Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Lauren Kate - Kušnja Empty Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:04 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Lauren Kate - Kušnja 709_big



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

2Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:05 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
LAUREN KATE
SERIJAL : „FALEN“
K U Š N J A
Knjga druga
Ali, ako nakalemim svoje krilo na tvoje
Patnja će me potaknuti na let.
George Herbert, Uskrsna krila



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

3Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:05 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
UVOD
NEUTRALNE VODE
Daniel je zurio u zaljev. Oči su mu bile sive kao gusta magla koja je
obavijala obalu Sausalito, kao uzburkano more koje je zapljuskivalo
šljunčanu plažu pod njegovim stopalima. Osjećao je da mu u očima nije
ostalo nimalo ljubičaste boje. Ona je bila suviše daleko.
Obgrlio se rukama štiteći se od štipanja morskog povjetarca. Ali, dok je
čvršće stezao debeli kaput na kopčanje, znao je da mu to neće pomoći. Od
lova mu je uvijek bilo hladno.
Danas bi ga samo jedna stvar mogla ugrijati, ali bila je izvan dohvata.
Nedostajalo mu je njezino tjeme, savršeno mjesto za spustiti usne.
Zamislio je kako krug svojih ruku ispunjava njezinim tijelom, kako se
saginje da joj poljubi vrat. Ali, bilo je dobro da Luce ne može sada biti tu.
Užasnulo bi je to što bi vidjela.
Gomila morskih lavova iza njega nespretno je skakala duž južne obale
otoka Angela i glasala se onako kako se osjećao: rastrgano i osamljeno,
bez ikog da čuje.
Nikog osim Cama.
Čučao je pred Danielom i vezao zahrđalo sidro uz snažno, mokro tijelo
pod njihovim nogama. Premda zaokupljen nečim toliko zloslutnim, Cam
je izgledao dobro. Njegove zelene oči su iskrile, a crna mu je kosa bila
kratko ošišana. Primirje je obrazima i kosi anđela uvijek davalo življi sjaj,
čak su mišići na njihovim besprijekornim tijelima postajali izraženiji.
Vrijeme primirja bilo je za anđele ono što su ljetni praznici bili za ljude.
Iako ga je iznutra boljelo svaki put kad je bio primoran uzeti ljudski život,
drugima je Daniel izgledao kao netko tko je proveo tjedan na Havajima:
opušten, odmoran, preplanuo.
Dok je zatezao jedan od zamršenih čvorova, Cam je rekao:
„Tipično, Daniele. Uvijek se makneš i ostaviš meni sav prljavi posao.“
„Što to govoriš? Ja sam ga dokrajčio.“
Daniel je spustio pogled na mrtvog muškarca, na sijedu kosu nalik na
žicu, raščupanu na nezdravo bijelom čelu, na kvrgave ruke, jeftine
gumene kaljače i tamnocrveni raspor na prsima. Od toga je Danielu
ponovo postalo hladno. Da ubojstva nisu bila nužna za Luceinu sigurnost,
njezin spas, Daniel ne bi ponovo uzeo oružje u ruke. Nikad se više ne bi
borio.
Ali, osjećao je da nešto s ubojstvom tog muškarca nije u redu. Daniel je,
zapravo, imao nejasan i mučan osjećaj da je nešto potpuno pogrešno.
MIN@
4
„Dokrajčiti ih je zabavno.“ Cam je omotao uže oko muškarčevih prsa i
zategao ga ispod njegovih ruku. „Prljavi posao je otpratiti ih u more.“
Daniel je još uvijek čvrsto stezao krvavu granu. Cam se podsmjehnuo
izboru, ali Danielu nikad nije bilo važno što će upotrijebiti. Mogao je ubiti
bilo čime.
„Požuri,“ zarežao je, osjećajući mučninu zbog očitog zadovoljstva koje je
Camu pričinjalo ljudsko krvoproliće. „Gubiš vrijeme. Plima se povlači.“
„Ako ne učinimo po mome, sutrašnja će plima izbaciti Ubojicu baš tu, na
obalu. Previše si nagao, Daniele, oduvijek si bio takav. Misliš li ikad više
od jednog koraka unaprijed?“
Daniel je prekrižio ruke na prsima i pogledao natrag, prema bijelim
krijestama valova. Prema njima je klizio turistički katamaran iz pristaništa
San Francisca. Nekad bi pogled na takav brod izazvao poplavu uspomena.
Tisuće sretnih putovanja s Luce, tijekom tisuća životnih mora. Ali, sad bi
mogla umrijeti i više se ne vratiti. Ovaj je život bio drukčiji, nakon njega
neće biti reinkarancija i Daniel je u svakom trenutku bio i previše svjestan
da se ničeg nije sjećala. Ovo je posljednja prilika. Oboma. Svima,
zapravo. Luceino je sjećanje bilo važno, a ne Danielovo, i ako preživi,
toliko će šokantnih istina morati nježno izaći na površinu. Od pomisli na
sve što će morati doznati, Danielovo se tijelo napelo.
Ako Cam misli da Daniel ne planira sljedeći korak, vara se.
„Znaš da sam još tu iz samo jednog razloga,“ rekao je Daniel. „Moramo
razgovarati o njoj.“
Cam se nasmijao.
„Bivši sam.“ Zastenjavši, podignuo je mokru lešinu preko ramena.
Tamnoplavo odijelo mrtvog muškarca skupilo se oko užeta koje je Cam
oko njega vezao. Teško sidro počivalo mu je na krvavim prsima.
„Ovaj je nekako krhak, nije li ?“ pitao je Cam. Gotovo sam uvrijeđen što
Starješine nisu poslale stimulativnijeg profesionalnog ubojicu.
Cam je zatim savio koljena i kao da je olimpijski natjecatelj u bacanju
kugle, zavrtio se tri puta da dobije zalet i bacio mrtvog muškarca preko
vode, desetke metara u zrak.
Nekoliko dugih trenutaka lešina je jedrila iznad zaljeva. Zatim ju je težina
sidra povukla dolje... dolje... dolje. Veličanstveno je pljusnula u duboku
akvamarinsku vodu. Trenutačno je potonula i nestala iz vidokruga.
Cam je obrisao svoje ruke.
„Mislim da sam upravo postavio rekord.“
Bili su u mnogočemu slični. Ali Cam je bio nešto gore, demon i zbog toga
je bio kadar počiniti odvratna djela bez kajanja. Daniela je kajanje
onesposobljavalo. Sada ga je ljubav još više onesposobljavala.
MIN@
5
„Previše lako prihvaćaš ljudsku smrt,“ rekao je Daniel.
„Ovaj je momak to zaslužio,“ rekao je Cam. „To ti zbilja nije zabavno?“
Tada mu se Daniel unio u lice i ispljunuo riječi:
„Za mene ona nije igra.“
„Baš zato ćeš izgubiti.“
Daniel je zgrabio Cama za ovratnik čelično sivog kaputa. Razmišljao je o
tome da ga baci u vodu, onako kako je on bacio napadača.
Oblak je prekrio sunce, a njegova sjena potamnila im je lica.
„Polako,“ rekao je Cam, odmičući Danielove ruke. „Imaš mnogo
neprijatelja, Daniele, ali trenutačno, ja nisam jedan od njih. Sjeti se
primirja.“
„Kakvo li je to primirje,“ rekao je Daniel. „Osamnaest dana tijekom kojih
će je drugi pokušavati ubiti.“
„Osamnaest dana tijekom kojih ćemo ih ti i ja obarati,“ ispravio ga je
Cam.
Prema anđeoskoj tradiciji primirje je trajalo osamnaest dana. U raju,
osamnaest je bio najsretniji i najbožanskiji broj: zbroj dviju sedmica, koji
potvrđuje život (toliko je arhanđela i glavnih vrlina), uravnotežen
upozorenjem četiri jahača Apokalipse. Na nekim ljudskim jezicima
osamnaest je postao sinonim za sam život, premda je za Luce, jednako
tako, mogao značiti smrt.
Cam je imao pravo. Kako je vijest o njezinoj smrtnosti curila nebeskim
redovima, tako su se čete njezinih neprijatelja svakim danom
podvostručavale. Gospođica Sophia i njezine pristaše, dvadeset četiri
Starješine Zhsmaelina, još uvijek su progonili Luce. Tog jutra, Starješine
su se ukazale Danielu u sjeni navjestitelja. Još mu se nešto ukazalo, druga
mračna sila, krajnje prepredena, koju isprva nije prepoznao.
Zraka svjetla probila je oblake i Daniel je krajičkom oka opazio
svjetlucanje. Okrenuo se, kleknuo i u mokrom pijesku našao zabodenu
strijelu. Bila je tanja od obične strijele, srebrne boje bez sjaja, obavijena
urezanim ukrasnim uzorkom. Bila je ugodno topla na dodir.
Danielu je dah zastao u grlu. Prošla je vječnost otkad je vidio zvjezdanu
strijelu. Prsti su mu drhtali dok ju je nježno izvlačio iz pijeska i pažljivo
izbjegavao smrtonosni, tupi kraj.
Sad je Daniel znao odakle je dolazila druga mračna sila koju je vidio u
jutarnjem navjestitelju. Vijesti su bile gore nego što se bojao. Okrenuo se
prema Camu, važuči u ruci perolaku strijelu.
„Nije radio sam.“ Od pogleda na strijelu, Cam se ukočio. Približavao joj
se gotovo kao s dubokim poštovanjem, pružajući ruku da je dodirne na isti
način kao Daniel.
MIN@
6
„Ostaviti iza sebe tako dragocjeno oružje! Izopćeniku se, čini se, jako
žurilo da umakne.“
Izopćenici: sekta beskičmenjaka, vrdajućih anđela, kojih su se klonili i raj
i pakao. Jedina njihova velika snaga bio je anđeo samotnjak Azazel,
posljednji kovač koji je poznavao umijeće kovanja zvjezdanih strijela.
Ispaljene iz srebrnih lukova, nisu mogle više nego ostaviti modricu na
smrtniku. Ali za anđele i demone, bile su najsmrtonosnije oružje.
Svi su ih željeli, no nitko se nije htio povezati s Izopćenicima, zato se
trgovanje zamjenom robe za zvjezdane strijele uvijek izvodilo tajno,
posredstvom glasnika. Što je značilo da muškarac kojeg je Daniel ubio,
nije bio profesionalni ubojica poslan od Starješina. Bio je samo posrednik.
Izopćenik, pravi neprijatelj, ispario je, vjerojatno čim je ugledao Daniela i
Cama. Daniel je zadrhtao. To nisu bile dobre vijesti.
„Ubili smo pogrešnog momka.“
„Što je tu »pogrešno«?“ usprotivio se Cam. „Nije li svijet bolje mjesto s
jednim grabežljivcem manje? Nije li tako bolje za Luce ?“ Zurio je u
Daniela, zatim u more. „Jedini su problem...“
„Izopćenici.“ Cam je kimnuo.
„Sad je i oni žele.“
Daniel je osjetio žareći svrbež od kojeg se lecnuo. Vrhovi krila izbijali su
mu pod kašmirskim džemperom i teškim kaputom. Stajao je mirno,
sklopljenih očiju, ruku uz tijelo, naprežući se da se obuzda prije nego što
krila izbiju poput silovito razmotanih brodskih jedara i odnesu ga gore, s
tog otoka, preko zaljeva, daleko. Prema njoj.
Sklopio je oči i pokušao zamisliti Luce. Nerado je napustio onu kolibu i
njezin miran san na malenom otoku istočno od Tybeea. Ondje bi sada
trebala biti večer. Je li budna? Je li gladna?
Bitka u Maču i križu, sva otkrića i smrt prijateljice, ostavili su i te kakvog
traga na Luce. Anđeli su očekivali da će prespavati cijeli dan i noć. Ali,
do sutra ujutro morat će smisliti plan.
Bilo je to uopće prvi put da je Daniel predložio primirje. Postaviti granice
i pravila, izraditi sustav posljedica u slučaju da se jedna strana ogriješi i
udružiti se s Camom, bila je velika odgovornost. Naravno da bi to za nju
učinio, za nju bi učinio bilo što, samo je želio biti siguran da to čini
ispravno.
„Moramo je sakriti na sigurno,“ rekao je. „Gore na sjeveru, u blizini Fort
Bragga, nalazi se škola.“
„Škola Shoreline.“ Cam je kimnuo. „I moja strana ju je provjerila. Ondje
će biti sretna. I obrazovat će se na način koji je neće dovesti u opasnost.
Što je najvažnije, bit će zaštićena.“
MIN@
7
Gabbe je već objasnila Danielu na koji bi način škola Shoreline mogla
pružiti Luce kamuflažu. Ubrzo će se pročuti da je Luce ondje skrivena, ali
barem će neko vrijeme biti gotovo nevidljiva unutar kampusa. Unutra će
se Francesca, anđeo blizak Gabbe, brinuti za Luce. Vani će Daniel i Cam
progoniti i ubijati svakog tko se usudi približiti granicama kampusa.
Tko je mogao reći Camu za školu Shoreline? Danielu su nije sviđala
pomisao da bi Camova strana mogla znati više od njegove. Već se
proklinjao što nije posjetio školu prije nego što su donijeli odluku, ali bilo
mu je dovoljno teško ostaviti Luce.
„Može početi već sutra. Pod uvjetom,“ Camov pogled hitro je prešao
Danielovim licem, „pod uvjetom da daš dopuštenje.“
Daniel je rukom pritisnuo džep na prsima, gdje je držao najnoviju
fotografiju. Luce na jezeru Mača i križa. Mokra kosa svjetluca. Rijetko
viđen široki osmijeh na njezinu licu. Obično bi je izgubio ubrzo nakon što
bi dobio priliku da je fotografira. Ovaj put, još je bila tu.
„Hajde, Daniele,“ govorio je Cam. „Obojica znamo što joj je doista
potrebno. Upisat ćemo je i pustiti na miru. Ne možemo učiniti ništa kako
bismo ubrzali ovaj dio, osim da je pustimo na miru.“
„Ne mogu je toliko dugo pustiti na miru.“ Daniel je odviše brzo ispalio te
riječi. Pogledao je strijelu u svojim rukama i osjetio mučninu. Želio ju je
baciti u ocean, ali nije mogao.
„Dakle, tako.“ Cam ga je okrznuo pogledom. „Nisi joj rekao.“
Daniel se smrznuo.
„Ništa joj ne mogu reći. Mogli bismo je izgubiti.“
„Ti bi je mogao izgubiti,“ prezirno je primijetio Cam.
„Znaš što mislim.“ Daniel se ukočio. „Previše je riskantno pretpostaviti da
će sve prihvatiti bez...“
Sklopio je oči kako bi otjerao prizor bolnog, crvenog, vrelog plamena.
Ali, uvijek mu je tinjao u podsvijesti i prijetio proširiti sc naglo poput
požara. Ako joj kaže istinu i to je ubije, ovaj put će doista nestati. Bit će to
njegova greška. Bez nje, Daniel nije mogao ništa, ni postojati. Na tu su ga
pomisao zapekla krila. Bolje da je još malo zaštiti.
„Kako je to prikladno za tebe,“ promrmljao je Cam. „Nadam se da nije
razočarana.“ Daniel se nije obazirao.
„Zbilja vjeruješ da će moći učiti u toj školi?“
„Mislim,“ polako je odgovorio Cam. „Uz pretpostavku da smo se
sporazumjeli kako joj ništa izvana neće odvlačiti pažnju. To znači da
ondje neće biti Daniela i Cama. To mora biti glavno pravilo.“
Neće je vidjeti osamnaest dana? Daniel to nije mogao zamisliti. Štoviše,
nije mogao zamisliti da bi se Luce mogla s time složiti. Tek su se našli u
MIN@
8
ovom životu, napokon su dobili priliku biti zajedno. Ali, kao i obično,
pojedinosti bi je mogle ubiti. O svojim prošlim životima nije mogla čuti iz
anđeoskih usta. Luce to još nije znala, ali ubrzo će sama moći shvatiti...
sve.
Daniela je užasavala skrivena istina, pogotovo što će Luce misliti kad je
dozna. Pogotovo ono što bi Luce o njoj mogla misliti. Ali, jedini način da
se oslobodi tog groznoga kruga bio je da je sama shvati. Zbog toga će
njezino iskustvo u školi Shoreline biti ključno. Tijekom osamnaest dana
Daniel bi mogao ubiti toliko Izopćenika koliko ih sretne. Ali, nakon što
primirje završi, sve će ponovo biti u Luceinim rukama. Samo u Luceinim
rukama.
Sunce je zalazilo iza planine Tamalpaisa, spuštala sa večernja magla.
„Dopusti mi da je odvedem u Shoreline,“ rekao je Daniel. Bit će mu to
posljednja prilika da je vidi.
Cam ga je čudno gledao, dvojeći oko pristanka. Već drugi put Daniel je
morao na silu vratiti svoja bolna krila natrag u kožu.
„Dobro,“ napokon je rekao Cam. „U zamjenu za zvjezdanu strijelu.“
Daniel mu je dodao oružje, i Cam ga je spremio u kaput.
„Odvedi je do škole, zatim me potraži. Nemoj uprskati, promatrat ću te.“
„Što poslije?“
„Ti i ja idemo u lov.“
Daniel je kimnuo i razmotao krila. Njihovo oslobađanje proželo mu je
tijelo dubokim zadovoljstvom. Zastao je na trenutak i skupljao energiju,
osjećajući grub otpor vjetra. Vrijeme je da napusti taj prokleti, ružni
prizor, da dopusti krilima da ga nose tamo gdje može biti to što uistinu
jest.
Natrag k Luce.
I natrag lažima s kojima će još malo živjeti.
„Primirje počinje sutra u ponoć,“ viknuo je Daniel dok je uzlijetao. Vinuo
se u nebo, raspršivši iza sebe, na plaži, veliku količinu pijeska.



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

4Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:08 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Prvo poglavlje
OSAMNAEST DANA
Luce je planirala držati oči zatvorene svih šest sati leta od Georgije do
Kalifornije, dok kotači zrakoplova ne dodirnu do San Francisca. Otkrila je
da joj je, dok je u polusnu, mnogo lakše pretvarati se da je opet zajedno s
Danielom.
Osjećala je kao da je prošao cijeli život otkad ga je vidjela, iako se
zapravo radilo o samo nekoliko dana. Otkad su jedno drugome, u petak
ujutro, u Maču i križu, rekli zbogom, Luceino cijelo tijelo bilo je kao
omamljeno. Odsutnost njegova glasa, topline, dodira krila, uvukao joj se u
kosti, poput neke neobične bolesti.
Nečija ruka očešala se o njezinu i Luce je otvorila oči. Sjedila je licem u
lice s mladićem široko otvorenih očiju i smeđe kose, nekoliko godina
starijim od sebe.
„Oprosti“ oboje je reklo istodobno, odmičući se nekoliko centimetara
svatko na svoju stranu naslonjača za ruke.
Pogled kroz prozor bio je zapanjujući. Zrakoplov se spuštao u San
Francisco, a Luce nikad nije vidjela takav prizor. Dok su kružili oko južne
strane zaljeva, činilo se da vijugava, plava rijeka reže zemlju na svome
putu do mora. Rijeka je dijelila blistavo zeleno polje od vrtloga nečeg
jarko crvenog i bijelog. Pritisnula je čelo na dvostruko plastično okno i
pokušala bolje vidjeti.
„Što je to?“ naglas se upitala.
¨“Sol“ odgovorio je mladić, pokazujući prstom. Naslonio se bliže.
„Iskapaju je iz Pacifika.“
Odgovor je bio toliko jednostavan, toliko... ljudski. Gotovo ju je
iznenadio nakon vremena provedenog s Danielom i onim drugim, još
uvijek nije bila spremna koristiti doslovne izraze, anđeli i demoni.
Gledala je u ponoćno plavu vodu, koja je na zapadu sezala u nedogled.
Sunce iznad mora, za Luce, odraslu na atlantskoj obali, uvijek je značilo
jutro. Ali tu jc bila gotovo noć.
„Nisi odavde, zar ne?“ pitao je njezin susjed.
Luce je odmahnula glavom, ali jezik je držala za zubima. Nastavila je
zuriti kroz prozor. Prije nego što je tog jutra napustila Georgiju, profesor
Cole ju je poučio kako se ne isticati. Profesorima su rekli da su Luceini
roditelji zatražili premještaj u drugu školu. To je bila laž. Za Luceine
roditelje, Callie i sve druge, još uvijek je pohađala Mač i križ.
Prije nekoliko tjedana to bi je razbjesnjelo. Ali stvari koje su se tih
posljednjih dana dogodile u Maču i križu, pretvorile su Luce u osobu koja
MIN@
10
je ozbiljnije shvaćala svijet. Ukazala joj se slika drugog života, jednog od
mnogih koje je u prošlosti dijelila s Danielom. Otkrila je ljubav, mnogo
važniju od ičeg što je ikad smatrala mogućim. Zatim je vidjela kako
svemu tome, vitlajući bodežom, prijeti suluda starica, kojoj je mislila da
može vjerovati.
Bilo je još takvih poput gospođice Sophie, to je Luce znala. Ali, nitko joj
nije rekao kako ih prepoznati. Gospođica Sophia činila se normalnom sve
do samog kraja. Bi li se i drugi mogli doimati tako nedužnim kao... taj
smeđokosi mladić pored nje? Luce jc progutala, sklopila ruke u krilu i
pokušala misliti na Daniela.
Daniel ju je vodio na neko sigurno mjesto.
Luce je zamislila kako je čeka u jednoj od sivih plastičnih stolica u
zrakoplovnoj luci, s laktovima na koljenima i plavokosom glavom
uvučenom u ramena. Njiše se naprijed-natrag u svojim crnim tenisicama
Converse. Ustaje svakih nekoliko minuta i šeta oko pokretne trake za
prtljagu.
Zrakoplov je s trzajem dodirnuo tlo. Odjednom je postala napeta. Hoće li
biti jednako sretan što je vidi koliko je ona sretna što će vidjeti njega?
Usredotočila se na smeđe-bež uzorak na platnu na sjedištu ispred. Vrat joj
je bio ukočen od dugog leta, a njezina je odjeća imala pljesniv miris
zrakoplova. S druge strane prozora, činilo se da zemaljskoj posadi u
tamnoplavim odorama treba jako dugo da usmjere zrakoplov prema
pomičnom mostu. Koljena su joj poskakivala od nestrpljivosti.
„Pretpostavljam da ćeš u Kaliforniji ostati duže?“ Tip pored nje lijeno se
osmjehnuo, zbog čega je Luce još nestrpljivije čekala da ustane.
„Zašto si to rekao?“ brzo je pitala. „Zašto si to pomislio?“ Trepnuo je.
„Zbog te ogromne crvene vunene torbe i tako.“
Luce se malo odmaknula od njega. Do prije dvije minute, kad ju je gurnuo
i probudio, nije ga ni primijetila. Kako je znao za njezinu prtljagu?
„Hej, nisam neki jezivi tip.“ Ošinuo ju je čudnim pogledom. „Samo sam
stajao u redu iza tebe kad si se prijavljivala.
Luce se nespretno nasmiješila.
„Imam dečka,“ izletjelo joj je. Istodobno su joj se obrazi zarumenjeli.
Tip se nakašljao.
„Jasno.“
Luce je napravila grimasu. Nije znala zašto je to rekla. Nije željela biti
nepristojna, ali svjetla za pojas su se ugasila i sve što je željela, bilo je
projuriti pored tog tipa i izaći iz zrakoplova. Vjerojatno je i njemu bilo
isto na umu, jer se povukao natrag i široko zamahnuo rukom prema
MIN@
11
naprijed. Najuljudnije što je mogla, Luce je prošla pored njega i dugim
koracima otrčala prema izlazu.
Samo da bi se u pomičnom mostu našla uhvaćena u bolno spor čep.
Nijemo proklinjući sve ležerne Kalifornijce koji su ispred nje vukli noge,
Luce je stajala na prstima i prebacivala ravnotežu s noge na nogu. Kad je
zakoračila na terminal, od nestrpljivosti je bila djelomično luda.
Napokon se mogla kretati. Vješto je krivudala kroz gužvu, potpuno
zaboravivši na tipa kojeg je upoznala u zrakoplovu. Zaboravila je na
uzbuđenje što nikad prije nije bila u Kaliforniji, nikad nije bila dalje od
Bransona u Missouriju, kamo su je odvukli roditelji da vidi nastup
Yakova Smirnofa uživo. Prvi put u nekoliko dana, uspjelo joj je nakratko
zaboraviti grozne stvari koje je vidjela u Maču i križu. Približavala se
jedinoj stvari na svijetu koja joj je mogla popraviti raspoloženje. Jedinoj
stvari zbog koje je osjećala da je svu tjeskobu kroz koju je prošla, sjene,
nestvarnu bitku na groblju i najgore od svega, Penninu smrt, zbog čega joj
je prepuklo srce, možda bilo vrijedno preživjeti.
Bio je tu.
Sjedio je baš onako kako ga je zamišljala, na zadnjoj u nizu ružnih sivih
stolica, pored automatskih kliznih vrata koja su se, iza njega, neprestano
otvarala i zatvarala. Luce je na trenutak mirno stajala i uživala u prizoru.
Daniel je nosio japanke, tamne traperice koje nije prije vidjela i
rastegnutu crvenu majicu, poderanu pored džepa na prsima. Izgledao je
istodobno jednako i nekako drukčije. Odmorniji nego kad joj je, prije
nekoliko dana, rekao zbogom. Je li bila riječ o tome da joj je jako
nedostajao ili je njegova koža sjajila više nego što se sjećala? Podigao je
pogled i napokon je primijetio. Njegov osmijeh gotovo je blistao.
Potrčala je prema njemu. U sekundi ju je obujmio rukama, a lice je
zagnjurila lice u njegova prsa i ispustila najdulji, najdublji uzdah. Njezine
su usne našle njegove i utonule u poljubac. Sretno se opustila u njegovu
zagrljaju.
Do sada to nije shvatila, ali dio nje pitao se hoće li ga ponovo vidjeti i je
li, možda, sve to bio samo san. Ljubav koju je osjećala i koju joj je Daniel
uzvraćao još uvijek joj se činila tako nestvarnom.
Dok su se ljubili, Luce se nježno uštipnula za mišicu. Nije san. Prvi put
nakon toliko dugo da ni sama nije znala koliko, osjećala se kao da je došla
kući.
„Tu si,“ šapnuo joj je na uho.
„Ti si tu.“
„Oboje smo tu.“
MIN@
12
Smijali su se ljubeći se, upijali su svaki djelić slatke nespretnosti
ponovnog susreta. Ali kada je to Luce najmanje očekivala, njezin se
smijeh pretvorio u šmrcanje. Tražila je način kojim bi izrazila koliko su
joj posljednji dani bili teški, bez njega, bez ikog, napola budna i
polusvjesna kako se sve promijenilo, ali sada, u Danielovu zagrljaju, nije
mogla naći riječi.
„Znam,“ rekao je. „Uzmimo tvoje stvari i brišimo odavde.“
Luce se okrenula prema pokretnoj traci i otkrila da pred njom stoji njezin
susjed iz zrakoplova, s ručkama njezine goleme torbe u rukama.
„Vidio sam je da prolazi,“ rekao je prisilivši se na osmijeh, kao da
bezglavo uporno želi dokazati svoje dobre namjere. „Tvoja je, zar ne?“
Prije nego što je Luce mogla odgovoriti, Daniel je jednom rukom
oslobodio mladića goleme torbe.
„Hvala ti, stari. Ja ću nastaviti odavde,“ rekao je dovoljno odlučno da
prekine daljnji razgovor.
Mladić je gledao kako Daniel drugom rukom grli Luce oko struka i vodi
je dalje. Bilo je to prvi put od Mača i križa da je Luce imala priliku vidjeti
Daniela onako ga vide drugi. Pitala se mogu li, na prvi pogled, reći da je
poseban.
Potom su prošli kroz klizna vrata i ona je prvi put doista udahnula
zapadnu obalu. Zrak ranog studenog bio je svjež, oštar i nekako zdrav, ne
sparan i hladan poput zraka u Savannahu tog popodneva, kada je njezin
zrakoplov polijetao. Nebo je bilo blistavo i izrazito plavo, bez oblaka na
obzoru. Sve je izgledalo novo i čisto, čak su na parkiralištu stajali redovi
svježe opranih automobila. Sve je obrubljivao niz žutosmeđih planina s
rijetkim mrljama zelenog drveća na mnogobrojnim brežuljcima.
Nije više bila u Georgiji.
„Ne znam trebam li biti iznenađen,“ zadirkivao ju je Daniel. „Pustim te iz
svoga okrilja na samo dva dana, a drugi se tip već obruši na tebe.“
Luce je zakolutala očima.
„Hajde, ne pretjeruj. Jedva da smo razgovarali. Zbilja. Prespavala sam
cijelo putovanje,“ gurnula ga je laktom, „i sanjala o tebi.“
Danielove stisnute usne pretvorile su se u osmijeh. Poljubio ju je u tjeme.
Mirno je stajala, želeći više, ne primjećujući da stoje ispred automobila.
Ne bilo kakvog automobila.
Ispred crnog Alfa Romea.
Kad je Daniel otključao suvozačka vrata, Luce je zinula.
„T-to...“ mucala je. „To je... jesi li znao da je to moj auto iz snova?“
„Ne samo to,“ nasmijao se Daniel. „To je nekad bio tvoj auto.“
MIN@
13
Nasmijao se kad je gotovo poskočila na njegove riječi. Još uvijek se
navikavala na reinkarnaciju kao dio njihove priče. Bilo jc toliko
nepravedno. Nije se mogla sjetiti cijelog auta! Nije se mogla sjetiti cijelih
života. Očajnički je željela doznati o njima, gotovo kao da su joj bivše
inkarnacije sestre od kojih je odvojena po rođenju. Spustila je ruku na
vjetrobran, tražeći bljesak, déjà vu.
Ništa.
„Dobila si ga na dar od roditelja za šesnaesti rođendan, prije nekoliko
života.“ Daniel je gledao postrance, kao da odvaže koliko toga reći. Kao
daje znao da je gladna za pojedinostima ali da ne bi mogla progutati
previše odjednom. „Otkupio sam ga od tipa iz Rena. On ga je kupio nakon
što... Pa, nakon što si...“
Nestala u samozapaljenju, pomislila je Luce. Bila je to gorka istina koju
Daniel nije želio izgovoriti. Bila je jedna stvar iz njezinih prošlih života
koja se rijetko mijenjala: njezin kraj.
Ali, činilo se da bi sad mogao biti drukčiji. Sad su se mogli držati za ruke,
ljubiti i... nije znala što još. Ali je umirala od želje da dozna. Zaustavila
se. Morat će biti oprezni. Sedamnaest godina nije dovoljno, ali ovaj put
Luce je čvrsto odlučila da će ostati i vidjeti kako izgleda doista biti s
Danielom.
Pročistio je grlo i potapšao sjajni crni pokrov motora.
„Još uvijek vozi kao pobjednik. Jedini je problem...“ Pogledao je maleni
prtljažnik kabrioleta, pa Luceinu platnenu torbu, zatim ponovo prtljažnik.
Da, Luce je prva priznavala da ima groznu naviku nositi previše stvari.
Ali, to prvi put nije bila njezina greška. Arriane i Gabbe spakirale su
njezine stvari iz učeničkog doma u Maču i križu, svaki komad odjeće, crn
ili u boji koji ondje nije imala priliku odjenuti. Bila je odviše zauzeta
opraštanjem od Daniela i Penn da bi se stigla spakirati. Lecnula se od
osjećaja krivnje što se nalazi s Danielom u Kaliforniji, tako daleko od
mjesta gdje je ostavila prijateljicu da bude pokopana. Činilo joj se toliko
nepravednim. Profesor Cole ju je uvjeravao da će gospođica Sophia
odgovarati za to što je učinila Penn, ali kad je Luce pokušala doznati što
to doista znači, trznuo je brkovima i zašutio.
Daniel je sumnjičavo preletio pogledom po parkiralištu. Otvorio je
prtljažnik, držeći Luceinu golemu torbu u ruci. Nije mogla stati unutra, ali
ubrzo se iz stražnjeg dijela auta začuo tih zvuk ispuštanja zraka, i Luceina
se torba počela smanjivati. Trenutak potom Daniel je zatvorio prtljažnik.
Luce je trepnula.
„Učini to opet!“
MIN@
14
Nije se nasmijao. Doimao se napetim. Kliznuo je na vozačko mjesto i bez
riječi upalio auto. Bila je to neobična i nova stvar za Luce, premda mu je
lice na površini bilo mirno, Luce ga je poznavala dovoljno dobro da osjeti
kako se ispod krije nešto drugo. Što nije u redu?
„Profesor Cole ti je rekao da se ne smiješ isticati, nije li?“
Kimnula je.
Daniel je izašao s parkirališnog mjesta, skrenuo prema izlazu i provukao
kreditnu karticu kroz stroj.
„To je bilo glupo. Trebao sam misliti na...“
„U čemu je stvar?“ Dok je auto ubrzavao, Luce je zataknula tamnu kosu
iza ušiju. „Misliš da ćeš spremanjem torbe u prtljažnik privući Camovu
pažnju?“
Danielov pogled postao je nedokučiv. Odmahnuo je glavom.
„Ne. Ne Camovu.“ Trenutak potom stegnuo joj je koljeno. „Zaboravi da
sam išta rekao. Samo trebam... Ne, oboje trebamo biti oprezni.“
Luce ga je čula, ali bila je odviše preplavljena osjećajima da bi ga
pozornije slušala. Voljela je gledati kako upravlja mjenjačem, dok su
jurili prema autocesti i kroz promet. Voljela je osjećati vjetar koji je šibao
kroz auto dok su ubrzavali prema siluetama nebodera. Više od svega,
voljela je biti s Danielom.
U San Franciscu cesta je postala mnogo bregovitija. Svaki put kad bi stigli
do vrha jednog brijega i počeli se spuštati niz sljedeći, Luce bi ugledala
drugu sliku grada. Izgledao je istodobno nov i star. Nasuprot neboderima
s prozorima poput zrcala, stajali su restorani i barovi, naizgled stoljećima
stari. Mali auti bili su poredani uz cestu, parkirani pod kutovima
protivnim zakonu gravitacije. Posvuda su bili psi i šetači. Uz rub grada
sjajila je plava voda. Jednom je, na trenutak, u daljini ugledala, crven
poput ušećerene jabuke, most Golden Gate.
Pogledom je letjela unaokolo kako ne bi propustila nijedan prizor. Premda
je posljednjih nekoliko dana uglavnom spavala, odjednom je osjetila val
umora.
Daniel ju je zagrlio i povukao joj glavu prema svojem ramenu.
„Slabo je znano da anđeli mogu biti izvrsni jastuci.“
Luce se nasmijala i podignula glavu da mu poljubi obraz.
„Ni slučajno ne bih mogla zaspati,“ rekla je dotaknuvši mu nosom vrat.
Na Golden Gateu, aute je opkoljavalo mnoštvo pješaka, biciklista u
spandeks odijelima i džogera. Duboko ispod bio je blještavi zaljev,
istočkan bijelim jedrima i nagovještajem purpurnog zalaza sunca.
„Danima se nismo vidjeli. Želim znati što je novo,“ rekla je. „Ispričaj mi
što si radio. Sve mi ispričaj.“
MIN@
15
Vidjela je kako su Danielove ruke na trenutak stegnule upravljač.
„Ako ti je cilj ne zaspati,“ rekao je nasmiješivši se „tada doista ne bih
smio ulaziti u trice osamsatnog Anđeoskog koncila na kojem sam proveo
cijeli jučerašnji dan. Vidiš, odbor se sastao kako bi raspravljao o
amandmanu prijedloga 362B, u kojem se potanko određuje odobreni
način anđeoskog sudjelovanja u trećem krugu...
„U redu, jasno mi je.“ Nježno ga je udarila. Daniel se šalio na neobičan i
nov način. Bio je otvoren u pogledu svoje anđeoske prirode, što joj se
jako sviđalo, odnosno, jako bi joj se sviđalo da je imala malo više
vremena razmisliti o tome. Osjećala je da joj se mozak i srce s naporom
usklađuju s promjenama u njezinu životu.
Ali sada su bili zajedno i tako će zauvijek ostati, pa je sve bilo beskrajno
lakše. Više ništa nisu tajili jedno drugome. Povukla ga je za ruku.
„Barem mi reci kamo idemo.“
Daniel se lecnuo, a Luce je osjetila kako joj se hladan čvor razvezuje u
grudima. Htjela je staviti ruku na njegovu, ali on je svoju povukao kako bi
smanjio brzinu.
„U školu 11 Fort Bragg, pod imenom Shoreline. Nastava počinje sutra.“
„Upisujemo se u drugu školu?“ pitala je. „Zašto?“ Zvučalo je tako trajno.
Ovo je trebalo biti privremeno putovanje. Njezini roditelji nisu znali ni da
je napustila granice Georgije.
„Svidjet će ti se škola Shoreline. Vrlo je napredna, puno bolja od Mača i
križa. Mislim da ćeš se ondje moći... razvijati. A nitko ti neće moći
nauditi. Škola ima posebnu, zaštitničku kvalitetu. Kamuflažni štit.“
„Ne razumijem. Što će mi kamuflažni štit? Mislila sam da je dovoljno što
sam tu, daleko od gospođice Sophije.“
„Nije riječ samo o gospođici Sophiji,“ tiho je rekao Daniel. „Postoje i
drugi.“
„Tko? Ti me možeš zaštititi od Cama, Molly ili nekog drugog.“ Luce se
nasmijala, ali osjećaj hladnoće proširio se iz grudi u trbuh.
„Nije riječ o Camu ili Molly. Luce, ne mogu govoriti o tome.“
„Hoćemo li ondje ikog poznavati? Neke anđele, možda?“
„Ima ondje anđela. Nikog koga poznaješ, ali siguran sam da ćete se
slagati. Ima još jedna stvar,“ zurio je naprijed i govorio jednoličnim
glasom. „Ja se neću upisati.“ Nijednog trenutka nije skrenuo pogled s
ceste. „Samo ti. Bit će to nakratko.“
„Koliko kratko?“
„Nekoliko... tjedana.“
Da je Luce bila za upravljačem, sad bi stala na kočnicu.
„Nekoliko tjedana?“
MIN@
16
„Da mogu, bio bih s tobom.“ Danielov glas bio je tako jednoličan i miran,
da se Luce još više uzrujala. „Vidjela si šta se dogodilo s tvojom
platnenom torbom i prtljažnikom. To je bilo kao da sam ispalio raketu u
nebo i svima dao do znanja gdje smo. Kao da sam obavijestio one koji me
traže, a kad kažem mene, to znači, tebe. Mene je odviše lako naći i
slijediti. A to s tvojom torbom? Nije ništa u usporedbi sa stvarima koje
činim svakodnevno, kako bih odvukao pažnju s...“ oštro je odmahnuo
glavom. „Neću te izložiti opasnosti, Luce. Neću.“
„Onda, nemoj.“
Danielovo lice odavalo je bol.
„Zamršeno je.“
„Dopusti da pogodim. Ne možeš o tome govoriti.“
„Volio bih da mogu.“
Luce je privukla koljena grudima, odmaknula se od njega i naslonila na
suvozačka vrata, osjećajući se pomalo klaustrofobično pod velikim
plavim kalifornijskim nebom.
Vozili su se u tišini sat i pol. Prolazili su kroz maglene krpe, silazili i
uzlazili stjenovitim i sušnim terenom. Kad su prošli pored znaka za
Sonornu i počeli krstariti raskošnim, zelenim vinogradima, Daniel je
progovorio.
„Do Fort Bragga imamo još tri sata. Hoćeš li se cijelo to vrijeme ljutiti na
mene?“
Luce se nije obazirala. Razmišljala je o stotinama pitanja, frustracija,
optužbi i, konačno, isprika za razmažano ponašanje, ali im je odbila dati
glas. Na skretanju za Anderson Valley, Daniel se odvojio desno i ponovo
je pokušao uzeti za ruku.
„Možda ćeš mi oprostiti na vrijeme da uživamo u posljednjim minutama
koje možemo provesti zajedno.“
Željela je. Nije se željela svađati s Danielom. Ali zbog svježeg
podsjećanja na to da postoje »posljednje minute zajedno,« nakon čega će
je ostaviti samu iz razloga koje ona ne može razumjeti, a on uvijek odbija
objasniti, Luce je nervozna, zatim prestrašena i ponovo frustrirana. U
nemirnom moru novog grada, nove škole i novih opasnosti, Daniel je bio
jedina čvrsta stijena za koju se mogla pridržati. A on ju je namjeravao
ostaviti! Zar nije pretrpjela dovoljno? Nisu li oboje pretrpjeli dovoljno?
Nakon što su prošli kroz šumu sekvoje i izašli u zvjezdanu, kraljevski
plavu večer, Daniel je rekao nešto što ju je slomilo. Prošli su pored znaka
na kojem je pisalo DOBRODOŠLI U MENDOCINO. Luce je gledala na
zapad. Pun mjesec osvjetljavao je skupinu zgrada: svjetionik, bakrene
MIN@
17
vodene tornjeve i nizove dobro očuvanih starih drvenih kuća. Negdje iza
toga bio je ocean koji je mogla čuti, ali ne i vidjeti.
Daniel je pokazao na istok, u mračnu, gustu šumu sekvoje i javora.
„Vidiš li onaj autopark s prikolicama ispred nas?“
Ne bi ga primijetila da nije pokazao prstom, ali sada, kad je stisnula oči,
vidjela je uzak kolni prilaz gdje je, na drvenom natpisu boje kolača od
limete, ispranim slovima pisalo POKRETNI DOMOVI MENDOCINO.
„Nekad si tu živjela.“
„Što?“ Luce je tako naglo uvukla dah, da se zakašljala. Autopark je
izgledao tako tužno i osamljeno, tmuran niz posve jednakih kutija niska
stropa, postavljenih uz jeftinu, šljunčanu cestu. „To je grozno!“
„Živjela si tu prije nego što je to bio autopark,“ rekao je Daniel dok je
usporavao i zaustavljao se uz rub ceste.
Prije nego što su postojali pokretni domovi, za vrijeme zlatne groznice,
tvoj tadašnji otac doveo je ovamo obitelj iz Illinoisa. Izgledao je kao da
gleda nekamo unutra i tužno odmahnuo glavom. Nekad je to bilo zbilja
lijepo mjesto.
Luce je promatrala ćelava muškarca s trbušinom kako vuče šugava,
narančasta psa na uzici. Muškarac je bio odjeven u bijelu potkošulju i
bokserice od flanela. Luce uopće nije mogla zamisliti da je tu živjela.
„Istodobno, Daniel je sve jasno vidio.
Imali ste kolibu s dvije prostorije, a tvoja je majka bila loša kuharica, pa
je sve uvijek mirisalo na kupus. Imali ste plave karirane zastore koje sam
odmicao kako bih noću, kad bi tvoji roditelji zaspali, mogao ući kroz tvoj
prozor.“
Motor je radio na mjestu. Luce je sklopila oči i pokušala se boriti protiv
glupih suza. Slušati o svojoj prošlosti od Daniela, bilo je u isti mah
moguće i nemoguće. Također, budilo je u njoj osjećaj beskrajne krivnje.
Bio je uz nju toliko dugo, tijekom toliko života. Zaboravila je kako ju je
dobro poznavao. Bolje nego što je znala samu sebe. Može li Daniel znati
što sada misli? Luce se pitala je li, na neki način, lakše biti ona i ne sjećati
se Daniela, nego biti on i prolaziti kroz sve to iznova i iznova.
Rekao je da će je morati ostaviti na nekoliko tjedana, ali ne može objasniti
zašto... Morat će mu vjerovati.
„Kako je izgledalo kad si me prvi put vidio?“ pitala je.
Daniel se nasmiješio.
„U to vrijeme sam u zamjenu za obrok cijepao drva. Jedne večeri, u
vrijeme objeda, šetao sam pored tvoje kuće. Tvoja je majka kuhala kupus
i sve je smrdjelo tako grozno, da sam gotovo preskočio tvoju kuću. No,
MIN@
18
tada sam te vidio kroz prozor. Sila si. Nisam mogao odvojiti pogled s
tvojih ruku.“
Luce je pogledala svoje ruke, blijede prste koji su se prema vrhu sužavali,
i male četvrtaste dlanove. Pitala se jesu li uvijek jednako izgledale. Daniel
je posegnuo za njima preko komandne ploče.
„Jednako su meke kao i onda.“
Luce je odmahnula glavom. Sviđala joj se ta priča, željela je čuti još
tisuće takvih, ali nije na to mislila.
„Željela bih znati o našem prvom susretu.“ rekla je. „O našem prvom
susretu. Kako je to izgledalo?“
Nakon duge stanke, progovorio je:
„Kasno je. U Shorelineu nas očekuju prije ponoći.“
Stao je na gas i naglo skrenuo lijevo, u centar Mendocina. Luce je u
retrovizoru promatrala autopark, koji je postajao sve manji i tamniji, dok
nije posve nestao. Poslije nekoliko sekundi, Daniel je parkirao ispred
praznog restorana sa žutim zidovima i prozorima na pročelju od poda do
stropa, koji je radio non-stop.
Četvrt je bila puna neobičnih, egzotičnih zgrada koje su podsjetile Luce
na manje konzervativan dio obale Nove Engleske, u blizini njezine stare
internatske škole Dover. Ulica je bila popločena nejednakim kamenjem
koje je, na svjetlu uličnih svjetliljki nad njihovim glavama, imalo žućkast
ton. Kraj ulice je izgledao kao da pada u ocean. Prikradala joj se
hladnoća. Zanemarila je svoj refleksni strah od mraka. Daniel joj je
objasnio o sjenama- uvjeravo je da ih se nije trebala bojati, bile su samo
glasnici, osim što je bilo teško zaboraviti činjenicu da postoje veće stvari
kojih se trebala bojati.
Zašto mi nećeš reći? Nije si mogla pomoći.Nije znala zašto je bilo važno i
zašto je osjećala takvu potrebu pitati. Odluči li imati povjerenja u Daniela
kada kaže da je mora ostaviti, da bi se produžio njen život do sedinjenja,
možda bi mogla razumjeti porijeklo tog povjerenja. Kada i kako je sve
počelo.
„Znaš li što doista znači moje prezime,“ rekao je iznenadivši je.
Luce se ugrizla za usnu, trudeći se sjetiti njenog i Penninog istraživanja.
„Sjećam se da je gospođica Sophia govorila nešto o Posmatračima. Ali, ne
znam što to znači i trebam li joj verovati.“
Rukom je segnula prema vratu, mjestu na koji je Sophia stavila nož.
„Imala je pravo. Grigoriji su klan. Klan koji je nazvan po meni. Zato sto
promatraju i uče iz toga što se dogodilo nakon kad sam još bio
dobrodošao u raju. Kad si ti... pa, to se dogodilo jako davno, Luce. Teško
mi je svega se sjećati.
MIN@
19
„Gdje? Gdje sam ja bila?“ nije odustajala. Sjećam se da je gospođica
Sophia spominjala da su Grigoriji imali sklonosti prema smrtnim
ženama. Je li se to dogodilo? Jesi li ti...?
Pogledao ju je. Na njegovu se licu nešto promenilo na nejasnoj mjesečini,
Luce nije znala što je to znači.Izgledalo je kao da mu je laknulo što je
pogodila odgovor, pa nije morao sam izreći.
„Prvi put kad sam te vidio,“ nastavio je, „razlikovalo se od svih drugih
puta. Svijet je bio noviji,ali ti si bila ista. Bila je to...“
„Ljubav na prvi pogled.“ Taj je dio znala.
Kimnuo je.
„Kao i uvijek. Jedina je razlika to što si mi u početku bila nedostupna. Bio
sam kažnjen i zaljubio sam se u tebe u najgorem mogućem trenutku. U
raju je tada bilo vrlo burno. Zbog toga tko... sam... od mene se očekivalo
da te se klonim. Odvlačila si mi pažnju. Trebao sam se usredotočiti na
pobjedu u ratu. U istom ratu koji se još vodi.“ Uzdahnuo je. „Ako nisi
primijetila, još mi odvlačiš pažnju.“
„Dakle, bio si anđeo visokog ranga,“ promrmljala je Luce.
„Da.“ Daniel je izgledao jadno. Zastao je i nastavio kao da grize riječi:
„Bio je to pad s jednog od najviših položaja.“
Naravno. Daniel je morao biti važan da bi izazvao tako velik raskol. Da bi
njegova ljubav prema smrtnici bila toliko zabranjena.
„Svega si se toga odrekao? Radi mene?“
Čelom je dodirnuo njezino.
„Ništa ne bih promijenio.“
„Ali ja sam bila nitko,“ rekla je Luce. Osjećala je težinu, kao da vuče.
Njega, dolje. „Morao si se odreći toliko toga!“ Osjetila je mučninu u
želucu. „I sada si zauvijek proklet.“
Ugasio je motor i tužno joj se nasmiješio.
„Možda neće biti zauvijek.“
„Što hoćeš reći?“
„Dođi,“ rekao je iskočivši iz auta. Obišao je auto i otvorio joj vrata.
„Prošećimo.“
Polako su se približili kraju ulice, koja nije bila slijepa, nego je završavala
pred strmim, kamenim stubama što su vodile prema vodi. Zrak je bio
svjež i vlažan od prskanja mora. Lijevo od stuba nalazila se staza. Daniel
ju je uzeo za ruku i poveo prema rubu hridine.
„Kamo idemo?“ pitala je Luce.
Daniel joj se nasmiješio, ispravio ramena i razmotao krila.
MIN@
20
Polako su se širila iz njegovih ramena, odmatala s gotovo nečujnim nizom
praskova i škripanja. Posve raširena, stvarala su nježan, paperjast fuump,
kao kad se pokrivač prebaci preko kreveta.
Prvi put, Luce je zamijetila leđa Danielove majice. Ondje su bila dva
malena, inače nevidljiva zareza, koja su se širila sad kad su kroz njih
prolazila krila. Je li sva Danielova odjeća imala te anđeoske preinake? Ili
je, kad je namjeravao letjeti, odijevao posebnu odjeću?
U svakom slučaju, njegova su je krila uvijek ostavljala bez riječi.
Bila su golema, tri puta viša od Daniela, svinuta prema nebu i na unutra,
poput širokih bijelih jedara. Njihova je širina hvatala odsjaj zvijezda i
reflektirala ih još jače, pa su sjajila prštavim sjajem. Tamnjela su u blizini
tijela, gdje su se stapala s ramenim mišićima, u bogatu zemljanu žućkastobijelu
boju. Prema rubovima koji su se sužavali, postajala su sve tanja i
sjajnija, a na vrhovima gotovo prozirna.
Ushićeno je zurila, pokušavajući zapamtiti oblik svakog veličanstvenog
pera i sačuvati sve to u sebi kad on ode. Sjajio je tako jarko da je sunce
moglo posuditi sjaj od njega. Smiješak u njegovim ljubičastim očima
govorio joj je koliko se dobro osjećao kad je mogao raširiti krila. Isto kao
što se Luce osjećala kad su je omotavala.
„Leti sa mnom,“ šapnuo je.
„Što?“
„Neću te neko vrijeme moći vidjeti. Moram ti dati nešto po čemu ćeš me
se sjećati.“
Prije nego što je mogao nastaviti, poljubila ga je, ispreplela prste oko
njegova vrata, držala ga najčvršće što je mogla, nadajući se da će i ona
njemu dati nešto po čemu će je se sjećati.
Leđa je naslonila na njegova prsa, a Daniel je, s glavom tik iznad njezina
ramena poljupcima slijedio liniju njezina vrata. Zadržala je dah, čekala.
Potom je savio koljena i graciozno se otisnuo od ruba hridine.
Letjeli su.
Daleko od stjenovitih grebena obale i preko srebrnih valova to su se
sudarali ispod njih. Opisali su luk preko neba, kao da su se vinuli prema
mjesecu. Danielov zagrljaj štitio ju je od svakog grubog naleta vjetra,
svakog dodira oceanske hladnoće. Noć je bila posve tiha, kao da su
posljednje dvoje ljudi na svijetu.
„Ovo je raj, nije li?“ pitala je.
Daniel se nasmijao.
„Volio bih da jest. Možda jednog dana uskoro.“
Kad su odletjeli toliko daleko da ni s koje strane nisu mogli vidjeti kopno,
Daniel se lagano nagnuo prema sjeveru. Zatim su se, u široku luku, s
MIN@
21
visoka naglo sručili pored Mendocina, koji je toplo sjajio na obzoru.
Nalazili su se visoko iznad najviše zgrade u gradiću i kretali se
nevjerojatno brzo. Ali, Luce se nikad u životu nije osjećala sigurnijom ili
zaljubljenijom.
Zatim, odviše brzo počeli su se spuštati, polako se bližili rubu neke druge
hridine. Zvuk oceana ponovo je postajao sve glasniji. Mračna cesta s
jednim kolničkim trakom vijugala je od glavne autoceste. Kad su im
stopala dotaknula hladnu poljanu s gustom travom, Luce je uzdahnula.
„Gdje smo?“ pitala je, premda je, naravno, znala.
„U školi Shoreline.“ U daljini je vidjela veliku zgradu, ali odatle je
izgledala kao neki posve mračan obris na obzoru. Daniel ju je držao
čvrsto uza se, kao da se još uvijek nalaze u zraku. Okrenula je glavu kako
bi mu vidjela izraz na licu. Njegove su oči bile vlažne.
„Oni koji su me prokleli, promatraju nas, Luce. Promatraju nas već
tisućljećima. I ne žele da budemo zajedno. Učinit će sve što je u njihovoj
moći da nas zaustave. Zato nije sigurno da ostanem tu.“
Kimnula je, u očima ju je peckalo.
„Ali zašto sam ja tu?“
„Zato što ću učiniti sve što mogu da budeš sigurna, a ovo je trenutačno
najbolje mjesto za tebe. Volim te, Luce. Više od ičeg. Vratit ću ti se čim
uzmognem.“
Željela se usprotiviti, ali se zaustavila. Svega se odrekao radi nje. Kad ju
je pustio iz zagrljaja, rastvorio je dlan i malen crven oblik što se ondje
nalazio, počeo je rasti. Njezina platnena torba. I uzeo ju je iz prtljažnika
bez njezina znanja i cijelo je vrijeme nosio u ruci. U samo nekoliko
sekundi povećala se do svoje stvarne veličine. Da nije bila toliko
slomljena srca zbog toga što mu je značilo dati joj je sada, Luce bi uživala
u triku.
Jedno se svjetlo upalilo u zgradi. Na dovratku se pojavio obris.
„Neće biti zadugo. Čim postane sigurnije, vratit ću se po tebe.“
Njegova vruća ruka obujmila joj je zapešće i u sljedećem trenutku Luce
mu je bila u zagrljaju, povučena prema njegovim usnama. Pustila je
svemu drugome da se rasprši i dopustila srcu da se ispuni i preplavi.
Možda se nije mogla sjetiti prošlih života, ali kad ju je Daniel poljubio,
osjetila je da joj je prošlost bliska.
I budućnost.
Obris s dovratka približavao joj se žena u kratkoj bijeloj haljini.
Poljubac koji je izmijenila s Danielom, odviše sladak da bi bio tako
kratak, ostavio ju je bez daha, kao i svaki drugi njegov poljubac.
„Ne idi,“ šapnula je sklopljenih očiju.
MIN@
22
Sve se događalo previše brzo.
Nije se mogla odreći Daniela.
Ne još.
Mislila je da nikad neće moći.
Osjetila je zapuh zraka, što je značilo da je već odletio.
Njezino je srce bilo s njim.
Otvorila je oči i vidjela posljednji trag njegovih krila kako nestaje u
oblaku, u mrkloj noći.
MIN@
23
Drugo poglavlje
SEDAMNAEST DANA
Luce se lecnula i protrljala lice. Nos ju je bolio.
Tvap. Tvap.
Sad su je boljele jagodice. Kapci su se drhtavo otvorili, i gotovo odmah,
čelo joj se nabralo od iznenađenja. Nad nju se naginjala zdepasta
djevojka, pepeljasto plave kose, s izrazom neumoljivosti oko usta i gustim
obrvama. Kosa joj je bila neuredno skupljena na tjemenu. Nosila jc hlače
za vježbanje joge i rebrastu majicu bez rukava s maskirnim uzorkom, koja
se slagala sa svijetlosmeđim očima sa zelenim točkicama. Među prstima
je držala ping-pong lopticu, i bila spremna udariti.
Luce se četveronoške povukla natrag u posteljinu i pokrila lice. Srce ju je
već boljelo od čežnje za Danielom. Nije joj trebalo još boli. Spustila je
pogled, još uvijek se pokušavala orijentirati i sjetila se kreveta u koji se,
bez razmišljanja, sručila noć prije.
Žena u bijelom, koja se pojavila nakon što je Daniel otišao, predstavila se
kao Francesca, nastavnica u školi Shoreline. Premda omamljena i
osupnuta, Luce je primijetila da je žena lijepa. Imala je oko trideset pet
godina, plavu kosu do ramena, okrugle jagodice i krupne, meke crta lica.
Anđeo, odmah je zaključila Luce.
Dok su išle prema Luceinoj sobi, Francesca nije ništa pitala. Vjerojatno je
očekivala konspirativan dolazak kasno u noć i osjetila Luceinu potpunu
iznemoglost.
Sad je ova neznanka, koja je udarcima vratila Luce k svijesti, izgledala
kao da se sprema još jednom baciti lopticu.
„Dobro,“ rekla je ozbiljnim glasom. „Budna si.“
„Tko si ti?“ pospano je pitala Luce.
„Tko si ti, trebalo bi glasiti pitanje. Osim tek neznanka koju sam našla
kako čuči u mojoj sobi. Osim tek djevojka koja prekida moju jutarnju
mantru čudnim brbljanjem o osobnim stvarima. Ja sam Shelby.
Enchantée.“
Nije anđeo, zaključila je Luce. Djevojka iz Kalifornije sa snažnim
porivom da brani svoja prava.
Luce je sjela u krevetu i pogledala oko sebe. Soba je bila malo skučena,
ali lijepo namještena, s podovima od svijetlog drveta, kaminom koji je
radio, mikrovalnom pećnicom, dvama tamnim, teškim pisaćim stolovima i
ugrađenim policama za knjige, koje se istodobno koristile umjesto
ljestava za ono što je Luce sada shvatila da je bio krevet na kat.
MIN@
24
Kroz drvena klizna vrata Luce je vidjela privatni toalet. I nekoliko puta je
trepnula da bude sigurna, pogled kroz prozor na ocean. Nije loše za
djevojku koja je proteklih mjesec dana provela u sobi koja je bila
prikladnija za bolnicu nego za školu, čiji je prozor gledao u groblje
zaraslo u drač. Ali, barem su ta soba i groblje u korovu značili da je s
Danielom. Jedva se počela privikavati na Mač i križ, a sad je ponovo
počinjala iz početka.
„Francesca mi nije spomenula ništa o cimerici.“ Luce je trenutačno, iz
izraza Shelbyna lica, znala daje rekla Krivu Stvar.
Ali samo je hitrim pogledom obuhvatila Shelbyn dekor. Kad je bila riječ o
unutarnjem uređenju, Luce nije vjerovala svojim instinktima, ili, možda,
nije imala priliku dati si oduška. U Maču i križu nije ostala dovoljno dugo
da uredi sobu, ali i prije toga, njezina je soba u Doveru bila prazna i
bijelih zidova. Sterilni šik, kako je to Callie jednom nazvala.
Ova soba, naprotiv, imala je u sebi nešto neobično... trendi. Biljke u
loncima, raznih vrsta, koje prije nije vidjela, stajale su poredane na
prozorskoj dasci. Sa stropa su visjele molitvene zastavice. Poplun sašiven
od raznobojnih komadića u prigušenim tonovima skliznuo je s gornjeg
ležaja i Luce je djelomično zaklonio pogled na astrološki kalendar
zalijepljen preko zrcala.
„Što si mislila? Da će iseliti dekana iz njegova stana, samo zato što je
došla Lucinda Price?“
„Hmm, ne?“ Luce je odmahnula glavom. „Nisam to mislila, uopće. Čekaj,
kako znaš moje ime?“
„Dakle, ti si Lucinda Price?“ Djevojčine oči sa zelenim točkicama činilo
se da nepomično zure u Luceinu štakorski sivu pidžamu. „Jadna ja.“
Luce je ostala bez riječi.
„Oprosti.“ Shelby je ispustila uzdah, promijenila ton i smjestila se na rub
Luceina kreveta. „Jedinica sam. Leon, moj psihijatar, želi da budem
manje gruba kad se upoznajem s ljudima.“
„Uspijeva li mu?“ Luce je također bila jedinica, ali nije bila zločesta
prema svakom strancu s kojim je došla u doticaj.
„Želim reći da...“ Shelby se meškoljila od nelagode, nisam navikla dijeliti.
„Možemo li,“ trznula je glavom, „krenuti iz početka?“
„To bi bilo lijepo“
„U redu,“ Shelby je duboko udahnula. „Frankie ti sinoć nije spomenula
cimericu zato što bi u protivnom primijetila, ili, ako je primijetila, morala
bi ti reći, da nisam bila u svom krevetu kad si došla. Došla sam tek oko
tri. Kroz taj prozor,“ pokazala je.
MIN@
25



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

5Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:18 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Luce je kroz prozor vidjela široku izbočinu koja se nastavljala na kosinu
krova. Zamislila je Shelby kako strelovito juri cijelom mrežom izbočina
na krovu da stigne ovamo usred noći.
Shelby je dramatično zijevnula.
„Vidiš, kad je riječ o djeci nefilima u školi Shoreline, jedina stvar u kojoj
su profesori strogi jest tobožnja disciplina. Disciplina, kao takva, tu ne
postoji. Premda je jasno da Frankie neće tu činjenicu reklamirati novoj
djevojci. Pogotovo ne Lucindi Price.“
Opet. Opet ta grubost u Shelbynu glasu kad je izgovorila Luceino ime.
Luce je željela znati što to treba značiti. I gdje je Shelby bila do tri ujutro.
I kako je ušla u sobu po mraku, a da ne sruši nijednu biljku. I tko su djeca
nefili ?
Luce je naglo preplavilo živo sjećanje na duševni vrtuljak na koji ju je
povela Arriane kad su se prvi put upoznale. Gruba vanjština njezine
cimerice iz Shorelinea jako ju je podsjećala na Arriane i Luce se sjetila
sličnog osjećaja kako-ćemo-ikad-biti-pri- jateljice, koji ju je obuzeo prvog
dana u Maču i križu.
Ali, premda se Arriane doimala zastrašujućom, čak pomalo opasnom, od
početka je u vezi s njom bilo nešto šarmantno otkvačeno. Luceina nova
cimerica, naprotiv, budila je u njoj samo mrzovolju.
Shelby je skočila s kreveta i teško i nespretno otišla u toalet oprati zube.
Nakon što je prekopala platnenu torbu i našla četkicu za zube, Luce je
otišla za njom i smeteno pokazala na pastu.
„Zaboravila sam ponijeti svoju.“
„Očito te blještavilo slave toliko zaslijepilo, da više ne misliš na male
životne nužnosti,“ odgovorila je Shelby, ali je dohvatila tubu i pružila je
Luce.
Desetak sekundi četkale su zube u tišini, dok Luce nije prekipjelo.
Ispljunula je pjenu.
„Shelby?“
S glavom u porculanskom umivaoniku, Shelby je pljunula i rekla:
„Što?“
Umjesto da joj postavi jedno od pitanja koja su joj se, do pre jednu
minutu, vrzmala po glavi Luce je iznenadila sebe i rekla:
„Što sam govorila u snu?“
Tog se jutra, prvi put u najmanje mjesec dana tijekom kojih h sanjala žive,
zamršene snove s Danielom, probudila ne sjećajući se ničeg.
Ničeg. Nijednog zamaha anđeoskih krila. Nijednog poljupca njegovih
usana.
MIN@
26
Zurila je u odraz Shelbyna zlovoljna lica. Luce je ta djevojka bila
potrebna da joj pomogne probuditi sjećanja. Sigurno je sanjala Daniela.
Ali, ako nije... što je to značilo?
„Ne znam,“ na koncu je rekla. „Bilo je vrlo prigušeno i nesuvislo. Sljedeći
put pokušaj govoriti jasno.“ Izašla je iz toaleta i obula narančaste japanke.
„Vrijeme je za doručak. Dolaziš?“
Luce je pohitala iz toaleta.
„Što da odjenem?“ Još je bila u pidžami. Francesca joj sinoć nije ništa
rekla o pravilima odijevanja. Nije joj spomenula ni cimericu.
Shelby je slegnula ramenima.
„Što sam ja, modni policajac? Što god će ti uzeti najmanje vremena.
Gladna sam.“
Luce je žurno obukla uske traperice i crn džemper na preklop. Voljela bi
da je mogla provesti još nekoliko minuta uređujući se za prvi dan škole,
ali samo je zgrabila ruksak i krenula za Shelby kroz vrata.
Hodnik učeničkog doma na danjem je svjetlu izgledao drukčije. Gdje god
je pogledala nalazili su se svijetli, golemi prozori s pogledom na ocean,
ugrađene police natrpane knjigama u raznobojnim tvrdim uvezima.
Podovi, zidovi, spušteni stropovi i strme vijugave stube bili su načinjeni
od istog javorova drveta od kojeg je bio namještaj u Luceinoj sobi.
Namjera je bila dati cijelome mjestu topao ugođaj drvene kolibe, osim što
je plan zgrade bio neobičan i zamršen, jednako koliko je učenički dom
Mača i križa bio dosadan i jednostavan.
Hodnik se svakih nekoliko koraka račvao u male bočne hodnike, sa
spiralnim stubama koje su vodile dalje u mutno osvijetljen labirint.
Nakon dva niza stuba i nečeg što je sličilo tajnim vratima, Luce i Shelby
su kroz klizna vrata s dvostrukim staklom konačno stigle na danje svjetlo.
Sunce je bilo nevjerojatno jarko, ali zrak je bio toliko hladan da je Luce
bila sretna što je uzela džemper.
Mirisalo je na ocean, ali ne i na dom. Manje slano i više kredasto od
istočne obale.
„Doručak se poslužuje na terasi.“ Shelby je pokazala na široku površinu
zelenila. Travnjak je s tri strane bio omeđen grmovima plavih hortenzija,
a s četvrte, strmim ponorom u more. Luce je bilo teško vjerovati koliko je
lijepa okolina škole. Nije mogla zamisliti da će moći izdržati cijeli školski
sat zatvorena unutra.
Kad su se približile terasi, Luce je primijetila još jednu zgradu, izduženo
pravokutno zdanje s drvenim crijepom i prozorima obrubljenim žutim i
poput trešnje crvenim. Iznad ulaza visio je velik, rukom pisan znak pod
MIN@
27
navodnicima, koji kao da je trebao biti ironičan: »KANTINA«. Bila je to
najljepša kantina koju je Luce ikad vidjela.
Terasa je bila ispunjena namještajem od kovana željeza, obojenim u
vapneno bijelo i stotinom učenika najopuštenijeg izgleda koji je Luce ikad
vidjela. Većina je izula cipele, podignula noge na stolove i jela složena
jela. Jaja benedikt, belgijske vafle s voćem, kriške hrskave, naizgled
sočne pite s mrljama špinata. Učenici su čitali novine, brbljali na
mobitele, igrali kriket na travi. Luce je poznavala bogatu djecu u Doveru,
ali bogata djeca s istočne obale bila su škrta i uobražena, ne preplanula i
bezbrižna. Cijeli prizor izgledao je više kao prvi dan ljeta, nego utorak s
početka studenog. Sve je bilo tako ugodno, da joj je gotovo bilo teško
zavidjeti im na samodopadnim izrazima na licima. Gotovo.
Pokušala je tu zamisliti Arriane i što bi ona mislila o Shelby ili o jelu uz
oceansku obalu. Vjerojatno ne bi znala što ismijati prvo. Luce je poželjela
da se može obratiti Arriane. Bilo bi dobro moći se nasmijati.
Ogledajući se, nenamjerno je uhvatila poglede nekoliko učenika. Lijepe
djevojke maslinaste boje kože u haljini na točkice i sa zelenim šalom
vezanim u sjajnoj crnoj kosi. Mladića širokih pleća, pješčano plave kose,
prionula uz brdo palačinki.
Luce je imala poriv skrenuti pogled čim joj se oči susretnu s nečijim, u
Maču i križu bilo je to najsigurnije rješenje. Ali, tu je nitko nije bijesno
gledao. Najveće iznenađenje u Shorelineu nije bila kristalna sunčeva
svjetlost ili ugodna terasa za doručak ili aure koje su lebdjele svima nad
glavama i govorile o gomilama novca. Nego to što su svi bili nasmiješeni.
Pa, većina je bila nasmiješena. Kad su Shelby i Luce prišle slobodnu
stolu, Shelby je uzela mali natpis i bacila ga na pod. Luce se nagnula na
stranu i pročitala na natpisu riječ REZERVIRANO, baš kad im se
približio mladić njihovih godina u konobarskom smokingu i sa srebrnim
pladnjem u rukama.
„Hmm, ovaj stol je re…“ počeo je, no glas mu je u nezgodan čas puknuo.
„Crnu kavu,“ rekla je Shelby, zatim naglo pitala Luce: „Što ćeš ti?“
„Hm, isto,“ rekla je Luce. Osjećala se neugodno što je poslužuje konobar.
„Možda malo mlijeka.“
„Učenici sa stipendijama. Moraju robovati da prođu.“ Shelby je
zakolutala očima na Luce dok je konobar hitao donijeti im kave. Sa
sredine stola podignula je San Francisco Chronicle i zijevajući okrenula
prvu stranicu.
Tada je Luce bilo dosta.
„Hej!“ Povukla je Shelbyinu ruku kako bi joj mogla vidjeti lice iza
novina. Shelbyne guste obrve podigle su se od iznenađenja. „I ja sam
MIN@
28
nekad bila stipendist, rekla joj je Luce. Ne u prošloj školi, nego u onoj
prije...“
Shelby je otresla Luceinu ruku.
„Treba li me se dojmiti i taj dio tvojeg životopisa?“
Luce je zinula da pita što je to Shelby o njoj čula, ali tad je osjetila toplu
ruku na ramenu.
Francesca, profesorica koja je sinoć dočekala Luce na vratima, smiješila
joj se. Bila je visoka, imala je zapovjedničko držanje koje je dopunjavala
elegancija, koja se činila spontanom. Francescina meka plava kosa bila je
uredno prebačena na jednu stranu glave. Usne, sjajno ružičaste. Bila je
odjevena u modernu crnu haljinu koja je prianjala uz tijelo, s plavim
remenom i salonkama otvorenih prstiju jednake boje. Ta bi odjeća u
svakom izazvala osjećaj zapuštenosti. Luce je poželjela da je barem
stavila maškaru. I da nije obula svoje skorenim blatom zamrljane tenisice
Converse.
„Ah, dobro, povezale ste se.“ Francesca se nasmiješila. „Znala sam da
ćete brzo postati prijateljice.“
Shelby je šutjela i šuštala novinama. Luce je samo pročistila grlo.
„Mislim da ćeš se lako naviknuti na školu Shoreline. Tako je zamišljena.
Većina naših darovitih učenika odmah se prilagode i opuste.“
Darovitih?
„Naravno, ako imaš pitanja, obrati mi se. Ili se osloni na Shelby.“
Prvi put tog jutra, Shelby se nasmijala. Njezin smijeh bio je grub, hrapav,
nekako frktav, kakav bi Luce očekivala od starijeg muškarca koji je cijeli
život pušio, ne od tinejdžerice zaražene jogom.
Luce je osjetila kako joj se lice mršti. Posljednje što je željela bilo je.
prilagoditi se i opustiti u Shorelineu. Nije pripadala gomili razmažene,
darovite djece na hridini iznad oceana. Pripadala je pravim ljudima,
ljudima s dušom umjesto reketa za skvoš, koji su znali što je život.
Pripadala je Danielu. Još uvijek nije shvaćala što će tu, osim da se vrlo
privremeno skriva, dok Daniel ne završi... svoj rat. Nakon toga, doći će po
nju i odvesti je kući. Ili slično.
„Pa, vidimo se na nastavi. Uživajte u doručku!“ Francesca jc iloviknula
preko ramena, dok je elegantno odlazila. „Kušajte pitu!“ Mahnula je
rukom, pokazujući konobaru da djevojkama donese tanjure.
Kad je otišla, Shelby je otpila velik gutljaj kave i nadlanicom obrisala
usta.
Hmm, Shelby?
Jesi li ikad čula za jesti u miru?
MIN@
29
Luce je s treskom vratila svoju šalicu u tanjurić i nestrpljivo čekala
prestrašenog konobara da im donese pitu i ponovo nestane. Dio nje želio
se premjestiti za drugi stol. Oko sebe čula je veseo žamor razgovora. Ako
mu se nije mogla pridružiti i sjedenje u samoći bilo bi bolje od ovoga. Ali,
zbunile su je Francescine riječi. Zašto je prikazala Shelby kao super
cimericu kad je bilo jasno da je djevojka totalna mrziteljica. Luce je
premetala komad pite u ustima, znajući da neće moći jesti ako ne
progovori.
„Dobro. Znam da sam tu nova i da ti to iz nekog razloga smeta. Prije nego
što sam došla, pretpostavljam da si imala cijelu sobu za sebe, ne znam.“
Shelby je spustila novine tek ispod očiju. Podigla je jednu divovsku
obrvu.
„Ali, nisam ja tako loša. Što ako imam nekoliko pitanja? Oprosti što sam
došla u ovu školu ne znajući tko su, dovraga, nephermani...“
„Nefili.“
„Što god. Nije važno. Ne želim da mi budeš neprijateljica, što znači da
dio toga,“ rekla je Luce pokazujući prostor između njih, „dolazi od tebe.
Dakle, što te muči?“
Shelby se trznuo kut usana. Složila je novine i naslonila se na stolicu.
„Nefili bi ti trebali biti važni. Ići ćemo zajedno u razred.“ Zabacila je
glavu i okrenula je prema terasi. „Pogledaj lijepe, povlaštene učenike
škole Shoreline. Polovicu ovih glupana nećeš više viđati, osim kao
predmet naših šala.“
„Naših?“
„Da, pohađat ćeš program »počasnih studenata«, zajedno s nefilima. Ali
ne brini, u slučaju da nisi toliko bistra,“ Luce je prijezirno šmrknula, „ta
priča o darovitosti većinom je paravan, mjesto gdje se skrivaju nefili, a da
u to nitko ni ne posumnja. Zapravo, jedina osoba koja je ikad išta
posumnjala jest Beaker Brady.“
„Tko je Beaker Brady?“ pitala je Luce, nagnuvši se naprijed kako ne bi
morala vikati preko grube statičke buke valova, što su se razbijali o obalu
ispod njih.
„Štreber s peticama, sjedi dva stola od nas.“ Shelby je kimnula prema
debeljuškastom mladiću u kariranoj odjeći, koji je upravo prolio jogurt po
golemoj školskoj knjizi. „Njegovi roditelji ljute se što nikad nije primljen
u program počasnih studenata. Svakog semestra ratuju kampanjama. On
donosi rezulatate s Mense, natjecanja u prirodnim znanostima, popis
slavnih Nobelovaca kojih se dojmio, sve to. I svakog semestra Francesca
mora izmisliti glupi test koji on neće proći.“ Prijezirno je frknula. „Poput
MIN@
30
ovoga: hej Beaker, složi Rubikovu kocku za trideset sekundi.“ Shelby je
pucnula jezikom. „Osim što je to geniju uspjelo.“
„Ali, za što je to paravan?“ pitala je Luce, osjećajući se malo loše zbog
Beakera.
„Za ljude poput mene. Ja sam nefil. N-E-F-I-L. To znači, svatko tko ima
anđeoskog u svojem DNK. Smrtnici, besmrtnici, prekovječnici.
Pokušavamo ne praviti razliku.“
„Ne bi li jednina trebala glasiti nefilin, kao kerubin?“
Shelby se namrštila.
„Ozbiljno? Bi li se tebi svidjelo da te zovu nefilini Zvuči kao torba u kojoj
nosiš svoj sram. Ne, hvala. I uvijek se kaže nefil, bez obzira na to na
koliko nas se misli.“
Dakle, Shelby je na neki način bila anđeo. Neobično. Nije ni tako
izgledala, ni ponašala se. Nije bila prelijepa kao što su bili Daniel, Cam ili
Francesca. Nije imala privlačnost nekoga poput Rolanda ili Arriane.
Doimala se grubom i mušičavom.
„Dakle, ovo je gimnazija za anđele,“ rekla je Luce. „Ali zašto? Idete li
poslije na anđeoski fakultet?“
„Ovisi o tome što je svijetu potrebno. Mnogi uzimaju slobodnu godinu i
priključuju se nefilskim korpusima. Na taj način možeš putovati, imati
avanturu sa strancem i tako dalje. Ali, tako li u vremenima, pa znaš,
relativnog mira. Trenutačno...“
„Što trenutačno?“
„Ništa, zaboravi.“ Kao da je grizla riječi dok ih je izgovarala. „Ovisi o
tome tko si. Svi ovdje imaju određene stupnjeve moći, nastavila je, kao da
čita Luceine misli. Klizna skala ovisi o obiteljskom stablu. Ali u tvom
slučaju...“
To je Luce znala.
„Tu sam samo zbog Daniela.“
Shelby je bacila ubrus na prazan tanjur i ustala.
„Vrlo dojmljiv način da se prikažeš u dobrom svjetlu, Luce. Djevojka čiji
je moćni dečko povukao veze.“
Jesu li svi tako mislili? Je li to bila... istina?
Shelby je ispružila ruku i ukrala posljednji komad pite s Luceina tanjura.
„Ako želiš osnovati klub obožavatelja Lucinde Price, sigurna sam da ćeš
tu uspjeti. Mene izostavi, dobro?“
„Što je tebi ?“ Luce je ustala. Možda ona i Shelby moraju ponovo početi
iz početka. „Ne želim klub obožavatelja...“
„Vidiš, rekla sam ti,“ čula je visok, ali lijep glas.
MIN@
31
Odjednom je pred njom stajala djevojka sa zelenim šalom, široko se
smiješila i gurkala naprijed drugu djevojku. Luce je virnula iza njih, ali
Shelby je već bila daleko, vjerojatno nije bila vrijedna toga da krene za
njom i dostigne je. Izbliza je djevojka sa zelenim šalom podsjećala na
Salmu Hayek iz mladih dana, punih usana i još punijih grudi. Druga
djevojka, blijede puti, svijetlo-smeđih očiju i kratke crne kose, vrlo je
nalikovala Luce.
„Čekaj, ti si zbilja Lucinda Price?“ pitala je blijeda djevojka. Imala je vrlo
sitne bijele zube u kojima je držala male ukosnice sa šljokicama na vrhu,
dok je nekoliko tamnih pramenova motala u male čvorove. „Iz priče o
Luce i Danielu? Iz priče o djevojci koja je upravo stigla iz te grozne škole
iz Alabame…“
„Georgije.“ Luce je na neki način kimnula.
„Svejedno. Oh-moj-bože, kakav je Cam? Vidjela sam ga jednom na
koncertu death metala... naravno, bila sam previše uplašena da mu se
predstavim. Ne želim reći da si zainteresirana za Cama, jer očito je da,
Daniel…“ Zaćurlikala je od smijeha. „U-s-put, ja sam Dawn. Ovo je
Jasmine.“
„Bok!“ polako je izgovorila Luce. To je bilo nešto novo. Hmm...
„Ne obraćaj pažnju na nju, popila je, ono, jedanaest kava.“ Jasmine je
govorila oko tri puta sporije od Dawn. „Htjela je reći da smo uzbuđene što
te možemo upoznati. Uvijek govorimo da je tvoja i Danielova ljubav
najveća na svijetu. Ikad.“
„Ozbiljno?“ Luce je pucketala prstima.
„Šališ se?“ pitala je Dawn, premda je Luce još uvijek očekivala da će
njihove riječi završiti nekom šalom. „To umiranje, iznova i iznova?
Dobro, zar ga zbog toga ne želiš još više? Kladim i da je tako! I uuuhhh,
kad te sagori ta vatra,“ sklopila je oči, stavila ruku na trbuh, zatim je
povukla prema grudima i stisnula šaku iznad srca. „Tu mi je priču pričala
mama kad sam bila mala.“
Luce je bila potresena. Pogledom je prešla po terasi, pitajući se može li ih
tko čuti. Na spomen o izgaranju, njezini obrazi počeli su se rumenjeti i
sad su vjerojatno bili poput cikle crveni.
Željezno zvono zazvonilo je s krova kantine, objavljujući kraj doručka, a
Luce je bila sretna što su se svi morali usredotočiti na druge stvari. Poput
odlaska na nastavu.
Koju priču ti je mama pričala? polako je pitala Luce. O meni i Danielu?
Samo u glavnim crtama, rekla je Dawn, otvorivši oči. Osjećaš li to kao
vrući mlaz? Kao u menopauzi, premda to ne možeš znati...
Jasmine je udarila Dawn po ruci.
MIN@
32
„Jesi li upravo sad Lucenu neobuzdanu strast usporedila s vrućim
mlazom?“
„Oprosti.“ Dawn se zahihotala. „Samo sam fascinirana, zvuči totalno
romantično i strašno super. Zavidim ti, u dobrom smislu.“
„Zavidiš mi što umrem svaki put kad pokušam biti s mladićem svojih
snova?“ Luce se zgrbila. „To je, na neki način, ono što ubija priču.“
„Reci to djevojci koja se poljubila samo s Irom Frank od Iritabilnih
Crijeva,“ zadirkivala je Jasmine, pokazujući na Dawn.
Kad se Luce nije nasmijala, Dawn i Jasmine ispunile su tišinu pomirljivim
hihotanjem, kao da su mislile da je samo pristojna. Nitko se nikad prije
nije hihotao Luce na takav način.
„Što je točno rekla tvoja mama?“ pitala je Luce.
„Ah, tek uobičajene stvari: izbio je rat, sranje je upalo u ventilator, a kad
su povukli crtu u raju, Daniel je bio sav u filmu »Ništa nas neće rastaviti«,
što je razbjesnjelo sve. Naravno, to mi je omiljeni dio priče. Zato tvoja
ljubav mora trpjeti vječnu kaznu, još uvijek se očajnički želite, ali ne
možete, znaš...“
„U nekim životima mogu,“ Jasmine je ispravila Dawn, zatim nestašno
namignula Luce, koja se gotovo nije mogla ni pomaknuti, zgranuta time
što je čula.
„Ni govora!“ Dawn je odmahnula rukom, otklanjajući njezine riječi.
„Cijela stvar je u tome da nestane u plamenu kad...“
Dawn se lecnula primijetivši Lucein užasnut izraz lica.
„Oprosti. Sigurno ne želiš o tome slušati.“
Jasmine je pročistila grlo i nagnula se naprijed.
„Starija sestra mi je jednom pričala priču iz tvoje prošlosti, za koju bih se
mogla zakleti da...“
„Aaaah!“ Dawn je provukla ruku kroz Luceinu, kao da ju je to znanje,
znanje kojem Luce nije imala pristupa, činilo poželjnijom prijateljicom.
To je bilo izluđujuće. Luce je bila jako posramljena. I malo uzbuđena. I
posve nesigurna je li to bila istina ili ne. U jedno je bila sigurna.
Odjednom je, na neki način, bila slavna. Osjećala se neobično. Kao da je
jedna od bezimenih starleta koja na fotografiji paparazza stoji uz glavnu
mušku filmsku zvijezdu.
„Hej, ljudi!“ Jasmine je pretjeranom kretnjom pokazivala na sat na
mobitelu, totalno kasnimo. „Moramo požuriti na sat.“
Luce je napravila grimasu i hitro zgrabila naprtnjaču. Nije imala pojma
koji je bio prvi sat, kako će naći učionicu ili kako shvatiti Jasminein i
Dawnin polet. Nije vidjela takve široke, gorljive osmijehe od... pa, možda
ih nikad prije nije vidjela.
MIN@
33
„Zna li tko od vas kako da nađem gdje se održava moj prvi sat. Mislim da
nisam dobila raspored sati.“
„A-ha!“ rekla je Dawn. Samo idi za nama. „Zajedno smo. Uvijek. To je
tako zabavno!“
Dvije su djevojke hodale svaka s jedne njezine strane i vijugajući je
sprovele između stolova učenika koji su završavali s doručkom. Usprkos
tome što su »totalno kasnile«, Jasmine i Dawn polako su šetale po svježe
pokošenom travnjaku.
Luce je poželjela pitati djevojke što je sa Shelby, ali nije htjela početi s
dojmom tračerice. Osim toga, premda su se djevojkie činile ljubaznim,
Luce nije bilo potrebno tražiti nove najbolje prijateljice. Neprestano se
morala podsjećati da je sve to samo privremeno.
Privremeno ali, u isti mah, čarobno i prelijepo. Tri su djevojkie hodale
stazom uz nasade hortenzija, koja je vodila oko kantine.
Down je čavrljala o nečemu, ali Luce nije mogla skinuti pogled s visokog
i strmog, dramatičnog ruba s kojeg se teren naglo rušio u svjetlucajući
ocean desecima metara ispod njih. U podnožju hridine, valovi su se
jednako ležerno valjali prema maloj žutosmeđoj plaži, kao što su učenici
škole Shoreline kretali na sat.
„Tu smo,“ rekla je Jasmine.
Dojmljiva drvena dvokatnica, kuća u obliku slova A, stajala H osamljeno
na kraju staze. Bila je sagrađena usred sjenovite ravnice okružene
sekvojama, a strm, trokutast krov i travnjak što se virio ispred kuće,
prekrivao je pokrivač od palih iglica. Na lijepom
Na travnatom dijelu stajali su izletni stolovi, ali glavna atrakcija bila je
kuća. Više od polovine izgledalo je kao da je načinjeno od stakla: posvuda
su bili široki, zatamnjeni prozori i otvorena klizna vrata. Poput nečeg što
bi projektirao Frank Lloyd Wright. Nekoliko učenika ljenčarilo je na
drugom katu, na terasi s pogledom na ocean, a nekoliko drugih penjalo se
dvostrukim spiralnim stubima koje je počinjalo na stazi.
„Dobro došla u nefilsku kućicu,“ rekla je Jasmine.
„Tu imate nastavu?“ Luce je razjapila usta. Kuća je više nalikovala
vikendici nego školskoj zgradi.
Dawn je pored nje zacičala i stisnula Luceino zapešće.
„Dobro jutro, Stevene!“ viknula je Dawn preko travnjaka, mašući starijem
muškarcu koji je stajao podno stuba. Imao je mršavo lice, moderne
pravokutne naočale i gustu, valovitu prosijedu kosu. „Jednostavno
obožavam kad je u odijelu s prslukom“ šapnula je.
MIN@
34
„Dobro jutro, djevojke.“ Muškarac im se nasmiješio i mahnuo im.
Zadržao je pogled na Luce dovoljno dugo da u njoj naraste napetost, ali
na usnama mu je ostao smiješak.
„Vidimo se za trenutak,“ viknuo je i krenuo uza stube.
„Steven Filmore,“ šapnula je Jasmine, sažeto upoznavajući Luce sa
situacijom, dok su se stubama penjale za njim. „Poznat pod nadimkom S.
F. ili Srebrni Frajer. Jedan je od naših nastavnika i da, Dawn je uistinu, do
ludila, krajnje zaljubljena u njega. Premda je zauzet. Besramna je.“
„Ali volim i Francescu,“ Dawn je lupnula Jasmine i okrenula se prema
Luce, dok su joj se tamne oči smiješile. „Izazivam te da se ne zaljubiš u
oboje.“
„Čekaj,“ zastala je Luce. „Srebrni Frajer i Francesca su naši profesori. A
vi ih zovete imenom? Zajedno su? Što predaju?“
„Cijeli jutarnji blok zovemo humanističke znanosti,“ rekla je Jasmine,“
premda bi prikladniji naziv bio anđeoske znanosti. Frankie i Steven ga
zajedno podučavaju. Jin i jang je nešto poput dijela programa. Tako da
nijedan od učenika ne može... imati utjecaja.“
Luce se ugrizla za usnu. Došle su do vrha stuba i stajale na terasi medu
gomilom učenika. Učenici su polako počeli ulaziti kroz klizna staklena
vrata.
„Što misliš pod »imati utjecaja«?“
„Oboje su pali anđeli, naravno. Ali, odabrali su suprotne strane. Ona je
anđeo, a on je demon,“ nehajno je odgovorila Dawn, kao da raspravlja o
okusu smrznutih jogurta. Vidjevši Luceine razrogačene oči, dodala je:
„Ne mogu se vjenčati ili slično, premda bi to bilo najuzbudljivije
vjenčanje u povijesti. Na neki način... žive u grijehu.“
„Demon nas podučava humanističkim znanostima?“ pitala je Luce. „I to
je u redu?“
Dawn i Jasmine su se pogledale i zahihotale.
„To je vrlo u redu,“ rekla je Dawn. „Promijenit ćeš mišljenje o Stevenu. I
dođi, moramo ići.“
Slijedeći kolanje učenika, Luce je ušla u učionicu. Bila je široka, s tri
plitke razine, gdje su bili postavljene klupe, a u dnu su se nalazila dva
duga stola. Većina svjetlosti dopirala je kroz krovne prozore. Prirodno
osvjetljenje i visoki stropovi činili su prostoriju većom nego što je bila.
Oceanski povjetarac prolazio je kroz otvorena vrata i održavao zrak
ugodnim i svježim. Nije moglo biti različitije od Mača i križa. Luce je
pomislila da bi joj sc Shoreline mogao svidjeti da joj nije nedostajao
razlog zašto se nije nalazila najvažnija osoba u njezinu životu. Pitala se
misli li Daniel na nju. Nedostaje li mu kao što on nedostaje njoj ?
MIN@
35
Luce je izabrala klupu pored prozora, između Jasmine i slatkog,
simpatičnog mladića odjevena u traperice odrezane iznad koljena, s
kapom Dodgersa i gornjim dijelom tamnoplave trenirke. Nekoliko
djevojaka stajalo je u grupici pored vrata toaleta. Jedna u imala kovrčavu
kosu i četvrtaste ljubičaste naočale. Kad joj je Luce vidjela profil, gotovo
je pala sa stolca.
Penn.
Ali, kad se djevojka okrenula prema Luce, lice joj je bilo četvrtastije,
odjeća nešto uža, smijeh glasniji, i Luceino je srce klonulo. Naravno da to
nije bila Penn. Nikada više neće biti.
Luce je osjetila kako je učenici krišom promatraju, neki su čak otvoreno
zurili. Jedina koja nije, bila je Shelby, koja je Luce samo kimnula u znak
pozdrava.
Nije to bio velik razred, samo dvadeset klupa raspoređenih i razinama, a
gledale su naprijed, prema dvama dugim stolovima od mahagonija. Iza
stolova nalazile su se dvije suhobrisne bijele ploče. S obiju strana nalazile
su se police za knjige. Dva koša za smeće. Dvije stolne svjetiljke. Dva
prijenosna računala, po jedan na stolu. I, u sredini prostorije, dva
nastavnika, Steven i Francesca, koji su, nagnuti jedno prema drugome,
šaptali.
Neočekivano za Luce, okrenuli su se prema njoj. Sad su je i oni gledali,
zatim su polako krenuli prema stolovima. Francesca je sjela na jedan,
podvinuvši nogu ispod sebe, dok je drugom visokom potpeticom
letimično doticala drveni pod. Steven se naslonio na drugi stol i otvorio
tešku smeđeljubičastu kožnu mapu, a nalivpero stavio među usne. Bio je
naočit za starijeg muškarca, to je bilo očito, ali Luce je gotovo poželjela
da nije. Podsjetio ju je na Cama i na to koliko varljiv može biti demonski
šarm.
Čekala je da ostatak razreda izvadi školske knjige koje ona nije imala, da
se upusti u čitanje i zadatke u kojima je ona zaostajala, pa da se može
prepustiti shrvanosti i sanjariti o Danielu.
Ali, ništa se od toga nije dogodilo. Većina je učenika još uvijek krišom
pogledavala prema njoj.
„Svi ste, vjerojatno, primijetili da imamo novu učenicu, koju valja
srdačno dočekati.“ Francescin glas bio je dubok, promukao i meden, kao
u jazz pjevačice.
Steven se nasmiješio, otkrivši bljesak briljantno bijelih zuba:
„Reci nam, Luce, kako ti se do sada sviđa škola Shoreline?“
Luceino lice gubilo je prirodnu boju dok su klupe drugih učenika škripale
po podu. Zapravo, svi su se okretali u stolicama da je vide.
MIN@
36
Osjetila je kako joj srce ubrzava, a dlanovi se vlaže. Potonula je u stolici,
poželjevši da je samo normalna djevojka u normalnoj školi, kod kuće, u
normalnom Thunderboltu u Georgiji.
Proteklih nekoliko dana, u nekim je trenucima poželjela da nikad nije
vidjela sjenu, da nikad nije upala u nevolju zbog koje su njezini dragi
prijatelji izgubili živote, da se nikad nije spetljala s Camom i da joj se
Daniel nije mogao približiti. Ali tu bi njezin tjeskobni, nekontrolirani um
uvijek stao.
Kako ostati normalna, a istodobno imati Daniela?
On je bio vrlo daleko od normalnog. To je bilo nemoguće. A sad je bila
tu, susprežući dah.
„Rekla bih da se još privikavam na Shoreline.“ Glas joj je drhtao, izdajući
je i odbijajući se o kosi krov. „Ali, za sada mi se čini u redu.“
Steven se nasmijao.
„Francesca i ja mislili smo da bismo ti mogli pomoći u privikavanju, pa
smo promijenili program i nećemo imati za utorak uobičajenu jutarnju
učeničku prezentaciju...“
Shelby je zviznula s drugog kraja prostorije:
„To!“
Luce je na njezinu stolu primijetila hrpu papirića, a na podu, pored nogu,
velik poster na kojem je pisalo: PRIKAZE I NISU TAKO LOŠE. Dakle,
Luce ju je spasila prezentacije. To je trebalo imati neku vrijednost u
cimerskim odnosima.
„Što vam Steven želi reći jest,“ uključila se Francesca, „da ćemo, kako
bismo probili led, igrati igru.“
Skliznula je sa stola i prošetala prostorijom, a potpetice su kuckale dok je
učenicima dijelila listove papira.
Luce je očekivala da će čuti zbor uzdaha, zato što su, u razredu punom
tinejdžera, takve riječi to obično uzrokovale. Ali, ta su se djeca doimala
tako usklađeno i ugodno. Oni su se s time, zapravo, slagali.
Kad je stavila list papira na Lucein stol, Francesca je rekla:
„Ovo bi ti trebalo pomoći da shvatiš tko su, zapravo, tvoji razredni kolege
i čemu težimo na nastavi.“
Luce je spustila pogled na papir. Bio je podijeljen na dvadeset kvadrata.
Svaki je sadržavao rečenicu. Bila je to igra koju je igrala prije, jednom
kad je bila mala, u ljetnom kampu u zapadnoj Georgiji i još nekoliko puta
poslije, na nastavi u Doveru. Cilj je bio obići prostoriju i spariti učenika s
rečenicom. Uglavnom joj je i laknulo. Led se mogao probiti i na mnogo
neugodniji način. Ali, kad je pobliže proučila izjave, očekujući nešto
normalno poput, ’Ima kućnog ljubimca kornjaču’ ili ’Želi se jednog dana
MIN@
37
baviti ulobranstvom’ zbog sljedećih ju je rečenica obuzela blaga
malodušnost: »Govori više od osamnaest jezika« ili »Posjetio je vanjski
svijet«.
Postajalo je sve bolnije očito da u razredu jedino Luce nije nefil. Prisjetila
se prestrašenog konobara koji je njoj i Shelby poslužio doručak. Možda bi
se Luce ugodnije osjećala medu stipendistima. Beaker Brady nije znao da
je izbjegao metak.
„Ako nemate pitanja,“ rekao je Steven s čela prostorije, „možete početi.“
„Izađite van, uživajte, dodala je Francesca. Uzmite vremena koliko
trebate.“
Luce je pošla za učenicima na terasu. Dok su se približavali ogradi,
Jasmine se nagnula preko Luceina ramena i uperila prst sa zeleno
nalakiranim noktom u jedan od kvadratića.
„Imam rođaka koji je punokrvni kerubin,“ rekla je. „Ludi stari ujak
Carlos.“
Luce je kimnula kao da zna što to znači i upisala Jasmineino ime.
„Aaah, a ja mogu levitirati,“ zacvrkutala je Dawn, pokazujući kvadratić u
lijevom gornjem kutu Luceina papira. „Ne, ono, dvadeset četiri sata na
dan, nego obično nakon što popijem kavu.“
„Ma nemoj!“ Luce je pokušala ne zuriti. Činilo se da se Dawn ne šali.
Ona može levitirati.
Pokušavajući prikriti da se osjeća više nego nedoraslom, Luce je pokušala
na papiru naći nešto o čemu bar nešto zna.
Ima iskustva u prizivanju navjestitelja.
Sjene.
Posljednje noći u Maču i križu, Daniel joj je rekao njihov ispravan naziv.
Premda ih nikad nije »prizvala«, nego bi se uvijek same pojavile, imala je
nekog iskustva.
„Možeš tu napisati moje ime.“
Pokazala je na kvadrat u donjem, lijevom kutu. Prije nego što su nastavile
ispunjavati svoje papire, Jasmine i Dawn su je pogledale s malo
strahopoštovanja, ali ne i nevjerice.
Luceino srce malo je usporilo.
Možda ipak neće biti tako loše.
U sljedećih nekoliko minuta upoznala je Lilith, ukočenu crvenokosu
djevojku, jednu od troje trojki nefila
„Raspoznati nas možeš po rudimentarnim repovima,“ objasnila je. „Moj
je kovrčast,“ zatim Olivera, zdepasta mladića duboka glasa koji je prošle
godine, za vrijeme ljetnih praznika, posjetio vanjski svijet
MIN@
38
„Posve je precijenjen, kad vam kažem.“ i Jacka koji je osjećao da će
ubrzo moći čitati misli i koji je mislio da bi bilo u redu da ga Luce tamo
zabilježi.
„Osjećam da misliš kako je to u redu, imam li pravo?“ prste je izbacio
naprijed, oponašajući pištolj i pucnuo jezikom.
Kad joj je Shelby istrgnula papir iz ruku, ostala su joj samo tri
neispunjena kvadratića.
„Ja mogu oboje,“ rekla je pokazujući dva kvadratića, gdje me želiš
upisati? Govori više od osamneast jezika ili Prikazao joj se prošli život.“
„Čekaj trenutak“ šapnula je Luce. „Ti... možeš vidjeti prošle živote?“
Shelby je trznula obrvama na Luce i u nekoliko poteza upisala svoje ime u
taj kvadratić, dodavši potpis i u kvadratić s osamnaest jezika, za
ravnotežu. Luce je zurila u papir, razmišljajući o svim svojim prošlim
životima i o tome koliko su joj frustrirajuće nepristupačni. Podcijenila je
Shelby.
Ali, njezina je cimerica već otišla. Na Shelbyinu mjestu sada je stajao
mladić pored kojeg je sjedila. Bio je dobrih petnaestak centimetara viši od
Luce, imao je blistav, prijateljski smiješak, nekoliko pjega na nosu i bistre
plave oči. Nešto u vezi s njim, način na koji je grizao olovku, odavao je
dojam... čvrstine.
Luce je shvatila da je to neobičan izbor riječi da bi se opisalo nekoga s
kime još nije progovorila, ali nije si mogla pomoći.
„Oh, bogu hvala!“ nasmijao se i lupio po čelu. „Jedina stvar koju mogu
učiniti jest ta koja ti je ostala.“
„Može reflektirati obratan odraz sebe ili drugih,“ polako je pročitala Luce.
Trznuo je glavom na jednu stranu, pa na drugu i upisao svoje ime u
kvadrat. Miles Fisher.
„Nekome poput tebe, to je sigurno vrlo dojmljivo.“
„Hmm. Da.“ Luce se okrenula. Nekome poput nje, koja nije znala ni što
to znači.
„Čekaj, kamo ćeš?“ Povukao ju je za rukav. „Oh, ne. Zar nisi shvatila ovu
samozatajnu šalu?“ Kad je odmahnula glavom, Milesovo lice dobilo je
tužan izraz. „Samo sam htio reći da se jedva mogu usporediti s ostalima.
Jedina osoba, osim mene, čiji sam odraz uspio reflektirati jest moja
mama. Izbezumljivao sam tatu nekih desetak sekundi, zatim je odraz
nestao.“
„Čekaj,“ Luce je trepnula, pa pogledala Milesa. „Stvorio si obrnuti odraz
svoje majke?“
„Slučajno. Kažu da je to lako učiniti s ljudima koje, znaš, voliš.“
Zarumenio se, najnježnija ružičasta obojila mu je obraze. „Sad ćeš misliti
MIN@
39
da sam mamin sin. Kad kažem lako, želim reći da tu prestaju moje moći.
Dok si ti... ti si slavna Lucinda Price,“ zamahnuo je rukom i zatitrao
prstima na vrlo muževan način, pun ritma.
„Voljela bih kad biste to prestali ponavljati,“ odbrusila je.
Zatim je uzdahnula i naslonila se na ogradu kako bi pogledala u vodu.
Znala je da je bila gruba. Bilo joj je teško prijeći preko toliko aluzija da
drugi znaju o njoj mnogo više od nje same. Nije se namjeravala istresti na
tog mladića.
„Oprosti, samo sam mislila da sam jedina koja se jedva snalazim. Što je
tvoja priča?“
„Ah, ja takozvani »razrijeđeni«,“ rekao je, pokazavši prstima u zraku
uveličane navodnike. „Mama ima anđeoske krvi, otprije nekoliko
naraštaja, ali svi moji drugi rođaci su smrtnici. Moje moći su sramno
slabe. Ali, tu sam jer moji su roditelji darovali školi, hmm, terasu na kojoj
stojiš.“
„Opa.“
„Nema ničeg dojmljivog u tome, zbilja. Moja obitelj potpuno je zaluđena
činjenicom da pohađam Shoreline. Trebaš čuti koliki me gnjave kad
dođem kući, da nađem, već jednom, dobru nefilsku djevojku.“ Luce se od
srca nasmijala. U proteklih nekoliko dana samo se nekoliko puta iskreno
nasmijala. Miles je dobrohotno zakolutao očima. „Vidio sam te jutros za
doručkom sa Shelby. Cimerice ste?“
Luce je kimnula.
„Kad već spominjemo dobre nefilske djevojke...“ šalila se.
„Pa, znam da je...“ Miles je zasiktao i trznuo rukom kao pandžom, zbog
čega se Luce ponovo nasmijala. „U svakom slučaju, nisam nikakva
zvijezda, ali tu sam već neko vrijeme i još uvijek polovicu vremena
mislim kako je tu prilično ludo. Ako ikad poželiš imati normalan doručak,
ili slično...“
Luce je shvatila da potvrdno kima glavom. Normalan. Glazba za njezine
smrtne uši.
„Možda... sutra?“ pitao je Miles.
„Zvuči odlično.“
Miles se osmjehnuo i mahnuo, a Luce je shvatila da su učenici i već ušli u
učionicu. Prvi put sama toga jutra, spustila je pogled na papir u ruci, ne
znajući što misliti o učenicima Shorelinea. Nedostajao joj je Daniel, koji
bi joj mnogo toga mogao rastumačiti, ali nije bio... zapravo, gdje je bio?
Nije imala pojma.
Odviše daleko.
MIN@
40
Prstom je pritisnula usnu, sjećajući se njihova posljednjeg poljupca.
Nevjerojatnog zagrljaja krila.
Čak i na kalifornijskom suncu, bilo joj je tako hladno bez njega. Ali tu je
zbog njega, primljena je u razred s anđelima, ili što su već bili, zajedno sa
svojim novim i čudnim ugledom.
Sve zahvaljujući njemu.
Na i čudan način, osjećala se dobro zbog nerazmrsive veze s Danielom.
Dok ne dođe po nju, to je bilo sve što joj je ostalo.



