Sharon. - Danas nema suza, okej? Samo smijeh, zezancija i opće veselje! A sad pod tuš! Briši!
Dok se s kata spuštala u prizemlje, Holly se osjećala gotovo nor¬malno. Nakon tuširanja se presvukla u plavu trenirku i raspustila dugu, plavu (i na korijenu smeđu) kosu. Kroz širom otvorene prozo¬re u kuću je dopirao povjetarac. Udasi hladnoga zraka bistrili su joj um i raspršivali brige. Skoro je prasnula u smijeh. Tko zna, možda su sve one mamine priče o svježem zraku točne.
Probuđena iz obamrlosti, zapanjeno se zagledala u prizemlje vlas¬tite kuće. Bila je u kupaonici samo pola sata, a Sharon je već dospje¬la pospremiti razbacanu odjeću, skupiti posude, očistiti tepihe usisi¬vačem, obrisati prašinu, protresti ukrasne jastučiće, oprati posuđe i namirisati sobe osvježivačem zraka. Začula je zvuk ribanja i krenula prema kuhinji. Sharon je upravo čistila štednjak. Sudoper, ormarići, pod i slavina su blistali.
- Sharon, pa ti si anđeo! Ne mogu vjerovati da si sve ovo očistila za tako kratko vrijeme!
- Ha? Kratko vrijeme? - nasmijala se Sharon. - Nije te bilo pre¬ko sat vremena. Već sam mislila da si iscurila kroz odvod. Uostalom, koliko si smršavjela, ne bih se niti čudila...
Preko sat vremena? Uh, opet se izgubila u sanjarenju...
- Čuj, kupila sam ti voća i povrća. U frižideru ti je. Ima i sira, jo¬gurta... I mlijeka, naravno. Ne znam gdje držiš tjesteninu i konzerve, pa sam ih stavila tamo... Da, i u zamrzivaču ti je nekoliko gotovih jela koje samo treba podgrijati u mikrovalnoj. To bi ti trebalo potraja¬ti neko vrijeme, iako... prema tome kako izgledaš, nećeš to pojesti ni za godinu dana.
Podigla je pogled sa štednjaka i zabrinuto je zapitala.
- Ozbiljno, Holly... Koliko si smršavjela?
Holly je zbunjeno spustila glavu i odmjerila se. Trenirka joj je vis¬jela na stražnjici, vrpcu na struku stegnula je najjače što je mogla, a ipak joj je pasica padala na bokove. Do sad uopće nije primijetila...
- Kupila sam ti i kekse uz čaj - iz zagledanosti ju je prenuo Sha-ronin glas. - Tvoje omiljene...
I tu se čaša prelila. Nije više mogla izdržati. Njeni omiljeni keksi kraj šalice čaja bili su ona posljednja zaporka na brani. Briznula je u plač.
-Joj, Sharon - zajecala je. - Puuuuno ti hvala, lako si dobra, tako se brineš za mene, a ja ti se nisam javljala... ja sam... ja sam totalna gadura, a ne frendica!
Zgrabila je Sharoninu ruku i sjela za stol.
- Ne znam što bih bez tebe - ridala je Sharon je samo tiho sjela na drugu stolicu.
Bila je to upravo ona situacija kakve se Holly pribojavala. Pucanje po šavovima pred dragim ljudima. Nekontrolirano ridanje izazvano sitnicom. Katastrofa.
No, za divno čudo, nije joj bilo neugodno. Sharon je strpljivo pi¬juckala čaj i držala je za ruku kao da to čini svaki dan. Nakon nekog vremena, plač je jenjao.
- Hvala ti - šmrcnula je.
- Nema na čemu, Holly - mirno joj je odvratila Sharon, stegnu-la joj ruku i toplo se osmjehnula. -Ja sam ti najbolja prijateljica. Ako ti ja ne priskočim, ne znam tko će.
- Trebala bih ja sama sebi pomoći...
- Ma daj - rukom je odmahnula Sharon. - Budeš. Jednog dana. Ne moraš odmah! Kad budeš spremna... Nemoj se samo, molim te, obazirati na sve one priče o tome da bi se trebala unormaliti u mjesec ili dva. Moraš odtugovati svoje. Nema tu požurivanja.
Sharon uvijek kaže pravu stvar.
- N'da. Tugovanje - kimnula je Holly. - To je jedino što radim. Natugovala sam se preko glave. Već mi je pun kufer tugovanja.
- Kako možeš!? - tobože šokirano, uzviknula je Sharon. - Samo dva mjeseca nakon muževe smrti? Pa, jadnik se još nije niti ohladio!
- Ajoooojl - Holly se nasmijala i potom odmah uozbiljila. - Sto je najgore, neki ljudi će misliti točno to što si ti sad rekla u zezanciji.
- Vjerojatno, ali tko ih šljivi. Ima puno gorih stvari od toga da se naučiš ponovo biti sretna.
- Da, vjerojatno.
- Obećaj mi da ćeš jesti.
- Obećavam.

- Hvala ti što si došla - nekoliko sati kasnije nasmiješila se prija¬teljici. - Zbilja se bolje osjećam.
Bila joj je doista zahvalna. Sharon je samo zbog nje izostala s posla.
- Izađi malo medu ljude - savjetovala joj je Sharon. - U ovakvim situacijama nije dobro biti toliko sam... Prijatelji i obitelj velik su oslo¬nac...
-N'da...
Sharon se mangupski zacerekala.
- Da, da, dobro! Znam! Tvoja obitelj baš i nije neki oslonac, ali imaš nas, trendove.
- Ma, znam - složila se Holly. - Sad znam. Mislila sam da sve to mogu odvaliti sama, ali sad vidim da ne mogu.
- Daj, svrati malo do mene i Johna. Ili barem tu i tamo izađi iz kuće.
Holly je zakolutala očima.
-Joj, dobro! Zvučiš ko moja mama.
- Samo se brinem za tebe - uozbiljila se Sharon, a onda opet živ-nula, prstom opipavajući Hollyina rebra. -Jedi, ženo! Vidimo se. Daj pusu!
Izašla je za Sharon u dvorište i mahala joj dok je auto odmicao niz ulicu. Sunce je zalazilo i Holly je na prohladnom večernjem zraku shvatila da je prvi put u zadnja dva mjeseca provela nekoliko sati u kojima je uživala. Sharon i ona čitav su dan pričale o dobrim, starim vremenima, smijale se, plakale, pa zatim opet umirale od smijeha i ponovo plakale jedna drugoj na ramenu. Razgovarajući je s prijatelji¬com, odjednom je shvatila da nije jedina koja tuguje: Sharon i John izgubili su najboljeg prijatelja, njeni roditelji zeta, a Gerryjevi rodite¬lji jedinog sina. Zaokupljena sobom i vlastitom tugom, potpuno je previdjela tu činjenicu. Sad se konačno vratila među žive. Dosta je bauljanja među duhovima prošlosti! Sutra je novi dan i započet će ga tako što će otići do mame po omotnicu.


ČETIRI

Petak je, čini se, ipak započeo dobro. Probudila se rano, osvježena du¬gim snom. No, iako je u krevet otišla opijena optimizmom i vjerom u bolju budućnost, već nekoliko sekundi nakon buđenja dočekala ju je okrutna zbilja. Još jednom se probudila u nijemoj kući i praznome krevetu, shvativši da jedan dobar dan nije dovoljan za oporavak. Bit će joj teško. Još dugo. I svakoga trenutka.
Ipak, došlo je do malog pomaka. Nije ju probudio ni telefon ni lu¬panje po vratima. Prvi put u dva mjeseca probudila se sama od sebe. Duboko je udahnula i oštro se upozorila na jednu, jedinu, ali očitu činjenicu. Snovi o zajedničkom životu u ljubavi s Gerryjem samo su snovi. Nikad se neće obistiniti. Zatim je ustala iz kreveta.
Tuširala se i navukla najdraže traperice, ružičastu majicu i tenisice. Sharon je imala pravo. Doista je smršavjela. Nekad gotovo preus¬ke traperice jedva su joj se zadržavale na struku uz pomoć pojasa. Iz¬gledala je grozno. Podočnjaci, ispucane i izgrižene usnice, katastrofal¬no zapuštena kosa... Izbeljila se vlastitu odrazu u zrcalu. Posjet frizeru joj ne gine!
- Isuse Kriste! Holly?! - zaurlao je Leo čim ju je spazio na vrati¬ma salona. - Daj se pogledaj na što sličiš! Ajmo, ljudi, mičite se! Že¬na je u kritičnom stanju!
Namignuo joj je i rastjerao nekolicinu mušterija.
- Baš ti hvala na komplimentima, Leo - promrmljala je Holly, crveneći se dok ju je gurao u frizerski stolac.
- Bogme nit' ne znam zašto bih ti dijelio komplimente - neumo¬ljivo joj je odbrusio. - U komi si, ženo. Sandra, smiješaj ono njezino. Colin, daj folije. Tanja, donesi mi pribor s kata. Da, i reci Paulu da ne može na ručak, morat će preuzeti moju mušteriju u podne.
Užurbano je organizirao osoblje kao da se sprema na hitnu kirur¬šku intervenciju.
- Žao mi je, Leo, nisam ti htjela upropastiti raspored.
- Naravno da jesi, zlato. Zašto bi mi inače upala bez najave u pau¬zi za ručak, pa onda još u petak? Zbog mira u svijetu?
Ugrizla se za usnicu. Bilo joj je zbilja neugodno.
- Ajde, ajde - potapšao ju je po ramenu. - Sve za tebe, ljubavi.
- Hvala ti.
- I onda? Kako si? - naslonio se na pult pred Hollyinim stolcem, čekajući da mu suradnici pripreme pribor. Iako mu je bilo najmanje pedeset, izgledao je poput tridesetpetogodišnjaka. Zategnuta su mu koža i, naravno, savršeno oblikovana kosa blistale u dobro usklađenim nijansama zlatne, držao se kraljevski, a odijevao besprijekorno. Svaka bi se žena u usporedbi s njime osjećala poput zapuštene rugobe.
- Pa... grozno sam - odgovorila je Holly.
- Tako i izgledaš.
- I opet, baš ti hvala.
- A čuj... Sad, kad te ja dohvatim, barem ćeš riješiti jednu stvar. Mislim, ja sam specijalist za kosu, ne za srce.
Zahvalno mu se nasmijala. Na svoj joj je otkačeni način rekao da je razumije.
- Ali, znaš što ću ti reć? Ti si još dobra! - tobože je zgroženo za¬kolutao očima. - Trebala si vidjeti ženu koja se danas dovukla ovamo. Stara koza u tinejdžerskoj odjeći. Mislim, sigurno ima preko šezdeset godina, a oblači se... strava! Da ti previše ne opisujem, izgledala je za¬panjujuće odvratno, a onda mi je pred nos gurnula časopis s Jennifer Aniston na naslovnici i rekla: Hoću ovo! Majko mila! Što mi piše na vratima salona? Frizer ili mađioničar?
Holly se od srca nasmijala.
- To sam joj i rekao! Gospođo, ja nisam plastični kirurg! Ovako će¬te izgledati jedino ako izrežete sliku iz časopisa i prilijepite sije na čelo!
- Nisi joj valjda to rekao! - zapanjila se Holly
- Naravno da jesam. Mislim, netko je morao. Trebala si je vidjeti. Dolepršala je ovamo odjevena ko šiparica. Bolje reći - ko strašilo! Ja sam joj barem to rekao u lice, drugi joj govore iza leđa. Još sam joj i pomogao!
- I što ti je odgovorila? - procijedila je Holly, grcajući od smijeha i brišući suze. Mjesecima se nije tako smijala.
- Ništa. Prelistao sam časopis i pronašao krasnu sliku Joan Col¬lins. Rekoh: „Draga gospođo, ovo bi vam puno više odgovaralo. Nije se opirala."
- Vjerojatno si je prestravio pa ti se nije usudila prigovoriti. Tko zna što sada misli o tebi...
- Ma, baš me briga. Imam dovoljno prijatelja.
- Doduše, s ovakvim ponašanjem, ne znam kako si ih stekao -nasmijala se Holly.
- Bla, bla, bla...
Do Lea su u tom trenutku stigla kolica s bojom za kosu i frizer se odjednom uozbiljio.
- O. K., dosta. Ne miči se - zapovijedio joj je. Napućio je usnice i stao razdvajati pramenove Hollyine kose. Samo jedan pogled u Leo-vo ozbiljno lice bio joj je dovoljan da ponovo prasne u smijeh.
- Daaaaaaj, Holly! - glasno ju je upozorio
- Ne mogu... ne mogu... - hihotala je. - Jednom si me nasmijao i sad ne mogu prestati.
Povukao je ruke iz kose i nekoliko puta uz osmijeh odmahnuo gla¬vom.
- Oduvijek govorim da si zrela za ludnicu, a nitko me ne shvaća ozbiljno.
- Oprosti, Leo, nemam pojma što mi je. Jednostavno ne mogu prestati...
Hihotala je, zagrcavala se, plakala i pred začuđenim pogledima drugih Leovih mušterija previjala se od smijeha, no nije se mogla zaustaviti. Kao da su joj svi propušteni smjehovi iz protekla dva mje¬seca odjednom navalili u grlo. Leo je ponovno sjeo na pult i smijuljio se zajedno s njom.
- Ne moraš se ispričavati. Smij se koliko hoćeš. Kažu da je dobro za srce.
- Već se dugo nisam ovako nasmijala - još uvijek je hihotala Holly.
- Znam. Nije ni čudo - tiho je prozborio.
Leo je volio Gerryja. Međusobno su se zadirkivali, ali i neskrive-no simpatizirali. Očito mu je nedostajao.
- I to će proći, Holly Kennedy - trgnuo se iz misli, promrsio joj kosu i poljubio povrh glave. - Jaka si ti.
- Hvala ti, Leo - umirila se Holly, dirnuta nježnošću. Nastavio je s razdvajanjem pramenova i ponovo napućio usnice. Holly se i opet zahihotala.
- Samo se ti smij - zaprijetio joj je. - Vidjet ćemo tko će se smi¬jati kad ti napravim cik-cak pramenove!
- Kako je Jamie? - brzo je promijenila temu, pokušavajući se uoz¬biljiti.
- Napucao me - ljutito je odgovorio Leo i stao podizati stolac.
- Joj, šteeeeeetaaaaa - suosjećajno je zacviljela. - Bili ste taaaaaaaaako diiiiivni zajedno.
- E, pa sad više nismo - učvrstio je stolac na željenoj visini. -Mislim da ima novog dečka. No, dobro. Stavit ću ti dvije nijanse. Zlatno blond i onu koju si imala prije. Ako ti stavim samo jednu boju, ispast ćeš ultraplatinasta. Ko porno-zvijezda.
- Ne, ali stvarno mije žao zbog Jamieja - ponovila je Holly. - Ako ima imalo soli u glavi, shvatit će što je izgubio.
- Bit će da onda ipak nema soli u glavi. Mislim, prekinuli smo pri¬je dva mjeseca i još uvijek nije shvatio što je izgubio. Ili je shvatio, pa mu je baš drago. Ma, znaš što, već mi je pomalo dosta svega toga. Muškarci su idioti. Okrećem se ženama, časti mi.
- Daj, Leo, ne pričaj gluposti.



Iz salona je izašla prezadovoljna novom frizurom. Čak se i neko¬liko muškaraca na ulici okrenulo za njom. Nikada si to nisu dopušta¬li dok je svijetom hodala uz Gerryja, pa joj je, nenavikloj na takvu vrstu pozornosti, bilo pomalo neugodno. Pobjegla je u auto i krenula prema roditeljskoj kući. Posjet Leu bila je odlična ideja. Iako utučen zbog prekida s Jamiejem, svim se silama trudio oraspoložiti je. Bila mu je zahvalna na tome.
Parkirala je pred roditeljskom kućom u Portmarnocku i duboko udahnula. Majka se jutros nemalo iznenadila telefonskom pozivu, ali ju je s velikim veseljem pozvala na čaj. Pokušala je zatomiti plahuta-nje leptirića po utrobi i pogledala na sat. Tri i trideset. Bila je nervoz¬na. Osim u nekoliko navrata kad su joj zabrinuti roditelji pokucali na vrata, Holly je u posljednja dva mjeseca veoma malo vremena provo¬dila s obitelji. Njihova ju je briga smetala i živcirala, a pitanja 0 tome kako se osjeća i kakvi su joj planovi - užasavala. No, ipak su joj rodi¬telji. Ne može ih vječno izbjegavati.
Kuća obitelji Kennedy nalazi se uz portmarnočku plažu, plavom zastavom ovjenčanu oazu čistoga, mokrog mora uz pješčanu obalu. Holly je u Portmarnocku živjela od rođenja pa sve do dana kad je s Gerryjem iznajmila prvi zajednički stan. Obožavala je jutarnja buđe¬nja uz šum valova, prodorno glasanje galebova i ljetni žamor uz oba¬lu. Sharonini su stanovali tek nekoliko kuća niže pa bi se djevojke tijekom praznika oblačile u najljepše haljinice i odlazile na plažu u potragu za zgodnim dječacima. Tamnokosa, svjetloputa, prsata Sharon i svjetlokosa, tamnoputa, ravnoprsa Holly jedna su drugoj ne samo izgledom nego i karakterom bile čista suprotnost. Sharon bi se otvoreno obraćala dječacima, mnogo govorila i glasno se smijala, a Holly bi uglavnom očijukala tek pogledom, netremice promatrajući dječaka koji bi joj se svidio. Ni nakon svih godina koje su protekle od tada, nisu se mnogo promijenile.
Posjet roditeljima trebao je biti kratak. Došla je malo pročavrljati i pokupiti pismo za koje je već unaprijed zaključila da ne može biti Gerryjevo. Znatiželji je odlučila udovoljiti samo zbog malog crvića sumnje koji ju je ipak nagrizao. Još je jednom duboko udahnula, us¬nice razvukla u širok osmijeh i pozvonila na vrata.
- Bok, zlato! Uđi, uđi - toplo ju je dočekala majka.
- Bok, mama. Kako si? - odzdravila je duboko udišući poznat mi¬ris doma. - Sama si?
- Jesam. Tata je otišao s Declanom kupiti boju. Krečit će Declanovu sobu.
- Pa zar ga još uvijek uzdržavate?
- Možda tvoj tata, ali ja više ne. Mali je našao nekakav posao pa sad barem ima džeparac. Doduše, još uvijek ništa ne daje u kuću, ali valjda ćemo i to dočekati - nasmijala se i povela Holly u kuhinju, pris¬tavljajući vodu za čaj.
Najmlađi Hollyin brat - Declan, bio je mezimac čitave obitelji pa su ga roditelji još uvijek smatrali krhkom bebicom. „Krhkoj bebici" su u zbilji bile već dvadeset i dvije godine, studirao je režiju i nije se od¬vajao od videokamere.
- A kakav je to posao našao? - zapitala je majku.
- Joj, nemoj me ništa pitati - zakolutala je očima. - Svira u ne¬kom bendu. Mislim da se zovu Orgazmičke ribe ili tako nešto. Već mi ga je pun nos. Stalno priča o gazama, o tome tko ih je sve došao slu¬šati, tko im je obećao da će im snimiti album i neprekidno se hvali kako će postati slavni. Dosadan je do boli.
- Hehe, jadan Deco - zasmijuljila se Holly. - Ne brini, već će neš¬to naći.
- Znam. Ustvari, za njega se još i najmanje brinem. Snaći će se on. Uzele su šalice i preselile se u dnevni boravak.
- Super mi izgledaš - oduševljeno joj je rekla mama kad su se smjestile na kauč. - Frizura ti je odlična. Mogla bih i ja do tog tvog Lea. Osim ako nisam prestara za njegove kreacije...
- Frizirao bi te on, ali ni slučajno mu ne smiješ reći da želiš frizu¬ru kao Jennifer Aniston.
Majka ju je upitno pogledala preko šalice pa joj je Holly prepriča¬la Leov ispad. Obje su se slatko nasmijale.
- Hm. mislim da mi se ipak ne sviđa frizura Joan Collins. Bolje da ostanem kod svog frizera,
- Mudra odluka.
- Ima li kakvih novosti u vezi posla?-ležerno ju je, tobože usput, zapitala mama nakon kratkog gutljaja iz šalice, ali Holly je znala da je jedva dočekala prigodu.
- Ne, još ništa. Nisam još ni tražila. Iskreno... nisam baš sigurna što bih htjela raditi.
- Imaš pravo - složila se mama. - Bolje nemoj brzati kao posljed¬nji put, mogla bi opet završiti na poslu koji ti se gadi.
Komentar ju je ugodno iznenadio. Premda su je roditelji oduvijek u svemu podržavali, dirnulo ju je majčino razumijevanje. Posljednji Hollyin posao bio je u odvjetničkom uredu gdje je radila kao tajnica neumoljivom malom gadu koji joj nije htio dati privremeni dopust kako bi se brinula o mužu na samrti. Bez razmišljanja mu je dala ot¬kaz i posljednje mjesece provela isključivo s Gerryjem, no ni dva mje¬seca nakon njegove smrti nije počela tražiti novi posao. Jutarnji odla¬zak u ured za sad joj se još uvijek činio nezamislivim.
Sljedeća dva sata Holly je opušteno provela uz majku. Malo su razgovarale, malo gledale televiziju, komentirale TV-emisije, pile čaj i uživale. Kad je došlo vrijeme za povratak kući, Holly je napokon sku¬pila hrabrosti i zatražila omotnicu.
- A, da, naravno - skočila je majka i donijela joj pismo. - Dobro da si me podsjetila, bila bih zaboravila. Evo ga, tu je. Nadam se da nije ništa prevažno, već je dugo ovdje.
- Vidjet ćemo.
Pozdravile su se, izljubile i Holly je nestrpljivo izjurila iz kuće. Pretrčala je cestu, udobno se smjestila na travnjak ponad pješčane plaže i rukom prešla preko smeđe omotnice. Majka je nije dobro opi¬sala. Nije bila riječ o običnome pismu. U rukama je držala podeblji paketić s kompjutorski ispisanom adresom. Nad adresiranom naljep¬nicom kočoperila su se debela slova. POPIS.
Želudac joj je zatitrao od uzbuđenja. Ako paketić nije od Gerryja, morat će konačno prihvatiti činjenicu da ga više nema i početi živje¬ti. Ako pak paketić jest od Gerryja, čeka je potpuno ista budućnost, ali s još jednom, svježom uspomenom.
Drhtavim je prstima otvorila omotnicu i okrenula je naopako. Na krilo joj je ispalo deset majušnih omotnica kakve se obično dostavljaju uz bukete cvijeća. Za njima je slijedio presavinut list papira. Holly je zastao dah. Prepoznala je rukopis. Pošiljka ipak jest od Gerryja.

PET

Bez daha, ubrzana pulsa i očiju punih suza, rastvorila je presavinuti list te se zagledala u riječi čovjeka koji joj više nikada ništa neće napi¬sati. Pomilovala je papir. Znala je da ga je on posljednji doticao.

Najdraža Holly,

ne znam gdje ćeš ni kada pročitati ovo pismo, no nadam se da ćeš ga dobiti. Nadam se i da si dobro. Nedavno si mi šapnula da ne možeš živje¬ti bez mene. Možeš, Holly.
Snažna si i hrabra. Prebrodit ćeš ovo. Voljeli smo se, zajedno smo pro¬veli mnoge predivne trenutke i učinila si mi život... životom. Ni za čim ne žalim. No, dok si ti moj život učinila životom, ja sam samo jedno po¬glavlje u tvome. Imat ćeš ih još mnogo. Znam da me nikada nećeš zabo¬raviti i znam da ćeš se uvijek rado sjećati svih predivnih trenutaka koje smo proveli zajedno, ali molim te, neka bude još mnogo takvih.
Hvala ti što si se pristala udati za mene i neizmjerno me počastila pos¬tajući mi suprugom, boljom nego što sam to ikada mogao zamisliti. Na svemu sam ti vječno zahvalan. Ako me ikad zatrebaš, s tobom sam. Za¬pamti to.
Volim te. Zauvijek.
Tvoj suprug i najbolji prijatelj,

Gerry

P. S. Obećao sam ti popis i ovim paketićem ispunjavam obećanje. Pri¬ložene omotnice otvaraj točno označenim redom i obavezno ispuni u nji¬ma naznačene zapovijedi. Nema izvlačenja i neposluha. Gledam te. Znat ću jesi li ih izvršila.

Preplavila ju je golema tuga. Dugo je i gorko plakala. Ali je osim tuge osjećala i golemo olakšanje. Gerry će još neko vrijeme biti s njom, makar i samo pismom. Pregledala je omotnice. Umjesto adrese pri¬matelja, na svakoj je stajao naziv jednoga mjeseca u godini. Sada je travanj. Pisamce za ožujak nije stigla otvoriti na vrijeme pa je nježno rastvorila omotnicu. Na majušnoj je kartici Gcrryjcvim rukopisom pi¬salo:

Poštedi se ozljeda na stopalu. Kupi noćnu lampicu!
P.S. Volim te...

Još uvijek uplakana, odjednom je prasnula u smijeh. Tipičan Gerry!
Pismo i prvi zadatak s popisa pročitala je još nekoliko stotina puta, podsvjesno se nadajući da će uranjanjem u svako slovo oživjeti svog izgubljenog supruga. No kad su joj oči već toliko natekle od suza da je prestala raspoznavati riječi, zagledala se u more. Oduvijek ju je umirivalo, čak i u najranijem djetinjstvu. Kad bi se posvađala s rodi-teljima ili braćom, trčala bi preko ceste i zurila u valove, a majka i otac ondje bi je redovito pronalazili kad bi nerazjašnjivo nestala iz kuće.
Zatvorila je oči i uskladila ritam disanja sa šumom valova. Činilo joj se kao da more s njom izdiše svaki put kad se valovima razbije o obalu, a udiše kad se povuče prema pučini. Disali su zajedno. Puls se smirio. Mišići opustili. Sjetila se Gerryjevih posljednjih dana. Ležala bi pokraj njega i slušala kako diše. Nije se usuđivala ustati. Ljutilo ju je svako zvono telefona, svako kucanje na vratima, bojala se otići na toalet ili u kuhinju, a sve zato što je strepila da će je Gerry napustiti baš u tih nekoliko minuta. Ipak, katkad bi jednostavno morala otići. Kad bi se vratila, sjela bi na krevet u prestravljenom grču, osluškuju¬ći Gerryjevo disanje i prateći mu nadimanje prsa.
Svaki bi put uspješno preživio njezino odsustvo. I ne samo to. Za¬panjio je sve liječnike snagom i voljom za životom. Nije se prepuštao i borio se do samoga kraja. Bio je tako slab da je govorio gotovo ne¬čujno, ali Holly mu je razabirala riječi baš kao što majke odgonetaju tepanje svojih mališana. Katkad bi se do kasno u noć šalili i hihotali, a katkad se samo grlili i plakali.
I ona je bila jaka do samoga kraja. Znala je da ne smije klonuti. Trebao ju je snažnu, spretnu i pri zdravoj pameti. Danas zna da je vi¬še ona trebala njega nego on nju. Trebao joj je taj osjećaj da mu je po¬trebna. Inače bi bila samo nijemi, bespomoćan i očajni promatrač. A to bi je ubilo.
Drugoga veljače u četiri sata ujutro, dok mu je Holly čvrsto stis¬kala ruku i toplo mu se smiješila, Gerry je izdahnuo i sklopio oči. Smi¬ješila se jer je htjela da čovjek kojeg je voljela najviše na svijetu - ode bez straha. Smiješila se jer se u tom trenutku ni ona nije bojala.
Laknulo joj je. Laknulo joj je što je Gerryjevim patnjama došao kraj, ali i zato što je bila kraj njega dok je umirao. Laknulo joj je što je otišao spokojan i miran, ali i zato što ga je dobro poznavala, iz sveg srca voljela i jer je znala da je i on volio nju. Laknulo joj je i zato što je zadnji prizor koji je vidio na ovome svijetu bilo njezino nasmijano, smireno lice, lice koje mu je govorilo da može otići bez straha, ljutnje i žaljenja.
Dana koji su uslijedili sjeća se tek kroz izmaglicu. Organiziranje sprovoda, susreti s Gerryjevom obitelji i prijateljima i tisuću drugih potrebnih stvari posve su joj zaokupili pozornost. Bila je jaka. Priseb¬na. Zahvalna zbog konačnog svršetka Gerryjevih patnji. Mirna i ra¬zumna.
Ljutnja i ogorčenje zbog života koji joj je nepravedno i prerano oduzet nisu joj bili ni na kraj pameti. Zaskočili su je tek kad je otišla po smrtni list. Ustvari, nisu je zaskočili. Ušli su na velika vrata i svoj dolazak objavili glasnom zvonjavom.
Sjedila je pred šalterom u mjesnoj ambulanti i čekala na red kad se odjednom, kao niotkuda, zapitala: „Kako to da je baš Gerry tako brzo došao na red?" S desna joj je u čekaonici sjedio postariji bračni par, a slijeva dvoje mladih i zaljubljenih. Krv joj se uskovitlala od bi¬jesa i zavisti. Život koji su ona i Gerry jednom imali i prizor iz buduć¬nosti koju nikada neće imati nagnali su je na tih, nečujan, ali bolno potresan krik. Nije fer, vrisnula je u sebi. S jedne joj se strane rugala davna prošlost, a s druge izgubljena budućnost i odjednom joj se či¬nilo da će je taj žrvanj jednostavno samljeti. Gušila se. Shvatila je da to što joj se dogodilo s Gerryjem nije normalno.
Nitko od njezinih prijatelja nije to morao proživjeti.
Nitko iz njezine obitelji nije to morao proživjeti.
Ustvari, većina stanovnika svijeta nije morala proživjeti ono što ona upravo proživljava i to jednostavno nije fer. Zašto baš ona i Ger¬ry? Što su, dovraga, napravili? Ogorčenje i bijes gotovo su je potpu¬no paralizirali.
Obavila je i posljednje formalnosti. Stisnutih je zuba i mračnoga pogleda podastrijela smrtni list bankarima i činovnicima osiguravaju¬ćeg zavoda. Potpisala je sve potrebne dokumente. Sredila poslove. Za¬tim se vratila kući i zaključala vrata. Za sobom je ostavila grozan, ne¬pravedan svijet i okrutnu stvarnost koja joj je oduzela život kakvim je donedavna živjela. Bila je i više nego zadovoljna takvim životom. Zaš¬to su joj onda u zamjenu dali neki drugi i još k tomu - užasan?
U samoću se zatvorila prije dva mjeseca. Jučer ju je prvi put na¬pustila. Nije ni slutila kakva je predivna dobrodošlica očekuje izvan zaključanih vrata. Nasmijala se omotnicama. Gerry se vratio.


Jedva je obuzdavala drhtanje prstiju dok je s mobitela nazivala Sha-ron. Dvaput je birala krivi broj, prekinula vezu i pokušala ponovno.
- Sharon! - zaviknula je one iste sekunde kad je s druge strane za-čula podizanje slušalice. - Sharon, nikad nećeš pogoditi što se dogo¬dilo! Isuse, još uvijek ne vjerujem!
- Ovaj...ovdje John - začulo se iz slušalice. - Odmah ću ti dati Sharon,
- Što je bilo? - bez daha je graknula Sharon nekoliko sekundi na¬kon Johna. - Što se dogodilo? Jesi dobro?
- Ma, dobro sam! - histerično je povikala Holly, ne znajući bi li plakala ili se smijala i na mah gubeći sposobnost sastavljanja suvisle rečenice
Sharon se polako spustila na kuhinjski stolac i svim silama nasto¬jala proniknuti smisao Hollyina nesuvisla brbljanja. Na Johnov je zabrinuti pogled odgovorila slijeganjem ramenima. Ništa joj nije bilo jasno. Osim valova nekontrolirane provale smijeha s druge je strane slušalice isprekidano dopirala priča o gospođi Kennedy koja je Holly dala smeđu omotnicu s noćnom lampicom. Činilo se kao da joj iz naj¬bolje prijateljice naizmjence pršte nebulozne riječi, hihot i suze ra¬dosnice. Ozbiljno se zabrinula.
- Holly! Holly! HOLLY, DOSTA! - odjednom je zaurlala u sluša¬licu. John se prestrašeno stresao. - Ništa te ne razumijem, ali slušaj me...
Govorila je vrlo polako, kao da razgovara s djetetom.
- Slušaj me - ponovila je. - Duboko udahni. Idemo ispočetka. Po¬lako. Sve mi ispričaj. Po mogućnosti na nekom postojećem svjetskom jeziku.
Umjesto odgovora, s druge strane slušalice doprlo je tiho jecanje.
- Gerry... - kroz suze je prošaptala Holly - Gerry mi je napisao popis.
Sharon se skamenila. Naslućujući da se nešto ozbiljno zbiva, John je dovukao stolac, sjeo do žene i nagnuo se nad slušalicu.
- Slušaj me, Holly- nakon nekoliko sekundi stanke progovorila je Sharon. - Sjedni u auto i dolazi ovamo. Pazi kako voziš, molim te.
Johnova joj je glava blokirala telefonski mikrofon, pa ga je nervoz¬no odgurnula u stranu. Uvrijeđeno je ustao i ushodao se po kuhinji, još uvijek ne shvaćajući što se događa.
- Reci mi samo još jednu stvar, Holly. To su... dobre vijesti? -Joj, jesu, Sharon - plakala je Holly - To su odlične vijesti.
- Dobro. Onda dođi. Pričat ćemo.
- O. K.
Spustila je slušalicu i šuteći se zagledala u telefon.
- Što je bilo? Što se dogodilo? - napao ju je John nakon nekoliko trenutaka, ljuteći se što ga izostavljaju iz nečega važnog.
- Ha? - prenula se Sharon. - Ah, da. Oprosti, ljubavi. Holly do¬lazi ovamo. Rekla mi je da... ovaj... rekla je da joj je... uh...
- Što, za Boga miloga?
- Rekla mi je da joj je Gerry napisao popis.
Zagledao joj se u oči i pokušao proniknuti govori li ozbiljno ili iz¬vodi neku okrutnu šalu. Uzvratila mu je pogled. Bila je vrlo ozbiljna. Polako se spustio na stolac. Šuteći su gledali u zid i čekali, svak izgu¬bljen u svojim mislima.


ŠEST

- Čovječe!
Bio je to jedini Sharonin i Johnov komentar kad im je Holly iz smeđe omotnice ravno na kuhinjski stol istresla materijalne dokaze svojoj nevjerojatnoj priči. Zbunjeno su promatrali sićušne omotnice, očito se boreći sa zbrkanim mislima. Jedino ih je John izgovarao na-glas.
- Pa, kada je uspio to... ah, tko zna... Kako to da nitko nije pri¬mijetio... mislim... stvarno. Stalno je netko... a štajaznam... vjero¬jatno je ipak ponekad bio sam...
Holly i Sharon samo su šutjele. Nisu uzvraćale na Johnovo mu¬canje i bezuspješne pokušaje shvaćanja kako li je samo njegov smrtno bolestan prijatelj našao vremena za pisanje popisa i kako je svoju na¬kanu uspio prikriti.
- Čovječe - naposljetku je ponovio početni uzvik i pomirio se s či¬njenicom da vjerojatno nikada neće saznati.
- Baš - potvrdila je Holly. - Znači, vas dvoje niste znali za ovo?
- Pa zar ne vidiš da je John očito bio mozak cijele operacije? - iro¬nično je odvratila Sharon.
- Strašno smiješno - odvratio je John. - No kako god okrenuli, čovjek je održao riječ, zar ne?
- Bogami jest - tiho se složila Holly.
-A ti? - zabrinuto joj se obratila Sharon.-Je`l tebi to O.K.? Mis¬lim, nisi u komi zbog pisma i popisa? Meni bi, priznajem, sve to bilo malo čudno.
- Meni nije - Holly je zamišljeno odmahnula glavom. - Čak mis¬lim da mi je ovako nešto upravo sada i trebalo. Ne znam zapravo zaš¬to se toliko čudimo. Pa stalno smo pričali o tom popisu. Ne samo što mu se ne bismo trebali čuditi, nego smo takvo što trebali i očekivati.
- Ne znam, Holly - zbunjeno je odvratio John. - Jest, pričali smo o popisu, ali nismo baš mislili da će netko...
- Što? Umrijeti? A zašto ne? - Holly je slegnula ramenima. - U tome i jest čitav smisao popisa.
- Da, ali izgleda da ga je Gerry jedini ozbiljno shvatio - dodala je
Sharon-
- Gerry je jedini smrtno obolio-s tužnim joj je smiješkom odvratila - Holly. Tko zna kako bi bilo tko od nas shvatio taj popis da se na¬šao na njegovu mjestu.
Svi su nakratko zašutjeli. - Dobro, ajmo mi radije ovo istražiti - odjednom je živnuo John. - Koliko je tih pisamaca?
- Je` ndvatričetiri... DESET! - izbrojala je Sharon - I koji mjeseci pišu na omotnicama? -John je već imao drugo pi¬tanje.
- Ožujak... to je ono s noćnom lampicom što sam vam već pro¬čitala. Holly se uhvatila omotnica. - A onda još imamo travanj, svi¬banj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac.
- Dakle, ostavio ti je poruku za svaki preostali mjesec u godini -zamišljeno je prokomentirala Sharon. Ponovo je zavladala tišina. Ri¬ječ preostali pogodila ih je posred srca. Znali su što znači. Gerry je sas¬tavljao popis znajući da neće poživjeti dulje od veljače.
Ovaj put se Holly prva trgnula i nasmiješila. Što god joj Gerry spremao, zacijelo će biti zanimljivo, a već ju je i samim postupkom go¬tovo pa oraspoložio. Započela je igru pogađanja poruke u svakom pisamcu i dok se s prijateljima smijuljila nad šašavim pretpostavkama, činilo joj se kao da ih Gerry nikada nije ni napustio.
- Čekajte! - veselo je čavrljanje prekinuo Johnov ozbiljan glas. - Što je?
- Paaaa... - vragolasto se nasmiješio. - Sad je travanj, zar ne? - Da.
- Zašto onda još nisi otvorila omotnicu za travanj?
- Jooooj, da! - poskočila je Holly. - Skroz sam zaboravila. Što ću sad? Da je otvorim?
- Otvori - navalila je Sharon.
Uzela je omotnicu i stala je vrlo, vrlo polako otvarati. Nakon tra¬vanjske, preostaje joj osam omotnica. Nijednu neće otvoriti prebrzo. Uživat će u svakoj neizvjesnoj sekundi prije no što se papirić iz nepoznate Gerryjeve zapovijedi pretvori samo u još jednu uspomenu na umrlog muža. Naposljetku je ipak izvukla karticu s porukom.

Disco-diva uvijek mora biti tip-top skockana. Odi u shopping i kupi nešto lijepo. Nova će ti odjeća trebati za sljedeći mjesec.
P S. Volim te...

- Ohohohohooo! - uzbuđeno su uzviknuli Sharon i John. - Pos¬taje tajnovit!

SEDAM

Ležala je na krevetu i s idiotskim smiješkom na licu palila i gasila noć¬nu svjetiljku. Toga je jutra zajedno sa Sharon otišla do velikog salona namještaja u Malahideu. Izabrale su prekrasnu svjetiljku s drvenim, rezbarenim stalkom i kremastim sjenilom. Dobro se uklapala u spava¬ću sobu. Naravno da je bila skandalozno skupa. Ipak ju je kupila u shoopping-ekspediciji sa Sharon. Rasipanje novca bio je dio obveznog programa. I dok se s kreveta divila svojoj novoj svjetiljci, imala je do¬jam kao da joj se Gerry od nekuda zadovoljno smiješi. Složio se s nje¬zinim odabirom. Kao da su zajedno bili u kupnji.
Navukla je zavjese i škljocnula prekidačem. Meko se svjetlo rasu¬lo prostorijom. Doimala se prisnijom.
Možda su ovako već davno mogli okončati svakonoćne prepirke oko gašenja svjetla, no bile su im dio dnevnog rasporeda i neka vrsta intimne koreografije kroz čije su se poznate i dobro izvježbane pokre¬te svakim danom samo još više približavali jedno drugome. Dala bi sve na svijetu za još jednu svađu glede gašenja svjetla. I s velikim bi užitkom ustala iz kreveta, prošetala hladnim parketom i ugasila svjet¬lo. Žrtvovala bi čak i palac.
Glasan zvuk I Will Survive Glorije Gaynor naglo ju je vratio u sa¬dašnjost. Zvonio joj je mobitel.
- Halo?
- Hej-hohohohoooo! - zavrištao je poznati glas. - Klokan je doskakutao kući!
- Ciara! - podviknula je Holly. - Nisam znala da se tako brzo vraćaš!
- Nisam ni ja, ali ostala sam bez love i odlučila vas sve iznenaditi.
- Mora da su mama i tata ostali paf.
- Ha, čuj... Tata je od šoka ispustio ručnik na pod kad je izašao iz kade...
- Isuse, nisi ga valjda zaskočila u kupaonici - Holly se nasmijala i lupila dlanom po čelu.

- Što da ti kažem... Recimo samo da nisam tatici pala u zagrljaj one sekunde kad me ugledao - nasmijala se Ciara.
-Dosta, dosta, DOSTA! - kriknula je Holly - Promijeni temu, brzo! Počela sam zamišljati scenu!
- O. K , O. K. Zovem te da se pohvalim povratkom kući, ali i zato da te u mamino ime pozovem na večerašnju proslavu.
- Povodom čega?
- Mog povratka kući u jednom komadu.
- A, to. Već sam mislila da imaš nekakve velike vijesti.
- Imam. Vratila sam se kući u jednom komadu.
- Aj' dobro. I tko sve dolazi? - Svi.
- Ovaj... žao mi je, ali moram zubaru da mi bez anestezije povadi
sve zube...
- Da, da, da, znaaaaam... I ja sam to rekla mami, ali već stoljeći¬ma nismo imali obiteljsku večeru. Kad si posljednji put vidjela naše drage Richarda i Meredith?
- Ah, dobri, stari Dick - ironično je uzdahnula Holly. - Bio je u vrhunskoj formi na sprovodu. Prava utjeha. Pitao me jesam li razmiš¬ljala o tome da Gerryjev mozak doniram istraživačkom centru medi¬cinskog fakulteta. Najbolji brat na svijetu!
- Joj, Holly, skroz sam zaboravila... - uozbiljila se Ciara. - Žao mi je što nisam došla na sprovod.
- 'Ajde, ne budali - umirila ju je Holly. - Ne bih ti ni dala da do¬đeš. Avionska karta iz Australije i natrag je daleko preskupa. Ne op-terećuj se time.
-O. K.
- No, dobro - brzo je promijenila temu. - Kažeš da svi dolaze. Znači li to i...?
- Naravno! Richard i Meredith dovode našeg predragog nećaka i nećakinju. Doći će Jack i Abbey, Declan će vjerojatno biti prisutan ti¬jelom, no ne i duhom, mama, tata i ja smo već ovdje, a naravno, do¬laziš i ti.
Holly je zastenjala od muke.
Ipak, koliko god gunđala zbog obiteljskih okupljanja, i ovaj se put radovala susretu s dvije godine starijim bratom Jackom. Oduvijek su se dobro slagali. Majka ih je u djetinjstvu zvala dva mala fakina jer su stalno smišljali psine pa ih zatim podvaljivali najstarijem bratu, Richardu. Jedno su drugome nalikovali fizički i karakterom, pa stoga nije bilo nikakvo čudo što ga je Holly do dana današnjeg smatrala jedinim normalnim medu svom braćom i sestrama. Dobro se slagala i s njegovom djevojkom, Abbey. Jack i Abbey živjeli su zajedno već se¬dam godina pa su, još dok je Gerry bio živ, često izlazili van u četve¬ro. Dok je Gerry bio živ... Zvuči grozno.
Ciara... e, to je bila priča za sebe. Jack i Holly bili su uvjereni da im mlada sestra zapravo dolazi s udaljena planeta po imenu Ciara, nastanjena samo jednim stanovnikom. Tamnokosa i dugonoga, fizič¬ki je nalikovala ocu, a temperamentom - nikome. Po prirodi lutalica i pustolovka, sa svakog bi se putovanja vraćala s novom tetovažom ili piercingom. Tata ju je zadirkivao da ima tetovažu za svaku zemlju u koju je ikad kročila, a Jack i Holly da svaka tetovaža predstavlja po jed¬nog muškarca s kojim je spavala.
Svo to obiteljsko zadirkivanje nikako se nije sviđalo najstarijem bratu Richardu (ili Dicku, kako su ga, unatoč prosvjedima, uporno zvali Holly i Jack). Richard se rodio s pedeset godina, obožavao je pra¬vila, propise i poslušnost, a već se u desetoj godini posvađao s jedinim prijateljem kojeg je ikada imao. Nakon toga ga više nitko nikada nije vidio ni u čijem društvu pa su se Holly i Jack najozbiljnije pitali gdje li je samo upoznao svoju jednako dosadnu suprugu Meredith. Vjero¬jatno na godišnjoj skupštini gnjavatora.
Hollyina obitelj bila je daleko od naslova najgore obitelji na svije¬tu, no čudna je mješavina različitih osobnosti nerijetko dovodila do eksplozivnih svađa u najneprimjerenijim trenutcima. Za dobrih su se dana nekako uspijevali slagati.
Holly i Jack s vremena bi se na vrijeme našli na kavi ili ručku i jed¬no drugome prepričavali najnovije dogodovštine iz vlastitih života. Nisu bili samo brat i sestra; bili su i prijatelji. No, u posljednje se vri¬jeme nisu baš previše viđali. Brat ju je razumio. Znao je kad je treba pustiti na miru.
Sto se Declana tiče... o njemu je znala samo ono što bi joj prepri¬čali roditelji ili ono što bi iz njega uspjela iscijediti u rijetkim prigo¬dama kad bi joj se javio telefonom. Komunikativnost mu nije bila naj¬jača strana i premda su mu već bile dvadeset i dvije godine, kao da je još uvijek djetinjom glavom lebdio u oblacima, loše se snalazeći u društvu odraslih.
S Ciarom je Holly imala pristojan odnos i nedostajala bi joj kad bi odlutala na neko od svojih svjetskih putešestvija. Istina, nikad se nisu, kao mnoge druge sestre, zajedno hihotale, pričale o dečkima ili raz¬mjenjivale odjeću, no kao jedine dvije djevojke u obitelji s tri brata, na neki su se način ipak zbližile. S druge strane, zbog male razlike u godinama i zajedničke sklonosti sanjarenju, Ciara se izvrsno slagala s Declanom
Dakle, s jedne su sirane bili Ciara i Declan, s druge Holly i Jack, a Richard... Richard se nikada nije zbližio ni sa kim. Holly se katkad činilo da je tako i htio. Radije se distancirao od članova obitelji koje nije razumio, a nije razumio nikoga. Grozila se Richardovih prodika na zadanu (i dosadnu) temu, užasavala su je njegova bešćutna pro¬pitkivanja o njezinu načinu življenja i znala je da će je, kao i uvijek za obiteljskih okupljanja, i ove večeri barem deset puta iznervirati. Ipak, Ciara se vratila kući nakon čitavih godinu dana, mama i tata su se tome radovali, a i Jack će biti ondje.
Dovoljno razloga da se obraduje obiteljskoj proslavi? Ni slučajno.



S oklijevanjem je zakucala na vrata i odmah potom začula topot dječjih nožica.
- Mama! Tata! Došla je teta Holly!
Nećak Timothy. Nikad joj se prije nije tako razveselio. Mora da mu je užasno dosadno.
- Timothy - strogi je povik promptno odagnao dječakovu raz¬draganost. - Već sam ti sto puta rekla da ne trčiš po kući! Past ćeš i ozlijediti se! Sad lijepo stani u kut i razmisli o tome što sam ti rekla. Jasno?
- Da, mama.
- Joj, Meredith, daj prestani - začuo se Ciarin glas. - A kako će se to ozlijediti? Porezat će se na jastuk s kauča?
Holly se nasmijala, ali i smjesta poželjela pobjeći kući. No, upra¬vo kad je zakoračila unatrag, vrata su se otvorila i otkrila Meredith. Uštogljeniju i antipatičniju nego obično.
- Ah, Holly - kimnula je.
- Ah, Meredith - uzvratila joj je imitirajući je.
Ušla je u dnevni boravak i pogledom bezuspješno potražila Jacka. Pred kaminom je stajao Richard u iznenađujuće šarenom džemperu. Valjda se večeras naumio otkačiti. S rukama džepovima, njihao se naprijed i natrag, poput profesora koji se sprema održati važno preda¬vanje. Ustvari, već ga je i držao. Dosadnim glasom obraćao se sirotom Franku, svom i Hollyinom ocu. Frank se zgrčio u fotelji i gledao naj¬starijeg sina pogledom netom kažnjena školarca. Richard se toliko za¬dubio u izlaganje da nije ni primijetio Hollyin dolazak, ali otac joj se nasmiješio i rukom „uhvatio" poljubac koji mu je poslala s drugoga kraja sobe. Nije im se željela približavati. Bojala se da je Richard ne uvuče u razgovor.
Zavaljen na kauču, u poderanim trapericama, Declan je pušio, dok mu je Meredith zvocala o štetnostima pušenja.
- Stvarno? - tobože se zabrinuo zbog prodike. - Stvarno, nisam imao pojma...
Nagnuo se prema stoliću i brzo zgnječio cigaretu u pepeljari. Me¬redith se samozadovoljno nasmiješila i kimnula glavom, ali je onda Declan namignuo Holly, izvukao cigaretu iz kutije i pripalio je.
- Daj, pričaj mi još - obratio se zapanjenoj šogorici, s velikim užitkom ispuhujući dim. - Umirem od znatiželje.
Izraz trijumfa na Meredithinu licu postupno se pretvorio u grimasu gađenja.
Ciara je čučala iza kauča i bacala kokice na Timothyja, koji je sta¬jao u kutu, licem prema zidu. Nije se usudio okrenuti. Abbey je leža¬la na podu, podvrgnuta teroru naporne, petogodišnje Emily i njene ružne lutke. Spazivši Holly, zakolutala je očima i nečujno zavapila UPOMOĆ!
Holly je iza kauča zaskočila mlađu sestru.
- Bok, Ciara!
- Hej! - Ciara je ustala i bacila joj se u zagrljaj.
- Dobra ti je kosa - nasmijala se Holly.
- Sviđa ti se?
- Naravno. Ružičasto ti super stoji.
- Daj to, molim te, reci njima! - glasno je uzviknula Ciara, izvu¬kla joj se iz zagrljaja i uvrijeđeno pogledala Richarda i Meredith. Za¬tim se ponovo okrenula Holly i nježno je pogladila po nadlaktici.
- I onda? Kako je moja velika seka?
- A, eto. Znaš kako je - slabašno se nasmiješila Holly. - Ide pomalo.
- Jack je u kuhinji, pomaže mami oko večere - s poda se oglasila Abbey, još jednom nečujno zazvavši pomoć.
- Stvarno? - iznenadila se Holly. - No, da i to doživimo! Jack i nedovršena večera u istoj prostoriji! Ha!
- Ne budi takva, Holly! Znaš da Jack naprosto obožava kuhanje -sarkastično je dobacila Abbey.
Hollyin se otac tiho zahihotao, što nije promaklo Richardovoj pažnji.
- Što je smiješno, tata? - strogo je zapitao. Frank se nervozno uzvrpoljio u fotelji.
- Ma, ništa Samo sam zapanjen što se sve to odvija u tako maloj epruveti.
- Ma, joj, tata - s neodobravanjem je uzdahnuo Richard. - Pa, to su mikroorganizmi, zaboga. Kako ne shvaćaš. Ulaze u interakciju s... Dosadno se predavanje nastavilo u potpuno istome tonu. Frank se ugrizao za usnicu, očito izbjegavajući Hollyin pogled. Iskrala se iz sobe u kuhinju i ondje našla Jacka. Sjedio je s nogama podignutim na stol i nešto žvakao.
- Oho! Goli kuhar glavom i bradom! Jack se nasmiješio i ustao.
- Sestro, najdraža! Vidim da su i tebe prisilili na dolazak - raskri¬lio je ruke i čvrsto je zagrlio, tiho je u uho šapćući. - Kako si?
- Dobro, hvala - poljubila ga je u obraz i okrenula se mami, dra¬matično šireći ruke. - Draga majko, evo me pokraj tebe. Dopusti da ti pomognem u ovome strašno stresnom poslu pripreme večere za ci¬jelu obitelj.
- Blago meni! - sarkastično je odvratila Elizabeth, uzvraćajući joj poljubac. - Kakvu divnu djecu imam! Jedino što vam se usudim pre¬pustiti je cijeđenje kuhanog krumpira.
- Mamek, aj' nam povedaj kak je bilo za vel'ke suše i krumpirovih zlatica - ubacio se Jack, kreveljeći se s karikiranim naglaskom i lošim, namjerno oponašajućim, narječjem.
Elizabeth ga je udarila kuhinjskom krpom po glavi.
- Sinek, začkomi - prihvatila je igru. - Ti su cajti prošli prije neg' kaj sam na svet došla!
- Je, je, prošli cajti... - tobože je sjetno nadodao Jack.
- Kajgodek! - ubacila se i Holly.
Jack i mama su na trenutak zastali, blijedo je pogledali, a zatim prasnuli u smijeh.
- Kajgodek? Kajgodek? - grohotala joj je majka. - Kakva ti je to ri¬ječ, pobogu? To ne postoji!
- Ma, odite oboje kvragu! - rukom je odmahnula Holly i sjela za stol pokraj brata.
- Nadam se da ne smišljate nikakvu psinu - upozorila ih je mama. - Večeras bih molila mir u kući, može?
- Ali, majko! - dramatično je uzviknuo Jack. - Kako li ti takva strašna misao uopće može pasti na pamet?
- Nda - majka je napravila ironičnu grimasu i ponovo mu pripri¬jetila kuhinjskom krpom. - U svakom slučaju ne treba mi pomoć oko večere. Bit će gotova za nekoliko minuta.
Sjela je za stol uz Jacka i Holly. Sve su se troje zagledali u kuhinj¬ska vrata.
- Možda bismo trebali otići k njima - nesigurno je predložila Eli¬zabeth.
- Ne, Abbey! - iz dnevnog je boravka dopro Emilyin vrisak. - Mo¬raš raditi što ti JA kažem!
Zatim se kućom prolomio dječji plač. Uskoro potom začuli su i Richardov cerek. Mora da je ispričao nešto što je smatrao šalom. Nit¬ko se drugi nije nasmijao.
- A možda je ipak bolje da ostanemo ovdje i pripazimo da nešto ne zagori, ha? - nakon nekoliko minuta predomislila se Elizabeth.

- Večera je na stolu! - objavila je poslije desetak minuta i svi su se uputili prema blagovaonici. Oko stola je najprije došlo do manje zbr¬ke nalik onima na dječjem rođendanu, kada svatko želi sjesti kraj naj¬boljeg prijatelja ili najpopularnije djevojčice. Holly se uspjela dobro smjestiti. Slijeva joj je, na začelju stola, sjedila majka, a zdesna Jack. Abbey se nezadovoljno ugurala između Jacka i Richarda, a Declanu je dopao stolac nasuprot Hollyinog. Slijeva je ostalo prazno Timothyje-vo mjesto, slijedile su Meredith i Emily, pa zatim Ciara. Hollyin se otac na čelu stola našao između dvije vatre - Richarda i Ciare. No, Frank je oduvijek bio veoma smiren čovjek.
Blagovaonicu su ispunili zamamni mirisi i svi su glasnim uzvici¬ma pohvalili Elizabethino kulinarsko umijeće. Holly je oduvijek volje¬la objede u roditeljskome domu. Majka joj je bila izvrsna kuharica, podjednako vješta u pripremi tradicionalnih irskih jela i u eksperi¬mentima s novim okusima i namirnicama. Kćeri joj, međutim, nisu naslijedile tu osobinu.
- Jadan Timmy već vjerojatno umire od gladi - javila se Ciara. -Daj mu da dođe za stol, Richarde! Već je odslužio svoje.
Znala je da skače u opasne vode i uživala je u tome. Obožavala je peckati Richarda, a za to nije imala prigode čitavih godinu dana pa je nekako morala nadoknaditi taj propust.
- Timothy mora shvatiti i zapamtiti da je pogriješio - ozbiljno je uzvratio Richard.
- Da, dobro, ali zašto mu to ne možeš jednostavno kazati} Ostatak obitelji svim se silama trudio ne prasnuti u smijeh.
- Timothy mora shvatiti da njegovi krivi postupci sa sobom nose ozbiljne posljedice. Jedino ih tako neće ponoviti.
- Ajd' dobro - Ciara je slegnula ramenima, a zatim mnogo glas¬nije dodala: - Šteta što propušta svu ovu finu klopu! Njammmmm!
- Ciara, prestani!- opomenula ju je Elizabeth.
- Ili ćeš i ti u kut - strogo je dodao Jack.
Čitav je stol prasnuo u smijeh. Osim Richarda i Meredith, naravno.
- Ciara, ajde nam pričaj kako ti je bilo u Australiji - brzo se na drugu temu prebacio Frank.
- Joooj, bilo mi je genijalno - živnula je Hollyina mlađa sestra. -Morate otići tamo. Fenomenalno je!
- Užasno je daleko. Petnaestak sati avionom, zar ne? - zagunđao je Richard.
- Da, ali vrijedi.
- Imaš kakvu novu tetovažu? - zapitala je Holly.
- Imam! Vidi! Ne časeći ni časa, Ciara je skočila sa stolca, spustila hlače i otkri¬la crtež leptirića na goloj stražnjici. Mama, tata, Richard i Meredith glasno su se pobunili, no sve ih je zagušio grohotan smijeh ostatka obitelji. Izmjenična paljba prigovora i hihota trajala je još neko vrije¬me, no na kraju se Ciara ipak ispričala, a Meredith uklonila ruku s Emilyinih očiju.
- Odvratno! - još jednom je dodao Richard.
- Pa, leptirići nisu odvratni. Baš su lijepi - odgovorila mu je mala i naivna Emily.
- Da, Emily, leptirići su lijepi, ali ne govorim o njima, nego o te-tovažama. Od njih dobiješ grozne boleštine.
Maloj su, naglo problijedjeloj Emily, oči bile pune straha.
-Joj, daj prestani - očima je zakolutala Ciara. - Pa, nisam se dala tetovirati na buvljaku, kod prljavog skitnice koji ti po koži crta iglom s kojom se pet minuta prije fiksao! Bila sam u normalnom, čistom sa¬lonu za tetovažu koji se pridržava svih higijenskih standarda.
- To ne postoji - s gađenjem je prokomentirala Meredith.
- A da? - obreenula se Ciara. - Koliko si salona za tetovažu po¬sjetila u posljednje vrijeme, Meredith?
- Pa... ovaj... nisam... - uzmucala se Richardova supruga. - Ni¬sam nikad bila u salonu za tetovažu, ali znam kakvi su. Odvratni i pr¬ljavi.
Okrenula se maloj Emily i prijeteći dodala:
- Dobre curice ne idu u salone za tetovažu. Tamo idu samo zlo¬česti, opasni ljudi.
- Mama, je 1' teta Ciara opasna? - uplašeno je zapitala Emily.
- Samo za male curice s crvenom kosom - iskrevcljila joj se Ciara. Djevojčica se ukočila od straha.
- Richarde, dušo - nježno se ubacila Elizabeth. - Bi li mogao sad pustiti Timmyja da dođe i nešto pojede?
- On nije Timmy, nego Timothy - bezobrazno ju je prekinula Meredith.
- Dobro, mama. Pozvat ću ga - popustio je Richard.
Nakon nekoliko trenutaka u blagovaonicu je ušao snuždeni, mali Timothy. Pognute je glave i bez riječi sjeo na stolac do Declanove i Holly se smjesta sažalila nad djetetom. Zašto su tako okrutni prema njemu? Zašto mu ne daju da bude dijete? No, navala suosjećanja prošla ju je onoga trenutka kad ju je mali, snuždeni anđelak pod sto¬lom šutnuo nogom u cjevanicu. Trebali su ga ostaviti u kutu.
- No, daj, Ciara, pričaj nam još - umjesto na klinca, navalila je na sestru. - Daj malo pikanterija! Kakve si sve gluposti izvela u Australiji?
- Aha, da! - prihvatila je Ciara. - Išla sam nekoliko puta na bun-gee jumping. Imam i sliku.
Ustala je sa stolca i posegnula u stražnji džep na hlačama. Svi su napadno svrnuli pogled u stranu, bojeći se još jednog pokazivanja gole stražnjice. Ciara je, pak, iz džepa izvadila novčarku, iz novčarke sliku, te je proslijedila članovima obitelji.
- Prvi put sam išla na bungee jumping s mosta i kad sam skočila, glavom sam udarila o vodu.
- Isuse, Ciara, pa to je opasno! - zgrozila se Elizabeth.
- Ma, nije uopće opasno - uvjeravala ju je Ciara. - Samo se malo smočiš.
Ugledavši sliku, Holly i Jack skoro su popadali od smijeha. Lica izobličena u prestravljen krik, s uzetom oko struka i pramenovima (u to doba modre) kose raskuštranim na sve strane, Ciara je izgledala poput ježa kojeg je netko priključio na visokonaponsku struju.
- Super si ispala, Ciara - smijala se Holly. - Trebalo bi fotku uo¬kviriti i staviti na kamin u dnevnom boravku.
- Izvrsna ideja - oduševila se Ciara.
- Ma, što izvrsna! Fantastična! - sarkastično je dobacila Elizabeth. - Odmah ću maknuti sliku s tvoje prve pričesti i staviti ovu.
- Ne znaš koja je gora - dodao je Declan.
- Holly, što planiraš za rođendan? - odjednom se ubacila Abbey. Očito se svim silama nastojala izvući iz razgovora s Richardom.
- Joj, pa da! - povikala je Ciara. - Za nekoliko tjedana ćeš navrši¬ti trideset!
- Ne planiram ništa posebno upozorila ih je Holly. - Neću ni¬kakve tulume i nikakva iznenađenja! Nemojte mi ništa pripremati!
- Ali moraš... - započela je Ciara.
- Ne, ne mora ubacio se tata. - Ne mora ako neće. Pusti je na miru.
- Hvala li, tata - nasmiješila mu se Holly. - Samo ću s nekoliko frendica izaći van. Cuga, nekoliko klubova, ništa posebno...
Ciarina je fotografija upravo stigla do Richarda. Promatrao ju je nekoliko sekundi, s neodobravanjem odmahnuo glavom i proslijedio je tati. Frank se nad prizorom svoje izbezumljene kćeri, smijući se, skoro zagrcnuo hranom.
- Slažem se s tobom, Holly - oglasio se Richard. - Te rođendan¬ske proslave su notorna glupost. Odrasli ljudi koji se ponašaju ko pi¬lani klinci! Clupiraju se, skakuću i oblokavaju... grozno! Imaš potpu¬no pravo što to želiš izbjeći.
- Iskreno, Richarde, meni su takvi tulumi inače super - odbrusi¬la mu je Holly. - Samo ove godine nisam baš raspoložena za slavlje.
Čitav je stol na trenutak utonuo u tišinu. Prekinula ju je Ciara.
- O. K., izlazak s curama na cugu i u klubove... Zvuči sasvim O. K.
- Mogu vam se prikrpati s kamerom? - zapitao je Declan.
- S kamerom? Zašto? - zbunila se Holly.
- Ma, trebaju mi neke snimke klubova i kafića za faks.
- Ajd' dobro, ako je za faks - kimnula je Holly - Samo te unapri¬jed upozoravam da nećemo ići na cool mjesta kakva ti inače voliš.
- Ne, ne, uopće nije važno kamo id... Au! - u pola je rečenice za-jaukunuo Declan, prijeteći se zagledavši u Timothyja.
Timmy mu je isplazio jezik, ali razgovor se nastavio bez daljnjih ispada. Nakon glavnoga jela, Ciara je nakratko nestala iz blagovaoni¬ce, ubrzo se vrativši s prepunom vrećicom.
- A sad DAROVI! - svečano je objavila.
Timmyju i Emily su se zacaklile oči. Valjda im se sjetila nešto kupi¬ti, ponadala se Holly
Frank je dobio maštovito oslikan bumerang koji je istoga trenut¬ka bacio na Elizabeth, a Richard majicu sa zemljovidom Australije, što ga je odmah potaklo na lekciju zemljopisa Timmyju i Emily. Hol¬ly je skoro puknula od zlobnoga smijeha kad je shvatila da Meredith nije dobila ništa, a Jack i Declan dobili su po majicu s duhovito-aludi-rajućim natpisom australske tematike (Moj klokan je veći od tvog, Sjed¬ni mi na koraljni greben i slično.). Mama je dobila zbirku starih, aboridžinskih recepata, a Holly predivnu snovolovku napravljenu od raznobojnog perja. Dar ju je iskreno ganuo.
- Da ti se ostvare svi snovi - šapnula je Ciara ljubeći je u obraz.
Srećom, Ciara se sjetila svog nećaka i nećakinje. Kupila im je slat¬kiše koji su, doduše, sumnjivo nalikovali slatkišima s polica lokalne samoposluge, ali ta nevjerojatna sličnost nije im nimalo pomutila ra¬dost. Pokvarili su im je roditelji, smjesta im oduzevši slatkiše.
- Samo ćete pokvariti zube - strogo su objasnili.
- Onda mi ih vratite! Mene baš briga za zube! - prosvjedovala je Ciara.
Timmy i Emily snuždeno su se i čeznutljivo ogledavali za tuđim darovima, ali ih je Richard već nakon nekoliko sekundi prekorio što ne obraćaju pozornost na zemljovid Australije. Holly se i opet sažali-la nad dječicom, no Timmy joj se i opet prostački izbeljio. Odahnula je. Dok god se ponaša poput sićušnog Sotone, manje ga žali i manje se živcira zbog Richardova i Meredithina fašističkog odgoja.
- Prije nego što svi nestanete - preko veselog se čavrljanja oglasio Hollyin otac - htio bih nazdraviti našoj prekrasnoj kćeri Ciari.
Podigao je čašu prema veseloj povratnici iz Australije i s ljubavlju joj namignuo.
- Nedostajala si nam, zlato - nježno joj je rekao. -1 drago nam je što si se vratila živa i zdrava. Živjela Ciara!
- Živjela Ciara! - odjeknulo je čitavim stolom.
Nakon Richarda i Meredith, i ostatak se obitelji razišao. Hladni je zrak zapljusnuo Hollyino lice dok je prelazila kratku udaljenost od ulaznih vrata do automobila i iako su joj mama i tata mahali s ulaza, osjećala se usamljeno. S ovakvih se okupljanja obično vraćala s Ger-ryjem. Ili bi je Gerry čekao kod kuće. Večeras je od roditelja odlazila sama i kod kuće je nije čekao nitko. Nikad je više neće niti čekati.





OSAM

Stala je pred veliko zrcalo u spavaćoj sobi i odmjerila se od glave do pete. Poslušala je Gerryjevu naredbu i s popisa kupila novu odjeću. Još uvijek nije znala zašto će joj trebati, ali znatiželja ju je sa svakim travanjskim danom sve više mučila. Još samo dva dana do svibnja. Jedva se suzdržavala od prijevremena zavirivanja u sljedeću omot¬nicu.
Odlučila se za crninu. Bilo koja druga boja ne bi joj dobro prista¬jala uz raspoloženje. Crne su joj hlače, pak, stajale kao salivene. Izduživale su joj i stanjivale noge te se savršeno stapale s novim, crnim čiz¬mama. Uz hlače je kupila i crni korzet. Izvrsno se slagao s hlačama, ali i s Hollyinim grudima. Činio ih je naizgled većima. Povrh sve te krasne, nove odjeće, Leo joj je podigao kosu u labavu punđu, ostaviv¬ši tek nekoliko valovitih pramenova uz lice. Zadovoljno je odmjerila odraz u zrcalu i tiho se nasmijala. Današnji je posjet frizerskom salo¬nu bio još zanimljiviji od prošloga.
Kroz Leova je vrata utrčala glasno, brzo i bez daha.
-Joj, Leo, oprosti što kasnim! Razgovarala sam telefonom i nisam uopće primijetila koliko je sati.
- Nema veze, dušo. Termine koje rezerviraš već unaprijed bilježi¬mo pola sata kasnije - ironično se nasmijao i zatim podviknuo: - Co¬lin!
Zapucketao je prstima i mladi je frizer smjesta nekamo odjurio.
- Čekaj, ženo, je I` ti to uzimaš steroide? - zapanjio se Leo, podi¬žući joj pramenove kose. - Mislim, ošišao sam te prije nekoliko tjeda¬na, a vidi ovu duljinu!
Žustro je navalio na pumpicu za podizanje stolice.
- Neka posebna prilika? - zapitao je.
- Aha - ugrizla se za usnicu. - Sudbonosna brojka. Velika. Okrugla.
- Što? Tvoja ritica?
-Ma, ne! nasmijala se Holly. - Rođendan mi je. Imam trideset godina!
- Znaaaaam. Colin! - još jednom je podviknuo Leo, pucketajući prstima.
U tom se trenutku za njegovim i Hollyinim leđima pojavio Colin, ali i svi ostali frizeri, Nosili su tortu sa zapaljenim svjećicama i pjeva¬li: Sretan rođendon.
Jedino što je uspjela izgovoriti bilo je: - Leo...
Bezuspješno se borila sa suzama, a pjesmi su se pridružile i sve mušterije u salonu. Nakon posljednje kitice, svi su se vratili svom poslu, a Holly je od ganutosti zanijemjela.
- Majko Božja, Holly! - tobože je ljutito prosiktao Leo. - Posljed¬nji put si mi padala sa stolca od smijeha, a sad plačeš ko ljuta godina. Jesi li ti, ženo, prisebi?
- Pa, kad ste tako divni - šmrcnula je, obrisala suze, zagrlila ga i poljubila u obraz. - Puno ti hvala!
- Ajde, ajde... - nespretno ju je potapšao po ramenu. Nije znao što bi s tolikim emocijama.
Na Leov pedeseti rođendan, prijatelji, kolege i poneka mušterija priredili su „tematsku" zabavu iznenađenja. Tema je bila „perje i čip¬ka", pa je Holly obukla usku čipkastu haljinu. Neozbiljni je Gerry pak, uz ružičastu košulju i ružičastu kravatu nosio ogromnu, perna¬tu zmiju oko vrata. Zajedno sa svim ostalim gostima, izgledali su kao putujuća izložba čudaka. Leo je čitavo vrijeme uzdisao kako su ga osra¬motili, ali svi su znali da je oduševljen. Sljedećeg je dana svim gosti¬ma ostavio prijeteće poruke na automatskim sekretaricama. Holly se tjednima bojala otići frizeru. Pričalo se da je zbog te glupe šale skoro bankrotirao.
- Ma, priznaj da si uživao - još uvijek pomalo suznih očiju pod¬sjetila ga je Holly.
- Nisam - jogunio se Leo.
- Ako ništa drugo, uživao si u onom striperu kojega smo ti naručili.
- Uživao? Hodali smo dva mjeseca nakon te proslave. Muška svinja. Sve mušterije dobile su po krišku torte i okrenule se prema Holly
kimajući u znak zahvalnosti.
- Ne znam zašto se tebi zahvaljuju - promrmljao je Leo. -Ja sam kupio glupu tortu.
- Bez brige, Leo, dobiti ćeš napojnicu.
- Pih! S tvojom napojnicom ne bih si mogao kupiti ni kartu za bus do kuće.
- Stanuješ u susjednom ulazu.
- Pa, to ti i kažem.
Tobože se dureći, Holly je prekrižila ruke na prsima, namrštila se i napućila usnice. Leo se nasmijao.
-Joj, daj se pogledaj! Imaš trideset godina, a ponašaš se ko bala-vica. Što planiraš večeras?
- Ništa posebno. Samo mirni izlazak s frendicama.
- N'da. To sam i ja rekao za svoj pedeseti rođendan. Tko sve ide?
- Sharon, Ciara, Abbey i Denise. Nisam vidjela Denise čitavu vječnost.
- Ciara je došla kući?
- Aha. Ima ružičastu kosu.
- Ajme meni! Bolje da me neko vrijeme zaobilazi, na ćelavo bih je ošišao! O. K., gospođo. Gotovi ste, izgledate super, bit ćete najljepša dama na plesu i blablabla. Lijepo se provedi!
Trgnuvši se iz sanjarenja, Holly se još jednom pogledala u zrcalu. Od danas je tridesetogodišnjakinja. Ne osjeća se kao da joj je trideset. Doduše, kako bi se trebala osjećati s trideset? U mlađim joj se dani¬ma trideseta činila dalekom, a tridesetogodišnjakinje mudrima, sređe¬nima, udanima, brižnim majkama i uspješnim profesionalkama. A eto je sada. Ima trideset godina i nije ni mudra, ni sređena, ni majka, nema karijeru, a više nema ni sretan brak. Još uvijek nema pojma ni o čemu, baš kao ni s dvadeset. Proteklih joj je deset godina donijelo tek nešto više sijedih vlasti i pokoju boriću oko očiju. Sjela je na kre¬vet i pomnije se zagledala u odraz svojih očiju. Trideset! Kakav glup razlog za slavlje!

Stanom je odjeknulo zvonce i iza vrata začula je uzbuđeno hihotanje. Duboko je udahnula i široko se osmjehnula.
- Sretan rođendan! - jednoglasno su povikale kad je otvorila vrata. Njihova ju je radost smjesta oraspoložila. Uvela ih je u dnevni bo¬ravak i mahnula Declanovoj kameri.
- Nenenene! - viknula je Denise. - Moraš ga ignorirati. Već nas je podučio.
Odvukle su je na kauč i zasipale darovima.
- Prvo moj, prvoj moj! - navalila je Ciara, tako snažno odguruju-ći Sharon da ju je s kauča srušila na pod. Sharon se pri susretu s par¬ketom najprije prestravljeno ukočila, a zatim prasnula u smijeh.
- O. K., smirite se - začuo se glas razuma. Dok su se svi valjali od smijeha, Abbey je podizala rashihotanu Sharon s poda. - Idemo prvo otvorit šampanjac, a onda ćemo darove.
- Dobro, ali samo ako prvo otvori moj - navaljivala je Ciara. - Ciara, obećavam da ću prvo otvoriti tvoj dar - majčinski ju je
uvjerili Holly.
Abbey je odjurili u kuhinju, za nekoliko se trenutaka vrativši s pladnjem i šest šampanjskih čaša. Čaše je Holly dobila kao vjenčani dar i taktična je Abbey prije posluživanja uklonila onu s ugraviranim imenima mladenaca.
- Holly, imaš čast... - pružila joj je bocu. Kad se Holly uhvatila čepa, sve su se djevojke sklonile pod stolo¬ve, iza fotelja i kauča.
Ma, daaaajte! - prosvjedovala je Holly. - Nisam baš tako nes¬pretna.
- Nee! Sad si velemajstorica - objavila je Sharon, izvirujući iza kauča s jastukom na glavi.
Nakon zvuka izlijetanja čepa, djevojke su oduševljeno zavrištale i ispuznule iz skrovišta.
- O. K., a sad otvori moj dar! - ponovo je zavikala Ciara.
- Joooj, Ciara! - zavapila je grupa.
- Nakon zdravice - dodala je Sharon. Podigle su čaše.
- Dižem ovu čašu za svoju najbolju prijateljicu - objavila je Sha¬ron. - Imala je tešku godinu, ali se pokazala najhrabrijom i najsnaž¬nijom osobom koju sam ikada upoznala. Svima nam je uzor i nadah¬nuće. Nazdravimo za to da u sljedećih trideset ponovo nađe sreću i ljubav! Živjela Holly!
- Živjela Holly! - odjeknulo je kućom.
Osim Ciare, sve su djevojke sa suzama u očima polako ispijale šampanjac. Ciara je prevrnula čašu i opet se progurala do Holly.
- O. K., prvo ovo stavi na glavu - pružila joj je sjajnu tijaru. - Mo¬raš je nositi cijelu večer jer si danas naša kraljevna. A drugo, ovo ti je moj dar.
Cure su joj pomogle staviti tijaru koja se, srećom, dobro slagala s korzetom i frizurom. Okružena prijateljicama i njihovom ljubavlju, doista se osjećala poput kraljevne. Zatim je stala pomno odmatati Ciarin dar.
- Daj, poderi taj papir! - na sveopće je iznenađenje uzviknula Ab¬bey.
Holly ju je poslušala, razderala papir i otkrila poveću kartonsku kutiju.
- Što je to?
- Pročitaj! - uzbuđeno je zapovjedila Ciara.
- Dooobro - okrenula je kutiju i stala čitati na glas: - Baterijski, silikonski, mekano oblikovan... Ciara!!! Čudovište jedno perverzno!
Čitava se soba orila od smijeha.
- Ha, čujte - nasmijala se Holly, slegnula ramenima i kutiju po¬digla prema Declanovoj kameri, - Ovo će mi definitivno trebati.
Declan je problijedio, a zatim pozelenio, no nije prestao snimati.
- Sviđa ti se? - zapitkivala je Ciara. - Htjela sam ti ga dati još na onoj večeri, ali trenutak se nije činio baš idealnim...
- Ajme, Ciara - nasmijala se Holly. - Hvala Bogu da si mi ga sa¬čuvala za rođendan!
- O. K., a sad ja - ubacila se Abbey i na krilo joj položila sjajno umotan paketić. - Ovo je od mene i Jacka. Dakle, ništa poput Ciari-nog dara...
- Bogami bih se ozbiljno zabrinula da mi Jack daruje tako nešto - odvratila je Holly, otvarajući Abbyin dar. - Ali ovo... Ovo je pre¬krasno, Abbey!
U rukama je držala fotoalbum s koricama od graviranog srebra.
- Za nove uspomene - nježno je dodala Abbey.
- Savršeno - zagrlila ju je Holly. - Hvala.
- Moj dar nije tako romantičan - Denise joj je u ruke ugurala omotnicu. - Ali znam da bi obradovao svaku ženu.
- Joj, izvrsno! - uzviknula je Holly otvarajući kuvertu. - Vikend u toplicama s kompletnim kozmetičkim tretmanom!
- Samo reci kada želiš ići. Bon vrijedi godinu dana, a ako nam ka¬žeš kad ćeš ga iskoristiti, i mi ćemo rezervirati taj vikend, pa možemo ići zajedno.
- Fantastična ideja, Denise. Puno ti hvala. A sad... šećer na kraju!
Uhvatila je Sharonin dar i namignula prijateljici. Iz omota je iz¬vukla srebrni okvir s fotografijom. Bal u hotelu Burlington, pretproš¬li Božić. Na slici su stajale Sharon, Denise i ona.
- Auuuu, to sam ja u svojoj skupoj 'jeloj 'aljini!
- Aha - kimnula je Sharon. - 1 to prije no što si je uništila.
- Bože, uopće se ne sjećam da smo se slikale.
- Ja se ne sjećam niti da sam bila tamo - promrmljala je Denise. Holly je ustala s kauča i ponijela fotografiju do kamina. Čitavo ju
je vrijeme tužno promatrala. Bio je to zadnji božični bal na koji je otišla zajedno s Gerryjem. Prošle je godine već bio prebolestan.
- Ova fotka zaslužuje počasno mjesto - svečano je izjavila, smješ¬tajući je pored svoje i Gerryjeve slike s vjenčanja.
- No, dobro, cure, 'oćemo mi pit ili što? - zavikala je Ciara gra¬beći drugu bocu šampanjca. I ovaj su se put svi bacili pod stolove.

Ispraznivši dvije boce šampanjca i nekoliko butelja crnoga vina, žensko je društvo nakon nekoliko sati isteturalo iz Hollyine kuće. Poz¬vale su taksi i jedna se preko druge ukrcale na stražnje sjedište. Sve osim Holly. Holly je uporno htjela sjediti na suvozačkom sjedalu pa joj je taksist to napokon i dopustio. Nekako mu kroz svo hihotanje i vrištanje objasnivši kamo ih treba odvesti, grupica se uputila prema središtu Dublina. Tijekom čitave vožnje, Holly je inzistirala na ,,oz-biljnom razgovoru" s taksistom Johnom, pijano mu objašnjavajući ve¬like istine koje ga uopće nisu zanimale. Čovjek ju je po dolasku na od¬redište već vjerojatno bio spreman ubiti. Mahale su mu s pločnika na kojem ih je ostavio.
Još su se u Hollyinom dnevnom boravku, negdje između treće i četvrte butelje crnoga vina, dogovorile da će otići do najmondenijeg i najpopularnijeg dublinskog kluba, Budoir. Rezerviran za pripadnike jet-seta, Budoir je kroz svoja vrata puštao samo lica s naslovnica i bo¬gate posjednike članskih iskaznica. Denise je do vratara mirno doše-tala s članskom iskaznicom kvartovske videoteke. Vjerovali ili ne, ču¬vari su je zaustavili.
Dok su se na ulazu prepirale, molile i gnjavile čuvare, zaobišlo ih je nekoliko manje poznatih ličnosti, uglavnom spikera s nacionalne televizijske mreže. Denise im se napadno smješkala i ozbiljnim im glasom u lice ponavljala: „Dobra večer, dragi gledatelji." To je ujedno bio i posljednji trenutak kojeg se Holly sjećala sljedećeg jutra.


Probudila se s bubnjevima u glavi. Suhih usta i peckavog grla, po¬digla se na lakat i pokušala otvoriti slijepljene kapke. Zirkala je po sobi. Bila je vrlo, vrlo svijetla. Presvijetla, ustvari. I okretala se. Nešto se čudno događalo. Škiljeći po sobi, uhvatila je vlastiti odraz u zrca¬lu. Isuse! Što joj se sinoć dogodilo? Je li možda doživjela kakvu nes¬reću? Ponestalo joj je snage. Srušila se natrag na jastuk.
Odjednom je čitava kuća zazujala. Alarm! Teškom je mukom po¬digla glavu i proškiljila na jedno oko. Ma, baš me briga, pomislila je. Uzmite sve što hoćete, samo mi donesite čašu vode. Nakon nekoliko mi¬nuta shvatila je da nema provalnika. Zvonio je telefon, a ne alarm.
- Halo? - promuklo je istisnula.
- Uh, dobro je, nisam jedina - oglasio se jednako očajan glas s druge strane.
- A tko je to?
- Mislim da se zovem Sharon - doprlo je iz slušalice. - Nemoj me, doduše, pitati tko je Sharon jer nemam pojma, ali ovaj čovjek koji leži do mene u krevetu kaže da sam Sharon. Navodno se znamo.
Iz pozadine je dopro zvuk Johnova smijeha.
- Sharon, što se dogodilo sinoć? Molim te, prosvijetli me.
- Što se dogodilo sinoć? Hm. Alkohol. Puno, puno alkohola -pospano je promrmljala Sharon.
- Imaš li kakve druge podatke?
-Ne.
- Koliko je sati? -Dva.
- Zašto me zoveš u gluho doba noći?
- Dva popodne, Holly.
- Ajme. Kako može biti dva popodne!?
- A štajaznam. Okretanje Zemlje oko Sunca, gravitacija, ne'am pojma. Markirala sam taj dan u školi.
- Uh, umirem. -I ja.
- Znaš što, idem ja dalje spavat. Možda se soba prestane okretati kad se sljedeći put probudim.
- Dobra ideja. E da, još nešto. Dobro došla u klub trideset plus.
- Kvragu - zakmečala je Holly. - Nisam baš ušla u tridesete ona¬ko kako sam htjela. Ali od sad nadalje, bit ću razumna i zrela tridesestogodišnjakinja.
- Aha. To sam i ja rekla. Laku noć. -Noć.
Već nekoliko sekundi nakon razgovora sa Sharon, Holly je ponov¬no zaspala. Budila se još nekoliko puta tijekom poslijepodneva. Čak je i s nekim telefonski razgovarala. Ne sjeća se s kim. Kao da je sanjala. Nekoliko puta je i ustala iz kreveta, vukući se do kuhinje kako bi po¬pila čašu vode.
Oko devet navečer napokon je podlegla zahtjevima želuca. U hladnjaku, kao i obično, nije bilo ničega, pa se odlučila počastiti dos¬tavom u kuću: kineski specijaliteti. Ostatak se večeri prežderavala na kauču pred televizorom. Nije se ni izvukla iz pidžame.
Prvi put nakon Gerryjeve smrti, samoća joj nije smetala. Osjećala se sasvim dobro. Možda je Gerry imao pravo. Možda ipak može živ¬jeti bez njega.
Oko deset sati, mobitelom je nazvao Jack.
- Ej, mala! Što ima?
- Ništa. Gledam televiziju i prejedam se - odgovorila je.
- Zvučiš prilično živahno. Što se ne bi moglo reći za moju sirotu djevojku koja umire tu, pokraj mene.
- Holly, više nikad ne idem s tobom van! - iz pozadine je dopro Abbeyin glas.
- Kaže da ste je natjerale na svakojake opačine - smijao se Jack.
- Ma, da! koliko se ja sjećam, sasvim joj je dobro išlo i samoj.
- Ha! Ti se barem nečega sjećaš. Ona tvrdi da nema blage veze što se sinoć događalo.
-Ni ja se ničega ne sjećam. Nikad mi se to prije nije dogodilo, ali nikad prije nisam ni imala trideset godina. Možda starim.
- A možda se obje pravite da se ničega ne sjećate, samo zato da ne morate priznati što ste sve izvodile sinoć.
- Da bar! - uzdahnula je Holly. - E da... hvala ti na daru, pre¬krasan je.
- Drago mi je što ti se sviđa. Birao sam ga tjednima!
- Lažeš ko pas. Nasmijao se.
- Nego, zovem da te pitam ideš li sutra na Declanovu svirku.
- Gdje svira?
- U Hoganovom pubu.
- Nema šanse - oštro je odvratila. - Ne idem u zadimljenu rupe-tinu gdje neki grozan rock-bend dere po gitarama i nabija po bub¬njevima. Pogotovo ako je rupetina pub koji toči alkohol.
- Joj, daj mi nemoj prodavat staru priču svih mamurnih o tome kako više nikad u životu neće popiti ni kap alkohola - nasmijao se Jack. - Osim toga, tko kaže da moraš pit? Dođi slušat brata kako svi¬ra u bendu. Strašno je uzbuđen oko te svirke, a nitko mu drugi neće doći.
- Baš krasno. Znači, mene si se sjetio samo zato što nitko drugi ne dolazi?
- Daj, prestani. Declan bi zbilja htio da dođeš, a i ja bih te rado vidio. Nismo se baš napričali na onoj večeri kod staraca i već sto go¬dina nismo zajedno izašli van.
- Mo'š mislit kako ćemo se napričati uz nježnu muziku Orgazmič-kih riba - sarkastično je prokomentirala.
- Sad se zovu Crne jagode. Preslatko, je 1' da? - nasmijao se Jack. Holly se uhvatila za glavu i zastenjala.
- Ma, zašto me gnjaviš?
- Ideš sa mnom i točka.
- Dobro - popustila je. - Ali neću ostati do kraja svirke.
- To ćemo još vidjeti. Baš mi je drago što sam te uspio nagovori¬ti. Declan će se oduševiti kad mu kažem. Obično ga nitko iz obitelji ne dolazi slušati.
- O. K., O. K. Hoćeš da se nađemo tamo oko osam?
- Može.
Prekinula je razgovor i još nekoliko sati nepomično sjedila na kau¬ču. Toliko se prejela da joj je čak i disanje teško padalo. Možda je na¬ručivanje hrane iz kineskoga restorana ipak bila pogreška.

DEVET

U Hoganov je pub stigla puno ornija no što je bila prethodnog dana, ali kretnje su joj i misli još uvijek bile daleko usporenije no inače. Ma¬murluci su joj, čini se, s godinama postajali sve gori, a jučerašnji bi, kad bi takvo što postojalo, zacijelo osvojio sve zlatne medalje na olim¬pijadi mamurluka. Glavu joj je donekle razbistrila duga jutarnja šet¬nja uz obalu od Malahidea do Portmarnocka, nakon koje je svratila na ručak kod roditelja. Za rođendan su joj darovali prekrasnu vazu od waterfordskog kristala i zajedničko izležavanje pred televizorom u dnevnome boravku. Toliko se opustila da je tek uz teške mentalne na¬pore uspjela ustati s roditeljskog kauča i dovući se do Hoganova puba.
Hoganov pub je ustvari veoma popularan dublinski klub u središtu grada razdijeljen je na tri dijela: podrum, prizemlje i prvi kat. Na pr¬vome je katu mondena diskoteka u kojoj se sluša glazba s top-ljestvica i mladi trendsetteri pokazuju najnovije utrške iz dizajnerskih trgovi¬na. U prizemlju se nalazi tradicionalan irski pub, gdje gomila sredo¬vječnih muškaraca sjedi i nad kriglama piva lamentira o teškom živo¬tu, a nekoliko puta tjedno svira irski folk-bend, što privlači klijentelu svih dobnih skupina. U mračnome je podrumu prostor za klupske koncerte. Kao i svakoga dana, i te je nedjelje Hoganov pub bio pretr¬pan na sve tri razine. Spustivši se u podrum, Holly je odmah zapazi¬la da se publika sastoji uglavnom od studentarije i da je vjerojatno najstarija u čitavoj prostoriji. Oko omanjeg se bara gurala mlađarija u poderanim trapericama i ispranim majicama, laktareći se kako bi što brže osvojila šank. Mlađahni su konobari skakutali s druge strane, znojeći se i nadzvučnom brzinom pronoseći piće.
Iako koncert još nije bio počeo, zrak je u podrumu bio teži od olo¬va. Svi su pušili, a nije bilo ventilacije ni klimatizacijskog uređaja. Hollyine su se oči smjesta napunile suzama, a pomisao na zrak koji će morati udisati sat vremena unaprijed ju je užasnula. No čini se da to nikomu osim nje nije ni najmanje smetalo. Mahnula je Declanu, ali mu se nije približavala. Nije ga htjela sramotiti pred oduševljenim djevojkama koje su ga okružile. Razgovarat će poslije.
Holly je bila slabo upućena u noćni život dublinskih studenata. Kao prvo, zbog toga što nikada nije išla na fakultet. Odmah se nakon mature zaposlila kao tajnica i svakih nekoliko mjeseci mijenjala poslo-davca. Posljednji je bio u odvjetničkoj firmi koju je napustila zbog Gerryjeve bolesti, ali da joj se muž i nije razbolio, ne bi još dugo izdr-žala pod njegovom paskom. Gerry je, za razliku od Holly, diplomirao marketing na dublinskom sveučilištu, ali se ni on nikada nije pretje-rano družio s kolegama s faksa, daleko prije izlazeći s Holly, Sharon, Johnom, Denise i beskrajnim nizom Denisinih momaka. Osvrćući se po zadimljenome klubu, Holly je ubrzo zaključila da izbjegavanjem dublinske studentske scene - nije izgubila ništa.
Declan se nakon nekog vremena uspio oteti navali brojnih oboža¬vateljica i kroz gužvu se probio do Holly.
- He-hej, rock-zvijezdo! - podviknula je. - Čemu mogu zahvaliti ovakvu čast?
Skupina je djevojaka od glave do pete odmjerila Holly, pitajući se što Declan vidi u toj staroj babi.
- Fakat - samozadovoljno se zacerekao Declan trljajući ruke. -Super je to sviranje u bendu. Žene padaju ko lude. Večeras mi se mož¬da i posreći, hehehe...
- Moram priznati da mi je, kao tvojoj sestri, uvijek veliko zado¬voljstvo čuti takvo što - sarkastično je odvratila. Razgovor joj je s Declanom išao prilično teško. Nikako mu nije uspijevala pogledati u oči jer se stalno ogledavao po gomili.
- Joj, dobro, ne moraš se tu dosađivati sa mnom - nervozno ga je trknula. - Odi se dalje upucavati svojim obožavateljicama.
- Ma, ne, nije to - zanijekao je Declan. - Nego su nam rekli da će nas večeras doći slušati neke face iz diskografskih kuća.
- Oho! - oduševila se Holly. - Pa, to je super!
Osjetila je lagan ugriz krivnje. Declanu je svirka s bendom očito značila puno više no što je mislila, a nikada ga prije ništa nije pitala o tome. Čak ju je trebalo grdno nagovarati da se pojavi na koncertu. Osvrnula se oko sebe i pokušala iz gomile izdvojiti nekoga tko bi na¬likovao namješteniku diskografske kuće. No, kako uopće izgledaju namještenici diskografskih kuća? I kako se ponašaju na koncertima? Zacijelo ne sjede u kutu i manično bilježe svaki svoj dojam.
Naposljetku je ugledala čovjeka koji joj se učinio daleko starijim od ostatka klupske klijentele. Bliže Hollyinim nego Declanovim godinama, stajao je s rukama na bokovima i zurio u pozornicu. Nad cr¬nom majicom, crnim hlačama i crnom kožnom jaknom kočoperila se kozja bradica i umorno lice čovjeka koji danima nije vidio krevet. Vje¬rojatno je čitave noći provodio na koncertima, cijele dane spavao i ri¬jetko se prao. Definitivno je riječ o liku iz diskografske industrije. Ili o čudaku koji se mota po studentskim tulumima i slini nad mladim curama.
- Vidi onog tamo, Deco - glasom je nadjačala buku i prstom upe¬rila u bradatoga.
Declan se s uzbuđenim smiješkom na usnicama okrenuo u smje¬ru njezina prsta, a onda preokrenuo očima i očito prepoznao čudaka.
- Ma, nije to tip iz diskografske kompanije - objasnio je Holly. -To je Danny.
Zazviždao je i zazvao: - Danny!
Danny se trgnuo, nasmiješio i kroz gužvu probio do Declana.
- Di si, buraz?! - ruku mu je pružio Declan.
- Ej, Declan, šta ima? - prilično je nervozno odgovorio Danny.
- A, ono... ide - Declanu je netko očito rekao da je cool glumiti nezainteresiranost.
- Provjerili opremu? - zapitkivao je Danny.
- Aha. Bilo je nekih problema, ali sad smo to riješili.
- Znači, sad je sve O. K.? -Aha.
- Ajd' super - s olakšanjem je uzdahnuo Danny i okrenuo se Holly - Uh, oprosti na ignoriranju. Ja sam Daniel.
- Drago mi je, ja sam Holly
- Joj, pardon, ljudi - umiješao se Declan. - Holly ovo je vlasnik kluba. Daniel, ovo je moja sestra.
- Sestra? - začudio se Danny - Uopće si ne sličite.
- Hvala Bogu - šaljivo je promrmljala Holly i Danny se nasmijao.
- Ej, Deco! - odnekud se pojavio modrokosi momak. - Počinjemo!
- Vidimo se kasnije - dobacio je Declan i odjurio za prijateljem.
- Sretno! - doviknula mu je Holly
- Znači, ti si Hogan? - zapitala je Dannyja.
- Ne, ja sam Connolly - nasmiješio se Danny - Kupio sam klub prije nekoliko tjedana.
- A, da? - začudila se Holly - Nisam znala da je Hogan prodao klub. Hoćeš li mu sada promijeniti ime u Connollyjev pub?
- Ne. Natpis bi bio preskup. Previše slova.
Holly se nasmijala: - Ma, da. Osim toga, svi ga znaju kao Hoga-nov pub, bilo bi mu blesavo mijenjati ime.
- To bi otprilike i bio pravi razlog- kimnuo je Danny. Na podrumskim se vratima u tom trenutku pojavio Jack i Holly ga je mahanjem pozvala da im se pridruži.
- Oprosti što kasnim - poljubio ju je Jack. -Jesam li štogod pro¬pustio?
- Ne, tek će sada početi - odvratila je Holly. - Da vas upoznam. Jack, ovo je Daniel, vlasnik kluba.
- Drago mi je - rukovali su se.
- Jesu li dečki dobri? - pitao je Jack, kimnuvši glavom prema po¬zornici.
- Iskreno rečeno, ne znam - zabrinuto je odvratio Daniel. - Ni¬sam ih nikada slušao.
- Bogami, hrabar si - nasmijao se Jack.
- Nadam se da nisam prehrabar - okrećući se prema pozornici odvratio je Daniel.
- Vidim da ovdje ima nekih poznatih faca - osvrćući se po gomi¬li oglasio se Jack. - A neki su i maloljetni...
Mlada djevojka u trapericama i kratkoj majici prošla je kraj Jacka, pogledala ga, nesigurno se nasmiješila, a zatim položila kažiprst pre¬ko usana, nečujno ga moleći da ne oda njezinu tajnu. Jack joj je pri¬jateljski uzvratio osmijeh i pomirljivo kimnuo glavom.
- Što je to bilo, Jack? - zbunjeno je zapitala Holly.
-Ah, moja učenica. Predajem joj engleski. Ima šesnaest ili sedam¬naest godina, ali je dobra cura - gledao je za njom i zatim glasnije do¬dao. - Bilo bi joj bolje da sutra ne zakasni u školu!
I Holly se zagledala za djevojkom. Prijateljice su je dočekale s kri¬glom piva. Kad bi barem bilo više profesora poput Jacka, pomislila je Holly. Učenici ga jednostavno obožavaju. Nije ni čudo. Simpatičan je, duhovit i razumije ih.
- Pazi da pred njim ne kažeš da su maloljetni - šapnula mu je, pokazujući na Dannyja.
Gomila je zavrištala, a Declan na pozornici zgrabio gitaru. Već je nakon prvih taktova postalo jasno da u klubu više neće biti nikakva smislena razgovora. Neobuzdano se radujući, skačući i vrišteći, mla-đarija je u ritmu rock-glazbe gazila po Hollyinim cipelama. Jack joj se smijao. Namršteno ga je sestrino lice očito beskrajno zabavljalo.
- Piće? - kroz buku ih je zapitao Daniel, rukom imitirajući nagi¬njanje čaše. Jack je naručio pivo, a Holly 7UP. Vlasnik se kluba potom probio kroz gužvu, otišao iza šanka te se nakon nekoliko minuta vratio s pićem i visokom barskim stolicem za Holly. Zahvalno ju je prihvatila, smjestila se i nastavila promatrati brata na pozornici. Glazba joj nije bila po ukusu. Daleko glasnija i brža od najdražeg joj CD-a grupe Westlife, samo joj je razbijala bubnjiće nepodnošljivim kreštanjem. No, slabo se razumjela u popularnu glazbu, pa se, čak i da joj brat nije svirao u bendu, ne bi usudila procjenjivati sviraju li dobro ili loše. Naziv Crne jagode je, međutim, vrlo dobro pristajao zvuku koji joj je odzvanjao glavom.
Nakon četvrte je pjesme, međutim, bilo joj je dosta. Skočila je sa stolca, pozdravila Daniela, poljubila Jacka i naredila mu da Declanu ka¬že kako je ostala do kraja. Zatim se kroz gužvu probila do izlaza, civili¬zacije i svježeg zraka. Čitavim putem do kuće bubnjalo joj je u ušima.
Otključavajući ulazna vrata, pogledala je na sat. Deset. Još samo dva sata do svibnja. Još samo dva sata do nove omotnice.

