Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 2]

1 Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 3:14 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator

Kad svoju impresivnu zbirku nakita odluči prodati na dražbi, Nina Revskaja, nekoć velika baletna zvijezda Boljšoja, vjeruje da je napokon spustila zastor nad svojom prošlošću.
Umjesto toga, u nekadašnjoj balerini bude se sjećanja na rodnu Rusiju i događaje koji su prije pola stoljeća promijenili tijek njezina života. Ondje je otkrila čaroliju kazališta, ondje se zaljubila u pjesnika Viktora Jelsina, ondje su ona i njezini prijatelji - Gerš, daroviti kompozitor i profinjena balerina Vjera - postali žrtve staljinističke agresije. I upravo u Rusiji došlo je do strašnog otkrića koje je potaknulo smrtonosni čin izdaje.

Ruska zima, prvijenac američke spisateljice Daphne Kalotay, ovogodišnji je dobitnik nagrade teksaškog društva književnika WLT i finalist natječaja James Jones, za najbolji debitantski roman.


Scan,obrada: Pompeasabina



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 3:20 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Tada sam prvi put shvatila da ljubav nije samo izvor radosti ili samo igra nego dio neprekidne tragedije života, kako u svojem vječnom tijeku tako i zbog neizmjerne snage koja joj daje smisao.

NADEŽDA MANDELJŠTAM


Njezin je muž imao starinske ideje o draguljima; muškarac ih kupuje supruzi u zamjenu za riječi koje ne može dostojanstveno izgovoriti.

WILLA GATHER



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 3:21 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
KNJIGA PRVA


Dražbovni predmet 7
Dijamantne naušnice na štiftkopčanje. U svakoj od 4 košarice dijamant je okruglog briljantnog reza, veličine pribl. 1,64 i 1,61 karata; boja i čistoća H/VS2; naušnice su od 18karatnog bijelog zlata sa znakom ruske zlatarske radionice.
20.000 - 22.000 $



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 3:22 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PRVO POGLAVLJE
P
oslijepodne je bilo tako hladno, tako neumoljivo sivo da je tek ne¬kolicina prolaznika žurila dugim drvoredom koji je dijelio Aveniju Commonwealth, a čak su i manji psi imali tople kaputiće i uvrijeđene izraze njuškica dok su ih vlasnici nervozno vukli na uzici. S prozora na drugom katu, koji je gledao na sjevernu stranu ulice, iznad ukrasnih balkona s ogradama od bakra koje su već odavno promijenile boju u blijedozelenu, Nina Revskaja promatrala je prizor. Uskoro će sunce — ono malo što je od njega ostalo — odustati od blijedog truda, a pred nizom dobro održavanih katnica tmurno će zasjati ulične svjetiljke.
Nina se pokušala još približiti kako bi bolje vidjela pločnik, ali opet ju je spriječila ta ukočenost u vratu. Invalidska kolica nisu mogla prići bliže pa se podnoseći bol još malo nagnula prema prozoru. Od njezina se daha zamaglilo staklo. Nadala se da će na vrijeme primijetiti svojega gosta tako da se može bolje pripremiti.
Hladnoća joj je prožimala obraze. Evo netko dolazi, ali ne, to je neka žena i premlada je. Potpetice njezinih čizama usamljeno klopoću po pločniku. Zastala je, čini se da traži određenu adresu. Nina ju je izgubila iz vida jer se žena približila ulaznim vratima zgrade. To sigurno nije prava osoba — iako netko upravo zvoni na vratima. Ukočenih leđa u svojim invalidskim kolicima, Nina se polako udaljila od prozora. U hodniku se namrštila i pritisnula tipku interkoma. "Da?"
"Drew Brooks, iz Bellera."
Te današnje američke djevojke. Hodaju svijetom s muškim ime¬nima.
"Dođi gore." Iako je bila svjesna svojeg naglaska i napuklog glasa, Nina se uvijek šokirala kad bi čula samu sebe. U njezinoj glavi, u mislima, riječi su joj uvijek bile razgovijetne i jasne. Dovezla se pred vrata da ih otključa i otvori, a onda je osluškivala zvuk dizala. Ali čulo se kako se netko uspinje stubištem, koraci su bili sve glasniji i bliži dok se nisu pretvorili u "Drew", vitku u vunenom kaputu, obra¬za rumenih od hladnoće, s velikom kožnatom torbom čiji je remen dijagonalno prebacila preko ramena. Bila je dobre visine, držala se samouvjereno i pružila je ruku da se rukuje, još uvijek s navučenom rukavicom.
Počelo je, pomislila je Nina, s laganim razočaranjem u srcu; ja sam to započela. Drhtavim prstima nakratko je prihvatila pruženu ruku. "Molim te, uđi."
"Zadovoljstvo mi je upoznati vas, gospođice Revskaja."
Gospođice, kao da je ona neka tajnica. "Možeš me zvati Nina."
"Zdravo, Nina." Djevojka se iznenađujuće samouvjereno na¬smiješila, a u vanjskim kutovima očiju lepezasto su joj se raširile bore; Nina je primijetila da je bila starija nego što je isprva mislila. Imala je tamne trepavice, a crvenkastosmeđu kosu zataknula je iza ušiju. "Lenore, naša direktorica odjela Zlatnog nakita ispričava se jer ne može doći", reče ona skidajući rukavice. "Oboje djece joj je istovremeno dobilo neku virozu."
"Možeš ovdje staviti kaput."
Djevojka se izvukla iz kaputa i ostala u kratkoj suknji i pripijenoj dolčeviti. Nina je procijenila kratku suknju, duge noge, niske čizme i svijetle najlonke. Nepraktično, pokazivati noge po ovakvu vremenu. A ipak, Nina je odobravala njezinu odjeću. Iako većina ljudi zna izreku da se radi ljepote isplati trpjeti, malo ih se doista držalo te poslovice.
"Sjedit ćemo u salonu." Nina je okrenula svoja invalidska koli¬ca, a bol joj je prostrijelila koljenima. Uvijek je bilo ovako, ta bol. Javljala se naglo svaki put negdje drugdje. "Izvoli, sjedni."
Djevojka je sjela i prekrižila noge u tankim najlonkama.
Trpjeti za ljepotu. To je jedna od istinitijih poslovica, koje se Nina maksimalno držala. Plesala je na uganutim prstima i s reumatičnim kukovima, s upalom pluća i vrućicom. Kao mlada žena u Parizu, a poslije i u Londonu, naravno da je odslužila svoje u tankim haljini cama i vrtoglavim potpeticama, a tijekom 1960ih nosila je kostimiće koji su nevjerojatno grebli kožu kao da su bili sašiveni od tkanine za namještaj. Godine 1978. podvrgla se onome što se tada zvalo "mini facelift". Radilo se samo o nekoliko šavova iza ušiju — tako malih, da se onoga dana kad ih je trebala skinuti, odlučila to učiniti sama. I učinila je, uz pomoć zrcala s povećavanjem i šiljatim škaricama.
Djevojka je zagladila suknju, kao da lakim tapšajućim pokretom skida nevidljive pahuljice. Ninina baka takvo je ponašanje nazivala afektiranjem tipičnim za Sankt Peterburg, ta mala ženska namještanja odjeće. Djevojka je posegnula u torbu i izvukla notes na tvrdoj podlozi u kožnatom uvezu. Ima široke jagodice lica, svijetlu put i smeđe oči prošarane zelenim točkicama. Bilo je nečega poznatog u njoj, iako ne na baš dobar način. "Došla sam sastaviti osnovni popis. A dalje će nastaviti naši procjenitelji."
Nina je kratko kimnula glavom, a čvor rta stražnjoj strani vrata kao da se zategnuo: ponekad je taj čvor bio samo središte njezine bole sti. "Da, naravno", reče ona, a od tog napora bol joj se načas pojačala.
Otvarajući notes djevojka je rekla: "Imam mnogo toga što bih vas htjela pitati — iako ću se pokušati zadržati na poslu koji je pred nama. Volim balet. Voljela bih da sam vas mogla vidjeti dok ste ple¬sali."
"Nema potrebe da mi laskaš."
Djevojka je podigla jednu obrvu. "Čitala sam o vama i kako su vas zvali Leptirica."
"Tako su me nazvale jedne moskovske novine", Nina je čula samu sebe kako odrješito kaže. "Nije mi se svidjelo." Prije svega, usporedba nije bila točna, a k tome ju je prikazivala slabom i trepe¬ravom, poput ružine latice koja leti zrakom. "Bilo je previše... sladu¬njavo."
Djevojka ju je pogledala kao da će joj namignuti u znak slaganja, a Nina se iznenadila što je njezina hladnoća prihvaćena na taj način. "Uočila sam motiv leptira na nekim primjercima vašeg nakita", reče djevojka "Pogledala sam popis s izložbe u St. Botolphu. Mislila sam da bi nam to danas moglo olakšati posao. Pregledat ćemo taj popis iz St. Botolpha" — pokazala je na stranice koje je držala na podlošku.
"pa ćete mi reći koje stvari želite dati na dražbu, a što ćete možda zadržati."
"U redu." Čvor u vratu joj se zategnuo. Zapravo je osjećala nešto nalik privrženosti tom strašnom čvoru, koji je isprva bio samo još jedna neumoljiva bol. Ali onda se, prije nekoliko mjeseci, Nina sjetila kako joj je baka, u Moskvi dok je još bila premalena da to čini sama, običavala vezati zimski šal oko vrata: s čvorom straga kako bi je lakše uhvatila ako bi pokušala pobjeći. Ta je slika, koje se Nina nijed¬nom nije sjetila u proteklih pedeset godina, bila utjeha, melem, dar koji je davno zagubila i sad ga ponovo našla. Kad bi se bol sad pojavila u vratu, Nina bi govorila sebi da je to čvor na starom vunenom šalu, da su ga svezale bakine ruke i tad bi bol, iako nimalo manja, bila lakše podnošljiva.
Djevojka joj je pružala blok s podloškom. Nina ga je prihvatila drhtavim rukama dok je djevojka ležerno nastavljala razgovor: "I ja sam zapravo jednom četvrtinom Ruskinja." Kad Nina ništa nije odgo¬vorila, dodala je: "Moj djed je došao odande."
Nina je to odlučila ignorirati. Njezin život u Rusiji bio je tako daleko, osoba koja je bila tada bila je toliko odvojena od one kakva je poslije postala. Spustila je blok na krilo i namrštila se.
Nešto sigurnijim tonom glasa djevojka je upitala: "Što vas je ponukalo da te predmete date na dražbu?"
Nina se nadala da joj glas neće zadrhtati. "Želim usmjeriti pri¬hod tamo kamo želim, još za života. Uskoro ću navršiti osamdeset, znaš. Kao što sam ti rekla, sva zarada ide u Zakladu Bostonskog bale¬ta." Držala je pogled spušten, usmjeren na blok s podloškom i pitala se skriva li njezina ukočenost njezine emocije. Jer sad joj se sve činilo pogrešnim, kao neka prenagljena odluka. Na neki način taj osjećaj pogreške imao je veze s ovom djevojkom jer će ona pregledati Ninino blago. Tim sigurnim rukama čistunke.
"Pa, ovi će primjerci sigurno donijeti lijepu svoticu", reče dje¬vojka. "Naročito ako nam dopustite da objavimo kako su iz vaše zbir¬ke." Na licu joj se pojavila nada. "Naše su dražbe uvijek anonimne, naravno, ali u ovako istaknutom slučaju često se isplati dati informacije u javnost. Pretpostavljam da vam je Lenore to spomenula. Na taj način čak i manje vrijedni predmeti mogu postići dobru cijenu. Ne moramo uključiti i predmete koji su drage uspomene, ali..."
"Uzmi ih."
Djevojka je nagnula glavu i iskosa pogledala Ninu, kao da je po¬novo procjenjuje. Činilo se da je nešto primijetila, a Nina je osjetila kako joj se bilo ubrzalo. Ali djevojka je samo uspravnije sjela i rekla: "Već sama činjenica da su to vaše stvari, privući će mnogo više poten¬cijalnih kupaca. A naravno, tu je i dodatna privlačnost zato što su neki primjerci nakita prokrijumčareni iz Sovjetske Rusije. Po cijenu života."
Evo sad će početi, kao što to uvijek bude, onaj dio razgovora u kojem će Nina postati hrabra starica, žena koja je pobjegla od potlačenosti i opirala se svojoj vladi u potrazi za umjetničkom slobodom. To se uvijek događalo na isti način: započela bi kao umjetnica, a završila kao simbol.
"Mislim na vaš bijeg iz zemlje."
Te produhovljene smeđe oči. Nina je opet udahnula dašak proš¬losti, prisjećanja na... što? Na nešto neugodno. U njoj se probudila lagana ljutnja. "Ljudi misle da sam pobjegla iz Rusije kako bih izmaknula komunizmu. Zapravo sam bježala od svoje svekrve."
Činilo se da djevojka misli kako se Nina šali. Bore su se opet pokazale u kutovima njezinih očiju dok se urotnički nasmiješila. Crne trepavice, široke jagodice, mudro izvijene obrve... Nini se prikazala kratka, jasna vizija: to ozareno lice, treperavo mahanje rukama, deli¬katno mreškanje mišića dok je plesala na pozornici.
"Postoji li kakav... problem?"
Nina se trgnula. Djevojka iz Bellera pozorno ju je promatrala pa se Nina zapitala nije li se zabuljila u nju. Duboko je udahnula da se smiri i rekla: "Podsjećaš me na jednu moju prijateljicu. Davno je to bilo."
Djevojka je izgledala zadovoljno, kao da svaka usporedba s proš¬lošću mora biti pohvalna. Naposljetku, ona se bavila antikvitetima. Ubrzo je počela raspravljati o popisu stvari iz St. Botolpha s takvom žustrom profesionalnošću da Nina nije stigla popustiti navali emocija niti se u posljednjem trenutku predomisliti. Ipak, činilo se da je dugo potrajalo i dok nije došao trenutak da djevojka napokon navuče svoj kaput i čvrstim koracima samouvjereno siđe niza stube, čvrsto stišćući svoj popis na stranicama bloka.
TOPLO MOSKOVSKO JUTRO, početak lipnja, škola će uskoro završiti. "Zar ne možeš sjediti mirno?" Ninina glava trznula se zbog povuče¬nog pramena kose, osjeća bockanje češlja i njegovih zubaca. Pitanje je retoričko. Nina je naučila trčati čim je prohodala i nikad se ne umara dok skakuće s jedne stube na drugu u mračnom stubištu njihove zgra¬de. Može prijeći dvorište, iz kuta u kut, u nizu skokova. "Prestani se vrpoljiti." Ali Nina maše nogama i lupka petama jednom o drugu, dok majčini prsti, precizni kao u kirurga, žustro prepleću svoje vlastite nade, svoje snove, u dvije pletenice. Nina osjeća majčinu nadu upletenu u njima, drhtaj brzih prstiju i ubrzano kucanje srca kroz tanku tkaninu njezine bluze. Danas je suviše važan dan bi se dopustilo Nininoj baki, s njezinim lošim vidom i nemarno zavezanim rupcem ispod brade, da se bavi njezinom kosom. Pletenice su naposljetku gotove, obavijene oko glave i pričvršćene velikom novom mašnom kako bi osigurale da sve nade i snovi ostanu unutra. Ninu zateže koža na glavi.
I Vjera, kad ju je srela u dvorištu, ima u kosi nove vrpce. Snažan vjetar povija ih naprijednatrag, a na oronulim balkonima vitla vrtnim slakom. Za samo nekoliko dana vrijeme se od hladnih kišnih dana pretvorilo u vruće i suho i Nina ne može a da se ne brine zbog prašine, koja će joj uništiti pamučnu haljinu što joj je majka sašila. Vjerina baka, s očima koje sjaje ispod bijelog rupca, stalno se mršti i privlači Vjeru bliže k sebi. Kao i sve bake ona je neprekidno nezadovoljna. Ulicu Gorki zove Tverska, i naglas se žali zbog stvari o kojima se nitko ne usuđuje lamentirati čak ni šapatom. Sva joj je koža lica u sićušnim isprekidanim borama, kao površina leda kad prvi put stanete na njega.
"Sinoć smo ostale budne dokasna", povjeri se Vjera Nini. Način na koji je to rekla sugerira Nini da ne bi trebala pitati zašto je bilo tako.
"Koliko kasno?" Kao i Vjera, Nina ima devet godina i uvijek je prerano šalju na spavanje. Ali Vjera je samo odmahnula glavom, vrlo nezamjetno i ukočeno tako da su joj se riđe pletenice jedva poma knule. S jednog od balkona nagnula se žena koja živi u istom stanu kao i Vjera i trese posteljinu. Pogledavši uvis, Vjerina baka reče nešto
Nininoj majci, tako tiho da je možda bilo izrečeno i na nekom stra¬nom jeziku. Mrmljaju nešto, malo jedna pa druga, ali Nina ništa ne može razabrati.
Zabrinuta je da će dan biti upropašten — i to nakon tako dugog čekanja, još otkad joj je majka prvi put spomenula baletnu školu. Neja¬san opis, kao iz sna, koji je mogao biti i iz neke bajke, zemlje u kojoj djevojčice nose kosu skupljenu u punđu visoko na glavi, pričvršćenu ukosnicama, i ne uče samo čitati i geografiju i povijest, nego se uče kretati, plesati. U ona stara vremena djevojčicama poput Nine nije bilo čak ni dopušteno da dođu na audiciju. Ali sad, zahvaljujući ujaku Sta¬ljinu, svako dijete koje je dovoljno staro, može se javiti na prijemni ispit.
Ali neće svi biti primljeni u školu, objasnila joj je majka. Uzela je ovo jutro slobodno, zamolila je da joj dopuste izostati s posla u bolnič¬koj klinici gdje je radila kao tajnica. Kad je naposljetku opet pogledala Ninu i Vjeru — "Dakle, djevojčice, vrijeme je da krenemo" — Nini je laknulo. I Vjerina je majka trebala na poslu zatražiti slobodno prijepod¬ne, ali krenule su bez nje slijedeći majku kroz dvorišna vrata i dalje na ulicu. Žgoljava mačka prošla je pokraj njih dok je Vjerina baka vikala za njima: "Znam da ćete biti najbolje!" Činilo se kao da joj je glas zapeo iza željeznih šipki dok su se za njima zatvarala vrata dvorišta.
Vrućina ulice kojom puše vjetar. Široki bulevari prekriveni praši¬nom. Svaki nalet vjetra donosi sive pahuljice jablanova, a Nina i Vjera moraju ih micati iz kose i sa svojih haljina, dok Ninina majka žustro hoda pred njima.
"Hladno mi je", reče Vjera turobno, unatoč sunčanu vremenu i toplom vjetru. "Ne osjećam se dobro." Majka je usporila i spustila ruku da opipa Vjerino čelo. Iako izgleda zabrinuta, s uzdahom kaže Vjeri: "To su samo živci, slatko moje pile." Stisnula je Vjeru u znak ohrabrenja.
Nina je poželjela da majka i nju zagrli i stavi ruku na njezina ramena, kamo i pripada. Ali ubrzo su se našle na uglu Ulica Pušečnaja i Neglinaja, i zagledale su se u četverokatnicu iznad čijeg je ulaza bio natpis:
MOSKOVSKA KOREOGRAFSKA ŠKOLA BOLJŠOJ TEATRA
Prije nego što je umro, Ninin otac radio je u Boljšoj teatru, a Nina je tada tek prohodala. Bojio je kulise i scensku dekoraciju. Kad god se prisjeća toga, majčin glas pun je ponosa kao da bi i sama vo¬ljela raditi u kazalištu, umjesto za stolom u poliklinici. Ali Nina i Vjera nikad nisu bile u Boljšoj teatru. Nina je tek ove godine prvi put gledala balet, u paviljonu u Parku Gorki. I to je bila majčina ideja. Naposljetku, Nina ionako stalno skače i vrti se, radi zvijezdu i stoj na rukama — a onda je jednoga dana prošle godine, dok se igrala u dvo¬rištu, Vjera stala na vrhove prstiju. Ne na jastučiće ispod prstiju, nego na same vrškove. Naravno, i Nina je to morala pokušati. Veličanstven osjećaj ravnoteže kad se napravi nekoliko malih koraka, a ne padneš. Cijelo poslijepodne ona i Vjera hodale su na vršcima prstiju — sve dok Vjerina baka nije počela vikati da će tako uništiti cipele. Dotad se majka već vratila s posla i, umjesto da ih prekori, spomenula im je svoju ideju.
Kad je Nina rekla drugim djevojčicama u školi da će možda ići u školu za balerine, činilo se da joj nisu zavidjele. Nijedna od njih nije vidjela balet, a Nina im nije znala opisati ono što je vidjela u plesnom paviljonu. Ponekad, u noćima kad leži u krevetu i pokušava odagnati osjećaj straha — tamnu hladnoću koja puše kroz njihovu zgradu i zbog koje se lica odraslih smrknu, i koja je hladnija i mračnija što noć više pada — ona zamišlja balerine na pozornici u parku, njihove tanke i prozirne suknjice koje padaju poput vodopada, i zamišlja svoju kosu čvrsto skupljenu na vrhu glave, a oko gležnjeva svezane vrpce baletnih papučica.
Sada, s cijelom skupinom djevojčica, nju i Vjeru odvode u veliku prostoriju gdje za vrlo dugačkim stolom sjede muškarci i žene. Na haljinu svake djevojčice pribadačom je pričvršćen komadić papira na kojemu je broj; kad prozovu njihov broj — u malim su skupinama, a brojeve izvikuje mršav muškarac stroga izgleda, koji sjedi na samom kraju stola — djevojčice moraju iskoračiti u sredinu prostorije. Drveni pod koso se spušta prema zidu na kojemu su visoka, uokvirena zrcala.
Neke su djevojčice odmah otpuštene a da nisu ni zaplesale. Ali Nina i Vjera su u skupini koju vode u jedan kut prostorije, gdje im strogi muškarac objašnjava da moraju hodati, jedna za drugom, tako da im koraci budu u skladu s glazbom. To je jedina uputa koju su dobile, a onda je, sjedeći za sjajnim klavirom, jedna žena, kose visoko skupljene na vrhu glave, počela svirati — nešto lijepo, ali i pomalo tužno. Zveckanje tipaka klavira bilo je poput kišnih kapi. Jedna po jedna, djevojčice su krenule preko prostorije. Ali kad je došao red na Vjeru, ona nepomično stoji širom otvorenih očiju, a Nina, koja čeka iza nje, počinje se brinuti. "Hajde." Nina zgrabi Vjerinu ruku i njih dvije krenu zajedno naprijed, sve dok Nina nije osjetila da u Vjerinim prstima popušta napetost. Kad joj je Nina pustila ruku, Vjera je nastavila hodati, s lakoćom kao da je bestjelesna, a Nina se vratila na svoje mjesto iza nje.
Sad kad su sve stigle na drugi kraj prostorije, zamolili su ih da još jednom prošetaju natrag — ovaj put s jednim velikim korakom i dva mala, i tako naizmjence. Glazba se promijenila u neki brži i vrlo grandiozan ritam. Dok ga je slušala i kretala se u skladu s njim, Nina je osjetila kao postaje novo biće.
Kad su poslije bile vani, u zraku se osjetio miris jorgovana. I toplo sunce koje ih je grijalo kroz pamučnu tkaninu njihovih haljina. Sladoled kupljen od uličnog trgovca. Činilo se da je Vjera nakratko bila sretna zbog plesnog ispita, svjesna da je, kao i Nina, na kraju do¬bro izvela što se tražilo. Ali sad je neobično tiha, a majčine su misli očito negdje drugdje tako da Nina opet osjeća kako se ono polako vraća, onaj mračni noćni osjećaj — toliko različit od vidljive svjetlosti oko njih, sunčane lipanjske slobode kad su svi vani, bez kaputa i šešira. Pokušava svojom voljom udaljiti taj osjećaj, misli na baletnu školu, na muškarca koji joj je prišao na kraju i povukao joj nogu uvis, na jednu i drugu stranu, pregledao joj tabane, zatražio da ispruži nožne prste i da ih opusti te bio zadovoljan onim što je vidio. I Vjeru su, za razliku od većine drugih djevojčica, pregledali od glave do nožnih prstiju i bili zadovoljni.
Kad su prošle pokraj velikog hotela na uglu, kafić na pločniku bio je otvoren, prvi put nakon duge zime. "Gledaj!" reče Vjera i zastane. Neka je žena izlazila iz hotela, vodili su je kroz široka staklena rotirajuća vrata — jedina rotirajuća vrata u gradu, a gurala su je dva smrknuta muškarca u dugim jaknama.
Žena ne sliči nijednoj koju je Nina ikad vidjela. Na sebi ima kostim lijepe plavosive boje, na glavi blago nakošen šeširić, a na ruka¬ma kratke i čiste bijele rukavice. Rukavice u proljeće! A delikatnost te sivkastoplave nijanse... Nina poznaje samo nekoliko vrsta tkanine i sve su iste tamnoljubičaste boje poput šljive zimi, a ljeti veselih i ružnih uzoraka. Ne postoji ništa između.
A onda Nina ugleda nešto izvanredno: žena u ušima ima dragu¬lje. Dijamante, male ali koji ipak jako svjetlucaju. Na trenutak Nina je gotovo bez daha. Jedine naušnice koje je vidjela bile su velike, mutne perle što vise s klipse: kuglice koje su zapravo teški, stakleni komadi smeđeg ili poput mramora prošaranog zelenog kamena. I zato su je ovi sićušni dijamanti iznenadili. I u ušima su joj!
Ninina je majka pogledala ustranu dok je žena prolazila, ali Vjera je upitala: "Tko je ona?"
"Pretpostavljam neka Amerikanka." Majka je ispružila ruku prema Nini da joj pokaže kako bi trebale krenuti. Ali majčino savrše¬no ovalno lice i uzak struk sigurno su se dojmili stražara — ili im je možda dosadno i žele se praviti važnima. Rukom su pokazali Nini i Vjeri da im dopuštaju jedan okret u rotirajućim vratima.
Potpuna tišina dok ih muškarci svečano prate u jednom kru¬gu. Nina je na nekoliko trenutaka uspjela vidjeti hotelsko prostrano predvorje, blistavi pod, dugački debeo tepih i golemo zrcalo u teškom pozlaćenom okviru. Strop je nezamislivo visok, a odozgo svjetluca svje¬tlo lustera. Nina prvi put vidi takve stvari, jedan potpuno novi svijet - ali vrata se polako okreću i mramorni pod, mekani tepih, zlatno zrcalo i kristalni luster već su iza nje. Taj treperavi pljusak svjetlosti. Dijamanti u ušima Amerikanke sićušni su i blistavi poput zvijezda.
Napravile su puni krug i opet su vani, a Nina pita: "Jesi li vidjela uši one gospođe?"
Majka ju je pogledala pogledom koji je govorio da treba zahvaliti vrataru.
"Hvala lijepa." Nina i Vjera klecnule su u naklon kako su ih naučili na audiciji, s jednom nogom ispred druge i podižući malo rub suknje, a onda su se okrenule od tih fascinantnih vrata, tog ulaza u neki drugi svijet. Tek je tada Nina shvatila, snažno i jasno — mnogo dublje nego u školi Boljšoj teatra — da se dogodilo nešto izvanredno.
KAD SU SE VRATILE u svoje dvorište, stara žena koja je čistila njihovu zgradu brzo je skrenula pogled ustranu. Usta su joj naškubljena jer žva če suncokretove sjemenke. Pogled joj je nemiran dok mete. Približava se jedinim drugim ljudima u dvorištu, a to je mladi bračni par koji živi u istom stanu s Ninom i njezinom majkom i bakom.
Majka joj je rekla da ostane vani i igra se, da će poslati dolje Nininu i Vjerinu baku da dodu po njih dvije. Ali Nina jednim uhom osluškuje što govori stara žena. Čuje da spominje imena Vjerinih rodi¬telja, a onda kaže: "Oni su uvijek bili malo čudni."
Nina je to već prije čula — ne za Vjerine roditelje nego za druge ljude iz zgrade, kojih više nema. Šaputanja na dvorištu, malo su čudni...
Vjera se okrenula i potrčala na drugi kraj dvorišta, gdje se pojavila njezina baka.
Stigla je i Ninina baka, a rubac je labavo svezala ispod brade. "Dođi, Nina!" Ali Nina i dalje sluša. "Kamo su otišli?" pita mladi bračni par dok čistačica baca prljavu vodu iz vjedra pokraj ulaza zgra¬de. Na drugom kraju dvorišta Vjerina baka odvodi Vjeru unutra, ne dopustivši joj čak ni da kaže doviđenja.
"Ninočka! Dođi!" Bakin je glas kreštav umjesto topao i blago nervozan kao obično. Stara čistačica ponavlja sama sebi; "Uvijek sam znala da nešto nije u redu s njima." Nina podigne pogled uvis, pokraj iskrivljenih malih balkona, prema prozoru sobe u kojoj živi Vjerina obitelj. Blijedi cvjetovi slaka drhte na povjetarcu. Nina se okrene i potrči ravno baki u naručje, da se privine uz njezine grudi i osjeti toplinu njezina tijela.
KAD JE DJEVOJKA iz Bellera otišla, nebo je bilo crno i salon je bio u polumraku. U svojim invalidskim kolicima Nina se kretala po sobi i palila svjetiljke, čije je slabo svjetlo boje šafrana obasjavalo njih same i malošto drugo. Umjesto da osjeti olakšanje što se pobrinula za sre¬đivanje stvari, osjetila je isti umor, istu tjeskobu koji su joj se javljali već dva tjedna.
Odvezla se kolicima do radnog stola. S ključićem koji je čuvala u džepu, otvorila je gornju ladicu. Otkad je prije četrnaest dana dobi¬la pismo nije ga ponovo čitala. Tada ga je preletjela samo jedanput. Uvijek je bila sklona donošenju naglih odluka; to joj je bilo u krvi. Ali sad je polako rastvorila natipkanu stranicu, nastojeći da ne gleda u priloženu fotografiju.
Nakon mnogo razmišljanja šaljem vam ovo pismo i fotografiju. Možda ste već prepoznali moje ime iz adrese na poleđini omotnice, možda se čak sjećate i prvog pisma koje sam vam poslao, nakon našeg kratkog susreta prije tri desetljeća, onda kad...
Čuo se škljocaj brave na teškim ulaznim vratima i zvuk njihova otvaranja. "Hej, zdravo!" dopre do nje Cynthijin glas. Cynthia je bila mršava žena s Kariba, koja je dolazila svake večeri skuhati Nini obrok i postavljati joj neugodna pitanja o tjelesnim funkcijama; danju je radila kao medicinska sestra u bolnici Mass General. Nina je vratila pismo i fotografiju u omotnicu dok ju je Cynthia dozivala glasom u kojem se još čuo arogantan naglasak njezine domovine; "Gdje ste, dušice?" Cesto je Ninu zvala "dušice". Nina je pretpostavljala da je to neka njezina privatna šala.
"Tu sam, Cynthia. Dobro sam." Nina je vratila omotnicu u ladicu. Kad pomisli da je nekad sama obavljala stvari za sebe, bez ičije pomoći, bez brižne pomoći drugih ljudi... Cynthia joj je već godinu dana prijeko potrebna, posljednja je osoba koju Nina viđa svake večeri nakon što joj pomogne da iz invalidskih kolica uđe u kadu i poslije opet izađe. Cynthia je bila neke neodređene srednje dobi i imala je dečka koji se zvao Billy, a čiji su raspored i dostupnost izravno utjecali na to kakve će obroke pripremati. Onih večeri kad se trebala sastati s njim Cynthia ne bi u pripremi jela koristila luk, češnjak, brokoli ni prokulice, kako joj miris tih namirnica ne bi ostao u kosi. U drugim danima nije imala ništa protiv nijedne vrste povrća.
Nina je čula kako Cynthia vješa kaput i nosi u kuhinju vrećicu s namirnicama. Situacija je zaista bila strašna. Naročito za nekoga kao što je Nina, koja je nekoć bila tako jaka, a ni sad još nije tako stara. Čini se da u današnje vrijeme osamdesetgodišnjaci putuju po svijetu, idu na krstarenja ili na organizirane ture hodanja. Ali Ninino nekoć savitljivo tijelo sad je sablasno ukočeno i ne dopušta joj takvu razono¬du. Danas popodne čak se i ta djevojka iz aukcijske kuće nije mogla suzdržati nego je u jednom trenutku rekla; "Sigurno vam nedostaje plesanje", dok je pogledavala Ninine natečene zglobove na prstima ruku. Zapravo je izgledala kao da je užasava pogled na zlu kob starih ljudi.
"Doista mi nedostaje", rekla je Nina. "Svakoga dana. Nedostaje mi onaj osjećaj koji čovjek ima dok pleše."
Sad ju je Cynthia ponovo zvala, prijeteći da će joj ispričati sve o svojem danu, a čuli su se i žustri koraci njezinih bijelih medicinskih cipela dok se približavala radnoj sobi. Nina je gurnula omotnicu još dublje u ladicu. Zglobovi prstiju boljeli su je dok je zaključavala bravu malim ključem. Nije se osjećala nimalo bolje nego prije, znajući da je fotografija još tamo.
GRIGORIJ SOLODIN VIDIO je oglas trećega dana nakon početka seme¬stra. Volio je biti za radnim stolom prije osam, dok je na Odsjeku za strane jezike sve još bilo mirno, a tajnice još nisu stigle kako bi otključale glavni ured. Otprilike pola sata hodnici sa zidovima od drva
— hladni jer je grijanje bilo isključeno cijelu noć — ostali bi tihi, bez topota koraka goredolje po uskom stubištu čije su mramorne stube u sredini izlizane poput kožnatog remena praćke. Mnogo je bolje biti tu nego kod kuće, u toj još uvijek na neki način neobičnoj tišini. Grigorij je tu mogao u miru čitati novine i pušiti cigarete, a da ga kolegica Evelyn ne kori i ne upozorava da pazi na svoja pluća ili na Carlu, tajnicu, koja je napadno nabirala nos i podsjećala ga da je kampus sada službeno "Nepušačka zona". Onda bi u osam i trideset stigli Carla i njezin pomoćnik Dave, koji bi uključili sve fotokopirne aparate i printere i sve drugo što je zujalo.
Grigorij ispruži ruku i uzme upaljač, koji mu je bio tako malen na dlanu. Isprva ga je imao kao potporu, nešto što će ga utješiti dok je Christine bila bolesna. Sad mu je to bilo jedno od malobrojnih dnevnih zadovoljstava. Ali ipak, nije si dopustio da tu svoju naviku odnese kući jer bio je itekako svjestan što bi Christine rekla, kako bi se osjećala u vezi s tim. Uostalom, nije namjeravao još dugo pušiti (iako to traje već dvije godine). Smješten za svojim stolom, udahnuo je utješnu aromu tog prvog dima. Na sebi je imao po mjeri šivano odijelo, čisto iako malo zgužvano, a iz džepa na prsima optimistično je virio rupčić. Taj je kostim prihvatio prije dvadeset pet godina, tijekom prvog semestra kad je počeo ovdje predavati, a pokušao je pustiti i bradu i pušiti lulu — sve što bi mu pomoglo da izgleda godinu ili dvije starije. Čak i sad s pedeset na licu nema mnogo bora, kosa mu je tamna i gusta, i to tako kao da traži da je raskuštrate. Visok je, u formi, još ima nešto od mladenačke vitkosti. Upravo ga je jučer za sveučilišne novine intervjuirao prištavi student druge godine i najozbiljnije ga pitao: "Kakav je osjećaj biti primljen u klub Četvrt stoljeća?< Za svojih dvadeset pet godina staža Grigorij je od prorektora dobio tešku tamnosmeđu kemijsku olovku i rukom pisanu zahvalnicu. Studentu sa stenografskim blokom i ozbilj¬nim pitanjem Grigorij je odgovorio, s iskricom u oku: "Užasavajuće."
Često bi se služio tim tonom glasa (i trpkim, pokeraški bezizra¬žajnim licem, s blagim i tajanstvenim naglaskom) kad bi komunicirao sa studentskom populacijom ali njima se svidjela njegova duho¬vitost, njegove tobožnje čangrizave šale, štoviše, činilo se kao da im se sviđa sam Grigorij. A on je volio svoje studente, ili ih barem nije mrzio, pokušao je ne pokazivati nezadovoljstvo zbog njihova ponekad šokantnog neznanja ili pomanjkanja znatiželje dok bi sjedili sa svojim kapama Red Soxa i jaknama od flisa s patentnim zatvaračem, kao da su članovi neke imućne bande. U toplijim mjesecima nosili bi japan¬ke, koje bi izuli tijekom predavanja, kao da se odmaraju na nekom divovskom ručniku za plažu. Bio je to tek jedan od mnogih znakova da je svijet srljao u propast. U međuvremenu Grigorij je i dalje za predavanja oblačio lijepa odijela jer još nije odbacio ideju da je posao od kojega živi častan i zato što ga je i dalje mučila briga koju je imao kao mladi asistent, dok je satima učio u samoći svoje iznajmljene sobe: da bi se jednoga dana mogao pojaviti na nastavi u papučama.
Sad je otpuhnuo dim cigarete i otvorio svoj primjerak Globea. Uobičajene deprimirajuće stvari predsjednik u drugoj godini man¬data namjerava krenuti u još jedan rat. Ali na stranicama posvećenim umjetnosti nailazi na naslov koji ga iznenadi: "Balerina Revskaja daje svoje dragulje na dražbu."
Iza sebe je čuo neku buku i tiho rekao "Ha". A onda ga je preplavio osjećaj potištenosti, kao da je ostao bez zraka.
Iako je prošlo mjesec dana, on nije izgubio nadu ne doista, sve dosad. Vjerovao je, ili je to pokušavao, da bi se mogli nekako približiti jedno drugome.
Umjesto toga, ovo.
Pa, zašto je očekivao nešto drugo? Bilo je to zapravo ono što je namjerno izbjegavao. Dvije ga je godine izjedala ta ideja. Ali parali¬zirala ga je tuga i tek kad je nestala, otkrio je da može zamisliti novi početak. Ali nije funkcioniralo. Uvijek će postojati ta distanca. On nikada neće prići nimalo bliže.
Pokušao je čitati članak, ali shvatio je da rečenice ne dopiru do njega. Srce mu je jako tuklo kao i posljednji put kad je vidio Ninu Revskaju, prije dobrih deset godina na dobrotvornoj priredbi za Bo¬stonski balet. Iz velikog predvorja kazališta Wang gledao ju je kako stoji na velikom mramornom stubištu i drži kratak, savršeno sročen govor 0 važnosti dobročinitelja za umjetnost. Visoko je držala glavu, možda malo ukočeno, kosa joj je još bila tamna — gotovo crna — unatoč godinama, i podignuta u punđu tako čvrsto skupljenu da joj je izgladila bore. Do njega je stajala Christine, bili su iza gomile ljudi, i lagano se oslanjala na njegovu ruku dok je u drugoj držala visoku čašu za šampa¬njac. Činilo se da se Nina Revskaja trza od nelagode dok govori; bilo je jasno da joj svaki pokret tijela izaziva bol. Kad ju je direktor baleta polako poveo niz veličanstveno stubište i kroz predvorje, Grigorij je pomislio: Sto ako? što ako joj priđem? Ali naravno, nije se usudio. A onda ga je Christine odvela u drugom smjeru, u društvo najnovije film¬ske zvijezde, mladog kubanskog plesača poznatog po svojim skokovima.
Grigorij je odbacio novine na stol. Tako ga se silno želi riješiti — tako jako da se želi riješiti i svojih voljenih dragulja.
Odgurnuo je stolicu i ustao. To je pljuska u lice, eto što je. A ona me čak i ne poznaje...
Ured mu više nije bio zaštićena kukuljica. Grigorij je shvatio da korača prostorijom velikim koracima i prisilio se da stane. Onda je zgrabio kaput i rukavice te je pognuvši glavu dok je izlazio kroz vrata krenuo niz uske stube i van iz zgrade.
U KAFIĆU KAMPUSA jutarnja je smjena već bila na svojem mjestu. Iza šanka stajala je mršava djevojka crno obojene kose i posluživala kavu
i golema peciva, dok je napušeni pomoćnik menadžera zadovoljno pjevao uz pjesmu na stereozvučniku i trebalo mu je jako dugo da zapjeni mlijeko za kavu. Nekoliko savjesnih studenata okupilo se za jednim od okruglih stolova, a u stražnjem dijelu prostorije živahno je raspravljala grupica gostujućih profesora. Grigorij je naručio doručak i promatrao prizor s osjećajem poraza.
Djevojka za šankom napadno je treptala očima dok mu je pru¬žala veliki komad kolača s kavom. Grigorij ga je podignuo iz omota od voštanog papira i odmah se osjetio krivim; kao i njegovo pušenje, Christine ni ovo ne bi odobravala. Mislio je na nju i što bi sve dao da je ona sada s njim.
"Grigorij!"
Zoltan Romanji sjedio je za stolom do prozora, a oko njega nala¬zile su se vrećice pune knjiga i papira. "Dođi, dođi!" pozove ga on i mahne rukom, a onda se pogrbi da zapiše nešto u bilježnicu i to vrlo brzo unatoč staroj drhtavoj ruci. Posljednjih godinu dana piše memo¬are o bijegu iz Mađarske nakon ustanka ’56 i kasnijim godinama kad je bio ključna figura — iako možda malo izvan središta terena — na umjetničkoj sceni Londona.
"Zoltane, sretna Nova godina."
"Jesi li siguran, Grigorije?"
"Zar mi se vidi na licu?"
"Izgledaš pristalo kao i uvijek — ali umorno."
Grigorij se morao nasmijati što mu muškarac dvadeset godina stariji od njega kaže da izgleda umorno — i to muškarac delikatna zdravlja, koji je veći dio božićnih praznika proveo u bolnici oporav¬ljajući se od nedijagnosticirane upale pluća, i koji se prethodne zime poskliznuo na ledu te po drugi put slomio rame. "Zoltane, daješ mi do znanja gdje mi je mjesto. Nemam pravo biti umoran. Jutros sam frustriran, to je sve. Ali drago mi je što te vidim. Izgledaš mnogo bolje."
Možda je to bilo čudno, to što je Grigorijev najdraži kolega i prijatelj bio gotovo generaciju stariji od njega — ali njemu je bilo draže tako nego da je suprotno, da bude kao oni profesori koji se druže sa studentima u pivnici. Zoltanovo lice izbrazdano je dubokim bora¬ma, ispod očiju ima vrećice, ruke mu drhte, na sredini glave strši mu oblačić sijede kose... ništa od toga ne govori o tome kakav je čovjek. Zoltan je nekoć, nakratko, bio ponos i razočaranje literarne književne Europe, simbolični junak prosvijetljenog Zapada, mlad i mršav emi¬grant, pjesnik u posuđenoj odjeći. "Osjećam se mnogo bolje", reče on sad. "Volim ovo doba ujutro, a ti?" Zbog neobična naglaska (s tvrdim mađarskim ritmom ublaženim pjevnim britanskim akcentom) zvučao je poput kakva vilenjaka. "Praktički možeš osjetiti kako se Sunce diže. Dođi, sjedni tu." Gurnuo je ustranu neke papire na stolu.
Grigorij je sjeo. "Ne mogu ostati dugo. Imam seminar u osam i trideset."
"Ja imam u jedan."
"Zaista?" Grigorij je pokušao sakriti nevjericu. Čuo je da se na Katedri šapuće kako je Zoltanov jedini kolegij u tom semestru otkazan jer su se javila samo dva studenta, a to je bilo nedovoljno za održavanje nastave.
"Poezija i nadrealisti", reče Zoltan. "Imam dvojicu mladih stu¬denata s doista zanimljivim duhom. Govorilo se da se kolegij neće otvarati, znaš, ali onda sam prošli tjedan predložio mladićima da se svejedno nastavimo sastajati i pristali su. Kome trebaju službene ocje¬ne? Divim se njihovu entuzijazmu."
"Znaju što je dobro za njih." Znali su da im je to jedinstve¬na prilika u životu da studiraju s čovjekom koji je osobno poznavao pjesnike o čijem je stvaralaštvu predavao i čije su usputne primjedbe sadržavale ne samo zlatna zrnca mudrosti nego i riječdvije svjetskih tračeva. Nedugo po dolasku u London Zoltanovu prvu knjigu poezije preveo je jedan popularni britanski pjesnik i nakratko je Zoltana pre¬tvorio u europskog — pa, barem u nekim krugovima — novog enfant terriblea. Zoltan je tada bio kicoš, sa svojim snenim kapcima i samou¬vjerenim osmijehom; Grigorij je vidio njegove fotografije u naknadnim prevedenim izdanjima (od kojih su sva sada rasprodana). I iako Zoltan nije bio od onih koji će se hvaliti poznanstvom sa slavnim imenima, njegovo vlastito ime često se pojavljivalo u memoarima nekolicine sli¬kara i dramskih pisaca, kolekcionara umjetnina i koreografa, muza i zvijezda pozornica. Negdje redak, negdje cijeli odlomak, ali Zoltan je očito ostavio trag. Ako ste suptilno izazvali njegova sjećanja, čuli biste nešto o Mary Quant ili Salvadoru Daliju, uz uzdahe i iznenađujuće primjedbe ("Ah, Ringo... Imao je tako duge trepavice, znaš.")
Problem je bio u tome što se na novim internetskim stranicama na kojima studenti ocjenjuju profesore proširila priča da su Zoltanova predavanja zahtjevna i čudna, više kao neki prolongirani razgovori, za koje se studenti moraju savršeno pripremiti. Očekivao je od njih ne samo da su već pročitali zadana djela nego da su o njima razmišljali.
analizirli su ih pa čak i sanjali o njima. I tako su studenti upozoravali jedni druge da se drže dalje od Zoltanovih kolegija.
Grigorij se odupro iskušenju da pogleda što njegovi studenti pišu o njemu. U svakom slučaju, pokušao se držati dalje od interneta. Njegova najvažnija online ludorija dogodila se prije četiri godine kad je prvi i posljednji put kupovao na eBayu; primjerak časopisa Hello iz 1959. u kojemu je bio članak o nakitu i draguljima Nine Revskaje. Četiri stranice s fotografijama naušnica, satova, ogrlica i narukvica, od čega su većina bili darovi obožavatelja, međunarodnih diplomata i samih draguljara u promotivne svrhe. Fotografija na trećoj stranici,
koja je prikazivala narukvicu od jantara s pripadajućim naušnicama, potvrdila je — na svoj način — ono što je Grigorij odavno sumnjao. Čuvao je taj časopis u uredu, u gornjoj ladici ormarića za spise u koje¬mu je inače držao bilješke za kolegij Ruska književnost, a gurnuo ga je u fascikl s oznakom "Kratke priče 19. st."
A sad će ti dragulji završiti na dražbi. Toliko o sudbini doka¬za. Toliko o potkrepi. Grigorij je zacijelo glasno uzdahnuo jer se u Zoltanovu glasu začula zabrinutost kad je pitao: "Kako si zapravo, Grigorije?"
"Ah, dobro, molim te, ne brini se." Uloga tužnog udovca bila je dobra na godinu-dvije, ali nakon toga postala je zamorna. Što se tiče vijesti o Nini Revskaji, nije namjeravao dodati današnje razočara¬nje popisu svojih nezadovoljstava. Već neko vrijeme kroz neumoljivo brbljanje Carle, Davea i njegove prijateljice Evelyn (koja ga uvijek pozi¬va van, vodi u kina i na druge kulturne događaje) Grigoriju je postalo jasno kako se od njega očekuje da se ponaša kao i ostali muškarci koji su sami već šest, dvanaest ili osamnaest mjeseci — da si nađe drugu ženu, skrasi se i da više ne bude stalno sumoran. U skladu s tim Gri¬gorij je prije godinu dana prestao nositi na reveru ružičastu vrpcu iz bolnice. Sad kad je prošla i druga godišnjica Christinine smrti, skinuo je čak i vjenčani prsten. Zlatna burma ležala je na malom pokrivenom pladnju, pokraj nekoliko igala za kravate, koje nikada nije nosio. Bilo je vrijeme da se sredi i prestane biti dosadan. Zoltanu je još rekao: "Nemam nikakvih novih pritužbi."
"Kome trebaju nove pritužbe, ako imaš stare?" Zoltanove su se oči smiješile, ali usca su bila namrgođena. "Čudno je to što nam ponekad priredi hirovitost univerzuma."
"A ti?" upita Grigorij.
"Hajde, pojedi taj kolač", reče Zoltan. "Grickaš, kao da je s nečijeg tuđeg tanjura."
Grigorij se nasmiješio. Bila je to istina. Jednostavno popusti, pre¬daj se.
Predaj se. Digni ruke od svega.
Grigorij je shvatio da kima glavom sam sebi, a nije mu se svidjela ni sljedeća misao koja mu se pojavila.
Ali već je bila tu. Ako ništa drugo, mogla bi dokazati... što? Da je završio s tim. Da poštuje Ninu Revskaju i da ga se ona ne treba bojati. Da se predao.
Da, znao je što treba učiniti. Osjećao se laganije, pojeo je kolač do kraja dok se Zoltan zadubio u svoje zapisivanje bilježaka. Tada je Zoltan podigao pogled, a glas mu je odjednom postao ozbiljan. "Moramo razgovarati — čim prije budeš mogao."
Grigorij je zastao. "Oprosti, ali mislio sam da upravo to činimo."
Zoltan Ijutito odmahne glavom i šapne: "Ne ovdje."
"Ah." Grigorij se osvrne oko sebe, ali nitko ih nije slušao. Obri¬sao je mrvice kolača voštanim papirom. "Da te nazovem kod kuće?"
"Ne, ne, u četiri oka."
Grigorij je bio zbunjen i slegnuo je ramenima. "Pa onda me obavijesti kad će to biti. Sad moram krenuti." Ustao je i navukao rukavice dok je Zoltan bojažljivo kimao glavom. Za susjedni stol sjela su dva nova gosta, ali već su nešto mrmljali i približili se jedan drugo¬me, odmaknuvši se malo od njih. Grigorij shvati da je to zbog Zoltana, da su ga smatrali skitnicom zbog njegovih prljavih plastičnih vrećica i hlača prepunih mrlja, iako su bile od gabardena i savršeno krojene, te zbog svilene kravate iz koje su virile mnoge potrgane niti. Pa, to je Amerika, veliki izjednačitelj — gdje se štovane pjesnike zabunom smatra beskućnicima. Grigorij reče: "U redu, Zoltane. Vidimo se."
"Jedva čekam." Grigorij je u Zoltan ovu glasu čuo iskrenu nadu. Dok se okretao, pokušao se prisjetiti kad je on sam - doista, doista - jedva čekao nešto.
Jednom je bio mlad i pun nade. Još je u mislima vidio ruksak od čvrstog platna, koji je donio sa sobom s Princetona, onaj s dugim tankim remenima koji mu nikada nisu dobro pristajali i s mrljom na dnu od mnogih podova, pločnika i travnjaka. Sjećao se kako mu je majica smrdjela nakon dugotrajnog puta autobusom tvrtke Greyhound i kako je bio gladan dok je prolazio avenijom. Imao je devetnaest godi¬na, bio je visok, dugih ruku i nogu, čupave kose i ne baš čist. Sišao je na pogrešnoj stanici podzemne željeznice i zato je morao više pješačiti nego što je planirao. Jedini gradovi koje je poznavao bili su Pariz i New York, a u usporedbi s njima zgrade u četvrti Back Bay izgledale su starinski ali i otmjeno. Ali njemu je bila važna samo adresa koju si je zapisao. Bila je to zgrada s visokim vanjskim stubištem i ogradom od kovanog željeza. Velika ulazna vrata od debelog rezbarenog drva bila su poluotvorena. Grigorij je duboko udahnuo i obrisao ruke o hlače. Ali još se znojio pa je iz džepa izvukao rupčić i obrisao čelo.
U predvorju je iz ruksaka izvadio veliku žutu omotnicu i opre¬zno je držao, spreman vratiti je u ruksak ako nitko ne bude kod kuće. U omotnici su bili razni predmeti o kojima je počeo misliti kao o "dokazima". Našao je interkom i potražio pravu tipku zvona. Svu svoju nadu usmjerio je na tu tipku.
Još je u udaljenim zakutcima sjećanja mogao čuti njezin glas na interkomu, sumnjičav i oprezan: "Da?"
Predstavio se na ruskom.
"Ponovite kako vam je ime?" zatražila je na ruskom. Zvučala je potpuno zbunjeno, ali ne ljutite.
"Grigorij Solodin. Moji su roditelji poznavali vaše susjede. U Moskvi." To baš nije bilo potpuno istina, ali zvučalo je tako. "Nadao sam se da ću s vama razgovarati o nečemu važnom." Sinula mu je sjajna ideja i dodao je: "Nakratko."
"Molim vas, pričekajte", reče ona odlučno.
Čeka je da dođe... gleda kroz staklo, a srce mu jako tuče dok promatra dizalo, čeka da se otvore uska vrata i da se ona pojavi na njima. Ali pojavila se iz ugla sišavši stubama. Taj izduženi vrat, duge tanke ruke, i evo je, korača kao da lebdi. Pogledala ga je kroz staklo, pristojno znatiželjna, a lice joj je savršeni oval, dok je tamna crna kosa jako stegnuta na potiljku. Te neskladne šake, već stare iako ona još nije stara, guraju vrata te ih samo mrvicu otvaraju. Zglobovi na prstima već su joj natečeni.
"Dakle, tko ste vi zapravo?" pita ona na ruskom. Čini se da joj se u kutovima usana skriva mali osmijeh, možda zato što on izgleda mladoliko i šeprtljavo.
Tu se Grigorij uvijek prisili da stane, da spriječi daljnje prisjeća¬nje. Mora. Jer ostatak nije dobar.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 3:35 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dražbovni predmet 12
Broš u obliku leptira od platine, oniksa i dijamanata. Krila se sastoje od šest raznovrsno rezanih crnih oniksa ukupne težine 17.21 karata, a tijelo od dijamanata starog europskog reza ukupne težine približno 7 karata. Središnji je kamen u fasungu*, broš ima zrnate rubove. Dužina 5 cm, širina 3,7 cm, 11,5 grama, s oznakom Shreve, Crump & Low.
8.000 - 10.000 $
















* "Okvir", tj. ležište od zlata ili platine u koje se umeće dragi kamen.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 3:38 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DRUGO POGLAVLJE
O
dlučeno je — na onaj nečujan, nagao način na koji odrasli dono¬se odluke — da će Vjera i baka otići živjeti s njezinom tetom i tetkom u jedan grad na sjeveru, daleko od Moskve.
Tako se to događa, zaključi Nina, kad ti roditelji moraju otići. Tad dvoje drugih ljudi, koje nikad prije nisi vidjela, dođu živjeti u njihovoj sobi. Tako bi bilo i kad bi Ninina majka morala iznenada otići. Ali možda bi Nina mogla ostati ovdje sa svojom bakom... Tješi se ovom mišlju dok ona i majka prate Vjeru i Vjerinu baku na želje¬zničku stanicu. Jutro je vedro i blago, drugi rujna — dan prije početka školske godine. Ulice su odjedanput opet pune, svi su se vratili s ljet¬nih praznika, dječaci izgledaju štrkljasti i kao da imaju velike uši zbog toga što su svježe podšišani. A sve djevojčice kupuju propisane mašne kojima će vezati kosu u rep. I na stanici je gužva; na peronu na koji mora stići Vjerin vlak jedva da ima mjesta za njih među svim ljudima koji čekaju i mnogim košarama od pletenog pruća. Nina jedino može i razmišljati o tome da Vjera sad neće krenuti s njom u školu Boljšoj, neće biti tu da se zajedno igraju na prašnjavom dvorištu, da izmišljaju složene igre s kompliciranim, neophodnim pravilima.
Vjera pak nije izgledala zabrinuto već je bila ponosna na svoj nezgrapan kovčeg i mali zavežljaj hrane za vlak. Nekoliko koraka dalje majka i Vjerina baka razgovaraju pristojno, ali usiljeno.
"Dobila sam telegram", šapne Vjera.
Nina je gleda razrogačenih očiju; nikad nije vidjela nijedan. "Kad?"
Iz džepa kaputa Vjera izvlači komad uredno složenog papira i rastvara ga. Leđima je okrenuta drugima kao da zakriljuje važnu tajnu. "Vidiš?" Riječi su natipkane na sredini papira, tekst je vrlo kratak i čini se da je poruka vrlo hitna i zbog toga još važnija: Volimo te, Vjeročka. Majka i otac.
Vjera ponosno gleda Ninu. "Njih dvoje rade važan posao. Zato su morali otići."
To je ipak nekakvo objašnjenje, više nego što je Nini majka mo¬gla reći. Nina ga prihvaća. Vjera opet gleda telegram, još jedanput ga čita u sebi, a onda presavija papir i vraća ga u džep.
Začuo se glasan štropot metala, a onda se osjetio miris užarenog ugljena — vlak polako ulazi u stanicu, pljuje oblačiće bijele pare, a Vjerina baka kaže: "Odmaknite se malo. Ljudi će silaziti s vlaka. Ah, a vidi sad kakva ti je kosa." Staračke sive ruke miluju Vjerine vatrene pletenice i zaglađuju joj neposlušan uvojak iza uha.
"Pa, djevojčice", reče majka ozbiljno okrenuvši se da podigne torbe Vjerine bake. "Vrijeme je da se pozdravite."
Vjera to čini bez suza, a njezina se baka s mukom penje na vlak, bez ičije pomoći. Ni Nina ne plače, pozornost joj odvlači gužva drugih putnika, a Vjeru već gutaju hodnici vlaka. Majka je rekla da se Nina i Vjera mogu dopisivati i ostati prijateljice putem pisama, ali dok se vra¬ćaju kući, jedino što Nina vidi pred očima jest vlak koji odnosi Vjeru.
Sad zastaju kod pošte, a majka zamoli Ninu da otrči iza ugla i stane u red za kruh.
Nina žurno odlazi i pred pekarnicom se pridruži velikom, šut¬ljivom redu. Voli promatrati blagajnicu koja računa na abakusu, brzo sudaranje drvenih kuglica koje se pomiču lijevodesno na žicama. Ali nakon nekoliko minuta, dok se red pomiče naprijed, shvaća da joj je majka zaboravila dati novac. Žuri natrag do pošte.
Unutra nalazi majku i pritrči joj. Ali majka je nije primijetila; pomno i pažljivo ispisuje tiskana slova na posebnom formularu. Draga Vjeročka, budi dobra. Šaljemo ti svoju ljubav, majka i otac.
Nina se okrenula i istrčala iz pošte, van u zasljepljujuće svjetlo rujanskog dana. U prsima osjeća hladnoću i bol iza očnih jabučica. Na trenutak poželi vrištati, vikati, reći nekome, bilo kome. O tom tuž¬nom triku, toj laži, toj dvostrukoj tajni. I o onome drugom, strašnom bolnom osjećaju: da majka zaista voli Vjeru, i to jako, kad radi takvu stvar. Kad je voljna učiniti takvo što za Vjeru.
Čekaj ući pred ulazom, Nina pokušava smiriti ludo lupanje srca. Dobro je što je Vjera otišla, govori sama sebi, tako da joj Nina ne može reći ovo što je saznala.
TELEFON JU JE PRENUO iz razmišljanja. Zvoni svakih nekoliko sati, ali Nina se ne želi javiti. To vjerojatno zovu trgovci starinskog nakita iz Ulice Charles, a oni nisu netko s kim bi se ona trebala baviti. Bila je previše iscrpljena da bi razgovarala bilo s kim. Prošlih nekoliko dana bili su loši, a noćima nije spavala od boli. Cynthia ju je pokušavala nagovoriti da uzme tablete.
Sa svojega mjesta pokraj prozora gledala je van, snijeg u gomila¬ma nakon snježne oluje proteklog vikenda. Niz ulicu kvrgava stabla, još uvijek ukrašena blagdanskim lampicama okovanim ledom, kao da su drhtala; Nina je kroz krošnje mogla vidjeti drugu stranu avenije gdje su se parkirani automobili nizali uz debele naslage snijega. Nina je često tu sjedila, u salonu. To joj je bila najdraža soba, s visokim prozorima i dobrim svjetlom — a tu je i stereo najbolje zvučao. Jedino je bilo nezgodno što je kroz pukotinu iznad srednjeg prozora strujao hladan zrak. To sad već traje dvije godine, od onog dana kad je gor¬nje staklo zbog nečega kliznulo nekoliko centimetara, ali Nina se nije potrudila to nikome spomenuti. Za toplijih mjeseci to joj nije smetalo, osim kad bi bilo vjetrovito i kad bi žaluzine zlokobno štropotale.
Danas su žaluzine bile potpuno podignute. Iz otvorenog dije¬la gornjeg prozora jedan je davno uveli list, ostatak jeseni, kliznuo i nečujno pao na prozorsku dasku. Ležao je tamo kao kakvo tajno pismo, žuto od starosti, i Nina ga je nekoliko minuta samo promatra¬li. Onda je ispružila ruku i hladnim prstima dotaknula krhku finoću njegovih sićušnih, napuklih žila.
Hoće li itko osim nje ikad primijetiti napuklinu gornjeg prozora?
Ta se misao Nini činila posebno dubokoumnom. Sad su joj posjetitelji rijetko dolazili. Cynthia je bila jedina druga osoba koja je provodila vrijeme u ovoj sobi dok su se pekli njezini složenci i kad bi došla sjesti s Ninom i postavljati joj znatiželjna pitanja. Spremačice — Marya i bezimeni niz pomagačica koje su glasno i žurno dolazile i odlazile iz stana svaka tri tjedna — nisu baš savjesno obavljale posao i nisu obraćale pozornost na detalje. Da se ne spominje kako još tek trebaju oprati svaki prozor.
Nitko drugi nije imao razlog da ulazi u ovu sobu. Prošlo je goto¬vo desetljeće otkad je Nina redovito primala goste. Kad se radilo o bostonskim prijateljima — pravim prijateljima, bliskim prijateljima — u ovom posljednjem i najdužem poglavlju svojega života, ona nije imala nijednog. Bilo je mnogo poznanika, naravno, i kolega iz baleta, ali nije bilo prijatelja kakve je voljela u Parizu i Londonu. Nikoga do koga bi joj bilo stalo onako kao do njezine ruske prijateljice Tame ili drage Inge, "berlinske djevojke" kako ju je još zvala u mislima. Pa, bio je tu Shepley, kojega je poznavala, koliko se god to sad čini zaprepašćujuće dugo, već četrdeset godina. Ali otkad se preselio u Kaliforniju, Nina je osjećala slabiju povezanost s njim.
Kao i Veronika u Engleskoj, Shepley je bio obožavatelj koji je postupno prerastao u prijatelja. Kao mladi odvjetnik i baletoman, uvukao se u Ninin život na blag, odmjeren način, kroz male darove i inteligentne poruke pune poštovanja. Njegova pažnja nikad nije bila nametljiva niti je uznemirivala svojom sebičnošću već je bila mudra
i rezervirana. Čak se odmah dopao i Nini, koja, unatoč tome što je potpuno i dosljedno odbacila prvu trećinu svojega života, nikada ni¬je mogla upoznati novu osobu a da se u njoj ne probudi oprez. Još uvijek ga je zamišljala kao mršavog mladića s mirnim, mladenačkim glasom; posjećivao bi je redovito jedanput godišnje i uvijek se u prvim trenucima šokirala kad bi ugledala sjedokosog muškarca u šezdesetim godinama.
Još onda kad joj se bolest tek počela pojavljivati, prije nekih dese¬tak godina, Shepley (koji tad još nije upoznao Ijubav svojega života u L. A.u) počeo ju je maziti i udovoljavati joj kao djetetu, postao je dobra kombinacija nećaka i sluge, vozio je Ninu liječnicima i na kontrole specijalistima, redovito je posjećivao i uvijek je pozivao na proslave praznika. Ali prošlo je osam godina otkad se odselio na zapad s Robertom i Nina se već navikla na njegovu odsutnost. Nedostajao joj je u rijetkim trenucima, uglavnom poslije njegova posjeta kad bi je odveo na čaj u hotel Four Seasons ili u kupnju u Saks u Pruden¬tial Center (iako nije ništa trebala kupiti i uvijek se osjećala previše izloženom u javnosti). U njezinu stanu on bi pekao meso i kolače i zamrznuo joj jela tako da bi još mjesecima imala što jesti, a poslije bi u zraku ostalo njegovo veselo brbljanje i melodramatične anegdote — kao da su se prilijepile za zidove stana poput kakvih vedrih tapeta — i tako bi bilo danima, a onda bi sve nestalo.
Osim Shepleyja, Tama je bila jedina prijateljica s kojom je još redovito razgovarala. Ona je bila novinarka rođena u Rusiji, deset godina mlada od Nine, koja ju je poznavala od 1970. Tama je često zvala telefonom, bili su to međugradski razgovori iz Toronta, uglav¬nom zato da se žali. No njezine su pritužbe bile one bezazlene vrste koje bi razvedrile Ninu, kojoj je bilo zadovoljstvo s lakoćom tračati na materinskom jeziku.
I Shepley je redovito zvao, ali sa zabrinutošću — da provjeri je li još živa, pretpostavljala je Nina. Sumnjala je da mu zagorčava život. Ne radi se o tome da mu zapravo nije stalo do nje, ali već sama briga
i pažnja predstavljale su za njega obvezu, teret na ramenima jer, daka¬ko, Nina nije bila zdrava i nikad joj neće biti dobro, i ta se osnovna činjenica nije mogla izbjeći. To što je nastavila živjeti već je bilo pro¬blematično, u onom svakodnevnom logističkom smislu zbog kojega je Shepley na kraju morao uskočiti i dogovoriti posao sa Cynthijom. Ipak, Nina nije željela umrijeti. Bilo joj je zanimljivo kako provodi vrijeme, slušala je radio, čitala je novine — primala je Globe i londonski Times — i svaki je dan izabrala drugi album iz svoje zbirke. Shepley joj je instalirao dobre zvučnike i redovito joj slao nove snimke Nininih najdražih djela. Danas je na redu bio najnoviji Brahmsov gudački sekstet. Samo kad ga zvonjava telefona ne bi stalno prekidala. Nina ju je nastavila ignorirati.
Ne, samoća joj nije smetala. Mogla je provoditi duge minute gle¬dajući kroz prozor, satima je slušala BBC na radiju. Uživala je u samoj u činjenici svoje privatnosti, njezinoj dubini i slobodi, gdje je većina dana pripadala samo njoj. U ranim danima svojeg života uvijek je morala svedijeliti, nikad nije imala privatni trenutak ni kutak ni policu u ormaru samo za sebe i zato je osjećala glad za ovim, uvijek je cijenila temeljni osjećaj samoće; vozila se u invalidskim kolicima iz jedne sobe
u drugu a da joj ni živa duša nije bila na putu, dok bi noću lijegala u postelju slušajući poneke glasove s pločnika ili sporadičnu škripu automobilskih guma na kolniku.
Sadašnja infiltracija (pod tim je smatrala novine, aukcijsku kuću i telefonske pozive u posljednjih nekoliko dana) prijetila je da će uništiti taj njezin mir. Od trenutka kad je došla ona djevojka Drew, sjećanja - tako živa, ostavljaju Ninu slabom. Čak i sad ona ih osjeća kako vrebaju u prikrajku i još nešto užasno što joj se sprema prići. Pokušava se usredotočiti na Brahmsa i gleda kroz prozor. Kad se opet začula zvonjava, osjetila je kako je napušta strpljenje.
Odvezla se kolicima do mramornog stolića gdje stoji telefon. "Da?"
"Halo, gospođice Revskaja, ovdje je Drew iz Bellera."
Iako bi je najradije željela jednostavno ignorirati, Nina je rekla: "Kako si?"
"Dobro sam, hvala — rekla bih da sam uzbuđena. Došlo je do neočekivanog razvoja događaja."
Nina osjeti kako joj je srce poskočilo.
"Jedna osoba koja želi ostati anonimna, donijela nam je nešto što izgleda kao da bi moglo odgovarati vašoj jantarnoj narukvici i na¬ušnicama. To je privjesak od baltičkog jantara s inkluzijama. Fasung i žig zlatarskog ceha identični su onima kakve ima vaš demiparure*. Vlasnik tvrdi da ne samo što je lančić iz istog izvora već da pripada vašim naušnicama i narukvici. To je jedan komplet."
Nina je shvatila da zadržava dah.
"Gospođice Revskaja?"
"Nina."
"Da, Nina. Imamo ovdje sve te komade nakita i dok, naravno, moramo potvrditi da je privjesak pravi, naši procjenitelji vjeruju, na temelju fasunga i zlatarskog znaka, da bi to doista mogao biti kom¬plet."
Nina polako reče: "Zar vam nije palo na pamet da bi procjeni¬telji mogli biti u krivu?""Pa, naravno, procjena je uvijek stvar osobne prosudbe i mi voli¬mo reći da se radi o kliznoj skali. A da ne spominjemo kako se kopča i lanac mogu odvojiti — ponekad se čak i iz autentičnog fasunga može izvaditi i zamijeniti originalni dragi
* Komplet nakita koji se najčešće sastoji od ogrlice, naušnica i/ili broša.
kamen. Zato ćemo te primjerke poslati u laboratorij da se uvjerimo kako je riječ doista o baltičkom jantaru. Ali htjeli smo vas nazvati i provjeriti znate li vi nešto o tome. Vidite, vlasnik privjeska volio bi da se i privjesak uključi u dražbu. Kao donacija. Zapravo je to prilično nevjerojatno."
"Ne znam ništa o tome. Imam samo jednu jantarnu narukvicu s pripadajućim naušnicama. To je sve. Primjerci su vrlo rijetki."
"Da, znate, palo nam je na pamet da ste možda imali i lančić, jednom. Ili da znate kako on nedostaje iz kompleta."
"Mislim da ništa ne nedostaje. Tu narukvicu i naušnice imam od 1952. Došle su sa mnom kad sam otišla iz Rusije."
"Procjenitelji misle da se radi o kakvom daru ili nečemu što ste naslijedili od obitelji. I da je to obiteljsko naslijeđe možda razdvojeno u nekom trenutku."
S napetošću u glasu Nina je rekla: "Onda pretpostavljam da će procjenitelji znati."
"Pa, to je problem s jantarom. Kako se kuglice formiraju pri¬rodno, a ne ispod ruke zlatara, gotovo je nemoguće potvrditi koji su dijelovi dio iste zbirke. Neki komadi — posebno oni profinjeni mož¬da jesu na popisu u zlatarskim arhivama, ali bez datuma ili serijskog broja, pa ne možemo biti sto posto sigurni."
Ninino disanje malo se opustilo. "Nemam što reći o tome."
"U redu." Drewin glas bio je neočekivano odlučan. "Samo sam vas htjela pitati, u slučaju da ste možda... zaboravili."
Nina je osjetila kako joj krv navire u obraze. "Stara sam, ali ni¬sam senilna."
"Ne, ne, naravno da ne. Nisam mislila..."
"Morate razumjeti, gospođice Brooks, da plesači pamte. Sve mo¬ramo pamtiti." Imala je na umu fizičku memoriju, memoriju mišića, potpuno drukčije od onoga na što je Drew ciljala — ali Nina joj je htjela dati do znanja gdje joj je mjesto. "Još uvijek u sebi imam cijele balete. Sjećam se jasno i odakle potječu moji dragulji."
"Da, naravno." Oštar uzdah. "U redu, onda. Samo sam htjela provjeriti sjećate li se možda nečega. Ako se sjećate, molim vas recite nam."
"Naravno."
"U međuvremenu naši će procjenitelji dati sve od sebe da utvrde podrijetlo tog dodatnog primjerka i pobrinut će se da potvrde ono što je vlasnik sugerirao. Čini se da bi moglo biti vjerojatno, s tako atipičnim fasungom. A bude li procjena valjana, voljeli bismo privjesak uključiti u katalog. S bilješkom, naravno, da je to dodano u posljed¬njem trenutku i kako se čini da pripada, iako nije sastavni dio, vašoj osobnoj zbirci."
Nina je šutjela.
"Naši procjenitelji zaista su vrlo dobri."
"Ne sumnjam u njihovu izobrazbu. Ali također znam da ljudi čine" — zastala je da formulira rečenicu — "nedužne pogreške."
Drew na tren nije ništa odgovorila. Ali onda joj je glas odjedan¬put postao vedar. "Znate, to je izvanredan primjerak. Po načinu izrade podjednako neobičan kao i vaša narukvica i naušnice. A posebice s tom neobičnom inkluzijom. Sigurno će privući ne samo zaljubljenike u drago kamenje nego i kolekcionare rijetkih primjeraka. Što značajno povećava broj zainteresiranih nuditelja na dražbi. Da ne spominjem da bi takav rijedak primjerak mogao donijeti prilično novca. Mislim, za zakladu." Čekala je Nininu reakciju. "A ne moram vam ni reći da to što donor želi ostati anoniman... pa, to je ono što u javnosti izaziva znatiželju. Sigurno će privući više pozornosti na cijelu dražbu. I naravno, privući više kupaca. Što, opet, znači više novca za zakladu."
Nina je razumjela što djevojka radi. "Da, naravno", reče ona slabašno, a onda, najbrže što je mogla: "Doviđenja."
ČUVŠI U UHU zvuk prekinute veze, Drew je spustila slušalicu, pola¬ko i duboko je udahnula i obrisala kapljicu kave s ruba šalice malim, zamišljenim pokretom. Znala je da to ne treba osobno shvatiti.
Ipak bilo je teško a da to ne primi tako. Projekt Revskaja zna¬čio joj je više nego drugima i to ne samo zato što je voljela balet. U njezinoj obiteljskoj lozi bila je jedna slučajna grana koja je do dana današnjeg ostala pod znakom upitnika. I zato joj nije mnogo smetalo što je kao i obično sav posao (da, sav) završio u njezinim rukama, dok je Lenore lepršala naokolo bez opterećenja. Drew se rijetko žalila na to; takve stvari nisu bile vrijedne da bi se zbog njih riskirao posao. I dokle god bude voljela svoj posao, znala je da će se moći odmaknuti korak unatrag i s male udaljenosti sagledati te iritirajuće aspekte svo¬jeg posla kao jednostavno zabavne. Zapravo, otkrila je da ta tehnika djeluje u mnogim drugim životnim situacijama.
Sad je pogledala na popis obveza za današnji dan, brzo je olov¬kom zaokružila ciljeve, koji su bili varljivo kratki. Za neke od tih stavki trebat će joj zapravo tjedni. Sto se tiče podrijetla jantarnog kompleta. Drew je znala da takvi slučajevi napreduju jako sporo, korak po korak. I naravno, popis zlatarskih znakova ruskih zlatara privremeno je bio "izgubljen" negdje u aukcijskoj kući; Drew je morala napraviti novu kopiju iz specijalizirane knjižnice. Iako je Lenore rekla da je približan datum proizvodnje sasvim u redu, Drew se nadala da se zlatarski zna¬kovi mogu pratiti unatrag do nastanka određene skupine predmeta. Možda će ona sa sigurnošću moći reći da privjesak pripada istom kompletu. Ništa se nije moglo usporediti sa zadovoljstvom nalaženja odgovora na teško pitanje, kad se nešto sa sigurnošću dokaže. Toliko toga drugog na svijetu bilo je nejasno i nije se moglo s preciznošću odrediti.
Kao da je svjesna Drewinih misli, Lenorina je glava provirila iza vrata. Kosu je skupila u blago skupljenu punđu, a nekoliko blijedih pramenova uokvirivalo joj je lice. "Kako je moj poručnik?" Još uvijek ju je tako zvala, iako je već prošla godina dana otkad je Drew proma¬knuta u pridruženu direktoricu.
"Upravo sam obavijestila Ninu Revskaju o jantarnom privjesku."
"Dobro, dobro." Lenore je već odlazila, na licu je imala sanjar¬ski, odsutan izraz kad je uhvatila svoj odraz u zrcalu. Tko zna je li uopće čula što joj je Drew odgovorila. A ipak. Drew joj se morala diviti i zapravo je, otkad je radila ovdje, upila Lenorino držanje, njezin ležeran, siguran nastup. Voljela ju je gledati za stolom dražbovatelja, kako se ponaša opušteno i s lakoćom, kako brzo vodi dražbu s laganim naglaskom koji kao da potječe iz nekog inozemnog internata, i način na koji je gotovo koketirala s nuditeljima, izazivala njihovo zanimanje dok bi oni nervozno podizali pločice čak i kad se radilo o iznosima iznad kojih nisu željeli ići. "Kad sastaviš tekst za dopunski prilog, voljela bih ga vidjeti."
"Radim na tome." Drew je zapravo već počela sastavljati uvod za brošuru koju će tiskati kao dodatak biografskim bilješkama u kata¬logu. Kratko joj je i ironično salutirala dok je Lenore poput povjetarca zamicala iza vrata.
Kad je Drew prije četiri godine dobila ovaj prvi posao, Lenore ju je nazvala "moj poručnik", a Drew je još bila u svojim dvadesetima. Ali sad je imala trideset dvije godine i u vanjskim kutovima očiju bori¬će kad bi se smijala. Prošlog mjeseca nešto se čak dogodilo i s njezinim glasom: pojavio se jasan, iako jedva zamjetan, napukli zvuk u dubini njezina grla, bio je to onaj biološki pomak prema nekoj strašnoj no¬voj zrelosti. Nekidan ju je prodavačica za pultom u Dunkin’ Donutsu nazvala "gospođo". Drew je otišla ravno u Neiman Marcus i kupila minijaturnu tubu losiona za lice koji joj je preporučila njezina najbolja prijateljica Jen. Bila je to prozirna, ljepljiva tvar i stajala je dvadeset pet dolara. Jen je bila znalac kad se radilo o takvim stvarima. Prije nekoli¬ko mjeseci utrljala je u Drewinu kosu neku kremu, s mirisom žvakaće gume, kako bi joj "smekšala izgled", fotografirala je i, ne tražeći od Drew dopuštenje, učlanila je na internetsku stranicu za samce.
Taj je potez Drew smatrala šaljivim — naposljetku, Jen je misli¬la dobro, a i sama je na taj način upoznala svojeg zaručnika — pa je čak i izašla s nekoliko muškaraca, iako zapravo nije tražila muža. Jedina Ijubav koju je znala bila je prolazna i naivna; možda samo trik samoobmane. Iako su prošle četiri godine od njezina razvoda. Drew je tek posljednjih nekoliko mjeseci počela osjećati da je napušta osjećaj krivnje. To ne znači da se osjećala imalo bolje zbog toga što je povri¬jedila Erica. Ali postajala je nestrpljiva — sa svojom obitelji, koja se čak izdaleka i dalje ponašala prema njoj s blago prkosnim sažaljenjem, a bila je nestrpljiva i sama sa sobom jer se čak i sad sramila zato što je pogriješila i povrijedila drugu osobu, iako je zapravo mnogo ljudi učinilo istu pogrešku i izašlo iz veze za koju su se zakleli da će trajati dovijeka.
Pomoglo je i to što je Eric napokon nastavio sa svojim životom. Nakon dvogodišnje bijesne šutnje i kratkog razdoblja pakosnih pisa¬ma, napisao joj je jedno elektroničko pismo u kojem joj kaže da se zaljubio. Aludirajući na ideju koje se čvrsto držao, da je jedino zbog nekog oblika ludosti Drew odbacila njihov brak, opisao joj je svoju novu ženu kao "solidnu osobu" koja je imala "bistru glavu" i "sve koze na broju". A onda je prošli mjesec Drewina majka — koja je iz sentimentalnosti, ali i ljubavi ostala u vezi s bivšim zetom i svako malo, kao slučajno, imala neku novu informaciju o njemu — spomenula da je Eric promijenio posao, da se seli u Seattle, a da žena s kozama na broju ide s njim.
Tako je Drew bila još svjesnija kako vrijeme prolazi, da se i ne primijetivši iz "djevojke" pretvorila u "ženu" — iako bez nekog velikog poboljšanja ili mudrosti koje bi išle s tom promjenom. Otkad se preselila u Boston, živjela je u malom stanu u Beacon Hillu, čiji se najam postupno i redovito povećavao, kao lagano puštanje krvi, unatoč tome što je svake godine bilo sve više rascijepljenih podnih dasaka, mrlja na zidovima i napuklina u stropu. Kad se tek uselila, stara joj se zgrada činila kao svježi početak, tako različita od blistavog stana u Hobokenu prepunog svadbenih darova: bile su tamo gusto tkane plahte, debeli ručnici od egipatskog pamuka, noževi Laguiole, aparat za cappuccino kojim se ona i Eric nikad nisu koristili. "Nov" namještaj koji je Drew kupila bio je rabljen i nepromišljeno kupljen ispod svih standarda: nezgrapne stolice od okrhnutog drva, stol čiji je jedan rub bio poprskan sivom bojom, komplet rasparenog pribora za jelo koji je našla zavezan gumicom na rasprodaji rabljenih stvari u ne¬čijem dvorištu. Više nije imala televizor ni auto. Ovaj skromni život joj je odgovarao, bio je dokaz Ericu i drugima da doista ne postoji drugi muškarac, da Drew nije ostavila muža zbog nekog drugog ili boljeg. Bio je to dokaz i njoj samoj da je bila u pravu kad je otišla; nije joj trebao nitko drugi, nije joj uopće trebalo mnogo toga. Bila je ponosna na to što je dovoljna sama sebi, što je sama mogla zamijeniti električne osigurače, a bila je ponosna i na spartanski komplet tanjura i šalica, na policu za knjige koju je takoreći našla na pločniku, na kuhinjske krpe i vinske čaše koje je našla na nekoj kućnoj rasprodaji.
Jen je to nazivala samokažnjavanjem. Ali Drew je voljela lakoću svojeg pojednostavljenog načina življenja, taj mirni život. Sad je uviđala da čovjek treba vrlo malo stvari, baš kao što mu treba malo bliskih pri¬jatelja i jedna jedina strast — koja se ne mora nužno odnositi na drugu osobu. Iako je pri useljenju kupila za krevet debeli pamučni prekrivač tamnoljubičaste boje, na tom polju nade su joj bile oskudne. Nije se radilo o tome da ne vjeruje u ljubav, nego o tome da više nije vjero¬vala da je moguća za nju. Prvih je godina dijelila taj krevet s nekim savršeno dragim muškarcima, ali postupno je tu sobu počela smatrati mjestom samoće i tišine. Prekrivač je izblijedio u neku prašnjavosivu nijansu lila boje. Svaki put kad bi mijenjala posteljinu, Drew bi rekla sama sebi da treba kupiti novu.
Istina je bila da se uvijek osjećala nekako odvojeno od drugih ljudi. Čak i u braku nikad nije osjetila ono za čim je oduvijek žudjela, da bude dio tima, da su ona i Eric partneri. Iako su imali zajedničke prijatelje s koledža, poslije razvoda Drew se mnogih odrekla. Čak i sad bi, u izvjesnim trenucima — dok se pokušavala ugurati na sjedalo u podzemnoj željeznici, dok bi ručala na uskom pultu u trgovini sen¬dviča ili kad bi dvaput tjedno krenula na lagani džoging (osim zimi) duž rijeke Charles — pogledavala ljude oko sebe i osjetila ne samo da je okružena strancima nego da je i ona sama nekako čudna, da je nešto sprečava da prebrodi ponor između onoga što ona sama jest i što su svi drugi ljudi, koji u tom istom danu idu za svojim poslom baš kao i ona.
Jenino objašnjenje bilo je da je to zbog toga što je Drew odrasla kao jedino dijete u obitelji, neovisna i navikla da sve radi po svom. Nije odrasla u bliskosti s braćom i sestrama, s njihovim tajnama i istim genetskim naslijeđem. Iako su ona i majka nekoć bile bliske, otac joj je bio šutljiv čovjek koji nikad nije bio previše komunikativan; jedino kad je Drew diplomirala i zaposlila se, činilo se da mu je ugodno vodi¬ti s njom dubokoumne razgovore, postavljati joj mnogo detaljnih pro¬fesionalnih pitanja, kao da mu je ona kolega s kojim je izašao na ručak ili netko tko sjedi do njega u avionu. Zbog svih tih razloga — izjavila je Jen kao da je time sve objašnjeno — Drew je imala, ili iskazivala, vrlo malo potrebe za društvom drugih ljudi. Pa, pomisli Drew u sebi, možda i jest tako. Ponovo se vratila svojem računalu.
Pozadina priče: Povijest i okolnosti vezani uz dragulje
Autorica: Drew Brooks, pomoćna direktorica Odjela za Zlatni nakit
Tijekom godina dok je Nina Revskaja plesala u Boljšoj teatru, vlada njezine domovine imala je dosjee o dvije trećine stanovništva. Do trenutka kad je Nina napustila SSSR, ta ista vlada pobila je gotovo pet milijuna ljudi.
Za svakoga te brojke moraju biti šokantne. Ali kad je Revskaja prebjegla, s njom su došli predmeti iznenađujuće ljepote koji...
Drew je čekala da joj naiđu sljedeće riječi. Problem je bio u to¬me što nije znala gdje početi. Pretpostavljala je da ima dosta toga za reći — unatoč činjenici da je Nina Revskaja inzistirala na tome da nema više nikakvih podataka koje bi joj ponudila. Zaista, bilo je to smiješno. Osobito kad je sama rekla da plesači imaju dobro pamćenje, da se može sjetiti cijelih baleta... U mislima Drew je čula njezin glas i uzlaznu intonaciju, onaj tvrdi kotrljavi "r" i nazalne samoglasnike - iako joj naglasak i nije bio toliko jak, a engleski joj je bio gotovo sa¬vršen. Zbog njezine nevoljkosti za razgovor i iznenadnog pojavljivanja odgovarajućeg jantarnog privjeska Grigorija Solodina, Drew je morala pretpostaviti da mora biti još nečega u priči Nine Revskaje.
Da i ne spominjemo kako je i sam Grigorij Solodin bio donekle misteriozan. Velik muškarac, visok i vitak ali ipak nekako težak, sa širokim misaonim čelom i zamišljenim očima. Gusta kosa bila mu je malo raščupana, kao u dječaka. Čak i sada si je Drew mogla predočiti njegovu čvrstu, čak napetu, čeljust koja je davala odlučnost licu i izrazu oko usana. Imao je neobičan, lagani naglasak, ne toliko ruski koliko je podsjećao Drew na nešto što nije mogla prepoznati. Kad ga je pitala ima li kakve dokumente kojima bi potkrijepio svoju tvrdnju da pri¬vjesak pripada Nini Revskaji, Grigorij Solodin napućio je usne kao da će ih zagristi, a čeljust mu se zategnula na stražnjoj strani obraza, gdje kao da je imao jamice. "Žao mi je što moram reći da nemam nikakvu dokumentaciju."
No Drew je bila navikla na takve škakljive situacije. Bio je to djelomično razlog zbog kojega je voljela aukcijske kuće, zbog tih miste¬rija i drama: tko je zaista napravio taj klavir, tko je doista nacrtao taj portret, kontradiktorne verzije obiteljske povijesti kroz riječi sestara koje prodaju zbirku parfemskih bočica pokojne tetke ili očev humidor pun cigara za kojima postoji velika potražnja. No, što je to sprečavalo Grigorija Solodina da pobliže objasni kako je taj lančić završio kao njegovo vlasništvo? Kad ga je Drew pokušala to pitati, blago i bez insinuacija, dok su sjedili u jednoj od privatnih soba za sastanke, rekao je samo da je privjesak dobio kao nasljedstvo. "Taj lančić imam cijeli život. Ali zbog raznih razloga, a naročito nakon što sam vidio jantarne naušnice i narukvicu Nine Revskaje, uvjeren sam da je i on nekoć pripadao njoj. Ili bolje rečeno, istom jantarnom kompletu."
Drew se pitala koliko mu je godina — je li u kasnim četrdesetima ili u ranim pedesetima? Nije generacija Nine Revskaje. Smatrala je to intrigantnim, možda je čak malo sumnjala da unatoč ruskom imenu i činjenici što živi ovdje u Bostonu, Grigorij Solodin je, baš kao i Nina Revskaja, bio suzdržan i nešto je tajio.
Ako je Lenore i naslutila da u ovome ima nečega, to nije bilo nešto čemu bi ona posvetila više vremena. Njezin prioritet nisu bili skriveni detalji nego vanjski izgled: organizirati uspješnu dražbu, voditi solidan biznis i napraviti dobru predstavu. No Drew je voljela priče koje su se skrivale iza predmeta, tračeve koje je čula od klijenata koji bi davali na dražbu imovinu svojih rođaka, ili ono što bi čula o malo poznatoj muzi jednog od slikara iz skupine Osam ili o džezglazbeniku koji je imao trubu na kojoj je nekoć svirao Miles Davis.
Činjenica je da ju nakit isprva nije previše zanimao. Diplomirala je povijest umjetnosti i voljela je slikarstvo i crteže, a maštala je i o tome da postane kustos u muzeju; nakon studija radila je u jednoj galeriji u Chelseaju i kao pripravnica u Sotheby’su prije nego što je našla bolje plaćeni posao. Posao u Belleru bio je jednostavno prvi koji je našla nakon bračnog kraha, a željela je otići iz New Yorka. U skladu s tim prepravila je i svoja profesionalna maštanja i sad je imala novu viziju sebe same kao jedne od niza eksperata u emisiji Antiques Road¬show, gdje bi veselo objašnjavala ljudima kako je akvarel koji su našli na tavanu rijetkost i vrijedi tisuće dolara. Prva prilika za napredova¬nje pojavila se pet mjeseci poslije kad je postala Lenorina pomoćnica. Drew je ponovo morala prepraviti svoj san i upisala se na dopisni tečaj koji će joj osigurati diplomu iz gemologije*.
Zapravo, jedini nakit koji je nosila kupila je prije tri godine, bila je to njezina prva pobjeda na dražbi: prsten s granatom, koji je imao manju manu i nije našao kupca. Drew ga je poslije uspjela kupiti s ono malo novca što joj je ostavila baka. To je bio njezin jedini prsten, s malim okruglo brušenim granatom, kojega su kratki krakovi koša
rice držali na prstenu od bijelog zlata. Drew ga je nosila na desnom prstenjaku kao podsjetnik na baku Riittu, s kojom je još ponekad raz¬govarala u mislima. Ona je bila jedina koja nije optuživala Drew kad je odlučila ostaviti supruga. "Nastavila si rasti, zar ne? Odrasla si", bilo je sve što je rekla, jedna od posljednjih stvari koje je rekla svojoj unuci Drew, koja je po tome znala da je baka razumije.
U sebi je još ponekad čula bakin glas. Iako se jasno sjećala nje¬zina naglaska, onih nekoliko finskih riječi koje je Drew znala već su blijedjele u njezinom sjećanju. Drewina majka došla je u Ameriku kao malo dijete i uvijek je nastojala svojoj majci odgovarati na engleskom. Tako je tih posljednjih godina Drew izgubila ne samo baku Riittu nego i jedan jezik.
Podigavši pogled s prstena. Drew ponovo pročita u sebi. "Poza¬dina priče: Povijest i okolnosti vezani uz dragulje". To je barem dobro zvučalo.
Kako je samo Nina Revskaja poricala, vrlo odlučno, da je jan tarni privjesak njezin, a da se ne spominje činjenica da ona i Grigorij Solodin očito ne razgovaraju jedno s drugim. Ili se barem prave da ne razgovaraju. Drew se pitala kakva bi mogla biti veza između njih
— ili bolje rečeno, između onih triju komada jantarnog nakita. Uz dovoljno istraživanja i s malo sreće, pretpostavljala je, možda će to moći dokučiti.
Ohrabrena tom mišlju. Drew je spustila prste na tipkovnicu i počela tipkati. "Dijamanti možda i jesu djevojčini najbolji prijatelji, ali u slučaju Nine Revskaje..."
Drew zastane čekajući nadahnuće... a onda pritisne tipku delete.
PONOVO JE PAO SNIJEG, novih desetak centimetara. Na jutarnjem su radiju pustili snimku gradonačelnika Menina, koji kaže da je, iako još nije ni veljača, Boston potrošio sav novac namijenjen cjelogodišnjem čišćenju snijega. Što se današnjeg vremena tiče — spiker je to najavio neobično veselo — najviša dnevna temperatura bit će samo dva stupnja, ali će zbog hladnog vjetra osjećaj hladnoće biti kao da je minus deset.
Ti Amerikanci, uvijek moraju znati točnu temperaturu prije ne¬go što odluče koliko će im biti vruće ili hladno. Grigorij je to bio
izgovorio naglas; ušavši u kuhinju osjetio je — smiješno i s nelago¬dom — poznato razočaranje što tu nije zatekao Christine kako pije svoju kavu bez kofeina dok istovremeno ocjenjuje gomilu testova iz engleskog kao stranog jezika i jede jogurt. Bila je od onih ljudi koji se s lakoćom i odmah bude, kojima ne treba vrijeme da se prilagode jutru, da istrljaju san iz očiju.
Natočio si je čašu soka od rajčice, popio jedan hladan gutljaj i izašao na kućni prag da uzme novine. Iznad kratkog članka na prvoj stranici stajao je naslov: "Intriga u aukcijskoj kući", a manjim slovi¬ma pisalo je: "Tajanstveni donor donosi rijedak dragi kamen i budi znatiželju."
U mislima je čuo Christine i njezin jasan glas: Ne mogu si pomoći, ali ona mi se ne sviđa.
"Pa, dobro", rekao bi uvijek Grigorij, kad god bi se kao tema razgovora pojavila Nina Revskaja, "ne budimo prestrogi prema njoj." Instinktivno ju je uvijek branio. Znao je da se Christine mora obuz¬davati kako sama ne bi nešto poduzela u vezi s tim. To je bio glavni razlog što je oklijevao, svih tih godina, kad je prvi put odlučio povjeriti joj istinu o Nini Revskaji. Nije to bilo zbog pomanjkanja povjerenja ili zbog sramežljivosti ili nelagode koliko zbog spoznaje da žene po¬put Christine nikad neće moći mirno sjediti i pustiti da stvari ostanu nerazriješene. Bila je osoba od akcije, optimist za kojega je čaša uvijek napola puna. Diplomirala je pedagogiju — profesiju s najviše idealiz¬ma — i razmišljala je o magisteriju iz socijalnog rada. Na početku je Grigorij ispričao Christine samo čvrste činjenice, o svojim roditeljima,
o tome da je sin jedinac, da je usvojeno dijete, da je prvo živio u Rusiji, a zatim u Norveškoj i Francuskoj te da je na kraju puta, ali još kao tinejdžer, stigao u Ameriku. Kad joj je naposljetku rekao — a imao je dvadeset pet godina i njih dvoje već su bili zajedno punih šest mjeseci - za balerinu Revskaju, odmah je natjerao Christine da mu se zakone da neće intervenirati, neće ništa poduzimati nego će pustiti Grigorija da se sam bavi tim problemom, na svoj način.
Da ne spominjem činjenicu kako si jedina osoba koja se potrudila prevesti Jelsinove pjesme na engleski. I još si ih dao tiskati. Ne razumijem kako ona može biti tako apatična kad se radi o naslijeđu njezina muža.
Ah, Christine — moja zagovornice, tako mi nedostaješ.
A nije ti ni zahvalila...
To što je njegova znatiželja o životu Nine Revskaje i njezina mu¬ža prerasla kod Grigorija u temu znanstvene ekspertize — o poeziji Viktora Jelsina — bila je jedna od onih rijetkih i sretnih posljedica koje proizađu iz osobne opsesije. Kad god bi iskrsnula tema o šutnji Nine Revskaje (ne samo kod Christine, koja je znala cijelu priču, nego kod bilo koga tko se raspitivao o Grigorijevim prijevodima i znanstvenom radu), Grigorij je mogao reći, bez ikakvih emocija: "To je za nju bilo teško vrijeme. Možete zamisliti da se ona vjerojatno ne želi prisjetiti... nekih stvari. Bilo bi to kao da je otvorila Pandorinu kutiju kad bi se osvrnula na sve to, onako kako to čine znanstvenici. Pomno sve ispitujući."
Kad bi ga pitali je li tražio pomoć od Nine Revskaje dok je prou¬čavao poeziju njezina muža, fraza kojom se Grigorij uvijek koristio bila je: "Ne na neki detaljan način." Ako bi ga i dalje ispitivali, dodao bi: "Ona zna da sam preveo njegova djela, da, ali... nije odigrala aktivnu ulogu kao osoba koja čuva Jelsinovu literarnu ostavštinu." Zapravo, tvrdila je da ne posjeduje nikakve papire ni osobne stvari Viktora Jelsina. Grigorij je odlučio da će joj vjerovati. Naposljetku, mnogi su se znanstvenici suočavali s takvim izazovima. Ne samo biografi; svaki je istraživač imao nekoga tko mu je stajao na putu između njega i umjetnika čijim se radom bavio. To je bio sastavni dio posla. A uo¬stalom, sama poezija i istina sadržana u pjesmama značile su Grigoriju više nego bilo koja knjiga koju bi možda napisao o njima ili njihovu autoru, više od bilo kojeg pedantno napisano članka koji bi objavio ili predavanja koja bi održao na raznim konferencijama. Stoga Ninino odbijanje pomoći, kad joj se obratio prije mnogo godina kao znan¬stvenik i profesor — a ne kao mladi, nedužni student — nije shvatio osobno. Ne kao prvi put. Dok je stajao tamo u predvorju i čekao je da se spusti stubama...
Što se tiče prijevoda, oni će biti dovoljni, bit će dostatni. Sama poezija bila je dovoljna da zadrži njegovo stalno zanimanje. U nekom trenutku pjesme će ponuditi svoje tajne, uz pomoć Nine Revskaje ili bez nje. U međuvremenu Grigorij je bio savršeno svjestan kakav dojam ostavlja: nije djelovao atipično, već kao jedan od onih sitničavih, nima¬lo briljantnih znanstvenika, koji se brine za neku ezoteričnu i, na kraju krajeva, besmislenu temu.
Kad se samo sjeti osjećaja kad je pritisnuo tipku interkoma, kao da je detonirao bombu...
Grigorij je zaklopio oči. Kad bi samo znao istinu. Bilo je nemogu¬će da ikad bude potpuno ono što jest, sve dok ne sazna vlastitu prošlost.
Uzdahnuo je. Privjesak je bio na putu u laboratorij. "Da se utvr¬di kako nije riječ o prirodnoj smoli kopal ili, znaš, o krivotvorini", rekla je mlada žena u Belleru kad se sastao s njom. Imala je ugodan nastup i poslovno držanje, što je na Grigorija djelovalo umirujuće. "Ovo je doista samo pro forma", uvjeravala ga je. "S tako rijetkim fasungom, gotovo i ne sumnjamo da je riječ o pravom jantaru. Ali Lenore uvijek kaže da, ako je išta naučila u dva desetljeća provedena u ovom biznisu, onda je to da čak i najbolje kolekcije mogu imati neku manjkavost."
"Manjkavost?" Grigorij je osjetio neku vrstu panike.
"Nešto lažno ili krivotvoreno. Svatko može biti nasamaren."
Nasamaren. Prisjećajući se njezinih riječi Grigorij nije mogao ne čuditi se nije li i on sam na neki način, svih tih godina, bio prevaren.
"Osobito nešto iz tog razdoblja", objasnila je žena. "Viktorijanci su voljeli nakit kao znak sjećanja, a jantar s mušicom bio je najviše cijenjen. Potražnja je porasla — a tada se, naravno, počinju javljati i imitacije. Još jedanput ponavljam, ne radi se o tome da mi sumnjamo u izvornost jantara na tom privjesku. Samo želimo biti u mogućnosti da u katalogu navedemo kako je provjeren. Uz malo sreće možda će laboratorij moći potvrditi odakle jantar potječe. Baltički jantar ima prilično specifičan kemijski sastav."
Tijekom tog razgovora Grigorij je prvi put počeo svjesno raz¬mišljati o tom privjesku kao o dragom kamenu koji ima vlastitu i or¬gansku prošlost. Gemološka kreacija prirode, koja nije imala veze s ljudskim trudom. Do tog trenutka on je privjesak jednostavno smatrao ključem zagonetke.
Na neki način uvijek je zbog njega osjećao sram, kao da se radi
o nekom fetišu — ne samo zato što je to bio dio ženskog nakita, nego zbog važnosti koju mu je pridavao i zbog gotovo nepodnošljive težine onoga u što je sumnjao, ali još nije mogao dokazati. Jedino je Chri¬stine znala sve o tome. Sjedeći pokraj nje na podu sobe koju je iznaj¬mio, prije mnogo godina, Grigorij joj je ispričao sve pojedinosti koje je uspio skupiti i pokazao joj neke dokaze. Kad je prvi put dotaknula jantar, činilo se kao da ga lagano miluje, gotovo kao da se radi o živom biću. "Nestvaran je na neki način, zar ne?" Stavila je privjesak na dlan i osjetila njegovu težinu. A onda je upitala: "Mogu li ga probati?"
Zašto ga je to iznenadilo? Nije mu palo na pamet da bi ga itko zaista mogao nositi. S nelagodom je rekao: "Svakako", a zvučao je dovoljno smireno da Christine nije primijetila njegovo oklijevanje. Nagnuvši se naprijed ispružila je ruku iza glave da podigne kosu dok joj je Grigorij stavljao lančić i mučio se s kopčicom. Osjećao je miris njezina sapuna kojim se uvijek koristila, s mirisom ruže, kupljenog u Kineskoj četvrti. "Evo", reče on, a ona se okrenula tako da je mogao vidjeti lančić.
Na njoj privjesak nije izgledao dobro. Christine je to i sama rekla: "Evo zašto uvijek nosim srebro", objasnila je ustajući da se pogleda u velikom zrcalu pričvršćenom na vratima spavaće sobe. "Zlato ne pristaje mojoj puti. A ni jantar, rekla bih."
Grigorij je stao iza nje i obgrlio je rukama — i više nije osjećao nervozu zato što njegova voljena djevojka nosi taj stari i tajanstve¬ni lančić. Osjećao je zapravo olakšanje jer Christine je bila potpuno odvojena od tog odsječka njegova svijeta. U velikom zrcalu vidio je, na svoje iznenađenje, mladi zaljubljeni par.
Od tog trenutka pitanja koja je nekad smatrao ključnima, sad su mu se činila manje važnim; život s Christine prevladao je one druge tajne, postao je veći od prošlosti, stvarao je novu prošlost, novu povijest - s Christine, koja ga je poznavala bolje od ikoga drugog, Christine s kojom je njegova potraga napokon završila.
Ah, Christine.
Grigorij je ispio ostatak soka od rajčice. Ove protekle dvije godi¬ne bile su mnogo gore upravo zbog načina na koji se ta rana opet otvorila. Činilo se da je ta čežnja svakim danom sve veća, ta potreba da na neki način pronađe put natrag.
Odložio je praznu čašu u sudoper. To je bio trenutak kad bi Christine pogledala na sat i rekla: "Užas! Moram ići!", a onda bi ga poljubila tako da je na njezinu jeziku osjetio okus kave.
Boreći se s tim mislima, Grigorij ode do ormara po kaput i ruka¬vice, a onda se pripremi na jedan hladan, vrlo hladan dan.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:10 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dražbovni predmet 16
Starinski broš od 14-karatnog zlata i lave. S prikazom katedrale Sv. Vasilija. Znak ruske zlatarske radionice za 56 zolotnika* u originalnoj kutiji s ćiriličnim natpisom.
1.500—3.000 $