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

6Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:20 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Treće poglavlje
ŠESNAEST DANA
„Dobro, iznenadi me! Što je, do sada, najčudnije u vezi sa Shorelineom?“
Bilo je to u srijedu ujutro, prije nastave. Luce je sjedila na sunčanoj terasi
za doručak, dijeleći s Milesom vrč čaja. Bio je u žutoj, klasičnoj staroj
majici s logom Sunkista, japankama i izlizanim trapericama, a šiltericu je
navukao na čelo iznad plavih očiju. Nadahnuta vrlo ležernim načinom
odijevanja u Shorelineu, Luce je promijenila svoju standardnu crnu
odjeću. Bila je odjevena u crvenu laganu ljetnu haljinu i bijelu kratku
vestu. U toj se odjeći osjećala kao da je nakon dugog razdoblja kiše
osvanuo sunčan dan.
U svoju je šalicu ubacila žličicu šećera i nasmijala se.
„Ne znam odakle početi. Možda je to moja cimerica. Mislim da se malo
prije zore kradom vratila u sobu, a kad sam se probudila, već je nestala.
Ne, čekaj, možda je to nastava koju predaje anđeosko-demonski par. Ili je
to što me,“ progutala je, „učenici ove škole promatraju kao da sam kakva
legendarna nakaza. Anonimna nakaza, na to sam se priviknula. Ali nakaza
na lošem glasu...“
„Nisi na lošem glasu.“ Miles je odgrizao divovski zalogaj kroasana.
„Pojest ću ih jedan po jedan,“ žvačući je rekao.
Ubrusom je potapkao kut usta, a Luce se djelomično divila, djelomično
smijuljila njegovom povremenom besprijekornom ponašanju za stolom.
Nije mogla ne zamisliti ga kako, kao dječak, prolazi komplicirani tečaj
pravila ponašanja u golf klubu.
„Shelby je izvana gruba,“ Miles je rekao, „ali i ona može hiti fora. Kad joj
se da. Tu njezinu stranu još nisam vidio.“ Nasmijao se. „Ali tako se priča.
Isprva je i mene zabezeknula ta stvar sa Stevenom i Frankie, ali njima to
nekako uspijeva. Oni su poput sile nebeske ravnoteže. Iz nekog razloga,
činjenica što su prisutne obje strane, daje učenicima najviše slobode za
razvoj.“
Opet ta riječ. Razvoj. Sjetila se da ju je i Daniel upotrijebio, kad joj je
rekao da se on neće upisati u školu Shoreline. Razviti se u što? Možda se
odnosilo samo na učenike nefile. Ne na Luce, jedinu pravu smrtnicu u
razredu punom gotovo-anđela, koja čeka svoga anđela da je se sjeti,
obruši se iz visine i spasi je.
„Luce,“ rekao je Miles, prekinuvši joj misli. „Ljudi zure u tebe jer svi su
čuli za tebe i Daniela, ali nitko ne zna pravu priču.“
„Pa, umjesto da me pitaju...“
MIN@
42
„Što? Radite li to na oblacima? Preplavi li ikad njegova neobuzdana, znaš,
veličanstvenost, tvoju smrtnu...“ zastao je vidjevši preneražen pogled na
Luceinu licu, zatim je glasno progovorio. „Oprosti. Hoću reći, imaš pravo,
dopustili su da se ta priča napuše u veliki mit. To jest, svi ostali. Ja
nastojim ne nagađati.“
Miles je spustio šalicu s čajem i zurio u ubrus.
„Možda je previše privatno da bi o tome pitali.“
Miles je podigao pogled i sad je zurio u Luce, ali to je nije uzrujalo.
Umjesto toga, njegove bistre plave oči i malo nakrivljen smiješak činili su
joj se poput otvorenih vrata koja su pozivala da ni kaže sve što nikom
prije nije mogla ispričati. Koliko god joj to bilo grozno, razumjela je zašto
su joj Daniel i profesor Cole zabranili da se obrati Callie ili roditeljima.
Ali, Daniel i profesor Cole upisali su je u Shoreline. Oni su joj rekli da će
joj tu biti dobro. Prema tome, nije vidjela zašto bi tajila svoju priču od
nekog poput Milesa. Pogotovo zato što je već znao jednu verziju istine.
„Duga je to priča,“ rekla je. „Doslovno, još uvijek je ne znam cijelu. Ali,
u osnovi, Daniel je vrlo važan anđeo. Pretpostavljam da je prije Pada bio
velika faca.“ Progutala je. Nije željela sresti Milesov pogled. Uznemirila
se. „Barem je bio prije nego što se zaljubio u mene.“
Počelo je teći iz nje. Sve od prvog dana u Maču i križu, od toga kako su se
Arriane i Gabbe brinule za nju, a Cam i Molly joj se rugali, do duboke
boli koja ju je razdirala kad je vidjela svoju fotografiju iz prošlog života.
Ispričala mu je za Penninu smrt i kako ju je snažno pogodila. O
nadrealnoj bici na groblju. Izostavila je neke pojedinosti o Danielu,
privatne trenutke koje su dijelili... Kad je završila, vjerovala je da je dala
Milesu prilično cjelovitu sliku o svemu što se dogodilo. Nadala se da je
time raspršila mit o svojoj zagonetnoj ljubavnoj vezi, barem kod jedne
osobe.
Na kraju se osjećala lakšom.
„Nevjerojatno! Nikome to nisam ispričala. Dobro je naglas to izreći. Kao
da je postalo stvarnije sad kad sam nekome priznala.“
„Nastavi, ako želiš,“ rekao je.
„Znam da ću ovdje biti samo kratko“ rekla je. „Nekako mislim da će mi
boravak u Shorelineu pomoći da se priviknem na ljude... hoću reći, anđele
poput Daniela. I nefile poput tebe. Ali, još uvijek se ne mogu prestati
osjećati kao da tu ne pripadam. Kao da se pretvaram da sam nešto što
nisam.“
Cijelo vrijeme dok je govorila, Miles je potvrdno kimao, ali sad je
odmahnuo glavom.
„Ni slučajno. To što si smrtnica čini cijelu stvar još zanimljivijom.“
MIN@
43
Luce je pogledom prešla po terasi. Prvi put je primijetila jasnu liniju koja
je dijelila stolove nefila od ostatka učenika. Nefili su zauzeli sve stolove
na zapadnoj strani, najbliže oceanu. Bilo ih je manje, ne više od dvadeset,
ali su zauzeli mnogo više stolova. Nekad je samo jedna osoba sjedila za
stolom za šestero, a ostali su se morali zgurati za preostale stolove na
istočnoj strani. Na primjer, Shelby: sjedila je sama, boreći se sa žestokim
vjetrom i novinama koje je pokušavala čitati. Mnogo je stolica bilo
slobodno, ili ili se premještalo amo-tamo ali nitko tko nije pripadao
nefilima nije ni pomišljao da sjedne za stol s »darovitima«.
Luce je jučer upoznala nekoliko nedarovitih učenika. Nakon ručka,
nastava se održavala u glavnoj zgradi, znatno manje dojmljivoj građevini
u kojoj su se podučavali tradicionalniji predmeti. Biologija, geometrija,
povijest Europe. Neki učenici činili su se ljubaznim, ali Luce je osjećala
neizrečenu hladnoću. Činjenica da je bila na strani darovitih sprečavala je
razgovor.
„Nemoj me pogrešno shvatiti, ja sam se sprijateljio s nekima od njih.“
Miles je pokazao na pretrpan stol. „Uvijek bih radije izabrao Connora ili
Eddieja G.-ja za utakmicu američkog nogometa, nego nekog nefila. Ali,
ozbiljno, misliš li da bi itko od njih mogao podnijeti što i ti i ostati živ da
to ispriča?“
Luce je protrljala vrat i osjetila kako joj u kutovima očiju naviru suze.
Bodež gospođice Sophije još uvijek je bio živ u njezinu sjećanju. Još
uvijek nije mogla pomisliti na tu noć, a da je zbog Penn ne zaboli srce.
Njezina smrt bila je toliko besmislena. Ništa od toga nije bilo pravedno.
„Jedva sam preživjela,“ tiho je rekla.
„Da,“ rekao je Miles, lecnuvši se. „Čuo sam o tome, čudno je to što je
Francesci i Stevenu važno da nas uče o sadašnjosti i budućnosti, ali ne i o
prošlosti. Povezano je, nekako, s razvijanjem osjećaja moći.“
„Kako to misliš?“
„Pitaj me bilo što o velikoj bitci koja dolazi i ulozi koju bi mlad i kršan
nefil poput mene mogao imati u njoj. Ali o stvarima iz prošlosti o kojima
si pričala? Nijedna od lekcija nikad ne govori o tome. Kad već govorim o
tome“ Miles je pokazao na u terasu koja se praznila, „trebali bismo
krenuti. Želiš li ovo nekad ponoviti?“
„Svakako.“
Mislila je tako, Miles joj se sviđao. S njim joj je bilo lakše razgovarati
nego i sa kim do tada. Bio je prijateljski i ispoložen i imao je smisao za
humor od kojeg se Luce odmah osjećala bolje. Ali, nešto što je rekao
odvlačilo joj je pažnju. O bici koja se sprema. O bici između Daniela i
MIN@
44
Cama. Ili o bici sa starješinama i gospođicom Sophijom? Ako su se čak i
nefili pripremali, što je to značilo za Luce?
Steven i Francesca imali su običaj odijevati se u komplementarne boje u
kojima su izgledali više pripravni za modno snimanje, nego za
predavanje. Drugi dan u Shorelincu, Francesca je nosila zlatne
gladijatorice s potpeticama od osam centimetara i modernu haljinu A
kroja boje bundeve, s čvorom labavo vezanim oko vrata, koji je bio
gotovo posve jednake boje kao narančasta kravata koju je Steven nosio s
košuljom kratkih rukava boje bjelokosti i tamnoplavim sakoom.
Izgledali su čarobno i Luce je osjećala kako je privlače, ali ne posve
onako kako je dan prije predvidjela Dawn. Dok je sjedila u klupi između
Milesa i Jasmine i promatrala nastavnike, Luce je osjetila da je Francesca
i Steven privlače iz razloga bliskih njezinu srcu. Podsjećali su je na
njezinu vezu s Danielom.
Premda nikad nije vidjela da su se dodirnuli, kad su stajali jedno uz drugo,
što je bilo gotovo uvijek, od njihove su se međusobne privlačnosti zidovi
gotovo svijali. Bilo je jasno da to ima veze s moćima palih anđela, ali je
zacijelo moralo imati veze i s njihovim jedinstvenim odnosom. Luce nije
mogla zatomiti ogorčenost. Neprestano su je podsjećali na to što tada nije
mogla imati.
Većina učenika sjela je na svoja mjesta. Dawn i Jasmine nagovarale su
Luce da se pridruži odboru i pomogne im planirati sve te nevjerojatne
društvene događaje. Luce nikad nije bila odviše sklona izvanškolskim
aktivnostima. Ali, te su djevojke bile tako dobre prema njoj, a Jasmineino
lice blistalo je dok je govorila o plovidbi jahtom, planiranoj za kraj tjedna,
da je Luce odlučila dati odboru priliku. Dodavala je popisu svoje ime kad
je ušao Steven, bacio sako na stol iza sebe i nijemo raširio ruke.
Činilo se da se trunak duboke crne sjene odvaja od sjene sekvoje pod
prozorom, kao da je prizvan. Odvojio se od trave, dobio čvrstoću i šibnuo
u sobu kroz otvoren prozor.
Brzo se kretao i kuda je prošao, dan se zacrnio i prostoriju je prekrila
tama.
Luce je, po običaju, zastao dah, ali nije bila jedina. Zapravo, većina se
učenika uplašeno pomaknula natrag u školskim klupama, ali tada je
Steven počeo vrtjeti sjenu. Samo je ispružio ruke i naglim pokretima
okretao je sve brže i brže, kao da se s nečim hrva. Ubrzo se sjena pred
njim vrtjela tako brzo da se nije mogla jasno razabrati, poput žbice kotača.
Iz središta je ispuštala snažan pljesniv vjetar, koji je Luce otpuhivao kosu
s lica.
MIN@
45
Steven je, napetih ruku, oblikovao zbrčkanu, bezobličnu masu u čvrstu
crnu kuglu, ne veću od grejpa.
„Učenici,“ rekao je, dok je prstima nehajno odbacivao levitirajuću kuglu
tame desetak centimetara u zrak, „upoznajte se s temom današnjeg sata.“
Francesca je stupila naprijed i uzela kuglu u svoje ruke. U cipelama s
visokim potpeticama bila je gotovo jednako visoka kao Steven. I, Luce je
pretpostavila, jednako spretna sa sjenama.
„Svi ste u nekom trenutku svog života vidjeli navjestitelje,“ rekla je,
hodajući polako uz učeničke klupe u polukrugu kako bi svatko mogao
dobro pogledati. „A neki od vas,“ nastavila je pogledavši Luce, „imaju
iskustva u rukovanju njima. No, znate li što su doista? Znate li što mogu
učiniti?“
Tračevi, pomislila je Luce, sjećajući se što joj je Daniel rekao one noći
kad se vodila bitka. Još je bila odviše nova da bi joj bilo ugodno naglas
reći odgovor, ali činilo se da nitko drugi ne zna. Polako je podigla ruku.
Francesca je nakrivila glavu.
„Luce.“
„Nose poruke,“ rekla je, svakom riječi postajući sigurnim, sjećajući se
Danielova uvjeravanja. „Ali su bezopasni.“
„Glasnici, da. Ali bezopasni?“ Francesca je letimično pogledala Stevena.
Ton njezina glasa nije otkrivao je li Luce imala pravo ili ne, zbog čega je
Luce osjetila nelagodu.
Cijeli se razred iznenadio kad je Francesca stala uz Stevena. Ona je
uhvatila sjenu za jednu stranu, a Steven za drugu i čvrsto je povukao.
„Ovo zovemo ukazivanjem,“ rekla je.
Sjena je nabrekla i rastegnula se, poput balona. Kako se izobličavala,
tama je stvarala mukao brborav zvuk i boje, živopisnije od ičeg što je
dotad vidjela. Jarku zeleno-žutu, blještavo zlatnu, mramorne mrlje
ružičaste i ljubičaste. Vrtoglavi svijet boja sjajio je sve jače i jasnije iza
sjene, mreže koja je nestajala. Steven i Francesca i dalje su je rastezali,
polako koračajući natrag, sve dok sjena nije zadobila veličinu i oblik
velikog projektorskog zaslona. Tada su stali.
Nisu upozorili učenike i rekli im nešto poput: ’To što ćete vidjeti...’ i
nakon jednog užasnog trenutka Luce je znala zašto. Za to se nije moglo
pripremiti.
Klupko boja se razmrsilo, rasporedivši se u platno jasnih oblika. Gledali
su grad. Drevni grad s kamenim zidinama... koji je gorio. Prenapučen,
zagađen, proždiran gnjevnim plamenom. Ljude s ustima poput mračnih
rupa i ruku uzdignutih prema nebu vatra je satjerala u kutove. Na sve
MIN@
46
strane pljuštale su jarke iskre i goreći komadići, kiša smrtonosne svjetlosti
padala je posvuda i palila sve što je dodirnula.
Luce je kroz zaslon od sjene gotovo osjećala miris truleži i raspadanja.
Prizor tako jezovit za gledati nije imao tona i to je bilo najneobičnije od
svega. Učenici oko Luce saginjali su glave, kao da su pokušavali spriječiti
da im do ušiju dopre jauk, vrisak koji Luce nije čula. U potpunoj su tišini
gledali kako sve više ljudi pogiba.
Kad je pomislila da njezin želudac neće još mnogo podnijeti, oštrina slike
se promijenila, kao da se teleobjektiv naglo udaljio i sada je Luce prizor
promatrala iz daljine. Ne jedan. Nego dva su grada gorjela. Neobična
zamisao došla joj je blago, poput zaboravljenog sjećanja koje je oduvijek
imala. Znala je što gledaju. Sodomu i Gomoru, dva biblijska grada, dva
grada koje je uništio Bog.
Zatim su Francesca i Steven pucnuli prstima kao da gase svjetlo i slika je
nestala. Ostaci sjene razbili su se u malen, crn oblak pepela koji je završio
na podu učionice. Učenici oko Luce kao da su pokušavali doći do daha.
Luce nije mogla skinuti pogled s mjesta gdje je bila sjena. Kako je to
učinila? Sjena se ponovo počela skrutnjavati, komadići mraka spajali su
se i polako vraćali u poznatiji oblik sjene. Nakon što je ispunio dužnost
navjestitelj se sporo i lijeno micao po podu, zatim je šmugnuo iz učionice,
poput sjene vrata koja se zatvaraju.
„Možda se pitate zašto smo vam to priredili,“ rekao je Steven, obrativši se
razredu. Dok su gledali po prostoriji, Steven i Francesca razmijenili su
zabrinute poglede. Dawn je cmizdrila u klupi.
„Kao što znate,“ rekla je Francesca, „na ovom se predmetu većinom
bavimo moćima koje imate kao nefili. Kako biste stvari mogli učiniti
boljim, premda je na vama kako ćete to shvatiti. Volimo gledati naprijed,
ne natrag.“
„Ali, to što ste danas vidjeli,“ rekao je Steven, „bilo je više od lekcije iz
povijesti sa specijalnim efektima. Nije bila riječ o nečemu izmišljenom,
nečemu što smo magično stvorili. Ne, vidjeli ste Sodomu i Gomoru, kako
ih je uništio Veliki Tiranin, kad je... „
„A-a-a!,“ rekla je Francesca, mašući prstom. „Ovdje se ne služimo
jeftinim pogrdama.“
„Naravno. Ima pravo, kao i obično. Čak se i meni nekad dogodi da
padnem u propagandu.“ Steven se široko smiješio
„U redu. Ali, kao što sam rekao, navjestitelji su više od običnih sjena.
Mogu sadržavati vrijedne informacije. Na neki način, jesu sjene, ali sjene
davne ili ne tako davne prošlosti.“
MIN@
47
„Danas ste vidjeli,“ Francesca je završila, „demostraciju neprocjenjivog
umijeća koje će neki od vas uspjeti svladati. Jednog dana.“
„Nećete to odmah željeti pokušati,“ Steven je brisao ruke rupčićem koji je
izvadio iz džepa. „Zapravo, zabranjujemo vam da pokušate, kako ne biste
izgubili nadzor ili se izgubili u sjenama. Ali, možda ćete jednoga dana
imati tu sposobnost.“
Luce je razmijenila letimičan pogled s Milesom. Nasmiješio joj se
raskolačenih očiju, kao da mu je laknulo kad je čuo te riječi. Nimalo se
nije osjećao kao Luce, kao da mu je netko nešto zabranio.
„Osim toga,“ rekla je Francesca, „većina vas osjeća se iscrpljeno.“
Dok je Francesca govorila, Luce se osvrnula i pogledala u lica učenika
oko sebe. Francescin je glas imao učinak koji je aloja imala na opeklinu
od sunca. Polovica učenika imala je sklopljene oči, kao da osjećaju
olakšanje.
„To je vrlo uobičajeno. Ukazivanje u sjeni ima veliku cijenu. Potrebno je
mnogo energije da bi se vidjelo nešto što se dogodilo prije nekoliko dana,
a kamoli prije nekoliko tisućljeća. Učinke i sami možete osjetiti. Zbog
toga, pogledala je Stevena, danas ćemo vas pustiti ranije, da se odmorite.“
„Nastavit ćemo sutra, pa nemojte zaboraviti pročitati tekst o poništavanju
prikaza,“ rekao je Steven. „Slobodni ste.“
Učenici oko Luce polako su ustali iz klupa. Izgledali su ošamućeno,
iznemoglo. Kad je ustala, osjetila je da su i njezina koljena pomalo
klecava, ali nekako je bila manje potresena od drugih. Čvršće je omotala
džemper oko ramena i pošla za Milesom iz učionice.
„Prilično opasna stvar,“ rekao je, grabeći niza stube, po dvije odjednom.
„Jesi li u redu?“
„Dobro sam,“ rekla je Luce. I bila je. „A ti ?“
Miles je protrljao čelo.
„Osjećao sam se kao da se zbilja ondje nalazim. Doista mi je drago što su
nas pustili ranije. Mislim da moram odspavati.“
„Ozbiljno!“ dodala je Dawn, sustižući ih na vijugavoj stazi što je vodila
prema učeničkom domu. „Nisam ni u snu mislila da ću to doživjeti na
današnjoj jutarnjoj nastavi. Sad sam totalno umorna.“
Bila je to istina. Uništenje Sodome i Gomore bilo je užasno. I tako
stvarno, da je Luce još uvijek osjećala vrelinu plamena na koži.
Prema domu su krenuli prečicom, oko sjeverne strane kantine i kroz
sjenovite sekvoje. Bilo je neobično vidjeti kampus tako prazan, jer druga
su djeca još bila na nastavi u glavnoj zgradi. Jedlan po jedan, nefili su
polako silazili sa staze i odlazili ravno u krevete.
MIN@
48
Osim Luce. Nimalo nije bila umorna. Umjesto toga, osjećala se neobično
puna energije. Ponovo je poželjela da je Daniel tu. Opet je očajnički
željela razgovarati s njim o Stevenovoj i Francescinoj demonstraciji i
razjasniti zašto joj nije rekao da sjene mogu više nego što se naizgled
činilo da mogu.
Pred Luce su stajale stube koje su vodile u njezinu sobu. Iza nje se
nalazila šuma sekvoja. Šetala je pred ulazom u dom, nije htijela ući,
zaspati i pretvarati se da ništa nije vidjela. Francesca i Steven nisu željeli
preplašiti učenike, vjerojatno su ih htjeli naučiti nečemu. Nečemu o čemu
nisu mogli samo govoriti. Ali, ako su navjestitelji nosili poruke i odjeke iz
prošlosti, što je bio smisao te koju su im pokazali ?
Otišla je u šumu.
Sat je pokazivao da je jedanaest ujutro, ali pod mračnim krošnjama mogla
je biti i ponoć. Dok je ulazila dublje u sjenovitu šumu, na golim je
nogama osjetila jezu. Nije željela razmišljati o tome. Razmišljanje je
povećavalo mogućnost da se preplaši i odustane. Spremala se stupiti na
nepoznati teritorij. Zabranjeni teritorij.
Prizvat će navjestitelja.
Već je prije došla u dodir s njima. Prvi put ga je uštipnula kad joj se, za
vrijeme nastave, pokušao uvući u džep. U knjižnici je jednu mlatnula i
maknula od Penn. Jadna Penn. Luce se nije mogla prestati pitati kakvu je
poruku taj navjestitelj nosio. Da je tada znala kako upravljati sjenama,
tako kako su Francesca i Steven upravljali danas, bi li mogla spriječiti ono
što se dogodilo?
Sklopila je oči. Vidjela je Penn, klonulu uza zid, prsa prekrivenih krvlju.
Svoju palu prijateljicu. Ne. Bilo je previše bolno sjetiti se te noći, a
sjećanje je nikamo nije vodilo. Sve što je sada mogla, bilo je gledati
naprijed.
Morala se boriti s hladnim strahom koji joj je razdirao utrobu. Poznat crni
oblik šuljao se uz stvarnu sjenu niske grane sekvoje, tek desetak metara
ispred nje.
Zakoračila je naprijed, a navjestitelj je ustuknuo. Nastojeći ne činiti nagle
pokrete, Luce se nastavila približavati, sve više i više, snagom svoje volje
braneći sjeni da umakne. Tako.
Sjena pod granom trznula se, ali nije se pomaknula.
Srce joj je lupalo i Luce se pokušala smiriti. Da, u šumi je bilo tamno. Da,
nitko nije znao gdje se nalazila. Jasno je da je postojala mogućnost da je
se neko vrijeme nitko ne sjeti, a ako se nešto dogodi... Ali, nije bilo mjesta
panici. Zar ne? Zašto je onda osjećala kako je nagriza strah? Zašto su joj
MIN@
49
ruke drhtale isto kao kad je bila djevojčica, isto kao prije nego što je
doznala da su gotovo bezopasne?
Bilo je vrijeme da nešto učini. Mogla je zauvijek nastaviti stajati kao
ukopana, ili se prestrašiti i zlovoljno se vratiti u učenički dom, ili...
Ruka, ne više drhtava, sunula je i uhvatila stvar. Povukla ju je i čvrsto
stegnula uz grudi, iznenađena njezinom težinom, hladnoćom i vlažnošću.
Bila je poput mokrog ručnika. Ruke su joj drhtale. Što sad učiniti?
U glavi joj se ukazala slika gradova u plamenu. Pitala se hoće li moći
podnijeti pogled na tu poruku sama. Kad bi barem znala kako riješiti tajnu
sjene. Kako idu te stvari?
Francesca i Steven samo su je povukli.
Susprežući dah, Luce je prstima dodirnula paperjaste rubove sjene, čvrsto
ih uhvatila i nježno povukla. Na njezino iznenađenje navjestitelj je bio
podatan, gotovo poput štuka. Dobivao je oblik koji je stvarala rukama.
Nakrivila je lice i pokušala ga oblikovati u četverokut. U nešto poput
zaslona, kao što su učinili njezini nastavnici.
U početku je bilo lako, ali što se više trudila razvući je, sjena kao da je
postajala čvršća. Svaki put kad bi premjestila ruku da povuče drugi dio,
ostatak bi se skupio u hladnu, kvrgavu masu. Ubrzo je ostala bez daha i
rukom brisala znoj s čela. Nije htjela odustati. Ali, kad je sjena počela
vibrirati, Luce je vrisnula i ispustila je na tlo.
Sjena je odmah sunula prema drveću. Tek nakon što je sjena nestala, Luce
je shvatila. Nije vibrirala sjena, nego mobitel u njezinoj naprtnjači.
Navikla se nemati mobitel. Sve do tada, nije se sjetila da joj je profesor
Cole, prije nego što je ušla u zrakoplov za Kaliforniju, dao svoj stari
mobitel. Gotovo neupotrebljiv, služio je samo da je profesor Cole može
kontaktirati, obavijestiti o pričama koje je prodao njezinim roditeljima,
koji su još uvijek vjerovali da je u Maču i križu. Kako bi im, kad bi se
čuli, mogla u skladu s tim lagati.
Nitko osim profesora Colea nije imao taj broj. Iz vrlo mučnih sigurnosnih
razloga, Daniel joj nije rekao kako da ga kontaktira. Sad ju je mobitel
koštao prvog pravog napretka u rukovanju sjenom.
Luce je izvadila mobitel i otvorila tekstovnu poruku koju joj je profesor
Cole upravo poslao:
Nazovi roditelje. Misle da si na mom testu iz povijesti dobila minus 5. I da
ćeš se sljedećeg tjedna natjecati za mjesto u plivačkom timu. Ne zaboravi
se ponašati kao da je sve u redu.
Minutu poslije stigla je i druga poruka: Je li sve u redu?
Luce je gunđajući spremila mobitel u naprtnjaču i teškim korakom
krenula kroz debeli nastor od sekvojinih iglica, prema rubu šume i
MIN@
50
učeničkom domu, Nakon što je pročitala poruku počela je razmišljati o
drugim učenicima Mača i križa. Je li Arriane još bila ondje, ako jest,
kome je na nastavi slala avione od papira? Je li sad kad je Luce otišla
Molly našla drugu neprijateljicu? Jesu li Arriane i Molly nastavile dalje sa
svojim životima otkad su Luce i Daniel otišli? Je li Randy nasjela na priču
da su je roditelji premjestili u drugu školu? Uzdahnula je. Mrzila je što ne
može roditeljima reći istinu, mrzila je što im ne može reći koliko je
osamljena i otuđena.
A telefonski razgovor? Od svake neistine koju bi izrekla, minus pet na
testu iz povijesti, natjecanje za mjesto u tobožnjem plivačkom timu,
čežnja za domom samo bi narasla.
Profesor Cole joj je rekao da nazove roditelje i da im laže. Mora da je
poludio. Ali ako im kaže istinu, mislit će da je ona poludjela. Ako im se
ne javi, znat će da se nešto dogodilo. Odvest će se u Mač i križ, otkriti da
je nestala i što onda?
Mogla bi im poslati e-mail. E-mailom joj neće biti tako teško lagati.
Trebat će joj nekoliko dana prije nego što ih bude morala nazvati. Večeras
će im napisati e-mail.
Izašla je iz šume, na stazu i zastao joj je dah. Noć. Pogledala je u bujnu,
sjenovitu šumu iza sebe. Koliko je dugo ondje bila sa sjenom? Letimično
je pogledala na sat na svojoj ruci. Prošlo je pola osam. Propustila je ručak.
I poslijepodnevnu nastavu. I večeru. U šumi je bilo toliko mračno da
uopće nije primijetila koliko je vremena prošlo, ali sad ju je sustiglo. Bila
je umorna, pothlađena i gladna.
Nakon što je tri puta pogrešno skrenula u učeničkom domu nalik labirintu,
Luce je napokon našla svoja vrata. Nadajući se u sebi da će Shelby biti
ondje kamo je noću odlazila, Luce je stavila svoj veliki, staromodni ključ
u ključanicu i okrenula ga.
Svjetlo je bilo ugašeno, ali u kaminu je gorjela vatra. Shelby je
prekriženih nogu sjedila na podu, očiju sklopljenih u meditaciji.
Kad je Luce ušla, otvorila je oko. Izgledala je vrlo ljutita zbog toga što
vidi.
„Oprosti,“ šapnula je Luce i utonula u stolicu uz pisaći stol pored vrata.
„Ne obraćaj pažnju na mene. Pretvaraj se da me nema.“
Kratko vrijeme Shelby je baš to činila. Sklopila je svoje urokljivo oko,
okrenula se meditaciji i u sobi je zavladao mir. Luce je upalila računalo
koje je bilo dio njezina pisaćeg stola i u glavi pokušala sastaviti
najbezazleniju moguću poruku za roditelje, a usput i jednu za Callie, od
koje je od prošlog tjedna dobivala neprekidnu rijeku e-mailova, koje nije
pročitala.
MIN@
51
Tipkajući najsporije što je mogla, kako dodiri po tipkovnici ne bi dali
Shelby još jedan razlog da je mrzi, Luce je napisala:
Dragi mama i tata,
jako mi nedostajete. Samo sam vam se htjela javiti.
U Maču i križu mi je dobro.
U prsima ju je stezalo dok je nastojala spriječiti prste da ne utipkaju:
Koliko znam, ovog tjedna nitko nije umro.
Još uvijek sam dobra u svim predmetima, natjerala se da umjesto toga
napiše.
Možda ću se natjecati za mjesto u plivačkom timu!
Luce je pogledala kroz prozor u vedro, zvjezdano nebo. Morala se brzo
isključiti. U protivnom će sve izgubiti.
Pitam se hoće li prestati te kiše... Čini se imamo tipičan džordžijski
studeni. Voli vas
Luce
Kopirala je poruku i prilagodila je Callie, promijenila nekoliko riječi,
zatim kliknula mišem šalji, sklopila oči, dvaput kliknula mišem i spustila
glavu. Bila je užasna kćer i lažljiva prijateljica. Što je mislila da će
postići? Poslala je dva najbljutavija i najsumnjivija e-maila u životu.
Samo će ih prestrašiti.
U trbuhu joj je zakrčalo. I drugi put, glasnije. Shelby je pročistila grlo.
Luce se zavrtjela u stolici kako bi se suočila s djevojkom, ali ona je
izvodila asanu psa. Osjetila je kako joj u kutovima očiju izbijaju suze.
„Gladna sam, dobro? Zašto ne napišeš žalbu kako bi me premjestili u
drugu sobu?“
Shelby je mirno poskočila naprijed na svojoj prostirci za jogu, skupila
ruke u molitvenu pozu i rekla:
„Baš sam ti htjela reći da u ladici s čarapama imam kutiju bio tjestenine sa
sirom. Nema potrebe za vodopadima. Isuse!“
Jedanaest minuta poslije, Luce je sjedila u krevetu pod pokrivačem. Imala
je zdjelicu tjestenine i sira iz koje se pušilo, suhe oči i cimericu koja ju je
iznenada prestala mrziti.
„Nisam plakala od gladi,“ Luce je željela objasniti, premda je
iznenađujuće ljubazan Shelbyn poklon, tjestenina sa sirom, bio toliko
ukusan da joj je gotovo ponovo izmamio suze. Luce se željela nekome
otvoriti, a tu je bila... Shelby. Nije se dokraja razvedrila, ali činjenica da je
podijelila hranu s Luce, s kojom jedva da je razgovarala, bio je za Shelby
velik korak. „Imam, hmm, obiteljskih problema. Teško mi je što sam
toliko daleko“.
MIN@
52
„Hu-hu,“ rekla je Shelby, prionuvši uz svoju zdjelicu makarona. „Tvoji su
roditelji još u sretnom braku, jesam li pogodila?“
„Nije fer!“ rekla je Luce uspravivši se u krevetu. „Ne možeš ni zamisliti
kroz što sam sve prošla.“
„A ti misliš da znaš kroz što sam sve ja prošla?“ Shelby je izazovno zurila
u Luce. „Tako sam i mislila. Evo tko sam: jedinica, koju je podigla
samohrana majka. Imam li problema zbog toga što nisam odrasla uz oca?
Možda. Je li naporno živjeti sa mnom zato što mrzim dijeliti? Gotovo
posve sigurno. Ali, ne mogu podnijeti kad se na mojem teritoriju pojavi
draga i simpatična djevojka slatka lica, koja ima finog dečka i o kojoj se
njezina sretna obitelj brine kao da je kap vode na dlanu, kako bi
jadikovala zbog ljubavne veze na daljinu.“
Luce je prestala disati.
„Uopće nije tako.“
„Nije? Onda me prosvijetli.“
„Ja sam obična lažljivica,“ rekla je Luce. „Lažem ljudima koje volim.“
„Lažeš svojem finom dečku?“ Shelbyine oči su se suzile i Luce je
pomislila da se njezina cimerica, možda, počela zanimati za njezinu priču.
„Ne,“ zamucala je Luce. „S njim uopće ne razgovaram“
Shelby se naslonila na Lucein krevet i podigla stopala na donju stranu
ležaja na katu.
„Zašto ne?“
„Priča je odviše duga, glupa i zamršena.“
„Svaka djevojka s mrvom mozga zna da postoji samo jedna stvar koju
treba učiniti nakon prekida s dečkom...“
„Ne, nismo prekinuli...“ rekla je Luce istodobno kad je Shelby rekla:
„Promijeniti frizuru.“
„Promijeniti frizuru?“
„Novi početak,“ rekla je Shelby. „Ja sam kosu obojila u narančasto,
ošišala je skroz na kratko. Jednom sam, nakon što mi je kreten doista
slomio srce, obrijala glavu.“
Na drugoj strani sobe, uz toaleni stolić bilo je pričvršćeno maleno ovalno
zrcalo s bogato ukrašenim drvenim okvirom. Sa svojeg mjesta u krevetu,
Luce je vidjela svoj odraz. Spustila je zdjelu s tjesteninom, ustala i
približila se zrcalu.
Odrezala je kosu nakon Trevora, ali to je bilo drukčije. Većina je ionako
bila spaljena. Nakon što je došla u Mač i križ, odrezala je Arrianeinu
kosu. Ali, razumjela je što je Shelby mislila pod »novim početkom«.
Možeš se pretvarati da si druga osoba, a ne ta koja je prošla kroz tolike
duševne boli. Premda Luce, hvala bogu, nije žalila zbog neopozivog kraja
MIN@
53
veze s Danielom, žalila je zbog mnogih drugih gubitaka. Zbog gubitka
Penn, obitelji, života koji je vodila prije nego što su stvari postale tako
zamršene.
„Razmišljaš o tome, zar ne? Nemoj da mi propadne hidrogen koji držim
ispod umivaonika.“
Luce je prstima prošla kroz kratku crnu kosu.
Što će Daniel misliti ?
Ako Daniel želi da bude sretna dok su razdvojeni, morat će je prestati
gledati istim očima kao u Maču i križu.
Okrenula se prema Shelby.
„Donesi bočicu.“



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

7Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:21 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Četvrto poglavlje
PETNAEST DANA
Nije bila toliko plava.
Smočila je ruke u umivaoniku i povukla svoje izbijeljele kovrče. Izdržala
je napornu nastavu četvrtkom, koja je uključivala dva neočekivana i vrlo
službena sata Francescinih opetovanih upozorenja zašto se navjestiteljima
ne smije rukovati bez opreza (Luce se osjećala gotovo kao da se obraća
izravno njoj), testove na »običnoj« biologiji i matematici u glavnoj
školskoj zgradi i osam sati lijekom kojih su nefili i oni drugi, bez razlike,
zaprepašteno u nju zurili.
Noć prije, u privatnosti učeničkog doma, Shelby je prema Luceinu novom
izgledu pokazala suzdržano odobravanje, ali nije pretjerivala s
komplimentima kao što je to činila Arriane, niti je bila pouzdana i puna
podrške poput Penn. Kad je tog jutra izašla u javnost, Luce je preplavio
strah. Prvi ju je vidio Miles i podičimo palce u znak odobravanja. Bio je
tako dobar da nikad ne bi lagao da je doista mislio kako izgleda grozno.
Naravno da su se Jasmine i Dawn, odmah nakon sata prirodnih znanosti,
sjatile oko Luce, želeći joj dodirnuti kosu i doznati tko ju je nadahnuo.
„Totalno Gwen Stefani,“ rekla je Jasmine kimajući.
„Ne, nego Madonna, zar ne?“ rekla je Dawn. „Iz doba Voguea.“ Prije
nego što je Luce mogla odgovoriti, Dawn je rukom pokazala između sebe
i Luce. „Izgleda da više nismo Blizankice ?“
„Blizankice ?“ Luce je odmahnula glavom.
Jasmine je žmirila prema Luce.
„Samo nemoj reći da nisi primijetila? Vrlo ste... zapravo, bile ste vrlo
slične. Kao da ste sestre.“
Sad je bila sama. Stajala je pred zrcalom u toaletu u glavnoj školskoj
zgradi, promatrala svoj odraz i razmišljala o Dawn krupnih očiju. Imale su
sličnu blijedu kožu, rumene usne i tamnu kosu. Ali Dawn je bila sitnija.
Šest dana u tjednu odijevala se u jarke boje. I bila je neusporedivo
živahnija od Luce. Osim nekoliko površnih sličnosti, Luce i Dawn nisu
mogle biti različitije.
Otvorila su se vrata toaleta i propustila brinetu zdrava izgleda, odjevenu u
traperice i žut džemper. Luce ju je prepoznala sa sata europske povijesti.
Amy Nešto. Naslonila se na umivaonik pored Luce i počela nemirno trzati
obrvama.
„Što si učinila s kosom?“ pitala je gledajući Luce.
MIN@
55
Luce je trepnula. Jedno je bilo govoriti o tome sa svojim barem
djelomičnim prijateljima u Shorelineu, ali s tom djevojkom nikad prije
nije razgovarala.
U mislima joj je iskrsnuo Shelbyn odgovor, novi početak, ali koga je
zavaravala? Sinoćnja bočica hidrogena učinila je Luce jednako lažnom
izvana, kao što se osjećala iznutra. Sada je Callie i roditelji ne bi
prepoznali, što joj nije bio cilj.
Daniel. Što bi rekao Daniel? Luce se odjednom osjetila tako očito lažnom.
Čak ju je i običan stranac mogao pročitati.
„Ne znam,“ prošla je pored djevojke i kroz vrata toaleta. „Ne znam zašto
sam to učinila.“
Izbjeljivanje kose neće izblijediti mračna sjećanja na proteklih nekoliko
tjedana. Ako je doista željela nov početak, morat će si ga omogućiti. Ali,
kako? Toliko malo imala je pod nadzorom.
Cijeli njezin život bio je u rukama profesora Colea i Daniela. A obojica su
bila daleko.
Zastrašujuće brzo naviknula se oslanjati na Daniela, strašnije od toga što
nije znala kad će ga opet vidjeti. U usporedbi s očekivanjem da će, kad
dođe u Kaliforniju, provoditi s Danielom dane ispunjene blaženstvom,
osjećala se osamljenijom nego ikad prije.
Vukla se kampusom, polako shvaćajući da je u Shorelineu samo jednom
bila samostalna... i to u šumi sa sjenom.
Nakon jučerašnje demonstracije, Luce je očekivala da će nastava
Francesce i Stevena nastaviti u istom smjeru. Nadala se da će danas
učenici imati priliku sami izvoditi pokuse sa sjenama, čak je kratko
maštala o tome da će pred nefilima ponoviti ono iz šume.
Nije se dogodilo ništa od toga. Zapravo, današnji sat bio je velik korak
natrag. Dosadna lekcija o oprezu i pravilima rukovanja navjestiteljima i
objašnjenje zašto, ni pod kojim okolnostima, ne bi smjeli pokušati
ponoviti što su prethodnog dana vidjeli.
Nazadno i frustrirajuće. Zato je sada Luce, umjesto da se vrati u dom,
trčala stazom iza kantine, prvo prema dolje, do ruba visoke strme stijene,
pa gore, drvenim stubama do nefilske kolibe, Francescin kabinet bio je u
novom krilu na drugom katu, a učenicima je rekla da svrate kad god žele.
Bez učenika koji su joj davali toplinu, zgrada je izgledala znatno drukčije.
Tmurna i puna propuha, doimala se napuštenom. Svaki zvuk koji je Luce
proizvela, prenosio se i odjekivao o kose, drvene grede. Na gornjem katu,
na zavoju stubišta, vidjela je svjetiljku i osjetila bogat miris skuhane kave.
Još nije znala hoće li reći Francesci što je uspjela učiniti u šumi. Osoba
MIN@
56
vješta poput Francesce mogla bi to smatrati nevažnim. Ili kršenjem
pravila koje im je danas dala.
Dio Luce samo je želio osjetiti nastavnicu, procijeniti može li joj se
obratiti kad se opet, kao danas, bude osjećala na rubu ispada.
Popela se do vrha stuba i našla se na početku dugog, širokog hodnika. S
lijeve strane, iza drvene ograde vidjela se mračna, prazna učionica na
drugom katu. S desne strane vidjela je niz teških drvenih vrata, iznad
kojih su se nalazili prozori od obojenog stakla. Tiho hodajući po
daščanom podu, Luce je shvatila da ne zna koji je kabinet Francescin.
Samo su treća vrata zdesna bila odškrinuta, a kroz lijep prozor od
obojenog stakla dopirala je svjetlost. Učinilo joj se da iz prostorije dolazi
muški glas. Podignula je ruku da pokuca, ali se na oštar ženski glas
ukočila.
„I pokušati je bilo pogrešno!“ Francesca je gotovo siktala.
„Riskirali smo. Nismo imali sreće.“
Steven.
„Nismo imali sreće?“ podrugljivo je rekla Francesca. „Hoćeš reći, bili
smo lakoumni. Sa statističkog gledišta, izgledi da navjestitelj nosi loše
vijesti odviše su veliki. Vidio si što je učinio djeci. Nisu bila spremna.“
Stanka. Na perzijskom sagu u hodniku, Luce se pomaknula nekoliko
centimetara.
„Ali ona jest.“
„Neću žrtvovati napredak cijelog razreda samo zbog jedne, jedne...“
„Francesca, ne budi kratkovidna. Smislili smo prekrasan program. Oboje
znamo da je tako. Naši učenici nadmašuju sve druge svjetske programe za
nefile. To si ti postigla. Imaš pravo biti ponosna. Ali sad su stvari
drukčije.“
„Steven ima pravo, Francesca.“ Treći glas. Muški. Luce se učinio
poznatim. Tko bi to mogao biti? „Akademski kalendar možeš baciti kroz
prozor. Jedini rok koji nešto znači jest razdoblje primirja između naših
strana.“
Francesca je uzdahnula.
„Zbilja mislite...“
Nepoznati glas je rekao:
„Koliko poznajem Daniela, bit će točan. Vjerojatno već sad broji minute.“
„Ima tu još nešto,“ rekao je Steven.
Stanka, zatim zvuk poput otvaranja ladice, pa glasan uzdah. Luce bi ubila
da može biti s druge strane zida i vidjeti što i oni.
„Odakle ti to?“ pitao je drugi muški glas. „Želiš li trgovati?“
„Naravno da ne želi!“ U Francescinu glasu čula se bol.
MIN@
57
„Prije nekoliko noći, kad je bio na jednom od obilazaka, Steven je našao u
šumi.“
„Prava je, zar ne?“ pitao je Steven.
Uzdah.
„Previše vremena je prošlo da bih mogao reći,“ oklijevao je neznanac.
„Zvjezdanu strijelu nisam vidio stoljećima. Daniel će znati. Odnijet ću je
njemu.“
„I to je sve? Što predlažeš da učinimo u međuvremenu?“ pitala je
Francesca.
„Gledaj, to nije moja stvar.“ Luce je osjećala kao da joj taj tako poznat
glas draška mozak. „Osim toga, nije u mom stilu da...“
„Molim te,“ preklinjala je Francesca.
U uredu je bilo tiho. Luceino srce je lupalo.
„Dobro. Da sam na tvome mjestu, postrožio bih stvari. Pooštrio bih
nadzor i učinio sve da ih sve pripremim. Kraj Svijeta neće biti lijep
prizor.“
Kraj Svijeta. Arriane je rekla da bi došao, da je one noći u Maču i križu
pobijedio Cam sa svojom vojskom. Ali nije. Osim ako se u međuvremenu
nije dogodila još jedna bitka. Ali, na što se u tom slučaju nefili trebali
pripremiti?
Teške stolice zastrugale su po podu i Luce je ustuknula natrag. Znala je da
taj razgovor nije smjela prisluškivati. O čemu god bio.
Prvi put bila je sretna zbog bezbrojnih misterioznih udubina u arhitekturi
Shorelinea. Sakrila se ispod ukrasnog zidnog vijenca štukature s drvenom
sindrom, između dvije police s knjigama stisnula se u udubinu u zidu.
Iz ureda je izašao par nogu, a vrata su se čvrsto zatvorila. Luce je prestala
disati i pričekala da se osoba počne spuštati stubama.
Prvo je mogla vidjeti samo stopala. Smeđe europske, kožne čizme. Dok je
silazio kružnim stubištem prema drugom katu, vidjela je hlače od tamnog
trapera. Bijelo-plavu prugastu košulju i napokon, vrlo prepoznadjivu
grivu crno-zlatnih dreadlocksa.
Roland Sparks došao je u Shoreline.
Luce je iskočila iz svojeg skrovišta. Smatrala je da Francesci i Stevenu
treba pokazati svoju najbolju stranu. Plašili su je, tako zastrašujuće
prelijepi, moćni i zreli... njezini profesori. Ali Rolanda se nije bojala, ili
bolje rečeno, nije ga se jako bojala... ne, više ga se nije bojala. Osim toga,
zbog njegove prisutnosti činilo joj se da je Danielu bliže nego što je već
danima bila.
MIN@
58
Najtiše što je mogla, sišla je vanjskim stubama i pohitala kroz vrata na
otvoreni trijem. Roland se sporim korakom vukao prema oceanu, kao da
ga ništa u životu ne brine.
„Rolande!“ povikala je. Tutnjajući sišla je niz posljednje stube i potrčala.
Stajao je na kraju staze, na rubu visoke, strme obale koja je prelazila u
koso, grubo stijenje.
Stajao je tako mirno i gledao u ocean. Kad se vrlo polako počeo okretati,
Luce je iznenađeno shvatila da ima tremu.
„Gle, gle!“ Nasmiješio se. „Lucinda Price otkrila je hidrogen.“
„Ah,“ zgrabila se za kosu. Vjerojatno mu izgleda tako glupo.
„Ne, ne,“ rekao je, prišao i raskuštrao joj kosu. „Stoji ti. Velika promjena
u teškim vremenima.“
„Što radiš tu?“
„Upisujem se.“ Slegnuo je ramenima. „Baš sam uzeo raspored sati i
upoznao se s profesorima. Čini se kao prilično zgodno mjesto.“
Iz platnene naprtnjače koja mu je visjela preko ramena, virilo je nešto
tanko i srebrno. Roland je slijedio njezin pogled, premjestio torbu na
drugo rame i zategnuo čvor na gornjem otvoru.
„Rolande.“ Glas joj je drhtao. „Napustio si Mač i križ? Zašto? Što ćeš ti
ovdje?“
„Želio sam promijeniti ritam,“ odgovorio je tajnovito.
Luce je željela pitati što je s drugima, s Arriane i Gabbe. Čak i s Molly. Je
li itko primijetio da je otišla? Je li ikog bilo briga? Ali kad je zinula, rekla
je nešto što nije očekivala:
„O čemu si razgovarao s Francescom i Stevenom?“
Rolandovo lice naglo se promijenilo, otvrdnulo je, postalo starije, ne
toliko bezbrižno.
„Ovisi. Koliko si čula?“
„Daniel. Čula sam da si rekao da je... Ne moraš mi lagati, Rolande.
Koliko će proći dok se ne vrati? Mislim da neću moći...“
„Prošetaj sa mnom, Luce.“
Koliko bi Rolandu Sparksu u Maču i križu bilo neugodno zagrliti Luce,
toliko je tog dana u Shorelineu njegov zagrljaj bio ugodan. Nikad nisu bili
pravi prijatelji, ali podsjećao ju je na prošlost, bio je spona za koju nije
mogla ne pridržati se.
Šetali su uz rub strme obale, oko terase za doručak, uz zapadnu stranu
učeničkog doma i pored vrta s ružama koji Luce prije nije vidjela. Bio je
sumrak, ocean zdesna bio je obojen živim bojama, odražavao je ružičaste,
narančaste i ljubičaste oblake koji su klizili ispred sunca.
MIN@
59
Roland ju je odveo daleko od kampusa, do klupe koja je gledala prema
oceanu. Pogledala je dolje i ugledala neravne stube uklesane u stijenu.
Počinjale su nedaleko od mjesta gdje su sjedili i vodile dolje, na plažu.
„Što to znaš, a ne govoriš?“ pitala je Luce kad je tišina postala preteška.
„Voda ima deset stupnjeva,“ rekao je Roland.
„Nisam to mislila,“ rekla je gledajući ga u oči. „Je li te on poslao da bdiješ
nada mnom?“
Roland se počešao po glavi.
„Gledaj, Daniel je otišao obaviti neku svoju stvar.“ Rukom je zalepršao
prema nebu. „U međuvremenu,“ učinilo joj se da je nakrivio glavu prema
učeničkom domu, „i ti moraš obaviti nešto.“
„Što? Ne, ja nemam ništa takvoga. Tu sam zato što...“
„Gluposti.“ Nasmijao se. „Svi imamo tajne, Luce. Moja je mene dovela u
Shoreline. A tvoja tebe u šumu.“
Počela je prosvjedovati, ali Roland vječno tajanstvenoga pogleda samo je
odmahnuo rukom.
„Neću te uvaliti u nevolju. Zapravo, navijam za tebe.“ Pogledao je mimo
nje, u ocean. „Vratimo se sada toj vodi. Ledena je. Jesi li bila unutra?
Znam da voliš plivati.“
Luce je odjednom shvatila da se u Shorelineu, gdje je zrak slan a ocean
uvijek na vidiku, nalazi već tri dana, a još nije bila na plaži. Tu nije bilo
kao u Maču i križu, gdje su mnoge stvari bile zabranjene. Nije znala zašto
joj to nije palo na pamet.
Odmahnula je glavom.
„Sve što možeš učiniti na tako hladnoj plaži jest zapaliti krijes.“
Okrznuo ju je pogledom.
„Jesi li uspjela naći prijatelje?“
Luce je slegnula ramenima.
„Nekolicinu.“
„Dovedi ih večeras, nakon što padne mrak.“ Pokazao je prema uskom
dijelu pjeskovitog poluotoka u podnožju kamenih stuba. „Tamo dolje.“
Zurila je u njega postrance.
„Što namjeravaš?“
Roland se vragolasto nacerio.
„Ne brini, bit će nedužno. Ali, znaš kako to ide. Nov sam u gradu i želio
bih da svi doznaju da sam stigao.“
„Čovječe! Stani mi još jednom na petu i slomit ću ti gležanj! Ozbiljno!“
„Da ne usmjeravaš cijeli snop svjetla džepne svjetiljke tamo gore, mogli
bismo vidjeti kuda idemo, Shelby.“
MIN@
60
Luce je pokušala prigušiti smijeh. Pratila je Milesa i Shelby koji su se
rječkali i u tami prelazili kampus. Bilo je blizu jedanaest sati, škola
Shoreline bila je u potpunom mraku i tišini, čulo se samo hukanje sove.
Narančast mjesec u zadnjoj četvrti skrivao je veo magle. Od njih troje,
samo je jedno uspjelo naći džepnu svjetiljku (Shelby) tako da je samo
jedno (Shelby) jasno vidjelo stazu koja je vodila na plažu. Za drugo dvoje,
tlo koje se danju činilo tako raskošnim i dobro održavanim, sad je bilo
puno zamki od palih borova, paprati s čvrstim korijenjem i Shelbyinih
nogu.
Kad ju je Roland zamolio da navečer dovede prijatelje, osjetila se
bespomoćnom. U hodnicima Shorelinea nije bilo monitora, nije bilo
zastrašujućih nadzornih kamera koje su bilježile svaki pokret, pa nije
osjećala tjeskobu zato što se bojala da će biti uhvaćena na djelu. Zapravo,
bilo je razmjerno lako išuljati se iz doma. Veći izazov bilo je privući
mnogo ljudi.
Dawn i Jasmine bile su najlogičniji izbor za tulum na plaži, ali na njihovu,
petom katu, hodnik je bio mračan, a kad im je Luce pokucala na vrata,
nitko nije odgovorio. Kad se vratila u sobu, našla je Shelby u nekoj
zamršenoj tantričkoj pozi koju je bilo bolno gledati. Luce nije željela
prekidati strastvenu koncentraciju svoje cimerice pozivom na neki
nepoznat tulum, ali tada je Shelby omelo glasno kucanje na vratima i ona
je ljutito pala.
Bio je to Miles, htio je pitati Luce želi li sladoled.
Luce je nekoliko puta pogledala Milesa pa Shelby, zatim se nasmiješila.
„Imam bolji prijedlog.“
Deset minuta poslije, Miles je bio umotan u gornji dio trenirke s
navučenom kapuljačom i naopako okrenutom kapom Dodgersa, Shelby je
imala vunene čarape s odvojenim prstima tako da može na njih obuti
japanke, a Luce je osjećala nervozu u želucu zbog toga što će spojiti
Rolanda s društvom iz Shorelinea. Klipsali su prema rubu strme obale.
„Reci mi opet, tko je taj tip?“ pitao je Miles uperivši prst u uleknuće u
stjenovitoj stazi trenutak prije nego što bi Luce, vjerojatno, posrnula i
pala.
„Samo tip... iz moje bivše škole.“ Dok su se sve troje puštali kamenim
stubama, Luce je tragala za boljim opisom. Nije mogla reći da joj je
Roland prijatelj. Premda su učenici Shorelinea bili prilično otvoreni i bez
predrasuda, nije bila sigurna treba li im otkriti na koju je stranu palih
anđela stao Roland. „Bio je Danielov prijatelj,“ rekla je naposljetku.
„Tulum će vjerojatno biti malen. Mislim da, osim mene, tu ne poznaje
nikog.“
MIN@
61
Prije nego što su išta vidjeli, osjetili su izdajnički miris američkog oraha i
prilično velika krijesa. Kad su stigli do podnožja stuba i skrenuli iza
stijene, pogled na iskre divljeg narančastog plamena ukočio ih je u mjestu.
Na plaži je bilo najmanje stotinu ljudi.
Vjetar je bio divlji, poput nepripitomljene životinje, ali nije se mogao
mjeriti s buntovnosti pozvanih. Na jednom kraju skupa, najbliže Luce,
grupa hipija s dugim, gustim bradama i u neurednim platnenim košuljama
rasporedila se u provizoran bubnjarski krug. Jednoličan ritam nadahnjivao
je obližnju grupu mladih ljudi na različite plesne pokrete. Na drugom
kraju nalazio se krijes, a kad se Luce propela na prste, prepoznala je
mnoge učenike Shorelinea, natiskane oko vatre kako bi otjerali hladnoću.
U plamenove su pružali štapove, gurali se kako bi našli najbolje mjesto da
ispeku hrenovke, spužvaste slatkiše od bijelog sljeza, ili da skuhaju grah u
kotlovima od lijevanog željeza. Nije bilo moguće pogoditi kako su
doznali za tulum, ali bilo je očito da se dobro zabavljaju.
U središtu se nalazio Roland. Presvukao se iz izglačane košulje i skupih
kožnih čizama u odjeću kakvu su svi nosili, u gornji dio trenirke s
kapuljačom i poderane traperice. Stajao je na veliku kamenu, razuzdano i
pretjerano gestikulirao, govorio nešto što Luce nije dobro čula. Među
opčinjenim slušateljima bile su Dawn i Jasmine, njihova vatrom obasjana
lice bila su lijepa i svježa.
„Tebi je to mali tulum?“ pitao je Miles.
Luce je gledala Rolanda, pitajući se o čemu pripovijeda. Način na koji je
govorio naveo je Luce da pomisli na Camovu sobu, na prvi pravi tulum na
kojem je bila u Maču i križu i na Arriane, koja joj je nedostajala. Naravno,
sjetila se i Penn, koja je na početku tuluma bila napeta, ali se na kraju
provela bolje od drugih.
I Daniela, koji je tada jedva razgovarao s njom. Sad je sve bilo toliko
drukčije.
„Ne znam što ćete vi,“ rekla je Shelby, izula japanke i počela tapkati po
pijesku u čarapama, „ali ja ću popiti piće, pojesti hrenovku i možda ću od
tipova u bubnjarskom krugu zatražiti poduku.“
„I ja ću,“ Miles je rekao. „Osim što ću preskočiti dio s bubnjarskim
krugom, što mislim da je očito.“
„Luce,“ Roland je mahnuo s kamena. „Uspjela si doći.“
Miles i Shelby bili već daleko ispred Luce, približavali su se stolu s
hrenovkama, pa je Luce prešla preko vlažne i hladne dine do Rolanda i
ostalih.
„Nisi se šalio kad si rekao kako želiš da svi znaju da si stigao. Zbilja je
posebno, Rolande.“
MIN@
62
Roland je graciozno kimnuo.
„Posebno, ha? Posebno dobro ili posebno loše?“
Bilo je to teško pitanje i Luce je željela odgovoriti da više nezna razliku.
Sjetila se uzrujanog razgovora koji je prisluškivala ispred nastavničine
sobe. Francescin glas zvučao je tako oštro. Granica koja dijeli dobro i zlo
sada joj se činila tako nejasnom. Roland i Steven bili su pali anđeli koji su
prešli na drugu stranu. Demoni, zar ne? Je li uopće znala što to znači?
Zatim, tu je bio Cam... što je Roland mislio kad je postavio to pitanje?
Kradomice je pogledala prema njemu. Možda je samo želio znati zabavlja
li se?
Bezbroj živopisnih uzvanika komešalo se oko Luce, ali ona je osjećala
blizinu beskrajnih crnih valova. Oceanski zrak bio je hladan i šibao je, ali
od topline krijesa koža joj je bila topla. Toliko se suprotnosti istodobno
odbijalo o nju.
„Tko su svi ti ljudi, Rolande?“
„Da vidimo.“ Roland je pokazao na skupinu mladih hipija u bubnjarskom
krugu. „Mještani.“ Zatim je pokazao na veliku grupu mladića, hipijima
zdesna, koja je vrlo lošim grčevitim plesom pokušavala impresionirati
mnogo manju grupu djevojaka.
„Ti momci su marinci smješteni u Fort Braggu. Koliko tulumare, nadam
se da su na dopustu preko vikenda.“ Kad su mu se Jasmine i Dawn
postrance približile, Roland ih je zagrlio oko ramena. „Vjerujem da ove
dvije znaš.“
„Nisi rekla da si tako dobra prijateljica nebeskog ravnatelja društvenih
događaja, Luce.“ rekla je Jasmine.
„Ozbiljno.“ Dawn se nagnula i glasno šapnula Luce. „Samo moj dnevnik
zna koliko sam puta poželjela doći na tulum Rolanda Sparksa. Ali, moj
dnevnik neće to nikom reći.“
„Ah, ali ja bih mogao,“ šalio se Roland.
„Zar na ovom tulumu nema začina?“ Shelby se odjednom pojavila Luce
iza leđa. Uz nju je bio Miles. U jednoj ruci držala je dvije hrenovke, a
drugu je pružila Rolandu. „Shelby Sterris. Tko si ti?“
„Shelby Sterris,“ ponovio je Roland. „Ja sam Roland Sparks. Jesi li
živjela u istočnom Los Angelesu? Jesmo li se već sreli ?“
„Ne.“
„Ona ima fotografsko pamćenje,“ objasnio je Miles i dodao Luce
vegetarijansku hrenovku. Nije joj to bilo omiljeno jelo, ali gestu je
smatrala lijepom. „Ja sam Miles. Dobar tulum.“
„Vrlo dobar tulum,“ složila se Dawn, koja se zajedno s Rolandom njihala
u ritmu bubnjeva.
MIN@
63
„Što je sa Stevenom i Francescom?“ Luce je morala vikati da bi je Shelby
čula. „Mogu li nas odande čuti?“ Jedno je bilo kradomice izbjeći njihov
radar, a posve drugo pod isti radar postaviti zvučnu bombu.
Jasmine je letimično pogledala iza sebe, prema kampusu.
„Sigurno će nas čuti, ali uzica na kojoj nas drže u Shorelineu prilično je
duga. Barem što se tiče nefila. Sve dok smo u kampusu, pod nadzorom,
možemo raditi gotovo sve što želimo.“
„Uključuje li to natjecanje u limbu?“ Roland se nestašno nasmiješio i
odnekud iza sebe izvukao veliku, debelu granu. „Miles, hoćeš li, molim
te, držati drugu stranu?“
Nekoliko trenutaka poslije, podignuli su granu, ritam bubnjeva se
promijenio i svi prisutni kao da su prestali s drugim aktivnostima kako bi
stvorili dug i živahan red za limbo.
„Luce,“ pozvao je Miles. „Nećeš valjda samo stajati.“
Proučavala je mnoštvo i osjećala se ukočenom i kao ukopanom u pijesak.
Ali, u redu između sebe, Dawn i Jasmine napravile su mjesto za Luce.
Probudivši u sebi natjecateljski duh, s kojim je vjerojatno bila rođena,
Shelby je istezala leđa. Sudjelovali su čak do grla zakopčani marinci.
„Dobro.“ Luce se nasmijala i stala u red.
Igra je počela, red se brzo pomicao i Luce se bez imalo napora tri puta
provukla ispod grane. Četvrti put bilo je malo teže, morala je toliko
zabaciti bradu da je vidjela zvijezde na nebu, ali zato je dobila rundu
klicanja. Ubrzo je i ona klicala drugima, bila je samo malo iznenađena
kad je shvatila da skače gore-dolje nakon što je Shelby uspjela proći. Bilo
je nevjerojatno vraćati tijelo iz luka nakon uspješnog prolaska u limbu,
kao da su se i drugi hranili njezinim uspjehom. Svaki put Luce bi osjetila
nenadanu navalu adrenalina.
Zabavljati se obično nije bilo tako jednostavno. Toliko dugo smijeh je
pratila krivnja, izjedajući osjećaj da iz ovog ili onog razloga nema pravo
na zabavu. Ali, večeras se osjećala nekako lakšom. Nije ni primijetila da
je uspjela otresti tamu sa sebe.
Kad je peti put došla na red za limbo, sudionika je bilo znatno manje.
Polovica ih je ispala i sada su stajali pored Milesa ili Rolanda i promatrali
posljednje natjecatelje. Na kraju reda Luce je bila ošamućena i malo joj se
vrtjelo, pa je gotovo izgubila ravnotežu kad je na ruci osjetila snažan
stisak.
Zinula je da vrisne, ali nečiji prsti su joj pokrili usta.
„Psssst.“
Daniel ju je vukao iz reda i dalje od zabave. Njegova snažna topla ruka
spustila se niz njezin vrat, usnama joj je dodirnuo obraz. Od dodira
MIN@
64
njegove kože, jarko ljubičastog sjaja u očima i njezine već danima sve
veće potreba da ga zagrli i nikad ne pusti, Luce je na trenutak bila blaženo
omamljena.
„Otkud ti tu?“ šapnula je. Željela je reći ’Hvala Bogu što si tu’ ili ’Bilo mi
je tako teško bez tebe,’ ili, što je doista mislila, ’Volim te.’ U glavi su joj
se sudarale i druge riječi. „Napustio si me i Mislila sam da nije sigurno da
dolaziš i što je s primirjem ?“
„Morao sam te vidjeti, rekao je.“ Dok ju je vodio iza velike, vulkanske
stijene na plaži, na licu mu je bio urotnički osmijeh. Bio je to zarazan
osmijeh koji je našao put do Luceinih usana. Osmijeh koji je značio da su
kršili Danielovo pravilo i u tome uživali.
„Kad sam se približio tulumu, primijetio sam da svi plešu,“ rekao je.
„Postao sam malo ljubomoran.“
„Ljubomoran?“ pitala je Luce. Bili su sami. Zagrlila je njegova snažna
ramena i pogledala mu duboko u ljubičaste oči.
„Zašto bi bio ljubomoran?“
„Zato što je, rekao je pogladivši joj leđa, popis tvojih plesnih partnera
pun. Za svu vječnost.“
Daniel je držao njezinu desnu ruku u svojoj, lijevu joj je ovio oko svojeg
ramena i počeo spori dvokorak u pijesku. Mogli su čuti glazbu sa tuluma,
ali s te strane stijene bilo je to poput privatnog koncerta. Luce je sklopila
oči, rastopila se na njegovim prsima i našla mjesto na njegovu ramenu
gdje joj je glava pristajala poput dijela slagalice.
„Ne, nije posve u redu,“ rekao je Daniel trenutak poslije. Pokazao je na
njezina stopala. Primijetila je da je bos. „Izuj cipele, rekao je, i pokazat ću
ti kako plešu anđeli.“
Izula je svoje crne ravne cipele i bacila ih u stranu, na plažu. Pijesak među
njezinim prstima bio je mek i hladan. Kad ju je Daniel privukao bliže,
njezini prsti preklopili su se s njegovim, gotovo je pala, ali njegove su joj
ruke vratile ravnotežu. Kad je spustila pogled, vidjela je da su joj stopala
na njegovim. A kad je podigla pogled, vidjela je ono za čim je čeznula
noću i danju. Daniel je razmotavao svoja srebrno-bijela krila.
Ispunila su joj vidokrug, dizala su se oko šest metara u nebo. Lijepa i
široka, vjerojatno najveličanstvenija krila u raju, sjajila su u noći. Pod
stopalima je osjetila da se Daniel malo podignuo s tla. Krila su nježno
mahala, gotovo poput udaraca srca i održavala ih desetak centimetara
iznad plaže.
„Jesi li spremna?“ pitao je.
Na što, nije znala. Nije bilo važno. Elegantno su letjeli unatrag, kao
klizači na ledu. Daniel je klizio iznad vode i držao je u naručju. Kad im je
MIN@
65
prvi pjenasti val dotaknuo nožne prste, Luce je glasno uzdahnula. Daniel
se nasmijao i podignuo ih još više u zrak. Nagnuo ju je natrag. Zatim su se
zavrtjeli. Plesali su. Na oceanu.
Mjesečeva svjetlost bila je poput scenskog reflektora, obasjavala je samo
njih. Luce se toliko smijala od čistog užitka, da se i Daniel nasmijao.
Nikad se nije osjećala lakšom.
„Hvala ti,“ šapnula je.
Odgovorio je poljupcem. Isprva nježno. U čelo, pa u nos, naposljetku je
našao njezine usne.
Poljubac mu je uzvratila sočno, gladno i pomalo očajnički, unijevši se
cijelim tijelom. Tako se vraćala Danielu, na taj način dodirivala je njihovu
prirodnu ljubav koju su toliko dugo dijelili. Cijeli svijet je na trenutak
utihnuo, zatim je Luce glasno uhvatila zrak. Nije ni primijetila da su se
vratili na plažu.
Rukom je obujmio njezin zatiljak, skijašku kapu koju je navukla preko
ušiju. Kapa je skrivala njezinu izbijeljenu kosu. Skinuo je kapu, a lice joj
je udario oceanski povjetarac.
„Što si učinila s kosom?“
Zvučao je nježno, ali u isti mah nekako optužujuće. Možda je to bilo zato
što su pjesma, ples i poljubac završili i sad su bili samo dvoje ljudi na
plaži. Danielova krila opisivala su širok luk nad ramenima, još uvijek
vidljiva, ali izvan dohvata.
„Koga je briga za moju kosu?“ Sve što je željela bilo je grliti ga. Nije li i
on samo o tome trebao brinuti?
Luce je posegnula za svojom skijaškom kapom. Njezina plava kosa bila je
odviše razotkrivena, poput jarko crvene zastave koja je signalizirala
Danielu da je živci izdaju. Čim se počela okretati, Daniel ju je zagrlio.
„Hej,“ rekao je, privlačeći je bliže. „Oprosti.“
Ispustila je uzdah, privinula se uz njega i dopustila da je preplavi njegov
dodir. Morala je zabaciti glavu kako bi mu vidjela oči.
„Je li sad sigurno?“ pitala je želeći da Daniel počne temu o primirju.
Mogu li napokon biti zajedno? Prije nego što je otvorio usta da odgovori,
sve su joj rekle njegove umorne oči.
„Ne bih trebao biti tu, ali brinem zbog tebe.“ Odmaknuo se od nje za
dužinu ruke. „Kako stvari izgledaju, imao sam pravo što sam brinuo,“
dodirnuo je uvojak njezine kose. „Ne razumijem zašto si to učinila, Luce.
To nisi ti.“
Odgurnula ga je. Uvijek joj je smetalo kad bi joj to rekli.
„Pa, ja sam je obojila,“ Daniele. „Praktički, to jesam ja. Možda ne ona
»ja« koja želiš da budem...“
MIN@
66
„Nepravedna si. Ne želim da budeš netko tko nisi.“
„A tko je to, Daniele? Ako imaš odgovor na to, molim te, podijeli ga sa
mnom.“ Sve je glasnije govorila, očaj je nadvladavao strast koja joj je
curila kroz prste. „Tu sam sama i nastojim shvatiti zašto. Nastojim shvatiti
što radim tu sa svim tim... kad nisam ni...“
„Kad nisi što?“
Kako su tako brzo prešli s plesanja u zraku na to?
„Ne znam. Pokušavam živjeti dan po dan. Naći prijatelje, znaš ? Jučer
sam se pridružila klubu i sada planiramo plovidbu jahtom. I slične stvari.“
Zapravo, željela mu je ispričati o sjenama. Pogotovu o onome što je
učinila u šumi. Ali, Daniel je suzio oči kao da je učinila nešto loše.
„Nećeš ići na plovidbu jahtom.“
„Što?“
„Ostat ćeš u kampusu dok ja ne kažem drukčije.“ Ispustio je uzdah,
osjećajući da u njoj raste bijes. „Mrzim davati ti sva ta ograničenja, Luce,
ali... Toliko se trudim da te zaštitim. Neću dopustiti da ti se išta dogodi.“
„Doslovno.“ Luce je škripala zubima. „Dobro, loše ili nešto treće. Kad
nisi u blizini, čini mi se da ne želiš da bilo što učinim.“
„Nije istina.“ Zaprijetio je prstom. Nikad nije vidjela da se tako brzo
naljutio. Zatim je pogledao u nebo, a Luce je slijedila njegov pogled.
Poput smrtonosna, dimnog traga nakon crnog vatrometa, iznad njihovih
glava projurila je sjena. Daniel ju je odmah pročitao.
„Moram ići,“ rekao je.
„Nečuveno! Okrenula se. „Pojaviš se niotkuda, zametneš svađu i
pobjegneš. To mora da je prava, istinska ljubav.“
Zgrabio ju je za ramena i tresao je dok im se pogledi nisu sreli.
„To jest istinska ljubav,“ rekao je tako očajnički, da Luce nije znala jesu li
te riječi smanjile ili povećale bol u njezinu srcu. „Znaš da jest.“ Njegove
su oči gorjele ljubičasto, ne od ljutnje, nego od snažne želje. Bio je to
pogled zbog kojeg ga možeš samo još više voljeti, zbog kojeg ti nedostaje
čak i dok stoji pred tobom.
Daniel je pognuo glavu da joj poljubi obraz, ali ona je bila na rubu suza.
Posramljena, okrenula se. Čula je uzdah, zatim mahanje krilima.
Ne.
Brzo je okrenula glavu, ali Daniel se vinuo u nebo, na pola put između
oceana i mjeseca. Pod mjesečinom, njegova su krila bila jasna i bijela.
Trenutak potom, bilo ga je teško razlikovati od zvijezda na nebu.