Lupkala je prstima po kuhinjskom stolu i ispijala treću šalicu kave. Čekanje ponoći pokazalo se daleko težim no što je mislila. Oči su joj se sklapale od umora, a želudac grčio od nestrpljenja. Meškolji-la se u stolcu, tresla nogom i svakih nekoliko sekundi pogledavala na sat. Jedanaest i trideset. Omotnica je stajala na stolu. Svako bi joj se malo učinilo da ispod preklopljena papira izviruje malen jezičac i čuje podrugljivo beljenje: ,,Tralalalala-la-laaa!" Kao da se i papir rugao nje¬zinu nestrpljenju. Podigla je omotnicu i još je jednom provrtila kroz prste. Pa što ako je i otvori prije ponoći?! Tko će znati? Sharon i John vjerojatno su već zaboravili na cijelu priču, a Denise još uvijek umire pod teretom dvodnevnog mamurluka. Mogla bi im bez problema la¬gati da je čekala do ponoći. Uostalom, koga briga?
No, onda se sjetila. Gerryja bi bilo briga. Gerry bi znao da je ukra¬la nekoliko travanjskih minuta za otvaranje svibanjske poruke.
Svaki put kad bi pogledala kuverticu, obuzeo bi je snažan osjećaj Gerryjeve fizičke prisutnosti. Prilikom otvaranja posljednje dvije, či¬nilo joj se kao da se sa susjednog stolca u Sharoninoj i Johnovoj ku¬hinji smijulji reakcijama izazvanima napisanom naredbom. Kao da su, svaki iz svoga svijeta, igrali neku zabavnu i neizvjesnu igru. Zato neće prekršiti pravila. Čekat će do ponoći.
Nakon još jedne šalice kave više se nikako nije mogla smiriti. Na zidnom satu prokleta se mala kazaljka jedva pomicala, ali se napo¬sljetku ipak sastala s velikom kazaljkom. Ponoć. Htjela je odmah rastrgati omotnicu, no ipak ju je nježno pogladila, omirisala i polako je provukla kroz ruke, uživajući u svakoj sekundi. Gerry se pojavio na stolcu do njezinoga. Smješkao se.
- Hajde, otvori omotnicu.
Pažljivo je otvorila pisamce i izvukla karticu.

Draga moja Disco Divo! Budi hrabra i pobijedi strah od karaoka! Pjevaj na ovomjesečnom karaoke-natjecanju! Tko zna, možda čak i poku¬piš kakvu nagradu...
P S. Volim te...

Najprije nije vjerovala vlastitim očima. A zatim je iz daljine začu¬la Gerryjev smijeh. Prasnula je u glasan hihot. Previjala se na stolicu i ponavljala: „Nema šanse!" svaki put kad bi došla do zraka.
- Gerry! Svinjo pokvarena! - nakon nekoliko minuta je objavila praznoj prostoriji. - Nema teorije!
Znala je da joj se još uvijek smije.
- Ne, ne i ne! Uopće nije smiješno! - pobunila se. - Znaš da mr¬zim karaoke i pusti me na miru s tim glupostima. Zaboravi. Neću. NEĆU!
- Znaš da moraš - smijao se Gerry.
- Bogami, ne moram.
- Za mene?
- Ni za tebe, ni za sebe, ni za mir u svijetu. Ne dolazi u obzir!
- Napravi to zbog mene, Holly - ponovio je. Zazvonio je telefon. Skočila je na noge kao oparena.
- Ponoć je prošla - dahnula je Sharon. - John i ja umiremo od znatiželje. Što je sljedeći zadatak? Reci, reci, reci!
- Nema šanse.
- Molim? Zašto nam nećeš kazati?
- Ma, ne. Reći ću vam. Samo nema šanse da napravim ono što mi je napisao.
- Zašto? Što je napisao?
- Ma, ništa. Samo je pokušao biti vraški duhovit! - zaviknula je prema stropu.
- Sad me još više zanima - zacerekala se Sharon. - Ajde, reci!
- Daj, Holly, umiremo od znatiželje. Reci nam - s drugoga se te¬lefona oglasio John.
- O. K. - uzdahnula je i bez prekida izgovorila. - Gerry hoće da... pjevamnakaraokama.
- Molim? Ponovi još jednom, molim te. Ništa nisam skužila... -Ja jesam - ubacio se John. - Nešto s karaokama, zar ne?
- Da - potvrdila je Holly.
- Što s karaokama? Moraš pjevati?
- Ovaaaj... - možda neće morati pjevati ako im ne kaže. - N'da. John i Sharon su tako glasno zavrištali od smijeha da je morala odmaknuti slušalicu od uha.
- Nazovite me kad se sredite - ljutito im je odbrusila i spustila slušalicu.
Telefon je zazvonio nakon nekoliko minuta.
- Halo?
Sharon je zastenjala od smijeha i prekinula vezu. Ponovo su naz¬vali nakon deset minuta.
- Daaa?
- O. K. - pretjerano je ozbiljnim glasom objavila Sharon. - Opros¬ti zbog cerekanja, nećemo više. John, ne gledaj me! Oprosti, Holly, ali kad sam se sjetila kako si posljednji put pjevala na ka...
- Da, dobro, ZNAM! - nervozno ju je prekinula Holly. - Ne mo¬raš me podsjećati. Vrlo se dobro sjećam svakog detalja jer se nikad u životu nisam tako osramotila. Zato niti nema šanse da to napravim još jednom.
- Daj, pa ne smije te to sprijećiti... - pokušala je Sharon.
- Kako misliš ne smije me spriječiti? - planula je Holly. - Naravno da će me sprijećiti! Bila bih totalno luda da se još jednom tako obru¬kam!
- Ma, Holly, to je bilo samo...
- Znam dobro što je to bilo, Sharon. Ne znam pjevati i točka. Mislim da ste se u to vrlo zorno uvjerili posljednji put kad sam pjeva¬la na karaokama.
Sharon je šutjela.
- Sharon? Ništa.
- Sharon, je 1' me čuješ? Tišina.
- Sharon! - ljutito je uzviknula. -Je 1' se ti to meni opet smiješ? Začula je tihi cvilež i linija se ponovo prekinula.
- Blago meni s ovakvim frendovima - promrmljala je u slušalicu.
- Kvragu, Gerry! - zaurlala je nakon nekoliko sekundi. - Trebao bi mi pomagati u teškoj situaciji, a ti me živciraš!
Te je noći vrlo loše spavala.

DESET

- Sretan rođendan, Holly! - nervozno se nasmijao Richard. - Bo¬lje reći, oprosti što kasnim s rođendanskim čestitkama...
Holly se skoro onesvijestila kad je na vratima ugledala najstarijeg brata. Ukočeno je stajala na pragu, ne znajući što da kaže.
- Donio sam ti mini orhideju - tiho je dodao, pružajući joj biljku lončanicu. - Još nije procvala, ali uskoro će.
Nije vjerovala vlastitim očima i ušima.
- Kako znaš da su mi orhideje najdraže cvijeće? Izbjegao je odgovor.
- Lijep vrt - nakašljao se. - Malo zarastao, ali lijep...
- Hoćeš ući ili si samo u prolazu? - zapitala je, moleći Boga da Richard potvrdi pretpostavku. Dar je krasan, ali stvarno joj se ne dru¬ži s njim.
- Ne, nisam u prolazu, ući ću.
Prije ulaska u kuću, dobre dvije minute otirao je noge i Holly je primijetila da je neodoljivo podsjeća na starog profesora koji joj je u gimnaziji predavao matematiku. Uvijek je nosio smeđe džempere, hlače i čizmice, bio besprijekorno začešljan i uredno izmanikiran. Holly se katkad pitala mjeri li uvečer nokte ravnalom i podrezuje li ih potom prema odredbama europskog standarda o duljini muškoga nokta.
Richard je, pak, oduvijek djelovao kao čovjek kojemu je vlastita koža pretijesna. Zagušen čvrsto stegnutom (i smeđom) kravatom, ho¬dao je kao da mu je netko ugurao metlu u stražnjicu, a kad bi se ne¬kim čudom i nasmiješio, činio je to samo usnicama, ali ne i očima. Mučio je sam sebe poput kakvog strogog narednika, kočeći se svaki put kad bi mu se na licu ili tijelu pojavila i najmanja naznaka ljud¬skosti. Pritom je još i mislio da je zbog toga bolji od drugih.
Odvela ga je do dnevnog boravka i lončanicu privremeno spusti¬la na televizor.
- Ne, ne, Holly! - zamahnuo je prstom, kao da opominje zločes¬to dijete. - Nemoj je stavljali na televizor. Moraš je držati na hlad¬nom mjestu, daleko od propuha, sunčevih zraka i izvora topline.
- Ah, da - zbunjeno je podigla biljku i panično se ogledala po sobi, tražeći prikladno mjesto. Što lije rekao? Hladno ili toplo mjes¬to? Sunce ili hladovina? Zašto se kraj njega uvijek osjeća poput glu¬pave šiparice?
- Možeš je staviti na ovaj stolić u sredini - predložio je i posluša¬la ga je. Samo je čekala kad će je pohvaliti kao dobru, poslušnu curi¬cu, ali to se, hvala Bogu, ipak nije dogodilo. Ustobočio se kraj kamina i osvrnuo po sobi.
- Kuća li je... jako uredna - kruto je procijedio.
- Hvala, upravo sam je pospremila. Kimnuo je, kao da je očekivao takav odgovor.
- Hoćeš li možda kavu ili čaj? - ponudila je, očekujući negativan odgovor.
- Može, izvrsno - pljesnuo je dlanom o dlan. - Čaj, ako nije pro¬blem. Samo s mlijekom, bez šećera.
Vratila se iz kuhinje s dvije šalice čaja i položila ih na stolić. Valj¬da vodena para neće ubiti nježnu biljčicu.
- Treba je samo redovito zalijevati i u proljeće dohranjivati - kao da joj je pročitao misli, savjetovao je Richard. Poslušno je kimnula, unaprijed svjesna da će joj biljka uvenuti za mjesec dana.
- Nisam znala da se kužiš u biljke - dobacila je u očajničkom po¬kušaju čavrljanja.
- S njima najlakše komuniciram. Meredith kaže da su mi srodne duše - nasmijao se jednoj od svojih rijetkih dosjetki.
- Baviš se vrtom oko kuće? - zapitala je, još uvijek ne znajući o čemu bi drugom pričala s bratom.
- Oh, da, obožavam vrt - ozario se i nasmiješio šalici čaja. - Su¬bote uvijek provodim prčkajući po vrtu.
Kao da se u dnevnom boravku vlastite kuće susrela s potpunim strancem. Niti je ona išta znala o Richardu, niti je on poznavao nju. No, tako je bilo oduvijek. Držao se po strani od ostatka obitelji čak i dok su bili djeca. Nikad im nije pričao što mu se dogodilo u školi, na poslu ili u slobodno vrijeme. Za Meredith su prvi put čuli kad ju je doveo kući i objavio zaruke, pa je bilo prekasno za bilo kakvo odgova¬ranje od braka s crvenokosom, zelenookom aždajom. A ionako ih ne bi bio poslušao.
- 1? Kako je inače? - rekla je preglasno. - Događa li ti se štogod nova, čudnoga ili revolucionarnog u životu?
Na primjer, kog vraga radiš ovdje?
- Ne, nema ništa nova - srknuo je čaj i zatim dodao. - A bogami ni išta revolucionarnoga. Samo sam svratio da te pozdravim. Bio sam u blizini.
- Pa da, naravno - nasmijala se Holly. - Ti si rijetko u blizini. Što te dovodi u ovaj mračan dio grada?
- Ah, znaš kako je. Posao - promrmljao je. - Ali ostavio sam auto s druge strane rijeke, naravno.
- Naravno - nasmiješila se Holly.
- Šalim se - dodao je. - Tu je, pred kućom. To je O. K., zar ne?
- Nadajmo se. Posljednji smo huliganski pohod imali prije više od tri dana - sarkastično je odvratila, no nije shvatio šalu, pa je promije¬nila temu. - Kako su Emily i Timmy? Pardon, Timothy...
-Joj, dobro su. Izvrsno čak - ozario se. - Malo naporni, doduše. Osvrnuo se po sobi.
- Kako to misliš? - zapitala je. Tko zna, možda joj čak i povjeri kakvu nevjerojatnu pojedinost svoga obiteljskog života.
- Ma, ne mislim ni na šta posebno - popravio je naočale i pogle¬dao je u oči. - Djeca znaju biti naporna. I bolje ti je što nikada to ne¬ćeš osjetiti na vlastitoj koži.
Nasmijao se, ali sobom je zavladala grobna tišina. Holly se osjeća¬la kao da ju je netko iz sve snage opalio.
- 1 onda, jesi li već našla posao? - nastavio je razgovor. Zapanjeno ga je gledala, još uvijek smrznuta od šoka. Kako joj je
to mogao kazati? Bila bi ga najradije izbacila iz kuće jer više nije ima¬la volje za trivijalnu kurtoaziju, a kamoli za objašnjavanje da ne, nije našla posao jer još uvijek tuguje za preminulim suprugom. Što da mu kaže? Tebi je, Richarde, bolje što to nećeš osjetiti na vlastitoj koži najma¬nje još pedeset godina!
- Ne - kratko je odbrusila.
- Kako se onda snalaziš s novcem? Socijalna pomoć?
- Ne, Richarde - odvratila je, svim se silama suzdržavajući da ne plane. - Ne primam socijalnu pomoć. Primam naknadu za udovice.
- Ah da, naravno. Zgodna stvar, ta naknada, zar ne?
- Ne bih je baš nazvala zgodnom. Prije užasno depresivnom. Nekoliko sekundi napete tišine prekinulo je Richardovo pljeskanje dlanovima o bedra. Posjet je očito završio. Hvala Bogu.
- Morao bih natrag na posao - objavio je ustajući.
- O.K. - kimnula je Holly. - A i bolje je da odeš prije no što ti huligani razbiju auto.
I opet nije shvatio šalu. Provirio je kroz zavjese. - Dobro, idem sad. Hvala ti na čaju. Drago mi je što smo malo popričali - objavio je točki na zidu iznad Hollyine glave.
- I meni. Hvala ti na orhideji - kroz zube je procijedila Holly. Odmarširao je niz puteljak i zastao na pola puta do dvorišnih vrata. - Stvarno bi ti netko trebao srediti vrt - dodao je s negodovanjem i ušao u auto.
Dok ga je gledala kako se odvozi, para joj je izlazila na uši od bi-jesa. Žestoko je zalupila vratima. Toliko ju je iznervirao da bi ga bila najradije opalila šakom u zube. Nema on pojma... ni o čemu!

JEDANAEST

- Mrzim ga, Sharon - bjesnjela je te večeri u telefonsku slušalicu.
- Ma daj, Holly, ignoriraj ga. Nije on kriv što je idiot - uvjerava¬la ju je Sharon.
- Nemoj mi to govoriti! To me još više ljuti! Svi kažu on je takav ili nije on kriv, pa bi onda njegovo ponašanje valjda trebalo biti razum¬ljivo. A nije! Odrastao je muškarac. Ima trideset i šest godina. Trebao bi znati začepiti gubicu. Zato sam sigurna da mi je sve to namjerno rekao.
- Ali, ja zbilja mislim da nije - umirivala ju je Sharon. - Mislim da ti je zbilja samo došao čestitati rođendan.
- Da, a otkud sad pak to? - uzviknula je Holly. - Znaš kad me po¬sljednji put posjetio i čestitao mi rođendan? Nikad, eto kad!
- Možda zato što ti je trideseti rođendan...
- Ma daj! Kad smo ono bili na večeri kod staraca, čak je i rekao da su mu proslave rođendana glupe. Rekao je - počela je s imitacijom Richarodva glasa - Odrasli ljudi koji se ponašaju kao djeca, odvratno, neozbiljno, bla-bla-bla! Stvarno je kreten.
Sharon je prasnula u smijeh. Holly joj je zvučala kao desetogodiš-njakinja koja se upravo s bratom posvađala oko čokolade.
- Onda dobro - složila se s Holly. - Richard je zli gad koji zaslu¬žuje smrt i odlazak u pakao!
Holly je malo zastala.
- Dobro, nemojmo pretjerivati - tiho je procijedila. Sharon se i opet nasmijala.
- Što god kažem, ne valja.
Holly je nešto neodređeno promrmljala. Gerry bi znao kako se os¬jeća. Točno bi znao što joj treba kazati i što treba napraviti. Zagrlio bi je i poljupcem rastjerao sve nevolje. Zgrabila je jastuk s kreveta i čvr¬sto ga zagrlila. Već dugo nikoga nije tako zagrlila? I, što je najgore, nije mogla zamisliti da će ikada više ikoga tako zagrliti.
- Halo? Holly? - doprlo je iz slušalice. - Slušaš li ti mene? Ili pri¬čam sama sa sobom?
-Joj, oprosti, Sharon. Što si rekla?
- Pitala sam te što ćeš s onim karaokama.
- Ne spominji mi to.
- Dobro, dobro, smiri se. Samo sam htjela predložiti da iznajmi¬mo stroj za karaoke i organiziramo tulum kod tebe doma. Mislim, tako bi mogla ispuniti Gerryjevu naredbu s popisa, a ne bi se morala osramotiti u javnosti.
- Ideja ti je super, ali ne bi išlo. Napisao mi je da moram pjevati na karaoke-natjecanju u klubu Diva, gdje god bila ta rupetina.
-Joj, preslatko! Klub Diva za Disco Divu!
- N'da - zakolutala je očima.
Telefon je zazvonio niti minutu nakon što je završila sa Sharon.
- Bok, dušo.
- Mama! - viknula je Holly.
- Što je bilo? - Hollyina se majka prenerazila neugodnim tonom.
- Danas me posjetio tvoj zločesti najstariji sin i pošteno me raz¬ljutio.
- Oprosti, dušo. Mislila sam nazvati i upozoriti te da dolazi, ali mi se stalno javljala telefonska sekretarica. Javljaš li se ti ikada na te¬lefon?
- Nije u tome stvar, mama.
- Dobro, dobro. Što ti je Richard napravio?
- Otvorio je usta i progovorio. To je već dovoljno.
- A joj. A toliko se veselio što će ti dati orhideju.
- Ma, ne kažem da me orhideja nije razveselila, ali uspio me mr¬tav hladan tako izvrijeđati da nisam znala što bih.
- Hoćeš da razgovaram s njim?
- Nemoj. Nismo više klinci, ne moraš rješavati naše probleme. Ali hvala na ponudi. Što radiš, inače?
- Ciara i ja gledamo neki film s Denzelom Washingtonom. Ciara tvrdi da će se jednog dana udati za njega - nasmijala se Elizabeth.
- Bogami i hoću! - viknula je Ciara iz pozadine.
- Reci joj da je Denzel već oženjen.
- Kaže Holly da je Denzel već oženjen - poruku je prenijela mama.
- Ah, hollywoodski brakovi... - promrmljala je Ciara.
- Same ste kod kuće? - zapitala je Holly.
- Frank je otišao na pivo s prijateljem, a Declan je na faksu.
- Na faksu? U deset navečer? - nasmijala se Holly.
Najmlađi joj se brat vjerojatno negdje vucarao, čineći nedozvo¬ljene opačine. Čudila se majci što vjeruje u izgovore s faksom, osobi¬to nakon što je odgojila četvero starije djece.
- Čuj, on ti je prilično vrijedan na tom faksu. Izgleda da to voli. Navodno sad radi na nekom projektu, iako ti ne bih znala reći o če¬mu je točno riječ. Većinu ga vremena ionako samo napola slušam.
- Aha, dobro - prihvatila je Holly, ne vjerujući ni riječi.
- O. K., dušo, budući mi se zet ponovno pojavio na ekranu pa mo¬ram ići - nasmijala se Elizabeth. - Hoćeš li nam se možda pridružiti?
- Hvala, ali ne bih.
- Dobro. Ako se predomisliš, samo dođi. Bok. Kuća je potom ponovo utonula u samotnički muk.

Sljedećeg se jutra probudila na kauču, još uvijek odjevena u sinoć¬nju odjeću. Vratila se samotničkom životu kakav je vodila dva mjese¬ca nakon Gerryjeve smrti. Navala pozitivne energije, toliko snažna za posljednjih nekoliko tjedana, kao da je svakim danom sve više jenja¬vala. Umorila su je sva nastojanja da se trgne iz potištenosti i živi nor¬malnim životom. Koga, uostalom, briga ako joj je kuća svinjac? Iona¬ko je potpuno sama. Koga briga tušira li se redovito i kako izgleda? Nema ni najmanju namjeru bilo koga zadiviti svojom pojavom! Dostavljač pizze ionako je jedini muškarac kojeg redovito viđa, a i nje¬ga mora podmititi napojnicom ne bi li se ljubazno nasmiješio. Koga jebeno briga!?
Mobitel je zavibrirao. Sharonina poruka:
Klub „Diva", tel.br. 367-0700. Nazovi ih. Zbog Gerryja.
Skoro joj je otpisala da je Gerry jebeno mrtav, no otkako je počela s otvaranjem omotnica, imala je dojam kao da zapravo i nije. Samo je negdje na putu i šalje joj pisma. Možda bi onda ipak trebala nazvati vražji klub. Ako ništa drugo, barem da čuje gdje se nalaze i kakva to karaoke-natjecanja održavaju. Sigurno ne zato da dogovori nastup.
Odbirala je broj i s druge joj se strane javio muški glas. Zbunila se i brzo spustila slušalicu. Joj, daj, Holly, tiho se prekorila, kog vraga iz¬vodiš? Reci da zoveš u frendičino ime.
Stisnula je zube i gumbić za ponovno biranje broja.
Javio joj se isti muškarac.
- Klub Diva ovdje, izvolite?
- Dobar dan. Zovem vas jer sam čula da održavate karaoke-par-tyje, pa sam se htjela raspitati.
- Da, da, imamo karaoke. Održavamo ih... samo malo pričekajte - zašuškao je papirima. - Aha! Karaoke su četvrtkom.
- Četvrtkom?
- Ne, ne, oprostite - ponovo je zašuškao papirima. - Utorkom, ne četvrtkom!
-Jeste li sigurni?
-Jesam. Karaoke su definitivno utorkom.
- Onda dobro. Nego, ovaaaj... - duboko je uzdahnula Holly. -Imam prijateljicu koja bi htjela nastupiti na karaokama pa je zanima što treba napraviti da bi se prijavila kod vas.
S druge je strane neko vrijeme vladala tišina.
- Halo? - zbunjeno je zazvala Holly. S kim to razgovara? S nekim idiotom?
- Tu sam, tu sam, oprostite. Pokušavam u papirima pronaći infor¬maciju koja vam treba jer netko drugi organizira te karaoke, a ne ja...
- Aha - Holly je pomalo gubila živce. Trebalo joj je puno hrabros¬ti za ovaj telefonski poziv, a javlja joj se neki nesposobni debil.
- Dajte mi recite - ljutito je nastavila. - Mogu li onda razgovarati s nekim tko, za razliku od vas, nešto zna o karaokama u klubu Diva.
- Ne, ne možete. Trenutno nema nikoga drugog u klubu. Devet je ujutro, obično ne otvaramo ovako rano - sarkastično je odgovorio „nesposobni debil".
- Onda dobro. Puno vam hvala na korisnim informacijama - s jednakim je sarkazmom odvratila Holly.
- Ako se samo malo strpite, pokušat ću nešto saznati - hladno je rekao i poziv joj stavio na čekanje.
- Halo? Jeste li još tamo - oglasio se nakon pet minuta evergreena.
- Na žalost, jesam - ljutito mu je odbrusila.
- Žao mi je što ste toliko čekali, ali nazvao sam čovjeka koji orga¬nizira karaoke. Recite mi, molim vas, kako se zove prijateljica koja bi htjela pjevati na karaokama?
Holly se prestravila. Nije očekivala takvo pitanje. Ma, kvragu sve, pomislila je. Dat će mu ime, pa ga onda „prijateljica" može nazvati i otkazati nastup ako se predomisli.
- Holly Kennedy - procijedila je.
- Dakle, ovako. To što imamo četvrtkom u Divi zapravo nije ka¬raoke-party, nego karaoke-natjecanje. Svaki tjedan se natječe deset kandidata, odabiremo dvoje pobjednika, a zadnji tjedan u mjesecu je finale sa šest najboljih natjecatelja.
Holly je progutala gvalju. Sad je još manje željela nastupiti.
- No, nažalost - nastavio je namještenik kluba Diva. - Popunje¬ni smo nekoliko mjeseci unaprijed, pa recite Holly neka se pokuša opet prijaviti oko Božića.
- Dobro - s olakšanjem je dahnula Holly.
- Usput, rekli ste Holly Kennedy? - zapitao je i ne pričekavši od¬govora nastavio. - To ime mi zvuči poznato. Da ne pričamo slučajno o sestri Declana Kennedyja?
- Da, zašto? - zbunila se Holly. - Poznajete je?
- Ne baš dobro, ali neku nas je večer Declan upoznao.
Što to Declan izvodi? - ljutilo se zapitala Holly. Nije valjda neku svoju curicu ljudima predstavljao kao sestru! Mali perverzni... ma, če¬kaj, tu nešto ne štima!
- Zar je Declan svirao u Divi? - zapitala je muškarca
- Ne, ne u Divi - nasmijao se. - Ali nije ni daleko. Svirali su tu, u podrumu.
- Čekajte - grozničavo je razmišljala Holly. - Diva je dio Hogano-vog puba?
- Da - potvrdio je muškarac. - Na najgornjoj etaži. Očito se ne reklamiramo baš najbolje.
- A vi ste Daniel? - lupila je Holly, smjesta požalivši. -Jesam. Znamo se?
- Ovaj... ne, ne znamo se. Samo sam se sjetila da vas je Holly spomenula - i opet je bubnula. - Mislim, vrlo kratko vas je spomenu¬la, usput...
Počela je lupati glavom o obližnji zid.
- Aha, dobro - nasmijao se Daniel. - Recite onda Holly da je mogu zapisati za Božić jer prije nemamo mjesta. Užasno se puno lju¬di javlja na ta natjecanja.
- Zbilja? - tobože se čudila Holly. Osjećala se ko zadnji idiot.
- Da. Nego, recite mi, molim vas, s kim sam razgovarao? - uljud¬no je zapitao Daniel.
- Razgovarali ste sa... - odugovlačila je Holly - Sa Sharon! Tako je, da. Sharon.
- U redu, hvala vam lijepo i doviđenja. Veza se prekinula.
Holly je uskočila u krevet i pokrila se poplunom preko glave. Bilo joj je toliko neugodno da se sramila sama pred sobom. Telefon je po¬novno zazvonio, ali ga je ignorirala, nastojeći se uvjeriti da ipak nije ispala kompletno blesava. Kad se malo umirila, ispuzala je ispod pop¬luna i stisnula svijetleći gumbić na telefonskoj sekretarici.
- Bok, Sharon, ovdje Daniel iz kluba Diva. Vjerojatno si već izaš-la iz kuće. Zovem da ti kažem kako sam upravo pregledavao popis pri-javljenih za karaoke-natjecanja i ustanovio da je već netko prijavio Holly prije nekoliko mjeseci. Jedna je od prvih prijavljenih za ovomje-sečno natjecanje. Ne znam, možda je riječ o nekoj drugoj Holly Ken¬nedy... U svakom slučaju, nazovi me da to razriješimo.
Sljedećih je nekoliko sati provela nepomično sjedeći na rubu kre¬veta.

DVANAEST

Sharon, Denise i Holly sjedile su uz prozor Brewleyjevog kafića nad dublinskom ulicom Grafton. Često su se sastajale baš za tim stolom, zbog dobra položaja i pogleda. Sharon je čak tvrdila da odande najbo¬lje vidi ponudu u izlozima.
- Ne mogu vjerovati da je Gerry sve organizirao unaprijed - za¬panjila se Denise kad im je Holly ispričala epizodu s klubom Diva. Zabacila je dugu, smeđu kosu preko ramena i plave su joj oči zasjale od uzbuđenja.
- Meni je to super. Jedva čekam - oduševljeno je dodala Sharon.
- Isuse Bože - stresla se Holly. - Iskreno, cure, još uvijek mi se ni¬kako ne pjeva na tom glupom natjecanju, ali mi se čini da ću morati. Mislim, zbog Gerryja...
- Ma, hajde, Holly! - hrabrila ju je Denise. - Svi ćemo te doći gle¬dati i navijati.
- Čekaj malo, Denise - prekinula ju je Holly. - Kako to misliš -svi? Ne želim u publici nikoga poznatog osim tebe i Sharon. Nemoj¬te od toga praviti društveni događaj sezone!
- Ali, Holly, pa to jest društveni događaj sezone! - pobunila se Sharon. - Svi su mislili da više nikada nećeš pjevati na karaokama na¬kon što si posljednji put...
- Ne spominji mi to! - upozorila je Holly. -Još uvijek imam traume.
- Ma, baš si šašavica - promrmljala je Sharon.
- Dobro, dobro - prepucavanje je prekinula Denise. - Kad je na¬tjecanje?
- Sljedeći utorak - zastenjala je Holly i počela glavom udarati o stol. Pola kafića zastalo je u razgovoru i zapanjeno se zagledao dje¬vojke.
- Ne obazirite se, pustili su je iz sanatorija na jedno popodne -objasnila im je Sharon.
- Znači, imaš tjedan dana - nasmijala se Denise. - U tjedan dana se još stigneš preobraziti u Mariah Carey.
- Daj se saberi - prokomentirala je Sharon. - Prije bismo Lennoxa Lewisa naučile plesati balet.
Holly je prestala lupati glavom o stol.
- Baš ti hvala na podršci, Sharon.
- Da, ali zamisli Lennoxa Lewisa u tajicama... ona krasna, miši¬ćava guza i baletni pokreti... - sneno je dodala Denise.
Holly i Sharon su na trenutak prestale s prepucavanjem i zapa¬njeno se zagledale u zajedničku prijateljicu.
- Malo si odlutala, Denise.
- Molim? - trgnula se Denise. - Što, pa samo sam htjela reći da Lewis ima prekrasna, mišićava bedra...
- .. .s kojima bi ti mogao slomiti vrat dok kažeš 'keks' - dovršila je Sharon.
- Hm, zanimljiv scenarij - kimnula je Denise.
- Već vidim novinske naslove - u daljinu se zagledala Holly. - Tra¬gična pogibija Denise Hennessey među gromovitim bedrima mišićava boksača.
- E, taj ti je dobar! - složila se Denise. - Lijepe li smrti...
- O. K., Denise - uzvratila je Sharon. - Poštedi nas svojih mrač¬nih fantazija! A ti, Holly, prestani izbjegavati temu!
- Što je? Ljubomorna si jer tvoj muž bedrima ne bi mogao slomi¬ti ni čačkalicu? - zadirkivala je Denise.
- Oprosti, ali Johnova su bedra baš super. Da su meni takva...
- Heheeej! - prekinula ju je Denise. - Sad ti nas poštedi svojih mračnih fantazija!
- Halo, cure! - Holly je pucketnula prstima. - Pričali smo o meni, sjećate se? Još uvijek nismo završili!
- O. K., gospodo Sebičnjaković - kimnula je Sharon. - Što ćeš pjevati na karaokama?
- Nemam pojma, zato sam vas i pozvala na kavu.
- Osim što si meni rekla da me zoveš u zajedničku kupovinu - do¬dala je Sharon.
- Stvarno? - začudila se Denise. - A ja sam mislila da me obje do¬lazite posjetiti za vrijeme pauze na poslu.
- Obje ste u pravu - potvrdila je Holly. - Ali usput mi trebate po¬moći. Nemam nikakvu ideju.
- Ha-ha, dobar odgovor - složile su se Sharon i Denise.
- Znam! - uzbuđeno je viknula Sharon. - Znam što bi mogla pje¬vati! Kako se zvala ona pjesma koju smo stalno pjevušile na onom lje¬tovanju u Španjolskoj? Ona koja nam je išla užasno na živce, ali je se nikako nismo uspijevale riješiti!
Holly je slegnula ramenima. Nije bila sigurna želi li pjevati pjes¬mu koja joj je čitava dva tjedna u Španjolskoj išla na živce.
- Mene niste pozvali na to ljetovanje - uvrijeđeno je promrmlja-la Denisev- Pa ne znam.
- Ali Holly zna!
- Ne sjećam se.
- Ma daj, moraš se sjetiti!
- Ma, daj prestani, Sharon! - otresla se Denise. - Žena se ne mo¬že sjetiti i točka.
- Jooooj, ma kako je ono išla... ? - zastenjala je Sharon i prekrila lice rukama dok su se Denise i Holly zbunjeno pogledavale.
- O. K., sjetila sam se! - ponosno je uzviknula nakon nekoliko tre¬nutaka i počela glasno pjevati. - I wanna have sex on the heach...
- Come on, move your body... - pridružila joj se Denise.
Sve su se glave još jednom okrenule prema njihovu stolu i dok su se dvije djevojke borile s tekstom popularne pjesme, neki su kavanski gosti umirali od smijeha, a neki s neodobravanjem kolutali očima.
- Cure, cure - Holly ih je prekinula baš kad su htjele po četvrti put ponoviti refren. - Ne dolazi u obzir. Kriva pjesma. Osim toga, to je rap pjesma i recitira je muškarac.
- Pa, što? - zahihotala se Denise. - Barem nećeš morati puno pje¬vati.
- Ali rap svejedno ne dolazi u obzir.
- Aj' dobro - složila se Sharon.
- O.K. - uozbiljila se Denise. - Onda nam reci koji CD trenutno slušaš.
- Westlife - odgovorila je Holly.
- Onda pjevaj neku njihovu pjesmu - predložila je Sharon. - Ba¬rem ćeš znati sve riječi.
Čim je to izgovorila, zajedno je s Denise prasnula u smijeh.
- Što se ne bi moglo reći za melodiju - jedva je procijedila Deni¬se i zatim se u napadu grohota naslonila na stol.
Holly se najprije naljutila, ali dok su se Sharon i Denise previjale od smijeha, i sama se morala zahihotati. Imale su pravo. Uopće nije imala sluha i pronalaženje pjesme koju bi znala otpjevati graničilo je s čudom.
Kad su se djevojke napokon smirile, Denise je pogledala na sat i zastenjala da se mora vratiti na posao. Ustale su od stola i na očito za¬dovoljstvo svih prisutnih gostiju izašle iz kafića.
- Kretenčine će sad proslaviti naš odlazak - mrmljala je Sharon dok su se probijale kraj napučenih stolova.
Jedna drugu primajući pod ruku, uputile su se u pravcu trgovine odjećom gdje je Denise radila kao poslovođa. Dan je bio sunčan, zrak svjež, a Ulica Grafton prepuna užurbanih radnika na stanci za ručak, shopping-šetača i uličnih svirača. U pravome raspoloženju za glupira-nje, Denise i Sharon zastale su kraj jednog uličnog violiniste, na Hol¬lyin užas i uz grohotan smijeh započele tradicionalni irski ples. Glaz¬benik im je namignuo dok su mu ubacivale novčić u kapu.
- Bilo mi je lijepo s vama, besposličarke, ali sad moram natrag na posao - pred ulazom ih je svoga dućana pozdravila Denise i nestala za staklenim vratima. Čim su je spazili, prodavači su prekinuli pod¬nevni trač i počeli ravnati odjeću na policama. Holly i Sharon su suz-bile hihot i krenule prema mjestu gdje su parkirale.
- I wanna have sex on the beach - zapjevušila je Holly i onda brzo zastala. - Jebote, Sharon, sad si mi ubacila tu glupu pjesmu u uho!
- Opet me zoveš Jebote Sharon. Fakat ću se jednom morati uvri¬jediti.
Zatim je i ona zapjevala / wanna have sex on the beach.
- Prestani! - nasmijala se Holly i udarila je po ruci.

TRINAEST

Bila su već četiri sata kad se Holly konačno iz grada izvukla na auto¬put i krenula prema Swordsu. Sharon ju je na kraju ipak nagovorila na obilazak trgovina, što je završilo kupovinom oskudna topića, kata¬strofalno neprimjerena njezinim godinama. Ubuduće će zbilja mora¬ti pripaziti na novac. Ušteđevina pomalo kopni, a bez redovite će se plaće uskoro naći u škripcu. Trebala bi potražiti posao. Duboko je uz¬dahnula. Jutra su joj još uvijek teška i još uvijek se jedva izvlači iz kreveta. Dosadan uredski posao vjerojatno je ne bi oraspoložio. S dru¬ge strane, dosadna uredska plaća riješila bi probleme s računima...
Snuždila se. Pomisao da će od sad nadalje sve te probleme mora¬ti rješavati sama nije joj se nimalo sviđala. Ionako već provodi previ¬še vremena sama sa sobom, utapajući se u depresivnim i zastrašuju¬ćim mislima. Treba joj društvo, baš kao danas, sa Sharon i Denise. Čavrljanje i druženje uvijek joj skrene misli, a problemi se čine dalji¬ma i lakšima.
Dohvatila je mobitel i nazvala mamu.
- Mogu li svratiti?
- Naravno, sunce, uvijek si dobrodošla - razveselila se mama, a onda nešto tiše dodala. - Samo da te upozorim. Richard je ovdje.
Ajme majko! Koji mu je vrag s tim posjetima u posljednje vrije¬me?
Prvi joj je poriv bio odvesti se ravno kući, no onda je shvatila da se ponaša krajnje glupo. Richard joj je ipak brat i koliko je god živci¬rao, ne može ga dovijeka izbjegavati.
Kad je stigla u prepunu roditeljsku kuću, buka i cika odmah su je podsjetile na dobra, stara vremena. Iz svake su sobe dopirali glasovi, nadvikivanje, smijeh i svađa. Mama je upravo postavljala stol.
- Trebala si mi reći da se upravo spremate jesti - poljubila ju je Holly.
- Zašto? Već si jela?
- Ne, ustvari sam užasno gladna, ali ne bih htjela da moraš...
- Ma, nema problema, dušo. Jednostavno danas Declanu nećemo dati jesti - odgovorila je mama, zadirkujući najmlađega sina koji je upravo sjedao za stol. Declan joj se izbeljio.
Atmosfera je bila daleko opuštenija nego na zadnjoj obiteljskoj ve¬čeri. Ili je samo Holly ovaj put bila mnogo opuštenija.
- Reci mi, gospodine Trudbeniče - sarkastično se obratila Decla¬nu. - Kako to da nisi na faksu?
- Bio sam cijelo jutro - odgovorio joj je kolutajući očima. - I idem opet oko osam.
- To je prilično kasno - rekao je Hollyin otac, nalijevajući umak u tanjur. Uvijek je uzimao toliko umaka da bi se hrana koju ju je njime prelijevao doslovce utopila.
- Da, ali to je jedini slobodan termin kojeg sam se uspio dokopa¬ti u montaži.
- Zar imate samo jednu sobu za montažu? - ubacio se Richard.
- Da - kratko je odgovorio mlađahni majstor konverzacije.
- A koliko je studenata koristi?
- Malo. Samo nas je dvanaest.
- Pa, zar tvoj odsjek na faksu nema dovoljno novca?
- Misliš, da kupi još studenata? - zadirkivao je Declan.
- Ne, nego da opremi još jednu sobu za montažu.
- Sveučilište je malo, Richarde.
- N'da. Vjerojatno bi na većem sveučilištu bilo i više opreme. Mislim, veća su sveučilišta općenito bolja.
- Ne bih se složio - konačno se raspričao Declan. - Moj je faks, a pogotovo njegov filmski odsjek, jedan od najboljih u državi. Samo pri¬ma manje studenata, pa zato i ima manje opreme. I predavači nisu ništa lošiji od profesora na velikim sveučilištima. Dapače. Većina ih radi u filmskoj industriji, pa nas ne gnjave samo teorijom, nego zna¬ju što pričaju jer pričaju ono što rade.
Bravo, Declan!- pomislila je Holly i namignula mu preko stola.
- Vjerojatno baš ne zarađuju najbolje, pa zato usput i predaju na fakultetu - nimalo zadivljeno dodao je Richard.
- Richarde, ljudi u filmskoj industriji vrlo dobro zarađuju. Nisu bezveznjaci, nego stručnjaci. Govorimo o ljudima s magisterijima i doktoratima...
- Čekaj, ti ćeš na kraju svega toga dobiti i pravu diplomu? - za¬panjio se Richard. -Ja sam mislio da je to samo neki... strukovni te¬čaj.
Declan je zastao u pola zalogaja i s nevjericom se zagledao u Holly. Richard je još uvijek uspijevao šokirati sve oko sebe.
- Daj mi reci, Richarde - ubacila se Holly - što misliš, tko radi sve one emisije o vrtlarstvu koje tako rado gledaš? Neki zanatlije iz stru¬kovne škole?
Očito mu nikada nije palo na pamet da je za takvo što potrebno fakultetsko obrazovanje.
- Super su mi te emisije - samo je dodao.
- A na kakvom to projektu upravo radiš? - zapitao je Frank.
- Malo je komplicirano - odgovorio je Declan i prožvakao zalogaj. - Ali pojednostavljeno rečeno, radim film o dublinskom noćnom ži¬votu.
- Daaa? - nakon neobično se duge šutnje uzbuđeno ubacila Cia-ra. - Hoćemo li i mi biti u tom tvom filmu?
- Paaa... možda vas prikazem s leđa - šalio se Declan. -Jedva čekam premijeru! - obradovala se Holly.
- Hvala - rekao je Declan, a zatim, kao da se nečeg sjetio, spustio nož i vilicu kraj tanjura, te prasnuo u smijeh.
Svi su ga začuđeno promatrali.
- Čujem da ćeš pjevati na karaoke-natjecanju sljedeći tjedan -procijedio je kroz smijeh i kimnuo u Hollyinu smjeru.
- Moooooooooolim? - podviknula je Ciara, široko razrogačenih očiju.
Holly se pravila kao da ne zna o čemu je riječ.
- Ma daj, Holly - ustrajao je. - Danny mi je rekao! Zatim se okrenuo prema ostatku stola i pojasnio:
- Danny je vlasnik kluba u kojem smo svirali neku večer. Rekao mi je da se Holly prijavila na karaoke-natjecanje u klubu koji se nala¬zi kat iznad.
Svi su se oduševili idejom, ali Holly nije padalo na pamet prizna¬ti istinu.
-Joj, Declane, crni Declane - smješkala se. - Stalno nešto izmiš¬ljaš i zezaš ljude. Srećom, nitko ti neće povjerovati jer svi znaju da ja nemam pojma o pjevanju.
Okrenula se prema zbunjenom ostatku stola.
- Nemojte ga slušati - poručila im je. - Mislim, da sam se stvar¬no prijavila za natjecanje u karaokama, sigurno bih vam rekla.
Glasno se i usiljeno nasmijala, kao da je i sama pomisao o nastu¬pu na karaokama totalna glupost. Kao što je i bila.
- Holly! - još se glasnije nasmijao Declan. - Vidio sam ti ime na popisu natjecatelja. Preslani se izvlačiti!
Spustila je nož i vilicu na tanjur. Odjednom više nije bila gladna. Zašto nam nisi rekla da si se prijavila na natjecanje u karaoka¬ma? - nakon nekoliko ju je sekundi tišine zapitala majka.
- Zato što grozno pjevam.
- Zašto si se onda prijavila za natjecanje? - nasmijala se Ciara. Odlučila im je ukratko objasniti. Da nije, Declan bi je zadirkivao
cijelu večer. Osim toga, ne voli lagati roditeljima. Šteta samo što će im morati sve ispričati pred Richardom.
- Priča je duga i komplicirana - započela je. - No, u glavnim cr¬tama, Gerry me prijavio za natjecanje prije nekoliko mjeseci jer je jako htio da se prestanem užasavati karaoka. I sad, koliko god mi se uop¬će ne pjeva na karaokama, učinit ću to zbog njega. Znam da je glupo.
Ciara se naglo prestala smijati.
Cijela je obitelj netremice buljila u Holly. Postalo joj je neugodno, pa je nervozno zagladila kosu iza ušiju.
- Mislim da si dobro odlučila - odjednom je progovorio tata.
- Da - složila se mama. - I svi ćemo te doći slušati.
- Ne, ne, mama, nemojte. Zbilja nije potrebno, nije to ništa važno.
- Nema šanse da mi sestra nastupi na karaoke-natjecanju a da je ja ne dođem slušati - izjavila je Ciara.
- I ja kažem - pridružio se Richard. - Svi idemo. Nikad prije ni¬sam bio na karaokama. Moglo bi biti... zabavno.
Posljednju je riječ očito tražio povećalom po mozgu.
Holly je zastenjala i zaklopila oči, zažalivši što nakon shoppinga sa Sharon nije otišla ravno kući. Declan se grohotom smijao i imitirao Richarda.
- Tako je, Holly. Moglo bi biti... - češkao je bradu, tobože se za¬mišljeno zagledavajući u strop. - ...ZABAVNO!
- Kad je onda to natjecanje? - zapitao je Richard, izvukavši ro¬kovnik na stol.
- Ovaaaaj... u subotu - slagala je Holly i Richard je stao marljivo zapisivati.
- Ne laži! - graknuo je Declan. - Nije u subotu, nego sljedeći utorak!
- Sranje! - na opće je iznenađenje uzviknuo Richard. - Ima li tko korektor?
Većinu je dana provela na zahodu. Nervoza ju je izjedala i noć pri¬je jedva da je i minutu spavala. Izgledala je upravo onako kako se osje¬ćala; duboki podočnjaci, crvene oči i izgrižene usnice.
Veliki je dan napokon svanuo i ostvarenje se njezine najgore noć¬ne more približavalo sa svakom proteklom sekundom. Morala je pje¬vati pred publikom.
Nikada nije pjevala. Čak niti pod tušem. Vjerojatno bi samo od zvuka njezina glasa popucala sva zrcala. Ni toga dana nije pjevala u kupaonici, iako ju je posjećivala deset puta Češće no obično. Mora da je u jednome danu izgubila barem pet kila. Nema boljeg laksativa od straha.
Kao i uvijek, obitelj ju je bodrila i podržavala, prijatelji slali ohra¬brujuće poruke, a Sharon i John su joj čak kupili buket cvijeća. Smjes¬tila ga je na svijetlo, hladno mjesto kraj poluuvenule orhideje. Deni-se joj je u napadu „duhovitosti" poslala telegram sućuti.
Odjenula je komplet kupljen po Gerryjevoj travanjskoj zapovijedi i psovala mu sve redom. Lijep joj je izgled trenutno bio najmanja bri¬ga. Kosu je ostavila raspuštenom kako bi joj prekrila lice, a trepavice prekrila debelim slojem vodootporne maškare. Unaprijed je znala da će večer završiti u suzama. Za predviđanje raspleta najgorih dana u životu nisu joj bile potrebne vidovnjačke sposobnosti.
Kad su Sharon i John taksijem došli po nju, šutke im se pridruži¬la. Durila se i u sebi proklinjala sve koji su je natjerali na ovakvu glu¬post. Želudac joj se preokretao i nije se nikako mogla smiriti. Svaki put kad bi taksi zastao na semaforu, razmišljala je o iskakanju i bije¬gu, no čim bi skupila hrabrosti, upalilo bi se zeleno svjetlo. Ruke su joj se tresle i stalno je otvarala torbicu, pretvarajući se pred Sharon da traži nešto važno među olovkama, šminkom i kovanicama.
- Smiri se, Holly - tješila ju je Sharon. - Sve će biti u redu.
- Odbij - grubo joj je odbrusila.

Ostatak se vožnje više nitko, pa čak ni taksist, nije usudio progo¬voriti ni riječi. Kad su napokon stigli pred Hoganov pub, dobila je na¬pad histerije. Pred Sharon i Johnom, buncajući nešto o samoubojstvu skokom s mosta, na kraju se ipak dala odvući u klub. Diva je, na Hol-lyin golemi užas, bila dupkom puna. Kroz nezamislivu gužvu jedva se provukla do stola koji joj je, prema izričitu zahtjevu, obitelj sačuvala u neposrednoj blizini toaleta.
Richard je ukočeno sjedio na visokom stolcu. Odjeven u odijelo, izgledao je poput Marsovca koji se upravo spustio usred nepoznate civilizacije.
- Kakva su pravila? - zapitkivao je oca. - Što Holly mora napravi¬li?
Dok mu je otac objašnjavao „pravila" karaoka, Hollyini su živci dostigli kritičnu razinu napetosti.
- Čovječe, super je sve ovo - zadivljeno je uzdahnuo Richard, ogle-davajući se po klubu. Vjerojatno nikada prije nije bio ni na kakvom sličnom mjestu.
I Holly se ogledala po klubu, izbezumivši se od prizora pozornice. izgledala je daleko većom no što je očekivala, a kraj nje je još stajao i ogroman ekran, s kojega je publika pratila tekstove. Jack i Abbey sje¬dili su zagrljeni do Richarda i kad ih je pogledala, oboje su joj se to¬plo nasmiješili. Prezrivo je frknula i okrenula glavu.
- Ej, Holly - doviknuo je Jack. - Sjećaš se onog Daniela kojeg smo upoznali prošli tjedan?
Gledala ga je, po pomicanju je usnica znala da nešto govori, ali je uopće nije bilo briga o čemu je riječ.
- Abbey i ja smo došli prvi, da zauzmemo stol - nastavio je s pri¬čom. - Sjeli smo i poljubili se, a onda je došao Daniel i šapnuo mi da ćeš i ti večeras biti ovdje. Mislio je da si mi cura i da te varam s Abbey.
Svi su se nasmijali priči, no Holly je samo prosiktala:
- Odvratno!
Zatim je još jednom odvratila pogled od Abbey i Jacka.
- Ma, ne, čekaj - pokušao joj je još jednom objasniti Jack. - Čov¬jek nije znao da si mi sestra. Morao sam mu objasniti...
Sharon mu je dobacila prijekoran pogled, pa je ušutio.
- Bok, Holly - pozdravio ju je Daniel, zastajkujući kraj stola s bi¬lježnicom u ruci. - Došao sam te obavijestiti o rasporedu nastupa. Prvo na pozornicu ide cura po imenu Margaret, zatim dečko po ime¬nu Keith, a onda ideš ti. Je 1' to O. K.?
- Znači, treća sam.
- Da, odmah nakon...
- Treća sam. Ne moraš mi dalje objašnjavati - drsko se otresla. Ži¬vo joj se fućkalo za ljubaznost. Samo se htjela što prije izvući iz klu¬ba i otarasiti društva. Kad bije barem ostavili na miru da ih može slo¬bodno mrziti i željeti im zlo. Ili kad bi se barem zemlja htjela otvori¬ti i progutati je. Gdje su potresi i požari kad ih čovjek priziva? Ustva¬ri, to uopće nije loša ideja...
Počela se manično osvrtati oko sebe, ne bi li negdje spazila gum¬bić za požarnu uzbunu. Možda uspije evakuirati čitavu zgradu. No, Daniel joj se i dalje obraćao...
- Oprosti što te opet uznemiravam, Holly - oprezno je progovo¬rio. - Ali, možeš li mi reći koja je od tvojih prijateljica Sharon?
Izgledao je kao da se boji da će mu Holly odgristi glavu bude li previše govorio. / nek se boji, pomislila je Holly.
- Eno je tamo - pokazala je prstom u prijateljicu, a onda se ugri¬zla za usnu. - Čekaj, zašto pitaš?
- Htio bih joj se ispričati zbog posljednjeg razgovora - krenuo je prema Sharon.
- Zašto? - viknula je Holly.
Okrenuo se i zbunjeno je pogledao, ne shvaćajući zašto je takvo što uopće zanima. Ipak je objasnio.
- Ma, imali smo prošli tjedan mali telefonski nesporazum.
- Ne moraš joj se ispričavati - požurila je Holly. - Vjerojatno je već sve zaboravila.
- Ipak bih joj se htio ispričati - odvratio je Daniel i krenuo prema Sharon.
Holly je skočila sa stolca. Samo joj je još to trebalo.
- Bok, Sharon. Ja sam Daniel. Htio sam se ispričati zbog nespo¬razuma, preko telefona, prošli tjedan.
Sharon ga je pogledala kao da ima deset ruku.
- Kakav nesporazum?
- Ma, znaš, ono, telefonom.
John se približio Sharon i zaštitnički je obgrlio oko struka.
- Preko telefona?
- Da, preko telefona - kimnuo je Daniel.
- Kako se ono zoveš?
- Daniel.
- I prošli tjedan smo razgovarali telefonom? - upitno je ponovila Sharon, s blagim smiješkom u kutu usnica.
Iza Danielovih leđa, Holly je divljački mahala rukama i kimala glavom.
- Da, prošli si tjedan nazvala ovamo, u klub i ja sam ti se javio. Zar se ne sjećaš?
- Ne, dušo, mislim da si me s nekim zamijenio - ljubazno je od¬vratila Sharon.
John joj je dobacio ljutit pogled zbog toga što se Danielu obratila s „dušo". Da je bilo po njegovu, poslala bi nametljivca dođavola.
Potpuno smeteni, Daniel se počešao po glavi i stao okretati prema Holly kad je Sharon konačno spazila prijateljičine signale.
- Ma, sad sam se sjetila! - glasno je uzviknula. - Daniel! Tako je, Daniel! Sjećam se, sjećam. Isuse, oprosti zbog ove zbrke. Valjda sam
previše popila.
Nasmijala se i podigla čašu u zrak. Daniel je odahnuo od olakšanja. - Već sam mislio da fantaziram. Znači, ipak se sjećaš onog neu¬godnog telefonskog razgovora?
- A misliš na onaj razgovor? Ma, nema problema, sve je u redu -nasmiješila se Sharon i odmahnula rukom.
- Nisam se baš najbolje snašao jer sam preuzeo klub tek prije koji tjedan, pa se još uvijek uhodavam u raspored i organizaciju.
- Ma, ne brini, sve je O. K. - ponovila je Sharon. - Treba vreme¬na... da se prilagodiš... novim stvarima...
Nakon svake je druge riječi pogledavala Holly. Nije bila sigurna govori li ono što treba kazati.
- Drago mi je što se ne ljutiš i što smo se konačno upoznali uži-vo - nasmijao se Daniel. - Želiš li možda da ti donesem stolac? Ili nešto drugo?
Pokušavao se našaliti, no Sharon i John ga nisu shvatili. Ukipili su se na svojim stolcima i, ne znajući što da mu kažu, blijedo zurili u Daniela. John je bio posebno sumnjičav.
- Hoćeš li mi, molim te, objasniti što je ovo sad bilo? - Sharon se obratila Holly čim im je Daniel izmaknuo iz vida.
- Ne sad, Sharon. Kasnije - rekla je Holly i okrenula se prema po¬zornici. Ondje se, naime, upravo pojavio voditelj programa.
- Dobra večer, dame i gospodo - obratio se publici.
- Dobra večer! - uskliknuo je veoma uzbuđeni Richard. Holly je zakolutala očima.
- Pred nama je uzbudljiva večer...
Dok je blebetao karakteristično dramatičnim, dubokim voditelj-skim glasom, Holly je nervozno cupkala s noge na nogu. Opet je mo¬rala na zahod.
- Prva na redu večeras je Margaret iz Tallaghta, a pjevat će nam prekrasnu baladu iz filma Titanic, My Heart Will Go on, izvorno u iz¬vedbi Celine Dion. Molim jedan aplauz za našu Margaret!
Gomilom se prolomio gromoglasan pljesak, a Hollyino srce za-bubnjalo u ušima. Dovraga. Žena je izabrala najtežu pjesmu na svije¬tu. Tipično.
Kad se Margaret popela na pozornicu, čitavim je klubom zavlada¬la takva tišina da se čuo let muhe. Holly se osvrnula oko sebe i pozor¬no promotrila lica publike. Svi su zadivljeno, gotovo hipnotizirano gledali u Margaret. Čak i članovi Hollyine vlastite obitelji. Izdajice. Margaret je, pak, pjevala zatvorenih očiju i činilo se da osobno pro¬življava svaki stih. Holly ju je istog trena zamrzila. Razmišljala je o tome da joj podmetne nogu dok bude silazila s pozornice.
- Fantastično, zar ne? - uzviknuo je voditelj kad mu je Margaret po završetku pjesme predala mikrofon.
Gomila je još jednom podivljala od oduševljenja, a Holly se psi¬hički pripremila da takvoga zvuka neće biti nakon njezina nastupa.
- Sljedeći na redu je Keith - najavio je voditelj kad su se uzvici iz publike malo stišali. - Mnogi od vas ga se sjećaju kao pobjednika pro¬šlogodišnjeg natjecanja, a ovaj će nam put otpjevati pjesmu Corning To America Neila Diamonda. Ajde, da vas čujem! Pozdravite Keitha!
Bilo joj je dosta. Odjurila je u toalet.
Ushodala se po keramičkim pločicama klupskoga zahoda i svim se silama pokušavala smiriti. Koljena su joj se tresla, želudac zavezao u čvor, a u grlo uzdizala kiselina koja je s bolnom neumitnošću nago¬vještavala povraćanje. Pogledala se u zrcalo i nekoliko puta pokušala duboko udahnuti. Nije pomoglo. Samo joj se još više vrtjelo u glavi. Tada je izvana začula pljesak i istog se trena ukočila. Keith je otpjevao svoje. Ona je sljedeća.
- Dame i gospodo, nije li ovo bilo prekrasno? Ponovo zvuči oduševljenja iz gomile.
- Možda se Keith proslavi pobjedom dvije godine za redom, tko zna?! - laprdao je voditelj. - Teško da će itko nadmašiti ovakav talent.
Ne, pomislila je Holly ali će se netko vrlo lako osramotiti.
- Sljedeća na redu je mlada dama koja prvi put nastupa na našem natjecanju. Zove se Holly i pjevat će nam...
Holly je panično uletjela u jedan odjeljak i dvaput zaključala vra¬ta za sobom. Nema šanse. Ništa neće pjevati.
- Dame i gospodo, pozivam vas da pljeskom pozdravite Holly! Klubom se prolomio gromoglasan aplauz.

ČETRNAEST

Holly je prvi put na karaokama nastupila prije tri godine. Godišnjica se poklopila upravo s današnjim danom.
Poveća grupa Hollyinih prijatelja sastajala se u lokalnom pubu ne bi li ondje proslavila trideseti rođendan jednog od momaka. Holly se nikako nije išlo van. Nakon nekoliko tjedana prekovremenog rada u uredu bila je toliko umorna da su joj na pameti jedino bili odlazak kući, topla kupka, najstarija i najudobnija pidžama koju posjeduje, gomila čokolade i kauč pred televizorom.
Lošem raspoloženju pridonijela je i vožnja u nakrcanoj dublinskoj podzemnoj željeznici od Blackrocka do Suttona. Zbog gužve se goto¬vo čitavim putem vozila jednom polovicom lica pripijena uz prozor, a drugom uz znojan pazuh čovjeka veoma dvojbenih higijenskih navi¬ka. Neki drugi joj je čovjek čitavo vrijeme u vrat ispuhivao alkoholne pare i pri svakom joj se zavoju „slučajno" golemim trbuhom pribijao uz leđa. Već se dva tjedna na posao i s posla vozila u takvom prediv-nom ozračju i bilo joj je dosta. Žudjela je za pidžamom.
Kad je konačno stigla na stanicu u Suttonu, pametnjakovići s pe¬rona odlučili su ući u vlak prije no što se putnici iz njega iskrcaju. Tre¬balo joj je sto godina da se kroz kaos probije do izlaza, a kad joj je to naposljetku ipak uspjelo, autobus na koji je trebala presjesti - pobje¬gao joj je pred nosom. Kafić na stanici zatvorio se u šest sati popod¬ne pa Holly nije preostalo ništa drugo nego se, čekajući sljedeći auto¬bus, pola sata smrzavati na peronu. Čitavo joj je nezaboravno iskus¬tvo samo ojačalo odluku o ostajanju na kauču ostatak večeri.
No udobna večer u toplome domu nije joj bila suđena. Ljubljeni je mužić imao sasvim druge planove. Kad je umorna i živčana konač¬no gurnula ključ u bravu, dočekala ju je gomila ljudi i gromoglasna buka stereouređaja. Ljudi koje nikada prije nije ni vidjela, a kamoli poznavala, vrludali su kućom s limenkama piva u rukama i bacali se po kauču na kojem je namjeravala živjeti sljedećih nekoliko sati. Gerry je, pak, stajao za CD-playerom, puštao muziku i glumio frajera. Što se nje ticalo, izgledao je kao idiot.
- Što ti je? - zapitao ju je kad je bijesno odmarširala u spavaoni¬cu na katu.
- Umorna sam, nadrkana i ne ide mi se van! - odbrusila mu je. -A ti me nisi ni pitao možeš li mi u kuću dovesti pola grada. Usput, tko su ti svi ti ljudi?
- Conorovi frendovi - viknuo je. - Usput, ovo je i MOJA kuća! Prstima je pritisnula sljepoočnice. Glava joj je pucala od bola, a glasna je muzika iz prizemlja izluđivala.
- Slušaj, Gerry- tiho je procijedila, nastojeći se ne uzrujati. - Ne kažem da ne smiješ pozivati ljude u kuću. Nema u tome ničega lošeg ako to unaprijed isplaniraš i kažeš mi. Ali baš danas...
Glas joj je sa svakom riječju postajao sve slabiji i slabiji.
- Baš danas sam jako umorna. Čitavim putem kući sam se rado¬vala tome da ću se odmoriti i opustiti u svojoj vlastitoj kući.
- Baš danas? Daj, molim te! Takva si SVAKI DAN! Više ti se niš¬ta ne da. Svake večeri dođeš kući u totalnom bedu i onda samo šiziš put mene.
Usta su joj se spontano rastvorila od šoka.
- Oprosti, ali znaš i sam da sam jako puno radila u posljednje vri¬jeme!
- I ja sam, pa ti ne kopam oči svaki put kad nešto nije po mom.
- Gerry, nije stvar u tome što nešto nije po mom, nego u tome da si nam u kuću doveo čitav kvart i...
- Pa, petak je, dovraga! - viknuo je. - Vikend! Kad si posljednji put nekamo izašla? Pusti posao i malo se opusti za promjenu! Presta¬ni se ponašati ko stara baba!
Nakon posljednjih je riječi izjurio iz spavaće sobe i zalupio vratima.
Neko je vrijeme samo sjedila u sobi, mrzila Gerryja i sanjarila o razvodu. Zatim se malo smirila i promislila o onome što joj je kazao. Imao je pravo. Dobro, malo je pretjerao s izražajnim sredstvima, ali je pogodio bit. Čitav je mjesec živčana.
Holly je oduvijek bila tip radnika koji je u pet popodne završavao posao, zatim isključio kompjutor, pospremio stol, ugasio svjetlo i u pet sati i jednu minutu već čekao na stanici podzemne željeznice. Uvijek se tako ponašala i nije ju bilo briga što poslodavci misle o tome. Ni¬kad nije posao odnosila kući i nikad se nije uzrujavala zbog posla jer, iskreno govoreći, nije ju bilo briga. Izvršavala je onoliko obaveza koli¬ko se od nje zahtijevalo, ali ni zrnce više. Štoviše, bez imalo je grižnje savjesti ponedjeljkom ujutro glumila bolest ili obiteljsku krizu i osta¬jala kod kuće točno onoliko puta koliko je mogla a da ne dobije otkaz. No zbog pada koncentracije pri traženju novoga posla, u to se doba odjednom našla na radnome mjestu na kojemu je pristala na preko¬vremeni rad, odnošenje papirologije kući i mnogobrojne brige. To joj se nije ni najmanje sviđalo i dok je te večeri razmišljala o proteklom razdoblju, čudila se sama sebi što je na tom poslu izdržala i mjesec dana. Kako god bilo, Gerry je u pravu. Već tjednima nije nikamo izaš¬la ni s njim ni s trendovima, a svake bi večeri zaspala onog trenutka kad bi glavom dotaknula jastuk. Gerryja je vjerojatno upravo to naj¬više i smetalo. S razdraženošću bi se već nekako nosio.
Razmišljajući o tome u spavaćoj sobi, odlučila je situaciji smjesta promijeniti. Večeras će i svojim prijateljima i suprugu dokazati da je još uvijek ona stara, zabavna, neodgovorna i razigrana Holly koja ih sve može strpati pod stol, a zatim još uvijek na vlastitim nogama od¬šetati kući.
Dokazivanje je započela kućnom pripremom koktela. Bog zna što je sve umiješala u vrč, ali bilo je čarobno. U jedanaest sati čitavo je društvo otplesalo niz ulicu, gdje se u lokalnom pubu održavala večer karaoka. Pijana je Holly zahtijevala da nastupi prva i voditelj je na¬posljetku popustio njezinom ultranapornom nagovaranju. Pub je bio krcat, a iz jednoga su kuta dopirali prostački uzvici ovećega muškog društva koje se baš te večeri odlučilo satrti alkoholom i loše ponašati. Slavili su momačku večer. Da je filmski režiser pokušao sastaviti bo¬lju scenu za film katastrofe, ne bi mu uspjelo.
Voditelj je povjerovao Hollyinim lažima i bombastično je najavio kao „profesionalnu pjevačicu". Gerry od smijeha nije mogao doći k sebi, ali Holly mu je svejedno naumila pokazati da se još uvijek zna zabavljati. Ne moraju se još razvesti. S mikrofonom je u rukama na¬javila Madonninu pjesmu Like a Virgin i posvetila je mladiću iz kuta koji se sutradan ženi. Čim je počela pjevati, klubom su se prolomili mnogobrojni uzvici neodobravanja. Nikada u životu nije čula toliko ljudi koji tako glasno viču: „Buuuuu! Uaaaaa! Fuuuuj!" no bila je to¬liko pijana da nije marila. Nastavila je pjevati svom suprugu, koji joj se jedini u cijelome klubu još uvijek smješkao.
Kad su je naposljetku počeli gađati praznim kutijama cigareta i li menkama piva, i kad je čak i voditelj karaoka počeo vikati: „Buuu!", zaključila je da bi bilo dosta. Dok je voditelju predavala mikrofon, go-milom se prolomio takav uzvik o

PETNAEST

- Holly Kennedy? Jesi li tu negdje? - zabrujao je voditeljev glas, a publika zažamorila osvrćući se po prostoriji ne bi li spazila sljedeću natjecateljicu. Bogami će se načekati, pomislila je Holly i spustila za¬hodsku dasku, sjela i čvrsto odlučila da će pričekati stišavanje i prela¬zak na sljedeću žrtvu. Sklopila je oči i spustila glavu u ruke, moleći se za brži protok vremena. Žarko je željela otvoriti oči i nekom se čaro-lijom naći kod kuće tjedan dana kasnije. Izbrojala je do deset, pomo¬lila se za čudo i polako otvorila oči.
Još uvijek je sjedila na zahodskoj dasci.
Zašto joj bar ovaj put neka sila ne udijeli čarobne moći? Takvo se šlo uvijek događa samo curama u američkim filmovima. Nije fer...
Znala je da će se to dogoditi. Još od trenutka otvaranja Gerryjevog trećega pisamca predvidjela je suze i poniženje. Noćna joj se mora obistinila.
Graja u klubu s druge strane vrata polako se stišavala i Holly je uz navalu olakšanja shvatila da očito prelaze na sljedećeg pjevača. Miši-ći ramena su joj se opustili, prste je izvukla iz stisnutih šaka i kroz ola-bavljenu vilicu dublje i lakše udahnula. Panika je minula, no s izlas¬kom je iz WC-a ipak odlučila pričekati do trenutka kad se sljedeći natjecatelj popne na pozornicu i počne pjevati. Nije se mogla iskras-ti kroz prozor jer nije bila u prizemlju i zacijelo bi smrtno stradala. Još nešto što uspijeva samo junakinjama američkih filmova.
Odjednom je začula otvaranje i zatvaranje vrata koja su dijelila zahod i klub. Uh, dolaze po nju. Tko god to bio.
- Holly?
Bila je to Sharon.
- Holly, znam da si tu. Daj me poslušaj. O. K.?
Holly je šmrcnula i progutala suze koje su joj navrle na oči.
- O. K., znam da ti je ovo najgora noćna mora i da se užasno bo¬jiš ovakvih stvari, ali daj se opusti, može?
Ramena su joj se opustila od utješna Sharonina glasa.
- Holly, ti znaš koliko ja mrzim miševe, je 1' da?
Holly se namrštila, ne znajući kakve to sad ima veze bilo s čim.
- Dakle, moja bi najgora noćna mora bilo to da izađem iz ove prostorije i uđem u klub pun miševa. Možeš li me zamisliti u takvoj situaciji?
Holly se nasmijala sjetivši se kako je Sharon na dva tjedna prese¬lila k njoj i Gerryju nakon što je u vlastitoj kući otkrila miša. Johnu su tijekom tog kratkog razdoblja bili dopušteni bračni posjeti.
- Sve u svemu, da su u klubu miševi, ja bih tu sjedila s tobom i nema te sile na svijetu koja bi me izvukla van.
Zastala je.
- Što? - kroz vrata se začuo voditeljev glas i smijeh. - Dame i gos¬podo, čini se da nam je sljedeća pjevačica upravo na zahodu.
Klubom se prolomio gromoglasan smijeh.
-Joj, Sharon! - prestravljeno je viknula Holly. Osjećala se kao da je proganja razjarena gomila koja će svakog trenutka razvaliti vrata, strgnuti joj odjeću i prenijeti je na pozornicu na javno smaknuće. Po treći ju je put svladala panika, a Sharon se požurila do sljedeće reče¬nice.
- Htjela sam ti reći da ne moraš pjevati ako ne želiš. Nitko te ne prisiljava...
- Dame i gospodo, pozovimo Holly i javimo joj da je došla na red
- povikao je DJ. - Hajdemo!
Čitav je klub stao nogama udarati o pod i ritmički uzvikivati nje¬zino ime.
- Dobro, barem te nitko od tvojih najbližih ne prisiljava da pjevaš
- nervozno je problebetala Sharon, i sama pod pritiskom gomile. - Ali ako se ne popneš na tu pozornicu, nikad si nećeš oprostiti. Gerry je imao svoje razloge kad ti je to naredio.
- HOLLY! HOLLY! HOLLY!
- Ajme, Sharon - još jednom je ponovila u napadu panike. Od¬jednom joj se učinilo da se zidovi odjeljka obrušavaju na nju, a na če¬lu su joj se zacaklile graške znoja. Morala je izaći. Silovito je izjurila kroz vrata i susrela se sa zapanjenim Sharoninim pogledom. Holly je izgledala kao da se upravo susrela s duhom: crvenih i natečenih oči¬ju, s crnim uzdužnim mrljama od maškare na obrazima (očito se čo¬vjek ne može osloniti na njenu vodootpornost) i bez trunke šminke koju je isprala suzama.
- Ne obaziri se na njih - nonšalantno joj je dobacila Sharon. - Ne mogu te natjerati da učiniš nešto što ne želiš.
Hollyina je donja usnica opasno zadrhtala.
- Dosta! - rekla je Sharon grabeći je za ramena i gledajući je rav¬no u oči. - Da se nisi usudila!
Usnica joj je prestala drhtati, ali ostatak tijela nije. Ipak, uspjela je procijediti nekoliko riječi.
- Ne znam pjevati, Sharon - prošaptala je, očiju razrogačenih od straha.
- Pa znam! - nasmijala se Sharon. - I cijela tvoja obitelj to zna, a fućkaš sve ostale! Nikoga od njih nećeš vidjeti više nikada u životu. Koga briga što će misliti o tebi? Meni je svejedno. Tebi nije?
Holly je trenutak razmišljala o odgovoru.
- Pa i meni je svejedno - prošaptala je.
- Molim? Nisam te dobro čula. Je li važno što svi ti ljudi misle o tebi?
- Ne - nešto je glasnije odgovorila Holly.
- Glasnije! - za ramena ju je protresla Sharon.
- Ne! -viknula je.
- Još glasnije!
- NEEEEEE! NIJE ME BRIGA ŠTO MISLE O MENI! - zavi¬kala je toliko glasno da se rulja s druge strane zahodskih vrata stala stišavati. Sharon se malo stresla, na trenutak vjerojatno oglušila i na nekoliko se sekundi ukipila. Zatim su se jedna drugoj nasmiješile i stale hihotati nad vlastitom glupošću.
- Najbolje je da od ovoga napraviš još jednu tipično svoju ludori¬ju kojoj ćemo se za nekoliko mjeseci cerekati ko lude - predložila je Sharon.
Holly je bacila još jedan pogled na zrcalo, oprala razmazanu maš¬karu, duboko udahnula i odmarširala prema vratima u pravoj maniri žene na posebnom zadatku. Kad ih je otvorila, našla se licem u lice sa gomilom obožavatelja koji su se svi redom okrenuli prema zahodskim vratima, ritmički uzvikujući njeno ime. Spazivši je, oduševljeno su zavrištali pa im se teatralno naklonila i u ritmu se aplauza, smijeha i još jednog Sharoninog „fućkaš njih" - uputila prema pozornici.
Htjela ili ne htjela, privukla je pažnju svih prisutnih. Da nije po bjegla u zahod, ljudi koji su čavrljali u kutu možda i ne bi primijetili njezin nastup, no ovako joj njihova pozornost nije ginula.
Ruku prekriženih na prsima s pozornice se šokirano zagledala u publiku. Niti ne primijetivši da je glazba već započela, propustila je prvih nekoliko stihova pa je DJ zaustavio traku i pustio je iz početka.








Svi su zamuknuli. Nakašljala se, a zvuk je odjeknuo prepunom prostorijom. Pogledom koji je vapio pomoć i podršku zagledala se u Sharon i Denise, a svi su ljudi za njezinim stolom u zrak podigli palce. U uobičajenim bi se okolnostima nasmijala takvoj otrcanoj gesti, no sada ju je neobično umirila. Kad je glazba napokon krenula, čvr¬sto se uhvatila mikrofona i pripremila za pjevački nastup. Drhtavo i preplašeno zapjevala je: What would you do if I sang out of tune? Would yon si and up and walk out of me?*
Denise i Sharon prasnule su u smijeh zbog izvrsnog odabira pjes¬me i glasno joj zapljeskale, a Holly se mukotrpno probijala kroz stiho¬ve. Pjevala je užasno i izgledala kao da će svakog trenutka briznuti u plač, no baš u trenutku kad je pomislila da će joj gomila, kao i pri zad-njem nastupu na karaokama, početi vikati UAAAA, njeni su joj se pri¬jatelji i obitelj gromoglasno pridružili u pjevanju refrena: Ooh, I'll get by with a little help from my friends; yes, I'll get by with a little help from my friends...
Čitava se publika okrenula prema njihovu stolu i nasmijala se. At¬mosfera se malo popravila i Holly se pripremila za visoke tonove koje je trebala otpjevati u stihu: Do you neeeeeeed anyobody? Čak je i samu sebe uspjela malo šokirati glasnoćom kojom je zavrištala, a nekolicina joj je promatrača pomogla u pjevanju odgovora na to pitanje: I need somebody to love.
Do you need anybody? - ponovila je i pružila mikrofon prema pu¬blici, ne bi li ih ohrabrila da još jednom otpjevaju odgovor. Svi su je poslušali, zborno otpjevali: I need somebody to love i sami sebi gromko zapljeskali. Malo se opustila i nastavila se boriti s ostatkom pjesme. Ljudi u kutu su, pak, nastavili s čavrljanjem, osoblje je raznosilo piće i razbijalo čaše, a Holly je na kraju imala dojam da još jedino ona sama sluša svoj nastup.
Kad je napokon završila, uz obitelj i prijatelje, samo joj je nekoli¬ko iznimno pristojnih pljeskom dalo do znanja da su to i primijetili.
DJ joj je iz ruku uzeo mikrofon i kroz smijeh procijedio: - Molim vas jedan aplauz za nevjerojatno hrabru Holly Kennedy!
Ovaj su put zvuči oduševljenja doprli jedino od njenih prijatelja i obitelji. Denise i Sharon toliko su se smijale da su joj prišle obraza mokrih od suza.
- Tako se ponosim tobom! - viknula je Sharon, bacajući joj se u zagrljaj. - Bilo je užasno!
- Hvala na pomoći, Sharon - zahvalno ju je zagrlila Holly.
Jack i Abbey oduševljeno su klicali, a Jack je viknuo: - Grozno si pjevala! Jezivo!
Majka joj se ohrabrujući smješkala, znajući da je kćeri prenijela svoj poseban pjevački talent, a otac se toliko smijao da je nije mogao pogledati u oči. Ciara je neprekidno ponavljala: - Nikad u životu ni¬sam čula nešto toliko užasno.
Declan joj je mahnuo s drugog kraja prostorije držeći kameru u rukama i okrećući palac prema dolje. Sjela je za stol i stidljivo pijuc¬kala vodu dok su joj svi čestitali na tome koliko je odvratno pjevala. Nije se mogla sjetiti kad je posljednji put bila tako ponosna sama so¬bom.
John se probio do njezine stolice, naslonio se na zid i odslušao sljedećeg natjecatelja, a onda se konačno odvažio i suznih joj očiju ka¬zao: - Gerry je sada vjerojatno ovdje s nama...
Jadan John, nedostaje mu najbolji prijatelj. Nasmiješila mu se i pogledom obuhvatila prostoriju. Imao je pravo. I ona je osjećala Ger-ryjevu prisutnost. Osjećala je kako je rukama obavija u toliko potre¬ban zagrljaj.
Nakon kojih sat vremena natjecanje je konačno završilo i Daniel i DJ posvetili su se glasovanju. Svi su već pri ulasku u klub dobili gla¬sački listić, ali Holly se nije mogla prisiliti da na njemu napiše vlasti¬to ime pa ga je prepustila Sharon. Bilo je prilično jasno da neće pobi¬jediti, no to joj ionako nije niti bila namjera. Povrh toga, užasavala se pomisli na još jedan nastup koji joj nije ginuo u nekom suludom slu¬čaju da ipak pobijedi. Iz čitavog iskustva nije naučila ama baš ništa osim da još više mrzi pjevanje na karaokama. Osim toga, prošlogodiš¬nji pobjednik, Keith, sa sobom je doveo barem trideset frendova, što je značilo da će najvjerojatnije pobijediti čak i uz glasove svih njezinih „vjernih obožavatelja", za koje je također sumnjala da će glasati baš za nju.
DJ je pred samu objavu pobjednika pustio neki komičan CD s bubnjarskim „tušem", a na pozornicu se popeo Daniel u kožnoj jakni i crnim hlačama. Djevojke iz publike pozdravile su ga oduševljenim vrištanjem i zvižducima, a na Hollyino zaprepaštenje, najglasnija me¬đu njima bila je Ciara. Richard je djelovao veoma uzbuđeno i prema Holly je podigao ruke stisnute u fige. Lijepa gesta, ali i nevjerojatno naivnaa, pomislila je. Očito nije dobro shvatio „pravila".
CD s bubnjarskim tušem počeo je preskakati i posramljeni ga je DJ požurio ugasiti, a zatim je uslijedila nimalo dramatična objava pobjednika.
- O. K., ljudi, htio bih vam se svima zahvaliti na sudjelovanju -u potpunoj je tišini poručio Daniel. - Sjajno smo se zabavili uz vaš
nastup.
Potonje je očito bilo upućeno Holly pa je od neugodnosti zadrhta¬la na stolcu.
Imamo dvoje finalista - objavio je i zastao, ne bi li stvorio što ja¬či dramatski učinak - Keith i Samantha!
Holly je od uzbuđenja poskočila sa stolca i zajedno s Denise i Sha¬ron zaplesala oko stola. Nikad u životu nije osjetila toliko olakšanje. Richard ju je zbunjeno promatrao, a ostatak joj obitelji čestitao na tri¬jumfalnoj propasti.
- Ali... ja sam glasao za onu plavušu! - razočarano je podviknuo Declan.
- Ha-ha, samo zato što ima ogromne sise - nasmijala se Holly.
- Hja, čuj, svatko ima nekakav talent - složio se Declan. Sjedajući natrag na stolac, Holly se zapitala koji je njezin talent.
Mora da je divno pobijediti na nekom natjecanju ili znati da imaš ne¬kakav talent, a Holly nikad u životu nije pobijedila ni na kakvom na¬tjecanju. Nije se bavila sportom, nije znala svirati nijedan instru¬ment, a kad malo bolje promisli, nema ni bilo kakvih hobija ili posebnih zanimacija. Što će napisati u životopis kad jednom krene u potragu za poslom? „U slobodno vrijeme najradije se opijam i idem u kupovi¬nu", ne izgleda baš najbolje. Gucnula je još malo vode i zamislila se. Čitav ju je život zanimao jedino Gerry. Sve što je radila vrtjelo se samo oko njega. Jedina uloga u kojoj je briljirala bila je ona Gerryjeve supruge. To je bilo sve što je znala raditi i što sada? Što joj je preos¬talo? Nema posla, nema muža, a na natjecanju u karaokama ne zna čak niti pošteno pjevati, a kamoli pobijediti.
Sharon i John zapleli su se u neku zanimljivu raspravu, Abbey i Jack zaljubljeno zurili jedno u drugo poput dvoje tinejdžera, Ciara se upucavala Danielu, a Denise... hm, Denise nije bilo nigdje na vidi¬ku...
Osvrnula se po klubu i svoju prijateljicu locirala na rubu pozor¬nice, gdje je čavrljala s voditeljem karaoka i pritom mahala nogama, zavodljivo ih križajući pred momkom. Hollyini roditelji otišli su iz kluba onoga trenutka kad ime njihove kćeri nije bilo objavljeno među finalistima i preostao joj je samo... Richard. Skutrio se između Ciare i Daniela s izrazom izgubljenog štenca na licu i svakih nekoliko sekun¬di živčano otpijao po gutljaj iz čaše koju je držao u ruci. Holly je shva¬tila da i ona vjerojatno izgleda tako. Totalni gubitnik. No njezinog brata, ma koliki gubitnik bio, kod kuće barem čekaju žena i dvoje dje¬ce, a ona se vraća zamrznutom obroku i mikrovalnoj pećnici.
Uputila se na drugi kraj stola, sjela na visoki stolac nasuprot Ri-chardu i započela razgovor.
- Jesi se dobro proveo?
Podigao je pogled s pića, gotovo zapanjen što mu se itko obratio.
- Jesam, hvala na pitanju, Holly.
Ako tako izgleda kad se dobro provodi, Holly nije htjela ni zamiš¬ljati kako izgleda kad mu je dosadno.
- Zapravo me čudi što si uopće došao, nikad ne bih rekla da je to tvoj đir.
- A eto, znaš kako je... treba pružiti podršku članu obitelji - pro¬miješao je piće u čaši.
- Aha. A gdje je Meredith?
- Emily i Timothy - kratko je odvratio umjesto objašnjenja.
- Radiš sutra?
- Da - odgovorio je, iznenada spuštajući piće na stol. - Bilo bi najbolje da krenem. Bila si vrlo hrabra večeras, Holly.
S velikom se nelagodom osvrnuo oko stola, pitajući se treba li os¬tale prekidati pozdravima i potom odustao. Kimnuo je Holly na poz¬drav i ustao, probijajući se kroz gomilu prema izlazu.
Još jednom, Holly je ostala sama. Koliko god je željela zgrabiti tor¬bicu i pobjeći kući, znala je da ovaj put mora ostati do kraja. Još će se mnogo puta naći u situaciji jedine „solerice" medu parovima i bilo bi joj bolje da se navikne. Ipak, osjećala se grozno i ljutilo ju je što je drugi ne primjećuju, ali se i odmah prekorila zbog takvih osjećaja. Obitelj i prijatelji pružili su joj maksimalnu moguću podršku, ne srni je biti djetinjasta i duriti se na njih. Zapitala se nije li sve to i bila Ger-ryjeva namjera. Možda je mislio da joj je upravo takva situacija pot-rebna i da će joj prolaženje kroz nju pomoći. Možda je i bio u pravu jer, ako ništa drugo, našla se na priličnom iskušenju. Situacija ju je prisilila da na više razina postane hrabrija. Popela se na pozornicu i pjevala pred stotinama ljudi, a sada usamljeno sjedi u društvu paro-va. Okruživali su je sa svih strana. Kakav god bio Gerryjev plan, oči¬to ju je prisiljavao da postane hrabrija bez njega pa je sama sebi rekla da mora izdržati do kraja večeri.
Nasmiješila se pri pogledu na svoju sestru koja se uporno upuca-vala Danielu. Ciara je toliko drukčija od nje. Bezbrižna i samouvjerena, rijetko kad razbija glavu nad bilo čim. Nikad dugo ne ostaje na isto¬me poslu niti s istim momkom, misli su joj vječito u snovima ili pla¬novima o putovanju u neku udaljenu zemlju i Holly je žarko poželjela da je malo više nalik sestri, no kao pravi kućni tip teško je mogla ža¬misliti selidbu nekamo daleko od obitelji, prijatelja i života koji je stvorila. Odnosno, bilo joj je teško zamisliti napuštanje života kakav je nekad imala.
Pogledom se potom zaustavila na Jacku, izgubljenom u zaljublje¬nom svijetu s Abbey. I njemu je poželjela nalikovati; obožavao je svoj posao gimnazijskog profesora engleskoga. Učenici ga vole i poštuju kao jednog od cool nastavnika i kad god bi na ulici naletjeli na neko¬ga iz njegove škole, pozdravljali bi ga široko se osmjehujući. Sve su djevojke potajno zaljubljene u njega, a momci mu se dive kao uzoru čovjeka u kakva žele izrasti. Duboko je uzdahnula i ispila zadnje kap¬ljice pića iz čaše. Postalo joj je dosadno. Daniel se okrenuo prema njoj.
- Hoćeš li još nešto popiti, Holly?
- Ne, hvala, Daniel. Uskoro ću ionako krenuti kući.
- Ma daj, Holly! - pobunila se Ciara. - Ne smiješ još kući, rano je! Ovo je tvoja večer!
Nije imala takav dojam. Osjećala se kao da je upala na tulum na koji je nitko nije pozvao i na kojemu nikoga nije poznavala.
- Ne, zbilja neću ništa više - još jednom je ponovila.
- Nema šanse da sad odeš - inzistirala je Ciara i potom Danielu naredila. - Donesi joj Colu s votkom, a meni još jednom isto ovo.
- Ciara! - podviknula je Holly, prosvjedujući protiv sestrine baha¬tosti.
- Ma, nema problema - uvjeravao ju je Daniel. - Sam sam se po¬nudio.
Zatim je nestao prema šanku.
- Ciara, kako možeš biti tako nepristojna? - navalila je na sestru.
- Ha? Ma daj molim te. Pa ne mora nam PLATITI cugu, ionako je vlasnik - branila se Ciara.
- To ne znači da možeš od njega zahtijevati besplatnu cugu...
- Gdje je Richard? - prekinula ju je Ciara.
- Otišao je kući.
- Sranje! Kada? - skočila je sa stolca.
- Ne'am pojma, prije pet-deset minuta. Zašto?
- Pa trebao me voziti kući! - bacila se na stolac s kaputima u po¬trazi za torbom i usput sve srušila na pod.
- Nećeš ga sad više uhvatiti, sigurno se predaleko odvezao.
- Ne, ne, uhvatit ću ga. Parkirao se bogu iza nogu, a mora se pro¬vesti ovuda na putu kući. Ubacit ću mu se dok bude prolazio - ko¬načno je pronašla torbu i izjurila van.
Holly je i opet ostala sama. Prekrasno, pomislila je spazivši Daniela kako se za stol vraća s pićem, sad će još morati pričati s njim.
- Kamo je nestala Ciara? - zapitao je Daniel spuštajući piće na stol i sjedajući nasuprot Holly.
- Ispričala se što nestaje, ali morala je uhvatiti našeg brata da je odveze kući - ugrizla se za usnicu Holly, vrlo dobro znajući da Ciara nije ni pomislila na Daniela dok je jurila prema izlazu.
- Da, i sorry što sam bila tako bezobrazna prema tebi - dodala je i počela se smijati. - Vjerojatno misliš da smo najneotesanija obitelj na svijetu. Ciara se teško kontrolira dok blebeće, ali uglavnom ne mis¬li ono što kaže.
- A ti misliš? - nasmijao se.
- Pa u trenutku dok sam ti ono govorila, to sam mislila, da - još jednom se nasmijala.
- Ma, nema trke, ostalo je više cuge za tebe - rekao je, dodajući joj još jednu čašu preko stola.
- Ajme, što je to? - namrštila se pomirisavši sadržaj. Daniel je s nelagodom spustio pogled i zakašljao se.
- Ne sjećam se.
- Ma daj! - nasmijala se Holly. - Kako se ne sjećaš kad si to up¬ravo naručio za šankom? Reci mi! Svaka žena ima pravo znati što pije!
Daniel joj se još jednom nasmijao.
- Piće se zove BJ*. Trebala si vidjeti kakvu je facu barmen napravio kad sam to naručio. Mislim da čak nije znao da je riječ o piću.
- Bože mili - zavapila je Holly. - Kako to Ciara može piti? Od¬vratno smrdi!
- Rekla mi je da to najlakše guta - prasnuo je u smijeh.
- Ma, Daniel, fakat sorry. Stvarno je ponekad nevjerojatna - Hol-ly je nekoliko puta odmahnula glavom nad postupcima svoje sestre. Daniel je, pak, radoznalo zurio preko njezina ramena.
- Čini se da ti se prijateljica odlično zabavlja. Holly se okrenula i spazila Denise u zagrljaju s DJ-em. Provoka-tivno poziranje kraj pozornice očito se isplatilo.
- Joj, ne! Ne s tim groznim DJ-em koji me natjerao da izađem iz zahoda. - zastenjala je Holly.
- To je Tom O'Connor s radiopostaje Dublin FM - rekao je Da-niel. - Frendovi smo.
Holly je od neugodnosti prekrila lice rukama. Došao je večeras jer je cijelo natjecanje išlo uživo na radiju -ozbiljno je dodao.
- Molim? - po dvadeseti put te večeri, Holly je skoro doživjela srčani udar.
- Zezam se - nasmijao se Daniel. - Samo sam htio vidjeti kakvu ćeš facu složiti.
- O, Isuse Kriste, nemoj mi to raditi - dahnula je, rukom se pri¬majući za srce. - Već je bilo dovoljno to što su me čuli svi ovi ljudi, ne želim ni misliti što bi bilo da me čuo cijeli grad!
Pričekala je da joj se puls vrati u normalu dok ju je Daniel pro¬matrao s radosnim izrazom lica.
- Smijem li te pitati zašto si se prijavila na natjecanje ako toliko mrziš karaoke? - oprezno ju je zapitao.
- Ma, to je sve smislio moj ultraduhoviti muž kojemu je bila straš¬no smiješna pomisao da mu žena, koja nema apsolutno nikakvog slu¬ha pjeva na karaokama.

Daniel se nasmijao.
- Pa nisi pjevala baš toliko loše. Je 1' ti muž ovdje? - zapitao je, ogledavajući se po klubu. - Ne bih htio da pomisli kako mu pokuša¬vam otrovati suprugu ovim čudom - kimnuo je prema čaši na stolu.
Holly se također ogledala po klubu i nasmiješila se.
- Da... moj muž je definitivno tu negdje.

ŠESNAEST

Holly je kvačicom na užetu učvrstila plahtu i pomislila kako je kroz ostatak svibnja proteturala nastojeći život dovesti u kakav-takav red. Bilo je dana kad bi se osjećala dobro i kad joj se činilo da će joj osta¬tak života proći u redu, no osjećaj bi nestajao jednako brzo kako je sti¬zao i prije no što bi se okrenula, ponovo bi je preplavila golema tuga. Pokušala je pronaći dnevnu rutinu uz koju bi se osjećala kao da joj je mjesto u vlastitu tijelu te da je tom tijelu mjesto u ovome životu. Po¬kušala je naći rutinu uz koju će izbjeći tumaranje svijetom poput zombija koji promatra tuđe živote i samo čeka kad će njezinome doći kraj. Rutina se, međutim, nije pokazala spasonosnim rješenjem ka¬kvom se nadala. Nerijetko bi shvatila da već satima nepomično sjedi u dnevnom boravku, ponovno proživljavajući svaku sekundu koju je provela s Gerryjem. Povrh toga, pri svakom bi se takvom sanjarenju sjetila ama baš svake svađe i svaki bi put poželjela da svom mužu ni¬kad nije izgovorila nijednu ružnu riječ, da može nekako vratiti vrije¬me i povući sve što je rekla. Očajnički se nadala i molila da je Gerry shvatio kako je svaku takvu riječ izgovorila u navali ljutnje i da nijed¬na nije bila odraz njezinih pravih osjećaja prema njemu. Mučilo ju je što je bezbroj puta sebično otišla van s frendicama zato što ju je na¬ljutio, a nije ostala s njim kod kuće. Najradije bi se bila udarila za sva¬ki put kad mu je okrenula leđa umjesto da ga je zagrlila, kad bi se, umjesto da mu je oprostila, danima durila, za svaki put kad bi u kre¬vetu smjesta zaspala i nije htjela voditi ljubav. Htjela je izbrisati sva¬ki trenutak u kojem je znala da se ljutio na nju i da ju je mrzio i sve uspomene na Gerryja pretvoriti samo u divne uspomene, no sjećanja na loša razdoblja uporno su je proganjala. Kako li su samo glupo gubili vrijeme.
A nitko im nije rekao da ga nemaju mnogo.
Potom bi uslijedili dobri dani, kad bi ulicom hodala kao u lijepo¬me snu i smješkala se, čak hihotala kad bi se prisjetila Gerryjeve šale ili psine. Takve su se oscilacije pokazale njezinom rutinom. Danima bi tonula u sve dublju i mračniju depresiju, a zatim pronalazila sna¬ge za pozitivan stav i nekoliko dana dobroga raspoloženja. No čak bi je i najmanja sitnica natjerala u plač. Čitav je proces bio strahovito zamoran i nije se više imala snage boriti s vlastitim mislima. Bile su snažnije od bilo kojega mišića koji je nosila u tijelu.
Obilazili su je prijatelji i članovi obitelji, katkad s njom zajedno plakali, a katkad je nasmijavali, no čak je i u tom smijehu nešto ne¬dostajalo. Nikada nije bila potpuno sretna. Kao da je tim privreme¬nim ispadima veselja samo skraćivala čekanje do nečega što se treba¬lo dogoditi. Dojadilo joj je puko postojanje; htjela je opet živjeti. No ima li smisla živjeti kad njezinog života više nema? Bezbroj je puta u glavi prcvrnula to pitanje i došla do točke u kojoj se više nije htjela probuditi iz snova. Jedino su oni, naime, djelovali stvarno.
Duboko u duši znala je da su svi ti osjećaji potpuno normalni i da ne gubi razum. Znala je da ljudi govore istinu kad kažu da će jedno¬ga dana opet biti sretna i da će joj svi ti teški osjećaji postati tek dale¬ka uspomena. No preživljavanje do toga dana bilo joj je neizmjerno teško.
Nebrojeno je puta ponovno pročitala Gerryjevo pismo, tražeći u riječima i rečenicama nova značenja i svakoga ih dana analizirala na nov i do tada neotkriven način. No mogla je čitati do besvijesti, osta¬jalo joj je samo nagađanje. Nikada neće saznati što je Gerry točno mislio svakom riječju koju je napisao jer više nikada neće razgovarati s njime. S tom se mišlju najteže mirila. Jednostavno ju je ubijala.
Otišao je svibanj i stigao lipanj, donoseći duge dane i predivna jutra. Sunce joj je malo razbistrilo um. Ne smije se više skrivati za vratima čim se smrači niti se izležavati do kasnog popodneva. Činilo se kao da se cijela Irska probudila iz zimskog sna, široko se protegnu¬la, zijevnula i ponovno započela živjeti. Došlo je vrijeme za otvaranje prozora i provjetravanje kuća, vrijeme za istjerivanje svih mračnih zimskih duhova, vrijeme za rano ustajanje i slušanje ptičjeg pjeva, vrijeme za šetnje i gledanje ljudima u oči, vrijeme za pozdravljanje prolaznika i vrijeme za smiješak. Nije se više smjela skrivati pod de¬belim naslagama zimske odjeće, pogleda uprta u tlo i koraka ubrzanih u neumornoj jurnjavi s polazišta na odredište što joj je omogućivalo potpuno zanemarivanje okolnog svijeta. Došlo je vrijeme da okonča svoje skrivanje u mraku, podigne glavu i suoči se s istinom.
S lipnjem je došlo i vrijeme za još jednu Gerryjevu poruku.
Sjela je na sunce i pod novopronađenom svjetlošću koja joj je is¬punjavala život nervozno i uzbuđeno pročitala četvrto pismo. Uživa¬la je u dodirivanju kartice i izbočina Gerryjeva rukopisa na "njezinoj poleđini. Na prednjoj je pak strani Gerry uredno pobrojao sve svoje stvari koje su se još nalazile u kući i kraj svake stavke napisao što joj je činiti s njom. Na kraju je još dodao:

P. S. Volim te, Holly i znam da ti voliš mene. Ne trebaju ti moje stva¬ri da bi me se sjećala, ne trebaju ti kao dokaz da sam postojao niti da još uvijek postojim u tvojim mislima. Ne moraš nositi moj džemper da bi me osjetila jer sam već s tobom... moje su ruke zauvijek obavijene oko tebe.