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:11 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
TREĆE POGLAVLJE


Telefon je opet zvonio. Prvo je bio Herald pa zatim Globe, a sad su se javljali i ostali manje važni igrači: TAB i Phoenix, a da se ne spominje lokalna televizija i radijske stanice. A sve zbog onog drugog priopćenja za javnost koje je dao Beller. Pomislili biste da se u cijelom Massachusettsu ništa drugo ne događa. Ali naravno, ovo je bio Boston, njegova srž, i svi su bili uzbuđeni zbog nečega što zapravo i nije bilo tako veliko. Lokalni reporteri njuškali su naokolo tražeći vijesti... Isprva se Nina služila onom univerzalnom, a ipak nekako neiskrenom frazom: "Nemam komentara." Ali zvučalo je šuplje, pogrešno, i svaki put kad bi je izgovorila, osjetila bi da sve više gubi kontrolu.
"Imate li kakvu ideju tko bi mogao biti anonimni donor?"
"Nemam komentara."
"Jeste li se iznenadili kad ste saznali da još netko posjeduje jantarni nakit koji odgovara vašemu?"
"Nemam komentara."
Nakon gotovo četiri dana takvih pitanja, Nina je shvatila kakva je budala bila što nije isključila zvono telefona. Kad je napokon našla mali prekidač, osjetila se onako kako je zamišljala da se osjeća znanstve¬nik kad dođe do jednostavnog ali briljantnog otkrića. I tako je dobila dan i pol mira — sve dok Cynthia nije otkrila prekidač i cmoknula zubima kao što uvijek čini da pokaže svoje neodobravanje, a zatim je opet uključila zvono telefona. Prekorila je Ninu dugom govorancijom o sigurnosti i pravilima njezina posla u Servisu za starije građane. Kad je zvonjava opet započela, prekorila je još jedanput Ninu zato što nema telefonsku sekretaricu.
Sljedećeg je dana Cynthia rekla: "Znate što, dušice, kad bi im dali samo jedan intervju, kladim se da bi prestali zvati."
"U životu sam dala dovoljno intervjua." Nina je znala da je problem u tome što je bila "njihova". Druge nekoć slavne plesačice živjele su u New Yorku, Parizu, Majorci, ali Nina je bila bostonska vla¬stita grande dame baleta. Ipak, nije imala želju ni s kim razgovarati, a najmanje s nekim jadnim škrabalom iz Worcester Telegram & Gazette. Ovih bi se dana zatekla kako previše govori, izgovara riječi koje čak nije ni željela reći. Krive su one tablete. Od njih nije bila samo opijena nego bi joj se razvezao jezik pa je čavrljala s Cynthijom mnogo duže nego što je namjeravala. Jednoga dana prošlog tjedna zatekla se usred detaljne priče o svojem studiju u Londonu, prije nego što je shvatila da govori Cynthiji, a ne svojoj prijateljici.
"Samo kažem", nastavi Cynthia, "da sve dotle dok ne progo¬vorite, oni će nastaviti zvati. Ali ako im date ono što žele, smirit će se." Sigurno je vidjela da Nina razmišlja o njezinim riječima. "Jedan ekskluzivni intervju", dodala je Cynthia, kao da i sama radi u toj branši i stalno rabi takve izraze.
I tako je Nina pristala na razgovor za vijesti na Kanalu 4. Sve je dogovoreno u tren oka, jednostavno tako što im je uzvratila poziv. Kad je Cynthia čula da će June Hennessey i njezina ekipa sutradan nave¬čer snimati u stanu, pogledala je Ninu s novim poštovanjem i rekla: "Čekajte samo dok Billy čuje za ovo!" June Hennessey navodno je već desetljećima bila reporterka u News 4 New England i sama je već postala slavna; Cynthia je rekla za nju da je bila posljednja koja je intervjuirala Rose Kennedy prije nego što je ova umrla. Nina bi bila podigla jednu obrvu, samo da joj lice nije bilo tako bolno ukočeno. "Pretpostavljam da žena planira i mene dokrajčiti."
Svaka joj čast, ali Cynthia se nije ni pokušala nasmijati. "Nešto mi govori da je potrebno više od toga da vas ubije."
Popodne, prije nego što je počelo snimanje, Cynthia se pojavila, ali ne u svojoj uobičajenoj pidžami medicinske sestre nego u uskim crnim hlačama i ljubičastom puloveru koji joj je dobro pristajao, a na usnama je imala ruž boje tamnih trešanja. Nina je odlučila da neće komentirati njezin trud, a da će June Hennessey, dva kamermana, mršavog namr¬štenog producenta i tonskog snimatelja tretirati na sličan indiferentan način. Postavili su mikrofone i velike reflektore na postoljima te neku vrstu refleksijskog panela, a Nini napudrali i našminkali lice, dok je pro¬ducent stajao prekriženih ruku i svima zapovijedao. Ali Nini je jedino bilo važno — dok je sjedila na kauču, na inzistiranje Cynthije koja ju je tu smjestila usred gomile čvrstih baršunastih jastučića — da ima spre¬mne odgovore. Kad ju je June Hennessey, koja je sjedila do nje, upitala: "Jeste li iznenađeni što je jantarni lančić, a koji pripada vašem kompletu, nađen ovdje u SADu, a ne u Rusiji?", Nina nije ni trenutak oklijevala.
"To je misteriozno. Ali sigurna sam da postoje mnogi takvi slu¬čajevi. Pripadajući kompleti nakita — ili bilo čega, zašto ne? — koji se razdvoje zbog krađe ili možda zato što su prodani u zalagaonicama, ili... zbog očaja, podmićivanja... tko zna?" Jarko svjetlo iznad prvog kamermana bolo joj je oči.
"Podmićivanje", reče June Hennessey dramatičnim glasom, a Nina je znala da ova želi još nešto u tom smislu.
"U Sovjetskom Savezu često se tako radilo."
June Hennessey naglašeno i znalački kimne glavom tako da drugi kamerman ne propusti njezinu reakciju. "Spomenuli ste krađu. Mislite
li da je privjesak ukraden?"
"Vrlo vjerojatno. Narukvicu i naušnice naslijedila sam, znate, od svojega supruga. Pripadale su njegovoj obitelji, ali u građanskom ratu izgubljene su mnoge dragocjenosti." Barem su te posljednje riječi bile istinite.
"Tako tragična povijest." June Hennessey na licu je namjestila ojađen izraz, a drugi kamerman namjestio je leće za zumiranje. "Vaš je suprug izgubio život, zar ne — ne u revoluciji nego..."
"Prema službenim podacima, da."
"Strašno, jednostavno strašno." June Hennessey zatresla je gla¬vom, a valovi njezine pomno namještene frizure ukočeno su se zalelujali ustranu. "A kad ste prebjegli, ti apsolutno prekrasni dragulji došli su s vama."
"Došli su sa mnom iz Rusije, u situaciji koja je predstavljala veli¬ku opasnost i teškoću." Nina je čula lagano zujanje kad ju je počela zumirati leća prvog kamermana.
"Na neki način taj nakit je uspomena, zar ne?" Čelo June Hen¬nessey naboralo se od očekivanja. "Ne samo da su ti primjerci nevje¬rojatno rijetki, i potpuno prekrasni, a da ne spominjemo da su iznimno vrijedni. Ali za vas oni imaju i emocionalnu vrijednost. Pripadali su obitelji vašega muža, a kad ste ga izgubili, jantar koji vam je poklonio, bio je sve što vam je ostalo od njega."
Činilo se da je June Hennessey uzbuđena zbog vlastitih riječi. Tihim glasom Nina je rekla: "Da. Sve što mi je ostalo od supruga."
GODINE 1947. IMALA JE dvadeset jednu godinu i bila je u ansamblu tri godine. Pet ako se računa i rat, kad je bila jedina iz trupe koja je ostala plesati u Filijali; ostatak Boljšoj teatra bio je evakuiran u jedan grad pokraj Volge. Tada je Nina bila samo jedna od dvoje novih bale¬tana koji su primljeni u ansambl — bilo je to ostvarenje sna, ako ne
i iznenađenje.
Naposljetku, Nina je bila izvrsna od trenutka kad je ušla u balet¬nu školu, nikad se nije bunila zbog ponavljanja napornih vježbi, deset godina plića i relevea i stiskanja mišića stražnjice. ("Zamislite da tamo držite tramvajsku kartu," rekla je učiteljica već na prvom satu, "i nikad ne dopustite da vam ispadne!") Deset godina chassea preko izgrebanog drvenog poda, tamnog od mrlja koji su ostavile kante s vodom, deset godina u studiju čiji su prozori zamagljeni od znoja. Uvijek neka nelagoda ili bol. Od one prve godine kad je s ostalim djevojčicama, odjevenima potpuno u bijelo, morala klecnuti u naklon svaki put kad bi odrasla osoba prošla hodnikom pa sve do kasnijih godina kad je plesala u crnom plesnom trikou i svijetlim hulahupkama (kako bi pokazala svaku sjenu i obris nožnih mišića), Nina je podnosila svaki nemilosrdni komentar svojih baletnih učitelja, njiho¬ve neprestane sićušne korekcije, lagani, beskompromisni dodir vrška prsta ovdje, tako — rame malo natrag, bradu gore,
tako - a njihovo bi je odobravanje ponijelo, već i naznaka ushita na njihovim licima kad bi se brzo okrenula i skočila, kad bi je zamolili da demonstrira saut de basque: "Nina, molim te, pokaži razredu što hoću reći." Već sama činjenica što su se uvijek sjetili njezina imena otkrivala je da ih se dojmila. Čak i kao malu djevojčicu, bez obiteljskih veza koje bi joj pomogle, uvijek su je birali za plesne prizore u Operi ili za balete u kojima su postojale dječje uloge — miša, cvijeta ili paža. U međuvre¬menu mišići su joj očvrsnuli, tetive se izdužile, postala je vitka, kra¬lježnica joj je bila savitljiva, a svaki pokret prožet sigurnošću držanja i osjećajem prostora. Ali ono po čemu se Nina razlikovala od ostalih bila je njezina predanost, njezina ambicija i stroga samodisciplina. Posebna snaga usredotočenosti zbog koje su joj potočići znoja tekli niz lice, vrat, ruke i prsa, bez obzira na to koliko je vježba bila naizgled jednostavna. Tiranija vlastite perfekcije, želje koja je uvijek tražila više, svjesna ograničenja vlastitoga tijela dok je istodobno težila tome da prijeđe te granice, dok su joj udovi drhtali od umora. Uvijek je plesala iz sve snage, a njezine dijagonale preko poda odnosile su je gotovo u zid. Ostajala bi nakon nastave sve dok ne bi naučila kako da nečujno izvede doskok kod tours jetea, vježbala je trostruke piruete sve dok joj se lice ne bi zajapurilo. Vježbala je čak i svoj potpis — kao da joj i to može osigurati budućnost. Do svršetka raca već je bila solo plesačica.
Ipak, kad pomisli na sve prepreke koje je svladala, na poneke ponižavajuće nastavne sate, na strogo ocjenjivane ispite, na frustraci¬ju zbog povreda (osjetljivo desno koljeno, uporno kurje oko između četvrtog i malog prsta), čini joj se da je upravo čudesno što je iz praš¬njavog dvorišta zgrade u kojoj još živi s majkom, sad ipak, napokon, stigla ovamo; ne samo na pozornicu nego i u ovaj novi život, kao plesačica kojoj je dopušteno - vlastitom upornošću i zahtjevnim tre¬ningom baš kao i uz pomoć sreće i nekih hirova univerzuma — da zarađuje za život radeći ono što voli najviše na svijetu.
Sad je prosinac. Vlada zimska tama, kao da je netko ugasio svi¬jeću. Cijeli mjesec gripa se uvlači u plesačku trupu i kao i uvijek, baš kad su na redu beskrajne izvedbe Ščelkunčika, pola ansambla trese gro¬znica, a pri svakoj pirueti iz nosa im curi sluz. Večeras su sve tri glavne balerine bolesne i Nina se u posljednjem trenutku našla u situaciji da pleše ulogu Šećerne vile. Dobro se držala u velikom adagiu, no ipak se zabrinula neće li publika imati što protiv ove promjene u pet do dvanaest.
Puls joj ludo udara nakon što se spustio teški zastor, a onda je već natrag u hladnoj svlačionici koju dijeli s Polinom, sad kad su obje unaprijeđene u prvu solisticu. Polina je istih godina kao Nina, ima pjegice na licu, trepavice duge poput paukovih nogu i vitak dugačak vrat. Večeras je plesala Snježnu kraljicu i u kosi joj je ostao svjeducavi prah. Drhtavim rukama guli sa sebe znojne hulahupke, pokušava se žuriti i nada se da joj se svila neće lijepiti za kožu. Jedan službenik iz Ministarstva vanjskih poslova zatražio je dvije plesačice za večerašnji prijem, a u odsutnosti glavnih plesačica, plesat će Nina i Polina.
Tek je jutros nakon probe ansambla direktor objasnio o čemu je riječ: strana delegacija; privatna rezidencija partijskog dužnosnika; poslat će im auto i pratnju...
"Vi svakako razumijete kakva je to čast, zabavljati naše vode."
Naravno, ona je počašćena. Vrhunski plesači (i glumci, pisci, pje¬vači) često nastupaju na vladinim svečanostima, a sve do ove godine Nina nije bila uključena ni u najnižu kategoriju ovih umjetnika. Pa čak i sad, dok se brzo pere i pudra, čuje implikaciju u direktorovim riječima: dužnost joj je da nastupa, da i ona i Polina budu u službi države. Samo da nije tako umorna, samo da nije tako kasno. Ovoga tjedna već je nastupala dvostruko više nego inače. Baletne papučice, impregnirane kolofonijem*, već su pomalo izlizane.
"Tako sam uzbuđena", reče Polina trpajući ružičaste hulahupke i vunene nazuvke za noge u vrećastu torbu s uzicom. "Jedino bih voljela da imam nešto bolje za odjenuti."
"Oni će ionako vidjeti samo naše kostime." Presvukavši se u svoju jedinu dobru haljinu i Nina se osjeća priprosto. Upravo prošloga tjedna majka joj je prepravila kaput — našila je metar ukrasne uzice na orukavlja i porub — ali laktovi su tako izlizani da se sjaje. No u posljednjem trenutku sinula joj je ideja.
"Dakle, otkuda sad ovo?" Čekajući je u svojem kaputu podjed¬nako izlizanih laktova, pita je Polina podižući svoje previše iščupane obrve.
"Što misliš?" Nina je preko ramena prebacila krzno, bijelo i bujno, koje je uzela iz sobe s kostimima. "Samo ću ga posuditi." Protrljala je bradu o glavicu životinje, a onda su ona i Polina, noseći svoje kostime na vješalicama i vrećaste torbe s kalupima za papuči¬ce, vunenim nazuvcima i alkoholom za masažu, a također i torbice s parfemom i ružem, krenule van iz kazališta, gdje ih je čekao njihov pratilac — mrzovoljan muškarac u kaputu širokih ramena, koji je drh¬tao od zime.
Snijeg je padao cijelo poslijepodne, vlažne pahulje sad su se poče¬le lediti. Polina se ne prestaje čuditi vremenu dok se s Ninom vozi u velikoj crnoj ZiS limuzini. To je prvi put da se ijedna od njih vozi u takvom autu. Nina je samo jedanput bila u privatnom automobilu — još prije rata, kad je u posjet došao rođak jedne njezine prijateljice i poveo ih na vožnju u starom njemačkom Opelu. Nina pretpostavlja da je taj rođak zacijelo otišao u rat i pita se, s onim poznatim osjećajem mučnine u prsima, je li preživio i vratio se kući ili je završio u metal¬nom lijesu. Ili je možda poput onih prosjaka koje viđa na ulicama, s batrljcima umjesto ruku i nogu. Nina uvijek zastane i da im nekoliko kopjejki. U mislima još čuje stih — iz jedne pjesme — koji svi znaju: bolje se vratiti s jednim praznim rukavom/nego prazne duše.
Stižu pred lijepu zgradu od sivog kamena (nema tu uobičajenog prizora boje koja se ljušti s fasade ili uleknutog krova) i ubrzo se opet nađu u svlačionici, navlače svilene hulahupke i čvrste baletne suknjice, guraju debeli mesarski papir u baletne papučice, u prednji dio za prste, tamo gdje se tkanina izlizala. Izvodit će varijacije iz Labuđeg jezera. Još prije godinu dana glavne uloge koje je Nina plesala bile su u plesu šest labudova ili četiri labudića — ali ove je godine već plesala jednog od vodećih labuda, a u prvom činu pas de trois te mađarsku nevjestu u trećem činu. Ipak, sanja o tome da ne bude više medu gomilom djevojaka s pernatim ukrasima na glavi, koje stoje nagurane u redu koji počinje u prednjem desnom kutu pozornice i proteže se sve do prostora iza pozornice...
Večerašnja pozornica je prostrana bliješteća plesna dvorana, a ple¬sni podij od grubog drveta postavljen je na mramorni pod koji sja kao da je od leda. Nini srce tako snažno tuče da to sigurno mogu čuti svi koji naokolo sjede za stolovima. Usta su joj se osušila, ruke su joj hlad¬ne i znojne. Primijetila je tanjure prepune hrane i skupine muškaraca u tamnim odijelima: ljude na službenim položajima, moćne direktore. Činilo se da joj je srce točno među ušima. Ima tu čak i nekoliko žena, supruga u dugim večernjim haljinama. Ali sad je pijanist počeo svirati, gosti su nestali u izmaglici, a Ninino tijelo kao da se pokrenulo samo od sebe i zaplesala je.
Tek kad je Polina počela svoju varijaciju, Nina je uspjela predah¬nuti i primijetiti visok zakrivljen strop plesne dvorane, golemi buffet stol, mnogo svijeća, lanterni i cvijeća. Kao da više nema oskudice, umora i gladi koji su vladali proteklih godina. Kad čovjek pomisli da je ovo nečiji dom. Čuje se zveckanje pribora za jelo i tanjura koji se pune hranom čak i dok Polina pleše. Dok je gledaju, gosti puše ciga¬rete, trpaju hranu u usta, žvaču, gutaju i nazdravljaju si.
Nina osjeća kako joj se mišići u nogama hlade; odnekud vuče jaki propuh. Ali sad je opet na nju red, adrenalin navire dok nastoji ne spotaknuti se na rubovima grubog, sklepanog poda. Klinkklink zvecka posude, usta žvaču. I već je gotovo, a Nina i Polina pažljivo se i koreografirano klanjaju prije nego što ih pošalju natrag u svlačionicu.
"Jesi li vidjela hranu?" šapne Polina, koja je već razvezivala vrpce papučica, a hulahupke su joj bile prljave od prašine plesnog podija.
Nina kimne glavom, a u trbuhu osjeti grč; satima nije jela. Sad kad se toga sjetila, osjeća se potpuno izgladnjelo.
"Prepoznala sam neke ljude", nastavi Polina, zakoračivši iz kosti¬ma. Od hladnoće na rukama i nogama ima ružičaste mrlje.
I Nina je prepoznala neka lica: zamjenika ministra vanjskih po¬slova s njegovom čupavom sijedom kosom i predsjednika Odbora za umjetnost. Ali jeli su, neki jedva da su ih i gledali, gutali su i preživali dok je ona plesala.
"Sad su nas obje vidjeli, i to izbliza", reče Polina uzbuđeno, a Nina se čudi zašto se i ona ne osjeća tako. Politika je nikad nije zanimala, njezino oduševljenje takvim stvarima svodilo se na gledanje parada i zrakoplovnih mitinga. Ona odlazi na što je moguće manje mitinga Komsomola; kao djevojčicu pioniri su je jedino zanimali zbog folklornih plesova i lijepih crvenih marama. Čak i sad se mora prisiliti da mirno sjedi za vrijeme obveznih marksističkih predavanja i rijetko pjevuši uz partijske pjesme, koje pjeva cijela trupa u autobusu kad su na turneji. Jer kakve veze ima i jedna od tih stvari s plesom?
Upravo je završila s odijevanjem kad je jedan sluga pokucao na vrata: Ninu i Polinu pozivaju za stol zamjenika ministra vanjskih po¬slova.
Polina je razrogačila oči, a Nina brzo uzima svoju elegantnu tor¬bicu i omota bijelo krzno oko vrata. Srce joj opet galopira dok ih vode natrag u veliku plesnu dvoranu. Treperava svjetla kristalnog lustera čine prostoriju toplijom nego što jest, daju mekoću svačijoj puti tako da nitko ne izgleda žutoblijed. Zamjenik ministra sjedi za stolom s ma¬njom skupinom ljudi, zajapuren je i veseo, predstavlja Ninu i Polinu kao počasne gošće. Drugi su gosti iz Nizozemske, supruga ima haljinu modnog stila kakvu Nina još nikad nije vidjela. Kad je žena ustala da se rukuje, tkanina je zašuštala poput lišća jasike. "Ovo je Nina Timofejevna Revskaja. Naša Leptirica."
Sigurno je pročitao članak u novinama — kritiku u kojoj su je tako nazvali, upravo prošli tjedan. "Polet N. Revskaje, njezino nai¬zgled bestežinsko stanje i nesputani skokovi pridonose tome da se na trenutke čini kao da je uhvaćena u zraku. U svakom je njezinu pokretu cjelovitost koja nije samo fizička nego i emocionalna, podjednako uma kako i tijela."
Gosti su rekli nešto što je prevoditeljica, smetena sijeda žena, pretvorila u kompliment Nininu plesu. Od samih zvukova tog čud¬nog jezika Nina osjeti tjeskobu; obično bi čak i najkraći razgovor sa strancima značio odlazak u tajnu policiju. Istodobno, Nina ne može prestati buljiti. Ovo su prvi zapadnjaci koje je ikad vidjela izbliza. Jedi¬ni inozemni gradovi u kojima je bila — s baletom — jesu Budimpešta, Varšava i Prag.
"Za vas", reče vrlo glasno zamjenik ministra vanjskih poslova pružajući im čaše s crvenim pjenušcem. Od njegove supruge, zdepaste žene s lisičjim krznom oko vrata širi se neki miris — nešto neugodno, ali poznato. Može li to biti parfem? Ninin miris, Krimska ljubičica uvijek ishlapi čim ga stavi na sebe.
Sad svi za stolom dižu čaše: "Za mir." Nina kucne svoju čašu s ostalima, ali u njezinu želucu nema hrane koja bi upila crveni pjenušac. Osjetila je olakšanje kad su je zajedno s Polinom uputili da krene pre¬ma buffet stolu. Polina klikne od iznenađenja vidjevši hladne nareske i salate, dimljenu jesetru, crni i bijeli kruh, bline s kavijarom i kiselim vrhnjem... A tu su i pečene jabuke, i usred svega toga golemi, napola pojedeni losos. Nini je zakruljilo u želucu, iako je naviknuta na glad. Tek je ovaj mjesec ukinut komplicirani sustav racioniranja namirnica. Majka još uvijek nadolijeva vodu u mlijeko da im duže traje, a umjesto čaja zakuhava koru oguljenih mrkvi, i vraća se s tržnice nakon što se natezala za nekoliko trulih krumpira i koji uvenuli pastrnjak. A sad, ovdje sve ovo... Njihov se pratilac povukao, nitko ih ne gleda dok si pune tanjure hranom. Udišući prepoznatljivu aromu kave, Nina si po¬pravlja tanki remen torbice na ramenu kako bi mogla dohvatiti kruh, koji je namazala s pravim maslacem. Čak i pribor za jelo — blistave vilice, noževi i velike žlice za serviranje — izaziva zaprepaštenje. Nina nadebelo maže maslac, željno, izgladnjelo, a ruke joj se tresu. Nož joj je kliznuo iz prstiju.
"Baš si sretnica", reče Polina kad je pao na pod. "Javit će ti se neki muškarac." Ona svemu pridaje značenje u skladu s praznovjeri cama. "A ja ću večeras upoznati princa na bijelom konju. Osjećam to u kostima."
Nina se sagne da podigne nož. "Kako znaš da to nije gripa?"
"Ha! Imam dobar osjećaj za takve stvari. Mogu to nanjušiti u zraku." Polina se uvijek zaljubljuje; kad to ne bi bilo u zraku, onda ona ne bi ni disala. "I ti možeš upoznati svojega", doda ona tonom koji jasno daje do znanja da zapravo ne misli tako. Zna da se Nina jedino poljubila u baletnoj predstavi, kad jarko našminkane usne suho pritisne na partnerove. Ali iako je kao plesačica Nina navikla na dodir muških ruku, da je vode, dižu, bacaju u zrak, rijetko je prema partneri¬ma osjetila fizičku privlačnost, zbog njihovih tijela kao u hrvača — be¬dra su im debela od mnogih čučnjeva za prisjadku, a pektoralni mišići kvrgavi od akrobatskog dizanja partnerica. Andrej, njezin partner u adagiu, ima noge kao ovčje šunke. Ponekad stišće mišiće stražnjice samo da bi je nasmijao.
"Vidiš li ikoga?" pita Nina, iako je pitanje, naravno, bilo samo teoretsko. Bilo kojeg muškarca njihove dobi sigurno je već davno pro¬gutao rat. Jedni zdravi mladi muškarci koje Nina viđa plesači su u baletu, a čak su i neki od njih zbog skorbuta izgubili zube. Ostali su ubijeni u borbi ili su prognani ako su slučajno imali njemačko ime. Ninine romantične fantazije upravo su to, fantazije, i to djetinjaste o hrabrim padobrancima, pilotima, roniocima — ni o kome koga je ikada upoznala. Sad je pogledala prema skupinama vojnih lica i partij¬skih dužnosnika, članova Sekretarijata, a svi su dvostruko stariji od nje. Službeno je počeo i desert, petit fours i sladoled. Nina primjećuje strane diplomate, koji uočljivo odudaraju svojim dobro krojenim odijelima
i moderno podšišanom kosom, a i zadovoljno jedu. Naravno, nema šanse da ijedan od njih bude princ na bijelom konju. Prema novom zakonu zabranjeno je udati se za stranca.
Njezini sunarodnjaci izgledaju prilično neuredno, odijela su im zgužvana onako kako je to dopušteno samo muškarcima, nogavice hlača nabiru im se oko gležnjeva. Nina gleda ženu Nizozemca, koja sa svojim čistim novim cipelama i u modernoj haljini izgleda tako drukčija od ruskih supruga u njihovim krznima i dugim haljinama od vrlo sjaj¬nog baršuna. "Poznaješ li ikoga?" pita Polina visoko uzdignute brade.
"Ne. Ah, ipak, tamo je Arkadij Lowny." Pomoćnik ministra kulture. S licem koje sliči debeloj kuhanoj ružičastoj šunki iz Gastro¬noma. Hoda uokolo s tim širokim, neobjašnjivim osmijehom kao da je upravo čuo dobru vijest — ali Nina primjećuje da mu ruke neprekidno drhte. Sad se približava njima i dalje se cereći.
"Dobra večer, dame." Drhtavom rukom zaglađuje kosu ustra nu. Polina vedro kaže; "Eto te!" jer joj je laknulo što ipak nekoga poznaje. Ubrzo su se ona i Arkadij upustili u besmisleno ćaskanje, a Polinine pjegice nestaju jer joj lice sve više rumeni. "Ah, ali jesi!" "Ne, nisam!" "Rekao bih da jesi!"
Samo korak dalje od Nine nalaze se dva bračna para, razgovaraju, a jedna joj se žena čini poznatom. To je Ida Černenko, slavna krotiteljica divljih životinja. Izgleda starije nego na posterima. Druga je žena mlada, ima lijepo oblikovane grudi i dugačku zlatnu valovitu kosu. Kuku je oslonila tek malo iznad kuka, i to tako da joj struk izgleda još vitkijim. Poput mnogih žena na kažiprstu nosi velik upadljiv ovalni prsten i ogrlicu od jantarnih perli. Muškarac do nje razlikuje se od drugih, mlađi je i visok, nije zdepast. Nekako je izdužen i nimalo ne sliči Moskovljaninu. Priča neki vic; Nina to zaključuje po načinu na koji Ida i drugi muškarac slušaju, uglovi usana već su im unaprijed podignuti, oči se smiješe očekujući poantu. Ida na prsima ima golemi broš, a kad je muškarac ispričao vic, nasmijala se tako jako da je broš počeo poskakivati naprijednatrag poput kakve male, odsječene glave.
"Molim te, nemoj više", govori drugi muškarac, obraza crvenih o"l pića ili smijeha. "Tvoji su vicevi napor za moju jetru."
Mlađa se žena samo osmjehuje na elegantan, ugodan način. Zgo¬dni muškarac zacijelo je njezin suprug. Ima četvrtastu čeljust, orlovski nos, i gustu i blistavu smeđu kosu. Ruke i noge tako su mu dugačke da ga komotno odijelo obavija na neki rafiniran način, a ne izgleda kao da je loše skrojeno. On sigurno nije bio u ratu. Izgleda tako zdravo i zadovoljno.
Primijetio je da Nina netremice gleda u njega, podigao je pogled, a licem mu se prelio izraz zadovoljstva. Otvorio je usta da bi nešto rekao...
"Ah, dobro, još si tu!" Lida Markova, koja upravlja Državnim arhivom za književnost i umjetnost, sja od zadovoljstva i gleda Ninu. Ona je žena koja podsjeća na debeli zid, ima grubu kosu i glas koji odzvanja, a iz usnih joj resica vise staklene naušnice. Lida voli balet i uvijek traži društvo novih plesačica, koje nisu tako uobražene kao one starije zvijezde. "Bilo te je predivno gledati večeras."
"Hvala. Drago mi je što te vidim." Nina pokušava pogledati iza Lide, da vidi može li uhvatiti pogled onog muškarca.
"Apsolutno si me oduševila prošli mjesec u Coppeliji. U tvojem plesu ima toliko lakoće." Nina je plesala "Molitvu" (iako mašta da jednoga dana dobije ulogu Swanilde). "To mi je najdraži balet, moram reći. Zato što ima sretan kraj. Pretpostavljam da je pretjerano pojed¬nostavljeno, ali nije li sretan kraj ono što svi želimo?"
"Da!" nasmije se Nina. Ali iznad Lidina ramena primjećuje, dok joj srce gubi nadu, da zgodan muškarac više nije tamo gdje je bio.
"Priča je tako prekrasno smiješna", kaže Lida. "Čak je i glupi Franc na kraju sretan."
Lida miriše kao i žena inozemnog ministra. Radi se o nekoj vr¬sti parfema. Miris je težak i podsjeća na uvelo cvijeće pomiješano s prezrelim voćem. Ima nečeg poznatog u tom mirisu, koji je Nina već prije osjetila.
"Ah", reče Lida, "muž mi daje znak." Kima mu glavom, a istovremeno s njom kima i krzno prebačeno preko njezinih ramena. Nina ne može ne primijetiti da je krzno malo izlizano.
Eto na što je podsjeća miris parfema. Na mrtvog glodavca.
Nina spušta pogled, pomalo potišteno, i gladi posuđeno krzno na svojim ramenima.
Ispod glasa Lida reče: "Vrijeme je da krenem."
"Već?" Nina nije još ni kušala deserte i brzo si je natočila šalicu kave. Ali Lida reče: "Želim ti ugodnu večer" i požuri prema svojem suprugu.
Nina zabrinuto pijucka kavu i primjećuje da i drugi partijski duž¬nosnici polako odlaze. Kao da je koreografiran taj masovni odlazak muškaraca s jednodnevnim bradama i odijelima iz "Moskovskog kro¬jačkog kombinata", s njihovim suprugama koje mirišu kao i njihova krzna. Baš kao u Pepeljugi, odlaze kad je otkucalo dvanaest sati. Kava ima okus cikorije.
Nedaleko od Nine neka žena daje oštre zapovijedi sluškinji Tajlanđanki. Možda je ovo njezina kuća, a ne ministra vanjskih poslova. Ili je i to neka vrsta kazališta, privremeno sklonište kao što je i Boljšoj, grandiozno i otmjeno — a sada izbacuju sve redom. Nina uočava da su zavjese na prozoru nasuprot njoj ofucane, a i staklo je napuklo. "Njet", prosikće žena sluškinji, koja se brzo udaljava, sa zbunjenim izrazom lica.
Tada Nina ugleda Polinu koja odlazi s Arkadijem Lownyjem. Vjerojatno je i visoki zgodni muškarac otišao, zajedno sa svojom pri¬vlačnom suprugom. Nina brzo maže još maslaca na krišku kruha i izgladnjelo jede — iako je sad već i hrana upropaštena, losos i jesetra izbodeni su na komadiće, a tamo gdje su bili deserti ostao je samo trag nečeg ružičastog. Iz velike drvene zdjele u kojoj je piramida mandarina Nina uzima jednu s vrha i drži je na dlanu. Dobro joj pristaje u ruci, kora mandarine je glatka, svježa i savršeno narančasta; jedina ovako jarka stvar koju Nina viđa zimi pastoralni su kostimi u Ščelkunčiku. Misli na svoju majku kod kuće, na njezin vječni crni kruh i juhu od kupusa, na napola praznu mrežastu vrećicu za kupovinu tek s nekoliko komada naručenog korjenastog povrća. Brzo se ogledajući oko sebe Nina otvori torbicu i spusti mandarinu unutra. Zatvori torbicu, a onda uzima drugu i noktom guli koru, koja ispušta svjež, oštar miris. Prinosi je licu i udiše.
"Dobro je za začepljene sinuse, zar ne?"
Muškarac - onaj visoki - stoji pokraj nje. Nina osjeća kako joj srce snažno tuče i pita se što je zapravo vidio. Ali uspijeva mirno ogu¬liti još jednu traku kore, dok bijela potkožica vuče meso mandarine. Pruža muškarcu komad oguljene kore. "Samo malo stisnite."
On pažljivo uzima koru kao da se radi o listiću zlata. Zatim je presavija, prinosi nosu i sklapa oči. Dok gleda kako mu se šire nosnice, a usnice lagano zakrivljuju, Nina zaključuje da ovako sigurno izgleda i dok spava i lijepo sanja. Već od same pomisli na to osjeća kao da je svjedočila nekom privatnom trenutku — previše privatnom za nekoga koga je tek upoznala. Ali opet, možda je vidio kako je uzela prvu mandarinu. Kad je otvorio oči, spustila je pogled bojeći se da on ne primijeti kako zuri u njega.
"Za vas", reče ona i raspolovi mandarinu, pružajući mu jednu polovicu. Jedu šuteći. Nini slatki sok bocka jezik i odjedanput se osjeća preplavljena emocijama, oštrim okusom u ustima i jasnim osjećajem da je stupila na neko mjesto na kojem ne bi trebala biti.
Kad je pojeo i posljednju krišku, nacerio se kao da su izveli neku vragoliju. Taj smiješak je neodoljiv jer izgleda dječački, poput osmije¬ha osobe koja nema nijednu brigu na ovom svijetu. Nina nikad nije vidjela takav osmijeh na odrasloj osobi. Čini se kao da se on nikad nije susreo s nijednom teškoćom, nikad nije osjetio glad. Čak i njegovi zubi koji su malo zbijeni jedan preko drugoga čine joj se zgodnima jer to je jedino na njemu što nije glatko i uredno poredano. Njoj je to privlačno na njemu, upravo ta mala nepravilnost.
Možda je to razlog zbog kojeg mu je odlučila postaviti pitanje. Utišala je glas do šapata. "Zašto sad svi odjedanput odlaze?"
Poprimio je izgled kao da će se nasmijati. "Vidim da ste novi na ovakvim primanjima." Ali brzo je dodao: "Uvijek je tako. Moraš doći jer ti je to dužnost, napiti se što je moguće više i otići čim pojedeš desert."
Njegove iskrene riječi obodrile su je. "Ali gosti iz Nizozemske..."
"Vi i sami sigurno znate da se ne trebate previše sprijateljiti sa strancima." On opet izgleda kao da je ispričao vic.
"Ah, Viktore Aleksejeviču, tu si."
Prilazi im Vladimir Frolov iz Društva za širenje političkog zna¬nja. Često dolazi na balet; nizak je muškarac čije pomalo mesnato lice zrači prijateljstvom. U kosi ima razdjeljak na sredini glave, a na sljepoočicama sjedine. "Namjeravao sam ti čestitati. O, dobra večer. Leptirice, još si ovdje, kako krasno." Uzeo ju je za ruku - onu koja je minutu prije držala mandarinu - da je poljubi, a Viktor reče: "Sla¬žem se. Zaista krasno."
"Jesi li znala," upita je Frolov, "da je ovaj naš dragi prijatelj primio izvrsne kritike za svoju najnoviju knjigu?"
Nina se ne usuđuje pitati o kakvoj je knjizi riječ. Čini se kao da bi trebala znati.
"Izvrsne kritike", nastavi Frolov. "Jedva čekam da je pročitam. Nina, čuvaj se ovog čovjeka. To je pjesnik razornog talenta."
Nina izgovori prvo što joj je palo na um: "Ne izgledate kao pjesnik."
Muškarac koji se zvao Viktor podigne obrve. "A kako bi pjesnik trebao izgledati?"
"Pospano" je bila prva riječ koje se sjetila. I Viktor i Frolov se nasmiju.
"Htjela sam reći: zgužvano. Ali na neki nezemaljski način."
"Ti si ta koja si nezemaljska", usklikne Vladimir Frolov. "Nije li tako, Viktore?"
Viktor polako kimne glavom. "Kao da ste doplutali na splavi načinjenoj od zvijezda."
"Vidiš?" reče Vladimir Frolov, a oči su mu bile smiješno razro gačene. "On je stvarno pjesnik."
Nina reče: "Ili možda samo zna dobro baratati riječima."
"Riječi znaju dobro baratati sa mnom", reče Viktor. "Ponekad mi čak ne daju spavati."
"Pa", reče Nina, "čestitam vam na vašoj novoj knjizi."
"Dat ću vam jedan primjerak."
"Ah, bojim se da sam prestala čitati." Iako je to istina (balet ne ostavlja nimalo slobodna vremena), zabrinula se nije li to zazvučalo nepristojno pa je dodala: "Kao mala voljela sam čitati, ali sada imam vremena samo za obavijesti u Ulici Gorki."
"Morat ćemo to promijeniti."
Frolov kao da je malo ljut što je izostavljen iz njihova kratkog razgovora. "I više je nego pjesnik, vidiš?", reče on. "Ima dobro oko, a ne samo dobro uho; vidiš kako je samo brzo uspio pronaći najljepšu ženu u prostoriji? Zabranjujem ti da je monopoliziraš. Dođite, oboje. Vodim vas na snježnu vožnju!"
Vodi ih od buffet stola prema manjoj skupini ljudi koje je već prije okupio. Nina ne može a da ne osjeti nelagodu okružena s toliko mnogo novih lica. Tu je žena koja pjeva u Operi i još jedan dužnosnik, kao i Frolov, iz Centralnog vijeća sindikata, s divljom gustom kosom i rumenim obrazima. Žena mu izgleda kao da je došla iz prošlosti, nosi tamnu čipku i drži zlatni lornjon. S njegove druge strane još je jedan muškarac, veći i snažniji, sa žutim brkovima i čini se da je prilično pijan — to je karakterni glumac iz Moskovskog Hudožastvenog teatra. "Dobra večer", pozdravljaju se svi međusobno s uvježbanim, iako lažnim, držanjem dok Nina shvaća, a obuzimaju je srsi iznenađenja, da je prvi put u životu u skupini privilegirane manjine. Već je sama spontanost ovog izlaska - ne radi se ni o kakvom klubu ni udruzi ni organizaciji - privilegija.
"Da, da, dobro se obucite, idemo", govori Vladimir Frolov dok vadi iz džepa ključ i maše im njime pred nosom.
Nina odlazi po svoju torbu, kostim i kaput i izlazi za skupinom na ulicu, koja je bijela od snijega. Nastavilo je sniježiti, ali pahuljice su sad sićušne poput svjeducave prašine. "Oh!" Nina se poskliznula na ledu. Na njezino razočaranje uhvatio ju je veliki zdepasti glumac, a ne Viktor.
"Lagani ste kao pero", reče muškarac, a ona mu u dahu osjeti miris alkohola.
"Evo nas." Lice Vladimira Frolova sjaji od ponosa. Pred njima je velika crna Pabjeda okrunjena svježim snijegom. Muškarci rukama razmiču nanose snijega sve dok ne očiste auto, okrugao i blistav. Otvo¬rivši stražnja vrata Frolov poviče: "Molim vas, uskačite!"
Troje ih se naguralo sprijeda i na trenutak Nina se zabrinula jer je pomislila da je i Viktor među njima. Ali ne, još je tu i Nina sjeda u auto pokraj njega, na sjedalo koje miriše na duhan. Gotovo da može čuti garderobijerku kako je kori zato što je kostim samo spustila na pod pokraj svojih nogu, u jednu zgužvanu hrpicu. S Viktorove druge strane sjede muškarac guste kose i njegova supruga. Vrlo ležerno Vik¬tor je ispružio ruku i zagrlio Ninu oko ramena. Šokirana je; najviše što se ijedan muškarac usudi učiniti javno jest uhvatiti ženu za ruku. Ali Viktorovo lice ništa ne pokazuje. Ruka mu se isto tako mogla odmarati na naslonu sjedala, a ne na njezinim ramenima ogrnutim posuđenim bijelim krznom. Nina se odlučila ponašati kao da ništa ne primjećuje.
U autu je hladno i dah joj se pretvara u oblačić. Frolov okrene ključ i nekoliko puta pokuša uključiti motor. Iako su ulice i pločnici već prije očišćeni od snijega, napadao je novi sloj. Sad je motor zari kao. Frolov divlje krene na kolnik i počne voziti prema središtu grada. Nina osjeća kako je auto lagano bacaka, isprva prema vratima, a onda prema Viktoru. Ostali uzdišu djelomično zbog blistave noći, ali i zbog načina na koji Frolov vozi.
Gledajući kroz prozor Nina misli: barem jedanput grad izgleda lijepo. Većim dijelom godine čini joj se neuglednim, sve je prekriveno smeđesivim slojem blata ili prašine. Sad je snijeg učinio da grad izgleda čist i blistav. "Moskva nikad nije tako lijepa, zar ne, kao onda kad je prekrije snijeg." Izgovorila je to tiho tako da je samo Viktor može čuti.
"Suprotno od žene", odgovori Viktor. I on govori gotovo šapa¬tom, a ona osjeća toplinu njegova daha na uhu. "Naš grad izgleda najbolje kad je sve prekriveno. A žena je najljepša kad ništa ne stoji na putu."
Nina osjeća kako su joj se ramena zategnula zbog njegove drsko¬sti, zbog njegove insinuacije. Ali slijedi svoj instinkt i skida krzno s ovratnika, stavlja ga u krilo, gdje joj se zakopčani kaput rastvorio i oblikovao V. Dok to čini, glumi i licu daje izraz dosade, za svaki slučaj ako je Viktor gleda.
On pomiče ruku neznatno naprijed. Nina osjeća kako je vršcima prstiju dodiruje s jedne strane vrata i miluje joj kožu. Prožima je vru¬ćina, dok naprijed Vladimir ne prestaje pričati i sad naglašava: "Ništa se ne može usporediti s tim, kažem vam, ništa se ne može usporediti s vožnjom po svježem snijegu!"
Ona želi pogledati Viktora, ali ne želi okrenuti glavu. Krajičkom oka vidi da je još uvijek licem okrenut naprijed, kao da ona nije tu.
Frolov i ostali nečemu se smiju. Nina primjećuje da su sada u Arbatu, voze se pokraj kazališta, knjižara i trgovina rabljenom odje¬ćom. Zastave s natpisom Sustignite i preteknite* napete su i trepere na vjetru. Tako je kasno, vani su jedino policajci u civilnoj odjeći i izgledaju jadno među nanosima snijega. U izlozima se vide novogo¬dišnja drvca okićena svjetlucavim vrpcama i slikama Djeda Mraza. S tim iskričavim ukrasima i ulica izgleda kao da je iz bajke. Iako se kroz velike ulične zvučnike kao i obično čuje glazba, snijeg je utišava i čini se kao da dolazi izdaleka.
Pijani muškarac na prednjem sjedalu mrmlja pjevušeći pjesmu koju Nina ne zna. Ona uopće nije pijana, ne može si to priuštiti s obzirom na svoje plesanje. Što je s Viktorom, pita se ona: Je li pijan? Je li zbog toga tako odvažan da je stavio prste tamo gdje su sada, mi¬lujući joj vrat, tako lagano kao da su se slučajno tu stvorili? A što je sa ženom, onom privlačnom plavušom...
Na prednjem sjedalu muškarac pjeva sve glasnije. Prešao je na pjesmu s kraja rata, "Slava drugu Staljinu". Nina osjeća da je napeta; zbog muškarčeva pijanstva pjesma zvuči malo podrugljivo.
"Šteta što tu nije naša operna prijateljica", reče muškarac do Viktora, pomalo se zabrinuto nakašljavajući da pročisti grlo, dok pija¬nac nastavlja pjevati bez sluha.
Frolov, očito želeći da se svi opuste, vikne: "Alkohol, ta zelena zmija svlada svakoga od nas." Morao je povisiti glas da nadjača pija¬nog muškarca. Ali ovaj je zacijelo


* Sovjetski moto koji se odnosio na učenje i znanost, kojima je cilj bio preteći Zapad.


naslutio problem jer je promijenio pjesmu u neku narodnu, koja je brzo zamrla.
Snijeg opet pada, a pahulje su veće nego prije. Pobjeda se kliže po bijelim kolnicima, ali Nina se osjeća sigurno unatoč brzini, ovim nepoznatim ljudima i prstima ovog muškarca, koje osjeća na vratu. Čudno kako se osjeća zaštićeno — kao da je štite snijeg, zbog kojega svjetlucaju pločnici, i toplina i apsurd svih tih tijela naguranih u autu, koja se sudaraju kad god auto skrene, ta nasumce izabrana skupina ljudi poput nekih likova iz vica.
Pobjeda sad usporava. Polako vozi duž reflektorima obasjanog Crvenog trga - praznog i golemog, na kojem se jadni ukočeni vojnici smrzavaju na svakom uglu čuvajući Lenjinovu grobnicu, staro okruglo stratište od kamena i smreke koje rastu duž zidova Kremlja. "Počelo je jače sniježiti", reče žena na prednjem sjedalu. "Gledajte kako su pahulje guste."
Ali Nina samo gleda naprijed prema južnoj strani trga gdje je katedrala sv. Vasilija, prekrasna i apsurdna, stoji poput izloženih slatkiša. Ostatak grada možda i jest zapušten, ali Sv. Vasilije zasljepljujuće je, svježe obnovljen, prugaste su mu kupole obojene jarkim vrtlogom boja. "Netko je to napravio", reče Nina od iznenađenja. "Ljudi su to napravili." Doista je to sad shvatila; nikada nije tako jasno i precizno razmišljala o tome na taj način. Vidjevši crkvu usred sveg nevjerojatnog snijega, nepogrešivo je svjesna da je ta vizija u daljini proizvod ljudskog truda.
U tom trenutku dok auto puzi pokraj Sv. Vasilija i njegovih vršaka nalik vršcima tučenog slatkog vrhnja, Viktor odmakne ruku s Ninina vrata.
Osjeća kako joj stavlja uvojak kose iza uha. Onda povlači ruku, ne grli je oko ramena nego jednim glatkim pokretom klizne ispod bije¬log krzna koje joj je na krilu, do rubova njezina kaputa, zatim između nabora i lagano je pritisne preko haljine između nogu. Čini to nadla nicom, kao da mu se ruka slučajno tu stvorila, pritišće je zglobovima prstiju i nastoji se uvući između bedara. Nina brzo i kratko udahne, ali ništa ne govori.
Auto skreće udesno, a Frolov podvikne od ushita. Par na stra¬žnjem sjedalu bojažljivo se nasmije dok se auto zanosi na cesti i polako se približava mostu. Nina sklapa oči jer je uznemirena zbog tog novog osjećaja koji se probudio u njoj. Naslonila je glavu na Viktorovo rame.
"Aha!" vikne Frolov. "Vidite što ovaj auto može!" Druga žena zaciči, dok Nina s mukom guta. Na prednjem sjedalu pijani muškarac se počinje buniti i govori da se ne osjeća dobro. "Ovo je previše", Nina čuje njegove riječi, a Frolov reče: "Dobro onda, stat ću." Vozi polaganije.
Nina sklapa oči zbog novih osjećaja koji je preplavljuju. Par pokraj Viktora raspravlja o desertima na primanju, dok se naprijed pijanac i dalje na nešto žali. Nina osjeća kako joj se kukovi pomiču, a vrat zateže. Prestrašena je zbog ovoga što se događa. Osjećaj raste, u trbuhu joj treperi i bez razmišljanja poseže za drugom Viktorovom rukom. Čvrsto je drži dok auto i dalje vozi, a ona se trudi ponašati kao da se ništa ne događa.
Kad su dovezli pijanog muškarca do njegove kuće, Nina pušta Viktorovu ruku i odmiče svoju. Njegova druga ruka polako se pomiče, a dlan mu sad počiva na njezinu bedru. Ostaje tu dok se Ninin dah
polako usporava, a Frolov opet zaustavlja auto jer je došao do zgrade pred kojom ostavlja stariji par, a onda produžuje dalje da odveze kući
i opernu pjevačicu. Dotad Ninino srce već normalno tuče. "A ti, gos¬pođice Leptirice?" pita Frolov dok ponovo pokreće auto. "Kamo da te odvezem?"
Nina mu daje adresu, ne onu gdje živi s majkom, nego susjedne veće ulice. Viktorova ruka tada se povukla ispod kaputa i vratila natrag na njegovo krilo. Nina se uspravila i podigla ruke da popravi kosu, kao da je i sama kosa bila smetena.
"Evo nas!" poviče Vladimir Frolov veselo, vozeći sve sporije dok auto nije stao.
Nina uzme krzno s krila i obavije ga oko vrata. Ne želi se odvojiti od tog muškarca čije joj je i samo postojanje prije nekoliko sati bilo nezamislivo. Prvi put u životu ovako se osjeća, prvi put poželjela je osjetiti tuđu kožu na svojoj, prvi je put ta vrućina u njenoj nutrini postala nešto zasebno.
"Laku noć", kaže im ona dok Frolov izlazi iz auta da joj otvori vrata.
"Također", reče Viktor, uhvati je za ruku, ali ne za dlan nego malo više tako da su mu vršci prstiju na njezinu zapešću. Nina je bez riječi zbog onoga što je učinio njezinu tijelu. On sigurno može osjetiti kako joj tuče bilo.
Poljubio joj je ruku - ali s unutarnje strane, prema vrhu dlana, dok Frolov otvara vrata. Nina se oslobađa Viktorova dodira, uzima svoju torbicu, torbu sa stvarima i kostim koji je zgužvan ležao ispod njezinih koljena. Garderobijerka će je zaista dobro prekoriti. Opet je došla do glasa i zahvalila se svojem domaćinu. "Laku noć", kaže Frolov vraćajući se na sjedalo vozača. Onda je zakoračila prema zgradi u kojoj zapravo ne živi, gdje na ulazu stoji stražar. Auto je pojurio odnoseći Viktora, a Nina digne ruku prema vratu i posuđenom krznu; pod prstima je raščupano, kao da je bilo u snježnoj mećavi.
Sigurno je već pet ujutro. Na pločnicima stare žene čiste snijeg i teškim lopatama razbijaju led. Imaju čizme od filca i pamučne kapute podstavljene vatom. Ne gledaju Ninu dok prolazi pokraj njih. Krenula je prema svojoj ulici, gdje je snijeg napadao u debelim nanosima. Vidi blijeda svjetla na prozorima svoje zgrade; kad je toliko ljudi unutra.
prozori su uvijek osvijetljeni, uvijek se odvija neka aktivnost, bez obzira na to koji je sat.
Osvrnuvši se Nina baci posljednji pogled na blistavu ulicu. Ulič¬ne svjetiljke i snježne pahulje čine da sve izgleda nedirnuto i čisto. Ali iza te bjeline čuje se neprekidni zvuk struganja i odlučno krc, krc koji proizvode lopate žena koje čiste snijeg. Nina opet pomisli, kao što će odsad ubuduće činiti; Moj grad izgleda najbolje zimi, kad je sve skriveno ispod snijega.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:23 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dražbovni predmet 20
Ogrlica od bisera iz Južnog mora, sastavljena od 19 bije¬lih bisera s ružičastim odsjajem, koji variraju u veličini od pribl. 1o.28 do 14.10 mm, upotpunjena kuglicom od
18 - karatnog bijelog zlata i dijamanata. Dužina 47 cm.
30.000—35.000. $



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:24 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
ČETVRTO POGLAVLJE
Jantar spada u rijetku vrstu organskog dragog kamenja, koje stvara priroda, a ne ljudska ruka. Konkretnije, to je fosilizirana smola cmogoričnog drveta, koja često sadrži ostatke biološkog svijeta. U Litvi ga zovu gintras, što dolazi od riječi "zaštita", jer se smatralo da štiti od zla; štoviše, polovicom osamnaestog stoljeća Europljani su nosili "uzorke" (komade jantara s fosiliziranim insektima ili šumskim kukcima ili lišćem koji su u njemu sačuvani) kao amulete da ih zaštite od životnih nedaća.
Udobno smještena na kauču, u kutu koji je najbliži starom šištećem radijatoru. Drew je dodala riječ amulet svojim bilješkama i dvaput je podvukla, ne toliko zbog toga što bi mislila da bi mogla nečemu voditi nego zato što joj se svidjela ta ideja — da jednostavna kuglica može štititi od mnogobrojnih životnih opasnosti. Iako se nije smatrala praznovjernom, znala je da se tako ponaša prema svojem prstenu od granata. Premda ga je često skidala dok bi kuhala ili čistila i noću prije spavanja, uvijek bi provjerila ima Ii ga na prstu kad bi izlazila iz kuće i to je išlo do te mjere da bi se, nakon što je više puta izjurila iz kuće bez prstena, uvijek vraćala po njega pa čak i ako bi već kasnila. Zapravo ništa doista strašno nije joj se nikada dogodilo ni prije prstena
ni nakon što ga je dobila. Ali čovjek u životu može kontrolirati tako malo toga, a taj je prsten od granata sam po sebi donosio utjehu.
Drew se bolje namjestila na jastuku i otpila gutljaj pića. U malu nisku čašu bila si je natočila dva prsta burbon viskija. Piće je imalo istu boju kao i jantarni privjesak — naravno, bez iznenađenja koje je bilo unutra, bez tog donekle šokantnog prizora. Drew je ponovo raz¬mišljala o narukvici i naušnicama Nine Revskaje, pitala se ne postoje li još koji komadi nakita koji pripadaju originalnom kompletu. Ako je tako, i ako se ti primjerci tek moraju naći, možda je moguće — iako je malo vjerojatno — da im Drew nekako uđe u trag i tako nađe odgovor s druge strane. Važno je bilo držati um otvoren tim drugim putovima, skupljati što više informacija i ne previdjeti detalje. A sve to kako bi bila sigurna da neće propustiti nijedan mogući ključ rješenja pa ni najmanju ideju ili sugestiju koja bi mogla pomoći.
Poznat i kao "litvansko zlato", jantar se najčešće pronalazi u Baltičkoj regiji, južnoj Finskoj i Švedskoj te istočno i sjeverno od Gdanjska, ima ga i na obalama Baltika, ali i u 'sumama Danske, Norveške i Engleske. Jantar se također može iskapati: bagerima i grabilicama kopaju se plitke jame u pijesku glaukonita, koji se zatim sipa kroz rešetke, gdje mlazovi vode razdvajaju komade jantara od pijeska, prije nego što se oblikuju uz pomoć brusilice s malim brojem okretaja. U Ukrajini jantar nalazimo u močvarnim šumama u graničnim područjima Voljina i Pleške, a javlja se u mnogo boja što se može vidjeti u obnovljenoj "jantamoj sobi" ljetne palače Katarine Velike u Carskom selu.
"Konkretni rudnici — ući im u trag?" Drew je voljela škripavi zvuk koji je vrh nalivpera proizvodio na papiru, dok joj je osjećaj struganja vibrirao u ruci. Bilo je to staro nalivpero na patrone koje nekim čudom nikad nije izgubila, a zvuk i osjećaj za nju su bili nekako smirujući, davali su joj sigurnost, konkretnost egzistencije — stvarnost u kojoj su Drew i nalivpero postojali u svijetu.
Od svih lokaliteta na kojima se jantar može naći, nijedan nije bogatiji od oblasti Kalinjingrad u Rusiji, gdje valovi Baltičkog mora trgaju jantar iz dubina morskog dna i nose
ga na obalu. Za vrijeme oseke tragači koriste mrežice i grablje dok pretražuju plićake i pronalaze komadiće jantara u mulju i morskoj travi.
Drew je u mislima opet vidjela one velike, glatke kuglice od jan¬tara, a oko njih — što je neobično za nakit od jantara — zlatne pleteni¬ce koje su trebale nalikovati isprepletenim viticama. Bila je to neobična kombinacija: delikatni rad ljudskih ruku okružen sićušnim lopticama koje je stvorila priroda. Pitala se tko je prvi dao napraviti taj nakit i je li draguljar sam smislio dizajn. U njezinoj mašti kočije s konjima išle su na seoska imanja, zamišljala je spuštanje niz tobogane zimi, muškarce s čupavim kapama koje su im padale preko ušiju, žene koje su sakrile ruke u golemim krznenim mufovima. Od početka projekta Revskaja, Drew čita Čehova, kratke priče. Čini joj se da je to knjiga koju oduvijek ima, a na naslovnici je pejzaž nacrtan u olovci i tinti. Print je sitan i gust, tekst je gusto zbijen na stranicama požutjelima od starosti. Iako je znala da su priče napisane u drugom vremenu. Drew je osjećala da razumije zbunjene učiteljice i neodlučne kćeri koje su pristale na zaruke, ostarjele udovice i siromašne radnike na seoskim imanjima, čija je glavna nesreća bila to što su bili ljudska bića — što su se zaljubljivali i odljubljivali, starjeli ili umirali mladi. Svake bi ve¬čeri prije spavanja pročitala jednu ili dvije priče, a kad bi naposljetku sklopila oči, osjećala se kao da je bila tamo s tim ljudima i s njima patila u njihovim malim agonijama. Dok bi padala u san, ponekad bi ugledala sliku svojeg ruskog djeda, lica ogrubjela od života, s gustim obrvama i nestašnim osmijehom, a sve uokvireno velikom šubarom. U stvarnosti Drew nikad nije vidjela njegovu fotografiju. Baka Riitta davno je imala jednu, tako je barem rekla, ali izgubila ju je na putu do Sjedinjenih Država.
Baltički jantar, koji ima veliku koncentraciju jantame kiseline, razlikuje se od svih drugih vrsta. Na početku nastajanja boja mu je žućkasta, ali tijekom stoljeća tamni zbog oksidacije, te je sve više crvenkast. Mnogi insekti koji se javljaju u baltičkom jantaru dokaz su postojanja močvarnih područja u prošlosti. Učestalo javljanje leptira ukazuju na to da su ti primjerci jantara nastali od cmogorice koja je rasla pokraj travnatih polja.