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

8Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:22 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Peto poglavlje
ČETRNAEST DANA
Tijekom noći magla bez vjetra napredovala je poput vojske i spustila se
na Fort Bragg. Nije se podignula s izlaskom sunca, a njezina depresivnost
prodrla je u sve. U petak, za vrijeme nastave, Luce se osjećala kao da je
nošena sporom plimom. Nastavnici su bili nepribrani, suzdržljivi i spori s
predavanjima. Učenici su tijekom dugog i vlažnog jednoličnog dana
posve otupjelo sjedili, nastojeći ostati budni.
Do kraja nastave, turobnost je do srži prodrla u Luce. Nije znala što radi u
toj školi, koja i nije bila njezina, u tom kratkotrajnom životu koji je samo
isticao nedostatak trajnog i stvarnog njezina života. Sve što je željela bilo
je dopuzati do kreveta i prespavati, ne samo to vrijeme, ili svoj prvi tjedan
u Shorelineu, nego i prepirku s Danielom i zbrku pitanja i nemira koji su
se oslobodili u njezinoj glavi.
Prošle noći nije mogla zaspati. U najmračnijim satima ranog jutra sama i
teturajući vratila se u sobu. Prevrtala se, ali nije uspjela usnuti. Danielovo
izbjegavanje pravih odgovora više je nije iznenađivalo, ali to nije značilo
da joj je lakše. Ta uvredljiva, šovinistička naredba, da ostane unutar
granica škole?! Zar smo u devetnaestom stoljeću? Pomislila je da je
Daniel, prije nekoliko stoljeća, možda doista razgovarao s njom na takav
način, ali bila je uvjerena da to nije odgovaralo njezinim bivšim
inkarnacijama, kao što ne bi odgovaralo ni Jane Eyre ili Elizabeth Bennet.
Ni sada joj, ni najmanje, nije odgovaralo.
Dok se nakon nastave približavala domu, još uvijek je bila ljutita i
zlovoljna. Kad je stavila ruku na kvaku, oči su joj bile mutne i gotovo je
mjesečarila. Posrćući po zamračenoj, praznoj sobi, zamalo nije primijetila
kovertu koju je netko provukao ispod vrata. Bila je krem boje, četvrtasta,
od tanka papira, a kad ju je okrenula, vidjela je svoje ime napisano sitnim,
tiskanim slovima. Otvorila ju je, želeći naći njegovu ispriku. Znala je da i
ona njemu duguje jednu.
Pismo unutra bilo je tiskano na papiru krem boje i presavijeno na tri
dijela.
Draga Luce,
postoji nešto što sam odviše dugo čekao da ti kažem. Nađimo se u gradu,
večeras oko šest sati, blizu mjesta Nojo Point. Autobus broj 5, koji vozi
autocestom 1, staje oko 400 metara južno od Shorelinea. Upotrijebi ovu
autobusnu kartu. Čekat ću te pored Nort Cliffa. Jedva čekam da te vidim.
Voli te Daniel
MIN@
68
Protresla je kovertu i osjetila malen komad papira. Izvadila je tanku,
plavo-bijelu autobusnu kartu s brojem 5 tiskanim na prednjoj strani. Na
poleđini nalazio se malen i nezgrapan zemljovid Fort Bragga, ručno
nacrtan.
Luce nije mogla shvatiti. Nije ni spomenuo svađu na plaži. Nije bilo
nijednog pokazatelja da je Daniel razumio koliko je njegovo ponašanje
nepredvidljivo, jednog dana samo je nestao u mraku, a sljedećeg je
očekivao da na njegov mig putuje kako bi ga vidjela.
Nije bilo isprike.
Čudno. Daniel se može pojaviti bilo gdje i bilo kad. Obično nije bio
svjestan logističke stvarnosti s kojom su ljudi morali izlaziti na kraj.
Pismo u njezinim rukama bilo je hladno i kruto. Njezina lakoumnija
strana bila je u napasti da se pretvara kako ga nije primila. Bila je umorna
od svađa, od Danielove nevoljkosti da joj se povjeri. Ali, ta nesretna,
njezina zaljubljena strana pitala se je li prema njemu odviše oštra. Zato što
je njihova veza vrijedna truda. Pokušala je dozvati u sjećanje izraz u
njegovim očima i ton glasa dok joj je pričao o životu koji je provela u
Kaliforniji, za vrijeme zlatne groznice. Kako ju je vidio kroz prozor i po
tisućiti se put u nju zaljubio.
Tu je sliku nosila u sebi kad je, nekoliko minuta poslije, izašla iz
učeničkog doma i sporim korakom krenula stazom koja je vodila prema
glavnom ulazu i autobusnoj postaji, gdje joj je Daniel rekao da ga čeka.
Dok je stajala pod vlažnim, sivim nebom, slika njegovih preklinjućih
ljubičastih očiju razdirala joj je srce. Promatrala je kako se iz magle
pomaljaju bezbojni auti, zaokreću za serpentine i ponovo nestaju na
autocesti broj 1, koja nije imala sigurnosne ograde.
Kad je pogledala prema golemome kampusu u daljini, sjetila se što joj je
Jasmine rekla na tulumu: ’Sve dok smo u kampusu, pod nadzorom,
možemo raditi gotovo sve što želimo.’ Luce je izmakla nadzoru, ali to joj
nije moglo štetiti. Nije bila prava učenica te škole, a vidjeti Daniela bilo je
vrijedno rizika da je uhvate.
Nekoliko minuta nakon što je prošlo pola sata, na postaju je stala petica.
Autobus je bio star, siv i klimav, kao i vozač koji je otvorio drhtava vrata
na polugu kako bi Luce mogla ući. Zauzela je prazno sjedište u prednjem
dijelu autobusa. Unutra je mirisalo na paučinu, ili tavan koji se rijetko
koristi. Morala se držati za jeftina, pojastučena sjedala od umjetne kože
kad je brzinom od osamdeset kilometara na sat ulazio u zavoje, kao da se,
samo nekoliko centimetara dalje, cesta ne ruši u ponor dubok kilometar i
pol, ravno u nazupčani, sivi ocean.
MIN@
69
Kad su stigli u grad počelo je kišiti, ravnomjerno je sipilo, malo slabije od
pravog pljuska. Većina trgovina u glavnoj ulici bila je zatvorena taj dan, i
gradić je bio mokar i pomalo pust. Nije to bila pozadina kakvu je
zamišljala za prizor sretnog pomirenja.
Izašla je iz autobusa i navukla na glavu skijašku kapu iz naprtnjače. Na
nosu i vrhovima prstiju osjećala je hladnoću kiše. Ugledala je svijen,
zelen i metalan znak i krenula smjerom za Noyo Point.
Nalazio se na široku poluotoku, ne tako raskošno zelenom, poput okoline
škole Shoreline. Bila je to mješavina nepravilnih mrlja trave i krastavog,
mokrog, sivog pijeska. Ondje se drveće prorjeđivalo, kao i lišće, odneseno
hirovitim oceanskim vjetrom. Osamljena se plaža nalazila na muljevitu
dijelu, posve na rubu, stotinama metara daleko od ceste. Danici je,
vjerojatno, mislio na to mjesto. Ali, s mjesta na kojem je stajala, Luce je
vidjela da ga nema. Pogledala je na sat. Kasnila je pet minuta.
Daniel nikad nije kasnio.
Kišne kapi smjestile su se na njezinoj kosi, nisu je natopile kao inače. Čak
ni Majka Priroda nije znala što učiniti s Luceinom obojenom kosom. Nije
željela čekati Daniela na otvorenom. Na glavnoj ulici nalazio se niz
trgovina i ona je tu ostala, na dugu drvenu trijemu pod zahrđalom,
metalnom tendom. Na zatvorenoj trgovini, izblijedjelim plavim slovima
pisalo je FREDOVA RIBA.
Fort Bragg nije bio slikovit poput Mendocina, gradića u kojem su stali
prije nego što su odletjeli do Shorelinea. Bilo je to radničko, staromodno
ribarsko selo s natrulim dokovima prilagođenim krivulji uvalice, gdje se
tlo sužavalo prema oceanu. Dok je čekala, pristala je brodica puna ribara.
Promatrala je red poput štapića mršavih, otvrdnulih ljudi u posve mokrim
kišnim kabanicama kako se s dokova penju uz kamene stube. Kad su došli
do razine ceste, pojedinačno ili u nijemim grupama, prolazili su pored
prazne klupe, tužnog ukošenog drveća i zatvorenih dućana, do šljunčanog
parkirališta na južnom kraju Noyo Pointa. Popeli su se u trošne, stare
kamione, upalili motore i odvezli se. More mrkih lica prorjeđivalo se i
jedno se odjednom istaknulo, ali nije dolazilo sa škune. Zapravo, kao da
se stvorilo iz magle. Luce je poskočila natrag do metalne rolete zatvorene
ribarnice i pokušala uhvatiti dah.
Cam.
Nalazio se točno ispred Luce. Hodao je zapadnom stranom, šljunčanom
cestom, sa strane su mu bila dva u tamno odjevena ribara, koji kao da nisu
primjećivali njegovu prisutnost. Bio je odjeven u crne uske traperice i
crnu kožnu jaknu. Tamna kosa bila je kraća nego kad ga je posljednji put
vidjela i sjajila je na kiši. Djelić tetovaže crnog sunca vidio se sa strane na
MIN@
70
njegovu vratu. Bezbojno nebo isticalo je njegove zelene oči, gorljivije
nego ikad.
Kad ga je posljednji put vidjela stajao je pred odurnom vojskom crnih
demona, tako bešćutan i okorio, jednostavno... zao. Krv joj se ledila u
žilama. Pripremila je niz optužbi i psovki da ga njima obaspe, ali bilo bi
bolje da ga potpuno izbjegne.
Prekasno. Camov zeleni pogled pao je na nju i ona se smrznula. Ne zato
što ju je osvojio lažnim šarmom, na koji je zamalo pala u Maču i križu.
Nego zato što je izgledao iskreno zabrinut što je vidi. Naglo je skrenuo i
nastavio u smjeru suprotnom od nekoliko posljednjih, zakasnjelih ribara.
U sljedećem trenutku bio je pored nje.
„Što ćeš ti tu?“
Činio joj se više nego zabrinut, izgledao je gotovo preplašen, procijenila
je. Glava mu je utonula u ramena, a pogled nigdje nije zadržavao duže od
sekunde. Nije komentirao njezinu kosu, kao da je nije ni primijetio. Luce
je bila uvjerena da Cam nije znao da se ona nalazi u Kaliforniji. Cijeli
smisao njezina preseljenja bio je da se skloni od ljudi poput njega. Sad je
to upropastila.
„Samo sam,“ gledala je stazu od bijelog šljunka iza Čama, koja je
presijecala travnjak što je graničio s rubom hridine. „Samo sam pošla u
šetnju.“
„Nisi.“
„Pusti me na miru,“ pokušala je proći pored njega. „Nemam ti što reći.“
„Što je u redu, uzevši u obzir da ne bismo trebali razgovarati. Ali nisi
smjela otići iz te škole.“
Odjednom je osjetila tjeskobu, kao da je znao nešto što ona nije znala.
„Kako znaš da tu idem u školu?“
Cam je uzdahnuo.
„Znam sve, dobro?“
„Znači, tu si kako bi se borio s Danielom?“
Camove su se zelene oči suzile.
„Zašto bih... Čekaj, pokušavaš li reći da si ti tu kako bi ga vidjela?“
„Nemoj biti tako iznenađen. Zajedno smo.“ Kao da Cam još nije shvatio
da je umjesto njega odabrala Daniela.
Cam se počešao po čelu, izgledao je zabrinut. Kad je napokon progovorio,
riječi su nahrupile.
„Je li poslao po tebe? Luce?“
Lecnula se, pognuvši se pod pritiskom njegova pogleda.
„Dobila sam pismo.“
„Pokaži mi.“
MIN@
71
Luce se ukočila, proučavala je Camov neobični izraz, pokušavala dokučiti
što zna. Izgledao je jednako zabrinuto kao što se Luce osjećala. Nije se
pomaknula.
„Prevarili su te. Grigori te ne bi sad pozvao.“
„Ne znaš ti što bi učinio za mene.“ Luce se okrenula, poželjevši da nikad
nije vidjela Cama i da se nalazi negdje daleko. Osjećala je djetinjastu
potrebu da se hvališe pred Camom o Danielovu sinoćnjem posjetu. Ali,
hvalisanje bi tu stalo. Nije se mogla ponositi njihovom svađom.
„Umro bi da ti izgubiš život, Luce. Znam to. Ako želiš preživjeti još jedan
dan, bolje ti je da mi pokažeš pismo.“
„Ubio bi me zbog lista papira?“
„Ne ja, ali taj tko ti je poslao poruku, vjerojatno bi.“
„Što?“ Luce se oduprla porivu da mu u ruke gurne pismo, koje kao da je
gorjelo u njezinu džepu. Cam nije znao što govori. Nije mogao znati. Ali
što je dulje zurio u nju, čudno ju je pismo sve više zbunjivalo. Autobusna
karta, upute. Bilo je napisano neobično stručno i precizno. Uopće nije
nalikovalo Danielu. Drhtavim prstima izvadila ga je iz džepa.
Zgrabio ga je iz njezine ruke, i pročitao kriveći lice. Promrmljao je nešto
nerazumljivo i pogledom ošinuo šumu na drugoj strani ceste. Luce se
također ogledala oko sebe, ali na nekolicini preostalih ribara, koji su
tovarili opremu u zahrđale kamione, nije primijetila ništa sumnjivo.
„Dođi,“ rekao je naposljetku, zgrabivši je za lakat. „Već odavno si se
trebala vratiti u školu.“
Istrgnula se.
„Nikamo ne idem s tobom. Mrzim te. Što uopće radiš tu?“
Hodao je u krug, oko nje.
„Lovim.“
Pokušala ga je vidjeti objektivno, unatoč tome što ju je još uvijek plašio.
Vitak, odjeven poput pankera ili rokera, bez oružjti.
„Doista?“ Nakrivila je glavu. „Što loviš?“
Cam je zurio iza nje, u šumu obavijenu sumrakom. Jednom je kimnuo.
„Nju.“
Luce je okrenula glavu da vidi o kome ili o čemu je riječ, ali prije nego
što je išta mogla vidjeti, grubo ju je gurnuo. Čula je neobičan fijuk, zatim
je nešto srebrno projurilo pored njezina lica.
„Dolje!“ viknuo je Cam. Snažno joj je pritisnuo ramena i gurnuo je dolje.
Potonula je na trijem, osjećajući Camovu težinu na sebi i miris prašine na
drvenome podu.
MIN@
72
„Makni se s mene!“ vikala je. Dok se migoljila od gnušanja, prožela ju je
hladnoća. Tko god da je, zao je. U protivnom, nikad ne bi bila u prilici da
je štiti Cam.
Trenutak poslije, Cam je jurio preko praznog parkirališta Trčao je prema
djevojci. Vrlo lijepoj djevojci, Luceinih godina, odjevenoj u dug, smeđ
kaput. Djevojčine crte lica bile su nježne a platinasto plava kosa vezana u
visok konjski rep. Ali, oči su joj bile čudne. Imale su prazan izraz, zbog
kojih je Luce, čak iz daljine, osjetila kako je preplavljuje ledeni strah.
Ne samo to: djevojka je bila naoružana. Držala je srebrni luk i žurno
stavljala strijelu.
Cam je jurio naprijed, stopalima je drobio šljunak na parkiralištu,
približavao se djevojci, čiji je bizarni srebrni luk sjajio Čak i u magli. Kao
da nije bio s ovoga svijeta.
Nevoljko skrenuvši pogled s poludjele djevojke sa strijelom, I.uce se
prebacila na koljena i brzo promotrila parkiralište kako bi vidjela je li itko
izgledao toliko uspaničeno koliko se ona osjećala. No, mjesto je bilo
prazno i sablasno tiho.
U grudima ju je stezalo, jedva je disala. Djevojka se kretila gotovo poput
stroja, bez oklijevanja. A, Cam je bio nenaoružan. Djevojka je napinjala
luk, a Cam je bio sigurna meta.
Ali, čekala je djelić trenutka predugo. Cam se zabio u nju i srušio je na
leđa. Grubo joj je istrgnuo luk iz ruku, udarajući je laktovima u lice dok
nije odustala. Djevojka na tlu jauknula je, bio je to visok, nedužan zvuk i
uzmaknula je kad je Cam uperio u nju strijelu u luku. Preklinjući
podignula je ruku.
Zatim je Cam ispalio strijelu ravno u njezino srce.
Na drugom kraju parkirališta, Luce je kriknula i zagrizla šaku. Premda je
željela biti daleko, jako daleko, nespretno se uspravila i potrčala bliže.
Nešto nije bilo u redu. Luce je očekivala da i ondje naći djevojku kako
leži i krvari, ali djevojka se nije otimala, ni plakala.
Zato što djevojke više nije bilo.
Djevojka i strijela koju je Cam u nju ispalio, nestale su.
Cam je jurio po parkiralištu, grabeći strijele koje su ispale u rijeku, kao da
je to najpreči zadatak. Luce je kleknula na mjesto na kojem je djevojka
pala. Prstima je dodirivala hrapavi šljunak, zbunjenija i preplašenija nego
trenutak prije. Nije bilo znaka da itko ikada bio tu.
Cam se vratio i stao pored Luce. U jednoj ruci držao je tri strijele, u
drugoj srebrni luk. Luce je nagonski ispružila ruku kako bi dotaknula
jednu od strijela. Nikad nije vidjela ništa slično. Iz nekog razloga, prožela
ju je neobična zadivljenost. Proželi su je srsi. U glavi joj se vrtjelo.
MIN@
73
Cam je naglom kretnjom odmaknuo strijele.
„Nemoj. Smrtonosne su.“
Nisu se doimale smrtonosnim. Zapravo, nisu imale zašiljen vrh. Bili su to
srebrni štapovi koji su završavali tupim vrhom. Ali, zbog jedne od njih
djevojka je nestala.
Luce je nekoliko puta trepnula.
„Came, što se dogodilo?“U glasu joj se osjećala težina. „Tko je bila ona?“
„Izopćenica.“ Cam je nije gledao. Zurio je u srebrni luk u ruci.
„Tko?“
„Najgora vrsta anđela. Za vrijeme pobune stali su uz Sotonu, ali nisu ni
kročili u podzemlje.“
„Zašto?“
„Znaš takve. Poput djevojaka koje žele biti pozvane na tulum, ali se,
zapravo, ne namjeravaju pojaviti.“ Nakrivio je lice. „Prilično brzo nakon
bitke požurili su u raj, ali bilo je prekasnu. U ovim oblacima imaš samo
jednu priliku.“ Okrznuo ju je pogledom. „Barem većina nas.“
„Dakle, ako nisu na strani raja...“ još se privikavala otvoreno govoriti o
tim stvarima. „Jesu li na strani... pakla?“
„Teško. Premda se sjećam kad su dopuzali natrag,“ nasmijao se zloslutno.
„Obično prihvaćamo svakog, ali i Sotona ima svoje granice. Zauvijek ih
je otjerao i oslijepio kako bi ih kaznio za nanesenu uvredu.“
„Ali, ta djevojka nije bila slijepa,“ šapnula je Luce, sjećajući se luka koji
je pratio svaki Camov pokret. Nije ga pogodila samo zato što se kretao
odviše brzo. Istodobno je znala da nešto s tom djevojkom nije bilo u redu.
„Bila je. Ali je za snalaženje koristila druga osjetila. Na neki način mogla
je vidjeti. Što ima svoje mane, ali i prednosti.“
Očima nije prestao pročešljavati šumu. Luce je zanijemila kad je
pomislila koliko bi ondje moglo biti izopćenika. Koliko srebrnih lukova i
strijela.
„Dakle, što joj se dogodilo? Gdje je sad?“
Cam je zurio u nju.
„Mrtva je, Luce. Puf. Nestala.“
Mrtva? Luce je zurila u mjesto na kojem se to dogodilo. Bilo je prazno,
kao i ostatak parkirališta. Spustila je glavu, vrtjelo joj se.
„Mislila sam... da se anđele ne može ubiti.“
„Samo u nedostatku pravog oružja.“ Bljesnuo je strijelama prema Luce
prije nego što ih je umotao u komad platna koji je izvukao iz džepa i
spremio ih pod kožnu jaknu. „Teško je doći do takvih stvari. Ah, prestani
se tresti, neću tebe ubiti.“ Okrenuo se i počeo isprobavati vrata na
parkiranim autima. Kad je na sivo-žutom kamionetu primijetio otvoren
MIN@
74
prozor s vozačeve strane, počeo se smijuljiti. Provukao je ruku i otključao
vrata. „Budi zahvalna što nećeš morati hodati do škole. Hajde, upadaj!“
Kad je Cam otvorio suvozačka vrata, Luce je zinula. Zurila je u njega
kroz otvoren prozor dok je pokušavao upaliti auto.
„Zar zbilja misliš da ću se odvesti s tobom u autu koji si obio, nakon što
sam vidjela kako si nekog ubio?“
„Da je nisam ubio,“ prtljao je ispod volana, „ona bi ubila tebe, jasno? Što
misliš, tko ti je poslao poruku? Namamili su te iz škole kako bi te ubili. Je
li ti sada lakše shvatiti?“
Luce se naslonila na pokrov motora, nije znala što bi. Sjetila se razgovora
s Danielom, Arriane i Gabbe, prije nego što je napustila Mač i križ. Rekli
su joj da bi je gospođica Sophija i drugi , njezine sekte mogli progoniti.
„Ali, ona nije izgledala kao... jesu li izopćenici dio starješina?“
Ali, tada je Cam upalio motor. Brzo je iskočio van, obišao auto i grubo
nagurao Luce na suvozačko mjesto.
„Požuri, hop- hop.“ Kao da pokušavam nagovoriti mačku! Napokon ju je
smjestio na sjedište, povukao preko nje sigurnosni pojas i zakopčao ga.
„Nažalost, Luce, imaš više od jednog neprijatelja. Zato te sad vodim u
školu, gdje je sigurno. I to smjesta.“
Mislila je da ne bi bilo pametno ostati nasamo u autu s Camom, ali ostati
sama, ne bi bilo nimalo pametnije.
„Čekaj malo,“ rekla je kad je skrenuo prema Shorelineu. „Ako izopćenici
nisu dio raja ni pakla, na čijoj su, onda, strani?“
„Izopćenici su odurne sive boje. Ako nisi primijetila, ima i gorih stvari od
mene.“
Luce je sklopila ruke u krilu, želeći se što prije vratiti u sobu u domu, gdje
se mogla osjećati, ili barem pretvarati, da je sigurna. Zašto bi vjerovala
Camu? Previše je puta povjerovala u njegove laži.
„Nema goreg od tebe. Što si želio... što si pokušao u Maču i križu, bilo je
užasno i nepravedno.“ Odmahnula je glavom. „Samo me želiš ponovo
prevariti.“
„Nije istina.“ U njegovu glasu bilo je manje poricanja nego što je
očekivala. Činio se zamišljen, gotovo turoban. Tad se već zaustavljao na
velikom, zaobljenom kolnom prilazu škole Shoreline. „Nikad ti nisam
želio nauditi Luce, nikad.“
„Jesi li zato pozvao one sjene u bitku, kad sam ja bila na groblju?“
„Dobro i zlo nisu tako jasno odijeljeni kao što misliš.“ Pogledao je kroz
prozor, prema školskoj zgradi, koja se doimala mračnom i pustom. „S
juga si, zar ne ? Ovaj put, barem. Prema tome, trebala bi znati da
pobjednici imaju slobodu ponovo napisati povijest. Semantika, Luce. Što
MIN@
75
ti smatraš zlom... to je onima poput mene samo jednostavan problem
konotacije.“
„Daniel ne misli tako.“ Luce je željela da je mogla reći kako ona ne misli
tako, ali nije još dovoljno znala. Još uvijek je mislila da previše vjeruje
Danielovim objašnjenjima.
Cam je parkirao na travnatom dijelu iza učeničkog doma, izašao, obišao
kamionet i otvorio suvozačka vrata.
„Daniel i ja smo dvije strane iste medalje.“ Ponudio joj je ruku, ali nije se
obazirala. „Zacijelo je bolno to čuti.“
Željela je reći kako to nikako ne može biti istina, da između Daniela i
Cama nema sličnosti, bez obzira na to koliko se Cam trudio zataškati
stvari. Ali tog tjedna u Shorelineu Luce je vidjela i čula mnogo toga što je
protuslovilo onome u što je nekad vjerovala. Pomislila je na Stevena i
Francescu. Rođeni su na istome mjestu i nekoć su, prije rata i pada, bili na
istoj strani. Cam nije bio jedini koji je tvrdio da razlika između anđela i
demona nije posve crno-bijela.
Na njezinu prozoru gorjelo je svjetlo. Luce je zamislila Shelby kako
meditira na narančastom sagu, nogu prekriženih u lotosu. Kako će sad ući
i pretvarati se da nije vidjela anđela kako umire? Ili da događaji tog tjedna
nisu još više produbili njezine sumnje.
Zadržimo za sebe večerašnje događaje, može? Uz to, svima nam učini
uslugu i ostani u kampusu, gdje nećeš upasti u nevolje.
Prošla je pored njega, kroz mlaz prednjih svjetala kamioneta i ušla u sjene
koje su prekrivale zidove učeničkog doma.
Cam se vratio u kamionet i turirao motor na vrlo razdražljiv način. Prije
nego što je krenuo, spustio je prozor i viknuo Luce.
„Nema na čemu.“
Okrenula se:
„O čemu govoriš?“
Nacerio se prije nego što je stao na gas:
„O spašavanju tvoga života.“



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

9Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:24 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Šesto poglavlje
TRINAEST DANA
„Tu je,“ rano sljedećeg jutra, iza Luceinih vrata začulo se glasno
pjevušenje. Netko je kucao.
„Napokon je tu.“
Kucanje je postajalo sve upornije. Luce nije znala koliko je sati, osim da
je odviše rano za hihotanje koje se čulo s druge strane vrata.
„Tvoje prijateljice,“ rekla je Shelby s gornjeg ležaja.
Luce je uzdahnula i ustala. Letimično je pogledala Shelby na gornjem
krevetu, već odjevenu u traperice i napuhani crveni prsluk. Potrbuške i
nalakćena, rješavala je nedjeljnu križaljku.
„Spavaš li ti ikad?“ Luce je promrmljala, posegnula u ormar kako bi
navukla ljubičasti karirani haljetak koji joj je sašila majka za trinaesti
rođendan. Još uvijek joj je pristajao... nekako.
Prislonila je oko na špijunku i vidjela izbočena i nasmiješena lica Dawn i
Jasmine, opremljena jarkim šalovima i pahuljastim naušnjacima. Jasmine
je podignula držač za čaše s četiri kave, dok je Dawn, koja je u ruci imala
veliku smeđu papirnu vrećicu, ponovo pokucala.
„Hoćeš li ih otjerati ili da pozovem osiguranje?“ pitala je Shelby.
Luce se nije obazirala na Shelby, nego je otvorila vrata i pu stila dvije
djevojke da poput bujice prođu mimo nje i uđu u sobu, govoreći brzinom
od sto na sat.
„Napokon,“ nasmijala se Jasmine, dodala Luce kavu i bacila se na
nepospremljeni donji ležaj. „Moramo mnogo toga raspraviti.“
Dawn i Jasmine bile su tu prvi put, ali Luce je s užitkom gledala kako su
se trenutačno udomaćile. Podsjetile su je na Penn, koja je »posudila«
rezervni ključ Luceine sobe kako bi mogla upasti kad god je bilo
potrebno.
Luce je spustila pogled na kavu i teško progutala.
Nije se sad smjela prepustiti osjećajima, ne pred te tri djevojke.
Dawn je bila u kupaonici i prekopavala po ormariću pored umivaonika.
„Zato što si sastavni dio odbora za planiranje društvenih događaja,
mislimo da bi se danas trebala pridružiti govoru dobrodošlice,“ rekla je,
pogledavši Luce u nevjerici. „Kako to da još nisi odjevena? Jahta polazi
za manje od sata.“
Luce je počešala čelo.
„Podsjeti me?“
MIN@
77
„Uh!“ Dawn je dramatično zastenjala. „Sjećaš li se Amy Branshaw, moje
partnerice u laboratoriju? Čiji je otac vlasnik monstruozne jahte? Zvuči li
imalo poznato?“
Sjećanje joj se vraćalo. Subota. Plovidba jahtom uz obalu. Jasmine i
Dawn pokušale su odboru za društvene događaje Slio relinea, to jest
Francesci, prikazati plovidbu jahtom u nejasnom obrazovnom kontekstu,
što je nekako prošlo. Luce je pristala po moći, ali nije učinila ništa. Sad je
mogla misliti samo na izraz koji je poprimilo Danielovo lice kad mu je
rekla za putovanje, ali je smjesta odbacio pomisao da bi se Luce mogla
dobro zabaviti u bez njega.
Dawn je sada kopala po Luceinu ormaru. Izvukla je haljinu od džerseja
boje patlidžana s dugim rukavima, bacila je na nju i otjerala je u
kupaonicu.
„Ne zaboravi ispod staviti tajice. Na oceanu će biti hladno.“
Luce je usput zgrabila mobitel iz punjača. Sinoć, nakon što ju je Cam
dovezao, osjećala se tako preplašenom i osamljenom da je prekršila prvo
pravilo profesora Colea i poslala Callie poruku. Da je profesor Cole znao
koliko je očajnički trebala razgovor s prijateljicom... vjerojatno bi
svejedno bio bijesan. Sad je prekasno.
Otvorila je pretinac i sjetila se koliko su joj drhtale ruke kad je napisala
lažima ispunjenu poruku:
Napokon sam dobila mobitel! Signal je slab, ali kad uzmognem, nazvat ću
te. Sve je super, ali mi nedostaješ!
Piši brzo!
Nije bilo odgovora od Callie.
Je li bila bolesna? Ili na putu?
Je li ignorirala Luce zato što je Luce ignorirala nju?
Luce se letimično pogledala u zrcalo. Loše je izgledala a tako se i
osjećala. Ali pristala je pomoći Dawn i Jasmine, pa je navukla haljinu od
džerseja i kosu pričvrstila otraga s nekoliko ukosnica.
Kad je Luce izašla iz kupaonice, Shelby se posluživala doručkom koji su
donijele djevojke u papirnoj vrećici. Doista je izgledao primamljivo, čajna
peciva s trešnjama, pržene jabuke, muffini, kruščići s cimetom i tri vrste
soka. Jasmine joj je dodala golemi muffin s posijama i zdjelicu krem sira.
„Hrana za mozak.“
„Što je sve to?“ Miles je gurnuo glavu kroz odškrinuta vrata. Pod
navučenom bejzbolskom šiltericom oči mu se nisu vidjele, ali njegova se
smeđa kosa sa strane uvijala prema gore, a kad se nasmijao, u obrazima su
se pojavile divovske rupice. Dawn se odmah počela hihotati, samo zato
što je Miles bio sladak, a Dawn je bila Dawn.
MIN@
78
Miles kao da to nije primijetio. U društvu vrlo tipičnih djevojaka, doimao
se gotovo opuštenijim i ležernijim od Luce. Možda je imao gomilu
sestara, ili nešto slično. Nije bio poput ostalih učenika Shorelinea, koji su
se skrivali iza ravnodušnosti. Miles je bio prirodan i neusiljen.
„Nemaš li prijatelje svoga spola?“ pitala je Shelby, pretvarajući se
ozlovoljenijom nego što je doista bila. Sad, kad je malo bolje poznavala
svoju cimericu, Luce je Shelbyin zajedljivi smisao za šalu postajao gotovo
privlačan.
„Naravno.“ Nimalo zbunjen, Miles je ušao u sobu. „Ali, moji muški
prijatelji obično ne dolaze s doručkom.“ Iz vrećice je izvadio golemi
kruščić s cimetom i odgrizao velik komad. „Lijepo izgledaš, Luce,“ rekao
je punih usta.
Luce se zarumenjela, Dawn se prestala hihotati, a Shelby je zakašljala u
rukav:
„Čudno!“
Na prvi zvuk iz zvučnika u hodniku, Luce je skočila. Drugi su je gledali
kao da je poludjela, ali Luce su još uvijek bili svježi nepodnošljivi
proglasi u Maču i križu. Umjesto toga, prostoriju je ispunio Francescin
jantarni glas.
„Dobro jutro, Shoreline. Ako nam se pridužujete na današnjoj plovidbi
jahtom, autobus za marinu kreće za deset minuta. Sastanimo se na južnom
izlazu radi prebrojavanja. Ne zaboravite se toplo odjenuti!“
Miles je zgrabio još jedan kruščić, za put. Shelby je navukla gumene
čizme na točkice. Jasmine je zategnula ružičaste naušnjake, pogledala
Luce i slegnula ramenima.
„Toliko o planiranju! Morat ćemo požuriti s govorom dobrodošlice.“
„Sjedni pored nas u autobusu,“ Dawn je davala upute. „Do Noyo Pointa
napravit ćemo skicu govora.“
Noyo Point. Luce se prisilila progutati zalogaj muffina s posijama. Od
sjećanja na izraz lica mrtve Izopćenice dok je još bila živa i na užasni
povratak kući s Camom, koža joj se naježila. Nije pomoglo Camovo
uvjeravanje da joj je spasio život. Odmah nakon što joj je naložio da više
ne napušta kampus.
Tako čudne riječi. Kao da su Daniel i Cam bili u dosluhu.
Nastojeći dobiti na vremenu, Luce je sjela na rub kreveta.
„Dakle, idemo svi?“
Nikada do tad nije prekršila obećanje dano Danielu. Premda mu nije
doista obećala da neće otići na jahtu. Ograničenje joj se činilo odviše
okrutnim i pretjeranim da je imala potrebu ne poslušati. Ali, da je pristala
igrati po Danielovim pravilima, možda se ne bi morala suočiti s tuđom
MIN@
79
smrću. Vjerojatno je njezina paranoja ponovo uzimala maha. Pismo ju je s
namjerom izmamilo iz kampusa. Školsko putovanje jahtom bilo je nešto
potpuno drukčije. Nisu izopćenici upravljali brodom.
„Naravno da idemo svi.“ Miles je zgrabio Luce za ruku, povukao je na
noge i prema vratima. „Zašto ne bismo?“
Tad je morala odlučiti: mogla je ostati u kampusu, gdje je bila sigurna,
kako su joj Daniel i Cam rekli. Ili je mogla izaći kroz vrata i dokazati
samoj sebi da je njezin život samo njezin.
Pola sata poslije, Luce je zajedno s pola učenika Shorelinea zurila u
blistavu bijelu četrdesetmetarsku luksuznu jahtu Austal.
Nebo nad Shorelineom se razvedrilo, ali na moru, u marini uz dokove,
ostao je tanak sloj magle od prethodnog dana. Kad je Francesca izašla iz
autobusa, promrmljala je:
„Sad je dosta,“ i podignula dlanove u zrak.
Vrlo ležerno, kao da odmiče zastore na prozoru, rukama je doslovce
razdvojila maglu i točno nad blistavim brodom napravila mjesta za veliku
plohu vedrog neba.
Učinila je to toliko suptilno, da nitko od učenika ili nastavnika nefila nije
primijetio ništa osim prirodne promjene. Luce je zinula. Nije bila sigurna
da je vidjela to što je vidjela, dok Dawn nije tiho zapljeskala.
„Čarobno, kao i uvijek.“
Francesca se blago nasmiješila.
„Da, tako je bolje, zar ne?“
Luce je već počela primjećivati nijanse koje su mogle biti anđeoska djela.
Vožnja unajmljenim autobusom bila je mnogo ugodnija od vožnje javnim
autobusom po kiši, dan prije. Izlozi dućana činili su se osvježenim, kao da
je cijeli grad nedavno obojen.
Učenici su stali u red za ukrcaj na jahtu, koja je bila zadivljujuća, poput
svih vrlo skupih stvari. Gladak profil svijao se poput školjke, a sva su tri
kata imala široku, bijelu palubu. Išli su na prednju palubu, gdje su se, kroz
goleme prozore, vidjele tri kabini s namještajem presvučenim u baršun.
Na toplini mirnog sunca u marini, Luce su se njezine brige zbog Cama i
izopćenika učinile smiješnima. Iznenađeno je primijetila da se rasplinjuju.
Pošla je za Milesom u kabinu na drugom katu. Zidovi su bili umirujuće
sivkasto drap boje, a crno-bijele duge klupe slijedile su zavojite zidove.
Šest se učenika već bacilo na presvučene klupe i posluživalo raznovrsnom
hranom, koja je prekrivala stoliće za kavu.
Za šankom, Miles je otvorio limenku Coca Cole, ulio je u dvije plastične
čaše i jednu dodao Luce.
MIN@
80
„Dakle, demon kaže anđelu: Tužit ćeš me? A gdje misliš da ćeš naći
odvjetnika?“ Gurnuo ju je laktom. „Kužiš? Zato što su svi odvjetnici...“
Poanta vica. U mislima je bila drugdje i propustila je činjenicu da joj
Miles priča vic. Natjerala se da se glasno nasmije, čak i da rukom lupne o
šank. Činilo se da je Milesu laknulo, premda je možda bio malo
sumnjičav zbog njezine pretjerane reakcije.
„Bravo,“ rekla je Luce, osjećajući se jadno dok je prigušivala lažni
smijeh. „Taj ti je dobar.“
Luce slijeva stajala je Lilith, visoka crvenokosa djevojka, jedna od trojki
koju je Luce upoznala prvog dana škole. Zalogaj tunjevine s tartarom stao
je na pola puta do njezinih usta:
„Kakva je to bijedna šala, koju samo križanac može ispričati?“ Mrštila se,
većinom na Luce, njezine sjajilom namazane usne izgledale su kao da
reži. „Zbilja misliš da je smiješno? Jesi li ikad bila u podzemlju? Ondje
nije smiješno. Miles nas ne iznenađuje, ali mislila sam da ti imaš više
ukusa.“
Luce je bila zabezeknuta.
„Nisam shvatila da je riječ o ukusu, rekla je. U tom slučaju, definitivno
sam na Milesovoj strani.“
„Pssst.“ Francescine manikirane ruke odjednom su bile na Luceinu i
Lilithinu ramenu. „O čemu god da je riječ, sjetite se da ste na brodu
zajedno sa sedamdeset tri učenika ne-nefila. Riječ dana jest diskrecija.“
To je za Luce bila jedna od najčudnijih stvari u vezi sa Shorelineom.
Cijelo vrijeme koje su provodili s običnom djecom, pretvarali su se da ne
rade sve one čudne stvari koje su radili u ne-nefilskoj kolibi. Luce je još
uvijek željela razgovarati s Francescom o izopćenicima, načeti temu o
onome što je tog tjedna učinila u šumi.
Francesca je odklizila dalje, a Shelby se progurala između Luce i Milesa.
Točno koliko moram biti diskretna dok u školjku u brodskoj kabini guram
glave sedamdeset tri ne-nefila i puštam vodu?
„Grozna si.“ Luce se nasmijala, zatim iznenađeno pogledala kad joj je
Shelby ponudila mali sendvič. „Gle tko dijeli!“ rekla je Luce. „A zoveš
sebe jedinicom.“
Luce je uzela maslinu, a Shelby je povukla tanjur k sebi:
„Pa, nemoj se na to naviknuti.“
Kad je motor pod njihovim nogama počeo raditi, cijeli brod studenata stao
je klicati. Luce je voljela takve trenutke u Shorelineu, kad se razlika
između nefila i ne-nefila doista nije primjećivala. Nekoliko djevojaka vani
prkosilo je hladnoći, smijale su se dok im je vjetar raskuštravao kosu.
Nekoliko mladića koje je poznavala sa sata povijesti igralo je poker u
MIN@
81
kutu glavne kabine. Za tim bi stolom Luce očekivala vidjeti Rolanda, ali
on je bio očito odsutan.
Jasmine je stajala uz šank i fotografirala, a Dawn je podignula olovku i
papir u zrak, pokazujući Luce da moraju napisati govor. Luce je krenula
prema njima, kad je kroz prozor, krajičkom oka, ugledala Stevena.
Bio je sam, naslonjen na ogradu, odjeven u dug crni kaput, a šešir mu je
skrivao sjedinama prošaranu kosu. Razmišljanje o njemu kao demonu
plašilo ju je, naročito zato što joj se doista sviđao, ili barem to što je o
njemu znala. Još više ju je zbunjivala njegova veza s Francescom. Bili su
takav neobičan spoj, podsjećali su je na Camovu sinoćnju izjavu kako nije
toliko drukčiji od Daniela. Ta ju je usporedba mučila dok je otvarala
klizna vrata od zatamnjenog stakla i izlazila na palubu.
Na zapadnoj strani vidjelo se samo beskrajno plavetnilo oceana i vedrog
neba. Voda je bila mirna, ali o bokove broda udarao je oštar vjetar. Dok se
približavala Stevenu, žmireći u jarku sunčevu svjetlost i zaklanjajući
rukom oči, Luce se morala pridržati za ogradu. Francescu nije nigdje
vidjela.
„Zdravo, Luce.“ Nasmiješio joj se veselo, a kad je došla ilo ograde,
skinuo je šešir. Lice mu je bilo neobično preplanulo za listopad. „Kako
je?“
„To je dobro pitanje,“ rekla je.
„Je li ovaj tjedan bio previše za tebe? Je li te odviše uzrujala naša
demonstracija s navjestiteljima? Znaš,“ spustio je glas, „nikad prije nismo
predavali o tome.“
„Uzrujalo me? Ne. Jako mi se svidjelo,“ brzo je rekla Luce. „Hoću reći,
bilo je teško gledati. Ali, istodobno je bilo fascinantno. Željela sam
razgovarati s nekim o tome...“
Steven ju je promatrao i ona se sjetila razgovora koji je prisluškivala
između svoja dva nastavnika i Rolanda. Sjetila se da je Steven, ne
Francesca, zagovarao da se navjestitelji uključe u program.
„Željela bih doznati sve o njima.“
„Sve o njima?“ Steven je nakrivio glavu, a sunce mu je obasjalo već
zlaćanu kožu. „To bi moglo potrajati. Postoje milijarde navjestitelja, po
jedan za gotovo svaki trenutak u povijesti. Beskonačno su područje.
Većina nas ne zna ni odakle početi.“
„Je li to razlog zašto niste prije htjeli podučavati o njima?“
„Vrlo su prijeporni,“ rekao je Steven. „Neki anđeli smatraju da
navjestitelji nemaju vrijednosti. Ili da češće nose loše vijesti nego dobre.
One koji se zalažu za njih, poput mene, smatraju opsjednutim poviješću,
MIN@
82
odviše zaokupljenim prošlošću da bi obratili pažnju na grijehe
sadašnjosti.“
„Ali, to je kao da netko kaže da... prošlost nema vrijednosti.“
Da je to istina, značilo bi da Luceini prošli životi ne znače ništa, da je
njezina povijest s Danielom bezvrijedna. U tom slučaju, morala bi
nastaviti na temelju toga što je u sadašnjem životu znala o njemu. Je li to
doista bilo dovoljno?
Ne. Nije.
Morala je vjerovati da je riječ o nečemu većem od njezinih osjećaja prema
Danielu, da je riječ o dragocjenoj, zaboravljenoj povijesti koja je izgradila
nešto više od nekoliko noći blaženih poljubaca i nekoliko noći svađa. Ako
povijest nije imala vrijednosti, tada je to bilo sve što je imala.
„Pogled na tvom licu govori mi,“ rekao je Steven, „da je još netko na
mojoj strani.“
„Nadam se da ne puniš Luce glavu svojim demonskim smećem.“
Francesca se pojavila iza njih. Bila je podbočena i namrštena. Dok nije
prasnula u smijeh, Luce nije imala pojma da se Francesca samo šali.
„Razgovarali smo o sjenama, hoću reći, o navjestiteljima,“ rekla je Luce.
„Steven mi je rekao kako misli da ih ima na milijarde.“
Steven također misli da nije potrebno zvati vodoinstalatera kad kupaonica
poplavi. Francesa se srdačno smiješila, ali zbog nečeg skrivenog iza
njezinih riječi, Luce je osjetila nelagodu, kao da se usudila previše reći.
„Željela bi svjedočiti okrutnim prizorima, poput onoga koji smo gledali na
nastavi prije nekoliko dana?“
„Ne, nisam na to mislila...“
„Postoji razlog zašto je neke stvari bolje ostaviti u rukama stručnjaka „
Francesca je pogledala Stevena. „Bojim se da navjestitelji, kao prozori u
prošlost, imaju isti problem kao pokvareni toalet.“
„Naravno, jasno nam je zašto su te navjestitelji zainteresirali,“ rekao je
Steven privukavši punu Luceinu pažnju.
Dakle, Steven je shvatio. Riječ je o njezinim prošlim životima.
„Ali, moraš znati,“ dodala je Francesca, „da je ukazivanje u sjenama vrlo
opasno bez temeljite pripreme. Ako te zanima, postoje fakulteti, čak i
strogi akademski programi o kojima ću ti, jednog dana, rado govoriti. Za
sad, Luce, moraš nam oprostiti pogrešku što smo razredu preuranjeno
pokazali navjestitelje, i tu stati.“
Luce se osjećala čudno i razotkriveno. Promatrali su je.
Malo se nagnula preko ograde i dolje, na glavnoj palubi, vidjela nekoliko
svojih prijatelja. Miles je pred očima držao dalekozor i pokušavao nešto
pokazati Shelby, koja se, iza naočala Ray Ban, nije na njega obazirala.
MIN@
83
Dawn, Jasmine i Amy Branshaw sjedile su na izbočini na krmi. Nagnule
su se nad fascikl od svijetlosmeđeg papira i nešto žurno pisale.
„Trebala bih im pomoći s govorom dobrodošlice,“ rekla je Luce i
odmaknula se od Francesce i Stevena. Sve dok nije sišla niz spiralne stube
osjećala je na sebi njihove poglede. Došla je na glavnu palubu, provukla
se ispod niza smotanih jedara i progurala se pored grupe ne-nefila, koji su
s dosadom okruživali profesora Kramera, poput čačkalice tankog
profesora biologije, koji je predavao o krhkom ekosustavu pod njihovih
nogama, ili o nečemu sličnom.
„Tu si!“ Jasmine je povukla Luce na njihovo savjetovanje. „Plan napokon
dobiva oblik.“
„Super. Mogu li pomoći?“
„U dvanaest ćemo pozvoniti na zvono.“ Dawn je pokazala na golemo
mjedeno zvono koje je visjelo na bijeloj poprečnoj gredi, pored
koloturnika uz pramac. „Ja ću, nakon toga, svima zaželjeti dobrodošlicu,
Amy će govoriti o tome kako je došlo do putovanja, a Jas o budućim
društvenim događajima ovog semestra. Sve što nam treba jest netko tko bi
rekao nešto u ekološkom smislu.“ Tri djevojke pogledale su Luce.
„Je li ova jahta hibridna, ili nešto slično?“ pitala je Luce.
Amy je slegnula ramenima i odmahnula glavom.
Dawnino lice se razvedrilo, dobila je ideju:
„Možeš reći nešto o tome kako smo, zbog toga što smo tu, veći prijatelji
prirode, jer tko živi blizu prirode, djeluje u skladu s njom.“
„Jesi li imalo vična pisanju pjesama?“ pitala je Jasmine. „Znaš, mogla bi
to reći na zabavan način?“
Osjećajući krivnju zato što je izbjegla sve prave zadaće, Luce je smatrala
da treba pokazati volju.
„Ekološka poezija,“ rekla je, znajući da joj samo jedna stvar ide slabije od
pisanja pjesama i podmorske biologije, a to je javni govor. „Naravno,
mogu ja to.“
„Dobro, huu!“ Dawn je obrisala čelo. „Evo kako ja to zamišljam.“
Skočila je na izbočinu na krmi, gdje je do maločas sjedila i počela
nabrajati na prste.
Luce je znala da treba obratiti pažnju na Dawnine zahtjeve (ne bi li bilo
super kad bismo se poredale po visini ?) posebno zato što je uskoro
trebala reći nešto vrlo pametno o ekologiji, što se, istodobno, trebalo
rimovati, pred stotinom svojih školskih kolega. Ali, um joj je bio
pomućen bizarnim razgovorom s Francescom i Stevenom.
Navjestitelje prepusti stručnjacima. Ako je Steven imao pravo, ako je
postojao jedan navjestitelj za svaki trenutak u povijesti, to je bilo kao da
MIN@
84
je rekao da cijelu povijest treba prepustiti stručnjacima. Luce nije tvrdila
da je stručnjak za Sodomu i Gomoru, zanimala ju je samo njezina
povijest, njezina i Danielova. Ako je netko trebao u tome biti stručnjak,
Luce je smatrala da to mora biti ona.
Steven je sam rekao da postoje milijarde sjena. Bilo bi gotovo nemoguće
naći sve koje su imale veze s njom i Danielom, ali čak ako bi ih uspjela
naći, ne bi znala što s njima.
Letimično je pogledala palubu na drugom katu. Vidjela je samo vrhove
Francescine i Stevenove glave. Da se prepustila mašti, Luce bi mogla
zamisliti njihov oštar razgovor. O Luce. I o navjestiteljima. Vjerojatno su
se složili da ih Luce više ne trebaju spominjati.
Bila je prilično sigurna da će sama morati otkrivati svoje prošle živote.
Čekaj malo!
Prvog dana škole. Za vrijeme probijanja leda. Shelby je rekla...
Luce se uspravila, potpuno zaboravivši da se nalazi usred sastanka. Već je
prelazila palubu kad je iza sebe čula prodoran krik. Brzo se okrenula
prema izvoru zvuka i vidjela tračak nečeg crnog kako pada s krme.
Trenutak poslije je nestalo.
Zatim je čula pljusak.
„Zaboga! Dawn,“ Jasmine i Amy su se do struka naginjale preko pramca,
gledajući u vodu. Vrištale su.
„Idem po čamac za spašavanje!“ viknula je Amy i otrčala u kabinu.
Luce je skočila na izbočinu pored Jasmine i progutala knedlu kad je
vidjela prizor pred sobom. Dawn je pala s broda i sad je udarala rukama
po vodi. Isprva se vidjela samo njezina tamna kosa i ruke koje su
mlatarale, ali kad je na trenutak podignula glavu, Luce je na njezinu
problijedjelu licu vidjela užas.
Sljedećeg strahovitog trenutka, veliki je val preklopio Dawnino sitno
tijelo. Brod se još uvijek kretao, udaljavao od nje. Djevojke su drhtale,
čekale da Dawn izroni na površinu.
„Što se dogodilo?“ Steven se odjednom našao pored njih i zahtijevao
odgovor. Francesca je odvezivala kolut za spašavanje pored pramca.
Jasmineine usne su zadrhtale.
„Pokušavala je zazvoniti na to zvono, kako bi dozvala sve na palubu.
Jedva da se nagnula, ne razumijem kako je izgubila ravnotežu.“
Luce je još jednom, s bolom, pogledala preko pramca. Od ledene vode
dijelilo ju je barem deset metara. Još uvijek nije bilo ni znaka od Dawn.
„Gdje je?“ Luce je viknula. „Zna li plivati?“
Nije čekala odgovor, zgrabila je kolut za spašavanje iz Francescine ruke,
provukla ruku kroz njega i popela se na pramac.
MIN@
85
„Luce, stani!“
Čula je krik iza sebe, ali bilo je prekasno. Skočila je u vodu i zadržala
dah. Dok je padala, pomislila je na Daniela i njihov posljednji skok u
jezero.
Prvo je osjetila hladnoću u prsnom košu, grubo stezanje oko pluća od
temperaturnog šoka. Čekala je dok joj se uranjanje nije usporilo, zatim se
odgurnula prema površini. Valovi su pljuštali preko njezine glave, sol joj
se uvlačila u usta i nos, ali ona se čvrsto držala za kolut. Bilo je nespretno
plivati s njim, ali ako nađe Dawn, kad nađe Dawn, trebat će im objema
kako bi se održale na površini dok ne dode čamac za spašavanje.
Nejasno je čula graju na jahti, ljude kako viču, uzrujano se komešaju i
dozivaju je. Ali, ako je Luce željela biti od pomoći Dawn, morat će ih
isključiti.
Luce se učinilo da u ledenoj vodi vidi mrlju Dawnine tamne kose.
Usprkos valovima požurila je naprijed. Njezino je stopalo dodirnulo
nešto, ruku? no zatim je to nestalo, i Luce nije bila sigurna je li to uopće
bila Dawn.
Luce nije mogla zaroniti dok je držala kolut, no imala je loš predosjećaj
da je Dawn duboko pod vodom. Znala je da ne smije ispustiti kolut. Ali,
onda neće moći spasiti Dawn.
Odgurnuvši kolut u stranu, Luce je napunila pluća zrakom, duboko
zaronila i snažno zaplivala, dok toplina s površine nije iščezla, a voda
postala toliko hladna da je boljelo. Ništa nije vidjela, samo je posezala
rukama unaokolo, nadajući se da će naći Dawn prije nego što bude
prekasno.
Prvo je osjetila Dawninu kosu, nježan dodir njezinih kratkih, tamnih
uvojaka. Popipala je niže i osjetila lice, zatim vrat i ramena svoje
prijateljice. U tako kratko vrijeme Dawn je doista duboko potonula. Luce
je provukla ruke pod Dawnina pazuha i zatim je svom snagom povukla
prema površini, snažno se odgurujući. Bile su duboko pod vodom, danja
svjetlost bila je tek svjetlucanje u daljini.
Dawn je bila teža nego što je očekivala, kao da je nešto vrlo teško bilo
pričvršćeno za nju i obje vuklo prema dolje.
Napokon je Luce izbila na površinu. Dawn se nesuvislo oglasila, bljuvala
je vodu i kašljala. Oči su joj bile crvene, kosa zalijepljena za čelo. Luce je
jednom rukom obgrlila Dawnina prsa i polako krenula prema kolutu za
spašavanje.
„Luce,“ šapnula je Dawn. Od buke valova Luce je nije mogla čuti, ali joj
je pročitala s usana. „Što se događa?“
MIN@
86
„Ne znam.“ Luce je odmahnula glavom, s naporom održavajući sebe i
Dawn na površini.
„Plivajte prema čamcu!“ Glas je dolazio odostraga. Ali nisu mogle
nikamo plivati. Jedva su držale glave iznad površine.
Posada je spuštala gumeni čamac za spašavanje. Unutra je bio Steven.
Čim je čamac dodirnuo površinu mora, Steven je počeo žustro veslati
prema njima.
Luce je sklopila oči i dopustila da je zajedno sa sljedećim valom preplavi
gotovo opipljivo olakšanje. Samo da izdrži još malo, i sve će biti u redu.
„Uhvatite se za moju ruku,“ viknuo je Steven djevojkama. Luce su boljele
noge kao da je plivala cijeli sat. Gurnula je Dawn prema njemu, kako bi
izašla prva.
Steven je svukao sa sebe sve osim hlača i bijele košulje kratkih rukava,
koja je sad bila mokra i zalijepljena za njegova prsa. Dok je posezao za
Dawn, mišićave su mu ruke bile goleme. Lice mu je bilo crveno od
napora, stenjao je i izvlačio Dawn iz vode. Kad ju je prebacio preko ruba
čamca, toliko da ne može opet pasti u vodu, Steven se okrenuo i hitro
zgrabio Luceine ruke.
Osjećala se kao u bestežinskom stanju, kao da se s njegovom pomoći
uzvinula iz vode. Tek kad joj je cijelo tijelo sldiznulo u čamac, shvatila je
da je mokra do kože i da joj je jako hladno.
Osim ondje gdje ju je Steven dodirnuo.
Ondje su kapljice vode isparavale na njezinoj koži.
Sjela je i približila se Stevenu kako bi mu pomogla da povuče u čamac
Dawn koja se tresla. Odviše iscrpljena, Dawn se samo uspjela uspraviti.
Steven i Luce morali su je uzeti za ruke i podignuti. Gotovo je bila unutra,
kad je Luce osjetila zaprepašćujući trzaj koji je povukao Dawn natrag u
vodu.
Dawnine tamne oči izbuljile su se, kriknula je dok je klizila natrag. Luce
nije bila spremna, Dawn je kliznula iz njezinih mokrih ruku, i Luce je pala
na suprotan rub čamca.
„Drži se!“
Steven je na vrijeme uhvatio Dawn oko struka. Uspravio se i gotovo
prevrnuo čamac. Dok se trudio izvući Dawn iz vode, Luce je primijetila
kako iz njegovih leđa izviruje najkraći bljesak zlatnog.
Njegova krila.
Pojavila su se na trenutak, gotovo kao protiv njegove volje, onda kad je
trebao najviše snage. Blistala su, boje vrlo skupog nakita koji je Luce
viđala samo u izlozima robnih kuća.
MIN@
87
Nisu bila ni nalik Danielovim krilima. Danielova su bila topla i srdačna,
veličanstvena i seksi.
Stevenova su bila gola, nazupčana i zastrašujuća.
Steven je zastenjao, njegove su se mišićave ruke napele, a krila
zamahnula samo jednom, dovoljno da mu dadnu dovoljno zaleta da iščupa
Dawn iz vode.
Krila su proizvela snažan vjetar, koji je odbacio Luce na suprotnu stranu
čamca. Čim je Dawn bila na sigurnom, Stevenova stopala opet su
dodirnula dno čamca. Krila su mu smjesta kliznula natrag u kožu.
Ostavila su samo dva mala zareza na leđima košulje.
Bio je to jedini dokaz da je to što je Luce vidjela bilo stvarno. Lice mu je
bilo blijedo, ruke drhtave.
Svo troje iznemoglo se skljokalo u čamac. Dawn nije ništa primijetila, a
Luce se pitala je li tako i s promatračima s broda. Steven je pogledao Luce
kao da ga je upravo vidjela gola. Željela mu je reći da je vidjeti njegova
krila bio zapanjujuć doživljaj. Nije znala da i krila palih anđela koji su
prešli na mračnu stranu mogu oduzimati dah.
Ispružila je ruku prema Dawn, djelomično očekujući da će na njezinoj
koži vidjeti krv. Bilo je to kao da ju je nešto ščepalo raljama. Ali rani nije
bilo ni traga.
„Jesi li dobro?“ naposlijetku je prošaptala Luce.
Dawn je odmahnula glavom, a kapljice vode s njezine kose odletjele su u
zrak.
„Znam plivati, Luce. Dobro plivam. Nešto me ... nešto ...“
„…još uvijek je ondje dolje,“ dovršio je Steven.
Uzeo je veslo i prevezao ih natrag do jahte.
„Što misliš da je to moglo biti?“ pitala je Luce. „Morski pas, ili...“
Dawn je zadrhtala.
„Ruke.“
„Ruke?“
„Luce!“ prasnuo je Steven.
Okrenula se prema njemu. Steven kao da nije bio ista osoba s kojom je
minutu prije, razgovarala na palubi. U njegovim očima bilo je okrutnosti
koju prije nije vidjela.
„To što si danas učinila bilo je...“ prekinuo se.
Njegovo mokro lice izgledalo je divlje. Luce je suspregnula dah i čekala.
Lakoumno. Glupo. Opasno.
„Vrlo hrabro,“ naposlijetku je rekao, a obrazi i čelo opustili su se u njegov
uobičajeni izraz.
MIN@
88
Luce je izdahnula, bilo joj je teško doći do glasa da mu se zahvali. Nije
mogla skinuti pogled s Dawninih drhtavih nogu. I tankih, crvenih tragova
oko njezinih gležnjeva koji su se sve jasnije vidjeli.
Koji su izgledali kao otisci prstiju.
„Djevojke, siguran sam da ste uplašene,“ tiho je rekao Steven. „Ali to nije
razlog da izazovemo u školi opću histeriju. Razgovarat ću s Francescom.
Dok vam ne kažem drukčije, nikom ni riječi. Dawn?“
Djevojka je kimnula, bila je prestrašena.
„Luce?“
Njezino se lice nekontrolirano trzalo. Nije bila sigurna da to treba ostati
tajna. Dawn je zamalo umrla.
„Luce.“
Steven ju je čvrsto uhvatio za ramena, skinuo četvrtaste naočale i
zagledao se svojim tamnosmeđim očima u Luceine svijetlosmeđe. Dok se
čamac podizao vitlom na glavnu palubu, gdje je cijela škola čekala,
njegov dah u njezinu uhu bio je vreo:
„Nikom ni riječi. To je za tvoje dobro.“
MIN@
89
Sedmo poglavlje
DVANAEST DANA
„Ne razumijem zašto se tako čudno držiš,“ rekla je Shelby sljedećeg jutra.
„Tu si već koliko, šest dana? A već si najveća junakinja Shorelinea.
Možda ćeš ipak opravdati svoj ugled.“
Jutarnje nedjeljno nebo bilo je posuto kumulusima. Luce i Shelby šetale
su malenom plažom Shorelinea i dijelile naranču i čaj iz termosice.
Snažan vjetar nosio je zemljani miris starih sekvoja iz šume. Valovi su
bili visoki i uzburkani, izbacivali su na obalu pred djevojke duge vlati
crne i čvornovate morske trave, meduze i trule naplavljene grane.
„Nije to ništa, promucala je Luce,“ ali nije bila posve iskrena. Skočiti u
ledenu vodu za Dawn, zacijelo je nešto značilo. Ali Steven, oštrina
njegova glasa, snaga njegova stiska na njezinoj ruci, zastrašili su Luce
toliko da o Dawninom spašavanju zauvijek zašuti.
Promatrala je slanu pjenu koja je ostala iza vala što se povlačio.
Pokušavala je ne gledati duboku i tamnu vodu u daljini, kako ne bi morala
misliti o rukama u ledenim dubinama. ’To je za tvoje dobro.’
„Dawn je dobro,“ rekla je. „To je najvažnije.“
„Hmm, da, zahvaljujući tebi Spasiteljice.“
„Nemoj me početi zvati Spasiteljica.“
„Možda više voliš smatrati se majstoricom za sve, takvom spasiteljicom?“
Shelby je imala najhladnokrvniji humor. „Frankie kaže da se neki
tajanstven, jeziv tip mota već dvije noći oko škole. Trebala bi mu dati
što...“
„Što?“ Luce je gotovo ispljunula čaj. „Tko je to?“
„Ponavljam, tajanstven, jeziv tip. Ne znaju.“ Shelby je sjela na kišom i
vjetrom išibanu vapnenačku stijenu i vješto bacila nekoliko kamenčića u
ocean. „Neki tip. Slučajno sam čula Frankie kad je jučer, nakon cijele one
gužve na brodu, razgovarala s Kramerom.“
Luce je sjela pored Shelby i počela kopati po pijesku, tražeći kamenčiće.
Netko se prikradao Shorelineu. Što ako je to bio Daniel?
To bi mu bilo nalik. Premda se toliko tvrdoglavo držao obećanja da je
neće posjećivati, nije mogao odoljeti. Pomisao na njega izazvala je u njoj
još jaču čežnju. Osjećala je da je na rubu suza, što je bilo suludo. Možda
tajanstveni jezivi tip nije bio Daniel. Možda je to bio Cam. Mogao je to
biti bilo tko. Izopćenik.
„Je li se Francesca doimala zabrinutom?“ pitala je Luce.
„Ti ne bi bila?“
MIN@
90
„Čekaj malo. Zbog toga se nisi sinoć iskrala van?“ Bilo je to prvi put da
Luce nije probudio Shelbyn ulazak kroz prozor.
„Ne.“ Shelbyna ruka kojom je bacala kamenčiće bila je čvrsta od sve one
joge. Sljedeći kamenčić koji je bacila poskočio je u šest širokih lukova i
gotovo se vratio natrag, poput bumeranga.
„Kamo odlaziš svake večeri?“
Shelby je gurnula ruke u džepove svoga napuhanog crvenog skijaškog
prsluka. Zurila je u sive valove tako gorljivo, kao da je ugledala nešto, ili
je izbjegavala odgovoriti na pitanje. Luce je slijedila njezin pogled i
gotovo joj je laknulo što na oceanu, sve do obzora, nije bilo ničeg osim
sivobijelih valova.
„Shelby.“
„Što? Nikamo ne idem.“
Luce je počela ustajati, smetalo joj je što joj se Shelby nije htjela povjeriti.
Otresala je vlažan pijesak s nogu, kad ju je Shelbyna ruka povukla natrag
na kamen.
„Dobro, odlazila sam svojem traljavom dečku.“ Shelby je teško
uzdahnula, prirodnim, negracioznim pokretom bacila kamen u vodu i
zamalo pogodila krupna galeba koji se obrušavao na ribu. „Prije nego što
je postao moj bivši traljavi dečko.“
„Oh, Shel, žao mi je.“ Luce se ugrizla za usnu. „Nisam mala da imaš
dečka.“
„Morala sam se udaljiti. Previše se zanimao za moju novu cimericu.
Neprestano me gnjavio da mu dopustim da dođe kasno navečer. Želio te
upoznati. Ne znam kakvom me to djevojkom smatra. Bez uvrede, ali što
se mene tiče, troje je previše.“
„Tko je on?“ pitala je Luce. „Ide li tu u školu?“
„Zove se Phillip Aves. Ide u četvrti razred glavne škole.“
Luce je mislila da ga nije poznavala.
„Blijed mladić platinaste kose?“ rekla je Shelby. „Pomalo sliči Davidu
Bowieju u albino verziji. Zbilja ga ne možeš zamijeniti s nekim drugim.“
Njezine su se usne trznule. „Nažalost.“
„Zašto mi nisi rekla da ste prekinuli ?“
„Više volim skidati pjesme Vampire Weekenda s interneta i kad tebe
nema, otvarati usta kao da pjevam. To je bolje za moje čakre. Osim toga,“
uperila je zdepast prst u Luce, „ti si ta koja je čudna i neraspoložena cijeli
dan. Daniel ne postupa s tobom kako bi trebao?“
Luce se nagnula natrag i oslonila na laktove.
„Za to bismo se trebali viđati, a to nam, očito, nije dopušteno.“
MIN@
91
Ako sklopi oči, mogla bi dopustiti zvuku valova da je vrate u noć kada je
prvi put poljubila Daniela. U tom životu. Njihova tijela bila su vlažna i
isprepletena na osamljenoj šetnici u Savannahu.
Njegove gladne ruke privlačile su je bliže. Tada joj se sve činilo
mogućim. Otvorila je oči. Sada je bila toliko daleko od toga.
„Dakle, tvoj bivši traljavi dečko...“
„Ne,“ Shelby je prešla prstima preko usta kao da zatvara patentni
zatvarač. „Ne želim govoriti o BTD-u ništa više nego što ti želiš
razgovarati o Danielu. Iduća tema, molim.“
To je bilo u redu. Ali, nije bila riječ o tome da Luce nije željela
razgovarati o Danielu. Zapravo, kad bi počela govoriti o njemu, ne bi
mogla prestati. Već je samoj sebi zvučala kao pokvarena ploča,
neprestano se vrtjela oko sveukupno četiri tjelesna iskustva koja je u tom
životu s njim imala. (Počela je brojiti čim se prestao pretvarati da ona ne
postoji.) Nije mogla ni zamisliti koliko bi to bilo dosadno Shelby, koja je
vjerojatno imala tone momaka i tone iskustava. U usporedbi s Luceinim
gotovo nikakvim.
Jedan poljubac kojeg se jedva sjećala, s mladićem koji je nestao u
plamenu. Pregršt vrlo vrućih trenutaka s Danielom. To je, otprilike, bilo
sve. Luce nije bila nikakav stručnjak za ljubavna pitanja.
Opet je osjetila nepravdu cijele situacije. Kad mu je bilo teško, Daniel se
mogao sjetiti svih njihovih prekrasnih zajedničkih trenutaka. Ona nije
imala ništa.
Sve dok nije pogledala cimericu.
„Shelby?“
Shelby je stavila kapuljaču napuhanog crvenog prsluka na glavu i
zabadala štap u mokar pijesak.
„Rekla sam ti da ne želim govoriti o njemu.“
„Znam. Pitala sam se... sjećaš li se kad si spomenula da možeš vidjeti
prošle živote?“
To ju je namjeravala pitati kad je Dawn pala s broda.
„Nikad to nisam rekla.“ Štap se zabio dublje u pijesak. Shelby se
zarumenjela, a njezina gusta plava kosa kovrčala se i stršala iz konjskog
repa.
„Jesi... rekla si.“ Luce je nakrivila glavu. „To si mi napisala na papiru.
Onog dana kad smo se igrale probijanja leda. Istrgnula si mi papir iz ruku,
rekla si da govoriš više od osamnaest jezika i da možeš vidjeti prošle
živote i pitala me u koji kvadratić želim da upišeš...“
„Sjećam se što sam rekla. Ali, pogrešno si me shvatila.“
„Dobro,“ Luce je polako rekla, „pa...“
MIN@
92
„Samo zato što sam vidjela jedan prošli život, ne znači da znam kako se to
radi ili da je taj život bio moj.“
„Dakle, nije bio tvoj?“
„Ne, dovraga, reinkarnacije su za čudake.“
Luce se namrštila i zakopala ruke u mokar pijesak, želeći se zakopati
cijela.
„Dobro jutro, to je bila šala.“ Shelby je nestašno gurnula Luce. „Smišljena
posebno za djevojku koja je tisućama puta prošla kroz pubertet.“ Iskrivila
je lice. „Meni je jednom bilo dosta, hvala lijepa.“
Dakle, Luce je bila Ta Djevojka. Djevojka koja je prošla kroz pubertet
tisućama puta. Nikad nije razmišljala o tome na takav način. Bilo je
gotovo smiješno. Izvana se činilo da su prolasci kroz pubertet najgori dio
njezine sudbine. Ali, zapravo je bilo mnogo zamršenije. Luce je zinula da
kaže kako bi prošla kroz još tisuće hormonskih promjena i akni, ako bi
mogla zaviriti u svoje prošle živote i spoznati više o sebi, zatim je
pogledala Shelby.
„Ako nije bio tvoj, čiji si, onda, prošli život vidjela?“
„Zašto si tako radoznala? Dovraga.“
Luce je osjetila kako joj se diže tlak.
„Shelby, Bože moj, udovolji mi malo.“
„U redu,“ Shelby je napokon rekla, mašući rukama, kao da želi reći:
»smiri se«. „Bila sam jedne večeri na tulumu u Coroni. Postalo je prilično
razuzdano, polugole seanse i takve stvari i... ali nije o tome riječ. Dakle,
sjećam se da sam izašla prošetati i udahnuti malo zraka. Kišilo je, nisam
dobro vidjela kuda idem. Skrenula sam u uličicu i ondje se nalazio tip koji
je izgledao prilično iznemoglo. Bio je nagnut nad tamnu kuglu. Nikad
nisam vijdela ništa slično, bila je u obliku lopte, ali je sjajila i na neki
način, lebdjela nad njegovim rukama. Plakao je.“
„Što je to bilo?“
„Tada nisam znala, ali sad znam da je to bio navjestitelj.“
Luce je bila kao hipnotizirana.
„I vidjela si dio prošlog života koji mu se ukazao? Kako je to izgledalo?“
Shelby je srela Lucein pogled i progutala knedlu.
„Bilo je prilično strašno.“
„Žao mi je,“ Luce je rekla. „Pitam samo zato što...“
Činilo joj se da je velika stvar priznati Shelby to što joj se spremala
priznati. Francesca bi se zacijelo protivila. Ali, Luce je trebala odgovore i
pomoć. Shelbynu pomoć.
„Moram vidjeti neke od svojih prošlih života,“ rekla je Luce. „Moram
barem pokušati. U posljednje vrijeme dogodile su se stvari koje bih
MIN@
93
trebala prihvatiti bez pogovora zato što ne znam više o njima, ali mogla
bih znati mnogo više kad bih mogla doznati odakle dolazim. Gdje sam
bila. Ima li to smisla?“
Shelby je kimnula.
„Moram znati što sam u prošlosti imala s Danielom kako bi mi bilo jasnije
što sad imam s njim.“ Luce je udahnula. „Taj tip u uličici... jesi li vidjela
što je učinio s navjestiteljem?
Shelby je skupila ramena.
„Nekako ga je oblikovao. Tada nisam znala što je i ne znam kako ga je
našao. Zato me Francescina i Stevenova demonstracija toliko prestrašila.
Vidjela sam što se te noći dogodilo i od tada to pokušavam zaboraviti.
Nisam imala pojma da je to bio navjestitelj.“
„Ako nađem navjestitelja, misliš li da bi ga mogla oblikovati?“
„Ne mogu obećati,“ rekla je Shelby, ali pokušat ću. „Znaš li kako ga
naći?“
„Ne baš, ali koliko to može biti teško? Proganjaju me cijeloga života.“
Shelby je stavila svoju ruku na Luceinu, koja je počivala na kamenu.
„Želim ti pomoći, Luce, ali sablasno je. Bojim se. Što ako vidiš nešto
što... ne bi trebala?“
„Kad si prekinula s BTD-om...“
„Mislim da sam ti rekla da ne...“
„Samo me saslušaj! Nije li ti drago što si shvatila to zbog čega si
prekinula s njim dok je još rano? Hoću reći, da ste se zaručili i tek tada...“
„Fuj!“ Shelby je podignula ruku da zaustavi Luce. „Shvatila sam. Idemo
sada naći sjenu.“
Luce je povela Shelby preko plaže sve do strmih stuba, gdje su se mrvice
oštećenog crvenog i žutog sporiša probile kroz mokro, pjeskovito tlo.
Prešle su uredni zeleni travnjak, trudeći se ne ometati grupu ne-nefila u
igri ultimativnog frizbija. Prošle su ispod prozora svoje sobe na trećem
katu i skrenule iza zgrade. Na rubu sekvojine šume, Luce je pokazala na
prostor između drveća.
„Prošli put sam ondje našla jednoga.“
Shelby je odlučno ušla u šumu ispred Luce, probila se kroz dugo javorovo
lišće među sekvojama, koje je izgledom podsjećalo na kandže i zaustavila
se pod divovskom paprati.
Pod sekvojama je bilo tamno, a Luce je bilo drago što je Shelby s njom.
Sjetila se kako je prije nekoliko dana, dok je dodijavala sjeni a da pritom
ništa nije postigla, vrijeme brzo prošlo. Odjednom se osjetila
obeshrabreno.
MIN@
94
„Ako nađemo navjestitelja i ako nekako uspijemo postići da nam se nešto
ukaže,“ rekla je, „što misliš koliki su izgledi da navjestitelj pokaže nešto o
meni i Danielu? Što ako nam se prikaže još jedna jezovita biblijska scena
poput one u školi?“
Shelby je odmahnula glavom.
„Ne znam za Daniela. Ali, ako prizovemo navjestitelja i ako nam se u
njemu ukaže prošlost, zacijelo će imati veze s tobom. Navjestitelji bi
trebali biti namijenjeni onima koji ih prizivaju, premda te možda neće
uvijek zanimati što ti imaju reći. To je kao kad dobiješ reklamnu poštu
zajedno s važnom pošiljkom, ali je svejedno naslovljena na tebe.“
„Kako je moguće da su... namijenjeni onima koji ih prizivaju? To bi
značilo da su Steven i Francesca prisustvovali unište nju Sodome i
Gomore.“
„Pa, da. Oni su oduvijek tu. Priča se da su im životopisi vrlo dojmljivi.“
Shelby je gledala Luce s neobičnim izrazom lica. „Spremi te svoje
izbuljene oči natrag u glavu. Kako misliš da su dobili posao u Shorelineu?
To je uistinu dobra škola.“
Nešto mračno i sklisko kretalo se nad njihovim glavama. Navjestitelj se
pospano rastezao na grani sekvoje, poput teškog plašta u sjenama koje su
se produljavale.
„Tamo,“ Luce je uperila prst, ne gubeći vrijeme. Popela se na nisku granu
iza Shelby. Na jednoj je nozi održavala ravnotežu i duboko se nagnula
kako bi vrhovima prstiju dodirnula navjestitelja. „Ne mogu ga dohvatiti.“
Shelby je uzela češer i zamahnula prema središtu sjene obješene na grani.
„Nemoj!“ šapnula je Luce. „Naljutit ćeš ga!“
„On ljuti mene, tako je plah. Samo ispruži ruku.“
Luce je iskrivila lice i učinila kako joj je rekla.
Gledala je kako se šešir odbija o vidljivu stranu sjene, zatim je čula mek i
pištav zvuk koji joj je običavao uši puniti stravom. Jedna strana sjene vrlo
je polako klizila s grane. Skliznula je i pala preko Luceine ispružene i
drhtave ruke. Prstima je uštipnula rubove sjene.
Luce je skočila s grane na kojoj je stajala i prišla Shelby, s hladnim i
ustajalim darom u rukama.
„Tako,“ rekla je Shelby. „Ja ću povući jednu polovicu, a ti drugu, baš kao
što smo vidjele na nastavi. Fuj, šljapka! Dobro... popusti stisak, neće
pobjeći. Pusti ga da se opusti i dobije oblik.“
Činilo se kao da je dugo prošlo otkad je sjena nešto učinila. Luce se
gotovo osjećala kao da se igra sa starom Ouija pločom za prizivanje
duhova, koju je imala kao dijete. Na vrhovima prstiju osjećala je
MIN@
95
neobjašnjivu energiju. Osjećala je neznatno, ali neprestano kretanje,
premda nije mogla primijetiti promjenu u navjestiteljevu obliku.
Zatim je čula ’vuuuššš’, sjena se zgrčila i polako se počela previjati u
svojoj tami. Ubrzo je dobila oblik velike kutije. Lebdjela je tik iznad
vrhova njihovih prstiju.
„Vidiš li to?“ Shelby se zgranuta. Od pištave buke, njezin se glas gotovo
nije čuo. „Pogledaj u sredinu!“
Baš kao na nastavi, činilo se da se s navjestitelja podignuo taman veo i
otkrio zapanjujuć prasak boja. Luce je zaklonila oči i gledala kako se
jarko svjetlo smješta natrag u zaslon sjene i postaje zamagljen,
neusredotočen prizor. A potom prelazi u nejasne oblike i prigušene boje.
Gledali su nečiju dnevnu sobu. Pozadinu plavog kariranog naslonjača s
podignutim osloncem za noge i vrlo istrošenim podnožjem. Stari televizor
s drvenim obrubom prikazivao je reprizu serije Mork&Mindy, ali ton je
bio isključen. Debeli terijer Jack Russel sklupčao se na okruglu prostirku
od različitih dijelova.
Luce je gledala kako se otvaraju vrata, vjerojatno, kuhinje. Kroz vrata je
prošla žena, starija od Luceine bake kad je umrla. Bila je odjevena u
haljinu s ružičasto-bijelim uzorkom, na nogama je imala glomazne bijele
tenisice, a na špagi, oko vrata, visjele su debele naočale. Nosila je
poslužavnik s narezanim voćem.
„Tko su ti ljudi?“ glasno se upitala Luce.
Kad je starica spustila pladanj na niski stolić, iz naslonjača se ispružila
ruka sa staračkim pjegama i uzela komad banane.
Luce se nagnula kako bi jasnije vidjela, a s njezinom se kretnjom
promijenilo i žarište slike. Poput 3-D panorame. Nije ni primijetila da u
naslonjaču sjedi starac. Bio je krhak, imao je nekoliko tankih pramenova
bijele kose i čelo posuto staračkim pjegama. Njegova su se usta micala,
ali Luce nije ništa čula. Na polici iznad kamina nalazio se niz uokvirenih
fotografija.
Pištanje se u Luceinim ušima pojačavalo, postalo je tako glasno da se
lecnula. Nije učinila ništa, osim što se zapitala za fotografije na kaminu,
ali navjestitelj je približio sliku. Kad joj se pred očima prikazala krajnje
uvećana uokvirena fotografija, Luce je pomislila da je doživjela trzajnu
ozljedu vrata.
Oko zamrljane staklene plohe nalazio se tanak, zlatom optočen okvir.
Unutra je bila mala fotografija s lijepo narezuckanim rubovima oko
požutjele, crno-bijele slike. Na fotografiji su bila dva lica: njezino i
Danielovo.
MIN@
96
Zadržala je dah i proučavala svoje lice, koje joj se činilo samo malo
mlađim od sadašnjeg. Tamna kosa do ramena bila je nakovrčana
uvijačima. Bijela bluza imala je ovratnik u stilu Petra Pana. Široka suknja
A kroja sezala je do sredine listova. Ruke u bijelim rukavicama držale su
Danielove, a on ju je gledao i smiješio se.
Navjestitelj je zavibrirao, zatim se počeo tresti, a slika je počela
podrhtavati i nestajati.
„Ne!“ viknula je Luce, spremna skočiti unutra. Ramenom se spojila s
rubom navjestitelja, ali nije mogla dalje. Dodir gorke hladnoće odgurnuo
ju je natrag i na koži ostavio trag vlage. Ruka ju je ščepala za zapešće.
„Nemoj dobiti neku ludu zamisao,“ Shelby ju je upozorila.
Prekasno.
Zaslon se zacrnio, a navjestitelj im je ispao iz ruku na šumsko tlo, razbivši
se u komade poput slomljenog crnog stakla. Luce je suspregnula plač.
Prsa su joj se nadimala. Osjećala se kao da je dio nje umro.
Spustila se na sve četiri, spustila čelo na tlo i okrenula se na stranu. Bilo je
hladnije i tamnije nego kad su počele. Sat na njezinoj ruci pokazivao je da
je prošlo dva sata, a kad su ušle u šumu bilo je jutro. Luce je pogledala na
zapad, prema rubu šume i primijetila da je svjetlost koja je obasjavala
učenički dom drukčija. Navjestitelj je progutao vrijeme.
Shelby je legla pored nje.
„Jesi li dobro?“
„Tako sam zbunjena. Ti ljudi,“ Luce je stavila ruku na čelo, „nemam
pojma tko su.“
Shelby je pročistila grlo. Izgledala je kao da joj je neugodno.
„Ne misliš li da si ih možda, hmmm, poznavala? Davno, davno prije?
Možda su... tvoji...“
Luce je čekala da završi.
„Moji što?“
„Zbilja ti nije palo na pamet da su to tvoji roditelji iz prošlog života? I da
sada tako izgledaju?“
Luce je zinula.
„Ne. Čekaj, želiš reći da u svakom životu imam druge roditelje? Mislila
sam da Harry i Doreen... pretpostavila sam da su oni cijelo vrijeme bili sa
mnom.“
Odjednom se sjetila nečeg što je rekao Daniel, kako je njezina majka u
prošlome životu pripremala loše varivo od zelja. Tada se nije zadržavala
na tome, ali sad joj se činilo smislenijim. Doreen je bila izvrsna kuharica.
Svi u istočnoj Georgiji znali su to.
MIN@
97
Što je značilo da Shelby ima pravo. Luce je, vjerojatno, imala cijeli narod
prošlih obitelji kojih se nije sjećala.
„Baš sam glupa,“ rekla je. Zašto nije obratila više pažnje na izgled
muškarca i žene? Zašto nije osjetila ni najmanju povezanost s njima?
Osjećala se kao da je proživjela cijeli život i tek tada doznala da je
usvojena. Koliko puta je predana drugim roditeljima? To je, to je...
„Totalno zamršeno,“ rekla je Shelby. „Znam. Ali, dobra je strana svega
toga da bi mogla uštedjeti mnogo novca koji bi potrošila na psihoterapiju,
ako bi vidjela sve svoje obitelji i sve probleme koje si imala sa stotinama
majki prije sadašnje.“
Luce je zagnjurila lice u ruke.
„To jest, ako ti je potrebna obiteljska terapija.“ Shelby je uzdahnula.
„Oprosti, tko opet priča o sebi?“ Podignula je desnu ruku, zatim ju je
polako spustila. „Znaš, Shasta i nije tako daleko odavde.“
„Što je Shasta?“
„Mount Shasta u Kalifomiji. Trebalo bi samo nekoliko sati putovanja u
tom smjeru.“ Palcem je pokazala prema sjeveru.
„Ali navjestitelji pokazuju samo prošlost. Ima li smisla ići sad onamo?
Možda su...“
Shelby je odmahnula glavom.
„Prošlost je širok pojam. Navjestitelji pokazuju davnu prošlost, ali i
događaje od prije nekoliko sekundi i sve između. Na stolu, u kutu, vidjela
sam laptop, prema tome, postoje izgledi da... znaš...“
„Ali, ne znamo gdje žive.“
„Možda ti ne znaš. Ali ja sam približila jedno njihovo pismo i vidjela
adresu. Upamtila sam je. Shasta Shire Circle 1291, apartman 34.“ Shelby
je slegnula ramenima. „Ako ih želiš posjetiti, mogle bismo otići i vratiti se
isti dan.“
„Da, možeš misliti.“ Luce je frknula. Očajnički ih je željela posjetiti, ali to
nije bilo moguće. „Čijim autom?“
Shelby se nasmijala glumljenim zlokobnim smijehom.
„Postoji samo jedna stvar u vezi s mojim traljavim bivšim dečkom koja
nije traljava.“ Gurnula je ruku u džep trenirke i izvadila ključ na dugom
lancu. „A to je njegov vrlo slatki Mercedes, koji je parkiran baš tu, na
učeničkom parkiralištu. Imaš sreće, zaboravila sam mu vratiti rezervni
ključ.“
* * * * *
Prije nego što ih je itko mogao zaustaviti, pojurile su cestom.
MIN@
98
Luce je u pretincu našla zemljovid i prstom ocrtala put prema Shasti.
Viknula je upute Shelby koja je vozila kao šišmiš iz pakla, ali Mercedesu
kestenjaste boje kao da se sviđala takva zloupotreba.
Luce se pitala kako je Shelby mogla biti tako mirna. Da je Luce upravo
prekinula s Danielom i »posudila« njegov auto na jedno popodne, ne bi
mogla spriječiti sjećanja na zajednička putovanja, ili prepirke tijekom
vožnje u kino, ili na to što su jednom radili na stražnjem sjedištu uz
spuštene prozore. Zacijelo je Shelby mislila na bivšeg dečka. Luce je
željela pitati, ali Shelby joj je jasno dala do znanja da je to zabranjena
tema.
„Hoćeš li promijeniti frizuru?“ Luce je naposljetku pitala, sjetivši se kako
joj je Shelby rekla da to pomaže preboljeti prekide. „Ako želiš, mogu ti
pomoći.“
Shelby se namrgodila.
„Taj čudak nije toga vrijedan.“ Nakon duge stanke dodala je: „Ali, hvala
ti.“
Putovale su gotovo cijelo popodne, a Shelby se sve više uzrujavala,
svađala se s radioaparatom i tražila postaje s najluđim i najčudnijim
stvarima. Zrak je postajao hladniji, drveće se prorjeđivalo, a cesta se
cijelo vrijeme ravnomjerno penjala. Luce se usredotočila da ostane mirna,
zamišljajući stotine susreta s tim roditeljima. Pokušala je ne razmišljati o
tome što bi rekao Daniel da zna kamo ide.
Tamo je, pokazala je Shelby, kad se točno pred njima pojavila planina sa
snježnim vrhom. Grad se nalazi u podnožju planine. Trebale bismo stići
odmah nakon sumraka.
Luce nije znala kako zahvaliti Shelby što je tako neplanirano vozi čak
onamo. Što god je prouzročilo promjenu u Shelbynu mišljenju, Luce je
bila zahvalna, ne bi to bila u stanju učiniti sama.
Grad Shasta bio je otkvačen i umjetnički, s mnogo starijih ljudi koji su se
ležerno šetali širokim drvoredima. Shelby je spustila prozore i pustila
unutra oštar ranovečernji zrak. To je pomoglo Luce da joj se opusti
želudac, koji se stegnuo pri pomisli na razgovor s ljudima koji su joj se
ukazali u navjestitelju.
„Što bih im trebala reći ? Iznenađenje, ja sam vaša kćer koja se vratila iz
mrtvih!“ Dok su stajale na semaforu, Luce se naglas pripremala.
„Ako ne želiš nasmrt prestrašiti te simpatične stare ljude, morat ćemo na
tome poraditi,“ rekla je Shelby. „Zašto se ne bi pretvarala da si trgovački
putnik, samo da ti otvore vrata i da ih osjetiš?“
Luce je pogledala svoje traperice, iznošene tenisice i ljubičastu
naprtnjaču. Nije izgledala dovoljno dojmljivo za trgovačkog putnika.
MIN@
99
„A što bih prodavala?“
Shelby je nastavila voziti.
„Kupone za specijalizirane auto praonice, ili nešto otrcano poput toga.
Možeš reći da u torbi nosiš kupone. To sam radila jednog ljeta, išla od
vrata do vrata. Gotovo su me upucali.“ Zadrhtala je i pogledala u Luceino
blijedo lice. „Hajde, tvoji mama i tata neće te upucati. Gle, tu smo!“
„Shelby, možemo li kratko samo sjediti u tišini? Moram malo disati.“
„Oprosti.“ Shelby je zaustavila na veliku parkiralištu, koje je gledalo na
ograđeno naselje s malim jednokatnicama u stilu bungalova. „Možemo
disati.“
Iako napeta, Luce je primijetila da je mjesto prilično lijepo. Bungalovi
poredani u polukrug gledali su prema ribnjaku. Ispred vrata prijamne
zgrade, nalazio se red invalidskih kolica. Na velikom natpisu stajalo je:
DOBRODOŠLI U STARAČKI DOM SHASTA.
Grlo joj je bilo suho i boljelo ju je kad je progutala. Nije znala je li kadra
reći dvije riječi tim ljudima. Možda nije trebala toliko razmišljati. Možda
je trebala otići onamo, natjerati ruku da pokuca i zatim odlučiti kako
dalje.
„Broj apartmana je trideset četiri.“ Shelby je virnula prema četvrtastoj
ožbukanoj zgradi s crvenim crijepom u španjolskom stilu. „Čini mi se da
je to ona tamo. Ako želiš mogu...“
„Čekati u autu dok se ne vratim? To bi bilo izvrsno, hvala puno. Neću
dugo!“
Prije nego što je stigla izgubiti hrabrost, Luce je izašla iz auta i potrčala
vijugavim pločnikom prema zgradi. Zrak je bio topao i ispunjen snažnim
mirisom ruža. Posvuda su se nalazili simpatični starci. Na igralištu pored
ulaza i podijeljeni u timove igrali su shuffleboard, ili su uživali u
večernjoj šetnji pored bazena i kroz uredno obrezane vrtove. Luce je
naprezala oči na ranovečernjem svjetlu kako bi u gomili prepoznala onaj
par, ali nitko nije izgledao poznato. Morat će otići do kuće.
Sa staze koja je vodila prema njihovu bungalovu, Luce je vidjela svjedo
na njihovu prozoru. Prilazila je bliže sve dok nije jasnije vidjela.
Bio je to sablastan prizor, ista soba koja joj se ukazala u navjestitelju. Sve
je bilo isto, čak i tusti pas koji je spavao na sagu. Čula je zveket pranja
posuda iz kuhinje. Vidjela je tanke gležnjeve u smeđim čarapama
muškarca koji je bio njezin otac, premda prije mnogo godina.
Nije prema njemu imala osjećaje kao prema ocu. Nije izgledao kao njezin
otac, a žena nije izgledala kao njezina majka. To nije značilo da s njima
nešto nije bilo u redu. Doimali su se savršeno dragi. Poput savršeno
MIN@
100
dragih... stranaca. Da je pokucala na vrata i izmislila laž o
autopraonicama, bi li postali manje strani?
Ne, odlučila je. Ali, to nije bilo sve. Ako su doista bili njezini roditelji,
zacijelo bi je prepoznali, premda ona nije prepoznavala njih.
Osjećala se glupo što se toga nije prije sjetila.
Pogledali bi je samo jednom i prepoznali svoju kćer.
Njezini roditelji bili su mnogo stariji od većine ljudi koje je na tome
mjestu vidjela. Duševni potres mogao bi biti prevelik za njih. I za Luce je
bio prevelik, a njima je bilo sedamdesetak godina.
Tad se već naslonila na staklo prozora dnevnog boravka i klečala iza
bodljikava grma američkog pelina. Prsti su joj bili prljavi od stezanja
prozorske daske.
Ako im je kćer umrla u sedamnaestoj, vjerojatno su je oplakivali već
pedeset godina.
Do sada su već trebali naći mir.
Zar ne?
Posljednja stvar koja im je trebala bila je Luce, koja iznenada i nepozvana
iskače iza kaktusa.
Shelby će biti razočarana.
Luce je bila razočarana.
Boljelo je znati da im nikada neće biti bliže.
Visjela je na prozorskoj dasci kuće bivših roditelja i osjetila kako joj niz
obraze klize suze.
Nije im znala ni imena.