Holly se teško mirila s novim Gerryjevim zahtjevom. Gotovo je poželjela da joj je naredio još jedno pjevanje na karaokama. Za njega bi skočila iz zrakoplova, trčala tisuću milja i učinila bilo što, no nije se htjela riješiti njegovih stvari i njegove prisutnosti u kući. No znala je da ima pravo. Ne može dovijeka čuvati njegove stvari. Ne može se pretvarati da će doći po njih. Gerry je fizički prestao postojati - odje¬ća mu više doista ne treba.
Postupak je bio emotivno iscrpljujući i trajao je danima. Ponovno je proživjela milijune uspomena sa svakim komadom odjeće i papira koje je odlagala u vreću. Svaki je prigrlila na prsa prije no što se opros¬tila od njega. Svaki put kad bi neku od Gerryjevih stvari ispustila iz ruku osjećala se kao da se još jednom zauvijek oprašta od dijela svoga supruga. Bilo joj je teško. Toliko teško da je katkad postajalo preteško.
Prijateljima je i rodbini unaprijed rekla što se sprema učiniti i premda su joj svi u više navrata ponudili pomoć, odlučila je kroz sve to proći sama. Trebalo joj je vremena da se temeljito pozdravi sa svim stvarima jer nijedna joj se nikada više neće vratiti, baš kao ni Gerry. No, unatoč Hollyinim zahtjevima da je se ostavi samu, Jack je neko¬liko puta navratio i pružio joj bratsku podršku koju je neizmjerno ci¬jenila. Zajedno je s njom pričao i smijao se anegdotama povezanim sa svakim predmetom koji je odlagala. Bio je uz nju dok je plakala i bio je ondje kad je napokon pljesnula rukama i s njih otresla jedino što je preostalo od Gerryjevih stvari - prašinu. Obavila je težak, ali neizos¬tavan posao koji joj je, usput budi rečeno, Gerry uvelike olakšao svo¬jim naputcima. Nije morala razbijati glavu kamo će sa stvarima - nje¬zin je suprug to unaprijed odlučio. Pomagao joj je i osjećala se kao da i ona pomaže njemu.
Smijala se dok je u vreću trpala prašnjave kasete rock grupe koju je Gerry obožavao u gimnaziji. Barem bi ih jednom godišnje, u bezus¬pješnom pokušaju uvođenja reda u vlastitu ormaru, pronalazio u staroj kutiji za cipele i sa stereouređaja na sav glas puštao bučnu heavy-metal glazbu. Holly je umirala od užasa nad vrištećim gitarama i loše produciranim zvukom, zaklinjući se da jedva čeka dan kad će se tih prokletih kaseta moći riješiti. Ipak, kad ih se riješila, nije osjetila oče-kivano olakšanje,
Dugo je promatrala i zgužvani zamotuljak na dnu Gerryjeva or¬mara - njegovu „sretnu" majicu za nogomet. Još uvijek prepuna mr¬lja od trave i blata podsjećala je na zadnju Gerryjevu pobjedu s igra¬lišta. Prinijela ju je licu i duboko udahnula; miris piva i znoja jedva se osjećao, ali još uvijek je bio ondje. Odložila ju je među rublje za pra¬nje- Nakon pranja ju je, prema Gerryjevim uputama, trebala proslije-diti Johnu.
Toliko stvari i toliko uspomena... Svaku je označila i zapakirala u vreću, slično čineći i s uspomenama koje je nosila u mislima. Trebalo ih je pohraniti nekamo odakle ih je mogla prizvati jedino kao lekciju koja će joj pomoći u budućem životu. Stvari koje su nekada bile pune života sada su beživotno ležale na podu. Bez Gerryja bile su samo naj¬običnije stvari.
Gerryjev vjenčani smoking, njegova odijela, košulje i kravate koje je svakog jutra s negodovanjem oblačio za posao... moda minulih go¬dina, sjajna odijela iz osamdesetih i trenirke od šuškavaca - sve je otišlo u vreće. Maska i disaljka s njihova prvog ronilačkog izleta, školj¬ka koju je izronio prije deset godina, zbirka podmetača za pivske krig¬le iz svih pubova koje su obišli u svim zemljama koje su posjetili, pis¬ma i rođendanske čestitke koje su mu tijekom godina poslali prijatelji i rodbina, čestitke za Valentinovo koje mu je poslala Holly, medvjedi¬ći i lutkice iz djetinjstva koje je trebala poslati njegovim roditeljima, evidencije o plaćenim računima, palice za golf koje je namijenio Joh-nu, knjige koje je namijenio Sharon, uspomene, suze i smijeh koji su ostali Holly.
Čitav je njegov život stao u dvadeset velikih vreća za smeće.
Sve su njegove i njezine uspomene stale u Hollyine misli.
Pod svakim je predmetom ležala prašina, pokoja suza, osmijeh i uspomena. Trpala ih je u vreće, s njih čistila prašinu, trljala oči i us¬pomene spremala na sigurno.
Zazvonio je mobitel, pa je na travu pod užetom za sušenje rublja spustila košaru i preko trijema potrčala u kuhinju.
- Halo?
- Uz mene ćeš postati zvijezda - s druge je strane doprla Declanova histerična vika i provala neobuzdanog smijeha.
Pričekala je da se smiri i pokušala proniknuti o čemu govori.
- Declane, jesi li pijan?
- Možda samo malo, ali to ni'e važno - štucnuo je.
- Ali, Declane, sad je deset ujutro - nasmijala se. - Jesi li uopće spavao?
- Nisam - još jednom je štucnuo. - U vlaku sam. Bit ću u kreve¬tu za otprilike tri sata.
-Tri sata?! Pa gdje si bio? -još jednom se nasmijala. Razgovor joj se svidio jer ju je podsjetio na sve one dogodovštine kad bi u neprilič¬na doba zvala Jacka sa svakojakih mjesta na kojima se noć prije nepri¬lično provela.
- U Galwayu sam. Sinoć je bila dodjela nagrada - odgovorio joj je, kao da bi trebala znati o čemu priča.
- Aha. Oprosti što sam tako neupućena, ali o kakvim nagradama govoriš?
- Pa rekao sam ti!
- Nisi.
- Rekao sam onom kretenu Jacku da ti kaže... - petljao je Dec-lan.
- Ali mi nije rekao - prekinula ga je - pa mi zato sada objasni.
- Sinoć je bila dodjela studentskih medijskih nagrada i ja sam je osvojio! - viknuo je i Holly je iz pozadine začula nešto što je zvučalo kao da cijeli vagon slavi s Declanom. Oduševila se.
- A nagrada je to da će mi sljedeći tjedan pustiti film na Kanalu 4! Zamisli!
Iz pozadine je doprlo još razgaljenih usklika i Holly je jedva raza¬birala Declanove riječi.
- Postat ćeš slavna - bile su posljednje riječi koje je čula prije no što se linija prekinula.
Preplavio ju je osjećaj koji je zamalo prepoznala. Nije li to bila... ma, nemoguće! Nije li to upravo bio osjećaj ushićenja i sreće?
Počela je nazivati sve članove svoje obitelji ne bi li s njima podije¬lila radosnu vijest, no ubrzo je saznala da su svi već primili veoma sli¬čan telefonski poziv. Najdulje je pričala s Ciarom koja je poput uzbu¬đene školarke blebetala o tome kako će biti na televiziji i završila epi¬logom u kojem se udaje za Denzela Washingtona. Pao je dogovor da će se cijela obitelj okupiti u Hoganovom pubu sljedeće srijede te on¬dje pogledati Declanov dokumentarac na Kanalu 4. Daniel je ljubaz¬no ponudio klub Diva kao prostor s velikim ekranom na kojem će svi Declanovi prijatelji i obitelj moći pogledati film. Holly je bila toliko uzbuđenu zbog bratova postignuća da je odmah nazvala Sharon i Denise ne bi li im priopćila dobre vijesti.
- Čovječe, pa to je sjajno! - uzbuđeno je prošaptala Sharon.
- Zašto šapćcš?
- Zato što nam je stara rospijetina odlučila zabraniti privatne te¬lefonske pozive na poslu - zastenjala je Sharon, govoreći o svojoj še¬fici. -Kaže da više vremena provodimo blebećući na telefon nego radići pa sad cijelo jutro patrolira oko stolova. Osjećam se ko da sam opet u srednjoj školi i da nas neka baba konstantno drži na oku, čas-
na riječ.
Odjednom je prestala šaptati i glas joj je poprimio službeni ton.
- Možete li mi dati svoje podatke, molim vas? Holly se nasmijala: - Što, šefica ti je naišla?
- Da, da, naravno - službeno je nastavila Sharon.
- Dobro, neću te onda dugo zadržavati, ali evo ti podataka: nala¬zimo se u Hoganovom pubu u srijedu navečer. Tamo ćemo gledati do¬kumentarac. Pozvana si.
- Odlično, odlično - Sharon se pretvarala da zapisuje podatke.
- Super, baš ćemo se odlično zabavljati. Nego, samo još nešto. Što da obučem?
- Hmmm... novo ili rabljeno?
- Ma, nemam love za ništa novo, a iako si me prije nekoliko tje¬dana natjerala da kupim onaj topić, ne pada mi ga na pamet nositi jer sam starija od osamnaest godina. Dakle, nešto staro.
- O. K... crveno.
- Crveni topić koji sam obukla za tvoj rođendan?
- Upravo tako.
- Hm... možda.
- Koji je vaš trenutni radni status?
- Iskreno rečeno, nisam još niti počela tražiti posao. - Holly se ugrizla za usnicu i namrštila.
- A datum rođenja?
- Ha-ha, daj šuti, zla vještice - nasmijala se.
- Žao mi je, osiguranje dajemo samo starijima od dvadeset četiri. Bojim se da ste vi premladi.
- Da bar. O. K., javit ću ti se kasnije.
- Hvala na pozivu.
Sjela je za kuhinjski stol i stala zdvajati nad odlukom što obući sljedeći tjedan kod Hogana. Htjela je nešto novo. Htjela je za promje¬nu izgledati seksi i privlačno, a sva joj se stara odjeća iz ormara gadila. Možda Denise u dućanu ima nešto za nju. Dograbila je mobitel i krenula nazivati Denise kad joj je stigao Sharonin SMS.
Vještica mi je za vratom. Čujemo se kasnije. Pusa, S.
Odbirala je Denisein broj na poslu.
- Ovdje Casuals, izvolite - javila se veoma ljubazno Denise.
- Bok, gospođo Casuals, ovdje Holly. Znam da te ne bih trebala nazivati na posao, ali htjela sam ti samo reći da je Declan osvojio stu¬dentsku nagradu za svoj dokumentarac i da će ga pustiti na televiziji sljedeće srijede.
- Pa to je sjajno, Holly! Hoćemo li i mi biti u filmu? - uzbuđeno je zapitala Denise.
- Mislim da hoćemo. Nego, svi se nalazimo kod Hogana te veče¬ri i zajedno ćemo gledati film. Hoćeš doći?
- Oh, da, naravno! Dovest ću i svog novog dečka - zahihotala se.
- Kojeg novog dečka?
- Toma!
- Lika s karaoka? - šokirala se Holly.
- Da, naravno! Joj, Holly totalno sam se zaljubila - još jedanput se djetinjasto zahihotala.
- Zaljubila si se? Pa znate se samo koji tjedan!
- Pa što?! Dovoljna je samo jedna minuta, ne?
- Bogme, Denise... ne znam što bih ti rekla.
- Reci mi da je to prekrasno!
- Da... ovaj... naravno, to su odlične vijesti.
- Nemoj umrijeti od oduševljenja - sarkastično je odvratila Deni¬se. - No kako bilo, jedva čekam da vas upoznam. Sigurno ćeš se za¬ljubiti u njega. Mislim, ne onako kao ja, ali sigurno će ti se strašno svidjeti.
Nezaustavljivo je blebetala o tome koliko je Tom divan.
- Denise, mislim da si zaboravila da sam ga ja već upoznala -Holly ju je prekinula usred neke priče u kojoj je junak Tom spašavao dijete od utapanja.
- Ma, znam da jesi, ali bilo bi mi drago da ga upoznaš pod okol¬nostima u kojima nisi napola luda i ne skrivaš se po zahodima, ne ur¬laš u mikrofon i to.
- A dobro, onda jedva čekam...
- Super, super, baš će nam biti super! Nikad još nisam bila na pre¬mijeri filma u kojem glumim! - uzbuđeno je pričala Denise.
Holly je zakolutala očima izazvana Deniseinom teatralnošću i po¬zdravila se s prijateljicom.
Tog jutra gotovo da i nije obavila nijedan kućanski posao jer je ve¬ći dio vremena pričala telefonom. Mobitel se ugrijao do usijanja i bo¬ljela ju je glava. Sama pomisao na bol ju je užasavala jer bi se svaki put kad bi je uhvatila glavobolja sjetila Gerryja. Zgrozila bi se svaki put kad bi joj se netko od bližnjih požalio na glavobolju ili migrenu te odmah započela s prodikom o svim opasnostima glavobolje, upozore-njima da bi je morali ozbiljno shvatiti i otići liječniku. Na kraju je svo¬jim pričama prestravila sve koje je poznavala i nitko joj više nije htio reći ni jednu o svom trenutačnom zdravstvenom stanju.
Duboko je uzdahnula nad spoznajom u kakvog se hipohondra pretvorila. Čak je i njezinoj liječnici bilo zlo kad bi se pojavila na vra¬tima ordinacije. Holly joj je panično kucala na vrata zbog najtrivijal-nijih sitnica poput grčeva u trbuhu ili bolova u mišićima, a prošli joj je tjedan banula na vrata s idejom da joj „nešto ne štima" sa stopali¬ma jer joj prsti ne izgledaju onako kako bi trebali. Liječnica ih je paž-ljivo i ozbiljno pregledala, a zatim pod Hollyinim užasnutim pogle¬dom stala pisati recept na komadiću papira. Kad joj je naposljetku predala taj papirić, Holly je među tipično liječnički nažvrljanim slovi¬ma razabrala riječi: Kupite veće cipele.
Ta ju je duhovitost stajala četrdeset eura.
Posljednjih je nekoliko minuta na telefonu provela slušajući Jack-ovu žalopojku o Richardu. Richard je, naime, posjetio i Jacka, baš kao što je to prije nekog vremena učinio s Holly. Zapitala se nije li se nji¬hov najstariji brat nakon godina skrivanja konačno odlučio zbližiti s braćom i sestrama. Ako i jest, u većini se slučajeva prekasno sjetio. Osim toga, razgovor s osobom koja još nije svladala temelje pristoj¬nosti nije nimalo jednostavan. Joj, dobro, DOSTA - podvrisnula je u sebi. Mora se prestati nervirati zbog gluposti, mora prestati toliko raz¬mišljati, mora prestati pregrijavati mozak i svakako mora prestati raz¬govarati sama sa sobom jer se definitivno izluđuje.
Napokon dovršivši vješanje rublja na dvorištu dobrih dva sata na¬kon što je započela, utrpala je još jednu „partiju" u perilicu, uključi¬la radio u kuhinji, televizor u dnevnom boravku i nastavila s poslom. Valjda će to utišati glas koji joj je stalno nešto zanovijetao po glavi.

SEDAMNAEST

Stigavši u Hoganov pub, Holly se progurala kroz gomilu starijih mu¬škaraca u prizemlju do stubu prema klubu Diva. Bend je prašio tra¬dicionalnu irsku glazbu i prisutni su uglas pjevali svoje omiljene pjes¬me. Kad se uspela, bilo je tek sedam i trideset pa Diva još nije bila službeno otvorena. Osvrnula se po prostoriji koja joj je izgledala pot¬puno drukčije no što je se sjećala od prije nekoliko tjedana, kad je prestravljeno drhturila pred pozornicom. Stigla je prva i udobno se smjestila u prvi red pred velikim ekranom kako bi što bolje vidjela bratov dokumentarac. Doduše, nije niti očekivala gužvu u kojoj bi joj netko ometao gledanje.
Odjednom je začula zvuk razbijenog stakla kraj šanka, poskočila i okrenula se ne bi li pogledala tko joj se to pridružio u klubu. Iza šan¬ka je provirio Daniel s lopaticom za smeće i četkom.
- O, bok, Holly, nisam uopće skužio da si tu - iznenađeno je gledao.
- To sam samo ja, za promjenu sam stigla ranije.
Pristupila je šanku i pozdravila ga. Izgleda drukčije nego posljed¬nji put, pomislila je pozorno ga promatrajući.
- Bogme si uranila - prokomentirao je gledajući na sat. - Ostali se vjerojatno neće pojaviti još koji sat.
Zbunila se, a zatim i ona pogledala na sat.
- Čekaj, ali pola osam je. Emisija počinje u osam, zar ne? Sada je na Danielu bio red da se zbuni.
- Meni su rekli da počinje u devet, ali možda se varam - zgrabio je novine i pregledao stranicu s TV programom. - Da, u devet na Ka¬nalu 4.
Preokrenula je očima.
- Uh, svašta. Oprosti. Idem ja van, malo ću prošetati po gradu i vratiti se kasnije - rekla je skliznuvši s barskog stolca.
- Daj ne budali - razvukao je usnice u biserno bijeli osmijeh. -Svi su dućani već zatvoreni, a mogla bi mi praviti društvo ako ti se da. - Muže ako ti ne smetam... - Ne smetaš - odlučno ju je uvjerio. - O. K., onda ću ostati - pristala je, zadovoljno sjedajući natrag
na stolac
Daniel je ruku oslonjenih o šank zauzeo tipičnu barmensku pozu. - No, dobro, sad kad smo to sredili, čime te mogu ponuditi? -nasmijao se.
- O, pa ovo je super, ne moram nadvikivati ostale ni čekati u redu našalila se. - Molim jednu mineralnu.
- Nećeš ništa jače? - podigao je obrvu. Smiješak mu je bio zara¬zan. Činilo se da se proteže od uha do uha.
- Bolje ne jer ću se inače napiti prije no što se ostali okupe.
- Mudra odluka - složio se i posegnuo u hladnjak, a Holly je shva¬tila da izgleda drukčije zato što nije odjeven u crno. Nosio je izblije¬djele traperice i otkopčanu svijetloplavu košulju nad bijelom maji¬com kratkih rukava zbog čega su mu plave oči svjetlucale više nego obično. Rukave košulje podvio je tik do pod laktove i Holly je kroz tanku tkaninu spazila obris mišića. Brzo je odvratila pogled kad joj je dodao piće.
- Mogu li ja tebe nečim počastiti? - zapitala je.
- Ne, hvala, ja častim.
- Ne, ne - inzistirala je. - Već si me previše puta častio, ovaj put bih mogla ja.
- O. K., onda ću jedan Budweiser. Nalaktio se na šank i zagledao joj se u oči.
- Što je? Hoćeš da ti ja natočim pivo? - nasmijala se, skočila sa stolice i zaobišla šank. Daniel se odmaknuo i zainteresirano je pro¬matrao.
- Dok sam bila klinka, silno sam htjela raditi za šankom - rekla je grabeći kriglu i podstavljajući je pod slavinu. Sjajno se zabavljala.
- Ako tražiš posao, upravo nam se oslobodilo jedno mjesto - re¬kao je gledajući je kako mu toči pivo.
- Ne, hvala. Mislim da sam ipak puno bolja s druge strane šanka - nasmijala se i napunila kriglu.
- Hmmm... no, dobro, ali ako ti zatreba posao, znaš kome se tre¬baš obratiti - rekao je otpivši gutljaj piva. - Odlično si ovo obavila.
- Dobro, pa nije baš riječ o neurokirurgiji, ne? - nasmiješila se skakućući natrag do svoga stolca. Potom mu je pružila novac iz lis¬nice.
- U redu je, zadrži ostatak - nasmijala se.
- Hvala - uzvratio joj je osmijeh i okrenuo se prema blagajni, a ona se posramila kad je shvatila da mu odmjerava stražnjicu. Izgleda¬la je prilično dobro. Čvrsta i dobro oblikovana, ali ne tako lijepa kao Gerryjeva.
- Zar te muž i večeras napustio? - zadirkivao ju je dok je zaobi¬lazio bar ne bi li joj se pridružio.
Ugrizla se za usnicu i stala razmišljati kako da mu odgovori. Nije joj se činilo primjerenim da osobi s kojom je tek nekoliko puta lagod¬no pročavrljala odjednom na glavu istrese svoju depresivnu istinu, no s druge strane, ne kaže li mu, svaki će je sljedeći put pitati istu stvar i kad jednom sazna pravo stanje, bit će mu još neugodnije.
- Daniel - tiho je protisnula. - Ne bih htjela da ti zbog toga bude neugodno, ali moram ti reći... moj muž je preminuo.
Na trenutak se ukipio i blago zacrvenio.
- Oh, Holly, moja sućut. Nisam imao pojma - rekao je s iskrenim žaljenjem.
- Sve je u redu. Znam da nisi znao - nasmiješila se da mu olakša nelagodu.
- Nisam ga upoznao kad ste posljednji put bili ovdje, ali da mi je netko rekao, svakako bih došao na sprovod - dodao je sjedajući kraj nje za šank.
- Ma, ne, krivo si shvatio. Gerry je umro još u veljači. Nije bio ov¬dje posljednji put.
Zbunio se.
- Čekaj, ali rekla si mi da je tu negdje...
Zamislio se ne dovršivši rečenicu i misleći da je posljednji put nije dobro čuo.
- Aha, shvatim sad - konačno je odgovorio i nježno dodao. - Pa u tom si slučaju, s obzirom na okolnosti, posljednji put bila mnogo hrabrija nego što sam mislio.
Iznenadilo ju je kako se dobro snašao. Ljudi bi se obično zbunili kad bi im rekla za Gerryjevu smrt; uzmucali bi se i smeli, zamuknuli ili promijenili temu. S Danielom nije bilo tako i zbog toga se u njego vu društvu osjećala veoma opušteno. Mogli su otvoreno razgovarati i nije se bojala da će zaplakati. Odmahnula je glavom, nasmiješila se i ukratko mu prenijela priču o popisu.
- Zato sam onako odjurila nakon Declanove gaze - nasmijala se. - Aha! A ne zato što su grozno svirali? - našalio se i potom se nakratko zamislio. - Da, da, to je bio trideseti travnja.
- Točno. Jedva sam čekala da dođem kući i otvorim omotnicu.
- Hmmm... a kad otvaraš sljedeću?
- U srpnju - uzbuđeno je odgovorila.
- Znači, neću te vidjeti tridesetog lipnja - zaključio je.
- Shvatio si - nasmijala se.
- Stigla sam! - kroz praznu prostoriju poviknula je Denise, po¬nosno se ljuljajući na petama i u haljini koju je nosila prošle godine na božićnom balu. Za njom je u prostoriju ušetao Tom, smijući se i ne skidajući pogleda s Denise.
- Bogme si se skockala - primijetila je Holly, odmjeravajući prija-teljicu od glave do pete. Ona se sama na kraju odlučila tek za trape¬rice, crne čizme i jednostavan crni topić. Nije joj se dalo posebno do-tjerivati, pogotovo zato što je znala da će ih tek nekoliko sjediti u praznome klubu, no Denise to očito nije shvatila.
- Pa ne idem svaki dan na premijeru filma u kojem glumim! - na¬šalila se.
Tom i Daniel su se pozdravili i izgrlili.
- Ljubavi, ovo je moj najbolji prijatelj Daniel - objavio je Tom, upoznajući Denise s vlasnikom kluba.
Daniel i Holly značajno su se pogledali, uzdignutih obrva i s os¬mijehom na usnicama, oboje primjećujući riječ „ljubavi".
- Drago mi je, Tome - Holly je stisnula ruku novog Deniseinog dečka. - Žao mi je zbog onoga kako sam se ponašala kad smo se pos¬ljednji put sreli, ali te večeri nisam baš bila pri sebi.
Zbog prisjećanja se na karaoke ozbiljno zacrvenjela.
- Ma, nema problema - ljubazno se nasmiješio. - Da nisi pjevala na natjecanju, ne bih imao priliku upoznati Denise pa mi je drago što jesi.
Ozarena je lica pogledao Denise, a Daniel i Holly još jednom su se značajno pogledali. Holly je potom sjela na barski stolac, osjećaju¬ći se veoma ugodno u društvu svoja nova dva poznanika.
Nakon nekog vremena shvatila je da se odlično zabavlja. Nije se samo izvještačeno smijala niti se tek marginalno zabavljala uz nečije dosjetke - bila je istinski sretna. Shvativši to, postala je još sretnija, a raspoloženje je pridonosila i činjenica što je Denise konačno našla ne¬koga u koga se zaljubila.
Ubrzo je u klub stigao i ostatak obitelji Kennedy, a pridružili su im se i Sharon i John. Holly je skočila sa stolca i potrčala prema pri¬jateljima.
- Bok, draga - uz zagrljaj ju je pozdravila Sharon. -Jesi već dugo tu?
- Aha - nasmijala se Holly. - Mislila sam da film počinje u osam pa sam došla u sedam i trideset.
- A joj - zabrinula se Sharon.
- Ne brini, sve je u redu, Daniel mi je pravio društvo - objasnila je, rukom pokazujući svog novog prijatelja.
- On? - pomalo je ljutito zapitao John. - Pazi se tog tipa, Holly, malo je čudan. Trebala si čut što je sve namlatio pred Sharon neki dan.
Holly se tajanstveno zahihotala i krenula pozdraviti familiju.
- Meredith nije došla s tobom? - hrabro je zapitala Richarda.
- Ne, nije - bezobrazno se otresao i odmarširao prema šanku.
- Zašto uopće dolazi? - zastenjala je u Jackovu zagrljaju, dok ju je brat tobože tješio.
- Halo, ljudi! - Declan se popeo na stolac i svima objavio: - Svi kasnimo jer je Ciari trebalo sto godina da odabere što će obući, a do-kumentarac bi trebao početi za koju minutu. Zato bih vas lijepo za¬molio da začepite i sjednete na svoja mjesta.
-Joj, Declane! - zbog nepristojnosti opomenula ga je majka.
Holly je pogledom po prostoriji potražila Ciaru i spazila je prili¬jepljenu uz Daniela za šankom. Tiho se nasmijala i zauzela stolac pred televizorom. Kad ga je spiker najavio, svi su oduševljeno zaklik-tali, ali ih je Declan ljutito utišao, ne želeći da propuste ni sekunde.
Na ekranu se pojavio krasan snimak dublinske noćne panorame i naslov Djevojke i grad, a Holly je odjednom postala nervozna. Potom je uslijedila riječ Djevojke na crnoj pozadini, a nju je slijedio snimak Sharon, Denise, Abbey i Ciare na stražnjem sjedalu taksija.
- Bok, ja sam Sharon - u kameru je progovorila Hollyina prijate¬ljica. - A ovo su Abbey, Denise i Ciara.
Svaka je djevojka zauzela zavodljivu pozu prilikom snimanja krup¬nog plana.
- Uputile smo se k svojoj najboljoj prijateljici Holly kojoj je danas rođendan.
Uslijedila je scena na Hollyinim vratima, gdje su je djevojke izne¬nadile kolektivnim vrištanjem: SRETAN ROĐENDAN! Kamera se potom vratila Sharon u taksiju.
- Večeras se ne družimo s dečkima, izlazimo van u isključivo žen¬skom društvu,
Sljedeća je scena prikazala Holly kako otvara dar i prema kameri po¬diže vibrator, gestu prateći riječima: - Ovo će mi definitivno trebati. Zatim se na ekranu ponovno pojavila Sharon u taksiju.
- Planiramo se pošteno napiti... Na ekranu se zatim vidjelo Hollyino otvaranje šampanjca, zatim „eksanje" alkoholnih pića za šankom u Budoiru i naposljetku opet Holly kako s nakrivljenom tijarom na glavi slamkom pije šampanjac iz boce.
- Obići ćemo neke klubove... - nastavila je Sharon.
U sljedećem su se kadru cure prilično besramno previjale na ples¬nom podiju Budoira, a potom je Sharon u kameru još jednom vrlo is-kreno progovorila:
- Ali nećemo raditi ništa nepristojno ili divlje. Večeras ćemo se pristojno ponašati!
Sljedeća ih je scena prikazala kako se svađaju s trojicom izbaciva-ča koji ih guraju kroz vrata mondenog kluba.
Holly je u šoku i razjapljenih usta buljila u ekran, ne vjerujući vlastitim očima. Okrenula se prema Sharon i shvatila da joj je i prija¬teljica jednako iznenađena. Muškarci su se samo smijali i tapšali Dec-lana po ramenu, srdačno mu čestitajući što je razotkrio pravo pona¬šanje njihovih partnerica. Holly, Sharon, Denise, Abbey pa čak i Cia-ra od neugodnosti su se skutrile na stolcima.
Što je to Declan napravio, dovraga?

OSAMNAEST

Klub Diva utonuo je u potpunu tišinu dok je publika s nestrpljenjem iščekivala sljedeću scenu na ekranu. Holly se jedva usudila disati; bo¬jala se onoga što se moglo pojaviti na ekranu. Možda se cure prisjete svega onoga što su tako prikladno zaboravile u vezi s tom noći, no ona se osobno najozbiljnije prestrašila istine. Očito su bile strašno pijane kad su apsolutno sve zaboravile. Osim ako netko ne laže, a ako laže, taj netko je sada još nervozniji od nje. Zagledala je svaku svoju prija¬teljicu u prostoriji i shvatila da baš svaka grize nokte. Stisnula je prste u fige.
Na ekranu se pojavio novi naslov. Darovi.
- Prvo otvori moj! - s televizijskog se ekrana zaderala Ciara, ba¬cajući se prema Holly s darom u ruci i usput rušeći Sharon s kauča. Čitav je klub prasnuo u smijeh dok je kadar prikazivao Abbey kako podiže prestravljenu Sharon s poda. Ciara je ustala sa stolca do Da-nielovog i prikrala se u zaštitničko društvo ostalih djevojaka. Svi su razdragano uzdisali nad scenama otvaranja Hollyinih darova, a Holly se u grlu stisnulo dok je Declanova kamera tijekom Sharonine zdra¬vice zumirala dvije fotografije na kaminu.
Uslijedio je novi naslov - Put do grada i scena djevojaka koje se jedna preko druge guraju u taksi sa sedam sjedala. Bilo je i više nego očito da su pijane. Holly se nemalo iznenadila; bila je sigurna da je u tom trenutku još uvijek bila prilično trijezna.
- Joj, Johne - prema taksistu je zastenjala Holly s ekrana. - Da¬nas sam navršila trideset godina, je 1' ti to možeš vjerovati?
Taksist John kojemu je do Hollyine dobi bilo jednako stalo kao i do lanjskog snijega pogledao ju je i uz smijeh dobacio: - Ma, još si mlada, Holly.
Glas mu je bio dubok i hrapav, a kamera se usredotočila na Hollyino lice. Užasnula se same sebe. Izgledala je veoma pijano i veoma tužno.
- Ali što da radim, Johne? - zavapila je put taksiste. - Imam tri¬deset godina! Nemam posao, nemam muža, nemam djece i imam tri¬deset godina!
- Jesam li ti to već rekla? - zapitala je, naginjući se prema taksis¬tu. Sharon se na stražnjem sjedalu zahihotala i Holly ju je udarila.
Čulo se kako djevojke u pozadini blebeću i jedna drugoj upadaju u riječ pa normalnom čovjeku nije bilo jasno kako su uopće uspijeva¬le razgovarali.
- Ma daj, Holly, nemoj se na rođendan zamarati takvim stvarima. Zabavljaj se i uživaj! Sutra ćeš razbijati glavu tim glupostima, dušo -brižno joj je odgovorio John. Holly je pred ekranom odlučila da ga mora nazvati i zahvaliti mu.
Kamera se i dalje zadržala na njezinu licu. Naslonila se na prozor i šutjela ostatak vožnje, izgubljena u vlastitim mislima. Sa stolca u klubu, Holly je zapanjeno zurila u vlastiti očajnički izraz. To joj se ni¬kako nije sviđalo. S nelagodom se osvrnula po klubu i uhvatila Danie-lov pogled. Ohrabrujuće joj je namignuo. Uh, ako on misli da joj mora namignuti zbog ohrabrenja, onda to sigurno misle i svi ostali. Slabašno se nasmiješila i ponovno svrnula pogled na ekran gdje se suočila s vlastitim urlanjem nasred ulice O'Connel.
- O. K., cure! Večeras idemo u Budoir i ništa nas neće zaustaviti, pogotovo ne oni glupi čuvari koji misle da je klub njihov!
Zatim je odmarširala prema klubu u vijugavoj putanji koja joj se tada činila ravnom. Cure su zaklicale od oduševljenja i krenule za njom.
Sljedeći je kadar prikazao čuvare na vratima Budoira koji su od¬mahivali glavom i govorili: - Zao nam je, ne možete ući večeras.
Čitava je Hollyina obitelj zaurlala od smijeha.
- Čekajte da vam objasnim - mirno se čuvarima obratila Denise.-Zar ne znate tko smo mi?
- Ne, ne znamo - zajednički su odgovorili i nastavili ih ignorirati.
- Molim? - ustobočila se Denise i prstom uprla u Holly. - Ne znate nju? Ona je strašno popularna... ovaj... princeza Holly iz kra¬ljevske obitelji... ovaj... kraljevske FINSKE obitelji!
Holly se zbunjeno namrštila, a njena braća i roditelji u klubu još jednom zaurlali od smijeha.
- Da sam pisao scenarij, ne bi ispao bolji - smijao se Declan.
- A da? Ona je kraljevskog roda? - podsmjehnuo se čuvar s brko¬vima.
- Naravno - ozbiljno je odgovorila Denise.
- Finska ima kraljevsku obitelj, Paul? - zapitao je drugoga čuvara.
- Mislim da nema, šefe - odgovorio je Paul.
Holly je poravnala nakrivljenu tijaru na glavi i kraljevski domah-nula dvojici čuvara.
- Vidite? - zadovoljno je graknula Denise. - Bit će vam jako neu¬godno ako je ne pustite u klub.
- Ako je i pustimo unutra, vi ćete morati ostati vani - dobacio joj je brkati i propustio nekoliko ljudi koji su do tada čekali iza djevoja¬ka. Dok su prolazili, Holly im je svima kraljevski domahnula.
- A nenenenene - nasmijala se Denise - Kako ne razumijete? Ja sam njezina... dvorska dama i ne smijem se odvajati od nje.
- Pa ako ste DVORSKA dama, onda možete i pričekati u DVORIŠTU, zar ne? - podsmjehnuo se Paul.
Tom, Jack i John istodobno su prasnuli u smijeh, a Denise je skliznula niz stolac, nastojeći se skriti.
Princeza Holly napokon je progovorila s ekrana: - Moje kraljevsko visočanstvo mora nešto popiti. Visočanstvo je strahovito žedno.
Paul i brkonja lagano su prostenjali dok su nastojali zadržati oz¬biljan izraz lica i ne obraćati pozornost na djevojke.
- Ne, stvarno, cure, ne možete večeras u klub, trebale biste biti članovi.
- Ali ja sam član kraljevske obitelji - strogo je odbrusila Holly. -Sve ću vas dati pogubiti!
Izgovorivši to, zamahnula je prema glavama dvojice muškaraca, ali ju je Denise zaustavila.
- Časna riječ, ni ja ni princeza nećemo vam stvarati nikakve nevo¬lje, samo nas pustite unutra na nekoliko pića - nagovarala je čuvare.
Brkati ih je nekoliko trenutaka promatrao, a zatim podigao pogled prema nebu i uzdahnuo.
- Ajde, dobro. Uđite - odmaknuo se i propustio ih u klub.
- Bog vas blagoslovio - poručila im je Holly, blagosiljajući ih zna¬kom križa u zraku.
- Dobro, što je sad ona na kraju? - nasmijao se Paul dok je Holly zamicala za vratima kluba. - Princeza ili svećenica?
- Luđakinja - nasmijao se brkonja. - Ali nikad još nisam čuo tako dobru priču.
Kratko su se zahihotali, a zatim ponovo zauzeli strog izraz kad im je prišla Ciara u pratnji Sharon, Abbey i Declana.
- Smijem li sa sobom uvesti svoju snimateljsku ekipu? - samou-vjereno je zapitala savršenim australskim naglaskom.
- Čekajte da pitam šefa - odvratio je Paul i nešto probrbljao u walkie- talkie.
- O. K., aamo naprijed - nakon nekoliko je trenutaka objavio i otvorio im vrata.
- To je ona australska pjevačica, je 1' da? - obratio mu se brkonja. - Aha, Ima onu super pjesmu.
- Daj samo javi dečkima unutra da pripaze na princezu i njezinu dvorsku damu upozorio ga je brkonja. - Da ne bi gnjavile pjevači-cu, a sigurno će je primijetiti zbog te ružičaste kose.
Hollyin se otac u klubu skoro zadavio pićem u navali smijeha, a supruga ga je, hihoćući se, nekoliko puta lupila po leđima.
Gledajući snimke Budoira na ekranu, Holly se prisjetila koliko ju je klub razočarao. Oko izgleda njegove unutrašnjosti raspredale su se mnoge tajanstvene priče, a jednom je s curama u nekom časopisu pročitala da se ondje nalazi neki bazen ili kakav sličan vodeni objekt U koji je Madonna pri jednom posjetu navodno skočila i okupala se. Holly je zamišljala golem vodopad koji se u kaskadama spušta niz zid kluba i nastavlja teći u pjenušavom potočiću kroz cijeli klub dok uz njegove obale sjede slavni i glamurozni, povremeno u bujicu uranja¬jući čaše, ne bi li ih napunili s još šampanjca. No umjesto pjenušavog vodopada dočekao ju je pozamašan, ali ipak običan akvarij usred kružnoga šanka. Nije imala pojma čemu zapravo služi, ali sve su joj se iluzije raspršile u jednoj sekundi. Mnogo manja nego što ju je za¬mišljala, prostorija je bila ukrašena tamnocrvenim i zlatnim tonovi¬ma, a na jednom ju je kraju prekidala zlatna zavjesa pred kojom je sta¬jao još jedan zastrašujući čuvar.
Na drugom kraju prostorije kočoperio se golem bračni krevet, po¬dignut na postolje i malo nagnut prema publici. Povrh njegovih zlat¬nih prekrivača valjale su se dvije mršave manekenke čija se jedina od¬jeća sastojala od zlatne boje za tijelo i sićušnih tangi. Sve je djelovalo pomalo neukusno.
- Daj pogledaj te tange - zgađeno je uzviknula Denise. - Čovje¬če, pa flaster koji sam jutros stavila na mali prst je veći!
Tom se na stolcu do njezinoga nasmijao i stao joj grickati mali prst. Holly je odvratila pogled i nastavila pratiti zbivanja na ekranu.
- Dobra večer dragi gledatelji, ovo su ponoćne vijesti, a ja sam Sharon McCarthy - pred kameru je ustala Sharon, držeći bocu šam¬panjca umjesto mikrofona. Declan je proširio kadar tako da su se u pozadini nazirali poznati televizijski spikeri za šankom.
- Danas je, na svoj trideseti rođendan, finska princeza Holly ko¬načno dobila pristup u najpoznatiji dublinski klub Budoir. U klubu je i australska rokerica Ciara sa svojom filmskom ekipom i... - zastala je i gurnula prst u uho, praveći se da putem ondje smještena mikrofona upravo prima važne vijesti. - I evo, upravo primamo važnu obavijest da je poznati televizijski voditelj Tony Walsh prije nekoliko minuta u klubu viđen SA SMIJEŠKOM na licu. Pokraj mene je i svjedokinja tom revolucionarnom događaju. Dobra večer, Denise.
Denise je pred kamerom zauzela zavodničku pozu.
- Recite nam, Denise, gdje ste bili u odsudnom trenutku?
- Stajala sam kraj stola gospodina Walsha i odjednom spazila što se događa - Denise je uvukla obraze i nasmijala se kameri.
- Možete li nam točno objasniti što se dogodilo?
- Pa, ovaj... stajala sam ondje gledajući svoja posla kad je gospo¬din Walsh otpio gutljaj iz svoje čaše i odjednom se nasmiješio.
- To je zbilja nevjerojatna vijest, Denise. Jeste li sigurni da je bila riječ o smiješku?
- Pa, ne znam, možda su ga mučili vjetrovi pa je napravio grima¬su, ali ljudi s kojima sam bila u društvu također su uvjereni da se nas¬miješio.
- Znači, bilo je i drugih koji su nazočili tom događaju?
- Da, princeza Holly stajala je kraj mene i sve je vidjela. Kamera se pomakla prema Hollyinu licu i snimila je kako pije
šampanjac iz boce na slamku.
- I onda, Holly? Jesu li to bili problemi s napuhanošću ili je ipak bio smiješak?
Holly je najprije izgledala zbunjeno, a zatim je zakolutala očima.
- Hehe, oprostite, ipak je ono prvo. Znate, od šampanjca se uvi¬jek strašno napuhnem...
Klubom se prolomio gromoglasan smijeh. Najglasniji je, kao i uvi¬jek, bio Jack. Holly je od stida prekrila lice rukama.
- Dobro onda... - na ekranu je progovorila Sharon, nastojeći se ne smijati. - Sve u svemu, bile su to ekskluzivne vijesti, dragi gleda¬telji. Večeras se prva namrgođena faca irske televizije nasmiješila. Vra¬ćamo se u studio.
Smiješak joj je izblijedio s lica kad je shvatila da tik do nje stoji upravo ismijani Tony Walsh i da se uopće ne smješka.
- Dobra večer - procijedila je i zatim se kamera ugasila.
U tom su se trenutku svi u klubu naglas smijali, uključujući i dje¬vojke. Holly je čitava situacija bila toliko nevjerojatna da joj se nije mogla ne smijati..
Kad se kamera ponovo uključila, u njenu se fokusu našlo zrcalo ženskog WC - koje je Declan snimao izvana, kroz odškrinuta vrata. U zrcalu se jasno razabiralo Sharonino i Deniseino lice.
- Samo sam se zezala - promrmljala je Sharon popravljajući ruž na usnicama..
- Ma, ne obaziri se na tog jadnika, Sharon, vjerojatno mu je samo pun kufer kamera koje mu stalno zuje pred facom. Posebno kad ima slobodnu večer. Mislim, mogu to razumjeti.
- Sad ga još i braniš - zagunđala je Sharon.
- Daj začepi, kozo gunđava - odbrusila joj je Denise.
- Gdje je Holly? - promijenila je temu Sharon.
- Nemam pojma. Kad sam je posljednji put vidjela, razbacivala se po podiju - odgovorila je Denise. Djevojke su se pogledale i prasnule u smijeh.
- A joj... jadna naša mala Disco Diva - tužno je uzdahnula Sha¬ron. - Nadam se da će naći nekog komada i po'vatat se s njim.
- Da - složila se Denise - O. K., ajmo joj nać komada. Spremila je šminku u torbicu i djevojke su se uputile iz WC-a.
Čim su izašle, iz jednog se odjeljka začulo puštanje vode. Otvorila su se vrata tog odjeljka i pred ogledalo je izašla Holly. Kad je spazila svo¬je lice na ekranu, Holly se smiješak zamrznuo na usnicama. Kroz od¬škrinuta su se vrata u zrcalu jasno vidjele Hollyine natečene, crvene oči. Ispuhala je nos i neko vrijeme tjeskobno buljila u vlastiti odraz. Duboko je uzdahnula i niz stube se spustila prema frendicama. Hol¬ly se nije mogla sjetiti da je te večeri plakala. Čak je i mislila da se od¬lično držala. Protrljala je oči i ozbiljno se zabrinula nad svime što sli¬jedi, a čega se nije mogla sjetiti.
Na ekranu se još jednom pojavila crna pozadina i naslov: Opera¬cija zlatna zavjesa. Kad ga je spazila, Denise je na sav glas vrisnula: -Isuse Bože! Declane, svinjo jedna! Potom je odjurila u toalet.
Očito se nečega sjetila.
Declan se zacerekao i pripalio još jednu cigaretu.
- Dakle ovako, cure - objavila je Denise na ekranu. - Došlo je vri¬jeme za Operaciju zlatna zavjesa.
- Ha? - blenule su Holly i Sharon s klupskog kauča na koji su se udobno smjestile.
- Operacija zlatna zavjesa! - povikala je Denise, nastojeći ih po¬vući na noge. - Idemo se infiltrirati u VIP bar!
- Čekaj, ovo ovdje nije VIP bar? - sarkastično je odvratila Sharon, osvrćući se po klubu.
- Ne! Tamo je VIP-bar! - Denise je prstom uprla u zlatnu zavje¬su pred kojom je stajao vjerojatno najviši i najkrupniji muškarac na planetu. - Tamo se zavlače poznati, bogati i slavni!
- Znaš što, Denise - oglasila Holly, udobnije se smještajući na sjedištu. - Baš me briga kamo idu bogati i slavni, meni je super tu gdje jesam.
Denise je zastenjala i zakolutala očima.
- Dajte cure! Ciara i Abbey su tamo! Zašto mi nismo?
Jack se upitno zagledao prema stolcu na kojem je sjedila njegova djevojka, ali Abbey je samo slegnula ramenima. Očito se nitko nije sjećao onoga što se odvijalo na ekranu. Osim Denise, naravno, ali ona je pobjegla u WC. Jack se prestao smješkati, skliznuo je niz stolac i prekrižio ruke na prsima. Očito je jedna stvar bila kad mu je sestra od sebe radila budalu, a sasvim druga kad mu je to činila djevojka. Sta¬vio je noge na stolac pred svojim i do kraja dokumentarca šutio.
Kad su Sharon i Holly na ekranu od Sharon čule da su Abbey i Ciara u VIP sobi, uspravile su se s kauča i pozorno poslušale Deni-sein plan.
- O. K., cure, evo kako ćemo!
Holly se okrenula od ekrana i munula Sharon u rebra. Nije se sje¬ćala apsolutno nijedne riječi, nijednog događaja, a na trenutak je čak pomislila da je Declan angažirao glumice koje su im nevjerojatno na¬likovale ne bi li im cijeli film podvalio kao groznu psinu. Sharon joj se okrenula razrogačenih očiju i slegnula ramenima. I njoj se činilo kao da te večeri nije bila ondje. Kamera je pratila tri djevojke dok su se približavale zlatnoj zavjesi i pred njom se uzmuvale poput omanje skupine idiota. Kad se Sharon napokon ohrabrila prstom kucnuti o divovska čuvareva ramena i kad se ovaj okrenuo, Denise je iskoristila priliku i pobjegla mu iza zavjese. Puzala je na sve četiri i progurala glavu na drugu stranu, dok joj je stražnjica i dalje ostala za čuvarevim leđima.
Holly ju opalila po stražnjici ne bi li je požurila.
- Vidim ih! - glasno je prosiktala Denise. - Oh, Bože! Razgovara ju s onim hollywoodskim glumcem!
Izvukla je glavu s druge strane zavjese i uzbuđeno se zagledala u Holly. Sharon je u međuvremenu ponestalo tema za razgovor s čuva-rem pa se okrenuo upravo na vrijeme da Denise uhvati na djelu. - Nenenenenenenel -glasno je prosvjedovala dok ju je tjerao na¬trag.- Ne razumijetel Ovo je švedska princeza Holly! - Finska princeza - ispravila ju je Sharon. - Pardon, finska - ponovila je Denise, i dalje na koljenima. - Evo, ju joj se upravo klanjam. Ajte i vi!
Sharon se pod hitno spustila na koljena i djevojke su se stale kla-njati Hollyinini stopalima. Holly se pak pomalo zbunjeno okrenula prema klubu u kojem su svi zurili u scenu koja se upravo odvijala i ne znajući što bi drugo učinila, kraljevski im mahnula. Nikoga nije oso¬bito zadivila.
- Joj, Holly -jedva je kroz smijeh procijedila njezina majka.
Golemi se izbacivač mašio walkie-talkieja i progovorio: - Dečki, imam problema s princezom i dvorskom damom.
Denise se zagledala u obje djevojke i panično prošaptala: - Sakrij¬te se!
Cure su skočile na noge i pobjegle. Kamera ih je pratila kroz go¬milu, ali potpuno su se izgubile.
Na svojem stolcu u klubu Diva, Holly je zastenjala i prekrila lice rukama kad joj je napokon postalo jasno što će se dogoditi.

DEVETNAEST

Paul i brkonja dotrčali su klub i kraj zlatne se zavjese susreli s gole¬mim izbacivačem.
- Što je bilo? - zapitao je brkonja.
- Cure na koje ste me upozorili pokušale su prijeći na drugu stra¬nu - ozbiljno im je uzvratio golemi. Imao je izraz lica po kojemu bi čovjek zaključio da je na prethodnom poslu hladnokrvno ubijao ljude kad bi se pokušali provući „na drugu stranu". Takvo je kršenje pravi¬la shvaćao vrlo ozbiljno.
- Gdje su? - zapitao je brkonja.
Golemi se zakašljao i pomalo posramljeno pogledao u stranu.
- Skrivaju se, šefe.
- Skrivaju se? - brkonja je zakolutao očima.
- Da, šefe.
- Gdje? U klubu?
- Mislim da su tamo, da.
- Misliš?
- Nisu prošle kraj nas pa mora da su još uvijek ovdje - ubacio se Paul.
- O. K. - uzdahnuo je brkonja. - 'Ajmo ih onda potražiti. Daj do-vedi nekoga da pazi na zavjesu.
Kamera je potajno pratila trojicu izbacivača dok su patrolirali klu¬bom i zagledavali iza kaučeva, pod stolove, iza zavjesa... čak su i ne¬koga zamolili da pogleda u ženski zahod. Članovi su se Hollyine obi¬telji histerično smijali sceni koju su pratili na ekranu.
Na drugom je kraju kluba započelo nekakvo komešanje pa su se izbacivači uputili onamo. Oko podija s krevetom okupila se omanja gomila, a dvije su manekenke premazane zlatnom bojom prestale ple¬sati, zapanjeno zureći u krevet. Kamera se približila krevetu i pred očima se promatrača pojavila slika zlatnoga pokrivača ispod kojeg su se koprcale, činilo se, tri svinje. Sharon, Denise i Holly valjale su se pod pokrivačem urlajući jedna na drugu u pogrešnom uvjerenju da pokušavaju bili što neprimjetnije. Gomila oko kreveta se zgusnula i uskoro je netko ugasio glazbu. Tri su se hrpe pod pokrivačem presta¬le meškoljiti, ne znajući što se događa s druge strane pokrivača.
Izbacivači su odbrojili do tri i povukli prekrivač s kreveta. U kad-ru su se pojavile tri veoma iznenađene djevojke nalik jelenima zasli-
jepljenim u automobilskim farovima. Nepomično su ležale na leđima
ruku ukočenih uz tijela.
Kraljevsko je visočanstvo moralo malo prileći prije odlaska -dramatičnim je otmjenim naglaskom objavila Holly, a druge su dvije djevojke prasnule u smijeh.
- Ajmo, princezo, tulum je gotov - rekao joj je Paul.
Trojica su muškaraca djevojke ispratila iz kluba, uvjeravajući ih da su si za sve vijeke onemogućile ulazak u klub.
- Mogu li samo svojim prijateljicama reći da odlazimo? - zapita¬la je Sharon.
Izbacivači su coknuli jezikom i ignorirali je.
- Halo? - ustobočila se Sharon. - Je 1' ja to pričam sama sa so¬bom? Pitala sam smijem li frendicama javiti da odlazimo.
- Dosta gluposti, cure - ljutito joj je odvratio brkonja. - Nema tu nikakvih vaših frendica.
- Oprostite, ali dvije su naše frendice u VIP baru -jednako je lju¬tito uzvratila Sharon. -Jedna ima ružičastu kosu, a druga...
- Cure! - podigao je glas. - Ne dolazi u obzir! Nećete nikoga gnjaviti! Ta mlada dama s ružičastom kosom vam nije frendica.
Ajmo, crta, van dok se niste uvalile u još veće nevolje!
Klubom Diva odjeknuo je gromoglasan smijeh.
Sceni je došao kraj i na ekranu se pojavio novi naslov Dugo puto¬vanje kući. Svih je pet djevojaka bilo u taksiju. Abbey je klečala s gla¬vom nagnutom kroz prozor jer joj je tako naredio taksist.
- Bogme ti neću dopustiti da mi povraćaš po taksiju - viknuo je. - Gurni glavu kroz prozor ili ideš pješice doma.
Abbeyino je lice bilo gotovo ljubičasto od hladnoće i zubi su joj cvokotali, ali nije htjela pješice kući. Ciara se ruku prekriženih na pr¬sima durila na cure zbog toga što su je natjerale da tako rano ode iz kluba, ali još i više zbog toga što su svima otkrile da nije australska rock--pjevačica. Sharon i Denise spavale su jedna drugoj na ramenu.
Kamera se još jednom fokusirala na Holly koja je i ovaj put sjedi¬la na suvozačkom sjedalu, no ovaj put nije gnjavila vozača, nego se naslonila na zaglavlje i kroz vjetrobran zurila u tamnu noć. Točno se sjetila o čemu je u tom trenutku razmišljala. Vrijeme je za povratak u onu ogromnu, praznu kuću.
- Sretan rođendan, Holly - sa stražnjeg je sjedala dopro slabašan Abbeyin glas.
Holly se okrenula ne bi li joj se smiješkom zahvalila i našla se li¬cem u lice s kamerom.
- Pa zar još uvijek snimaš, Declane? - zapanjeno je zapitala. - Is¬ključi to!
Zatim je bratu iz ruku izbila kameru i na ekranu se pojavio nat¬pis KRAJ.

Kad je Daniel ustao ne bi li upalio svjetla u klubu, Holly je na br¬zinu ustala sa stolca i nestala za prvim vratima. Morala se malo sa¬brati prije no što svi počnu pričati o filmu, no zatvorivši za sobom vrata, shvatila je da se nalazi u majušnoj ostavi s metlama, kantama i praznim bačvicama piva. Pomislila je da gluplje skrovište ne bi pro¬našla ni da ga je pokušavala naći. Sjela je na bačvicu i razmislila o onome sto je upravo odgledala. Bila je šokirana, zbunjena i bijesna na Declana. Rekao je da snima dokumentarac o noćnom životu u Dub-linu, sigurna je da joj nije rekao ni riječi o namjeri da od nje i njenih frendica napravi cirkus. A točno je to napravio. Da ju je pristojno za¬molio smije li takvo što učiniti, to bi bilo nešto sasvim drugo. Prem¬da mu ni tada to ne bi dopustila.
No nije sad htjela vikati na Declana pred svima. Osramotio je i nju i njezine prijateljice, no zanemari li to, snimio je odličan film. Da je na ekranu bio bilo tko drugi, veoma bi joj se svidio i smatrala bi ga vrijednim nagrade koju je osvojio. No, na ekranu jest bila ona i zbog toga ne zaslužuje nikakvu nagradu... Dobro, neki su dijelovi bili dois¬ta zabavni i smiješni, čak joj niti nije toliko smetalo što su ona i fren-dice ispale šašave. Mučili su je snimci njezine tuge.
Niz lice su joj se slile krokodilske suze i samu je sebe obgrlila ne bi li se utješila. Na televizijskom ekranu vidjela je lice svojih osjećaja. Izgledala je izgubljeno i usamljeno. Gorko je zaplakala za Gerryjem, ali i zbog sebe, a od teških su je jecaja pri svakom udisaju boljela reb¬ra. Nije više htjela biti sama i nije htjela da njena obitelj vidi svu tu tugu koju je tako pažljivo skrivala od njih. Htjela je da joj se Gerry vrati i nije ju bilo briga ni za što drugo. Pa neka se i svakodnevno sva¬đaju, neka budu siromašni i neka izgube kuću, baš je briga! Samo neka joj se vrati. Začula je kako joj se za leđima otvaraju vrata i odmah potom su je obgrlile dvije snažne ruke. Iz nje je u glasnim jeca¬jima provalila višemjesečna tuga.
- Pa što joj je? Nije joj se svidio film? - začula je Declanov zabri¬nuti glas.
- Pusti je na miru, sine - nježno mu je odvratila majka, a zatim su se vrata zatvorila i Daniel ju je nježno zaljuljao i pogladio po kosi. Nakon što je, činilo joj se, isplakala sve suze svijeta, Holly se umi-rila i odmakla od Daniela.
- Oprosti - šmrcnula je i rukavom obrisala lice. - Nemaš se zašto ispričavati - rekao je, odmaknuo joj ruku s lica i dodao joj maramicu.
U tišini se pokušala sabrati. - Ako te dokumentarac toliko uzrujao, moram ti reći da zbilja ne-maš razloga - rekao je sjedajući na kutiju nasuprot njezine.
- Mo'š mislit - sarkastično je prokomentirala brišući suze.
- Ne, ozbiljno ti kažem - iskreno ju je uvjeravao. - Meni je bio strašno zabavan. Izgledale ste kao da se sjajno zabavljate.
Nasmiješio joj se.
- Šteta je samo što se ja nisam tako osjećala - tužno je odvratila.
- Možda se nisi tako osjećala, ali kamera ne snima osjećaje.
- Ne moraš me tješiti - bilo joj je neugodno što je tješi potpuni stranac.
- Ne tješim te. Govorim ti istinu. Nitko osim tebe nije primijetio to što te toliko uznemirilo. Ja nisam primijetio ništa pa ne znam zaš¬to bi itko drugi.
Osjećala se mrvicu bolje.
- Jesi siguran?
- Potpuno siguran - nasmiješio se. - A sad se, molim te, prestani skrivati po svim mogućim neobičnim prostorijama moga kluba jer ću to početi shvaćati osobno.
- Jesu li cure O. K.? - zapitala je, nadajući se da je cijelu dramu samo umislila. Izvana je dopro glasan smijeh.
- Kao što čuješ, odlično su - rekao je, glavom pokazujući na vra¬ta. - Ciara je oduševljena zbog toga što će svi misliti da je rock-zvijez-da, Denise je konačno izašla iz zahoda, a Sharon se cijelo vrijeme smi¬je. Jack se jedino malo naljutio na Abbey zbog toga što je na povrat¬ku kući povraćala iz taksija.
Holly se zahihotala.
- Vidiš, nitko nije ni primijetio to što si ti vidjela.
- Hvala ti, Daniele - duboko je udahnula i nasmiješila mu se.
- Spremna za izlazak pred publiku? - zapitao je.
- Valjda.
Iz sobice je izašla u zvukove glasnoga smijeha. Pod upaljenim svjetlima svi su sjedili za stolom i veselo se šalili. Holly je sjela do maj¬ke koja ju je zagrlila i poljubila u obraz.
- Meni se film baš svidio - oduševljeno je objavio Jack. - Kad bis¬mo samo uspjeli Declana nagovoriti da svaki put s curama izađe van i ponese kameru, to bi bilo sjajno jer bismo znali što izvode. Je 1' tako, Johne?
Namignuo je Sharoninom suprugu.
- Uvjeravam te da ovo nije bio prikaz našeg tipičnog izlaska - po¬bunila se Abbey.
Nijedan joj muškarac u prostoriji nije povjerovao.
-Je 1' sve O. K., Holly? - zabrinuto ju je zapitao Declan.
Dobacila mu je prijekoran pogled.
- Mislio sam da će ti se svidjeti - još se više zabrinuo.
- Možda bi mi se i svidjelo da sam znala što radiš - prasnula je.
- Ali htio sam te iznenaditi - iskreno ju je uvjeravao.
- Mrzim iznenađenja - rekla je trljajući oči.
- To će te naučiti pameti, sine - upozorio ga je otac. - Ne bi smio snimati ljude bez njihova znanja. To je protuzakonito.
- Odbor za dodjelu nagrade sigurno nije znao da si cure snimao bez njihova znanja - složila se Elizabeth.
- Nećeš im valjda reći, Holly? - zapitao je Declan.
- Neću ako sljedećih nekoliko mjeseci budeš divan prema meni -odgovorila je vrteći među prstima pramen kose. Declan je napravio facu.
- Aj' dobro, kako god hoćeš - rekao je i odmahnuo rukom.
- Iskreno, Holly, meni je film bio skroz zabavan - zahihotala se Sharon, a zatim lupila Denise po nozi: - Ti i tvoja Operacija zlatna zavjesa!
Denise je zakolutala očima.
- Znate što, mogu vam svima reći da više nikad u životu neću piti. Svi su se nasmijali, a Tom ju je zagrlio.
- Što je? Zašto se smijete? - nevino je zapitala. - Ozbiljno mislim.
- Kad smo već kod pića, želi li tko štogod popiti? - sa stolca je us¬tao Daniel. - Jack?
- Može jedan Budweiser, hvala.
- Abbey?
- Ovaj... jedno bijelo vino molim - pristojno je odgovorila.
- Frank?
- Jedan Guiness. Hvala, Daniele. - I ja ću isto to - izjasnio se John. - Sharon?
- Samo Colu, molim te. Holly, hoćeš i ti? - zapitala je prijateljicu i Holly je kimnula.
-Tom?
- Ja ću Jack Daniels i Colu, Dan.
- I ja - oglasio se Declan.
- Denise? - nasmiješio se Daniel.
- Ovaj... ja bih molila... džin i tonik.
- Ha! - svi su viknuli u isti glas.
- Pa dobro! - slegnula je ramenima - Neću umrijet od jedne cuge.

Stajala je pred sudoperom rukava podvrnutih iznad laktova i riba¬la lonce kad je odjednom začula poznat glas.
- Bok, dušo.
Podigla je glavu i ugledala ga na otvorenim vratima verande.
- O, bok - nasmiješila se.
- Nedostajem ti?
- Naravno.
- Jesi već našla novog muža?
- Naravno. Gore spava u sobi - nasmijala se i obrisala ruke. Gerry je prijekorno coknuo jezikom i zatresao glavom.
- Sad ću otić gore i zadavit ga jer spava u našem krevetu.
- Ma, pusti ga još malo - našalila se, gledajući na sat. - Mora se čovjek odmoriti.
Izgledao je sretno, svježa lica i još uvijek lijep kao u njezinim us¬pomenama. Nosio je plavu majicu koju mu je za Božić jedne godine kupila i koju je najviše voljela. Pomno ju je promatrao golemim sme¬đim očima ispod dugačkih trepavica.
- Hoćeš li ući? - zapitala ga je smješeći se.
- Ne, svratio sam samo da vidim kako si. Je l` sve O. K.? - s ru¬kama u džepovima, naslonio se na dovratak.
- Tako-tako - odgovorila je, vrteći dlanovima u zraku. - Moglo bi i bolje.
- Čujem da si postala velika televizijska zvijezda - nacerio se.
- Poprilično nevoljko, da - nasmijala se.
- Sad će navalit muškarci - uvjeravao ju je.
- Da, navala je već krenula - nasmijala se i pokazala rukom na sebe. - Ali stalno promašuju gol.
Nasmijao se.
- Nedostaješ mi, Gerry.
- Tu sam ja, u blizini.
- Opet me ostavljaš?
- Za sada, da.
- Vidimo se - nasmiješila se.
S istim se smiješkom i probudila, osjećajući se kao da je spavala danima.
- Dobro jutro, Gerry-prošaptala je sretna, pogleda uprta u strop. S noćnog ormarića zazvonio je telefon.
- Halo?
- Isuse Bože, Holly odmah pogledaj današnje novine - panično je vinula Sharon.


DVADESET

Skočila je iz kreveta, navukla trenirku i odvezla se do prvoga dućana. Sa stalka je brzo dograbila novine i stala ih listati ne bi li pronašla ono o čemu je Sharon toliko pričala. Prodavač se za pultom glasno nakaš¬ljao i svratio joj pozornost.
- Niste u knjižnici, mlada damo - opomenuo ju je kad ga je po¬gledala, glavom pokazujući na novine u njezinoj ruci.
- Znam da nisam - odgovorila mu je razdražena bezobrazlukom.
Stvarno, kako da odabere novine kad nema pojma u kojima je čla¬nak koji traži. To ju je razbjesnilo pa je u navali ljutnje izvukla po je¬dan primjerak svih novina na stalku, tresnuvši ih potom na pult pred prodavača. Čitavo se vrijeme napadno smješkala.
Nemalo se iznenadivši, počeo ih je jedne po jedne ukucavati u blagajnu. Za Hollyinim se leđima stvorio red.
Čeznutljivo se zagledala u stalak s čokoladicama, a zatim se osvr¬nula da vidi gleda li je tko. Svi su buljili pa je glavu brzo okrenula ka pultu. Rukom je posegnula prema stalku i zgrabila dvije najveće čo¬kolade s dna hrpe. Sve su se ostale čokoladice prosule po podu. Sred¬njoškolac za njenim leđima prasnuo je u smijeh, a Holly se sagnula ne bi li sredila nered koji je napravila. Srušila je toliko čokoladica da se morala saginjati nekoliko puta. Osim nekoliko glasnih nakašljavanja iz reda za njezinim leđima, u dućanu je vladala potpuna tišina pa je kriomice hrpi na pultu dodala još nekoliko čokoladica.
- Za djecu - glasno je objasnila prodavaču, nadajući se da će je čuti i svi ostali. Nešto je promrmljao i nastavio ukucavati robu u kasu. Zatim se sjetila da kod kuće nema ni kapi mlijeka pa je iz reda na brzinu otr¬čala do hladnjaka na drugom kraju trgovine. Nekoliko je žena u redu pred blagajnom glasno uzdahnulo u znak neodobravanja dok se pro¬bijala prema pultu i onamo spuštala litru mlijeka. Prodavač je na trenutak prestao ukucavati i napadno joj se zagledao u lice, no Holly je samo nijemo uzvratila pogled.
- Mark! - povikao je.
Iz jednog se reda polica pojavio prištavi mladac s uređajem za li¬jepljenje cijena u rukama. - Da?- zagunđao je. -Otvori drugu blagajnu, molim te, izgleda da će ovo potrajati.
Još joj se jednom zapiljio u facu, a Holly mu je uzvratila podrug-ljivom grimasom.
Čitavo vrijeme gledajući u Holly, Mark se stao zavlačiti za drugu blagajnu. Ma, prekrasno, sad sam još i kriva što moraš raditi svoj po-sao. pomislila je. Kad je otvorio blagajnu, svi su se ljudi iz reda za nje¬zinim leđima preselili k njemu. Zadovoljna što je sada više nijedan kupac pozorno ne promatra, zgrabila je još dvije vrećice čipsa i doda¬la ih gomili pred prodavačem.
- Rođendanska proslava - promrmljala je usput.
U redu za drugom blagajnom srednjoškolac je tiho zatražio kuti¬ju cigareta.
- Imaš osobnu? - glasno ga je zapitao Mark.
Klinac se zacrvenio i s izrazom nelagode na licu osvrnuo se oko sebe. Holly mu se posprdno nasmijala i okrenula na drugu stranu.
- Još nešto? - sarkastično ju je zapitao prodavač.
- Ne, hvala, to bi bilo sve - procijedila je kroz stisnute zube. Platila je i još neko vrijeme petljala s novcem, pokušavajući što br¬že spremiti uzvraćeni sitniš.
- Sljedeći! - viknuo je prodavač.
- Dobar dan, molim vas kutiju Bensona i...
- Čekajte - prekinula ga je Holly i obratila se prodavaču, proma¬trajući hrpu artikala koje je kupila i koji su još uvijek stajali na pultu. - Mogu li dobiti vrećicu?
- Malo pričekajte - otresao se prodavač - Prvo da riješim ovog gospodina. Što biste ono rekli? Cigarete, zar ne?
- Da, molim vas - odgovorio je kupac, pogledom se ispričavajući Holly.
- A što biste vi još htjeli? - drsko joj se obratio prodavač.
- Vrećicu - bijesno je prosiktala.
- To bi bilo još dvadeset centi.
Glasno je uzdahnula i stala prekapati po novcu. Za leđima joj se stvorio još jedan red.
- Mark, daj opet otvori drugu blagajnu - naglašeno je podviknuo prodavač.
Konačno iskopavši novčić iz novčarke, tresnula ga je na pult pred prodavača i stala trpati stvari u vrećicu.
- Sljedeći - viknuo je prodavač i zagledao joj se preko ramena. Pod pritiskom njegove nestrpljivosti stala je žurno trpati ostatak no¬vina u vrećicu.
- Pričekat ću dok gospoda završi - pristojno je odgovorio sljedeći kupac.
Zahvalno mu se nasmiješila i gunđajući krenula prema izlaznim vratima. Upravo kad je htjela izaći, odjednom se oglasio Mark:
- Hej, pa vi ste ona cura s televizije!
Naglo se trgnula i okrenula, a plastična ručka na vrećici prekinu¬la se pod težinom novina. Sve se rasulo po podu.
Ljubazni se kupac sagnuo ne bi li joj pomogao u skupljanju robe, a ostatak trgovine sa zanimanjem je promatrao, pitajući se tko je toč¬no „cura s televizije".
- To ste bili vi, zar ne? - nasmijao se Mark. Holly mu se slabašno nasmiješila.
- Znao sam - uzbuđeno je pljesnuo rukama. - Totalno ste cooll Pužući na sve četiri i skupljajući razasutu robu nije se osjećala ni¬malo cool, pa se u neprilici zacrvenjela.
- Ovaj... oprostite - zamucala je ustajući. - Mogu li dobiti dru¬gu vrećicu?
- Da, ali to vam je dvadeset...
- Evo, evo - prekinuo ga je učtivo kupac, stavljajući mu na pult novčić od dvadeset centi. Pomalo zbunjen, prodavač je nastavio s pos¬lom.
- Zovem se Rob - predstavio joj se ljubazni kupac, pomažući joj utrpati čokolade u vrećicu.
- Ja sam Holly - prihvatila je ispruženu ruku, pomalo zbunjena njegovom susretljivošću. - I čokoholičarka sam.
Nasmijao se.
- Hvala na pomoći - rekla je uspravljajući se.
- Nema na čemu.
Pridržao joj je vrata pri izlasku. Opazila je da je zgodan - nešto stariji od nje i očiju čudnovato sivozelene boje. Zmirnula je i pomni¬je ga promotrila.
Nakašljao se.
Zacrvenjela se shvativši da bulji kao kakva luđakinja, izašla iz tr-govine slala gurati vrećicu na stražnje sjedalo svog automobila. Po-
tom je spazila Roba. Srce joj je blago poskočilo.
- Evo mene opet - rekao je prilazeći. - Ovaj... htio sam vas pita-ti jeste li možda za piće?
Nasmijao se i pogledao na sat. - Ustvari, još je prerano za piće, ali mogli bismo na kavu.
Veoma se samouvjereno oslonio na auto do njezina, ruku u dže-povima i neobičnih očiju uprtih ravno u nju. Začudo, nije joj bilo neugodno zbog njegova ponašanja; pozvao ju je na kavu veoma opuš¬teno i mirno, kao da je takav poziv potpuno nepoznatoj ženi najnor-malnija stvar na svijetu. Možda čak i jest, pomislila je. Možda se lju¬di danas lako upoznaju.
- Ovaj... - zamislila se. Što ima lošeg u odlasku na kavu s čovje¬kom koji joj je tako ljubazno pomogao? Pogotovo kad je tako privla¬čan. No, bez obzira na njegov izgled, čezne za društvom, a Rob se či¬ni zgodnim, pristojnim i simpatičnim. Sharon i Denise su na poslu, ni mami ne može smetati stalnim svraćanjem na kavu i već joj je kraj¬nje vrijeme da počne upoznavati nove ljude. Većina zajedničkih pri¬jatelja koje je imala s Gerryjem bili su njegovi kolege s posla i otkad joj je suprug umro, jedva da su joj i jednom pokucali na vrata. Nema veze, pomislila je, barem je saznala tko su joj pravi prijatelji.
Kad je već zaustila ne bi li prihvatila Robov poziv, odjednom je pogledao njezinu ruku i lagano se ukočio. Smiješak mu je izblijedio s lica.
- Uh, oprostite, nisam znao... - promrmljao je i udaljio se od nje kao da je prijenosnik neke zarazne bolesti. - Ionako mi se žuri.
Još se jednom nasmiješio i požurio niz ulicu.
Zbunjeno je zurila za njim. Zar je nešto krivo rekla? Predugo je oklijevala s odgovorom? Prekršila je neko novo pravilo ponašanja pre¬ma novim znancima? Spustila je pogled prema ruci koja ga je tako naprasno otjerala i duboko uzdahnula trljajući čelo. Na prstu joj se lijeve ruke, naime, okupan suncem sjajio vjenčani prsten.
Ostao joj je samo srednjoškolac koji je, sa skupinom prijatelja i ci¬garetom u ustima, prošao kraj nje i posprdno joj se nasmijao.
Sve se urotilo protiv nje.
Tresnula je vratima automobila i osvrnula se oko sebe. Nije joj se išlo kući. Bilo joj je dosta cjelodnevnog buljenja u zidove i razgovora koje je vodila sama sa sobom. Tek je deset ujutro, a vani je predivan, sunčan dan. Želudac joj se javio kad je na drugoj strani ulice spazila
da u Masnoj žlici, njezinom kvartovskom kafiću, upravo iznose stolo¬ve na terasu. Žarko je poželjela velik i slastan irski doručak. Izvukla je sunčane naočale iz odjeljka za rukavice, objema rukama obuhvatila svežanj upravo kupljenih novina i uputila se preko ceste. Bucmasta konobarica s velikom pundom i crveno-bijelom kariranom pregačom preko šarene haljine upravo je čistila stolove. Holly se osjećala kao da je netom stupila u seosku kuhinju.
- Konačno smo stolove iznijeli na sunce - veselo je rekla kad je spazila Holly.
- Da, divan dan, zar ne - odvratila je Holly i zajedno se sa simpa¬tičnom debeljucom zagledala u plavo nebo. Zanimljivo kako lijep dan u Irskoj odmah postaje glavna dnevna tema razgovora. Lijepo je vri¬jeme toliko rijetko da ga svi doživljavaju kao poseban blagoslov.
- Sjest ćete ovdje, vani?
- Pa mogla bih iskoristiti to sunce, inače će mi pobjeći za sat vre¬mena - nasmijala se Holly i sjela za jedan stol.
- Oh, malo optimizma, dušo - nasmiješila se konobarica i krenu¬la prema unutrašnjosti kafića. - Donijet ću vam jelovnik.
- Ne, ne trebate - viknula je Holly. - Znam što želim. Donesite mi kompletan irski doručak.
- Nema problema, dušo - odvratila je konobarica i iznenađeno zirnula prema gomili novina koju je Holly spustila na stol. - Zar otva¬rate kiosk?
Holly je prasnula u smijeh kad je na vrhu svoje gomilice spazila naslovnicu Arapskog glasnika. Grabeći sve novine sa stalka u trgovini nije uopće razmišljala o tome da u Arapskom glasniku vjerojatno nema članka o Declanovom dokumentarcu.
- Iskreno govoreći, dušo - dobacila joj je konobarica čisteći stol do njezina - svima biste nam učinili uslugu kad biste onog starog maj¬muna konkurencijom istjerali iz kvarta.
Rečenicu je popratila ljutitim pogledom uprtim u trgovinu iz koje je Holly upravo izašla i odgegala se u kafić. Holly se od srca nasmija¬la.
Neko je vrijeme samo sjedila na terasi i promatrala svijet oko sebe. Oduvijek je voljela gledati ljude, slušati djeliće njihovih razgovora i zavirivati u zatvorene kadrove njihova života. Obožavala je igru naga¬đanja o prolaznikovoj profesiji, mjestu stanovanja, mjestu na koje se uputio, bračnom stanju... Upravo je zbog toga zajedno sa Sharon vo¬ljela piti kavu u Bewleyjevom kafiću nad ulicom Grafton. Bilo je to najbolje mjesto za promatranje ljudi i djevojke bi zajednički kratile vrijeme izmišljanjem priča o životu prolaznika. Holly se u posljednje vrijeme sve više bavila takvom razonodom, što je svakako bio pokaza¬telj koliko su joj misli zaokupljene životom drugih ljudi, a slabo usre¬dotočene na vlastiti. Tako je i u tom trenutku upravo smišljala priču 0 čovjeku koji je šetao pločnikom pod ruku sa ženom. U svojoj ga je mašti pretvorila u prikrivenog homoseksualca, a muškarca koji im je upravo stizao u susret u njegova tajnog ljubavnika pa se, sva kao na iglama, zagledala u njihova lica ne bi li spazila kakvu sitnu naznaku ili pogled pri susretu. Na njezino veliko čuđenje, nije se dogodilo samo to nego je sve troje pri prolasku kraj njezinog stola zastalo. Jed¬va je suspregnula glasan hihot.
- Oprostite, možete li mi kazati koliko je sati? - tajni je ljubavnik zapitao prikrivenog homoseksualca.
- Da, sad je deset i petnaest - odgovorio je prikriveni gej nakon kratkog pogleda na ručni sat.
- Puno hvala - odgovorio mu je tajni ljubavnik i kratko ga potap¬šao po nadlaktici.
I lolly je to savršeno uklopila u svoju priču. Bilo je jasno kao dan da na taj način dogovaraju sastanak. Promatrala je prolaznike još neko vrijeme, sve dok joj to nije dojadilo i sve dok se nije odlučila vratiti vlastitom životu.
Krenula je s prelistavanjem tabloida i naišla na članak koji joj je privukao pažnju.

„Djevojke i grad" ruši rekorde gledanosti
Svi vi koji ste nekom nesrećom propustili prikazivanje iznimno zabav¬nog televizijskog dokumentarca „Djevojke i grad" prošle srijede - ne oča¬javajte. Film se uskoro vraća na male ekrane.
Duhoviti dokumentarne snimljen pod režiserskom palicom Irca Dec¬lana Kennedyja prati pet dublinskih djevojaka pri izlasku u noćni život. Petorka nam razotkriva tajnoviti svijet slavnih u mondenom klubu ,,Bu-doir" i pola sata nas nasmijava do suza.
Pri prvom prikazivanju na Kanalu 4 prošle srijede dokumentarac je postigao rekordnu gledanost. Ispitivanja pokazuju da ga je povrh irske publike gledalo i četiri milijuna gledatelja iz Velike Britanije, a repriza se očekuje u nedjelju u 23 sata na Kanalu 4. Nemojte propustiti ovaj televi¬zijski dragulji

Čitajući članak, Holly se nastojala smiriti. Vijesti su očito bile od¬lične za Declana, ali katastrofalne po nju. Već je i prvo prikazivanje bilo dovoljno užasno. Nije se ni usudila pomisliti na reprizu. Morat će ozbiljno porazgovarati s Declanom. One ga je večeri u klubu Diva pustila na miru jer nije htjela dramiti pred ljudima, no sada već zbi¬lja ima dovoljno problema i bez te grozne reprize.
Listajući ostatak novina, shvatila je i o čemu joj je Sharon bunca¬la preko telefona. Nije bilo tabloida koji nije objavio članak o doku-mentarcu, a u jednome se čak i našla slika Denise, Sharon i Holly od prije nekoliko godina. Nije imala pojma kako su je se dokopali. Ozbilj¬ne su se novine, na sreću, uglavnom sastojale od ozbiljnih vijesti. Da su i one objavile vijest o dokumentarcu, Holly bi se ozbiljno zabrinu¬la nad duhovnim stanjem svijeta. Ipak, nije joj bilo drago zbog izdaš¬ne uporabe izraza „razuzdane djevojke", „pijane cure" i napomene koju su tiskale jedne novine, a u kojoj se tvrdilo da su „spremne na sve". Što je to trebalo značiti?
Kad joj je konobarica napokon donijela hranu, Holly se zapanje¬no zagledala u sadržaj pladnja. Nema šanse da sve to pojede!
- Ovo će te malo udebljati, dušo - rekla joj je simpatična debelju-ca i k tome još dodala: - Nabaci malo mesa na te kosti, stvarno si premršava.
Skoro se zahvalila na komplimentu.
Na pladnju su se nalazile kobasice, slanina, jaja, prženi krumpiri-ći, prženi grah, gljive, rajčice i pet kriški prepečenca. Ogledala se oko sebe, nadajući se da je nitko ne promatra i ne misli kakvo je prase. Spazila je dosadnog srednjoškolca s grupom prijatelja i smjesta zgra¬bila pladanj te otrčala u kafić. Apetit joj se nakon duljeg vremena po¬novno vratio i čvrsto je odlučila da joj neki glupi prištavac neće uniš¬titi uživanje u jelu.

Mora da je u Masnoj žlici ostala mnogo dulje nego što joj se čini¬lo jer je u trenutku kad je stigla pred roditeljsku kuću u Portmarno-cku bilo već dva popodne. Vrijeme se unatoč njezinim predviđanjima nije pokvarilo i sunce je još uvijek sjalo s kristalno plavog neba. Pri pogledu na natrpanu plažu ispred kuće njezinih roditelja bilo je teš¬ko razaznati gdje prestaje more, a gdje počinje nebo. Autobusi su na obližnjoj postaji neprekidno iskrcavali gomile ljudi, a zrakom se širio ugodan miris losiona za sunčanje. Grupice srednjoškolaca valjale su se po travnjaku slušajući glasnu glazbu s prijenosnih stereouređaja i zajedno s mirisom losiona za sunčanje podsjećali Holly na sretne us¬pomene iz djetinjstva.
Ni nakon četvrtoga pritiska na zvono nitko joj nije otvorio vrata. Znala je da netko mora biti kod kuće jer su prozori na prvom katu bili širom otvoreni. Mama i tata nikad ne bi otišli iz kuće ne zatvorivši prozore, osobito ne u doba kad se plažom mota toliko ljudi. Zaobišla je kuću i kroz stražnje se prozore zagledala u dnevni boravak, ne bi li ondje spazila kakav znak života. Već je htjela odustati i uputiti se u šetnju plažom kad je začula glasan okršaj između Declana i Ciare.
- CIARA, OTVORI VRATA!
- REKLA SAM TI DA IMAM POSLA! - zavrištala je Ciara.
- I JA ISTO!
Zabavljena vrištećim dijalogom, Holly je još jednom pozvonila na vrata i dolila ulje na vatru. - DECLAN!!! Uh, zbilja se proderala iz petnih žila.
- TI OTVORI VRATA, LIJENA KRAVO! - MOLIM??? JA SAM LIJENA KRAVA?!
Holly je iz torbice izvukla mobitel i nazvala ih. - CIARA, JAVI SE NA TELEFON!!! - NEĆU!!!
- O, majku mu! - Holly je izgubila strpljenje i odbirala Declanov broj mobitela.
-Da?
- Declane, otvori prokleta vrata ili ću ih razvalit - viknula je na brata.
- Uh, sorry, Holly, mislio sam da ti je Ciara otvorila - slagao je. Otvorio joj je vrata samo u boksericama i Holly je utrčala u pred¬soblje.
- Isuse Bože! Nadam se da se tako ne derete svaki put kad netko zazvoni.
Mirno je slegnuo ramenima.
- Mama i tata su izašli - lijeno joj je dobacio i uputio se na kat.
- Hej, kamo si krenuo?
- Natrag u krevet.
- A ne, ne ideš nikamo - mirno mu je uzvratila Holly. - Sjest ćeš tu kraj mene - potapšala je kauč. - I lijepo ćemo porazgovarati o Dje¬vojkama i gradu.
- Neeee - zastenjao je Declan. - Zašto baš sada? Zbilja sam umo¬ran.
Protrljao je oči rukama, ali Holly nije imala nimalo suosjećanja.
- Pobogu, dva su sata popodne, kako možeš biti tako pospan u ovo doba?
- Došao sam kući prije samo nekoliko sati - vragolasto joj je od¬govorio, namigujući.
Ne samo što sad više nije suosjećala s njim nego je povrh toga i postala ljubomorna.
- Sjedni ovamo! - naredila mu je.
Još jednom je zastenjao, ali se ipak dovukao do kauča, srušio se na nj i izvalio se koliko je dug i širok, ne ostavljajući Holly ni centimetra mjesta za sjedenje. Zakolutala je očima i dovukla fotelju.
- Sad se osjećam ko da sam kod psihijatra - nasmijao se Declan, prekrižio ruke pod glavom i zagledao se u strop.
- I trebaš se tako osjećati jer ću ti isprati mozak.
- Joj, zar baš moraš? - zakenjkao je. - Već smo pričali onu večer.
- Čekaj, zar si zbilja mislio da je to sve što ti imam kazati o filmu? Sorry, Declane, ali ne sviđa mi se kako si javno osramotio i mene i moje frendice, ali dobro, vidimo se sljedeći tjedan? Mislio si da će ostati na tome?
- Očito neće.
- Daj, Declane - malo se smekšala. - Samo bih htjela znati zašto ti se učinilo tako genijalnim da nas snimaš bez našeg znanja.
- Znale ste da vas snimam - branio se.
- Da, ali za dokumentarac o noćnom životu! - podigla je glas.
- Pa i ispao je dokumentarac o noćnom životu - nasmijao se.
- Strašno smiješno - prasnula je i Declan se istoga trenutka pres¬tao smijati. U sebi je odbrojala do deset da ga ne bi prežestoko napala.
- Gle, Declane - tiho je procijedila. - Ne čini li ti se da i bez tog dokumentarca trenutačno prolazim kroz dovoljno teško razdoblje? A to si napravio bez mog znanja. Zbilja ne shvaćam zašto si mi to na¬pravio.
Ustao je i naglo se uozbiljio.
- Znam, Holly. Znam da si prošla kroz pakao, ali mislio sam da će te film oraspoložiti. Nisam ti lagao kad sam rekao da snimam doku¬mentarac o noćnom životu jer sam to zbilja planirao snimiti. Ali kad sam na faksu počeo montirati materijal, svima se toliko svidjelo da sam to morao prikazati.
- Da, ali sve si nas prikazao na televiziji.
- Fakat nisam znao da je to nagrada - uvjeravao ju je širom otvo¬renih očiju. - Nitko to nije znao, čak ni moji profesori. A kad sam po¬bijedio, što sam trebao napraviti? Nisam mogao odbiti.
Odustala je od daljnjeg uvjeravanja i zarila ruke u kosu.
- A zbilja sam mislio da će ti se svidjeti - nasmiješio se. - Čak sam se posavjetovao s Ciarom i ona je isto mislila da će ti se svidjeti. Zbi¬lja mi je žao što sam te uzrujao.
Shvativši da joj je brat doisla imao dobre namjere, ma koliko glup
bio njihov ishod, Holly je čitavo vrijeme samo kimala glavom, prihva-
ćajući objašnjenja i isprike. No odjednom je zastala. Što je to upravo rekao? Uspravila se i zapanjeno ga pogledala.
- Čekaj, Ciara je znala za film?
Declan se istog trena ukipio i pokušao smisliti način kako da se iz-vuče nevolje. Nakon što mu na pamet nije pao baš nijedan izlaz iz neugodne situacije, bacio se na kauč i pokrio se jastukom po glavi. Bilo mu je jasno da je upravo prouzrokovao treći svjetski rat.
- Joj, Holly, nemoj joj ništa reći, ubit će me - promrmljao je ispod jastuka.
Skočila je s fotelje i pojurila na kat, glasno nabijajući svakim ko-rakom po stubama ne bi li Ciari dala do znanja da je ozbiljno ljuta. Čitavim je putem i glasno prijetila sestri te joj na vrhu stubišta snaž¬no zalupala na vrata.
- Ne ulazi! - poručila joj je Ciara.
- Totalno si nadrapala! - vrisnula je Holly. Banula joj je u sobu s najljućim izrazom lica koji je uspjela nabaciti.
- Rekla sam ti da ne ulaziš! - zavapila je Ciara.
Holly joj se upravo spremala u lice istresti gomilu žestokih uvre¬da kad je shvatila da Ciara sjedi na podu s nečim poput fotoalbuma i da joj je lice obliveno suzama.

DVADESET I JEDAN

- Ajme, Ciara, što se dogodilo? - nježno je zapitala Holly. Ozbiljno se zabrinula; nije se mogla sjetiti kad je posljednji put vidje¬la uplakanu Ciaru. Ustvari, nikad je nije vidjela uplakanu, čak joj se činilo da Ciara nikad nije ni plakala. Ako se sad rasplakala, mora da je riječ o nečemu ozbiljnom.
- Ništa se nije dogodilo - odgovorila je Ciara, naglo zatvarajući fotoalbum i skrivajući ga pod krevet. Očito joj je bilo neugodno što ju je netko uhvatio u plaču. Brzo je rukavom obrisala lice i nabacila non-šalantan izraz.
Declan je u prizemlju promolio glavu ispod jastuka. S kata nisu dopirali nikakvi zvuči i to ga je plašilo. Pobojao se da su Ciara i Hol¬ly nešto učinile jedna drugoj. Na prstima se došuljao uz stube i stao prisluškivati na vratima Ciarine sobe.
- Nešto se ipak dogodilo - rekla je Holly prilazeći sestri te sjeda¬jući na pod. Nije baš znala kako se ponašati prema Ciari u takvoj si¬tuaciji. Potpuno su zamijenile uloge; još je u djetinjstvu uvijek Holly bila ta koja je stalno plakala. Ciara je uvijek bila jaka.
- Sve je u redu - otresla se na Holly.
- O. K. - prihvatila je Holly - Ali ako te nešto muči, slobodno mi se možeš obratiti, to znaš?
Ciara joj nikako nije htjela pogledati u oči, ali je kimnula glavom. Holly je već počela ustajati s poda kad je Ciara odjednom briznula u plač. Brzo se vrativši na pod, Holly je zagrlila sestru i počela je gladi¬ti po svilenkastoj ružičastoj kosi. Ciara joj je tiho plakala u zagrljaju.
- Hoćeš mi reći što se dogodilo? - tiho ju je zapitala i Ciara je progrgoljila neki nerazumljiv odgovor, izvukla joj se iz zagrljaja i ispod kreveta izvukla fotoalbum. Drhtavo ga je otvorila i preskočila prvih nekoliko stranica.
- Evo, on - tužno je obznanila, prstom pokazujući na fotografiju sebe i nekog nepoznatog momka. Holly je jedva prepoznala sestru. Izgledala je potpuno drukčije i mnogo mlade. Fotografija je snimljena jednog sunčanog dana na brodu pred sydnejskom operom, a prikazi¬vala je Ciaru kako s izrazom goleme sreće na licu sjedi u krilu mlado¬ga muškarca i grli ga objema rukama oko vrata. Momak joj je uzvra¬ćao osmijeh. Holly se nije mogla dovoljno načuditi. Djevojka na slici imala je blond kosu kakvu na Ciari nikada dotad nije vidjela i presre¬tan osmijeh. Lice joj je bilo meko i nježno, a o stavu koji je govorio da će odgristi glavu svakome tko joj se zamjeri nije bilo ni traga.
- To ti je dečko? - oprezno je zapitala.
- Bio je - šmrcnula je Ciara. Jedna je suza pala na fotografiju.
- Zbog njega si se vratila kući? - nježno ju je zapitala Holly, bri¬šući joj suzu.
Kimnula je glavom.
- Želiš li mi kazati što se dogodilo? Ciara je duboko uzdahnula.
- Posvađali smo se.
- Nije te valjda... - zastala je i pažljivo probrala riječi. - Nije te ozlijedio ili tako nešto?
Ciara je odmahnula glavom.
- Ne - promucala je. - Posvađali smo se oko nečeg zbilja glupog, ja sam mu rekla da odlazim i on je rekao da mu je baš drago...
Ponovno je briznula u plač i Holly ju je zagrlila, strpljivo čekaju¬ći da joj se sestra dovoljno pribere kako bi nastavila s pričom.
- Nije me čak niti došao ispratiti na aerodrom.
Holly ju je pogladila po leđima kao da u rukama drži bebu koja treba podrignuti nakon obilnog obroka. Nadala se samo da Ciara ne¬će povratiti, kao što se to ponekad događa s bebama.
- Je 1' te koji put nazvao otkad si došla?
- Ne, a doma sam već dva mjeseca, Holly - zavapila je Ciara i pogledala je toliko tužnim očima da je i sama Holly poželjela plakati. Smjesta je zamrzila momka sa slike. Kako li je samo mogao to učiniti njezinoj sestrici? Pokušala joj se ohrabrujuće nasmiješiti.
- Pa možda onda taj dečko nije bio onaj pravi, zar ne? Ciara je ponovo zaplakala.
- Zbilja volim Matthewa, a svađa je bila zbilja glupa. Rezervirala sam kartu samo zato što sam bila ljuta, mislila sam da me neće pus¬titi da odem...
Zatim je dugo gledala u fotografiju na podu.
Kroz otvoren su prozor dopirali zvuči mora i smijeha s plaže. U djetinjstvu je dijelila tu sobu s Ciarom pa su je poznati mirisi i zvu¬kovi umirivali. Umirila se i Ciara.
- Oprosti, Holly - šmrcnula je.
- Ma daj, uopće nema potrebe za ispričavanjem - odvratila joj je Holly, stišćući joj ruku. - Trebala si mi to reći čim si došla. Nisi smje¬la sve to držati u sebi.
- Ali ovo je najobičnija glupost prema onome što se dogodilo tebi. Cak mi je i glupo plakati nad tim - obrisala je suze, ljuta na samu sebe.
Holly se najozbiljnije zapanjila.
- Ciara, to je ozbiljan problem. Uvijek je teško kad izgubiš neko¬ga koga voliš, bez obzira na to je li taj netko živ ili... - nije se mogla prisiliti na dovršavanje te rečenice. - Naravno da mi uvijek sve mo¬žeš ispričati.
- Ma znam, ali ti si uvijek tako hrabra, Holly Ne znam kako ti to uspijeva. A ja ovdje tulim zbog glupog dečka s kojim sam bila nekoli¬ko mjeseci.
- Ja? Hrabra? - nasmijala se Holly. - Da sam barem hrabra!
- Pa jesi - inzistirala je Ciara. - Svi to kažu. Zbilja si se dobro dr¬žala kroz sve to. Da sam ja na tvom mjestu, ležala bih negdje u jarku.
- Bolje ti je da mi ne daješ takve ideje, Ciara - nasmiješila joj se Holly, pitajući se tko ju je to nazvao tako hrabrom.
- Ali sad si dobro, je 1' da? - zabrinuto je zapitala Ciara, pomno proučavajući Hollyino lice.
Holly se zagledala u svoje ruke i poigrala se s vjenčanim prstenom. Neko je vrijeme razmišljala o odgovoru i izgubila se u mislima. Ciara je, potpuno netipično za njezin karakter, strpljivo sjedila i čekala od¬govor.
- Hm, jesam li dobro? - zamišljeno je ponovila Holly Pogledom je obuhvatila zbirku plišanih medvjedića i lutaka koju njezini rodite¬lji nikako nisu htjeli izbaciti iz kuće.
- Pa, znaš što... Svakoga dana osjećam milijun različitih stvari. Usamljena sam, umorna sam, tužna sam, sretna sam... jedna od tih stvari je valjda i taj dobro.
Tužno se nasmiješila sestri.
- Ali zbilja si hrabra - uvjeravala ju je Ciara. - I mirna. I kontro¬lirana i organizirana.
Holly je polako odmahnula glavom.
- Nisam ti ja, Ciara, hrabra. Ti si hrabra. Oduvijek si ti bila ta koja je bila hrabra. A što se tiče kontrole i organizacije, ja živim od jednoga dana do drugoga i nemam pojma što slijedi.
Ciara se namrštila i ovaj put žešće odmahnula glavom. - Ne, Holly, ja uopće nisam hrabra.
- Bogme jesi - ustrajala je Holly. - Skačeš iz aviona, voziš snow-botrd po liticama...
Pokušala se sjetiti još nekih ludosti koje je Ciara izvodila, ali mla-đa ju je sestra naglo prekinula.
- Ma, daj, Holly! To nije hrabrost, to je ludost! Svatko može oti-ći na bungee jumping. I ti bi to mogla.
Hollyine su se oči prestravljeno razrogačile i odmahnula je gla¬vom
- Ma, mogla bi, samo da hoćeš - nježno ju je uvjeravala Ciara. -Vjeruj mi, nema ničega hrabrog u tome.
Holly ju je pogledala i jednako nježnim tonom odvratila:
- Da. Ali isto tako, da tebi umre muž, i ti bi se nosila s time. Nema u tome nikakve hrabrosti. Nemaš izbora.
Neko su vrijeme samo gledale jedna u drugu, svjesne kroz što su sve prošle.
Tišinu je prekinula Ciara.
- Izgleda da smo sličnije nego što smo mislile - nasmiješila se sta¬rijoj sestri i Holly joj je obgrlila sićušno tijelo.
- Da, a tko bi rekao!
Ciara joj je sa svojim nevinim plavim očima izgledala poput dje¬teta, a i ona se sama vratila u djetinje doba kad se s Ciarom igrala na podu ili s njom dijelila srednjoškolske tračeve.
Neko su vrijeme sjedile u tišini, samo osluškujući zvukove izvana.
- Htjela si na mene urlati zbog nečega kad si ušla? - zapitala ju je Ciara još nježnijim glasom. Holly se morala nasmijati tome kako joj sestra iskorištava situaciju.
- Ma zaboravi, nije to ništa - odgovorila joj je, gledajući u nebo. Declan je pred vratima obrisao čelo i ispustio uzdah olakšanja. Ovaj se put izvukao. Tiho se odšuljao u krevet i pokušao ponovo zaspati. Tko god bio taj Matthew, duguje mu veliku uslugu. S mobitela mu se oglasio znak za poruku pa je zaškiljio ne bi li pročitao poruku. Tko li je dovraga Sandra? Zatim se sjetio prethodne noći i razvukao usnice u vragolast osmjeh.