Leptiri. To bi bilo savršeno za Ninu Revskaju, smatrala je Drew. Ako je jantarni komplet bio kupljen izričito za nju, bilo bi za očekivati da će jedan komad imati u sebi leptira ili barem neku vrstu noćnog leptirića, nešto s krilcima.
No nijedan od triju primjeraka namijenjenih dražbi nije sadrža¬vao leptira. Ali, naposljetku, kakvi su bili izgledi da se nađe takvo što, takva stvar, jantar s primjerkom
insekta koji bi odgovarao namijenjenoj osobi? Kakve su šanse da takav primjerak bude ne samo dostupan nego i da si ga netko može priuštiti? Prije revolucije oni dovoljno bogati možda su imali pristup takvim primjercima zbog putovanja i trgovine, ali naći i kupiti takav komplet u Sovjetskoj Rusiji — ili gdje god je već kupljen... Gdje je, naposljetku, Grigorij Solodin prvi put dobio u ruke taj privjesak? Zašto je i on inzistirao na tajnovitosti? Osjetivši kako joj frustracija raste. Drew podsjeti samu sebe da osta¬ne usredotočena. Ali opet se počela pitati o Nini Revskaji i kakav je život imala u Rusiji kao uvažena umjetnica, najcjenjenija balerina. U tom slučaju, smatrala je Drew, za nju ne bi postojao veliki razlog da ode, unatoč problemima svoje države. A ipak, užasi oko nje sigurno su bili očiti. Na kraju su došli i do Ninina muža. Drew još nije bilo jasna kronologija svih događaja. Je li Nina znala što se sprema? Očito se nešto strašno već počelo zbivati. Je li zbog toga otišla? Ili je Ninin odlazak bio uzrokom što se sve onako dogodilo?
Napravila je golemi skok. Možda se nije činilo da ima izbora; Drew je pretpostavljala da neki od najhrabrijih postupaka nisu bili rezultat izbora nego refleksne reakcije. Ali zbog Ninine priče Drewina odluka izgledala je kao tričarija. Naposljetku, ništa doista strašno nije se dogodilo. Jednostavno se udala premlada ponesena idejom ljubav¬ne romanse koja je zapravo bila tek nešto više od prijateljstva, da bi završila u životu koji nije bio svjestan odabir nego prije još jedan od svadbenih darova koji nije željela.
Popila je gutljaj iz čaše i pogledala na ručni sat. Za sat vremena mora se naći sa svojim prijateljem Stephenom u diskontkinu tamo preko u Somervilleu. On je bio jedan od onih ljudi koje je zadržala u svojem životu. Postojalo je jedno nelagodno razdoblje tijekom kojeg je on uzastopno, ali i neuspješno, pokušavao postati više od prijatelja, ali Drew mu je objasnila zašto je to nemoguće. Za bilo što više od prijateljstva — za pravu romansu, za strastvenu ljubav — trebala bi osjećati nešto vrlo jako, dovoljno snažno da poželi opet pokušati. A ona takvo što nije osjećala za Stephena.
Zazvonio je telefon i prenuo je. Pomislila je da se ne javi, ali onda je zaključila da to možda zove Stephen.
Bila je njezina majka. Drew je srce malo potonulo u prsima. "Ima li kakvih dobrih vijesti?" upita je majka, a kako je vrijeme pro¬lazilo u glasu joj je bilo sve više sumnje. Iako je Drew znala da se majka brine zbog nje — zbog loše plaćena posla i tvrdoglavo

*Kina koja za vrlo nisku cijenu ulaznice prikazuju filmove nakon što za njih splasne prvi val zanimanja.





samotničkog života — znala je da se majka djelomice brine i zato što želi da ona uspije na neki jasno mjerljivi način. To je riješilo napredovanje koje je Drew dobila kad je unaprijeđena u pomoćnu direktoricu. Sada se, s osjećajem olakšanja jer joj je mogla još nešto ponuditi, pripremila da ispriča majci što je sve postigla na projektu Revskaja.
Umjesto toga majka je rekla nešto potpuno neočekivano. "Gdje si je stavila?"
Drew je polako i duboko udahnula i podsjetila se da bi netko drugi, netko tko nije izravno uključen u ovo, mogao sve to smatrati neobičnim pa čak možda i zanimljivim. Zamjenica "je" odnosila se na fotografiju, veliku, profesionalno snimljenu — spontano, bez pozi ranja — prije devet godina na Drewinu vjenčanju.
"Na njoj si tako lijepa", rekla je majka kad je Drew prvi put primijetila fotografiju na polici s knjigama u obiteljskoj kući, nešto više od godinu dana nakon rastave. Nebo iza nje bilo je savršeno plavo poput boje Wedgewood tanjura. Drew je izgledala mlađe od dvadeset tri godine, obrazi su joj bili puni, a jarko sunce nije joj na licu otkri¬valo nijednu boru. Kad bi njezina majka gledala taj portret, izraz lica bi joj se promijenio. Iako ju je Drew prije mnogo godina zamolila da ukloni tu fotografiju, ona je ostala u prizemlju u velikom teškom kri¬stalnom okviru, koji je otac dobio u svojoj tvrtki kao božićni poklon.
Zaista je smiješno kako se ljudi čvrsto drže nekih predmeta na koje druga osoba neće ni dvaput pomisliti. Bilo je očito da fotografija njezinoj majci znači više nego što je Drew mogla razumjeti. Drew se pokušala maknuti iz te jednadžbe, jednostavno zato da vidi što su ta haljina i veo predstavljali, svakako nešto drugo nego u slučaju njezinih roditelja koji su imali kratkotrajni susret s matičarom i dvojicom svje¬doka, a poslije se počastili kriškom kolača u jednoj čajani. Čak ni baka Riitta nije imala pravo vjenčanje; što se tiče prvog supruga — Drewina djeda — Riitta se nikad nije legalno za njega udala.
Ali dok je prošlog Božića provodila nekoliko dana s roditeljima. Drew je odlučila da jednom zauvijek završi s tom fotografijom. Odluka nije bila unaprijed promišljena. Više je imala veze s onim teškim obla¬kom krivnje koji je napokon počeo nestajati. Drew je izvadila sliku iz okvira, ali ipak je nije mogla baciti nego ju je sakrila na katu u najdonju ladicu u svojoj djevojačkoj sobi. Onda je zaključila da nikad više ne želi vidjeti ni veliki kristalni okvir pa je i njega odnijela na kat u ladicu.
"Tek sad si primijetila?"
"Povrijeđena sam. Drew. Znaš koliko sam voljela tu fotografiju."
"Zato što si voljela onu osobu na slici više nego mene." Nije to bilo nešto o čemu je ikada razmišljala, ali sad kad je izrekla te riječi, shvatila je da su istinite.
"Strašno je to što si rekla! Zar isto misliš i za svoje fotografije dok si bila beba? I njih čuvam." Dvije takve također su stajale na polici s knjigama, odmah do fotografije njezinih roditelja kako se bi¬ciklima voze kroz Lyon.
"Moje dječje fotografije nešto znače. Ali ona na kojoj sam u haljini..."
"Volim je zato što na njoj izgledaš sretna!"
"Zato što si ti bila sretna, kad si mislila da možeš biti pono¬sna na mene." Da je smatrala kako bi to nešto promijenilo. Drew bi pokušala objasniti kako i ona sama još osjeća taj gubitak, ne samo supruga, ne samo ljubavi i mjesta i načina na koji bi usmjerila tu ljubav nego da osjeća čak i gubitak svoje svekrve i svekra, koje je također voljela i koji su joj, iako rjeđe i tek na trenutke, nedostajali. Umjesto toga rekla je: "Molim te, pusti to."
Majka je nakratko zašutjela. "Drew", rekla je neumoljivim začu¬đenim tonom, "da sam barem znala da su tvoje misli o tome tako... nabijene osjećajima!" Bilo je to tipično za njezinu majku koja je sve znala izvrnuti tako da se sad činilo kao da je Drew stvorila problem, koji inače ne bi postojao.
"Slušaj, moram ići", rekla je Drew umorno. Bilo je još toga što je željela reći, ali vrlo dobro je znala što bi značilo kad bi izrekla svoje misli i postupala u skladu sa svojim osjećajima. Kad je to posljednji put učinila, završilo je tako da je imala bivšeg muža i dva para roditelja koji su bili bijesni na nju. "Moram se sastati s jednom prijateljicom."
Spustila je slušalicu i odlučila izbaciti taj razgovor iz glave. Napo¬sljetku, bila je to nevažna stvar i sad je s tim bilo gotovo, a bude li uspjela o tome razmišljati na taj način, kao o poglavlju koje je završilo, onda možda na kraju i neće značiti mnogo više od toga.
NJEGOVO PRVO SJEĆANJE vezano je za zimu.
Nedjelja je, s roditeljima je vani nakon što je napadalo mnogo snijega, hoda Crvenim trgom. Sve je pod snijegom; sve je snijeg. Trg je velik i tih. Samo je jedno mjesto gdje je ljudima dopušteno prola¬ziti, a u daljini mu izgledaju kao crne točkice — crne točkice koje se polako kreću preko bijelog prostranstva. Grigorij ima samo tri godine. Opčinjen zuri u Ijudetočkice dok ga majka opominje da nastavi hoda¬ti kako bi mu i dalje bilo toplo. Čuje kako mu iznad glave grakću vrane i diže pogled. Nebo je isuviše bijelo, osim ptica. Kad se jedna obrušila niže od ostalih, Grigorij reče: "Pogledaj pticu" jer to je nešto što zna.
"Voron", reče njegova majka. To znači gavran, najveća i najcrnja od svih ptica.
"Voron", ponovi on, ali Feodor ih ispravi, jer takav je po naravi. "Ne, varana. Vidiš imaju malo sivog perja." Gledaju uvis, pokazuju prstom.
"Vorona", ponovi Grigorij. Na oblačnom bijelom nebu čuje se graktanje. "Vorona", a ljudi mali poput točkica gmižu preko velikog bijelog trga. Nije gavran, voron, nego vrana, vorona. S mrvicom sivoga. Ta neznatna razlika između dviju tako sličnih ptica.
Hodajući loše očišćenim pločnikom Ulice sv. Marije, Grigorij je zaključio da je njegov životni poziv — ta pozornost na najmanje detalje jezika i slike, neznatne promjene u riječima i značenjima, razli¬ka koju daje jedno jedino slovo — zacijelo započeo tamo na trgu, u onom trenutku, onog isto ovako snježnog dana. Male razlike u zvuku i smislu, riječi sadržane u drugim riječima, različite riječi... Čak i sad bi se Grigorij često zatekao kako uočava mala iznenađenja u pisanom engleskom, da je u riječi intimates sadržana riječ inmates, baš kao što friend u sebi ima fiend. Taj je interes isprva usmjerio na norveški jezik, a zatim na francuski. No ipak je doživio šok kad je u liceju otkrio da ti interesi daleko premašuju njegovu nadarenost za matema¬tiku i prirodne znanosti te da, unatoč dugim satima koje bi provodio pišući domaću zadaću kako bi bio u superieure skupini, nikad nije bio izvrstan u tim ostalim predmetima. "Ali nisu li tvoji roditelji znan¬stvenici?" pitala ga je začuđena učiteljica kad bi Grigorij loše napisao test iz fizike, kao da jedno prirodno proizlazi iz drugog.
Pogrbio je ramena razmišljajući o tome, privukao ih bliže ušima na ledenom zraku — ali ono drugo sjećanje ipak se potajice vratilo. Način na koji je otvorila staklena vrata koja su ih dijelila, tek malo ih je otvorila, a zglobovi na prstima bili su joj natečeni kao u mnogo starije žene. Držala je vrata pred sobom kao štit. Sjećao se i hladne konačnosti u njezinu glasu.
Nisam osoba koju tražite.
S olakšanjem Grigorij uđe u fluorescentno osvijetljenu zalogajni cu Dunkin’ Donuts gdje se trebao naći sa Zoltanom.
Već je bio tamo, vidio mu je zatiljak, rijetku prosijedu kosu. Sje¬dio je zgrbljen u separeu do prozora, a na stolu pred njim ležalo je mnogo papira. Grigorij sjedne na tvrdu klupu nasuprot njemu, skine rukavice i tiho se nakašlje da pročisti grlo.
"Ah!" Zoltan podigne pogled kao da je iznenađen. "Ti!"
Grigorij reče: "Znaš da uvijek dođem točno na vrijeme." Zoltan mu je ranije na telefon rekao: "Naći ćemo se u novom kafiću koji sam otkrio, mnogo je bolji od onog drugog. U Ulici sv. Marije, preko puta stajališta podzemne željeznice. Ima ružičastonarančasti natpis."
Zoltan je tu znao provoditi cijelo jutro dok bi poslovni ljudi, trgovci i građevinski radnici žurno ulazili i izlazili, televizija je zuja¬la instalirana na zidu, beskućnice s vrećicama motale bi se uokolo, a
zaposlenici brbljali na portugalskom. Grigorij se izvuče iz svojeg kapu¬ta, ali ostavio je na glavi kapu i šal; prostor nije bio baš dobro grijan.
"Znaš što je prije minutu rekla jedna žena?" upita Zoltan. "Re¬kla je: >Hajd’ se ugrij po ovakvu vremenu.< Ah, to ne zvuči isto s mojim naglaskom. Ali čuješ u tome poeziju, zar ne? Hajd’se ugrij..." Zapisao je to u bilježnicu. Grigorij se morao nasmiješiti; Zoltan ne samo što je mogao naći kafiće gdje ih drugi nisu vidjeli, već je i poeziju nalazio na neočekivanim mjestima.
Kao da je svjestan Grigorijevih misli Zoltan reče gotovo kao da se opravdava: "Ovdje je dobro svjetlo za čitanje. Ne kao na onom su¬mornom kampusu." Teatralno je zadrhtao ramenima. "Žamor mno¬gih pretjerano aktivnih ega... nisam ni shvaćao koliko me to deprimira, Grigorije, to zatupljujuće brbljanje sveučilištaraca posvuda oko mene."
Istina se sastojala u tome da su Zoltana zapravo izbacili iz kafete rije na kampusu. Dogodilo se to neki dan; Grigorij je za to saznao od jednog profesora španjolskog. Zbog poduljih napada kreativnosti, Zol¬tan je tamo provodio i više vremena nego obično (što je objašnjavalo činjenicu zašto se Grigorij nije s njim čuo više od tjedan dana). Nova uprava kafeterije očito je Zoltana smatrala nekom vrstom skvotera i zamolila ga da tamo ne provodi više cijeli dan, na njegovu omiljenom mjestu u prednjem dijelu prostorije, odmah do prozora.
Zoltan je otpio gutljaj iz čaše od stiropora. "Ovdje je kava izvr¬sna, Grigorije. Stvarno je moraš kušati."
"Bojim se da nemam mnogo vremena. Rekao si da moramo o nečemu razgovarati."
"Da! Jako je važno. Želio bih te zamoliti, s poštovanjem i kao prijatelja, da budeš moj literarni izvršitelj."
Nije ovo očekivao.
"Thaddeus Weller pristao je to učiniti, znaš. Izvrstan momak. Ali nedavno sam primio tužnu vijest da je preminuo."
"Žao mi je." Grigorij za njega nije nikada čuo.
"Zaista tragično. Jedva da je imao šezdeset godina. Nikad nije napisao onaj sjajni roman koji je u sebi nosio. Mogao si ga vidjeti u njemu, u njegovoj utrobi, kako se bori da izađe. Drugi su to nazivali pivski trbuh. Kad sam čuo tu vijest, zapitao sam se: Koga još pozna¬
jem, a tko me doista razumije — naravno, i da između nas nema nika¬kve napetosti? U tome je problem, znaš, s mojim kolegama pjesnicima. Postoji natjecateljski duh, rivalstvo. Zavist, znaš. Kod tebe toga nema. Iako nisi pjesnik, kao prevoditelj potpuno i duboko emocionalno razu¬miješ poeziju. Da i ne spominjemo kako su tvoji prijevodi sjajni. A zatim, ti i ja, mi imamo neki zajednički senzibilitet."
"Pa", reče Grigorij, "ovo je laskavo iznenađenje." Normalno bi takav posao pripao spisateljevoj djeci ili supruzi, ali Zoltan ih nije imao. (Grigorij i Christine također nisu imali djece; Christinine trud¬noće nisu trajale duže od osam tjedana.) "Vrlo sam počašćen. Iako sam znatiželjan i volio bih znati što smatraš našim > zajedničkim sen zibilitetom<."
Zoltan se nagnuo naprijed na laktove. "Imaš u sebi pokopanu tu prošlost koju većina ljudi ne vidi." Kimnuo je glavom. "Bio sam stariji od tebe kad sam napustio domovinu, ali mislim da nam je zajed¬ničko to što smo morali početi ispočetka, dok je ta druga prošlost, taj teški teret, još bila dio nas. Slažeš se?"
Grigorij je razmišljao kako je ova zemlja, koja je nudila nov poče¬tak svima koji su se dokopali njezinih obala, nekako oslabila ne samo Zoltanove nego i Grigorijeve roditelje — i to na način na koji njihove stare domovine na svojim putanjama nisu. Umanjila im je autoritet, prigušila njihovu izvrsnost; fine kvalitete uma jednostavno nisu bile na cijeni u ovoj domovini hrabrih . Zagledavši se u Zoltanove oči u jednom zastrašujućem trenutku Grigorij osjeti onaj rijetki, ali snažan impuls: izrazitu, gotovo tjelesnu čežnju da ispriča svoju priču. Ali sve što je rekao bilo je: "Zajednički senzibilitet. Da."
"Što, naravno, ne znači", reče Zoltan brzo, "da moraš pristati na to da budeš moj izvršitelj. Ne moraš se odmah odlučiti. Nema žur¬be. Iako je to, naravno, nešto za što se moram pobrinuti. Usput rečeno, ne radi se o velikom opusu. Pjesničke zbirke, razni eseji i neprevedeni radovi — shvaćam da ćeš za njih trebati pomoć. Dnevnici su mi na engleskom, iako mislim da ti oni neće biti jako važni." Pokazao je rukom na debelu bilježnicu izblijedjelih korica, koja je ležala na stolu. "Dvadeset tri sveska. Ali posljednjih nekoliko godina dobrano sam ih opljačkao, a sve u svrhu pisanja memoara."
"Ima li kakvih sočnih prljavština?"
"Ah, božanstveno mnogo. Državne tajne, slomljena srca..." Na¬smijao se. "Jedva čekam tvoju odluku, Grigorije. Ti si pravi čovjek za to, znaš. Nadam se da znaš koliko se divim tvojem radu. Ponovo si oživio riječi davno umrlog pjesnika. I to na potpuno novom jeziku."
Grigoriju kroz misli proleti nekoliko vlastitih stihova: Baršunasta crna noć, razastrta na visini zvijezdama pribadačama..." Učinio sam to zbog sebe, zaista."
"Naravno, to je najbolji razlog. Tako nastaju najbolji radovi."
Hlad s uzorkom pačvorka, sag od borovih iglica, kapljice sunca u cmogoričnoj smoli. Zrak pjevuši...
"Kad ne bih pisao zbog sebe samoga", nastavi Zoltan "ne bih se uopće trudio pisati." Iako su mu prve dvije knjige prevedene na mnoge jezike, nijedna kasnija zbirka poezije nije zaživjela izvan mađar¬skog jezika. Grigorij je pretpostavljao da je Zoltana mučilo što su mu najzreliji radovi, najbogatiji cvat njegova talenta, spjevani na jeziku koji su mnogi, unatoč njegovoj ljepoti, smatrali lingvističkim vicem.
"Da, pretpostavljam da ne postoji normalan način", reče Gri¬gorij "da objasnimo sve one sate koje smo posvetili svojoj opsesiji."
Doista, bilo je užitak prevoditi pjesme Viktora Jelsina. Jezik mu je bio jednostavan, a pjesničke slike rijetko dvosmislene. Grigorij nije trebao potrošiti mnogo vremena kako bi shvatio jezične zagonetke ili dubokoumna pitanja o smislu i namjerama. Izuzev u posljednjim dvje¬ma pjesmama: "Noćno kupanje" i "Riječna obala". Njih je Grigorij nekoć također smatrao ključem rješenja — kao i časopis Hello, crnobijele fotografije i bolničku potvrdu sa sovjetskim grbom u sredini. Kao i pisma i zapanjujući komad jantara...
Ta žutosmeđa smola, usporene suze, a stablo kao da je znalo kakva je budućnost.
Sve je te stvari Grigorij mogao ponuditi Nini Revskaji — jedan¬put je i pokušao, dao je sve od sebe prije mnogo godina, na njezinu kućnom pragu i pomalo molećivom pismu koje joj je poslao. Ali, doista, što su te stvari mogle dokazati? Kako su na fotografijama bili i drugi ljudi, nije bilo načina da utvrdi da pripadaju njoj ili da nisu nečiji duplikati (iako je Grigorij uvjeravao sam sebe da bi se ona tre¬bala sjećati njihova podrijetla). Isto tako, pisma su bila kriptična, puna nadimaka i inicijala i mjestimice s nejasnim aluzijama, što je ukazivalo da su bili svjesni cenzora. Pisma su bila jedina stvar koju je Grigorij ikada pokazao nekome drugom osim Christine — a pokazalo se da je bilo pogrešno što ih je uopće ikome pokazao.

...hladan i sladak, a ispod grana sjenoviti je hlad. Katkad pomislim zbog ovoga živim, zbog takvih dana, savršenih.
Tada je imao dvadeset jednu godinu i nikad nije bio tako pono¬san ni na jedan članak koji je napisao. S velikim je uzbuđenjem predao "Borovi plaču: Reinterpretacija pjesama >Noćno kupanje< i >Riječna obala<, na temelju jednog neobjavljenog pisma."
Bio je na prvoj godini doktorskog studija. Profesor mu je bio nizak muškarac velikih ušiju s mongolskim prezimenom, koje je Gri¬gorij poslije izbrisao iz sjećanja. Drhtavim rukama Grigorij mu je pre¬dao esej koji je grozničavo natipkao na pisaćem stroju marke Brother.
"Hvala", rekao je Velikouhi i ne pogledavši naslovnu stranicu. "Javit ću vam kad ovo pročitam."
Grigorij je čekao i čekao, iako je zapravo prošlo manje od tjedan dana kad je zazvonio telefon u hodniku pred njegovom iznajmljenom sobom. Velikouhi je imao samo jedno pitanje, kako je sam rekao, ali bilo je jako važno: Gdje je to pismo, čiji ste tekst unijeli u esej?
"Pokazat ću vam ga", rekao je Grigorij pun poleta, ushita, ali i s malo sumnje.
Kad mu je predao rukom pisane stranice (fotokopiju originala), Velikouhi je jedno vrijeme čitao, a onda je rekao: "Baš zanimljivo..." Grigorij nije mogao a da preko njegova ramena ne počne čitati prvi odlomak.
Moja draga, molim te, oprosti mi. Mislim da mi nećeš vjerovati kad kažem da te volim. A ipak znaš da je tako. Razumiješ što znači biti svladan, ta velika mreža tako je široka i neizbježna — kao i sunce na jezeru onoga dana kad smo samo željeli naći sklonište ispod stabla. Zemlja je bila vlažna, a ti si se brinula hoćeš li moći očistiti suknju od smole. Još osjećam miris borovih iglica, i zimu skrivenu u njima, miris hladan i sladak, a ispod grana sjenoviti je hlad. Katkad pomislim zbog ovoga živim, zbog takvih dana, savršenih. Ali naravno borova smola zaprljala ti je suknju. Ta žutosmeđa smola, usporene suze, a stablo kao da je znalo kakva je budućnost.
Dok je Velikouhi nastavljao čitati pismo, Grigorij je koračao pro¬storijom, a srce mu je ludo tuklo.
"Fascinantno, da", reče Velikouhi kad je završio. A onda; "Ali zbog čega mislite da je to napisao Viktor Jelsin?"
"Potpisao se."
Na kraju pisma stajalo je "Tvoj i jedino tvoj", ali Grigorij nije imao problema da napravi mentalni skok.
"Tu nema imena, Grigorije. Može se raditi o bilo kome. A ne znamo čak ni kome je pismo upućeno."
"Pa, to je sigurno njegova supruga", reče Grigorij. "Često su se dopisivali. Ona je često bila na turnejama, a i on je putovao. I često je boravio u svojoj seoskoj kućici u Peredelkinu." Bilo je to selo za pisce izvan Moskve; Grigorij je dosta istraživao da bi to mogao dokazati.
Velikouhi je kimnuo glavom, ali mrštio se. "Problem je; kako znamo da je Viktor Jelsin napisao ovo pismo? Stvarno, Grigorije, mo¬gao ga je bilo tko napisati."
"Ali... ovaj esej koji sam upravo napisao. U tome je cijela bit. Pokazao sam da se iste stvari koje spominje u pismu nalaze i u njego¬vim pjesmama!"
"Zato što ste ih tražili, Grigorije. Zar ne vidite? Nije teško po¬vući paralele kad si čovjek umisli da postoje. Trebat će vam više od nekoliko povezanih riječi ili sličnih fraza da me uvjerite kako se radi o točno istim pjesničkim slikama. Ili da netko nije potkrao Jelsinovo djelo." Duboko je i nestrpljivo uzdahnuo.
Grigorij je polako zatvorio oči. Možda će kad ih otvori... "Ali..."
"Ponovite mi kako ste došli do tog pisma? Vidim da je fotoko¬pija. Je li vam netko rekao da je to napisao Viktor Jelsin?"
"Sam sam to zaključio." Umjesto da zvuči ponosno, u Grigo rijevu glasu čula se povrijeđenost.
"Kako ste to zaključili?"
"Pripadalo je njegovoj ženi, a onda..."
"Stvarno? Dakle, to je dobro i konkretno. Ali samo ako od nje možete dobiti kakvu potvrdu da je tako, onda..."
"Ne bih rekao da mogu."
Velikouhi je napravio grimasu. Bilo je to lice koje će Grigorij iznova viđati u godinama koje će doći i svaki će ga put obuzeti razo¬čaranje. Velikouhi je spustio vjeđe kao da glumi žalost, skupio je usta i ponižavajuće ih napućio, onako kako bi čovjek učinio djetetu koje je napravilo simpatičnu pogrešku.
"Grigorije." Zatresao je glavom. "Bez dokaza ovo je pismo mo¬gao napisati... bilo tko. Mogao je napisati moj stric Vasilije! Ili neka stara dama koju nijedan od nas ne poznaje. Kako uopće da znamo što je bilo prvo, pjesma ili pismo? Pisac tog pisma možda je pročitao Jelsinove pjesme i posudio neke slike." Vidjevši da je Grigorij pognuo glavu, dodao je: "Slušajte, Grigorije, vaš esej dobro je napisan. Izvrstan je primjer jasno objašnjene analize teksta. Ocijenio sam ga s A."
U Grigoriju je bujao bijes. "Ocjena A? Zar je to sve što će ovim postići? Ocjenu A?"
"Molim vas", nastavi Velikouhi. "Prihvatite moje čestitke na dobro obavljenu poslu. Ali predlažem da na tome i ostane. Dok ne nađete neki konkretniji dokaz koji bi potkrijepio vašu tvrdnju o ovom vrlo zanimljivom dokumentu."
Grigorij je bacio esej u smrdljivu vreću sa smećem, punu praznih limenki od goveđeg gulaša koji je njegov cimer uvijek jeo.
Ali pismo mu je — zajedno s još jednim koje je imao — značilo podjednako mnogo kao i prije, čak i oni dijelovi koji nisu imali veze s poezijom.
Volim zaklopiti oči i prisjećati se. Ljubljenja u parku kad je došao mršavi policajac i prekorio nas. Sati, dani i tjedni nisu bili ništa drugo nego oznake — između svake prilike koju ću dobiti da te poljubim.
Naš dragi V. kaže da ćete možda otići na prijateljski izlet. Baš smo sretni što imamo takve prijatelje! Ali, draga, molim te, samo ako je vrijeme vedro. I ne zaboravi ponijeti osobnu iskaznicu. Jedna mi se pjesma vrti u mislima, ona o suprugu kojemu nedostaje njegova žena, kao kad valu
nedostaje obala — neprestano me proganja. Eto, toliko mi nedostaje!.
Sve je imalo smisla kad je to objašnjavao Christini. Od prvog trenutka kad joj je pokazao pismo, ona mu je vjerovala.
Što se tiče jantara, prije sam sumnjao da ću ikad upoznati ženu koja će me se toliko dojmiti da bih joj dao te stvari.
Mala svjetlucanja sunca... Osobito naušnice. Svaka ima u sebi jedan mali svijet. Podsjećaju me na daću (koliko je samo kukaca!) i sunce u kasno predvečerje, i kako bi ono jednostavno utonulo u jezero. Nemoguće savršenstvo tog ljeta... Čekao sam savršeni trenutak da. ti ih predam. Žao mi je što sam tako dugo čekao.
Sjedeći u prohladnom separeu, Grigorij je pokušao odbaciti tu misao, to isto staro sjećanje. Preko puta Zoltan je govorio kako je poezija jedan od takvih paradoksa: "Nešto naizgled beskorisno što ljudi svejedno i dalje stvaraju, svojom voljom i stalno."
"Pa", reče Grigorij, "počašćen sam tvojom ponudom. Ne vidim zašto ne bih na nju pristao."
Zoltan se nasmiješio, očito zadovoljan odgovorom. Čak i sad, kad bi ga se gledalo iz određenog kuta, čovjek je u njemu mogao vidjeti kicoša, baš kao što se mogao i stopiti s drugim sumnjivim karakterima koji su tratili vrijeme u Dunkin’ Donutsu. "Razmisli najprije. Iako se nadam da ćeš i tada reći da."
Kad je Grigorij ustao da zakopča kaput, sa sjedala je ustala i beskućnica koja je sjedila za stolom iza Zoltana i prošla pokraj njih. Televizor na zidu bio je uključen i na ekranu se vidjela živahna tamno¬kosa spikerica koja je izvještavala o raspravi vezanoj uz lokalni prije¬voz. A onda kao da je primijetila Grigorija, vedro je rekla: "Slavna balerina, dražba nakita i tajanstveni lančić. Pogledajte našu novinarku June Hennessey koja donosi ekskluzivni intervju s plesačicom Ninom Revskajom. Večeras u šest, samo na programu News 4 New England."
Blagi Bože, ovo se ne da izbjeći. Grigorij je shvatio da izbjega¬va pogled spikerice, čak i kad se promijenila slika i pojavio se drugi reporter, a na dnu ekrana neumoljivo je potekla prijeteća bujica riječi:
Bombaš s eksplozivom u cipeli osuđen na doživotnu kaznu. Inspektori za oružje kažu da Irak ne surađuje. Grigorij je navukao rukavice. "U redu, Zoltane, idem."
Pogrbljen nad svojom bilježnicom Zoltan je prekinuo čitanje i podignuo pogled. "Ugodan ostatak dana, Grigorije." Odmah potom, spustio je pogled na svoje bilješke. "I tebi", reče Grigorij i krene pre¬ma vratima.
STEPHEN JE IMAO televizor s ravnim ekranom. Drew je čula za takve, ali nikad još nije nijednog vidjela. Kako nije imala televizor, otišla je ravno s posla u njegov stan da pogleda intervju s Revskajom. Kao znak pažnje donijela je bocu merlota kojeg je Stephen volio, i odmah je natočila vino u dvije goleme vinske čaše.
"Činčin", reče on kuckajući svojom čašom o njezinu, a na licu je imao izraz čiste sreće zato što je Drew pokraj njega na elegantnom sivom trosjedu. Drew se osjetila krivom zato što ne voli tog muškarca koji je želio voljeti nju.
Na ekranu je žena s oko šezdesetak godina u jarko crvenom ko¬stimu stajala u studiju News 4 i pomalo zadihano izgovarala uvodne rečenice, obraćajući se izravno gledateljima:
Nina Revskaja, slavna ruska balerina poznata kao "Leptirica", već dugo je spoj strahopoštovanja i nadahnuća za ljubitelje baleta diljem svijeta. Prva balerina Baleta Boljšoj teatra i supruga narodnog pjesnika Viktora Jelsina, Revskaja je 1952. bila prva u nizu sovjetskih plesača koji su u desetljećima nakon njezina bijega iz SSSRa također prebjegli na Zapad.
Slijedio je niz fotografija; Nurejev, Makarova, Barišnjikov.

Iako je Revskaja kratko plesala u Baletu pariške Opere, karijeru je prekinula zbog bolesti, ali jedno je vrijeme poučavala u Londonu da bi se na kraju nastanila u Bostonu i postala prva šefica Bostonskog baleta na njegovu osnutku 1963., a bila je i umjetnička savjetnica. Na tom je mjestu ostala sve do 1995. Poznata je kao velika
pokroviteljica umjetnosti, ali i kao vlasnica pozamašne zbirke dragulja.
Žena se sad lukavo osmjehnula kao da želi reći da će, hvala Bogu, ipak imati nešto zanimljivo reći. Na ekranu se pojavila fotografija iz 1960ih na kojoj Nina Revskaja nosi dijamantnu ogrlicu.
Prije pet godina stanovnike Nove Engleske zadivili su njezini dragulji — koji su bili darovi prijatelja, obožavatelja, vladinih izaslanika pa i samih poznatih draguljara — na svečanoj večeri i skupljanju priloga u Klubu sv. Botolpha. Sada kuća Beller Auction House prodaje njezinu zbirku od stotinu komada nakita, procijenjenu na gotovo milijun dolara, a sav prihod ide Zakladi Bostonskog baleta. Uzbuđenju je pridonijelo i to što je prošli tjedan objavljeno da je jedan anonimni donor dao lančić s privjeskom od baltičkog jantara kako bi se upotpunio komplet s narukvicom i naušnicama iz Revskajine zbirke. Veliko mi je zadovoljstvo što mogu razgovarati s Ninom Revskajom u njezinu domu u Back Bayu o njezinu životu i a tajanstvenom lančiću.
Slika se promijenila i započeo je ranije snimljeni intervju. Nina Revskaja i žena sjede na kauču. Drew je prepoznala stan u Aveniji Commonwealth i izraz nezadovoljstva na licu Nine Revskaje. Isto¬dobno je osjetila veliku znatiželju koja ju je obuzela kad god bi na¬išla na intervju s nekom slavnom osobom u kakvom časopisu ili u novinama — kako bi samo gutala te nasumične činjenice i usputne primjedbe, kao da joj takve nevažne ispovijesti mogu na neki način pružiti ključ kojim će proniknuti u život te druge osobe. Znala je da je to podjednako potraga za ključem koliko i poslovno istraživanje za kuću Beller — da vidi kako si je netko drugi uredio život, što je druga osoba uspjela prigrabiti za sebe iz ovog svijeta. Drew je pretpostavljala da je sve ono što je pročitala i na što je naišla u svojem istraživačkom radu, čak i ono što je pripremala za Revskajinu dražbu, samo hranilo onu dublju potragu: kako živjeti, kako biti.
" Ova dražba u korist Bostonskog baleta iznimno je velikodušan čin s vaše strane", počne novinarka iz kuće News 4. "Nikad nema dovoljno novčanih sredstava za umjetnost. Vaša velikodušna potpora zacijelo će napraviti značajnu razliku u svijetu plesa."
"Tome se nadam." Činilo se da Nina Revskaja gleda ustranu.
Novinarka je nesmetano nastavila, opuštena za svaku pohvalu, kao da svakodnevno čavrlja s gošćom na tom kauču. "Dakle, mno¬gi od tih apsolutno predivnih dragulja darovi su draguljara i vaših obožavatelja, i dobili ste ih po vašem dolasku u Pariz, a poslije i u London. Ali mislim da će naše gledatelje zanimati da čuju kako ste neke komade nakita donijeli sa sobom iz Rusije."
Zategnutih čeljusti Nina Revskaja reče: "Da, neki su vrlo spe¬cifični za Rusiju."
"Neće joj učiniti posao ništa lakšim nego što je učinila meni", reče Drew Stephenu.
Novinarka je ohrabrujuće kimala glavom. "Čini mi se da je na neki način vrijednost tih dragulja simbolična. To su prelijepe umjet¬ničke kreacije koje su preživjele autokratski režim jednako kao što ste i vi, lijepa i talentirana umjetnica, naposljetku pobjegli od dačenja."
"Molim vas da razumijete", reče Nina Revskaja, a pritom je izgledala razdražljivo, "da smo svi bili u opasnosti, svatko, sve vrijeme, ne samo umjetnici kao ja. Takav je bio svijet u kojem smo živjeli. Bilo tko mogao je prijaviti drugoga, zbog bilo čega. Zbog sitnica. Zato što imate više od svojih susjeda. Zato što ste rekli pogrešnu stvar, ispričali pogrešan vic. Morate shvatiti kako su ta uhićenja bila uobičajena. Bilo je nemoguće, a da ne znate nekoga tko je bio uhićen."
"Strašno, strašno!"
"Isuse Kriste", reče Stephen.
Nina Revskaja reče: "To je bio način na koji nas je vlada upo¬zoravala, znate, da pazimo kako se ponašamo."
"Hvala Bogu, izvukli ste se odanle!" Novinarka je odmahnu¬la glavom, a kosa obojena u zlatnu nijansu jedva da se pomaknula. "Mislim da će se naši gledatelji složiti da nakit koji je došao s vama predstavlja, na vrlo dirljiv način, tu tragičnu prošlost."
"Tragičnu, da. Za milijune ljudi."
"Jantar je osobito simboličan utoliko što doslovno hvata i čuva trenutke prošlosti. Mislim, u svojoj smoli. Jer mali kukci i sve što bude uhvaćeno u njemu iznimno je staro, zar ne? Na taj način ti primjerci jantara i više su nego izvanredni; oni nude pogled u prošlost."
"Pretpostavljam da je tako."
"Znate li možda tko je tajanstvena osoba i vlasnik lančića koji se uklapa u vaš komplet?"
Drew se i nehotice nagnula prema televizoru kao da će joj netko dati nešto novo. Ali sve što je Nina Revskaja rekla bilo je: "Lančić može potjecati s bilo kojeg mjesta."
"Tko je ono?" upita Stephen, nasmijavši se kratko i uperivši
prst.
"Tko?"
"Netko je tamo u kutu, vidiš? Samo je ruka, ali..."
"Gdje? Ah, vidim." U kutu ekrana u sjeni se vidjela jedna ruka, odjevena u nešto ljubičasto i bila je jedva primjetna, ali netko se blago naginjao prema sredini.
"Ali nije li to iznenađujuće", reče novinarka, "što je odgovara¬jući privjesak također ovdje u Sjedinjenim Državama, a ne u Rusiji?"
Na rubu ekrana mogla se vidjeti cijela strana ženskog tijela, u hla¬čama i ljubičastom puloveru, vrlo jasno, kako nehajno stoji u stražnjem dijelu sobe. Dok je Nina Revskaja govorila, ta se osoba, vrlo vitka žena, naginjala prema kameri i pogledala izravno u nju na djelić sekunde, pa čak i mahnula osmjehujući se prije nego što se brzo povukla iz vidokruga.
"Spomenuli ste krađu", reče novinarka. "Mislite li da je pri¬vjesak ukraden?"
"Vrlo vjerojatno", reče Nina Revskaja ukočeno. "Narukvica i naušnice su dar, znate dobila sam ih od supruga. Pripadale su njegovoj obitelji, ali u građanskom ratu obitelj je izgubila mnoge dragocjenosti."
"Ah, sad mi to kažeš", reče Drew. Ako je Revskaja naslijedila dragulje iz obitelji svojeg supruga, njihova imena možda su zabilježena u knjigama zlatara i draguljara. Zašto to nije prije rekla? Drew će je morati nazvati sutra ujutro ili otići tamo kako bi joj Nina Revskaja na ćirilici napisala imena suprugovih rođaka, što dalje u obiteljskom stablu što bude moguće — za slučaj da Drew ikada uspije ući u trag tim podacima. Stephenu je rekla: "Ta će me žena izludjeti."
"No, no." Stephen ju je u šali potapšao po ramenu — ali brzo je povukao ruku da pokaže kako razumije pravila njihove veze. Drew je opet osjetila kako joj je srce potonulo u prsima. Da je postojala neka iskra barem bi se pokušala potruditi; ali tada bi samo bilo više mogućnosti da ga povrijedi. Jednostavno nije mogla zamisliti da prema Stephenu osjeća ono što bi voljela osjećati, da postigne onaj ideal koji ju je uništio: iskreni partneri u ljubavi i životu. Jer u suprotnom je isto tako mogla ostati u braku s Ericom, kao još dvoje ljudi koji žive u tandemu.
Još se živo sjećala nelagodna osjećaja kao da je rasla brže od nje¬ga i onog trenutka kad se činilo da više nema povratka. Počelo je s njezinim prvim dobrim zaposlenjem, za koje je dobivala plaću, u dizajnerskom odjelu nacionalne osiguravajuće kuće; Drew je bila tajnica čovjeka koji je procjenjivao umjetnička djela i davao savjete o kupnji kad je osiguravajuća kuća namjeravala nešto kupiti. Zvao se Roger i bio je postariji gospodin, tiha glasa i ljubazan, vjerojatno gay iako je naglasio, na ponešto ukočen način, kako nikada ne želi razgovarati o privatnom životu. Ono što je bilo važno jest da mu je Drew bila draga i vodio ju je sa sobom na mnoga putovanja kad je kupovao umjetni¬ne — ne samo u trgovine antikviteta u Jedanaestoj ulici ili na dražbe izvan grada, nego i u inozemstvo, u London, Atenu, Pariz, u Boliviju, Tursku i Maroko. Bilo je to 1996., a tvrtka je to dragovoljno plaćala. Drew je postala odvažna, nije se plašila sama lutati tržnicama gdje su je okruživali glasovi i riječi koji su za njezine uši bili tek malo više od glazbe. Cjenkala se služeći se rukama kao u pantomimi, srednjoškol¬skim znanjem francuskog, grčkim frazama iz vodiča i španjolskim koji je pokupila u Ulici Sezam, i osjećala je kratko ali snažno uzbuđenje zbog tih malih postignuća.
Povela je Erica na jedno od tih putovanja, na dugi vikend u Lon¬don nakon svoja dva dana rada. Prvog jutra krenuli su podzemnom do Bloomsburyja i upravo kad su se spuštali stubama prema peronu pod¬zemne, otvorila su se vrata vlaka. Drew je rekla: "To je linija koja nam treba!" i brzo je zakoračila u vagon, ali Eric je zastao i upitao: "Jesi li sigurna?" — i vrata su se zatvorila. U gužvi, okružena putnicima. Drew je pažljivo oblikujući riječi da ih Eric može pročitati s njezinih usana izgovorila ime stanice na kojoj će ga čekati. Ali kad je vlak kre¬nuo, nije mogla a da ne osjeti kako se dogodilo nešto nepopravljivo.
Potiskujući to sjećanje Drew se opet vratila u stvarnost na Stephenov kauč, pred veliki televizijski ekran. "Pregledala sam naše arhi¬ve," rekla je novinarka, "ne bih li našla fotografije jantarne narukvice i naušnica, ali nisam našla nijednu na kojoj ih nosite. Ipak našla sam dosta zapanjujućih slika — ona gdje ste s Jackie Onassis uljepšala mi je dan!"
Kad Nina Revskaja nije pokazala nikakvu reakciju, žena je rekla: "Voljela bih vidjeti sliku na kojoj nosite te prekrasne jantarne nauš¬nice."
"Nisu mi pristajale."
"Mislite na boju? Jantar?"
"Velike perle traže široko lice, a i visinu. Inače su preteške za vas. Ne, nisu bile za mene."

ZIMA STIŠĆE, jutra su drhtava i siva, sumrak neprekidan. Ponekad Boljšoj pokušava uštedjeti tako što se ne grije tijekom dana; Nina vjež¬ba u vunenim čarapama i dugim pletenim puloverima, s mnogo slojeva nazuvaka za noge zbog čega ima osjećaj da su joj bedra debela. Prije nego što će plesati namače noge u vrućoj vodi. Muškarac s imenom Viktor još joj se nije javio, iako ona već tjedan dana očekuje drugi sastanak. Nalakirala je nokte nijansom koja se zove biser i popravila je potplate svojih dobrih cipela. Uspjela je čak naći i lijepu haljinu od umjetne svile u trgovini rabljenom robom. Sad je u maloj garderobi i lagano struže kožu na donjoj strani baletnih papučica kako bi se manje klizale. Svaki put kad potegne turpijom, kaže sebi da neće misliti na Viktora. Mora se usredotočiti, mora se pripremiti: večeras je Tmoružica, a ona pleše Vilu Jorgovana.
Za toaletnim stolićem do nje je Polina, koja pleše Vilu Obilja i upravo lijepi umjetne trepavice i govori da je zaljubljena.
"U Arkadija Lownyja?" Nina čuje nevjericu u svojem glasu. Ona doista često viđa takve stvari, plesačice koje sklapaju poznanstva sa što je više moguće "prijatelja" iz Partije. To je način da se napre¬duje na ljestvici bez obzira na stvarni talent. Iako se ne može reći da Polina nije talentirana. Ali nedostaje joj ona neizreciva kvaliteta, ono što nikakve vježbe ni treninzi ne mogu jamčiti: karizma, prisutnost na pozornici, privlačnost istinske zvijezde. Možda se radi o nedostat¬ku samopouzdanja. Ima nečeg krhkog u Polini, previše naučenog, ne baš prirodnog unatoč njezinim snažnim dugim nogama i savršenom držanju. Ona pleše mišićima, ali ne i srcem.
"Ne, ne u Arkadija", šapne Polina. "U njegova prijatelja." Ši¬rom je rastvorila oči, a samo na jednom je imala paperjaste trepavice pa je drugo oko izgledalo manje i nekako podmuklo. Kao i Nina, već je našminkala lice pa joj koža izgleda svijetla i umjetna. "Oleg. Sef je odjela u Ministarstvu trgovine." U Polininu glasu uvijek se čuje ton obožavanja kad spominje ljude iz vlade. Opet se okrenula k svojem zrcalu i sanjivo stavlja trepavice na drugo oko lagano se osmjehujući kao da taji neku nepodopštinu. "Arkadij me odveo na večeru u hotel Riga, a tamo je bio i njegov prijatelj Oleg. Tako je šarmantan. Nina! Pogledao me preko stola na takav način, ne mogu ti to objasniti osim da kažem da sam jednostavno znala."
Nina je uzela drugu baletnu papučicu i struže potplat brzim, gotovo nemarnim pokretima. "Što si znala?"
"Da će se nešto dogoditi između nas!"
"Znači, namjeravaš ostaviti Arkadija?"
"Pa, nešto ću mu morati reći." Polina je na trenutak, sa svojim dugim mršavim vratom, jakom šminkom i dugačkim umjetnim trepa¬vicama, izgledala kao noj. Onda je šapatom dodala: "Dopustio mi je da zadržim njegovu tabakeru za cigarete."
"Arkadij?"
"Ne, Oleg!" Iz ladice toaletnog stolica izvadila je tanku srebrnu kutiju. Jedan dio poklopca bio je bogato ukrašen nečim što je sličilo na slonovaču.
Nina je pregledala kutiju i zavijutke cvjetnih vitica koje su je ukrašavale. Pogledavši pobliže vidjela je, šokirajući se, da to nisu cvje¬tovi ni vitice nego dva ljudska tijela: muškarac i žena, goli i ispreple¬teni. To je bio razlog zašto joj je Polina pokazala kutiju, da dokaže neku vrstu zrelosti koju Nina još nema. Pretvarajući se da nije ništa primijetila Nina joj vrati tabakeru.
Polina je ponosno spremi u ladicu i zaključa je. Otkad su pro¬maknute u prve solistice ona i Nina dobile su ovu garderobu s više privatnosti, malu, hladnu i bez prozora. Na zidovima se ljuštila boja, a žarulje su svijetlile prejako. Čarape su visjele na kvačicama da se osuše preko noći. Nina je preko gornjeg ruba svojeg zrcala prebacila ukra¬snu tkaninu kako bi ga malo uljepšala. Polinino zrcalo ima dvije male fotografije zataknute u okvir, a toaletni stolić zatrpan je s dvostruko više kozmetičkih preparata nego što ih ima Nina. Tu su debeli štiftovi ruža, četvrtaste kutijice sa svjetlucavim puderom, sjenila za oči u svim bojama, krema za lice "Snježna pahuljica". Teglica "Perzijskog blata" sadržava tajni sastojak iz Gruzije. Na zidu je iglicama priboden novinski članak dr. Jakova Veniaminova, kozmetičara, čije savjete Polina pobožno slijedi.
Na vratima je garderobijerka. Odlučno im pruža njihove kostime i odlazi.
"Pa", zaključuje Nina navlačeći na sebe kratku baletnu suknjicu boje lavande, "drago mi je da si upoznala nekoga tko ti se sviđa." Dok joj Polina zakopčava kukice na stezniku, Nina joj tako jako želi reći da je i ona upoznala nekoga, ali to joj se već sad čini kao san. Uzima baletne papučice i na sudoperu pušta hladnu vodu preko peta tako da joj se bolje slijepe s čarapama. Onda sjeda i ispruživši prste na nogama navlači papučicu, prsti joj se stišću jedan uz drugoga dok ih gura duboko naprijed, gdje je natiskala mnogo slojeva vate. Ovo joj je prvi nastup u toj ulozi, pred njom su sati napora, nema vremena misliti na Viktora... Navlači petni dio papučice na stopalo, a onda uzima drugu. Dok ornata i čvrsto veže vezice oko gležnjeva, uvjerava se da je gotova, da je spremna. Ali onda uvlači krajeve vezica i brzo ih prišiva da ne kliznu van i primjećuje da joj ruke drhte.
Zvono. Prebacivši vestu preko ramena Nina zaželi Polini Ni pu¬ha, ni pera i požuri u sobu za šminkanje gdje će joj na kosu pri¬čvrstiti malu krunu s ljubičastim cvjetovima i nanijeti još malo boje oko očiju. Miris talka i živaca, dok se zagrijava u studiju za trening. Čak i iza pozornice, kad je prolog već počeo, dok prinčevi i paževi u svojim ogrtačima i kraljica i kralj sa svojom pratnjom koračaju uz taktove Čajkovskog, Nina se nastavlja zagrijavati izvodeći jedan plie za drugim, pridržavajući se za stup reflektora. Plesačice trčkaraju uokolo i obavljaju posljednje provjere vrpci u kosi i dijadema, a djevojke iz corps de ballet brbljaju poput vrabaca, šef pozornice ih utišava i žali se da prljaju pod kolofonijem iz svojih papučica.
Sretno.
Jedan od scenskih rekvizitera pruži joj svjetlucavu grančicu jor govana — njezin čarobni štapić — a već se čuju zvuci harfe i uvodni arpeggio koji najavljuje Ninin prvi izlazak. Prepuštajući se melodiji uspavanke Nina slijedi svitu djevojaka u kratkim suknjicama, koje za¬jedno na vrhovima prstiju idu prema strmo nagnutoj pozornici i izlaze pod jarka svjetla Vilinskog kraljevstva. Nina je u sredini, smirena, umi rujuća središnja snaga dok predstavlja druge vile, graciozno gestikulira rukama i nježno maše svojim cvatom jorgovana, sve s mnogo malih bourree* i bez ijednog od brzih skokova i okreta koje inače voli; ovaj uvodni dio vrlo je polagani adagio, ništa teško ni izazovno, samo jed¬na pirueta s arabeskom. Kako Vila Jorgovana predstavlja mudrost i zaštitu, Nina pokušava svaki svoj pokret prožeti mišlju da dobro može nadvladati zlo, da čarolije mogu biti bačene, ali i poništene. Za svoj prvi solo (uz grandiozni ponešto pompozni valcer) zamišlja kako svaki od njezinih laganih uvodnih developpes — kad visoko digne ispruženu nogu tako da joj bude uz uho, dok stoji na vrhu prstiju druge noge — tjera zlo koje će doći. Kao i uvijek kad pleše, minute joj prolaze kao sekunde; već izvodi završnu dijagonalu kad prelazi preko pozornice, ponavlja sekvencu s dva mala sissonea, zatim se diže u releve i tada slijedi dvostruka pirueta.
Tek poslije, kad s ostalima strpljivo i nepomično čeka da završi pas de deux, dopušta si da pogleda u publiku, iza rubnih reflektora pozornice, a iznad glava orkestra, tražeći, kao da će usred crvenih baršunastih sjedala i zamračenih lica — samo ako bude jako željela — vidjeti Viktora.
Umjesto njega tu je njezina umorna ali lijepa majka, u pokrajnjoj loži gdje uvijek sjedi. Sad kad je baka umrla, njih dvije ostale su same u svojoj sobi s podom od golih dasaka. Majka i dalje radi u poliklinici, a poslijepodneva provodi tako što obavlja poslove za prijatelje i rođake koji su stari ili nemoćni, jer uvijek je netko u bolnici, a da ne spomi¬njemo majčinog brata koji je sad već tri godine u zatvoru. (Nedužan je, dogodila se neka pogreška; a majka uvijek govori da će, čim drug Staljin to sazna, sve biti ispravljeno.) Ni ona ni Nina nikada ne spomi¬nju što će biti s bratom, čak ni kad majka ide s jednog kraja grada na drugi u potrazi za hranom i lijekovima za njega — to je vječna potraga, koraci na vrhovima prstiju.
Po svakom vremenu stoji u redovima, ljeti s bijelim pamučnim rupcem na glavi, zimi s tamnim vunenim. Ali ipak nikad ne propušta doći kad Nina pleše u novoj ulozi, dolazi najmanje na jednu izvedbu svakog baleta u kojem ona pleše, sretno joj maše programom, pažljivo prati balet kao da nikad nije vidjela da netko tako dobro pleše.
Ali Nina večeras čezne za tim da vidi Viktorovo lice, njegov po¬nosni nos, bademaste oči i to kako mu se šire nosnice. Već od same pomisli na njega kao da joj se neka ptičica probudila ispod rebara.
Prije nego što izlazi na pozornicu u drugom činu, staje točno iza desnog zastora tako da može gledati dublje u gledalište, iako dobro zna pravilo: ako ti vidiš publiku, vidi i ona tebe. Ona ipak gleda i pogledom pretražuje sjedala. Onda joj šef pozornice kaže da se povuče, preblizu je velikog reflektora i mogla bi baciti sjenu...
Aplauz završava, zavjese se zatvaraju, opet se pale svjetla. Dobro je plesala — zna to, publika to zna, čuje to u njihovu aplauzu. Čak joj čestitaju i njezini drugovi na pozornici.
Ninina majka čeka u stražnjem hodniku, ispod postera na kojem piše "Slavimo radeći!" Lice joj sja od zadovoljstva, ramena je ispravila onako kako se kod kuće rijetko drži, kao da želi plesačima pokazati da je i ona, da su okolnosti bile drukčije, mogla biti jedna od njih. "Svi govore kako si prekrasno plesala, trebala bi ih čuti!" Zatim, kao i uvijek, dolaze prigovori: "Ona plavuša ti je bila na putu. Kad si bila u dijagonali u prizoru vjenčanja, jedva sam te mogla vidjeti."
Nina je navikla na to; za njezinu majku nikad ništa neće biti do¬voljno dobro. "Ona i treba biti ispred mene. To je dio koreografije."
"Pravila se važna."
"To ću svakako reći režiseru." Nina se smije, ljubi majku u glatke obraze. "Kasno je, ne želim da me čekaš." Ponovo je zagrli i zaželi joj laku noć, zadovoljna što je majka bila na tako važnoj večeri. Zatim nastoji izbjeći čestitke ostalih plesača i uputi se prema garderobi, iscrpljena je. Hladni ustajali zrak — parfem i stari znoj. Nina odvezuje papučice, oslobađa umorna stopala i svoje jadne prste pune žuljeva. Odljepljuje lažne trepavice i vraća ih u njihovu kutijicu. Na jastučiću od spužve izgledaju kao stonoge.
Na vratima se čuje kucanje. "Slobodno."
"Bila si veličanstvena."
To je Viktor s rukama punim ruža. Nina se trgnula, gotovo je srušila drveni stolac. "Kako si me našao?"
"Naporan proces. Potkupio sam vratara na ulazu za glumce. Izvoli, ovo je za tebe."
Većina buketa sastoji se od cvijeća koje se jednostavno uzgaja, od nevena ili lupina, a zimi od umjetnog cvijeća — dragoljuba i ljubičica od narančastih i ljubičastih tkanina. Ali ruže... "Tako ih je mnogo!" reče Nina i broji ih da se uvjeri da je broj neparan; parni broj cvjetova značio bi lošu sreću. Viktor kaže: "Želio sam ti dati nešto lijepo kao što si i ti."
"Savršene su", reče ona i prestane brojiti. "Baš kao i ova večer. Ti si je učinio savršenom."
"Pa, to ćemo još vidjeti", reče on. "Hoćeš li večerati sa mnom?"
Uspjela je reći "Da", ali koliko god želi zvučati mirno, glas joj treperi. "Samo da se umijem. Da skinem svu tu groznu šminku."
"Meni se sviđa. Izgledaš kao laka djevojka s Kaspijskog jezera."
Garderobijerka otvori vrata da uzme Ninin kostim, ali vidjevši da je još na njoj — i da je Viktor nazočan — okrene se i ode. "Samo se ti lijepo umij", reče Viktor. "Pričekat ću u hodniku." Izašao je podjednako brzo kao što je i ušao.
Nina je brzo mrljala ulje na lice i masirajući ga skinula šminku za koju je Viktor izjavio da mu se sviđa. Dok se tuširala — pod dobrim toplim tušem, koji je mnogo snažniji nego onaj kod kuće — opet joj se uznemirila ptičica ispod rebara. Osušila se, zakopčala jarko ružičasti grudnjak, koji jedva da joj je trebao, i požalila što nije danas odjenula onu haljinu od umjetne svile. U međuvremenu se vratila i Polina, sje¬la na svoj drveni stolac i počela pregledavati bolne prste na nogama. Nina je upita: "Izgledam li dobro?"
"Ljupko." Polina jedva da je podigla pogled, sva se zanijela lije¬pljenjem flastera na nožne prste. Nina je uzela kaput i stavila na glavu šubaru od janjećeg krzna. Ali kad je zakoračila u hodnik, tamo je bila samo duga garderobna vješalica s kostimima za sutrašnju predstavu, prekrivena plahtom. Srce joj je potonulo u prsima — sve dok iza vje¬šalice nije ugledala Viktora, naslonjenog na zid kako puši cigaretu na neki opušten, ležeran način, kao da stalno dolazi ovamo. U djeliću sekunde Nina je osjetila tračak sumnje ili je to možda bio strah — da je ovo neki trik, da on nije onaj za kojega ga smatra, da ne osjeća za nju onako kako ona osjeća za njega. A što je onom svjetlokosom ženom koja je bila na zabavi? Tada je Viktor ugledao Ninu i raširio usne u smiješak i sve su sumnje i strahovi nestali.
U Aragvi sjede u stražnjem dijelu prostorije, gdje bend svira gru¬zijske pjesme. Nina je samo nekoliko puta bila u dobrom restoranu i pušta Viktora da naruči za njih oboje: bocu vina Teliani, riblju salatu i kavijar za početak. Šašlik za glavno jelo.
"Jesi li oduvijek želio biti pjesnik?" pita ga ona. "Hoću reći, još otkad si bio dijete."
"Uopće ne. Kao i svaki dječak, želio sam biti istraživač u polar¬nim krajevima." Nasmijao se. Glazbenici su bili svjesni da imaju publiku i postali su glasniji pa je morao povisiti glas da bi Nini ispri¬čao o tome kako je odrastao u gradu nedaleko od Moskve, da je sin jedinac, da ima samo majku i baku. "Zapravo imam cijelo selo. Majka mi je bila učiteljica i odgojila me baka jer mi je otac umro neposredno prije rođenja. Baka je voljela biti u prirodi. Moj pravi dom je šuma, to uvijek kažem."
"I moj je otac umro", reče Nina. "Kad su mi bile tri godine. Imao je neku bolest krvnih žila." A onda: "Koji predmet je predavala tvoja majka?"
Viktor je na tren bio iznenađen. "Jezike", reče on brzo, kao da nije siguran koji su to bili jezici.
"Vjerojatno otuda potječe tvoja lingvistička nadarenost."
Nasmiješio se. "Pretpostavljam da njoj moram zahvaliti. Iako nisam imao nikakvih planova da postanem pjesnik. Čim sam bio do¬voljno star, upisao sam se na FZU, da postanem varilac." Pričao joj je o godinama koje je proveo u tvorničkoj školi i kako unatoč trudu nikad nije postao baš dobar. "Nisam imao talenta za industrijski posao
— iako to nisam želio priznati. Cijelo vrijeme šegrtovanja sastavljao sam kratke pjesme i stihove, samo da mi daju snage da nastavim. Ili da me spriječe kako ne bih sebi priznao da nisam uspio. Neke od njih sam zabilježio i učitelj ih je našao. Poslao ih je u časopis koji je objavio članak o Institutu za čelik. Vidio sam tamo svoje pjesme i imao osje¬ćaj da sam nešto postigao, ono što nikad nisam osjetio kao varilac. I danas sam uvjeren da je moj učitelj sve namjerno organizirao — tako da zamijenim karijeru i ispišem se iz njihove škole!" Otpio je gutljaj vina. "Srećom, nakon toga su me primili u Literarni institut."
Kad su ćevapi posluženi, pričao je Nini o pjesniku iz Lenjingrada koji mu je bio mentor. Ima nečeg toplog i izravnog u načinu na koji pripovijeda, neke lakoće, otvorenosti, a oči mu gledaju ravno u njezi¬ne. Opisuje kako su za vrijeme rata bili evakuirani u Talkent, gdje je tri godine proveo s drugim umjetnicima — glazbenicima, glumcima, filmašima. "Nikad prije nisam osjetio takvu vrućinu", reče on, zado¬voljno žvačući komad janjetine. "Prvi put u životu sam shvatio zašto bi netko poželio sjediti u hladu, a ne na suncu." Priča joj kako je jahao na devi s lokalnim Uzbecima, jeo svježe marelice i brao dud s grana stabla ispred svojega prozora u Kući moskovskih pisaca. "Ulica Karla Marksa broj sedamnaest", reče on, sanjivo kao da ga je sjećanje ponijelo. "A posvuda naokolo stabla badema."
Onda mu se lice uozbiljilo. "Naravno, ni u čemu nismo mogli uživati kad smo znali da naša braća svakodnevno ginu. Žalim što se nisam mogao boriti s njima. Rado bih to učinio samo da su mi dopu¬stili."
"Zašto ti nisu dopustili?"
"Imam rupu u srcu. S tim sam rođen. Liječnici je mogu čuti pomoću stetoskopa."
"Rupu!"
"Pa, pojednostavljeno rečeno. Radi se zapravo o zalisku koji se ne zatvara dokraja. Ništa smrtonosno, iako mi srce zbog toga nepra¬vilno kuca. To me je oslobodilo vojne službe."
Nina se sjetila kako je prvi put kad ga je ugledala pomislila da nije bio u vojsci. Ipak, jasno je da ga je njegov status, a ne srce, saču¬valo od bitaka. Jer na kraju je gotovo svatko, bez obzira na to je li bio bolestan ili nekvalificiran, završio na bojišnici. On je bio pošteđen samo zato što je bio poznati pjesnik — baš kao što je i većina umjetni¬ka iz Boljšoja poslana u Kujbišev, daleko od ratnih opasnosti. Ali Nina samo kima glavom dok Viktor nastavlja svoju priču, govori joj kako se vratio u Moskvu, gdje živi s majkom u jednoj zgradi za umjetnike.
"Zato te nisam mogao ni vidjeti sve do danas", nastavi on. "Nije se osjećala dobro. Tjedan dana liječnik nije znao što da učini. Ali izvukla se, drago mi je što to mogu reći."
Na tren Nina se pita govori li joj istinu. Zamišlja Viktorovu maj¬ku kao svoju: nekoć lijepu ženu koja stalno obavlja neke poslove, a svakodnevne frustracije kao da su uhvaćene u čvorovima njezina šala. Napokon se usudila postaviti drugo pitanje:
"Ona žena, s kojom si bio na zabavi..."
"Misliš, Lilja? Vrlo lijepa žena, zar ne? Moja stara prijateljica. Sad živi u Lenjingradu, ali još dolazi u posjet svojoj obitelji ovdje."
Nina pokušava prikriti osjećaje. Vrlo lijepa žena... Ali čini se da je Viktor zaključio da je priča završena, a isto tako i njegova večera. Odložio je ubrus na prazan tanjur pred sobom i odgurnuo ga. Smiješi se, a na licu ima sretan, bezbrižan izgled. Ubrus pak izgleda izgužvano
— lagano je uvrnut kao da ga je Viktor uvijao cijelu večer.
"A ti?" pita on. "Što je s tvojom obitelji?"
"Ostale smo samo majka i ja. Ona radi na poliklinici. Otac je bio slikar kazališnih kulisa u Operi. Zapravo, sumnjam da je to razlog zašto se majka udala za njega. Oduvijek je voljela kazalište, ali nije odrasla u tom svijetu. Zbog nje sam postala plesačica. Tek mi je nedav¬no palo na pamet da je balet zapravo bio njezin san — za nju samu, mislim." Kad je to rekla, zamislila je majčine vitke gležnjeve, žilave listove, tanke ali snažne kao u srne. Odmah je osjetila krivnju, kao da je pogriješila zato što je otkrila majčine privatne osjećaje. Okrenula se da gleda glazbenike.
Čini se da Viktor nije imao ništa protiv. "Imaš tako elegantan vrat", reče on. "Pretpostavljam da je to uvjet da se postane balerina - možda je čak i dio audicije. Je li? Mjere li vam dužinu vrata?"
Nina se nasmije. "To je optička iluzija. Naučili su nas da se po pnemo na prste, a onda kad se spustimo, da ostavimo glave gore." Iako to zvuči kao da ga zadirkuje, ona upravo to misli. "Na neki način to je kao magija."
"Zaista. Vrat ti je prekrasan. Volio bih ga opet dotaknuti." Zacrvenjela se, kao da joj se plamen iz prsa popeo do obraza, a onda je prinijela ruku vratu kao da će tako sakriti svoju vrelu kožu.
"Vrat kao što je tvoj trebao bi imati svakovrsni nakit, da bi se istaknula njegova ljepota."
Njegova odvažna izjava — istina koju je implicirala — ushitila ju je. Ona ne podnosi one tipove koji se iz načela protive privatnom vlasništvu, koji to naglašavaju kao da žele dokazati neku superiornost: Poput one obitelji s druge strane hodnika u njezinoj zgradi, koja uvijek s prezirom komentira svačiju imovinu, sve što nije nužno potrebno. Čak i majka, sa svojom iskrenom skromnošću, tvrdi da joj ne treba ništa više nego što već ima. Nikad ne iskazuje nikakvu želju za mate¬rijalnim dobrima, a suknju veže komadom uzice umjesto remenom. U usporedbi s njom Nina se svakako čini pohlepnom.
Ali s Viktorom opet osjeća onu sigurnost koju je osjetila za nji¬hova prvog susreta, kad su podijelili mandarinu. Čini joj je da je prošla vječnost otkad je s nekim drugim osjetila takvu bliskost. "Zapravo, uvijek sam sanjala o naušnicama", reče ona tiho.
"Naušnice... da." Viktor je suzio oči, kao da nešto zamišlja.
"Još od svoje devete godine", reče Nina i ispriča mu o ženi u hotelu i njezinim dijamantnim naušnicama. Iako se izlaže riziku da zvuči materijalistički, ona pretpostavlja da muškarac kao što je Viktor vidi dalje od takvih osuda. "Nikad nisam vidjela nikoga poput nje. Kao da je došla iz svemira."
Viktor reče: "I ti ćeš imati dragulje u svojim ušima, Leptirice. I nizove bisera tako duge da će doseći pod. I ležati namotani kao lokvice vode." Onda se nacerio, bio je to osmijeh učiteljeva ljubimca, dječaka koji uvijek ima sve po svom. Kao da je cijeli život samo velika zabava. U tom osmijehu toliko je života da se i Nina pokušava nasmiješiti kako bi se uskladila s njim. Istodobno je nešto u njoj preplašeno — zbog te nevjerojatne sigurnosti koju taj čovjek ima, kao da cijeli svijet pripada njemu.
A ipak onaj zgužvani ubrus čvrsto je zavrnut.
Kad su završili s večerom, Viktor se ponudio da je otprati kući. Ovaj pu



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

11 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:30 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Kad su završili s večerom, Viktor se ponudio da je otprati kući. Ovaj put Nina mu je dopustila da vidi uličicu koja vodi do njezine zgrade, a napola se nadala — napola je bila užasnuta — da će možda poći s njom i da će je u mraku opet dotaknuti onako kako je učinio u automobilu. Umjesto toga Viktor je rekao da će pričekati kako bi vidio je li sigurno ušla u zgradu; cijelu je večer bio savršen gospodin, samo ju je jedanput lagano uhvatio za ruku kao pravi džentlmen. Dok Nina korača prema ulaznim vratima, osjeća blago razočaranje, ali isto¬dobno je i ushićena. Štogod ovo bilo između nje i Viktora, čini se da se pretvorilo u nešto pristojno i stvarno.
Tek nekoliko dana poslije, dok je bila kod kuće i pitala se kad će ga ponovo vidjeti, Nina se ponovo sjetila ubrusa i kako je bio čvrsto uvijen. Kad je prošao cijeli tjedan i ruže su izblijedjele — a Viktor joj se još nije javio — podrezala je stapke za nekoliko centimetara. Zakuhala je vodu u loncu i uronila unutra svježe krajeve, držeći ih nakratko dok joj se para dizala uz ruku. Tada je brzo, s rukom crvenom od vrućine, prebacila buket opet u vazu i napunila je hladnom vodom. Jer kad bi barem mogla održati te ruže na životu...
Za jedan sat cvjetovi su živnuli.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

12 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:30 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dražbovni predmet 23
Bočica za parfem. Srebro. Visina od poklopca do dna 4,4 cm. Širina 3,2 cm. Čep od karneola na zavrtanje. Na bi¬jelom porculanu ručno je naslikan leptir. Težina 18 g. 1.ooo—1.500 $!