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

10Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:27 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Osmo poglavlje
JEDANAEST DANA
Prima: thegaprices@aol.com
Šalje: Iudiridap44@gmail.com
Poslano: ponedjeljak, 15.11. 9:49 Predmet: Držim se
Dragi mama i tata,
žao mi je što se nisam javljala. U školi je burno, ali imam mnogo lijepih
doživljaja. Nedavno su mi humanističke znanosti postale najdraži
predmet. Upravo dovršavam zadatak za dodatne bodove i to mi oduzima
mnogo vremena. Nedostajete mi i nadam se da ćemo se ubrzo vidjeti.
Hvala vam što ste tako dobri roditelji. Mislim da vam to ne govorim
dovoljno često.
Voli vas, Luce
Luce je na svojem prijenosnom računalu pritisnula ’Šalji’ i brzo kliknula
na online prezentaciju koju je Francesca održavala u dnu prostorije. Luce
se još uvijek privikavala da se nalazi u školi u kojoj su usred nastave
dijelili računala zajedno s bežičnim internetom. Škola Mač i križ imala je
sveukupno sedam učeničkih računala i svi su se nalazili u knjižnici. Čak i
kad bi se tko uspio domoći zaporke za pristup internetu, sve osim
nekoliko stranica za akademska istraživanja bilo je blokirano.
Poruka njezinim roditeljima bila je potaknuta vlastitom krivnjom. Noć
prije imala je najneobičniji osjećaj da je vožnjom u Mount Shast, u
starački dom, prevarila svoje prave roditelje, one koji su je u ovom životu
odgojili. Naravno, nekad su i drugi roditelji bili pravi. Ali, Luce to nije
mogla posve prihvatiti, bilo joj je odviše čudno.
Shelby je bila ljutita samo jednu desetinu onoga koliko je mogla biti ljuta
zbog tako duge uzaludne vožnje. Umjesto toga, samo je pojurila
Mercedesom i odvezla ih do najbližeg ln-N-Out Burgera, gdje su naručile
dva sendviča sa sirom pečenim na roštilju s posebnim umakom, koji nisu
bili na meniju.
„Nemoj više razmišljati o tome,“ rekla je Shelby i obrisala usta ubrusom.
„Da samo znaš koliko sam napadaja panike imala zbog svoje poremećene
obitelji! Vjeruj mi, ja sam posljednja osoba koja će te osuđivati.“
Luce je sad pogledala na drugu stranu prostorije, prema Shelby i osjetila
duboku zahvalnost prema djevojci koje se, samo tjedan prije, bojala.
Shelbyna čvrsta plava kosa bila je svezana gumicom od frotira. Marljivo
je bilježila Francescino predavanje.
Na svakom zaslonu koji je vidjela perifernim vidom, nalazila se plavozlatna
Francescina prezentacija, koju je klikala puževom brzinom. Čak i
MIN@
102
na Dawninu zaslonu. Danas je Dawn izgledala posebno vatreno, u seksi
ružičastoj t-shirt haljini i s konjskim repom vezanim visoko sa strane
glave. Je li moguće da se već oporavila od onoga što se dogodilo na
brodu? Ili je skrivala užas koji je tada zacijelo osjetila, koji je možda još
uvijek osjećala?
Letimično je pogledala Rolandov zaslon i snuždila se. Njegova česta
nevidljivost, otkad je došao u Shoreline, nije iznenađivala Luce. Ali,
uzrujavalo ju je što se njezin bivši kolega iz popravne škole, kad bi se
pojavio na nastavi, pridržavao svih pravila.
Ali nije izgledao posebno zainteresiran za predavanje o mogućnostima za
zapošljavanje nefila: Kako vaše posebne vještine mogu postati vaše velike
prednosti. Zapravo, na Rolandovu se licu više od svega vidjelo
razočaranje. Usta su mu bila namrgođena i neprestano je lagano
odmahivao glavom. Kad bi Francesca pogledala učenicima u oči, vrlo
upadljivo bi izbjegla Rolandov pogled.
Luce je pogledala je li Roland prijavljen u razredni chat room. Chat room
je trebao biti pomagalo za učenike, tu su mogli jedni drugima postavljati
pitanja, ali pitanje koje je Luce imala za Rolanda nije bilo za razrednu
raspravu. Znao je više nego što joj je onaj dan dao naslutiti, a zacijelo se
ticalo Daniela. Također ga je željela pitati gdje je bio u subotu i je li čuo
da je Dawn pala s broda.
Ali Roland nije bio online. Jedino je Miles bio prijavljen. Kvadratić s
njegovim imenom iskočio je na Luceinu zaslonu:
Heeej, ti ondje daleko!
Sjedio je pored nje. Luce je mogla čuti kako se smijulji. Bilo joj je
simpatično kako se smijao svojim blesavim šalama. Baš takav, šašav,
zadirkujuć i prijateljski prisan odnos željela je imati s Danielom. Da nije
tako mrzovoljan cijelo vrijeme. Da je tu.
Ali nije.
Odgovorila je:
Kakvo je vrijeme u tvojem dijelu šume?
Sve je sunčanije. napisao je, još uvijek se smijuljeći. Hej što si radila
sinoć? Navratio sam do tvoje sobe, kako bi zajedno otišli na večeru.
Podignula je pogled sa računala i pogledala ravno u Milesa. Njegove
duboke, plave oči bile su tako iskrene da je poželjela sve mu povjeriti. Bio
je tako divan onaj dan kad je slušao o njezinu životu u Maču i križu. No,
nije mogla odgovoriti preko chata. Željela mu je sve ispričati, ali nije
znala treba li. To što je upoznala Shelby sa svojim tajnim pothvatom
prizivalo je dovoljno nevolja od Francesce i Stevena.
MIN@
103
Milesov se izraz lica promijenio. Od uobičajenog, nehajnog smiješka lice
mu se namrštilo od nelagode. Luce se osjećala grozno, ali u isti mah bila
je malo iznenađena što je izazvala takvu reakciju.
Francesca je isključila projektor. Prekrižila je ruke na prsima i ružičasti
svileni rukavi njezine seljačke bluze procvjetali su iz kratke kožne jakne.
Tek sad Luce je primijetila koliko se daleko nalazio Steven. Sjedio je na
prozorskoj dasci u zapadnom kutu prostorije. Cijelo vrijeme nije gotovo
ni prozborio.
„Da vidimo koliko ste obraćali pažnju.“ rekla je Francesca i široko se
osmjehnula učenicima. „Razdijelite se u parove i intervjuirajte jedno
drugog.“
Kad je čula učenike kako ustaju iz klupa, Luce je nijemo zastenjala. Od
Francescina predavanja nije čula gotovo ništa i nije imala pojma što im je
zadatak.
Također je znala da će čučati u nefilskom programu samo kratko, ali je li
bilo previše tražiti od profesora da se ponekad sjete da ona nije poput
ostalih učenika?
Miles je kucnuo po zaslonu njezina računala, gdje se nalazila njegova
poruka: Želiš li mene za partnera? Ali tad se pojavila Shelby.
„Predlažem da budemo CIA ili liječnici bez granica,“ rekla je Shelby.
Pokazala je Milesu da im prepusti klupu pored Luce. Miles se nije
pomaknuo. „Nema šanse da se fiktivno prijavim za bijedan posao zubnog
tehničara.“
Luce je pogledavala Shelby i Milesa. Činilo se da oboje imaju vlasničke
osjećaje prema njoj, što je tek sad shvatila. Iskreno, Luce je željela biti u
paru s Milesom, nije ga vidjela od subote. Na neki način nedostajao joj je.
Na prijateljski način. Poput idemo-na-kavu-popričati, a ne prošetajmoplažom-
u-sumrak ili smiješi-mi-se-tim-nevjerojatnim-plavim-očima. Zato
što je bila s Danielom i nije razmišljala o drugim mladićima. Definitivno
se nije počela crvenjeti pred svima dok se podsjećala da ne razmišlja o
drugim mladićima.
„Je li sve u redu?“ Steven je spustio svoju preplanulu ruku na Lucein stol,
pogledao je velikim smeđim očima i kimnuo, kao da želi reći možeš-mireći.
Nakon što je njoj i Dawn rekao ono u čamcu za spašavanje, Luce je
njegova blizina činila nervoznom. Toliko nervoznom da je izbjegavala o
tome razgovarati čak i s Dawn.
„Sve je super,“ odgovorila je Shelby. Uzela je Luce za lakat i naglo je
povukla prema terasi, gdje su neki parovi već intervjurali jedno drugog.
„Baš smo počele razgovarati o životopisima.“
MIN@
104
Iza Stevena pojavila se Francesca.
„Miles,“ blago je rekla, „Jasmine je potreban partner. Možda bi htio
privući svoju klupu bliže njezinoj.“
Nekoliko klupa dalje, Jasmine je rekla:
„Dawn i ja se nismo mogle složiti koja će glumiti starletu nezavisnog
filma, a koja će glumiti,“ spustila je glas za oktavu, „casting redatelja.
Zato me napustila zbog Rolanda.“
Miles je izgledao razočarano.
„Casting redatelj,“ promrmljao je. „Napokon sam našao svoj poziv.“
Krenuo je da se pridruži svojoj partnerici, a Luce je gledala za njim.
Nakon što su riješili situaciju, Francesca je odvela Stevena u dno
prostorije. Premda je hodao uz Francescu, Luce je osjećala kako je
promatra.
Neprimjetno je provjerila mobitel. Callie joj još uvijek nije odgovorila na
tekstovnu poruku. Nije joj to bilo slično i Luce je krivila sebe. Možda bi
za obje bilo bolje da se Luce nastavila držati podalje. Bilo bi to, ionako,
samo na kratko.
Slijedila je Shelby koja ih je odvela do drvene klupe ugrađene u obli kut
terase. Terasa obasjana jarkim suncem na vedrom nebu, bila je pretrpana
učenicima, osim na dijelu pod hladnom sjenom sekvoje. Luce je s klupe
obrisala sloj mat zelenih iglica i povukla patentni zatvarač na debelom
džemperu.
„Zbilja si jučer bila super, oko svega,“ rekla je tihim glasom. „Ja sam se...
izbezumila.“
„Znam,“ Shelby se nasmijala. „Bila si...“ napravila je grimasu zombija
koji je drhtao.
„Pusti me na miru. Bilo mi je teško. Bila je to moja jedina na prilika da
naučim nešto o svojoj prošlosti, a ja sam se posve blokirala.“
„Južnjaci i krivnja,“ Shelby je slegnula jednim ramenom. „Moraš se malo
opustiti. Sigurna sam da ćeš na istom mjestu gdje si vidjela one starkelje
naći još mnogo rođaka. Neki možda nisu tako blizu samrtnoj postelji.“
Prije nego što je Luceino lice moglo dobiti zabrinut izraz, Shelby je
dodala: „Ako ikad budeš poželjela tražiti druge rođake, samo reci. Sve
više mi se sviđaš, što je vrlo čudno.“
„Shelby,“ Luce je iznenada šapnula kroz stisnute zube. „Ne miči se.“ Bio
je to najveći, najzloslutniji navjestitelj kojeg je ikad vidjela. Mreškao se u
dugoj sjeni goleme sekvoje iza terase.
Shelby je polako slijedila Lucein pogled prema tlu. Navjestitelj je koristio
pravu sjenu kao kamuflažu. Neki dijelovi navjestitelja su se trzali.
MIN@
105
„Čini mi se daje bolestan, ili plah, ili... ne znam,“ prekinula se Shelby i
iskrivila usta. „Nešto nije u redu s njim, zar ne ?“
Luce je pogledala prema spiralnim stubama iza Shelby, kojima se spuštalo
u prizemlje kolibe. Kolibu su podupirali neobojeni drveni potpornji. Ako
Luce dođe do sjene, Shelby bi joj se mogla pridružiti ispod terase prije
nego što itko išta primijeti. Mogla bi pomoći Luce da vidi navjestiteljevu
poruku, a nakon toga bi se na vrijeme mogle popeti gore i vratiti na
nastavu.
„Razmišljaš li ozbiljno o tome o čemu mislim da razmišljaš ozbiljno?“
rekla je Shelby.
„Ostani tu i pripazi minutu,“ rekla je Luce. „Budi spremna kad te
pozovem.“
Luce se spustila niz nekoliko stuba, glava joj je bila u razini s terasom
gdje su ostali učenici bili zauzeti intervjuima. Shelbv je okrenula leđa
Luce. Ako netko primijeti da je nestala, Shelby će joj dati znak.
Luce je u kutu čula Dawn kako improvizira s Rolandom.
„Znate, bila sam zapanjena kad su me nominirali za Zlatni globus...“
Luce je pogledala u tamu koja se rastezala u travi. Pitala se jesu li je i
drugi učenici primijetili. Ali nije mogla o tome brinuti. Gubila je vrijeme.
Navjestitelj se nalazio dobra tri metra dalje od Luce, koja je stajala blizu
terase, na mjestu zaštićenu od pogleda drugih učenika. Ako krene prema
sjeni bit će previše očita. Morat će je pokušati namamiti, a da pritom ne
upotrijebi ruke. Ali nije imala pojma kako to učiniti.
Tek tad je primijetila osobu naslonjenu na drugu stranu sekvoje. Također
skrivenu od pogleda učenika na terasi.
Cam je pušio cigaretu i savršeno bezbrižno tiho pjevušio. Ali bio je
prekriven skorenom krvlju. Kosa mu je bila zalijepljena za čelo, a ruke
izgrebane i modre. Majica je bila umrljana i mokra od znoja, a traperice
prljave. Izgledao je prljavo i odvratno, kao da je došao iz bitke. Samo što
ondje nije bilo nikog, ni mrtvih tijela, ničega. Samo Cam.
Namignuo joj je.
„Što ćeš ti tu?“ prošaptala je. „Što si učinio?“
Zavrtjelo joj se od odurnog smrada njegove krvave odjeće.
„Ah, samo sam ti spasio život. Opet. Koji je to put?“ Otresao je pepeo s
cigarete. „Danas je to bio sljedbenik gospođice Sophije i mogu reći da
nisam uživao. Prokleta čudovišta. I oni te proganjaju, znaš. Pročulo se da
si tu. I da voliš lutati mračnom šumom bez pratnje.“ Uperio je prst u nju.
„Ubio si ih, samo tako?“ Bila je užasnuta. Letimično je pogledala prema
terasi, brinući se je li ih Shelby ili netko drugi mogao vidjeti. Nije.
MIN@
106
„Da, nekoliko, baš sad, golim rukama.“ Cam je pokazao dlanove umrljane
nečim crvenim i sluzavim, što Luce zbilja nije željela vidjeti. „Suma je
lijepa, Luce, slažem se, ali istodobno je puna onih koji te žele ubiti.
Dakle, učini mi uslugu...“
„Ne. Nemaš pravo tražiti od mene usluge. Sve u vezi s tobom mi se gadi.“
„Dobro.“ zakolutao je očima. „Onda to učini za Grigorija. Ostani na
kampusu.“ Bacio je cigaretu na travu, ispravio ramena i odmotao krila.
„Ne mogu uvijek biti tu i paziti na tebe. A Bog zna da ne može ni
Grigori.“
Camova krila bila su visoka i uska, stegnuta čvrsto iza ramena, glatka,
zlatna i prošarana crnim prugama. Željela je prema Camovim krilima
osjećati odbojnost, ali nije mogla. I Camova su, poput Stevenovih, bila
nazupčana i gruba, izgledala su kao da su preživjela čitav vijek borbi.
Crne pruge davale su Camovim krilima mračnu i senzualnu crtu. Bila su
magnetski privlačna.
Ali, ne. Prezirala je sve u vezi s Camom. I zauvijek će prezirati.
Camova su krila jednom zamahnula i njegova su se stopala podignula s
tla. Strahovito glasni udari krila stvorili su zračni vrtlog koji se podignuo
lišće s tla.
„Hvala,“ odrješito je rekla Luce, prije nego što je odletio ispod terase.
Zatim je nestao u sjenama šume.
Sad ju je Cam štitio? Gdje je bio Daniel? Nije li Shoreline trebao biti
sigurno mjesto?
Nakon Camova odlaska, navjestitelj zbog kojeg je Luce uopće došla ondje
dolje uskovitlao se iz svoje sjene poput male crne ciklone.
Bliže. Zatim još malo bliže.
Sjena je napokon lebdjela iznad Luceine glave.
„Shelby,“ glasno je šapnula Luce. „Silazi dolje!“
Shelby je pogledala Luce. Pa sjenu koja se poput ciklone njihala nad
njom.
„Zašto ti je trebalo toliko dugo?“ pitala je pohitavši niz stube na vrijeme
da vidi kako golemi navjestitelj pada.
Ravno u Luceine ruke.
Luce je vrisnula, ali Shelby joj je, srećom, pokrila usta.
Hvala, rekla je Luce. Zbog Shelbyne ruke riječi su bile prigušene.
Djevojke su se još uvijek nalazile tri stube ispod terase, mogao ih je
vidjeti svatko tko bi prešao na sjenoviti dio terase. Sjena je bila toliko
teška da Luce nije mogla ispraviti koljena. Bila je to najteža i najhladnija
sjena koju je ikad dodirnula. Nije bila crna poput drugih, nego odvratno
MIN@
107
zeleno-siva. Dijelovi sjene još uvijek su se nekontrolirano trzali i iskrili
poput udaljenih munja.
„Imam loš predosjećaj,“ rekla je Shelby.
„Dođi,“ šapnula je Luce.“ Prizvala sam je. Tvoj je red na ukazivanje.“
„Moj red? Tko je rekao da je moj red? Ti si me ovamo dovukla.“ Shelby
je mahala rukama kao da je najmanje od svega željela dodirnuti zvijer u
Luceinim rukama. „Rekla sam da ću ti pomoći naći obitelj, ali rođaka koji
se nalazi unutra... mislim da ni ti ni ja ne želimo upoznati.“
„Shelby, molim te,“ preklinjala je Luce i stenjala je pod težinom,
hladnoćom i sveukupnom odvratnošću sjene. „Nisam nefil. Ako mi ne
pomogneš, neću moći sama.“
„Što točno pokušavaš učiniti ?“ Čule su glas iza sebe. Na vrhu stuba
stajao je Steven, rukama je čvrsto stezao ogradu i bijesno ih gledao.
Doimao se većim nego u učionici, nadvisivao ih, kao da se dvostruko
povećao. Njegove tamne, smeđe oči bile su olujne, ali Luce je osjećala
vrućinu koja je iz njih isijavala i bila je uplašena. Čak je i navjestitelj u
njezinim rukama zadrhtao i ustuknuo.
Obje su djevojke bile toliko zatečene da su vrisnule.
Uplašena vriskom, sjena je pobjegla iz Luceinih ruku. Kretala se toliko
brzo da je nije bilo moguće zaustaviti i ostavljala iza sebe hladnoću i miris
truleži.
U daljini je zazvonilo zvono. Luce je mogla osjetiti ostale kako žurno
koračaju prema kantini na ručak. Miles je na izlazu isturio glavu preko
ograde i pogledao Luce, ali čim je primijetio Stevenovo usijano i crveno
lice, izbuljio je oči i nastavio naprijed.
„Luce,“ rekao je Steven uljudnije nego što je očekivala. „Hoćeš li, molim
te, doći do mojeg ureda poslije nastave?“
Kad je podignuo ruku s ograde, drvo je bilo izgoreno do crnila.
Steven je otvorio vrata prije nego što je Luce pokucala. Njegova siva
košulja bila je malo zgužvana, a crna krvata od žerseja bila je olabavljena.
No, ponovo je dobio smiren izraz, koji, shvatila je Luce, demonima nije
bilo lako održati. Obrisao je naočale ubrusom s monogramom i pomaknuo
se u stranu.
„Uđi, molim te.“
Ured nije bio velik, tek dovoljno širok za velik i crn pisaći stol i dovoljno
dug za tri visoke police, pretrpane stotinama pohabanih knjiga. Ali, bio je
ugodan, čak i privlačan. Luce nije očekivala da će ured demona biti takav.
U sredini sobe nalazio se perzijski sag, a širok prozor gledao je na istok,
prema sekvojinoj šumi. Sad, u sumrak, šuma je bila nezemaljske boje
lavande.
MIN@
108
Steven je sjeo u jednu od dvije stolice boje kestena i pokazao Luce da
sjedne na drugu. Razgledavala je uokvirene umjetničke slike, koje su
poput dijelova slagalice ispunjavale svaki centimetar zida. Većinom su to
bili portreti s različitim detaljima. Luce je prepoznala nekoliko crteža
Stevena i nekoliko laskavih prikaza Francesce.
Luce je duboko udahnula, ne znajući kako početi.
„Žao mi je što sam danas prizvala navjestitelja, ja...“
„Jesi li ikome rekla što se Dawn dogodilo u vodi?“
„Ne. Rekli ste mi da nikom ne kažem.“
„Dakle, nisi rekla Shelby? Ili Milesu?“
„Nikom nisam rekla.“
Trenutak je razmišljao.
„Zašto si onog dana na brodu navjestitelja nazvala sjenom?“
„Izletjelo mi je. Dok sam odrastala uvijek mi se činilo da su dio sjena.
Odvojili bi se od sjena i došli k meni. Tako sam ih zvala prije nego što
sam doznala što su.“ Slegnula je ramenima. „Zbilja glupo.“
„Nije glupo.“ Steven je ustao i otišao do najdalje police. Izvadio je debelu
knjigu s prašnjavim crvenim koricama i donio je na stol. Platonova
Republika. Odmah je otvorio stranicu koju je tražio i okrenuo knjigu
prema Luce.
Bila je to slika grupe muškaraca u pećini, okovanih jedan za drugog,
okrenutih prema zidu. Iza njih je gorjela vatra. Prstima su upirali prema
zidu i sjenama druge grupe muškaraca, koji su prolazili iza njih. Ispod
slike je pisalo: Alegorija pećine.
„Što je to?“ pitala je Luce. Njezino znanje o Platonu po činjalo je i
završavalo činjenicom da se družio sa Sokratom.
„Dokaz zašto je tvoje ime za navjestitelja zapravo pametno.“ Steven je
pokazao sliku. „Zamisli da su ovi ljudi proveli živote videći samo sjene na
zidu. Njihovo razumijevanje svijeta i što se u njemu događa, dolazi od tih
sjena, premda nikad nisu vidjeli čije su to sjene. Ne razumiju čak ni da je
riječ samo o sjenama.“
Pogledala je iza Stevenova prsta, u drugu grupu muškaraca.
„Ne mogu se okrenuti i vidjeti ljude i stvari koji stvaraju te sjene?“
„Baš tako. I zato što ne mogu vidjeti što stvara te sjene, pretpostavljaju da
je to što vide, sjene na zidu, stvarnost. Nemaju pojma da sjene samo
predstavljaju i iskrivljuju nešto puno stvarnije i istinitije.“ Napravio je
stanku. „Razumiješ li zašto ti to govorim?“
Luce je odmahnula glavom.
„Želite da se prestanem baviti navjestiteljima.“
MIN@
109
Steven je s praskom zatvorio knjigu, zatim je prešao na dragi kraj sobe.
Osjećala se kao da ga je, na neki način, razočarala.
„Zato što ne vjerujem da ćeš se prestati... baviti navjestiteljima, čak i ako
to zatražim od tebe. Ali želio bih da razumiješ o čemu je riječ kad sljedeći
put prizoveš jednoga. Navjestitelji su sjene prošlih dogadaja. Mogu biti
korisni, ali istodobno sadrže zbunjujuće, nekad i opasne iskrivljene
prikaze. Mnogo toga trebaš naučiti. Prvo, čistu i sigurnu tehniku
prizivanja, a jednog dana kada usavršiš svoj dar, moći ćeš odijeliti
navjestiteljevu buku od jasne poruke...“
„Mislite na pištavu buku? Kroz to se može čuti?“
„Zaboravi. Ne još.“ Steven se okrenuo i gurnuo ruke u džepove. „Što ste
ti i Shelby namjeravale danas učiniti?“
Luce je bilo neugodno i zacrvenjela se. Sastanak je išao smjerom koji
uopće nije očekivala. Mislila je da će dobiti kaznu i skupljati smeće.
„Željele smo doznati više o mojoj obitelji,“ napokon je uspjela izreći.
Srećom, činilo se da Steven nije imao pojma da je prije toga vidjela
Cama. „Bolje rečeno, mojim obiteljima.“
„Je li to sve?“
„Jesam li u nevolji ?“
„Ništa drugo nisi radila?“
„Što bih drugo radila?“
Kroz glavu joj je prošlo da Steven možda misli kako je pokušavala doći
do Daniela, da mu je željela poslati poruku ili nešto slično. Kao da je
znala kako se to radi.
„Prizovi sada jednu,“ rekao je Steven i otvorio prozor. Sumrak je prošao,
a Lucein trbuh joj je rekao da su drugi učenici sjedili za večerom.
„Ne-ne znam mogu li.“
Stevenove oči bile su toplije nego prije, gotovo uzbuđene.
„Da bi prizvali navjestitelja moramo poželjeti želju. Nije to želja za nečim
materijalnim, nego želja za boljim poznavanjem svijeta, naše uloge u
njemu i što će biti od nas.“
Luce je odmah pomislila na Daniela, na ono što je najviše željela za
njihovu vezu. Nije osjećala da ima veliku ulogu u tome što će biti s njima,
ali željela ju je imati. Je li zato mogla prizvati navjestitelja i prije nego što
je znala kako se to radi?
Nervozno se smjestila u stolici. Sklopila je oči. Zamislila je kako se sjena
odvaja od duge tame koja se protezala od debala, zamislila je kako se
otcijepila, uzdignula i ispunila okvir otvorenog prozora. Zatim kako je
dolebdjela do nje.
MIN@
110
Prvo je osjetila miris plijesni, podsjetio ju je na miris crnih maslina,
potom i dodir hladnoće na obrazu. Otvorila je oči.
Temperatura u sobi spustila se za nekoliko stupnjeva. U iznenada
vlažnom uredu, punom propuha, Steven je protrljao ruke.
„Da, tako se to radi,“ promrmljao je.
Navjestitelj je lebdio u Stevenovu uredu, tanak i proziran nije bio mnogo
veći od svilena šala. Doletio je ravno k Luce, potom je omotao pahuljasti
pramen ništavila oko pritiskivača za papir od puhanog stakla na pisaćem
stolu. Luce je teško disala. Steven se nasmiješio, prišao joj i vodio sjenu
prema gore, sve dok nije postala prazan i crn zaslon.
Zatim se zaslon našao u njezinim rukama i ona je povukla. Pažljivo, kao
da rasteže tijesto za pitu, pazeći da ne pukne, kako je to njezina majka
radila stotinama puta. Tama se kovitlala u prigušenim sivim nijansama,
zatim se pojavila najbljeda crno-bijela slika.
Bila je to mračna spavaća soba s jednim krevetom. Luce, očito prijašnja
Luce, ležala je na boku i zurila kroz otvoren prozor. Vjerojatno je imala
šesnaest godina. Iza nje su se otvorila vrata i pojavilo se lice osvijetljeno
svjetlom iz hodnika. Njezina majka.
Bila je to majka koju je Luce otišla vidjeti sa Shelby! Ali bila je mlađa,
mnogo, možda pedeset godina, s naočalima na vrhu nosa. Nasmiješila se,
kao da je zadovoljna što njezina kćer spava i zatvorila vrata.
Trenutak poslije, vrhovi prstiju dvije ruke čvrsto su se uhvatili za
prozorsku dasku. Luceine oči su se raširile dok je gledala kako druga
Luce sjeda u krevetu. S druge strane prozora, vrhovi prstiju su se
naprezali, zatim su se pojavile šake, pa snažne ruke osvijetljene plavom
mjesečinom. Nakon toga, kroz prozor je ušlo Danielovo sjajno lice.
Luceino srce je ubrzalo. Željela je uroniti u navjestitelja, kao što je to
poželjela jučer, sa Shelby. Ali, Steven je pucnuo prstima i prizor je
nestao, poput žaluzina kad se povuku na vrh prozora. Zatim se sjena
slomila i pala poput kiše.
Ležala je na stolu, u mekim krhotinama. Luce je posegnula za jednim
komadićem, ali joj se raspao u ruci.
Steven je sjeo za stol i ispitivački promatrao Luce, kao da želi vidjeti kako
je na nju utjecalo ukazivanje. Odjednom joj se prizor koji je vidjela u
navjestitelju učinio odviše osobnim, nije znala želi li dati Stevenu do
znanja koliko snažno ju je potresao. Konačno, on je bio na drugoj strani.
U proteklih nekoliko dana, sve više joj se otkrivao demon u njemu. Nije
bila riječ samo o vatrenoj ćudi, koja je rasla sve dok se, doslovno, ne bi
počeo pušiti, nego i o tamnim, veličanstvenim, zlatnim krilima. Steven je,
MIN@
111
poput Cama, imao magnetsku privlačnost i šarm, i bio je, poput Cama,
demon, podsjetila se.
„Zašto mi pomažete s tim?“
„Zato što ne bih želio da nastradaš,“ jedva čujno je prošaptao Steven.
„Je li se to doista dogodilo?“
Steven je skrenuo pogled.
„Predstavljalo je nešto. A tko zna koliko je iskrivljeno. To je sjena
prošlosti, a ne stvarnost. U navjestitelju uvijek ima istine, ali to nikad nije
čista istina. Zbog toga je navjestitelj toliko problematičan i opasan bez
prave obuke.“
Pogledao je na sat. Iz hodnika, pored stubišta ispod njih, dopro je zvuk
otvaranja i zatvaranja vrata. Kad je čuo brzo kuckanje potpetica po
stubama, Steven se ukočio.
Francesca.
Luce je pokušala pročitati Stevenov izraz. Dodao joj je Republiku, koju je
spremila u naprtnjaču. Trenutak prije nego što se Francescino lijepo lice
pojavilo na dovratku, Steven je rekao Luce:
„Sljedeći put kad Shelby i ti odlučite ne dovršiti zadaću, tražit ću od vas
da napišete esej od pet stranica s citatima. Ovaj put dobit ćete samo
upozorenje.“
„Razumijem.“ Luce je uhvatila Francescin pogled.
Smiješila se Luce, premda nije bilo moguće reći je li to bio možeš-ići
smiješak ili nemoj-misliti-da-mene-možeš prevariti smiješak. Kad je
ustala i prebacila torbu preko ramena, malo je zadrhtala, zatim je krenula
prema vratima i Stevenu doviknula:
„Hvala.“
Kad se Luce vratila u sobu vidjela je da je Shelby u ognjištu upalila vatru.
Pored noćne svjetiljke u obliku Bude bio je uključen lonac za kuhanje i
cijela je soba mirisala na rajčice.
„Nemamo više tjestenine i sira, pa sam ti skuhala juhu.“ Shelby je
napunila zdjelicu do vrha vrelom juhom, posula je svježe mljevenim
paprom i odnijela je Luce, koja se srušila na krevet. „Je li bilo grozno?“
Luce je gledala u juhu iz koje se pušilo i pokušala smisliti odgovor.
Bizarno, da. Zbunjujuće. Malo zastrašujuće. Možda i... osnažujuće.
Ali nije bilo grozno.
„Bilo je dobro.“
Činilo joj se da joj Steven vjeruje, barem toliko da joj dopusti da nastavi
prizivati navjestitelje. I drugi su mu učenici vjerovali, a neki su mu se
divili. Nitko se nije činio zabrinut zbog njegovih motiva ili zbog strane
kojoj je odan. Ali Luce se činio tako tajnovit, nije ga mogla pročitati.
MIN@
112
I prije je vjerovala pogrešnim ljudima. Povjerenje je u najboljem slučaju
put prema nedovoljnom oprezu. U najgorem, dobar način da izgubiš život.
To joj je o povjerenju rekla gospođica Sophia, one noći kad ju je pokušala
ubiti.
Daniel joj je savjetovao da vjeruje instinktima. Ali njoj su se osjećaji
činili najnepouzdanijim. Pitala se je li Daniel znao za Shoreline kad joj je
to rekao, je li je taj savjet trebao pripremiti na dugo razdoblje
razdvojenosti, tijekom kojeg će sve manje i manje biti sigurna u cijeli svoj
život. Obitelj. Prošlost. Budućnost.
Podignula je pogled sa zdjelice i pogledala Shelby:
„Hvala na juhi.“
„Nemoj dopustiti Stevenu da ti poremeti planove,“ prasnula je Shelby.
„Moramo nastaviti raditi s navjestiteljima. Tako mi je dosta anđela i
demona i njihovih ograničavanja i kontroliranja. Aaah, znamo bolje od
vas, jer mi smo čistokrvni anđeli, a vi ste nezakonita djeca anđela koji su
samo htjeli malo uživati.“
Luce se nasmijala, ali je razmišljala o Stevenovoj maloj lekciji o Platonu i
kako je to što joj je dao Republiku bilo suprotno od ograničavanja i
kontroliranja. Naravno, nije to sad mogla reći Shelby koja je, sjedeći na
Luceinu krevetu, upala u svoju uobičajenu tiradu protiv običaja u
Shorelineu.
„Hoću reći, znam da imaš nešto s Danielom, što god to bilo,“ nastavila je
Shelby, „ali kakvo je meni dobro učinio anđeo?“
Luce je slegnula ramenina, ispričavajući se.
„Reći ću ti: nikakvo. Ništa nije učinio osim što je napumpao moju mamu i
obje nas napustio prije nego što sam se rodila. Pravo nebesko ponašanje.“
Shelby je prijezirno frknula. „Najbolje od svega je to što mi mama cijeli
život ponavlja da trebam biti zahvalna. Za što? Za razvodnjene moći i
golemo čelo koje sam naslijedila od oca? Ne hvala.“ Nogom je
mrzovoljno udarila gornji ležaj. „Dala bih sve da mogu biti normalna.“
„Zbilja?“ Luce je provela cijeli tjedan osjećajući se inferiornom prema
nefilima. Znala je da svi uvijek žele ono što ne mogu imati, ali nije mogla
vjerovati. Kako je Shelby mogla smatrati prednošću ne imati nefilskc
moći?
„Čekaj, rekla je Luce, tvoj traljavi bivši dečko. Je li on...“
Shelby je skrenula pogled.
„Zajedno smo meditirali i, ne znam, dok sam ponavljala mantru nekako
sam počela levitirati. Nije to bilo ništa naročito, podignula sam se pet
centimetara od poda. Ali Phil nije prestao pričati o tome. Gnjavio me da
MIN@
113
mu kažem što sve drugo mogu učiniti, zatim je počeo postavljati svakakva
čudna pitanja.“
„Na primjer?“
„Ne znam,“ rekla je Shelby. „Zapravo, bila su o tebi. Želio je znati jesi li
me ti naučila levitirati? Možeš li i ti levitirati?“
„Zašto ja?“
„Vjerojatno je to bila još jedna njegova perverzna maštarija. U svakom
slučaju, trebala si vidjeti izraz na njegovu licu toga dana. Kao da sam
čudovište iz cirkusa. Nisam imala izbora nego prekinuti.“
„To je grozno.,“ Luce je stisnula Shelbynu ruku. „Ali zvuči više kao
njegov problem, a ne tvoj. Znam da drugi učenici čudno gledaju nefile, ali
promijenila sam mnogo škola i počinjem misliti da je to normalan izraz
lica većine mladih. Osim toga, nitko nije normalan. Sigurno je i u vezi s
Philom bilo nešto čudno.“
„Da, zapravo to su bile njegove oči. Plave su ali blijede, gotovo isprane.
Morao je nositi posebne kontaktne leće kako ljudi ne bi zurili u njega.“
Shelby je nagnula glavu na stranu. „Osim toga, ta treća bradavica.“
Prasnula je u smijeh. Kad joj se Luce pridružila bila je crvena u licu i
gotovo u suzama, no tada ih je ušutkalo lagano kucanje po prozoru.
„Bolje da to nije on,“ Shelbyn se glas u tren oka pribrao. Skočila je s
kreveta i širom otvorila prozor, u žurbi prevrnuvši lonac s juhom.
„Za tebe je,“ rekla je gotovo bezglasno.
Luce je u trenutku bila pored prozora, zato što ga je tad osjetila. Poduprla
se dlanovima o prozorsku dasku i nagnula se u oštar noćni zrak.
Nalazila se licem u lice, usnom na usnu s Danielom.
Najkraći mogući trenutak, učinilo joj se da gleda pored nje, u sobu, u
Shelby, ali zatim ju je poljubio, obuhvati joj glavu svojim mekim rukama
i privinuo je k sebi. Gubila je dah. Toplina cijelog tjedna tekla je kroz nju,
zajedno s neizrečenom isprikom za teške riječi koje su one noći na plaži
rekli jedno drugom.
„Bok,“ šapnuo je.
„Bok.“
Daniel je bio odjeven u traperice i bijelu majicu. Vidjela je čuperak u
njegovoj kosi. Sjajna, biserna krila nježno su mahala iza njega, istraživala
su crnu noć i privlačila je k sebi. Činilo se eda kucaju u nebesima, gotovo
istodobno s njezinim srcem. Željela ih je dodirnuti, zakopati se u njih, kao
što je učinila one noći na plaži. Bilo je zadivljujuće gledati ga kako lebdi
ispred njihova prozora na trećem katu.
MIN@
114
Uzeo ju je za ruku i povukao preko prozorske daske u zrak i u svoje
naručje. Zatim ju je stavio na široku, plosnatu izbočinu ispod prozora,
koju prije nije primijetila.
Uvijek kad je bila najsretnija imala je poriv za plakanjem:
„Ne bi smio biti tu. Ali, tako sam sretna što jesi.“
„Dokaži mi,“ rekao je smiješeći se. Privukao ju je na prsa i stavio glavu
tik iznad njezina ramena. Obgrlio joj je struk jednom rukom. Toplina je
isijavala iz njegovih krila. Pogledala je preko njegova ramena i vidjela
samo bjelinu: cijeli svijet je bio bijel, mekan i obasjan mjesečinom. Zatim
su Danielova veličanstvena krila počela mahati...
Osjetila je blagu nelagodu u trbuhu i shvatila da su se počeli dizati... ne,
uzletjeli su brzinom rakete, ravno u nebo. Izbočina ispod njih postajala je
sve manja, a zvijezde iznad njih sjale su sve jače. Vjetar joj je šibao tijelo
i vijorio kosu oko lica.
Uzdizali su se sve više u nebo, dok škola nije postala crna mrlja na tlu.
Dok ocean nije postao srebrni pokrivač na planeti. Dok nisu probili
paperjaste oblake.
Nije joj bilo hladno i nije se bojala. Osjećala se oslobođenom od svega što
ju je tištalo na zemlji. Slobodna od opasnosti i svake boli koji je osjećala.
Slobodna od sile gravitacije. I tako zaljubljena. Daniel je poljupcima
iscrtao liniju na njezinu vratu. Obujmio ju je snažnije oko struka i okrenuo
prema sebi. Njezina stopala bila su na njegovim, kao kad su plesali nad
oceanom dok je gorio kriješ. Više nije bilo vjetra, zrak oko njih bio je
miran i tih. Dok su lebdjeli nebom, čulo se samo mahanje Danielovih
krila i udaranje njezina srca.
„Sve što smo prošli,“ rekao je, „vrijedno je ovakvih trenutaka.“
Zatim ju je poljubio, kao nikad prije. Dugim poljupcem, kojim kao da je
zauvijek obilježio njezine usne. Rukama je slijedio obris njezina tijela,
isprva nježno, zatim strastvenije, uživajući u njezinim oblinama.
Rastapala se pod njegovim dodirom, a on je rukama prešao preko
stražnjeg dijela njezinih bedara, kukova i ramena. Imao je nadzor nad
svakim dijelom njezina tijela.
Osjećala je njegove mišiće pod pamučnom majicom, napete ruke i
ramena, udubinu u leđima. Ljubila mu je čeljust i usne. Pripadala je tu, u
oblake, gdje su Danielove oči blještale snažnije od bilo koje zvijezde koju
je ikad vidjela.
„Možemo li zauvijek ostati tu?“ pitala je. „Nikad mi neće biti dosta.
Tebe.“
MIN@
115
„Nadam se.“ Daniel se nasmiješio, ali ubrzo, prebrzo, njegova su krila
promijenila položaj i izravnala se. Luce je znala što slijedi. Polagano
spuštanje.
Poljubila je Daniela posljednji put i olabavila ruke oko njegova vrata
pripremajući se na spuštanje. Ali, izgubila je oslonac.
I pala.
Činilo se da se sve događa usporeno. Luce se prevagnula unatrag, divlje
mlatarajući rukama. Šibali su je vjetar i hladnoća, padala je okomito i
gubila dah. Posljednje što je vidjela bile su Danielove oči i šok na njegovu
licu.
Zatim se sve ubrzalo, padala je tako nezaustavljivo da nije mogla disati.
Svijet je bio crni vrtlog praznine, bilo joj je mučno i bojala se. Oči su je
pekle od vjetra, a vid joj se maglio i sužavao. Onesvijestit će se.
I to će biti to.
Nikad neće znati tko je doista, nikad neće doznati je li sve to imalo
smisla. Nikad neće znati je li bila vrijedna Danielove ljubavi i on njezine.
Gotovo je.
Vjetar joj je bjesnio u ušima. Sklopila je oči i čekala kraj.
Tada ju je uhvatio.
Grlile su je snažne i poznate ruke, polako je usporavala, više nije padala,
nego se njihala u naručnju. Danielovu. Oči su joj bile sklopljene, ali znala
je da je to on.
Počela je jecati od golema olakšanje što ju je uhvatio i spasio. U tom
trenutku voljela ga je više nego ikad, bez obzira koliko je života
proživjela.
„Jesi li dobro?“ nježno je šapnuo Daniel, usnama tako blizu njezinim.
„Jesam.“ Osjećala je udare njegovih krila. „Uhvatio si me.“
„Uvijek ću te uhvatiti kad padneš.“
Polako su se spuštali u svijet koji su ostavili iza sebe. U Shoreline i ocean
koji je zapljuskivao obalu. Kad su se približili učeničkom domu čvrsto ju
je privinuo, nježno se približio izbočini i poput pera meko se spustio.
Luce je stavila stopala na izbočinu i pogledala Daniela. Voljela ga je.
Samo u to je bila sigurna.
„Tako,“ rekao je izgledajući ozbiljno. Osmijeh na njegovu licu je
otvrdnuo, a sjaj u očima je počeo blijediti. „To će ti zadovoljiti potrebu za
lutanjem, barem nakratko.“
„Kako to misliš, potrebu za lutanjem?“
„Mislim na to što ne prestaješ napuštati kampus.“ U glasu mu je bilo puno
manje topline nego maločas. „Ne smiješ to činiti kad nisam u blizini da se
brinem za tebe.“
MIN@
116
„Hajde, to je bio samo glupi školski izlet. Svi su bili ondje. Francesca,
Steven...“ prekinula se, sjetivši se kako je Steven reagirao na ono što se
dogodilo Dawn. Nije se usudila spomenuti izlet sa Shelby. Ili da je pod
terasom naletjela na Cama.
„Jako mi otežavaš,“ rekao je Daniel.
„Ni meni nije bilo lako.“
„Rekao sam ti da ćeš morati poštovati pravila. Rekao sam ti da ne
napuštaš kampus. Ali nisi slušala. Koliko puta me nisi poslušala?“
„Nisam te poslušala.“ nasmijala se, premda joj je bilo mučno i vrtjelo joj
se. „Što si mi ti, dečko ili gospodar?“
„Znaš li što se događa kad odlutaš odavde ? Znaš li kolikoj se opasnosti
izlažeš samo zato što ti je dosadno?“
„Slušaj, šteta je već učinjena,“ rekla je. „Cam zna da sam tu.“
„Naravno da Cam zna da si tu,“ ljutito je rekao Daniel. Koliko ti puta
moram reći da Cam trenutno nije prijetnja? Neće te pokušati obratiti.“
„Zašto?“
„Zato što nije tako lud. I ti ne bi trebala biti tako luda i iskradati se. Ne
možeš ni zamisliti kakave opasnosti vrebaju.“
Zinula je, ali nije znala što reći. Ako kaže Danielu da je razgovarala s
Camom i da je Cam ubio nekoliko sljedbenika gospođice Sophije, to će
samo biti dokaz da je imao pravo. U Luce je rasla ljutnja, na Daniela, na
njegova tajnovita pravila, na njegovo ponašanje prema njoj kao da je
dijete. Dala bi sve da može biti s njim, ali njegove su oči otvrdnule i
pretvorile se u bezizražajne sive ploče. Njihova nebeska avantura činila
joj se poput nejasna sna.
„Znaš li kroz kakav pakao moram prolaziti da bih te zaštitio?“
„Kako bih mogla znati kad mi ništa ne govoriš?“
Danielove lijepe crte iskrivile su se u izraz straha.
„Je li ona kriva za to?“ Trgnuo je palcem prema njezinoj sobi. „Kakvim ti
je mračnim idejama ispunila glavu?“
„Mislim svojom glavom, hvala lijepo.“ Luce je suzila oči. „Odakle ti znaš
Shelby?“
Daniel se nije obazirao na pitanje. Luce nije mogla vjerovati na kakav
način razgovara s njom, kao da je riječ o neodgojenu kućnom ljubimcu.
Sva toplina koja ju je prožimala maločas, dok ju je ljubio, držao u naručju
i gledao je, nije se mogla mjeriti s hladnoćom koju je osjetila svaki put
kad bi joj se obratio.
Možda Shelby ima pravo, rekla je. Toliko dugo nije vidjela Daniela, ali
Daniel kojeg je željela vidjeti, koji ju je volio više od ičega, koji ju je
tisućljećima slijedio zato što nije mogao živjeti bez nje, bio je u oblacima.
MIN@
117
Nije to bio ovaj Daniel koji joj je naređivao. Možda ga ipak, usprkos
tolikim životima, nije doista poznavala.
„Možda anđeli i ljudi ne bi trebali...“
Nije mogla dovršiti.
„Luce.“
Uhvatio ju je za zapešće, ali ona mu je otresla ruku. Oči su mu bile širom
otvorene i mračne, a obrazi blijedi od hladnoće. Njezino joj je srce
govorilo da ga privuče k sebi, ostane mu blizu i osjeti dodir njegova tijela
uz njezino, ali duboko u sebi znala je da se ta svađa ne može izliječiti
poljupcem.
Prošla je pored njega prema užem dijelu izbočine i otvorila prozor,
iznenađena što je soba posve u mraku. Ušla je unutra i kad se okrenula
prema Danielu, primijetila je da mu krila drhte.
Kao da će zaplakati.
Željela mu je prići, zagrliti ga, utješiti ga i voljeti.
Ali nije mogla.
Spustila je rolete i stajala sama u mračnoj sobi.



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

11Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:28 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Deveto poglavlje
DESET DANA
Kad se Luce u utorak ujutro probudila, Shelby je već otišla. Njezin krevet
bio je namješten, ručno sašiven pokrivač od različitih dijelova bio je
složen u dnu, a crveni, napuhani prsluk i torba za kupnju bile su skinute s
klina na vratima.
Još uvijek u pidžami, Luce je stavila vrč s vodom za čaj u mikrovalnu
pećnicu i sjela kako bi provjerila email.
Prima: Iucindap44@gmail.com
Šalje: callieallieoxenfree@gmail.com
Poslano: ponedjeljak 16.11. 1:34
Predmet: Trudim se ne shvatiti to osobno
Draga L,
Dobila sam tvoju poruku. Kao prvo i ti meni nedostaješ. Ali imam jedan
doista neobičan prijedlog: ti-i-ja-nadoknađujemo-propušteno. Luda
Callie i njezine čudne ideje. Znam da si zauzeta. Znam da si pod strogim
nadzorom i da ti je teško iskrasti se odande. Ali, ne znam ni jednu
pojedinost o tvojem životu. S kime ručaš? Koje predmete najviše voliš?
Što je dogodilo s onim tipom? Vidiš, ne znam ni kako se zove. Mrzim to.
Drago mi je što imaš mobitel, ali nemoj mi pisati da me namjeravaš
nazvati. Samo me nazovi. Već stoljećima ti nisam čula glas. Ne ljutim se
na tebe. Ne još.
Callie
Luce je zatvorila email. Callie je bilo gotovo nemoguće naljutiti. Zapravo,
Luce to nikad prije nije učinila. Činjenica da Callie nije posumnjala da
Luce laže, bila je samo još jedan dokaz koliko su se udaljile. Osjetila je
kako se veliki sram smiješta među njezina ramena.
Sljedeći email:
Prima: Iucindap44@gmail.com
Šalje: thegaprices@aol.com
Poslano: ponedjeljak 16.11. 20:30
Predmet: I mi tebe volimo, dušo
Luce, drago dijete,
Tvoja pošta nam uvijek uljepša dan. Kako ide s plivačkim timom? Sušiš li
kosu sada kad je vani hladno? Znam, gnjavim te, ali nedostaješ mi.
Misliš li da će ti Mač i križ dopustiti da napustiš kampus sljedeći tjedan,
na Dan zahvalnosti? Tata bi mogao nazvati dekana? Nećemo se odviše
radovati, ali tata je već kupio puricu od tofua, za svaki slučaj. Dodatni
MIN@
119
sam zamrzivač napunila pitama. Voliš li još onu sa slatkim krumpirom?
Volimo te i neprestano mislimo na tebe.
Mama
Luceina ruka ukočila se iznad miša. Bio je utorak ujutro. Dan zahvalnosti
je za tjedan i pol. Tada se prvi put sjetila svojeg omiljenog praznika. Ali
koliko brzo je to pomislila, toliko je brzo to pokušala zaboraviti. Nije bilo
nikakvih izgleda da će joj profesor Cole dopustiti da ode kući na Dan
zahvalnosti.
Baš je htjela kliknuti Odgovori, kad joj je pažnju privukao treperavi
narančasti kvadrat u kutu ekrana. Miles je bio online. Pokušavao je chatati
s njom.
Miles (8:08): Dobro jutro gospođice Luce.
Miles (8:09): UMIREM OD GLADI. Jesi li i ti ujutro gladna kao ja?
Miles (8:15): Jesi li za doručak? Usput ću navratiti do tebe.Za 5 min?
Luce je pogledala na sat. Bilo je 8:21. Netko je snažno pokucao na vrata.
Još je bila u pidžami. Još se nije ni počešljala. Odškrinula je vrata.
Pod od tvrdog drveta u hodniku obasjavalo je jutarnje sunce. Prizor je
podsjetio Luce na stube u kući njenih roditelja, uvijek obasjane suncem,
kojima je silazila na doručak. Sjetila se koliko je svijet bio ljepši zbog
hodnika ispunjena svjetlom.
Toga dana Miles nije nosio kapu Dodgersa, pa je imala rijetku priliku
jasno mu vidjeti oči. Bile su doista tamno plave, poput ljetnog neba u
devet sati ujutro. Kosa mu je bila mokra i kapala je na ramena bijele
majice. Luce je progutala, nije mogla zaustaviti pomisao na Milesa pod
tušem. Široko joj se nasmiješio, pokazao jamice u obrazima i svoje super
bijele zube. Danas je izgledao kao tipičan stanovnik Kalifornije, a Luce je
bila iznenađena koliko mu je taj izgled pristajao.
„Hej,“ Luce je većinu svoga tijela u pidžami sakrila iza vrata. „Baš sam
vidjela tvoju poruku. Možemo na doručak, ali još se nisam obukla.“
„Pričekat ću.“ Miles se naslonio na zid hodnika. U trbuhu mu je glasno
kruljilo. Prekrižio je ruke na struku, kako bi prigušio zvukove.
„Požurit ću,“ nasmijala se Luce i zatvorila vrata. Stajala je pred ormarom,
pokušavala ne misliti na Dan zahvalnosti, roditelje, Callie i zašto joj je
istodobno izmicalo toliko važnih ljudi.
S toaletnog stolca povukla je dug sivi džemper i obukla ga preko crnih
traperica. Oprala je zube, na uši stavila velike srebrne okrugle naušnice, a
na ruke malo kreme, zatim je zgrabila torbu i pogledala se u zrcalo.
Nije izgledala kao djevojka koja je zaglavila u svađi oko prevlasti u vezi,
ili kao djevojka koja nije mogla za Dan zahvalnosti otići kući, svojoj
obitelji. U tom trenutku izgledala je kao djevojka koja je uzbuđena što je
MIN@
120
iza vrata čeka mladić uz kojeg se osjećala normalno i sretno i sveukupno
čudesno.
Mladić koji nije bio njezin dečko.
Uzdahnula je i otvorila vrata. Milesovo lice se ozarilo.
Kad su izašli van, Luce je shvatila da se vrijeme promijenilo. Sunčani
jutarnji zrak bio je oštar kao što je bio i prošle noći na krovu s Danielom.
Tad joj se činio ledenim.
Miles joj je ponudio svoju golemu jaknu kaki boje, ali ona je odmahnula
rukom.
„Kava će me ugrijati.“
Sjeli su za isti stol kao i prošlog tjedna. Dva učenika-konobara odmah su
požurila prema njima. Mladići su bili Milesovi prijatelji i opušteno su se
šalili. Luce definitivno nije doživjela ovakvu uslugu dok je bila sa Shelby.
Dok su dečki ispaljivali pitanja, kako je sinoć prošao nogometni tim o
kojem je Miles maštao, je li gledao na You Tubeu kako je mladić
podvalio svojoj djevojci, je li imao planove nakon nastave. Luce se
ogledala po terasi, tražila cimericu, ali nije je mogla naći.
Miles je odgovorio mladićima na pitanja ali, činilo se da nije zainteresiran
za daljnji razgovor. Pokazao je Luce.
„Ovo je Luce. Luce bi željela veliku šalicu najvrelije kave i...“
„Kajganu,“ rekla je Luce i sklopila mali meni koji je kantina Shorelinea
tiskala svaki dan.
„Ja ću isto, hvala dečki.“ Miles je vratio dva menija i posve se usredotočio
na Luce. „Osim na nastavi, u posljednje vrijeme nisam te često viđao.
Kako?“
Milesovo ju je pitanje iznenadilo. Možda zato što se cijelog jutra osjećala
kao magnet za krivnju. Sviđalo joj se što nije dodao i nešto poput: »Gdje
si se skrivala?« ili »Izbjegavaš li me?« Samo je pitao: »Kako je?«
Široko mu se nasmiješila, ali ubrzo je nekako zaboravila na osmijeh i
gotovo se lecnula kad je rekla
„Sve je dobro.“
„Oh-oh!“
Užasna svađa s Danielom. Laganje roditeljima. Gubitak najbolje
prijateljice. Dio nje želio je istresti sve to na Milesa, no znala je da ne bi
trebala. Ne bi smjela. Na taj bi način podignula prijateljstvo s njim na
novu razinu, što nije smatrala dobrom idejom. Nikad prije nije imala
bliskog muškog prijatelja, na koga bi se mogla osloniti i s kime bi mogla
sve podijeliti, kao s prijateljicom. Hoće li sve postati... zamršeno?
„Miles,“ naposljetku je rekla, „kako tu ljudi provode Dan zahvalnosti ?“
MIN@
121
„Ne znam. Nikad nisam bio tu za Dan zahvalnosti. Ali volio bih da jesam.
U mojoj kući Dan zahvalnosti se obilježava neprihvatljivo velikom
večerom. Najmanje stotinu ljudi. Barem deset jela. I obavezan smoking.
Šališ se.“
Odmahnuo je glavom.
„Da se barem šalim! Ozbiljno. Moramo unajmiti pomoć za parkiranje.“
Nakon stanke je rekao:
„Zašto pitaš... čekaj, nemaš gdje provesti praznik?“
„Mmm...“
„Dolaziš!“ Nasmijao se na njezin zabezeknut izraz lica.
„Molim te. Ove godine moj brat neće doći s koledža, a on mi je bio jedino
uže za spašavanje. Pokazat ću ti Santa Barbaru. Možemo odustati od
purice i otići u Super Ricu, na najbolje takose na svijetu.“ Podignuo je
obrvu. „Ako budeš sa mnom bit će toliko manje mukotrpno. Možda će
čak biti zabavno.“
Dok je Luce razmišljala o ponudi, osjetila je ruku na leđima. Već je
poznavala taj dodir, toliko umirujuć, gotovo ljekovit.
Francesca.
„Sinoć sam razgovarala s Danielom,“ rekla je Francesca.
Dok se Francesca naginjala prema njoj, Luce je pokušala ostati mirna. Je
li Daniel posjetio Francescu nakon što ga je Luce ostavila samoga? Ta ju
je pomisao činila ljubomornom, premda nije znala zašto.
„Zabrinut je za tebe.“ Francesca je zastala kao da istražuje Luceino lice.
„Rekla sam mu da si se, s obzirom na novu okolinu, dobro snašla. Rekla
sam mu da sam ti na raspolaganju kad god me budeš trebala. Molim te,
znaj da sa mnom možeš razgovarati o svemu.“ U njezinu se pogledu
pojavila oštrina, tvrdoća i strastvenost. Dođi k meni umjesto Stevenu, bez
riječi je govorio pogled.
Zatim je Francesca otišla, jednako naglo kao što se pojavila. Svilena
podstava bijelog vunenog kaputa šuštala je kad su je dodirnule noge u
crnim čarapama.
„Dakle... pričali smo o Danu zahvalnosti,“ rekao je Miles i protrljao ruke.
„Dobro, dobro.“ Luce je do kraja popila kavu. „Razmislit ću.“
* * * * *
Shelby se nije pojavila na nastavi u nefilskoj kolibi, na lekciji o prizivanju
anđeoskih predaka, što je poput slanja nebeske glasovne poruke. Luce je
oko ručka počela osjećati nervozu. Ali, dok je išla na sat matematike,
primijetila je poznati napuhani crveni prsluk i iz sve snage potrčala.
„Hej!“ Povukla je debeli konjski rep svoje cimerice. „Gdje si bila?“
MIN@
122
Shelby se polako okrenula. Pogled na njezinu licu podsjetio je Luce na
prvi dan u Shorelineu. Shelbyne obrve bile su namrštene, a nosnice su
treperile.
„Jesi li dobro?“
„Super.“ Shelby se okrenula i počela prčkati po najbližem ormariću,
vrteći kombinaciju dok se nije otvorio. Unutra se nalazila nogometna
kaciga i kutija praznih boca Gatorade. Poster Laker Girlsa bio je
zalijepljen na unutrašnju stranu vrata.
„Je li to uopće tvoj ormarić?“ pitala je Luce. Nije poznavala nijednog
nefila koji je koristio ormariće, ali Shelby je po tome rovala i bacala preko
ramena prljave čarape.
Shelby je s treskom zatvorila ormarić, zatim je prešla na sljedeći i počela
okretati kombinaciju.
„Sad me i osuđuješ ?“
„Ne.“ Luce je odmahnula glavom. „Shel, što se događa? Jutros si nestala,
nisi bila u školi...“
„Sad sam tu, zar ne?“ Shelby je uzdahnula. „Frankie i Steven mnogo
opuštenije prihvaćaju da djevojka treba slobodan dan nego humanoidi.“
„Što će ti slobodan dan? Bila si dobro dok...“
Dok nije došao Daniel.
Kad se Daniel pojavio na prozoru, Shelby je problijedjela, ušutjela i otišla
ravno u krevet...
Dok je Shelby zurila u Luce kao da joj se kvocijent inteligencije
prepolovio, Luce je počela primjećivati ostatak predvorja. Uza zid, gdje
su prestajali redovi ormarića boje hrđe, stajale su djevojke. Dawn,
Jasmine i Lilith. Zatim, Amy Branshaw i druge djevojke odjevene u veste
tipične za private škole. Pankerice s nakitom na licu, koje su podsjećale
na Arrianne, ali su kao sugovornice bile mnogo manje zabavne. Nekoliko
djevojaka nije prije vidjela. Djevojke s knjigama čvrsto privinutim na
prsima žvakale su gume i gledale u sag, u strop s drvenim gredama, ili
jedna u drugu. Svuda, samo ne u Shelby i Luce. Premda je bilo očito da
prisluškuju.
Mučnina u želucu počela joj je govoriti zašto. Bio je to najveći sukob
između nefila i ne-nefila u Shorelineu koji je Luce vidjela. Svaka djevojka
u hodniku shvatila je prije nje: Luce i Shelby potući će se zbog mladića.
„Oh.“ Luce je progutala. „Ti i Daniel.“
„Da. Mi. Davno.“ Shelby je nije htjela pogledati.
Dobro. Luce se usredotočila na disanje. Može to podnijeti. Ali oko zida s
djevojkama letio je šapat od kojeg se naježila i zadrhtala.
Shelby se rugala:
MIN@
123
„Žao mi je što ti se ta zamisao toliko gadi.“
„Nije riječ o tome.“ Ali Luce je osjećala gađenje. Prema sebi. „Mislila
sam da... sam oduvijek bila...“
Shelby se podbočila.
„Mislila si da je tijekom svakih sedamnaest godina, dok te nije bilo,
Daniel vrtio palcima? Zemlja zove Luce: za Daniela postoji i razdoblje
prije tebe. Ili između tebe ili kako god ga želiš nazvati.“ Na trenutak je
zastala i iskosa je pogledala: „Zar si doista toliko umišljena?“
Luce je ostala bez riječi.
Shelby je progunđala i obratila se drugima:
„Ova estrogenska radijacija odmah se mora raspršiti, prasnula je mašući
prstima. Krenite! Svi. Smjesta!“
Dok su djevojke brzale, Luce je naslonila glavu na hladni metalni
ormarić. Željela se uvući unutra i sakriti.
Shelby se naslonila na zid pored Luceina lica.
„Znaš,“ rekla je blažim glasom, „Daniel je loš dečko. I lažljivac. Laže ti.“
Luce se uspravila i krenula prema Shelby, osjećajući kako joj krv udara u
obraze. Luce se možda ljutila na Daniela, ali nitko nije imao pravo
vrijeđati njezina dečka.
„Opa,“ Shelby je ustuknula. „Smiri se. Isuse!“ Klizila je leđima niza zid
dok nije sjela na pod. „Slušaj, nisam to trebala spominjati. Riječ je o
jednoj davnoj noći. Bilo je očito da je tip očajan bez tebe. Tada te nisam
poznavala, pa sam cijelu vašu priču smatrala... nevjerojatno dosadnom.
Ako već moraš znati, to objašnjava zašto sam bila kivna na sve s tvojim
imenom.“
Potapšala je pod pored sebe i Luce se spustila niza zid i sjela. Shelby se
nesigurno nasmiješila:
„Kunem se, Luce, nisam znala da ću te upoznati. Ni najmanje nisam
očekivala da ćeš biti... super.“
„Misliš da sam super?“ pitala je Luce i nasmijala se sebi u bradu. „Imala
si pravo kad si rekla da sam umišljena.“
„Oh, baš kako sam mislila. Na tebe se čovjek ne može naljutiti, zar ne?“
Shelby je uzdahnula. „U redu. Oprosti što sam željela tvojeg dečka i što
sam te mrzila prije nego što sam te upoznala. Neće se ponoviti.“
To je bilo čudno. Nešto što je moglo smjesta razdvojiti dvije prijateljice,
njih je, zapravo, zbližilo. Shelby nije bila kriva. Svu ljutnju koju je
osjećala, Luce je trebala usmjeriti na... Daniela. Jedna glupa noć, rekla je
Shelby. Ali, što se doista dogodilo?
Sunce je zalazilo dok se kamenim stubama Luce spuštala na plažu. Što je
bila bliže oceanu, to je hladna večer postajala još hladnija. Posljednje
MIN@
124
zrake sunca toga dana plesale su na tankim oblacima i bojile ocean
narančastim, ružičastim i pastelno plavim mrljama. Mirno more prostiralo
se pred njom poput staze prema raju.
Dok nije prišla širokom krugu pijeska, još uvijek crnom od Rolandova
krijesa, Luce nije znala zašto je došla. Zatim se zatekla kako se uvlači pod
visoku vulkansku stijenu, kamo ju je one noći odvukao Daniel. Gdje su
plesali i proveli dragocjene zajedničke trenutke svađajući se oko nečeg
tako glupog, kao što je boja njezine kose.
Callie je u Doveru imala dečka s kojim je prekinula zbog svađe oko
tostera. Jednom od njih u tosteru se zaglavilo preveliko pecivo i drugo je
poludjelo. Luce se nije sjećala svih pojedinosti, ali sjećala se da je
pomislila: ’Tko prekida vezu zbog kuhinjskih aparata?’
’Nije bila riječ o tosteru,’ rekla je Callie. Toster je bio samo simptom,
nešto što je predstavljalo sve što je među njima pošlo krivo.
Luce je mrzila što se stalno svađala s Danielom. Njihova svađa na plaži
podsjetila ju je na Callienu priču. Bilo je to poput uvoda u veću i ružniju
svađu koja je slijedila.
Luce se obgrlila rukama, štiteći se od vjetra i shvatila da je tu kako bi
pokušala otkriti gdje je sve krenulo po zlu. Idiotski je u moru tražila znak
ili trag uklesan u grubu vulkansku stijenu. Gledala je svuda osim u sebe,
zato što se unutra nalazila samo golema tajna prošlosti. Možda su se
odgovori nalazili u navjestiteljima, ali trenutačno su joj bili frustrirajuće
nedostupni.
Nije željela kriviti Daniela. Bila je odviše naivna kad je pretpostavila da
tijekom vremena u njihovoj vezi nije bilo mjesta za druge. Nikad joj nije
rekao drukčije. Kao da joj je podmetnuo tu zaprepašćujuću situaciju u
kojoj se našla. Bilo joj je neugodno. Osim toga, bilo je to još nešto što je
prekrižila na velikom popisu stvari koje je Luce smatrala da zaslužuje
znati, a Daniel nije našao za shodno da joj kaže.
Nešto je sipilo po njezinim obrazima i vrhovima prstiju. Pomislila je da je
kiša. Ali bilo je toplo, ne hladno. Meko poput praha, ali nije bilo mokro.
Okrenula se prema nebu i blještavoj ljubičastoj svjetlosti koja ju je
zasljepljivala. Nije željela zaštititi oči, nego je gledala kako svjetlost
postaje sjajnija, sve dok nije osjetila bol. Čestice su polako padale na
ocean i tik uz obalu i ocrtavale i stvarale lik koji je uvijek mogla
prepoznati.
Činilo joj se da se proljepšao. Približavao joj se, a bosa su mu stopala
lebdjela nekoliko centimetara iznad vode. Široka bijela krila obrubljena
ljubičastom svjetlošću gotovo su neprimjetno pulsirala na snažnom vjetru.
Bilo je tako nepravedno kako je pogled na njega utjecao na nju,
MIN@
125
zadivljenu, ekstatičnu i pomalo uplašenu. Jedva je mogla misliti na nešto
drugo. Nestala je ljutnja i izjedajuće nezadovoljstvo. Ostala je samo
neporeciva privlačnost.
„Opet si došao,“ šapnula je.
Danielov glas prenosio se preko vode.
„Rekao sam da želim razgovarati.“
Luce je osjetila da su joj se usta naškubila.
„O Shelby?“
„O opasnostima kojima se izlažeš,“ jednostavno je rekao Daniel.
Očekivala je da će reagirati na spomen Shelby. Ali, Daniel je samo
nakrivio glavu. Došao je do mokrog dijela plaže, gdje se voda pjenila,
valjala natrag i dopirala tik do pijeska ispred nje. „Što je sa Shelby?“
„Zbilja ćeš se pretvarati da ne znaš?“
„Čekaj.“ Stopala koja su se dodirivala petama spustio je na tlo, izravnao
je leđa i raširio koljena poput baletana. Kad se uspravio, njegova krila
povukla su se iza glave i poslala zapuh vjetra. Luce je tada prvi put dobila
osjećaj koliko su teška.
Bio je pored nje za manje od dvije sekunde, ali kad su mu ruke kliznule
niz njezina leđa i privukle je bliže, nije mogla dočekati što slijedi.
„Nemojmo opet početi loše,“ rekao je.
Sklopila je oči i dopustila mu da je podigne s tla. Njegova usta našla su
njezina i Luce je zabacila lice prema nebu, pustivši da je preplavi njegova
blizina. Više nije bilo mraka ni hladnoće, ostao je samo divan osjećaj
kupanja u njegovu ljubičastom svjetlu. Čak je i šum oceana bio prigušen
nježnim brujanjem, energijom koju je imalo Danielovo tijelo.
Njezine ruke čvrsto su mu grlile vrat, milovale mu napete mišiće na
ramenima i dodirivale mek, gust rub krila. Bila su snažna, bijela i
svjetlucava, uvijek veća nego što se sjećala. Bila su to dva velika jedra
koja su se širila, čiji je svaki centimetar bio savršen i gladak. Napeta pod
njezinim prstima, kao dva čvrsto zategnuta slikarska platna. Samo
svilenkastija i raskošno baršunasto meka. Činilo se da odgovoraju na
njezin dodir i približavaju se kako bi je pomilovala i privukla. Luce se
nezasitno uvlačila sve dublje i dublje sve dok se nije posve smjestila u
njih. Daniel je zadrhtao.
„Je li to u redu? prošaptala je.“ Znala je da je nekad postajao napet kad bi
strast među njima rasla. „Boli li te?“
Danas mu je u pogledu vidjela glad.
„Divno je. Neusporedivo.“
MIN@
126
Prstima je klizio preko njezina struka i ispod džempera. Obično bi od
njegova najnježnijeg milovanja osjetila slabost. Danas mu je dodir bio
strastveniji. Gotovo grub. Nije znala što mu je, ali joj se sviđalo.
Njegove su usne našle njezine, zatim su odlutale prema gore. Slijedile su
luk njezina nosa i spustile se na obje vjeđe. Kad se odmaknuo, otvorila je
oči i pogledala ga.
„Tako si lijepa,“ šapnuo je.
Bile su to riječi koje je većina djevojaka željela čuti, ali čim ih je izrekao,
Luce se učinilo kao da ju je nešto istrgnulo iz njezina tijela i zamijenilo ga
tuđim.
Shelbynim.
Ali, ne samo Shelbynim, jer koliki su izgledi da je Shelby bila jedina? Je
li Daniel ljubio i druge noseve i jagodične kosti? Je li grlio i druga tijela
na plaži? Je li ljubio druge usne i slušao otkucaje drugih srdaca? Je li i s
drugima šapatom izmjenjivao komplimente ?
„Što nije u redu?“ pitao je.
Luce je osjećala mučninu. Svojim poljupcima mogli su zamagliti prozore,
ali čim su upotrijebili usta za druge stvari, poput razgovora, sve bi postalo
tako zamršeno.
Okrenula je lice od njega.
„Lagao si mi.“
Daniel joj se nije narugao, nije se ni naljutio, što je očekivala i gotovo
željela da učini. Sjeo je na pijesak. Nalaktio se na koljena i zagledao u
pjenaste valove.
„O čemu točno?“
Čim je rekla, Luce je požalila:
„Mogla bih učiniti kao i ti, nikad ti ništa ne reći.“
„Ne mogu ti reći što želiš znati, ako mi ne kažeš što te muči.“
Mislila je na Shelby, no kad je zamislila kako igra na ljubomoru, samo da
bi je on tretirao kao dijete, Luce se osjetila bijedno. Umjesto toga je rekla:
„Osjećam se kao da smo stranci. Kao da te ne poznajem ništa više nego
nekog drugog.“
„Oh.“ Glas mu je bio tih, a lice tako krajnje bezizražajno. Luce ga je
željela protresti. Ništa ga nije moglo uzdrmati.
„Držiš me tu kao taoca, Daniele. Ne znam ništa. Nikog. Osamljena sam.
Svaki put kad te vidim, ti postaviš između nas nov zid i ne puštaš me
blizu. Nikad me ne puštaš blizu. Dovukao si me čak ovamo...“
Nije bila riječ samo o Kaliforniji. Pomisao koliko ograničeno shvaća
svoju prošlost, otkotrljala se iz njezina uma poput role filma i odmotala na
podu.
MIN@
127
Daniel ju je odvukao odviše daleko, mnogo dalje od Kalifornije. Vukao ju
je kroz stoljeća bitki poput ove. Kroz mučne smrti koje su svima oko nje
nanijele bol. I simpatičnom paru koji je posjetila prošlog tjedna. Daniel im
je uništio život. Ubio im je kćer. Samo zato što je bio važan anđeo koji je
vidio nešto što želi i posegnuo za time.
Ne, nije ju dovukao samo u Kaliforniju. Dovukao ju je u vječno
prokletstvo. Bio je to teret koji je trebao nositi sam.
„Patim zbog tvojeg prokletstva, kao i svi koji me vole. Cijelu vječnost.
Zbog tebe.“
Trgnuo se kao da ga je udarila.
„Želiš kući,“ rekao je.
Šutnula je pijesak.
„Želim se vratiti. Željela bih da poništiš što god si učinio i uvalio me u
ovo. Samo želim normalno živjeti i umrijeti, prekidati s normalnim
ljudima zbog stvari kao što je toster. Ne želim nadnaravne tajne svemira,
koje mi ni ne želiš povjeriti.“
„Čekaj.“
Daniel je posve problijedio. Ramena su mu se ukočila, a ruke drhtale. Čak
su i njegova krila, koja su još trenutak prije izgledala moćno, sada bila
tako krhka. Luce je željela ispružiti ruku i dodirnuti ih, kao da bi joj
nekako mogle reći je li bol koju je vidjela u njegovim očima stvarna. Ali
nije se pomaknula.
„Prekidamo li ?“ pitao je dubokim, tihim glasom.
„Jesmo li uopće zajedno, Daniele?“
Ustao je i rukama obujmio njezino lice. Prije nego što se mogla otrgnuti,
osjetila je kako vrućina u njezinim obrazima jenjava. Sklopila je oči i
pokušala se oduprijeti magnetizmu njegova dodira, ali bio je snažniji od
svega.
Izbrisao je njezinu ljutnju i razbio njezin identitet u komadiće.
Tko je bila bez njega?
Zašto je privlačnost prema Danielu bila jača od svega drugoga što ju je
vuklo od njega? Od razuma, osjećaja i samoodržanja. Ništa se nije moglo
uspoređivati s privlačnošću prema Danielu. To mora da je bio dio
Danielove kazne. Zauvijek je bila vezana za njega, poput marionete za
lutkara. Znala je da ga ne bi smjela željeti svakim dijelom svojeg bića, ali
nije joj bilo pomoći. Kad ga je gledala i dodirivala, sve drugo je
blijedjelo.
Poželjela je da voljeti ga nije uvijek tako teško.
„Kakva je to priča o tosteru?“ Daniel joj je šapnuo na uho.
„Mislim da ne želiš znati.“
MIN@
128
„Želim,“ gorljivo ju je gledao ne dajući joj da skrene pogled. „Želim
tebe.“
„Znam, ali...“
„Nikad i ništa to neće promijeniti. Usprkos svemu što si čula ili što se
dogodilo.“
„Ali, ja želim više od toga da budem željena. Želim da budemo zajedno,
doista zajedno.“
„Ubrzo. Obećavam. Sve je to samo privremeno.“
„Tako si rekao.“ Luce je vidjela da je iznad njih izašao mjesec. Bio je
poput mirnog plamena, blistavo narančast i tanak. „O čemu si želio
razgovarati ?“
Daniel je stavio njezinu plavu kosu iza ušiju i predugo proučavao uvojak.
„O školi,“ rekao je s oklijevanjem zbog kojeg joj se učinilo da nije posve
iskren. „Zamolio sam Francescu da se pobrine za tebe, ali želio sam se
sam uvjeriti. Jesi li štogod naučila? Je li ti dobro?“
Osjetila je iznenadnu potrebu da mu se pohvali i kaže mu za napredak s
navjestiteljima, za razgovor sa Stevenom i ukazanje njezinih roditelja.
Ali, Danielovo lice bilo je življe i otvorenije nego cijele večeri. Izgledalo
je kao da pokušava izbjeći svađu, pa je Luce odlučila učiniti isto.
Sklopila je oči.
Rekla mu je što je želio znati.
U školi je dobro. Ona je dobro.
Danielove usne ponovo su se spustile na njezine, kratko i strastveno, dok
joj kroz cijelo tijelo nisu prošli trnci.
„Moram ići,“ konačno je rekao i uspravio se. „Ne bih trebao biti tu, ali ne
mogu izdržati bez tebe. Svakog trenutka brinem se za tebe. Volim te,
Luce. Toliko da boli.“
Sklopila je oči, slušala udare krila i osjećala ubode zrnaca pijeska koji su
se podignuli s njegovim odlaskom.