DVADESET I DVA

Holly se pred svoju kuću dovezla tek oko osam sati navečer, a vani se još uvijek nije smračilo. Nasmiješila se jer joj svijet pri danjem svjet¬lu nikada nije izgledao tako depresivnim kao noću. Čitav je dan pro¬vela s Ciarom koja joj je pričala o svojim australskim pustolovinama. U nekoliko se sati barem dvadeset puta predomislila - hoće li nazva¬ti Matthewa ili ne, a na rastanku svečano izjavila da više nikada u ži¬votu neće s njim prozboriti ni riječi. Vjerojatno ga je nazvala odmah nakon toga.
Na putu od auta do ulaznih vrata na trenutak je zastala, zbunje¬no zureći u vrt. Umišlja li ili je nešto uredniji nego kad ga je posljed¬nji put vidjela? Još uvijek je bio u kaosu; na sve je strane rastao korov i nepokošena trava, no izgledao joj je nekako drukčije.
Prenuo ju je zvuk motorne kosilice pa je poskočila i našla se licem u lice sa susjedom koji je uređivao vrt. Zahvalno mu je mahnula, pret¬postavljajući da joj je on malo uredio vrt i čovjek joj je uzvratio poz¬drav.
U njihovu je kućanstvu uvijek Gerry vodio brigu o vrtu. Nije bio toliko vičan vrtlarstvu koliko mu je Holly bila nesklona pa je netko morao obaviti prljav posao, a Holly je odavno izjavila da ne namjera¬va ni sekundu svoga vremena posvetiti čučanju u pijesku. Zbog toga im je vrt bio veoma jednostavan - sastojao se samo od malenog trav¬njaka okruženog s nešto grmlja i cvijeća. Gerry se nije osobito razu¬mio u biljke pa bi katkad sadio cvijeće u krivo godišnje doba ili na kri¬vom mjestu te ga potom bespomoćno promatrao kako vene. No čak je i taj njihov malen travnjak s nešto cvijeća i grmlja sada izgledao za¬pušteno. Uvenuo je zajedno s Gerryjem.
Razmišljanje o vrtu podsjetilo ju je na orhideju koju joj je Richard darovao za rođendan. Ušla je žurno u kuhinju, nalila vodu u čašu i prelila je preko biljke koja je izgledala iznimno žedno i nimalo zdravo. Smjesta je obećala samoj sebi kako će se bolje brinuti o cvijetu i neće
mu dopustiti da uvene. U mikrovalnu je pećnicu ubacila piletinu s curryjem i sjela za kuhinjski stol. S ulice su dopirali zvuči vesele dječ-je igre. I u djetinjstvu je uživala u dugim ljetnim danima; mama i tata bi im dopuštali dulje igranje na ulici i kasniji odlazak na spavanje. Obnovila je protekli dan i zaključila da je bio dobar, s iznimkom jed¬ne stvari.
Zagledala se u prstenje na lijevoj ruci i smjesta osjetila ugriz kriv-nje. Osjećala se užasno kad ju je čovjek iz prodavaonice napustio zbog prstena jer ju je pogledao kao da je flertom započela izvanbračnu vezu, a to joj uopće nije bilo na pameti. Osjećala se krivom čak i zbog kratke pomisli da prihvati njegov poziv na kavu.
Da se kojim slučajem razvela od muža zato što ga više nije mogla podnijeti, pomisao kako joj neki drugi muškarac postaje privlačan ne bi joj bila ni najmanje odbojna. No, ona se nije razvela od muža -muž joj je umro dok su još uvijek bili sretni i zaljubljeni. Nije se tek tako mogla odljubiti samo zato što ga više nije bilo. Još uvijek se osje¬ćala udanom, a odlazak na kavu s drugim muškarcem djelovao joj je kao prcvara. Od same ju je pomisli preplavilo gađenje. Srcem je, du¬šom i umom još uvijek pripadala Gerryju.
I dalje vrteći prsten oko prsta, zapitala se kad bi ga trebala skinu¬ti. Gerry je umro prije skoro pet mjeseci. Kada bi bilo prikladno ski¬nuti prsten i proglasiti se neudanom? Postoji li neki priručnik za udo¬vice u kojemu piše kad smiju skinuti prsten? I kad ga jednom skine, kamo s njime? U smeće? Na noćni ormarić, pa da je svakodnevno podsjeća na muža? Ne, još uvijek nije spremna dići ruke od Gerryja. Što se nje tiče, još uvijek je živ.
Mikrovalna ju je pećnica zvučnim signalom obavijestila da joj je večera spremna. Izvadila ju je i istresla ravno u smeće. Izgubila je ape¬tit.
Nešto kasnije iste večeri, nazvala ju je Denise.
- Brzo uključi radio na Dublin FM!
Holly je potrčala prema radioaparatu i ubrzo začula poznat glas.
-Ja sam Tom O'Connor, a vi slušate radio Dublin FM. Za sve one koji su se tek sada uključili - pričamo o izbacivačima. Sudeći po koli¬čini uvjeravanja koju su cure iz filma Djevojke i grad morale primije¬niti na njih ne bi li ušle u Budoir, što mislite o izbacivačima? Jesu li vam dragi ili ne? Razumijete li zašto su takvi kakvi jesu? Jesu li pres¬trogi? Broj na koji nam se možete javiti je...
Holly je ponovno podigla slušalicu. Na drugom ju je kraju čekala zaboravljena Denise.
- I? Što kažeš? - zahihotala se.
- Bože, Denise, što smo to napravile?
- Aha, znam - ponovno se zahihotala. Bilo je jasno da uživa u svakoj minuti.
- Jesi li vidjela današnje novine?
- Da, svi su poblesavili. Mislim, slažem se da je dokumentarac do¬bar, ali sve to što pišu je prilično glupo - odvratila je Holly.
- Ma, draga, meni je to sve super. I još mi je više super zato što sam i sama u tom filmu - nasmijala se Denise.
- Mogla sam si mislit da će to tebi biti super - odgovorila je Holly. Razgovor je zamro na neko vrijeme dok su djevojke slušale prvoga
slušatelja koji se javio na radio. Užasno se ljutio na izbacivače i Tom ga je pokušavao umiriti.
- Ma, daj ga poslušaj - topila se Denise. - Zar ne zvuči seksi?
- Ovaj... da - promrmljala je Holly. - Znači, vas dvoje ste i dalje zajedno?
- Naravno - Denise je bila gotovo uvrijeđena postavljenim pita¬njem. - Zašto ne bismo bili?
- Pa prošlo je već dosta vremena, samo zato pitam - pokušala je objasniti Holly. - Ti barem uvijek govoriš da ne možeš izdržati s jed¬nim muškarcem dulje od tjedan dana. I uvijek pričaš o tome koliko ti ide na živce vezivanje za jednu osobu.
- Da, rekla sam da ne mogu biti s jednim muškarcem dulje od tje¬dan dana, ali nisam rekla da se to nikad neće dogoditi. S Tomom je sve drukčije - dahnula je Denise.
Takve riječi iz usta Denise, djevojke koja se klela da će ostati sama do kraja života, Holly su nemalo iznenadile.
- A što je to toliko drukčije s Tomom? - smjestila je slušalicu iz¬među ramena i brade i sjela na stolac gledajući si u nokte.
- A ne znam, među nama kao da postoji neka posebna veza. Kao da mi je srodna duša. Jako je pažljiv, stalno mi donosi nekakve po-klončiće, izvodi me na večere i totalno me razmazio. Užasno je zaba¬van, stalno mu se smijem i strašno uživam u njegovom društvu. Nije mi nimalo dosadio, kao drugi dečki. Osim toga, strašno je zgodan.
Holly je jedva suspregnula zijevanje. Isti je monolog od Denise čula pri kraju svakog tjedna s novim dečkom i nakon nekoliko dana njezina bi se prijateljica svejedno predomislila. No tko zna, možda ovaj put zbilja misli ono što govori. Na kraju krajeva, ipak je s Tomom već nekoliko tjedana.
- Drago mi je zbog tebe - iskreno je rekla prijateljici.
Ponovno su utihnulo jer se na radiu javio jedan izbacivač. - Prvo i prvo, htio bih vam reći da nam se zadnjih večeri pred vra¬timo nakupilo toliko princeza i dvorskih dama da ih ne mogu ni na-brojutl Sve zbog tog glupog filma! Sad ljudi misle da ćemo ih pustiti u klubzato što su kraljevskog roda. Htio bih još dodati - cure, jed¬nom je upalilo, ali više neće pa se nemojte ni truditi. Tom se smijao kao lud, a Holly isključila radio. - Denise - ozbiljno je poručila prijateljici. - Svijet je poludio.

Sljedećeg jutra Holly se ravno iz kreveta odvukla u šetnju parkom. Bila je krajnje vrijeme da počne s nekom vrstom vježbanja, inače će se pretvoriti u totalno bezobličnu masu. Trebala bi i početi s traže¬njem posla. Kamo god bi pošla, pokušala bi se zamisliti kao namješ-tenica u tom okruženju. Definitivno je prekrižila mogućnost rada u trgovini odjećom (odlučila je to vidjevši kakva je Denise šefica), u res-toranu, hotelu ili kafiću, ali nije htjela ni još jedan uredski posao s radnim vremenom od devet do pet. Preostaje joj... ništa. Zaključila je da bi najradije bila nešto poput žene iz filma koji je prošle noći gleda¬la na televiziji. Htjela se zaposliti kao agentica FBI-a koja se skice naokolo rješavajući zločine i razgovarajući s osumnjičenima pa se na kraju zaljubi u kolegu kojega je na prvi pogled zamrzila. No s obzirom da ne živi u Americi i nema nikakvog policijskog obrazovanja, male su šanse da će joj se takav san i obistiniti. Možda bi se mogla priključiti kakvom cirkusu...
Sjela je na klupu nasuprot dječjeg igrališta i stala slušati veselo podvriskivanje. Poželjela im se pridružiti. Radije bi se bila ljuljala na ljuljačci i spuštala po toboganu nego glupo sjedila na klupi. Zašto li je uopće morala odrasti? U tom je trenutku shvatila da čitav vikend sa¬njari o povratku u mladost.
Htjela je biti neodgovorna, htjela je da se netko drugi brine za nju, da joj netko kaže da će sve biti u redu i da ne mora ni zbog čega brinuti. Život bi bio tako jednostavan bez odrastanja. Osim toga, da se ponovo vrati u mladost, mogla bi opet odrasti i upoznati Gerryja. Možda bi ga čak i mogla prisiliti da ode liječniku puno prije no što je to ovako učinio. Možda bi Gerry sada sjedio kraj nje i možda bi na igralištu promatrali svoju djecu. Što bi bilo kad bi bilo...
Prisjetila se otrovne Richardove primjedbe o tome kako se nikada neće morati brinuti za djecu i njihove gluposti. Sama ju je pomisao strašno razljutila. Žarko je priželjkivala da se sada može brinuti oko djece i njihovih gluposti. Željela je jednog malog Gerryja koji trči po
igralištu, željela mu je dovikivati neka pazi i raditi sve ostale majčin¬ske stvari kao što je pljuvanje na maramicu i brisanje bucmastog lišća.
Holly i Gerry tek su nekoliko mjeseci prije Gerryjeve dijagnoze po¬čeli razgovarati o djeci. Bili su veoma uzbuđeni. Satima bi ležali u krevetu, smišljali imena i pokušali zamisliti kako je to biti roditelj. Nasmiješila se pri pomisli na Gerryja kao oca; sigurno bi bio sjajan. Mogla je zamisliti koliko bi bio strpljiv nad dječjim zadaćama, koliko bi ih čuvao i pazio i koliko bi se prestravio kad bi mu kći kući dovela momka. Što bi bilo kad bi bilo... Morala je prestati živjeti u mašti, prekapati po starim uspomenama i sanjati neostvarive snove. Tako neće nikada dospjeti nikamo.
Ja o vuku, a vuk na vrata, pomislila je kad je spazila Richarda koji je upravo s Emily i Timmyjem odlazio s igrališta. Zapanjeno je shva¬tila da joj brat izgleda veoma opušteno, da s djecom trči po parku i da sve troje izgledaju kao da se sjajno zabavljaju. Sjela je nešto uspravni-je i pripremila novi sloj đon-obraza za razgovor s bratom.
- Zdravo, Holly - veselo ju je pozdravio Richard i uputio se pre¬ma njoj preko travnjaka.
- Bok - odzdravila je Holly pozdravljajući i djecu koja su joj se za¬letjela ravno u zagrljaj. Veoma ugodno iznenađenje, pomislila je.
- Prilično ste daleko od kuće - rekla je Richardu. - Što vas dovo¬di u ovaj dio grada?
- Malo sam klince odveo do djeda i bake, zar ne? - odgovorio je, kuštrajući Timmyjevu kosu.
- I bili smo u McDonald'su - uzviknuo je Timmy, popraćen odu¬ševljenim Emilyinim klicanjem.
- Mljac! - rekla je Holly oblizujući se. - Blago vama. Tata je baš pravi, je 1' da?
Nasmijala se i Richardu je bilo drago.
- Nezdrava hrana? - dobacila mu je iznenađen pogled.
- Ah - odmahnuo je rukom i sjeo na klupu. - Sve je u redu u pra¬voj mjeri, zar ne, Emily?
Petogodišnja je djevojčica kimnula glavom kao da razumije svaku očevu riječ. S velikim zelenim očima i crvenim kovrčama neizmjerno je nalikovala majci i Holly je morala odvratiti pogled. Onda joj je bilo krivo pa ju je ipak pogledala i... opet morala odvratiti pogled.
- Jedan obrok u McDonald'su ih sigurno neće ubiti - složila se s bratom.
Timmy se uhvatio za vrat i stao se pretvarati da umire od gušenja. Sav crven u licu i uz grgljajuće zvukove srušio se i ostao nepomično ležati na travnjaku. Richard i Holly su se nasmijali, a Emily je bila na rubu suza.
- O, joj - šalio se Richard. - Izgleda da smo se prevarili, Holly. McDonald`s je ipak ubio Timmyja.
Razrogačila je oči, iznenađena što je Richard sina nazvao nadim-kom, ali je prešutjela, uvjerena da je riječ o slučajnoj pogrešci. Richard je pak ustao s klupe i prebacio Timmyja preko ramena. - Hja, ako je mrtav, morat ćemo ga pokopati.
Timmy se zahihotao viseći naopačke s očevog ramena. - Oho, živ je! - nasmijao se Richard. - Nisam ! - zahihotao se Timmy.
Holly je obiteljska scena neizmjerno zabavljala. Već dugo nije pri-sustvovala ničemu sličnom. Nitko od njenih prijatelja nije imao dje-ce pa Holly nije bila navikla na njihovu prisutnost, a mora da joj se nešto ozbiljno pobrkalo u glavi kad se razdragala nad Richardovim klincima. Osim toga, glupo je sada buditi majčinske instinkte. Nema ni muža ni dečka.
- O. K., sad bismo morali poći - nasmijao se Richard. - Bok, Holly!
Holly je zabavljeno promatrala stranca koji je s dvoje djece krenuo prema izlazu iz parka. Tko li je taj čovjek koji se izdaje za njezina bra¬ta? Nitko poznat, u to je bila sigurna.

DVADESET I TRI

Završivši sa posljednjom mušterijom, Barbara je odjurila u čajnu ku¬hinju i zapalila cigaretu. U putničkoj agenciji toga je dana bilo toliko posla da nije imala vremena čak ni za podnevnu stanku. Kolegica Me¬lissa toga je jutra u ured javila da je bolesna, iako je Barbara vrlo do¬bro znala da je prije riječ o mamurluku zbog neumjerenog partijama, a ne o bolesti. Kako god bilo, cijeli je dan sama morala obavljati glu¬pe i dosadne poslove. I, naravno, kakve je sreće, bio je to jedan od na-južurbanijih dana u godini. Čim bi se na vratima pojavio mjesec stu¬deni sa svim depresivno mračnim danima, hladnim vjetrovima i pljuskovima, svi bi pohitali u turističke agencije i tražili aranžmane na nekom boljem, sunčanijem mjestu. Stresla se od zvuka vjetra s druge strane prozora i podsjetila se da mora provjeriti imaju li kakvih posebnih ponuda za ljetovanja.
Kad joj je šef konačno iz ureda otišao obaviti neke poslove, Barba¬ra se silno obradovala predahu i cigareti. No, naravno, kako to i obič¬no biva, čim je ušla u čajnu kuhinjicu, iz ureda se oglasilo zvonce i Barbara je proklela mušteriju koja joj je svojim ulaskom prekinula toliko željenu stanku. Ispuhnula je dim toliko snažno da joj se skoro zavrtjelo, nanijela još jedan sloj crvenog sjajila na usnice i po čajnoj kuhinji poprskala malo parfema kako joj šef po povratku ne bi zano¬vijetao zbog cigaretnog dima. Iz prostorije je izašla očekujući da će je u uredu mušterija već dočekati za pultom, no kad je stala pred pult, spazila je tek starca koji se polako vukao od ulaza prema njoj. Nasto¬jala je ne zuriti u čovjeka, nego je odglumila zaposlenost stiskanjem nekoliko nasumce odabranih tipaka na računalu.
- Dobar dan - začula je slabašan glas.
- Dobar dan, gospodine, izvolite? - ponovila je po stoti put toga dana. Nije htjela bezobrazno zuriti, no zapanjila se kad je shvatila ko¬liko je čovjek zapravo mlad. Njegova joj je mršava figura zbog pogr-bljenosti i štapa na koji se oslanjao pri hodu izdaleka izgledala veoma
staro. Djelovao je kao da će se svakog trenutka srušiti na pod. Bio je veoma blijed, ali su je s upalog lica promatrala dva golema smeđa, nasmijana oka. Uzvratila im je osmijeh.
- Htio bih rezervirati ljetovanje - tiho je prozborio. - Ali bih vas zamolio da mi odaberete odredište. Barbaru bi obično u sebi vrisnula svaki put kad bi je koja mušte-rija zatražila takvo što. Većina je mušterija, naime, bila toliko zahtjev-na i kenjkava da je takav izbor obično trajao satima, tijekom kojih bi Barbaru morala prelistati tisuće brošura ne bi li ih uvjerila da zna pra-vo mjesto za odmor, iako joj je bilo potpuno svejedno kamo će ti lju¬di otići. No čovjek pred pultom djelovao je pristojno i ljubazno. Nije joj bilo teško pomoći mu. Samu je sebe iznenadila.
- Nema problema, gospodine. Sjednite ovamo pa ćemo pogledati što ima u prospektima - pokazala je stolac i odvratila pogled dok se jadnik s mukom spuštao na stolac.
E, fino - nasmiješila se od uha do uha. - Recite mi, imate li možda na umu koju konkretnu zemlju ili regiju?
- Ovaj... da... Španjolska... Lanzarote.
Odlično! Činilo se da će zadatak biti mnogo lakši no što je mislila.
- i htjeli biste uplatiti ljetovanje, zar ne? Polako je kimnuo.
Zajedno su pregledali brošure i naposljetku odabrali mjesto koje mu se svidjelo. Barbari je bilo drago što je uzeo u obzir njezine savje¬te jer ju je većina mušterija obično ignorirala, iako je u situaciju bila daleko bolje upućena od njih samih. Ipak joj je to bio posao.
- O. K., a koji mjesec? - zapitala je, gledajući u cjenik.
- Kolovoz? - zapitao je i smeđim joj se očima zagledao tako du¬boko u dušu da bi najradije bila preskočila pult i bratski ga zagrlila.
- Kolovoz je odličan izbor - složila se. - Želite li sobu s pogledom na more ili s pogledom na bazen? Pogled na more stajat će vas dodat¬nih 30 eura.
Zagledao se u daljinu kao da je već u odabranom hotelu.
- Pogled na more, molim vas.
- Odlično. Možete li mi kazati svoje cijenjeno ime i adresu?
- Ovaj... to ustvari uopće nije za mene... to je iznenađenje za moju ženu i njezine prijateljice.
Smeđe su se oči odjednom neizmjerno rastužile. Barbara je nervozno pročistila grlo. \
- Baš lijepo od vas, gospodine - napomenula je. - Možete li mi onda reći njihova imena?
Upisala je sve podatke i naplatila. Kad je pisač počeo ispisivati vaučere, neznanac je odjednom ponovo progovorio.
- Mogu li ti papiri, molim vas, ostati kod vas? Htio bih iznenadi¬ti ženu, a ako ih ponesem kući, mogla bi ih pronaći.
Barbara se nasmiješila. Ta je njegova žena zbilja sretnica.
- Neću ženi govoriti ništa o ovome do srpnja pa možete li mi ne¬kako osigurati diskreciju do tada?
- Nema problema, gospodine. Raspored letova se potvrđuje tek nekoliko tjedana prije putovanja pa ionako ne bismo zvali vašu supru¬gu prije srpnja. A i upozorit ću druge namještenike da ne nazivaju gospođu prije prvog sedmog.
- Hvala vam na pomoći, Barbara - tužno se nasmiješio.
- Bilo mije zadovoljstvo, gospodine... Clarke?
- Možete me zvati Gerry - još jednom se nasmiješio.
- U redu. Bilo mi je zadovoljstvo, Gerry. Sigurna sam da će vam se supruga odlično provesti na ljetovanju. Imam prijateljicu koja je prošle godine bila tamo i strašno joj se svidjelo.
Osjećala je golemu potrebu uvjeriti čovjeka da će mu sa suprugom biti sve u redu.
- Dobro. A sad moram kući jer će inače misliti da me netko kid¬napirao. Znate, zapravo uopće ne bih smio ustajati iz kreveta - nas¬mijao se, a Barbari se stegnulo grlo.
Poskočila je iza pulta i potrčala prema vratima ne bi li mu ih pri-držala pri izlasku. Zahvalno joj se nasmiješio, a ona ga je pratila po¬gledom dok je polako ulazio u taksi koji ga je čitavo vrijeme čekao pred agencijom. Taman kad je htjela zatvoriti vrata, na njima se po¬javio njezin šef i skoro čelom udario u staklenu površinu. Još je jed¬nom bacila pogled prema Gerryju koji je na stražnjem automobilskom sjedalu čekao da se taksi pokrene. Nasmiješio joj se i podigao palac prema gore.
Sef joj je dobacio ljutit pogled zbog toga što je napustila pult i od-marširao u čajnu kuhinjicu.
- Barbara! - povikao je nakon nekoliko sekundi. - Opet si pušila ovdje?!
Zakolutala je očima, okrenula se i stala ravno pred šefa.
- Bože, pa što ti je? Izgledaš kao da ćeš se rasplakati!
Prvoga srpnja Barbara je mrzovoljno sjedila za pultom putničke agencije Swords. Cijelo je ljeto radila i svaki dan koji je provela u ure du bio je divan, sunčan i topao, a onda, kad je zadnja dva dana uzela slobodno, kiša je sastavila nebo sa zemljom. Naravno, danas, kad se vratila na posao, situacija je bila potpuno drukčija. Bio je najtopliji dan u godini i svaka je mušterija to napomenula ulazeći u agenciju odjevena tek u kratke hlače i majice bez rukava. Promeškoljila se na stolcu i namrštila se zbog neudobne uniforme od koje ju je neprekid¬no svrbjela koža. Rukom je udarila ventilator koji se bio odjednom, bez ikakvog razloga zaustavio.
- Ma, ne lupaj ga, Barbara - zastenjala je Melissa. - Samo ćeš po¬goršati stvar.
- Kao da je takvo što moguće - zagunđala je i na stolcu se okre¬nula prema računalu, bijesno lupivši po tipkovnici.
- Pa što ti je danas? - nasmijala se Melissa.
- Ah, ništa - kroz stisnute je zube procijedila Barbara. - Najtop¬liji je dan u godini, a mi smo u ovom šugavom, zagušljivom uredu bez klime i još k tome moramo nositi ove odvratne sintetičke uniforme.
Svaku je riječ posebno naglasila i usmjerila prema uredu svoga šefa.
- Eto, to mi je! - zaključila je tiradu. Melissa se samo zahihotala.
- Gle, ajde odi van na nekoliko minuta da se prozračiš, a ja ću preuzeti sljedeću mušteriju - predložila je kimajući na pozdrav ženi koja je upravo ušla kroz vrata.
- Hvala ti, Melissa - odvratila je Barbara s golemim olakšanjem i zgrabila cigarete. - O. K., idem malo na svježi zrak.
Melissa je pogledala u cigarete i zakolutala očima.
- Dobar dan, izvolite - nasmiješila se sljedećoj mušteriji.
- Recite mi, radi li Barbara još uvijek ovdje?
Začuvši pitanje, Barbara se ukipila na samim vratima, dvoumeći se bi li pobjegla ili se vratila na posao. Nevoljko se ipak vratila za pult. Odmjerila je ženu koja je stajala pred njom. Prilično je zgodna, za¬ključila je, no toliko zbunjeno zuri u nju da izgleda kao da će joj oči iskočiti iz duplji.
- Ja sam Barbara - objasnila je.
- Odlično! - s olakšanjem je dahnula žena i spustila se na stolac pred pultom. - Već sam se bojala da više ne radite ovdje.
- Da je po njezinom... - tiho je promrmljala Melissa, ali Barbara ju je brzo munula laktom u rebra.
- Izvolite? -još jednom se obratila ženi.
- Oh, Bože, uopće ne znam odakle da počnem - pomalo je histe¬rično probrbljala žena i glavom zaronila u ručnu torbicu. Barbara je upitno pogledala Melissu i dvije su se službenice jedva suzdržale od smijeha.
- O. K. - žena s druge strane pulta konačno je izvukla zgužvanu omotnicu - Ovo mi je danas stiglo od supruga pa sam vas htjela pi¬tati što to znači.
Barbara je odmjerila papirić i namrštila se. Na pultu je stajala istrgnuta stranica iz prospekta i na njoj ispisane sljedeće riječi: Put¬nička agencija Swords. Javi se Barbari.
- Imam prijateljicu koja je bila tamo prije dvije godine - odvrati¬la je Barbara pokazujući sliku hotela na zgužvanoj stranici. - Ali ina¬če nemam pojma što bi to trebalo značiti. Nemate nikakve druge in¬formacije?
Žena za pultom odlučno je odmahnula glavom.
- Pa zašto ne pitate muža? - zbunjeno je zapitala Barbara.
- Ne mogu. Više nije s nama... - tužno je objasnila neznanka oči¬ju odjednom punih suza. Barbara se odmah uspaničila. Vidi li šef da joj mušterija plače za pultom, dobit će otkaz. Ionako je već ima na zubu.
- Dobro, a možete li mi kazati svoje ime pa možda nešto prona¬đem u računalu?
- Holly Kennedy - drhtavog je glasa izrekla neznanka.
- Holly Kennedy, Holly Kennedy... - nekoliko je puta za neznan¬kom ponovila Melissa. - Zvuči mi poznato. E, znam! Trebala sam vas nazvati ovaj tjedan, ali... čekajte, tu je nešto čudno. Barbara mi je strogo naredila da vas iz nekog razloga ne smijem zvati prije srpnja...
- Ajme! - prekinula ju je Barbara, konačno shvaćajući o čemu je riječ. - Vi ste Gerryjeva supruga, zar ne? - obratila se Holly.
- Da! - Holly je, u šoku, prekrila dio lica rukama. - Bio je ovdje?
- Da, bio je - ohrabrujuće se nasmiješila Barbara i posegnula za Hollyinom rukom preko pulta. - Suprug vam je bio divan čovjek.
Dok ih je Melissa zapanjeno promatrala, Barbara je suosjećajno stiskala Hollyinu ruku. Tako je mlada, mora da joj je užasno teško. No, bilo joj je drago što tužnoj mladoj ženi može prenijeti dobre vi¬jesti.
- Melissa, daj molim te donesi papirnate maramice za Holly, a ja ću joj objasniti zašto nas je njezin suprug posjetio - zamolila je kole¬gicu i preko pulta se nasmiješila uplakanoj mladoj ženi.
Ispustila je Hollyinu ruku ne bi li nešto upisala u računalo, a Me¬lissa je na pult spustila paket papirnatih maramica.
- Ovako stoje stvari, Holly - nježno je progovorila Barbara. - Ger¬ry je za vas, Sharon McCarthy i Denise Hennesey platio jednotjedno ljetovanje u Lanzaroteu. Putujete dvadeset osmog srpnja, a vračate se trećeg kolovoza.
Hollyine su ruke od šoka još jednom poletjele prema licu, a niz obraze joj se slile suze.
- Tražio je savršeno mjesto - zadovoljna svojom novom ulogom, nastavila je Barbara. - I odabrao je ovo.
Pokazala je na zgužvanu stranicu na pultu.
- Bit će vam super, vjerujte mi. Imam prijateljicu koja je, kao što sam rekla, bila tamo prije dvije godine i bila je oduševljena. U okoli¬ni ima tisuću restorana i barova i...
Nije dovršila rečenicu. Postalo joj je jasno da Holly uopće nije bri¬ga kako će se provesti na ljetovanju.
- Kada je bio ovdje? - tiho je zapitala, još uvijek u šoku. Zadovoljna što može pomoći, Barbara je utipkala nešto u računa¬lo i odgovorila:
- Aranžman je uplaćen dvadeset osmog studenog.
- U studenom? - prenerazila se Holly. - Pa u studenom uopće nije smio ustajati iz kreveta! Je li došao sam?
- Da, ali pred agencijom ga je čekao taksi.
- U koje doba dana je došao? - brzo je zapitala Holly.
- Žao mi je, ali zbilja se ne sjećam. Bilo je to prije dosta vreme¬na...
- Da, naravno, oprostite - brzo se ispričala Holly, no Barbara ju je potpuno razumjela. Da je kojim slučajem bila riječ o njezinom sup¬rugu, odnosno da je bila riječ o muškarcu kojeg bi odabrala za svog supruga, isto bi tako htjela znati svaku pojedinost. Odgovorila je na sva Hollyina pitanja na koja je znala odgovor.
- Puno vam hvala, Barbara. Zbilja ne znam kako bih vam se za¬hvalila - rekla je Holly i nagnula se preko pulta ne bi li čvrsto zagrli¬la službenicu.
- Nema problema, Holly - uzvratila joj je zagrljaj, sretna zbog dobroga djela koje je očito učinila toga dana. - Dođite nam opet i re¬cite kako je bilo na ljetovanju. A ovdje su vam vaučeri...
Nasmiješila se, pružila Holly debelu omotnicu i promatrala je dok je izlazila iz agencije. Duboko je uzdahnula i zaključila da joj posao možda i nije tako usran kao što je svakodnevno mislila.
- Što je to sad bilo? - Melissa je umirala od znatiželje i Barbara joj je polako sve ispričala.
- O. K., cure, idem van. Barbara, nema pušenja u čajnoj kuhinji - iza leđa im se oglasio šef i odmah potom zastao. - Za Boga miloga, zašto sad obje plačete?

DVADESET I ČETIRI

Kad je Holly napokon stigla kući, s dvorišnog su joj zida mahnule Sharon i Denise. Čim su je spazile, skočile su i potrčale joj u susret.
- Bogme ste brzo stigle - rekla im je, trudeći se zvučati živahno. Bila je potpuno iscrpljena i grozila se svega što im je morala ispričati. No morala je.
- Sharon je izašla s posla čim si je nazvala i pokupila me u gradu - objasnila je Denise proučavajući Hollyino lice i nastojeći procijeni¬ti ozbiljnost situacije.
-Joj, pa niste se morale tako žuriti - beživotno je odvratila Hol¬ly otključavajući vrata.
- Hej, zar si uređivala vrt? - zapitala je Sharon osvrćući se oko sebe i nastojeći poboljšati atmosferu.
- Ne, susjed je. Barem mislim - Holly je izvukla ključ iz brave i u svežnju potražila pravi.
- Misliš??? - Denise je pokušala održati razgovor u istome ritmu dok se Holly borila s još jednim ključem u ključanici.
- A ne znam, ili je susjed ili mi u vrtu žive mali vilenjaci - pras-nula je Holly, iživcirana ključevima. Denise i Sharon jedna su drugu značajno pogledale ne znajući uraditi. Jedna su drugu ušutkale po¬kretom ruke jer je Holly očito bila pod stresom i nije uspijevala otklju¬čati vrata.
- A k vragu! - vrisnula je Holly i bacila ključeve na tlo. Denise se jedva izmakla teškom svežnju.
Sharon ga je podigla.
- Ne sekiraj se, draga - mirno je rekla. - Meni se to stalno doga¬đa. Stvarno mi se ponekad čini da skaču po privjesku i mijenjaju mjesta samo da bi nas izludjeli.
Holly se umorno nasmiješila, sretna što netko drugi privremeno preuzima kontrolu nad stvarima. Sharon je polako ubacivala jedan po jedan ključ u bravu, pričajući mirnim, pjevnim glasom kao da se obraća djetetu. Kad su se vrata konačno otvorila, Holly je požurila i isklju¬čila alarm. Srećom, sjetila se broja - kombinacije godine kad su se ona i Gerry upoznali i godine kad su se vjenčali.
- Dajte se raskomotite u boravku, ja ću doći za minutu - rekla je
Sharon i Denise i odjurila u kupaonicu. Umila se hladnom vodom.
Morala se malo trgnuti, obuzdati tjelesne reakcije na emocije koje su je prožimale i razveseliti se ljetovanju onako kako bi to Gerry htio. Tek kad je malo živnula, pridružila se curama.
Sjela je na tabure pred djevojkama i odmah započela s objašnjenjem.
- Neću puno duljiti. Danas sam otvorila omotnicu za srpanj i evo što sam našla.
Curama je pružila karticu pričvršćenu uz stranicu iz prospekta. Na njoj je pisalo:

Zabavljaj se kao u Madonninoj pjesmi, Holly-day!
P.S. Volim te...

- To je sve? - razočarano je frknula Denise i tiho jeknula kad ju je Sharon trknula laktom u rebra.
- Baš je zgodna poruka, Holly - lagala je Sharon. - Nježna je, pažljiva i... ima zgodnu igru riječi.
Holly se morala nasmijati. Znala je da Sharon laže jer je svaki put širila nosnice kad ne bi govorila istinu.
- Ma daj, ne laži. Nije zgodna poruka, ludice! - udarila je Sharon ukrasnim jastukom po glavi i nasmijala se.
- Ajme, hvala Bogu - nasmijala se i Sharon. - Već sam se na tre¬nutak zabrinula.
- Sharon, tako si brižna da mi je ponekad muka od tebe - uzvik¬nula je Holly. - No, dobro. Evo što je još bilo u omotnici.
Pružila im je stranicu iz prospekta i s interesom ih promatrala dok su se mučile s dešifriranjem Gerryjeva rukopisa. Prva je shvatila De¬nise. Prekrila je usta rukom, uspravila se i dahnula: - Isuse Bože!
- Što? Što? Što je bilo? - uzvrpoljila se Sharon zahtijevajući ob¬jašnjenje. -Je 1' ti Gerry uplatio ljetovanje?
- Ne - Holly je ozbiljno odmahnula glavom.
- Aha - obje su se djevojke razočarano opustile na kauču. Pričekala je nekoliko trenutaka, stvarajući napetu dramsku stanku.
- Cure - napokon je prekinuvši, široko im se nasmiješila. - Gerry je uplatio ljetovanje ZA NAS TRI!
Proslavile su otvaranjem boce vina.
- Pa to je nevjerojatno - nakon što se malo sabrala, izjavila je Denise. - Gerry je predivan.
Holly je potvrdno kimnula, ponoseći se svojim mužem i još jed¬nim njegovim iznenađenjem.
- Jesi otišla do te Barbare? - zapitala je Sharon.
-Jesam. Krasna cura - nasmiješila se Holly- Sto godina je sjedi¬la sa mnom i ispričala mi svaku riječ koju je tog dana razmijenila s Gerryjem.
- Baš lijepo od nje - pijuckala je Denise. - A kad je to bilo?
- Krajem studenoga.
- Studeni? - zamislila se Sharon. - To je bilo nakon druge opera¬cije, zar ne?
Holly je kimnula glavom.
- Kaže cura da je bio prilično slab.
- Zbilja čudno da ga nitko od nas nije skužio - prokomentirala je Sharon, još uvijek zatečena cijelom pričom.
Sve su tri tiho kimnule glavom.
- Kako bilo, sve tri idemo u Lanzarote! - kliknula je Denise i po¬dignula čašu. - Ova je za Gerryja!
- Za Gerryja! - ponovile su Holly i Sharon.
-Jesi sigurna da Tomu i Johnu neće smetati što idete same? - za¬pitala je Holly odjednom svjesna da cure imaju i partnere o kojima valja voditi računa.
- Johnu sigurno neće. Vjerojatno će biti sretan da me se riješi na tjedan dana - nasmijala se Sharon.
- Da, a ja s Tomom mogu nekamo otići tjedan nakon toga. Tako barem nećemo morati biti zajedno čitava dva tjedna na prvom zajed¬ničkom ljetovanju - dodala je Denise.
- Ma da, ionako već praktički živite zajedno - zezala ju je Sharon.
Denise se nasmiješila, no nije odgovorila i djevojke su promijeni¬le temu. Holly je to beskrajno živciralo. Stalno su to radile. Holly je iskreno zanimalo što se događa u privatnom životu njezinih prijate¬ljica, ali nitko joj nije htio prepričati životne detalje da je ne bi povri¬jedio. Općenito, ljudi u njenoj okolini kao da su joj se bojali kazati da su sretni ili joj prenijeti neke osobne vijesti. S druge strane, nisu joj se htjeli ni žaliti pa joj je preostajao tek razgovor o... ustvari, ni o če¬mu! Samo bezvezno čavrljanje. To joj je počelo ozbiljno smetati. Nisu je mogli dovijeka štititi od svoje vlastite sreće. Kakva korist od toga?
- Moram ti reći da ti je onaj vilenjak zbilja dobro sredio vrt - u misli joj se rečenicom ušuljala Denise, gledajući kroz prozor.
Holly se zacrvenjela.
- Joj, oprosti što sam bila takva gadura pred vratima, Denise - is¬pričala se. - Vjerojatno bih zbilja trebala otići do susjeda i zahvaliti mu se.
KAD su djevojke otišle kući, Holly je ispod stubišta izvukla bocu vina i uputila se do susjeda. Pozvonila je i pričekala.
- Bok, Holly - pozdravio ju je Derek. - Uđi, uđi. Holly mu se zagledala iza ramena i u kuhinji spazila čitavu obitelj za stolom. Upravo su bili pri večeri.
- Ne, ne - odmaknula se i pružila mu bocu. - Samo sam ti htje¬la dati ovo... u znak zahvalnosti.
- To je zbilja lijepo od tebe Holly - Derek se zagledao u etiketu, ali zatim i u nju, sa zbunjenim izrazom na licu. - Ali na čemu mi za¬hvaljuješ, ako smijem pitati?
- Pa zbog toga što si mi sredio vrt - zacrvenjela se. - Sigurna sam da me svi susjedi proklinju što narušavam izgled kvarta.
- Holly, ne brini za vrt, nitko te nije proklinjao zbog toga kako iz¬gleda, ali, na žalost, ja ti ga nisam sređivao.
- Aha - nakašljala se Holly. Bilo joj je neugodno.
- Mislila sam da jesi.
- Nisam, nisam - odmahnuo je glavom.
- Znaš li možda tko je? - glupavo se nasmijala.
- Nemam pojma - zbunjeno je odgovorio. - Mislio sam da si ti. Neobično, zar ne?
Nije znala što da kaže.
- Uzmi onda to vino - s nelagodom je prozborio i pružio joj bocu.
- Ma ne, zadrži ga - nasmijala se. - Zadrži ga kao znak zahval¬nosti što... što niste grozni susjedi. No, dobro, idem ja. Dobar tek...
Bilo joj je užasno nelagodno pa je istrčala iz susjedovog dvorišta, ali je ipak zakucala na još nekoliko vrata u susjedstvu. Nitko nije imao pojma o čemu govori. Svi su imali poslove i vlastite živote i nitko se nije bavio njezinim vrtom. Kući se vratila još zbunjenija no što je otiš¬la. Još je s vrata začula zvonjavu telefona pa je potrčala ne bi li se ja¬vila.
- Halo - dahnula je.
- Što je? Vježbaš za maraton?
- Ne, naganjam se s vilenjacima.
- A, super.
Ciari to očito nije bilo ni najmanje čudno.
- Za dva tjedna mi je rođendan.
- Znam - slagala je Holly, iako je bila potpuno zaboravila.
- Mama i tata bi htjeli u to ime organizirati veliku obiteljsku ve¬čeru...
Holly je glasno zastenjala.
- E, upravo tako - složila se Ciara, a zatim odmaknula slušalicu od uha i viknula. - Tata, Holly je rekla isto ono što i ja!
Nasmijala se tatinim prosvjedima i gunđanjima iz pozadine. Ciara se vratila telefonu i stala govoriti veoma glasno kako bi je otac dobro čuo.
- Pristala sam na njihov prijedlog, ali pod uvjetom da obitelji do¬damo i nešto frendova pa da barem imamo šansu uživati u večeri. Što misliš o tome?
- Zvuči dobro - složila se Holly.
- Tata, Holly se slaže sa mnom! - i opet je preko ramena doviknu-la Ciara.
- To je sve divno i krasno - iz pozadine se začuo tata. - Ali tko će platiti večeru za sve te ljude? Ja sigurno neću!
- Ima pravo - ubacila se Holly. - Ali znaš što, 'ajmo onda organi¬zirat roštiljadu. Tata će bit u elementu, a i neće biti tako skupo.
- E, to ti je super ideja - složila se Ciara i opet povikala prema tati. - Tata, a što ako napravimo roštilj?
Iz pozadine nije bilo odgovora.
- Mislim da mu se ideja jako sviđa - zahihotala se Ciara. - Veliki kuhar opet će peći meso za mase.
I Holly se zasmijuljila. Tata je oduvijek volio roštiljade i shvaćao ih je veoma ozbiljno. Satima bi stajao nad roštiljem i s divljenjem pro¬matrao svojih ruku djelo. I Gerry je bio takav. Očito ima neka tajna veza između muškaraca i roštilja. Vjerojatno je stvar u tome što je to jedino što znaju skuhati. Ili su prikriveni piromani.
- O. K. onda. Hoćeš li ti pozvati Sharon, Johna, Denise, njenog DJ-a i onog tipa, Daniela? On je baš zgodan - nervozno se nasmijala Ciara.
- Ciara, ja Daniela jedva poznajem. Neka ga Declan pozove, on se s njim stalno viđa.
- Ne, ne. Ti ga pozovi. I suptilno mu reci da ga volim i da mu že¬lim roditi djecu. Declan mi se baš ne čini prigodnim delegatom za taj zadatak.
Holly je zastenjala od muke.
- Smjesta da si prestala - prekinula ju je Ciara. - Dovedi mi ga kao rođendanski dar!
- U redu - predala se Holly. - Ali zašto pozivaš samo moje fren-dove? Što je s tvojim frendovima?
- Malo sam predugo izbivala od kuće, izgubila sam kontakt sa svim ovdašnjim frendovima, a svi drugi su u Australiji. I glupi su. Nitko me od njih nije ni nazvao otkad sam se vratila - nezadovoljno je otpuhnula.
Holly je točno znala na koga se to odnosi. - Pa dobro, ali zar ti ovo ne bi bila dobra prigoda da se ponovno nađeš sa starim frendovima? Ono, pozoveš ih na roštilj, atmosfera je opuštena, ljudi pričaju...
- Ma da! I što ću im reći kad mi počnu postavljati ona klasična pitanja? Imaš li posao? Nemam. Imaš li dečka? Nemam. Gdje živiš? Sa starcima. Mislim, ko posljednja jadnica!
Holly je odustala. i
- O. K., kako god hoćeš. Nazvat ću sve i... No Ciara je već spustila slušalicu.
Holly se pak najprije odlučila riješiti najneugodnijeg telefonskog poziva pa je nazvala Hoganov pub.
- Halo, Hoganov pub.
- Dobar dan, mogu li razgovarati s Danielom Connellyjem?
- Samo trenutak - odgovorili su joj i ostavili je da sačeka.
- Halo?
- Bok, Daniele.
- Da, tko je tamo?
- Ovdje Holly Kennedy - nervozno je skakutala po sobi, nadaju¬ći se da će joj se sjetiti imena.
- Tko? - zaderao se u slušalicu jer se buka u pozadini pojačala. Holly je od neugodnosti pala čelom na krevet.
- Holly Kennedy! Declanova sestra!
- A, Holly, bok! Čekaj samo sekundu da odem negdje gdje je tiše. Sad ju je i on stavio na čekanje. Cupkala je po sobi i pjevala pjes¬mu Greensleeves koja je dopirala iz slušalice.
- Oprosti, Holly - oglasio se Daniel i iste sekunde prasnuo u smi¬jeh - Voliš pjesmu Greensleeves?
Lupila se dlanom po čelu i pocrvenjela kao rak.
- Ne, nisam baš neki obožavatelj.
Na trenutak više nije znala što da kaže, a onda se sjetila razloga zbog kojega je nazvala.
- Nazvala sam te da te pozovem na roštilj.
- O, super ideja.
- Imamo roštiljadu za Ciarin rođendan sljedeći petak. Sjećaš se moje sestre Ciare?
- Hm... da, to je ona cura s ružičastom kosom, zar ne?
- Ah, da, glupo pitanje - nasmijala se Holly. - Svi znaju Ciaru. No, dobro. Zamolila me da te pozovem na roštilj i da ti pritom sup¬tilno dam do znanja da te voli i da ti želi roditi djecu.
Daniel je prasnuo u smijeh.
- Zbilja si suptilna.
Holly se zapitala sviđa li se Ciara Danielu i je li njezina sestra uopće njegov tip.
- To joj je dvadeset i peti rođendan - iz nepoznatog je razloga do¬dala.
- Aha. Super.
- Doći će Denise, tvoj prijatelj Tom, a Declan će svirati s bendom pa nije da nećeš nikoga poznavati.
- Hoćeš li i ti doći?
- Naravno!
- Super, znači još jedna osoba više koju poznajem - nasmijao se.
- Izvrsno. Ciara će se oduševiti što dolaziš.
- Pa, čuj, ne smijem odbiti poziv jedne princeze.
Najprije je pomislila da očijuka s njom, ali ubrzo je shvatila da go¬vori o dokumentarcu pa je promrmljala nešto nesuvislo. Već je htio spustiti slušalicu kad joj je nešto palo na pamet.
- Ej, Daniele, čekaj! Još sam te nešto htjela pitati.
- 'Ajde - potakao ju je.
-Još uvijek imaš slobodno radno mjesto za šankom?

DVADESET I PET

Hvala Bogu na lijepom vremenu, pomislila je zaključavajući auto i uputivši se prema roditeljskoj kući. Toga se tjedna vrijeme neprekid¬no mijenjalo i bilo je mnogo kiše. Ciara je šizila zbog roštiljade i čitav tjedan bila apsolutno nemoguća. Međutim, vrijeme se na sreću svih zainteresiranih vratilo u prethodno zlatno ruho. Holly je već pocrnje¬la od ležanja na suncu, što je bila još jedna dobra strana nezaposle¬nosti. U slatkoj traper-minici koju je kupila na ljetnoj rasprodaji i običnoj, bijeloj majici izgledala je još tamnije.
Bila je veoma zadovoljna darom koji je Ciari kupila za rođendan; malim leptirićem za probušeni pupak s ružičastim kristalom u svako¬me krilu. Odabrala ga je zbog slaganja s Ciarinom novom tetovažom i ružičastom kosom. Začula je smijeh iz dvorišta i zaobišla kuću, za¬dovoljno spazivši pun travnjak ljudi. Među pristiglima bili su Denise, Tom i Daniel, a Sharon je čavrljala s Hollyinom mamom. Sigurno su pričale o njoj. Oh, konačno je izašla iz kuće. Čudo Božje. Bla-bla.
Namrštila se kad je shvatila da opet ne vidi Jacka. Neobično se udaljio od nje nakon što joj je pomogao izbaciti Gerryjeve stvari iz ku¬će. Oduvijek ju je odlično razumio, no kad mu je nakon Gerryjeve smrti rekla da joj da malo prostora i samoće, nije baš mislila na pot¬puno zanemarivanje i izolaciju. Osim toga, izbjegavanje kontakta s njom bilo je potpuno atipično za Jacka. Želudac joj se zgrčio kad joj je glavom proletjela pmisao: nadam se da je s njim sve u redu.
Ciara je stajala nasred dvorišta, dovikivala se sa svim gostima i uživala u tome što je u središtu pozornosti. Nosila je gornji dio ruži¬častog bikinija i plave kratke hlačice.
Kad joj je Holly pružila dar, smjesta ga je primila i poderala omot. Šteta truda pri zamatanju.
- Aj, Holly, fenomenalan je! - oduševila se Ciara i bacila joj se oko vrata.
- Nadala sam se tome - odvratila je Holly, zadovoljna što je oda-brala pravi dar jer u protivnom njezina draga sestrica sigurno ne bi propustila jednako glasno izraziti svoje negodovanje.
- Odmah ću ga staviti - izjavila je Ciara i iz pupka izvadila ukras koji je do tada nosila, zamjenjujući ga leptirićem.
- Ajme- zgrozila se Holly. - Mogla sam i bez tog prizora, Ciara.
Zrakom se širio opojni miris pečenog mesa i Holly je slina krenu-
la na usta. Nimalo se nije iznenadila kad je shvatila da su se svi muš-
karci zajedno s njezinim ocem okupili oko roštilja. Lovci koji moraju
nahraniti ženke.
Spazivši Richarda, požurila je prema njemu i bez kurtoaznih uvo¬da direktno zapitala:
- Richarde, jesi li mi ti sredio vrt?
Podigao je pogled s roštilja i zbunjeno je zapitao: - Oprosti, nisam te razumio.
I svi su ostali muškarci podigli pogled s roštilja, a svaki je razgo¬vor zamuknuo.
- Jesi li mi ti sredio vrt? - ponovila je pitanje s rukama na boko¬vima. Ni sama nije znala zašto se toliko ljuti. Vjerojatno iz navike. Jer, ako joj je doista sredio vrt, napravio joj je golemu uslugu. Ipak, živci¬ralo ju je što je svaki dan dolazila kući i nalazila drugi dio vrta u sa¬vršenom redu, a da pritom nije znala tko ga je uredio.
- Kada? - panično se ogledao oko sebe, kao da ga je sestra upra¬vo optužila za umorstvo.
- Nemam pojma kada - prasnula je. - U zadnjih nekoliko tjedana.
- Ne, Holly - jednako joj je grubo uzvratio. - Neki od nas rade. Neprijateljski je zurila u njega, ali onda se umiješao njezin otac.
- A što je bilo, zlato? Netko ti uređuje vrt?
- Da, ali ne znam tko - promrmljala je trljajući čelo. - Jesi li to možda ti, tata?
Frank je uplašeno odmahnuo glavom, nadajući se da mu kći nije potpuno pošandrcala.
- A ti, Declane?
- Ovaj... je 1' ti mene uopće poznaješ? - ironično joj je odgovo¬rio.
- A vi? - podviknula je na nepoznatog čovjeka koji je stajao do njezina oca.
- Ovaj... ne, ja sam tek... stigao u Dublin... preko vikenda - ner¬vozno se obranio neznanac s britanskim naglaskom.
Ciara je prasnula u smijeh.
- Ajmo ovako, Holly. JE LI ITKO OD VAS OVDJE SREĐIVAO HOLLYIN VRT? - proderala se prema svim prisutnima. Svi su zas¬tali i odmahnuli glavama.
Holly je s nevjericom pogledala u sestru, a zatim se pridružila De-nise, Tomu i Danielu na drugom kraju dvorišta.
- Bok, Daniel - poljubila ga je u obraz.
- Bok, Holly, dugo se nismo vidjeli - dodao joj je limenku pića.
- Još uvijek nisi uhvatila vilenjaka? - zasmijuljila se Denise.
- Ne - odgovorila je Holly i sjela na travu, naslanjajući se na lak-tove. - Ali mi stvarno postaje čudno!
Ukratko je cijelu priču objasnila Tomu i Danielu.
- Možda ti je to sve muž organizirao? - izlanuo je Tom, ali mu je Daniel odmah dobacio prijekorni pogled.
- Ne - dobacila je Holly, pomalo ljuta što je Denise neznancu is¬pričala nešto o njezinome privatnom životu. - To nije dio te priče.
Usput je i ona dobacila prijekorni pogled, ali ne Tomu, nego De¬nise. Denise je bespomoćno slegnula ramenima.
- Hvala ti što si došao, Daniele - okrenula mu i zanemarila svoju prijateljicu s momkom.
- Nema na čemu, drago mi je što sam došao.
Izgledao joj je potpuno drukčije u ljetnoj odjeći. Nosio je tamno-plavu majicu bez rukava, tamnoplave hlače koje su mu sezale do nešto ispod koljena i tamnoplave tenisice. Nije joj promaklo stezanje bicep¬sa dok je otpijao gutljaj iz limenke. Nije imala pojma da je tako nabil-dan.
- Prilično si pocrnio - dobacila mu je kad je uhvatio njezin po¬gled.
- Pa i ti si - odvratio je gledajući u njezine noge. Nasmijala se i podvukla noge.
- Ja sam crna zato što sam nezaposlena, a koji je tvoj izgovor?
- Bio sam prošli mjesec u Miamiju.
- O, blago tebi. Je`l bilo dobro?
- Super. Jesi li ikad bila tamo? Odmahnula je glavom.
- No cure i ja idemo sljedeći tjedan u Španjolsku. Jedva čekam -protrljala je dlanove.
- Da, čuo sam za to. Krasno iznenađenje - nasmiješio joj se i za¬pazila je male borice oko očiju.
- Bogme da - zatresla je glavom, još uvijek ne vjerujući u čitavu priču.
Neko su vrijeme čavrljali o njegovu putovanju u Miami i općenito o svojim životima i Holly je odlučila ne jesti hamburger pred njim jer je znala da neće izbjeći mrljanje kečapom i kapanje majoneze niz usnice svaki put kad mu se obrati.
Nadam se da nisi u Miami išao s nekom ženom jer bi to uništilo jadnu Ciaru - našalila se, ali i odmah požalila što je toliko radoznala.
- Nisam - ozbiljno je odgovorio. - Prekinuo sam s curom prije nekoliko mjeseci.
- Joj, žao mi je - iskreno je prokomentirala. - Bili ste dugo zajedno?
- Sedam godina.
- To je bogme dugo.
- Da - odvratio je pogled i bilo joj je jasno da mu tema nije ni naj-manje ugodna pa ju je pod hitno promijenila.
- Usput, Daniele - malo se stišala i primakla glavu njegovoj. -Htjela bih ti se zahvaliti što si se onako pobrinuo za mene nakon do-kumentarca. Većina muškaraca pobjegne glavom bez obzira kad vide ženu koja plače, a ti nisi. Hvala ti na tome. Zahvalno mu se nasmiješila.
- Nema problema, Holly, htio sam te utješiti jer mi nije drago kad si uzrujana - uzvratio joj je osmijeh.
- Baš si divan prijatelj - rekla je, razmišljajući naglas. Kompliment mu je prijao.
- Hajdemo svi zajedno na piće prije nego što odete na odmor.
- Da, mogli bismo. Možda bih i ja o tebi saznala onoliko koliko ti znaš o meni - nasmijala se Holly. - Mislim da sam ja tebi do sad već ispričala apsolutno sve o svom životu.
- Može, onda se nađemo na piću - složio se Daniel i odredili su vrijeme kad će se sastati.
- E da, jesi li dao Ciari dar? - uzbuđeno je zapitala Holly.
- Nisam - nasmijao se. - Nekako je... zauzeta.
Holly se okrenula i spazila svoju sestru kako na Declanov golemi užas očijuka s jednim od njegovih frendova. Prasnula je u smijeh. To¬liko o priči da Ciara želi Danielovu djecu.
- Pozvat ću je ovamo, može?
- Ciara - dozvala ju je Holly. - Imamo još jedan dar za tebe!
- Oooo, super! - oduševljeno je kriknula Ciara i u trenu napusti¬la vidno razočaranog mladića.
- Kakav dar? - bacila se na travu do Holly i Daniela. Holly je glavom pokazala na Daniela.
- Od Daniela.
Ciara mu se uzbuđeno okrenula.
- Htio sam ti predložiti da radiš za šankom u klubu Diva. Ako želiš. Ciara je prekrila usta dlanovima.
-Joj, Daniele, to bi bilo fenomenalno!
- Jesi li ikad radila za šankom?
- Ma jesam, masu puta - odmahnula je rukom.
Daniel ju je upitno pogledao, očito tražeći nešto više podataka.
- Ma daj, radila sam za šankom gotovo u svakoj zemlji koju sam posjetila, najozbiljnije - uzbuđeno je dodala.
- Dakle, misliš da to možeš? - nasmiješio se.
- Apsolutno! - procičala je i bacila mu se oko vrata.
Samo je čekala priliku, pomislila je Holly dok je promatrala sestru kako praktički guši Daniela koji joj je za Ciarinim leđima davao zna¬kove da ga spasi.
- Dobro, dobro, sad je dosta, Ciara - nasmijala se i odvukla je od Daniela. - Nemoj odmah ubiti novog šefa.
- Joj, oprosti - odmaknula se Ciara. - Ali to je tako genijalno! Imam posao!
- Da, da, čula sam već - odvratila joj je Holly.
U tom trenutku, čitav je vrt utihnuo i Holly se ogledala ne bi li vidjela što se događa. Svi su se okrenuli prema ulazu u kuću sve dok se na njima nisu pojavili Hollyini roditelji s tortom u rukama. Pjeva¬li su Sretan rođendan i svi su im se pridružili, a Ciara je poskočila, sret¬na zbog tolike pažnje. No kako su joj roditelji izašli iz kuće, za leđima im se pojavio netko čije se lice nije vidjelo od golemog buketa koji je držao u rukama. Kad su mama i tata pred Ciaru na stol položili tor¬tu, neznanac je polako uklonio cvijeće s lica.
- Matthew! - dahnula je Ciara.
Toliko je problijedjela da ju je Holly smjesta zgrabila za ruku.
- Ciara, oprosti što sam bio takva budala - vrtom je odjeknuo Matthewov australski naglasak. Neki su se Declanovi prijatelji glasno podsmjehnuli, očito zgroženi otvorenim pokazivanjem osjećaja. Mat-thew je doista izgledao kao da glumi u sceni iz australske sapunice, no Ciara je oduvijek padala na dramu.
- Volim te. Molim te, primi me natrag - glasno je objavio i svi su se okrenuli prema Ciari, nestrpljivo iščekujući njezinu reakciju.
Najprije joj je zadrhtala donja usnica, a zatim je potrčala prema Matthewu, skočila na njega te mu obavila noge oko struka i ruke oko vrata. Holly je preplavio val osjećaja i oči su joj se zasuzile pred prizorom ponovnog susreta sestre i čovjeka kojega voli. Declan je dohvatio
kameru i stao snimati.
Daniel je Holly obgrlio oko ramena i prijateljski je stisnuo uza se, ne bi li je utješio.
- Žao mi je, Daniele - obrisala je oči. - Ali čini mi se da si upra-vo dobio nogu.
- Nema veze - nasmijao se. - Ionako ne bih trebao miješati pri-vatni i poslovni život.
Činulo se kao da mu je laknulo zbog toga.
Holly je i dalje promatrala Matthewa kako u zagrljaju vrti Ciaru po dvorištu.
- Joj, dajte si iznajmite sobu - „zgađeno" je viknuo Declan i svi su se nasmijali.

* * *

Holly se u prolazu nasmijala jazz sastavu i pogledom potražila Denise. Dogovorile su sastanak u svom omiljenom baru Juicy, pozna¬tom po velikom broju koktela i opuštajućoj glazbi. Nije se te večeri imala namjeru napiti jer je sutradan željela neometano uživati u pr¬vome danu ljetnih praznika. Htjela se opuštanju u Gerryjevu aran¬žmanu prepustiti bistra uma i dobre volje. Denise je spazila u ostak¬ljenom vrtu, gdje se na velikom kožnom kauču privijala uz Toma. Pod njima se prostirala rijeka Liffey u čijoj su se vodenoj matici odražava¬la noćna dublinska svjetla. Daniel im je sjedio nasuprot, žustro srču-ći daiquiri od jagode. Njezina je prijateljica s novim momkom i dalje isključivala sve oko sebe.
- Oprostite što kasnim - prišla im je i ispričala se. - Htjela sam se prije izlaska do kraja spakirati.
- Ovo ti neću oprostiti - u uho joj je došapnuo Daniel dok ga je ljubila u obraz.
Denise ju je pozdravila odsutnih smiješkom, a Tom joj lagano mahnuo. Potom su se okrenuli jedno drugome.
- Ne znam zašto uopće pozivaju druge ljude da izađu s njima. Samo sjede i bulje jedno u drugo. Ignoriraju sve, iako uopće ne raz¬govaraju jedno s drugim! A ako pokušaš pričati s njima, ponašaju se kao da si ih u nečemu jako važnome prekinuo. Mislim da komunici¬raju telepatski - požalio se Daniel sjedajući natrag na svoje mjesto i otpijajući još jedan gutljaj iz čaše. Zatim je nad slatkastim pićem na¬pravio grimasu. - Stvarno bih rado popio pivo.
Holly se nasmijala.
- Sve u svemu, vidim, ludo se zabavljaš.
- Oprosti - ispričao joj se. - Prošlo je toliko vremena otkad sam posljednji put pričao s drugim ljudskim bićem da se više ne znam po¬našati.
Zahihotala se.
- Pa eto, došla sam te spasiti - zgrabila je cjenik i pomno prouči¬la popis koktela. Odabrala je onaj u kojem je bilo najmanje alkohola i smjestila se udobno u fotelju.
- Mogla bih zaspati ovdje -još se dublje uvukla u mekane jastuke. Daniel je podigao obrve.
- To bih stvarno shvatio osobno.
- Ne brini, neću zaspati - uvjerila ga je. - Nego, gospodine Con¬nelly, vi već znate apsolutno sve o meni. Večeras ćemo to promijeniti. Uzela sam si u zadatak saznati što više o tebi pa se lijepo pripremi na ispitivanje.
Daniel se nasmiješio.
- O. K., spreman sam. Zamislila se nad prvim pitanjem.
- Odakle si?
- Rođen i odrastao u Dublinu - otpio je gutljaj crvenkastog kok¬tela i još jednom se namrštio. - I da me netko od ljudi s kojima sam odrastao vidi da ovdje pijuckam koktele i slušam jazz, gadno bih na¬grabusio.
Holly se zasmijuljila.
- Nakon mature, prijavio sam se u vojsku - nastavio je s pričom. Holly je zadivljeno raširila oči.
- Kako to da si se odlučio za vojsku? Ni sekunde nije razmišljao o odgovoru.
- Nisam imao pojma što bih sa sobom, a lova je bila dobra.
- Toliko o spašavanju nevinih života - nasmijala se Holly.
- U vojsci sam ostao samo nekoliko godina.
- A zašto si izašao? - otpila je gutljaj koktela s limetom.
- Spopala me neizdrživa žudnja za koktelima i jazzom, a takvo što ne dopuštaju u vojarnama - objasnio je.
- Ne, Daniele, ozbiljno - zahihotala je Holly Nasmiješio se.
- Ma, vojska jednostavno nije bila za mene. Roditelji su mi odse¬lili u Galway i ondje otvorili pub. To mi se svidjelo pa sam otišao za njima i radio u pubu. Kad su mama i tata otišli u mirovinu, preuzeo sam pub, prije nekoliko godina shvatio da bih htio imati svoj, radio još više, uštedio nešto novca, podigao najveći kredit u povijesti čovje-čanstva, vratio se u Dublin i kupio Hoganov pub. I evo me, sad sam tu i pričam s tobom. Holly se nasmiješila.
- Lijep životopis, Daniele.
- Ništa posebno, ali eto - uzvratio joj je osmijeh. A gdje se tu uklapa tvoja bivša? - zapitala je.
Negdje između rada u galwayskom pubu i vraćanja u Dublin.
- Aha, kužim - kimnula je Holly. Ispila je zadnji gutljaj iz svoje čaše i podigla cjenik. - Sad bih baš jedan Seks na plaži.
- Gdje? U Španjolskoj? - zezao ju je Daniel. Tobože ga je prijekorno munula u nadlakticu. Nema šanse.



DVADESET I ŠEST

- Idemo na more, idemo na more! - pjevale su čitavim putem do aerodroma. John im je ponudio prijevoz i gorko zažalio jer su se po¬našale kao da prvi put u životu nekamo putuju. Holly se nije mogla sjetiti kad je posljednji put bila tako uzbuđena. Osjećala se kao ško¬larka pred maturalac. Torbu je nakrcala čokoladama, slatkišima i ča¬sopisima te zajedno s curama konstantno pjevušila glupave pjesmice. Zrakoplov im je polijetao tek u devet navečer, što je značilo da na od¬redištu neće biti prije sitnih jutarnjih sati.
Po dolasku u zračnu luku iskobeljale su se jedna preko druge iz auta, a John je iz prtljažnika izvadio kofere. Denise je istog trenutka pretrčala ulicu i ušla u aerodromsku zgradu kao da će na taj način br¬že stići do Španjolske. Holly je ostala kraj auta, čekajući Sharon koja se pozdravljala s mužem.
- Molim te, čuvaj se - zabrinuto ju je upozoravao John. - Nemoj izvoditi gluposti.
- Naravno da ću se čuvati, Johne. Nije joj vjerovao.
- Gle, jedno je kad se glupiraš ovdje, ali tamo si ipak u stranoj zemlji, razumiješ?
-Johne - obgrlila ga je Sharon. - Idem na miran, opuštajući od¬mor. Zbilja se ne moraš brinuti.
Nešto joj je prošaptao u uho i ona je kimnula: - Znam, znam.
Uslijedio je dug poljubac i zatim zagrljaj na rastanku. Holly ih je promatrala, opipavajući prednji džep torbe u kojem se nalazilo Ger-ryjcvo pismo za kolovoz. Otvorit će ga za nekoliko dana na plaži. Ka¬kva li luksuza! Sunce, pijesak, more i Gerry, sve u jednome danu.
- Holly, pazi mi na najdražu ženicu, može? - u misli je, iz stvar¬nosti uletio John.
- Hoću, Johne. Znaš, idemo samo na tjedan dana - nasmijala se i zagrlila ga.
- Znam, ali nakon što sam vidio što ste u stanju izvesti za jednog večernjeg izlaska, malo sam zabrinut - nasmiješio se. - Lijepo se pro-vedi, Holly, zaslužila si odmor.
Pratio ih je pogledom dok su preko ceste vukle kofere i nestajale za aerodromskim vratima.
Holly je pri ulazu u aerodrom zastala i duboko udahnula. Oboža-vala je aerodrome. Sve joj se sviđalo - miris, buka, čitava atmosfera vreve i ljudi koji naokolo vuku prtljagu, radujući se putovanju ili po-vratku kući. Obožavala ih je promatrati kako stižu kući i kako ih na izlasku iz zrakoplova obitelj i prijatelji pozdravljaju povicima i zagr-ljajima, Aerodromi su idealna mjesta za promatranja ljudi i oduvijek su je ispunjavali osjećajem sretnoga iščekivanja. Kao da se svakog tre¬nutka spremala učiniti nešto posebno i lijepo. Pred šalterom za pre-daju prtljage osjećala se kao da upravo čeka na vožnju u lunaparku. Bila je uzbuđena poput maloga djeteta.
Zajedno se sa Sharon pridružila Denise na polovici užasno dugač¬kog reda za prijavu.
- Rekla sam vam da smo trebale ranije krenuti - zastenjala je De¬nise.
- Onda bismo samo dulje čekale na ulaz u avion - objasnila je Holly.
- Znam, ali tamo je barem kafić - dodala je Denise. - I to je jedi¬no mjesto u cijeloj ovoj glupoj zgradi gdje mi, ludi pušači, možemo zapaliti.
- Imaš pravo - složila se Holly.
- Prije nego što uopće krenemo, htjela bih vam nešto posebno naglasiti - ozbiljno se ubacila Sharon. - Ja se na ovom odmoru ne namjeravam opijati niti ludovati po noći. Samo ću se izležavati uz ba¬zen ili na plaži, čitati knjigu, izaći nekoliko puta na večeru i ići na spa¬vanje ranije nego inače.
Denise se, zatečeno, zabuljila u Holly.
- Je 1' prekasno da povedemo nekoga drugog, Holly? Sharon još nije predala prtljagu, a John sigurno nije daleko odmaknuo...
- Ne, ne, u tome se slažem sa Sharon. - nasmijala se Holly - I ja se samo želim opustiti. Neću nikakve stresove.
Denise se nadurila poput djeteta.
- Ne brini, draga - tješila ju je Sharon. - Sigurna sam da će tamo biti i druge djece tvojih godina s kojima ćeš se moći igrati.
Denise joj je pokazala srednji prst.
- Kad me na carini zapitaju imam li što prijaviti, reći ću im da imam dvije dosadne stare babe.
Sharon i Holly su se glasno nasmijale.
Nakon pola sata čekanja pred šalterom konačno su predale prtlja¬gu i Denise je stala trčati po duty-free shopu poput luđakinje, kupuju¬ći dovoljno cigareta za čitav život.
- Zašto ona žena bulji u mene? - kad su sjele u kafić, kroz stis¬nute je zube zapitala Holly i Sharon, gledajući u ženu na drugom kraju.
- Vjerojatno zato što ti buljiš u nju - odgovorila joj je Sharon, gle¬dajući na sat. - Još petnaest minuta.
- Ne, ozbiljno, cure - okrenula im se Denise. - Nisam paranoič¬na, žena zbilja bleji u nas.
- Zašto onda ne odeš do nje i pozoveš je da to riješite vani, ko pra¬vi muškarci - zezala ju je Holly. Sharon se nacerila.
- Evo je - zapjevušila je Denise i okrenula im leđa.
Holly je podigla pogled i shvatila da im se približava mršava pla¬vuša s ogromnim umjetnim grudima.
- Spremi se, Denise, ova djeluje opasno - rekla je Holly a Sharon se zagrcnula pićem.
- Bok, cure - zaskvičala je plavuša.
- Bok - odzdravila je Sharon, nastojeći ne prasnuti u smijeh.
- Oprostite što sam tako buljila u vas, ali htjela sam se uvjeriti da ste to zbilja vi!
- Jesam, to sam ja - sarkastično je odvratila Sharon. - Glavom i bradom.
- Znala sam! - podviknula je plavuša, uzbuđeno skakućući. Gru¬di su joj ostajale zapanjujuće nepomične.
- Frendice su me uvjeravale da fantaziram, ali ja sam naprosto znala da ste to vi. Eno, tamo su mi frendice - okrenula se i pokazala na kraj šanka, odakle su im domahivale preostale četiri Spice Girls. -Ja sam Cindy...
Sharon se ponovo zagrcnula vodom.
- .. .i obožavam vas - uzbuđeno je skvičala Cindy - Ona serija u kojoj glumite je super, gledala sam je tisuću puta! Ti glumiš princezu Holly je 1' da? - uprla je manikirani kažiprst u Hollyino lice.
Holly je zaustila, no Cindy je nastavila blebetati.
- A ti glumiš njenu dvorsku damu! - pokazala je Denise, a zatim još glasnije zavrištala, pokazujući Sharon. - A ti! Ti si frendica one australske pjevačice!
Djevojke su se zabrinuto pogledale kad je Cindy dovukla stolac i sjela za njihov stol.
- Znate, i ja sam glumica... Denise je zakolutala očima. - ... i zbilja bih voljela glumiti u seriji kao što je vaša. Kad snima¬te sljedeću epizodu?
Holly je već htjela zaustiti i objasniti djevojci da nisu glumice, no Denise ju je pretekla.
- Upravo smo u pregovorima za sljedeći projekt - slagala je.
- Oh, pa to je fenomenalno! - zapljeskala je Cindy. - O čemu se
radi?
- Pa znaš što, ne smijemo još o tome pričati, ali snimat ćemo u Hollywoodu.
Cindy je djelovala kao da će tog trenutka doživjeti srčani udar.
- Isuse Bože! Tko vam je agent?
- Frankie - ubacila se Sharon. - I Frankie zajedno s nama ide u Hollywood.
Holly se više nije mogla suzdržavati pa je prasnula u smijeh.
- Ne obaziri se na nju, Cindy, užasno je uzbuđena - objasnila je Denise.
- Pa i ja bih bila! - Cindy se zagledala u Deniseinu ukrcajnu kar¬tu na stolu i još jednom skoro doživjela infarkt. -1 vi isto idete u Lan-zarote?!
Denise je zgrabila svoju kartu i utrpala je u torbu kao da će se tako spasiti.
- I ja idem tamo s frendicama. Eno ih tamo - još jednom se okre¬nula i mahnula djevojkama za šankom. - Odsjest ćemo u hotelu koji se zove Costa Palma Palace. Gdje vi odsjedate?
Holly je progutala knedlu.
- Ne mogu se sjetiti kako nam se zove hotel, a vi cure? - razroga-čenih se očiju zagledala u Sharon i Denise.
Obje su žustro odmahnule glavama.
- Ma, nema veze - ramenima je slegnula Cindy. - Vidjet ćemo se kad sletimo! Idem sada da ne propustim avion!
Toliko je glasno zaskvičala da su se svi u baru okrenuli i zabuljili u njihov stol. Zagrlila je svaku curu i odskakutala prema frendicama.
- Izgleda da se nećemo izvući bez borbe - snuždeno je prokomen¬tirala Holly.
- Ma, nema veze - optimistično ju je tješila Sharon. - Jednostav¬no ćemo je ignorirati.
Ustale su i krenule prema ulazu u zrakoplov. Dok su se probijale prema sjedalima, Holly je još jednom užasnuto zastala i zatim hitro zauzela mjesto na drugom kraju reda. Sharon je sjela do nje, a Deni-se, ledenog izraza lica, sjela do neželjene suputnice.
-Joj, super! Sjediš do mene! - u uho joj je zaskvičala Cindy. De-nise je Holly i Sharon dobacila smrknuti pogled i skutrila se kraj sili¬konske plavuše.
- Vidiš? Rekla sam ti da ćeš naći društvo za igru - prošaptala je Sharon i zajedno s Holly prasnula u smijeh.

DVADESET I SEDAM

Četiri sata poslije zrakoplov se nisko spustio nad more i potom sletio na aerodrom u Lanzaroteu. Svi su putnici oduševljeno zapljeskali, ali nitko slijetanje nije dočekao s takvim oduševljenjem kao Denise.
-Joj, grozno me boli glava - žalila se curama dok su se probijale do pomične trake za preuzimanje prtljage. - Ta prokleta kokoš nikako da prestane pričati.
Prstima je protrljala sljepoočnice i zatvorila oči, uživajući u tre¬nutku mira i tišine.
Sharon i Holly u tom su trenutku spazile Cindy kako im se pribli¬žava sa svojim frendicama i žurno pobjegle, ostavljajući Denise, za¬tvorenih očiju, na istome mjestu.
Laktovima su se probile kroz gužvu ne bi li što bolje vidjele prtlja¬gu, no svi su se naguravali uz pokretnu traku i naginjali se nad nju tako da nitko za njihovim leđima nije mogao vidjeti koja torba stiže sljedeća. Stajale su ondje dobrih pola sata prije no što se traka uopće počela pomicati i još pola sata nakon toga, iako je većina ostalih put¬nika već napustila zgradu, veselo se ukrcavajući u autobuse.
- Gadure jedne - ljutito im je dobacila Denise kad im se konačno pridružila, vukući za sobom kofer. -Još uvijek čekate prtljagu?
- Ne, ja naprosto uživam u stajanju i buljenju u istih pet torbi kako se vrte pa traci - sarkastično je odgovorila Sharon. - Samo ti odi u autobus i ostavi me ovdje da se ludo zabavljam.
- Pa znaš što, da su ti barem izgubili kofer - prasnula je Denise. - Ili još bolje, da ti se barem kofer raspao i da ti se po traci raspu sve
bapske gaće i grudnjaci pa da ti se svi smiju. Holly je Denise dobacila zadivljen pogled.
- Je I' ti bolje?
- O, evo mog kofera - veselo je podviknula Sharon i dohvatila ga s trake, usput udarivši Holly u potkoljenicu.
-Au!
- Oprosti, ali spašavam odjeću.
- Ako su izgubili moju odjeću, tužit ću ih - razljutila se Holly. U tom su trenutku već svi putnici napustili zgradu i jedino su još tri dje¬vojke stajale uz traku.
- Zašto ja uvijek moram biti zadnja koja čeka prtljagu? - zapitala je Irendice.
- Murphyjev zakon - objasnila joj je Sharon. - A, evo ti torbe, Zgrabila je kofer s trake i ponovo udarila o Hollyine bolne potko¬ljenice.
- Joj, joj, joj! - vikala je Holly, trljajući noge. - Zašto ne zamah-neš na drugu stranu, dovraga?
- Oprosti - ispričala se Sharon. - Ali mašem samo na jednu stranu.
Uputile su se prema izlazu, tražeći svoju agenticu.
- Gary, prestani! Skini mi se, molim te! - začuli su ljutit ženski glas dok su zamicale za ugao. Prateći zvuk naišle su na mladu ženu u crvenoj uniformi turističkog agenta. Grlio ju je mlad muškarac u slič¬noj crvenoj uniformi. Kad su joj prišle, žena je poravnala uniformu.
- Kennedy, McCarthy i Hennessey? - zapitala ih je teškim lon¬donskim naglaskom.
Djevojke su kimnule.
- Drago mi je, ja sam Victoria i sljedećih ću tjedan dana biti vaš vodič - nasmiješila se. - Dođite, odvest ću vas do autobusa.
Nestašno je namignula Garyju i povela cure prema izlazu.
Premda je bilo dva poslije ponoći, napolju ih je dočekao topao povjetarac i djevojke su se radosno nasmiješile jedna drugoj. Sada su bile sigurne da su na ljetovanju. Kad su ušle u autobus, svi su ih poz¬dravili kliktanjem i Holly ih je potiho proklela, nadajući se da je na odmoru nitko neće gnjaviti grupnim druženjem i zbližavanjem.
- Heheeeej! - doviknula im je Cindy, ustajući sa svog sjedala i ma¬šući. - Sačuvala sam vam mjesta!
Denise je glasno uzdahnula, ali i zajedno s djevojkama krenula prema stražnjim sjedalima. Holly se srećom utrpala do prozora, gdje je neometano mogla zanemariti ostatak društva. Nadala se da će Cin¬dy shvatiti i ostaviti je na miru jer, naposljetku, ignorira je od trenut¬ka kad im je sjela za stol u aerodromskom baru.
Nakon tri četvrt sata stigli su pred Costa Palma Palace i Hollyin je želudac još jednom zatitrao od uzbuđenja. Dugačak su prilazni put obrubljivale palme, a ogroman vodoskok osvjetljivala plavičasta svjet¬la. Na njezin golemi užas, kad se autobus zaustavio pred glavnim ulazom, svi su još jednom oduševljeno zapljeskali i počeli klicati. Ubrzo potom ušle su u rezervirani apartman koji se sastojao od spavaće sobe s dva kreveta, male kuhinje i dnevnog boravka sa sofom na razvlače¬nje. Naravno, cjelinu su dopunjavali kupaonica i balkon. Holly je izašla na balkon i zagledala se prema moru. Bilo je premračno da bi išta vidjela, no čula je zvuk valova kako se nježno valjaju preko pijes¬ka. Zatvorila je oči i slušala.
- Cigareta, cigareta, trebam cigaretu - pridružila joj se Denise, nervozno trgajući paketić i duboko udišući. - Ooooh, to je već bolje. Sad više nemam potrebu pobiti ljude oko sebe.
Holly se nasmijala; doista se radovala druženju s frendicama.
- Holly, mogu li ja spavati na sofi u dnevnom boravku jer onda mogu pušiti...
- Samo ako držiš otvorena balkonska vrata - iznutra je povikala Sharon. - Ne želim se probuditi uz smrad dima.
- Hvala - sretno je uzvratila Denise.
Sljedećeg jutra u devet Holly je probudilo Sharonino muvanje po sobi. Prošaptala joj je da ide do bazena i da će im zauzeti nekoliko le-žaljki, no nakon petnaest minuta vratila se u apartman i s negodova¬njem zagunđala: - Nijemci su zaposjeli sve ležaljke. Idem na plažu.
Holly je pospano promrmljala nekakav odgovor i ponovno zaspa¬la. U deset je Denise skočila na krevet pa su odlučile ustati i pridru¬žiti se Sharon na plaži.
Pijesak je bio toliko vruć da su se morale neprekidno kretati ne bi li izbjegle opekotine na tabanima. Osim toga, koliko god se Holly u Ir-skoj ponosila svojom preplanulom bojom, ovdje je bilo veoma očito da su tek stigle na otok i da su najbjelje na plaži. Ubrzo su spazile Sha¬ron koja je sjedila pod suncobranom i čitala knjigu.
- Ah, zbilja je prekrasno ovdje, zar ne? - nasmijala se Denise, os¬vrćući se oko sebe.
Sharon je podigla pogled s knjige i uzvratila joj osmijeh: - Raj na zemlji.
Holly se zagledala oko sebe, pitajući se nije li Gerry došao u taj raj, no nije mu bilo ni traga. Oko nje bili su samo nagomilali parovi. Ma-zali su losionom za sunčanje leđa, šetali rukom pod ruku po plaži, Igrali tenis na pijesku i baš pred njenom ležaljkom - mazili se pod suncem. Nije imala vremena za depresiju. Denise se izvukla iz ljetne haljinice i stala skakutati u toplesu i oskudnim tangama s leopard uzorkom.
- Tko će me namazati losionom?
Sharon je spustila knjigu i zagledala se u nju preko gornjeg ruba naočala
- Ja ću te namazati, ali sise i dupe ćeš si bogme morati namazati
sama.
Dovraga - našalila se Denise. - Nema veze, naći ću nekoga dru-goga tko će me ondje namazati.
Sjela je na prednji kraj Sharonine ležaljke i Sharon joj je stala ma-zati leđa.
- Znaš što, Sharon? -Sto?
- Nećeš nikada pocrniti s tim pareom.
Sharon se zagledala u svoje noge i još ih bolje prekrila tkaninom.
- Pocrniti? Ja ne želim pocrniti. Imam irsku kožu, Denise. Zar nisi čula da je ljubičastobijela boja kože sada u modi?
Holly i Denise su se nasmijale. Koliko god se Sharon trudila, ni¬kada nije uspijevala pocrnjeti. Samo bi izgorjela na suncu i potom se ogulila. Naposljetku je odustala i prihvatila činjenicu da će zauvijek biti „ljubičastoblijeda".
- Osim toga, ovih dana izgledam kao bačva pa ne želim prestra¬viti sve oko sebe.
Holly je pogledala svoju najbolju prijateljicu, ljuta što se ova na¬ziva bačvom. Da, dobila je nešto kilograma u posljednje vrijeme, ali nije bila ni najmanje debela.
- Zašto onda ne odeš do bazena i ne prestraviš sve one Nijemce pa da imamo mjesta? - zezala ju je Denise.
- Da, cure, trebale bismo ranije ustati i zauzeti mjesto kraj ba¬zena. Plaža nakon nekog vremena postane dosadna - predložila je Holly.
- Ne brini, frojlajn. Maknut ćemo Švabe - našalila se Sharon. Djevojke su se ostatak dana izležavala ne plaži, povremeno se
umačući u more ne bi li se rashladile. Ručale su u baru na plaži i uglav¬nom nisu radile ništa, baš kao što su i planirale. Holly je osjetila kako je sav stres i napetost postupno napuštaju i nekoliko se sati osjećala potpuno slobodnom.
Uvečer su uspješno izmakle brigadi barbika i večerale u jednom od brojnih restorana u živahnoj ulici nedaleko od hotela.
- Ne mogu vjerovati da se vraćamo u hotel, a tek je deset navečer - rekla je Denise, požudno zureći u niz barova uz cestu.
Gužva se iz barova prelijevala na ulicu, glazba pulsirala iz svake zgrade i zajedno s grajom razgovora stvarala neobičan zvuk. Holly je gotovo osjećala podrhtavanje tla pod nogama. Razgovor je zamro dok su upijale prizor, zvukove i mirise koji su ih okruživali. Do njih je do¬pirao glasan smijeh, kuckanje čaša i pjevanje. Neonska su svjetla bljeskala i zujala, svako se boreći za svoju mušteriju. Vlasnici su se ba¬rova na ulici borili jedni s drugima ne bi li u svoje objekte doveli što veći broj prolaznika; dijelili su letke, besplatna piće i ostale usluge.
Mlada su se i preplanula tijela okupljala u velikim skupinama oko stolova na terasama i samouvjereno šetala ulicom, šireći oko sebe mi¬ris kokosa iz losiona za sunčanje. Procjenjujući njihovu prosječnu dob, Holly se najednom osjetila starom.
- Ha, čuj, možemo svratiti negdje na piće ako hoćeš - nesigurno je predložila, promatrajući mladež kako pleše na ulici.
Denise je zastala i stala proučavati barove, ne bi li odabrala onaj U koji želi ući.
- Sto je, ljepotice? - kraj nje se zaustavio veoma zgodan mladić, nasmijao joj se blještavo bijelim osmijehom i engleskim naglaskom dometnuo: - Ideš sa mnom unutra?
Denise ga je neko vrijeme odsutno promatrala, a Sharon i Holly ironično su se osmjehnule. Izgleda da Denise ipak večeras neće rano leći. Ustvari, znajući Denise, vjerojatno večeras uopće neće leći u kre¬vet.
No Denise se odjednom prenula iz transa.
- Ne, hvala, ne idem s tobom. Imam dečka i volim ga - ponosno je objavila. - Ajmo, cure! - doviknula je Sharon i Holly i brzo krenu¬la put hotela.
Dvije su djevojke zapanjeno stajale i otvorenih usta zurile za De¬nise. Nisu mogle vjerovati. Morale su potrčati ne bi li je dostignule.
- Sto je? Što ste blenule? - nasmiješila im se Denise.
- Čekaj - još uvijek u šoku dahnula je Sharon. - Tko si ti i što si učinila s mojom frendicom-žderačicom muškaraca?
- O. K., O. K. - Denise je mahnula objema rukama. - Možda so¬li ranje i nije tako fenomenalna stvar kao što sam mislila.
Holly je pognula glavu i nogom šutnula kamen koji joj se našao na putu. Zbilja, šokiranje uopće nije fenomenalno.
- No pa, drago mi je zbog tebe, Denise - veselo je prokomentira¬la Sharon, sestrinski grleći prijateljicu.
Odjednom su utonule u tišinu. Glazba ih je ispratila u noć i sada su do njih dopirali tek zvuči basa iz daljine.
- Na toj sam se ulici osjećala tako staro - iznenada je izjavila Sharon.
- 1 ja isto! - razrogačcnih je očiju priznala Denise. - Kako to da ta djeca danas tako dugo ostaju vani?
Sharon je prasnula u smijeh.
- Denise, nije stvar u tome da su oni djeca, nego smo mi sve sta¬rije. Bojim se da je u tome stvar.
Denise je neko vrijeme razmišljala o prijateljičinim riječima.
- Pa nismo baš tako stare, za Boga dragoga. Mislim, ne moramo još odbaciti cipelice za ples i uhvatiti se staračkog štapa. Mogle bismo ostati vani cijelu noć da hoćemo, ali smo... umorne. Imale smo dug dan i... Oh, Bože, zbilja zvučim staro.
Još je neko vrijeme buncala, ali Sharon je nije slušala jer je pro-mat rala Holly koja je pognute glave i dalje šutirala kamenčiće.
- Holly, jesi li dobro? Već dugo nisi rekla ni riječi - zabrinuto ju je zapitala.
- Ma, dobro sam, samo sam razmišljala - tiho je odgovorila Hol¬ly, ne podižući glavu.
- O čemu? - tiho je zapitala Sharon. Holly je podigla glavu i zagledala joj se u oči.
- O Gerryju - mirno je odgovorila. - Razmišljala sam o Gerryju.
- Hajdemo na plažu - predložila je Denise i cure su izule cipele, stopalima uronivši u hladan pijesak.
Nebo je bilo blještavo crno i milijuni su im zvijezda treperili nad glavama. Činilo se kao da je netko nad njima rasprostro golemu mre¬žu sa šljokicama. Puni se mjesec nadvio nad horizontom, svoj sjaj odra¬žavajući na pučini, a djevojke su sjele na obalu na sam kraj njegove sjajne vodene staze. More ih je svojom pjesmom umirivalo i opušta¬lo, zrak je bio topao, no prohladni se povjetarac poigrao Hollyinom kosom koja joj je svojim vrhovima nježno zagolicala kožu. Zatvorila je oči i duboko udahnula.
- Zato te i doveo ovamo, znaš - rekla joj je Sharon, promatrajući je kako se opušta.
Nasmiješila se, još uvijek zatvorenih očiju.
- Ne pričaš baš puno o njemu, Holly - usput je dodala Denise, prstom šarajući po pijesku.
Holly je polako otvorila oči. Glas joj je bio tih, ali topao i nježan.
- Znam.
Denise je podignula glavu sa svojih crteža u pijesku.
- Zašto?
Holly je na trenutak zastala i zagledala se u crnu pučinu.
- Ne znam kako bili pričala o njemu - još jednom je zastala, a onda ipak nastavila. - Ne znam bih li rekla Gerry je bio ili Gerry je. Ne znam trebam li biti sretna ili tužna kad pričam o njemu. Čini se, da ako sam sretna kad ga spominjem, neki će me ljudi osuđivati jer oče¬kuju da plačem, a ako se uzrujam dok pričam o njemu, ljudima je neugodno.
Opet se zagledala u more koje se caklilo na mjesečini i nastavila još tiše.
- Ne mogu se više u razgovoru šaliti na njegov račun jer me onda uhvati grižnja savjesti. Ne mogu govoriti o stvarima koje mi je rekao U povjerenju jer ne želim odavati njegove tajne. Jednostavno ne znam kako bih ga se prisjećala kroz razgovor. Naravno, to ne znači da ga se stalno ne prisjećam tu, gore - kucnula si je o sljepoočnicu.
Tri su djevojke prekriženih nogu sjedile na mekom pijesku.
- John i ja stalno pričamo o Gerryju - svjetlucavim je očima u Holly pogledala Sharon. - Pričamo o tome kako nas je nasmijavao, što je često činio...
Sve su se tri djevojke nasmiješile toj uspomeni.
- Pričamo čak i o situacijama u kojima smo se s njim prepirali. O stvarima koje smo kod njega voljeli i o stvarima s kojima nas je živci¬rao.
Holly je začuđeno podigla obrve, a Sharon nastavila.
- To je za nas bio Gerry. Nije uvijek bio divan i krasan. Sjećamo ga se u potpunosti i nema ničega lošeg u tome.
Neko su dulje vrijeme sve tri šutjele. Prva je progovorila Denise.
- Voljela bih da je moj Tom imao priliku upoznati Gerryja - glas joj je malo zadrhtao.
Holly ju je iznenađeno pogledala.
- Gerry je bio i moj prijatelj, znaš - rekla je dok su joj se u očima teklile suze. - A Tom ga uopće nije poznavao. Zato mu stalno poku¬šavam pričati o Gerryju jer želim da zna da je ne tako davno jedan od najboljih ljudi na svijetu bio moj prijatelj i da bih voljela da su ga svi poznavali - usnica joj je zadrhtala i čvrsto ju je zagrizla. - Ali ne mogu vjerovati da netko koga sada toliko volim i tko zna sve o meni nije poznavao mog prijatelja kojeg sam voljela deset godina.
Niz Hollyin se obraz skotrljala suza i zagrlila je obje svoje prijate¬ljice.
- Pa ništa onda, Denise. Morat ćemo Tomu i dalje pričati o Ger¬ryju, zar ne?
Sljedećeg jutra nisu se ni pokušale sastati sa tvojom agenticom jer im nije padalo na pamet ići u kojekakve obilaske niti sudjelovati u bu¬dalastim sportskim natjecanjima. Ustale su rano i priključile se plesu oko hotelskog bazena koji se sastojao od pokušaja bacanja svog ručni¬ka na ležaljku, ne bi li na taj način zauzele mjesto. Nažalost, nisu us-tale dovoljno rano i Sharon je u jednom trenutku prasnula: - Zar ti prokleti Nijemci nikada ne spavaju? No nekako je uspjela zbaciti ne¬koliko ručnika s ležaljki i tri su djevojke pribavile mjesta jedna do druge.
Holly je upravo zadrijemala kad ju je probudilo glasno vrištanje i jurnjava gomile. Jedan od agenata, Gary, iz nekog je razloga pretpo¬stavio da je strašno smiješno odjene li se kao žena i počne trčati oko bazena dok ga je agentica Victoria natjeravala. Gomila oko bazena im je pljeskala i kliktala, a tri su djevojke kolutale očima. Naposljetku je Victoria ipak uhvatila Garyja i oboje su pali u bazen.
Gomila je zapljeskala.
Nekoliko minuta poslije, dok je Holly mirno plivala u bazenu, neka je žena na mikrofon koji joj je bio pričvršćen uz glavu objavila da upravo započinje sat vodenog aerobika. Victoria i Gary uz pomoć su brigade barbika trčali oko ležaljki i tjerali ljude da se pridruže.
- Daj molim te, odjebi! - začula je Sharonin glas i spazila kako se otresa na jednu članicu brigade barbika koja ju je pokušala odvući u bazen. I sama se Holly uskoro izvukla iz bazena, pobjegavši pred kr¬dom „vodenkonja" koji su onamo uskočili ne bi li sudjelovali u vode¬nom aerobiku. Tri su djevojke prosjedile pola sata nevjerojatno dosad¬nog vodenog aerobika tijekom kojeg je instruktorica u svoj mikrofon uzvikivala naredbe, a sljedba ih u bazenu pokušavala izvršavati. Kad je tomu napokon došao kraj, objavljen je turnir u vaterpolu i cure su pod hitno skočile, pokupile ručnike i krenule put plaže po malo mira i tišine.