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

13 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:32 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PETO POGLAVLJE
Zaboga, Carla!" reče Grigorij ušavši u Odsjek za strane jezike. "Mirišeš tako da bi te se moglo pojesti."
"To je ono novo sredstvo za čišćenje koje upotrebljavaju čistači¬ce. Nešto s mirisom ananasa."
Grigorij je skinuo rukavice, a one su od hladnoće ostale krute. "Dašak tropskih krajeva — kako subverzivno." Vani je opet sniježilo, sićušnim suhim pahuljama koje su lepršale i blago svjetlucale. Grigo¬rij je održao svoj seminar sa studentima, "Poezija akmeizma", ali je sve vrijeme frustrirano razmišljao o sinoćnjem intervjuu Revskaje. Ali njegovi su ga studenti, sa svojim strasnim čitanjem zadanih pjesama i gotovo nježnim zanimanjem za ruski jezik, oraspoložili, skrenuli mu misli na druge teme, učinili da nakratko osjeti kao da je njegovo postojanje nužno.
Ušao je u svoju sobu, zatvorio vrata i skinuo kaput i šešir. I ova je prostorija mirisala kao pinakolada. Zapalivši cigaretu Grigorij se udobno smjestio na čvrstu uredsku stolicu na okretanje. Preko puta njega, na zidovima su visjele uokvirene diplome s nečitljivim kaligraf¬skim pismom, ili s tekstom na latinskom koji više nitko nije znao prevesti. Otkako je Christine umrla, često bi osjetio potrebu da ih gleda, da se podsjeti na svoja postignuća. On jest netko, stvorio je nešto od sebe. Grigorij Solodin, načelnik Odsjeka za moderne strane jezike i književnost, vlasnik restaurirane viktorijanske zgrade (donji kat iznajmio je jednom bračnom paru) i čvrstog Volva kojim se često vozio do Tanglewooda, Jakobova jastuka i mnogih prenoćišta diljem pokrajine Berkshire. Drvena plaketa na zidu preko puta proglašavala ga je profesorom godine i iako je ta godina već davno iza njega, bila je to godina koja je doista postojala. Sad je Grigorij razmišljao da tu plaketu jednostavno skine sa zida. Bilo je nečega patetičnog u njoj, kao i u onim izblijedjelim novinskim kritikama nalijepljenim na prozorima pustih restorana.
Ne, odlučio je stresajući pepeo u tanjurić koji je držao u ladici stola, bilo je važno ostaviti plaketu na zidu zbog onih trenutaka kad su mu jedino konkretni predmeti pružali utjehu: pismo zahvale, još pribodeno na oglasnoj ploči, od jednog stručnjaka za Tolstoja; krat¬ka čestitka za njegovu drugu knjigu — komparativni pristup trojici sovjetskih pjesnika — od uglednog urednika (sad pokojnog); najava dodjele nagrade od Akademije za umjetnost i književnost. On je već tako dugo u ovoj istoj sobi i tko zna što bi sve našao kad bi se usudio očistiti je. U jednoj ladici radnog stola ima pisma stara desetak godina.
Očekivao je previše, u tome je bio problem, govorio je sada sam sebi. Čak i kad je popuštao, očekivao je previše. Jer nije se osjećao ugodnije, doista, nakon što je predao jantarni lančić. Taj krupni ovalni komad s iznenađenjem u sebi... Od svih malih predmeta iz svoje zbir¬ke Grigorij je Nini Revskaji pokazao samo taj privjesak. Naposljetku, bio je jedinstven, jedini koji je zaista bio moćan. Naravno, nekad su se i pisma činila takvima, potpuno uvjerljiva, ali to je bilo onda dok je još bio mlad i glup. [...] hladan i sladak, a ispod grana sjenoviti je hlad. Katkad pomislim zbog ovoga živim, zbog takvih dana, savršenih.
Dopustivši si tu misao Grigorij priđe visokoj, širokoj polici za knjige — cijeli zid bio je u knjigama i njemu predstavljao zadovoljstvo. Jednim pogledom mogao je obuhvatiti sveukupnost svojega znanja. Sad se okrenuo prema dijelu koji je u sebi zvao "Jelsinova polica". Izvukao je tanku knjižicu tvrdih korica. Odabrane pjesme Viktora Jelsina: Dvojezično izdanje. Manjim slovima pisalo je "Preveo i predgovor napisao Grigorij Solodin." Još uvijek se istinski ponosio ovim djelom - za razliku od svoje disertacije Tri sovjetska pjesnika: Komparativna studija, koju je rijetko uzimao u ruke baš kao i Čitanku iz socijalistič¬kog realizma, antologiju koja je zahtijevala sve moguće pravne dozvole
kako bi se u njoj mogli tiskati neki tekstovi. Istodobno dok je radio na ta dva projekta, Grigorij je simultano prevodio Jelsina. Ti su prijevodi bili slatki trud i nisu imali veze s akademskim preprekama. Knjiga je tiskana samo u petsto primjeraka.
Možda je zato čuvao sve pohvale za svoje prijevode u posebnom fasciklu u velikom metalnom ormariću. Te čestitke nisu bile toliko od znanstvenika koliko od pjesnika — umjetnika čije se talente Grigorij nadao da će moći oponašati. Jedan je njegov rad nazvao "najbližom aproksimacijom Jelsinova glasa koju mogu zamisliti da bih je i sam postigao." Drugi je u časopisu književnih kritika hvalio Grigorijevu "vjernost formalnim ograničenjima Jelsinova djela dok je istovremeno prenio laganu razigranost njegovih izraza." Čak je i Zoltan, koji je kao mladić u poslijeratnoj Mađarskoj u školi šopan ruskim jezikom, rekao da Grigorij ima "pjesničko uho" za nijanse Jelsinovih stihova.
Činjenica je bila da bez obzira na to koliko je Jelsin bio popu¬laran za života, nikad ga se ne bi moglo nazvati "glavnim". Velik dio ljepote njegova djela potječe iz njegove jednostavnosti, upravo te jednostavnosti zbog koje je postao popularan ne samo kod čitatelja nego i kod izdavača, koji su naravno radili prema odredbama vlade. U najranijim pjesmama slavio je seosku sredinu iz svoje mladosti i izravnu jednostavnost seljaka. Koristio je humor i žargon, igrao se s jezikom pomno prateći službena pravila o temema i tonu pjesama; njegovi tokari uvijek su zgodni, njegove mljekarice uvijek svjetlokose. Kako su mu djela sazrijevala, uspijevao je u tome kao malo tko, dok je vjerno ostajao unutar stilističkih i tematskih smjernica. Ipak, kad je birao Jelsinove pjesme za prijevod, Grigorij je izbacio veći broj onih koje su bile ponešto površne, ali druge su bile prilično dirljive — pa čak i lijepe. Hlad s uzorkom pačvorka, sag od borovih iglica, kapljice sunca u cmogoričnoj smoli. Zrak pjevuši...
Katkad se sve činilo uzaludnim — Grigorijev trud, njegova znati¬želja, svako malo otkriće. Čak i njegova profesija i neugodna činjenica da mu je ono čime se najradije bavio, na kraju, ostalo nedostižno. Pro¬veo je pedeset godina na ovom planetu, a zapravo zbog čega? Da piše beskrajna pisma preporuke studentima koji se zovu Courtney, Heather ili Brian, kako bi mogli otići na Semestar na moru* ili kamo su već išli da nastave s neprekidnim zabavama i opijanjem, na koje se svelo američko visoko obrazovanje.Netko kuca na vrata — vjerojatno je došla Carla da mu kaže nešto oštro u vezi s dimom. Grigorij vrati knjigu na policu, a onda krene prema vratima i oprezno ih otvori. "Ah, Zoltane, zdravo, uđi."
Zoltan uđe ogledavajući se kao i uvijek. Malo je pogrbljen što ima veze s načinom na koji mu je zaraslo slomljeno rame. Ili je to zbog toga što stalno i posvuda nosi prljave plastične vrećice pune bilježnica i papira. "Sinoć sam našao nešto zanimljivo u svojem dnevniku i to me je natjeralo da se sjetim tebe. Jedna referenca o tvojoj balerini. I jedna sitnica koju je rekla o svojem suprugu."
Tvoja balerina. Zoltan ju je već godinama tako zvao, jer Grigorij je bio "ekspert" za djelo njezina muža.
"Čitao sam svoj dnevnik i naišao na opis jedne zabave — i to kakve zabave, moram reći, propisne kao što je i trebala biti. Princeza Margaret, pa..." Nasmijao se sam sebi zbog nečega što je odlučio pre¬šutjeti, a onda je posegnuo u jednu od plastičnih vrećica. "Označio sam ti mjesto."
"Vrlo obzirno od tebe", reče Grigorij. Iz Zoltanovih prošlih otkrića vezanih za reference o Jelsinu nikad ništa nije proizašlo. Iako se Zoltan nakratko sreo s Ninom Revskajom u Londonu, površno ju je poznavao. Sad je otvorio ponešto raskupusani


*Opći obrazovni program tijekom kojeg studenti žive i uče na brodu koji plovi morima.


dnevnik i prešao prstom niz stranicu. "Nije mnogo, zaista... kamo je nestalo? Ah, tu je. Želiš li čuti sve ili samo onaj dio gdje spominjem Viktora Jelsina?"
"Sve, naravno." Grigorij je otišao po cigaretu i duboko povukao
dim.
Malo jačim glasom Zoltan je čitao: "Leptirica" je bila tamo, izgledala je više kao bogomoljka — dugačka i čvrsto stisnuta u sebe. Uvi¬jek me iznenađuje kako su te balerine vrlo krhke kad su pred vama. Bila je doslovno sva u bisernim perlama, a i sama kao da je imala neki blijedi odsjaj Izvrsno govori engleski, uvijek ispravno iako sa sintaktičkim neobičnostima koje ovdje ne mogu navoditi. Isprva smo samo površno čavrljali, ali onda se opustila. Isabel i Lady Edgar bile su na drugoj strani sobe i pjevale neku, vjerujem, lascivnu pjesmu — unatoč mojem takozvanom "sjajnom" engleskom, nisam uspio razumjeti mnogo — a
Nina je izgledala kao da joj nije previše zabavno. Pretpostavljam da ni ona nije razumjela sve riječi. Priznala, mi je da je bila šokirana kad je prvi put bila na jednoj od Rogerovih soirees, rekla je da nikad nije vidjela da se ljudi tako neformalno ponašaju, da sjednu na pod i izu ju cipele. Dodala je kako je to jedna od onih razlika koje primijetiš, a onda postupno zaboraviš Ali znam što je htjela reći. Male stvari koje su mi još prije godinu dana bile fascinantne sad sam već gotovo zaboravio. Ali Leptirica još nije izgledala kao da se osjeća ugodno, a kad je netko kasnije spomenuo Margot — Zoltan pogleda Grigorija i reče "Fonteyn, naravno" — bilo je jasno da su glasine istinite i da se njih dvije više ne slažu. Ona to nije rekla, ali bilo je očito po njezinu ponašanju, po oštrini u njezinom oku i držanju tijela.
Prije toga netko je spomenuo da sam pjesnik pa sam čekao da ona spomene muža. Ali nije to učinila. Kad sam je upitao čita li još poeziju, odgovorila je ne, da je izgubila želju za njom. Tako je rekla, izgubila je želju. Pitao sam je kako se to može dogoditi, a ona je rekla da se slaže s Platonom ili barem onako kako su joj saželi Platona: bilo je nečega neiskrenog u poeziji i on je bio u pravu kad je želio prognati pjesnike. Bio sam, naravno, užasnut. Zoltan je opet pogledao Grigorija i rekao: "Nikad to nisam oprostio Platonu."
Ponovo se vratio čitanju: Rekla je kako smatra da je jedina real¬nost život, stvarni život, a da su te uljepšane verzije laži za koje ona više nema strpljenja. Usudio sam se reći kako smatram da bi se njezin suprug usprotivio tome. Odgovorila je: Ne, on je taj koji joj je približio Platonovo stajalište i ona misli kako je on bio itekako svjestan da njegove pjesme nisu istina. Stvarnost u koju je želio vjerovati nije postojala, rekla je, pa ju je stoga morao stvoriti na papiru. Rekla je: "Želio je vjerovati u to, ali mislim da nije." Onda nam je prišao Roger plesnim koracima, a iz jedne mu je nosnice visjela božićna kuglica — Ah, to je to. Tu završava."
Grigorij je polako kimao glavom pitajući se je li istina to što je Revskaja rekla. "Hvala ti što si mi omogućio da to čujem. To defini¬tivno pruža novi pogled na njegovu poeziju."
"Hoćeš li da ti napravim fotokopiju? Smiješno, zar ne, kako čovjek zaboravlja takve stvari. Zbog dražbe sam počeo razmišljati o njoj, zbog sve te halabuke u novinama." Zoltan je već skupljao svoje plastične vrećice i okrenuo se da izađe iz Grigorijeve sobe. "Želim ti ugodan dan, Grigorije. Fotokopiju ću ti ostaviti u sandučiću. Smiješno kako možeš stvari vidjeti u drugom svjetlu, ovisno o tome što tražiš."
Zoltan je otišao polako vukući noge, a Grigorij je ispružio ruku da za njim zatvori vrata — ali Carla je već bila tu s riječima: "Znaš da je ovo zgrada u kojoj se ne smije pušiti."
POČINJE NOVA GODINA, prljave sige vise s krovova, sunce čeka do deset sati da bi izašlo. Prozori su čvrsto zatvoreni, zabrtvljeni vatom koja brzo pocrni od prljavštine. Majka obavlja svoje poslove po gradu, odlazi na posao, u trgovine, u bolnicu i zatvor, ovom prijatelju i onom rođaku, dok Nina žurno odlazi od kuće i vraća se, ujutro ide na vjež¬banje i obvezna marksistička predavanja, popodne na probe, navečer na predstave. Da se ne spominje obvezna "služba zajednici", duge neudobne vožnje autobusom do dalekih sela kako bi plesala pred selja¬cima ili tvorničkim radnicima u velikim industrijskim kompleksima. Za dodatnu zaradu tu su i privatni koncerti u klubovima, predstave u institutima i akademijama, jurnjava od jedne koncertne dvorane do druge. Kad bi previše napregnula mišiće, osjetila bi kao da joj cijelo tijelo drhti iznutra. Kao da ima čvorove u nogama, kukovima, sto¬palima. Najlonke su joj krvave na prstima. Nekih dana sve se lijepo poklopi, tijelo je sluša pa čak i iznenađuje onime što može učiniti. Drugih je dana razočara. Ona kao da neprekidno čisti svoje baletne papučice i glača kostime, prišiva elastičnu traku i vrpce na papučice. Sluša komentare nakon probe i koji put pusti suzu. Frustracija nedo¬stižne perfekcije... Ljubi majku u obraze i izlazi u predvečerje, pokraj djece koja u uličici igraju hokej, a zvonki su im glasovi poput melodi¬ozne zvonjave u ledenom zraku. Ulicama polako voze prepuni tram¬vaji, putnici se čvrsto drže, a Nina kreće prema svojem svijetu tajica i kratkih suknjica, šminke koju utrljava u lice a poslije istim pokretima skida, prema Boljšoj teatru gdje se zastori dižu i spuštaju dok im se njišu zlatne resice. Sve vrijeme čeka da joj se Viktor javi.
Prošla su dva tjedna od njihove večere. Pita se nije li rekla nešto pogrešno ili je on upoznao nekoga — ili mu se dogodilo nešto užasno?
A onda ga je jedne večeri vidjela.
Barem misli da ga je vidjela. Upravo je završila matineju, ne u Boljšoju nego u mnogo manjoj koncertnoj dvorani, privatni recital da bi zaradila nešto uz plaću. Nedjelja je, vedro i svježe poslijepod¬ne, hladno ali ne bolno hladno, sunce se tek počelo spuštati. Nina se pridružila gomili na pločniku, svi nekamo šeću, uživaju u slobodnom danu. I tamo, ispred nje, pokraj kioska na uglu stoji ona plavuša — Lilja, vrlo lijepa, u sivom krznenom kaputu, šešir joj je taman i malen kao da time želi istaknuti svoju svijetlu kosu. A tad Nina ugleda i visokog, otmjenog muškarca kod malog drvenog štanda gdje kupuje cigarete. Donekle ga skrivaju šešir, šal i gužva ljudi oko njega — ali, da, to je Viktor, visok, vitak i zdrav. Nini srce potone u prsima.
Prići će mu, hoće, mora, već skuplja hrabrost. Ali na pločniku je mnogo ljudi, gomila se polako kreće, zapriječi joj put, a plavuša i visoki muškarac stapaju se s gomilom i nastavljaju put.
Nina sklapa oči, govori sebi da će to zaboraviti. Zaboravit će ga, mlada je, ne treba joj taj muškarac. Umjesto da pode kući, odlučila je nastaviti hodati, kao da bi mogla otići nekamo daleko, dalje od te vrućice, dalje od svojih misli. Šutke se povjerava prijateljici koju nema, objašnjava joj kakva je bila situacija s Viktorom još prije dva tjedna, kako je osjetila bliskost veću od tjelesne, da je mislila kako je to stvar¬no. Vjerovati nekome na taj način, bez imalo sumnje i bojazni... Mož¬da je to nemoguće. U pokrajnjoj ulici djeca ciče i galame, pokušavaju se klizati po neravnom ledu i utabanom snijegu. Val prisjećanja obavije Ninu: prašnjavo dvorište, s Vjerom se igra satima, tako se jako smiju da ne mogu prestati. A onda je val prošao i ona hoda dalje, sama.
Hoda i hoda, pokraj nasipa duž rijeke Moskve. Radosni glaso¬vi zborskih pjevača dopiru do nje iz zvučnika. Promatra kako rijeka mijenja boje, led postaje svijetloružičast dok sunce zalazi. A onda joj odjedanput postane hladno, tako hladno kao da su joj stopala gotovo smrznuta, a lice joj bridi od oštra zraka.
Idući dan nalazi komadić papira na podu garderobe; poruka je to koju je netko gurnuo ispod vrata. Vrlo mi je žao zbog dugog izbivanja. Majka mi se opet razboljela i nisam je mogao ostaviti. Molim te primi moju ispriku. I molim te, dopusti mi da te večeras izvedem. Tvoj Viktor.
Majka, možeš si misliti. Ali kad je nakon predstave Nina zatekla Viktora kako ležerno stoji naslonjen na zid preko puta njezine gar¬derobe, rekla je samo — najledenije što je mogla — "Digla sam ruke od tebe."

"Oprosti mi. Nisam se mogao maknuti iz kuće zbog stare majke
— ali molim te, nemoj za to kriviti nju!"
"Ni neću. Krivim tebe."
Viktor se samo nacerio. "A ako ti kažem da se to više neće po¬noviti?"
"Neću ti vjerovati." Glas joj je bio iznenađujuće miran. "Vidjela sam te s onom ženom. Liljom."
Viktor izgleda iznenađeno prije nego zabrinuto. "Vidjela si me jučer? Gdje, u restoranu? Zašto mi se nisi javila?"
"Nisam željela prekidati privatne trenutke."
"Ali bili smo s — ne želiš valjda reći da misliš... Rekao sam ti, ona je stara prijateljica." Nasmijao se, kao da ništa od toga nije važno. "Leptirice, ako to ikako može pomoći, ona odlazi u Ukrajinu, ponudi¬li su joj dobar posao u jednom kazalištu. Ali čak i da živi ovdje, Nina, zar ne razumiješ..." Kratko je zatresao glavom, a onda mu se lice pro¬mijenilo; prvi put u tom kratkom vremenu otkad ga Nina poznaje, čini se kao da je ostao bez riječi. "Nešto se dogodilo s tobom", kaže on i izgleda gotovo zbunjeno. "Nešto se dogodilo."
"Što se dogodilo?" Ona u vlastitom glasu čuje paniku.
Odmahnuo je glavom. "Želim samo biti s tobom."
Na Ninino iznenađenje čini se da je zaista tako. Od te noći Vik¬tor je vodi na večere, u kafiće pune cigaretnog dima, u krcate noćne klubove gdje odzvanja glazba, a zbog njegova jednostavnog ponašanja i Nina se osjeća opušteno. Ona nevidljiva barijera koja je obično dijeli od svakog novog poznanika sad ne postoji. U njoj se probudio novi apetit, i to ne samo fizički: to je glad za upoznavanjem ovog čovjeka do njegove srži, da razotkrije njegove mnoge slojeve, njegova protur¬ječja. Prvi put u životu Nina ne osjeća samo znatiželju nego i potrebu da otkrije srce druge osobe.
Viktor je postao revan, udvoran i pouzdan udvarač i jedino zbog čega se Nina osjeća nelagodno jest nenadanost njegove preobrazbe. Ali stvarno se čini da ne postoji nitko drugi. U rijetkim ukradenim trenucima privatnosti - u garderobi kad nema Poline ili nakratko u praznom hodniku ili u crnoj tami uličica popločanih kaldrmom, kasno noću - Viktor čeznutljivo ljubi Ninu i mrmlja joj u uho. Ponekad je dodiruje, onako kao u autu, a ona se čudi što je sve dosad živjela bez zadovoljstva koje pružaju takva iznenađenja. Vraća se kasno kući kad majka već lagano hrče i sva sretna zavlači se ispod pokrivača na svojem uskom željeznom krevetu.
Ponekad se majka probudi, a u glasu joj se čuje zabrinutost dok kaže: "Kasno dolaziš."
Sa svojeg kreveta na drugoj strani sobe Nina kaže: "Oprosti, trudila sam se da te ne probudim."
"Majka kokoš nikad ne spava sve dok joj se pilići sigurno ne vrate kući."
"Ha! Trebala bi se čuti kad hrčeš."
Majka se kratko nasmije, a glas joj je visok kao u djevojke. "Sret¬na si, vidim to." A onda joj se glas promijenio. "Želim samo da budeš oprezna. Da budeš sigurna kako si s ljudima kojima možeš vjerovati."
"Molim te, ne brini se."
Majka uzdahne. "Još uvijek si moja mala djevojčica, znaš." A onda nastavi iako Nina dosad nije nijednom riječju spomenula Vik¬tora: "Je li zgodan?"
"Jako."
"Jako!" Stanka. "Ako išta pokuša, znaš gdje ga moraš udariti nogom."
"Majko!" Ali ne može a da se ne nasmije.
Dugi tamni valovi zime, ekstremna hladnoća i melankolično ne¬bo, snijeg koji je postao prljav, topi se pa se ponovo smrzava... Sve joj se to sad čini lijepim zbog Viktora. Upoznaje njegove prijatelje i poznanike: jedan bračni par koji se bavi književnim prevođenjem; uobraženog mladog pisca iz Sibira; blijedog nervoznog dramskog pisca koji uvijek uspijeva nešto proliti. U nešto starijoj skupini jesu ćelavi akademik Rudnev, arhitekt Kaminski i žena koja vodi Državi arhiv kmetstva i feudalizma. Ali Nina još nije bila u Viktorovu stanu i još nije upoznala njegovu majku.
Jedan prijatelj, skladatelj Aron Simonovič Gerštejn (prijatelji ga zovu Gerš) Viktorov je najbolji prijatelj. Predaje na Moskovskom kon¬zervatoriju i živi u istoj zgradi gdje i Viktor s majkom. Zgrada je velika i u vlasnišntvu Boljšoj teatra, odmah blizu Kazališnog trga. Rezervirana je za skladatelje, izvođače i umjetnike i u mnogo je boljem stanju nego pljesniva drvena građevina u kojoj Nina živi s majkom. Kao i sve velike stambene zgrade, ova ima sa svake strane policajce, a unutra se osjeti miris ulja za prženje.
Na svakom od triju katova nalazi se dugački tamni hodnik s mno¬go vrata. Kad god Nina i Viktor dolaze u posjet, sva se vrata malo otvore i iza svakih ih promatra jedan par uznemirenih očiju. Bez obzi¬ra koliko bilo sati netko uvijek puši na hodniku, netko je na telefonu, netko viče zbog nečega, a netko drugi kuha krumpire na peći. Geršova soba je na pola hodnika, čiju je dobru polovicu zauzeo koncertni klavir.
Sam Gerš muškarac je širokih ramena, u ranim tridesetima, s gu¬stom smeđom kosom koja se počela rijediti. Iza malih okruglih naočala vedre su sivozelene oči, a jedno je malo bliže nagnuto prema nosu, kao da je tako ostalo nakon nekog snažnog udarca u glavu. Ipak, nije neprivlačan, možda upravo zbog sjaja u očima. "Uđite, uđite", rekao je prvi put kad je Viktor doveo Ninu da se upoznaju. "Kako lijepo što te mogu osobno upoznati. Leptirice." Prinio je njezinu ruku svojim usnama. "Drago mi je što i tebe vidim, Viktore, kao i uvijek. Upravo ste stigli na vrijeme da kušate novi čaj koji je Zoja smiješala."
"Zoja?"
Viktor nečujno oblikuje riječi usnama, a Gerš slegne ramenima u znak isprike. Ali Viktor pogleda Ninu kao da je želi na nešto upo¬zoriti. Ona nelagodno pogledava sitnu tamnokosu ženicu koja nešto radi na drugoj strani sobe.
Zoja podigne pogled i reče: "Viktore Aleksejeviču!" Kosa joj je kratka i kovrčava, tamni uvojci uokviruju joj lice. "Predugo te nije bilo. A lijepo je" — okrenula se Nini — "upoznati i tebe. Vidjela sam kako plešeš. Predivno, uvijek kažem. Hoćeš li skinuti kaput? Volim balet. Na neki način uvijek sam se zamišljala plesačicom." Govori vrlo brzo, malo šušljeta i Nina se mora naprezati da je prati. "Zapravo ste savršeno pogodili vrijeme. Nadam se da čete popiti malo čaja. Sad ga prvi put pravim." Objašnjava kako ga je naučila pripremati od jednog kineskog liječnika, koji joj je sam dao pupoljke. "Rekao je da si onaj tko ga pije svaki drugi dan, produžava život za deset godina."
"Zaboga", reče Viktor "što ćemo raditi s tim viškom vreme¬na?" Gerš reče: "Pitanje je, što se događa ako ga piješ svaki dan?"
"Pupoljci se otvaraju samo jedanput u dvadeset četiri sata", nastavi Zoja. "Ili tako nekako. Zaboravila sam mu ime, ali to je vrlo dobar čaj. On je objasnio i zašto."
"Zašto?" Nina se trudi sve shvatiti — brzi govor te žene, nepo¬znati stan i Gerša s jednim okom koje lagano bježi. Po mirisu može osjetiti koliko je čaj jak, a miris je k tome nepoznat i gorak.
"Zapravo se sjećam. Nešto o tome kako vam ispire crijeva." Zoja maše glavom, a uvojci joj poskakuju. I trepavice su joj zavijene i trepće njima onako kako je Nina vidjela da se radi samo na pozornici.
"Ne morate ga piti, znate", kaže im Gerš. "Zoja se neće uvri¬jediti. Je li tako, kolačiću?"
Nina ne može prestati gledati Geršovo pomalo razroko oko; s naočalama ono mu daje izgled učenosti ili grubosti. Nina se ne može odlučiti koje od tog dvoga. "Kušat ćemo ga, naravno", reče ona ne usuđujući se odbiti. "Treba mi svaki oblik pomoći da tijekom zimske sezone ostanem zdrava."
"Liječnik mi je rekao da on nikad nije bio bolestan." Zoja natoči crni čaj u okrhnute keramičke šalice. Ruke su joj male kao u djevojčice. Samovar je od onih jeftinih novih modela koje rade od kositra.
"Molim vas, sjednite", kaže im Gerš i sjeda na jedan kraj diva na (kojemu nedostaje malo punjenja), nasuprot kreveta na kojem je perina prekrivena crvenom svilom. Ostatak namještaja čine tri stolice od mahagonija, ormar i do njega umivaonik, veliki radio na širokom niskom ormariću, police prepune notnih zapisa (mnoge stranice izviru¬ju) i ovaj mali okrugli stol s lijepim izrezbarenim nogama. Na stolu je nekoliko jaja i posudica s crnim paprom: cijenjena roba. Nina također primjećuje da Gerš ima vlastiti telefon — na niskom ormariću — i malu prenosivu peć. To je očita privilegija, za Viktora i njemu slične, za miljenike, pažene i mažene kao da su Fabergeova jaja, kao da su toliko dragocjeni da ih se čak moralo poslati u Taškent.
"Ova je šalica malo okrhnuta na rubu", reče Zoja, kad su Nina i Viktor sjeli na stolice od mahagonija, "zato pazite na usnice. Ah, i ova, vidiš, rekla sam ti da je napukla! Nemojte se sad opeći. Ah, zama¬
lo sam prolila. Nadam se da je ukus dobar." Zoja nastavlja brbljati o porculanu i čaju dok Gerš nazdravlja: "Za dug život i pune šalice."
Nije baš realistična zdravica. Ali Nina zadrži tu misao za sebe dok svi dižu šalice u zrak. Kad je progutala, u ustima je osjetila oštrinu čaja.
"Znaš što, Zoja", reče Viktor, "možda bih se mogao odreći tih dodatnih deset godina."
Gerš nije uzeo nimalo šećera, ali Zoja predloži malo mlijeka koje bi ublažilo čaj. "Ah, tko bi znao, ali čaj je zaista kineski." Natočila je mlijeko iz prljave zelene boce, dok Nina gleda dragocjenu tekućinu kako daje bjelinu čaju. "Kladim se da će ovo pomoći tvojem plesu."
Njezino zanimanje doima se iskrenim; radi u uredu za organiza¬ciju tribina i predavanja u Moskovskom gradskom odjelu za obrazo¬vanje, gdje planira kulturne događaje za javnost. "Program je divan, zapravo, čast mi je biti dio toga. U ovoj našoj velikoj naciji imamo toliko mnogo talenata." Nina prepoznaje Zojin tip — uvijek iskazuju partijski duh i nešto nose na reveru. Sad im ona pripovijeda o varije¬teu koji je nedavno organizirala za starački dom znanstvenih radnika. "Bilo je vrlo uspješno." Glas joj je neutralan, kao da se sve samo po sebi razumije i pritom malo zamahuje uvojcima, kao da je uspjeh za nju prirodno stanje. "Imali smo jednog harmonikaša, mađioničara, jednog apsolutno fantastičnog pjevača i vrlo smiješnog žonglera. A jedan stariji predavač s učiteljskog instituta održao je govor. Ah, bio je tamo i jedan sladak istrenirani pas..."
"Pitam se kako se jadni predavač osjećao", reče Gerš s divana, "stiješnjen između žonglera i psa."
"Samo se ti smij", reče Zoja izgledajući povrijeđeno, "lijepo, znam da si voliš umišljati i pretvarati se da si iznad svega toga..." Ali na licu joj se jasno vidi da smatra Gerša šarmantnim.
"Uopće se ne pravim. Zaista vjerujem da moj posao — unatoč svemu što možda kaže Centralni komitet" — ton glasa mu se promi¬jenio dok pogledava Viktora — "spada u višu sferu od istreniranog psa. Možda ne i od mađioničara..."
Viktorove oči se cakle; očito uživa u Geršovoj drskosti. Zoja reče: "Ti mađioničari i žongleri također su umjetnici. Njihova je umjetnost zabava, a ne... pa, zapravo ne znam točno što je zapravo cilj tvoje umjetnosti."
"Ljepota, moj slatki kolačiću. Ljepota i ništa manje. Zar se ne slažeš?" Gerš se okrene Viktoru i Nini očekujući potporu, ali Vik tor sad izgleda manje opušteno kad je uvučen u razgovor, a Nina, iznenađena zbog Geršove smjele izjave, ne zna što bi rekla. Službeno, umjetnost ima daleko veću svrhu: obrazovati populaciju i služiti Revo¬luciji. Bez socijalnog konteksta, sama ljepota nije dovoljna — barem prema svim onim predavanjima na kojima je Nina morala sjediti u Kući radnika u umjetnosti.
"Svoj rad možeš staviti na pijedestal", reče Zoja i izgovori kratki "hmf" koji se, pretpostavlja Nina, može opisati samo kao presladak, "ali kažem ti, postoje žongleri čije mi je društvo uvijek draže od iz¬vjesnih pjesnika. To se ne odnosi na tebe, naravno." Zoja dražesno pokaže rukom na Viktora.
Gerš reče: "Ah! Znam što bi moglo zasladiti ovaj čaj." I nagne se prema ormariću da izvadi bocu likera.
Zoja se okrene Nini. "Ako ikada budeš razmišljala da počneš plesati za nas..."
"O, svakako." Još uvijek upija sve oko sebe i pokušava shvatiti tko je Zoja, a i Gerš, trudeći se da tu vidi neki smisao, zašto Gerš izražava svoja mišljenja tako slobodno pred nekim kao što je ona. Pa, ona je očito očarana njime. Možda se suprotnosti zaista privlače.
"Viktor je nastupao za nas, znaš. Pravi je zabavljač, zapravo, zbog načina na koji recitira. Volim onu o poljima maka."
Onda joj se lice promijenilo. Tiho se okrenula Geršu i rekla: "Čujem da..." Zastala je kao da traži prave riječi. "Tvoja stara prija¬teljica Zenja postala je udovica."
Gerš zastaje s odčepljivanjem boce. Viktor promrmlja: "Da, i ja sam čuo", a onda spusti pogled na svoj čaj. Nina pretražuje po pamćenju, kao da će otkriti tko je Ženja. Ali naravno, Zoja nije namje¬ravala spomenuti Ženju. Nego njezina muža — činjenicu da je umro, u nekim lošim okolnostima. To je ono što je Zoja imala na umu.
"Nisam znao", reče Gerš tiho i opet usmjeri pozornost na bocu likera. Nina zadrhti iako u svijetu baleta nije nimalo drukčije, kad se radi o tim tihim, kodiranim izjavama.
"Da, pa i ja sam samo to čula", reče Zoja.
Gerš im natoči malo likera u šalice i dalje spuštenog pogleda. Glas mu je zategnut kad pita: "Pretpostavljam da ga nije pregazio kamion?"
Nina ovo zna, to razumije. Prošli mjesec jedan je izvrstan glumac, direktor Židovskog kazališta, poginuo u automobilskoj nesreći. Tako su barem javile novine — ali proširila se vijest o kamionu koji ga je udario i da je u tome imala prste Uprava za motorna vozila. Nina još ne zna što bi mislila. Zašto bi oni — kako bi mogli — samo tako ubiti nekoga, jednog nedužnog čovjeka? Srce joj opet potone u prsima dok razmišlja o tome. U međuvremenu Židovsko je kazalište zatvoreno.
"Nisam bila upoznata s njegovom poezijom", reče Zoja ignori¬rajući Geršovo pitanje, dok Nina pokušava izbjeći njegove oči. Zaklju¬čila je da zbog onog razrokog oka izgleda pomalo ekscentrično.
"Pjesme su mu bile dirljive, dirale su u srce", reče Viktor vrlo tiho.
Gerš je sjeo na divan i rekao s nekom konačnošću: "Da. Na to mislim kad govorim o umjetnosti."
"Ona je za mase", reče Viktor, nikome posebno, a Nina po njegovu tonu zna da želi promijeniti temu razgovora. "Poezija, žon¬gleri, madioničarske predstave. Sve to na kraju ima istu svrhu. Ne radi se o izvođačima ili njihovu radu, koliko o narodu. Bez obzira na to o kojoj je umjetnosti riječ." Sumnjičavo otpija gutljaj čaja. "Mmm, sad ga mogu progutati, hvala ti."
"Pa, dobro za. mase", reče Gerš. "Ali znaš kamo to vodi." Po¬maknuo se malo na divanu, čini se kao da se oporavio od šoka ili ljutnje ili straha koji osjeća. Onda je ispružio ruku i nemarno stavio jastuk na telefon. "Prošli sam mjesec tri dana sa svojim kolegama skladateljima slušao Centralni komitet kako ponavlja svoje >smjernice< za sovjetsku glazbu. Tri dana prema kojima je sve što radimo pogrešno: >protunarodno< ovo i >formalističko< ono i >Smušenost umjesto glazbe<, i tako dalje, i tako dalje. Opet isto kao i tisuću devetsto trideset šeste. Morali smo poslušno kimati glavom dok je Ždanov nabrajao sve krivce u publici: Sostakovič, Prokofjev, Hačaturjan. Tko zna zašto se i moje ime nije našlo na popisu."
Nina je čula za taj miting — ispod glasa gunđali su korepetitori i dirigenti u Boljšoj teatru, šaputali su i mrštili se glazbenici. Nina se pita treba li se Gerš žaliti pred nekim kao što je Zoja, ali zaključuje da ju on sigurno dobro poznaje pa zna što može, a što ne.
"Oni osrednji, drugorazredni skladatelji bili su naravno odušev
ljeni", nastavi on. "Dobro je za mediokritete, znaš. Govornici su stal¬no govorili > Centralni komitet želi lijepu, gracioznu glazbu. < To je fraza koju su ponavljali. >Lijepo i graciozno<." Podigao je obrve. "Pa, tko se tome može suprotstaviti?" Na licu mu se pojavilo nešto slično osmijehu. "Poslije sam razgovarao s jadnim Sostakovičem. Pričao mi je kako su on i Prokoljev pozvani da upoznaju Ždanova. A Ždanov im je rekao kako je najvažniji element u glazbi..." Iako mu se u glasu čuje blagi prezir, Geršove oči kao da se smiju, naborale su se u kutovima. Zastao je, zapalio drugu cigaretu i ispuhnuo dim. A sad namješta izraz lica u pretjeranu ozbiljnost. "To je savjet dvojici naših najvećih živih skladatelja. Ždanov im je rekao da je najvažnije u nekom glazbenom djelu da ima melodiju koja se može pjevušiti."
Nina i Viktor se malo nasmiju, dok Gerš tužno odmahuje gla¬vom. Po izrazu Zojina lica vidi se da ne zna što bi učinila, kao da želi, a ne može se baš suprotstaviti. Čvrsto je stisnula usne, gleda Gerša, a oči joj sjaje — to je onaj blistavi sjaj fascinacije. Primijetivši ga Nina se pita razotkrivaju li tako i njezine oči nju, kad gleda Viktora.
Na svoj uobičajeni način Viktor počne pričati viceve.
Nina ga je već vidjela da tako čini i kao da s pomoću neke šaljive priče želi skrenuti pozornost s tuge ili nečijeg neslaganja. A on ih ima u obilju. Uskoro i Nina ne može a da se ne smije.
"Znam i ja jedan", reče ona, sretna što ga se uspjela sjetiti — to je karikatura iz Polinina Krokodila. "Žena u trgovini isprobava haljinu. Prodavačica pita je li se odlučila, a žena kaže: >Ne znam. Tkanina mi se sviđa na dodir, ali ne sviđa mi se uzorak.< >0, ne brinite se<, kaže prodavačica, > uzorak će potpuno nestati kad je operete. <"
Svi se smiju, ali Viktor onda reče: "Strpi se malo. Ubrzo ćeš imati svoju lijepu haljinu."
Nina se osjeti kao da ju je prekorio — ali Zoja brzo reče: "I ja znam jedan. Seljak stoji između dvaju traktora i zbunjen je. Pita: >Koji je popravljen, a koji tek treba popraviti?< >Pokreni ih<, reče drugi. >Već sam to učinio<, reče seljak. >Nijedan ne radi.<" Zbog šušljetanja zvuči nedužno i vrlo mlado. Viktoru kao da ne smeta njezin vic. Ninu nakratko prožme val ljutnje zbog načina na koji se Viktor uvijek ponaša u društvu žena — kako privlači njihovu pažnju sitnicama, pa čak i sad kad je Nina uz njega.
Zoja se ponudi da im napuni šalice. Ali jedino si je ona nadolila još čaja i to s kratkim uzdahom zadovoljstva. "Ja ću ovo drugo", reče Gerš, a Zoja mu natoči još likera. Opet onaj bljesak preko njezina lica, bljesak obožavanja.
"Hvala, kolačiću."
"Molim te, Gerš", reče Viktor, "pa djevojka nije namirnica."
"To je zato što sam mu rekla da ne volim da me se uspoređuje sa životinjom", reče Zoja. "Smeta mi čak i >mačkice<. Zato mi je počeo drukčije tepati."
"Vidiš? Sama je to tražila." Gerš se ispružio na divanu.
"Žene ga prilično vole", rekao je Viktor Nini poslije, dok ju je pratio do njezina stana. "Skuplja žene onako kako deblo nekog stabla skuplja gljive. Voli ih imati oko sebe." Viktor to izgovori na neki ponosni način koji sugerira da je nekoć i na sebe gledao tako. "U posljednje se vrijeme ipak malo primirio", doda on, kao da je želi udobrovoljiti.
No Nina ipak pomalo žali Gerša; oko njega je neki pljesniv miris
— ustajao miris odjeće koja je predugo ležala u ladici. Tiho je upitala: "Je li zaista morao pokriti telefon jastukom?"
"Ah, znaš", reče Viktor, "ljudi to rade godinama."
"Ali zašto?" Koliko je god svjesna da mora paziti što govori, ne zna zašto, jer od svih onih sati baleta, samo baleta, nakon kojega bi išla ravno kući u krevet, malo zna o drugim stvarima.
"Glasine", kaže joj Viktor. "O spravicama za prisluškivanje koje su ostale nakon rata. Konfiscirali su ih od Nijemaca." Napravio je grimasu koju ona voli, izraz bezbrižnosti, i to pomalo odbojan. "Ljudi si laskaju i umišljaju da su im takve stvari postavljene u domove." Bacio je opušak cigarete na tlo.
IZ VANJSKOG HODNIKA čuje se zvuk komešanja i kratki mukli udarac. To je uobičajena hrpa računa i kataloga koje joj susjeda, koja stanuje preko puta, uvijek ubaci kroz prorez na vratima. Nina se nije obazirala na to; rijetko je ikome pisala i nije očekivala važnu poštu. Dobro, dobivala bi razglednice s ljetovanja koje bi joj slali nekadašnji studenti i pokoji paket od Shepley ili Tame, a otprilike jedanput godišnje i
pismo od Inge. Današnja gomila pošte ležala je na podu poput smeća - sve dok Nina na vrhu nije ugledala omotnicu krem boje.
Približila se u svojim invalidskim kolicima da se uvjeri kako je dobro vidjela. Da, baš kao i na onoj drugoj, adresa je napisana sigur¬nim rukopisom i crnom tintom.
Isprva je samo sjedila i gledala je. Onda se pokušala sagnuti da je uzme, ali rukom nije mogla dosegnuti pod. Već samo to bilo je sra¬motno, prava uvreda. Ali pokušala je opet, isprva dišući polako i dubo¬ko, kako je naučila prije toliko mnogo godina. Disala je i protezala se, pa je još malo disala i protezala se i doista, sad je mogla više približiti ruku. Još jedanput je udahnula i izdahnula. Ruka se primaknula još više. Ali ne dovoljno blizu.
Nakon kratkog odmora pokušala je ponovo. Znala je da svaki tjelesni izazov traži vremena. Udahni, izdahni, ispruži ruku. Kretala se polako, postupno se rastežući centimetar po centimetar, i to čistom snagom volje. Sad joj je ruka gotovo dotaknula pod. Još samo jedan udah i izdah. Nevjerojatno je istegnula ruku, prsti su joj podrhtavali dok su se primicali krajičku omotnice. Ali onda joj je desna strana tijela popustila i odjednom se srušila bez upozorenja. Zgrčila se preko naslona za ruke, a bol ju je prostrijelila kroz rebra.
Morala je čekati do pet sati dok se Cynthia napokon nije pojavi¬la. "Izvolite, dušice." Narukvice od žada na njezinom zapešću zvec¬kale su jedna o drugu dok joj je pružala svu pristiglu poštu.
"Hvala." Nina se pokušala ponašati kao da je pisma previše ne zanimaju. Ali čim je Cynthia otišla u kuhinju da počne pripremati ve¬čeru, uzela je omotnicu krem boje, pažljivo je otvorila i izvadila pismo.
Gospođo,
kao što možete zamisliti, iznenadila me je vijest da kuća Beller prodaje Vaš nakit. A kad sam čuo da ste uključili i jantar koji se uklapa s mojim, nisam mogao a da se ne osjetim krivim.
Molim vas, vjerujte mi kad kažem da kad sam se prvi put raspitivao, nisam namjeravao stvoriti alarmantnu situaciju. Namjera mi je bila jedino dokazati Vam, zbog neosporivosti tih lijepih predmeta koje oboje posjedujemo, da su veze između nas stvarne i neproturječne.
činjenica što ste, radije nego da priznate tu vezu, odabrali riješiti se svih konkretnih dokaza, uvjerava me bez imalo sumnje u Vaše osjećaje prema meni ili prema tom odsječku vaše prošlosti. Koliko god to bilo bolno, poštujem Pašu želju. To je razlog zbog kojeg sam i ja odlučio na dražbi prodati moj mali dokaz o toj prošlosti.
Naposljetku, iako mi je taj predmet desetljećima bio od neprocjenjiva značenja, nije mi donio odgovore za kojima sam čeznuo. Stoga ga na kraju želim ponovo spariti s primjercima kojima pripada tako da zbirka (za razliku od mene i moje prošlosti) može na kraju, iako nakratko, biti cjelovita.
Do te sam odluke došao s dužnim poštovanjem, bez lukavštine. Istodobno, nastavljam se nadati da ćemo se Vi i ja u nekom trenutku susresti osobno te da ćete mi moči odgovoriti na pitanja koja me proganjaju. Poštujući Vašu privatnost, u tu sam se dražbu uključio anonimno. Nadam se da ćete, iz poštovanja prema meni, pristati napokon na sastanak sa mnom.
S poštovanjem, Grigorij Solodin
U njoj je gorjelo nešto strašno. Bol se širila u kukove unatoč tabletama koje je popila prije tri sata. Uzela ih je i prošle noći, popusti¬la je, iako je često danima mogla bez njih. Ali tada bi bol postala tako jaka da bi je probudila ili joj ne bi dopustila da zaspi ili bi morala zajaukati — prije nego što bi se mogla obuzdati — pred nekim neželjenim svjedokom kao što je Cynthia. Noću u tamnoj sobi bol bi se činila nekako gorom jer zidovi su bili tako crni da se mogla nalaziti bilo gdje. Ali tablete su donosile omamljujuć san, od njih je tijekom dana bila ošamućena i znala bi nadugo i nepovezano pričati s Cynthijom. Ili bi uhvatila samu sebe da je zadrijemala; jedanput se probudila slineći po bluzi. I tada bi se opet zarekla da neće uzimati tablete, a onda bi cijeli ciklus ponovo počeo.
S novim pismom na krilu Nina se odvezla kolicima u radnu sobu, do svojega stola i otključala gornju ladicu, gdje je prvo pismo ležalo gurnuto malo dublje unutra. Ponovo je osjetila potrebu da ga zgužva svojim kvrgavim rukama — ali naravno time ništa ne bi posti¬gla. Povukla je pismo naprijed i izvadila papir iz omotnice osjećajući ponovo perverznu želju: da vidi ono što je davno sama sebi obećala da će zaboraviti. Rastvarajući stranicu, drhtavim je prstima izvadila fotografiju. Bila je u boji, iznimno jasna, svi detalji iznenađujuće živi. Pretpostavljala je da je to jedna od onih digitalnih fotografija o kojima je stalno slušala. I djevojka iz Bellera je rekla da će napraviti digitalne fotografije kako bi ih stavili online za potencijalne kupce.
Ova je bila snimljena izbliza, prikazivala je privjesak u prirodnoj veličini, nalik na veliku gustu žlicu meda. Nina je osjetila isto iznena¬đenje kao i prije jer je čak i na ovoj reprodukciji boja bila točno pogo¬đena, upravo onakva kakvu je pamtila, jasna tamnocrvena i narančasta nijansa. Prinijela je fotografiju bliže očima kako bi bolje pogledala tu kuglicu. Unatoč drhtanju ruke uspjela je naći ono za što je znala da je unutra. Ali osjećala se kao da je nekako nepristojno gledati. Oštra užasna bol opet je zaplamsala. Mora joj stati na kraj.
Spustila je fotografiju licem nadolje. Zatim je ispod bugačice izva¬dila list čistog papira, prije nego što je odvrnula poklopac nalivpera. "Poštovani gospodine Solodin", počela je pisati rijetkom plavom tintom. "Primila sam Vaša pisma." Vidjela je kako su slova stisnuta jedno do drugog i zgrčena kao i zglobovi na njezinim prstima. Ponovo je spustila pero na papir pokušavajući smisliti što će napisati — nešto odlučno i konačno — ali iz pera je počela istjecati tinta tamo gdje se vrh doticao papira. Podigla je nalivpero i zagledala se u stranicu svjesna da radi isto ono što i uvijek: prebrzo reagira, ne zastane da razmisli, ne stane da bi se smirila. Ponovo je vratila poklopac nalivpera i spremila papir u ladicu, zajedno s oba pisma Grigorija Solodina. Više neće biti naglih odluka, rekla je sebi. Potrajat će neko vrijeme dok odluči što će točno sljedeće učiniti.
NEDUGO NAKON ONE večeri kod Gerša, Viktor ju je odveo u istu tu veliku, četvrtastu zgradu, ispred koje su, kao da se dosađuju, stajali isti promrzli policajci — ali ovaj put ušli su s druge strane, iza ugla, i popeli se do stana u kojem su živjeli Viktor i njegova majka. Kao i kod Gerša, hodnik je sumoran i dugačak, ali ovaj put vrata se nalaze na samom njegovu kraju, preko puta telefona. Neka žena u kućnoj haljini glasno govori u slušalicu i tek letimice pogleda Viktora dok on uvodi
Ninu u sobu. Polumračna je i zagušljiva, prozori gledaju na Prolaz Ščepinskoga, a po sredini je podijeljena zidom, koji je podignuo sam Viktor kako bi majka imala svoju sobu. "Ali nemoj nikome reći!" upozorava šaleći se Viktor — jer onda bi se moglo reći da ima dvije sobe pa bi jednu sigurno dali nekoj drugoj obitelji.
"Sšš, zar je nećemo probuditi?"
"Nećemo, jedva da išta čuje. Ona je, kako ja kažem, >gluha po svojoj volji<."
"Pretpostavljam da čovjek i treba biti gluh, s obzirom na to da je telefon tako blizu." Nina još čuje ženu koja razgovara u hodniku: "Rekao si mi osamdeset rubalja. Nisam krivo razumjela." Iako je kasno, mnogo drugih zvukova odjekuje hodnikom: negdje muškarac kašlje, mačka zavija, lonci i tave zvekeću.
Vrata od šperploče koja vode u sobu Viktorove majke zatvorena su, a ispod njih se ne vidi nikakvo svjetlo. "Uostalom, čvrsto spava", doda Viktor — a Nina je svjesna da je sama s Viktorom, koji spušta usne na stražnju stranu njezina vrata, ruke su mu na njezinoj stražnjici i polako se pomiču. Ona pogledava prema vratima majčine sobe, oče¬kujući da će se naglo otvoriti, dok Viktor po prvi put polako skida s nje odjeću i vodi je do uskog kreveta. Madrac je tanak, a jastuk težak kao vreća pijeska. A onda Nina osjeća samo Viktorove ruke na svojoj koži, sve dok mu prsti ne nadu put u nju, a Viktor prošapće: "U redu je", kad se nije mogla suspregnuti nego je vrisnula. Bilo je vrlo kasno kad ju je otpratio kući i kad se uvukla u svoj uski krevet.
Nakon toga, kad god odlaze u Viktorov stan, to je uvijek kasno noću kad je njegova majka već ugasila svjetlo, a ostali su stanari zapo¬čeli svoju raznoliku kasnonoćnu rutinu. Kad se jedne noći Viktor prvi put pritisnuo uz nju, Nina je uskliknula od iznenađenja. Nasmijao se i sjeo u krevetu, odmaknuo ustranu njezinu kosu — davno prije rasplela je punđu — i gleda je opčinjeno. "Istina je, zar ne?" pita on, a usta mu se zadovoljno smiješe. "Zaista nisi te stvari prije radila?"
"Nisam", reče ona. "Nikad."
Viktor odmahuje glavom kao u nevjerici. "Ali sigurno si doži¬vjela kakvu ljubavnu priču!"
"Nikad." Sto se tiče Viktorovih ljubavnih priča, ona nema ni¬malo želje da ih čuje. Deset je godina stariji i ne treba mnogo truda da se zamisle žene s kojima je bio. Nina si ih katkad vrlo živopisno predočava — ne samo Lilju... Tamnooku poetesu u Taškentu ili neku glumicu iz kazališta Vahtangov. Umjetnice i spisateljice manje naivne nego što je ona.
"A ipak", reče Viktor kroz smijeh, "muškarci s kojima plešeš diraju te rukama po cijelom tijelu, sve vrijeme."
"Ne mislim na to na taj način."
On se smije. "Ali možda oni misle."
Pokušava mu objasniti da partnerove ruke na njezinu struku, kad je diže na svoja ramena ili baca u zrak visoko iznad glave, za nju nisu ništa više intimne nego što su prsti garderobijerke na njezinim leđima, dok joj zakopčava kopčice. Ipak, svakoga dana na probi ona s pozornošću prati muškarce u trupi da vidi nije li Viktor možda u pravu. Tako dugo je bila fokusirana samo na sebe — na vlastiti odraz u velikom zrcalu i na svoja trideset dva fouettees* u nizu — da se nije mnogo pitala o drugima. Njezinom najčešćem partneru, Andreju, či¬jim rukama vjeruje više nego rukama ikoga drugog (iako joj od težih dizanja ostaju modrice na rebrima), očito nije posebno zadovoljstvo, izuzev profesionalnog, položiti ruke na njezino tijelo. Zapravo, čini se da on nije zainteresiran ni za jednu balerinu. Poslije predstava on uvijek odlazi sa Sergejem, drugim plesačem iz ansambla.
Sad se Nina osjeća glupom ili uskogrudnom zato što joj je tako dugo trebalo da shvati. Ali o takvim se stvarima nikada izravno ne govori. Nina odjedanput osjeća strah. Mogli bi ih proglasiti "društve¬no opasnima" i poslati na pet godina prisilnog rada, tek tako.
Što se tiče Nine, postaje joj sve teže da se ispravno drži, svoje tijelo, leđa. To tijelo na koje je potrošila desetljeće kao bi ga usavršila i izbrusila u instrument svoje umjetnosti — a kojemu je Viktorov dodir sada dopustio nove napore i osjećaje. Cijelo vrijeme misli na ono što Viktor čini s njom, o onome što čine jedno drugome. Misli su poput mekanog pudera koji joj klizi između prstiju; neprestano iznova grabi pune šake.
Jedne noći u rano proljeće dopustila si je da popusti. Na njegovu su uskom madracu, ruke je ispružila iznad glave i čvrsto se uhvatila za metalni okvir kreveta. Zrak blago miriše na njihov znoj i Peut Etre — Viktorov dar, autentični francuski parfem u bočici od srebra i porculana. Na porculanu je naslikan leptirić.
"Zar ih ne možeš skinuti?" šapne Viktor, potežući joj gaćice. Nina skida i njegove i onda ostaju samo njihova tijela, iznenađenje kad se on nađe u njoj dok su njezine noge čvrsto obavijene oko njegovih kukova, drži ga u sebi, njiše se da on bude još bliže, povlači njegovu težinu na sebe, a onda se u njoj počnu mreškati valići. Njegova usta istražuju njezino lice, njezin vrat, njezina ramena, kao da će ga samo to spasiti. Poslije, ona ne može a da ne zaplače — ne zbog tuge nego zbog olakšanja tijela i osjećaja koji podsjeća na osjećaj gubitka.
"Jesam li te povrijedio?"
Ona odmahuje glavom. "Jedino... htjela sam to sačuvati za onda kad se vjenčamo." Osjeća se smiješno zato što mu tek sad to priznaje.
Viktor samo reče: "Vjenčajmo se onda!"
Lice mu je postalo vrlo ozbiljno, spušta se na jedno koljeno kako bi uzeo njezine ruke u svoje. Nježnim, ozbiljnim glasom pita je hoće li mu biti žena.
Nina prasne u smijeh.
"Nisam imao pojma da je ovo tako komična prosidba."
Ona se ispričava, užasnuta što se još smije. Ali nakon tolikih go¬dina klasičnog baleta, ne može a da u Viktorovoj namještenoj pozi ne vidi uobičajenu naglašenu pantomimu. "Znaš one prizore", pokušava ona objasniti. S krajnom ozbiljnošću kaže: "Voljet ću te zauvijek", lagano dodirne prsni koš vrhovima prstiju, onda ispruži jednu ruku s dlanom okrenutim prema gore prije nego što obje ruke pritisne na srce. Sad joj je glas viši i kaže: "Ali što ako me ostaviš?" i molećivo pruža ruke. Naglašeno odmahuje glavom: "Nikad te neću ostaviti." Široko raširenih ruku kaže: "Obećaj mi!"
Viktor uhvati njezine ruke u svoje i velikom je gestom privuče na prsa. Grandiozno kaže: "Obećavam ti." A onda je gricne za ušnu resicu, da potvrdi svoje riječi.
Ali kad je čula što je rekao, Ninu je pogodila, iznenada i snažno, težina tih riječi — zbog duboke potrebe za tim obećanjem, njegovom ozbiljnošću i zbog mnogih prirodnih strahova i tjeskobe koje to obe¬ćanje nosi sa sobom. Odmaknula se da pogleda Viktora u oči. Čeljust joj drhti dok govori: "Obećavam ti."
Viktor brzo doda: "Ali ne mogu ostaviti majku."
Nina mu stisne ruku. "Čini mi se razumno živjeti ovdje s to¬bom, jer Boljšoj je udaljen dva koraka."
Te ju je noći otpratio kući kasnije nego inače. Nina je na vršcima prstiju ušla u stan, sjela na podnožje kreveta u kojemu majka spava, a prsa joj se dižu i spuštaju dok diše. "Probudi se", prošapće Nina nježno trljajući majčina ramena. "Imam dobre vijesti."
Otvorila je oči i žmirka na blijedom svjetlu koje presijeca tamu, a glas joj je promukao: "Kakve dobre vijesti?"
Nina otvori usta, ali umjesto riječi izašao je samo jecaj. Majka se uznemirila i sjela, briše Nini suze ogrubjelim prstima. A onda je zagrli onako kako samo ona može, puna topline, dok ih dijeli samo tanka pamučna spavaćica. To je razlog zašto Nina plače — pomisao da će ovo napustiti: miris majčine od sna raščupane kose, otiske jastuka na njezinom obrazu i nježno struganje njezinih kožnatih papuča po drvenom podu. Ostavit će majku, koja joj je dala ovaj život i utkala svoje nade i snove u njezine pletenice. Koja je tu, uvijek tu, svake pojedine večeri kad se Nina vrati kući zatiče je usnulu u krevetu. Zato Nini treba nekoliko minuta da progovori: "Udajem se."
VJENČALI SU SE jednog vedrog proljetnog dana kad se činilo da i sam grad kreće ispočetka. Počela je sadnja, duž ulica posađeni su mladi javori. Na svakom križanju su policajci, ali zamijenili su svoje tamne zimske kapute bijelim pamučnim jaknama.
Viktorova majka im se nije pridružila, što Nini nimalo ne smeta; njih su se dvije susrele samo jedanput i susret nije dobro prošao. Ali ona je sad zaboravila na to dok je vlastita majka i Gerš prate u matični ured. Majka je upoznala Viktora prije dva mjeseca i otad ga je zavolje¬la. Nina nosi novu haljinu s remenom, a u rukama ima buket bijelih ljiljana iz Latvije. Viktor je u svojem dobrom odijelu, a u zapučku mu je ljiljan iz Ninina buketa.
Nemaju vjenčano prstenje. Oni u Mostorgu loše su izrade, čak i ako imaju kvalitetan kamen, pa je Nina rekla Viktoru da joj ne kupuje
takav. Umjesto toga darovao joj je ovalni zlatni broš. Unutar je kameja od lave i ne prikazuje žensku glavu s poprsjem nego, Nina to može vidjeti ako bolje pogleda, kupole katedrale Sv. Vasilija. Sličica je vrlo točna, kupole su poput glavica luka i zato bizarne, sićušne i savršene. Po tome Nina zna da se Viktor sjeća one iste snježne vožnje: topli auto, blistavi snijeg i apsurdna ljepota katedrale u daljini, jedan drugi svijet tek malo dalje od njih.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

14 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:33 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dražbovni predmet 28
Sirovi dijamant u boji, žut, starinski brušen, težine 1,85 karata.
10.000—15.000 $