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

12Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:31 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Deseto poglavlje
DEVET DANA
Niz fijuka i zveketa prekinuo je pjesmu orla štekavca. Čuo se dubok,
pjevan zvuk struganja metala o metal, zatim su se tanke srebrne oštrice
sudarile i jedna je okrznula protivnikov štit.
Francesca i Steven su se borili.
Zapravo, nisu, mačevali su. Bio je to primjer učenicima koji su se
pripremali za mačevanje.
„Znati rukovati mačem, tankim srebrnim kovinama kakve danas
koristimo, ili kratkim mornarskim mačevima, neprocjenjivo je važna
vještina,“ rekao je Steven, režući zrak kratkim bičastim pokretima.
„Vojske raja i pakla rijetko se bore, ali kad se to dogodi,“ ne gledajući,
naglo je postrance šinuo oštricom, prema Francesci, a ona je, ne gledajući,
podignula mač i odbila udarac, ne upotrebljavaju moderno oružje.
„Bodeži, lukovi i strijele i divovski plameni mačevi, naše su vječno
oružje.“
Slijedio je dvoboj, samo za primjer i dio lekcije. Francesca i Steven nisu
stavili ni maske.
Bilo je kasno jutro u srijedu i Luce je sjedila na širokoj klupi na terasi,
između Jasmine i Milesa. Cijeli se razred, uključujući dva nastavnika,
presvukao iz svakodnevne odjeće u bijele odore
koje su nosili mačevaoci. Pola razreda nosilo je na glavama crne,
mrežaste maske. Luce je došla do ormara sa zalihama nakon što je i
posljednja nestala, ali to je nimalo nije brinulo. Nadala se da će izbjeći
neugodnu situaciju da cijeli razred svjedoči njezinu potpunom neznanju.
Iz načina kako su nasrtali na kutove u terasi, bilo je očito da im to nije
bilo prvi put.
„Smisao je u tome da postanete protivniku što manja meta,“ Francesca je
objašnjavala učenicima koji su je okruživali. „Prebacite težinu na jednu
nogu i krenite u napad tako da noga bude na istoj strani kao ruka u kojoj
držite mač. Zatim se njišite naprijed, natrag, u doseg udarca i natrag.“
Odjednom su Francesca i Steven nasrnuli jedno na drugo udarima i
pariranjem. Uz glasan zveket vješto su odbijali međusobne udarce.
Njezina oštrica izvela je širok luk nadesno i okrznula njegovu, zatim je on
jurnuo naprijed, ali ona se zaljuljala unatrag i snažno zamahnula mačem
iznad njegova zapešća, oko njega pa u njega.
„Touché,“ rekla je i nasmijala se.
Steven se okrenuo prema razredu.
MIN@
130
„Naravno, touché na francuskom znači dodirnut. Bodovi u mačevanju
računaju se u dodirima.“
„Da smo se uistinu borili,“ rekla je Francesca, „bojim se da bi Stevenova
ruka sada ležala na terasi i u krvi. Oprosti, dragi.“
„Sve je u redu,“ rekao je, „Sve. Je. U redu.“ Bočno se bacio prema njoj,
gotovo kao da se podignuo s tla. U divljem zanosu koji je uslijedio, Luce
nije mogla pratiti Stevenov mač koji je letio zrakom uzduž i poprijeko,
iznova i iznova i gotovo zarezao Francescu, koja se na vrijeme pognula
postrance i izronila iza njega.
Ali, on je bio pripravan, odbio je njezinu oštricu, zatim je spustio vrh
svoje i zamahnuo prema svodu njezina stopala.
„Draga moja, čini mi se da si ustala na krivu nogu.“
„Vidjet ćemo.“ Francesca je podignula ruku i poravnala kosu. Zurili su
jedno u drugo smrtonosnom žestinom.
Od svake runde silovite borbe Luce bi postala napeta i uznemirena. Već je
bila naviknuta na svoju živčanost, ali danas su i ostali bili iznenađujuće
živčani. Uzbuđeni. Nisu mogli ostati mirni dok su gledali kako se
Francesca i Steven bore.
Sve do danas pitala se zašto nitko od nefila nije član školske sportske
ekipe. Kad je Luce pitala Jasmine jesu li ona i Dawn zainteresirane za
natjecanje za ulazak u školsku plivačku ekipu, Jasmine je nabrala nos.
Zapravo, sve dok toga jutra u školskoj svačionici nije slučajno čula Lilith
kako zijevajući govori da je svaki sport osim mačevanja »savršeno
dosadan«, Luce je mislila da nefili jednostavno ne vole sport. Ali nije bilo
tako. Samo su pažljivo birali.
Luce se trgnula kad je zamislila Lilith, koja je znala prijevode svih
francuskih mačevalačkih termina koje Luce nije znala ni na engleskom,
kako se baca svojim gracioznim tijelom u napad. Ako je ostatak razreda
imao makar desetinu Stevenove i Francescine vještine, Luce će na kraju
sata završiti raskomadana.
Njezini nastavnici bili su bez sumnje stručnjaci, gipko su ulazili u napade
i izlazili iz njih. Sunčeva svjetlost odbijala se od njihovih mačeva i bijelih
postavljenih prsluka. Dok se vrtjela oko Stevena, Francescina gusta plava
valovita kosa padala je na ramena poput prekrasne aureole. Njihova su
stopala s takvom elegancijom plela uzorke na terasi, da je izgledalo kao
da plešu.
Izrazi na njihovim licima govorili su o ustrajnosti i divljoj odlučnosti da
pobijede. Nakon nekoliko prvih dodira mačem, nastavili su se
ravnopravno boriti. Zacijelo ih je hvatao umor. Već deset minuta
mačevali su bez pogotka. Mačevali su toliko brzo, da su lukovi njihovih
MIN@
131
oštrica postajali gotovo nevidljivi, ostao je samo istančani bijes, tiho
fijukanje kroz zrak i neprestani oštri sudari tankih kovina.
Svaki put kad su se mačevi dodirnuli, poletjele su iskre. Iskre ljubavi ili
mržnje? U nekim trenucima činilo se kao oboje.
Zbog svega toga Luce je obuzela malodušnost. Zato što su ljubav i mržnja
trebale stajati na suprotnim stranama spektra. Razlika je trebala biti jasna
kao i između... anđela i demona, kako joj je nekad izgledala. Ali ne više.
Dok je s divljenjem i strahom promatrala nastavnike, sjećanje na
posljednju svađu s Danielom poput mača je probijalo njezinu glavu. U
njoj su se miješali ljubav i mržnja, ne baš mržnja, nego sve veći bijes.
Čula je klicanje svojih razrednih kolega. Luce se učinilo kao da je
trepnula i propustila vidjeti što se dogodilo. Francesca je vrškom mača
ubola Stevena u prsa. Blizu srca. Nasrnula je na njega do te mjere, da se
oštrica svinula u luk. Oboje su na trenutak mirno stajali i gledali se u oči.
Luce nije znala je li i to dio demonstracije.
„Točno u srce,“ rekao je Steven.
„Kad bi ga imao,“ prošaptala je Francesca.
Činilo se da su nastavnici na trenutak prestali biti svjesni da se nalaze na
terasi punoj učenika.
„Francesca je još jednom pobijedila,“ rekla je Jasmine. Nagnula je glavu
prema Luce i tihim glasom rekla: „Dolazi iz obitelji pobjednika.“
„A Steven?“
„Ne baš.“ Činilo se da njezin komentar ima više značenja, ali Jasmine je
samo lako skočila s klupe, spustila masku na lice i zategnula konjski rep.
Spremna za borbu.
Dok su drugi učenici užurbano trčakarali oko nje, Luce je pokušala
zamisliti sebe i Daniela u sličnoj situaciji: Luce je u prednosti i drži ga u
vlasti svojeg mača, kao što je Francesca držala Stevena. Iskreno, to je bilo
nemoguće zamisliti. I to je smetalo Luce. Ne zato što je željela imati
Daniela u svojoj vlasti, nego zato što nije željela biti u njegovoj. Toliko
mu se prepustila prošle noći. Od sjećanja na onaj poljubac osjetila je
tjeskobu, rumen u licu i shrvanost, ali ne onu dobru.
Voljela ga je. Ali.
Trebala je moći to izreći u sebi bez tog malog i ružnog suprotnog veznika.
Ali, nije mogla. To što su sad imali, nije bilo ono što je željela. Ako će
pravila igre zauvijek ostati takva, nije znala želi li sudjelovati. Kakav je
par ona bila Danielu? Kakav je par on bio njoj? Ako ga privlače druge
djevojke... vjerojatno se i on u nekom trenutku to zapitao. Može li im
oboma netko drugi biti ravnopravniji izbor?
MIN@
132
Kad ju je Daniel ljubio, Luce je u kostima osjećala da je on njezina
prošlost. Dok mu je bila u zagrljaju, očajnički je željela da joj bude i
sadašnjost. Ali, kad bi im se usne razdvojile, više nije mogla biti sigurna
je li on njezina budućnost. Trebala joj je sloboda da donese odluku. Nije
ni znala kakve još mogućnosti postoje za nju.
„Milese,“ pozvao je Steven. Vratilo mu se nastavničko držanje, dok je
stavljao mač u uske crne korice i kimao prema sjeverozapadnom kutu
terase. „Ondje ćeš se boriti s Rolandom.“
Luce slijeva, Miles se nagnuo i prošaptao:
„Dugo poznaješ Rolanda, što je njegova Ahilova peta? Ne želim izgubiti
od nekog novajlije.“
„Hmm... zbilja ne znam...“ Luceina glava bila je prazna. Gledala je u
Rolanda čije je lice prekrivala maska i shvatila koliko malo zna o njemu.
Osim njegova popisa švercane robe. I toga da je svirao harmoniku. I da je
njezina prvog dana u Maču i križu toliko nasmijao Daniela. Nikad nije
doznala o čemu su tada razgovarali... ili što je Roland doista radio u
Shorelineu. Luce definitivno ništa nije znala o gospodinu Sparksu.
Miles joj je potapšao koljeno.
„Samo sam se šalio, Luce. Nemam nikakvih izgleda protiv toga tipa.“
Ustao je i nasmijao se. „Poželi mi sreću.“
Francesca se pomaknula na drugi kraj terase, blizu ulaza u kuću i polako
pila vodu iz boce.
„Kristy i Milicent, zauzmite taj kut,“ rekla je dvjema nefilkama s
pletenicama i u istim crnim tenisicama. „Shelby i Dawn, ovamo se dođite
boriti.“ Pokazala je kut terase točno ispred Luce. „Ostali će gledati.“
Luce je laknulo što njezino ime nije bilo prozvano. Što je više imala
priliku gledati Francescinu i Stevenovu metodu podučavanja, sve ju je
manje razumjela. Zastrašujuća demonstracija zamijenila je prave upute.
Nije bilo gledaj i uči, nego gledaj i briljiraj. Prvih šest učenika zauzimalo
je svoja mjesta na terasi, a Luce je osjećala golem pritisak da mora što
prije svladati umijeće mačevanja.
„En garde,“ zaurlala je Shelby i skočila natrag u čučanj, a vršak mača
uperila samo nekoliko centimetara od Dawn, čiji je mač još bio u
koricama.
Dawnini prsti prolazili su kroz kosu u cik-cak pokretima dok ju je
pričvrščivala s pregršti ukosnica u obliku leptira.
„Ne možeš me en garde, dok se pripremam za borbu, Shelby!“ Što je bila
uzrujanija, to joj je glas postajao viši. „Zar su te odgojili vukovi?“ ljutito
je govorila kroz posljednju plastičnu ukosnicu među zubima. „U redu,“
rekla je i izvukla mač. „Sad sam spremna.“
MIN@
133
Shelby, koja je cijelo vrijeme Dawnina pripremanja ostala u pozi za
napad, sad se uspravila i pogledala svoje grube zanoktice.
„Čekaj, imam li vremena za manikuru?“ rekla je i postigla toliku
psihološku nadmoć da prijeđe u napad i počne zamahivati mačem
unaokolo.
„Kako neotesano!“ Dawn je prasnula i na Luceino iznenađenje smjesta
ubrzala rukovanje mačem. Vješto je zamahivala oštricom kroz zrak i
izbila Shelbyin mač, koji je pao na stranu. Dawn je bila gadna
mačevaokinja.
Pored Luce, Jasmine se presamitila od smijeha.
„Pakleni par.“
Smiješak se došuljao i na Luceino lice, zato što nikad nije upoznala nekog
toliko nepokolebljivo vedrog kao Dawn. Luce je isprva posumnjala na
pretvaranje, na masku na jugu, odakle je Luce dolazila, vječna sreća nije
mogla bila stvarna. Luce se dojmilo kako se Dawn brzo oporavila nakon
onoga na jahti. Činilo se da Dawnin optimizam nema granica. Sada je
Luce bilo teško biti u njezinu društvu, a ne hihotati se. Bilo je posebno
teško zadržati smijeh i gledati Dawn kako se sa svojim mladenačkim
poletom usredotočuje kako bi porazila nekog posve različitog od sebe,
poput Shelby.
Između Shelby i Luce stvari su još uvijek bile pomalo čudne. Luce je to
znala, Shelby je to znala, čak je i noćna svjetiljka u obliku Bude u
njihovoj sobi izgledala kao da to zna. Istini za volju, Luce je na neki način
uživala dok je gledala Shelby kako se bori za život, dok je Dawn veselo
napada.
Shelby je bila uporan i strpljiv borac. Dok je Dawnina tehnika bila
dojmljiva i oku privlačna, vrtoglavo je vitlala udovima po terasi, u
virtualnom tangu, Shelby je pažljivo koristila pluća, kao da ima
ograničene zalihe. Koljena je držala svinuta i nikad nije odustajala.
Ali, rekla je da je nakon samo jedne noći odustala od Daniela. Odmah je
priznala da je to bilo zbog Danielovih osjećaja prema Luce, koji su sve
ometali. Ali, Luce joj nije vjerovala. Nešto je bilo čudno sa Shelbyinim
priznanjem, nešto se nije slagalao s Danielovom reakcijom kad je Luce,
one noći, gotovo načela tu temu. Ponašao se kao da o tome nema što reći.
Glasan i mukao udarac privukao je Luceinu pozornost.
Na drugoj strani terase, Miles je nekako završio na leđima. Roland je
lebdio nad njim. Doslovno. Letio je.
Golema krila koja su se odmotala iz Rolandovih ramena bila su velika
poput divovske pelerine i pernata poput orlovih, ali tamna su pera bila
prelijepo prošarana zlatnim. Vjerojatno je na svojoj odori za mačevanje
MIN@
134
imao jednake proreze kakve je Daniel imao na majici. Luce nikad prije
nije vidjela Rolandova krila, i poput svih nefila, nije mogla prestati zuriti.
Shelby joj je rekla da krila imaju rijetki nefili, ali nitko od njih nije išao u
Shoreline. Pogled na Rolandova, koja su izašla u žaru borbe, premda se
radilo samo o mačevalačkoj vježbi, prožeo je gomilu nervoznim
uzbuđenjem.
Krila su toliko zaokupljala pažnju, da je Luce trebao trenutak da shvati
kako vrh Rolandova mača lebdi tik iznad Milesove prsne kosti i prikiva
ga uz tlo. Rolandova bliješteće bijela mačevalačka odora i zlatna krila
stvarala su siluetu koja je bila u oštroj suprotnosti s tamnim i raskošnim
drvećem pored ruba terase. Sa spuštenom crnom mrežastom maskom
Roland je izgledao još strašnije i opasnije nego da mu je mogla vidjeti
lice. Milesa je držao u doista nezgodnom položaju, zbog toga se nadala da
je izraz na njegovu licu zaigran. Luce je skočila na noge i krenula prema
Milesu, iznenađeno shvativši da joj koljena klecaju.
„Oh-moj-Bože Milese,“ viknula je Dawn s druge strane terase,
zaboravivši na svoj dvoboj tek na toliko da Shelby naglo zamahne,
dodirne Dawnina prsa i pobijedi.
„Nije baš najsportskiji način da se odnese pobjeda,“ rekla je Shelby i
spremila mač u korice. „Ali, nekad to tako ide.“
Luce je pohitala pored njih i drugih nefila koji nisu sudjelovali u
dvobojima, prema Rolandu i Milesu. Obojica su bili zadihani. Roland se
tada već vratio na tlo i povukao krila natrag u kožu. Miles je izgledao
dobro, ali Luce se nije mogla prestati tresti.
„Sredio si me.“ Miles se nervozno nasmijao i odgurnuo vrh mača. „Nisam
primijetio tvoje tajno oružje.“
„Oprosti, čovječe,“ Roland je iskreno rekao. „Nisam namjeravao pustiti
krila na tebe. Nekad, kad se ufuram, to se dogodi samo od sebe.“
„Pa, bila je to dobra igra. Sve do tad, u svakom slučaju.“ Miles je
podignuo desnu ruku kako bi mu pomogao da ustane. „Kaže li se »dobra
igra« u mačevanju?“
„Ne. Nitko tako ne kaže.“ Roland je jednom rukom skinuo masku i sa
širokim osmijehom ispustio mač iz druge. Zgrabio je Milesa za ruku i
naglim ga potezom povukao prema gore. „Dobra igra i tebi.“
Luce je ispustila uzdah. Naravno da Roland nije doista namjeravao nauditi
Milesu. Roland je bio čudan i nepredvidljiv, ali nije bio opasan, iako je
one noći na groblju Mača i križa stao na Camovu stranu. Nije ga se
trebala bojati. Zašto je onda bila toliko nervozna? Zašto nije mogla smiriti
otkucaje srca?
MIN@
135
Zatim je shvatila zašto. Zbog Milesa. Zato što joj je on bio najbliskiji
prijatelj u Shorelineu. Sve što je znala bilo je da je u posljednje vrijeme,
svaki put kad je bila s Milesom, mislila na Daniela i kako je mnogo toga
među njima odviše sporo napredovalo. I kako je ponekad potajno željela
da je Daniel malo više poput Milesa. Pažljiv, opušten, pozoran i prirodno
simpatičan i ljubazan. Manje obuzet stvarima poput prokletstva od
početka vremena.
Bljesak bijelog projurio je pored Luce i bacio se ravno u Milesovo
naručje.
Dawn. Sklopljenih očiju i s golemim smiješkom skočila je na Milesa.
„Živ si!“
„Živ?“ Miles ju je spustio na tlo. „Samo mi je malo zraka izbijeno iz
pluća. Dobro je da nikad nisi gledala nogometnu utakmicu.“
Dok je stajala iza Dawn i promatrala je kako miluje Milesov bijeli prsluk
ondje gdje ga je okrznuo mač, Luce je osjetila neobičnu nelagodu. Nije
bila riječ o tome da je ona željela milovati Milesa, zar ne? Samo je
željela... nije znala što je željela.
„Želiš li ovo?“ Roland se pojavio pored nje i dodao joj svoju masku. „Ti
si sljedeća, zar ne ?“
„Ja? Ne.“ Odmahnula je glavom. „Neće li svaki tren zazvoniti ?“
Roland je odmahnuo glavom.
„Lijep pokušaj. Samo budi puna samopouzdanja i nitko neće znati da nisi
nikad mačevala.“
„Čisto sumnjam.“ Luce je dodirivala tanku mrežu. „Rolande, moram te
pitati...“
„Ne, nisam namjeravao probosti Milesa. Zašto su se svi toliko uplašili?“
„To znam...“ Pokušala se nasmiješiti. „Riječ je o Danielu.“
„Luce, znaš pravila.“
„Koja pravila?“
„Mogu ti dati mnogo toga, ali ne i Daniela. Jednostavno ćeš moraš
čekati.“
„Čekaj, Rolande. Znam da on ne može sada biti tu. Ali o kakvim je
pravilima riječ? O čemu govoriš?“
Pokazao je iza nje. Francesca ju je prstom zvala da pride bliže. Nefili su
sjedili na klupama, osim nekoliko učenika koji su izgledali kao da se
pripremaju za mačevanje. Jasmine i Sylvia, djevojka korejskog porijekla,
dva visoka i mršava mladića čija imena Luce nikako nije mogla zapamtiti
i Lilith, koja je stajala sama i pažljivo pregledavala tupi, gumeni vrh
svojeg mača.
MIN@
136
„Luce?“ tiho je rekla Francesca. Pokazala je prema prostoru na terasi
ispred Lilith. „Zauzmi svoje mjesto.“
„Bacanje u vatru.“ Roland je zazviždao i potapšao Luce po leđima. „Ne
pokazuj strah.“
Samo je pet učenika stajalo na sredini terase, ali Luce se činilo kao da ih
je stotinu.
Francesca je stajala s rukama opušteno prekriženim na prsima. Na licu je
imala vedar izraz, ali Luce se činilo da je neprirodan. Možda je očekivala
da Luce izgubi u najokrutnijem i najsramnijem mogućem dvoboju. Zašto
bi inače za Luceinu protivnicu izabrala Lilith, koja ju je nadvisivala za
barem trideset centimetara i čija je vatrena crvena kosa izvirivala iz maske
poput lavlje grive?
„Nikad prije to nisam radila,“ neuvjerljivo je rekla Luce.
„U redu je, Luce, ne moraš biti vješta,“ rekla je Francesca. „Pokušavamo
ocijeniti tvoju relativnu darovitost. Samo se sjeti što smo vam Steven i ja
pokazali na početku i sve će biti dobro.“
Lilith se nasmijala, zamahnula vrhom oštrice i iscrtala širokim potezima
slovo N
„Znak za nulu, gubitnice,“ rekla je.
„Pokazuješ mi koliko imaš prijatelja?“ pitala je Luce. Sjetila se da joj je
Roland rekao da ne pokaže strah. Spustila je masku na lice i uzela tanku
kovinu od Francesce. Luce nije znala ni kako je držati. Prtljala je oko
drška, pitajući se je li bolje držati ga u lijevoj ili desnoj ruci. Pisala je
desnom rukom, ali lijevom je kuglala i rukovala palicom.
Lilith ju je već promatrala kao da je želi vidjeti mrtvu, a Luce je znala da
nema vremena isprobati zamahe objema rukama. Je li se u mačevanju
uopće koristila riječ zamah?
Francesca se bez riječi pomaknula iza Luce. Ramenima je dodirivala
Luceina leđa, gotovo je omotala svoje vitko tijelo oko Luce, zatim je
uzela Luceinu lijevu ruku, zajedno s mačem, u svoju.
„I ja sam ljevoruka,“ rekla je.
Luce je zinula, nije bila sigurna treba li prosvjedovati.
„Baš kao i ti.“ Francesca se nagnula preko Luce i značajno je pogledala.
Dok je premještala njezin stisak, nešto toplo i nevjerojatno ugodno
poteklo je iz Francescinih prstiju u Luce. Snaga, ili možda hrabrost, Luce
nije razumjela kako je to djelovalo, ali bila je zahvalna.
Bolje je imati labav stisak, rekla je Francesca i pokazala Luce da stavi
prste oko balčaka ispod štita za ruku. Ako ti je stisak odviše čvrst, mačem
ćeš rukovati manje žustro i obrana će ti biti ograničena. Ako ti je stisak
odviše labav, bit će lako izbiti ti mač iz ruku.
MIN@
137
Njezini glatki i vitki prsti vodili su Luceine prema zavinutom balčaku
mača tik ispod štita za ruku. S jednom rukom na maču a s drugom na
Luceinu ramenu, Francesca je lagano skočila bočno i zapriječila udarac.
„Istupi.“ Nastavila je naprijed i ispružila mač prema Lilith.
Crvenokosa djevojka jezikom je prešla preko zuba i bijesno gledala Luce,
kao da ima sindrom srednjeg djeteta.
„Odmakni se.“ Francesca je pomicala Luceina leda kao da je riječ o
šahovskoj figuri. Zatim se odmaknula, obišla Luce kako bi joj vidjela lice
i šapnula: „Ostalo je kao da ukrašavaš ljiljan.“
Luce je progutala. Ukrašavam što?
„En garde!“ Lilith je gotovo viknula. Njezine duge noge bile su svijene, a
desnom je rukom uperila tanku kovinu u Luce.
Luce se povukla u dva skoka, no kad je osjetila da je na sigurnoj
udaljenosti, ispružila je mač i nasrnula naprijed.
Lilith se spretno sagnula lijevo od Luceina mača, zavrtjela se, uspravila i
mačem zazvečala po Luceinu. Dvije oštrice kliznule su jedna niz drugu
dok nisu dosegnule sredinu, gdje su se zadržale. Luce je morala
upotrijebiti svu svoju snagu kako bi mačem zaustavila Lilithin. Ruke su
joj drhtale, ali bila je iznenađena kad je otkrila da na taj način može
zadržati Lilith. Lilith se naposljetku otrgnula i povukla natrag. Luce je
promatrala kako se saginje i nekoliko puta vrti oko sebe i tada je počela
shvaćati njezinu igru.
Lilith je bila galamdžija, proizvodila je mnogo buke kao da to što čini
iziskuje puno truda. To je bilo nešto što je pomalo zbunjivalo. Stvorila bi
veliku buku i pretvarala se kao da ide u jednom smjeru, zatim bi vrhom
oštrice opisala visok i napet luk i pokušala probiti Luceinu obranu.
Tada je Luce pokušala ponoviti taj potez. Kad je zamahnula vrhom mača
unatrag i osvojila svoj prvi bod, samo malo niže od Lilithina srca,
djevojka je počela zaglušujuće rikati.
Luce se lecnula i povukla natrag. Nije joj se činilo da je grubo dodirnula
Lilith.
„Jesi li dobro?“ doviknula je namjeravajući skinuti masku.
„Nije ozlijeđena,“ odgovorila je Francesca umjesto Lilith. Osmijeh joj je
razdvojio usne. „Ljutita je zato što je pobjeđuješ.“
Luce nije imala vremena pitati se zašto Francesca odjednom izgleda kao
da se zabavlja, zato što je s mačem u zraku Lilith ponovo hitala prema
Luce. Luce je podignula mač kako bi srela Lilithin. Tri puta je okrenula
zglavak i zazvečala mačem prije nego što su se razdvojile.
Luceino bilo je ubrzavalo. Osjećala se dobro. Osjećala je kako kroz nju
struji energija kakvu dugo nije osjetila. Bila je zapravo dobra u tome,
MIN@
138
gotovo jednako dobra kao Lilith, koja je izgledala kao da je uvježbana da
nabija ljude na oštre predmete. Luce, koja nikad nije ni pipnula mač,
shvatila je da sada ima priliku pobijediti. Samo joj je jedan bod
nedostajao.
Čula je klicanje učenika, neki su izvikivali njezino ime. Čula je Milesa, a
učinilo joj se da čuje i Shelby, što ju je doista potaknulo. Ali, kroz glasove
se provlačilo još nešto. Nešto statično i odviše glasno. Lilith se borila
žestoko kao i uvijek, ali Luce se iznenada nije mogla usredotočiti.
Povukla se, trepnula i pogledala u nebo. Sunce je zaklanjalo drveće koje
je stršalo jedno preko drugog, ali to nije bilo sve. Od krošanja nadalje,
poput mrlja tinte iznad Luceine glave, rastezalo se i raslo cijelo jato sjena.
Ne, ne sad, ne na javnom mjestu i pred svima, ne sad, kad su je mogle
koštati pobjede. No, činilo se da ih nitko drugi nije primijetio, što je bilo
nevjerojatno. Stvarale su toliku buku da Luce nije mogla učiniti ništa,
osim pokriti uši i isključiti se. Podignula je ruke prema ušima, zbog čega
je vrh njezina mača sunuo uvis i zbunio Lilith.
„Nemoj joj dopustiti da te izludi, Luce. Otrovna je,“ Dawn je cvrkutala s
klupe.
„Upotrijebi prise de fer,“ viknula je Shelby. „Lilith je loša u tome.
Ispravka, Lilith je loša u svemu, ali posebno u prise de feru.“
Činilo joj se da glasova ima više nego ljudi na terasi. Luce se trgnula i
pokušala ih isključiti. Ali, jedan se odvojio od gomile i šapnuo joj u uho,
kao da joj je iza leđa. Steven:
„Slušaj kroz buku, Luce. Otkrij poruku.“
Naglo je okrenula glavu, ali on se nalazio na drugoj strani terase i gledao
u drveće. Je li govorio o nefilima? O buci i graji koju su stvarali?
Pogledom je okrznula njihova lica, ali nitko nije govorio. Pa, tko je to
bio? Na trenutak je uhvatila pogled Stevenovih očiju i on je podignuo
bradu prema nebu. Kao da joj je pokazivao sjene.
U drveću iznad njezine glave, navjestitelji su govorili. I ona ih je mogla
čuti. Jesu li cijelo vrijeme govorili?
Na latinskom, ruskom, španjolskom i japanskom. Na engleskom s
južnjačkim naglaskom. Na lošem francuskom. Šaptali su, pjevali, davali
pogrešne upute, recitirali stihove s rimom. Bio je tu i jedan krik upomoć
od kojeg se ledila krv u žilama. Zatresla je glavom, još uvijek se braneći
od Lilithina mača, ali glasovi iznad nje nisu nestali. Pogledala je Stevena,
pa Francescu. Nisu ništa odavali, ali znala je da su i oni slušali.
I znala je da znaju da i ona sluša.
Poruku iza buke.
MIN@
139
Cijeli život čula je istu buku kad bi došle sjene, fijukanje i ružan, vlažan
šum. Ali, sad je bilo drukčije...
Zveket.
Lilithin mač sudario se s Luceinim. Djevojka je stenjala poput ljutita bika.
Luce je mogla čuti svoj dah unutar maske, dok je teško dišući pokušavala
odbiti Lilithin mač. Zatim je među glasovima počela razabirati toliko
toga. Odjednom se mogla usredotočiti. Naći ravnotežu značilo je samo
odvojiti statičku buku od važnih stvari. Ali kako?
Il faut faire le coup double. Après ca, c'est facile à gagner, jedan od
navjestitelja šaptao je na francuskom.
Luce je učila francuski samo dvije godine u srednjoj školi, ali te riječi
doprle su nekamo dublje od mozga. Nije samo njezina glava razumjela
poruku. Nekako ju je razumjelo i njezino tijelo. Ulijevala se u nju, sve do
kostiju, i ona se sjetila: već je bila na sličnom mjestu, u sličnom
mačevalačkom dvoboju i jednako neodlučnom.
Navjestitelj joj je preporučio dvostruki križni udarac, zamršen
mačevalački potez u kojem dva različita napada slijede jedan za drugim.
Njezin mač spustio se niz mač suparnice i dvije su se djevojke razdvojile.
Trenutak prije Lilith, Luce je u čistom intuitivnom potezu nasrnula
naprijed, uperila oštricu prvo desno, pa lijevo, zatim ju je naglo ispružila
prema bočnoj strani Lilithina prsnog koša. Nefili su klicali, ali Luce nije
stala. Odmaknula se, zatim je po drugi put nasrnula i zabila vršak mača u
podstavljeni prsluk blizu Lilithina trbuha.
Tri boda.
Lilith je s treskom bacila mač na pod, strgnula masku, dobacila Luce
prijeteći i bijesan pogled i pohitala prema svlačionici. Ostatak razreda bio
je na nogama i Luce je osjetila kako je okružuju razredni kolege. S obje
strane grlile su je Dawn i Jasmine i dražesno je i lagano stiskale. Zatim je
prišla Shelby kako bi dlanom udarila o Lucein dlan, a iza nje, Luce je
vidjela Milesa kako strpljivo čeka. Kad je bio njegov red, iznenadio ju je i
podignuo u dug i čvrst zagrljaj.
Uzvratila je zagrljaj sjetivši se kako se čudno osjećala kad je nakon
njegova dvoboja krenula prema njemu i ondje našla Dawn. Sad je bila
sretna što je tu i što je tako ležerno i iskreno podržava.
„Želim da me učiš mačevanju,“ rekao je i nasmijao se.
Još uvijek u njegovu naručju, Luce je pogledala u nebo i u sjene koje su
se nadovezivale na duge grane. Sada su njihovi glasovi bili tiši i manje
razumljivi, ali još uvijek jasniji nego ikad prije, poput radija koji je
odjednom našao postaju, nakon što je godinama emitirao samo statičku
buku. Nije znala treba li osjećati zahvalnost ili strah.



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

13Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:32 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Jedanaesto poglavlje
OSAM DANA
„Čekaj.“ Callien glas zagrmio je preko telefona. „Moram se uštipnuti
kako bih bila sigurna da ne...“
„Ne sanjaš,“ rekla je Luce u posuđeni mobitel. Signal na rubu šume bio je
isprekidan, ali Callien sarkazam čuo se jasno i glasno. „Doista sam ja.
Oprosti što sam bila tako grozna prijateljica.“
U četvrtak poslije večere Luce je stajala naslonjena na široko deblo
sekvoje iza učeničkog doma. Slijeva se nalazio valjkast brežuljak, zatim
hridina, a iza nje ocean. Na nebu iznad oceana bilo je još malo jantarne
boje. Njezini novi prijatelji sad su u kućici pripremali slatkiše od graham
keksa, čokolade i sljeza, sjedili oko vatre i razgovarali o demonima. Bio je
to Dawnin i Jasminein društveni događaj, dio nefilskih noći, koje je i
Luce trebala pomoći organizirati, ali ona je samo zatražila iz kantine
nekoliko vrećica sljeza i malo tamne čokolade.
Zatim je pobjegla na sjenoviti rub šume kako bi izbjegla Shoreline i
ponovo uspostavila vezu s nekoliko drugih posebno važnih stvari.
S roditeljima. S Callie. I s navjestiteljima.
Čekala je do večeras da nazove roditelje. Četvrtak navečer kod Priceovih
značilo je da je njezina majka u susjedstvu na partiji mah-jongga, a da tata
u obližnjem kinu gleda prijenos opere iz Atlante. Mogla je pretrpjeti
njihove glasove na telefonskoj sekretarici staroj najmanje deset godina i
ostaviti glasovnu poruku od trideset sekundi, u kojoj će im reći da nastoji
nagovoriti profesora Colea da joj dopusti na Dan zahvalnosti otići iz
kampusa i da ih puno voli.
Ali, Callie je neće pustiti da se tako lako izvuče.
„Mislila sam da možeš zvati samo srijedom,“ sad joj je Callie govorila.
Luce je zaboravila na stroga pravila o telefoniranju u Maču i križu.
„Isprva sam prestala praviti planove za srijedu i čekala tvoj poziv,
nastavila je Callie. Ali nakon nekog vremena, nekako sam odustala. Kako
si dobila mobitel?“
„To je sve?“ pitala je Luce. „Kako sam dobila mobitel? Ne ljutiš se na
mene?“
Callie je ispustila dug uzdah.
„Znaš, razmišljala sam o tome da se naljutim. Čak sam u mislima vježbala
našu svađu. Ali, tada bismo obje bile na gubitku.“ Zastala je. „Želim reći
da mi nedostaješ, Luce. Zato sam shvatila da ne trebam gubiti vrijeme.“
„Hvala ti,“ Luce je prošaptala, na rubu suza. „Što se događa s tobom?“
MIN@
141
„A, ne. Ja vodim ovaj razgovor. To je kazna zbog toga što si izmaknula
mojem nadzoru. Želim znati što se događa s onim tipom. Mislim da mu je
ime počinjalo na C?“
„Cam.“ Luce je zastenjala. Cam je bio posljednji mladić o kojem je
govorila Callie? „Nije ispao onakav... kakav sam mislila da jest.“ Zastala
je na trenutak. „Sad se viđam s drugim dečkom i sve je doista...“ Sjetila se
kako je brzo Danielovo blistavo lice potamnjelo za vrijeme njihova
posljednjeg sastanka ispred prozora.
Zatim je pomislila na Milesa. Na srdačnog, pouzdanog, šarmantnog
Milesa koji nije pravio drame i koji ju je pozvao da kod njega provede
Dan zahvalnosti. Koji je u kantini naručivao hamburgere s kiselim
krastavcima, premda ih nije volio, samo da bi ih mogao izvaditi i dati
Luce. Koji bi zabacio glavu kad se smijao kako bi mogla vidjeti iskre u
njegovim očima zaklonjenim kapom Dodgersa.
„Sve je dobro,“ konačno je rekla. „Puno vremena provodimo zajedno.“
„Oooh, skačeš s jednog dečka iz popravne škole na drugog. Živiš svoj
san, zar ne? Ali, u glasu ti čujem da je ozbiljno. Hoćete li biti zajedno na
Dan zahvalnosti? Hoćeš li ga dovesti kući i suočiti ga s Harryjevim
bijesom? Ha!“
„Hmm... da, vjerojatno,“ promrmljala je Luce. Nije bila sigurna govori li
o Danielu ili o Milesu.
„Moji roditelji uporno inzistiraju da dođem taj vikend u Detroit, na
obiteljsko okupljanje,“ rekla je Callie, „ali ja odbijam. Željela bih te
posjetiti, ali mislim da ćeš biti zaključana u svijetu popravnoga doma.“ Na
trenutak je zastala i Luce ju je zamislila sklupčanu na krevetu u sobi u
učeničkom domu u Doveru. Luce se činilo da je prošla cijela vječnost
otkad je ondje bila. Mnogo se toga promijenilo. „Ali, ako ćeš doći kući i
dovesti sa sobom dečka iz popravne škole, nećeš me spriječiti.“
„Dobro, ali Callie...“
Luce je prekinulo cicanje.
„Dakle, to smo riješile? Zamisli, za samo tjedan dana bit ćemo sklupčane
na tvom kauču i nadoknađivati propušteno. Pripremit ću nam moj čuveni
kuhani kukuruz, da lakše izdržimo dosadne dijapozitive tvojeg tate. Tvoja
luda pudlica sigurno će podivljati od bijesa...“
Luce nikad nije bila u Callienoj starinskoj, kamenoj kući u Philadelphiji, a
Callie nikad nije bila u Luceinoj kući u Georgiji. Obje su samo vidjele
slike. Callien posjet zvučao je toliko savršeno, kao nešto što joj je u tom
trenutku bilo prijeko potrebno. Ali, u isti mah krajnje neizvedivo.
„Smjesta ću potražiti let.“
„Callie...“
MIN@
142
„Poslat ću ti e-mail, dobro?“ prije nego što je Luce mogla odgovoriti,
Callie je spustila slušalicu.
To nije bilo dobro. Luce je sklopila mobitel. Nije trebala osjećati kao da
se Callie nameće kad se pozvala na Dan zahvalnosti kod Luce. Luce je
trebala biti sretna što je prijateljica još uvijek želi vidjeti. Ali, sve što je
osjećala bila je bespomoćnost, čežnja za domom i krivnja zbog
neprestanog laganja.
Je li uopće bilo moguće da opet bude normalna i sretna? Što bi na ovome
svijetu, i iza njega, pomoglo da, poput Milesa, Luce bude zadovoljna
svojim životom? U mislima se stalno vraćala na Daniela. Znala je
odgovor: mogla bi opet biti bezbrižna, da nije upoznala Daniela.
I pravu ljubav.
Nešto je zašuštalo u vrhovima krošnji. Leden vjetar štipao joj je kožu.
Nije se usredotočila na prizivanje navjestitelja, ali shvatila je da ga je
prizvala njezina želja za odgovorima, kao što joj je rekao Steven.
Ali, nije tu bio samo jedan navjestitelj.
Zadrhtala je i pogledala u zamršene grane. Ondje je bilo na stotine
skrivenih, mutnih i smrdljivih sjena.
Lebjele su medu granama sekvoja, visoko iznad njezine glave. Kad da se
iz oblaka izlio divovski lonac crne tinte koja se razlila nebom, curila kroz
krošnje i krvarila niz grane, dok cijela šuma nije bila temeljito obojena u
crno. Isprva je bilo nemoguće reći gdje je jedna sjena počinjala a gdje
završavala, što je bila prava sjena a što navjestitelj.
Ali, ubrzo su počele stvarati oblike i biti očitije, isprva potajno, kao da se
nedužno kreću na dnevnoj svjetlosti koja je blijedjela, zatim hrabrije.
Odvojile su se od grana koje su zaposjele i spuštale svoje mračne pipke
prema dolje, sve do Luceine glave, jesu li je dozivale, ili su joj prijetile?
Psihički se pripremila, ali nije mogla doći do daha.
Bilo ih je previše.
Bilo je to previše. Hvatala je zrak, nastojala je ne paničariti, znajući da je
za to odviše kasno.
Potrčala je.
Krenula je na jug, prema učeničkom domu. Ali, vrtoglavi bezdan u
vrhovima krošnji kao da se kretao zajedno s njom, pri bližavao joj se i
psikao kroz niske grane sekvoja. Na ramenima je osjećala njihovo ledeno
bockanje. Jauknula je kad su je počele dodirivati i golim ih rukama počela
odbijati od sebe.
Promijenila je smjer i krenula na sjever, prema nefilskoj kućici. Ondje će
naći Milesa, Shelby ili Francescu. Ali, navjestitelji je nisu puštali. Smjesta
su kliznuli naprijed, bubreći ispred nje, gutajući svjetlost i zaklanjajući
MIN@
143
stazu prema kućici. Njihovo psikanje zaglušilo je udaljeni mrmor iz
nefilskog logora. Luce su se njezini prijatelji činili nemoguće daleko.
Natjerala se da stane i duboko udahne. O navjestiteljima je znala mnogo
više nego ikad prije. Trebala bi ih se manje bojati.
U čemu je bio problem?
Možda je znala da se bliži nečemu, sjećanju ili podatku koji bi joj mogao
posve promijeniti život. I njezin odnos s Danielom. Istini za volju, nije se
bojala navjestitelja. Bojala se onoga što je u njima mogla vidjeti.
Ili čuti.
Jučer je napokon uspjela isključiti buku navjestitelja, kao što joj je Steven
rekao i slušati o prošlim životima. Uspjela je prodrijeti kroz statičku buku
i usredotočiti se na to što je željela doznati.
Što je trebala doznati.
Steven joj je zacijelo namjerno otkrio tu mogućnost, vjerojatno je znao da
će ga poslušati i primijeniti novo znanje s navjestiteljima.
Okrenula se i vratila u mračnu osamu šume. Fijukanje navjestitelja utišalo
se i smirilo. Tama pod krošnjama preplavila ju je hladnoćom i mirisom
treseta i trulog lišća. Navjestitelji su se prikradali kroz sumrak, smještali
se u mutnu tamu oko nje i opet se skrivali u prirodnim sjenama. Neki su
prilazili hitro, ali prigušeno, poput vojnika, drugi okretno i elegantno.
Luce se pitala jesu li njihove vanjštine otkrivale nešto o porukama koje su
sadržavali.
Toliko toga u vezi s navjestiteljima još uvijek joj se činilo nedokučivim.
Za podešavanje navjestitelja nije potrebna intuicija, to je poput prčkanja
po starom radioaparatu. Jučer je čula jedan glas među mnogima, ali to se
dogodilo slučajno.
Prije je prošlost možda smatrala neshvatljivom, ali sad je osjećala kako se
napinje pod tamnim površinama i čeka da izađe na vidjelo. Sklopila je oči
i ruke. Ondje, u tami, dok joj je srce tuklo, Luce je snagom volje
prisiljavala prošlost da izađe. Prizivala je te najhladnije i najmračnije
stvari, tražila od njih da joj predaju prošlost i razjasne joj njezinu i
Danielovu priču. Dozivala ih je da riješe tajnu tko je Daniel i zašto ju je
izabrao.
Čak i ako joj od istine prepukne srce.
Šumom je odjeknuo snažan i ženstven smijeh. Toliko jasan i pun, da joj se
činilo kako je okružuje i odbija se o grane drveća. Pokušala je otkriti
odakle dolazi, ali na okupu je bilo toliko sjena, da Luce nije mogla
odrediti izvor. Zatim je osjetila kako joj se ledi krv u žilama.
Bio je to njezin smijeh.
MIN@
144
Ili je to bio nekad, dok je bila dijete. Prije Daniela, prije Mača i križa,
prije Trevora... prije života puna tajni i laži i tolikih pitanja bez odgovora.
Prije nego što je vidjela anđela. Bio je to odviše nedužan i bezbrižan
smijeh, da bi još bio njezin.
Dašak vjetra komešao se visoko u granama i nekoliko smeđih iglica
sekvoje raspršilo se po tlu. Padale su poput kišnih kapi i pridruživale se
tisućama svojih prethodnica na šumskom tlu prekrivenom zaštitnim
nastorom od mokrog lišća.
Među njima nalazio se jedan perast list.
Čvrst i paperjast, posve očuvan, padao je toliko polako kao da je
oslobođen sile teže. Bio je crn, ne smeđ. Umjesto da padne na tlo, lagano
je doletio na Lucein rašireni dlan.
Nije to bio list, nego navjestitelj. Dok se saginjala da ga bolje vidi,
ponovo je čula smijeh. Negdje unutra smijala se druga Luce.
Luce je nježno povukla bodljikave rubove navjestitelja. Bio je podatniji
nego što je očekivala, ali hladan kao led i ljepljiv pod njezinim prstima.
Povećavao se na najblaži dodir. Kad je narastao do veličine kvadrata od
tridesetak centimetara, Luce ga je pustila iz ruku i sa zadovoljstvom
gledala kako joj lebdi pred očima. Posebno se potrudila isključiti svijet
oko sebe i usredotočiti se na zvuk.
Isprva ništa, zatim...
Iz sjene je odjeknuo smijeh koji je postupno dobivao sve viši ton. Zatim
se veo tame raspao u komadiće, a prizor u sjeni postao je jasan.
Taj put, prvo je vidjela Daniela.
Vidjeti ga, čak i kroz ekran navjestitelja, bio je rajski osjećaj. Kosa mu je
bila desetak centimetara duža nego tada. Bio je preplanuo, ramena i luk
nosa bili su tamne zlatno-smeđe boje. Nosio je kratke tamnoplave plivaće
gaćice, pripijene na kukovima, kakve je viđala na obiteljskim
fotografijama iz sedamdestih godina. Zbog njega su izgledale doista
dobro.
Iza Daniela nalazio se zelen rub guste, raskošne prašume, bogate zelene
boje prošarane bobicama i bijelim cvijećem koje Luce nikad prije nije
vidjela. Stajao je na rubu kratke, ali dramatično nadvijene stijene iznad
blještava ribnjaka. Ali, Daniel je neprestano pogledavao gore, prema
nebu.
Opet taj smijeh. Zatim se čuo Lucein glas, isprekidan hihotanjem.
„Požuri dolje.“
Luce se nagnula naprijed, bliže otvoru navjestitelja i vidjela bivšu sebe,
odjevenu u žut gornji dio kupaćeg kostima s naramenicama, kako rukama
dotiče površinu vode. Duga kosa plesala je oko nje i poput crne aureole
MIN@
145
plutala po površini vode. Daniel ju je držao na oku, ali je istodobno
pogledavao u nebo. Mišići na njegovim prsima bili su napeti. Luce je
imala loš predosjećaj da zna zašto.
Nebo se punilo navjestiteljima, poput golema jata crnih vrana ili oblaka
tako gustih da su posve zaklonili sunce. Luce iz prošlosti ništa nije
primijetila, ni vidjela. Ali, od pogleda na prizor u navjestitelju, na
navjestitelje koji su lepršali i skupljali se u vlažnom zraku prašume, Luce
je u šumi odjednom osjetila vrtoglavicu.
„Čekam te već cijelu vječnost!“ viknula je Luce iz davne prošlosti
Danielu. „Još malo i smrznut ću se.“
Daniel je s naporom odvojio pogled od neba i slomljeno je pogledao.
Usne su mu drhtale, lice mu je bio bijelo poput duha.
„Nećeš se smrznuti,“ rekao joj je.
Zar je Daniel brisao suze?
Sklopio je oči i zadrhtao.
Zatim je rukama opisao luk iznad glave, otisnuo se od stijene i skočio u
vodu.
Trenutak poslije Daniel je izronio, a Luce iz prošlosti zaplivala je prema
njemu. Ozarena i sretna, zagrlila ga je oko vrata. S mješavinom mučnine i
zadovoljstva Luce je promatrala kako se prizor odvija. Željela je da bivša
Luce dobije što više od Daniela, da osjeti tu nedužnu, ekstatičnu bliskost s
osobom koju je voljela.
Ali, znala je, kao što je znao i Daniel i roj navjestitelja, što će se dogoditi
kad Luceine usne dodirnu Danielove. Daniel je imao pravo, neće se
smrznuti. Izgorjet će u užasnom plamenu.
A Daniel će ostati i oplakivati je.
Ali, nije bio jedini. Djevojka je imala život, prijatelje i obitelj koji su je
voljeli i koji će biti shrvani kad je izgube.
Luce se odjednom razbjesnila. Bila je gnjevna na prokletstvo koje je
visjelo nad njome i Danielom. Tada je bila nedužna, nemoćna i nije znala
šta će se dogoditi. Ni sad nije razumjela zašto se to događalo, zašto je,
ubrzo nakon što bi našla Daniela, morala umrijeti.
I zašto joj se u tome životu to još nije dogodilo.
Luce u vodi još je bila živa. A Luce je neće i ne može pustiti da umre.
Zgrabila je navjestitelja, i šakama mu zgužvala rubove. Skvrčio se i savio,
a slika plivača se iskrivila, kao u cirkuskom zrcalu. U zaslonu je gledala
kako se spuštaju sjene.
Plivačima je istjecalo vrijeme.
Razočarana, Luce je kriknula i zamahnula šakom prema navjestitelju,
prvo jednom, pa drugom. Udarci su pljuštali u prizor pred njom. Udarala
MIN@
146
je bez prestanka, dahtala i plakala, dok se svim snagama trudila zaustaviti
to što je slijedilo.
Tada se dogodilo.
Šakom je probila površinu i njezina je ruka, sve do lakta, uronila u sjenu.
Smjesta je osjetila temperaturni šok. Dlanom joj se širila toplina zalazećeg
sunca. Gravitacija se promijenila. Luce više nije znala što je gore, a što
dolje. Osjetila je kako joj se želudac okreće i pomislila je da će povratiti.
Mogla bi proći.
Mogla bi spasiti bivšu sebe.
Oprezno je ispružila lijevu ruku. Cijela ruka nestala je u navjestitelju, kao
da je prošla kroz hladan i vlažan žele jarke boje koji je podrhtavao i širio
se, kao da je može pustiti u sebe.
„Želim da uđem,“ glasno je rekla. „Mogu ja to. Mogu je spasiti. Mogu
spasiti svoj život.“ Malo se nagnula natrag i cijelim tijelom gurnula
navjestitelja.
Ondje je bilo sunce, koje je sjalo tako jarko da je morala zažmiriti. Bilo je
tropski vruće, odmah ju je oblio val znoja. A od sile teže koja ju je
naglavce okretala i naginjala, kao kad je skakala u vodu, bilo joj je
mučno. Za trenutak će pasti...
Ali, nešto ju je uhvatilo za lijevi gležanj. I desni. Nešto je vrlo snažno
vuklo Luce natrag.
„Ne!“
Luce je kriknula, zato što je daleko ispod sebe u vodi ugledala bljesak
žutog. Odviše jarkog da bi to bio gornji dio njezina kupaćeg kostima. Je li
Luce iz prošlosti već gorjela u plamenu?
Zatim je sve nestalo.
Nešto je grubo izvuklo Luce na hladan i mračan dio sekvojine šume iza
učeničkog doma. Kože hladne, vlažne i ljepljive i poremećene ravnoteže
Luce je pala licem na šumsko tlo obloženo nastorom od sekvojinih iglica.
Otkotrljala se i ugledala pred sobom dvije osobe, ali joj se toliko vrtjelo
da nije mogla vidjeti tko su.
„I mislila sam da ću te tu naći.“
Shelby. Luce je odmahnula glavom i nekoliko puta trepnula. Shelby nije
bila sama, tu je bio i Miles. Oboje su izgledali iscrpljeno. Ali, Luce je
doista bila iscrpljena. Pogledala je na sat i nije se iznenadila kad je vidjela
koliko je dugo gledala u navjestitelja. Prošlo je jedan ujutro. Zašto su
Miles i Shelby još bili budni?
„Š... što., što si pokušavala učiniti...“ zamuckivao je Miles i pokazao na
mjesto gdje se nalazio navjestitelj. Pogledala je preko ramena. Raspao se
MIN@
147
u stotine sjenovitih borovih iglica, toliko lomnih da su se, nakon što su
poput kiše pljusnule na tlo, pretvorile u pepeo.
„Mislim da će mi pozliti,“ promrmljala je Luce, otkotrljala se na bok i
naciljala iza obližnjeg drveta. Nekoliko je puta osjetila poriv za
povraćanjem, ali ništa nije izašlo. Razdirana krivnjom, sklopila je oči.
Bila je previše slaba i bilo je previše kasno da bi se spasila.
Pojavila se hladna ruka i povukla njezine kratke plave uvojke s lica. Luce
je ugledala Shelbyne izlizane hlače za jogu i stopala u japankama i
osjetila val zahvalnosti.
„Hvala,“ rekla je. Nakon duge stanke obrisala je usta i nesigurno stala na
noge. „Ljutiš se na mene ?“
„Ljutim? Ponosim se tobom. Sve si shvatila. Zašto bi ti sada trebao netko
poput mene?“ Shelby je slegnula jednim ramenom.
„Shelby...“
„Ne, reći ću ti zašto me trebaš,“ bubnula je Shelby. „Da te držim dalje od
katastrofa poput ove u koju si se gotovo uvalila! Htjela-ne htjela, dodala
bih. Što si pokušavala učiniti? Znaš li što se dogodi onima koji uđu u
navjestitelje?“
Luce je odmahnula glavom.
„Ni ja, ali sumnjam da je lijepo!“
„Moraš znati u što se upuštaš,“ odjednom je rekao Miles, koji je stajao iza
njih. Lice mu je bilo bijede nego inače. Luce ga je vjerojatno doista
uplašila.
„Ah, pretpostavljam da ti znaš u što se upuštaš,“ izazivala je Shelby.
„Ne,“ promrmljao je. „Ali, jednog ljeta roditelji su me natjerali da
pohađam seminar s jednim starim anđelom koji je znao, dobro?“ Okrenuo
se prema Luce. „A znaš li kako si ti to radila? Ni približno tako. Zbilja si
me uplašila, Luce.“
„Oprosti.“ Luce se lecnula. Shelby i Miles ponašali su se kao da ih je
iznevjerila što je tu došla sama. „Mislila sam da ćete biti kod logorske
vatre iza kućice.“
„Mi smo mislili da ćeš i ti ondje biti.“ Shelby je ispalila.
„Bili smo kratko, zatim je Jasmine počela plakati da je Dawn nestala, pa
su se i nastavnici počeli čudno ponašati, posebno kad su shvatili da ni tebe
nema, tako da se tulum nekako prekinuo. Tada sam usput spomenula
Milesu kako mislim da znam što namjeravaš i da ću te potražiti i on se
odjednom prikrpio...“
„Čekaj trenutak,“ Luce je upala. „Dawn je nestala?“
„Vjerojatno nije,“ pretpostavio je Miles. „Hoću reći, znate kakve su ona i
Jasmine. Jednostavno su prevrdjive.“
MIN@
148
„Ali to je bio njezin tulum,“ rekla je Luce. „Ne bi propustila svoj tulum.“
„To je i Jasmine neprestano ponavljala,“ rekao je Miles.
„Sinoć se nije vratila u sobu, jutros nije bila u kantini... Naposljetku su
nam Frankie i Steven rekli da se vratimo u sobe, ali...“
„Kladim se u dvadeset dolara da je Dawn sada u šumi i da se ljubaka s
nekim ne-nefilskim ljigavcem.“ Shelby je okrenula očima.
„Ne.“ Luce je imala loš predosjećaj. Dawn je bila toliko uzbuđena zbog
logorske vatre. Preko interneta je naručila majice, premda nije bilo
nikakvih izgleda da će ijednog nefila nagovoriti da ih odjene. Ne bi samo
nestala, ne svojevoljno. „Koliko dugo je nema?“
Kad su izašli iz šume, Luce je bila još potresenija.
Ne samo zbog Dawn.
Nego zbog toga što je vidjela u navjestitelju. Prvi put je osjetila koliko
strahovito boli promatrati kako se bivšoj Luce približava smrt. Daniel, s
druge strane, je to morao gledati stotinama puta. Tek sad je razumjela
zašto je bio toliko hladan prema njoj kad su se prvi put sreli, kako bi ih
oboje spasio od još jedne jezive smrti. Shrvala ju je teška Danielova
stvarnost i očajnički ga je poželjela vidjeti.
Dok je išla travnjakom na putu prema domu, Luce je morala zakloniti oči.
Snažne magnezijeve svjetiljke osvjetljivale su cijeli kampus. U daljini se
čulo zujanje helikoptera, koji je reflektorima iscrtavao obalu i njihao se
naprijed-natrag uz plažu. Ljudi raspoređeni u široku vrstu, kretali su se
stazom koja je vodila prema nefilskoj kućici i pomno pregledavali do.
Miles je rekao:
„To je standardna procedura za potrage. Svi u vrstu i pregledaj svaki
centimetar da.“
„Oh, Bože,“ Luce je rekla sebi u bradu.
„Zbilja je nestala,“ Shelby se lecnula. „To nije dobra karma.“
Luce je potrčala prema nefilskoj kućici. Miles i Shelby su je slijedili.
Staza je bila iskićena cvijećem, koje je na danjem svjetlu bilo toliko
lijepo, ali sad je izgledalo kao da je obraslo sjenama. Logorska vatra u
jami ispred njih blijedjela je u sjajne žeravice, ali u kućici, na oba kata i
oko terase, bila su upaljena sva svjetla. Velika zgrada u obliku slova A
bila je kao usijana i izgledala je moćno u mračnoj noći.
Na licima mnogih nefila koji su sjedili na klupama oko terase, Luce je
vidjela strah. Jasmine je plakala, a crvenu pletenu kapu natukla je nisko
na čelo.
Dok su joj dva policajca s bilježnicama postavljala brojna pitanja, Jasmine
je držala ukočenu Lilithinu ruku kao znak podrške. Luce je suosjećala s
djevojkom. Znala je koliko grozan može biti taj postupak.
MIN@
149
Policajci su se motali po terasi i dijelili uvećane crno-bijele fotokopije
Dawnine novije fotografije, koju je netko skinuo s interneta. Kad je
pogledom preletjela preko slike slabe oštrine, Luce se iznenadila koliko
joj je Dawn sličila, zapravo, koliko joj je sličila prije nego što je obojila
kosu. Sjetila se razgovora koji su vodile onog jutra nakon što je Luce
obojila kosu i kako se Dawn šalila da nisu više sestrice.
Luce je rukom prikrila teško disanje. Glava ju je počela boljeti dok je
zbrajala sve stvari koje nisu imale smisla.
Sve do sada.
Užasan trenutak na čamcu za spašavanje.
Stevenova stroga zabrana da ikome o tome govori.
Danielova paranoja zbog »opasnosti« koju joj nikad nije objasnio.
Izopćenik koji ju je namamio da napusti kampus, prijetnja u šumi, koju je
uništio Cam.
Dawn, koja joj je na nejasnoj crno-bijeloj fotografiji toliko sličila.
Tko god da je oteo Dawn, prevario se.
Želio je Luce.