- Jave li ti se ikad Gerryjevi roditelji? - zapitala ju je Sharon dok su plutale na napuhnutim madracima u moru.
- Da, svakih mi nekoliko tjedana pošalju razglednicu, jave mi gdje su i kako im je.
-Još uvijek su na onom krstarenju? -Da.
- Nedostaju ti?
- Iskreno rečeno, mislim da me više ne doživljavaju kao svoju. Sin im je umro, nemaju unučadi i mislim da više ne osjećaju nikakvu po¬vezanost sa mnom.
- Ma daj, to su gluposti. Bila si u braku s njihovim sinom, snaha si im. To je poprilično jaka veza.
- Ma ne znam - uzdahnula je. - Mislim da im to nije dovoljno.
- Malo su konzervativni, ha?
-Jesu, prilično. Mrzili su dok smo Gerry i ja 'živjeli u grijehu', čak su to tako i nazivali. Jedva su čekali da se vjenčamo. A kad smo se vjenčali, bilo je još gore. Nikako nisu shvaćali zašto nisam uzela nje¬govo prezime.
- Da, sjećam se toga - rekla je Sharon. - Njegova mi je mama pro¬bila uši s time na vjenčanju. Rekla mi je da je ženina dužnost uzeti muževo prezime iz poštovanja. Zamisli. Koja glupost.
Holly se nasmijala.
- No dobro, vjerojatno ti je i bolje bez njih - zaključila je Sharon.
- Bok, cure - na svome je madracu doplutala Denise.
- Hej, gdje si ti? - zapitala ju je Holly.
- Ma, pričala sam s nekim tipom iz Miamija. Zbilja je simpatičan.
- Miami? Tamo je Daniel išao na ljetovanje - rekla je, uranjajući prste u more.
- Hmmmm - ubacila se Sharon. - Simpa je taj lik, Danici, zar ne?
- Je, jako je simpatičan - složila se Holly. - Volim pričati s njime.
- Tom mi je rekao da je kroz svašta prošao u posljednje vrijeme -rekla je Denise, okrećući se na madracu ne bi li legla na leđa.
Sharonine su se uši naperile pred nagovještaj trača.
- Da? Zbog čega?
- Bio je zaručen i trebao se oženiti nekom ženskom pa ga je ta pre¬varila s nekim drugim. Zbog toga se i preselio u Dublin, htio se mak¬nuti od nje.
- Znam. Grozno - tužno je prokomentirala Holly.
- Zašto, gdje je prije živio? - zapitala je Sharon.
- U Galwayu, tamo je vodio pub - objasnila je Holly.
- Zbilja? - iznenadila se Sharon. - Pa ne priča kao ljudi iz Ga-lwaya.
- Odrastao je u Dublinu, zatim otišao u vojsku pa izašao iz voj¬ske, preselio se u Galway jer su mu tamo roditelji imali pub, zatim je upoznao Lauru, bili su zajedno sedam godina, trebali su se vjenčali, ali ga je prevarila pa su prekinuli i onda se vratio u Dublin i kupio Hoganov pub -jedva je do daha došla Holly.
- Bogme si upućena u njegov život - zezala ju je Denise.
- Hja, čuj, da ste ti i Tom obraćali imalo pažnje na nas onu večer u baru, možda i ne bih znala toliko o njemu - veselo joj je odvratila Holly.
Denise je glasno uzdahnula.
- Joj, baš mi fali Tom - tužno je izjavila.
- Jesi li to rekla onom tipu iz Miamija? - nasmijala se Sharon.
- Pa samo sam pričala s njim - branila se Denise. - Iskreno reče¬no, nitko drugi me uopće ne zanima, što je zbilja čudno. Kao da ni ne primjećujem druge muškarce, a s obzirom da smo trenutno okruženi Stotinama polugolih muškaraca, mislim da sam rekla sasvim dovolj¬no.
- To ti je ljubav, Denise - nasmiješila joj se Sharon.
- Sto god bilo, nikad se prije nisam tako osjećala.
- Zgodan je to osjećaj - dodala je Holly, više sebi nego djevojkama. Neko su vrijeme ležale u tišini, svaka izgubljena u svojim mislima
i nježnom ljuljanju valova.
- O jebote! - odjednom je viknula Denise i druge su dvije djevoj¬ke poskočile. - Pogledajte kako smo daleko otplutale!
Holly se istoga trenutka uspravila i pogledala oko sebe. Otplutale su toliko daleko da su joj svi ljudi na plaži izgledali poput sićušnih mrava u daljini.
- Sranje! - uspaničarila se Sharon, a kad se Sharon uspaničari, Holly je znala da su u nevolji.
- Brzo, brzo, plivajmo! - viknula je Denise i sve su tri legle na tr¬buh, svom snagom mašući rukama i nogama. Nakon nekoliko su mi¬nuta, umorne i bez daha, na vlastiti užas shvatile da su još dalje od obale no što su bile.
Plivanje im nije bilo od pomoći - struja ih je prebrzo nosila pre¬ma pučini, a valovi postajali sve veći.

DVADESET I OSAM

- Upomoć! - urlala je Denise i luđački mahala rukama.
- Mislim da nas ne čuju - odgovorila je Holly dok su joj se oči pu¬nile suzama.
- Kako smo glupe! - ljutila se Sharon i započela dugu tiradu o opasnostima madraca na napuhavanje.
- Daj, pusti sad to, Sharon - prasnula je Denise. - Sad smo tu gdje jesmo i jedino što nam preostaje jest da zajedno dozivamo pomoć pa će nas možda čuti.
Sve su tri pročistile grla i sjedeći se propele onoliko visoko koliko su mogle a da im madraci ne potonu pod težinom.
- O. K... tri, četiri, sad... UPOMOĆ! - vikale su i iz sve snage mahale rukama.
Nakon nekog su vremena prestale vrištati i tiho zurile u točkice na plaži, nadajući se kakvom učinku. Na obali se, međutim, ništa nije promijenilo.
- Nemojte mi još samo reći da tu ima morskih pasa - zakukala je I tenise.
- Molim te, Denise - ljutito je prasnula Sharon. - To je zbilja zadnja stvar na koju me sad trebaš podsjećati.
Holly se stisnuta grla zagleda u more. Nekad svijetloplavo i pro¬zirno, sada se smračilo i Holly je skočila s madraca ne bi li provjerila koliko je duboko. Noge joj nisu dosezale dno i srce joj je zabubnjalo od straha. Situacija je bila ozbiljna. Sharon i Holly pokušale su pliva¬ti za sobom vukući madrace, a Denise je i dalje urlala poput luđaki-nje.
- Za Boga dragoga, Denise - dahtala je Sharon. - Neće te čuti nitko osim dupina.
- A vas dvije biste mogle i prestati s tim glupim plivanjem jer to činite već neko vrijeme, a još uvijek ste iza mene.
Holly je prestala plivati i podigla glavu. Denise ju je gledala preko ramena.
- Uh - pokušala je zadržali suze. - Sharon, zbilja bismo trebale prestati i štedjeti energiju.
I Sharon je prestala s plivanjem i tri su se djevojke približile jed¬na drugoj na madracima te počele zajedno plakati. To im je jedino i preostalo, pomislila je Holly, još više paničareći. Pokušale su dozivati pomoć, ali vjetar im je glasove odnosio u drugome smjeru. Pokušale su plivati, što se pokazalo potpuno bespredmetnim jer je struja bila prejaka. Zahladilo je, a more se sve više smračivalo. Kakva glupa si¬tuacija. Uza sav strah i brigu, Holly je iznenađeno shvatila da se po¬najviše osjeća posramljeno.
Nije znala bi li se smijala ili plakala što je prouzrokovalo neobičan zvuk. Sharon i Denise prestale su plakati i s nevjericom joj se zagle¬dale u lice.
- Harem će jedna dobra stvar izaći iz ovoga - napola se smijala i napola plakala.
- Koja? - zapitala je Sharon, brišući oči.
- Pa, oduvijek smo pričale o tome da bismo htjele ići u Afriku. Kako stvari sada izgledaju, već smo na pola puta - odgovorila joj je, hihoćući se poput luđakinje.
Zagledale su se niz pučinu prema svome odredištu.
- Da, a i prijevoz nam je jeftin - pridružila se Sharon.
Denise ih je pogledala kao da su potpuno poludjele, a zbog samo jednog pogleda na nju - u toplesu, tangama s leopard uzorkom i pla¬vim usnicama - Sharon i Holly prasnule su u smijeh.
- Što je sada? - viknula je Denise razrogačenih očiju.
- U priličnoj smo nevolji - hihotala je Sharon.
- Da - složila se Holly. - Do grla.
Neko su vrijeme ležale na madracima, smijale se i plakale, no onda ih je prenuo zvuk motornog čamca. Denise se brzo uspravila i ponovo počela luđački mahati. Holly i Sharon još su jednom prasnu¬le u smijeh zbog prizora Deniseinih grudi koje su poskakivale dok je mahala spasiocima.
- Standardni večernji izlazak s curama - hihotala je Sharon dok je mišićavi spasilac izvlačio polugolu Denise na čamac.
- Mislim da su u šoku - prokomentirao je jedan dok su na čamac izvlačili preostale dvije histerične djevojke.
- Brzo, spasite madrace! - jedva je kroz smijeh procijedila Holly
- Madrac u moru! - vrisnula je Sharon.
Spasioci su se zabrinuto pogledali i umotali djevojke u tople po¬krivače. Zatim su požurili prema obali.
Približavajući se plaži, spazile su malu gomilicu koja se okupila ne hi li dočekala čamac. Pogledale su jedna drugu i još žešće prasnule u smijeh. Dok su ih spasioci iznosili iz čamca, gomila ih je pozdravila oduševljenim aplauzom. Denise se okrenula i sve ih pozdravila kra¬ljevskim naklonom.
- Sad plješću, a gdje su bili dok smo ih trebale? - gunđala je Sha¬ron.
- Izdajice - hihotala je Holly.
- Evo ih! - začule su poznato skvičanje i kroz gomilu se do njih probila Cindy s brigadom barbika.
- Isuse Bože! - skviknula je. - Vidjela sam vas kroz dalekozor i pozvala spasioce. Jeste dobro?
Mahnito ih je pogledavala, jednu po jednu.
- Ma, dobro smo - ozbiljno joj je odgovorila Sharon. - Imale smo sreće. Jadni madraci nisu se uspjeli spasiti.
Sharon i Holly na to su ponovo prasnule u smijeh, a spasioci ih odveli do liječnika.
Uvečer su djevojke konačno shvatile kakva ih je opasnost bila za¬desila i s tom im se spoznajom raspoloženje naglo promijenilo. Šutje-le su za večerom, razmišljajući o tome koliko su imale sreće i prekora-vajući se što su bile toliko neoprezne. Denise se meškoljila na stolcu i Holly je primijetila da je jedva dotaknula hranu na tanjuru.
- Što ti je? - zapitala ju je Sharon usisavajući špagetu, zbog čega joj se umak rasprsnuo cijelim licem.
- Ništa - odvratila je Denise i u tišini dolila vode u čašu. Još su neko vrijeme sjedile u tišini.
- Oprostite, moram na WC - odjednom je ustala Denise i uputi¬la se prema toaletu.
Sharon i Holly su se namrštile.
- Što joj je? - zapitala je Holly. Sharon je slegnula ramenima.
- Popila je sigurno deset litara vode za večerom pa nije ni čudo što mora na zahod - pretjerivala je Sharon.
- Možda se ljuti na nas što smo se onako glupirale tamo vani. Sharon je još jednom slegnula ramenima i šuteći nastavila jesti.
Holly je znala da je neobično reagirala dok su plutale izgubljene na pučini i sad se pitala zašto se tako ponašala. Nakon početne panike zbog smrtne opasnosti, postala je grozničavo živahna, kao da se radu¬je ponovnom susretu s Gerryjem. Pomisao da joj nije stalo do toga hoće li živjeti ili umrijeti poprilično ju je zabrinula, Takvo je razmišlja¬nje sebično. Mora promijeniti pogled na život.
Denise se vratila za stol i sjedajući napravila bolnu grimasu.
- Denise, zaboga, što ti je? - još jednom ju je zapitala Holly.
- Neću vam reći, smijat ćete mi se - djetinjasto je uzvratila.
- Joj, daj, pa frendice smo ti, nećemo se smijati - uvjeravala ju je Holly, nastojeći se riješiti smiješka na licu.
- Rekla sam ne - Denise je natočila još vode.
- Ma daj, Denise, nama možeš sve reći. Evo, obećavamo da se ne¬ćemo smijati - toliko je ozbiljno rekla Sharon da je Holly bilo neugod¬no što se smješka.
Denise im se pomno zagledala u lica, nastojeći procijeniti može li im vjerovati.
- Ajde, dobro - glasno je uzdahnula i zatim nešto tiho promr-mljala.
- Molim? - zapitala je Holly i približila se.
- Nismo te čule, draga, pretiho si rekla - dodala je Sharon, pribli¬žavajući stolac.
Denise se osvrnula po restoranu ne bi li se uvjerila da je nitko ne sluša i glavom se nagnula nad stol.
- Rekla sam da mi je od onako dugog ležanja na suncu izgorjelo dupe.
- Aha - odgovorila je Sharon, naglo se naslanjajući na stolac. Holly je okrenula glavu izbjegavajući Sharonin pogled i stala bro¬jati peciva u košarici, ne bi li zaboravila što je Denise upravo rekla.
Za stolom je neko vrijeme vladala tišina.
- Vidiš, rekla sam da ćete se smijati - nadurila se Denise.
- Pa ne smijemo se - drhtavo je odvratila Sharon.
Još jednom su na neko vrijeme zašutjele, no Holly si nije mogla pomoći.
- Samo je namazi s puno losiona da ti se ne oguli - rekla je i na to su se i ona i Sharon slomile.
Denise je samo kimala glavom i čekala da se prestanu smijati. Na-čekala se. Ustvari, čak i nekoliko sati kasnije, dok je ležala na sofi i po¬kušavala zaspati, još uvijek je čekala.
Zadnja stvar koju je čula prije no što je zaspala bio je Hollyin mudri savjet: - Morat ćeš spavati na trbuhu, Denise.
Tomu je uslijedilo još smijeha.
- Hej, Holly - prošaptala je Sharon kad su se napokon smirile. -Veseliš li se onome sutra?
- Čemu? - zijevnula je Holly.
- Pa pismu! - odvratila je Sharon, iznenađena što se Holly nije odmah sjetila. - Nemoj mi samo reći da si zaboravila.
Holly je zavukla ruku pod jastuk i napipala Gerryjevo pismo. Mo¬ći će ga pročitati za sat vremena. Naravno da nije zaboravila.
Sljedećeg se jutra probudila uz zvukove Sharonina povraćanja u WC-u. Ustala je i pridružila joj se, nježno je gladeći po leđima i dr¬žeći joj kosu.
- Jesi dobro? - zabrinuto ju je zapitala kad je povraćanje napokon prestalo.
- Jesam, samo sam cijelu noć sanjala neke idiotske snove o tome da sam u čamcu, na madracu... Mislim da sam dobila morsku bolest.
- I ja sam sanjala nešto slično. Ono jučer je bilo prilično strašno, zar ne?
Sharon je kimnula.
- Nikad se više neću popeti na madrac - slabašno se nasmiješila. Denise se na vratima kupaonice pojavila u bikiniju. Od Sharon je
Dosudila pareo ne bi li njime prekrila izgorjelu stražnjicu, a Holly se suzdržala od zadirkivanja jer su Denise njezine opekotine očito prilič¬no boljele.
Kad su stigle do bazena, Denise i Sharon su se pridružile brigadi barbika. Bilo je to najmanje što su mogle učiniti s obzirom da su upra-vo te djevojke pozvale pomoć koja ih je dovukla s pučine. Holly pak nije mogla vjerovati da je sinoć zaspala prije ponoći. Htjela je tiho ustati, ni pod koju cijenu probuditi djevojke, odšuljati se na balkon i pročitati pismo. Nikako nije shvaćala kako je uza svo uzbuđenje mo-gla zaspati, a sada joj se zbilja nije slušalo brbljanje brigade barbika. Prije no što su je uvukle u bilo kakav razgovor, dala je Sharon znak da nestaje, a ova joj je namignula, dobro znajući zašto ih napušta. Umo-tala se u pareo i ponijela torbicu u kojoj se nalazilo pismo.
Na plaži se smjestila podalje od uzbuđenih povika djece i podalje od stereouređaja. Pronašla je tihi kutak i udobno se opružila na ruč¬nik, izbjegavajući dodir s kipućim pijeskom. Valovi su zapljuskivali obalu, galebovi se međusobno dozivali preko plavetnog neba, zalijeta¬li se u more i iz kristalne vode izranjali doručak. Bilo je tek jutro, a sunce je pržilo svom snagom.
Pažljivo je izvukla pisamce iz torbe, kao da je riječ o lomljivom predmetu i prstima prešla preko uredno ispisane riječi kolovoz. Upijajući sve zvukove i mirise koji su je okruživali, nježno je otvorila omot¬nicu i pročitala Gerryjevu šestu poruku.

Bok, Holly,

Nadam se da se lijepo provodiš na ljetovanju i moram ti reći da izgle¬daš prelijepo u tom bikiniju. Nadam se da sam ti odabrao pravo mjesto za odmor. Skoro smo tamo otišli na bračno putovanje, sjećaš se? Drago mi je što si na kraju ipak uspjela posjetiti Lanzarote...
Na samom kraju plaže, blizu stijena preko puta hotela u kojem ste od¬sjele navodno je svjetionik. Rekli su mi da se tamo okupljaju dupini... lju¬di to uglavnom ne znaju. Znam da voliš dupine... pođi tamo i reci im da sam ih pozdravio.

P. S. Volim te, Holly...

Drhtavih je ruku spremila pisamce natrag u omotnicu i pomno je spremila u torbicu. Dok je ustajala i brzo slagala ručnik, osjećala je Gerryjev pogled. Znala je da je u tom trenutku s njom. Potrčala je pre¬ma kraju plaže koju je naglo prekidala stijena. Obukla je tenisice i po¬pela se na stijenu ne bi li pogledala što se nalazi s druge strane.
I doista, bio je tamo.
Upravo tamo gdje joj je Gerry i opisao, visoko na stijeni stajao je blještavo bijeli svjetionik, nalik kakvoj baklji koja se uzdiže u nebesa. Popela se preko kamenja i stigla do male uvale. Bila je potpuno sama. Nije bilo nikoga. A zatim je začula zvukove. Bilo je to glasanje dupi¬na koji su se igrali tik uz obalu, ali daleko od pogleda svih turista na plažama za stijenom. Sjela je na pijesak i promatrala ih kako se igra¬ju. Slušala ih je kako razgovaraju.
Gerry je sjeo uz nju.
Vjerojatno ju je i držao za ruku.

Odmorila se dovoljno da joj nije bilo žao kad je došlo vrijeme po¬vratka u Dublin. Opuštena, preplanula i oslobođena svakog stresa osje¬ćala se kao da je bila na liječenju kakvo joj je bilo prijeko potrebno. Ipak, nezadovoljno je zastenjala kad je zrakoplov u dublinsku zračnu luku sletio pod jakim pljuskom. Putnici ovaj put nisu pljeskali pilotu, a aerodrom joj se činio potpuno drukčijim od veselog mjesta s kojeg su poletjeli prije tjedan dana. I opet je bila posljednja u redu za pr¬tljagu pa su tek sat vremena nakon slijetanja turobno krenule Johnu u susret. Čekao ih je u autu.
- Čini se da ti vilenjak nije puno radio na vrtu dok si bila na od¬moru - prokomentirala je Denise kad su stigli do Hollyine kuće.
Izgrlila se i izljubila s prijateljicama, a zatim ušla u tihu, praznu kuću. Zrak je za vratima bio grozno ustajao pa je odmah otvorila vra-ta koja su iz kuhinje vodila na verandu.
Zaledila se s kvakom u rukama.
Cijeli joj je stražnji vrt bio preuređen.
Trava je bila pokošena. Korov isplijevljen. Vrtni stolci ispolirani i prelakirani. Zidovi su bili svježe obojani. U kutu su blistale gredice svježe posađena cvijeća, a pod velikim je hrastovim drvetom stajala drvena klupa. Zapanjeno se ogledavala. Tko li je sve to napravio?







DVADESET I DEVET

Done po povratku iz Lanzarotea provela je tiho. I Holly i Sharon i De-nise nekoliko su dana nakon povratka željele provesti odvojeno. Nisu se dogovorile, ali nakon čitavog tjedna stalnog druženja trebalo im je malo odmora. Do Ciare nikako nije mogla doći jer je ili radila u Da-nijelovu klubu ili se družila s Matthewom, Jack je zadnjih nekoliko tjedana dragocjenih ljetnih praznika provodio u Corku kod Abbeyji-nih roditelja, a Declan... tko zna gdje je bio Declan.
Život joj se po povratku iz Španjolske nije činio dosadnim, no nije mu se baš ni pretjerano radovala. Bio je jednostavno... prazan i bes¬mislen. Prije putovanja radovala se odmoru, a sada nije vidjela pravog razloga za ustajanje iz kreveta. Povrh toga, odmarajući se od svojih prijateljica nije baš imala s kim drugim razgovarati. S roditeljima su se razgovori brzo iscrpljivali, a dublinsko vrijeme - vlažno i turobno u odnosu na ljetnu vrućinu Lanzarotea - nije joj dopuštalo održava¬nje preplanula tena niti uživanje u prekrasnome novom vrtu.
Katkad čak ne bi ni ustala iz kreveta. Čitav bi dan samo gledala televiziju i čekala... sljedeći mjesec i Gerryjevo pisamce, pitajući se na kakvo će je putovanje taj put poslati. Znala je da bi joj prijateljice pri¬govorile na takvu ponašanju, osobito nakon što je bila tako dobro ras¬položena na odmoru, no nije si mogla pomoći. Dok je Gerry bio živ, živjela je za njega. Sada je živjela za njegova pisma. Sve se u njezinu životu vrtjelo oko Gerryja. Najozbiljnije je vjerovala da se rodila samo zato da upozna Gerryja i uživa u njegovu društvu do kraja života. Koji je onda smisao njezina života bez Gerryja? Zacijelo mora postojati ili se netko gadno zeznuo gore, na nebu.
Jedino što ju je tih dana zanimalo bilo je pronalaženje vilenjaka.
Daljnje raspitivanje po susjedstvu nije urodilo dodatnim informacijama o tajnovitom vrtlaru pa je već pomišljala da je riječ o grdnoj pogrešci. Zaključila je da neki unajmljeni vrtlar radi na krivome vrtu pa je svakoga jutra provjeravala poštu, očekujući račun za vrtlarske uslu-
ge koje nije uopće namjeravala platiti. No nikakav račun nije stizao, barem ne za vrtlarske usluge. Stizali su, međutim, svi ostali računi i novac joj je brzo kopnio. Bila je u dugovima preko glave. Krediti, ra¬čuni za struju, telefon, osiguranje... u sandučić joj nije stizalo ni bilo što drugo osim prokletih računa i nije joj uopće bilo jasno kako će ih i dalje plaćati. No nije time mnogo razbijala glavu. Oguglala je na sve nevažne životne probleme. Samo je sanjala nemoguće snove.
Jednog je dana shvatila zašto se vilenjak ne vraća. Vrt je uređivao samo kad je nije bilo kod kuće. Zato je jednog jutra rano ustala iz kre¬veta i odvezla se iza ugla. Zatim je parkirala, zaključala auto i pješice se vratila kući. Ostatak je dana proležala na krevetu i čekala pojavu tajnovitog vrtlara.
Nakon što je tri dana ponavljala taj ritual, kiša je napokon presta¬la i zasjalo je sunce. Već je gotovo odustala od rješavanja tajne nepo¬znatoga vrtlara kad je začula nečije korake kako se približavaju vrtu. Panično je skočila s kreveta, nespremna i nesigurna u ono što treba napraviti, iako je danima planirala susret. Provirila je kroz prozor i spazila dječaka od kojih dvanaestak godina kako preko travnjaka vuče kosilicu. Navukla je prevelik Gerryjev kućni ogrtač i sjurila se niz stu¬be, uopće se ne brinući kako izgleda.
Naglo je otvorila ulazna vrata i dječak je poskočio. Ruka mu se za¬ledila u zraku, a prst točno nad njezinim zvoncem. Od pogleda mu se na ženu koja je stala na vratima razjapila usta.
- Aha! - veselo je uzviknula Holly. - Uhvatila sam svog malog vi¬lenjaka!
Samo je otvarao i zatvarao usta, poput zlatne ribice u akvariju. Očito nije znao što kazati. Naposljetku je napravio grimasu kao da će zaplakati i zavrištao: - Tata!
Holly se zagledala niz ulicu u potrazi za dječakovim ocem i potom odlučila iz mladca iscijediti što više informacija prije no što stigne itko od odraslih.
- Dakle, ti si mi uređivao vrt - na prsima je prekrižila ruke. Odmahnuo je glavom i progutao gvalju.
- Ne moraš poricati - nježno je dodala. - Sad sam te uhvatila. Glavom je pokazala prema kosilici.
Pogledao je u kosilicu i još jednom viknuo: - Tata! Pred kućom se zaustavio kombi i iz njega iskočio dječakov otac. Krenuo je prema Hollyinoj kući.
- Što je bilo, sine? - obgrlio je dječaka i pogledao u Holly, tražeći objašnjenje.
Holly nije pala na foru.
- Upravo sam ispitivala vašeg sina o cijeloj igri oko mog vrta.
- Kakvoj igri? - ljutito je zapitao.
- Onoj u kojoj mi uređujete vrt bez mog dopuštenja i onda od mene očekujete da platim. Čula sam ja već za takve stvari.
Rukama se podbočila o bokove i nastojala djelovati kao netko s kim nema šale. Čovjek se zbunio.
- Oprostite, gospođo, ali nemam pojma o čemu govorite. Nismo još nikad uređivali vaš vrt - pogledom je obuhvatio Hollyin prednji vrt i zaključio da žena nije baš normalna.
- Ne taj vrt, uredili ste mi stražnji vrt - nasmijala se i podigla obr¬ve misleći da ih je uhvatila.
Grohotom se nasmijao.
- Uredili vam vrt? Jeste li vi ludi, gospođo? Mi ne uređujemo vr¬tove, mi samo kosimo travu. Vidite ovo? To je samo kosilica, nemamo ništa drugo. A kosilica samo kosi prokletu travu.
Skinula je ruke s bokova i utrpala ih u džepove ogrtača. Možda govore istinu.
-Jeste li sigurni da niste bili u mom vrtu? - zaškiljila je.
- Draga gospođo, nikad još nisam ni radio u ovoj ulici, a kamoli u vašem vrtu. Budite sigurni da neću ni sada.
Hollyino se lice otegnulo.
- Ali mislila sam...
- Baš me briga što ste mislili - prekinuo ju je. - Ubuduće provje¬rite činjenice prije no što mi počnete gnjaviti dijete.
Holly je pogledala u dječaka i shvatila da mu se oči pune suzama. Postidjela se i prekrila usta rukom.
-Joj, oprostite - ispričala se. - Dajte, pričekajte trenutak.
Požurila je u kuću i iz novčarke iscijedila zadnjih pet eura. Utis¬nula ih je u dječakovu debeljuškastu ruku. Lice mu se ozarilo.
- O. K., ajmo sada - rekao mu je otac, okrećući ga za ramena i vo¬deći ga niz prilazni put.
- Neću više ovo raditi, tata - kukao je dječak dok se s ocem uda-Ijavao prema sljedećoj kući.
- Ne brini sine, nisu svi ludi ko ova.
Holly je zatvorila vrata i pomno se promotrila u zrcalu. Čovjek je bio u pravu, pretvorila se u luđakinju. Nedostajala joj je samo kuća puna mačaka. Prenuo ju je zvuk telefona.
- Halo? - javila se.
- Hej, kako si? - veselo se oglasila Denise.
- Ah, prepuna životne radosti - sarkastično je odvratila Holly.
- I ja isto - zahihotala joj je prijateljica.
- Zbilja? Što te tako razveselilo?
- Ah, ništa posebno. Život sam po sebi - još jednom se zahihota¬la Denise.
Naravno, život. Kakvog li glupog pitanja. Predivan, prekrasan, ve¬ličanstven život.
- No, pa što se događa? - zapitala je radosnu prijateljicu.
- Zovem da te pozovem na večeru sutra. Znam da ti ne dajem previše vremena pa ako imaš posla... otkaži sve planove!
- Čekaj da si provjerim raspored - sarkastično je odgovorila Holly.
- Nema problema - ozbiljno je rekla Denise i čekajući zašutjela. Holly je preokrenula očima.
- O, vidi, vidi, slobodna sam sutra navečer.
- Odlično - obradovala se Denise. - Nalazimo se kod Changa u osam.
- Tko se sve nalazi?
- Doći će Sharon i John i neki Tomovi prijatelji. Već sto godina nismo zajedno izašli pa bi trebalo biti zabavno.
- Dobro, vidimo se onda sutra - odvratila je Holly i ljutito preki¬nula vezu. Zar je Denise potpuno zaboravila da razgovara s udovicom u žalosti kojoj život više nije tako krasan i zabavan kakav je nekoć bio? Odjurila je na kat i otvorila ormar. Što bi od sve te odvratne, stare od¬jeće trebala obući i kako li će, dovraga, platiti skupu večeru? Jedva si je priuštila registraciju automobila. Zgrabila je svu odjeću iz ormara i uz glasan je vrisak razbacala po čitavoj sobi. Nakon nekoliko se sekun¬di urlanja osjećala bolje. Možda sutra ipak kupi te mačke.

TRIDESET

U restoran je stigla s dvadeset minuta zakašnjenja jer je kod kuće sa¬tima isprobavala različitu odjeću i potom je ljutito trgala sa sebe. Na kraju se odlučila za komplet koji joj je Gerry odredio za karaoke jer se lako osjećala bliže njemu. Posljednji se tjedan nije baš najbolje osje¬ćala. Uglavnom je bila potištena i bilo ju je sve teže oraspoložiti.
Dok se približavala stolu u restoranu, još je dublje potonula. Sami parovi. Zastala je na pola puta i sakrila se iza zida. Nije bila sigurna može li sve to podnijeti jer joj je ponestajalo snage za borbu s vlasti-tim osjećajima. Osvrnula se tražeći izlaz. Nije se mogla vratiti istim putem kojim je i došla jer bi je sigurno vidjeli, no ubrzo je spazila po¬žarni izlaz pokraj kuhinje. Netko ga je ostavio otvorenim da bi pro-vjetrio zadimljenu kuhinju. Čim je zakoračila na svjež zrak, osjetila se slobodno. Hodajući preko parkirališta, u glavi je smišljala isprike za Denise i Sharon.
- Bok, Holly.
Ukočila se i polako okrenula, shvaćajući da je uhvaćena. Za leđi¬ma joj je stajao Daniel, pušeći oslonjen na auto.
- Bok, Danijele - prišla mu je. - Nisam znala da pušiš.
- Samo kad sam nervozan.
- Nervozan si? - zagrlili su se na pozdrav.
- Pa ni sam ne znam bih li se pridružio kraljevstvu sretnih paro¬va u restoranu - kimnuo je glavom prema ulazu.
Holly se nasmiješila.
- Zar i ti?
On se nasmijao.
- Neću im reći da sam te vidio.
- Znači, ti ipak ideš?
- Ah, moram se jednom suočiti s time - rekao je turobno, cipe¬lom gnječeći cigaretu.
Holly se zamislila nad njegovim riječima.
- Vjerojatno si u pravu.
- Nemoj se vraćati zbog mene. Ne bih htio biti razlogom zbog ko¬jega ćeš provesti groznu večer.
- Bit će mi lakše ako sam u društvu s još jednim solerom. Tako nas je malo ovih dana.
Daniel se nasmijao i ponudio joj svoju ruku.
- Hoćemo li?
Holly ga je uhvatila pod ruku pa su polako krenuli prema ulazu u restoran. Tješilo ju je što nije jedina koja se osjeća usamljenom.
-Samo da ti napomenem, ja odlazim odmah nakon glavnog jela - nasmijao se Daniel.
- lzdajico - udarila ga je po ruci. - No dobro, ja ionako moram krenuti ranije da uhvatim bus.
Zadnjih dana nije imala dovoljno novca ni za benzin.
- Pa onda imamo odličan izgovor. Ja ću reći da moram krenuti jer te vozim kući, a ti moraš biti kod kuće do... kada?
- Pola dvanaest - u ponoć je planirala otvaranje omotnice za rujan.
- Savršeno - nasmiješio se i zajedno su ušli u restoran, blago ohra¬breni jedno drugim.
- Evo ih! - objavila je Denise kad su napokon stigli do stola. Holly je sjela do Daniela, ni trenutka se ne odvajajući od svoje
karte za odlazak kući.
- Oprostite što kasnimo - ispričala se.
- Holly, ovo su Catherine i Thomas, Peter i Sue, Joanne i Paul, Tracey i Bryan, Johna i Sharon znaš, ovo su Geoffrey i Samantha te na kraju Des i Simon.
Holly je svakome kimnula i nasmiješila se.
- Drago nam je, mi smo Daniel i Holl - mudro je izjavio Daniel i Holly se zahihotala.
- Morali smo naručiti pa smo odabrali hrpu različitih jela koja će¬mo podijeliti. Nadam se da vam je to O. K. - objasnila je Denise.
Holly i Daniel su kimnuli.
Žena koja je sjedila kraj nje i čijeg se imena Holly nije mogla sje¬titi okrenula se i zapitala je: - I onda, Holly? Što ti radiš u životu? Daniel je upitno podigao obrve.
- Oprosti, ne razumijem pitanje. Što radim kada? - ozbiljno je odgovorila Holly Mrzila je zabadala. Mrzila je i razgovore koji su se vrtjeli oko posla, pogotovo kad bi ih vodili ljudi koje je upoznala pri¬je dvije minute. Osjetila je kako se Daniel kraj nje trese od smijeha.
- Što si po zanimanju? - ponovo je zapitala žena.
Holly joj je htjela odgovoriti nešto duhovito i mrvicu bezobrazno, no zaustavila se kad je shvatila da je sav razgovor za stolom zamro i da su se sve oči uprle u nju. Neugodno se ogledala oko sebe i pročis¬tila grlo: - Ovaj... trenutno sam između dva posla.
Glas joj je drhtao.
Ženine su se usnice trznule dok je noktom izvlačila komadić kru¬ha koji joj je zapao među zube.
- A što ti radiš? - glasno ju je zapitao Daniel, prekidajući tišinu.
- Ah, Geoffrey ima svoju firmu - ponosno se okrenula prema su¬prugu.
- Krasno, ali čime se ti baviš? - ponovio je Daniel.
Činilo se da je gospođi krivo što ga njen odgovor nije zadovoljio.
- Pa, bavim se raznim stvarima po cijeli dan. Dragi, reci im za fir¬mu - ponovo se okrenula prema suprugu, nastojeći skrenuti pozor¬nost sa sebe.
Suprug se nagnuo na stolcu i rekao: - Ma, to je samo mala fir¬ma...
Zagrizao je pecivo i počeo ga žvakati dok su svi za stolom čekali nastavak njegove rečenice.
- Mala, ali vrlo uspješna - rečenicu je dovršila njegova supruga. Geoffrey je u međuvremenu napokon progutao zalogaj peciva.
- Proizvodimo vjetrobrane za automobile i prodajemo ih skladiš¬tima.
- Oh, kako uzbudljivo - suho je prokomentirao Daniel.
- A čime se ti baviš, Dermote? - zapitala ga je Geoffreyjeva sup¬ruga.
- Oprosti, ali ne zovem se Dermot, nego Daniel. Vodim pub.
- Aha, da - kimnula je, okrenula se od Daniela i obratila čitavom stolu. - Grozno vrijeme zadnjih dana, zar ne?
Svi su započeli s razgovorom, a Daniel se obratio Holly.
- Jesi li se lijepo provela na odmoru?
- Oh, da, bilo je fenomenalno - odgovorila je. - Odmarale smo se, nismo radile ništa po cijele dane, a nismo niti divljale.
- To ti je upravo i trebalo, zar ne? - nasmiješio se. - Čuo sam kako ste skoro nastradale.
Holly je preokrenula očima.
- To ti je sto posto Denise ispričala. Kimnuo je i nasmijao se.
- Sigurno je pretjerala.
- Ma nije. Rekla mi je da su vas opkolili morski psi i da su vas mo¬rali podići iz mora helikopterima.
- Šališ se!
- Zapravo, da - nasmijao se. - Nego, mora da ste razgovarale o nečemu zbilja zanimljivom kad niste primijetile da ste otplutale toli¬ko daleko.
Holly se blago zacrvenjela, prisjećajući se da su pričale upravo o njemu.
- Halo, ljudi - preko stola je cijelo društvo dozvala Denise. - Si-gurno se pitate zašto smo vas Tom i ja večeras pozvali ovamo. - Blago rečeno - promrmljao je Daniel i Holly se zahihotala. - Moramo vam nešto kazati - ogledala se po stolu i nasmiješila se. Holly je razrogačila oči.
- Tom i ja ćemo se vjenčati - napokon je prostenjala Denise, a Hollyine su ruke poletjele prema ustima od šoka. Nije to očekivala.
-Joj, Denise - uzdahnula je i zaobišla stol ne bi li zagrlila zaruč¬nike. - Divne vijesti! Čestitam!
Pogledom je okrznula Danielovo lice. Potpuno je problijedio. Društvo je otvorilo bocu šampanjca i svi su podigli čaše dok su Je¬mima i Jim ili Samantha i Sam ili tko zna koji već par držali zdravi¬cu.
- Čekajte, čekajte! - prekinula ih je Denise taman kad su započe¬li. - Sharon, zar nisi dobila čašu?
Svi su se zagledali u Sharon koja je u ruci držala čašu soka od na¬ranče.
- Evo, evo, ima šampanjca i za tebe - rekao joj je Tom, puneći još jednu čašu.
- Nenene! - odbila je Sharon. - Ne bih, hvala.
- Zašto ne? - ustobočila se Denise, pomalo ljuta što joj prijatelji¬ca ne želi nazdraviti.
John i Sharon su se pogledali i nasmiješili.
- Pa ovaj... nisam htjela ništa reći jer je ovo Deniseina i Tomova večer...
Svi su je stali nagovarati da ipak kaže.
- Hm... trudna sam! John i ja dobit ćemo dijete!
Johnu su se oči napunile suzama, a Holly se još jednom skameni¬la od šoka. Ni to nije očekivala. I njezine su oči zasuzile dok je česti¬tala Sharon i Johnu. Zatim je sjela natrag na svoje mjesto i nekoliko puta duboko udahnula. Svega joj je bilo malo previše.
- Nazdravimo, dakle, Tomovim i Deniseinim zarukama i Sharo-ninom i Johnovu djetetu!
Svi su se kucnuli, a Holly je večeru pojela u tišini, jedva osjećaju¬ći okus bilo kojeg jela.
- Hoćeš da krenemo malo ranije, u jedanaest? - tiho ju je zapi¬tao Daniel, a ona je spremno kimnula glavom.
Nakon večere, Holly i Daniel su se ispričali i krenuli kući. Nitko ih nije ni pokušao zadržati.
- Koliko trebam ostaviti za račun? - Holly je zapitala Denise.
- Ma ništa - odmahnula je Denise.
- Ma daj, ne zezaj, ne mogu te pustiti da sve sama platiš. Ozbilj¬no, reci mi koliko trebam ostaviti.
Žena koja je sjedila do nje zgrabila je jelovnik i stala zbrajati cije¬ne svih naručenih jela, iako je Holly jela samo svoje pa čak i izbjegla predjelo ne bi li lakše mogla priuštiti večeru.
- Ispada oko pedeset eura po osobi, uključujući vino i šampanjac. Holly je stisnuta grlai pogledala u trideset eura koje je držala u
ruci.
Daniel ju je zgrabio za ruku i povukao je na noge: - Hajdemo, Holly, vrijeme je da pođemo.
Već se htjela ispričati što nije ponijela dovoljno novca, ali onda je u ruci spazila dodatnih dvadeset eura. Zahvalno se nasmiješila Danie-lu, a zatim su oboje krenuli prema autu.
Vozili su se šuteći, oboje razmišljajući o onome što se zbilo te ve¬čeri. Htjela se radovati zbog svojih prijateljica, ali se nikako nije mo¬gla otresti osjećaja zapostavljenosti. Životi svih ljudi iz njezine okoli¬ne nastavljali su se svojim pravcem, jedino je njezin stajao na mjestu.
Kad se Daniel zaustavio pred njezinom kućom, iz pristojnosti ga je zapitala: - Bi li ušao na kavu ili čaj?
Bila je sigurna da će odbiti pa ju je nemalo iznenadilo kad je ot¬kopčao pojas i prihvatio poziv. Daniel joj se veoma sviđao. Bio je drag i zabavan, ali trenutno je htjela biti sama.
- Zanimljiva večer, zar ne? - prokomentirao je ispijajući prvi gut¬ljaj kave.
Holly je u nevjerici odmahnula glavom.
- Poznajem te cure skoro cijeli život, a nisam to uopće očekivala.
- Ha, čuj, ako će ti biti lakše, i ja Toma znam jako dugo, a nije mi spomenuo ni riječi o zarukama.
- Doduše, Sharon u Španjolskoj nije pila alkohol - nastavila je Holly, ne slušajući ni jednu Danielovu riječ. - 1 nekoliko je jutara po¬vraćala, ali rekla mi je kako je to zbog morske bolesti...
Izgubila se u mislima, prepoznajući u prošlosti simptome Sharo-nine trudnoće.
- Morska bolest? - zbunjeno je zapitao Daniel.
- Nakon što smo skoro nastradale na madracima - objasnila je. - Aha, da.
Ovaj se put nitko nije nasmijao pustolovini.
- Zanimljivo je to - rekao je, namještajući se ugodnije u kauču. Oh ne, pomislila je Holly, sad ga se nikada neću riješiti. - Dečki su uvijek govorili da ćemo se Laura i ja vjerojatno prvi vjenčali - dodao je. - Nitko pritom nije mislio da će se Laura udati prva, ali ne za mene.
- Udaje se? - nježno je zapitala Holly Kimnuo je i svrnuo pogled.
- Mladoženja mi je nekad bio prijatelj - gorko se nasmijao.
- Očito više nije.
- Ne - odmahnuo je glavom. - Očito nije.
- Žao mi je - iskreno je dometnula.
- A eto, svatko valjda dobije svoju poštenu porciju nesreće. Ti to znaš bolje od ikoga.
- Ha, poštenu porciju - ponovila je za njim.
- Znam, nema u tome ničeg poštenog ni pravednog, no ne brini, dobit ćemo mi i svoju porciju sreće.
- Misliš da hoćemo?
- Nadam se.
Još su neko vrijeme šutke sjedili u dnevnom boravku, a Holly je pomno pratila kazaljke na satu. Pet minuta nakon ponoći. Morala je Daniela što prije izvući iz kuće i otvoriti omotnicu.
Kao da joj je pročitao misli, u jednom je trenutku zapitao: - Kako se razvija priča s porukama s onoga svijeta?
Holly se nagnula i položila šalicu na stolić.
- Kad već pitaš, upravo bih večeras trebala otvoriti najnoviju, pa...
- Oh, da, da - uzviknuo je, naglo se uspravljajući i odlažući šali¬cu. - Idem ja onda.
Holly je zagrizla usnicu, osjećajući se krivom što ga je tako brzo otjerala, no istodobno joj je laknulo što napokon ide.
- Puno ti hvala na prijevozu, Daniele - rekla je, prateći ga do vrata.
- Ma nema problema - brzo je dohvatio jaknu s rukohvata kraj stuba i uputio se k vratima. Na brzinu su se zagrlili.
- Vidimo se - rekla mu je, osjećajući se poput zadnje gadure i pogledom ga ispratila do automobila. Mahnula mu je, zatvorila vra¬ta i istog trenutka zaboravila na grizodušje.
- O. K., Gerry - prozborila je ulazeći u kuhinju i podižući omot¬nicu sa stola. - Što si mi spremio za ovaj mjesec?

TRIDESET I JEDAN

Čvrsto stišćući sićušnu omotnicu, pogledala je na zidni sat. Bilo je dvanaest i petnaest. Svih prethodnih mjeseci Sharon i Denise bi je u ovo doba već zvale, uzbuđeno se raspitujući što piše u poruci. No sada je nijedna nije nazvala. Sretne novosti o vjenčanju i trudnoći očito su nadmašile važnost Gerryjevih poruka. Odmah se prekorila zbog ogorčenosti. Htjela se radovati sreći svojih prijateljica. Čak se i poželjela vratiti u restoran i proslaviti dobre vijesti kao što bi to stara Holly učinila. No nije se mogla natjerati čak ni na smiješak.
Izjedala ju je ljubomora. Ljutila se što su nastavile sa životom bez nje. Čak se i u društvu prijatelja osjećala usamljeno i napušteno. Osjećala bi se tako i u prostoriji s tisuću ljudi, no najgore se osjećala u svojoj praznoj, tihoj kući.
Nije se mogla sjetiti kad je posljednji put bila istinski sretna, kad ju je posljednji put netko toliko nasmijao da bi ju zabolio trbuh, a če¬ljust se ukočila. Nedostajao joj je bezbrižan odlazak u krevet, nedos¬tajalo joj je uživanje u hrani umjesto jednostavnog prehranjivanja radi fizičkog opstanka, a mrzila je i leptiriće u trbuhu koji bi se pro¬budili svaki put kad bi pomislila na Gerryja. Nedostajalo joj je gleda¬nje omiljenih televizijskih serija u koje je sada samo prazno buljila ne bi li što lakše utukla vrijeme. Mrzila je osjećaj da nema zbog čega ujut¬ro ustati iz kreveta. Štoviše, mrzila je i sam osjećaj buđenja. Mrzila je činjenicu što se nema čemu radovati, što joj u životu nema uzbuđe¬nja, a nedostajao je i osjećaj da je voljena, spoznaja da je Gerry pro¬matra dok jede i gleda televiziju, nedostajao joj je njegov pogled, nje¬govi dodiri, zagrljaji, savjeti i riječi kojima joj je iskazivao ljubav.
Mrzila je čak i odbrojavanje dana do sljedeće poruke jer su poru¬ke bile jedino što joj je ostalo od njega. Mrzila je i pomisao da joj na¬kon večerašnje poruke preostaju još samo tri. Mrzila je pomisao na ži¬vot kakav će morati živjeti kad joj od Gerryja više ne ostane ništa. Us¬pomene su divna stvar, no ne možeš ih dodirnuti, omirisati niti ih zagrliti. Osim toga, nikad nisu potpuno vjerne događaju na koji se od¬nose i s vremenom blijede.
Dovraga i Sharon i Denise. Neka samo žive svoje predivne živote, ali ona, Holly, u sljedećih nekoliko mjeseci neće živjeti ništa osim us¬pomene na Gerryja. Obrisala je suzu koja joj je kliznula niz obraz. Suze su joj u posljednjih nekoliko mjeseci postale sastavni dio lica. Polako je otvorila sedmu omotnicu.

Ako naciljaš mjesec i promašiš, još uvijek ćeš biti među zvijezdama.
Obećaj mi da ćeš ovaj put naći posao koji voliš!
P.S.. Volim te...

Još je jednom pročitala pisamce. Pa još jednom. Pa opet. Uporno ga je nanovo iščitavala, nastojeći proniknuti kako se osjeća zbog on-dje ispisanih riječi. Već se dugo užasavala povratka na posao. Uvjera¬vala se kako još nije spremna i da je još prerano. No sada je shvatila da nema izbora. Došlo je vrijeme da ponovo počne raditi. Ako Gerry lako kaže, tako mora i biti.
- Obećavam ti, Gerry - veselo je dobacila omotnici.
Možda ovomjesečni zadatak nije tako zabavan kao ljetovanje u Lanzaroteu, ali je korak naprijed. Mora srediti svoj život. Još je neko vrijeme proučavala Gerryjev rukopis, baš kao i uvijek analizirajući svaku riječ, i kad je napokon zaključila da je sve shvatila, požurila je prema kuhinjskoj ladici, iz nje izvadila blok i olovku te krenula sas¬tavljati popis poslova koje bi mogla raditi.

Popis poslova koje bih mogla raditi:
1. Agentica FBI-a - nisam Amerikanka. Ne želim živjeti u Ameri¬ci. Nemam nikakvog iskustva u policijskim poslovima.
2. Odvjetnica - mrzim Školu. Mrzim učenje. Ne želim studirati još deset milijuna godina.
3. Liječnica - arrrrgh!
4. Medicinska sestra - ružne uniforme.
5. Konobarica - sve bih pojela.
6. Profesionalna promatračica ljudi - odlična ideja, ali tko bi me platio za to?
7. Kozmetičarka - grizem nokte, depiliram se tek kad potpuno zaras-tem, ne želim gledati dijelove tijela drugih ljudi.
8. Frizerka - sačuvaj me Bože šefa kao Leo.
9. Prodavačica - sačuvaj me Bože šefa kao Denise.
10. Tajnica - NIKAD VIŠE!
11. Novinarka - nisambaš pismenajako. Ha, ha, trebala bih postati komičarka.
12. Komičarka - pročitaj si gornju šalu. Uopće nije smiješna.
13. Glumica - nikad ne bih uspjela nadmašiti ulogu u „Djevojkama i gradu".
14. Manekenka - preniska, predebela, prestara.
15. Pjevačica - još jednom razmili o karijeri komičarke (broj 12).
16. Supervažna poslovna žena - hmmm... sutra istražiti mogućnosti.

Srušila se u krevet oko tri ujutro i sanjala da je supervažna pos¬lovna žena koja radi u oglašivačkoj industriji te upravo drži važnu prezentaciju pred golemim konferencijskim stolom na najvišem katu nebodera ponad ulice Grafton. Rekao joj je da cilja Mjesec... Uzbu¬đena zbog snova o uspjehu ustala je rano, na brzinu se istuširala, ure¬dila i požurila do kvartovske knjižnice ne bi li na internetu potražila posao.
Potpetice su joj glasno odzvanjale po drvenom podu dok je prila¬zila knjižničarkinu stolu. Nekoliko je ljudi podignulo glavu s knjiga i zabuljilo se u nju. Zvuk potpetica učinio joj se još glasnijim i shvati¬la je da je svi promatraju. Odmah je usporila i počela hodati na prsti¬ma kako ne bi privlačila pozornost. Osjećala se poput likova iz crta¬nih filmova koji se smiješno šuljaju kroz svijet pa se zacrvenjela shva¬tivši da vjerojatno izgleda kao totalni idiot. Nekoliko se školarki u uni¬formama koje su očito markirale nastavu zasmijuljilo dok je prolazila kraj njihova stola, a Holly je zastala u pola pokreta, nastojeći odlučiti što bi trebalo učiniti.
- Psssst!
Knjižničarka je utišavala školarke i još se nekoliko glava podiglo s knjiga ne bi li promotrilo ženu koja stoji posred sobe. Odlučila je kre¬nuti dalje pa je ubrzala. Potpetice su joj i opet stale odzvanjati pros¬torijom, a lupkanje je s približavanjem stolu postajalo sve brže i brže. Morala gaje što prije dostići i okončati neugodnu situaciju.
Knjižničarka je podigla glavu, nasmiješila joj se i pokušala se pra¬viti iznenađenom što netko stoji pred njom. Kao da nije čula Hollyi-no lupkanje kroz prostoriju.
- Dobar dan - prošaptala je Holly. - Htjela bih se poslužiti inter-netom.
- Oprostite? - normalnim je glasom odgovorila knjižničarka i pri¬makla se Holly ne bi li je bolje čula.
- Oh! - Holly je pročistila grlo, pitajući se kako to da ljudi više ne šapću u knjižnicama. - Htjela bih se poslužiti internetom.
- Nema problema, računala su tamo - nasmiješila se knjižničar-ka, poka/ujući red računala na drugom kraju prostorije. - Pet eura za svakih dvadeset minuta.
Holly joj je pružila svojih zadnjih deset eura. Bilo je to sve što je toga jutra uspjela iscijediti s bankovnog računa. Stvorila je podulji red na bankomatu dok je pokušavala podići novac. Počela je sa stotinom, a završila na deset eura dok je bankomat izdajnički pištao svaki put kad bi je obavijestio da na računu „nema dovoljno sredstava". Nije mogla vjerovati da je deset eura sve što joj je ostalo, no to joj je dalo dodatni poticaj da smjesta krene u potragu za poslom.
- Ne, ne - glavom je odmahnula knjižničarka. - Platit ćete kad završite.
Holly se preko sobe zagledala u kompjutore. Opet će morati lup¬kati potpeticama do tamo. Duboko je udahnula i požurila prema stro¬jevima, prolazeći pokraj nepreglednih redova stolova. Gotovo je pras¬nula u smijeh kad je shvatila da se glave prisutnih podižu poput do¬mina. Kad je stigla do računala, shvatila je da nema slobodnih mjes¬ta. Osjećala se kao da je upravo izgubila igru plesanja s metlom i da joj se svi smiju. Situacija je doista postajala smiješna. Ljutito je podi¬gla ruke, kao da želi kazati: „Što je? Što gledate?" i svi su pognuli gla¬ve nad knjigom.
Nije joj preostalo ništa drugo doli stajati između nepreglednih re¬dova stolova i reda računala, lupkati noktima po torbici i zuriti unao¬kolo. Odjednom, oči su joj skoro iskočile iz duplji. Za jednim je raču¬nalom sjedio Richard. Došuljala se do njega i dotakla mu rame. Zas¬trašeno je poskočio i zavrtio se na stolici.
- Bok - prošaptala je.
- O, zdravo, Holly, što radiš ovdje? - s velikom je nelagodom od-zdravio, kao da ga je uhvatila pri kakvom nečasnom djelu.
- Čekam da se oslobodi kompjutor - objasnila je i ponosno doda¬la. - Napokon tražim posao. Već se i samo zbog izgovaranja te rečeni¬ce osjećala kao da se probudila iz vegetiranja.
- Ahaaa - okrenuo se prema računalu i zatvorio otvoreni program na zaslonu. - Evo, posluži se ovim kompjuterom.
- Ne, ne, nemoj ustajati zbog mene - brzo je prigovorila.
- Ma nema problema. Samo sam nešto tražio za posao - ustao je i prepustio joj stolac.
- Pa kako to da si došao čak ovamo? - iznenađeno je zapitala i od¬mah se našalila. - Zar nema računala u Blackrocku?
Nije točno znala od čega se sastoji Richardov posao i činilo joj se krajnje nepristojnim pitati ga deset godina nakon što se zaposlio. Zna¬la je da nosi bijelu kutu, da se mota po laboratoriju i miješa šarene tvari u epruvetama. S Jackom se uvijek šalila da im brat sigurno proiz¬vodi tajni napitak koji bi svijet riješio svakoga veselja, ali sad joj je bilo krivo što je to ikada rekla. I dalje nije mogla zamisliti nikakvu ozbilj¬niju bliskost s Richardom, i dalje ju je potpuno izluđivao, ali je poma¬lo shvaćala da ima i dobrih strana. Jedna je od njih bila ta što joj je prepustio svoje mjesto za računalom u knjižnici.
- Zbog posla idem posvuda - nespretno se našalio Richard.
- Psssst! - tiho je zasiktala knjižničarka, a Hollyina publika još jednom podigla glave. Ma super, pomislila je Holly, sad odjednom ho¬će da šapćemo.
Richard se na brzinu pozdravio, platio knjižničarki i tiho nestao iz prostorije. Holly je pak sjela za računalo i spazila da joj se muška¬rac na susjednom mjestu čudno osmjehuje. Uzvratila mu je osmijeh i potajno zirnula u njegov ekran, gotovo ostajući bez daha kad je on¬dje spazila pornografiju. Ruljio je u nju i nakon stoje skrenula pogled, no nije više obraćala pažnju. Posve se posvetila traženju posla.
Četrdeset minuta nakon toga veselo je ugasila računalo i uputila se prema knjižničar kinu stolu. Položila je deset eura na pult, no žena ih je ignorirala i stala tipkati nešto po svom kompjutoru.
- Petnaest eura, molim. Holly je progutala knedlu.
- Ali mislila sam da je cijena pet eura za dvadeset minuta.
- Točno - nasmiješila joj se knjižničarka.
- Pa bila sam na internetu samo četrdeset minuta.
- Bili ste na internetu četrdeset i četiri minute pa vam moram za¬računati i sljedećih dvadeset minuta - odgovorila je, još jednom pro¬vjeravajući u računalu.
Holly se nasmijala.
- Ma čekajte, to je samo nekoliko minuta. Ne možete mi za to naplatiti pet eura.
Knjižničarka joj se samo neumoljivo smješkala.
- Znači, moram platiti? - iznenađeno je zapitala Holly.
- Da, to je cijena.
Holly je spustila glas i primakla glavu knjižničarki.
- Gledajte, zbilja mi je neugodno, ali imam samo deset eura kod sebe. Mogu li se vratiti malo poslije i donijeti vam ostatak novca?
Knjižničarka je odmahnula glavom.
- Zao mi je, ali to ne mogu dopustiti. Morate platiti.
- Ali nemam novca - prosvjedovala je Holly. Žena je samo prazno zurila u nju.
- Dobro - uzdahnula je Holly i iz torbice izvukla mobitel.
- Oprostite, ali ne možete se ovdje služiti mobitelom - knjižničar¬ka je pokazala na znak nalijepljen na pultu.
Holly ju je ponovo pogledala i odbrojala do pet.
- Ako mi ne date da se služim mobitelom, ne mogu nikoga naz¬vat i. Ako ne mogu nikoga nazvati, nitko mi neće donijeti novac. Ako mi nitko ne donese novac, ne mogu vam platiti, zar ne? - rečenicu je dovršila lagano povišenim glasom.
Žena se nervozno premjestila s noge na nogu.
- Mogu li onda izaći i telefonirati izvana? Knjižničarka je nekoliko sekundi oklijevala nad odlukom.
- Obično ljudima ne dopuštamo izaći iz knjižnice prije no što pla¬te, ali dobro, ovaj ću put napraviti iznimku.
Nasmiješila se i potom brzo dodala: - Ali molim vas, telefoniraj¬te tu, odmah pred ulazom.
- Što? Da me imate na oku? - sarkastično je odvratila Holly. Žena je nervozno zašuškala papirima na stolu i pravila se kako je
jako zaposlena.
Holly je izašla pred knjižnicu i stala grozničavo razmišljati koga nazvati. Denise i Sharon ne dolaze u obzir. Obje bi, naravno, odmah dotrčale da joj pomognu, ali nije htjela da sada, kad su obje tako bla¬ženo sretne, saznaju za njezine životne neuspjehe. Ciaru nije mogla nazvati jer je radila dnevnu smjenu u Hoganovom pubu, a i Danielu je već dugovala dvadeset eura pa nije bilo naročito pametno odvući sestru s posla zbog pet eura. Jack i Abbey imali su nastavu, Declan predavanja, a Richard... Richard jednostavno nije dolazio u obzir.
Dok je pretraživala popis imena u mobitelu, niz obraz su joj se stale slijevati suze. Većina ljudi s imenika nije se ni potrudila nazvati ju nakon Gerryjeve smrti, što je značilo da više nema prijatelja. Okre¬nula je leđa knjižničarki da ova ne bi vidjela koliko je uzrujana. Što će sada? Kakva grozna situacija! Mora nekoga zvati u pomoć zbog pišlji¬vih pet eura! Zbog toga što nema koga nazvati, poniženje je bilo tim gore, ali nekoga je morala ili će joj uštogljena knjižniearka vjerojatno natovariti policiju na vrat. Odbirala je prvi broj koji joj je došao pod ruku.
- Bok, ovdje Gerry, ostavite poruku nakon zvučnog signala i javit ću vam se čim budem mogao.
- Gerry - grcala je Holly. - Trebam te...

Stajala je pred knjižnicom i čekala. Knjižničarka ju je pomno pro¬matrala kroz staklena vrata pa joj je Holly uputila bezobraznu grima¬su i okrenula leđa.
- Glupa krava - progundala je.
Kad se pred knjižnicom pojavio mamin auto, Holly se nastojala primiriti i djelovati što normalnije. Mamino veselo lice za volanom podsjetilo ju je smjesta na sretne dane djetinjstva. Uvijek bi autom dolazila po Holly u školu i Holly bi joj se uvijek radovala jer bi je iz-bavljala od groznih školskih obveza. Oduvijek je mrzila školu, barem dok nije upoznala Gerryja. Kad je upoznala Gerryja, radovala se školi jer bi u zadnjoj klupi s njim očijukala do kraja nastave.
Oči su joj se napunile suzama i Elizabeth je dotrčala te je brzo zagrlila.
- Siroče moje, pa što ti se dogodilo? - nježno je zapitala, gladeći je po kosi i dobacujući prijeteće poglede knjižničarki dok joj je Holly prepričavala događaj.
- Smiri se, dušo, sve će biti u redu - umirila ju je. - Pričekaj me u autu, a ja ću sve srediti.
Holly je sjela u auto i stala mijenjati radiopostaje dok se mama ba¬vila školskom nasilnicom u knjižničarkinu liku.
- Glupa koza - progundala je mama ulazeći u auto. Zatim je po¬gledala u svoju tužnu, izgubljenu kćer.
- Idemo doma da se malo opustiš, može?
Holly se zahvalno nasmiješila i niz lice joj se spustila još jedna suza. Dom. Sviđala joj se ta riječ.

U Portmarnocku privila se uz majku na kauču. Osjećala se kao da je ponovo tinejdžerka. Bio im je to stari običaj. Privile bi se jedna uz drugu na kauču i pričale o svim životnim novostima. Poželjela je da i sada s mamom može voditi bezbrižne, rashihotane razgovore kakve je vodila za školskih dana. Mama ju je, međutim, prenula iz sanjarenja.
- Zvala sam te sinoć. Bila si vani?
Otpila je gutljaj čaja.
Divne li stvari, taj čaj. Odgovor na sve životne probleme. Malo tračaš, pa popiješ čaj. Otpuste te s posla, pa popiješ čaj. Muž ti kaže da ima tumor na mozgu, a ti popiješ čaj.
- Da, izašla sam na večeru s curama i još stotinjak ljudi koje uop¬će ne poznajem - umorno je protrljala oči.
- Kako su cure? - s iskrenim je zanimanjem zapitala Elizabeth. Oduvijek se dobro slagala s Hollyinim prijateljicama, za razliku od Ciarinih, kojih se grozila.
Holly je otpila još jedan gutljaj čaja.
- Sharon je trudna, a Denise se zaručila - odgovorila je majci, još uvijek lupo buljeći u prazno.
- Ohol - viknula je Elizabeth, ne baš sasvim sigurna kako reagi¬rali na takve vijesti u društvu svoje očito uzrujane kćeri.
- I kako se ti osjećaš zbog toga? - zapitala ju je, odmičući joj pra¬men s lica.
Holly je samo buljila u vlastite ruke, nastojeći se sabrati. Nije joj uspjelo. Ramena su joj zadrhtala i pokušala je sakriti lice kosom.
- Hajde, Holly - suosjećajno je uzdahnula Elizabeth, spuštajući šalicu i približavajući se kćeri. - Potpuno je normalno da ti je teško.
Holly nije mogla procijediti ni riječi.
U to su se otvorila ulazna vrata i do njih je dopro Ciarin glas: -Stigli smoooo!
- Ma super - šmrcnula je Holly, polažući glavu na mamine grudi.
- GDJE STE SVI? - vikala je Ciara, lupajući vratima po kući.
- Samo malo, dušo - doviknula je Elizabeth, pomalo ljutita što joj je Ciara poremetila trenutak s Holly.
- IMAM NOVOSTI! - Ciarin je glas postajao sve bučniji dok se približavala dnevnom boravku. Matthew je otvorio vrata, noseći Cia-ru u naručju.
- Matthew i ja selimo se natrag u Australiju - veselo je kliknula, ali se smjesta i ukočila spazivši sestru kako plače u maminu naručju. Brzo je skočila iz Matthewovih ruku, odvela ga u hodnik i tiho zatvo¬rila vrata za sobom.
- Sad i Ciara odlazi, mama -još je jače zajecala Holly, a Elizabeth je zaplakala zajedno s njom.

Dugo je u noć s majkom pričala o svemu što ju je mučilo posljed¬njih mjeseci i premda ju je mama tješila, Holly se i dalje osjećala bez¬izlazno. Prespavala je u spavaonici predviđenoj za goste i ujutro se probudila uz zvuke lude kuće. Nasmijala se poznatim zvucima jur¬njave, Ciarina i Declanova vrištanja o tome kako kasne na posao ili na predavanje, tatina glasa koji ih je požurivao i maminih ljubaznih mol¬bi da se stišaju da ne bi probudili Holly. Svijet se i dalje kretao, a u njemu nije bilo dovoljno velikog stakleno« zvona pod čije bi se zaštit-ničko okrilje sakrila.
Negdje u vrijeme ručka, otac ju je autom odbacio kući i na odlas¬ku joj u ruku tutnuo ček na pet tisuća eura.
-Joj, tata, pa ne mogu to prihvatiti - pobunila se Holly, preplav¬ljena osjećajima.
- Uzmi, uzmi - odlučno joj je odgurnuo ruku. - Dopusti nam da ti pomognemo, zlato.
- Vratit ću vam sve, do posljednjeg eura - čvrsto ga je zagrlila. Mahala mu je s ulaznih vrata dok je odmicao niz ulicu, a zatim se
zagledala u ček. Sa srca joj je istoga trenutka pao golem kamen. Na pamet joj je palo barem dvadeset načina na koje bi mogla potrošiti taj novac, ali ovaj put nijedna od tih stvari nije bila kupovina odjeće. Ulazeći u kuhinju, spazila je crveno svjetlo na telefonskoj sekretarici u hodniku. Sjela je na stube i pritisnula gumbić.
Imala je pet novih poruka.
Jedna je bila od Sharon koja se raspitivala je li sve u redu s njezi¬nom prijateljicom koja joj se nije javila čitav dan. Druga je bila od De-nise koja se raspitivala je li sve u redu s prijateljicom koja joj se nije javila čitav dan. Denise i Sharon očito su međusobno razgovarale. Treća je poruka bila opet od Sharon, četvrta od Denise, a pete zapravo nije niti bilo - netko je samo prekinuo vezu nakon što je nazvao. Iz¬brisala je sve poruke i požurila na kat da se presvuče. Još uvijek nije bila spremna za suočavanje s Denise i Sharon. Najprije je morala sredi¬ti vlastiti život, a tek se onda mogla radovati zajedno s prijateljicama.
Sjela je za računalo u radnoj sobi i počela pisati životopis. Bila je pravi stručnjak za pisanje životopisa jer je često mijenjala poslove, no sad je već prošlo jako puno vremena otkad je posljednji put bila na razgovoru s poslodavcem. Čak i ako joj ponude razgovor glede posla, tko bi je htio zaposliti? Već čitavih godinu dana nije radila ništa.
Tek nakon dva sata iz pisača je izvukla nešto što joj se činilo ba¬rem donekle pristojnim. Bila je zapravo vrlo ponosna rezultatom jer se na papiru uspjela prikazati pametnom i iskusnom. Glasno se nas¬mijala nadajući se da će na isti način uspjeti zavarati mogućeg poslo¬davca. Još jednom čitajući životopis, zaključila je da bi čak i sama sebe zaposlila. Elegantno se odjenula i odvezla u grad autom u koji je na¬pokon uspjela natočiti nešto benzina. Parkirala je pred agencijom za zapošljavanje i pred retrovizorom nanijela sjajilo na usnice. Više nema vremena za gubljenje. Ako Gerry kaže da treba naći posao, naći će po¬sao.















TRIDESET I DVA

Nekoliko dana kasnije Holly je sjedila na obnovljenim vrtnim stolićima u stražnjemu vrtu, pijuckala crno vino i osluškivala vjetar koji se poi¬gravao zvoncima na verandi. Zadivljeno se zagledala u uredne obrise novouređena vrta i zaključila da tko god bio tajanstveni vrtlar, zacije¬lo je pravi stručnjak. Duboko je udahnula i nosnice napunila slatkas¬tim mirisom rascvjetalih gredica. Bilo je osam navečer i već se smra¬čivalo. Dugi su se dani skraćivali i sve se pripremalo za zimski san.
Sjetila se poruke koja je toga dana stigla na telefonsku sekretari¬cu. Javili su se ljudi iz agencije za zapošljavanje. Holly nije mogla vje¬rovati da je odaziv bio tako brz. Žena koja ju je nazvala rekla je da pos¬lodavci odlično reagiraju na njezin životopis i već je imala dva ugovo¬rena razgovora glede posla. Od same su joj pomisli leptirići zaplesali po želucu. Nikada nije osobito briljirala na takvim razgovorima, ali nikada prije nije ni tako žarko željela poslove za koje se natjecala. Ovaj je put priča bila potpuno drukčija. Prvi posao na koji se javila sasto¬jao se od prodaje oglasnog prostora za jedan dublinski časopis. Nije imala nikakvog iskustva na takvim poslovima, no bila je voljna učiti jer joj je već sama zamisao zvučala daleko zanimljivijom od bilo ko¬jega posla na kojem je do tada radila. Svi su se njezini prijašnji poslo¬vi uglavnom sastojali od javljanja na telefon, preuzimanja poruka i vođenja arhiva pa joj je sve što nije obuhvaćalo te tri aktivnosti djelo¬valo silno uzbudljivo.
Na drugi je razgovor trebala poći u jednu od najjačih irskih mar¬ketinških agencija. Znala je da ondje nema ama baš nikakve šanse, no Gerry joj je naložio da stremi k Mjesecu...
Razmišljala je i o telefonskom razgovoru koji je upravo obavila s Denise. To što nisu razgovarale još od večere na kojoj je Denise obja¬vila zaruke, njezina uzbuđena prijatejica nije ni spomenula. Činilo joj se čak da Denise nije ni primijetila ni da joj Holly ne uzvraća telefon ske pozive. Obuzeta pripremama za vjenčanje čitavih je sat vremena pričala o vjenčanici, odabiru cvijeća i mjestu na kojem bi htjela orga¬nizirati svadbenu svečanost. Započela bi jednu rečenicu i usred nje prešla na sljedeću temu, a Holly je preostajalo samo kratkim zvukovi¬ma davati do znanja da još uvijek sluša. No nije ju slušala. Iz čitavog je razgovora zapamtila samo to da bi se Denise htjela udati na Silves-trovo i da po svemu sudeći Tom nema naročitog utjecaja na planove. Holly je bila prilično iznenađena što se sretan par odlučio vjenčati tako brzo. Mislila je da će Tom i Denise biti zaručeni nekoliko godi¬na. Ipak su zajedno bili tek četiri mjeseca. No nije ju to zabrinjavalo kao što bi je zabrinjavalo u neka prošla vremena. Sada je čvrsto vjero¬vala da jednom nađenu ljubav, treba čvrsto uhvatiti i nikad je ne is¬puštati iz ruke i u potpunosti je Denise i Tomu davala za pravo što se ne obaziru na mišljenje drugih ljudi, nego slijede svoje osjećaje.
Sharon je nije nazvala od dana nakon što je objavila trudnoću i Holly je znala da će je morati nazvati prije nego što prođe previše vre¬mena i postane prekasno. Prijateljica joj prolazi kroz veoma važno razdoblje u životu, morala bi biti uz nju, no nikako se na to nije mo¬gla natjerati. Bila je ljubomorna, ogorčena, nevjerojatno sebična i u potpunosti svjesna da je takva. No tih joj je dana sebičnost trebala kako bi preživjela. Još uvijek se pokušavala pomiriti s činjenicom da Sharon i John postižu sve ono što su ona i Gerry trebali postići prvi. Nije li Sharon oduvijek govorila da mrzi djecu, ljutito je pomislila. Nazvat će je kad bude spremna, ne prije.
Kad je u dvorištu zahladilo, Holly se s čašom u ruci preselila u ku¬ću i ondje uzela još vina. Sljedećih će nekoliko dana samo misliti na razgovore za posao i moliti se da barem jedan uspije. Ušla je u dnev¬ni boravak, pustila svoj i Gerryjev omiljeni CD s ljubavnim pjesma¬ma, legla se na kauč, zatvorila oči i zamislila kako s mužem pleše po sobi.

Sljedećeg jutra probudio ju je zvuk automobila na kućnom pri¬lazu. Ustala je iz kreveta i navukla Gerryjev kućni ogrtač, misleći da joj to radnici vraćaju auto iz automehaničarske radionice. Provirila je kroz zavjese i istog trenutka poskočila unatrag kad je spazila Richarda. Nadala se da je nije spazio jer doista nije bila raspoložena za jedan od njegovih posjeta. Ushodala se po spavaćoj sobi i nastojala suzbiti gri-zodušje dok joj je zvono po drugi put odjekivalo kućom. Znala je da je grozna, ali je znala i da ne može izdržati još jedan neugodan razgo¬vor s bratom. Više ionako nije imala o čemu razgovarati s ljudima. U životu joj se ništa nije događalo, ništa se nije mijenjalo, nije bilo uzbudljivih pa čak ni najobičnijih novosti. Nikome nije imala što kaza¬ti, a kamoli Richardu.
Kad je začula zvuke Richardove korake kako se udaljavaju od kuće i klik automobilskih vrata, duboko je olakšano odahnula. Otišla je pod tuš, lice podmetnula pod topao mlaz i nestala u svijetu mašte. Dva¬deset minuta poslije, dok je u svojim Disco Diva papučama silazila niza stube, zastala je u pola pokreta začuvši struganje izvana. Naću¬lila je uši i pomnije poslušala, nastojeći proniknuti o kakvom je zvu¬ku riječ. Ponovno ga je začula. Struganje i šuškanje... kao da joj je netko u vrtu... Nije bilo nikakve sumnje. U vrt joj se vratio vilenjak. Ne znajući što bi sad trebala učiniti, neko je vrijeme nepomično sta¬jala na mjestu.
Glupavo misleći da će je osoba u vrtu čuti kako se kreće po kući, ušuljala se u dnevni boravak i ondje se spustila na sve četiri. Potom je provirila kroz prozor i zapanjeno shvatila da Richardov auto još uvijek stoji pred kućom. Još ju je više prenerazilo to što je u vrtu bio i Richard. Čučeći, čeprkao je po zemlji s malenom alatkom u ruci. Ko¬pao je rupe i sadio cvijeće. Otpuzala je od prozora i gotovo paralizira¬na od šoka sjela na tepih. Što će sada? Iz šoka ju je prenuo zvuk nje¬zina vlastita automobila koji je netko upravo parkirao pred kućom i nakratko se uspaničarila, dvoumeći se treba li otvoriti mehaničaru ili ne. Iz nekog čudnog razloga Richard nije htio da sazna da je upravo on taj koji joj ureduje vrt. Odlučila je uvažiti njegovu želju... barem za sada.
Kad se mehaničar stao približavati ulaznim vratima, sakrila se iza kauča i tiho zahihotala nad smiješnim položajem u kojem se našla. Dok je kućom odjekivalo zvonce, zavukla se još dublje iza kauča jer se mehaničar naginjao nad prozor i virio unutra. Srce joj je divljački udaralo i osjećala se kao da radi nešto nedozvoljeno. Rukom na usti¬ma pokušala je prigušiti smijeh. Osjećala se poput djeteta. Nikada nije imala nikakvog uspjeha u igri skrivača jer bi je uvijek spopao na¬pad smijeha kad bi joj se tragač približio. Pronašli bi je, a ona bi po¬tom čitav dan tražila gdje su se ostali sakrili i pritom se ne bi smiju-ljila jer je taj dio igre bio najdosadniji i uvijek su ga davali najmlađem djetetu. Sada je nadoknadila sve poraze u igri skrivača iz prošlosti. Prevarila je i Richarda i mehaničara. Kad je potonji kroz otvor na vra¬tima ubacio ključeve, prevrnula se na leđa i počela se valjati po podu od smijeha.
Nekoliko minuta poslije provirila je iza kauča. Zrak je bio čist. Us¬tala je, otresla prašinu s odjeće i opomenula samu sebe zbog glupiranja. Ponovno je provirila iza zavjese i spazila Richarda kako pakira vr¬tlarski alat.
Promislila je još jednom i zaključila da je glupiranje baš zabavno, a ona ionako nema nikakva pametnija posla. Brzo je navukla tenisice i čim je Richardov auto zamaknuo za ugao, uskočila je u svoj. Nau¬mila je uhvatiti svog vilenjaka.
Čitavim se putem uspijevala držati tri auta podalje od Richarda, baš kao što su to činili junaci u filmovima. Usporila je kad je skrenuo, parkirao se i ušao u prodavaonicu s novinama. Nataknula je sunčane naočale, niže spustila bejzbolsku kapu koju je nosila na glavi i virila nad rubom novina koje su joj prikrivale lice. Uhvativši svoj odraz u zrcalu, mogla je umrijeti od smijeha. Izgledala je kao najsumnjivija osoba na svijetu. Promatrala je Richarda dok je prelazio cestu. Ušao je u Masnu žlicu, što ju je blago razočaralo. Očekivala je uzbudljiviju pustolovinu.
Nekoliko je minuta u autu pokušavala skovati novi plan, ali ju je iz misli prenuo službenik parking-službe koji joj je zakucao na prozor.
- Ne smijete se ovdje parkirati - rekao je i rukom joj pokazao ve¬liko, prazno parkiralište. Holly mu se slatko nasmiješila, a zatim zako¬lutala očima i odvezla se u pravcu njegove ruke. Cagney i Lacey sigur¬no nisu imali takvih problema.
Kad se djetinjasti dio njezine osobnosti napokon odlučio malo od¬moriti, zrela je i odrasla Holly skinula kapu i naočale. Dosta glupira-nja. Vratimo se u stvarnost.
Prešla je ulicu i osvrnula se po kafiću, tražeći brata. Ubrzo ga je i spazila. Sjedio je za stolom, okrenut joj leđima i pio čaj. Veselo je do-marširala do njegova stola i sa smiješkom ga na licu pozdravila.
- Pobogu, Richarde, ideš li ti ikada na posao?
Bila je tako glasna da je poskočio. Htjela je dobaciti još štogod ša¬ljivo, no riječi su joj zapele u grlu kad je shvatila da je brat gleda suz¬nih očiju i da mu se ramena tresu od plača.

TRIDESET I TRI

Ogledala se po kafiću ne bi li se uvjerila da nitko ne zuri u njih, za¬tim privukla stoliac i sjela kraj Richarda. Nije valjda rekla nešto što ga je povrijedilo! Zapanjena, nije skidala pogleda s bratova lica, ne zna¬jući ni što reći ni što učiniti. Nikad ga prije nije vidjela takvoga. Svim se silama trudio zaustaviti suze, ali one su mu se neumoljivo slijeva¬le niz obraze.
- Richarde, što se dogodilo? - zbunjeno je zapitala i s velikom ga nelagodom potapšala po ruci.
I dalje se tresao od plača.
Bucmasta konobarica u žutoj pregači prišla im je i na stol položi¬la kutiju maramica.
- Izvoli - rekla je, dodajući Richardu maramicu. Obrisao je oči i glasno ispuhao nos. Holly je prikrila osmijeh.
- Oprosti zbog plakanja - rekao je. Bilo mu je neugodno i izbje¬gavao je Hollyin pogled.
- Ma daj - nježno mu je odvratila, ovaj ga put s nešto manje ne¬lagode primajući za ruku. - Nema ničeg lošeg u plakanju. Meni je to ovih dana ionako hobi pa se ne moraš sramiti.
Slabašno joj se nasmiješio.
- Sve oko mene se raspada - tužno je dodao, hvatajući marami¬com suzu koja mu je htjela kapnuti s brade.
- Što se raspada? - upitala je, zabrinuta zbog bratove preobrazbe u osobu koju nije poznavala. Premda joj se oduvijek činilo da ga uop¬će ne poznaje, posljednjih joj se mjeseci ukazao u toliko novih izda¬nja da ju je pomalo zbunio.
Duboko je uzdahnuo i otpio gutljaj čaja. Holly je od žene za šan¬kom naručila još.
- Znaš, Richarde, nedavno sam shvatila da pričanje o stvarima koje te muče zbilja pomaže - nježno mu je rekla. - A ako ti ja to kažem, shvati to ozbiljno jer ja sam držala jezik za zubima misleći da sam superžena koja sve osjećaje može zadržati za sebe. Pokušala ga je ohrabriti osmijehom.
- Hajde, reci mi o čemu se radi. Nije djelovao kao da ga je uvjerila.
- Neću se smijati, neću čak ništa kazati ako to ne želiš. Neću ni¬kome reći što si mi ispričao, samo ću slušati - uvjeravala ga je.
Skrenuo je pogled i stao se igrati s posudicama za sol i papar na stolu. Zatim je tiho prozborio: - Izgubio sam posao.
Nije ništa odgovorila. Čekala je da joj kaže još nešto. No kad ni nakon nekoliko trenutaka nije ništa kazala, pogledao ju je u oči.
Nije to tako strašno, Richarde - nježno mu se nasmiješila. -Znam da si volio svoj posao, ali uvijek možeš naći drugi. Osim toga, ako će ti zbog toga biti lakše, sjeti se da sam ja svojedobno stalno gu¬bila poslove...
- Izgubio sam posao u travnju, Holly - prekinuo ju je i potom lju-tito dodao. - Sad je rujan! Nema ničega za mene... ničega u struci...
Ponovo je skrenuo pogled.
- A joj - Holly nije znala što bi mu rekla, ali se nakon dulje stanke sjetila spasonosnog komentara. - No dobro, barem Meredith radi pa imate stalan prihod. Uzmi si vremena, nađi dobar posao... Znam da ti se sad to ne čini takvim, ali...
- Meredith me ostavila prošli mjesec - još jednom ju je prekinuo, ovaj put znatno slabijeg glasa.
Holly je rukom prekrila usta. Jadan Richard. Gadura joj se nikad nije sviđala, ali znala je da je Richard obožava.
- A djeca? - oprezno je zapitala.
- Žive s njom - odgovorio joj je i glas mu je napukao.
- Oh, Richarde, zbilja mi je žao - rekla je lomeći ruke i ne znaju¬ći što učiniti s njima. Treba li ga zagrliti ili ga ostaviti na miru?
- I meni je jako žao - turobno je kazao, uporno zureći u posudi-ce za sol i papar.
- Ti sigurno nisi ništa kriv, Richarde. Nemoj si nikako to govori¬ti - prosvjedovala je.
- Misliš? Nisam siguran - odvratio je drhtava glasa. - Rekla mi je da sam najobičnija mizerija koja se čak ne može brinuti za svoju obi¬telj.
Ponovo se slomio.
- Ama, daj ne slušaj tu prokletu gaduru - ljutito je poskočila Holly. - Divan si otac i odan muž - žustro je dodala, shvaćajući da vjeruje u svaku izgovorenu riječ. - Timmy i Emily te vole jer si feno¬menalan s njima. Ne slušaj retardirane gluposti koje ti ta žena govori.
Objema je rukama obgrlila uplakanog brata i toliko se naljutila na Meredith da bi je najradije bila otišla pljusnuti. Doduše, oduvijek je to željela učiniti. No sad je barem imala izgovor.
Richard se napokon umirio, izvukao se iz Hollyina zagrljaja i do¬hvatio još jednu maramicu. Holly je duboko suosjećala s njim. Uvijek se trudio biti savršen, uvijek je htio stvoriti savršen život za sebe i obi¬telj, a planovi su mu se tako ružno izjalovili. Činilo se da je u popri¬ličnom šoku.
- Gdje sad stanuješ? - zapitala ga je, sjetivši se da joj brat posljed¬njih nekoliko tjedana nema doma.
- U pansionu, tu u blizini. Zgodno mjesto. Ljubazni gazde - od¬vratio je, natačući si još jednu šalicu čaja. Žena te ostavi i popiješ si malo čaja...
- Daj, Richarde, pa ne možeš ostati ondje - prosvjedovala je Holly. - Zašto nikome ništa nisi rekao?
- Zato što sam mislio da ćemo srediti stvari, ali nismo ih sredili... Meredith se neće predomisliti.
Holly ga je htjela pozvati da odsjedne kod nje, ali se nije mogla prisiliti. Imala je previše posla sama sa sobom i bila je sigurna da bi Richard to razumio.
- Zašto ne odeš k mami i tati? - upitala je. - Oni bi ti više nego rado pomogli.
Odmahnuo je glavom.
- Ne. Ciara je kod kuće, a i Declan. Ne želim im se još i ja name¬tati. Odrastao sam čovjek.
- Daj, Richarde, ne budi smiješan - namrštila se. - Imaju ekstra sobu koja je nekad ionako bila tvoja. Sto posto sam sigurna da bi te dočekali raširenih ruku. Čak sam i ja neki dan prespavala ondje.
Podigao je pogled prema njoj.
- Nema ničega lošeg u tome da se povremeno vratiš u kuću gdje si odrastao. Dobro je za dušu - nasmiješila se.
Na licu mu se očitavala nesigurnost.
- Ovaj... nisam baš siguran da je to dobra ideja, Holly.
- Ako brineš zbog Ciare, ne moraš. Vraća se u Australiju za neko¬liko tjedana s dečkom pa će kuća biti malo manje... u kaosu.
Lice mu se malo opustilo i Holly se nasmijala.
- Pa daj onda pođi tamo. Ne bacaj novac na neku smrdljivu ru-petinu. Baš me briga koliko su joj ljubazni vlasnici.
Richard se nasmiješio, ali i brzo uozbiljio.
- Zbilja to ne mogu tražiti od oca i majke. Ne znam kako bih im rekao sve ovo.
- Ja ću ići s tobom - obećala mu je. - I ja ću razgovarati s njima. Najozbiljnije, Richarde, bit će im i više nego drago da ti pomognu. Sin si im, vole te. Svi te volimo - dodala je i primila ga za ruku.
- O. K. - napokon je pristao pa su rukom pod ruku krenuli pre¬ma parkiralištu.
- E da, Richarde, hvala ti na uređenju vrta - nasmiješila mu se i poljubila ga u obraz.
- Znaš za to? - zapanjeno je zapitao. Kimnula je.
- Veoma si talentiran za uređenje vrta i platit ću ti za sav trud čim dobijem posao.
Stidljivo se nasmiješio.
Ušli su svaki u svoj auto i odvezli se do Portmarnocka i kuće u ko¬joj su oboje odrasli.

Dva dana nakon toga, Holly se zagledala u zrcalo toaleta poslovne zgrade u kojoj je imala prvi razgovor glede posla. Toliko je smršavjela otkad je posljednji put nosila poslovna odijela da je sada morala ku¬piti novo. Vrlo je lijepo pristajalo uz njezinu novu, vitku liniju. Čvr¬sto stegnut jednim gumbom u struku, sako joj se spuštao do samih koljena, a hlače kao salivene padale preko elegantnih čizama. Crnu su tkaninu krasile tanke ružičaste pruge pa je pod sako obukla košulju iste boje. Osjećala se kao supervažna poslovna žena s potpunom kon¬trolom nad vlastitim životom i sada je samo još trebalo zvučati tako. S tom je mišlju nanijela još jedan sloj ružičastog sjajila na usnice i ru¬kom popravila plave kovrče koje je ovom prigodom odlučila spustiti na ramena. Duboko je udahnula i vratila se u čekaonicu.
Sjela je na slobodan stolac i još se jednom zagledala u druge kan¬didate za posao. Bili su daleko mlađi od nje i svi su u krilu držali ne¬kakve debele fascikle. Počela je blago paničariti... baš svi imaju fascikl u rukama. Ustala je od stolca i prišla tajnici.
- Oprostite - obratila joj se.
Žena je podigla pogled i nasmiješila joj se.
- Izvolite?
- Oprostite, ali ja sam sad bila u toaletu i mislim da nisam dobi¬la jedan od ovih fascikala koje ste svima podijelili - ljubazno se nas¬miješila ženi.
Tajnica se zbunjeno namrštila.
- Nemojte se ljutiti, ali o kakvim to fasciklima pričate?
Holly se okrenula i pokazala na fascikle koje su svi kandidati dr¬žali na krilu. Tajnica se nasmiješila i prstom joj dala znak da priđe bli¬že. Holly je zagladila kosu iza ušiju i nagnula se nad stol: - Da?
- Zao mi je što vam to moram kazati, draga, ali to što ti ljudi ima¬ju u krilu su portfelji koje su donijeli sa sobom - šaptala je da ne bi osramotila Holly pred svim ljudima.
Hollyino se lice zaledilo.
- Oh, stvarno? Jesam li možda i ja trebala donijeti svoj?
- Pa, imate li ga? - ljubazno je zapitala tajnica. Holly je odmahnula glavom.
- Onda ne brinite. To vam uopće nije obvezno, ljudi to donose na razgovore da bi se pravili važni - prošaptala je tajnica i Holly se nas-mješila.
Vratila se na svoj stolac i stala zdvajati zbog portfelja. Nitko joj ni¬kada nije rekao ništa o glupim portfeljima. Zašto uvijek sve zadnja sazna? Lupkala je nogom o pod i ogledavala se po uredu. Sviđao joj se. Boje su na zidovima bile tople i smirujuće, a kroz velike je, starin¬ske prozore dopiralo danje svjetlo. Zbog visokih je stropova sve djelo¬valo veoma prostrano i Holly je shvatila da bi mogla ondje sjediti či¬tav dan, samo razmišljajući. Postupno se toliko opustila da čak nije ni protrnula kad su je prozvali. Samouvjereno je prišla vratima ureda, a tajnica joj je namignula, bez riječi joj poželjevši sreću. Holly joj se nasmiješila, iz nekog se razloga već osjećajući kao dio firme. Pred vra¬tima je kratko zastala i duboko udahnula.
Stremi prema Mjesecu, prošaptala je, stremi prema Mjesecu.