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

15 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:37 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
ŠESTO POGLAVLJE
U snu je pismo stiglo preporučeno. Bila je to debela bijela omotni¬ca kakva se može vidjeti u crtanom filmu. Omotana je ukrasnom vrpcom kao da se radi o poklonu. Na njoj je samo Grigorijevo ime, ali ne i adresa pošiljatelja. Rukopis je pomalo drhtav, kao rukopis stare osobe. To mu izgleda savršeno normalno i Grigoriju se čini da ju je očekivao, da je sve vrijeme znao da će stići. Ipak je vrpcu razvezao polako da ne oda svoje uzbuđenje. Čak i u snu želio je produžiti taj trenutak nadanja, veliko iščekivanje. Razrezao je omotnicu srebrnim nožem za pisma koji im je Christineina sestra kupila u Muzeju kvekera. Ispalo je pismo i Grigorij ga je željno rastvorio — ali smirenije nego što bi učinio u stvarnom životu.
Nije bilo riječi. Uopće ništa nije bilo napisano. Umjesto toga, poput velike crne mrlje od tinte na sredini stranice, u pregibu papira, bio je veliki, mrtvi, zgnječeni pauk.
ZIMI KAD BI ZRAK bio prehladan za trčanje. Drew bi odlazila na duge šetnje uz rijeku Charles. Voljela je promatrati kako se mijenja površina vode, kako je namreškana, glatka, nabujala, gruba. Po lijepu vremenu bila je istočkana bijelim vršcima jedrilica ili bi se nad njom u rano jutro glatko dizali i lebdjeli galebovi. Drugih dana poprimila bi sjajnu i tamnu metalik boju, bilo je nečeg okrutnog u njoj. Noću bi po njezinoj površini skakutala svjetla grada.
Danas, u ledeno poslijepodne, voda je vrlo blijeda, neprozirno sivobijele boje koja je odraz snijega na tlu. U toj bjelini tek je mrvica plavetnila. Drew žustro hoda i svako malo prinosi ruke ustima, ura¬njajući vrške prstiju u rukavicama nakratko u bijeli oblačić daha da joj prsti ne bi odrvenjeli od zime. Voljela je osjetiti na licu hladan zrak, sviđala joj se njegova jasnoća, oštar podsjetnik na to kakav je život, blistavo intenzivan ali ponekad i bolan. Sad je prešla drveni mostić, skrenula udaljivši se od rijeke i popela se stubama da prijeđe Ulicu Storrow Drive tako da može nastaviti sjevernom stranom parka Public Gardern sve do parka Common. Stanka za ručak gotovo je završila, ali morala je još poslom svratiti na jedno mjesto.
Dok je bila na koledžu od same pomisli na istraživanje u knjižnici dobila bi grčeve u želucu. Uspjela je čak u tome da cijeli jedan semestar ne kroči nogom u tu impozantnu knjižnicu nalik na katedralu, koja se nadvisivala nad kampus zelen od mnogih krošanja; Drew je čula da su unutra hodnici kao u labirintu i strma spiralna stubišta koja vode do malih kabineta, krovnih zabata i udaljenih skrivenih soba, čije je ključeve iz nekog razloga imao jedino mršavi albino muškarac iz njezina studentskog doma. Ali u drugom je semestru imala kolegij iz povijesti koji je zahtijevao proučavanje raznih "primarnih izvora", a to je značilo da više nije mogla izbjegavati knjižnicu. Onda je na drugoj godini zbog seminara o razvojnoj psihologiji postala redovita posjetiteljica dubokih podrumskih prostorija s niskim stropom, gdje su se pokretne police pomicale jedna prema drugoj i opet nazad, kad bi vrtjela ručicu. Ne¬gdje na trećoj godini kad je ponovo promijenila glavni predmet studija, vrativši se na povijest umjetnosti, nešto se promijenilo. Nije imala osjećaj da su joj ruke prljave nakon što bi čitala izlizane publikacije u referen¬tnoj čitaonici; nije se više ustručavala dodirnuti prašnjave korice velikih knjiga s portretima. Počela je uživati tragajući kroz mračne, uske labirin¬te, penjući se strmim stubama na galerije ili spuštajući se hodnicima u neke opskurne zakutke zgrade, gdje su se čuvale reprodukcije japanskih drvoreza iz petnaestog stoljeća. Postupak pronalaženja tih stvari pružao joj je podjednako zadovoljstvo kao i kad bi naposljetku našla ono što je tražila ili kad bi joj knjižničarka koja je izdavala knjige rekla da je Drew prva osoba u trideset pet godina koja traži neku od tih knjiga.
Sad joj je palo na pamet, dok je prolazila pokraj stare zgrade Zastupničkog doma s pozlaćenom kupolom i uspinjala se niskim stu¬bama od sivog kamena prema Athenaeumu*, da je možda preobrazba koju je doživjela u toj prvoj knjižnici bila prvi znak njezina budućeg posla, njezine Ijubavi prema starim zanemarenim stvarima, a katkad i onima koje je teško pronaći.
Srećom, aukcijska im je kuća svima platila učlanjenje u knjižnicu i knjižničarka iz biblioteke priručnika već je očekivala Drew i pripremila joj zatraženu knjigu. Ruski zlatarski pečati. Lenore se nije nimalo zabri¬nula kad joj je Drew rekla da je njihov kućni primjerak te knjige negdje zametnut. Rekla je da su im dovoljne informacije koje već imaju. Ali Drew se užasavala pomisli da su možda nešto propustili. Čak je pomi¬slila da pozove entomologa da identificira primjerke kukaca u jantaru.
S mnogo nade Drew je odnijela knjigu — tešku i četvrtastu, s debelim sjajnim koricama koje su sličile keramičkim pločicama — u čitaonicu, gdje su dvojica starijih muškaraca u sakoima od tvida i s leptir kravatama čitali časopise, ali nisu ni podigli glavu kad je ušla. Udobno se smjestila u čvrstom kožnatom naslonjaču. Ako je nakit od jantara doista nasljeđivan u obitelji supruga Nine Revskaje i bude
li Drew mogla približno odrediti mogući datum nastanka ili datum kupovine, onda će možda... A ipak nije mogla a da se ne pita je li istina ono što je tvrdila Nina Revskaja. Prvo je rekla da ne zna ništa o podrijetlu tog jantara, a onda je kao usput spomenula suprugovu obitelj. Ne bi bio prvi put da je Drew od klijenta dobila kontradiktorne izjave.
Pogledavši stranicu sa sadržajem. Drew je prvo otvorila poglav¬lje o zlatarskim znakovima da vidi ima li kakva (vrlo) mala šansa da postoji više od jednog znaka koji je pripadao Antonu Samoilovu — i nije li se znak s vremenom promijenio. Jednom je to vidjela u slučaju jednog zlatara čiji je znak u kasnijim godinama malo izmijenjen zato što su se njegovu biznisu pridružili i sinovi. Nešto takvo može približe odrediti vremenski okvir u kojem su nastali primjerci nakita. Ali ne, tu se nalazila fotografija malog pečata sa slovima AS, istog kao i oni na naušnicama i kopčama lančića i narukvice. (Iako je onaj na narukvici malo izlizan.) Drew je morala priznati da je to i očekivala.
Onda je prelistala knjigu i našla poglavlje o gradskim znakovima. Tu, pri kraju knjige, bilo je ono što je željela; "Gradski znakovi prije 1899." Dvije stranice malih crteža grbova svakoga grada od Astrahana (s grbom šiljate krune, kao iz crtanog filma, koja lebdi iznad horizontalnog mača) do Žitomira (palača s tri tornja, koja više sliči rođendanskoj torti s trima svijećama). S obzirom na to da su te slike otisci pečata, teško je razabrati detalje jer je tinta zamrljana, kako to već jest kad se radi o otisku sa zlata ili srebra. Grb Irkutska kao da je imao mačku koja je u ustima držala neku mrtvu životinju, dok je onaj Kazana imao patku s krunom. Moskva je imala deset različitih znakova, počevši od 1677. Prvi je bio Carski orao — onaj dvoglavi — a kasnije profil viteza s mačem na konju: sv. Juraj koji ubija zmaja.
Drew je zastala na toj stranici i zapitala se kako je Moskva izgle¬dala u ono vrijeme. Nije znala ni kako izgleda danas. Ali obećala je sama sebi da će jednoga dana otići u Rusiju, u zemlju majčina oca — kojeg majka nikad nije upoznala; umro je neposredno prije njezina rođenja, a nakon dvije godine koje je baka Riitta nazivala najsretnijim godinama svojeg života. Bila je to priča koju je Drew čula mnogo puta, zamišljala je tako jasno kao da se radi o filmu koji je gledala već mnogo puta.
Baka Riitta je s trideset godina bila stara djevojka u selu. Vratila se kući na vikend, što je često činila kao poslušna najstarija kći. Godi¬nama je živjela u Helsinkiju, gdje je radila kao tehničarka u laboratori¬ju, ali nastavljala je posjećivati roditelje kad god je mogla i nastojala je ne uzrujavati se zbog toga što je, svaki put kad bi došla, odmah postala osoba kakvom su je smatrali: neobična, nestrpljiva djevojka, dovoljno privlačna, ali ipak prestara i previše čudna za seoske momke, koji su joj nekada bili prijatelji.
Bilo je proljeće. Upravo je podigla svoja pisma na pošti i vozila se obiteljskim kamionetom na tri kotača natrag kući. Prije je padala kiša i put je bio blatan. Uz cestu je polako hodao starac, a ona se nagnula kroz prozor da mu vikne.
"Mogu li vas povesti, striče?"
Čovjek ju je pogledao, a Riitta je vidjela da nije tako star kako je mislila. Ali leđa su mu bila pogrbljena, a odjeća izblijedjela. Činilo se da je ne razumije.
Rekla mu je još glasnije; "Čizme su vam jako blatne, striče. Sko¬čite u kamionet." Potapšala je sjedalo do sebe.
Na muškarčevu licu vidjelo se iznenađenje, a onda se pretvorilo u osmijeh, otkrivajući praznine tamo gdje mu je nedostajalo nekoliko donjih zubi. Ipak, zbog osmijeha je izgledao mlađe, kao mladić. Popeo se u kamionet, a ona je osjetila njegov miris. Bio je to miris teškog rada i neoprane odjeće, prožet s još nečim jačim, mirisom koji je Riitta voljela i koji joj je nedostajao u gradu, mirisom vlažnog lišća, blata i sijena. Sigurno je već dugo spavao na otvorenom.
Zahvalno joj je kimnuo glavom i rekao: "Hvala vam", s jakim naglaskom. Znači ipak nije bio gluh, bio je stranac. Riitta je na svoje iznenađenje vidjela da mu je lice, unatoč mnogim borama, bilo lijepo. Rekla je: "Netko vas je izmlatio."
Bespomoćno ju je pogledao i rekao: "Moj finski ne dobar." Kao da se ispričava, slegnuo je ramenima i rekao: "Ruski."
Rus. Neprijatelj. Nije prošlo mnogo vremena otkad je Riittin ujak ubijen u Zimskom ratu.
Ali ovaj čovjek nije izgledao kao neprijatelj — samo kao vrlo umorna duša. Riitta je pokušala s engleskim. Taj je jezik učila u školi i dobro ga je znala. Ali muškarac nije. Možda je bjegunac. Robijaš. Iako bi u tom slučaju značilo da je pješice došao izdaleka...
Na finskom, uz pomoć gestikulacije, upitala je: "Kako to da ste završili ovdje, od svih mjesta, kao neki stari Rus koji je izašao iz šume?"
Razumio je pitanje, nacrtao u zraku željezničku prugu i zahuktao kao lokomotiva. Kad je Riitta izgovorila riječ vlak, prepoznao ju je
i rekao: "Da, vlak." Ali zašto je bio ovdje, u ovom selu? Samo je odmahnuo glavom i rekao: "Ja vrlo prljav — oprosti."
Odvela ga je kući i dala mu ručak. Od jela je postao još mlađi; sad je imao nekih četrdesetak godina. U rijetkoj sijedoj kosi još su se vidjele neke crne vlasi. Riitta ga je pozvala da pođe s njom kad je išla uškopiti svinje.
Bio je to jedan od onih poslova s kojim je izgubila dodir otkad je otišla iz sela i bila je ponosna što nije zaboravila kako se to radi. Svinje su bile mlade i slatke i na trenutak se uplašila da će se Rus preplašiti tolikog skvičanja. Ali i on je to nekad radio, bio je dečko sa sela — i iznenadio ju je kad joj se pridružio da joj pomogne. Tek poslije je uvidjela okrutnost tog čina, na koji ga je prisilila, njega muškarca koji je na neki način i sam bio uškopljen tijekom proteklih godina i koji je na neko vrijeme izgubio svoju muževnost.
Pokupila je testise da ih skuha za večeru. Dotad su se on i ona upoznali i saznala je njegovo ime. Zvao se Trofim. Nije joj rekao gdje je bio prije njihova susreta, ali Riitta je mogla pretpostaviti. Postajalo je jasno da je razumio više njezinog jezika nego što je znao govoriti. Pozvala ga je da ostane, unatoč zabrinutosti svojih roditelja. Okupao se i obrijao, posudio neku odjeću što je ostala od njezina brata, koji se preselio u grad Turku. Bila je to prva faza onoga što je Riitta u sebi nazivala njegovim ponovnim rođenjem — iz praonice se pojavio u hla¬čama koje su mu bile prevelike i u zakopčanoj košulji s rukavima koji su se nadimali poput valova, lica sjajnog neposredno nakon brijanja i s vidljivim osjećajem olakšanja što je čist. "Lice radničke klase", tako ga je ona uvijek zvala. (Drewina majka bi se uvijek trznula na tom dijelu.) "Dobro je izgledao, ali imao je u sebi neku grubost. Vidjelo se da mu život nikad nije bio lak."
Druga faza njegova preporoda po njezinu mišljenju bila je te večeri dok su jeli, kad se počela nazirati njegova osobnost, poput kosti¬ju koje strpljivi arheolog iskopava nježnim potezima četkice.
Bio je šaljivčina. S obzirom na to što je sve sigurno prošao, Riittu je iznenadila ta činjenica baš kao i to da se duhovitost izražava pozna¬vanjem jezika ili bez njega. Tek što je Trofim sjeo da večera s Riittom i njezinim roditeljima, već ih je nasmijao. Prva šala bila je o testisima, više kroz izraze njegova lica nego kroz riječi, ali tad je Riitta prvi put vidjela ono što će se pokazati da je sama njegova srž.
Povela ga je sa sobom kad se vratila u grad. On nije imao kamo ići. Za tjedan dana našao je posao u tvornici boca. Prošlo je dosta vremena prije nego što ju je prvi put poljubio, nenadano i odvažno, jedne večeri baš kad se vratila s posla.
Jedan od muškaraca s leptir kravatom i sakoom od tvida vrlo je glasno pročistio grlo. Drew se prenula i digla pogled, prisjetivši se gdje je i zašto je došla ovamo. Pogledavši ponovo veliku četvrtastu knjigu na krilu i popis gradskih žigova, našla je Moskvu i sv. Jurja na konju. Na nekim je otiscima bio licem okrenut nadesno, na drugima ulijevo. Drew je čitala godine; 1783... 1846... Tu je bio isti znak kako i na jantarnom nakitu: mala brojka zolotnika, a s njegove desne strane ulijevo okrenut profil sv. Jurja. To je bio isti znak.
Prema popisu taj se znak koristio od 1880. do 1899. Isto razdo¬blje koje je Lenore odredila prije tjedan dana a da nije ni pogledala u neku knjigu...
Drew je toliko željela suziti okvir svojeg istraživanja. Ali čak ni ovo joj nije pomoglo da nađe neki precizniji datum. Drew reče sama sebi da mora gledati na to s vedrije strane: bude li doista imala toliko sreće da pronađe tog zlatara i njegove podatke, devetnaest godina bar neće biti previše da se istraži. Trudila se da ne bude razočarana dok je stavljala knjigu na stol knjižničarke i žustrim se koracima vraćala na posao.
NINA SJEDI ZA drvenim stolom u Viktorovu domu, tjedan ili dva prije njihova vjenčanja. To je prvi put da je po danu u tom stanu; došla je upoznati njegovu majku, čim se ova probudi iz popodnevnog drijemeža. Viktor je izašao na hodnik da o nečemu raspravi s nekim iz kućnog Komiteta za upravljanje zgradom. Po njihovim glasovima Nina zaključuje da se problem neće lako riješiti. Sjedi sama i pije mlaki čaj, ogledava se po jednostavno namještenoj sobi u kojoj Viktor živi već tri godine. Baš kao i u njezinu domu daske poda obojene su u tamnonarančastu boju koja zamjenjuje sag. Ali na zidu prema hodniku nalazi se kuhinjski ormarić, mala prenosiva peć i široka polica na kojoj su naslagani tanjuri i ostalo posuđe. Tu je i mali divan, a stisnut uz drugi zid je i krevet koji će Nina dijeliti s Viktorom. Iza golemog putnog kovčega zid je s prozorom, tu je niski naslonjač, ormarić uza zid i drve¬no sušilo s mnogo Viktorovih čarapa, koje se cijede na novinski papir rasprostrt ispod njih. Naposljetku, tu je i zid od šperploče — onaj koji je Viktor napravio da odvoji prostor za majku — uz koji stoje visoki drveni ormar za odjeću i dva uska ormarića.
Iza vrata od šperploče začuje se glasno kašljanje. To je prvi put da Nina čuje zvuk s one strane i shvaća da je sve vrijeme dok je kasno noću dolazila u ovaj stan, uspjela na neki način zaboraviti da tu zaista živi i Viktorova majka.
Kašalj je jak, kao da se žena guši. Nina spušta šalicu s čajem. Kašljanje se nastavlja i postaje sve gore, a onda naglo prestaje.
Nina gleda polako i sa strahom prema vratima na zidu. "Je li vam dobro?"
Nema odgovora.
Nina čeka, onda ustaje i prilazi vratima i naslanja uho na njih. Osluškuje, ali čuje samo otkucaje svojega srca. Okrene se da ode po Viktora u hodniku — ali što ako za to nema vremena? Zamišlja kako se Viktor vraća, otvara vrata majčine sobe i zatiče — što? Nešto bi se grozno moglo dogoditi.
Kuca na vrata.
Ništa.
A tada se sjeti, s nadom, da mu je majka nagluha. Gluha po svojoj volji. Pokucala je najjače što je mogla.
"Da?"
Nina malo odahne, ali kašljanje opet počne pa prestane. Kad je polako otvorila vrata, osjetio se neki miris. Pogledala je unutra.
U naslonjaču pred prozorom, tako da je sunce osvjetljava s leda, sjedi žena u dugoj tamnoj haljini. Cijeli je to oblak satena i pokriva je sve do gležnjeva. Zbog sunca izgleda kao tamna sjena, ali kad se Ninin vid priviknuo na tamu, vidi da je žena splela kosu u veliku punđu na tjemenu, da joj je haljina tamnoplava, a cipele od izlizanog antilopa.
A onda je Nina vrisnula.
Preko ženine cipele polako puzi mali štakor. Ali ne, dok joj se vid još bolje privikava na sunčevo svjetlo i tamu, Nina vidi da to nije štakor. Ptica je i kriješti zbog Ninina vriska. Perje joj je jarko zeleno i bijelo, a kratka krila s mrljicama plavog.
"Htjela sam provjeriti jeste li dobro", reče Nina glasno. Ptica se počela, na neki način nimalo karakterističan za ptice, penjati na dugačku ženinu suknju. Koristi se kljunom kako bi se povukla uvis, a pandžama se lagano pridržava za tkaninu. Dok se Nina privikava na tamu, vidi da je haljina puna izvučenih niti.
Onda se začuje glas, polagan i oprezan. "Ti nisi Lilja."
"Ja sam... Viktor vam je sigurno rekao..."
"Vaša Milosti!"
"Sigurno vam je rekao. Vaša... Milosti..."
"Ja sam madam Ekaterina Petrovna Jelsin, supruga Njegove Mi¬losti Alekseja Nikolajeviča Jelsina." Glas joj je ponosan i uvrijeđen. "S’il vous plait." Nina čuje kako se u prsima starice nakuplja neiskašljana sluz. Ptica joj se popela preko koljena i nastavlja prema grudima. A onda počinje novi napadaj kašlja.
Dok se starica muči. Nina joj prilazi da je lupne nekoliko puta
— ne prejako za slučaj da su joj kosti krhke. Uskoro kašalj popušta. Opet se čuje sluz unutra. Žena duboko i vlažno diše, a onda glasno progovori, glasnije nego što je Nina mislila da je u stanju, i reče: "NE smiješ mi doticati kosu!"
"Nisam..."
"S’il vous plait!" kriješti ptica, lamaće krilima i dalje se držeći za ženino bujno satensko poprsje.
"Nitko ne dira moju kosu!"
Nina ustukne. "Samo sam htjela..." Ali zaključuje da nikakva isprika neće biti dovoljna. "Vrlo mi je žao... madam. Ostavit ću vas, sada."
Povlači se od te žene koja poput planine sjedi u svojem naslonja¬ču, uokvirena zavjesama izblijedjelima od prašine. Ptica se i dalje glasa dok žena opet kašlje, ne tako jako, a Nina ne može a da još jednom sve dobro ne pogleda prije nego što zatvori vrata. Ptica sad tiho sjedi na ženinu ramenu, naginje glavu prema njezinoj kao da želi bolje čuti što će ova reći.
Nekoliko minuta poslije Viktor se vraća. Kad mu Nina ispriča što se dogodilo, on joj jednostavno kaže da se ne brine. "Ona je jednostav¬no takva. Kašalj će proći. Žao mi je što je vaš prvi susret ispao ovako."
Nina se namršti i podigne obrve. "Bila je razočarana kad je vi¬djela da nisam... Lilja."
"Ah, ne brini se zbog toga." Smije se umorno i pokušava se našaliti: "Moja majka uvijek pada na te djevojke iz Lenjingrada."
Nina okreće glavu ustranu — ali više ne može izbjegavati pitanje koje je muči. Glas joj se pretvorio gotovo u šapat kad kaže Viktoru: "Rekla je da je oslovljavam s Vaša Milosti."
Viktor nakratko zaklopi oči. Kad ih je opet otvorio, pogledao je Ninu s ozbiljnošću koju prije nije vidjela, čak ni kad ju je zaprosio. "S obzirom na to da ćeš mi biti žena, vrijeme je da saznaš istinu. Moj je otac bio u carskoj gardi."
Nina osjeća da malo kima glavom, kao da je to već naslućivala.
"Bio je admiral," nastavi Viktor tiho, "u carskoj floti. A otac moje majke bio je ugledni bankar. Baš kao i njezin brat. Obojicu su strijeljali u prvim danima Revolucije. Onda je ubijen i moj otac, nedu¬go nakon što je majka saznala da je trudna."
Nina gleda Viktorovo lice i pita se tko još zna za to. Čvrsto ali tiho kaže: "Nisi kriv za ono što su ti bili roditelji."
Viktor pogne glavu prije nego što ju je opet pogledao. "Majci je bilo gotovo četrdeset godina kad je ostala trudna. Bila je u drugom stanju, njezini najdraži su ili pobijeni ili su pobjegli. Gotovo svi koje je poznavala su otišli."
"Zašto nije i ona?"
"Tvrdoglava je žena, u što ćeš se bez sumnje i sama uvjeriti. Ni¬sam siguran da je doista vjerovala u ono što se događalo. Na neki način još ni danas ne vjeruje. Preživjela je, zapravo, samo zahvaljujući jednoj ženi iz obiteljske posluge. Ta je domaćica desetljećima radila za njezinu obitelj i poznavala je majku od rođenja. Kakva je to odanost. Sažalila se na moju majku i sakrila je — zajedno s mojom bakom i tetkom — u neku izbu u šumi. Tamo sam se rodio. Zato šumu nazivam svojim pra¬vim domom. Tamo smo proveli samo godinu ili dvije, ali taj svijet mi je u venama. Djelomično je i baka zaslužna za to. Ona me je odgojila. Morala je jer moja majka nije znala. Znaš, nju su uvijek svi posluživali. Sok zbog gubitka muža, baš kad je saznala da je trudna — to je bilo previše za nju. Na neki način nikad se nije oporavila."
"Ali tvoja baka jest?"
"Ona je bila drukčije naravi. Pokušala je učiniti najbolje — tako što se brinula za mene."
"A tvoja tetka?"
"Sonja. Ona se prilagodila promjeni kako je najbolje znala. Za¬poslila se kao prevoditeljica, s francuskog i engleskog. 1 ona i majka tečno su govorile oba jezika. Živjeli smo od Sonjine plaće — bijedne, naravno, u usporedbi s onim na čemu su bile odgajane." Viktor dubo¬ko udahne. Činilo se da mu je laknulo što je mogao reći istinu, a Nina je razumjela kakvo mu je breme bilo to što je morao skrivati osnovne činjenice o svojoj obitelji. Isto onako kako je Nina naučila da ne spo¬minje ujaka u zatvoru. Jedino kod Viktora se radi o cijeloj obitelji, o svemu što mu je prethodilo. I mogli bi ga uhititi zbog "prikrivanja socijalnog podrijetla." Ljude zbog toga šalju u tamnice. Nini je palo na pamet da Viktor možda skriva svoju majku, podjednako koliko se i brine za nju, tako što je drži iza tog zida od šperploče.
"Što se dogodilo kad ste otišli iz izbe?"
"Isprva smo se smjeli vratiti u obiteljsku kuću. Naravno, tamo su već živjele druge obitelji. Nas su smjestili straga, u nekadašnje sobe za sluškinje, i..." Stao je, a Nina vidi da su mu ta sjećanja bolna. "Živjeli smo tamo do moje dvanaeste godine. Pokušao sam joj objasniti..." Ali nije nastavio dalje.
"A kad ti je bilo dvanaest, ponovo ste se preselili?"
"Izbacili su nas da naprave mjesta za neke vladine ljude. Ali tetka nam je našla sobu u gradu."
"Što se dogodilo s njom? S tvojom tetkom?"
Dugačak uzdah. "Strašno mi nedostaje. Ona je ta koja nas je svih tih godina hranila. Umrla je prije deset godina od upale pluća."
Nina se nečega sjetila. "Rekao si mi da ti je majka bila učiteljica. Stranih jezika."
"Trebala je biti. Mogla je biti prevoditeljica kao i moja tetka. Odgojila ju je francuska guvernanta, a engleski je učila od trenutka kad je progovorila. Ali ona je..." Viktor lagano mahne rukom kao da želi reći da to više nije važno. "Moraš razumjeti, uvijek se smatrala pripadnicom više klase; tako je odgojena. Zato je zatražila od tebe da je onako oslovljavaš. To je još uvijek njezin identitet. Čak i sada."
Nina je pokušala to prihvatiti. "Haljina joj je..." Željela je reći uništena, ali umjesto toga reče "stara."
"Do svoje četrdesete godine živjela je u obilju", reče Viktor. "Nama je teško shvatiti kako je to bilo — iz bogatstva spasti na to da živiš u stanu. Dotad joj je život bio lagodan. Kad je došlo do uravni¬lovke, pa... Ona ne razumije zašto se njezin svijet morao promijeniti." Uzeo je Ninu za ruku i čvrsto je stisnuo. "Molim te, imaj sažaljenja prema njoj. Nikad se nije privikla na život kakvim mi živimo."
"Vrlo se zaštitnički odnosiš prema njoj." Začuvši kako zvuči to što je izgovorila, dodala je: "To je lijepo od tebe." Naposljetku, i ona će uskoro živjeti s tom ženom.
Ali najprije se ona i Njezina Milost — ili madam, kako ju je Nina odlučila zvati — moraju propisno upoznati. Žena se ovoga puta presvukla u čistu haljinu, na kojoj je čipka bila malo poderana i čiji je rub dosezao do poda. Stoji kraljevski, iako ponešto slabašno, dok Viktor za nju izvlači stolicu ispod drvenog stola. "Hvala ti, dragi." Usta su joj namrštena, oči utonule i ispitivački gledaju Ninu, koja joj se lagano nakloni pognuvši glavu. Viktor, ona i madam ispijaju čaj i jedu ljepljive kolače iz pekarnice.
"Uvijek skrivam srebrninu", kaže joj madam. "Lopovi su po¬svuda — naročito Armenci. U susjednom stanu. Uzeli su nam sve vilice. Srećom sam ih našla. Inače bismo morali jesti prstima."
Viktor potajice klima glavom prema Nini, a Nina spušta pogled na svoju vilicu i sumnja da se tu radi o pravom srebru. Usredotočila se na svoj kolač, koji joj se mrvi u ustima.
"Vidjela sam njihovu sobu", nastavi madam. "Puna je našeg namještaja. Imaju veliko stojeće zrcalo koje je otac poklonio mojoj majci. Ah, možda će vam reći da je sve nestalo, da ništa nije ostalo. Čak ni klavir."
Nina ne zna što bi na to odgovorila. "Je li još uvijek — jeste li prije — svirali?"
Madam naćuli uho, a Viktor joj ponovi pitanje.
"Govorili su da sam mogla postati koncertna pijanistica, da sam htjela", reče madam. "Ali Sonja je bila pravi talent. Moja sestra. Pje¬vala je kao slavuj. Zato su ljudi vjerojatno mislili da ja dobro sviram. Zavarao ih je Sonjin prekrasan glas." Iz njezine se sobe začulo glasno kriještanje. "I Lola ima lijep glas — kada želi."
"Kakva je to ptica?"
"Živcirajuća ptica!" reče Viktor kroz smijeh.
"Makao", reče joj madam. "Iz Južne Amerike. Dar mojega su¬pruga."
Ovo zbuni Ninu. "Ali — onda je sigurno vrlo stara."
"Trideset dvije godine", reče Viktor, a Nina se vrlo iznenadi.
"Starija je od mene. Još se ravna po julijanskom kalendaru, baš kao i moja draga majka." Napravio je šaljiv izraz lica. "Ne pitaj me kako to stvorenje preživljava tako dugo."
"Te ptice imaju životni vijek od sedamdeset godina", reče ma¬dam ponosno, a Nina pogledava Viktora čekajući da on odrično od¬mahne glavom. Ali on ništa ne čini; to je očito istina. Sedamdeset godina. Malo ljudi doživi takvu starost.
"Kao i ja", nastavi madam. "Mi smo iz dobre loze, znaš." U njezinu tonu sadržana je implikacija da Nina nije. Pa, Viktor joj je rekao da pokuša zamisliti kako je sve to bilo teško za njegovu majku, morala se prebaciti iz jednog svijeta u drugi, praktički preko noći.
Madam reče: "Lola će uvijek biti uz mene. To mi je moj dragi muž rekao kad mi ju je dao."
"U tom ćeš slučaju morati živjeti do sto i desete godine", reče Viktor.
"Neću umrijeti dok ne upoznam svoje unuke. Tako je govorio moj dragi otac: Neću otići s ovoga svijeta dok ne vidim svojega unu¬ka."
Viktor si uzme još kolača, naizgled kao da ga nije povrijedila ta insinuacija — to što je stigao prekasno na svijet i što je to, nekako, bila njegova pogreška.
"DOŠAO JE Grigorij Solodin."
Recepcionarka Ellen najavila ga je onog trenutka kad se Drew pojavila na vratima. "Gore je i razgledava galeriju, ali želi razgovarati s vama."
"Samo sekundu da se malo ugrijem, a onda mi ga možete posla¬ti." U uredu je trljala prste o dlanove da se utople i micala nožnim prstima dok trnci hladnoće nisu nestali.
Netko je nježno pokucao na zid pokraj otvorenih vrata njezina ureda. "Gospođice Brooks, nadam se da vam ne smetam."
"Bila sam vani na stanci za ručak. Molim vas, sjednite."
Ušao je nekako ponizno, iako je bio dojmljiv muškarac, visok, širokih ramena i privlačnog lica. Dok se smještao u naslonjaču širio je oko sebe lagani miris cigareta, ne onaj neugodni koji podsjeća na prljave pepeljare nego blagu, gotovo slatku aromu duhana. "Bio sam u susjedstvu", reče on s malo nelagode "pa sam pomislio da svratim. Pitao sam se ima li kakvog napretka u istraživanju podataka o nakitu od jantara."
"Navodno u laboratoriju imaju nagomilanih zaostataka s po¬slom", reče mu Drew, nadajući da će prikriti frustraciju zbog nepo¬trebna zastoja. I ona je željela završiti stvar, kako za katalog tako i zbog publiciteta. Iako je entomolog uspio identificirati gotovo sve inkluzije u jantarnom kompletu, za privjesak je imao samo JPEG i nije mogao potvrditi ništa prije nego što vidi svojim očima. Ali Drew je samo dodala: "Ništa zbog čega bi se trebalo brinuti. Do kraja tjedna trebali bismo imati prve rezultate. Ali ponavljam, to je samo pro forma."
Grigorij Solodin nije izgledao uvjeren.
"Namjeravala sam vam se zapravo javiti. Počela sam raditi na dopunskom prilogu za katalog i pitam se imate li kakve informacije."
"Dopunski prilog?"
"Dopunska brošura za večeru koja će se održati prije dražbe. To je izdanje za kolekcionare, s fotografijama i biografskim podaci¬ma koje ćemo uključiti u katalog. Znate, za posebne dražbe ponekad održavamo privatne domjenke, a ja radim dodatnu brošuru s nešto manje službenim, više osobnim informacijama. Voljela bih imati nešto
o tom jantaru, mislim, o tom nakitu, ali u vašem slučaju, ako imate još kakve podatke..." Grigorij Solodin pogleda u pod, a Drew osjeti da je nehotice rekla nešto pogrešno. "Već sam zamolila Ninu Revskaju da nam da pozadinu priče ako je možda ima, nešto u vezi s ljudima koji su joj darovali taj nakit ili uz koju ga je odjeću nosila. Pa čak i sjećanja na okolnosti kupnje ili nasljeđivanja."
"Sretno s tim", reče Grigorij Solodin trpko.
"Da, cijenit ću bilo kakav oblik suradnje." Drew se osjećala malo razdraženo, ali pokušala je to ne pokazati. "To vam spominjem u slučaju da imate još nešto što biste mogli podijeliti s nama. Čak i informacije koje vam se čine sporedne, mogu biti zanimljive. Pokuša¬vam u sve unijeti malo osobnih podataka. Jer zanimanje je veliko."
Lice Grigorija Solodina bilo je neobično bezizražajno — kao da se trudi da bude takvo.
"Nećete se izložiti rizilcu da izgubite anonimnost", uvjeravala ga je Drew. "Pobrinut ću se da to napišem tako da sve govori o lančiću i privjesku, a ne o vama. Nadam se da ću imati i fotografije — stvari kao što su originalna kutija od zlatara ili poklon karticu s posvetom. Takve stvari."
Lagano kimnuvši glavom Grigorij Solodin stisne usne tako da su mu pokazale jamice na obrazima. "Shvaćam." Ali nije ponudio ništa od svojih stvari. "Je li uobičajeno da se radi... dopunski prilog?"
"Za popularnije dražbe, da. Jeste li ikad bili na nekoj od naših dražbi?"
"Nisam. Zapravo vjerujem da sam u životu bio samo na jednoj, negdje u pokrajini Berkshire. Moja je žena voljela orijentalne sagove, a tamo je bilo — pretpostavljam da je još i sad — mjesto na kojem su se prodavali na dražbama. Lijepi sagovi, ne previše skupi. Išao sam jedanput s njom."
Lice mu je bilo pomalo tužno pa Drew nije bila sigurna je li ostao udovac ili je rastavljen. Kako god bilo, činilo se da je navikao o supruzi govoriti u prošlom vremenu. Drew se opet upitala koliko mu je godina. Činilo se da ima izvjesnu mudrost, koju je ona povezivala s godinama.
"A vi?" upita on. "Je li vama dopušteno kupovati na dražbama vaše kuće?"
"Da, ali samo kao anonimni kupac — inače bi izgledalo kao da pokušavamo povisiti cijenu. A ako poslije dražbe ostanu neprodani predmeti, ponekad ih možemo kupiti." Pokazala mu je prsten na de¬snoj ruci i rekla kako joj je baka oporučno ostavila malo novca. "Ne baš mnogo, ali dvije godine pitala sam se što da učinim s njim. Baka je specificirala kako želi da si >kupim nešto lijepo<."
"Vrlo je lijep." Nasmiješio se, a jamice na obrazima razvukle su se u tri bore.
"Hvala." Nikad nije vidjela tri jamičaste bore jednu za drugom. "Kupila sam još nešto. Prošle godine. Akvarel s jedne dražbe japan¬skog slikarstva." Sad je visio na zidu njezine spavaće sobe. Jednostavna slika, prikazuje usamljenu ptičicu, ne u letu nego kako stoji, iako na slici nema da ni zemlje, samo prazna pozadina tako da se ptica još više ističe. Zbog nekog razloga nitko se nije natjecao za nju; Drew ju je poslije mogla kupiti za manje od dvjesto dolara. Često bi znala gledati tu pticu kao da je prava i može joj uzvratiti pogled. Bila je to obična crna ptica, ali prekrasna u svojoj jednostavnosti, samoći, svojoj namet¬ljivoj prisutnosti, istodobno ponosna i skromna na bijeloj pozadini. Ali bilo bi previše teško to sad objasniti Grigoriju Solodinu. Drew reče: "Naravno, dobrodošli ste na dražbu nakita. Nitko ne mora znati o vašoj ulozi u svemu."
"Hvala vam." Činilo se da mu je odjedanput postalo neugodno. Uzeo je šešir i rukavice i rekao; "Još jednom, volio bih da me obavi¬jestite kad dobijete vijesti iz laboratorija."
Izgledalo je kao da će izaći pa je Drew počela brzo govoriti. "Ako se sjetite nečega što bih mogla iskoristiti za dopunski prilog, molim vas, nazovite me."
"Nažalost", reče on gledajući ustranu, "ne vjerujem da imam bilo kakvih dodatnih materijala."
"Pa, pitam vas za svaki slučaj." Drew se osjećala nekako razo¬čarano, iako od njega nije mnogo očekivala. Ali čak i nakon što joj je zaželio ugodno poslijepodne i pognuvši glavu prošao ispod dovratka
— kao da je previsok i preširokih ramena za vrata — Drew se osjetila nekako povrijeđenom zato što joj nije želio pomoći.
MJESEC DANA POSLIJE Nina se uselila u komunalni stan, koji ona i Viktor dijele s trideset i troje drugih ljudi. Imaju veliku kuhinju s tri peći i šest stolova, a posvuda visi oprano rublje. Veliki crni telefon, koji uvijek zvoni ili netko na njemu razgovara, nalazi se na kraju hodnika odmah ispred njihovih vrata. Postoji samo jedan zahod i jedna kupao¬nica pa uvijek treba čekati. Ali sad kad živi upravo na Kazališnom trgu, Nina jednostavno otrči u Boljšoj kad joj zatreba kupaonica. To je jedna od privilegija na kojoj je svakodnevno zahvalna — kao i na prenosivoj peći, koju ona i Viktor imaju da si zagriju sobu, a zahvalna je i na Viktorovoj stipendiji koju dobiva od Moskovskog književnog fonda, na kruhu koji dobivaju od Saveza pisaca i na umirovljenici Darji, koja im svakodnevno kuha i čisti.
Na njihovu katu žive, svaki sa svojom obitelji, druge dvije ple¬sačice, četiri operna solista, dramski pisac, slikar, čelistica i troje glu¬maca. Jedna od balerina uvijek hoda u svilenoj kućnoj haljini koja joj se rastvara, a suprug čelistice svaki dan provodi mnogo vremena u kadi. Dramski pisac uvijek galami na svoju ženu. Dva operna pjevača, obojica tenori, u sobama na suprotnim krajevima hodnika, vježbaju u isto vrijeme kao da pokušavaju nadglasati jedan drugoga. Djeca obitelji koja stanuje preko puta njih imaju malu preplašenu mačku koja luta zgradom, mjauče i cvili.
"Armenci", otkrila je Nina, zapravo su obitelj koja živi u stanu desno od njih i imaju troje djece. Otac je umjetnik poznat po svojim slikama Staljina.
Što se tiče Viktorove majke, ona veći dio vremena provodi u svojoj sobi i pije čaj skuhan u prastarom samovaru na ugljen. (Viktor i Nina imaju vlastiti samovar, od dobre mjedi, proizveden u jednoj od tvornica u Tuli.) Kad se pojavi iza vrata od šperploče, onda je to zato da zapovijeda umornoj Darji, da provjerava komad mesa koji je sirota žena uspjela naći na tržnici ili da s nezadovoljstvom jede i prebire po svakom bijednom obroku koji jadna žena uspijeva staviti na stol. Darja je tiha, ne žali se, stalno izgleda iscrpljeno, ali čini se kao da smatra da zavrjeđuje da ju se tako tretira. Dolazi svaki dan u podne nakon što se izborila za hranu na tržnici i uvijek kao da se istinski čudi što nije donijela točno ono što je madam željela. Bez riječi prazni njezinu noćnu posudu, pere joj rublje, donosi vjedra vode kad se madam želi oprati; madam odbija ići u zajedničku kupaonicu koju svi koriste. I premda sad Darja kuha i čisti i za Ninu, očito je da i dalje smatra madam gospodaricom. Kad joj je Nina povisila plaću, sad kad radi za njih troje umjesto dvoje, Darja se iskreno iznenadila. Ali Nina nema dara za kuhanje i zahvalna je za njezinu pomoć.
U međuvremenu madam kao da je uvijek uvrijeđena kad zatekne Ninu u stanu, kao da je ona gošća koja je previše odužila svoj boravak kod njih. Čini se kao da je madam potrošila sve strpljenje — svu svoju pristojnost — onda kad su pili čaj na upoznavanju i sad je malo ostalo za svakodnevni život. Iako Nina većinu vremena provodi na poslu, a kod kuće gotovo samo spava, privatnost nalazi jedino u činjenici što je madam nagluha. Madam često pobolijeva i loše je volje. "Ne tako glasno, molim, osjećam da me hvata gripa", kaže ona zajapurena lica i teške glave. Drugi put pak kaže da ne osjeća svoje bilo. "Pokušavam cijeli dan, ali pretpostavljam da mi je došao kraj." Kad Nina izrazi sumnju u to, madam napola zatvori oči, ispruži zapešće prema njoj i kaže: "Pokušaj pronaći puls!" Ponekad čak uspijeva uvjeriti Viktora da je ozbiljno bolesna — ali Nina je sigurna da je sve gluma, kako bi privukla njegovu pozornost s drugih stvari, a posebno s Nine.
Madam ponekad ima uredno počešljanu kosu u veliku čvrsto smotanu punđu. Ali kako joj se ptica stalno penje na glavu, kljuca češljić od kornjačevine, madam postupno postaje raščupana, a haljina joj bude poprskana ptičjim izmetom. Tako je različita od Viktora, koji je uvijek čist i uredno obrijan, redovito odlazi brijaču, svakog si jutra lasti cipele, a košulje daje da mu operu i izglačaju u jednoj praonici rublja.
Madam katkad sjedi s njima za stolom i broji žlice i vilice. I Lola je tu, sjedi joj na ramenu, kljuca gumbiće na prednjoj strani madamine haljine. Privlače je sjajni predmeti: biseri u naušnicama koje madam nosi i tanko staklo njezina lornjona. Proizvodi sitan zvuk kuckanja kuckuc — na koji se Nina ubrzo privikava. Na to i na Lolino kriještanje. Ptica je glasna i bučna i zna reći: "Dobar dan!" i "S’il vous plait" i glasno ćereta. I madam zna katkad biti glasna i obje, madam i ptica, zvocaju poput nezadovoljnih žena.
Onih dana kad je raspoložena za razgovor, madam se prisjeća djetinjstva, kako je rasla s kuharicom, sluškinjom, privatnim učiteljem
i dadiljom. Sporoj i umornoj Darji podrobno opisuje kuću u kojoj je živjela, od kvaka na vratima od izrezbarenog stakla do ulja na platnu u njihovim teškim okvirima. Kao da lagano šeće i vraća se u svoj stari dom, to je privatna tura u njezinim mislima, i zastaje pred svakim dragim predmetom. Tu su: kristalni pritiskivač za papir iz Djatko va, srebrni svijećnjak koji je izradio Sazikov, suncobran s ručkom od emajla od Fabergea. Ponekad i Nina to može zamisliti, zasebne sobe za svaku aktivnost: knjižnicu, glazbenu sobu, blagovaonicu. U mislima slijedi madam kroz velika dvokrilna vrata u salon sa svilenim tapetama s uzorkom vitica, u prozračnu kuhinju gdje kuharice spremaju samo najbolje komade mesa i na visoki balkon s kojeg se pogled pruža na široko prostranstvo privatnog posjeda. "A onda, kad smo se vratili, nije bilo ni jedne slike. Kako su te slike bile lijepe. Gledala sam ih i kao da sam ulazila u njih, onako kako čovjek šeće stazom i uđe u šumu."
Na tren je izgledala žalosno. "Naša kuća — puna prostaka. Blatne čizme poredane duž hodnika. Nikad niste vidjele takvu nepristojnost. Kroz zidove ste mogli osjetiti njihov smrad. Nikad se nisu prali. Kao ni ovi Armenci do nas. Lopovi." Rekavši to sjetila se pribora za jelo i počela ga opet prebrojavati.
Činjenica je da i Ninina majka drži pribor za jelo i tanjure u svojoj sobi, ne želi ostaviti čak ni sapun, tvrd i s pukotinama, tamo gdje bi ga drugi stanari mogli uzeti. Madamino ponašanje ne razli¬kuje se mnogo od uobičajena gomilanja sapuna, soli i petroleja, zbog nepovjerenja koje svi osjećaju pa čak i Nina. Jedina je razlika u tome što se madam žali glasno, neprikriveno, kako je činila i Ninina davno preminula baka, a i sve druge bake. Ona je posljednja od te vrste.
"Izlazi li ikada?" upita Nina Viktora kad su živjeli zajedno već tri mjeseca. Još uvijek pokušava otkriti koliko je Viktorove naslijeđe "tajna" i mora li šutjeti i o madam. Jer iako Viktor nikad u javnosti ne spominje majku, nikad nije Ninu specifično upozorio na to i očito da ga nimalo ne brine što Darja širi glasine. Možda mu zbog književ¬nog uspjeha ne zamjeraju takve stvari. Naposljetku, nije on kriv za to u kakvoj se obitelji rodio. "Napušta li ikad stan i zgradu?"
"Nekad sam je vodio u kratke šetnje, ali to bi je uvijek uznemiri¬lo. Ona jednostavno ne voli vanjski svijet." Čini se kao da se zamislio. "Ima jedna riječ koju ona koristi. Prostak. Nije navikla da gleda... ah, znaš, pijance na ulici. Neugodno ponašanje. Nedostatak manira. To je, naravno, zbog njezina odgoja. Nitko se prema njoj ne ponaša kako ona misli da bi trebao."
Naposljetku, ona je žena odgojena na privatnom imanju, putovala je u inozemstvo, žena je koja zna svirati nekoliko glazbala, zna strane jezike. Nije ni čudno što toliko drži do svoje nekadašnje titule, svoje uzvišenosti, prastarih haljina od svile i čipke. Na neki način Nina shva¬ća da je ona poput demobiliziranih muškaraca koji, iako je rat završio prije tri godine, nedjeljom izlaze u vojnim odorama kako bi pokazali svoje ordenje i svoje rane. Kao da žele svakoga podsjetiti — ili možda samo sebe — na to što su nekada bili.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

16 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:39 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dražbovni predmet 34
Naušnice od kxomdiopsida s kopčanjem na štift. Okrugli rez, I karat, 5x5 mm, 14-karatno žuto zlato, čistoća WS
1.800—1.000 $



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

17 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:41 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
SEDMO POGLAVLJE

Evelyn je provirila kroz vrata oko šest sati, a plava kosa joj se poput paperja odmicala od lica. "Daj mi samo vremena da se osvježim i onda možemo ići."
"Spreman sam kad god si i ti spremna."
Ostali kolege s Odsjeka za strane jezike otišli su već ranije, ali Grigorij je to vrijeme iskoristio da ocijeni studentske radove za završni seminar. Nije želio riskirati i dovesti se u situaciju da danas bude sam kod kuće. Već je jutros osjetio potrebu da što prije izađe iz kuće, nije se usudio slušati ni radio pa je čak izbjegavao i pjesme koje su puštane po narudžbi, sa svakojakim porukama koje su se čitale u eteru. To bi ga samo natjeralo da se osjeti kako mu nedostaje... sve. Da, sve. Nedostajao mu je zvuk zatvaranja vrata kad bi se ona navečer vratila kući s posla. Nedostajale su mu telefonske poruke, sva sila njih, jer imala je mnogo prijateljica: Barb koja bi je obavijestila da je uginuo Bowie, njezin stari mops, ili Amelie koja poručuje da će cijeli sljedeći tjedan biti u Bostonu i kako bi bilo da se nađu na piću u Fairmountu? Nedostajao mu je Christinein književni klub, kad bi žene sjedile u dnevnoj sobi, razgovarale i smijale se tako da bi im on uvijek zavidio, a izmjenjivale bi i privatne informacije što bi njega katkad šokiralo; činilo se da nijedna tema nije bila previše intimna da se ne bi mogla spomenuti uz pladanj sira i bocu hladnog bijelog vina. Nedostajalo mu je kad bi je slijedio stubama na kat u spavaću sobu, polako joj svlačio odjeću i opojno vodio Ijubav s njom u jednom od onih spontanih izljeva romantike, koje je Grigorij smatrao tajnom privilegijem bračnog života.
Naravno da je znao kakve su to misli: ne baš uvijek istinite, pri¬kladno bi zaboravljao druge trenutke kad su se on i Christine prepirali zbog sitnica, bili iziritirani neprekidnom prisutnošću onoga drugoga, a ponekad su čak znali izgovoriti strašne stvari — nepovratne i bolne
— koju su još dugo vremena visjele u zraku poput kakvog smrada. A postojala su i duga razdoblja smirenosti. Ipak i prepiranje i iritacija bili su ono delikatno ljepilo koje ih je držalo zajedno, da još osjećaju nešto čak kad bi se, ponekad i na duže razdoblje, zasitili jedno drugoga, bili umorni jedno od drugoga, prije nego što bi se vratili u uobičajenu, pitomu i ušuškanu, ali ipak stvarnu i živu Ijubav.
"OK, spremna sam."
Pogledao je i ugledao Evelyn u dugačkom, kožnatom kaputu koji je pristajao uz njezine čizme s visokom petom. Oko vrata je imala vuneni šal s resicama, ali odlučno ga je svezala u čvor. "Izgledaš baš elegantno", reče joj on, zakopča svoj kaput i krene s njom prema stanici podzemne željeznice.
Ona je predložila da večeraju u jednom tajlandskom restoranu pokraj kazališta Wang i iako Grigorij baš nije imao apetit, pretpostav¬ljao je da će u restoranu ipak dobiti želju za jelom. Uvijek se dobro provodio s Evelyn ili je to barem bilo savršeno ugodno provedeno vrijeme. Bila je pametna, dobrodušna i nije se ustručavala našaliti na vlastiti račun. K tome je dobro poznavala Christine i nije se bojala razgovarati o njoj. Istovremeno se u Grigorijeve misli uvukla jedna nova svijest o nečemu — nezamjetnom, ali jasnom, tijekom njihovih posljednjih nekoliko izlazaka. Bilo je nekih trenutaka, dok bi se opra¬štali, a kad se činilo da Evelyn očekuje nešto više. Nije to prvi put da je Grigorij vidio taj izraz na njezinu licu, ali donedavno je smatrao da si sve umišlja. A onda su stvari postale malo nezgodne, u djeliću sekunde prošli je put primijetio vidljivo razočaranje kod Evelyn, zato što nije reagirao kako je očekivala.
Ali Grigorij je nikada nije smatrao ničim više od... Evelyn, sitne, lijepe i neobjašnjivo same bez muškarca, s iskrenim smijehom, plave kose i s naizgled skupocjenom frizurom i s otprilike trideset pari cipela s visokom petom.
No jutros je Grigorij rekao sam sebi, dok se žurno odijevao i bježao iz kuće, da će biti otvoren prema svim mogućnostima u odno¬su na Evelyn. Obukao je čak i svoju najbolju košulju, onu koju mu je dala Christine, od mekanog i debelog pamuka s uzorkom, vidljivo luksuznu košulju, onakvu koja traži gumbe za manšete. Dosad ju je nosio samo u posebnim prilikama. Pa, možda će se pokazati da je i večeras jedna takva.
Od te ga pomisli uhvati nervoza. U restoranu je postao svjestan da neprestano popravlja manšete. Ali Evelyn je izgledala opuštena i sretna, a Grigoriju je laknulo kad je došao konobar da naruče piće.
"Gumbi za manšete", reče Evelyn. "Lijepi su."
"Pripadali su mojem ocu." Koji je bio geolog i često radio na terenu pa nije baš imao mnogo prilika nositi ih. Feodor, tih i kontem¬plativan, uvijek je zagladivao ono malo kose što je imao, kao da je u njoj skupljena sva neposlušnost ovoga svijeta... a ipak, znao je vikati kad je želio — hvatajući se objema rukama za glavu kad ga je Grigorij zamolio da mu objasni nešto iz matematike, što je on smatrao elemen¬tarnim. Tek kad je Grigorij otišao iz Rusije i upoznao nove prijatelje u Norveškoj, shvatio je da nisu sve obitelji takve i da ne komuniciraju galameći. Kad se jedan njegov prijatelj, dječak, igrao u njihovu stanu u Larviku, preplašio se začuvši Feodora kako vrišti na Katju na ruskom. A oni su samo raspravljali o nečemu što su čuli na vijestima — a Gri¬gorij je prvi put shvatio da drugi ljudi, druge kulture, ne raspravljaju na taj način.
"Izgledaš vrlo dotjerano", reče Evelyn smiješeći se na svoj opu¬šten, blistav način.
Možda je to njegova prilika da krene naprijed — iako se brinuo jer je smatrao da je previše riskantno pokušati pretvoriti prijateljstvo u romantičnu vezu. K tome, Evelyn je bila mlađa od Grigorija, imala je najviše četrdeset — iako njoj očito nije smetala razlika u godinama. Možda je Grigorij bio neka vrsta "dobrog ulova". Pa, dosta često su se studentice zaljubljivale u njega, iako je to nešto sasvim drugo. Tek su ga malo iznenađivale kratke poruke koje bi dobivao na posljednjim stranicama eseja ili testova; "Možemo li nastaviti ovu diskusiju u četiri oka?" ili "Biste li htjeli sa mnom popiti piće?". Pretpostavljao je da će to polako prestati kako bude stario i na nekoliko godina, dok je bio u četrdesetima, tako je i bilo. Ali onda se nešto dogodilo, još mu nije bilo jasno što, ali zaljubljivanja su se opet pojavila, jedna ili dvije studentice svakog semestra. Neke su bile otvorene u tome, ne¬ke nesvjesno očite. Primao je elektroničku poštu s pozivima na kavu "negdje na kampusu?" ili na izložbu ruskih slikara koju bi mogli zajedno pogledati — u Connecticutu. Jedna mu je djevojka lani napi¬sala dugu poruku s detaljima svojih nada i razočaranja, objasnivši mu zašto ga je sad "preboljela" — ali bi li se on ipak htio sastati s njom sutradan navečer?
Na kraju je zaključio da ih privlače njegova bol i tuga. Jer kad je bio tužan, njegova tjeskoba je imala vlastitu zastrašujuću energiju, neki elektricitet koji je vidljivo sjao iz njega i prožimao mu cijelo biće.
A sad Evelyn sa svojom plavom lepršavom kosom...
Konobar se vratio i donio im vino. "Uzdravlje!" reče Grigorij kucnuvši svojom čašom o njezinu, a Evelyn reče: "Sretno Valentinovo!"
PRVA JE PROBA U novoj sezoni, dan je hladan i vlažan, Nina je već dvije godine u braku. U garderobi prišiva vrpce svojih baletnih papu¬čica. Za malim toaletnim stolom preko puta nje sjedi Polina i marljivo maže lice vlažnom kremom, lagano je nanosi tapkajućim pokretima kako bi se bolje upila. To je tek jedan korak u dugoj i kompliciranoj rutini koja završava umivanjem u hladnoj vodi s nekoliko kapi amo¬nijaka, ne bi li izbijelila pjegice.
Dok Polina tapka lice, priča Nini o svojoj novoj Ijubavi, o muš¬karcu koji se zove Igor. Po načinu na koji o njemu govori mogao bi biti filmska zvijezda, ali zapravo je samo još jedan partijski dužnosnik, zamjenik direktora odjela ogranka nekog ureda nekog ministarstva ili već tako nekako — Nina to više nije mogla pratiti. "Tako se slatko ponaša prema meni, Nina. Kao da sam mačić."
"Pa, dobro, tako i treba." Ono što Nina želi reći je: On ti ne treba. Plesačica si; radi na svojoj tehnici, a ne na vezama s tim... laka jima. To je prava riječ, iako je ona ne izgovara. To su pomoćnici i birokrati koji se pokušavaju uspeti na hijerarhijskoj ljestvici. Nina ih često viđa, ima ih u kazalištu u kadrovskom odjelu, gdje vladini agenti u civilnoj odjeći češljaju kroz dokumente svakog čovjeka ne bi li našli nešto o čemu bi mogli izvijestiti svoje nadležne; i na svojim predsta¬vama u raznim ministarstvima, gdje dužnosnici u tamnim vunenim odijelima govore ponižavajuće stvari svojim podređenima; pa čak i u koncertnoj dvorani Boljšoj teatra, ljudi iz agitpropa iz Centralnog komiteta povremeno sjede u dnu dvorane i iz mraka šutke gledaju, dok jadni redatelj drhti sve vrijeme dok traje generalna proba. To su oni tipovi koji ganjaju karijeru i učinili bi sve samo da se popnu što više na ljestvici.
"Mislim daje on onaj pravi, Nina. Stvarno mislim."
"To je dobro, Polina, sretna sam zbog tebe." Ali ne gleda je u oči. Ponekad joj se čini da za Polinu karijera u baletu nije vezana toliko uz ples koliko za koncept — ideju — da bude balerina.
Otvore se vrata. "Rekli su mi da ću te ovdje naći."
Nina se čudi i netremice gleda prekrasnu ženu, a onda ispušta papučicu iz ruke. To je Vjera, stoji pred njom.
Da, to je zaista Vjera, smiješi se i zadovoljna je zbog ovog izne¬nađenja. Vrlo je vitka, dugih udova i više nije djevojčica. Nina cikne i zagrli je. Tijelo joj je krhko — kao da je viša od Nine — dok je drži zagrljenu. Istina je da Nina već dugo nije mislila o njoj.
Sad Nina reče: "Ti!" jer to je sve što može izgovoriti. Ne može doći do daha da bi je predstavila Polini; Vjera se mora sama predsta¬viti, dok se Nina nastoji smiriti i shvatiti kako su godine, rat i tko zna što još promijenili Vjeru, koja sad govori Polini: "Ja sam Vjera Borodina."
Nina je čula to ime — nova mlada ljepotica baleta Kirov. Prezime je novo, pretpostavlja da se radi o umjetničkom imenu, a onda se sjeti što se dogodilo prije mnogo godina, onoga dana kad su bile na audiciji u Boljšoju. Vjerini su roditelji nestali i "Uvijek je bilo nešto čudno s njima..." Prvi put nakon toliko godina Nina misli na njih, na taj obični bračni par iz čijeg se svakodnevnog života nije moglo naslutiti gdje će završiti. Jer tek je sad kao odrasla osoba Nina razumjela ono što kao dijete nije mogla, a što se zaista dogodilo. Ali Nina se ne usuđuje pitati Vjeru — ne pred Polinom. Sto god da se dogodilo, u Vjerinu je najboljem interesu da izbriše svaku povezanost sa svojim roditeljima. I tako je postala Vjera Borodina...
Nina je gleda s iznenađenjem, primjećuje da joj je lice, iako mrša¬vije nego što je bilo prije mnogo godina, procvjetalo, jagodice su joj izraženije i nježno ružičaste. Prednji su joj zubi iznenađujuće ravni, s malo razmaka između njih, i daju joj mladenački izgled dok tako stoji i smiješi se. Kosa joj je zagasito crvenosmeđa. Velike tamne oči široko su razmaknute, pomalo melankolične, i u njima ima nečega nepozna¬to stranog. Možda je to zbog načina na koji je maškarom namazala trepavice i nekako ih razrijedila pa zato sad izgleda mlada i nedužna, gotovo kao da je plakala.
U ruci drži istu vrećicu s uzicom na vrhu kakvu dobiju sve ple¬sačice i u kojoj nose svoje tajice, tunike i dragocjene komade sapuna. To sigurno znači da se Vjera pridružila ansamblu. Ali u tom trenutku Nina je još usredotočena na druge misli: Vjera je živa, preživjela je, vratila se. Polina kaže: "Pa!" kao da je i ona nekad poznavala Vjeru i ništa je više ne može iznenaditi.
Kad je Vjera samosvjesno spustila vrećicu na stolicu uz slobodni toaletni stolić koji već dvije godine stoji gurnut u kut te male prosto¬rije, Nina osjeti nelagodu kao da je ovo njezina soba; sad će se njih tri morati gurati ovdje. Ali to je Vjera, kaže ona sebi — Vjera Borodi¬na... Ipak, Nina je na oprezu, kako to uvijek jest u prisutnosti nekog novog. U međuvremenu Vjera živahnim, rastresenim pokretima briše prašinu sa stola. Ako je u ovoj garderobi, onda to znači da će plesati solo dionice i povremeno imati glavu ulogu. Nina pretpostavlja da ju je angažirao direktor ili Vjera poznaje nekoga u administraciji — pa možda čak u Kremlju. Boljšoj pazi na veze — prijateljske, obiteljske, veze s Partijom. Pogledajte samo Lepešinskaju, nekoć otjelovljenje mla¬denačke vitalnosti, a sad već blizu četrdesete i još pleše glavne uloge; udana je za načelnika Glavnog stožera SSSR-a i svatko u Boljšoju je se boji.
I Vjera mora poznavati nekoga važnog. Nina vidi da se i Polina pita isto, po načinu na koji pogledava Vjeru, možda joj zavidi na lje¬poti ili je jednostavno znatiželjna, ili se plaši kakva će se Vjera na kraju pokazati kao osoba. Jer sad je Vjera samo još jedna osoba s kojom se mora nadmetati. I ona, kao i svaka balerina, sigurno želi ono što i one žele: uzdići se na vrh.
To postaje jasno onog trenutka kad su vidjele Vjeru u plesnoj dvorani jer očito je da je došla zbog svojih zasluga. Agilna je i precizna.
stopala su joj brža od njihovih. Ritam joj je čist i siguran, njezin pas de bourree precizan. Još važnije, ima onu posebnu kvalitetu — ono nešto neuhvatljivo, čarobno — za što govore da i Nina ima: onu iskru koja privlači ljude da vas gledaju.
A ipak Nina uviđa kako lenjingradski stil plesa može biti poma¬lo hladan. Ima neke strogosti u Vjerinim pokretima, sva izražajnost zadržana je u gornjem dijelu tijela (odjevenom u tanki vuneni pulover, vidi se delikatna ključna kost, a koža joj je vrlo blijeda). Ta suzdrža¬na savršenost podsjeti Ninu da nisu različita samo njihova iskustva iz mladosti i odrastanja, nego su i njihova tijela različito istrenirana.
Nina isprva doživljava nešto slično zavisti, ne samo zbog Vjerine tehnike već i zbog njezina tijela — ima duge, delikatne udove i stopala s visokim ristom. Nina osjeti ubod ljubomore kao i prije jer zna da bi dala gotovo sve samo da ima takvo tijelo (iako su prošle godine otkad su ona i njezine kolegice sjedile jedna drugoj na ispruženim stopalima pokušavajući ih oblikovati tako da imaju viši svod ili su masirale jedna drugoj nabrekle mišiće listova pokušavajući ih učiniti vitkijima). Od vrška prstiju na rukama do snažnih prstiju na nogama Vjera je utje¬lovljenje tihog dostojanstva po kojemu je Balet Kirov poznat. Zbog mršava tijela i velikih produhovljenih očiju izgleda gotovo eterično. Nina ne može a da joj ne zavidi na toj nezemaljskoj kvaliteti — a da se i ne spominje Vjerino lice sa širokim jagodicama i gustu riđu kosu. Podsjeća se da i ona ima svoje dobre strane; energiju i prozračnost; strast i glazbenost; brze okrete i skokove koje izvodi naizgled bez napora. Biti sitne građe i snažna već je dar sam po sebi, a i lijepo klasično lice, iako mu nedostaje tajanstvenost, ima svoju privlačnost. Prava je sreća što ona i Vjera imaju različite stilove i stas; to znači da se neće, barem većinu vremena, natjecati za iste uloge.
Mora se suzdržati da već prvoga dana ne postavlja previše pitanja, dok Vjera slaže stvari iz vrećice u ladicu s bravicom. Ali pita je gdje će stanovati.
"S jednom obitelji koju i ne poznajem. Imaju krevet u smočnici. Samo dotle dok mi balet ne nađe neko drugo mjesto." Lakše reći nego učiniti, s postojećim nedostatkom stanova. "Muškarac i njegova supruga sviraju u orkestru — i imaju tri sina." Vjera napravi grimasu, a Nina osjeća sažaljenje prema njoj, zato što će svi biti nagurani u jednoj sobi. "Gotovo da je smiješno, kad razmisliš o tome: zapravo sam imala sreće što sam dobila dozvolu" — boravišnu dozvolu za život u Moskvi — "ali nema slobodnih soba. Istodobno čujem za ljude koji imaju stan, ali se brinu zato što nemaju dozvolu!"
Na toaletni stolić stavila je malu uokvirenu fotografiju — mladi par, tako mlad da Nini treba nekoliko trenutaka da u njima prepozna Vjerine roditelje. Sa stražnje strane fotografije Vjera izvadi požutjeli četvrtasti komad papira, rastvara ga i zatakne u kut zrcala. Kad Nina pogleda izbliza, srce joj poskoči u prsima. To je telegram.
I ne pročitavši ga, Nina zna da je to jedna od onih poruka koje je njezina majka tako pažljivo napisala, prije toliko godina, kao da je sama Vjerina majka.
Njezina majka živi sama u sobi punoj uzdaha... Sad je u mirovini, a nema Nine za koju bi se brinula i čini se kao da se manje posvećuje i vlastitu životu. Čak su se i njezine dobrovoljne obveze prorijedile. Umjesto da ga oslobode iz zatvora, Ninina su ujaka prošle godine poslali u progonstvo na Ural. A starica u prizemlju, kojoj je majka svakodnevno odlazila, umrla je. Ali majka svejedno održava svoj dom besprijekorno čistim, na prozor stavlja cvijeće posađeno u limenke. Čini se da snagu crpi iz neposredne brige za druge, iako sama nikad nije znala prihvatiti pomoć. Čak i kad joj Nina kupi novu odjeću, majka i dalje vezom ukrašava ovratnike i orukavlje svojih razvučenih pulovera, nosi isti stari rubac s izblijedjelim cvjetovima kad odlazi kupovati hranu u Gastronom — ali ovih dana hoda polako, ramena su joj pognuta iako je tek navršila pedesetu. Ona koja je žustrim koracima vodila Ninu i Vjeru poput pačića na audiciju u Boljšoj školu.
Nina se prisjeća kako je majka uvijek voljela Vjeru — i kako još uvijek ima, uza zid, željezni krevet s pamučnim madracem na kojem je sve do prošle godina spavala Nina.
"Bi li više voljela živjeti kod moje majke?" pita je Nina.
"Oh, ali ona sigurno ne bi željela da joj smetam?"
"Ona te voli. Vjera. Bit će sretna." Nina pogleda telegram zata¬knut u zrcalu. Koliko ih je majka poslala? I kad je prestala? Nina želi pitati Vjeru, ali isto tako želi joj reći istinu, koja bi dokazala koliko je njezina majka voli. Ali zna da neke tajne moraju ostati skrivene.
Tjedan dana kasnije Vjera se uselila, sa svojim crnim kaputom od kozjeg runa, s pet pari cipela i velikim putnim kovčegom, u stan iz kojeg je Nina otišla prije godinu i pol. Njih su dvije na neki način zamijenile mjesta i to se čini dobro. Naposljetku, Vjera je prije mnogo godina morala tako naglo otići odavde, a sad ponovo ima svoj rodni grad, svoju najbolju prijateljicu i novu majku, iako se svako od toga troje promijenilo. Nininoj majci više je nego drago da ima Vjeru kod sebe, a Nina i Vjera često se zajedno vraćaju u stan, ponekad s Vikto¬rom, da s majkom popiju čaj. Ti prvi tjedni ispunjeni su povjerljivim razgovorima, kojima nastoje popuniti praznine nastale nakon toliko godina odvojenosti. Naviru priče, rastrgana sjećanja, kao da zajedno pletu veliki neuredni pulover, gledaju ga kako raste i buja oko njih dvije. Uskoro su pronašle novi ritam — vrlo sličan onom starom, ako ni po čemu drugome onda po tome što se nastavlja iz dana u dan.
NINA NE BI ni znala da je Valentinovo, da ga Cynthia nije odlučila proslaviti. Naravno, Shepley je poslao smiješno skupu bombonijeru, a primila je i ponešto depresivni telefonski poziv od Tame, ali nijedno od toga nije zahtijevalo nikakav komentar. Ali sada je Cynthia zajedno s namirnicama za današnju večeru donijela i ružu na dugačkoj stapki i čestitku. Zacijelo su nadležni u Servisu za starije građane dali ruže svim svojim zaposlenicama, pretpostavljala je Nina — ali onda je zaključila da mora dopustiti mogućnost da se Cynthia sama sjetila te geste. Čestitka je bila debela, s fotografijom psića koji u ustima drži srce od papira. Cynthia se potpisala crvenim flomasterom, nacrtala je srce i tiskanim slovima napisala svoje ime, kao da Nina ima poteškoća s vidom.
Ružu je stavila u visoku kristalnu vazu, koju je odnijela na stol u hodniku tako da je Nina može vidjeti iz salona. Pupoljak se već rastva¬rao od topline radijatora; Nina je zaključila da neće dugo potrajati. Pa, nisu li takve i ljubavne veze — procvjetaju iznenada, zatim padnu latice, prvo polako jedna po jedna, a onda naglo sve odjedanput.
Viktor ju je iznenadio kad se pojavio na vratima garderobe s ru¬kama punim ruža.
"Jeste li dobro, dušice?" zove je Cynthia iz kuhinje. Danas, na¬ravno, neće kuhati s lukom. Billy je rezervirao mjesta u restoranu u South Endu — Cynthia ga je nazvala "brasserie".
Pokraj ruže sa zanimanjem je gleda psić s čestitke. "Da, dobro sam, hvala", reče Nina iako se već vraća onaj drugi osjećaj: tamna, prožimajuća, iako neprecizna, posramljenost. Cynthia je nešto radila i glasno štropotala loncima i tavama, kao da želi biti sigurna da Nina opet ne zadrijema. A onda ju je glasnom zvonjavom prenuo telefon.
"Ja ću se javiti, Cynthia", uspijeva Nina reći smirenim glasom, iako iz njezina iskustva zvono telefona uglavnom znači nešto neugodno.
Bila je to Drew Brooks. "Iz Bell..."
"Sjećam vas se, gospođice Brooks, nema potrebe da mi objaš¬njavate."
"Da, znate, zovem samo da vam kažem kako u vašoj zbirci naki¬ta postoji mala nedosljednost."
U prsima ju je strašno stisnulo od užasa i pomisli da slijede nove nevolje.
Radilo se o naušnicama na štift koje su na popisu St. Botolpha opisane kao smaragdne, objašnjava Drew, a glas joj ne zvuči nimalo zabrinuto. "Dok su pregledavali zbirku, naši su procjenitelji primijetili da se radi o kromdiopsidu."
Tu riječ Nina nikada nije čula. Puls joj se ubrzao zato što je uhvaćena — iako nehotice — u laži. "Nisam znala", reče ona. "Bila sam u zabludi."
"Oh, to je česta pogreška", reče joj Drew. "Zapravo, u žargo¬nu se to zove > sibirski smaragd < jer je vrlo čest u tom području. Ne čudim se da i vi imate jedan."
"Znači, ipak se radi o smaragdima", reče Nina s olakšanjem. "Sibirskim."
"Pa, baš i ne. U tome je stvar. Zovu se >smaragdi< zbog boje, ali to je poludrago kamenje. Mnogo je manje vrijedno od pravih sma¬ragda."
"Razumijem." Apsurdno, ali srce kao da joj je potonulo u prsi¬ma — baš kao i onda, iako samo na tren, onoga dana kad je prvi put otvorila malu četvrtastu kutiju i unutra ugledala sićušne zelene nauš¬nice. Osjetila se mrvicu nelagodno zbog svoje zabune.
"To se često događa", reče Drew. "Isto je i s cavorit granatom. To često vidimo."
Nini se stegne grlo. Naravno, nije mogla a da se ne zapita je Ii Viktor znao. Sibirski smaragdi... Ili je i on mislio da su naušnice prave?
"Je li vam dobro?" začuje kako je Drew glasno pita. "Jeste li još tamo?"
"Nema potrebe za galamom."
"Samo sam provjeravala." Bilo je nečega u načinu na koji je to Drew izgovorila zbog čega je zvučalo kao da će se nasmijati. Čak i kad je svratila neki dan, da dobije napismeno imena članova Viktorove obitelji, Nina je osjetila da je djevojka malo ljuta zato što je ponovo morala dolaziti, a Nina joj je mogla ponuditi samo jedno ime. Napisala ga je ćirilicom, objasnivši da osim svoje svekrve nikad nije upoznala nikoga od obitelji s Viktorove majčine strane, a ni s očeve. Drew je svejedno ostala smirena kao da će na kraju ta njezina znatiželja koristiti samo njoj.
"Također sam vas htjela podsjetiti", govorila je sada, "na dopun¬ski prilog za domjenak prije same dražbe, o kojem sam vam govorila. Kao popratne ilustracije nadam se da ću uključiti fotografije bilo kakvih predmeta koji se mogu povezati s nakitom. Osobne predmete, memorabiliju, ako je moguće. Primjerice, ako je neki komad nakita bio darovan, možda još imate poklon karticu koja je bila priložena? Ili sliku osobe koja vam je to darovala? Možemo ih skenirati za digitalne fotografije."
Opet te digitalne fotografije, bile su posvuda. To je prava epi¬demija.
"Molim?" reče Drew.
"Nemam ništa takvo."
Činilo se da Drew nešto čeka. "Pa, ne moraju biti izravno pove¬zane. Moglo bi to biti nešto iz baleta. Ili iz razdoblja kad ste se pre¬selili u Boston. Ili možda samo imena nekih ljudi. U međuvremenu, potražit ću fotografije u arhivu. To je ono što zanima javnost, eto."
"Dobro", reče Nina, znajući da je to jedini način da se završi razgovor.
Drew joj je zahvalila, rekla da je vrlo uzbuđena zbog projekta i zaželjela joj ugodnu večer. Ali dok Nina spušta telefon, osjeća se frustrirano.
Sibirski smaragdi.
To je problem s tim aukcijskim kućama, ti katalozi, svi ti procje¬nitelji... Otkriju previše neugodnih stvari.
POSLJEDNJI TOPLI DANI jeseni, blijedoljubičasti cvjetovi plamenka, cijeli grad obojen je u žutu boju uvela lišća. Njezini znojni dlanovi na prečki, beskrajni jutarnji dril vježbi i popodnevnih proba, stalno iščekivanje večernjih sati. U garderobi je prije druge izvedbe te sezone. Nina sjedi i odmara stopala na Polininoj stolici te gleda kako Vjera nanosi maskaru na trepavice. Naučila je to od jedne plesačice iz baleta Kirov. Na plamenu svijeće zagrije malu tavicu veličine žlice i u njoj otapa komadić crne šminke. Zatim uzima kapljicu te smjese malim drvenim štapićem, kojim dodirne vrh jedne od gornjih trepavica. I tamo ostaje mala kuglica maskare.
"Vrlo zahtjevno", kaže Vjera Nini dok uzima drugu crnu kap¬ljicu, "ali isplati se. Naročito za ovakvu večer." Boljšoj je ostao bez primabalerine assoluta, Galine Uljanove, koja se razboljela i njezinu su ulogu — sezonu otvaraju s Labuđim jezerom — podijelili na dvije; Vjera će igrati labuđu kraljicu Odette, a Nina njezinu zlu dvojnicu Odiliju. "Mogu ti pomoći da i ti urediš svoje trepavice", doda Vjera "ako želiš pokušati."
"Oh, nisam sigurna." Vrući vosak, tako blizu očiju. Iako to nije nikome rekla, Nina se osjeća malo uvrijeđeno zato što uprava ne sma¬tra da je ona — ili Vjera — sposobna otplesati punu, dvojnu, glavnu ulogu. Zar ne vjeruju u Ninine delikatne bourrees i battements, u način na koji njezino tijelo sluša i reagira na svaku nijansu raspoloženja u glazbi Čajkovskoga, kao i u njezine dvostruke piruete, arabeske i fouetties? Šef baleta vodio je probu i održao kratak govor da ih obodri, podsjetivši ih da im dirigent može dati znak ako im zatreba. Krojačice su prepravile Odilijin kostim od crnog perja za Ninu, ali sad je još u širokoj pidžami koja joj služi kao odjeća za opuštanje prije predstave; na pozornicu ide tek poslije stanke. "Moglo bi mi smetati da dobro vidim."
"Ah, na to se brzo privikneš." Jedna po jedna, na vrhovima Vjerinih trepavica stvara se niz kapljica i sa svakom se Vjerino lice otvara, postaje nevinije, oči su joj nekako veće i okruglije. Nina shvaća da se opet iznenadila, kao što joj se to stalno događa, zbog Vjerine ljepote — i zbog činjenice da je Nini na neki način promaklo, dok su bile djeca, kako je Vjera zapravo lijepa. To iznenađenje i kratki, pomalo oštri ubod duševne boli koji ga prati, to su novi osjećaji na koje se Nina polako privikava. Pretpostavlja da je to prirodna posljedica situ¬acije kad imaš pravu prijateljicu svojih godina, djevojčicu, sestru, taj dar koji nije imala od djetinjstva: dar ženskog prijateljstva. Protekli su tjedni bili proces navikavanja ne samo na to kako izgleda dijeliti život na ovaj način, to davanje i uzimanje, nego i na samu Vjeru, ovu novu, odraslu Vjeru, koja je naposljetku drukčija osoba od one koja je prije mnogo godina otišla iz Moskve.
Ipak, večeras ne može a da se ne pita: Da se Vjera nije pridru¬žila ansamblu, bi li možda Nina plesala i Odette, a ne samo Odiliju? Ne budi ljubomorna, govori sama sebi, i ponovo se baca na krpanje papučica, opšiva rubove svakog vrha debelim ružičastim koncem kako bi duže trajale. Večeras će joj trebati najčvršći par baletnih papučica, zbog svih brzih okreta koje Odilija izvodi. I mora se fokusirati, kon¬centrirati, ne smije misliti na jadnu Odette, nego na jarosnu Odiliju i njezinu snažnu volju, na Rotbarta koji je iskorištava za svoje zle ciljeve. Želudac joj se okreće od nervoze na pomisao da će tu ulogu prvi put plesati pred publikom.
Nakon što je Vjera dotjerala svoje trepavice, puhnula je i ugasila svijeću i obrisala malu tavicu prije nego što ju je spremila u ladicu; uprava kazališta ne dopušta svijeće u svlačionicama. Na kraju dovršava šminkanje tako što je u kutove očiju nanijela malu crvenu točkicu.
Kako su daleko došle, misli Nina, od onog lipanjskog dana prije mnogo godina, kad nijedna od njih nije znala čak ni što je plie. Izne¬nada Nina se sjeti nečega što je davno zaboravila. "Tvoja trema." Čim je to izgovorila, požalila je.
Vjera je upitno pogleda.
"Upravo sam se sjetila. Naše audicije. U školi Boljšoja."
Na Vjerinu licu pojavi se neki sjetni izraz, kao da se toga jedva sjeća. "To je za mene bio težak dan. Upravo su mi bili odveli rodi¬telje."
Glas joj je krotak, gotovo afektirano takav, i Nina osjeti val ljut¬nje — zato što je Vjera time nekako prisvojila svoje pravo na tugu. Naposljetku, svatko zna nekoga kome je netko odveden. Od tri glavne balerine ovdje, i Semjonova i Lepešinskaja preživjele su uhićenje svojih supruga; muž Semjonove pogubljen je. Pa upravo je prošle godine usred generalne probe došao muškarac iz tajne policije i pozvao jednu od djevojaka iz ansambla. Svatko je po njegovu kaputu znao tko je on. Djevojka se nikad više nije vratila. Nakon nekoliko dana njezino je ime izbrisano s popisa. Nitko to više nikad nije spomenuo.
A tu je i Ninin ujak, negdje u gulagu. Ipak, Nina savršeno dobro zna da je Vjerin gubitak mnogo teži. Mogla je završiti u dječjem centru NKVDa, gdje bi živjela s delinkventima. Da je bila godinu ili dvije starija možda bi je čekala i smrtna kazna. O njoj sigurno negdje postoji neki dosje. Već je hrabro od nje što je uopće spomenula bilo što vezano uz taj događaj. Naravno, Polina nije u sobi da bi čula. Ipak, to pokazuje da Vjera vjeruje Nini, da zna da ona neće nikome reći — jer jasno je da Boljšoj ne smije znati. Ili možda znaju, ali su spremno to previdjeli. Kao i u slučaju Semjonove, koja je unatoč burnim aplauzima i odobra¬vanju ipak "supruga jednog narodnog neprijatelja." Ali opet, možda Vjerini roditelji, tko god da su bili, što god da su učinili, nisu bili jako važni. Možda nisu bili dovoljno moćni ili dovoljno slavni da itko obrati pozornost na njihovo dijete. Samo pogledajte taj par na fotografiji na Vjerinu toaletnom stoliću, tako su skromni, ponizni i mladi.
Tko god da su bili, što god da su učinili.
Prvi put u mnogo godina Nina si postavlja neka pitanja. Vrlo tiho pita: "Jesi li ikad otkrila što su oni..." Prekida se, jer nije sigurna da želi nastaviti. "Što su tvoji roditelji...?" Ne usuđuje se završiti rečenicu.
Vjera nakratko zaklopi oči kao da želi izbjeći pogled na nešto neugodno. "Hoćeš reći, što su učinili?" Govori polako i vrlo nježno. "Prije nekoliko godina jedna mi je stara susjeda, koja je živjela u istom stanu, ispričala što se dogodilo. Sve je vidjela. Ti su ljudi trebali uhititi par koji je živio u susjednoj sobi. Tamo su prvo došli, ali taj par nije bio kod kuće. Pa su umjesto njih uzeli prve susjede." Malo je slegnula ramenima.
"Ali onda je to pogreška!" Nina je užasnuta. "Kako su mogli... netko bi trebao..." Kao da čuje majčin refren: Kad bi drug Staljin znao... čim on sazna...
Vjera se ne čini bijesnom, samo tužnom, i Nina shvaća da je pre¬kasno, njezini roditelji nisu mogli tako dugo preživjeti. Možda je Vjera čak i dobila neku vijest o njihovoj smrti. Ipak, takva pogreška. Da i ne spominjemo kako će to zauvijek biti zabilježeno u Vjerinu dosjeu.
"Svaki put kad se vozim vlakom ili prelazim preko mosta", go¬vori Vjera, "ne mogu a da se ne zapitam: Jesu li oni gradili te tračni¬ce? Jesu li oni ti koji su radili na tim cestama?"
Nina nikad nije zaboravila riječi koje je Vjera tako davno izgo¬vorila. Njih dvoje rade važan posao. Zato su morali otići. Ali sad joj još nešto pada na pamet: Možda je ona stara susjeda izmislila priču o bračnom paru iz stana do njihova, tako da Vjera ne mora čuti gorku istinu. Možda je lagala susjeda, a ne ljudi iz NKVD-a.
Odjedanput se osjetila potpuno zbunjenom.
Otvaraju se vrata i krojačica donosi Vjeri kostim, na kojem su po¬novo prišivena neka otpala pera. "Hvala", kaže Vjera mirno, gotovo kraljevski, polako ustajući kako bi ušla u čvrstu bijelu baletnu suknjicu. Namješta je preko svilenih čarapa, podiže bijeli korzet, provlači ruke kroz pernate naramenice. Izraz joj je lica nedokučiv, zatvoren. Nina je to već vidjela kod Vjere kad je u kontaktu s drugim ljudima. Ona je jedna od onih solistica koje se drže za sebe, ne brblja s ostalim plesači¬cama — a ipak je ta uzdržanost, ta šutljivost čine nekako privlačnijom. Dok joj krojačica zakopčava kostim, Nina primjećuje kako Vjeri dobro pristaje ne samo taj kostim nego i cijela uloga, kako je graciozna i krhka, kao da u njoj ima nešto tajanstveno i progonjeno.
"Idite da vam poprave šminku", kaže joj krojačica prije nego što žurno ode.
U zadnji tren Nina zaželi Vjeri; "Ni puha, ni pera."
"K čortu!"* reče Vjera i pođe za krojačicom.
GLEDATELJE KOJI DOLAZE U posljednju minutu vode do njihovih sjedala jer svjetla se već gase, ali oni šuškaju svojim programima pa čak i razgovaraju za vrijeme uvertire. Grigorij sjedi do Evelyn i shvaća da se nije usredotočio na glazbu Čajkovskog nego na druge zvukove oko sebe: na kašljanje starijih ljudi, na usoptalo disanje debelih, na šapat malih djevojčica u njihovim haljinama od teškog baršuna. Mlada majka iza njega objašnjava svojoj kćeri da će se uskoro dignuti zastor i da će se na pozornici pojaviti ljudi, a djevojčica joj plačnim glasom odgovara da se boji mraka. S Grigorijeve desne strane nekoliko mla dih žena dodaju jedna drugoj paketić žvakaće gume, a zvuk šuštanja i gužvanja papira čuje se niz cijeli red. "Čovjek bi pomislio da smo u cirkusu", šapne Grigorij Evelyni. Nasmijala se i potapšala ga po ruci, na neki milujući način koji mu se sviđa. Koliko se već dugo Grigorij nije ovako osjećao. Ostavila je ruku na njegovoj, a on je iznenađe¬no pogledao dolje pa je trenutak postao neugodan; Evelyn povuče ruku. Zbunjen, Grigorij se okrene i bijesno pogleda žene sa žvakaćom gumom. Čini se da ga nisu primijetile.
Napokon se zastor dignuo i Grigorij se mogao izgubiti u svijetu koji je bio lijep, ali i malo smiješan, princ Siegfried u bijelim je tajicama, izgleda izgubljeno i maše rukama kao u pantomimi kao da je smak svijeta. Nakon međuigre stvari su se popravile: počela je poznata sanjiva melodija, tu je mračna, maglovita šuma, a pare suhog leda povlače se i otkrivaju dvadeset četiri djevojkelabuda kako sjede pognute s rukama preko glave. Mukli zvuk nogu dok izvode bourrees preko pozornice. Odette je lepršava i plašljiva s perjem na pokrivalima za uši. Imaju dobra sjedala, tako su blizu da Grigorij vidi podrhtavanje suknjica — plosnate su i ukrašene nečim što sliči na bijele karanfile. Evelyn uzdahne i lagano se nasloni na njegovo rame. Možda nije bilo namjerno; Grigorij ima široka ramena, visok je muškarac, možda joj je jednostavno bio na putu.
Kad su se upalila svjetla za stanku, Evelyn se pridružila gomili koja žuri u toalet. Grigorij se progurao do kraja reda sjedala, pošao van u predvorje i kupio im svakome čašu crnog vina. Pijuckajući svoje piće, osluškuje razgovore koji ga okružuju. Pokraj njega je žena koja prijateljici nabraja svoj pun raspored kulturnih zbivanja. "Sljedećeg tjedna idem u kazalište ART", kaže ona pokazujući retke u svojem notesuplaneru, "i u Huntington." Prolazila je vrškom prsta niz iduće tjedne: "Balet, balet, simfonija, Huntington, simfonija."
Muški glas reče: "Čini se da Odette nije baš najbolja večeras."
"Misliš?" upita žena.
"Nije tako sigurna kao sinoć", reče muškarac. "Pitam se nema li neku povredu." Glasno uzdisanje. "Da ne spominjemo da su labu¬dovi oko nje poput krda slonova."
Ma, dajte, poželio je reći Grigorij: Vi razmaženi, razmaženi ljudi. Plesačica je prekrasna, baš kao i djevojkelabudovi, daju sve od sebe da vam predoče divotu. Ako baš i "nije najbolja", to Grigorij uopće nije primijetio. Ovi ljudi — uključujući i njega samoga — previše su navikli da im se ugađa i zar ne mogu jednostavno prihvatiti ljepotu svega toga, dok sjede u ovom otmjenom, pozlaćenom kazalištu i dok živi orkestar glazbom prati toliku tjelesnu profinjenost? I taj čovjek smatra da ima pravo biti razočaran! Ti su ljudi toliko mnogo očekivali, kako su mogli toliko očekivati i opet se ne posramiti zbog svojih sitničavih razočaranja.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