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

14Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:33 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Dvanaesto poglavlje
SEDAM DANA
U petak ujutro, Luce je trepnula, širom otvorila oči i pogledala na sat.
Bilo je pola osam. Gotovo uopće nije spavala, izgledala je kao strašilo,
bila je silno zabrinuta za Dawn i još uvijek ljutita zbog prošlog života
kojem je svjedočila uz pomoć navjestitelja. Bilo je toliko sablasno gledati
trenutke poslije kojih dolazi smrt. Jesu li sve smrti bile takve? Glavom su
joj proletjele opet iste misli...
Da nije bilo Daniela...
Bi li imala priliku voditi normalan život, imati vezu s nekim, udati se,
imati djecu i ostarjeti poput svih drugih? Da se prije cijele vječnosti
Daniel nije zaljubio u nju, bi li Dawn sada nestala?
Sva ta pitanja bila su poput obilaznica koje su se vraćale na ono
najvažnije: Bi li bilo drukčije da voli drugoga? Je li bilo moguće voljeti
drugoga? Ljubav je trebala biti laka, zar ne? Zašto je, onda, toliko patila?
S gornjeg ležaja zaljuljala se Shelbyina glava, njezin gusti konjski rep
visio je poput debela užeta.
„Jesi li i ti izbezumljena zbog svega kao i ja?“
Luce je potapšala krevet pored sebe i tako pozvala Shelby da se hitro
spusti i sjedne uz nju. Još uvijek u crvenoj debeloj pidžami od flanela,
Shelby je kliznula u Lucein krevet i donijela sa sobom dvije velike tamne
čokolade.
Željela je reći da ne može jesti, ali miris čokolade dopro joj je do nosa i
Luce je ogulila brončanu foliju i dobacila Shelby slab osmijeh.
„Prava stvar,“ rekla je Shelby. „Sjećaš li se što sam sinoć rekla, da se
Dawn ljubaka s nekim ljigavcem? Grozno se osjećam zbog toga.“
Luce je odmahnula glavom.
„Oh, Shel, nisi mogla znati. Ne možeš se zbog toga grozno osjećati.“
Ona je, s druge strane, imala mnogo razloga da se osjeća užasno zbog
Dawn. Luce je već previše vremena provela osjećajući se odgovornom za
smrt bliskih ljudi, Trevora, Todda, zatim jadne, jadne Penn. Grlo joj se
stisnulo kad je pomislila da bi popisu mogla dodati i Dawn. Prije nego što
je Shelby vidjela, obrisala je nijemu suzu. Bližio se trenutak kad će morati
otići u karantenu i držati se podalje od ljudi koje voli kako bi ih zaštitila.
Netko je pokucao. Shelby i Luce su poskočile. Vrata su se polako
otvorila. Miles.
„Našli su Dawn.“
„Što?“ rekle su Shelby i Luce i istodobno sjele u krevetu. Miles je
privukao krevetu stolicu od Luceina pisaćeg stola i sjeo nasuprot
MIN@
151
djevojkama. Skinuo je kapu i obrisao čelo. Bilo je orošeno znaojem, kao
da je trčao preko kampusa da bi ih obavijestio.
„Sinoć nisam mogao zaspati,“ rekao je dok je okretao kapu u rukama.
„Rano sam ustao i šetao uokolo. Naišao sam na Stevena i on mi je rekao
dobre vijesti. Ti koji su je oteli, oko zore su je vratili. Potresena je, ali nije
ozlijeđena.“
„To je čudo,“ Shelby je promrmljala.
Luce je bila sumnjičavija.
„Ne razumijem. Samo su je vratili? Neozlijeđenu? Kad se takvo što
dogodilo?“
I koliko dugo im je trebalo da shvate da imaju pogrešnu djevojku, tko god
da su?
„Nije baš tako jednostavno, priznao je Miles. Steven se umiješao. On ju je
spasio.“
„Od koga?“ Luce je gotovo viknula.
Miles je slegnuo ramenima i nastavio se ljuljati na stražnjim nogama
stolice.
„Ne znam. Siguran sam da Steven zna, ali, hmm, nisam osoba kojoj bi se
Steven prvoj povjerio.“
Shelby je zazviždala. Svi osim Luce opustili su se kad su čuli da je Dawn
nađena i neozlijeđena. Osjećala je kako joj se tijelo koči. Nije mogla
prestati misliti:
To sam trebala biti ja.
Izašala je iz kreveta i zgrabila majicu i traperice iz ormara. Morala je naći
Dawn. Samo je Dawn mogla odgovoriti na njezina pitanja. I premda
Dawn nikad neće razumjeti, Luce je znala da joj duguje ispriku.
„Steven je još rekao da se ljudi koji su je oteli neće vratiti,“ dodao je
Miles zabrinuto promatrajući Luce.
„A ti mu vjeruješ?“ Luce se rugala.
„Zašto ne?“ pitao je glas s veže.
Francesca se naslanjala na dovratak, odjevena u žućkastosmeđ baloner.
Zračila je mirom, ali nije izgledala baš sretna što ih vidi.
„Dawn je otišla kući i sad je na sigurnom.“
„Željela bih je vidjeti,“ rekla je Luce, osjećajući se smiješno dok je stajala
ondje u staroj majici i kratkim hlačicama u kojima je spavala.
Francesca je napućila usne:
„Prije sat vremena, po Dawn je došla njezina obitelj. Vratit će se u
Shoreline kada za to bude vrijeme.“
„Zašto se ponašate kao da se ništa nije dogodilo?“ Luce je podigla ruke u
zrak. „Kao da Dawn nije bila oteta...“
MIN@
152
„Nije bila oteta,“ ispravila ju je Francecsa. „Samo su je posudili, a
pokazalo se da je to bila greška. Steven je sve riješio.“
„Hm, zbog toga bismo se trebali bolje osjećati? Posuđena je? Ili što?“
Luce je proučavala Francescino lice i na njemu nije našla ništa osim
nepomućene mirnoće. Ali, u Francescinim plavim očima nešto se
promijenilo. Suzile su se, zatim raširile i od Francesce prema Luce
potekla je nijema molba. Francesca nije željela da Luce kaže svoje sumnje
pred Shelby i Milesom. Luce nije znala zašto, ali vjerovala je Francesci.
„Steven i ja smo pretpostavili da ćete svi biti prilično potreseni,“ nastavila
je Francesca i pogledom obuhvatila Milesa i Shelby. „Danas je nastava
otkazana, a mi ćemo biti u uredima ako budete htjeli navratiti i popričati.“
Nasmiješila se blještavim anđeoskim osmijehom, zatim se okrenula na
svojim visokim pot peticama i otkuckala niz hodnik.
Shelby je ustala i zatvorila vrata iza Francesce.
„Možeš li vjerovati da je upotrijebila riječ posuditi, a posrijedi je ljudsko
biće? Je li Dawn knjiga iz knjižnice?“ Rukama je oblikovala krug ti zraku.
„Moramo nekako prestati misliti o tome. Hoću reći, drago mi je što je
Dawn na sigurnom i vjerujem Stevenu, ali mislim da sam totalno
isprepadana.“
„Imaš pravo,“ rekla je Luce i pogledala Milesa. „Prestat ćemo misliti na
to. Mogli bismo otići u šetnju.“
„To je previše opasno.“ Shelby je šibala pogledom lijevo- desno.
„Ili gledati film...“
„To je previše pasivno. Misli će mi odlutati.“
„Eddie je spomenuo da će u vrijeme ručka početi nogometna utakmica,“
bubnuo je Miles.
Shelby je stavila ruku na čelo:
„Moram li te podsjećati da sam završila s mladićima iz Shorelinea?“
„A da odigramo partiju šaha ili dame ?“
Shelbyne oči napokon su zasvijetlile.
„A da igramo igru života? Na primjer igru... prošlih života? Mogli bismo
ponovo pokušati naći nekog tvog rođaka. Mogla bih ti pomoći.“
Luce je grizla donju usnu. Jučer je probila navjestitelja i to ju je ozbiljno
uzdrmalo. Tjelesno je još uvijek bila malo dezorijentirana, emotivno
iscrpljena, a što je zbog toga svega osjećala prema Danielu, nije se moglo
opisati.
„Ne znam,“ rekla je.
„Hoćeš reći, htjela bi još onoga od jučer?“ pitao je Miles.
Shelby je okrenula glavu i bijesno zurila u Milesa.
„Ti si još tu?“
MIN@
153
Miles je podignuo jastuk koji je pao na pod i bacio ga na nju. Mlatnula ga
je natrag, zadivljena svojim refleksima.
„Dobro, u redu. Miles može ostati. Maskote uvijek dobro dođu. Možda će
nam trebati netko da ga gurnemo pod autobus. Zar ne, Luce?“
Luce je sklopila oči. Očajnički ju je zanimala njezina prošlost, ali što ako
bude teško probavljiva kao jučer? Bojala se ponovo pokušati, čak i uz
Milesa i Shelby.
Zatim se sjetila kad su Steven i Francesca cijelom razredu u navjestitelju
pokazali Sodomu i Gomoru. Drugima se poslije vrtjelo, ali Luce nije
mogla prestati misliti da to ništa nije značilo. Vidjeli ili ne, svejedno se
dogodilo. Baš kao i njezina prošlost.
Zbog svih svojih bivših inkarnacija, Luce nije mogla odustati.
„Učinimo to,“ rekla je svojim prijateljima.
Miles je dao djevojkama nekoliko minuta da se odjenu i nakon toga
ponovo su se našli u hodniku. Ali, tada je Shelby odbila otići u šumu gdje
je Luce prizvala navjestitelja.
„Nemoj me tako gledati. Netko je ščepao Dawn, a šuma je mračna i
sablasna. Znate, ne bih željela biti sljedeća.“
Zatim je Miles počeo uvjeravati kako bi bi bilo dobro da Luce počne
vježbati prizivanje na nekom novom mjestu, na primjer u sobi učeničkog
doma.
„Samo zazviždi i oni će pojuriti k tebi, rekao je. Učini ih svojim
robovima. Znaš da to želiš.“
„Ali, ne bih željela da tu počnu vrebati,“ rekla je Shelby i okrenula se
prema Luce. „Bez uvrede, ali ova djevojka želi imati svoju privatnost.“
Luce se nije uvrijedila. Ali, bez obzira na njezino prizivanje, navjestitelji
je nikad nisu prestali slijediti. Nije željela da joj sjene dolaze u sobu bez
najave, ništa više nego što je to željela Shelby.
„Osnovna stvar s navjestiteljima jest uspostavljanje nadzora. Kao kad
dresiraš psića. Moraš mu dati do znanja tko je glavni.“
Luce je nakrivila glavu i pogledala Milesa.
„Otkad znaš toliko korisnih stvari o navjestiteljima?“
Miles se zacrvenio.
„Možda u školi nisam uvijek najbolji, ali ipak znam ponešto.“
„Dakle, što? Treba samo tu stati i prizvati ih?“ pitala je Shelby.
Luce je stala u sredinu sobe, na Shelbynu prostirku za jogu u duginim
bojama i pomislila na ono što ju je Steven naučio.
„Otvorimo prozor,“ rekla je.
Shelby je skočila na noge, otvorila prozor i pustila u sobu hladan i svjež
morski zrak.
MIN@
154
„Dobra zamisao. Tako je gostoljubivije.“
„Ali hladno,“ rekao je Miles i stavio na glavu kapuljaču trenirke.
Zatim su njih dvoje sjeli na krevet nasuprot Luce i gledali je kao da je na
pozornici.
Sklopila je oči i pokušala ne osjećati se toliko u centru pažnje. Ali,
umjesto da se usredotoči na sjene i u mislima ih prizove, mogla je misliti
samo na Dawn, koliko je prošle noći morala biti preplašena i kako se
osjeća sad, kad je zajedno s obitelji. Oporavila se od bizarnog događaja na
jahti, ali to je bilo mnogo ozbilj nije. A za to je bila kriva Luce. Zapravo
oboje su bili krivi, Luce i Daniel. Zato što ju je on tu doveo.
Neprestano je ponavljao da je vodi na sigurnije mjesto. Sada se Luce
pitala je li tako Shoreline postao opasan za sve.
Miles je uzdahnuo i Luce je otvorila oči. Pogledala je iznad prozora, gdje
se golem navjestitelj boje ugljena naslanjao na strop. Isprva ga se moglo
zamijeniti za običnu sjenu podne svjetiljke, koju je Shelby pomaknula u
kut kad je radila vinyasu. No, potom se navjestitelj počeo širiti, sve dok
soba nije izgledala kao da je obojena smrtonosnim slojem boje, koja je za
sobom i iznad Luceine glave ostavljala hladnoću i neugodan miris. Bio joj
je izvan dohvata.
Navjestitelj kojeg nije prizivala i koji je možda sadržavao... pa, bilo što,
rugao joj se.
Nervozno je udahnula sjetivši se što joj je Miles rekao o nadzoru. Toliko
se žestoko usredotočila da ju je mozak zabolio. Lice joj je bilo crveno a
vid prenapet, da je gotovo odustala. Ali tada...
Navjestitelj se svinuo i kliznuo do Luceinih stopala poput komada čvrste
tkanine. Zaškiljila je i ugledala manju i punašniju smećkastu sjenu koja je
lebdjela iznad veće i tamnije i oponašala njezine pokrete gotovo kao što bi
izgledao vrabac kad bi letio uz sokola. Sto je namjeravala?
„Nevjerojatno,“ šapnuo je Miles. Luce je pokušala shvatiti Milesove riječi
kao kompliment. Te stvari koje su je cijeli život mučile, zagorčavale joj
život i zastrašivale je... sad su joj služile. Što je doista, na neki način, bilo
nevjerojatno. Sve dok na Milesovu licu nije vidjela zanimanje, nije se
toga sjetila. Prvi put u životu osjećala se kao velika frajerica.
Susprezala je disanje i dala si vremena da dozove sjenu s poda u svoje
ruke. Kad joj je veliki i sivi navjestitelj bio na dohvat ruke, manji je pao
na pod i poput prelomljene zlatne zrake s prozora stopio se s podnim
daskama.
Luce je uzela navjestitlja za krajeve i duboko udahnula, moleći se da je
poruka koju sadržava nedužnija od one jučer. Povukla je i iznenađeno
primijetila da se sjena opire više od ijedne druge. Izgledala je toliko
MIN@
155
prozirno i krhko, ali pod rukama je bila čvrsta. Kad ju je napokon uspjela
oblikovati u prozor od tridesetak četvornih centimetara, ruke su je boljele.
„Bolje ne mogu,“ rekla je Milesu i Shelby. Ustali su i počeli se
približavati.
U navjestitelju se podignuo taman veo, ili se Luce tako učinilo, zato što se
ispod nalazio još jedan, siv veo. Škiljila je dok je gledala kako se siva
masa miješa i giba i shvatila da to nije sjena. Sivi veo koji su gledali bio je
gust dim cigarete. Shelby je zakašljala.
Dim se nije raščistio, ali Luceine oči naviknule su se i ubrzo je vidjela
širok stol u obliku polumjeseca, čija je površina bila od crvena filca. Na
njemu su igraće karte bile raspoređene u uredne redove. Na jednoj strani
stola sjedila je hrpa stranaca. Neki su si doimali napeti i uzbuđeni, poput
ćelava muškarca koji je razvezivao kravatu na točkice i tiho zviždao.
Drugi su izgledali iscrpljeno, poput žene čija je kosa bila učvršćena lakom
za kosu, koja je u polupraznu čašu otresala pepeo cigarete. Ljepljiva
maškara skidala se s njezinih gornjih trepavica i ostavljala ispod očiju crn,
zrnat trag.
S druge strane stola par ruku bacao je karte iz špila i vješto ih okretao
jednu po jednu pred svakom osobom za stolom. Lucc se pomaknula
nekoliko centimetara prema Milesu kako bi bolje vidjela. Blještava
neonska svjetla od tisuća automata tik iza stolova, odvraćala su joj pažnju.
Ali, to je bilo prije nego što je vidjela djeliteljicu.
Mislila je da je već naviknula gledati u navjestiteljima razne verzije sebe.
Mlade, pune nade i posve naivne. Ali, sad je bila dru kčija. Žena koja je u
otrcanom kasinu dijelila karte nosila je bijelu košulju kratkih rukava,
udobne crne hlače i crn prsluk koji joj je bio izbočen na grudima. Njezini
nokti bili su dugi i crveni, s blještavim šljokicama, na malim prstima
kojima je micala crnu kosu s lica. Igrače je gledala tik iznad linije kose,
nikog nije gledala u oči. Bila je vjerojatno tri puta starija od Luce, ali
među njima je bilo nešto.
„Jesi li to ti?“ šapnuo je Miles koji se jako trudio ne zvu čati užasnuto.
„Ne!“ odrezala je Shelby. Ta ženska je stara. A Luce može živjeti samo
do sedamnaeste. Uplašeno je pogledala Luce. „Hoću reći, tako je bilo u
prošlosti. Sigurna sam da će ovaj put doživjeti duboku starost. Možda
poput te žene. Mislim...“
„Dosta, Shelby,“ rekla je Luce.
Miles je odmahnuo glavom.
„Toliko toga moram nadoknaditi.“
„Dobro, ako to nisam ja, onda bismo morale biti... u nekakvoj rodbinskoj
vezi.“ Luce je gledala kako žena mijenja žetone ćelava muškarca s
MIN@
156
kravatom za gotovinu. Ruke su joj izgledale slično Luceinim. Usta su joj
imala sličan ozbiljan izraz. Misliš li da mi je to mama? Ili sestra?
Shelby je žustrim pokretima žvrljala bilješke po unutrašnjoj strani korica
priručnika o jogi.
„Postoji samo jedan način da otkrijemo.“ Načas je pokazala Luce svoje
bilješke: Las Vegas, hotel i kasino Mirage, noćna smjena, stol pored
pozornice gdje se održava predstava s bengalskim tigrovima. Vera s
umjetnim noktima.
Pogledala je djeliteljicu. Shelby je bila pedantnija nego što je to Luce prije
primijetila. Na djeliteljičinoj pločici s imenom, bijelim nakrivljenim
slovim pisalo je VERA. Ali, prizor je počeo treperiti i blijedjeti. Ubrzo se
cijela slika raspala u sitne, sjenovite komadiće koji su pali na tlo i kovrčali
se poput pepela od gorućeg papira.
„Ali, čekaj, nije li to prošlost?“ pitala je Luce.
„Mislim da nije,“ rekla je Shelby. „Barem nije davna prošlost.“ U
pozadini se nalazila reklama za novu predstavu Cirque de Soleila. „Što
kažeš na to?“
Da ode sve do Las Vegasa i nađe tu ženu? Sredovječnoj bi sestri bilo
lakše prići nego roditeljima u dubokim osamdesetima, ili svejedno. Što
ako odu u Las Vegas i ona se opet blokira?
Shelby ju je gurnula.
„Izgleda da si mi doista draga kad sam se složila da otputujemo u Las
Vegas. Moja majka radila je ondje nekoliko godina, dok sam bila mala.
Kažem ti, to je pakao na zemlji.“
„Kako ćemo doći tamo?“ pitala je Luce. Nije željela pitati Shelby mogu li
opet posuditi auto njezina TBD-a. „Koliko je uopće daleko Las Vegas?“
„Previše daleko da bismo vozili,“ oglasio se Miles. „Što je u redu, jer sam
baš želio vježbati prolazak.“
„Prolazak?“ pitala je Luce.
„Prolazak.“ Miles je kleknuo na tlo i dlanovima skupio ostatke sjene.
Izgledali su gotovo umorno, ali Miles ih je uporno prstima gnječio dok
nije oblikovao mlohavu, nepravilnu loptu. „Rekao sam ti da sinoć nisam
mogao spavati. Moglo bi se reći da sam kroz prozor iznad vrata provalio u
Stevenov ured.“
„Da, baš,“ usprotivila se Shelby. „Pao si na ispitu iz levitacije. Definitivno
nisi dovoljno dobar da bi dolebdio u sobu kroz prozor iznad vrata.“
„A ti nisi dovoljno snažna da vučeš sa sobom cijeli ormar s knjigama,“
rekao je Miles. „Ali, ja jesam i zato ću ti pokazati ovo.“ Nacerio se i
podignuo crni debeli svezak pod nazivom Navjestitelj: prizvati, ukazati i
putovati u deset tisuća jednostavnih koraka. „Također, na goljenici imam
MIN@
157
golemu modricu zato što sam loše isplanirao izlazak kroz prozor, no
svejedno...“ Okrenuo se prema Luce, koja se jedva svladavala da mu ne
iščupa knjigu iz ruku. „Mislio sam da s tvojim očitim darom za
ukazivanje i mojim natprosječnim znanjem...“
Shelby je prijezirno otpuhnula.
„Koliko si pročitao, 0,3 posto cijele knjige?“
„Vrlo korisnih 0,3 posto,“ rekao je Miles. „Mislim da bismo mogli
uspjeti. I ne završiti zauvijek izgubljeni.“
Shelby je sumnjičavo nakrivila glavu, ali više ništa nije rekla. Miles je
nastavio rukom mijesiti navjestitelja, zatim ga je počeo rastezati. Nakon
minute ili dvije, narastao je u veliku sivu plohu, veliku gotovo kao vrata.
Imao je klimave rubove i bio je gotovo proziran, ali kad ga je malo
odvojio od sebe, činilo se da navjestitelj postaje čvršći, poput gipsanog
odljeva koji se suši. Miles je ispružio ruku prema lijevoj strani tamnog
pravokutnika, pipao je po površini, nešto je tražio.
„To je čudno,“ mrmljao je, dok je kružnim pokretima dodirivao
navjestitelja. „U knjizi piše, ako se navjestitelj dovoljno raširi, površina
postaje manje napeta i prodiranje postaje moguće.“ Uzdahnuo je. „Tu bi
trebala biti...“
„Super knjiga, Milese.“ Shelby je okrenula očima. „Sad si pravi
stručnjak.“
„Što tražiš?“ pitala je Luce i približila se Milesu s leđa. Dok mu je gledala
u ruke koje su nešto tražile, odjednom je vidjela.
Bravu.
Trepnula je i prizor je nestao, ali Luce je zapamtila gdje se nalazila.
Ispružila je ruku iza Milesa i pritisnula lijevu stranu navjestitelja. Tu je.
Kad ju je osjetila pod prstima oštro je uzdahnula.
Pod rukom je osjetila da je riječ o teškoj metalnoj bravi sa zasunom i
kračunom, kakva se obično nalazila na vrtnim vratima. Bila je ledena i
gruba od nevidljive hrde.
„Što sad?“ rekla je Shelby.
Okrenula se, pogledala svoje posve zbunjene prijatelje, slegnula
ramenima, prtljala po bravi, zatim polako odgurnula nevidljivi zasun u
stranu.
Kad je brava popustila, vrata u sjeni su se zanjihala i gotovo ih prevrnula
na leđa.
„Uspjeli smo,“ šapnula je Shelby.
Gledali su u dug i dubok, crno-crven tunel. Unutra je bilo vlažno i
ljepljivo, a mirisalo je na plijesan i razvodnjene koktele s jeftinim
alkoholom. Luce i Shelby pogledale su se u nedoumici. Gdje je bio stol za
MIN@
158
ajnc? Gdje je bila žena koju su tražili? Duboko unutra podrhtavao je
crveni žar, zatim je Luce čula zvonjavu automata i zveket novčića koji su
padali u koš.
„Super!“ rekao je Miles i zgrabio je za ruku. „Čitao sam o tome, to je
prijelazna faza. Samo trebamo nastaviti.“
Luce je uzela Shelby za ruku i čvrsto je stisnula, a Miles je zakoračio u
vlažnu i hladnu tamu i povukao ih za sobom.
Nisu ušli dublje od jednog metra, nalazili su se otprilike ispred pravih
vrata Luceine i Shelbyne sobe. Ali čim su se, s duboko uznemirujućim
pffffft, navjestiteljeva mutna siva vrata zatvorila za njima, njihova je soba
u Shorelineu nestala. Ono što je svijetlilo tamnocrvenim baršunastim
sjajem, odjednom je postalo bliješteće bijelo. Bijelo svjetlo svijedilo je
prema njima, obavijalo ih i ispunjavalo im uši zvukom. Sve troje morali
su zakloniti oči. Miles je nastavio naprijed, vukući Luce i Shelby za
sobom. U protivnom, Luce bi možda ostala paralizirana na mjestu.
Dlanovi su joj se znojili u rukama prijatelja. Slušala je neprekinut akord,
glasan i savršeno zvonak.
Luce je protrljala oči, ali vid joj je zaklanjao navjestiteljev magleni zastor.
Miles je ispružio ruku i počeo je nježnim kružnim pokretima strugati, dok
se nije počela ljuštiti, poput stare boje sa stropa. Sa svakom ljuskom, kroz
mutnu hladnoću probijao se i jak zapuh pustinjskog zraka i grijao Luceinu
kožu. Dok im je navjestitelj u dijelovima padao pred noge, pogled pred
njima odjednom je dobio smisao. Gledali su Las Vegas Strip. Luce ga je
vidjela samo na slikama, ali sad je u daljini vidjela vrh Eiffelova tornja na
Hotelu Paris u Las Vegasu, koji joj je lebdio u visini očiju.
Što je značilo da su vrlo, vrlo visoko. Usudila se letimično pogledati
dolje. Stajali su na otvorenom, na nekom krovu, čiji se rub nalazio pola
metra ili metar od njihovih nožnih prstiju. A ispod, prometna vreva Las
Vegasa, vrhovi drvoreda palmi i blještavo osvijetljen bazen. Barem
trideset katova ispod.
Shelby je pustila Luceinu ruku i počela hodati po rubu smeđeg betonskog
krova. Tri posve jednaka pravokutna krila širila su se iz središnje točke.
Luce se okrenula i pogledom obuhvatila svih tristo šezdeset stupnjeva
jarkog neonskog svjetla i lanac udaljenih ogoljenih planina iza Stripa,
osvijetljen sablasnim gradskim svjetlosnim zagađenjem.
„Dovraga, Milese,“ rekla je Shelby dok je preskakala preko krovnih
prozora, nastojeći istražiti što više krova. „Prolazak je bio izvanredan.
Gotovo mi se sviđaš. Gotovo.“
Miles je gurnuo ruke duboko u džepove.
„Hm... hvala?“
MIN@
159
„Gdje se točno nalazimo?“ pitala je Luce. Razlika između njezina
samostalnog kotrljanja kroz navjestitelja i toga iskustva, bila je poput
dana i noći. Bilo je to toliko civiliziranije. Nikome se nije rigalo. Osim
toga, upalilo je. U najmanju ruku, tako je mislila. „Što se dogodilo s
prizorom otprije?“
„Morao sam udaljiti fokus,“ rekao je Miles. „Pretpostavio sam da bi
izgledalo čudno ako bismo usred kasina sišli s oblaka.“
„Samo malo,“ rekla je Shelby i povukla zaključana vrata. „Ima li tko
kakvu briljantnu ideju kako sići dolje?“
Luce je napravila grimasu. Navjestiteljevi komadići drhtali su pored
njihovih stopala. Nije mogla zamisliti da bi im imao snage pomoći. Nije
bilo izlaza s krova, ni povratka u Shoreline.
„Zaboravi! Ja sam genij!“ viknula je Shelby s krova. Nagnula se nad
jedan od krovnih prozora i hrvala se s bravom. Zastenjala je dok je silom
otvarala prozorsko staklo na šarkama, zatim ga je podignula. Gurnula je
glavu unutra i kretnjom pozvala Luce i Milesa da joj se pridruže.
Luce je oprezno pogledala kroz otvoreni krovni prozor u velik i luksuzan
toalet. Na jednoj strani nalazila su se četiri povelika pregratka, a na
drugoj, red uzdignutih mramornih umivaonika s urešenim zrcalima.
Svijetloljubičasta baršunasta sofa stajala je nasuprot toaletnom zrcalu, a
ondje je sjedila žena i promatrala svoj odraz. Luce je mogla vidjeti samo
vrh natapirane crne kose, ali odraz je pokazivao lice pod teškom
šminkom, guste šiške i ruku s francuskom manikurom koja je nanosila
nepotreban sloj crvenog ruža.
„Čim Kleopatra nestane u svojoj tubici s ružem, mi ćemo se istresti
dolje,“ šapnula je Shelby.
Kleopatra ispod njih je ustala. Cmoknula je usnama i obrisala trag crvene
mrlje sa zuba. Zatim je odlučno izašla kroz vrata.
„Samo da razjasnimo jednu stvar,“ rekao je Miles. „Želiš da se istresem
dolje u ženski toalet?“
Luce je još jednom pregledala pusti krov. Mogli su ući samo na jedan
način.
„Ako te tko vidi, samo se pretvaraj da si ušao na pogrešna vrata. Ili da ste
se vas dvoje ljubakali u jednom od pregradaka,“ dodala je Shelby. „Što
je? U Las Vegasu smo.“
„Samo krenimo.“ Miles je bio rumen, dok se nogama naprijed spuštao
kroz prozor. Njegove ruke polako su se istezale, sve dok mu stopala nisu
lebdjela tik iznad visokog mramornog vrha toaletnog zrcala.
„Pomozi Luce sići!“ viknula je Shelby.
MIN@
160
Miles se pomaknuo kako bi zaključao toalet, zatim je podignuo ruke i
dohvatio Luce. Pokušala je oponašati njegovu glatku tehniku, ali dok se
spuštala kroz prozor, ruke su joj se tresle. Nije dobro vidjela ispod sebe,
no osjetila je Milesov čvrst stisak prije nego što je očekivala.
„Možeš pustiti prozor,“ rekao je, a kad je to učinila, elegantno ju je
spustio na pod. Prste je raširio preko njezinih rebara, od njezine kože
dijelila ga je samo tanka crna majica. Kad je stopalima dodirnula pločice,
njegove ruke još uvijek su obujmljivalc njezino tijelo. Htjela mu je
zahvaliti, ali kad ga je pogledala u oči, zanijemjela je.
Prebrzo se oslobodila njegova stiska i promrmljala ispriku zato što se
spotaknula na njegova stopala. Oboje su se naslonili na toaletni stolić i
nervozno izbjegavali pogledati se u oči, tako što su zurili u zid.
To se nije trebalo dogoditi. Miles joj je bio samo prijatelj.
„Halo! Hoće li mi tko pomoći?“ Shelbyne noge u prugastim čarapama
visjele su s krovnog prozora i nestrpljivo se trzale. Miles se pomaknuo
pod prozor, grubo je uhvatio za remen i spustio je držeći je za struk.
Shelby je pustio monogo brže nego nju, primijetila je Luce.
Shelby je prešla preko poda od zlatnih pločica i otključala vrata.
„Dođite, što čekate?“
S druge strane vrata, u cipelama sa šljokicama i visokim potpeticama,
glamurozno odjevena konobarica nosila je u rukama i na podlakticama
poslužavnike s mikserima za koktele. Muškarci u skupim tamnim
odijelima gurali su se oko stolova za ajnc i poput tinejdžera urlali svaki
put kad su se dijelile karte. Tu nije bilo vječnog zveketa i štropota
automata. Bilo je prigušeno, ekskluzivno i beskrajno uzbudljivo, ali nije
bilo nimalo nalik prizoru koji su vidjeli u navjestitelju.
Prišla im je konobarica s koktelima.
„Mogu li vas poslužiti?“ Malo je spustila poslužavnik od nehrdajućeg
čelika kako bi ih bolje pogledala.
„Aaah, kavijar,“ rekla je Shelby i zgrabila tri blinija s kavijarom i još
jedan, koji je dodala ostalima. „Ljudi, mislite li što i ja?“
Luce je kimnula.
„Baš smo krenuli dolje.“
Kad su se u blještavom predvorju živih boja otvorila vrata lifta, Miles je
morao izgurati Luce van. Znala je da su napokon došli na pravo mjesto.
Koktel-konobarice bile su starije, umornije i pokazivale su puno manje
kože. Nisu klizile po zamrljanom narančastom sagu, nego su lupale
nogama. I gosti su izgledali više poput onih koji su im se ukazali, deblji
nego što bi trebali biti, iz srednjih društvenih slojeva, sredovječni i tužni
MIN@
161
automati koji su praznili svoje novčarke. Sve što su trebali učiniti, bilo je
naći Veru.
Shelby ih je provela kroz skučen labirint automata i pored grupice ljudi za
stolovima za rulet, koji su vikali na lopticu koja se vrtjela na kolu. Prošli
su pored velikih, škatuljastih igara gdje su ljudi puhali u kocku, bacali je i
klicali rezultatu, zatim pored reda stolova gdje se nudio poker i neobične
igre, zvane pai gow i slično, dok nisu došli do skupine stolova za ajnc.
Većina djelitelja bili su muškarci. Visoki, pogrbljeni, masne kose, sa
sijedim brkovima i naočalama, a jedan je na licu nosio kiruršku masku.
Shelby nije usporila kako bi se zagledala u nekog od njih. Imala je pravo.
Ondje, u dalekom kutu kasina nalazila se Vera.
Kosa joj je bila skupljena u asimetričnu pundu. Njezino blijedo lice
izgledalo je mršavo i ovješeno. Luce nije osjetila isti izljev osjećaja kao
kad je gledala svoje bivše roditelje u Shasti. Ali, još uvijek nije znala tko
je Vera, osim da je umorna, sredovječna žena koja je pružala špil karata
crvenokosoj napola zaspaloj ženi kako bi ga presjekla. Crvenokosa žena
nemarno je dohvatila sredinu špila, i Vera je počela bacati.
Drugi stolovi u kasinu bili su prenatrpani, ali za Verinim su sjedili samo
crvenokosa i njezin minijaturni muž. Svejedno je za njih napravila dobru
predstavu, okretala je karte s ležernom spretnošću zbog čega je njezin
posao izgledao lak. Luce je zamijetila da Vera ima elegantnu stranu koju
prije nije vidjela. I smisao za dramu.
„Dakle,“ rekao je Miles dok je pored Luce premještao težinu s noge na
nogu. „Hoćemo li... ili...“
Shelbyne ruke odjednom su se našle na Luceinim ramenima i gotovo je
utisnule u prazan kožni stolac za stolom.
Premda je očajnički željela zuriti, Luce je isprva izbjegavala kontakt
očima. Bila je napeta jer se bojala da bi je Vera mogla prepoznati, prije
nego što imadne priliku objasniti. Ali, Verine oči prešle su preko njih s
vrlo umjerenim zanimanjem i Luce se sjetila koliko je drukčije izgledala
otkad je izbjeljivala kosu. Nervozno ju je povukla, nije bila sigurna kako
dalje.
Zatim je na stol ispred Luce Miles bacio novčanicu od dvadeset dolara i
ona se sjetila igre koju je trebala igrati. Gurnula je novac na drugu stranu
stola.
Vera je podignula obrvu iscrtanu olovkom:
„Imaš li osobnu?“
Luce je odmahnula glavom.
„Možda bismo mogli samo gledati?“
MIN@
162
Na drugoj strani stola crvenokosa je spavala, a glava joj je padala na
Shelbyno čvrsto rame. Vera je okrenula očima na cijeli prizor, odgurnula
Lucein novac i pokazala prema neonskoj reklami za Cirque de Soleil.
„Djeco, cirkus je tamo.“
Luce je uzdahnula. Morat će čekati da Vera završi s poslom. Ali, tada će
vjerojatno biti još manje zainteresirana za razgovor s njima. Osjećajući se
poraženom, Luce je ispružila ruku kako bi uzela natrag Milesov novac.
Verini prsti počeli su se povlačiti baš kad je Luce posegnula za
novčanicom i vrhovi njihovih prstiju su se dodirnuli. Obje su naglo
podignule glave. Čudno zaprepaštenje načas je zaslijepilo Luce. Prestala
je disati. Pogledala je duboko u Verine širom otvorene svijetlosmeđe oči.
I vidjela sve:
Koliba na dva kata u snježnom, kanadskom gradu. Na prozorima ledene
opne, vjetar huji kroz okna. Desetogodišnja djevojčica gleda televiziju u
dnevnoj sobi i njiše bebu u krilu. To je Vera, blijeda i lijepa u ispranim
trapericama, čizmama Doc Martens i debeloj mornarskoplavoj dolčeviti.
Jeftina vunena deka zgužvana je između njezinih leđa i naslona kauča.
Zdjela s kokicama stoji na stoliću za kavu, smanjena na pregršt hladnih,
neispečenih zrna. Debela riđa mačka vreba s okvira kamina i psika na
radijator. A Luce, Luce je njezina sestra, beba u njezinu naručju.
Luce je osjetila kako se njiše u stolici u kasinu i toliko se trudi svega
prisjetiti, da je boljelo. Jednako brzo kao što se pojavio, prizor je nestao,
ali zamijenio ga je drugi.
Luce je malo, tek prohodalo dijete i trči uza stube za Verom, zatim niz
stube, njezina stopala lupaju po širokim i istrošenim stubama. Prsa je
stežu i od smijeha ostaje bez daha, zatim se čuje zvono na vratima i ulazi
plavokos mladić zalizane kose kako bi izveo Veru. Ona staje, popravlja
odjeću, okreće leđa i odlazi...
Trenutak poslije i Luce je tinejdžerica s neurednom kovrčavom kosom do
ramena. Nemarno je izvaljena na Verinu pokrivaču od trapera, gruba
tkanina nekako je ugodna, i lista Verin tajni dnevnik. Voli me, črčkala je
Vera iznova i iznova, a rukopis je postajao sve ukošeniji. Zatim su joj
stranice istrgnute iz ruku, a nad nju se nadvija ljutito lice njezine sestre, s
jasnim tragovima suza...
I još jedan prizor, Luce je još starija, ima možda sedamnaest godina. Luce
je skupljala snagu za ono što je dolazilo.
S neba pada snijeg, poput nježne bijele statičke smetnje. Vera i nekoliko
prijatelja kližu se po zaleđenu ribnjaku iza njihove kuće, glatko i u brzim
krugovima, sretni su i smiju se. Na izlizanom rubu ribnjaka čuči Luce.
Hladnoća prolazi kroz njezinu tanku odjeću, dok žurno, kao i uvijek, veže
MIN@
163
klizaljke kako bi dostigla sestru. Pored nje je toplina. Nije trebala
pogledati da bi znala čija je. To je Daniel, tih i neraspoložen, a njegove su
klizaljke već čvrsto zavezane. Osjećala je potrebu da ga poljubi, a sjene se
ipak nisu vidjele. Večer i sve oko njih je zvjezdano i svjetlucavo,
beskrajno jasno i puno mogućnosti.
Luce je tražila sjene, zatim je shvatila da njihova odsutnost ima smisla.
Bila su to Verina sjećanja. Osim toga, zbog snijega je sve bilo teže vidjeti.
Svejedno, Daniel je morao znati, kao što je znao kad je zaronio u jezero.
Zacijelo je baš svaki put predosjetio. Je li se ikad brinuo što se, nakon
Luceine smrti, dogodilo s ljudima poput Vere?
Odjednom se na Luceinoj strani ribnjaka začuo prasak, kao kad se otvori
padobran. Zatim je, usred mećave, naglo buknuo vreo i crven plamen. S
ruba ribnjaka u nebo je poletio golem stup jarkih narančastih plamenova.
Ondje gdje je bila Luce. Hrleći preko ribnjaka, onamo su bezumno
pojurili drugi klizači. Ali led se topio, brzo i katastrofalno i njihove
klizaljke počele su propadati u ledenu vodu. Kroz noć je odjeknuo Verin
vrisak, a njezino lice ukočeno u izraz smrtne boli bilo je sve što je Luce
mogla vidjeti.
U kasinu, Vera je trgnula ruku i protresla je kao da je opečena. Usne su joj
nekoliko puta zadrhtale prije nego što su oblikovale riječi:
„Ti.“ Odmahnula je glavom. „Ali, to nije moguće.“
Vera, šapnula je Luce i ispružila ruku prema sestri. Željela ju je zagrliti,
uzeti svu bol koja joj je ikad bila nanesena i prebaciti je u sebe.
„Ne.“ Vera se počela natraške odmicati. Odmahivala je glavom i mahala
prstom prema Luce. „Ne, ne, ne.“ Sudarila se s djeliteljem za stolom iza
njezina, spotaknula se o njega i gurnula golemu hrpu žetona za poker, koji
su poput slapa popadali sa stola. Po podu su se rasule šarene okrugle
pločice i izazvale žubor uzdaha kod kockara koji su skočili sa stolica i
počeli ih skupljati.
„Prokletstvo, Vera!“ zdepast muškarac zaurlao je preko buke. Dok se u
jeftinu sivu odijelu od poliestera i izgrebanim crnim cipelama gegao
prema njihovu stolu, Luce, Miles i Shelby izmijenili su zabrinute poglede.
Tri maloljetnika nisu željeli imati ništa sa šefom lica unakažena
brazgotinama od boginja. Ustima izvijenih u izraz gađenja, još uvijek je
vikao na Veru. Koliko puta...
Vera se nekako našla na nogama, ali je nastavila užasnuto zuriti u Luce,
kao da je Luce demon koji je zamijenio njezinu, prije cijele vječnosti
nestalu, sestru. Dok je mucala, Verine oči obrubljene crnom olovkom bile
su bijele od užasa:
„Ona n-n-ne može biti tu.“
MIN@
164
„Isuse,“ promrmljao je šef s brazgotinama od boginja na licu, odmjerio
Luce i njezine prijatelje i rekao u toki-voki: „Zovite osiguranje. Imam tu
nekoliko huligana.“
Luce se stisnula između Milesa i Shelby, koja je kroz stisnute zube
procijedila:
„Milese, što kažeš na jedan prolazak?“
Prije nego što je Miles mogao odgovoriti, pojavila su se tri muškarca s
golemim zapešćima i vratovima i nadvila se nad njih. Šef s brazgotinama
mahnuo je rukama:
„Odvedite ih u kaznionicu. Pogledajte u kakve su još nevolje upali.“
Imam bolju zamisao, iza zida od zaštitara zarežao je djevojački glas.
Sve glave okrenule su se za glasom, ali samo se Luceino lice ozarilo.
„Arriane!“
Dok se postrance gurala kroz gužvu, sitna se djevojka načas široko
osmjehnula Luce. U cipelama s potplatima od deset centimetara, kosom
uređenom posve ludo i očima koje je tamna olovka za oči gotovo
progutala, Arriane se savršeno uklapala među neobične goste kasina.
Nitko nije znao kamo bi je smjestio, ponajmanje Miles i Shelby.
Šef s brazgotinama okrenuo se kako bi se suprotstavio Arraiane. Zaudarao
je na laštilo za cipele i sirup za kašalj.
„Trebamo li i tebe odvesti u kaznionicu, gospodična?“
„Aaah, zvuči zabavno,“ Arriane je raširila oči. „Na žalost, večeras sam
zauzeta. Imam karte za prvi red za grupu Blue Man i naravno, poslije je
večera sa Cher. Znam da sam još jednu stvar trebala obaviti..., kuckala je
prstima po bradi i pogledala Luce. Ah, da. Odvesti njih odavde. Ispričajte
nas.“
Razbješnjenu šefu s brazgotinama poslala je poljubac, prema Veri je
slegnula ramenima u znak isprike i pucnula prstima.
Zatim je nestalo svjetlo.



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

15Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:34 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Trinaesto poglavlje
ŠEST DANA
Dok ih je požurivala kroz labirint kasina u mraku, Arriane se kretala kao
da ima noćni vid.
„Budite hladnokrvni,“ pjevušila je. „Za trenutak ću vas izvesti odavde.“
Čvrsto je držala Luceino zapešće, a Luce je tako držala Milesovu ruku,
Miles Shelbynu, a Shelby je proklinjala nedostojnost bijega na stražnji
izlaz.
Arriane ih je nepogrešivo vodila i premda Luce nije mogla vidjeti što čini,
čula je uzvike i gunđanje ljudi koje je Arriane gurala.
„Oprostite!“ viknula bi. „Opa!“ i „Ispričavam se!“
Sprovela ih je niz taman hodnik pun uzbuđenih turista, koji su koristili
svoje mobitele kao svjetiljke. Zatim su se popeli uz još mračnije stube,
zagušljive od neupotrebe i natrpane praznim kartonskim kutijama.
Naposljetku je otvorila izlaz za nuždu i pustila ih da prođu i uđu u mračnu
usku uličicu.
Uličica se ugurala između Miragea i drugog golemog hotela. Iz reda
kontejnera za smeće zaudaralo je na trulu i skupu hranu.
Niz žlijeb je curila otrovno zelena voda, stvarala ogavan potočić i dijelila
uličicu popola. Točno ispred njih, usred jarkog i užurbanog, neonskim
svjetlima osvijetljenog Stripa, crni starinski ulični sat otkucao je dvanaest.
„Aaaah,“ Arriane je duboko udahnula. „Počinje još jedan veličanstven
dan u Gradu grijeha. Željela bih ga početi na pravi način, velikim
doručkom. Tko je gladan?“
„Hm... mm...“ Shelby je zamuckivala, pogledala redom Luce, Arriane i
kasino. „Što se upravo... Kako si...“
Miles je nepomično zurio u mramorni ožiljak koji je zahvaćao jednu
stranu Arrianeina vrata. Luce se već naviknula na Arriane, ali bilo je jasno
da njezini prijatelji nisu znali što o njoj misliti.
Arriane je mahnula prstom prema Milesu.
„Ovaj tip izgleda kao da bi mogao pojesti toliko vafla koliko je težak.
Dođite, znam jedan prljav restoran.“
Dok su jurili uličicom prema velikoj ulici, Miles se okrenuo prema Luce i
nijemo oblikovao riječi:
„Bilo je super.“
Luce je kimnula. To je bilo sve što je mogla učiniti dok je pokušavala
dostići Arriane, koja je trčala preko Stripa.
Vera.
MIN@
166
Nije mogla prijeći preko toga. Sva ta sjećanja, koja su joj se ukazala u
trenutku! Bila su bolna i zapanjujuća, mogla je samo zamisliti kako je bilo
Veri. Ali, za Luce su, u isti mah, bila i duboko zadovoljavajuća. Ovaj put
je mnogo snažnije nego prije osjetila da je iskusila svoj prošli život.
Neobično je bilo i to što je vidjela i nešto o čemu nikad nije razmišljala.
Njezine bivše inkarnacije imale su svoje živote. Koji su bili ispunjeni i
smisleni i prije nego što se pojavio Daniel.
Arriane ih je dovela u IHOP, u nisku i oštukanu smeđu zgradu koja je
izgledala toliko staro kao da je prethodila svemu na Stripu. Taj IHOP
činio se klaustrofobičnijim i tužnijim od drugih.
Shelby je prva ušla, prošla je kroz staklena vrata i pozvonila na jeftino
zvono pričvršćeno samoljepivom vrpcom na vrh vrata. Iz zdjele pored
blagajne zgrabila je pregršt bombona od metvice, zatim je zauzela separe
u krajnjem kutu restorana. Arriane je kliznula pored nje, a Luce i Miles
sjeli su s druge strane, na raspuknutu narančastu kožnu sofu.
Arraine je od punašne lijepe konobarice s olovkom zataknutom u kosu
zviždukom i hitrom kružnom kretnjom naručila kavu za sve.
Ostali su se usredotočili na debeo, spiralno uvezan jelovnik podijeljen na
tanke dijelove. Okretati stranice bilo je kao boriti se protiv davno
prolivena javorova sirupa koji je sve slijepio. Bio je to ujedno dobar način
da se izbjegne razgovarati o nevolji koju su jedva izbjegli.
Konačno je Luce morala pitati:
„Arriane, što radiš tu?“
„Naručujem nešto sa smiješnim imenom. Mislim da ću naručiti Grickam
zubićem, zato što nemaju Mjesece preko mojih špekića. Nikad ne mogu
odlučiti.“
Luce je okrenula očima. Arriane nije trebala biti tako suzdržana. Bilo je
očito da ih nije spasila slučajno.
„Znaš što mislim.“
„Čudna su vremena, Luce. Odlučila sam ih provesti u jednako čudnom
gradu.“
„Da, pa zamalo su gotova. Nisu li, s obzirom na to koliko traje primirje?“
Arriane je spustila svoju šalicu s kavom, naslonila bradu na ruke i
pomilovala je.
„Aleluja! Ipak vas nečemu uče u toj školi.“
„Da i ne,“ rekla je Luce. „Slučajno sam čula Rolanda kad je rekao nešto o
tome kako Daniel broji minute. Rekao je da to ime veze s primirjem, ali
ne znam o koliko je točno minuta riječ.“
MIN@
167
Na spomen Daniela, Miles pored nje kao da se ukočio. Kad je konobarica
prišla kako bi uzela narudžbe, on je prvi istresao svoju i gotovo gurnuo
jelovnik natrag, prema njoj.
„Odrezak i jaja. Krvav.“
„Oooh, kako muževno,“ rekla je Arriane i s odobravanjem pogledala
Milesa, dok je sa svojim jelovnikom igrala eci-peci-pec. „Svježe i voćno
grickam zubićem, to ću,“ sa začuđujuće ozbiljnim licem, izgovorila je
ispravno poput engleske kraljice.
„Praščiće u dekici za mene,“ rekla je Shelby. „Zapravo, napravite to od
omleta od bjelanca i bez sira. Aaah, ma nema veze. Praščiće u dekici.“
Konobarica se okrenula prema Luce.
„Što ćeš ti, dušo?“
„Uzoran doručak,“ Luce se u ime svojih prijatelja ispričala osmijehom.
„Kajganu, bez mesa.“
Konobarica je kimnula i bešumno otišla u kuhinju.
„Dobro, što si još čula?“ pitala je Arriane.
„Hm.“ Luce se igrala bocom javorova sirupa koja je stajala pored soli i
papra. „Nešto se govorilo o kraju svijeta.“
Shelby se počela smijuljiti i ulila u kavu sadržaj tri male tubice s vrhnjem.
„Kraj svijeta? I ti vjeruješ u te gluposti? Hoću reći, koliko se već
tisućljeća na to čeka? A ljudi misle da su se strpjeli samo na dvije tisuće
godina! Ha! Kao da će se ikad išta promijeniti.“
Arriane je izgledala kao da joj nedostaje samo malo pa da kaže Shelby što
joj ide, ali samo je spustila šalicu s kavom.
„Kako sam nepristojna što se nisam predstavila tvojim prijateljima,
Luce.“
„Hm, znamo tko si,“ rekla je Shelby.
„Da, u udžbeniku povijesti anđela za osmi razred o tebi je napisano cijelo
poglavlje,“ rekao je Miles.
Arriane je zapljeskala.
„A rekli su mi da je ta knjiga zabranjena!“
„Ozbiljno? Ti si u udžbeniku?“ nasmijala se Luce.
„Zašto se čudiš? Zar me ne smatraš povijesnom osobom?“ Arriane se
okrenula prema Milesu i Shelby. „Sad mi recite sve o sebi. Moram znati s
kim se druži moja cura“
„Posrnula nevjernica nefilka, Shelby je naglo podignula ruku.“
Miles je zurio u tanjur.
„I neučinkoviti pra-pra-pra-iz-tko- zna-kojeg-koljena-unuk anđela.“
„To nije istina,“ Luce je lupnula Milesa po ramenu. „Arriane, trebala si
vidjeti kako nam je pomogao večeras kad smo prolazili kroz sjenu. Bio je
MIN@
168
izvrstan. Tu smo samo zato što je pročitao jednu knjigu i dok si trepnuo,
mogao je...“
„Da, baš sam se pitala, „ ironično je rekla Arriane. „Ali, više me brine
ova“ rukom je pokazala Shelby. Arrianeino lice bilo je ozbiljnije nego što
je Luce bila naviknuta. Čak su i njezine manične svijetloplave oči bile
mirne. „Nije dobro vrijeme za posrnulost u bilo kojem smislu. Sve se
neprestano mijenja, ali doći će dan obračuna. I ti ćeš morati odabrati
stranu.“ Arriane je otvoreno zurila u Shelby. „Moramo znati na kojoj
strani stojimo.“
Prije nego što je itko mogao odgovoriti, vratila se konobarica mašući
golemim smeđim plastičnim poslužavnikom punim hrane.
„Pa, je li usluga bila dovoljno brza?“ pitala je. „A sada, tko je imao
praščiće...“
„Ja!“ Shelby je prestrašila konobaricu brzinom kojom je posegnula za
tanjurom.
„Treba li tko kečap?“
Svi su odmahnuli glavama.
„Maslac?“
Luce je pokazala na kuglicu maslaca veličine kuglice sladoleda na svojim
palačinkama.
„Sve je u redu. Hvala.“
„Ako nam što bude trebalo,“ rekla je Arriane i široko se osmjehivala
smajliću od šlaga na svojem tanjuru, „zvat ćemo.“
„Oh, znam da ti hoćeš.“ Konobarica se nasmijala i stavila poslužavnik
pod ruku. „Ti ćeš zvati kao da je kraj svijeta.“
Nakon što je otišla, samo je Arriane počela jesti. Skinula je kupinu s nosa
palačinke, ubacila je u usta i s užitkom oblizala prste. Naposljetku je
pogledala oko stola.
„Navalite,“ rekla je Arriane. „Odrezak i jaja nisu dobri hladni.“
Uzdahnula je. „Hajde, ljudi. Svi ste čitali povijesne knjige. Zar ne znate
postupak...“
„Ja nisam,“ rekla je Luce. „Ne znam nikakav postupak.“
Arriane je zamišljeno cuclala vilicu.
„Dobro si me podsjetila. U tom slučaju, dopustite mi da izložim svoju
verziju. Koja je mnogo zabavnija od povijesnih knjiga zato što ja neću
cenzurirati velike bitke, prokletstva i seksi dijelove. Moja verzija nema
samo 3-D, koji je, moram reći, posve precijenjen. Jeste li gledali onaj film
sa... primijetila je smetene izraze na njihovim licima. Ah, nije važno.
Dobro, počinje prije više tisuća godina. Trebam li vas podsjetiti kako ide
priča o Sotoni ?“
MIN@
169
„U davna vremena borio se protiv Boga za prevlast.“ Dok je vilicom
probijao komadić odreska, Miles je govorio jednoličnim glasom, kao da
ponavlja školski program za treći razred.
„Prije toga su bili super bliski,“ dodala je Shelby i natopila sirupom
praščiće u dekici. „Hoću reći, Bog je nazvao Sotonu jutarnjom zvijezdom.
Što znači da Sotona nije bio bezvrijedan, ni nevoljen.“
„Ali je radije odabrao vladati u paklu, nego služiti u raju,“ pridružila se
Luce. Možda nije pročitala nefilske povijesne knjige, ali je pročitala
Izgubljeni raj. Ili, barem Cliffnotes.
„Vrlo dobro.“ Arriane se široko nasmiješila i nagnula prema Luce. „Znaš,
Gabbe je nekad bila bliska prijateljica Miltonove kćeri. Sebi pripisuje
zasluge za tu frazu, ali ja joj kažem: Nisi li već dovoljno omiljena? Što
god.“ Arriane je zgrabila zalogaj Luceinih jaja. „Čovječe, kako su ukusna!
Možemo li dobiti umak od čilija?“ zaurlala je prema kuhinji. „Dobro, gdje
smo stali?“
„Sotona,“ odgovorila je Shelby ustiju punih palačinki.
„Da. Dakle. Recite što god želite o Velikom Đavlu,“ ali Arriane je
zabacila glavu, „on je donekle odgovoran za upoznavanje anđela s idejom
slobodne volje. Na koju stranu ćete stati? Kad su mogli izabrati, mnogi
anđeli su pali.“
„Koliko?“ pitao je Miles.
„Koliko je palih? Dovoljno da dovedu stvari na mrtvu točku.“ Arriane je
na trenutak izgledala zamišljeno, zatim je nakrivila lice i pozvala
konobaricu. „Umak od čilija! Postoji li na ovome mjestu?“
„Što je s anđelima koji su pali, a nisu stali na stranu...“ Luce se prekinula,
mislila je na Daniela. Bila je svjesna da šapće, ali činilo joj se da je ta
rasprava odviše važna da bi se vodila u restoranu. Premda je usred noći
bio gotovo prazan.
I Arriane je spustila glas.
„Ah, mnogi pali anđeli još uvijek su Božji saveznici. Ali, postoje i oni
koji su stali na stranu Sotone. Njih zovemo demonima, premda su to samo
pali anđeli koji su zbilja loše odabrali. Ali, nikome nije bilo lako. Sve od
pada, bitke između anđela i demona neizvjesna su ishoda, podjednakih
izgleda i bla, bla, bla.“ Nanijela je maslac na nos palačinke. „Ali, sve to
moglo bi se promijeniti.“
Luce je spustila pogled na jaja, nije mogla jesti.
„Dakle, maloprije mi se činilo da želiš navesti na pomisao da moja
privrženost ima veze s tim?“ Shelby je izgledala malo manje sumnjičavo
nego inače.
MIN@
170
„Ne baš tvoja.“ Arriane je odmahnula glavom. „Znam da se čini kao da
već cijelu vječnost stojimo na rubu. Ali, na kraju će se sve svesti na izbor
jednog moćnog anđela. I to će napokon prevagnuti. Tada će biti važno na
kojoj si strani.“
Arrianeine riječi podsjetile su Luce na kapelicu u koju ju je zaključala
gospođica Sophia i kako je neprestano ponavljala da je sudbina svijeta
nekako povezana s Luce i Danielom. U to vrijeme to je zvučalo ludo, a
gospođica Sophia doista je bila luda i zla starica. Premda Luce nije bila
sigurna o čemu su svi govorili, znala je da je riječ o Danielovu povratku.
„To je Daniel“ blago je rekla. „Anđeo koji može prevagnuti jest Daniel.“
To je objašnjavalo bol koju je cijelo vrijeme nosio sa sobom, poput kofera
od dvije tone. To je objašnjavalo zašto je toliko dugo bio daleko od nje.
Jedino nije objašnjavalo zašto se činilo da se Arriane u mislima pita na
koju će stranu prevagnuti. I koja će strana pobijediti.
Arriane je zinula, ali umjesto da odgovori, ponovo je napala Lucein
tanjur.
„Mogu li dobiti malo umaka od čilija?“ zaurlala je glasno.
Preko njihova stola pala je sjena.
„Ja ću ti dati nešto vatreno.“
Luce se osvrnula i trgnula od zaprepaštenja. Bio je to vrlo visok mladić,
odjeven u dug i smed otkopčan kaput, a za pojas mu je bilo umetnuto
nešto što je srebrno bljesnulo. Glava mu je bila obrijana, imao je tanak,
ravan nos i usta puna lijepih zuba.
I bijele oči.
Oči posve lišene boje. Nije bilo šarenica, ni zjenica, ničega. Njegov
neobičan i prazan izraz podsjetio je Luce na izopćenicu. Premda Luce nije
izbliza vidjela što nije bilo u redu s njezinim očima, sad je mogla prilično
dobro pretpostaviti.
Shelby je pogledala u mladića, glasno progutala i prionula uz doručak.
„To nema veze sa mnom,“ promrmljala je.
„Sačuvaj to za sebe,“ rekla je Arriane mladiću. „Možeš si to staviti na prvi
sendvič koji ću ti poslužiti.“ Luce je iskolačenih očiju promatrala kako
sitna Arriane ustaje i briše ruke o traperice. „Ljudi, odmah se vraćam. Ah,
Luce, kad se vratim podsjeti me da te ukorim zbog ovoga.“ Prije nego što
je Luce mogla pitati što taj tip ima s njom, Arriane ga je zgrabila za ušnu
školjku, snažno je uvrnula i tresnula njegovom glavom o stakleni izlog i
pult pored šanka.
Buka je razbila lijenu, kasnonoćnu tišinu u restoranu. Mladić je jecao kao
dijete dok mu je Arriane uvrtala uho na drugu stranu i penjala se na njega.
MIN@
171
Urlajući od boli, počeo je propinjati svoje vitko tijelo, dok nije zabacio
Arriane na stakleni pult.
Otkotrljala se do kraja pulta, srušila pitu od limuna, zatim je skočila na
noge i uspravila se na šanku. Izvela je salto mortale prema njemu,
uhvatila mu nogama glavu i usredotočila se na udaranje lica svojim malim
šakama.
„Arriane!“ vrisnula je konobarica. „Ne moje pite! Pokušala sam biti
tolerantna! Ali moram nekako zaraditi za život!“
„Ah, dobro!“ viknula je Arriane. „Otići ćemo u kuhinju.“ Pustila je
mladića, kliznula na pod i udarila ga debelim potplatom. Slijepo je
posrtao prema vratima restoranske kuhinje.
„Dođite vas troje,“ okrenula se prema stolu i viknula. „Mogli biste nešto i
naučiti.“
Miles i Shelby bacili su ubruse i podsjetili Luce na učenike u Doveru, koji
bi se na najmanji nagovještaj sukoba svega ostavili i trčeći vrištali:
„Tučnjava! Tučnjava!“
Luce ih je slijedila malo neodlučnije. Ako je Arriane htjela reći da se taj
tip pojavio radi nje, to je pokrenulo i druga jeziva pitanja. Tko su ljudi
koji su oteli Dawn? Tko je bila izopćenica s lukom i strijelom u Noyo
Pointu, koju je Cam ubio?
Iz kuhinje se čuo glasan tresak, zatim su tri preneražena muškarca s
prljavim pregačama istrčala van. Kad je Luce prošla pored njih i ušla kroz
dvokrilna viseća vrata, Arriane je nogom pritiskala mladića na podu, dok
su ga Miles i Shelby vezali špagom za kotlete. Njegove prazne uči zurile
su u Luce i kroz nju.
Gurnuli su mu u usta kuhinjsku krpu, a kad mu se Arriane narugala:
„Želiš li se još malo ohladiti? U hladnjaku za meso?“ mladić je mogao
samo režati. Prestao se opirati.
Arriane ga je zgrabila za ovratnik i odvukla u hladnjak u koji se moglo
ući. Za svaki slučaj udarila ga je još nekoliko puta i mirno zatvorila vrata.
Pljesnula je dlanovima kao da otresa prašinu i okrenula se prema Luce s
ljuti tim izrazom na licu.
„Tko me progoni, Arriane?“ Luce je drhtao glas.
„Mnogi, dušo.“
„Je li to bio,“ Luce se sjetila susreta s Camom, „izopćenik?“
Arriane je pročistila grlo. Shelby se zakašljala.
„Daniel je rekao da ne može biti uz mene zato što privlači previše pažnje.
Rekao je da ću u Shorelineu biti sigurna, ali i tamo su došli...“
MIN@
172
„Ušli su ti u trag samo zato što si napustila kampus. I ti privlačiš previše
pažnje, Luce. Kad se nalaziš negdje u svijetu i rušiš kasina i slično, mi to
osjetimo. A to se odnosi i na one zle. Zato se nalaziš u toj školi.“
„Što?“ Bila je to Shelby. „Vi je samo skrivate kod nas? A što je s našom
sigurnosti? Što ako se ti izopćenici samo pojave na kampusu?“
Miles je šutio i uznemireno gledao čas Luce čas Arriane.
„Nisi znala da te nefili pokrivaju?“ pitala je Arriane. „Daniel ti nije
govorio o njihovim... zaštitničkim bojama?“
Luce se u mislima vratila u noć kad ju je Daniel doveo u Shoreline.
Možda je spomenuo nešto o štitu, ali... Kroz njezinu glavu te je noći jurilo
toliko misli. Dovoljno je bilo što je morala prihvatiti i razumjeti da je
Daniel ostavlja. Sad je osjetila val krivnje od koje joj je postalo mučno.
„Nisam znala. Nije objasnio, samo je ponavljao da moram ostati u
kampusu. Mislila sam da je odviše zaštitnički nastrojen.“
„Daniel zna što radi.“ Arriane je slegnula ramenima. „Barem većinu
vremena.“ Dok je razmišljala, u kutu usana izvirio joj je jezik. „Dobro,
nekad. Povremeno.“
„Želiš reći da je taj tko je progoni, tko god to bio, ne može vidjeti kad je u
društvu nefila?“ To je bio Miles, koji je, čini se, našao svoj jezik.
„Zapravo, izopćenici uopće ne vide,“ rekla je Arriane. „Oslijepljeni su za
vrijeme pobune. Zapravo, baš sam stigla do tog dijela priče, zanimljivo je!
Lišeni su vida i edipovskih gluposti.“ Uzdahnula je. „Oh, da. Izopćenici.
Mogu vidjeti tvoju dušu koja gori, što je mnogo teže primijetiti kad si
okružena nefilima.“
Miles je razrogačio oči. Shelby je nervozno grizla nokte.
„Tako su zamijenili Dawn za mene.“
„U svakom slučaju, tako te našao mladić iz hladnjaka za meso,“ rekla je
Arriane. „Tako sam te i ja našla. Ti si poput svijeće u mračnoj špilji.“ Sa
šanka je zgrabila šlag u spreju i uštrcala malo u usta. „Sviđa mi se kako
me ovaj biljni šlag digne poslije kavge.“ Zijevnula je, zbog čega je Luce
pogledala na zeleni digitalni sat na pultu. Bilo je pola tri ujutro.
„Koliko god volim spašavati svijet bez suvišnih pitanja, davno ste se
trebali vratiti kući.“ Arriane je zazviždala kroza zube i iz sjene ispod stola
za pripremanje hrane iscurila je velika mrlja navjestitelja. „Nikad to ne
radim, dobro ? Ako netko pita, nikad to ne radim. Putovanja kroz
navjestitelje vrlo su opasna. Čuješ li to, junače?“ udarila je Milesa po
čelu, zatim je naglo raširila prste.
Sjena je smjesta poskočila i usred kuhinje pretvorila se u savršena vrata.
„Nemam mnogo vremena, a to je najbrži način da vas odvedem kući, gdje
ćete biti sigurni.“
MIN@
173
„Lijepo,“ rekao je Miles kao da bilježi.
Arriane je odmahnula glavom na njega.
„Nemoj da ti nešto padne na pamet. Vraćam vas u školu, gdje ćete i
ostati,“ svakog je pogledala u oči, „ili ćete mi morati odgovarati.“
„Ideš li s nama?“ pitala je Shelby, konačno pokazavši trunku divljenja
prema Arriane.
„Izgleda.“ Arriane je namignula Luce. „Pretvorila si se u pravu
praskavicu. Netko te mora držati na oku.“
Prolazak s Arriane prošao je još glatkije nego kad su dolazili u Las Vegas.
Osjećali su se kao da ulaze u kuću nakon što su dugo bili na suncu. Kad
ulaziš kroz vrata, svjetlost je malo mutnija, ali nekoliko puta trepneš i
navikneš se.
Luce je bila gotovo razočarana što se nakon euforije i uzbuđenja u Las
Vegasu našla u svojoj sobi. Ali, tada se sjetila Dawn i Vere. Bila je
gotovo razočarana. Pogledom je obuhvatila sve poznate znakove
povratka: dva nepospremljena kreveta, hrpu biljaka na prozorskoj dasci,
Shelbyne prostirke za jogu složene na hrpu u kutu, Stevenov primjerak
Platonove Države na svojem pisaćem stolu, označen umetkom za knjige i
nešto što nije očekivala.
Odjeven u crno, Daniel je bdio nad vatrom u ognjištu.
„Aaauuh!“ Shelby je kriknula i pala natrag u Milesovo naručje. „Tako si
me prestrašio! I to u mojem utočištu. To nije u redu, Daniele.“ Ispalila je
zloban pogled prema Luce, kao da ona ima veze s njegovim
pojavljivanjem.
Daniel se nije obazirao na Shelby, samo je mirno rekao Luce:
„Dobro došla natrag.“
Nije znala treba li mu potrčati u zagrljaj ili zaplakati.
„Daniele...“
„Daniel?“ zaprepastila se Arriane. Oči su joj je iskolačile kao da je vidjela
duha.
Daniel se ukočio, očito ni on nije očekivao da će sresti Arriane.
„Tre-trebam je samo na trenutak. Onda ću otići. „
Zvučao je kao da je kriv, čak uplašen.
„Jasno,“ rekla je Arriane i uhvatila Shelby i Milesa za ovratnike. „Baš
odlazimo. Nitko od nas nije te tu vidio.“ Pustila ih je da prođu ispred nje.
„Vidimo se poslije, Luce.“
Shelby je izgledala kao da ne može dočekati da izađe iz sobe. Miles je
olujnim pogledom nepomično zurio u Luce, dok ga Arriane nije gotovo
izbacila na hodnik i s velikim treskom zalupila za sobom vrata.
MIN@
174
Zatim je Daniel prišao Luce. Sklopila je oči i dopustila njegovoj blizini da
je grije. Udahnula je njegov miris, sretna što je došla kući. Ne kući u
Shoreline, nego kući koju je imala u Danielu. Čak i kad se nalazila na
najčudnijim mjestima. Čak i kad je njihova veza bila prava zbrka.
Kao što se činilo da je tada bila.
Još je nije poljubio, ni zagrlio. Iznenadila ju je njezina želja, čak i nakon
svega što je vidjela. Od odsutnosti njegova dodira snažno ju je zaboljelo u
grudima. Kad je otvorila oči, stajao je samo desetak centimetara dalje i
ljubičastim očima istraživao svaki dio njezina tijela.
„Preplašila si me.“
Nije joj to nikad prije rekao. Naviknula se na to da je ona uvijek
preplašena.
„Jesi li dobro?“ pitao je.
Luce je odmahnula glavom. Daniel ju je uzeo za ruku i bez riječi je poveo
do prozora, iz tople sobe u kojoj je gorjela vatra, u hladnu noć, na grubu
izbočinu ispod prozora, kamo je i prije dolazio.
Mjesec je bio duguljast i nisko na nebu. Sove su zaspale u sekvojinoj
šumi. S toga mjesta Luce je vidjela valove kako mirno udaraju o obalu.
Na drugoj strani kampusa, visoko u nefilskoj kolibi, gorjelo je svjetlo, ali
nije znala je li bilo Francescino ili Stevenovo.
Luce i Daniel sjeli su na izbočinu i mahali nogama. Naslonili su se na
blago kos krov iza sebe i gledali mutne zvijezde na nebu, koje kao da su
bile prekrivene najtanjim slojem oblaka. Ubrzo je Luce počela plakati.
Zato što je bila ljutita na sebe, ili na njega.
Zato što joj je tijelo prošlo kroz toliko toga, kroz navjestitelje, preko
granica saveznih država, u nedavnu prošlost i natrag.
Zato što su joj srce i glava biti zbunjeni i zapleteni u klupko, što je
Danielova blizina samo pojačavala.
Zato što se činilo da ga Miles i Shelby mrze.
Zbog čistog užasa na Verinu licu kad je prepoznala Luce.
Zbog svih suza koje je njezina sestra za njom isplakala i zbog toga što joj
je opet nanijela bol kad se pojavila za njezinim stolom za ajnc.
Zbog svih drugih ucviljenih obitelji, koje su potonule u tugu zato što su
njihove kćeri imale nesreću biti inkarnacije glupe, zaljubljene djevojke.
Zato što ju je, zbog pomisli na sve te obitelji, spopala očajnička čežnja za
roditeljima u Thunderboltu. Zato što je bila odgovorna za Dawninu
otmicu.
Zato što je imala sedamnaest godina i još je bila živa, protiv tisućljetnih
izgleda.
Zato što je znala da se treba bojati budućnosti.
MIN@
175
I zato što je bilo pola četiri ujutro, a ona već danima nije spavala i nije
znala što bi drugo.
Sad ju je držao u naručju, obavijao ju je svojom toplinom, privlačio je
bliže i njihao u naručju. Jecala je, štucala i poželjela imati rupčić i ispuhati
nos. Pitala se kako je moguće osjećati se loše zbog toliko stvari
odjednom.
„Pssst,“ šaptao je Daniel. „Pssst.“
Jučer, dok je u navjestitelju gledala Daniela kako je voli sve do zaborava,
pozlilo joj je. Neizbježna nasilnost kojom je njihova veza bila protkana,
činila se nesavladivom. Ali, sad, naročito nakon razgovora s Arriane,
Luce je osjetila da se sprema nešto veliko.
Nešto se mijenjalo, možda se cijeli svijet mijenjao, a Luce i Daniel
lebdjeli su na rubu. Promjena je bila u eteru oko njih i utjecala na njezin
doživljaj sebe, ali i Daniela.
Osjećala je i znala da je bespomoćnost koju je vidjela u njegovim očima
neposredno prije njezine smrti bila dio prošlosti. Sjetila se kako ju je
gledao nakon njihova prvog poljupca u ovome životu, na močvarnoj plaži
blizu Mača i križa. Okus njegovih usana na njezinim, njegov dah na
njezinu vratu, snažne ruke koje su je grlile, sve je bilo predivno, osim
straha u njegovim očima.
Ali, Daniel je već neko vrijeme nije tako gledao. Njegov pogled sada ništa
nije otkrivao. Gledao ju je kao da zna da će ona ostati, kao da tako mora
biti. U ovom životu stvari su bile drukčije. Svi su to govorili, a Luce je to
mogla i osjetiti, otkrivenje u njoj postajalo je sve veće i veće. Gledala je
svoju smrt i preživjela. Daniel nije više sam morao snositi kaznu. Sad su
to mogli činiti zajedno.
„Željela bih nešto reći,“ rekla mu je u košulju i obrisala suze rukavom.
„Željela bih reći prije nego što išta kažeš.“
Osjetila je kako joj njegova brada dodiruje tjeme. Kimao je.
„Znam da moraš paziti što mi govoriš. Znam da sam prije umirala. Ali,
ovaj put ne idem nikamo. Daniele, osjećam to. Barem ne bez borbe.“
Pokušala se nasmiješiti. „Mislim da će za oboje biti bolje ako se prestaneš
ophoditi prema meni kao da sam komad krhkog stakla. Tražim od tebe,
kao tvoja prijateljica i djevojka i, kao što znaš, ljubav tvoga života, da mi
otkriješ više. Inače se osjećam tako osamljeno i tjeskobno i...“
Prstom joj je dohvatio bradu i nagnuo joj glavu. Promatrao ju je sa
zanimanjem. Čekala je da prestane, ali nije.
„Nisam napustila Shoreline da bih ti prkosila, nastavila je. Otišla sam zato
što nisam znala zašto je to važno. I zbog toga sam ugrozila prijatelje.“
MIN@
176
Daniel je držao njezino lice ispred svojega. Ljubičasta u njegovim očima
gotovo je sjala.
„U prošlosti sam te toliko puta iznevjerio,“ šapnuo je. „A u ovome životu
pogriješio sam što sam bio odviše oprezan. Trebao sam znati da ćeš
prijeći svaku granicu koja ti se nametne. Inače ne bi bila... djevojka koju
sam volio.“ Luce je čekala da joj se nasmiješi. „Ali nije. Toliko je toga na
kocki ovaj put. Bio sam toliko usredotočen na...“
„Izopćenike?“
„Oni su odveli tvoju prijateljicu,“ rekao je Daniel. „Jedva da mogu
razlikovati lijevo i desno, a kamoli na kojoj su strani.“
Luce je pomislila na djevojku koju je Cam ubio srebrnom strijelom i na
zgodnog mladića prazna pogleda u restoranu.
„Zato što su slijepi.“
Daniel je spustio pogled na ruke i protrljao prste. Izgledao je kao da će mu
pozliti.
„Slijepi, ali vrlo okrutni.“ Ispružio je ruku i dodirnuo njezinu plavu
kovrču. Bilo je pametno obojiti kosu. „To te spasilo, kad ja nisam mogao
biti dovoljno brz.“
„Pametno?“ Luce je bila užasnuta. „Dawn je mogla umrijeti zato što sam
se ja dočepala bočice jeftina izbjeljivača. Kako to može biti pametno?
Da... da sutra obojim kosu u crno, misliš li da bi me izopćenici mogli
naći?“
Daniel je snažno odmahnuo glavom.
„Nisu trebali doći do kampusa. Nisu trebali doći do ijednog od vas. Cijele
dane i noći naporno radim kako bih ih držao podalje od tebe i cijele škole.
Netko im pomaže, ali ne znam tko...“
„Cam. Što bi inače radio tu?“
Ali, Daniel je samo odmahnuo glavom.
„Tko god da je, požalit će.“
Luce je prekrižila ruke na prsima. Lice joj je bilo vrelo od suza.
„Znači li to da ne mogu kući za Dan zahvalnosti ?“ Sklopila je oči, trudeći
se ne zamišljati razočarana lica svojih roditelja. „Nemoj odgovoriti.“
„Molim te.“ Danielov glas bio je tako usrdan. „Još samo malo.“
Kimnula je.
„Razdoblje primirja.“
„Što?“ Njegove ruke snažno su je uhvatile za ramena. „Kako si...“
„Znam.“ Luce se nadala da nije osjetio da je počela drh tati. Bilo je još
gore kad se pokušala pretvarati da je sigurnija u sebe nego što je bila.
„Znam da će ubrzo tvoja odluka prevagnuti u korist raja ili pakla.“
MIN@
177
„Tko ti je to rekao?“ Daniel je izvijao ramena, a ona je znala kako to
znači da sprječava krila da se odmotaju.
„Sama sam shvatila. Puno toga se događa kad te nema.“
Tračak zavisti načas se pojavio u Danielovim očima. Isprva je bila
zadovljna što je kod njega mogla izazvati takvu reakciju, ali nije ga željela
učiniti ljubomornim. Pogotovu sad kad je imao važnijih stvari na umu.
„Oprosti,“ rekla je. „Posljednje što ti je potrebno jest da ti ja odvlačim
pažnju. To što radiš... zvuči kao nešto prilično važno.“
Tu je stala, nadajući se da će se Daniel osjećati dovoljno ugodno da joj
otkrije više. To je vjerojatno bio najotvoreniji, najiskreniji i najzreliji
razgovor koji su ikad imali.
Ali, zatim je, previše brzo, preko Danielova lica prešao oblak za koji nije
ni znala da ga se užasava.
„Izbaci to iz glave. To što misliš da znaš, ne znaš.“
Luceino tijelo preplavilo je razočaranje. Još uvijek se odnosio prema njoj
kao prema djetetu. Jedan korak naprijed, deset natrag.
Povukla je stopala ispod sebe i ustala na izbočini.
„Znam samo jedno, Daniele,“ rekla je zureći dolje u njega. „Da je riječ o
meni, ne bi bilo nikakve dvojbe. Da cijeli svemir čeka na mene da se
odlučim, jednostavno bih odabrala stranu dobra.“
Danielove ljubičaste oči zurile su ravno naprijed, u sjenovitu šumu.
„Ti bi jednostavno odabrala stranu dobra,“ ponovio je. Glas mu je zvučao
umrtvljeno i očajnički tužno. Tužnije nego što ga je ikad čula.
Luce se morala othrvati porivu da čučne i ispriča se. Umjesto toga,
okrenula se i ostavila ga iza sebe.
Nije li bilo očito da mora odabrati stranu dobra?
Zar ne bi svatko?



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

16Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:40 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Četrnaesto poglavlje
PET DANA
Netko ih je cinkao.
U nedjelju ujutro, dok je cijeli kampus bio sablasno tih, Shelby, Miles i
Luce sjedili su jedno pored drugoga na jednoj strani Francescina ureda i
čekali ispitivanje. Njezin ured bio je veći od Stevenova i svjetliji, s
visokim kosim krovom i tri velika prozora koja su gledala na šumu na
sjeveru, s gustim baršunastim zastorima boje lavande, razmaknutim kako
bi se vidjelo zapanjujuće plavo nebo. Golema uokvirena fotografija
galaktike, jedino umjetničko djelo u sobi, visila je iznad visokog
mramornog stola. Barokne stolice na kojima su sjedili bile su šik, ali
neudobne. Luce se nije mogla prestati vrpoljiti.
„Anoniman izvor, malo sutra,“ Shelby je promrmljala, citirajući strog email
koji su toga jutra primili od Francesce. „Takvo nezrelo ogovaranje
smrdi na Lilith.“
Luce nije smatrala mogućim da je Lilith, ili bilo tko od učenika, mogla
znati da su napustili kampus. Netko drugi upetljao je profesore.
„Zašto im treba toliko dugo?“ Miles je kimnuo prema Stevenovu uredu s
druge strane zida, gdje su njihovi nastavnici raspravljali ispod glasa.
„Kao da određuju kaznu prije nego što su čuli našu stranu priče!“ Ugrizao
se za donju usnu. „Zapravo, što je naša strana priče ?“
Ali, Luce nije slušala.
„Ne razumijem zašto je toliko teško,“ promrmljala je sebi u bradu, „više
nego drugima. Odabereš stranu i ideš dalje.“
„Što?“ rekli su Miles i Shelby u isti glas.
„Oprostite, rekla je Luce. Samo... sjećate li se što je prošle noći Arriane
rekla o odlučivanju? Počela sam o tome razgovarati s Danielom, ali
postao je čudan. Ozbiljno, zar nije očito da postoji pravi i pogrešan
odgovor?“
„Meni je očito,“ rekao je Miles. „Postoji dobar i loš izbor.“
„Kako to možeš reći?“ pitala je Shelby. „Upravo takvo razmišljanje
dovelo nas je u svu tu zbrku. Slijepa vjera! Površno prihvaćanje gotovo
zastarjele podvojenosti!“ Lice joj je postajalo sve crvenije, a glas toliko
glasan da su je Francesca i Steven vjerojatno čuli. „Dosta mi je anđela i
demona i biranja strana. Bla, bla, bla, oni su zli! Ne, oni su zli! I tako
dalje, kao da oni znaju što je najbolje za cijeli svemir.“
„Predlažeš da se Daniel udruži sa zlom?“ rugao se Miles.
„I donese kraj svijeta?“
MIN@
179
„Briga me što Daniel radi,“ rekla je Shelby. „Iskreno, teško mi je
povjerovati da sve ovisi o njemu.“
„Ali, tako je moralo biti.“ Luce nije mogla smisliti drukčije objašnjenje.
„Gledaj, možda granica koja ih dijeli nije tako jasno određena kao što su
nas učili,“ nastavila je Shelby. „Hoću reći, tko kaže da je Lucifer tako
loš...“
„Hm, svi?“ rekao je Miles i pogledao Luce tražeći podršku.
„Pogrešno,“ zalajala je Shelby. „Samo grupa nekoliko vrlo uvjerljivih
anđela koji žele zadržati sve na mrtvoj točki. Misle da zbog pobjede u
velikoj davnoj bitci imaju na to pravo.“
Dok je tonula niz tvrd naslon stolice, Luce je gledala kako se Shelbyne
obrve nabiru. Njezine riječi podsjetile su je na nešto što je negdje drugdje
čula...
„Povijest pišu pobjednici,“ promrmljala je. To joj je u Noyo Pointu rekao
Cam. Nije li to Shelby mislila? Da gubitnici ostaju na lošem glasu?
Njihovi stavovi bili su slični, osim što je Cam, naravno, bio pravovaljano
zao. Zar ne ? A Shelby je samo pričala.
„Baš tako.“ Shelby je kimnula Luce. „Čekaj, što?“
U tom trenutku Francesca i Steven ušli su na vrata. Francesca je sjela za
svoj stol, u crnu stolicu na okretanje. Steven je stao iza nje i spustio ruke
na naslon stolice. Izgledao je toliko bezbrižno u trapericama i snježno
bijeloj košulji, koliko je Francesca izgledala neumoljivo u crnoj haljini po
mjeri, sa strogim, četvrtastim izrezom.
Luce su podsjetili na Shelbyn govor o nejasnoj granici i što se razumijeva
pod riječima anđeo i demon. Naravno, bilo bi površno zaključivati na
temelju Francescine i Stevenove odjeće, ali nije bila riječ samo o tome.
Često je bilo lako zaboraviti tko je tko.
„Tko želi početi?“ pitala je Francesca i spustila svoje isprepletene,
manikirane ruke na mramorni stol. „Znamo sve što se dogodilo, pa
nemojte pokušati poreći. Sad imate priliku objasniti nam zašto.“
Luce je duboko udahnula. Premda se nije nadala da će Francesca tako
brzo predati riječ, nije željela da je Miles i Shelby štite.
„Za sve sam ja kriva,“ rekla je. „Željela sam...“ Pogledala je u Stevenovo
napeto lice, zatim dolje, u krilo. „Vidjela sam nešto u navjestitelju, nešto
iz moje prošlosti i poželjela sam vidjeti više.“
„I tako si se upustila u opasnu i ludu pustolovinu, u nedopušten prolazak
kroz navjestitelja i ugrozila dva prijatelja, koji su zbilja trebali biti
pametniji, i to dan nakon što je oteta vaša kolegica iz razreda?“ pitala je
Francesca.
MIN@
180
„Nije fer,“ rekla je Luce. „Vi ste pokušali umanjiti važnost toga što se
dogodilo Dawn. Mislili smo da ćemo samo nešto pogledati, ali...“
„Ali... ?“ poticao je Steven. „Ali sada shvaćaš da je potpuno idiotski
razmišljati na takav način?“
Luce je stegnula naslone za ruke i pokušala zadržati suze. Francesca se
ljutila na sve troje, ali činilo se da je sva Stevenova ljutnja usmjerena na
Luce. Nije bilo fer.
„Da, u redu, iskrali smo se iz škole i otišli u Las Vegas,“ naposljetku je
rekla. „Ali, bili smo u opasnosti samo zato što mi vi niste htjeli ništa reći.
Znali ste da me netko progoni, a vjerojatno znate i zašto. Da ste mi to
rekli, ne bih napustila kampus.“
Steven je zažarenim očima izazivački gledao Luce.
„Ako pokušavaš reći da doista moramo biti toliko izravni s tobom, Luce,
ja sam razočaran.“ Stavio je ruku na Francescino rame. „Možda si u vezi s
njom imala pravo, draga.“
„Čekajte...“ rekla je Luce.
Ali, Francesca je podignula ruku kako bi je zaustavila.
„Trebamo li ti onda izravno reći da je prilika koju si dobila u Shorelineu,
da se obrazuješ, ali i razviješ u osobnom pogledu, za tebe iskustvo koje se
može dobiti samo jednom u tisuću života?“ Obrazi su joj dobili ružičast
ton. „Stavila si nas u vrlo neugodan položaj. Glavna škola,“ pokazala je
prema južnom dijelu kampusa, „ima pritvor i programe za društveno
koristan rad za učenike koji prekrše pravila. Ali, Steven i ja nemamo
kazneni sustav. Do sada smo imali sreću što naši učenici nisu kršili naša
vrlo blaga pravila.“
„Sve do sada,“ rekao je Steven i pogledao Luce. „Ali, Francesca i ja smo
za to da se smjesta odredi stroga kazna.“
Luce se nagnula naprijed u stolici:
„Ali, Miles i Shelby nisu...“
„Baš tako,“ kimnula je Francesca. „Zato će se, kad vas otpustimo, Shelby
i Miles javiti profesoru Krameru u glavnu školu radi društveno korisnog
rada. Sutra će početi dostava hrane za Shorelineovu godišnju Žetvenu
svečanost, pa sam sigurna da će se za vas naći posla.“
„Kakva glupost...“ Shelby je zaustila i pogledala Francescu. „Želim reći
da meni Žetvena svečanost zvuči kao dobra zabava.“
„Što će biti s Luce ?“ pitao je Miles.
Steven je prekrižio ruke i zurio u Luce svojim zagonetnim svijetlosmedim
očima preko okvira naočala od kornjačevine.
„Imaš zabranu izlazaka, koja je na snazi od sada.“
„Zabranu izlazaka? I to je sve?“
MIN@
181
„Nastava. Obroci. Dom,“ odrecitirala je Francesca. „Sve dok ti ne kažemo
drukčije i osim kad si izravno pod našim nadzorom, dopušten ti je
boravak samo na tim mjestima. I bez prolazaka kroz navjestitelje. Jasno?“
Luce je kimnula.
Steven je dodao:
„Nemoj nas stavljati na kušnju. Čak i naše strpljenje ima granice.“
* * * * *
Nastava-obroci-dom, u nedjelju ujutro Luce nije imala mnogo izbora.
Koliba je bila u mraku, a kantina se nije otvarala prije jedanaest sati, za
kasnu užinu. Nakon što su se Miles i Shelby nevoljko odvukli prema
kampu za društveno korisni rad, Luce nije preostalo drugo nego vratiti se
u sobu. Spustila je rolete, koje je Shelby voljela držati podignute i utonula
u stolicu za pisaćim stolom.
Moglo je biti gore. U usporedbi s pričama o skučenim samicama od
građevnog bloka u Maču i križu, činilo joj je kao da je prošla gotovo
previše dobro. Nitko je nije okovao narukvicama-uređajima za praćenje.
Zapravo, Steven i Francesca dali su joj ista ograničenja kao Daniel.
Razlika je bila u tome što su njezini nastavnici doista mogli danonoćno
stražariti nad njome. Daniel, s druge strane, nije tu ni trebao biti.
Ozlovoljena, upalila je računalo, napola očekujući da će joj i pristup
internetu odjednom biti onemogućen. Ali, prijavila se na sustav kao i
obično i našla tri e-maila od roditelja i jedan od Callie. Možda je dobra
strana kazne bilo to što je bila prisiljena popraviti odnos s roditeljima.
Prima: Iucindap44@gmail.com
Šalje: thegaprices@aol.com
Poslano: petak, 20.11. 8:22
Predmet: Pas-purica
Pogledaj sliku! Za jesenji tulum u susjedstvu, Andrewa smo prerušili u
puricu. Kao što se vidi po ugrizima na perima, jako mu se svidjelo. Što
misliš? Da ga opet prerušimo kad dođeš na Dan zahvalnosti?
Prima: Iucindap44@gmail.com
Šalje: thegaprices@aol.com
Poslano: petak, 20.11. 9:06
Predmet: PS
Tata je pročitao moj e-mail i pomislio da bi se zbog njega mogla osjećati
loše. Nisam imala namjeru izazvati u tebi krivnju, dušo. Bit ćemo sretni
ako ti dopuste da dodeš kući za Dan zahvalnosti. Ako ne, vidjet ćemo se
drugi put. Volimo te.
Prima: Iucindap44@gmail.com
Šalje: thegaprices@aol.com
MIN@
182
Poslano: subota 21.11 0:12
Predmet: nema predmeta
Samo nas obavijesti, bez obzira na ishod. Ljubi te i grli,
mama.
Luce se uhvatila za glavu. Nije imala pravo. Da su joj izlasci zabranjeni
na cijelu vječnost, ne bi joj bilo lakše odgovoriti roditeljima. Zaboga,
prerušili su pudlicu u puricu! Srce joj se cijepalo od pomisli da ih je
iznevjerila. Zato je odugovlačila s otvaranjem Calliena e-maila.
Prima: Iucindap44@gmail.com
Šalje: callieallieoxenfree@gmail.com
Poslano: petak, 20.11. 16:14
Predmet: EVO ŠTO JE NOVO!
Vjerujem da rezervacija za let u prilogu govori za sebe. Pošalji mi svoju
adresu, pa ću u četvrtak ujutro, kad dođem, uzeti taksi. Prvi put u
Georgiji! S mojom davno izgubljenom najboljom prijateljicom! Bit će
nam taaaako suuuuper! Vidimo se za ŠEST DANA!
Za manje od tjedna, za Dan zahvalnosti, Luceina najbolja prijateljica doći
će u njezin roditeljski dom. Očekivat će da je Luce ondje, ali ona će biti
tu, u sobi u učeničkom domu, u kućnom pritvoru. Obuzela ju je golema
tuga. Svega bi se odrekla da ih može posjetiti i provesti nekoliko dana s
ljudima koji je vole i u čijem društvu će se odmoriti od iscrpljujućih i
zbunjujućih nekoliko tjedana koje je provela okovana među drvenim
zidovima. Otvorila je nov e-mail i žurno sastavila poruku:
Prima: cole321@mačikriž.com
Šalje: Iucindap44@gmail.com
Poslano: nedjelja, 22.11. 9:33
Poštovani profesore Cole,
ne brinite, neću Vas moliti da mi dopustite da otiđem kući za Dan
zahvalnosti. Mogu prepoznati kad je trud uzaludan. Ali, nemam srca reći
roditeljima. Biste li ih Vi obavijestili? Recite im da mi je žao.
Tu je sve dobro. Uglavnom. Čeznem za domom.
Luce
Od glasnog lupanja na vrata, Luce je poskočila i kliknula Šalji prije nego
što je poruku još jednom pročitala i ispravila pravopisne pogreške ili
neugodne izljeve osjećaja.
„Luce!“ S druge strane zvao je Shelbyin glas. „Otvori! Ruke su mi pune
stvari sa Žetvene svečanosti. Hoću reći, izobilja stvari.“ Udarci s druge
strane su se nastavili, samo još glasniji i pomiješani s povremenim
cviljenjem i stenjanjem.
MIN@
183
Luce je otvorila vrata i našla zapuhanu Shelby kako se saginje pod
teretom goleme kartonske kutije. Kroz prste je provukla ručke nekoliko
rastegnutih plastičnih vrećica. Dok je teturajući ulazila u sobu, koljena su
joj podrhtavala.
„Mogu li ti pomoći s čime?“ Luce je uzela perolaku pletenu košaru u
obliku roga izobilja, koja je stajala Shelby na glavi poput stožasta šešira.
„Stavili su me u dekoracije,“ prigovarala je Shelby,“ bacivši kutiju na
pod. „Sve bih dala da mogu biti na smeću, poput Milesa. Znaš li što se
dogodilo prošli put kad sam morala upotrijebiti pištolj za vruće
lijepljenje?“
Luce se osjećala odgovornom za Shelbynu i Milesovu kaznu. Zamislila je
Milesa kako pročešljava plažu štapom za skupljanje smeća, kakav je
jednom, pored ceste u Thunderboltu, vidjela da koriste kažnjenici.
„Ne znam čak ni što je Žetvena svečanost.“
„Nešto odbojno i pretenciozno, eto što je,“ rekla je Shelby i počela kopati
po kutiji i bacati na pod vrećice s perjem, kutijice sa sjajilom i kolažpapire
u bojama jeseni. „Zapravo, to je veliki banket na koji će doći svi
dobrotvori Shorelinea, kako bi sakupili novac za školu. Svi će se nakon
toga vratiti kući s osjećajem velike darežljivosti, zato što su se u banci
hrane u Fort Braggu olakšali za nekoliko starih limenki zelenih mahuna.
Vidjet ćeš sutra navečer.“
„Sumnjam,“ rekla je Luce. „Ne zaboravi da su mi izlasci zabranjeni.“
„Ne brini, već će te natjerati da dođeš. Neki od najvećih dobrotvora
anđeoski su odvjetnici, pa Frankie i Steven moraju prirediti cijelu
predstavu. Što znači da ondje moraju biti svi nefili i lijepo se smješkati.“
Luce se namrštila i pogledala u svoj ne-nefilski odraz u zrcalu. Još jedan
razlog zašto će morati ostati tu, u sobi.
Shelby je tiho psovala.
„Ostavila sam u uredu profesora Kramera glupi ukras za sredinu stola,
oboji-po-broju puricu, rekla je, ustala i nogom udarila kutiju s ukrasima.
Moram se vratiti.“
Kad je Shelby prošla pored nje prema vratima, Luce je zapela stopalom o
nešto hladno i mokro, izgubila je ravnotežu, posrnula i saplela se preko
kutije.
Pala je na nos na drveni pod. Jedino što je ublažilo pad bila je plastična
vrećica s perjem, koja je puknula ispod nje i iz koje su izletjele
raznobojne pahuljaste stvari. Luce se osvrnula da vidi koliko je štete
napravila, očekujući da će se Shelbyne obrve skupiti od srdžbe. Ali,
Shelby je mirno stajala i pokazivala rukom prema sredini sobe. Ondje je
tiho lebdio poput smoga smeđ navjestitelj.
MIN@
184
„Nije li to pomalo riskantno?“ pitala je Shelby. „Prizvati navjestitelja
samo sat vremena nakon što si kažnjena zbog prizivanja navjestitelja?
Zbilja nikog ne slušaš, zar ne? Zbog toga ti se, na neki način, divim.“
„Nisam ga prizvala,“ tvrdila je Luce dok se dizala s poda i skidala perje s
odjeće. „Saplela sam se, a on je bio tu, čekao, ili što već.“ Prišla je bliže
kako bi bolje vidjela mutnu, tamnosmeđu površinu. Bio je plosnat poput
papira, nevelik za navjestitelja, visio je u zraku pred njezinim licem i
gotovo je izazivao da ga odbije, zbog čega je Luce postala napeta.
Nije se činilo kao da ga je potrebno oblikovati. Lebdio je gotovo
nepomično i izgledao kao da bi mogao ostati ondje cijeli dan.
„Čekaj trenutak,“ promrmljala je Luce. „Došao je jučer, s onim drugim.
Zar se ne sjećaš?“
Bila je to ona čudna, smećkasta sjena koja je doletjela zajedno s
tamnijom, koja ih je odvela u Las Vegas. Obje su u petak popodne ušle
kroz prozor, zatim je ta nestala. Sve do sad, Luce je se nije sjetila.
„Pa,“ rekla je Shelby i naslonila se na ljestve kreveta na kat, „Hoćeš li
pogledati, ili što?“
Navjestitelj je bio nezdrave smeđe boje, poput zadimljene sobe, a na dodir
poput magle. Luce je ispružila ruku i prešla prstima po vlažnim i
ljepljivim rubovima. U kosi je osjetila njegov tmuran dah. Zrak oko
navjestitelja bio je vlažan, čak slan. Iz njega je, kao iz daljine, dopirao
krik galebova.
Ne bi trebala gledati.
Neće gledati.
Ali, tu je bio navjestitelj koji se mijenjao i posve neovisno o Luce, od
maglovite smećkaste mreže postajao nešto jasno i prepoznadjivo.
Oživljavala je poruka iz sjene.
Bio je to pogled na otok iz zraka. Isprva su bili jako visoko, pa se vidjela
samo mala izbočina strmih crnih stijena, čije su podnožje okruživali
borovi što su se sužavali prema vrhu. Zatim je navjestitelj polako približio
prizor, poput ptice koja se obrušava kako bi prenoćila na vrhovima
krošanja i usredotočio se na malo, napušteno žalo.
Voda je bila mutna od pepeljasto srebrnog pijeska. Raštrkano kamenje
obračunavalo se s mirnom ćudi plime. A između dvije najviše stijene,
neupadljivo je stajao...
Daniel i zurio u more. Grana u njegovoj ruci bila je prekrivena krvlju.
Kad se nagnula bliže i vidjela u što Daniel gleda, Luce je stao dah. Nije
gledao u more, nego u muškarca u krvi. Mrtav muškarac ukočeno je ležao
na pijesku. Svaki put kad bi valovi dodirnuli tijelo, povukli bi se obojeni
tamnom crvenom. Ali, Luce nije mogla vidjeti ranu od koje je muškarac
MIN@
185
umro. Netko u dugom, crnom baloneru čučao je nad tijelom i vezao ga
debelim pletenim užetom.
Dok joj je srce lupalo kao ludo, Luce je pogledala Daniela. Izraz na
njegovu licu bio je miran, ali njegova ramena nekontrolirano su se trzala.
„Požuri. Gubiš vrijeme. Dolazi oseka.“
Glas mu je bio tako hladan da je Luce zadrhtala.
Trenutak poslije nestao je prizor u navjestitelju. Sve dok nije tresnuo na
pod, Luce je susprezala disanje. Zatim je na prozoru, na drugoj strani
sobe, naglo zaštropotala i podignula se roleta koju je Luce spustila. Luce i
Shelby izmijenile su hitre i tjeskobnc poglede, zatim su gledale kako
navjestitelja dohvaća vjetar, kako ga podiže u zrak i odnosi kroz prozor.
Luce je ščepala Shelbyno zapešće.
„Ti uvijek sve uočiš. Tko je bio s Danielom? Tko je čučao pred tim...“
ponovo je zadrhtala, „tipom?“
„Isuse, ne znam, Luce. Truplo mi je odvratilo pažnju. Da ne spominjem
krvavo stablo koje je tvoj dečko držao u ruci.“ Shelbyn pokušaj da bude
sarkastična umanjio je njezin užasnuti glas. „Dakle, ubio ga je?“ Shelby je
pitala Luce.“Daniel je ubio toga, tko god bio?“
„Ne znam.“ Luce se lecnula. „Nemoj tako govoriti. Možda postoji logično
objašnjenje...“
„Što misliš da je govorio na kraju?“ pitala je Shelby. „Vidjela sam da su
mu se usne pomicale, ali nisam mogla razabrati riječi. To mrzim kod
navjestitelja.“
Požuri. Gubiš vrijeme. Dolazi oseka.
Shelby to nije mogla čuti? Nije mogla čuti koliko je Daniel zvučao
bešćutno i bez trunke kajanja?
Zatim se sjetila.
Donedavno ni ona nije mogla čuti navjestitelje. Prije je njihova buka bila
samo buka, neproničan šum, vlažno fijukanje kroz vrhove krošanja.
Steven joj je objasnio kako slušati glasove iznutra. Luce je na nekin način
gotovo željela da nije.
Ta je poruka morala značiti još nešto.
„Moram ponovo vidjeti,“ rekla je Luce i provukla nogu kroz otvoren
prozor. Shelby ju je povukla natrag.
„Ah, ne, ne moraš. Taj bi navjestitelj sad mogao biti bilo gdje, a ti si u
kućnom pritvoru, sjećaš se?“ Shelby je gurnula Luce u njezinu stolicu.
„Ostat ćeš tu dok se ne vratim iz Kramerova ureda i ne donesem svoju
puricu. Obje ćemo zaboraviti da se to ikad dogodilo. Dobro?“
„Dobro.“
„Super. Vraćam se za pet minuta, nemoj mi za to vrijeme nestati.“
MIN@
186
Ali, čim su se zatvorila vrata, Luce je izašla kroz prozor i popela se na
ravnu izbočinu, gdje je noć prije sjedila s Danielom. Nije mogla
zaboraviti što je upravo vidjela. Morat će opet prizvati tu sjenu. Čak i ako
zbog toga upadne u još veće nevolje.
Čak i ako vidi nešto što joj se neće svidjeti.
Kasno jutro postalo je vjetrovito i Luce je morala čučnuti i pridržati se za
kosi drveni crijep kako bi održala ravnotežu. Ruke su joj bile hladne. Srce
joj je bilo umrtvljeno. Sklopila je oči. Svaki put kad je pokušala prizvati
navjestitelja, sjetila se koliko je u tome bila neiskusna. Uvijek je imala
mnogo sreće, ako se srećom može smatrati promatranje svojeg dečka
kako gleda u tijelo nekoga koga je upravo ubio.
Nešto vlažno lagano joj je puzalo po ruci. Je li to bila smeđa sjena, ružna
stvar koja joj je pokazala još ružniju stvar? Oči su joj se naglo raširila.
Jest. Puzala joj je uz ruku i prema ramenu, poput zmije. Otrgnula ju je,
stavila ispred sebe i pokušala je rukama oblikovati u loptu. Navjestitelj je
odbio njezin dodir, odletio je iza ruba krova i izvan njezina dohvata.
Pogledala je dolje, dva kata niže, u učenike koji su izlazili iz doma i
kretali u kantinu na užinu, u obilje boja koje je teklo na zelenoj travi.
Luce se nesigurno zanjihala. Uhvatila ju je vrtoglavica i osjetila je kako
pada.
Ali, zatim je sjena poput nogometnog igrača nasrnula i odbacila Luce na
kosi krov. Luce je ondje i ostala, teško dišući, zaglavljena među crijepom,
dok se navjesitelj ponovo širio.
Dimni zastor raspršio se u svjetlost i Luce je opet bila s Danielom i
njegovom krvavom granom. Opet je čula krik galebova, koji su joj kružili
nad glavom, osjećala zaudaranje truleži koju je nosila plima i gledala
ledene valove kako udaraju o obalu. Opet je mogla vidjeti dvije osobe na
tlu. Mrtva osoba bila je svezana. A živa je ustala i okrenula se prema
Danielu.
Cam.
Ne. To mora da je greška.
Mrzili su se.
Još nedavno su jedan protiv drugoga vodili silnu bitku. Mogla je prihvatiti
da je Daniel činio mračne stvari kako bi je zaštitio od onih koji su je
progonili. Ali, zbog kakvog bi odvratnog razloga tražio Camovu pomoć? I
djelovao rame uz rame s Camom, koji je uživao u ubijanju?
Žustro su raspravljali, ali Luce nije mogla razabrati riječi. Ništa nije
mogla čuti od sata koji je na sredini terase upravo odbijao jedanaest.
Napregnula je sluh čekajući da gongovi utihnu.
MIN@
187
„Pusti me da je odvedem u Shoreline,“ napokon je čula Daniela kako
moli.
To mora da se dogodilo neposredno prije nego što je došla u Kaliforniju.
Ali, zašto bi Daniel tražio Camov pristanak?
Osim, ako...
„Dobro,“ rekao je Cam jednoličnim glasom. „Odvedi je u školu i onda me
nađi. Nemoj uprskati, promatrat ću te.“
„Što poslije?“ Daniel je zvučao uzrujano.
Cam je pogledom prešao preko Danielova lica.
„Ti i ja ćemo imati posla.“
Ne!
Luce je kriknula i u ljutnji prstima rasporila sjenu.
Ali, čim je osjetila kako joj ruke probijaju hladnu, ljepljivu površinu,
zažalila je. Sjena se razbila u nemoćne dijelove i pala pored nje u
pepeljastu hrpu. Više nije vidjela. Pokušala je skupiti dijelove kao što je
to učinio Miles, ali samo su drhtali i nisu reagirali.
Zgrabila je pregršt bezvrijednih dijelova i jecala u njih.
Steven je rekao da navjestitelji nekad iskrivljuju stvarnost. Poput sjena na
zidu špilje. Ali, u njima je uvijek bilo i istine. Luce je u hladnim i
gnjecavim komadima mogla osjetiti istinu, čak i dok ih je gnječila i
pokušavala iscijediti iz njih svu svoju bol.
Daniel i Cam nisu bili neprijatelji.
Bili su partneri.