TRIDESET I ČETIRI

Tiho je pokucala na vrata i dubok joj je, hrapav glas odvratio neka uđe. Srce joj je na trenutak brže zakucalo jer joj je takav glas zazvu-čao kao glas školskoga ravnatelja. Otrla je znojne dlanove o hlače i ušla.
- Dobar dan - pozdravila je daleko sigurnije no što se osjećala. U nekoliko je koraka prešla omanji ured i rukovala se s muškarcem koji je ustao od stola ne bi li je pozdravio. Široko se osmjehnuo i srdačno joj stegnuo ruku. Lice nipošto nije pristajalo gunđavome glasu koji je začula za vratima. Malo se opustila kad ga je odmjerila. Podsjećao ju je na oca. Bilo mu je između pedeset pet i šezdeset godina i zbog medvjeđe mu se krupne figure skoro preko stola bacila u zagrljaj. Imao je uredno začešljanu, sjajnosrebrnu kosu i činilo joj se da je u mladosti bio veoma zgodan.
- Holly Kennedy, zar ne? - prozborio je, sjedajući za stol i baca¬jući pogled na njezin životopis. Sjela mu je nasuprot i pokušala se opustiti. U zadnjih je nekoliko dana pročitala sve priručnike o pona¬šanju na razgovorima za posao pa je sad svo stečeno znanje pokušala primijeniti u praksi. Svladala je tehniku ulaska u sobu, način rukova¬nja pa čak i položaja koji valja zauzeti pri sjedanju. Htjela je odati do¬jam iskustva, inteligencije i samopouzdanja, no za dokazivanje tako nečega bilo joj je potrebno više od čvrstog stiska ruke.
- Tako je, Holly Kennedy - odvratila je, spuštajući torbicu na pod i polažući znojne dlanove u krilo.
Na nos je nataknuo naočale i u tišini pregledao njezin životopis. Netremice mu je zurila u lice, pokušavajući iz njega iščitati dojmove. Zadatak nije bio nimalo lak jer je očito bila riječ o tipu čovjeka koji se pri čitanju stalno mršti. A možda mu se i ono što je čitao nije osobi¬to svidjelo. Svrnula je pogled s njegova lica na stol i pričekala da za¬vrši s čitanjem. Za oko joj je zapeo srebrni okvir i fotografija s tri lije¬pe djevojke njezine dobi koje su se smiješile fotoaparatu. Nasmiješila se prizoru i odjednom shvatila da je čovjek već prije nekoliko trenu-taka spustio papir na stol i da je promatra. Trgnula se, nasmiješila i pokušala zauzeti službeniju pozu.
- Prije nego što počnemo pričati o vama, objasnit ću vam tko sam ja i o kakvom je poslu riječ - progovorio je.
Holly je kimnula glavom, trudeći se djelovati veoma zainteresirano. - Zovem se Chris Feeney. Vlasnik sam i urednik časopisa ili, kako me zovu ovdje, gazda - nasmijao se i Holly je potpuno očarao bljesak njegovih plavih očiju.
Tražimo nekoga tko će se pozabaviti oglašivačkim dijelom časo-pisa. Kao sto vjerojatno i znate, časopisi ili bilo koje medijske tvrtke uvelike ovise o oglašavanju jer na taj način dobivaju novac koji je po-treban za rad. Posao za koji ste se prijavili je, prema tome, veoma va-žan. Čovjek koji je donedavno radio na tom mjestu morao je otići pri¬lično brzo pa tražim nekoga tko bi ga zamijenio što je prije moguće. Sto mislite o tome?
Holly je kimnula glavom.
- Nema problema. Ustvari, i samoj mi je stalo da što prije poč¬nem raditi.
Gospodin Feeney je također kimnuo glavom i još jednom bacio pogled na njezin životopis.
- Vidim da već više od godinu dana ne radite, je li tako? Spustio je glavu i zagledao se u nju preko gornjeg ruba naočala.
- Da, tako je - potvrdila je. - No to je bilo samo zato što sam tako htjela. Muž mi se nažalost razbolio pa sam otišla s posla da bih ga mogla njegovati.
Stisnuta grla znala je da će svaki poslodavac to primijetiti. Nitko ne želi zaposliti ljenivicu koja već godinu dana ništa ne radi.
- A, tako - kimnuo je. - Nadam se da vam se muž oporavio. Toplo joj se osmjehnuo.
Nije znala je li to pitanje i treba li odgovoriti. Je li prikladno u tak¬vim situacijama govoriti o svom osobnom životu? No spazivši da je čovjek i dalje promatra, shvatila je da očekuje odgovor.
Pročistila je grlo.
- Pa, ovaj, gospodine Feeney, moj je muž nažalost preminuo u ve¬ljači. .. imao je tumor na mozgu. Zbog toga sam i otišla s posljednjeg posla.
- A joj - gospodin Feeney je spustio njezin životopis na stol i ski¬nuo naočale. - Naravno, naravno. Jako mi je žao što to čujem - iskre¬no je dodao. - Mora da vam je jako teško jer ste tako mladi i sve...
Načas se zagledao u stol, a zatim je ponovo pogledao.
- Moja je žena prošle godine preminula od raka dojke pa razumi¬jem kako se osjećate - saučesnički je prokomentirao.
- Jako mi je žao - tužno je odvratila Holly, gledajući dragog čovje¬ka s druge strane stola.
- Kažu da s vremenom postaje lakše - nasmiješio se.
- Da, kažu - turobno je odvratila Holly. - Navodno hektolitri ča¬ja pomažu.
Počeo se glasno i grohotom smijati.
- Da! I meni su to rekli! A kćeri mi govore da i svjež zrak liječi na¬veliko.
Sad se Holly nasmijala.
- Oh da, čaroban svježi zrak; navodno čini čuda za nesretno srce. Jesu li to vaše kćeri? - nasmiješila se, gledajući fotografiju.
-Jesu, da - i on se nasmiješio. - Moje tri male doktorice koje me nastoje održati na životu. Ali ovaj vrt koji vidite na slici više tako ne izgleda.
- Oho, to je vaš vrt? - raširenih se očiju začudila Holly. - Predi-van je. Ja sam mislila da je fotografija uslikana u botaničkom vrtu ili tako negdje.
- Da, to je bila Maureenina specijalnost. A mene ne možete izvu¬ći iz ureda dovoljno dugo da bih sredio taj nered.
- Ma, nemojte mi niti spominjati vrtove - zakolutala je očima. -Ni ja baš nisam revna vrtlarica pa mi dvorište izgleda poput džungle.
Ili je barem tako izgledalo donedavno, pomislila je u sebi.
Još su se neko vrijeme gledali i smiješili, a Holly je priča nekog tko je doživio sličnu stvar, stvar poput njezine, nevjerojatno utješila. Bez obzira na to hoće li dobiti posao, shvatila je da nije jedina na svijetu.
- No dobro, vratimo se razgovoru glede posla - rekao je gospodin Feeney - Imate li ikakvog iskustva u radu s medijima?
Nije joj se svidjelo što je rekao „ikakvog". Znači da je pročitao njezin životopis i da ondje nije vidio ništa što bi je učinilo spremnom za posao u njegovu časopisu.
- Ustvari imam - hitro se prebacila na službeni ton i svim ga si¬lama nastojala zadiviti. - Radila sam u agenciji za prodaju nekretni¬na i ondje mi je jedna od dužnosti bila komunikacija s medijima u ko¬jima smo oglašavali. Moglo bi se reći da sam bila na drugom kraju onoga što bih radila na ovome poslu. Znam kako komunicirati s tvr¬tkama koje žele zakupiti oglasni prostor.
Gospodin je Feeney čitavo vrijeme kimao glavom.
Da, ali nikad niste radili u časopisu, novinama ili bilo čemu slič¬nome?
Polako je kimnula glavom i grozničavo razmišljala što bi sljedeće
rekla.
- Da, ali sam bila zadužena za tiskanje tjednog biltena u tvrtki za koju sam radila... - nastavila je laprdati, hvatajući se za svaku, pa i najmanju slamku. Zvučala je prilično jadno.
Gospodin Feeney bio je prepristojan da bi je prekinuo dok je pri-čala o svakom poslu na kojem je radila pa ju je pustio da pretjeruje svaki put kad bi naišla na nešto što bi na bilo koji način bilo poveza¬no s medijima i oglašavanjem. Naposljetku je zašutjela, pomalo umorna od zvuka vlastita glasa i stala nervozno lomiti prste u krilu. Bilo je jasno kao dan da nije dovoljno kvalificirana za taj posao, ali je znala da bi ga mogla obavljati samo da joj se pruži prilika.
Gospodin Feeney je skinuo naočale i polako prozborio: - Dobro. Vidim da imate iskustva na različitim poslovima, Holly, no isto tako vidim da ni na jednome poslu niste ostali dulje od devet mjeseci...
- Tražila sam posao koji bi mi odgovarao - odvratila je, potpuno razorena samopouzdanja.
- Kako onda mogu biti siguran da nas nećete napustiti za nekoli¬ko mjeseci? - nasmiješio se, ali znala je da je pita smrtno ozbiljno.
- Zato što mislim da je ovo pravi posao za mene - ozbiljno je od¬govorila. Duboko je udahnula, shvaćajući da su joj šanse sa svakom sekundom sve manje, ali i odlučivši da se neće predati bez borbe.
- Gledajte, gospodine Feeney - rekla je, pomičući se na sam rub stolca. - Vrlo sam marljiva. Kad nešto volim, tome se stopostotno predajem i vrlo sam lojalna. Sposobna sam i više nego spremna nau¬čiti sve ono što mi je potrebno da bih dala sve od sebe za vlastitu dob¬robit i za dobrobit tvrtke u kojoj radim. Ako mi ukažete povjerenje i zaposlite me, obećavam da vas neću iznevjeriti.
Zaustavila se prije no što je govor došao do točke u kojoj pada na koljena i moli da je zaposle. Zacrvenjela se.
- Fino. Završimo onda u tom tonu - nasmiješio joj se gospodin Feeney. Ustao je sa stolca i pružio joj ruku. - Hvala vam što ste došli na razgovor, javit ću vam se.
Rukovala se sa simpatičnim gospodinom, tiho mu zahvalila, uze¬la torbu s poda i krenula prema vratima, osjećajući njegov pogled na leđima. Trenutak prije no što je izašla iz ureda, okrenula mu se i uz smiješak prozborila:
- Gospodine Feeney, reći ću vašoj tajnici da vam donese čitav lo¬nac čaja. Sigurna sam da će vam pomoći.
Iz sobe ju je ispratio njegov glasan smijeh. Ljubazna je tajnica za¬čuđeno podigla obrve prema Holly, a drugi se kandidati čvršće uhva¬tili portfelja, pitajući se što li je to ta žena rekla poslodavcu da se tako nasmijao. Holly se tajanstveno nasmiješila zvuku Feeneyjeva smijeha i izašla van, na svježi zrak.
Odlučila je svratiti do Ciare u Hoganov pub i tamo nešto preza-logajiti. Kad je stigla, pub je bio krcat elegantno odjevenim ljudima na pauzi za ručak. Neki su čak potajno pijuckali pivo prije povratka na posao. Našla je slobodan stol u kutu i smjestila se.
- Oprostite - glasno je podviknula i pucnula prstima u zraku. -Posluga!
Ljudi oko nje dobacili su joj nekoliko namrštenih pogleda zbog takvog bezobrazluka, ali Holly je i dalje puckala prstima po zraku.
- Halo?! -vikala je.
Ciara se okrenula s ubilačkim izrazom lica, a zatim se nasmiješila kad je spazila svoju sestru kako joj se smije iz kuta.
- Isuse, skoro sam ti otkinula glavu - smijala se prilazeći stolu.
- Nadam se da tako ne razgovaraš i s ostalim mušterijama - ze¬zala ju je Holly.
- Ne baš sa svima - ozbiljno je odgovorila Ciara. - Došla si na ručak?
Holly je kimnula.
- Mama mi je rekla da sad radiš u smjeni za ručak. Nisi li ti tre¬bala raditi gore u klubu?
Ciara je zakolutala očima.
- Ma daj, taj me čovjek tjera raditi u svako doba dana. Tretira me ko roba - zastenjala je.
- Ti to o meni? - s leđa joj je, smijući se, prišao Daniel. Ciara se šokirano sledila kad je shvatila da ju je čuo.
- Ne, ne... govorim o Matthewu - uzmucala se. - Ne da mi mira po cijeli dan i noć. Tretira me kao seksualnu robinju...
Požurila je prema šanku, tobože tražeći blok i olovku.
- Sad mi je žao što sam išta pitao - odgovorio je Daniel, zbunje¬no buljeći za njom, a zatim se okrenuo Holly. - Mogu sjesti k tebi?
- Ne - šalila se Holly, ali je izvukla stolac.
- O. K., što je ovdje od klope dobro? - zapitala je nagnuta nad je¬lovnikom kad se Ciara vratila do stola.
- Ništa - bezglasno joj je, pokretima usana sugerirala Ciara iza Danijelovih leda i Holly se zahihotala.
- Ja najviše volim naš specijalni toast-sendvič - predložio je Da¬niel, ali mu je Ciara iza leda žustro odmahnula glavom. Specijalni toast-sendvič na nju očito nije ostavi osobit dojam.
Zašto odmahuješ glavom? - zapitao ju je Daniel, ponovno je hvatajući na djelu.
Ma... Holly je alergična na luk - uzmucala se Ciara. Holly ni¬kad prije nije čula za tu svoju zdravstvenu poteškoću, ali je solidarno zakimala glavom.
-Da, da... od luka mi... natekne cijela glava - napuhala je obra¬ze. - Luk je strašna stvar. Smrtonosna. Jednog će me dana ubiti. Ciara je preokrenula očima. Sestra joj je opet uspjela pretjerati.
- O. K., pa onda joj napravi taj sendvič, ali bez luka - predložio je Daniel i Holly se složila.
Dok je odlazila od stola, Ciara je gurnula dva prsta u usta i pre¬tvarala se da povraća.
- Danas si mi jako elegantna - rekao je Daniel, odmjeravajući Holly.
- Da, htjela sam ostaviti takav dojam. Bila sam na razgovoru o poslu - odvratila mu je i blago se namrštila prisjećajući se cijele epi¬zode.
- Aha, tako dakle - nasmiješio se Daniel, a zatim uz grimasu: - Kako je bilo? Dobro?
. Odmahnula je glavom.
- Recimo da bih trebala kupiti još elegantnije odijelo. Ne očeku¬jem da će me tako skoro nazvati.
- Ma ne brini - i dalje se smiješio Daniel. - Bit će još prigoda. Osim toga, gore u klubu još uvijek imam slobodno mjesto ako si zain¬teresirana.
- Mislila sam da si taj posao dao Ciari. Kako to da sad radi ovdje?
- A znaš svoju sestru. Imali smo jednu neugodno epizodu - na¬pravio je grimasu.
- Jao, ne - nasmijala se Holly. - Što je ovaj put napravila?
- Neki joj je tip za šankom rekao nešto što joj se nije svidjelo pa mu je natočila kriglu piva i zatim mu je izlila na glavu.
- Oh, ne! - podviknula je Holly. - Čudim se što joj nisi dao ot¬kaz.
- Nisam to mogao napraviti članici obitelji Kennedy, zar ne? -nasmiješio se. - Osim toga, više ti nikad ne bih mogao izaći na oči.
- Tako je - nasmiješila se Holly. - Možda si mi prijatelj, ali prvo moraš poštivati moju obitelj.
Ciara se namrštila sestri kad je stigla s tanjurom.
- Dakle, još nikad nisam čula da netko tako loše imitira Kuma. Dobar tek - sarkastično je dodala i tresnula tanjur pred Holly.
- Hej! - namrštio se Daniel, uzimajući Hollyin tanjur i proučava¬jući sendvič.
- Sto je sada? - Holly je tražila objašnjenje.
- Donijela ti je sendvič s lukom - ljutito je odgovorio. - Opet je donijela krivu narudžbu za krivi stol.
- Ma nije, nije - Holly si je pokušala spasiti sestru pa je brzo zgra¬bila tanjur. - Ja sam ti alergična samo na onaj ljubičasti luk - izvalila je.
Daniel se namrštio.
- Čudno. Mislio sam da nema neke velike razlike između različi¬tih boja luka.
- O, ima, ima - kimnula je Holly i nastojala zvučati mudro. -Možda pripadaju istoj porodici povrća, ali ljubičasti luk... sadrži smr¬tonosne toksine...
- Toksine? - s nevjericom je zapitao Daniel.
- Pa, toksični su za mene - promrmljala je i zagrizla u sendvič ne bi li ušutjela. No bilo joj je teško jesti pod Danijelovim pogledom i ne osjećati se poput praseta pa je ostatak sendviča ostavila na tanjuru,
- Ne sviđa ti se? - zabrinuto ju je zapitao.
- Ma ne, odličan je, ali sam obilno doručkovala - slagala je, tap-šući se po praznom želucu.
- Aha. Nego, reci mi, jesi li otkrila tko je vilenjak-vrtlar? - zezao ju je.
- Jesam, saznala sam tko je - nasmijala se, brišući ruke o ubrus. -Zbilja? I tko je?
- Nikad ne bi povjerovao - smješkala se. - Moj brat Richard.
- Nemoj me zezati! Pa zašto ti nije rekao? Htio te iznenaditi?
- Tako nekako.
- Drag je taj tvoj brat, Richard - zamišljeno je dodao Daniel.
- Stvarno to misliš? - iznenađeno je zapitala Holly.
- Da. Drag je, bezazlen, vidi se da je dobar u duši.
Kimnula je glavom i nastojala prihvatiti tu informaciju, no Daniel joj je uskoro privukao pozornost sljedećim pitanjem.
- Jesi li u posljednje vrijeme pričala s Denise i Sharon?
- Samo s Denise - odvratila je. - A ti?
- Tom me ubija beskrajnim pričama o vjenčanju. Hoće da mu bu¬dem kum. Iskreno, nisam očekivao da će se tako brzo vjenčati.
- Ni ja - složila se Holly. - Što misliš o tome?
- Ah - uzdahnuo je Daniel. - Sretan sam zbog njega. Na totalno sebičan i ogorčen način.
Nasmijao se. - Znam što misliš - kimnula je. -Jesi li se možda u posljednje vri-jeme čuo s bivšom?
- S kim? S Laurom? - iznenadio se. - Ne želim je više nikada ču-ti ni vidjeti.
- A je 1' ona dobra s Tomom?
- Ne onako kao što su nekad bili, hvala Bogu.
- Znači, neće je pozvati na vjenčanje. Razrogačio je oči.
- Znaš što, to mi do sad još uopće nije palo na pamet. Isuse, na¬dam se da je neće pozvati. Tom zna da bih ga ubio.
Neko su vrijeme sjedili u tišini dok je Daniel razmišljao o toj mo¬gućnosti.
- Sutra se nalazim s Tomom i Denise da bismo porazgovarali o planovima za vjenčanje. Hoćeš s nama?
Holly je zakolutala očima.
- Baš ti hvala na pozivu. Zvuči ludo i nezaboravno. Prasnuo je u smijeh.
- Znam, zato te i pokušavam nagovoriti, da ne idem sam. Nazo¬vi me ako se predomisliš.
Kimnula je glavom.
- Evo ti račun - u prolazu je dobacila Ciara, spustila komadić pa¬pira na stol i odjurila dalje. Daniel se zagledao za njom, odmahujući glavom.
- Ne brini, Daniele - nasmijala se Holly. - Nećeš je još dugo mo¬rati trpjeti.
- Zašto? - zbunio se.
Odmah se ugrizla za jezik. Ciara mu očito još nije rekla da seli natrag u Australiju.
- Ma, nema veze - pokušala se izvući, kopajući po torbici u po¬trazi za novčarkom.
- Ne, stvarno, zašto? - ustrajao je.
- Ma mislila sam da joj ubrzo završava smjena - rekla je izvlače¬ći lisnicu i gledajući na sat.
- Aha... čuj, ostavi lisnicu, ja častim.
- A ne, neću to dopustiti - rekla je, prekopavajući lisnicu u pot¬razi za novcem. - Osim toga, dugujem ti dvadeset eura.
Položila ih je na stol pred njega.
- Ma daj, zaboravi - odmahnuo je rukom.
- Što je sad to? Ništa ne mogu platiti kraj tebe? - našalila se -Ostavit ću tih dvadeset eura ovdje na stolu pa ćeš ih morati uzeti.
Ciara se vratila do stola i ispružila ruku.
- U redu je, Ciara, stavi to na moj račun - rekao joj je Daniel.
Ciara je podigla obrve i namignula Holly. Zatim je spazila dvade¬set eura na stolu i veselo poskočila: - O, hvala ti, sestro. Nisam znala da ostavljaš tako dobre napojnice.
Utrpala je novac u džep i krenula prema drugom stolu.
- Ne brini - nasmijao se Daniel, gledajući u šokiranu Holly. -Oduzet ću joj od plaće.

Holly je odahnula kada se približila svojem domu. Jako je malo spavala prošlu noć zbog nervoze prije razgovora, a današnji ju je dan izmorio. Veselila se da će uskoro otvoriti bocu vina i smireno razmi¬šljati o sljedećem poslovnom potezu.
Kad se autom spustila niz ulicu i pred kućom spazila Sharonin auto, srce joj je divljački zalupalo. Prošlo je dosta vremena otkad je posljednji put razgovarala sa Sharon. Toliko dugo da joj je sad već bilo neugodno. Palo joj je na pamet da bi mogla skrenuti i odvesti se u drugome smjeru, no odustala je. Morala se suočiti sa situacijom prije no što izgubi najbolju prijateljicu. Ako već nije prekasno.

TRIDESET I PET

Parkirala je auto pred kućom i duboko udahnula prije izlaska. Ona je trebala biti ta koja će posjetiti Sharon, a ne obrnuto. Znala je to. Stva¬ri su sada zbog toga još gore. Krenula je prema Sharoninu autu i iz¬nenadila se kad je iz njega izašao John. Sharon nije bilo nigdje na vidiku. Srce joj je zakucalo još brže. Nadala se da joj je s prijateljicom sve u redu.
- Bok, Holly - turobno ju je pozdravio John, lupajući vratima za sobom.
- Johne! Gdje je Sharon? - zapitala je.
- Upravo sam je ostavio u bolnici - polako joj je prilazio. Holly je rukom prekrila usta i oči su joj se napunile suzama.
- Isuse Bože! Je li sve u redu? John je izgledao zbunjeno.
- Da, sve je u redu, Sharon je otišla na redovni pregled. Trebam je pokupiti nakon što odem odavde.
Spustila je ruku s usta.
- Aha - odvratila je, osjećajući se kao glupača.
- Ako si već tako zabrinuta za nju, trebala bi je nazvati - svisoka joj je dobacio John, gledajući je ravno u oči hladnoplavim šarenicama. Vidjela je da mu se čeljusti stežu i opuštaju. Na kraju je popustila i odvratila pogled.
Ugrizla se za usnicu. Pekla ju je savjest.
- Znam, trebala bih. Daj, dođi unutra da popijemo čaj.
U bilo kojem drugom trenutku, samoj bi se sebi nasmijala zbog takvog prijedloga. Pretvara se u čajoljupca.
Pristavila je vodu i užurbala se po kuhinji dok se John smještao za stol.
- Sharon ne zna da sam ovdje pa joj nemoj ni kazati.
- Oh - Holly je bila razočarana. Sharon ga nije poslala da je po¬sjeti. Nije ju čak niti željela vidjeti, mora da je već digla ruke od nje.
- Nedostaješ joj - i dalje je netremice fiksirao John. Donijela je šalice i sjela za stol.
- I ona meni nedostaje.
- Prošlo je dosta vremena, a i sama znaš da ste prije razgovarale svaki dan - uzeo je jednu šalicu i spustio je pred sebe.
- Prije je je sve bilo puno drukčije, Johne - ljutito je odvratila Holly. Zar nitko ne vidi kroz što prolazi? Zar je ona jedina normalna osoba na cijelom svijetu u posljednje vrijeme?
- Svi znamo kroz što si prošla... - započeo je John.
- Znam da svi znate kroz što sam prošla, Johne, to je i više nego očito, no čini se da ne znate kako još uvijek prolazim kroz to. Zavladala je tišina.
-To uopće nije istina - nešto tiše je odvratio John i zagledao se u šalicu koju je vrtio na stolu.
- Itekako je istina. Ne mogu samo tako nastaviti sa životom poput svih vas i pretvarati se da se ništa nije dogodilo.
- Misliš da mi to radimo?
- Ha, pogledajmo dokaze - gorko je odvratila. - Sharon je trud¬na, a Denise se udaje.
- Ljudi žive, Holly - prekinuo ju je John dižući pogled sa stola. -Čini se da si ti zaboravila kako se to radi. Gle, znam koliko ti je teško jer znam da je i meni teško. I meni Gerry jako nedostaje. Bio mi je najbolji prijatelj, živjeli smo vrata do vrata čitav život. Išli smo zajed¬no u vrtić, u osnovnu školu, u srednju školu i igrali smo u istoj nogo¬metnoj momčadi, za Boga miloga! Bio sam mu kum na vjenčanju i on je meni bio kum na vjenčanju! Kad god sam imao problema, obratio bih se Gerryju. Rekao sam mu neke stvari koje nisam rekao ni Sha¬ron, a on je meni rekao neke stvari koje nije rekao tebi. Samo zato što nisam bio u braku s njim ne znači da se ne osjećam skoro isto kao i ti. I samo zato što je on mrtav, ne znači da i ja moram prestati živjeti.
Holly se ukipila na stolcu, a John se sa svojim okrenuo ne bi li joj se mogao bolje zagledati u lice. Drvene su noge zaškripale u tišini, a John je duboko udahnuo prije no što je ponovo progovorio.
- Da, teško je. Grozno je. Najgora stvar koja mi se dogodila u ži¬votu. Ali ne mogu zbog toga dići ruke od svega. Ne mogu prestati od¬laziti u pub samo zato što sad na mom i Gerryjevom mjestu sjede dru¬ga dva momka i piju pivo. Ne smijem prestati odlaziti na nogometne utakmice samo zato što se održavaju na mjestu na koje sam išao s Gerryjem. Mogu se toga sjetiti, mogu se sjetno nasmiješiti, ali ne smi¬jem prestati odlaziti onamo.
Hollyine su se oći napunile suzama, a John je nastavio s pričom.
- Sharon zna da ti je teško i razumije te, ali i ti moraš razumjeti da ona sad prolazi kroz veoma važno životno razdoblje i da joj u sve¬mu tome treba podrška najbolje prijateljice. Treba joj tvoja pomoć baš kao što tebi treba njezina.
- Trudim se, Johne - zajecala je Holly i niz obraze su joj se zako¬trljale suze.
- Znam - nagnuo se i uhvatio je za ruke. - Ali Sharon te zbilja treba. Izbjegavanje nikome neće donijeti ništa dobro.
- Ali danas sam bila na razgovoru, tražim posao - djetinjasto je zajecala.
John je pokušao prikriti osmijeh.
- To su sjajne vijesti, Holly. I kako je bilo?
- Odvratno - šmrcnula je i John je prasnuo u smijeh. Zatim je za¬šutio i pričekao nekoliko trenutaka prije no što je nastavio.
- Već je skoro pet mjeseci trudna, znaš?
- Molim? - zapanjeno ga je pogledala Holly - Pa nije mi rekla!
- Bojala se - nježno joj je odvratio. - Mislila je da bi se mogla na¬ljutiti i da više nikad s njom ne bi razgovarala.
- To su totalne gluposti - ljutito je odgovorila i grubo obrisala suze.
- Ma nemoj! - podigao je obrve. - A kako zoveš svoje ponašanje u posljednje vrijeme?
Svrnula je pogled u stranu.
- Htjela sam je nazvati. Stvarno jesam. Svaki bih dan podigla slu¬šalicu, ali se jednostavno nisam mogla prisiliti. Onda bih samoj sebi rekla da ću je nazvati sutra, pa bih sutra opet rekla sutra, pa bih preko¬sutra imala nekog posla... ma, žao mi je, Johne. Zbilja mi je drago zbog vas oboje.
- Hvala, ali ja nisam taj kojemu to trebaš reći.
- Znam, ali bila sam grozna. Sharon mi nikad neće oprostiti.
- Hajde, daj ne budi blesava, Holly. Govorimo o Sharon. Do su¬tra će već sve zaboraviti.
Upitno ga je pogledala, nadajući se potvrdi toga što je upravo re¬kao.
- Dobro, možda ne baš do sutra. Vjerojatno do sljedeće godine... i morat ćeš joj zbog toga napraviti hrpetinu usluga, ali oprostit će ti jednom - hladnoplave oči postale su toplije i šaljivo su se zacaklile.
- Prestani! - zahihotala se i udarila ga po ruci. - Mogu s tobom do bolnice? Htjela bih je vidjeti.
Kad su se zaustavili pred bolnicom, u Hollyinom su trbuhu zai¬grali leptirići. Odmah je spazila Sharon kako se ogledava čekajući Joh-na. Izgledala je preslatko i Holly se morala nasmiješiti. Sharon će pos-tati mama. Nije mogla vjerovati da joj je prijateljica već pet mjeseci trudni Bila je, dakle, tri mjeseca trudna dok su bile na ljetovanju, a nije joj rekla ni riječi! Još gore je to što Holly na njoj nije primijetila nikakve promjene. Naravno, u trećem mjesecu još nije imala trbuh, ali sada se pod polo-majicom i trapericama već jasno nazirala mala iz¬bočina. Dobro joj je stajala. Holly je izašla iz auta i Sharonino se lice
zaledilo.
Oh, ne. Sad će vikati na nju. Reći će joj da je mrzi, da je više ni¬kada ne želi vidjeti, da je usrana prijateljica i da...
No Sharoninim se licem razlio smiješak i raširila je ruke.
- Dođi ovamo, glupačo - nježno joj je rekla.
Holly joj je potrčala u zagrljaj. Dok se grlila s prijateljicom, ponov¬no je zaplakala.
-Joj, Sharon, tako mi je žao. Grozna sam. Užasno mi je žao, mo¬lim te oprosti mi, nisam te htjela...
- Daj, začepi, cvilidreto i zagrli me - i Sharon se rasplakala i dugo su se grlile pod Johnovim brižnim pogledom.
- Ahm - glasno je pročistio grlo.
- Dođi i ti - nasmiješila se Holly i dovukla ga u zagrljaj.
- To si sve ti smislio, zar ne? - zapitala ga je Sharon.
- Nisam, uopće - odvratio je, namigujući Holly. - Vidio sam Holly na cesti i ponudio joj prijevoz...
- Aha, da, baš - sarkastično je uzvratila Sharon i rukom pod ruku s Holly krenula prema autu. - Ali mene ste izvozali.
Nasmiješila se prijateljici.
- Što su ti rekli? - u autu je zapitala Holly, naginjući se naprijed sa stražnjeg sjedala poput uzbuđena djeteta. - Što nosiš?
- Nikad nećeš vjerovati, Holly. - okrenula se jednako uzbuđena Sharon. - Liječnik mi je rekao... i vjerujem mu jer je navodno jedan od najboljih ginekologa u Irskoj... uglavnom, rekao mi je...
- Daj, reci već jednom - nestrpljivo je požurivala Holly.
- Rekao mi je da nosim BEBU! Holly je preokrenula očima.
- Ha-ha, jako smiješno. Je 1' curica ili dečko?
- Za sada je srednjeg roda. Nisu još ništa vidjeli.
- A da su vidjeli, bi li htjela znati? Sharon je nabrala nos.
- Pa ne znam, nisam još odlučila.
Dobacila je pogled Johnu i oboje su se tajanstveno nasmiješili.
Holly je osjetila poznati ujed ljubomore pa je zašutjela, čekajući da je prođe. Sve su se troje odvezli do Hollyine kuće jer se ni Sharon ni ona nisu još htjele razdvojiti nakon pomirenja. Morale su nekako nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
- Sharon, Holly je danas bila na razgovoru glede posla - rekao je John za Hollyinim kuhinjskim stolom kad je napokon došao do riječi.
- Zbilja? Nisam znala da već tražiš posao!
- Nov zadatak, Gerryjev - nasmiješila se.
- Ahaaa, znači to je zadatak za ovaj mjesec. Umirala sam od zna¬tiželje. I kako je bilo na razgovoru?
Holly je napravila grimasu i zarila glavu među dlanove.
- Joj, Sharon, bilo je užasno, napravila sam totalnu budalu od sebe.
- Stvarno? - zahihotala se Sharon. - A o kakvom je poslu riječ?
- Prodaja oglasnog prostora za onaj časopis X.
- Ooo, pa to je super, stalno ga čitam na poslu.
- Nisam čuo za taj časopis. Kakav je? - zapitao je John.
- Ma, pišu o svemu; moda, sport, kultura, hrana, osvrti... zbilja o svemu i svačemu.
- Imaju i oglase - našalila se Holly.
- Ti oglasi im i neće biti nešto ne bude li ih sređivala Holly Ken¬nedy - ljubazno je dodala Sharon.
- Hvala ti, ali zbilja mislim da na kraju neću raditi tamo.
- Zašto? Što se tako strašno zbilo na razgovoru? Pa nisi baš mo¬gla toliko uprskati? - znatiželjno je zapitkivala Sharon točeći još čaja.
- Pa vidi, mislim da je poprilično loše kad te poslodavac pita imaš li ikakvog iskustva u radu s novinama ili časopisima, a ti mu kažeš da si jednom tiskala bilten za neku usranu tvrtku - Holly je, u šali, sta¬la lupati čelom o stol.
Sharon je prasnula u smijeh.
- Bilten? Nadam se da nisi mislila na onaj usrani mali letak koji si isprintala na svom kompjutoru ne bi li reklamirala ono smeće od firme u kojoj si radila?
I John i Sharon su počeli urlati od smijeha.
- Pa dobro, ali na taj način JESAM reklamirala tu firmu... - po¬kušala se opravdati Holly, ali se odmah i ona zasmijuljila. Bilo joj je još više neugodno.
Sjećam se da si nas sve natjerala da idemo van lijepiti letke po stupovima i ogradama, a padala je kiša i bilo je užasno hladno. Traja-lo je danima dok nismo sve polijepili!
- E, sjećam se toga - nasmijao se John. -Jedne si večeri meni i Gerryju uvalila stotine tih papira i poslala nas van da ih lijepimo. Nastavio se smijati.
- Da, i? - Holly se bojala čuti što se zatim dogodilo.
- Sve smo ih bacili u kontejner kraj Bobovog puba i otišli na pivo smijao se John, a Holly je razjapila usta od iznenađenja.
- Pokvareni mali gadovi! - prasnula je u smijeh. - Firma je samo zbog vas propala i ja sam izgubila posao!
- Mislim da je propala onog trenutka kad su ljudi vidjeli te groz¬ne letke, Holly - zezala ju je Sharon. - A i trebala je propasti, bilo je to smeće od firme. Svaki dan si se žalila na posao.
- A na koji se to posao Holly nije žalila? - šalio se John, no bio je u pravu.
- Na ovaj se ne bih žalila - tužno je rekla Holly.
- Ima i drugih poslova - uvjeravala ju je Sharon. - Samo se tre¬baš malo bolje pripremiti za razgovor.
- To si dobro rekla - složila se Holly, vrteći žličicom po šećeru u zdjelici.
Neko su vrijeme sjedili u tišini.
- Tiskala si bilten - nakon nekoliko je minuta ponovio John, još uvijek se smijući zbog toga.
- Daj, zašuti - namrštila se Holly - I kad smo već kod toga, što ste još ti i Gerry izvodili, a da ja nisam nikad saznala?
- A, ne. Pravi prijatelji ne odaju tajne - zezao ju je John, ali su mu u očima zasvjetlucale uspomene.
No brana se srušila. Nakon što su mu Holly i Sharon zaprijetile da će mu batinama izvući priče, Holly je te večeri o svom mužu saz¬nala više no što se ikada nadala. Prvi put nakon Gerryjeve smrti smi¬jali su se cijelu večer nad uspomenama i Holly je napokon naučila kako pričati o svom pokojnom suprugu. Nekad su se sastajali u četve¬ro - Holly, Gerry, Sharon i John. Ovaj se put troje prisjećalo jednoga kojeg su izgubili. Pričom su ga barem te večeri nakratko oživjeli, a ub¬rzo će ih opet biti četvero. Holly, Sharon, John i Sharonina i Johnova beba.
Život je krenuo dalje.

TRIDESET I ŠEST

Te ju je nedjelje posjetio Richard s djecom. Rekla mu je da ih može dovesti kad god želi pa su se razigrali u vrtu dok su Richard i Holly završavali s večerom.
- Djeluju mi prilično sretno, Richarde - rekla je Holly, gledajući ih kako se igraju.
- Da, izgledaju - nasmiješio se dok ih je promatrao kako se natje¬ravaju po dvorištu. - Htio bih da stvari dožive što je normalnije mo¬guće. Ne razumiju baš točno što se događa, a i teško im je objasniti.
- Što si im rekao?
- Ah, da se mama i tata više ne vole i da sam se odselio zato da bismo oboje bili sretniji. Nešto u tom stilu.
-I to im je O. K.? Polako je kimnuo glavom.
- Timothy je to dobro prihvatio, ali Emily stalno brine da bismo i nju mogli prestali voljeti i da će se onda ona morati odseliti.
Pogledao je u Holly s velikom tugom u očima.
Jadna Emily, pomislila je Holly, gledajući je kako pleše sa svojom čudnom lutkom. Nije mogla vjerovati da tako razgovara s Richardom. U posljednje je vrijeme djelovao kao potpuno drukčija osoba. A mož¬da se i ona promijenila. Kao da joj se prag tolerancije prema njegovom ponašanju bitno povisio. Lakše je zanemarivala njegove glupave ko¬mentare kojih je još uvijek bilo, no sada su imali nešto zajedničko. Oboje su znali kako je kad si usamljen i nesiguran u sebe.
- Kako ti je kod mame i tate? Progutao je krumpir i kimnuo.
- Dobro je. Jako su velikodušni.
-Je 1' te Ciara gnjavi? - osjećala se kao da ispituje svoje dijete na¬kon prvoga dana u školi, pokušavajući saznati maltretiraju li ga dru¬ga djeca ili se dobro ponašaju prema njemu. No osjećala se nekako zaštitnički prema Richardu. Pomagalo joj je to što mu je pomagala. Osjećala se snažnije.
- Ha, Ciara je... Ciara - nasmiješio se. - U mnogim se stvarima ne uspijevamo složiti.
- Na tvom se mjestu ne bih previše zabrinjavala - rekla je Holly, nastojeći nabosti komad mesa na vilicu. - Većina stanovnika svijeta ne bi se složila s Ciarom.
Kad je konačno uspjela nabosti komadić svinjetine, umjesto u usta, odaslala je meso u zrak na drugi kraj kuhinje, gdje je sletjelo na
sudoper,
- A kažu da svinje ne lete - dobacio je Richard dok je Holly usta¬jala sa stolca ne bi li pokupila svoju večeru.
Holly se zasmijuljila.
- Hej, Richarde, jesi li se ti to našalio? Izgledao je vrlo zadovoljno.
- Valjda i ja imam svojih trenutaka - rekao je, sliježući ramenima. - Premda sam siguran da ti ne misliš da ih imam često.
Holly je polako sjela natrag za stol, pokušavajući formulirati ono što mu je htjela kazati.
- Svi smo drukčiji, Richarde. Ciara je pomalo ekscentrična, Dec-lan je sanjar, Jack je šaljivdžija, ja sam... ne znam zapravo kakva sam ja, ali ti si oduvijek bio jako kontroliran. Ozbiljan. Nije to nužno loša stvar, svi smo nekakvi.
- Ti si jako pažljiva - nakon dulje je stanke rekao Richard.
- Molim? - zbunjeno je zapitala. Bilo joj je neugodno pa je to po¬kušala prikriti gurajući hranu u usta.
- Oduvijek sam te smatrao jako pažljivom - ponovio je.
- Kada? - s nevjericom je i punih ustiju zapitala Holly.
- Pa, vidi, ne bih ovdje s tobom večerao i ne bih svoju djecu pus¬tio da ti se igraju po dvorištu da još uvijek ne mislim da si dobra i paž¬ljiva, ali ustvari sam govorio o djetinjstvu.
- Mislim da se varaš, Richarde - odmahnula je glavom. -Jack i ja smo u djetinjstvu bili grozni prema tebi.
- Niste uvijek bili grozni, Holly - nasmiješio se. - Osim toga, tome i služe braća i sestre. Jedni drugima zagorčavamo život u dje¬tinjstvu i na taj način stvaramo dobar temelj za kasniji život. To te očvrsne. Osim toga, ja sam bio naporni stariji brat koji je volio šefo¬vati.
- A kako onda ja tu ispadam pažljiva? - zapitala je Holly jer joj se činilo da nije dobro shvatila smisao cijele priče.
- Jack ti je bio idol. Stalno si ga slijedila i napravila bi sve što bi ti naredio - počeo se smijati. - Čuo bih ga kako ti govori da mi nešto kažeš, a onda bi dotrčala do moje sobe sva prestravljena, izvalila to što si trebala i pobjegla.
Holly je spustila pogled na tanjur. Bilo joj je neugodno. Ona i Jack zbilja su se katkad grozno poigravali s Richardom.
- No uvijek bi se i vratila - nastavio je Richard. - Uvijek bi se poslije tiho uvukla u moju sobu i promatrala me dok sam radio za sto¬lom i znao sam da mi na svoj način pokušavaš reći da ti je žao.
Nasmiješio se.
- Eto, zbog toga si pažljiva. Nitko od naše braće i sestara nije pa¬tio od napada grižnje savjesti. Čak ni ja. Jedino je tebi savjest radila punom parom. Bila si uvijek vrlo osjećajna.
Nastavio je jesti, a Holly je dugo šutjela, nastojeći provariti sve in¬formacije koje joj je upravo dao. Nije se sjećala da je Jacka smatrala idolom, ali kad sad razmisli o tome, čini se da Richard ima pravo. Jack joj je bio otkačeni, cool, zgodan stariji brat koji je imao bezbroj prija¬telja i Holly ga je nerijetko moljakala da joj dopusti igrati se s njima. I danas je prema Jacku imala sličan odnos. Da je ovoga trenutka na¬zove i pozove van, vjerojatno bi pustila sve što u tom trenutku radi i izašla. Nikad prije o tome nije razmišljala na taj način. S druge stra¬ne, u posljednje vrijeme provodi puno više vremena s Richardom nego s Jackom. Jack joj je oduvijek bio omiljeni brat, a i Gerry se naj¬bolje slagao s njim. Tijekom tjedna bi otišao na piće s Jackom, a ne s Richardom i na obiteljskim je večerama uvijek htio sjediti do Jacka. No Gerryja više nema, i iako je Jack tu i tamo nazove, ne druži se s njom tako često kao nekad. Možda ga je držala na previsokom pije¬destalu. Shvatila je da ga već neko vrijeme opravdava svaki put kada je ne posjeti ili ne nazove, iako je obećao. Kad malo bolje razmisli, opravdava ga otkako je Gerry umro.
Richard joj je u posljednje vrijeme dao poprilično materijala za razmišljanje. Promatrala ga je dok je s okovratnika micao ubrus i uredno ga slagao u skladan, mali četverokut. Opsesivno je slagao sve na stolu ne bi li svaki predmet postavio pod pravi kut i u pravi smjer. Imao je tisuću vrlina, ali Holly je shvatila da nikad ne bi mogla živje¬ti s takvim čovjekom.
Oboje su poskočili kad su izvana začuli udarac i spazili malu Emily kako leži na zemlji i glasno plače. Timothy ju je u šoku proma¬trao. Richard je izjurio van.
- Samo je pala, tata, nisam joj ništa napravio! - viknuo je ocu. Jadni Timmy. Zakolutala je očima dok ga je Richard za ruku odvlačio u kuću i naredio mu da stoji u kutu gdje će razmisliti što je učinio. Neki se ljudi nikad ne mijenjaju, pomislila je.
Holly je sutradan, sva u zanosu, oduševljeno skakutala kućom, još
jednom preslušavajući poruku koju je pronašla na telefonskoj sekreta-
rici.
- Dobar dan, Holly - progovorio je hrapavi glas. - Ovdje Chris Feeney iz časopisa X. Zovem vas da bih vam saopćio da ste bili izvr¬sni na razgovoru i... - malo je zastao. - Obično ovakve stvari ne go¬vorim telefonskoj sekretarici, ali mislio sam da bi vam bilo drago kad bih vam što prije poželio dobrodošlicu kao novom djelatniku naše tvr¬tke. Bilo bi mi drago da počnete što prije pa me nazovite da sredimo detalje. Ovaj... doviđenja.
Holly se od oduševljenja valjala po krevetu i još jednom pritisnu¬la gumbić na sekretarici. Naciljala je Mjesec i... uspjela!

TRIDESET I SEDAM

Zagledala se u visoku starinsku zgradu i čitavim joj je tijelom prošao val uzbuđenja. Pred sam se početak svoga prvog radnog dana na no¬vome poslu osjećala sjajno. Slutila je svijetlu budućnost u zgradi pred kojom je stajala. Nalazila se u centru grada, a užurbani su uredi ča¬sopisa X nastanjivali njezin drugi kat, odmah iznad maloga kafića. Noć prije jedva je sklopila oči od živaca i uzbuđenja, no nije osjećala istu strepnju kao pred prvi dan na drugim poslovima. Gospodinu je Feeneyju smjesta odgovorila na poziv (ustvari, nakon što je njegovu poruku preslušala još tri puta), a zatim dobre vijesti razglasila prija¬teljima i obitelji. Svi su se od srca obradovali, a trenutak prije no što je tog jutra otišla od kuće, stigao joj je prekrasan buket cvijeća od ro¬ditelja koji su joj čestitali i zaželjeli sreću prvoga radnog dana.
Osjećala se kao pred prvi dan škole pa je kupila nove olovke, blo-kiće, fascikl i torbu s kojom je izgledala posebno pametno. No, iako je bila veoma uzbuđena, za doručkom se malo i rastužila. Bilo joj je žao što nema Gerryja da s njim podijeli svoj novi početak. Svaki put kad bi Holly dobila novi posao, prvoga su radnoga dana imali malen ri¬tual. Gerry bi je probudio doručkom u krevetu i zatim joj u torbu upakirao sendvič sa sirom i šunkom, jabuku, paket čipsa i čokoladicu. Zatim bi je odvezao na posao, nazvao je tijekom stanke za ručak ne bi li provjerio ponašaju li se druga djeca u uredu lijepo prema njoj te je na kraju radnog vremena pokupio i odvezao kući. Zatim bi zajedno večerali i smijali se Hollyinom opisu čudaka u uredu pa i njezinom gunđanju što mora ići na posao. Takav su ritual, međutim, održavali samo Hollyinovoga prvoga radnog dana. Sve ostale dane iskoprcali bi se iz kreveta što je kasnije bilo moguće, nadmetali se oko toga tko će prije stići do tuša, bauljali kuhinjom gunđajući jedno na drugo i popili bi po šalicu kave ne bi li se lakše razbudili. Na rastanku bi se poljubili i krenuli svak u svome pravcu. Pa drugi dan opet ispočetka.
Da je kojim slučajem znala koliko im je malo vremena preostalo, ne bi se bila tako lako prepuštala dosadnoj svakodnevnoj rutini...
Ovoga je jutra, međutim, scenarij bio potpuno drukčiji. Probudi¬la se u praznoj kući i u praznom krevetu. Nitko joj nije donio doru-čak. Nije se morala izboriti za svoje prvenstvo pod tušem, a iz kuhi-nje nije dopiralo Gerryjevo jutarnje kihanje. Večer prije dopustila sije maštariju da će je suprug ujutro dočekati s doručkom u krevetu jer je ipak riječ o posebnom danu i takav je običaj. No smrt ne zna za po¬sebne dane. Kad te više nema, nema te.
Holly je pred ulazom provjerila je li joj šlic zakopčan, nije li mož¬da ugurala sako u hlače i jesu li joj svi gumbi dobro zakopčani. Zado¬voljna inspekcijom, zaključila je da izgleda kao treba i uz drvene stu¬be uputila se prema svom novom radnom mjestu. Kad je ušla u če¬kaonicu, tajnica, koju je prepoznala, ustala je od stola i krenula joj u susret.
- Bok, Holly - veselo ju je pozdravila i stisnula joj ruku. - Dobro došla u naš skromni ured.
Rukama je zaokružila prostoriju. Žena joj se sviđala još od prošli put. Bila je otprilike Hollyine dobi, imala je dugu plavu kosu i stalno nasmiješeno lice.
- Ja sam Alice i, kao što vidiš, radim na recepciji. Dođi da te od¬vedeni gazdi, čeka te.
- Jao, zakasnila sam, zar ne? - jauknula je Holly i zabrinuto po¬gledala na sat. Od kuće je otišla što je ranije mogla, dajući si dovolj¬no vremena kako zbog prometa ne bi zakasnili već prvi dan.
- Ma ne kasniš, ne brini - odvratila je Alice, vodeći je do Fe-eneyjeva ureda. - Nemoj se obazirati na Chrisa i ostale, oni su ti svi teški radoholičari. Zbilja bi trebali uživati život, jadnici. Mene sigur¬no ovdje nećeš vidjeti poslije šest popodne, u to te uvjeravam.
Holly se nasmijala. Alice ju je podsjetila na to kakva je i sama ne¬kada bila.
- Nemoj misliti da moraš dolaziti ranije i ostajati nakon radnog vremena samo zato što svi to čine. Chris ionako živi u svom uredu pa se s njim nikako ne možeš mjeriti. Čovjek jednostavno nije normalan - glasno je dometnula kucajući na njegova vrata i propuštajući Holly unutra.
- Tko to nije normalan? - hrapavo je zapitao gospodin Feeney, ustajući sa stolca i protežući se.
- Vi - nasmiješila se Alice i zatvorila vrata za sobom.
- Vidite kako me namještenici tretiraju - nasmijao se gospodin Feeney i pružio joj ruku na pozdrav. I ovaj joj je put toplo stisnuo dlan i Holly se istoga trenutka opustila, osjećajući dobru atmosferu među osobljem.
- Hvala vam što ste me zaposlili, gospodine Feeney - iskreno je rekla.
- Zovite me Chris i ne morate mi zahvaljivati. Dođite, idemo nao¬kolo da vam pokažem gdje je što.
Poveo ju je niz hodnik na čijim su zidovima uokvirene stajale sve naslovnice časopisa X iz posljednjih dvadeset godina.
- Nemam vam zapravo što puno pokazivati. Evo, na primjer, ov¬dje rade naši mali mravi - gurnuo je vrata i pred Holly se otvorio ogroman prostor prepun ljudi koji su sjedili za računalima i razgova¬rali telefonom. Podigli su glave s posla i ljubazno joj mahnuli. Holly im se nasmiješila, prisjećajući se koliko je prvi dojam važan.
- To su naši vrli novinari koji mi olakšavaju plaćanje računa sva¬koga mjeseca - objasnio joj je Chris. - Ono je John Paul, urednik modne rubrike, Mary, žena zadužena za hranu, a ono su Brian, Ste¬ven, Gordon, Aishling i Tracey. Neću vam objašnjavati što oni rade, ionako uglavnom ljenčare - nasmijao se i jedan mu je od nabrojanih u šali pokazao srednji prst.
- Ljudi, ovo je Holly - viknuo je Chris u ogromnu prostoriju i svi su se još jednom nasmiješili i mahnuli joj, odmah se potom vraćajući svojim telefonskim razgovorima.
- Većina ostalih novinara su slobodnjaci pa ih nećete toliko viđa¬ti u uredu - objasnio je i zatim otvorio sljedeća vrata. - Ovdje se skri¬vaju naši kompjutorski šmokljani. Demort i Wayne bave se grafikom i dizajnom pa ćete s njima vrlo usko surađivati i objašnjavati im kamo smjestiti pojedine oglase. Dečki, ovo je Holly.
- Bok, Holly - obojica su ustala i pružila joj ruku, a zatim se vra¬tila poslu.
- Dobro sam ih izdresirao - zasmijuljio se Chris i uputio se na¬trag u hodnik. - Tamo dolje je soba za sastanke. Imamo sastanke sva¬ko jutro u osam i četrdeset pet.
Holly je kimala glavom na sve što je govorio i pokušavala zapam¬titi imena svih ljudi koje joj je predstavio.
- Niz ove stube dolazi se do toaleta, a sad ću vam pokazati vaš ured.
Okrenuo se i vratio u dio iz kojega su stigli, a Holly je nastavila promatrali naslovnice po zidovima. Bila je veoma uzbuđena. Nikad se prije na poslu nije osjećala ovako.
- Evo, to je vaš ured - otvorio je vrata i pustio je pred sebe. Morala se nasmiješiti malenoj sobi. Nikad prije nije imala vlastiti ured, a ovaj je bio upravo onoliko velik da u nj stane stol i ormarić za spise, Na stolu se nalazilo računalo i nekoliko gomila fascikla, a na-suprot stolu bila je polica s knjigama, još fascikla i hrpama starih bro-jeva časopisa. Golem prozor prekrivao je gotovo čitav zid iza stola i iako je vani bilo hladno i vjetrovito, zbog prozora je soba bila svijetla i prozračna, Bilo joj je veoma lako zamisliti svoj radni dan na tome mjestu.
- Savršeno - rekla je Chrisu, stavljajući torbu na stol i ogledava¬jući se.
- Odlično - odvratio je. - Vaš je prethodnik bio jako dobro orga¬niziran pa će vam svi ovi fascikli objasniti od čega vam se sastoji po¬sao. Ako imate bilo kakvih problema ili pitanja, samo dođite i pitajte. Tu sam, odmah pokraj vas - dodao je, pokazujući na zid koji im raz¬dvaja urede.
- Ne očekujem odmah čuda jer znam da nemate iskustva na ovakvom poslu, ali zato očekujem da ćete postavljati mnogo pitanja. Sljedeći broj izlazi sljedeći tjedan jer časopis uvijek izlazi prvoga u mjesecu.
Hollyine su se oči i nehotice razrogačile. Ima samo tjedan dana da popuni čitav časopis.
- Ne brinite - još jednom joj se nasmiješio. - Usredotočite se na broj za studeni. Upoznajte se s dizajnom časopisa jer svaki mjesec održavamo isti stil. Tako ćete najbolje osjetiti koje stranice trebaju kakvu vrstu oglasa. Imat ćete puno posla, ali ako se dobro organizira¬te i surađujete s ostatkom tima, sve će biti super. I opet ću vas zamo¬liti da što češće razgovarate s Dermotom i Wayneom jer će vam oni dati najpreciznije informacije o standardnom dizajnu, a ako treba bilo što obaviti, samo zamolite Alice. Ona je tu zato da bi pomogla svima.
Zastao je i osvrnuo se oko sebe.
- To bi bilo sve. Imate li pitanja? Odmahnula je glavom.
- Ne. Mislim da ste sve rekli.
- Dobro, ostavljam vas onda poslu - zatvorio je vrata za sobom i Holly je sjela za svoj novi stol u svom novom uredu. Bila je pomalo zatečena novim životom koji je započinjala. Nikada do sada nije imala tako dobar posao, činilo se da će imati strašno puno posla, no bilo joj je drago. Nečim je morala zaposliti misli. Ipak, ni u ludilu se nije mogla sjetiti svih imena koje je Chris izgovorio prigodom predstavlja¬nja pa je izvukla blokić i olovku i počela zapisivati ona kojih se sjeti¬la. Zatim je otvorila prvi fascikl i bacila se na posao.
Toliko se udubila u čitanje da je nakon nekog vremena shvatila kako je ostala na poslu i za vrijeme stanke za ručak. Po zvukovima joj se činilo da ni bilo tko drugi iz ureda nije nikamo otišao. Na svim bi dotadašnjim poslovima Holly prestala raditi bar pola sata prije ručka i počela razmišljati što bi mogla jesti. Zatim bi otišla na stanku pet¬naest minuta prije početka i vratila se petnaest minuta nakon završet¬ka „zbog prometa", iako je svaki put išla pješice do dućana. Većinu bi radnog vremena provela sanjareći i telefonirajući prijateljima, pogoto¬vo onima koji su živjeli u inozemstvu jer nije morala plaćati telefon¬ski račun. Uvijek bi bila prva u redu kad bi se dijelile plaće, a plaću bi uvijek potrošila dva tjedna nakon što bi je primila.
Da, ovaj je posao potpuno drukčiji od svih ostalih koje je do sada radila i radovala se svakoj minuti provedenoj na njemu.
- Ciara, sigurno imaš putovnicu? - zapitala je majka po treći put otkako su otišli od kuće.
- Da, mama - zastenjala je Ciara. - Već sam ti milijardu puta rek¬la da je ovdje.
- Pokaži mije - inzistirala je Elizabeth, okrećući se sa suvozačkog sjedala prema stražnjemu.
- Ne! Neću ti je pokazati. Moraš mi vjerovati, nisam više mala beba.
Declan je posprdno zazviždao, a Ciara ga munula laktom u rebra: - Ti šuti!
- Ciara, molim te, pokaži mami putovnicu da je smiriš - umorno je zamolila Holly.
- Nek vam bude - nadureno je pristala Ciara i podigla torbu na krilo. - Evo, tu je, vidiš, mama? Čekaj... trebala bi biti tu... ne, mož¬da sam je stavila ovamo... ili... o, kvragu sve!
- Isuse Kriste, Ciara! - zastenjao je Hollyin otac, gazeći na kočni¬cu i okrećući auto.
- Što je? - branila se Ciara. - Stavila sam je u torbu, tata, netko ju je sigurno izvadio.
Gunđajući je izbacivala sve iz torbe, pokušavajući naći putovnicu.
- Dovraga, Ciara - zastenjala je Holly kad su joj preko lica prele¬tjele Ciarine gaće.
- Daj, šuti - odvratila je Ciara. - Nećeš me morati još dugo tr¬pjeti.
Svi su u autu zašutjeli, shvaćajući da je Ciara rekla istinu. Odlazi u Australiju na tko zna koliko dugo i svima će nedostajati koliko god glasna i naporna bila. -
Holly je na stražnjem sjedalu sjedila priljubljena uz prozor, a do nje su sjedili Ciara i Declan. Richard je na aerodrom vozio Matthewa i Jacka (ignorirajući prosvjede potonjeg) i u tom je trenutku vjerojat¬nu već odavno bio na cilju. Oni su se pak već drugi put vraćali kući jer je prvi put Ciara, opipavši nos, shvatila da je zaboravila piercing koji joj donosi sreću i zahtijevala da se tata vrati kući.
Sat vremena nakon što su krenuli od kuće, stigli su na aerodrom, iako bi im inače trebalo dvadesetak minuta.
- Isuse Bože, pa gdje ste tako dugo? - zastenjao je Jack kad su na¬pokon stigli. - Zbog vas sam cijelo vrijeme morao pričati s Dickom!
-Joj, daj prestani s time, Jack - pomalo je ljutito odvratila Holly.
- Nije tako grozan.
- Oho, malo mijenjamo ploču - zadirkivao ju je, nabacivši na lice grimasu tobožnjeg iznenađenja.
- Nisam ja promijenila ploču, nego ti stalno pjevaš krivu pjesmu
- otresla se Holly i prišla Richardu koji je stajao sam sa strane i pro¬matrao svijet oko sebe. Nasmiješila mu se.
- Zlato, daj nam se ovaj put nešto češće javljaj, može? - plakala je Elizabeth u zagrljaju mlade kćeri.
- Naravno da može, mama. Joj, daj, molim te, nemoj plakati ili ću morati i ja.
Holly je progutala suze koje su se skupljale u grlu. Lijepo se dru¬žila s Ciarom posljednjih nekoliko mjeseci i mlađa bi je sestra raspo-ložila svaki put kad bi Holly pomislila da joj život ne može biti gori. Nedostajat će joj, iako razumije zašto želi poći s Matthewom. Dečko je zbilja krasan i drago joj je što su se ponovo našli.
- Čuvaj mi sestru - Holly se propela na prste da bi zagrlila ogrom¬nog Matthewa.
- Ne brini, u dobrim je rukama - nasmiješio se.
- Pazi na nju, čuješ me? - po leđima ga je lupio Frank i nasmijao se. Matthew je bio dovoljno pametan da shvati kako je više riječ o upozorenju nego o pitanju pa ga je još jednom uvjerio da će paziti.
- Bok, Richarde - rekla je Ciara, čvrsto grleći najstarijeg brata. - I kloni se one kuje Meredith. Predobar si za nju.
Zatim se okrenula Declanu: - Dođi me posjetiti kad god hoćeš, Dec. Mogao bi, recimo, napraviti film o meni - ozbiljno je dodala i potom ga zagrlila.
- Jack, čuvaj mi stariju sestru - dobacila je Jacku, smiješeći se Holly i zatim je zagrlila. - Joooj, baš ćeš mi nedostajati.
- I ti meni - drhteći joj je odvratila Holly.
- O. K., sad idem prije nego što me svi vi depresivci ne rasplače-te - rekla je Ciara, svojski se trudeći zvučati sretno.
- Nemoj opet skakati s užeta, Ciara. To je jako opasno - zabrinu¬to ju je upozorio Frank.
- To se zove bungee jumping, tata - nasmijala se Ciara i još jedam-put u obraz poljubila njega i mamu.
- Osim toga, ne brini, sigurno ću već naći nešto novo - dodala je, šaleći se.
Holly je zajedno sa svojom obitelji u tišini promatrala Ciaru i Matthewa koji su rukom pod ruku nestali za vratima. Čak je i Declan malkice zasuzio, no pravio se da je to zato jer mora kihnuti.
- Pogledaj u svjetlo, Declane - zagrlio ga je Jack. - Kažu da čovjek tako lakše kihne.
Declan se zagledao u svjetla, izbjegavajući pogled na svoju omilje¬nu sestru koja je upravo odlazila. Frank je grlio suprugu koja je, ne¬prekidno plačući, i dalje mahala kćeri.
Svi su se nasmijali kad se oglasio detektor metala i kad su Ciari naredili da mora isprazniti džepove.
- Svaki prokleti put - nasmijao se Jack. - Čudim se što je uopće puštaju u zemlju.
- O. K. - rekla je Elizabeth, brišući suze. - Hajdemo sad svi lije¬po k nama kući na ručak.
Svi su se složili, vidjevši koliko im je majka uzrujana.
- Idi ti sada s Richardom - dobacio je Jack Holly i nestao s ostat¬kom obitelji. Richard i Holly pomalo su zbunjeno zurili za njim.
- Kako ti je bilo na poslu prvi tjedan, zlato? - zapitala je Eliza¬beth kad su svi sjeli za stol.
- Ma, super mi je, mama - odvratila je Holly i vidljivo se razvese¬lila. - Strašno je zanimljivo, puno bolje nego na svim dosadašnjim poslovima, a i ljudi su dragi. U uredu je zbilja odlična atmosfera - ra¬dosno je prepričavala.
- To je i najvažnije - rekao je Frank. - Kakav ti je šef? - Presladak je. Strašno me podsjeća na tebe, tata, svaki put kad ga vidim, poželim ga zagrliti i poljubiti.
Meni to zvuči kao seksualno uznemiravanje na radnom mjestu -našalio se Declan, a Jack posprdno nasmijao. Holly |e preokrenula očima.
- Snimaš li kakav novi dokumentarac ove godine, Declane? - za-
pitao je Jack,
- Da, o beskućnicima - pun ih je usta promumljao Declan. - Declane - opomenula ga je Elizabeth. - Ne govori punih usti-Jul
- Oprosti - ispričao se Declan i ispljunuo zalogaj na stol.
Jack je prasnuo u smijeh i skoro se zadavio hranom, a ostatak obi¬telj s gađenjem okrenuo glavu od Declana.
- Što si rekao da radiš, sine? - ubacio se Frank, nastojeći izbjeći obiteljsku svađu.
- Ove godine na faksu, snimam dokumentarac o beskućnicima.
- O, lijepo, lijepo - odvratio je otac i vratio se u svoj svijet.
- Znači, opet ćeš se poslužiti nekim članom obitelji. Richardom, na primjer - zlobno je prokomentirao Jack.
Holly je glasno spustila vilicu i nož na stol.
- To ti i nije bila neka fora, stari - ozbiljno je rekao Declan i iz¬nenadio Holly.
- Oh, Bože, pa zašto ste svi tako osjetljivi u posljednje vrijeme? -zapitao je Jack, ogledavajući se oko sebe i zatim se braneći. - Samo sam se šalio.
- Ali nije bilo smiješno - strogo mu je odgovorila Elizabeth.
- Sto je rekao? - rastresno je zapitao Frank, ali Elizabeth je samo odmahnula glavom, a on je shvatio da mu je bolje dalje ne zapitkivati.
Holly je bacila pogled prema Richardu koji je u tišini jeo za dru¬gim krajem stola. Suosjećala je s njim. Nije zaslužio takvo zlobno za-dirkivanje. Zapitala se je li to Jack okrutniji no inače ili je ona prije bila glupa pa su joj takve šale bile smiješne.
- Oprosti, Richarde, samo sam se šalio - rekao je Jack.
- U redu je, Jack.
- Jesi li već našao posao?
- Ne, nisam još.
- Baš šteta - suho je odvratio Jack i Holly ga je zapanjeno po¬gledala. Koji mu je vrag?
Elizabeth je mirno pokupila svoj pribor za jelo i tanjur te bez ri¬ječi nestala u dnevnom boravku, gdje je uključila televizor i pred njim nastavila objedovati ostatak ručka.
Njezini je „mali vilenjaci" više nisu nasmijavali.


TRIDESET I OSAM

Holly je lupkala prstima po stolu i gledala se kroz prozor. Čitav joj je tjedan naprosto proletio u poslu. Nikad prije nije ni pomišljala da je moguće toliko uživati u radu. Bez imalo je negodovanja radila tijekom stanke za ručak pa čak i ostajala dulje u uredu, pritom nemajući ni najmanju potrebu tresnuti nekoga od kolega šakom u čelo. Doduše, radila je ondje tek treći tjedan, tko zna kako će se osjećati s vreme¬nom. Dobra je vijest, međutim, bila to što se nije čak ni osjećala neu¬godno uz svoje kolege. Jedini ljudi s kojima je imala pravi kontakt bili su Dermot i Wayne, dečki iz grafike i dizajna, a ostatak ureda živio je u svom uobičajenom, laganom žamoru, s povremenim ispadima vriš¬tanja zaposlenika jednih na druge. Nitko to nije uzimao za ozbiljno. Obožavala je raditi ondje.
Sviđao joj se osjećaj da je dio ekipe i što radi nešto što ima utje-čaja na konačni proizvod. Svaki bi dan pomislila na Gerryja i svaki put kad bi završila posao, tiho bi mu zahvalila što ju je natjerao da se uspne do samoga vrha. Još uvijek bi je tu i tamo zaskočio loš dan kad ne bi htjela ustati iz kreveta, no uzbuđenje oko novoga posla davalo joj je snage i poleta.
Iz Chrisovog je ureda začula radio i nasmiješila se. Svaki dan u isto vrijeme, bez iznimke, uključio bi vijesti. Za divno čudo, informa¬cije s njegova radioaparata čak su se i nesvjesno uvlačile u Hollyine uši. Nikad se prije nije osjećala tako pametno i informirano.
- Hej! - šaljivo je podviknula i zalupala na zid. - Ugasi to! Neki ovdje pokušavaju raditi!
Nasmijao se, a ona se nasmiješila. Bacila je pogled natrag na po¬sao. Čitala je članak koji je jedan novinar slobodnjak napisao o svom putovanju Irskom u potrazi za najjeftinijom kriglom piva. Tekst je bio veoma zabavan, no na dnu je stranice stajao veliki prazan prostor koji je trebala ispuniti oglasom. Dok je listala adresar, na pamet joj je pala dobra ideja. Podigla je slušalicu i odbirala broj.
- Hoganov pub.
- Dobar dan, molim vas Daniela Connellyja.
- Samo trenutak,
Opet glupi Greensleeves. Počela je plesati uz glazbu iz slušalice dok je čekala da joj se Daniel javi. Chris joj je ušao u ured, pogledao je i smjesta i izašao, zatvorivši vrata za sobom. Holly se nasmiješila.
- Halo?
- Daniel?
- Da.
- Bok, Holly je. - Kako si, Holly?
- Odlično, hvala, a ti?
- Ne bih mogao biti bolje sve i da hoću.
- To je krasan prigovor. Nasmijao se.
- Kako ti je na onom tvom super-duper poslu?
- Pa, zbog posla te i zovem - pomalo je skrušeno rekla.
- Oh, ne! - prasnuo je u smijeh. - Uveo sam novo pravilo u fir¬mu - više ne zapošljavam nijednog Kennedyja!
Holly se zahihotala.
- Uh, dovraga, a baš sam se radovala tome kako ću mušterije za¬lijevati pićem.
Sad se on nasmijao.
- Dobro, o čemu se radi?
- Sjećam li se ja to dobro da si jednom rekao kako bi trebao više reklamirati klub Diva}
Rekao joj je to misleći da razgovara sa Sharon, ali znala je da se neće sjetiti tog minornog detalja.
- Da, sjećam se da sam to rekao.
- Odlično. Bi li se htio reklamirati u časopisu X?
- Tako se zove časopis za koji radiš?
- Ne, samo mi se pitanje učinilo zanimljivim - šalila se. - Narav¬no, to je časopis za koji radim.
- Naravno, zaboravio sam da se tako zove časopis čiji se uredi na¬laze u blizini mog puba - sarkastično je odvratio. - To je onaj časopis zbog kojeg svaki dan prolaziš kraj mojih ulaznih vrata, a nikada ne svratiš. Zašto ne dolaziš na ručak ovamo? Zar ti više nismo dovoljno dobri? - zadirkivao je.
- Ma nije to, nego svi ovdje ručaju za radnim stolom - objasnila je. - I onda? Što misliš o tome?
- Mislim da ste strašno dosadni ako ručate za radnim stolom.
- Ma ne, što misliš o tome da objaviš oglas u našem časopisu?
- Može, zašto ne?! Dobra ideja.
- O. K. onda, stavit ću te u broj za studeni. Hoćeš li možda da ti oglas objavljujemo svaki mjesec?
- Hoćeš li mi možda reći koliko ćete me opljačkati? - nasmijao me. Zbrojila je iznose i rekla mu.
- Hm... - neko je vrijeme razmišljao. - Morao bih razmisliti o tome, ali definitivno me stavi u broj za studeni.
- Super, super! Postat ćeš milijunaš nakon tog oglasa.
- Bilo bi mi i bolje - nasmijao se. - Usput, sljedeći tjedan imamo promociju nekakvog novog pića. Mogu li te staviti na popis uzvanika?
- Može, super. 0 kakvom piću je riječ?
- Zove se Blue Rock. Jedan od onih breezera koje ljudi toliko vole. Navodno će biti veliki hit. Odvratan je, ali je te večeri besplatan pa častim.
- Baš ga krasno reklamiraš - nasmijala se. - Kad je ta promocija? Izvadila je rokovnik i upisala datum i vrijeme.
- Odlično. Doći ću odmah poslije posla.
- Onda si ponesi bikini na posao.
- Što da si ponesem?
- Bikini - nasmijao se. - Sve će biti u stilu plaže, ljeta, mora...
- Ali zima je, luđače.
- Nije to moja ideja. Slogan za piće je: Blue rock, novo zimsko vru¬će piće.
- Ajme, koji kič - zastenjala je.
- Da, i nered. Utovarit ćemo pijesak u klub i zasuti sav pod. Mo'š mislit kako će nam biti nakon partyja, kad sve to budemo morali čis¬titi. No dobro. Vidi, moram se vratiti na posao, danas je velika gužva.
- O. K. Hvala ti, Danijele. Razmisli što hoćeš da ti piše u oglasu i javi mi se.
- Hoću.
Prekinula je vezu i neko vrijeme sjedila u tišini. Potom je ustala i otišla do Chrisa jer joj je na pamet pala jedna ideja.
- Što? Gotova si s plesanjem? - nasmijao se.
- Da, baš sam smislila novu točku pa sam ti je došla pokazati -našalila se.
- Dobro, u čemu je problem? - završio je s onim što je upravo pi¬sao i skinuo naočale.
- Nema problema, samo imam ideju.
- Sjedni - Kimnuo je prema stolcu. Prije samo tri tjedna na istom je stolcu sjedila tijekom razgovora za posao, a sad odande izlaže ideje novom šefu. Život se zbilja brzo mijenja, ali to je već ionako znala...
- O kakvoj je ideji riječ?
- Znaš Hoganov pub, tu iza ugla? -Kimnuo je
- Upravo sam razgovarala s vlasnikom i objavit će oglas u časopisu.
- Krasno, ali nadam se da mi nećeš svaki put doći ispričati da si prodala prostor jer ćemo tako tu sjediti cijelu godinu. Holly je napravila grimasu.
- Ma nije to, Chris. Rekao mi je da sljedeći tjedan imaju promo¬ciju nekog novog pića koje se zove Blue rock. Jedan od onih popular¬nih breezera. Party će imati temu plaže, ljeta i tih stvari, sve osoblje će nositi bikinije i slično.
- Usred zime? - podigao je obrve.
- Navodno ga reklamiraju kao novo vruće piće za zimske dane. Zakolutao je očima.
- Koji kič.
Holly se nasmiješila.
- 1 ja sam to rekla. No činilo mi se zanimljivim za članak. Znam da takve stvari trebamo iznijeti na sastanku, ali ovo će se održati vrlo brzo.
- Super ideja, Holly. Dat ću to nekom od momaka. Holly se sretno nasmiješila i ustala.
- Usput, jesi li sredio onaj svoj vrt? Chris se namrštio.
- Već mi je deset vrtlara došlo i pogledalo ga. Kažu da će me koš¬tati šest tisuća.
- Oho! To je zbilja skupo.
- Pa čuj, vrt je velik, vjerojatno su u pravu. Ima tu puno posla.
- Kolika ti je bila najjeftinija ponuda?
- Pet i pol tisuća. Zašto?
- Jer će ti ga moj brat srediti za pet - ispalila je.
- Za pet? - iskolačio je oči.- To je fakat najjeftinije što sam do sad čuo. Je 1' ti brat dobar?
- Sjećaš se kad sam ti rekla da mi vrt izgleda kao džungla? Kimnuo je.
- Pa, više ne izgleda ko džungla. Prekrasno ga je uredio. Ima samo jedan mali problem. Radi sam pa će mu trebati nešto dulje nego dru¬gima.
- Ma, za tu cijenu me nije briga koliko će mu dugo trebati. Imaš njegovu posjetnicu?
- Ovaj... imam, pričekaj malo pa ću ti je donijeti.
S Aliceinog je stola ukrala nešto lijepoga kartona za printanje, na računalu otipkala Richardovo ime i broj mobitela te zatim sve isprin-tala. Izrezala je posjetnice na male kvadratiće i vratila se šefu.
- Odlično - prokomentirao je Chris. - Odmah ću ga nazvati.
- Ne, ne, nemoj sada - brzo je dodala Holly. - Nazovi ga sutra, danas je u strašnoj gužvi.
- Dobro, onda ću ga nazvati sutra. Hvala ti, Holly - krenula je prema vratima, ali i zastala kad ju je ponovo pozvao.
- Reci mi, kako stojiš s pisanjem?
- Učila sam pisati u školi. Chris se nasmijao.
- I još uvijek si na toj razini?
- Pa, mogla bih si kupiti rječnik.
- Odlično jer ćeš napisati članak o toj promociji u utorak. -Ha?
- Nikoga drugog nisam uspio dobiti u tako kratkom roku, a ni ja ne mogu u utorak pa ću se morati osloniti na tebe - prelistao je neke papire na stolu. - Poslat ću jednog fotografa s tobom, neka uslika pi¬jesak i bikinije.
- Ovaj... O. K. - srce joj je brže zalupalo.
- Kako ti zvuči tri i pol kartice, osamsto riječi?
Nemoguće, pomislila je. Koliko joj je poznato, rječnik joj se sasto¬ji od svega pedeset riječi.
- Nema problema - ipak je rekla i povukla se. Isuse, koje sranje, pomislila je. Kako li će to izvesti? Čak ni gramatiku ne zna pošteno.
Podigla je slušalicu i pritisnula gumbić za ponovno biranje pret¬hodnog broja.
- Hoganov pub.
- Molim vas Daniela Connellyja.
- Samo trenutak.
- Nemojte mi samo pustiti...
U uši joj se prolomila melodija pjesme Greensleeves.
- Halo? - ubrzo se javio Daniel.
- Daniel, ja sam - brzo je odvratila.
- Bože, ženo, nikako da me ostaviš na miru - zadirkivao je.
- Treba mi pomoć.
- Znam to, ali nisam studirao psihologiju - nasmijao se.
- Ne, ozbiljno li govorim. Spomenula sam promociju svom ured¬niku i htio bi napisati članak o tome.
- Odlično! Zaboravi onda na plaćenu reklamu - nasmijao se.
- Ne. ne, to nije odlično. Hoće da ja napišem članak.
- To su super vijesli.
- Ne, nisu, ja ne znam pisati - panično je odvratila.
- Zbilja? Zar te nisu to učili u školi?
- Joj, Daniele, daj se molim te na trenutak uozbilji...
- U redu, kako ti mogu pomoći?
- Reci mi sve što znaš o toj promociji tako da mogu već sada po-
četi pisati.
- Samo trenutak, gospodine - viknuo je negdje u stranu od tele¬fona. - Vidi, Holly, zbilja se moram vratiti na posao.
- Molim te - zacviljela je.
- U redu, kad završavaš s poslom?
- U šest - stisnula je šake u fige i pomolila se da joj pomogne.
- Dobro, dođi onda ovamo u šest pa ću te odvesti nekamo na ve¬čeru. Može?
- Puno ti hvala, Danijele - od olakšanja je poskočila sa stolca. -Divan si.
Spustila je slušalicu i duboko uzdahnula. Možda čak i uspije na vrijeme napisati članak i zadržati posao. Zatim se prisjetila čitavog razgovora i ukočila se.
Je li to ona upravo pristala na spoj s Danijelom?

TRIDESET I DEVET

Zadnjih sat vremena na poslu nikako se nije uspijevala koncentrirati. Stalno je gledala na sat i priželjkivala sporiji protok vremena. No sat je bio neumoljiv. Zašto se nije kretao tako brzo kad je trebala otvoriti Gerryjevu poruku? Po milijunti je put toga dana otvorila torbicu i provjerila je li Gerryjeva poruka i dalje na sigurnom. Bio je zadnji dan rujna pa je za svaki slučaj omotnicu ponijela sa sobom na posao. Nije, naravno, imala ni najmanju namjeru ostati u uredu do ponoći, ali bila je suviše uzbuđena da je ne bi ponijela. Povrh toga, pisamce za ovaj mjesec posebno ju je zanimalo jer je bilo nešto veće od ostalih, a i no¬seći ga u torbi, osjećala se kao da joj je Gerry nešto bliže. Od ponov¬nog ju je susreta s mužem dijelilo tek nekoliko sati i premda je, s jed¬ne strane, željela da to vrijeme prođe što brže, strepila je pred veče¬rom s Danijelom.
Točno u šest sati začula je zvuk gašenja Aliceinog računala i od-zvanjanje potpetica po drvenom stubištu dok je tajnica bježala na slo¬bodu. Nasmiješila se, sjećajući se da se nekad tako i sama ponašala. Sve bi bilo potpuno drukčije da i dalje ima divnoga muža koji je čeka kod kuće. Da je Gerry još uvijek tu, utrkivala bi se s Alice do izlaznih vrata.
Slušala je kako se još nekolicina namještenika sprema i kreće ku¬ći, moleći se da joj Chris uleti u sobu s još jednom hrpom papira zbog koje bi morala ostati dulje na poslu i otkazati večeru s Danijelom. Nije joj bilo posve jasno zašto je toliko zabrinuta. Već je milijun puta bila vani s Danijelom, u čemu je sada problem? Problem je bio u tome što ju je nešto kopkalo u primislima. Zbog nečega u njegovu glasu i onoga što je njegov glas uzrokovao u njezinome trbuhu nije se osje¬ćala najugodnije pri pomisli na večeru s Danijelom. Pokušala se uvje¬riti kako je riječ tek o službenoj večeri i što je dulje razmišljala o tome, sve je čvršće bila uvjerena da je tomu doista tako. Pretvorila se u oso¬bu koja za večerom razgovara o poslu. Prije nikad za večerom nije razgovarala o poslu; samo o muškarcima i općenito o životu sa Sharon i Denise.
Polako je ugasila računalo i stala spremati stvari u torbu. Sprema¬la ih je polako, kao u usporenom filmu, potajno se nadajući da će je to spriječiti u odlasku na večeru s Danijelom. Udarila se fasciklom po glavi ... prestani, glupačo, to je samo službena večera.
- Hej, ne razbijaj si glavu - kroz vrata joj je provirila Alice. Holly je poskočila od iznenađenja. - Isuse, Alice, uopće te nisam vidjela.
- Sve O. K.?
- N'da - neuvjerljivo je odvratila - Moram napraviti nešto što ne želim, lako zapravo malo ipak želim. No zbog toga što to želim, onda još manje želim to napraviti jer se čini lošim, iako nije. Razumiješ?
Pogledala je prema Alice koja je gledala u nju razrogačenih očiju.
- A ja sam mislila da ja previše analiziram svoje postupke.
- Ah, ne obaziri se - živnula je Holly. - Samo imam slom živaca.
- Događa se i najboljima - nasmiješila se Alice.
- A što ti radiš ovdje? - zapitala ju je Holly, sjetivši se daju je pri¬je samo nekoliko minuta čula kako odlazi iz zgrade. - Zar nisi već od¬jurila na slobodu?
- Ah, jesam - Alice je preokrenula očima. - Ali sam zaboravila da u šest imamo sastanak.
- Aha - razočarano je uzdahnula Holly. Nitko joj nije ništa rekao o sastanku, što i nije bilo toliko neobično jer nije morala ići na sve sas¬tanke. No bilo je čudno da Alice ide na sastanak, a da Holly nitko nije pozvao.
- Nekakav zanimljiv sastanak? - raspitivala se Holly, trudeći se ne djelovati previše zainteresirano.
- Imamo astrološki sastanak.
- Astrološki sastanak?
- Da, imamo ga svaki mjesec.
- Aha. Trebam li i ja doći ili nisam pozvana? - pokušavala je ne zvučati nadureno, ali nije uspjela.
Alice se nasmijala.
- Naravno da si pozvana, Holly. Upravo sam zato i došla k tebi, da te pozovem. Što misliš, zašto bih ti inače stajala na vratima?
Osjećala se glupo. Spustila je torbu na pod i krenula za Alice pre¬ma sobi za sastanke, gdje su već svi sjedili i čekali.
- Bok svima, ovo je Hollyin prvi astrološki sastanak pa joj svi po¬želite dobrodošlicu - objavila je Alice.
Holly je sjela za stol dok je ostatak prisutnih veselo pljeskao za dobrodošlicu. Chris se nagnuo prema njoj i tobože joj povjerljivo do¬bacio:
- Samo da znaš, Holly, ja s ovim glupostima nemam ništa i una¬prijed ti se ispričavam što su te uvukli u to.
-Joj, Chris, daj začepi - rukom je odmahnula Tracey, sjedajući na čelo stola s olovkom i blokom u rukama.
- U redu, tko će prvi ovaj mjesec?
- Ajde pustite Holly prvu - velikodušno je dobacila Alice. Holly se zbunjeno zagledala oko sebe.
- U redu, ali Holly nema pojma o čemu je riječ.
- Koji si znak u horoskopu? - upitala ju je Tracey. -Bik.
Svi su razdragano uzdahnuli, a Chris je spustio glavu među dla¬nove, svojski se trudeći izgledati kao da ni najmanje ne uživa u sve¬mu tome.
- Izvrsno, izvrsno - veselo je prokomentirala Tracey. - Nikad još nismo imali Bika. Reci nam, jesi li udana, u vezi ili solo?
Holly se zacrvenjela dok joj je Brian namigivao, a Chris joj se ohra¬brujući smješkao. Jedino je on za čitavim stolom znao za Gerryja, a Holly je odjednom shvatila da je to prvi put da joj itko postavlja to pi¬tanje otkad je Gerry umro. Nije znala što bi rekla.
- Ovaj... ne, nisam ni u kakvoj vezi, ali...
- Dobro onda - prekinula ju je Tracey i počela pisati. - Bikovi će ovaj mjesec sresti nekog visokog, crnog i zgodnog i... - slegnula je ra¬menima i pogledom zaokružila prostoriju. - Ima netko kakvu ideju?
- I takav će čovjek imati velik utjecaj na Bikovu budućnost - do¬dala je Alice.
Brian je još jednom namignuo Holly, očito se sjajno zabavljajući zbog činjenice što je visok i crn, ali i slijep ako misli da je zgodan. Holly je vidljivo zadrhtala pa je skrenuo pogled.
- O. K., posao ću lako izmisliti - nastavila je Tracey. - Bikovi će biti jako zaposleni i zadovoljni novim poslovima koji im se smiješe. Najsretniji dan im je... - zastala je i kratko promislila. - Utorak! A sretna boja im je plava - odlučila je gledajući u Hollyinu košulju. - U redu, koga ćemo sljedećeg?
- Čekajte malo - prekinula ju je Holly. - Je 1' to moj horoskop za sljedeći mjesec? - zaprepašteno je zapitala.
Svi su se za stolom nasmijali.
- Zar smo ti razbili iluzije? - zadirkivao ju je Gordon.
- Potpuno - zvučala je slomljeno. - Obožavam čitati horoskop. Nemojte mi reci da ih svi časopisi sastavljaju ovako. Chris je odmahnuo glavom, gledajući Tracey:
- Ne, drugi časopisi zaposle čovjeka koji je dovoljno nadaren da bi sam izmislio horoskop pa ne gnjavi cijelu firmu s time.
- Jako smiješno, Chris - suho mu je odgovorila.
- Znači, nisi vidovnjakinja niti astrolog? - tužno ju je zapitala Molly.
- Ne, nisam vidovnjakinja niti astrolog, ali zato izvrsno zamjenju¬jem Dragu Martu i izmišljam križaljke - značajno je dobacila gledaju¬ći u Chrisa koji joj je bez riječi, usnama rekao: Wow.
- Ah, sad ste mi uništili užitak u horoskopu - nasmijala se Holly i razočarano se naslonila u stolcu.
- U redu, Chris, ti si sljedeći. Blizanci će ovaj mjesec previše ra¬diti, nikad neće izlaziti iz ureda i stalno će jesti nezdravu hranu. Tre¬bali bi pronaći neku vrst ravnoteže u životu.
Chris je preokrenuo očima.
- To pišeš svaki mjesec, Tracey.
- Ha, čuj, sve dok ne promijeniš način života, ni ja ne mogu mi¬jenjati horoskop za Blizance, zar ne? Osim toga, nitko mi se još nije žalio.
- Ja se žalim! - nasmijao se Chris.
- Da, ali tvoj se prigovor ne računa jer ne vjeruješ u horoskop.
- Pitam se zašto - nasmijao se.
Potom su prošli kroz ostale horoskopske znakove i Tracey je po¬pustila Brianovom inzistiranju da će se Lavovi sljedećeg mjeseca strašno sviđati suprotnom spolu i da će dobiti na lutriji. Čik pogodi u kojem je znaku rođen Brian, pomislila je Holly. Pogledala je na sat i shvatila da kasni na službenu večeru s Danijelom.
- Uh, oprostite, ali moram požuriti - ustala je i ispričala se.
- Čeka te visok, crn i zgodan frajer? - zahihotala je Alice. - Ako ti se ne sviđa, pošalji ga meni.
Izjurila je na ulicu i srce joj je brže zakucalo kad je spazila Dani¬jela kako joj hoda ususret. S dolaskom je jesenske hladnoće ponovno navukao crnu kožnu jaknu i traperice, crna mu je kosa bila raskuštra¬na, a lice obrubljeno bradom od nekoliko dana. Izgledao je kao da je upravo ustao iz kreveta. Nešto joj je zaigralo u želucu pa je odvratila pogled.
- Aha, jesam ti rekla - podviknula je Tracey koja ih je upravo u tom času mimoišla.
- Oprosti, Danijele - ispričala se Holly. - Zaglavila sam na sastan¬ku s kojeg nisam mogla nazvati - slagala je.
- Nema veze, siguran sam da je bilo nešto važno - nasmiješio joj se i istog ju je trenutka preplavila grižnja savjesti. To je Daniel, njezin prijatelj Daniel, a ne neki tip kojeg treba izbjegavati. Koji joj je vrag?
- Kamo ćemo? - zapitao je.
- Ovamo? - zapitala je, pokazujući na maleni kafić u prizemlju svoje zgrade. Htjela je večerati na najmanje intimnom i najnonšalant-nijem mogućem mjestu.
Daniel je naborao nos.
- Previše sam gladan da bi me zadovoljile grickalice u kafiću. Ni¬sam jeo čitav dan.
Hodali su jedno uz drugo. Holly je predlagala svaki lokal kraj ko¬jega su prošli, ali Daniel je svaki odbio. Na kraju je pristao ući u tali¬janski restoran koji ni Holly nije mogla odbiti. Ne zato stoje htjela ići u talijanski restoran, nego zato što je do tada već bila odbila svaki os¬kudno osvijetljeni, romantični restoran, a Daniel nije htio jesti ni u jednom jarko osvijetljenom, neobaveznom kafiću. Više nisu imali kamo.
Restoran je bio tih, a u njemu su sjedili tek parovi koji su se za¬ljubljeno gledali nad zapaljenim svijećama. Kad je Daniel ustao od stola ne bi li skinuo jaknu, Holly je potajno ugasila svijeću na njiho¬vu stolu. Pod jaknom je nosio tamnoplavu majicu zbog koje su mu oči još više bljeskale, čak i u poluosvijetljenoj prostoriji.
- Zlo ti je od njih, zar ne? - nasmijao se, prateći Hollyin pogled prema paru koji se ljubio na drugom kraju prostorije.
- Zapravo i nije - naglas je razmišljala. - Takvi me prizori više ras¬tuže.
Nije ju čuo. Previše se udubio u pregledavanje jelovnika.
- Što ćeš ti?
- Salatu.
- Ah, vi žene i vaše salate - zadirkivao ju je. - Zar nisi gladna?
- Ne baš - odmahnula je glavom i zacrvenjela se jer joj je želudac glasno zakrulio.
- Mislim da ti se želudac ne bi složio - nasmijao se. - Čini mi se da nikad ne jedeš, Holly Kennedy.
Ne jedem kad sam s tobom, pomislila je, ali je rekla:
- Nemam baš neki apetit.
- Ha, dobro. Čak i zečevi jedu više nego ti.
Holly je nastojala vladati razgovorom i usmjeravati ga u sigurnom pravcu pa su ostatak večeri uglavnom pričali o promociji novoga pi-ća. Nije raspoložena za razgovor o osobnim stvarima, nije čak ni bila sigurna kako se na osobnom planu osjeća. Daniel je bio dovolj¬no ljubazan da joj donese tiskovne materijale pa se unaprijed mogla posvetiti pisanju članka. Dao joj je i popis s brojevima telefona ljudi koji rade na piću Blue Rock pa ih je mogla nazvati i dobiti nekoliko iz-java. Bio joj je od velike pomoći; savjetovao joj je kako prezentirati ci¬jelu stvar i s kim razgovarati. Iz restorana je izašla daleko mirnija što se tiče članka, no mučilo ju je to što se odjednom osjećala tako neu¬godno u društvu muškarca za kojeg je bila sigurna da joj želi biti samo prijatelj. Usput, bila je i gladna jer je pojela samo nekoliko listova ze¬lene salate.
Izašla je iz restorana na svjež zrak dok je Daniel plaćao račun. Vrlo je velikodušan, pomislila je, drago joj je što su prijatelji. Jedino joj se pomisao da bilo s kim drugim osim s Gerryjem večera u roman¬tičnom restoranu nikako nije sviđala. Osjećala se vrlo loše. Trebala bi sjediti kod kuće i čekati otkucavanje ponoći, kad će napokon moći ot¬voriti Gerryjevu poruku za listopad.
Odjednom se zaledila i pokušala sakriti lice pred parom koji je spazila na ulici. Nikako ih nije htjela susresti u tom trenutku. Sagnu-la se, pretvarajući se da veže cipele, ali se tek tada sjetila da ima čiz¬me s patentnim zatvaračem pa je počela glupo popravljati nogavicu.
- Holly, jesi li to ti? - začula je poznat glas i zagledala se u dva para cipela koji su zastali pred njom. Uspravila se.
- O, dobra večer - nastojala je zvučati iznenađeno, nesigurno se osovljujući na noge.
- Kako si? - zapitala ju je žena, ovlaš je grleći. - Što radiš vani na toj hladnoći?
Pomolila se da Daniel još neko vrijeme ostane u restoranu.
- A, eto... Išla sam nešto pojesti. - drhtavo se nasmijala i poka¬zala na restoran.
- O, pa i mi smo krenuli onamo - smiješeći se dodao je muškarac. - Šteta što smo se mimoišli, mogli smo večerati zajedno.
- Da, šteta...
- Ali super što si izašla van - dobacila je žena. - Fino je da možeš izaći sama i raditi što hoćeš.
- Pa, zapravo... - bacila je pogled prema vratima, moleći se da se još ne otvore. - Da, da, krasno je to...
- A, tu si - nasmijao se Daniel, izlazeći iz restorana. - Već sam mislio da si mi pobjegla.
Prišao joj je i obgrlio je oko ramena.
Slabašno mu se nasmiješila i okrenula se prema paru.
- Oh, oprostite, nisam vas vidio - nasmiješio im se Daniel. Par ga je promatrao skamenjenog izraza lica.
- Ovaj... Danijele, ovo su Judith i Charles. Gerryjevi roditelji.

ČETRDESET

Žustro je pritisnula trubu i proklela vozača pred sobom. Bila je bijes¬na ko pas. Bjesnjela je na sebe samu što se dala uhvatiti u takvoj si¬tuaciji, ali i zato što se osjećala kao da su je uhvatili u nečemu nepri¬ličnom, iako se ništa slično nije događalo. No, još se više ljutila na samu sebe zato što je imala osjećaj da se nešto ipak događa jer je či¬tave večeri veoma uživala u Danijelovu društvu. A ne bi trebala uži¬vati. To joj se čini pogrešnim. Istodobno, čini joj se i vrlo ispravnim...
Podigla je dlan do sljepoočnica i protrljala ih. Boljela ju je glava, opet je previše analizirala događaje, a prokleti ju je promet do kuće iz¬luđivao. Jadan Daniel, tužno je pomislila. Gerryjevi su roditelji bili krajnje bezobzirni prema njemu. Naglo su prekinuli sav razgovor i odmarširali u restoran, više ni ne pogledavši Holly. Kvragu, zašto su morali naići u jednom jedinom trenutku u kojem se činila sretnom? Da su došli do nje bilo koji dan u tjednu, imali bi je prilike vidjeti u izdanju prave, jadne, tužne udovice. Valjda bi onda bili sretni. No, nisu naišli tada i sada su vjerojatno mislili da se savršeno zabavlja bez njihova sina. Ma, dovraga, pomislila je ljutito i još jednom pritisnula trubu. Zašto ljudima uvijek treba pet minuta da se pokrenu na zele¬no?
Zastajkivala je na svakom semaforu, a samo je željela što prije sti¬ći kući i dobro se izvrištati u svoja četiri zida. Uzela je mobitel i naz¬vala Sharon, znajući da će je prijateljica razumjeti.
- Halo?
- Bok, Johne, Holly ovdje. Daš mi Sharon?
- Zao mi je, Holly, ali Sharon spava. Probudio bih je, ali jako je umorna i...
- Ne, ne, nema veze - prekinula ga je. - Nazvat ću je sutra.
- Je I` nešto jako važno? - zabrinuto je zapitao.
- Ne - tiho je odgovorila. - Uopće nije važno. Prekinula je i istog trenutka odbirala Denisein broj.
- Halo? - hihotala jc Denise. - Bok - odvratila je Holly.
- Je I' sve u redu? - i dalje je hihotala Denise. - Tome, daj pres-tani- prošaptala je i Holly je smjesta shvatila da je nazvala u krivo
vrijeme-
- Ma, sve je u redu. Htjela sam malo čavrljati, ali vidim da imaš posla - prisilila se da se nasmije.
- U redu onda, nazvat ću te sutra, Holly- zasmijuljila se Denise. - O. K., boo... - nije ni uspjela dovršiti rečenicu. Prijateljica joj je
spustila slušalicu.
Neko je vrijeme sjedila u autu pred semaforom sve dok je glasno trubljenje za leđima nije natjeralo da silovito pritisne papučicu gasa.
Odlučila je svratiti do roditelja i popričati s Ciarom koja će je si¬gurno oraspoložiti. Kad se zaustavila pred kućom, sjetila se da Ciare više nema ondje i oči su joj se napunile suzama. I opet nema nikoga.
Zazvonila je na vrata i otvorio joj je Declan.
- Što ti je?
- Ništa - odvratila je, sažalijevajući samu sebe. - Gdje je mama?
- U kuhinji. Ona i tata pričaju s Richardom. Na tvom bih ih mjestu malo ostavio na miru.
- Oh... u redu - osjećala se krajnje izgubljeno. - A što ti radiš?
- Gledam ono što sam snimio danas.
- Onaj dokumentarac o beskućnicima?
- Da. Hoćeš pogledati?
- Aha - zahvalno se nasmiješila i smjestila se na kauč. Već nakon nekoliko minuta videosnimka bila je oblivena suzama, ali ovaj put ne zbog sebe. Declan je snimio vrlo uvjerljiv, potresan intervju s neobič¬nim čovjekom koji živi na ulicama Dublina. Odjednom je shvatila da na svijetu postoje ljudi kojima je daleko gore nego njoj i da je nalije-tanje na Gerryjeve roditelje i Danijelovo izlaženje iz restorana u pog¬rešnom trenutku doista sitnica oko koje ne treba razbijati glavu.
- Declane, pa ovo je bilo fantastično - rekla je, brišući oči.
- Hvala ti - tiho je odvratio, vadeći kasetu iz videorekordera i spremajući je u torbu.
- Što, zar nisi zadovoljan s time što si snimio? Slegnuo je ramenima.
- Kad cijeli dan provedeš s takvim ljudima, teško ti je biti zado¬voljan što ti je jedan od njih ispričao tako grozne stvari da se od toga može napraviti sjajan dokumentarac. Ispada da što je njemu gore, meni je bolje.
Holly ga je sa zanimanjem slušala.
- Ne slažem se s tobom, Declane. Mislim, da će mu to što si ga snimio puno značiti. Ljudi će gledati film i htjet će mu pomoći.
Declan je i opet samo slegnuo ramenima.
- Možda. Idem ja sad u krevet, užasno sam umoran.
Pokupio je torbu i poljubio je u čelo dok je prolazio kraj nje. To ju je dirnulo. Najmlađi joj je brat polako, ali sigurno odrastao.
Bacila je pogled na sat i shvatila da je već skoro ponoć. Posegnu¬la je u torbu i izvadila Gerryjevo pisamce za listopad. Pribojavala se dana kad više neće biti omotnica. Nakon ove, preostale su joj još samo dvije. Prstima je prešla preko ispisanih riječi i otvorila preklop. Iz¬vukla je karticu, a na krilo joj je ispao sprešani cvijet. Suncokret. Njezin omiljeni cvijet. Uz njega joj je na krilo pala i malena vrećica. Pažljivo ju je promotrila i shvatila da je riječ o vrećici suncokretovih sjemenki. Dršćućim je prstima milovala suhe latice, bojeći se da će ih slomiti. U poruci je pisalo:

Suncokret za moj suncokret. Neka ti razvedri tmurne listopadske dane koje toliko mrziš. Zasadi ih još i budi sigurna da će te dočekati toplo i sjaj¬no ljeto.
P. S. Volim te...
P. P. S. Molim te, drugu karticu proslijedi Johnu.

S krila je podigla drugu karticu iz kuverte i kroz suze i smijeh pro¬čitala poruku.

Dragi Johne,
Sretan ti 32. rođendan. Stariš, prijatelju, ali nadam se da ćeš doživje¬ti još mnogo, mnogo rođendana. Uživaj u životu, čuvaj mi ženu i pazi na Sharon. Sad si muškarac!
Voli te tvoj prijatelj Gerry.
P. S. Rekao sam ti da ću ispuniti obećanje.

Još je nekoliko puta pročitala svaku Gerryjevu riječ. Činilo joj se da satima sjedi na kauču i razmišlja o tome koliko će razveseliti Joh-na kad mu preda prijateljevu poruku. Razmišljala je i koliko joj se život posljednjih mjeseci promijenio. Najbolje su bile promjene na poslovnom planu. Ponosila se sama sobom i vlastitom predanošću no¬vom poslu i uživala je u osjećaju ispunjenosti svake večeri kad bi uga¬sila računalo i krenula kući. Gerry ju je ohrabrio i potaknuo je da pot¬raži posao koji će joj u životu značiti više od izvora mjesečne plaće. No, ništa joj od toga ne bi bilo potrebno da je Gerry još uvijek s njom. Život bez njega bio je prazniji i ostavljao joj je više prostora za sebe.
U svakom bi trenutku takav život smjesta zamijenila za život s Gerryjem
No, to nije bilo moguće. Morala se posvetiti samoj sebi i vlastitoj budućnosti. Nitko više s njom nije mogao dijeliti svakodnevne duž¬nosti.
Obrisala je oči i ustala s kauča. Veselo je odskakutala prema kuhi-nji sa smiješkom na licu i lagano zakucala na vrata. - Uđi - pozvala ju je Elizabeth. Ušla je i spazila svoje roditelje za stolom s Richardom. Pili su čaj.
- O, bok, zlato - obradovala se majka, ljubeći je i grleći. - Nisam te čula kad si došla.
- Tu sam već sat vremena. Gledala sam Declanov dokumentarac
- nasmiješila se ostalim članovima obitelji i nježno ih zagrlila.
- Odličan je film, je 1' da? - zapitao ju je otac, grleći je i ljubeći. Kimnula je glavom i sjela za stol.
- Jesi li našao posao? - zapitala je Richarda.
Tužno je odmahnuo glavom, s izrazom lica kao da će svakog tre¬nutka zaplakati.
- E, pa, ja jesam!
Pogledao ju je uvrijeđeno, pitajući se kako lije mogla reći takvo što.
- Znam da si ti našla posao.
- Ne, Richarde, krivo si me shvatio - nasmiješila se. - Našla sam posao TEBI.
Iznenađeno ju je pogledao.
- Sto si napravila?
- Dobro si me čuo - nacerila se. - Sutra će te nazvati moj šef. Lice mu se razočarano opustilo.
- Holly, zbilja lijepo od tebe, no rad u oglašivačkoj industriji me uopće ne zanima. Zanima me znanost.
- I vrtlarstvo.
- Da, volim raditi u vrtu - zbunjeno je dodao.
- Zbog toga će te moj šef i nazvati. Da mu urediš vrt. Rekla sam mu da ćeš mu ga urediti za pet tisuća eura. Nadam se da je to O. K.
- nasmiješila se dok je Rochard zaprepašteno zinuo.
Ostao je bez riječi pa je Holly nastavila s pričom.
- Evo, napravila sam ti i posjetnice - pružila mu je oveću hrpicu kartica koje je printala cijeli dan.
Richard je s roditeljima bez riječi čitao posjetnice.
Onda joj je brat odjednom poskočio, povukao Holly sa stolca i stao s njom plesati po kuhinji dok su roditelji veselo podvikivali i pljeskali.
- Samo jedna stvar - rekao je Richard, smirujući se i ponovo gle¬dajući karticu. - Napravila si pravopisnu grešku. Ne piše se 'uredživanje vrta', nego 'uređivanje vrta' - razgovijetno ju je podučio. - Ku¬žiš razliku?
Holly je prestala plesati i duboko uzdahnula.