18 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:42 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Jednu su djevojčicu, malu Kineskinju u haljinici s volanima, nje¬zini roditelji svijetlo plave kose nutkali slatkišima. "Sve, samo da zavo¬li balet", reče majka, smijući se, Grigoriju kad je primijetila da ih promatra.
"Ovo joj je prvi put?"
"Da", reče otac. "Ima četiri godine pa nisam siguran koliko će zapravo shvatiti."
"Ali ja nisam mogla dočekati", reče majka, blistajući od zado¬voljstva. "O ovome sanjam već deset godina."
Grigorij joj uzvrati smiješak. Prekrasno je vidjeti ovakve roditelje, koji uživaju u ulozi roditelja. Ova djevojčica vjerojatno nikad neće potpuno spoznati koliko su je ovi roditelji željeli i voljeli prije nego što su je uopće upoznali. Bilo je to nešto što je Grigorij razumio i još osje¬ćao — kao neko davno sjećanje, blijeda nada i čežnja. On i Christine razmišljali su o usvajanju djeteta nakon mnogih neuspjelih trudnoća, ali onda je Christine rekla da nema snage prolaziti ni boriti se s onim što je možda pred njima: godine čekanja, birokracija, mogućnost da sve odjedanput propadne. Koliko god je sam želio nastaviti, Grigorij nije imao srca tjerati je na to. A sada o tome više nije razmišljao.
Christinina prijateljica Amelie, koja ima trogodišnje blizance, rekla je prošle godine nešto čega se i sad sjećao: "Cijeli život sam se pitala kakvi su bili moji biološki roditelji, pitala sam se tko su, kako izgledaju. Ali otkad imam djecu, više se time ne zamaram. Jer gledam svoju djecu i vidim odgovor. Tu je u njihovim crtama lica, u njihovoj osobnosti. Sve što nije Rick i njegova obitelj, dolazi s moje strane. Napokon mi moja djeca pokazuju odakle potječem."
Grigoriju roditelji nisu ispričali sve pojedinosti vezane uz njegovo posvojenje. Jedan od razloga je taj što je njegova majka, unatoč svojoj naravi znanstvenice, čvrsto vjerovala u sudbinu; Grigorij je tek mnogo kasnije shvatio da nije željela narušiti čudo tog događaja, to što se on kao dijete tako kasno našao u njezinom naručju, tvrdom istinom o okolnostima koje su ga dovele k njoj. Rekla mu je da je priča neu¬godna i da oni znaju tek nekoliko činjenica. Što se tiče njegova oca Feodora, uvijek je više volio izbjegavati nepotrebne komplikacije. Neka sve ostane jednostavno, govorio je — kao da život takvo što dopušta.
Grigorij je još ponekad u mislima vidio majku i ravni razdjeljak u njezinoj smeđoj kosi, koja je blijedjela. Kao dijete divio se urednosti i jednostavnosti tog razdjeljka i to kako on gotovo utjelovljuje Katjinu strpljivost i koncentraciju. Jedanput, kad je bio vrlo mali, dok su još živjeli u Rusiji, Grigorij je gledao kako majka navečer četka kosu; kad nije bila skupljena kopčama, izgledala je nekako duža, glada i Grigorij se iznenadio što je Katja odjedanput postala mlada djevojka. Čak i sad se sjećao da je osim čuđenja osjetio i veliki strah zbog te iznenadne preobrazbe i kako je netko koga je mislio da poznaje, tako brzo postao netko drugi.
Nagle preobrazbe čekale su sve troje. Kad je Grigoriju bilo jeda¬naest godina, otac je prebjegao dok je bio na jednoj konferenciji u Beču. Kao što su i planirali, Katja je uspjela sebe i Grigorija prebaciti u Norvešku, gdje im se pet mjeseci kasnije pridružio Feodor.
Bilo je to u Norveškoj, dok je još bio dječak, da je Grigorij slu¬čajno čuo jednu prijateljicu svojih roditelja, ženu koja je živjela u stanu do njihovog, kako napola u šali kaže njegovoj majci: "Vaš problem je u tome što ste Rusi: ne znate biti sretni." I tu je rečenicu Grigorij zapamtio, iako nije baš vjerovao u istinitost ženinih riječi. Ako su nje¬gova majka — a i otac — djelovali ponešto smrknuto, to je zacijelo bilo zbog toga što su živjeli u strahu i što su mnogo toga ostavili za sobom: prijatelje, nešto malo rodbine (imali su vrlo malo rođaka), sobe u koji¬ma su se osjećali kao kod kuće, jezik koji im se bez napora kotrljao s jezika. Tek je mnogo kasnije Grigorij shvatio da je njihov odlazak iz zemlje bio povezan s njihovim znanstvenim radom, s onim što su znali i vjerovali. Toliko je toga što Grigorij nikada nije saznao o njima. Njih su troje živjeli u Norveškoj dvije godine, onda su se preselili u Pariz, a kad je Grigoriju bilo šesnaest, Katja je prihvatila mjesto predavača na sveučilištu u New Jerseyu, gdje je i Feodoru ponuđeno dobro mjesto u laboratoriju. I tako je mladi Grigorij, žgoljavi adolescent, postao, u mjeri u kojoj je to mogao, Amerikanac.
Sve je to bio ispričao Christini, sve čega se sjećao počevši od potajnog puta u Norvešku te kako je stigao u Francusku ne znajući ni riječi francuskog. O tome kako je prvi put išao s majkom u kup¬nju, u trgovinu koja nije bila sovjetska i kako se šokirao kad im je vlasnik rekao "hvala", nakon što su platili. O tome kako nikad nije vidio toliko vrsta zelene salate dok nije došao u Pariz. O avionu koji se spuštao na američko tlo i kako je iz njega gledao krovove kuća i blistave plave krugove i četvorine i kako nije mogao vjerovati kad su mu objasnili da su to bazeni. O svemu je tome pričao Christini na njihovom trećem izlasku i od te ju je večeri volio, zbog načina na koji ga je slušala, s potpunom pozornošću, kao da si sve pokušava predočiti. Tek je mnogo poslije shvatio da je to bio prvi korak njegove verzije Amelijina iskustva — otkrivanje svojeg skrivenog ja kroz Ijubav prema drugome.
Ispričao je Christini o svojim inteligentnim roditeljima uvijek kiseloga lica, koji kao da su nakon dolaska u Ameriku izgubili svoju prijašnju svjetovnost, kao da su je ostavili negdje na nekoj polici za prtljagu u vlaku. Dok su se u Norveškoj, a poslije i u Francuskoj, pri lagodavali s malo problema, u ovoj posljednjoj zemlji to im je išlo teže, s nekim oprezom i nerazumijevanjem. Zbunjivali su ih čak i najbeza¬zleniji američki običaji; obično pitanje "Kako ste?" na koje se zapravo ne očekuje odgovor, čestitke zahvale sutradan nakon što su kod nekoga bili na večeri ili za rođendanske darove na kojima im je slavljenik već osobno zahvalio... Tek je mnogo kasnije Grigorij shvatio da veći dio njihove zbunjenosti nije imao uzrok u njima samima nego u načinu na koji su ih drugi gledali i ponašali se prema njima: bili su stariji par sa sinom tinejdžerom — koji je govorio neobičnim naglaskom i imao čudan smisao za humor. Ljudi su ponekad mislili da im je on unuk. Grigorij je pretpostavljao da je razlog tome bila više njihova bojažljivost nego njihove godine. Ili su ljudi osjećali da se razvija nešto što je Grigorij već odavno osjetio; da unatoč ljubavi koju osjeća za svoju malu obitelj — jedinu koju je imao i kojoj je pripadao, i koja je bila prožeta složenim emocijama baš kao i svaka druga — istina je bila da je oduvijek osjećao izvjesnu, iako malu, nepremostivu distancu između sebe i svojih roditelja. A onda su, kad je bio u dvadesetima, oboje umrli.
"Ups, oprostite. O, zdravo."
Pred Grigorijem je stajala, jer put joj je zapriječila gomila ljudi pred šankom, žena iz Bellera — a njemu je trebao trenutak da je pre¬pozna. "Drew. Zdravo."
Držala je plastičnu čašu vina, malo joj se prolilo po ruci, i izgle¬dala je iznenađeno. "Oprostite što sam se zaletjela u vas. Barem nisam prolila po vama vino. Ah — ovo je moj prijatelj Stephen."
"Drago mi je", reče Grigorij rukujući se s muškarcem, a Drew reče: "Oprostite", prinese ruku ustima i posrče s nadlanice prolive¬no vino. "Stephen, ovo je... Grigorij Solodin." Izraz lica joj se tada promijenio, postao je gotovo bolan. Grigorij je shvatio da je to zbog aukcijske kuće i Grigorijeva tajnog statusa koji je imao. Nitko nije trebao znati za njega.
Grigorij reče: "Baš lijepo što smo se vidjeli, Drew", kako bi pokazao da ima u nju puno povjerenje i da je siguran da se ona neće izbrbljati. Dok su se drugi gledatelji gurali pokraj njih, njezin zgodni mladić, ponešto slabašne grade ali sa samouvjerenim osmijehom, laga¬no zagrli Drew da je malo pogurne naprijed.
"Uživate li u predstavi?" upita Drew i dalje izgledajući kao da joj je neugodno.
"Jako. A vi?" Iznad njezina ramena Grigorij ugleda Evelyn kako im se približava i osjeti da u njemu raste napetost; nadao se da će Drew razumjeti da ni Evelyn ne zna ništa o njegovoj povezanosti s dražbom. Prišla im je i s očekivanjem gleda u Drew i Stephena, dok joj Grigorij pruža vino. Ako bude sreće, pomislit će da su ovo dvoje njegovi studenti. Grigorij reče: "Ovo je moja dobra prijateljica i kole¬gica Evelyn Bennett."
Evelyn upita: "Vi ste Grigorijevi studenti?"
Drew pogleda Grigorija kao da se pita što bi odgovorila, ali uto Stephen reče: "Ah, vi ste profesorica?"
"Oboje smo", reče mu Evelyn.
"Evelyn predaje talijanski", reče Grigorij, "a ja predajem ruski jezik i književnost."
"Ah, tako je. Drew mi je rekla da je jedanput pokušala naučiti ruski."
Drewino lice porumeni. "Bojim se da nisam dobra u jezicima", reče ona s nelagodom. "Ali odrasla sam s romantičnim idejama o Ru¬siji pa sam se naposljetku upisala na početni tečaj ruskoga. Ali stvarno mi ne ide..."
Zvono je glasno zazvonilo, označavajući kraj stanke. "Ah, evo ga", reče Grigorij brzo, "pretpostavljam da bismo se morali vratiti na svoja mjesta", iako je savršeno dobro znao da se svjetla neće ugasiti još dobrih deset minuta.
"Da, i mi!" reče Drew, kojoj je očito laknulo što je Grigorij našao izlaz iz njihova razgovora. "Uživajte u ostatku predstave."
"Drago mi je što smo se upoznali", doda mladić.
"Ah, znači to nisu tvoji studenti", reče Evelyn smijući se, dok je Grigorij krenuo prema vratima dvorane. "Jesi Ii ih tu upoznao i počeo razgovarati dok sam bila u toaletu?"
"Na neki način nas je gomila gurnula jedne prema drugima", reče joj Grigorij, sretan što baš ne mora lagati. Pošli su prolazom izme¬đu sjedala i skrasili se na svojima. Evelyn je u toaletu popravila šminku i počešljala se tako da je sad izgledala posebno vedro i zdravo. Ipak, Grigorij je primijetio da više ne može tako lagodno razgovarati s njom kao prije. Osjećaji koji su ga zagrijali tijekom prvog čina nestali su ili su se možda samo povukli. Iako je Evelyn sjedila do njega podjednako blizu kao i prije, između njih je bio određeni prostor, neka nelagoda. Grigorij zaključi da to ima veze s mladom ženom. Drew Brooks; s tim kako je Grigorij bio smeten i nije znao što da kaže, kako da objasni stvar. Čak se i sad osjećao zabrinuto, nemirno, svjestan da je ona tu negdje u kazalištu s njim.
Vratio se dirigent. Orkestar je ponovo počeo sa svojim nezahval¬nim zadatkom, a zastor se napokon dignuo otkrivši razne princeze, a onda je ušla Odilija prerušena kao Odette. Iako je Grigorij već mnogo puta gledao Labuđe jezero (još otkad su on i Christine imali pretplatu), nešto je u večerašnjoj izvedbi — Odilijina zla samouvjerenost, njezina napadna ljepota, opaka preciznost njezinih brzih okreta i fouettees — prevladalo smiješnu scenografiju, beskrajne solo dionice i sramežljivu princezu koja se beskrajno šepiri. Priča je doista bila tragična: kako čovjek ne bi nasjeo na trik te zamamne žene? Odjedanput je Grigorij osjetio pravo sažaljenje, ne samo za sirotu Odette, koja drhti negdje u šumi, već i za Siegfrieda i njegovu nesvjesnu izdaju, koji je i sam tako postao žrtvom. Naposljetku, bila je to časna pogreška. Smiješno, ali Grigorij nikada prije nije o tome mnogo razmišljao, nije mu bilo toliko stalo, nego je samo mislio: "Jadni je Siegfried zeznuo stvar." Ali sad, nakon što je gledao Siegfrieda kako poskakuje, visoko skače i vrti se do boli, Grigorij je shvatio balet na jedan nov, opipljiv način. Isto se znalo događati kad bi ponekad čitao dobru poeziju ili bilo koju dobru knjigu: istina bi ga dotaknula do srži i ne bi ga htjela pustiti.
"MOJE DVIJE LJEPOTICE", reče Viktor kad su se Nina i Vjera posli¬je sastale s njim i Geršom, obraza rumenih od uspjeha. Predstava je bila savršena — iako Vjera, uvijek samokritična, inzistira da se gotovo spotaknula u jednom bourreeu dok je izlazila s pozornice na kraju drugog čina. Ipak Nina joj vidi u očima da Vjera, baš kao i ona, osjeća isti ponos i veliko olakšanje. U njihovu garderobu jedva da su stali svi buketi cvijeća koje su dobile. Nina je onaj najveći i najšareniji s cinijama i nevenima dala majci kad je došla iza pozornice — i na svoj majčinski način izgledala je čak ponosnija nego inače, ne samo na Ninu nego i na Vjeru.
Vjera je tada odrezala jedan cvijet iz svojega buketa i pričvrstila ga majci na ovratnik kaputa, a kad je majka otišla kući i kad su se Vjera i Nina oprale i odjenule, učinila je isto za Ninu. Pričvrstila joj je gladiolu na lijevi rever — onaj iznad srca — tako da su latice, bijele a na rubovima ružičaste, gledale nadolje. "Da se vidi da ti je srce već zauzeto." Za sebe je izabrala veliku zijevalicu, s mnogo malih blijedih latica, ali pričvrstila ga je uspravno.
Sad su u Kijevu, u novom restoranu kojim upravlja ukrajinsko Ministarstvo trgovine. Jedu svinjetinu u umaku od mrkve i luka. Mali sastav, zguran u kut prostorije, glasno im svira.
"Kad si onako micala rukama, Vjeruška", reče Viktor "zaista, kao da sam čuo šuštanje perja." Uvijek je u najboljem izdanju kad je u društvu lijepih žena. Iako je Vjeru vidio tek nekoliko puta, već se prema njoj ponaša kao prema staroj poznanici; Nina mu je ispričala o njihovu djetinjstvu i kako su zajedno išle na audiciju u Boljšoj — ali nije spomenula da su odveli Vjerine roditelje. Kad je Viktor, nakon što je prvi put vidio Vjeru, primijetio da joj je u očima vidio veliku tugu, Nina je to objasnila rekavši kako je Vjera za vrijeme rata uspjela pobjeći iz Lenjingrada, ali je tamo izgubila cijelu obitelj za vrijeme opsade. Sto i nije bila laž.
Gerš, koji je samo jednom prije vidio Vjeru, reče: "U jednom sam trenutku shvatio da sam zaboravio kako si to ti. Hoću reći, postala si Odetta." Vjera se doista preobrazila, postala je pola žena, pola la¬bud; u nekim trenucima, kad bi se pomaknula, poneko bi pero otpalo s njezina kostima kao da želi naglasiti njezinu krhkost. Dok je plesom pričala priču kako su ona i ostale labudice bile pod djelovanjem ča¬rolije, njezino tužno preklinjanje činilo se iskrenim, nimalo otrcanim. Nije bilo potrebno naprezati maštu da bi se shvatila Siegfriedova op¬sjednutost njome. Gladeći nevidljivo perje obrazom, čupajući ga iz nevidljivih krila. Vjera je doista bila poput ptice, očaravajuća, a čak joj je uspjelo da zadrhti u okretu, drhtaji su joj prolazili leđima, s jedne ruke na drugu, dok se na treperavim stopalima vrtjela u nizu bourreea preko pozornice.
"A ti", reče Viktor Nini, "moram to opet reći, ti si svima odu¬zela dah."
Istina je da je publika glasno zadržala dah kad je Nina napravila trideset dva fouettees. Aplauz je počeo dok je bila na polovici, tako glasan da nije čula glazbu i morala se nadati da će je dirigent pratiti. Sa svakim zamahom noge okrenula bi se brže, kaplje znoja letjele su, pekle je u očima — a ipak, završila je čisto i precizno, i mirno izbrojila do pet prije nego što je izašla iz poze. U sebi, ipak, Nina smatra da je to jeftino, ti tehnički detalji. Jeftin način da se impresionira, nema tu ničega profinjenog ni umjetničkog — samo virtuozno pokazivanje, koje zahtijeva aplauz i da čovjek zine od divljenja. Nina želi učiniti više od tih zgodnih trikova; želi da joj tijelo pjeva, da joj oči, ruke pa čak i kut pod kojim će nagnuti glavu prenose svaku nijansu glazbe, i svaki aspekt lika kojeg pleše.
Svejedno, bila je to dobra večer. Još dok je pravila prve korake osjetila je da će biti tako, da je tijelo neće iznevjeriti, da već ima publi¬ku pod svojom kontrolom.
"Dobro, dakle, imamo više razloga za slavlje", reče ona i obja¬sni Vjeri; "Viktorova nova knjiga dobila je izvrsne kritike." Gosizdat, državna izdavačka kuća, upravo je tiskala novu zbirku njegovih pje¬sama, koju su i Izvestija i Pravda najavile s oduševljenim prikazima.
"Da, zdravica!" reče Gerš podižući čašu ukrajinske votke. "Za naše dvije Pavlove", gleda Vjeru i Ninu svojim zdravim okom, "i naravno", sad gleda Viktora, "za našu iduću Annabelle Bucar!*" Smiju se; to je autorica velikog bestselera Istina o američkim diploma¬tima.
Nina reče: "Sad ću se uozbiljiti" i okrene se Viktoru. "Sviđaju mi se tvoje pjesme. Znam da sam ti to već prije rekla, ali ne znam kako bih to drukčije izgovorila." Ona smatra da su njegove pjesme lijepe i nepretenciozne, voli nesputanu radost u njegovu jeziku, čistoću njegovih fraza. Kratki stihovi, žive slike. "Ponosna sam na tebe."
Gerš reče: "Ninjula, trebali bismo slaviti tebe i Vjeru!"
"Molim te, Gerš, zašto ih zaustaviti?" reče Viktor. Vjera im svi¬ma toči votku u čaše. Podigne svoju i kaže; "Za poeziju!"
Nina se smije, gleda u Gerša i kaže: "Za glazbu!"
Gerš podigne obrve da pojača napetost i pričeka sekundu, a onda reče: "ZA ljubav!"
Dok gutaju votku, glazba odjedanput postane zbrkana; sastav je izgubio tempo, a onda potpuno i melodiju. U nekoliko trenutaka melodija se promijenila i pretvorila u američku pjesmu koju svi znaju. Nina i ostali pogledavaju prema vratima. Ta pjesma znači da su ovdje stranci.
I doista, na ulazu su dva inozemna para, žene u kaputima od kamelhara, muškarci u dugim kaputima, ali bez šešira. Šef sale dočeku¬je ih i smješta nedaleko od društva u kojem su Nina i Viktor, dovolj¬no blizu da im Nina čuje glasove. Govore francuski, ali to nije onaj poznati vokabular baleta i Nina ništa ne razumije unatoč obveznim satima učenja jezika u Boljšoju. Osjeća neku čežnju i neki neobjašnjivi sram — zato što ne razumije i ne želi razumjeti. "Voljela bih da mogu govoriti neki jezik", reče ona vrlo tiho.
"Već govoriš", reče Viktor. "Jezik plesa."
Ali Nina osjeća neobičnu, snažnu želju da upozna više od svoje zemlje; da vidi mjesta koja sad može samo zamišljati, da čuje zvuko
Amerikanka (hrvatskog podrijetla), koja je nakon rata prebjegla u Moskvu, odrekla se američkog državljanstva i napisala (ili dala napisati u svoje ime) knjigu kojom je napala američki State Department i veleposlanstvo u Moskvi.
ve pravih stranih jezika — ne uobičajeni gruzijski, kalmički, latvijski i uzbečki. Ne može a da ne bude malo ljubomorna na Viktora, koji je putovao više od nje, čak je bio u Engleskoj; to je bilo prošle godine, nešto u vezi s javnim odnosima. Njega i još dvojicu pisaca (s pratnjom iz MVD-a) poslali su da posjete ruskog pjesnika koji tamo živi već tri¬deset godina. Nagovorite ga da se vrati, bio je neizgovoreni cilj — iako ga Viktor i ostali, unatoč najvećim naporima, nisu uspjeli nagovoriti da se predomisli. Ali ono što im je pošlo za rukom nije bilo ništa manje uzbudljivo: kupili su odijela od finog gabardena, dolčevite, sjajne krava¬te od svile — i još važnije, engleski penicilin, mnogo bolji od domaćeg. Za Ninu i ostale supruge donijeli su najlonke i zapadnjačku kozmetiku.
Ninina putovanja s Boljšojem ograničena su na domaće granice. Prisutnost ovih Zapadnjaka, tako blizu nje, podsjeća je večeras da je svijet velik i pun tajni. Sjetila se, kao što često čini od djetinjstva, one žene koja je izašla iz velikog hotela, s velikim šeširom i sitnim dijaman¬tima u ušima. Opet se vratio onaj isti osjećaj čežnje i shvaćanje da je njezina domovina, ta veličanstvena nacija, unatoč svojoj golemosti, tek jedan komad velikog mozaika svijeta.
Noćni klub malo je utihnuo, ostali su gosti oprezni — razgovo¬ri su prigušeni, zdravice kratke. Samo je mladi par tamo straga malo pripit i dopušta si da podigne glas. Kad su počeli pjevati jednu staru cigansku pjesmu, glasno mumljajući riječi, Nina opet osjeti onaj neo¬bični sram; poželjela je da je negdje drugdje.
I Viktor i ostali spremni su za odlazak, ali ipak nekako oklijevaju rastati se. Odlučuju svratiti kod Gerša. Nina mnogo radije provodi vrijeme u toj sobi — gdje miriše na cigarete, podgrijani čaj i Geršove pljesnive košulje i stare zavjese — mnogo radije nego u suprotnom dijelu zgrade, s madam iza zida od šperploče, koja se osjeća "boležljivo" ili za drvenim stolom broji pribor za jelo, uzvišena i namrgođena, koja zahtijeva unuke i pruža ruku prema Viktoru da joj opipa puls. Viktor je zamalo propustio večerašnju predstavu zbog male drame koju je madam izvela. Imala je dugi napad kašlja, za koji je Nina sigurna da ga je sama namjerno izazvala. Ponekad način na koji je madam gleda otkriva sve s bolnom jasnoćom; da Nina nije nimalo drukčija od osta¬lih neotesanaca u hodniku, da je prosječna djevojka koja svojata ono što ne bi trebalo biti njezino — Viktora, pa čak i sam fizički,prostor, samu blizinu "Njezine Milosti" i njezinu plemenitu krv. Ti nisi Lilja.
Ali Viktor je odan majci. Jednoga dana prije nekoliko mjeseci napunio joj je lavor vrućom vodom kako bi u njoj namakala noge. Nina je provirila kroz pukotinu na vratima, kao da će joj to pomoći da nešto shvati, i vidjela Lolu na madaminu ramenu kako joj gladno kljuca naušnicu, dok Viktor s ljubavlju (to je jedini način da se opiše taj čin) stavlja teško vjedro puno vode pred majčina stopala.
Otada ih se Nina više ne usuđuje špijunirati jer mrzi osjećaj koji to u njoj budi.
Pita se osjeća li i Vjera ikada nelagodu kad se vraća kući i ulazi u pomalu tužnu (tako to Nina uvijek osjeća) sobu Ninine majke.
Kod Gerša Vjera se umorno spušta na tvrdu tamnu sofu koja je okrenuta prema pijaninu. "Morat ćeš češće imati ovakve uspjehe", kaže Vjera Viktoru. "Tako da uvijek imamo razloga za slavlje."
Iako ga je njegova pohvala očito obradovala, Viktor uspijeva osta¬ti nonšalantan i pita; "No, dakle, otkud je ovo stiglo?" vidjevši niz čokoladica zamotanih u šarene folije.
"To je zapravo od Zoje", reče Gerš. "Ponudite se."
Viktor guli šarenu foliju s čokolade, dok se Nina prisjeća žene sjajnih očiju i kovrčave kose, koja je s obožavanjem gledala Gerša. Tako nevjerojatan par. Nina se čudila u kakvoj je vezi Zoja s Geršom i pita se gdje je ona večeras. Dok Gerš zagrijava vodu za čaj. Vjera izuva cipele i podiže noge pod sebe na sofu. Nakon što su svima podijelili bombone, Nina i Viktor sjedaju pokraj Vjere, koja pita: "Ninočka, sjećaš se našeg natjecanja u ritanju?"
To su običavale prije raditi, onoga posljednjega ljeta koje su pro¬vele zajedno, nakon što su primljene u školu Boljšoja. "Htjele smo vidjeti koja će više zamahnuti nogom", objasni Nina muškarcima. "Nismo čak ni znale izraz grand battement."
"A onda sam jednoga dana", govori Vjera, "bila sigurna da ću pobijediti i podigla sam nogu tako visoko da me je povukla u zrak i pala sam ravno na stražnjicu!" Smije se i namješta na sofi, a ispod ruba suknje vide joj se koljena. Tako se osjeća ugodno ovdje, tako je opuštena s nogama podvijenim ispod sebe, da Nina to shvaća kao neku vrstu komplimenta; kao da je to zbog Ninine nazočnosti, činjenice da su muškarci na neki način povezani s njom, i to omogućava Vjeri da bude ono što jest, a ne ona hladna, ukočena verzija kakvu obično predstavlja ljudima. "Plomp i eto me, ležim na zemlji. Tada nisam još znala koliko će mi se to često događati u profesionalnom životu!"
Nina se drukčije sjeća te epizode. Kad je pala na zemlju. Vjera se odmah počela smijati i iako se i Nina smijala, već je u tim ranim godinama znala da se ne bi, u slučaju da je bilo obratno i da je ona pala, mogla smijati na svoj račun. Željela je pobijediti u natjecanju, biti najbolja; nije željela da itko vidi kako pada na stražnjicu, nikada. Već tada je osjećala — na neki neartikulirani, neformulirani način — žestinu svoje ambicije i mračnu stranu ponosa.
"Volio bih da sam te onda poznavao", reče Gerš i sjedne gleda¬jući u Vjeru, dok su mu oči bile sanjive iza malih okruglih naočala, a ono lijeno oko malo je skretalo ustranu.
Viktor se premjestio za pijanino i svira nekoliko akorda prije nego što pokuša izvesti neku melodiju. Gerš ispituje Vjeru o životu u Lenjingradu. Na Ninino iznenađenje Vjera odgovara iskreno. Zaklo¬pivši oči, Nina sluša Viktorovo entuzijastično iako amatersko sviranje, a istodobno sve življi razgovor između Vjere i Gerša. "Studenti i pro¬fesori također su bili evakuirani, ne samo zvijezde", čuje kako Vjera priča o tome kako su ih za vrijeme rata poslali u Perm. "Vjerujem da sam tada plesala više uloga nego da smo svi ostali kod kuće. Ipak, bili smo jako daleko. A kad smo se vratili, bilo je kao da je sve... završilo. Sjećam se kad sam vidjela kazalište. Osjećala sam kao da je moj dom, moj jedini dom, razrušen."
Ninu boli srce kad pomisli da je Vjera bila tamo. Koliko bi bila prepatila da nije pobjegla. Čula je priče o umiranju od gladi, o djeci kojoj je kosa posijedjela, o smrznutim tijelima na ulicama.
Gotovo silovito Vjera nastavi: "Pa, to i jest bio moj dom. Živjela sam tamo od svoje desete godine. Jer Kirov uzima učenike na stan i hranu, a već sam bila primljena u Boljšoj kad sam otišla iz Moskve — pa mi se činilo da ima smisla javiti se tamo. Jer moji stric i strina nisu baš bili zainteresirani da se brinu za mene."
"Tvoji stric i strina..." reče Gerš kao da se čudi.
"Poslali su me da živim s njima, nakon onoga što se dogodilo mojim roditeljima."
Nina otvori oči od iznenađenja. Vidi kako Gerš tek neprimjetno kima glavom u znak razumijevanja i ne pita što se dogodilo; Vjerine oči govore ostatak jer skrenula je pogled kako bi izbjegla daljnja pitanja. "Ostali učenici bili su mi obitelj. Još uvijek se sjećam koje su od nas prve izabrali za Operu — plesale smo u baletnim prizorima, bila nam je to prva prilika da plešemo na pozornici. Moja prva Pikova dama." Vjera je ispružila noge cijelom dužinom sofe i sad je malo podignula koljena, savinula ih tako da joj se suknja nadigla kao šator i razotkrila dugu liniju mišića tamo gdje joj se goljenica sastaje s listom. Odsutnog pogleda kaže: "Petkom smo išle u parnu kupelj." Obavila je ruke oko koljena, nagnula se naprijed, prema Geršu i pogledala ga ravno u oči. Nina se prisjeti kako se osjećala s Viktorom one prve večeri kad ga je upoznala, kako joj se činilo da mu može vjerovati. Vjera kimne prema Geršu nekako odlučno i reče: "Kirov je bio moja obitelj."
"A ipak si otišla."
"Boljšoj je najbolji ansambl na svijetu. Kako sam mogla odbi¬ti?" Ali Nina se pita je li baš tako jednostavno, nije li to bio manje poziv, a više zapovijed. Ponovo joj srce zatreperi, jer uviđa kako je sve to bilo teško za Vjeru.
Viktor je završio sa svirkom i soba je odjedanput tiha. Gerš uzme cigarete, a onda pogleda nekamo iza svih i digne obrve. Kao da ga nešto zabavlja, uperi prst u suprotni kut sobe. Tamo je na podu mala gomila prašine, poput mravinjaka.
Nije to prašina, objašnjava on: "Cement." Podignuo je pogled i pokazao rukom na malu tamnu mrlju na stropu. Onda je zapalio cigaretu, kako da ga ništa od svega toga ne zabrinjava.
"Je li to rupa?" šapne Vjera. Kao da je bila naslikana tamo, tako je bila mala i crna.
"Čini se kao daje nedavno probušena", reče Gerš, otpuhujući dim cigarete kao da je cijela stvar samo igra.
Nina je užasnuta. Viktor reče: "Pomislili biste da će barem poči¬stiti za sobom." I on pali cigaretu.
"Ne, i u tome i jest stvar", reče Gerš tiho. "Da nam daju do znanja da nas mogu čuti."
Ali što su mogli čuti, brzo u sebi pomisli Nina. Nitko ovdje nije rekao ništa krivo, a kamoli učinio nešto, a sviranje na pijaninu samo je još više sve prikrilo. Vjera pogleda rupicu s nekom mješavinom brige i poštovanja.
Viktor malo okrene glavu kako bi otpuhnuo dim preko ramena. "Planiraš li pomesti svoj mali mravinjak?"
"Možda se pojavi još koji", reče Gerš. "Počet ću ih skupljati."
Lagana šala ništa ne može prikriti. Očito je da je Gerš na nekom popisu. U posljednje vrijeme se oštrije govori — u novinama, u službe¬nim govorima — o ljudima poput njega. Čini se da svaki tjedan bude uhićen neki pripadnik židovske inteligencije ili se ukida neka židovska organizacija. Možda je to razlog zašto Zoja nije večeras s njim; netko poput nje sigurno ne želi sada biti blisko povezan s Geršom. A ipak, one fine čokoladice...
Gerš je zauzeo Viktorovo mjesto za pijaninom i počinje svirati Glinkovu mazurku. Nina se malo umirila dok ga gleda. On je jedan od onih glazbenika koji, kad se upusti u glazbu, postaje još živopisnija slika sebe samoga; njegov cinizam ustupa mjesto čistim emocijama tako da odjedanput izgleda jači i vatreniji. Nina je to već prije kod njega primijetila, tu naglu strast koja postaje vidljivom, opipljivom. Shvaća da je to nešto što njih dvoje imaju zajedničko — tu fizičku, iskonsku povezanost sa zvukom i ritmom.
Vjera gleda Gerša velikim tamnim očima, glavu je oslonila na ruku, a i Viktor se sad naslonio ugodnije i sluša. Nina po položaju njegova tijela vidi koliko jako želi vjerovati da ta izbušena rupa ništa ne znači. Naposljetku, ako Gerš ne radi ništa pogrešno, što onda bilo tko ima vidjeti ili čuti što bi moglo uzrokovati probleme?
Gerš dugo svira i puši s Viktorom sve dok prostorija nije oba vijena toplom izmaglicom. Vrhovi cigareta sagorijevaju, pepeo pada na pod — poput prašine ispod one izbušene rupe. Nina se umjesto toga fokusira na ljubav koju osjeća oko sebe, ne samo između sebe i Viktora nego i između Viktora i Gerša, a sad i između Gerša i Vjere. Ostaju dokasna, piju čaj iz Geršova jeftinog metalnog samovara. Čini se kao da svi četvero čekaju nešto, kao da nitko od njih ne želi da ova noć završi. Jutro je svanulo, blijedo i žmirkavo, i došao je trenutak da kažu zbogom.


Dražbovni predmet 41
Igla za šešir u stilu art nouveau u obliku leptira, od di¬jamanata i pliqueajour* emajla. Krila od pliqueajour emajla obrubljena su dijamantima brušenima ružarezom i postavljena en tremblant. Tijelo i glava od zelenog emajla ukrašeni su raznovrsnim dijamantima brušenima na stari europski način, na starinski i osmerokutni način. Noge su izgravirane, od srebra i platine, na 18-karatnoj podlozi od žutog zlata, 89 mm x 65,5 mm (mehanizam en tremblant je krut).
10.000—15.000 $
Bilješka: sličan primjerak s potpisom Eugenea Feuillatrea, prodan je na dražbi u ovoj kući, vidi: Zlatni nakit. Galerija Beller, Dražba 1462, dražbovni predmet 326, rujan 1990.













*U toj tehnici emajl nema metalne podloge već se metal koristi samo kao okvir te podsjeća na vitraj.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

19 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:43 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
OSMO POGLAVLJE

U sitne sate u ponedjeljak ujutro snježna mećava prešla je cijelu zem¬lju i došla do Massachusettsa. Bijele pahulje padale su u gustom kovitlacu, kao velika nadimajuća zavjesa od čipke; do utorka oluju su proglasili najvećom zabilježenom u povijesti Bostona. Grigorij je stigao na fakultet kasnije nego inače jer su ga, kao i sve druge, usporili visoki nanosi snijega.
Nije razgovarao s Evelyn otkad su izašli u petak. Sjedi za svojim stolom i pokušava čitati novine koje je kupio u drogeriji (jer je njegov primjerak Globea raznosač zacijelo bacio u snijeg pred kućom). Shvaća da se ponovo pokušava uvjeriti kako je sve u redu, da jednostavno nije naviknut na to što se zove "izlazak" i još k tome s Evelyn, od svih mogućih žena. A onda se sjeti nelagodna trenutka kad joj je napokon zaželio laku noć — a Evelyn je pognula glavu dok je zatvarala vrata, kao da priznaje njihovu ludost.
Poslije baleta prošetali su do bara u hotelu Four Seasons, gdje je Grigorij malo previše popio, zato što se osjećao uznemireno više nego što je očekivao. Sve vrijeme govorio si je da ta nelagoda nema veze s Evelyn; već s tim što je naletio na Drew Brooks. Kako je to bilo neugodno, tamo u predvorju kazališta. Još je osjećao nervozu dok je s Evelyn stajao u niši pokraj prozora, popio je previše viskija, a onda je pred ponoć otpratio Evelyn od stanice podzemne željeznice do njezina stana, držeći je ispod ruke da bude siguran da se ne bi poskliznula na ledu. Onda ga je pitala želi li ući i popiti šalicu čaja, a njemu nije palo na pamet reći ne.
Imala je na sebi suknju s prorezom sa strane. To nije bio prvi put da je Grigorij vidi u toj suknji, ali tek je u niši hotela Four Seasons primijetio kako kroz prorez prema njemu proviruje komadić njezi¬na bedra. Kod nje u stanu Grigorij je sjeo na kožnati trosjed, a kad je sjela do njega i položila ruku na njegov lakat, on je sramežljivo pogledao dolje, a pogled mu se zaustavio na prorezu suknje. Iako je brzo podignuo pogled, bilo je prekasno. Evelynine su oči bile slijedile njegove. Onda ga je poljubila dok su Grigorijeve misli jurile naprijed i preplavila ga svijest da se ljubi s nekim, s nekim tko nije Christine, da je to ono što ljudi nazivaju "krenuti dalje", taj osjećaj iznenađene znatiželje — a onda ga je Evelyn upitala: "Zar nešto nije u redu?" i on je shvatio da se, iako nije namjeravao, odmaknuo od nje.
U tom je trenutku trebao znati: takve su situacije delikatne i tu se ne može brzati. Umjesto toga zbunjeno je promrmljao ispriku i pokušao je još jedanput poljubiti da dokaže da je sve u redu. Ali kad mu je odgovorila, odjedanput se preplašio, a Evelyn, osjetivši njegovo oklijevanje, velikodušno reče: "Možemo ići polako." Kosa mu je bila raščupana. Grigorij je bio ljut na svoje ponašanje.
I kad pomisli da se ništa od toga ne bi dogodilo, govorio je sada sebi (odustajući od čitanja novina) da nije naletio na Drew Bro¬oks. Tada se ne bi osjećao toliko uznemireno i ne bi popio sve one Bushmillse. Ili da su on i Drew barem unaprijed smislili neke osnovne činjenice kojima bi objasnili svoje poznanstvo... Tada se Grigorij ne bi brinuo što će možda morati smisliti neku malu laž za Evelyn, kako joj ne bi morao ispričati sve o aukcijskoj kući i o privjesku. To je bila srž problema, shvatio je naglo i potpuno jasno, u vezi s njegovim osjećajima prema Evelyn. Nije mogao zamisliti da s njom podijeli svoje tajne.
Pa, za takve stvari treba vremena, govori on sebi, odlažući novine u kutiju za reciklirani papir. Provirio je van u hodnik. Vrata Evelynine sobe bila su zatvorena; još nije došla. Grigorij osjeti mali ubod nekog osjećaja kojeg nije mogao imenovati i vrati se svojem stolu da presluša telefonske poruke. Bila je samo jedna. Svi su ovih dana koristili elek¬troničku poštu.
Poruka je bila od Drew Brooks.
"Samo sam vam htjela reći", začuo se siguran glas, "da imamo službene rezultate iz laboratorija i da je ogrlica doista od pravog bal¬tičkog jantara."
Grigorija preplavi olakšanje. Ali onda je Drew Brooks nastavila i rekla da ima "dodatno pitanje" za njega: "ako me možete nazvati čim budete mogli."
Toliko o olakšanju. Mršteći se, Grigorij uzme telefon da nazove aukcijsku kuću. Iz hodnika se začuo glas neke žene i natjerao ga da zastane, a srce mu je ludo zakucalo. Ali ne, to nije bila Evelyn. Samo Carla koja je razgovarala s Daveom.
Prestani biti tako napet, prekori Grigorij sam sebe. Sve će biti u redu. On i Evelyn dvoje su zrelih ljudi, nema razloga da to zajedno ne riješe. Ali odjedanput mu se sve učinilo previše teškim — kako se suočiti s njom, što da joj kaže. Razmišljao je trenutak, a onda je obukao kaput i krenuo van na aveniju prekrivenu snijegom i ukrcao se na vlak B, koji je išao u Back Bay.
MIRIS JESENI, BLATA i prvog mraza, miris spaljenog drva i dima u zraku. Boljšoj do ponoći i kasni obroci u Aurori: usoljena riba, debele kriške salame s češnjakom... Bahčisarajska fontana — s Ninom kao Zaremom i Vjerom kao Marijom — jest kao i obično veliki spektakl, s egzotičnim kostimima i četama Tatara. Novo djelo Brončani konjanik ozbiljnije je i govori o nužnosti da se pojedinac žrtvuje za više dobro i svoju domovinu.
Te jeseni 1949. izvodi se i Geršovo novo djelo. Sonata za violon¬čelo — prelijepa, puna bolnih zvukova čežnje. Nini ta glazba govori nešto o samome Geršu, o dubini misterija i nježnosti koje je uvijek osjećala skrivene u njemu, unatoč njegovim drskim riječima. Sljedećeg tjedna Viktor čita Pravdu i odmahuje glavom.
"Što je?"
"Ah, taj kritičar. Čitam kritiku Geršova komada."
"Mogu li vidjeti?"
Tiho, ispod glasa, kaže joj: "Oportunizam. Eto što je to." Pruža Nini novine.
članak je više esej nego kritika, rasprava o kvalitetama koje so¬vjetska glazba mora imati — i o mnogo načina na koji Geršov komad to nije uspio prikazati. Duboko iskvaren utjecajem buržoaske dekaden¬cije, potpuno mu nedostaje društveni kontekst, i ovo je djelo uznemirujući testament skladateljevoj servilnosti prema Zapadu.
Kritičar Gerša naziva "antipatriotom" i još dalje u tekstu rabi onu drugu riječ, onu koja se češće čuje ovih dana. O njoj postoji čak i pjesmica koja se širi — tiho, sarkastično, od usta do usta:
Ako ne želiš biti poznat kao antisemit
Svakako čifuta nazovi "kozmopolit".
Nakon toliko mnogo sličnih članaka Ninu vjerojatno ne bi tre¬bala iznenaditi ta kritika. Osim toga u časopisu Kultura i život bio je dugački, oštri uvodnik... Ali činjenice joj bodu oči: Gerša su uzeli na metu. Sad je to službeno, u tisku — više nema dvojbe o tome kako drugi gledaju na njega. Ipak Nina kaže: "Ne razumijem." Jer una¬toč svim tim stvarima koje je kritičar nabrojio o Geršovu komadu,
o njegovim mnogim nedostacima, sve što je Nina čula bila je samo prekrasna glazba.
Viktor reče: "Naravno, čovjek ima pravo na svoje mišljenje."
Nina osjeti iznenadni prolazni strah zbog toga što bi to mo¬glo značiti za Viktora i njegovo prijateljstvo s Geršom. Njih dvojica poznaju se već gotovo deset godina. Nina dobro zna koliko Viktor cijeni Gerša: njegovu duhovitost i inteligenciju, njegovu odvažnost. On je Viktorov najiskreniji prijatelj, a Nina pretpostavlja da je upravo to pomanjkanje poštovanja ono što Viktora privlači k njemu, te kva¬litete koje bi i sam želio imati. Također osjeća da se Viktor istinski divi Geršovoj glazbi, da ima poštovanje koje nije narušeno osjećajem kompetitivnosti ili zavisti, kako bi se možda osjećao sa svojim kolega¬ma piscima.
Možda bi oni trebali nešto učiniti za Gerša. Katkad potpora neke uvažene osobe može pomoći: dekreti se prepravljaju, presude ukidaju. Ali opet, tko zna... možda si sam kopaš grob. Nina preklopi novine napola kao da će tako utišati kritičareve riječi.
Kad je te večeri ušla u njihovu malu garderobu, vidi da je Vjera plakala.
"Radi se o Geršu", reče Vjera suznih očiju, a Nina pretpostavlja da je i Vjera pročitala članak u Pravdi. Ovih dana provodi mnogo slobodnog vremena s Geršom i za Ninu nije nikakva tajna koliko su snažni Vjerini osjećaji. Sjedila je do njega na koncertu i čak je izgledala nervozno zbog njega unatoč svojem obično hladnokrvnom izgledu. Poslije joj je lice blistalo zbog velikog aplauza — publika je skladno pljeskala i nije posustajala čak i nakon što se Gerš nekoliko puta naklo¬nio pa je ponovo morao izlaziti na pozornicu i primiti još cvijeća.
"Telefonirala sam mu jučer popodne nakon što nam je proba ranije završila i pitala ga mogu li svratiti k njemu. Kad sam stigla, izgledao je tako sretan što me vidi — ali zar je trebao reći: >Znaš tre¬bala bi me ranije upozoriti, ako misliš doći ovamo. Što da sam ovdje imao neku djevojku? Što ću s njom ako se ti pojaviš?<"
"Zadirkuje te, Vjeročka."
"Znam." Zatresla je glavom. "Nije prvi put da je to učinio. Pokušavam mu uzvratiti istom mjerom. Samo sam rekla: >Hoćeš re¬ći da sad tu nemaš nijednu djevojku?< Odgovorio mi je: >Skriva se u ormaru, jadnica. Vidiš što si učinila? <" Vjera se umorno nasmije. "Glupa sam što plačem zbog toga, znam. Ali stalno mislim da će on prestati. Teško je pretvarati se da ti nije stalo. To me zaista boli."
"Naravno da boli. Ne znam zašto se tako ponaša." Ali dok go¬vori, Nina se prisjeća onoga što je Viktor prvi put rekao za njega: "Žene ga prilično vole". Možda to ima veze s ponosom, zato što on još osjeća da je slobodan i ni za koga vezan. Možda se zato ponaša kao da Vjera nema neko pravo na njegovu Ijubav i pažnju — kako bi zadržao ono prijašnje viđenje sebe samoga. Ali zaista, svatko tko ga je i nakratko vidio s Vjerom u ova protekla dva mjeseca, jasno vidi da je on beznadno zaljubljen.
"Sto ti misliš zašto to čini?" pita Nina.
Vjera kaže: "Zbog straha. Mislim da govoreći tako uvjerava sebe kako ga Ijubav neće zarobiti."
"Točno." I Nina smatra da je u pitanju strah, unatoč Geršovoj navodnoj sigurnosti u sebe. Ono što ne kaže naglas jest ono što i Vjera sigurno naslućuje: on se zapravo ne boji Ijubavi ni toga da ga Ijubav zarobi.
TOG prosinca staljinov je sedamdeseti rođendan i mnogo je raznih svečanosti. Kao dio proslave u posjet je došao i Mao Ce Tung; za tu je priliku Boljšoj ponovo postavio Crveni mak, o kineskoj plesači¬ci TaoHoa, koja daje život kako bi spasila sovjetskog kapetana. Vjera kaže da je produkcija Boljšoja mnogo raskošnija nego ona u Kirovu.
Cijeli je grad uljepšan za svečanosti, zgrade su ukrašene crvenim zastavama i barjacima s parolama, na trgovima su podignute platforme za ples. Golemi portret Staljina obasjan je reflektorima, a u zraku ga drže veliki vojni baražni baloni te tako lebdi iznad Kremlja i baca svjetlo na ulice ispod sebe. Kad su se Nina i Vjera nakon predstave pridružile Viktoru i Geršu, glazba trešti iz zvučnika na Trgu Manež naja, a svuda oko njih ljudi plešu, često i žene sa ženama, a postoje i zasebne skupine muškaraca. Viktor i Gerš izgledaju otmjeno s tamnim šeširima i Nina je odjedanput radosna — osjeća hladan zrak na licu, a njezina Ijubav za Viktora tako je velika da bi mogla prekriti cijelo nebo. Viktorovi i Geršovi obrazi i nosovi ružičasti su od hladnoće ili možda od pića i plesa.
"Hoću li dobiti koji ples?"
To je Zoja, u svojem kaputu od kovrčavog kozjeg krzna. Nina je promatra i čudi se, dok je Gerš pozdravlja s nelagodom. Iako se čini da nije iznenađena što ga nalazi s Vjerom, Zoja izgleda pomalo povrijeđe¬no, trepće zavinutim trepavicama i spušta pogled. Nina odmah osjeti sažaljenje prema njoj, zato što nije previše ponosna da ne bi otkrila svoje osjećaje. I zato što nije poput mnogih drugih i ne pretvara se da ga ne poznaje, sad kad više nije u milosti kod Gerša.
Kad je Nina pita kako joj se sviđa proslava, Zojino lice se ozari. "O, sve je prekrasno! Jeste li čuli govor?" Izgleda istinski uzbuđena i lijepa pa čak joj i oči blistaju. Nina gotovo da može shvatiti Gerša koji kaže; "Hej, kolačiću, pridruži nam se!" Na Zojinu licu opet se pojavi onaj bljesak privlačnosti, dok je Gerš hvata za ruku. No onda je pušta i počinje komično plesati, zamahuje nogama kao da će plesati kazačok. Ovih je dana često takav, šaljiv, neobuzdan.
Vjera izgleda distancirano. "Ne razumijem", reče Nina ispod glasa Viktoru. "Zoja i Gerš."
"Pretpostavljam da joj je još stalo do njega", reče Viktor, "iako sigurno vidi da je izgubljen slučaj." Jedan pijanac teturavo prolazi i zaleti se u njih. Viktor se obrati Zoji: "Molim te, mogu li dobiti ovaj ples?" Ona se zahvalno nasmiješi dok je on odvodi plesnim koracima.
Nina mora priznati da izgledaju prilično zgodno zajedno. Pita se o Zoji i je li Gerš iskren, odnosno je li bio, u osjećajima prema njoj ili je ona samo krinka za ono što stvarno osjeća. Zasad su on i Vjera zajedno, plešu stisnuti jedno uz drugo, šutke, lica su im ozbiljna kao da razgovaraju o nečemu vrlo važnom.
Kad je pjesma završila, Viktor zahvali Zoji na plesu, a Zoja mu objasni kako mora poći dalje; zapravo, sastaje se s nekim drugovima na drugoj strani trga. Unatoč svemu, Nina ne može a da se ne divi njezinoj odvažnosti.
Počela je nova pjesma i Viktor dolazi po Ninu za ples. Glazba skladno odjekuje dok prave prve korake, dok on i Gerš vrte Ninu i Vjeru između sebe. Nina osjeća kako joj se kaput zapliće oko listova, glavu je zabacila unatrag, smije se dok njih dvojica kao da se dobacuju prvo jednom pa drugom.
DREW BROOKS bila je u aukcijskoj kući i razgovarala s jednom ženom za prijemnim stolom. Ima nešto spontano u njoj, način na koji se drži i naslanja leđima na pult, u svojoj zelenoj haljini. Kratkim kimanjem glave uvodi Grigorija u sobicu tako malu kao da je garderobni ormar. Unutra je okrugli stol i dvije plastične stolice.
"Žao mi je što sam onako pobjegao onu večer", reče joj Grigorij sjedajući, a onda joj zahvali i na telefonskoj poruci. "Stvar je u tome što moja prijateljica ne zna da sam donio nešto ovamo. Nitko ne zna. Ako se takvo što ponovi..."
"Reći ću da sam vas zamolila da mi objasnite neki ruski doku¬ment koji smo od nekoga dobili. Može li tako?"
Razmišljao je. "To bi bilo dobro."
"Zapravo to ima veze s mojim pitanjem. Rekli ste da predajete ruski."
"Tako je."
"Znate da pokušavam otkriti što je moguće više o podrijetlu jantarnog kompleta. Nastojim vidjeti koliko mogu pratiti u prošlost svaki komad nakita. Možda ću uspjeti doći do prvog vlasnika kojemu su bili namijenjeni — ako je to bio netko specifičan. Priličan je to izazov i nisam daleko došla. Slavniji draguljari i zlatari imali su poslovne knjige u koje su bilježili sve što su proizveli, ali i kupce. Lenore ne misli da ćemo biti sretne ruke u pronalaženju bilo čega vezanog uz jantar, ali tko zna? Bostonska javna knjižnica dobra je u traženju takve vrste informacija, a uz toliko arhiva do kojih se može doći putem interneta, mislim da bismo trebali nešto pronaći."
"Zaista?" Grigorij začuje gorljivost u svojem glasu.
"Stvar je u tome, ako uopće uspijem nešto pronaći, da će to vjerojatno biti na ruskom. U tom slučaju, možda biste mi mogli po moći."
"Svakako." Kad samo pomisli da bi se ipak moglo pronaći ne¬što što dokazuje...
"Voljela bih znati ruski." Drew se osmjehne i odmahne glavom. "Onaj tečaj ruskog na koji sam se upisala bio je strašan!" Nasmijala se. "Zapravo sam htjela naučiti finski. Moja je majka rođena u Finskoj, ali odrasla je ovdje i... jednostavno mi je žao što ne znam taj jezik. Ali naravno, nemoguće je naći tečaj finskoga, jer od kakve je koristi znati finski ? Dakle, kad nisam mogla naći finski, upisala sam se na ruski, s obzirom na to da je majčin otac bio Rus. Ali nisam dobra u jezicima."
"Većina ljudi nije."
Podigavši obrve. Drew reče: "Učiteljica je rekla da sam beznadan slučaj."
"Ne mogu zamisliti da to kaže neki učitelj."
"Pa, zapravo je rekla da je >to< beznadna situacija. Nije imalo smisla nastaviti tečaj jer bilo je beznadno." Glasno se nasmijala.
"Draga moja, to prije zvuči kao da je učiteljica bila beznadan slučaj."
Drew se nasmiješi, a bilo je nečega ljupkog u skromnosti njezina lica. Onda je ispravila ramena i poslovnijim glasom rekla: "Uostalom, vidjet ćemo hoću li imati sreće i naći bilo kakve službene zapise o tom jantarnom kompletu."
"Ako uspijete, jesu li oni nužno... nedvosmisleni?"
Drew malo slegne ramenima. "Mogu biti prilično specifični — koliko komada, u kojem stilu i za koga." Zastala je. "Čudno je kad shvatite da je originalni jantarni komplet vjerojatno imao više komada od ova tri."
"Stvarno?"
"Ne bih se iznenadila. Potpuni komplet bi se u to vrijeme sasto¬jao od narukvice za svaku ruku, od prstena i još jedne ogrlice koja bi se mogla rastvoriti i postati broš. Ovisno o razdoblju tu bi mogle biti još neke kopče i gumbi ili ukrasne kopče za kosu u obliku pera ili ukosnice. Pa čak i tijara."
Grigorij je pokušao sve zamisliti. "I nitko nije smatrao da je to pretjerano kićeno?"
Drew se nasmije. Ispričala je Grigoriju kako je takva vrsta jantara, s očuvanim kukcima u sebi, bila vrlo moderna u viktorijansko doba i da bi oni koji su si to mogli priuštiti, posebno naručili takav nakit kod zlatara. "Vaš je primjerak očito iz devetnaestog stoljeća. Tada se jantar i poludrago kamenje počelo kombinirati sa zlatom — tako je manje teško, možete i sami zamisliti, nego da ih nosite usađene u čvrstoj zlat¬noj podlozi." Drew mu je objasnila da takve informacije želi uključiti u dopunsku brošuru koju priprema za svečanu večeru prije dražbe. Možda se nadala da će Grigorij, ako ga na to podsjeti, naći nešto što bi joj mogao dati. "Uostalom, još uvijek tražim sve što mogu naći o tom jantarnom kompletu."
Grigorij zamisli plastičnu vrećicu, rukom pisana pisma, crnobije le fotografije. Bolničku potvrdu sa sovjetskim žigovima i neki serijski broj te vrijeme i mjesto koji su tako čvrsto otipkani da pod prstima možete osjetiti slova; tamo gdje je trebalo biti ime stoji samo debela crna crta i još jedna adresa. Jedino takav skroz naskroz birokratizirani sustav može biti tako potpuno nefunkcionalan.
Zamalo se osmjehnuo kad je pomislio kako bi Drew iskoristila te stvari, iako joj ih, naravno, nije mogao pokazati. Nije se usudio pokazati ih ni Nini Revskaji. Pa, jest davno — ili bolje rečeno, bio bi ih pokazao da mu je ona dopustila. Sad je samo rekao: "Mnogo je posla pred vama, zar ne?"
"Volim da je tako. Kad se istražuje, to je kao da ste na nekom tečaju povijesti. Svaki dan naučim nešto novo."
Grigorij osjeti nešto kao zavist i zapita se može li on to isto reći za sebe.
"Zapravo, neke stvari koje su me se najviše dojmile nisu uopće imale veze sa samom dražbom."
"Zaista?"
Drew zastane i činilo se kao da se nečega prisjeća. "Jedanput smo pripremali dražbu porculana, svakakve predivne stvari, čajne ser¬vise, vaze i figurice. Dobar dio toga potjecao je od jedne osobe, od žene čija je majka skupljala male porculanske drangulije. Neki su pred¬meti bili baš slatki, male životinje, labudovi, zečevi i takve stvari. Bila sam s procjeniteljem kad smo pregledavali majčinu zbirku. Svaki pri¬mjerak je na dnu imao naljepnicu s imenom. Ponavljala su se tri ime¬na, još ih se sjećam, Anne, Lise i Clara. Rukopis u tinti bio je vrlo drhtav i mogli ste zaključiti da tko god je to pisao — pretpostavljam ta pokojna žena, majka — sigurno je imala drhtave ruke. Nikad nisam otkrila tko su bile Anne, Lise i Clara, ali zamišljala sam da su to unu¬ke ili nećakinje. Žena koja je donijela predmete na dražbu nije se tako zvala, a ja sam tjednima mislila samo na to kako djevojke kojima su bili namijenjeni, nikada nisu dobile te predmete. I kako se nije prove¬la ženina posljednja želja."
Grigorij se zapita naglas: "Ne mislite li možda da je rukopis bio još stariji? Možda je žena koja je umrla bila Anne ili Lise ili Clara? Možda su svi predmeti na kraju proslijeđeni i završili kod nje?"
"Ne, naljepnice su bile nove, vidjelo se. Znate kako požute i osuše se nakon nekog vremena." Činilo se kao da se prisjeća. "Ono što me je najviše dirnulo bila su ta imena na naljepnicama, napisana rukom — tete ili bake ili što im je već bila. Stalno sam zamišljala tu bolesnu staricu koja zna da će umrijeti, kako pregledava svoje stvari i odlučuje koju će ostaviti Anni, Lisi ili Clari. Svako je ime napisala s određenom namjerom."
Grigor se osjeti posramljeno jer je osjetio kako mu suze naviru na oči. Prisjećao se Christine onog strašnog jesenjeg dana dva mjeseca prije nego što je umrla, kako je s njim pregledala sve stvari, napisala popise stvari koje je željela ostaviti Ameliji i uspomene s koledža koje je željela ostaviti ženskom studentskom udruženju. A onda, najstrašnije od svega, odvojila je vrijeme da mu opiše kakav bi pogreb željela imati.
"Nisam namjeravala ispričati takvu depresivnu anegdotu." Drew spusti pogled. "Oprostite zbog toga."
"Ah, ne, molim vas, ja sam taj koji bi se trebao ispričati. Zadrža¬vam vas od vašeg posla." Lagano se naslonila na podlaktice, a jednu no¬gu ispružila je naprijed tako da joj je stopalo gotovo dosezalo Grigorijev gležanj. Osjetivši da je predugo ostao, Grigorij ustane i odmakne stolicu.
"Još jedanput", reče Drew Brooks naglo, ustajući za njim, "ako se sjetite ičega što bih mogla uključiti u brošuru..."
"Mogu provjeriti da vidim imam li išta." Čuo je vlastiti glas koji je djelovao osorno.
"Hvala vam, cijenim to", reče Drew brzo. Rukovala se s njim, a prije nego što mu je pustila ruku, dodala je: "Ponekad stvarno izne¬nađuje što sve ljudi nadu."
"DAKLE, TKO SI TI zapravo?"
Upitala ga je na ruskom, svjesna da se smiješi — tek sićušan osmijeh u kutovima usana — zbog toga kako je taj sramežljivi mladić izgledao, stojeći tamo u predvorju zgrade. Na neki način bio je dje¬čak, još uvijek je bio mladenački vitak. Gusta mu se kosa kovrčala od vlažnog dana. Počeo je govoriti tihim glasom, malo pognuvši glavu kao da nastoji da ne bude viši od Nine.
"Zovem se Grigorij Solodin." Plaho se zadržavao iza staklenih vrata koja je Nina tek djelomice otvorila; očito nije očekivao da će ona prepoznati ime. "Vjerujem da smo vi i ja..." To njegovo oklijevanje, ta snažna gorljivost. Uspio je izgovoriti da vjeruje kako su on i Nina možda u rodbinskoj vezi.
Osjećala se zbunjeno. Nije imala pojma, čak nije mogla ni naga¬đati što on time želi reći. Ali već je počela drhtati zbog one nagle slabosti koja je pratnja užasa. Poslije je rekla sama sebi da je zacijelo već tada znala. Možda je i Grigorij Solodin to osjetio. Onda je pro¬valila bujica riječi, tako bolno željnih da izađu. "Rođen sam 1952. u Gradskoj bolnici broj 3, u Moskvi." Spomenuo je i datum u mjesecu svibnju, čekajući tek kratko da vidi znači li to išta Nini. Ali ona nije mogla reagirati drukčije nego zaprepaštenjem zbog same činjenice što je taj mladić pred njom i saginje se da iz ruksaka izvadi veliku omot¬nicu i rastvori je. "Evo, mogu vam pokazati potvrdu. Tu je navedena i kućna adresa." Izgovorio ju je vadeći dokument iz omotnice.
Tada je Nina shvatila tko mora da je ovaj mladić. Sad joj je cijelo tijelo drhtalo dok je izgovarala jednostavno i čvrsto; "Zabunili ste se."
On trepće očima i vidi se da je očajan dok ponovo poseže za velikom omotnicom. "Znate, imam i druge dokaze o našoj poveza¬nosti, ako želite..."
"Nisam osoba koju tražite." Rekavši to zatvorila je vrata, srce joj je ludo tuklo, okrenula se i žurno pošla prema stubištu.
Tjedan dana poslije primila je pismo — "letimično objašnjenje" kako ga je mladić nazvao — u kojem je moli da mu dopusti da joj pobliže objasni što je želio. Što se loše može dogoditi, pitao je nevino, ako Nina odvoji malo vremena i pogleda ono što joj želi pokazati? Ali naravno, nije to mogla. Već je jedanput pobjegla od svega toga i nije se mogla dragovoljno opet vratiti tome. Prinijela je šibicu papiru — dvjema stranicama, pisanima rukom, jedna povrh druge — i gledala kako im plamen zahvaća krajeve. Pismo je palo u kuhinjski sudoper, gdje se pretvorilo u zgrčeni smeđi cvijet, usukalo se i rigalo vatru, a onda još jedanput snažno planulo sve dok ništa nije ostalo osim krhke sive kožice koja se mrvila.
Sto se tiče najnovijeg pisma koje je dobila od Solodina, Nina još nije na njega odgovorila. Čak ni sada nije bilo ničega za reći, osim: Odlazi, molim te, pusti me na miru. Ta opipljiva želja, njegova potreba da sazna — upravo suprotno od Nine. Možda mu može to objasniti na taj način, vrlo općenito, ništa osobno: Poput mnogih sunarodnjaka, poslije Staljinove smrti... Ili; Cijela moja generacija, kojoj su zamazati oči... Ili: Kad smo se oslobodili zablude nakon toliko mnogo pogrešnih predodžbi... To je jednostavno previše.
Ali Nina je već skinula povez s očiju i zaslijepilo ju je jarko svje¬tlo. Zašto više tragati za ičim? Za istinom tog čovjeka, koji više nije bio mlad. Nina je znala dovoljno od njegove kompleksne priče; nije bilo razloga da ga sasluša. Ionako su je već mučila sjećanja, svaki dan sve više njih, slike tako žive da joj se činilo kao da je opet tamo, a ne ovdje u svojim invalidskim kolicima pokraj prozora koji propušta hladan zrak, u vunenoj haljini, pamučnim čarapama i mekanim čupa¬vim papučama iz L. L. Beana. Uzdahnula je. Još samo prije godinu dana ne bi bila nosila takve papuče u prisutnosti drugog ljudskog bića.
Bile su ljubičaste, od umjetnog krzna. Dobila ih je od Tame za Božić prije nekoliko godina. Tada se Nina zaprepastila zbog toga što su one predstavljale i kako je Tama zapravo vidi: kao staricu kojoj uglavnom više ne treba korisnija i ljepša obuća.
Kao na neki znak, u zglobovima joj se javi neko hladno pulsi ranje. Zaklopila je oči i čekala da stisak popusti. Kakva izdaja, nakon što je veći dio života provela snažeći tijelo, neprekidno vježbajući kako bi spriječila povrede. Život tako usredotočen na rutinu da je Nina još uvijek svakog dana u deset ujutro osjetila potrebu da bude na svojem mjestu uz prečku za vježbanje. Sve te godine rastezanja, jačanja i raz¬gibavanja. Na kraju ništa od toga nije pomoglo.
Kraj. Iako je koristila takve riječi, nije ovo zaista vidjela kao kraj. Ne, nije joj se činilo da je kraj. Ne s ovim trnom, Grigorijem Solodinom, u svojem bedru. Ipak nadala se da će dražba riješiti stvar. A onda će se dogoditi nešto dobro: Shepley je najavio doći u posjet. Za dva mjeseca — neće doći prije travnja — ali travanj i nije tako daleko (iako to čovjek ne bi rekao po ledenom zraku koji je strujao kroz pukotinu prozora). Nazvao je sinoć i rekao: "Što to čujem o nekoj velikoj dražbi na kojoj će se prodavati nakit jedne slavne balerine?"
"Kako znaš za to?" Bila je iznenađena; zacijelo izvan Nove En¬gleske za to ne postoji veliko zanimanje.
Zapravo, bio je jedan članak u L.A. Timesu; Shepley ga je izrezao i poslao joj poštom. Jedan jedini stupac, ne baš dug, ali ipak je to bila vijest. "Ponosan sam na tebe, Nina", rekao joj je putem telefona. "To je vrlo velikodušno od tebe."
"Pa, znaš da nikad ne nosim taj nakit. On živi u sefu banke."
"Da, ali također znam kakva si kad se radi o tim stvarima. Pose¬sivna si — kao i ja." Shepley se nasmijao, mekano, samozatajno, što je Nina kod njega voljela. "Nas dvoje smo isti, ti i ja, jer si ne možemo pomoći. Ne možemo a da se ne zaljubimo u lijepe predmete."
KOLOVOZ 1950. Dragocjeni dani rajčica i velikih zelenih glavica kupu¬sa. Zrak je sparan i zagušljiv, kao dah. Njih četvero voze se kroz pred¬građe, žutim neasfaltiranim cestama, u novomnovcatom automobilu koji je Viktor kupio. O tome je čak pisala i Pravda, "V. Jelsin, pjesnik
i uvaženi državni umjetnik RSFSR-a* i P. Lisicijan, solist Boljšoj tea¬tra, kupili su automobile Pobjeda." Auto poskakuje u oblaku prašine, pokraj mještana koji rade u svojim vrtovima i pokraj seljaka u kolho zima koji su vršili ječam. U daljini su brežuljci prekriveni borovima i šume breza i jasika. Visoka trava raste uz cestu, a zrak već miriše na luk, korov i cvjetove šaša. A onda su u šumi, a borovi svuda oko njih. Na maloj čistini, okružena visokom ogradom i hrđavim vratašcima, stoji dača.
"Kao iz bajke", reče Nina dižući pogled prema strmom krovu s ukrasima na rubovima i prema malim prozorima s drvenim kapcima, iza kojih se vide zavjese od bijelog platna. Već je drugo ljeto otkako ona i Viktor imaju tu malu kuću, sa starim namještajem i izlizanim podom od dasaka. Većina ostalih dača u ovom selu u vlasništvu je Književnog fonda, a daju se piscima prema zaslugama — tako je Vik¬tor dobio ovu daču, nedaleko od jedne vrlo zabačene ceste. Ali želio je biti u mogućnosti doći ovamo kad god poželi i pozvati koga želi pa ju je prošle godine uspio kupiti. Neki drugi pisci čak su se ovdje stalno nastanili.
Istovarili su torbe i namirnice: kanistre s petrolejem, vreće krum¬pira i mrkve, debele glavice zelene salate, boce širokog grla s pivom Žigulevskoje, okrugle vrčeve vina Napareuli. S torbicom ispod jedne ruke, a lubenicom ispod druge, Nina udiše miris borova i laktom otvara škripava vratašca na ogradi; pritom se paukova mreža razvlači i postaje gotovo nevidljiva. "Hvala", kaže Viktor i maršira ravno kroz paukovu mrežu, pokraj male kamene terase, napola u sjeni, noseći kon¬zervirano voće i povrće iz istočne Europe. Slijedi ga Gerš, balansirajući u rukama nekoliko vreća i kutija, ali Vjera zastaje do Nine da pogleda kuću i duboko udahne šumski zrak. "Ima tu i rijeka", reče Nina, pokazujući rukom na drugu stranu šume.
Zrak se nadima od zujanja insekata. "Podsjeća me na ljeta dok sam živjela u baletnoj školi", reče Vjera. Seosko sunce u kosi joj otkri¬va crvenkaste pramenove. "Običavali su nas voditi na Crno more. One od nas koje nismo mogle ići kući." Neizgovorena je riječ siro¬čad — ili djeca iz Alma Ate, Čeljabinska i drugih mjesta do kojih je predaleko putovati kući. "Odsjeli bismo u drvenim barakama i spavali u krevetima na kat, a ja nikad nisam htjela onaj gornji jer je na stropu uvijek bilo

* Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika.


paukova."
Nina reče; "I ovdje ih vjerojatno ima."
"Ah, više ih se ne bojim."
Daća je skromno namještena, toalet je vani, zidovi su vrlo tanki i obijeljeni vapnom. Kada je željezna. Pokraj zidane peći s visokim dimnjakom naslagano je drvo za potpalu. U kutu stoje ribarski štapovi od lijeske. Stolci od trske, petrolejske lampe, samovar od kupronikla. Metalni kreveti s tvrdim madracima napunjenim slamom. Čađa ostala od mnogih svijeća. Banja je iza kuće tako da iz nje mogu poći ravno do rijeke.
Nina voli nježno tapkanje bosih nogu po drvenom podu — koji nema dobru izolaciju, ali bit će dobar za vježbanje u zatvorenom pro¬storu. Sunce proviruje kroz rijetke bijele zastore već od tri sata ujutro, a cijelo poslijepodne njegove se zrake probijaju kroz krošnja stabala. Čuje se veseli cvrkut vrabaca i svraka. Zajedno jedu ispod borova, vodu donose s izvora, zemlja je vlažna, zrak miomirisan, rijeka zelena i svježa.
Večernje zrake sunca bacaju na rijeku narančaste točke. Odlaze plivati na rijeku, igraju odbojku. Iako se u obližnjem Rekreacijskom centru za pisce nudi mnogo grupnih aktivnosti, Nina i ostali ostaju ovdje, zajedno i u tišini. Viktor se zatekao da će svaki dan napisati jednu pjesmu, a Gerš radi na novom djelu i zviždi melodije. Vjera pjevuši s njim, često samo sjedi pokraj njega ili čita. Tada duge noge podvije pod suknju, a kad padne mrak, pali lanternu. Nina se pita je
li Vjeri podjednako drago što se oslobodila Ninine majke, kao što je Nini drago što je daleko od Viktorove, za koju se ostala brinuti Darja, dok Ninina majka odlazi i dalje na svoje zadatke i u posjet prijateljima na Medvjeđe jezero.
I tako je ovo mjesec savršenstva, lagodne slobode, lijenih poslijepodneva provedenih na terasi u dugim, vijugajućim raspravama koje se rasplinu u zraku bez zaključka. Divlje cvijeće zaslađuje zrak, leptiri se kovitlaju — nisu nimalo nalik na profinjenu iglu koju je Viktor daro¬vao Nini za godišnjicu, ali nisu ništa manje veličanstveni sa svojim, gotovo prozirnim, krilima jarkih boja. Gerš i Viktor provode sate na terasi sjedeći u pletenim naslonjačima i izgledaju prilično zadovoljni u svojim prugastim pidžamama dok lagano razgovaraju. Gerš zadirkuje
Viktora zato što je "Uvaženi državni umjetnik". To je jedan od onih počasnih naslova koji prije nisu postojali, a koji obuhvaćaju cijeli niz kulturnih zasluga, ne samo lijepu umjetnost. "Jeftine pobude", naziva iz Gerš i navodi ime poznatog pjevača, koji stalno putuje diljem zemlje u ovu ili onu regiju i skuplja sve titule koje može. Ali činjenica je da je Viktoru zbog titule "Uvaženog državnog umjetnika" dopušteno putovati u inozemstvo i da si može priuštiti ovakvu daču. Ako on ili Nina ikada postanu "Narodni umjetnici" — to je najviša moguća titula — imat će još više povlastica.
"Vrlo dobro znaš da nemam ništa protiv popularne zabave", reče Viktor, očito sa željom da razdraži Gerša. Uživa u ovim raspra¬vama s Geršom, onakvima u kakve se većina ljudi ne želi upuštati. "Kakvog ima smisla nešto stvarati, bez obzira na to koliko bilo lijepo, ako to ne govori ljudima? Ako nikad ne dopre do ljudi?"
"Zvučiš kao Zoja!" reče Gerš, što Viktor i očekuje od njega. Danas je može spomenuti jer Vjera je otišla na jednu od svojih du¬gih šetnji u berbu gljiva. Nina stoji pokraj vratašca na ogradi, jednom se rukom drži za željeznu šipku i radi svoje svakodnevne vježbe kao na prečki. Nije propustila nijedan dan treninga. Ako tjedan dana ne vježba, to bi moglo značiti kontuziju nožnih prstiju i bolne noge kad mišići budu ponovo morali raditi.
"Utroba mi se okreće od tog utilitarističkog pogleda na umjet¬nost", reče Gerš. "Naravno, ti to znaš."
"Zašto je onda trpiš?" vikne mu Nina.
"Koga?"
"Zoju!"
"Uz nju izgledam dobar, ne mislite li i vi tako?" reče Gerš šaleći se. Oponaša je šušljetavim glasom i kaže: "Čestit građanin. Partijski duh i sve to. Zapravo, savršeno i za svaku pohvalu."
Nina se ne smije; čak i dok se šali, Gerš izgleda kao da mu je nelagodno. Možda on Zoju doista doživljava kao neku vrstu bedža pohvale. Bilo je još antisemitskih komentara u novinskim uvodnicima, još jedan napad na samoga Gerša i to ga je napao posebno ratoborni kritičar kojemu je Viktor dao nadimak Rotvajler. Nina je više puta primijetila slogan "Dolje s kozmopolitima!". Možda Gerš zaista vidi Zoju kako neku vrstu zaštitnice.
0 dopiranju do ljudi. Nije bez razloga što sjedala u prvom redu tvojega kazališta, Nina, stoje tri rublje. Život je težak, ljudi su umorni. Dajte im ljepotu. Učinite ih ponosnima. Vi nas podsjetite na sve ono za što smo sposobni — da smo i mi nedovršeno djelo, da stvarano veli¬ko novo društvo. Što mislite zašto naš Josif Visarionovič voli najveće, najšarenije produkcije? Zna da takve monumentalne stvari — šarena scenografija, jarki kostimi — ostavljaju najjači dojam."
"Upravo tako", reče Gerš, "upravo u tome je problem! Nema prostora za kompleksnost, za senzitivnost, za išta što bi bilo izazov¬no. Umjesto toga od nas se očekuje da podilazimo ukusu publike.
I stvarno, kad će ljudi naučiti cijeniti bilo što istinski duboko? Sve uvijek mora biti prenaglašeno. A znate zašto: zato što ljudima treba dati šlagvort. Treba im reći što se od njih očekuje da misle."
"Umorni su", reče Viktor. "Teško rade i..."
Gerš ga prekine. "Mora im se apsolutno objasniti kako moraju reagirati."
"Nisam siguran da je u tome stvar", reče Viktor mirno, iako Nina vidi da se pita je li to baš tako. "Mislim da to ima veze s... pokušajem da se stvari učine izravnima — jednostavnim i svima dostu¬pnim."
"Ne bih baš nazvao glamur produkcija u Boljšoju >jednostavnima<", izjavi Gerš. "Sva ta pompa i blještavilo. Kao da to ima ikakve veze sa svakodnevnim životom. Usput rečeno, Nina, nešto si utihnula tamo."
"Razmišljam o tome što govoriš", dovikne mu ona. Počela je s vježbama za stopala, grabi prstima tešku prostirku za pod ispletenu od krpa, koju je stavila na tlo pred sobom. Jednom nogom je vuče prema sebi, a onda je prihvaća stopalima druge noge i pokušava je odvući natrag na mjesto gdje je bila. "Hoću reći, zar ne bi kazalište trebalo biti upravo takvo — veličanstveno?" Istina je da su produk¬cije Boljšoja natprosječno velike, uzvišene, u njima nema ništa suz¬držanog. To je vrtlog boja i ludo odvažne akrobacije. Na nekoliko sati publika zaboravi na stvarni život i uživa u mekanim baršunastim sjedalima kazališta, u pet redova crvenih i zlatnih loža, sjajnih svijeć¬njaka s krakovima, pozlaćenog stropa i raskošno urešene Carske lože.
Divovski luster visi dostojanstveno s kapljicama od kristala. U tih nekoliko sati tu je prelijepa glazba i ples, koji će u svakome obnoviti vjeru u svijet.
Gerš reče; "Možda, ali..."
"Podcjenjuješ naš narod", kaže mu Viktor. "Mislim da ljudima ne treba reći kako bi se trebali osjećati. Velika umjetnost instinktivno komunicira. Čovjek ne može a da je ne razumije."
I Nina vjeruje u to. Upravo dok pleše — a ne dok maršira u redu ili dok pjeva partijske balade u autobusu na turneji — osjeća, istinski osjeća običnog čovjeka svijeta. Samo je na pozornici dok pleše pred pu¬blikom, svjesna sebe kao drugarice u jednoj velikoj naciji. A ipak... sje¬ća se one noći kad je plesala Odiliju i kako su sve oči bile razrogačene dok je izvodila tehničke trikove, a osjećala se kao cirkuski pas. A onda njihov automatski aplauz, ne njezinoj muzikalnosti ili umjetničkom umijeću, nego onom dugom nizu razmetljivih fouettees. To ne znači biti umjetnik. Nina to zna duboko u sebi. Svjedočila je oduševljenju koje potakne njezina najdraža balerina Uljanova kad pleše, kad njezini nijansirani pokreti kao da opipljivo podižu publiku na višu razinu. Što sve Nina ne bi učinila da može postići istu razinu umjetničkog dojma, izvedbu koja već sama naglašava pozitivne aspekte života...
"To je tvoj problem", govori Gerš Viktoru. "Romantičar si."
"Romantičar? Uopće nisam!"
"Ne tvoja poezija. Govorim o tvojim pogledima na život, o tvo joj vjeri u neko veće dobro. U tvojeg vođu. Svakoga idealiziraš."
To je ono dobro kad si ovako u šumi, misli u sebi Nina. Čovjek može ovako nesputano razgovarati. Nema nikoga oko vas da vas čuje.
"Ne idealiziram", reče Viktor. "To je jednostavno pitanje per¬spektive. Stvaramo novu naciju, jedan novi veliki narod. Težak je to proces. Ti si odabrao gledati negativnu stranu toga. A zapravo ima mnogo više pozitivnoga." Nina to voli kod njega — taj njegov opti¬mizam, njegovu blagu mudrost i iskrenu nadu.
"Da, naravno", reče Gerš. "Jer ti si još u stanju raditi ono što voliš i to je još važno. Ne želimo zvučati grandiozno, ali stvarno, hajde¬mo biti iskreni, u ovoj zemlji za mene ništa nije ostalo. Nemam ovdje budućnost. Sve što skladam završava u ladici."
Vjerojatno je u pravu, misli Nina. Sada se nijedan orkestar ne bi usudio izvoditi njegova djela. Nitko ga neće snimati. A ipak čuje samu sebe kako kaže: "To se može promijeniti. Znaš to — to se može promijeniti preko noći." Jer i to je istina.
Te večeri njih četvero skuhali su juhu od gljiva i krumpirpire, i popili toliko vina da se Viktor, kad su im čaše naposljetku ostale prazne, a pjesma zrikavaca ispunila zrak, zgrabio za trbuh, zastenjao od zadovoljstva i rekao: "Oprosti, Nina, možda ćemo večeras morati preskočiti vođenje ljubavi."
"Gledajte!" reče Vjera lijeno kimajući glavom prema otvorenom prozoru. "Krijesnice." Na sebi ima bijelu lanenu haljinu s narodnim vezom i naslonila se na Geršovu ruku. U svijetlom lanu, sjajne kose i uz treptavo svjetlo petrolejske svjetiljke, izgleda kao noćna leptirića. Gerš je privuče k sebi i ljubi joj vrat. U takvim trenucima razroko mu oko daje neki privlačan izgled.
"Ah!" Vjera se pretvara da će se odmaknuti. "Mirišeš kao neže¬nja."
Gerš je ponovo privuče k sebi. "Predlažem da svi odemo na pli¬vanje."
Viktor reče: "Sa svom tom hranom u sebi? Potonut ću."
Ali Nina ga izvuče sa stolice. "Hajde, ja ću te spasiti."
Rijeka je odmah tu ispod njihovog dijela šume i ove čistine oba¬sjane mjesečinom. Za jedno deblo na obali zavezan je čamac, kojim se ponekad voze. Nina promatra nježno crnilo vode nalik na zrcalo, glatku, tamnu površinu. Posvuda oko njih tamne su sjene. Ona i Vjera pažljivo se razodijevaju, ali Gerš i Viktor na brzinu skidaju odjeću i potrče ravno u vodu poput djece. Nina hoda do ruba obale, tamo gdje je zemlja mekana od mulja, i nastavlja gaziti u vodu do struka, onda se nagne naprijed i uroni ruke, kao da ih uvlači u dugačke večernje rukavice. Voda je iznenađujuće topla. Kad je zaronila, osjetila je kako je obavija sa svih strana. Izronivši, okrenula se na leđa, podigla stopala u zrak i nastavila plutati. Iznad nje je crno nebo, beskrajna tama istočkana sićušnim zvijezdama.
Zvuk noći, gusta, bogata tišina — a svakih nekoliko minuta za¬čuje se huk sove. Nina se još nije naviknula na tu tišinu, na skrivene, tajanstvene zvukove prirode, za razliku od moskovskih zvučnika kroz koje danju i noću trešte domovinske pjesme i razliježu se ulicama.
Gerš se vratio po Vjeru, koja stoji na obali tik do vode. "Dođi", reče on, gazeći kroz vodu prema njoj.
Viktor pliva leđno sve dok se ne nađe pokraj Nine. Njegovi prsti dodirnu njezine, migoljeći se kroz vodu. Ona mu migoljeći prstima uzvrati stisak. Gerš je počeo nešto pjevušiti, jednu pjesmu koja Nina prepoznaje. Viktor je sad provukao ruku Nini ispod pazuha i vuče je, lagano je njišući kroz vodu. "Volim taj zvuk zrikavaca koji kao da je posvuda", reče ona. "Kao da su zaposjeli cijeli svijet."
Viktor šuti na trenutak, a onda reče: "Znaš što je to? To je zvuk prostranstva."
Naslonivši se između njegovih ruku, ugodno iscrpljena, s nebom punim zvijezda, Nina osjeća — zaista osjeća — prostranstvo svijeta, da se on prostire sve dalje i dalje, a da su ona, Viktor, Gerš i Vjera samo jedan mali komadić tog svijeta. Prvi put naslućuje koliko dale¬ko čovjek može biti od vlastita života, koliko zadovoljno udaljen. Ta zjapeća golemost univerzuma, njegove beskrajne mogućnosti... Ona to osjeća, neku auru, neku slutnju: iluziju apsolutne slobode.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

20 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:44 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
KNJIGA DRUGA


Dražbovni predmet 50
Tijara. Od štrasa i austrijskog gorskog kristala, visina 44 mm, promjer 145 mm, presvučena čistim srebrom; na sva¬kom su kraju zupci češlja.
800—1.000 $



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

21 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:47 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DEVETO POGLAVLJE