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

17Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:42 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Petnaesto poglavlje
ČETIRI DANA
„Još purice od tofua?“
U ponedjeljak navečer, za vrijeme Žetvene svečanosti, Connor Madson,
mladić vrlo svijetle i kuštrave kose, jedan od Shorelineovih učenikakonobara,
kojeg je Luce poznavala sa sata biologije, zastao je pored nje sa
srebrnim pladnjem u ruci.
„Ne, hvala.“
Luce je pokazala na veliku hrpu mlakih odrezaka lažnog mesa na svojem
tanjuru.
„Možda poslije.“
Connor i ostatak učeničkog osoblja u Shorelineu, za Žetvenu svječanost
odjenuli su smokinge i smiješne hodočasničke šešire. Klizili su jedan
pored drugoga po terasi u kojoj se gotovo nije moglo prepoznati moderno
i ležerno mjesto gdje su se prije nastave mogle pojesti palačinke. Bila je
prerušena u pravu dvoranu za zabavu na otvorenom.
Dok je išla od stola do stola, popravljala kartice s imenima i palila ugasle
svijeće, Shelby je još uvijek prigovarala. Zajedno s ostatkom odbora za
dekoracije, obavila je odličan posao. Crveno-narančasti svileni listovi bili
su razasuti po dugim, bijelim stolnjacima, svježe pečeni kruščići bili su
lijepo raspoređeni u rogove izobilja od pletena pruća, a svjetiljke za
grijanje ublažavale su oštar oceanski povjetarac. Čak su i oboji-po-broju
purice na sredini stola izgledale otmjeno.
Svi učenici, nastavnički zbor i oko pedeset najvećih dobrotvora pojavili su
se na večeri u najboljoj odjeći. Došli su i Dawn i njezina obitelj. Premda
Luce nije još imala priliku prići Dawn, činilo joj se da se oporavila i da je
sretna, dok joj je veselo mahala sa svojeg mjesta pored Jasmine.
Gotovo svih dvadesetak nefila bili su smješteni za dva susjedna okrugla
stola, osim Rolanda, koji je sjedio u najdaljem kutu s tajanstvenom
pratiljom. No, tajanstvena pratilja je ustala, skinula široki šešir u obliku
ružina pupoljka i kriomice mahnula Luce.
Arriane.
Usprkos sebi, Luce se nasmiješila, ali već trenutak potom bila je na rubu
suza. Dok ih je gledala kako se smijulje, Luce se sjetila mučnog i
zlokobnog prizora koji je dan prije vidjela u navjestitelju. Poput Cama i
Daniela, Arriane i Roland trebali su biti na suprotnim stranama, ali svi su
znali da su uvijek skupa.
Istodobno, to je bilo nekako drukčije.
MIN@
189
Žetvena svečanost trebala je biti posljednji radostan usklik zbog završetka
nastave i početka školskih praznika za Dan zahvalnosti. Nakon toga, svi
će još jednom, sa svojim obiteljima, proslaviti pravi Dan zahvalnosti. Za
Luce, bit će to jedini Dan zahvalnosti. Profesor Cole još nije odgovorio.
Nakon jučerašnje zabrane izlazaka i otkrivenja na krovu, bilo joj je teško
osjećati zahvalnost prema bilo čemu.
„Ništa ne jedeš,“ rekla je Francesca i stavila na Lucein tanjur velik
grumen izvrsnog pire krumpira.
Luce se sve više navikavala na to kako bi sve uzbudljivo zablistalo kad bi
joj se obratila Francesca. Francesca je posjedovala nezemaljsku karizmu,
jednostavno zato što je bila anđeo.
Smiješila se Luce kao da nije bilo jučerašnjeg sastanka u njezinoj sobi i
kao da Luce nije bila pod ključem.
Luce je bilo dodijeljeno počasno mjesto pored Francesce, za glavnim
golemim stolom za nastavnike. Dobrotvori su prilazili jedan za drugim i
rukovali se s nastavnicima. Još tri učenika sjedila su za tim stolom, Lilith,
Beaker Brady i tamnokosa Korejka s bob frizurom, koju Luce nije znala.
Mjesta za glavnim stolom zaslužili su na natjecanju iz pisanja eseja. Ali,
Luce je samo naljutila nastavnike do te mjere da su se bojali pustiti je iz
vida.
Večera je napokon završavala i Steven se nagnuo u stolici. Kao i
Francesca, nije pokazivao nimalo jučerašnje zlobe.
„Nemoj zaboraviti predstaviti Luce dr. Buchananu.“
Francesca je ubacila u usta posljednji zalogaj muffina od kukuruza s
maslacem.
„Buchanan je jedan od naših najvećih podržavatelja,“ rekla je Luce.
„Možda si čula za program Demoni u inozemstvu?“
Luce je slegnula ramenima u isto vrijeme kad su se vratili konobari i
počeli odnositi tanjure.
„Njegova bivša žena bila je anđeoskog porijekla, ali nakon razvoda on je
promijenio stranu. Svejedno,“ Francesca je letimično pogledala Stevena,
„dobro ga je poznavati. Oh, dobra večer gdo Fisher! Kako lijepo od vas da
ste došli!“
„Da, dobra večer.“
Starija žena s usiljenim britanskim naglaskom, u velikoj bundi od nerca i s
više dijamanata oko vrata nego što je Luce ikad vidjela, pružila je Stevenu
ruku u bijeloj rukavici, a on je iz poštovanja ustao. I Francesca je ustala i
sagnula se kako bi poljubila ženu u oba obraza.
„Gdje je moj Miles?“ pitala je žena.
Luce je skočila na noge.
MIN@
190
„Ah, vi ste zacijelo Milesova... baka?“
„Ne, zaboga,“ žena se trgnula. „Nemam djecu, nikad se nisam udavala,
rekla je oponašajući plač. „Ja sam gđa Ginger Fisher iz
sjevernokalifornijske grane obiteljskog stabla. Miles je moj pranećak. A ti
si?“
„Lucinda Price.“
„Lucinda Price, da.“ Gđa Fisher pogledala je Luce s visoka i zaškiljila.
„Čitala sam o tebi u jednoj od povijesnih knjiga. Premda se ne mogu
sjetiti što si točno učinila...“
Prije nego što je Luce mogla odgovoriti, na ramenima je osjetila
Stevenove ruke.
„Luce je jedna od naših novih učenica,“ zagrmio je. „Bit će vam drago
znati da se Miles doista trudi učiniti joj boravak što ugodnijim.“
Stisnute oči gde Fisher već su gledale mimo i pretraživale travnjak
pretrpan ljudima. Gosti su većinom završili s jelom, a Shelby je palila tiki
baklje zabodene u tlo. Baklje najbliže glavnom stolu osvijetlile su Milesa,
koji se naginjao preko susjednog stola i skupljao tanjure.
„Zar moj pranećak... radi kao konobar?“ gđa Fisher uhvatila se za čelo
rukom u bijeloj rukavici.
„Zapravo,“ Shelby je upala u razgovor s upaljačem za baklje u ruci, „on
skuplja sme...“
„Shelby,“ Prekinula ju je Francesca. „Mislim da je tiki baklja pored
stolova za nefile upravo izgorjela. Možeš li to srediti ? Sada?“
„Znate što?“ rekla je Luce gđi Fisher. „Otići ću po Milesa i dovesti ga.
Vjerojatno jedva čekate čuti što je novo.“
Miles je kapu Dodgersa i trenirku zamijenio za smeđe hlače od tvida i
jarko narančastu košulju. Bio je to hrabar izbor, ali izgledao je dobro.
„Hej!“ mahnuo joj je rukom u kojoj nije žonglirao hrpom prljavih tanjura.
Činilo se da Milesu nije smetalo čistiti stolove. Široko se osmjehivao, bio
je u svom elementu i čavrljao sa svima dok je skupljao njihove prljave
tanjure. Kad je Luce prišla, spustio je tanjure i snažno je zagrlio, a na
kraju je privinuo bliže.
„Jesi li dobro?“ pitao je i nagnuo glavu na stranu, a smeđa mu je kosa pala
preko očiju. Činilo se da nije naviknut na to kako mu kosa pada kad nema
kapu i brzo ju je prebacio natrag.
„Ne izgledaš baš dobro. Hoću reći, super izgledaš, nisam to mislio.
Uopće. Doista mi se sviđa ta haljina. I kosa ti je lijepa. Ali, istodobno
izgledaš nekako, namrštio se, klonulo.“
„To je uznemirujuće.“ Luce je vrhom crne cipele s visokom potpeticom
udarila po travi. „Zato što se sada osjećam bolje nego cijele večeri.“
MIN@
191
„Doista?“ Milesovo lice nakratko se ozarilo, kad je njezine riječi shvatio
kao kompliment. Zatim se snuždilo. „Znam da je sigurno grozno biti u
kućnom pritvoru. Ako mene pitaš, Frankie i Steven totalno pretjeruju.
Cijelu noć te drže u svojoj vlasti...“
„Znam.“
„Nemoj gledati, siguran sam da nas promatraju. Ah, super,“ zastenjao je.
„Je li to moja teta Ginger?“
„Upravo sam imala zadovoljstvo,“ nasmijala se Luce. „Želi te vidjeti.“
„Siguran sam da želi. Molim te, nemoj misliti da su svi moji rođaci takvi.
Kad za Dan zahvalnosti upoznaš ostatak klana...“
Dan zahvalnosti s Milesom. Luce je potpuno na to zaboravila.
„Oh.“ Miles joj je gledao lice. „Ne misliš valjda da će te Frankie i Steven
natjerati da za Dan zahvalnosti ostaneš tu.“
Luce je slegnula ramenima.
„Pretpostavljam da to znači »sve dok ti ne kažemo drukčije«.“
„Zato si tako tužna.“
Stavio je ruku na Luceino golo rame. Sve do tada, kad je na koži osjetila
njegove prste, žalila je što je odjenula haljinu bez rukava. Njegov dodir
nije bio ni sličan Danielovu, baš svaki put naelektriziran i čaroban, ali
svejedno je bio ugodan.
Miles je prišao bliže i spustio lice prema njezinu.
„Što je?“
Pogledala mu je u tamnoplave oči. Njegova ruka još je bila na njezinu
ramenu. Osjetila je kako joj istina, ili to što je mislila da je istina, razmiče
usne, spremna isteći iz nje.
Željela je reći da Daniel nije bio takav kakav je mislila da jest. Što je
možda značilo da ni ona nije bila takva kakva je mislila da jest. Još uvijek
je prema Danielu osjećala isto kao u Maču i križu. Zavrtjelo joj se od te
pomisli.
Ali, sad je sve bilo toliko drukčije.
I svi su neprestano ponavljali da je taj život drukčiji, da je vrijeme da
prekine krug, ali nitko joj nije mogao objasniti što je to značilo. Možda je
to značilo da Daniel i Luce neće na kraju biti zajedno. Željela je reći da bi
se možda trebala svega osloboditi i nešto učiniti samostalno.
„Teško mi je objasniti riječima,“ naposljetku je rekla.
„Znam,“ rekao je Miles. „I ja imam problem s tim. Zapravo, nešto sam ti
želio reći...“
„Luce.“ Tu je odjednom stajala Francesca i gotovo se gurala između njih.
„Vrijeme je da pođeš. Otpratit ću te u sobu.“
„Toliko o tome da nešto učini samostalno.“
MIN@
192
„A tebe, Miles, žele vidjeti tvoja teta Ginger i Steven.“
Miles je dobacio Luce posljednji osmijeh suosjećanja prije nego što je
teškim korakom krenuo preko terase prema teti.
Stolovi su se praznili i Luce je ugledala Arriane i Rolanda kako za barom
pucaju od smijeha. Dawn je okruživala grupa nefilki. Shelby je stajala
pored visoka mladića izbijeljele kose i blijede, gotovo bijele kože.
TBD. Mora biti.
Naginjao se prema Shelby, očito još zainteresiran, ali ona je očito bila
ljutita. Toliko ljutita da nije ni primijetila da su pored nje prošle Luce i
Francesca. Ali, njezin bivši dečko ih je primijetio. Pogled mu je stao na
Luce.
Blijede, ne baš plave oči bile su sablasne.
Zatim je netko povikao da se tulum nastavlja na plaži, a Shelby je brzo
ponovo zaokupila pažnju svojeg TBD-a tako što mu je okrenula leđa i
rekla mu kako je za njega bolje da je ne slijedi na tulum.
„Bi li željela da im se možeš pridružiti?“ pitala je Francesca dok su
prolazile kroz gungulu na terasi. Dok su hodale šljunčanom stazom koja
je vodila prema domu i pored nasada jarko ružičaste bugenvilije, buka i
vjetar su utihnuli. Luce se počela pitati je li Francesca odgovorna za
spokoj koji je sve nadvladao.
„Ne.“
Luce su svi bili prilično dragi, ali ako je ičemu trebala dodati riječ želim,
to nije bio tulum na plaži. Željela je... pa, nije bila sigurna što. Nešto s
Danielom, toliko je znala, ali što? Možda da joj kaže što se zbiva? Da joj
kaže istinu, umjesto da je štiti uskraćivanjem informacija.
Još uvijek je voljela Daniela.
Naravno da jest. Znao ju je bolje od bilo koga. Svaki put kad bi ga vidjela,
njezino srce brže bi zakucalo. Čeznula je za njim. Ali, koliko dobro ga je
doista poznavala?
Francesca je nepomično zurila u travu koja je obrubljivala stazu prema
domu. Elegantno poput balerine na prečki, raširila je ruke.
Nisu ljiljani, ni ruže, mrmljala je sebi u bradu, a uski vrhovi njezinih
prstiju počeli su drhtati.
„Što je ono bilo?“
Zatim se začuo tih prasak, kao da je netko iščupao biljke iz gredica iz
korijena i odjednom su, s obje strane staze, čudesno iskočili poput
mjesečine bijeli cvjetovi. Čvrsti, raskošni, tridesetak centimetara visoki,
nisu to bili bilo kakvi cvjetovi.
Bili su to rijetki i nježni divlji božuri, s pupoljcima velikim poput
bejzbolskih lopti. Bilo je to cvijeće koje joj je Daniel donio kad je bila u
MIN@
193
bolnici, a možda i prije. Stajali su uz rub staze koja je vodila prema
Shorelineu i blistali u noći, poput zvijezda.
„Čemu to ?“ pitala je Luce.
„To je za tebe,“ rekla je Francesca.
„Zašto?“
Francesca joj je kratko dodirnula obraz.
„Nekad u naše živote niotkuda uđu lijepe stvari. Ne možemo ih uvijek
razumjeti, ali moramo u njih vjerovati. Znam da želiš sve sama ispitati, ali
nekad se isplati imati malo vjere.“
Govorila je o Danielu.
„Promatraš mene i Stevena,“ nastavila je Francesca. „Znam da možemo
djelovati zbunjujuće. Volim li ga? Da. Ali, kad dođe posljednja bitka,
morat ću ga ubiti. To je naša stvarnost. Oboje znamo točno gdje stojimo.“
„Ne vjerujete mu?“
„Vjerujem da je vjeran svojoj demonskoj prirodi. Moraš vjerovati da će
svi oko tebe biti vjerni svojim prirodama. Čak i kad se možda čini kao da
iznevjeruju sami sebe.“
„Što ako nije tako lako?“
„Luce, snažna si i neovisna o bilo kome i bilo čemu. Vidjela sam to u
načinu na koji si mi jučer, u mojoj sobi, odgovorila. I zbog toga mi je
doista... drago.“
Luce se nije osjećala snažnom. Osjećala se glupo. Daniel je anđeo, što je
značilo da njegova istinska priroda mora biti dobra. A ona je to trebala
slijepo prihvatiti? Ali, što je s njezinom istinskom prirodom? Nije toliko
crno-bijela. Je li Luce razlog zašto su stvari među njima toliko zamršene?
Dugo nakon što je ušla u sobu i zatvorila vrata za sobom, nije mogla
izbaciti iz glave Francescine riječi.
Oko sat vremena poslije, dok je sjedila i zurila u vatru koja se gasila,
poskočila je čuvši kucanje na prozor. Prije nego što je mogla ustati, netko
je ponovo pokucao na prozor, ali taj put neodlučnije. Luce je ustala s poda
i prišla prozoru.
Što će Daniel opet tu?
Napravio je toliki problem oko toga koliko je opasno da se viđaju.
Zašto je onda stalno dolazio?
Nije znala što je želio od nje, osim da je muči, kao što je u navjestiteljima
vidjela da je mučio i druge njezine inkarnacije. Ili, kako je on to rekao:
volio je toliko njezinih inkarnacija. Te večeri željela je od njega samo da
je pusti na miru.
MIN@
194
Povukla je drvene rolete, podignula prozor i usput srušila još jednu od
Shelbynih tisuću biljaka. Oslonila se o prozorsku dasku i izbacila glavu u
noć, spremna napasti Daniela.
Ali na izbočini, obasjan mjesečinom, nije stajao Daniel.
Bio je to Miles.
Presvukao je elegantnu odjeću, ali nije stavio kapu Dodgersa. Većina
njegova tijela bila je u sjeni, ali obris širokih ramena jasno se ocrtavao u
tamnoplavoj noći. Na njegov stidljiv osmijeh Luce je odgovorila istim.
Držao je zlatni rog izobilja prepun narančastih ljiljana izvađenih iz jednog
od glavnih stolnih ukrasa na Žetvenoj svečnosti.
„Milese,“ rekla je Luce. Ta riječ imala je neobičan okus u njezinim
ustima. Bila je začinjena ugodnim iznenađenjem, premda je Luce, tek
trenutak prije, bila spremna biti neugodna. Srce joj je ubrzalo i nije se
mogla prestati smiješiti.
„Totalno je ludo što od svoga prozora do tvoga mogu doći po izbočini na
krovu.“
Luce je odmahnula glavom. I ona je bila zapanjena. Nikad nije bila u
Milesovoj sobi na muškoj strani učeničkog doma. Nije znala ni gdje se
nalazi.
„Vidiš?“ osmijeh mu je postao još srdačniji. „Da nisi dobila kaznu, nikad
ne bismo doznali. Tu je zbilja lijepo, Luce, trebala bi izaći. Ne bojiš se
visina, zar ne ?“
Luce je željela izaći na izbočinu s Milesom. Jedino se nije željela sjetiti da
je ondje bila s Danielom. Dva mladića bila su toliko različita. Miles je bio
pouzdan, drag i suosjećajan. Daniel je bio ljubav njezina života. Da je
barem bilo toliko jednostavno. Uspoređivati ih bilo je nepravedno, čak
nemoguće.
„Kako to da nisi na plaži sa svima?“ pitala je.
„Nisu svi na plaži.“ Miles se nasmiješio. „Ti si tu.“ Zamahnuo je rogom
izobilja punim cvijeća. „Donio sam ih za tebe, s večere. Shelby ima toliko
biljaka na svojoj strani sobe. Mislio sam da bi ih mogla staviti na svoj
stol.“
Miles je kroz prozor gurnuo pleteni rog. Bio je do ruba pun sjajnih
narančastih cvjetova. Crni prašnici drhturili su na vjetru. Nisu bili
besprijekorni, nekoliko ih je venulo, ali bili su toliko ljepši od nemoguće
velikih božura koje je stvorila Francesca.
Nekada u naše živote niotkuda dođu lijepe stvari.
Možda je to bila najljepša stvar koju je itko u Shorelineu za nju učinio.
Mogla se uspoređivati samo s Milesovom provalom u Stevenov ured,
kako bi ukrao knjigu i pomogao Luce naučiti kako proći kroz sjenu. Ili s
MIN@
195
pozivom na doručak, prvi dan kad su se upoznali. Ili s tako brzim
uključivanjem Luce u svoje planove za Dan zahvalnosti. Ili s njegovim
licem, posve lišenim ogorčenosti kad mu je zbog nje i iskradanja
dodijeljena kazna skupljanja smeća. Ili kad je Miles...
Mogla je tako nastaviti cijelu noć, shvatila je. Unijela je cvijeće u sobu i
stavila ga na stol.
Kad se vratila, Miles joj je pružao ruku kako bi joj pomogao izaći kroz
prozor. Mogla je smisliti neku jadnu izliku, da ne želi prekršiti
Francescina pravila, na primjer. Ili je mogla uzeti njegovu ruku, tako
toplu, snažnu i sigurnu i dopustiti sebi da klizne kroz prozor. Mogla je,
samo na trenutak, zaboraviti Daniela.
Nebo je bilo vatromet zvijezda. U crnoj noći svjetlucale su poput
dijamanata gđe Fisher, samo još jasnije, snažnije, čak ljepše. S toga
mjesta, krošnje sekvoja na istoku bile su guste, mračne i zlokobne. Na
zapadu se voda neprestano bućkala, a u daljini, na vjetrovitoj plaži
plamtio je krijes. Sve to Luce je vidjela s izbočine.
Ocean. Šumu. Nebo.
Svaki put kad je tu prije bila, Daniel joj je posve zaokupio pažnju.
Zaslijepio bi je do te mjere da nikad prije nije doista primijetila krajobraz.
Koji je uistinu oduzimao dah.
„Vjerojatno se pitaš zašto sam došao,“ rekao je Miles i Luce je shvatila da
su jedno vrijeme proveli u tišini. „Pokušao sam ti reći prije, ali... nisam
bio... nisam siguran...“
„Drago mi je što si navratio. Već mi je postalo malo dosadno zuriti u
vatru.“ Napola mu se nasmiješila.
Miles je gurnuo ruke u džepove.
„Gledaj, znam da ste ti i Daniel...“
Luce je nehotično zastenjala.
„Imaš pravo, ne bih to trebao spominjati...“
„Ne, nisam zato zastenjala.“
„Samo... Znaš da mi se sviđaš, zar ne?“
„Hm.“
Naravno da se sviđala Milesu. Bili su prijatelji. Dobri prijatelji.
Luce je grizla usnu. Sad se i pred sobom pravila glupa, što nikad nije bio
dobar znak. Istina je bila da se sviđala Milesu. I on se njoj sviđao.
Pogledajte momka! S tim očima modrim poput mora i simpatičnim
smijuljenjem prije nego što bi prasnuo u smijeh. Osim toga, bio je
najbolja osoba koju je upoznala, bez dvojbe.
Ali, tu je bio Daniel, prije njega bio je Daniel, i iznova Daniel i iznova...
bilo je to beskrajno zamršeno.
MIN@
196
„Sve ću pokvariti.“ Miles se lecnuo. „Samo sam ti želio reći laku noć.“
Pogledala ga je i shvatila da i on nju gleda. Njegove ruke izašle su iz
džepova, našle njezine i ispreplele se s njima u prostoru između njihovih
prsa. Polako se saginjao, hotimice, kako bi dao Luce još jednu priliku da
osjeti veličanstvenu noć koja ih je okruživala.
Znala je da će je Miles poljubiti. Znala je da mu to ne bi trebala dopustiti.
Zbog Daniela, naravno, ali i zbog toga što se dogodilo kad je poljubila
Trevora. Bio je to njezin prvi poljubac. Bio je to njezin jedini poljubac
koji nije bio Danielov. Je li moguće da je Trevor poginuo zbog njezine
povezanosti s Danielom? Što ako trenutak nakon što poljubi Milesa, on...
nije mogla podnijeti ni pomisao o tome.
„Milese,“ odgurnula ga je. „Ne bi to smio učiniti. Poljubiti me...“
progutala je, „je opasno.“
Nasmijao se. Naravno da će to učiniti, nije znao ništa o Trevoru.
„Mislim da ću riskirati.“
Pokušala se odmaknuti, ali Miles je gotovo uvijek mogao stvoriti ugodnu
atmosferu. Čak i tada. Kad su se njegove usne spustile na njezine,
zadržala je dah i čekala najgore.
Ali, ništa se nije dogodilo.
Milesove usne bile su meke poput pera, ljubio ju je nježno kao dobar
prijatelj, ali istodobno s dovoljno strasti da joj dokaže kako je ipak više od
toga. Ako to ona bude željela.
I premda nije bilo plamena, opržene kože, smrti i uništenja, ali zašto?
trebala je osjećati da je taj poljubac pogreška. Toliko dugo njezine usne
željele su samo Danielove. Cijelo vrijeme. Nekad je sanjala o njegovu
poljupcu, predivnim ljubičastim očima, njegovu tijelu koje drži njezino u
zagrljaju. Nitko drugi nije se trebao pojaviti.
Što ako je griješila u vezi s Danielom?
Što ako je mogla biti sretnija, ili sretna i točka, s drugim mladićem?
Miles se odmaknuo. Izgledao je u isti mah veseo i tužan.
„Pa, laka noć.“ Okrenuo se kao da će pojuriti natrag u svoju sobu. Ali,
ipak se okrenuo natrag. I uzeo je za ruku. „Ako ikad budeš pomislila da
stvari između tebe i... znaš, ne uspijevaju...“ Pogledao je u nebo. „Tu sam.
Samo želim da znaš.“
Luce je kimnula. Već se u sebi borila s valom krivnje koji ju je
preplavljivao. Miles joj je stisnuo ruku, zatim je otišao u suprotnom
smjeru, uz kosi krov od drvenog crijepa, natrag u svoju sobu.
Kad je ostala sama, dodirnula je usne, ondje gdje su maločas bile
Milesove. Kad sljedeći put vidi Daniela, hoće li mu moći reći? Glava ju je
boljela od svih burnih događaja toga dana i poželjela se uvući u krevet.
MIN@
197
Kad je kliznula kroz prozor natrag u sobu, osvrnula se kako bi posljednji
put vidjela krajobraz i zapamtila kako je izgledala noć kad se toliko stvari
promijenilo.
Ali, umjesto na zvijezde, drveće i valove koji su udarali o obalu, Luce je
prikovala pogled na nešto iza jednog od mnogih dimnjaka na krovu. Na
nešto bijelo i uzbibano.
Na krila koja su se prelijevala u svim bojama.
Daniel.
Čučao je, tek djelomično skriven od pogleda, samo tridesetak centimetara
udaljen od mjesta gdje su se ona i Miles poljubili. Bio joj je okrenut
leđima. Glava mu je bila pognuta.
Daniele! viknula je, osjećajući kako njezin glas pronosi njegovo ime.
Kad se okrenuo prema njoj, lice mu je bilo iskrivljeno od posvemašnje
boli.
Kao da mu je Luce upravo iščupala srce.
Savio je koljena, raširio krila i otišao u noć.
Trenutak poslije, izgledao je kao još jedna zvijezda na crnom
svjetlucavom nebu.



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

18Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:46 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Šesnaesto poglavlje
TRI DANA
Za doručkom sljedećeg jutra, Luce je jedva jela.
Bio je to posljednji dan nastave u Shorelineu prije kratkih praznika za
Dan zahvalnosti i Luce se već osjećala osamljeno. Osamljenost među
mnoštvom ljudi, najgora je vrsta osamljenosti, ali nije si mogla pomoći.
Svi oko nje veselo su čavrljali o odlasku kući i obitelji. O svojim
djevojkama ili dečkima koje nisu vidjeli od ljetnih praznika. O tulumima
koje će za vikend prirediti njihovi najbolji prijatelji.
Jedini tulum na koji će tog vikenda ići Luce, bio je tulum samosažaljenja
u praznoj sobi učeničkog doma.
Naravno, u domu će preko praznika ostati još nekoliko učenika iz glavne
škole: Connor Madson, koji je u Shoreline došao iz sirotišta u Minnesoti.
Brenna Lee, čiji roditelji žive u Kini. Ostat će i Steven i Francesca, koji
će, gle iznenađenja, u kantini u četvrtak navečer prirediti večeru za
prognanike.
Luce se samo jednome nadala. Da je Arrianeina prijetnja da će je držati na
oku vrijedila i preko praznika za Dan zahvalnosti. S druge strane, otkad ih
je Arriane vratila u Shoreline, jedva da ju je vidjela. Samo na jedan kratak
trenutak na Žetvenoj svečanosti.
Svi Ostali spremali su se otputovati tijekom sljedeća dva dana. Miles će
ići svojoj obitelji, koja je priređivala cijeli događaj za preko stotinu osoba,
s dostavom hrane. Dawn i Jasmine ići će na zajedničko okupljanje
njihovih obitelji u Jasmineinoj palači u Sausalitu. Čak je i Shelby, premda
nije Luce rekla ni riječ o tome da će ići u Bakersfield, progunđala mami
jučer na telefon:
„Da. Znam. Doći ću.“
Za Luce, bilo je to najgore vrijeme da ostane sama. Kaša njezinih
nerviranjs svakim je danom bila gušća, sve dok više nije znala što bi
trebala osjećati prema Danielu, ili bilo kome drugome. Nije se mogla
prestati proklinjati zbog svoje gluposti prošle noći, zbog koje je dopustila
Milesu da ode predaleko.
Cijelu noć dolazila je do istog zaključka. Premda je bila uzrujana zbog
Daniela, to što se dogodilo s Milesom bila je samo njezina greška. Ona je
bila ta koja je varala.
Od pomisli na Daniela kako sjedi ondje gore, gleda i šuti dok se ona i
Miles ljube, od pomisli kako se osjećao kad je uzletio s krova, bilo joj je
zlo. Možda se osjećao onako kako se ona osjećala kad je prvi put čula da
je između Daniela i Shelby bilo nešto, ali sad je bilo gore, bilo je to pravo
MIN@
199
varanje. Još jedna stvar koju je trebala dodati cijelom popisu koji je
dokazivao da ona i Daniel ne mogu komunicirati.
Prigušen smijeh vratio ju je nepojedenom doručku.
Francesca je klizila oko stolova, odjevena u dug ogrtač na točkice. Svaki
put kad bi je Luce pogledala, Francesca je na licu imala zalijepljen slatki
smiješak i bila posve zaokupljena razgovorom s učenicima, ali Luce je još
uvijek osjećala njezin strogi nadzor. Kao da joj je Francesca mogla ući u
misli i znati zašto je Luce izgubila tek. Poput bijelih božura koji su nestali
preko noći, tako bi mogla nestati i Francescina vjera u Luceinu snagu.
„Zašto si tako tužna, cimerice moja?“ Shelby je progutala velik zalogaj
peciva. Vjeruj mi, nisi sinoć mnogo propustila.
Luce nije odgovorila. Krijes na plaži bilo je posljednje na što je mislila.
Baš je primijetila Milesa kako se, mnogo kasnije nego inače, vuče na
doručak. Kapu Dodgersa spustio je nisko na čelo, a ramena su mu bila
malo pogrbljena. Ruka joj je nehotice krenula prema usnama.
Shelby je napadno mahala s obje ruke u zraku.
„Što mu je ? Zar je slijep? Zemlja zove Milesa!“
Kad mu je napokon uspjela privući pažnju, Miles je nespretno mahnuo
prema njihovu stolu i gotovo je pao preko bifea. Ponovo je mahnuo i
nestao iza kan tine.
„Čini li mi se, ili se Miles u posljednje vrijeme ponaša kao totalni čudak?“
Shelby je okrenula očima i oponašala Milesovo nespretno posrtanje.
Ali, Luce je umirala od želje da posrne za njim i...
I što? Da mu kaže kako mu ne treba biti neugodno? Da je poljubac bio
njezina greška? Da zaljubljivanje u takvu komu od osobe kao što je ona,
može samo loše završiti? Da joj se sviđa, ali da je toliko toga u vezi s time
ili s njima, nemoguće? Da njezinoj i Danielovoj ljubavi ništa ne može
stati na put, premda su trenutačno bili u svađi.
„Dakle, kao što sam govorila,“ nastavila je Shelby i iz brončanog vrča
ponovo ulila kavu u Luceinu šalicu. „Kriješ, hedonizam, bla, bla, bla. Sve
to može biti tako dosadno.“ Jedna strana njezinih usta trznula se u nešto
poput osmijeha. „Posebno, znaš, kad ti nisi u blizini.“
Luceino srce malo je popustilo. Tek ponekad, Shelby bi propustila malenu
zraku svjetla. Ali, njezina cimerica brzo je slegnula ramenima kao da želi
reći: Nemoj se umisliti.
„Nitko drugi ne cijeni moje oponašanje Lilith. To je sve.“ Shelby je
izravnala leđa, isprsila se i desnom stranom gornje usne zadrhtala od
negodovanja.
Na Shelbynu imitaciju Lilith, Luce bi uvijek prasnula u smijeh. Ali, danas
joj je uspjelo samo zatvorenih usta ovlaš se nasmiješiti.
MIN@
200
„Hmmmm,“ rekla je Shelby. „Kao da te briga što si propustila tulum.
Sinoć sam vidjela Daniela kad je letio iznad plaže. Mora da ste morali
mnogo toga nadoknaditi.“
Shelby je vidjela Daniela? Zašto to nije prije spomenula? Je li ga još
netko vidio?
„Nismo čak ni razgovarali.“
„To mi je teško povjerovati. Obično je pun naređenja za tebe...“
„Shelby, Miles me poljubio,“ prekinula ju je Luce. Sklopila je oči. Iz
nekog razloga tako joj je bilo lakše priznati. „Sinoć. A Daniel je sve vidio.
Odletio je prije nego što sam mogla...“
„Da, to bi bilo to.“ Shelby je tiho zazviždukala. „To je prilično velika
stvar.“
Luceino lice gorjelo je od srama. Nije se mogla otresti slike Daniela kako
uzlijeće. Izgledalo je tako konačno.
„Dakle, je li sada, znaš, gotovo između tebe i Daniela?“
„Ne. Nikad.“ Luce nije mogla ni čuti te riječi, a da ne zadrhti.
„Jednostavno, ne znam.“
Luce nije rekla Shelby što je još vidjela u navjestitelju. Da Daniel i Cam
zajedno rade. Koliko je ona znala, bili su tajni prijatelji. Shelby u svakom
slučaju nije znala tko je Cam, a povijest je bila odviše zamršena da bi je
objašnjavala. Osim toga, Luce ne bi mogla podnijeti ako bi joj Shelby, sa
svojim oh-toliko-slobodnim-i-kontroverznim pogledima na anđele i
demone, pokušala objasniti kako Camovo i Danielovo partnerstvo i nije
toliko velik problem.
„Znaš da će Daniel biti totalno izgubljen zbog toga. Nije li vaša besmrtna
odanost najvažnija stvar za Daniela?“
Luce se na bijeloj željeznoj stolici ukočila.
„Nisam bila sarkastična, Luce. Možda je Daniel bio s drugima, ne znam.
Sve je to prilično nejasno. Ali, kao što sam prije rekla, poruka koju moraš
zapamtiti jest da kod njega nikad nije bilo sumnje da si ti jedina.“
„Zbog toga bih se trebala osjećati bolje ?“
„Ne tvrdim da mi je namjera oraspoložiti se, samo pokušavam objasniti o
čemu je riječ. Premda je tip odbojno suzdržan, i to obilno, jasno je da ti je
odan. Pravo pitanje jest, jesi li ti odana njemu? Koliko Daniel zna, mogla
bi ga ostaviti čim se pojavi netko drugi. Pojavio se Miles. On je očito
super tip. Malo je previše sentimentalan za moj ukus...“
„Nikad ne bih ostavila Daniela,“ Luce je glasno rekla, očajnički želeći u
to vjerovati.
Sjetila se noći kad su se posvađali na plaži i užasa na njegovu licu.
Zaprepastila se kad je tako brzo pitao: ’Prekidamo li?’ Kao da je
MIN@
201
predosjećao tu mogućnost. Kao da Luce nije glatko povjerovala u cijelu
suludu priču o njihovoj vječnoj ljubavi, koju joj je ispričao ispod breskve
u Maču i križu. Sve je odjednom progutala, čak i sve pukotine i krhotine
koje nisu imale smisla, nego su je samo preklinjale da im povjeruje. Sada
joj je svaki dan druga nagrizala nutrinu. Osjećala je kako joj se najveća
penje u grlo:
„Obično ni sama ne znam zašto mu se sviđam.“
„Daj, molim te,“ Shelby je zastenjala. „Nemoj biti jedna od takvih
djevojaka. Previše je dobar za mene, bla, bla, bla. Morat ću te otjerati za
Dawnin i Jasminein stol. To je njihovo područje, a ne moje.“
„Nisam tako mislila.“ Luce se nagnula bliže i spustila glas. „Hoću reći,
Daniel me je izabrao prije cijele vječnosti, dok je još bio, znaš, gore. Od
svih na zemlji izabrao je mene...“
„Pa, tad je vjerojatno bilo mnogo manje izbora... Jao!“ Luce ju je lupnula.
„Samo nastojim popraviti atmosferu.“
„Shelby, radije je izabrao mene nego važnu ulogu, visoku poziciju u raju.
To je prilično velika stvar, ne misliš li tako?“ Shelby je kimnula. „Moralo
je biti posrijedi nešto više od toga da je mislio da sam zgodna.“
„Ali, ne znaš što?“
„Pitala sam ga, ali nikad mi nije rekao što se dogodilo. Kad sam počela tu
temu, Daniel kao da se nije mogao sjetiti. A to je suludo, zato što to znači
da smo oboje vrlo površni u tome. Da se sve temelji na bajci staroj
tisućama godina, čiju istinitost nijedno od nas ne može potvrditi.“
Shelby je protrljala bradu.
„Što ti još Daniel taji?“
„To namjeravam doznati.“
Vrijeme na terasi je prolazilo i većina učenika već je krenula na nastavu.
Stipendisti-konobari žurno su čistili stolove. Za stolom najbližem oceanu
sjedio je Steven i pio kavu. Preklopljene naočale stajale su na stolu.
Njegove oči našle su Luceine i zadržale njezin pogled toliko dugo da je
čak i nakon što je ustala i krenula na nastavu osjećala na sebi njegov
gorljiv i budan izraz. Što je, vjerojatno i htio.
* * * * *
Nakon najduljeg i najzatupljujućeg sata biologije o diobi stanice u
povijesti, Luce je izašla iz kabineta, sišla stubama glavne zgrade, izašla
van i iznenadila se vidjevši da je parkiralište puno. Roditelji, starija braća
i sestre te više od nekoliko profesionalnih vozača načinili su dug red
vozila, kakav Luce nije vidjela još od gužve roditelja koji su dolazili po
djecu ispred njezine osnovne škole u Georgiji.
MIN@
202
Svi učenici oko nje žurili su s nastave, trčali amo-tamo prema autima i
vukli za sobom kovčege. Jasmine i Dawn zagrlile su se, zatim je Jasmine
ušla u limuzinu, a Dawn na stražnje sjedalo džipa, gdje su joj braća
oslobodila mjesto. Dvije djevojke razdvajale su se samo na nekoliko sati.
Luce je šmugnula natrag u zgradu, kliznula kroz stražnja vrata koja su se
rijetko koristila i preko perivoja krenula prema domu. Sada definitivno
nije mogla podnijeti oproštaje.
Hodala je pod sivim nebom, poput ruševine izjedene krivnjom, ali nakon
razgovora sa Shelby, osjećala se kao da ipak ima malo više nadzora. Sve
je uprskala, to je znala, ali zbog toga što je poljubila drugoga dobila je
osjećaj da napokon ima utjecaj na svoju vezu s Danielom. Možda će, za
promjenu, izazvati kod Daniela reakciju. Mogla bi se ispričati. On bi se
mogao ispričati. Mogli bi napraviti limunadu, ili što već. Nadići sve te
gluposti i doista početi razgovarati.
Upravo u tom trenutku zazujao je njezin mobitel. Bila je to poruka od
profesora Colea.
Sve je sređeno.
Dakle, profesor Cole prenio je novosti da Luce neće doći kući. Ali
prikladno je izostavio jesu li njezini roditelji još uvijek željeli razgovarati
s njom. Već danima nije od njih čula ni riječ.
Bila je to situacija u kojoj nije bilo pobjednika. Ako joj se jave, osjećat će
krivnju što im nije odgovorila. Ako joj se ne jave, osjećat će se
odgovornom zato što joj se nisu mogli obratiti. Još nije odlučila što će
učiniti s Callie.
Lupala je nogama dok se uspinjala stubama praznog doma. Svaki korak
prazno je odjekivao u prostranoj zgradi. Nikog nije bilo u blizini.
Kad je došla do sobe, očekivala je da je Shelby već otišla, ili da će je naći
kako čeka na vratima sa spakiranim kovčegom.
Shelby nije bila u sobi, ali na njezinoj strani sobe bila je razbacana odjeća.
Crveni prošiveni prsluk visio je na svojem klinu, a oprema za jogu bila je
složena na hrpu u kutu. Možda odlazi tek sutra ujutro.
Prije nego što je Luce dokraja zatvorila vrata iza sebe, netko je s druge
strane pokucao. Izvirila je u hodnik.
Miles.
Osjetila je kako joj srce ubrzava, a dlanovi se vlaže. Pitala se kako joj
izgleda kosa, je li jutros pospremila krevet i koliko ju je dugo pratio. Je li
vidio da je pobjegla od karavane predprazničkih oproštaja ili izraz boli na
njezinu licu kad je pročitala tekstovnu poruku.
„Bok,“ tiho je rekla.
„Bok.“
MIN@
203
Miles je preko bijele košulje odjenuo debeo smeđ džemper. Nosio je
traperice s rupom na koljenu, zbog kojih bi Dawn smjesta skočila i
krenula za njim, a dok bi ga slijedila zajedno s Jasmine, od tih bi ih
traperica hvatala nesvjestica.
Milesova usta trznula su se u napet osmijeh.
„Jesi li raspoložena za nešto ?“
Palce je zataknuo za remene tamnoplave naprtnjače, a glas mu je
odzvanjao o drvene zidove. Luce je pomislila da su možda ona i Miles
ostali sami u cijeloj zgradi. Pomisao je bila istodobno uzbudljiva i
uzrujavajuća.
„U kućnom sam pritvoru na cijelu vječnost, sjećaš se?“
„Zato sam ti donio zabavu.“
Isprva je Luce mislila da Miles misli na sebe, ali tada je s jednog ramena
skinuo naprtnjaču i na glavnom pregratku povukao patentni zatvarač.
Unutra se nalazilo cijelo blago društvenih igara. Boggle. Parcheesi. Spoji
četiri žetona. Srednjoškolski mjuzikl. Čak i putna Riječ po riječ. Bilo je to
toliko lijepo, istodobno ne odviše čudno, da je Luce pomislila da će
zaplakati.
„Mislila sam da danas ideš kući,“ rekla je. „Svi drugi odlaze.“
Miles je slegnuo ramenima.
„Roditelji su mi rekli da je u redu ako ostanem. Ionako ću za nekoliko
tjedana doma, osim toga, imamo različite predodžbe o savršenom
odmoru. Njihova je bilo što vrijedno spomena u New York Timesu u
rubrici za ukus i stil.“
Luce se nasmijala.
„A tvoja?“
Miles je počeo kopati dublje po naprtnjači i izvukao dva paketića instant
jabučnog soka, kutiju kokica za mikrovalnu pećnicu i DVD filma Hannah
i njezine sestre Woodyja Allena.
„Prilično je skromno, ali tu je.“ Nasmiješio se. „Zamolio sam te da
provedeš Dan zahvalnosti sa mnom, Luce. To što smo promijenili mjesto
boravka, ne znači da moramo promijeniti i cijeli plan.“
Osjetila je kako joj se licem širi osmijeh. Pridržala je vrata za Milesa. Dok
je prolazio pored nje okrznuo ju je ramenima i pogledi su im se na
trenutak sreli. Osjetila je da se zaljuljao na petama, kao da će se vratiti i
poljubiti je.
Ukočila se i čekala.
Ali, samo se nasmiješio, spustio naprtnjaču nasred poda i počeo vaditi
svoj Dan zahvalnosti.
„Jesi li gladna?“ pitao je i mahnuo paketom kokica.
MIN@
204
Luce se lecnula.
„Zbilja sam loša u pripravljanju kokica.“
Sjetila se kada je zbog nje i Callie učenički dom u Doveru gotovo izgorio.
Nije si mogla pomoći. Zbog toga joj je njezina prijateljica ponovo počela
nedostajati.
Miles je otvorio mikrovalnu pećnicu. Podignuo je prst.
„Ovim prstom samo pritisnem dugme i ispečem bilo što. Imaš sreću što
sam toliko dobar u tome.“
Čudno je da je ranije toga dana bila na mukama zbog poljupca s Milesom.
Tada je shvatila da se samo zbog njega osjeća bolje. Da nije došao, ona bi
polako klizila u još jedan crni bezdan krivnje. Premda nije mogla zamisliti
da ga ponovo poljubi, ne nužno zato što to nije željela, nego zato što je
znala da ne bi bilo u redu i da to ne može učiniti Danielu... da to ne želi
učiniti Danielu, Milesova prisutnost bila joj je krajnje ugodna.
Igrali su Boggle sve dok Luce nije napokon naučila pravila, zatim Riječ
po riječ dok nisu shvatili da u paketu nedostaje pola slova, Percheesi dok
sunce vani nije zašlo i dok nije postalo toliko mračno da se bez svjetla
ploča nije vidjela. Tada je Miles ustao, upalio vatru i stavio Hannah i
njezine sestre u Luceino računalo. Jedino mjesto kamo su mogli sjesti i
gledati film, bio je krevet.
Luce je odjednom postala uznemirena. Maločas su bili samo dva prijatelja
koji su tijekom popodneva jednog radnog dana igrali društvene igre. Sad
su izašle zvijezde, dom je bio prazan, vatra je pucketala, što su bili jedno
drugome?
Sjeli su jedno pored drugoga na Lucein krevet, a ona nije mogla prestati
razmišljati gdje su joj ruke, hoće li izgledati neprirodno ako ih prilijepi na
koljena, a ako ih stavi preda se, hoće li okrznuti Milesove vrhove prstiju.
Krajičkom oka mogla mu je vidjeti prsa kako se dižu i spuštaju dok diše.
Mogla je čuti kako se češe po vratu. Skinuo je bejzbolsku kapu, tada je u
njegovoj nježnoj smeđoj kosi mogla osjetiti miris šampona od agruma.
Hannah i njezine sestre bio je jedan od nekoliko filmova Woodyja Allena
koji nije prije gledala, ali nije se mogla usredotočiti. Prekrižila je noge i
razdvojila ih tri puta prije nego što je počela špica.
Vrata su se otvorila.
Shelby je upala u sobu, samo jednom pogledala u zaslon Luceina računala
i bubnula:
„To je najbolji film za Dan zahvalnosti svih vremena! Mogu li gledati s...“
Zatim je pogledala u Milesa i Luce, koji su u mraku sjedili na krevetu.
„Oh.“
Luce je skočila s kreveta.
MIN@
205
„Naravno da možeš! Nisam znala kad odlaziš kući...“
„Nikad.“ Shelby se bacila na gornji ležaj i prouzročila mali potres dolje
kod Luce i Milesa. „Posvađala sam se s mamom. Ne pitaj, krajnje je
dosadno. Osim toga, radije bih bila s vama.“
„Ali, Shelby...“
Luce nije mogla zamisliti tako veliku svađu koja bi je spriječila da ide
kući za Dan zahvalnosti.
„Uživajmo u Woodyjevu geniju u tišini“ naredila je Shelby.
Miles i Luce brzo su izmijenili urotničke poglede.
„Kako ti kažeš“
Miles je viknuo Shelby i široko se osmjehnuo Luce.
Istini za volju, Luce je laknulo.
Kad se vratila na svoje mjesto, doista je vrhovima prstiju okrznula
Milesove, a on ih je stisnuo. Bilo je to samo na trenutak, ali dovoljno da
Luce shvati da će sve biti u redu, barem kad je riječ o vikendu za Dan
zahvalnosti.
MIN@
206
Sedamnaesto poglavlje
DVA DANA
Luce je probudilo struganje vješalice po prečki u njezinu ormaru.
Prije nego što je mogla vidjeti tko je odgovoran za buku, bombardirala ju
je hrpa odjeće. Sjela je u krevetu i izvukla se ispod gomile traperica,
majica i džempera. S čela je maknula čarapu s uzorkom na rombove.
Arriane?
„Sviđa li ti se više crvena? Ili crna?“
Arriane je prislonila dvije Luceine haljine uz svoje sitno tijelo i njihala se
dok je promatrala kako joj pristaju.
Na Arrianeinim rukama nije bilo groznih narukvica-uređaja za praćenje,
koje je morala nositi u Maču i križu. Sve do tada, Luce to nije primijetila,
ali kad se sjetila okrutne voltaže koja je svaki put kad je prekršila pravilo
prošla kroz Arrianeino tijelo, Luce je zadrhtala. Svakim danom
provedenim u Kaliforniji Luceina sjećanja na Mač i križ postajala su sve
maglovitija, dok je trenutak poput toga nije uzdrmao i vratio u cijelu
zbrku zbog koje se tu nalazila.
„Elizabeth Taylor kaže da samo neke žene mogu nositi crveno,“ nastavila
je Arriane. „Sve je u dekolteu i boji kože. Srećom, ti imaš oboje.“
Skinula je crvenu haljinu s vješalice i bacila je na hrpu.
„Što ćeš ti tu?“ pitala je Luce.
Arriane se svojim malenim rukama podbočila.
„Pomažem ti da se spakiraš, baš si šašava. Ideš kući.“
„K-kojoj kući? Što to znači?“ Luce je zamuckivala.
Arriane se nasmijala i prišla bliže kako bi uzela Luce za ruku i izvukla je
iz kreveta.
„U Georgiju, breskvice moja,“ potapšala je Luce po obrazu. „Kod starog
Henryja i Doreen. Izgleda da će doletjeti i neka tvoja prijateljica.“
Callie. Doista će vidjeti Callie? I roditelje? Luce je zateturala i odjednom
ostala bez riječi.
„Zar ne bi željela provesti Dan zahvalnosti sa svojima?“
Luce je čekala da vidi u čemu je kvaka.
„Što je sa...“
„Ne brini.“ Arriane je uštipnula Luce za nos. „To je zamisao profesora
Colea. Moramo nastaviti obmanjivati tvoje roditelje da si još uvijek samo
ulicu niže od njihove kuće. A ovo je najjednostavniji i najzabavniji način
da to učinimo.“
„Ali, kad mi je jučer poslao poruku,“ samo je napisao...
MIN@
207
„Nije želio da se ponadaš prije nego što on riješi svaki i najmanji
problem, uključujući,“ Arriane je izvela kiks, nalaženje savršene pratilje.
„Barem jedne od njih, u svakom slučaju. Roland bi trebao doći svakog
trenutka.“
Kucanje na vratima.
„Nevjerojatan je,“ Arriane je pokazala crvenu haljinu u Luceinoj ruci.
„Odjeni tu ljepoticu.“
Luce se brzo uvukla u haljinu, zatim je pobjegla u kupaonicu, oprala zube
i počešljala se. Arriane ju je dovela u rijetku situaciju da mora skočiti kad
joj se to naredi, kao da je u vojsci. Nema vremena za pitanja. Samo
skačeš.
Izašla je iz kupaonice, očekujući da će vidjeti Rolanda i Arriane kako rade
nešto u svom stilu, na primjer, da jedno stoji na njezinu kovčegu, a drugo
ga pokušava zatvoriti.
Ali, nije Roland kucao.
Bili su to Steven i Francesca.
Sranje.
Riječi mogu objasniti bile su Luce na vrh jezika. Samo što nije imala
pojma kako će se iz te situacije izvući riječima. Pogledom je tražila
pomoć od Arriane. Arriane je bacala Luceine tenisice u kovčeg. Zar nije
znala da su u velikoj nevolji?
Kad je Francesca koraknula naprijed, Luce je skupila snagu. Zatim su
široki rukavi grimizno crvene dolčevite obujmili Luce u neočekivan
zagrljaj.
„Došli smo da ti poželimo sve najbolje.“
„Naravno, nedostajat ćeš nam sutra na večeri koju napola u šali zovemo
večerom za prognanike,“ rekao je Steven, uzeo Francescinu ruku i
odvojio je od Luce. „Ali, za učenike je uvijek najbolje da budu s obitelji.“
„Ne razumijem,“ rekla je Luce. „Znali ste za to? Mislila sam da sam u
kazni do daljnjega.“
„Jutros smo razgovarali s profesorom Coleom,“ rekla je Francesca.
„U kućnom si pritvoru, ali ne zato što si kažnjena, Luce,“ objasnio je
Steven. „Bio je to jedini način da budeš sigurna dok si pod našim
nadzorom. Ali, s Arriane si u dobrim rukama.“
„Kako nikad ne bi ostala duže nego što je dobrodošla,“ Francesca je već
vodila Stevena prema vratima.
„Čujemo da su tvoji roditelji vrlo uzbuđeni što će te vidjeti. I nešto o tome
kako tvoja majka puni zamrzivač pitama.“
Namignula je Luce, zatim su joj oboje mahnuli i nestali.
Luceina prsa nadimala su se od pomisli da ide kući, svojima.
MIN@
208
Ali, ne prije nego što pozove Milesa i Shelby. Bit će razočarani ako ih
napusti i otiđe kući u Thunderbolt. Nije znala gdje je Shelby. Nije mogla
otići bez...
Roland je provirio kroz Lueeina otvorena vrata. Izgledao je službeno u
sakou na pruge i snježnobijeloj košulji. Njegovi crno-zlatni dreadlocksi
bili su kraći i šiljastiji, zbog čega su tamne, duboko usađene oči izgledale
još dojmljivije.
„Je li zrak čist?“ pitao je, uputivši Luce svoj poznati vragolanski
smiješak. „Imamo prišipetlju.“ Kimnuo je nekome iza sebe, tko se
trenutak potom pojavio s platnenom putnom torbom u ruci.
Miles.
Široko se nasmiješio Luce svojim divnim osmijehom bez trunke srama i
sjeo na rub njezina kreveta. Luce je kroz glavu projurila slika kako ga
predstavlja roditeljima. Skinut će bejzbolsku kapu, rukovati se s oboma i
dati kompliment njezinoj majci na nedovršenom vezu...
„Rolande, što ti nije jasno kad kažem »strogo tajni zadatak« ?“ pitala je
Arriane.
„Ja sam kriv,“ priznao je Miles. „Vidio sam Rolanda kad je dolazio... i
natjerao ga da mi kaže. Zato je kasnio.“
„Čim je taj tip čuo riječi Luce i Georgia,“ Roland je trznuo palcem prema
Milesu, „spakirao se u nanosekundi.“
„Imali smo dogovor za Dan zahvalnosti,“ rekao je Miles dok je gledao
samo u Luce. „Nisam joj mogao dopustiti da ga prekrši.“
„Ne.“ Luce je suspregnula osmijeh. „Nije mogao.“
„Mmmm-hmmm.“ Arriane je podignula obrvu. „Samo se pitam što će na
to reći Francesca. Treba li netko prije toga pitati tvoje roditelje, Milese...“
„Ma daj, Arriane.“ Roland je mahnuo rukom kako bi prekinuo daljnji
razgovor. „Otkad ti poštuješ autoritet? Ja ću paziti na maloga. Neće upasti
u nevolju.“
„Upasti u nevolju, gdje?“ Shelby je nahrupila u sobu, a prostirka za jogu
visjela joj je na leđima o užetu. „Kamo idemo?“
„K Luce u Georgiju, na Dan zahvalnosti,“ rekao je Miles.
U hodniku iza Shelby lebdjela je glava s izbijeljenom kosom. Shelbyn
bivši dečko. Koža mu je bila bijela poput duha i Shelby je imala pravo,
nešto u vezi s njegovim očima bilo je čudno. Bile su toliko svijetle.
„Zadnji put Phile, rekla sam zbogom.“ Shelby mu je brzo zatvorila vrata
pred nosom.
„Tko je to bio?“ pitao je Roland.
„Moj bijedni i pol bivši dečko.“
„Čini se kao zanimljiv mladić,“ rekao je Roland, rastreseno zureći u vrata.
MIN@
209
„Zanimljiv?“ Shelby je prijezirno frknula. „Zanimljiva bi bila zabrana
prilaska.“
Pogledala je Lucein kovčeg, zatim Milesovu putnu torbu i nasumično
počela bacati svoje stvari u velik, plitak crn kovčeg.
Arriane je bacila ruke u zrak.
„Zar ništa ne možeš učiniti bez pratnje?“ pitala je Luce. Potom se
okrenula prema Rolandu. „Pretpostavljam da želiš i za nju preuzeti
odgovornost?“
„To je blagdansko raspoloženje!“ Roland se nasmijao. „Idemo na Dan
zahvalnosti k Priceovima,“ rekao je Shelby čije se lice ozarilo. „Što više,
to bolje.“
Luce nije mogla vjerovati kako se sve savršeno ostvaruje. Dan zahvalnosti
s obitelji i Callie i Arriane i Rolandom i Shelby i Milesom. Ni sama to
nije mogla bolje isplanirati.
Samo ju je jedna stvar izjedala. I to ozbiljno.
„Što ćemo s Danielom?“
Mislila je: Zna li za taj put? i Što je prava istina o njemu i Camu ? i Ljuti
li se još na mene zbog onog poljupca ? i Je li u redu što Miles ide s nama?
I još Kakvi su izgledi da se sutra, u kući mojih roditelja, pojavi Daniel,
premda stalno govori kako se ne smijemo viđati?
Arriane je pročistila grlo.
„Da, što ćemo s Danielom?“ brzo je ponovila. „Vrijeme će reći.“
„Imamo li avionske karte ili nešto?“ pitala je Shelby. „Ako letimo, moram
spakirati svoj pribor za umirenje, esencijalna ulja i termo jastuk. Ne želite
vidjeti kakva sam na deset tisuća metara bez toga.“
Roland je pucnuo prstima.
Pored njegovih stopala sjena otvorenih vrata odvojila se od dasaka na
podu i podignula se, poput vrata u podu koja vode u podrum. Podignula se
i hladnoća, koju je slijedila pusta tama, koja kao da je odjednom
eksplodirala pred njima. Dok se smanjivala u malu i čvrstu kuglu,
zaudarala je na vlažno sijeno. Zatim se, kad je Roland kimnuo, napuhnula
u visoka crna vrata. Nalikovala su na vrata restoranske kuhinje,
dvokrilnim visećim vratima s okruglim staklenim prozorom na vrhu.
Samo, ta su bila načinjena od navjestiteljeve magle i sve što se kroz njih
moglo vidjeti, bilo je komešanje još mračnije tame.
„Izgleda kao onaj o kojem sam čitao u knjizi,“ rekao je Miles, očito
impresioniran. „Sve što sam mogao jest oblikovati ga u čudan trapezoidan
prozor.“ Nasmijao se Luce. „Ali, svejedno je funkcionirao.“
„Ostani mi blizu, mali,“ rekao je Roland „i vidjet ćeš kako se putuje sa
stilom.“
MIN@
210
Arriane je okrenula očima.
„Tako se pravi važan!“
Luce je nakrivila glavu prema Arriane.
„Ali, mislila sam da si rekla...“
„Znam.“ Arriane je podignula ruku. „Znam da sam stalno ponavljala
cijelu govoranciju o tome kako je opasno putovati kroz navjestitelje. Ne
želim biti jedna od tih jadnih anđela koji govore radi-kako-ti-kaže-a-nekako-
ja-radim. Ali, svi smo se složili, Francesca, Steven i profesor Cole,
svi...
Svi ? Luce ih nije mogla zamisliti zajedno a da ne pomisli kako netko
nedostaje. Gdje je u svemu tome Daniel?
„Osim toga.“ Arriane se ponosno nasmiješila. „Nalazimo se u prisutnosti
majstora. Ro je jedan od najboljih putnika navjestiteljima.“ Potom je
šapnula kao da je drugi tobože ne bi čuli: „Nemoj da ti udari u glavu.“
Roland je otvorio vrata navjestitelja. Škripala su i pucketala na šarkama
sjene i razjapila se u vlažu i hladnu jamu praznine.
„Hm... još jednom, zbog čega je putovanje navjestiteljima toliko opasno?“
pitao je Miles.
Arriane je pokazivala prstom sjene po sobi, ispod stolne svjetiljke, iza
Shelbyine prostirke za jogu. Sve su drhtale.
„Nevješto oko možda ne može prepoznati kroz kojeg navjestitelja treba
proći. Vjeruj nam, uvijek postoje neželjena vrebala, koja samo čekaju da
ih netko nehotice otvori.“
Luce se sjetila sjene mučno smeđe boje preko koje se spotaknula.
Nezvanog vrebala u kojem joj se ukazala noćna mora s Danielom i
Camom na plaži.
„Ako izabereš pogrešnog navjestitelja, možeš se vrlo lako izgubiti,“
objasnio je Roland, nemati pojma kamo ili u koje doba ulaziš. „Ali, dok si
uz nas, ni o čemu ne moraš brinuti.“
Luce je nervozno pokazala u navjestiteljev trbuh. Nije se sjećala da su
druge sjene kroz koje su prošli bile toliko mutne i mračne. Ili možda sve
do tada nije znala kakve su posljedice.
„Nećemo se, valjda, pojaviti usred kuhinje mojih roditelja, zar ne? Mislim
da bi se moja majka mogla onesvijestiti od šoka.“
„Molim te.“ Arriane je pucnula jezikom i povela Luce, zatim Milesa, pa
Shelby pred navjestitelja. „Imaj malo vjere.“
Bilo je to poput probijanja kroz gustu, vlažnu, hladnu, ljepljivu i
neugodnu maglu. Klizila je niz Luceinu kožu, ovijala se oko nje i lijepila
joj se za pluća dok je disala. Tunel je ispunio odjek beskrajne statičke
buke, poput zvuka vodopada. Prva dva puta kad je Luce putovala
MIN@
211
navjestiteljima, sve je bilo nespretno, navrat nanos, katapultiranje kroz
tamu nekamo u svjetlost. Sada je bilo drukčije. Izgubila je predodžbu gdje
se i u kojem vremenu nalazi, čak i tko je i kamo ide.
Zatim ju je iznenada povukla snažna ruka.
Kad ju je Roland pustio, odjekivanje vodopada smanjilo se na kapanje, a
nosnice joj je ispunio miris klora. Daska za skakanje. Bila joj je poznata,
presvođena visokim lukom, uz koji su se nalazili razbijeni prozori od
obojenog stakla. Iznad visokih prozora sunca više nije bilo, ali svjetlost je
još uvijek stvarala blijede obojene prizme na površini bazena olimpijskih
razmjera. U udubinama u zidovima treperile su svijeće i mutno i
beskorisno svijetlile. Uvijek bi prepoznala tu crkvu-gimnastičku dvoranu.
„Oh, moj Bože,“ prošaptala je Luce, „vratili smo se u Mač i križ.“
Arriane je brzim i nepristranim pogledom pregledala sobu.
„Što se tiče tvojih roditelja, kad sutra ujutro dođu po nas, cijelo vrijeme
bili ste tu. Jasno?“
Arriane se ponašala kao da se povratak u Mač i križ ne razlikuje od
prijavljivanja u kakav bezličan hotel. Nagao povratak u taj dio njezina
života, uzdrmao je Luce poput šamara. Tu joj se nije sviđalo. Mač i križ
bilo je grozno mjesto, ali tu joj se mnogo toga dogodilo. Tu se zaljubila,
tu je gledala kako joj bliska prijateljica umire. Više nego bilo gdje
drugdje, tu se promijenila.
Sklopila je oči i gorko se nasmijala. Tada nije znala ništa u usporedbi s
time što je znala sada. Istodobno, tada je bila sigurnija u svoje osjećaje i
samu sebe više nego što je mogla zamisliti da će ikad ponovo biti.
„Na kakvom smo to mjestu, dovraga?“ pitala je Shelby.
„To je moja bivša škola,“ rekla je Luce i letimično pogledala Milesa.
Zgrčen uza zid pored Shelby, izgledao je kao da mu je nelagodno. Luce se
sjetila, bila su to dobra djeca i premda nije mnogo govorila o vremenu
koje je tu provela, nefilska tvornica glasina lako im je mogla napuniti
glave živim detaljima kako je strašno provesti noć u Maču i križu.
„Ahem,“ rekla je Arriane promatrajući Shelby i Milesa.
„Kad vas Luceini roditelji budu pitali, i vi tu idete u školu.“
„Objasni mi kakva je to škola,“ rekla je Shelby. „Što, istodobno se molite
i plivate? Takvu razinu bizarne efikasnosti nikad nećete naći na zapadnoj
obali. Mislim da me baš uhvatila čežnja za domom.“
Ako misliš da je to loše, rekla je Luce, trebala bi vidjeti ostatak kampusa.
Shelby se namrštila, a Luce je zbog toga nije osuđivala. U usporedbi sa
Shorelineom, mjesto je izgledalo odvratno kao čistilište. Barem će, za
razliku od drugih, ostati samo jednu noć.
MIN@
212
„Ljudi, izgledate izmoždeno,“ rekla je Arriane. „Što je dobro, zato što
sam obećala Coleu da ćemo se pritajiti.“
Roland se naslonio na dasku za skakanje i trljao sljepoočnice, a komadići
navjestitelja drhtali su pored njegovih stopala. Tada je ustao i preuzeo
vodstvo.
„Milese, ti ćeš prespavati u mojoj staroj sobi. Luce, tvoja je soba još
prazna. Dovući ćemo sklopivi krevet za Shelby. Ostavimo torbe i nađimo
se u mojoj sobi. Iskoristit ću stare veze s crne burze i naručiti nam pizzu.“
Riječ pizza bila je dovoljna da probudi Milesa i Shelby iz kome, ali Luce
je trebalo dulje da se prilagodi. Nije je odviše čudilo što je njezina soba
bila još uvijek prazna. Brojeći na prste, shvatila je da je otišla prije malo
manje od tri tjedna. Činilo joj se kao da je prošlo mnogo više, kao da je
svaki dan bio mjesec. Luce nije bilo moguće zamisliti Mač i križ bez
ijednog od tih ljudi, anđela ili demona, koji su joj tada ispunili život.
„Ne brini.“ Arriane je stala pored Luce. „Ovo mjesto je poput okretnih
vrata za odmetnike. Ljudi dolaze i odlaze zbog uvjetne kazne, ludih
roditelja, mnogo toga. Randy ne radi večeras. Nikog drugog nije briga.
Ako te netko dvaput pogleda, ti ga pogledaj i treći put. Ili ga pošalji k
meni.“ Stegnula je šaku.
„Jesi li spremna otići odavde?“ Pokazala je druge koji su već pratili
Rolanda kroz vrata.
„Dostići ću vas,“ rekla je Luce. „Prvo moram nešto učiniti.“
U krajnjem istočnom kutu groblja nalazio se Pennin grob, skroman, ali
uredan pored groba njezina oca.
Posljednji put kad je Luce vidjela to groblje, bilo je prekriveno debelim
slojem prašine. To je posljedica svake anđeoske bitke, objasnio joj je
Daniel. Luce nije znala je li u međuvremenu vjetar odnio prašinu, ili je
anđeoski prah iščezavao nakon nekog vremena, ali groblje je opet bilo
ono staro i zapušteno. Još uvijek je bilo obrubljeno vječno rastućom
šumom američke crnike, koju su gušile puzavice. Još uvijek je bilo
ogoljeno i trošno pod bezbojnim nebom. Ali, nešto je nedostajalo, nešto
važno što Luce nije mogla odrediti, ali ju je ispunjavalo osamljenošću.
Sloj rijetke trave tamnozelene boje obrastao je Pennin grob i okolicu, tako
da nije izgledao tako potresno svjež u usporedbi sa stoljećima starim
grobovima koji su ga okruživali. Buket ljiljana ležao je ispred jednostavne
sive nadgrobne ploče nad koju se Luce nagnula i pročitala:
PENNYWEATHER VAN SYKLE-LOCKWOOD
DRAGA PRIJATELJICA 1991. - 2009.
Luce je isprekidano udahnula, na oči su joj navrle suze. Na pustila je Mač
i križ prije nego što je imala vremena pokopati Penn, ali Daniel se za sve
MIN@
213
pobrinuo. Prvi put u posljednjih nekoliko dana zaboljelo ju je srce za
Danielom. Zato što je znao, bolje nego ona sama, što je trebalo pisati na
Penninu nadgrobnom spomeniku. Luce je kleknula na travu, suze su joj
sada nesputano curile, rukama je očajnički češljala travu.
„Tu sam, Penn,“ šapnula je. „Žao mi je što sam te morala ostaviti. Žao mi
je što si se uopće spetljala sa mnom. Zaslužila si bolje. Bolju prijateljicu
od mene.“
Poželjela je da je njezina prijateljica još uvijek tu. Poželjela je da može s
njome razgovarati. Znala je da je Pennina smrt njezina greška i zbog toga
joj je gotovo prepuklo srce.
„Više ne znam što radim, bojim se.“
Željela je reći da joj Penn neprestano nedostaje, ali što joj je doista
nedostajalo, bila je zamisao o prijateljici koju je mogla bolje upoznati da
je smrt nije prebrzo odnijela. Ništa od toga nije bilo ispravno.
„Bok, Luce!“
Morala je obrisati suze kako bi mogla vidjeti da s druge strane Pennina
groba stoji profesor Cole. Toliko se naviknula na svoje lijepo odjevene i
elegantne profesore u Shorelineu, da joj je profesor Cole izgledao gotovo
neugledno u zgužvanom svijedosmeđem odijelu, s brkovima i smeđom
kosom razdijeljenom iznad lijevog uha točno kao ravnalom.
Luce se nekako uspravila na noge i šmrcnula u zapešće.
„Dobar dan, profesore Cole!“
Ljubazno se nasmiješio.
„Čujem da ti je ondje dobro. Svi kažu da ti je ondje dobro.“
„Oh... n-ne... mucala je. Nisam sigurna da je doista tako.“
„Pa, ja jesam. Znam i to da su tvoji roditelji vrlo sretni što će te vidjeti.
Dobro je kad se takve stvari ostvare.“
„Hvala vam,“ rekla je, nadajući se da razumije koliko je zahvalna.
„Neću te zadržavati, imam samo jedno pitanje.“
Luce je čekala dubokoumno, mračno i previše teško pitanje o Danielu i
Camu, dobru i zlu, ispravnom i pogrešnom, povjerenju i obmani...
Ali, sve što je rekao bilo je:
„Što si to učinila s kosom?“
Luceina glava bila je u umivaoniku u ženskom toaletu, u hodniku iza
kantine Mača i križa. Shelby je na papirnom tanjuru donijela posljednje
dvije kriške pizze za Luce. Arriane joj je pružala bočicu jeftine crne boje
za kosu. Bilo je to najbolje što je Roland mogao učiniti za tako kratko
vrijeme, no boja je bila prilično slična prirodnoj nijansi Luceine kose.
MIN@
214
Arriane ni Shelby nisu ispitivale Luce o njezinoj nagloj potrebi za
promjenom. Za to im je bila zahvalna. Sada je vidjela da su čekale da se
nađe u ranjivom, napola obojenom, položaju kako bi započele istragu.
„Pretpostavljam da će Daniel biti zadovoljan,“ najsuzdržljivijim tonom
Arriane je postavila sugestivno pitanje. „Ne kažem da to činiš radi
Daniela. Činiš li to radi Daniela?“
„Arriane,“ upozorila ju je Luce. Nije željela o tome razmišljati. Ne
večeras.
Ali, činilo se da je Shelby željela.
„Znaš li što mi se uvijek sviđalo u vezi s Milesom? To što mu se sviđaš
takva kakav jesi, a ne zbog toga što činiš s kosom.“
„Ako ste tako očito namjeravale zauzeti strane, zašto niste obukle majice
s natpisima navijam za Daniela i navijam za Milesa?“
„Trebale bismo ih naručiti,“ rekla je Shelby.
„Moja je u pranju,“ rekla je Arriane.
Luce se isključila i usredotočila na toplu vodu i neobično mnoštvo misli
koje joj je teklo iznad glave, utjecalo u tjeme i istjecalo kroz odvod u
umivaoniku. Shelbyni zdepasti prsti pomogli su joj kad je prvi put bojila
kosu, još kad je Luce mislila da je to jedini način za nov početak.
Arrianein prvi izraz prijateljstva prema Luce bila je naredba da joj odreže
crnu kosu kako bi bila sličnija Luce. Njihove ruke sad su zajedno
prolazile kroz Luceinu kosu u istom toaletu gdje joj je Penn iz kose
ispirala mesnu štrucu koju joj je njezina prvog dana u Maču i križu Molly
bacila na glavu.
Bilo je lijepo, slatko ali i gorko i Luce nije mogla shvatiti što to znači.
Osim da se više nije htjela skrivati, od sebe, od roditelja, od Daniela, čak
ni od onih koji su joj htjeli nauditi.
Kad je došla u Kaliforniju, željela je promjenu, ali na lak način. Sad je
shvatila da je jedina promjena vrijedna truda bila prava, a nju je trebala
zaslužiti. Obojiti kosu u crno nije bio pravi odgovor, osim toga, znala je
da još nije stigla na odredište, ali barem je išla u pravom smjeru.
Arriane i Shelby prestale su se prepirati oko toga koji je mladić Luceina
srodna duša. U tišini su je gledale i kimale. Osjetila je to prije nego što je
vidjela svoj odraz u zrcalu: teška melankolija, koju nije ni znala da nosi
na ramenima, oslobodila je njezino tijelo svojega tereta.
Vratila se korijenima.
Bila je spremna poći kući.