ČETRDESET I JEDAN

Sharon i Holly su zastenjale i još jednom se srušile na stolce.
- To si rekla i prije sat vremena - požalila se Sharon, skidajući ci¬pele i masirajući natečene gležnjeve.
- Da, ali ovaj put mislim ozbiljno. Čini mi se kako bi ova haljina mogla biti prava - uzbuđeno je rekla Denise.
- I to si rekla prije sat vremena - zagunđala je Holly, naslanjajući glavu na naslon stolca i zatvarajući oči.
- Nemoj mi sad tu zaspati - upozorila ju je Sharon i oči su joj se odmah otvorile.
Denise ih je odvlačila iz jedne u drugu trgovinu vjenčanicama u cijelom Dublinu. Bile su iscrpljene, živčane i bilo im je dosta. Sva sre¬ća i uzbuđenje koje su osjećale zbog vjenčanja svoje najbolje prijate-ljice nestali su im iz glave nakon što je Denise isprobala milijuntii ha¬ljinu. Čuje li još jednom Deniseino skvičanje, pomislila je Holly, od-rubit će joj...
- Jaaaaaao, prekrasna je - zaskvičala je Denise.
- O. K., slušaj me - na Hollyino uho šapnula je Sharon. - Čak i ako izađe van i izgleda kao šampita na čačkalici, reći ćemo joj da je prekrasna, okej?
Holly se zasmijuljila: - Ma daj, Sharon, ne smijemo joj to napra¬viti!
- Jooooj, sad ćete vidjeti - iz svlačionice je skvičala Denise.
- Hmmm... možda ipak možemo - Holly je izmučeno pogledala u Sharon.
- Spremne?
- Da - umorno je prostenjala Sharon.
- Ta-dam! - izašla je iz kabine i Holly je razrogačila oči.
- Oh, predivno vam stoji - zadivljeno je uzdahnula prodavačica koja se našla u blizini.
- Ma dajte - zastenjala je Denise. - Vama su se sve haljine svid-jele, niste mi baš od pomoći.
Holly je nesigurno pogledala Sharon i pokušala ne prasnuti u smi¬jeh kad je spazila njezin izraz lica. Izgledala je kao da je namirisala nešto odvratno. Zakolutala je očima i zapitala Holly: - Zar Denise ni-kad nije čula za prodavačku proviziju?
- Sto vas dvije šapćete? - zapitala je Denise.
- Ma, ništa, samo kažemo da super izgledaš. Holly se namrštila Sharon.
- Sviđa vam se? - pištala je Denise i Holly je napravila bolnu gri¬masu.
- Da - ravnodušno je odvratila Sharon.
- Sigurno? -Da.
- Misliš da će se Tom oduševiti kad pogleda s oltara i vidi me kako mu se približavam u ovome? - čak je i odglumila hod do oltara da bi je cure mogle zamisliti u toj situaciji.
- Da - ponovila je Sharon.
- Sigurna si? -Da.
- Misliš da vrijedi onoliko koliko košta? -Da.
- Zbilja? -Da.
-Još će bolje izgledati ako se malo iskvarcam, je 1' da? -Da.
- Guzica mi ne izgleda ogromno? -Da.
Holly je zapanjeno pogledala u Sharon, shvaćajući da ova uopće ne sluša Deniseina pitanja.
- Sigurna si? - zapitala je Denise. Očito ni ona nije slušala odgo¬vore.
- Da.
- Da je onda kupim?
Prodavačica je izgledala kao da će svakog trenutka početi skakati u zrak od sreće, ali se uspjela suzdržati.
- Ne! - ubacila se Holly prije no što je Sharon uspjela izgovoriti još jedno „da".
- Ne? - zapitala je Denise.
- Ne - potvrdila je Holly.
- Zar ti se ne sviđa? -Ne.
-Je 1' zato što izgledam debelo u njoj? -Ne.
- Misliš li da će se svidjeti Tomu? -Ne.
- Misliš da je preskupa? -Da.
- Hm - okrenula se Sharon. - Slažeš li se s Holly? -Da.
Prodavačica je zakolutala očima i otišla poslužiti drugu mušteri¬ju, nadajući se da će s njom imati više sreće.
- U redu, vjerujem vam - rekla je Denise, tužno se još jednom ogle¬davajući u zrcalu. - Iskreno, ni meni se baš tako strašno ne sviđa.
Sharon je uzdahnula i obula cipele.
- Dobro, Denise, rekla si da je ovo zadnje. Ajmo nešto pojesti pri¬je nego što umrem.
- Mislila sam na haljinu. To je zadnja haljina koju sam htjela is¬probati u ovoj trgovini. Ali ima još hrpetina dućana u koje trebamo otići.
- Nema šanse - prosvjedovala je Holly. - Umirem od gladi i sad mi već sve vjenčanice izgledaju isto. Trebam prekid.
- Ali, riječ je o mom vjenčanju, Holly!
- Da, ali... - Holly se pokušala dosjetiti izgovora. - Ali, Sharon je trudna.
- Aha, dobro, idemo onda nešto pojesti - razočarano je rekla De¬nise i uputila se natrag u svlačionicu.
Sharon je munula Holly laktom u rebra.
- Nisam bolesna, dođavola, samo sam trudna.
- Ma joj, samo sam se toga uspjela sjetiti - umorno se opravdala Holly.
Otišle su u Brewleyjev kafić i uspjele se smjestiti za svoj uobičaje¬ni stol nad ulicom Grafton.
- Mrzim kupovinu subotom - gunđala je Holly, gledajući kako se ljudi sudaraju u uličnoj vrevi.
- Nema više shoppinga usred tjedna, sad više nisi gospa od lada¬nja - zadirkivala ju je Sharon grizući prvi zalogaj svog sendviča.
- Znam i užasno sam umorna, ali osjećam se kao da ovaj put imam pravo biti umorna. Za razliku od prijašnjih vremena, kad bih bila umorna zato što sam ostajala dugo budna i gledala televizijski program za „nesaničare" -veselo je objasnila Holly.
- Daj nam ispričaj što je to bilo s Gerryjevim roditeljima - punih je usta promumljala Sharon. Holly je preokrenula očima.
- Bili su tako bezobzirni prema jadnom Danijelu.
-Oprosti što sam spavala te večeri. Da je John znao o čemu je ri¬ječ , sigurno bi me probudio - ispričala se Sharon.
- Ma daj, ne budi blesava. Nije to nikakav veliki problem, samo me u tom trenutku užasno iznerviralo.
- Naravno da te iznerviralo. Nemaju ti pravo određivati s kim ćeš izlaziti, a s kim nećeš - ljutila se Sharon.
- Ali, Sharon, ja ne izlazim s njim - posebno je naglasila Holly. -Nemam se namjeru ni sa kim viđati u tom smislu narednih dvadeset godina. Samo smo bili na službenoj večeri.
- Aha, službena večera. Mo'š mislit - hihotale su se Sharon i De-nise.
- Pa bila je službena večera, ali bilo je i zgodno za promjenu ima¬ti društvo - nasmiješila se. - I ne, ne žalim se na vas dvije - brzo je dodala prije no što su se djevojke stale braniti. - Samo kažem da kad svi ostali imaju drugoga posla, lijepo je imati nekoga s kim možeš pri¬čati, pogotovo ako je taj netko muškarac. Osim toga, s Danijelom se lako složiti i uz njega mi je vrlo ugodno. To je sve.
- Razumijem te - kimnula je Sharon. - Osim toga, dobro je da si počela izlaziti i družiti se s nekim novim ljudima.
- Jesi li saznala nešto novo o njemu? - Denise se nagnula preko stola dok su joj oči svjetlucale u očekivanju mogućeg trača. - Meni se Daniel čini pomalo mračan. Možda skriva kakvu strašnu tajnu. Mož¬da ga progone duhovi prošlosti iz vojske.
- Ovaj... mislim da ne, Denise. - smijala se Holly - Osim ako čiš¬ćenje čizama na obuci ne smatraš velikom traumom. Naime, nije puno dulje od toga ni ostao u vojsci.
- Mmmm, baš volim slatke vojnike - slinila je Denise.
- I radijske voditelje - dodala je Sharon.
- Naravno, i radijske voditelje - smijući se složila se Denise.
- Rekla sam mu što mislim o vojsci - nasmiješila se Holly.
- Nisi valjda! - nasmijala se Sharon.
- O čemu vi to? - zapitala je Denise.
- I što ti je rekao na to? - Sharon je ignorirala Denise.
- Samo se nasmijao.
- Dobro, o čemu pričate? - još jednom je zapitala Denise.
- Hollyina teorija o vojsci - objasnila je Sharon.
- Kakva teorija? - zainteresirano je zapitala Denise.
- Da je borba za mir isto što i ševa za djevičanstvo. Sve tri su prasnule u smijeh.
- Ali s ovim potonjim se barem možeš dobro zabavljati - zločes¬to se ubacila Denise.
- Jesi li ti uspjela uvježbati kako se ševiti za djevičanstvo? - šaleći se, zapitala je Sharon.
- Ha, nisam baš, ali stalno pokušavam - odgovorila je Denise i sve su se tri žahihotale. - Sve u svemu, Holly, drago mi je što se dobro slažeš s Danijelom jer ćeš na mom vjenčanju morati plesati s njim.
- Zašto? - zbunjeno je zapitala Holly.
- Zato što je običaj da kum na vjenčanju pleše s kumom - Deni-seine su oči zasvjetlucale.
Holly je ostala bez daha.
- Hoćeš da ti budem kuma? Denise je uzbuđeno kimnula glavom.
- Da, i ne brini, već sam razgovarala sa Sharon, ne smeta je što to neće biti ona - uvjerila je Holly.
- Joj, hvala ti, Denise, baš me to raduje! - sretno je uzviknula Holly. - Nego, Sharon, sigurna si da ti ne smeta?
- Ne brini, dovoljno mije da budem ko balon napuhana djeveruša.
- Nećeš biti napuhnuta ko balon! - nasmijala se Holly.
- Bogme hoću. Bit ću u osmom mjesecu trudnoće. Haljinu će mi morati sašiti poput šatora!
-Joj, nadam se da te neće na vjenčanju uhvatiti trudovi - izbeče¬nih očiju uzviknula je Denise.
- Ne brini, Denise, neću odvući pažnju od tebe na tvoj dan - nas¬miješila se Sharon. - Termin mi je tek krajem siječnja pa ću imati još nekoliko tjedana do poroda.
Denise je izgledala kao da joj je pao kamen sa srca.
- E da, zaboravila sam vam pokazati bebinu sliku - uzbuđeno je rekla Sharon i stala kopati po torbi te na kraju izvukla malenu sliku s ultrazvuka.
- Gdje je? - namršteno je zapitala Denise.
- Evo, tu je - na jedan je dio slike pokazala Sharon.
- Ohohoho! Bogme dečko ima velikoga! - uzviknula je Denise, pobliže promatrajući sliku.
Sharon je zakolutala očima.
- To je noga, glupačo. Još uvijek ne znamo kojeg je spola.
- Aha - zacrvenjela se Denise. - Čestitam, Sharon, izgleda da no-siš malog izvanzemaljca.
-Joj, daj prestani, Denise - smijala se Holly. - Slika je baš lijepa. - Odlično - nasmiješila se Sharon i pogledala u Denise, a Denise joj je kimnula. - Htjela sam te nešto pitati, Holly.
- Što? - zabrinuto je zapitala Holly.
- John i ja bismo htjeli da budeš krsna kuma našem djetetu.
Holly je još jednom ostala bez daha i oči su joj se napunile suzama. - Čekaj malo, a kad sam te ja pitala da mi budeš vjenčana kuma, onda nisi plakala - nadurila se Denise.
- Joj, Sharon, bila bi mi neizmjerna čast - dirnuto je rekla, grleći prijateljicu. - Hvala što si me pitala.
- Hvala ti što si pristala. John će biti oduševljen!
- Ma, dajte nemojte sad još plakati - zastenjala je Denise, ali Sha¬ron i Holly su je ignorirale i nastavile se grliti.
- Halo! - podviknula je Denise i obje su se djevojke odvojile iz zagrljaja.
-Što je?
Denise je uprla prst u prozor.
- Ne mogu vjerovati, ali do sad nisam primijetila onu trgovinu vjenčanicama preko puta. Brzo, popijte i idemo onamo - uzbuđeno im je naredila i stala izdaleka promatrati haljine u izlogu.
Sharon je mučenički uzdahnula i tobože se onesvijestila.
- Ne mogu, Denise, trudna sam...

ČETRDESET I DVA

- E, Holly, baš sam si nešto mislila... - rekla joj je Alice dok su nakon posla, u toaletu, obje popravljale šminku.
- Da? Mislila si? Je 1' te boljelo? - zezala ju je Holly.
- Ha-ha, umirem od smijeha - suho je odvratila Alice. - Ne, zbi¬lja, razmišljala sam o horoskopu iz broja za ovaj mjesec i čini mi se da je Tracey na neku čudnu foru pogodila stvar.
Tobože uzrujano, Holly je pogleda.
- Kako?
Alice je završila s nanošenjem ruža i okrenula se prema Holly
- Pa, prvo i prvo, tu je ona priča s visokim, crnim i zgodnim muš¬karcem s kojim se sad viđaš...
- Ne viđam se s njim, samo smo prijatelji - po milijunti je put obja¬snila Holly a Alice zakolutala očima.
- N'da, kako god ti kažeš. A kao drugo...
- Ne, ozbiljno ti kažem, ne viđam se s njim - ponovila je Holly.
- Da, da, da - nasilu je pristala Alice. - A drugo što je pogodila je...
Holly je tresnula torbicom za šminku o umivaonik.
- Alice, ne viđam se s Danijelom.
- U redu, u redu - podigla je ruke pred sebe, kao da se brani. -Shvatila sam! Ne viđate se, ne hodate, ali daj me prestani prekidati i slušaj me... Druga stvar koju je Tracey pogodila tvoj je sretan dan, utorak, a to je danas...
- Nevjerojatno, Alice, kako li si samo to pogodila! - sarkastično je prokomentirala Holly nanoseći olovku za usnice.
- Ma, slušaj me, dovraga! - nestrpljivo je uzviknula Alice i Holly je zašutjela. - Rekla ti je i da ti je plava sretna boja. Kad sve zbrojimo, danas, a to je utorak, visok te, crn i zgodan muškarac pozvao na pro¬mociju pića koje se zove Blue rock iliti PLAVI kamen - zadovoljno je rezimirala Alice.
- Da, i? - Holly nije bila ni najmanje impresionirana.
- To je znak!
- To je znak da sam na astrološkom sastanku nosila plavu košulju jer je Tracey samo zbog toga odabrala tu boju. A nosila sam plavu ko¬šulju samo zato što su mi sve druge košulje bile prljave. Sto se utor-ka tiče to je odabrala skroz bez veze i napamet. Nema tu nikakvog znaka, Alice.
- Nevjerni Toma - uzdahnula je Alice. - Holly se nasmijala.
- Gle, ako vjerujem u tu tvoju teoriju, ma kako idiotska bila, onda moram povjerovati i da će Brian osvojiti glavni zgoditak na lotu i da će poslali objekt požude svih žena na svijetu.
Alice je zagrizla usnicu i tajnovito se nasmiješila.
- Sto je sada? - zapitala je Holly, znajući da se Aliceinom glavom uvijek vrzmaju svakojake bizarne misli.
- Pa... Brian je danas osvojio četiri eura na instant-lutriji.
- Jupiiiii! - nasmijala se Holly. - Ali još uvijek nam ostaje jedan problem - toga čovjeka nitko živ na ovome svijetu ne smatra privlač¬nim.
Alice je znakovito šutjela.
- Što je sada? - zahtijevala je Holly.
- Ništa - Alice je slegnula ramenima i nasmiješila se.
- Ma daj me nemoj! - šokirano je uzviknula Holly.
- Sto? - ozareno je zapitala tajnica.
- Nemoj mi reć da ti se sviđa Brian. To je nemoguće! Alice je slegnula ramenima.
- Drag je.
- Oh, ne! - Holly je pokrila lice objema rukama. - To radiš samo zato da bi mi dokazala kako si u pravu s tim glupim horoskopom.
- Ništa ti ja ne pokušavam dokazati - nasmijala se.
- A onda zbilja ne mogu vjerovati da ti se sviđa.
- Tko se komu sviđa? - zapitala je Tracey, ulazeći u toalet. Alice je divlje zatresla glavom u Hollyinu smjeru, preklinjući je da
ništa ne kaže.
- Ma, nitko - promrmljala je Holly, zapanjeno zureći u Alice. Kako li joj se može sviđati taj najljigaviji ljigavac?
- Hej, jeste čule da je Brian danas dobio nešto novca na instant-lutriji? - zapitala je Tracey iz zahoda.
- Upravo smo pričale o tome - nasmijala se Alice.
- Možda ipak jesam nekakva vidovnjakinja - hihotala je Tracey i „povukla" vodu.
Alice je namignula Holly u zrcalu i Holly se uputila van.
- Ajmo, Alice, trebale bismo krenuti ili će nas fotograf poslati dovraga.
- Fotograf je već ovdje - objasnila joj je Alice, nanoseći maškaru.
- Da, gdje?
- Ustvari, fotografkinja je već ovdje.
- Dobro, gdje je onda fotografkinja?
- Ta-dam! - objavila je Alice, vadeći fotoaparat iz torbe.
- Ti si fotografkinja? - nasmijala se Holly. - No dobro, barem će¬mo zajedno dobiti otkaz kad objave članak.

Probile su se kroz gužvu Hoganova puba i popele se u klub Diva. Holly je ostala bez daha kad su se približile ulazu. Skupina je mladih, mišićavih momaka u kupaćim gaćicama udarala o bubnjeve i havaj-skim ritmovima pozdravljala goste. Veoma mršave manekenke u os¬kudnim kupaćim kostimima djevojke su dočekale s cvjetnim vijenci¬ma koje bi im ovile oko vrata.
- Osjećam se kao da sam na Havajima - smijuljila se Alice, slika¬jući čitav prizor.
- Isuse Bože! - uzviknula je kad su ušle u klub.
Holly je jedva prepoznala unutrašnjost. Bila je potpuno preinače¬na. Na samome ulazu dočekao ih je veliki vodopad. Akvamarinska te¬kućina spuštala se preko nekoliko kamenih stuba i djelovala poput malenog, ali pravog vodopada.
- Vidi, vidi! Plavo kamenje! - nasmijala se Alice. - Dobra ideja. Holly se nasmiješila. Toliko o njenom novinarskom osjećaju -
uopće nije shvatila da se niz vodopad slijeva promovirano piće. Od¬mah potom uhvatila ju je panika. Daniel joj nije rekao ništa o svemu ovome, što znači da će morati promijeniti tekst prije no što ga sutra preda Chrisu. Pogledom je potražila Denise i Toma i spazila kako neki novinari fotografiraju Denise koja ponosno pokazuje zaručnički pr¬sten. Nasmijala se slavnome paru.
Osoblje sa šanka postrojilo se uz ulaz u kupaćim kostimima, dr¬žeći na rukama poslužavnike prepune reklamiranog pića. Podigla je čašu s pladnja i otpila malen gutljaj, trudeći se ne napraviti grimasu nad preslatkim okusom jer ju je fotograf upravo snimao kako pije novo, vruće zimsko piće. Baš kao što je Daniel i najavio, podovi su bili prekriveni pijeskom ne bi li se stvorio dojam tuluma na plaži, nad svakim je stolom stajao suncobran od bambusa, visoki stolci za šankom pretvoreni su u visoke bubnjeve, a zrakom se širio predivan miris roš-tilja. Holly je slina krenula na usta kad je spazila konobaricu koja nosi „roštilj" za stolove. Pojurila je prema najbližem slobodnom stolu, zgrabila ražnjić i slasno zagrizla.
- Aha, znači ipak jedeš - pred njom se stvorio Daniel. Žustro zva¬čući, progutala je zalogaj.
- Ahm, bok. Cijeli dan ništa nisam jela i umirem od gladi. Klub ti Izgleda super - rekla je osvrćući se oko sebe i nastojeći mu odvrati¬li pozornost od svojih prepunih usta.
- Aha, dobro je ispalo - djelovao je zadovoljno. Za razliku od svoga osoblja, na sebi je imao nešto više odjeće. Odjenuo je izblijed¬jele traperice i plavu havajsku košulju s velikim ružičastim i žutim cvjetovima. Još uvijek se nije obrijao i Holly se zapitala koliko bi bol¬no bilo poljubiti ga dok mu obraz prekrivaju te oštre čekinje. Nije da bi ga ljubila, naravno. Mislila je na nekoga drugoga... išlo joj je na živ¬ce što joj sve to pada na pamet.
- Hej, Holly! Daj da te uslikam s visokim, crnim, zgodnim muš¬karcem - povikala je Alice, stižući do stola s fotoaparatom.
Skoro je propala u zemlju. Daniel se nasmijao.
- Trebala bi češće dovoditi prijateljice.
- Ona mi nije prijateljica - kroz stisnute je zube procijedila Holly i pozirajući, stala kraj Danijela.
- Čekaj malo - rekao je Daniel i dlanom prekrio objektiv. Sa sto¬la je uzeo ubrus i s Hollyina lica obrisao umak i masnoću. Naježila se i tijelom joj je prošao toplinski val. Uvjerila se da joj je to zbog crve-njenja u licu.
- Eto, sad si čista - rekao je smiješeći se i obgrlio je, okrećući se prema fotoaparatu.
Alice je nakon fotografiranja odskakutala dalje, slikajući sve oko sebe. Holly se okrenula prema Danijelu.
- Daniele, još jednom ti se moram ispričati za ono neku večer. Gerryjevi su roditelji bili strašno neučtivi prema tebi i žao mi je što ti je bilo neugodno.
- Ma daj, nema nikakve potrebe za isprikom, Holly. Bilo mi je neugodno samo zbog tebe. Ti ljudi ti ne bi trebali određivati s kim ćeš se viđati, a s kim nećeš. U svakom slučaju, ako se brineš zbog mene, ne moraš - nasmiješio se i stavio joj ruke na ramena kao da će još neš-
to kazati, ali ga je netko pozvao sa šanka i morao je požuriti da riješi problem.
- Ali ti i ja se ne viđamo - promrmljala je Holly. Ako čak i njega mora upozoriti na tu činjenicu, tada mora priznati da ima problem. Nadala se da u toj večeri nije bilo ničega drugog osim onoga vidljivog. Nazivao ju je skoro svaki dan od tada i shvatila je da se raduje njego¬vim pozivima. Ponovo su je počele mučiti primisli. Odlutala je do De-nise i pridružila joj se na ležaljci na kojoj je ispijala plavi napitak.
- Ej, Holly, sačuvala sam ti madrac - Denise je pokazala prema središtu prostorije i dvije su se djevojke zahihotale, prisjećajući se ve¬like morske pustolovine na ljetovanju.
- I, kako ti se sviđa novo, vruće zimsko piće? - Holly je pokazala na bocu.
Denise je zakolutala očima.
- Bez veze. Popila sam ih nekoliko i već mi se vrti u glavi. Alice je dotrčala do Holly vukući za sobom abnormalno mišićavog
momka u sićušnim boksericama. Obim samo jednog njegova bicepsa bio je otprilike jednak opsegu Aliceina struka. Pružila je fotoaparat prema Holly
- Daj nas uslikaj zajedno, molim te.
Holly je pomislila kako Chris vjerojatno nije tražio ovakvog foto¬grafa za promociju, ali je poslušala kolegicu.
- To mi je zato da ga stavim kao čuvara zaslona na uredskom ra¬čunalu - objasnila je Alice Denise.
Te se večeri Holly sasvim dobro provela. Smijala se i ćaskala s De¬nise i Tomom dok je Alice trčkarala naokolo fotografirajući polugole manekene. Shvatila je da je bila u krivu što joj je Tom svih ovih mje¬seci išao na živce jer se ispostavilo da je vrlo drag momak i da su on i Denise baš krasan par. Gotovo uopće nije razgovarala s Danijelom jer je ovaj bio suviše zauzet trčanjem uokolo i izigravanjem odgovornog poslovođe. Gledala ga je dok je izdavao osoblju naredbe i divila se kako su ga odmah slušali. Dobro je radio svoj posao. Svaki put kad bi joj pokušao prići, netko bi ga zaustavio radi intervjua ili samo zato da bi proćaskao s njim. Uglavnom su ga zaustavljale mlade cure u kupa¬ćim kostimima. Holly je shvatila da joj idu na živce pa je skretala po¬gled.
- Zbilja ne znam kako ću napisati taj članak - požalila se Alice dok su se probijale van, na hladnoću.
- Ma ne živciraj se, napisat ćeš ti to. Samo osamsto riječi, zar ne?
- Da samo! sarkastično je podviknula. Već sam bila napisala probni članak prije nekoliko dana jer mi je Daniel dao sve podatke, ali nakon sto sam sve ovo vidjela, znam da ga moram uvelike prepravlja¬li. A već sam se skoro ubila s prvom verzijom.
- Stvarno te to muči?
Holly je duboko uzdahnula. - Ja jednostavno loše pišem, Alice. Pismeno izražavanje mi nikad nije dobro išlo. Nikad nisam znala dobro opisati stvari i događaje. Alice se zamislila.
- Imaš li članak u uredu? Holly je kimnula.
- 'Ajmo onda do ureda pa ću ti ga ja pogledati. Možda ti nešto iz¬mijenim i dodam.
-Joj, Alice, puno ti hvala - uzviknula je Holly, zagrlivši je od sre¬će i olakšanja.

Sljedećeg jutra, dok je okretao stranice i dalje se mrštio, Holly je sjedila pred Chrisom i nervozno pratila njegove reakcije. Alice nije samo unijela nekoliko promjena u članak nego ga je potpuno preradi¬la i, prema Hollyinom mišljenju, napisala sjajan uradak. Tekst je bio duhovit, ali i informativan, a opisi su točno odgovarali situaciji. Holly nikad takvo što ne bi iscijedila iz sebe. Alice je očito bila veoma nada¬rena i Holly nikako nije bilo jasno zašto radi kao tajnica u časopisu za koji bi zapravo trebala pisati.
Chris je napokon završio s čitanjem članka, skinuo naočale i za¬gledao se u Holly. Lomeći prste u krilu, osjećala se kao da je upravo prepisivala na testu u školi.
- Holly, ja zbilja ne znam što ti radiš u oglašivačkom odjelu - naj¬zad je prozborio. - Fenomenalno pišeš, članak mi se jako sviđa. Zaba¬van je, duhovit, ali i kaže sve što treba kazati. Odličan je.
Holly se slabašno nasmiješila.
- Ovaj... hvala.
- Imaš golem talent. Ne mogu vjerovati da si ga pokušala sakriti od mene.
Izvještačeno se smješkala kao da joj je na silu rastegnuo usnice.
- Hoćeš li još nešto napisati tu i tamo? Protrnula je.
- Pa, znaš što, Chris, ja bih ipak radije radila na oglasima.
- Ma, da, naravno i za ovo ću ti dati povišicu. No ako ikad ponov¬no dođemo u gabulu, barem znam da imam još jednu talentiranu no¬vinarku u- uredu. Izvrsno, Holly - nasmiješio joj se i pružio joj ruku.
- Ovaj... hvala - ponavljala je Holly, slabašno mu stežući ruku, a zatim je ustala sa stolca. - Sad se moram vratiti na posao.
Iz Chrisova je ureda izašla potpuno ukočena.
- No? Je 1' mu se svidjelo? - glasno je zapitala Alice, stižući niz hodnik.
- Ovaj... da, jako mu se svidjelo. Hoće da opet pišem - ugrizla se za usnicu, preplavljena osjećajem krivnje što je preuzela sve zasluge.
- O, super - odvratila je pogled Alice. - Blago tebi. Zatim se uputila prema svom stolu.

ČETRDESET I TRI

Denise je udarcem boka zatvorila blagajnu i preko pulta predala ra¬čun mušteriji.
- Hvala vam - nasmiješila se, ali joj je smiješak izblijedio onog tre¬nutka kad se mušterija okrenula od pulta. Tegotno je uzdahnula, od¬mjeravajući dugačak red pred blagajnom. Morat će ovdje stajati cijeli dan, a puš-pauza prijeko joj je potrebna. No nema nikakve šanse da se izvuče čak niti na kratko. Zlovoljno je zgrabila komad odjeće od slje¬dećeg kupca, sa njega skinula oznake, skenirala cijenu i utrpala ga u vrećicu.
- Oprostite, jeste li vi Denise Hennessey? - začula je i podigla gla¬vu ne bi li identificirala vlasnika seksi, dubokog, muškog glasa. Namr-štila se kad je shvatila da joj se obraća policajac.
Trenutak je oklijevala, pokušavajući se prisjetiti je li u posljednje vrijeme učinila išta nezakonito te, zaključivši da nije, potvrdila: - Da, to sam ja.
- Ja sam narednik Ryan i zamolio bih vas da odete sa mnom do postaje.
Izgovorio je to više kao naredbu nego kao molbu i Deniseina su se usta razjapila od šoka. Nije u njemu više vidjela seksi policajca, nego gada koji će je zauvijek zatvoriti u tijesnu zatvorsku ćeliju bez tople vode, normalne odjeće i šminke. Progutala je gvalju, zamišljajući svo¬ju kletu sudbinu u kojoj je banda ljutitih žena, koje nije briga za maš¬karu, svakodnevno tuče na zatvorskom vježbalištu dok ih stražari prezrivo promatraju i klade se koja će pobijediti.
- A zašto moram s vama? - još jednom je progutala gvalju.
- Molim vas, poslušajte me i sve ćemo vam objasniti u postaji -zaobišao je pult i Denise je polako napravila nekoliko koraka unatrag, bespomoćno zureći u dugačak red kupaca. Svi su samo zurili u nju, zabavljeni scenom koja im se odvijala pred očima.
- Traži iskaznicu - doviknula joj je jedna mušterija s kraja reda i Denise ju je drhtavim glasom zatražila od policajca, iako je taj zahtjev bio potpuno beskoristan. Nikad prije u životu nije vidjela policijsku iskaznicu pa tako ne bi ni razlikovala pravu od lažne. Ruka joj je dr¬htala dok je pred očima držala iskaznicu i iako ju je pomno proučava¬la, nije uspjela pročitati ni riječi. Previše se stidjela pred kolegama i mušterijama koji su se skupljali ne bi li promotrili što se događa. Svi MI imali izraz gađenja na licu. Svi su sigurno mislili isto. Evo je, zlo¬činka.
No, nije se namjeravala predati bez borbe.
- Neću poći s vama ako mi ne kažete o čemu je riječ.
Ponovo joj je prišao i izvukao lisice: - Ne pravite scenu, molim vas.
- Ali, ništa nisam napravila - prosvjedovala je, polako paničareći.
- Pa o tome ćemo porazgovarati u postaji - ponovio je blago iživ-ciranim glasom.
Denise se odmaknula unatrag. Svim je silama svojim kolegama i mušterijama htjela dati do znanja da doista nije učinila ništa protu¬zakonito. Ne ide s tim čovjekom u policijsku postaju sve dok joj ne objasni u čemu je stvar. Prestala se kretati unatrag i prekrižila ruke na prsima ne bi li mu pokazala da s njom nema šale.
- Već sam vam rekla. Ne idem s vama dok mi ne kažete u čemu je stvar.
- A dobro onda - slegnuo je ramenima i prišao joj bliže. - Ako in-zistirate...
Otvorio je usta ne bi li još nešto rekao, a Denise je zavrištala kad je osjetila da joj se oko zglavaka steže hladan metal lisica. Nije joj to bilo prvi put da nosi lisice pa je hladan metalni dodir nije iznenadio, no bila je toliko šokirana da nije mogla prozboriti ni riječi. Samo je gledala u iznenađena lica koja su je okruživala dok ju je policajac od¬vodio iz dućana.
- Sretno, dušo - dobacila joj je mušterija s kraja reda. - Ako te po¬šalju u Mount Joy, pozdravi mi Orlu i reci joj da ću je posjetiti za Božić.
Razrogačenih očiju, zamišljala je prizore u kojima dijeli ćeliju s psihotičnim ubojicom. Možda čak pronađe neku malu ptičicu sa slomljenim krilom koju će njegovati i naučiti je da leti, ne bi li na taj način prikratila vrijeme provedeno u zatvoru.
Zacrvenjela se kad su izašli na ulicu Grafton i kad se gomila raz¬maknuta spazivši policajca s okorjelom kriminalkom. Spustila je pogled prema tlu, nadajući se da je neće spaziti nitko koga poznaje. Srce joj je divljački lupalo i u jednom je trenutku pomislila da bi mogla pobjeći. Osvrnula se i pokušala odrediti kojim bi putem potrčala, no ideja joj je prekasno pala na pamet. Policajac ju je već odvlačio u otr¬cani minibus prepoznatljive plave boje i zatamnjenih prozora. Sjela je u prvi red iza vozača i iako je osjetila prisutnost drugih ljudi za leđi¬ma, previše se bojala okrenuti i pogledati im u lice. Naslonila se na prozor i pozdravila sa slobodom.
- Kamo idemo? - zapitala je kad su se provezli kraj policijske pos¬taje. Policajka za volanom i narednik Ryan potpuno su je ignorirali i zurili pred sebe.
- Hej! - viknula je. - Rekli ste mi da me vodite u postaju! I dalje su samo buljili prema naprijed.
- Halo! Kamo idemo?! Ni riječi.
- Ništa loše nisam napravila! Nikakva reakcija.
- Nevina sam, dovraga! Nevina, kažem vam!
Počela je udarati o sjedalo, ne bi li na taj način privukla njihovu pažnju. Krv joj je proključala u žilama kad je policajka za volanom ubacila kasetu u kasetofon i pojačala glazbu. Nije mogla vjerovati koju su pjesmu odabrali.
Narednik Ryan okrenuo se prema njoj i sa širokim joj smiješkom rekao: - Denise, bila si vrlo, vrlo zločesta.
Ustao je sa sjedala i prišao joj. Progutala je knedlu kad je stao uvi¬jati bokovima u ritmu pjesme Hot Stuff.
Već mu je htjela nabiti koljeno u međunožje kad je iz pozadine začula urlanje, fućkanje i smijeh. Okrenula se i spazila svoje sestre, Holly, Sharon i još pet drugih prijateljica kako ustaju s poda minibu-sa. Bila je u takvom šoku da ih nije ni primijetila kad je ulazila. Tek kad su joj sestre na glavu stavile veo i zavikale: - Sretna ti djevojačka večer! - postalo joj je jasno što se zbiva.
- Kučke proklete! - kriknula je prijateljicama i nije se zaustavila sve dok nije potrošila sve proste riječi iz vlastitog rječnika. Nekoliko ih je i izmislila.
Djevojke su se držale za trbuh od smijeha.
- A ti! - viknula je prema policajcu. - Imaš sreće što te nisam tresnula u jaja!
- Denise, ovo je Paul - zahihotala se njena sestra Fiona. - I danas je tvoj striper.
Denise je, stisnuvši oči, nastavila sipati psovke.
- Skoro sam umrla, samo da znate! Mislila sam da idem u zatvor. Isuse Bože, što će mušterije misliti o meni? A kolege?! Isuse Kriste, kolege sad misle da sam kriminalka - zatvorila je oči kao da je nešto fizički boli.
- Još smo im prošli tjedan sve rekli - hihotala je Sharon. - Samo su sudjelovali u igri.
- Gadure nijedne - stalno je ponavljala Denise. - Kad se vratim, svima ću im podijeliti otkaze. A što je s mušterijama? - panično je za¬pitala.
- Ma, ne brini - umirivala ju je sestra. - Rekli smo tvojim kolegi¬cama da kupcima kažu da imaš djevojačku večer i da je sve bio trik. Rekli su im čim si izašla iz dućana.
Denise je zakolutala očima.
- Poznavajući ih, nisu im ništa rekle. A ako im nisu rekle, dobit ćemo pritužbe. A ako dobijemo pritužbe, ja ću dobiti otkaz.
- Denise! Prestani se uzrujavati! Zar misliš da bismo to napravi¬le a da prethodno ne kažemo tvom šefu? Sve je u redu! - objašnjava¬la je Fiona. - Svima u tvom dućanu to je bilo smiješno, a sad se opus¬ti i uživaj u vikendu.
- Vikendu? Što ćete mi još napraviti? Kamo idemo na vikend? -zapanjeno se zagledala u lica koja su je okruživala.
- Idemo u Galway i to je sve što ćemo ti reći - tajanstveno joj je rekla Sharon.
- Da na rukama nemam lisice, svatko bi dobio pljusku - zaprije¬tila je Denise.
Sve su djevojke počele kliktati kad je Paul skinuo uniformu i na torzo izlio ulje za kožu koje mu je Denise trebala umasirati u mišiće. Sharon joj je skinula lisice.
- Muškarci u uniformi puno su bolji kad je skinu - mrmljala je Denise trljajući zglavke i promatrajući kako Paul pred njom zateže mišiće.
- Imaš sreće što je zaručena, Paule, inače bi bio u velikoj nevolji - zadirkivale su ga djevojke.
- Pa znaš da bi. Veeeelikoj nevolji. Veeeeliko... - zastala je Denise i šokirano promatrala u ono što se pojavilo kad je Paul skinuo i osta¬tak odjeće.
- Joj, cure, puno vam hvala! - hihotala je, potpuno drugim to¬nom.
- Holly, jesi dobro? Nisi rekla ni riječi otkad smo ušle u kombi -rekla je Sharon, dodajući prijateljici čašu šampanjca i pijuckajući na¬rančin sok. Holly se kroz prozor zagledala u zelena polja mimo kojih su prolazili i zelena brdašca istočkana bijelim mrljicama ovaca koje su se penjale sve više, potpuno nesvjesne prekrasnog pogleda. Uredni su kameni zidovi razdvajali pojedina polja, a sivkaste su linije nadaleko, poput komadića slagalice, povezivale dijelove zemljišta. Holly je ne¬dostajalo nekoliko komada za njezinu vlastitu slagalicu.
- Da - uzdahnula je. - Dobro sam.

- Ma, stvarno moram nazvati Toma - vikala je Denise, rušeći se na krevet koji su ona i Holly dijelile u hotelskoj sobi. Sharon je čvrsto spavala na odvojenom krevetu, ne slušajući Deniseine šale o tome kako bi zapravo trebala sama spavati na bračnom krevetu jer je og¬romna. Otišla je na spavanje mnogo prije ostalih djevojaka jer su joj dojadile svojim pijanim glupiranjem.
- Imam stroge naredbe da ti ne dopustim zvati Toma - zijevnula je Holly - Ovo je vikend samo za cure.
- Ma daaaaj, molim te - cvilila je Denise.
- Ne. Oduzet ću ti mobitel - otela joj ga je iz ruke i sakrila iza kre¬veta.
Denise je izgledala kao da će se istog trenutka rasplakati. Proma¬trala je Holly dok je ova lijegala u krevet i zatvarala oči te brzo skova¬la plan. Pričekat će dok Holly čvrsto zaspe, a zatim nazvati Toma. Holly je čitav dan bila toliko tiha da je to Denise počelo ići na živce. Kad bi je Denise nešto zapitala, odgovarala bi samo s da i ne, a kad bi pokušala razgovarati s prijateljicom, to joj jednostavno ne bi uspijeva¬lo. Bilo je više nego očito da se Holly baš ne zabavlja najbolje, no ono što je Denise doista smetalo bilo je to što se Holly nije ni trudila do¬bro zabavljati ili se barem pretvarati da se dobro zabavlja. Denise je razumjela da je Holly teško i da se mora nositi s koječim u vlastitu ži¬votu, ali večeras je bila njena, Deniseina djevojačka večer i Denise se nije mogla oteti dojmu da Holly uništava cijelo svečarsko ozračje.
Soba se i dalje okretala. Premda je sklopila oči, Holly nije mogla zaspati. Bilo je pet sati ujutro, što znači daje pila gotovo dvanaest sati i u glavi joj je bubnjalo. Sharon je odavno odustala i napravila jedinu pametnu stvar - otišla u krevet. Dok su se oko nje okretali zidovi, u
želucu joj je postalo mučno. Sjela je u krevetu i pokušala otvoriti oči da bi izbjegla daljnji dojam morske bolesti.
Okrenula se prema Denise kako bi s njom malo popričala, no De-nise je hrkala pa to nije dolazilo u obzir. Uzdahnula je i ogledala se po sobi. Žarko je željela poći kući i leći u svoj krevet, gdje su je okruživa¬li poznati mirisi i zvuči. U mraku je napipala daljinski upravljač i u-ključila televizor. Na programu su uglavnom bile prezentacije TV prodaje. Gledala je predstavljanje novih noževa kojima možete rezati naranče i ne poprskati se njihovim sokom i divila se nevjerojatnim soknama koje se nikad ne gube u pranju i uvijek ostaju zajedno.
Denise je kraj nje glasno hrkala i okrenuvši se, udarila Holly u potkoljenicu. Holly se namrštila i protrljala nogu, suosjećajno pro¬matrajući Sharon koja je u snu uzalud pokušavala ležati na trbuhu. Kad se Sharon konačno smjestila na bok, Holly je odjurila u kupaoni¬cu i nagnula glavu nad školjku, čekajući da iz nje izađe što god da je trebalo izaći. Da barem nije toliko popila. No uz sve priče o vjenča¬njima, sreći i muževima trebala joj je povelika količina vina da se spri¬ječi u vrištanju: „Zašutite!" Strepila je pred pomišlju na predstojeća dva dana. Deniseine su frendice bile još dvaput gore od Denise. Glas¬ne i nabrijane, ponašale su se upravo onako kako bi se djevojke i tre¬bale ponašati na djevojačkoj večeri, no Holly jednostavno nije imala energije da im se pridruži. Sharon je barem imala izgovor da je trud¬na pa se mogla praviti da joj nije dobro ili da je umorna. Holly nije imala izgovora, osim onoga da se pretvorila u nevjerojatnu dosadnja-kovićku, a taj je čuvala za trenutak kad će joj jako, jako trebati.
Činilo joj se da je tek prije koji dan imala svoju djevojačku večer, iako je to bilo prije više od sedam godina. S deset je frendica odletje¬la u London na tulumarenje, no na kraju joj je Gerry toliko nedosta¬jao da ga je nazivala svakih sat vremena. Bila je veoma uzbuđena zbog budućnosti koja ih je očekivala i koja joj se činila predivnom i blista¬vom.
Trebala se udati za čovjeka iz svojih snova, trebala je s njim živje¬ti i rasti do kraja života. Cijeli vikend dok je bila na putu brojala je sate do trenutka kad će mu se vratiti i u avionu je do Dublina umira¬la od uzbuđenja. Premda su bili razdvojeni tek nekoliko dana, činilo joj se da ga nije vidjela cijelu vječnost. Čekao ju je na aerodromu s ve¬likim natpisom na kojem je pisalo: moja buduća supruga. Kad ga je spazila, ispustila je sve torbe, zatrčala mu se u zagrljaj i čvrsto mu obavila ruke oko vrata. Nikad ga nije htjela ispustiti iz ruku. Moći zagrliti onoga koga voliš kad god to poželiš - kakav je to luksuz! Prizor na aerodromu bio je poput scene iz filma, ali Holly je znala da je to bilo stvarno. Sjećala se stvarnih osjećaja, prave ljubavi. Sve joj je to nekoć bio stvaran život. A sad joj se stvaran život pretvorio u noćnu moru.
Da, konačno se mogla svakoga jutra izvući iz kreveta, da, mogla je čak i u većini slučajeva sama se odjenuti. Da, našla je novi posao na kojem je upoznala nove ljude i da, ponovo je počela kupovati hranu i pošteno se hraniti. Ali ne, nijedna je od tih stvari nije posebno rado¬vala. Bile su to samo formalnosti, još nešto s popisa stvari koje „rade normalni ljudi". Nijedna od tih stavki nije joj ispunjavala prazninu srca, a tijelo joj se pretvorilo u veliku slagalicu poput one koja je dije¬love zemljišta povezivala u polje na putu do Galwaya. Počela ju je sla¬gati po rubovima jer je rubove uvijek najlakše složiti. Sad kad su svi rubovi na svom mjestu, trebala bi složiti sredinu, najteži dio. No niš¬ta što je dosad napravila nije joj uspijevalo ispuniti srce. Taj je koma¬dić slagalice tek trebala pronaći.
Glasno je pročistila grlo i tobože doživjela napad kašlja samo zato da bi se cure probudile i pričale s njom. Morala je s nekim razgovara¬ti, morala se nekome rasplakati na ramenu i morala je ispuhati sve frustracije i razočaranja svojim životom. No što će reći Denise i Sha¬ron, a da im to već prije nije rekla? Kakav bi joj savjet mogle dati, a da joj ga već nisu dale? Stalno im je ponavljala jedne te iste proble¬me. Katkad bi njene prijateljice svojim riječima uspjele doprijeti do nje pa bi se osjećala bolje i sigurnije, no već nekoliko dana nakon toga, ponovo bi bila očajna.
Umorivši se od zurenja u zidove, Holly je navukla trenirku i sišla do hotelskog bara.

Charlie je frustrirano zastenjao zbog stola u udaljenom dijelu bara za kojim su ljudi još jednom zaurlali od smijeha. Prešao je krpom preko šanka i pogledao na sat. Pola šest. Još uvijek je na poslu, a umi¬re od želje da krene kući. Kad su cure s djevojačke večeri napokon otišle na spavanje, mislio je da mu se sreća osmjehnula pa je počeo čistiti i spremati se kući, ali onda je na vrata banulo društvo koje je dotad bančilo u noćnome klubu. I nikako da odu. Bilo bi mu zapra¬vo puno draže da su cure ostale dulje budne jer je društvo na kraju bara bilo osorno i bezobrazno. Nisu čak ni bili gosti hotela, ali ih je morao poslužiti jer je medu njima bila vlasnikova kći. Nikako nije mogao podnijeti ni nju ni njezinog arogantnog momka.
- Nemojte mi reći da ste se vratili po još! - nasmijao se kad je spa¬zio jednu od cura koja je do prije nekoliko sati bila s grupom na dje¬vojačkoj večeri. Teturajući je prišla šanku, zabijajući se nekoliko puta u zid dok je pokušavala naciljati barski stolac. Charlie je suzbio smi-jeh.
- Došla sam samo po čašu vode - štucnula je. - Isuse Kriste! -vrisnula je spazivši svoj odraz u zrcalu ponad šanka. Charlie je morao priznali da zbilja izgleda strašno. Poput strašila na farmi njegova oca. Kosa joj je poput slame stršala na sve strane, pod očima je imala crne mrlje od razmazane maškare, a na zubima mrlje od crnoga vina.
- Evo, izvolite - rekao je, stavljajući čašu vode pred nju.
- Hvala - umočila je prst u čašu i s očiju obrisala maškaru, od¬mah se potom posvećujući čišćenju mrlja s usnica.
Charlie se nasmijao, a žena zaškiljila prema pločici s imenom koju je nosio na prsima.
- Čemu se smiješ, Charlie?
- Mislio sam da ste žedni, ali da sam znao za što vam treba voda, dao bih vam ručnik - cerekao se.
Žena se nasmijala i crte lica su joj se smekšale.
- Led i limun dobri su za ten.
- To još nisam čuo - još jednom se nasmijao Charlie, nastavljaju¬ći s brisanjem šanka. - Jeste li se dobro zabavile sinoć?
Holly je uzdahnula: - A valjda jesmo.
Više se nije tako često služila riječju zabava. Cijelu se noć smijala šalama i bilo joj je drago zbog Denise, ali nije se osjećala potpuno pri¬sutnom. Osjećala se poput stidljive školarke koja je uvijek tu negdje, ali nikad ne govori i nitko joj se nikad ne obraća. Nije mogla prepoz¬nati osobu u koju se pretvorila. Doista je htjela da može prestati gle¬dati na sat svaki put kad izađe van i da se može prestati nadati što br¬žem završetku večeri i odlasku kući u krevet. Htjela je prestati priželj¬kivati što brži protok vremena i uživati u trenutku. No bilo joj je teš¬ko.
-Je 1' vam dobro? - Charlie je prestao brisati šank i pomno je pro¬motrio. Imao je strašan osjećaj da će žena početi plakati, iako je na takvo što već bio navikao. Mnogo je ljudi, pod utjecajem alkohola, gu¬bilo nadzor nad osjećajima.
- Nedostaje mi suprug - prošaptala je i ramena su joj zadrhtala. Kutovi Charliejevih usana razvukli su se u osmijeh.
- Što je smiješno - ljutito ga je pogledala.
- Koliko dugo ostajete ovdje? - zapitao ju je.
- Preko vikenda - odvratila je, motajući oko prsta vlažnu mara¬micu.
Nasmijao se.
- Zar još nikad niste bili razdvojeni preko vikenda? Namrštila se.
- Samo jednom - napokon je odgovorila. - A to je bilo za moju djevojačku večer.
- Prije koliko je to bilo godina?
- Sedam - niz obraz joj se spustila suza. Charlie je odmahnuo glavom.
- To je stvarno puno vremena. No ako ste uspjeli jednom, može¬te i ovaj put - nasmiješio se. - Sedma godina je najsretnija, tako ba¬rem kažu.
Holly je posprdno puhnula u čašu. Drek je najsretnija.
- Ne brinite - nježno je dometnuo Charlie. - I vašem je suprugu vjerojatno grozno bez vas.
- Oh, Bože, nadam se da nije - razrogačila je oči.
- Eto, vidite - odgovorio je. - On se vjerojatno isto tako kao i vi nada da vama nije grozno bez njega. Trebali biste uživati u životu.
- Imate pravo - živnula je Holly. - Ne bi htio da sam nesretna.
- Takvu vas volim - nasmiješio se Charlie i poskočio kad je spazio šefovu kćer, neprijazna izraza lica, kako prilazi šanku.
- Hej, Charlie - viknula je. - Već te sto godina dozivam. Da malo prestaneš brbljati s mušterijama i počneš raditi, prijatelji mi ne bi bili toliko žedni - bezobrazno je rekla.
Holly je razjapila usta od šoka. Ta je žena zbilja krajnje drska pre¬ma Charlieju, a parfem joj je toliko jak da je tjera na kašalj.
- Oprostite, nešto vas smeta? - obratila joj se žena, odmjeravaju¬ći je od glave do pete.
- Da, smeta me - odvratila je Holly otpijajući gutljaj vode. - Par¬fem vam je toliko odvratan da mi se povraća od njega.
Charlie se, iza šanka, spustio na koljena, pretvarajući se da traži limun i prasnuo u smijeh. Pokušao se oglušiti na zvuke svađe između dvije žene jer su ga previše nasmijavale.
- Zašto čekamo? - odjednom se umiješao dubok glas. Bio je to glas momka šefove kćeri i Charlie je poskočio na noge. Tip je bio još gori od male gadure. - Sjedni tamo, draga, ja ću donijeti piće - re¬kao je.
- Dobro. Barem je netko ovdje pristojan - prasnula je djevojka, još jednom odmjeravajući Holly i marširajući prema stolu. Holly ju je promatrala dok je napadno njihala bokovima pri odlasku. Mora da je manekenka. To bi objasnilo kretensko ponašanje.
- I onda? Sto ima? - muškarac za šankom dobacio je Holly, bu¬ljeći joj u grudi.
Charlie je morao pregristi jezik da ne bi ništa rekao dok je točio Guiness u kriglu i polagao je na šank. Osjećao je da mlada žena neće tako lako pasti na Steviejev šarm, pogotovo kad je tako ludo zaljublje¬na u svoga muža. Radovao se prizoru u kojem Stevie spektakularno dobiva nogu.
- Sve je u redu - kratko je odvratila Holly, zureći pred sebe i na¬mjerno izbjegavajući muškarčeve oči.
- Ja sam Stevie - predstavio se, pružajući joj ruku.
- Ja sam Holly - promrmljala je i prihvatila ruku, ne želeći biti nepristojna.
- Krasno ime, Holly - predugo joj je zadržao ruku i Holly ga je morala pogledati u oči. Imao je velike, plave, svjetlucave oči.
- Ovaj... hvala - odvratila je, pomalo posramljena njegovim kom¬plimentom. Zacrvenjela se.
Charlie je duboko uzdahnuo. Čak i ona pada na Steviejeve fore, a Steviejev poraz bila bi mu jedina satisfakcija za muku protekle noći.
- Mogu li te počastiti pićem? - šarmerski je zapitao Steve.
- Ne, hvala, već pijem - gucnula je vodu iz čaše.
- Dobro. Pričekaj me, samo da odnesem piće društvu za stolom, a onda ću se vratiti da prelijepu Holly počastim pićem - nasmiješio se i krenuo prema stolu. Charlie je zakolutao očima.
- Tko je taj kreten? - zapitala je Holly zapanjeno i Charlie se nas¬mijao, oduševljen što ipak nije pala na Steveove fore. Očito je imala soli u glavi, bez obzira na to što je plakala za mužem nakon samo jed¬nog dana razdvojenosti.
Tiho je prozborio: - To je Stevie, momak one plave gadure koja je bila ovdje prije koju minutu. Otac joj je vlasnik hotela pa je ne mogu poslati onamo kamo bih htio, iako žudim za tim. Ipak ne bih htio zbog nje dobiti otkaz.
- Iako bi vrijedilo riskirati posao zbog toga - odvratila je Holly, buljeći u prilično zgodnu djevojku i želeći joj zlo. - No dobro. Laku noć, Charlie.
- Idete u krevet? Kimnula je.
- Bilo bi i vrijeme, prošlo je šest - kucnula je po ručnom satu i nasmiješila mu se. - Nadam se da ćete i vi uskoro kući.
- Ne bih se okladio - odgovorio je i promatrao je dok je odlazila. Stevie je krenuo za njom, što je Charlieju bilo sumnjivo pa se pribli¬žio vratima ne bi li se uvjerio da je sve u redu. Kad je plavuša primi¬jetila da joj je dečko nestao za vratima, ustala je od stola i stigla do vrata u isto vrijeme kad i Charlie. Oboje su zurili u hodnik niz koji su nestajali Holly i Stevie.
Plavuša je šokirano dahnula i rukom prekrila usta.
- Hej! - ljutito je podviknuo Charlie, spazivši kako Holly bijesno odguruje Stevieja od sebe. Rukom je obrisala usnice, zgadena Steviejevim pokušajem da je poljubi. Odmaknula se od njega.
- Mislim da si nešto krivo shvatio, Stevie. Vrati se natrag svojoj curi.
Stevie je blago zateturao i polako se okrenuo licem u lice svojoj djevojci i Charlieju koji su ljutito marširali prema njima.
- Stevie! - vrisnula je djevojka. - Kako si mogao?
Sva uplakana, istrčala je iz hotela. Stevie je prosvjedujući potrčao za njom.
- Bljak! - zgadeno je rekla Holly. - Ovo mi zbilja nije trebalo.
- Ne brini, vjeruj mi - zaštitnički ju je obgrlio Charlie. - Sve sam vidio.
- N'da. Hvala ti što si me došao spasiti - kukala je.
- Došao sam prekasno, oprosti. No moram priznati da mi je dra¬go što je ona to vidjela - nasmijao se misleći na plavušu i odmah po¬tom se ugrizao za usnicu, osjećajući se krivim.
Holly se nasmiješila i bacila pogled na Stevieja i njegovu polulu-du djevojku kako urlaju jedno na drugo.
- Ups - nasmiješila se Charlieju.
Pokušavajući u mraku napipati krevet, Holly se sudarila s baš sva¬kim predmetom koji joj se našao na putu.
- Auuuu! -jauknula je, udarivši nožnim prstom u krevet.
- Pssst! - pospano je prosiktala Sharon, ali Holly je stenjala čita¬vim putem do kreveta.
Počela je lupkati Denise po ramenu sve dok se ova nije probudila.
- Sto je sad? - pospano je prostenjala.
- Evo ti - gurnula joj je mobitel u lice. - Nazovi si budućeg mu¬ža, reci mu da ga voliš, ali nemoj ništa reći curama.
Sutradan su Holly i Sharon otišle na šetnju plažom kraj Galwaya. Zrak je unatoč listopadu bio topao i Holly nije obukla jaknu. Stajala je na obali majici dugih rukava i slušala valove koji su nježno uda rali o obalu. Ostatak se društva uputio na ručak, ali Hollyin želudac još nije bio spreman za takvo što.
- Holly, jesi li dobro? - s leđa joj je prišla Sharon i ovila joj ruku oko ramena.
Holly je uzdahnula. - Kad god mi netko postavi to pitanje, Sharon, kažem da sam dobro, ali iskreno, nisam. Žele li ljudi doista znati kako si kad te pita¬ju? Ili su samo pristojni? - nasmiješila se. - Kad me sljedeći put sus¬jeda od preko puta zapita kako sam, reći ću joj: 'Znate što, nisam baš dobro, hvala na pitanju. Potištena sam i usamljena. Nadrkana na ci¬jeli svijet. Zavidna sam vam na vašoj savršenoj maloj obitelji, iako baš ne zavidim vašem mužu što mora živjeti s vama.' Zatim ću joj reći da sam našla novi posao i da sam upoznala puno novih ljudi i da se svim silama trudim skupiti na hrpu, no da sad više ne znam što bih učini¬la. Reći ću joj i da mi ide strašno na živce kad mi ljudi kažu da vrije¬me liječi sve rane jer istodobno kažu i da razdvojenost jača osjećaje, što me stvarno zbunjuje jer to znači da što ga dulje nema, to bih više htjela da je sa mnom. Rekla bih joj i da me ništa ne liječi, a kamoli vrijeme jer se svakog jutra budim u praznome krevetu i to mi je kao da mi netko trlja sol na sve te nezaliječene rane.
Duboko je udahnula.
- Zatim bih joj rekla da mi muž strašno nedostaje i da mi život bez njega izgleda bezvrijedan. Rekla bih joj koliko sam nezainteresi¬rana za nastavak života bez njega i objasnila bih da samo čekam kad će mi se svijet potpuno srušiti pa da mu se mogu pridružiti. No ona bi mi vjerojatno odgovorila: 'Oh, divno', kao što mi uvijek odgovara, poljubila bi svog muža na rastanku, skočila u auto i odvezla djecu u školu, otišla bi u ured, skuhala večeru, večerala i otišla u krevet s mu¬žem, a ja bih za cijelo to vrijeme još uvijek zdvajala nad tim koju ko¬šulju da obučem. Dakle, što misliš, da joj sve to kažem?
Napokon je završila s monologom i okrenula se prema Sharon.
- Ooooooo, joj! - skočila je Sharon i ruke su joj se odvojile od Hol-lyinih ramena.
- Ooooo, joj? - namrštila se Holly. - Ja kažem sve ono što sam rekla, a ti na to samo vikneš: 'Ooooo, joj'?
Sharon je položila ruku na trbuh i nasmijala se: - Ne, glupačiću, beba se pomaknula.
Hollyina su se usta ostala otvorena od iznenađenja.
- Daj, stavi ruku na trbuh! - zahihotala je Sharon.
Holly je stavila ruku na Sharonin trbuh i pod dlanom osjetila sla¬bašni, mali udarac. Objema su se ženama oči napunile suzama.
- Joj, Sharon - uzdahnula je Holly. - Da mi je barem čitav život ispunjen ovakvim malim, savršenim trenutcima, nikad se više ne bih žalila.
- Ali, Holly nikome se život ne sastoji samo od savršenih, malih trenutaka. Da se kojim slučajem i sastoji, to onda više ne bi bili savr¬šeni, mali trenutci. Bili bi normalni, uobičajeni. Da ne znaš za tugu, ne bi znala ni prepoznati sreću.
- Ohoooo! - obje su podviknule, osjetivši još jedan bebin udarac.
- Mislim da će momak biti nogometaš, baš kao i njegov tata -nasmijala se Sharon.
- Momak? - Holly je ostala bez daha. - Znači, nosiš dečka? Sharon je veselo zakimala glavom i oči su joj zablistale.
- Holly, čast mi te upoznati s bebom Gerryjem. Gerry, ovo je tvo¬ja kuma Holly.

ČETRDESET I ČETIRI

- Bok, Alice - rekla je Holly pred tajničinim stolom. Već je neko¬liko minuta tako stajala, ali kolegica joj nije uputila ni riječi.
- Bok - kratko je uzvratila Alice, odbijajući je pogledati u oči. Holly je duboko udahnula.
- Alice, ljutiš li se na mene?
- Ne - i opet je kratko odvratila. - Chris mi je rekao da te pozo¬vem u njegov ured. Hoće da mu napišeš još jedan članak.
- Još jedan članak? - zgrozila se Holly.
- To sam rekla, zar ne?
- Alice, a zašto ga ti ne bi napisala - nježno je odvratila Holly. -Fenomenalno pišeš. Da Chris kojim slučajem zna kako dobro pišeš, definitivno bi...
- Zna on to jako dobro.
- Molim? - zbunila se Holly - Zna da dobro pišeš?
- Prije pet godina prijavila sam se ovamo za posao novinara, no ovo je bilo jedino otvoreno radno mjesto. Chris mije rekao da ako bu¬dem u blizini, nešto će već iskrsnuti. - Holly nije bila navikla na ta¬kvu frustraciju kod inače veoma vesele Alice. Frustracija zapravo niti nije ni bila prava riječ. Kolegica joj je jednostavno bila ljuta.
Holly je uzdahnula i ušla u Chrisov ured. Sljedeći će članak očito morati napisati sama.
Nasmiješila se listajući broj časopisa za studeni na kojem je radi¬la proteklih mjesec dana. Na kioscima će se pojaviti tek sutra, prvoga studenog i to ju je činilo iznimno sretnom. Njezin će prvi broj časo¬pisa biti na policama, a na isti će dan otvoriti i novu Gerryjevu omot¬nicu. Radovala se sutrašnjem danu.
Iako je samo prodavala oglasna mjesta, bila je veoma ponosna što je dio ekipe koja proizvodi nešto što izgleda tako profesionalno. Ni traga onom smiješnom letku koji je isprintala prije mnogo godina.
Zasmijuljila se prisjećajući se da ga je spomenula na razgovoru za po¬sao. Kao da je tako nečim mogla zadiviti Chrisa! No usprkos svemu, imala je dojam da se dokazala. Uhvatila je uzde svog novog posla i us¬pješno ga obavila.
- Baš te krasno vidjeti tako sretnu - živčano joj je dobacila Alice ulazeći u Hollyin ured i bacajući joj dva papirića na stol. - Imala si dva poziva dok si bila vani. Jedan od Sharon, a drugi od Denise. Mo¬lim te, reci svojim prijateljicama da te zovu u vrijeme stanke za ručak jer ovako samo gubim vrijeme na gluposti.
- U redu, hvala - odvratila je Holly, bacajući pogled na poruke. Alice je našvrljala nešto potpuno nečitljivo i vjerojatno je to napravi¬la namjerno.
- Hej, Alice! - zazvala ju je Holly prije no što joj je tajnica dos¬pjela zalupiti vratima ureda.
- Što je? - prasnula je Alice.
-Jesi li vidjela članak o promociji? Super je, fotke i sve! Zbilja sam ponosna - široko se nasmiješila.
- Ne, nisam vidjela članak - zgađeno joj je odvratila Alice i zalu¬pila vratima.
Holly se zahihotala i pojurila za njom s časopisom u ruci.
- Ali pogledaj ga, Alice! Izvrstan je! Daniel će biti oduševljen!
- Triput hura za tebe i Danijela - sarkastično je dobacila tajnica, prčkajući po nekakvim papirima na stolu.
Holly je zakolutala očima.
- Daj se prestani ponašati ko da ti je pet godina i pročitaj prokle¬ti članak!
- Neću - ustobočila se Alice.
- A dobro, onda nemoj. Pa nećeš niti vidjeti fotku sebe i onog po¬lugolog zgodnog tipa... - okrenula se i polako krenula prema svom uredu.
- Daj to ovamo! - tajnica joj je iz ruku istrgnula časopis i stala lis¬tati. Kad je stigla do stranice s člankom, u nevjerici je zinula.
Na vrhu je stranice stajalo: Alice u Zemlji čuda, a uz egidu je sta¬jala fotografija Alice i mišićavog manekena.
- Čitaj na glas! - naredila joj je Holly.
Alice je drhtavim glasom počela čitati:

U prodaju je pušten novi breezer i naša party-dopisnica Alice Goodyear krenula je u istraživanje ne bi li otkrila je li novo, vruće zimsko piće sve ono čime ga nazivaju...

Zastala je i ruka joj je poletjela prema ustima.
- Party-dopisnica? - zaskvičala je.
Holly je pozvala Chrisa koji im se pridružio glasno se cereći.
- Bravo, Alice, napisala si sjajan članak. Zbilja zabavan - potap¬šao ju je po ramenu. - Kao što vidiš, posvetio sam ti novu stranicu koja se zove Alice u Zemlji čuda pa ondje svaki mjesec možeš pisati o svim neobičnim stvarima koje te zanimaju.
Alice je ostala bez daha i uzmucala se. -Ali, Holly...
- Holly je polupismena - nasmijao se Chris. - A ti si vrlo nadare¬na. Trebao sam te prije angažirati da pišeš. Oprosti mi, Alice.
- Isuse Bože! - dahnula je, potpuno ga ignorirajući. - Hvala ti, Holly, hvala ti puno!
Bacila joj se oko vrata i tako je čvrsto stisnula da Holly nije mogla udahnuti. Pokušala se izvući iz zagrljaja i uhvatila malo zraka.
- Alice, to je bila tajna koju je zbilja bilo teško sačuvati.
- Mogu misliti. Kako to da nisam to prije primijetila? - pogleda¬la je Holly i zatim se okrenula Chrisu. - Pet godina, Chris - optuži-vački mu je dobacila.
Napravio je bolnu grimasu i kimnuo glavom.
- Pet godina sam čekala na ovo - nastavila je.
- Znam, znam - Chris je izgledao kao školarac kojeg kori učitelji¬ca i u napadu neugodnosti, stao je češati obrvu. - Dođi, idemo u moj ured pa ćemo porazgovarati o tome.
- Dobro, može - strogo je odvratila, no nije mogla sakriti bljesak sreće u očima. Dok je Chris nestajao za vratima svog ureda, Alice se okrenula Holly i namignula joj, sretno poskakujući.
Holly se uputila prema svom uredu. Vrijeme je da započne s ra¬dom na broju za prosinac.
- Opa! - viknula je, spotičući se na hrpu ručnih torbica pred svo¬jim vratima. - Što je sad ovo?
Chris je upravo izašao iz ureda da bi za promjenu on Alice sku¬hao šalicu čaja i napravio je grimasu kad je čuo Hollyino pitanje.
- A da, to su John Paulove torbice.
-John Paulove torbice? - zasmijuljila se Holly.
- Ma da, piše članak o torbicama kakve se nose ove sezone ili o nečem jednako glupom. - Chris se pravio da ga sve to uopće ne zani¬ma.
- Joj, pa prekrasne su - rekla je Holly i sagnula se ne bi li jednu podigla s poda.
- Lijepe su, je 1' da? - dobacio joj je John Paul, naslanjajući se na vrata svog ureda.
- Da, ova mi je najljepša - odgovorila je Holly, prebacujući je pre¬ko ramena. -Je 1' mi dobro stoji?
Chris je napravio još jednu grimasu.
- To je torbica, za Boga miloga! Kako ti može NE stajati dobro?
- Onda ćeš morati pročitati moj članak u sljedećem broju -mašući prstom opomenuo ga je John Paul. - Nisu sve torbice za sva¬koga, znaš?
Zatim se okrenuo Holly.
- Uzmi je ako hoćeš.
- Zauvijek? - ostala je bez daha. - Sigurno košta stotine eura.
- Da, ali dobio sam ih hrpu, kreator mi je poslao masu stvari. Po¬kušava me smekšati darovima, umišljenik jedan. - John Paul se pre¬tvarao da je uvrijeđen.
- Sigurno je i uspio, ne? - rekla je Holly.
- Naravno! Već ću u prvoj rečenici svog članka napisati: Gubite se van i kupite jednu od tih torbica! - nasmijao se.
- Što još imaš? - pokušala mu je proviriti iza ramena u ured.
- Pišem članak o tome što obući za sve božične proslave koje nam se spremaju. Danas je baš stiglo nekoliko haljina. Sad baš kad te gle¬dam... - odmjerio ju je od glave do pete i Holly je instinktivno uvuk¬la trbuh. - Imam jednu koja bi ti famozno pristajala. Dođi ovamo da je isprobaš!
- Super - poskočila je Holly. - No samo ću pogledati, John Pau-Ie, jer iskreno, ove godine mi ne treba svečana haljina.
Slušajući razgovor, Chris je odmahnuo glavom i iz svog se ureda povikao: - Radi li uopće itko išta u ovom uredu?
- Da! - viknula je Tracey. - Zato šuti i ne ometaj nas!
Svi su se nasmijali i Holly bi se zaklela da se i Chris nasmiješio prije no što je radi dramatskog efekta zalupio vratima.
Nakon pregledavanja John Paulove kolekcije, Holly se vratila na posao i nazvala Denise.
- Halo? Ogavan, zagušljiv i nevjerojatno preskup dućan s odje¬ćom. Ovdje nadrkana poslovotkinja, izvolite?
- Denise! - podviknula je Holly. - Pa ne možeš se tako javljati na telefon!
Denise se zahihotala.
- Ne brini, imam onaj aparatić koji pokazuje broj pozivatelja pa sam znala da si to ti.
- Hmmmm - Holly je bilo malo sumnjivo da Denise ima taj apa-ratić na poslu. - Dobila sam tvoju poruku.
- Ah, da. Zvala sam te da mi potvrdiš svoju rezervaciju za ovogo¬dišnji bal. Tom će ove godine zakupiti čitav stol.
- Kakav bal?
- Božični bal na koji idemo svake godine, glupačo.
- Aha, da, onaj božični bal koji se održava usred studenog - nas¬mijala se Holly - Zao mi je, ali ove godine ne idem.
- Ali ni ne znaš kad se održava! - prosvjedovala je Denise.
- Pa, pretpostavljam da se održava isti dan kao i svake godine, što znači da ne mogu ići.
- Ne, ne, ove se godine održava tridesetoga studenog pa možeš! -uzbuđeno je odvratila Denise.
- Aha, tridesetoga... - zastala je i tobože prelistala nekoliko stra¬nica na stolu. - Ne, žao mi je, ne mogu ni tada. Tridesetoga sam strašno zauzeta, imam rokove... - lagala je. Naravno, ima rokove, ali časopis će već biti na kioscima prvoga prosinca, što je značilo da tri¬desetoga ne mora čak ni doći na posao.
- Ali ne moraš doći na bal prije osam - pokušavala ju je nagovo¬riti Denise. - Možeš doći i u devet ako ti je tako lakše, nećeš propus¬titi puno, samo uvodni koktel. To je petak navečer, Holly, nije valjda da moraš ostati dulje na poslu u petak...
- Gle, Denise, žao mi je - čvrsto je odvratila Holly. - Jednostav¬no imam previše posla.
- Hm, da, za promjenu - ispod glasa je promrmljala Denise.
- Molim? Što si to rekla? - zapitala je Holly, pomalo se ljuteći.
- Ništa - kratko je odvratila Denise.
- Čula sam te. Rekla si 'za promjenu', zar ne? Kaži ti što hoćeš, ali ja svoj posao shvaćam ozbiljno i ne želim dobiti otkaz zbog glupog bala.
- Dobro - durila se Denise. - Onda ne idi!
- Pa nit' neću!
- Odlično!
- Dobro, drago mi je što ti je to odlično, Denise - Holly se nije mogla ne nasmiješiti nad glupavim razgovorom.
- Drago mi je što ti je drago - odbrusila je Denise.
- Joj, ne budi djetinjasta, Denise - preokrenula je očima. - Jed¬nostavno moram raditi.
- To me uopće ne čudi, u posljednje vrijeme ionako samo radiš -ljutito je ispalila Denise. - Više uopće ne izlaziš, svaki put kad te pozovem, prezaposlena si nečim očito puno važnijim, kao što je posao. A na mom djevojačkom vikendu ponašala si se kao da ti nikad u živo¬tu nije bilo gore. I drugu večer nisi uopće htjela izaći iz sobe! Zapravo mi uopće nije jasno zašto si išla s nama u Galway! Ako ti idem na živ¬ce, Holly, reci mi to u lice, a ne budi tako užasno naporna!
Holly se ukočila u stolcu i zapanjeno buljila u telefon. Nije mogla vjerovati da je Denise sve to izgovorila. Kako može biti tako glupa i sebična te pomisliti da je sve to zbog nje, a ne zbog Hollyinih privat¬nih briga. Nikakvo čudo što se osjeća kao posljednja luđakinja kad je čak ni najbolje prijateljice ne razumiju.
- To što si sad rekla je najsebičnija stvar koju sam ikada čula - po¬kušala je zadržati kontrolu nad glasom, ali znala je da joj se ljutnja pretače u svaku izgovorenu riječ.
- Ja sam sebična? - podvrisnula je Denise. - Ti si se skrivala u ho¬telskoj sobi na mojoj djevojačkoj večeri! Hej! Mojoj djevojačkoj veče¬ri! A ti si mi, kao, vjenčana kuma!
- Dobro znaš da sam bila u sobi sa Sharon - branila se Holly -Joj, daj ne lupaj! Sharon je mogla i bez tebe. Trudna je, ne umi¬re. Ne moraš je njegovati dvadeset i četiri sata na dan!
Naglo je zašutjela, shvaćajući što je upravo rekla.
Holly je krv uzavrela u žilama, a glas joj zadrhtao od bijesa.
- I još se pitaš zašto ne želim izlaziti s tobom? Eto ti zašto! Zbog ovakvih glupih, bezosjećajnih komentara! Je 1' ti ikad palo na pamet da mi je teško? Je 1' ti ikad palo na pamet da stalno pričaš o svojim prokletim planovima za vjenčanje i o tome kako si sretna i uzbuđena i kako ne možeš dočekati da ostatak života provedeš s Tomom u bla¬ženstvu? Za slučaj da nisi primijetila, Denise, ja to više ne mogu jer mi je muž umro. No drago mi je zbog tebe, zbilja jest. Drago mi je što si sretna i ne tražim nikakav poseban tretman, samo bih molila malo strpljenja i razumijevanja da sve to neću preboljeti za dva-tri mjese¬ca! A što se bala tiče, ne pada mi na pamet ići na mjesto na koje smo Gerry i ja zajedno išli zadnjih deset godina. Možda ti to nije jasno, Denise, ali čudna li čuda - to bi mi bilo mrvicu teško. Blago rečeno. Zato mi nemoj rezervirati kartu, ostat ću kod kuće! - zaurlala je i tres-nula slušalicom. Istog je trenutka briznula u plač i glave položene na stol stala jecati. Osjećala se potpuno izgubljeno. Čak je ni najbolja prijateljica ne razumije. Možda stvarno gubi razum. Možda je već tre¬bala preboljeti Gerryjevu smrt. Možda se tako ponašaju normalni lju¬di kad im umre netko blizak. Po stoti je put poželjela priručnik za udovice u kojem bi našla preporučeno vrijeme tugovanja na temelju kojeg bi prestala gnjaviti obitelj i prijatelje.
S vremenom je plač jenjao i samo je još kratko uzdisala kroz suze, slušajući tišinu pred svojim vratima. Shvatila je da su vjerojatno svi čuli što je vikala na telefon i bilo joj je toliko neugodno da se nije usu¬dila otići u toalet po maramicu. Glava joj je gorjela a oči natekle od silnih suza. Obrisala je lice rukavom košulje.
- Sranje! - opsovala je i ljutito bacila nekoliko papira sa stola, shvaćajući da je po čitavom rukavu skupe bijele košulje razmazala pu¬der, maskaru i ruž. Uspravila se kad je na vratima začula lagano kuc¬kanje.
- Naprijed - odvratila je drhtavim glasom. U sobu joj je ušao Chris s dvije šalice čaja.
- Čaj? - podigao je obrve i ona se slabašno nasmiješila, prisjeća¬jući se šale prigodom razgovora o poslu. Stavio je šalicu pred nju i sjeo na stolac preko puta.
- Loš dan? - upitao je onoliko nježno koliko mu je hrapav glas do¬puštao.
Kimnula je i niz obraze su joj se još jednom slile suze.
- Oprosti, Chris - mahala je rukama pred licem kao da se poku¬šava rashladiti. - To neće utjecati na posao - drhtavo je dometnula.
Odmahnuo je rukom.
- Ne brinem se ja za posao, Holly. Odlično ga obavljaš. Zahvalno se nasmiješila. Barem je jednu stvar radila kako treba.
- Želiš li možda danas otići ranije kući?
- Ne bih, hvala. Na poslu lakše zaboravim na sve. Tužno je odmahnuo glavom.
- To ti nije rješenje, Holly. Govorim ti to jer vrlo dobro znam. Ja sam se zakopao u ova četiri zida i to mi ništa ne pomaže. Barem ne dugoročno.
- Ali djeluješ mi sretno - drhtavo je dometnula.
- To što tako djelujem, ne znači da jesam. Znaš to. Tužno je kimnula.
- Ne moraš se stalno praviti hrabra - dodao joj je maramicu.
- Ma, uopće nisam hrabra - ispuhala je nos.
- Jesi li ikada čula za izreku da se najprije moraš bojati da bi bila hrabra?
Trenutak je razmišljala.
- Ali, ja se uopće ne osjećam hrabro. Samo se bojim.
- Pa svi se katkad bojimo. Nema u tome ničega lošeg, a jednoga ćeš se dana prestati bojati. Vidi što si sve postigla!
Rukama je pokazao ured, a zatim prelistao časopis.
- Pogledaj i ovo! Sve je to djelo vrlo hrabre osobe. Holly se nasmiješila.
- Zbilja volim ovaj posao.
- I to je super! Ali moraš voljeti i nešto drugo osim posla. Namrštila se. Neće joj valjda reći da treba naći novog muškarca
da bi preboljela onoga za kojim pati.
- Moraš naučiti voljeti sebe, svoj novi život. Nemoj da ti se cijeli život vrti oko posla. U životu ima i drugih stvari.
Holly je podigla obrve. Rugala se sova sjenici da ima veliku glavu!
- Znam, znam, ja sam najgori primjer za savjet koji ti dajem -kimnuo je. - Ali i ja se učim...
Stao je sa stola odmicati zamišljene mrvice dok je razmišljao što da joj još kaže.
- Čuo sam da ne želiš ići na neki bal.
Napravila je bolnu grimasu, shvaćajući da je čuo cijeli razgovor. No nastavio je s pričom.
- Kad je Maureen umrla, nisam htio ići na milijun mjesta - tuž¬no je rekao. - Nekoć smo svake nedjelje šetali botaničkim vrtom. Kad sam je izgubio, više nisam mogao kročiti nogom tamo. Svaki me cvi¬jet na nešto podsjećao, svako drvo, klupa na kojoj smo sjedili, njezino omiljeno stablo, njezin najdraži ružičnjak... sve me podsjećalo na nju.
-Jesi li ikad ponovo otišao? - zapitala je Holly otpijajući čaj i osje¬ćajući njegovu toplinu iznutra.
- Prije nekoliko mjeseci - tužno je odgovorio. - Bilo je teško, ali sam ipak otišao i sad idem svake nedjelje. Moraš se suočiti sa stvari¬ma, Holly, i moraš razmišljati pozitivno. Sam sebi govorim da je bo¬tanički vrt mjesto na kojem sam se sa svojom ženom smijao i plakao pa kad odem onamo i sjetim se svih divnih trenutaka koje smo ondje proveli zajedno, bliže sam svojoj voljenoj. Ljubav koju si imala možeš i slaviti, znaš? Ne moraš se od nje samo skrivati.
Nagnuo se unaprijed i pogledao je ravno u oči.
- Neki ljudi čitav život traže ljubav svog života i nikad je ne na¬đu. Nikad. Ti i ja smo je našli. Samo smo svoje voljene imali nešto kraće nego što smo očekivali. To je tužno, ali takav je život. Zato odi na taj bal, Holly i prihvati činjenicu da si imala nekoga koga si volje¬la i tko je volio tebe.
Niz obraze su joj se ponovo slile suze. Bio je u pravu. Morala se sjećati Gerryja i morala se radovati ljubavi koju su osjećali jedno za drugo i koju ona još uvijek osjeća. Ne smije plakati nad tom ljubav¬lju, ne smije žudjeti za godinama koje nikad neće moći proživjeti s po¬kojnim mužem. Sjetila se da joj je u svom zadnjem pismu napisao nek se sjeća svih divnih stvari koje su proživjeli zajedno, ali neka se ne boji stvoriti nove uspomene. Mora pustiti Gerryjev duh da počiva u miru. Mora to učiniti kako bi o njemu održala živu uspomenu.
Nakon njegove smrti za nju je ipak bilo života.

ČETRDESET I PET

- Užasno mi je žao, Denise - ispričavala se Holly.
Sjedile su u sobi za osoblje na Deniseinu radnom mjestu, okru¬žene kutijama, vješalicama, odjećom, torbicama i ukrasima, neured¬no razbacanim po čitavoj sobi. Zrakom se širio miris prašine koja je danima padala po stvarima, a iz kuta ih je promatrala zaštitarska ka¬mera, snimajući svaku njihovu riječ.
Pomno je proučila izraz lica na prijateljičinu licu. Ova je napući¬la usnice i žustro kimnula glavom, dajući Holly do znanja da je sve u redu.
- Ne, nije u redu - Holly se pomaknula na stolcu, nastojeći zapo¬četi ozbiljan razgovor. - Nisam smjela onako izgubiti živce preko te¬lefona. Samo zato što sam ja tako osjetljiva u posljednje vrijeme, ne znači da se imam pravo istresati na drugima.
Denise je konačno skupila hrabrosti da progovori.
- Ne, Holly, imala si pravo...
Pokušala je poreći Deniseine riječi odmahivanjem glave, ali njezi¬na je prijateljica nastavila.
- Toliko sam zaokupljena vjenčanjem da ni na trenutak nisam raz¬mislila o tome kako se ti osjećaš - pogledala je prijateljicu čije je lice uz tamni sako izgledalo nevjerojatno blijedo. Tako se dobro držala da su svi prebrzo zaboravili koliko se još uvijek teško bori s duhovima.
- Ali, normalno je da si uzbuđena zbog vjenčanja - inzistirala je Holly.
- Normalno je i da si ti uzrujana - odlučno je odvratila Denise. -Ja samo nisam razmišljala o tome. Jednostavno nisam razmišljala.
Odmahnula je glavom i položila ruke na obraze.
- Nemoj ići na bal ako ti je to teško. Svi će razumjeti - primila je prijateljicu za ruke.
Holly se osjećala nemalo zbunjeno. Chris ju je uspješno nagovo¬rio da ode na bal, a sad joj najbolja prijateljica govori da je razumije ako ne ode. Zaboljela ju je glava, a glavobolje se silno plašila. Na odlasku se zagrlila s Denise i obećala da će je nazvati i javiti joj što je od¬lučila.
U ured se vratila još nesigurnija no što je otišla. Možda je Denise u pravu. Ne mora ići na glupi bal ako ne želi. No s druge strane, taj je bal i njoj i Gerryju mnogo značio dok su bili zajedno. Oboje su mu se silno radovali, uvijek se ondje odlično zabavljali s prijateljima i ple¬sali uz svoje omiljene pjesme. Pođe li na bal bez njega, prekinut će tu tradiciju i svoje sretne uspomene zamijeniti jednom potpuno drukči¬jom. Nije to željela. Htjela je zadržati čak i najmanju nit sjećanja na njihovo zajedništvo, a u posljednje ju je vrijeme prestravilo što poma¬lo zaboravlja Gerryjevo lice. Kad bi ga sanjala, ukazivao bi se kao net¬ko potpuno drugi - osoba čije je lice i glas izmislila u snovima.
S vremena bi na vrijeme nazvala njegov broj mobitela samo da bi mu čula glas sačuvan na automatskoj sekretarici. Čak je plaćala i pret¬platu svaki mjesec samo da bi mu broj ostao otvoren. Njegov je miris pomalo ispario iz kuće, odjeće mu se riješila prema njegovim naput¬cima, a sad je, čini se, blijedio čak i iz njenih misli. Nije ga htjela tako lako izgubiti pa se hvatala za svaki komadić uspomene. Namjerno bi svake večeri pred spavanje mislila na njega, ne bi li tako prizvala sno¬ve u kojima je igrao glavnu ulogu. Čak je kupila i njegov omiljeni lo-sion i natopila njime nekoliko mjesta u kući samo da bi se osjećala manje usamljenom. Katkad bi je mirisi ili glazba podsjetili na njega -u tim bi se trenutcima našla u nekom drugom, prošlom, sretnijem vremenu.
Ponekad bi joj se učinilo da ga vidi kako hoda ulicom ili vozeći prolazi pokraj nje. Trčala bi zatim za tom osobom i potom, naravno, otkrivala da je riječ tek o nekomu tko mu neobično sliči. Nikako ga se nije mogla otresti. A nije ga se mogla otresti jer ga se nije htjela otres¬ti. On je bio sve što joj je preostalo. Iako joj čak niti on nije preostao. Više ga nema. Zato je tako izgubljena i zbunjena.
Na putu do ureda svratila je u Hoganov pub. Daniel je više nije toliko mučio. Od one večeri kad se onoliko neugodno osjećala u nje¬govu društvu imala je prigode razmisliti i zaključila je da taj njezin osjećaj nema nikakvoga smisla. Postalo joj je, međutim, jasno zašto je toliko paničarila. Prije Danijela, jedini muškarac s kojim je ostvarila blisko prijateljstvo bio je Gerry, a s Gerryjem je, osim prijateljske, imala i ljubavnu vezu. Zato joj je zamisao o zbližavanju s Danijelom i djelovala tako čudnom i neobičnom. No, uvjerila je samu sebe da može biti prijateljica sa slobodnim muškarcem i pritom ne razviti ni¬kakve ljubavne odnose. Čak i ako joj je prijatelj nevjerojatno zgodan.
Lakoća kojom je komunicirala s Danijelom proizlazila je iz među¬sobnog razumijevanja. Pojavilo se već pri njihovu prvom susretu. Sa¬tima su mogli razgovarati o svojim osjećajima, životu i znali su da imaju zajedničkog neprijatelja: samoću. Istina, Daniel je tugovao na potpuno drukčiji način i zbog potpuno drugih razloga nego ona, ali jedno su drugome pomagali prebroditi teške dane, međusobno se slu¬šajući, nasmijavajući i praveći društvo jedno drugom. Takvih je dana, naime, bilo prilično mnogo.
- I onda? - rekao je, prilazeći joj od smjera šanka. - Ide li Pepe¬ljuga na bal ili ne ide?
Holly se nasmiješila i naborala nos, već se spremajući na niječan odgovor kad je odjednom zastala.
- Ideš li možda ti?
I on se nasmiješio i nabrao nos pa je Holly prasnula u smijeh.
- A, štajaznam... Opet ćemo se naći u carstvu parova, a ja ne znam mogu li podnijeti još jednu večeru u društvu Sama i Samanthe, Roberta i Roberte i kako se već zovu.
Ponudio joj je visoki barski stolac i Holly je, smijući se, sjela.
- Pa, mogli bismo biti grozno bezobrazni i jednostavno ih ignori¬rati.
- Zašto bih onda uopće išao tamo? - sjeo je kraj nje i položio čiz¬mu na prečku njezina stolca. - Ne očekuješ valjda da cijelu večer raz¬govaram s tobom! Već smo milijun puta razgovarali, možda si mi već dosadna.
- Onda dobro! - Holly se tobože uvrijedila. - Ionako sam te mis¬lila ignorirati.
- Uh, hvala Bogu - nadlanicom je obrisao čelo i pretvarao se da mu je laknulo. - Onda dobro, idem na bal.
Holly se uozbiljila.
- Mislim da ću ipak morati ići. Daniel se prestao smijati.
- Dobro, onda idemo. Nasmiješila mu se.
- Mislim da bi i tebi dobro došlo, Danijele - nježno je dodala. Spustio je nogu s njezina stolca i tobože ispitivački promotrio
pub.
- Holly, sa mnom je sve u redu - neuvjerljivo joj je dobacio. Skliznula je sa stolca, primila ga prstima za obraze i naglo ga po¬ljubila u čelo.
- Daniel Connelly, prestani se pretvarati da si velika, jaka muškar¬čina jer ti ta fora kod mene neće proći.
Zagrlili su se na rastanku i Holly je odmarširala u ured, obećava¬jući samoj sebi kako se više neće predomišljati. Žurno se uspela uz stube i prošla kraj Alice koja je još uvijek zasanjano buljila u svoj prvi članak.
- John Paule! - viknula je kroz hodnik. - Trebam haljinu. Brzo!

ČETRDESET I ŠEST

Već je kasnila. Jurila je po spavaćoj sobi pokušavajući se odjenuti za bal nakon što se zadnja dva sata pokušavala našminkati. Svaki put kad bi to učinila, rasplakala bi se i sve razmazala. Već je četvrti put četkicom maškare prešla preko trepavica i pomolila se da su joj suzne žlijezde barem za večeras presušile. Pretpostavka je, doduše, bila veo¬ma malo vjerojatna, ali nada umire posljednja.
- Pepeljugo, princ ti je stigao - iz prizemlja doviknula je Sharon. Srce joj je divljački zalupalo. Treba joj još vremena. Mora sjesti i
razmisliti još jedanput treba li uopće ići na bal. Već je zaboravila zaš¬to je ipak odlučila poći. Glavom su joj se rojili samo protuargumenti.
Argumenti protiv odlaska na bal: uopće joj se ne ide, cijelu će ve¬čer plakati, sjedit će za stolom s hrpom nazoviprijatelja koji je se nisu udostojali nazvati otkad je Gerry umro, osjeća se odvratno, izgleda odvratno i Gerry neće biti tamo.
Argumenti u korist odlaska na bal: ima nevjerojatno snažan osje¬ćaj da bi svakako trebala poći.
Duboko je udahnula, nastojeći suzbiti još jednu navalu suza.
- Saberi se, Holly, jaka si, možeš ti to - sama je sebi prošaptala u zrcalo. - Moraš ići, to će ti pomoći, ojačat će te.
Ponavljala je tu mantru sve dok se vrata na spavaćoj sobi nisu od¬škrinuta.
- Oprosti - ispričala se Sharon, ulazeći u sobu. - Oh, Holly, izgle¬daš fenomenalno! - uzbuđeno je uzviknula.
- Izgledam usrano - zagunđala je Holly.
- Joj, daj prestani - ljutito joj je odvratila Sharon. - Ja izgledam ko bačva pa se ne žalim. Daj se pomiri s činjenicom da si komad! -nasmiješila joj se u zrcalu. - Bit će sve u redu.
- Ma, Sharon, najradije bih ostala kod kuće. Moram otvoriti Gerryjevu zadnju poruku.
Nije mogla vjerovati da je već došlo vrijeme za posljednju poruku. Od sutra izvor Gerryjevih divnih riječi presušuje, a još joj uvijek tre-baju. Kad je u travnju primila Gerryjevo pismo, jedva je čekala svaki sljedeći mjesec kako bi mogla otvoriti omotnicu i još jedanput se na¬ći licem u lice s njegovim predivnim rukopisom. No, mjeseci su pro-leljeli prebrzo i porukama je došao kraj. Htjela je te večeri ostati kod kuće i uživati u svom posljednjem trenutku sa suprugom.
- Znam - s razumijevanjem joj je rekla Sharon. - No to može pri¬čekati nekoliko sati, zar ne?
Već je zaustila da je opovrgne kad je iz prizemlja dopro Johnov glas:
- Ajmo cure, taksi je ovdje! Još moramo po Denise i Toma! Prije no što je za Sharon potrčala niza stube, otvorila je ladicu na
komodi i izvukla Gerryjevo pismo iz studenoga koje je otvorila prije četiri tjedna. Trebala je podršku njegovih riječi, jedino se tako mogla prisiliti izaći iz kuće. Prstima je prešla preko slova i zamislila ga dok je pisao poruku. U sjećanje je prizvala grimasu koja gaje uvijek prati¬la dok je pisao i zbog koje ga je uvijek zadirkivala. Bio je to izraz čis¬te koncentracije, čak je i jezikom oblizivao usnice. Obožavala je tu gri¬masu. Nedostajala joj je ta grimasa. Izvukla je karticu iz omotnice. Crpla je snagu iz njegovih riječi. Činila je to od dana kad je otvorila pismo u kojem je pisalo:

Pepeljuga ovaj mjesec mora na bal. I izgledat će otmjeno i lijepo, pro¬vest će se izvrsno, baš kao i uvijek... Samo, molim ove godine bez bijelih haljina...
P. S. Volim te...

Duboko je udahnula i za Sharon sišla niza stube.
- Oho! - razrogačenih ju je očiju odmjerio Daniel. - Izgledaš prekrasno, Holly.
- Izgledam usrano - progundala je, a Sharon joj je dobacila ljutit pogled. - Ali hvala - brzo je dodala.
John Paul pomogao joj je odabrati jednostavnu crnu haljinu s tra-kicom oko vrata i s prorezom do bedra na prednjoj strani. Ove godi¬ne bez bijelih haljina.
Svi su se utrpali u taksi sa sedam sjedala i svaki put kad bi se pri¬bližili semaforu, Holly bi se pomolila da se na njemu upali crveno svjetlo. Nije imala sreće. Promet se na dublinskim ulicama nekim ču¬dom raščistio i nakon što su pokupili Toma i Denise, stigli su u hotel u rekordnom roku. Bog joj nije uslišio ni molitve u kojima je blatna lavina trebala zatrpati čitav grad. Ni pakao se nije htio zamrznuti.
Pristupili su stolu s knjigom uzvanika koji se nalazio tik uz vrata i Holly je postideno spustila glavu osjećajući kako se oči svih žena upi¬ru u nju. Uvijek su to činile, želeći promotriti kako su novopridošli odjeveni. Kad su sretno ustanovile da su još uvijek najljepše u prosto¬riji, svrnule bi pogled i nastavile sa svojim razgovorima. Žena za sto¬lom ljubazno im se nasmiješila.
- Dobra večer Sharon, Johne, Denise... oh, Bože! - činilo se kao da joj je lice pod loše nanesenim sredstvom za samotamnjenje blago problijedilo, no Holly nije bila sto posto sigurna. - Zdravo, Holly, baš lijepo što si došla, s obzirom na...
Prekinula se u pola rečenice i stala grozničavo listati knjigu gosti¬ju ne bi li označila njihova imena.
- 'Ajmo mi za šank - ubacila se Denise i pod ruku odvela Holly što dalje.
Dok su prolazile kroz prostoriju na putu prema baru, Holly su po¬čeli prilaziti ljudi koje nije vidjela mjesecima.
- Holly, strašno mi je žao zbog Gerryja, bio je divan čovjek - go¬vorili su.
- Hvala vam - smješkala se Holly, a Denise ju je vukla prema baru. Konačno su se uspjele probiti.
- Bok, Holly - obratio joj se poznat glas.
- Oh, bok, Paule - odzdravila je, okrećući se prema krupnome poslovnom čovjeku koji je sponzorirao dobrotvorni bal. Bio je visok i debeo, a lice mu je bilo veoma crveno, vjerojatno od stresa proizašlog iz vođenja jedne od najuspješnijih irskih tvrtki. I zbog toga što je pre¬više pio. Činilo se kao da će ga tijesna leptir-kravata ugušiti, pogoto¬vo stoga što ju je stalno natezao i pravio grimase. Činilo se i kao da će mu gumbi na napetom smokingu svakog časa odletjeti. Nisu bili oso¬bito bliski, poznavala ga je samo s tog bala na koji je išla jednom go¬dišnje.
- Kao i uvijek, izgledaš prekrasno - poljubio ju je u obraz. - Mogu li te počastiti pićem? - zapitao je i podigao ruku, ne bi li privukao bar-menovu pozornost.
- Oh, ne, hvala - nasmiješila se.
- Hajde, hajde, dopusti mi - rekao je, izvlačeći iz džepa podeblju novčarku. - Što ćeš popiti?
Popustila je.
- Bijelo vino, ako već inzistiraš - nasmiješila se.
- Mogao bih počastiti i onog tvog muža. - nasmijao se. - Što će on? - zapitao je, ogledavajući se po prostoriji.
- Ovaj... nije ovdje, Paule - odgovorila je, osjećajući se neugodno.
- A zašto mali gad nije došao? Što sad smjera? - glasno je zapi-tao Paul.
- Ovaj... umro je početkom ove godine, Paule - nježno mu je od¬vratila Holly, nadajući se da mu neće biti previše neugodno.
- Oh... - lice mu se još više zacrvenjelo dok je pročišćavao grlo. Zagledao se u šank. - Strašno mi je žao - zamucao je i odvratio po¬gled, Još jedanput je povukao leptir-kravatu.
- Hvala ti - odgovorila je, brojeći sekunde do trenutka kad će na-ći neki izgovor ne bi li se izvukla iz razgovora. Nestao je nakon tri se¬kunde, govoreći nešto o tome da mora ženi odnijeti piće. Ostala je sama za šankom jer se Denise vratila u glavnu prostoriju, noseći druš¬tvu piće. Podigla je svoju čašu vina i krenula za njom.
- Bok, Holly.
Okrenula se i pogledala tko je to pozdravlja.
- Oh, bok, Jennifer - licem se u lice našla s još jednom ženom koju je znala samo s bala. Nosila je pretjerano raskošnu balsku halji¬nu ukrašenu gomilom skupog nakita i u rukavicama prekrivenim ru¬kama držala čašu šampanjca. Kosa joj je bila gotovo bijela, a koža tam¬na i pomalo ljuskasta od previše izlaganja suncu.
- Kako si? Izgledaš fenomenalno, haljina je fenomenalna - pijuc¬kala je šampanjac i odmjeravala Holly.
- Dobro sam, hvala, a ti?
- Fenomenalno, hvala. Je 1' i Gerry ovdje? - osvrnula se po pros¬toriji.
- Ne, Gerry je preminuo u veljači - nježno je ponovila.
- Isuse! Tako mi je žao - spustila je čašu šampanjca na najbliži stol i rukama prekrila obraze, nabirući čelo od sućuti. - Nisam imala pojma. Kako se držiš, draga? - uhvatila je Hollyinu ruku.
- Dobro sam, hvala - ponovila je Holly, nastojeći atmosferu odr¬žati pozitivnom.
- Joj, tako mi te žao - malo je utišala glas i sažalno pogledala Holly. - Mora da si slomljena.
- Pa, da, teško je, ali nekako se nosim s time. Držim se.
- Ajme, ne znam kako ti uspijeva, to su strašne vijesti - i dalje ju je sažalno promatrala. Kao da ju je sad vidjela u potpuno drukčijem svjetlu. Holly je kimala glavom i žarko željela da joj ta žena prestane govoriti ono što zna i sama.
- Zar je bio bolestan? - raspitivala se.
- Da, imao je tumor na mozgu - objasnila je.
- Oh, Bože, pa to je strašno. A bio je tako mlad - svaka riječ koju je naglasila pretvorila se u visokofrekventni pisak.
- Da, bio je... ali bili smo sretni zajedno, Jennifer -još je jednom pokušala popraviti atmosferu, mada joj se činilo kako žena to nikako ne shvaća.
- Naravno da jeste, ali šteta što to nije dulje potrajalo. To je tako strašno. Strašno i nepošteno. Mora da si utučena. I kako to da si se odlučila večeras doći ovamo? Sve sami parovi i to... - ogledala se oko sebe i svim parovima uputila pogled kao da šire kakav neugodan mi¬ris.
- Ha, čuj, čovjek se mora naučiti živjeti dalje - nasmiješila se Holly.
- Naravno, naravno. No mora da ti je strašno teško. Joj, strašno -još je jednom podigla ruke u rukavicama do lica i zapanjeno se zagle¬dala u Holly.
Holly se još jedanput nasmiješila i kroz stisnute zube procijedila: - Da, teško je, ali kao što rekoh, čovjek mora misliti na budućnost i krenuti dalje. Kad sam već kod toga, mislim da bih se trebala pridru¬žiti svojim prijateljima - ljubazno je dometnula i odjurila dalje.
- Jesi dobro? - zapitao ju je Daniel kad mu je prišla.
- Da, dobro sam, hvala - ponovila je već deseti put te večeri. Ba¬cila je pogled prema Jennifer koja je svojim prijateljicama nešto uz¬buđeno objašnjavala buljeći u Holly i Danijela.
- Stigao sam! - s vrata se prolomio glasan povik. Holly se okrenu la i na vratima, s rukama podignutim visoko u zraku, spazila glavnog partijanera iz njihova društva, Jamieja. - Evo me! Obučen sam ko pingvin i spreman za tuluuuuum!
Prije no što im se pridružio, kratko je zaplesao i privukao poglede sa svih strana prostorije. To je i htio. Obišao je sve ljude iz društva, muškarce pozdravljajući stiskom ruke, a žene poljupcem u obraz, koji put „šaljivo" zamjenjujući postupak. Približivši se Holly, nakratko je zastao i nekoliko puta pogledao Danijela, pa Holly, pa opet Danijela i onda opet Holly. Zatim se ukočeno rukovao s Danijelom, brzinski po¬ljubio Holly u obraz i pobjegao od nje kao da je zaražena nekom straš¬nom bolešću. Holly je zbog njegova bezobrazluka ljutito stisnulo u grlu.
Jamiejeva supruga Helen plašljivo joj se osmjehnula s drugoga kraja njihova kruga, ali nije joj prišla. Holly to nije iznenadilo. Od Gerryjeve smrti bilo im je teško odvesti se deset minuta niz ulicu i posjetiti je pa nije bilo nikakva razloga da Helen sada napravi deset koraka i pozdravi je. Odlučila ih je ignorirati pa im je okrenula leđa i stala pričati sa svojim pravim prijateljima, ljudima koji su bili uz nju čitavu proteklu godinu.
Upravo se smijala jednoj zabavnoj Sharoninoj priči kad je osjetila lagano tapšanje po ramenu. Još uvijek hihoćući, okrenula se i pred so¬bom spazila Helen tužnog izraza lica.
- Bok, Helen - veselo ju je pozdravila.
- Kako si? - tiho ju je zapitala Helen, nježno je dotičući po ruci.
- Dobro sam - kimnula je. - Trebala bi čuti što nam je sad Sha-ronn ispričala, umrla sam od smijeha - nasmiješila se i nastavila sluša¬ti Sharon.
Helen ju je i dalje držala za ruku i nakon nekoliko je trenutaka opet potapšala.
- Htjela sam te zapravo pitati kako si otkad je Gerry... Holly je prestala slušati Sharon.
- Misliš reći otkad je Gerry umro? - razumjela je kako je ljudima pokatkad neugodno govoriti o takvim stvarima. I njoj je samoj pone¬kad bilo neugodno.
No ako netko već započinje takvu temu, onda bi trebao biti barem toliko zreo da je u stanju pristojno izgovoriti sve riječi.
Helen je nakon Hollyinih riječi napravila bolnu grimasu.
- Pa, da, ali nisam htjela reći...
- U redu je, Helen. Prihvatila sam da se to dogodilo.
- Stvarno?
- Naravno - namrštila se Holly.
- Mislim, dugo te nisam vidjela pa sam se već zabrinula... Holly se nasmijala.
- Helen, još uvijek živim samo nekoliko kuća od tebe, u istoj ku¬ći kao i prije. Broj telefona mi je isti kao i prije, a isti mi je i broj mo¬bitela. Da si bila baš tako jako zabrinuta, lako bi me našla.
- Ma, da, ali nisam htjela smetati... - zastala je u pola rečenice, kao da je samo to dovoljan izgovor što se Holly od sprovoda uopće nije javljala.
- Prijatelji mi nikad ne smetaju, Helen - pristojno joj je odgovo¬rila Holly, nadajući se da joj je jasno prenijela poruku.
Helen se zacrvenjela, a Holly okrenula prema Sharon.
- Daj mi sačuvaj mjesto do sebe, molim te. Moram opet u toaletu
- zamolila ju je Sharon, lagano skakućući na mjestu.
- Opet? - zabezeknula se Denise. - Pa bila si prije pet minuta!
- Ha, čuj, što mogu kad mi sedmomjesečna beba pritišće mjehur
- objasnila je Sharon i odgegala se prema toaletu.
- Njezina beba nije baš sedmomjesečna, zar ne? - namrštila se Denise. - Tehnički je stara minus dva mjeseca jer bi inače imala de¬vet mjeseci nakon rođenja, a prvi rođendan bi slavila tri mjeseca na¬kon toga. A bebe obično već hodaju na prvi rođendan.
Holly se namrštila.
- Kako ti se da razmišljati o takvim bedastoćama, Denise? Denise se također namrštila i okrenula se prema Tomu: - Ali, u pravu sam, zar ne, Tome?
- Jesi, ljubavi - nježno joj se nasmiješio.
- Kukavico - zadirkivala ga je Holly.
Na znak zvonca gomila se uputila prema blagovaonici. Holly je sjela za stol i na stolac do sebe stavila novu torbicu, ne bi li ga saču¬vala za Sharon. Nakon nekoliko trenutaka do stola je dolutala Helen i izvukla stolicu do Hollyine.
- Žao mi je, Helen, ali Sharon me zamolila da joj sačuvam mjes¬to do sebe - ljubazno joj je objasnila Holly.
Helen je nonšalantno odmahnula rukom.
- Ma, Sharon se neće ljutiti - rekla je i sjela na stolac, zgnječivši Hollyinu novu torbicu.
Sharon se približila stolu i razočarano napućila donju usnicu. Holly joj se ispričala i prstom pokazala na Helen. Sharon je zakoluta¬la očima i u usta ugurala dva prsta, pretvarajući se da povraća. Holly se zasmijuljila.
- Večeras si strašno dobre volje - dobacio joj je Jamie.
- A zašto ne bih bila? - podsmješljivo mu je odvratila Holly Odgovorio joj je nekakvom mudrom opaskom kojoj se nekoliko
ljudi nasmijalo jer je Jamie „tako duhovit", ali Holly ga je ignorirala. Premda su ga nekoć Gerry i ona zadivljeno slušali i sjajno se zabavlja¬li, više joj nije bio smiješan. Sad joj je jednostavno bio glup. -Jesi dobro? - tiho ju je zapitao Daniel.
- Dobro sam, hvala - odgovorila je, otpijajući gutljaj vina.
- Gle, meni ne moraš lupati te kurtoazne gluposti, Holly - nas¬mijao se.
Holly se nasmiješila i zastenjala.
- Ma, znaš što, svi su ljudi ultraljubazni prema meni i svi mi iz¬ražavaju sućut - spustila je glas kako je Helen ne bi čula. - Ali zapra¬vo se osjećam kao da smo opet na njegovu sprovodu. Kao da se opet moram praviti superjakom, iako bi većina najviše voljela da se slomim i počnem ridati jer je sve to tako straaaaašno - imitirala je Jenniferi-no prenemaganje i zakolutala očima. - Osim toga, tu je i hrpa ljudi koja uopće nije znala za Gerryjevu smrt, a ovo je zaista krivo mjesto i vrijeme da im to kažem.
Daniel ju je strpljivo slušao i kimao glavom.
-Točno znam što hoćeš reći - složio se. - Kad smo Laura i ja pre-kinuli, činilo mi se da mjesecima ne radim ništa drugo nego hodam naokolo i ljudima objašnjavam da smo prekinuli. Dobro je, međutim, što se takve vijesti vrlo brzo šire pa nakona nekoga vremena više ne moraš nikome ništa objašnjavati.
- Usput, jesi što čuo o Lauri u posljednje vrijeme? - zapitala ga je.
Voljela ga je slušati kako se žali na svoju bivšu, iako je nikad nije upoznala. Danijelove priče o njoj uvijek su joj bile zanimljive, a na¬kon njih bi obično proveli čitavu večer pričajući o tome koliko je mrze. Bio je to zabavan način traćenja vremena, a Holly je trenutno očajnički trebala bilo kakva tema koja će je odvući od razgovora s He¬len.
Danijelove su oči zablistale.
- E da, čuo sam jedan trač o njoj - nasmijao se.
- Oh, super, obožavam tračeve - zadovoljno je protrljala ruke.
- Moj frend Charlie radi za šankom u hotelu Laurinog tate i ka¬že mi da se njezin dečko upucavao nekoj ženi koja je odsjela u hotelu pa ga je Laura uhvatila i onda su prekinuli.
Zločesto se nasmijao i oči su mu zasjale. Kao da se veselio Lauri-noj nesreći.
Holly se zaledila. Priča joj je zvučala i više nego poznato.
- Ovaj... Danijele... kako se zove hotel njezina oca?
- Galway Inn. Poprilična rupetina, ali na lijepom mjestu, odmah preko puta plaže.
- Aha - nije znala što bi rekla, ali oči su joj skoro iskočile iz duplji.
- Da, da - nasmijao se. - Baš divno, zar ne? Da kojim slučajem naletim na tu ženu zbog koje su prekinuli, častio bih je najskupljom bocom šampanjca do koje bih uspio doći.
Holly mu se slabašno nasmijala.
-Ada?
Bilo bi mu bolje da odmah počne štedjeti. Znatiželjno se zagleda¬la u Danijelovo lice i zapitala se što li ga je privuklo Lauri. Bila bi se okladila da to dvoje nikad ne mogu završiti zajedno. Laura se uopće nije činila kao Danijelov tip, iako Holly nije znala kakav je Danijelov tip. No Daniel je opušten i šarmantan, a Laura je... Laura je napros¬to gadura. Nije se mogla sjetiti nijedne druge riječi koja bi je točnije opisala.
- Ovaj, Danijele? - nervozno je povukla kosu iza ušiju, priprema¬jući se na ispitivanje o tome kakve mu se žene sviđaju.
Nasmiješio joj se, očiju još uvijek zacakljenih od oduševljenja nad tračem o raskidu njegove bivše djevojke i bivšeg najboljeg prijatelja.
- Da, Holly?
- Pa, nešto sam razmišljala. Laura se čini pomalo... kako bih to rekla... čini se da je poprilična gadura - ugrizla se za usnicu i pomno mu se zagledala u lice, pitajući se je li ga uvrijedila. No, izraz mu se lica nije promijenio. Bio je potpuno ravnodušan i promatrao je svijeć¬njake na stolu.
- Htjela sam te pitati - nastavila je, oprezno okolišajući jer je zna¬la koliko je Laura povrijedila Danijela. - Što te zapravo privuklo k njoj? Zbog čega si se toliko zaljubio u nju? Potpuno ste različiti. Za¬pravo, zvuči mi kao da ste potpuno različiti - brzo se ispravila, pris¬jećajući se da, što se Danijela tiče, nikada nije upoznala Lauru.
Neko je vrijeme šutio i Holly se već pobojala da je ugazila u za¬branjenu zonu. Svrnuo je pogled sa svijeća i nasmiješio se Holly.
- Laura ustvari uopće nije gadura. Dobro, gadura je zbog toga što me prevarila i ostavila zbog mog najboljeg prijatelja, ali kao osoba, ba¬rem u ono doba dok smo bili zajedno, nikad nije bila gadura. Bila je sklona dramatiziranju, to da. Ali ne, nije gadura.
Još se jedanput nasmiješio i okrenuo se na stolcu, ne bi li se pot¬puno posvetio razgovoru s Holly.
- Meni se ustvari sviđalo to njezino dramatiziranje. Bila mi je uz¬budljiva, potpuno me očarala - lice mu se ozarilo dok joj je objašnja¬vao dinamiku svoje nekadašnje veze, a govor se ubrzao od uzbuđenja pri prisjećanju na izgubljenu ljubav. - Obožavao sam se probuditi ujutro i ne znati u kakvom je toga dana raspoloženju. Uživao sam u prepirkama i u strasti koja se u njima iskazivala. Posebno mi se sviđa¬lo kako smo uvijek nakon svađe vodili ljubav. - oči su mu sjajile od uzbuđenja. - Oko svega je radila predstavu, ali mislim da mi se zbog toga upravo i svidjela. Govorio sam sam sebi: dokle god radi predsta¬vu oko naše veze, to znači da joj je stalo. Da je kojim slučajem pres¬tala, vjerojatno bih se zabrinuo. Obožavao sam to njezino dramatizi¬ranje - ponovio je, ovaj put još uvjerljivije. - Temperamenti su nam potpuno suprotni, ali zajedno smo odlični. Znaš već onu izreku o suprotnostima koje se privlače...
Zagledao se u lice svoje prijateljice i na njemu spazio zabrinutost.
- Nije me tretirala kao smeće, ako to misliš. Nije bila gadura pre¬ma meni, barem ne na taj način... - nasmiješio se. - Bila je samo...
- ...sklona dramatiziranju -dovršila je Holly, napokon shvaćajući. Kimnuo je.
Promatrala ga je dok se gubio u još jednoj uspomeni i shvatila da je zapravo posve moguće da bilo tko zavoli bilo koga drugoga. Zbog loga je ljubav i toliko divna; pojavljuje se u različitim oblicima, veliči¬nama i temperamentima.
- Nedostaje ti, zar ne? - nježno je rekla, stavljajući svoju ruku na njegovu.
Trgnuo se iz sanjarenja i duboko se zagledao u Hollyine oči. Leđi¬ma su joj prošli žmarci i dlačice na vratu joj se naježile. Posprdno se nasmijao i okrenuo se natrag prema stolu.
- Krivo, Holly - kimnuo je i namrštio se, kao da mu je upravo re¬kla najbizarniju stvar na svijetu. - Potpuno krivo.
Posegnuo je za priborom i počeo jesti lososa koji su im servirali za predjelo. Holly je uzela malo hladne vode i također se posvetila hrani na tanjuru.

Nakon večere i nekoliko boca vina, Helen je doteturala do Holly koja je pobjegla do Sharon i Denise. Čvrsto ju je zagrlila i kroz suze joj se ispričala što joj se nije javljala.
- Nema veze, Helen. Sharon, Denise i John cijelo su vrijeme bili uz mene pa nisam bila previše usamljena.
- Ali, užasno mi je krivo - frfljala je Helen.
- Ne opterećuj se - odvratila je Holly, želeći se što prije vratiti za¬bavnom razgovoru sa svojim prijateljicama.
No Helen je inzistirala na razgovoru o dobrim, starim vremenima dok je Gerry još bio živ i dok je sve bilo divno i krasno. Prisjećala se svih trenutaka koje je podijelila s Gerryjem, iako to Holly gotovo uop¬će nije zanimalo. Kad joj je Helenino plačljivo kenjkanje konačno do¬jadilo i kad je shvatila da joj se svi trendovi super zabavljaju na ples¬nome podiju, odlučila je sve to prekinuti.
- Helen, daj molim te prestani - rekla joj je. - Ne znam zašto si o tome sa mnom odlučila razgovarati baš večeras, kad bih se htjela za¬bavljati, ali očito se osjećaš krivom zato što mi se nisi javljala. Da bu¬dem iskrena, mislim kako mi se ne bi javila ni sljedećih deset mjeseci da ja kojim slučajem nisam došla na ovaj bal. A takve prijatelje ne tre¬bam. Zato, molim te, prestani mi naricati na ramenu i pusti me da se zabavljam.
Holly se činilo da je bila prilično pristojna i umjerena, no Helen je izgledala kao da je upravo dobila pljusku. Bio je to samo djelić osjecaja kroz koje je Holly prošla u proteklih godinu dana. Odnekud se pojavio Daniel, primio je za ruku i odveo je do plesnog podija, gdje se pridružila svojim prijateljima. Kad su htjeli zaplesati, pjesma je zavr¬šila i iz zvučnika se začula pjesma Wonderful Tonight Erica Claptona. Plesni se podij brzinski raščistio i na njemu je ostalo tek nekoliko pa¬rova, a Holly se našla licem u lice s Danijelom. Progutala je kroz stis¬nuto grlo. Nije ovo planirala. Na tu je pjesmu do sada plesala jedino s Gerryjem.
Daniel joj je nježno obavio ruku oko struka, podigao joj ruku i po¬čeli su se vrtjeti uokolo. Ukočila se. Plesanje s drugim muškarcem či¬nilo joj se užasno pogrešnim. Niz leđa joj je prošao drhtaj i sva se za-tresla, što je Daniel vjerojatno protumačio kao da joj je hladno pa ju je privio bliže k sebi. Vukao ju je po plesnom podiju, a ona ga je kao u transu slijedila sve dok pjesma nije završila. Rekla mu je da mora u toalet i nestala. Zaključala se u jedan odjeljak, naslonila se na vrata i stala duboko disati. Sve do toga trenutka držala se i više nego dobro. Čak i dok su je svi pitali o Gerryju, uspijevala je ostati mirna. No, ples ju je potresao. Možda je trebala otići dok je još sve bilo dobro. Htjela je otključati vrata, ali onda je začula glas koji je izvana spomenuo nje¬zino ime. Ukipila se i stala slušati razgovor žena pred odjeljkom.
- Jeste li vidjele Holly Kennedy kako pleše s onim tipom? - zapi¬tao je jedan glas. Nije bilo nikakve sumnje daje unjkanje došlo iz Jenniferina grla.
- Da! - zgađeno je dodao drugi glas. - A muž joj se još nije ni ohladio u grobu!
-Joj, dajte je pustite - nonšalantno je dodala treća žena. - Mož¬da su samo prijatelji.
Hvala, pomislila je Holly.
- Mada sumnjam - dodao je isti glas i ostale su se žene zahihotale. -Jeste li vidjele kako su se stiskali? Ja bogme ni s jednim prijate¬ljem ne plešem tako - rekla je Jennifer.
- Ma, sramota - dodala je druga žena. - Zamisli! Tako pokaziva¬ti novog frajera na mjestu na koje si dolazila s mužem. I to pred svim njegovim prijateljima. Odvratno!
Uslijedilo je kolektivno coktanje jezicima, a u odjeljku do Holly-ina netko je pustio vodu. Stajala je skamenjena, ne vjerujući u to što je upravo čula i zgrožena činjenicom što su to rekle na mjestu gdje ih je bilo tko mogao čuti.
Vrata odjeljka do Hollyinog su se otvorila i tračerice su naglo umuknule.
- Kako bi bilo da se vi stare kuje bavite vlastitim životom? - za¬čula je Sharonin glas - To što moja najbolja prijateljica radi ili ne radi apsolutno vas se ne tiče! Uostalom, Jennifer, ako si tako dovraga sa¬vršena, zašto se naokolo skrivaš s Paulininim mužem?
Začula je kako je netko ostao bez daha od šoka. Vjerojatno Pauline. Holly je pokrila usta rukom ne bi li prigušila smijeh.
- Sve u svemu, gledajte svoja posla i odjebite - doviknula im je Sharon.
Kad je po zvukovima zaključila da su sve tri tračerice napustile toalet, otključala je odjeljak i izašla van. Sharon je zapanjeno podigla pogled s umivaonika.
- Hvala ti, Sharon.
- Eh, Holly, žao mi je što si to morala čuti - zagrlila ju je.
- Ma, nema veze, fućka mi se što misle o meni - hrabro je odvra¬tila. - Ali nisam imala pojma da Jenny muti s Paulininim mužem -šokirano je dodala.
Sharon je slegnula ramenima.
- Pa niti ne muti. Ali to će im barem dati materijala za sljedećih šest mjeseci.
Djevojke su se zasmijuljile.
- Ipak mislim da ću sada poći kući - rekla je Holly, bacajući pogled na sat i misleći na Gerryjevu zadnju poruku. Odmah se rastužila.
- Odlična ideja, i ja ću - složila se Sharon. - Nisam znala da je ovaj bal takvo sranje kad nisi pijan.
Holly se nasmiješila.
- Kako bilo, večeras si bila sjajna, Holly. Došla si, vidjela, prevla¬dala, a sad idi kući i otvori Gerryjevu poruku. Obavezno me nazovi i javi što je napisao.
Još ju je jednom zagrlila.
- To je posljednja - tužno je rekla Holly.
- Znam, zato uživaj - nasmiješila se Sharon. - Zapamti samo -uspomene traju čitav život.
Vratila se do stola i pozdravila s čitavim društvom, a Daniel je us¬tao ne bi li krenuo za njom.
- Bogme me nećeš ostaviti samoga s njima - nasmijao se. - Za¬jedno ćemo uzeti taksi.
Pomalo ju je zasmetalo kad je Daniel pred njezinom kućom isko¬čio iz taksija i krenuo prema njezinim vratima jer se radovala otvara¬nju Gerryjeve omotnice. Bilo je petnaest do ponoći, dakle, imala je još samo petnaest minuta. Nadala se da će u tom roku popiti čaj i nestati. Čak je i pozvala drugi taksi, moleći službu da ga pred njezinu ku¬ću pošalje za pola sata, dajući mu do znanja da ne može ostati dulje.
- Aha, to je znači ta slavna omotnica - rekao je Daniel, podižući je s kuhinjskog stola.
Hollyine su oči skoro iskočile iz duplji. Ljubomorno je čuvala tu omotnicu i nije joj se sviđalo što je Daniel dodiruje, brišući s nje Ger-ryjeve tragove.
- Prosinac - pročitao je naslov i prstima prešao preko slova. Htje¬la mu je reći neka je smjesta spusti na stol, ali nije htjela zvučati po¬put luđakinje. Kad ju je napokon vratio na stol, uzdahnula je od olak¬šanja i nastavila točiti vodu u čajnik.
- Koliko ih je još? - zapitao je skidajući kaput i prilazeći joj.
- Ova je posljednja - hrapavo je progovorila i pročistila grlo.
- I što ćeš nakon toga?
- Kako to misliš? - zbunjeno je zapitala.
- Pa, koliko vidim, tebi je taj Gerryjev popis nešto poput Biblije ili Deset zapovijedi. Ono što piše na popisu, to prolazi, barem u tvom ži¬votu. Zato me zanima što ćeš sada, kad više nema popisa?
Podigla je pogled prema njegovu licu, provjeravajući zadirkuje li je, ali plave su mu oči jednostavno blistale.
-Jednostavno ću živjeti - odvratila je, okrećući se i pristavljajući vodu.
- Misliš da ćeš to moći? - približio joj se toliko da mu je mogla osjetiti miris losiona. Bio je to pravi Danijelov miris.
- Mislim da hoću - odgovorila je zbunjeno. Njegova joj pitanja nisu bila nimalo ugodna.
- Morat ćeš sama donositi odluke - nježno je rekao.
- Znam - pomalo je ljutito rekla, izbjegavajući njegov pogled.
- Misliš da ćeš i to moći? Umorno je protrljala čitavo lice.
- Daniele, što je sad ovo?
Progutao je glavlju i premjestio se s noge na nogu, nastojeći pred njom zauzeti pozu u kojoj će mu biti ugodno.
- Sve te to pitam zato što ću ti sada nešto reći i nakon toga ćeš morati donijeti svoju vlastitu odluku.
Pogledao ju je ravno u oči i srce joj je divljački zalupalo.
- Nema nikakvoga popisa, nikakvih uputstava, morat ćeš jednos¬tavno slijediti ono što ti je na srcu.
Malo se odmaknula od njega. Srcem joj je zavladala strepnja i na¬dala se da neće reći ono što je mislila da želi kazati.
- Ovaj... Danijele... Mislim da sada nije pravo vrijeme za... ovaj... razgovor o tome.
- Ovo je baš pravo vrijeme - ozbiljno je rekao. - Ionako već znaš što ću ti reći, jednako kao što znaš što osjećam prema tebi.
Usta su joj se rastvorila od šoka kad je bacila pogled na sat. Bilo je točno dvanaest sati.

ČETRDESET I SEDAM

Gerry joj je dotaknuo nos i nasmiješio se kad ga je naborala u snu. Vo¬lio ju je promatrati dok spava. Izgledala je poput kraljevne - prekras¬na i spokojna.
Poškakljao ju je po nosu još jedanput i nasmijao se kad su joj se oči polako otvorile.
- Dobro jutro, pospanko. Nasmiješila mu se.
- Dobro jutro, ljepotane.
Približila mu se i položila glavu na njegova prsa.
- Kako se danas osjećaš?
- Mogao bih pretrčati londonski maraton - šalio se.
- Bogme, brz oporavak - nasmiješila se, podigla glavu i poljubila ga u usta. - Sto želiš za doručak?
- Tebe - odvratio je, grickajući je za nos. Holly se zasmijuljila.
- Nažalost, danas nisam na jelovniku. Da ti nešto ispržim?
- Ne - namrštio se. - To mi je preteško.
Srce mu se prelomilo kad je vidio razočaran izraz na njezinom licu. Pokušao se razvedriti.
- No dobro bi mi prijala velika zdjela sladoleda od vanilije.
- Sladoled? - nasmijala se. - Za doručak?
- Da - nacerio se. - Još sam kao dijete želio sladoled za doručak, ali mi to draga majčica nije dopuštala. No sad mi je svejedno.
- Dobro, onda ćeš dobiti sladoled - veselo je odvratila Holly sko¬čivši iz kreveta. - Mogu li obući ovo? - zapitala je, navlačeći njegov kućni ogrtač.
- Možeš ga nositi koliko god želiš, draga - smješkao se dok je Holly paradirala u ogrtaču gore-dolje po spavaćoj sobi.
- Mmmm, miriše po tebi - rekla je mirišući tkaninu. - Nikad ga neću skinuti. O. K., vraćam se za nekoliko minuta.
Čuo ju je kako trči niza stube i nešto petlja po kuhinji.
U pšosljednje je vrijeme primijetio da svaki put trči kad mora oti¬ći od njega. Kao da ga se boji predugo ostaviti samoga. Znao je i što to znači. Loše vijesti. Upravo je završio s terapijom zračenja za koje su se molili da uništi tumor, no čini se da liječenje nije uspjelo. Sada mu je samo preostajalo po cijele dane ležati u krevetu jer je većinu vremena ionako bio preslab da bi ustao. Sve mu se to činilo krajnje besmislenim. Nije da je ležao i čekao da ozdravi. Od same mu je po¬misli srce divljački zalupalo. Bojao se. Bojao se mjesta na koje je mo-rao poći, bojao se svega što mu se događalo i bojao se za Holly. Bila je jedina osoba koja je točno znala što mu treba kazati da bi ga umirila i ublažila mu bol. Bila je veoma jaka, poput stijene, i nije mogao za¬misliti život bez nje. No života bez nje ionako se nije morao bojati. Ona je ta koja će morati živjeti bez njega. Preplavila ga je ljutnja, tuga, ljubomora i strah. Htio je ostati s njom. Htio joj je ispuniti svaku že¬lju i obećanje koje su ikad dali jedno drugome. No znao je da gubi bit¬ku. Tumor se i nakon druge operacije vratio i sve je brže rastao. Htio je rukom posegnuti u vlastitu glavu i istrgnuti tu prokletu bolest koja mu razdire život, no bila je to samo još jedna stvar nad kojom nije imao nikakve moći.
Holly i on u posljednjih su se nekoliko mjeseci još više približili jedno drugome. Znao je da to nije dobro za Holly, ali nije mogao pod¬nijeti bilo kakvo udaljavanje od supruge. Beskrajno je uživao u čavr¬ljanju do sitnih jutarnjih sati tijekom kojih bi se nerijetko hihotali po¬put tinejdžera. No bili su to samo dobri dani.
Imali su i loših dana.
Nije htio razmišljati o njima, psihijatar mu je govorio da „svome tijelu pruži pozitivno okruženje - društveno, emotivno, prehrambeno i duhovno".
Svojim je novim, malim projektom činio upravo to. Upošljavao mu je misli i davao mu dojam da se bavi nečim drugim osim cjelo¬dnevnim izležavanjem. Misli je zaposlio planiranjem kako ostati uz Holly još neko vrijeme nakon što ga više ne bude bilo. Istodobno je is¬punjavao obećanje koje joj je dao prije mnogo godina. Barem je to jed¬no mogao ispuniti. Šteta što je to baš moralo biti to.
Začuo je Hollyine korake kako se brzo uspinju uz stube i nasmi¬ješio se. Plan je uspio.
- Ljubavi, nema više sladoleda - tužno ga je obavijestila. - Želiš li možda nešto drugo?
- Ne - odmahnuo je glavom. - Samo sladoled.
- Ali onda moram do dućana - požalila se.
- Ne brini, draga, bit ću dobro tih nekoliko minuta - uvjerio ju je. Nesigurno ga je promotrila.
- Radije ne bih išla nikamo. Nema nikoga drugog u kući.
- Daj, ne budali - nasmiješio se, podigao mobitel s noćnog orma¬rića i stavio ga na prsa. - Ako bude ikakvih problema, a neće biti ni¬kakvih problema, nazvat ću te.
- U redu - Holly je grizla usnicu. - Neće me biti samo pet minu¬ta. Sigurno ćeš biti dobro?
- Sto posto - nasmiješio se.
- Dobro onda - polako je skinula ogrtač i obukla trenirku, no vi¬dio je da joj i dalje nije pravo.
- Holly, sve će biti u redu - odlučno joj je dobacio.
- Dobro - nježno ga je poljubila i odjurila niza stube. Čuo ju je kako trči do auta i juri niz ulicu.
Čim je nestala, sa sebe je zbacio pokrivače i polako ustao iz kreve¬ta. Neko je vrijeme sjedio na rubu madraca, čekajući da mu se pres¬tane vrtjeti u glavi, a zatim polako krenuo prema ormaru. S vrha je iz¬vukao staru kutiju za cipele u kojoj je držao gluposti skupljene u pos¬ljednjih nekoliko godina, ali i devet već punih omotnica. Izvukao je desetu, praznu omotnicu i na njoj uredno napisao: „Prosinac." Bio je prvi dan prosinca i pokušao se u mislima preseliti godinu dana una¬prijed, kad ga više ne bude. Zamislio je Holly kao karaoke-zvijezdu, opuštenu nakon odmora u Španjolskoj, Holly bez masnica na stopa¬lima zbog nove noćne lampice i sretnu Holly na novome poslu koji voli.
Zamislio ju je istoga dana, vjerojatno na istome krevetu na kojem je i on sjedio u tom trenutku. Zamislio ju je kako čita posljednji sta¬vak s popisa i zamislio se nad tim što joj napisati. Oči su mu se na¬punile suzama kad je na kraj rečenice stavio točku. Poljubio je karti¬cu, ugurao je u omotnicu i sakrio je u kutiju za cipele. Poslat će sve omotnice na adresu Hollyinih roditelja u Portmarnocku jer će tamo biti na sigurnom sve dok Holly ne bude spremna za čitanje. Obrisao je suze i polako se vratio u krevet, gdje mu je ostavljeni mobitel zvo¬nio.
- Halo? - javio se, nastojeći suzbiti drhtanje u glasu, ali odmah se nasmiješivši kad je s druge strane začuo najslađi glas na svijetu. -I ja tebe volim, Holly...

ČETRDESET I OSAM

- Ne, Danijele, ovo nije pravo vrijeme - uzrujano je procijedila Holly i izvukla ruku iz njegove.
- Ali zašto? - njegove su blistave plave oči zahtijevale objašnjenje.
- Prebrzo je - protrljala je lice, odjednom veoma umorna i zbu¬njena. Stvari su se samo pogoršavale.
- Prebrzo zato što ti to ljudi govore ili prebrzo zato što ti tako go¬vori srce?
- Oh, Danijele, ne znam! - viknula je, hodajući lijevo-desno po kuhinji. - Zbunjena sam. Prestani mi postavljati toliko pitanja!
Srce joj je divljački udaralo i vrtjelo joj se u glavi. Čak joj je i tije¬lo davalo signale da situacija u kojoj se nalazi uopće nije dobra. Oda-šiljalo je panične znake ne bi li je upozorilo kako je pred njom velika opasnost. Nije se dobro osjećala u toj situaciji, nije se uopće dobro osjećala.
- Ne mogu, Danijele, udana sam! Volim Gerryja! - panično je iz¬javila.
- Gerryja? - zapitao je razrogačenih očiju i prišao kuhinjskom stolu, grubo grabeći omotnicu. - Ovo je Gerry! S ovim se natječem! To je samo komad papira, Holly! Popis! Popis koji ti je upravljao živo¬tom čitavih godinu dana tijekom kojih uopće nisi samostalno razmiš¬ljala ni samostalno živjela svoj život. Sad bi bilo vrijeme da to počneš činiti. Gerryja više nema - nježno je dodao, približavajući joj se. -Gerryja više nema, a ja sam tu. Naravno da nikad neću zauzeti nje¬govo mjesto, ali barem nam daj šansu da budemo zajedno.
Iz ruku mu je istrgnula omotnicu i čvrsto je prigrlila na prsa dok su joj se niz obraze slijevale suze.
- Gerry nije otišao - jecala je. - Ovdje je, svaki put kad otvorim pismo. Ovdje.
Daniel ju je neko vrijeme u tišini promatrao kako plače. Izgledala je tako izgubljeno i bespomoćno da ju je samo htio zagrliti.
- To je komad papira - nježno joj je rekao, ponovo joj se približa-vajući.
- Gerry nije komad papira - ljutito mu je dobacila kroz suze-Bio je stvaran čovjek od krvi i mesa kojeg sam voljela. Ispunjavao mi je ži-vot petnaest godina. Živi u bilijunima sretnih uspomena. Nije komad papira! - ponovila je.
- A što sam ti onda ja? - tiho ju je zapitao Daniel. Nadala se da neće i on zaplakati. Ne bi to podnijela.
- Ti duboko je udahnula. - Ti si mi divan, drag i nevjerojatno pažljiv prijatelj kojeg jako poštujem i cijenim...
- Ali nisam Gerry - prekinuo ju je.
- Niti ne želim da budeš Gerry - ustrajala je. - Želim da budeš upravo ono što jesi. Daniel.
- A što osjećaš prema meni? - glas mu je blago zadrhtao.
- Upravo sam ti rekla što osjećam prema tebi - šmrcnula je.
- Ne, reci mi što stvarno osjećaš prema meni. Zabuljila se u pod.
- Moji osjećaji prema tebi, Danijele, nisu slabi no treba mi vreme¬na - zastala je. - Jako puno vremena.
- Onda ću čekati - tužno se nasmiješio i snažnim rukama obgr¬lio njezino slabašno tijelo.
Kućom je odjeknuo zvuk zvonca na vratima i Holly je potajno uz¬dahnula od olakšanja.
- Eto ti taksija - zadrhtao joj je glas.
- Nazvat ću te sutra - nježno joj je rekao, ljubeći je u tjeme i od¬lazeći prema vratima.
Ostala je stajati nasred kuhinje, nekoliko puta u mislima ponov¬no proživljavajući prizor koji se upravo dogodilo. Čitavo je vrijeme uz prsa stiskala zgužvanu omotnicu.
Još uvijek u šoku, naposljetku se ipak popele uza stube i odvukla prema krevetu. Skinula je haljinu i umotala se u Gerryjev topao, pre¬velik ogrtač, no s njega je već odavno nestao Gerryjev miris. Polako se uvukla u krevet i poput djeteta se ušuškala medu pokrivače, paleći lampicu na noćnom ormariću. Dugo je gledala u pisamce, razmišlja¬jući o onome što joj je Daniel rekao.
Popis joj je doista postao neka vrst Biblije. Podvrgla se njegovim pravilima, živjela po njima i nikad ih nije kršila. Kad bi joj Gerry na¬ložio da skoči, skočila bi. No popis joj je i pomogao. Tjerao ju je da ustane iz kreveta i započne s novim životom onda kad se samo želje¬la sklupčati i umrijeti. Gerry joj je pomogao i ni sekunde nije požalila nijednu stvar koju je pod naredbom popisa učinila u posljednjih go¬dinu dana. Bilo joj je drago što ima nov posao i nove prijatelje, nije žalila ni zbog jedne nove misli niti osjećaja koji su joj se u umu raz¬vili bez Gerryjeva utjecaja. No ovo je posljednja stavka s popisa. Nje¬zina deseta zapovijed, kako ju je Daniel nazvao. Nakon nje, popisa vi¬še nema. Imao je pravo, nakon te omotnice mora početi sa samostal¬nim donošenjem odluka i mora početi sa životom kakav joj se sviđa, ne razmišljajući mnogo o tome bi li se svidio i Gerryju. Ustvari, uvi¬jek može o tome razmišljati, no ne mora takvim razmišljanjima do¬pustiti utjecaj na odluke.
Dok je bio živ, živjela je za njega i kroz njega. Sad je mrtav, a ona još uvijek živi kroz njega. To joj je sada potpuno jasno. I da, s takvim se životom osjeća sigurnije i zaštićeno, no od danas nadalje prepušte¬na je sama sebi. Mora biti hrabra.
Isključila je telefon i mobitel. Nije htjela da je itko ometa. Htjela je u svom posljednjem posebnom trenutku s Gerryjem uživati bez prekidanja. Morala se oprostiti s jedinom vezom koju je još imala s Gerryjem. Od danas je sama i mora sama razmišljati.
Polako je otvorila omotnicu, pazeći da je ne podere dok je izvlači¬la karticu.

Nemoj se bojati ponovnog zaljubljivanja. Otvori srce i prati ga, kamo god te odvelo... I zapamti, stremi prema Mjesecu...
P. S. Uvijek ću te voljeti...

- Oh, Gerry- zajecala je čitajući karticu. Ramena su joj se tresla, a tijelo previjalo pod bolnim plačem.
Te je noći vrlo malo spavala, a za onih rijetkih trenutaka kad bi zadrijemala, snovima su joj se vrzmale opskurne slike spojena Dani-jelova i Gerryjeva lika. U šest ujutro probudila se oblivena znojem i odlučila malo prošetati ne bi li razbistrila um. Kad se približila obliž¬njem parku, još je dublje potonula u depresiju. Dobro se zabundala da se zaštiti od hladnoće koja joj je štipala uši i umrtvljivala lice. Či¬tava joj je glava gorjela od suza, glavobolje i grozničavih misli.
Na drveću nije bilo nijednog jedinog lista. Izgledalo je poput sku¬pine kostura koja se postrojila uz stazu. Oko nogu joj je na vjetru ple¬salo sasušeno lišće poput malih, zlih vilenjaka koji joj žele poremetiti korak. U parku nije bilo nikoga - svi su opet zapali u zimski san, suviše se bojeći susreta sa zimskim vremenom. Holly nije bila ništa hrabrija od njih niti je uživala u šetnji. Hodajući po golemoj hladno¬ći, osjećala se kao da odrađuje pokoru.
Kako se našla u ovakvoj situaciji? Taman je počela skupljali koma¬diće svog razasutog života, a onda su joj ispali iz ruke i ponovo se ra¬suli. Mislila je da je pronašla prijatelja, nekoga komu može vjerovati i kome se može povjeravati. Nije se htjela uplesti ni u kakav ljubavni trokut. Povrh svega, ljubavni je trokut bio potpuno besmislen jer tre¬će osobe više nije ni bilo. Nije se čak ni mogao natjecati za svoj polo¬žaj. Naravno, puno je razmišljala o Danijelu, ali puno razmišlja i o Sharon ili Denise, a u njih nije zaljubljena. Ono što osjeća prema Da¬nijelu nije ljubav kakvu je osjećala prema Gerryju, osjećaj je potpuno drukčiji. Možda onda ipak nije zaljubljena u njega. Osim toga, da ko¬jim slučajem i jest zaljubljena, onda bi valjda ona to prva shvatila, a ne bi joj se davalo nekoliko dana da „razmisli o tome". Zašto onda uopće razmišlja o tome? Ako ga ne voli, mogla mu je to odmah i otvo¬reno kazati... ali ne, ona ipak razmišlja o tome. A riječ je o jednostav¬nom pitanju na koje se odgovara s jednostavnim da ili ne. Život je zbi¬lja čudan.
Zašto joj je Gerry naredio da nađe novu ljubav? Koji mu je bio vrag dok je pisao tu poruku? Zar je već i prije smrti digao ruke od nje? Zar se tako lako pomirio s činjenicom da će pronaći nekoga drugog? Pitanja, pitanja, pitanja. A nikada neće saznati odgovor.
Nakon što se satima mučila pitanjima i šetnjom po velikoj hlad¬noći, uputila se natrag kući. Dok se vraćala niz ulicu, pogled joj je pri¬vukao zvuk smijeha u blizini. Susjedi su kitili dvorište sićušnim bo¬žičnim lampicama.
- Bok, Holly - nasmijano ju je pozdravila susjeda izlazeći iza dr-veta s lampicama oko zglavaka.
- Kitim Jessicu - nasmijao se njezin dečko, omatajući Jessicine noge još jednim nizom lampica. - Mislim da bi bila prekrasan vrtni patuljak.
Tužno se nasmiješila dok ih je promatrala kako se smiju.
- Već je Božić - razmišljala je naglas.
- Da, stvarno - prestala se smijati Jessica. - Nije li ova godina jed¬nostavno proletjela?
- Prebrzo - tiho je odvratila Holly - Puno prebrzo.
Prešla je cestu i uputila se prema svom dvorištu, no na pola ju je puta zaustavio vrisak za leđima. Okrenula se i spazila Jessicu kako gubi ravnotežu i pada umotana hrpom lampica. Smijeh je odjekivao čitavom ulicom, a Holly je ušla u kuću.
- Dobro, Gerry - prozborila je ušavši u predvorje. - Bila sam u šetnji, dobro sam razmislila o onome što si rekao i došla sam do zaključka da si gubio razum dok si pisao tu poruku. Ako si to zbilja mis¬lio, daj mi neki znak, a ako nisi, potpuno ću razumjeti da si pogrije¬šio i da si se sada predomislio - sabrano je izgovorila u zrak.
Osvrnula se po dnevnom boravku, očekujući da se nešto dogodi. No ništa se nije dogodilo.
- U redu onda - veselo je prozborila. - Pogriješio si. Razumijem to. Jednostavno ću zanemariti posljednju poruku.
Još jednom se ogledala po sobi i zatim odlutala do prozora.
- O. K., Gerry, ovo ti je posljednja šansa...
Svjetla na drvetu u Jessicinom i Tonyjevom dvorištu odjednom su se upalila i sretan je par veselo plesao oko okićenog stabla. Zatim su zatreperila i ugasila se. Prestali su plesati i razočarano se pogledali.
Holly je preokrenula očima.
- To ću protumačiti kao da si mi rekao: 'Ne znam'.
Sjela je za kuhinjski stol i stala srkati vrući čaj ne bi li otopila hladnoću s lica. Prijatelj ti kaže da te voli, pokojni muž ti kaže da se ponovo zaljubiš, a ti si fino skuhaš čaj.
Preostala su joj tri radna tjedna do božičnih praznika u firmi, što je značilo da Danijela mora izbjegavati samo petnaest radnih dana. To je izvedivo. Nadala se da će do Deniseina vjenčanja krajem prosin¬ca donijeti odluku. No najprije je trebala proživjeti prvi Božić bez Gerryja, a pred tim je strepila.


ČETRDESET I DEVET

- O. K., gdje da ga stavim? - uspuhao se Richard, dovlačeći božićno drvce u njezin dnevni boravak. Za sobom je - od automobila, ulaznih vrata i preko hodnika - ostavio trag borovih iglica. Nezado¬voljno je uzdahnula. Opet će morati čistiti kako bi se riješila nereda. S mržnjom se zagledala u drvce. Divno miriše, ali uvijek napravi ta¬kav nered.
- Holly! - ponovio je Richard i trgnuo je iz misli. Zasmijuljila se.
- Izgledaš kao drvo koje govori.
Ispod grana su samo izvirivale njegove smeđe cipele koje su izgle¬dale poput tankog debla.
- Holly - zastenjao je, pomalo gubeći ravnotežu pod težinom dr-veta.
-Joj, oprosti - brzo je dodala, odjedanput shvaćajući da će se sru¬šiti na pod. - Stavi ga tamo, kraj prozora.
Ugrizla se za usnicu i bolno se namrštila dok je rušio sve pred so¬bom na putu do prozora.
- Eto - uzviknuo je brišući ruke i odmičući se od drvca da bi ga promotrio.
Holly se namrštila.
- Malo je golo, zar ne?
- Naravno, moraš ga okititi.
- Znam to, Richarde, ali mislila sam na to da ima još samo pet grana i pomalo je ćelavo - zastenjala je.
- Rekao sam ti da trebaš ranije kupiti drvce, Holly. Nisi trebala če¬kati Badnjak. Ovo je bilo najbolje što je ostalo. Najbolje sam prodao još prije nekoliko tjedana.
- Ah, vjerojatno si u pravu - namrštila se Holly. Isprva uopće nije htjela božično drvce ove godine. Nije uopće htjela slaviti, a nije ni imala djece zbog koje bi trebala kititi kuću. No Richard je inzistirao i Holly mu je htjela pomoći U novom poslovnom pothvatu prodavanja božičnih drvca koji je dodao svom već ionako uspješnom vrtlarskom angažmanu. No drvce je bilo grozno i nema tog nakita koji bi to sa-krio. Bilo joj je žao što ga nije nabavila ranije. Tada bi barem izgleda¬lo kao drvce, a ne kao stup s nekoliko borovih iglica.
Nije mogla vjerovali da je već Badnjak. Posljednjih je nekoliko tje¬dana stalno radila prekovremeno, nastojeći pripremiti siječanjski broj prije no što svi odu na praznike. Dovršili su ga dan ranije i kad je Ali¬ce predložila da svi zajedno odu na piće u Hoganov pub, ljubazno je odbila. Još uvijek je odgađala razgovor s Danijelom. Nije mu odgova¬rala na pozive, a Hoganov je pub izbjegavala kao kugu. Alice je podu¬čila da mu svaki put kad nazove kaže da je na sastanku, a nazivao je svaki dan.
Nije htjela biti bezobrazna, samo joj je trebalo vremena za razmi¬šljanje. Dobro, nije ju baš zaprosio, ali osjećala se kao da mora doni¬jeti jednako važnu odluku. Pod Richardovim se pogledom trgnula i vratila natrag u stvarnost.
- Oprosti, što si rekao?
- Pitao sam te hoćeš li da ti pomognem kititi drvce.
Odmah se rastužila. To je uvijek radila s Gerryjem. Svake su go¬dine, bez iznimke, pustili neki CD s božičnim pjesmama, otvorili bocu vina i okitili drvce...
- Ovaj... ne, ne treba, Richarde, sama ću. Sigurno imaš pametni¬jeg posla.
- Pa, zapravo bih ti baš volio pomoći - revno je odvratio. - Obič¬no kitim drvce s Meredith i djecom, ali ove godine sam to propus¬tio. .. - zastao je u pola rečenice.
- Oh - začudila se Holly. Nije joj uopće palo na pamet da je i Ri-ehardu ovaj Božić težak. Sebično se bavila samo svojim brigama.
- Dobro onda, zašto ne? - nasmiješila se. Richard se sav ozario i djelovao joj poput djeteta.
- Jedini je problem to što ne znam točno gdje su ukrasi. Gerry ih je uvijek spremao negdje na tavan...
- Nema problema - ohrabrio ju je brat. - I ja sam to radio kod kuće. Pronaći ću ih.
Popeo se stubama na tavan.
Otvorila je bocu vina i uključila stereouređaj te se sa zvučnika za¬čuo White Christmas Binga Crosbyja. Richard se u sobu vratio s cr¬nom vrećom preko ramena i kapom Djeda Božićnjaka na glavi.
- Ho, ho, ho!
Zasmijuljila se i dodala mu čašu vina.
- Ne, ne - odmahnuo je rukom. - Vozim.
- Pa možeš popiti jednu čašu, Richarde - razočarano je odvratila.
- Ne, ne - ustrajao je. - Nikad ne pijem kad vozim.
Zakolutala je očima i u jednom gutljaju ispila sadržaj njegove ča¬še prije no što se posvetila svojoj. Do trenutka kad je Richard otišao, popila je cijelu bocu i spremala se otvoriti drugu kad je zamijetila cr¬veno svjetlo na telefonskoj sekretarici. Nadajući se da poruka nije od onoga od koga je mislila da jest, stisnula je gumbić.
- Bok, Sharon, ovdje Daniel Connelly. Oprosti što te smetam, ali imam tvoj broj telefona od onda kad si prijavljivala Holly na natjeca¬nje u karaokama. Ovaj... htio sam te zamoliti da Holly preneseš po¬ruku. Denise je toliko zaokupljena vjenčanjem pa se bojim da bi za¬boravila - tiho se zasmijuljio i pročistio grlo. - No dobro. Htio bih te zamoliti da kažeš Holly da idem u Galway za Božić. Odlazim sutra. Nisam je uspio dobiti na mobitel, znam da ne radi preko praznika, a nemam njezin broj kod kuće, pa ako bi mogla...
Prekinulo ga ograničenje trajanja poruke na sekretarici. Pričekala je sljedeću poruku.
- Oprosti, Sharon, opet ja. Ovaj... Daniel. Malo prije me preki¬nulo. Da, naime, molim te reci Holly da ću biti u Galwayu sljedećih nekoliko dana i da imam mobitel sa sobom pa ako me hoće nazvati, može. Znam da mora razmisliti o nekim stvarima pa... - zastao je. -Dobro, sad ću završiti prije nego što me opet prekine. Vidimo se na vjenčanju sljedeći tjedan. Hvala ti... bok.
Sljedeća je poruka bila od Denise koja joj je javljala da je Daniel traži, nakon nje joj je Declan javljao istu stvar, a zatim joj je stara škol¬ska prijateljica koju nije vidjela godinama javljala da je neki dan na¬letjela na svog frenda Danijela u pubu, što ju je podsjetilo na Holly, a ispalo je da taj Daniel baš traži Holly i zamolio ju je da joj kaže neka ga nazove. Zadnja je poruka bila opet od Danijela.
- Bok, Holly, ovdje Daniel. Declan mi je dao tvoj broj. Ne mogu vjerovati da smo tako dugo prijatelji, a da mi nikada nisi dala svoj fik¬sni broj, iako imam čudan osjećaj da sam ga imao cijelo vrijeme, ali to nisam znao... - zašutio je i duboko uzdahnuo. - Kako bilo, zbilja mo¬ram razgovarati s tobom, Holly. Trebali bismo razgovarati uživo i tre¬bali bismo svakako razgovarati prije nego što se sretnemo na vjenča¬nju. Molim te, Holly, javi mi se. Ne znam kako bih drukčije došao do tebe - zašutio je i još jednom uzdahnuo. - Dobro, to je sve. Bok.
Još jednom je stisnula gumbić, izgubljena u mislima.
Sjela je u dnevni boravak buljeći u drvce i slušajući božične pjes¬me. Zaplakala je. Plakala je zbog Gerryja i zbog svog ćelavog božičnog drvca.

PEDESET

- Sretan Božić, zlato - Frank je otvorio ulazna vrata Holly koja je drhtala na hladnoći.
- Sretan Božić, tata - nasmiješila se i čvrsto ga zagrlila. Duboko je udahnula ulazeći u kuću - predivan miris borovine u nosnicama joj se izmiješao s mirisom vina i božićne večere koja se kuhala na šted¬njaku. Još ju je jedanput ugrizao žalac samoće. Božić ju je podsjećao na Gerryja. Gerry je bio njezin Božić. Božić je bio njihovo posebno vrijeme tijekom kojeg bi se skrivali od poslovnih stresova, zabavljali se s prijateljima i obitelji ili naprosto uživali jedno u drugom. Toliko joj je nedostajao da joj je postalo mučno u želucu.
Toga je jutra otišla na groblje da bi mu zaželjela sretan Božić. Bio je to prvi put da odlazi na groblje nakon sprovoda i jutro joj je bilo veoma teško. Pod drvcem nije bilo darova, nitko joj nije donio doru¬čak u krevet, kuća je bila potpuno tiha. Gerry je htio da ga nakon smr¬ti kremiraju, što je značilo da mora stajati pred zidom na kojem je sta¬jalo njegovo usklesano ime. Upravo se tako i osjećala. Kao da razgo¬vara sa zidom. No ipak mu je ispričala sve o godini koju je upravo os¬tavljala za sobom, sve o svojim planovima i rekla mu je da Sharon i John čekaju sina kojeg će nazvati Gerry. Rekla mu je i da će biti dje¬tetova krsna kuma, da će biti vjenčana kuma na Deniseinu vjenčanju, ispričala mu je sve o Tomu jer ga Gerry nije stigao upoznati, a priča¬la mu je i o svom novom poslu. Nije mu rekla ništa o Danijelu. Osje¬ćala se prilično čudno, stojeći pred zidom i pričajući sama sa sobom. Očekivala je duboko duhovno ispunjenje i osjećaj Gerryjeve prisut¬nosti, no jednostavno se činilo kao da govori pustom, sivom zidu.
No ni po čemu se toga Božića na groblju nije razlikovala od dru¬gih posjetitelja, a bilo ih je mnogo. Obitelji su dovodile svoje ostarje¬le majke i očeve koji su posjećivali svoje preminule supružnike, grob¬ljem su lutale usamljene mlade žene poput Holly, mladi muškarci... Promatrala je mladu majku koja je briznula u plač nad jednim nadgrobnim spomenikom dok ju je dvoje djece promatralo razrogačenih očiju ne znajući što činiti. Žena je brzo obrisala oči ne bi li zaštitila djecu, a Holly osjetila navalu zahvalnosti što si može priuštiti sebič¬nost i razmišljati samo o sebi. Cijeloga se dana pitala kako ta žena us¬pijeva sama izaći na kraj s dvoje tako male djece. Sve u svemu, dan nije bio nimalo veseo.
- Oh, sretan ti Božić, draga - viknula je Elizabeth izlazeći iz ku¬hinje raširenih ruku. Holly se istog trena rasplakala. Osjećala se po¬put malog djeteta koje je vidjela na groblju. I njoj je još uvijek treba¬la mamica, lilizabethino je lice bilo crveno od kuhanja, a toplinom je svog tijela zagrijala Hollyino srce.
- Oprosti - obrisala je suze. - Nisam to htjela napraviti.
- Psst - ušutkala ju je Elizabeth, još čvršće je grleći. Ništa drugo nije morala kazati, bilo je dovoljno što je ovdje.
Holly je tjedan prije, u panici, posjetila majku, tražeći savjet glede Danijela. Elizabeth, koja je bila odlična kuharica, ali ne baš vješta u pečenju kolača, upravo je spremala božične kolače za sljedeći tjedan. Lice joj je bilo prekriveno mrljama brašna, rukavi džempera podvrnu-ti iznad laktova, a kosa prepuna brašna. Kuhinjski je pult bio prekri¬ven grožđicama, datuljama i višnjama, a pridružili su im se brašno, tepsije i folija za pečenje. Cijela je kuhinja bila okićena, a divan se blagdanski miris širio zrakom.
Samo što je pogledala kćer, Elizabeth je znala da se nešto događa. Sjele su za kuhinjski stol prekriven ubrusima s likom djeda Božićnja-ka, sobova i jelki te gomilom kutija s božičnim keksima za koje se ci¬jela obitelj otimala. Čokoladni keksi, keksi s vinom i pivom, sve vrste keksa... Hollyini su se roditelji dobro opskrbili za obitelji.
- Što ti je, dušo? - zapitala ju je majka, gurajući pred nju tanjur čokoladnih keksa.
U želucu joj je kruljilo, no nije mogla zamisliti da bi išta pojela. Opet je izgubila apetit. Duboko je udahnula i ispričala majci sve što se dogodilo između nje i Danijela. Rekla joj je i za odluku pred kojom se našla. Majka ju je strpljivo slušala.
- Dobro, i što osjećaš prema njemu ? - zapitala ju je Elizabeth, proučavajući kćerino lice.
Holly je bespomoćno slegnula ramenima.
- Drag mi je mama, jako mi se sviđa, ali...
Ponovo je slegnula ramenima. Nije znala što drugo kazati.
- Muči te to što nisi još spremna za novu vezu? - nježno ju je zapitala majka.
Holly je grubo protrljala čelo.
- Joj, ne znam, mama. Više baš ništa ne znam - nakratko se za¬mislila. - Daniel je divan prijatelj. Uvijek je tu kad ga trebam, nasmi¬java me, uz njega se dobro osjećam... - podigla je jedan keks s tanju¬ra i stala s njega otkidati mrvice. - Ali nisam sigurna hoću li ikada biti spremna za novu vezu, mama. Možda hoću, a možda i neću, a mož¬da sam sad spremnija no što ću ikad biti. Naravno, on nije Gerry, ali to ni ne očekujem od njega. Prema njemu imam potpuno drukčije os¬jećaje, ali i oni su lijepi - zastala je i razmislila o svojim osjećajima. -Nisam sigurna da ću više ikoga voljeti kao Gerryja. Zbilja mi je teško u to vjerovati, no lijepo je misliti da možda ipak jednog dana hoću.
Tužno se nasmiješila majci.
- Nećeš nikad saznati možeš li opet tako voljeti ako ne pokušaš -ohrabrila ju je Elizabeth. - Važno je samo da ne odlučiš prebrzo, Hol¬ly. Znam da to znaš i sama, ali menije samo do toga da budeš sretna. Bez obzira jesi li sretna s Danijelom, s čovjekom s Mjeseca ili sama. Želim ti samo da budeš sretna.
- Hvala, mama - slabašno se nasmiješila Holly i položila glavu na mamino meko rame. - Ne znam samo koje će me od tih stanja usre¬ćiti.
Majka ju je toga dana utješila, no Holly ni dalje nije bila ništa bliže odluci. Najprije je morala preživjeti Božić bez Gerry.
Ostatak im se obitelji, bez Ciare koja je još uvijek bila u Australi¬ji, pridružio u dnevnom boravku i svi su je dočekali toplim zagrljaji¬ma i poljupcima. Potom su se okupili oko jelke i stali razmjenjivati da¬rove. Holly je čitavo vrijeme plakala. Nije više imala snage skrivati suze. Nije imala snage ni brinuti o tome. No suze tuge miješale su se sa suzama radosnicama. Obuzimao ju je neobičan osjećaj da je isto¬dobno usamljena, ali i voljena.
U jednom se trenutku odšuljala iz sobe da bi nakratko bila sama. Glavom joj se rojio milijun misli koje je morala razriješiti i srediti. Otišla je u svoju staru sobu i stala uz prozor, zureći u taman, olujni dan. More je prijeteći divljalo i Holly je zadrhtala pred prizorom nje¬gove snage.
- Aha, tu se skrivaš.
Okrenula se od prozora i na vratima sobe spazila Jacka. Slabašno mu se nasmiješila i ponovo se okrenula prema moru, nezainteresira¬na za brata koji joj u posljednje vrijeme i nije bio osobita podrška. Slu¬šala je valove i gledala kako crno more proždire susnježicu koja je upravo počela padati. Čula je Jackov dubok uzdali i osjetila njegovu ruku oko svoga ramena.
- Oprosti - tiho je prozborio.
Ne osobito zadivljena, podigla je obrve i nastavila zuriti pred sebe. Polako je kimnuo glavom.
- Imaš potpuno pravo što se ovako ponašaš, Holly. Ja sam se u posljednje vrijeme prema tebi ponašao kao totalni kreten. I žao mije.
Okrenula se i pogledala ga, a oči su joj bljesnule.
- Razočarao si me, Jack.
Polako je zatvorio oči, kao da ga sama pomisao na njezinu rečeni¬cu fizički boli.
- Znam. Jednostavno sam loše podnio situaciju, Holly. Bilo mi se prilično teško nositi s time da je Gerry... znaš...
- Umro - rečenicu mu je dovršila Holly.
- Da - čeljust mu se nekoliko puta stegnula, ali izgledalo je kao da je to napokon prihvatio.
- Znaš, Jack, ni meni to nije baš bilo najlakše - odvratila je i me¬đu njima je još jednom zavladala tišina. - No ipak, pomogao si mi za¬pakirati njegove stvari. Zbilja si mi pomogao - zbunjeno je dodala. -Bio si sa mnom tada, zašto si onda jednostavno nestao?
- Oh, Bože, to je bilo tako teško - tužno je odmahnuo glavom. -A ti si bila tako jaka, Holly... ustvari, ti si i sada jaka - popravio se. -Pakiranje njegovih stvari me jednostavno dotuklo. To što sam u toj kući, a njega nema... jednostavno me pogodilo. Onda sam primijetio da si se zbližila s Richardom i mislio sam da je u redu ako se malo udaljim jer imaš njega...
Slegnuo je ramenima i zacrvenio se nad glupom situacijom u ko¬joj napokon govori o onom što osjeća.
- Glupane - Holly gaje lagano udarila u trbuh. - Kao da bi te Ri¬chard ikada mogao zamijeniti.
Nasmiješio se.
- Ne znam ja ništa, u zadnje ste vrijeme ko najbolji trendovi. Holly se ponovo uozbiljila.
- Richard mi je puno pomogao tijekom prošle godine, a vjeruj mi, tijekom cijelog tog razdoblja ljudi su me stalno iznenađivali - dodala je. - Daj mu priliku, Jack.
Zurio je u more i polako kimao glavom, razmišljajući o onom što mu je rekla.
Zagrlila ga je i osjetila poznatu toplinu bratova zagrljaja. Crleći je još čvršće, Jack je konačno progovorio: - Sad sam tu, Holly. Neću vi¬še biti tako sebičan i brinut ću se za svoju seku.
- Tvoja se seka sasvim fino brine i sama za sebe - tužno je rekla gledajući kako se more luđački zabija o stijene, pjenom stremeći pre¬ma Mjesecu.

Sjeli su za stol, a Holly je konačno osjetila glad kad je vidjela svu predivnu hranu pred sobom.
- Danas sam dobio e-mail od Ciare - objavio je Declan. Svi su razdragano uzdahnuli.
- Poslala vam je ovu sliku - dodao ju je svima redom.
Holly se nasmiješila prizoru svoje sestre koja na plaži blaguje bo¬žični roštilj s Matthewom. Preobrazila se u preplanulu plavušu i obo¬je su izgledali veoma sretno. Neko je vrijeme zurila u sliku, ponoseći se činjenicom da joj je sestra konačno našla svoje mjesto pod suncem. Prešavši pola svijeta i neprekidno nešto tražeći, Ciara se napokon za¬dovoljno smirila. Holly se nadala da će se to jednog dana dogoditi i njoj. Dodala je fotografiju Jacku koji joj se nasmiješio i pomno prou¬čio sliku.
- Kažu da bi danas mogao pasti snijeg - rekla je Holly, uzimajući još jednu porciju s pladnja. Već je otkopčala najgornji gumb na hlača¬ma, no ipak je bio Božić, doba darivanja i... prejedanja.
- Neće padati snijeg - rekao je Richard, glođući kost. - Prehlad-no je.
Holly se namrštila.
- Čekaj, Richarde, kako može biti prehladno za snijeg? Oblizao je prste i obrisao ih o ubrus koji je ugurao u okovratnik,
a Holly je suzbila napad smijeha kad je shvatila da nosi crni vuneni džemper s velikom božičnom jelkom izvezenom na prsima.
- Najprije treba malo zatopliti da bi mogao pasti snijeg - objasnio je. Holly se zasmijuljila.
- Richarde, na Antarktiku je minus milijun, a tamo stalno pada snijeg. Ne možeš mi reći da je tamo toplije.
Abbey se zahihotala.
- Ali to je naprosto tako - jednostavno je odvratio.
- Kako god kažeš - zakolutala je očima.
- Richard je u pravu - nakon nekoliko trenutaka dodao je Jack i svi su prestali žvakati, ustrajno ga gledajući. Tu rečenicu nisu često čuli iz Jackovih usta. Počeo je objašnjavati kako nastaje snijeg, a Richard mu je pomagao pri stručnim dijelovima. Smiješili su se jedan drugome kao samozadovoljne sveznalice, a Abbey je pogledala Holly uzdignutih obrva. Bez riječi su i potajno, jedna drugoj dale do znanja da su iznenađene.
- Hoćeš malo povrća s tim umakom, tata? - zapitao je Declan, nudeći ocu zdjelu brokule.
Svi su se zagledali u Frankov tanjur i prasnuli u smijeh. I opet je plivao u umaku.
- Ha-ha, jako smiješno - rekao je Frank i uzeo zdjelu. - Živimo preblizu moru, nema toga tu.
- Čega? Umaka? - zadirkivala ga je Holly i svi su se još jedanput nasmijali.
- Snijega, ludice - odvratio joj je otac hvatajući je za nos kao što je to činio dok je bila mala.
- Kladim se s vama u milijun funti da će danas ipak padati snijeg
- rekao je Declan, veselo se zagledavajući u braću i sestre.
- Onda počni štedjeti, Declane, jer ako ovi mudraci od tvoje bra¬će kažu da neće biti snijega, snijega neće biti! - šalila se Holly.
- Onda platite, dečki - Declan je pohlepno protrljao ruke i kim-nuo glavom prema prozoru.
- Isuse Bože! - viknula je Holly i uzbuđeno skočila sa stolca. -Pada snijeg!
- Toliko o našoj teoriji - rekao je Jack Richardu i obojica su se nas¬mijala gledajući u bijele pahulje koje su se, svjetlucajući, spuštale s neba.
Svi su ustali od stola i pojurili po kapute ne bi li istrčali vani po¬put uzbuđene djece. To su uostalom i bili. Holly se zagledala niz uli¬cu i shvatila kako su ljudi izašli baš u svakom dvorištu i da svi zure u nebo.
Elizabeth je obgrlila Holly oko ramena i čvrsto je stisnula.
- Izgleda da će Denise imati bijeli Božić za svoje bijelo vjenčanje
- nasmiješila se.
Hollyino je srce divljački zalupalo kad se sjetila Deniseina vjenča¬nja. Za samo nekoliko dana morat će se ponovno sresti s Danijelom. Majka, kao da joj je čitala misli, tiho ju je, da nitko ne čuje, zapitala: -Jesi li razmislila što ćeš reći Danijelu?
Holly je pogledala u vis prema prema pahuljicama koje su se pre¬sijavale na mjesečini. Trenutak je bio toliko čaroban daje smjesta do¬nijela odluku.
- Jesam - nasmiješila se i duboko odahnula.
- Dobro - Elizabeth ju je poljubila u obraz. - I zapamti, ako te Bog doveo do toga, Bog će ti pomoći i da prođeš kroz to.
Holly se nasmijala izreci.
- Bilo bi mu bolje jer ću ga sad neko vrijeme trebati.

- Sharon, ne diži taj kofer, pretežak je! -viknuo je John na svoju ženu i Sharon je Ijutito ispustila torbu.
- Johne, nisam invalid. Samo sam trudna! - viknula je.
- Znam, ali doktor ti je kazao da ne dižeš teške stvari - odlučno je rekao, prišao njezinoj strani automobila i zgrabio torbu.
- Pusti doktora, taj nikad nije bio trudan - komentirala je Sharon gledajući za Johnom.
Holly je glasno zalupila poklopcem prtljažnika. Bilo joj je dosta Sharoninih i Johnovih svađa. Slušala ih je cijelim putem do Wicklo-va i sad je samo htjela otići u hotel i na miru se odmoriti. Sharon ju je u posljednje vrijeme plašila; glas joj se povisio za tri oktave u posljednja dva sata, a izgledala je kao da će eksplodirati. Prema veli¬čini njena trbuha čovjek bi zbilja mogao pomisliti da će uskoro eks¬plodirati, a Holly nije htjela biti u blizini kad se to dogodi.
Zgrabila je torbu i pogledala hotel koji je više nalikovao dvorcu nego hotelu. Denise i Tom odabrali su ga za svoje novogodišnje vjen¬čanje i nisu mogli bolje učiniti. Čitavu je zgradu prekrivao tamnoze-leni bršljan, a golema fontana ukrašavala prednje dvorište. Sa svih su se strana prostirala nepregledna, savršeno održavana zelena polja. Denise ipak nije dobila vjenčanje nalik bijelom Božiću jer se snijeg otopio odmah nakon što je pao, no Holly je bilo drago što je takav prekrasan blegdanski trenutak uspjela podijeliti sa svojom obitelji. Osim toga, barem joj je nakratko popravio raspoloženje. Sada je samo htjela pronaći svoju sobu i ljenčariti. Nije bila sigurna hoće li joj ha¬ljina djeveruše pristajati nakon kilograma koje je dobila tijekom božič¬nih dana, no taj strah nije htjela podijeliti s Denise jer bi ova vjero¬jatno doživjela srčani udar. Neke manje preinake vjerojatno neće biti preteške... Dvojbu je podijelila sa Sharon i odmah požalila jer je Sha¬ron odmah zavrištala da više ne stane ni u odjeću koju je nosila jučer, a kamoli u neku haljinu koju su joj po mjeri sašili prije četiri mjese¬ca.
Vukući svoj kofer preko kamenom popločena prilaza, Holly je od¬jednom poletjela jer se netko spotaknuo o njezinu prtljagu.
- Oprostite zapjevao je ženski glas i Holly se Ijutito osvrnula, gledajući zbog koga je to skoro slomila vrat. Pogledom je pratila viso¬ku plavušu koja se, njišući bokovima, udaljavala prema hotelu i nije se mogla oteti dojmu da odnekud poznaje taj hod. Znala je da ga je već negdje vidjela... oh, ne!
Laura.
Kvragu, panično je pomislila. Tom i Denise na kraju su ipak poz¬vali Lauru. Mora brzo naći Danijela i upozoriti ga. Sigurno će se zgro¬ziti nad činjenicom što mu je bivša ipak primila pozivnicu. A ako tre¬nutak bude zgodan, možda onda i dovrši onaj razgovor koji su zapo¬čeli. Ako još uvijek želi razgovarati s njom, ipak je prošlo mjesec dana otkad su posljednji put pričali. Za leđima je držala čvrsto stegnutu figu i požurila prema recepciji.
Dočekao ju je potpuni kaos.
Pred recepcijskim je pultom stajala gomila ljutih ljudi s prtljagom. Nad svom se bukom uzdizao Denisein bijesni vrisak.
- Nije me briga što ste pogriješili! Ispravite tu pogrešku! Mjeseci¬ma unaprijed rezervirala sam pedeset soba za goste na svom vjenča¬nju! Jeste li me čuli? To je moje vjenčanje! Ne pada mi na pamet da ih desetero pošaljem u neki usrani pansion na kraju ulice. Riješite to!
Zapanjeni je recepcionar progutao gvalju i žustro kimnuo glavom, pokušavajući joj objasniti situaciju. Denise mu je u lice usmjerila dlan.
- Ne zanimaju me vaši izgovori! Izvolite osloboditi deset soba za moje goste!
Holly je spazila zdvojnoga Toma.
- Tome! - kroz gužvu se probila do njega.
- Bok, Holly - potpuno odsutno je odgovorio.
- U kojoj je sobi Daniel? - brzo ga je zapitala.
- Daniel? - zbunjeno ju je zapitao.
- Da, Daniel! Tvoj kum!
- Joj, ne znam, Holly - odvratio joj je, zaustavljajući hotelskog službenika.
Holly mu se unijela u lice: - Tome, vrlo je važno, reci mi! - pa¬nično je viknula.
- Holly, zbilja ne znam, pitaj Denise - promrmljao je i potrčao za namještenikom.
Holly je pogledala u Denise. Izgledala je kao opsjednuta demo¬nom i Holly nije ni najmanje željela obratiti joj se dok je u takvom stanju. Stala je u red iza svih ostalih gostiju i nakon dvadesetak mi¬nuta te nekoliko preguravanja konačno došla na red.
- Dobar dan, možete li mi molim vas reći u kojoj je sobi Daniel Connelly? - brzo je zapitala.
Recepcionar je odmahnuo glavom.
- Žao mi je, ali ne dajemo brojeve soba svojih gostiju. Holly je zakolutala očima.
-Ja sam mu prijateljica - objasnila je i slatko se nasmiješila. Čovjek joj je uzvratio ljubaznim osmijehom, ali i opet odmahnuo glavom.
- Zao mi je, ali to je protiv hotelskih pravila...
- Slušajte me! -viknula je toliko glasno da je čak i Denise presta¬la vikati. - Veoma je važno da mi kažete!
Čovjek je zašutio i odmahnuo glavom, očito suviše prestrašen da bi otvorio usta. Na kraju je ipak procijedio: - Zao mi je, ali...
- Dovraga! - ljutito je uzviknula i opet ga prekinula.
- Holly - Denise joj je nježno položila dlan na ruku. - U čemu je problem?
- Treba mi broj Danijelove sobe! - viknula je zapanjenoj Denise.
- Tristo četrdeset i dva - promucala je Denise.
- Hvala! - ljutito je viknula Holly, nemajući pojma zašto se i da¬lje dere, a potom odmarširala u pravcu lifta.
Jurila je niz hodnik vukući kofer i provjeravajući brojeve soba, a kad je stigla do Danijelove, žustro je zakucala na vrata. Kad je iz sobe začula korake, shvatila je da uopće nije razmislila o onome što će mu reći pa je duboko udahnula. Vrata su se otvorila.
Holly je ostala bez daha.
Na vratima je stajala Laura.
- Tko je to, dušo? - začula je Danijelov glas i spazila ga kako iz¬lazi iz kupaonice samo s majušnim ručnikom oko gologa tijela.
- Što TI radiš ovdje? - zakreštala je Laura.


PEDESET I JEDAN

Stajala je pred Danijelovom sobom i pogledavala najprije Lauru, za¬tim Danijela i potom opet Lauru. Danijel je polugol stajao u sobi pa očito nije bilo nikakve potrebe da ga obavijesti kako Laura stiže na vjenčanje, a zaključila je da o tome ništa nije rekao ni Denise ni Tomu jer bi je oni već upozorili. Ustvari, možda i ne bi. Holly nikome od svojih prijatelja nije ništa rekla o razgovoru koji je s Danijelom vodi¬la u kuhinji nakon božičnog bala. Zureći u hotelsku sobu, Holly je shvatila da nema apsolutno nikakvog razloga da stoji tamo gdje se u-pravo našla.
Daniel je čvrsto uhvatio rubove svog ručnika, zaleđen u pokretu i šokiranog izraza lica. Laura je vidljivo bila bijesna, a Holly stajala otvorenih usta. Nekoliko trenutaka nitko nije progovorio ni riječi, a kad je najzad netko progovorio, Holly je poželjela da je to bio netko drugi.
- Sto ti radiš ovdje? - prosiktala je Laura.
Holly je otvarala i zatvarala usta poput zlatne ribice u akvariju. Danijelovo se čelo nabralo i zbunjeno je pogledavao najprije jednu, a zatim drugu djevojku.
- Vi se... - zastao je u pola rečenice jer mu se pitanje učinilo pot¬puno glupim, no zatim je razmislio i ipak zapitao - Vas dvije se zna¬te?
Holly je šutjela.
- Ha! - Laurino je lice bilo slika prezira. - Znamo se, ali nismo prijateljice. Tu sam malu gaduru uhvatila dok mi je pokušavala polju¬biti dečka! - viknula je, ali zatim i odmah zašutjela, shvaćajući što je upravo rekla.
- Tvog dečka? - upitao je Daniel, prilazeći bliže vratima.
- Oprosti... bivšeg dečka - promrmljala je Laura, zureći u pod. Holly se tiho zasmijuljila. Bilo joj je drago što se Laura sama uva¬lila u nevolju.
- Da, Stevie, zar ne? Danijelov dobar prijatelj, ako se dobro sje-ćam.
Danijelovo se lice zacrvenjelo dok ih je promatrao, ne shvaćajući što se zbiva. Laura ga je bijesno pogledala, pitajući se odakle ta žena poznaje njezinog dečka... ili bolje reći, njezinog trenutačnog dečka.
- Daniel i ja smo dobri prijatelji - objasnila je Holly, prekriživši ruke na prsima.
- Da, i? Sad si mi i njega došla ukrasti? - ogorčeno joj je dobaci¬la Laura.
- Ma, molim te, prava se javila - bijesno je uzvratila i lice joj se zacrvenjelo.
- Ti si poljubila Steviea? - zapitao je Daniel, polako shvaćajući u čemu je riječ. Činilo se da je ljut.
- Ne, nisam poljubila Steviea - Holly je preokrenula očima.
- Bogme jesi! - djetinjasto je podviknula Laura.
- Joj, daj prekini već jednom - Holly ju je pogledala i nasmijala se. - Što te uopće briga? Vidim da si se pomirila s Danijelom pa sad više nije ni važno.
Zatim se okrenula Danijelu.
- Ne, Danijele - nastavila je priču - Nisam poljubila Steviea. Bili smo u Galwayu na Deniseinoj djevojačkoj večeri, Stevie je bio pijan i pokušao me poljubiti - mirno je objasnila.
- Oh, kako lažeš - ubacila se Laura. - Vidjela sam što se dogodilo.
- Vidio je i Charlie - ignorirala ju je Holly, i dalje se obraćajući samo Danijelu. - Pitaj njega ako ne vjeruješ meni, iako me zapravo nije briga. Sve u svemu, došla sam s tobom dovršiti onaj razgovor koji smo započeli, ali očito si zauzet.
Bacila je pogled prema majušnom ručniku omotanom oko njego¬va struka.
- Vidimo se na vjenčanju.
Okrenula se i odmarširala niz hodnik, vukući kofer za sobom. Os¬vrnula se i vidjela Danijela koji je još uvijek zurio za njom pa je odvra¬tila pogled i zašla za ugao. Zastala je kad je shvatila da je došla do kra¬ja hodnika. Lift je bio na drugoj strani. No ipak je otišla do kraja samog hodnika da od sebe ne bi napravila totalnu budalu vraćajući se i prolazeći još jednom pokraj njihove sobe. Na kraju je hodnika pri-čekala na zvuk zatvaranja vrata i kad ga je napokon začula, na prsti¬ma se odšuljala na drugu stranu i odjurila prema liftu.
Pritisnula je gumb i s olakšanjem odahnula, zatvarajući umorne oči. Nije se čak niti ljutila na Danijela. Na neki joj je djetinjast način čak bilo drago što je učinio nešto zbog čega nije morala dovršiti raz¬govor koji su započeli. Dobila je nogu pa ga nije morala odbiti, kao što je planirala. No mora da Daniel ipak nije bio toliko zaljubljen u nju kad se tako brzo pomirio s Laurom. Bilo joj je drago što ga nije mora¬la povrijediti, ali je i dalje mislila da je totalna budala što se pomirio s Laurom.
- Ulaziš li ili što?
Naglo je otvorila oči. Uopće nije čula lift.
- Leo! - nasmiješila se, ušla u lift, i zagrlila ga. - Nisam znala da dolaziš!
- Friziram kraljicu večeri - nasmijao se, govoreći o Denise. -Je 1' jako naporna? - Holly je napravila grimasu.
- Ma nije, samo malo živčani jer ju je Tom vidio na dan vjenča¬nja. Misli da to donosi nesreću.
- To jedino donosi nesreću ako ona misli da donosi nesreću - nas¬mijala se Holly.
- Nisam te vidio stoljećima - rekao je Leo, bacajući napadan po¬gled na Hollyinu kosu.
- Ajme, znam - zastenjala je Holly i rukom pokrila izrast. - Ima¬la sam toliko posla u uredu da jednostavno nisam stigla.
Leo je podigao obrve i zainteresirano je odmjerio.
- Nikad nisam mislio da ću iz tvojih usta čuti takve riječi o pos¬lu. Postala si sasvim druga žena.
Holly se zamišljeno nasmiješila.
- Da, jesam. Mislim da zbilja jesam.
- Dođi onda sa mnom - pozvao ju je Leo, izlazeći na svom katu. - Vjenčanje je tek za nekoliko sati, napravit ću ti frizuru tako da se pokrije taj grozan izrast.
- Oh, zbilja? Nemaš ništa protiv? - ugrizla se za usnicu, osjeća¬jući se krivom.
- Ma, nemam ništa protiv - odmahnuo je rukom. - Ne možeš Denise uništiti vjenčane slike s tom odvratnom frizurom.
Holly se nasmiješila i povukla kofer iz lifta za njim. To je već bio Leo na kakvog je navikla. U jednom je trenutku već pomislila da je postao preljubazan.
Denise je uzbuđeno pogledala u Holly Za glavnim stolom u ho¬telskoj sali za bankete, dok je netko lupkao žlicom o čašu, najavljuju¬ći zdravice. Nervozno je lomila ruke u krilu, još jedanput u glavi ponavijajući sve što je htjela reći i uopće ne slušajući što su govornici kazivali za drugih zdravica.
Trebala je zapisati zdravicu. Sad je toliko živčana da se više ne može sjetiti kako počinje. Kad je Daniel sjeo i svi zapljeskali, srce joj je zabubnjalo u ušima. Došla je na red i ovaj put ne može pobjeći u zahod. Sharon ju je primila za dršćuću ruku i stiskom je uvjerila da će sve biti u redu. Holly joj se slabašno nasmiješila. Uopće se nije osjećala dobro. Denisein otac najavio je Holly kao sljedeću govornicu i svi su se u sobi zagledali u nju. Pred njom se prostiralo more lica i sva su gledala u nju. Polako je ustala sa stolca i bacila pogled prema Danijelu, tražeći ohrabrenje. Namignuo joj je. Nasmiješila mu se i srce joj je malo usporilo. Svi su njeni prijatelji ovdje. Pogledom je obuhvatila prostoriju i spazila Johna za stolom sa svim svojim i Ger-ryjevim prijateljima. Pokazao joj je palac prema gore i Holly je istog trenutka odustala od planiranog govora, u glavi hitro smišljajući novi. Pročistila je grlo.
- Molim vas da mi oprostite ako me tijekom govora preuzmu osje¬ćaji, ali to je samo zato što sam danas veoma sretna zbog Denise. De-nise mi je najbolja prijateljica... - zastala je i pogledala u Sharon - Ili barem jedna od najboljih prijateljica.
Svi su se u sobi nasmijali.
- I danas se njom veoma ponosim. Ponosna i oduševljena što je pronašla ljubav s divnim čovjekom kao što je Tom.
Nasmiješila se kad je u Deniseinim očima spazila suze. Žena koja nikad ne plače.
- Nema ljepšeg osjećaja nego kad nađete nekoga koga volite i tko voli vas. No još je bolji osjećaj ako nađete srodnu dušu. Srodna duša je netko tko vas razumije kao nitko drugi, tko vas voli kao nitko dru¬gi i tko će s vama ostati zauvijek, bez obzira na sve. Kažu da ništa nije vječno, ali čvrsto vjerujem da za neke od nas ljubav živi i nakon što mi sami prestanemo živjeti. Vjerujte mi, iz osobnog iskustva znam kako je imati nekoga takvog i znam da je Denise u Tomu pronašla srodnu dušu. Denise, drago mije što ti mogu kazati da veza poput va¬še nikad ne umire - na trenutak je zastala stisnuta grla ne bi li se sa¬brala. - Veoma sam počašćena, ali i prestravljena zbog toga što me Denise zamolila da održim govor na njezinom vjenčanju.
Svi su se nasmijali.
- No presretna sam što me pozvala da s njom i Tomom podijelim radost ovoga predivnog dana i dižem ovu čašu za još mnogo sretnih dana u njihovu životu.
Svi su zapljeskali i posegnuli za čašama.
- Međutim! - podigla je glas kako bi nadglasala žamor i podigla ruku ne bi li ga ušutkala. Žamor je jenjao i sve su se oči ponovo upr-le u nju.
- Međutim, neki od prisutnih gostiju znat će o čemu pričam ako spomenem popis koji je smislio jedan fantastičan čovjek - nasmiješi¬la se Johnovu stolu, a Sharon i Denise su oduševljeno viknule. -Jed¬no od pravila na tom popisu bilo je da žena nikad ne bi trebala nosi¬ti skupu bijelu haljinu.
Zahihotala se dok su momci za Johnovim stolom umirali od smi¬jeha, a Denise se previjala od grohota prisjećajući se večeri kad je novo pravilo dodano popisu.
- Dakle, u Gerryjevo ime, Denise - prozborila je. - Opraštam ti što si prekršila pravilo samo zato što izgledaš predivno, a sve ću vas zamoliti da sa mnom nazdravite Tomu i Denise koja nosi jako, jako skupu bijelu haljinu, što dobro znam jer me vukla po svim trgovina¬ma vjenčanica u Irskoj!
Svi su gosti podigli čaše i ponovili: - Za Toma i Denise u vrlo, vrlo skupoj bijeloj haljini!
Holly je sjela na svoje mjesto, a Sharon ju je zagrlila sa suzama u očima: - Fenomenalno, Holly.
Ozarila se kad je spazila da joj Johnov stol posebno podiže čaše i oduševljeno kliče. A zatim je počeo tulum.
Oči su joj se napunile suzama dok je promatrala Toma i Denise kako plešu prvi ples kao muž i žena. Sjetila se kakav je to osjećaj. Di¬van osjećaj uzbuđenja, nade, čiste sreće i nade, osjećaj da ne znaš što ti budućnost donosi, ali joj se svejedno spremno raduješ. Ta ju je us¬pomena trenutno usrećila. Neće plakati nad njom, prihvatit će je tak¬vom kakva jest. Uživala je u svakoj sekundi zajedničkog života s Ger-ryjem, no sad je došlo vrijeme da krene dalje. Morala je otvoriti slje¬deće poglavlje u svom životu, noseći sa sobom predivne uspomene i iskustvo koje će je podučiti i pomoći joj u oblikovanju budućnosti. Bit će teško, naravno. Ako je išta naučila, bilo je to da nikad ništa nije lako. No već joj se sad činilo manje teškim nego prije nekoliko mjese¬ci pa je pretpostavila da će za nekoliko mjeseci biti još manje teško.
Dobila je divan dar - svoj život. Nekima je taj dar oduzet okrut¬no i prerano, no stvar je u tome što učiniš sa svojim životom, a ne u tome koliko traje.
- Mogu li zamoliti za ovaj ples? - pred licem joj se pojavila ruka i podigla je pogled da vidi tko je to poziva. Smješkao joj se Daniel.
- Naravno - nasmiješila se i primila ga za ruku.
- Mogu li ti reći da večeras izgledaš prekrasno?
- Možeš - nasmiješila se. Bila je zadovoljna svojim izgledom. Denise joj je odabrala prekrasnu haljinu boje lavande, a kroj joj je savr¬šeno prekrivao za božićnih blagdana stečen trbuščić. Leo joj je predivno sredio kosu, podigavši je, ali i ostavivši nekoliko kovrči koje su joj se spuštale do ramena. Osjećala se veoma lijepom. Osjećala se poput princeze Holly i morala se nasmijati toj misli.
- Održala si jako lijepu zdravicu - nasmiješio joj se Daniel. -Shvatio sam da je sve ono što sam ti govorio posljednji put bilo vrlo sebično. Rekla si da nisi spremna, a ja te jednostavno nisam slušao -ispričao se.
- Sve je u redu, Danijele, mislim da još neko dulje vrijeme neću biti spremna. No, hvala ti što si me tako brzo prebolio - podigla je obrve i kimnula prema Lauri koja je sama sjedila za stolom, mrzovolj¬nog izraza lica.
Daniel se ugrizao za usnicu.
- Znam da ti se čini luđački brzo, ali kad mi se nisi javljala, čak je i meni postalo jasno da nisi spremna na vezu. A kad sam otišao kući preko praznika i našao se s Laurom, među nama se opet zapalila is¬kra. Imala si pravo, nikad je nisam prebolio. No, vjeruj mi, da nisam bio potpuno siguran da nisi zaljubljena u mene, ne bih je nikad do¬veo na vjenčanje.
Holly mu se nasmiješila.
- Oprosti što sam te cijeli mjesec izbjegavala, ali trebala sam malo vremena za sebe. Ipak, i dalje mislim da nisi normalan - odmahnula je glavom dok ju je Laura posprdno pogledavala.
Daniel je uzdahnuo.
- Znam da s njom moram popričati o mnogim stvarima i ovaj put ćemo zbilja ići polako, ali kao što si i sama rekla, za neke ljude ljubav nikad ne umire.
Holly je preokrenula očima.
-Joj, molim te, samo me nemoj citirati da bi se opravdao - nas¬mijala se. - No dobro, ako si ti sretan, i ja sam. Valjda. Premda ne znam kako je to moguće - dramatično je uzdahnula i Daniel se nas¬mijao.
- Sretan sam, Holly. Valjda ne mogu živjeti bez dramatiziranja -pogledao je prema Lauri i pogled mu se smekšao. - Trebam nekoga tko ima vrlo strastvene osjećaje prema meni, a Laura bogme jest stras¬tvena, bilo to dobro ili loše. No, što je s tobom? Jesi li ti sretna? -pomno joj je proučio lice. Nakratko se zamislila.
- Večeras sam sretna. Za budućnost ću brinuti kad stigne. Ali po¬malo mi ide...
Ugurala se u zagrljaj sa Sharon, Johnom, Denise i Tomom i pričekala odbrojavanje.
- Pet... četiri... tri... dva... jedan! SRETNA NOVA GODINA! - svi su zaklicali i sa stropa se sručila gomila balona svih duginih boja. Skakutali su salom za bankete i odbijali se od glava uzvanika.
Holly je razdragano grlila prijatelje sa suzama u očima.
- Sretna Nova godina - čvrsto ju je stisnula Sharon i poljubila je u obraz.
Holly joj je položila ruku na trbuh i čvrsto primila Denise za ruku.
- Nek nam svima bude sretna!

EPILOG

Holly je listala novine, tražeći u kojima je objavljena slika s Deniseinog i Tomovog vjenčanja. Nije se svaki dan najpoznatiji irski radijski voditelj ženio curom iz filma „Djevojke i grad". Ili je barem Denise tako htjela misliti.
- Hej! - podviknuo je antipatični vlasnik dućana. - Nije vam ovo knjižnica. Ili kupite novine ili ih ostavite.
Uzdahnula je i još jedanput stala skupljati po jedan primjerak baš svih novina sa stalka. Dvaput se morala vraćati do blagajne, ali čovje¬ku nije bilo ni na kraj pameti da joj pomogne. Nije ni željela da joj pomogne. I opet joj se za leđima stvorio red, a ona se nasmiješila i polako birala novine. Sam sije kriv, pomislila je, da joj je dopustio lis¬tati novine, ne bi ga ovako zadržavala. Probila se na početak reda s posljednjom hrpom novina i gomili počela dodavati čokoladice i pa¬ketiće slatkiša.
- E da, i molim vas vrećicu - zatreptala je očima i slatko se nas¬miješila prodavaču.
Starac ju je odmjerio preko ruba svojih naočala kao da pred njim stoji zločesta školarka.
- Mark! - ljutito je podviknuo.
Prištavi se tinejdžer i ovaj put pojavio iza police s napravom za li¬jepljenje cijena u ruci.
- Otvori drugu blagajnu, sine - naredio mu je vlasnik i Mark se odvukao za pult.
Polovica se reda iza nje preselila pred drugu blagajnu.
- Hvala - nasmiješila se Holly i krenula prema vratima. Kad je po¬segnula za kvakom, netko je odgurnuo vrata s druge strane, udario je u vrećicu i roba joj se i ovaj put rasula po podu.
- Tako mi je žao - ispričao se muškarac koji je ušao u trgovinu i sagnuo se ne bi li joj pomogao.
- Ma, nema problema - ljubazno je odvratila Holly, ne želeći se okrenuti i suočiti sa starčevim samozadovoljnim pogledom koji joj je „bušio" rupe na leđima.
- Oh, pa to ste vi! Čokoholičarka! - rekao je glas i Holly se zapa¬njeno zagledala u poznato lice.
Bio je to onaj isti ljubazni kupac neobičnih zelenih očiju koji joj je pomogao i posljednji put. Zasmijuljila se.
- Evo nas opet na istom mjestu.
- Holly, zar ne? - zapitao je, dodajući joj veliko pakiranje čokolade.
- Tako je. A vi ste Rob, je li tako? - odvratila je.
- Imate vrlo dobro pamćenje - nasmijao se.
- I vi isto - nacerila se. Ponovo je utrpala kupljenu robu u vreći¬cu i izgubljena u vlastitim mislima, podigla se.
- Vjerojatno ćemo još koji put naletjeti jedno na drugo - nasmi¬ješio joj se Rob i probio se do kraja reda.
Još uvijek pomalo zbunjena, Holly je zurila za njim, a zatim mu napokon prišla.
- Rob, biste li možda ipak danas sa mnom otišli na onu kavu? Ako ne možete, nema problema... - ugrizla se za usnicu.
Nasmiješio se i nervozno pogledao prsten koji je još uvijek nosila na ruci.
- Oh, ne obazirite se na to - ispružila je ruku. - To je samo us¬pomena na lijepe dane u prošlosti.
S razumijevanjem je kimnuo glavom.
- U tom slučaju, volio bih otići s vama na kavu. Prešli su cestu i uputili se prema Masnoj žlici.
- Usput, žao mi je što sam posljednji put onako pobjegao - ispri¬čao se gledajući je ravno u oči.
- Ne brinite. Ja obično nakon prvoga pića pobjegnem kroz zahod¬ski prozor - šalila se Holly.
Nasmijao se.
Nasmiješila se sjedajući za stol i čekajući da Rob donese piće. Či¬nio se dragim. Naslonila se u stolcu i zagledala se u hladan siječanj¬ski dan za prozorom. Drveće je luđački plesalo na vjetru, a ona raz¬mišljala o svemu što je naučila, o tome kakva je bila nekada i kakva je sada. Bila je žena kojoj je voljeni muškarac davao savjete, žena koja je te savjete poslušala i koja se svim silama pokušala oporaviti. Zbog toga je sada imala posao koji voli i dovoljno samopouzdanja da zahtijeva ono što želi.
Bila je žena koja često griješi, koja ponekad plače ponedjeljkom ujutro ili noću, sama u krevetu. Bila je žena kojoj je njezin vlastiti ži¬vot počesto išao na živce i kojoj je katkad bilo teško ustati na vrijeme ne bi li otišla na posao. Bila je žena kojoj su loši dani katkad bili češ¬ći nego dobri, žena koja bi se katkad pogledala u zrcalo i zapitala se zašto ne digne lijeno dupe i ode do teretane. Bila je žena koja je kat¬kad mrzila svoj posao i žena koja se katkad pitala zašto je uopće doš¬la na ovaj svijet. Bila je žena kojoj stvari katkad jednostavno nisu po¬lazile za rukom.
S druge strane, bila je i žena s milijun divnih uspomena, žena koja je znala što je prava ljubav i koja je bila spremna na nova životna is¬kustva, nove ljubavi i nove uspomene. Bilo to za deset mjeseci ili de¬set godina, namjeravala je poslušati posljednju Gerryjevu poruku. Sto god je čekalo, otvorit će srce i slijedit ga.
U međuvremenu će jednostavno živjeti.

KRAJ