U svojem poštanskom sandučiću na Odsjeku za strane jezike Gri gorij nalazi presavijeni komad papira.
Srce mu je malo poskočilo. Je li to napokon odgovor? Ne, ne, naravno da nije, smiješno se čak i nadati. Da je Nina Revskaja i odlu¬čila pisati mu, to sigurno ne bi izgledalo ovako, otvoreno pismo bez omotnice. Onaj zgnječeni pauk... Možda je poruka od Evelyn, možda neka pozivnica ili prijateljska sugestija. Veći dio prošlog tjedna provela je na nekoj konferenciji, ali poslala mu je nekoliko prijateljskih elektro¬ničkih poruka. Grigorij se sjeti da se sinoć trebala vratiti.
Rastvarajući papir primijeti da je od Zoltana. Još jedna fotoko¬pirana stranica iz njegova dnevnika. Veljača 1962. Zoltan je tada imao dvadeset devet godina; možda je tada već London smatrao stalnim domom, nakon što je u njemu živio šest godina. Ponovo čitajući te stranice, Grigorij se pitao ne čezne li Zoltan za tim da se ponovo vrati u one mlade dane, umjesto da bude ekscentrični starac kakav je postao. Zoltanov gusti i nagnuti rukopis, onaj od prije četrdeset godina, kao da je nekamo žurio na papiru:
Četvrtak. Sivo i oblačno, ali meni se sviđa, čini mi se da izražava svu ljepotu i tugu bivanja tek ljudskim bićem, dok mnogi od nas kroče u dugim kaputima, svjesni i nesvjesni tko smo i gdje nam je mjesto u ovom kišnom svijetu. Bio sam na ručku koji je organizirao jedan član Doma lordova, koji se smatra pjesnikom. Tko sam ja da mu proturječim, iako bih doista volio da se manje služi aliteracijom. Bio je tamo i Samuel s najnovijom djevojkom, manekenkom. Učinilo mi se da je poznajem, a onda sam shvatio da sam negdje već vidio njezino lice, na mnogim reklamnim oglasima i naslovnicama časopisa. Svuda oko mene bili su prepoznatljivi ljudi: članovi parlamenta, i plavokosa folk pjevačica čijeg se imena ne mogu sjetiti... Nešto me obuzelo, neka čežnja za vlažnim danom vani, ne mogu to objasniti, jedino sam osjećao da se moram izdvojiti ili ću postati manje stvaran, manje istinit. Zato sam se oprostio i otišao, rano i možda nepristojno, ali s neprocjenjivim osjećajem nagle, slatke slobode. Tek kad sam odlazio ugledao sam Leptiriću, Ninu Revskaju, s njezinim licem oštrih crta i tamnom kosom. Bilo je u njoj neke tuge koja mi se činila prekrasnom, nešto odmah ispod površine. Iako još nije navršila četrdeset, godine joj se vide na rukama — s velikim bolnim zglobovima — i u očima, koje su veličanstveno zelene, sjajne
i oštre, a ipak nekako pune boli. Iznenadilo me kad je pošla za mnom u garderobu. Nisam je primijetio sve dok se nisam okrenuo namjeravajući obući kaput, a ona je bila iza mene u zelenoj vunenoj haljini s krznenim ovratnikom. Htjela sam vam nešto reći, rekla je. Kad smo ono razgovarali na božičnoj proslavi, kad ste me pitali o mojem mužu i njegovoj poeziji. Želim vam objasniti zašto onako mislim.
Sjela je na divan jednim pokretom, kao da se slovo Z svečano sklopilo, ruke je položila na krilo, a noge skupila tako da nije ostalo prostora između koljena i gležnjeva. "Jednoga sam dana," rekla je, "iskazala frustraciju zbog situacije u mojoj domovini. Suprug nije dijelio sa mnom taj isti bijes. Viknula sam na njega: "Kako možeš biti takav? Kako se možeš ponašati kao da je sve u redu?" Odmaknuo se od mene i otišao jer naravno, to što sam činila bilo je opasno. Kasnije tog dana muž je došao i sjeo do mene i vrlo tiho rekao: "Zar ne vidiš, moram mu vjerovati." Mislio je na Staljina. Rekao je: "Moram vjerovati. Inače, kako ću ujutro ustati iz kreveta?"
Lice joj se jedva micalo dok je to govorila, ali intonacija, se promijenila pa sam se pitao nije li možda čula njegov glas, dok je to govorila. Ustala je i volio bih reći da je izgledala kao da se riješila tereta, ali nije. Zaželjela mi je ugodan dan i izašla iz prostorije.
Pročitavši to, Grigorij zatvori oči. Osjetio je duboku i naglu tugu, a pomalo i krivnju, kao da je nekoga špijunirao. Nije to bila samo tuga zbog Nine Revskaje i Viktora Jelsina ni zbog Zoltana i njegova izblijedjelog dnevnika. Shvatio je da je to tuga zbog pjesama koje je volio, zbog nedužnih pastira s kozama i ovcama, sanjiva krajolika i živopisnih šuma, umornih ali zadovoljnih seljaka čije vedre nade nikad nisu bile očajničke, nego samo čiste. Sigurno u tim pjesmama ima nešto istine. Jer ako Jelsin nije vjerovao... kakav bi to osjećaj bio, pisati pjesme za koje bi znao da su oblik propagande? Je li ih pisao s dozom cinizma? Nije to bila vizija koju bi Grigorij volio imati o Jelsinu i uvijek bi isparila prije nego što bi pustila korijenje. Ali opet, što je pjesnik drugo mogao učiniti? Ili najbolje iskoristiš pravila i propise ili... što? Učiniš što i Jesenjin; razrežeš žile na rukama i napišeš pjesmu svojom krvlju, a onda se još objesiš da mjera bude potpuna.
Ili pobjegneš kao Zoltan. Da poživiš i kažeš istinu. To je bio jedan od razloga zbog kojeg je Zoltanov rad bio od iznimne važno sti, svaka je pjesma bila poruka koja je preskočila zid, iskopala tunel iz tamnice, preživjela da ostatku svijeta ispriča svoju poruku. Toliko mnogo drugih — drugih ljudi, drugih pjesnika — nisu to uspjeli. Čak će i Zoltanova novija djela, razmišljao je Grigorij, biti obilježena tim iskustvom. Kad bi ih samo netko želio tiskati...
Grigorij sjedne i odloži papir na radni stol. Ako se Viktor Jelsin zaista tako osjećao, uistinu vjerovao ili morao vjerovati, kako je rekao svojoj ženi, što je onda mogao učiniti da završi tamo gdje je završio? Iako optužbe nikad nisu morale biti istinite. Bilo je dovoljno da vas povezu s pogrešnom skupinom; čovjek nije morao biti kriv ni za kakav politički prekršaj. Naravno, bilo je privlačnije misliti da je Viktor Jelsin djelovao subverzivno nego priznati da je jednostavno povukao crtu kad mu je bilo dosta. Grigorij je oduvijek uživao u pomisli da se Jelsin, unatoč svojoj naizgled naivnoj vjeri, na kraju pobunio. Baršunasta crna noć, razastrta na visini zvijezdama pribadačama... Bili su to početni stihovi "Noćnog kupanja", jedne nekarakteristične pjesme, kojoj je Grigorij već prije mnogo godina pridavao važnost. Ritmička neujed¬načenost njegova prijevoda još ga je mučila — ali bilo je najvažnije prenijeti slike i točne riječi.
NOĆNO KUPANJE
Baršunasta ama noć, razastrta na visini zvijezdama pribadačama.
Lica na mjesečini.
Blijedi odjeci jeke plutaju rijekom.
Pljuskamo po vodi i posvuda ih razbacujemo.
Kako mladi bijasmo, prije jedne plutajuće Godine.
Vlažni uvojci prekrivaju nam uši.
A u zraku, zuj zrikavaca i njihova pjesma
S isprikama, koje nismo mogli čuti.
Otišli su, nestali su dani savršene šume:
Hlad s uzorkom rešetke, sag od borovih iglica,
kapljice sunca u cmogoričnoj smoli.
Zrak pjevuši...
Nevidljiv slavuj, isuviše kasno, ponavlja
Svoju tvrdoglavu pjesmu — uhvaćenu negdje
Između duboke crne vode i neba.
Bila je to jedna od Jelsinovih posljednjih pjesama i najmanje ti¬pična za njega. Toliko mnogo melankolije. Ali može li je čovjek nazva¬ti buntovnom? Možda, ako traži neki buntovni materijal, Ima tu nekog tona žaljenja, gubitka, a voda i nebo tako su crni. Ipak, provukla se kroz ruke cenzora — iako je to malo značilo u poretku svih stvari. Ta¬kve odluke (što prolazi, a što ne) mogle su izgledati nasumične; možda je netko nekom uredniku dugovao uslugu ili je neko djelo prošlo i bilo tiskano, ali zato su broj kopija ili njihova distribucija bili ograničeni. Čak da je ta pjesma bila i eksplicitna — ili suprotno, da Jelsin nikad nije napisao nijednu problematičnu riječ — što bi to dokazivalo? Ništa na kraju ne ukazuje na to da je Jelsin nešto učinio, da je djelovao prema nekoj ideji, imao sumnje. Nevidljiv slavuj, isuviše kasno...
Čak da i jest... pa, što je točno učinio?
Ovo je bilo staro razmišljanje, vrtlog u koji su Grigorijeve misli često upadale. Nikad ga to nije dovelo ni do čega novog. Ali sad je ipak osjetio neku nadu, kao da će se taj vrtlog razbiti. Taj osjećaj zaci¬jelo ima veze s Drew Brooks i s tonom njezinih riječi kad mu je rekla: "Mislim da bismo mogli nešto otkriti." Grigorij je još u mislima čuo njezin glas, nadu i izglednost koje su se čule i u njezinim riječima. Je li možda uspjela naći nešto u zlatarskim knjigama? Grigorij osjeti naglu želju da uzme telefon i okrene njezin broj. Ali nije prošlo ni tjedan dana otkad je razgovarao s njom, nedavno u Belleru. A ona bi mu se sigurno javila, zar ne, da je nešto našla? Nikakve vijesti dobre su vijesti, reče on sebi — iako nije bio siguran što ta izreka zapravo znači.
PRVI SKANDAL u baletu dogodio se sljedeće sezone, ujesen 1950., one večeri kad je pala jedna od primabalerina. Naravno da plesači padaju — prerevan skok, pirueta bez ravnoteže, ali čovjek mora riskirati. No ova je balerina već prošla najbolje godine života; predebela je i zagrijava se vrućim tuševima, a ne vježbama. Sljedeće što su čuli, bilo je da je otišla na bolovanje.
Sutradan je u obavijesti o plesačkoj probi Nina navedena odvo¬jeno od ostalih. U vježbaonici na katu s njom strogo vježba plesna pedagoginja, a na planu za sljedeći tjedan njezino je ime napisano na samom vrhu, odmah do "Giselle". Giselle, vrhunac klasičnog plesa, priča o Wilisima, duhovima djevojaka ostavljenih na dan vjenčanja; one se pojavljuju u šumama dižući se noću iz svojih grobova i odje¬vene za vjenčanje plešu do zore — ali ako naiđu na kojeg muškarca, on mora plesati s njima do smrti. Nina je godinama čeznula za tim da u Giselle otpleše deboules en diagonale, da se neumorno vrti do ludosti i same smrti. Sada su na oba Gisellina kostima dodali još jedan niz kukica, kako bi ga suzili da odgovara Nini. Dobila je nove plesne papučice, i to dva para, i sada ih omekšava udarajući po njima dok prsti ne postanu mekani i gnjecasti tako da na pozornici ne proizvode nikakav zvuk. Želi stvoriti iluziju bestjelesnog duha — plešući gotovo nečujno na stopalima koja kao da ne dodiruju pod.
Čekajući da izađe na pozornicu, osjeća kako joj noge počinju drhtati. Kad napravi prve korake, čini joj se kao da je sva u plamenu.
gotovo je obamrla, a istodobno joj je jako vruće, lice joj se sigurno zacrvenjelo. Ovaj uvodni dio zahtijeva podjednako mnogo pantomime kao i plesa, mnogo sramežljivih kratkih trčećih koraka dok bježi od Albrechta, delikatne poskoke i skokove. Izgledajući poput djevojčice u lijepoj seljačkoj haljini, Nina crpi iz svoje nedavne prošlosti, kakav je osjećaj biti mlad, naivan i tek zaljubljen, ono iznenađenje, sumnju i ushit. On me voli, ne voli me — čupa latice i odbacuje cvijet. Albrecht sjedi do nje na klupi. Tek kad je prihvatila njegovu ljubav i kružila s njim pozornicom u radosnim skokovima, Nina počinje osjećati kako nestaju i posljednji ostaci napetosti. Njezino je tijelo stručno nosi, smi¬reno se okreće oko sebe, a leđa se graciozno uvijaju dok se brzo vrti na jednoj nozi, a onda na drugoj. Njezina stopala tako dobro poznaju taj pod, strmu kosinu pozornice, svaku pukotinu u daskama, svaka vra¬tašca na podu i reflektore. Kad je došao trenutak za male poskoke na vrhovima prstiju jedne noge gotovo preko cijele pozornice, Nina osjeća takvo samopouzdanje da na pola puta Albrechtu dobacuje mali polju¬bac. Osjeća kako je njezini drugovi gledaju iza zastora sa svakog kraja pozornice, podržavaju je, kritiziraju — zna da Vjera (koja kao kraljica Wilisa ne nastupa do drugog čina) gleda sa svojeg mjesta straga, dok se Polina, pokraj kutije s kolofonijem, polako zagrijava za nastup izvodeći male skokove; savršena je koketa i pleše "seljački pas de deux".
Nina je sad došla do najtežeg dijela: prizora "ludosti" na kraju prvog čina, kad Giselle sazna da je lijepi seoski mladić, koji je navodno zaljubljen u nju, zapravo princ — i već zaručen za vojvodinu kćer. Šokirana i užasnuta ona spušta pogled na zlatnu ogrlicu koju je dobila od Bathilde; strgne je sa sebe, baca na pod i trči majci u zagrljaj. Kako bi pokazala Gisellino naglo propadanje, Nina ,se pripremala tako što je zamišljala kako bi se sama osjećala da je na taj način prevarena, prisjećala se kako se Viktor prvi put ponašao prema njoj — kao čovjek jednostavna odgoja, čiji je dom šuma — prije nego što je razotkrio istinu. Kao u transu, pogleda uperena u daljinu, raspuštene kose koja se crni nasuprot njezinu blijedu licu, Nina pleše kao da je izgubljena, kreće se i naglo zastaje kao da je sva izvan sebe, zamišlja kako bi bilo da je doista Giselle, na rubu živaca, slomljena duha i tijela.
Prvi čin završava gromoglasnim aplauzom, čak glasnijim nego što je bio poslije teškog adagia u drugom činu. Majka je u publici, sretno maše programom prema Nini, ali Viktor ništa od toga ne vidi.
Kod kuće je s madam, provjerava joj puls, stavlja joj hladne obloge na čelo; dobila je groznicu i u bunilu je. Iako Nina zna da bi trebala biti zabrinuta zbog nje, također zna da će se madam, kad ova večer bude pri kraju, čudesno oporaviti. Nije to prvi put da se stara žena razboljela onog trenutka kad Nina debitira u novoj ulozi.
Nina govori sama sebi da nije važno što Viktor nije ovdje da sve vidi. Bit će još izvedaba poput ove, večeras je samo premijera... A onda je predstava završila, publika plješće, dobiva duge, glasne ovacije, aplauz postaje sinkroniziran, uporan, tako da se Nina mora neprekid¬no klanjati. Tek iza pozornice nakratko brizne u plač — od olakšanja i iscrpljenosti.
Nakon nekoliko večeri jasno je da je rođena za ovu ulogu: publi¬ka je pozdravlja klicanjem kad se pojavi na pozornici, bacaju joj cvijeće pred noge i zovu je toliko puta natrag poslije predstave da se još uvijek klanja čak i kad je orkestar već otišao. Njihova su mjesta i stalci za note napušteni onog trenutka čim im obveza završi. Koncertna dvo¬rana dupkom je puna, redoviti gledatelji naginju se iz loža kao da joj se žele približiti — a ipak savršeno se utišaju i unesu u predstavu čim ona počne plesati. I Viktor je tu, naravno, sad kad je madam napo¬kon odustala od pobolijevanja i popustila pred uspjehom svoje snahe. Pravda pozdravlja Ninino "veliko umijeće i delikatnu lakoću" i nazi¬va je "najnovijom zvijezdom Boljšoj teatra". Za nekoliko tjedana i službeno je unaprijeđena.
Glavna je balerina: naposljetku je balerina. Kad je na kraju mje¬seca došla po plaću na šalter blagajne, dobila je dvostruki iznos. A kad je na ulici prošla pokraj oglasa za Boljšoj, na posteru je njezino ime ispisano velikim slovima. Ipak se isprva sve čini nestvarnim; jer, na tom je papiru moglo biti Vjerino ime ili Polinino, samo da je direktor odlučio izabrati jednu od njih. Možda je to i njima palo na pamet. Ili možda i one mogu vidjeti, bez obzira na svoje osjećaje, da je Nina ta koja zaslužuje da joj se ime nađe tamo gore.
Pomiješani niz dana i noći, tjedana i mjeseci, dok ona jednu za drugom uči nove uloge, Kitri umjesto kraljice Drijada, princezu Auto¬ru umjesto Vile Jorgovana. Pozivaju je pred zastor kao zvijezdu, pojav¬ljuje se na pozornici tek malo sporije, malo uzvišenije, ne žuri se. Ima pravo na neke zahtjeve — dodatne sigurnosne igle i više kazališne šminke, i više ukosnica za kosu — a kad navečer ima predstavu cijeli dan provodi u krevetu s nogama na jastuku. Već je naučila ignorirati zavist i blagu zlobu koja dopire do nje od nekih drugih plesačica.
Partner joj je Pjotr Raade, omiljen kod publike, bahata držanja i s vrlo odvažnim skokovima. Ponekad pleše s Jurijem Lipovetskim, drugim velikim šoumenom. Prije četiri godine, one večeri kad je i sam Staljin bio na predstavi, Jurija su pozvali u ložu Velikog Vođe na privatni sastanak. Tu je priču Nina čula bezbroj puta. Jurij detaljno opisuje kako je Staljin sjedio tamo iza stola, vrlo ozbiljan, sa zdjelom tvrdo kuhanih jaja ispred sebe. "Rekao mi je", obavještava Jurij sva¬koga tko ga želi slušati, "da moj stil smatra >reflektivnim, naročito u predjelu ramena<."
Već četiri godine Jurij pokušava iz tog komentara izvući neki smi¬sao. Kad je zamolio Ninu da mu kaže što misli, usudila se sugerirati da to možda uopće ne znači mnogo. Naposljetku, Staljin nema vokabular plesača; možda je jednostavno pokušavao nešto reći.
"On je naš vođa, Nina, sigurno je nešto time mislio."
"Ali nije plesač. Možda nije znao točno što misli. Ili kako da se izrazi."
Jurij je gleda žmirkajući. Bila je previše drska rekavši da Veliki Voda nije znao o čemu govori.
"Htjela sam reći..."
"Znam. Ali ipak, to mora nešto značiti."
Ovakav razgovor u četiri oka, s jednom od najslavnijih zvijezda Boljšoja... Nina sad pleše premijere, prima poštu obožavatelja i gleda izvedbe iz crvenog naslonjača u prostranoj loži direktora. Ipak, rutina joj je ostala ista, odlazi na probe i predstave i na obvezni politički sat. Prišiva satenske vrpce na baletne papučice, namače stopala u toploj vodi i miče nogama naprijednatrag. Krpa rupe na čarapama tako što pažljivo kukicom provlači niti natrag gdje bi trebale biti. Ponedjeljkom je slobodna i provodi što više vremena s majkom, a navečer juri s jed¬nog recitala na drugi, i napokon vrlo kasno kod kuće odmara stopala, pada u krevet mlitava kao i svučeno donje rublje. Vrijeme s Viktorom svedeno je na djeliće jutra, kasne večeri i povremeno dragocjeno posli¬jepodne. Više ne prati u koga je Polina zaljubljena ni što se događa između Vjere i Gerša. Iako i dalje imaju svoje večere u Aurori — votka, začinjena salata od rotkvica, hladnog celera, cikle i kiselog vrhnja —
Nina im se rijetko može pridružiti jer, unatoč tome što manje pleše u Boljšoju, sada izvodi predstave u svoje slobodne večeri. Tako vrhunski plesači dodatno zarađuju: na privatnim koncertima i zabavama i kao solo izvođači u kinima prije početka filma. Tako i Nina u svojim "slo¬bodnim" danima pleše čak i više nego u drugima. I naravno, ima mno¬go diplomatskih domjenaka poput onoga na kojemu je srela Viktora.
Dobila je čak i novu garderobu, veću i na razini s pozornicom, koju dijeli s jednom mlađom premijernom danseuse. Sav sadržaj s nje¬zina toaletnog stolića ide u vrećicu s uzicom, njezina eau de cologne i privjesci za sreću. Vjera i Polina nisu prisutne dok prazni svoju ladicu, a s vješalice na zidu uzima pulover i vunene nazuvke za noge, tajice i plesni triko.
Baca posljednji pogled na tu malu sobu u kojoj su mnogi njezini snovi — o baletu, o romantičnoj ljubavi — postali stvarnima. A ipak, to je samo jedna sumorna prostorija, s golim žaruljama i zidovima. Žuti novinski članci Polinina estetičara višu nisu pribodeni u njezinu kutku, koji je prije sličio na neko svetište; umjesto toga Polina je sad počela slijediti mnogo jednostavniji Vjerin režim ljepote (lanolinski sapun i mlaka voda) kao da će to i nju, Polinu, pretvoriti u ljepoticu.
Još nešto važno dogodilo se te godine — i nastavlja se, primjećuje Nina. Nešto što nema veze s baletom. Grad, život u njihovu gradu, poboljšao se. Trgovine u Ulici Gorki imaju više robe nego prošle godi¬ne, a nema ni nestašice hrane, ima mnogo rakova i kavijara. Poboljšale su se tkanine pa čak i krojevi — haljine su bolje kvalitete i raznolikije. Majka je prihvatila novu suknju koju joj je Nina kupila, s lijepim uzorkom. Kad su u studenom stigle nove cipele iz Čehoslovačke, tu je cijela paleta boja i stilova, od platnenih cipela do onih uobičajenih, škripavih, od imitacije kože.
Više se ne vidi da posvuda vise potrgane žice pod naponom. Boje se fasade zgrada, učvršćuju se labave kamene ploče, popunjavaju rupe na pločnicima. Posvuda niču nove stambene zgrade, goleme "više¬katnice" poput velikih četvrtastih tornjeva, koji se nižu jedan iznad drugog, i viši su od ičega što je Nina ikad vidjela. Po cijelom gradu dizalice strše u nebo kao kosturi neke prethistorijske životinje.
Baš kao što Viktor uvijek kaže — ipak je naposljetku imao pravo. Nakon toliko mnogo godina, stvari su zaista, napokon, bolje.
Djevojke radnice popločuju ulice. Prolazeći pokraj Trga Manežnaja Nina ih promatra kako s kamiona istovaruju cigle, lopatama baca¬ju šljunak, lijevaju vrući asfalt, a na svježem zraku para im doseže čak do gležnjeva. Te su djevojke njenih godina — one mlađe možda su tek zašle u dvadesete — u tankim su suknjama, s maramama na glavi čiji su krajevi ugurani pod ovratnike njihovih vatom prošivenih kaputa. Neke polako voze parni valjak, kao da su kraljevskog roda i našle su se na nekom ceremonijalnom slonu. Ali naravno, nisu one kraljevskog roda; to su djevojke sa sela koje su doveli iz stepa, koje žive u barakama u predgrađu, a svake ih večeri voze kući nagurane na teretnim kamio¬nima kao da su neki građevinski materijal... Dok Nina žurno prolazi, izrazito je i nelagodno svjesna kako one vuku i dižu teški teret, zagla đuju vrući asfalt i preobražavaju trg svojom čistom fizičkom snagom.
Podsjeća se da i ona ima svoje terete; cijeli tjedan osjeća težinu neugodna položaja u kojem se našla. Okrenula se od djevojaka da ne vidi kako krajevima marama brišu uznojena lica. Na jednoj strani djevojka se naslonila na lopatu i spustila glavu. Iako se Nina trudi da ne gleda, ne može a da ne vidi. Djevojčina ramena dižu se i spuštaju dok nečujno plače.
Kad je Nina te večeri stigla kući, Viktor se odmara na otomanu gdje uvijek piše, drži čašu s likerom i izgleda umorno i pomalo tužno.
"Što je?" pita Nina. "Što se dogodilo?"
"Ah, to se moglo očekivati. Nema tu pomoći." Otpio je gutljaj iz čaše. "Nužni govori." Vjerojatno misli na sastanak u Savezu pisaca. Glas mu se utišao. "Teško je bilo sjediti dok je trajalo. Vrlo dugačak govor."
"O...?"
Lijeno kimne glavom, oči su mu napola zatvorene, kao da bi ona trebala znati odgovor.
Naravno: o kozmopolitima. "Bezrodnije kosmopoliti" fraza je koja se čuje sve više i češće ovih dana. To i "strani buržoaski elemen¬ti". Ali onu prvu, "kozmopolit bez korijena", Nina smatra najsnažni¬jom. Taj uobičajeni službeni kriptični jezik, takva briljantna nespretna zamjena za "lutajućeg Židova". Nina pogne glavu dok Viktor šapa¬tom nastavlja: "Sve vrijeme pokraj mene tiho je sjedio Lee Stern. I morao se praviti kao da to nema veze s njim."
"Nisi ti kriv za to."
"Znam."
"Hoću reći, ništa ne možeš učiniti."
"Naravno da ne." Glas mu se vratio na normalu. "To se mo¬ra reći. Antipatriotizam..." Glasno je uzdahnuo. Viktor pije iz čaše. "Imamo Tolstoja, imamo Majakovskog, Gorkog. Ne treba nam Zapad. Ono što trebamo, to je i sam drug Staljin rekao, sovjetski su klasici. >Revolucionarna jasnoća<..." Dok otpija drugi gutljaj, Nina vidi da mu ruka drhti.
"U redu je", kaže ona. "Od tebe se ne može očekivati da... braniš ljude." Ali dok to govori, čuje u glavi drugu misao: da bi netko možda mogao to učiniti — netko tko sam želi umrijeti. Ona to zato i govori; kaže Viktoru: "Nemoj da ti padne na pamet glasno progovo¬riti. Ne izlaži se opasnosti. Ostani na sigurnom. Zbog mene."
"Jučer sam naletio na Gerša", kaže on. "Slučajno, u Ulici Prečistenka. Hodali smo jedan ususret drugome. Vidio sam ga baš kad je i on ugledao mene — ali pognuo je glavu i pogledao ustranu. Namjera¬vao je proći pokraj mene. A bio sam kod njega u stanu prije dva dana! Prišao sam mu i rekao: >Što to radiš?< Odgovorio je: >Pokušavam olakšati svojim prijateljima da me ignoriraju.<"
Nina zatvori oči. "O, Gerš... Ali on zna da mi to ne bismo uči¬nili."
"Bio je još jedan članak u novinama", reče Viktor. "Jučer. Ne specifično o njemu, ali spomenuto je i njegovo ime."
Nina shvaća da ga izbjegava pogledati ravno u oči. Nema se više što reći — barem ne ovdje, u zatvorenom, gdje je toliko mnogo ljudi. Pridružila se Viktoru na otomanu, privukla ga k sebi i položila glavu na njegovo rame. Ona šutke čeka, sve dok nije sigurna da on više ništa ne želi reći. Sad je dobar trenutak da mu kaže.
Planirala je da će to učiniti negdje izvan četiri zida jer jedino vani čovjek može voditi doista privatan razgovor. Možda kad njih dvoje odu u šetnju. Ali kad bi to sad predložila, već same riječi: "Što kažeš na to da odemo u šetnju?" mogle bi izazvati svakakve tjeskobe jer bi se pitao o čemu to ona želi razgovarati — a ona ne želi da se njezinoj vijesti pridaje mnogo pozornosti.
Duboko je udahnula da se pripremi i bacila pogled prema mada minim vratima. Svjetlo je ugašeno; vjerojatno je zaspala. Vani ispred njihovih vrata netko razgovara na telefonu i kaže: "Da, ali..." i onda nastavi uzdisati.
Vrlo tiho Nina kaže Viktoru ono što još ni sama nije prihvatila. "Trudna sam."
Viktorove se lice mijenja — očito se razvedrilo, što je Ninu izne¬nadilo. "Draga. Kako... veličanstveno."
Nina spušta pogled. "Ali ne mogu imati bebu", prošapće ona. "Ne sad. To je nemoguće. Nije pravi trenutak. Prošla su tek tri mje¬seca što sam glavna balerina."
Viktor ne razumije kako se teško vratiti plesu nakon trudnoće
— kakve su posljedice za njezino tijelo ako rodi, kako bi ga rađanje izmijenilo, i to zauvijek, unatoč tolikom fizičkom vježbanju i pomnom rafiniranju. Da se ne spominje izgubljeno vrijeme, mnogi mjeseci bez karijere i treninga, i još k tome u najboljim godinama. Pa ipak, Nina nikad nije mislila da će donijeti tu odluku. Prije godinu ili dvije, već od same pomisli da će imati dijete s Viktorom osjetila bi neku toplinu u sebi, jer ima nečeg romantičnog u toj ideji — ne samo o djetetu već i o obitelji, njihovoj obitelji, koju sami stvaraju. Ali sada joj je jasno da će njezin san morati pričekati i da je to ono što znači biti odrasla osoba: kad je teško izabrati i donositi odluke koje su doista važne.
Viktor namjesti novi izraz lica. "Naravno, dobro." Glasno ispu¬šta dah kroz nosnice. "Da, dobro."
"Htjela sam da znaš." Glas joj je gotovo nečujan, tako tiho šap¬će. "Dogovorila sam pregled. U ponedjeljak." Postupak je ilegalan, mogao bi značiti dvije godine u zatvoru — ali svi to čine. Svi koji to mogu platiti. Nina zna od drugih balerina kamo mora ići, što treba učiniti. Viktor malo kimne glavom, a Nini padne na pamet da je sigur¬no namjerno odlučila da mu to kaže sada, ovdje, u ovoj zgradi punoj ljudi: kako bi izbjegla dugačku raspravu i kako bi sve što prije završilo.
Viktor ispruži ruku i privuče je k sebi, polako, preko otomana. "Dođi ovamo." Nina prvi put na njegovu licu vidi ono što se činilo da — jedino on, za razliku od svih drugih — dosad nije imao. Rezi¬gnaciju. Rezignirani pogled umornih očiju i teška ramena.
Nina leži uz njega dok je on grli rukama, čvrst je to stisak i go¬tovo nešto više od tjelesnog. Zatvorila je oči i osjeća se zaštićeno. Tek kad se potpuno skutrila u Viktorovoj toplini palo joj je na pamet da njegov zagrljaj, ljubav koja je u tim rukama, nije samo za nju, nego i za sićušno biće u nastajanju u njoj.
MOŽDA BI TREBALA nazvati Tamu. Ona je bila jedina ruska prijate¬ljica s kojom je Nina mogla razgovarati, lako, bez napora, bez potrebe da traži pravu riječ, bez neželjene retoričke distance. Iako je Tama bila mlađa od Nine, možda je i ona povremeno iskusila ove čudne napa¬de — sjećanja koja joj prolaze pred očima poput slika na platnu. Ali njihovo prijateljstvo nije se zasnivalo na tome da dijele tajne. Nijedno od Nininih prijateljstva nije bilo takvo. Dok je odrastala, tajne su bile opasne, a onih nekoliko koje je imala — pa, čak ni sada nije željela razmišljati o njima. Čak i nakon što je otišla od kuće, iste pobude (šut¬nja i samozaštita) ostale su u njoj. Nikad se nije potpuno opustila da bi mogla brbljati s prijateljicama s nekom opojnom lakoćom, glasnim smijehom i s onim iskrenim došaptavanjima koje je čula posvuda oko sebe. Sve je to primala, ali nije mogla jednako uzvratiti. Ne, bilo je to nemoguće čak i onda kad su je prvi pravi prijatelji, u Parizu i poslije u Londonu, dočekali raširenih ruku. Nešto se u njoj stegnulo, nešto se zaključalo. A za nekoliko godina i njezino je tijelo napala ista krutost.
Isto je bilo s ljubavlju, jer kad je Nina započela novi život, u sebi je gajila tek krhku nadu u neku romantičnu vezu. Ništa previše stra¬stveno. Ništa što bi je svu obuzelo. Ali sigurno je postojala druga vrsta ljubavi, nešto manje potpuno i možda manje lijepo, ali svejedno savr¬šeno dostatno. Lagani proljetni kaput umjesto zimske bunde. Ukusna juha i salata radije nego večera s osam sljedova. To bi bilo dovoljno, nešto tako jednostavno. Nešto čemu bi se mogla unaprijed radovati.
A ponuda je bilo bezbroj. U Parizu, gdje je isprva bila i vijest dana, preplavili su je udvarači — ali bili su kao mušice u kosi, čak i oni najprivlačniji. Svi su se stopili jedan u drugog i nije se mogla usredotočiti ni na jednoga. Ipak, uživala je u pažnji i govorila sebi da će se netko već pojaviti. Naposljetku, još je bila mlada, otvorena uma prema mnogim novim stvarima. Ali njezino je srce... Ne, čak i kad ga je namjerno pokušavala otvoriti, prvo s velikim Armandom vesela lica i, poslije neugodno bezbolnog prekida, s lukavim šutljivim Patriceom, Ninino se srce nije ni trznulo.
Nakon toga nije više ni pokušavala niti se trudila nekoga doista dobro upoznati. Bilo je preteško činiti ono što su oni htjeli, "otvoriti se", reći "što ti je na umu". Da se ne spominje kako im duboko u sebi nije vjerovala. Nijednom. To je jednostavno bio osjećaj koji je imala. U Londonu su je često sparivali s ovim ili onim sirom ili lordom, posjeli bi je do zgodnih neženja i uglednih udovaca. Život joj se još više odvijao u javnosti nego prije, a raspored je uvijek bio pun. Odijevala se besprijekorno, nosila je nakit iz svoje kolekcije koja je sve više rasla, slike su joj se pojavljivale u časopisima. Nije se osjećala nadmoćnijom nego samo odvojenom, nikad nije potpuno pripadala toj gomili. Ako je htjela biti iskrena prema sebi, morala bi priznati da se nikad nije do kraja skrasila, samo je lutala idući od jedne stvari do druge, predano je poučavala svoje studente, odlazila na pretpremijere i premijere, održavala čajanke za sve veći krug savršeno dragih, ali ne i bliskih prijatelja. Nekoliko bivših studenata još joj se i sada javlja, iako su i sami već u mirovini.
Većina je ljudi iz tog razdoblja zaboravljena. Nina bi ih mogla naći negdje u svojem umu ako bi se baš potrudila, ali nije imala ra¬zloga za to. Osim što ju je djevojka iz Bellera pitala ima li kakvih "pomoćnih materijala" vezanih uz nakit. Možda je negdje i imala, neke popratne čestitke, zabilješke i fotografije — francuski i britanski draguljari oblijetali su je, pozivali da kao model nosi ovaj ili onaj ko¬mad nakita, u novinama su se pojavljivale fotografije na stranicama koje su pratile pripadnike otmjenih krugova, dani i noći bili su tako krcati da jednostavno nije bilo vremena za sjećanja.
Umjesto toga počeli su se vraćati drugi likovi, najstariji prijatelji, nedostupni, ali ipak svakoga dana na nekoliko dugih minuta bili su tu, točno pred njom.
"I što se dogodilo s njim?"
Nina naglo okrene glavu.
Cynthia je sjedila preko puta nje na kauču, pozorno ju je proma¬trala i čekala, po Nininu mišljenju, da se juha skuha. "S tim kako se već zvao lordom? Jeste li vas dvoje još koji put izašli zajedno?"
Je li ovo ipak naposljetku starost? Nije samo zašla u godine ne¬go je zaista stara žena s demencijom, kad prošlost postupno prevlada sadašnjost? Nije željela postati jednim od onih invalida, koji su izgu¬bili pojam o danima i ne mogu više razlikovati jutro od večeri i koji jedu obroke u krevetu i rasipaju mrvice po plahtama. "Ja... dakle..." Pogledala je prema prozoru, van na stabla okovana snijegom i ledom. Snijeg je poput prašine letio zrakom nalik na svjetlucavi ukrasni prah.
Nikad nije ni pomislila da bi senilnost i nju mogla dotaknuti. Nije je bilo u njezinoj obitelji — ali opet — toliko je malo njezinih bližnjih doživjelo starost.
Cynthia je pričala nešto o momcima i odlascima na sastanke na¬slijepo, kako je imala sreće što je našla Billyja i završila sa svim tim. Rekavši to zastala je kako bi se divila malom četvrtastom dijamantu na prstu. Billy ju je zaprosio na Valentinovo.
"Moj prvi muž udvarao mi se s cvijećem hibiskusa. Donosio mi ga je svakoga dana kao da je to sve što mora učiniti." Nasmijala se. "Sljedeće što se dogodilo bilo je da sam se udala i živjela sa svekrvom i svekrom."
Nina pogleda Cynthiju, koja je još bila u bolničkoj odjeći i bije¬lim cipelama, kao da je prvi put vidi. "Bila si udana."
"Od svoje dvadeset prve do trideset četvrte. Imam i troje djece."
Nina se pitala zašto ju je to iznenadilo, to da Cynthia ima vlasti¬tu obitelj. Zar to nije prije spomenula ili je Nina zaboravila?
"Charles i Raymond otišli su na fakultet u Floridu i tamo ostali, ali Penny je još ovdje. Sama sam s njima došla u Boston." Zašutjela je na tren. Možda je utihnula zbog usamljenosti i iznenadne svijesti o tome da je sve druge ljude ostavila tamo negdje. "Sljedećeg će mjeseca biti dvanaest godina."
Nina začuje samu sebe kako je pita, prije nego što se uspjela zau¬staviti: "I zato si otišla? Da ostaviš supruga?"
"Ne, već smo bili rastavljeni. Jednostavno sam imala potrebu otići s otoka, znate?"
Otići s otoka. Nina je to ponavljala u mislima i primijetila kako ukočeno kima glavom. Onaj čvor u vratu nije joj danas bio tako bolan.
"Tko ne želi bolji život?" reče Cynthia. "Zar niste i vi zato došli ovamo?"
Toliko mnogo pitanja — što to ona radi, zašto ćaska s njom ova¬ko? Polako Nina reče: "Zaista ne volim govoriti o tome." Čim je to izgovorila, užasnula se jer je pomislila da je možda već nešto o tome rekla.
"KAKO NAPREDUJE DOPUNSKI prilog?" Činilo se da Lenore ima posebno osjetilo za one trenutke kad bi se Drew nakratko našla u nedoumici.
"Polako, ali sigurno", odluči Drew reći jer to je u osnovi bila istina. Stvari su dobro išle. U Odjelu kataloške produkcije posložili su dragulje za fotografe — proveli su sate slažući ih u privlačne postave
— i dosad je sve išlo prema planu. Uskoro će u Odjelu za odnose s javnošću izdati priopćenje za novinare, u kojem će opisati neke od posebnijih primjeraka. "Upravo mi se javio entomolog, koji je pre¬gledao jantar, i pokazalo se da je privjesak možda vrjedniji nego što smo mislili." Ubacila je ono neizrečeno "mi" u riječ "mislili" da se pokaže velikodušnom.
"Sjajno!" reče Lenore, kao da ne vidi nikakav problem. Iako Grigorij Solodin nije postavio nikakve uvjete vezane uz svoju donaciju. Drew je pretpostavljala da nije znao pravu cijenu privjeska. Pričekala je da Lenore ode — nakon još nekoliko lepršavih riječi o brošuri — da bi ga nazvala.
Činilo se da se iznenadio kad ju je čuo. Pomalo zabrinuto ona mu ponovi ono što je entomolog konačno potvrdio. "Radi se o vrsti koja je prilično rijetka." Pogledala je ono što si je zapisala. "Genus Archaea, iz porodice Archaeidae. Navodno daje to nekad bio uobičaje¬ni insekt, ali sad ga najčešće nalazimo samo u jantaru iz Dominikanske Republike, a ne u baltičkom. K tome, ovaj je savršeno centriran i s iznimnom jasnoćom."
Kad mu je dala novu procjenu privjeska, Grigorij Solodin samo je rekao: "Pa, dobro, nadajmo se da će doći do rata među zainteresi¬ranim kupcima. Znanost podupire umjetnost."
Drew se nasmijala, iako joj se njegova velikodušnost činila neo¬bičnom. A onda mu se promijenio ton glasa. Pitao je, rekao je to gotovo bojažljivo, je li uspjela naći ijednu od onih knjiga. Od zlatara koji je napravio taj komplet jantarnog nakita.
Drew je poželjela da mu ima nešto više za reći. "Istražila sam Antona Samoilova, ali nisam naišla ni na kakav trag ni specifične podatke iz te zlatarske kuće." Osjetivši da ga je donekle razočarala, dodala je: "Ali treba uzeti u obzir da mogu čitati samo publikacije i internetske stranice na engleskom jeziku. Pretpostavljam da postoje i druge informacije na ruskom."
"Ja bih mogao malo istraživati na ruskom, ako želite."
Možda je mislio da ona ne radi dovoljno brzo. "Ne bih htjela reći da morate umjesto mene obaviti moj posao..."
"To uopće nije problem, gospođice Brooks."
"Možete me zvati Drew."
"Naravno, oprosti. Drew. Trebam li tražiti arhive?"
"Pa, da, iako ne očekujem da će se cijeli arhivi naći online — ako uopće postoji ijedan za tog specifičnog zlatara. Ali ako postoji, mogli bi naći trag gdje da ga potražimo. Kuća Samoilov više ne postoji pa nemamo koga izravno kontaktirati."
"Ah. To je loše."
"Ne nužno. Svaka tvrtka koja još radi vjerojatno ne daje svoj arhiv u javnost."
"Stvarno?" Činilo se da je Grigoriju Solodinu laknulo. "Znači onda u osnovi tražimo informaciju za kontakt. Tko bi mogao imati podatke o prodajama u kući Samoilov."
"Točno. Draguljar, ili bolje rečeno njegova obitelj, možda imaju neke podatke ili su ih možda nekome donirali. Nekom sveučilištu, muzeju ili povijesnom društvu."
"U Rusiji?"
"Bilo gdje, ovisno o tome gdje su završili potomci. Ja ću u među¬vremenu pokušati vidjeti što možemo naći u ovoj zemlji. Već sam zvala odjel Posebnih zbirki u Javnoj knjižnici. Spojili su me s Centrom za ruske i euroazijske studije u Čikagu, ali pokazalo se da je to slijepa ulica. Zvala sam razne muzeje koji drže nakit i ruske dragulje — ali sve se to svodi na kraljevski nakit, na Ermitaž, Fabergea i slično. Ništa što bi pripadalo ljudima izvan kraljevske obitelji."
"Ako slučajno ipak nešto nađem na internetu", reče Grigo rij Solodin, "kakvu poslovnu knjigu ili neki arhiv, koje točno riječi moram tražiti u vezi s nakitom?"
"Ah, sve moguće izraze: >viseće naušnice od jantara<, >baltički jantarni privjesak<, >kabašo* s inkluzijom<..." Njezina penkala već je pisala dok je dalje govorila: usađen... detalji od zlata... kamen u fasungu... ovalni okvir... 14karatno žuto zlato... 56 zolotnika. "Napisat ću ti popis. Mogu ti ga poslati elektroničkim putem. Još jednom, ne želim da ti radiš moj posao. Ako i kad nešto nađeš, mogu naravno naći nekog prevoditelja."
Grigorij Solodin reče: "Znaš, Drew, ja sam prevoditelj."
"Jesi?" Misli su joj jurile, pitala se je li to nešto što je trebala
znati.
"Pa, ne onakav kakvog imaš u vidu. Književni sam prevoditelj. Ruske poezije."
"O! Volim poeziju."
"Stvarno?" Zvučao je kao da ga zaista zanima kad je upitao: "Koje pjesnike voliš?"
"Pa, nisam baš studirala englesku književnost, ali volim čitati pjesme. Odslušala sam jedan kolegij i još imam sve knjige. Sviđaju mi se Sylvia Plath i Howard Nemerov. I Edna St. Vincent Millay. I Geor¬ge Herbert i ee cummings*. Ah, volim i Shakespearea. Pretpostavljam da je Pablo Neruda jedini strani pjesnik kojega imam u prijevodu." Tu joj je zbirku dao Jorge, mladić s kojim je kratko hodala tu prvu godinu kad se tek doselila u Boston.
"Izvrstan izbor."
"Ništa jako originalno, bojim se."
"Zašto bi to bilo važno? Važno je samo to da te poezija dotakne."
"Morat ću se toga sjetiti svaki put kad pomislim da bih morala imati profinjeniji ukus."
"Tko te je naveo da razmišljaš o tome"! Drew, već sama činjenica da čitaš — hoću reći da svojom voljom otvaraš knjigu. I k tome, knjigu poezije!"
Nasmijala se. "Moj bivši muž pisao je poeziju. Još dok smo bili na koledžu. Ali prezirao je gotovo sve što su nas učili u predavaoni čama." Prisjetivši se vjere koju je imala u njega, nakratko se osjetila tužnom zato što je on brzo i vrlo lako napustio svoje literarne snove čim se skrasio na svojem prvom radnom mjestu, u odjelu komuni¬kacija u jednoj bolnici. "Imao je svakakve teorije o odnosu poezije i proze. Sjećam se kako se užasnuo kad sam mu priznala da... ah..."
"Što?"
"Ako tebi kažem, onda ću i tebi to priznati."
"Molim te, priznaj." Zvučao je kao da se smiješi. U mislima Drew je vidjela tri borice na njegovim obrazima.
"U redu. Zapravo, pitam se što ćeš ti kao prevoditelj misliti. Iako volim sve vrste poezije, čak i sad, ono što najviše volim... O, ovo je tako neugodno."
"Držiš me ovdje na iglama."
"Pa, nekako dajem prednost pjesmama koje... imaju rimu."
Grigorij Solodin kratko cikne od ushita.
"Ne onakvu rimu kakvu nalazimo na kupovnim čestitkama, ne, ništa takvoga. Ne one tvrde točne rime na kraju svakog stiha. Nego, znaš, više se radi o primjetnom poklapanju zvukova."
"Da, točno znam što misliš."
"To je nešto što sam sama zaključila o sebi: da nisam uvijek do¬bra sa slobodnim stihom. Ne znam što bih s njim. Lakše se snalazim s nekom, pa makar i nejasnom, rimom ili metričkom stopom, ili bilo kakvom vrstom formalnih parametara, mislim da u tome nalazim ne¬što što me privlači." Shvativši da možda malo previše govori o sebi, Drew brzo doda: "Koje si pjesnike prevodio?"
Čula je kako je duboko udahnuo. "Profesionalno samo jednoga. Viktora Jelsina. Supruga Nine Revskaje."
Znači, to je bila poveznica. Iako je spomenula Jelsina u biograf¬skim bilješkama u katalogu. Drew je malo znala o njemu. Ali sad je jedan komadić slagalice sjeo na mjesto, razlog zašto je Grigorij Solodin vlasnik privjeska povezanog sa zbirkom Revskaje. To je zacijelo zbog njezina supruga, čije je radove prevodio; možda je Grigorij Solodin bio kolekcionar pjesnikovih memorabilija. Ali ako je tako, zašto je od nje to skrivao? Zašto joj jednostavno nije objasnio kako to da ima lančić s privjeskom? Mašta joj se probudila dok je progovorila s malo nelagode: "Znala sam da joj je muž bio pjesnik, ali nisam shvatila da itko čita njegove pjesme — hoću reći — nisam to htjela reći. Na engleskom, da su — nisam znala da su njegove pjesme... dostupne."
"Nitko to ne zna." Rekao je to trpkim šaljivim tonom, kojim se ponekad služio.
"Voljela bih ih vidjeti."
"Njegove pjesme?" U glasu Grigorija Solodina moglo se čuti iznenađenje.
"Tvoje prijevode. Zaista bih ih voljela vidjeti."
"Ah, svakako. Mogu ti neke poslati poštom, samo ih moram prije fotokopirati..."
"Mogu doći po njih. A usput ću donijeti ove druge stvari. Popis riječi i fraza za potragu za Samoilovim."
"To bi bilo dobro."
"Mogu doći sutra, poslije posla."
Sutradan je imao dosta posla, a dan poslije ona je s prijateljicom Kate išla na kusanje vina. Dogovorili su se za četvrtak. "Hoće li pet i trideset biti u redu?"
"Bit ću ovdje." Grigorij joj je dao adresu svojeg odjela i objasnio gdje će ga naći.
"Izvrsno. A ja ću ti donijeti popis fraza koje treba potražiti na ruskom."
Čak i kad je spustila slušalicu, mogla je čuti glas Grigorija Solo¬dina, s vrlo blagim naglaskom, kako opušteno i ležerno kaže: "Vidimo se."
NEDUGO NAKON ŠTO se oporavila, Nina i Viktor pridružili su se Geršu i Vjeri u jednom od malobrojnih noćnih klubova u gradu. Dovolj¬no je kasno — i čini se da među gostima nema nikoga tko bi izgledao službeno — pa je bend počeo svirati američki džez. Gerš je više pripit nego inače, recitira dugu gruzijsku zdravicu koja ih sve nasmije.
Onda se učinilo da je bend pogriješio, narušio se ritam. Nakon nekoliko nespretnih taktova glazba se ponovo prebaci na tradicionalni ritam i više nimalo ne podsjeća na džez.
Nina i ostali pogledavaju prema ulazu. Tamo stoji skupina par¬tijskih ljudi, krupnih u debelim kaputima. S njima su i njihove žene, svaka oko vrata ima krzno srebrne lisice. A onda Nina među njima ugleda Polinu — s vlastitom srebrnom lisicom preko lijevog ramena i s jarkim narančastim ružem koji je tako popularan ovih dana.
Primijetivši Ninu i Vjeru Polina im razmetljivo maše. Zgrabila je svojeg muškarca pod ruku i povela ga prema njihovu stolu, smiješeći se, dok su joj blijede pjegice sjale na licu. "Vidi tko je ovdje!"
Polina predstavi muškarca, zove se Sergej. Neočekivano je zgo¬dan, visok i četvrtaste čeljusti, a zaglađena zlatnosmeđa kosa u kontra¬stu je s njegovim tamnim očima; ima onaj strogi, pomalo bahati izraz lica tramvajskog kontrolora koji pregledava karte. Nešto je mlađi od lakaja s kojima Polina obično izlazi. Njegovo ponosno držanje kao da ima veze s njegovom snagom, a ne s alkoholom i previše krumpira. Nina iznenađeno primjećuje, po rezerviranosti s kojom ga Vjera i Gerš pozdravljaju, da to nije prvi put što su se ta dva para srela.
I Sergej je ponešto rezerviran, možda zato što ne želi da njegovi partijski kolege vide kako je previše prisan s Geršom. Vjera je privukla stolicu od praznog stola do njih, dok Polina sjeda pokraj Viktora. On joj se udvorno smiješi i već se naginje prema njoj — ali Nina zna da je on jednostavno takav, i narogušila se jedino kad mu se Polina počela zavodljivo smiješiti.
Sergej je sjeo pokraj Vjere i pita: "Kako tvoja Ahilova tetiva?" pomalo brižnim i intimnim glasom. "Nadam se da je bolje." Vjera se povrijedila prošli tjedan, nedugo nakon što je objavljen članak u kojem je spomenut Gerš. Viktor to u šali naziva "povredom iz suo¬sjećanja". Ali Nini nije smiješno; malo ima stvari koje su za balerinu više frustrirajuće od činjenice da ne može plesati.
"Ako sve bude dobro", odgovara Vjera mirno, s malom distan¬com u glasu, "vraćam se krajem tjedna." Prolazi rukom kroz kosu i zabacuje je unatrag, a prsti su joj dugi i tanki.
"Dobro, dobro." Iako se Sergej jedva smiješi, ima nečega ula givačkog u njegovu ponašanju; tako Vjera djeluje na muškarce — ima nečega ranjivog u njoj, zbog velikih tamnih očiju, blijedog lica i mršave građe. Povremeno čak i Viktor padne pod njezin utjecaj. Istim onim zabrinutim tonom, kao da Gerš nije prisutan, Sergej govori Vjeri: "Znam da nedostaješ Polini, kad te nema u vašoj zajedničkoj garde¬robi."
"Ispričala sam mu o našem natjecanju u izgovaranju fraza teš¬kih za izgovor", ubaci se Polina veselo, smijući se široko otvorenih narančastih usana; ona sigurno ne vidi ništa lascivnog u Sergejevoj aluziji na svlačionicu. I Vjera se smije i dok Polina počinje objašnjavati i ostalima, Nina shvaća, doživjevši mali šok, da su Polina i Vjera na neki način postale prijateljice a da to ona, Nina, uopće nije primijetila.
Obuzima je osjećaj sličan onom bolnom trzaju od prije nekoliko tjedana, kad je jedne slobodne večeri otišla u posjet majci i nije ju zatekla kod kuće. Nina ju je zabrinuta čekala, otišla je malo van pa se vratila prilično kasno. Zatekla je majku još u kaputu jer se upravo vra¬tila, obrazi su joj bili rumeni od noćnog zraka i ponosno se smiješila dok je objašnjavala — kao da je to nešto najnormalnije na svijetu — da je bila u Boljšoju; Vjera je imala novu solo ulogu, koju je ona naravno željela vidjeti.
Sergej je privukao pozornost konobara i podignuo ruku da na¬ruči još dvije čaše i votku za cijeli stol. Nina pomisli kako je Polina naposljetku našla nekoga tko nije baš potpuni klipan. Ako se može reći, pomaknula se nabolje, odmaknula se od zadriglih prirepaka do jednog višeg birokrata. Barem tako izgleda. Iako je mlađi od ostalih, čini se da ovaj muškarac ima stvarnu moć. Ali želi li Polina doista biti poput onih debelih supruga muškaraca iz Nomenklature*? Nina stal¬no sluša o tome kako je ovaj ili onaj vladin dužnosnik pao u nemilost.
Iznenađujuće brzo konobar donosi Sergejevu narudžbu. Svi podi¬žu čaše dok Sergej izgovara zdravicu: "Za sutrašnjicu, za jarki cvjetni pupoljak."
To je stih iz jedne od Viktorovih pjesama — i u posljednje vri¬jeme postao je krilatica. Još jedan podsjetnik na to koliko je popular¬na njegova najnovija zbirka pjesama, iako Ninu još iznenađuje kad s tuđih usana čuje Viktorove riječi. Njegova karijera je, baš kao Ninina, u punom uzmahu, da se ni ne spominje kako su mu se primanja udvostručila. Upravo prošli mjesec imenovali su ga urednikom novog umjetničkog časopisa, uz to što piše svoje redovitu kolumnu za Lite raturnaju gazetu. A ove će ga godine, kao za neku nagradu, poslati u Pariz s još dvojicom novinara, u misiju "dobre volje".
Votka klizi Nini niz grlo. Polina kaže: "Ah, čekaju nas, bolje da im se pridružimo." Ona i Sergej se oproste, a Sergejev pogled zadržava se na Vjeri. Nini postane jasno zašto je pristao da se zaustave kod njihova stola.
Kad su otišli, Gerš progunđa: "Taj čovjek izgleda kao pastrva."
"Ne budi ljubomoran", reče Vjera, iako se Gerša, s malo razro¬kim okom i okrnjenom reputacijom, ne može optužiti da se baš tako osjeća. Vjera tiho doda; "On je od onih koje želiš imati na svojoj strani, znaš. Trebali bismo zahvaliti Polini."
Nina ne može a da ne pogledava prema njihovom stolu, gdje sjede ostali muškarci poput Sergeja (koji uopće ne sliči na pastrvu) i žene s jarkim narančastim ruževima na usnama. Viktor kratko, zaključ¬no, uzdahne kao da je došao do kraja neke tužne priče, i reče; "Jadna Polina."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

22 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:55 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dražbovni predmet 58
Sirovi ružičasti dijamant u obliku kruške. Modificirani briljant, težine 1,54 karata, prirodna boja, čistoća VVSI
100.000—150.000 $



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

23 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:55 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DESETO POGLAVLJE
P
enjući se strmim stubištem Odsjeka za strane jezike. Drew začuje glasove, isprva nejasne, a onda sve glasnije. Za stolom tajnice nije bilo nikoga, ali sad se čulo više glasova, dolazili su iz hodnika, netko je govorio engleski sa španjolskim naglaskom. Evo njegova ureda, na plastičnoj pločici ugravirano je "Grigorij Solodin". Ispod pločice s imenom veliki je žuti Postit papirić, a na njemu rukom napisana poruka:
Drew,
Pozvali su me na sastanak odsjeka. Jako mi je žao. Nazvao sam te u ured, ali već si otišla. Knjiga je dolje. Ostalo mi možeš ostaviti u mojem poštanskom sandučiću. Molim te, oprosti na ovoj poruci napisanoj u žurbi,
GS
Osjetila je, apsurdno, kako joj je srce potonulo u prsima. Nije znala zašto; knjiga je bila dolje na tepihu, naslonjena na vrata njegove sobe. Podigla ju je i stavila u svoju kožnatu torbu, zatim izvadila popis koji je natipkala za njega. Spustila je papir u njegov sandučić i rekla sama sebi da je i bolje što ga nema. Ovako može otići ravno kući i makar jedanput, ranije leći. Trebala joj je jedna mirna večer i da se dobro naspava. Sutra će ponovo kasnije ustati i s posla ravno krenuti
na aerodrom Logan; Kate je našla lastminute aranžman i nagovorila je da pođe s njom na otoke Caicos, na četiri dana i pet noći, a u cijenu je uključen i hotel i avionska karta. Cijeli tjedan Drew baca stvari u putnu torbu koja otvorena stoji u kutu njezine spavaće sobe i pretvara se u neurednu gomilu.
S druge strane hodnika čuje glasove. Sad je naglasak francuski, netko upada u riječ, ali razgovor je nerazgovijetan iza vrata. Možda je tamo i Grigorij Solodin, na tom sastanku.
Kod kuće otkriva da nema apetita da bi nešto pojela. Otvorila je staklenku maslina i natočila si čašu vina, a onda se sklupčala u kutu velike sofe s kvrgavim jastucima. Otvorila je knjigu pjesama Viktora Jelsina, pročitala kratki Grigorijev predgovor, u kojem je objašnjavao kako je kao urednik morao donijeti više teških odluka — koliko god je zvuk pjesama bio važan, on se uglavnom odlučio zanemariti Jelsi nov kruti ritam i metriku kako bi što točnije prenio pjesničke slike i fraze. Kad je Drew okrenula stranicu, ipak ju je uhvatio onaj poznati stari strah koji se javio još u osnovnoj školi i koji, možda zahvaljujući Ericu, nikad nije potpuno prevladala; da će pjesme biti preteške da bi ih shvatila. Čak se i na koledžu brinula da će možda pogrešno inter¬pretirati pjesmu i reći nešto čime će se osramotiti.
Na svoje iznenađenje ove su joj se pjesme — barem one ranije — učinile jednostavnima i prekrasnima. Neke su bile poput pjesama za pjevanje, malih napjeva, slatkih i veselih. Druge su bile duže, ponešto tajanstvenog tona, ponekad romantične — ali ipak Drew se činilo da im je značenje bilo prilično jasno. Posebno joj se svidjela jedna od kasnijih pjesama i prepisala ju je u svoju bilježnicu:
NEDJELJA
Naša prva zajednička jesen,
Kao da dijelimo kruh, toplu koru
Dodajemo preko stola, dok nam sjene,
Uz trepet svijeie, pulsiraju kao jedna.
Sunce klizi s padine brda,
I preko tvoje kose.
Svjetlo oko tebe pleše
Zrakom, obasjava granje žuto —
A mi nepomični uživamo.
Legnimo dolje pokraj rijeke,
Vjetar nas odijeva u suho lišće
To putovanju pjeva, o svojim životima prošlim.
Dok površinu vode mreška.
Drew se svidjela fizička strana, senzualnost pjesme, prirodni svi¬jet i dvoje ljubavnika u njemu, čistoća pjesničkih slika unatoč njiho¬vim aluzijama ili možda upravo zbog njih: ovo je dvoje ljudi poveza¬no, par su, to je istinsko sparivanje. Drew si je dopuštala, možda tvrdoglavo, da tako gleda na ljubav, iako je znala bolje. Već je njezin pogrešan brak bio rezultat romantičnih ideja. Sjećala se uzbuđenja onih prvih dviju godina dok su bili "zaljubljeni": kasnih lijeganja i dugih zajedničkih jutara, ljubavnih poruka umetnutih u knjige i gur nutih ispod vrata, onog jednog mučnog telefonskog poziva i grozni¬čavog pomirenja, i napokon, nakon zaruka, privlačne ideje da Drew sad ima ljubavnu priču koju može ispričati i, poput mnogih oko nje, može biti voljena na taj univerzalni, javni način, s blistavima dijaman¬tom na prstu.
Već od same pomisli na sve to Drew je porumenjela od srama, prisjećala se kakav je to bio osjećaj biti "zaručena", kako su je ljudi zbog dijamantnog prstena drugačije gledali — gotovo su je na opi¬pljiv način cijenili zato što ju je netko volio, zato što je bila vrijedna Ijubavi. Bilo je to odobravanje kakvo nije osjetila kod svojih roditelja prigodom nijedne od svojih ostalih odluka (da studira povijest umjet nosti umjesto nešto praktično, ili kad se zaposlila u umjetničkoj galeriji za koju nitko nije čuo). Kako se samo savršeno dobrom osjećala na proslavi svojih zaruka, u urednoj plavoj suknji i bluzi s mornarskim ovratnikom, kao kakva mlada zaručnica iz nekog starog filma, sretna, puna nade i elegantno odjevena, kose uredno podrezane u bob stilu do ramena. Napokon je učinila nešto ispravno.
Drew je pokušala zaustaviti navalu tih misli, onaj isti vrtlog i pita¬nja kako bi bilo da je ostala u onom životu. Možda bi sad već imala dijete — uvijek je mislila da će tako biti, planirala je dvoje djece, tako da uvijek imaju jedno drugo i ne budu čudaci i introspektivni kao što je ona na kraju ispala. Ali sad, tko će znati. U njezinim godinama neće potrajati još dugo, možda samo nekoliko godina i tada će vjerojatno nestati i ta mogućnost.
Ali to je bila cijena koju će platiti, pretpostavljala je Drew, zato što spaja takve snove — o djeci i obitelji — s fantazijom o romantičnoj Ijubavi, s tom uznemirujućom vizijom kakva bi istinska Ijubav mogla biti: dvoje ljudi čiji se odnos temelji na povezanosti koju Drew još nije ni s kim doživjela. Ponekad bi, kad je previše razmišljala o tome, osjetila paniku zbog činjenice da koliko god želi vlastitu obitelj, već je na neki način donijela odluku. Zato što se nije aktivno potrudila da se opet uda, zato što nije odredila prioritete u toj potrazi, zato što se rezignirano pomirila s nemogućnošću takve sreće, ona se zapravo već odrekla tog svojeg drugog sna.
Jadna Jen nije imala šanse za uspjeh kad je predbilježila Drew na onoj internetskoj stranici za samce. Kad bi Drew mogla podnijeti više od nekoliko izlazaka, razvučene večere u sushi barovima, irskim pubovima ili restoranima s "azijskom fuzijom", s muškarcima koji su se smijali, bili iznenađeni i kojima je bilo pomalo neugodno kad bi Drew uzbuđeno govorila o svojim najdražim slikama u MFA ili o nekom filmu iz Arhive harvardskog filma, s muškarcima koji su žva kali žvakaću gumu, mahali nogama dok bi sjedili i u trenucima tišine zabavljali se sa svojim mobitelima.
Prestani, govorila je Drew sama sebi, kao i uvijek kad bi joj misli krenule tim smjerom. Opet se usredotočila na knjigu u svojem krilu, čak je pročitala nekoliko pjesama naglas. Bile su posložene kronološki, a kako je čitala dalje, otkrila je da se pjesme malo mijenjaju, ostaju i dalje slatke, ali sad imaju neki nostalgičan ton, ponekad čeznutljiv, ponekad bliži melankoliji. Znala je da su pjesme samo približno jed¬nake originalu, da bi posve drukčije zvučale na ruskom; upravo ih je Grigorij Solodin pretvorio u nešto što je Drew mogla razumjeti. Otkrila je da je ta misao dira — to što joj je on donio te pjesme, tako što je našao prave riječi.
Zamišljala je da je prevođenje usamljen posao, podjednako usa¬mljen kao i kad ona svake večeri čita kod kuće, i kao istraživanje koje je obavljala u knjižnici i na internetu u Belleru. A možda je Grigorij Solodin i drugim ljudima pokazao svoj rad u nastajanju, možda je s njima raspravljao o pjesmama i svojim prijevodima? Pa čak ako i jest, jedan ovakav projekt — pedantan i iskren — proizlazi iz srži, bez obzira na to s koliko ljudi o tome raspravljate. Drew je to znala iz vlastita rada. Na kraju uvijek ostanete samo vi i vaše srce.
Stoga joj je palo na pamet da ona i Grigorij Solodin imaju nešto zajedničko: rade u pozadini, posao im nije glamurozan, ali nužan je i najbolje je kad je nezamijećen. Nakon tako velikog napora predati javnosti nešto prelijepo. Naravno, rad Grigorija Solodina zahtijevao je pravi talent, dok se od Drew tražilo uglavnom strpljenje. Ali oboje je podrazumijevalo brižan rad, veliku savjesnost i onu vrstu usredotočene pažnje koja, dopustite li sebi da joj popustite i uživate u tom zadovolj¬stvu, postaje sama po sebi neki oblik predanosti.
Zbog te se misli Drew osjetila manje sama ili možda nekako sretnije sama, dok je sjedila prekriženih nogu na kauču. Osjetila je utjehu znajući da nije baš tako čudna, da je bilo i drugih ljudi koji su nalazili zadovoljstvo u privatnim izazovima i tihom životu. Ljudi koji su živjeli u svojim mislima podjednako kao i u stvarnom fizičkom svijetu. Bio je to podsjetnik da je istinska predanost svojem poslu, svojoj umjetnosti zapravo — bez obzira na to koliko tihi ili minorni se činili — pokazatelj vjere, predanost životu. A ono što su govorili Jen, Stephen i Kate, da Drew provodi previše vremena s knjigama i svojim mislima, pa, to je vjerojatno bila istina. Ali također je bila istina da je unutarnji svijet vrlo velik, uvijek raste, pun je mogućnosti koje stvarni svijet nužno ne nudi.
ZIMA 195I. Mjesečina razvlači izvrnute sjene zgrada, koje se goleme i zastrašujuće naginju nad trgom. Nina osjeća njihovu prisutnost kao neku težinu iznad sebe dok dršće od zime i hoda prema Boljšoju. Zgra¬da već sva vrvi stražarima. Oni na ulazu drže na prsima puške s baju¬netama i, makar je Nina već prepoznatljivo lice, traže od nje posebnu propusnicu s fotografijom, koju hladno proučavaju prije nego što joj dopuste ući. Ostatak večeri morat će pokazivati tu propusnicu, ponovo i ponovo, kako bi ušla u svoju garderobu, u sobu za šminkanje, u kupa¬onicu... čak i prije nego što stane na pozornicu (kad će malu karticu morati ugurati negdje u kostim i moliti se da joj ne isklizne van).
U kazalištu svi prestrašeno trčkaraju naokolo, kako to već ide u takvim večerima. Prije bi se i Nina možda tako osjećala, nervozna i zabrinuta, sa željom da udovolji. Naposljetku, Staljin se pojavljuje u javnosti samo dvaput godišnje, na Crvenom trgu na Svibanjskoj paradi i u lipnju na zrakoplovnoj priredbi; stoga su ovi posjeti kazalištu još svečaniji i ozbiljniji. Prije Nina nikad ne bi pomislila da bi joj nešto drugo moglo skrenuti misli s činjenice da je u publici sam Josif Visa rionovič. Ali sada, dok nanosi šminku i učvršćuje punđu s bezbroj ukosnica, Nina ne može prestati razmišljati o Vjeri, o onome što je Gerš učinio. Pokušava spriječiti navalu misli. Koncentriraj se. Misli samo na ples.
Večeras plešu Don Kihota, a ona ima na sebi Kitrin zavodnički španjolski kostim, čija je suknja od slojeva crvenih volana koji se njišu naprijed i natrag dok Nina žuri u vježbaonicu. Brzo prolazi rutinske vježbe zagrijavanja, ruka joj lagano počiva na prečki, zamahuje nogama naprijed i natrag kako bi razgibala kukove. Duboko diše... Ovo je prvi put što će Veliki Voda gledati Ninu kako pleše, i to u glavnoj ulozi — k tome tehnički zahtjevnoj.
Vrata se otvaraju i ulazi Polina u odjeći ulične plesačice, u ruci drži službenu propusnicu, a oko koljena su joj se nagužvali nazuvci za noge (tamo gdje se često žali da osjeća tendonitis). "Uh, posvuda ih ima." Kroz četvrtasti prozorčić na vratima Nina vidi vrh stražareva namrgođena čela. Ti su se ljudi sad već raštrkali po cijeloj koncertnoj dvorani, odjeveni kao razvođači publike ili su u civilnoj odjeći, čak sjede dolje s orkestrom.
"Nisam znala da plešeš večeras."
"Zamjenjujem Vjeru. Opet je muči Ahilova tetiva. Tako sam nervozna!" Prostoriju je ispunio težak miris Polinina parfema dok ona rasteže noge s ispruženim prstima, prvo jednu pa drugu, a onda staje na pete kako bi napravila nekoliko releves. Glas joj je napet dok govori ono zbog čega je i došla ovamo: "Pretpostavljam da si čula kamo je njezin navodni ljubavnik otišao i što je učinio."
"Sigurno nije imao drugog izbora", reče Nina, okrećući glavu ulijevo da zagrije i vratne mišiće. "To je sve što mogu smisliti." Nina je od Viktora saznala da je Gerš otišao k Zoji i oženio se njome.
"Očito je da je ne voli", doda Nina. "Mislim, Zoju. Samo mu je potrebna... znaš. Kao zaštita."
"Što time misliš?"
"Ona je član Partije, uvažena je. Rekla mu je da mu možda može pomoći. S obzirom na to kakav vjetar puše."
"Ona je to rekla?"
"Tako kaže Gerš. Rekao je Viktoru da mu je Zoja došla s tom idejom — vjenčanje je bilo njezin prijedlog."
"Njezin prijedlog?" Polina široko otvori oči. "Ta žena ne preza ni pred čim!" Kao da ona sama poznaje Zoju, i prirodno je da... Cmoknula je prezirno jezikom i zatresla glavom. "Ona će zaista uči¬niti sve samo da opet osvoji Gerša."
Ali zašto bi to htjela, pita se Nina, ako su za njega stvari zaista tako loše? Možda je Zoja zaštićena svojim položajem u Partiji — dok Vjera ne bi bila zaštićena ako bi se Gerš oženio njom. Pomislivši to, Nina reče: "Naposljetku, on štiti Vjeru, na neki način."
I to joj je rekao Viktor — da Gerš ne bi mogao podnijeti da Vjeru izloži ovom najnovijem valu mraka. Ne nakon onoga što je već u životu prošla.
Svejedno, rekao je Viktor, sve bi to bilo kratkoga vijeka, sigurno znaš kakva je politika, takve stvari nikad dugo ne potraju... Još prije godinu ili dvije, Nina možda ne bi bila u stanju tako jasno sagledati cijelu situaciju.
"Pa, mrzim ga." Ali Polina to kaže bez otrova. Izgleda zapra¬vo iscrpljeno, s dubokim sivim podočnjacima unatoč debelom sloju kazališne šminke.
"Jesi li dobro?" pita Nina. Možda su to samo njezini živci.
Polina pogleda ustranu. "U posljednje vrijeme slabo spavam."
"Možda ti ujak Feliks može nešto dati." To je bio naziv od milja za glavnog liječnika u Boljšoju, kojeg je svaka od njih prije ili kasnije posjetila tijekom ovih godina.
"Ah, mislim da će proći samo od sebe." Onda, kao da želi pro¬mijeniti temu, reče: "Ne mogu vjerovati Geršu."
"Koliko znamo, to možda ništa ne znači", reče Nina. "Možda se samo radi o potpisu na papiru. Možda se ništa drugo neće promijeniti."
"Nadam se." Polina se počeše po vratu i tek sad Nina tamo primijeti blijede crvene mrlje. I na njezinim prsima Nina vidi blijede crvene ispupčene tragove.
"Mislim da si dobila neki osip." Mora da je jako nervozna; Ni¬na je to već vidjela nekoliko puta tijekom prethodnih posjeta Velikog Vođe — ljudi bi bili toliko uzbuđeni da bi dobili osip.
"Ne znam što je to. Imam to već danima. Povuče se i opet se vrati. Mislila sam da će šminka prekriti crvenilo."
"Stvarno bi trebala otići ujaku Feliksu."
"Jesam. Misli da se radi o alergiji. Da sam pojela pokvareno
jaje."
"Pa, pokušaj se ne češati."
"Trudim se, vjeruj mi, ali imam tako osjetljivu kožu, znaš." Vrata se otvore, a pomoćnik šefa pozornice im reče: "Pet minuta." "Sretno", zažele jedna drugoj i Nina se okrene da pođe. Izlazi na scenu u prvom činu odmah nakon prologa. "I ne češi se!" doda prije nego što je krenula niza stube.
ČEKAJUĆI U PROSTORU sa strane ispod razine pozornice, Nina za¬brinuto gleda iznad glava glazbenika prednji dio pozornice. Tamo iznad orkestra, s navučenim dugim crvenim zavjesama koje tvore štit od ostatka publike, nalazi se blindirana loža: Loža A, gdje grupica tjelesnih čuvara okružuje Generalissima. Nina ih vidi i naprežući oči ugleda na tren i njega kako sjedi za stolom. Širokih ramena, teških obraza, s gustom sijedom kosom. Stvarno je tu, zaista će je gledati kako pleše Kitri i izvodi brze okrete i skokove izvijenih leđa.
Činjenica je da on ima svoje miljenice. Jedna od njih je Marina Semjonova. I neustrašiva, koketna Olga Lepešinskaja, koja je ništa manje nego delegat u Vrhovnom sovjetu RFSFRa, i koju je unatoč njezinoj čvrstoj građi sam Staljin nazvao "Vilinski konjic". Pa, to nije važno, kaže Nina sebi, dok umače svoje baletne papučice u posudu s kolofonijem i provjerava da ne strše male uzice s gornje strane. Sad kad je prolog završio ona već osjeća onu kombinaciju znoja i hladnoće koja je ponekad prožima prije prvog izlaska na scenu, Fokusiraj se, govori sama sebi, duboko udahni i ostani fokusirana.
Ali misli se prikradaju, o Geršu i Vjeri... Naglo prisjećanje, Gerš na Ninin dan vjenčanja, veselo se smijulji pokraj nje i Viktora u matič¬nom uredu. Odijelo na njemu visi i blago miriše na vlažno rublje...
Fokusiraj se, koncentracija. Ti si Kitri, Lorenzova tvrdoglava kći; nitko ti ne može naređivati što ćeš raditi. Žestoka si, sklona flertu i zaljubljena. Neka sve drugo padne u drugi plan.
Ona zna da će tako i biti. Onog trenutka kad stane na pozornicu sve drugo neće biti važno — usred plesa svaka nevolja, bez obzira na to koliko ozbiljna, postaje odmah nekako manjom, umanjenom. Čak i tijekom rata, kad je svaki dan donosio nove vijesti o razaranjima, i dok je glad u njoj bila poput oštrog kamena, Ninino anemično tijelo uvijek se probudilo da pleše, uvijek je našlo neku rezervnu snagu za koju nije ni znala da je ima. Ponekad ona osjeća čak ushit, stapa se s glazbom, nije više osoba nego samo pokret, euforija, potpuno zatiranje svih svjetskih kriza. Fizički osjet plesa — unatoč stalno bolnim stopa¬lima, modricama na nogama i znojnim trikoima zamrljanim žutom bojom od kolofonija — uvijek je uspio izbrisati ostale poteškoće.
Sad joj asistentice kostimografa posljednji put provjeravaju ko¬stim i kosu, a rekviziter joj daje crnu čipkastu lepezu. Za Prvi čin pozornica je pretvorena u gradski trg na kojemu je mnogo ljudi, a u trenutku kad je Nina sa samopouzdanjem istrčala iza zastora i zamahnula rukom da rastvori lepezu, publika je odmah počela pljeskati. Nina se široko smiješi, ponosno; ta uvodna sekvenca ono je što pokazuje Kitrinu osobnost, njezino vedro samopouzdanje. Ona je koketa i slo¬bodan duh, ali zna što želi.
Nakon Minkusova nadahnutog valcera, Nina uživa u poskoci¬ma, zamasima nogu i onim visokim skokovima koje njezino tijelo voli. Osjeća se snažno i lagano, sigurna je u svoje brze chaine okrete. Pozdravlja mimikom svoje španjolske prijateljice i flertuje s nekima od mladih muškaraca, a sve vrijeme svjesna je da je Staljin gleda — no čak i kad izvodi niz skokova uokrug po trgu i čvrsto udara lepezom po tlu, Nina osjeća da ima sve pod kontrolom. Dok pleše prvu varijaciju i izazovno zvecka kastanjetama, njezini sissonnes potpuno su razvučeni tako da joj je, dok je još u zraku i uvija leđa, glava zabačena unatrag i paralelna s nogom, a rukom gotovo da može dotaknuti stopalo iza sebe. Te večeri Pjotr je njezin Basilio, ali ni on nije dopustio da ga svla¬da nervoza; glatko prati Ninine piruete, a kad je jednom rukom diže iznad glave, podjednako je drzak koliko i siguran, gura Ninu visoko u zrak kao da je to nešto jednostavno i potpuno prirodno.
Između činova ona i Pjotr odlaze u hodnik iza pozornice i čekaju u susjednoj prostoriji za stolom glavnih izvođača. Odatle imaju jasan pogled na vrata Lože A, odmah tamo sa strane, i Nina ne može a da stalno ne pogledava u tom smjeru. Pita se što bi se dogodilo da se vrata
otvore, kako bi se osjećala da joj se on obrati — ili čak da razgovara s njim. O tome je često maštala, uvijek s uzbuđenjem u prsima. Zamišljala je kako će biti graciozna, kako će ostaviti dobar dojam, samo ako se ne onesvijesti. Sad joj pak druga misao pada na pamet: kad bi samo znao što se događa Geršu, Staljin bi sigurno nešto učinio da mu pomogne.
Ili možda ipak zna. Kako bi mogao ne znati ? Najmoćniji čovjek u državi...
A ipak, kad bi se ta vrata otvorila, bi li ona zaista mogla progo¬voriti, zamoliti ga za pomoć? Ta ju je misao svu prožela. Nastoji ne razmišljati previše, pokušava se usredotočiti na balet. Kad bi samo i izvan pozornice imala onu Kitrinu snagu volje... Pjotr je također tih.
I on se sigurno pita o Loži A, možda razmišlja o Jurijevoj priči, da bi ga mogli pozvati Staljinu na razgovor pa zamišlja kako bi to izgledalo.
Onda im je stanka završila, opet su na pozornici koju Nina tako dobro poznaje. Strahovi su nestali i tu je samo osjećaj njezina tijela i plesa.
Kad je balet završio i kad se naklonila nakon spuštanja zastora, najprije ložama sa strane kao i uvijek, Nina zastane kod one najvažnije, dajući do znanja kako je svjesna da je on tamo. Zatim je nastavila kao i obično, prema sredini gledališta i stražnjem dijelu, prije nego što se nasmiješila balkonu. Kad se rukom zahvalila dirigentu i članovi¬ma orkestra, začuo se veliki aplauz za njihov rad, a Nina je prekinula rutinu i još jedanput se okrenula Staljinovoj loži napravivši duboki reverence, naklon poštovanja. Tek kad su se zastori ponovo skupili pred njom i prigušili zvuk aplauza s druge strane, Nina je shvatila da ga je svojim tijelom preklinjala za pomoć.
Kasno te noći, kod kuće, potpuno je iscrpljena, skutrila se u još hladnom krevetu i upitala Viktora zašto se Zoja odlučila udati za Gerša, bez obzira na njezine osjećaje prema njemu, bez obzira na njezino suparništvo s Vjerom. "Ona je osoba koja se želi popeti na društvenoj ljestvici — barem je na mene ostavila takav dojam. Što ona time dobiva?"
Iz hodnika se čuo muški glas pred vratima susjedna stana. Muš¬karac je na armenskom galamio na svoju ženu. "Znaš Zoju", reče Viktor, "kako je ponesu neke stvari. Ona je organizatorica. Planer. To joj je posao, uvijek voli imati neki projekt. Možda tako vidi i Gerša."
žena na hodniku nešto odgovori, također vičući, čak i glasnije od muža.
"Projekt." Nina se sjeti prvog susreta sa Zojom kod Gerša, veli¬ke predstave koju je napravila s čajem i okrhnutim šalicama, kao da joj ništa ne pruža takvo zadovoljstvo kao kad se sva uzvrti oko nečega. "Ali to je za njega tako loš trenutak. Čudim se da se ona prihvatila takvog projekta."
"Gerš kaže da je to zato što je spremna sve učiniti samo da ne mora živjeti s roditeljima i sestrama", reče Viktor. "Ali znaš kakav je on cinik."
Ninine misli vrate se na ono što je Polina rekla: da bi Zoja uči¬nila sve samo da ponovo osvoji Gerša. Nina razmatra vlastite osjećaje prema Viktoru, žestinu svoje ljubavi i mora zaključiti da je Polina doista jedina koja je instinktivno, bez dvoumljenja, čak i ne poznajući Zoju, pogodila točno ono što je najbliže istini.
Viktorovi dlanovi obujme Ninino lice. "Mi imamo sreće. Može¬mo slijediti svoja srca. Ne dobiju svi tu priliku."
Istina je, kakva je to nevjerojatna sreća. Viktor je pokraj nje u krevetu, njegovi topli dlanovi na njezinu licu, palcima joj miluje obra¬ze. Već sam miris njegove kože vraća život u njezino iscrpljeno tijelo, bez obzira na to koliko bila umorna.
"Ali što je s Vjerom?" pita ona. "Što će biti s njom?"
"Ako bude onako kako Gerš želi, neće biti ništa drukčije nego što je dosad imala s njim. Jedino što će se sad morati prikrivati. Rekao sam da ću im biti veza."
Nina uzdahne, a Viktorove ruke pomaknu se nadolje i sad joj miluje ramena. "Kao da je to neka dječja igra." Galama iz susjednog stana probudila je i mačku koja mjauče u hodniku. Iako Nini cijelo tijelo drhti od umora i san je obuzima, ipak ne može a da ne posegne za Viktorom, ne želi da ih dijeli ikakav prostor između njih, želi samo micanje njegovih mišića uz svoje.
KAD JE "HITNI" sastanak završio, Grigorij je osjećao da bi mogao nekoga zadaviti. Da nije bio načelnik Odsjeka i tih po prirodi, da nije bio onaj suzdržani Grigorij Solodin, da je bio bilo tko drugi, možda se ne bi pojavio na tom sastanku ili bi makar ranije izašao. Ali ne, prosjedio je kroz cijelu "hitnu" situaciju, svjestan da će u nekom trenutku Drew Brooks biti u istoj zgradi, očekivati da se nađe s njim, tražiti ga i da ga neće naći.
Sastanak je doista bio hitan, zato što se njihov glavni kandidat za mjesto na katedri za Slavenske studije iznenada povukao. Morali su što prije naći zamjenu, a imali su još dva kandidata između kojih su mogli izabrati — ali naravno, Walter i Hermione se uopće nisu slagali koji je od kandidata prikladniji i proveli su šezdeset pet minuta prepirući se. Voljeli su se ovako sastajati, što duže to bolje; zašto išta odlučiti putem telefona ili elektroničke pošte, ako umjesto toga možete održati dugačak sastanak s mnogo svađe? Grigorij je znao da ih oštro sudi, ali ipak to je bila istina, bili su doista takvi, to im je bio život, to im je pružalo zadovoljstvo, ti pododbori i istražni odbori i "hitni" sastanci. Zar nisu imali nikoga kod kuće kome bi se žurili — gunđao je Grigorij u sebi dok je ulazio u svoju hladnu i mračnu kuću — zar nisu imali ništa bolje što bi mogli raditi ? Nisu imali osjećaj da vrijeme prolazi, da je život kratak, kako brzo prolaze dani, naročito kad ih računate (poput Grigorija, prije nego što je Christine umrla) u pokvarenim tosterima ili novim slojevima boje za fasadu ili božićnim čestitkama gotovo istim kao i prethodne godine.
Uključio je termostat, odložio kaput u ormar i natočio si viski. Razmišljao je kako se Drew pojavila pred njegovim zaključanim vrati¬ma, na podu je naslonjena na vrata bila knjiga, a možda je i kliznula i srušila se poput kakvog starog nadgrobnog spomenika... Pa, reče Gri¬gorij sam sebi, vjerojatno joj je bilo drago što nije morala razgovarati s nekim starim profesorom ruskog; vjerojatno je ionako bila nekamo krenula, možda se trebala naći s onim dečkom s kojim ju je vidio na baletu.
Izvadio je iz torbe stranicu koju mu je natipkala — uredno, str¬pljivo, sa svim mogućim izrazima koje bi trebao potražiti na ruskom, a koji se odnose na jantarni nakit i zlatara koji ga je napravio. Uključio je računalo i prebacio tipkovnicu na ćirilicu.
Isprva je Grigorij bio pun nade dok je tipkao ime zlatara i neko¬liko ključnih izraza vezanih uz privjesak i dok je čekao da mu pretraživač izbaci neke rezultate. Pod njegovim je prstima bilo obilje činjenica. Ali ubrzo je postalo očito, dok je pokušavao neku drugu kombinaciju riječi u svim mogućim ruskim varijacijama, da su većina onoga što mu se javljalo na ekranu bile ponovljene informacije, iste internetske stranice, tako da zapravo nije bilo mnogo toga.
Frustriran, Grigorij upiše još jedan izraz na ruskom i pripremi se za gomilu nepovezanih podataka koji će mu se pojaviti na monitoru. Uglavnom su to bile druge dražbe i trgovci antikvitetima i mnogo ru¬skih stranica. Sto se tiče zlatara Antona Samoilova, Grigorij nije našao ništa slično onome što je Drew opisala. Kad bi upisao nešto o arhivi¬ma ili obiteljskim poslovnim knjigama, dobio bi imena mnogih ljudi s istim imenima, dok mu je na ekranu stalno iskakao iritirajući prozorčić, koji je bljeskao i pitao: Jesi li i ti SAMOILOV? Nađi druge SAMOILOVE na adresi FamilyTree.com. Besplatna prva 24 sata traženja.
Kliknuo je na kut prozorčića da ga zatvori i sjetio se prvog poku¬šaja kad je ozbiljno razmišljao o ideji obiteljske povijesti, dok je bio mladić i tek stigao u Norvešku. Učitelj mu je dao zadatak: Idi kući i nacrtaj svoje obiteljsko stablo. Grigorij se isprva s uzbuđenjem prihva¬tio tog projekta, nacrtao je ne baš lijepo stablo i naveo sve ono što su mu Katja i Feodor ispričali o svojim roditeljima i djedovima i bakama, sestrama, braći, tetama i ujacima. Ali njihove informacije — oni pre¬cizni detalji za kojima je žudio — nisu bile ni približno potpune kao što se nadao. Ponovo se počeo pitati, kao što je često činio, o onim drugim roditeljima, svojim biološkim roditeljima. Iako mu nisu tajili da je posvojen, svaki put kad bi Grigorij tražio dodatne informacije o tome tko su bili to dvoje ljudi, njegovi bi roditelji jednostavno rekli da ne znaju.
I tako je, dok je te večeri ispitivao majku o njezinim i Feodorovim precima i dopunjavao svoje ne baš spretno nacrtano obiteljsko stablo, Grigorij osjetio da je to samo priča, i to takva koja u stvarnosti nema mnogo veze s njim. "Što ne valja? Zašto se tako držiš?" pitala je Katja, a kad joj je Grigorij rekao kako se osjeća — da se ne može prestati pitati o svojim izvornim precima i da se osjeća odvojen od njih — sklopila je oči i odlučno kimnula glavom. Zatim je ustala, otiš¬la u spavaću sobu i vratila se sa ženskom pismotorbicom od tvrdog skaja. "Sad si velik momak. A ovo zapravo pripada tebi." Dodala je kako su tu sadržane sve informacije koje su joj dali: bolnička potvrda, nekoliko pisama preklopljenih i složenih u mali zamotuljak, između njih dvije fotografije i nekoliko drugih sitnica. Nije bilo osobne karte.
Nije bilo imena. Ipak, tu je bio dokaz o jednoj stvarnoj ženi, njegovoj majci, koja je doista postojala i dala mu život. Bila je plesačica, rekla je Katja, plesala je u baletu — to je sve što im je medicinska sestra mogla reći. To i da plesačica (tad je Katjino lice postalo tužno, a glas ozbiljan) nije preživjela.
SLJEDEĆEG DANA Nina se vratila iz posjeta majci i zatekla Vjeru kako sjedi za drvenim stolom. Preko puta nje sjedi madam, ponosna u halji¬ni koju je ptica zaprljala i cokće jezikom s neodobravanjem.
"Današnji muškarci", kaže ona. "Nemaju manire. Nitko više dami ne pridržava vrata. Nitko ti ne pomogne s kaputom." Odma¬huje glavom tako da se velika uredna punđa klati amotamo, a češljić od kornjačevine zablista sa svojim malim dijamantima. Čini se da ne primjećuje Ninu. "Sad je to zemlja neotesanaca. Nije ni čudno što mi je srce prestalo tući."
Vjera izgleda mršavija i bijeda nego inače. Kad ju je Nina pozdra¬vila, podigla je pogled, ali madam ništa nije čula. "Što se tiče te žene, sigurna sam da ti nije ni do koljena. Evo, draga, uzmi malo čaja."
Znači čak ni Viktorova majka ne može odoljeti Vjeri, koja joj je nekako privlačna.
Iz madamine sobe začuje se glasno, očajno kričanje. A onda, kao da ptica razumije što govori: "S’il vousplait!" Lola se ljuti jer je ostavljena u kavezu.
Tek je tada Nini palo na pamet da se Viktoru možda neće svi¬djeti to da Vjera bude svjedokom ovoga — madam u prastaroj haljini, kako se razmeće svojom patricijskom prošlošću. Ipak, Vjera sjedi tako mirno, čini se da ništa ne primjećuje. Trepavice joj trepere dok s obra¬za briše nekoliko suza.
"Znam kako se osjećaš", kaže madam, a glas joj je iznenada nježan. "Znam kako je to izgubiti nekoga koga voliš. Ja sam izgubila muža. Sve su mi oduzeli."
Vjera izgleda krhko, s tim uskim ramenima, tužnim pognutim vratom... Nina joj priđe i zagrli je. Kaže: "Sve će biti dobro." Ali sad se čini da i madam plače. "On mi je ovo poklonio", govori šmrcajući i pokaže na kratku ogrlicu s debelim biserima, koju uvijek nosi. "Iz
Japana je. To su morski biseri, iz ostriga." Podigla ih je malo, a Nina vidi da je konac već natruo. Nekoliko bisera već se pomaknulo.
"Trebalo bi ih ponovo nanizati", reče Nina. "Mogu naći neko¬ga..."
"Ne skidam ih s vrata. Biseri se moraju nositi ili izgube boju." Ponosno je isturila bradu. "Nikad ih ne skidam."
Nina reče: "Čini se da biste mogli izgubiti neke bisere — vidi¬te?" Ispružila je ruku prema mjestu gdje je konac vidljivo oštećen, ali madam panično digne ruke.
"Da mi NISI dotaknula kosu."
U njezinoj sobi, Lola kriješti. "S’il vous plait!"
Nina povuče ruku i pogleda Vjeru tražeći potporu, ali ona još plače i očajnički briše suze. Pokreti njezinih glatkih bijelih ruku brzi su i kratki. Baka bi to nazvala afektiranjem tipičnim za Sankt Peterburg; ti mali ustreptali pokreti, ponosni nagib glave. Madam gleda negdje iza Nine i nagne glavu prema Vjeri pa zaškilji kao da je iznenada nešto prepoznala. Podignula je lomjon i pogledala kroz njega. "Izgledaš kao Sonja." Nove suze navru joj na oči. "Imaš njezinu boju puti. Evo, uzmi još malo čaja."
Tijekom sljedećeg tjedna Vjera često prati Ninu kući s proba i nakon predstava, a onda čekaju poruku od Viktora. Iako joj se popra¬vilo stanje s Ahilovom tetivom. Vjera pleše manje nego obično, sve dok joj povreda potpuno ne zacijeli. Ostatak vremena (osim što spa¬va u stanu kod Ninine majke) provodi ovdje s Ninom jer Viktorove poruke od Gerša često su nenajavljene; Vjera nikad ne zna kad bi se Gerš mogao iznenada naći slobodan i bez Zoje i pozvati je. Sjedi za stolom s madam i karta se, pijucka čaj, dok se madam prisjeća starih dana ili broji srebrninu ili zapovijeda sporoj, umornoj Darji ili izjav¬ljuje da je ostala bez pulsa. Čini se da Vjera to smatra samo malo čudnim, ali Nina je samo svjesna da sad postoji još jedna osoba koja zna Viktorovo podrijetlo.
"Zoja bi večeras trebala otputovati u Katovo jer sutra je neka priredba", objasni Vjera jednog poslijepodneva kad se Nina vratila kući i zatekla je za stolom s madam i kriještećom Lolom. Darja je u kuhinji na kraju hodnika i čeka da se oslobodi peć na kojoj će pripre¬miti večeru. "Viktor će mi reći kad je sigurno da odem tamo."
Nina se pita nije li Vjera možda nekako počela uživati u svojem statusu "druge žene".
Lola kljuca nešto na stolu. Prišavši bliže, Nina vidi da je to uokvirena fotografija: na njoj su dvije mlade žene, a između njih stoji mladić. "Ovu nikad nisam vidjela."
Madam kao da je nezadovoljna što i s Ninom mora podijeliti tu fotografiju. "Ovo sam ja", kaže ona, "sa sestrom i bratom." Dok to govori, lice joj se promijenilo, smekšalo se. Mladić izgleda stariji od svojih sestara, visok je i vitak i nosi neku odoru. Djevojka njemu slijeva podjednako je vitka, ima tamne oči ovalne poput badema, koje gledaju nekamo ustranu, dok djevojka zdesna gleda ravno u fotografski aparat i čini se kao da će se nasmijati. Pogledavši malo bolje, Nina shvaća da je to madam. Ali kako se to može dogoditi, poželjela je upitati bez obzira na to koliko to djetinje zvučalo: kako se jedna takva djevojka, sjajnih nasmijanih očiju, pretvori u ovu drugu osobu?
Madam pokazuje na drugu djevojku. "Sonja", kaže, a glas joj zvuči drukčije, gotovo kao jeka.
"Vrlo je lijepa", reče Nina. Kao da se želi složiti. Lola kljucne staklo, a onda i sjajni okvir.
"Da, bila je, ali i talentirana. Mi smo dobra obitelj. Snažna krvna linija — dobro za tebe. Djeca će ti, barem, to imati."
Isprva je mislila da je to samo njezina mašta, ali sad Nina mora priznati istinu: madamine uvrede postaju sve gore. I to otkad je upo¬znala Vjeru.
Pretvarajući se da ništa nije primijetila, Nina reče: "Brat vam je bio prilično zgodan."
Madam kimne glavom, a kapci joj se spuste kao da želi spriječiti neželjene vizije. "Sad si upoznala moju obitelj." Glas joj je blag. "Po¬bijeni su. Zamijenili su ih neotesanci. Armenci u susjednom stanu..."
Vjera ispruži ruku i potapše madam po nadlanici, kao što madam često čini njoj. Osjetivši se odjedanput suvišnom, Nina ode prileći na krevet.
"Viktor je u uredu od ranog jutra", reče Vjera, kao da je svje¬sna Nininih osjećaja i želi je uključiti u razgovor. "Ured" je onaj u časopisu, gdje je Viktor urednik poezije.
"Traže od njega da naporno radi", kaže madam i glasno uzdah¬ne. "Ali makar će ga idućeg mjeseca poslati u Francusku. Sve su moje haljine odande." Kimne prema Nini. "Sramota što i tebe ne vodi sa sobom."
Nina se pretvara da nije čula, iako je bole ta putovanja u gradove gdje nikada nije bila. Nije to samo zbog razdvajanja; nego mrzi što ne može čak ni zamisliti mjesta na kojima se Viktor nalazi. Kad odlazi u mjesta kao što je Peredelkino ili u gradove u kojima je i Nina bila na turneji, može ga zamisliti tamo u trenucima kad joj najviše nedostaje.
Te večeri kad se Viktor vratio kući, a Vjera je s vidljivim olakša¬njem otišla iza ugla zgrade k Geršu, Nini na pamet padaju smiješne misli. Kaže to naglas, otprilike sat kasnije, kad je madam otišla u svoju sobu i zatvorila vrata. "Da je ne poznam, pomislila bih da su je poslali da nas špijunira."
Viktor se nasmije, uredno odloži svoju odjeću i spremi se za spa¬vanje. "Bila bi prava krtica!" Zatim je dugo uzdahnuo. "Ne znam što bih učinio sa sobom da sam na njezinu mjestu." Uvukao se ispod pokrivača i dramatično zadrhtao. "Da ti to meni učiniš, Nina. Da odeš s nekim drugim muškarcem."
Nina podigne obrve. "Savršeno dobro znaš da bi to trebala biti moja briga." Iako vjeruje u Viktorovu Ijubav, ponekad joj je potrebna sva snaga a da se ne zapita — s kim se on sastaje, koga viđa tijekom dugih sati u danu kad nije s njom i što radi onih večeri kad ona pleše. Naposljetku, Nina zna da je privlačan ženama i zna koliko mu ta pri¬vlačnost daje poleta. Pridružila mu se u krevetu i pokrivajući se brzo pokrivačem, položila stopala na njegove potkoljenice pokušavajući se utopliti.
"Spavam s ledenom sigom", kaže on i glumi iznenađenje, a Ni¬na mu želi nešto šaljivo odgovoriti, no previše je umorna, a onda se više ne može oduprijeti i svlada je san.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