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

19Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 4:50 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Osamnaesto poglavlje
DAN ZAHVALNOSTI
Kad je Luce ušla u svoj rodni dom u Thunderboltu, sve je bilo isto:
vješalica u predvorju još uvijek je izgledala kao da će se srušiti pod
težinom jakni. Miris papira za sušilicu i sredstva za laštenje podova
odavao je dojam da je kuća čišća nego što je doista bila. Kauč s cvjetnim
uzorkom u dnevnoj sobi izblijedio je od jutarnjeg sunca koje se probijalo
kroz rolete. Hrpa čajem umrljanih južnjačkih časopisa o unutarnjem
uređenju prekrivala je stolić, a omiljene stranice bile su označene
računima iz kupnje, kad dođe vrijeme da se ostvari san njezinih roditelja
da otplate kredit i uštede za preuređenje. Andrew, histerična pudlica
njezine mame, dokaskala je, ponjušila goste i na poznat način lagano
ugrizla Luce za gležanj.
Lucein otac spustio je njezinu platnenu torbu u predvorje i opušteno joj
prebacio ruku preko ramena. Luce je promatrala njihov odraz u uskom
zrcalu na ulazu: otac i kći.
Naočale bez okvira kliznule su mu niz nos dok joj je ljubio opet crnokoso
tjeme.
„Dobro došla kući, Lucie,“ rekao je. „Nedostajala si nam tu.“
Luce je sklopila oči.
„I vi ste meni nedostajali.“
Prvi put nakon toliko tjedana Luce nije lagala roditeljima.
Kuća je bila topla i puna opojnih mirisa Dana zahvalnosti. Udahnula je i
smjesta u glavi vidjela sva jela u vrućoj pećnici, prekrivena folijom kako
bi zadržala toplinu. Pečena purica s nadjevom od gljiva, tatin specijalitet.
Umak od jabuka i brusnica, kruščići od dizanog tijesta, laki poput pera i
dovoljno mamine pite od buče i pekana, da se nahrani cijela savezna
država. Zacijelo je cijeli tjedan kuhala.
Majka ju je uhvatila za zapešća. Svijetlosmeđe oči bile su vlažne u
kutovima.
„Kako si Luce?“ pitala je. „Jesi li dobro?“
Bilo je takvo olakšanje doći kući. Luce je osjetila kako se i njezine oči
vlaže. Kimnula je i privinula se majčici u zagrljaj.
Majčina tamna, do brade ošišana kosa bila je uobličena i učvršćena
lakom, kao da je dan prije bila u frizerskom salonu. Što je, poznavajući je,
vjerojatno bilo istina. Izgledala je mlađe i ljepše nego što ju je Luce
pamtila. U usporedbi sa starim roditeljima koje je pokušala posjetiti u
Mount Shasti, čak i u usporedbi s Verom, Luceina majka bila je sretna i
živahna, neokaljana tugom.
MIN@
216
To je bilo zato što nije morala osjetiti što su osjetili drugi, gubitak kćeri.
Gubitak Luce. Njezini roditelji prilagodili su svoje živote Luce. Njezina
bi ih smrt uništila.
Nije mogla dopustiti da umre kao u prošlosti. Sad kad je znala više o
svojoj prošlosti, nije mogla uništiti živote svojih roditelja. Za njihovu
sreću učinila bi bilo što.
Majka je skupila jakne i kape četiriju tinejdžera koji su stajali u predvorju.
„Nadam se da su tvoji prijatelji donijeli sa sobom tek.“
Shelby je trznula palcem prema Milesu.
„Pazite što želite.“
Bilo je toliko tipično za Luceine roditelje da im ne smeta što im je za stol
na Dan zahvalnosti u posljednji trenutak dovela pun auto prijatelja.
Kad je, prije podneva, tatin Chrysler New Yorker prošao kroz visoka
ulazna vrata Mača i kirža od kovanog željeza, Luce ga je čekala. Prošlu
noć nije mogla spavati. Nije mogla smiriti misli koje su se neprestano
vraćale na čudan osjećaj što je opet u Maču i križu i napetosti zbog
neobičnog društva za Dan zahvalnosti.
Srećom, jutro je prošlo bez ispada. Nakon što je tatu zagrlila čvršće i dulje
nego bilo koga do tada, spomenula jc da ima nekoliko prijetalja koji
nemaju kamo otići preko praznika.
Pet minuta poslije, svi su bili u autu.
Sad su se motali po kući u kojoj je provela djetinjstvo, uzimali u ruke
uokvirene fotografije Luce u raznim škakljivim godinama, gledali kroz
iste francuske prozore kroz koje je više od deset godina, preko zdjele sa
žitaricama, gledala i ona. Bilo je to nekako nestvarno. Arriane je uletjela u
kuhinju kako bi pomogla Luceinoj majci sa šlagom, a Miles je zasuo
Luceina oca pitanjima o divovskom smeću od teleskopa u njegovoj radnoj
sobi. Luce je osjetila kako u njoj raste ponos zbog srdačnosti koju su
njezini roditelji prema svima pokazali.
Vani je zatrubio auto i Luce je poskočila.
Uspravila se na uleknutom kauču i podignula rebrenicu na prozoru. Ispred
kuće, motor crveno-bijela taksija radio je u mjestu i iskašljavao ispušni
plin u hladni jesenji zrak. Prozori su bili zatamnjeni, ali samo je jedna
osoba mogla ondje biti.
Callie.
Calliena crvena kožna čizma do koljena izasla je na stražnja vrata i stala
na betonski pločnik. Trenutak potom pojavilo se i srcoliko lice Luceine
najbolje prijateljice. Calliena porculanska koža bila je rumena,
crvenkasto-kestenjasta kosa kraća i moderno ošišana do brade.
MIN@
217
Blijedoplave oči su blistale. Iz nekog razloga, neprestano je pogledavala u
unutrašnjost taksija.
„Što gledaš?“ pitala je Shelby i podignula drugu rebrenicu kako bi mogla
vidjeti. Roland je kliznuo s druge strane Luce i također pogledao van.
Baš na vrijeme da vidi kako iz taksija izlazi Daniel...
I kako ga, s prednjeg sjedišta, slijedi Cam.
Kad ih je vidjela, Luce je suspregnula disanje.
Mladići su bili odjeveni u duge, tamne kapute, poput onih koje su nosili
na obali koja joj se ukazala. Kosa im je sjajila na suncu. Samo na
trenutak, Luce se sjetila zašto su je onomad u Maču i križu obojica
privlačili. Bili su prelijepi. To se nije moglo zanijekati. Nestvarno,
neprirodno, čarobno lijepi.
Ali, što su, dovraga, radili tu?
„Baš na vrijeme,“ promrmljao je Roland.
Na drugoj strani, Shelby je pitala:
„Tko ih je pozvao?“
„Baš o tome razmišljam,“ rekla je Luce, ali nije mogla potisnuti blagu
vrtoglavicu kad je vidjela Daniela. Usprkos tome što je njihova veza bila
u krizi.
„Luce.“ Roland se zasmijuljio na izraz na njezinu licu dok je promatrala
Daniela. „Zar ne bi trebala otvoriti vrata?“
Oglasilo se zvono.
„Je li to Callie?“ preko zujanja miksera viknula je Luceina majka iz
kuhinje.
„Ja ću!“ Luce je također viknula, osjećajući kako joj se prsima širi hladna
bol. Naravno da je željela vidjeti Callie. Ali, snažnija od ushićenja što će
vidjeti najbolju prijateljicu, bila je glad za Danielom. Za njegovim
dodirom, zagrljajem, mirisom koji je željela udahnuti. Za time da ga
predstavi roditeljima.
Moći će to vidjeti, zar ne? Moći će reći da je Luce našla nekoga tko joj je
zauvijek promijenio život.
Otvorila je vrata.
„Sretan Dan zahvalnosti!“ zavlačio je visok glas s južnjačkim naglaskom.
Luce je morala nekoliko puta trepnuti prije nego što se njezin mozak
povezao sa slikom pred očima.
Gabbe, anđeo s najsavršenijom ljepotom i vladanjem u Maču i križu,
stajala je na Luceinoj verandi u ružičastoj pletenoj haljini od angore.
Plava kosa bila je prekrasan nered pletenica pričvršćenih u mala gnijezda
na vrhu glave. Koža joj je imala nježan i dražestan sjaj, vrlo sličan
MIN@
218
Francescinu. U jednoj ruci držala je veliki buket gladiola, a u drugoj,
ledenu bijelu kutiju sa sladoledom.
Pored nje stajala je demonica Molly Zane, s izraslom izbijeljelom kosom,
tako da se vidio smeđi izrast. Poderane traperice bile su u skladu s
otrcanim crnim džemperom, kao da još uvijek poštuje pravila odijevanja
Mača i križa. Broj piercinga na njezinu licu kao da se višestruko
povećavao otkad ju je Luce posljednji put vidjela. Pod rukom je držala
mali crni kotao od lijevana željeza. Izazivački je gledala Luce.
Dugom i vijugavom stazom približavali su se i ostali. Daniel je preko
ramena nosio Calliein kovčeg, a Cam se naslanjao na Callie, držao ruku
na njezinoj nadlaktici, smiješio joj se i čavrljao s njom. Ona nije znala
treba li biti malo prestrašena ili posve očarana.
„Bili smo u susjedstvu,“ Gabbe se široko osmjehivala i pružala cvijeće
Luce. „Pripravila sam domaći sladoled, a Molly je donijela predjelo.“
„Škampi diablo.“ Molly je podignula poklopac kotla i Luce je osjetila
miris začina i češnjaka. „Obiteljski recept.“ Molly je tresnula poklopac
natrag, prošla pored Luce, ušla u predvorje i usput se sudarila sa Shelby.
„Ispričaj se ti,“ istodobno su otresito rekle i sumnjičavo se odmjerile.
„Ah, dobro,“ Gabbe se nagnula i zagrlila Luce. „Mollv je našla
prijateljicu.“
Roland je odveo Gabbe u kuhinju i Luce je tada prvi put bolje pogledala
Callie. Kad su im se pogledi sreli, nisu si mogle pomoći. Obje su se
nesvjesno počele smješkati i potrčale jedna prema drugoj.
Sudar s Callie izbio je Luce zrak, ali to nije bilo važno. Snažno su se
grlile, a lica su uronile jedna drugoj u kosu. Smijale su se onako kako se
smiješ samo nakon duge razdvojenosti od vrlo dobrog prijatelja.
Luce se nevoljko odvojila i okrenula prema dvojici mladića koji su stajali
metar i pol dalje. Cam je izgledao kao i uvijek, suzdržan, opušten, sređen i
naočit.
Daniel je međutim izgledao kao da mu je neugodno, no za to je imao
razlog. Nisu razgovarali otkako ju je vidio kako ljubi Milesa, a sada su se
nalazili pored Luceine najbolje prijateljice i Danielova neprijatelja koji se
pretvorio u... što god je Cam sad bio Danielu. Ali...
Daniel je bio u njezinu domu. Na čujnoj udaljenosti od njezinih roditelja.
Što ako polude ukoliko doznaju tko je doista? Kako da im predstavi
mladića koji je bio odgovoran za tisuće njezinih smrti, koji ju je cijelo
vrijeme magnetski privlačio, koji je bio nemoguć i neuhvatljiv i tajnovit,
nekad i zao, čiju ljubav nije razumjela, koji je, za ime svijeta, radio s
demonom i koji je... Ali, ako je mislio da je doći ovamo nepozvan i
MIN@
219
dovesti sa sobom demona bila dobra zamisao, možda je i nije poznavao
tako dobro.
„Što ćeš ti tu?“ Glas joj je bio trpak, zato što nije mogla ragovarati s
Danielom a da se istodobno ne obrati i Camu, a s Camom nije mogla
razgovarati a da ga ne poželi gađati nečim teškim.
Cam je progovorio prvi:
„Sretan i tebi Dan zahvalnosti. Čuli smo da je danas tvoja kuća najbolje
mjesto za provesti praznik.“
„U zrakoplovnoj luci naišli smo na tvoju prijateljicu,“ dodao je Daniel.
Kad su bili u društvu uvijek joj se obraćao bezizražajnim glasom. Bilo je
to nekako službeno, zbog čega je čeznula da ostanu sami i budu svoji. Da
ga može zgrabiti za suvratke glupog kaputa i drmusati dok joj sve ne
objasni. To je već predugo trajalo.
„Počeli smo razgovarati, podijelili smo taksi,“ Cam je nastavio i
namignuo Callie.
Callie se nasmiješila Luce.
„Zamišljala sam prisno okupljanje u kući Priceovih, ali ovo je mnogo
bolje. Sad ću dobiti ekskluzivni uvid.“
Luce je osjetila da prijateljica na njezinu licu traži odgovor tko su ta dva
mladića. Vrlo brzo Dan zahvalnosti pretvorit će se u nešto doista čudno.
Nije trebalo biti tako.
„Vrijeme je za puricu!“ viknula je Luceina majka s dovratka. Kad je
vidjela da vani stoji gomila ljudi, njen osmijeh promijenio se u grimasu
zbunjenosti. Luce? „Što se događa?“
„Mama,“ rekla je Luce i pokazala rukom, „ovo su Callie i Cam i...“
željela je ispružiti ruku i dodirnuti Daniel, učiniti nešto što bi majci dalo
do znanja da je poseban, da je on taj pravi. Tako bi i njemu dala do znanja
da ga još voli i da će sve među njima biti u redu. Ali, nije mogla. Samo je
stajala. „... Daniel.“
„Dobro.“ Mama je zaškiljila prema svakom od pridošlica. „Pa, hmmm,
dobrodošli. Luce, dušo, možemo li popričati.“
Luce je krenula prema majci, koja je stajala na ulaznim vratima i
podignula prst prema Callie da joj time kaže da će se odmah vratiti.
Slijedila je majku kroz predvorje i kroz mutno osvijetljen hodnik u kojem
su visile uokvirene fotografije Luce dok je bila mala, u ugodnu spavaću
sobu njezinih roditelja, osvijetljenu svje tiljkom. Mama je sjela na bijeli
prekrivač na krevetu i prekrižila ruke.
„Misliš li da bi mi nešto trebala reći?“
„Mama, oprosti,“ rekla je Luce i utonula u krevet.
MIN@
220
„Nikog ne bih željela isključiti iz večere na Dan zahvalnosti, ali zar ne
misliš da bismo negdje trebali povući crtu? Nije li jedan auto
neočekivanih gostiju bio dosta?“
„Da, naravno, imaš pravo,“ rekla je Luce. „Nisam ih sve pozvala. Kao i ti,
zapanjena sam što su se pojavili.“
„Samo je riječ o tome da imamo tako malo vremena da ga provedemo s
tobom. Volimo upoznavati tvoje prijatelje,“ rekla je Luceina majka i
pomilovala je po kosi. „Ali, još važnije nam je vrijeme koje možemo
provesti s tobom.“
„Znam da je to veliko opterećenje, ali mama,“ Luce je u majčin otvoreni
dlan stavila obraz, „Daniel, on je poseban. Nisam znala da će doći, ali sad
kad je tu, potrebno mi je vrijeme s njime, isto kao što mi je potrebno
vrijeme s tobom i tatom. Ima li to smisla?“
„Daniel?“ ponovila je mama. „Onaj lijepi plavokosi mladić? Vi ste...“
„Zaljubljeni.“
Luce je iz nekog razloga drhtala. Premda je imala sumnje u vezi s
njihovom vezom, kad je naglas svojoj majci rekla da voli Daniela, to je
zvučalo tako istinito da ju je podsjetilo kako ga je usprkos svemu doista
voljela.
„Vidim.“ Kad joj je mama kimnula, njezini lakom učvršćeni uvojci nisu
se pomaknuli. Nasmiješila se. „Pa, ne možemo izbaciti sve osim njega,
zar ne?“
Hvala ti, mama.
„Zahvali i tati, također. I dušo... Sljedeći put, molim te, obavijesti me
malo prije. Da sam znala da ćeš kući dovesti svog »jedinoga«, donijela
bih s tavana album sa slikama kad si bila beba.“ Namignula je i poljubila
Luce u obraz.
Kad se vratila u dnevnu sobu, Luce je prvo naletjela na Daniela.
„Drago mi je što ti je na kraju uspjelo biti sa svojom obitelji,“ rekao je.
„Nadam se da se ne ljutiš na Daniela što me poveo,“ ubacio se Cam i
Luce je potražila u njegovu glasu bahatost, ali nije je našla. „Siguran sam
da biste oboje više voljeli da nisam tu, ali,“ pogledao je Daniela, „dogovor
je dogovor.“
„Svakako,“ hladnokrvno je rekla Luce.
Danielovo lice ništa nije odavalo. Sve dok se nije smrknulo. Miles je ušao
u dnevnu sobu.
„Hm, tvoj tata želi nazdraviti.“ Milesove oči nepomično su gledale u
Luce, zbog čega je pomislila da pokušava izbjeći Danielovo zurenje.
„Tvoja mama mi je rekla da te pitam gdje bi željela sjediti.“
MIN@
221
„Oh, bilo gdje. Možda pored Callie?“ Panika uhvati Luce od gostiju i
potrebe da ih drži što dalje jednog od drugog, ako je moguće, a Molly od
svakoga. „Trebala sam napraviti plan sjedenja.“
Roland i Arriane na brzinu su između blagovaonici i dnevne sobe
postavili stol za kartanje, tako da se gozba rastegnula i u dnevnu sobu.
Netko je stavio zlatno-bijel stolnjak, a roditelji u izvadili servis koji su
dobili na vjenčanju. Upaljene su svijeće, visoke čaše napunjene vodom.
Ubrzo su Miles i Shelby donijeli zdjele s mahunama i pire krumpirom iz
kojih se pušilo, a Luce je zauzela mjesto između Callie i Arriane.
Za prisnom večerom povodom Dana zahvalnosti sada je sjedilo dvanaest
osoba: četiri ljudska bića, dva nefila, šest palih anđela (po tri na strani
dobra i zla), a ispod stola nalazio se pas prerušen u puricu i njegova zdjela
s ostacima.
Miles je krenuo prema stolici točno nasuprot Luce, dok mu Daniel nije
uputio prijeteći pogled. Miles je ustuknuo i Daniel se baš spremao zauzeti
to mjesto, kad je Shelby kliznula na stolicu. Smiješeći se pobjedonosno,
Miles je sjeo Shelby slijeva, nasuprot Callie, a Daniel, pomalo ozlovoljen,
sjeo joj je zdesna, nasuprot Arriane.
Luce je netko udario nogom ispod stola, pokušavajući privući pažnju, ali
ona je gledala u tanjur.
Kad su svi sjeli, na čelu stola ustao je Lucein otac i zvecnuo vilicom po
čaši s crnim vinom.
„Poznat sam po dugim i dosadnim govorima u ovo doba godine.“
Smijuljio se. „Ali, nikad prije nisam ugostio toliko mladih ljudi koji su
očito gladni, pa ću prijeći na bit. Zahvalan sam svojoj slatkoj supruzi
Doreen, najboljoj kćeri Lucie i svima vama što ste nam se pridružili.“
Usredotočio se na Luce i uvukao obraze kako je činio kad se iznimno
ponosio. „Divno je gledati te kako napreduješ i rasteš u lijepu mladu
damu s toliko divnih prijatelja. Nadam se da ćete opet doći. Uzdravlje
svima! Za prijatelje!“
Luce se na silu nasmiješila i izbjegavala prepredene poglede koje su
izmjenjivali njezini »prijatelji«.
Daniel je podignuo čašu i počeo klicati i na taj način prekinuo iznimno
čudnu tišinu.
„Kakav je to život bez prijatelja kojima možeš vjerovati i u koje se možeš
pouzdati?“
Miles je uronio žlicu za posluživanje duboko u pire krumpir i gotovo ne
pogledavši Daniela rekao:
„Tako kaže gospodin Pouzdani.“
MIN@
222
Priceovi su bili odviše zauzeti prosljeđivanjem zdjela na drugi kraj stola,
da bi primijetili zlobni pogled koji je Daniel uputio Milesu.
Molly je stavljala predjelo škampe diablo, koje još nitko nije kušao, na
sve veću hrpu na Milesovu tanjuru.
„Reci kad je dosta.“
„Hej, Mo. Sačuvaj malo vatre i za mene.“ Cam je posegnuo za kotlom.
„Milese, Roland mi je rekao da si prije nekoliko dana pokazao ludu
vještinu u mačevanju. Kladim se da su djevojke pomahnitale.“ Nagnuo se
naprijed. „I ti si bila ondje, Luce, zar ne?“
Milesova vilica ostala je u zraku. Krupne plave oči izgledale su zbunjene
Camovom namjerom, kao da se nadao da će Luce reći kako je i ona
zajedno s ostalim djevojkama doista pomahnitala za Milesom.
„Roland je također rekao da je Miles izgubio,“ spokojno je rekao Daniel i
razmazao nadjev.
Gabbe, koja je sjedila na drugoj strani stola, prekinula je napetost
zadovoljnim predenjem.
„Ah, moj bože, gđo Price. Prokulice su božanstvene. Nisu li, Rolande?“
„Mmmm,“ složio se Roland. „Doista me vraćaju u jednostavnija
vremena.“
Luceina majka recitirala je recept, a tata je nadugačko objašnjavao o
mjesnom uzgoju. Dok se Callie naginjala i šaptala joj da su svi prilično
super, posebno Arriane i Miles, Luce je pokušavala uživati u rijetkim
trenucima s obitelji. Ali, bilo je tu i previše situacija na koje je trebalo
pripaziti. Luce se osjećala kao da bi se svaki trenutak moglo dogoditi da
mora razmontirati bombu.
Nakon nekoliko minuta, dok je nadjev ponovo obilazio stol Luceina
majka je rekla:
„Znate, tata i ja smo se upoznali kad smo bili vaše dobi.“
Luce je čula tu priču barem tri tisuće i petsto puta.
„Bio je vođa navale u ragbijaškom timu u srednjoj školi Athens.“ Njezina
majka namignula je Milesu. „Sportski građeni tipovi i onda su izluđivali
djevojke.“
„Da, te godine kad sam bio u školskoj momčadi Trojanci su postigli
uspjeh od 12 jardi iz drugog pokušaja.“ Lucein se tata nasmijao i ona je
čekala njegovu simboličnu izjavu: „Morao sam dokazati Doreen da nisam
tako grub kad nisam na igralištu.“
„Mislim da je super što imate tako postojan brak,“ rekao je Miles i
zgrabio još jedan kruščić od držanog tijesta koji je ispekla njezina majka.
„Luce ima sreću što su njezini roditelji tako iskreni i otvoreni, s njom i
međusobno.“
MIN@
223
Luceina majka široko se nasmiješila.
Prije nego što je mogla odgovoriti, Daniel se ubacio u razgovor.
„Ljubav je mnogo više od toga, Milese. Ne biste li rekli, gospodine Price,
da je prava veza mnogo više od neobavezne zabave i igara? Da zahtijeva
truda?“
„Naravno, naravno.“ Lucein otac potapkao je usne ubrusom. „Zašto bi se
inače brak zvao i obvezom? Dakako, ljubav ima svoje uspone i padove.
To je život.“
„Dobro rečeno, gospodine P.“ rekao je Roland s dubokoumnošću koja
nije odgovarala njegovu glatkom sedamnaestogodišnjem licu. „Bog zna
da sam vidio uspone i padove.“
„Ah, dajte!“ Na Luceino iznenađenje, u razgovor se uključila Callie.
Jadna Callie, sve ih je procjenjivala po izgledu. „Pričate o tome kao da je
to nešto tako teško.“
„Callie ima pravo,“ rekla je Luceina mama. „Djeco, mladi ste, puni nade i
doista biste se trebali samo zabavljati.“
Zabava. To je sada bio cilj? Zar se Luce ikad mogla zabavljati? Letimično
je pogledala Milesa. Smiješio se.
Ja se zabavljam, ustima je oblikovao riječi.
To je promijenilo njezin pogled na stvari zato što je, kad je još jednom
pogledala oko stola, shvatila da se, usprkos svemu, i ona zabavlja. Roland
je pravio predstavu dok je jezikom dodavao škampe Molly, a ona se
smijala, vjerojatno, prvi put u povijesti. Cam je pokušao glumiti da se
zaljubio u Callie, nudio je da joj kruščić namaze maslacem, što je ona
odbila podignuvši obrve i sramežljivo odmahnuvši glavom. Shelby je jela
kao da vježba za natjecanje. A Luce je još uvijek netko dodirivao nogom
ispod stola. Srela je Danielove ljubičaste oči. Namignuo je i ona je osjetila
tremu.
Bilo je nečeg osobitog u tome okupljanju. Bio je to najživahniji Dan
zahvalnosti otkad joj je umrla baka, nakon čega su Priceovi prestali za
praznike ići u močvarni rukavac rijeke u Louisianu. Sada je to bila njezina
obitelj: svi ti ljudi, anđeli, demoni, što god da su bili. Dobro ili loše, bilo
je zamršeno, varavo, s čestim usponima i padovima, nekad i zabavno. Kao
što je rekao njezin tata: to je život.
Za djevojku koja je imala nekog iskustva sa smrću, život je bilo nešto za
što je Luce odjednom bila preplavljena zahvalnošću.
„Pa, bilo mi je dosta,“ objavila je Shelby nakon nekoliko minuta.
„Mislim, hrane. Je li još tko gotov? Hajdemo to zamotati.“ Zazviždala je i
prstom napravila pokret kao lasom. „Žuri mi se u popravnu školu u koju
svi idemo... hm...“
MIN@
224
„Pomoći ću raspremiti stol.“ Gabbe je skočila i počela slagati prljave
tanjure na hrpu i vući Molly, kojoj se nije išlo, sa sobom u kuhinju.
Luceina majka još uvijek ju je kradomice pogledavala i pokušavala
kćerinim očima vidjeti skup. Što je bilo nemoguće. Prilično brzo
prihvatila je ideju o Luce i Danielu i često promatrala jedno pa drugo.
Luce je trebala prilika da pokaže majci kako Daniel i ona imaju nešto
čvrsto, divno i drukčije od svega, ali oko njih je bilo previše ljudi. Sve što
je trebalo biti lako, izgledalo je teško.
Zatim je Andrew prestao žvakati filcana pera oko vrata i počeo cviliti
prema vratima. Lucein tata ustao je i uzeo psu vodilicu. Kakvo olakšanje.
„Netko želi u šetnju poslije večere,“ objavio je.
I majka je ustala, a Luce ju je slijedila do vrata i pomogla joj odjenuti
kaput na dvostruko kopčanje. Tati je dodala šal.
„Hvala vam što ste večeras bili toliko super. Oprat ćemo sude dok vas
nema.“
Mama se nasmiješila.
„Ponosimo se tobom, u kom pogledu. Zapamti to.“
„Sviđa mi se Miles,“ rekao je Lucein tata i pričvrstio Andrewovu vođicu
na ovratnik.
„A Daniel je... jednostavno izniman,“ sugestivnim tonom odgovorila je
njezina mama.
Luceini obrazi zarumenjeli su se i letimično se osvrnula na stol iza sebe.
A roditeljima je uputila pogled koji je govorio volim-vas-nemojte-meosramotiti.
Dobro! Želim vam ugodnu i dugu šetnju!
Luce im je pridržala vrata i promatrala ih kako izlaze u noć s nestrpljivim
psom koji se gotovo gušio vodilicom. Kroz otvore na vrata ušao je
osvježavajuć i hladan zrak. S toliko ljudi, u kući je bilo vruće. Prije nego
što su njezini roditelji nestali niz ulicu, Luce je pomislila da je vidjela
bljesak.
Nečeg što je nalikovalo na krila.
„Jesi li vidio?“ rekla je, premda nije znala kome se obraća.
„Što?“ viknuo je tata i okrenuo se. Izgledao je toliko is punjeno i sretno,
da joj je gotovo prepuklo srce.
„Ništa.“ Luce se na silu nasmiješila i zatvorila vrata. Osjetila je da je
netko iza nje.
Daniel. Toplina od koje se zaljuljala u mjestu.
„Što si vidjela?“
Glas mu je bio leden, ne od ljutnje, nego od straha. Podignula je pogled,
posegnula prema njegovim rukama, ali on se okrenuo.
MIN@
225
„Cam,“ pozvao je. „Uzmi svoj luk.“
Na drugoj strani sobe, Camova glava naglo se podignula.
„Već?“
Utišao ga je fijuk izvana. Maknuo se od prozora i posegnuo u unutrašnjost
sakoa. Luce je vidjela bljesak srebra i sjetila se. Bile su to strijele koje je
pokupio od Izopćenice.
„Reci drugima,“ rekao je Daniel i okrenuo se prema Luce. Njegove usne
razdvojile su se i zbog izraza očaja na njegovu licu pomislila je da će je
poljubiti, ali on je samo rekao: „Imate li sklonište za slučaj oluje ?“
„Reci mi što se događa,“ rekla je Luce. Čula je vodu u kuhinji i Arriane i
Gabbe kako zajedno s Callie skladno pjevaju »Heart and Soul« i peru
posuđe. Vidjela je nemirna lica Rolanda i Molly dok su čistili stol. Luce je
odjednom shvatila da je večera za Dan zahvalnosti bila samo predstava.
Paravan. Samo, nije znala za što.
Miles se stvorio pored Luce.
„Što se događa?“
„Ništa oko čega bi se trebao brinuti,“ rekao je Cam. Ne grubo, samo
činjenično. „Molly. Rolande.“
Molly je spustila hrpu posuđa.
„Što trebamo učiniti ?“
Odgovorio je Daniel. Obraćao se Molly kao da su iznenada na istoj strani.
„Reci i drugima. I nađi štitove. Bit će naoružani.“
„Tko?“ pitala je Luce. „Izopćenici?“
Danielov pogled spustio se na nju i na licu mu se pojavio izraz
snuždenosti.
„Nisu nas trebali večeras naći. Znali smo da postoji šansa, ali doista ih
nisam želio dovesti tu. Žao mi je...“
„Daniele,“ prekinuo ga je Cam. „Sada je važno samo uzvratiti.“
Teško kucanje odjeknulo je kućom. Cam i Daniel nagonski su se približili
ulaznim vratima, ali Luce je odmahnula glavom.
„Stražnja vrata,“ šapnula je. „Kroz kuhinju.“
Svi su na trenutak stajali i slušali škripanje vrata koja su se otvarala.
Zatim se začuo dug i prodoran vrisak.
„Callie!“ Luce je potrčala kroz dnevnu sobu i dršćući zamišljala prizor s
kojim se suočavala njezina najbolja prijateljica.
Da je Luce znala da će se pojaviti izopćenici, ne bi pozvala Callie da
dođe. Ne bi uopće došla kući. Ako joj se bilo što desi Luce si nikad neće
oprostiti.
Prošla je kroz vrata kuhinje i ugledala Callie, skrivenu iza Gabbeina
vitkog tijela. Bila je sigurna, barem zasad. Luce je pustila uzdah i gotovo
MIN@
226
se srušila na zid mišića koji su iza nje stvorili Daniel, Cam, Miles i
Roland.
S podignutom divovskom daskom za meso Arriane je stajala na kao kreč
bijelom dovratku. Izgledala je spremna udariti nekog koga Luce još nije
mogla vidjeti.
„Dobra večer.“ Mladićev glas bio je ukočeno služben.
Kad je Arriane spustila dasku za meso, u dovratku je stajao visok, vitak
mladić u smeđem baloneru. Bio je vrlo blijed uska lica i snažna nosa.
Izgledao je poznato. S kratkom izbijeljelom plavom kosom. I praznim
bijelim očima.
Izopćenik.
Ali, Luce ga je već negdje vidjela.
„Phile?“ kriknula je Shelby. „Što dovraga radiš tu? I što ti se dogodilo s
očima? Posve su..“.
Daniel se okrenuo prema Shelby.
„Poznaješ toga izopćenika?“
„Izopćenika?“ Shelbyn glas je drhtao. „On nije... To je moj bijedni bivši...
To je...“
„Samo te iskoristio,“ rekao je Roland, kao da je znao nešto što drugi nisu.
„Trebao sam znati. Trebao sam ga prepoznati.“
„Ali nisi,“ sablasno mirnim glasom rekao je izopćenik. Posegnuo je u
unutrašnji džep balonera i izvukao srebrni luk. Iz drugog džepa izašla je
strijela koju je spretno stavio u luk. Uperio ju je u Rolanda, zatim prešao
preko gomile, naciljavši u svakog pojedinačno. „Molim vas, oprostite što
sam upao. Došao sam odvesti Lucindu.“
Daniel je koraknuo prema izopćeniku.
„Nećeš ti odvesti nikoga i ništa, rekao je, osim brzu smrt, ako smjesta ne
odeš.“
„Oprosti, ali, ne, to ne mogu učiniti,“ odgovorio je mladić, dok je u
mišićavim rukama još uvijek držao luk s napetom srebrnom strijelom.
„Imali smo vremena pripremiti se za ovu noć blagoslovljenog povratka u
prijašnje stanje. Nećemo otići praznih ruku.“
„Phile, kako si mogao?“ cvilila je Shelby i okrenula se prema Luce.
„Nisam znala... Iskreno, Luce, nisam znala. Samo sam mislila da je
čudak.“
Mladićeve usne razvukle su se u osmijeh. Užasne bijele oči bez dubine,
kao da su došle iz noćne more.
„Predaj mi je bez borbe, ili nitko neće biti pošteđen.“
Tada je Cam prasnuo u dug i dubok grohot. Smijeh je pretresao kuhinju, a
mladić u dovratku počeo se trzati od neugode.
MIN@
227
„Ti i koja vojska?“ rekao je Cam. „Znaš, mislim da si ti prvi izopćenik sa
smislom za humor kojeg sam sreo.“ Preletio je pogledom po natrpanoj
kuhinji. „Zašto ti i ja ne bismo izašli van? I riješili to već jednom, hoćemo
li?“
„Drage volje,“ odgovorio je mladić s bezizražajnim smiješkom na
blijedim usnama.
Cam je kružnom kretnjom istegnuo ramena, kao da pokušava izravnati
kvrgu u leđima, a na mjestu gdje su se približavale lopatice, kroz džemper
od kašmira probila su se golema zlatna krila.
Razmotala su se iza njega i zauzela većinu kuhinje. Camova krila bila su
tako blještava, da su zasljepljivala dok su pulsirala.
„Dovraga i natrag,“ šapnula je Callie i trepnula.
„Više ili manje,“ rekla je Arriane, dok je Cam izvijao krila i jurio kroz
vrata i mimo izopćenika u dvorište. „Sigurna sam da će ti Luce objasniti.“
Rolandova krila razmotala su uz zvuk polijetanja velika jata ptica. Dok se
provlačio kroz vrata za Camom, kuhinjska svjetiljka isticala je tamno
zlatne i crne šare. Za njim su krenule Molly i Arriane i usput se sudarale.
Dok su se žurile izaći, Arriane je gurnula sjajna krila koja su se prelijevala
u duginim bojama ispred Mollynih tamnobrončanih, i odaslala male
strujne iskre. Sljedeća je bila Gabbe, čija su se pahuljasta bijela krila
rastvarala graciozno poput leptirovih. Prošla je takvom brzinom, da je za
sobom, u kuhinji, podignula vjetar koji je mirisao na cvijeće.
Daniel je uzeo Luceine ruke u svoje. Sklopio je oči, udahnuo i dopustio
golemim bijelim krilima da se razmotaju. Da ih je posve raširio, zauzela
bi cijelu kuhinju, ali Daniel ih je obuzdavao i držao blizu tijelu.
Svjetlucala su i sjajila i sveukupno izgledala prelijepo.
Luce je ispružila ruke i dodirnula ih. Izvana su bila topla i meka poput
satena, ali unutra su bila toliko moćna. Mogla je osjetiti kako se
Danielova snaga ulijeva u nju. Osjećala je silnu bliskost prema Danielu i
potpuno ga je razumjela. Kao da su postali jedno.
Ne brini. Sve će biti u redu. Uvijek ću se pobrinuti za tebe.
Ali, naglas je rekao:
„Budi na sigurnom. Ostani tu.“
„Ne,“ preklinjala je. „Daniele.“
„Odmah ću se vratiti.“ Zatim je izvio krila i odletio kroz vrata.
Kad su ostali sami, ne-anđeli su se okupili. Miles se naslonio na stražnja
vrata i u čudu zurio kroz prozor. Shelby se držala za glavu. Callieno lice
bilo je bijelo poput hladnjaka.
Luce je uzela Callie za ruku.
„Pretpostavljam da bih ti trebala objasniti neke stvari.“
MIN@
228
„Tko je mladić s lukom i strijelom?“ šapnula je Callie. Lecnula se, ali je
čvrsto držala Luce za ruku. „Tko si ti?“
„Ja? Ja sam samo... ja.“ Luce je slegnula ramenima, osjećajući kako joj se
tijelom širi jeza. „Ne znam.“
„Luce,“ rekla je Shelby, očito susprežući suze. „Osjećam se kao takva
budala. Kunem se da nisam imala pojma. To što sam mu rekla... bilo je
samo kako bih si dala oduška. Uvijek je pitao za tebe i dobro je slušao, pa
sam... hoću reći, nisam imala pojma da je doista... Nikad ne bih, nikad...“
„Vjerujem ti,“ rekla je Luce. Pomaknula se prema prozoru, bliže Milesu i
pogledala na malu drvenu verandu koju je prije nekoliko godina izgradio
njezin tata. „Što misliš da želi?“
Palo hrastovo lišće u dvorištu bilo je pograbljano u uredne hrpe. Zrak je
mirisao na krijes. U daljini se čula sirena. U podnožju triju stuba kojima
se penjalo na verandu, jedno pored drugog stajali su Daniel, Cam,
Arriane, Roland i Gabe te gledali prema ogradi.
Ne prema ogradi, shvatila je Luce. Gledali su u mračnu gomilu
izopćenika, koji su u stavu pozor uperili srebrne strijele u anđele.
Izopćenik nije bio sam. Imao je sa sobom cijelu vojsku.
Luce se morala pridržati za pult. Osim Cama, anđeli nisu bili naoružani. A
ona je već vidjela što te strijele mogle učiniti.
„Luce, stani!“ viknuo je za njom Miles, ali ona je već jurila kroz vrata.
Čak i u tami, Luce je vidjela da su svi izopćenici lijepi na sličan,
bezizražajan način. Mladića i djevojaka bilo je podjednako, svi su bili
blijedi i odjeveni u iste smeđe balonere. Mladići su imali kratko ošišane
izbijeljene kose, a djevojke čvrsto zategnute, gotovo bijele konjske
repove. Krila su im se izvijala iz leđa. Bila su u vrlo, vrlo lošem stanju,
otrcana, poderana i odvratno prljava, gotovo premazana prljavštinom.
Nisu ni najmanje nalikovala na veličanstvena krila Daniela ili Cama, ili
krilima bilo kojeg anđela ili demona kojeg je Luce znala. Složno su
stajali, čudnovatim očima zurili su u prazno, glave su naginjali pod
različitim kutovima i u različitim pravcima. Izopćenici su bili vojska kao
iz noćne more. Samo se Luce nije mogla probuditi.
Kad je Daniel primijetio da Luce zajedno s ostalima stoji na verandi, brzo
se vratio i uhvatio je za ruke. Njegovo savršeno lice bilo je izobličeno od
straha.
„Ne,“ šapnula je. „Neću ostati zaključana dok se vi borite. Ne mogu samo
gledati kako ljudi oko mene umiru bez razloga.“
„Bez razloga? Sačuvajmo ovu svađu za neko drugo vrijeme, Luce.“
Pogled mu je skretao na mračni red izopćenika pored ograde.
Ruke sa strane skupila je u šake.
MIN@
229
„Daniele...“
„Tvoj život odviše je dragocjen da bi ga protratila u provali bijesa. Ulazi
unutra. Smjesta.“
Sa sredine dvorišta zazvonio je glasan vrisak. Deset izopćenika iz prvog
reda podignuli su oružje i ispalili strijele na anđele. Luceina glava sunula
je uvis na vrijeme da ugleda kako se nešto, odnosno netko katapultira s
krova.
Molly.
Poput crne mrlje, vitlala je grabljama kao da su joj u rukama palice i
sletjela s krova.
Izopćenici su čuli da im se približava, ali nisu je mogli vidjeti. Ali,
Mollyne grablje vrtjele su se i hvatale strijele u zraku, kao da obrađuju
usjeve u zemlji. Prizemljila se u svojim vojničkim čizmama, a srebrne
strijele tupih vrhova udarale su o tlo i kotrljale se, naizgled ne opasnije od
grančica. Ali, Luce je znala da nisu bezopasne.
„Sada neće biti milosti!“ S druge strane dvorišta urlao je izopćenik Phil.
„Odvedi je unutra i donesi zvjezdane strijele!“ Cam je viknu Danielu,
uzjahao na ogradu i izvukao srebrni luk. Brzo je odapeo tri svjetlosne
munje zaredom. Izopćenici su se grčili dok su tri njihova člana nestajala u
oblacima prašne.
Arriane i Roland hitali su po dvorištu brzinom svjetlosti i krilima skupljali
strijele.
Približavao se drugi red izopćenika i pripremao drugi pljusak strijela.
Trenutak prije nego što su ih ispalili, Gabbe je skočila na ogradu verande.
„Hmmm, da vidimo.“ Sa strašnim pogledom u očima, uperila je vrh
svojeg desnog krila u tlo ispod izopćenika.
Travnjak se zaljuljao, a zemlja se kao po šavu rasporila, duljinom cijeloga
dvorišta i još koji metar više.
Povukla je sa sobom, u duboki crni bezdan, barem dvadeset izopćenika.
Padali su s muklim i samotnim udicima. Bog zna koliko duboko.
Izopćenici iza njih klizali su se i zaustavljah tik ispred grozne provalije
koju je Gabbe stvorila ni iz čega. Glave su pomicali lijevo-desno, kad da
će na taj način pomoći svojim slijepim očima i shvatiti što se upravo
dogodilo. Još nekoliko izopćenika nesigurno se zanjihalo na rubu i palo u
bezdan. Jauci su bili sve tiši, dok nisu posve utihnuli. Trenutak potom,
poput zahrđale šarke zemlja je zaškripala i ponovo se zatvorila.
Gabbe je s krajnjom otmjenošću vratila pahuljasto krilo uz bok. Obrisala
je čelo.
„Pa, to bi trebalo pomoći.“
MIN@
230
Zatim je s neba pao još jedan blistav pljusak srebrnih ivera. Jedan je pao
na vrh stuba na verandi, pored Luceinih stopala. Daniel je zgrabio strijelu
s drvene stube, zamahnuo rukom i snažno je bacio, poput smrtonosne
sulice, ravno u čelo jednog od izopćenika koji se približavao.
Pojavio se bljesak, kao iz fotoaparata, a bjelooki mladić nije imao
vremena ni kriknuti od sraza, rasplinuo se u ništavilo.
Daniel je pogledom pretraživao Luceino tijelo, tapkao rukama, kao da ne
vjeruje da je još živa.
Pored nje, Callie je progutala knedlu.
„Je li on... je li taj tip doista...“
„Da.“ rekla je Luce.
„Ne čini to, Luce,“ rekao je Daniel. „Nemoj da te moram silom uvesti
unutra. Moram se boriti. A ti moraš otići odavde. Sada.“
Luce je dovoljno vidjela da se složi. Okrenula se kako bi se vratila u kuću
i posegnula za Callie, ali tada je kroz otvorena kuhinjska vrata načas
ugledala strašan prizor, izopćenike.
Bilo ih je troje. U njezinoj kući. Srebrni lukovi bili su upereni kao da će
svaki čas odapeti strijele.
„Ne!“ kriknuo je Daniel i pohrlio kako bi svojim tijelom zaštitio Luce.
Shelby je zateturala dok je izlazila iz kuhinje na verandu, zalupivši za
sobom vrata.
S druge strane vrata čula su se tri jasna udara ispaljenih strijela.
„Hej, ona je pošteđena!“ iz dvorišta je viknuo Cam i brzo kimnuo Shelby,
prije nego što je odapeo strijelu u glavu izopćenuicu.
„Dobro, imamo novi plan,“ promrmljao je Daniel. „Nađite neko sklonište
u blizini. Svi.“ Obraćao se Callie, Shelby i prvi put te noći, Milesu.
Zgrabio je Luce za nadlaktice. „Drži se podalje od zvjezdanih strijela,“
preklinjao je. „Obećaj mi.“ Hitro ju je poljubio, zatim ih je otjerao na
stražnji zid verande.
Sjaj toliko anđeoskih krila na okupu bio je odviše snažan i Luce, Callie,
Shelby i Miles morali su zakloniti oči. Čučnuli su, počeli su puzati preko
verande i slijediti Luce koja ih je vodila u bočno dvorište. U sklonište.
Moralo je biti tu negdje.
Iz sjena su istupili novi izopćenici. Izranjali su iz visokih grana drveća u
daljini i polako se približavali, prolazeći oko uzdignutih vrtnih lijeha i
pored stare Luceine ljuljačke iz djetinjstva, koju su izjeli termiti. Srebrni
lukovi sjajili su na mjesečini.
Na drugoj strani, samo je Cam imao luk. Nijednom nije zastao kako bi
prebrojio koliko je izopćenika smaknuo. Samo je smrtonosnom
MIN@
231
preciznošću odapinjao strijelu za strijelom u njihova srca. Ali, nakon
svakog koji je nestao, kao da se pojavio drugi.
Kad je potrošio strijele, istrgnuo je drveni izletnički stol iz deset godina
stare rupe u tlu i jednom rukom postavio ga ispred sebe, kao štit. Salve
strijela, jedna za drugom, odbijale su se o stol i padale na tlo, pored
njegovih stopala. Samo bi se prignuo, podignuo ih i odapeo, prignuo,
podignuo ih i odapeo.
Drugi su morali biti maštovitiji.
Roland je mahao zlatnim krilima takvom silinom, da je vjetar koji je
stvarao vraćao strijele otkuda su došle i obarao po nekoliko slijepih
izopćenika odjednom. Molly je neprestano bila u pogonu, grablje su se
spiralno okretale poput samurajskih mačeva.
Arriane je otrgnula staru autogumu s Luceine ljuljačke i vrtjela je poput
lasa, na taj način otklanjala je strijele u ogradu, a Gabbe je trčkarala okolo
i skupljala ih. Okretala se poput derviša, usput sjekla i ubijala svakog
izopćenika koji se približio i dražesno se smješkala dok im je strijelama
probijala kožu.
Daniel je regrutirao stare potkove Priceovih, koje je našao ispod verande.
Potkovama je gađao izopćenike, a ponekad bi jednom onesvijestio po tri
odjednom, kad bi se potkova odbila o njihove glave. Zatim bi ih zaskočio,
izvadio iz njihovih lukova zvjezdane strijele i golim rukama zarinuo ih u
njihova srca.
Na rubu verande, Luce je ugledala očevu drvenu šupu i rukom pozvala
ostale da je slijede. Otkotrljali su se preko ograde na travu i kradomice
pohitali prema spremištu.
Bili su blizu ulaza, kad je Luce čula oštar fijuk u zraku. Callie je kriknula
od boli.
„Callie!“ Luce se naglo okrenula.
Ali, njezina prijateljica još je bila tu. Trljala je rame gdje ju je okrznula
strijela, ali osim toga, nije bila ozlijeđena.
„Jako me zapeklo!“
Luce je ispružila ruku i dodirnula je.
„Kako si...?“
Callie je odmahnula glavom.
„Dolje!“ viknula je Shelby.
Luce je pala na koljena i povukla ostale za sobom i prema skloništu. Kroz
prljave sjene očeva alata, kosilice za travu i stare sportske opreme, do
Luce je dopuzala Shelby. Oči su joj bljeskale, a usne drhtale.
„Ne mogu vjerovati što se događa,“ šapnula je i zgrabila Luce za
nadlakticu. „Ne znaš koliko mi je žao. Za sve sam ja kriva.“
MIN@
232
„Nisi ti kriva,“ brzo je odvratila Luce. Naravno da Shelby nije znala tko je
zapravo Phil. I što je doista želio od nje. I što je to moglo donijeti. Luce je
znala kako je to osjećati krivnju zato što je nešto učinila iz neznanja.
Nikome to nije željela. Ponajmanje Shelby.
„Gdje je?“ pitala je Shelby. „Mogla bih ubiti to bijedno čudovište.“
„Ne.“ Luce ju je zadržala „Ne idi van,mogli bi te ubiti.“
„Ne razumijem,“ rekla je Callie. „Zašto bi ti itko želio nauditi?“
U tom trenutku, Miles je koraknuo prema izlazu iz šupe i svjetlu
mjesečine. Na glavu je stavio jedan od kajaka njezina oca.
„Nitko neće nauditi Luce,“ rekao je i izašao van.
Ravno u bitku.
„Milese!“ vrisnula je Luce. „Vrati se...“
Ustala je da pohita za njim, zatim se ukočila i zaprepašteno gledala kako
Miles baca kajak na izopćenika.
Bio je to Phil.
Kad je kriknuo i pao na travu, prazne oči su se izbuljile. Krila su mu se
grčila na tlu, dok je bespomoćno ležao pod teretom kajaka.
Na trenutak, Miles je izgledao kao da je ponosan na sebe, a i Luce se
pomalo tako osjećala. Zatim je istupila niska izopćenica, nakrivila je
glavu, kao pas kad osluškuje nečujnu zviždaljku, podignula srebrni luk i
naciljala točno u Milesova prsa.
„Nema milosti,“ bezlično je rekla.
Miles se nije mogao obraniti od čudne djevojke, koja je izgledala kao da
ne zna što je to imati milosti, čak ni prema najboljem i najnedužnijem
mladiću na svijetu.
„Stani!“ kriknula je Luce i istrčala iz spremišta, dok joj je bubnjalo u
ušima. Osjećala je da se oko nje vodi bitka, ali sve što je vidjela bila je
strijela spremna da probije Milesova prsa. I ubije još jednog njezina
prijatelja. Izopćenica je okrenula glavu. Prazne oči usmjerile su se prema
Luce i malo raširile, kao da mogu vidjeti Luceinu dušu kako gori, kao što
je rekla Arriane.
„Nemoj ga ubiti,“ Luce je podignula ruke. „Ja sam ta koju želiš.“
MIN@
233
Devetnaesto poglavlje
PREKID PRIMIRJA
Izopćenica je spustila luk. Kad se strijela u luku opustila, tetiva je
proizvela škripav zvuk, kao kad se otvaraju vrata tavana. Lice joj je bilo
mirno i nepomično poput jezera u zatišje. Bila je Luceine visine, čiste,
rosne kože i blijedih usana, a u obrazima je imala rupice, čak i kad se nije
smijala.
„Ako želiš da mladić poživi,“ rekla je jednoličnim tonom, „poštedjet ću
ga.“
Borba oko Luce je prestala. Guma za ljuljanje otkotrljala se do kuta
ograde, gdje se s teškim i muklim udarcem zaustavila. Rolandova krila
usporila su i blagim zamasima spustila ga na tlo. Svi su bili mirni, ali zrak
je bio naelektriziran od tišine.
Luce je osjetila na sebi teret tolikih pogleda: Callie, Milesa i Shelby.
Daniela, Arriane i Gabbe. Čama, Rolanda i Molly. Ali, nije mogla
otrgnuti pogled od djevojke bijelih očiju bez dubine.
„Nećeš ga ubiti... zato što sam ja to tražila?“ Luce je bila toliko zbunjena
da se nasmijala. „Mislila sam da mene želite ubiti.“
„Ubiti te?“ Djevojčin mehanički glas zapjevušio je i malo se podignuo od
iznenađenja. „Nikako. Umrli bismo za tebe. Želimo da pođeš s nama. Ti
si naša posljednja nada. Naša dozvola za ulaz.“
„Ulaz?“ Miles je dao glas Luceinu iznenađenju od kojeg je zanijemjela.
„Gdje?“
„U raj, naravno.“ Djevojka je mrtvim očima zurila u Luce. „Ti si cijena.“
„Ne.“ Luce je odmahnula glavom, ali djevojčine riječi sudarale su se u
njezinoj glavi i odjekivale na takav način da se osjetila toliko šupljom da
je jedva stajala.
Dozvola za ulazak u raj. Cijena.
Luce nije shvaćala. Izopćenici bi je uzeli sa sobom i što bi potom učinili?
Upotrijebili bi je kao sredstvo za cjenkanje? Djevojka nije mogla vidjeti
Luce, kako je mogla znati tko je? Ako je Luce nešto naučila u Shorelineu,
to je bilo da nitko ne zna pravu istinu iza mitskih priča. Bile su odviše
stare i zamršene. Svi su znali povijest u koju je Luce dugo bila umiješana,
ali čini se da nitko nije znao zašto.
„Nemoj je slušati, Luce. Ona je čudovište.“ Danielova krila su drhtala.
Kao da je mislio da je u napasti da krene s njima. Luce su počela svrbjeti
ramena, osjetila je vrelo peckanje, ali ostatak tijela bio je hladan.
„Lucinda?“ viknula je izopćenica.
MIN@
234
„U redu, čekaj trenutak,“ rekla je Luce djevojci. Okrenula se prema
Danielu. „Želim znati zbog čega je došlo do primirja. Nemoj mi reći »to
je ništa« i nemoj mi reći da ne možeš objasniti. Reci mi istinu. Toliko mi
duguješ.“
„Imaš pravo,“ rekao je Daniel, na Luceino iznenađenje. Potajno je
pogledavao izopćenike, kao da bi svakog trenutka mogli odvesti Luce.
„Odluku smo donijeli Cam i ja. Složili smo se da na osamnaest dana
stavimo naše nesuglasice na stranu. Svi anđeli i demoni. Udružili smo se
kako bismo progonili druge neprijatelje. Poput njih.“ Pokazao je na
izopćenike.
„Ali, zašto?“
„Zbog tebe. Zato što je tebi potrebno vrijeme. Možda su naši ciljevi
različiti, ali za sada smo Cam, ja i svi naši srodnici, saveznici. Imamo isti
prioritet.“
Mučan prizor koji je Luce vidjela u navjestitelju, Daniela i Cama kako
rade zajedno... to je trebalo biti u redu zato što su pristali na primirje.
Kako bi ona imala vremena?
„Nisi ga se pridržavao.“ Cam je ispljunuo riječi. „Od kakve mi je koristi
primirje, ako ga se ne pridržavaš?“
„Ni ti ga se nisi pridržavao,“ Luce je rekla Camu. „Vidjela sam te u šumi
kod Shorelinea.“
„Da bih te zaštitio!“ rekao je Cam. „Ne da bih te odveo na paradu pod
mjesečinom!“
Luce se okrenula prema Arriane.
„Primirje, što god da jest ili nije, kad jednom završi... Cam će opet biti
neprijatelj? I Roland? To nema smisla.“
„Samo reci riječ, Lucinda,“ rekao je izopćenik, „i odvest ću te daleko od
svega.“
„Kamo? Kome?“ pitala je Luce. Nekako ju je privlačila zamisao da otiđe
daleko. Od sve patnje, borbe i zbunjenosti.
„Nemoj učiniti nešto što bi mogla zažaliti, Luce,“ upozorio ju je Cam.
Bilo je čudno koliko je zvučao razumno, u usporedbi s gotovo
paraliziranim Danielom.
Prvi put otkad je izašla iz spremišta, Luce je pogledala oko sebe. Bitka je
stala. Sloj prašine koji je prekrivao groblje u Maču i križu, sada je obložio
travu u dvorištu. Dok je njihova grupa anđela izgledala posve netaknuta i
pripravna, izopćenici su izgubili većinu vojske. Ostalo ih je desetak,
stajali su podalje i gledali. Spustili su srebrne lukove.
Izopćenica je još uvijek čekala Lucein odgovor. Oči su joj sjale u noći, a
stopala uzmicala po nekoliko centimetara kako su se približavali anđeli.
MIN@
235
Kad joj se približio Cam, djevojka je ponovo podignula srebrni luk i
polako ga uperila u njegovo srce.
Luce je vidjela kako se ukočio.
„Ne želiš otići s izopćenicima,“ rekao je, „posebno ne večeras.“
„Nemoj joj govoriti što želi ili ne želi,“ umiješa se Shelby. „Ne kažem da
treba otići s albino čudacima. Samo prestanite ponašati prema njoj kao
prema djetetu i pustite je da jalni HM učini po svome. Nije li toga već
dosta?“
Njezin glas zatutnjao je dvorištem i Izopćenica je poskočila. Okrenula se i
nanišanila u Shelby.
Luce je zadržala dah. Srebrna strijela zadrhtala je u rukama izopćenice.
Nategnula je luk.
Luce nije disala. Prije nego što je djevojka mogla odapeti strijelu, njezine
sjajne oči su se razrogačile. Luk joj je ispao iz ruku. Njezino tijelo nestalo
je u mutnom, sivom bljesku.
Metar iza mjesta na kojem je stajala izopćenica, Molly je spustila srebrni
luk. Ustrijelila je djevojku ravno u leđa.
„Što?“ dreknula je Molly kad su se svi okrenuli i zabezeknuto se u nju
zagledali. „Sviđa mi se ta nefilka. Podsjeća me na nekog.“
Trznula je rukom prema Shelby, koja je rekla:
„Hvala. Najozbiljnije. To je bilo super.“
Molly je slegnula ramenima, nesvjesna mračne prisutnosti koja se nadvila
nad nju. Bio je to izopćenik kojeg je Miles kajakom prikovao uz tlo. Phil.
Zamahnuo je kajakom, kao da je riječ o palici za bejzbol i udarcem
odbacio Molly preko dvorišta. Pala je na travu i zastenjala. Izopćenik je
bacio kajak u stranu i izvadio iz balonera posljednju blistavu strijelu.
Na njegovu licu samo su mrtve oči bile bezizražajne. Sve drugo,
podignuta usna, obrve, čak i jagodične kosti, poprimile su potpuno divlji
izgled. Bijela koža kao da se rastegnula preko koščate lubanje. Ruke su
mu nalikovale na kandže. Ljutnja i očaj pretvorile su blijedog i neobičnog,
ali naočitog mladića u pravo čudovište. Podignuo je srebrni luk i
nanišanio u Luce.
„Tjednima sam strpljivo čekao priliku s tobom. Sada neću prezati od toga
da postanem malo nasilniji od svoje sestre,“ režao je. „Ideš s nama.“
Srebrni lukovi podignuli su se s obje Luceine strane. Cam je svoj još
jednom izvadio iz balonera, a Daniel se spustio na sve četiri kako bi se
domogao luka koji je ispao izopćenici. Phil kao da je to očekivao. Lice
mu se iskrivilo u mračan osmijeh.
„Trebam li ubiti tvojeg ljubavnika da mi se pridružiš ?“ pitao je i uperio
strijelu u Daniela. „Ili ih sve moram pobiti?“
MIN@
236
Luce je zurila u neobičan, ravan vrh srebrne strijele, udaljen manje od tri
metra od Daniela. Nema nikakvih izgleda da će Phil s te udaljenosti
promašiti. Te večeri vidjela je kako je od tih strijela u ništavnom bljesku
nestalo tucet anđela. Ali, vidjela je i da je takva strijela samo okrznula
Callienu kožu, kao tupi štap.
Odjednom je shvatila da je srebrna strijela ubijala anđele, ali ne i ljude.
Skočila je ispred Daniela.
„Neću ti dopustiti da ga ozlijediš. Tvoje strijele meni ne mogu nauditi.“
Iz Danielovih usta pobjegao je zvuk, dijelom smijeh, dijelom jecaj.
Pogledala ga je razrogačenih očiju. Izgledao je uplašeno, ali povrh svega
izgledao je kriv.
Sjetila se razgovora ispod kvrgave breskve u Maču i križu, kad joj je prvi
put govorio o reinkarnacijama. Sjetila se Mendocina i plaže na kojoj su
sjedili kad joj je govorio o položaju koji je imao u raju, prije nje. Kako je
bilo teško natjerati ga da se otvori o tim davnim vremenima! Ali, osjećala
je da toga ima još. Moralo je biti.
Pažnju joj je privukao izopćenik, kad je tetiva njegova luka zaškripala dok
je natezao strijelu. Sada je bila uperena u Milesa.
„Bilo je dosta razgovora. Ubijat ću tvoje prijatelje, jednog po jednog, dok
mi se ne predaš.“
U dvorištu je bilo hladno i mračno, šupa iza nje bila je puna iverja,
stvarna, ali Luce se činilo da je sve samo san. U glavi je vidjela bljesak
svjeda, vrdog boja i pred očima joj se ukazao kovitac slika iz njezina
života, mama, tata, Andrew. Roditelji iz Mount Shaste. Vera, kako se
kliže na zaleđenom ribnjaku. Djevojka koja je bila u prošlom životu, kako
pliva u žutom kupa čem kostimu s naramenicama. Vidjela je sve gradove,
domove i vremena koja nije mogla prepoznati. Danielovo lice iz tisuću
različitih kutova, pod tisuću različitih svjetala. Plamen za plamenom, za
plamenom.
Zatim je trepnula i ponovo se našla u dvorištu. Izopćenici su se
približavali, zbijali su se i šaptali Philu na uho. Uzrujan, neprestano je
odmahivao rukom, nastojeći usredotočiti se na Luce. Svi su bili napeti.
Vidjela je Milesa kako zuri u nju. Zacijelo je bio užasnut. Ali, ne, nije bio
užasnut. Takvom se žestinom usmjerio na nju, da joj se činilo kako
pogledom šalje vibracije u samo njezino središte. Pogled joj se zamutio i
osjetila je slabost. Slijedio je nepoznat osjećaj, kao da se nešto podiže s
njezina tijela. Kao da joj je s kože skinuta prevlaka.
Tada je čula svoj glas kako govori:
„Ne gađaj. Predajem se.“
MIN@
237
Ali, odjekivao je kao da je lišen tijela, a Luce nije izgovorila te riječi.
Pogledom je pratila zvuk, zatim joj se tijelo ukočilo zbog slike pred
sobom.
Druga Luce stajala je iza izopćenika i tapkala ga po ramenu.
Ali, to nije bio prizor iz prošlog života. Bila je to ona, njezine crne uske
traperice i karirana košulja, kojoj je nedostajalo dugme. Bila je to njezina
crna kratko ošišana i svježe obojena kosa. Svijetlosmeđe oči rugale su se
izopćeniku. A on je, očito, vidio njezinu dušu koja je gorjela. Vidjeli su i
drugi anđeli. Bio je to obratan odraz Luce. Bilo je to...
Milesovo djelo.
Njegov dar. Odvojio je Luce u njezino drugo ja, kao što joj je prvog
njezina dana u Shorelineu rekao da može učiniti. Kažu da je to lako
učiniti ljudima koje, znaš, voliš, rekao je.
Volio ju je.
Tada nije mogla razmišljati o tome. Dok su sve oči bile uprte u njezin
odraz, prava Luce povukla se dva koraka natrag i sakrila u šupu.
„Što se događa?“ Cam je zalajao na Daniela.
„Ne znam!“ hrapavo je šapnuo Daniel.
Činilo se da samo Shelby razumije.
„Uspio je,“ rekla je sebi u bradu.
Izopćenik je zamahnuo lukom i naciljao u novu Luce. Kao da nije posve
vjerovao u pobjedu.
„Učinimo to,“ Luce je čula svoj glas koji je dolazio iz sredine dvorišta.
„Ne mogu ostati s njima. Tu je previše tajni. I previše laži.“
Dio nje doista se tako osjećao. To se nije moglo nastaviti. Nešto se moralo
promijeniti.
„Poći ćeš sa mnom i pridružiti se mojoj braći i sestrama?“ s nadom u
glasu rekao je izopćenik. Smučilo joj se od njegovih očiju. Ispružio je
poput duha bijelu ruku.
„Hoću,“ Lucein glas je projicirao.
„Luce, ne.“ Daniel je suspregnuo dah. „Ne možeš.“
Tada su ostali izopćenici podignuli lukove prema Danielu, Čamu i
drugima, da se ne bi umiješali.
Lucein odraz prišao je bliže. Uzela je Phila za ruku.
„Mogu.“
Čudovišni izopćenik podigao ju je na svoje čvrste bijele ruke. Začulo se
lamatanje prljavih krila. S da se burno podignuo ustajao oblak prašine. U
spremištu, Luce je zadržala dah.
Čula je Danielovo zgranuto dahtanje kad je Lucein odraz odletio s
dvorišta u nebo. Ostali su izgledali zapanjeno. Osim Shelby i Milesa.
MIN@
238
„Što se, dovraga, dogodilo?“ rekla je Arriane. „Je li doista...“
„Ne!“ kriknuo je Daniel. „Ne, ne, ne!“
Luce se paralo srce dok je gledala kako Danici čupa kosti i vrti se u krug,
a njegova krila rastu do pune veličine.
Flota preostalih izopćenika smjesta je raširila prljava smeda krila i
odletjela. Da bi im toliko tanka krila ostala u zraku, morali su divlje
mahati. Okružili su Phila. Nastojali su stvoriti štit oko njega, kako bi
mogao odvesti Luce, gdje god to bilo.
Ali, Cam je bio brži. Izopćenici su bili već barem šest metara u zraku, kad
je Luce čula zvuk ispaljivanja posljednje strijele.
Camova strijela nije bila namijenjena Philu. Bila je namijenjena Luce.
Savršeno je naciljao.
Kad je vidjela kako njezin odraz nestaje u velikom bljesku bijele
svjetlosti, Luce se ukočila. Philova otrcana krila drhtavo su se rastvorila u
zraku. Bila su prazna. Grozan urlik pobjegao mu je s usana. S visoka se
obrušio na Cama, a za njim i vojska izopćenika. Ali, na pola puta je stao.
Kao da je shvatio da nema razloga vratiti se.
„I tako ponovo počinje,“ viknuo je Camu. Svima. „Moglo je mirno
završiti. Ali, večeras ste nas pretvorili u nove smrtne neprijatelje. Sljedeći
put nećemo pregovarati.“
Zatim su izopćenici nestali u noći.
Dolje u dvorištu, Daniel je pohitao prema Camu i bacio ga na tlo.
„Što je tebi?“ vikao je, zamahivao šakama i udarao Cama u lice. „Kako si
mogao?“ Cam ga je s naporom pokušao zaustaviti. Kotrljali su se po travi.
„Za nju je bolje da tako završi, Daniele.“ Daniel je bjesnio, navalio je na
Cama i gurao mu glavu u blato. Oči su mu plamtjele.
„Ubit ću te!“
„Znaš da ja imam pravo!“ viknuo je Cam. Više se nije opirao.
Daniel se ukočio. Sklopio je oči.
„U ovom trenutku ništa ne znam.“ Glas mu je bio hrapav. Zgrabio je
Cama za suvratak, no potom se skljokao na tlo i zagnjurio lice u travu.
Luce mu je željela prići. Pasti preko njega i reći mu da će sve biti u redu.
Ali, nije bilo. To što je te večeri vidjela, bilo je za nju previše. Osjećala je
mučninu dok je gledala svoj, Milesov obratni odraz nje, kako umire od
zvjezdane strijele.
Miles joj je spasio život. Nije mogla prijeći preko toga.
A ostali su mislili da ju je Cam ubio.
Dok je izlazila iz šupe, kako bi im rekla da se ne brinu i da je još živa, u
glavi joj se vrtjelo. Ali, tada je osjetila nečiju prisutnost. Na dovratku je
drhtao navjestitelj. Luce je izašla iz šupe i prišla mu. Polako se odvajao od
MIN@
239
sjene na mjesečini. Prepuzao je desetak centimetara po travi i za sobom
skupljao prljavi prekrivač prašine koji je ostao nakon bitke. Kad je došao
do Luce zadrhtao je, zatim se počeo uspravljati usporedno s njezinim
tijelom, dok joj nije mračno zalepršao iznad glave. Sklopila je oči i
osjetila kako joj se ruka podiže i dodiruje sjenu. Tama joj je pala na dlan i
ondje ostala. Neugodno je zacvrčala.
„Što je to?“ Daniel je naglo okrenuo glavu, slijedeći izvor zvuka.
Podignuo se s tla. „Luce!“
Dok su drugi zaprepašteno uzdisali kad su je ugledali, Luce je nepomično
stajala pored šupe. Nije željela ukazanje u navjestitelju. Vidjela je
dovoljno za jednu noć. Nije znala ni zašto je to činila...
Sve dok to nije učinila. Nije tražila viziju, tražila je izlaz. Željela je ući
unutra i otići nekamo daleko. Prošlo je toliko dugo otkad je imala
vremena promisliti svojom glavom. Trebao joj je odmor. Od svega.
„Vrijeme je da pođem,“ rekla je samoj sebi.
Vrata u sjeni, koja su se pred njom prikazala, nisu bila savršena, bila su
nazupčana na rubovima i zaudarala su na kanalizaciju. Ali, Luce je
svejedno razdvojila površinu.
„Ne znaš što činiš, Luce!“ Rolandov glas odjeknuo je s dovratka.
„Mogao bi te odvesti bilo kamo!“
Daniel je bio na nogama i trčao prema njoj.
„Što to radiš?“ U njegovu glasu čula je iskreno olakšanje zbog toga što je
živa i čistu paniku zbog toga što je rukovala navjestiteljem. Njegova
tjeskoba samo ju je potaknula.
Željela se osvrnuti i ispričati se Callie, zahvaliti Milesu za to što je učinio,
reći Arriane i Gabbe da se ne brinu, premda je znala da bi se usprkos tome
brinule i ostaviti poruku za roditelje. Željela je reći Danielu da je ne
slijedi, morala je to učiniti radi sebe. Ali, prilika za oslobođenje počela se
zatvarati. Zakoračila je naprijed i preko ramena viknula Rolandu:
„Mislim da ću morati sama shvatiti.“
Krajičkom oka vidjela je Daniela kako juri prema njoj. Kao da sve do tada
nije vjerovao da će to učiniti.
Osjećala je riječi na vrhu jezika. Volim te. Voljela ga je. Voljela ga je
cijelu vječnost. Ali, ako su Daniel i ona imali vječnost, njihova ljubav
mogla je pričekati dok Luce ne shvati nekoliko važnih stvari o sebi. O
svojim životima i životu koji je bio pred njom. Te večeri imala je vremena
još samo mahnuti u znak pozdrava, duboko udahnuti i uskočiti u turobnu
sjenu.
U mrak.
U svoju prošlost.
MIN@
240
EPILOG
PAKLENA BUKA
„Što se upravo dogodilo? Kamo je otišla?“
„Tko ju je to naučio?“
Mahniti glasovi u dvorištu Danielu su se činili iskrivljenim i dalekim.
Znao je da se pali anđeli svađaju i u dvorišnim sjenama traže navjestitelje.
Ali, Daniel je bio poput otoka, zatvoren za sve osim za svoju kušnju.
Iznevjerio ju je. Nije uspio.
Kako je to bilo moguće? Tjednima se iscrpljivao s jednim ciljem, da je
štiti sve dok jednog dana to ne bude moguće. Sada je taj trenutak došao i
prošao, kao i Luce.
„Tko zna što joj se može dogoditi. Tko zna gdje je mogla biti.“ Nikad
prije nije osjećao takvu prazninu i posramljenost.
„Zašto ne nađemo navjestitelja u kojeg je ušla, sastavimo ga i krenemo za
njom?“
Bio je to mladi nefil. Miles. Klečao je i prstima češljao travu. Kao idiot.
„Ne funkcioniraju na taj način,“ Daniel je zarežao na njega. „Kad ulaziš u
vrijeme, navjestitelj ide za tobom. Zato to nikad ne činiš, osim...“
Cam je gotovo sažaljivo pogledao Milesa.
„Molim te, reci mi da o putovanju navjestiteljima Luce zna više od tebe.“
„Zašuti,“ rekla je Shelby i zaštitnički stala pored Milesa. „Da nije odvojio
Lucein odraz, Phil bi je odveo sa sobom.“
Shelby je bila na oprezu, uplašena i izgubljena medu palim anđelima.
Prije nekoliko godina bila je zaljubljena u Daniela, ali on joj, naravno,
nije uzvratio osjećaje. Ali, sve do te večeri, Daniel je imao dobro
mišljenje o djevojci. Tada je postala samo smetnja.
„Sam si rekao da je za Luce bolje umrijeti nego otići s izopćenicima,“ još
uvijek je branila Milesa.
„Odveli bi je izopćenici koje si ti praktično pozvala ovamo,“ u razgovor
se umiješala Arriane i okrenula prema Shelby, čije se lice zacrvenjelo.
„Zašto pretpostavljaš da nefilska klinka može prepoznati izopćenika?“
Molly je prkosila Arriane. „Ti si bila u toj školi. Ti si trebala nešto
primijetiti.“
„Tišina! Svi!“ Daniel nije mogao razmišljati. Dvorište je bilo krcato
anđelima, ali zbog Luceine odsutnosti činilo mu se da je posve prazno.
Nikog nije mogao pogledati. Shelby, zato što je upala ravno u lakoumnu
zamku koju joj je postavio izopćenik. Milesa, zato što je mislio da ima
ulogu u Luceinoj budućnosti. Cama, zato što je pokušao...
MIN@
241
Ah, kako mu je bilo u trenutku kad je pomislio da ju je izgubio od
Camove zvjezdane strijele! Krila su toliko otežala da ih nije mogao
podignuti. Bila su hladnija od smrti. Na trenutak se odrekao sve nade.
Ali, to je bila samo varka. Obrnuti odraz, ništa posebno pod normalnim
okolnostima, ali te večeri, bilo je to posljednje što je Daniel očekivao.
Strahovito ga je šokiralo. Toliko da ga je gotovo ubilo. Dok se nije
obradovao njezinu uskrsnuću.
Još je bilo nade.
Sve dok je može naći.
Kad je vidio Luce kako otvara sjenu, zaprepastio se. Zadivila ga je,
začudila i u isti mah bolno privlačila, ali više od svega, zaprepastila ga je.
Koliko je puta učinila to bez njegova znanja?
„O čemu razmišljaš?“ pitao je Cam i prišao mu. Njihova su se krila
privlačila, bila je to stara magnetska sila, no Daniel je bio odviše iscrpljen
da bi ih odmaknuo.
„Idem za njom,“ rekao je.
„Dobar plan,“ podrugljivo se nasmijao Cam. „Samo ćeš »otići za njom.«
Bilo kamo u vrijeme i prostor untrag nekoliko tisuća godina. Zašto bi ti
trebala strategija?“
Zbog njegova sarkazma, Daniel ga je opet poželio napasti.
„Ne tražim od tebe savjet ni pomoć, Came.“
U dvorištu su ostale samo dvije zvjezdane strijele. Jednu od njih pokupio
je od Izopćenice koju je ubila Molly, a drugu je Cam našao na plaži još na
početku primirja. Bila bi to lijepa simetrija, da su Cam i Daniel u tom
trenutku bili neprijatelji, dva mladića, dvije zvjezdane strijele, dva
besmrtna protivnika.
Ali, ne. Ne još. Morat će se riješiti toliko drugih neprijatelja, prije nego
što se opet okrenu jedan protiv drugoga.
„Cam želi reći da bi to moglo iziskivati truda,“ Roland je stao između njih
i tihim se glasom obratio Danielu. „Vidio sam kako se ti klinci bacaju u
navjestitelje. Ona ne zna što čini, Daniele. Prilično brzo upast će u
nevolju.“
„Znam.“
„Ako nam dopustiš da ti pomognemo, neće biti znak slabosti,“ rekao je
Roland.
„I ja mogu pomoći!“ viknula je Shelby. Došaptavala se s Milesom.
„Mislim da bih mogla znati gdje se nalazi.“
„Ti?“ pitao je Daniel. „Dovoljno si pomogla. Oboje ste...“
„Daniele...“
MIN@
242
„Znam Luce bolje od bilo koga na svijetu.,“ Daniel se okrenuo od svih,
prema mračnom praznom prostoru u dvorištu, gdje je Luce ušla u sjenu.
„Mnogo bolje nego što će je itko od vas ikad poznavati. Ne trebam vašu
pomoć.“
„Poznaješ njezinu prošlost,“ rekla je Shelby. Hodala je ispred njega kako
bi je morao gledati. „Ne znaš kroz što je prolazila posljednjih nekoliko
tjedana. Ja sam bila pored nje kad su joj se ukazali prošli životi. Ja sam
vidjela njezino lice kad je našla sestru koju je izgubila kad si je poljubio..“
Shelby je zašutjela. „Znam da me sad svi mrzite. Ali, kunem se... Ah, u
što god da vjerujete. Od sada mi možete vjerovati. I Milesu. Želimo
pomoći. Mi hoćemo pomoći. Molim te,“ dodirnula je Daniela. „Vjeruj
nam.“
Daniel se otrgnuo od nje. Povjerenje je oduvijek izazivalo nelagodu u
njemu. To što je imao s Luce, ništa nije moglo uzdrmati. Nikad nije bilo
potrebe čak ni poraditi na povjerenju. Njihova ljubav jednostavno je bila.
Tijekom cijele vječnosti, Daniel nije mogao imati povjerenja ni u koga i
ni u što, osim u nju. Sada nije želio počinjati.
Dolje, niz ulicu zacvilio je pas. Zatim još jednom, glasnije. Bliže.
Luceini roditelji vraćali su se iz šetnje.
U mračnom dvorištu, Danielove oči našle su Gabbeine. Stajala je pored
Callie, vjerojatno ju je bodrila. Već je uvukla svoja krila.
„Samo idi,“ na pustome dvorištu prekrivenom prašinom, ustima je nijemo
oblikovala riječi. Što je značilo: Idi po nju. Ona će se pobrinuti za Luceine
roditelje. Ona će otpratiti Callie kući. Ona će obraniti sve položaje, kako
bi Daniel mogao otići i učiniti što je važno. „Naći ćemo te i pomoći ti čim
budemo mogli.“
Mjesec se pojavio iza vela od oblaka. Danielova sjena produljila se na



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

20Lauren Kate - Kušnja Empty Re: Lauren Kate - Kušnja taj Sub Jan 21, 2012 5:03 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
„Znam Luce bolje od bilo koga na svijetu.,“ Daniel se okrenuo od svih,
prema mračnom praznom prostoru u dvorištu, gdje je Luce ušla u sjenu.
„Mnogo bolje nego što će je itko od vas ikad poznavati. Ne trebam vašu
pomoć.“
„Poznaješ njezinu prošlost,“ rekla je Shelby. Hodala je ispred njega kako
bi je morao gledati. „Ne znaš kroz što je prolazila posljednjih nekoliko
tjedana. Ja sam bila pored nje kad su joj se ukazali prošli životi. Ja sam
vidjela njezino lice kad je našla sestru koju je izgubila kad si je poljubio..“
Shelby je zašutjela. „Znam da me sad svi mrzite. Ali, kunem se... Ah, u
što god da vjerujete. Od sada mi možete vjerovati. I Milesu. Želimo
pomoći. Mi hoćemo pomoći. Molim te,“ dodirnula je Daniela. „Vjeruj
nam.“
Daniel se otrgnuo od nje. Povjerenje je oduvijek izazivalo nelagodu u
njemu. To što je imao s Luce, ništa nije moglo uzdrmati. Nikad nije bilo
potrebe čak ni poraditi na povjerenju. Njihova ljubav jednostavno je bila.
Tijekom cijele vječnosti, Daniel nije mogao imati povjerenja ni u koga i
ni u što, osim u nju. Sada nije želio počinjati.
Dolje, niz ulicu zacvilio je pas. Zatim još jednom, glasnije. Bliže.
Luceini roditelji vraćali su se iz šetnje.
U mračnom dvorištu, Danielove oči našle su Gabbeine. Stajala je pored
Callie, vjerojatno ju je bodrila. Već je uvukla svoja krila.
„Samo idi,“ na pustome dvorištu prekrivenom prašinom, ustima je nijemo
oblikovala riječi. Što je značilo: Idi po nju. Ona će se pobrinuti za Luceine
roditelje. Ona će otpratiti Callie kući. Ona će obraniti sve položaje, kako
bi Daniel mogao otići i učiniti što je važno. „Naći ćemo te i pomoći ti čim
budemo mogli.“
Mjesec se pojavio iza vela od oblaka. Danielova sjena produljila se na
travi ispred njegovih stopala. Promatrao ju je kako malo bubri i izvlači iz
sebe navjestitelja. Kad ga je okrznula hladna i vlažna tama, Daniel je
shvatio da već cijelu vječnost nije ušao u navjestitelja. Nije imao običaj
vraćati se u prošlost.
Ali, još uvijek je znao sve pokrete, bili su mu zakopani u krilima, u duši
ili u srcu. Radio je brzo, odlijepio je navjestitelja od svoje sjene i naglo ga
uštipnuo kako bi ga odvojio od tla. Zatim ga je bacio u zrak ispred sebe,
kao da je riječ o lončarskoj glini.
Stvorila su se jasna, definirana vrata.
Daniel je bio dio svakog Luceina prošlog života. Nije bilo razloga da je ne
nađe.
Otvorio je vrata. Nije smio gubiti vrijeme. Srce će ga dovesti k njoj.
MIN@
243
Imao je predosjećaj da iza ugla vreba nešto loše, ali i nadu da ga malo
dalje čeka nešto nevjerojatno.
Moralo je tako biti.
Njegova goruća ljubav prema njoj kolala je kroz njega sve dok se nije
osjetio toliko ispunjenim da je mislio da neće moći proći kroz vrata.
Krilima je ovio tijelo i ušao u navjestitelja.
Iza njega, iz dvorišta se čulo udaljeno komešanje. Šapat, šuštanje i uzvici.
Nije ga bilo briga. Zapravo, nije ga bilo briga ni za koga.
Samo za nju.
Uskliknuo je kad je probio površinu.
„Daniele.“
Glasovi. Bili su iza njega, slijedili su ga, približavali se. Dozivali su ga
dok je sve dublje i dublje ulazio u tunel prošlosti.
Hoće li je naći ?
Bez sumnje.
Hoće li je spasiti ?
Uvijek.
KRAJ
Druge knjige


Sve zahvale Veri za digitalizaciju!



Spojler:
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Lauren Kate - Kušnja Giphy
Spojler:

Lauren Kate - Kušnja 8b_15
http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Lauren Kate - Kušnja Beautiful-girl-look-up2-