24 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 4:58 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dražbovni predmet 62
Minijaturni ženski ručni sat od 18-karatnog zlata. Brojčanik je od aventurin kristala s crticama umjesto brojaka, 17 rubina u mehanizmu za ručno navijanje br. 163996, ovalno kućište od 18-karatnog bijelog zlata br. 9138 FA. Na spoju s narukvicom kućište je ukrašeno dvama rubinima u obliku kapljice, kotačić za navijanje je straga, tri rubina umjesto brojčanih oznaka i logo, upotpunjen 18-karatnom narukvi¬com od žutog zlata. Dužina 178 mm., težina 34,7 g (bez satnog mehanizma), Audemars Piguet.
4.000 – 6.000 $



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

25 Re: Daphne Kalotay - Ruska zima taj Sre Sep 19, 2012 5:01 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
JEDANAESTO POGLAVLJE


Prvih nekoliko godina, najprije u Norveškoj, a poslije i u Francuskoj, Grigorijeva mašta našla je mnogo nadahnuća u toj pismotorbici. Mladenačke fantazije o tome tko su mogli biti njegovi biološki rodi¬telji pretvorile su njegova oca u neku vrstu Robina Hooda, a balerinu u tajnu partnericu u njegovim zločinima u svrhu dobroga — ali onda se Grigorij upisao u lycee i počeo maštati o crvenokosoj djevojci iz školskog dvorišta, svu energiju usmjerio je na učenje, pomne podatke o explications de texte marljivo je ispisivao na milimetarskom papiru, a rukopis mu je od koncentracije bio vrlo sitan. Glavni mu je cilj bio uklopiti se u sredinu, naći svoju skupinu prijatelja s kojima će pušiti poslije nastave, izmjenjivati LPploče i kradomice odlaziti u kino. Odazivao se na ime "Grigoire" i, oponašajući ostale učenike u školi, nosio pleteni pulover nemarno prebačen preko ramena. A onda, baš kad se činilo da je potpuno usavršio tu osobnost, roditelji su izjavili da se sele u Sjedinjene Američke Države.
Tamo je svladao još jedan jezik, udubio se u učenje, usredoto¬čio se na to gdje bi mu mogli ponuditi stipendiju za koledž. Njegova maštanja o biološkim roditeljima potpuno su prestala. Bilo je mnogo važnijih aktivnosti: Grigorij je naučio voziti auto, vikendom je odlazio na izlete u New York, i ono najnevjerojatnije, našao si je djevojku, živahnu brinetu koja je bila i u šahovskom timu. Maturirao je i otišao na koledž. Onda dok je bio na drugoj godini, iznenada su ga pozvali natrag u Tenafly. Otac mu je doživio moždani udar, kojemu će nakon dvije godine i podleći. Ostao je kod kuće s majkom i svakodnevno odlazio u posjet nepokretnom Feodoru u bolnicu, a poslije bi se povu¬kao u svoju sobu gdje je proveo dvije godine, dok mu je srce bilo prepuno boli koju prije nije poznavao. Bilo je previše strašno gledati ih takve, bolesnog oca i majku koja je naglo ostarjela. Ne razmišljajući svjesno što čini, Grigorij je otišao u garderobni ormar gdje je, odmah po dolasku iz Pariza, spremio pismotorbicu.
Našao ju je, otvorio i izvadio ono što je bilo unutra te sve poslo¬žio na svojem krevetu, kao izloške u muzeju ili kao kirurške instrumen¬te. Gledao ih je i pitao se koje su ih ruke nekoć doticale. Ali znatiželja ga više nije mučila. Nije nanovo čitao pisma (već ih je znao napamet), iako je ponešto pasivno gledao ljude na dvjema fotografijama. Onda je sjeo na krevet — i osjetio kako mu se nešto zabolo u donju stranu bedra. Ustao je i vidio da je sjeo na jedan kraj torbice. Pitao se što ga je to ubolo. Opipavao je pismotorbicu izvana i naišao na malu izbočinu, a onda je uvukao ruku da vidi što je unutra. Unutrašnjost je bila podstavljena materijalom nalik na saten — ali sad je Grigorij primijetio da je na jednoj strani poderan, odmah ispod pregiba u torbici. Raspor je bio malen; morao je okrenuti torbicu naopačke i naciljati tako da predmet izađe van poput krtice iz tunela. I onda ga je ugledao, zlatni lančić i na njemu, uokviren u zlatnoj pletenici, veliki komad jantara.
Znak. Tajna poruka. Kao da se taj lančić skrivao tamo. Čekao je pravi trenutak — kad ga je jedini otac kojeg je Grigorij znao napustio, kad je ostala samo ta druga priča koja se mogla nastaviti. Jantar je imao svoju tajnu. Unutra je bio pauk paraliziran usred pokreta, i još je uz njega bilo nešto, neka svijetla izbočina — poput padobrana ili balona — pričvršćenog ispod njega. Grigorij je dugo gledao u predmet i čudio se.
Bez mnogo razmišljanja odlučio je da neće reći majci. Još je bila izgubljena u svojoj velikoj boli; samo bi je povrijedilo kad bi vidjela da je Grigorij fokusiran na svoje druge roditelje. Uostalom, što bi mogla pomisliti o tom lančiću? Samo to da je bio prilično skup. Možda je ta balerina koja je umrla, bila netko — možda je bila slavna i bogata. Ili je taj lančić bio jedini skupocjeni predmet koji je posjedovala. Brzo i s razočaranjem Grigorij je shvatio da, koliko god mu se činio kao neki znak, taj privjesak i lančić mu ne mogu mnogo reći.
Vrativši se na sveučilište kasnije te godine, dočekao ga je još jedan znak, čak i s više smisla u svojoj slučajnosti.
Dok je u sveučilišnoj knjižnici čitao knjigu Socijalistički realizam i ruski pisci, Grigorij je naišao na jednu fotografiju. Iznad nje pisalo je "Plenum Saveza pisaca, 1949." Redovi muškaraca gledaju u foto¬grafski aparat i izgledaju vrlo ozbiljni u svojim tamnim odijelima. U prednjem redu, tako da su mu crte lica vrlo jasne, stoji muškarac s fotografija — Grigorijevih fotografija, onih majčinih, iz pismotorbice.
Grigorijevo je srce poskočilo, a onda je počelo divlje tuči. Pri¬bližio je stranicu očima i sa svakom sekundom bio je sve sigurniji da se radi o istom muškarcu. Ali tko je on? Grigorij je počeo prelistavati knjigu, gotovo nemarno, zastajući na svakoj fotografiji za slučaj da je muškarac na nekoj od njih. Upravo kad je bio siguran da neće imati sreće, našao ga je. Ovaj put bio je na slici s još dvojicom. Prema foto¬grafiji, bili su to urednici i pisci iz Literaturnaje gazete, a imena su im navedena ispod slike. Grigorij je brzo zapisao ime onoga zdesna, visokog muškarca s bademastim očima. Viktor Jelsin. Ime mu je bilo nekako poznato; činilo mu se da ga je već prije čuo. Tek je poslije shvatio gdje je vidio to ime. U dvije antologije poezije koje je čitao za svoj esej u prošlom semestru. Zasad je istraživao koliko je mogao, proveo je sate u tamnom podrumu knjižnice pregledavajući snimke na mikrofiš aparatu, uvodeći kroz kotač, jednu za drugom, ravne vrho¬ve rola sjajnog smeđega filma tako da su se na osvijetljenom ekranu pojavljivali članci iz desetljećima starih novina i časopisa. Tu je saznao ono malo što je mogao o sudbini Viktora Jelsina, ali i informaciju koja ga je iznenadila, a kojoj se nije mogao ni nadati, na koju ne bi sam nikad ni u snu pomislio: da je Jelsin bio oženjen balerinom Ninom Revskajom, koja — što je otkrio nakon daljnjeg unezvjerenog pretraži¬vanja mikrofilma — trenutačno živi u Bostonu, u državi Massachusetts.
"PREMJESTILA JE NAMJEŠTAJ", obavještava ih Vjera, nekoliko tje¬dana nakon Geršova i Zojina vjenčanja. Vjera, Nina i Polina nalaze se s malom skupinom iz Boljšoja u Berlinu. Nina je prvi put u ovom razrušenom gradu, ulice još nisu popravljene, zgrade su crne, a trgovi su nakon bombardiranja još uvijek puni građevinskog krša. U hotelu (nezagrijana građevina na jednom neobično pustom bulevaru) njih tri završavaju popodnevni obrok. Ne u blagovaonici — nemaju novca za to. Čak i nakon što je unaprijeđena, Nina je za put dobila mi¬zernu plaću. Kao i ostali, napunila je putnu torbu hranom od kuće, slanim keksima, konzervama graha i kiselog zelja, i nekoliko tvrdih sušenih kobasica. Sve samo da uštedi nekoliko kopjejaka. U Vjerinoj i Polininoj sobi podgrijala je grah na prenosivom plameniku tako da cijela prostorija miriše kao da logoruju u prirodi. Iako je njezina soba, koju dijeli s drugom mladom premiere plesačicom, veća i na tišem katu, na trenutak joj se učini, dok sada s Polinom i Vjerom jede grah i suhe kekse, kao da su opet u onim starim danima (zapravo manje od godinu dana) kad su sve tri bile revne prve solistice i dijelile onu neuređenu malu garderobu.
"Sva je Zojina odjeća obješena na prečki vješalici", nastavlja Vjera mirno, gotovo pasivno. "Stan je sad zapravo njezin. Ah, a jeste li znale da skuplja ploče sa Staljinovim govorima? Navodno ih stalno vrti na Geršovu fonografu."
Nina se nasmije. "Pretpostavljam da mu je to kazna."
"Ne znam kako mu možeš oprostiti", reče Polina. Nešto stvarno nije u redu s njezinom kožom; iako su izbočene pruge nestale, na obrazima su joj ostale mrljice. Ne baš modrice, više nalik na osip, ali sivocrne boje umjesto crvene.
"To je zato što mi ga je žao", reče Vjera. "Jasno je da je Zoja od samog početka bacila oko na njegov stan. Ona ga samo iskorištava kako ne bi više morala živjeti sa svojom obitelji."
Znači tako si je Vjera odlučila to objasniti ili ju je Gerš uspio navesti — a možda i sebe samoga — da povjeruje u takvo što. No, možda je to samo jedna strana istine. Dok Nina razmišlja o tome, Polina pogleda na sat i reće: "Trebale bismo krenuti." Ovo popodne jedina im je prigoda da odu u razgledavanje grada; drugim riječima, da kupuju. Iako su ograničene na sovjetski sektor, velike su šanse da će zbog blizine američkog, francuskog i britanskog sektora možda naći neke dobre stvari kojih nema kod kuće. "Idem se javiti Arvou" — on je bio predstavnik Komsomola, koji je putovao s ansamblom. Od njih se očekuje da ga obavještavaju o svakom svojem odlasku i dolasku.
"Ah, neka sam pogađa", kaže Nina. Naposljetku, vjerojatno će ih netko iz malog kontingenta istočnonjemačkih pratilja, koje su upoznale jučer na večeri dobrodošlice i koje kao da se stalno vrte oko njih, čekati u hotelskom predvorju.
Ali tamo nema nikoga kad predaju ključeve ženistražaru koja po dužnosti stoji uz dizalo niti kad su izašle iz zgrade i zakoračile van u oblačan sivi dan. Vjera je jednostavno slegnula ramenima, a Pelina kao da se opustila dok polako kreću niz polurazrušene ulice. Nina primjećuje kako ih ljudi gledaju dok prolaze, iako im odjeća zaista nije nimalo različita od njihove. Ali ne, ne radi se o odjeći ni o tome što su Ruskinje, već je vrlo očito da su plesačice, sa svojim uspravnim, elegantnim hodom i kosom skupljenom visoko u šinjone. Polina ima posebno naglašeni pačji hod plesačice i to kad zaista nema razloga tako hodati — osim što je i taj hod postao dio Polinina identiteta. Nina pomisli kako svaka od njih ima svoj osobni način hoda: Polinin je samosvjestan i ponešto usiljen, iskorak joj počinje iz gležnja a ne iz kukova, dok je Vjera blagoslovljena prirodnim koracima, koji su jednostavni i lagani na stopalima s visokim lukom. Nina zna da i ona ima neke tjelesne osebujnosti — dugačak vrat i ponosno držanje glave, opušteno no savršeno uspravno držanje, ramena instinktivno zabačena unatrag tako da joj je kralježnica potpuno vertikalna. Kakav je to kon¬trast u odnosu na ljude oko njih, koji vuku noge odlazeći na tržnicu, pogrbljeni su kao da poput krtice žele iskopati tunel pred sobom ili su se uvukli u sebe od hladnoće.
Bez teškoća njih tri nalaze trgovinu s kazališnim kostimima. Ono što najviše žele jesu najlonske hulahupke, koje se neće nabirati oko koljena poput onih svilenih koje imaju kod kuće. Ali u ovoj su ih trgovini sve rasprodali. Kad su se opskrbile profesionalnim kremama za lice i puderom, vlasnik trgovine im je na papiriću napisao adresu gdje bi mogle naći ono što traže. Lukavo ih gledajući poluotvorenih očiju objasnio im je, pokazujući rukom na stanicu podzemne željeznice, gestama, kimanjem glave i natucajući ruski kako da stignu do tamo.
Ukrcale su se na podzemnu osjećajući se pustolovno, a vagon je bio tako krcat ljudima da su morale stajati. Ali nakon dvije stanice, gotovo svi su izašli. Nina gleda kroz prozore i čita što piše na zidovima tunela, velika crna slova s imenom stanice. Ispod je napisano još nešto, ali riječi su predugačke i strane za Ninu, pa ništa ne razumije. " Što mislite zašto je tako mnogo ljudi izašlo?" pita Polina nervozno — a onda se vrata zatvore.
Tek kad se vagon trznuo naprijed Nina se usudi pomisliti koji bi mogao biti razlog. Srce joj ludo tuče od te pomisli; ne usuđuje se govoriti. Sljedeća stanica je ona koju im je spomenuo vlasnik trgovine i ubrzo su stigle. S Vjerom i Polinom uza sebe, Nina izlazi iz vlaka.
Izašle su iz stanice na prometnu ulicu, neobično svijetlu iako je nebo sivo i hladno kao i prije. Izlozi trgovina sjaje se neonskim svje tlom, a iznad njih, veliki i čisti oglasni panoi kakve Nina nikad prije nije vidjela, u boji i osvijetljeni iako je dan. Ljudi su posvuda; čak su i njihovi kaputi i šeširi nekako svjetliji. "Zato su svi sišli." Nina to kaže iako je po izrazu Vjerina i Polinina lica jasno da su i one shvatile.
"Ne bismo smjele biti ovdje", reče Polina.
"Nismo znale", šapne Vjera, širom otvorenih očiju kao da želi upiti prizor pred njima, ljude koji ležerno i bezbrižno hodaju, i zgrade koje su, iako još donekle oštećene, čišće i očišćene od smeća, sa svje¬tlima koja obasjavaju prozore.
"Pa, sad smo tu i možemo obaviti ono po što smo došle." Nina nastoji zvučati sigurno u sebe, iako u mislima čuje uzastopna upo¬zorenja koja su im dali Arvo i njihovi istočnonjemački domaćini, da ne smiju napustiti demokratski sektor, da bi ih zli zapadni kapitalisti mogli kidnapirati na svakom koraku. Glasom u kojem se čuo usiljen mir, Nina pročita adresu trgovine dok Vjera traži na mapi. "Ovim putem", kaže Vjera našavši znak s imenom ulice. Nina i Polina idu za njom. Ali na uglu se zaustavljaju.
Ispred njih je kiosk s povrćem. A tamo, nagomilane na jednom kraju, poput nečega iz bajke, naslagane su jarkožute banane.
Polina i Vjera su se zabuljile, a Nina si dopušta da upije cijeli prizor oko sebe, ljude koji mirno hodaju nimalo se ne čudeći jarko osvijetljenim izlozima, gleda panoe, banane. Kako samo lagodno ća¬skaju, lica su im opuštena, a cipele im na pločniku proizvode brzi, optimistični zvuk koraka...
"Samo ćemo slijediti upute", kaže Polina opravdavajućim to¬nom i okrene leđa bananama. Nina se bori protiv snažne želje — da ne potroši novac na hulahupke nego na ovo zamamno, egzotično voće. Ali Vjera pokazuje rukom na jednu pokrajnju usku ulicu. "Tamo je. Mogle bismo već krenuti." Naposljetku, one samo žele kupiti potrepštine za ples.
Adresa ih dovodi u malu trgovinu, više sliči staretinarnici, vani nad vratima nema nikakvog natpisa. Unutra su perike svih vrsta, hulahupke, materijali i tkanine za kostime kakve nikad kod kuće nisu vidjele. Nema tu samo kazališnog nakita već i onog pravog, ima i par¬fema, kave u zrnu i engleskih cigareta. Vlasnik je jedna starija žena s kosom spletenom u vrlo dugu sijedu pletenicu. Sama je unutra. Nina i prijateljice zagledale su se u robu i zaneseno računaju, odlučuju na što će potrošiti novac. Nina kupuje tkaninu za majku, cigarete za Viktora i hulahupke za sebe, dok Vjera i Polina nastavljaju pregledavati tkanine. Kad je žena Nini uzvratila sitniš, još joj je nešto pritisnula u dlan.
"Za slučaj ako vam zatreba." Ženin je glas nježan, govori tiho ruski s njemačkim naglaskom i Nini se učinilo da sanja. Ali ženina ruka je odlučna, uporna u pritisku dok nešto gura Nini u dlan. Koma¬dić papira. Nina je tako iznenađena da se ne usuđuje pogledati ga. Samo je kimnula u znak zahvale i spremila ceduljicu, zajedno s nov¬cem, u džep.
"Gledajte", zove ih Polina s drugog kraja prostorije. U ruci drži džepni sat. "Za Sergeja!"
Nini srce zabrinuto kuca, a papir u džepu osjeća kao zapaljenu šibicu. Pokuša se otresti neugodnih misli i odlazi pogledati sat. "Zna¬či, vas dvoje ste u ozbiljnoj vezi?" pita ona najsmirenije što može.
"On je predivan čovjek. Imala sam sreće, Nina." Polina se okre¬ne da dozove ženu i upita je koliko stoji džepni sat.
Dok se Polina cjenka nastojeći spustiti cijenu sata za Sergeja, Nina se pita o papiriću u džepu. Što je to i zašto je to dala baš njoj, Nini, a ne drugima? Koliko god da je znatiželjna, ne usuđuje se još pogledati papirić.
Kad su kupile sve što su mogle, krenule su ravno prema podzem¬noj željeznici, svjesne — iako se nisu usudile o tome govoriti — svojeg prekršaja. Nina shvaća da pokušava ne gledati jarke izloge, raznovrsne tkanine kaputa i kapa; srami se vlastita iščuđavanja i načina na koji je ti prizori uznemiruju, nešto je pogrešno u tome, jer ti "zli kapitalisti" o kojima su joj pričali izgledaju tako zadovoljno, ulice su im čiste, ulični trgovci nude svoje banane — a ljudi ne čekaju u redu, nema očajne jurnjave. Kad su se sve tri ukrcale u vlak da se vrate do svoje stanice pokraj parka Lustgarten, Nina osjeti olakšanje.
Tek kad su izašle iz podzemne i dok koračaju ulicom prema svo¬jem hotelu, Nina se usudi reći, ispod glasa, ono što je primijetila — iako si nije željela priznati — onog trenutka kad su izašle iz trgovine. "čini se da nas ona žena prati."
Ne podižući pogled, Vjera reče: "Ona u sivom šeširu?"
"Znači i ti si je primijetila." Nina osjeća kako je počela drhtati. Ima li to možda kakve veze s onim papirićem u njezinu džepu? A što je s Vjerom i Polinom — je li žena i njima utisnula nešto u dlan dok su plaćale kupljeno? Ili je Nina jedina izabrana, samo zato što je prva nešto kupila? Nina ih tako silno želi to pitati, ali se ne usuđuje. "To je bila nedužna pogreška", kaže naglas, samo da se umiri. "Ako nas zaista slijedi, onda je to morala vidjeti. Uvjerila se da smo samo pokušale nešto kupiti."
Vjera tiho pita: "Misliš li da ona smatra kako smo pokušale... otići?"
"Ne, naravno da ne", kaže Polina gotovo uvrijeđeno. "Zašto bismo to uopće željele učiniti?" Ali ipak izgleda preplašeno. Napo¬sljetku, sada zna. Vidjela je kako je tamo, na drugoj strani. I ona je vidjela zrele banane i ljude koji hodaju pokraj tog voća kao da to nije ništa iznimno.
Nina misli na Sofiju, još jednu solisticu iz Boljšoja, koja je u po¬sljednjem trenutku skinuta s popisa onih koji idu na put, zato što je postojao rizik. Pričalo se da ima rodbinu u Zapadnom Berlinu; Nini je tek sada to jasno.
Polina kategorički kaže: "Svatko zna da bi to bilo suludo." Čini se da je problijedjela; još ima poneku crnu mrljicu na licu, a one kao da se sada još više ističu.
Nina reče: "Brinem se zbog tvoje kože."
Polina je pogleda. "Ujak Feliks kaže da budem strpljiva i da će to proći samo od sebe." Onda, kao da joj je neugodno govoriti o sebi, ponovi: "Zaista, morale biste biti lude kad bi željele otići."
Tihim bezizražajnim glasom Vjera reče: "Nađu te i polome ti noge."
Polina izgleda preplašena.
"Bez obzira na to kamo pošla." Vjerin je glas blag i odmjeren.
"Imaju agente po cijelom svijetu. Nije važno koliko daleko odeš. A onda, što ćeš onda, u nekoj zemlji gdje nikoga ne poznaješ, a više ne možeš plesati."
Nina je sve to već prije čula, iako joj se uvijek činilo pretjeranim. Zašto kažnjavati običnu plesačicu, kao da je ona nekakav tajni agent? Mora se prisiliti da se ne osvrne i pogleda je li žena sa sivim šeširom još iza njih.
Tihim, preplašenim glasom Polina kaže; "Bojim se da je to zbog mene."
"Što hoćeš reći?"
"Ja sam kriva što nas žena slijedi." Polina uspori korake, a glas joj je vrlo tih. "Zašto ja? Ja sam samo balerina. Imam samo nekoliko bliskih prijatelja, nitko mi zapravo ne govori ništa osobno o sebi."
"Nastavi hodati", kaže Vjera, dok Nina pokušava shvatiti Poli nine riječi. Ispod glasa Vjera kaže: "Je li te netko zamolio da nešto učiniš?"
To se često događa, čak i u baletu: zamole ljude da nešto napišu, neka izvješća. Nina je čula o tome, upozorili su je posebno na neke ljude, uglavnom one mlade ili manje vrsne — karakterne plesače ili vječne korifeje koji se ne mogu probiti u sam vrh. Ako će potkazivanje pomoći njihovoj karijeri, onda će držati i oči i uši otvorenima — ali zaista, što uopće mogu čuti? Nina nije nikad ni pomislila da bi je se to moglo izravno ticati. I naposljetku, nije učinila ništa loše.
Vjera grize usnicu i gotovo da izgleda ljutita.
"Znate me", kaže Polina. "Svakoga volim, ne mogu si pomoći. Jednostavno sam takva. Razumijete li zašto mi je zato teško?"
Nina se usudi pogledati Polinu u oči, sad tek shvativši osip, tje¬skobu, nervozne poglede. "Jesi li... učinila nešto?" Još dok izgovara te riječi, pita se što bi Polina mogla reći. Kako bi ona mogla poznavati ikoga tko bi učinio nešto doista loše?
"Pišem samo općenite stvari", šapne Polina. "Ali oni mi stalno govore da to nije dovoljno, da ne radim dobro posao." Krenule su suze.
"Ali ako govoriš istinu", reče Nina, "što više žele od tebe?" Vjerin je pogled leden, na njezinu licu nema takvih pitanja. Možda, pomisli Nina, Polina samo ima iskrivljenu percepciju toga da bi morala
učiniti više nego što čini. Možda ih Polina nije dobro razumjela. Uvi¬jek želi svima ugoditi.
A onda Nini proleti glavom misao: Jesam li nešto rekla, nešto učinila? Smijala sam se zbog Staljinovih govora... Čak i onaj komentar
o Arvou... Nina se pokušava sjetiti što je točno rekla, kako je to moglo zvučati Polini. Kako bi to zvučalo napisano na papir. I onaj komadić papira koji joj je dala stara trgovkinja...
"Nisam imala veze sa Sofijom!" izlane se Polina, a oči su joj odjedanput još veće. "Iskreno, nisam. Ne bih mogla podnijeti da iko¬me nanesem zlo. Ne postoji nitko tko mi nije drag."
Nini ruke drhte, dok Vjera ušutkava Polinu i govori joj da utiša glas. "Zar ti Sergej ne može pomoći? Izvući te iz škripca tako da više ništa ne moraš pisati. To mu je posao, na kraju krajeva."
"Njegov posao?" pita Nina.
Polinin se glas utiša. "On je u Državnoj sigurnosti."
Tajna policija. Prije nego što je Nina stigla pitati je li agent ili administrator, Vjera nastavi: "Zacijelo ima neki utjecaj. Sigurno zna nekoga tko može nešto poduzeti."
"Ali zar to neće zvučati kao da se žalim? Mrzila bih da pomisli kako ne želim pomagati. Ne želim ga razočarati."
Nina reče; "Ti si balerina, a ne doušnik."
"Pretpostavljam da bih ga mogla pitati", šapne Polina i pritom joj pobjegne tihi jecaj. "Radi se samo — volim ga, stvarno. Ne želim da se nešto poremeti između nas." Čak i dok šapće, u glasu joj se čuje jauk. "Mučno mi je. Mučno mi je od toga."
Stigle su do hotela. Vjera pridržava Polini vrata dok Nina traži po torbici, nalazi rupčić i poprska ga s malo kolonjske vode. Žena sa sivim šeširom i šalom zastaje pred hotelom.
Vjera odvodi Polinu do naslonjača u hotelskom predvorju. "Za¬tvori oči i duboko udahni", kaže joj Nina položivši rupčić Polini na čelo. "Sve će biti dobro."
Poslije mnogo sati, nakon što su otplesale, istuširale se, jele i vra¬tile u svoje sobe, Nina se uspjela nakratko naći sama i pogledati papirić u džepu. Na njemu je malim ali jasnim slovima napisano: Putovnice, i.d. Emst 11 6275.
Preostali dio one godine, kad je Grigorij navršio dvadeset godina, bio je ispunjen Jelsinovom poezijom. Grigorij se vratio pismotorbici od skaja i njezinu sadržaju, fotografijama i pismima; ali privjesak je ostao tajna. Pročitao je sve što je mogao o Jelsinu i Revskaji i poput nekog detektiva slagao je sve komade slagalice. A onda je došlo razoča¬ranje; Velikouhi mu je odbio esej, da se ne spominju — nakon njegova opreznog i plahog pristupa — bijesne zelene oči Nine Revskaje.
Ali trud mu nije bio uzaludan. Ako ništa drugo, sad je imao svoju temu proučavanja; socijalistička poezija Viktora Jelsina uskoro će postati tema njegove ekspertize, i priskrbiti mu stipendiju za studijsko putovanje — njegov prvi odlazak natrag u Rusiju. U Moskvi je, uz pomoć adrese i informacija koje je imao s bolničke potvrde, potražio sve podatke koje je mogao naći. Nikad nije iskusio takvu frustraciju kao prigodom pokušaja da dođe do tih podataka i zbog potrage koja se na tom prvom putovanju pokazala jalovom. Čak i kad se dvije go¬dine poslije vratio — kako pratitelj u programu razmjene studenata — i pokušao sve ponoviti, cijeli je postupak opet bio deprimirajući. Prvo je čekao cijelo jutro da kršna žena u arhivu o stanogradnji i stanovanju završi što god da je već radila i da mu posveti malo pozornosti; kad je Grigoriju napokon dopušteno da joj objasni zašto je došao, žena je izjavila da je upravo vrijeme stanke za ručak. Kad se vratila mnogo kasnije i svejedno zatekla Grigorija da je čeka, objasnila mu je da su dosjei koje bi mu možda mogla pronaći, iz nekog razloga dostupni samo između devet i deset i trideset ujutro. I tako se Grigorij pojavio sutradan u zakazano vrijeme samo da bi mu rekli kako žena taj dan ne radi, a kako je ona jedina zadužena za arhiv o stanovima, nitko mu drugi ne može pomoći. Kad je došao trećega dana, ured je bez objašnjenja bio zatvoren.
"Izgledaš loše volje", reče mu sad Evelyn, dok su se u njegovu Volvu vozili prema kući Rogera i Hoanh Thomson, njihovih kolega sa sveučilišta. "Ne brini, ne moramo dugo ostati."
"Oprosti, nije zbog toga — samo sam se nečega sjetio."
Evelyn ga suosjećajno pogleda. Vjerojatno je mislila da se sjetio nečega tužnog u vezi s Christine. Bila je vrlo strpljiva s njim još od Valentinova, čak je posebno naglasila da joj je drago što njih dvoje
"idu polako". Grigorij je uspravnije sjeo i pokušao izgledati vedrije. Bila je hladna subotnja večer, prvi ožujka, a oni su krenuli na godišnju fakultetsku zabavu Thomsonovih povodom međunarodnog Dana že¬na. (Zapravo su trebali slaviti osmoga, ali idućeg su tjedna bili proljetni praznici i većina ljudi nekamo će otići.) Na tu su zabavu svake godine pozivali "Grigorija s pratiljom", jednostavno zato što su on i Hoanh —koja je predavala francuski i vijetnamski i odijevala se napadno i u stilu lakih žena — imali urede na istom katu. Iako nije bila osobito lijepa (loš ten i nešto hladno u njezinim malim smeđim očima), Roger ju je očito smatrao seksepilnom, a svi su se na sveučilištu ponašali (pa, možda osim Evelyn, koja se razumjela u modu) kao da to ona doista jest, jer nosila je mnogo make-upa i pripijenu odjeću koja je više otkrivala nego skrivala i bila nešto što se nitko od njih nikada ne bi usudio odjenuti. Čak će se i na ovoj zabavi većina zacijelo pojaviti u gumenim čizmama, preširokim dolčevitama i šašavim debelim jaknama namijenjenima planinarenju po Himalaji; pomislili biste da se nalaze usred snježne mećave. Ali ne i Evelyn, naravno. Ona je odjenula svile¬nu bluzu bez rukava, usku crnu suknju i one kožnate čizme s visokim potpeticama u kojima je tako dobro izgledala.
"To zvuči dobro", rekao joj je Grigorij kad ga je bila pitala želi li da njih dvoje pođu jednim autom. Baš je tako rekla "jednim autom k Rogeru i Hoanh". Kao da je mislila, ako bi to rekla na drugi način
— "Bi li želio da idemo zajedno na zabavu?" — to ne bi bilo dovolj¬no "polako" za njega. Naravno, bez obzira na to kako se izrazila, njihovi će kolege šaputati kad se njih dvoje pojave zajedno. Dobro, neka govore. Nije važno.
"Ah, čovječe, zaboravila sam na njihovo pravilo o skidanju obu¬će." Evelyn je izgledala smeteno kad je naišla na tužni red prljavih čizama, tenisica i od soli umrljanih kaljača poslaganih na novinskom papiru u hodniku. Dom Thompsonovih — prostrani stan u Ulici Medfield — bio je topao, a iz kamina se širio miris cjepanica. "Cijeli moj komplet temelji se na čizmama." Evelyn se dobroćudno nasmi¬jala, povukla patentni zatvarač na čizmama i izula ih, dok je Grigorij šutke izašao iz svojih mokasina. Iako je i on smatrao da to izuvanje pred stanom nije znak dobrodošlice, nešto ga je spriječilo da pokaže suosjećanje s Evelyn, čak i kad je vidio kako je sad niska, dobrih osam centimetara niža dok je stajala samo u čarapama. "Pa, evo nas", reče ona otvarajući vrata. Osjećajući se krivim i ne baš velikodušnim, Gri gorij joj pridrži vrata i ona krene ispred njega.
"Dobrodošli Greg i Evelyn, pozdravljam vas." Roger ih je doče¬kao i pružio Evelyn buketić ružičastih ružinih pupoljaka. I to je bio dio tradicije, ti buketići za svaku ženu, a na njihovu stereu puštana je glazba samo ženskih glazbenica. Pokraj vrata visjela je uokvirena deklaracija o međunarodnom Danu žena i kutija za donacije u korist Djevojačkog fonda Amerike.
"Mmm, ovako ću ih moći mirisati", reče Evelyn i pažljivo igli¬com pričvrsti buketić na bluzu, dok je Roger vješao njihove kapute na vješalicu na zidu. "Hvala ti, Rogere."
Ostali su gosti stajali naokolo u čupavim soknama i puloverima s izvučenim nitima, i pili Rogerov kod kuće napravljen liker od kave. Bijedno, pomisli Grigorij — iako su i njegove hlače bile ponešto zgu¬žvane. Zima u Novoj Engleskoj... Ali čak se ni Christine, tijekom one duge posljednje zime dok je bila bolesna, nije prepustila tromosti da bi stalno nosila jaknu od flisa.
Roger reče: "Evelyn, moram reći da izgledaš lijepo." Bila je to istina; svjetlucanje njezine svilene bluze davao je još više sjaja njezi¬nim očima, a ona se držala uspravno i ponosno, na onaj svoj način svojstven sitnim ženama, za razliku od mnogih ovdje koje su izgledale debele u teškim puloverima. "Znači, znaš kako već sve ide. Piće i tako dalje, tamo preko, a nešto za jelo tamo." Roger je rukom pokazao stol pokraj prozora i rekao: "Ah, moja me mladenka zove", i otišao je do Hoanh, koja je stajala u uskoj haljini od rastezljiva materijala i koja joj je nekako uspjela isticati Venerin brijeg.
Grigoriju je bilo drago što ne mora razgovarati s njima. Istina, nije podnosio Rogera, sociologa koji je proučavao tričarije kao što su "socijalni impulsi", a čak mu je pošlo za rukom da dobije kolegij i predaje "prijateljstvo". Bilo je nečega lažnog u njemu, neka poza i taj neugodno proziran ponos što je uspio oženiti mršavu azijsku mačkicu. Bilo je nečega izvježbanog u njemu, uvijek je imao novu modernu kravatu ili bi nosio odijela s visokim Conversicama. Po boljem vreme¬nu vozio bi se na posao na starom Schwinnu s tri brzine; mjesece je proveo istražujući retro bicikle prije nego što je dao da mu ovaj dovezu iz Čikaga. Čak je i njegov stan izgledao pozerski i neiskreno, zbog afričkih maski i vijetnamskih vodenih figurica pažljivo razmještenih u kombinaciji s cirkuskim posterom, mapom linija londonske podze¬mne željeznice i polaroid fotografijama snimljenima u fotokiosku, na kojima su se Roger i Hoanh kreveljili u isforsiranom veselju. Na vrhu police s knjigama u dnevnoj sobi bili su poslagani, kao na izložbi, albumi ploča — Joan Baez, Laura Nyro, Patti Smith, Joan Jett — iako je zapravo sva glazba dolazila s jednog iPoda, koje toliko reklamiraju ovih dana, uključenog u razglas u kutu.
"Imaju li oni uopće gramofon?" upita Grigorij razdražljivo.
"Ploče su tu samo za ukras", reče Evelyn i uštipne ga za ruku. "Nemoj biti gunđalo."
"Ali to mi je definirajuće obilježje." Natočio je u čašu domaći liker i pružio joj je.
"Ooo, njam, baš je fino. Grigorije, trebao bi kušati. Zdravo, Zoltane."
"Kezet csokolom." Zoltan uzme Evelyni ruku i poljubi je.
Grigorij ispruži svoju i njih se dvojica rukuju. "Moram priznati, Zoltane, iznenađen sam što te vidim ovdje." Zoltan je uvijek nagla¬šavao kako nema vremena za "sitničavo nadmetanje u akademskom zezanju."
Ali sad je rekao: "Odlučio sam da moram doći jer to će mi biti posljednji put."
"Što hoćeš reći?" Nakon onoga što je prošao s Christine, Gri¬gorij nije mogao a da stalno ne brine; možda je i Zoltan dobio loše vijesti od svojeg liječnika.
"Ššš." Povukao ih je malo dalje od stola s pićima i nastavio šapatom: "Ovo mi je posljednja godina na fakultetu. Kao voditelj Odsjeka, sad si službeno i prvi obaviješten. Ali molim te, nemoj još reći ostalima. Nikako ne bih volio da itko pomisli kako mora nešto učiniti, znaš, organizirati neku zabavu ili ceremoniju ili što već ne. Volio bih izbjeći bilo kakvu komemoraciju."
Sumnja se uvuče u Grigorijeve misli jer nije smatrao da bi njegove kolege ni sveučilišna administracija mogli biti toliko velikodušni. On bi
morao smisliti neki prikladan način da iskaže njihovu zahvalnost. Zoltan doda: "Vjerujte mi, bolje je ovako. Samo ću se tiho iskrasti u noć."
"Ali kamo ideš?" upita Evelyn, a Grigorij je razumio što je mi¬slila — da je akademski život, sa svojom postojanom vjerom u intelektualizam i svoju ezoteričnu učenost, jedino mjesto za čovjeka poput Zoltana, čija se umjetnička strastvena predanost rijetko mogla naći u vanjskom svijetu. Naposljetku, sveučilišta su bila neka vrsta muzeja, mjesta na kojima bi se ljudi kao što je Zoltan, i drugi koji se ne bi baš uklapali, mogli udobno skrasiti na više desetljeća — čak i cijeli život — i brinuti se samo za svoj ezoterični predmet proučavanja, sve dok im se kosa ne bi prorijedila i dok ne bi nestali i posljednji ostaci njihove mladosti.
"Planiram se vratiti kući", reče Zoltan.
"Kući?" ponovi Evelyn, ali Grigorij je znao što to znači.
"U Mađarsku", reče Zoltan. "Tamo me čeka kućica na jezeru Balaton."
Grigorij upita: "Koliko dugo već to planiraš?", a začuvši povri¬jeđenost u vlastitu glasu, doda; "Bit će sumorno ovdje bez tebe." Do¬ista je to mislio. Koga će drugog imati s kim će raspravljati o Mahleru, uspoređivati prijevode Baudelairea i zgražati se nad jadnom fikcijom koja se objavljuje u New Yorkeru? Zoltan se mogao zajapuriti zbog glupavih književnih kritika u Timesu, bez obzira na to o čijoj se knjizi ili o kojoj temi radilo. Telefonirao bi Grigoriju kad bi se na radiju puštala određena snimka Schumanna i pokazivao bi kako je duboko uvrijeđen kad bi mu student rekao da nikad nije čuo za Djagiljeva ili Brodskog ili Vanessu Bell. "Nedostajat ćeš mi", reče Grigorij.
"I meni", doda Evelyn ljubazno.
"Hoću, ali onda nakon nekog vremena neću." Zoltan si je drhta¬vim rukama natočio Scotch. "Sto se mene tiče, vrijeme je da idem kući."
"Nisam uopće znao da planiraš povratak."
"Nisam planirao. Ali kad sam počeo pregledavati svoje dnevni¬ke, smiješno, nešto mi je prodrmalo misli. Počeo sam se sjećati stvari. Toliko toga sam smetnuo s uma. Ovog sam se Božića vozio gradskim vlakom i gledao kroz prozor okićena božićna drvca u domovima ljudi i prvi put u desetak godina — desetak! — pomislio sam na bombo¬ne koje smo nekada imali, zamotane u zgužvani svileni papir. Njima smo ukrašavali božićno drvce. Cijeli se dan nisam mogao sjetiti imena. Onda sam shvatio da je vrijeme da pođem kući."
Grigorij kimne glavom. Poznavao je taj osjećaj, tu želju — ali što je sada za Grigorija bio dom? Pitao se to otkad je Christine umrla. U posljednje je vrijeme razmišljao i o selidbi — ne bi otišao iz Bostona, samo bi našao neki manji prostor, možda da kupi kakav stan.
"I koja je riječ?" pitala je Evelyn. "Za taj božićni bombon."
"Szaloncukor!" Grigorij primijeti djetinju radost u Zoltanovim očima. "Mislim da će to biti prava stvar vratiti se u grad iz kojeg sam nekoć morao pobjeći. To što sada mogu reći što želim i ne brinuti se za vlastitu sigurnost. Ili se možda neću osjećati tako; možda će ostati neki podsjetnik. Kad živiš ovdje, zaboraviš kako je bilo tamo. Ne samo meni. Svakom intelektualcu. Uvijek je postojala neka smrtna prijetnja. Uvijek si morao paziti na leda. Jednostavno zato što si to što jesi — što cijeniš ono što cijeniš i što razumiješ izvjesne stvari."
Bilo je zaista izvanredno to što je Zoltan, na svoj možda mali, možda tihi način, postigao, iako je možda bio samo fusnota na popi¬su trijumfa koje je umjetnost odnijela nad autoritarizmom. Bilo je i poticajno jer je znao da će kao Zoltanov literarni izvršitelj i on sam možda biti jedan od mnogih koji će raditi na njegovu opusu, samo kad bi mogao osigurati prevoditelja i izdavača za Zoltanova kasnija djela. Bit će to dugotrajan projekt, to je bilo sigurno — ali opet, što je život bez takvih izazova?
"Iako mi je ova zemlja već dosta dugo dom", reče Zoltan, "drukčiji je to dom. Nisam siguran jesam li ikada potpuno pripa¬dao ovamo. Jutros sam čitao svoj dnevnik — ne znam, Evelyn, je li ti Grigorij spomenuo da pišem memoare. Pregledavao sam stare zapise iz vremena kad sam tek stigao u Ameriku i bilo mi je tako neobično vidjeti što sam onda primjećivao, a što sad više uopće ne vidim. Prije toga sam već neko vrijeme živio u Londonu i nisam shvaćao kako će me se Sjedinjene Države dojmiti kao prilično drukčije. Ali ta je razlika bila uočljiva od prve minute kad sam izašao iz aviona."
"Kako to?" upita Evelyn.
"Ah, svi su žurili naokolo, gestikulirali jedni drugima, sva ta fizička pojavnost. Ovdje se svi nekamo žure."
"Zar se u Engleskoj nitko nikamo ne žuri?"
"Ne pokazuju emocije kao ljudi ovdje. Amerikanci ništa ne poti¬skuju. Psuju, galame i pljuskaju jedan drugoga po ramenima. Ništa slično nisam dotad vidio."
Grigorij je kimao glavom i prisjećao se tog osjećaja novoga. "Za mene su to bile kuće. Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam prvi put vidio američku kuću u predgrađu. Nisam mogao vjerovati koliko je velika. I ima dodatne sobe koje ljudi nikad ne koriste. Sobe za goste." Zatresao je glavom i nasmijao se.
Zoltan kimne glavom. "Ova je zemlja bila dobra prema meni. Ali u njoj nema otiska mojega tijela na madracu, ako znate što želim reći."
"Da, a nema ni mojeg otiska, siguran sam", reče Grigorij.
Evelyn reče; "Vi egoisti", i nasmije se.
"Egoist!" reče Zoltan. "Zapravo sam cijeli tjedan proveo u izvrsnom društvu jedne osobe. Čitam Berliozove memoare. Kad već govorimo o egu."
Počeo je opisivati knjigu, ali Evelyn reče: "Mrzim biti nepristoj¬na, ali stopala mi se smrzavaju. Vas dvojica nastavite. Moram prijeći tamo prijeko gdje je sag."
Grigorij je sad primijetio da ona drhti. "Jadnice", reče joj Zol¬tan. "Idi i ugrij se."
Gledajući Evelyn kako odlazi do kamina, Grigorij se opet osjeti krivim; trebao je poći s njom. Izgledala je vrlo mala bez svojih elegan¬tnih čizama. Optuživao je sebe podjednako koliko i Rogera i Hoanh. Kakav je to osjećaj kad se osoba tako lako i spremno s tobom složi, kao što je Grigorij učinio, da "se ide polako"? Pa, on je jednostavno pokušavao biti oprezan i ne požurivati stvari.
Natalie Gluck, jedna od profesorica sociologije, prišla je stolu s pićima i sad im je Zoltan pričao o Berliozovim ranim i hirovitim ljubavnim vezama, sve dok ga Grigorij više nije mogao pratiti. Shvatio je da razmišlja o Drew Brooks. Nazvala ga je jučer. Grigoriju je bilo jako žao što je prekasno dobio poruku, nakon radnog vremena. Na snimci joj je glas bio topao i razgovorljiv; namjeravala ga je već ranije zvati, rekla je, ali ovoga je tjedna imala mnogo posla; bila je na neko¬liko dana odmora i sad je trebala dosta toga nadoknaditi. Grigoriju se svidjelo njezino samosvjesno ponašanje, energija i siguran nastup. Svidjela mu se i sama činjenica što se Drew koristila telefonom umjesto da mu napiše elektroničko pismo, što se ne plaši, poput mnogih dru¬gih mladih ljudi, susresti s drugim ljudskim glasom na drugom kraju veze. "Čitam tvoje prijevode", rekla je u poruci i zvučala je doista zainteresirano. "Voljela bih o njima razgovarati s tobom."
Preplavio ga je osjećaj olakšanja. Nakon što dva tjedna nije čuo od nje ni riječ, počeo se pitati nije li je opteretio s još jednim poslom, kad joj je posudio svoju knjigu; možda je mislila da ne može s njim razgovarati dok je ne pročita. Ili je pokušala čitati pjesme pa joj nisu bile zanimljive. Ili joj se nisu svidjele.
Ali ona je veći dio prošlog mjeseca posvetila životu i blagu Nine Revskaje. Imalo je smisla da je privuku i Jelsinove pjesme. Grigorij se sad pitao, dok je kimao na razgovor svojih kolega, kako bi ona re¬agirala kad bi joj jednostavno rekao istinu: o privjesku, o pjesmama, pismima i fotografijama iz one pismotorbice. Kad bi joj sve to dao za katalog ili pamflet ili što to već priprema i na čemu tako naporno radi. Naposljetku, pročitala je pjesme. Možda bi je zanimalo da vidi kako su pjesme i pisma usklađeni.
Ne, ne... Ali, zašto ne? Mogao bi otići tamo i pokazati joj sve. Iako, zašto bi joj bilo stalo do toga? Nikome nije... A ipak — palo mu je sad na pamet — možda bi njoj bilo stalo.
Grigoriju je prišao kolega Bili Muir, govorio mu je nešto, uobiča¬jene teme za razgovor, odmahivao je glavom na posljednji ultimatum predsjednika. "Navodno da su počeli uništavati svoje rakete dalekog dometa", reče Grigorij s nadom u glasu, uglavnom zato što je osjetio potrebu proturječiti Billu. "Možda će Hussein ipak održati riječ."
"Da, a Soxi će osvojiti Svjetski kup." Bili Muir opet je zatresao glavom i iznio svoj tipični, zamorni komentar o predsjedniku i kako će ta ludost potrajati još samo godinu dana, a onda će ga se riješiti. Grigorij se pristojno slagao s njim, čuo je sam sebe kako govori, kako mu Bill odgovara — ali bio je svjestan da nije tamo, ne doista, barem ne dušom. Nisu ga zanimali njegove kolege, izgubio je naklonost pre¬ma njima, nije se više mogao s njima družiti. Kad se to dogodilo? Kad je Christine umrla ili baš sada? Možda je predugo tu, na tom
Odsjeku, predaje iste predmete, odlazi na iste konferencije, prezenti¬ra jedan članak za drugim o Viktoru Jelsinu i njegovim drugovima. Jedino što mu se sad to čini besmislenim, sve mu je to besmisleno, ovi kolege oko njega koje je svojevremeno smatrao prijateljima — ali sad mu jednostavno više nisu važni.
Bill je zacijelo nešto primijetio; ispričao se i polako udaljio, dok su Natalie i Zoltan raspravljali o borbi s bikovima, o Billie Holiday, a onda o Mallarmeu i Verlaineu. Grigorij je slušao, ali nije se upuštao u razgovor. Morao bih se malo uključiti, govorio je sebi. Trebao bih otići i malo popričati s Evelyn.
Stajala je nedaleko od njega i razgovarala s novim profesorom sociologije, nekim Adamom, koji je izgledao sportski i bio svjetlokos kao i Evelyn. Imala je rupu na čarapi i palac joj je virio. Sa svojeg mjesta Grigorij je vidio da joj je nokat nalakiran tamnoljubičastim lakom pa se činilo kao da ima modricu. I iako je Evelyn naoko uži¬vala u razgovoru, ruke je držala obavijene oko struka, uhvatila se za laktove kao da se želi utješiti. Grigorij osjeti naglu nježnost prema njoj. Postojali su različiti načini da volite neku osobu, rekao je sebi; postojale su različite vrste Ijubavi. Uzevši novu čašu s pićem, okrenuo se i pošao prema njoj.
Osmi ožujka, praznik, ali ipak radni dan. Muškarci obično pokla¬njaju cvijeće, ali Viktor je Nini darovao mali zlatni sat, najdelikatniji korisni predmet koji je ikad vidjela. Kupio je taj švicarski sat kad je bio u Francuskoj. Narukvica sata je zlatni lanac i prianja uz ruku kao vodena zmija, brojčanik je sitan i sjajan pa Nina mora žmirkati da vidi koliko je sati. To što je jedva uporabljiv predstavlja utjelovljenje luksuza.
Prije probe skinula je sat, a sad ga opet stavlja na ruku i pokušava dohvatiti kopčicu na kraju.
"Tu si." U garderobu je ušla Vjera, već je u odjeći za van. "Radi se o Geršu. Jutros je dobio poziv — od Staljinova tajnika." Zastala je, kao da ne može u to povjerovati. "Kažu mu da mora doći u Kremlj."
Nina je svjesna da je razrogačila oči. "Zbog čega?"
Vjera samo odmahuje glavom. "To sigurno nije dobra vijest." Nastavlja očajno: "Zar ne?"
"u koje vrijeme su mu zakazali? Je li već otišao?"
"Ide danas poslijepodne. Ali ne mogu otići k njemu da ga tamo čekam jer bi Zoja mogla biti kod kuće."
"Reći ću Viktoru. Ako ništa drugo, on i ja možemo biti tamo kad se Gerš vrati. A ja ću ti javiti sve što saznam, čim budem mogla. Obećavam."
I tako su Nina i Viktor te večeri sa Zojom u Geršovu stanu i čekaju ga da se vrati iz Kremlja. Lice mu je umorno, ali samo malo zategnuto. Zoja, koja je zabrinuto satima koračala stanom, potrči mu ususret. "Što se dogodilo, što su rekli? Jesi ii se sastao s njim? Jesi li s njim razgovarao?" Ton glasa joj se mijenja kad izgovara "s njim", pun je poštovanja i napetosti.
"Samo s njegovim tajnikom. Ali to nije bio razgovor. Jednostav¬no mi je pročitao dekret."
"Kakav dekret?"
"Zapravo ništa novo, isto kao i uvijek." Gerš odjedanput izgleda iscrpljeno. "Ali onda mi je dao ovo." Pruža stranicu papira s natipkanim tekstom.
Zoja je brzo uzima, a Nina i Viktor čitaju preko njezina rame¬na. To je memorandum, od potpredsjednika Odbora za umjetnost. "Pod egidom Vijeća ministara SSSRa", Gerša su izbacili iz Saveza skladatelja.
Zojini uvojci podrhtavaju dok odmahuje glavom. "To je zbog onoga što si rekao o bel cantu. To je zacijelo to." Onda objašnjava Nini i Viktoru: "On si ne može pomoći — znate kako voli Rossinija i sve to." Glas joj je tužan, ali realističan. Oštrijim, žustrim tonom upuće¬nim Geršu kaže: "Rekla sam ti da se riješiš onih Donizettijevih ploča."
"Da, gospođo."
Ali Zoja ne izgleda toliko ljuta koliko naelektrizirana. "To je nesporazum. Ne brini, treba se samo malo prilagoditi."
Začuđuje što nju ništa ne plaši, što nikada ne postane obeshra¬brena. Rijetko kad da je ona imalo zbunjena stvarima koje se događaju oko nje. S druge strane, Nini ovih dana mnogo toga predstavlja zago¬netku. Ne samo ovo što je doživio Gerš. Koliko god je prije mislila da zna kome može vjerovati, u posljednje vrijeme čini joj se da je nemogu¬će doista znati na što su drugi ljudi spremni. Eto, Polina im je prošloga mjeseca u Berlinu rekla kako su od nje zatražili da informira... i papirić od one žene u trgovini. Je li Nina trebala tu informaciju proslijediti Polini i Vjeri? Ili je samo ona izabrana zbog nekog razloga — zbog svojeg izgleda, jer je bila poput osobe koja bi željela ili trebala takvu informaciju? Jesu li to govorile njezine oči? Je li izgledala kao da nešto treba ili je možda izgledala mudro? Po stoti put pita se jesu li Vjera i Polina dobile takav komadić papira. Na kraju je smotala taj papirić u kuglicu i gurnula ga u kut kutije za šminku, previše preplašena da bi ga ikome pokazala, naročito nakon onog što je saznala o Polini.
Da se i ne spominje kako se ispostavilo da je ona žena što ih je slijedila bila jedna od pratilja koje su im dodijelili, istočna Njemica po imenu Bergit i koja ih je odmah prijavila predstavniku Komsomola da su otišle izvan dopuštenih granica. Sve su ih tri oštro prekorili pred svim članovima ansambla zato što su napustile dopušteni teritorij, a onda im je šef Baleta održao drugo predavanje podsjećajući ih kako je sve ono što su željele kupiti dostupno i u demokratskom sektoru te da su ih zli kapitalisti još mogli i oteti. I tako su Ninu, Polinu i Vjeru natjerali da stanu pred cijelu trupu i objasne kako su bile zlonamjerno i pogrešno upućene i kako im je laknulo kad su se mogle vratiti u sigurnost sovjetskih granica te da se nikada više neće izložiti riziku da se opet nađu u nedemokratskom svijetu.
Kakva je to sve bila laž, kakva uskogrudnost — nakon svega ono¬ga što su vidjele samo dvije stanice dalje podzemnom željeznicom. Neki od ljudi zacijelo su znali istinu. A ipak, kao što je Polina rekla, čovjek bi morao biti lud da ode, zašto čak i riskirati ? Nađu te i polome ti noge.
Sad Zoja govori Geršu kako bi mogao napisati pismo isprike; to bi moglo riješiti stvar. "Ja ću ti naravno pomoći s tim. Ne pišem uopće loše." Bacila je pogled prema memorandumu i rekla: "Pitam se je li Staljin to vidio."
U glasu joj se gotovo čuje strahopoštovanje. Naposljetku, ona je vokalna obožavateljica Velikog Vođe. Na zidu, gdje je prije visjelo samo malo ovalno zrcalo, objesila je uokvireni isječak članka iz proš¬logodišnje Pravde:
Ako naiđete na teškoće i posumnjate u vlastitu snagu, pomislite na njega, na Staljina, i naći ćete potrebno samopouzdanje. Ako osjetite umor kad to ne bi trebalo, pomislite na njega, na Staljina, i vaša će iscrpljenost nestati... Ako ste planirali nešto veliko, pomislite na njega, na Staljina, i rad će se pretvoriti u uspjeh... Ako tražite rješenje, mislite na njega, na Staljina, i naći ćete ga.
"Žao mi je", reče Nina s nelagodom, "ali imam jedan zakazani dogovor. Moram sad ići. Viktore, naći ćemo se kod kuće."
Izašla je iz prostorije i ispuhnula zrak iz pluća od olakšanja. Ali srce joj je opet zatreperilo kad je pomislila kakve vijesti nosi Vjeri.
PRVO ŠTO JE Grigorij učinio u ponedjeljak ujutro bilo je da se nađe s Drew.
Podigla je pogled osmjehujući se, zaobišla radni stol i rukovala se s Grigorijem na onaj samopouzdan, profesionalan način tipičan za nju. "Drago mi je što se vidimo."
"I meni. Vidim da si na odmoru uhvatila malo sunca."
"Ah, dobro, jer mislila sam da je ono malo osunčane boje već izblijedjelo." Taj njezin lagodan osmijeh. "Upravo su izašli katalozi. Dobit ćeš svoj primjerak poštom, danas ili sutra."
Znači: počelo je, događaji su krenuli, dražba će se doista održati. Možda će Grigorij potpuno povjerovati kad dobije katalog.
Drew je prekapala po svojoj velikoj kožnatoj torbi. "Hvala ti što si mi posudio knjigu."
"Hvala tebi što si je pročitala. Moji prijevodi rijetko imaju čita¬lačku publiku."
"Impresionirana sam. Pjesme na engleskom zvuče savršeno pri¬rodno. Da nisam znala da je original na drugom jeziku..."
Grigorij se osjeti nekako skromnim i začuje sebe kako govori; "Rekao bih da su te pjesme zapravo veći dio onoga što sam u životu napravio. Dosad."
Drewf kimne glavom kao da je to već znala. "Sviđaju mi se. Ne samo pjesme. Nego i ono što znam o Viktoru Jelsinu. Razmišljala sam
o nekim pjesmama, zamišljala ih. Zanimaju me i one kasnije. Stil mu se drastično promijenio."
Grigorij kimne glavom. "Napisao sam o tome dosta članaka. To je ono za što se mi profesori uhvatimo, zbog pomanjkanja nekih smislenijih zanimacija."
Opet taj njezin osmijeh. "I... do kakvih si zaključaka došao?"
"O, nemoj me izazivati da počnem."
"Ali želim to." Gledala ga je ravno u oči.
"Pa, mislim da njegova promjena stila ima veze s promjenama u njegovu osobnom i profesionalnom životu. Nove teme diktirale su i promjenu u pristupu. Iako se u pjesmama ništa od toga eksplicitno ne spominje. Ali znaš da je uhićen nedugo nakon što su te posljednje pjesme napisane. Postoje neke spekulacije da je možda na neki način bio uključen u neke subverzivne aktivnosti."
Drew zamišljeno reče: "Pretpostavljam da bi to Nina Revskaja mogla znati."
"Da, pa... možda. Nikad to nije rekla."
Drew okrene posljednju stranicu u knjizi. "Osobito ova posljed¬nja pjesma. Opsjeda te kad je pročitaš."
"Riječna obala", najmanje tipična od svih, bez metričke sheme, bez rime. Bila je to posljednja pjesma Viktora Jeisina.
RIJEČNA OBALA
I.
Ove šume skrivaju veličanstvene tajne.
Nemilosrdan vjetar, a poruku mu iskrivi
Dim vatre na kraju ljeta.
Zveckavo Stablo lijeske: Bis, bis!
Vrijeme Podiže u zrak.
Potočići kapi na obali. Sablast.
Crno prazno nebo, bez rezanja zvijezda,
Bez neumornog mjeseca.
Borovi plaču.
Zanjihane grane daju blijede signale...

IL
Udaljene zvijezde: sićušne kapi rose
Na divovskoj paučini.Ispod smreke, kolonija
Gljiva skriva se od tog jarkog
Sunčevog dragulja, i očarava vjetar.
Drevne su suze, poput srdaca, otvrdnule.
Čovjek nikad ne može biti spreman.
Nad cestama treperi prašina.
Zaprepaštena lica cvjetova.
"To je sigurno pisao na brzinu", reče Drew. "Ili se samo tako čini."
Grigorij kimne glavom. Naročito treća strofa i način na koji se tako naglo bliži kraju, kao da mu ponestaje riječi, i vremena. Rekavši to, Grigorij pokaže rukom na pjesmu i osjeti ugodu kad mu je ruka okrznula Drewinu.
"A drugi odjeljak", reče ona, "gotovo da je haiku." Pogledala je Grigorija. "Velika neodoljiva mreža."
"Ili možda aluzija na pauka", reče Grigorij, "predstavlja sve¬moćno, prijeteće zlo."
Drew reče: "U rosi, odmah nakon rasplakanih borova, vidim suze. A onda se one zaista javljaju u posljednjoj strofi." Zastala je i razmišlja. "Misliš li da su cenzori smatrali tu pjesmu subverzivnom?"
"Nisam uspio naći nikakvu dokumentaciju s tom optužbom. Ali ako čovjek traži subverziju, tu je može naći. Na primjer, ovaj stih. Biti spreman, to je bio slogan Mladih pionira. Komunistička omladinska grupa kojoj su se sva djeca morala pridružiti."
"Kao skauti. Slogan je isti."
"Točno. I kad kaže: Čovjek nikad ne može biti spreman..."
"To bi se moglo odnositi na..."
"Ili ne. Ali ubacio je tu taj stih." Grigorij osjeti kako opet kima glavom jer bio je sretan što ima saveznika. Je li to bilo to, onaj osjećaj za kojim je tragao, koji je bio tako neuhvatljiv? Čak i sa Zoltanom, koji je razumio njegov rad kao i njegovu prošlost, Grigorij nije uvijek osjećao bliskost; nikad Zoltanu nije rekao ništa jako osobno, a nije ni želio. A prema Evelyn je osjećao prijateljstvo, ali ne i bliskost družice. Kakav je samo jadnik bio na zabavi u subotu, nije se mogao trgnuti i malo živnuti; poslije je odvezao Evelyn kući i na brzinu je i ukočeno poljubio.
"I pretposljednja pjesma, također", reče Drew. Noćno plivanje. Otvorila je prethodnu stranicu. "Čini se kao da tuguje za gubitkom... možda, nevinosti, ili povjerenja u... dobrotu."
"Da. Povjerenja u svijet kao dobro i iskreno mjesto." Sad je bio trenutak. Grigorij se snagom volje trudio biti hrabar, da se usudi pokazati joj ono što je jednom pokazao onom groznom, uobraženom Velikouhom. Pročistio je grlo. "Imam neka pisma."
Drew ga pogleda razrogačenih očiju, koje su bile veliki smeđi bazenčići sa zelenim točkicama.
Grigoriju je srce tuklo kao da će iskočiti. "Ako ih nađeš vremena pročitati", doda on i okrene se da iz torbe izvadi presavijena pisma i natipkane prijevode, dok mu je srce lupalo, "sad kad si pročitala te pjesme, možda nađeš neke slične izraze."
Prvo joj je dao originalna pisma. Dodirnula ih je kao da će joj se smrviti pod prstima. "Tko ih je napisao?"
"Potpisana su sa Uvijek tvoj, kao primjerice ovo: Tvoj i samo tvoj. Ali imam razloga vjerovati da je autor Viktor Jelsin."
"Stvarno?" Još je jače otvorila oči. Prelistala je pisma i došla do početka onog prvog. "A znaš li kome su upućena?"
Velikouhi je odmahnuo glavom i pogledao ga svisoka i uobraže¬no. Jer Grigorij se usudio to učiniti, usudio se sugerirati nešto... Da se ne spominje kako bi Drew mogla reagirati na to što on posjeduje pisma Nine Revskaje. "Jednostavno počinju s Draga moja."
"Jesi li ih pokazao Nini Revskaji?"
Duboki udah. "Pokušao sam. Nije ih htjela pogledati." Grigorij je bio svjestan da rabi one iste fraze kao i obično: Možda hi za nju bilo bolno pogledati unatrag... ne zanima je prošlost...
Ali ovaj put osjećaj nije bio dobar, činilo mu se pogrešnim da Drew ne kaže istinu. "Prije mnogo vremena", dopusti si Grigorij priznanje, "pokušao sam joj pokazati pisma. Nije htjela imati veze s njima. Ni sa mnom. Trebalo mi je godinu dana da skupim hrabrost da joj pišem. Napisao sam joj pismo i pokušao objasniti." Ali sad mu je bilo previše, više nije mogao ništa reći. "Nije mi odgovorila."
Drew je izgledala zbunjeno. "Ali zašto nije?" A onda je rekla: "Ah, razumijem."
"Što?"
"To su ljubavna pisma, zar ne? Nekom drugome..."
"O, ne, ne, nije to. Mislim da nije. Doduše, da, jedno zapravo jest ljubavno, ali, zato je tu privjesak s lančića, jantar..." No bilo je lakše da joj jednostavno pokaže, da se sama uvjeri. "Donio sam ti ove prijevode pisama."
Drew je gledala originale, prelistavala ih, pomno proučavala ruko¬pis. Grigorij je vidio da je frustrirana jer ne razumije, jer ništa nije naučila na tečaju ruskog. "Ako su to pisma njezina supruga..." Podi¬gnula je pogled i uzela od njega prijevode. "Rekao si da se neki dije¬lovi pisama poklapaju s ovim pjesmama?"
"Jedno pismo, jedan njegov dio. Barem tako mislim." Hrabrost ga je napuštala. "Ne brini, ne mislim te opteretiti svojom opsesijom. Samo sam mislio da bi ti to moglo biti zanimljivo, ako nađeš vremena. Ne sad, naravno. Ja... vidim da sad imaš mnogo posla."
Odložila je prijevode pokraj sebe na stol. "Večeras ću imati vre¬mena. Probudio si u meni znatiželju. Možda nas dvoje..." Prekinula se i kao da se zamislila. "Možda zajedno uspijemo nešto dokučiti."
Grigorij joj poželi reći da je vrlo ljubazna što se zainteresirala i da mu je time razvedrila dan. Umjesto toga učinio je nešto, činilo se da se dogodilo samo od sebe, podignuo je malo ruku i posegnuo za njezinom. Dodirnuo joj je duge prste i obavio ih svojim dlanom. Gle¬dala ga je mirno, a on je podignuo i drugu ruku, prema njezinoj kosi, i dotaknuo joj kožu na sljepoočnici. Blago joj je pratio konturu lica.
Začulo se otegnuto, ravnomjerno zujanje — telefon. Drew se odmaknula.
Grigorij reče: "Oprosti, nisam mislio..."
"Ne moram se javiti." Ali požurila je do stola, zgrabila slušalicu i nekako užurbano rekla: "Drew Brooks". "O, bok. Da, sigurno. Samo trenutak, upravo sam gotova ovdje." Izgledala Je uznemireno.
Učinio sam nešto strašno, pomisli Grigorij. Moram joj objasniti, moram se ispričati. Ali ni on sam nije razumio. Čim je Drew spustila slušalicu, rekao je: "Molim te, oprosti mi..."
"To je bila Lenore. Trebala bih biti na sastanku. Potpuno sam zaboravila. Žao mi je... moram žuriti." Progutala je knedlu u grlu, a pogled joj je bježao ustranu dok je govorila: "Morat ću... javit ću ti se."
"Ah, da, dobro, ali — zaista — nema potrebe." Grigorij se okre¬ne da uzme kaput i onda ga očajnički navuče. "Molim te, primi moju ispriku." Požurio je što prije izići.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 2]

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu