1
Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 6:47 pm
Margita
Administrator
Poslednji izmenio Margita dana Čet Feb 23, 2012 6:58 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
1
Administrator
2 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 6:47 pm
Margita
Administrator
Ako me i ne razumiješ u prvi mah, ipak se ohrabri,
ako me ne nađeš najednom mjestu, na drugom potraži,
ja sam negdje stao i čekam tebe.
Walt Whitman (preveli Tin Ujević i Ivan V. Lalić)
Naslov izvornika: Lauren Kate - Passion
Prevela s engleskoga Maja Markunović
ako me ne nađeš najednom mjestu, na drugom potraži,
ja sam negdje stao i čekam tebe.
Walt Whitman (preveli Tin Ujević i Ivan V. Lalić)
Naslov izvornika: Lauren Kate - Passion
Prevela s engleskoga Maja Markunović
3 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 6:48 pm
Margita
Administrator
UVOD
TAMNI KONJ
LOUISVILLE KENTUCKY, 27. STUDENOG 2009.
Prolomio se pucanj. Široka vrata bučno su se otvorila. Udarci
konjskih kopita odzvanjali su stazom poput snažne grmljavine.
»Krenuli su!«
Sophia Bliss namjestila je široki obod pernatog šešira derby. Bio je
tamnoljubičast, promjera sedamdesetak centimetara, a veo od šifona bio je
spušten. Bio je dovoljno velik da u njemu izgleda poput prave ljubiteljice
konjskih utrka, ali ipak ne toliko upadljiv da privlači nepotrebnu pažnju.
Za tu su utrku tri šešira bila naručena od iste modistice iz Hilton
Heada. Jedan od njih, žut poput putra, pokrivao je sniježnobijelu glavu
Lyrice Crisp, koja je sjedila gospođici Sophiji slijeva i uživala u sendviču
od usoljene govedine. Drugi, slamnati šešir zelen poput morske pjene s
velikom satenskom vrpcom na točkice, bio je kruna na grivi Vivine Sole,
crnoj poput ugljena, koja je prekrižila ruke u bijelim rukavicama u krilu i
naoko nezainteresirana sjedila gospođici Sophiji zdesna.
»Sjajan dan za utrke«, rekla je Lyrica. Sa svoje sto šezdest tri godine
bila je najmlađa među starješinama Zhsmaelima. Obrisala je mrljicu
senfa s ruba usana. »Vjerujete li da sam prvi put na utrkama?«
»Pssst«, bijesno je protisnula Sophia.
Lyrica je bila tako glupa. Nije bila riječ o utrkama, nego o tajnom
sastanku velikih umova. Pa što ako se drugi veliki umovi nisu još pojavili?
Doći će. Na to savršeno neutralno mjesto navedeno u pozivnici otisnutoj
zlatnim tiskanim slovima koju je Sophia primila od nepoznatog pošiljaoca.
Pojavit će se i ostali i pokazati se kako bi smislili plan za zajednički
napad. Svaki tren, nadala se.
»Divan dan, divan sport«, rekla je Vivina suho. »Šteta što nas konj ne
trči u krugovima poput ovih ždrebaca. Zar ne, Sophia? Teško se kladiti
gdje će čistokrvna Lucinda završiti.«
»Rekla sam pssst«, šapnula je Sophia. »Konjanički jezik za zube!
Uhode su posvuda.«
»Paranoična si«, rekla je Vivina zbog čega se Lyrica kreštavo
zahihotala.
»Ja sam sve što je ostalo«, rekla je Sophia.
Nekad ih je bilo mnogo više, na vrhuncu Zhsmaelima starješina je
~ 4 ~
bilo dvadeset četiri. Bila je to skupina smrtnika, besmrtnika i nekoliko
prekovječnika, poput Sophije. Osovina znanja, strasti i vjere s jednim
zajedničkim ciljem: vratiti svijet u stanje prije pada anđela, u onaj kratki,
veličanstveni trenutak. U dobru i zlu.
U zborniku koji su zajedno napisali i potpisali stajalo je jasno kao
dan: U dobru i zlu.
Zato što je doista moglo poći u oba smjera.
Svaka medalja ima dva lica. Lice i naličje. Svjetlost i tamu. Dobro i...
Ali i činjenica da se starješine nisu pripremili za obje mogućnosti, nije
bila Sophijina greška. Ali je to postao njezin križ kada su joj jedan po
jedan javili da se povlače s dužnosti, lasa je svrha postala odviše mračna.
Ili: Standardi organizacije su pali. Ili: Starješine su uvelike skrenule s
izvornog zbornika. Kako se moglo očekivati, tjedan nakon incidenta s
djevojkom Pennyweather stigao je prvi nalet pisama. Tvrdili su kako ne
mogu podnijeti smrt maloga, beznačajnog djeteta. Jedan neoprezan
trenutak s bodežom i starješine su se odjednom uplašeno razbježali u
strahu od bijesa mjerodavnih. Kukavice.
Sophia se nije bojala mjerodavnih. Njihov je zadatak bio nadgledati
pale, a ne pravednike. Nadzirati anđele poput Rolanda Sparksa i Arriane
Alter. Dokle god ne pobjegne iz raja, svatko može malo zastraniti. Teška
su vremena upravo vapila za time. Sophia je gotovo izgubila vid čitajući
srceparajuće izlike ostalih starješina. Ali, čak i da je bjegunce željela
natrag, što nije, tu se nije moglo učiniti ništa.
Sophia Bliss, školska knjižničarka koja je bila samo tajnica u
upravnom odboru Zhsmaelima, sada je imala najviši položaj među
starješinama. Ostalo ih je samo dvanaest. A devetorici se nije moglo
vjerovati. Preostale su samo njih tri s golemim šeširima pastelnih boja,
kako se pretvaraju da se klade. I čekaju. Jadno koliko su nisko pale.
Utrka je završila. Zvučnik je isprekidano objavio tko su pobjednici i
kakvi su izgledi u sljedećoj utrci. Bogatuni i pijanci oko njih klicali su ili
tonuli dublje u sjedala.
A djevojka od oko devetnaest godina, platinaste kose svezane u visok
konjski rep, u smeđem baloneru i s neprozirnim tamnim naočalama,
polako se uspela aluminijskim stubama do starješina.
Sophia se ukočila. Što će ona tu?
Bilo je gotovo nemoguće odrediti kamo djevojka gleda, no Sophia se
doista trudila ne zuriti. Kao da je to bilo važno, djevojka je ne bi mogla
vidjeti. Bila je slijepa. Ali tada...
~ 5 ~
Izopćenica je kimnula prema Sophiji. Ah, da, te lude vide žar duša.
Premda je bila slaba, Sophijina životna snaga zacijelo je još bila vidljiva.
Djevojka je sjela u prazni red ispred starješina, okrenula lice prema
utrci i brzim pokretima počela prevrtati u ruci „tip" za klađenje od pet
dolara koji njezine slijepe oči nisu mogle pročitati.
»Bok.« Glas izopćenice bio je miran. Nije se okrenula.
»Doista ne znam zašto si tu«, rekla je gospođica Sophija. Bio je
studeni u Kentuckyju, dan je bio maglovit, ali na njezinu čelu izbile su
graške znoja. »Naša suradnja završila je kada vaše čete nisu uspjele
vratiti djevojku. Koliko god onaj što sebe naziva Philipom blebetao,
nećemo se predomisliti.« Sophia se nagnula prema djevojci i nabrala nos.
»Svi znaju da se izopćenicima ne može vjerovati...«
»Nismo tu radi vas«, rekla je izopćenica, zureći ravno preda se. »Bili
ste samo sredstvo kojim smo se željeli približiti Lucindi. I dalje nas ne
zanima surađivati s vama.«
»U posljednje vrijeme vaša organizacija nikoga ne zanima.«
Koraci na tribinama. Mladić je bio visok i vitak, obrijane glave,
odjeven u baloner jednak djevojčinom. Njegove sunčane naočale bile su
plastične i jeftine, kakve su u trgovinama stajale pored baterija.
Philip je kliznuo na mjesto pored Lyrice Crisp. Kao ni izopćenica, nije
okrenuo glavu prema njima kada im se obratio.
»Ne čudi me što te vidim tu, Sophia.« Spustio je sunčane naočale niže
i otkrio dvije prazne bjeloočnice. »Samo sam razočaran što mi nisi rekla da
si i ti pozvana.«
Lyrica se zgranula kada je vidjela užasne bijele praznine iza naočala.
Čak je i Vivina izgubila hladnokrvnost i ustuknula. Sophia je iznutra
kuhala.
Izopćenica je podignula zlatnu pozivnicu koju je držala između
prstiju, jednaku onoj koju je primila Sophia.
»Ovo smo dobili.«
Samo što je njezina izgledala kao da je bila napisana Brailleovim
pismom. Sophia je posegnula za pozivnicom kako bi se uvjerila, ali
pozivnica je hitro nestala u djevojčinu baloneru.
»Slušajte, vi mali propalice. Ja sam otisnula simbol starješina na vaše
zvjezdane strijele. Radite za mene...«
»Ispravka«, rekao je Philip. »Izopćenici ne rade ni za koga, samo za
sebe.«
Sophia je gledala kako je polako pomicao glavu, pretvarajući se da
~ 6 ~
prati konja u utrci. Uvijek je smatrala sablasnim kako su ostavljali dojam
da vide. A svi su znali kako je on samo pucnuo prstima i mnoge od njih
oslijepio.
»Šteta što je niste uspjeli uhvatiti.« Sophia je osjetila da joj glas
postaje piskutaviji nego što je trebao biti i da privlači poglede starijega
para koji je hodao po tribinama. »Trebali smo surađivati«, bijesno je
protisnula, » i uhvatiti je, a vi, vi ste podbacili.«
»Kako god, to ne bi bilo važno.«
»Molim?«
»Svejedno bi bila izgubljena u vremenu. To je oduvijek bila njezina
sudbina. A starješine bi još uvijek visjeli o niti. To je vaša sudbina.«
Željela se baciti na njega, željela ga je daviti dok te velike bijele oči ne
iskoče iz duplji. Njezin bodež kao da je gorio kroz torbicu od teleće kože u
krilu. Da je to barem bila zvjezdana strijela. Sophia je počela ustajati s
tribina kada se iza njih začuo glas.
»Molim vas, sjednite«, zatutnjao je. »Molim mir na ovome sastanku.«
Taj glas. Odmah je znala tko je. Miran i autoritativan. Zahtijevao je
posvemašnju poniznost. Od njega su se zatresle tribine.
Smrtnici u blizini ništa nisu primijetili, ali Sophijin zatiljak počeo je
gorjeti. Vrućina joj se prožela tijelo i otupila je. Nije to bio običan strah.
Bio je to paralizirajući užas od kojeg joj se smučilo. Je li se usuđivala
okrenuti ?
Krajičkom oka krišom je provirila i vidjela muškarca u crnome odijelu
krojenom po mjeri. Pod crnim šeširom njegova je tamna kosa bila kratko
ošišana. Lice, srdačno i prijazno, nije bilo osobito dojmljivo. Obrijano lice,
ravan nos, smeđe oči koje su se činile poznatim. Gospođica Sophia nije ga
prije vidjela. Ali duboko u sebi znala je tko je.
»Gdje je Cam?« pitao je glas iza njih. »Pozvan je.«
»Vjerojatno se igra Boga u navjestiteljima. Poput ostalih«, izbrbljala
je Lyrica. Sophia ju je blago udarila.
»Igra se Boga, kažete?«
Sophia je tražila riječi kojma bi ispravila takvu nesmotrenu izjavu.
»Nekoliko ih je pratilo Lucindu u prošlost«, rekla je naposljetku.
»Uključujući dva nefila. Nismo sigurni koliko je ostalih.«
»Mogu li znati«, rekao je glas, odjednom leden, »zašto nitko od vas nije
odlučio poći za njom?«
Sophijino se grlo stisnulo, teško je disala. Najintuitivnije trenutke
uvijek ometa panika.
~ 7 ~
»Ne možemo baš, pa... Još uvijek nemamo mogućnosti da...«
Izopćenica ju je prekinula.
»Izopćenici su poduzeli korake kako bi...«
»Tišina«, zapovjedio je glas. »Poštedite me izlika. Ne služe ničemu,
kao ni vi.« Skupina je dugo šutjela. Užasavalo ih je što nisu znali kako mu
udovoljiti. Kada je konačno progovorio, glas je bio blaži, ali ne manje
ubojit. »Previše je toga na kocki. Ništa više ne smijem prepustiti slučaju.«
Stanka. Zatim je tiho rekao,
»Došlo je vrijeme da uzmem stvari u svoje ruke.«
Sophia je presjekla svoj uzdah na dva kako bi prikrila prestravljenost.
Ali nije mogla prestati drhtati. Izravno će se uplesti? To je zbilja bila
najstrašnija mogućnost. Nije mogla zamisliti da surađuje s njim kako bi...
»Vi se nećete upletati«, rekao je. »To je sve.«
»Ali...« Riječ je nehotice pobjegla sa Sophijinih usana. Nije je mogla
vratiti. Ali što je s desetljećima njezina rada? S njezinim planovima? S
njezinim planovima!
Zatim je dugo grmjelo i zemlja se tresla.
Grmljavina se odbijala o tribine i činilo se kao da je u djeliću sekunde
obišla cijelo trkalište.
Sophia se šćućurila od straha. Buka kao da se srazila s njom, s
njezinom kožom i samom srži. Mislila je da će joj se srce rasprsnuti.
Lyrica i Vivina stisnule su se oko nje, čvrsto sklopljenih očiju. Čak su
izopćenici drhtali.
Baš kada je Sophia pomislila kako buka nikada neće prestati i da će
je naposljetku ubiti, grmljavina se pretvorila u potpun muk.
Na trenutak. Na toliko da pogleda oko sebe i shvati kako ljudi na
trkalištu nisu čuli baš ništa.
Šapnuo joj je na uho:
»Tvoje vrijeme u ovome pothvatu je isteklo. Da se nisi usudila stati mi
na put.«
Dolje ispod njih oglasilo se zvono. Široka vrata još jednom su se
treskom otvorila. Ali, sada su udarci konjskih kopita po tlu zvučali kao
ništa, poput najblaže kiše koja pada na krošnje.
Prije nego što su konji prešli startnu crtu, osoba iza njih je nestala i
iza sebe, na podnim daskama gledališta ostavila tek progoren otisak
kopita.
~ 8 ~
Prvo poglavlje
POD PALJBOM
MOSKVA, 15. STUDENOGA 1941.
Lucinda! Dostigli su je glasovi iz mutne tame.
Vrati se!
Čekaj!
Nije se obazirala, nastavila je dalje. Odjek njezina imena odbijao se o
sjenovite zidove navjestitelja i mreškao joj kožu plamenim jezičcima. Je li
to bio Danielov glas ili Camov? Arrianein ili Gabbein? Preklinje li je to
sada Roland da se vrati, ili je to bio Miles?
Uzvike je postajalo sve teže razaznati, zatim Luce više nije mogla
prepoznati dolaze li od strane dobra ili zla. Od neprijatelja ili prijatelja.
Odijeliti ih trebalo je biti lakše, ali ništa više nije bilo lako. Sve što je
nekada bilo crno i bijelo, sada se pretapalo u sivilo.
Naravno, obje su se strane u jednome slagale: svi su je željeli izvući iz
navjestitelja. Kako bi je zaštitili, tvrdili su.
Ne, hvala.
Ne sada.
Ne nakon što su uništili dvorište njezina roditeljskog doma i
pretvorili ga u još jedno prašno bojište. Kada se sjetila lica svojih roditelja
poželjela se vratiti, ali nije znala kako to učiniti kroz navjestitelje. Osim
toga, bilo je prekasno. Cam ju je pokušao ubiti. Ili ono što je mislio da je
ona. Miles ju je spasio, ali čak ni to nije bilo jednostavno. Uspio je odvojiti
njezin odraz zato što mu je do nje bilo i odviše stalo.
A Daniel? Je li njemu bilo dovoljno stalo? Nije znala.
Na kraju, kada su joj prišli izopćenici, Daniel i ostali zurili su u Luce
kao da ona nešto duguje njima.
Ti si naša ulaznica u raj, rekla joj je izopćenica. Cijena.
Što je to značilo? Do prije nekoliko tjedana nije ni znala da izopćenici
postoje. A nešto su od nje željeli, dovoljno jako da se za to bore s Danielom.
Zacijelo je povezano s prokletstvom zbog kojeg se Luce neprestano
reinkarnirala. Ali, što su mislili da Luce može učiniti?
Je li odgovor zakopan tu negdje?
Želudac joj se okretao dok se besmisleno kotrljala kroz hladnu sjenu,
duboko u bezdan mračnoga navjestitelja. Luce...
Glasovi su počeli blijedjeti i nestajati. Ubrzo su se pretvorili u šapat.
~ 9 ~
Gotovo kao da su svi odustali. Dok... nisu ponovo počeli jačati. Postajati
glasniji i jasniji.
Luce...
Ne. Čvrsto je sklopila oči i pokušala ih zapriječiti.
Luanda...
Lucy...
Lucia...
Luška...
Bilo joj je hladno, bila je umorna i nije ih željela čuti. Barem jednom
željela je da je ostave na miru.
Luška! Luška! Luška!
Njezina su stopala udarila u nešto... tup.
Bilo je to nešto vrlo, vrlo hladno.
Stajala je na čvrstome tlu. Znala je da se više ne kotrlja, premda
ispred sebe nije vidjela ništa osim prekrivača tame. Zatim je pogledala
svoje tenisice Converse.
I progutala knedlu.
Nalazile su se u snježnom pokrivaču koji joj je dopirao do polovice
listova. Vlaga i svježina na koju je naviknula, sjenoviti tunel kroz koji je
putovala iz svojega dvorišta u prošlost, pretvarao se u nešto drugo. U
nešto gdje je bjesnjela oluja i gdje je bilo posve ledeno.
Prvi put kad je Luce prošla kroz navjestitelja, iz svoje učeničke sobe u
Shorelineu do Las Vegasa, uz nju su se nalazili njezini prijatelji Shelby i
Miles. Na kraju putovanja naišli su na zapreku: taman sjenoviti zastor
između njih i grada. Miles je jedini pročitao štivo o prolasku, pa je
kružnim pokretima brisao navjestitelja dok se mutna sjena nije oljuštila.
Sve do sada Luce nije znala da je uklanjao smetnju.
Ovaj put nije bilo zapreke. Možda zato što je navjestitelja pozvala
strastveno i svojevoljno i zato što je putovala sama. Ali, izlazak je bio lak.
Gotovo previše. Veo tame sam se razmaknuo. Osjetila je kako je presijeca
udar hladnoće i kako joj od studeni klecaju koljena. Njezina su se rebra
ukočila, od naglog i oštrog vjetra na oši su joj navrle suze.
Gdje se nalazila?
Zbog toga paničnoga skoka kroz vrijeme gotovo je zažalila. Da, morala
je pobjeći, i da, željela je otkriti svoju prošlost, spasiti svoja prošla
utjelovljenja od sve te boli, shvatiti kakvu je ljubav svaki put dijelila s
Danielom. Osjetiti, umjesto da joj se o tome govori. Razumjeti i zatim
poništiti prokletstvo, kakvo god bilo, koje je palo na nju i Daniela.
~ 10 ~
Ali ne na ovakav način. Smrznuta, sama i posve nepripremljena za
mjesto i vrijeme u kojem se nalazila.
Ispred sebe vidjela je snježnu cestu i olovno sivo nebo iznad bijelih
zgrada. Čula je kako nešto u daljini tutnji. Ali, nije željela razmišljati što
to sve znači.
»Čekaj«, šapnula je navjestitelju.
Magličasta sjena odlebdjela je tridesetak centimetara od vrhova
njezinih prstiju. Pokušala ju je uhvatiti, ali navjestitelj joj je drhtavo
izmicao. Skočila je za njim i uhvatila vlažni komadić između prstiju...
Ali, tada se u djeliću sekunde navjestitelj razbio u meke crne komade
koji su pali na snijeg. Prvo su izblijedjeli, zatim nestali.
»Super«, promrmljala je. »Što ću sada?«
Uska cesta u daljini skretala je lijevo i vodila do sjenovitog raskrižja.
Pločnici su bili pokriveni visokim hrpama zgrnutog snijega naguranog uz
dva duga niza bijelih kamenih zgrada. Bile su vrlo neobične. Takvno što
nikad dotad nije vidjela: visoke nekoliko katova s pročeljima isklesanim u
nizove blještavo bijelih lukova i pomno obrađenih stupova.
Svi su prozori bili zamračeni. Luce je pomislila da je možda cijeli grad
zamračen. Jedina svjetlost potjecala je od plinske ulične svjetiljke. Ako je
bilo mjesečine, bila je skrivena iza debeloga sloja oblaka. S neba se opet
začula buka. Grmljavina?
Luce se obgrlila rukama. Smrzavala se.
»Luška!«
Ženski glas. Promukao i oštar, kao u nekoga tko je cijeli život
izvikivao naredbe. Ali, drhtao je.
»Luška, ludo jedna! Gdje si ti?«
Sada je zvučao bliže. Je li se obraćao Luce? Još je nešto bilo u tome
glasu, nešto neobično što Luce nije mogla pretočiti u riječi.
Kada se hramljući pojavila iza snježnog ugla, Luce se zagledala u
ženu, pokušavajući je nekamo smjestiti. Bila je vrlo niska i malo
pogrbljena, možda u kasnim šezdesetima. Nezgrapna odjeća bila je
prevelika za njezino tijelo. Kosu je ugurala pod debeo crn rubac. Kada je
ugledala Luce, njezino se lice izobličilo u neobičan izraz.
»Gdje si bila?«
Luce je pogledala oko sebe. Samo je ona bila na ulici. Starica se
obraćala njoj.
»Ovdje«, čula je sebe kako kaže.
Na ruskom.
~ 11 ~
Rukom je prekrila usta. Dakle, to joj je bilo toliko neobično u staričinu
glasu: govorila je jezikom koji Luce nikada nije učila. Ali, ne samo što je
razumjela svaku riječ, nego ga je i govorila.
»Mogla bih te ubiti«, rekla je žena. Dok je hrlila prema Luce kako bi je
zagrlila, teško je disala.
Zagrlila ju je snažno za ženu tako krhke građe. Od topline tijela koje
se tiskalo uz njezino nakon toliko velike studeni, Luce je poželjela
zaplakati. Snažno joj je uzvratila zagrljaj.
»Bako?« šapnula je. Usne su joj bile blizu ženina uha i nekako je znala
tko je ona.
»Nakon toliko noći otišla sam s posla i otkrila da si nestala«, rekla je
žena. »A ti skakućeš posred ceste poput luđakinje. Jesi li danas uopće bila
na poslu? Gdje ti je sestra?«
S neba je opet zatutnjalo. Zvučalo je kao da se velikom brzinom
približava snažna oluja. Luce je zadrhtala i odmahnula glavom. Nije
znala.
»Aha«, rekla je žena. »Nisi više tako bezbrižna.« Žmirnula je prema
Luce, zatim ju je odgurnula kako bi je bolje pogledala. »Zaboga, što si to
stavila na sebe?«
Luce se vrpoljila dok je njezina baka iz prošloga života zurila u
traperice i čvornatim prstima prelazila preko Luceine flanelske košulje.
Zgrabila je Luce za kratki, zamršeni konjski rep. Ponekad mislim da si
luda poput oca, neka mu je laka zemlja.
»Samo sam...« Luce je cvokotala zubima. »Nisam znala da će biti tako
hladno.«
Žena je pljunula na snijeg kako bi pokazala da to neodobrava. Svukla
je kaput.
»Uzmi ovo prije nego što te ugrabi smrt.« Grubo je omotala kaput oko
Luce, koja ga je napola smrznutim prstima pokušala zakopčati. Baka je
odvezala šal s vrata i omotala ga Luce oko glave.
Velika buka s neba obje ih je prenerazila. Sada je Luce znala da nije
grmljavina.
»Što je to?« šapnula je.
Starica je zurila u nju.
»Rat«, promrmljala je. »Jesi li zajedno s odjećom izgubila i razum?
Hajde. Moramo poći.«
Dok su prelazile snijegom pokrivenu grubo popločenu ulicu i
tramvajsku prugu usječenu u nju, Luce je shvatila da grad ipak nije
~ 12 ~
prazan. Nekoliko automobila bilo je parkirano uz cestu, a iz mračnih
uličica povremeno se čulo njištanje konja upregnutih za kočije koje su
čekale naređenja. Njihovi su se ledeni dahovi grušali u zraku. Preko
krovova promicali su ljudski obrisi. Niže na ulici, muškarac u poderanom
kaputu pomagao je troje male djece da se provuku kroz rešetke
podrumskih vrata.
Na svome se kraju uska ulica pretvorila u široku aveniju s tri traka
odakle je pucao pogled na grad. Tu su bila parkirana samo vojna vozila.
Izgledala su staromodno, gotovo smiješno, poput muzejskih izložaka:
džipovi s platnenim krovom i golemim branicima, upravljači tanki poput
kosti, sa sovjetskim srpom i čekićem naslikanim na vratima. Ali, osim
Luce i njezine bake, na ulicama nije bilo ljudi. Osim jezovite buke na
nebu, bilo je sablasno tiho.
U daljini je vidjela rijeku, a u daljini, na drugoj obali, veliko zdanje.
Čak i u tami, vidjela je šiljaste tornjeve i ukrašene kupole u obliku glavica
luka koji su joj bili istodobno poznati i mitski. Trebao joj je trenutak da
shvati, zatim ju je prožeo strah.
Bila je u Moskvi.
A grad je bio ratno područje.
U sivo nebo podizao se crn dim koji je označivao pogođene dijelove
grada. Lijevo od golemoga Kremlja, točno iza njega, i u daljini desno. Na
ulicama nije bilo borbe, nije bilo znaka da su neprijateljski vojnici već ušli
u grad. Ali, plamenovi na pougljenjenim zgradama, miris paleži i rata
posvuda i prijetnja da će toga biti još, činili su sve još gorim.
Bila je to najgluplja stvar koju je Luce u svojem životu učinila,
vjerojatno u svim svojim životima. Roditelji bi je ubili da su znali gdje je.
Daniel možda više nikada neće razgovarati s njom.
Ali, što ako ne budu imali priliku naljutiti se na nju? Ovdje, posred
ratnog područja, Luce je mogla poginuti.
Zašto je to učinila?
Zato što je morala. U tolikoj panici bilo je teško iskopati tu trunku
ponosa. Ali, zacijelo je tu negdje bila.
Prošla je kroz navjestitelja. Sama. Došla je na daleko mjesto i u
daleku prošlost koju je morala razumjeti. To je željela. Dovoljno dugo su
se prema njoj odnosili kao prema pijunu.
Ali, što sada?
Ubrzala je i čvrsto uhvatila baku za ruku. Ta žena nije mogla znati
kroz što je Luce prolazila, nije imala ni pravu predodžbu o njoj, ali jedini
~ 13 ~
razlog zašto je Luce nastavila ići dalje bila je suha ruka koja ju je čvrsto
držala i vukla za sobom.
»Kamo ćemo?« pitala je Luce baku kada ju je povukla u drugu mračnu
ulicu. Kamen za popločivanje počeo se rijediti i ulica je postala skliska.
Snijeg je promočio Luceine platnene teniske i nožni prsti počeli su gorjeti
od hladnoće.
»Po tvoju sestru Kristinu.« Starica se namrštila. »Onu koja cijele noći
golim rukama kopa rovove da bi ti mogla mirno spavati. Sjećaš se nje?«
Zastali su na mjestu koje nisu osvjetljivale ulične svjetiljke. Luce je
nekoliko puta trepnula kako bi joj se oči brže priviknule. Stajale su ispred
nečega što je izgledalo kao vrlo dug jarak posred grada.
Tu se nalazilo barem stotinu ljudi. Svi su se umotali u odjeću do ušiju.
Neki su klečali i kopali lopatama. Neki su kopali rukama. Drugi su
ukočeno stajali i promatrali nebo. Nekolicina vojnika odvozila je zemlju i
kamenje u tačkama i poljskim kolicima kako bi pojačali šljunčanu
barikadu na kraju ulice. Njihova su tijela bila skrivena ispod debelih
suknenih vojničkih kaputa koji su lepršali oko koljena, ali ispod čeličnih
kaciga njihova su lica bila ispijena kao i lica civila. Lucinda je shvatila da
su žene, djeca i muškarci u vojnim odorama radili zajedno, da do
posljednjeg daha čine sve što mogu kako bi grad pretvorili u utvrdu i
zaustavili neprijateljske tenkove.
»Kristina«, pozvala ju je baka. U glasu se čula ona ista ljubav
pomiješana sa strahom kao kad je tražila Luce.
Pored nje se gotovo odmah pojavila djevojka.
»Gdje si tako dugo?«
Visoka i vitka, s tamnim pramenovima koji su pobjegli ispod šešira
uska oboda, Kristina je bila vrlo lijepa. Luce je progutala knedlu. Odmah
je shvatila da je djevojka dio njezine obitelji.
Kristina je podsjetila Luce na Veru, sestru iz drugog prošloga života.
Tijekom vremena, Luce je zacijelo imala stotine sestara. Tisuće. Sve su
doživjele sličnu sudbinu. Sestre, braća, roditelji i prijatelji koje je voljela i
izgubila. Nitko od njih nije znao što će se dogoditi. Svi su ostali ožalošćeni.
Možda je postojao način da se to promijeni i olakša ljudima koji su je
voljeli. Možda je to dio onoga što je Luce mogla učiniti u svojim prošlim
životima.
Kroz grad je protutnjao prasak. Dovoljno blizu da se tlo pod Luceinim
stopalima zaljulja i da pomisli kako joj je bubnjić u desnom uhu puknuo.
Na uglu su se oglasile sirene za zračni napad.
~ 14 ~
»Bako.« Kristina je uhvatila staricu za lakat. Bila je na rubu suza.
»Nacisti. Tu su, zar ne?«
Nijemci. Luce je prvi put samostalno prošla kroz vrijeme i našla se
točno u središtu Drugog svjetskog rata.
»Napadaju Moskvu?« Njezin glas je drhtao. »Večeras?«
»Trebali smo otići iz grada s drugima«, rekla je Kristina s gorčinom.
»Sada je prekasno.«
»I ostaviti tvoju majku, oca i djeda?« Baka je odmahnula glavom.
»Ostaviti njihove grobove?«
»Bolje da im se ondje pridružimo«, prasnula je Kristina. Posegnula je
za Luce i stisnula joj ruku. »Ti si znala za napad? Ti i tvoj prijatelj kulak?
Je li to razlog zašto jutros nisi došla na posao? Bila si s njim, zar ne?«
Što je to njezina sestra mislila da je Luce znala? S kime je mogla biti?
S kim, osim s Danielom?
Naravno, Luška je zacijelo sada s njim. Ako je njezina obitelj
zamijenila Lušku s Luce...
U prsima ju je stegnulo. Koliko joj je vremena preostalo prije nego što
umre? Što ako Luce uspije naći Lušku prije toga?
Luška.
Sestra i baka zurile su u nju.
»Što je s njom večeras?« pitala je Kristina.
»Idemo.« Baka se namrštila. »Misliš da će Moskoviči zauvijek držati
svoj podrum otvoren?«
Propeleri bojnog zrakoplova zazujali su na nebu iznad njih. Dovoljno
blizu da Luce, kada je podignula pogled, jasno vidi crnu svastiku na donjoj
strani krila. Prožela ju je jeza. Zatim je još jedan prasak zatresao grad i
zrak je postao gust od tamnoga dima. Pogodili su nešto u blizini. Još dva
snažna praska zatresla su tlo pod njezinim nogama.
Na ulicama je zavladao kaos. Mnoštvo iz rovova počelo je odlaziti,
rasuli su se po desetak uskih uličica. Neki su se gurali silazeći stubama
postaje podzemne željeznice koja se nalazila na uglu, kako bi bombe
dočekali ispod zemlje, drugi su nestali u tamnim vežama.
Kod sljedeće zgrade Luce je krajičkom oka ugledala kako netko trči.
Bila je to djevojka njezinih godina s crvenim šeširom i u dugom vunenom
kaputu. Okrenula je glavu samo trenutak, zatim je otrčala dalje. Ali to je
bilo dovoljno da Luce shvati.
Bila je to Luška.
Istrgnula se iz bakine ruke.
~ 15 ~
»Oprosti. Moram ići.«
Luce je duboko udahnula i otrčala niz ulicu, ravno u dim koji se počeo
podizati, prema najvećim eksplozijama.
»Jesi li poludjela?« viknula je Kristina. Ali, nisu krenule za njom. Za
to bi i same morale biti sulude.
Luce nije osjećala stopala dok je pokušavala trčati kroz snijeg na
pločniku koji joj je dopirao do pola listova. Kada je došla do ugla kamo je
vidjela da je odjurilo njezino prošlo utjelovljenje s crvenom kapom,
usporila je. Zatim je suspregnula dah.
Zgrada koja je zauzimala pola ulice bila je napola srušena. Bijeli
kamen bio je prošaran crnim pepelom. S jedne strane zgrade vatra je
stvorila grotlo.
Eksplozija je izbacila iz zgrade gomile neprepoznatljivih krhotina.
Snijeg je bio prošaran crvenim. Luce se lecnula, zatim je shvatila kako
crveni tragovi nisu krv nego komadi svile. Tu je zacijelo bila krojačka
radnja. Po ulici je bilo razbacano nekoliko crnih nagorjelih vješalica s
odjećom. U jarku je postrance ležala krojačka lutka. Gorjela je. Luce je
morala pokriti glavu bakinim šalom kako je dim ne bi ugušio. Kamo god je
stala, u snijeg su se usijecale staklene i kamene krhotine.
Trebala bi se vratiti, naći baku i sestru, one će joj pomoći da nađe
sklonište, ali nije mogla. Morala je naći Lušku. Nikada prije nije bila
toliko blizu svojem prošlom utjelovljenju. Luška je mogla pomoći Luce da
shvati zašto je njezin život drukčiji. Zašto je Cam odapeo strijelu prema
njezinu odrazu misleći kako je to ona i rekao Danielu,
»Bolje da tako završi.« Bolje tako nego... kako?
Polako se okrenula pokušavajući vidjeti bljesak crvene kape u noći.
Ondje je.
Djevojka je trčala nizbrdo prema rijeci. I Luce je potrčala. Trčale su
jednako brzo. Kada se Luce pognula na zvuk eksplozije, Luška je učinila
isto. Bilo je to poput neobičnog odjeka Luceina pokreta. Ali, kada su došle
do obale odakle su mogle vidjeti grad, Luška je stala i ukočila se baš kao
Luce.
Pedesetak metara ispred Luce, osoba koja je izgledala kao da je njezin
odraz u ogledalu počela je jecati.
Mnogi su dijelovi Moskve bili u plamenu. Toliko domova bilo je
sravnjeno sa zemljom. Luce je pokušala zamisliti živote koji su te večeri u
tome gradu bili uništeni, ali činili su joj se dalekim i nedostižnim, poput
nečega što je pročitala u povijesnim knjigama.
~ 16 ~
Djevojka je ponovo krenula. Trčala je toliko brzo da je Luce ne bi
mogla dostići čak i da je željela. Trčale su oko golemih grotla usječenih u
popločenu ulicu. Trčale su pored gorućih zgrada koje su strahovito i glasno
pucketale, to čini vatra kada se širi. Prošle su pored smrskanih i
prevrnutih vojnih kamiona, pougljenjene ruke visjele su sa strana.
Zatim je Luška skrenula desno i Luce je više nije vidjela. Osjetila je
navalu adrenalina. Nastavila je ravno, njezina su stopala sve brže i
snažnije udarala po snijegom pokrivenoj ulici. Samo očajnici trče tako
brzo. Kada ih potiče nešto važnije od njih samih.
Luška je mogla trčati samo prema jednome.
»Luška...«
Bio je to njegov glas.
Gdje je ? Na trenutak, Luce je zaboravila svoje prošlo utjelovljenje,
mladu Ruskinju čiji se život mogao završititi svakog trenutka i kako
Daniel nije bio njezin Daniel, premda...
Naravno da je bio.
On nikada nije umirao. Uvijek je bio tu. Uvijek je bio njezin, a ona
njegova. Sve što je željela bilo je naći se u njegovu naručju, utonuti u
njegov snažan stisak. On če znati što treba učiniti, on će joj moči pomoći.
Zašto je prije posumnjala u njega?
Privučena njegovim glasom, potrčala je. Ali, nigdje ga nije vidjela. Ni
Lušku. Ulicu dalje od rijeke, na osamljenom raskrižju, Luce je naglo stala.
Dah joj je bio zarobljen u smrznutim plućima. Duboko u uši prodirala
je hladna, pulsirajuća bol, zbog ledenih trnaca u stoplaima stajanje joj je
bilo nepodnošljivo.
Kamo bi trebala ići ?
Ispred nje nalazila se golema prazna građevinska parcela, ispunjena
građevnim kamenom i odijeljena od ulice skelama i željeznom ogradom.
Ali čak i u mraku Luce je vidjela da je to starija ruševina, ne nešto što je
uništila bomba iz zračnog napada.
Nije bilo dojmljivo, bila je to samo ružna, napuštena rupa. Nije znala
zašto je još tu i zašto je prestala trčati za Danielovim glasom...
Dok nije čvrsto uhvatila ogradu, trepnula i ugledala bljesak.
Crkva. Na mjestu te prazne rupe stajala je veličanstvena bijela crkva.
Na pročelju se nalazio golem triptih mramornih lukova. Pet zlatnih
tornjeva uzdizalo se visoko u nebo. Unutra su se nizovi ulaštenih drvenih
klupa protezali u nedogled. Na vrhu bijelih stuba nalazio se oltar, a zidove
~ 17 ~
i visoke stropove presvodene lukom prekrivale su pomno nalsikane freske.
Posvuda su bili anđeli.
Crkva Krista Spasitelja.
Kako je Luce to mogla znati ? Zašto je svakim atomom svoga bića
osjećala kako je to ništavilo nekada bila dojmljiva bijela crkva?
Zato što je prije nekoliko trenutaka bila tu. Na metalu u pepelu
vidjela je otiske nečijih ruku. Tu je zastala i Luška, zurila je u ruševine
crkve i nešto osjetila.
Luce se uhvatila za ogradu, ponovo trepnula i vidjela sebe, ili Lušku,
kao djevojčicu.
Sjedila je unutra, na jednoj od klupa, u bijeloj čipkanoj haljini.
Orgulje su svirale dok su ljudi dolazili na misu. Naočit muškarac koji joj je
stajao zdesna zacijelo je bio njezin otac, a žena pored njega, majka. Tu je
bila i baka, koju je Luce baš upoznala i Kristina. Obje su izgledale mlađe i
uhranjenije. Luce se sjetila kako je baka rekla da su joj roditelji mrtvi. Ali,
tu su izgledali toliko živo. Činilo se da poznaju sve, pozdravljali su svaku
obitelj koja je prošla pored klupe. Luce je promatrala svoje prošlo
utjelovljenje kako gleda oca dok se rukuje s lijepim plavokosim mladićem.
Mladić se nagnuo preko klupe i nasmiješio joj se. Imao je najljepše
ljubičaste oči.
Ponovo je trepnula i prizor je nestao. Parcela je ponovo bila tek nešto
više od hrpe građevnog kamena. Smrzavala se. Bila je sama. Još jedna
bomba prasnula je s druge strane rijeke, a Luce je od zaprepaštenosti pala
na koljena. Prekrila je lice rukama i...
... čula kako netko tiho plače. Podignula je glavu, žmirnula u duboku
tamu između ruševina i ugledala ga.
»Daniele«, šapnula je. Izgledao je jednako kao prije. Čak i u ledenoj
tami gotovo je isijavao svjetlost. Plave kose kroz koju je željela zauvijek
prolaziti prstima, ljubičasto-sivih očiju koje kao da su bile stvorene kako
bi zurile u njezine. Neodoljiva lica, visokih jagodica i onih usana.
Srce joj je počelo lupati, morala se čvršće uhvatiti za ogradu kako ne
bi pohitala prema njemu.
Jer nije bio sam.
Bio je s Luškom. Bodrio ju je, milovao joj obraz i poljupcima brisao
suze. Bili su zagrljeni, glava nagnutih u beskrajnom poljupcu. Toliko su
bili izgubljeni u zagrljaju, da se činilo kako nisu zamijetili da se ulica
trese i ljulja od još jednoga praska. Izgledali su kao da na svijetu ne
postoji ništa osim njih.
~ 18 ~
Između njihovih tijela nije bilo praznog prostora. Nije se moglo vidjeti
gdje jedno od njih završava, a drugo počinje.
Lucinda je ustala i prišuljala se naprijed, u mraku se pomicala od
jedne do druge hrpe građevnog materijala, čeznući da mu bude bliže.
»Mislila sam da te nikada neću naći«, Luce je čula kako govori njezino
prošlo utjelovljenje.
»Uvijek ćemo jedno drugo naći«, odgovorio je Daniel, podignuo je s tla
i čvršće privinuo uza se. »Uvijek.«
»Hej, vas dvoje!« viknuo je glas iz dovratka susjedne zgrade.
»Dolazite?«
Preko trga, nasuprot praznoj parceli, mladić čije lice nije mogla vidjeti
uvodio je malu skupinu u čvrstu kamenu zgradu. To je bilo mjesto kamo
su krenuli Luška i Daniel. To je zacijelo bio njihov plan, zajedno naći
sklonište.
»Da!« viknula im je Luška. Pogledala je Daniela. »Idemo s njima.«
»Ne«, rekao je odsječno. Prestrašeno. Luce je odviše dobro poznavala
taj ton.
»Bit ćemo sigurniji ako nismo na ulici. Zar se nismo zato sastali?«
Daniel se okrenuo kako bi pogledao iza sebe. Pogledom je pretraživao
baš pored mjesta gdje se skrivala Luce. Kada je nebo osvijetlila još jedna
runda zlatnocrvenih eksplozija, Luška je vrisnula i zarinula lice u
Danielova prsa. Tako je samo Luce vidjela izraz na njegovu licu.
Nešto ga je mučilo. Nešto veće od straha od bombi.
Oh ne.
»Daniile!« mladić je stajao pored zgrade i još uvijek držao vrata
skloništa otvorena. »Luška! Daniile!«
Svi su ostali već bili unutra.
Tada je Daniil okrenuo Lušku i primaknuo usne njezinu uhu. U
sjenovitom skrovištu, Luce je sve boljelo od želje da dozna što joj je šaptao.
Je li joj govorio nešto od onoga što je Daniel govorio njoj kada je bila
uzrujana i svladana osjećajima? Željela je potrčati prema njima i
odgurnuti Lušku, ali nije mogla. Nešto duboko u njoj nije joj dalo da se
pomakne.
Usredotočila se na Luškin izraz lica, kao da joj o njemu ovisi život.
Možda i ovisi.
Luška je kimala dok je Daniil govorio, njezino se lice preobrazilo iz
užasnutog u mirno i gotovo spokojno. Sklopila je oči. Još jednom je
~ 19 ~
kimnula. Zatim je nagnula glavu, a usne su joj se polako razvukle u
osmijeh.
Osmijeh?
Ali zašto? Kako? Gotovo kao da je znala što će se dogoditi. Daniil ju je
uzeo naručje i nagnuo. Sagnuo se kako bi je još jednom poljubio. Čvrsto je
pritisnuo usne na njezine i rukama je prolazio kroz njezinu kosu, preko
bokova i svakog centimetra njezina tijela.
Bilo je to toliko strastveno da se Luce zacrvenjela, toliko prisno da
nije mogla disati, toliko prelijepo da nije mogla otrgnuti pogled. Ni na
trenutak.
Čak ni kada je Luška kriknula.
I planula u stup proždiruće bijele vatre.
Plamena ciklona bila je nezemaljska, kao da je tekuća, na sablastan
način gotovo otmjena, poput dugog svilenog šala što se omatao oko
blijedoga tijela. Posve je progutala Lušku, kuljala je iz nje i oko nje,
osvijetlivši kao na pozornici njezine udove koji su gorjeli i mlatarali,
mlatarali, zatim više nisu. Daniil je nije pustio, ni kada mu je vatra
oprljila odjeću, ni kada je morao pridržavati njezino opušteno, nesvjesno
tijelo, ni kada je ružnim, reskim siktanjem plamen progorio njezino meso,
ni kada joj je koža pougljenila i pocrnjela.
Tek kada se vatra konačno ugasila, tako brzo kao kada se utrne jedna
jedina svijeća i kada se nije imalo što za pridržati osim pepela, Daniil je
pustio da mu ruke padnu.
Ni u najluđim maštanjima o vraćanju u svoju prošlost, Luce nije
zamislila to, svoju smrt. Bila je toliko stvarna i strašna, strasnija od
njezinih najmračnijih noćnih mora. Stajala je na hladnome snijegu,
paralizirana prizorom, zbog kojeg se njezino tijelo nije moglo pomaknuti.
Posrćući, Daniil se odmaknuo od pougljenjene hrpe na snijegu i
zaplakao. Suze su klizile niz njegove obraze i ostavljale čiste tragove na
čađi, koja je bila sve što mu je ostalo od nje. Njegovo se lice izobličilo.
Ruke su mu se tresle. Luce su se činile golim, velikim i praznim, kao da su
pripadale Luškinu struku, njezinoj kosi i obrazima, premda je zbog te
pomisli bila neobično ljubomorna. Što zaboga učiniti s rukama kada je
jedina stvar koju su željele držati odjednom i na jeziv način nestala?
Jedna djevojka, jedan život, nestali su.
Bol ne njegovu licu uvukla se u Luceino srce, stegnula ga i posve ga
iscijedila. Usprkos tolikoj boli i zbunjenosti, gledati njegovu patnju za nju
je bilo teže.
~ 20 ~
Tako se osjećao u svakom životu.
Nakon svake smrti.
Iznova i iznova i iznova.
Luce je pogriješila kada je pomislila da je Daniel sebičan. Nije bila
riječ o tome da nije mario. Nego je mario toliko da ga je to slomilo. Premda
ju je još uvijek mrzila, razumjela je njegovu gorčinu i ograđivanje od
svega. Možda ju je Miles volio, ali njegova se ljubav nije mogla mjeriti s
Danielovom.
Nikada se neće moći mjeriti.
»Daniele!« kriknula je, izašla iz sjene i potrčala prema njemu.
Željela je vratiti sve zagrljaje i poljupce koje je gledala kako daje
njezinom prošlom utjelovljenju. Znala je da je to pogrešno, da je sve
pogrešno.
Daniil ju je gledao razrogačenih očiju. Licem mu je preletio izraz očaja
i užasa.
»Što je to?« rekao je polako. Optužujući. Kao da nije upravo pustio
svoju Lušku da umre. Kao da je gledati Luce bilo teže nego gledati kako
Luška umire. Podignuo je ruku, crnu od pepela i uperio u nju prst. »Što se
događa?«
Strahovito ju je boljelo što ju je tako gledao. Stala je u mjestu i
treptajem istjerala suzu iz oka.
»Odgovori mu«, rekao je netko, glas iz sjene. »Kako si dospjela
ovamo?«
Luce je uvijek mogla prepoznati taj nabusiti glas. Nije morao izaći iz
sjene dovratka skloništa kako bi znala da je to Cam.
S tihim praskom i klepetom, kao da razmotava golemu zastavu,
razmotao je veličanstvena krila. Raširila su se iza njega i učinila ga
divnijim i strasnijim nego inače. Luce nije mogla prestati zuriti. Na
mračnu ulicu bacala su zlaćan sjaj. Luce je žmirnula pokušavajući shvatiti
prizor ispred sebe. Bilo ih je još, još likova vrebalo je iz sjena. Sada su svi
prišli bliže.
Gabbe. Roland. Molly. Arriane.
Svi su bili tu. Zategnutih krila, svinutih prema naprijed. Bilo je to
poput zasljepljujuće blještavog zlatno-srebrnog mora u mračnoj ulici.
Izgledali su napeto. Vrhovi krila su drhtali, kao da su spremni jurnuti u
bitku.
Barem jednom, Luce nije osjećala strah od njihovih veličanstvenih
krila ili težine njihovih pogleda. Osjećala je odvratnost.
min@
~ 21 ~
»Zar svaki put gledate?« pitala je.
»Luška«, rekla je Gabbe hladnim glasom. »Samo nam reci o čemu je
riječ.«
Zatim joj je prišao Danili i čvrsto je uhvatio za ramena. Tresao ju je.
»Luška!«
»Ja nisam Luška!« viknula je Luce, odmaknula se od njega i povukla
pet ili šest koraka natrag.
Bila je užasnuta. Kako su sami sebe mogli podnijeti? Kako su mogli
samo sjediti prekriženih ruku i gledati je kako umire?
Sve je to bilo previše. Nije na to bila spremna.
»Zašto me tako gledaš?« pitao je Daniil.
»Nije to ona tko misliš da jest, Daniile«, rekla je Gabbe. »Luška je
mrtva. Ovo je... ovo je...«
»Što je ovo?« pitao je Daniil. »Kako to da sada tu stoji? Jer...«
»Pogledaj odjeću. Očito je da je...«
»Šuti, Came, možda nije«, rekla je Arriane.
I ona je izgledala kao da se boji da je Luce to što je Cam želio reći. Još
jedan pisak iz zraka, zatim je na zgrade s druge strane ceste pao pljusak
topničkih čahura, zaglušivši Luce i zapalivši drveno skladište. Anđeli se
nisu brinuli zbog rata koji se vodio oko njih, nego zbog nje. Razmak
između nje i anđela bio je oko šest metara. Izgledali su kao da je se boje
jednako koliko se ona bojala njih. Nitko joj se nije približio.
Svjetlost goruće zgrade bacala je Daniilovu sjenu daleko od njegova
tijela. Usredotočila se i pokušala je prizvati. Hoće li upaliti? Stisnula je oči
i svaki mišić u njezinu tijelu se ukočio. Još uvijek je bila nespretna, nije
znala što učiniti da prizove sjenu u ruke.
Kada su tamni obrisi počeli podrhtavati, skočila je. Objema rukama
zgrabila je sjenu i počela je oblikovati u loptu, kako je vidjela da čine
njezini profesori, Steven i Francesca, jednog od prvih dana u Shorelineu.
Tek prizvani navjestitelji uvijek su bili nejasni i bezoblični. Prvo ih je
trebalo brzo okretati dok ne dobiju čvrste obrise. Samo ih se tada moglo
povući i rastegnuti u veliku plosnatu površinu. Tada se navjestitelj
pretvarao u zaslon kroz koji se mogla vidjeti prošlost, ili u vrata kroz koja
se moglo proći.
Ovaj navjestitelj bio je ljepljiv, ali brzo ga je uspjela rastegnuti i
oblikovati. Posegnula je unutra i otvorila vrata.
Nije tu više mogla ostati. Sada je imala zadatak: naći sebe u drugome
životu živu, otkriti na kakvu su cijenu mislili izopćenici, i na kraju,
~ 22 ~
pronaći razlog prokletstva između nje i Daniela.
Zatim ga poništiti.
Dok je oblikovala navjestitelja drugi su se zgražali.
»Kada si to naučila?« šapnuo je Daniil.
Luce je odmahnula glavom. Njezino objašnjenje samo bi ga zbunilo.
»Lucinda!« posljednje što je čula bio je njegov glas kako je oslovljava
njezinim pravim imenom.
Čudno, gledala je ravno u njegovo zabezeknuto lice, ali nije vidjela
kako se njegove usne miču. Varale su je oči.
»Lucinda!« viknuo je još jednom, glasom koji je od paničnog straha
postajao sve viši, trenutak prije nego što je naglavce zaronila u tamu koja
ju je vukla k sebi.
~ 23 ~
Drugo poglavlje
PAO S NEBA
MOSKVA, 15. STUDENOGA 1941.
»Lucinda!« viknuo je Daniel opet, ali bilo je kasno. U tom je trenutku
nestala.
Tek se pojavio u tom pustom, snijegom pometenom kraju. Osjetio je
bljesak svjetlosti iza sebe i vrućinu plamena u blizini, ali sve što je vidio
bila je Luce. Pohitao je prema njoj, prema mračnom uličnom uglu. U
tuđem pohabanom kaputu izgledala je sićušno. Uplašeno. Gledao je kako
otvara sjenu i...
»Ne!«
Zgradu iza njega pogodila je raketa. Tlo se zatreslo, ulica se propela i
raspuknula, a staklo, željezo i beton sastali su se u zraku i pljusnuli dolje.
Nakon toga ulica je postala sablasno tiha. Ali Daniel to gotovo nije
zamijetio. Samo je u nevjerici stajao medu otpadom.
»Ide dalje u prošlost«, promrmljao je i otresao prašinu s ramena.
»Ide dalje u prošlost«, rekao je netko.
Taj glas. Njegov glas. Odjek?
Ne, bilo je preblizu za odjek. A odviše razgovjetno da bi došlo iz
njegove glave.
»Tko je to rekao?« Projurio je pored hrpe isprepletenih greda gdje je
bila Luce.
Dva zaprepaštena uzdaha.
Daniel je stajao licem u lice sa sobom. Ne posve sa sobom, nego s
prijašnjom inačicom sebe, nešto manje ciničnom. Ali, iz kojeg vremena?
Gdje se nalazio?
»Ne diraj!« viknuo je Cam obojici. Bio je odjeven u časničku odoru,
čizme i debeo crni kaput. Kada je vidio Daniela, njegove su oči zasjale.
Oba su se Daniela nesvjesno približila jedan drugome, pažljivo su
kružili jedan oko drugoga po snijegu. Tada su ustuknuli.
»Dalje od mene«, stariji je upozorio mlađeg. »Opasno je.«
»Znam«, prasnuo je Daniel. »Misliš da ne znam?« Od same blizine
drugoga sebe želudac mu se okrenuo. »Već sam bio ovdje. Ja sam ti.«
»Što želiš?«
»Ja sam...« Daniel je pogledao oko sebe, pokušao je shvatiti gdje se
nalazi. Nakon života dugog nekoliko tisuća godina, u kojem je volio i gubio
~ 24 ~
Luce, njegovo je pamćenje oslabjelo. Bilo je teško sjetiti se prošlosti koja se
ponavljala. Ali, na tome mjestu nije bio toliko davno, toga se mjesta
sjećao...
Opustošeni grad. Na ulicama snijeg. Na nebu vatra.
Mogao je to biti jedan od stotinu ratova.
Ali ovo je...
... mjesto gdje se otopio snijeg. Crno grotlo u moru bjeline. Daniel je
pao na koljena i posegnuo prema prstenu crnoga pepela koji je obojio tlo.
Sklopio je oči. I sjetio se točno kako je umrla u njegovu naručju.
Moskva. 1941.
Dakle, prolazila je kroz svoje prošle živote, to je činila. Nadala se da
će tako shvatiti.
Zapravo, njezine smrti nisu imale smisla. Daniel je to znao bolje od
ikoga.
Ali, u nekim joj je životima pokušao malo pojasniti, nadajući se da će
se tako nešto promijeniti. Nekada se nadao da će tako duže poživjeti,
premda nikada nije upalilo. Nekada, kao u doba opsade Moskve, odlučio je
poslati je dalje brže nego što je trebalo. Kako bi je poštedio. Tako da
njegov poljubac bude posljednje što će u tom životu osjetiti.
Tijekom stoljeća, ti su životi bacali najduže sjene. Ti su se životi
isticali i privlačili Luce poput magneta dok je tumarala kroz navjestitelje.
U tim joj je životima otkrio što je trebala znati, premda je znao da će je to
uništiti.
Poput njezine smrti u Moskvi. Dobro je se sjećao i zato se glupo
osjećao. Sjećao se smjelih riječi koje joj je šapnuo i strastvenog poljupca.
Ushićenja i spoznaje na njezinu licu dok je umirala. Ali, ništa se nije
promijenilo. Njezin kraj bio je jednak kao i uvijek.
I Daniel je nakon toga ostao jednak. Turoban. Mračan. Prazan.
Uništen. Neutješan.
Gabbe je prišla bliže i nogom gurnula snijeg preko prstena od pepela
što je ostao nakon Luškine smrti. Njezina krila, laka poput pera, sjajila su
u noći, a kada se pogrbila, njezino tijelo obavila je svjetlucava aura.
Plakala je.
I drugi su se približili. Cam. Roland. Molly. Arriane.
Daniil, Daniel iz davne prošlosti, upotpunio je njihovu šaroliku
skupinu.
»Ako si tu kako bi nas upozorio na nešto«, viknula je Arriane, »onda
reci što želiš i idi.« Njezina krila što su se prelijevala u duginim bojama
~ 25 ~
savila su se gotovo zaštitnički. Stala je ispred Daniila, koji je bio malo siv
u licu.
Za anđele je bilo neprirodno i nedopušteno stupati u vezu sa svojim
prijašnjim inačicama. Daniel se preznojio i postalo mu je slabo, je li to bilo
zato što je morao ponovo doživjeti Lucienu smrt, ili zato što je bio toliko
blizu svojemu prijašnjem sebi, nije znao.
»Upozoriti nas?« rugala se Molly i kružila oko Daniela. »Zašto bi
Daniel Grigori odstupio od svojega puta kako bi nas na nešto upozorio?«
Unijela mu se u lice, izazivajući ga svojim krilima boje bakra. »Ne, sjetila
sam se što smjera. Ovaj stoljećima skače kroz prošlost. Uvijek traži, ali
uvijek zakasni.«
»Ne«, šapnuo je Daniel. To nije moglo biti istina. Odlučio je da će je
uhvatiti i to će učiniti.
»Samo je željela pitati«, rekao je Roland Danielu, »kako to da si sada
ovdje? Iz kojeg vremena dolaziš?«
»Gotovo sam zaboravio«, rekao je Cam trljajući sljepoočnice. »Traži
Lucindu. Ona je ispala iz vremena.« Okrenuo se prema Danielu i podignuo
obrvu. »Možda ćeš sada zaboraviti na ponos i zatražiti od nas pomoć?«
»Ne treba mi pomoć.«
»Čini se da ti treba«, podsmjehivao mu se Cam.
»Ne miješaj se«, prasnuo je Daniel. »Poslije ćeš nam zadati dovoljno
nevolja.«
»Ah, kako je to zabavno«, Cam je počeo pljeskati. »Sada se imam čemu
radovati.«
»Igraš opasnu igru, Daniele«, rekao je Roland.
»Znam.«
Cam se zloslutno i mračno nasmijao.
»Dakle, konačno smo stigli do kraja igre, zar ne?«
Gabbe je progutala.
»Znači... nešto se promijenilo?«
»Počela je shvaćati!« rekla je Arriane. »Otvara navjestitelje, prolazi
kroz vrijeme i još je živa!«
Danielove oči zasjale su ljubičastim sjajem. Okrenuo se od njih i
pogledao prema ruševinama crkve, prema mjestu gdje je prvi put vidio
Lušku.
»Ne mogu ostati. Moram je stići.«
»Pa, ako se dobro sjećam«, rekao je Cam tiho, »to ti nikada neće
uspjeti. Prošlost je već zapisana, brate.«
~ 26 ~
»Možda tvoja jest. Ali moja budućnost nije.« Daniel nije mogao
razbistriti misli. Krila su ga iznutra pekla i boljela od želje da ih pusti
van. Ona je nestala. Ulica je bila prazna. Nije se morao brinuti da će ga
netko vidjeti.
Zabacio je ramena i pustio da se šušteći rašire. Tako. Kakva lakoća.
Potpuna sloboda. Sada je mogao bistrije razmišljati. Trebao mu je
trenutak samoće. Sa sobom. Ispalio je pogled prema drugome Danielu i
vinuo se u nebo.
Nekoliko trenutaka potom, ponovo je čuo isti zvuk, isto šuštanje krila
koja se šire, zvuk još jednoga para krila, ali mladih, kako uzlijeću.
Danielova ga je prijašnja inačica sustigla.
»Kamo?«
Bez riječi spustili su se na izbočinu na trećem katu u blizini
Patrijarhova ribnjaka, na krov nasuprot Luceinu prozoru, odakle su je
često promatrali kako spava. Daniil se zacijelo sjećao bolje, ali nejasne
uspomene na Luce kako leži i sanja pod pokrivačima, prožele su
Danielova krila toplinom.
Obojica su bili turobni. Bilo je tužno i ironično što je njezina zgrada u
bombardiranome gradu bila pošteđena, ali ne i ona. Stajali su u hladnoj
noći u tišini i pažljivo odmicali krila iza sebe kako se ne bi nehotice
dodirnula.
»Što će biti s njom u budućnosti?«
Daniel je uzdahnuo.
»Dobro je da je u njezinu sadašnjem životu nešto drukčije. Prokletstvo
se nekako... promijenilo.«
»Molim?« Daniil je podignuo pogled, a nada koja je jasno sjala u
njegovim očima, sada je potamnjela. »Želiš reći kako u sadašnjem životu
nije prisegnula?«
»Mislimo da je tako. Djelomično je zbog toga. Čini se kako se pojavila
mogućnost iznimke zbog koje joj je dopušteno živjeti duže od uobičajenog
vremena.«
»Ali, to je tako opasno«, rekao je Daniil brzo i odlučno. Iz njega je
izletjelo ono što je prolazilo kroz Danielovu glavu od posljednje noći u
Maču i križu, kada je shvatio da je ovaj put drukčije. »Mogla bi umrijeti i
više se ne vratiti. To bi mogao biti kraj. Sada je baš sve na kocki.«
»Znam.«
Daniil je zastao kako bi se pribrao. »Oprosti. Naravno da znaš. Ali...
pitanje je razumije li ona zašto je taj život drukčiji?«
~ 27 ~
Daniel je pogledao svoje prazne ruke.
»Uhvatila ju je jedna od starješina Zhsmaelima i ispitala je još dok
Luce nije znala ništa o svojoj prošlosti. Lucinda zna da su se svi uhvatili
za činjenicu da nije bila krštena... Ali toliko toga ne zna.«
Daniil je stao na izbočinu i pogledao kroz njezin tamni prozor.
»Što je onda loše?«
»Bojim se da mnogo toga ni ja ne znam. Ako je ne nađem i ne
zaustavim prije nego što bude kasno, ne mogu predvidjeti posljedice
njezina bijega u prošlost.«
Dolje na ulici zasvirala je sirena. Zračna opasnost je prestala. Ubrzo
će Rusi izaći van i pročešljati grad u potrazi za preživjelima.
Daniel je pomno prelazio svojim nepotpunim sjećanjima. Odlazi još
dublje u prošlost, ali u koji život? Okrenuo se i oštro pogledao svojeg
prijašnjeg sebe.
»I ti se toga sjećaš, zar ne?«
»Kako... se vraćala?«
»Da. Ali koliko daleko?« Govorili su uglas i zurili u mračnu ulicu.
»I gdje će stati?« rekao je Daniel naglo i odmaknuo se od ruba. Sklopio
je oči i duboko udahnuo. »Luce je sada drukčija. Ona je...« Gotovo je mogao
osjetiti njezin miris. Čistu, jasnu svjetlost, poput sunca. »Nešto se duboko
promijenilo. Konačno imamo pravu priliku. A ja... ja nikad nisam bio
sretniji... ni prestrašeniji.« Otvorio je oči. Iznenadio se kada je vidio
Daniila kako kima.
»Daniele?«
»Da?«
»Što čekaš?« pitao je Daniil smiješeći se. »Idi po nju.«
Nakon tih riječi, Daniel je otvorio sjenu što se nalazila na rubu
izbočine na krovu i ušao u navjestitelja.
TAMNI KONJ
LOUISVILLE KENTUCKY, 27. STUDENOG 2009.
Prolomio se pucanj. Široka vrata bučno su se otvorila. Udarci
konjskih kopita odzvanjali su stazom poput snažne grmljavine.
»Krenuli su!«
Sophia Bliss namjestila je široki obod pernatog šešira derby. Bio je
tamnoljubičast, promjera sedamdesetak centimetara, a veo od šifona bio je
spušten. Bio je dovoljno velik da u njemu izgleda poput prave ljubiteljice
konjskih utrka, ali ipak ne toliko upadljiv da privlači nepotrebnu pažnju.
Za tu su utrku tri šešira bila naručena od iste modistice iz Hilton
Heada. Jedan od njih, žut poput putra, pokrivao je sniježnobijelu glavu
Lyrice Crisp, koja je sjedila gospođici Sophiji slijeva i uživala u sendviču
od usoljene govedine. Drugi, slamnati šešir zelen poput morske pjene s
velikom satenskom vrpcom na točkice, bio je kruna na grivi Vivine Sole,
crnoj poput ugljena, koja je prekrižila ruke u bijelim rukavicama u krilu i
naoko nezainteresirana sjedila gospođici Sophiji zdesna.
»Sjajan dan za utrke«, rekla je Lyrica. Sa svoje sto šezdest tri godine
bila je najmlađa među starješinama Zhsmaelima. Obrisala je mrljicu
senfa s ruba usana. »Vjerujete li da sam prvi put na utrkama?«
»Pssst«, bijesno je protisnula Sophia.
Lyrica je bila tako glupa. Nije bila riječ o utrkama, nego o tajnom
sastanku velikih umova. Pa što ako se drugi veliki umovi nisu još pojavili?
Doći će. Na to savršeno neutralno mjesto navedeno u pozivnici otisnutoj
zlatnim tiskanim slovima koju je Sophia primila od nepoznatog pošiljaoca.
Pojavit će se i ostali i pokazati se kako bi smislili plan za zajednički
napad. Svaki tren, nadala se.
»Divan dan, divan sport«, rekla je Vivina suho. »Šteta što nas konj ne
trči u krugovima poput ovih ždrebaca. Zar ne, Sophia? Teško se kladiti
gdje će čistokrvna Lucinda završiti.«
»Rekla sam pssst«, šapnula je Sophia. »Konjanički jezik za zube!
Uhode su posvuda.«
»Paranoična si«, rekla je Vivina zbog čega se Lyrica kreštavo
zahihotala.
»Ja sam sve što je ostalo«, rekla je Sophia.
Nekad ih je bilo mnogo više, na vrhuncu Zhsmaelima starješina je
~ 4 ~
bilo dvadeset četiri. Bila je to skupina smrtnika, besmrtnika i nekoliko
prekovječnika, poput Sophije. Osovina znanja, strasti i vjere s jednim
zajedničkim ciljem: vratiti svijet u stanje prije pada anđela, u onaj kratki,
veličanstveni trenutak. U dobru i zlu.
U zborniku koji su zajedno napisali i potpisali stajalo je jasno kao
dan: U dobru i zlu.
Zato što je doista moglo poći u oba smjera.
Svaka medalja ima dva lica. Lice i naličje. Svjetlost i tamu. Dobro i...
Ali i činjenica da se starješine nisu pripremili za obje mogućnosti, nije
bila Sophijina greška. Ali je to postao njezin križ kada su joj jedan po
jedan javili da se povlače s dužnosti, lasa je svrha postala odviše mračna.
Ili: Standardi organizacije su pali. Ili: Starješine su uvelike skrenule s
izvornog zbornika. Kako se moglo očekivati, tjedan nakon incidenta s
djevojkom Pennyweather stigao je prvi nalet pisama. Tvrdili su kako ne
mogu podnijeti smrt maloga, beznačajnog djeteta. Jedan neoprezan
trenutak s bodežom i starješine su se odjednom uplašeno razbježali u
strahu od bijesa mjerodavnih. Kukavice.
Sophia se nije bojala mjerodavnih. Njihov je zadatak bio nadgledati
pale, a ne pravednike. Nadzirati anđele poput Rolanda Sparksa i Arriane
Alter. Dokle god ne pobjegne iz raja, svatko može malo zastraniti. Teška
su vremena upravo vapila za time. Sophia je gotovo izgubila vid čitajući
srceparajuće izlike ostalih starješina. Ali, čak i da je bjegunce željela
natrag, što nije, tu se nije moglo učiniti ništa.
Sophia Bliss, školska knjižničarka koja je bila samo tajnica u
upravnom odboru Zhsmaelima, sada je imala najviši položaj među
starješinama. Ostalo ih je samo dvanaest. A devetorici se nije moglo
vjerovati. Preostale su samo njih tri s golemim šeširima pastelnih boja,
kako se pretvaraju da se klade. I čekaju. Jadno koliko su nisko pale.
Utrka je završila. Zvučnik je isprekidano objavio tko su pobjednici i
kakvi su izgledi u sljedećoj utrci. Bogatuni i pijanci oko njih klicali su ili
tonuli dublje u sjedala.
A djevojka od oko devetnaest godina, platinaste kose svezane u visok
konjski rep, u smeđem baloneru i s neprozirnim tamnim naočalama,
polako se uspela aluminijskim stubama do starješina.
Sophia se ukočila. Što će ona tu?
Bilo je gotovo nemoguće odrediti kamo djevojka gleda, no Sophia se
doista trudila ne zuriti. Kao da je to bilo važno, djevojka je ne bi mogla
vidjeti. Bila je slijepa. Ali tada...
~ 5 ~
Izopćenica je kimnula prema Sophiji. Ah, da, te lude vide žar duša.
Premda je bila slaba, Sophijina životna snaga zacijelo je još bila vidljiva.
Djevojka je sjela u prazni red ispred starješina, okrenula lice prema
utrci i brzim pokretima počela prevrtati u ruci „tip" za klađenje od pet
dolara koji njezine slijepe oči nisu mogle pročitati.
»Bok.« Glas izopćenice bio je miran. Nije se okrenula.
»Doista ne znam zašto si tu«, rekla je gospođica Sophija. Bio je
studeni u Kentuckyju, dan je bio maglovit, ali na njezinu čelu izbile su
graške znoja. »Naša suradnja završila je kada vaše čete nisu uspjele
vratiti djevojku. Koliko god onaj što sebe naziva Philipom blebetao,
nećemo se predomisliti.« Sophia se nagnula prema djevojci i nabrala nos.
»Svi znaju da se izopćenicima ne može vjerovati...«
»Nismo tu radi vas«, rekla je izopćenica, zureći ravno preda se. »Bili
ste samo sredstvo kojim smo se željeli približiti Lucindi. I dalje nas ne
zanima surađivati s vama.«
»U posljednje vrijeme vaša organizacija nikoga ne zanima.«
Koraci na tribinama. Mladić je bio visok i vitak, obrijane glave,
odjeven u baloner jednak djevojčinom. Njegove sunčane naočale bile su
plastične i jeftine, kakve su u trgovinama stajale pored baterija.
Philip je kliznuo na mjesto pored Lyrice Crisp. Kao ni izopćenica, nije
okrenuo glavu prema njima kada im se obratio.
»Ne čudi me što te vidim tu, Sophia.« Spustio je sunčane naočale niže
i otkrio dvije prazne bjeloočnice. »Samo sam razočaran što mi nisi rekla da
si i ti pozvana.«
Lyrica se zgranula kada je vidjela užasne bijele praznine iza naočala.
Čak je i Vivina izgubila hladnokrvnost i ustuknula. Sophia je iznutra
kuhala.
Izopćenica je podignula zlatnu pozivnicu koju je držala između
prstiju, jednaku onoj koju je primila Sophia.
»Ovo smo dobili.«
Samo što je njezina izgledala kao da je bila napisana Brailleovim
pismom. Sophia je posegnula za pozivnicom kako bi se uvjerila, ali
pozivnica je hitro nestala u djevojčinu baloneru.
»Slušajte, vi mali propalice. Ja sam otisnula simbol starješina na vaše
zvjezdane strijele. Radite za mene...«
»Ispravka«, rekao je Philip. »Izopćenici ne rade ni za koga, samo za
sebe.«
Sophia je gledala kako je polako pomicao glavu, pretvarajući se da
~ 6 ~
prati konja u utrci. Uvijek je smatrala sablasnim kako su ostavljali dojam
da vide. A svi su znali kako je on samo pucnuo prstima i mnoge od njih
oslijepio.
»Šteta što je niste uspjeli uhvatiti.« Sophia je osjetila da joj glas
postaje piskutaviji nego što je trebao biti i da privlači poglede starijega
para koji je hodao po tribinama. »Trebali smo surađivati«, bijesno je
protisnula, » i uhvatiti je, a vi, vi ste podbacili.«
»Kako god, to ne bi bilo važno.«
»Molim?«
»Svejedno bi bila izgubljena u vremenu. To je oduvijek bila njezina
sudbina. A starješine bi još uvijek visjeli o niti. To je vaša sudbina.«
Željela se baciti na njega, željela ga je daviti dok te velike bijele oči ne
iskoče iz duplji. Njezin bodež kao da je gorio kroz torbicu od teleće kože u
krilu. Da je to barem bila zvjezdana strijela. Sophia je počela ustajati s
tribina kada se iza njih začuo glas.
»Molim vas, sjednite«, zatutnjao je. »Molim mir na ovome sastanku.«
Taj glas. Odmah je znala tko je. Miran i autoritativan. Zahtijevao je
posvemašnju poniznost. Od njega su se zatresle tribine.
Smrtnici u blizini ništa nisu primijetili, ali Sophijin zatiljak počeo je
gorjeti. Vrućina joj se prožela tijelo i otupila je. Nije to bio običan strah.
Bio je to paralizirajući užas od kojeg joj se smučilo. Je li se usuđivala
okrenuti ?
Krajičkom oka krišom je provirila i vidjela muškarca u crnome odijelu
krojenom po mjeri. Pod crnim šeširom njegova je tamna kosa bila kratko
ošišana. Lice, srdačno i prijazno, nije bilo osobito dojmljivo. Obrijano lice,
ravan nos, smeđe oči koje su se činile poznatim. Gospođica Sophia nije ga
prije vidjela. Ali duboko u sebi znala je tko je.
»Gdje je Cam?« pitao je glas iza njih. »Pozvan je.«
»Vjerojatno se igra Boga u navjestiteljima. Poput ostalih«, izbrbljala
je Lyrica. Sophia ju je blago udarila.
»Igra se Boga, kažete?«
Sophia je tražila riječi kojma bi ispravila takvu nesmotrenu izjavu.
»Nekoliko ih je pratilo Lucindu u prošlost«, rekla je naposljetku.
»Uključujući dva nefila. Nismo sigurni koliko je ostalih.«
»Mogu li znati«, rekao je glas, odjednom leden, »zašto nitko od vas nije
odlučio poći za njom?«
Sophijino se grlo stisnulo, teško je disala. Najintuitivnije trenutke
uvijek ometa panika.
~ 7 ~
»Ne možemo baš, pa... Još uvijek nemamo mogućnosti da...«
Izopćenica ju je prekinula.
»Izopćenici su poduzeli korake kako bi...«
»Tišina«, zapovjedio je glas. »Poštedite me izlika. Ne služe ničemu,
kao ni vi.« Skupina je dugo šutjela. Užasavalo ih je što nisu znali kako mu
udovoljiti. Kada je konačno progovorio, glas je bio blaži, ali ne manje
ubojit. »Previše je toga na kocki. Ništa više ne smijem prepustiti slučaju.«
Stanka. Zatim je tiho rekao,
»Došlo je vrijeme da uzmem stvari u svoje ruke.«
Sophia je presjekla svoj uzdah na dva kako bi prikrila prestravljenost.
Ali nije mogla prestati drhtati. Izravno će se uplesti? To je zbilja bila
najstrašnija mogućnost. Nije mogla zamisliti da surađuje s njim kako bi...
»Vi se nećete upletati«, rekao je. »To je sve.«
»Ali...« Riječ je nehotice pobjegla sa Sophijinih usana. Nije je mogla
vratiti. Ali što je s desetljećima njezina rada? S njezinim planovima? S
njezinim planovima!
Zatim je dugo grmjelo i zemlja se tresla.
Grmljavina se odbijala o tribine i činilo se kao da je u djeliću sekunde
obišla cijelo trkalište.
Sophia se šćućurila od straha. Buka kao da se srazila s njom, s
njezinom kožom i samom srži. Mislila je da će joj se srce rasprsnuti.
Lyrica i Vivina stisnule su se oko nje, čvrsto sklopljenih očiju. Čak su
izopćenici drhtali.
Baš kada je Sophia pomislila kako buka nikada neće prestati i da će
je naposljetku ubiti, grmljavina se pretvorila u potpun muk.
Na trenutak. Na toliko da pogleda oko sebe i shvati kako ljudi na
trkalištu nisu čuli baš ništa.
Šapnuo joj je na uho:
»Tvoje vrijeme u ovome pothvatu je isteklo. Da se nisi usudila stati mi
na put.«
Dolje ispod njih oglasilo se zvono. Široka vrata još jednom su se
treskom otvorila. Ali, sada su udarci konjskih kopita po tlu zvučali kao
ništa, poput najblaže kiše koja pada na krošnje.
Prije nego što su konji prešli startnu crtu, osoba iza njih je nestala i
iza sebe, na podnim daskama gledališta ostavila tek progoren otisak
kopita.
~ 8 ~
Prvo poglavlje
POD PALJBOM
MOSKVA, 15. STUDENOGA 1941.
Lucinda! Dostigli su je glasovi iz mutne tame.
Vrati se!
Čekaj!
Nije se obazirala, nastavila je dalje. Odjek njezina imena odbijao se o
sjenovite zidove navjestitelja i mreškao joj kožu plamenim jezičcima. Je li
to bio Danielov glas ili Camov? Arrianein ili Gabbein? Preklinje li je to
sada Roland da se vrati, ili je to bio Miles?
Uzvike je postajalo sve teže razaznati, zatim Luce više nije mogla
prepoznati dolaze li od strane dobra ili zla. Od neprijatelja ili prijatelja.
Odijeliti ih trebalo je biti lakše, ali ništa više nije bilo lako. Sve što je
nekada bilo crno i bijelo, sada se pretapalo u sivilo.
Naravno, obje su se strane u jednome slagale: svi su je željeli izvući iz
navjestitelja. Kako bi je zaštitili, tvrdili su.
Ne, hvala.
Ne sada.
Ne nakon što su uništili dvorište njezina roditeljskog doma i
pretvorili ga u još jedno prašno bojište. Kada se sjetila lica svojih roditelja
poželjela se vratiti, ali nije znala kako to učiniti kroz navjestitelje. Osim
toga, bilo je prekasno. Cam ju je pokušao ubiti. Ili ono što je mislio da je
ona. Miles ju je spasio, ali čak ni to nije bilo jednostavno. Uspio je odvojiti
njezin odraz zato što mu je do nje bilo i odviše stalo.
A Daniel? Je li njemu bilo dovoljno stalo? Nije znala.
Na kraju, kada su joj prišli izopćenici, Daniel i ostali zurili su u Luce
kao da ona nešto duguje njima.
Ti si naša ulaznica u raj, rekla joj je izopćenica. Cijena.
Što je to značilo? Do prije nekoliko tjedana nije ni znala da izopćenici
postoje. A nešto su od nje željeli, dovoljno jako da se za to bore s Danielom.
Zacijelo je povezano s prokletstvom zbog kojeg se Luce neprestano
reinkarnirala. Ali, što su mislili da Luce može učiniti?
Je li odgovor zakopan tu negdje?
Želudac joj se okretao dok se besmisleno kotrljala kroz hladnu sjenu,
duboko u bezdan mračnoga navjestitelja. Luce...
Glasovi su počeli blijedjeti i nestajati. Ubrzo su se pretvorili u šapat.
~ 9 ~
Gotovo kao da su svi odustali. Dok... nisu ponovo počeli jačati. Postajati
glasniji i jasniji.
Luce...
Ne. Čvrsto je sklopila oči i pokušala ih zapriječiti.
Luanda...
Lucy...
Lucia...
Luška...
Bilo joj je hladno, bila je umorna i nije ih željela čuti. Barem jednom
željela je da je ostave na miru.
Luška! Luška! Luška!
Njezina su stopala udarila u nešto... tup.
Bilo je to nešto vrlo, vrlo hladno.
Stajala je na čvrstome tlu. Znala je da se više ne kotrlja, premda
ispred sebe nije vidjela ništa osim prekrivača tame. Zatim je pogledala
svoje tenisice Converse.
I progutala knedlu.
Nalazile su se u snježnom pokrivaču koji joj je dopirao do polovice
listova. Vlaga i svježina na koju je naviknula, sjenoviti tunel kroz koji je
putovala iz svojega dvorišta u prošlost, pretvarao se u nešto drugo. U
nešto gdje je bjesnjela oluja i gdje je bilo posve ledeno.
Prvi put kad je Luce prošla kroz navjestitelja, iz svoje učeničke sobe u
Shorelineu do Las Vegasa, uz nju su se nalazili njezini prijatelji Shelby i
Miles. Na kraju putovanja naišli su na zapreku: taman sjenoviti zastor
između njih i grada. Miles je jedini pročitao štivo o prolasku, pa je
kružnim pokretima brisao navjestitelja dok se mutna sjena nije oljuštila.
Sve do sada Luce nije znala da je uklanjao smetnju.
Ovaj put nije bilo zapreke. Možda zato što je navjestitelja pozvala
strastveno i svojevoljno i zato što je putovala sama. Ali, izlazak je bio lak.
Gotovo previše. Veo tame sam se razmaknuo. Osjetila je kako je presijeca
udar hladnoće i kako joj od studeni klecaju koljena. Njezina su se rebra
ukočila, od naglog i oštrog vjetra na oši su joj navrle suze.
Gdje se nalazila?
Zbog toga paničnoga skoka kroz vrijeme gotovo je zažalila. Da, morala
je pobjeći, i da, željela je otkriti svoju prošlost, spasiti svoja prošla
utjelovljenja od sve te boli, shvatiti kakvu je ljubav svaki put dijelila s
Danielom. Osjetiti, umjesto da joj se o tome govori. Razumjeti i zatim
poništiti prokletstvo, kakvo god bilo, koje je palo na nju i Daniela.
~ 10 ~
Ali ne na ovakav način. Smrznuta, sama i posve nepripremljena za
mjesto i vrijeme u kojem se nalazila.
Ispred sebe vidjela je snježnu cestu i olovno sivo nebo iznad bijelih
zgrada. Čula je kako nešto u daljini tutnji. Ali, nije željela razmišljati što
to sve znači.
»Čekaj«, šapnula je navjestitelju.
Magličasta sjena odlebdjela je tridesetak centimetara od vrhova
njezinih prstiju. Pokušala ju je uhvatiti, ali navjestitelj joj je drhtavo
izmicao. Skočila je za njim i uhvatila vlažni komadić između prstiju...
Ali, tada se u djeliću sekunde navjestitelj razbio u meke crne komade
koji su pali na snijeg. Prvo su izblijedjeli, zatim nestali.
»Super«, promrmljala je. »Što ću sada?«
Uska cesta u daljini skretala je lijevo i vodila do sjenovitog raskrižja.
Pločnici su bili pokriveni visokim hrpama zgrnutog snijega naguranog uz
dva duga niza bijelih kamenih zgrada. Bile su vrlo neobične. Takvno što
nikad dotad nije vidjela: visoke nekoliko katova s pročeljima isklesanim u
nizove blještavo bijelih lukova i pomno obrađenih stupova.
Svi su prozori bili zamračeni. Luce je pomislila da je možda cijeli grad
zamračen. Jedina svjetlost potjecala je od plinske ulične svjetiljke. Ako je
bilo mjesečine, bila je skrivena iza debeloga sloja oblaka. S neba se opet
začula buka. Grmljavina?
Luce se obgrlila rukama. Smrzavala se.
»Luška!«
Ženski glas. Promukao i oštar, kao u nekoga tko je cijeli život
izvikivao naredbe. Ali, drhtao je.
»Luška, ludo jedna! Gdje si ti?«
Sada je zvučao bliže. Je li se obraćao Luce? Još je nešto bilo u tome
glasu, nešto neobično što Luce nije mogla pretočiti u riječi.
Kada se hramljući pojavila iza snježnog ugla, Luce se zagledala u
ženu, pokušavajući je nekamo smjestiti. Bila je vrlo niska i malo
pogrbljena, možda u kasnim šezdesetima. Nezgrapna odjeća bila je
prevelika za njezino tijelo. Kosu je ugurala pod debeo crn rubac. Kada je
ugledala Luce, njezino se lice izobličilo u neobičan izraz.
»Gdje si bila?«
Luce je pogledala oko sebe. Samo je ona bila na ulici. Starica se
obraćala njoj.
»Ovdje«, čula je sebe kako kaže.
Na ruskom.
~ 11 ~
Rukom je prekrila usta. Dakle, to joj je bilo toliko neobično u staričinu
glasu: govorila je jezikom koji Luce nikada nije učila. Ali, ne samo što je
razumjela svaku riječ, nego ga je i govorila.
»Mogla bih te ubiti«, rekla je žena. Dok je hrlila prema Luce kako bi je
zagrlila, teško je disala.
Zagrlila ju je snažno za ženu tako krhke građe. Od topline tijela koje
se tiskalo uz njezino nakon toliko velike studeni, Luce je poželjela
zaplakati. Snažno joj je uzvratila zagrljaj.
»Bako?« šapnula je. Usne su joj bile blizu ženina uha i nekako je znala
tko je ona.
»Nakon toliko noći otišla sam s posla i otkrila da si nestala«, rekla je
žena. »A ti skakućeš posred ceste poput luđakinje. Jesi li danas uopće bila
na poslu? Gdje ti je sestra?«
S neba je opet zatutnjalo. Zvučalo je kao da se velikom brzinom
približava snažna oluja. Luce je zadrhtala i odmahnula glavom. Nije
znala.
»Aha«, rekla je žena. »Nisi više tako bezbrižna.« Žmirnula je prema
Luce, zatim ju je odgurnula kako bi je bolje pogledala. »Zaboga, što si to
stavila na sebe?«
Luce se vrpoljila dok je njezina baka iz prošloga života zurila u
traperice i čvornatim prstima prelazila preko Luceine flanelske košulje.
Zgrabila je Luce za kratki, zamršeni konjski rep. Ponekad mislim da si
luda poput oca, neka mu je laka zemlja.
»Samo sam...« Luce je cvokotala zubima. »Nisam znala da će biti tako
hladno.«
Žena je pljunula na snijeg kako bi pokazala da to neodobrava. Svukla
je kaput.
»Uzmi ovo prije nego što te ugrabi smrt.« Grubo je omotala kaput oko
Luce, koja ga je napola smrznutim prstima pokušala zakopčati. Baka je
odvezala šal s vrata i omotala ga Luce oko glave.
Velika buka s neba obje ih je prenerazila. Sada je Luce znala da nije
grmljavina.
»Što je to?« šapnula je.
Starica je zurila u nju.
»Rat«, promrmljala je. »Jesi li zajedno s odjećom izgubila i razum?
Hajde. Moramo poći.«
Dok su prelazile snijegom pokrivenu grubo popločenu ulicu i
tramvajsku prugu usječenu u nju, Luce je shvatila da grad ipak nije
~ 12 ~
prazan. Nekoliko automobila bilo je parkirano uz cestu, a iz mračnih
uličica povremeno se čulo njištanje konja upregnutih za kočije koje su
čekale naređenja. Njihovi su se ledeni dahovi grušali u zraku. Preko
krovova promicali su ljudski obrisi. Niže na ulici, muškarac u poderanom
kaputu pomagao je troje male djece da se provuku kroz rešetke
podrumskih vrata.
Na svome se kraju uska ulica pretvorila u široku aveniju s tri traka
odakle je pucao pogled na grad. Tu su bila parkirana samo vojna vozila.
Izgledala su staromodno, gotovo smiješno, poput muzejskih izložaka:
džipovi s platnenim krovom i golemim branicima, upravljači tanki poput
kosti, sa sovjetskim srpom i čekićem naslikanim na vratima. Ali, osim
Luce i njezine bake, na ulicama nije bilo ljudi. Osim jezovite buke na
nebu, bilo je sablasno tiho.
U daljini je vidjela rijeku, a u daljini, na drugoj obali, veliko zdanje.
Čak i u tami, vidjela je šiljaste tornjeve i ukrašene kupole u obliku glavica
luka koji su joj bili istodobno poznati i mitski. Trebao joj je trenutak da
shvati, zatim ju je prožeo strah.
Bila je u Moskvi.
A grad je bio ratno područje.
U sivo nebo podizao se crn dim koji je označivao pogođene dijelove
grada. Lijevo od golemoga Kremlja, točno iza njega, i u daljini desno. Na
ulicama nije bilo borbe, nije bilo znaka da su neprijateljski vojnici već ušli
u grad. Ali, plamenovi na pougljenjenim zgradama, miris paleži i rata
posvuda i prijetnja da će toga biti još, činili su sve još gorim.
Bila je to najgluplja stvar koju je Luce u svojem životu učinila,
vjerojatno u svim svojim životima. Roditelji bi je ubili da su znali gdje je.
Daniel možda više nikada neće razgovarati s njom.
Ali, što ako ne budu imali priliku naljutiti se na nju? Ovdje, posred
ratnog područja, Luce je mogla poginuti.
Zašto je to učinila?
Zato što je morala. U tolikoj panici bilo je teško iskopati tu trunku
ponosa. Ali, zacijelo je tu negdje bila.
Prošla je kroz navjestitelja. Sama. Došla je na daleko mjesto i u
daleku prošlost koju je morala razumjeti. To je željela. Dovoljno dugo su
se prema njoj odnosili kao prema pijunu.
Ali, što sada?
Ubrzala je i čvrsto uhvatila baku za ruku. Ta žena nije mogla znati
kroz što je Luce prolazila, nije imala ni pravu predodžbu o njoj, ali jedini
~ 13 ~
razlog zašto je Luce nastavila ići dalje bila je suha ruka koja ju je čvrsto
držala i vukla za sobom.
»Kamo ćemo?« pitala je Luce baku kada ju je povukla u drugu mračnu
ulicu. Kamen za popločivanje počeo se rijediti i ulica je postala skliska.
Snijeg je promočio Luceine platnene teniske i nožni prsti počeli su gorjeti
od hladnoće.
»Po tvoju sestru Kristinu.« Starica se namrštila. »Onu koja cijele noći
golim rukama kopa rovove da bi ti mogla mirno spavati. Sjećaš se nje?«
Zastali su na mjestu koje nisu osvjetljivale ulične svjetiljke. Luce je
nekoliko puta trepnula kako bi joj se oči brže priviknule. Stajale su ispred
nečega što je izgledalo kao vrlo dug jarak posred grada.
Tu se nalazilo barem stotinu ljudi. Svi su se umotali u odjeću do ušiju.
Neki su klečali i kopali lopatama. Neki su kopali rukama. Drugi su
ukočeno stajali i promatrali nebo. Nekolicina vojnika odvozila je zemlju i
kamenje u tačkama i poljskim kolicima kako bi pojačali šljunčanu
barikadu na kraju ulice. Njihova su tijela bila skrivena ispod debelih
suknenih vojničkih kaputa koji su lepršali oko koljena, ali ispod čeličnih
kaciga njihova su lica bila ispijena kao i lica civila. Lucinda je shvatila da
su žene, djeca i muškarci u vojnim odorama radili zajedno, da do
posljednjeg daha čine sve što mogu kako bi grad pretvorili u utvrdu i
zaustavili neprijateljske tenkove.
»Kristina«, pozvala ju je baka. U glasu se čula ona ista ljubav
pomiješana sa strahom kao kad je tražila Luce.
Pored nje se gotovo odmah pojavila djevojka.
»Gdje si tako dugo?«
Visoka i vitka, s tamnim pramenovima koji su pobjegli ispod šešira
uska oboda, Kristina je bila vrlo lijepa. Luce je progutala knedlu. Odmah
je shvatila da je djevojka dio njezine obitelji.
Kristina je podsjetila Luce na Veru, sestru iz drugog prošloga života.
Tijekom vremena, Luce je zacijelo imala stotine sestara. Tisuće. Sve su
doživjele sličnu sudbinu. Sestre, braća, roditelji i prijatelji koje je voljela i
izgubila. Nitko od njih nije znao što će se dogoditi. Svi su ostali ožalošćeni.
Možda je postojao način da se to promijeni i olakša ljudima koji su je
voljeli. Možda je to dio onoga što je Luce mogla učiniti u svojim prošlim
životima.
Kroz grad je protutnjao prasak. Dovoljno blizu da se tlo pod Luceinim
stopalima zaljulja i da pomisli kako joj je bubnjić u desnom uhu puknuo.
Na uglu su se oglasile sirene za zračni napad.
~ 14 ~
»Bako.« Kristina je uhvatila staricu za lakat. Bila je na rubu suza.
»Nacisti. Tu su, zar ne?«
Nijemci. Luce je prvi put samostalno prošla kroz vrijeme i našla se
točno u središtu Drugog svjetskog rata.
»Napadaju Moskvu?« Njezin glas je drhtao. »Večeras?«
»Trebali smo otići iz grada s drugima«, rekla je Kristina s gorčinom.
»Sada je prekasno.«
»I ostaviti tvoju majku, oca i djeda?« Baka je odmahnula glavom.
»Ostaviti njihove grobove?«
»Bolje da im se ondje pridružimo«, prasnula je Kristina. Posegnula je
za Luce i stisnula joj ruku. »Ti si znala za napad? Ti i tvoj prijatelj kulak?
Je li to razlog zašto jutros nisi došla na posao? Bila si s njim, zar ne?«
Što je to njezina sestra mislila da je Luce znala? S kime je mogla biti?
S kim, osim s Danielom?
Naravno, Luška je zacijelo sada s njim. Ako je njezina obitelj
zamijenila Lušku s Luce...
U prsima ju je stegnulo. Koliko joj je vremena preostalo prije nego što
umre? Što ako Luce uspije naći Lušku prije toga?
Luška.
Sestra i baka zurile su u nju.
»Što je s njom večeras?« pitala je Kristina.
»Idemo.« Baka se namrštila. »Misliš da će Moskoviči zauvijek držati
svoj podrum otvoren?«
Propeleri bojnog zrakoplova zazujali su na nebu iznad njih. Dovoljno
blizu da Luce, kada je podignula pogled, jasno vidi crnu svastiku na donjoj
strani krila. Prožela ju je jeza. Zatim je još jedan prasak zatresao grad i
zrak je postao gust od tamnoga dima. Pogodili su nešto u blizini. Još dva
snažna praska zatresla su tlo pod njezinim nogama.
Na ulicama je zavladao kaos. Mnoštvo iz rovova počelo je odlaziti,
rasuli su se po desetak uskih uličica. Neki su se gurali silazeći stubama
postaje podzemne željeznice koja se nalazila na uglu, kako bi bombe
dočekali ispod zemlje, drugi su nestali u tamnim vežama.
Kod sljedeće zgrade Luce je krajičkom oka ugledala kako netko trči.
Bila je to djevojka njezinih godina s crvenim šeširom i u dugom vunenom
kaputu. Okrenula je glavu samo trenutak, zatim je otrčala dalje. Ali to je
bilo dovoljno da Luce shvati.
Bila je to Luška.
Istrgnula se iz bakine ruke.
~ 15 ~
»Oprosti. Moram ići.«
Luce je duboko udahnula i otrčala niz ulicu, ravno u dim koji se počeo
podizati, prema najvećim eksplozijama.
»Jesi li poludjela?« viknula je Kristina. Ali, nisu krenule za njom. Za
to bi i same morale biti sulude.
Luce nije osjećala stopala dok je pokušavala trčati kroz snijeg na
pločniku koji joj je dopirao do pola listova. Kada je došla do ugla kamo je
vidjela da je odjurilo njezino prošlo utjelovljenje s crvenom kapom,
usporila je. Zatim je suspregnula dah.
Zgrada koja je zauzimala pola ulice bila je napola srušena. Bijeli
kamen bio je prošaran crnim pepelom. S jedne strane zgrade vatra je
stvorila grotlo.
Eksplozija je izbacila iz zgrade gomile neprepoznatljivih krhotina.
Snijeg je bio prošaran crvenim. Luce se lecnula, zatim je shvatila kako
crveni tragovi nisu krv nego komadi svile. Tu je zacijelo bila krojačka
radnja. Po ulici je bilo razbacano nekoliko crnih nagorjelih vješalica s
odjećom. U jarku je postrance ležala krojačka lutka. Gorjela je. Luce je
morala pokriti glavu bakinim šalom kako je dim ne bi ugušio. Kamo god je
stala, u snijeg su se usijecale staklene i kamene krhotine.
Trebala bi se vratiti, naći baku i sestru, one će joj pomoći da nađe
sklonište, ali nije mogla. Morala je naći Lušku. Nikada prije nije bila
toliko blizu svojem prošlom utjelovljenju. Luška je mogla pomoći Luce da
shvati zašto je njezin život drukčiji. Zašto je Cam odapeo strijelu prema
njezinu odrazu misleći kako je to ona i rekao Danielu,
»Bolje da tako završi.« Bolje tako nego... kako?
Polako se okrenula pokušavajući vidjeti bljesak crvene kape u noći.
Ondje je.
Djevojka je trčala nizbrdo prema rijeci. I Luce je potrčala. Trčale su
jednako brzo. Kada se Luce pognula na zvuk eksplozije, Luška je učinila
isto. Bilo je to poput neobičnog odjeka Luceina pokreta. Ali, kada su došle
do obale odakle su mogle vidjeti grad, Luška je stala i ukočila se baš kao
Luce.
Pedesetak metara ispred Luce, osoba koja je izgledala kao da je njezin
odraz u ogledalu počela je jecati.
Mnogi su dijelovi Moskve bili u plamenu. Toliko domova bilo je
sravnjeno sa zemljom. Luce je pokušala zamisliti živote koji su te večeri u
tome gradu bili uništeni, ali činili su joj se dalekim i nedostižnim, poput
nečega što je pročitala u povijesnim knjigama.
~ 16 ~
Djevojka je ponovo krenula. Trčala je toliko brzo da je Luce ne bi
mogla dostići čak i da je željela. Trčale su oko golemih grotla usječenih u
popločenu ulicu. Trčale su pored gorućih zgrada koje su strahovito i glasno
pucketale, to čini vatra kada se širi. Prošle su pored smrskanih i
prevrnutih vojnih kamiona, pougljenjene ruke visjele su sa strana.
Zatim je Luška skrenula desno i Luce je više nije vidjela. Osjetila je
navalu adrenalina. Nastavila je ravno, njezina su stopala sve brže i
snažnije udarala po snijegom pokrivenoj ulici. Samo očajnici trče tako
brzo. Kada ih potiče nešto važnije od njih samih.
Luška je mogla trčati samo prema jednome.
»Luška...«
Bio je to njegov glas.
Gdje je ? Na trenutak, Luce je zaboravila svoje prošlo utjelovljenje,
mladu Ruskinju čiji se život mogao završititi svakog trenutka i kako
Daniel nije bio njezin Daniel, premda...
Naravno da je bio.
On nikada nije umirao. Uvijek je bio tu. Uvijek je bio njezin, a ona
njegova. Sve što je željela bilo je naći se u njegovu naručju, utonuti u
njegov snažan stisak. On če znati što treba učiniti, on će joj moči pomoći.
Zašto je prije posumnjala u njega?
Privučena njegovim glasom, potrčala je. Ali, nigdje ga nije vidjela. Ni
Lušku. Ulicu dalje od rijeke, na osamljenom raskrižju, Luce je naglo stala.
Dah joj je bio zarobljen u smrznutim plućima. Duboko u uši prodirala
je hladna, pulsirajuća bol, zbog ledenih trnaca u stoplaima stajanje joj je
bilo nepodnošljivo.
Kamo bi trebala ići ?
Ispred nje nalazila se golema prazna građevinska parcela, ispunjena
građevnim kamenom i odijeljena od ulice skelama i željeznom ogradom.
Ali čak i u mraku Luce je vidjela da je to starija ruševina, ne nešto što je
uništila bomba iz zračnog napada.
Nije bilo dojmljivo, bila je to samo ružna, napuštena rupa. Nije znala
zašto je još tu i zašto je prestala trčati za Danielovim glasom...
Dok nije čvrsto uhvatila ogradu, trepnula i ugledala bljesak.
Crkva. Na mjestu te prazne rupe stajala je veličanstvena bijela crkva.
Na pročelju se nalazio golem triptih mramornih lukova. Pet zlatnih
tornjeva uzdizalo se visoko u nebo. Unutra su se nizovi ulaštenih drvenih
klupa protezali u nedogled. Na vrhu bijelih stuba nalazio se oltar, a zidove
~ 17 ~
i visoke stropove presvodene lukom prekrivale su pomno nalsikane freske.
Posvuda su bili anđeli.
Crkva Krista Spasitelja.
Kako je Luce to mogla znati ? Zašto je svakim atomom svoga bića
osjećala kako je to ništavilo nekada bila dojmljiva bijela crkva?
Zato što je prije nekoliko trenutaka bila tu. Na metalu u pepelu
vidjela je otiske nečijih ruku. Tu je zastala i Luška, zurila je u ruševine
crkve i nešto osjetila.
Luce se uhvatila za ogradu, ponovo trepnula i vidjela sebe, ili Lušku,
kao djevojčicu.
Sjedila je unutra, na jednoj od klupa, u bijeloj čipkanoj haljini.
Orgulje su svirale dok su ljudi dolazili na misu. Naočit muškarac koji joj je
stajao zdesna zacijelo je bio njezin otac, a žena pored njega, majka. Tu je
bila i baka, koju je Luce baš upoznala i Kristina. Obje su izgledale mlađe i
uhranjenije. Luce se sjetila kako je baka rekla da su joj roditelji mrtvi. Ali,
tu su izgledali toliko živo. Činilo se da poznaju sve, pozdravljali su svaku
obitelj koja je prošla pored klupe. Luce je promatrala svoje prošlo
utjelovljenje kako gleda oca dok se rukuje s lijepim plavokosim mladićem.
Mladić se nagnuo preko klupe i nasmiješio joj se. Imao je najljepše
ljubičaste oči.
Ponovo je trepnula i prizor je nestao. Parcela je ponovo bila tek nešto
više od hrpe građevnog kamena. Smrzavala se. Bila je sama. Još jedna
bomba prasnula je s druge strane rijeke, a Luce je od zaprepaštenosti pala
na koljena. Prekrila je lice rukama i...
... čula kako netko tiho plače. Podignula je glavu, žmirnula u duboku
tamu između ruševina i ugledala ga.
»Daniele«, šapnula je. Izgledao je jednako kao prije. Čak i u ledenoj
tami gotovo je isijavao svjetlost. Plave kose kroz koju je željela zauvijek
prolaziti prstima, ljubičasto-sivih očiju koje kao da su bile stvorene kako
bi zurile u njezine. Neodoljiva lica, visokih jagodica i onih usana.
Srce joj je počelo lupati, morala se čvršće uhvatiti za ogradu kako ne
bi pohitala prema njemu.
Jer nije bio sam.
Bio je s Luškom. Bodrio ju je, milovao joj obraz i poljupcima brisao
suze. Bili su zagrljeni, glava nagnutih u beskrajnom poljupcu. Toliko su
bili izgubljeni u zagrljaju, da se činilo kako nisu zamijetili da se ulica
trese i ljulja od još jednoga praska. Izgledali su kao da na svijetu ne
postoji ništa osim njih.
~ 18 ~
Između njihovih tijela nije bilo praznog prostora. Nije se moglo vidjeti
gdje jedno od njih završava, a drugo počinje.
Lucinda je ustala i prišuljala se naprijed, u mraku se pomicala od
jedne do druge hrpe građevnog materijala, čeznući da mu bude bliže.
»Mislila sam da te nikada neću naći«, Luce je čula kako govori njezino
prošlo utjelovljenje.
»Uvijek ćemo jedno drugo naći«, odgovorio je Daniel, podignuo je s tla
i čvršće privinuo uza se. »Uvijek.«
»Hej, vas dvoje!« viknuo je glas iz dovratka susjedne zgrade.
»Dolazite?«
Preko trga, nasuprot praznoj parceli, mladić čije lice nije mogla vidjeti
uvodio je malu skupinu u čvrstu kamenu zgradu. To je bilo mjesto kamo
su krenuli Luška i Daniel. To je zacijelo bio njihov plan, zajedno naći
sklonište.
»Da!« viknula im je Luška. Pogledala je Daniela. »Idemo s njima.«
»Ne«, rekao je odsječno. Prestrašeno. Luce je odviše dobro poznavala
taj ton.
»Bit ćemo sigurniji ako nismo na ulici. Zar se nismo zato sastali?«
Daniel se okrenuo kako bi pogledao iza sebe. Pogledom je pretraživao
baš pored mjesta gdje se skrivala Luce. Kada je nebo osvijetlila još jedna
runda zlatnocrvenih eksplozija, Luška je vrisnula i zarinula lice u
Danielova prsa. Tako je samo Luce vidjela izraz na njegovu licu.
Nešto ga je mučilo. Nešto veće od straha od bombi.
Oh ne.
»Daniile!« mladić je stajao pored zgrade i još uvijek držao vrata
skloništa otvorena. »Luška! Daniile!«
Svi su ostali već bili unutra.
Tada je Daniil okrenuo Lušku i primaknuo usne njezinu uhu. U
sjenovitom skrovištu, Luce je sve boljelo od želje da dozna što joj je šaptao.
Je li joj govorio nešto od onoga što je Daniel govorio njoj kada je bila
uzrujana i svladana osjećajima? Željela je potrčati prema njima i
odgurnuti Lušku, ali nije mogla. Nešto duboko u njoj nije joj dalo da se
pomakne.
Usredotočila se na Luškin izraz lica, kao da joj o njemu ovisi život.
Možda i ovisi.
Luška je kimala dok je Daniil govorio, njezino se lice preobrazilo iz
užasnutog u mirno i gotovo spokojno. Sklopila je oči. Još jednom je
~ 19 ~
kimnula. Zatim je nagnula glavu, a usne su joj se polako razvukle u
osmijeh.
Osmijeh?
Ali zašto? Kako? Gotovo kao da je znala što će se dogoditi. Daniil ju je
uzeo naručje i nagnuo. Sagnuo se kako bi je još jednom poljubio. Čvrsto je
pritisnuo usne na njezine i rukama je prolazio kroz njezinu kosu, preko
bokova i svakog centimetra njezina tijela.
Bilo je to toliko strastveno da se Luce zacrvenjela, toliko prisno da
nije mogla disati, toliko prelijepo da nije mogla otrgnuti pogled. Ni na
trenutak.
Čak ni kada je Luška kriknula.
I planula u stup proždiruće bijele vatre.
Plamena ciklona bila je nezemaljska, kao da je tekuća, na sablastan
način gotovo otmjena, poput dugog svilenog šala što se omatao oko
blijedoga tijela. Posve je progutala Lušku, kuljala je iz nje i oko nje,
osvijetlivši kao na pozornici njezine udove koji su gorjeli i mlatarali,
mlatarali, zatim više nisu. Daniil je nije pustio, ni kada mu je vatra
oprljila odjeću, ni kada je morao pridržavati njezino opušteno, nesvjesno
tijelo, ni kada je ružnim, reskim siktanjem plamen progorio njezino meso,
ni kada joj je koža pougljenila i pocrnjela.
Tek kada se vatra konačno ugasila, tako brzo kao kada se utrne jedna
jedina svijeća i kada se nije imalo što za pridržati osim pepela, Daniil je
pustio da mu ruke padnu.
Ni u najluđim maštanjima o vraćanju u svoju prošlost, Luce nije
zamislila to, svoju smrt. Bila je toliko stvarna i strašna, strasnija od
njezinih najmračnijih noćnih mora. Stajala je na hladnome snijegu,
paralizirana prizorom, zbog kojeg se njezino tijelo nije moglo pomaknuti.
Posrćući, Daniil se odmaknuo od pougljenjene hrpe na snijegu i
zaplakao. Suze su klizile niz njegove obraze i ostavljale čiste tragove na
čađi, koja je bila sve što mu je ostalo od nje. Njegovo se lice izobličilo.
Ruke su mu se tresle. Luce su se činile golim, velikim i praznim, kao da su
pripadale Luškinu struku, njezinoj kosi i obrazima, premda je zbog te
pomisli bila neobično ljubomorna. Što zaboga učiniti s rukama kada je
jedina stvar koju su željele držati odjednom i na jeziv način nestala?
Jedna djevojka, jedan život, nestali su.
Bol ne njegovu licu uvukla se u Luceino srce, stegnula ga i posve ga
iscijedila. Usprkos tolikoj boli i zbunjenosti, gledati njegovu patnju za nju
je bilo teže.
~ 20 ~
Tako se osjećao u svakom životu.
Nakon svake smrti.
Iznova i iznova i iznova.
Luce je pogriješila kada je pomislila da je Daniel sebičan. Nije bila
riječ o tome da nije mario. Nego je mario toliko da ga je to slomilo. Premda
ju je još uvijek mrzila, razumjela je njegovu gorčinu i ograđivanje od
svega. Možda ju je Miles volio, ali njegova se ljubav nije mogla mjeriti s
Danielovom.
Nikada se neće moći mjeriti.
»Daniele!« kriknula je, izašla iz sjene i potrčala prema njemu.
Željela je vratiti sve zagrljaje i poljupce koje je gledala kako daje
njezinom prošlom utjelovljenju. Znala je da je to pogrešno, da je sve
pogrešno.
Daniil ju je gledao razrogačenih očiju. Licem mu je preletio izraz očaja
i užasa.
»Što je to?« rekao je polako. Optužujući. Kao da nije upravo pustio
svoju Lušku da umre. Kao da je gledati Luce bilo teže nego gledati kako
Luška umire. Podignuo je ruku, crnu od pepela i uperio u nju prst. »Što se
događa?«
Strahovito ju je boljelo što ju je tako gledao. Stala je u mjestu i
treptajem istjerala suzu iz oka.
»Odgovori mu«, rekao je netko, glas iz sjene. »Kako si dospjela
ovamo?«
Luce je uvijek mogla prepoznati taj nabusiti glas. Nije morao izaći iz
sjene dovratka skloništa kako bi znala da je to Cam.
S tihim praskom i klepetom, kao da razmotava golemu zastavu,
razmotao je veličanstvena krila. Raširila su se iza njega i učinila ga
divnijim i strasnijim nego inače. Luce nije mogla prestati zuriti. Na
mračnu ulicu bacala su zlaćan sjaj. Luce je žmirnula pokušavajući shvatiti
prizor ispred sebe. Bilo ih je još, još likova vrebalo je iz sjena. Sada su svi
prišli bliže.
Gabbe. Roland. Molly. Arriane.
Svi su bili tu. Zategnutih krila, svinutih prema naprijed. Bilo je to
poput zasljepljujuće blještavog zlatno-srebrnog mora u mračnoj ulici.
Izgledali su napeto. Vrhovi krila su drhtali, kao da su spremni jurnuti u
bitku.
Barem jednom, Luce nije osjećala strah od njihovih veličanstvenih
krila ili težine njihovih pogleda. Osjećala je odvratnost.
min@
~ 21 ~
»Zar svaki put gledate?« pitala je.
»Luška«, rekla je Gabbe hladnim glasom. »Samo nam reci o čemu je
riječ.«
Zatim joj je prišao Danili i čvrsto je uhvatio za ramena. Tresao ju je.
»Luška!«
»Ja nisam Luška!« viknula je Luce, odmaknula se od njega i povukla
pet ili šest koraka natrag.
Bila je užasnuta. Kako su sami sebe mogli podnijeti? Kako su mogli
samo sjediti prekriženih ruku i gledati je kako umire?
Sve je to bilo previše. Nije na to bila spremna.
»Zašto me tako gledaš?« pitao je Daniil.
»Nije to ona tko misliš da jest, Daniile«, rekla je Gabbe. »Luška je
mrtva. Ovo je... ovo je...«
»Što je ovo?« pitao je Daniil. »Kako to da sada tu stoji? Jer...«
»Pogledaj odjeću. Očito je da je...«
»Šuti, Came, možda nije«, rekla je Arriane.
I ona je izgledala kao da se boji da je Luce to što je Cam želio reći. Još
jedan pisak iz zraka, zatim je na zgrade s druge strane ceste pao pljusak
topničkih čahura, zaglušivši Luce i zapalivši drveno skladište. Anđeli se
nisu brinuli zbog rata koji se vodio oko njih, nego zbog nje. Razmak
između nje i anđela bio je oko šest metara. Izgledali su kao da je se boje
jednako koliko se ona bojala njih. Nitko joj se nije približio.
Svjetlost goruće zgrade bacala je Daniilovu sjenu daleko od njegova
tijela. Usredotočila se i pokušala je prizvati. Hoće li upaliti? Stisnula je oči
i svaki mišić u njezinu tijelu se ukočio. Još uvijek je bila nespretna, nije
znala što učiniti da prizove sjenu u ruke.
Kada su tamni obrisi počeli podrhtavati, skočila je. Objema rukama
zgrabila je sjenu i počela je oblikovati u loptu, kako je vidjela da čine
njezini profesori, Steven i Francesca, jednog od prvih dana u Shorelineu.
Tek prizvani navjestitelji uvijek su bili nejasni i bezoblični. Prvo ih je
trebalo brzo okretati dok ne dobiju čvrste obrise. Samo ih se tada moglo
povući i rastegnuti u veliku plosnatu površinu. Tada se navjestitelj
pretvarao u zaslon kroz koji se mogla vidjeti prošlost, ili u vrata kroz koja
se moglo proći.
Ovaj navjestitelj bio je ljepljiv, ali brzo ga je uspjela rastegnuti i
oblikovati. Posegnula je unutra i otvorila vrata.
Nije tu više mogla ostati. Sada je imala zadatak: naći sebe u drugome
životu živu, otkriti na kakvu su cijenu mislili izopćenici, i na kraju,
~ 22 ~
pronaći razlog prokletstva između nje i Daniela.
Zatim ga poništiti.
Dok je oblikovala navjestitelja drugi su se zgražali.
»Kada si to naučila?« šapnuo je Daniil.
Luce je odmahnula glavom. Njezino objašnjenje samo bi ga zbunilo.
»Lucinda!« posljednje što je čula bio je njegov glas kako je oslovljava
njezinim pravim imenom.
Čudno, gledala je ravno u njegovo zabezeknuto lice, ali nije vidjela
kako se njegove usne miču. Varale su je oči.
»Lucinda!« viknuo je još jednom, glasom koji je od paničnog straha
postajao sve viši, trenutak prije nego što je naglavce zaronila u tamu koja
ju je vukla k sebi.
~ 23 ~
Drugo poglavlje
PAO S NEBA
MOSKVA, 15. STUDENOGA 1941.
»Lucinda!« viknuo je Daniel opet, ali bilo je kasno. U tom je trenutku
nestala.
Tek se pojavio u tom pustom, snijegom pometenom kraju. Osjetio je
bljesak svjetlosti iza sebe i vrućinu plamena u blizini, ali sve što je vidio
bila je Luce. Pohitao je prema njoj, prema mračnom uličnom uglu. U
tuđem pohabanom kaputu izgledala je sićušno. Uplašeno. Gledao je kako
otvara sjenu i...
»Ne!«
Zgradu iza njega pogodila je raketa. Tlo se zatreslo, ulica se propela i
raspuknula, a staklo, željezo i beton sastali su se u zraku i pljusnuli dolje.
Nakon toga ulica je postala sablasno tiha. Ali Daniel to gotovo nije
zamijetio. Samo je u nevjerici stajao medu otpadom.
»Ide dalje u prošlost«, promrmljao je i otresao prašinu s ramena.
»Ide dalje u prošlost«, rekao je netko.
Taj glas. Njegov glas. Odjek?
Ne, bilo je preblizu za odjek. A odviše razgovjetno da bi došlo iz
njegove glave.
»Tko je to rekao?« Projurio je pored hrpe isprepletenih greda gdje je
bila Luce.
Dva zaprepaštena uzdaha.
Daniel je stajao licem u lice sa sobom. Ne posve sa sobom, nego s
prijašnjom inačicom sebe, nešto manje ciničnom. Ali, iz kojeg vremena?
Gdje se nalazio?
»Ne diraj!« viknuo je Cam obojici. Bio je odjeven u časničku odoru,
čizme i debeo crni kaput. Kada je vidio Daniela, njegove su oči zasjale.
Oba su se Daniela nesvjesno približila jedan drugome, pažljivo su
kružili jedan oko drugoga po snijegu. Tada su ustuknuli.
»Dalje od mene«, stariji je upozorio mlađeg. »Opasno je.«
»Znam«, prasnuo je Daniel. »Misliš da ne znam?« Od same blizine
drugoga sebe želudac mu se okrenuo. »Već sam bio ovdje. Ja sam ti.«
»Što želiš?«
»Ja sam...« Daniel je pogledao oko sebe, pokušao je shvatiti gdje se
nalazi. Nakon života dugog nekoliko tisuća godina, u kojem je volio i gubio
~ 24 ~
Luce, njegovo je pamćenje oslabjelo. Bilo je teško sjetiti se prošlosti koja se
ponavljala. Ali, na tome mjestu nije bio toliko davno, toga se mjesta
sjećao...
Opustošeni grad. Na ulicama snijeg. Na nebu vatra.
Mogao je to biti jedan od stotinu ratova.
Ali ovo je...
... mjesto gdje se otopio snijeg. Crno grotlo u moru bjeline. Daniel je
pao na koljena i posegnuo prema prstenu crnoga pepela koji je obojio tlo.
Sklopio je oči. I sjetio se točno kako je umrla u njegovu naručju.
Moskva. 1941.
Dakle, prolazila je kroz svoje prošle živote, to je činila. Nadala se da
će tako shvatiti.
Zapravo, njezine smrti nisu imale smisla. Daniel je to znao bolje od
ikoga.
Ali, u nekim joj je životima pokušao malo pojasniti, nadajući se da će
se tako nešto promijeniti. Nekada se nadao da će tako duže poživjeti,
premda nikada nije upalilo. Nekada, kao u doba opsade Moskve, odlučio je
poslati je dalje brže nego što je trebalo. Kako bi je poštedio. Tako da
njegov poljubac bude posljednje što će u tom životu osjetiti.
Tijekom stoljeća, ti su životi bacali najduže sjene. Ti su se životi
isticali i privlačili Luce poput magneta dok je tumarala kroz navjestitelje.
U tim joj je životima otkrio što je trebala znati, premda je znao da će je to
uništiti.
Poput njezine smrti u Moskvi. Dobro je se sjećao i zato se glupo
osjećao. Sjećao se smjelih riječi koje joj je šapnuo i strastvenog poljupca.
Ushićenja i spoznaje na njezinu licu dok je umirala. Ali, ništa se nije
promijenilo. Njezin kraj bio je jednak kao i uvijek.
I Daniel je nakon toga ostao jednak. Turoban. Mračan. Prazan.
Uništen. Neutješan.
Gabbe je prišla bliže i nogom gurnula snijeg preko prstena od pepela
što je ostao nakon Luškine smrti. Njezina krila, laka poput pera, sjajila su
u noći, a kada se pogrbila, njezino tijelo obavila je svjetlucava aura.
Plakala je.
I drugi su se približili. Cam. Roland. Molly. Arriane.
Daniil, Daniel iz davne prošlosti, upotpunio je njihovu šaroliku
skupinu.
»Ako si tu kako bi nas upozorio na nešto«, viknula je Arriane, »onda
reci što želiš i idi.« Njezina krila što su se prelijevala u duginim bojama
~ 25 ~
savila su se gotovo zaštitnički. Stala je ispred Daniila, koji je bio malo siv
u licu.
Za anđele je bilo neprirodno i nedopušteno stupati u vezu sa svojim
prijašnjim inačicama. Daniel se preznojio i postalo mu je slabo, je li to bilo
zato što je morao ponovo doživjeti Lucienu smrt, ili zato što je bio toliko
blizu svojemu prijašnjem sebi, nije znao.
»Upozoriti nas?« rugala se Molly i kružila oko Daniela. »Zašto bi
Daniel Grigori odstupio od svojega puta kako bi nas na nešto upozorio?«
Unijela mu se u lice, izazivajući ga svojim krilima boje bakra. »Ne, sjetila
sam se što smjera. Ovaj stoljećima skače kroz prošlost. Uvijek traži, ali
uvijek zakasni.«
»Ne«, šapnuo je Daniel. To nije moglo biti istina. Odlučio je da će je
uhvatiti i to će učiniti.
»Samo je željela pitati«, rekao je Roland Danielu, »kako to da si sada
ovdje? Iz kojeg vremena dolaziš?«
»Gotovo sam zaboravio«, rekao je Cam trljajući sljepoočnice. »Traži
Lucindu. Ona je ispala iz vremena.« Okrenuo se prema Danielu i podignuo
obrvu. »Možda ćeš sada zaboraviti na ponos i zatražiti od nas pomoć?«
»Ne treba mi pomoć.«
»Čini se da ti treba«, podsmjehivao mu se Cam.
»Ne miješaj se«, prasnuo je Daniel. »Poslije ćeš nam zadati dovoljno
nevolja.«
»Ah, kako je to zabavno«, Cam je počeo pljeskati. »Sada se imam čemu
radovati.«
»Igraš opasnu igru, Daniele«, rekao je Roland.
»Znam.«
Cam se zloslutno i mračno nasmijao.
»Dakle, konačno smo stigli do kraja igre, zar ne?«
Gabbe je progutala.
»Znači... nešto se promijenilo?«
»Počela je shvaćati!« rekla je Arriane. »Otvara navjestitelje, prolazi
kroz vrijeme i još je živa!«
Danielove oči zasjale su ljubičastim sjajem. Okrenuo se od njih i
pogledao prema ruševinama crkve, prema mjestu gdje je prvi put vidio
Lušku.
»Ne mogu ostati. Moram je stići.«
»Pa, ako se dobro sjećam«, rekao je Cam tiho, »to ti nikada neće
uspjeti. Prošlost je već zapisana, brate.«
~ 26 ~
»Možda tvoja jest. Ali moja budućnost nije.« Daniel nije mogao
razbistriti misli. Krila su ga iznutra pekla i boljela od želje da ih pusti
van. Ona je nestala. Ulica je bila prazna. Nije se morao brinuti da će ga
netko vidjeti.
Zabacio je ramena i pustio da se šušteći rašire. Tako. Kakva lakoća.
Potpuna sloboda. Sada je mogao bistrije razmišljati. Trebao mu je
trenutak samoće. Sa sobom. Ispalio je pogled prema drugome Danielu i
vinuo se u nebo.
Nekoliko trenutaka potom, ponovo je čuo isti zvuk, isto šuštanje krila
koja se šire, zvuk još jednoga para krila, ali mladih, kako uzlijeću.
Danielova ga je prijašnja inačica sustigla.
»Kamo?«
Bez riječi spustili su se na izbočinu na trećem katu u blizini
Patrijarhova ribnjaka, na krov nasuprot Luceinu prozoru, odakle su je
često promatrali kako spava. Daniil se zacijelo sjećao bolje, ali nejasne
uspomene na Luce kako leži i sanja pod pokrivačima, prožele su
Danielova krila toplinom.
Obojica su bili turobni. Bilo je tužno i ironično što je njezina zgrada u
bombardiranome gradu bila pošteđena, ali ne i ona. Stajali su u hladnoj
noći u tišini i pažljivo odmicali krila iza sebe kako se ne bi nehotice
dodirnula.
»Što će biti s njom u budućnosti?«
Daniel je uzdahnuo.
»Dobro je da je u njezinu sadašnjem životu nešto drukčije. Prokletstvo
se nekako... promijenilo.«
»Molim?« Daniil je podignuo pogled, a nada koja je jasno sjala u
njegovim očima, sada je potamnjela. »Želiš reći kako u sadašnjem životu
nije prisegnula?«
»Mislimo da je tako. Djelomično je zbog toga. Čini se kako se pojavila
mogućnost iznimke zbog koje joj je dopušteno živjeti duže od uobičajenog
vremena.«
»Ali, to je tako opasno«, rekao je Daniil brzo i odlučno. Iz njega je
izletjelo ono što je prolazilo kroz Danielovu glavu od posljednje noći u
Maču i križu, kada je shvatio da je ovaj put drukčije. »Mogla bi umrijeti i
više se ne vratiti. To bi mogao biti kraj. Sada je baš sve na kocki.«
»Znam.«
Daniil je zastao kako bi se pribrao. »Oprosti. Naravno da znaš. Ali...
pitanje je razumije li ona zašto je taj život drukčiji?«
~ 27 ~
Daniel je pogledao svoje prazne ruke.
»Uhvatila ju je jedna od starješina Zhsmaelima i ispitala je još dok
Luce nije znala ništa o svojoj prošlosti. Lucinda zna da su se svi uhvatili
za činjenicu da nije bila krštena... Ali toliko toga ne zna.«
Daniil je stao na izbočinu i pogledao kroz njezin tamni prozor.
»Što je onda loše?«
»Bojim se da mnogo toga ni ja ne znam. Ako je ne nađem i ne
zaustavim prije nego što bude kasno, ne mogu predvidjeti posljedice
njezina bijega u prošlost.«
Dolje na ulici zasvirala je sirena. Zračna opasnost je prestala. Ubrzo
će Rusi izaći van i pročešljati grad u potrazi za preživjelima.
Daniel je pomno prelazio svojim nepotpunim sjećanjima. Odlazi još
dublje u prošlost, ali u koji život? Okrenuo se i oštro pogledao svojeg
prijašnjeg sebe.
»I ti se toga sjećaš, zar ne?«
»Kako... se vraćala?«
»Da. Ali koliko daleko?« Govorili su uglas i zurili u mračnu ulicu.
»I gdje će stati?« rekao je Daniel naglo i odmaknuo se od ruba. Sklopio
je oči i duboko udahnuo. »Luce je sada drukčija. Ona je...« Gotovo je mogao
osjetiti njezin miris. Čistu, jasnu svjetlost, poput sunca. »Nešto se duboko
promijenilo. Konačno imamo pravu priliku. A ja... ja nikad nisam bio
sretniji... ni prestrašeniji.« Otvorio je oči. Iznenadio se kada je vidio
Daniila kako kima.
»Daniele?«
»Da?«
»Što čekaš?« pitao je Daniil smiješeći se. »Idi po nju.«
Nakon tih riječi, Daniel je otvorio sjenu što se nalazila na rubu
izbočine na krovu i ušao u navjestitelja.
4 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 6:49 pm
Margita
Administrator
Treće poglavlje
SAMO BUDALE SRLJAJU
MILANO, ITALIJA, 25. SVIBNJA 1918.
Luceino teturanje pri izlasku iz navjestitelja popratio je zvuk
eksplozije. Sagnula se i pokrila uši. Siloviti udari potresali su tlo. Jedan
težak prasak za drugim, svaki spektakularniji i strasniji od prethodnog, a
zvuči i podrhtavanja toliko su odjekivali da se činilo kako napadima nema
kraja. Buci se nije moglo pobjeći, a kraj joj se nije nazirao.
Luce je izašla u tamu od koje su joj pucale uši, šćućurila se i pokušala
zaštititi tijelo. Udari su joj odzvanjali u prsima i bljuvali joj blato ravno u
oči i usta.
Sve se to dogodilo prije nego što je uspjela vidjeti gdje je završila. Sa
svakom jarkom eksplozijom nakratko bi ugledala valovita polja
ispresijecana usjeklinama i srušenim ogradama. Zatim je bljesak nestao i
ponovo je bila slijepa.
Bombe su i dalje padale.
Nešto nije bilo u redu. Luce je trebala proći kroz vrijeme i otići iz
Moskve i rata. Ali zacijelo je završila ondje odakle je krenula. Roland ju je
upozorio koliko je opasno putovati navjestiteljima, a bila je odviše
tvrdoglava da bi ga poslušala.
U mrklome mraku Luce se spotaknula na nešto i nespretno pala
licem u blato.
Netko je zastenjao. Netko na koga je Luce pala.
Zaprepašteno je uzdahnula i odmigoljila dalje, osjećajući oštru bol u
kuku gdje se udarila. Ali, kada je vidjela mladića koji je ležao na tlu,
zaboravila je na bol. Bio je mlad, njezinih godina. Sitan, nježnih crta lica i
plahih smeđih očiju. Blijeda lica. Disao je plitko. Ruka kojom je
pridržavao trbuh bila je oblijepljena crnom prljavštinom. Ispod ruke,
njegova je odora bila natopljena tamnocrvenom krvlju.
Luce nije mogla skinuti pogled od rane.
»Nisam trebala biti tu«, šapnula je sebi.
Mladićeve su usne zadrhtale. Njegova se krvava ruka tresla kada je
na prsima povukao oblik križa.
»Ah, umro sam«, rekao je zureći u nju razrogačenih očiju. »Ti si anđeo.
Umro sam i otišao u... Jesam li u raju?«
Posegnuo je za njom, a ruka mu se tresla. Željela je kriknuti ili
povratiti, ali sve što je mogla učiniti bilo je prekriti njegove ruke svojima i
~ 29 ~
pritisnuti ih natrag na zjapeću rupu u njegovu trbuhu. Još jedan prasak
zatresao je tlo i mladića koji je ležao na njemu. Svježa krv curila je kroz
Luceine prste.
»Zovem se Giovanni«, šapnuo je i sklopio oči. »Molim te, pomogni mi.
Molim te.«
Tek tada je Luce shvatila kako nije više u Moskvi. Tlo ispod nje bilo je
toplije, nije bilo pokriveno snijegom. Bila je to travnata poljana, a
mjestimični rascjepi otkrivali su plodnu, crnicu. Zrak je bio suh i prašan.
Mladić joj se obraćao na talijanskom, koji je razumjela, baš kao ruski u
Moskvi.
Oči su joj se priviknule. U daljini je vidjela reflektore kako šaraju oko
ljubičastih brežuljaka. A iza brežuljaka, večernja svjetlost bila je
istočkana bijelim zvijezdama. Luce je odvratila pogled. Nije mogla gledati
zvijezde a ne pomisliti na Daniela, ali sada nije mogla misliti na njega. Ne
dok je rukama pritiskala trbuh mladića koji je bio na samrti.
Barem još nije umro. Tako je mislio.
To je nije čudilo. Nakon što su ga pogodili, vjerojatno je pao u stanje
šoka. Zatim je vidio nju kako izlazi iz navjestitelja, iz crnoga tunela koji se
pojavio ni iz čega. Zacijelo je bio zaprepašten.
»Bit ćeš dobro«, rekla je na besprijekornom talijanskom koji je
oduvijek željela naučiti. Izašao je iz njezinih usta na začuđujuće prirodan
način. Glas joj je bio ljupkiji i blaži nego što je očekivala. Zbog toga se
zapitala kakva je u tome životu bila.
Poskočila je od zaglušujuće topničke vatre. Beskrajna pucnjava.
Prekidala se samo nakratko i u pravilnim razmacima, a jarki tragovi
svjetlećeg streljiva koje je fijukalo opisivali su lukove na nebu i stvarali u
njezinu vidnom polju bijele putanje praćene brojnim uzvicima na
talijanskom. Zatim je čula tupe zvukove koraka kroz blato. Približavali su
se.
»Povlačimo se«, promrmljao je mladić. »To nije dobro.«
Lucein pogled privukli su vojnici koji su trčali prema njima. Tada je
shvatila kako ranjeni vojnik nije sam. Oko njih je ležalo još berem deset
ranjenika koji su jecali, drhtali i krvarili u crnu zemlju. Njihova odjeća
bila je progorena i poderana od nagaznih mina koje su ih očito iznenadile.
Snažan vonj truleži, znoja i krvi sve je prekrivao i zrak je bio vrlo
zagušljiv. Bilo je toliko strašno da se Luce morala ugristi za usnu kako ne
bi vrisnula.
Mimo nje je protrčao muškarac u časničkoj odori, zatim je stao.
~ 30 ~
»Što će ona tu? Ovo je ratna zona, a ne mjesto za medicinske sestre.
Mrtva nam nećeš biti od pomoći, djevojko. Budi barem korisna. Moramo
natovariti žrtve.«
Odjurio je prije nego što je Luce mogla odgovoriti. Ispod nje,
mladićeve oči počele su se sklapati, a tresao se cijelim tijelom. Očajnički je
pogledala oko sebe tražeći pomoć.
Kojih kilometar dalje nalazio se uzak zemljani puteljak s dva
kamiona starinskog izgleda i dva niska, mala vozila hitne pomoći
parkirana sa strane.
»Odmah se vraćam«, rekla je Luce mladiću, pritisnuvši njegov trbuh
jače kako bi zaustavila krvarenje. Kada se odmaknula zajecao je.
Potrčala je prema kamionu i posrnula kada je iza nje pala još jedna
granata i tlo se zaljuljalo.
Skupina žena u bijelim kutama okupila se oko stražnjeg dijela
kamiona. Medicinske sestre. One će znati što treba učiniti, kako pomoći.
Ali kada se Luce približila toliko da im je mogla vidjeti lica, izgubila je
nadu. Bile su to mlade djevojke. Nekima nije bilo više od četrnaest.
Njihove kute izgledale su poput kostima.
Pomno je promotrila njihova lica tražeći među njima svoje. Zacijelo je
tu ležao razlog zašto je došla u taj pakao. Ali, nijedno nije izgledalo
poznato. Nije razumjela pribrane i vedre izraze na licima djevojaka. Ni na
jednoj se nije vidio užas kakav je, Luce je znala, bio jasno ispisan na
njezinu licu. Možda su već previše vidjele i naviknule se na to što čini rat.
»Voda.« Iz kamiona je dopro glas starije žene. »Zavoji. Gaze.«
Dijelila je zalihe djevojkama, koje su se natovarile i zatim počele
postavljati privremenu ambulantu uz cestu. Red ranjenika već su
pomaknuli iza kamiona kako bi ih mogle obraditi. Još ih je dolazilo. Luce
je stala u red. Bilo je mračno i nitko joj nije rekao ni riječ. Sada je već
osjećala uznemirenost mladih medicinskih sestara. Zacijelo su radi
vojnika bile naučene zadržati pribran i miran izraz, ali kada je djevojka
ispred Luce posegnula za svojim dijelom zaliha, ruke su joj drhtale.
Vojnici oko njih kretali su se u parovima i hitro nosili ranjenike za
ruke i noge. Neki od muškaraca koje su nosili mrmljali su i raspitivali se
za bitku i težinu svojih rana. Bilo je i teže ranjenih, čije usne nisu mogle
oblikovati pitanja jer su bile zaposlene susprezanjem krikova. Njih su
nosili pridržavajući ih za struk, zato što su im nagazne mine odnijele
jednu ili obje noge.
»Voda.« U Luceinim se rukama našao vrč. »Zavoji. Gaze.«
~ 31 ~
Glavna sestra mehanički je dodavala zalihe, spremna okrenuti se
prema sljedećoj djevojci, ali ipak nije. Pogled je prikovala na Luce.
Pogledala je dolje, a Luce je shvatila da je još uvijek u teškom suknenom
kaputu Luškine bake iz Moskve. Što je bilo dobro, jer ispod kaputa imala
je traperice i košulju iz svojeg života.
»Odora«, rekla je žena napokon istim jednoličnim glasom i dodala joj
bijelu kutu i kapu kakve su nosile druge djevojke.
Luce je zahvalno kimnula, zatim se sklonila iza kamiona kako bi se
presvukla. Bila je to lepršava bijela haljina koja joj je dopirala do
gležnjeva i snažno vonjala na bjelilo. Pokušala je obrisati vojnikovu krv s
ruku o vuneni kaput, zatim ga je bacila iza drveta. Ali kada je zakopčala
odoru, zavrnula rukave i svezala remen oko struka, bila je sva prekrivena
mrljama crvenim poput hrde.
Zgrabila je zalihe i potrčala natrag preko ceste. Prizor pred njom bio
je jezovit. Časnik nije lagao. Bilo je najmanje stotinu muškaraca kojima je
trebala pomoć. Pogledala je zavoje u rukama i zapitala se što učiniti.
»Sestro!« viknuo je muškarac. Gurao je nosila u stražnji dio vozila
hitne pomoći. »Sestro! Ovdje je potrebna sestra!«
Luce je shvatila da se obraća njoj.
»Ah«, rekla je jedva čujno. »Mene zovete?«
Zavirila je u vozilo. Unutra je bilo skučeno i tamno. U prostoru
namijenjenom za dvoje ljudi, sada ih je bilo šestero. Ranjeni vojnici bili su
položeni na nosila ugurana s obje strane vozila na tri razine. Za Luce nije
bilo mjesta, osim na podu. Netko ju je gurao u stranu. Bio je to muškarac
koji je stavljao nosila na skučeni prazni prostor na podu. Vojnik koji je
ležao na njima nije bio pri svijesti, a crna mu je kosa bila zalijepljena za
lice.
»Hajde«, muškarac je rekao Luce. »Sada će krenuti.«
Kako se nije pomaknula, pokazao je prema drvenoj stoličici
pričvršćenoj za stražnja vrata vozila isprepletenim uzetom. Sagnuo se i
podmetnuo ruke da se Luce lakše popne na stoličicu. Još jedna granata
zatresla je tlo, i Luce nije uspjela suspregnuti krik koji joj je pobjegao s
usana.
Letimično je pogledala muškarca ispričavajući se, duboko udahnula i
popela se. Kada je sjela na malenu stoličicu, dodao joj je vrč s vodom i
kutiju sa zavojima i gazama. Počeo je zatvarati vrata.
»Čekajte«, prošaptala je Luce. »Što trebam učiniti?«
Muškarac je zastao.
~ 32 ~
»Znaš koliko traje vožnja do Milana. Povij im rane i pobrini se da im
bude udobno. Daj sve od sebe.«
Vrata uz koja je sjedila Luce zalupila su se. Morala se čvrsto uhvatiti
za stoličicu kako ne bi pala na vojnika koji joj je ležao pored nogu. U
vozilu je bilo zagušljivo i vruće. Strašno je smrdjelo. Jedina svjetlost
dolazila je od malog fenjera koji je visio na čavlu u kutu. Jedini prozor
nalazio se točno iznad njezine glave, na vratima. Nije znala što se dogodilo
s Giovannijem, mladićem s metkom u trbuhu. Hoće li ga ikada više vidjeti.
Hoće li preživjeti noć.
Čula je zvuk automobilskog motora. Vozilo je krenulo. Vojnik na
jednom od gornjih nosila počeo je stenjati. Nakon što su počeli voziti
ujednačeno, Luce je čula kako nešto lagano sipi. Nešto je kapalo. Nagnula
se naprijed i žmirnula prema mutnoj svjetlosti fenjera.
Krv vojnika na gornjem ležaju kapala je kroz platnena nosila na
vojnika u sredini. Oči vojnika u sredini bile su otvorene. Gledao je kako
mu krv pada na prsa, ali bio je toliko teško ranjen da se nije mogao
pomaknuti. Nije ni pisnuo. Sve dok krv koja je isprva kapala nije počela
curiti.
Luce je zacviljela kad i vojnik. Počela se podizati sa stoličice, ali da bi
mogla stati, morala je opkoračiti vojnika na podu. Pažljivo je stala preko
njegovih prsa. Dok je vozilo podrhtavalo na neravnom zemljanom
puteljku, čvrsto se uhvatila za zategnuto platno gornjih nosila i odozdo
pritisnula pregršt gaze. Nakon nekoliko sekundi krv je promočila i
umrljala joj prste.
»Pomognite!« viknula je vozaču hitne pomoći. Nije znala može li je
uopće čuti.
»Što je?« vozač je govorio mjesnim narječjem.
»Vojnik... krvari. Mislim da će umrijeti.«
»Svi ćemo jednog dana umrijeti, ljepotice«, rekao je vozač. Zar je
doista pokušavao očijukati. Trenutak potom okrenuo se prema njoj i
pogledao kroz prozorčić iza vozačeva sjedala. »Gledaj, žao mi je. Ali, ništa
ne mogu učiniti. Moram ih odvesti u bolnicu.«
Imao je pravo. Već je bilo kasno. Kada je Luce pomaknula ruku, krv je
ponovo počela liptati. Tako jako da nije mogla vjerovati. Luce nije mogla
naći riječi utjehe za mladića na srednjem ležaju, čije su oči bile
razrogačene i prestravljene, a usne sumanuto šaptale Zdravomarijo.
Krv drugoga mladića tekla je na njegove bokove i skupljala se u
uleknuću koju su na nosilima stvarali njegovi kukovi.
~ 33 ~
Luce je željela sklopiti oči i nestati. Željela je proći kroz sjenu koju je
bacao fenjer i naći navjestitelja koji će je odvesti drugamo. Bilo kamo.
Na primjer, na stjenovitu plažu ispod kampusa Shorelinea. Gdje ju je
Daniel poveo na ples na oceanu pod zvijezdama. Na jezero koje je vidjela u
navjestitelju, u koji su nekada davno zaronili, kada je nosila žuti kupaći
kostim. Radije bi bila u Maču i križu, čak i u najtežim trenucima koje je
ondje doživjela, poput noći kada se sastala s Čamom u onome baru, nego u
ovome vozilu hitne pomoći. I kada ga je poljubila. Bila bi radije u Moskvi,
zato što je tu bilo gore. Takvo što nikada nije doživjela.
Ali...
Naravno da jest. Zacijelo je već proživjela nešto gotovo posve jednako.
Zato je tu završila. Negdje u tome ratom razorenom svijetu nalazila se
djevojka koja je umrla, ponovo oživjela i postala ona. U to je bila sigurna.
Zacijelo je previjala rane, nosila vodu i susprezala poriv za povraćanjem.
Misliti na djevojku koja je to već proživjela, dalo je Luce snage.
Krv koja je liptala opet je počela curiti, zatim polako kapati. Mladić
na ležaju ispod se onesvijestio, pa je Luce dugo probdjela u tišini. Dok
kapanje nije posve prestalo.
Uzela je ručnik i vodu i počela prati lice vojnika na srednjem ležaju.
Odavno se nije okupao. Luce ga je nježno prala, zatim je promijenila zavoj
oko njegove glave. Kada se osvijestio, dala mu je nekoliko gutljaja vode.
Njegovo se disanje ujednačilo i prestao je s užasom zuriti u ležaj iznad
sebe. Činilo se kao da mu je postalo ugodnije.
Kao da su i ostali vojnici našli neku utjehu u njezinoj njezi, čak i onaj
koji je ležao na podu, koji nijednom nije otvorio oči. Umila je mladica na
gornjem ležaju, iako je umro. Nije mogla objasniti zašto. Željela je da i on
bude u miru.
Nije znala koliko je vremena prošlo. Sve što je Luce znala bilo je da je
pao mrak, da je bilo zagušljivo, da su je boljela leda, da joj se grlo osušilo i
da je bila iscrpljena, a bilo joj je bolje nego bilo kome oko nje.
Vojnika na lijevim nosilima slijeva ostavila je za kraj. Bio je teško
ranjen u vrat. Luce se bojala da bi mogao izgubiti još krvi ako mu pokuša
ponovo previti ranu. Učinila je najbolje što je znala, sjela je na rub njegova
ležaja, umila mu prljavo lice i isprala dio krvi iz plave kose. Vidjela je da
je ispod prljavštine lijep. Vrlo naočit. Ali, njezinu pažnju privlačio je
njegov vrat, koji je krvario kroz gazu. Svaki put kad bi mu se približila,
kriknuo bi od boli.
»Ne brini«, šapnula je. »Izvući ćeš se.«
~ 34 ~
»Znam.« Njegov šapat bio je toliko tih i neizrecivo tužan, da Luce nije
bila sigurna je li dobro čula. Sve do tada mislila je kako nije pri svijesti,
ali činilo se da je nešto u njezinu glasu doprlo do njega.
Njegove su vjeđe zatreperile. Zatim su se polako otvorile.
Oči su bile ljubičaste.
Vrč s vodom ispao joj je iz ruke.
Daniel.
Nagonski je poželjela uvući se pored njega i prekriti mu usne
poljupcima, pretvarati se kako nije toliko teško ranjen.
Kada ju je vidio, Danielove su se oči raširile i pokušao je ustati. Ali,
tada je iz rane na vratu ponovo potekla krv i lice mu je posve problijedjelo.
Luce nije imala izbora, morala ga je spriječiti.
»Pssst.« Gurnula ga je natrag na nosila i pokušala ga nagovoriti da se
opusti.
Izvijao se pod njezinim stiskom. Svaki put kada je to učinio, zavoj se
natopio jarkom svježom krvlju.
»Daniele, moraš se prestati opirati«, preklinjala ga je. »Molim te,
prestani se opirati. Radi mene.«
Dug i strastven trenutak gledali su se u oči, zatim je vozilo naglo
stalo. Stražnja su se vrata otvorila. Unutra je prodro val zaprepašćujući
svježeg zraka. Vani su ulice bile tihe, ali čak i usred noći osjećala je da se
nalaze u velikom gradu. Ovamo je vojnik rekao da idu kada joj je naredio
da uđe u vozilo. Zacijelo su u bolnici u Milanu.
Dva muškarca u vojnim odorama pojavila su se na vratima i hitro i
vješto počeli izvlačiti nosila. Nakon nekoliko minuta ranjenike su smjestili
na kolica i odvezli. Muškarci su odgurnuli Luce kako bi mogli izvući
Danielova nosila. Njegove vjeđe ponovo su zatreperile. Učinilo joj se kako
je posegnuo za njom. Gledala je za njim iz stražnjeg dijela vozila sve dok
nije nestao iz vida. Zatim je počela drhtati.
»Jesi li dobro?« Djevojka je provirila unutra. Bila je jedra i lijepa,
malih rumenih usta i duge tamne kose skupljene u nisku pundu. Odora
joj je pristajala bolje nego Luce, a bila je toliko bijela i čista da je Luce
postala svjesna kako je sva umrljana krvlju i blatom.
Luce je skočila na noge. Osjećala se kao da su je uhvatili dok radi
nešto neprilično.
»Dobro sam«, rekla je brzo. »Samo sam...«
»Ne moraš objašnjavati«, rekla je djevojka. Snuždila se kada je
pogledala unutra. »Vidim da je bilo grozno.«
~ 35 ~
Luce je samo gledala dok je djevojka podizala vedro s vodom, stavljala
ga u vozilo i penjala se unutra. Odmah se bacila na posao, oribala je krv s
ležaja, oprala pod i izgurala valiće crvene vode kroz stražnja vrata.
Zamijenila je prljave krpe koje su stajale u ormariću čistima i u fenjer
dodala plina. Nije joj moglo biti više od trinaest. Luce je ustala kako bi joj
pomogla, ali djevojka ju je otjerala pokretom ruke.
»Sjedni. Odmori se. Tek su te prebacili ovamo, zar ne?«
Luce je nesigurno kimnula.
»Jesi li na frontu došla posve sama?« Djevojka je na trenutak
prekinula s čišćenjem, a kada je pogledala Luce, oči su joj bile ispunjene
suosjećanjem.
Luce je zaustila da odgovori, ali usta su joj bila toliko suha da nije
mogla. Kako je moguće da joj je toliko dugo trebalo da shvati kako gleda
sebe?
»Jesam«, šapnula je nekako. »Bila sam posve sama.« Djevojka se
nasmiješila.
»Pa, više nisi. Tu u bolnici ima nas cijela hrpa. Naše su sestre
najljubaznije, a pacijenti najzgodniji. Mislim da ti to neće smetati.« Počela
je pružati ruku, zatim ju je pogledala i shvatila koliko je prljava.
Zahihotala se i ponovo podignula krpu. »Ja sam Lucia.«
Luce se suzdržala da kaže Znam.
»A ja...« Posve se smela. Pokušala se dosjetiti nekog imena, bilo kojeg,
samo da posluži. »Ja sam Doree, Doria«, rekla je naposljetku. Bilo je to
gotovo ime njezine majke. »Znaš li... kamo odvoze vojnike koji su stigli?«
»No, no. Nisi se valjda već zaljubila u kojega?« zadirkivala ju je Lucia.
»Nove pacijente odvoze na istočni odjel, na pregled vitalnih organa.«
»Na istočni odjel«, ponovila je Luce sebi u bradu.
»Ali, prvo trebaš otići gospođici Fiero u stacionaru medicinskih
sestara. Ona je zadužena za upise i raspored«, zahihotala se Lucia ponovo,
zatim je spustila glas i nagnula se prema Luce, »a utorkom popodne i za
liječnika!«
Luce je mogla samo zuriti u Luciju. Toliko blizu, njezino prošlo
utjelovljenje bilo je tako stvarno, tako živo, tako nalik djevojci kakvu bi
Luce željela za prijateljicu, da su okolnosti bile imalo normalne. Željela je
pružiti ruke i zagrliti Luciju, ali preplavio ju je neopisiv strah. Čistila je
rane sedmorici polumrtvih vojnika, uključujući ljubav svojega života, ali
kada je bila riječ o Luciji, nije bila sigurna što činiti. Djevojka se doimala
odviše mladom da bi znala nešto o tajnama za kojima je tragala Luce, o
~ 36 ~
prokletstvu i izopćenicima. Bude li započela razgovor o utjelovljenjima i
raju, Luce se bojala kako će Luciju samo preplašiti. Bilo je nešto u
Lucijinim očima, nešto nedužno, iz čega je Luce shvatila da Lucia zna
manje od nje.
Sišla je iz vozila i odmaknula se.
»Drago mi je što sam te upoznala, Doria!« doviknula je Lucia.
Ali, Luce je već otišla.
Ušla je u šest pogrešnih soba, naišla na tri zaprepaštena vojnika i
srušila ormarić s lijekovima prije nego što ga je našla.
Sobu na istočnom odjelu Daniel je dijelio s dva vojnika. Jedan je bio
tih muškarac kojem je cijelo lice bilo u zavojima. Drugi je glasno hrkao,
bocu viskija nije dobro sakrio ispod jastuka, a noge su mu bile slomljene i
podignute u zrak. Cijela soba bila je ogoljena i sterilna, ali imala je prozor
koji je gledao na široku gradsku ulicu obrubljenu stablima naranča.
Dok je stajala pored njegova kreveta i gledala kako spava, Luce je
vidjela kako je njihova ljubav mogla procvjetati. Mogla je vidjeti Luciju
kako ulazi i donosi Danielu jelo, a on joj se polako otvara. I kako će, kada
se Daniel posve oporavi, već biti nerazdvojni. Osjećala je ljubomoru,
krivnju i zbunjenost, zato što nije mogla reći je li njihova ljubav bila nešto
prelijepo ili još jedan primjer toga koliko je sve bilo pogrešno.
Kada su se upoznali bila je toliko mlada, pa je njihova veza u tome
životu zacijelo bila vrlo duga. Proveli su mnoge godine zajedno prije nego
što se dogodilo ono. Prije nego što je umrla i reinkarnirala se. Zacijelo je
mislila kako će cijeli život provesti zajedno, ne znajući koliko dugo znači
zauvijek.
Ali, Daniel je znao. On uvijek zna.
Luce je snuždeno sjela na rub njegova kreveta, pazeći da ga ne
probudi. Možda nije uvijek bio toliko zatvoren i nedokučiv. Vidjela je kako
joj je u njihovu životu u Moskvi u ključnom trenutku prije njezine smrti
šapnuo nešto na uho. Uspije li sada razgovarati s njime, možda će se
prema njoj ponašati drukčije nego Daniel kojega je poznavala. Možda neće
toliko toga skrivati od nje. Možda će joj pomoći shvatiti. Možda će joj za
promjenu reći istinu. Tada će se moći vratiti u sadašnjost, a između njih
neće više biti potrebe za tajnama. To je bilo sve što je doista željela, da se
mogu otvoreno voljeti. I da ona ne mora umrijeti.
Ispružila je ruku i dodirnula njegov obraz. Voljela je njegove obraze.
Bio je iznuren i ranjen, vjerojatno je imao i potres mozga, ali obraz mu je
bio topao i gladak, a što je bilo najvažnije, bio je Danielov. Kao i uvijek, bio
~ 37 ~
je prekrasan. Njegovo lice u snu bilo je toliko spokojno, da ga je Luce
mogla satima gledati iz raznih kutova i ne bi joj bilo dosta. Za nju, bio je
savršen. Kao i njegove besprijekorne usne. Kada ih je dodirnula, bile su
toliko meke da se morala sagnuti i poljubiti ih. Nije se ni pomaknuo.
Usnama je pratila liniju njegove čeljusti, ljubila je dio njegova vrata
koji nije bio modar i ključnu kost. Kada je došla do vrha desnog ramena,
usne su zastale na malome bijelom ožiljku. Bilo kome osim njoj bio bi
gotovo nevidljiv, ali Luce je znala kako se s toga mjesta šire Danielova
krila. Poljubila je ožiljak. Bilo joj je teško gledati kako leži tako
bespomoćan, znajući za što je sve sposoban. Kada bi je obavio krilima,
Luce je uvijek gubila osjećaj za sve drugo. Što bi dala da ih je tada mogla
vidjeti kako se šire i tako golema bijela i veličanstvena privlače svu
svjetlost oko sebe! Spustila je glavu na njegovo rame, a ožiljak je gorio na
njezinoj koži.
Naglo je podignula glavu. Nije shvatila da je zadrijemala dok je nije
prenuo zvuk škripanja bolničkih kolica po neravnom drvenom podu u
hodniku.
Koliko je sati? Sunčeva svjetlost ulazila je kroz prozor i obasjavala
bijele plahte na krevetu. Razgibala je ukočeno rame. Daniel je još spavao.
Ožiljak na njegovu ramenu izgledao je na jutarnjem svjetlu svjetliji. Luce
je željela vidjeti i drugi, jednak, na drugom ramenu, ali bio je omotan
gazom. Barem se činilo da je rana prestala krvariti.
Vrata su se otvorila i Luce je poskočila.
U dovratku je stajala Lucia s tri prekrivena poslužavnika na rukama.
»Ah! Tu si.« Zvučala je iznenađeno. »Znači, već su doručkovali?«
Luce se zarumenjela i odmahnula glavom.
»Ja... ah...?«
»Ah.« Lucijine oči su zasjale. »Znam taj pogled. Opasno si se
zatreskala.« Stavila je poslužavnike na kolica i stala pored Luce. »Ne
brini. Neću nikome reći... sve dok imaš moje dopuštenje.« Nakrivila je
glavu kako bi pogledala Daniela. Dugo je zurila u njega. Nije se micala, ni
disala.
Luce je znala da su se djevojčine oči razrogačile kada je prvi put
vidjela Daniela, ali nije znala što je trebala osjećati. Suosjećanje. Zavist.
Tugu. Sve to.
»Lijep je poput anđela.« Lucia je zvučala kao da će zaplakati. »Kako
se zove?«
»Daniel.«
~ 38 ~
»Daniel«, ponovila je mlada djevojka kao da izgovara nešto sveto.
»Jednoga dana upoznat ću takvoga muškarca. Jednoga dana sve ću ih
izluditi. Baš kao ti, Doria.«
»O čemu ti to?« pitala je Luce.
»O drugome vojniku, dvoja vrata niže«, Lucia se obratila Luce, ali nije
prestala gledati Daniela. »Giovanni, sjećaš se?«
Luce je odmahnula glavom. Nije se sjećala.
»Onaj koji ide sada na operaciju, a stalno pita za tebe.«
»Giovanni.« Mladić kojeg su upucali u trbuh. »Je li dobro?«
»Naravno«, nasmiješila se Lucia. »Neću mu reći da imaš dečka.«
Namignula je Luce i pokazala na poslužavnike s doručkom. »Dopustit ću
ti da razdijeliš doručak«, rekla je dok je izlazila. »Nađemo se poslije? Želim
čuti sve o tebi i Danielu. Cijelu priču, dobro?«
»Naravno«, lagala je Luce, a u srcu ju je malo štrecnulo.
Kada je ponovo ostala sama s Danielom, Luce je osjetila strah. Kada
je u dvorištu njezine roditeljske kuće, nakon bitke s izopćenicima, Daniel
vidio Luce kako ulazi u navjestitelja, izgledao je užasnuto. I u Moskvi je
tako izgledao. Tko zna što će učiniti taj Daniel ako otvori oči i otkrije
odakle je došla?
Ako ikada otvori oči.
Ponovo se nagnula nad njega. Mora otvoriti oči, zar ne?
Anđeli ne mogu umrijeti. Smatrala je da je to nemoguće, naravno, ali
što ako svojim vraćanjem u prošlost nešto upropasti? Gledala je Povratak
u budućnost i položila ispit iz kvantne fizike. Vjerojatno je stvarala zbrku
u vremenu i prostoru. A Steven Filmore, demon koji je bio njezin profesor
humanističkih znanosti u Shorelineu, rekao je nešto o tome kako se
prošlost može preinačiti.
Nije znala što je to značilo, ali znala je da bi moglo biti vrlo loše. Na
primjer, mogla je poništiti sve svoje živote. Ili je mogla ubiti svojeg dečka
anđela. Luce se uspaničila. Zgrabila je Daniela za ramena i počela ga
tresti. Lagano i nježno, ipak je prošao rat. Ali, dovoljno snažno kako bi mu
dala do znanja da joj je potreban znak. Smjesta.
»Daniele«, šapnula je. »Daniele?«
Eto. Njegove su vjeđe zatreperile. Ispustila je uzdah. Kao prošle noći,
njegove su se oči polako otvorile. I kao prošle noći, kada su vidjele Luce,
počele su se širiti. Njegove usne su se razdvojile,
»Stara si.«
Luce se zarumenjela.
~ 39 ~
»Nisam«, rekla je smijući se. Nitko joj nikad prije nije rekao da je
stara.
»Da, jesi. Doista si stara.« Izgledao je gotovo razočarano. Protrljao je
čelo. »Hoću reći... Koliko sam bio...?«
Tada se sjetila. Lucia je bila nekoliko godina mlađa. Ali, Daniel je još
nije upoznao. Kako je mogao znati koliko joj je godina?
»Ne brini zbog toga«, rekla je. »Daniele, moram ti nešto reći. Nisam...
nisam ona kojom me smatraš. Hoću reći, jesam, pretpostavljam kako
jesam uvijek, ali ovaj put sam došla iz... hm...«
Danielovo se lice izobličilo.
»Naravno. Prošla si kroz vrijeme i došla ovamo.«
Kimnula je.
»Morala sam.«
»Zaboravio sam«, šapnuo je, a Luce se još više zbunila. »Iz koliko
daleke budućnosti? Ne. Nemoj mi reći.« Odmahnuo je rukom i odmaknuo
se nekoliko centimetara od ruba kreveta, kao da se boji da će ga nečim
zaraziti. »Kako je to moguće? U prokletstvu nema iznimke. Ne bi trebalo
biti moguće da si ovdje.«
»Iznimke?« pitala je Luce. »Kakve iznimke? Moram znati...«
»Ne mogu ti reći«, rekao je i zakašljao. »Moraš sama shvatiti. Takva
su pravila.«
»Doria.« U dovratku je stajala žena koju Luce prije nije vidjela.
Postarija, plave kose i gruba, s uškrobljenom kapom Crvenog križa
pričvršćenom ukosnicom, tako da joj je na glavi stajala koso. Luce isprva
nije shvatila da se žena obraća njoj. »Ti si Doria, zar ne? Nedavno si
prebačena ovamo?«
»Da«, rekla je Luce.
»Tvoju ćemo dokumentaciju morati urediti još ovoga jutra«, rekla je
žena odsječno. »Nemam tvoje podatke. Ali, prije svega, učini mi uslugu.«
Luce je kimnula. Znala je da je u nevolji, ali imala je važnijih stvari o
kojima je trebala brinuti, ne o toj ženi i njezinoj dokumentaciji.
»Vojnik Bruno ide na operaciju«, rekla je sestra.
»Dobro.« Luce se pokušala usredotočiti, ali sve što je željela bilo je
vratiti se razgovoru s Danielom. Naposljetku je počela nešto postizati,
pronalazila je još jedan dio slagalice njihovih života!
»Vojnik Giovanni Bruno zamolio je da dežurna sestra ne bude na
njegovoj operaciji. Kaže kako mu je draža sestra koja mu je spasila život.
Njegov anđeo.« Žena je oštro pogledala Luce. »Ova mi djevojka kaže da si
~ 40 ~
to ti.«
»Ne«, rekla je Luce. »Nisam...«
»Nije važno. On tako misli«, pokazala je prema vratima. »Idemo.«
Luce je ustala s Danielova kreveta. Skrenuo je pogled i pogledao kroz
prozor. Uzdahnula je.
»Moram razgovarati s tobom«, šapnula je, premda je nije pogledao.
»Odmah se vraćam.«
Operacija nije bila toliko grozna. Luce je samo morala držati
Giovannija za malu, meku ruku i šaptati mu. Nekoliko puta morala je
dodati liječniku instrumente i pokušati ne gledati kada je posegnuo u
tamnocrvenu masu Giovannijeva rasporena trbuha i izvukao komade
krvavoga šrapnela. Ako se liječnik i pitao zašto je toliko neiskusna, nije
rekao ništa. Nije izbivala duže od sata.
Dovoljno dugo da se vrati i nađe Danielov krevet prazan. Lucia je
mijenjala plahte. Potrčala je prema Luce, koja je pomislila kako će je
zagrliti. Ali, samo joj se srušila do nogu.
»Što se dogodilo?« pitala je Luce. »Kamo je otišao?«
»Ne znam.« Djevojka je počela plakati. »Otišao je. Samo je otišao. Ne
znam kamo.« Pogledala je Luce, a svijetlosmeđe oči punile su se suzama.
»Rekao je da ti kažem zbogom.«
»Ne može samo tako otići«, rekla je Luce sebi u bradu. Nisu imali
priliku razgovarati.
Naravno da nisu. Daniel je otišao, ali znao je što radi. Nije joj želio
reći cijelu istinu. Nešto je skrivao. Kakva je to pravila spomenuo? I
iznimku?
Lucijino lice bilo je rumeno. Njezin govor prekidalo je štucanje.
»Znam kako ne bih trebala plakati... Ne mogu objasniti, ali... osjećam
se kao da je netko umro.«
Luce je poznavala taj osjećaj. To im je bilo zajedničko. Kada je Daniel
otišao obje su djevojke bile neutješne. Luce je stegnula šake, osjećala je
ljutnju i malodušnost.
»Ne budi djetinjasta.«
Luce je trepnula. Prvo je pomislila da se djevojka obraća njoj, zatim je
shvatila kako Lucia kori samu sebe. Luce je ispravila leđa, koja su
drhtala, kao da pokušava zauzeti položaj spokoja koji je vidjela kod drugih
medicinskih sestara.
»Lucia«, Luce je krenula prema djevojci, želeći je zagrliti.
Ali, djevojka se povukla natrag i okrenula leđa Luce kako bi gledala
min@
~ 41 ~
Danielov prazan krevet.
»Dobro sam.« Zatim se vratila skidanju plahti. »Sve što možemo
kontrolirati jest naš posao. To nam sestra Fiero stalno ponavlja. Ostalo je
izvan naše kontrole.«
Ne. Lucia nije bila u pravu, ali Luce nije znala kako je ispraviti. Luce
nije mnogo toga razumjela, ali jedno je znala: njezin život nije morao biti
izvan njezine kontrole. Imala je moć kovati svoju sudbinu. Nekako. Nije
još sve shvatila, ali osjećala je da se rješenje bliži. Kako bi se inače našla
na ovome mjestu? Kako bi znala da je vrijeme da krene dalje?
Na kasnojutarnjem suncu produžila se sjena ormara sa zalihama koji
je stajao u kutu. Izgledala je kao da bi je mogla upotrijebiti, ali nije bila
posve sigurna može li je prizvati. Na trenutak se usredotočila i čekala
kada će ugledati mjesto na kojem se mreška. Eno. Vidjela je kako se trza.
Uhvatila ju je boreći se s osjećajem odvratnosti koji još nije nadvladala.
Na drugoj strani sobe, Lucia se usredotočila na plahte i skrivanje
suza.
Luce je brzo djelovala, oblikovala je navjestitelja u kuglu, koju je
zatim razvukla brže nego ikada prije.
Zadržala je dah, zamislila želju i nestala.
~ 42 ~
Četvrto poglavlje
VRIJEME OTVARA STARE RANE
MILANO, ITALIJA, 25. SVIBNJA 1918.
Kada je izašao iz navjestitelja, Daniel je bio na rubu i jedva se
suzdržavao. Nije znao kako što prije doznati u kojem se vremenu i na
kojem mjestu nalazi i što treba činiti. Ali, znao je da je u blizini barem
jedna inačica Luce i da joj je potreban.
Prostorija je bila bijela. Na krevetu ispred njega bile su bijele plahte,
u kutu se nalazio bijelo uokviren prozor, a kroz okno je tukla bijela
svjetlost. Na trenutak je sve bilo tiho. Zatim su navrla sjećanja.
Milano.
Vratio se u bolnicu u kojoj je ona bila medicinska sestra koja je
brinula o njemu u prvom strašnom svjetskom ratu. Na krevetu U kutu
ležao je Traverti, njegov cimer iz Salerna, koji je na putu za kantinu stao
na nagaznu minu. Obje noge su mu bile opečene i slomljene, ali bio je
toliko šarmantan da su mu sestre potajno donosile viski. Uvijek je bio
spreman za šalu s Danielom. A u drugome kutu sobe nalazio se Max
Porter, Britanac opečena lica, koji nije ni pisnuo dok mu nisu skinuli
zavoje, a tada je kriknuo i izgubio razum.
Baš tada oba su Danielova bivša cimera imali popodnevno spavanje
pod morfijem.
U sredini sobe nalazio se krevet na kojem je ležao zbog metka koji ga
je u blizini fronte kod rijeke Piave pogodio u vrat. Tako su ih glupo napali,
upali su ravno u zamku. Ali, Daniel se uvojačio samo zato što je Lucia bila
medicinska sestra, pa je to bila dobra zamisao. Protrljao je mjesto gdje je
bio ranjen. Osjećao je bol kao da je bilo jučer. Da je ostao dovoljno dugo da
rana zacijeli, liječnici bi bili zapanjeni shvativši da nema ožiljka. Toga
dana njegov vrat mu je bio gladak kao da nikada nije bio ranjen.
Tijekom stoljeća, Daniela su tukli, bacali s balkona, ranili u vrat,
trbuh, nogu, mučili vrućim ugljenom i vukli kroz desetak gradskih ulica.
Ali, da je tko pomno pretražio svaki centimetar njegove kože, otkrio bi tek
dvije male brazgotine: dvije tanke bijele crte iznad lopatica odakle su se
širila krila.
Svi pali anđeli dobili su takve ožiljke kada su uzeli ljudska tijela. Na
neki način, ožiljci su bili sve što su mogli pokazati. Većina ih je uživala u
imunosti na ožiljke. Osim Arriane, no njezin je ožiljak na vratu posve
drukčija priča. Ali Cam, čak i Roland upuštali su u najstrašnije tučnjave
~ 43 ~
sa svima na svijetu. Naravno, nikada nisu izgubili od smrtnika, ali njima
kao da se sviđalo što su iz tučnjava izlazili malo slomljeni. Za nekoliko
dana ponovo su izgledali besprijekorno.
Za Daniela, život bez ožiljaka bio je još jedan pokazatelj kako nema
vlast nad svojom sudbinom. Ništa nije ostavilo na njemu ni ogrebotinu.
Njegova ga je ispraznost gušila, naročito kada je bila riječ o Luce.
Odjednom se sjetio da ju je 1918. vidio tu. Svoju Luce. Sjetio se i kako
je pobjegao iz bolnice.
Samo je to moglo ostaviti ožiljak na Danielu, na njegovoj duši.
Bio je zbunjen kada ju je vidio, tada kao i sada. Cijelo to vrijeme
mislio je kako smrtna Lucinda ne bi mogla takvo što učiniti, putovati
navrat-nanos kroz vrijeme i posjećivati svoja prošla utjelovljenja. Nije bilo
moguće da je još živa. Naravno, sada je Daniel znao kako se nešto u životu
Lucinde Price promijenilo. Ali što? Počelo je s time što nije prisegnula
raju, ali bilo je tu još...
Zašto to nije mogao shvatiti? Pravila i parametre prokletstva znao je
bolje od ikoga, pa kako mu je onda odgovor izmicao?
Luce. Zacijelo je promjenu u svojoj prošlosti sama prouzročila. Kada je
to shvatio, srce mu je zadrhtalo. Sigurno se dogodilo kada je bježala kroz
navjestitelje. Naravno, učinila je nešto kako bi to postalo moguće. Ali
kada? Gdje? Kako? Daniel na to nije mogao utjecati. Morao ju je naći, kao
što joj je uvijek obećavao. Ali istodobno je morao biti siguran kako će
učiniti sve što mora da promijeni prošlost i omogući rođenje svoje Luce,
Lucinde Price.
Uspije li je dostići, možda će joj moći pomoći. Mogao bi joj pokazati
kako doći u trenutak u kojem je promijenila pravila igre za sve njih. U
Moskvi su se mimoišli, ali sada će je naći. Mora međutim shvatiti zašto je
došla baš tu. Uvijek je postojao razlog, nešto unutra, duboko u
uspomenama...
Ah.
Krila su ga zaboljela i osjećao je sram. Njezina smrt u Italiji bila je
mračna i ružna. Jedna od najgorih. Nikada neće prestati kriviti sebe zbog
užasnog načina na koji je umrla.
Ali to će se dogoditi mnogo godina nakon trenutka u kojem se Daniel
nalazio. Bio je u bolnici u kojoj su se prvi put sreli, kada je Lucia bila
mlada i lijepa, nedužna a istodobno smjela. Odmah ga je zavoljela cijelim
svojim bićem. Premda je bila premlada da bi joj Daniel pokazao kako je
zaljubljen u nju, njezinu ljubav nikada nije obreshrabrio. Kada su se
~ 44 ~
šetali ispod naranača na Piazzi della Rcpublica, uzela ga je za ruku, ali
kada ju je on stegnuo, pocrvenjela je. Uvijek mu je bilo smiješno kako je
mogla biti toliko odvažna i istodobno sramežljiva. Govorila mu je kako bi
se jednoga dana željela udati za njega.
»Vratio si se!«
Daniel se naglo okrenuo. Nije čuo kada su se vrata iza njega otvorila.
Kada ga je vidjela Lucia je poskočila. Široko se osmjehivala pokazujući
besprijekorne sitne bijele zube. Njezina ljepota oduzimala mu je dah.
Što je mislila kada je rekla da se vratio? Ah, to je bilo onda kada se
sakrio od Luce, bojeći se da je nehotice ne ubije. Nije joj smio ništa otkriti,
sve je pojedinosti morala doznati sama. Čak i da je nešto izdaleka
natuknuo, ona bi se jednostavno zapalila. Da je ostao, možda bi ga
nemilice ispitivala i natjerala da joj prizna istinu... Nije se usudio.
Dakle njegova je prijašnja inačica pobjegla. Zacijelo je već bio u
Bolonji.
»Jesi li dobro?« pitala je Lucia i približila se. »Zbilja bi trebao leći.
Tvoj vrat«, posegnula je rukom prema mjestu gdje je bio pogođen prije
nešto više od devedeset godina. Razrogačila je oči i povukla ruku.
Odmahnula je glavom. »Mislila sam... mogla bih se zakleti...«
Hrpom papira koje je držala u ruci počela je hladiti lice. Daniel ju je
uzeo za ruku i posjeo na rub kreveta.
»Molim te«, rekao je, »možeš li mi reći je li tu bila jedna djevojka...«
Djevojka baš poput tebe.
»Doria?« pitala je Lucia. »Tvoja... prijateljica? Lijepe kratke kose i u
neobičnim cipelama?«
»Da.« Daniel je ispustio uzdah. »Možeš li mi reći gdje je? Vrlo je
hitno.« Lucia je odmahnula glavom. Nije mogla prestati zuriti u njegov
vrat. »Koliko sam dugo ovdje?« pitao je.
»Došao si sinoć«, rekla je. »Zar se ne sjećaš?«
»Sve mi je mutno«, lagao je Daniel. »Vjerojatno sam ozlijedio glavu.«
»Bio si vrlo teško ranjen.« Kimnula je. »Sestra Fiero mislila je kako
nećeš preživjeti do jutra, kada dolaze liječnici...«
»Da.« Sjetio se. »Tako je mislila.«
»Ali, jesi i svi smo zbog toga vrlo sretni. Mislim da je Doria cijelu noć
bila uz tebe. Sjećaš li se toga?«
»Zašto bi to učinila?« rekao je Daniel, toliko oštro da je preplašio
Luciju. Naravno da je Luce ostala uz njega. On bi učinio isto.
Lucia je šmrcnula. Uzrujao ju je, a zapravo se trebao ljutiti na sebe.
~ 45 ~
Jednom ju je rukom zagrlio, a u glavi mu se zavrtjelo. Kako je bilo lako
zaljubiti se u svaki trenutak njezina života! Morao je leći kako bi se
pribrao.
»Znaš li gdje je sad?«
»Otišla je.« Lucia je tjeskobno grizla usnu. »Nakon što si otišao,
uznemirila se i otišla. Ali ne znam kamo.«
Dakle, već je pobjegla. Kakva je budala bio, teško se vukao kroz
prošlost, a ona je hitala. Morao ju je uhvatiti i usmjeriti prema trenutku
kada je sve mogla promijeniti. Nikada je ne bi napustio, nikada nikome ne
bi dopustio da joj naudi, bio bi uz nju i zauvijek je volio. Skočio je s
kreveta. Bio je već na vratima kada ga je djevojčina ruka povukla natrag.
»Kamo ćeš?«
»Moram ići.«
»Za njom?«
»Da.«
»Ali, morao bi još malo ostati.« Njezin dlan u njegovoj ruci bio je
vlažan. »Liječnici su rekli da moraš mirovati«, rekla je tiho. »Ne znam što
mi je, ali neću moći podnijeti da odeš.«
Daniel se osjećao grozno. Pritisnuo je njezinu malu ruku sebi na srce.
»Srest ćemo se opet.«
»Ne.« Odmahnula je glavom. »To su mi rekli otac i brat zatim su otišli
u rat i poginuli. Nemam više nikoga. Molim te, nemoj ići.«
Nije to mogao podnijeti. Želi li je ikada više naći, morat će smjesta
otići.
SAMO BUDALE SRLJAJU
MILANO, ITALIJA, 25. SVIBNJA 1918.
Luceino teturanje pri izlasku iz navjestitelja popratio je zvuk
eksplozije. Sagnula se i pokrila uši. Siloviti udari potresali su tlo. Jedan
težak prasak za drugim, svaki spektakularniji i strasniji od prethodnog, a
zvuči i podrhtavanja toliko su odjekivali da se činilo kako napadima nema
kraja. Buci se nije moglo pobjeći, a kraj joj se nije nazirao.
Luce je izašla u tamu od koje su joj pucale uši, šćućurila se i pokušala
zaštititi tijelo. Udari su joj odzvanjali u prsima i bljuvali joj blato ravno u
oči i usta.
Sve se to dogodilo prije nego što je uspjela vidjeti gdje je završila. Sa
svakom jarkom eksplozijom nakratko bi ugledala valovita polja
ispresijecana usjeklinama i srušenim ogradama. Zatim je bljesak nestao i
ponovo je bila slijepa.
Bombe su i dalje padale.
Nešto nije bilo u redu. Luce je trebala proći kroz vrijeme i otići iz
Moskve i rata. Ali zacijelo je završila ondje odakle je krenula. Roland ju je
upozorio koliko je opasno putovati navjestiteljima, a bila je odviše
tvrdoglava da bi ga poslušala.
U mrklome mraku Luce se spotaknula na nešto i nespretno pala
licem u blato.
Netko je zastenjao. Netko na koga je Luce pala.
Zaprepašteno je uzdahnula i odmigoljila dalje, osjećajući oštru bol u
kuku gdje se udarila. Ali, kada je vidjela mladića koji je ležao na tlu,
zaboravila je na bol. Bio je mlad, njezinih godina. Sitan, nježnih crta lica i
plahih smeđih očiju. Blijeda lica. Disao je plitko. Ruka kojom je
pridržavao trbuh bila je oblijepljena crnom prljavštinom. Ispod ruke,
njegova je odora bila natopljena tamnocrvenom krvlju.
Luce nije mogla skinuti pogled od rane.
»Nisam trebala biti tu«, šapnula je sebi.
Mladićeve su usne zadrhtale. Njegova se krvava ruka tresla kada je
na prsima povukao oblik križa.
»Ah, umro sam«, rekao je zureći u nju razrogačenih očiju. »Ti si anđeo.
Umro sam i otišao u... Jesam li u raju?«
Posegnuo je za njom, a ruka mu se tresla. Željela je kriknuti ili
povratiti, ali sve što je mogla učiniti bilo je prekriti njegove ruke svojima i
~ 29 ~
pritisnuti ih natrag na zjapeću rupu u njegovu trbuhu. Još jedan prasak
zatresao je tlo i mladića koji je ležao na njemu. Svježa krv curila je kroz
Luceine prste.
»Zovem se Giovanni«, šapnuo je i sklopio oči. »Molim te, pomogni mi.
Molim te.«
Tek tada je Luce shvatila kako nije više u Moskvi. Tlo ispod nje bilo je
toplije, nije bilo pokriveno snijegom. Bila je to travnata poljana, a
mjestimični rascjepi otkrivali su plodnu, crnicu. Zrak je bio suh i prašan.
Mladić joj se obraćao na talijanskom, koji je razumjela, baš kao ruski u
Moskvi.
Oči su joj se priviknule. U daljini je vidjela reflektore kako šaraju oko
ljubičastih brežuljaka. A iza brežuljaka, večernja svjetlost bila je
istočkana bijelim zvijezdama. Luce je odvratila pogled. Nije mogla gledati
zvijezde a ne pomisliti na Daniela, ali sada nije mogla misliti na njega. Ne
dok je rukama pritiskala trbuh mladića koji je bio na samrti.
Barem još nije umro. Tako je mislio.
To je nije čudilo. Nakon što su ga pogodili, vjerojatno je pao u stanje
šoka. Zatim je vidio nju kako izlazi iz navjestitelja, iz crnoga tunela koji se
pojavio ni iz čega. Zacijelo je bio zaprepašten.
»Bit ćeš dobro«, rekla je na besprijekornom talijanskom koji je
oduvijek željela naučiti. Izašao je iz njezinih usta na začuđujuće prirodan
način. Glas joj je bio ljupkiji i blaži nego što je očekivala. Zbog toga se
zapitala kakva je u tome životu bila.
Poskočila je od zaglušujuće topničke vatre. Beskrajna pucnjava.
Prekidala se samo nakratko i u pravilnim razmacima, a jarki tragovi
svjetlećeg streljiva koje je fijukalo opisivali su lukove na nebu i stvarali u
njezinu vidnom polju bijele putanje praćene brojnim uzvicima na
talijanskom. Zatim je čula tupe zvukove koraka kroz blato. Približavali su
se.
»Povlačimo se«, promrmljao je mladić. »To nije dobro.«
Lucein pogled privukli su vojnici koji su trčali prema njima. Tada je
shvatila kako ranjeni vojnik nije sam. Oko njih je ležalo još berem deset
ranjenika koji su jecali, drhtali i krvarili u crnu zemlju. Njihova odjeća
bila je progorena i poderana od nagaznih mina koje su ih očito iznenadile.
Snažan vonj truleži, znoja i krvi sve je prekrivao i zrak je bio vrlo
zagušljiv. Bilo je toliko strašno da se Luce morala ugristi za usnu kako ne
bi vrisnula.
Mimo nje je protrčao muškarac u časničkoj odori, zatim je stao.
~ 30 ~
»Što će ona tu? Ovo je ratna zona, a ne mjesto za medicinske sestre.
Mrtva nam nećeš biti od pomoći, djevojko. Budi barem korisna. Moramo
natovariti žrtve.«
Odjurio je prije nego što je Luce mogla odgovoriti. Ispod nje,
mladićeve oči počele su se sklapati, a tresao se cijelim tijelom. Očajnički je
pogledala oko sebe tražeći pomoć.
Kojih kilometar dalje nalazio se uzak zemljani puteljak s dva
kamiona starinskog izgleda i dva niska, mala vozila hitne pomoći
parkirana sa strane.
»Odmah se vraćam«, rekla je Luce mladiću, pritisnuvši njegov trbuh
jače kako bi zaustavila krvarenje. Kada se odmaknula zajecao je.
Potrčala je prema kamionu i posrnula kada je iza nje pala još jedna
granata i tlo se zaljuljalo.
Skupina žena u bijelim kutama okupila se oko stražnjeg dijela
kamiona. Medicinske sestre. One će znati što treba učiniti, kako pomoći.
Ali kada se Luce približila toliko da im je mogla vidjeti lica, izgubila je
nadu. Bile su to mlade djevojke. Nekima nije bilo više od četrnaest.
Njihove kute izgledale su poput kostima.
Pomno je promotrila njihova lica tražeći među njima svoje. Zacijelo je
tu ležao razlog zašto je došla u taj pakao. Ali, nijedno nije izgledalo
poznato. Nije razumjela pribrane i vedre izraze na licima djevojaka. Ni na
jednoj se nije vidio užas kakav je, Luce je znala, bio jasno ispisan na
njezinu licu. Možda su već previše vidjele i naviknule se na to što čini rat.
»Voda.« Iz kamiona je dopro glas starije žene. »Zavoji. Gaze.«
Dijelila je zalihe djevojkama, koje su se natovarile i zatim počele
postavljati privremenu ambulantu uz cestu. Red ranjenika već su
pomaknuli iza kamiona kako bi ih mogle obraditi. Još ih je dolazilo. Luce
je stala u red. Bilo je mračno i nitko joj nije rekao ni riječ. Sada je već
osjećala uznemirenost mladih medicinskih sestara. Zacijelo su radi
vojnika bile naučene zadržati pribran i miran izraz, ali kada je djevojka
ispred Luce posegnula za svojim dijelom zaliha, ruke su joj drhtale.
Vojnici oko njih kretali su se u parovima i hitro nosili ranjenike za
ruke i noge. Neki od muškaraca koje su nosili mrmljali su i raspitivali se
za bitku i težinu svojih rana. Bilo je i teže ranjenih, čije usne nisu mogle
oblikovati pitanja jer su bile zaposlene susprezanjem krikova. Njih su
nosili pridržavajući ih za struk, zato što su im nagazne mine odnijele
jednu ili obje noge.
»Voda.« U Luceinim se rukama našao vrč. »Zavoji. Gaze.«
~ 31 ~
Glavna sestra mehanički je dodavala zalihe, spremna okrenuti se
prema sljedećoj djevojci, ali ipak nije. Pogled je prikovala na Luce.
Pogledala je dolje, a Luce je shvatila da je još uvijek u teškom suknenom
kaputu Luškine bake iz Moskve. Što je bilo dobro, jer ispod kaputa imala
je traperice i košulju iz svojeg života.
»Odora«, rekla je žena napokon istim jednoličnim glasom i dodala joj
bijelu kutu i kapu kakve su nosile druge djevojke.
Luce je zahvalno kimnula, zatim se sklonila iza kamiona kako bi se
presvukla. Bila je to lepršava bijela haljina koja joj je dopirala do
gležnjeva i snažno vonjala na bjelilo. Pokušala je obrisati vojnikovu krv s
ruku o vuneni kaput, zatim ga je bacila iza drveta. Ali kada je zakopčala
odoru, zavrnula rukave i svezala remen oko struka, bila je sva prekrivena
mrljama crvenim poput hrde.
Zgrabila je zalihe i potrčala natrag preko ceste. Prizor pred njom bio
je jezovit. Časnik nije lagao. Bilo je najmanje stotinu muškaraca kojima je
trebala pomoć. Pogledala je zavoje u rukama i zapitala se što učiniti.
»Sestro!« viknuo je muškarac. Gurao je nosila u stražnji dio vozila
hitne pomoći. »Sestro! Ovdje je potrebna sestra!«
Luce je shvatila da se obraća njoj.
»Ah«, rekla je jedva čujno. »Mene zovete?«
Zavirila je u vozilo. Unutra je bilo skučeno i tamno. U prostoru
namijenjenom za dvoje ljudi, sada ih je bilo šestero. Ranjeni vojnici bili su
položeni na nosila ugurana s obje strane vozila na tri razine. Za Luce nije
bilo mjesta, osim na podu. Netko ju je gurao u stranu. Bio je to muškarac
koji je stavljao nosila na skučeni prazni prostor na podu. Vojnik koji je
ležao na njima nije bio pri svijesti, a crna mu je kosa bila zalijepljena za
lice.
»Hajde«, muškarac je rekao Luce. »Sada će krenuti.«
Kako se nije pomaknula, pokazao je prema drvenoj stoličici
pričvršćenoj za stražnja vrata vozila isprepletenim uzetom. Sagnuo se i
podmetnuo ruke da se Luce lakše popne na stoličicu. Još jedna granata
zatresla je tlo, i Luce nije uspjela suspregnuti krik koji joj je pobjegao s
usana.
Letimično je pogledala muškarca ispričavajući se, duboko udahnula i
popela se. Kada je sjela na malenu stoličicu, dodao joj je vrč s vodom i
kutiju sa zavojima i gazama. Počeo je zatvarati vrata.
»Čekajte«, prošaptala je Luce. »Što trebam učiniti?«
Muškarac je zastao.
~ 32 ~
»Znaš koliko traje vožnja do Milana. Povij im rane i pobrini se da im
bude udobno. Daj sve od sebe.«
Vrata uz koja je sjedila Luce zalupila su se. Morala se čvrsto uhvatiti
za stoličicu kako ne bi pala na vojnika koji joj je ležao pored nogu. U
vozilu je bilo zagušljivo i vruće. Strašno je smrdjelo. Jedina svjetlost
dolazila je od malog fenjera koji je visio na čavlu u kutu. Jedini prozor
nalazio se točno iznad njezine glave, na vratima. Nije znala što se dogodilo
s Giovannijem, mladićem s metkom u trbuhu. Hoće li ga ikada više vidjeti.
Hoće li preživjeti noć.
Čula je zvuk automobilskog motora. Vozilo je krenulo. Vojnik na
jednom od gornjih nosila počeo je stenjati. Nakon što su počeli voziti
ujednačeno, Luce je čula kako nešto lagano sipi. Nešto je kapalo. Nagnula
se naprijed i žmirnula prema mutnoj svjetlosti fenjera.
Krv vojnika na gornjem ležaju kapala je kroz platnena nosila na
vojnika u sredini. Oči vojnika u sredini bile su otvorene. Gledao je kako
mu krv pada na prsa, ali bio je toliko teško ranjen da se nije mogao
pomaknuti. Nije ni pisnuo. Sve dok krv koja je isprva kapala nije počela
curiti.
Luce je zacviljela kad i vojnik. Počela se podizati sa stoličice, ali da bi
mogla stati, morala je opkoračiti vojnika na podu. Pažljivo je stala preko
njegovih prsa. Dok je vozilo podrhtavalo na neravnom zemljanom
puteljku, čvrsto se uhvatila za zategnuto platno gornjih nosila i odozdo
pritisnula pregršt gaze. Nakon nekoliko sekundi krv je promočila i
umrljala joj prste.
»Pomognite!« viknula je vozaču hitne pomoći. Nije znala može li je
uopće čuti.
»Što je?« vozač je govorio mjesnim narječjem.
»Vojnik... krvari. Mislim da će umrijeti.«
»Svi ćemo jednog dana umrijeti, ljepotice«, rekao je vozač. Zar je
doista pokušavao očijukati. Trenutak potom okrenuo se prema njoj i
pogledao kroz prozorčić iza vozačeva sjedala. »Gledaj, žao mi je. Ali, ništa
ne mogu učiniti. Moram ih odvesti u bolnicu.«
Imao je pravo. Već je bilo kasno. Kada je Luce pomaknula ruku, krv je
ponovo počela liptati. Tako jako da nije mogla vjerovati. Luce nije mogla
naći riječi utjehe za mladića na srednjem ležaju, čije su oči bile
razrogačene i prestravljene, a usne sumanuto šaptale Zdravomarijo.
Krv drugoga mladića tekla je na njegove bokove i skupljala se u
uleknuću koju su na nosilima stvarali njegovi kukovi.
~ 33 ~
Luce je željela sklopiti oči i nestati. Željela je proći kroz sjenu koju je
bacao fenjer i naći navjestitelja koji će je odvesti drugamo. Bilo kamo.
Na primjer, na stjenovitu plažu ispod kampusa Shorelinea. Gdje ju je
Daniel poveo na ples na oceanu pod zvijezdama. Na jezero koje je vidjela u
navjestitelju, u koji su nekada davno zaronili, kada je nosila žuti kupaći
kostim. Radije bi bila u Maču i križu, čak i u najtežim trenucima koje je
ondje doživjela, poput noći kada se sastala s Čamom u onome baru, nego u
ovome vozilu hitne pomoći. I kada ga je poljubila. Bila bi radije u Moskvi,
zato što je tu bilo gore. Takvo što nikada nije doživjela.
Ali...
Naravno da jest. Zacijelo je već proživjela nešto gotovo posve jednako.
Zato je tu završila. Negdje u tome ratom razorenom svijetu nalazila se
djevojka koja je umrla, ponovo oživjela i postala ona. U to je bila sigurna.
Zacijelo je previjala rane, nosila vodu i susprezala poriv za povraćanjem.
Misliti na djevojku koja je to već proživjela, dalo je Luce snage.
Krv koja je liptala opet je počela curiti, zatim polako kapati. Mladić
na ležaju ispod se onesvijestio, pa je Luce dugo probdjela u tišini. Dok
kapanje nije posve prestalo.
Uzela je ručnik i vodu i počela prati lice vojnika na srednjem ležaju.
Odavno se nije okupao. Luce ga je nježno prala, zatim je promijenila zavoj
oko njegove glave. Kada se osvijestio, dala mu je nekoliko gutljaja vode.
Njegovo se disanje ujednačilo i prestao je s užasom zuriti u ležaj iznad
sebe. Činilo se kao da mu je postalo ugodnije.
Kao da su i ostali vojnici našli neku utjehu u njezinoj njezi, čak i onaj
koji je ležao na podu, koji nijednom nije otvorio oči. Umila je mladica na
gornjem ležaju, iako je umro. Nije mogla objasniti zašto. Željela je da i on
bude u miru.
Nije znala koliko je vremena prošlo. Sve što je Luce znala bilo je da je
pao mrak, da je bilo zagušljivo, da su je boljela leda, da joj se grlo osušilo i
da je bila iscrpljena, a bilo joj je bolje nego bilo kome oko nje.
Vojnika na lijevim nosilima slijeva ostavila je za kraj. Bio je teško
ranjen u vrat. Luce se bojala da bi mogao izgubiti još krvi ako mu pokuša
ponovo previti ranu. Učinila je najbolje što je znala, sjela je na rub njegova
ležaja, umila mu prljavo lice i isprala dio krvi iz plave kose. Vidjela je da
je ispod prljavštine lijep. Vrlo naočit. Ali, njezinu pažnju privlačio je
njegov vrat, koji je krvario kroz gazu. Svaki put kad bi mu se približila,
kriknuo bi od boli.
»Ne brini«, šapnula je. »Izvući ćeš se.«
~ 34 ~
»Znam.« Njegov šapat bio je toliko tih i neizrecivo tužan, da Luce nije
bila sigurna je li dobro čula. Sve do tada mislila je kako nije pri svijesti,
ali činilo se da je nešto u njezinu glasu doprlo do njega.
Njegove su vjeđe zatreperile. Zatim su se polako otvorile.
Oči su bile ljubičaste.
Vrč s vodom ispao joj je iz ruke.
Daniel.
Nagonski je poželjela uvući se pored njega i prekriti mu usne
poljupcima, pretvarati se kako nije toliko teško ranjen.
Kada ju je vidio, Danielove su se oči raširile i pokušao je ustati. Ali,
tada je iz rane na vratu ponovo potekla krv i lice mu je posve problijedjelo.
Luce nije imala izbora, morala ga je spriječiti.
»Pssst.« Gurnula ga je natrag na nosila i pokušala ga nagovoriti da se
opusti.
Izvijao se pod njezinim stiskom. Svaki put kada je to učinio, zavoj se
natopio jarkom svježom krvlju.
»Daniele, moraš se prestati opirati«, preklinjala ga je. »Molim te,
prestani se opirati. Radi mene.«
Dug i strastven trenutak gledali su se u oči, zatim je vozilo naglo
stalo. Stražnja su se vrata otvorila. Unutra je prodro val zaprepašćujući
svježeg zraka. Vani su ulice bile tihe, ali čak i usred noći osjećala je da se
nalaze u velikom gradu. Ovamo je vojnik rekao da idu kada joj je naredio
da uđe u vozilo. Zacijelo su u bolnici u Milanu.
Dva muškarca u vojnim odorama pojavila su se na vratima i hitro i
vješto počeli izvlačiti nosila. Nakon nekoliko minuta ranjenike su smjestili
na kolica i odvezli. Muškarci su odgurnuli Luce kako bi mogli izvući
Danielova nosila. Njegove vjeđe ponovo su zatreperile. Učinilo joj se kako
je posegnuo za njom. Gledala je za njim iz stražnjeg dijela vozila sve dok
nije nestao iz vida. Zatim je počela drhtati.
»Jesi li dobro?« Djevojka je provirila unutra. Bila je jedra i lijepa,
malih rumenih usta i duge tamne kose skupljene u nisku pundu. Odora
joj je pristajala bolje nego Luce, a bila je toliko bijela i čista da je Luce
postala svjesna kako je sva umrljana krvlju i blatom.
Luce je skočila na noge. Osjećala se kao da su je uhvatili dok radi
nešto neprilično.
»Dobro sam«, rekla je brzo. »Samo sam...«
»Ne moraš objašnjavati«, rekla je djevojka. Snuždila se kada je
pogledala unutra. »Vidim da je bilo grozno.«
~ 35 ~
Luce je samo gledala dok je djevojka podizala vedro s vodom, stavljala
ga u vozilo i penjala se unutra. Odmah se bacila na posao, oribala je krv s
ležaja, oprala pod i izgurala valiće crvene vode kroz stražnja vrata.
Zamijenila je prljave krpe koje su stajale u ormariću čistima i u fenjer
dodala plina. Nije joj moglo biti više od trinaest. Luce je ustala kako bi joj
pomogla, ali djevojka ju je otjerala pokretom ruke.
»Sjedni. Odmori se. Tek su te prebacili ovamo, zar ne?«
Luce je nesigurno kimnula.
»Jesi li na frontu došla posve sama?« Djevojka je na trenutak
prekinula s čišćenjem, a kada je pogledala Luce, oči su joj bile ispunjene
suosjećanjem.
Luce je zaustila da odgovori, ali usta su joj bila toliko suha da nije
mogla. Kako je moguće da joj je toliko dugo trebalo da shvati kako gleda
sebe?
»Jesam«, šapnula je nekako. »Bila sam posve sama.« Djevojka se
nasmiješila.
»Pa, više nisi. Tu u bolnici ima nas cijela hrpa. Naše su sestre
najljubaznije, a pacijenti najzgodniji. Mislim da ti to neće smetati.« Počela
je pružati ruku, zatim ju je pogledala i shvatila koliko je prljava.
Zahihotala se i ponovo podignula krpu. »Ja sam Lucia.«
Luce se suzdržala da kaže Znam.
»A ja...« Posve se smela. Pokušala se dosjetiti nekog imena, bilo kojeg,
samo da posluži. »Ja sam Doree, Doria«, rekla je naposljetku. Bilo je to
gotovo ime njezine majke. »Znaš li... kamo odvoze vojnike koji su stigli?«
»No, no. Nisi se valjda već zaljubila u kojega?« zadirkivala ju je Lucia.
»Nove pacijente odvoze na istočni odjel, na pregled vitalnih organa.«
»Na istočni odjel«, ponovila je Luce sebi u bradu.
»Ali, prvo trebaš otići gospođici Fiero u stacionaru medicinskih
sestara. Ona je zadužena za upise i raspored«, zahihotala se Lucia ponovo,
zatim je spustila glas i nagnula se prema Luce, »a utorkom popodne i za
liječnika!«
Luce je mogla samo zuriti u Luciju. Toliko blizu, njezino prošlo
utjelovljenje bilo je tako stvarno, tako živo, tako nalik djevojci kakvu bi
Luce željela za prijateljicu, da su okolnosti bile imalo normalne. Željela je
pružiti ruke i zagrliti Luciju, ali preplavio ju je neopisiv strah. Čistila je
rane sedmorici polumrtvih vojnika, uključujući ljubav svojega života, ali
kada je bila riječ o Luciji, nije bila sigurna što činiti. Djevojka se doimala
odviše mladom da bi znala nešto o tajnama za kojima je tragala Luce, o
~ 36 ~
prokletstvu i izopćenicima. Bude li započela razgovor o utjelovljenjima i
raju, Luce se bojala kako će Luciju samo preplašiti. Bilo je nešto u
Lucijinim očima, nešto nedužno, iz čega je Luce shvatila da Lucia zna
manje od nje.
Sišla je iz vozila i odmaknula se.
»Drago mi je što sam te upoznala, Doria!« doviknula je Lucia.
Ali, Luce je već otišla.
Ušla je u šest pogrešnih soba, naišla na tri zaprepaštena vojnika i
srušila ormarić s lijekovima prije nego što ga je našla.
Sobu na istočnom odjelu Daniel je dijelio s dva vojnika. Jedan je bio
tih muškarac kojem je cijelo lice bilo u zavojima. Drugi je glasno hrkao,
bocu viskija nije dobro sakrio ispod jastuka, a noge su mu bile slomljene i
podignute u zrak. Cijela soba bila je ogoljena i sterilna, ali imala je prozor
koji je gledao na široku gradsku ulicu obrubljenu stablima naranča.
Dok je stajala pored njegova kreveta i gledala kako spava, Luce je
vidjela kako je njihova ljubav mogla procvjetati. Mogla je vidjeti Luciju
kako ulazi i donosi Danielu jelo, a on joj se polako otvara. I kako će, kada
se Daniel posve oporavi, već biti nerazdvojni. Osjećala je ljubomoru,
krivnju i zbunjenost, zato što nije mogla reći je li njihova ljubav bila nešto
prelijepo ili još jedan primjer toga koliko je sve bilo pogrešno.
Kada su se upoznali bila je toliko mlada, pa je njihova veza u tome
životu zacijelo bila vrlo duga. Proveli su mnoge godine zajedno prije nego
što se dogodilo ono. Prije nego što je umrla i reinkarnirala se. Zacijelo je
mislila kako će cijeli život provesti zajedno, ne znajući koliko dugo znači
zauvijek.
Ali, Daniel je znao. On uvijek zna.
Luce je snuždeno sjela na rub njegova kreveta, pazeći da ga ne
probudi. Možda nije uvijek bio toliko zatvoren i nedokučiv. Vidjela je kako
joj je u njihovu životu u Moskvi u ključnom trenutku prije njezine smrti
šapnuo nešto na uho. Uspije li sada razgovarati s njime, možda će se
prema njoj ponašati drukčije nego Daniel kojega je poznavala. Možda neće
toliko toga skrivati od nje. Možda će joj pomoći shvatiti. Možda će joj za
promjenu reći istinu. Tada će se moći vratiti u sadašnjost, a između njih
neće više biti potrebe za tajnama. To je bilo sve što je doista željela, da se
mogu otvoreno voljeti. I da ona ne mora umrijeti.
Ispružila je ruku i dodirnula njegov obraz. Voljela je njegove obraze.
Bio je iznuren i ranjen, vjerojatno je imao i potres mozga, ali obraz mu je
bio topao i gladak, a što je bilo najvažnije, bio je Danielov. Kao i uvijek, bio
~ 37 ~
je prekrasan. Njegovo lice u snu bilo je toliko spokojno, da ga je Luce
mogla satima gledati iz raznih kutova i ne bi joj bilo dosta. Za nju, bio je
savršen. Kao i njegove besprijekorne usne. Kada ih je dodirnula, bile su
toliko meke da se morala sagnuti i poljubiti ih. Nije se ni pomaknuo.
Usnama je pratila liniju njegove čeljusti, ljubila je dio njegova vrata
koji nije bio modar i ključnu kost. Kada je došla do vrha desnog ramena,
usne su zastale na malome bijelom ožiljku. Bilo kome osim njoj bio bi
gotovo nevidljiv, ali Luce je znala kako se s toga mjesta šire Danielova
krila. Poljubila je ožiljak. Bilo joj je teško gledati kako leži tako
bespomoćan, znajući za što je sve sposoban. Kada bi je obavio krilima,
Luce je uvijek gubila osjećaj za sve drugo. Što bi dala da ih je tada mogla
vidjeti kako se šire i tako golema bijela i veličanstvena privlače svu
svjetlost oko sebe! Spustila je glavu na njegovo rame, a ožiljak je gorio na
njezinoj koži.
Naglo je podignula glavu. Nije shvatila da je zadrijemala dok je nije
prenuo zvuk škripanja bolničkih kolica po neravnom drvenom podu u
hodniku.
Koliko je sati? Sunčeva svjetlost ulazila je kroz prozor i obasjavala
bijele plahte na krevetu. Razgibala je ukočeno rame. Daniel je još spavao.
Ožiljak na njegovu ramenu izgledao je na jutarnjem svjetlu svjetliji. Luce
je željela vidjeti i drugi, jednak, na drugom ramenu, ali bio je omotan
gazom. Barem se činilo da je rana prestala krvariti.
Vrata su se otvorila i Luce je poskočila.
U dovratku je stajala Lucia s tri prekrivena poslužavnika na rukama.
»Ah! Tu si.« Zvučala je iznenađeno. »Znači, već su doručkovali?«
Luce se zarumenjela i odmahnula glavom.
»Ja... ah...?«
»Ah.« Lucijine oči su zasjale. »Znam taj pogled. Opasno si se
zatreskala.« Stavila je poslužavnike na kolica i stala pored Luce. »Ne
brini. Neću nikome reći... sve dok imaš moje dopuštenje.« Nakrivila je
glavu kako bi pogledala Daniela. Dugo je zurila u njega. Nije se micala, ni
disala.
Luce je znala da su se djevojčine oči razrogačile kada je prvi put
vidjela Daniela, ali nije znala što je trebala osjećati. Suosjećanje. Zavist.
Tugu. Sve to.
»Lijep je poput anđela.« Lucia je zvučala kao da će zaplakati. »Kako
se zove?«
»Daniel.«
~ 38 ~
»Daniel«, ponovila je mlada djevojka kao da izgovara nešto sveto.
»Jednoga dana upoznat ću takvoga muškarca. Jednoga dana sve ću ih
izluditi. Baš kao ti, Doria.«
»O čemu ti to?« pitala je Luce.
»O drugome vojniku, dvoja vrata niže«, Lucia se obratila Luce, ali nije
prestala gledati Daniela. »Giovanni, sjećaš se?«
Luce je odmahnula glavom. Nije se sjećala.
»Onaj koji ide sada na operaciju, a stalno pita za tebe.«
»Giovanni.« Mladić kojeg su upucali u trbuh. »Je li dobro?«
»Naravno«, nasmiješila se Lucia. »Neću mu reći da imaš dečka.«
Namignula je Luce i pokazala na poslužavnike s doručkom. »Dopustit ću
ti da razdijeliš doručak«, rekla je dok je izlazila. »Nađemo se poslije? Želim
čuti sve o tebi i Danielu. Cijelu priču, dobro?«
»Naravno«, lagala je Luce, a u srcu ju je malo štrecnulo.
Kada je ponovo ostala sama s Danielom, Luce je osjetila strah. Kada
je u dvorištu njezine roditeljske kuće, nakon bitke s izopćenicima, Daniel
vidio Luce kako ulazi u navjestitelja, izgledao je užasnuto. I u Moskvi je
tako izgledao. Tko zna što će učiniti taj Daniel ako otvori oči i otkrije
odakle je došla?
Ako ikada otvori oči.
Ponovo se nagnula nad njega. Mora otvoriti oči, zar ne?
Anđeli ne mogu umrijeti. Smatrala je da je to nemoguće, naravno, ali
što ako svojim vraćanjem u prošlost nešto upropasti? Gledala je Povratak
u budućnost i položila ispit iz kvantne fizike. Vjerojatno je stvarala zbrku
u vremenu i prostoru. A Steven Filmore, demon koji je bio njezin profesor
humanističkih znanosti u Shorelineu, rekao je nešto o tome kako se
prošlost može preinačiti.
Nije znala što je to značilo, ali znala je da bi moglo biti vrlo loše. Na
primjer, mogla je poništiti sve svoje živote. Ili je mogla ubiti svojeg dečka
anđela. Luce se uspaničila. Zgrabila je Daniela za ramena i počela ga
tresti. Lagano i nježno, ipak je prošao rat. Ali, dovoljno snažno kako bi mu
dala do znanja da joj je potreban znak. Smjesta.
»Daniele«, šapnula je. »Daniele?«
Eto. Njegove su vjeđe zatreperile. Ispustila je uzdah. Kao prošle noći,
njegove su se oči polako otvorile. I kao prošle noći, kada su vidjele Luce,
počele su se širiti. Njegove usne su se razdvojile,
»Stara si.«
Luce se zarumenjela.
~ 39 ~
»Nisam«, rekla je smijući se. Nitko joj nikad prije nije rekao da je
stara.
»Da, jesi. Doista si stara.« Izgledao je gotovo razočarano. Protrljao je
čelo. »Hoću reći... Koliko sam bio...?«
Tada se sjetila. Lucia je bila nekoliko godina mlađa. Ali, Daniel je još
nije upoznao. Kako je mogao znati koliko joj je godina?
»Ne brini zbog toga«, rekla je. »Daniele, moram ti nešto reći. Nisam...
nisam ona kojom me smatraš. Hoću reći, jesam, pretpostavljam kako
jesam uvijek, ali ovaj put sam došla iz... hm...«
Danielovo se lice izobličilo.
»Naravno. Prošla si kroz vrijeme i došla ovamo.«
Kimnula je.
»Morala sam.«
»Zaboravio sam«, šapnuo je, a Luce se još više zbunila. »Iz koliko
daleke budućnosti? Ne. Nemoj mi reći.« Odmahnuo je rukom i odmaknuo
se nekoliko centimetara od ruba kreveta, kao da se boji da će ga nečim
zaraziti. »Kako je to moguće? U prokletstvu nema iznimke. Ne bi trebalo
biti moguće da si ovdje.«
»Iznimke?« pitala je Luce. »Kakve iznimke? Moram znati...«
»Ne mogu ti reći«, rekao je i zakašljao. »Moraš sama shvatiti. Takva
su pravila.«
»Doria.« U dovratku je stajala žena koju Luce prije nije vidjela.
Postarija, plave kose i gruba, s uškrobljenom kapom Crvenog križa
pričvršćenom ukosnicom, tako da joj je na glavi stajala koso. Luce isprva
nije shvatila da se žena obraća njoj. »Ti si Doria, zar ne? Nedavno si
prebačena ovamo?«
»Da«, rekla je Luce.
»Tvoju ćemo dokumentaciju morati urediti još ovoga jutra«, rekla je
žena odsječno. »Nemam tvoje podatke. Ali, prije svega, učini mi uslugu.«
Luce je kimnula. Znala je da je u nevolji, ali imala je važnijih stvari o
kojima je trebala brinuti, ne o toj ženi i njezinoj dokumentaciji.
»Vojnik Bruno ide na operaciju«, rekla je sestra.
»Dobro.« Luce se pokušala usredotočiti, ali sve što je željela bilo je
vratiti se razgovoru s Danielom. Naposljetku je počela nešto postizati,
pronalazila je još jedan dio slagalice njihovih života!
»Vojnik Giovanni Bruno zamolio je da dežurna sestra ne bude na
njegovoj operaciji. Kaže kako mu je draža sestra koja mu je spasila život.
Njegov anđeo.« Žena je oštro pogledala Luce. »Ova mi djevojka kaže da si
~ 40 ~
to ti.«
»Ne«, rekla je Luce. »Nisam...«
»Nije važno. On tako misli«, pokazala je prema vratima. »Idemo.«
Luce je ustala s Danielova kreveta. Skrenuo je pogled i pogledao kroz
prozor. Uzdahnula je.
»Moram razgovarati s tobom«, šapnula je, premda je nije pogledao.
»Odmah se vraćam.«
Operacija nije bila toliko grozna. Luce je samo morala držati
Giovannija za malu, meku ruku i šaptati mu. Nekoliko puta morala je
dodati liječniku instrumente i pokušati ne gledati kada je posegnuo u
tamnocrvenu masu Giovannijeva rasporena trbuha i izvukao komade
krvavoga šrapnela. Ako se liječnik i pitao zašto je toliko neiskusna, nije
rekao ništa. Nije izbivala duže od sata.
Dovoljno dugo da se vrati i nađe Danielov krevet prazan. Lucia je
mijenjala plahte. Potrčala je prema Luce, koja je pomislila kako će je
zagrliti. Ali, samo joj se srušila do nogu.
»Što se dogodilo?« pitala je Luce. »Kamo je otišao?«
»Ne znam.« Djevojka je počela plakati. »Otišao je. Samo je otišao. Ne
znam kamo.« Pogledala je Luce, a svijetlosmeđe oči punile su se suzama.
»Rekao je da ti kažem zbogom.«
»Ne može samo tako otići«, rekla je Luce sebi u bradu. Nisu imali
priliku razgovarati.
Naravno da nisu. Daniel je otišao, ali znao je što radi. Nije joj želio
reći cijelu istinu. Nešto je skrivao. Kakva je to pravila spomenuo? I
iznimku?
Lucijino lice bilo je rumeno. Njezin govor prekidalo je štucanje.
»Znam kako ne bih trebala plakati... Ne mogu objasniti, ali... osjećam
se kao da je netko umro.«
Luce je poznavala taj osjećaj. To im je bilo zajedničko. Kada je Daniel
otišao obje su djevojke bile neutješne. Luce je stegnula šake, osjećala je
ljutnju i malodušnost.
»Ne budi djetinjasta.«
Luce je trepnula. Prvo je pomislila da se djevojka obraća njoj, zatim je
shvatila kako Lucia kori samu sebe. Luce je ispravila leđa, koja su
drhtala, kao da pokušava zauzeti položaj spokoja koji je vidjela kod drugih
medicinskih sestara.
»Lucia«, Luce je krenula prema djevojci, želeći je zagrliti.
Ali, djevojka se povukla natrag i okrenula leđa Luce kako bi gledala
min@
~ 41 ~
Danielov prazan krevet.
»Dobro sam.« Zatim se vratila skidanju plahti. »Sve što možemo
kontrolirati jest naš posao. To nam sestra Fiero stalno ponavlja. Ostalo je
izvan naše kontrole.«
Ne. Lucia nije bila u pravu, ali Luce nije znala kako je ispraviti. Luce
nije mnogo toga razumjela, ali jedno je znala: njezin život nije morao biti
izvan njezine kontrole. Imala je moć kovati svoju sudbinu. Nekako. Nije
još sve shvatila, ali osjećala je da se rješenje bliži. Kako bi se inače našla
na ovome mjestu? Kako bi znala da je vrijeme da krene dalje?
Na kasnojutarnjem suncu produžila se sjena ormara sa zalihama koji
je stajao u kutu. Izgledala je kao da bi je mogla upotrijebiti, ali nije bila
posve sigurna može li je prizvati. Na trenutak se usredotočila i čekala
kada će ugledati mjesto na kojem se mreška. Eno. Vidjela je kako se trza.
Uhvatila ju je boreći se s osjećajem odvratnosti koji još nije nadvladala.
Na drugoj strani sobe, Lucia se usredotočila na plahte i skrivanje
suza.
Luce je brzo djelovala, oblikovala je navjestitelja u kuglu, koju je
zatim razvukla brže nego ikada prije.
Zadržala je dah, zamislila želju i nestala.
~ 42 ~
Četvrto poglavlje
VRIJEME OTVARA STARE RANE
MILANO, ITALIJA, 25. SVIBNJA 1918.
Kada je izašao iz navjestitelja, Daniel je bio na rubu i jedva se
suzdržavao. Nije znao kako što prije doznati u kojem se vremenu i na
kojem mjestu nalazi i što treba činiti. Ali, znao je da je u blizini barem
jedna inačica Luce i da joj je potreban.
Prostorija je bila bijela. Na krevetu ispred njega bile su bijele plahte,
u kutu se nalazio bijelo uokviren prozor, a kroz okno je tukla bijela
svjetlost. Na trenutak je sve bilo tiho. Zatim su navrla sjećanja.
Milano.
Vratio se u bolnicu u kojoj je ona bila medicinska sestra koja je
brinula o njemu u prvom strašnom svjetskom ratu. Na krevetu U kutu
ležao je Traverti, njegov cimer iz Salerna, koji je na putu za kantinu stao
na nagaznu minu. Obje noge su mu bile opečene i slomljene, ali bio je
toliko šarmantan da su mu sestre potajno donosile viski. Uvijek je bio
spreman za šalu s Danielom. A u drugome kutu sobe nalazio se Max
Porter, Britanac opečena lica, koji nije ni pisnuo dok mu nisu skinuli
zavoje, a tada je kriknuo i izgubio razum.
Baš tada oba su Danielova bivša cimera imali popodnevno spavanje
pod morfijem.
U sredini sobe nalazio se krevet na kojem je ležao zbog metka koji ga
je u blizini fronte kod rijeke Piave pogodio u vrat. Tako su ih glupo napali,
upali su ravno u zamku. Ali, Daniel se uvojačio samo zato što je Lucia bila
medicinska sestra, pa je to bila dobra zamisao. Protrljao je mjesto gdje je
bio ranjen. Osjećao je bol kao da je bilo jučer. Da je ostao dovoljno dugo da
rana zacijeli, liječnici bi bili zapanjeni shvativši da nema ožiljka. Toga
dana njegov vrat mu je bio gladak kao da nikada nije bio ranjen.
Tijekom stoljeća, Daniela su tukli, bacali s balkona, ranili u vrat,
trbuh, nogu, mučili vrućim ugljenom i vukli kroz desetak gradskih ulica.
Ali, da je tko pomno pretražio svaki centimetar njegove kože, otkrio bi tek
dvije male brazgotine: dvije tanke bijele crte iznad lopatica odakle su se
širila krila.
Svi pali anđeli dobili su takve ožiljke kada su uzeli ljudska tijela. Na
neki način, ožiljci su bili sve što su mogli pokazati. Većina ih je uživala u
imunosti na ožiljke. Osim Arriane, no njezin je ožiljak na vratu posve
drukčija priča. Ali Cam, čak i Roland upuštali su u najstrašnije tučnjave
~ 43 ~
sa svima na svijetu. Naravno, nikada nisu izgubili od smrtnika, ali njima
kao da se sviđalo što su iz tučnjava izlazili malo slomljeni. Za nekoliko
dana ponovo su izgledali besprijekorno.
Za Daniela, život bez ožiljaka bio je još jedan pokazatelj kako nema
vlast nad svojom sudbinom. Ništa nije ostavilo na njemu ni ogrebotinu.
Njegova ga je ispraznost gušila, naročito kada je bila riječ o Luce.
Odjednom se sjetio da ju je 1918. vidio tu. Svoju Luce. Sjetio se i kako
je pobjegao iz bolnice.
Samo je to moglo ostaviti ožiljak na Danielu, na njegovoj duši.
Bio je zbunjen kada ju je vidio, tada kao i sada. Cijelo to vrijeme
mislio je kako smrtna Lucinda ne bi mogla takvo što učiniti, putovati
navrat-nanos kroz vrijeme i posjećivati svoja prošla utjelovljenja. Nije bilo
moguće da je još živa. Naravno, sada je Daniel znao kako se nešto u životu
Lucinde Price promijenilo. Ali što? Počelo je s time što nije prisegnula
raju, ali bilo je tu još...
Zašto to nije mogao shvatiti? Pravila i parametre prokletstva znao je
bolje od ikoga, pa kako mu je onda odgovor izmicao?
Luce. Zacijelo je promjenu u svojoj prošlosti sama prouzročila. Kada je
to shvatio, srce mu je zadrhtalo. Sigurno se dogodilo kada je bježala kroz
navjestitelje. Naravno, učinila je nešto kako bi to postalo moguće. Ali
kada? Gdje? Kako? Daniel na to nije mogao utjecati. Morao ju je naći, kao
što joj je uvijek obećavao. Ali istodobno je morao biti siguran kako će
učiniti sve što mora da promijeni prošlost i omogući rođenje svoje Luce,
Lucinde Price.
Uspije li je dostići, možda će joj moći pomoći. Mogao bi joj pokazati
kako doći u trenutak u kojem je promijenila pravila igre za sve njih. U
Moskvi su se mimoišli, ali sada će je naći. Mora međutim shvatiti zašto je
došla baš tu. Uvijek je postojao razlog, nešto unutra, duboko u
uspomenama...
Ah.
Krila su ga zaboljela i osjećao je sram. Njezina smrt u Italiji bila je
mračna i ružna. Jedna od najgorih. Nikada neće prestati kriviti sebe zbog
užasnog načina na koji je umrla.
Ali to će se dogoditi mnogo godina nakon trenutka u kojem se Daniel
nalazio. Bio je u bolnici u kojoj su se prvi put sreli, kada je Lucia bila
mlada i lijepa, nedužna a istodobno smjela. Odmah ga je zavoljela cijelim
svojim bićem. Premda je bila premlada da bi joj Daniel pokazao kako je
zaljubljen u nju, njezinu ljubav nikada nije obreshrabrio. Kada su se
~ 44 ~
šetali ispod naranača na Piazzi della Rcpublica, uzela ga je za ruku, ali
kada ju je on stegnuo, pocrvenjela je. Uvijek mu je bilo smiješno kako je
mogla biti toliko odvažna i istodobno sramežljiva. Govorila mu je kako bi
se jednoga dana željela udati za njega.
»Vratio si se!«
Daniel se naglo okrenuo. Nije čuo kada su se vrata iza njega otvorila.
Kada ga je vidjela Lucia je poskočila. Široko se osmjehivala pokazujući
besprijekorne sitne bijele zube. Njezina ljepota oduzimala mu je dah.
Što je mislila kada je rekla da se vratio? Ah, to je bilo onda kada se
sakrio od Luce, bojeći se da je nehotice ne ubije. Nije joj smio ništa otkriti,
sve je pojedinosti morala doznati sama. Čak i da je nešto izdaleka
natuknuo, ona bi se jednostavno zapalila. Da je ostao, možda bi ga
nemilice ispitivala i natjerala da joj prizna istinu... Nije se usudio.
Dakle njegova je prijašnja inačica pobjegla. Zacijelo je već bio u
Bolonji.
»Jesi li dobro?« pitala je Lucia i približila se. »Zbilja bi trebao leći.
Tvoj vrat«, posegnula je rukom prema mjestu gdje je bio pogođen prije
nešto više od devedeset godina. Razrogačila je oči i povukla ruku.
Odmahnula je glavom. »Mislila sam... mogla bih se zakleti...«
Hrpom papira koje je držala u ruci počela je hladiti lice. Daniel ju je
uzeo za ruku i posjeo na rub kreveta.
»Molim te«, rekao je, »možeš li mi reći je li tu bila jedna djevojka...«
Djevojka baš poput tebe.
»Doria?« pitala je Lucia. »Tvoja... prijateljica? Lijepe kratke kose i u
neobičnim cipelama?«
»Da.« Daniel je ispustio uzdah. »Možeš li mi reći gdje je? Vrlo je
hitno.« Lucia je odmahnula glavom. Nije mogla prestati zuriti u njegov
vrat. »Koliko sam dugo ovdje?« pitao je.
»Došao si sinoć«, rekla je. »Zar se ne sjećaš?«
»Sve mi je mutno«, lagao je Daniel. »Vjerojatno sam ozlijedio glavu.«
»Bio si vrlo teško ranjen.« Kimnula je. »Sestra Fiero mislila je kako
nećeš preživjeti do jutra, kada dolaze liječnici...«
»Da.« Sjetio se. »Tako je mislila.«
»Ali, jesi i svi smo zbog toga vrlo sretni. Mislim da je Doria cijelu noć
bila uz tebe. Sjećaš li se toga?«
»Zašto bi to učinila?« rekao je Daniel, toliko oštro da je preplašio
Luciju. Naravno da je Luce ostala uz njega. On bi učinio isto.
Lucia je šmrcnula. Uzrujao ju je, a zapravo se trebao ljutiti na sebe.
~ 45 ~
Jednom ju je rukom zagrlio, a u glavi mu se zavrtjelo. Kako je bilo lako
zaljubiti se u svaki trenutak njezina života! Morao je leći kako bi se
pribrao.
»Znaš li gdje je sad?«
»Otišla je.« Lucia je tjeskobno grizla usnu. »Nakon što si otišao,
uznemirila se i otišla. Ali ne znam kamo.«
Dakle, već je pobjegla. Kakva je budala bio, teško se vukao kroz
prošlost, a ona je hitala. Morao ju je uhvatiti i usmjeriti prema trenutku
kada je sve mogla promijeniti. Nikada je ne bi napustio, nikada nikome ne
bi dopustio da joj naudi, bio bi uz nju i zauvijek je volio. Skočio je s
kreveta. Bio je već na vratima kada ga je djevojčina ruka povukla natrag.
»Kamo ćeš?«
»Moram ići.«
»Za njom?«
»Da.«
»Ali, morao bi još malo ostati.« Njezin dlan u njegovoj ruci bio je
vlažan. »Liječnici su rekli da moraš mirovati«, rekla je tiho. »Ne znam što
mi je, ali neću moći podnijeti da odeš.«
Daniel se osjećao grozno. Pritisnuo je njezinu malu ruku sebi na srce.
»Srest ćemo se opet.«
»Ne.« Odmahnula je glavom. »To su mi rekli otac i brat zatim su otišli
u rat i poginuli. Nemam više nikoga. Molim te, nemoj ići.«
Nije to mogao podnijeti. Želi li je ikada više naći, morat će smjesta
otići.
5 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 6:49 pm
Margita
Administrator
»Kada rat završi, opet ćemo se sresti. Jednoga ljeta otići ćeš u Firencu
i kada budeš spremna, naći ćeš me u parku Boboli.«
»Što ću učiniti?«
»Nalazi se točno iza palače Pitti, na kraju Ulice pauka u vrtu
hortenzija. Potraži me.«
»Sigurno buncaš. To je suludo!«
Kimnuo je. Znao je to. Prezirao je činjenicu kako nije bilo druge nego
pustiti tu lijepu i dragu djevojku da krene tako strašnim putem.
Jednostavno će morati otići u taj vrt, kao što on sada mora otići za
Lucindom.
»Bit ću ondje i čekat ću te. Vjeruj u to.«
Kad ju je poljubio u čelo, njezina su ramena počela podrhtavati od
tihih jecaja. Protivno svakom nagonu, Daniel se okrenuo i strelovito
pohitao naći navjestitelja koji će ga vratiti dalje u prošlost.
~ 46 ~
Peto poglavlje
STRANPUTICOM
HELSTON, ENGLESKA, 18. LIPNJA 1854.
Luce je pojurila u navjestitelja poput automobila koji nekon trolirano
ubrzava. Udarala je i odbijala se o sjenovite stijenke, osjećala se kao da su
je bacili u otvor za smeće. Nije znala kamo ide i što će naći kada stigne, ali
taj joj se navjestitelj činio užim i manje savitljivim od prošloga, ispunjen
vlažnim i pištavim vjetrom koji ju je gurao sve dublje u mračan tunel.
Grlo joj je bilo suho, a tijelo iscrpljeno od nespavanja. Sa svakim
okretom osjećala se sve nesigurnije i izgubljenije.
Što je radila u tome navjestitelju?
Sklopila je oči i pokušala misliti na Daniela, na njegove snažne ruke,
žar strasti u očima, lice koje bi se posve promijenilo kada bi ušla u sobu,
tihu utjehu koju su joj pružala krila omotana oko nje dok su se uzdizali
visoko i daleko od svijeta i briga.
Kako glupo od nje što je pobjegla! Te noći u dvorištu, mislila je kako
nema drugog izbora nego ući u navjestitelja. Ali, zašto! Zašto je to učinila?
Zbog kakve joj se glupe zamisli učinilo da je to pametan potez? Sada je
bila daleko od Daniela i baš svih do kojih joj je bilo stalo. Sve je to bila
njezina greška.
»Kakva glupača!« viknula je u mrak.
»Hej«, viknuo je glas. Bio je grub i neugodan i kao da je dolazio iz
neposredne blizine. »Nema potrebe za vrijeđanjem!«
Luce se ukočila. U potpunoj tami njezina navjestitelja nije bilo nikoga
osim nje. Zar ne? Zacijelo joj se pričinilo. Požurila je dalje.
»Daj uspori malo!«
Zastao joj je dah. Čiji god glas bio, nije zvučao iskrivljeno ni kao da
dolazi iz daljine, kao što bi zvučao netko tko govori kroz sjenu. Ne, netko
je bio unutra. Pored nje.
»Ima li koga?« viknula je i teško progutala.
Nije bilo odgovora.
Fijukanje vjetra u navjestitelju postalo je glasnije, a u ušima joj je
zujalo. Posrćući nastavila je dalje, a strah u njoj je rastao. Zatim je vjetar
koji je fijukao pored nje posve nestao i zamijenio ga je drugi zvuk,
isprekidan šum. Nešto poput valova koji udaraju u obalu u daljini.
Ne, zvuk je bio odviše ravnomjeran za valove, pomislila je Luce.
Vodopad.
~ 47 ~
» Uspori, rekao sam.«
Luce se lecnula. Glas se vratio. Netko se nalazio nekoliko centimetara
od njezina uha i održavao je razmak dok je Luce trčala. Sada je zvučao
ljutito.
»Ako nastaviš tako letjeti s mjesta na mjesto, ništa nećeš naučiti.«
»Tko si? Što želiš?« vikala je »Uf!« Obrazom je udarila u nešto hladno i
i tvrdo. Zaglušio ju je šum vodopada, koji se nalazio toliko blizu da je
osjetila kako je prskaju hladne kapi. »Gdje sam?«
»Tu si. Na... stanci. Jesi li ikada čula da je netko zastao kako bi
pomirisao božure?«
»Misliš ruže?« Luce je pipala u tami i udisala prodoran metalni miris
koji nije bio neugodan ni nepoznat, samo zbunjujuć. Shvatila je kako nije
izašla iz navjestitelja i našla se usred svojeg prošlog života, što je moglo
značiti samo jedno...
Još uvijek je bila unutra.
Bilo je vrlo mračno, no oči su joj se počele privikavati. Navjestitelj je
dobio oblik male špilje. Zid iza nje bio je od istog hladnog kamena kao pod
s usjeklinom kroz koju je tekla voda. Vodopad koji je čula, nalazio se
negdje gore. A ispod nje? Kamena izbočina duga oko tri metra, a iza toga
ništa. Samo tama.
»Nisam znala da je to moguće«, šapnula je Luce samoj sebi.
»Što?« rekao je promukli glas.
»Zaustaviti se u navjestitelju«, rekla je. Nije to rekla njemu, nije ga
mogla ni vidjeti, ali činjenica da je zaglavila na nepoznatom mjestu s
nekim koga nije poznavala svakako je bilo nešto zbog čega se trebala
zabrinuti. Nije se mogla prestati čuditi svojoj okolini. »Nisam znala da
postoji prostor između.«
On je sluzavo frknuo kroz nos.
»Djevojko, knjiga bi se mogla napisati o svemu što ne znaš. Zapravo,
mislim da ju je netko već napisao. Ali, nije ni tu ni tamo.« Zakašljao je
hropćući. »Zbilja sam mislio na božure.«
»Tko si?« Luce je sjela i naslonila se na zid. Nadala se kako osoba
kojoj je pripadao glas ne može vidjeti koliko joj dršću noge.
»Tko? Ja?« pitao je. »Ja sam... samo ja. Često sam tu.«
»Dobro... I što tu radiš?«
»Ah, znaš, ništa posebno.« Pročistio je grlo, a to je zvučalo kao da
netko grglja s kamenjem u grlu. »Tu mi se sviđa. Lijepo je i mirno. U
nekim navjestiteljima je pravi cirkus. Ali, ne u tvojima, Luce. Barem ne
~ 48 ~
još.«
»Zbunjena sam.« Luce je bila više od toga, bila je prestravljena. Je li
uopće trebala razgovarati s tim strancem? Kako joj je znao ime?
»Uglavnom sam tek usputan promatrač, ali nekada se pobrinem za
putnike.« Sada joj je bio bliže i Luce je prožela jeza. »Kao sada o tebi.
Vidiš, već sam dugo tu, a putnicima nekad treba savjet. Jesi li vidjela
vodopad? Vrlo lijep pogled. Od svih vodopada, ovaj je zaslužio pet plus.«
Luce je odmahnula glavom.
»Ali rekao si kako je ovo moj navjestitelj? Poruka iz moje prošlosti.
Zašto si ti...«
»Pa, žao mi jeeeee!« Njegov glas postajao je sve piskutaviji i srditiji.
»Ali, prvo ću te nešto pitati. Ako su putevi koji vode u tvoju prošlost toliko
dragocjeni, zašto si svoje navjestitelje ostavila širom otvorene tako da
svatko može ući? A? Zašto ih nisi zaključala?«
»Nisam, hmm...« Luce nije imala pojma da je ostavila navjestitelje
otvorene. Ni da ih se moglo zaključati.
Čula je tiho bup, kao kada se odjeća ili cipele bace u kovčeg, ali još
uvijek nije vidjela ništa.
»Vidim da nisam poželjan. Neću ti više trošiti vrijeme.« Glas je
odjednom zvučao prigušeno. Zatim je postao još tiši, kao da dolazi iz
daljine: »Zbogom.«
Glas je nestao u tami. Navjestitelj je utonuo u tišinu. Čuo se tek blag
zvuk vodopada. I očajničko udaranje Luceina srca. Još trenutak i ostat će
sama. Taj ju je glas preplašio, uznemirio, doveo do ruba... ali barem nije
bila sama.
»Čekaj!« viknula je i ustala.
»Da?« Glas se smjesta vratio u neposrednu blizinu.
»Nisam te namjeravala izbaciti«, rekla je. Iz nekog razloga nije bila
spremna da glas nestane. Bilo je nešto u njemu. Poznavao ju je. Oslovio ju
je imenom. »Samo sam željela znati tko si.«
»Ah, dovraga«, rekao je malo nestašno. »Možeš me zvati... Bili.«
»Bili«, ponovila je i žmirnula kako bi vidjela više od nejasnih zidova
špilje oko sebe. »Jesi li nevidljiv?«
»Nekad. Ne uvijek. Ne moram biti, to je sigurno. Zašto? Željela bi me
vidjeti?«
»Pa, tada ne bi sve bilo toliko čudno.«
»Ne ovisi li to o tome kako izgledam?«
»Pa...« počela je Luce.
~ 49 ~
»Dakle«, zvučao je kao da se smiješi. »Kako bi željela da izgledam?«
»Ne znam.« Luce se prebacivala s noge na nogu. Njezin lijevi bok bio
je vlažan od kapi vodopada. »Zar to doista ovisi o meni? Kako izgledaš .«
»Toga ima cijeli niz. Vjerojatno bi željela da počnem s nečim
simpatičnim. Imam li pravo?«
»Vjerojatno...«
»Dobro«, promrmljao je glas. » Humina, humina, humina, hmmmm.«
»Što radiš?« pitala je Luce.
»Pripremam se.«
Bljesnulo je svjetlo. Bio je to udar koji bi Luce bio odbacio natrag da
se iza nje nije nalazio zid. Bljesak se smanjio do male i hladne svjetlosne
lopte, koja je osvjetljivala grub i siv kamen pod njezinim nogama. Iza nje
se protezao kameni zid niz koji je curila voda. A na podu ispred nje stajao
je mali groteskni životinjski lik, gargojl.
»Evo! « rekao je.
Bio je tridesetak centimetara visok i čučao je, prekriženih ruku i
nalakćen na koljena. Njegova koža bila je boje kamena, ali kada joj je
mahnuo, vidjela je kako je savitljiv kao da je načinjen od mesa i mišića.
Izgledao je poput kipova koji se nalaze na vrhovima katoličkih crkava.
Nokti na nogama i rukama bili su dugi i šiljasti, poput kandži. Njegove
uši također su bile šiljaste i probušene, nosio je male kamene okrugle
naušnice. Na vrhu naboranog i mesnatog čela stršale su dvije kvrge,
poput rogova. Debele usne bile su napućene u grimasu zbog koje je
izgledao kao vrlo stara beba.
»Dakle, ti si Bili?«
»Tako je«, rekao je. »Ja sam Bili.«
Bili je bio čudno stvorenje, ali sigurno nije ulijevao strah. Luce ga je
obišla i primijetila kako mu iz kralježnice strše oštri kralješci. Mala siva
krila skupio je iza sebe, a vrhove je savio.
»Kako ti se čini?« pitao je.
»Super«, rekla je bezizražajno. Kada je ugledala krila, makar bila
Billova, osjetila je toliku čežnju za Danielom da ju je zabolio trbuh.
Bili je ustao. Bilo je neobično vidjeti kako se ruke i noge od kamena
pomiču poput ljudskih.
»Ne sviđa ti se kako izgledam. Mogu ja i bolje«, rekao je i nestao u
bljesku. »Čekaj.«
Bljesak.
Ispred nje, obavijen aurom od svjetlucave ljubičaste svjetlosti, stajao
~ 50 ~
je Daniel. Njegova skupljena krila bila su veličanstvena i golema i
prizivala su je. Ispružio je ruku, a ona je suspregnula disanje. Znala je
kako nešto nije u redu, kako Daniel ne bi trebao biti tu i kako je baš usred
nečega, ali nije se mogla sjetiti što je posrijedi. Njezine misli bile su
zbrkane, sjećanja nejasna. Ali, ništa nije bilo važno. Tu je bio Daniel.
Poželjela je vrištati od sreće. Prišla mu je i stavila ruku u njegovu.
»Evo«, rekao je tiho. »Takav sam odgovor želio.«
»Što?« šapnula je Luce zbunjeno. Nešto joj je govorilo da se treba
odmaknuti. Ali, Danielov pogled nije zamijetio njezino oklijevanje i
dopustila mu je da je uzme u zagrljaj i zaboravi sve u okusu njegovih
usana.
»Poljubi me«, kreketao je promuklo. Billov glas.
Luce je kriknula i odskočila. Osjećala se kao da se probudila iz
duboka sna. Što se dogodilo? Kako je mogla pomisliti da je u Billu
vidjela... Daniela? Prevario ju je. Istrgnula je ruku iz njegove, ili ju je
možda on ispustio kada je bljesnulo nakon čega se pretvorio u golemu
žabu krastaču. Dva puta je zakreketao, zatim je skočio prema vodi koja je
curila po zidu špilje. Munjevito je polizao vodu.
Luce je teško disala. Pokušavala je ne pokazati koliko je razočarana.
»Dosta«, rekla je oštro. »Pretvori se u gargojla. Molim te.«
»Kako želiš.«
Bljesak.
Bill se vratio. Čučao je ruku prekriženih na koljenima. Bio je
nepomičan poput kamena.
»Mislio sam da ćeš se predomisliti«, rekao je. Luce je odvratila pogled.
Bilo joj je neugodno što ju je prevario i ljutila se jer je očito u tome uživao.
»Sad kad smo to riješili«, rekao je žureći na mjesto gdje ga može vidjeti,
»što bi željela doznati prvo?«
»Od tebe? Ništa. Nemam pojma što ćeš uopće tu.«
»Uzrujao sam te«, rekao je Bili i pucnuo kamenim prstima. »Oprosti.
Samo sam pokušavao otkriti što voliš. Znam da ti se sviđaju Daniel
Grigori i slatki mali gargojl.« Brojio je na prste. »Žabe ti se ne sviđaju.
Mislim da sam shvatio. Neću to više raditi.« Raširio je krila i poletio kako
bi joj sjeo na rame. Bio je težak. »To su samo trikovi zanata«, šapnuo je.
»Ne trebaju mi nikakvi trikovi.«
»Daj, smiri se. Ne znaš ni kako zaključati navjestitelja i zaštititi ga od
neželjenih posjetitelja. Zar ne želiš barem to naučiti?«
Luce je podignula obrvu.
~ 51 ~
»Zašto mi želiš pomoći?«
»Znaš, nisi prva koja bježi u prošlost, a svima je potreban vodič. Imaš
sreću što si naišla na mene. Mogla si završtiti s Vergilijem...«
»S Vergilijem?« pitala je Luce, sjetivši se sata engleskog iz drugog
razreda srednje. »Tipom koji je vodio Dantea kroz devet krugova pakla?«
»Da, s njime. Toliko je dosadan, od njega mi se spava. U svakom
slučaju, ti i ja ne putujemo kroz pakao«, objasnio je slegnuvši ramenima.
»Turistička je sezona.«
Luce se sjetila kako je Luška nestala u plamenu i oštre boli koja ju je
prožela kada joj je Lucia rekla da je Daniel otišao iz bolnice u Milanu.
»Ponekad mi se čini kao da sam u paklu«, rekla je.
»To je samo zato što nam je trebalo toliko dugo da se upoznamo.«
Bili je pružio malu kamenu ruku. Luce je oklijevala.
»Pa, dobro, hmm, na čijoj si strani?«
Bili je zazviždao.
»Zar ti nitko nije rekao da su stvari složenije od toga? Da su nakon
toliko tisućljeća slobodne volje granice između dobra i zla prestale biti
oštre?«
»Znam, ali...«
»Gledaj, ako će ti biti lakše, jesi li čula za mjerodavne?« Luce je
odmahnula glavom. »Oni su poput nadzornih kamera u navjestiteljima,
paze da navjestitelji stignu kamo su se uputili. Članovi mjerodavnih su
nepristrani, dakle ne biraju između dobra i zla. Jasno?«
»Dobro«, kimnula je Luce. »Dakle, ti si jedan od mjerodavnih?«
Bili je namignuo.
»Gotovo smo tu, pa... ?«
»Gotovo smo gdje?«
»U sljedećem životu u koji putuješ, u onome koji je bacio sjenu u kojoj
smo sada.«
Luce je dodirnula vodu što se slijevala po zidu.
»Ova sjena... navjestitelj... je drukčiji.«
»Ako jest, to je zato što ti tako želiš. Željela si špilju, odmorište unutar
navjestitelja i to se pojavilo.«
»Nisam željela odmorište.«
»Ali, bilo ti je potrebno. Navjestitelji to osjećaju. Osim toga, tu sam ja,
pomažem ti, želim to umjesto tebe.« Mali gargojl je slegnuo ramenima, a
Luce je to zazvučalo kao da su se sudarila dva oblutka. »Unutrašnjost
navjestitelja nije nikakvo mjesto. To je ništavilo, mračan odjek dijela tvoje
~ 52 ~
prošlosti. Svaki je drukčiji, prilagođen potrebama svojih putnika, sve dok
su unutra.«
Zamisao da odjek Luceine prošlosti bolje od nje zna što ona želi ili
treba, bila je suluda.
»Koliko ljudi ostaju unutra?« pitala je. »Danima? Tjednima?«
»Nema tu vremena. Ne kako ga ti zamišljaš. U navjestiteljima ne
prolazi stvarno vrijeme. Ali, svejedno ne želiš ostati odviše dugo. Mogla bi
zaboraviti kamo ideš i zauvijek se izgubiti. Postati lutalica. To je grozno.
Ovo su vrata, ne odredište.«
Luce je naslonila glavu na vlažni kameni zid. Nije znala što misliti o
Billu.
»To je tvoj posao? Biti vodič, hmm, putnicima poput mene?«
»Da, upravo tako.« Bili je pucnuo prstima, a od trenja se stvorila
iskra. »Pogodila si.«
»Kako je biće poput tebe zaglavilo na takvome poslu?«
»Oprosti, ali ponosim se svojim poslom.«
»Htjedoh reći, tko te zaposlio?«
Bili je trenutak razmišljao, a mramorne oči okretale su se u
dupljama.
»Gledaj na to kao na volonterski posao. Dobar sam u putovanju
navjestiteljima i to je sve. Nema razloga da svoje znanje ne proširim.«
Okrenuo se prema njoj i glavu naslonio na kamenu ruku. »I u koje vrijeme
idemo?«
»U koje vrijeme...?« Luce je zbunjeno zurila u njega.
»Nemaš pojma, zar ne?« Udario se po čelu. »Želiš mi reći kako si
izronila iz sadašnjosti bez osnovnoga znanja o putovanju kroz vrijeme ? I
da je za tebe potpuna tajna kako si dospjela u vrijeme u kojem se
nalaziš?«
»Kako sam to mogla naučiti?« pitala je Luce. »Nitko mi ništa nije
rekao.«
Bili je odlepršao s njezina ramena i sada je hodao po izbočini.
»Imaš pravo, imaš pravo. Vratit ćemo se na početak.« Stao je ispred
Luce i stavio ruke na široke kukove. »Dakle, što želiš?«
»Želim... biti s Danielom«, rekla je polako. Bilo je toga još, ali nije bila
sigurna kako objasniti.
»Aha!« Bili je sada izgledao još zbunjeniji nego inače, s debelim čelom
kamenim usnama i nosom. »Rupa u tvojoj obrani, odvjetnice! Daniel je bio
pored tebe kada si pobjegla iz svojeg vremena. Zar ne?«
~ 53 ~
Luce je preplavio još jedan val kajanja. Spustila se uza zid i sjela.
»Morala sam otići. Ništa mi nije želio reći o našoj prošlosti, pa sam
morala otkriti sama.«
Očekivala je da će Bili nastaviti s raspravom, ali on je samo rekao,
»Dakle, kažeš kako si u potrazi.« Luce je osjetila kako joj se usne
razvlače u slabašan smiješak. Potraga. Sviđalo joj se kako je to zvučalo.
»Dakle, nešto želiš. Zar ne?« Bili je zapljeskao. »Dobro, prvo što bi trebala
znati jest da se navjestitelji pojavljuju ovisno o tome što je ovdje.«
Kamenom šakom udario se u prsa. »Oni su poput malih morskih pasa koje
privlače tvoje najdublje želje.«
»Da, tako je.« Luce se sjetila sjena u Shorelineu i kako joj se činilo da
su navjestitelji našli nju, a ne ona njih.
»Sjećaš se kako navjestitelji dršću pred tobom, kao da te mole da uđeš
u njih? Odvest će te ondje gdje tvoja duša čezne biti.«
»Dakle, željela sam posjetiti bivše sebe u Moskvi, Milanu i drugim
životima koji su mi se prikazali prije nego što sam znala prolaziti kroz
vrijeme?«
»Baš tako«, rekao je Bili. »Samo to nisi znala. Navjestitelji su znali
umjesto tebe. Ali, ubrzo ćeš postati bolja. Počet ćeš osjećati kako dijeliš
njihovo znanje. Koliko god čudno zvučalo, oni su dio tebe.«
Sve te hladne, mračne sjene dio su nje? Odjednom i posve
neočekivano, to je imalo smisla. Objašnjavalo je kako se od samoga
početka Luce nije mogla suzdržati da ne uđe njih, premda ih se bojala.
Čak i kada ju je Roland upozorio koliko su opasne. Premda je Daniel zurio
u nju toliko zabezeknuto, kao da je počinila gnusan zločin. Navjestitelje je
uvijek smatrala otvorenim vratima. Je li bilo moguće da su to doista bili ?
Njezina prošlost, nekad toliko nedokučiva, bila je tu i sve što je
trebala učiniti bilo je proći kroz prava vrata. Mogla je vidjeti tko je bila,
kako je rasla i mijenjala se kroz vrijeme, zbog čega ju je Daniel toliko
privlačio, zašto je njihova ljubav prokleta. I najvažnije, što će s njima biti
u budućnosti.
»Već smo negdje na tome putu«, rekao je Bili. »Sada kada znaš za što
ste ti i tvoji navjestitelji sposobni, kada sljedeći put budeš prolazila kroz
vrijeme usredotoči se na ono što želiš. Nemoj razmišljati o mjestu ili
vremenu nego o potrazi općenito.«
»Dobro.« Luce se pokušavala snaći u zbrci osjećaja i pretočiti ih u
riječi koje imaju smisla.
»Zašto ne pokušaš odmah?« rekao je Bili. »Samo za vježbu. Možda
~ 54 ~
bismo tako mogli doznati na što ćemo naići. Misli na to što želiš naći.«
»Razumijevanje«, rekla je polako.
»Dobro«, rekao je Bili. »Što još?«
Osjetila je kako je prožima strah, kao da je na rubu važnog otkrića.
»Želim znati zašto smo Daniel i ja prokleti. Želim poništiti
prokletstvo. Želim spriječiti da me ljubav svaki put iznova ubije i želim da
konačno budemo doista zajedno.«
»Hej, hej hej.« Bili je počeo mahati rukama poput nekoga tko je
zaglavio pored mračne ceste. »Nemojmo posve izgubiti kontrolu. Imaš
posla s dugotrajnim prokletstvom. Ti i Daniel, to je poput... ne znam. Ne
možeš samo pucnuti tim svojim lijepim prstićima i poništiti prokletstvo.
Moraš početi polako.«
»U redu«, rekla je Luce. »Onda bih trebala početi s upoznavanjem
neke od svojih bivših inačica. Prići joj blizu i promatrati kako se razvija
njezina veza s Danielom. Vidjeti osjeća li isto što ja.«
Bili je kimao, a njegove pune usne razvlačile su se u nestašan
osmijeh. Poveo ju je do ruba izbočine.
»Mislim da si spremna. Skoči.«
Skoči? Malo biće će skočiti s njom? Iskočiti iz navjestitelja u još jednu
prošlost? Da, Luce bi dobro došlo društvo, ali ovoga je tipa jedva
poznavala.
»Pitaš se možeš li mi vjerovati, zar ne?« pitao je Bili.
»Ne, ja...«
»Razumijem«, rekao je. Lebdio je u zraku ispred nje. »Moraš se
naviknuti na mene. Naročito nakon društva na koje si naviknula.
Definitivno nisam anđeo.« Frknuo je kroz nos. »Ali, mogu ti pomoći da ovo
putovanje bude vrijedno truda. Ako želiš, možemo se nagoditi. Ako ti
dosadim, samo mi reci. Odmah ću otići.« Ispružio je ruku s dugim
kandžama.
Luce se stresla. Billova ruka bila je hrapava od kamenih cista i krasta
od lišaja, kao na starim kipovima. Ni najmanje nije željela uzeti je u svoju.
Ali ako to ne učini, ako ga odmah odbije... Možda bi bilo bolje da ga ima
uza se, nego...
Letimično je pogledala svoja stopala. Kratka, mokra izbočina ispod
njih završavala je na mjestu gdje je stajala i pretvarala se u ništavilo.
Nešto između njezinih nogu privuklo je njezin pogled. Bljesak u kamenu
zbog kojeg je trepnula. Tlo se mijenjalo... postajalo je meko... ljuljalo joj se
pod nogama.
~ 55 ~
Luce je pogledala iza sebe. Cijeli se zid špilje urušavao. Posrnula je i
nesigurno se zanjihala na rubu. Izbočina se zatresla, i još jednom, ali jače,
a mali dijelovi koji su držali stijenu u komadu počeli su pucati. Izbočina je
nestajala sve brže i ubrzo je na petama osjetila svjež zrak. Skočila je... I
desnom rukom zgrabila Billovu pruženu kandžu. Padali su i tresli se u
zraku.
»Kako ćemo se izvući odavde?« viknula je. Čvrsto se držala za njega
bojeći se da ne padne u nevidljiv bezdan.
»Slijedi srce.« Bili se široko osmjehivao. Bio je miran. »Ono te neće
prevariti.«
Luce je sklopila oči i pomislila na Daniela. Preplavio ju je osjećaj
lakoće i ponovo je prodisala. Kada je otvorila oči, nekako je lebdjela u tami
ispunjenoj statičkim elektricitetom. Kamena se špilja smanjila u malu
zlatnu svjetlosnu kuglu i nastavila se smanjivati dok nije nestala.
Luce je letimično pogledala preko ramena. Bili je bio uz nju.
»Što sam ti prvo rekao?« pitao je.
Luce se sjetila kako joj se tada činilo da njegov glas prodire duboko u
nju.
»Rekao si da usporim. Da ništa neću naučiti nastavim li tako brzo
letjeti kroz svoju prošlost.«
»I?«
»Baš sam to željela učiniti, samo što nisam znala.«
»Možda si me zato našla«, vikao je Bili kroz vjetar. Njegova siva krila
kostriješila su se dok su ubrzavala. »Možda smo zato završili... tu.«
Vjetar je stao. Pucketanje statičkog elektriciteta postupno je nestajalo
i nastupala je tišina. Luce je udarila stopalima o tlo. Bilo je kao da je
iskočila s ljuljačke i sletjela na travnjak. Više nije bila u navjestitelju.
Svjetlost oko njezinih nogu govorila joj je da je sumrak.
Ležali su u polju s gustom, mekom, izrazito zelenom travom što joj se
dopirala do polovice listova. Tu i tamo iz trave su izvirivali sitni
jarkocrveni plodovi, šumske jagode. Ispred njih, tanak red srebrnih breza
označivao je rub uređenog travnjaka. Malo dalje nalazila se golema kuća.
S mjesta na kojem je stajala vidjela je stubište od bijela kamena koje
je vodilo prema stražnjem ulazu u veliku palaču u tudorskom stilu.
Sjevernu stranu obrubljivalo je jutro potkresanih žutih ružinih grmova, a
na istočnoj strani, prostor ispred željeznih vrata ispunjavao je minijaturan
labirint od živice. U središtu su se nalazili bogati povrtnjaci, grah se
penjao visoko uz štapove. Šljunčani puteljak sjekao je dvorište nadvoje i
~ 56 ~
vodio do velika u bijelo obojena otvorena paviljona.
Luceine ruke proželi su trnci. To mjesto. Nagonski je znala da je već
bila tu. To nije bio tek običan deja vu. Gledala je mjesto koje je njoj i
Danielu nešto značilo. Napola je očekivala kako će ih vidjeti zagrljene.
Ali, paviljon je bio prazan, ispunjen samo narančastom svjetlošću
zalazećeg sunca.
Netko je zazviždao, a ona je poskočila.
Bili.
Zaboravila je da je bio tu. Lebdio je u zraku pa su njihove glave bile u
istoj visini. Bio joj je odbojniji nego u navjestitelju. Na svjetlu je njegova
koža bila suha i prekrivena krljuštima i prilično snažno je vonjao na
plijesan. Oko njegove glave zujale su muhe. Luce se malo odmaknula,
gotovo je poželjela da je opet nevidljiv.
»U svakom slučaju bolje je od ratnog područja«, rekao je proučavajući
imanje.
»Kako znaš gdje sam prije bila?«
»Ja sam... Bill«, slegnuo je ramenima. »Neke stvari znam.«
»Dobro onda, gdje smo sada? «
»U Helstonu u Engleskoj.« Vrh kandže uperio je sebi u glavu i
zažmirio. »U 1854. godini.« Zatim je spojio kamene kandže ispred prsa,
poput učenika patuljka koji odgovara povijest. »To je uspavan južni grad u
pokrajini Cornwall, kojem je povelju darovao sam kralj John. Kukuruz je
visok tek metar, znači da je polovina ljeta. Šteta što smo propustili
svibanj, Dan cvijeća je nevjerojatan. Ili ne! Tvoja bivša inačica već je dvije
godine zaredom ljepotica bala. Znaš, otac joj je bogat. Glavni je u trgovini
bakrom...«
»Zvuči sjajno«, prekinula ga je Luce i teškim korakom krenula preko
trave.
»Idem unutra. Želim razgovarati s njom.«
»Čekaj.« Bili je proletio pored nje, zatim se vratio i lepršao nekoliko
centimetara od njezina lica. »Sada i to? To uopće neće ići.«
Prstom je opisao krug i Luce je shvatila kako govori o njezinoj odjeći.
Još uvijek je bila u odori talijanske medicinske sestre koju je nosila u
Prvom svjetskom ratu. Zgrabio je rub duge bijele haljine i podignuo je do
njezinih gležnjeva.
»Što to imaš ispod? Jesu li to teniske Converse? Mora da se šališ.«
Pucnuo je jezikom. »Da mi je znati kako si preživjela toliko života bez
mene...«
~ 57 ~
»Posve dobro sam se snalazila, hvala lijepa.«
»Želiš li provesti neko vrijeme ovdje, trebat će ti više od pukog
snalaženja.«
Bili je ponovo lebdio u razini Luceinih očiju, zatim ju je tri puta brzo
obletio. Kada se okrenula, nije ga bilo. Ali trenutak potom čula je njegov
glas, koji kao da je dolazio iz velike daljine.
»Da! Sjajno, Bille!«
Siva točkica koja se nalazila pored kuće postajala je sve veća dok
Billove kamene bore nisu postale jasno vidljive. Letio je prema njoj, noseći
taman zavežljaj. Kada joj se približio, samo je povukao odjeću na njezinim
bokovima i vrećasta bijela odora rasporila se po šavovima i skliznula s
tijela. Luce se sramežljivo pokrila rukama, ali samo trenutak potom cijeli
niz podsuknja i duga crna haljina nanizale su se na nju preko glave.
Bili se četveronoške vrzmao oko nje i poput mahnite švelje stezao joj
struk u uzak korzet dok je kruta konstrukcija nije počela neugodno
žuljati. Na podsuknjama je bilo toliko tafta da je sva šuštala premda je
Luce mirno stajala na laganom povjetarcu.
Pomislila je kako izgleda dobro za to doba, dok nije shvatila da oko
struka ima pregaču. Njezina ruka poletjela je prema glavi i strgnula bijeli
umetak koji su nosile sluškinje.
»Ja sam sluškinja?« pitala je.
»Da, Einsteine, sluškinja.«
Luce je znala da je to glupo, ali bila je razočarana. Imanje je bilo
toliko veličanstveno i vrtovi toliko lijepi, znala je da je u potrazi i to sve,
ali zar se nije mogla jednostavno šetati vrtovima poput prave
viktorijanske dame?
»Mislila sam kako si rekao da je moja obitelj besramno bogata.«
»Obitelj tvoje bivše inačice je bogata. I to besramno. Vidjet ćeš kada je
upoznaš. Voli da je zovu Lucinda i smatra kako je tvoj nadimak krajnje
odvratan.« Bili je nabrao nos, podignuo ga i prilično smiješno oponašao
snoba. »Da, ona je bogata, a ti, draga moja, ti si samo uljez koji putuje
kroz vrijeme i ne snalazi se u visokom društvu. Pa, ako se ne želiš isticati
poput švelje iz Manchester i ako ne želiš da te otjeraju prije nego što
uopćeš dobiješ priliku razgovarati s Lucindom, moraš se prerušiti. Radit
ćeš u praonici posuda. Bit ćeš sluškinja. Mijenjat ćeš noćne posude po
sobama. To doista ovisi o tebi. Ne brini, neću ti smetati. Mogu nestati u
tren oka.«
Luce je zastenjala.
~ 58 ~
»Da uđem unutra i pretvaram se kako tu radim?«
»Ne.« Bili je okrenuo kremenim očima. »Idi gore i predstavi se
domaćici, gospodi Constance. Reci joj da su se tvoji poslodavci preselili na
kontinent i da tražiš novi posao. Ona je zločesta stara baba i pristalica
preporuka. Srećom za tebe, korak sam ispred. Naći ćeš je u džepu
pregače.«
Luce je uvukla ruku u unutarnji džep bijele pamučne pregače i
izvadila debelu omotnicu. Stražnja strana bila je zapečaćena crvenim
voskom. Kada ju je okrenula, crnom tintom bilo je načrčkano gđa
Constance Melville.
»Ti si kao neka Katica-za-sve, zar ne?«
»Hvala.« Bili se otmjeno naklonio, ali kada je shvatio kako je Luce već
krenula prema kući, poletio je lamaćući krilima toliko brzo da su bila
poput dviju olovno sivih mrlja pored njega.
Već su prošli pored srebrnih breza, a sada su prelazili uređeni
travnjak. Luce je krenula šljunčanim puteljkom prema kući, ali kada je
ugledala da je netko u paviljonu, stala je. Muškarac i žena hodali su
prema kući. Prema Luce.
»Dolje«, šapnula je. Nije bila spremna da je netko iz Helstona vidi,
naročito dok Bili zuji oko nje poput golema kukca.
»Ne, ti idi dolje«, rekao je. »Samo zato što sam zbog tebe prestao biti
nevidljiv, ne znači da me može vidjeti baš svaki smrtnik. Savršeno sam
neupadljiv. Zapravo, jedino moram paziti da me ne vide oči... Hej!« Billove
kamene obrve odjednom su se podignule i proizvele rezak zvuk kao kada
se pomiče težak predmet. »Odlazim«, rekao je i sakrio se iza gredica
rajčice.
Anđela, završila je misao Luce. Zacijelo su oni bili jedine duše koje su
mogle vidjeti Billa. Tako je pretpostavila jer je napokon uspjela jasno
vidjeti muškarca i ženu zbog kojih se Bili sakrio. Zurila je kroz gusto i
šiljasto lišće rajčice i nije mogla prestati gledati.
Zapravo, nije mogla prestati gledati Daniela.
Ostatak vrta utonuo je u tišinu. Čak se i pjev ptica smirio, čuo se tek
zvuk dva para nogu kako polako koračaju po šljunku. Posljednje zrake
sunca kao da su padale samo na Daniela i stvarale oko njega zlatnu auru.
Glavu je nagnuo prema ženi, kimao je dok su šetali. Žena nije bila Luce.
Bila je starija od Lucinde, najvjerojatnije u dvadesetima, vrlo lijepa s
tamnim svilenim kovrčama ispod široka slamnata šešira. Duga haljina od
muslina bila je boje maslačka i doimala se vrlo skupocjenom.
~ 59 ~
»Jeste li se uspjeli naviknuti na naše seoce, gospodine Grigori?«
govorila je žena. Njezin glas bio je visok, zvonak i pun neusiljenog
samopouzdanja.
»Možda i previše, Margareto.« Dok je gledala kako joj se Daniel
smiješi, Luce je želudac zabolio od ljubomore. »Teško je povjerovati kako je
prošao već cijeli tjedan otkad sam došao u Helston. Možda ostanem duže
nego što sam namjeravao.« Zastao je. »Ovdje su svi tako ljubazni.«
Margaret se zarumenjela, što joj je dobro stajalo, a Luce je uzavrela.
»Samo se nadamo da će to doći do izražaja u vašim djelima«, rekla je.
»Majka je oduševljena što je kod nas odsjeo umjetnik. Svi smo.«
Luce je puzala uz njih. Nakon povrtnjaka, šćućurila se iza visokih
ružinih grmova. Podupirala se rukama o tlo i naginjala naprijed kako bi
ih mogla čuti. Zatim je zaprepašteno uzdahnula. Ubola je palac na trn.
Krvario je. Sisala je ranu i tresla rukom, pokušavajući ne umrljati
pregaču, ali kada je krvarenje stalo, shvatila je kako je propustila dio
razgovora. Margaret je gledala Daniela s očekivanjem.
»Pitala sam hoćete li doći na proslavu suncostaja ovoga tjedna.« U
njezinu glasu čulo se preklinjanje. »Majka od toga uvijek čini veliku
svečanost.«
Daniel je promrmljao nešto potvrdno, kako to nikako neće propustiti,
ali bilo je očito da mu je nešto odvlačilo pozornost. Neprestano je odvraćao
pogled od žene. Pogledom je strelovito prelazio preko travnjaka, kao da je
osjećao kako se iza ruža nalazi Luce.
Kada su njegove oči preletjele preko grmlja u kojem je čučala,
sijevnule su najjarčom ljubičastom.
i kada budeš spremna, naći ćeš me u parku Boboli.«
»Što ću učiniti?«
»Nalazi se točno iza palače Pitti, na kraju Ulice pauka u vrtu
hortenzija. Potraži me.«
»Sigurno buncaš. To je suludo!«
Kimnuo je. Znao je to. Prezirao je činjenicu kako nije bilo druge nego
pustiti tu lijepu i dragu djevojku da krene tako strašnim putem.
Jednostavno će morati otići u taj vrt, kao što on sada mora otići za
Lucindom.
»Bit ću ondje i čekat ću te. Vjeruj u to.«
Kad ju je poljubio u čelo, njezina su ramena počela podrhtavati od
tihih jecaja. Protivno svakom nagonu, Daniel se okrenuo i strelovito
pohitao naći navjestitelja koji će ga vratiti dalje u prošlost.
~ 46 ~
Peto poglavlje
STRANPUTICOM
HELSTON, ENGLESKA, 18. LIPNJA 1854.
Luce je pojurila u navjestitelja poput automobila koji nekon trolirano
ubrzava. Udarala je i odbijala se o sjenovite stijenke, osjećala se kao da su
je bacili u otvor za smeće. Nije znala kamo ide i što će naći kada stigne, ali
taj joj se navjestitelj činio užim i manje savitljivim od prošloga, ispunjen
vlažnim i pištavim vjetrom koji ju je gurao sve dublje u mračan tunel.
Grlo joj je bilo suho, a tijelo iscrpljeno od nespavanja. Sa svakim
okretom osjećala se sve nesigurnije i izgubljenije.
Što je radila u tome navjestitelju?
Sklopila je oči i pokušala misliti na Daniela, na njegove snažne ruke,
žar strasti u očima, lice koje bi se posve promijenilo kada bi ušla u sobu,
tihu utjehu koju su joj pružala krila omotana oko nje dok su se uzdizali
visoko i daleko od svijeta i briga.
Kako glupo od nje što je pobjegla! Te noći u dvorištu, mislila je kako
nema drugog izbora nego ući u navjestitelja. Ali, zašto! Zašto je to učinila?
Zbog kakve joj se glupe zamisli učinilo da je to pametan potez? Sada je
bila daleko od Daniela i baš svih do kojih joj je bilo stalo. Sve je to bila
njezina greška.
»Kakva glupača!« viknula je u mrak.
»Hej«, viknuo je glas. Bio je grub i neugodan i kao da je dolazio iz
neposredne blizine. »Nema potrebe za vrijeđanjem!«
Luce se ukočila. U potpunoj tami njezina navjestitelja nije bilo nikoga
osim nje. Zar ne? Zacijelo joj se pričinilo. Požurila je dalje.
»Daj uspori malo!«
Zastao joj je dah. Čiji god glas bio, nije zvučao iskrivljeno ni kao da
dolazi iz daljine, kao što bi zvučao netko tko govori kroz sjenu. Ne, netko
je bio unutra. Pored nje.
»Ima li koga?« viknula je i teško progutala.
Nije bilo odgovora.
Fijukanje vjetra u navjestitelju postalo je glasnije, a u ušima joj je
zujalo. Posrćući nastavila je dalje, a strah u njoj je rastao. Zatim je vjetar
koji je fijukao pored nje posve nestao i zamijenio ga je drugi zvuk,
isprekidan šum. Nešto poput valova koji udaraju u obalu u daljini.
Ne, zvuk je bio odviše ravnomjeran za valove, pomislila je Luce.
Vodopad.
~ 47 ~
» Uspori, rekao sam.«
Luce se lecnula. Glas se vratio. Netko se nalazio nekoliko centimetara
od njezina uha i održavao je razmak dok je Luce trčala. Sada je zvučao
ljutito.
»Ako nastaviš tako letjeti s mjesta na mjesto, ništa nećeš naučiti.«
»Tko si? Što želiš?« vikala je »Uf!« Obrazom je udarila u nešto hladno i
i tvrdo. Zaglušio ju je šum vodopada, koji se nalazio toliko blizu da je
osjetila kako je prskaju hladne kapi. »Gdje sam?«
»Tu si. Na... stanci. Jesi li ikada čula da je netko zastao kako bi
pomirisao božure?«
»Misliš ruže?« Luce je pipala u tami i udisala prodoran metalni miris
koji nije bio neugodan ni nepoznat, samo zbunjujuć. Shvatila je kako nije
izašla iz navjestitelja i našla se usred svojeg prošlog života, što je moglo
značiti samo jedno...
Još uvijek je bila unutra.
Bilo je vrlo mračno, no oči su joj se počele privikavati. Navjestitelj je
dobio oblik male špilje. Zid iza nje bio je od istog hladnog kamena kao pod
s usjeklinom kroz koju je tekla voda. Vodopad koji je čula, nalazio se
negdje gore. A ispod nje? Kamena izbočina duga oko tri metra, a iza toga
ništa. Samo tama.
»Nisam znala da je to moguće«, šapnula je Luce samoj sebi.
»Što?« rekao je promukli glas.
»Zaustaviti se u navjestitelju«, rekla je. Nije to rekla njemu, nije ga
mogla ni vidjeti, ali činjenica da je zaglavila na nepoznatom mjestu s
nekim koga nije poznavala svakako je bilo nešto zbog čega se trebala
zabrinuti. Nije se mogla prestati čuditi svojoj okolini. »Nisam znala da
postoji prostor između.«
On je sluzavo frknuo kroz nos.
»Djevojko, knjiga bi se mogla napisati o svemu što ne znaš. Zapravo,
mislim da ju je netko već napisao. Ali, nije ni tu ni tamo.« Zakašljao je
hropćući. »Zbilja sam mislio na božure.«
»Tko si?« Luce je sjela i naslonila se na zid. Nadala se kako osoba
kojoj je pripadao glas ne može vidjeti koliko joj dršću noge.
»Tko? Ja?« pitao je. »Ja sam... samo ja. Često sam tu.«
»Dobro... I što tu radiš?«
»Ah, znaš, ništa posebno.« Pročistio je grlo, a to je zvučalo kao da
netko grglja s kamenjem u grlu. »Tu mi se sviđa. Lijepo je i mirno. U
nekim navjestiteljima je pravi cirkus. Ali, ne u tvojima, Luce. Barem ne
~ 48 ~
još.«
»Zbunjena sam.« Luce je bila više od toga, bila je prestravljena. Je li
uopće trebala razgovarati s tim strancem? Kako joj je znao ime?
»Uglavnom sam tek usputan promatrač, ali nekada se pobrinem za
putnike.« Sada joj je bio bliže i Luce je prožela jeza. »Kao sada o tebi.
Vidiš, već sam dugo tu, a putnicima nekad treba savjet. Jesi li vidjela
vodopad? Vrlo lijep pogled. Od svih vodopada, ovaj je zaslužio pet plus.«
Luce je odmahnula glavom.
»Ali rekao si kako je ovo moj navjestitelj? Poruka iz moje prošlosti.
Zašto si ti...«
»Pa, žao mi jeeeee!« Njegov glas postajao je sve piskutaviji i srditiji.
»Ali, prvo ću te nešto pitati. Ako su putevi koji vode u tvoju prošlost toliko
dragocjeni, zašto si svoje navjestitelje ostavila širom otvorene tako da
svatko može ući? A? Zašto ih nisi zaključala?«
»Nisam, hmm...« Luce nije imala pojma da je ostavila navjestitelje
otvorene. Ni da ih se moglo zaključati.
Čula je tiho bup, kao kada se odjeća ili cipele bace u kovčeg, ali još
uvijek nije vidjela ništa.
»Vidim da nisam poželjan. Neću ti više trošiti vrijeme.« Glas je
odjednom zvučao prigušeno. Zatim je postao još tiši, kao da dolazi iz
daljine: »Zbogom.«
Glas je nestao u tami. Navjestitelj je utonuo u tišinu. Čuo se tek blag
zvuk vodopada. I očajničko udaranje Luceina srca. Još trenutak i ostat će
sama. Taj ju je glas preplašio, uznemirio, doveo do ruba... ali barem nije
bila sama.
»Čekaj!« viknula je i ustala.
»Da?« Glas se smjesta vratio u neposrednu blizinu.
»Nisam te namjeravala izbaciti«, rekla je. Iz nekog razloga nije bila
spremna da glas nestane. Bilo je nešto u njemu. Poznavao ju je. Oslovio ju
je imenom. »Samo sam željela znati tko si.«
»Ah, dovraga«, rekao je malo nestašno. »Možeš me zvati... Bili.«
»Bili«, ponovila je i žmirnula kako bi vidjela više od nejasnih zidova
špilje oko sebe. »Jesi li nevidljiv?«
»Nekad. Ne uvijek. Ne moram biti, to je sigurno. Zašto? Željela bi me
vidjeti?«
»Pa, tada ne bi sve bilo toliko čudno.«
»Ne ovisi li to o tome kako izgledam?«
»Pa...« počela je Luce.
~ 49 ~
»Dakle«, zvučao je kao da se smiješi. »Kako bi željela da izgledam?«
»Ne znam.« Luce se prebacivala s noge na nogu. Njezin lijevi bok bio
je vlažan od kapi vodopada. »Zar to doista ovisi o meni? Kako izgledaš .«
»Toga ima cijeli niz. Vjerojatno bi željela da počnem s nečim
simpatičnim. Imam li pravo?«
»Vjerojatno...«
»Dobro«, promrmljao je glas. » Humina, humina, humina, hmmmm.«
»Što radiš?« pitala je Luce.
»Pripremam se.«
Bljesnulo je svjetlo. Bio je to udar koji bi Luce bio odbacio natrag da
se iza nje nije nalazio zid. Bljesak se smanjio do male i hladne svjetlosne
lopte, koja je osvjetljivala grub i siv kamen pod njezinim nogama. Iza nje
se protezao kameni zid niz koji je curila voda. A na podu ispred nje stajao
je mali groteskni životinjski lik, gargojl.
»Evo! « rekao je.
Bio je tridesetak centimetara visok i čučao je, prekriženih ruku i
nalakćen na koljena. Njegova koža bila je boje kamena, ali kada joj je
mahnuo, vidjela je kako je savitljiv kao da je načinjen od mesa i mišića.
Izgledao je poput kipova koji se nalaze na vrhovima katoličkih crkava.
Nokti na nogama i rukama bili su dugi i šiljasti, poput kandži. Njegove
uši također su bile šiljaste i probušene, nosio je male kamene okrugle
naušnice. Na vrhu naboranog i mesnatog čela stršale su dvije kvrge,
poput rogova. Debele usne bile su napućene u grimasu zbog koje je
izgledao kao vrlo stara beba.
»Dakle, ti si Bili?«
»Tako je«, rekao je. »Ja sam Bili.«
Bili je bio čudno stvorenje, ali sigurno nije ulijevao strah. Luce ga je
obišla i primijetila kako mu iz kralježnice strše oštri kralješci. Mala siva
krila skupio je iza sebe, a vrhove je savio.
»Kako ti se čini?« pitao je.
»Super«, rekla je bezizražajno. Kada je ugledala krila, makar bila
Billova, osjetila je toliku čežnju za Danielom da ju je zabolio trbuh.
Bili je ustao. Bilo je neobično vidjeti kako se ruke i noge od kamena
pomiču poput ljudskih.
»Ne sviđa ti se kako izgledam. Mogu ja i bolje«, rekao je i nestao u
bljesku. »Čekaj.«
Bljesak.
Ispred nje, obavijen aurom od svjetlucave ljubičaste svjetlosti, stajao
~ 50 ~
je Daniel. Njegova skupljena krila bila su veličanstvena i golema i
prizivala su je. Ispružio je ruku, a ona je suspregnula disanje. Znala je
kako nešto nije u redu, kako Daniel ne bi trebao biti tu i kako je baš usred
nečega, ali nije se mogla sjetiti što je posrijedi. Njezine misli bile su
zbrkane, sjećanja nejasna. Ali, ništa nije bilo važno. Tu je bio Daniel.
Poželjela je vrištati od sreće. Prišla mu je i stavila ruku u njegovu.
»Evo«, rekao je tiho. »Takav sam odgovor želio.«
»Što?« šapnula je Luce zbunjeno. Nešto joj je govorilo da se treba
odmaknuti. Ali, Danielov pogled nije zamijetio njezino oklijevanje i
dopustila mu je da je uzme u zagrljaj i zaboravi sve u okusu njegovih
usana.
»Poljubi me«, kreketao je promuklo. Billov glas.
Luce je kriknula i odskočila. Osjećala se kao da se probudila iz
duboka sna. Što se dogodilo? Kako je mogla pomisliti da je u Billu
vidjela... Daniela? Prevario ju je. Istrgnula je ruku iz njegove, ili ju je
možda on ispustio kada je bljesnulo nakon čega se pretvorio u golemu
žabu krastaču. Dva puta je zakreketao, zatim je skočio prema vodi koja je
curila po zidu špilje. Munjevito je polizao vodu.
Luce je teško disala. Pokušavala je ne pokazati koliko je razočarana.
»Dosta«, rekla je oštro. »Pretvori se u gargojla. Molim te.«
»Kako želiš.«
Bljesak.
Bill se vratio. Čučao je ruku prekriženih na koljenima. Bio je
nepomičan poput kamena.
»Mislio sam da ćeš se predomisliti«, rekao je. Luce je odvratila pogled.
Bilo joj je neugodno što ju je prevario i ljutila se jer je očito u tome uživao.
»Sad kad smo to riješili«, rekao je žureći na mjesto gdje ga može vidjeti,
»što bi željela doznati prvo?«
»Od tebe? Ništa. Nemam pojma što ćeš uopće tu.«
»Uzrujao sam te«, rekao je Bili i pucnuo kamenim prstima. »Oprosti.
Samo sam pokušavao otkriti što voliš. Znam da ti se sviđaju Daniel
Grigori i slatki mali gargojl.« Brojio je na prste. »Žabe ti se ne sviđaju.
Mislim da sam shvatio. Neću to više raditi.« Raširio je krila i poletio kako
bi joj sjeo na rame. Bio je težak. »To su samo trikovi zanata«, šapnuo je.
»Ne trebaju mi nikakvi trikovi.«
»Daj, smiri se. Ne znaš ni kako zaključati navjestitelja i zaštititi ga od
neželjenih posjetitelja. Zar ne želiš barem to naučiti?«
Luce je podignula obrvu.
~ 51 ~
»Zašto mi želiš pomoći?«
»Znaš, nisi prva koja bježi u prošlost, a svima je potreban vodič. Imaš
sreću što si naišla na mene. Mogla si završtiti s Vergilijem...«
»S Vergilijem?« pitala je Luce, sjetivši se sata engleskog iz drugog
razreda srednje. »Tipom koji je vodio Dantea kroz devet krugova pakla?«
»Da, s njime. Toliko je dosadan, od njega mi se spava. U svakom
slučaju, ti i ja ne putujemo kroz pakao«, objasnio je slegnuvši ramenima.
»Turistička je sezona.«
Luce se sjetila kako je Luška nestala u plamenu i oštre boli koja ju je
prožela kada joj je Lucia rekla da je Daniel otišao iz bolnice u Milanu.
»Ponekad mi se čini kao da sam u paklu«, rekla je.
»To je samo zato što nam je trebalo toliko dugo da se upoznamo.«
Bili je pružio malu kamenu ruku. Luce je oklijevala.
»Pa, dobro, hmm, na čijoj si strani?«
Bili je zazviždao.
»Zar ti nitko nije rekao da su stvari složenije od toga? Da su nakon
toliko tisućljeća slobodne volje granice između dobra i zla prestale biti
oštre?«
»Znam, ali...«
»Gledaj, ako će ti biti lakše, jesi li čula za mjerodavne?« Luce je
odmahnula glavom. »Oni su poput nadzornih kamera u navjestiteljima,
paze da navjestitelji stignu kamo su se uputili. Članovi mjerodavnih su
nepristrani, dakle ne biraju između dobra i zla. Jasno?«
»Dobro«, kimnula je Luce. »Dakle, ti si jedan od mjerodavnih?«
Bili je namignuo.
»Gotovo smo tu, pa... ?«
»Gotovo smo gdje?«
»U sljedećem životu u koji putuješ, u onome koji je bacio sjenu u kojoj
smo sada.«
Luce je dodirnula vodu što se slijevala po zidu.
»Ova sjena... navjestitelj... je drukčiji.«
»Ako jest, to je zato što ti tako želiš. Željela si špilju, odmorište unutar
navjestitelja i to se pojavilo.«
»Nisam željela odmorište.«
»Ali, bilo ti je potrebno. Navjestitelji to osjećaju. Osim toga, tu sam ja,
pomažem ti, želim to umjesto tebe.« Mali gargojl je slegnuo ramenima, a
Luce je to zazvučalo kao da su se sudarila dva oblutka. »Unutrašnjost
navjestitelja nije nikakvo mjesto. To je ništavilo, mračan odjek dijela tvoje
~ 52 ~
prošlosti. Svaki je drukčiji, prilagođen potrebama svojih putnika, sve dok
su unutra.«
Zamisao da odjek Luceine prošlosti bolje od nje zna što ona želi ili
treba, bila je suluda.
»Koliko ljudi ostaju unutra?« pitala je. »Danima? Tjednima?«
»Nema tu vremena. Ne kako ga ti zamišljaš. U navjestiteljima ne
prolazi stvarno vrijeme. Ali, svejedno ne želiš ostati odviše dugo. Mogla bi
zaboraviti kamo ideš i zauvijek se izgubiti. Postati lutalica. To je grozno.
Ovo su vrata, ne odredište.«
Luce je naslonila glavu na vlažni kameni zid. Nije znala što misliti o
Billu.
»To je tvoj posao? Biti vodič, hmm, putnicima poput mene?«
»Da, upravo tako.« Bili je pucnuo prstima, a od trenja se stvorila
iskra. »Pogodila si.«
»Kako je biće poput tebe zaglavilo na takvome poslu?«
»Oprosti, ali ponosim se svojim poslom.«
»Htjedoh reći, tko te zaposlio?«
Bili je trenutak razmišljao, a mramorne oči okretale su se u
dupljama.
»Gledaj na to kao na volonterski posao. Dobar sam u putovanju
navjestiteljima i to je sve. Nema razloga da svoje znanje ne proširim.«
Okrenuo se prema njoj i glavu naslonio na kamenu ruku. »I u koje vrijeme
idemo?«
»U koje vrijeme...?« Luce je zbunjeno zurila u njega.
»Nemaš pojma, zar ne?« Udario se po čelu. »Želiš mi reći kako si
izronila iz sadašnjosti bez osnovnoga znanja o putovanju kroz vrijeme ? I
da je za tebe potpuna tajna kako si dospjela u vrijeme u kojem se
nalaziš?«
»Kako sam to mogla naučiti?« pitala je Luce. »Nitko mi ništa nije
rekao.«
Bili je odlepršao s njezina ramena i sada je hodao po izbočini.
»Imaš pravo, imaš pravo. Vratit ćemo se na početak.« Stao je ispred
Luce i stavio ruke na široke kukove. »Dakle, što želiš?«
»Želim... biti s Danielom«, rekla je polako. Bilo je toga još, ali nije bila
sigurna kako objasniti.
»Aha!« Bili je sada izgledao još zbunjeniji nego inače, s debelim čelom
kamenim usnama i nosom. »Rupa u tvojoj obrani, odvjetnice! Daniel je bio
pored tebe kada si pobjegla iz svojeg vremena. Zar ne?«
~ 53 ~
Luce je preplavio još jedan val kajanja. Spustila se uza zid i sjela.
»Morala sam otići. Ništa mi nije želio reći o našoj prošlosti, pa sam
morala otkriti sama.«
Očekivala je da će Bili nastaviti s raspravom, ali on je samo rekao,
»Dakle, kažeš kako si u potrazi.« Luce je osjetila kako joj se usne
razvlače u slabašan smiješak. Potraga. Sviđalo joj se kako je to zvučalo.
»Dakle, nešto želiš. Zar ne?« Bili je zapljeskao. »Dobro, prvo što bi trebala
znati jest da se navjestitelji pojavljuju ovisno o tome što je ovdje.«
Kamenom šakom udario se u prsa. »Oni su poput malih morskih pasa koje
privlače tvoje najdublje želje.«
»Da, tako je.« Luce se sjetila sjena u Shorelineu i kako joj se činilo da
su navjestitelji našli nju, a ne ona njih.
»Sjećaš se kako navjestitelji dršću pred tobom, kao da te mole da uđeš
u njih? Odvest će te ondje gdje tvoja duša čezne biti.«
»Dakle, željela sam posjetiti bivše sebe u Moskvi, Milanu i drugim
životima koji su mi se prikazali prije nego što sam znala prolaziti kroz
vrijeme?«
»Baš tako«, rekao je Bili. »Samo to nisi znala. Navjestitelji su znali
umjesto tebe. Ali, ubrzo ćeš postati bolja. Počet ćeš osjećati kako dijeliš
njihovo znanje. Koliko god čudno zvučalo, oni su dio tebe.«
Sve te hladne, mračne sjene dio su nje? Odjednom i posve
neočekivano, to je imalo smisla. Objašnjavalo je kako se od samoga
početka Luce nije mogla suzdržati da ne uđe njih, premda ih se bojala.
Čak i kada ju je Roland upozorio koliko su opasne. Premda je Daniel zurio
u nju toliko zabezeknuto, kao da je počinila gnusan zločin. Navjestitelje je
uvijek smatrala otvorenim vratima. Je li bilo moguće da su to doista bili ?
Njezina prošlost, nekad toliko nedokučiva, bila je tu i sve što je
trebala učiniti bilo je proći kroz prava vrata. Mogla je vidjeti tko je bila,
kako je rasla i mijenjala se kroz vrijeme, zbog čega ju je Daniel toliko
privlačio, zašto je njihova ljubav prokleta. I najvažnije, što će s njima biti
u budućnosti.
»Već smo negdje na tome putu«, rekao je Bili. »Sada kada znaš za što
ste ti i tvoji navjestitelji sposobni, kada sljedeći put budeš prolazila kroz
vrijeme usredotoči se na ono što želiš. Nemoj razmišljati o mjestu ili
vremenu nego o potrazi općenito.«
»Dobro.« Luce se pokušavala snaći u zbrci osjećaja i pretočiti ih u
riječi koje imaju smisla.
»Zašto ne pokušaš odmah?« rekao je Bili. »Samo za vježbu. Možda
~ 54 ~
bismo tako mogli doznati na što ćemo naići. Misli na to što želiš naći.«
»Razumijevanje«, rekla je polako.
»Dobro«, rekao je Bili. »Što još?«
Osjetila je kako je prožima strah, kao da je na rubu važnog otkrića.
»Želim znati zašto smo Daniel i ja prokleti. Želim poništiti
prokletstvo. Želim spriječiti da me ljubav svaki put iznova ubije i želim da
konačno budemo doista zajedno.«
»Hej, hej hej.« Bili je počeo mahati rukama poput nekoga tko je
zaglavio pored mračne ceste. »Nemojmo posve izgubiti kontrolu. Imaš
posla s dugotrajnim prokletstvom. Ti i Daniel, to je poput... ne znam. Ne
možeš samo pucnuti tim svojim lijepim prstićima i poništiti prokletstvo.
Moraš početi polako.«
»U redu«, rekla je Luce. »Onda bih trebala početi s upoznavanjem
neke od svojih bivših inačica. Prići joj blizu i promatrati kako se razvija
njezina veza s Danielom. Vidjeti osjeća li isto što ja.«
Bili je kimao, a njegove pune usne razvlačile su se u nestašan
osmijeh. Poveo ju je do ruba izbočine.
»Mislim da si spremna. Skoči.«
Skoči? Malo biće će skočiti s njom? Iskočiti iz navjestitelja u još jednu
prošlost? Da, Luce bi dobro došlo društvo, ali ovoga je tipa jedva
poznavala.
»Pitaš se možeš li mi vjerovati, zar ne?« pitao je Bili.
»Ne, ja...«
»Razumijem«, rekao je. Lebdio je u zraku ispred nje. »Moraš se
naviknuti na mene. Naročito nakon društva na koje si naviknula.
Definitivno nisam anđeo.« Frknuo je kroz nos. »Ali, mogu ti pomoći da ovo
putovanje bude vrijedno truda. Ako želiš, možemo se nagoditi. Ako ti
dosadim, samo mi reci. Odmah ću otići.« Ispružio je ruku s dugim
kandžama.
Luce se stresla. Billova ruka bila je hrapava od kamenih cista i krasta
od lišaja, kao na starim kipovima. Ni najmanje nije željela uzeti je u svoju.
Ali ako to ne učini, ako ga odmah odbije... Možda bi bilo bolje da ga ima
uza se, nego...
Letimično je pogledala svoja stopala. Kratka, mokra izbočina ispod
njih završavala je na mjestu gdje je stajala i pretvarala se u ništavilo.
Nešto između njezinih nogu privuklo je njezin pogled. Bljesak u kamenu
zbog kojeg je trepnula. Tlo se mijenjalo... postajalo je meko... ljuljalo joj se
pod nogama.
~ 55 ~
Luce je pogledala iza sebe. Cijeli se zid špilje urušavao. Posrnula je i
nesigurno se zanjihala na rubu. Izbočina se zatresla, i još jednom, ali jače,
a mali dijelovi koji su držali stijenu u komadu počeli su pucati. Izbočina je
nestajala sve brže i ubrzo je na petama osjetila svjež zrak. Skočila je... I
desnom rukom zgrabila Billovu pruženu kandžu. Padali su i tresli se u
zraku.
»Kako ćemo se izvući odavde?« viknula je. Čvrsto se držala za njega
bojeći se da ne padne u nevidljiv bezdan.
»Slijedi srce.« Bili se široko osmjehivao. Bio je miran. »Ono te neće
prevariti.«
Luce je sklopila oči i pomislila na Daniela. Preplavio ju je osjećaj
lakoće i ponovo je prodisala. Kada je otvorila oči, nekako je lebdjela u tami
ispunjenoj statičkim elektricitetom. Kamena se špilja smanjila u malu
zlatnu svjetlosnu kuglu i nastavila se smanjivati dok nije nestala.
Luce je letimično pogledala preko ramena. Bili je bio uz nju.
»Što sam ti prvo rekao?« pitao je.
Luce se sjetila kako joj se tada činilo da njegov glas prodire duboko u
nju.
»Rekao si da usporim. Da ništa neću naučiti nastavim li tako brzo
letjeti kroz svoju prošlost.«
»I?«
»Baš sam to željela učiniti, samo što nisam znala.«
»Možda si me zato našla«, vikao je Bili kroz vjetar. Njegova siva krila
kostriješila su se dok su ubrzavala. »Možda smo zato završili... tu.«
Vjetar je stao. Pucketanje statičkog elektriciteta postupno je nestajalo
i nastupala je tišina. Luce je udarila stopalima o tlo. Bilo je kao da je
iskočila s ljuljačke i sletjela na travnjak. Više nije bila u navjestitelju.
Svjetlost oko njezinih nogu govorila joj je da je sumrak.
Ležali su u polju s gustom, mekom, izrazito zelenom travom što joj se
dopirala do polovice listova. Tu i tamo iz trave su izvirivali sitni
jarkocrveni plodovi, šumske jagode. Ispred njih, tanak red srebrnih breza
označivao je rub uređenog travnjaka. Malo dalje nalazila se golema kuća.
S mjesta na kojem je stajala vidjela je stubište od bijela kamena koje
je vodilo prema stražnjem ulazu u veliku palaču u tudorskom stilu.
Sjevernu stranu obrubljivalo je jutro potkresanih žutih ružinih grmova, a
na istočnoj strani, prostor ispred željeznih vrata ispunjavao je minijaturan
labirint od živice. U središtu su se nalazili bogati povrtnjaci, grah se
penjao visoko uz štapove. Šljunčani puteljak sjekao je dvorište nadvoje i
~ 56 ~
vodio do velika u bijelo obojena otvorena paviljona.
Luceine ruke proželi su trnci. To mjesto. Nagonski je znala da je već
bila tu. To nije bio tek običan deja vu. Gledala je mjesto koje je njoj i
Danielu nešto značilo. Napola je očekivala kako će ih vidjeti zagrljene.
Ali, paviljon je bio prazan, ispunjen samo narančastom svjetlošću
zalazećeg sunca.
Netko je zazviždao, a ona je poskočila.
Bili.
Zaboravila je da je bio tu. Lebdio je u zraku pa su njihove glave bile u
istoj visini. Bio joj je odbojniji nego u navjestitelju. Na svjetlu je njegova
koža bila suha i prekrivena krljuštima i prilično snažno je vonjao na
plijesan. Oko njegove glave zujale su muhe. Luce se malo odmaknula,
gotovo je poželjela da je opet nevidljiv.
»U svakom slučaju bolje je od ratnog područja«, rekao je proučavajući
imanje.
»Kako znaš gdje sam prije bila?«
»Ja sam... Bill«, slegnuo je ramenima. »Neke stvari znam.«
»Dobro onda, gdje smo sada? «
»U Helstonu u Engleskoj.« Vrh kandže uperio je sebi u glavu i
zažmirio. »U 1854. godini.« Zatim je spojio kamene kandže ispred prsa,
poput učenika patuljka koji odgovara povijest. »To je uspavan južni grad u
pokrajini Cornwall, kojem je povelju darovao sam kralj John. Kukuruz je
visok tek metar, znači da je polovina ljeta. Šteta što smo propustili
svibanj, Dan cvijeća je nevjerojatan. Ili ne! Tvoja bivša inačica već je dvije
godine zaredom ljepotica bala. Znaš, otac joj je bogat. Glavni je u trgovini
bakrom...«
»Zvuči sjajno«, prekinula ga je Luce i teškim korakom krenula preko
trave.
»Idem unutra. Želim razgovarati s njom.«
»Čekaj.« Bili je proletio pored nje, zatim se vratio i lepršao nekoliko
centimetara od njezina lica. »Sada i to? To uopće neće ići.«
Prstom je opisao krug i Luce je shvatila kako govori o njezinoj odjeći.
Još uvijek je bila u odori talijanske medicinske sestre koju je nosila u
Prvom svjetskom ratu. Zgrabio je rub duge bijele haljine i podignuo je do
njezinih gležnjeva.
»Što to imaš ispod? Jesu li to teniske Converse? Mora da se šališ.«
Pucnuo je jezikom. »Da mi je znati kako si preživjela toliko života bez
mene...«
~ 57 ~
»Posve dobro sam se snalazila, hvala lijepa.«
»Želiš li provesti neko vrijeme ovdje, trebat će ti više od pukog
snalaženja.«
Bili je ponovo lebdio u razini Luceinih očiju, zatim ju je tri puta brzo
obletio. Kada se okrenula, nije ga bilo. Ali trenutak potom čula je njegov
glas, koji kao da je dolazio iz velike daljine.
»Da! Sjajno, Bille!«
Siva točkica koja se nalazila pored kuće postajala je sve veća dok
Billove kamene bore nisu postale jasno vidljive. Letio je prema njoj, noseći
taman zavežljaj. Kada joj se približio, samo je povukao odjeću na njezinim
bokovima i vrećasta bijela odora rasporila se po šavovima i skliznula s
tijela. Luce se sramežljivo pokrila rukama, ali samo trenutak potom cijeli
niz podsuknja i duga crna haljina nanizale su se na nju preko glave.
Bili se četveronoške vrzmao oko nje i poput mahnite švelje stezao joj
struk u uzak korzet dok je kruta konstrukcija nije počela neugodno
žuljati. Na podsuknjama je bilo toliko tafta da je sva šuštala premda je
Luce mirno stajala na laganom povjetarcu.
Pomislila je kako izgleda dobro za to doba, dok nije shvatila da oko
struka ima pregaču. Njezina ruka poletjela je prema glavi i strgnula bijeli
umetak koji su nosile sluškinje.
»Ja sam sluškinja?« pitala je.
»Da, Einsteine, sluškinja.«
Luce je znala da je to glupo, ali bila je razočarana. Imanje je bilo
toliko veličanstveno i vrtovi toliko lijepi, znala je da je u potrazi i to sve,
ali zar se nije mogla jednostavno šetati vrtovima poput prave
viktorijanske dame?
»Mislila sam kako si rekao da je moja obitelj besramno bogata.«
»Obitelj tvoje bivše inačice je bogata. I to besramno. Vidjet ćeš kada je
upoznaš. Voli da je zovu Lucinda i smatra kako je tvoj nadimak krajnje
odvratan.« Bili je nabrao nos, podignuo ga i prilično smiješno oponašao
snoba. »Da, ona je bogata, a ti, draga moja, ti si samo uljez koji putuje
kroz vrijeme i ne snalazi se u visokom društvu. Pa, ako se ne želiš isticati
poput švelje iz Manchester i ako ne želiš da te otjeraju prije nego što
uopćeš dobiješ priliku razgovarati s Lucindom, moraš se prerušiti. Radit
ćeš u praonici posuda. Bit ćeš sluškinja. Mijenjat ćeš noćne posude po
sobama. To doista ovisi o tebi. Ne brini, neću ti smetati. Mogu nestati u
tren oka.«
Luce je zastenjala.
~ 58 ~
»Da uđem unutra i pretvaram se kako tu radim?«
»Ne.« Bili je okrenuo kremenim očima. »Idi gore i predstavi se
domaćici, gospodi Constance. Reci joj da su se tvoji poslodavci preselili na
kontinent i da tražiš novi posao. Ona je zločesta stara baba i pristalica
preporuka. Srećom za tebe, korak sam ispred. Naći ćeš je u džepu
pregače.«
Luce je uvukla ruku u unutarnji džep bijele pamučne pregače i
izvadila debelu omotnicu. Stražnja strana bila je zapečaćena crvenim
voskom. Kada ju je okrenula, crnom tintom bilo je načrčkano gđa
Constance Melville.
»Ti si kao neka Katica-za-sve, zar ne?«
»Hvala.« Bili se otmjeno naklonio, ali kada je shvatio kako je Luce već
krenula prema kući, poletio je lamaćući krilima toliko brzo da su bila
poput dviju olovno sivih mrlja pored njega.
Već su prošli pored srebrnih breza, a sada su prelazili uređeni
travnjak. Luce je krenula šljunčanim puteljkom prema kući, ali kada je
ugledala da je netko u paviljonu, stala je. Muškarac i žena hodali su
prema kući. Prema Luce.
»Dolje«, šapnula je. Nije bila spremna da je netko iz Helstona vidi,
naročito dok Bili zuji oko nje poput golema kukca.
»Ne, ti idi dolje«, rekao je. »Samo zato što sam zbog tebe prestao biti
nevidljiv, ne znači da me može vidjeti baš svaki smrtnik. Savršeno sam
neupadljiv. Zapravo, jedino moram paziti da me ne vide oči... Hej!« Billove
kamene obrve odjednom su se podignule i proizvele rezak zvuk kao kada
se pomiče težak predmet. »Odlazim«, rekao je i sakrio se iza gredica
rajčice.
Anđela, završila je misao Luce. Zacijelo su oni bili jedine duše koje su
mogle vidjeti Billa. Tako je pretpostavila jer je napokon uspjela jasno
vidjeti muškarca i ženu zbog kojih se Bili sakrio. Zurila je kroz gusto i
šiljasto lišće rajčice i nije mogla prestati gledati.
Zapravo, nije mogla prestati gledati Daniela.
Ostatak vrta utonuo je u tišinu. Čak se i pjev ptica smirio, čuo se tek
zvuk dva para nogu kako polako koračaju po šljunku. Posljednje zrake
sunca kao da su padale samo na Daniela i stvarale oko njega zlatnu auru.
Glavu je nagnuo prema ženi, kimao je dok su šetali. Žena nije bila Luce.
Bila je starija od Lucinde, najvjerojatnije u dvadesetima, vrlo lijepa s
tamnim svilenim kovrčama ispod široka slamnata šešira. Duga haljina od
muslina bila je boje maslačka i doimala se vrlo skupocjenom.
~ 59 ~
»Jeste li se uspjeli naviknuti na naše seoce, gospodine Grigori?«
govorila je žena. Njezin glas bio je visok, zvonak i pun neusiljenog
samopouzdanja.
»Možda i previše, Margareto.« Dok je gledala kako joj se Daniel
smiješi, Luce je želudac zabolio od ljubomore. »Teško je povjerovati kako je
prošao već cijeli tjedan otkad sam došao u Helston. Možda ostanem duže
nego što sam namjeravao.« Zastao je. »Ovdje su svi tako ljubazni.«
Margaret se zarumenjela, što joj je dobro stajalo, a Luce je uzavrela.
»Samo se nadamo da će to doći do izražaja u vašim djelima«, rekla je.
»Majka je oduševljena što je kod nas odsjeo umjetnik. Svi smo.«
Luce je puzala uz njih. Nakon povrtnjaka, šćućurila se iza visokih
ružinih grmova. Podupirala se rukama o tlo i naginjala naprijed kako bi
ih mogla čuti. Zatim je zaprepašteno uzdahnula. Ubola je palac na trn.
Krvario je. Sisala je ranu i tresla rukom, pokušavajući ne umrljati
pregaču, ali kada je krvarenje stalo, shvatila je kako je propustila dio
razgovora. Margaret je gledala Daniela s očekivanjem.
»Pitala sam hoćete li doći na proslavu suncostaja ovoga tjedna.« U
njezinu glasu čulo se preklinjanje. »Majka od toga uvijek čini veliku
svečanost.«
Daniel je promrmljao nešto potvrdno, kako to nikako neće propustiti,
ali bilo je očito da mu je nešto odvlačilo pozornost. Neprestano je odvraćao
pogled od žene. Pogledom je strelovito prelazio preko travnjaka, kao da je
osjećao kako se iza ruža nalazi Luce.
Kada su njegove oči preletjele preko grmlja u kojem je čučala,
sijevnule su najjarčom ljubičastom.
6 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 6:52 pm
Margita
Administrator
Šesto poglavlje
ŽENA U BIJELOM
HELSTON, ENGLESKA, 18. LIPNJA 1854.
Kada je Daniel stigao u Helston, bio je ljutit. Čim ga je navjestitelj
izbacio na šljunčanu obalu jezera Loea, odmah je shvatio gdje se nalazi.
Jezero je bilo mirno i zrcalilo je velike rastegnute ružičaste oblake na
večernjem nebu. Zatečena njegovim iznenadnim dolaskom dva su
vodomara poletjela preko polja djeteline i zaustavila se na iskrivljenom
stablu na vrištini pored glavne ceste. Znao je da cesta vodi u mjestašce u
kojem je s Lucindom proveo ljeto.
Ganulo ga je što je ponovo stajao na tom bogatom zelenom tlu. Koliko
god se trudio zatvoriti sva vrata koja su vodila u njihovu prošlost i
prebroditi svaku njezinu smrt koja mu je slamala srce, neki životi bili su
mu važniji od drugih. Iznenadilo ga je koliko se dobro sjećao vremena koje
su proveli u južnoj Engleskoj.
Ali, nije tu bio na godišnjem odmoru. Nije tu bio kako bi se zaljubio u
prelijepu kćer trgovca bakrom. Bio je tu kako bi spriječio da se jedna
nepromišljena djevojka izgubi u mračnim trenucima prošlosti koja ju je
ubila. Bio je tu kako bi joj pomogao jednom zauvijek poništiti prokletstvo.
Pošao je u dugu šetnju prema gradu.
Ljetna večer u Helstonu bila je topla i lijena. Na ulicama su dame u
šeširima i u haljinama obrubljenim čipkom uglađenim glasovima
razgovarale s muškarcima u lanenim odijelima, koje su držale ispod ruke.
Parovi su zastajkivali ispred izloga i kako bi porazgovarali sa susjedima.
Opraštali su se na uglovima ulica po desetak minuta.
Sve u vezi s tim ljudima, od odjeće do načina na koji su hodali, bilo je
toliko usporeno da se Daniel razbjesnio. Potpuno je bio drukčiji od
prolaznika. Dok je prolazio pored njih, skrivena ispod kaputa, krila su ga
pekla od nestrpljivosti. Znao je gdje sigurno može naći Luanda. Svake
večeri nakon sumraka odlazila je u paviljon. Ali, Luce koja skače u
navjestitelje i iz njih i koju je morao naći, nju nije znao gdje tražiti.
Zašto se Luce vratila u prethodna dva života, to je Daniel mogao
razumjeti. Ti su životi općenito bili... iznimke. U trenucima tik prije smrti
bila je blizu da otkrije istinu o njihovu prokletstvu. Ali, nije mu bilo jasno
zašto ju je navjestitelj doveo ovdje.
U Helstonu su uglavnom imali mira. U tome životu njihova je ljubav
rasla polako i prirodno. Čak je i njezina smrt bila intimna, dogodila se
min@
~ 61 ~
samo između njih dvoje. Gabbe je Lucein kraj u Helstonu jednom opisala
kao dostojanstven. Barem jednom, njezinu su smrt prepatili sami.
Ne, nije mogao shvatiti zašto je došla u taj život, a to je značilo kako
je mogla biti bilo gdje u gradiću.
»Dakle, gospodine Grigori«, viknuo je s ulice treperav glas. »Kakvo
divno iznenađenje što vas vidim tu u gradu.«
Ispred potpuno iznenađenog Daniela stajala je plavokosa žena u
dugoj plavoj haljini s uzorkom. Za ruku je držala punašna, pjegava
osmogodišnjaka, koji je u bež kaputiću s mrljom ispod ovratnika izgledao
očajno.
Danielu je napokon sinulo. Bili su to gospođa Holcombe i njezin
nedaroviti sin Edward, kojeg je nekoliko bolnih tjedana koje je proveo u
Helstonu podučavao crtanju.
»Bok, Edwarde«, Daniel se sagnuo kako bi se rukovao s malim
dječakom, zatim se naklonio njegovoj majci. »Gospođo Holcombe.«
Sve do tada Daniel nije razmišljao o svojoj odjeći. Nije mu bilo stalo
što prolaznici misle o njegovim modernim sivim hlačama i je li kroj
njegove košulje kratkih rukava čudan u usporedbi s košuljama drugih
muškaraca u gradu. Ali ako će u odjeći koju je nosio dva dana prije kod
Luceinih roditelja na večeri za Dan zahvalnosti i dalje sretati ljude koje je
poznavao prije gotovo dvjesto godina, moglo bi se početi govorkati.
Daniel nije želio privlačiti pažnju na sebe. Ništa ga nije smjelo
spriječiti da nađe Luce. Premda Holcombi nisu primijetili, jednostavno će
morati naći drugu odjeću. Srećom, vratio se u vrijeme u kojem je bio
poznat kao ekscentričan umjetnik.
»Edwarde, pokaži gospodinu Grigoriju što ti je mama baš kupila«,
rekla je gospoda Holcombe i zagladila sinovu neukrotivu kosu.
Dječak je iz torbe nevoljko izvadio mali pribor za slikanje. Pet
staklenih bočica s uljanim bojama i dug crveni drveni kist. Dok je
pokušavao prikriti kako pogledava iza njih i smišlja kako da što prije
završi razgovor Daniel je rekao potrebne komplimente, kako je Edward
vrlo sretan mali dječak čiji talenti sada imaju potreban pribor.
»Edward je tako darovito dijete«, navaljivala je gospoda Holcombe i
uhvatila Daniela ispod ruke. »Problem je u tome što mu vaši satovi
crtanja nisu dovoljno uzbudljivi, što je normalno za dječaka njegove dobi.
Zato sam mislila kako će mu pravi pribor za slikanje pomoći da se u tome
nađe. Kao umjetnik. Razumijete, gospodine Grigori?«
»Da, da, naravno«, prekinuo ju je Daniel. »Dajte mu sve što će ga
~ 62 ~
potaknuti na slikanje. Sjajan plan...«
Prožela ga je hladnoća, riječi su mu zapele u grlu.
Iz bara na drugoj strani ulice izašao je Cam.
Daniel je jedan trenutak kipio od ljutnje. Bio je dovoljno jasan kada je
rekao da mu nije potrebna pomoć. Stisnuo je šake i koraknuo prema
Camu, ali...
Naravno, bio je to Cam iz vremena Helstona. Činilo se kako se Cam
zabavljao kao nikada prije, odjeven u otmjene prugaste hlače koje su se
prema dolje sužavale, s viktorijanskom kapom za pušenje na glavi.
Njegova crna kosa bila je duga i padala je preko ramena. Naslonio se na
vrata bara i zbijao šale s tri muškarca. Iz četvrtaste metalne kutije
izvadio je cigaretu sa zlatnim vrhom. Još nije primijetio Daniela. Ali čim
ga ugleda prestat će se smijati. Cam je kroz navjestitelje putovao češće od
drugih palih anđela. U tome je bio puno veći stručnjak od Daniela. Daniel
ga nikada neće moći dostići. Bio je to dar koji su dobili oni koji su stali na
Luciferovu stranu, dar putovanja kroz sjene prošlosti.
Jedan pogled na Daniela i Cam će znati kako je njegov suparnik
anakronizam.
Čovjek izvan vremena.
Cam će shvatiti da se zbiva nešto važno. Daniel ga se više neće moći
osloboditi.
»Vrlo ste velikodušni, gospodine Grigori«, otezala je gospođa
Holcombe i još uvijek držala Daniela za rukav.
Cam je počeo okretati glavu prema Danielu.
»Nije to ništa«, riječi su izletjele iz Daniela. »A sada, molim vas,
ispričajte me«, odvojio je njezine prste, »Moram... kupiti novu odjeću.«
Brzo se naklonio i pohitao u najbližu trgovinu.
»Gospodine Grigori...« Gospođa Holcombe gotovo je vikala. Daniel je u
sebi psovao i pretvarao se da je ne čuje, pa ga je pozvala još glasnije. »Ali,
to je krojačka radnja za žene, gospodine Grigori!« viknula je i rukama
prekrila usta.
Daniel je već bio unutra. Staklena vrata trgovine zalupila su se iza
njega i oglasilo se zvono zavezano za šarke. Ondje se mogao sakriti barem
na nekoliko minuta i nadati se kako ga Cam nije vidio, ni čuo prodoran
glas gospođe Holcombe.
U trgovini je bilo tiho i mirisalo je na lavandu. Cipele imućnih izlizale
su drvene podove, a police uz zidove do stropa su bile nakrcane balama
tkanina u raznim bojama. Kako ga ne bi vidjeli s ulice, Daniel je na prozor
~ 63 ~
navukao čipkani zastor. Kada se okrenuo, u zrcalu je uhvatio odraz još
jedne osobe u trgovini.
Suspregnuo je jecaj olakšanja i iznenađenja.
Našao ju je.
Luce je isprobavala dugu bijelu haljinu od muslina. Visok ovratnik
bio je pričvršćen žutom vrpcom koja je isticala njezine nevjerojatne
svijetlosmede oči. Njezina je kosa bila vezana sa strane na zatiljku i
pričvršćena ukosnicom ukrašenom biserima i cvijećem. Igrala se s
rukavima, promatrala je kako joj stoje na ramenima i ogledala se u zrcalu
iz svih kutova. Daniel je svaki odraz obožavao. Želio je ostati ondje i diviti
joj se zauvijek, ali pribrao se. Prišao joj je i zgrabio je za ruku.
»Ovo predugo traje.« Dok je govorio Daniel je osjetio kako ga opija
slatkoća njezine kože pod rukom. Posljednji put dodirnuo ju je one noći
kada je mislio da su je odveli izopćenici. »Imaš li pojma koliko si me
preplašila? Ne smiješ ovdje biti sama, nije sigurno«, rekao je.
Luce se nije počela svađati, kako je očekivao. Umjesto toga je vrisnula
i pljusnula ga posred lica.
Zato što to nije bila Luce. Bila je to Lucinda.
A što je bilo još gore, u tome se životu još nisu sreli. Zacijelo se tek
vratila s obitelji iz Londona. Ona i Daniel trebali su se upoznati na zabavi
kod obitelji Constance u povodu proslave suncostaja. To mu je postalo
jasno kada je na Lucindinu licu vidio zaprepaštenje.
»Koji je danas dan?« pitao je očajno.
Mislit će da je lud. Dok je stajao na drugome kraju prostorije, bio je
odviše očaran da bi zamijetio razliku između djevojke koju je izgubio i
koju je morao spasiti.
»Oprostite«, šapnuo je. Baš je zato bio tako loš anakronizam. Gubio je
razum zbog najmanjih stvari. Zbog jednog dodira njezine kože. Zbog
jednog pogleda njezinih dubokih svijetlosmeđih očiju. Zbog jednog daška
mirisnog pudera na njezinu čelu. Zbog jednog daha koji su dijelili u
skučenom prostoru trgovinice.
Kada mu je vidjela obraz, Luce se lecnula. Pogledao se u zrcalo i vidio
da je vrlo crven. Njezin pogled polako se sreo s njegovim, a njemu se činilo
da mu je srce sišlo u pete. Njezine ružičaste usne razdvojile su se, glavu je
malo nagnula udesno. Gledala ga je posve zaljubljeno.
Ne.
Postojao je način na koji se to trebalo dogoditi. Na koji se to moralo
dogoditi. Nisu se trebali sresti prije zabave. Koliko god Daniel proklinjao
~ 64 ~
sudbinu, nije smio mijenjati živote koje su već proživjeli. Zbog njih mu se
neprestano vraćala.
Pokušao se držati posve nezainteresirano i mrko. Prekrižio je ruke na
prsima, premjestio težinu na drugu nogu kako bi povećao prostor između
njih, a pogled je zadržavao na svemu osim ondje gdje je želio. Na njoj.
»Žao mi je«, rekla je Lucinda i stavila ruku na srce. »Ne znam što mi
je bilo. Nikada nisam takvo što učinila...«
Daniel se nije namjeravao prepirati s njom, premda ga je tijekom
godina pljusnula toliko puta da je Arriane odlučila voditi zapisnik u maloj
bilježnici pod naslovom Rumeni obraz.
»Moja pogreška«, rekao je brzo. »Mislio sam da ste... netko drugi.« Već
se previše umiješao u prošlost, prvo s Lucijom u Milanu, sada tu. Počeo je
uzmicati.
»Čekajte.« Posegnula je za njim. Njezine oči bile su dražesne
svjetlosne kugle koje su ga privlačile. »Čini mi se da se znamo, ali ne
mogu se sjetiti...«
»Bojim se da griješite.«
Već je prišao vratima i odmicao zastor na prozoru kako bi vidio je li
Cam još uvijek vani. Bio je. Cam je bio leđima okrenut trgovini. Živahno je
gestikulirao, pričao je izmišljenu priču u kojoj je zacijelo bio glavni junak.
Mogao se okrenuti na najmanji poticaj. Tada bi Daniel bio u zamci.
»Gospodine, molim vas, stanite.« Lucinda je pohitala prema Danielu.
»Tko ste? Mislim da vas poznajem. Molim vas, čekajte.«
Morat će riskirati i izaći na ulicu. Ne može ostati tu s Lucindom. Ne
dok se tako ponaša. Ne dok se zaljubljuje u pogrešnu inačicu Daniela. Taj
je život već proživio, ali nije tako išao. Morao je pobjeći.
Ubijalo ga je što ju je morao ignorirati i otići dok mu je duša govorila
da se okrene i da na zvuk njezina glasa, na poziv njezine opčinjujuće
ljubavi, poleti natrag, uzme je u naručje i pritisne usne na njezine.
Naglo je otvorio vrata trgovine i svom snagom potrčao niz ulicu,
prema zalazu sunca. Nije mario što su drugi mislili. Trčao je kako bi
ugasio vatru u krilima.
~ 65 ~
Sedmo poglavlje
SUNCOSTAJ
HELSTON, ENGLESKA, 21. LIPNJA 1854.
Luceine ruke bile su opečene, prekrivene mrljama i boljele su do
kosti. Otkad je tri dana prije došla na imanje Constanceovih u Helstonu,
gotovo je neprestano prala beskrajne hrpe posuđa. Radila je od zore do
mraka, ribala je tanjure, zdjele, zdjelice za umak i brda srebrnog jedaćeg
pribora, a na kraju dana njezina nova šefica gospođica McGovern
poslužila bi kuhinjskom osoblju večeru: bijedan pladanj s mesnim
nareskom, osušenim kriškama sira i nekoliko tvrdih peciva. Svake noći
nakon večere Luce se srušila u poljski krevet koji je dijelila s Henriettom,
također pomoćnicom u kuhinji, krupnih i iskrivljenih prednjih zuba,
slamnate kose i velikih grudi, koja je u Helston došla iz Penzancea, i pala
u san bez snova i predodžbe o vremenu.
Nevjerojatno koliko je posla bilo.
Kako je jedno kućanstvo moglo imati toliko prljavog posuđa da dvije
djevojke moraju raditi po dvanaest sati na dan? Ali kante s prljavim
tanjurima samo su stizale, a gospođica McGovern nije skidala sitne oči s
Luceina vedra. U srijedu je već cijelo imanje brujalo o zabavi u povodu
suncostaja koja se imala održati te večeri, ali za Luce to je značilo samo
još više posuđa. S gađenjem je zurila u kositreno vedro puno prljave vode.
»Nisam mislila da će biti ovako«, promrmljala je Billu, koji je kao i
obično lebdio na rubu ormarića pored vedra. Još uvijek se nije naviknula
da ga jedino ona vidi. Svaki put kad je letio iznad drugih članova posluge i
zbijao proste šale koje je samo ona mogla čuti, a kojima se samo on smijao,
uplašila se.
»Vi, djeca milenija nemate nikakvu radnu etiku«, rekao je. »Govori
tiše.«
Luce je opustila čeljust.
»Da je ribanje ove odvratne zdjele za juhu bilo kako povezano s mojom
prošlošću, zavrtjelo bi ti se od moje radne etike. Ali ovo nema smisla.«
Zamahnula je tavom od lijevana željeza prema Billovu licu. Ručka je bila
skliska od svinjske masti. »Da ne spominjem koliko mi je od toga zlo.«
Luce je znala da nije toliko očajna samo zbog posuđa. Vjerojatno je
zvučala razmaženo. Ali, otkad je počela raditi jedva da je izašla na danje
svjetlo. Helstonskoga Daniela vidjela je samo jednom, onoga dana u vrtu, i
nije imala pojma gdje se nalazi njezino prošlo utjelovljenje. Bila je
~ 66 ~
osamljena, neraspoložena i potištena kako nije bila još od užasnih prvih
dana u Maču i križu, prije Daniela ili nekoga na koga je uistinu mogla
računati.
Napustila je Daniela, Milesa i Shelby, Arriane i Gabbe, Callie i
roditelje, i to radi čega? Kako bi bila ispomoć u kuhinji? Ne, kako bi
poništila prokletstvo, premda nije znala je li to u stanju učiniti. Dakle,
Bili je mislio da je obična cmizdravica. Nije se mogla obuzdati. Bila je na
rubu sloma.
»Mrzim ovaj posao i ovo mjesto. Mrzim glupu zabavu u povodu
suncostaja i glupi nabujak od fazana...«
»Na večerašnju zabavu doći će Lucinda«, rekao je Bili odjednom.
Njegov glas bio je toliko miran, da ju je to razbjesnjelo. »Ona obožava
nabujak od fazana Constanceovih.«
Poletio je, sjeo na radnu plohu i prekrižio noge. Glavu je vrtio u krug,
što je Luce bilo odvratno, kako bi bio siguran da su sami.
»Doći će Lucinda?« Luce je iz ruke ispala tava, a četka za ribanje pala
je u vedro puno sapunice. »Razgovarat ću u s njom. Izaći ću iz kuhinje i
razgovarati s njom.«
Bili je kimnuo, kao da je to cijelo vrijeme bio dio plana.
»Samo se sjeti svojega položaja. Da se tvoje buduće utjelovljenje
iznenada pojavi na tvojoj zabavi u nekoj privatnoj školi i kaže ti...«
»Ja bih željela znati«, rekla je Luce. »Što god bilo, željela bih znati.
Umrla bih da doznam.«
»Hmmm-mmm. Pa...« Bili je slegnuo ramenima. »Lucinda ne bi. To ti
jamčim.«
»Nemoguće.« Luce je odmahnula glavom. »Ona je... ja.«
»Nije. Ona je tvoje utjelovljenje koje su odgojili posve drukčiji roditelji
u posve drukčijem svijetu. Imate istu dušu, ali nije ti nimalo slična. Vidjet
ćeš.« Tajanstveno se nasmiješio. »Budi oprezna.« Sijevnuo je očima prema
vratima velike kuhinje, koja su se naglo otvorila. »Živni malo, Luce!«
Ušla je gospođica McGovern vukući Henriettu za nadlakticu, a Bili je
spustio noge u vedro i ispustio promukao i zadovoljan uzdah. Glavna
sluškinja nabrajala je jela za večeru.
»Nakon pirjanih suhih šljiva...« govorila je jednoličnim glasom.
Na drugoj strani kuhinje Luce je šapnula Billu,
»Još ćemo razgovarati.«
Njegova kamena stopala poprskala su Luceinu pregaču sapunicom.
»Savjetujem ti da prestaneš razgovarati sa svojim nevidljivim
~ 67 ~
prijateljem dok radiš. Ljudi će misliti da si luda.«
»To i ja počinjem misliti.« Luce je uzdahnula i uspravila se. Znala je
kako će, kada svi odu, iz Billa izvući sve.
»Očekujem da ćete ti i Myrtle večeras biti tip-top«, rekla je glasno
gospođica McGovern Henrietti i ošinula Luce pogledom.
Myrtle. Tako je u pismu preporuke Bili napisao da se Luce zove.
»Da, gospođice«, rekla je Luce bezizražajno.
»Da, gospođice!«
U Henriettinu odgovoru nije bilo ironije. Uvijek je bila ozbiljna i
ljubazna. Kada bi zaboravila koliko je očajnički toj djevojci trebala kupka,
Luce se Henrietta sviđala.
Kada je gospođica McGovern izjurila iz kuhinje i ostavile djevojke
same, Henrietta je skočila na stol pored Luce i počela mlatarati nogama
naprijed-natrag. Nije imala pojma da pored nje sjedi Bili i oponaša njezine
pokrete.
»Želiš šljivu?« pitala je Henrietta. Iz džepa na pregači izvadila je dvije
kugle boje rubina i pružila jednu Luce.
Luce se kod te djevojke najviše sviđalo što ni prstom ne bi mrdnula
ako šefica nije bila u prostoriji. Obje su zagrizle i smijale se dok im je
slatki sok curio niz bradu.
»Mislim da sam čula kako s nekim razgovaraš«, rekla je Henrietta.
Podignula je obrvu. »Jesi li našla dečka, Myrtle? Ah, molim te, samo
nemoj reći kako je to Harry iz štale! On je pokvarenjak, samo da znaš.«
Baš tada vrata kuhinje ponovo su se otvorila i djevojke su poskočile,
ispustile šljive i počele se pretvarati kako ribaju posude koje im se našlo
pod rukom. Luce je očekivala gospođicu McGovern, ali kada je ugledala
dvije djevojke u jednakim svilenim svečanim haljinama kako ciče od
smijeha i trče kroz prljavu kuhinju, ukočila se.
Jedna od njih bila je Arriane.
A druga, Luce je trebao trenutak da se dnađe, bila je Annabelle.
Djevojka jarkoružičaste kose koju je Luce na trenutak srela na
Roditeljskom danu u Maču i križu. Predstavila se kao Arrianeina sestra.
Kakva sestra!
Henrietta nije podignula pogled, kao da je igra lovice kroz kuhinju
nešto posve uobičajeno i kao da je čekaju nevolje bude li se čak i
pretvarala da vidi dvije djevojke, koje Luce i Henriettu nisu ni primijetile.
Činilo se kao da su se sluškinje stopile s prljavim loncima i tavama.
Ili su se Arriane i Annabelle previše smijale. Dok su se provlačile
~ 68 ~
pored stola na kojem su se mijesili kolači, Arriane je s mramorne ploče
zgrabila šaku brašna i bacila je Annabelle u lice. Jedan trenutak
Annabelle je izgledala ljutito, zatim se počela još jače smijati. I ona je
zgrabila šaku brašna i bacila je na Arriane.
Kada su izjurile kroz stražnja vrata u mali vrt koji je vodio u veliki,
gdje je sjalo sunce, gdje je možda bio Daniel i kamo bi ih Luce tako rado
slijedila, bile su bez daha.
Luce nije mogla shvatiti što osjeća čak i da je željela, je li to bila
zaprepaštenost, sram, čuđenje ili očaj. Zacijelo joj se sve vidjelo na licu, jer
Henrietta ju je pogledala s razumijevanjem i nagnula se kako bi joj
šapnula,
»Ta je grupa sinoć došla. Nečija rodbina, došli su na zabavu iz
Londona.« Prišla je stolu na kojem su se mijesili kolači. »Zbog svojih su
ludorija gotovo srušile pitu od jagoda. Ah, sigurno je divno biti bogat.
Možda u sljedećem životu, zar ne Myrtle?«
»Aha«, protisnula je nekako Luce.
»Nažalost, moram postaviti stolove«, rekla je Henrietta gladeći hrpu
posuda od porculana pod krupnom, ružičastom rukom. »Zašto ne
pripremiš pregršt brašna za djevojke, ako se ovim putem vrate?«
Namignula je Luce, širokom stražnjicom otvorila vrata i nestala u
hodniku.
Ali, ubrzo ju je netko zamijenio. Bio je to mladić, također u služinskoj
odori, lica skrivena iza goleme kutije s namirnicama. Spustio ju je na stol
na suprotnom kraju kuhinje. Kada mu je vidjela lice, Luce se zaprepastila.
Ali, barem je bila malo pripremljenija nakon što je vidjela Arriane.
»Rolande!«
Kada je podignuo pogled trgnuo se, zatim se pribrao. Dok joj je
prilazio, Roland nije mogao skinuti pogled s njezine odjeće. Pokazao je
prema pregači.
»Zašto ste tako odjeveni?«
Luce je povukla vezicu na pregači i skinula je.
»Nisam to što misliš.«
Zastao je ispred nje i promatrao je naginjući glavu lijevo, zatim desno.
»Izgledate baš kao djevojka koju znam. Otkad Biscoei posjećuju
praonicu posuđa?«
»Biscoei?«
Roland je podignuo obrvu. Izgledao je kao da ga sve to zabavlja.
»Ali, razumijem. Pretvarate se da ste netko drugi. Kako se zovete?«
~ 69 ~
»Myrtle«, rekla je Luce nesretno.
»Niste Lucinda Biscoe kojoj sam prekjučer na terasi poslužio kolač od
dunja?«
»Ne.« Luce nije znala što reći kako bi ga uvjerila. Potražila je Billa
nadajući se da će joj pomoći, ali nestao je iz vida. Naravno, Roland je bio
pali anđeo i mogao ga je vidjeti.
»Što bi rekao otac gospođice Biscoe da vidi svoju kćer do laktova u
masnoj vodi?« nasmiješio se Roland. »Lijepo biste mu podvalili.«
»Rolande, to nije...«
»Od čega se skrivate?« Roland je trznuo glavom prema vrtu.
Tiho lupanje u ormariću pored Luceinih nogu otkrilo joj je kamo je
otišao Bili. Činilo joj se kako joj je slao znak, samo što nije znala kakav.
Vjerojatno joj je želio reći da drži jezik za zubima, ali što je mogao, izaći i
zaustaviti je? Na Rolandovu čelu izbile su graške znoja.
»Lucinda, jesmo li sami?«
»Posve.«
Nagnuo je glavu prema njoj i čekao.
»Ne čini mi se tako.«
U sobi se nalazio još samo Bili. Kako ga je Roland mogao osjetiti ako
Arriane nije?
»Gledaj, nisam to što misliš«, ponovila je Luce. »Jesam Lucinda, ali...
iz... iz budućnosti... Teško je objasniti.« Duboko je udahnula. »Rodila sam
se u Thunderboltu u Georgiji... 1992.«
»Ah.« Roland je progutao. »Dakle, tako.« Sklopio je oči i počeo vrlo
polako govoriti: »A s neba su zvijezde pale na tlo, kao kad vjetar otpuše
smokve s grana...«
Riječi su bile nejasne, ali Roland ih je recitirao iz duše, gotovo kao da
navodi omiljeni stih iz stare blues pjesme. Poput one koju ga je čula
pjevati na karaoke zabavi u Maču i križu. U tome trenutku činio joj se
poput Rolanda iz njezina vremena, kao da je nakratko izašao iz svojeg
viktorijanskog lika. Ali, u njegovim riječima bilo je još nešto. Luce su bile
poznate.
»Što je to? Što to znači?«
U ormariću je ponovo zalupalo, ali još jače.
»Ništa.« Roland je otvorio oči, opet je bio svoja viktorijanska inačica.
Njegov ruke bile su grube i žuljevite, mišići na rukama veći nego što se
sjećala. Njegova odjeća bila je natopljena znojem i slijepljena uz tamnu
kožu. Izgledao je umorno. Luce je preplavila teška tuga.
~ 70 ~
»Ti si tu sluga?« pitala je. »Drugi, poput Arriane, trče okolo i... A ti
moraš raditi, zar ne? Samo zato što si... ?«
»Crn?« pitao je Roland i nepomično zurio u njezine oči dok je ona s
nelagodom odvraćala pogled. »Ne brini zbog mene, Lucinda. Pretrpio sam
više od ljudskih budalaština. Osim toga, moje vrijeme tek dolazi.«
»Bit će bolje«, rekla je. Znala je kako će misliti da je njezino
ohrabrivanje otrcano i nevažno i pitati se jesu li njezine riječi istinite.
»Ljudi mogu biti užasni.«
»Pa, nećemo se zbog njih brinuti«, nasmiješio se Roland. »Što te
vratilo ovamo, Lucinda? Zna li Daniel? A Cam?«
»I Cam je tu?« Luce to nije trebalo iznenaditi.
»Ako imam pravo, vjerojatno je upravo došao u grad.«
Luce nije imala snage za brinuti se zbog toga.
»Daniel još ne zna«, priznala je. »Ali, moram ga naći. I Lucindu.
Moram doznati...«
»Slušaj«, rekao je Roland, odmaknuo se od Luce i podignuo ruke kao
da je kužna. »Nisi me vidjela tu. Nismo razgovarali. Ali, ne možeš samo
prići Danielu i...«
»Znam«, rekla je. »Raspametit će se.«
»Raspametiti?« Roland je iskušavao kako zvuči taj neobičan izraz, a
Luce se gotovo nasmijala. »Ako misliš da bi se mogao zaljubiti u tebe«,
pokazao je na nju, »da. U tome slučaju bit će prilično opasno. Ovdje si
samo turist.«
»Dobro, samo sam turist. Ali mogu barem razgovarati s njima.«
»Ne, ne možeš. Ti ne živiš u ovome životu.«
»To ni ne želim. Samo želim znati zašto...«
»Opasno je što si tu. Za njih, za tebe, za sve. Razumiješ?«
Luce nije razumjela. Kako je mogla biti opasna?
»Ne želim ostati. Samo želim znati zašto se to između Daniela i mene
neprestano ponavlja... hoću reći, između Lucinde i Daniela.«
»O tome ti govorim.« Roland je prešao rukom preko lica i oštro je
pogledao. »Slušaj me, možeš samo promatrati, ali moraš zadržati razmak.
Možeš, ne znam, gledati kroz prozor. Moraš znati da ovdje nema ničega za
tebe.«
»Ali zašto ne mogu samo razgovarati s njima?«
Prišao je vratima, zatvorio ih i zaključao. Kada se vratio, imao je
ozbiljan izraz.
»Gledaj, mogla bi učiniti nešto što bi moglo promijeniti tvoju prošlost,
~ 71 ~
nešto što bi moglo prodrijeti kroz vrijeme i prouzročiti da ti, Lucinda iz
budućnosti, budeš drukčija.«
»Pa, bit ću oprezna...«
»To je nemoguće. Ti si poput slona u staklarskoj radnji. Nema načina
da doznaš što si uništila i koliko je bilo dragocjeno. Promjena koju
prouzročiš neće biti vidljiva. Neće biti velikoga znaka na kojem piše: AKO
SKRENEŠ DESNO POSTAT ĆEŠ KRALJEVNA, AKO SKRENEŠ LIJEVO,
ZAUVIJEK OSTAJEŠ POMOĆNICA U KUHINJI.«
»Hajde, Rolande. Zar ne misliš da je moj cilj malo uzvišeniji od toga
da postanem kraljevna?« rekla je Luce oštro.
»Pretpostavljam kako želiš poništiti prokletstvo?« Luce je trepnula,
osjećala se glupo. »Dobro, onda, sretno!« nasmijao se Roland vedro. »Ali,
draga moja, čak i ako uspiješ, nećeš to znati. Trenutak u kojem ćeš
promijeniti prošlost neće se razlikovati od drugih. I sve što će doći poslije,
bit će kao i uvijek. Vrijeme čisti iza sebe. A ti si dio vremena, pa nećeš
prepoznati razliku.«
»Moram znati«, rekla je nadajući se kako će na taj način to postati
istina. »Zacijelo ću nekako osjetiti...«
Roland je odmahnuo glavom.
»Nećeš. Ali, jedino što je sigurno jest da ćeš ako se Daniel iz ovoga
doba zaljubi u tebe umjesto u uobraženu ludu Lucindu Biscoe, promijeniti
svoju budućnost.«
»Moram je upoznati. Moram shvatiti zašto se vole...«
Roland je ponovo odmahnuo glavom.
»Ako se spetljaš sa svojom prošlom inačicom, bit će još gore, Lucinda.
Daniel barem zna kakve opasnosti prijete, pa se može suzdržati i ne
promijeniti drastično prošlost. Ali, Lucinda Biscoe? Ona ne zna ništa.«
»Nitko nikad ništa ne zna«, rekla je Luce i grlo joj se odjednom
stisnulo.
»Ova Lucinda nema još mnogo vremena. Pusti je da ga provede s
Danielom. Pusti je da bude sretna. Ako uđeš u njezin svijet i nešto u
njemu promijeniš, okolnosti bi se mogle promijeniti i za tebe. I to vrlo
nepovoljno.«
Roland je zvučao kao ljubaznija, manje cinična Billova inačica. Luce
nije željela slušati o tome što ne smije. Kad bi samo mogla razgovarati sa
svojom prošlim utjelovljenjem...
»Što ako Lucinda može dobiti na vremenu?« pitala je. »Što ako...«
»To je nemoguće. Možeš joj samo ubrzati kraj. Tvoje čavrljanje s
~ 72 ~
Lucindom ništa neće promijeniti. Samo ćeš izazvati zbrku u svojim
prošlom životima, ali i u sadašnjem.«
»Moj sadašnji život nije zbrkan. Mogu ispraviti stvari. Moram.«
»To ćemo tek vidjeti. Život Lucinde Bisce je gotov, a tvoj kraj tek treba
biti zapisan.« Roland je obrisao ruke o hlače. »Možda možeš poduzeti nešto
i tako utjecati na svoj život i tvoju i Danielovu veličanstvenu priču. Ali to
ne možeš učiniti tu.«
Luce je osjetila kako joj se skupljaju usne, a izraz na Rolandovu licu
se smekšao.
»Gledaj«, rekao je. »Drago mi je što si tu.«
»Zbilja?«
»Nitko to ne želi priznati, ali svi navijamo za tebe. Ne znam što te
ovamo dovelo i kako je tvoje putovanje uopće moguće. Ali, moram to
smatrati dobrim znakom.« Proučavao ju je dok se nije počela osjećati
čudno. »Postaješ mudrija, zar ne?«
»Ne znam«, rekla je Luce. »Možda. Samo pokušavam razumjeti.«
»Dobro.«
Iz hodnika su se začuli glasovi, pa se Roland naglo odmaknuo i prišao
vratima.
»Vidimo se večeras«, rekao je, otključao i tiho se iskrao van.
Čim je Roland otišao, vrata ormarića su se otvorila i udarila je u
nogu. Bili je iskočio i glasno udahnuo zrak kao da je cijelo vrijeme
susprezao disanje.
»Mogao bih ti zavrnuti vratom!« rekao je sipljivo dišući.
»Ne znam zašto si tako zadihan. Pa ti ne dišeš.«
»To je samo radi učinka. Toliko se trudim da te sakrijem, a ti si se
otkrila prvome tipu koji je ušao.«
Luce je okrenula očima.
»Roland neće od toga napraviti problem. On je super.«
»Da, on je tako super«, rekao je Bili. »Tako je pametan. Ako je tako
nevjerojatan, zašto ti nije rekao da se ne odvajaš od svoje prošlosti i
prošlih utjelovljenja? I da se može«, zastao je dramatično i razrogačio
kamene oči »u njih ući.«
Nagnula se prema njemu:
»O čemu ti to?«
Prekrižio je ruke na prsima i palucao kamenim jezikom.
»Neću ti reći.«
»Bille!« preklinjala je Luce.
~ 73 ~
»U svakom slučaju, ne još. Prvo ćemo vidjeti što ćeš učiniti večeras.«
Luce je svoj prvi odmor u Helstonu imala netom prije sumraka. Prije
večere gospođica McGovern objavila je cijeloj kuhinji kako kućna posluga
treba nekoliko pari ruku za ispomoć na zabavi. Luce i Henrietta, dvije
najmlađe pomoćnice u kuhinji, koje su više od svih željele vidjeti zabavu
izbliza, prve su podignule ruke.
»Dobro, dobro.« Gospođica McGovern zabilježila je imena djevojaka, a
pogled je zadržala na Henriettinoj masnoj grivi. »Pod uvjetom da se obje
okupate. Smrdite na luk.«
»Da, gospođice«, rekle su djevojke uglas, a čim je šefica izašla iz
prostorije, Henrietta se okrenula prema Luce.
»Okupati se prije zabave? Pa da mi se smežuraju prsti? Gospođica je
luda!«
Luce se nasmijala, ali dok je u podrumu punila okruglu, limenu kadu,
bila je presretna. Mogla je ponijeti samo toliko vrele vode da voda za
kupanje bude mlaka, ali svejedno je uživala u sapunici i u tome što će te
noći konačno vidjeti Lucindu. Hoće li vidjeti i Daniela? Odjenula je čistu
Henriettinu odoru. U osam sati te večeri kroz vratašca na sjevernom
ulazu na posjed su počeli stizati prvi gosti.
Dok je kroz prozor u glavnom predvorju gledala kako se na kružnom
prilazu zaustavljaju karavane osvijetljenih kočija, Luce je zadrhtala.
Predvorje se ugrijalo od energičnoga rada. Oko Luce su zvrndali sluge, ali
ona je mirno stajala. U grudima je osjećala podrhtavanje koje joj je
govorilo da je Daniel blizu.
Kuća je izgledala prekrasno. Prvoga jutra gospođica McGovern
provela ju je kućom, ali sada, pod sjajem toliko lustera, gotovo je nije
prepoznala. Izgledala je kao iz filma dvojica Merchant-Ivory. Uz obje
strane hodnika stajale su vaze s ljubičastim đurđicama, a namještaj
presvučen baršunom bio je gurnut uza zidove s tapetama s uzorkom na
cvjetove, kako bi za goste bilo više mjesta.
Gosti su ulazili u parovima ili po troje. Neki su bili stari, poput
sjedokose gospođice Constance, a neki mladi, poput Luce. Sjajnih očiju i
ogrnute bijelim ljetnim ogrtačima, žene su ispred muškaraca u odijelima s
prslukom činile naklon s pregibanjem koljena. Konobari u crnim
kaputićima jurili su kroz veliko otvoreno predvorje i nudili pjenušac u
čašama od svjetlucava kristala.
Henriettu je našla pored ulaza u glavnu plesnu dvoranu, koja je
izgledala poput lijehe cvijeća. Prostoriju su ispunjavale raskošne haljine
~ 74 ~
svih boja, od organze, tila, svile i s nabranim lentama. Od buketića raznih
boja koji su ukrašavali zapešća mladih dama cijela je kuća mirisala na
ljeto. Henriettin zadatak bio je uzimati od dama koje su ulazile šalove i
mrežaste rupce. Luce je bilo rečeno da podijeli karte za ples, male brošure
skupocjena izgleda s obiteljskim grbom Constanceovih na prednjoj strani,
ukrašene dragim kamenjem, u kojima se nalazio popis skladbi.
»Gdje su muškarci?« šapnula je Luce Henrietti.
Henrietta je frknula.
»To je moja cura! U sobi za pušenje, naravno.« Trznula je glavom
lijevo, gdje je hodnik postajao mračan. »Ako mene pitaš, bit će dovoljno
pametni da ondje i ostanu dok se ne posluži večera. Tko želi slušati
blebetanje o nekom Krimskom ratu? Ove dame to ne žele. Ni ja. Ni ti,
Myrtle.« Henrietta je podignula tanke obrve i pokazala prema francuskom
prozoru. »Uf, prerano sam to rekla. Čini se kako je jedan pobjegao.«
Luce se okrenula. U sobi punoj žena stajao je jedan muškarac.
Okrenuo im je leđa, vidjela se samo glatka griva kose crne kao ugljen i
dug smoking. Razgovarao je s plavokosom ženom u nježnoružičastoj
balskoj haljini. Njezine viseće dijamantne naušnice bljesnule su kada je
okrenula glavu i ugledala Luce.
Gabbe.
Lijepi je anđeo nekoliko puta trepnuo kao da pokušava shvatiti je li
Luce samo prikaza. Zatim je lagano kimnula muškarcu s kojim je stajala
kao da mu pokušava dati znak. Prije nego što se okrenuo, Luce je
prepoznala jasan i oštar profil.
Cam.
Luce je zaprepašteno uzdahnula i ispustila plesne karte. Sagnula se i
počela ih nespretno skupljati s poda. Zatim ih je gurnula Henrietti u ruke
i šmugnula iz prostorije.
»Myrtle!« rekla je Henrietta.
»Odmah se vraćam«, šapnula je Luce, ali prije nego što je Henrietta
mogla odgovoriti, potrčala je uz dugo, vijugavo stubište.
Gospođica McGovern otpustit će Luce čim čuje da je napustila svoje
radno mjesto u balskoj dvorani i da su joj ispale skupe plesne kartice. Ali,
to je za Luce bio najmanji problem. Morala se usredotočiti na to da
pronađe Lucindu i nije bila spremna suočiti se s Gabbe.
Osim toga, nije željela biti blizu Camu iz bilo kojeg života. Lecnula se
kada se sjetila kako je one noći kada su izopćenici pokušali odvesti njezin
odraz u nebo uperio strijelu ravno u ono što je mislio da je ona.
~ 75 ~
Da je barem Daniel ovdje...
Ali, nije. Luce se samo nadala kako će je čekati i kako se neće previše
na nju ljutiti kada uspije shvatiti što radi i vrati se kući, u sadašnjost.
Kada se popela na vrh stubišta, Luce je uletjela u prvu prostoriju.
Zatvorila je vrata i naslonila se na njih kako bi došla do daha. U golemu je
salonu bila sama. Bila je to veličanstvena soba s dvosjedom presvučenim
baršunom boje slonovače i parom naslonjača koji su se nalazili s obiju
strana ulaštena čembala. Na zapadnoj strani nalazila su se tri prozora
obrubljena tamnocrvenim zastorima. U kaminu je pucketala vatra.
Zid pored Luce bio je prekriven policama za knjige. Bili su to redovi
debelih svezaka uvezanih u kožu, koji su se protezali od poda do stropa
toliko visokog da su postojale čak i ljestve na kotačiće.
U kutu je stajao slikarski stalak, koji ju je nekako prizivao. Nikada
prije nije bila na imanju Constanceovih, ali samo jedan korak po debelom
perzijskom sagu probudio je u njoj sjećanja koja su joj govorila da je sve to
već vidjela.
Daniel. Luce se sjetila njegova razgovora s Margaret. Razgovarali su
o njegovu slikanju. Izdržavao se slikanjem. Zacijelo je radio za slikarskim
stalkom u kutu.
Približila mu se. Morala je vidjeti što je slikao.
Ali prije toga poskočila je čuvši pred vratima tri visoka glasa.
Ukočila se i gledala kako se brava okreće. Nije imala izbora,
šmugnula je iza debeloga zastora od crvenoga baršuna i sakrila se.
Čulo se šuštanje tafta, lupanje vratima i uzdah. Uslijedile su salve
smijeha, a Luce je stavila ruku na usta i malo se sagnula kako bi provirila
iza zastora. Helstonska Lucinda stajala je tri metra dalje. Bila je odjevena
u prekrasnu bijelu svečanu haljinu sa steznikom od svile i krepa koji se
vezao na leđima. Njezina tamna kosa bila je podignuta u niz sjajnih i
pomno počešljanih uvojaka. Dijamantna ogrlica sjajila je na blijedoj koži i
davala joj kraljevski izgled, zbog čega je Luce gotovo ostala bez daha.
Njezino prošlo utjelovljenje bilo je najotmjenije stvorenje koje je Luce
ikada vidjela.
»Lucinda, večeras blistaš«, rekao je nježan glas.
»Je li te Thomas opet pozvao?« zadirkivao je drugi glas.
S njom su bile dvije djevojke. Jednu je Luce prepoznala, bila je to
Margaret, starija kćer Constanceovih, koja je šetala u vrtu s Danielom.
Druga je bila svježija replika Margaret, zacijelo mlađa sestra. Izgledala je
kao da je Lucindinih godina. Zadirkivala ju je poput dobre prijateljice.
~ 76 ~
Imala je pravo, Lucinda je blistala. Sigurno zbog Daniela.
Lucinda se bacila na dvosjed boje slonovače i uzdahnula kako Luce ne
bi nikada. Bio je to melodramatski uzdah koji je vapio za pažnjom. Luce je
odmah znala kako je Bili imao pravo. Ona i njezina bivša inačica nisu bile
nimalo slične.
»Thomas'?« Lucinda je nabrala nosić. »Thomasov otac običan je
drvosječa...«
»Nije!« viknula je mlađa djevojka. »On je vrlo neobičan drvosječa!
Bogat je!«
»Svejedno, Amelijo«, rekla je Lucinda i namjestila suknju oko uskih
gležnjeva. »On je gotovo radnička klasa.«
Margaret se ustobočila na rubu dvosjeda.
»Nisi imala tako loše mišljenje o njemu prošloga tjedna kada ti je
donio onaj šešir iz Londona.«
»Pa, stvari se mijenjaju. Ali šešir je zgodan i sviđa mi se.« Lucinda se
namrštila. »Bez obzira na taj šešir, reći ću ocu da mu ne dopusti da me
više poziva.«
Čim je to rekla počela je pjevušiti, a njezin mrgodan izraz preobrazio
se u sanjiv smiješak. Dok je tiho pjevala sebi u bradu, gladila čipku na
šalu i zurila kroz prozor udaljen tek nekoliko centimetara od mjesta gdje
se skrivala Luce, djevojke su je gledale u nevjerici.
»Što joj je?« šapnula je glasno Amelia sestri.
Margaret je frknula kroz nos.
»Bolje rečeno, tko.«
Lucinda je ustala i prišla prozoru, a Luce se povukla dublje iza
zastora. Sva se zajapurila dok je slušala kako Lucinda Biscoe tiho pjevuši
samo nekoliko centimetara dalje. Lucinda se okrenula i prestala pjevušiti
svoju neobičnu pjesmu, i Luce je čula kako odlazi.
Usudila se ponovo proviriti iza zastora. Lucinda je prišla slikarskom
stalku i opčinjeno zastala.
»Što je to?« Lucinda je prijateljicama pokazala platno. Luce nije dobro
vidjela, ali izgledalo je prilično obično. Samo nekakav cvijet.
»To je djelo gospodina Grigorija«, rekla je Margaret. »Kada je došao
njegovi su crteži bili toliko obećavajući, ali bojim se da ga je nešto spopalo.
Već tri dana slika samo božure.« Teatralno je slegnula ramenima.
»Neobično. Umjetnici su tako čudni.«
»Ah, ali Lucinda, zgodan je.« Amelia je uzela Lucindu za ruku.
»Moramo te večeras predstaviti gospodinu Grigoriju. Ima tako lijepu
~ 77 ~
plavu kosu, a oči... Ah, topiš se od njegova pogleda!«
»Ako je Lucinda odviše dobra za Thomasa Kenningtona i njegov
novac, sumnjam da je može zanimati običan slikar«, rekla je Margaret
toliko oštro da je Luce bilo jasno kako i sama nešto osjeća prema Danielu.
»Voljela bih ga upoznati«, rekla je Lucinda i ponovo počela tiho
pjevušiti.
Luce je zadržala dah. Dakle, Lucinda ga još nije upoznala? Kako je to
moguće kada je očito zaljubljena?
»Idemo«, rekla je Amelia i povukla Lucindu za ruku. »Propuštamo
zabavu zbog ogovaranja.«
Luce je morala nešto učiniti. Ali, prema tome što su joj Roland i Bili
rekli, svoje prošlo utjelovljenje nije mogla spasiti. Bilo bi previše opasno
čak i pokušati. Čak i kada bi joj to nekako uspjelo, njezini sljedeći životi
mogli bi se promijeniti. Ili još gore od toga.
Mogli bi se uništiti.
Ali, možda Luce može Lucindu barem upozoriti. Tako da ne bude
zaslijepljena ljubavlju. Da ne strada u zamci drevne kazne bez trunke
razumijevanja. Djevojke su gotovo izašle iz sobe kada je Luce skupila
hrabrost i izašla iza zastora.
»Lucinda! «
Njezino se prošlo utjelovljenje okrenulo, a kada je vidjelo Lucienu
služinsku odoru, stisnulo je oči.
»Zar si nas uhodila?«
U njezinim očima nije bilo ni trunka prepoznavanja. Bilo je čudno
kako je Roland zamijenio Luce za Lucindu, kada se činilo da sama
Lucinda ne primjećuje njihovu sličnost. Što je Roland vidio što ta djevojka
nije?
Luce je duboko udahnula i natjerala se da nastavi sa svojim jadnim
planom.
»Ne, nisam uhodila.« Mucala je. »Moramo razgovarati.«
Lucinda je frknula kroz nos i pogledala prijateljice.
»Molim?«
»Nisi li ti dijelila plesne karte?« pitala je Margaret Luce. »Majka neće
biti sretna kada čuje kako si zanemarila svoje dužnosti. Kako se zoveš?«
»Lucinda.« Luce se primaknula i spustila ton. »Riječ je o umjetniku,
gospodinu Grigoriju.«
Lucinda i Luce su se pogledale, a nešto između njih je zaiskrilo.
~ 78 ~
Lucinda se ukočila.
»Nemojte me čekati«, rekla je prijateljicama. »Odmah ću sići.«
Djevojke su razmijenile zbunjene poglede, ali bilo je jasno kako je
Lucinda vođa skupine. Prijateljice su bez riječi kliznule kroz vrata.
Luce je zatvorila vrata.
»Što je toliko važno?« pitala je Lucinda, zatim ju je odao smiješak. »Je
li pitao za mene?«
»Nemojte se spetljati s njim«, rekla je Luce brzo. »Ako ga večeras
upoznate, mislit ćete kako je vrlo zgodan. Poželjet ćete se zaljubiti u njega.
Ali, nemojte.« Luce se osjećala grozno dok je tako okrutno govorila o
Danielu, ali samo je tako mogla spasiti život svojeg prošlog utjelovljenja.
Lucinda Biscoe ljutito je frknula i okrenula se kako bi otišla.
»Poznajem djevojku iz... hmm... Derbyshirea«, nastavila je Luce, »koja
mi je mnogo toga rekla o glasinama koje se o njemu šire. Već je mnogo
djevojaka povrijedio. On... on ih je uništio.«
S Lucindinih ružičastih usana oteo se zvuk zaprepaštenja.
»Kako se usuđuješ obratiti jednoj dami na takav način! Što misliš tko
si? Ne tiče te se sviđa li mi se taj umjetnik ili ne.« Uperila je prst u Luce.
»Da nisi zaljubljena u njega, ti sebična mala djevojčuro?«
»Ne!« Luce je naglo ustuknula kao da je dobila pljusku.
Bili ju je upozorio da je Lucinda drukčija od nje, ali nije mogla
vjerovati da Lucinda ima tako lošu narav. Zašto bi je inače Daniel volio?
Kako je mogla biti dio Luceine duše?
Moralo ih je povezivati nešto dublje.
Ali, Lucinda se nagnula nad čembalo i na komadu papira nažvrljala
poruku. Izravnala je papir, presavinula ga i tutnula ga Luce u ruke.
»Neću prijaviti gospođici Constance koliko si drska«, rekla je nabusito
strijeljajući Luce pogledom, »ako ovu poruku predaš gospodinu Grigoriju.
Nemoj propustiti priliku da sačuvaš posao.« Trenutak potom nije bila više
od bijela obrisa koji je klizio hodnikom, niz stube i natrag na zabavu.
Luce je otvorila poruku.
Dragi gospodine Grigori,
otkad smo se sreli kod krojačke prije nekoliko dana, ne mogu prestati misliti na
Vas. Hoćete li se večeras u 9 sati sastati sa mnom u paviljonu? Čekat ću.
Vječno Vaša, Lucinda Biscoe
Luce je poderala pismo u komadiće i bacila ih u kamin. Ako poruku
ne preda Danielu, Lucinda će u paviljonu biti sama. A Luce će otići onamo
i pričekati je kako bi je ponovo upozorila.
~ 79 ~
Potrčala je niz hodnik i naglo skrenula prema stubama za služinčad
koje su vodile u kuhinju. Prošla je pored kuhara, slastičara i Henriette.
»Obje si nas uvalila u veliku nevolju, Myrtle!« viknula je djevojka, ali
Luce je već izašla.
Večer je bila svježa i zrak suh na Luceinu licu dok je trčala. Bilo je
gotovo devet sati, ali sunce je još uvijek zalazilo iza gaja na zapadnoj
strani imanja. Pohitala je stazom obojenom ružičastim sjajem, pored
prepunih vrtova, opojnoga i slatkog mirisa ruža i pored labirinta od živice.
Pogled joj je pao na mjesto na kojem je izašala iz navjestitelja i ušla
taj život. Njezine noge udarale su po stazi što je vodila prema praznome
paviljonu. Tik ispred paviljona netko ju je uhvatio za ruku.
Okrenula se.
Našla se oči u oči s Danielom.
Povjetarac mu je mrsio kosu na čelu. U crnome odijelu sa satom na
zlatnom lancu i malim bijelim božurom pričvršćenim za suvratak, Daniel
je bio ljepši nego što je pamtila. Na svjetlosti zalazećeg sunca njegova je
koža bila čista i blistava. Na usnama je lebdio slabašan smiješak. Kada ju
je vidio njegove oči zasjale su ljubičasto.
Pobjegao joj je tih uzdah. Sve ju je boljelo od želje da se nagne
nekoliko centimetara i pritisne usne na njegove. Da ga zagrli i osjeti
mjesto na njegovim širokim ramenima odakle su se širila krila. Željela je
zaboraviti po što je došla i samo ga obgrliti i pustiti mu da je grli. Nije
mogla naći riječi kojim bi izrazila koliko joj je nedostajao.
Ne. Riječ je bila o Lucindi.
Daniel, njezin Daniel nalazio se vrlo daleko. Bilo joj je teško zamisliti
što je radio ili o čemu je razmišljao. Bilo joj je još teže zamisliti kako će
nakon svega izgledati njihovo ponovno sjedinjenje. Ali, nije li u tome bio
smisao njezine potrage? Upoznati svoju prošlost kako bi u sadašnjosti
mogla doista biti s Danielom?
»Nisi trebao biti tu«, rekla je helstonskome Danielu. Nije mogao znati
da se helstonska Lucinda željela s njime tu naći. Ali, bio je tu. Činilo se
kako ništa nije moglo stati na put njihovu susretu, nešto ih je privlačilo,
bez obzira na sve.
Daniel se smijao baš kako je naviknula i voljela, kao prvi put u Maču
i križu kada ju je poljubio. Ali, taj je Daniel nije poznavao. Nije znao tko
je, odakle dolazi i što pokušava učiniti.
»Ni ti nisi trebala biti tu.« Nasmiješio se. »Prvo smo trebali plesati, a
tek se potom upoznati. Trebao sam te povesti na šetnju po mjesečini. Ali,
~ 80 ~
sunce još nije zašlo. Što znači da će biti još puno plesanja.« Pružio je ruku.
»Zovem se Daniel Grigori.«
Nije primijetio kako je umjesto u balsku haljinu odjevena u odoru
sluškinje i ne ponaša se kao pristojna engleska djevojka. Samo ju je
pogledao i poput Lucinde, već je bio zaslijepljen ljubavlju.
Iz novoga kuta Luce je njihova veza postala neobično jasna. Bila je
predivna, ali tragično kratkovidna. Je li Daniel uopće volio Lucindu i
obratno, ili je to samo bio krug iz kojeg nisu mogli izaći?
»To nisam ja«, rekla je Luce tužno.
Uzeo ju je za ruke. To ju je malo dirnulo.
»Naravno da jesi«, rekao je. »Uvijek si to ti.«
»Ne«, rekla je Luce. »To nije pošteno prema njoj. Nisi pravedan. Osim
toga, Daniele, ona je zla.«
»O kome govoriš?« Pogledao ju je kao da nije siguran treba li je
shvatiti ozbiljno ili se nasmijati.
Krajičkom oka Luce je vidjela kako im se iz stražnjeg dijela kuće
približava bijela silueta.
Lucinda.
Dolazila je naći se s Danielom. Uranila je. U poruci je napisala devet
sati. No, to je pisalo dok je Luce nije poderala i bacila u vatru. Luce je
osjetila kako joj srce sve brže tuče. Lucinda je ne smije zateći tu. Ali, nije
mogla tako brzo ostaviti Daniela.
»Zašto je voliš?« izletjelo je Luce. »Zašto se zaljubljuješ u nju,
Daniele?«
Daniel joj je položio ruku na rame. Bio je to divan osjećaj.
»Polako«, rekao je. »Tek smo se upoznali, ali mogu ti se zakleti da
volim samo...«
»Hej ti! Sluškinjo!« Lucinda ih je vidjela i iz tona njezina glasa bilo je
jasno kako zbog toga nije bila sretna. Potrčala je prema paviljonu,
proklinjući haljinu, blatnu travu i Luce. »Što si učinila s mojim pismom,
djevojko?«
»Ta djevojka koja nam prilazi«, mucala je Luce, »na neki sam način ja.
Ja sam ona. Voliš nas i želim da razumiješ...«
Daniel se okrenuo kako bi vidio Lucindu, onu koju je volio, bolje
rečeno, koju će u tome životu voljeti. Sada joj je jasno vidio lice. I shvatio
da su ih dvije. Kada se okrenuo prema Luce, ruka na njezinu ramenu
počela je drhtati.
»Ti si ona! Što si učinila? Kako si to učinila?«
min@
~ 81 ~
»Djevojko!« Lucinda je zamijetila Danielovu ruku na Luceinu ramenu.
Cijelo joj se lice namrgodilo. »Znala sam!« viknula je zlobno i potrčala
brže. »Makni se od njega, droljo!«
Luce je osjetila kako je preplavljuje strah. Nije imala izbora nego dati
se u bijeg. Ali prije toga dodirnula je Danielov obraz i rekla:
»Spaja li nas ljubav, ili samo prokletstvo?«
»Ljubav«, zabezeknuo se. »Zar ne znaš?«
Oslobodila se njegova stiska i brzo i mahnito potrčala preko
travnjaka, kroz nasade srebrnih breza u visoku travu do mjesta na kojem
je zašla iz navjestitelja. Spotaknula se i pala ravno na lice. Sve ju je
boljelo. Bila je ljutita. Pušila se od ljutnje. Ljutila se na Lucindu što je
toliko zločesta. Na Daniela što se zaljubio u nju bez razmišljanja. Na svoju
nemoć da išta promijeni. Lucinda će svejedno umrijeti, bez obzira na to što
je Luce tu. Udarala je šakama o tlo i ispustila uzdah očajanja.
»Hajde, hajde«, mala kamena ruka tapšala ju je po leđima.
Luce ju je otresla.
»Pusti me na miru, Bille.«
»Hej, iskreno sam se trudio utješiti te. Sad si zbilja nadrljala. Ali«,
Bili je slegnuo ramenima, »sada je gotovo.«
Luce se uspravila i bijesno ga pogledala. Zbog njegova samodopadnog
izraza poželjela je vratiti se natrag i reći Lucindi tko je doista. Ispričati joj
stvari koje će se dogoditi u bliskoj budućnosti.
»Ne.« Luce je ustala. »Nije gotovo.«
Bili ju je povukao dolje. Za tako malo biće bio je zaprepašćujuće
snažan.
»Ah, gotovo je. Hajde, uđi u navjestitelja.«
Luce se okrenula prema mjestu koje joj je Bili pokazivao. Nije ni
zamijetila da pred njom lebdi debeo crni prolaz. Od plesnjiva mirisa
postalo joj je mučno.
»Ne.«
»Da«, rekao je Bili.
»Ti si mi rekao da usporim.«
»Čekaj, malo ću te uputiti. U ovome životu si kučka, a Daniela nije
briga. To te zaprepastilo? Nekoliko tjedana će ti udvarati i razmijenit ćete
nekoliko cvjetova. Zatim će doći veliki poljubac i bum. Dobro? Nemaš što
vidjeti.«
»Ne razumiješ.«
»Što? Da su viktorijanci uštogljeni poput metle i dosadni kao stare
~ 82 ~
tapete ? Ako već prolaziš kroz svoju prošlost, neka to ima smisla. Idemo
na put.«
Luce se nije pomaknula.
»Možeš li nestati?«
»Moram li te utrpati u navjestitelja kao mačka u vreću? Pokreni se!«
»Želim vidjeti voli li zbilja mene ili samo zamisao o meni zbog nekog
prokletstva. Moram osjetiti da nas veže nešto snažnije. Nešto stvarno.«
Bili je sjeo na travu pored Luce. Zatim se predomislio, pa joj je
uspuzao u krilo. Isprva ga je željela odgurnuti, a zajedno s njime otjerati
muhe koje su mu zujale oko glave, ali kada ju je pogledao, njegove oči
činile su se iskrenim.
»Dušo, Danielova ljubav prema stvarnoj tebi posljednja je stvar koja
bi te trebala zabrinjavati. Zaboga, vi ste kozmički par. Vas ste dvoje
izmislili taj izraz. Ne moraš ostati tu kako bi to vidjela. Isto je u svakom
životu.«
»Što?«
»Želiš vidjeti pravu ljubav?«
Kimnula je.
»Hajde«, pomogao joj je ustati.
Pred njima je lebdio navjestitelj. Počeo se preobražavati i postao je
nalik na šator. Bili je poletio u zrak, stavio prst na nevidljivu bravu i
povukao. Navjestitelj se ponovno preobrazio. Spuštao se poput pokretnog
mosta dok Luce ispred sebe nije vidjela samo mračni tunel.
Luce je letimično pogledala prema Danielu i Lucindi, ali nije ih mogla
vidjeti, samo njihove obrise, nejasne boje jednu uz drugu.
Bili je slobodnom rukom široko zamahnuo i pokazao prema trbuhu
navjestitelja.
»Uđi.«
To je učinila.
ŽENA U BIJELOM
HELSTON, ENGLESKA, 18. LIPNJA 1854.
Kada je Daniel stigao u Helston, bio je ljutit. Čim ga je navjestitelj
izbacio na šljunčanu obalu jezera Loea, odmah je shvatio gdje se nalazi.
Jezero je bilo mirno i zrcalilo je velike rastegnute ružičaste oblake na
večernjem nebu. Zatečena njegovim iznenadnim dolaskom dva su
vodomara poletjela preko polja djeteline i zaustavila se na iskrivljenom
stablu na vrištini pored glavne ceste. Znao je da cesta vodi u mjestašce u
kojem je s Lucindom proveo ljeto.
Ganulo ga je što je ponovo stajao na tom bogatom zelenom tlu. Koliko
god se trudio zatvoriti sva vrata koja su vodila u njihovu prošlost i
prebroditi svaku njezinu smrt koja mu je slamala srce, neki životi bili su
mu važniji od drugih. Iznenadilo ga je koliko se dobro sjećao vremena koje
su proveli u južnoj Engleskoj.
Ali, nije tu bio na godišnjem odmoru. Nije tu bio kako bi se zaljubio u
prelijepu kćer trgovca bakrom. Bio je tu kako bi spriječio da se jedna
nepromišljena djevojka izgubi u mračnim trenucima prošlosti koja ju je
ubila. Bio je tu kako bi joj pomogao jednom zauvijek poništiti prokletstvo.
Pošao je u dugu šetnju prema gradu.
Ljetna večer u Helstonu bila je topla i lijena. Na ulicama su dame u
šeširima i u haljinama obrubljenim čipkom uglađenim glasovima
razgovarale s muškarcima u lanenim odijelima, koje su držale ispod ruke.
Parovi su zastajkivali ispred izloga i kako bi porazgovarali sa susjedima.
Opraštali su se na uglovima ulica po desetak minuta.
Sve u vezi s tim ljudima, od odjeće do načina na koji su hodali, bilo je
toliko usporeno da se Daniel razbjesnio. Potpuno je bio drukčiji od
prolaznika. Dok je prolazio pored njih, skrivena ispod kaputa, krila su ga
pekla od nestrpljivosti. Znao je gdje sigurno može naći Luanda. Svake
večeri nakon sumraka odlazila je u paviljon. Ali, Luce koja skače u
navjestitelje i iz njih i koju je morao naći, nju nije znao gdje tražiti.
Zašto se Luce vratila u prethodna dva života, to je Daniel mogao
razumjeti. Ti su životi općenito bili... iznimke. U trenucima tik prije smrti
bila je blizu da otkrije istinu o njihovu prokletstvu. Ali, nije mu bilo jasno
zašto ju je navjestitelj doveo ovdje.
U Helstonu su uglavnom imali mira. U tome životu njihova je ljubav
rasla polako i prirodno. Čak je i njezina smrt bila intimna, dogodila se
min@
~ 61 ~
samo između njih dvoje. Gabbe je Lucein kraj u Helstonu jednom opisala
kao dostojanstven. Barem jednom, njezinu su smrt prepatili sami.
Ne, nije mogao shvatiti zašto je došla u taj život, a to je značilo kako
je mogla biti bilo gdje u gradiću.
»Dakle, gospodine Grigori«, viknuo je s ulice treperav glas. »Kakvo
divno iznenađenje što vas vidim tu u gradu.«
Ispred potpuno iznenađenog Daniela stajala je plavokosa žena u
dugoj plavoj haljini s uzorkom. Za ruku je držala punašna, pjegava
osmogodišnjaka, koji je u bež kaputiću s mrljom ispod ovratnika izgledao
očajno.
Danielu je napokon sinulo. Bili su to gospođa Holcombe i njezin
nedaroviti sin Edward, kojeg je nekoliko bolnih tjedana koje je proveo u
Helstonu podučavao crtanju.
»Bok, Edwarde«, Daniel se sagnuo kako bi se rukovao s malim
dječakom, zatim se naklonio njegovoj majci. »Gospođo Holcombe.«
Sve do tada Daniel nije razmišljao o svojoj odjeći. Nije mu bilo stalo
što prolaznici misle o njegovim modernim sivim hlačama i je li kroj
njegove košulje kratkih rukava čudan u usporedbi s košuljama drugih
muškaraca u gradu. Ali ako će u odjeći koju je nosio dva dana prije kod
Luceinih roditelja na večeri za Dan zahvalnosti i dalje sretati ljude koje je
poznavao prije gotovo dvjesto godina, moglo bi se početi govorkati.
Daniel nije želio privlačiti pažnju na sebe. Ništa ga nije smjelo
spriječiti da nađe Luce. Premda Holcombi nisu primijetili, jednostavno će
morati naći drugu odjeću. Srećom, vratio se u vrijeme u kojem je bio
poznat kao ekscentričan umjetnik.
»Edwarde, pokaži gospodinu Grigoriju što ti je mama baš kupila«,
rekla je gospoda Holcombe i zagladila sinovu neukrotivu kosu.
Dječak je iz torbe nevoljko izvadio mali pribor za slikanje. Pet
staklenih bočica s uljanim bojama i dug crveni drveni kist. Dok je
pokušavao prikriti kako pogledava iza njih i smišlja kako da što prije
završi razgovor Daniel je rekao potrebne komplimente, kako je Edward
vrlo sretan mali dječak čiji talenti sada imaju potreban pribor.
»Edward je tako darovito dijete«, navaljivala je gospoda Holcombe i
uhvatila Daniela ispod ruke. »Problem je u tome što mu vaši satovi
crtanja nisu dovoljno uzbudljivi, što je normalno za dječaka njegove dobi.
Zato sam mislila kako će mu pravi pribor za slikanje pomoći da se u tome
nađe. Kao umjetnik. Razumijete, gospodine Grigori?«
»Da, da, naravno«, prekinuo ju je Daniel. »Dajte mu sve što će ga
~ 62 ~
potaknuti na slikanje. Sjajan plan...«
Prožela ga je hladnoća, riječi su mu zapele u grlu.
Iz bara na drugoj strani ulice izašao je Cam.
Daniel je jedan trenutak kipio od ljutnje. Bio je dovoljno jasan kada je
rekao da mu nije potrebna pomoć. Stisnuo je šake i koraknuo prema
Camu, ali...
Naravno, bio je to Cam iz vremena Helstona. Činilo se kako se Cam
zabavljao kao nikada prije, odjeven u otmjene prugaste hlače koje su se
prema dolje sužavale, s viktorijanskom kapom za pušenje na glavi.
Njegova crna kosa bila je duga i padala je preko ramena. Naslonio se na
vrata bara i zbijao šale s tri muškarca. Iz četvrtaste metalne kutije
izvadio je cigaretu sa zlatnim vrhom. Još nije primijetio Daniela. Ali čim
ga ugleda prestat će se smijati. Cam je kroz navjestitelje putovao češće od
drugih palih anđela. U tome je bio puno veći stručnjak od Daniela. Daniel
ga nikada neće moći dostići. Bio je to dar koji su dobili oni koji su stali na
Luciferovu stranu, dar putovanja kroz sjene prošlosti.
Jedan pogled na Daniela i Cam će znati kako je njegov suparnik
anakronizam.
Čovjek izvan vremena.
Cam će shvatiti da se zbiva nešto važno. Daniel ga se više neće moći
osloboditi.
»Vrlo ste velikodušni, gospodine Grigori«, otezala je gospođa
Holcombe i još uvijek držala Daniela za rukav.
Cam je počeo okretati glavu prema Danielu.
»Nije to ništa«, riječi su izletjele iz Daniela. »A sada, molim vas,
ispričajte me«, odvojio je njezine prste, »Moram... kupiti novu odjeću.«
Brzo se naklonio i pohitao u najbližu trgovinu.
»Gospodine Grigori...« Gospođa Holcombe gotovo je vikala. Daniel je u
sebi psovao i pretvarao se da je ne čuje, pa ga je pozvala još glasnije. »Ali,
to je krojačka radnja za žene, gospodine Grigori!« viknula je i rukama
prekrila usta.
Daniel je već bio unutra. Staklena vrata trgovine zalupila su se iza
njega i oglasilo se zvono zavezano za šarke. Ondje se mogao sakriti barem
na nekoliko minuta i nadati se kako ga Cam nije vidio, ni čuo prodoran
glas gospođe Holcombe.
U trgovini je bilo tiho i mirisalo je na lavandu. Cipele imućnih izlizale
su drvene podove, a police uz zidove do stropa su bile nakrcane balama
tkanina u raznim bojama. Kako ga ne bi vidjeli s ulice, Daniel je na prozor
~ 63 ~
navukao čipkani zastor. Kada se okrenuo, u zrcalu je uhvatio odraz još
jedne osobe u trgovini.
Suspregnuo je jecaj olakšanja i iznenađenja.
Našao ju je.
Luce je isprobavala dugu bijelu haljinu od muslina. Visok ovratnik
bio je pričvršćen žutom vrpcom koja je isticala njezine nevjerojatne
svijetlosmede oči. Njezina je kosa bila vezana sa strane na zatiljku i
pričvršćena ukosnicom ukrašenom biserima i cvijećem. Igrala se s
rukavima, promatrala je kako joj stoje na ramenima i ogledala se u zrcalu
iz svih kutova. Daniel je svaki odraz obožavao. Želio je ostati ondje i diviti
joj se zauvijek, ali pribrao se. Prišao joj je i zgrabio je za ruku.
»Ovo predugo traje.« Dok je govorio Daniel je osjetio kako ga opija
slatkoća njezine kože pod rukom. Posljednji put dodirnuo ju je one noći
kada je mislio da su je odveli izopćenici. »Imaš li pojma koliko si me
preplašila? Ne smiješ ovdje biti sama, nije sigurno«, rekao je.
Luce se nije počela svađati, kako je očekivao. Umjesto toga je vrisnula
i pljusnula ga posred lica.
Zato što to nije bila Luce. Bila je to Lucinda.
A što je bilo još gore, u tome se životu još nisu sreli. Zacijelo se tek
vratila s obitelji iz Londona. Ona i Daniel trebali su se upoznati na zabavi
kod obitelji Constance u povodu proslave suncostaja. To mu je postalo
jasno kada je na Lucindinu licu vidio zaprepaštenje.
»Koji je danas dan?« pitao je očajno.
Mislit će da je lud. Dok je stajao na drugome kraju prostorije, bio je
odviše očaran da bi zamijetio razliku između djevojke koju je izgubio i
koju je morao spasiti.
»Oprostite«, šapnuo je. Baš je zato bio tako loš anakronizam. Gubio je
razum zbog najmanjih stvari. Zbog jednog dodira njezine kože. Zbog
jednog pogleda njezinih dubokih svijetlosmeđih očiju. Zbog jednog daška
mirisnog pudera na njezinu čelu. Zbog jednog daha koji su dijelili u
skučenom prostoru trgovinice.
Kada mu je vidjela obraz, Luce se lecnula. Pogledao se u zrcalo i vidio
da je vrlo crven. Njezin pogled polako se sreo s njegovim, a njemu se činilo
da mu je srce sišlo u pete. Njezine ružičaste usne razdvojile su se, glavu je
malo nagnula udesno. Gledala ga je posve zaljubljeno.
Ne.
Postojao je način na koji se to trebalo dogoditi. Na koji se to moralo
dogoditi. Nisu se trebali sresti prije zabave. Koliko god Daniel proklinjao
~ 64 ~
sudbinu, nije smio mijenjati živote koje su već proživjeli. Zbog njih mu se
neprestano vraćala.
Pokušao se držati posve nezainteresirano i mrko. Prekrižio je ruke na
prsima, premjestio težinu na drugu nogu kako bi povećao prostor između
njih, a pogled je zadržavao na svemu osim ondje gdje je želio. Na njoj.
»Žao mi je«, rekla je Lucinda i stavila ruku na srce. »Ne znam što mi
je bilo. Nikada nisam takvo što učinila...«
Daniel se nije namjeravao prepirati s njom, premda ga je tijekom
godina pljusnula toliko puta da je Arriane odlučila voditi zapisnik u maloj
bilježnici pod naslovom Rumeni obraz.
»Moja pogreška«, rekao je brzo. »Mislio sam da ste... netko drugi.« Već
se previše umiješao u prošlost, prvo s Lucijom u Milanu, sada tu. Počeo je
uzmicati.
»Čekajte.« Posegnula je za njim. Njezine oči bile su dražesne
svjetlosne kugle koje su ga privlačile. »Čini mi se da se znamo, ali ne
mogu se sjetiti...«
»Bojim se da griješite.«
Već je prišao vratima i odmicao zastor na prozoru kako bi vidio je li
Cam još uvijek vani. Bio je. Cam je bio leđima okrenut trgovini. Živahno je
gestikulirao, pričao je izmišljenu priču u kojoj je zacijelo bio glavni junak.
Mogao se okrenuti na najmanji poticaj. Tada bi Daniel bio u zamci.
»Gospodine, molim vas, stanite.« Lucinda je pohitala prema Danielu.
»Tko ste? Mislim da vas poznajem. Molim vas, čekajte.«
Morat će riskirati i izaći na ulicu. Ne može ostati tu s Lucindom. Ne
dok se tako ponaša. Ne dok se zaljubljuje u pogrešnu inačicu Daniela. Taj
je život već proživio, ali nije tako išao. Morao je pobjeći.
Ubijalo ga je što ju je morao ignorirati i otići dok mu je duša govorila
da se okrene i da na zvuk njezina glasa, na poziv njezine opčinjujuće
ljubavi, poleti natrag, uzme je u naručje i pritisne usne na njezine.
Naglo je otvorio vrata trgovine i svom snagom potrčao niz ulicu,
prema zalazu sunca. Nije mario što su drugi mislili. Trčao je kako bi
ugasio vatru u krilima.
~ 65 ~
Sedmo poglavlje
SUNCOSTAJ
HELSTON, ENGLESKA, 21. LIPNJA 1854.
Luceine ruke bile su opečene, prekrivene mrljama i boljele su do
kosti. Otkad je tri dana prije došla na imanje Constanceovih u Helstonu,
gotovo je neprestano prala beskrajne hrpe posuđa. Radila je od zore do
mraka, ribala je tanjure, zdjele, zdjelice za umak i brda srebrnog jedaćeg
pribora, a na kraju dana njezina nova šefica gospođica McGovern
poslužila bi kuhinjskom osoblju večeru: bijedan pladanj s mesnim
nareskom, osušenim kriškama sira i nekoliko tvrdih peciva. Svake noći
nakon večere Luce se srušila u poljski krevet koji je dijelila s Henriettom,
također pomoćnicom u kuhinji, krupnih i iskrivljenih prednjih zuba,
slamnate kose i velikih grudi, koja je u Helston došla iz Penzancea, i pala
u san bez snova i predodžbe o vremenu.
Nevjerojatno koliko je posla bilo.
Kako je jedno kućanstvo moglo imati toliko prljavog posuđa da dvije
djevojke moraju raditi po dvanaest sati na dan? Ali kante s prljavim
tanjurima samo su stizale, a gospođica McGovern nije skidala sitne oči s
Luceina vedra. U srijedu je već cijelo imanje brujalo o zabavi u povodu
suncostaja koja se imala održati te večeri, ali za Luce to je značilo samo
još više posuđa. S gađenjem je zurila u kositreno vedro puno prljave vode.
»Nisam mislila da će biti ovako«, promrmljala je Billu, koji je kao i
obično lebdio na rubu ormarića pored vedra. Još uvijek se nije naviknula
da ga jedino ona vidi. Svaki put kad je letio iznad drugih članova posluge i
zbijao proste šale koje je samo ona mogla čuti, a kojima se samo on smijao,
uplašila se.
»Vi, djeca milenija nemate nikakvu radnu etiku«, rekao je. »Govori
tiše.«
Luce je opustila čeljust.
»Da je ribanje ove odvratne zdjele za juhu bilo kako povezano s mojom
prošlošću, zavrtjelo bi ti se od moje radne etike. Ali ovo nema smisla.«
Zamahnula je tavom od lijevana željeza prema Billovu licu. Ručka je bila
skliska od svinjske masti. »Da ne spominjem koliko mi je od toga zlo.«
Luce je znala da nije toliko očajna samo zbog posuđa. Vjerojatno je
zvučala razmaženo. Ali, otkad je počela raditi jedva da je izašla na danje
svjetlo. Helstonskoga Daniela vidjela je samo jednom, onoga dana u vrtu, i
nije imala pojma gdje se nalazi njezino prošlo utjelovljenje. Bila je
~ 66 ~
osamljena, neraspoložena i potištena kako nije bila još od užasnih prvih
dana u Maču i križu, prije Daniela ili nekoga na koga je uistinu mogla
računati.
Napustila je Daniela, Milesa i Shelby, Arriane i Gabbe, Callie i
roditelje, i to radi čega? Kako bi bila ispomoć u kuhinji? Ne, kako bi
poništila prokletstvo, premda nije znala je li to u stanju učiniti. Dakle,
Bili je mislio da je obična cmizdravica. Nije se mogla obuzdati. Bila je na
rubu sloma.
»Mrzim ovaj posao i ovo mjesto. Mrzim glupu zabavu u povodu
suncostaja i glupi nabujak od fazana...«
»Na večerašnju zabavu doći će Lucinda«, rekao je Bili odjednom.
Njegov glas bio je toliko miran, da ju je to razbjesnjelo. »Ona obožava
nabujak od fazana Constanceovih.«
Poletio je, sjeo na radnu plohu i prekrižio noge. Glavu je vrtio u krug,
što je Luce bilo odvratno, kako bi bio siguran da su sami.
»Doći će Lucinda?« Luce je iz ruke ispala tava, a četka za ribanje pala
je u vedro puno sapunice. »Razgovarat ću u s njom. Izaći ću iz kuhinje i
razgovarati s njom.«
Bili je kimnuo, kao da je to cijelo vrijeme bio dio plana.
»Samo se sjeti svojega položaja. Da se tvoje buduće utjelovljenje
iznenada pojavi na tvojoj zabavi u nekoj privatnoj školi i kaže ti...«
»Ja bih željela znati«, rekla je Luce. »Što god bilo, željela bih znati.
Umrla bih da doznam.«
»Hmmm-mmm. Pa...« Bili je slegnuo ramenima. »Lucinda ne bi. To ti
jamčim.«
»Nemoguće.« Luce je odmahnula glavom. »Ona je... ja.«
»Nije. Ona je tvoje utjelovljenje koje su odgojili posve drukčiji roditelji
u posve drukčijem svijetu. Imate istu dušu, ali nije ti nimalo slična. Vidjet
ćeš.« Tajanstveno se nasmiješio. »Budi oprezna.« Sijevnuo je očima prema
vratima velike kuhinje, koja su se naglo otvorila. »Živni malo, Luce!«
Ušla je gospođica McGovern vukući Henriettu za nadlakticu, a Bili je
spustio noge u vedro i ispustio promukao i zadovoljan uzdah. Glavna
sluškinja nabrajala je jela za večeru.
»Nakon pirjanih suhih šljiva...« govorila je jednoličnim glasom.
Na drugoj strani kuhinje Luce je šapnula Billu,
»Još ćemo razgovarati.«
Njegova kamena stopala poprskala su Luceinu pregaču sapunicom.
»Savjetujem ti da prestaneš razgovarati sa svojim nevidljivim
~ 67 ~
prijateljem dok radiš. Ljudi će misliti da si luda.«
»To i ja počinjem misliti.« Luce je uzdahnula i uspravila se. Znala je
kako će, kada svi odu, iz Billa izvući sve.
»Očekujem da ćete ti i Myrtle večeras biti tip-top«, rekla je glasno
gospođica McGovern Henrietti i ošinula Luce pogledom.
Myrtle. Tako je u pismu preporuke Bili napisao da se Luce zove.
»Da, gospođice«, rekla je Luce bezizražajno.
»Da, gospođice!«
U Henriettinu odgovoru nije bilo ironije. Uvijek je bila ozbiljna i
ljubazna. Kada bi zaboravila koliko je očajnički toj djevojci trebala kupka,
Luce se Henrietta sviđala.
Kada je gospođica McGovern izjurila iz kuhinje i ostavile djevojke
same, Henrietta je skočila na stol pored Luce i počela mlatarati nogama
naprijed-natrag. Nije imala pojma da pored nje sjedi Bili i oponaša njezine
pokrete.
»Želiš šljivu?« pitala je Henrietta. Iz džepa na pregači izvadila je dvije
kugle boje rubina i pružila jednu Luce.
Luce se kod te djevojke najviše sviđalo što ni prstom ne bi mrdnula
ako šefica nije bila u prostoriji. Obje su zagrizle i smijale se dok im je
slatki sok curio niz bradu.
»Mislim da sam čula kako s nekim razgovaraš«, rekla je Henrietta.
Podignula je obrvu. »Jesi li našla dečka, Myrtle? Ah, molim te, samo
nemoj reći kako je to Harry iz štale! On je pokvarenjak, samo da znaš.«
Baš tada vrata kuhinje ponovo su se otvorila i djevojke su poskočile,
ispustile šljive i počele se pretvarati kako ribaju posude koje im se našlo
pod rukom. Luce je očekivala gospođicu McGovern, ali kada je ugledala
dvije djevojke u jednakim svilenim svečanim haljinama kako ciče od
smijeha i trče kroz prljavu kuhinju, ukočila se.
Jedna od njih bila je Arriane.
A druga, Luce je trebao trenutak da se dnađe, bila je Annabelle.
Djevojka jarkoružičaste kose koju je Luce na trenutak srela na
Roditeljskom danu u Maču i križu. Predstavila se kao Arrianeina sestra.
Kakva sestra!
Henrietta nije podignula pogled, kao da je igra lovice kroz kuhinju
nešto posve uobičajeno i kao da je čekaju nevolje bude li se čak i
pretvarala da vidi dvije djevojke, koje Luce i Henriettu nisu ni primijetile.
Činilo se kao da su se sluškinje stopile s prljavim loncima i tavama.
Ili su se Arriane i Annabelle previše smijale. Dok su se provlačile
~ 68 ~
pored stola na kojem su se mijesili kolači, Arriane je s mramorne ploče
zgrabila šaku brašna i bacila je Annabelle u lice. Jedan trenutak
Annabelle je izgledala ljutito, zatim se počela još jače smijati. I ona je
zgrabila šaku brašna i bacila je na Arriane.
Kada su izjurile kroz stražnja vrata u mali vrt koji je vodio u veliki,
gdje je sjalo sunce, gdje je možda bio Daniel i kamo bi ih Luce tako rado
slijedila, bile su bez daha.
Luce nije mogla shvatiti što osjeća čak i da je željela, je li to bila
zaprepaštenost, sram, čuđenje ili očaj. Zacijelo joj se sve vidjelo na licu, jer
Henrietta ju je pogledala s razumijevanjem i nagnula se kako bi joj
šapnula,
»Ta je grupa sinoć došla. Nečija rodbina, došli su na zabavu iz
Londona.« Prišla je stolu na kojem su se mijesili kolači. »Zbog svojih su
ludorija gotovo srušile pitu od jagoda. Ah, sigurno je divno biti bogat.
Možda u sljedećem životu, zar ne Myrtle?«
»Aha«, protisnula je nekako Luce.
»Nažalost, moram postaviti stolove«, rekla je Henrietta gladeći hrpu
posuda od porculana pod krupnom, ružičastom rukom. »Zašto ne
pripremiš pregršt brašna za djevojke, ako se ovim putem vrate?«
Namignula je Luce, širokom stražnjicom otvorila vrata i nestala u
hodniku.
Ali, ubrzo ju je netko zamijenio. Bio je to mladić, također u služinskoj
odori, lica skrivena iza goleme kutije s namirnicama. Spustio ju je na stol
na suprotnom kraju kuhinje. Kada mu je vidjela lice, Luce se zaprepastila.
Ali, barem je bila malo pripremljenija nakon što je vidjela Arriane.
»Rolande!«
Kada je podignuo pogled trgnuo se, zatim se pribrao. Dok joj je
prilazio, Roland nije mogao skinuti pogled s njezine odjeće. Pokazao je
prema pregači.
»Zašto ste tako odjeveni?«
Luce je povukla vezicu na pregači i skinula je.
»Nisam to što misliš.«
Zastao je ispred nje i promatrao je naginjući glavu lijevo, zatim desno.
»Izgledate baš kao djevojka koju znam. Otkad Biscoei posjećuju
praonicu posuđa?«
»Biscoei?«
Roland je podignuo obrvu. Izgledao je kao da ga sve to zabavlja.
»Ali, razumijem. Pretvarate se da ste netko drugi. Kako se zovete?«
~ 69 ~
»Myrtle«, rekla je Luce nesretno.
»Niste Lucinda Biscoe kojoj sam prekjučer na terasi poslužio kolač od
dunja?«
»Ne.« Luce nije znala što reći kako bi ga uvjerila. Potražila je Billa
nadajući se da će joj pomoći, ali nestao je iz vida. Naravno, Roland je bio
pali anđeo i mogao ga je vidjeti.
»Što bi rekao otac gospođice Biscoe da vidi svoju kćer do laktova u
masnoj vodi?« nasmiješio se Roland. »Lijepo biste mu podvalili.«
»Rolande, to nije...«
»Od čega se skrivate?« Roland je trznuo glavom prema vrtu.
Tiho lupanje u ormariću pored Luceinih nogu otkrilo joj je kamo je
otišao Bili. Činilo joj se kako joj je slao znak, samo što nije znala kakav.
Vjerojatno joj je želio reći da drži jezik za zubima, ali što je mogao, izaći i
zaustaviti je? Na Rolandovu čelu izbile su graške znoja.
»Lucinda, jesmo li sami?«
»Posve.«
Nagnuo je glavu prema njoj i čekao.
»Ne čini mi se tako.«
U sobi se nalazio još samo Bili. Kako ga je Roland mogao osjetiti ako
Arriane nije?
»Gledaj, nisam to što misliš«, ponovila je Luce. »Jesam Lucinda, ali...
iz... iz budućnosti... Teško je objasniti.« Duboko je udahnula. »Rodila sam
se u Thunderboltu u Georgiji... 1992.«
»Ah.« Roland je progutao. »Dakle, tako.« Sklopio je oči i počeo vrlo
polako govoriti: »A s neba su zvijezde pale na tlo, kao kad vjetar otpuše
smokve s grana...«
Riječi su bile nejasne, ali Roland ih je recitirao iz duše, gotovo kao da
navodi omiljeni stih iz stare blues pjesme. Poput one koju ga je čula
pjevati na karaoke zabavi u Maču i križu. U tome trenutku činio joj se
poput Rolanda iz njezina vremena, kao da je nakratko izašao iz svojeg
viktorijanskog lika. Ali, u njegovim riječima bilo je još nešto. Luce su bile
poznate.
»Što je to? Što to znači?«
U ormariću je ponovo zalupalo, ali još jače.
»Ništa.« Roland je otvorio oči, opet je bio svoja viktorijanska inačica.
Njegov ruke bile su grube i žuljevite, mišići na rukama veći nego što se
sjećala. Njegova odjeća bila je natopljena znojem i slijepljena uz tamnu
kožu. Izgledao je umorno. Luce je preplavila teška tuga.
~ 70 ~
»Ti si tu sluga?« pitala je. »Drugi, poput Arriane, trče okolo i... A ti
moraš raditi, zar ne? Samo zato što si... ?«
»Crn?« pitao je Roland i nepomično zurio u njezine oči dok je ona s
nelagodom odvraćala pogled. »Ne brini zbog mene, Lucinda. Pretrpio sam
više od ljudskih budalaština. Osim toga, moje vrijeme tek dolazi.«
»Bit će bolje«, rekla je. Znala je kako će misliti da je njezino
ohrabrivanje otrcano i nevažno i pitati se jesu li njezine riječi istinite.
»Ljudi mogu biti užasni.«
»Pa, nećemo se zbog njih brinuti«, nasmiješio se Roland. »Što te
vratilo ovamo, Lucinda? Zna li Daniel? A Cam?«
»I Cam je tu?« Luce to nije trebalo iznenaditi.
»Ako imam pravo, vjerojatno je upravo došao u grad.«
Luce nije imala snage za brinuti se zbog toga.
»Daniel još ne zna«, priznala je. »Ali, moram ga naći. I Lucindu.
Moram doznati...«
»Slušaj«, rekao je Roland, odmaknuo se od Luce i podignuo ruke kao
da je kužna. »Nisi me vidjela tu. Nismo razgovarali. Ali, ne možeš samo
prići Danielu i...«
»Znam«, rekla je. »Raspametit će se.«
»Raspametiti?« Roland je iskušavao kako zvuči taj neobičan izraz, a
Luce se gotovo nasmijala. »Ako misliš da bi se mogao zaljubiti u tebe«,
pokazao je na nju, »da. U tome slučaju bit će prilično opasno. Ovdje si
samo turist.«
»Dobro, samo sam turist. Ali mogu barem razgovarati s njima.«
»Ne, ne možeš. Ti ne živiš u ovome životu.«
»To ni ne želim. Samo želim znati zašto...«
»Opasno je što si tu. Za njih, za tebe, za sve. Razumiješ?«
Luce nije razumjela. Kako je mogla biti opasna?
»Ne želim ostati. Samo želim znati zašto se to između Daniela i mene
neprestano ponavlja... hoću reći, između Lucinde i Daniela.«
»O tome ti govorim.« Roland je prešao rukom preko lica i oštro je
pogledao. »Slušaj me, možeš samo promatrati, ali moraš zadržati razmak.
Možeš, ne znam, gledati kroz prozor. Moraš znati da ovdje nema ničega za
tebe.«
»Ali zašto ne mogu samo razgovarati s njima?«
Prišao je vratima, zatvorio ih i zaključao. Kada se vratio, imao je
ozbiljan izraz.
»Gledaj, mogla bi učiniti nešto što bi moglo promijeniti tvoju prošlost,
~ 71 ~
nešto što bi moglo prodrijeti kroz vrijeme i prouzročiti da ti, Lucinda iz
budućnosti, budeš drukčija.«
»Pa, bit ću oprezna...«
»To je nemoguće. Ti si poput slona u staklarskoj radnji. Nema načina
da doznaš što si uništila i koliko je bilo dragocjeno. Promjena koju
prouzročiš neće biti vidljiva. Neće biti velikoga znaka na kojem piše: AKO
SKRENEŠ DESNO POSTAT ĆEŠ KRALJEVNA, AKO SKRENEŠ LIJEVO,
ZAUVIJEK OSTAJEŠ POMOĆNICA U KUHINJI.«
»Hajde, Rolande. Zar ne misliš da je moj cilj malo uzvišeniji od toga
da postanem kraljevna?« rekla je Luce oštro.
»Pretpostavljam kako želiš poništiti prokletstvo?« Luce je trepnula,
osjećala se glupo. »Dobro, onda, sretno!« nasmijao se Roland vedro. »Ali,
draga moja, čak i ako uspiješ, nećeš to znati. Trenutak u kojem ćeš
promijeniti prošlost neće se razlikovati od drugih. I sve što će doći poslije,
bit će kao i uvijek. Vrijeme čisti iza sebe. A ti si dio vremena, pa nećeš
prepoznati razliku.«
»Moram znati«, rekla je nadajući se kako će na taj način to postati
istina. »Zacijelo ću nekako osjetiti...«
Roland je odmahnuo glavom.
»Nećeš. Ali, jedino što je sigurno jest da ćeš ako se Daniel iz ovoga
doba zaljubi u tebe umjesto u uobraženu ludu Lucindu Biscoe, promijeniti
svoju budućnost.«
»Moram je upoznati. Moram shvatiti zašto se vole...«
Roland je ponovo odmahnuo glavom.
»Ako se spetljaš sa svojom prošlom inačicom, bit će još gore, Lucinda.
Daniel barem zna kakve opasnosti prijete, pa se može suzdržati i ne
promijeniti drastično prošlost. Ali, Lucinda Biscoe? Ona ne zna ništa.«
»Nitko nikad ništa ne zna«, rekla je Luce i grlo joj se odjednom
stisnulo.
»Ova Lucinda nema još mnogo vremena. Pusti je da ga provede s
Danielom. Pusti je da bude sretna. Ako uđeš u njezin svijet i nešto u
njemu promijeniš, okolnosti bi se mogle promijeniti i za tebe. I to vrlo
nepovoljno.«
Roland je zvučao kao ljubaznija, manje cinična Billova inačica. Luce
nije željela slušati o tome što ne smije. Kad bi samo mogla razgovarati sa
svojom prošlim utjelovljenjem...
»Što ako Lucinda može dobiti na vremenu?« pitala je. »Što ako...«
»To je nemoguće. Možeš joj samo ubrzati kraj. Tvoje čavrljanje s
~ 72 ~
Lucindom ništa neće promijeniti. Samo ćeš izazvati zbrku u svojim
prošlom životima, ali i u sadašnjem.«
»Moj sadašnji život nije zbrkan. Mogu ispraviti stvari. Moram.«
»To ćemo tek vidjeti. Život Lucinde Bisce je gotov, a tvoj kraj tek treba
biti zapisan.« Roland je obrisao ruke o hlače. »Možda možeš poduzeti nešto
i tako utjecati na svoj život i tvoju i Danielovu veličanstvenu priču. Ali to
ne možeš učiniti tu.«
Luce je osjetila kako joj se skupljaju usne, a izraz na Rolandovu licu
se smekšao.
»Gledaj«, rekao je. »Drago mi je što si tu.«
»Zbilja?«
»Nitko to ne želi priznati, ali svi navijamo za tebe. Ne znam što te
ovamo dovelo i kako je tvoje putovanje uopće moguće. Ali, moram to
smatrati dobrim znakom.« Proučavao ju je dok se nije počela osjećati
čudno. »Postaješ mudrija, zar ne?«
»Ne znam«, rekla je Luce. »Možda. Samo pokušavam razumjeti.«
»Dobro.«
Iz hodnika su se začuli glasovi, pa se Roland naglo odmaknuo i prišao
vratima.
»Vidimo se večeras«, rekao je, otključao i tiho se iskrao van.
Čim je Roland otišao, vrata ormarića su se otvorila i udarila je u
nogu. Bili je iskočio i glasno udahnuo zrak kao da je cijelo vrijeme
susprezao disanje.
»Mogao bih ti zavrnuti vratom!« rekao je sipljivo dišući.
»Ne znam zašto si tako zadihan. Pa ti ne dišeš.«
»To je samo radi učinka. Toliko se trudim da te sakrijem, a ti si se
otkrila prvome tipu koji je ušao.«
Luce je okrenula očima.
»Roland neće od toga napraviti problem. On je super.«
»Da, on je tako super«, rekao je Bili. »Tako je pametan. Ako je tako
nevjerojatan, zašto ti nije rekao da se ne odvajaš od svoje prošlosti i
prošlih utjelovljenja? I da se može«, zastao je dramatično i razrogačio
kamene oči »u njih ući.«
Nagnula se prema njemu:
»O čemu ti to?«
Prekrižio je ruke na prsima i palucao kamenim jezikom.
»Neću ti reći.«
»Bille!« preklinjala je Luce.
~ 73 ~
»U svakom slučaju, ne još. Prvo ćemo vidjeti što ćeš učiniti večeras.«
Luce je svoj prvi odmor u Helstonu imala netom prije sumraka. Prije
večere gospođica McGovern objavila je cijeloj kuhinji kako kućna posluga
treba nekoliko pari ruku za ispomoć na zabavi. Luce i Henrietta, dvije
najmlađe pomoćnice u kuhinji, koje su više od svih željele vidjeti zabavu
izbliza, prve su podignule ruke.
»Dobro, dobro.« Gospođica McGovern zabilježila je imena djevojaka, a
pogled je zadržala na Henriettinoj masnoj grivi. »Pod uvjetom da se obje
okupate. Smrdite na luk.«
»Da, gospođice«, rekle su djevojke uglas, a čim je šefica izašla iz
prostorije, Henrietta se okrenula prema Luce.
»Okupati se prije zabave? Pa da mi se smežuraju prsti? Gospođica je
luda!«
Luce se nasmijala, ali dok je u podrumu punila okruglu, limenu kadu,
bila je presretna. Mogla je ponijeti samo toliko vrele vode da voda za
kupanje bude mlaka, ali svejedno je uživala u sapunici i u tome što će te
noći konačno vidjeti Lucindu. Hoće li vidjeti i Daniela? Odjenula je čistu
Henriettinu odoru. U osam sati te večeri kroz vratašca na sjevernom
ulazu na posjed su počeli stizati prvi gosti.
Dok je kroz prozor u glavnom predvorju gledala kako se na kružnom
prilazu zaustavljaju karavane osvijetljenih kočija, Luce je zadrhtala.
Predvorje se ugrijalo od energičnoga rada. Oko Luce su zvrndali sluge, ali
ona je mirno stajala. U grudima je osjećala podrhtavanje koje joj je
govorilo da je Daniel blizu.
Kuća je izgledala prekrasno. Prvoga jutra gospođica McGovern
provela ju je kućom, ali sada, pod sjajem toliko lustera, gotovo je nije
prepoznala. Izgledala je kao iz filma dvojica Merchant-Ivory. Uz obje
strane hodnika stajale su vaze s ljubičastim đurđicama, a namještaj
presvučen baršunom bio je gurnut uza zidove s tapetama s uzorkom na
cvjetove, kako bi za goste bilo više mjesta.
Gosti su ulazili u parovima ili po troje. Neki su bili stari, poput
sjedokose gospođice Constance, a neki mladi, poput Luce. Sjajnih očiju i
ogrnute bijelim ljetnim ogrtačima, žene su ispred muškaraca u odijelima s
prslukom činile naklon s pregibanjem koljena. Konobari u crnim
kaputićima jurili su kroz veliko otvoreno predvorje i nudili pjenušac u
čašama od svjetlucava kristala.
Henriettu je našla pored ulaza u glavnu plesnu dvoranu, koja je
izgledala poput lijehe cvijeća. Prostoriju su ispunjavale raskošne haljine
~ 74 ~
svih boja, od organze, tila, svile i s nabranim lentama. Od buketića raznih
boja koji su ukrašavali zapešća mladih dama cijela je kuća mirisala na
ljeto. Henriettin zadatak bio je uzimati od dama koje su ulazile šalove i
mrežaste rupce. Luce je bilo rečeno da podijeli karte za ples, male brošure
skupocjena izgleda s obiteljskim grbom Constanceovih na prednjoj strani,
ukrašene dragim kamenjem, u kojima se nalazio popis skladbi.
»Gdje su muškarci?« šapnula je Luce Henrietti.
Henrietta je frknula.
»To je moja cura! U sobi za pušenje, naravno.« Trznula je glavom
lijevo, gdje je hodnik postajao mračan. »Ako mene pitaš, bit će dovoljno
pametni da ondje i ostanu dok se ne posluži večera. Tko želi slušati
blebetanje o nekom Krimskom ratu? Ove dame to ne žele. Ni ja. Ni ti,
Myrtle.« Henrietta je podignula tanke obrve i pokazala prema francuskom
prozoru. »Uf, prerano sam to rekla. Čini se kako je jedan pobjegao.«
Luce se okrenula. U sobi punoj žena stajao je jedan muškarac.
Okrenuo im je leđa, vidjela se samo glatka griva kose crne kao ugljen i
dug smoking. Razgovarao je s plavokosom ženom u nježnoružičastoj
balskoj haljini. Njezine viseće dijamantne naušnice bljesnule su kada je
okrenula glavu i ugledala Luce.
Gabbe.
Lijepi je anđeo nekoliko puta trepnuo kao da pokušava shvatiti je li
Luce samo prikaza. Zatim je lagano kimnula muškarcu s kojim je stajala
kao da mu pokušava dati znak. Prije nego što se okrenuo, Luce je
prepoznala jasan i oštar profil.
Cam.
Luce je zaprepašteno uzdahnula i ispustila plesne karte. Sagnula se i
počela ih nespretno skupljati s poda. Zatim ih je gurnula Henrietti u ruke
i šmugnula iz prostorije.
»Myrtle!« rekla je Henrietta.
»Odmah se vraćam«, šapnula je Luce, ali prije nego što je Henrietta
mogla odgovoriti, potrčala je uz dugo, vijugavo stubište.
Gospođica McGovern otpustit će Luce čim čuje da je napustila svoje
radno mjesto u balskoj dvorani i da su joj ispale skupe plesne kartice. Ali,
to je za Luce bio najmanji problem. Morala se usredotočiti na to da
pronađe Lucindu i nije bila spremna suočiti se s Gabbe.
Osim toga, nije željela biti blizu Camu iz bilo kojeg života. Lecnula se
kada se sjetila kako je one noći kada su izopćenici pokušali odvesti njezin
odraz u nebo uperio strijelu ravno u ono što je mislio da je ona.
~ 75 ~
Da je barem Daniel ovdje...
Ali, nije. Luce se samo nadala kako će je čekati i kako se neće previše
na nju ljutiti kada uspije shvatiti što radi i vrati se kući, u sadašnjost.
Kada se popela na vrh stubišta, Luce je uletjela u prvu prostoriju.
Zatvorila je vrata i naslonila se na njih kako bi došla do daha. U golemu je
salonu bila sama. Bila je to veličanstvena soba s dvosjedom presvučenim
baršunom boje slonovače i parom naslonjača koji su se nalazili s obiju
strana ulaštena čembala. Na zapadnoj strani nalazila su se tri prozora
obrubljena tamnocrvenim zastorima. U kaminu je pucketala vatra.
Zid pored Luce bio je prekriven policama za knjige. Bili su to redovi
debelih svezaka uvezanih u kožu, koji su se protezali od poda do stropa
toliko visokog da su postojale čak i ljestve na kotačiće.
U kutu je stajao slikarski stalak, koji ju je nekako prizivao. Nikada
prije nije bila na imanju Constanceovih, ali samo jedan korak po debelom
perzijskom sagu probudio je u njoj sjećanja koja su joj govorila da je sve to
već vidjela.
Daniel. Luce se sjetila njegova razgovora s Margaret. Razgovarali su
o njegovu slikanju. Izdržavao se slikanjem. Zacijelo je radio za slikarskim
stalkom u kutu.
Približila mu se. Morala je vidjeti što je slikao.
Ali prije toga poskočila je čuvši pred vratima tri visoka glasa.
Ukočila se i gledala kako se brava okreće. Nije imala izbora,
šmugnula je iza debeloga zastora od crvenoga baršuna i sakrila se.
Čulo se šuštanje tafta, lupanje vratima i uzdah. Uslijedile su salve
smijeha, a Luce je stavila ruku na usta i malo se sagnula kako bi provirila
iza zastora. Helstonska Lucinda stajala je tri metra dalje. Bila je odjevena
u prekrasnu bijelu svečanu haljinu sa steznikom od svile i krepa koji se
vezao na leđima. Njezina tamna kosa bila je podignuta u niz sjajnih i
pomno počešljanih uvojaka. Dijamantna ogrlica sjajila je na blijedoj koži i
davala joj kraljevski izgled, zbog čega je Luce gotovo ostala bez daha.
Njezino prošlo utjelovljenje bilo je najotmjenije stvorenje koje je Luce
ikada vidjela.
»Lucinda, večeras blistaš«, rekao je nježan glas.
»Je li te Thomas opet pozvao?« zadirkivao je drugi glas.
S njom su bile dvije djevojke. Jednu je Luce prepoznala, bila je to
Margaret, starija kćer Constanceovih, koja je šetala u vrtu s Danielom.
Druga je bila svježija replika Margaret, zacijelo mlađa sestra. Izgledala je
kao da je Lucindinih godina. Zadirkivala ju je poput dobre prijateljice.
~ 76 ~
Imala je pravo, Lucinda je blistala. Sigurno zbog Daniela.
Lucinda se bacila na dvosjed boje slonovače i uzdahnula kako Luce ne
bi nikada. Bio je to melodramatski uzdah koji je vapio za pažnjom. Luce je
odmah znala kako je Bili imao pravo. Ona i njezina bivša inačica nisu bile
nimalo slične.
»Thomas'?« Lucinda je nabrala nosić. »Thomasov otac običan je
drvosječa...«
»Nije!« viknula je mlađa djevojka. »On je vrlo neobičan drvosječa!
Bogat je!«
»Svejedno, Amelijo«, rekla je Lucinda i namjestila suknju oko uskih
gležnjeva. »On je gotovo radnička klasa.«
Margaret se ustobočila na rubu dvosjeda.
»Nisi imala tako loše mišljenje o njemu prošloga tjedna kada ti je
donio onaj šešir iz Londona.«
»Pa, stvari se mijenjaju. Ali šešir je zgodan i sviđa mi se.« Lucinda se
namrštila. »Bez obzira na taj šešir, reći ću ocu da mu ne dopusti da me
više poziva.«
Čim je to rekla počela je pjevušiti, a njezin mrgodan izraz preobrazio
se u sanjiv smiješak. Dok je tiho pjevala sebi u bradu, gladila čipku na
šalu i zurila kroz prozor udaljen tek nekoliko centimetara od mjesta gdje
se skrivala Luce, djevojke su je gledale u nevjerici.
»Što joj je?« šapnula je glasno Amelia sestri.
Margaret je frknula kroz nos.
»Bolje rečeno, tko.«
Lucinda je ustala i prišla prozoru, a Luce se povukla dublje iza
zastora. Sva se zajapurila dok je slušala kako Lucinda Biscoe tiho pjevuši
samo nekoliko centimetara dalje. Lucinda se okrenula i prestala pjevušiti
svoju neobičnu pjesmu, i Luce je čula kako odlazi.
Usudila se ponovo proviriti iza zastora. Lucinda je prišla slikarskom
stalku i opčinjeno zastala.
»Što je to?« Lucinda je prijateljicama pokazala platno. Luce nije dobro
vidjela, ali izgledalo je prilično obično. Samo nekakav cvijet.
»To je djelo gospodina Grigorija«, rekla je Margaret. »Kada je došao
njegovi su crteži bili toliko obećavajući, ali bojim se da ga je nešto spopalo.
Već tri dana slika samo božure.« Teatralno je slegnula ramenima.
»Neobično. Umjetnici su tako čudni.«
»Ah, ali Lucinda, zgodan je.« Amelia je uzela Lucindu za ruku.
»Moramo te večeras predstaviti gospodinu Grigoriju. Ima tako lijepu
~ 77 ~
plavu kosu, a oči... Ah, topiš se od njegova pogleda!«
»Ako je Lucinda odviše dobra za Thomasa Kenningtona i njegov
novac, sumnjam da je može zanimati običan slikar«, rekla je Margaret
toliko oštro da je Luce bilo jasno kako i sama nešto osjeća prema Danielu.
»Voljela bih ga upoznati«, rekla je Lucinda i ponovo počela tiho
pjevušiti.
Luce je zadržala dah. Dakle, Lucinda ga još nije upoznala? Kako je to
moguće kada je očito zaljubljena?
»Idemo«, rekla je Amelia i povukla Lucindu za ruku. »Propuštamo
zabavu zbog ogovaranja.«
Luce je morala nešto učiniti. Ali, prema tome što su joj Roland i Bili
rekli, svoje prošlo utjelovljenje nije mogla spasiti. Bilo bi previše opasno
čak i pokušati. Čak i kada bi joj to nekako uspjelo, njezini sljedeći životi
mogli bi se promijeniti. Ili još gore od toga.
Mogli bi se uništiti.
Ali, možda Luce može Lucindu barem upozoriti. Tako da ne bude
zaslijepljena ljubavlju. Da ne strada u zamci drevne kazne bez trunke
razumijevanja. Djevojke su gotovo izašle iz sobe kada je Luce skupila
hrabrost i izašla iza zastora.
»Lucinda! «
Njezino se prošlo utjelovljenje okrenulo, a kada je vidjelo Lucienu
služinsku odoru, stisnulo je oči.
»Zar si nas uhodila?«
U njezinim očima nije bilo ni trunka prepoznavanja. Bilo je čudno
kako je Roland zamijenio Luce za Lucindu, kada se činilo da sama
Lucinda ne primjećuje njihovu sličnost. Što je Roland vidio što ta djevojka
nije?
Luce je duboko udahnula i natjerala se da nastavi sa svojim jadnim
planom.
»Ne, nisam uhodila.« Mucala je. »Moramo razgovarati.«
Lucinda je frknula kroz nos i pogledala prijateljice.
»Molim?«
»Nisi li ti dijelila plesne karte?« pitala je Margaret Luce. »Majka neće
biti sretna kada čuje kako si zanemarila svoje dužnosti. Kako se zoveš?«
»Lucinda.« Luce se primaknula i spustila ton. »Riječ je o umjetniku,
gospodinu Grigoriju.«
Lucinda i Luce su se pogledale, a nešto između njih je zaiskrilo.
~ 78 ~
Lucinda se ukočila.
»Nemojte me čekati«, rekla je prijateljicama. »Odmah ću sići.«
Djevojke su razmijenile zbunjene poglede, ali bilo je jasno kako je
Lucinda vođa skupine. Prijateljice su bez riječi kliznule kroz vrata.
Luce je zatvorila vrata.
»Što je toliko važno?« pitala je Lucinda, zatim ju je odao smiješak. »Je
li pitao za mene?«
»Nemojte se spetljati s njim«, rekla je Luce brzo. »Ako ga večeras
upoznate, mislit ćete kako je vrlo zgodan. Poželjet ćete se zaljubiti u njega.
Ali, nemojte.« Luce se osjećala grozno dok je tako okrutno govorila o
Danielu, ali samo je tako mogla spasiti život svojeg prošlog utjelovljenja.
Lucinda Biscoe ljutito je frknula i okrenula se kako bi otišla.
»Poznajem djevojku iz... hmm... Derbyshirea«, nastavila je Luce, »koja
mi je mnogo toga rekla o glasinama koje se o njemu šire. Već je mnogo
djevojaka povrijedio. On... on ih je uništio.«
S Lucindinih ružičastih usana oteo se zvuk zaprepaštenja.
»Kako se usuđuješ obratiti jednoj dami na takav način! Što misliš tko
si? Ne tiče te se sviđa li mi se taj umjetnik ili ne.« Uperila je prst u Luce.
»Da nisi zaljubljena u njega, ti sebična mala djevojčuro?«
»Ne!« Luce je naglo ustuknula kao da je dobila pljusku.
Bili ju je upozorio da je Lucinda drukčija od nje, ali nije mogla
vjerovati da Lucinda ima tako lošu narav. Zašto bi je inače Daniel volio?
Kako je mogla biti dio Luceine duše?
Moralo ih je povezivati nešto dublje.
Ali, Lucinda se nagnula nad čembalo i na komadu papira nažvrljala
poruku. Izravnala je papir, presavinula ga i tutnula ga Luce u ruke.
»Neću prijaviti gospođici Constance koliko si drska«, rekla je nabusito
strijeljajući Luce pogledom, »ako ovu poruku predaš gospodinu Grigoriju.
Nemoj propustiti priliku da sačuvaš posao.« Trenutak potom nije bila više
od bijela obrisa koji je klizio hodnikom, niz stube i natrag na zabavu.
Luce je otvorila poruku.
Dragi gospodine Grigori,
otkad smo se sreli kod krojačke prije nekoliko dana, ne mogu prestati misliti na
Vas. Hoćete li se večeras u 9 sati sastati sa mnom u paviljonu? Čekat ću.
Vječno Vaša, Lucinda Biscoe
Luce je poderala pismo u komadiće i bacila ih u kamin. Ako poruku
ne preda Danielu, Lucinda će u paviljonu biti sama. A Luce će otići onamo
i pričekati je kako bi je ponovo upozorila.
~ 79 ~
Potrčala je niz hodnik i naglo skrenula prema stubama za služinčad
koje su vodile u kuhinju. Prošla je pored kuhara, slastičara i Henriette.
»Obje si nas uvalila u veliku nevolju, Myrtle!« viknula je djevojka, ali
Luce je već izašla.
Večer je bila svježa i zrak suh na Luceinu licu dok je trčala. Bilo je
gotovo devet sati, ali sunce je još uvijek zalazilo iza gaja na zapadnoj
strani imanja. Pohitala je stazom obojenom ružičastim sjajem, pored
prepunih vrtova, opojnoga i slatkog mirisa ruža i pored labirinta od živice.
Pogled joj je pao na mjesto na kojem je izašala iz navjestitelja i ušla
taj život. Njezine noge udarale su po stazi što je vodila prema praznome
paviljonu. Tik ispred paviljona netko ju je uhvatio za ruku.
Okrenula se.
Našla se oči u oči s Danielom.
Povjetarac mu je mrsio kosu na čelu. U crnome odijelu sa satom na
zlatnom lancu i malim bijelim božurom pričvršćenim za suvratak, Daniel
je bio ljepši nego što je pamtila. Na svjetlosti zalazećeg sunca njegova je
koža bila čista i blistava. Na usnama je lebdio slabašan smiješak. Kada ju
je vidio njegove oči zasjale su ljubičasto.
Pobjegao joj je tih uzdah. Sve ju je boljelo od želje da se nagne
nekoliko centimetara i pritisne usne na njegove. Da ga zagrli i osjeti
mjesto na njegovim širokim ramenima odakle su se širila krila. Željela je
zaboraviti po što je došla i samo ga obgrliti i pustiti mu da je grli. Nije
mogla naći riječi kojim bi izrazila koliko joj je nedostajao.
Ne. Riječ je bila o Lucindi.
Daniel, njezin Daniel nalazio se vrlo daleko. Bilo joj je teško zamisliti
što je radio ili o čemu je razmišljao. Bilo joj je još teže zamisliti kako će
nakon svega izgledati njihovo ponovno sjedinjenje. Ali, nije li u tome bio
smisao njezine potrage? Upoznati svoju prošlost kako bi u sadašnjosti
mogla doista biti s Danielom?
»Nisi trebao biti tu«, rekla je helstonskome Danielu. Nije mogao znati
da se helstonska Lucinda željela s njime tu naći. Ali, bio je tu. Činilo se
kako ništa nije moglo stati na put njihovu susretu, nešto ih je privlačilo,
bez obzira na sve.
Daniel se smijao baš kako je naviknula i voljela, kao prvi put u Maču
i križu kada ju je poljubio. Ali, taj je Daniel nije poznavao. Nije znao tko
je, odakle dolazi i što pokušava učiniti.
»Ni ti nisi trebala biti tu.« Nasmiješio se. »Prvo smo trebali plesati, a
tek se potom upoznati. Trebao sam te povesti na šetnju po mjesečini. Ali,
~ 80 ~
sunce još nije zašlo. Što znači da će biti još puno plesanja.« Pružio je ruku.
»Zovem se Daniel Grigori.«
Nije primijetio kako je umjesto u balsku haljinu odjevena u odoru
sluškinje i ne ponaša se kao pristojna engleska djevojka. Samo ju je
pogledao i poput Lucinde, već je bio zaslijepljen ljubavlju.
Iz novoga kuta Luce je njihova veza postala neobično jasna. Bila je
predivna, ali tragično kratkovidna. Je li Daniel uopće volio Lucindu i
obratno, ili je to samo bio krug iz kojeg nisu mogli izaći?
»To nisam ja«, rekla je Luce tužno.
Uzeo ju je za ruke. To ju je malo dirnulo.
»Naravno da jesi«, rekao je. »Uvijek si to ti.«
»Ne«, rekla je Luce. »To nije pošteno prema njoj. Nisi pravedan. Osim
toga, Daniele, ona je zla.«
»O kome govoriš?« Pogledao ju je kao da nije siguran treba li je
shvatiti ozbiljno ili se nasmijati.
Krajičkom oka Luce je vidjela kako im se iz stražnjeg dijela kuće
približava bijela silueta.
Lucinda.
Dolazila je naći se s Danielom. Uranila je. U poruci je napisala devet
sati. No, to je pisalo dok je Luce nije poderala i bacila u vatru. Luce je
osjetila kako joj srce sve brže tuče. Lucinda je ne smije zateći tu. Ali, nije
mogla tako brzo ostaviti Daniela.
»Zašto je voliš?« izletjelo je Luce. »Zašto se zaljubljuješ u nju,
Daniele?«
Daniel joj je položio ruku na rame. Bio je to divan osjećaj.
»Polako«, rekao je. »Tek smo se upoznali, ali mogu ti se zakleti da
volim samo...«
»Hej ti! Sluškinjo!« Lucinda ih je vidjela i iz tona njezina glasa bilo je
jasno kako zbog toga nije bila sretna. Potrčala je prema paviljonu,
proklinjući haljinu, blatnu travu i Luce. »Što si učinila s mojim pismom,
djevojko?«
»Ta djevojka koja nam prilazi«, mucala je Luce, »na neki sam način ja.
Ja sam ona. Voliš nas i želim da razumiješ...«
Daniel se okrenuo kako bi vidio Lucindu, onu koju je volio, bolje
rečeno, koju će u tome životu voljeti. Sada joj je jasno vidio lice. I shvatio
da su ih dvije. Kada se okrenuo prema Luce, ruka na njezinu ramenu
počela je drhtati.
»Ti si ona! Što si učinila? Kako si to učinila?«
min@
~ 81 ~
»Djevojko!« Lucinda je zamijetila Danielovu ruku na Luceinu ramenu.
Cijelo joj se lice namrgodilo. »Znala sam!« viknula je zlobno i potrčala
brže. »Makni se od njega, droljo!«
Luce je osjetila kako je preplavljuje strah. Nije imala izbora nego dati
se u bijeg. Ali prije toga dodirnula je Danielov obraz i rekla:
»Spaja li nas ljubav, ili samo prokletstvo?«
»Ljubav«, zabezeknuo se. »Zar ne znaš?«
Oslobodila se njegova stiska i brzo i mahnito potrčala preko
travnjaka, kroz nasade srebrnih breza u visoku travu do mjesta na kojem
je zašla iz navjestitelja. Spotaknula se i pala ravno na lice. Sve ju je
boljelo. Bila je ljutita. Pušila se od ljutnje. Ljutila se na Lucindu što je
toliko zločesta. Na Daniela što se zaljubio u nju bez razmišljanja. Na svoju
nemoć da išta promijeni. Lucinda će svejedno umrijeti, bez obzira na to što
je Luce tu. Udarala je šakama o tlo i ispustila uzdah očajanja.
»Hajde, hajde«, mala kamena ruka tapšala ju je po leđima.
Luce ju je otresla.
»Pusti me na miru, Bille.«
»Hej, iskreno sam se trudio utješiti te. Sad si zbilja nadrljala. Ali«,
Bili je slegnuo ramenima, »sada je gotovo.«
Luce se uspravila i bijesno ga pogledala. Zbog njegova samodopadnog
izraza poželjela je vratiti se natrag i reći Lucindi tko je doista. Ispričati joj
stvari koje će se dogoditi u bliskoj budućnosti.
»Ne.« Luce je ustala. »Nije gotovo.«
Bili ju je povukao dolje. Za tako malo biće bio je zaprepašćujuće
snažan.
»Ah, gotovo je. Hajde, uđi u navjestitelja.«
Luce se okrenula prema mjestu koje joj je Bili pokazivao. Nije ni
zamijetila da pred njom lebdi debeo crni prolaz. Od plesnjiva mirisa
postalo joj je mučno.
»Ne.«
»Da«, rekao je Bili.
»Ti si mi rekao da usporim.«
»Čekaj, malo ću te uputiti. U ovome životu si kučka, a Daniela nije
briga. To te zaprepastilo? Nekoliko tjedana će ti udvarati i razmijenit ćete
nekoliko cvjetova. Zatim će doći veliki poljubac i bum. Dobro? Nemaš što
vidjeti.«
»Ne razumiješ.«
»Što? Da su viktorijanci uštogljeni poput metle i dosadni kao stare
~ 82 ~
tapete ? Ako već prolaziš kroz svoju prošlost, neka to ima smisla. Idemo
na put.«
Luce se nije pomaknula.
»Možeš li nestati?«
»Moram li te utrpati u navjestitelja kao mačka u vreću? Pokreni se!«
»Želim vidjeti voli li zbilja mene ili samo zamisao o meni zbog nekog
prokletstva. Moram osjetiti da nas veže nešto snažnije. Nešto stvarno.«
Bili je sjeo na travu pored Luce. Zatim se predomislio, pa joj je
uspuzao u krilo. Isprva ga je željela odgurnuti, a zajedno s njime otjerati
muhe koje su mu zujale oko glave, ali kada ju je pogledao, njegove oči
činile su se iskrenim.
»Dušo, Danielova ljubav prema stvarnoj tebi posljednja je stvar koja
bi te trebala zabrinjavati. Zaboga, vi ste kozmički par. Vas ste dvoje
izmislili taj izraz. Ne moraš ostati tu kako bi to vidjela. Isto je u svakom
životu.«
»Što?«
»Želiš vidjeti pravu ljubav?«
Kimnula je.
»Hajde«, pomogao joj je ustati.
Pred njima je lebdio navjestitelj. Počeo se preobražavati i postao je
nalik na šator. Bili je poletio u zrak, stavio prst na nevidljivu bravu i
povukao. Navjestitelj se ponovno preobrazio. Spuštao se poput pokretnog
mosta dok Luce ispred sebe nije vidjela samo mračni tunel.
Luce je letimično pogledala prema Danielu i Lucindi, ali nije ih mogla
vidjeti, samo njihove obrise, nejasne boje jednu uz drugu.
Bili je slobodnom rukom široko zamahnuo i pokazao prema trbuhu
navjestitelja.
»Uđi.«
To je učinila.
7 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 6:53 pm
Margita
Administrator
Osmo poglavlje
POGLED S KRILA
HELSTON, ENGLESKA, 26. SRPNJA 1854.
Kada se probudio na pustoj obali Cornwalla, Danielova odjeća bila je
izblijedjela od sunca, a na obraz mu se zalijepio pijesak. Nije znao je li
lutao sam danima, tjednima ili mjesecima. Koliko god vremena prošlo,
proveo ga je kažnjavajući se za svoje pogreške.
Susret s Lucindom kod krojačke bio je tako velika pogreška, da ga je
svaki put kada se toga sjetio zaboljela duša.
Ali nije mogao prestati o tome misliti.
Njezine pune ružičaste usne izvijale su se i govorile: Čini mi se da se
poznajemo. Molim vas, čekajte.
Tako lijepo, ali i tako opasno.
Ah, zašto to nije bilo nešto manje važno? Poput kratke izjave za
vrijeme udvaranja? Tada možda ne bi bilo toliko značajno. Ali, prvi susret!
Lucinda Biscoe prvo je vidjela njega, pogrešnoga Daniela. Mogao je
ugroziti sve. Mogao je budućnost promijeniti do neprepoznadjivosti, toliko
da je Luce mogla već biti mrtva...
Ali ne, u tom se slučaju svoje Luce ne bi sjećao. Vrijeme bi sve
promijenilo i Daniel se ne bi kajao zbog toga što je njegova Luce drukčija.
Danielova prijašnja inačica zacijelo je uzvratila Lucindi Biscoe na
način koji je ispravio njegovu pogrešku. Nije se mogao sjetiti kako su
stvari počele, samo kako su završile. Ali, to nije bilo važno. Neće više
prilaziti svojem prošlom utjelovljenju kako ne bi ponovo naišao na
Lucindu i učinio još štete. Jedino je mogao povući se i čekati.
Naviknuo je na vječnost, ali sada se osjećao pakleno loše.
Daniel je izgubio osjećaj za vrijeme, pustio je da odleti prema
zvukovima oceana što se odbijao od obalu. Barem nakratko.
Lako je mogao nastaviti s potragom, samo je trebao ući u navjestitelja
i juriti za Luce do sljedećeg života koji će posjetiti. Ali, iz nekog razloga,
zaglavio je u Helstonu i čekao da život Lucinde Biscoe završi.
Kada se te večeri probudio i vidio nebo ispresijecano ružičastim
oblacima, Daniel je znao. Bila je sredina ljeta. Te će noći umrijeti. Otresao
je pijesak, a njegova uvučena krila bila su neobično osjetljiva. Sa svakim
udarom srce ga je zaboljelo.
Bilo je vrijeme.
Lucinda neće umrijeti prije nego što padne noć.
~ 84 ~
Prijašnji Daniel bit će sam u salonu Constanceovih. Posljednji će put
crtati Lucindu Biscoe. Njegovi kovčezi bit će ispred vrata, prazni, kao i
obično, osim kožne pernice, nekoliko blokova za crtanje, knjige o
promatračima i još jednog para cipela. Doista je namjeravao isploviti
sljedećeg jutra. Kakva laž!
U trenucima prije njezinih smrti, Daniel je rijetko bio iskren prema
sebi. U ljubavi je uvijek gubio razum. Svaki put se zavaravao, opijao se
njezinom prisutnošću i gubio osjećaj za stvarnost.
Vrlo se dobro sjećao kako je sve završilo. Poricao je njezinu smrt do
posljednjeg trenutka, kada ju je gurnuo na baršunaste zastore boje rubina
i ljubio do besvijesti. Tada je proklinjao sudbinu, a to je bio ružan prizor.
Još uvijek je osjećao agoniju, svježu poput žigosanja užarenim željezom.
Sjećao se i posjeta.
Čekao je suton, stajao je sam na obali i puštao vodi da ljubi njegova
bosa stopala. Sklopio je oči, raširio ruke i dopustio krilima da se silovito
rašire iz brazgotina na ramenima. Lebdjela su iza njega, podrhtavala na
vjetru i davala mu osjećaj lakoće koji mu je pružao kratkotrajni mir. U
odrazu u vodi vidio je koliko su sjajna i kako ga čine moćnim i snažnim.
Kada je bio najneutješniji odbijao je raširiti krila. Bila je to kazna
koju je sam sebi odredio. Duboko olakšanje, opipljiv nevjerojatan osjećaj
slobode koji su mu davala raširena krila činio se lažnim, poput droge. Te
večeri to si je dopustio.
Desetak metara iznad površine vode brzo je okrenuo leđa oceanu, a
krila raširio ispod sebe poput veličanstvena svjetlucava splava. Letimično
je dodirnuo površinu, snažnim zamahom krila istegnuo mišiće i kliznuo uz
valove dok tirkizna voda nije prešla u ledenoplavu. Zatim je zaronio pod
površinu. Ocean je bio hladan, ali krila su bila topla i stvarala su oko
njega mali ljubičasti krug.
Daniel je volio plivati. Zbog svježine vode, nepredvidljivih struja i
usklađenosti oceana s mjesecom. Bilo je to jedno od zemaljskih
zadovoljstava koje je doista razumio. Više od svega volio je plivati s
Lucindom. Sa svakim zamahom krila Daniel je zamišljao kako je s njim
Lucinda, kako ljupko kliže kroz vodu, kao toliko puta prije i uživa u toploj
treperavoj mjesečini.
Kada je u mračnoj noći mjesec postao blistav a Daniel se nalazio blizu
obale Rejkjavika, izletio je iz vode. Ravno gore, zamahujući krilima
silinom koja je otresla s njega hladnoću. Vinuo se u nebo, sve više i više, a
krila su šibala u zraku i tako ga u tren oka osušila. Probio se kroz debele
~ 85 ~
sive oblake, zatim se okrenuo i pod zvjezdanim rajskim prostranstvom
usporio.
Zamahivao je krilima snažnim od ljubavi, užasa i misli o njoj slobodno
i široko, a voda ispod njega mreškala se i svjetlucala poput dijamanata.
Zaletio se i nevjerojatnom brzinom poletio do otoka Faroea i preko Irskoga
mora. Preletio je Kanal svetoga Georgea i napokon se vratio u Helston.
Koliko je bilo suprotno njegovoj prirodi gledati kako djevojka koju voli
dolazi umrijeti! Ali, Daniel je morao gledati dalje od trenutka i dalje od
boli. Morao je misliti na sve Lucinde koje će doći nakon te žrtve i na
posljednju, onu za kojom je tragao, koja će zatvoriti prokleti krug.
Lucindina smrt te večeri omogućivala im je pobjedu, bio je to jedini način
da dobiju priliku.
Kada je stigao do imanja Constanceovih kuća je bila u tami, a vani je
bilo vruće i mirno. Skupio je krila i polako se spustio na južnu stranu
imanja. Odande je vidio vrt i bijeli krov paviljona. Šljunčanu stazu kojom
je nekoliko trenutaka prije trebala proći, nakon što se iskrala iz očeve
kuće kada su svi zaspali, osvjetljavala je mjesečina. Njezina spavaćica bila
je prekrivena dugim crnim ogrtačem, a stid zaboravljen dok mu se žurila
ususret.
U salon ju je privukla svjetlost svijećnjaka. Zastori su bili djelomično
razmaknuti. Dovoljno kako bi Daniel mogao proviriti bez opasnosti da
bude viđen.
Spustio se do prozora salona na drugom katu velike kuće i lagano
zamahivao krilima. Lebdio je poput uhode.
Je li ona uopće bila tu? Polako je ispustio uzdah, dopustio krilima da
se napune zrakom i naslonio lice na staklo.
Ondje je bio samo Daniel. Nalazio se u kutu i žustrim pokretima
crtao. Prijašnji Daniel izgledao je iscrpljeno i očajno. Dobro se sjećao kako
se osjećao dok je pogledavao na crni sat na zidu i očekivao je svakog
trenutka. Bio je toliko zaprepašten kada mu se tiho prikrala, gotovo
skrivena iza zastora.
Opet se zaprepastio kada je to ponovila.
Te noći njezina ljepota nadmašila je njegova najluđa očekivanja. Kao i
svake noći. Obraza zažarenih od ljubavi koju je osjećala ali nije razumjela.
Crne kose koja je ispadala iz duge, sjajne pletenice. Njezina spavaćica bila
je prekrasno prozirna, poput paučine što je lagano prekrivala prekrasno
tijelo. Baš tada je prijašnji Daniel ustao i okrenuo se. Kada je vidio ispred
~ 86 ~
sebe tu ljepotu, na njegovu licu ocrtala se bol. Da je mogao, Daniel bi
pomogao prijašnjem sebi da to lakše prebrodi. Ali, sve što je mogao bilo je
čitati mu s usana.
Što ćeš ti tu?
Luce se približila, a obrazi su joj bili rumeni. Kretali su se poput
magneta, u jednom trenutku privlačila ih je sila snažnija od njih, u
drugome ih gotovo jednako toliko odbijala.
Daniel je lebdio pored prozora i patio.
Nije mogao gledati, ali morao je.
Okijevajući posegnuli su jedno za drugim i dodirnuli se. Odmah su
postali željni i strastveni. Nisu se ljubili, samo su razgovarali. Kada su im
se usne i duše gotovo dodirivale oko njih se stvorila sjajna, jasna, bijela i
vrela aura koje nisu bili svjesni.
Tome Daniel nikad prije nije svjedočio izvana.
Je li za time Luce tragala? Za vidljivim dokazom njihove ljubavi?
Za Daniela, njihova je ljubav bila dio njega koliko i krila. Ali, za Luce
je bilo drukčije. Nije znala koliko je veličanstvena njihova ljubav. Samo
njezinu vatrenom svršetku.
Svaki trenutak bio bi posvemašnje otkrivenje.
Naslonio je obraz na staklo i uzdahnuo.
Prijašnji se Daniel slamao, gubio je odlučnost koja je od početka bila
samo krinka. Premda je spremio kovčege, otići je morala Lucinda.
Sada ju je prijašnji Daniel uzeo u naručje. Daniel je čak kroz prozor
mogao osjetiti sočni, slatki miris njezine kože. Samome sebi je zavidio dok
je njegova prijašnja inačica ljubila njezin vrat i milovala joj leda. Njegova
želja bila je toliko snažna da je mogla razbiti prozor, ali obuzdao ju je.
Ah, razvuci to malo, pokušavao je utjecati na prošloga sebe. Produži.
Još je jednom poljubi. Još je jednom dodirni prije nego što se soba zatrese i
navjestitelji počnu drhtati u svojim sjenama.
Staklo pod njegovim obrazom postalo je toplo. Počelo je.
Želio je zažmiriti, ali nije mogao. Luce se u naručju prijašnjega
Daniela previjala od bolova. Lice joj se izobličilo. Podignula je pogled i
razrogačila oči kada je na stropu vidjela sjene kako plešu. Za nju je bilo
previše čak i djelomično shvaćanje.
Kriknula je.
I buknula u svjetleću vatrenu kulu.
Prijašnjeg je Daniela udar odbacio uza zid. Pao je i ostao ležati
sklupčan poput sjene. Zagnjurio je lice u sag i tresao se.
~ 87 ~
Daniel je zaprepašteno promatrao kako se vatra penje po zidovima i
zraku. To prije nije vidio. Vatra je cvrčak poput umaka u vreloj posudi,
zatim je nestala bez traga.
Čudesno. Svaki centimetar Danielova tijela bridio je. Da prijašnjega
Daniela taj prizor nije posve smlavio, možda bi Luncindinu smrt smatrao
gotovo lijepom.
Prijašnji Daniel polako je ustao. Otvorio je usta, a njegova krila naglo
su se raširila iz crnoga sakoa i zauzela većinu sobe. Podignuo je šake
prema nebu i zaurlao. Daniel to više nije mogao podnijeti. Krilom je razbio
prozor, krhotine stakla odletjele su u noć. Zatim je proletio kroz oštru
pukotinu.
»Što ćeš ti tu?« zaprepastio se prijašnji Daniel, obraza izbrazdanih
suzama. U golemome salonu jedva je bilo mjesta za obojicu i njihova
raširena krila. Skupili su ramena što su više mogli kako se krila ne bi
dodirnula. Znali su koliko je to opasno.
»Gledao sam«, rekao je Daniel.
»Ti si... što? Vratio si se kako bi gledao?« Prijašnji Daniel raširio je
ruke i krila. »I jesi li vidio što si želio?« Bilo je bolno jasno koliko je duboko
patio.
»To se moralo dogoditi, Daniele.«
»Ne laži mi. Da se nisi usudio! Zar si se vratio jer ti je Cam to rekao?«
»Ne!« Daniel je gotovo vikao na prijašnjega sebe. »Slušaj me, u bliskoj
budućnosti dobit ćemo priliku promijeniti igru. Nešto se promijenilo i
stvari su drukčije. Tada ćemo moći zaustaviti neprestano ponavljanje. A
Lucinda će napokon moći...«
»Prekinuti krug?« šapnuo je prijašnji Daniel.
»Da.« Daniel je osjetio vrtoglavicu. Dva Daniela u sobi bilo je previše.
Bilo je vrijeme da krene. »Trebat će vremena«, upozorio ga je, prišao
prozoru i okrenuo mu leda. »Ali, nemoj se prestati nadati.«
Zatim je kliznuo kroz razbijeni prozor. Kada se vinuo u nebo i duboko
u sjene i noć, u mislima su mu odjekivale njegove riječi nemoj se prestati
nadati.
~ 88 ~
Deveto poglavlje
LETIMO DALJE
TAHITI, FRANCUSKA POLINEZIJA, 11. PROSINCA 1775.
Luce se našla na gredi punoj iverja. Pokušavala je održati ravnotežu.
Greda se malo pomaknula lijevo i zaškripala, zatim se vrlo polako
pomaknula desno i ponovo zaškripala. Greda se ljuljala neprestano i
ujednačeno kao da je pričvršćena za vrlo kratko klatno. Vruć vjetar šibao
je kosom njezino lice i otpuhao joj služinsku kapu s glave. Greda ispod nje
ponovo se zaljuljala, a ona se okliznula. Pala je na gredu i jedva je uspjela
obuhvatiti prije nego što je pala...
Gdje se nalazila? Ispred nje je bilo beskrajno plavetnilo vedroga neba.
Tamnija boja vjerojatno je označivala obzor. Pogledala je dolje.
Nalazila se nevjerojatno visoko.
Iz vode, tridesetak metara ispod nje stršio je nabubren štap iz drvene
palube. Ah. Bio je to jarbol. Luce je sjedila na glavnom križu jarbola vrlo
velike jedrilice.
Vrlo velike olupine jedrilice, u blizini otoka crne obale.
Pramac je bio razbijen. Snažno je udario u niz vulkanskih stijena
oštrih poput britve, koje su ga smrskale u prah. Glavno jedro bilo je
razderano, dronjci žutosmedeg platna lepršali su na vjetru. Jutarnji zrak
mirisao je na oluju, ali brod je bio takva olupina da joj se činilo kako se tu
nalazi već godinama.
Svaki put kad su valovi pohrlili na obalu od crnoga pijeska, iz
pukotina u stijenama voda je prsnula desetak metara uvis. Valovi su
njihali olupinu i jarbol za koji se Luce grčevito držala, toliko snažno da je
mislila kako će joj postati mučno.
Kako će sići? Kako će doći do obale?
»Vidi tko se spustio poput ptice na granu?« Billov glas prolomio se
ponad buke valova. Pojavio se na udaljenom vrhu jarbola natrulog broda i
hodao raširenih ruku kao po cirkuskoj žici.
»Gdje smo?« Luce je bila odviše uplašena da bi se naglo pomaknula
Bili je duboko udahnuo.
»Zar ne znaš? Na sjevernoj obali Tahitija.« Skočio je pored Luce,
zabacio zdepaste noge, protegnuo kratke sive ruke i prekrižio ruke iza
glave. »Zar nije kao u raju?«
»Mislim da ću povratiti.«
»Gluposti. Samo moraš otkriti svoje morske noge.«
~ 89 ~
»Kako smo došli...« Luce je letimično pogledala oko sebe tražeći
navjestitelja. Nije vidjela nijednu sjenu, samo beskrajno plavetnilo
vedroga neba.
»Ja sam se pobrinuo za logistiku. Zamisli da sam tip iz putničke
agencije, a ti si na godišnjem!«
»Nismo na godišnjem, Bille.«
»Nismo? Mislio sam kako govorimo o Velikoj ljubavnoj turneji«,
protrljao je čelo, a s tjemena se raspršila kremena prhut. »Jesam li
pogrešno shvatio?«
»Gdje su Lucinda i Daniel?«
»Čekaj.« Lebdio je u zraku ispred Luce. »Ne zanima te malo
povijesti?«
Luce se nije obazirala na njega. Pomaknula se prema jarbolu. Pružila
je nogu i nesigurno stala na najviši klin koji je virio iz jarbola.
»Zar ne želiš da ti barem pomognem?«
Susprezala je disanje i pokušavala ne gledati dolje dok joj je noga već
treći put kliznula s drvenoga klina. Naposljetku je progutala, posegnula i
uhvatila Billa za grubu i hladnu kandžu koju joj je pružao. Kad ga je
uhvatila za ruku, povukao ju je prema sebi, zatim s jarbola. Cičala je dok
joj je vlažni vjetar šibao lice i podizao lepršave skute do struka. Čvrsto je
sklopila oči, mislila je kako će propasti kroz trulu palubu.
Ali, nije.
Čula je truuus i osjetila kako joj se tijelo zaustavlja u zraku. Otvorila
je oči. Billova zdepasta krila raširila su se i uhvatila vjetar. Držao ju je
jednom rukom i polako nosio na obalu. Bio je čudesno spretan i lagan.
Luce je iznenađeno shvatila kako se opušta. Osjećaj letenja postao joj je
prirodan.
Daniel. Kada je osjetila kako leti, svladala ju je bol za njim. Čuti
njegov glas, okusiti njegove usne, Luce je mogla misliti samo o tome. Sto
bi dala da je mogla biti u njegovu naručju! Daniel kojeg je srela u
Helstonu, koliko god bio sretan što ju je vidio, nije ju doista poznavao. Ne
kao njezin Daniel. Gdje je sada bio ?
»Je li ti bolje?« pitao je Bili.
»Zašto smo tu?« pitala je Luce dok su letjeli iznad oceana. Voda je bila
toliko čista da je vidjela kako se ispod površine kreću tamnoplave sjene,
golema jata riba koja su spretno plivala uz obalu.
»Vidiš onu palmu?« Bili je pokazao slobodnom kandžom. »Najvišu,
treću od pukotine u pješčanom sprudu?« Luce je kimnula i žmirnula.
~ 90 ~
»Ondje je tvoj otac iz ovoga života izgradio kolibu. Najljepšu na plaži!« Bili
je zakašljao. »Zapravo, jedinu na plaži. Britanci još nisu otkrili ovu stranu
otoka. Kada tvoj otac otide pecati, ti i Daniel imate mjesto gotovo posve za
sebe.«
»Daniel i ja... živjeli smo tu... zajedno?«
S rukom u ruci i s otmjenošću dvaju plesača u figuri pas de deux,
Luce i Bill dodirnuli su obalu. Luce je bila zahvalna i malo zaprepaštena s
kakvom ju je lakoćom spustio s jarbola, ali čim se našla na čvrstome tlu
izvukla je ruku iz njegovih prljavih kandži i obrisala je o pregaču.
Bilo je pusto, ali lijepo. Kristalno čisti ocean dodirivao je neobično
lijepe plaže od crnoga pijeska. Palme i naranče, teške od jarkonarančastih
plodova, nadvijale su se nad obalu. Iza krošnji iz rosne prašume uzdizale
su se niske planine s vodopadima. Vjetar nije bio snažan, ali bio je
ispunjen teškim mirisom hibiskusa. Bilo joj je teško zamisliti da tu
provede godišnji, a kamoli cijeli život.
»Ti si tu živjela.« Bili je krenuo uz vijugavu obalu i u tamnome pjesku
ostavljao male otiske kanždi. »Tvoj tata i još deset domorodaca koji su
živjeli na udaljenosti koja se mogla prijeći kanuom zvali su te... pa, nešto
kao Lulu.«
Luce je do tada žustro koračala kako bi održala korak. Podignula je
suknje i podsuknje koje su u Helstonu bile služinska odora kako se ne bi
vukle po pijesku. Zastala je i napravila grimasu.
»Što je?« rekao je Bili. »Baš je slatko, Lulu. Lulululululu.«
»Prekini.«
»U svakom slučaju, Daniel je bio neka vrsta odmetnika i istraživača.
Vidiš onaj brod? Tvoj superdečko ukrao ga je s osobnoga mola kralja
Georgea III.« Letimično je pogledao olupinu. »Ali, kapetanu Blighu i
njegovoj pobunjeničkoj posadi trebat će još nekoliko godina da nađu
Daniela, a tada ćeš već... znaš.«
Luce je progutala. Daniel će otići prije toga, zato što će Luanda već
odavno biti mrtva.
Došli su do male čistine između palmi. Između oceana i kopnenog
slatkovodnog jezerca tekla je vijugava slankasta rijeka. Znoj je smočio
Luceine podsuknje. Razmišljala je o tome da svuče haljinu koja ju je
gušila i zaroni u ocean.
»Koliko imam vremena s Lulu?« pitala je. »Prije nego što se dogodi
ono.«
Bill je podignuo ruke.
~ 91 ~
»Mislio sam kako samo želiš dokaz da je tvoja i Danielova ljubav
iskrena.«
»Želim.«
»Za to ti neće trebati više od deset minuta.«
Došli su do kratke staze obrubljene orhidejama koja je vodila do još
jedne netaknute plaže. Uz svijetloplavu vodu stajala je kolibica slamnata
krova. Palme iza kolibe zašuštale se.
Bili je skočio s njezina ramena i lebdio u zraku.
»Pogledaj.« Kamenom je kanždom pokazao prema palmi.
Luce je zaprepašteno promatrala kako se iz visoke paprati koja je
rasla uz stablo što se treslo pojavljuju stopala. Djevojka koja je bila
odjevena samo u tkanu suknju i golemi cvjetni vijenac bacila je četiri
dlakava smeđa kokosova oraha na plažu i zatim brzo sišla niz čvornato
deblo.
Kosa joj je bila duga i raspuštena, tamni pramenovi odbijali su
dijamantnu sunčevu svjetlost. Luce je znala kakav je to osjećaj kad joj
valovita kosa škaklja ruke i pada do struka. Sunce je Luluinu kožu
pretvorilo u tamnu zlatnosmedu, tamniju nego što je Luceina koža ikada
bila čak i kada je cijelo ljeto provela na plaži u Biloxiju kod bake. Njezino
lice i ruke bili su ukrašeni tamnim, geometrijskim tetovažama. Bila je to
istodobno posve neprepoznatljiva i posve jednaka Luce.
»Opa«, šapnula je Luce, a Bill ju je povukao iza stabla s ljubičastim
cvjetovima. »Hej, uh! Što to radiš?«
»Vodim te na sigurniji vidikovac.« Bili ju je ponovo povukao gore sve
dok se nisu uzdigli iznad krošanja. Kada su izašli iz krošnji, odveo ju je na
visoku i čvrstu granu, odakle je mogla vidjeti cijelu plažu.
»Lulu!«
Glas je prodro kroz Luceinu kožu i ravno do srca. Danielov glas. Zvao
ju je. Želio ju je. Trebao ju je. Luce se primaknula privučena zvukom. Nije
ni zamijetila kako je počela ustajati s grane kao da može prijeći preko
krošnji i odletjeti prema njemu, dok je Bili nije uhvatio za lakat.
»Baš sam zato dovukao tvoje popaa* dupe ovamo. Ne obraća se tebi,
nego njoj.«
»Ah.« Luce se teško skljokala natrag. »Naravno.«
Djevojka s kokosovim orasima, Lulu, trčala je po crnome pijesku. A
__________________________________
*popaa na jeziku domorodaca znači turist ili izgorjeli (zbog svijetle kože koja na suncu
lako izgori)
~ 92 ~
prema njoj je trčao Daniel. Nije imao košulju, bio je prekrasno preplanuo i
mišićav, odjeven samo u kratke tamnoplave hlače koje su na rubovima
bile pohabane. Njegova koža svjetlucala je od morske vode iz koje je netom
izronio. Bosim je stopalima udarao po pijesku. Luce je zavidjela vodi i
pijesku. Zavidjela je svemu što je došlo u dodir s Danielom, dok je ona
zaglavila na drvetu. Najviše je zavidjela svojem prošlom utjelovljenju.
Dok je trčao prema Lulu, Daniel je izgledao sretnije i spontanije nego
što ga je Luce ikada vidjela. Poželjela je zaplakati. Došao je do nje. Lulu
ga je zagrlila, a on ju je obujmio i zavrtio u zraku. Zatim ju je spustio na
tlo i obasuo poljupcima. Ljubio joj je vrhove prstiju, ruke sve do ramena,
zatim vrat i usta.
Bili se naslonio Luce na rame.
»Probudi me kad postane zanimljivo«, rekao je i zijevnuo.
»Razvratniče!« Poželjela ga je udariti, ali nije ga željela dodirnuti.
»Hoću reći, kada počne tetoviranje, šašavice. Volim tetovaže, dobro?«
Kada je Luce ponovo pogledala prema plaži, Luce je vodila Daniela
prema tkanoj prostirci koja je ležala na pijesku nedaleko od kolibe. Daniel
je izvadio kratku mačetu koju je držao iza pojasa i zasjekao kokosov orah.
Nakon nekoliko rezova uspio je odrezati vrh, zatim je dodao orah Lulu.
Ona je pohlepno pila, a mlijeko joj je kapalo s usana. Daniel ga je pokupio
poljupcima.
»Nema tetoviranja, samo se...«
Luce je zašutjela kada je njezino prošlo utjelovljenje nestalo u kolibi.
Trenutak potom pojavila se noseći zamotuljak od palmina lišća. Izvadila
je alatku koja je izgledala poput drvenoga češlja. Čekinje su sjajile na
suncu kao da su oštre poput igala. Daniel je legao na prostirku i gledao
Lulu kako umače češalj u veliku plitku školjku ispunjenu crnim prahom.
Lulu ga je brzo poljubila i počela.
Počela je tako što je utisnula češalj u njegovu prsnu kost. Radila je
brzo, pritiskala je duboko i brzo i svaki puta kada je pomaknula češalj
utisnula je u njegovu kožu mrlju crnoga pigmenta. Luce je počela
razabirati crtež. Prsni oklop s uzorkom sitnoga šahovskog polja. Prekrivat
će mu cijela prsa. Luce je samo jednom bila u salonu za tetoviranje, u New
Hampshireu, s Callie koja je željela malo ružičasto srce na boku. Trajalo
je kraće od minute, a Callie je cijelo vrijeme urlala. Sada je Daniel ležao
mirno, nije ni pisnuo, ni skinuo pogled s Lulu. Trajalo je dugo, a Luce je
gledala i osjećala kako joj niz leđa curi znoj.
»I? Što kažeš?« Bili ju je lako gurnuo. »Zar ti nisam obećao da ću ti
~ 93 ~
pokazati što je ljubav?«
»Da, izgledaju zaljubljeno.« Luce je slegnula ramenima. »Ali...«
»Ali, što? Imaš li pojma koliko to boli? Pogledaj ga. Tetovira se, a
izgleda kao da ga miluje nježan povjetarac.«
Luce se migoljila na grani.
»Jesam li to trebala naučiti ? Da je ljubav bol?«
»To ti meni reci«, rekao je Bili. »Možda će te iznenaditi kada čuješ, ali
dame ne luduju za Billom.«
»Htjela sam reći, ako istetoviram Danielovo ime na svoje tijelo, hoće li
to značiti da ga volim još više?«
»To je samo simbol, Luce.« Bill je ispustio promukao uzdah. »Shvaćaš
odviše doslovno. Shvati to ovako: Daniel je prvi naočit mladić kojeg je
Lulu ikada vidjela. Dok ga prije nekoliko mjeseci voda nije izbacila na
obalu, život te djevojke vrtio se oko njezina oca i nekoliko tustih
domorodaca.«
»Ona je Miranda«, rekla je Luce sjetivši se ljubavne priče iz Oluje
koju je pročitala u drugom razredu srednje na seminaru o Shakespeareu.
»Kako domišljato, Luce!« Bill je naškubio usta u znak pohvale. »Oni
su poput Ferdinanda i Mirande. Naočiti stranac doživi brodolom i završi
na njezinu žalu...«
»Pa naravno da je to Luluina prva ljubav«, promrmljala je Luce. Toga
se bojala, bila je to ista nepromišljena, automatska ljubav koja ju je
mučila u Helstonu.«
»Da«, rekao je Bili. »Nije imala izbora nego zaljubiti se u njega. Ali,
zanimljiviji je Daniel. Vidiš, nije je morao učiti kako istkati jedro ni truditi
se zadobiti povjerenje njezina oca i donijeti toliko ribe za dimljenje da
bude dovoljno za cijelu sezonu, ili moj treći primjer«, Bili je pokazao
prema ljubavnicima na plaži, »nije joj morao dopustiti da ga cijelog
istetovira, kao što je bio ondašnji običaj. Bilo bi dovoljno da ga je samo
vidjela i Lulu bi se zaljubila.«
»Čini to«, razmišljala je Luce naglas, »zato što želi zaslužiti njezinu
ljubav. U suprotnom bi samo iskoristio prokletstvo jer, bez obzira na
zatvoreni krug u kojem se nalaze, njegova je ljubav prema njoj... istinska.«
Zašto onda Luce nije bila posve uvjerena?
Daniel je sjeo. Uzeo je Lulu za ramena i počeo je nježno ljubiti.
Njegova su prsa krvarila od tetoviranja, ali činilo se kako to nijedno od
njih ne primjećuje. Njihove usne gotovo se nisu odvajale i cijelo su se
vrijeme gledali.
~ 94 ~
»Idemo«, rekla je odjednom Luce.
»Zbilja?« Bili je trepnuo i stao na granu, kao da je zaprepašten.
»Da, zbilja. Vidjela sam što sam željela i sada sam spremna ići dalje.
Odmah.« I ona je pokušala ustati, ali grana se počela ljuljati pod njom.
»Hm, dobro.« Bill ju je uzeo za ruku kako bi joj pomogao održati
ravnotežu. »Kamo?«
»Ne znam, ali požurimo.« Sunce iza njih je zalazilo i produljivalo sjene
ljubavnika na plaži. »Molim te, želim imati barem jednu lijepu uspomenu.
Ne želim je gledati kako umire.«
Bill se namrštio. Izgledao je zbunjeno, ali nije ništa rekao.
Luce nije mogla čekati. Sklopila je oči, zaželjela i pokušala dozvati
navjestitelja. Kada je opet otvorila oči vidjela je kako sjena obližnje
pasiflore dršće. Usredotočila se i svom je snagom prizivala, dok
navjestitelj nije zatreperio.
»Hajde«, rekla je škrgućući zubima.
Navjestitelj se naposljetku oslobodio, fijuknuo kroz zrak i doletio pred
nju.
»Polako sada«, rekao je Bili dok je lebdio iznad grane. »Očajavanje i
putovanje navjestiteljima ne idu zajedno. Poput kiselih krastavaca i
čokolade.« Luce je zurila u njega. »Želim reći, nemoj očajavati, mogla bi
izgubiti volju za onim što tražiš.«
»Želim otići odavde«, rekla je Luce, ali koliko god se trudila, nije
mogla oblikovati sjenu u čvrst oblik. Nije gledala ljubavnike na plaži, ali
osjećala je kako se na nebu iznad njih navlači tama. Nisu to bili kišni
oblaci. »Bille, hoćeš li mi pomoći?«
Uzdahnuo je, posegnuo za tamnom masom u zraku i privukao je k
sebi.
»Shvaćaš li da je to tvoja sjena? Ja je oblikujem, ali to je tvoj
navjestitelj i tvoja prošlost?« Luce je kimnula. »Što znači da nemaš pojma
kamo će te odvesti, a ja ti ništa ne mogu zajamčiti.« Ponovo je kimnula.
»Dobro onda.«
Trljao je navjestitelja dok nije postao tamniji, zatim je kandžom
uhvatio crnu mrlju i povukao je poput brave. Raširio se vonj plijesni i
Luce je zakašljala.
»Da, i ja sam to osjetio«, rekao je Bili. »Ovaj je star.« Pokazao je
naprijed. »Dame imaju prednost.«
POGLED S KRILA
HELSTON, ENGLESKA, 26. SRPNJA 1854.
Kada se probudio na pustoj obali Cornwalla, Danielova odjeća bila je
izblijedjela od sunca, a na obraz mu se zalijepio pijesak. Nije znao je li
lutao sam danima, tjednima ili mjesecima. Koliko god vremena prošlo,
proveo ga je kažnjavajući se za svoje pogreške.
Susret s Lucindom kod krojačke bio je tako velika pogreška, da ga je
svaki put kada se toga sjetio zaboljela duša.
Ali nije mogao prestati o tome misliti.
Njezine pune ružičaste usne izvijale su se i govorile: Čini mi se da se
poznajemo. Molim vas, čekajte.
Tako lijepo, ali i tako opasno.
Ah, zašto to nije bilo nešto manje važno? Poput kratke izjave za
vrijeme udvaranja? Tada možda ne bi bilo toliko značajno. Ali, prvi susret!
Lucinda Biscoe prvo je vidjela njega, pogrešnoga Daniela. Mogao je
ugroziti sve. Mogao je budućnost promijeniti do neprepoznadjivosti, toliko
da je Luce mogla već biti mrtva...
Ali ne, u tom se slučaju svoje Luce ne bi sjećao. Vrijeme bi sve
promijenilo i Daniel se ne bi kajao zbog toga što je njegova Luce drukčija.
Danielova prijašnja inačica zacijelo je uzvratila Lucindi Biscoe na
način koji je ispravio njegovu pogrešku. Nije se mogao sjetiti kako su
stvari počele, samo kako su završile. Ali, to nije bilo važno. Neće više
prilaziti svojem prošlom utjelovljenju kako ne bi ponovo naišao na
Lucindu i učinio još štete. Jedino je mogao povući se i čekati.
Naviknuo je na vječnost, ali sada se osjećao pakleno loše.
Daniel je izgubio osjećaj za vrijeme, pustio je da odleti prema
zvukovima oceana što se odbijao od obalu. Barem nakratko.
Lako je mogao nastaviti s potragom, samo je trebao ući u navjestitelja
i juriti za Luce do sljedećeg života koji će posjetiti. Ali, iz nekog razloga,
zaglavio je u Helstonu i čekao da život Lucinde Biscoe završi.
Kada se te večeri probudio i vidio nebo ispresijecano ružičastim
oblacima, Daniel je znao. Bila je sredina ljeta. Te će noći umrijeti. Otresao
je pijesak, a njegova uvučena krila bila su neobično osjetljiva. Sa svakim
udarom srce ga je zaboljelo.
Bilo je vrijeme.
Lucinda neće umrijeti prije nego što padne noć.
~ 84 ~
Prijašnji Daniel bit će sam u salonu Constanceovih. Posljednji će put
crtati Lucindu Biscoe. Njegovi kovčezi bit će ispred vrata, prazni, kao i
obično, osim kožne pernice, nekoliko blokova za crtanje, knjige o
promatračima i još jednog para cipela. Doista je namjeravao isploviti
sljedećeg jutra. Kakva laž!
U trenucima prije njezinih smrti, Daniel je rijetko bio iskren prema
sebi. U ljubavi je uvijek gubio razum. Svaki put se zavaravao, opijao se
njezinom prisutnošću i gubio osjećaj za stvarnost.
Vrlo se dobro sjećao kako je sve završilo. Poricao je njezinu smrt do
posljednjeg trenutka, kada ju je gurnuo na baršunaste zastore boje rubina
i ljubio do besvijesti. Tada je proklinjao sudbinu, a to je bio ružan prizor.
Još uvijek je osjećao agoniju, svježu poput žigosanja užarenim željezom.
Sjećao se i posjeta.
Čekao je suton, stajao je sam na obali i puštao vodi da ljubi njegova
bosa stopala. Sklopio je oči, raširio ruke i dopustio krilima da se silovito
rašire iz brazgotina na ramenima. Lebdjela su iza njega, podrhtavala na
vjetru i davala mu osjećaj lakoće koji mu je pružao kratkotrajni mir. U
odrazu u vodi vidio je koliko su sjajna i kako ga čine moćnim i snažnim.
Kada je bio najneutješniji odbijao je raširiti krila. Bila je to kazna
koju je sam sebi odredio. Duboko olakšanje, opipljiv nevjerojatan osjećaj
slobode koji su mu davala raširena krila činio se lažnim, poput droge. Te
večeri to si je dopustio.
Desetak metara iznad površine vode brzo je okrenuo leđa oceanu, a
krila raširio ispod sebe poput veličanstvena svjetlucava splava. Letimično
je dodirnuo površinu, snažnim zamahom krila istegnuo mišiće i kliznuo uz
valove dok tirkizna voda nije prešla u ledenoplavu. Zatim je zaronio pod
površinu. Ocean je bio hladan, ali krila su bila topla i stvarala su oko
njega mali ljubičasti krug.
Daniel je volio plivati. Zbog svježine vode, nepredvidljivih struja i
usklađenosti oceana s mjesecom. Bilo je to jedno od zemaljskih
zadovoljstava koje je doista razumio. Više od svega volio je plivati s
Lucindom. Sa svakim zamahom krila Daniel je zamišljao kako je s njim
Lucinda, kako ljupko kliže kroz vodu, kao toliko puta prije i uživa u toploj
treperavoj mjesečini.
Kada je u mračnoj noći mjesec postao blistav a Daniel se nalazio blizu
obale Rejkjavika, izletio je iz vode. Ravno gore, zamahujući krilima
silinom koja je otresla s njega hladnoću. Vinuo se u nebo, sve više i više, a
krila su šibala u zraku i tako ga u tren oka osušila. Probio se kroz debele
~ 85 ~
sive oblake, zatim se okrenuo i pod zvjezdanim rajskim prostranstvom
usporio.
Zamahivao je krilima snažnim od ljubavi, užasa i misli o njoj slobodno
i široko, a voda ispod njega mreškala se i svjetlucala poput dijamanata.
Zaletio se i nevjerojatnom brzinom poletio do otoka Faroea i preko Irskoga
mora. Preletio je Kanal svetoga Georgea i napokon se vratio u Helston.
Koliko je bilo suprotno njegovoj prirodi gledati kako djevojka koju voli
dolazi umrijeti! Ali, Daniel je morao gledati dalje od trenutka i dalje od
boli. Morao je misliti na sve Lucinde koje će doći nakon te žrtve i na
posljednju, onu za kojom je tragao, koja će zatvoriti prokleti krug.
Lucindina smrt te večeri omogućivala im je pobjedu, bio je to jedini način
da dobiju priliku.
Kada je stigao do imanja Constanceovih kuća je bila u tami, a vani je
bilo vruće i mirno. Skupio je krila i polako se spustio na južnu stranu
imanja. Odande je vidio vrt i bijeli krov paviljona. Šljunčanu stazu kojom
je nekoliko trenutaka prije trebala proći, nakon što se iskrala iz očeve
kuće kada su svi zaspali, osvjetljavala je mjesečina. Njezina spavaćica bila
je prekrivena dugim crnim ogrtačem, a stid zaboravljen dok mu se žurila
ususret.
U salon ju je privukla svjetlost svijećnjaka. Zastori su bili djelomično
razmaknuti. Dovoljno kako bi Daniel mogao proviriti bez opasnosti da
bude viđen.
Spustio se do prozora salona na drugom katu velike kuće i lagano
zamahivao krilima. Lebdio je poput uhode.
Je li ona uopće bila tu? Polako je ispustio uzdah, dopustio krilima da
se napune zrakom i naslonio lice na staklo.
Ondje je bio samo Daniel. Nalazio se u kutu i žustrim pokretima
crtao. Prijašnji Daniel izgledao je iscrpljeno i očajno. Dobro se sjećao kako
se osjećao dok je pogledavao na crni sat na zidu i očekivao je svakog
trenutka. Bio je toliko zaprepašten kada mu se tiho prikrala, gotovo
skrivena iza zastora.
Opet se zaprepastio kada je to ponovila.
Te noći njezina ljepota nadmašila je njegova najluđa očekivanja. Kao i
svake noći. Obraza zažarenih od ljubavi koju je osjećala ali nije razumjela.
Crne kose koja je ispadala iz duge, sjajne pletenice. Njezina spavaćica bila
je prekrasno prozirna, poput paučine što je lagano prekrivala prekrasno
tijelo. Baš tada je prijašnji Daniel ustao i okrenuo se. Kada je vidio ispred
~ 86 ~
sebe tu ljepotu, na njegovu licu ocrtala se bol. Da je mogao, Daniel bi
pomogao prijašnjem sebi da to lakše prebrodi. Ali, sve što je mogao bilo je
čitati mu s usana.
Što ćeš ti tu?
Luce se približila, a obrazi su joj bili rumeni. Kretali su se poput
magneta, u jednom trenutku privlačila ih je sila snažnija od njih, u
drugome ih gotovo jednako toliko odbijala.
Daniel je lebdio pored prozora i patio.
Nije mogao gledati, ali morao je.
Okijevajući posegnuli su jedno za drugim i dodirnuli se. Odmah su
postali željni i strastveni. Nisu se ljubili, samo su razgovarali. Kada su im
se usne i duše gotovo dodirivale oko njih se stvorila sjajna, jasna, bijela i
vrela aura koje nisu bili svjesni.
Tome Daniel nikad prije nije svjedočio izvana.
Je li za time Luce tragala? Za vidljivim dokazom njihove ljubavi?
Za Daniela, njihova je ljubav bila dio njega koliko i krila. Ali, za Luce
je bilo drukčije. Nije znala koliko je veličanstvena njihova ljubav. Samo
njezinu vatrenom svršetku.
Svaki trenutak bio bi posvemašnje otkrivenje.
Naslonio je obraz na staklo i uzdahnuo.
Prijašnji se Daniel slamao, gubio je odlučnost koja je od početka bila
samo krinka. Premda je spremio kovčege, otići je morala Lucinda.
Sada ju je prijašnji Daniel uzeo u naručje. Daniel je čak kroz prozor
mogao osjetiti sočni, slatki miris njezine kože. Samome sebi je zavidio dok
je njegova prijašnja inačica ljubila njezin vrat i milovala joj leda. Njegova
želja bila je toliko snažna da je mogla razbiti prozor, ali obuzdao ju je.
Ah, razvuci to malo, pokušavao je utjecati na prošloga sebe. Produži.
Još je jednom poljubi. Još je jednom dodirni prije nego što se soba zatrese i
navjestitelji počnu drhtati u svojim sjenama.
Staklo pod njegovim obrazom postalo je toplo. Počelo je.
Želio je zažmiriti, ali nije mogao. Luce se u naručju prijašnjega
Daniela previjala od bolova. Lice joj se izobličilo. Podignula je pogled i
razrogačila oči kada je na stropu vidjela sjene kako plešu. Za nju je bilo
previše čak i djelomično shvaćanje.
Kriknula je.
I buknula u svjetleću vatrenu kulu.
Prijašnjeg je Daniela udar odbacio uza zid. Pao je i ostao ležati
sklupčan poput sjene. Zagnjurio je lice u sag i tresao se.
~ 87 ~
Daniel je zaprepašteno promatrao kako se vatra penje po zidovima i
zraku. To prije nije vidio. Vatra je cvrčak poput umaka u vreloj posudi,
zatim je nestala bez traga.
Čudesno. Svaki centimetar Danielova tijela bridio je. Da prijašnjega
Daniela taj prizor nije posve smlavio, možda bi Luncindinu smrt smatrao
gotovo lijepom.
Prijašnji Daniel polako je ustao. Otvorio je usta, a njegova krila naglo
su se raširila iz crnoga sakoa i zauzela većinu sobe. Podignuo je šake
prema nebu i zaurlao. Daniel to više nije mogao podnijeti. Krilom je razbio
prozor, krhotine stakla odletjele su u noć. Zatim je proletio kroz oštru
pukotinu.
»Što ćeš ti tu?« zaprepastio se prijašnji Daniel, obraza izbrazdanih
suzama. U golemome salonu jedva je bilo mjesta za obojicu i njihova
raširena krila. Skupili su ramena što su više mogli kako se krila ne bi
dodirnula. Znali su koliko je to opasno.
»Gledao sam«, rekao je Daniel.
»Ti si... što? Vratio si se kako bi gledao?« Prijašnji Daniel raširio je
ruke i krila. »I jesi li vidio što si želio?« Bilo je bolno jasno koliko je duboko
patio.
»To se moralo dogoditi, Daniele.«
»Ne laži mi. Da se nisi usudio! Zar si se vratio jer ti je Cam to rekao?«
»Ne!« Daniel je gotovo vikao na prijašnjega sebe. »Slušaj me, u bliskoj
budućnosti dobit ćemo priliku promijeniti igru. Nešto se promijenilo i
stvari su drukčije. Tada ćemo moći zaustaviti neprestano ponavljanje. A
Lucinda će napokon moći...«
»Prekinuti krug?« šapnuo je prijašnji Daniel.
»Da.« Daniel je osjetio vrtoglavicu. Dva Daniela u sobi bilo je previše.
Bilo je vrijeme da krene. »Trebat će vremena«, upozorio ga je, prišao
prozoru i okrenuo mu leda. »Ali, nemoj se prestati nadati.«
Zatim je kliznuo kroz razbijeni prozor. Kada se vinuo u nebo i duboko
u sjene i noć, u mislima su mu odjekivale njegove riječi nemoj se prestati
nadati.
~ 88 ~
Deveto poglavlje
LETIMO DALJE
TAHITI, FRANCUSKA POLINEZIJA, 11. PROSINCA 1775.
Luce se našla na gredi punoj iverja. Pokušavala je održati ravnotežu.
Greda se malo pomaknula lijevo i zaškripala, zatim se vrlo polako
pomaknula desno i ponovo zaškripala. Greda se ljuljala neprestano i
ujednačeno kao da je pričvršćena za vrlo kratko klatno. Vruć vjetar šibao
je kosom njezino lice i otpuhao joj služinsku kapu s glave. Greda ispod nje
ponovo se zaljuljala, a ona se okliznula. Pala je na gredu i jedva je uspjela
obuhvatiti prije nego što je pala...
Gdje se nalazila? Ispred nje je bilo beskrajno plavetnilo vedroga neba.
Tamnija boja vjerojatno je označivala obzor. Pogledala je dolje.
Nalazila se nevjerojatno visoko.
Iz vode, tridesetak metara ispod nje stršio je nabubren štap iz drvene
palube. Ah. Bio je to jarbol. Luce je sjedila na glavnom križu jarbola vrlo
velike jedrilice.
Vrlo velike olupine jedrilice, u blizini otoka crne obale.
Pramac je bio razbijen. Snažno je udario u niz vulkanskih stijena
oštrih poput britve, koje su ga smrskale u prah. Glavno jedro bilo je
razderano, dronjci žutosmedeg platna lepršali su na vjetru. Jutarnji zrak
mirisao je na oluju, ali brod je bio takva olupina da joj se činilo kako se tu
nalazi već godinama.
Svaki put kad su valovi pohrlili na obalu od crnoga pijeska, iz
pukotina u stijenama voda je prsnula desetak metara uvis. Valovi su
njihali olupinu i jarbol za koji se Luce grčevito držala, toliko snažno da je
mislila kako će joj postati mučno.
Kako će sići? Kako će doći do obale?
»Vidi tko se spustio poput ptice na granu?« Billov glas prolomio se
ponad buke valova. Pojavio se na udaljenom vrhu jarbola natrulog broda i
hodao raširenih ruku kao po cirkuskoj žici.
»Gdje smo?« Luce je bila odviše uplašena da bi se naglo pomaknula
Bili je duboko udahnuo.
»Zar ne znaš? Na sjevernoj obali Tahitija.« Skočio je pored Luce,
zabacio zdepaste noge, protegnuo kratke sive ruke i prekrižio ruke iza
glave. »Zar nije kao u raju?«
»Mislim da ću povratiti.«
»Gluposti. Samo moraš otkriti svoje morske noge.«
~ 89 ~
»Kako smo došli...« Luce je letimično pogledala oko sebe tražeći
navjestitelja. Nije vidjela nijednu sjenu, samo beskrajno plavetnilo
vedroga neba.
»Ja sam se pobrinuo za logistiku. Zamisli da sam tip iz putničke
agencije, a ti si na godišnjem!«
»Nismo na godišnjem, Bille.«
»Nismo? Mislio sam kako govorimo o Velikoj ljubavnoj turneji«,
protrljao je čelo, a s tjemena se raspršila kremena prhut. »Jesam li
pogrešno shvatio?«
»Gdje su Lucinda i Daniel?«
»Čekaj.« Lebdio je u zraku ispred Luce. »Ne zanima te malo
povijesti?«
Luce se nije obazirala na njega. Pomaknula se prema jarbolu. Pružila
je nogu i nesigurno stala na najviši klin koji je virio iz jarbola.
»Zar ne želiš da ti barem pomognem?«
Susprezala je disanje i pokušavala ne gledati dolje dok joj je noga već
treći put kliznula s drvenoga klina. Naposljetku je progutala, posegnula i
uhvatila Billa za grubu i hladnu kandžu koju joj je pružao. Kad ga je
uhvatila za ruku, povukao ju je prema sebi, zatim s jarbola. Cičala je dok
joj je vlažni vjetar šibao lice i podizao lepršave skute do struka. Čvrsto je
sklopila oči, mislila je kako će propasti kroz trulu palubu.
Ali, nije.
Čula je truuus i osjetila kako joj se tijelo zaustavlja u zraku. Otvorila
je oči. Billova zdepasta krila raširila su se i uhvatila vjetar. Držao ju je
jednom rukom i polako nosio na obalu. Bio je čudesno spretan i lagan.
Luce je iznenađeno shvatila kako se opušta. Osjećaj letenja postao joj je
prirodan.
Daniel. Kada je osjetila kako leti, svladala ju je bol za njim. Čuti
njegov glas, okusiti njegove usne, Luce je mogla misliti samo o tome. Sto
bi dala da je mogla biti u njegovu naručju! Daniel kojeg je srela u
Helstonu, koliko god bio sretan što ju je vidio, nije ju doista poznavao. Ne
kao njezin Daniel. Gdje je sada bio ?
»Je li ti bolje?« pitao je Bili.
»Zašto smo tu?« pitala je Luce dok su letjeli iznad oceana. Voda je bila
toliko čista da je vidjela kako se ispod površine kreću tamnoplave sjene,
golema jata riba koja su spretno plivala uz obalu.
»Vidiš onu palmu?« Bili je pokazao slobodnom kandžom. »Najvišu,
treću od pukotine u pješčanom sprudu?« Luce je kimnula i žmirnula.
~ 90 ~
»Ondje je tvoj otac iz ovoga života izgradio kolibu. Najljepšu na plaži!« Bili
je zakašljao. »Zapravo, jedinu na plaži. Britanci još nisu otkrili ovu stranu
otoka. Kada tvoj otac otide pecati, ti i Daniel imate mjesto gotovo posve za
sebe.«
»Daniel i ja... živjeli smo tu... zajedno?«
S rukom u ruci i s otmjenošću dvaju plesača u figuri pas de deux,
Luce i Bill dodirnuli su obalu. Luce je bila zahvalna i malo zaprepaštena s
kakvom ju je lakoćom spustio s jarbola, ali čim se našla na čvrstome tlu
izvukla je ruku iz njegovih prljavih kandži i obrisala je o pregaču.
Bilo je pusto, ali lijepo. Kristalno čisti ocean dodirivao je neobično
lijepe plaže od crnoga pijeska. Palme i naranče, teške od jarkonarančastih
plodova, nadvijale su se nad obalu. Iza krošnji iz rosne prašume uzdizale
su se niske planine s vodopadima. Vjetar nije bio snažan, ali bio je
ispunjen teškim mirisom hibiskusa. Bilo joj je teško zamisliti da tu
provede godišnji, a kamoli cijeli život.
»Ti si tu živjela.« Bili je krenuo uz vijugavu obalu i u tamnome pjesku
ostavljao male otiske kanždi. »Tvoj tata i još deset domorodaca koji su
živjeli na udaljenosti koja se mogla prijeći kanuom zvali su te... pa, nešto
kao Lulu.«
Luce je do tada žustro koračala kako bi održala korak. Podignula je
suknje i podsuknje koje su u Helstonu bile služinska odora kako se ne bi
vukle po pijesku. Zastala je i napravila grimasu.
»Što je?« rekao je Bili. »Baš je slatko, Lulu. Lulululululu.«
»Prekini.«
»U svakom slučaju, Daniel je bio neka vrsta odmetnika i istraživača.
Vidiš onaj brod? Tvoj superdečko ukrao ga je s osobnoga mola kralja
Georgea III.« Letimično je pogledao olupinu. »Ali, kapetanu Blighu i
njegovoj pobunjeničkoj posadi trebat će još nekoliko godina da nađu
Daniela, a tada ćeš već... znaš.«
Luce je progutala. Daniel će otići prije toga, zato što će Luanda već
odavno biti mrtva.
Došli su do male čistine između palmi. Između oceana i kopnenog
slatkovodnog jezerca tekla je vijugava slankasta rijeka. Znoj je smočio
Luceine podsuknje. Razmišljala je o tome da svuče haljinu koja ju je
gušila i zaroni u ocean.
»Koliko imam vremena s Lulu?« pitala je. »Prije nego što se dogodi
ono.«
Bill je podignuo ruke.
~ 91 ~
»Mislio sam kako samo želiš dokaz da je tvoja i Danielova ljubav
iskrena.«
»Želim.«
»Za to ti neće trebati više od deset minuta.«
Došli su do kratke staze obrubljene orhidejama koja je vodila do još
jedne netaknute plaže. Uz svijetloplavu vodu stajala je kolibica slamnata
krova. Palme iza kolibe zašuštale se.
Bili je skočio s njezina ramena i lebdio u zraku.
»Pogledaj.« Kamenom je kanždom pokazao prema palmi.
Luce je zaprepašteno promatrala kako se iz visoke paprati koja je
rasla uz stablo što se treslo pojavljuju stopala. Djevojka koja je bila
odjevena samo u tkanu suknju i golemi cvjetni vijenac bacila je četiri
dlakava smeđa kokosova oraha na plažu i zatim brzo sišla niz čvornato
deblo.
Kosa joj je bila duga i raspuštena, tamni pramenovi odbijali su
dijamantnu sunčevu svjetlost. Luce je znala kakav je to osjećaj kad joj
valovita kosa škaklja ruke i pada do struka. Sunce je Luluinu kožu
pretvorilo u tamnu zlatnosmedu, tamniju nego što je Luceina koža ikada
bila čak i kada je cijelo ljeto provela na plaži u Biloxiju kod bake. Njezino
lice i ruke bili su ukrašeni tamnim, geometrijskim tetovažama. Bila je to
istodobno posve neprepoznatljiva i posve jednaka Luce.
»Opa«, šapnula je Luce, a Bill ju je povukao iza stabla s ljubičastim
cvjetovima. »Hej, uh! Što to radiš?«
»Vodim te na sigurniji vidikovac.« Bili ju je ponovo povukao gore sve
dok se nisu uzdigli iznad krošanja. Kada su izašli iz krošnji, odveo ju je na
visoku i čvrstu granu, odakle je mogla vidjeti cijelu plažu.
»Lulu!«
Glas je prodro kroz Luceinu kožu i ravno do srca. Danielov glas. Zvao
ju je. Želio ju je. Trebao ju je. Luce se primaknula privučena zvukom. Nije
ni zamijetila kako je počela ustajati s grane kao da može prijeći preko
krošnji i odletjeti prema njemu, dok je Bili nije uhvatio za lakat.
»Baš sam zato dovukao tvoje popaa* dupe ovamo. Ne obraća se tebi,
nego njoj.«
»Ah.« Luce se teško skljokala natrag. »Naravno.«
Djevojka s kokosovim orasima, Lulu, trčala je po crnome pijesku. A
__________________________________
*popaa na jeziku domorodaca znači turist ili izgorjeli (zbog svijetle kože koja na suncu
lako izgori)
~ 92 ~
prema njoj je trčao Daniel. Nije imao košulju, bio je prekrasno preplanuo i
mišićav, odjeven samo u kratke tamnoplave hlače koje su na rubovima
bile pohabane. Njegova koža svjetlucala je od morske vode iz koje je netom
izronio. Bosim je stopalima udarao po pijesku. Luce je zavidjela vodi i
pijesku. Zavidjela je svemu što je došlo u dodir s Danielom, dok je ona
zaglavila na drvetu. Najviše je zavidjela svojem prošlom utjelovljenju.
Dok je trčao prema Lulu, Daniel je izgledao sretnije i spontanije nego
što ga je Luce ikada vidjela. Poželjela je zaplakati. Došao je do nje. Lulu
ga je zagrlila, a on ju je obujmio i zavrtio u zraku. Zatim ju je spustio na
tlo i obasuo poljupcima. Ljubio joj je vrhove prstiju, ruke sve do ramena,
zatim vrat i usta.
Bili se naslonio Luce na rame.
»Probudi me kad postane zanimljivo«, rekao je i zijevnuo.
»Razvratniče!« Poželjela ga je udariti, ali nije ga željela dodirnuti.
»Hoću reći, kada počne tetoviranje, šašavice. Volim tetovaže, dobro?«
Kada je Luce ponovo pogledala prema plaži, Luce je vodila Daniela
prema tkanoj prostirci koja je ležala na pijesku nedaleko od kolibe. Daniel
je izvadio kratku mačetu koju je držao iza pojasa i zasjekao kokosov orah.
Nakon nekoliko rezova uspio je odrezati vrh, zatim je dodao orah Lulu.
Ona je pohlepno pila, a mlijeko joj je kapalo s usana. Daniel ga je pokupio
poljupcima.
»Nema tetoviranja, samo se...«
Luce je zašutjela kada je njezino prošlo utjelovljenje nestalo u kolibi.
Trenutak potom pojavila se noseći zamotuljak od palmina lišća. Izvadila
je alatku koja je izgledala poput drvenoga češlja. Čekinje su sjajile na
suncu kao da su oštre poput igala. Daniel je legao na prostirku i gledao
Lulu kako umače češalj u veliku plitku školjku ispunjenu crnim prahom.
Lulu ga je brzo poljubila i počela.
Počela je tako što je utisnula češalj u njegovu prsnu kost. Radila je
brzo, pritiskala je duboko i brzo i svaki puta kada je pomaknula češalj
utisnula je u njegovu kožu mrlju crnoga pigmenta. Luce je počela
razabirati crtež. Prsni oklop s uzorkom sitnoga šahovskog polja. Prekrivat
će mu cijela prsa. Luce je samo jednom bila u salonu za tetoviranje, u New
Hampshireu, s Callie koja je željela malo ružičasto srce na boku. Trajalo
je kraće od minute, a Callie je cijelo vrijeme urlala. Sada je Daniel ležao
mirno, nije ni pisnuo, ni skinuo pogled s Lulu. Trajalo je dugo, a Luce je
gledala i osjećala kako joj niz leđa curi znoj.
»I? Što kažeš?« Bili ju je lako gurnuo. »Zar ti nisam obećao da ću ti
~ 93 ~
pokazati što je ljubav?«
»Da, izgledaju zaljubljeno.« Luce je slegnula ramenima. »Ali...«
»Ali, što? Imaš li pojma koliko to boli? Pogledaj ga. Tetovira se, a
izgleda kao da ga miluje nježan povjetarac.«
Luce se migoljila na grani.
»Jesam li to trebala naučiti ? Da je ljubav bol?«
»To ti meni reci«, rekao je Bili. »Možda će te iznenaditi kada čuješ, ali
dame ne luduju za Billom.«
»Htjela sam reći, ako istetoviram Danielovo ime na svoje tijelo, hoće li
to značiti da ga volim još više?«
»To je samo simbol, Luce.« Bill je ispustio promukao uzdah. »Shvaćaš
odviše doslovno. Shvati to ovako: Daniel je prvi naočit mladić kojeg je
Lulu ikada vidjela. Dok ga prije nekoliko mjeseci voda nije izbacila na
obalu, život te djevojke vrtio se oko njezina oca i nekoliko tustih
domorodaca.«
»Ona je Miranda«, rekla je Luce sjetivši se ljubavne priče iz Oluje
koju je pročitala u drugom razredu srednje na seminaru o Shakespeareu.
»Kako domišljato, Luce!« Bill je naškubio usta u znak pohvale. »Oni
su poput Ferdinanda i Mirande. Naočiti stranac doživi brodolom i završi
na njezinu žalu...«
»Pa naravno da je to Luluina prva ljubav«, promrmljala je Luce. Toga
se bojala, bila je to ista nepromišljena, automatska ljubav koja ju je
mučila u Helstonu.«
»Da«, rekao je Bili. »Nije imala izbora nego zaljubiti se u njega. Ali,
zanimljiviji je Daniel. Vidiš, nije je morao učiti kako istkati jedro ni truditi
se zadobiti povjerenje njezina oca i donijeti toliko ribe za dimljenje da
bude dovoljno za cijelu sezonu, ili moj treći primjer«, Bili je pokazao
prema ljubavnicima na plaži, »nije joj morao dopustiti da ga cijelog
istetovira, kao što je bio ondašnji običaj. Bilo bi dovoljno da ga je samo
vidjela i Lulu bi se zaljubila.«
»Čini to«, razmišljala je Luce naglas, »zato što želi zaslužiti njezinu
ljubav. U suprotnom bi samo iskoristio prokletstvo jer, bez obzira na
zatvoreni krug u kojem se nalaze, njegova je ljubav prema njoj... istinska.«
Zašto onda Luce nije bila posve uvjerena?
Daniel je sjeo. Uzeo je Lulu za ramena i počeo je nježno ljubiti.
Njegova su prsa krvarila od tetoviranja, ali činilo se kako to nijedno od
njih ne primjećuje. Njihove usne gotovo se nisu odvajale i cijelo su se
vrijeme gledali.
~ 94 ~
»Idemo«, rekla je odjednom Luce.
»Zbilja?« Bili je trepnuo i stao na granu, kao da je zaprepašten.
»Da, zbilja. Vidjela sam što sam željela i sada sam spremna ići dalje.
Odmah.« I ona je pokušala ustati, ali grana se počela ljuljati pod njom.
»Hm, dobro.« Bill ju je uzeo za ruku kako bi joj pomogao održati
ravnotežu. »Kamo?«
»Ne znam, ali požurimo.« Sunce iza njih je zalazilo i produljivalo sjene
ljubavnika na plaži. »Molim te, želim imati barem jednu lijepu uspomenu.
Ne želim je gledati kako umire.«
Bill se namrštio. Izgledao je zbunjeno, ali nije ništa rekao.
Luce nije mogla čekati. Sklopila je oči, zaželjela i pokušala dozvati
navjestitelja. Kada je opet otvorila oči vidjela je kako sjena obližnje
pasiflore dršće. Usredotočila se i svom je snagom prizivala, dok
navjestitelj nije zatreperio.
»Hajde«, rekla je škrgućući zubima.
Navjestitelj se naposljetku oslobodio, fijuknuo kroz zrak i doletio pred
nju.
»Polako sada«, rekao je Bili dok je lebdio iznad grane. »Očajavanje i
putovanje navjestiteljima ne idu zajedno. Poput kiselih krastavaca i
čokolade.« Luce je zurila u njega. »Želim reći, nemoj očajavati, mogla bi
izgubiti volju za onim što tražiš.«
»Želim otići odavde«, rekla je Luce, ali koliko god se trudila, nije
mogla oblikovati sjenu u čvrst oblik. Nije gledala ljubavnike na plaži, ali
osjećala je kako se na nebu iznad njih navlači tama. Nisu to bili kišni
oblaci. »Bille, hoćeš li mi pomoći?«
Uzdahnuo je, posegnuo za tamnom masom u zraku i privukao je k
sebi.
»Shvaćaš li da je to tvoja sjena? Ja je oblikujem, ali to je tvoj
navjestitelj i tvoja prošlost?« Luce je kimnula. »Što znači da nemaš pojma
kamo će te odvesti, a ja ti ništa ne mogu zajamčiti.« Ponovo je kimnula.
»Dobro onda.«
Trljao je navjestitelja dok nije postao tamniji, zatim je kandžom
uhvatio crnu mrlju i povukao je poput brave. Raširio se vonj plijesni i
Luce je zakašljala.
»Da, i ja sam to osjetio«, rekao je Bili. »Ovaj je star.« Pokazao je
naprijed. »Dame imaju prednost.«
8 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 6:58 pm
Margita
Administrator
PRUSKA, 7. SIJEČNJA 1758.
Na Lucein nos pala je snježna pahuljica.
Zatim još jedna i još jedna dok zrak nije ispunio roj pahuljica i dok je
nije obavila bjelina i hladnoća. Duboko je izdahnula i oblačić iz njezinih
usta se smrznuo.
Na neki način znala je da će završiti tu, premda nije bila sigurna gdje
je to. Znala je samo da je popodnevno nebo tamno od snažne oluje i da je
snijeg promočio njezine crne kožne čizme, da joj štipa nožne prste i da je
hladnoća prožima do kosti.
Išla je na svoj pogreb.
Čim je izašla iz navjestitelja osjetila je hladnoću, nemilosrdnu poput
leda. Bila je na ulazu u groblje prekriveno snijegom. Iza nje se nalazila
cesta obrubljena drvoredom, a gole su grane stršale prema olovnom nebu.
Ispred nje nalazio se malen brežuljak prekriven snijegom, a iz bjeline su
se dizali križevi i nadgrobni spomenici, poput iskrivljenih i prljavih zuba.
Metar ili dva iza nje netko je zazviždao.
»Jesi li sigurna da si spremna?« Bio je to Bili. Zvučao je kao da je
ostao bez daha i kao da ju je tek tada sustigao.
»Jesam.« Cvokotala je. Nije se okrenula dok joj Bili nije došao do
ramena.
»Izvoli«, rekao je i pružio joj ogrtač od crnoga nerca. »Mislio sam da ti
je možda hladno.«
»Gdje si...?«
»Ukrao sam ga ženskoj koja se vraćala kući s tržnice. Ne brini,
dovoljno je prirodno podstavljena.«
»Bille!«
»Hej, potreban ti je!« slegnuo je ramnima. »Nosi ga sa srećom.«
Ovio joj je debeli ogrtač oko ramena, a ona ga je povukla uza se. Bio je
nevjerojatno mek i topao. Preplavio ju je val zahvalnosti, ispružila je ruku
i uzela njegovu kandžu, ne mareći što je ljepljiva i hladna.
»Dobro«, rekao je Bili i stisnuo joj ruku. Luce je na trenutak osjetila
neobičnu toplinu u jagodicama. Ali nestala je, a Billove kamene kandže
ponovo su bile hladne poput leda. Duboko je uzdahnuo. Bio je napet. »Hm.
Uh. U Pruskoj smo. Sredina je osamnaestog stoljeća. Živiš u malome selu
na obali rijeke Handel. Jako lijepo mjestašce.« Pročistio je grlo i ispljunuo
veliku količinu pljuvačke, zatim je nastavio. »Trebao sam reći, tu si
živjela. Zapravo si već... pa...«
»Bille?« okrenula je glavu i pogledala ga. Pogrbio se na njezinu
~ 96 ~
ramenu. »U redu je«, rekla je nježno. »Ne moraš objašnjavati. Pusti me da,
znaš, osjetim.«
»Tako je vjerojatno najbolje.«
Dok je Luce nijemo prolazila kroz vrata groblja, Bili je ostao iza nje.
Sjeo je na vrh nadgrobnog spomenika prekrivenog lišajem, prekrižio noge
i počeo čistiti prljavštinu ispod kandži. Luce je stavila šal na glavu kako bi
što bolje sakrila lice.
Ispred nje su se nalazili ožalošćeni, odjeveni u crno i turobni. Stisnuti
jedni uz druge, izgledali su poput hrpe tuge. Samo jedna osoba stajala je
iza skupine. Gola plavokosa glava bila je spuštena. Daniela nitko nije
gledao, niti mu se obraćao. Luce nije znala je li mu to smetalo ili mu je
tako bilo draže.
Prišla je skupini s leđa, a pogreb se bližio kraju. Na ravnoj sivoj
nadgrobnoj ploči bilo je ugravirano ime. Lucinda Müller. Dječak, ne stariji
od dvanaest, tamne kose i blijeda lica izbrazdana suzama pomagao je ocu,
njezinu ocu iz prošloga života, baciti prvu lopatu zemlje.
Ti su muškarci zacijelo bili povezani s njezinim prošlim
utjelovljenjem. Zacijelo su je voljeli. Žene i djeca su plakali. Zacijelo je i
njima Lucinda Müller nešto značila. Možda im je značila sve.
Ali, Luce Price te ljude nije poznavala. Kada je shvatila da joj ništa ne
znače, premda im je na izobličenim licima vidjela bol, pomislila je kako je
bešćutna i čudna. Samo je za Daniela doista marila, njemu je poželjela
potrčati, a od njega se morala držati podalje. Nije plakao. Nije čak ni zurio
u njezin grob poput ostalih. Prekrižio je ruke i gledao u daljinu, ne u nebo,
nego preda se. U jednom trenutku njegove su oči bile ljubičaste, u drugom
sive.
Kada su članovi obitelji bacili nekoliko hrpica zemlje na lijes i tlo
prekrili cvijećem, razdvojili su se i nesigurnim koracima vratili na glavnu
cestu. Bilo je gotovo.
Samo je Daniel ostao. Nepokretan kao da je mrtav.
I Luce je ostala, skrivena iza niskoga nadgrobnog spomenika malo
dalje i gledala što će učiniti.
Bio je sumrak. Bili su sami na groblju. Daniel je kleknuo pored
Lucindina groba. Snijeg je padao na groblje i Luce, debele pahulje mrsile
su joj trepavice i močile vrh nosa. Sva napeta, stajala je pored nadgrobnog
spomenika.
Hoće li izgubiti razum? Hoće li zariti nokte u zemlju, lupati po
nadgrobnoj ploči i sklupčati se ondje dok mu ne presahnu suze? Nije
~ 97 ~
vjerovala da je miran kako je izgledao. To nije bilo moguće, bila je to samo
maska. Ali, Daniel jedva da je pogledao grob. Legao je na bok i sklopio oči.
Luce je zurila. Bio je toliko miran, prekrasan. Sklopljenih očiju, bio je
slika nepomućena mira. Nekoliko je minuta stajala napola zaljubljena,
napola zbunjena, dok se nije toliko smrznula da je morala protrljati ruke i
zatoptati nogama kako bi se ugrijala.
»Što radi?« šapnula je naposljetku.
Bili se pojavio iza nje i zalepršao krilima pored njezina ramena.
»Čini se kao da spava.«
»Ali, zašto? Nisam znala da anđeli spavaju... ?
»Ne moraju spavati. Ali mogu ako žele. Uvijek nakon što umreš
Daniel danima spava.« Bili je zabacio glavu, kao da se sjetio nečega
neugodnog. »Dobro, ne uvijek. Većinom. Zacijelo je strašno izgubiti osobu
koju voliš. Možeš li ga zbog toga kriviti?«
»N-na neki način, da«, zamucala je Luce. »Plamen proguta mene.«
»A on ostane sam. Vječno pitanje glasi: što je gore?«
»Ali, ne izgleda ni kao da je tužan. Na pogrebu je izgledao kao da se
dosađuje. Da sam na njegovu mjestu, ja bih... ja bih...«
»Što bi ti?«
Luce se približila grobu i stala tik pored svježe 'zemlje. Ispod je ležao
lijes.
Njezin lijes.
Od te pomisli prožela ju je jeza. Kleknula je i položila ruke na zemlju.
Bila je vlažna, tamna i posve ledena. Zakopala je ruke u zemlju. Gotovo
odmah su se smrznule, ali nije marila, bol je bila dobrodošla. Željela je da
to učini i Daniel, da uroni ruke u zemlju i potraži njezino tijelo. Da poludi
od želje za njom i oživi je u svome naručju.
Ali, on je samo spavao, toliko beživotno da nije ni osjetio kako Luce
kleči pored njega. Željela ga je dodirnuti, probuditi ga, ali nije znala što
mu reci kad otvori oči.
Umjesto toga grebla je po blatnoj zemlji dok se cvijeće, tako uredno
položeno nije rapršilo i slomilo, dok prekrasni ogrtač od crnoga nerca nije
bio mokar i njezino lice i ruke prekriveni blatom. Kopala je i kopala,
bacala zemlju pored sebe, posezala je sve dublje za mrtvom sobom. Do boli
je čeznula osjetiti povezanost.
Njezini su prsti konačno udarili u nešto čvrsto. Drveni poklopac
lijesa. Sklopila je oči i čekala bljesak poput onoga u Moskvi, čekala je
sjećanja koja su je preplavila kada je dodirnula vrata napuštene crkve i
~ 98 ~
osjetila Luškin život.
Ništa.
Samo praznina. Osamljenost. Bijeli vjetar koji zavija.
A Daniel je spavao, nedostupan.
Klečala je i jecala. O mrtvoj djevojci nije znala ništa. Osjećala je da
nikada neće doznati.
»Ju-hu«, rekao je blago Bill s njezina ramena. »Unutra nisi ti, znaš?«
»Što?«
»Razmisli o tome. Unutra nisi ti. Ako i jesi, onda si mrvica pepela.
Nisi imala tijelo koje su mogli pokopati, Luce.«
»Zbog vatre. Ah. Ali, zašto su onda...?« pitala je, zatim se prekinula.
»Tako je željela moja obitelj.«
»Strogi ste luterani«, kimnuo je Bili. »Već cijelo stoljeće svi Mülleri
imaju grobnicu na ovome groblju. Tako i tvoje prošlo utjelovljenje. Samo
što ispod nema ničega. Ili gotovo ničega. Tvoja omiljena haljina. Lutka iz
djetinjstva. Tvoj primjerak Biblije. Takve stvari.«
Luce je progutala. Nije bilo čudno što se osjećala tako praznom. »Zato
Daniel nije gledao u grob.«
»Jedino on zna da je tvoja duša drugdje. Ostao je samo zato što ga to
mjesto podsjeća na tebe.« Bili je bio tako blizu Danielu da mu je
mahanjem krila razbarušio kosu. Luce je Billa gotovo odgurnula.
»Pokušat će spavati dok se tvoja duša ne smjesti na drugo mjesto. Dok ne
nađe svoje sljedeće utjelovljenje.«
»Koliko to traje?«
»Nekada nekoliko sekundi, nekada godinama. Ali, neće spavati
godinama. Premda bi tako vjerojatno najviše želio.«
Daniel se pomaknuo, a Luce je poskočila. Pomaknuo se pod snježnim
pokrivačem. S usana mu je pobjegao urlik smrtne boli.
»Što se događa?« pitala je Luce. Pala je na koljena i posegnula za
njim.
»Nemoj ga buditi«, rekao je Bili brzo. »Ima noćne more, ali za njega je
to bolje nego biti budan. Dok se tvoja duša ne smjesti u novi život, za
Daniela je život mučenje.«
Luce se kolebala između želje da ga probudi i olakša mu bol i želje da
razumije kako će mu nakon što ga probudi biti još teže.
»Kao što sam rekao, povremeno ima nešto poput nesanice... a tada
postaje zbilja zanimljivo. Ali, to ne želiš vidjeti. Ne.«
»Želim«, rekla je i sjela. »Što se tada događa?«
~ 99 ~
Billovi mesnati obrazi dva puta su se trznuli, kao da su se zaglavili.
»Pa, hm, često su u blizini i drugi pali anđeli«, rekao je izbjegavajući
njezin pogled. »Dođu kako bi ga, znaš, bodrili.«
»Vidjela sam ih u Moskvi. Ali, nisi o tome govorio. Nešto si prešutio.
Što se događa kada...?«
»Te živote ne želiš vidjeti, Luce. Ta njegova strana...«
»Ta njegova strana me voli, zar ne? Čak i ako je mračna, loša i
uznemirujuća, moram je vidjeti. U suprotnom neću moći razumjeti kroza
što prolazi.«
Bili je uzdahnuo.
»Gledaš me kao da ti je potrebno moje dopuštenje. Tvoja prošlost
pripada tebi.«
Luce je već bila na nogama. Pogledom je pretraživala groblje dok iza
svojeg nadgrobnog spomenika nije ugledala malu sjenu.
To! To joj treba. Luce je zapanjila vlastita sigurnost. To se nikad prije
nije dogodilo. Na prvi pogled sjena se nije razlikovala od drugih koje je
nespretno prizvala u šumi Shorelinea. Ali, Luce je u njoj vidjela nešto.
Nije to bio prizor odredišta, nego neobičan srebrn sjaj koji je govorio kako
će je taj navjestitelj odvesti onamo kamo njezina duša treba ići.
Zvao ju je.
Odgovorila je, posegnula je duboko u sebe i pozvala sjaj i sjenu s tla.
Trunak tame odlijepio se s bijeloga snijega, počeo joj se približavati i
usput preobražavati. Bio je crn i hladan poput snijega koji je padao oko
nje i letio je prema njoj poput golema crna komada papira. Dok ga je širila
i oblikovala, njezini ispucani prsti utrnuli su od hladnoće. Iz njegova
središta širio se vjetar poznata, neugodna mirisa. Ulaz je bio širok i čvrst,
a Luce je shvatila kako je ostala bez daha.
»Ide ti sve bolje«, rekao je Bili. Rekao je to neobičnim glasom, ali Luce
nije mogla gubiti vrijeme na razmišljanje o tome.
Također, nije mogla gubiti vrijeme i ponositi se sobom, premda je
znala da bi Miles i Shelby skakali od sreće. Bilo je to njezino najbolje
prizivanje do tada.
Ali, nije ih bilo. Luce je bila sama i sve što je mogla bilo je otići u
drugi život, promatrati Lucindu i Daniela što više može, opijati se time,
zatim shvatiti smisao. Opipavala je vlažne i hladne rubove tražeći kvaku,
način na koji će ući. Konačno je navjestitelj zacvilio i otvorio se.
Luce je duboko udahnula. Pogledala je Billa.
»Ideš ili ne?«
~ 100 ~
Skočio joj je na rame ozbiljna lica, uhvatio se za njezine suvratke kao
da su konjske uzde i tako su ušli.
LHASA, TIBET, 30. TRAVNJA 1740.
Luce je ostala bez daha.
Izašla je iz tamnoga navjestitelja u prašinu koja se silovito vrdožila.
Zrak je bio rijedak i hladan, a od svakog udaha zaboljelo ju je u prsima.
Činilo joj se da ne može doći do daha. Hladne i bijele pare otpuhivale su
joj kosu, puhale po njezinim rukama i vlažile joj odjeću, zatim su nestale.
Luce je shvatila kako stoji na rubu najviše litice koju je ikada vidjela.
Zaljuljala se i zatetutala unatrag, a kada je vidjela kako se ispod njezinih
nogu otkotrljao kamenčić, zavrtjelo joj se u glavi. Nekoliko se centimetara
kotrljao, zatim je pao preko ruba i padao dolje cijelu vječnost.
Ponovo je ostala bez zraka, ali sada zbog straha od visine.
»Diši«, podučio ju je Bili. »Više se ljudi onesvijesti od panike jer misle
kako nemaju dovoljno kisika, nego zbog toga što ga doista nemaju.«
Luce je oprezno udahnula. Bilo joj je malo bolje. Spustila je prljavi
krzneni ogrtač na ramena i uživala u suncu koje joj je obasjavalo lice. Ali,
nije se mogla naviknuti na pogled.
Ispod litice na kojoj se nalazila pružala se golema dolina istočkana
nečim što je nalikovalo na obrađena polja i poplavljena rižina polja. S
druge strane, u maglene visine uzdizale su se dvije planine. Daleko ispred
nje, uklesana u strmi obronak, nalazila se veličanstvena palača. Bila je
dojmljiva, bijela s tamnocrvenim krovom i vanjskim zidovima ovjenčanim
s toliko stuba da ih se nije moglo prebrojiti. Bila je kao iz drevne bajke.
»Kakvo je to mjesto? Jesmo li u Kini?« pitala je.
»Ako ostanemo dovoljno dugo, bit ćemo«, rekao je Bili. »Ali,
zahvaljujući Dalaj Lami, to je Tibet. Ono tamo je njegova gajba.« Pokazao
je prema zapanjujućem zdanju. »Raskošno, zar ne? «
Ali, Luce nije gledala kamo joj je pokazivao. U blizini je čula smijeh,
pa se okrenula kako bi vidjela odakle dolazi. Njezin smijeh. Blag, sretan
smijeh za koji nije znala da je njezin prije nego što je upoznala Daniela.
Naposljetku je, tristotinjak metara dalje, pored litice zamijetila dva
lika. Morat će se verati preko stijena kako bi se približila, ali to nije
trebalo biti preteško. Pridržavajući blatni ogrtač, oprezno je krenula
prema izvoru zvuka.
»Hej«, Bili ju je uhvatio za ovratnik. »A gdje ćemo se sakriti? «
min@
~ 101 ~
Luce je pogledala ogoljeni krajobraz. Sastojao se od kamenih litica i
otvorenoga prostora. Ništa ih nije štitilo od vjetra.
»Curo, nalazimo se iznad drveća. Mala si, ali nisi nevidljiva. Morat
ćeš ostati tu.«
»Ali, ništa ne vidim...«
»Pogledaj u džep ogrtača«, rekao je Bili. »Ne trebaš zahvaljivati. «
Opipala je džep kaputa, istoga koji je nosila na pogrebu u Pruskoj i
izvadila posve nov operni dalekozor skupocjena izgleda. Nije se zamarala
pitanjima gdje i kako ga je Bili nabavio, nego ga je stavila na oči i
fokusirala.
Tako.
Daniel i njezino prošlo utjelovljenje stajali su sučelice, udaljeni jedno
od drugoga dvadesetak centimetara. Kosa njezina prošlog utjelovljenja
bila je podignuta u djevojačku punđu, a lanena haljina bila je ružičasta
poput orhideje. Izgledala je mlado i nedužno. Smiješila se Danielu, njihala
se napeto naprijed-natrag i s neopisivim žarom promatrala svaki njegov
pokret. Daniel ju je gledao nestašno. U rukama je držao hrpu okruglih
bijelih božura koje joj je pružao jedan po jedan, a ona se na svaki sve
glasnije nasmijala.
Promatrajući ih kroz operni dalekozor, Luce je zamijetila kako im se
prsti nijednom nisu dodirnuli. Stajali su na sigurnom razmaku. Zašto? To
ju je zaprepastilo.
U drugim njihovim životima Luce je vidjela toliko strasti i želje. Ali,
sada je bilo drukčije. Luceino tijelo počelo je brujati, željno samo jednog
njihova dodira. Ako ona nije mogla dodirnuti Daniela, to je moglo učiniti
njezino prošlo utjelovljenje. Ali, oni su samo stajali, zatim su počeli jedno
drugo obilaziti. Nijednom se nisu približili, ali ni udaljili.
Njihov smijeh povremeno je dosezao do Luce.
»I?« Bili je pokušavao priljubiti svoje malo lice uz Luceino kako bi
mogao gledati kroz operni dalekozor. »Što ima?«
»Samo razgovaraju. Očijukaju kao da su stranci, ali istodobno se čini
kako se vrlo dobro poznaju. Ne razumijem.«
»Dakle, idu polako. Što je u tome loše?« pitao je Bili. »Današnji mladi
žele da sve ide brzo, bum, bum, BUM.«
»Ništa, samo sam...« zašutjela je.
Njezino prošlo utjelovljenje palo je na koljena. Počela se njihati
naprijed-natrag, držeći se prvo za srce, zatim za glavu. Danielovo lice
poprimilo je užasnut izraz. U bijelim hlačama i tunici potpuno se ukočio,
~ 102 ~
poput kipa. Odmahnuo je glavom, pogledao u nebo i usnama oblikovao
riječi Ne. Ne. Ne.
Djevojčine svijetlosmede oči postale su mahnite i vatrene, kao da ju je
nešto zaposjelo. Planinama je odjeknuo prodoran krik. Daniel je pao na tlo
i zarinuo lice u ruke. Posegnuo je za njom, ali ruka je ostala u zraku.
Skljokao se i zadrhtao, a u najvažnijem trenutku odvratio je pogled.
Samo je Luce gledala kako je djevojka odjednom postala vatreni stup.
Tako brzo. Rezak dim vrtložio se oko Daniela. Njegove su oči bile
sklopljene. A lice je blistalo, mokro od suza. Izgledao je jednako jadno kao
i svaki put kad ju je gledao kako umire. Ali, sada se činilo da mu je od
zaprepaštenja pozlilo. Nešto je bilo drukčije. Nešto je pošlo po zlu.
Kada joj je Daniel prvi put rekao za svoju kaznu, kazao joj je kako ju
je u nekim životima ubio jedan jedini poljubac. Ili gore od toga, manje od
poljupca. Jedan jedini dodir.
Nisu se ni dodirnuli. Luce je cijelo vrijeme promatrala. Bio je oprezan
i nije joj ni prišao. Je li mislio kako će je zadržati duže uskrati li joj
toplinu zagrljaja? Je li mislio kako će nadmudriti prokletstvo tako što će je
uvijek držati izvan dohvata?
»Nije je ni dodirnuo«, promrmljala je.
»Sranje«, rekao je Bili.
Otkad su se zaljubili, nijednom je nije dodirnuo. I sada opet mora
čekati ne znajući hoće li sljedeći put biti drukčije. Kako je nada mogla
preživjeti pored toliko poraza? Ništa nije imalo smisla.
»Ako je nije dodirnuo, što je izazvalo njezinu smrt?« Okrenula se
prema Billu, koji je nagnuo glavu i pogledao u nebo.
»Planine«, rekao je. »Lijepo!«
»Znaš nešto«, rekla je Luce. »Što?«
Slegnuo je ramenima.
»Ne znam ništa«, rekao je. »Odnosno, to što znam ne mogu ti reći.«
Pustom dolinom odjeknuo je jezovit krik. Zvuk Danielove patnje
odbijao se i vraćao umnogostručen, kao da je uglas plakalo stotine
Daniela. Luce je prinijela očima operni dalekozor i vidjela kako Daniel
baca cvijeće na tlo.
»Moram k njemu!« rekla je.
»Prekasno«, rekao je Bili. »Počelo je.«
Daniel se povukao od ruba litice. Luce je srce počelo ubrzavati od
straha. Bilo je jasno da neće spavati. Uzeo je zalet, potrčao, a kada je
došao do ruba litice dosegao je nadljudsku brzinu i bacio se u zrak.
~ 103 ~
Luce je čekala da razmota krila. Čekala je tihu grmljavinu koju su
stvarala kad su se širila i veličanstveno hvatala zrak. Već ga je vidjela
kako leti i svaki put do srži ju je dirnulo koliko ga je očajnički voljela.
Ali, Danielova krila nisu izbila iz leda. Kada je došao do ruba litice,
pao je kao i svatko drugi.
Nastavio je padati kao i svatko drugi.
Luce je vrisnula. Bio je to dug i prestravljen krik, dok joj kamenom
rukom Bili nije prekrio usta. Odgurnula ga je, potrčala prema rubu litice i
nastavila četveronoške.
Daniel je još padao. Put prema dolje bio je dug. Gledala je kako mu
tijelo postaje sve manje i manje.
»Raširit će krila, zar ne?« rekla je zabezeknuto. »Shvatit će da će pasti
i...«
Nije to mogla izgovoriti.
»Ne«, rekao je Bili.
»Ali...«
»Past će dolje, sedamsto ili osamsto metara ispod nas«, rekao je Bili.
»Slomit će svaku kost u tijelu. Ali, ne brini, ne može se ubiti. Premda bi
želio.« Okrenuo se prema njoj i uzdahnuo. »Vjeruješ li sada u njegovu
ljubav?«
»Da«, šapnula je Luce, a sve što je u tome trenutku željela bilo je
baciti se s litice za njim. Toliko ga je voljela.
Ali, to ne bi donijelo ništa dobro.
»Bili su toliko oprezni«, govorila je s naporom. »Vidio si što se
dogodilo, Bille. Ništa. Bila je toliko nedužna. Zašto je umrla?«
Bili je prasnuo u smijeh.
»Misliš kako o njoj znaš sve zato što si s vrha susjedne planine
svjedočila posljednjim minutama njezina života?«
»Ti si mi dao dalekozor... ah!« Ukočila se. »Čekaj trenutak!« Kopkalo
ju je nešto u vezi s time kako su se oči njezina prošlog utjelovljenja na
samome kraju na trenutak promijenile. Luce je odjednom znala. »Ono što
ju je ubilo nisam mogla vidjeti...«
Bili je vrtio kandžama i čekao da Luce završi misao.
»Bilo je to nešto u njoj.«
Tiho je zapljeskao.
»Mislim da si sada možda spremna.«
»Na što?«
»Sjećaš li se što sam spomenuo u Helstonu? Nakon što si razgovarala
~ 104 ~
s Rolandom?«
»Nisi se složio s njim... u vezi s ulaskom u prošla utjelovljenja?
»Ne možeš promijeniti priču, Luce. Ne možeš promijeniti ono što se
dogodilo. Ako pokušaš...«
»Znam, promijenit ću budućnost. Ne želim promijeniti prošlost. Samo
moram doznati što se događa i zašto umirem. Mislila sam da je to zbog
poljupca ili dodira, nečega tjelesnog, ali čini se kako je zamršenije od
toga.«
Bili je povukao sjenu ispod Luceinih nogu poput toreadora kad maše
crvenim plastom. Rubovi sjene svjetlucali su srebrno.
»Jesi li spremna spojiti dušu i tijelo?« pitao je. »Jesi li spremna za
3D?«
»Spremna sam.« Luce je šakom probila navjestitelja, a kada je osjetila
slankast vjetar, obgrlila se rukama. »Čekaj«, rekla je i pogledala Billa, koji
je lebdio pored nje. »Što je 3D?«
»Val budućnosti, curo«, rekao je. Luce ga je oštro pogledala. »Dobro,
ne baš zvučan stručan izraz za to jest lijepljenje, ali meni 3D zvuči puno
zabavnije.« Bili je ušao u mračni tunel i pozvao je prstom. »Vjeruj, svidjet
će ti se.«[/right]
Na Lucein nos pala je snježna pahuljica.
Zatim još jedna i još jedna dok zrak nije ispunio roj pahuljica i dok je
nije obavila bjelina i hladnoća. Duboko je izdahnula i oblačić iz njezinih
usta se smrznuo.
Na neki način znala je da će završiti tu, premda nije bila sigurna gdje
je to. Znala je samo da je popodnevno nebo tamno od snažne oluje i da je
snijeg promočio njezine crne kožne čizme, da joj štipa nožne prste i da je
hladnoća prožima do kosti.
Išla je na svoj pogreb.
Čim je izašla iz navjestitelja osjetila je hladnoću, nemilosrdnu poput
leda. Bila je na ulazu u groblje prekriveno snijegom. Iza nje se nalazila
cesta obrubljena drvoredom, a gole su grane stršale prema olovnom nebu.
Ispred nje nalazio se malen brežuljak prekriven snijegom, a iz bjeline su
se dizali križevi i nadgrobni spomenici, poput iskrivljenih i prljavih zuba.
Metar ili dva iza nje netko je zazviždao.
»Jesi li sigurna da si spremna?« Bio je to Bili. Zvučao je kao da je
ostao bez daha i kao da ju je tek tada sustigao.
»Jesam.« Cvokotala je. Nije se okrenula dok joj Bili nije došao do
ramena.
»Izvoli«, rekao je i pružio joj ogrtač od crnoga nerca. »Mislio sam da ti
je možda hladno.«
»Gdje si...?«
»Ukrao sam ga ženskoj koja se vraćala kući s tržnice. Ne brini,
dovoljno je prirodno podstavljena.«
»Bille!«
»Hej, potreban ti je!« slegnuo je ramnima. »Nosi ga sa srećom.«
Ovio joj je debeli ogrtač oko ramena, a ona ga je povukla uza se. Bio je
nevjerojatno mek i topao. Preplavio ju je val zahvalnosti, ispružila je ruku
i uzela njegovu kandžu, ne mareći što je ljepljiva i hladna.
»Dobro«, rekao je Bili i stisnuo joj ruku. Luce je na trenutak osjetila
neobičnu toplinu u jagodicama. Ali nestala je, a Billove kamene kandže
ponovo su bile hladne poput leda. Duboko je uzdahnuo. Bio je napet. »Hm.
Uh. U Pruskoj smo. Sredina je osamnaestog stoljeća. Živiš u malome selu
na obali rijeke Handel. Jako lijepo mjestašce.« Pročistio je grlo i ispljunuo
veliku količinu pljuvačke, zatim je nastavio. »Trebao sam reći, tu si
živjela. Zapravo si već... pa...«
»Bille?« okrenula je glavu i pogledala ga. Pogrbio se na njezinu
~ 96 ~
ramenu. »U redu je«, rekla je nježno. »Ne moraš objašnjavati. Pusti me da,
znaš, osjetim.«
»Tako je vjerojatno najbolje.«
Dok je Luce nijemo prolazila kroz vrata groblja, Bili je ostao iza nje.
Sjeo je na vrh nadgrobnog spomenika prekrivenog lišajem, prekrižio noge
i počeo čistiti prljavštinu ispod kandži. Luce je stavila šal na glavu kako bi
što bolje sakrila lice.
Ispred nje su se nalazili ožalošćeni, odjeveni u crno i turobni. Stisnuti
jedni uz druge, izgledali su poput hrpe tuge. Samo jedna osoba stajala je
iza skupine. Gola plavokosa glava bila je spuštena. Daniela nitko nije
gledao, niti mu se obraćao. Luce nije znala je li mu to smetalo ili mu je
tako bilo draže.
Prišla je skupini s leđa, a pogreb se bližio kraju. Na ravnoj sivoj
nadgrobnoj ploči bilo je ugravirano ime. Lucinda Müller. Dječak, ne stariji
od dvanaest, tamne kose i blijeda lica izbrazdana suzama pomagao je ocu,
njezinu ocu iz prošloga života, baciti prvu lopatu zemlje.
Ti su muškarci zacijelo bili povezani s njezinim prošlim
utjelovljenjem. Zacijelo su je voljeli. Žene i djeca su plakali. Zacijelo je i
njima Lucinda Müller nešto značila. Možda im je značila sve.
Ali, Luce Price te ljude nije poznavala. Kada je shvatila da joj ništa ne
znače, premda im je na izobličenim licima vidjela bol, pomislila je kako je
bešćutna i čudna. Samo je za Daniela doista marila, njemu je poželjela
potrčati, a od njega se morala držati podalje. Nije plakao. Nije čak ni zurio
u njezin grob poput ostalih. Prekrižio je ruke i gledao u daljinu, ne u nebo,
nego preda se. U jednom trenutku njegove su oči bile ljubičaste, u drugom
sive.
Kada su članovi obitelji bacili nekoliko hrpica zemlje na lijes i tlo
prekrili cvijećem, razdvojili su se i nesigurnim koracima vratili na glavnu
cestu. Bilo je gotovo.
Samo je Daniel ostao. Nepokretan kao da je mrtav.
I Luce je ostala, skrivena iza niskoga nadgrobnog spomenika malo
dalje i gledala što će učiniti.
Bio je sumrak. Bili su sami na groblju. Daniel je kleknuo pored
Lucindina groba. Snijeg je padao na groblje i Luce, debele pahulje mrsile
su joj trepavice i močile vrh nosa. Sva napeta, stajala je pored nadgrobnog
spomenika.
Hoće li izgubiti razum? Hoće li zariti nokte u zemlju, lupati po
nadgrobnoj ploči i sklupčati se ondje dok mu ne presahnu suze? Nije
~ 97 ~
vjerovala da je miran kako je izgledao. To nije bilo moguće, bila je to samo
maska. Ali, Daniel jedva da je pogledao grob. Legao je na bok i sklopio oči.
Luce je zurila. Bio je toliko miran, prekrasan. Sklopljenih očiju, bio je
slika nepomućena mira. Nekoliko je minuta stajala napola zaljubljena,
napola zbunjena, dok se nije toliko smrznula da je morala protrljati ruke i
zatoptati nogama kako bi se ugrijala.
»Što radi?« šapnula je naposljetku.
Bili se pojavio iza nje i zalepršao krilima pored njezina ramena.
»Čini se kao da spava.«
»Ali, zašto? Nisam znala da anđeli spavaju... ?
»Ne moraju spavati. Ali mogu ako žele. Uvijek nakon što umreš
Daniel danima spava.« Bili je zabacio glavu, kao da se sjetio nečega
neugodnog. »Dobro, ne uvijek. Većinom. Zacijelo je strašno izgubiti osobu
koju voliš. Možeš li ga zbog toga kriviti?«
»N-na neki način, da«, zamucala je Luce. »Plamen proguta mene.«
»A on ostane sam. Vječno pitanje glasi: što je gore?«
»Ali, ne izgleda ni kao da je tužan. Na pogrebu je izgledao kao da se
dosađuje. Da sam na njegovu mjestu, ja bih... ja bih...«
»Što bi ti?«
Luce se približila grobu i stala tik pored svježe 'zemlje. Ispod je ležao
lijes.
Njezin lijes.
Od te pomisli prožela ju je jeza. Kleknula je i položila ruke na zemlju.
Bila je vlažna, tamna i posve ledena. Zakopala je ruke u zemlju. Gotovo
odmah su se smrznule, ali nije marila, bol je bila dobrodošla. Željela je da
to učini i Daniel, da uroni ruke u zemlju i potraži njezino tijelo. Da poludi
od želje za njom i oživi je u svome naručju.
Ali, on je samo spavao, toliko beživotno da nije ni osjetio kako Luce
kleči pored njega. Željela ga je dodirnuti, probuditi ga, ali nije znala što
mu reci kad otvori oči.
Umjesto toga grebla je po blatnoj zemlji dok se cvijeće, tako uredno
položeno nije rapršilo i slomilo, dok prekrasni ogrtač od crnoga nerca nije
bio mokar i njezino lice i ruke prekriveni blatom. Kopala je i kopala,
bacala zemlju pored sebe, posezala je sve dublje za mrtvom sobom. Do boli
je čeznula osjetiti povezanost.
Njezini su prsti konačno udarili u nešto čvrsto. Drveni poklopac
lijesa. Sklopila je oči i čekala bljesak poput onoga u Moskvi, čekala je
sjećanja koja su je preplavila kada je dodirnula vrata napuštene crkve i
~ 98 ~
osjetila Luškin život.
Ništa.
Samo praznina. Osamljenost. Bijeli vjetar koji zavija.
A Daniel je spavao, nedostupan.
Klečala je i jecala. O mrtvoj djevojci nije znala ništa. Osjećala je da
nikada neće doznati.
»Ju-hu«, rekao je blago Bill s njezina ramena. »Unutra nisi ti, znaš?«
»Što?«
»Razmisli o tome. Unutra nisi ti. Ako i jesi, onda si mrvica pepela.
Nisi imala tijelo koje su mogli pokopati, Luce.«
»Zbog vatre. Ah. Ali, zašto su onda...?« pitala je, zatim se prekinula.
»Tako je željela moja obitelj.«
»Strogi ste luterani«, kimnuo je Bili. »Već cijelo stoljeće svi Mülleri
imaju grobnicu na ovome groblju. Tako i tvoje prošlo utjelovljenje. Samo
što ispod nema ničega. Ili gotovo ničega. Tvoja omiljena haljina. Lutka iz
djetinjstva. Tvoj primjerak Biblije. Takve stvari.«
Luce je progutala. Nije bilo čudno što se osjećala tako praznom. »Zato
Daniel nije gledao u grob.«
»Jedino on zna da je tvoja duša drugdje. Ostao je samo zato što ga to
mjesto podsjeća na tebe.« Bili je bio tako blizu Danielu da mu je
mahanjem krila razbarušio kosu. Luce je Billa gotovo odgurnula.
»Pokušat će spavati dok se tvoja duša ne smjesti na drugo mjesto. Dok ne
nađe svoje sljedeće utjelovljenje.«
»Koliko to traje?«
»Nekada nekoliko sekundi, nekada godinama. Ali, neće spavati
godinama. Premda bi tako vjerojatno najviše želio.«
Daniel se pomaknuo, a Luce je poskočila. Pomaknuo se pod snježnim
pokrivačem. S usana mu je pobjegao urlik smrtne boli.
»Što se događa?« pitala je Luce. Pala je na koljena i posegnula za
njim.
»Nemoj ga buditi«, rekao je Bili brzo. »Ima noćne more, ali za njega je
to bolje nego biti budan. Dok se tvoja duša ne smjesti u novi život, za
Daniela je život mučenje.«
Luce se kolebala između želje da ga probudi i olakša mu bol i želje da
razumije kako će mu nakon što ga probudi biti još teže.
»Kao što sam rekao, povremeno ima nešto poput nesanice... a tada
postaje zbilja zanimljivo. Ali, to ne želiš vidjeti. Ne.«
»Želim«, rekla je i sjela. »Što se tada događa?«
~ 99 ~
Billovi mesnati obrazi dva puta su se trznuli, kao da su se zaglavili.
»Pa, hm, često su u blizini i drugi pali anđeli«, rekao je izbjegavajući
njezin pogled. »Dođu kako bi ga, znaš, bodrili.«
»Vidjela sam ih u Moskvi. Ali, nisi o tome govorio. Nešto si prešutio.
Što se događa kada...?«
»Te živote ne želiš vidjeti, Luce. Ta njegova strana...«
»Ta njegova strana me voli, zar ne? Čak i ako je mračna, loša i
uznemirujuća, moram je vidjeti. U suprotnom neću moći razumjeti kroza
što prolazi.«
Bili je uzdahnuo.
»Gledaš me kao da ti je potrebno moje dopuštenje. Tvoja prošlost
pripada tebi.«
Luce je već bila na nogama. Pogledom je pretraživala groblje dok iza
svojeg nadgrobnog spomenika nije ugledala malu sjenu.
To! To joj treba. Luce je zapanjila vlastita sigurnost. To se nikad prije
nije dogodilo. Na prvi pogled sjena se nije razlikovala od drugih koje je
nespretno prizvala u šumi Shorelinea. Ali, Luce je u njoj vidjela nešto.
Nije to bio prizor odredišta, nego neobičan srebrn sjaj koji je govorio kako
će je taj navjestitelj odvesti onamo kamo njezina duša treba ići.
Zvao ju je.
Odgovorila je, posegnula je duboko u sebe i pozvala sjaj i sjenu s tla.
Trunak tame odlijepio se s bijeloga snijega, počeo joj se približavati i
usput preobražavati. Bio je crn i hladan poput snijega koji je padao oko
nje i letio je prema njoj poput golema crna komada papira. Dok ga je širila
i oblikovala, njezini ispucani prsti utrnuli su od hladnoće. Iz njegova
središta širio se vjetar poznata, neugodna mirisa. Ulaz je bio širok i čvrst,
a Luce je shvatila kako je ostala bez daha.
»Ide ti sve bolje«, rekao je Bili. Rekao je to neobičnim glasom, ali Luce
nije mogla gubiti vrijeme na razmišljanje o tome.
Također, nije mogla gubiti vrijeme i ponositi se sobom, premda je
znala da bi Miles i Shelby skakali od sreće. Bilo je to njezino najbolje
prizivanje do tada.
Ali, nije ih bilo. Luce je bila sama i sve što je mogla bilo je otići u
drugi život, promatrati Lucindu i Daniela što više može, opijati se time,
zatim shvatiti smisao. Opipavala je vlažne i hladne rubove tražeći kvaku,
način na koji će ući. Konačno je navjestitelj zacvilio i otvorio se.
Luce je duboko udahnula. Pogledala je Billa.
»Ideš ili ne?«
~ 100 ~
Skočio joj je na rame ozbiljna lica, uhvatio se za njezine suvratke kao
da su konjske uzde i tako su ušli.
LHASA, TIBET, 30. TRAVNJA 1740.
Luce je ostala bez daha.
Izašla je iz tamnoga navjestitelja u prašinu koja se silovito vrdožila.
Zrak je bio rijedak i hladan, a od svakog udaha zaboljelo ju je u prsima.
Činilo joj se da ne može doći do daha. Hladne i bijele pare otpuhivale su
joj kosu, puhale po njezinim rukama i vlažile joj odjeću, zatim su nestale.
Luce je shvatila kako stoji na rubu najviše litice koju je ikada vidjela.
Zaljuljala se i zatetutala unatrag, a kada je vidjela kako se ispod njezinih
nogu otkotrljao kamenčić, zavrtjelo joj se u glavi. Nekoliko se centimetara
kotrljao, zatim je pao preko ruba i padao dolje cijelu vječnost.
Ponovo je ostala bez zraka, ali sada zbog straha od visine.
»Diši«, podučio ju je Bili. »Više se ljudi onesvijesti od panike jer misle
kako nemaju dovoljno kisika, nego zbog toga što ga doista nemaju.«
Luce je oprezno udahnula. Bilo joj je malo bolje. Spustila je prljavi
krzneni ogrtač na ramena i uživala u suncu koje joj je obasjavalo lice. Ali,
nije se mogla naviknuti na pogled.
Ispod litice na kojoj se nalazila pružala se golema dolina istočkana
nečim što je nalikovalo na obrađena polja i poplavljena rižina polja. S
druge strane, u maglene visine uzdizale su se dvije planine. Daleko ispred
nje, uklesana u strmi obronak, nalazila se veličanstvena palača. Bila je
dojmljiva, bijela s tamnocrvenim krovom i vanjskim zidovima ovjenčanim
s toliko stuba da ih se nije moglo prebrojiti. Bila je kao iz drevne bajke.
»Kakvo je to mjesto? Jesmo li u Kini?« pitala je.
»Ako ostanemo dovoljno dugo, bit ćemo«, rekao je Bili. »Ali,
zahvaljujući Dalaj Lami, to je Tibet. Ono tamo je njegova gajba.« Pokazao
je prema zapanjujućem zdanju. »Raskošno, zar ne? «
Ali, Luce nije gledala kamo joj je pokazivao. U blizini je čula smijeh,
pa se okrenula kako bi vidjela odakle dolazi. Njezin smijeh. Blag, sretan
smijeh za koji nije znala da je njezin prije nego što je upoznala Daniela.
Naposljetku je, tristotinjak metara dalje, pored litice zamijetila dva
lika. Morat će se verati preko stijena kako bi se približila, ali to nije
trebalo biti preteško. Pridržavajući blatni ogrtač, oprezno je krenula
prema izvoru zvuka.
»Hej«, Bili ju je uhvatio za ovratnik. »A gdje ćemo se sakriti? «
min@
~ 101 ~
Luce je pogledala ogoljeni krajobraz. Sastojao se od kamenih litica i
otvorenoga prostora. Ništa ih nije štitilo od vjetra.
»Curo, nalazimo se iznad drveća. Mala si, ali nisi nevidljiva. Morat
ćeš ostati tu.«
»Ali, ništa ne vidim...«
»Pogledaj u džep ogrtača«, rekao je Bili. »Ne trebaš zahvaljivati. «
Opipala je džep kaputa, istoga koji je nosila na pogrebu u Pruskoj i
izvadila posve nov operni dalekozor skupocjena izgleda. Nije se zamarala
pitanjima gdje i kako ga je Bili nabavio, nego ga je stavila na oči i
fokusirala.
Tako.
Daniel i njezino prošlo utjelovljenje stajali su sučelice, udaljeni jedno
od drugoga dvadesetak centimetara. Kosa njezina prošlog utjelovljenja
bila je podignuta u djevojačku punđu, a lanena haljina bila je ružičasta
poput orhideje. Izgledala je mlado i nedužno. Smiješila se Danielu, njihala
se napeto naprijed-natrag i s neopisivim žarom promatrala svaki njegov
pokret. Daniel ju je gledao nestašno. U rukama je držao hrpu okruglih
bijelih božura koje joj je pružao jedan po jedan, a ona se na svaki sve
glasnije nasmijala.
Promatrajući ih kroz operni dalekozor, Luce je zamijetila kako im se
prsti nijednom nisu dodirnuli. Stajali su na sigurnom razmaku. Zašto? To
ju je zaprepastilo.
U drugim njihovim životima Luce je vidjela toliko strasti i želje. Ali,
sada je bilo drukčije. Luceino tijelo počelo je brujati, željno samo jednog
njihova dodira. Ako ona nije mogla dodirnuti Daniela, to je moglo učiniti
njezino prošlo utjelovljenje. Ali, oni su samo stajali, zatim su počeli jedno
drugo obilaziti. Nijednom se nisu približili, ali ni udaljili.
Njihov smijeh povremeno je dosezao do Luce.
»I?« Bili je pokušavao priljubiti svoje malo lice uz Luceino kako bi
mogao gledati kroz operni dalekozor. »Što ima?«
»Samo razgovaraju. Očijukaju kao da su stranci, ali istodobno se čini
kako se vrlo dobro poznaju. Ne razumijem.«
»Dakle, idu polako. Što je u tome loše?« pitao je Bili. »Današnji mladi
žele da sve ide brzo, bum, bum, BUM.«
»Ništa, samo sam...« zašutjela je.
Njezino prošlo utjelovljenje palo je na koljena. Počela se njihati
naprijed-natrag, držeći se prvo za srce, zatim za glavu. Danielovo lice
poprimilo je užasnut izraz. U bijelim hlačama i tunici potpuno se ukočio,
~ 102 ~
poput kipa. Odmahnuo je glavom, pogledao u nebo i usnama oblikovao
riječi Ne. Ne. Ne.
Djevojčine svijetlosmede oči postale su mahnite i vatrene, kao da ju je
nešto zaposjelo. Planinama je odjeknuo prodoran krik. Daniel je pao na tlo
i zarinuo lice u ruke. Posegnuo je za njom, ali ruka je ostala u zraku.
Skljokao se i zadrhtao, a u najvažnijem trenutku odvratio je pogled.
Samo je Luce gledala kako je djevojka odjednom postala vatreni stup.
Tako brzo. Rezak dim vrtložio se oko Daniela. Njegove su oči bile
sklopljene. A lice je blistalo, mokro od suza. Izgledao je jednako jadno kao
i svaki put kad ju je gledao kako umire. Ali, sada se činilo da mu je od
zaprepaštenja pozlilo. Nešto je bilo drukčije. Nešto je pošlo po zlu.
Kada joj je Daniel prvi put rekao za svoju kaznu, kazao joj je kako ju
je u nekim životima ubio jedan jedini poljubac. Ili gore od toga, manje od
poljupca. Jedan jedini dodir.
Nisu se ni dodirnuli. Luce je cijelo vrijeme promatrala. Bio je oprezan
i nije joj ni prišao. Je li mislio kako će je zadržati duže uskrati li joj
toplinu zagrljaja? Je li mislio kako će nadmudriti prokletstvo tako što će je
uvijek držati izvan dohvata?
»Nije je ni dodirnuo«, promrmljala je.
»Sranje«, rekao je Bili.
Otkad su se zaljubili, nijednom je nije dodirnuo. I sada opet mora
čekati ne znajući hoće li sljedeći put biti drukčije. Kako je nada mogla
preživjeti pored toliko poraza? Ništa nije imalo smisla.
»Ako je nije dodirnuo, što je izazvalo njezinu smrt?« Okrenula se
prema Billu, koji je nagnuo glavu i pogledao u nebo.
»Planine«, rekao je. »Lijepo!«
»Znaš nešto«, rekla je Luce. »Što?«
Slegnuo je ramenima.
»Ne znam ništa«, rekao je. »Odnosno, to što znam ne mogu ti reći.«
Pustom dolinom odjeknuo je jezovit krik. Zvuk Danielove patnje
odbijao se i vraćao umnogostručen, kao da je uglas plakalo stotine
Daniela. Luce je prinijela očima operni dalekozor i vidjela kako Daniel
baca cvijeće na tlo.
»Moram k njemu!« rekla je.
»Prekasno«, rekao je Bili. »Počelo je.«
Daniel se povukao od ruba litice. Luce je srce počelo ubrzavati od
straha. Bilo je jasno da neće spavati. Uzeo je zalet, potrčao, a kada je
došao do ruba litice dosegao je nadljudsku brzinu i bacio se u zrak.
~ 103 ~
Luce je čekala da razmota krila. Čekala je tihu grmljavinu koju su
stvarala kad su se širila i veličanstveno hvatala zrak. Već ga je vidjela
kako leti i svaki put do srži ju je dirnulo koliko ga je očajnički voljela.
Ali, Danielova krila nisu izbila iz leda. Kada je došao do ruba litice,
pao je kao i svatko drugi.
Nastavio je padati kao i svatko drugi.
Luce je vrisnula. Bio je to dug i prestravljen krik, dok joj kamenom
rukom Bili nije prekrio usta. Odgurnula ga je, potrčala prema rubu litice i
nastavila četveronoške.
Daniel je još padao. Put prema dolje bio je dug. Gledala je kako mu
tijelo postaje sve manje i manje.
»Raširit će krila, zar ne?« rekla je zabezeknuto. »Shvatit će da će pasti
i...«
Nije to mogla izgovoriti.
»Ne«, rekao je Bili.
»Ali...«
»Past će dolje, sedamsto ili osamsto metara ispod nas«, rekao je Bili.
»Slomit će svaku kost u tijelu. Ali, ne brini, ne može se ubiti. Premda bi
želio.« Okrenuo se prema njoj i uzdahnuo. »Vjeruješ li sada u njegovu
ljubav?«
»Da«, šapnula je Luce, a sve što je u tome trenutku željela bilo je
baciti se s litice za njim. Toliko ga je voljela.
Ali, to ne bi donijelo ništa dobro.
»Bili su toliko oprezni«, govorila je s naporom. »Vidio si što se
dogodilo, Bille. Ništa. Bila je toliko nedužna. Zašto je umrla?«
Bili je prasnuo u smijeh.
»Misliš kako o njoj znaš sve zato što si s vrha susjedne planine
svjedočila posljednjim minutama njezina života?«
»Ti si mi dao dalekozor... ah!« Ukočila se. »Čekaj trenutak!« Kopkalo
ju je nešto u vezi s time kako su se oči njezina prošlog utjelovljenja na
samome kraju na trenutak promijenile. Luce je odjednom znala. »Ono što
ju je ubilo nisam mogla vidjeti...«
Bili je vrtio kandžama i čekao da Luce završi misao.
»Bilo je to nešto u njoj.«
Tiho je zapljeskao.
»Mislim da si sada možda spremna.«
»Na što?«
»Sjećaš li se što sam spomenuo u Helstonu? Nakon što si razgovarala
~ 104 ~
s Rolandom?«
»Nisi se složio s njim... u vezi s ulaskom u prošla utjelovljenja?
»Ne možeš promijeniti priču, Luce. Ne možeš promijeniti ono što se
dogodilo. Ako pokušaš...«
»Znam, promijenit ću budućnost. Ne želim promijeniti prošlost. Samo
moram doznati što se događa i zašto umirem. Mislila sam da je to zbog
poljupca ili dodira, nečega tjelesnog, ali čini se kako je zamršenije od
toga.«
Bili je povukao sjenu ispod Luceinih nogu poput toreadora kad maše
crvenim plastom. Rubovi sjene svjetlucali su srebrno.
»Jesi li spremna spojiti dušu i tijelo?« pitao je. »Jesi li spremna za
3D?«
»Spremna sam.« Luce je šakom probila navjestitelja, a kada je osjetila
slankast vjetar, obgrlila se rukama. »Čekaj«, rekla je i pogledala Billa, koji
je lebdio pored nje. »Što je 3D?«
»Val budućnosti, curo«, rekao je. Luce ga je oštro pogledala. »Dobro,
ne baš zvučan stručan izraz za to jest lijepljenje, ali meni 3D zvuči puno
zabavnije.« Bili je ušao u mračni tunel i pozvao je prstom. »Vjeruj, svidjet
će ti se.«[/right]
9 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 6:59 pm
Margita
Administrator
Deseto poglavlje
DUBINE
LHASA, TIBET, 30. TRAVNJA 1740.
Čim je osjetio tlo pod nogama, Daniel je potrčao.
Njegovo tijelo bridjelo je od vjetra. Osjećao je sunce na koži. Trčao je i
trčao, ali nije znao gdje se nalazi. Kada je iskočio iz navjestitelja ništa nije
znao i premda je gotovo u svakom pogledu osjećao kako tu treba biti, nešto
ga je mučilo. Nešto nije bilo u redu. Krila.
Nije ih bilo. Naravno, još su bila tu, ali nije osjećao potrebu osloboditi
ih, nije ga peklo od želje za letom. Umjesto poznate čežnje da se vine u
nebo, osjećao je potrebu ostati dolje. Sjećanje mu se vraćalo. Približavao se
nečemu bolnome, bio je na rubu nečega opasnoga. Pogledao je prostor
ispred sebe...
Ali, nije vidio ništa.
Bacio se natrag, njegova stopala klizala su se po stijeni, a ruke
mlatarale. Pao je na leđa i zaustavio se tik pred rubom litice iza koje se
nalazio bezdan.
Udahnuo je, zatim se oprezno otkotrljao i provirio preko ruba.
Ispod njega nalazio se sablasno poznat bezdan. Četveronoške,
proučavao je silnu tamu pod sobom. Je li još uvijek dolje? Je li ga
navjestitelj izbacio prije nego što se dogodilo, ili poslije?
Zato se krila nisu raširila. Sjetila su se smrtne boli iz toga života i
ostala unutra.
Tibet. Tu su je ubile samo njegove riječi. U tome životu Lucinda je
bila odgojena u tolikoj kreposti, da ga nije željela ni dodirnuti. Premda je
žudio osjetiti njezinu kožu na svojoj, Daniel je poštovao njezinu želju.
Potajno se nadao kako je njezino odbijanje način da se njihovo prokletstvo
konačno nadmudri. Ali, opet je ispao budala. Naravno, dodir nije bio
uzrok. Kazna je bila mnogo dublja.
Sada je opet bio tu, na mjestu kamo ga je njezina smrt odvela u tako
strahovit očaj da je pokušao okončati svoju patnju.
Kao da je to bilo moguće.
Cijelo vrijeme dok je padao znao je kako će završiti. Samoubojstvo je
bio luksuz koji anđeli sebi nisu mogli priuštiti.
Kada se sjetio, zadrhtao je. Nije to bilo zbog užasne boli smrskanih
kostiju, ili crnih modrica na tijelu. Bilo je to zbog onoga što je uslijedilo.
Ležao je ondje tjednima, tijelo se zaglavilo u mračnom procijepu između
~ 106 ~
dviju stijena. Povremeno je dolazio k svijesti, ali njegov um bio je toliko
preplavljen boli da nije mogao razmišljati o Lucindi. Nije mogao
razmišljati ni o čemu.
A to je bio cilj.
Ali, kako je to kod anđela, njegovo je tijelo zacijeljelo brže i cjelovitije
nego što je mogla duša. Kosti su zarasle. Rane su zacijeljele, ostali su čisti
ožiljci koji su s vremenom posve nestali. Njegovi su rasprsnuti organi
ozdravili. Odviše brzo srce je opet bilo cijelo i snažno i kucalo je.
Našla ga je Gabbe, nakon više od mjesec dana. Pomogla mu je da se
izvuče iz pukotine, stavila mu je udlage na krila i odnijela ga. Natjerala
ga je da se zakune kako to više nikada neće učiniti. Natjerala ga je da se
zakune kako će se uvijek nadati.
Ali, sada je ponovo bio tu. Ustao je i još jednom zateturao na rubu.
»Ne, molim te. Ah, Bože, nemoj! Ne bih mogao podnijeti da skočiš.«
Nije to bila Gabbe. Glas je bio natopljen cinizmom. Daniel je znao tko
je prije nego što se okrenuo. Cam je bio naslonjen na visoku crnu stijenu.
Preko bezbojne zemlje prostro je golem molitveni sag raskošno protkan
tamnocrvenim i žutim nitima. Mahao je pougljenjenom Jakovom nogom,
zatim je odgrizao velik zalogaj žilavoga mesa.
»Ah, što onda?« slegnuo je ramenima Cam žvačući. »Hajde, skoči.
Želiš li da prenesem Luce tvoje posljednje riječi?«
»Gdje je ona?« Daniel je stegnuo šake i krenuo prema njemu.
Kojem je vremenu pripadao Cam naslonjen na stijenu? Je li i on bio
anakronizam iz budućnosti, poput Daniela? Cam je bacio Jakovu kost sa
stijene, ustao i obrisao masne ruke o traperice. Anakronizam, shvatio je
Daniel.
»Baš ste se mimoišli. Ponovo. Što te toliko zadržalo?« Cam je ispružio
malen limeni pladanj prepun hrane. »Okruglice? Divne su.«
Daniel je srušio pladanj na tlo.
»Zašto je nisi spriječio?« Brže nego što bi smrtniku trebalo da prijeđe
ulicu, bio je na Tahitiju, u Pruskoj, a sada i na Tibetu. Uvijek je osjećao
kako joj je na tragu. Ali, ona je uvijek bila tik izvan dohvata. Kako joj je
uspijevalo neprestano ga prestizati ?
»Rekao si kako ne trebaš moju pomoć.«
»Ali, vidio si je?« Daniel je zahtijevao odgovor. Cam je kimnuo. »Je li
ona vidjela tebe? « Cam je odmahnuo glavom. »Dobro.«
Daniel je pogledom pretraživao goli vrh planine i pokušao ondje
zamisliti Luce. Tražio je njezin trag. Ali, nije bilo ničega. Siva prašina,
~ 107 ~
crne stijene i šibanje vjetra. Tu nije bilo života, a Danielu se činilo da se
nalazi na najosamljenijem mjestu na svijetu.
»Što se dogodilo?« ispitivao je Cama. »Što je učinila?«
Cam je ravnodušno obišao Danicla.
»Za razliku od onoga kojeg voli, Luce ima savršen osjećaj za vrijeme.
Došla je baš u pravom trenutku kako bi svjedočila svojoj veličanstvenoj
smrti. Ovaj put je bilo zanimljivo. Prilično sjajno u usporedbi s pustim
krajobrazom. Čak bi i ti mogao to priznati. Ne?« Daniel je naglo skrenuo
pogled. »Što sam htio reći? Hmmm, njezina veličanstvena smrt, to sam već
rekao... Ah, da! Gledala je kako si se bacio s litice i zaboravio upotrijebiti
krila.«
Daniel je spustio glavu.
»To nije dobro prošlo.«
Daniel je naglo ispružio ruku i uhvatio Cama za grlo.
»Očekuješ kako ću povjerovati da si samo gledao? Da nisi razgovorao
s njom i doznao kamo je dalje otišla? Da je nisi pokušao zaustaviti?«
Cam je zastenjao i izvukao se iz Danielova stiska.
»Nisam joj bio ni blizu. Kada sam došao, nije je bilo. Ponavljam, rekao
si kako ne trebaš moju pomoć.«
»I ne trebam. Ne miješaj se. Sam ću to riješiti.«
Cam se zahihotao, bacio se natrag na molitveni sag i prekrižio noge.
»Stvar je u tome«, rekao je i utrpao u usta pregršt suhih bobica gojija,
»čak i kada bih povjerovao kako to možeš riješiti sam, a iskustvo mi govori
drukčije«, zaprijetio mu je prstom, »ovo se ne tiče samo tebe. Svi je traže.«
»Kako to misliš, svi?«
»One noći kada smo naišli na izopćenike i kada si krenuo za Luce,
misliš da smo mi ostali sjedili i igrali karte? Gabbe, Roland, Molly,
Arriane, čak i dva idiotska nefila, svi je traže.«
»To si im dopustio?«
»Nikome ništa ne branim, brate.«
»Ne zovi me tako«, prasnuo je Daniel. »Ne mogu vjerovati! Kako su
mogli? Ja sam odgovoran za njih...«
»Slobodna volja.« Cam je slegnuo ramenima. »Sada su svi ludi za
time.«
Daniela su zapekla krila, ali bila su beskorisna. Što je mogao učiniti s
činjenicom da šest ili sedam anakronizama lutaju po prošlosti? Pali anđeli
poput njega znaju koliko je prošlost krhka i bit će oprezni. Ali Shelby i
Miles, pa oni su još djeca. Bit će nesmotreni. Neće znati kakve su
~ 108 ~
posljedice. Mogli bi upropastiti izglede za Luce. Mogli bi upropastiti i
samu Luce.
Ne. Daniel nikome od njih neće dati priliku da je dostigne prije njega.
Ali, Camu je to uspjelo.
»Kako da ti povjerujem da se nisi umiješao?« pitao je Daniel,
pokušavajući prikriti očaj.
Cam je okrenuo očima.
»Zato što i sam znaš koliko je to opasno. Naši krajnji ciljevi možda su
drukčiji, ali obojici je važno da se živa izvuče.«
»Slušaj me, Came. Sada je sve na kocki.«
»Ne podcjenjuj me, znam što je na kocki. Nisi se samo ti toliko dugo
mučio.«
»Ja... bojim se«, priznao je Daniel. »Ako previše promijeni prošlost...«
»Mogla bi promijeniti svoju sadašnjost.« rekao je Cam. »Da, i ja se
bojim.«
Daniel je sklopio oči.
»To bi moglo značiti kako je jedinu priliku da se osobodi
prokletstva...«
»Protratila.«
Daniel je gledao Cama. Dva mladića nisu razgovarala na taj način,
poput braće, već stoljećima.
»Je li bila sama? Siguran si da joj nije prišao netko od ostalih?«
Cam je trenutak gledao kroz Daniela, u prazninu iznad vrha planine
koja se nalazila iza njih. Praznina je bila ono što je Daniel osjećao. Od
Camova oklijevanja, Daniela je počeo svrbjeti vrat.
»Nitko joj nije prišao«, rekao je Cam naposljetku.
»Jesi li siguran? «
»Vidio sam je. Ti nikada ne dođeš na vrijeme. Osim toga, to što je bila
ovdje samo je tvoja pogreška.«
»To nije istina. Nisam joj ja pokazao kako koristiti navjestitelje.«
Cam se gorko nasmijao.
»Nisam mislio na navjestitelje, idiote. Mislio sam na to kako još
uvijek misli da je riječ o vama i vašoj glupoj ljubavničkoj svađi.«
»Ali, to je istina«, rekao je Daniel napeto. Poželio je podignuti stijenu i
smrskati mu lubanju.
»Lažljivče.« Cam je skočio na noge, a u njegovim zelenim očima
sijevnuo je bijes. »Znaš da je riječ o nečemu mnogo važnijem. « Isprsio se i
oslobodio svoja golema krila prošarana poput mramora. Ispunila su
~ 109 ~
prostor zlatnom veličanstvenošću i na trenutak zaklonila sunce. Kada su
se savila prema Danielu, on je s odvratnošću ustuknuo. »Bolje ti je da je
nađeš prije nego što to učini netko drugi i zajedno s njom promijeni cijelu
našu prošlost. I učini mene, tebe i sve ovo«, Cam je pucnuo prstima,
»nepostojećim.«
Daniel je zarežao i raširio srebrnobijela krila. Osjećao je kako se
rastežu, zamahuju i drhte pored Camovih. Sada mu je bilo toplije i osjećao
je kako je sposoban za sve.
»Sredit ću to...« počeo je.
Ali, Cam je već uzletio, a od mahanja njegovih krila prašina na tlu
vinula se u zrak i pretvorila u orkanske pijavice. Daniel je zaklonio oči od
sunca i gledao kako zlatna krila zamahuju na nebu. Zatim su odjednom
nestala.
~ 110 ~
Jedanaesto poglavlje
COUP DE FOUDRE*
VERSAILLES, FRANCUSKA, 14. VELJAČE 1723.
Pljus.
Luce je izašla iz navjestitelja i pala u vodu.
Otvorila je oči, ali od tople vode iz koje su se izvijale pare tako su je
zapekle da ih je odmah sklopila. Mokra odjeća vukla ju je dolje, pa je
svukla krzneni ogrtač. Dok je tonuo pored nje, snažno je zamahnula
nogama prema površini, očajnički hvatajući zrak.
Površina se nalazila samo nekoliko centimetara iznad njezine glave.
Udahnula je, zatim je pod nogama osjetila dno i stala. Obrisala je vodu iz
očiju. Nalazila se u kadi.
Bila je to jamačno najveća koju je ikada vidjela, veličine manjeg
bazena. Bila je u obliku bubrega, načinjena od najgladeg porculana i
nalazila se posred goleme prostorije koja je izgledala poput galerije u
muzeju. Visoki stropovi bili su prekriveni divovskim freskama, portretima
tamnokose obitelji kraljevska izgleda. Na prsima svakog od njih nalazio se
lanac od zlatnih ruža, između njih lebdjeli su debeljuškasti kerubini koji
su gledali u nebo i puhali u trube. Uza svaki zid, presvučen u raskošnu
tirkiznu, ružičastu i zlatnu, nalazio se prevelik, bogato izrezbaren drveni
ormar.
Luce se vratila u kadu. Gdje se nalazila? Rukom je dodirnula
površinu i razdvojila barem petnaestak centimetara debelu pjenu, gustu
poput zaslađenoga šlaga. Isplivala je spužva veličine jastuka, a Luce je
shvatila da se nije okupala još od Helstona. Bila je tako prljava. Uzela je
spužvu i istrljala lice, zatim je počela svlačiti odjeću. Šljapkavu i mokru
odjeću složila je pored kade.
Tada je Bili polako uzletio iz vode i ostao lebdjeti tridesetak
centimetara iznad površine. Voda odakle je izašao bila je tamna i mutna
od pijeska koji je spao s njega.
»Bille!« uzviknula je. »Zar ne vidiš da trebam malo biti sama?« Stavio
je ruku na oči.
»Jesi li gotova s pljuskanjem, Pliskavice?« Drugom je rukom obrisao
mjehuriće s ćelave glave.
»Mogao si me upozoriti da ću završiti pod vodom!« rekla je Luce.
___________________________________
* coup de foudre - fr. preneseno, ljubav na prvi pogled.
~ 111 ~
»Jesam!« skočio je na rub kade i doteturao do Luce. »Rekao sam ti baš
kad smo izlazili iz navjestitelja. Nisi me čula zato što si već bila pod
vodom!«
»To je mnogo pomoglo, baš ti hvala.«
»U svakom slučaju, potrebna ti je kupka«, rekao je. »Pred tobom je
važna noć, slatkice.«
»Zašto? Što će se dogoditi?«
»Ona pita što će se dogoditi!« Bili ju je uhvatio za rame. »Ništa
naročito, samo najveći bal otkad je odapeo Kralj Sunce! Pa što ako taj
veliki tulum priređuje njegov masni sin tinejdžer? Svejedno će se održati u
najvećoj, najveličanstvenijoj plesnoj dvorani u Versaillesu. Doći će svi.«
Luce je slegnula ramenima. Zvučalo je zanimljivo, ali kakve je to veze
imalo s njom?
»Objasnit ću«, rekao je Bili. »Doći će svi, uključujući Lys Virgily.
Princeza od Savoya? Zvuči poznato?« Bili je dodirnuo Lucein nos. »To si
ti.«
»Hmpf«, rekla je Luce i naslonila glavu na sapunastu stijenku kade.
»Zvuči kao da će njoj to biti važna noć. Ali što ću ja dok su svi na balu?«
»Vidiš, sjećaš se kada sam ti rekao...«
Brava na vratima velike kupaonice okrenula se. Bili ju je po¬gledao i
zastenjao. »Nastavit će se.«
Dok su se vrata otvarala začepio je šiljasti nos i nestao pod vodom.
Luce se zgrčila i nogom ga odbacila na drugi kraj kade. Bili je izronio,
bijesno je pogledao i počeo plutati na leđima kroz sapunicu.
Lijepa djevojka s uvojcima boje kukuruza u dugoj tamnocrvenoj
haljini možda nije vidjela Billa, ali Luce jest. Kada je shvatila da je netko
u kadi, djevojka se počela povlačiti.
»Oh, princezo Lys! Oprostite!« rekla je na francuskom. »Rekli su mi
da je kupaonica prazna. Trebala sam pripremiti kupku za princezu
Elizabeth«, pokazala je kadu u kojoj se namakala Luce. »Baš sam je
trebala poslati unutra, zajedno s njezinim damama.«
»Pa...« Luce se upinjala smisliti što reći očajnički pokušavajući
izgledati dostojanstvenije nego što se osjećala. »Ne možete je poslati
unutra. Ni njezine dame. Ovo je moja kupaonica. Želim se na miru
okupati.«
»Tisuću puta oprostite«, rekla je djevojka i naklonila se.
»U redu je«, brzo je rekla Luce kada je vidjela da je djevojka doista
očajna. »Zacijelo je došlo do nesporazuma.«
~ 112 ~
Djevojka se naklonila i počela uzmicati prema vratima. Billova rogata
glava provirila je iznad površine i prošaptala,
»Odjeća!« Luce ga je bosim stopalom gurnula dolje.
»Čekajte!« pozvala je Luce djevojku, koja je polako otvorila vrata.
»Potrebna mi je vaša pomoć. Trebam odjeću za bal.«
»Što je s vašim damama, Mademoiselle? Tu su Agatha ili Eloise...«
»Ne, ne. Djevojke i ja smo se posvađale«, rekla je Luce žustro.
Pokušavala je govoriti što manje kako se ne bi posve otkrila. »Izabrale su
za mene, ovaj, najgrozniju haljinu. Pa sam ih otjerala. Znate, ovaj bal je
jako važan.«
»Da, Mademoiselle.«
»Možete li naći nešto za mene?« pitala je Luce djevojku i glavom
pokazala prema ormaru.
»Ja? Da-da vam pomognem odjenuti se?«
»Samo ste vi tu, zar ne?« rekla je Luce nadajući se da će joj nešto iz
njezina ormara pristajati i biti barem djelomično za bal. »Kako se zovete?«
»Anne-Marie, Mademoiselle.«
»Odlično«, rekla je Luce, nastojeći ponašati se umišljeno poput
Lucinde iz Helstona. Za svaki slučaj ubacila je malo i Shelbyna držanja
stručnjak-sam-za-sve. »Hajde, Anne-Marie. Ne želim zakasniti zbog tvoje
sporosti. Budi srce i nađi mi haljinu.«
Deset minuta poslije, Luce je stajala ispred rasklopivog trokrilnog
zrcala i divila se obrubu na prsima prve haljine koju je Anne-Marie
izvadila iz ormara. Haljina od crnoga tafta bila je čvrsto stegnuta u
struku, zatim se u volanima koji su se nastavljali jedan na drugi širila u
prekrasno veliko zvono. Luceina kosa bila je podignuta u punđu, zatim
skrivena ispod teške vlasulje s mnogo crnih uvojaka. Njezino lice
svjetlucalo je od pudera i ruža. Na sebi je imala toliko donjeg rublja da joj
se činilo kako je dvadesetak kila teža. Kako su se djevojke u tome kretale?
Kamoli plesale ?
Dok joj je Anne-Marie zatezala steznik oko struka, Luce je
zabezeknuto zurila u svoj odraz. S vlasuljom je izgledala pet godina
starije. Osim toga, bila je sigurna kako nikada prije nije imala toliki izrez.
Ni u kojem životu.
Na trenutak, dopustila je sebi zaboraviti koliko je uplašena zbog
susreta sa svojim prošlim utjelovljenjem plave krvi i hoće li naći Daniela
prije nego što njihovu ljubavi pretvori u veliku zbrku. Osjećala se kao što
se osjećala svaka djevojka koja se pripremala za bal: u tako predivnoj
~ 113 ~
haljini disanje je bilo precijenjeno.
»Spremni ste, Mademoiselle«, šapnula je Anne-Marie s divljenjem.
»Ako dopustite, sada bih vas ostavila.«
Čim je Anne-Marie zatvorila vrata za sobom, Bili je izronio iz kade,
uzletio i poprskao prostoriju hladnim mjehurićima sapunice. Doletio je do
ormara i zaustavio se na malenoj klupčici za noge od tirkizne svile.
Pokazao je prema Luceinoj haljini, pa prema vlasulji, zatim opet prema
haljini.
»O la la. Seksi.«
»Nisi vidio moje cipele.« Podignula je suknju i otkrila par
smaragdnozelenih cipela s visokom potpeticom i zašiljenim vrhom
ukrašenim cvjetovima od zada. Bile su u skladu sa smaragdnozelenom
čipkom na dekolteu i vjerojatno su bile najfamoznije cipele koje je ikada
vidjela, a kamoli obula.
»Aaaah!« cičao je Bili. »Baš su rokoko.«
»Dakle, zbilja ću to učiniti ? Sići i pretvarati se...«
»Nema pretvaranja.« Bili je odmahnuo glavom. »Vjeruj u sebe.
Pouzdaj se u taj izrez, djevojko, znaš da to želiš.«
»Dobro, pretvarat ću se da to nisi rekao.« Luce se nasmijala, ali i
lecnula. »Dakle, sići ću i vjerovati u sebe ili što već. Ali, što kad nađem
svoju prošlu sebe? Ne znam o njoj ništa. Trebam li samo...«
»Uzmi je za ruku«, rekao je Bili tajnovito. »Siguran sam da će biti vrlo
dirnuta gestom.«
Bili je time zacijelo htio nešto reći, ali Luce nije razumjela. Tada se
sjetila što joj je rekao prije nego što su ušli u posljednjeg navjestitelja.
»Pričaj mi o 3D-u.«
»Aha.« Bili je izgledao kako se naslanja na nevidljiv zid. Njegova krila
nisu se jasno vidjela dok su mahala pred njom. »Neke su stvari odviše
izvan ovoga svijeta da bi se mogle opisati riječima. Kao kad ti postane
slabo kada te Daniel poljubi, ili kako te preplavi vrućina kada u tamnoj
noći raširi krila...«
»Nemoj.« Luce je nesvjesno stavila ruku na srce. Nije bilo riječi
kojima bi opisala što je osjećala prema Danielu. Bili joj se rugao, ali bol
zbog toga što nije s Danielom nije zato bila manja.
»Tako je i sa 3D-om. Kako bi razumjela morat ćeš doživjeti.«
Čim je Bili otvorio vrata sobu su preplavili zvukovi orkestra i žamor
uljudnog razgovora velike skupine ljudi. Osjećala je kako je nešto vuče
dolje. Možda je to bio Daniel. Možda je to bila Lys.
~ 114 ~
Bili se naklonio u zraku.
»Poslije tebe, princezo.« Slijedila je buku i sišla dvama širokim
zavojitim zlatnim stubištima, a glazba je sa svakim korakom postajala sve
glasnija. Dok je prolazila kroz jednu praznu galeriju za drugom, počela je
osjećati miris pečenih prepelica, pirjanih jabuka i krumpira au gratin. A
parfema je bilo toliko da je svaki put kad je udahnula zakašljala.
»Zar nisi sretna što sam te natjerao da se okupaš?« pitao je Bili.
»Jedna bočica manje toaletne vodice smrad stvara rupe u ozonskom
omotaču.«
Luce nije odgovorila. Ušla je u dug hodnik sa zrcalima, a muškarac i
dvije žene ispred nje ulazili su u glavnu odaju. Žene nisu hodale, klizile
su. Njihove haljine, žuta i zelena, vijugale su po podu. Muškarac je hodao
između njih, njegova čipkana bijela košulja bila je nabrana ispod dugog
srebrnog kaputića, a potpetice na cipelama bile su gotovo jednako visoke
kao Luceine. Svi su nosili vlasulje tridesetak centimetara više od one na
Luceinoj glavi, koja se njoj činila golemom i teškom cijelu tonu.
Promatrala ih je i osjećala se nezgrapno dok je hodala, a njezina suknja
njihala se s jedne strane na drugu.
Okrenuli su se i pogledali je. Tri para očiju suzila su se kao da su
odmah pogodili da nije odgojena za balove u visokom društvu.
»Ne obaziri se na njih«, rekao je Bili. »Oduvijek je bilo snobova. Na
kraju krajeva, o tebi ne znaju ništa.«
Luce je kimnula, zbila se iza to troje i kroz dovratak obložen zrcalima
ušla u plesnu dvoranu. Plesnu dvoranu iz snova. Plesnu dvoranu nad
svim plesnim dvoranama.
Luce se nije mogla suzdržati. Stala je i prošaptala,
»Opa.«
Bila je veličanstvena. S viškoga stropa visjelo je desetak velikih
lustera koji su blistali pod jarkobijelim svijećama. Zidove na kojima nije
bilo zrcala prekrivalo je zlato. Podij za plesanje od parketa kao da se
protezao do sljedećega grada, a uz njega su bili poredani dugi stolovi s
bijelim stolnjacima i posuđem od tankog porculana, s pladnjevima s
tortama i kolačima i visokim kristalnim čašama s vinom boje rubina.
Tisuće bijelih narcisa virilo je iz stotinu tamnocrvenih vaza postavljenih
na desetak trpeza.
U najudaljenijem kutu prostorije, ispred golemih zlatnih vrata
stvarao se red pomno odjevenih mladih žena. Bilo ih je desetak, stajale su
jedna uz drugu, šaptale i smijale se.
~ 115 ~
Još se jedna skupina stvarala oko divovske kristalne zdjele za punč
pored orkestra. Luce je uzela čašu.
»Oprostite«, obratila se ženama pored sebe. Obje su na glavama imale
prave kule od umjetnički složenih sijedih kovrča. »Što čekaju one
djevojke?«
»Udovoljiti kralju, zaboga«, nasmijala se žena. »Demoiselles su tu
kako bi vidjele mogu li mu se toliko svidjeti da ih odluči oženiti.«
Oženiti? Ali, izgledale su toliko mlado. Luceino tijelo postalo je vrelo i
počelo je svrbjeti. Tada je shvatila, u skupini je i Lys.
Dok je proučavala djevojke, Luce se stisnulo grlo. Bila je tu, treća po
redu, odjevena u čarobnu dugu crnu haljinu malo drukčiju od one koju je
nosila Luce. Njezina ramena bila su prekrivena baršunastom crnom
pelerinom, a pogled nije podizala. Nije se smijala s drugim djevojkama.
Izgledala je očajno, onako kako se osjećala Luce.
»Bille«, šapnula je Luce.
Ali mali gargojl zaletio joj se u lice i ušutkao je prstom koje je stavio
na debele kamene usne.
»Samo luđaci razgovaraju s nevidljivim gargojlima», psikao je. »A
luđake ne pozivaju na balove. Budi tiho.«
»Ali, što sa...«
»Pst.«
»Što je sa 3D-om?«
Luce je duboko udahnula. Posljednje što joj je rekao bilo je da uzme
Lys za ruku...
Krupnim koracima prešla je plesni podij i prošla pored sluga koji su
nosili pladnjeve s pačjom paštetom i likerom od kupina. Gotovo se
sudarila s djevojkom iza Lys, koja se pokušavala progurati naprijed,
pretvarajući se kako šapće nešto prijateljici.
»Oprostite«, rekla je Luce Lys, a ona je razrogačila oči, zinula i
dopustila da joj s usana pobjegne zvuk zbunjenosti.
Ali, Luce nije mogla čekati Lys. Posegnula je i zgrabila je za ruku.
Pristajala joj je poput dijela slagalice. Stisnula ju je. Luce je osjetila kako
joj se želudac stišće kao da se spušta niz tobogan u lunaparku. Sva je
bridjela i malo joj se zavrtjelo. Osjetila je kako su joj vjeđe zatreperile, ali
nagonski je znala da ne smije ispustiti Lysinu ruku.
Trepnula je, Lys je trepnula, zatim su obje istodobno trepnule i iza
sklopljenih vjeđa Luce je u Lysinim očima vidjela sebe... zatim je svojim
očima vidjela Lys... zatim...
~ 116 ~
Ispred sebe nije vidjela nikoga.
»Ah«, uzviknula je, a njezin glas zvučao je kao i uvijek. Pogledala je
ruke, izgledale su kao prije. Opipala je lice, kosu, vlasulju, sve je bilo kao
prije. Ali, nešto... nešto se promijenilo.
Podignula je haljinu i pogledala cipele.
Bile su ružičaste. S potpeticama u obliku dijamanata i svezane oko
gležnjeva elegantnom srebrnom mašnom.
Što je učinila?
Tada je shvatila što je Bili mislio kada je rekao da je vrijeme za 3D.
Doslovno je ušla u Lysino tijelo.
Luce je užasnuto pogledala oko sebe. Na njezino zaprepaštenje, sve
djevojke u redu bile su nepokretne. Zapravo, svi su bili ukočeni poput
kipova. Kao da je cijeli bal stavljen na stanku.
»Vidiš?« Billov dah bio je vreo dok joj je šaptao na uho. »Ne može se
opisati riječima, zar ne?«
»Što se događa, Bille?« Njezin glas postajao je sve piskutaviji.
»Trenutačno ne baš mnogo. Morao sam malo zaustaviti bal, kako ne
bi pošizila. Kada krenemo 3D doživljajem, ponovo ću ga pokrenuti.«
»Dakle... nitko nas ne može vidjeti?« pitala je Luce i polako mahnula
rukom ispred lijepe smeđokose djevojke koja je stajala ispred Lys.
Djevojka se nije pomaknula. Nije ni trepnula. Lice joj je bilo ukočeno u
širok osmijeh.
»Ne.« Bili je to dokazao tako što je palucao jezikom pored uha starijeg
muškarca koji je ukočeno stajao i stavljao u puža. »Sve dok ne pucnem
prstima.«
Luce je ispustila uzdah. Još jednom joj je tako laknulo što joj je Bili
pomagao. Trebalo joj je nekoliko minuta da se navikne na zamisao kako
se... kako se doista nalazi...
»Nalazim se u svojem prošlom utjelovljenju«, rekla je.
»Da.«
»Ali kamo sam nestala? Gdje je moje tijelo?«
»Tu si negdje.« Potapšao ju je po ključnoj kosti. »Ponovo ćeš se
pojaviti... pa, kada dođe vrijeme. A sada si posve stopljena sa svojom
prošlošću. Poput slatke male kornjače u tuđem oklopu. Ali, ima k tomu
još. Kada si u Lysinu tijelu vaša su bića isprepletena, a to ima mnoge
prednosti. Imaš njezina sjećanja, njezine strasti i srećom, njezino
ponašanje. Naravno, morat ćeš se uhvatiti u koštac s njezinim manama.
Ako se dobro sjećam, često joj se dogodi da u pogrešno vrijeme kaže
~ 117 ~
pogrešnu stvar. Pa, budi oprezna.«
»Nevjerojatno«, šapnula je Luce. »Ako nađem Daniela, znat ću što je
osjećala prema njemu.«
»Da, valjda, ali shvaćaš li da će kad pucnem prstima Lys imati
obaveze koje ne uključuju Daniela? Ovo baš i nije mjesto za njega. Hoću
reći kako nama stražari nikako ne bi pustili unutra siromašnog
konjušara.«
Luce je sve to bilo svejedno. Siromašni konjušar ili ne, naći će ga. Nije
mogla čekati. Dok je u Lysinu tijelu možda će ga moći zagrliti, možda i
poljubiti. Takvo iščekivanje bilo je gotovo neizdrživo.
»Ima li koga?« Bili je tvrdim prstom kucnuo Luce po sljepoočnici. »Jesi
li spremna? Uđi unutra, vidi sve što možeš i otiđi dok je dobro, ako znaš
što mislim.«
Luce je kimnula. Popravila je Lysinu crnu haljinu i podignula glavu.
»Pucni prstima!«
»I... kreni.« Bili je pucnuo prstima.
Djelić sekunde čulo se škripanje kao kod ogrebane ploče. Zatim su se
svaki slog prekinutog razgovora, svaki dašak parfema u zraku, svaka kap
punča koja je klizila niz grla ukrašena nakitom i svaka glazbena nota iz
orkestra izoštrili, pojasnili i nastavili dalje kao da se baš ništa nije
dogodilo.
Samo se Luce promijenila. Njezinim mislima letjelo je tisuće riječi i
slika. Ladanjska kuća široka slamnata krova u podnožju Alpa. Konj boje
kestena po imenu Gauche. Miris sijena posvuda. Božur s dugom peteljkom
položen na njezin jastuk. Daniel. Daniel. Daniel. Dolazi s izvora i na
ramenima nosi štap na koji su obješena četiri teška vedra vode. Ujutro
najprije timari Gauchea kako bi Lys mogla na jahanje. Kada je bila riječ o
malim, dražesnim uslugama Lys, Daniel ništa nije prepuštao slučaju, čak
ni kada je bio usred posla koji je obavljao za njezina oca. Njegov ljubičasti
pogled uvijek ju je pratio. Daniel je bio u njezinim snovima, srcu i naručju.
Bilo je to poput bljeskova Luškinih sjećanja u Moskvi kada je
dodirnula vrata crkve, ali još snažnije, moćnije, kao da je dio nje.
Daniel je bio tu. U štali, ili u odajama za poslugu. Tu je. A ona će ga
naći. Nešto joj je zašuštalo pored vrata. Poskočila je.
»To sam samo ja.« Bili je letio preko njezine pelerine. »Super ti ide.«
Sluge su otvorile velika zlatna vrata na čelu prostorije i ostali stajati
u stavu mirno. Djevojke ispred Luce počele su hihotati od uzbuđenja,
zatim je prostoriju ispunila tišina. Za to vrijeme Luce je tražila način da
~ 118 ~
što prije izađe i padne Danielu u naručje.
»Luce, priberi se«, rekao je Bili, kao da joj čita misli. »Ubrzo će te
pozvati da obaviš svoju dužnost.«
Gudači su počeli svirati prve taktove baroknog Ballet de la Jeunesse i
cijela je prostorija zanijemjela. Luce je slijedila poglede ljudi oko sebe i
zabezeknula se. Prepoznala je muškarca koji je stajao u dovratku i s
povezom preko jednoga oka gledao zabavu.
Bio je to Due de Bourbon, kraljev rođak.
Bio je visok, mršav i smežuran poput zrna graha za vrijeme suše.
Odijelo od plavoga baršuna loše mu je stajalo, ali bilo je ukrašeno
ljubičastom vrpcom koja je bila u skladu s ljubičastim čarapama na
nogama tankim poput štapića. Napadno napudrana vlasulja i
mliječnobijelo lice bili su iznimno ružni.
Nije vojvodu prepoznala sa slike iz udžbenika povijesti. O njemu je
znala i previše. Znala je sve. Na primjer, kako su dvorske dame jedna
drugoj pričale nepristojne šale o tome koliko je malo vojvodino žezlo. Kako
je izgubio oko (nezgoda u lovu kojemu se pridružio kako bi udovoljio
kralju). I kako će baš sada uvesti unutra djevojke koje je odabrao kao
prikladne za brak s dvanaestogodišnjim kraljem koji je ondje čekao.
A Luce, ne Lys, bila je vojvodin omiljeni izbor. Zbog toga ju je toliko
boljelo u prsima. Lys se nije mogla udati za kralja zato što je bila
zaljubljena u Daniela. Žarko ga je voljela već godinama. Ali, tu je Daniel
bio sluga, pa su svoju ljubav morali skrivati. Luce je osjećala Lysin
paralizirajući strah da će, ako te večeri zapne kralju za oko, nestati nada
za život s Danielom.
Bili ju je upozorio kako će 3D biti snažan doživljaj, ali na takvu
navalu osjećaja nije se moglo pripremiti. Svaki strah i sumnja koja je
ikada pala na pamet Lys, sada je obuzimala Luce. Svaka nada i san. Bilo
je to previše.
Uzdahnula je i pogledala po dvorani, posvuda samo ne u vojvodu.
Shvatila je kako zna baš sve o tome mjestu i vremenu. Odjednom je
shvatila zašto je kralj tražio ženu premda je već bio zaručen. Prepoznala
je pola lica koja su se kretala oko nje, znala je tko joj zavidi i njihove
životne priče. Znala je kako stajati u haljini sa steznikom i normalno
disati. Dok je iskusnim okom promatrala plesače, znala je da su Lys
podučavali balskom plesu od djetinjstva.
Bilo je sablasno biti u Lysinu tijelu. Luce se činilo kako je istodobno
duh i onaj kojega duh progoni.
~ 119 ~
Skladba je završila, a muškarac koji je stajao pored vrata prišao je
bliže i pročitao iz svitka,
»Princeza Lys od Savoya«.
Luce je podignula glavu s više otmjenosti i samopouzdanja nego što je
očekivala da će imati i prihvatila ruku mladića u blijedozelenom prsluku
koji se pojavio kako bi je otpratio u kraljevu sobu za primanja. Kada je
ušla u pastelnoplavu prostoriju Luce je pokušala ne zuriti u kralja.
Golema bijela vlasulja izgledala je smiješno na sitnome, našminkanom
licu. Svijetloplave oči gledale su prema lijepim, raskošno odjevenim
vojvotkinjama i princezama, kao što čovjek koji nema što jesti gleda svinju
na ražnju.
Pristali lik na prijestolju bio je tek malo stariji od djeteta.
Luj XV. preuzeo je krunu kada mu je bilo samo pet godina. Prema
očevoj želji na samrtnoj postelji zaručio se s španjolskom princezom,
infantkinjom. Ali, i ona je bila još mala. Bio je to vrlo loš izbor. Mladi kralj
bio je slab i boležljiv, pa nitko nije očekivao da će poživjeti i dobiti
nasljednika sa španjolskom princezom, koja je također mogla umrijeti
prije nego što ude u dob za rađanje. I zato je priređen taj ekstravagantni
bal s mladim djevojkama poredanim kao na izložbi.
Luce se igrala čipkom na haljini i osjećala se smiješno. Druge su
djevojke izgledale tako strpljivo. Možda su se doista željele udati za
prištavog dvanaestogodišnjeg kralja Luja, premda Luce nije vjerovala u
to. Bile su toliko otmjene i lijepe. Od ruske princeze Elizabete, čija je
baršunasta haljina u boji safira imala ovratnik obrubljen zečjim krznom,
do Marije, poljske princeze, koja je zbog prćasta nosića i malih punih usta
bila vrtoglavo čarobna, sve su široko otvorenih očiju i pune nade gledale
kralja. A on je gledao Luce. Sa zadovoljnim smiješkom od kojeg joj se
stisnuo želudac.
»Ovu.« Pokazao je lijeno prema njoj. »Želim je bolje vidjeti.«
Vojvoda se stvorio pored Luce, duge i ledene prste stavio je na njezina
ramena i nježno je gurnuo naprijed.
»Predstavite se, princezo«, rekao je tiho. »Takva se prilika pruža
jednom u životu.«
Luce je u sebi zastenjala, ali izvana je Lys bila glavna. Gotovo je
lebdjela naprijed kako bi pozdravila kralja. Besprijekorno se naklonila,
lagano pokleknula i ispružila ruku na poljubac. To je njezina obitelj od nje
očekivala.
»Hoćeš li se udebljati?« izletjelo je kralju dok je promatrao njezin
~ 120 ~
struk u stezniku. »Sviđa mi se kako sada izgleda«, rekao je vojvodi. »Ali ne
bih želio da se udeblja.«
Da je bila u svojem tijelu, Luce bi možda rekla kralju što misli o
njegovu neprivlačnom izgledu. Ali, Lys je bila savršeno pribrana i Luce je
čula kako odgovara,
»Nadam se da ću uvijek moći ugoditi kralju, kako izgledom tako
naravi.«
»Da, naravno«, preo je vojvoda i obilazio Luce. »Siguran sam da Vaše
Veličanstvo može držati princezu na prehrani po svojem izboru.«
»Što je s lovom?« pitao je kralj.
»Vaše Veličanstvo«, počeo je vojvoda, »to ne priliči kraljici. Imate
dovoljno pratilaca za lov. Na primjer, mene...«
»Moj je otac vrstan lovac«, rekla je Luce. Bjesomučno je pokušavala
smisliti nešto što bi joj pomoglo da pobjegne.
»Trebam li onda spavati s vašim ocem?« rugao se kralj.
»Znajući koliko Vaše Veličanstvo voli oružje«, rekla je Luce, s
naporom održavajući uljudan ton, »donijela sam vam dar, očevu
najvrijedniju lovačku pušku. Zamolio me da vam je donesem, ali nisam
bila sigurna hoću li imati zadovoljstvo upoznati vas.«
Zaokupila je svu njegovu pozornost. Sjedio je na rubu prijestolja.
»Kako izgleda? Je li kundak optočen draguljima?«
»Kundak... je ručno izrezbaren i načinjen od trešnjina drva.«
Pojedinosti je ponavljala za Billom koji je sjedio pored kraljeva prijestolja i
uzvikivao ih. »Cijev je izradio...«
»Ah, što bi zvučalo dojmljivo ? Ruski kovač koji je poslije toga počeo
raditi za cara.« Bili se nagnuo prema kraljevim kolačima i žudno
pomirisao, »Dobro izgledaju.«
Luce je ponovila Billove riječi i dodala:
»Mogla bih je donijeti Vašem Veličanstvu, ako mi dopusti da otiđem u
svoje odaje...«
»Sluga nam je može donijeti sutra«, rekao je vojvoda.
»Želim je vidjeti sada.« Kralj je prekrižio ruke na prsima. Izgledao je
još djetinjastije.
»Molim vas.« Luce se okrenula prema vojvodi. »Bilo bi mi veliko
zadovoljstvo donijeti pušku Vašem Veličanstvu.«
»Idite.« Kralj je pucnuo prstima i otpustio Luce.
Luce se željela okrenuti na peti, ali Lys je bila mudrija. Kralju se
nikada ne pokazuju leđa. Naklonila se i izašla iz sobe natraške.
min@
~ 121 ~
Dok se nije našla s druge strane vrata načinjenih od zrcala,
pokazivala je vrlo elegantnu suzdržanost i klizila kao da nema stopala.
Zatim je potrčala.
Kroz plesnu dvoranu, pored krasnih plesnih parova i orkestra.
Prozujala je iz pastelno žute prostorije u žutozelenu. Trčala je pored dama
koje su zabezeknuto uzdisale i gospode koji su gunđali, preko drvenih
podova i raskošnih perzijskih sagova, u svjetlost koja je postajala mutnija
i pored sve manje uzvanika, dok nije našla dvokrilna vrata koja su vodila
van. Teško dišući u stezniku, otvorila ih je i pustila da svjež zrak slobode
dopre do njezinih pluća. Izašla je na golem balkon od blještavo bijeloga
mramora koji je vodio oko cijelog prvog kata palače.
Noć je svjetlucala od zvijezda, a Luce je samo željela biti u Danielovu
naručju i letjeti prema njima. Da je barem bio tu, da ju je barem mogao
odvesti daleko do svega...
»Što ćeš ti tu?«
Naglo se okrenula. Došao je po nju. Stajao je na balkonu u
jednostavnoj služinskoj odjeći i izgledao zbunjeno, uplašeno, tragično i
beznadno zaljubljen.
»Daniele«, pohitala je prema njemu. On joj je krenuo ususret, njegove
su ljubičaste oči zasvijetlile. Raširio je ruke, sav je sjajio. Kada su se
napokon spojili i Luce se našla u njegovu naručju, pomislila je kako će se
rasprsnuti od sreće.
Ali, nije.
Ostala je tako, glave uronjene u njegova prekrasna, široka prsa.
Osjećala se kao kod kuće. Njegove ruke grlile su joj leđa i zaustavljale se
na njezinu struku, a ona se privijala uz njega što je više mogla. Osjećala je
kako diše i naslućivala prodoran miris sijena na njegovu vratu. Poljubila
ga je ispod lijevoga uha, zatim ispod brade. Ljubila ga je nježno i meko
dok nije došla do usana, koje su se pod njezinima razdvojile. Tada su
poljupci postali dulji i ispunjeni ljubavlju koja kao da je istjecala iz njezine
duše. Trenutak potom Luce se odvojila i zagledala u Danielove oči.
»Toliko si mi nedostajao.«
Daniel se nasmijao.
»I ti meni... posljednja tri sata otkad se nismo vidjeli. Jesi li... jesi li
dobro?«
Luce je prstima prošla kroz Danielovu svilenu plavu kosu.
»Samo sam trebala malo zraka i tebe.«
Čvrsto se privinula uz njega. Daniel je stisnuo oči.
~ 122 ~
»Mislim da ne bismo trebali biti tu, Lys. Sigurno očekuju da se vratiš
u sobu za primanja.«
»Nije me briga. Neću se vratiti. I nikada se neću udati za tu svinju.
Neću se udati ni za koga, samo za tebe.«
»Pssst.« Daniel se lecnuo i pomilovao joj obraz. »Netko bi te mogao
čuti. Glave su letjele i za manje stvari.«
»Netko te čuo«, začuo se glas iz otvorena dovratka. Ondje je, ruku
prekriženih na prsima, stajao Due de Bourbon i smijuljio se gledajući
Luce u zagrljaju običnoga sluge. »Mislim da bi to trebao čuti i kralj.«
Zatim se okrenuo i nestao u palači.
Luceino srce počelo je ubrzano tući, što zbog njezina straha, što zbog
Lysina. Je li promijenila povijest? Je li Lysin život trebao ići drugim
tokom? Ali, Luce to nije znala. Kako je to mogla znati? Roland joj je rekao,
kakve god promjene izazove, one će odmah postati dio povijesti. Dakle,
Luce je još bila tu, pa ako je promijenila povijest tako što je odbila kralja...
Lucindi Price iz dvadeset prvog stoljeća to nije smetalo.
Kada se obratila Danielu, glas joj je bio miran.
»Ne marim ako me zli vojvoda ubije. Prije ću umrijeti nego te se
odreći.« Preplavio ju je val vrućine i ona se zaljuljala. »Ah«, rekla je i
stavila ruku na čelo. Maglovito je znala što se događalo, kao nešto što se
već tisuću puta dogodilo, ali nikada nije obratila pažnju.
»Lys«, šapnuo je. »Znaš li što slijedi?«
»Da«, šapnula je.
»Znaš da ću biti s tobom do kraja?«
Danielov pogled pun nježnosti i brige kao da je prolazio kroz nju. Nije
joj lagao. Nikada joj nije lagao. Nikada neće. Sada je to znala. Otkrio joj je
toliko da je još nekoliko trenutaka održi na životu i nagovijestio to što je
Luce i sama počinjala shvaćati.
»Da.« sklopila je oči. »Ali, toliko toga još ne razumijem. Ne znam kako
to spriječiti. Ne znam kako prekinuti prokletstvo.«
Daniel se nasmiješio, ali u njegovim očima bile su suze.
Luce se nije bojala. Osjećala se slobodno. Slobodnije nego ikada prije.
Na površinu je izlazilo duboko pohranjeno i neobično sjećanje. Nešto
je izranjalo iz njezina zamagljenog uma. Jedan Danielov poljubac otvorit
će vrata i osloboditi je braka bez ljubavi s razmaženim djetetom i iz
kaveza tijela. To tijelo nije bila ona. Bio je to samo oklop i dio kazne.
Prema tome, smrt tijela nije bila nimalo tragična, bio je to jednostavno
kraj jednoga poglavlja. Prekrasno i nužno razrješenje.
~ 123 ~
Na stubama iza njih začuli su se koraci. Vraćao se vojvoda sa svojim
ljudima. Daniel ju je uhvatio za ramena.
»Lys, slušaj me...«
»Poljubi me«, preklinjala je.
Izraz na Danielovu licu se promijenio, kao da je samo to želio čuti.
Podignuo ju je s tla i privio uza se. Dok ga je sve snažnije i strastvenije
ljubila njezino tijelo bridjelo je od vreline. Posve se prepustila. Izvila je
leda i nagnula glavu dok joj se nije zavrtjelo od blaženstva. Za to vrijeme
crni tragovi sjena vrtložili su se i zaklanjali zvijezde, poput simfonije od
vulkanskog stakla. Ali, iza je bila svjetlost. Prvi put Luce je osjetila kako
prodire svjetlost.
Bilo je to veličanstveno.
Bilo je vrijeme da ode.
Otiđi dok je dobro, upozorio ju je Bili. Dok je živa.
Ali, nije mogla otići. Ne dok je sve tako ugodno i lijepo. Ne dok je
Daniel mahnito i strastveno ljubi. Otvorila je oči, a njegova kosa, lice i
sama noć bili su sjajniji i ljepši nego ikad prije, osvijetljeni snažnim
blještavilom.
Svjetlost je dolazila iz Luce. Duboko iz nje.
Sa svakim poljupcem njezino se cijelo tijelo približavalo svjetlosti. Bio
je to jedini pravi put k Danielu. Iz jednog običnog života u drugi. Luce bi
rado umrla tisuću puta samo da opet bude s njim na drugoj strani.
»Ostani sa mnom«, preklinjao je Daniel, a ona je osjećala kako gori.
Jauknula je. Suze su joj ovlažile lice. Blag osmijeh razdvojio je njezine
usne.
»Što je?« pitao je Daniel. Nije je mogao prestati ljubiti. »Lys?«
»To je zbog... previše ljubavi«, rekla je i otvorila oči baš kada je iz
njezinih grudi buknula vatra. Vatra je prasnula u noć i ispalila toplinu i
plamenove visoko u nebo. Srušila je Daniela i izbacila Luce iz Lysine
smrti u ledenu tamu u kojoj se ništa nije vidjelo. Preplavio ju je drhtavi
val vrtoglavice.
Zatim je ugledala malen bljesak.
Pojavilo se Billovo lice. Lebdio je iznad Luce i zabrinuto je gledao.
Ležala je posve opružena na nečemu ravnome. Opipala je ispod sebe i
osjetila gladak kamen. Čula je kako u blizini curi voda i osjetila hladan,
ustajao zrak. Nalazila se u navjestitelju.
»Uplašila si me«, rekao je Bill. »Nisam znao... hoću reći, kada je
umrla, nisam znao kako... mislio sam da si se možda negdje zaglavila...
~ 124 ~
Nisam bio siguran.« Odmahnuo je glavom kao da je htio otjerati takve
misli.
Pokušala je ustati, ali koljena su klecala i bilo joj je strahovito hladno.
Sjela je i prekrižila noge i naslonila se na kameni zid. Ponovo je bila u
crnoj haljini sa smaragdnozelenim rubom. Smaragdnozelene cipele stajale
su u kutu. Zacijelo joj ih je Bili izuo i spustio nakon što... nakon što je
Lys... Luce još uvijek nije mogla vjerovati.
»Vidjela sam svašta, Bille. Stvari koje prije nisam znala.«
»Na primjer?«
»Na primjer, da je bila sretna dok je umirala. Ja sam bila sretna.
Oduševljena. Sve je bilo tako lijepo.« U njezinoj glavi bila je zbrka. »Znala
sam kako će me čekati na drugoj strani, znala sam da sam zapravo
bježala iz nečega što je pogrešno i nasilno. I kako će ljepota naše ljubavi
pobijediti smrt i sve ostalo. Bilo je nevjerojatno.«
»Nevjerojatno opasno«, rekao je Bili kratko. »Nećemo to ponavljati,
dobro?«
»Zar ne razumiješ ? Otkad sam ostavila Daniela u sadašnjosti, ovo je
najbolje što mi se dogodilo. I...«
Ali, Bili je ponovo nestao u tami. Čula je šum vodopada. Trenutak
potom začuo se zvuk proključale vode. Kada se Bili, vratio nosio je čaj. Na
tankom metalnom pladnju nosio je čajnik i dodao je Luce šalicu iz koje se
pušilo.
»Odakle ti to?« pitala je.
»Rekao sam, nećemo to ponavljati, dobro?«
Ali, Luce je bila odviše obuzeta mislima da bi ga doista čula. Sve joj je
bilo jasnije nego ikada prije. Željela je ponoviti 3D ili kako ga je Bili
nazvao, lijepljenje? Tako bi mogla vidjeti sve njihove živote, dok iz jednoga
ne dozna zašto se to događa.
Tada će prekinuti prokletstvo.
DUBINE
LHASA, TIBET, 30. TRAVNJA 1740.
Čim je osjetio tlo pod nogama, Daniel je potrčao.
Njegovo tijelo bridjelo je od vjetra. Osjećao je sunce na koži. Trčao je i
trčao, ali nije znao gdje se nalazi. Kada je iskočio iz navjestitelja ništa nije
znao i premda je gotovo u svakom pogledu osjećao kako tu treba biti, nešto
ga je mučilo. Nešto nije bilo u redu. Krila.
Nije ih bilo. Naravno, još su bila tu, ali nije osjećao potrebu osloboditi
ih, nije ga peklo od želje za letom. Umjesto poznate čežnje da se vine u
nebo, osjećao je potrebu ostati dolje. Sjećanje mu se vraćalo. Približavao se
nečemu bolnome, bio je na rubu nečega opasnoga. Pogledao je prostor
ispred sebe...
Ali, nije vidio ništa.
Bacio se natrag, njegova stopala klizala su se po stijeni, a ruke
mlatarale. Pao je na leđa i zaustavio se tik pred rubom litice iza koje se
nalazio bezdan.
Udahnuo je, zatim se oprezno otkotrljao i provirio preko ruba.
Ispod njega nalazio se sablasno poznat bezdan. Četveronoške,
proučavao je silnu tamu pod sobom. Je li još uvijek dolje? Je li ga
navjestitelj izbacio prije nego što se dogodilo, ili poslije?
Zato se krila nisu raširila. Sjetila su se smrtne boli iz toga života i
ostala unutra.
Tibet. Tu su je ubile samo njegove riječi. U tome životu Lucinda je
bila odgojena u tolikoj kreposti, da ga nije željela ni dodirnuti. Premda je
žudio osjetiti njezinu kožu na svojoj, Daniel je poštovao njezinu želju.
Potajno se nadao kako je njezino odbijanje način da se njihovo prokletstvo
konačno nadmudri. Ali, opet je ispao budala. Naravno, dodir nije bio
uzrok. Kazna je bila mnogo dublja.
Sada je opet bio tu, na mjestu kamo ga je njezina smrt odvela u tako
strahovit očaj da je pokušao okončati svoju patnju.
Kao da je to bilo moguće.
Cijelo vrijeme dok je padao znao je kako će završiti. Samoubojstvo je
bio luksuz koji anđeli sebi nisu mogli priuštiti.
Kada se sjetio, zadrhtao je. Nije to bilo zbog užasne boli smrskanih
kostiju, ili crnih modrica na tijelu. Bilo je to zbog onoga što je uslijedilo.
Ležao je ondje tjednima, tijelo se zaglavilo u mračnom procijepu između
~ 106 ~
dviju stijena. Povremeno je dolazio k svijesti, ali njegov um bio je toliko
preplavljen boli da nije mogao razmišljati o Lucindi. Nije mogao
razmišljati ni o čemu.
A to je bio cilj.
Ali, kako je to kod anđela, njegovo je tijelo zacijeljelo brže i cjelovitije
nego što je mogla duša. Kosti su zarasle. Rane su zacijeljele, ostali su čisti
ožiljci koji su s vremenom posve nestali. Njegovi su rasprsnuti organi
ozdravili. Odviše brzo srce je opet bilo cijelo i snažno i kucalo je.
Našla ga je Gabbe, nakon više od mjesec dana. Pomogla mu je da se
izvuče iz pukotine, stavila mu je udlage na krila i odnijela ga. Natjerala
ga je da se zakune kako to više nikada neće učiniti. Natjerala ga je da se
zakune kako će se uvijek nadati.
Ali, sada je ponovo bio tu. Ustao je i još jednom zateturao na rubu.
»Ne, molim te. Ah, Bože, nemoj! Ne bih mogao podnijeti da skočiš.«
Nije to bila Gabbe. Glas je bio natopljen cinizmom. Daniel je znao tko
je prije nego što se okrenuo. Cam je bio naslonjen na visoku crnu stijenu.
Preko bezbojne zemlje prostro je golem molitveni sag raskošno protkan
tamnocrvenim i žutim nitima. Mahao je pougljenjenom Jakovom nogom,
zatim je odgrizao velik zalogaj žilavoga mesa.
»Ah, što onda?« slegnuo je ramenima Cam žvačući. »Hajde, skoči.
Želiš li da prenesem Luce tvoje posljednje riječi?«
»Gdje je ona?« Daniel je stegnuo šake i krenuo prema njemu.
Kojem je vremenu pripadao Cam naslonjen na stijenu? Je li i on bio
anakronizam iz budućnosti, poput Daniela? Cam je bacio Jakovu kost sa
stijene, ustao i obrisao masne ruke o traperice. Anakronizam, shvatio je
Daniel.
»Baš ste se mimoišli. Ponovo. Što te toliko zadržalo?« Cam je ispružio
malen limeni pladanj prepun hrane. »Okruglice? Divne su.«
Daniel je srušio pladanj na tlo.
»Zašto je nisi spriječio?« Brže nego što bi smrtniku trebalo da prijeđe
ulicu, bio je na Tahitiju, u Pruskoj, a sada i na Tibetu. Uvijek je osjećao
kako joj je na tragu. Ali, ona je uvijek bila tik izvan dohvata. Kako joj je
uspijevalo neprestano ga prestizati ?
»Rekao si kako ne trebaš moju pomoć.«
»Ali, vidio si je?« Daniel je zahtijevao odgovor. Cam je kimnuo. »Je li
ona vidjela tebe? « Cam je odmahnuo glavom. »Dobro.«
Daniel je pogledom pretraživao goli vrh planine i pokušao ondje
zamisliti Luce. Tražio je njezin trag. Ali, nije bilo ničega. Siva prašina,
~ 107 ~
crne stijene i šibanje vjetra. Tu nije bilo života, a Danielu se činilo da se
nalazi na najosamljenijem mjestu na svijetu.
»Što se dogodilo?« ispitivao je Cama. »Što je učinila?«
Cam je ravnodušno obišao Danicla.
»Za razliku od onoga kojeg voli, Luce ima savršen osjećaj za vrijeme.
Došla je baš u pravom trenutku kako bi svjedočila svojoj veličanstvenoj
smrti. Ovaj put je bilo zanimljivo. Prilično sjajno u usporedbi s pustim
krajobrazom. Čak bi i ti mogao to priznati. Ne?« Daniel je naglo skrenuo
pogled. »Što sam htio reći? Hmmm, njezina veličanstvena smrt, to sam već
rekao... Ah, da! Gledala je kako si se bacio s litice i zaboravio upotrijebiti
krila.«
Daniel je spustio glavu.
»To nije dobro prošlo.«
Daniel je naglo ispružio ruku i uhvatio Cama za grlo.
»Očekuješ kako ću povjerovati da si samo gledao? Da nisi razgovorao
s njom i doznao kamo je dalje otišla? Da je nisi pokušao zaustaviti?«
Cam je zastenjao i izvukao se iz Danielova stiska.
»Nisam joj bio ni blizu. Kada sam došao, nije je bilo. Ponavljam, rekao
si kako ne trebaš moju pomoć.«
»I ne trebam. Ne miješaj se. Sam ću to riješiti.«
Cam se zahihotao, bacio se natrag na molitveni sag i prekrižio noge.
»Stvar je u tome«, rekao je i utrpao u usta pregršt suhih bobica gojija,
»čak i kada bih povjerovao kako to možeš riješiti sam, a iskustvo mi govori
drukčije«, zaprijetio mu je prstom, »ovo se ne tiče samo tebe. Svi je traže.«
»Kako to misliš, svi?«
»One noći kada smo naišli na izopćenike i kada si krenuo za Luce,
misliš da smo mi ostali sjedili i igrali karte? Gabbe, Roland, Molly,
Arriane, čak i dva idiotska nefila, svi je traže.«
»To si im dopustio?«
»Nikome ništa ne branim, brate.«
»Ne zovi me tako«, prasnuo je Daniel. »Ne mogu vjerovati! Kako su
mogli? Ja sam odgovoran za njih...«
»Slobodna volja.« Cam je slegnuo ramenima. »Sada su svi ludi za
time.«
Daniela su zapekla krila, ali bila su beskorisna. Što je mogao učiniti s
činjenicom da šest ili sedam anakronizama lutaju po prošlosti? Pali anđeli
poput njega znaju koliko je prošlost krhka i bit će oprezni. Ali Shelby i
Miles, pa oni su još djeca. Bit će nesmotreni. Neće znati kakve su
~ 108 ~
posljedice. Mogli bi upropastiti izglede za Luce. Mogli bi upropastiti i
samu Luce.
Ne. Daniel nikome od njih neće dati priliku da je dostigne prije njega.
Ali, Camu je to uspjelo.
»Kako da ti povjerujem da se nisi umiješao?« pitao je Daniel,
pokušavajući prikriti očaj.
Cam je okrenuo očima.
»Zato što i sam znaš koliko je to opasno. Naši krajnji ciljevi možda su
drukčiji, ali obojici je važno da se živa izvuče.«
»Slušaj me, Came. Sada je sve na kocki.«
»Ne podcjenjuj me, znam što je na kocki. Nisi se samo ti toliko dugo
mučio.«
»Ja... bojim se«, priznao je Daniel. »Ako previše promijeni prošlost...«
»Mogla bi promijeniti svoju sadašnjost.« rekao je Cam. »Da, i ja se
bojim.«
Daniel je sklopio oči.
»To bi moglo značiti kako je jedinu priliku da se osobodi
prokletstva...«
»Protratila.«
Daniel je gledao Cama. Dva mladića nisu razgovarala na taj način,
poput braće, već stoljećima.
»Je li bila sama? Siguran si da joj nije prišao netko od ostalih?«
Cam je trenutak gledao kroz Daniela, u prazninu iznad vrha planine
koja se nalazila iza njih. Praznina je bila ono što je Daniel osjećao. Od
Camova oklijevanja, Daniela je počeo svrbjeti vrat.
»Nitko joj nije prišao«, rekao je Cam naposljetku.
»Jesi li siguran? «
»Vidio sam je. Ti nikada ne dođeš na vrijeme. Osim toga, to što je bila
ovdje samo je tvoja pogreška.«
»To nije istina. Nisam joj ja pokazao kako koristiti navjestitelje.«
Cam se gorko nasmijao.
»Nisam mislio na navjestitelje, idiote. Mislio sam na to kako još
uvijek misli da je riječ o vama i vašoj glupoj ljubavničkoj svađi.«
»Ali, to je istina«, rekao je Daniel napeto. Poželio je podignuti stijenu i
smrskati mu lubanju.
»Lažljivče.« Cam je skočio na noge, a u njegovim zelenim očima
sijevnuo je bijes. »Znaš da je riječ o nečemu mnogo važnijem. « Isprsio se i
oslobodio svoja golema krila prošarana poput mramora. Ispunila su
~ 109 ~
prostor zlatnom veličanstvenošću i na trenutak zaklonila sunce. Kada su
se savila prema Danielu, on je s odvratnošću ustuknuo. »Bolje ti je da je
nađeš prije nego što to učini netko drugi i zajedno s njom promijeni cijelu
našu prošlost. I učini mene, tebe i sve ovo«, Cam je pucnuo prstima,
»nepostojećim.«
Daniel je zarežao i raširio srebrnobijela krila. Osjećao je kako se
rastežu, zamahuju i drhte pored Camovih. Sada mu je bilo toplije i osjećao
je kako je sposoban za sve.
»Sredit ću to...« počeo je.
Ali, Cam je već uzletio, a od mahanja njegovih krila prašina na tlu
vinula se u zrak i pretvorila u orkanske pijavice. Daniel je zaklonio oči od
sunca i gledao kako zlatna krila zamahuju na nebu. Zatim su odjednom
nestala.
~ 110 ~
Jedanaesto poglavlje
COUP DE FOUDRE*
VERSAILLES, FRANCUSKA, 14. VELJAČE 1723.
Pljus.
Luce je izašla iz navjestitelja i pala u vodu.
Otvorila je oči, ali od tople vode iz koje su se izvijale pare tako su je
zapekle da ih je odmah sklopila. Mokra odjeća vukla ju je dolje, pa je
svukla krzneni ogrtač. Dok je tonuo pored nje, snažno je zamahnula
nogama prema površini, očajnički hvatajući zrak.
Površina se nalazila samo nekoliko centimetara iznad njezine glave.
Udahnula je, zatim je pod nogama osjetila dno i stala. Obrisala je vodu iz
očiju. Nalazila se u kadi.
Bila je to jamačno najveća koju je ikada vidjela, veličine manjeg
bazena. Bila je u obliku bubrega, načinjena od najgladeg porculana i
nalazila se posred goleme prostorije koja je izgledala poput galerije u
muzeju. Visoki stropovi bili su prekriveni divovskim freskama, portretima
tamnokose obitelji kraljevska izgleda. Na prsima svakog od njih nalazio se
lanac od zlatnih ruža, između njih lebdjeli su debeljuškasti kerubini koji
su gledali u nebo i puhali u trube. Uza svaki zid, presvučen u raskošnu
tirkiznu, ružičastu i zlatnu, nalazio se prevelik, bogato izrezbaren drveni
ormar.
Luce se vratila u kadu. Gdje se nalazila? Rukom je dodirnula
površinu i razdvojila barem petnaestak centimetara debelu pjenu, gustu
poput zaslađenoga šlaga. Isplivala je spužva veličine jastuka, a Luce je
shvatila da se nije okupala još od Helstona. Bila je tako prljava. Uzela je
spužvu i istrljala lice, zatim je počela svlačiti odjeću. Šljapkavu i mokru
odjeću složila je pored kade.
Tada je Bili polako uzletio iz vode i ostao lebdjeti tridesetak
centimetara iznad površine. Voda odakle je izašao bila je tamna i mutna
od pijeska koji je spao s njega.
»Bille!« uzviknula je. »Zar ne vidiš da trebam malo biti sama?« Stavio
je ruku na oči.
»Jesi li gotova s pljuskanjem, Pliskavice?« Drugom je rukom obrisao
mjehuriće s ćelave glave.
»Mogao si me upozoriti da ću završiti pod vodom!« rekla je Luce.
___________________________________
* coup de foudre - fr. preneseno, ljubav na prvi pogled.
~ 111 ~
»Jesam!« skočio je na rub kade i doteturao do Luce. »Rekao sam ti baš
kad smo izlazili iz navjestitelja. Nisi me čula zato što si već bila pod
vodom!«
»To je mnogo pomoglo, baš ti hvala.«
»U svakom slučaju, potrebna ti je kupka«, rekao je. »Pred tobom je
važna noć, slatkice.«
»Zašto? Što će se dogoditi?«
»Ona pita što će se dogoditi!« Bili ju je uhvatio za rame. »Ništa
naročito, samo najveći bal otkad je odapeo Kralj Sunce! Pa što ako taj
veliki tulum priređuje njegov masni sin tinejdžer? Svejedno će se održati u
najvećoj, najveličanstvenijoj plesnoj dvorani u Versaillesu. Doći će svi.«
Luce je slegnula ramenima. Zvučalo je zanimljivo, ali kakve je to veze
imalo s njom?
»Objasnit ću«, rekao je Bili. »Doći će svi, uključujući Lys Virgily.
Princeza od Savoya? Zvuči poznato?« Bili je dodirnuo Lucein nos. »To si
ti.«
»Hmpf«, rekla je Luce i naslonila glavu na sapunastu stijenku kade.
»Zvuči kao da će njoj to biti važna noć. Ali što ću ja dok su svi na balu?«
»Vidiš, sjećaš se kada sam ti rekao...«
Brava na vratima velike kupaonice okrenula se. Bili ju je po¬gledao i
zastenjao. »Nastavit će se.«
Dok su se vrata otvarala začepio je šiljasti nos i nestao pod vodom.
Luce se zgrčila i nogom ga odbacila na drugi kraj kade. Bili je izronio,
bijesno je pogledao i počeo plutati na leđima kroz sapunicu.
Lijepa djevojka s uvojcima boje kukuruza u dugoj tamnocrvenoj
haljini možda nije vidjela Billa, ali Luce jest. Kada je shvatila da je netko
u kadi, djevojka se počela povlačiti.
»Oh, princezo Lys! Oprostite!« rekla je na francuskom. »Rekli su mi
da je kupaonica prazna. Trebala sam pripremiti kupku za princezu
Elizabeth«, pokazala je kadu u kojoj se namakala Luce. »Baš sam je
trebala poslati unutra, zajedno s njezinim damama.«
»Pa...« Luce se upinjala smisliti što reći očajnički pokušavajući
izgledati dostojanstvenije nego što se osjećala. »Ne možete je poslati
unutra. Ni njezine dame. Ovo je moja kupaonica. Želim se na miru
okupati.«
»Tisuću puta oprostite«, rekla je djevojka i naklonila se.
»U redu je«, brzo je rekla Luce kada je vidjela da je djevojka doista
očajna. »Zacijelo je došlo do nesporazuma.«
~ 112 ~
Djevojka se naklonila i počela uzmicati prema vratima. Billova rogata
glava provirila je iznad površine i prošaptala,
»Odjeća!« Luce ga je bosim stopalom gurnula dolje.
»Čekajte!« pozvala je Luce djevojku, koja je polako otvorila vrata.
»Potrebna mi je vaša pomoć. Trebam odjeću za bal.«
»Što je s vašim damama, Mademoiselle? Tu su Agatha ili Eloise...«
»Ne, ne. Djevojke i ja smo se posvađale«, rekla je Luce žustro.
Pokušavala je govoriti što manje kako se ne bi posve otkrila. »Izabrale su
za mene, ovaj, najgrozniju haljinu. Pa sam ih otjerala. Znate, ovaj bal je
jako važan.«
»Da, Mademoiselle.«
»Možete li naći nešto za mene?« pitala je Luce djevojku i glavom
pokazala prema ormaru.
»Ja? Da-da vam pomognem odjenuti se?«
»Samo ste vi tu, zar ne?« rekla je Luce nadajući se da će joj nešto iz
njezina ormara pristajati i biti barem djelomično za bal. »Kako se zovete?«
»Anne-Marie, Mademoiselle.«
»Odlično«, rekla je Luce, nastojeći ponašati se umišljeno poput
Lucinde iz Helstona. Za svaki slučaj ubacila je malo i Shelbyna držanja
stručnjak-sam-za-sve. »Hajde, Anne-Marie. Ne želim zakasniti zbog tvoje
sporosti. Budi srce i nađi mi haljinu.«
Deset minuta poslije, Luce je stajala ispred rasklopivog trokrilnog
zrcala i divila se obrubu na prsima prve haljine koju je Anne-Marie
izvadila iz ormara. Haljina od crnoga tafta bila je čvrsto stegnuta u
struku, zatim se u volanima koji su se nastavljali jedan na drugi širila u
prekrasno veliko zvono. Luceina kosa bila je podignuta u punđu, zatim
skrivena ispod teške vlasulje s mnogo crnih uvojaka. Njezino lice
svjetlucalo je od pudera i ruža. Na sebi je imala toliko donjeg rublja da joj
se činilo kako je dvadesetak kila teža. Kako su se djevojke u tome kretale?
Kamoli plesale ?
Dok joj je Anne-Marie zatezala steznik oko struka, Luce je
zabezeknuto zurila u svoj odraz. S vlasuljom je izgledala pet godina
starije. Osim toga, bila je sigurna kako nikada prije nije imala toliki izrez.
Ni u kojem životu.
Na trenutak, dopustila je sebi zaboraviti koliko je uplašena zbog
susreta sa svojim prošlim utjelovljenjem plave krvi i hoće li naći Daniela
prije nego što njihovu ljubavi pretvori u veliku zbrku. Osjećala se kao što
se osjećala svaka djevojka koja se pripremala za bal: u tako predivnoj
~ 113 ~
haljini disanje je bilo precijenjeno.
»Spremni ste, Mademoiselle«, šapnula je Anne-Marie s divljenjem.
»Ako dopustite, sada bih vas ostavila.«
Čim je Anne-Marie zatvorila vrata za sobom, Bili je izronio iz kade,
uzletio i poprskao prostoriju hladnim mjehurićima sapunice. Doletio je do
ormara i zaustavio se na malenoj klupčici za noge od tirkizne svile.
Pokazao je prema Luceinoj haljini, pa prema vlasulji, zatim opet prema
haljini.
»O la la. Seksi.«
»Nisi vidio moje cipele.« Podignula je suknju i otkrila par
smaragdnozelenih cipela s visokom potpeticom i zašiljenim vrhom
ukrašenim cvjetovima od zada. Bile su u skladu sa smaragdnozelenom
čipkom na dekolteu i vjerojatno su bile najfamoznije cipele koje je ikada
vidjela, a kamoli obula.
»Aaaah!« cičao je Bili. »Baš su rokoko.«
»Dakle, zbilja ću to učiniti ? Sići i pretvarati se...«
»Nema pretvaranja.« Bili je odmahnuo glavom. »Vjeruj u sebe.
Pouzdaj se u taj izrez, djevojko, znaš da to želiš.«
»Dobro, pretvarat ću se da to nisi rekao.« Luce se nasmijala, ali i
lecnula. »Dakle, sići ću i vjerovati u sebe ili što već. Ali, što kad nađem
svoju prošlu sebe? Ne znam o njoj ništa. Trebam li samo...«
»Uzmi je za ruku«, rekao je Bili tajnovito. »Siguran sam da će biti vrlo
dirnuta gestom.«
Bili je time zacijelo htio nešto reći, ali Luce nije razumjela. Tada se
sjetila što joj je rekao prije nego što su ušli u posljednjeg navjestitelja.
»Pričaj mi o 3D-u.«
»Aha.« Bili je izgledao kako se naslanja na nevidljiv zid. Njegova krila
nisu se jasno vidjela dok su mahala pred njom. »Neke su stvari odviše
izvan ovoga svijeta da bi se mogle opisati riječima. Kao kad ti postane
slabo kada te Daniel poljubi, ili kako te preplavi vrućina kada u tamnoj
noći raširi krila...«
»Nemoj.« Luce je nesvjesno stavila ruku na srce. Nije bilo riječi
kojima bi opisala što je osjećala prema Danielu. Bili joj se rugao, ali bol
zbog toga što nije s Danielom nije zato bila manja.
»Tako je i sa 3D-om. Kako bi razumjela morat ćeš doživjeti.«
Čim je Bili otvorio vrata sobu su preplavili zvukovi orkestra i žamor
uljudnog razgovora velike skupine ljudi. Osjećala je kako je nešto vuče
dolje. Možda je to bio Daniel. Možda je to bila Lys.
~ 114 ~
Bili se naklonio u zraku.
»Poslije tebe, princezo.« Slijedila je buku i sišla dvama širokim
zavojitim zlatnim stubištima, a glazba je sa svakim korakom postajala sve
glasnija. Dok je prolazila kroz jednu praznu galeriju za drugom, počela je
osjećati miris pečenih prepelica, pirjanih jabuka i krumpira au gratin. A
parfema je bilo toliko da je svaki put kad je udahnula zakašljala.
»Zar nisi sretna što sam te natjerao da se okupaš?« pitao je Bili.
»Jedna bočica manje toaletne vodice smrad stvara rupe u ozonskom
omotaču.«
Luce nije odgovorila. Ušla je u dug hodnik sa zrcalima, a muškarac i
dvije žene ispred nje ulazili su u glavnu odaju. Žene nisu hodale, klizile
su. Njihove haljine, žuta i zelena, vijugale su po podu. Muškarac je hodao
između njih, njegova čipkana bijela košulja bila je nabrana ispod dugog
srebrnog kaputića, a potpetice na cipelama bile su gotovo jednako visoke
kao Luceine. Svi su nosili vlasulje tridesetak centimetara više od one na
Luceinoj glavi, koja se njoj činila golemom i teškom cijelu tonu.
Promatrala ih je i osjećala se nezgrapno dok je hodala, a njezina suknja
njihala se s jedne strane na drugu.
Okrenuli su se i pogledali je. Tri para očiju suzila su se kao da su
odmah pogodili da nije odgojena za balove u visokom društvu.
»Ne obaziri se na njih«, rekao je Bili. »Oduvijek je bilo snobova. Na
kraju krajeva, o tebi ne znaju ništa.«
Luce je kimnula, zbila se iza to troje i kroz dovratak obložen zrcalima
ušla u plesnu dvoranu. Plesnu dvoranu iz snova. Plesnu dvoranu nad
svim plesnim dvoranama.
Luce se nije mogla suzdržati. Stala je i prošaptala,
»Opa.«
Bila je veličanstvena. S viškoga stropa visjelo je desetak velikih
lustera koji su blistali pod jarkobijelim svijećama. Zidove na kojima nije
bilo zrcala prekrivalo je zlato. Podij za plesanje od parketa kao da se
protezao do sljedećega grada, a uz njega su bili poredani dugi stolovi s
bijelim stolnjacima i posuđem od tankog porculana, s pladnjevima s
tortama i kolačima i visokim kristalnim čašama s vinom boje rubina.
Tisuće bijelih narcisa virilo je iz stotinu tamnocrvenih vaza postavljenih
na desetak trpeza.
U najudaljenijem kutu prostorije, ispred golemih zlatnih vrata
stvarao se red pomno odjevenih mladih žena. Bilo ih je desetak, stajale su
jedna uz drugu, šaptale i smijale se.
~ 115 ~
Još se jedna skupina stvarala oko divovske kristalne zdjele za punč
pored orkestra. Luce je uzela čašu.
»Oprostite«, obratila se ženama pored sebe. Obje su na glavama imale
prave kule od umjetnički složenih sijedih kovrča. »Što čekaju one
djevojke?«
»Udovoljiti kralju, zaboga«, nasmijala se žena. »Demoiselles su tu
kako bi vidjele mogu li mu se toliko svidjeti da ih odluči oženiti.«
Oženiti? Ali, izgledale su toliko mlado. Luceino tijelo postalo je vrelo i
počelo je svrbjeti. Tada je shvatila, u skupini je i Lys.
Dok je proučavala djevojke, Luce se stisnulo grlo. Bila je tu, treća po
redu, odjevena u čarobnu dugu crnu haljinu malo drukčiju od one koju je
nosila Luce. Njezina ramena bila su prekrivena baršunastom crnom
pelerinom, a pogled nije podizala. Nije se smijala s drugim djevojkama.
Izgledala je očajno, onako kako se osjećala Luce.
»Bille«, šapnula je Luce.
Ali mali gargojl zaletio joj se u lice i ušutkao je prstom koje je stavio
na debele kamene usne.
»Samo luđaci razgovaraju s nevidljivim gargojlima», psikao je. »A
luđake ne pozivaju na balove. Budi tiho.«
»Ali, što sa...«
»Pst.«
»Što je sa 3D-om?«
Luce je duboko udahnula. Posljednje što joj je rekao bilo je da uzme
Lys za ruku...
Krupnim koracima prešla je plesni podij i prošla pored sluga koji su
nosili pladnjeve s pačjom paštetom i likerom od kupina. Gotovo se
sudarila s djevojkom iza Lys, koja se pokušavala progurati naprijed,
pretvarajući se kako šapće nešto prijateljici.
»Oprostite«, rekla je Luce Lys, a ona je razrogačila oči, zinula i
dopustila da joj s usana pobjegne zvuk zbunjenosti.
Ali, Luce nije mogla čekati Lys. Posegnula je i zgrabila je za ruku.
Pristajala joj je poput dijela slagalice. Stisnula ju je. Luce je osjetila kako
joj se želudac stišće kao da se spušta niz tobogan u lunaparku. Sva je
bridjela i malo joj se zavrtjelo. Osjetila je kako su joj vjeđe zatreperile, ali
nagonski je znala da ne smije ispustiti Lysinu ruku.
Trepnula je, Lys je trepnula, zatim su obje istodobno trepnule i iza
sklopljenih vjeđa Luce je u Lysinim očima vidjela sebe... zatim je svojim
očima vidjela Lys... zatim...
~ 116 ~
Ispred sebe nije vidjela nikoga.
»Ah«, uzviknula je, a njezin glas zvučao je kao i uvijek. Pogledala je
ruke, izgledale su kao prije. Opipala je lice, kosu, vlasulju, sve je bilo kao
prije. Ali, nešto... nešto se promijenilo.
Podignula je haljinu i pogledala cipele.
Bile su ružičaste. S potpeticama u obliku dijamanata i svezane oko
gležnjeva elegantnom srebrnom mašnom.
Što je učinila?
Tada je shvatila što je Bili mislio kada je rekao da je vrijeme za 3D.
Doslovno je ušla u Lysino tijelo.
Luce je užasnuto pogledala oko sebe. Na njezino zaprepaštenje, sve
djevojke u redu bile su nepokretne. Zapravo, svi su bili ukočeni poput
kipova. Kao da je cijeli bal stavljen na stanku.
»Vidiš?« Billov dah bio je vreo dok joj je šaptao na uho. »Ne može se
opisati riječima, zar ne?«
»Što se događa, Bille?« Njezin glas postajao je sve piskutaviji.
»Trenutačno ne baš mnogo. Morao sam malo zaustaviti bal, kako ne
bi pošizila. Kada krenemo 3D doživljajem, ponovo ću ga pokrenuti.«
»Dakle... nitko nas ne može vidjeti?« pitala je Luce i polako mahnula
rukom ispred lijepe smeđokose djevojke koja je stajala ispred Lys.
Djevojka se nije pomaknula. Nije ni trepnula. Lice joj je bilo ukočeno u
širok osmijeh.
»Ne.« Bili je to dokazao tako što je palucao jezikom pored uha starijeg
muškarca koji je ukočeno stajao i stavljao u puža. »Sve dok ne pucnem
prstima.«
Luce je ispustila uzdah. Još jednom joj je tako laknulo što joj je Bili
pomagao. Trebalo joj je nekoliko minuta da se navikne na zamisao kako
se... kako se doista nalazi...
»Nalazim se u svojem prošlom utjelovljenju«, rekla je.
»Da.«
»Ali kamo sam nestala? Gdje je moje tijelo?«
»Tu si negdje.« Potapšao ju je po ključnoj kosti. »Ponovo ćeš se
pojaviti... pa, kada dođe vrijeme. A sada si posve stopljena sa svojom
prošlošću. Poput slatke male kornjače u tuđem oklopu. Ali, ima k tomu
još. Kada si u Lysinu tijelu vaša su bića isprepletena, a to ima mnoge
prednosti. Imaš njezina sjećanja, njezine strasti i srećom, njezino
ponašanje. Naravno, morat ćeš se uhvatiti u koštac s njezinim manama.
Ako se dobro sjećam, često joj se dogodi da u pogrešno vrijeme kaže
~ 117 ~
pogrešnu stvar. Pa, budi oprezna.«
»Nevjerojatno«, šapnula je Luce. »Ako nađem Daniela, znat ću što je
osjećala prema njemu.«
»Da, valjda, ali shvaćaš li da će kad pucnem prstima Lys imati
obaveze koje ne uključuju Daniela? Ovo baš i nije mjesto za njega. Hoću
reći kako nama stražari nikako ne bi pustili unutra siromašnog
konjušara.«
Luce je sve to bilo svejedno. Siromašni konjušar ili ne, naći će ga. Nije
mogla čekati. Dok je u Lysinu tijelu možda će ga moći zagrliti, možda i
poljubiti. Takvo iščekivanje bilo je gotovo neizdrživo.
»Ima li koga?« Bili je tvrdim prstom kucnuo Luce po sljepoočnici. »Jesi
li spremna? Uđi unutra, vidi sve što možeš i otiđi dok je dobro, ako znaš
što mislim.«
Luce je kimnula. Popravila je Lysinu crnu haljinu i podignula glavu.
»Pucni prstima!«
»I... kreni.« Bili je pucnuo prstima.
Djelić sekunde čulo se škripanje kao kod ogrebane ploče. Zatim su se
svaki slog prekinutog razgovora, svaki dašak parfema u zraku, svaka kap
punča koja je klizila niz grla ukrašena nakitom i svaka glazbena nota iz
orkestra izoštrili, pojasnili i nastavili dalje kao da se baš ništa nije
dogodilo.
Samo se Luce promijenila. Njezinim mislima letjelo je tisuće riječi i
slika. Ladanjska kuća široka slamnata krova u podnožju Alpa. Konj boje
kestena po imenu Gauche. Miris sijena posvuda. Božur s dugom peteljkom
položen na njezin jastuk. Daniel. Daniel. Daniel. Dolazi s izvora i na
ramenima nosi štap na koji su obješena četiri teška vedra vode. Ujutro
najprije timari Gauchea kako bi Lys mogla na jahanje. Kada je bila riječ o
malim, dražesnim uslugama Lys, Daniel ništa nije prepuštao slučaju, čak
ni kada je bio usred posla koji je obavljao za njezina oca. Njegov ljubičasti
pogled uvijek ju je pratio. Daniel je bio u njezinim snovima, srcu i naručju.
Bilo je to poput bljeskova Luškinih sjećanja u Moskvi kada je
dodirnula vrata crkve, ali još snažnije, moćnije, kao da je dio nje.
Daniel je bio tu. U štali, ili u odajama za poslugu. Tu je. A ona će ga
naći. Nešto joj je zašuštalo pored vrata. Poskočila je.
»To sam samo ja.« Bili je letio preko njezine pelerine. »Super ti ide.«
Sluge su otvorile velika zlatna vrata na čelu prostorije i ostali stajati
u stavu mirno. Djevojke ispred Luce počele su hihotati od uzbuđenja,
zatim je prostoriju ispunila tišina. Za to vrijeme Luce je tražila način da
~ 118 ~
što prije izađe i padne Danielu u naručje.
»Luce, priberi se«, rekao je Bili, kao da joj čita misli. »Ubrzo će te
pozvati da obaviš svoju dužnost.«
Gudači su počeli svirati prve taktove baroknog Ballet de la Jeunesse i
cijela je prostorija zanijemjela. Luce je slijedila poglede ljudi oko sebe i
zabezeknula se. Prepoznala je muškarca koji je stajao u dovratku i s
povezom preko jednoga oka gledao zabavu.
Bio je to Due de Bourbon, kraljev rođak.
Bio je visok, mršav i smežuran poput zrna graha za vrijeme suše.
Odijelo od plavoga baršuna loše mu je stajalo, ali bilo je ukrašeno
ljubičastom vrpcom koja je bila u skladu s ljubičastim čarapama na
nogama tankim poput štapića. Napadno napudrana vlasulja i
mliječnobijelo lice bili su iznimno ružni.
Nije vojvodu prepoznala sa slike iz udžbenika povijesti. O njemu je
znala i previše. Znala je sve. Na primjer, kako su dvorske dame jedna
drugoj pričale nepristojne šale o tome koliko je malo vojvodino žezlo. Kako
je izgubio oko (nezgoda u lovu kojemu se pridružio kako bi udovoljio
kralju). I kako će baš sada uvesti unutra djevojke koje je odabrao kao
prikladne za brak s dvanaestogodišnjim kraljem koji je ondje čekao.
A Luce, ne Lys, bila je vojvodin omiljeni izbor. Zbog toga ju je toliko
boljelo u prsima. Lys se nije mogla udati za kralja zato što je bila
zaljubljena u Daniela. Žarko ga je voljela već godinama. Ali, tu je Daniel
bio sluga, pa su svoju ljubav morali skrivati. Luce je osjećala Lysin
paralizirajući strah da će, ako te večeri zapne kralju za oko, nestati nada
za život s Danielom.
Bili ju je upozorio kako će 3D biti snažan doživljaj, ali na takvu
navalu osjećaja nije se moglo pripremiti. Svaki strah i sumnja koja je
ikada pala na pamet Lys, sada je obuzimala Luce. Svaka nada i san. Bilo
je to previše.
Uzdahnula je i pogledala po dvorani, posvuda samo ne u vojvodu.
Shvatila je kako zna baš sve o tome mjestu i vremenu. Odjednom je
shvatila zašto je kralj tražio ženu premda je već bio zaručen. Prepoznala
je pola lica koja su se kretala oko nje, znala je tko joj zavidi i njihove
životne priče. Znala je kako stajati u haljini sa steznikom i normalno
disati. Dok je iskusnim okom promatrala plesače, znala je da su Lys
podučavali balskom plesu od djetinjstva.
Bilo je sablasno biti u Lysinu tijelu. Luce se činilo kako je istodobno
duh i onaj kojega duh progoni.
~ 119 ~
Skladba je završila, a muškarac koji je stajao pored vrata prišao je
bliže i pročitao iz svitka,
»Princeza Lys od Savoya«.
Luce je podignula glavu s više otmjenosti i samopouzdanja nego što je
očekivala da će imati i prihvatila ruku mladića u blijedozelenom prsluku
koji se pojavio kako bi je otpratio u kraljevu sobu za primanja. Kada je
ušla u pastelnoplavu prostoriju Luce je pokušala ne zuriti u kralja.
Golema bijela vlasulja izgledala je smiješno na sitnome, našminkanom
licu. Svijetloplave oči gledale su prema lijepim, raskošno odjevenim
vojvotkinjama i princezama, kao što čovjek koji nema što jesti gleda svinju
na ražnju.
Pristali lik na prijestolju bio je tek malo stariji od djeteta.
Luj XV. preuzeo je krunu kada mu je bilo samo pet godina. Prema
očevoj želji na samrtnoj postelji zaručio se s španjolskom princezom,
infantkinjom. Ali, i ona je bila još mala. Bio je to vrlo loš izbor. Mladi kralj
bio je slab i boležljiv, pa nitko nije očekivao da će poživjeti i dobiti
nasljednika sa španjolskom princezom, koja je također mogla umrijeti
prije nego što ude u dob za rađanje. I zato je priređen taj ekstravagantni
bal s mladim djevojkama poredanim kao na izložbi.
Luce se igrala čipkom na haljini i osjećala se smiješno. Druge su
djevojke izgledale tako strpljivo. Možda su se doista željele udati za
prištavog dvanaestogodišnjeg kralja Luja, premda Luce nije vjerovala u
to. Bile su toliko otmjene i lijepe. Od ruske princeze Elizabete, čija je
baršunasta haljina u boji safira imala ovratnik obrubljen zečjim krznom,
do Marije, poljske princeze, koja je zbog prćasta nosića i malih punih usta
bila vrtoglavo čarobna, sve su široko otvorenih očiju i pune nade gledale
kralja. A on je gledao Luce. Sa zadovoljnim smiješkom od kojeg joj se
stisnuo želudac.
»Ovu.« Pokazao je lijeno prema njoj. »Želim je bolje vidjeti.«
Vojvoda se stvorio pored Luce, duge i ledene prste stavio je na njezina
ramena i nježno je gurnuo naprijed.
»Predstavite se, princezo«, rekao je tiho. »Takva se prilika pruža
jednom u životu.«
Luce je u sebi zastenjala, ali izvana je Lys bila glavna. Gotovo je
lebdjela naprijed kako bi pozdravila kralja. Besprijekorno se naklonila,
lagano pokleknula i ispružila ruku na poljubac. To je njezina obitelj od nje
očekivala.
»Hoćeš li se udebljati?« izletjelo je kralju dok je promatrao njezin
~ 120 ~
struk u stezniku. »Sviđa mi se kako sada izgleda«, rekao je vojvodi. »Ali ne
bih želio da se udeblja.«
Da je bila u svojem tijelu, Luce bi možda rekla kralju što misli o
njegovu neprivlačnom izgledu. Ali, Lys je bila savršeno pribrana i Luce je
čula kako odgovara,
»Nadam se da ću uvijek moći ugoditi kralju, kako izgledom tako
naravi.«
»Da, naravno«, preo je vojvoda i obilazio Luce. »Siguran sam da Vaše
Veličanstvo može držati princezu na prehrani po svojem izboru.«
»Što je s lovom?« pitao je kralj.
»Vaše Veličanstvo«, počeo je vojvoda, »to ne priliči kraljici. Imate
dovoljno pratilaca za lov. Na primjer, mene...«
»Moj je otac vrstan lovac«, rekla je Luce. Bjesomučno je pokušavala
smisliti nešto što bi joj pomoglo da pobjegne.
»Trebam li onda spavati s vašim ocem?« rugao se kralj.
»Znajući koliko Vaše Veličanstvo voli oružje«, rekla je Luce, s
naporom održavajući uljudan ton, »donijela sam vam dar, očevu
najvrijedniju lovačku pušku. Zamolio me da vam je donesem, ali nisam
bila sigurna hoću li imati zadovoljstvo upoznati vas.«
Zaokupila je svu njegovu pozornost. Sjedio je na rubu prijestolja.
»Kako izgleda? Je li kundak optočen draguljima?«
»Kundak... je ručno izrezbaren i načinjen od trešnjina drva.«
Pojedinosti je ponavljala za Billom koji je sjedio pored kraljeva prijestolja i
uzvikivao ih. »Cijev je izradio...«
»Ah, što bi zvučalo dojmljivo ? Ruski kovač koji je poslije toga počeo
raditi za cara.« Bili se nagnuo prema kraljevim kolačima i žudno
pomirisao, »Dobro izgledaju.«
Luce je ponovila Billove riječi i dodala:
»Mogla bih je donijeti Vašem Veličanstvu, ako mi dopusti da otiđem u
svoje odaje...«
»Sluga nam je može donijeti sutra«, rekao je vojvoda.
»Želim je vidjeti sada.« Kralj je prekrižio ruke na prsima. Izgledao je
još djetinjastije.
»Molim vas.« Luce se okrenula prema vojvodi. »Bilo bi mi veliko
zadovoljstvo donijeti pušku Vašem Veličanstvu.«
»Idite.« Kralj je pucnuo prstima i otpustio Luce.
Luce se željela okrenuti na peti, ali Lys je bila mudrija. Kralju se
nikada ne pokazuju leđa. Naklonila se i izašla iz sobe natraške.
min@
~ 121 ~
Dok se nije našla s druge strane vrata načinjenih od zrcala,
pokazivala je vrlo elegantnu suzdržanost i klizila kao da nema stopala.
Zatim je potrčala.
Kroz plesnu dvoranu, pored krasnih plesnih parova i orkestra.
Prozujala je iz pastelno žute prostorije u žutozelenu. Trčala je pored dama
koje su zabezeknuto uzdisale i gospode koji su gunđali, preko drvenih
podova i raskošnih perzijskih sagova, u svjetlost koja je postajala mutnija
i pored sve manje uzvanika, dok nije našla dvokrilna vrata koja su vodila
van. Teško dišući u stezniku, otvorila ih je i pustila da svjež zrak slobode
dopre do njezinih pluća. Izašla je na golem balkon od blještavo bijeloga
mramora koji je vodio oko cijelog prvog kata palače.
Noć je svjetlucala od zvijezda, a Luce je samo željela biti u Danielovu
naručju i letjeti prema njima. Da je barem bio tu, da ju je barem mogao
odvesti daleko do svega...
»Što ćeš ti tu?«
Naglo se okrenula. Došao je po nju. Stajao je na balkonu u
jednostavnoj služinskoj odjeći i izgledao zbunjeno, uplašeno, tragično i
beznadno zaljubljen.
»Daniele«, pohitala je prema njemu. On joj je krenuo ususret, njegove
su ljubičaste oči zasvijetlile. Raširio je ruke, sav je sjajio. Kada su se
napokon spojili i Luce se našla u njegovu naručju, pomislila je kako će se
rasprsnuti od sreće.
Ali, nije.
Ostala je tako, glave uronjene u njegova prekrasna, široka prsa.
Osjećala se kao kod kuće. Njegove ruke grlile su joj leđa i zaustavljale se
na njezinu struku, a ona se privijala uz njega što je više mogla. Osjećala je
kako diše i naslućivala prodoran miris sijena na njegovu vratu. Poljubila
ga je ispod lijevoga uha, zatim ispod brade. Ljubila ga je nježno i meko
dok nije došla do usana, koje su se pod njezinima razdvojile. Tada su
poljupci postali dulji i ispunjeni ljubavlju koja kao da je istjecala iz njezine
duše. Trenutak potom Luce se odvojila i zagledala u Danielove oči.
»Toliko si mi nedostajao.«
Daniel se nasmijao.
»I ti meni... posljednja tri sata otkad se nismo vidjeli. Jesi li... jesi li
dobro?«
Luce je prstima prošla kroz Danielovu svilenu plavu kosu.
»Samo sam trebala malo zraka i tebe.«
Čvrsto se privinula uz njega. Daniel je stisnuo oči.
~ 122 ~
»Mislim da ne bismo trebali biti tu, Lys. Sigurno očekuju da se vratiš
u sobu za primanja.«
»Nije me briga. Neću se vratiti. I nikada se neću udati za tu svinju.
Neću se udati ni za koga, samo za tebe.«
»Pssst.« Daniel se lecnuo i pomilovao joj obraz. »Netko bi te mogao
čuti. Glave su letjele i za manje stvari.«
»Netko te čuo«, začuo se glas iz otvorena dovratka. Ondje je, ruku
prekriženih na prsima, stajao Due de Bourbon i smijuljio se gledajući
Luce u zagrljaju običnoga sluge. »Mislim da bi to trebao čuti i kralj.«
Zatim se okrenuo i nestao u palači.
Luceino srce počelo je ubrzano tući, što zbog njezina straha, što zbog
Lysina. Je li promijenila povijest? Je li Lysin život trebao ići drugim
tokom? Ali, Luce to nije znala. Kako je to mogla znati? Roland joj je rekao,
kakve god promjene izazove, one će odmah postati dio povijesti. Dakle,
Luce je još bila tu, pa ako je promijenila povijest tako što je odbila kralja...
Lucindi Price iz dvadeset prvog stoljeća to nije smetalo.
Kada se obratila Danielu, glas joj je bio miran.
»Ne marim ako me zli vojvoda ubije. Prije ću umrijeti nego te se
odreći.« Preplavio ju je val vrućine i ona se zaljuljala. »Ah«, rekla je i
stavila ruku na čelo. Maglovito je znala što se događalo, kao nešto što se
već tisuću puta dogodilo, ali nikada nije obratila pažnju.
»Lys«, šapnuo je. »Znaš li što slijedi?«
»Da«, šapnula je.
»Znaš da ću biti s tobom do kraja?«
Danielov pogled pun nježnosti i brige kao da je prolazio kroz nju. Nije
joj lagao. Nikada joj nije lagao. Nikada neće. Sada je to znala. Otkrio joj je
toliko da je još nekoliko trenutaka održi na životu i nagovijestio to što je
Luce i sama počinjala shvaćati.
»Da.« sklopila je oči. »Ali, toliko toga još ne razumijem. Ne znam kako
to spriječiti. Ne znam kako prekinuti prokletstvo.«
Daniel se nasmiješio, ali u njegovim očima bile su suze.
Luce se nije bojala. Osjećala se slobodno. Slobodnije nego ikada prije.
Na površinu je izlazilo duboko pohranjeno i neobično sjećanje. Nešto
je izranjalo iz njezina zamagljenog uma. Jedan Danielov poljubac otvorit
će vrata i osloboditi je braka bez ljubavi s razmaženim djetetom i iz
kaveza tijela. To tijelo nije bila ona. Bio je to samo oklop i dio kazne.
Prema tome, smrt tijela nije bila nimalo tragična, bio je to jednostavno
kraj jednoga poglavlja. Prekrasno i nužno razrješenje.
~ 123 ~
Na stubama iza njih začuli su se koraci. Vraćao se vojvoda sa svojim
ljudima. Daniel ju je uhvatio za ramena.
»Lys, slušaj me...«
»Poljubi me«, preklinjala je.
Izraz na Danielovu licu se promijenio, kao da je samo to želio čuti.
Podignuo ju je s tla i privio uza se. Dok ga je sve snažnije i strastvenije
ljubila njezino tijelo bridjelo je od vreline. Posve se prepustila. Izvila je
leda i nagnula glavu dok joj se nije zavrtjelo od blaženstva. Za to vrijeme
crni tragovi sjena vrtložili su se i zaklanjali zvijezde, poput simfonije od
vulkanskog stakla. Ali, iza je bila svjetlost. Prvi put Luce je osjetila kako
prodire svjetlost.
Bilo je to veličanstveno.
Bilo je vrijeme da ode.
Otiđi dok je dobro, upozorio ju je Bili. Dok je živa.
Ali, nije mogla otići. Ne dok je sve tako ugodno i lijepo. Ne dok je
Daniel mahnito i strastveno ljubi. Otvorila je oči, a njegova kosa, lice i
sama noć bili su sjajniji i ljepši nego ikad prije, osvijetljeni snažnim
blještavilom.
Svjetlost je dolazila iz Luce. Duboko iz nje.
Sa svakim poljupcem njezino se cijelo tijelo približavalo svjetlosti. Bio
je to jedini pravi put k Danielu. Iz jednog običnog života u drugi. Luce bi
rado umrla tisuću puta samo da opet bude s njim na drugoj strani.
»Ostani sa mnom«, preklinjao je Daniel, a ona je osjećala kako gori.
Jauknula je. Suze su joj ovlažile lice. Blag osmijeh razdvojio je njezine
usne.
»Što je?« pitao je Daniel. Nije je mogao prestati ljubiti. »Lys?«
»To je zbog... previše ljubavi«, rekla je i otvorila oči baš kada je iz
njezinih grudi buknula vatra. Vatra je prasnula u noć i ispalila toplinu i
plamenove visoko u nebo. Srušila je Daniela i izbacila Luce iz Lysine
smrti u ledenu tamu u kojoj se ništa nije vidjelo. Preplavio ju je drhtavi
val vrtoglavice.
Zatim je ugledala malen bljesak.
Pojavilo se Billovo lice. Lebdio je iznad Luce i zabrinuto je gledao.
Ležala je posve opružena na nečemu ravnome. Opipala je ispod sebe i
osjetila gladak kamen. Čula je kako u blizini curi voda i osjetila hladan,
ustajao zrak. Nalazila se u navjestitelju.
»Uplašila si me«, rekao je Bill. »Nisam znao... hoću reći, kada je
umrla, nisam znao kako... mislio sam da si se možda negdje zaglavila...
~ 124 ~
Nisam bio siguran.« Odmahnuo je glavom kao da je htio otjerati takve
misli.
Pokušala je ustati, ali koljena su klecala i bilo joj je strahovito hladno.
Sjela je i prekrižila noge i naslonila se na kameni zid. Ponovo je bila u
crnoj haljini sa smaragdnozelenim rubom. Smaragdnozelene cipele stajale
su u kutu. Zacijelo joj ih je Bili izuo i spustio nakon što... nakon što je
Lys... Luce još uvijek nije mogla vjerovati.
»Vidjela sam svašta, Bille. Stvari koje prije nisam znala.«
»Na primjer?«
»Na primjer, da je bila sretna dok je umirala. Ja sam bila sretna.
Oduševljena. Sve je bilo tako lijepo.« U njezinoj glavi bila je zbrka. »Znala
sam kako će me čekati na drugoj strani, znala sam da sam zapravo
bježala iz nečega što je pogrešno i nasilno. I kako će ljepota naše ljubavi
pobijediti smrt i sve ostalo. Bilo je nevjerojatno.«
»Nevjerojatno opasno«, rekao je Bili kratko. »Nećemo to ponavljati,
dobro?«
»Zar ne razumiješ ? Otkad sam ostavila Daniela u sadašnjosti, ovo je
najbolje što mi se dogodilo. I...«
Ali, Bili je ponovo nestao u tami. Čula je šum vodopada. Trenutak
potom začuo se zvuk proključale vode. Kada se Bili, vratio nosio je čaj. Na
tankom metalnom pladnju nosio je čajnik i dodao je Luce šalicu iz koje se
pušilo.
»Odakle ti to?« pitala je.
»Rekao sam, nećemo to ponavljati, dobro?«
Ali, Luce je bila odviše obuzeta mislima da bi ga doista čula. Sve joj je
bilo jasnije nego ikada prije. Željela je ponoviti 3D ili kako ga je Bili
nazvao, lijepljenje? Tako bi mogla vidjeti sve njihove živote, dok iz jednoga
ne dozna zašto se to događa.
Tada će prekinuti prokletstvo.
10 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 7:02 pm
Margita
Administrator
Dvanaesto poglavlje
ZATVORENIK
PARIZ, FRANCUSKA, 1. PROSINCA 1723.
Daniel je opsovao.
Navjestitelj ga je izbacio na vlažnu i prljavu slamu. Okrenuo se, sjeo i
naslonio na leden kameni zid. Sa stropa su na njegovo čelo kapale hladne
i masne kapi, ali nije bilo dovoljno svjetlosti da ih može vidjeti. Ispred
njega nalazio se goli otvor, grubo usječen u kamen širine ljudske šake.
Propuštao je samo trunak mjesečeva svjetla, ali dovoljno ledenoga
noćnoga vjetra da temperatura padne ispod ništice.
Nije mogao vidjeti štakore kako trče po ćeliji, ali osjećao je njihova
ljigava tijela kako migolje kroz plesnjivu slamu pod njegovim nogama.
Osjećao je njihove oštre zube kako grizu njegove kožne cipele. Jedva je
disao od smrada njihova izmeta. Udario je nogom i čuo cviljenje. Zatim je
skupio noge i kleknuo.
»Kasniš.«
Kada je pored sebe čuo glas, Daniel je poskočio. Nerazborito je
zaključio da je sam. Bio je to oštar i promukao šapat, ali nekako poznat.
Zatim se začulo struganje, kao kad metal struže po kamenu. Kada se
tamniji dio sjene odvojio od tame i nagnuo naprijed, Daniel se ukočio. Lik
se približio svijetlosivoj svjetlosti ispod prozora, koja ga je nejasno
osvijetlila.
Bilo je to njegovo lice.
Tu ćeliju i kaznu posve je zaboravio. Dakle, tu je završio.
Na neki način Danielova prijašnja inačica izgledala je jednako kao on,
istoga nosa i usta, istoga razmaka između sivih očiju. Kose skorene od
masnoće, ali iste svijetlozlatne boje kao i sada. Ali, zatvorenik Daniel
istodobno je izgledao toliko drukčije. Strahovito ispijena i blijeda lica, čela
zamrljana prljavštinom. Omršavjela tijela i kože mokre od znoja.
To mu je činila njezina odsutnost. Da, nosio je kuglu i lanac poput
svakog zatvorenika, ali pravi tamničar bila je njegova krivnja.
Tada se sjetio svega. Posjeta budućeg sebe i očajničkog i ogorčenog
razgovora. Pariz. Bastilla. Onamo su ga odveli stražari vojvode od
Bourbona nakon što je Luce nestala iz palače. U Danielovu životu bilo je i
drugih zatvora, okrutnijih životnih uvjeta i lošije hrane, ali nemilosrdnost
njegove krivnje te je godine u Bastilli bila jedna od najvećih kušnji koju je
morao nadvladati.
~ 126 ~
Djelomično je zbog nepravedne optužbe za njezino ubojstvo. Ali...
To što je Daniel bio zatvoren u Bastilli značilo je da je Luce već
mrtva. Dakle, Luce je već došla i... otišla. Prijašnji Daniel imao je pravo.
Zakasnio je.
»Čekaj«, rekao je zatvoreniku u tami i primaknuo mu se, ali ne toliko
blizu da ga dotakne. »Kako znaš zašto sam se vratio?«
Struganje kugle po kamenu značilo je kako se prijašnji Daniel
naslonio na zid.
»Nisi samo ti prošao ovuda u potrazi za njom.«
Daniela su zapekla krila, njegovo tijelo prožela je vrelina.
»Cam.«
»Ne, nije to bio Cam«, odgovorio je prijašnji Daniel. »Dva klinca.«
»Shelby?« Daniel je udario šakom u kameni zid. »I onaj... Miles. Jesi li
siguran? Nefili? Bili su tu?«
»Prije mjesec dana, mislim.« Pokazao je prema kamenome zidu iza
sebe u kojem su nespretno bili urezani znaci. »Pokušavao sam zapisivati
dane, ali znaš kako je. Vrijeme prolazi na neobičan način. Bježi.«
»Sjećam se.« Daniel se stresao. »Ali, nefili? Razgovarao si s njima?«
Pokušavao se sjetiti vremena kada je bio u zatvoru i nejasno se sjetio
lika mladića i djevojke. Uvijek ih je smatrao utvarama krivnje, obmanama
koje su ga opsjedale dok je bio shrvan i sam nakon što je otišla.
»Kratko.« Zatvorenikov glas zvučao je umorno i odsutno. »Nisam ih
previše zanimao.«
»Dobro.«
»Kada su doznali da je mrtva, jako im se žurilo nastaviti dalje.«
Njegove sive oči bile su sablasno prodorne. »Ti i ja to dobro razumijemo.«
»Kamo su otišli?«
»Ne znam.« Na zatvorenikovu mršavom licu pojavio se gotovo prevelik
osmijeh. »Mislim da to nisu ni oni znali. Trebao si vidjeti koliko im je
trebalo da otvore navjestitelja. Izgledali su kao totalne šeprtlje.« Daniel se
gotovo nasmijao. »Nije smiješno«, rekao je prijašnji Daniel. »Stalo im je do
nje.« Ali, Daniel nije osjećao naklonost prema nefilima.
»Svima su nam prijetnja. Mogli bi izazvati takvo uništenje...« Sklopio
je oči. »Nemaju pojma što čine.«
»Zašto je ne možeš dostići, Daniele?« Prijašnji Daniel trpko se
nasmijao. »Sretali smo se tijekom tisućljeća i sjećam se kako si je
pokušavao stići. Ali, nikada nisi uspio.«
»Ne-ne znam.« Riječi su zapele Danielu u grlu, zato što je iz njegovih
~ 127 ~
prsa navirao snažan jecaj. Zadrhtao je i potisnuo ga. »Ne mogu je uhvatiti.
Uvijek dođem samo trenutak prekasno, kao da me netko ili nešto
pokušava odvojiti od nje.«
»Tvoji će te navjestitelji uvijek voditi onamo gdje trebaš biti.«
»Trebam biti s njom.«
»Možda oni bolje od tebe znaju što trebaš?«
»Što?«
»Možda je ne treba zaustavljati.« Zatvorenik je ravnodušno zveketao
lancem.
»Činjenica da može uopće putovati, znači kako se nešto u temelju
promijenilo.
»Možda je nećeš moći uhvatiti dok ta promjena ne počne djelovati na
samo prokletstvo.«
»Ali...« nije znao što reći. Njegove grudi nadimale su se od potisnutih
jecaja, a srce tonulo u bujicu srama i tuge. »Potreban sam joj. Svaka
izgubljena sekunda je poput vječnosti. A pogriješi li, sve bi moglo biti
izgubljeno. Mogla bi promijeniti prošlost i... prestati postojati.«
»Ali to je smisao rizika, zar ne? Sve je na kocki zbog mrve nade.«
Prijašnji Daniel počeo je pružati ruku i gotovo je dodirnuo Danielovu
mišicu. Obojica su željeli osjetiti povezanost. U posljednjem trenutku
Daniel se trgnuo i povukao. Prošli je Daniel uzdahnuo. »Što ako si to ti,
Daniele? Što ako si ti taj koji mora promijeniti prošlost? Što ako je ne
uspiješ uhvatiti prije nego što prokletstvo dobije mogućnost iznimke?«
»To je nemoguće«, frknuo je kroz nos Daniel. »Pogledaj me. Pogledaj
sebe. Bez nje smo samo olupine. Kad nismo s Lucindom, nismo ništa.
Nema razloga da je moja duša ne nade prije.« Daniel je želio odletjeti s
toga mjesta. Ali, nešto ga je mučilo. »Zašto se nisi ponudio pratiti me?«
pitao je naposljetku. »Odbio bih, naravno, ali neke od mojih prošlih inačica
željele su mi se pridružiti. Zašto ti ne želiš?«
Uz zatvorenikovu nogu puzao je štakor i zastao kako bi ponjušio
krvave lance oko gležanja.
»Jednom sam pobjegao«, rekao je polako. »Sjećaš se?«
»Da«, rekao je Daniel, »Sjećam se kada si... kada smo pobjegli. Vratili
smo se ravno u Savoy.« Podignuo je pogled ispunjen lažnom nadom koju je
pružalo svjetlo izvana. »Zašto smo otišli onamo? Trebali smo znati da
ulazimo ravno u zamku.«
Zatvorenik se naslonio i zazveckao lancima.
»Nismo imali izbora. Ondje smo joj bili najbliže«, isprekidano je
~ 128 ~
uvlačio dah. »Tako je teško kada se nalazi između. Uvijek mislim kako
neću moći dalje. Bio sam sretan kada je vojvoda predvidio moj bijeg i
shvatio kamo idem. Čekao je sa svojim ljudima u Savoyu, za stolom
mojega gospodara dok je večerao. Čekao je kako bi me vratio ovamo.«
Daniel se sjetio.
»Osjećao sam se kao da sam tu kaznu zaslužio.«
»Daniele.« Zatvorenikovo očajno lice izgledalo je kao da ga je stresla
struja. Ponovo je izgledao živo, ili su barem takve bile njegove oči. Sjajile
su ljubičasto. »Mislim da sam shvatio«, riječi su samo izletjele iz njega.
»Nauči nešto od vojvode.« Daniel je oblizao usne.
»Molim?«
»Kažeš kako si je samo pratio. Učini ono što je vojvoda učinio nama.
Predvidi što će učiniti. Nemoj je samo pratiti. Budi ondje prije nje. Čekaj
je.«
»Ali, ne znam kamo će je navjestitelji odvesti.«
»Naravno da znaš«, bio je uporan prijašnji Daniel. »Zacijelo se barem
maglovito sjećaš gdje će završiti. Možda se ne sjećaš svakog koraka, ali na
kraju će završiti ondje gdje je sve počelo.«
Razumjeli su se bez riječi. Daniel je rukama prešao preko zida pored
prozora i prizvao sjenu. U tami je nije vidio, ali osjećao je kako mu se
približava, zatim ju je spretno oblikovao. Navjestitelj se činio snuždenim
poput njega.
»Imaš pravo«, rekao je i otvorio vrata. »Na jedno će mjesto sigurno
otići.«
»Da.«
»A ti? Trebao bi poslušati svoj savjet i otići«, rekao je Daniel
natmureno. »Tu samo truneš.«
»Tjelesna bol odvači mi pažnju s duševne«, rekao je prijašnji Daniel.
»Ne. Želim ti sreću, ali neću napustiti zidine. Ne dok ona ne nađe sljedeće
utjelovljenje.«
Daniel je osjetio trnce u ramenima, na mjestu gdje su izbijala krila.
Pokušao je u glavi složiti vremena, živote i sjećanja, ali neprestano se
vrtio oko jedne zamorne misli.
»Ona... već je našla utjelovljenje. Začeta je. Zar ne osjećaš?«
»Ah«, rekao je zatvorenik Daniel tiho. Sklopio je oči. »Ne znam mogu
li više uopće osjećati.« Teško je uzdahnuo. »Život je noćna mora.«
»Ne, nije. Ne više. Naći ću je. I iskupiti nas oboje!« viknuo je Daniel.
Očajnički je želio otići, putovati kroz vrijeme i u to slijepo vjerovati.
~ 129 ~
Trinaesto poglavlje
UKLETI LJUBAVNICI
LONDON, ENGLESKA, 19. LIPNJA 1613.
Pod Luceinim nogama nešto je krenulo. Podignula je rub crne haljine.
Na podu je ležao sloj odbačenih ljuski kiririkija, toliko debeo da su joj
smaragdnozelene cipele na visoku potpeticu do kopči uranjale u vlaknaste
smeđe komadiće.
Nalazila se iza skupine vrlo glasnih ljudi. Gotovo svi oko nje bili su
odjeveni u prigušene boje poput sive i smeđe, a žene su nosile duge haljine
sa steznicima obrubljenim nabranom čipkom i širokim orukavljima na
krajevima zvonastih rukava. Muškarci su bili u uskim hlačama, ogrnuti
širokim ogrtačima, s vunenim kapama na glavama.
Nikada prije nije izašla iz navjestitelja i našla se na toliko javnom
mjestu. Nalazila se posred dupkom punog amfiteatra. Bila je preneražena,
a gomila je bila strahovito bučna.
»Pazi!« Bili ju je zgrabio za ovratnik pelerine od baršuna i povukao
natrag, uz drvenu ogradu stuba.
Trenutak potom dva prljava dječaka zaokupljena igrom lovice
projurila su mimo i nehotice gurnuli tri žene, i one su pale jedna preko
druge. Žene su ustale i glasno psovale dječake koji su im se rugali, gotovo
ne usporivši.
»Sljedeći put«, viknuo joj je Bili na uho, »možeš li izaći na malo
mirnijem mjestu? Kako da te uredim pored ove svjetine?«
»Naravno, Bille, potrudit ću se.« Luce je uzmaknula kada su dječaci
koji su se igrali lovice ponovo projurili. »Ali, gdje smo?«
»Prošli smo cijeli svijet kako bismo se našli u Globeu, milostiva.« Bili
se lako naklonio.
»U kazalištu Globe?« Luce je sagnula glavu kada je žena ispred nje
bacila preko ramena oglodani pureći batak. »Hoćeš reći, u
Shakespeareovu kazalištu?«
»Pa, on tvrdi kako je prestao raditi. Znaš kakvi su umjetnici. Tako
ćudljivi.« Bili se srušio Luce do nogu i pjevušeći sebi u bradu povukao je za
rub haljine.
»Ovdje su davali Otela«, rekla je Luce i zastala na trenutak kako bi
dopustila dojmovima da se slegnu. »Oluja. Romeo i Julija. Stojimo u
središtu najvećih ikad napisanih ljubavnih priča.«
»Zapravo, stojimo na ljuskama kikirikija.«
~ 130 ~
»Zašto moraš biti tako prizeman? Ovo je nevjerojatno!«
»Oprosti, nisam znao da moramo posvetiti trenutak štovanju
uspomene na Shakespearea.« Zvučao je kao da tepa zato što je u oštrim
zubima držao iglu. »Sada budi mirna.«
»Jao!« cviljela je Luce kada ju je ubo u koljeno. »Što to radiš?«
»Deanakroniziram te. Ovi će ljudi dobro platiti kako bi vidjeli nakazu,
ali očekuju da to bude na pozornici.«
Bili je radio brzo i neprimjetno nabirao na bokovima dugu i široku
tkaninu njezine crne haljine iz Versaillesa kako bi je suzio. Skinuo joj je
crnu periku i skupio Luceinu kosu u kovrčavu punđu. Zatim je pogledao
baršunasti ogrtač na njezinim ramenima. Povukao je nježnu tkaninu i
Luce je osjetila kako joj pada niz ramena. Naposljetku je pljunuo sebi u
šaku, protrljao dlanove i baršunastu pelerinu pretvorio u jakobinski
ovratnik.
»To je bilo zbilja odvratno, Bille.«
»Tiho«, prasnuo je. »Sljedeći mi put daj više prostora za rad. Misliš da
volim hitne slučajeve? Ne.« Glavom je pokazao prema rulji koja je
podrugljivo dovikivala. »Srećom, većina je odviše pijana kako bi
primijetila djevojku koja je izašla iz sjene u kutu.«
Bili je imao pravo, nitko ih nije gledao. Svi su se prepirali i
približavali se pozornici, to jest podiju visokom oko sedam ili osam
metara, koji Luce nije dobro vidjela sa svojeg mjesta iza svjetine.
»Hajde već jednom!« viknuo je dječak odostraga. »Nećemo čekati cijeli
dan!«
Iznad svjetine nalazila su se tri reda s ložama, a iza njih nije bilo
ničega. Amfiteatar se otvarao prema podnevnome nebu, svijetloplavom
poput crvendaćeva jajeta. Luce se ogledala za svojim prošlim
utjelovljenjem. Za Danielom.
»Nalazimo se na otvorenju kazališta Globe.« Sjetila se što joj je Daniel
rekao pod krošnjom breskve u Maču i križu. »Daniel mi je rekao da smo
bili ovdje.«
»Naravno da ste bili ovdje«, rekao je Bili. »Prije otprilike četrnaest
godina. Sjedila si starijem bratu na ramenima. Bila si s obitelji i gledala
Julija Cezara.«
Bili je lebdio u zraku metar ili dva ispred nje. Premda je bio načinjen
na odvratan način, visoki ovratnik zapravo je dobro držao oblik. Gotovo je
nalikovala na ukusno odjevene žene u najvišim ložama.
»A Daniel?« pitala je.
~ 131 ~
»Daniel je bio igrač...«
»Hej!«
»Hej, tako su tada zvali glumce.« Bili je okrenuo očima. »Tada je tek
počinjao. Na publiku njegov debi nije ostavio nikakav dojam. Ali, u maloj
trogodišnjoj Lucindi«, slegnuo je ramenima Bili, »probudio je vatru. Od
tada si, citiram, umirala od želje da staneš na pozornicu. Ovo je tvoja noć.«
»Glumica sam?«
Ne. Njezina prijateljica Callie bila je glumica, ona ne. Za vrijeme
Luceina posljednjeg polugodišta u školi Dover, Callie ju je preklinjala da
zajedno pokušaju odglumiti u Našem gradu*. Dvije djevojke vježbale su
tjednima prije audicije. Luce je imala jedan redak, a Callie je svojim
prikazom Emily Webb bacila publiku na koljena. Luce ju je ponosno i
zadivljeno promatrala iz kuta kulisa. Callie bi dala sve da u kazališu
Globe provede minutu, a kamoli da se popne na pozornicu.
Zatim se Luce sjetila Callieina problijedjela lica dok je promatrala
bitku između anđela i izopćenika. Što se dogodilo s Callie nakon što je
Luce otišla? Gdje su sada izopčenici? Kako će Callie i roditeljima objasniti
što se dogodilo? To jest, ako se ikada vrati u svoje dvorište i život.
Luce je znala da se u svoj život neće vratiti prije nego što nađe način
da spriječi njegov kraj. Prije nego što razriješi prokletstvo zbog kojeg ona i
Daniel iznova i iznova proživljavaju sudbinu ukletih ljubavnika.
Zacijelo je postojao razlog zašto se nalazila u kazalištu. Ovamo ju je
dovela njezina duša, ali zašto?
Gurala se kroz mnoštvo i hodala uz rub amfiteatra dok nije ugledala
pozornicu. Drvene daske bile su prekrivene debelom prostirkom od
konoplje ili nečega sličnoga nalik na oštru travu. Sa svake strane poput
stražara stajao je velik top, a stražnji zid obrubljivao je red lonaca s
narančinim stablima. Nedaleko od Luce klimave drvene ljestve vodile su u
prostor koji je skrivao zastor. Bila je to svlačionica, sjetila se iz glumačke
škole koju je pohađala s Callie, gdje su glumci odijevali kostime i
pripremali se za pojedine prizore.
»Čekaj!« viknuo je Bili kada je pohitala uza stube.
Soba iza zastora bila je mala, pretrpana i slabo osvijetljena. Luce je
prošla pored hrpe rukopisa i otvorenih ormara s kostimima, opčinjeno
gledajući golemu masku u obliku lavlje glave i niz srebrnih i zlatnih
ogrtača. Zatim se ukočila. Ondje se nalazilo nekoliko glumaca koji su se
__________________________________
* Naš grad, dramsko djelo Thorntona Wildera (1897-1975)
~ 132 ~
odijevali. Dječak u napola zakopčanoj haljini, muškarci koji su vezali
čizme od smeđe kože. Srećom, glumci su bili zauzeti pudranjem lica i
mahnitim ponavljanjem teksta, pa je soba bila ispunjena kratkim
odlomcima i uzvicima iz drame.
Prije nego što su mogli podignuti poglede i vidjeti je, Bili je je doletio i
gurnuo Luce u ormar. Našla se među odjećom.
»Što to radiš?« pitala je.
»Dopusti mi da te podsjetim da si glumac, zato što u to doba nije bilo
glumica.« Bili se namrštio. »Žene ovamo ne pripadaju. Ali, tebe to nije
spriječilo. Tvoje prošlo utjelovljenje doista je mnogo riskiralo kako bi
dobilo tu ulogu u drami Sve je istina.«
»Sve je istina,« ponovila je Luce. Nadala se da će prepoznati barem
naslov. Ali, nije bila te sreće. Provirila je iz ormara u sobu.
»Znaš je pod imenom Henrik VIII.« rekao je Bili i povukao je za
ovratnik. »Ali, pazi sada: želiš li pokušati pogoditi zašto se tvoje prošlo
utjelovljenje prerušilo i lagalo kako bi dobila ulogu...?«
»Zbog Daniela.«
Upravo je ušao u svlačionicu. Vrata koja su vodila u dvorište još
uvijek su bila otvorena iza njega. Sunce mu je bilo iza leđa. Daniel je ušao
unutra čitajući rukopis i ne primjećujući glumce oko sebe. Izgledao je
drukčije nego u prošlim životima. Njegova plava kosa bila je duga, pomalo
valovita i na potiljku skupljena crnom vrpcom. Imao je uredno podrezanu
bradu, malo tamniju od kose.
Luce je osjetila potrebu da je dodirne. Da mu miluje lice i prolazi
prstima kroz kosu, dodiruje mu zatiljak i cijelo tijelo. Njegova bijela
košulja bila je raskopčana i otkrivala je jasne obrise prsnih mišića. Crne
hlače bile su vrećaste i uvučene u crne čizme do koljena.
Kako joj se približavao, njezino je srce ubrzavalo. Više nije čula
urlanje svjetine. Nestao je vonj osušena znoja na odjeći u ormaru. Ostao je
samo zvuk njezina disanja i njegovih koraka kako joj prilaze. Izašla je iz
ormara.
Kada ju je vidio, Danielove su olujnosive oči postale ljubičaste.
Iznenađeno se nasmiješio. Nije se više mogla suzdržavati. Potrčala je
prema njemu zaboravivši Billa, glumce i svoje prošlo utjelovljenje,
djevojku kojoj je taj Daniel doista pripadao, a koja se mogla nalaziti bilo
gdje, samo korak dalje. Zaboravila je sve osim želje za njegovim
zagrljajem.
Njegove ruke lako su kliznule oko njezina struka i brzo je povele
~ 133 ~
prema drugoj strani glomaznog ormara, gdje ju je sakrio od drugih
glumaca. Zagrlila ga je. Prožela ju je toplina. Sklopila je oči i osjetila kako
se njegove usne spuštaju na njezine, lake poput pera, gotovo odviše lake.
Čekala je da u njegovu poljupcu osjeti glad. Čekala je. I čekala.
Luce se propela na prste i nagnula glavu kako bi je mogao
strastvenije i snažnije poljubiti. Trebao joj je njegov poljubac kako bi je
podsjetio zašto je to činila, zašto se gubila u prošlosti i svjedočila svojim
smrtima. Zbog njega. Zbog njih dvoje. Zbog njihove ljubavi.
Kada ga je dodirnula, sjetila se Versaillesa. Željela mu je zahvaliti što
ju je poštedio udaje za kralja. I zamoliti ga da nikada više ne pati onako
kao na Tibetu. Željela je pitati što je sanjao dok je danima spavao nakon
njezine smrti u Pruskoj. Željela je znati što je rekao Luški prije nego što je
te strašne noći u Moskvi umrla. Željela je dopustiti ljubavi da se izlije iz
nje, željela se slomiti i plakati i dati mu do znanja kako joj je svakog
trenutka u svakom životu koji je posjetila strahovito nedostajao.
Ali, nije bilo načina da to kaže tome Danielu. Ništa od toga njemu se
još nije dogodilo. Osim toga, smatrao ju je Lucindom iz svojeg vremena,
djevojkom koja nije znala ništa od toga što je Luce doznala. Nije bilo riječi
kojima mu je to mogla reći. Samo poljupcem mogla mu je pokazati kako
zna. Ali, Daniel je nije želio poljubiti onako kako je htjela. Što mu se više
privijala, on je više uzmicao. Naposljetku ju je posve odgurnuo. Držao ju je
samo za ruke, kao da je se boji.
»Gospođice.« Poljubio je vrške njezinih prstiju, a ona je zadrhtala.
»Hoće li biti odviše smjelo od mene ako primijetim kako zbog ljubavi
zaboravljate na pravila dobroga ponašanja?«
»Pravila dobrog ponašanja?« zarumenjela se Luce.
Daniel ju je polako i malo uplašeno ponovo uzeo u naručje.
»Draga Lucinda, ne možeš biti ovdje tako odjevena.« Njegov pogled
vraćao se na haljinu. »Kakva je to odjeća? Gdje je tvoj kostim?« Posegnuo
je u ormar i brzim pokretima prebirao po odjeći koja je visjela.
Odriješio je čizme, koje je zatim bacio na pod, a one su glasno lupnule.
Kada je spustio hlače Luce je pokušala ne zuriti. Ispod je nosio kratke sive
hlače koje nisu mnogo prepuštale mašti.
Njezini obrazi su gorjeli dok je Daniel brzo otkopčavao bijelu košulju.
Svukao ju je i otkrio prekrasna prsa. Luce je zadržala dah. Nedostajala su
samo krila. Daniel je bio toliko savršeno predivan, ali činilo se posve
nesvjestan dojma koji je ostavljao na nju odjeven samo u rublje. Progutala
je i počela se hladiti rukom.
~ 134 ~
»Čini li ti se kako je unutra vruće?«
»Odjeni ovo dok ne donesem tvoj kostim«, rekao je i bacio odjeću
prema njoj. »Požuri prije nego što te netko vidi.«
Pohitao je prema ormaru u kutu, prekopao ga i izvadio raskošan
zeleno-zlatan ogrtač, još jednu bijelu košulju i kratke zelene hlače.
Pohitao je presvući se, Luce je pretpostavila u kostim, a ona je pokupila
njegovu svakodnevnu odjeću.
Luce se sjetila kako je sluškinji u Versaillesu bilo potrebno pola sata
da je odjene. Bilo je tu vrpci, kopči i čipaka na svim intimnim mjestima.
Nije bilo moguće izaći iz nje i sačuvati dostojanstvo.
»Došlo je do, hmm, promjene kostima.« Luce je čvrsto uhvatila crnu
tkaninu suknje. »Mislila sam kako bi ovo pristajalo mojem liku.«
Luce je čula korake iza sebe, ali prije nego što se uspjela okrenuti,
Daniel ju je povukao u ormar pored sebe. Unutra je bilo natrpano i
mračno, ali bilo je divno biti mu toliko blizu. Zatvorio je krila ormara
koliko je mogao i stao ispred nje. U zeleno-zlatnom ogrtaču kojim se
omotao izgledao je poput kralja. Podignuo je obrvu.
»Gdje si to našla? Je li Anne Boleyn odjednom došla s Marsa?«
smijuljio se. »Uvijek sam mislio kako je iz Wiltshirea.«
Luce je grozničavo pokušavala smisliti odgovor. Glumila je Anne
Boleyn? Nikada nije pročitala dramu, ali Danielov kostim govorio je kako
je on glumio kralja, Henrika VIII.
»Gospodin Shakespeare... ah, Will... mislio je da će mi dobro
pristajati...«
»Ah, Will je to mislio?« smješkao se Daniel. Nije joj povjerovao, ali kao
da mu to nije bilo važno. Bilo joj je čudno kada je shvatila kako je sve što
je rekla Daniel smatrao dražesnim. »Malo si luckasta, zar ne, Lucinda?«
»Ja... pa...«
Prstom joj je pomilovao obraz.
»Obožavam te.«
»I ja tebe.« Te su riječi izletjele iz njezinih usta, a nakon toliko
zamuckivanja i laganja, bile su toliko iskrene. Bilo je to kao da je ispustila
uzdah koji je dugo susprezala. »Razmišljala sam, mnogo sam razmišljala i
željela sam ti reći kako... kako...«
»Da?«
»To što osjećam prema tebi... dublje je od obožavanja.« Stavila je ruke
na njegovo srce. »Vjerujem ti. Vjerujem u tvoju ljubav. Sada znam koliko
je snažna i divna.« Luce je znala da ne može samo reći što doista misli,
~ 135 ~
zato što ju je Daniel smatrao njezinim prošlim utjelovljenjem. A da je
Daniel iz prošlosti shvatio tko je bila i odakle je došla, smjesta bi zašutio i
rekao joj da ode. Možda je trebala pažljivije birati riječi. Daniel će
razumjeti. »Čini mi se kako ponekad zaboravim koliko mi značiš i koliko
ja tebi značim, ali duboko u sebi... ipak znam. Znam da smo stvoreni kako
bismo bili zajedno. Volim te, Daniele.«
Daniel je izgledao zaprepašteno.
»Ti... ti me voliš?«
»Naravno.« Bilo je to toliko očito da se gotovo nasmijala, ali tada se
sjetila. Nije imala pojma u koji je trenutak u svojoj prošlosti ušetala.
Možda su u tome životu razmijenili samo stidljive poglede.
Daniel je duboko udahnuo i silovito ispustio uzdah, a njegova donja
usna počela je drhtati.
»Želio bih da pođeš sa mnom«, rekao je brzo.
U njegovu glasu čuo se očaj.
Luce je željela uzviknuti da! Ali, nešto ju je zaustavilo. Bilo je tako
lako izgubiti razum kada je njegovo tijelo bilo toliko blizu da je mogla
osjetiti vrelinu njegove kože i otkucaje srca ispod košulje. Činilo joj se
kako mu može reći sve, od toga koliko je veličanstveno bilo umrijeti u
njegovu naručju u Versaillesu, do toga kako je bila shrvana kada je
shvatila koliko je patio. Ali, suzdržala se. Djevojka kojom ju je smatrao ne
bi o tome govorila, ne bi o tome ništa znala. A ni on. Kada je naposljetku
otvorila usta, zamucala je.
Daniel joj je stavio prst na usta.
»Čekaj. Nemoj se usprotiviti. Dopusti mi da te zamolim na doličan
način. Vidimo se poslije, ljubavi moja.«
Provirio je kroz odškrinuta vrata ormara, prema zastoru. S pozornice
se čulo klicanje. Publika je urlala od smijeha i orio se pljesak. Luce je tek
tada shvatila da je predstava počela.
»Moj je red. Vidimo se ubrzo.«
Poljubio joj je čelo, zatim je pohitao na pozornicu. Luce je poželjela
potrčati za njim, ali dvije osobe stajale su pored vrata ormara. Vrata su
zaškripala i Bili je uletio unutra.
»Ide ti sve bolje«, rekao je i bacio se na vreću sa starim vlasuljama.
»Gdje si se skrivao?«
»Tko, ja? Nigdje. Od čega bih se trebao skrivati?« pitao je. »Ta mala
prijevara s kostimima bila je genijalna«, rekao je i podignuo malenu ruku
za daj pet.
~ 136 ~
Kada se sjetila da je pri svakom susretu s Danielom Bili bio prisutan i
držao im svijeću, to joj je pokvarilo raspoloženje.
»Doista ćeš ignorirati moju ruku?« Bili je polako povukao ruku.
Luce se nije obazirala. U prsima je osjećala težinu i bol. Nije mogla
prestati misliti kako je Daniel zvučao očajno kada ju je zamolio da
pobjegne s njim. Što je to značilo?
»Večeras ću umrijeti. Zar ne, Bille?«
»Pa...« Bili je spustio pogled. »Da.«
Luce se stisnulo grlo.
»Gdje je Lucinda? Moram ući u nju kako bih razumjela ovaj život.«
Gurnula je vrata ormara, ali Bili ju je uhvatio za vrpcu na haljini i
povukao natrag.
»Gledaj mala, 3D nije nešto što možeš koristiti kako ti puhne. 3D je
samo za posebne prilike.« Napućio je usta. »Što misliš da možeš doznati?«
»Od čega Lucinda mora pobjeći, naravno«, rekla je Luce. »Od čega je
Daniel mora spasiti? Je li već zaručena za drugoga? Živi li s okrutnim
stricem? Je li u milosti kod kralja?«
»Uh.« Bili se počešao po glavi. Bio je to zvuk poput struganja noktom
po ploči. »Sigurno sam negdje napravio pedagošku grešku. Misliš da svaki
put umireš s razlogom?«
»Ne?« Razočarala se.
»Hoću reći, tvoje smrti nisu posve besmislene...«
»Ali, kada sam umrla dok sam bila Lys, sve sam osjetila... Doživjela je
vatru kao oslobođenje. Bila je sretna zato što bi udaja za kralja pretvorila
njezin život u laž. A Daniel ju je ubio i na taj način spasio.«
»Ah, dušo, tako gledaš na to? Da su tvoje smrti izlazi iz loših brakova,
ili nešto slično?«
Osjetila je kako joj iznenada naviru suze i čvrsto je sklopila oči.
»Da, zacijelo. Zacijelo. U suprotnom je besmisleno.«
»Nije besmisleno«, rekao je Bili. »Doista umireš s razlogom. Ali, taj
razlog nije tako jednostavan. Ne možeš očekivati kako ćeš sve odmah
razumjeti.«
Progunđala je bijesno i udarila šakom o stijenku ormara.
»Vidim da te to sve živcira«, rekao je Bili naposljetku. »Probala si 3D i
misliš kako ti je otkrio tajnu života. Ali, nije uvijek tako lako. Očekuj
kaos. Prihvati kaos. Trebala bi pokušati naučiti što više iz svakog života
koji posjetiš. Možda će na kraju to nešto značiti. Možda ćeš završiti s
Danielom... a možda ćeš shvatiti kako u životu ima i važnijih stvari od...«
~ 137 ~
Prekinulo ih je šuškanje. Luce je provirila kroz vrata ormara.
Trbušast pedesetogodišnji muškarac uredno podrezane sijede brade
stajao je iza glumca u haljini. Šaptali su. Kada je djevojka malo okrenula
glavu, svjetla pozornice osvijetlila su njezin profil. Kada ju je vidjela, Luce
se ukočila. Lijep nos, male usne prekrivene ružičastom šminkom,
tamnosmeđa vlasulja ispod koje je virilo nekoliko pramenova duge crne
kose. Prekrasna zlatna haljina.
Bila je to Lucinda, odjevena u Anne Boleyn i spremna izaći na
pozornicu.
Luce je provirila iz ormara. Bila je uplašena i nije znala što reći, ali
istodobno je osjećala kako je dobila neobičnu snagu. Ako joj je Bili rekao
istinu, nije imala mnogo vremena.
»Bille?«, šapnula je. »Trebam te da pritisneš stanku tako da mogu...«
»Pssst!« U Billovu psikanju bilo je odlučnosti koja je Luce rekla da se
može osloniti samo na sebe. Još će malo pričekati da muškarac ode, pa će
uhvatiti Lucindu samu.
Lucinda se neočekivano pomaknula prema ormaru u kojem se
skrivala Luce. Posegnula je unutra. Njezina ruka krenula je prema
zlatnome ogrtaču pored Luceina ramena. Luce je suspregnula dah i čvrsto
stisnula Lucindine prste.
Lucinda je iznenađeno uzdahnula i širom otvorila vrata. Zurila je
duboko u Luceine oči kao da je odjednom nešto važno shvatila. Pod kao da
se zaljuljao. Luce se sve više vrtjelo. Sklopila je oči i učinilo joj se da joj je
duša izašla iz tijela. Vidjela je sebe izvana, neobičnu haljinu koju je Bili
nabrzinu prekrojio i iskonski strah u očima. Ruka u njezinoj bila je meka
pa ju je jedva osjećala.
Trepnula je i Luce je trepnula, zatim Luce više nije osjećala ruku.
Kada je pogledala, u ruci nije bilo ničega. Postala je djevojka čiju je ruku
držala. Brzo je zgrabila ogrtač i ogrnula se. U garderobi je bio još samo
muškarac koji je šapćući razgovarao s Lucindom. Luce je znala da je to
William Shakespeare. William Shakespeare. Znala ga je. Njih troje,
Daniel, Lucinda i Shakespeare, bili su prijatelji. Jednog ljetnog popodneva
Daniel je odveo Lucindu u posjet Shakespeareu u njegovu kuću u
Stratfordu. Dok je sunce zalazilo sjedili su u knjižnici, a Daniel je crtao
pored prozora. Will je nizao pitanje za pitanjem i cijelo vrijeme mahnito
zapisivao. Kada je upoznala Daniela, što je osjećala prema njemu i je li
vjerovala da će se jednoga dana zaljubiti.
Osim Daniela, samo je Shakespeare znao tajnu Luceina identiteta,
~ 138 ~
kojeg je spola i za ljubav koju su ona i Daniel dijelili kada nisu bili na
pozornici. U zamjenu za njegovu diskreciju Lucinda je čuvala tajnu kako
je te noći Shakespeare bio u Globeu. Svi u družini pretpostavljali su da je
u Strafordu i da je vlast nad kazalištem predao maestru Fletcheru. Ali,
Will se na praizvedbi pojavio inkognito.
Kada mu se približila, Shakespeare joj se zagledao duboko u oči.
»Promijenila si se.«
»Ne, još uvijek sam...« Na ramenima je osjetila meki brokat. »Da,
našla sam ogrtač.«
»Ogrtač, dakle?« Nasmiješio joj se i namignuo. »Pristaje ti.«
Shakespeare je stavio ruke Lucindi na ramena, onako kao kad je
davao redateljske upute:
»Slušaj. Svi već znaju tvoju priču. U ovome prizoru nećeš mnogo toga
reći. Ali, Anne Boleyn je zvijezda u usponu na dvoru. Svi oni sudjelovat će
u stvaranju tvoje sudbine.« Progutao je. »Osim toga nemoj zaboraviti na
kraju postići pravi dojam. Na pozornicu se moraš vratiti kada počne ples.«
Luce je u glavi ponavljala tekst. Kad stane na pozornicu i pred sve
one ljude, riječi će biti na svojem mjestu. Bila je spremna.
Publika je ponovo zapljeskala i zaurlala. Glumci su nahrupili s
pozornice i ispunili prostor oko nje. Shakespeare je već nekamo nestao.
Mogla je vidjeti Daniela na suprotnom kraju pozornice. Nadvisivao je
druge glumce svojom kraljevskom i nevjerojatno divnom pojavom.
Bio je njezin red da stupi na pozornicu. Bio je to početak prizora
zabave kod lorda Wolseya kada će kralj, Daniel, glumiti pod složenom
maskom i prvi put uzeti Anne Boleyn za ruku. Plesat će i ozbiljno se
zaljubiti. Trebao je to biti početak romantične priče koja je promijenila
sve.
Početak.
Ali, za Daniela to nije bio početak.
Za Lucindu međutim, kao i za lik koji je glumila, bila je to ljubav na
prvi pogled. Kada je prvi put vidjela Daniela, Lucindi je to bilo kao da joj
se prvi put u životu nešto zbilja dogodilo, baš kao što se Luce osjećala u
Maču i križu. Cijeli njezin život dobio je posve novo značenje.
Luce nije mogla vjerovati koliko se ljudi bilo naguralo u kazalište.
Toliko ih je bilo oko pozornice da su gotovo istisnuli glumce, a dvadesetak
gledatelja nalaktilo se na pozornicu. Osjećala je njihov miris. Čula je
njihovo disanje. Luce je istodobno osjećala mir i snagu, kao da je umjesto
napetosti zbog toga što je u središtu pažnje Lucinda oživjela.
~ 139 ~
Bio je to prizor zabave. Luce je bila okružena dvorskim damama Anne
Boleyn. Gotovo se nasmijala koliko su smiješno izgledale. Bili su to
tinejdžeri čije su Adamove jabučice vidljivo poskakivale pod fenjerima
pozornice. Ispod pazuha pojastučenih haljina vidjele su se mrlje znoja. Na
drugoj strani pozornice stajao je Daniel sa svojom svitom i otvoreno je
promatrao, a na njegovu licu vidjela se zaljubljenost. Svoju je ulogu
odigrala lako, kriomice je pogledala Daniela samo toliko puta koliko je bilo
potrebno kako bi probudila njegovo i zanimanje publike. Čak je malo
improvizirala, odmicala je kosu s dugoga i bijeloga vrata, što je svima
zlokobno nagoviještalo što je čekalo pravu Anne Boleyn.
Dva su se glumca približila Luce i stala uz nju. Igrali su lorda Sandsa
i lorda Wolseya.
»Gospode, vi niste vedre. Tko je, gospodo, za to kriv?* « zagrmio je
glas lorda Wolseya. On je bio domaćin zabave, ali i nitkov, a glumac koji
ga je igrao imao je nevjerojatnu karizmu.
Zatim se okrenuo i pogledom obuhvatio sve oko sebe tražeći Luce.
Ona se ukočila.
Lorda Wolseya igrao je Cam.
Nije bilo mjesta za krikove, psovke ili bijeg. Luce je sada bila
profesionalna glumica, pa je ostala pribrana i okrenula se prema
Wolseyevu pratiocu, lordu Sandsu, koji je svoj tekst izgovorio kroz smijeh.
»Nek prvo njima udre u rumen obraz crno vino, gospodaru«, rekao je.
Tada je došao red na Lucindu. Zadrhtala je i krišom pogledala
Daniela. Njegove ljubičaste oči odagnale su nemir koji je osjećala.
Vjerovao je u nju.
»Vi ste veseljak u igri, lorde Sands«, Luce je čula sebe kako glasno
govori besprijekorno pogodivši zadirkujući ton.
Daniel je stupio naprijed, zatim su se začule trube, a nakon njih
slijedio je bubanj. Počeo je ples. Uzeo ju je za ruku. Kada je govorio,
govorio je njoj, a ne publici kao što su činili drugi glumci.
»Najljepša ruka što je ikad takoh«, rekao je Daniel. »O ljepoto, do sad
te nisam znao.« Cijeli tekst kao da je bio napisan za njih.
Zaplesali su, a Daniel ju je cijelo vrijeme gledao. Njegove su oči bile
kristalno bistre i ljubičaste i nijednom nisu napustile njezine, zbog čega je
Luce boljelo srce. Znala je da ju je uvijek volio, ali do toga trenutka, kada
je pred toliko ljudi plesala s njim na pozornici, nije razmišljala što to
__________________________________
* Shakespearea je preveo Mate Maras, zagrebačko izdanje iz 1979.
~ 140 ~
doista znači.
Značilo je da ju je volio i prije nego što ga je u svakom svojem životu
prvi put ugledala. Svaki put je bilo tako. I oduvijek. A ona se svaki put
morala u njega iznova zaljubiti. Nikada je nije silio ili tjerao da se zaljubi.
Svaki put morao ju je iznova osvojiti.
Za Daniela, njihova ljubav bila je dug i neprekinut tok. Bio je to
najčišći oblik ljubavi, čišći od ljubavi kojom mu je Luce uzvraćala. Njegova
ljubav tekla je nesmetano i nikada nije stala. Luceina ljubav bila je
svakom smrću izbrisana, Danielova je tijekom cijele vječnosti rasla.
Koliko li je sada morala biti moćna i snažna? Bile su to ljubavi iz više
stotina života naslagane jedna na drugu. Pregolemo da bi Luce mogla
shvatiti.
Toliko ju je volio, a u svakom životu morao je čekati da ga Luce
dostigne.
Cijelo su to vrijeme plesali zajedno s ostatkom glumačke družine.
Kretali su se s jedne strane pozornice na drugu kako ih je vodila glazba,
vraćali se na sredinu pozornice na još kavalirštine i na dulje prizore sa
složenijim koracima, zatim su svi zaplesali.
Na kraju prizora, premda toga nije bilo u tekstu i premda je Cam
sjedio ondje i gledao, Luce je čvrsto zgrabila Daniela za ruku i povukla ga
prema sebi, prema loncima s narančinim stabalcima. Imao je izraz kao da
je smatra ludom i pokušao ju je povući prema oznakama na pozornici.
»Što to radiš?« promrmljao je.
Kada su bili iza pozornice i kada je pokušala otvoreno govoriti o
svojim osjećajima posumnjao je. Morala ga je uvjeriti. Ako te večeri
Lucinda umre, spoznaja o tome koliko je duboka njezina ljubav značit će
mu sve. Pomoći će mu da je nastavi voljeti još stotinama godina i podnese
svu bol i nevolje kojima je svjedočila. I izdrži sve do sadašnjosti.
Luce je znala da toga nema u tekstu, ali nije se mogla suzdržati.
Zgrabila je Daniela i poljubila ga. Očekivala je da će je zaustaviti, ali
umjesto toga uzeo ju je u naručje i uzvratio joj poljubac. Uzvratio je
snažno, strastveno i s takvim žarom da joj se činilo kako leti, premda je
znala da stoji čvrsto na du.
Publika je na trenutak zanijemjela. Zatim su počeli podrugljivo
dovikivati. Netko je na Daniela bacio cipelu, ali nije se obazirao. Njegovi
poljupci rekli su Luce da joj je vjerovao i znao koliko je njihova ljubav
duboka, ali ona je željela biti posve sigurna.
»Uvijek ću te voljeti, Daniele.« Jedino to nije zvučalo posve istinito,
min@
~ 141 ~
barem ne dovoljno. Morala ga je natjerati da razumije, a ako tako
promijeni povijest, ako bude prokletih posljedica, neka bude tako. »Uvijek
ću izabrati tebe.« Da. To je bila prava riječ. »U svakom ću te životu
izabrati. Kao što si ti uvijek izabrao mene. Zauvijek.«
Njegove usne su se razdvojile. Je li joj vjerovao? Je li već znao? Bio je
to izbor, dugotrajan i stalan, koji je sezao dublje od bilo čega što je Luce
mogla razumjeti. Iza njega nalazilo se nešto moćno. Nešto lijepo i...
U kulisama su se počele vrtložiti sjene. Vrućina joj je prožela tijelo.
Zadrhtala je i počela se grčiti, očajnički očekujući vatreno oslobođenje koje
je znala da dolazi. U Danielovim očima bljesnula je bol.
»Ne«, šapnuo je. »Molim te, nemoj još otići.«
Uvijek bi ih oboje iznenadilo.
Kada je tijelo njezina prošlog utjelovljenja nestalo u plamenu, Luce se
učinilo kako je čula zvuk ispaljivanja topa. Zaslijepila ju je jarka svjetlost
i nešto ju je izbacilo iz tijela, visoko u zrak i tamu.
»Ne!« kriknula je dok su se stijenke navjestitelja zatvarale oko nje.
Prekasno.
»U čemu je sada problem?« pitao je Bili.
»Nisam bila spremna. Znala sam da Lucinda mora umrijeti, ali...
nisam...«
Bila je na rubu toga da shvati zašto je izabrala voljeti Daniela. A sada
je sve u vezi s posljednjim trenucima s njim nestalo u plamenu, zajedno sa
njezinim prošlim utjelovljenjem.
»Pa, nije bilo bogzna što za vidjeti«, rekao je Bili. »Uobičajeni slijed,
vatra, dim, ljudi vrište i bezglavo jure prema izlazu, gaze one s manje
sreće. Kužiš? Globe je izgorio do temelja.«
»Što?« rekla je, a bilo joj je mučno. »Izazvala sam požar u Globeu?«
Zacijelo će to što je do temelja spalila najpoznatije kazalište u engleskoj
povijesti imati posljedice.
»Ah, nemoj mi se sada umisliti. Ionako bi se dogodilo. Da nisi nestala
u plamenu, opalio bi top na pozornici i sve uništio.«
»To je toliko važnije od mene i Daniela. Svi ti ljudi...«
»Gledaj, majko Terezo, te noći nitko nije umro... osim tebe. Nitko nije
bio čak ni ozlijeđen. Sjećaš se onog pijanca koji je zurio u tebe iz trećeg
reda? Zapalile su mu se hlače. To je najgore što se dogodilo. Je li ti sada
bolje?«
»Ne baš. Ne.«
»Što misliš o ovome: nisi tu kako bi golemoj krivnji koju osjećaš
~ 142 ~
dodala još. Ili kako bi promijenila prošlost. Imaš svoj tekst, ulaziš i izlaziš
s pozornice.«
»Nisam bila spremna izaći.«
»Zašto? Henrik VIII. ionako ništa ne valja.«
»Željela sam Danielu dati nadu. Željela sam da zna kako ću ga uvijek
izabrati i voljeti. Ali, Lucinda je umrla prije nego što sam se mogla uvjeriti
daje shvatio.« Sklopila je oči. »Njegov dio našeg prokletstva toliko je gori
od mojeg.«
»Odlično, Luce!«
»Kako to misliš? To je užasno.«
»Mislio sam na tvoj biser: Ah, Danielova bol neizmjerno je veća od
moje. To si naučila. Što više razumiješ bliže si izvoru prokletstva i sve je
veća vjerojatnost da ćeš na kraju naći rješenje. Dobro?«
»N... ne znam.«
»Ja znam. Hajde sada, ima i većih uloga koje moraš odigrati.«
Danielov dio prokletstva bio je teži. Sada je to Luce jasno vidjela. Ali,
što je to značilo? Nije imala osjećaj da je imalo bliže rješenju. Odgovor joj
je izmicao. Znala je međutim da je Bili u jednom imao pravo.
U tome životu nije mogla učiniti više ništa.
Mogla je samo otići dublje u prošlost.
ZATVORENIK
PARIZ, FRANCUSKA, 1. PROSINCA 1723.
Daniel je opsovao.
Navjestitelj ga je izbacio na vlažnu i prljavu slamu. Okrenuo se, sjeo i
naslonio na leden kameni zid. Sa stropa su na njegovo čelo kapale hladne
i masne kapi, ali nije bilo dovoljno svjetlosti da ih može vidjeti. Ispred
njega nalazio se goli otvor, grubo usječen u kamen širine ljudske šake.
Propuštao je samo trunak mjesečeva svjetla, ali dovoljno ledenoga
noćnoga vjetra da temperatura padne ispod ništice.
Nije mogao vidjeti štakore kako trče po ćeliji, ali osjećao je njihova
ljigava tijela kako migolje kroz plesnjivu slamu pod njegovim nogama.
Osjećao je njihove oštre zube kako grizu njegove kožne cipele. Jedva je
disao od smrada njihova izmeta. Udario je nogom i čuo cviljenje. Zatim je
skupio noge i kleknuo.
»Kasniš.«
Kada je pored sebe čuo glas, Daniel je poskočio. Nerazborito je
zaključio da je sam. Bio je to oštar i promukao šapat, ali nekako poznat.
Zatim se začulo struganje, kao kad metal struže po kamenu. Kada se
tamniji dio sjene odvojio od tame i nagnuo naprijed, Daniel se ukočio. Lik
se približio svijetlosivoj svjetlosti ispod prozora, koja ga je nejasno
osvijetlila.
Bilo je to njegovo lice.
Tu ćeliju i kaznu posve je zaboravio. Dakle, tu je završio.
Na neki način Danielova prijašnja inačica izgledala je jednako kao on,
istoga nosa i usta, istoga razmaka između sivih očiju. Kose skorene od
masnoće, ali iste svijetlozlatne boje kao i sada. Ali, zatvorenik Daniel
istodobno je izgledao toliko drukčije. Strahovito ispijena i blijeda lica, čela
zamrljana prljavštinom. Omršavjela tijela i kože mokre od znoja.
To mu je činila njezina odsutnost. Da, nosio je kuglu i lanac poput
svakog zatvorenika, ali pravi tamničar bila je njegova krivnja.
Tada se sjetio svega. Posjeta budućeg sebe i očajničkog i ogorčenog
razgovora. Pariz. Bastilla. Onamo su ga odveli stražari vojvode od
Bourbona nakon što je Luce nestala iz palače. U Danielovu životu bilo je i
drugih zatvora, okrutnijih životnih uvjeta i lošije hrane, ali nemilosrdnost
njegove krivnje te je godine u Bastilli bila jedna od najvećih kušnji koju je
morao nadvladati.
~ 126 ~
Djelomično je zbog nepravedne optužbe za njezino ubojstvo. Ali...
To što je Daniel bio zatvoren u Bastilli značilo je da je Luce već
mrtva. Dakle, Luce je već došla i... otišla. Prijašnji Daniel imao je pravo.
Zakasnio je.
»Čekaj«, rekao je zatvoreniku u tami i primaknuo mu se, ali ne toliko
blizu da ga dotakne. »Kako znaš zašto sam se vratio?«
Struganje kugle po kamenu značilo je kako se prijašnji Daniel
naslonio na zid.
»Nisi samo ti prošao ovuda u potrazi za njom.«
Daniela su zapekla krila, njegovo tijelo prožela je vrelina.
»Cam.«
»Ne, nije to bio Cam«, odgovorio je prijašnji Daniel. »Dva klinca.«
»Shelby?« Daniel je udario šakom u kameni zid. »I onaj... Miles. Jesi li
siguran? Nefili? Bili su tu?«
»Prije mjesec dana, mislim.« Pokazao je prema kamenome zidu iza
sebe u kojem su nespretno bili urezani znaci. »Pokušavao sam zapisivati
dane, ali znaš kako je. Vrijeme prolazi na neobičan način. Bježi.«
»Sjećam se.« Daniel se stresao. »Ali, nefili? Razgovarao si s njima?«
Pokušavao se sjetiti vremena kada je bio u zatvoru i nejasno se sjetio
lika mladića i djevojke. Uvijek ih je smatrao utvarama krivnje, obmanama
koje su ga opsjedale dok je bio shrvan i sam nakon što je otišla.
»Kratko.« Zatvorenikov glas zvučao je umorno i odsutno. »Nisam ih
previše zanimao.«
»Dobro.«
»Kada su doznali da je mrtva, jako im se žurilo nastaviti dalje.«
Njegove sive oči bile su sablasno prodorne. »Ti i ja to dobro razumijemo.«
»Kamo su otišli?«
»Ne znam.« Na zatvorenikovu mršavom licu pojavio se gotovo prevelik
osmijeh. »Mislim da to nisu ni oni znali. Trebao si vidjeti koliko im je
trebalo da otvore navjestitelja. Izgledali su kao totalne šeprtlje.« Daniel se
gotovo nasmijao. »Nije smiješno«, rekao je prijašnji Daniel. »Stalo im je do
nje.« Ali, Daniel nije osjećao naklonost prema nefilima.
»Svima su nam prijetnja. Mogli bi izazvati takvo uništenje...« Sklopio
je oči. »Nemaju pojma što čine.«
»Zašto je ne možeš dostići, Daniele?« Prijašnji Daniel trpko se
nasmijao. »Sretali smo se tijekom tisućljeća i sjećam se kako si je
pokušavao stići. Ali, nikada nisi uspio.«
»Ne-ne znam.« Riječi su zapele Danielu u grlu, zato što je iz njegovih
~ 127 ~
prsa navirao snažan jecaj. Zadrhtao je i potisnuo ga. »Ne mogu je uhvatiti.
Uvijek dođem samo trenutak prekasno, kao da me netko ili nešto
pokušava odvojiti od nje.«
»Tvoji će te navjestitelji uvijek voditi onamo gdje trebaš biti.«
»Trebam biti s njom.«
»Možda oni bolje od tebe znaju što trebaš?«
»Što?«
»Možda je ne treba zaustavljati.« Zatvorenik je ravnodušno zveketao
lancem.
»Činjenica da može uopće putovati, znači kako se nešto u temelju
promijenilo.
»Možda je nećeš moći uhvatiti dok ta promjena ne počne djelovati na
samo prokletstvo.«
»Ali...« nije znao što reći. Njegove grudi nadimale su se od potisnutih
jecaja, a srce tonulo u bujicu srama i tuge. »Potreban sam joj. Svaka
izgubljena sekunda je poput vječnosti. A pogriješi li, sve bi moglo biti
izgubljeno. Mogla bi promijeniti prošlost i... prestati postojati.«
»Ali to je smisao rizika, zar ne? Sve je na kocki zbog mrve nade.«
Prijašnji Daniel počeo je pružati ruku i gotovo je dodirnuo Danielovu
mišicu. Obojica su željeli osjetiti povezanost. U posljednjem trenutku
Daniel se trgnuo i povukao. Prošli je Daniel uzdahnuo. »Što ako si to ti,
Daniele? Što ako si ti taj koji mora promijeniti prošlost? Što ako je ne
uspiješ uhvatiti prije nego što prokletstvo dobije mogućnost iznimke?«
»To je nemoguće«, frknuo je kroz nos Daniel. »Pogledaj me. Pogledaj
sebe. Bez nje smo samo olupine. Kad nismo s Lucindom, nismo ništa.
Nema razloga da je moja duša ne nade prije.« Daniel je želio odletjeti s
toga mjesta. Ali, nešto ga je mučilo. »Zašto se nisi ponudio pratiti me?«
pitao je naposljetku. »Odbio bih, naravno, ali neke od mojih prošlih inačica
željele su mi se pridružiti. Zašto ti ne želiš?«
Uz zatvorenikovu nogu puzao je štakor i zastao kako bi ponjušio
krvave lance oko gležanja.
»Jednom sam pobjegao«, rekao je polako. »Sjećaš se?«
»Da«, rekao je Daniel, »Sjećam se kada si... kada smo pobjegli. Vratili
smo se ravno u Savoy.« Podignuo je pogled ispunjen lažnom nadom koju je
pružalo svjetlo izvana. »Zašto smo otišli onamo? Trebali smo znati da
ulazimo ravno u zamku.«
Zatvorenik se naslonio i zazveckao lancima.
»Nismo imali izbora. Ondje smo joj bili najbliže«, isprekidano je
~ 128 ~
uvlačio dah. »Tako je teško kada se nalazi između. Uvijek mislim kako
neću moći dalje. Bio sam sretan kada je vojvoda predvidio moj bijeg i
shvatio kamo idem. Čekao je sa svojim ljudima u Savoyu, za stolom
mojega gospodara dok je večerao. Čekao je kako bi me vratio ovamo.«
Daniel se sjetio.
»Osjećao sam se kao da sam tu kaznu zaslužio.«
»Daniele.« Zatvorenikovo očajno lice izgledalo je kao da ga je stresla
struja. Ponovo je izgledao živo, ili su barem takve bile njegove oči. Sjajile
su ljubičasto. »Mislim da sam shvatio«, riječi su samo izletjele iz njega.
»Nauči nešto od vojvode.« Daniel je oblizao usne.
»Molim?«
»Kažeš kako si je samo pratio. Učini ono što je vojvoda učinio nama.
Predvidi što će učiniti. Nemoj je samo pratiti. Budi ondje prije nje. Čekaj
je.«
»Ali, ne znam kamo će je navjestitelji odvesti.«
»Naravno da znaš«, bio je uporan prijašnji Daniel. »Zacijelo se barem
maglovito sjećaš gdje će završiti. Možda se ne sjećaš svakog koraka, ali na
kraju će završiti ondje gdje je sve počelo.«
Razumjeli su se bez riječi. Daniel je rukama prešao preko zida pored
prozora i prizvao sjenu. U tami je nije vidio, ali osjećao je kako mu se
približava, zatim ju je spretno oblikovao. Navjestitelj se činio snuždenim
poput njega.
»Imaš pravo«, rekao je i otvorio vrata. »Na jedno će mjesto sigurno
otići.«
»Da.«
»A ti? Trebao bi poslušati svoj savjet i otići«, rekao je Daniel
natmureno. »Tu samo truneš.«
»Tjelesna bol odvači mi pažnju s duševne«, rekao je prijašnji Daniel.
»Ne. Želim ti sreću, ali neću napustiti zidine. Ne dok ona ne nađe sljedeće
utjelovljenje.«
Daniel je osjetio trnce u ramenima, na mjestu gdje su izbijala krila.
Pokušao je u glavi složiti vremena, živote i sjećanja, ali neprestano se
vrtio oko jedne zamorne misli.
»Ona... već je našla utjelovljenje. Začeta je. Zar ne osjećaš?«
»Ah«, rekao je zatvorenik Daniel tiho. Sklopio je oči. »Ne znam mogu
li više uopće osjećati.« Teško je uzdahnuo. »Život je noćna mora.«
»Ne, nije. Ne više. Naći ću je. I iskupiti nas oboje!« viknuo je Daniel.
Očajnički je želio otići, putovati kroz vrijeme i u to slijepo vjerovati.
~ 129 ~
Trinaesto poglavlje
UKLETI LJUBAVNICI
LONDON, ENGLESKA, 19. LIPNJA 1613.
Pod Luceinim nogama nešto je krenulo. Podignula je rub crne haljine.
Na podu je ležao sloj odbačenih ljuski kiririkija, toliko debeo da su joj
smaragdnozelene cipele na visoku potpeticu do kopči uranjale u vlaknaste
smeđe komadiće.
Nalazila se iza skupine vrlo glasnih ljudi. Gotovo svi oko nje bili su
odjeveni u prigušene boje poput sive i smeđe, a žene su nosile duge haljine
sa steznicima obrubljenim nabranom čipkom i širokim orukavljima na
krajevima zvonastih rukava. Muškarci su bili u uskim hlačama, ogrnuti
širokim ogrtačima, s vunenim kapama na glavama.
Nikada prije nije izašla iz navjestitelja i našla se na toliko javnom
mjestu. Nalazila se posred dupkom punog amfiteatra. Bila je preneražena,
a gomila je bila strahovito bučna.
»Pazi!« Bili ju je zgrabio za ovratnik pelerine od baršuna i povukao
natrag, uz drvenu ogradu stuba.
Trenutak potom dva prljava dječaka zaokupljena igrom lovice
projurila su mimo i nehotice gurnuli tri žene, i one su pale jedna preko
druge. Žene su ustale i glasno psovale dječake koji su im se rugali, gotovo
ne usporivši.
»Sljedeći put«, viknuo joj je Bili na uho, »možeš li izaći na malo
mirnijem mjestu? Kako da te uredim pored ove svjetine?«
»Naravno, Bille, potrudit ću se.« Luce je uzmaknula kada su dječaci
koji su se igrali lovice ponovo projurili. »Ali, gdje smo?«
»Prošli smo cijeli svijet kako bismo se našli u Globeu, milostiva.« Bili
se lako naklonio.
»U kazalištu Globe?« Luce je sagnula glavu kada je žena ispred nje
bacila preko ramena oglodani pureći batak. »Hoćeš reći, u
Shakespeareovu kazalištu?«
»Pa, on tvrdi kako je prestao raditi. Znaš kakvi su umjetnici. Tako
ćudljivi.« Bili se srušio Luce do nogu i pjevušeći sebi u bradu povukao je za
rub haljine.
»Ovdje su davali Otela«, rekla je Luce i zastala na trenutak kako bi
dopustila dojmovima da se slegnu. »Oluja. Romeo i Julija. Stojimo u
središtu najvećih ikad napisanih ljubavnih priča.«
»Zapravo, stojimo na ljuskama kikirikija.«
~ 130 ~
»Zašto moraš biti tako prizeman? Ovo je nevjerojatno!«
»Oprosti, nisam znao da moramo posvetiti trenutak štovanju
uspomene na Shakespearea.« Zvučao je kao da tepa zato što je u oštrim
zubima držao iglu. »Sada budi mirna.«
»Jao!« cviljela je Luce kada ju je ubo u koljeno. »Što to radiš?«
»Deanakroniziram te. Ovi će ljudi dobro platiti kako bi vidjeli nakazu,
ali očekuju da to bude na pozornici.«
Bili je radio brzo i neprimjetno nabirao na bokovima dugu i široku
tkaninu njezine crne haljine iz Versaillesa kako bi je suzio. Skinuo joj je
crnu periku i skupio Luceinu kosu u kovrčavu punđu. Zatim je pogledao
baršunasti ogrtač na njezinim ramenima. Povukao je nježnu tkaninu i
Luce je osjetila kako joj pada niz ramena. Naposljetku je pljunuo sebi u
šaku, protrljao dlanove i baršunastu pelerinu pretvorio u jakobinski
ovratnik.
»To je bilo zbilja odvratno, Bille.«
»Tiho«, prasnuo je. »Sljedeći mi put daj više prostora za rad. Misliš da
volim hitne slučajeve? Ne.« Glavom je pokazao prema rulji koja je
podrugljivo dovikivala. »Srećom, većina je odviše pijana kako bi
primijetila djevojku koja je izašla iz sjene u kutu.«
Bili je imao pravo, nitko ih nije gledao. Svi su se prepirali i
približavali se pozornici, to jest podiju visokom oko sedam ili osam
metara, koji Luce nije dobro vidjela sa svojeg mjesta iza svjetine.
»Hajde već jednom!« viknuo je dječak odostraga. »Nećemo čekati cijeli
dan!«
Iznad svjetine nalazila su se tri reda s ložama, a iza njih nije bilo
ničega. Amfiteatar se otvarao prema podnevnome nebu, svijetloplavom
poput crvendaćeva jajeta. Luce se ogledala za svojim prošlim
utjelovljenjem. Za Danielom.
»Nalazimo se na otvorenju kazališta Globe.« Sjetila se što joj je Daniel
rekao pod krošnjom breskve u Maču i križu. »Daniel mi je rekao da smo
bili ovdje.«
»Naravno da ste bili ovdje«, rekao je Bili. »Prije otprilike četrnaest
godina. Sjedila si starijem bratu na ramenima. Bila si s obitelji i gledala
Julija Cezara.«
Bili je lebdio u zraku metar ili dva ispred nje. Premda je bio načinjen
na odvratan način, visoki ovratnik zapravo je dobro držao oblik. Gotovo je
nalikovala na ukusno odjevene žene u najvišim ložama.
»A Daniel?« pitala je.
~ 131 ~
»Daniel je bio igrač...«
»Hej!«
»Hej, tako su tada zvali glumce.« Bili je okrenuo očima. »Tada je tek
počinjao. Na publiku njegov debi nije ostavio nikakav dojam. Ali, u maloj
trogodišnjoj Lucindi«, slegnuo je ramenima Bili, »probudio je vatru. Od
tada si, citiram, umirala od želje da staneš na pozornicu. Ovo je tvoja noć.«
»Glumica sam?«
Ne. Njezina prijateljica Callie bila je glumica, ona ne. Za vrijeme
Luceina posljednjeg polugodišta u školi Dover, Callie ju je preklinjala da
zajedno pokušaju odglumiti u Našem gradu*. Dvije djevojke vježbale su
tjednima prije audicije. Luce je imala jedan redak, a Callie je svojim
prikazom Emily Webb bacila publiku na koljena. Luce ju je ponosno i
zadivljeno promatrala iz kuta kulisa. Callie bi dala sve da u kazališu
Globe provede minutu, a kamoli da se popne na pozornicu.
Zatim se Luce sjetila Callieina problijedjela lica dok je promatrala
bitku između anđela i izopćenika. Što se dogodilo s Callie nakon što je
Luce otišla? Gdje su sada izopčenici? Kako će Callie i roditeljima objasniti
što se dogodilo? To jest, ako se ikada vrati u svoje dvorište i život.
Luce je znala da se u svoj život neće vratiti prije nego što nađe način
da spriječi njegov kraj. Prije nego što razriješi prokletstvo zbog kojeg ona i
Daniel iznova i iznova proživljavaju sudbinu ukletih ljubavnika.
Zacijelo je postojao razlog zašto se nalazila u kazalištu. Ovamo ju je
dovela njezina duša, ali zašto?
Gurala se kroz mnoštvo i hodala uz rub amfiteatra dok nije ugledala
pozornicu. Drvene daske bile su prekrivene debelom prostirkom od
konoplje ili nečega sličnoga nalik na oštru travu. Sa svake strane poput
stražara stajao je velik top, a stražnji zid obrubljivao je red lonaca s
narančinim stablima. Nedaleko od Luce klimave drvene ljestve vodile su u
prostor koji je skrivao zastor. Bila je to svlačionica, sjetila se iz glumačke
škole koju je pohađala s Callie, gdje su glumci odijevali kostime i
pripremali se za pojedine prizore.
»Čekaj!« viknuo je Bili kada je pohitala uza stube.
Soba iza zastora bila je mala, pretrpana i slabo osvijetljena. Luce je
prošla pored hrpe rukopisa i otvorenih ormara s kostimima, opčinjeno
gledajući golemu masku u obliku lavlje glave i niz srebrnih i zlatnih
ogrtača. Zatim se ukočila. Ondje se nalazilo nekoliko glumaca koji su se
__________________________________
* Naš grad, dramsko djelo Thorntona Wildera (1897-1975)
~ 132 ~
odijevali. Dječak u napola zakopčanoj haljini, muškarci koji su vezali
čizme od smeđe kože. Srećom, glumci su bili zauzeti pudranjem lica i
mahnitim ponavljanjem teksta, pa je soba bila ispunjena kratkim
odlomcima i uzvicima iz drame.
Prije nego što su mogli podignuti poglede i vidjeti je, Bili je je doletio i
gurnuo Luce u ormar. Našla se među odjećom.
»Što to radiš?« pitala je.
»Dopusti mi da te podsjetim da si glumac, zato što u to doba nije bilo
glumica.« Bili se namrštio. »Žene ovamo ne pripadaju. Ali, tebe to nije
spriječilo. Tvoje prošlo utjelovljenje doista je mnogo riskiralo kako bi
dobilo tu ulogu u drami Sve je istina.«
»Sve je istina,« ponovila je Luce. Nadala se da će prepoznati barem
naslov. Ali, nije bila te sreće. Provirila je iz ormara u sobu.
»Znaš je pod imenom Henrik VIII.« rekao je Bili i povukao je za
ovratnik. »Ali, pazi sada: želiš li pokušati pogoditi zašto se tvoje prošlo
utjelovljenje prerušilo i lagalo kako bi dobila ulogu...?«
»Zbog Daniela.«
Upravo je ušao u svlačionicu. Vrata koja su vodila u dvorište još
uvijek su bila otvorena iza njega. Sunce mu je bilo iza leđa. Daniel je ušao
unutra čitajući rukopis i ne primjećujući glumce oko sebe. Izgledao je
drukčije nego u prošlim životima. Njegova plava kosa bila je duga, pomalo
valovita i na potiljku skupljena crnom vrpcom. Imao je uredno podrezanu
bradu, malo tamniju od kose.
Luce je osjetila potrebu da je dodirne. Da mu miluje lice i prolazi
prstima kroz kosu, dodiruje mu zatiljak i cijelo tijelo. Njegova bijela
košulja bila je raskopčana i otkrivala je jasne obrise prsnih mišića. Crne
hlače bile su vrećaste i uvučene u crne čizme do koljena.
Kako joj se približavao, njezino je srce ubrzavalo. Više nije čula
urlanje svjetine. Nestao je vonj osušena znoja na odjeći u ormaru. Ostao je
samo zvuk njezina disanja i njegovih koraka kako joj prilaze. Izašla je iz
ormara.
Kada ju je vidio, Danielove su olujnosive oči postale ljubičaste.
Iznenađeno se nasmiješio. Nije se više mogla suzdržavati. Potrčala je
prema njemu zaboravivši Billa, glumce i svoje prošlo utjelovljenje,
djevojku kojoj je taj Daniel doista pripadao, a koja se mogla nalaziti bilo
gdje, samo korak dalje. Zaboravila je sve osim želje za njegovim
zagrljajem.
Njegove ruke lako su kliznule oko njezina struka i brzo je povele
~ 133 ~
prema drugoj strani glomaznog ormara, gdje ju je sakrio od drugih
glumaca. Zagrlila ga je. Prožela ju je toplina. Sklopila je oči i osjetila kako
se njegove usne spuštaju na njezine, lake poput pera, gotovo odviše lake.
Čekala je da u njegovu poljupcu osjeti glad. Čekala je. I čekala.
Luce se propela na prste i nagnula glavu kako bi je mogao
strastvenije i snažnije poljubiti. Trebao joj je njegov poljubac kako bi je
podsjetio zašto je to činila, zašto se gubila u prošlosti i svjedočila svojim
smrtima. Zbog njega. Zbog njih dvoje. Zbog njihove ljubavi.
Kada ga je dodirnula, sjetila se Versaillesa. Željela mu je zahvaliti što
ju je poštedio udaje za kralja. I zamoliti ga da nikada više ne pati onako
kao na Tibetu. Željela je pitati što je sanjao dok je danima spavao nakon
njezine smrti u Pruskoj. Željela je znati što je rekao Luški prije nego što je
te strašne noći u Moskvi umrla. Željela je dopustiti ljubavi da se izlije iz
nje, željela se slomiti i plakati i dati mu do znanja kako joj je svakog
trenutka u svakom životu koji je posjetila strahovito nedostajao.
Ali, nije bilo načina da to kaže tome Danielu. Ništa od toga njemu se
još nije dogodilo. Osim toga, smatrao ju je Lucindom iz svojeg vremena,
djevojkom koja nije znala ništa od toga što je Luce doznala. Nije bilo riječi
kojima mu je to mogla reći. Samo poljupcem mogla mu je pokazati kako
zna. Ali, Daniel je nije želio poljubiti onako kako je htjela. Što mu se više
privijala, on je više uzmicao. Naposljetku ju je posve odgurnuo. Držao ju je
samo za ruke, kao da je se boji.
»Gospođice.« Poljubio je vrške njezinih prstiju, a ona je zadrhtala.
»Hoće li biti odviše smjelo od mene ako primijetim kako zbog ljubavi
zaboravljate na pravila dobroga ponašanja?«
»Pravila dobrog ponašanja?« zarumenjela se Luce.
Daniel ju je polako i malo uplašeno ponovo uzeo u naručje.
»Draga Lucinda, ne možeš biti ovdje tako odjevena.« Njegov pogled
vraćao se na haljinu. »Kakva je to odjeća? Gdje je tvoj kostim?« Posegnuo
je u ormar i brzim pokretima prebirao po odjeći koja je visjela.
Odriješio je čizme, koje je zatim bacio na pod, a one su glasno lupnule.
Kada je spustio hlače Luce je pokušala ne zuriti. Ispod je nosio kratke sive
hlače koje nisu mnogo prepuštale mašti.
Njezini obrazi su gorjeli dok je Daniel brzo otkopčavao bijelu košulju.
Svukao ju je i otkrio prekrasna prsa. Luce je zadržala dah. Nedostajala su
samo krila. Daniel je bio toliko savršeno predivan, ali činilo se posve
nesvjestan dojma koji je ostavljao na nju odjeven samo u rublje. Progutala
je i počela se hladiti rukom.
~ 134 ~
»Čini li ti se kako je unutra vruće?«
»Odjeni ovo dok ne donesem tvoj kostim«, rekao je i bacio odjeću
prema njoj. »Požuri prije nego što te netko vidi.«
Pohitao je prema ormaru u kutu, prekopao ga i izvadio raskošan
zeleno-zlatan ogrtač, još jednu bijelu košulju i kratke zelene hlače.
Pohitao je presvući se, Luce je pretpostavila u kostim, a ona je pokupila
njegovu svakodnevnu odjeću.
Luce se sjetila kako je sluškinji u Versaillesu bilo potrebno pola sata
da je odjene. Bilo je tu vrpci, kopči i čipaka na svim intimnim mjestima.
Nije bilo moguće izaći iz nje i sačuvati dostojanstvo.
»Došlo je do, hmm, promjene kostima.« Luce je čvrsto uhvatila crnu
tkaninu suknje. »Mislila sam kako bi ovo pristajalo mojem liku.«
Luce je čula korake iza sebe, ali prije nego što se uspjela okrenuti,
Daniel ju je povukao u ormar pored sebe. Unutra je bilo natrpano i
mračno, ali bilo je divno biti mu toliko blizu. Zatvorio je krila ormara
koliko je mogao i stao ispred nje. U zeleno-zlatnom ogrtaču kojim se
omotao izgledao je poput kralja. Podignuo je obrvu.
»Gdje si to našla? Je li Anne Boleyn odjednom došla s Marsa?«
smijuljio se. »Uvijek sam mislio kako je iz Wiltshirea.«
Luce je grozničavo pokušavala smisliti odgovor. Glumila je Anne
Boleyn? Nikada nije pročitala dramu, ali Danielov kostim govorio je kako
je on glumio kralja, Henrika VIII.
»Gospodin Shakespeare... ah, Will... mislio je da će mi dobro
pristajati...«
»Ah, Will je to mislio?« smješkao se Daniel. Nije joj povjerovao, ali kao
da mu to nije bilo važno. Bilo joj je čudno kada je shvatila kako je sve što
je rekla Daniel smatrao dražesnim. »Malo si luckasta, zar ne, Lucinda?«
»Ja... pa...«
Prstom joj je pomilovao obraz.
»Obožavam te.«
»I ja tebe.« Te su riječi izletjele iz njezinih usta, a nakon toliko
zamuckivanja i laganja, bile su toliko iskrene. Bilo je to kao da je ispustila
uzdah koji je dugo susprezala. »Razmišljala sam, mnogo sam razmišljala i
željela sam ti reći kako... kako...«
»Da?«
»To što osjećam prema tebi... dublje je od obožavanja.« Stavila je ruke
na njegovo srce. »Vjerujem ti. Vjerujem u tvoju ljubav. Sada znam koliko
je snažna i divna.« Luce je znala da ne može samo reći što doista misli,
~ 135 ~
zato što ju je Daniel smatrao njezinim prošlim utjelovljenjem. A da je
Daniel iz prošlosti shvatio tko je bila i odakle je došla, smjesta bi zašutio i
rekao joj da ode. Možda je trebala pažljivije birati riječi. Daniel će
razumjeti. »Čini mi se kako ponekad zaboravim koliko mi značiš i koliko
ja tebi značim, ali duboko u sebi... ipak znam. Znam da smo stvoreni kako
bismo bili zajedno. Volim te, Daniele.«
Daniel je izgledao zaprepašteno.
»Ti... ti me voliš?«
»Naravno.« Bilo je to toliko očito da se gotovo nasmijala, ali tada se
sjetila. Nije imala pojma u koji je trenutak u svojoj prošlosti ušetala.
Možda su u tome životu razmijenili samo stidljive poglede.
Daniel je duboko udahnuo i silovito ispustio uzdah, a njegova donja
usna počela je drhtati.
»Želio bih da pođeš sa mnom«, rekao je brzo.
U njegovu glasu čuo se očaj.
Luce je željela uzviknuti da! Ali, nešto ju je zaustavilo. Bilo je tako
lako izgubiti razum kada je njegovo tijelo bilo toliko blizu da je mogla
osjetiti vrelinu njegove kože i otkucaje srca ispod košulje. Činilo joj se
kako mu može reći sve, od toga koliko je veličanstveno bilo umrijeti u
njegovu naručju u Versaillesu, do toga kako je bila shrvana kada je
shvatila koliko je patio. Ali, suzdržala se. Djevojka kojom ju je smatrao ne
bi o tome govorila, ne bi o tome ništa znala. A ni on. Kada je naposljetku
otvorila usta, zamucala je.
Daniel joj je stavio prst na usta.
»Čekaj. Nemoj se usprotiviti. Dopusti mi da te zamolim na doličan
način. Vidimo se poslije, ljubavi moja.«
Provirio je kroz odškrinuta vrata ormara, prema zastoru. S pozornice
se čulo klicanje. Publika je urlala od smijeha i orio se pljesak. Luce je tek
tada shvatila da je predstava počela.
»Moj je red. Vidimo se ubrzo.«
Poljubio joj je čelo, zatim je pohitao na pozornicu. Luce je poželjela
potrčati za njim, ali dvije osobe stajale su pored vrata ormara. Vrata su
zaškripala i Bili je uletio unutra.
»Ide ti sve bolje«, rekao je i bacio se na vreću sa starim vlasuljama.
»Gdje si se skrivao?«
»Tko, ja? Nigdje. Od čega bih se trebao skrivati?« pitao je. »Ta mala
prijevara s kostimima bila je genijalna«, rekao je i podignuo malenu ruku
za daj pet.
~ 136 ~
Kada se sjetila da je pri svakom susretu s Danielom Bili bio prisutan i
držao im svijeću, to joj je pokvarilo raspoloženje.
»Doista ćeš ignorirati moju ruku?« Bili je polako povukao ruku.
Luce se nije obazirala. U prsima je osjećala težinu i bol. Nije mogla
prestati misliti kako je Daniel zvučao očajno kada ju je zamolio da
pobjegne s njim. Što je to značilo?
»Večeras ću umrijeti. Zar ne, Bille?«
»Pa...« Bili je spustio pogled. »Da.«
Luce se stisnulo grlo.
»Gdje je Lucinda? Moram ući u nju kako bih razumjela ovaj život.«
Gurnula je vrata ormara, ali Bili ju je uhvatio za vrpcu na haljini i
povukao natrag.
»Gledaj mala, 3D nije nešto što možeš koristiti kako ti puhne. 3D je
samo za posebne prilike.« Napućio je usta. »Što misliš da možeš doznati?«
»Od čega Lucinda mora pobjeći, naravno«, rekla je Luce. »Od čega je
Daniel mora spasiti? Je li već zaručena za drugoga? Živi li s okrutnim
stricem? Je li u milosti kod kralja?«
»Uh.« Bili se počešao po glavi. Bio je to zvuk poput struganja noktom
po ploči. »Sigurno sam negdje napravio pedagošku grešku. Misliš da svaki
put umireš s razlogom?«
»Ne?« Razočarala se.
»Hoću reći, tvoje smrti nisu posve besmislene...«
»Ali, kada sam umrla dok sam bila Lys, sve sam osjetila... Doživjela je
vatru kao oslobođenje. Bila je sretna zato što bi udaja za kralja pretvorila
njezin život u laž. A Daniel ju je ubio i na taj način spasio.«
»Ah, dušo, tako gledaš na to? Da su tvoje smrti izlazi iz loših brakova,
ili nešto slično?«
Osjetila je kako joj iznenada naviru suze i čvrsto je sklopila oči.
»Da, zacijelo. Zacijelo. U suprotnom je besmisleno.«
»Nije besmisleno«, rekao je Bili. »Doista umireš s razlogom. Ali, taj
razlog nije tako jednostavan. Ne možeš očekivati kako ćeš sve odmah
razumjeti.«
Progunđala je bijesno i udarila šakom o stijenku ormara.
»Vidim da te to sve živcira«, rekao je Bili naposljetku. »Probala si 3D i
misliš kako ti je otkrio tajnu života. Ali, nije uvijek tako lako. Očekuj
kaos. Prihvati kaos. Trebala bi pokušati naučiti što više iz svakog života
koji posjetiš. Možda će na kraju to nešto značiti. Možda ćeš završiti s
Danielom... a možda ćeš shvatiti kako u životu ima i važnijih stvari od...«
~ 137 ~
Prekinulo ih je šuškanje. Luce je provirila kroz vrata ormara.
Trbušast pedesetogodišnji muškarac uredno podrezane sijede brade
stajao je iza glumca u haljini. Šaptali su. Kada je djevojka malo okrenula
glavu, svjetla pozornice osvijetlila su njezin profil. Kada ju je vidjela, Luce
se ukočila. Lijep nos, male usne prekrivene ružičastom šminkom,
tamnosmeđa vlasulja ispod koje je virilo nekoliko pramenova duge crne
kose. Prekrasna zlatna haljina.
Bila je to Lucinda, odjevena u Anne Boleyn i spremna izaći na
pozornicu.
Luce je provirila iz ormara. Bila je uplašena i nije znala što reći, ali
istodobno je osjećala kako je dobila neobičnu snagu. Ako joj je Bili rekao
istinu, nije imala mnogo vremena.
»Bille?«, šapnula je. »Trebam te da pritisneš stanku tako da mogu...«
»Pssst!« U Billovu psikanju bilo je odlučnosti koja je Luce rekla da se
može osloniti samo na sebe. Još će malo pričekati da muškarac ode, pa će
uhvatiti Lucindu samu.
Lucinda se neočekivano pomaknula prema ormaru u kojem se
skrivala Luce. Posegnula je unutra. Njezina ruka krenula je prema
zlatnome ogrtaču pored Luceina ramena. Luce je suspregnula dah i čvrsto
stisnula Lucindine prste.
Lucinda je iznenađeno uzdahnula i širom otvorila vrata. Zurila je
duboko u Luceine oči kao da je odjednom nešto važno shvatila. Pod kao da
se zaljuljao. Luce se sve više vrtjelo. Sklopila je oči i učinilo joj se da joj je
duša izašla iz tijela. Vidjela je sebe izvana, neobičnu haljinu koju je Bili
nabrzinu prekrojio i iskonski strah u očima. Ruka u njezinoj bila je meka
pa ju je jedva osjećala.
Trepnula je i Luce je trepnula, zatim Luce više nije osjećala ruku.
Kada je pogledala, u ruci nije bilo ničega. Postala je djevojka čiju je ruku
držala. Brzo je zgrabila ogrtač i ogrnula se. U garderobi je bio još samo
muškarac koji je šapćući razgovarao s Lucindom. Luce je znala da je to
William Shakespeare. William Shakespeare. Znala ga je. Njih troje,
Daniel, Lucinda i Shakespeare, bili su prijatelji. Jednog ljetnog popodneva
Daniel je odveo Lucindu u posjet Shakespeareu u njegovu kuću u
Stratfordu. Dok je sunce zalazilo sjedili su u knjižnici, a Daniel je crtao
pored prozora. Will je nizao pitanje za pitanjem i cijelo vrijeme mahnito
zapisivao. Kada je upoznala Daniela, što je osjećala prema njemu i je li
vjerovala da će se jednoga dana zaljubiti.
Osim Daniela, samo je Shakespeare znao tajnu Luceina identiteta,
~ 138 ~
kojeg je spola i za ljubav koju su ona i Daniel dijelili kada nisu bili na
pozornici. U zamjenu za njegovu diskreciju Lucinda je čuvala tajnu kako
je te noći Shakespeare bio u Globeu. Svi u družini pretpostavljali su da je
u Strafordu i da je vlast nad kazalištem predao maestru Fletcheru. Ali,
Will se na praizvedbi pojavio inkognito.
Kada mu se približila, Shakespeare joj se zagledao duboko u oči.
»Promijenila si se.«
»Ne, još uvijek sam...« Na ramenima je osjetila meki brokat. »Da,
našla sam ogrtač.«
»Ogrtač, dakle?« Nasmiješio joj se i namignuo. »Pristaje ti.«
Shakespeare je stavio ruke Lucindi na ramena, onako kao kad je
davao redateljske upute:
»Slušaj. Svi već znaju tvoju priču. U ovome prizoru nećeš mnogo toga
reći. Ali, Anne Boleyn je zvijezda u usponu na dvoru. Svi oni sudjelovat će
u stvaranju tvoje sudbine.« Progutao je. »Osim toga nemoj zaboraviti na
kraju postići pravi dojam. Na pozornicu se moraš vratiti kada počne ples.«
Luce je u glavi ponavljala tekst. Kad stane na pozornicu i pred sve
one ljude, riječi će biti na svojem mjestu. Bila je spremna.
Publika je ponovo zapljeskala i zaurlala. Glumci su nahrupili s
pozornice i ispunili prostor oko nje. Shakespeare je već nekamo nestao.
Mogla je vidjeti Daniela na suprotnom kraju pozornice. Nadvisivao je
druge glumce svojom kraljevskom i nevjerojatno divnom pojavom.
Bio je njezin red da stupi na pozornicu. Bio je to početak prizora
zabave kod lorda Wolseya kada će kralj, Daniel, glumiti pod složenom
maskom i prvi put uzeti Anne Boleyn za ruku. Plesat će i ozbiljno se
zaljubiti. Trebao je to biti početak romantične priče koja je promijenila
sve.
Početak.
Ali, za Daniela to nije bio početak.
Za Lucindu međutim, kao i za lik koji je glumila, bila je to ljubav na
prvi pogled. Kada je prvi put vidjela Daniela, Lucindi je to bilo kao da joj
se prvi put u životu nešto zbilja dogodilo, baš kao što se Luce osjećala u
Maču i križu. Cijeli njezin život dobio je posve novo značenje.
Luce nije mogla vjerovati koliko se ljudi bilo naguralo u kazalište.
Toliko ih je bilo oko pozornice da su gotovo istisnuli glumce, a dvadesetak
gledatelja nalaktilo se na pozornicu. Osjećala je njihov miris. Čula je
njihovo disanje. Luce je istodobno osjećala mir i snagu, kao da je umjesto
napetosti zbog toga što je u središtu pažnje Lucinda oživjela.
~ 139 ~
Bio je to prizor zabave. Luce je bila okružena dvorskim damama Anne
Boleyn. Gotovo se nasmijala koliko su smiješno izgledale. Bili su to
tinejdžeri čije su Adamove jabučice vidljivo poskakivale pod fenjerima
pozornice. Ispod pazuha pojastučenih haljina vidjele su se mrlje znoja. Na
drugoj strani pozornice stajao je Daniel sa svojom svitom i otvoreno je
promatrao, a na njegovu licu vidjela se zaljubljenost. Svoju je ulogu
odigrala lako, kriomice je pogledala Daniela samo toliko puta koliko je bilo
potrebno kako bi probudila njegovo i zanimanje publike. Čak je malo
improvizirala, odmicala je kosu s dugoga i bijeloga vrata, što je svima
zlokobno nagoviještalo što je čekalo pravu Anne Boleyn.
Dva su se glumca približila Luce i stala uz nju. Igrali su lorda Sandsa
i lorda Wolseya.
»Gospode, vi niste vedre. Tko je, gospodo, za to kriv?* « zagrmio je
glas lorda Wolseya. On je bio domaćin zabave, ali i nitkov, a glumac koji
ga je igrao imao je nevjerojatnu karizmu.
Zatim se okrenuo i pogledom obuhvatio sve oko sebe tražeći Luce.
Ona se ukočila.
Lorda Wolseya igrao je Cam.
Nije bilo mjesta za krikove, psovke ili bijeg. Luce je sada bila
profesionalna glumica, pa je ostala pribrana i okrenula se prema
Wolseyevu pratiocu, lordu Sandsu, koji je svoj tekst izgovorio kroz smijeh.
»Nek prvo njima udre u rumen obraz crno vino, gospodaru«, rekao je.
Tada je došao red na Lucindu. Zadrhtala je i krišom pogledala
Daniela. Njegove ljubičaste oči odagnale su nemir koji je osjećala.
Vjerovao je u nju.
»Vi ste veseljak u igri, lorde Sands«, Luce je čula sebe kako glasno
govori besprijekorno pogodivši zadirkujući ton.
Daniel je stupio naprijed, zatim su se začule trube, a nakon njih
slijedio je bubanj. Počeo je ples. Uzeo ju je za ruku. Kada je govorio,
govorio je njoj, a ne publici kao što su činili drugi glumci.
»Najljepša ruka što je ikad takoh«, rekao je Daniel. »O ljepoto, do sad
te nisam znao.« Cijeli tekst kao da je bio napisan za njih.
Zaplesali su, a Daniel ju je cijelo vrijeme gledao. Njegove su oči bile
kristalno bistre i ljubičaste i nijednom nisu napustile njezine, zbog čega je
Luce boljelo srce. Znala je da ju je uvijek volio, ali do toga trenutka, kada
je pred toliko ljudi plesala s njim na pozornici, nije razmišljala što to
__________________________________
* Shakespearea je preveo Mate Maras, zagrebačko izdanje iz 1979.
~ 140 ~
doista znači.
Značilo je da ju je volio i prije nego što ga je u svakom svojem životu
prvi put ugledala. Svaki put je bilo tako. I oduvijek. A ona se svaki put
morala u njega iznova zaljubiti. Nikada je nije silio ili tjerao da se zaljubi.
Svaki put morao ju je iznova osvojiti.
Za Daniela, njihova ljubav bila je dug i neprekinut tok. Bio je to
najčišći oblik ljubavi, čišći od ljubavi kojom mu je Luce uzvraćala. Njegova
ljubav tekla je nesmetano i nikada nije stala. Luceina ljubav bila je
svakom smrću izbrisana, Danielova je tijekom cijele vječnosti rasla.
Koliko li je sada morala biti moćna i snažna? Bile su to ljubavi iz više
stotina života naslagane jedna na drugu. Pregolemo da bi Luce mogla
shvatiti.
Toliko ju je volio, a u svakom životu morao je čekati da ga Luce
dostigne.
Cijelo su to vrijeme plesali zajedno s ostatkom glumačke družine.
Kretali su se s jedne strane pozornice na drugu kako ih je vodila glazba,
vraćali se na sredinu pozornice na još kavalirštine i na dulje prizore sa
složenijim koracima, zatim su svi zaplesali.
Na kraju prizora, premda toga nije bilo u tekstu i premda je Cam
sjedio ondje i gledao, Luce je čvrsto zgrabila Daniela za ruku i povukla ga
prema sebi, prema loncima s narančinim stabalcima. Imao je izraz kao da
je smatra ludom i pokušao ju je povući prema oznakama na pozornici.
»Što to radiš?« promrmljao je.
Kada su bili iza pozornice i kada je pokušala otvoreno govoriti o
svojim osjećajima posumnjao je. Morala ga je uvjeriti. Ako te večeri
Lucinda umre, spoznaja o tome koliko je duboka njezina ljubav značit će
mu sve. Pomoći će mu da je nastavi voljeti još stotinama godina i podnese
svu bol i nevolje kojima je svjedočila. I izdrži sve do sadašnjosti.
Luce je znala da toga nema u tekstu, ali nije se mogla suzdržati.
Zgrabila je Daniela i poljubila ga. Očekivala je da će je zaustaviti, ali
umjesto toga uzeo ju je u naručje i uzvratio joj poljubac. Uzvratio je
snažno, strastveno i s takvim žarom da joj se činilo kako leti, premda je
znala da stoji čvrsto na du.
Publika je na trenutak zanijemjela. Zatim su počeli podrugljivo
dovikivati. Netko je na Daniela bacio cipelu, ali nije se obazirao. Njegovi
poljupci rekli su Luce da joj je vjerovao i znao koliko je njihova ljubav
duboka, ali ona je željela biti posve sigurna.
»Uvijek ću te voljeti, Daniele.« Jedino to nije zvučalo posve istinito,
min@
~ 141 ~
barem ne dovoljno. Morala ga je natjerati da razumije, a ako tako
promijeni povijest, ako bude prokletih posljedica, neka bude tako. »Uvijek
ću izabrati tebe.« Da. To je bila prava riječ. »U svakom ću te životu
izabrati. Kao što si ti uvijek izabrao mene. Zauvijek.«
Njegove usne su se razdvojile. Je li joj vjerovao? Je li već znao? Bio je
to izbor, dugotrajan i stalan, koji je sezao dublje od bilo čega što je Luce
mogla razumjeti. Iza njega nalazilo se nešto moćno. Nešto lijepo i...
U kulisama su se počele vrtložiti sjene. Vrućina joj je prožela tijelo.
Zadrhtala je i počela se grčiti, očajnički očekujući vatreno oslobođenje koje
je znala da dolazi. U Danielovim očima bljesnula je bol.
»Ne«, šapnuo je. »Molim te, nemoj još otići.«
Uvijek bi ih oboje iznenadilo.
Kada je tijelo njezina prošlog utjelovljenja nestalo u plamenu, Luce se
učinilo kako je čula zvuk ispaljivanja topa. Zaslijepila ju je jarka svjetlost
i nešto ju je izbacilo iz tijela, visoko u zrak i tamu.
»Ne!« kriknula je dok su se stijenke navjestitelja zatvarale oko nje.
Prekasno.
»U čemu je sada problem?« pitao je Bili.
»Nisam bila spremna. Znala sam da Lucinda mora umrijeti, ali...
nisam...«
Bila je na rubu toga da shvati zašto je izabrala voljeti Daniela. A sada
je sve u vezi s posljednjim trenucima s njim nestalo u plamenu, zajedno sa
njezinim prošlim utjelovljenjem.
»Pa, nije bilo bogzna što za vidjeti«, rekao je Bili. »Uobičajeni slijed,
vatra, dim, ljudi vrište i bezglavo jure prema izlazu, gaze one s manje
sreće. Kužiš? Globe je izgorio do temelja.«
»Što?« rekla je, a bilo joj je mučno. »Izazvala sam požar u Globeu?«
Zacijelo će to što je do temelja spalila najpoznatije kazalište u engleskoj
povijesti imati posljedice.
»Ah, nemoj mi se sada umisliti. Ionako bi se dogodilo. Da nisi nestala
u plamenu, opalio bi top na pozornici i sve uništio.«
»To je toliko važnije od mene i Daniela. Svi ti ljudi...«
»Gledaj, majko Terezo, te noći nitko nije umro... osim tebe. Nitko nije
bio čak ni ozlijeđen. Sjećaš se onog pijanca koji je zurio u tebe iz trećeg
reda? Zapalile su mu se hlače. To je najgore što se dogodilo. Je li ti sada
bolje?«
»Ne baš. Ne.«
»Što misliš o ovome: nisi tu kako bi golemoj krivnji koju osjećaš
~ 142 ~
dodala još. Ili kako bi promijenila prošlost. Imaš svoj tekst, ulaziš i izlaziš
s pozornice.«
»Nisam bila spremna izaći.«
»Zašto? Henrik VIII. ionako ništa ne valja.«
»Željela sam Danielu dati nadu. Željela sam da zna kako ću ga uvijek
izabrati i voljeti. Ali, Lucinda je umrla prije nego što sam se mogla uvjeriti
daje shvatio.« Sklopila je oči. »Njegov dio našeg prokletstva toliko je gori
od mojeg.«
»Odlično, Luce!«
»Kako to misliš? To je užasno.«
»Mislio sam na tvoj biser: Ah, Danielova bol neizmjerno je veća od
moje. To si naučila. Što više razumiješ bliže si izvoru prokletstva i sve je
veća vjerojatnost da ćeš na kraju naći rješenje. Dobro?«
»N... ne znam.«
»Ja znam. Hajde sada, ima i većih uloga koje moraš odigrati.«
Danielov dio prokletstva bio je teži. Sada je to Luce jasno vidjela. Ali,
što je to značilo? Nije imala osjećaj da je imalo bliže rješenju. Odgovor joj
je izmicao. Znala je međutim da je Bili u jednom imao pravo.
U tome životu nije mogla učiniti više ništa.
Mogla je samo otići dublje u prošlost.
11 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 7:03 pm
Margita
Administrator
Četrnaesto poglavlje
OPASNI SILAZAK
SREDIŠNJI GRENLAND, ZIMA 1100.
Kada je Daniel izašao iz navjestitelja, nebo je bilo crno. Sjena je
lepršala na vjetru iza njega poput razderana zastora, zapinjala je za sebe i
trgala se. Komadići su pali u snijeg koji je u noći izgledao plav. Prožela ga
je jeza. Na prvi pogled činilo se kako ondje nema ničega. Ničega osim
polarne noći koja kao da je trajala cijelu vječnost i nudila tek neznatan
bljesak dana.
Tada se sjetio. Na tim su fjordovima on i njegovi drugovi, pali anđeli,
održavali sastanke. Nalazili su se na dva dana hoda od mjestašca
Brattahlija gdje su živjeli smrtnici, a posvuda je bila tama, pustoš i oštra
hladnoća. Ta zemlja nije bila dio Lucindine prošlosti, pa je njezini
navjestitelji neće tu dovesti.
Samo Daniela. I ostale.
Zadrhtao je i počeo žustro hodati preko snijegom zametena fjorda,
prema toploj svjetlosti na obzoru. Oko jarkonarančaste vatre bilo ih je
okupljeno sedmero. Iz daljine, krug koji su činila njihova krila izgledao je
poput goleme aureole. Daniel nije morao brojiti njihove svjetleće obrise
kako bi znao da su svi tu. Dok je hodao po snijegu i prilazio skupu, nitko
ga nije primijetio. Uvijek su u rukama za svaki slučaj držali po jednu
zvjezdanu strijelu, ali zamisao kako bi na njihovo vijeće mogao doći netko
nepozvan bila je toliko nevjerojatna, da se nije mogla smatrati pravom
prijetnjom. Osim toga, bili su odviše zauzeti prepiranjem da bi primijetili
kako se iza zaleđene stijene šulja anakronizam i prisluškuje.
»Bio je to gubitak vremena.« Daniel je prvo prepoznao Gabbein glas.
»Tako ništa nećemo postići.«
Gabbe nikada nije krasila strpljivost. Kada je počeo rat, njezina je
pobuna u usporedbi s Danielovom trajala djelić sekunde. Nakon toga je
izabrala stranu i ostala joj duboko privržena. Vratila se u milost raja, a
Danielovo oklijevanje bilo je protivno svemu u što je vjerovala. Dok je
hodala oko vatre, vrhovi njezinih golemih bijelih pernatih krila vukli su se
za njom po snijegu.
»Ti si sazvala sastanak«, podsjetio ju je dubok glas. »Sada ga želiš
odgoditi?«
Roland je sjedio na kratkom deblu desetak metara ispred Daniela,
koji je čučao iza stijene. Rolandova kosa bila je duga i raščupana. Njegov
~ 144 ~
tamni profil i crna krila prošarana zlatnim svjetlucali su poput žara na
vatri koja trne.
Sve je bilo kako se Daniel sjećao.
»Sastanak sam sazvala radi njih.« Gabbe je prestala koračati.
Zabacila je krilo kako bi pokazala prema dva anđela koji su pored vatre
sjedili jedan uz drugoga i nasuprot Rolandu.
Arrianeina tanahna krila što su se prelijevala u svim bojama barem
su jednom bila mirna. Uzdizala su se visoko iznad lopatica. U bezbojnoj
noći sjajila su gotovo fluorescentno, ali sve ostalo u vezi s Arriane, od
kratke crne kose do blijedih iskrivljenih usana, izgledalo je uznemirujuće
mračno i mirno.
I anđeo pored Arriane bio je tiši nego obično. Annabelle je tupo zurila
u noć. Njezina krila bila su tamnosrebrna, gotovo boje kositra. Bila su
široka, mišićava i rastezala su se iza nje i Arriane poput široka
zaštitničkog luka. Daniel je već dugo nije vidio.
Gabbe je stala iza Arriane i Annabelle i okrenula se prema drugoj
strani, prema Rolandu, Molly i Camu koji su dijelili grub krzneni
pokrivač. Omotali su ga oko krila. Za razliku od anđela s druge strane
vatre, demoni su drhtali.
»Vašu stranu nismo večeras očekivali«, rekla im je Gabbe, »i nismo
sretni što vas vidimo.«
»I mi sudjelujemo u ovome«, rekla je grubo Molly.
»To nije isto«, rekla je Arriane. »Daniel vam se nikada neće
pridružiti.«
Da se Daniel nije sjetio gdje je na tome sastanku sjedio prije više od
tisuću godina, možda svojeg prijašnjeg sebe ne bi primijetio. U središtu
skupine, točno nasuprot stijeni sjedio je prijašnji Daniel. Daniel se
pomaknuo kako bi bolje vidio.
Krila prijašnjeg Daniela, mirna poput noći, bila su raširena poput
golemih bijelih jedara. Dok su drugi razgovarali o njemu kao da nije tu,
Daniel se ponašao kao da je sam na svijetu. Bacao je pregršti snijega u
vatru i promatrao kako smrznuti grumeni cvrče i pretvaraju se u paru.
»Ah, zbilja?« rekla je Molly. »Hoćeš li nam objasniti zašto se svakim
životom Daniel sve više približava našoj strani ? I zašto uvijek kada Luce
nestane u vatri proklinje Boga? Sumnjam da to gore dobro prolazi.«
»Proživljava agoniju!.« viknula je Annabelle na Molly. »Ne možeš
razumjeti zato što ne znaš voljeti.« Približila se Danielu, a vrhovi njezinih
krila vukli su se po snijegu. Izravno mu se obratila. »To su samo
~ 145 ~
kratkotrajni ispadi. Svi znamo da je tvoja duša čista. Ako naposljetku
budeš želio izabrati stranu, izaberi nas. Daniele, ako ikada...«
»Ne.«
Nedvojbena konačnost te riječi ušutkala je Annabelle toliko brzo kao
da je Daniel povukao oružje. Prijašnji Daniel nikoga nije gledao. A iza
stijene, Daniel ih je promatrao, prisjećao se što se dogodilo na tom skupu i
zadrhtao od užasa zbog zabranjenog sjećanja.
»Ako se ne želiš pridružiti njima«, rekao je Roland Danielu, »zašto se
ne pridružiš nama?. Koliko vidim, nema goreg pakla od onoga koji
prolaziš svaki put kada je izgubiš.«
»Jeftin pokušaj, Rolande!« rekla je Arriane. »Ne misliš tako. Nije
moguće da vjeruješ...« kršila je ruke. »Govoriš to samo kako bi me
izazvao.«
Gabbe, koja je stajala iza Arriane, stavila joj je ruku na rame. Vrhovi
njihovih krila dodirnuli su se i između njih sijevnule su srebrne iskre.
»Arriane želi reći kako pakao nikada ne može biti bolji izbor. Koliko
god Danielova bol bila nepodnošljiva. Za Daniela postoji samo jedno
mjesto. Za sve nas postoji samo jedno mjesto. Zar ne vidite koliko se
izopćenici kaju?«
»Poštedi nas poduka, dobro?« rekla je Molly. »Možda ispiranje mozga
zanima onaj zbor gore, ali mene ne, a mislim ni Daniela.«
Anđeli i demoni okrenuli su se i zagledali u njega, kao da su još uvijek
dio nebeske vojske. Sedam pari krila stvarao je sjajnu srebrno-zlatnu
auru. Bilo je to sedam duša koje je poznavao gotovo jednako dobro kao
svoju.
Premda je bio skriven iza stijene, Daniel je osjetio kako ga sve to guši.
Sjećao se toga trenutka. Toliko su toga od njega tražili. A njega je oslabilo
slomljeno srce. Osjetio je kako ga ponovo vrijeđa Gabbeino preklinjanje da
se ponovo pridruži raju. I Rolandovo da se pridruži paklu. Daniel je osjetio
kako njegova usta oblikuju jedinu riječ koju je izgovorio tijekom sastanka,
a koja je u njegovim ustima stajala poput stranog predmeta: Ne.
S mučnim osjećajem koji mu se polako prikradao Daniel se sjetio još
nečega. To ne koje je rekao, nije doista mislio. U tome trenutku bio je na
rubu reći da.
Te je noći gotovo odustao.
Sada ga je peklo u ramenima. Iznenadna potreba da raširi krila
gotovo ga je bacila na koljena. Njegova nutrina ključala je od užasa
pomiješanog sa sramom. U njemu je raslo iskušenje koje je toliko dugo
~ 146 ~
potiskivao. U krugu oko vatre prijašnji Daniel pogledao je Cama.
»Večeras si neobično tih.«
Cam nije odmah odgovorio.
»Što želiš da kažem?«
»I ti si jednom imao isti problem. Znaš...«
»I što bi želio da kažem?«
Daniel je suspregnuo disanje.
»Nešto lijepo i uvjerljivo.« Annabelle je frknula.
Ili nešto podlo i zlobno.«
Svi su čekali. Daniel je želio iskočiti iza stijene, zgrabiti prijašnjeg
sebe i odnijeti ga odatle. Ali, nije mogao. Navjestitelj ga je tu doveo s
razlogom. Morao je to ponovo proživjeti.
»U klopci si«, rekao je Cam naposljetku. »Zbog toga što je postojao
početak i zbog toga što si sada negdje u sredini, vjeruješ da će doći kraj.
Ali, naš svijet ne počiva na svrhovitosti. Nego na kaosu.«
»Naš svijet nije isti kao tvoj...« počela je Gabbe.
»Nema izlaza iz začaranog kruga, Daniele«, nastavio je Cam. »Ona ga
ne može prekinuti, a ni ti. Nije me briga hoćeš li izabrati pakao ili raj, a
mislim da nije ni tebe. Nema razlike.«
»Dosta.« Gabbein glas je puknuo. »Ima razlike. Ako se Daniel vrati
kući, kamo pripada, tada će Lucinda... Lucinda će...«
Ali, nije mogla nastaviti. Riječi su bile odviše bogohulne da bi ih
izgovorila i Gabbe to nije mogla. Pala je na koljena.
Iza stijene Daniel je gledao kako prijašnji Daniel pruža ruku Gabbe i
podiže je s tla. Sve mu se ponovo odigravalo pred očima, baš kao što se
sjećao. Gledao joj je u dušu i vidio koliko jasno gori. Okrenuo se i letimično
pogledao ostale, Cama, Rolanda, Arriane, Annabelle čak i Molly, i
razmišljao o tome koliko ih je dugo vukao za sobom kroz tu epsku
tragediju.
Zbog čega?
Zbog Lucinde. I odluke koju su njih dvoje davno donijeli i iznova
ponavljali. Da je njihova ljubav iznad svega.
Te noći na fjordu njezina duša bila je između utjelovljenja, tek
pročišćena od posljednjega tijela. Što ako je prestane tražiti? Daniel je bio
umoran do srži. Nije znao ima li još snage za to.
Dok je promatrao borbu prijašnjeg sebe i osjećao neizbježni dolazak
sloma, Daniel se sjetio što treba učiniti. Bilo je to opasno. Zabranjeno. Ali
posve nužno. Sada je barem razumio zašto je budući Daniel te davne noći
~ 147 ~
došao. Kako bi mu dao snagu i održao ga čistim. U tome ključnom
trenutku Daniel je oslabio. A budući Daniel nije mogao dopustiti da se ta
slabost povećava kroz povijest, nije mogao dopustiti da se Lucindini
izgledi upropaste. Pa je ponovio ono što mu se dogodilo devet stotina
godina prije. Toga dana popravit će stvari tako što će se udružiti sa... ne,
nego tako što će nadvladati svoju prošlost.
Lijepljenje. Bio je to jedini način.
Ispravio je ramena i pustio drhtava krila u tamu. Osjećao je kako
hvataju vjetar iza njega. Stotine metara iznad njega nebo je obojila
polarna svjetlost. Bila je toliko jaka da je mogla zaslijepiti smrtnike i
privući pažnju sedam posvađanih anđela.
S one strane stijene čulo se komešanje. Uzvici, zaprepašteni uzdasi i
krila što su se zbijala jedna uz druga.
Daniel se vinuo u zrak. Letio je brzo i snažno pa je preletio stijenu baš
kada ju je Cam obišao. Promašili su se samo za dužinu krila, ali Daniel je
nastavio dalje i obrušio se na prijašnjeg sebe toliko brzo koliko mu je
ljubav prema Lucindi dala snage. Prijašnji Daniel je ustuknuo i podignuo
ruke, pokušavajući se zaštititi od Daniela. Svi anđeli znali su kakve
opasnosti donosi lijepljenje. Jednom kad bi se sastavili, dva života
zalijepljena jedan za drugi bilo je gotovo nemoguće razdvojiti. Ali, Daniel
je znao da je to u prošlosti već doživio i preživio. Tako je moralo biti.
Činio je to kako bi pomogao Luce.
Sastavio je krila i zaronio u prijašnjeg sebe. Toliko su se snažno
srazili da bi se zacijelo smrskali da ga prijašnji Daniel nije upio u sebe.
Daniel je zadrhtao, zatim je i prijašnji Daniel zadrhtao. Daniel je sklopio
oči i zaškrgutao zubima kako bi lakše podnio oštru i neobičnu mučninu
koja mu je preplavila tijelo. Osjećao se kao da se nepromišljeno i
nepažljivo kotrlja niz padinu. Nije bilo povratka dok ne stigne do
podnožja.
Onda je odjednom sve stalo.
Daniel je otvorio oči. Čuo je samo svoje disanje. Bio je umoran, ali
budan. Drugi su zurili u njega. Nije mogao biti siguran jesu li znali što se
dogodilo. Izgledali su kao da mu se boje približiti, ili obratiti.
Raširio je krila, okrenuo se oko sebe i podignuo glavu prema nebu.
»Izabrao sam ljubav prema Lucindi«, viknuo je prema zemlji i
nebesima, prema anđelima koji su ga okruživali i onima koji nisu bili tu.
Prema duši jedinog bića koje je istinski i najviše od svega volio, gdje god
bila. »Potvrđujem svoj izbor. Biram Lucindu. I tako će biti do kraja.«
~ 148 ~
Petnaesto poglavlje
ŽRTVA
CHICHEN ITZA, SREDNJA AMERIKA, 5. WAYEB' (OTPRILIKE 10.
PROSINCA 555. G. N. E.)
Navjestitelj je izbacio Luce u sparinu ljetnoga dana. Tlo ispod
njezinih nogu bilo je suho, sama ispucana zemlja i smeđežućkaste vlati
suhe trave. Nebo je bilo plavo i vedro, nije bilo nijednog oblačka koji bi
obećavao kišu. Činilo se kao da i vjetra žeđa.
Stajala je u središtu ravnice koju je s tri strane okruživao neobičan
visoki zid. Iz daljine je izgledao poput mozaika od divovskih perla. Bile su
nepravilnog oblika, ne posve okrugle, nijansi od boje slonovače do
svijetlosmeđe. Tu i tamo između perla nalazile su se male pukotine i
propuštale svjetlost s druge strane.
Osim pet ili šest strvinara koji su graktali dok su se u ravnomjernim
krugovima obrušavali s visine, u blizini nije bilo nikoga. Vreo vjetar
prolazio joj je kroz kosu i mirisao poput... Nije mogla shvatiti kako, ali
imao je metalan, gotovo hrđav okus.
Teška haljina koju je nosila još od bala u Versaillesu, bila je
natopljena znojem. Svaki put kada je udahnula osjetila je vonj dima,
pepela i znoja. Morala je se riješiti. S mukom je tražila vrpce i dugmad.
Dobro bi joj došla pomoć, čak i obliku malog kamenog bića.
Gdje je bio Bili? Samo je nestao. Nekada se Luce činilo kako je mali
gargojl imao neki svoj interes i da je u prošlost putovala prema njegovu
rasporedu.
Mučila se s haljinom, otrgnula je ovratnik od zelene čipke, a dok je
hodala otkopčavala je kvačice. Srećom, nikoga nije bilo u blizini.
Naposljetku je kleknula, izmigoljila iz haljine i suknje skinula preko
glave. Klečala je u prozračnoj pamučnoj košulji i odjednom osjetila koliko
je iscrpljena. Kada je posljednji put spavala? Posrnula je prema sjeni zida.
Krhka trava šuštala je pod njezinim nogama. Željela je malo prileći i
sklopila je oči.
Njezine su vjeđe zatreperile, bila je toliko pospana.
Zatim je razrogačila oči, a tijelo je prožela jeza.
Glave.
Luce je konačno shvatila od čega je bio načinjen zid. Palisade boje
kosti, koje su izdaleka izgledale prilično nedužno, bile su načinjene od
povezanih ljudskih glava nataknutih na kolce.
~ 149 ~
Luce je prigušila krik. Odjednom je shvatila kakav je miris donosio
vjetar. Bio je to vonj truleži, prolivene krvi i raspadajućeg ljudskog mesa.
U dnu palisada nalazile su se od sunca izblijedjele i zbog izloženosti
vremenu istrošene lubanje. Od sunca i vjetra očišćene i posve bijele.
Lubanje na vrhu palisada činile su se novijim, svježijim. I to su očito bile
ljudske glave, bujnih crnih kosa i većinom neoštećene. Ali one u sredini
bile su negdje između lubanji smrtnika i čudovišta. Uništena koža se
gulila, na kostima je ostala sasušena smeđa krv. Lica su bila iskrivljena
od nečega što je možda bio užas ili bijes.
Luce je posrnula natrag, čeznući za malo zraka koji ne smrdi na
trulež, ali nije ga našla.
»Nije tako strašno kako izgleda.«
Luce se preplašeno okrenula. Ali, bio je to samo Bili.
»Gdje si bio? Gdje smo?«
»Biti nataknut na kolac zapravo je velika čast«, rekao je dok je hodao
pored donjeg reda glava. Pogledao je jednoj lubanji u oči. »Svi ovi nedužni
janjci završili su u raju. To je baš ono što vjernici žele.«
»Zašto si me ostavio tu pored ovih...«
»Ma daj. Neće ti ništa«, pogledao ju je postrance. »Što si učinila s
odjećom?«
Luce je slegnula ramenima.
»Vruće je.«
Kao da je umoran od svega, ispustio je dug uzdah.
»Sada me pitaj gdje sam bio. Ali, ovaj put pokušaj se sudržati od
osuđivanja.«
Nekontrolirano je trznula ustima. U Billovim povremenim
nestancima bilo je nečeg sumnjivog. Ali sada je bio tu, svoje male kandže
stavio je iza leda i nedužno joj se smješkao. Uzdahnula je.
»Gdje si bio?«
»U kupnji!« Bili je veselo raširio krila. Na vrhu jednoga visjela je
svijetlosmeđa suknja na preklop, a na drugome kratka tunika
odgovarajuće nijanse. »Coup de grace!* « rekao je, izvukao ruku iza leđa i
pokazao joj veliku bijelu ogrlicu. Od kosti.
Uzela je tuniku i suknju, ali na ogrlicu je odmahnula rukom. Bilo joj
je dosta kostiju.
»Ne, hvala.«
__________________________________
* coup de grace - fr. smrtonosni udarac
~ 150 ~
»Ako se želiš uklopiti, moraš to nositi.«
Luce je zatomila gađenje i stavila ogrlicu. Uglačani komadi kosti bili
su ovješeni na nit. Ogrlica je bila duga i teška i Luce je morala priznati,
na neki način lijepa.
»Mislim da ovo«, dodao joj je metalan obruč u boji, »ide u kosu.«
»Gdje si to sve nabavio?« pitala je.
»To je tvoje. Hoću reći, nije tvoje, ne pripada Lucindi Price, ali jest
tvoje, u širem, kozmičkom smislu. Pripada tebi iz ovoga života. Ix Cuat.«
»Ix, što?«
»Ix Cuat. Tvoje ime u ovom životu znači Mala Zmija.« Bili je gledao
kako se izraz na njezinu licu mijenja. »U majanskoj kulturi to su riječi
odmilja. Na neki način.«
»Jednako kao što je nabijanje na kolac čast?« Bili je okrenuo kamenim
očima.
»Prestani biti toliko etnocentrična. To znači kako svoju kulturu
smatraš vrednijom od drugih. «
»Znam što to znači«, rekla je pokušavajući staviti obruč u prljavu
kosu. »Ne smatram se vrednijom od drugih. Samo mislim kako ne bi bilo
dobro da moja glava završi na jednom od onih kolaca.« Iz daljine se
nejasno čulo nešto poput bubnjanja.
»Baš bi takvo što rekla Ix Cuat! Uvijek si bila malo nazadna!«
»Što želiš reći?«
»Vidiš, ti si Ix Cuat i rođena si tijekom wayeb'a. Wayeb' su pet čudnih
dana na kraju majanske godine koji se ne uklapaju u kalendar i zbog
kojih su svi vrlo praznovjerni. Poput prijestupne godine. Roditi se za
vrijeme wayeb'a ne smatra se srećom. Dakle, nitko se nije iznenadio kada
si odrasla i ostala usidjelica.«
»Usidjelica?« pitala je Luce. »Mislila sam kako nikad nisam prešla
sedamnaestu... manje ili više.«
»Ovdje u Chichen Itzi sedamnaest se smatra dubokom starošću«,
rekao je Bili koji je lebdio od glave do glave, a njegova su krila brujala dok
su lepršala. »Ali točno je što kažeš, nikada nisi živjela dulje od otprilike
sedamnaest godina. Na neki način je zagonetka zašto si kao Lucinda Price
uspjela toliko dugo ostati na životu.«
»Daniel je rekao kako je to zato što nisam krštena.« Luce je sada bila
sigurna kako čuje bubnjeve i da se zvuk približava. »Ali, zašto bi to bilo
važno? Hoću reći, sigurna sam da Ix Ca... ili kako se već zove, nije bila
krštena.«
~ 151 ~
Bili je odmahnuo rukom kao da želi otkloniti njezine riječi.
»Krštenje zapravo znači sakrament ili zavjet prema kojem određena
vjera polaže neko pravo na tvoju dušu. Svaka je vjera u tome slična.
Kršćanstvo, židovstvo, islam, čak i religija Maja koji će sada proći pored
nas«, kimnuo je prema zvuku bubnjeva koji je postao toliko snažan da se
Luce zapitala treba li se sakriti, »imaju određene sakramente kroz koje
izražavaju odanost svojem bogu.«
»Dakle, u životu u Thunderboltu još uvijek sam živa zato što me
roditelji nisu krstili?«
»Ne«, rekao je Bill. »To što te roditelji u tvojem životu u Thunderboltu
nisu krstili, znači da možeš biti ubijena. Još si živa... ovaj, nitko zapravo
ne zna zašto.«
Razlog je morao postojati. Možda je riječ o iznimci o kojoj je Daniel
govorio u bolnici u Milanu. Ali, čak ni on nije razumio kako je Luce mogla
putovati navjestiteljima. Sa svakim životom koji je posjetila, Luce se činilo
kako je sve bliže tome da nade dio koji je nedostajao... ali ne još.
»Gdje se nalazi selo?« pitala je. »Gdje su stanovnici? Gdje je Daniel?«
Bubnjevi su bili toliko glasni da je morala vikati.
»Ah«, rekao je Bili, »na drugoj strani tzompantlisa.«
»Čega?«
»Zida od lubanja. Hajde, moraš to vidjeti!«
Kroz pukotine zida bliještale su boje. Bili je doveo Luce do ruba zida i
rukom je pozvao da pogleda.
Iza zida paradirala je cijela jedna civilizacija. Ljudi su plesali i
udarali nogama po širokoj prašnoj cesti što koja je vijugala kroz dvorište s
lubanjama. Imali su svilene crne kose i kožu boje kestena. Bilo je
trogodišnjaka, ali i staraca neodredive dobi. Svi su posebno zračili, lijepi i
neobični. Bili su oskudno odjeveni, pohabane životinjske kože jedva su
prekrivale tijela i otkrivale tetovaže i obojena lica. Crteži na njihovim
leđima, rukama i prsima bili su neobično lijepi. Bili su to pomno izvedeni
prikazi ptica s perjem jarkih boja, sunca i geometrijskih uzoraka.
U daljini se nalazila uredna ulična mreža s nastambama od
izblijedjela kamena, zatim i skupina manjih zgrada ravnih slamnatih
krova. Iza se vidjela prašuma, ali lišće na drveću bilo je uvenuto i suho.
Gomila ljudi prošla je mimo njih. Nisu primijetili Luce opčinjenu
njihovim mahnitim plesom.
»Hajde!« rekao je Bili i gurnuo je među ljude koji su prolazili.
»Što?« viknula je. »Da idem onamo? S njima?«
~ 152 ~
»Bit će zabavno!« zakreštao je Bili i poletio naprijed. »Znaš plesati,
zar ne?«
Isprva oprezno, ona i mali gargojl pridružili su se svečanosti. Učinili
su to dok su prolazili kroz nešto što je izgledalo poput tržnice, dug i uzak
dio tla bio je pretrpan drvenim bačvama i zdjelama punim robe za
prodaju: crni avokado s jamicama, tamnocrveni klipovi kukuruza,
svežnjevi suhog bilja i još mnogo toga što Luce nije prepoznavala. Dok je
prolazila okrenula je glavu kako bi vidjela što je moguće više, ali nije
mogla stati. Val ljudi gurao ju je neumoljivo naprijed.
Maje su išli cestom koja se vijugavo spuštala do široke i plitke
ravnice. Tutnjava njihova plesa je nestala, tiho su se okupili i šaptali
između sebe. Bilo ih je na stotine. Nakon što joj je Bili nekoliko puta
stisnuo rame, Luce se poput ostalih spustila na koljena i podignula glavu
prema gore.
Jedno zdanje iza tržnice bilo je više od drugih. Bila je to terasasta
piramida od posve bijela kamena. Dvije strane piramide koje je Luce
mogla vidjeti imale su po sredini strme stube što su vodile do jednokatne
strukture obojene plavo i crveno. Luce je prožela jeza. Dijelom zbog
prepoznavanja, a dijelom zbog neobjašnjiva straha.
Tu je piramidu već vidjela. U povijesnim knjigama majanski je hram
bio ruševina. Ali, sada je bio daleko od toga. Bio je veličanstven.
Četiri muškarca s bubnjevima od drveta i nategnute kože stajali su
jedan do drugoga na izbočini oko vrha piramide. Njihova lica preplanula
od sunca bila su obojena crveno, žuto i plavo, kako bi nalikovala
maskama. Bubnjevi su skladno i sve brže udarali dok se u dovratku nije
pojavio neki lik.
Muškarac je bio viši od bubnjara, a ispod crveno-bijele perjanice cijelo
lice bilo je obojeno tirkizno i iscrtano u uzorak nalik labirintu. Vrat,
zapešća, gležnjevi i usne školjke bile su ukrašene istim nakitom od kosti
kakav je Bili dao Luce. Nosio je nešto, bio je to dug štap ukrašen obojenim
perjem i bijelim svjetlucavim komadićima. Na jednom kraju zasvijetlilo je
srebro.
Kada se okrenuo prema okupljenim, utihnuli su, gotovo kao začarani.
»Tko je taj čovjek?« šapnula je Luce Billu. »Što radi?«
»To je poglavica, Zotz. Prilično je mršav, zar ne ? Vremena su teška
zato što tvoj narod već tristo šezdeset četiri dana nije vidio kišu. Nije da
na tome kamenom kalendaru broje dane.« Pokazao je prema sivoj stijeni
na kojoj je netko ugljenom povukao stotine linija.
~ 153 ~
U gotovo godinu dana nije pala nijedna kap kiše? Luce je gotovo
osjećala žeđ tih ljudi.
»Umiru«, rekla je.
»Nadam se da ne. Sada je red na tebe«, rekao je Bili. »Na tebe i još
nekoliko nesretnika. I Daniela. On ima malu ulogu u tome. Chaat je sada
vrlo gladan, pa su se svi uključili.«
»Chaat?«
»Bog kiše. Maje glupo vjeruju da je omiljena hrana toga gnjevnoga
boga krv. Kužiš što pokušavam reći?«
»Ljudske žrtve«, rekla je Luce polako. »Da. Za njih je ovo početak vrlo
dugoga dana. Još će lubanja biti dodano zidu. Uzbudljivo, zar ne?«
»Gdje je Lucinda? Hoću reći, Ix Cuat?«
Bili je pokazao prema hramu.
»Zaključana je ondje zajedno s drugima koji će biti žrtvovani. Čeka da
završi igra loptom.«
»Igra loptom?«
»To gomila dolazi vidjeti. Vidiš, prije svake velike žrtve poglavica voli
prirediti igru loptom.« Bili se zakašljao i lagano povukao krila iza sebe.
»To je nekakva mješavina košarke i nogometa, osim što svaki tim ima
samo dva igrača, lopta teži tonu, gubitniku se odrubi glava i njegovom se
krvlju hrani Chaat.«
»Na igralište!« urliknuo je Zotz s najviše stube na hramu. Na jeziku
Maja riječi su zvučale neobično grleno, ali Luce ih je razumjela. Pitala se
kako se osjećala Ix Cuat kada ih je čula, zaključana u prostoriji iza Zotza.
Iz gomile je provalilo klicanje. Svi su ustali i potrčali prema kraju
ravnice, prema nečemu što je nalikovalo na veliki kameni amfiteatar. Bilo
je to duguljasto i udubljeno zemljano igralište obrubljeno kamenim
tribinama.
»Ah, eto našeg mladića!« Bili je pokazao prema gomili što se
približavala stadionu.
Vitak i mišićav mladić trčao je brže od drugih. Luce je bio okrenut
leđima. Njegova kosa bila je tamnosmeđa i sjajna, ramena preplanula i
isprugana crno-crvenim trakama. Kada je okrenuo glavu lijevo, Luce je na
trenutak ugledala njegov profil. Nije bio ni sličan Danielu kojega je
ostavila u dvorištu roditeljske kuće. A opet...
»Daniel!« rekla je Luce. »Izgleda...«
»Drukčije, a ipak isto?« pitao je Bili.
»Da.«
~ 154 ~
»To što prepoznaješ, to je njegova duša. Bez obzira na to kako
izgledali, uvijek ćete jedno drugome prepoznati dušu.«
Luce nije prije palo na pamet koliko je bilo neobično što je Daniela u
svakom životu prepoznala. Njezina duša nalazila je njegovu.
»To je... prelijepo.«
Bili je oštrom kandžom počešao krastu na ruci.
»Ako tako kažeš.«
»Kažeš kako je Daniel nekako povezan sa žrtvom. On je igrač, zar
ne?« rekla je Luce i okrenula glavu prema gomili baš kada je Daniel
nestao u amfiteatru.
»Jest«, rekao je Bill. »Bit će to zgodan mali obred«, podignuo je
kamenu obrvu, »u kojem će pobjednici odvesti žrtve u sljedeći život.«
»Pobjednici će ubiti zarobljenike?« rekla je Luce tiho.
Promatrali su svjetinu kako se ulijeva u amfiteatar. Odande se začuo
zvuk bubnjeva. Igra je počinjala.
»Neće ih ubiti. Nisu to obični ubojice. Žrtvovat će ih. Prvo će im
odrubiti glave. One idu onamo.« Bili je pokazao preko ramena prema
palisadama od glava. »Tijela će baciti u odvratnu, pardon, svetu vrtaču u
prašumi.« Šmrcnuo je. »Ne vidim kako će im to donijeti kišu, ali tko sam
ja da sudim?«
»Hoće li Daniel pobijediti ili izgubiti?« pitala je Luce, premda je
odgovor znala prije nego što je izgovorila te riječi.
»Razumijem kako ti se zamisao da ti Daniel odsijeca glavu ne čini
romantičnom«, rekao je Bili, »ali zbilja, u čemu je razlika hoće li te ubiti
vatrom ili mačem?«
»Daniel to ne bi učinio.«
Bili je lebdio u zraku ispred Luce.
»Ne bi?«
Iz amfiteatra se začuo snažan urlik. Luce je željela potrčati prema
igralištu i Danielu i uzeti ga u naručje, reći mu ono što mu u Globeu nije
stigla reći, kako sada razumije kroza što je morao proći kako bi bio s njom.
I kako je zbog njegovih žrtava postala još predanija njihovoj ljubavi.
»Moram k njemu«, rekla je.
Ali, tu je bila i Ix Cuat. Zaključana u sobi na vrhu piramide, čekala je
da je ubiju. Bila je to djevojka koja je možda imala vrijedne podatke koje
je Luce morala doznati kako bi prekinula prokletstvo.
Luce se nesigurno ljuljala u mjestu. Jednu nogu okrenula je prema
amfiteatru, drugu prema piramidi.
~ 155 ~
»I što si izabrala?« bockao ju je Bili. Njegov osmijeh bio je odviše
širok.
Potrčala je prema piramidi.
»Dobra odluka!« viknuo je i brzo poletio kako bi je sustigao.
Piramida je bila golema. Šareni hram na vrhu, gdje je Bili rekao da se
nalazi Ix Cuat, činio joj se dalekim poput zvijezde. Luce je bila silno
žedna. Grlo ju je peklo, tlo joj je pržilo stopala. Činilo joj se da cijeli svijet
gori.
»Ovo je vrlo sveto mjesto«, promrmljao joj je Bili na uho. »Hram je
izgrađen povrh prethodnoga, a on pak povrh još starijeg i tako dalje, a svi
su okrenuti tako da označavaju proljetnu i jesenju ravnodnevnicu. Na ta
se dva dana u vrijeme zalaska sunca može vidjeti sjena zmije kako se
penje uz sjeverne stube. Fora, zar ne?«
Luce je samo ljutito uzdahnula i počela se uspinjati stubama.
»Maje su bili geniji. U ovome trenutku već su predvidjeli kraj svijeta
2012.« teatralno je zakašljao. »Ali, to ćemo tek vidjeti. Vrijeme će
pokazati.«
Kako se Luce približavala vrhu, Bili joj se opet približio.
»Slušaj sada«, rekao je. »Ako ovaj put budeš izvodila 3D...«
»Pssst«, rekla je Luce.
»Ne može me čuti nitko osim tebe!«
»Upravo tako. Pssst.« Tiho se popela na još jednu stubu i zastala na
izbočini na vrhu. Naslonila se na vreli kameni zid, nekoliko centimetara
od otvorena dovratka. Unutra je netko pjevao.
»Ja bih to učinio sada«, rekao je Bili, »dok su stražari na igralištu.«
Luce se približila dovratku i provirila unutra.
Sunčeva svjetlost koja se ulijevala kroz otvorena vrata obasjavala je
veliko crveno prijestolje u središtu hrama. Bilo je načinjeno u obliku
jaguara, s umetnutim ukrasima od zada. S lijeve strane nalazio se velik
kip, nagnut u stranu, s rukom na trbuhu. Male kamene svjetiljke
ispunjene uljem okruživale su kip i treperavo svijetlile. U sobi su se
nalazile samo tri djevojke, zbijene u kutu, zapešća zavezanih uzetom.
Luce je zaprepašteno uzdahnula i one su podignule glave. Sve su bile
lijepe, upletenih tamnih kosa s naušnicama od zada u ušima. Djevojka na
lijevoj strani imala je najtamniju kožu. Ruke djevojke na desnoj strani bile
su iscrtane tamnoplavim spiralnim linijama. A ona u sredini... bila je
Luce.
Ix Cuat bila je sitna i krhka. Njezina stopala bila su prljava, a usne
~ 156 ~
suhe. Njezine su tamne oči izgledale najmahnitije.
»Što čekaš?« viknuo je Bill s glave kipa na kojoj je sjedio.
»Zar me neće vidjeti?« šapnula je Luce kroz stisnute zube. Kada se
prije lijepila uz živote svojih prošlih utjelovljenja, one su bile same ili joj je
Bili pomogao i sakrio je. Što će djevojke misliti ako Luce uđe u tijelo Ix
Cuat?
»Otkad su izabrane da budu žrtvovane, djevojke su sulude. Budu li
vrištale jer se nešto strašno događa, pogodi tko će mariti?« Bill je
teatralno brojio na prste. »Da, baš tako. Nitko. Nitko ih neće ni čuti.«
»Tko si?« pitala je jedna djevojka, a njezin glas pucao je od straha.
Luce nije mogla odgovoriti. Kako se približavala, tako su oči Ix Cuat
sve više svijetlile od straha. Ali, na Luceino zaprepaštenje, baš kada je
posegnula prema njoj, njezino je prošlo utjelovljenje podignulo zavezane
ruke i brzo i čvrsto uhvatilo Luce za ruku. Ruke Ix Cuat bile su tople,
meke i tresle su se. Počela je nešto govoriti. Ix Cuat je počela govoriti...
Odvedi me odavde.
Luce je čula te riječi u sebi u trenutku kada je tlo počelo podrhtavati,
a sve oko nje bliještati. Vidjela je Ix Cuat, djevojku rođenu pod nesretnom
zvijezdom, čije su oči govorile Luce kako o navjestiteljima ne zna ništa, ali
držala je Luce za ruku kao da će je Luce osloboditi. Vidjela je sebe izvana.
Izgledala je gladno, odrpano i loše. I nekako starije. Ali i snažnije.
Zatim se sve oko nje ponovo smirilo.
Bili nije više bio na glavi kipa, ali Luce se nije mogla pomaknuti kako
bi ga potražila. Boljela su je zavezana zapešća označena crnim žrtvenim
tetovažama. Shvatila je da su joj i gležnjevi zavezani. Ali, to što je bila
svezana nije joj mnogo smetalo. Strah joj je stegnuo dušu mnogo jače nego
bilo kakvo uže. Bilo je to drukčije od prijašnjih odlazaka u tijela prošlih
utjelovljenja. Ix Cuat je znala točno što je čeka. Smrt. Ali, činilo se kako je
ne prihvaća objeručke poput Lys u Versaillesu.
Zarobljenice pored Ix Cuat odmaknule su se, ali mogle su se
pomaknuti samo nekoliko centimetara zato što su bile zavezane jedna za
drugu. Djevojka tamne kože na lijevoj strani, Hanhao, plakala je. Druga, s
tijelom obojenim plavo, Ghanan, molila je. Obje su se bojale smrti.
»Opsjednuta si!« jecala je Hanhau kroz suze. »Upropastit ćeš žrtvu!«
Ghanan je ostala bez riječi.
Luce se nije obazirala na djevojke, usredotočila se na paralizirajući
strah Ix Cuat. Nešto joj je prolazilo kroz glavu. Molitva. Ali, nije to bila
molitva pred obred žrtvovanja. Ne, Ix Cuat je molila za Daniela.
~ 157 ~
Luce je znala kako se od pomisli na njega zacrvenjela i njezino je srce
počelo brže udarati. Ix Cuat ga je cijeli život voljela, ali samo izdaleka.
Odrastao je tek nekoliko kuća od njezina obiteljskog doma. Ponekad je na
tržnici prodavao njezinoj majci avokado. Ix Cuat je godinama pokušavala
skupiti hrabrost i razgovarati s njim. Mučila ju je pomisao kako se nalazi
na igralištu. Luce je shvatila da se Ix Cuat molila da Daniel izgubi. Molila
se da ne pogine od njegove ruke.
»Bille?« šapnula je Luce.
Mali gargojl vratio se u hram.
»Igra je gotova. Svjetina je krenula prema cenoteu. To je bazen od
vapnenca u kojem se održava obred žrtvovanja. Zotz i igrači koji su
pobijedili krenuli su ovamo kako bi vas odveli na obred.«
Kada je galama gomile zamrla, Luce je zadrhtala. Na stubama su se
začuli koraci. Daniel je trebao ući svakog trenutka.
U dovratku su se pojavile tri sjene. U hram je ušao Zotz, poglavica s
crveno-bijelom perjanicom. Nijedna se djevojka nije pomaknula, sve su
prestravljeno zurile u dugo, ukrasno koplje koje je držao. Na vrh je bila
nabodena ljudska glava iz koje je još uvijek curila krv. Oči su bile
otvorene, razroke od boli.
Luce je odvratila pogled i ugledala drugoga, vrlo mišićava muškarca
koji je ulazio u grobnicu. I on je držao obojeno koplje s probodenom
glavom. Toj su barem oči bile sklopljene. Na punim, mrtvim usnama
lebdio je blijed osmijeh.
»Gubitnici«, rekao je Bili i doletio sasvim blizu glavama kako bi ih
dobro pogledao.
»Nije li ti drago što je pobijedio Danielov tim? Najviše zahvaljujući
ovome momku.« Potapšao je mišićavog muškarca po ramenu, premda se
činilo kako Danielov suigrač ništa ne osjeća. Bili je ponovo izašao kroz
vrata. Napokon je u hram ušao Daniel, ali spuštene glave. Praznih ruku,
golih prsa. Tamne kože i kose, a držanja ukočenijeg nego što je Luce
naviknula vidjeti. Od toga kako su se na njegove trbušne mišiće
nastavljali prsni, do toga kako je beživotno spustio ruke, sve je bilo
drukčije. Još uvijek je bio divan, najdivnije stvorenje koje je Luce ikada
vidjela, premda nimalo nije nalikovao mladiću na kojeg je Luce naviknula.
Ali, kada je podignuo pogled, njegove oči sjale su jednako ljubičasto
kao uvijek.
»Ah«, tiho je rekla trzajući sponama, očajnički želeći pobjeći iz priče u
~ 158 ~
kojoj su zaglavili, medu lubanjama, žeđi i žrtvama, i ostati s njim
zauvijek.
Daniel je lagano odmahnuo glavom. Dok su je gledale, njegove su oči
pulsirale i sjale. Njegov ju je pogled umirio. Kao da joj je govorio kako ne
treba brinuti.
Zotz je slobodnom rukom pokazao djevojkama da ustanu, zatim je
brzo kimnuo i svi su izašli kroz sjeverna vrata hrama. Prvo je izašla
Hanhau, a uz nju je išao Zotz. Iza nje izašla je Luce, a Ghanan je bila
posljednja. Uže između njih bilo je toliko kratico da su djevojke morale
zavezane ruke držati uz bok. Daniel joj je prišao i nastavio hodati uz nju,
a drugi je pobjednik koračao uz Ghanan. U jednom trenutku Danielovi
prsti dodirnuli su njezina zavezana zapešća. Ix Cuat je osjetila kako joj od
njegova dodira koža bridi.
Pred hramskim vratima, na izbočini su čekala četiri bubnjara. Stali
su u red iza povorke i svirali u istom grozničavom ritmu koji je Luce čula
kada je tek ušla u taj život, dok je povorka silazila strmim stubama
piramide. Luce se usredotočila na hodanje. Osjećala se kao da je nosi
plima, a ne kao da svojevoljno stavlja nogu pred nogu, silazi niz piramidu
i zatim nastavlja po podnožju stuba i širokoj, prašnoj stazi što je vodila u
njezinu smrt.
Dok se Daniel nije sagnuo i šapnuo:
»Spasit ću te«, čula je samo bubnjeve.
Nešto u Ix Cuat kao da se probudilo. Bilo je to prvi put da joj se u
tome životu obratio.
»Molim?« šapnula je i nagnula se prema njemu. Do boli je čeznula da
je Daniel oslobodi i odleti s njom daleko, daleko.
»Ne brini.« Njegovi prsti ponovo su našli njezine i lagano ih dodirnuli.
»Obećavam ti, pobrinut ću se za tebe.«
Suze su joj zapekle oči. Tlo joj je još uvijek peklo stopala, hodala je
prema mjestu gdje je Ix Cuat trebala umrijeti, ali prvi put u tome životu
nije se bojala.
Put je prolazio uz drvored, zatim je nastavljao kroz prašumu.
Bubnjari su stali. Njezine uši ispunio je pjev koji je dopirao od gomile koja
se nalazila dublje u prašumi, pored cenotea. Bila je to pjesma uz koju je Ix
Cuat odrasla, molitva za kišu. I druge su dvije djevojke tiho pjevale, a
glasovi su im podrhtavali.
Luce se sjetila riječi Ix Cuat, riječi koje je čula kada je ušla u njezino
tijelo. Odvedi me odavde, orilo se u njezinoj glavi. Odvedi me.
~ 159 ~
Odjednom su svi stali.
Duboko u suhoj, žednoj prašumi pred njima se otvorio put. Tridesetak
metara ispred Luce širilo se veliko grotlo od vapnenca ispunjeno vodom.
Oko njega nalazile su se sjajne i nestrpljive oči mještana. Bilo ih je na
stotine. Prestali su pjevati. Došao je trenutak koji su čekali.
Cenote je bila vapnenačka jama obrasla mahovinom i ispunjena
jarkozelenom vodom. Ix Cuat je bila tu prije. Već je vidjela dvanaest
takvih ljudskih žrtvovanja. Ispod mirne vode nalazili su se natruli ostaci
stotinjak tijela, stotinjak duša koje su trebale otići ravno u raj, samo što je
u tome trenutku Luce znala kako Ix Cuat nije sigurna vjeruje li u to.
Na rubu cenotea stajala je njezina obitelj. Njezina majka, otac i dvije
mlade sestre s dojenčadi u naručju. Oni su vjerovali u obred i žrtvu koja će
odnijeti njihovu kćer i slomiti im srca. Voljeli su je, ali mislili su kako
nema sreće. Mislili su kako je to najbolji način da se iskupi.
Krezubi muškarac s dugim zlatnim naušnicama doveo je Ix Cuat i
druge dvije djevojke pred Zotza, koji je stajao na posebnom mjestu pored
ruba bazena. Zurio je u vodu. Zatim je sklopio oči i počeo pjevati. Gomila i
bubnjari su se pridružili. Tada je krezubi muškarac stao između Luce i
Ghanan i spustio sjekiru na uže koje ih je vezivalo. Luce je osjetila trzaj,
zatim je uže bilo prerezano. Njezina su zapešća još uvijek bila zavezana,
ali sada samo za Hanhau koja joj je stajala zdesna. Ghanan je bila
slobodna i hodala je naprijed dok nije došla ispred Zotza.
Djevojka se ljuljala naprijed-natrag i pjevušila sebi u bradu. Niz
njezin zatiljak slijevao se znoj.
Kada je Zotz počeo izgovarati molitvu bogu kiše, Daniel se nagnuo
prema Luce.
»Nemoj gledati.«
Luce je prikovala pogled na Daniela, a on na nju. Gomila oko cenotea
prestala je disati. Danielov suigrač je zastenjao i sjekirom snažno
zamahnuo prema djevojčinu vratu. Luce je čula kako je oštrica glatko
prošla, zatim i tup udarac kada je Ghananina glava pala na tlo.
Svjetina je ponovo zaurlala. Bili su to povici zahvalnosti Ghanan,
molitve da njezina duša dospije u raj i da padne kiša.
Kako su ljudi doista mogli misliti da će ubojstvom nedužne djevojke
riješiti svoje probleme? U takvom trenutku obično se pojavljivao Bili. Ali,
Luce ga nigdje nije vidjela. Uvijek je nestajao kada je Daniel bio u blizini.
Luce nije željela vidjeti što se dogodilo s Ghananinom glavom. Zatim
je čula pljusak i njegov odjek i znala je da je tijelo stiglo na posljednje
~ 160 ~
počivalište.
Približio joj se krezubi muškarac. Prerezao je uže koje je Ix Cuat
vezivalo za Hanhau. Dok ju je vodio pred poglavicu, Luce je drhtala.
Kamenje pod njezinim nogama bilo je oštro. Provirila je preko ruba od
vapnenca u cenote. Pomislila je kako će povratiti, zatim se pored nje
pojavio Daniel i bilo joj je bolje. Kimnuo joj je da pogleda Zotza.
Poglavica joj se blistavo osmjehivao i otkrivao dva topaza umetnuta u
prednje zube. Počeo je molitvu Chaatu da je prihvati i podari stanovništvu
mnogo mjeseci životodajne kiše.
Ne, pomislila je Luce. Sve je bilo pogrešno. Odvedii me! kriknula je u
sebi Danielu. Okrenuo se prema njoj kao da ju je čuo.
Krezubi je muškarac komadom životinjske kože očistio Ghananinu
krv sa sjekire. Svečano je predao oštricu Danielu, koji se okrenuo i stao
licem u lice s Luce. Daniel je izgledao iscrpljeno, kao da ga je težina
sjekire vukla prema dolje. Ljubičasti pogled nijednom nije skinuo s nje, a
pobijeljele usne čvrsto je stisnuo.
Gomila je utihnula i prestala disati. Vrući vjetar šuštao je kroz
drveće, a sjekira je svijetlila na suncu. Luce je osjećala da joj se bliži kraj,
ali zašto? Zašto ju je njezina duša tu dovela? Kakvo je znanje o prošlosti ili
prokletstvu mogla dobiti tako što će joj odrubiti glavu?
Zatim je Daniel bacio sjekiru na tlo.
»Što to činiš?« pitala je Luce.
Daniel nije odgovorio. Izvio je ramena, okrenuo lice prema nebu i
raširio ruke. Zotz je stupio naprijed kako bi se umiješao, ali kada je
dodirnuo Danielovo rame, vrisnuo je i ustuknuo kao opečen.
A tada...
Danielova bijela krila izvila su se iz ramena. Kada su se posve
raširila, golema i zapanjujuće jarka naspram suhoga, smeđeg krajobraza,
silovito su odbacila i srušila dvadesetak mještana.
Oko cenotea su odjeknuli uzvici:
»Tko je on?«
»Mladić je dobio krila!«
»On je bog! Poslao nam ga je Chaat!«
Luce je povlačila užetom koje joj je vezalo zapešća i gležnjeve. Htjela
je potrčati prema Danielu. Pokušala je krenuti prema njemu, ali...
Više se nije mogla micati.
Danielova krila toliko su bliještala da je bilo gotovo nepodnošljivo. Ali,
nisu samo krila bliještala. Nego cijeli on. Njegovo je cijelo tijelo sjajilo.
min@
~ 161 ~
Kao da je progutao sunce.
Zrak je ispunila glazba. Ne, nije to bila glazba, nego skladan akord.
Bio je zaglušujuć, beskrajan, veličanstven i zastrašujuć. Luce ga je negdje
već čula. Na groblju Mača i križa, posljednje noći koju je provela ondje,
kada se Daniel borio s Camom, što Luce nisu dopustili gledati. Noći kad ju
je gospođica Sophia odvela sa sobom i kada je umrla Penn, otkada ništa
više nije bilo isto. Počelo je sa zvukom koji je dolazio iz Daniela. Toliko je
jarko svijetlio da je njegovo tijelo brujalo.
Zaljuljala se u mjestu, nije mogla odvratiti pogled. Njezinu kožu
pomilovao je snažan val topline.
Netko iza Luce je kriknuo. Slijedio je krik za krikom, zatim se začuo
cijeli zbor krikova.
Nešto je gorjelo. Osjetila je rezak dim koji ju je gušio i od kojeg joj je u
trenutku postalo mučno. Zatim je ondje gdje je trenutak prije stajao Zotz
krajičkom oka vidjela plamenu eksploziju. Prasak ju je oborio i ona se
okrenula od gorućeg Danielova blještavila i počela iskašljavati crni pepeo i
gorki dim.
Hanhau je nestala, a tlo na kojem je stajala bilo je izgoreno. Krezubi
muškarac skrivao je lice i svim se silama trudio ne gledati Danielovo
blještavilo. Ali, bilo je neodoljivo. Luce je gledala kako je muškarac
provirio kroz prste i nestao u plamenu.
Mještani oko cenotea zurili su u Daniela. I jednog po jednog, njegovo
blještavilo pretvaralo je u plamen. Ubrzo je vatreni pojas zahvatio
prašumu i sve osim Luce.
»Ix Cuat!« Daniel je posegnuo za njom.
Zbog njegova blještavila Luce je kriknula od boli, ali premda se
zamalo ugušila, iz njezinih su usta izletjele riječi.
»Veličanstven si.«
»Nemoj me gledati«, preklinjao je. »Kad smrtnik vidi pravu prirodu
anđela, tada... pa vidjela si što se dogodilo drugima. Ne mogu dopustiti da
me opet tako brzo napustiš. Uvijek toliko prerano...«
»Još sam tu«, ustrajala je Luce.
»Još si...«, plakao je. »Možeš li me vidjeti? Pravoga mene?«
»Mogu te vidjeti.«
I uspjela je, samo na djelić sekunde. Njezin se vid pročistio. Njegov
sjaj bio je još uvijek snažan, ali ne toliko zasljepljujuć. Mogla je vidjeti
njegovu dušu. Bila je bijela, vrela, besprijekorno čista i izgledala je... nije
bilo drugog načina kojim ju je mogla opisati nego poput Daniela. Osjećala
~ 162 ~
se kao da je došla kući. Luce je preplavila neizmjerna sreća. Negdje u
podsvijesti zazvonilo je prepoznavanje. Već ga je takvoga vidjela.
Nije li?
Dok se trudila sjetiti prošlosti koju nije mogla opipati, njegova ju je
svjetlost počela svladavati.
»Ne!« kriknula je i osjetila kako joj srce gori, a tijelo se trese i nečega
oslobađa.
»I?« Billov grubi glas grebao joj je bubnjiće.
Ležala je naslonjena na stijenu. Ponovo se nalazila u špilji u
navjestitelju, zarobljena na ledenom mjestu negdje između. Očajnički je
pokušavala zamisliti Daniela, veličanstvenost njegove neprerušene duše,
ali nije mogla. Sjećanje je već odlazilo. Je li se uopće dogodilo?
Luce je sklopila oči i pokušala se sjetiti kako je točno izgledao. Nije
bilo riječi kojima se to moglo opisati. Bila je to jednostavno nevjerojatna i
radosna povezanost.
»Vidjela sam ga.«
»Koga, Daniela? I ja sam ga vidio. Bacio je sjekiru kada je na njega
došao red da odrubi glavu. Bila je to velika greška. Prevelika.«
»Ne, doista sam ga vidjela. Kakav je doista«, njezin glas je drhtao.
»Bio je toliko lijep.«
»Ah, to.« Bili je zlovoljno odmahnuo glavom.
»Prepoznala sam ga. Mislim da sam ga i prije takvog vidjela.«
»Sumnjam«, zakašljao je Bill. »Bio je to prvi i posljednji put da si ga
takvoga mogla vidjeti. Vidjela si ga, zatim si umrla. To se dogodi kad
smrtnik podigne pogled i vidi beskrajnu anđeosku slavu. Trenutačna
smrt. Anđeoska ljepota ga sprži.«
»Nije bilo tako.«
»Vidjela si što se dogodilo s ostalima. Paf! Nestali su.« Bili se spustio
pored nje i potapšao je po koljenu. »Što misliš, zašto su nakon toga Maje
počeli održavati obrede vatre? Susjedno pleme otkrilo je pougljenjene
ostatke za koje je moralo naći neko objašnjanje.«
»Da, ali oni su odmah nestali u plamenu. Ja sam izdržala duže...«
»Nekoliko trenutaka? Zato što si se okrenula. Čestitam.«
»Nemaš pravo. Znam da sam to vidjela prije.«
»Možda si vidjela njegova krila. Ali Daniela kako skida ljudsku
krinku i ukazuje ti se u svojem istinskom obliku, kao anđeo? To te svaki
put ubije.«
»Ne.« Luce je odmahnula glavom. »Želiš reći kako mi nikada neće
~ 163 ~
moći pokazati tko je uistinu?«
Bili je slegnuo ramenima.
»Ne, ako ne želiš da ti i svi oko tebe nestanete. Što misliš zašto toliko
pazi kako te ne bi poljubio? Njegova anđeoska veličanstvenost prilično
snažno bliješti kada se između vas dvoje probude strasti.«
Luce se činilo kako će se srušiti.
»Zato nekada od njegova poljupca umrem?«
»Može jedan pljesak za djevojku, ljudi?« rekao je Bili sarkastično.
»Ali, što je kad umrem prije nego što se poljubimo, prije...?«
»Prije nego što dobiješ priliku vidjeti koliko vaša veza može postati
opasna?«
»Suri.«
»Zbilja, koliko puta moraš vidjeti istu priču da shvatiš kako se nikada
ništa neće promijeniti?«
»Nešto se jest promijenilo«, rekla je Luce. »Zato sam sada u potrazi,
zato sam još uvijek živa. Da ga barem mogu ponovo vidjeti... cijeloga.
Znam da to mogu podnijeti.«
»Ne shvaćaš.« Bili je počeo vikati. »Govoriš o tome na vrlo zemaljski
način.« Kako se sve više uzrujavao, počeo je pijuckati oko sebe. »Događaju
se velike stvari, a ti to očito ne možeš podnijeti.«
»Zašto se odjednom toliko ljutiš?«
»Zato. Zato!« Hodao je po izbočini i škrgutao zubima. »Slušaj me.
Daniel je pogriješio samo jednom, tada kada se pokazao. Ali, to nije učinio
više nikada. Nikada. Naučio je lekciju. I ti. Smrtnici ne mogu vidjeti
anđela u istinskom obliku i ostati živi.«
Luce se okrenula. Sve se više ljutila na sebe. Možda se Daniel
promijenio nakon toga života u Chichen Itzi i možda je postao oprezniji.
Ali, što je s prošlošću?
Približila se rubu izbočine, podignula pogled i pogledala u
nepreglednu zjapeću tamu koja je vodila u njezinu mračnu i nepoznatu
prošlost. Bili je ledbio iznad nje, kružio je oko njezine glave kao da je želio
ući u nju.
»Znam o čemu razmišljaš i samo ćeš se razočarati.« Približio se
njezinu uhu i šapnuo. »Ili će se dogoditi nešto još gore od toga.«
Njegove riječi nisu je mogle zaustaviti. Ako je Daniel svoj oklop i prije
skinuo Luce će ga naći.
OPASNI SILAZAK
SREDIŠNJI GRENLAND, ZIMA 1100.
Kada je Daniel izašao iz navjestitelja, nebo je bilo crno. Sjena je
lepršala na vjetru iza njega poput razderana zastora, zapinjala je za sebe i
trgala se. Komadići su pali u snijeg koji je u noći izgledao plav. Prožela ga
je jeza. Na prvi pogled činilo se kako ondje nema ničega. Ničega osim
polarne noći koja kao da je trajala cijelu vječnost i nudila tek neznatan
bljesak dana.
Tada se sjetio. Na tim su fjordovima on i njegovi drugovi, pali anđeli,
održavali sastanke. Nalazili su se na dva dana hoda od mjestašca
Brattahlija gdje su živjeli smrtnici, a posvuda je bila tama, pustoš i oštra
hladnoća. Ta zemlja nije bila dio Lucindine prošlosti, pa je njezini
navjestitelji neće tu dovesti.
Samo Daniela. I ostale.
Zadrhtao je i počeo žustro hodati preko snijegom zametena fjorda,
prema toploj svjetlosti na obzoru. Oko jarkonarančaste vatre bilo ih je
okupljeno sedmero. Iz daljine, krug koji su činila njihova krila izgledao je
poput goleme aureole. Daniel nije morao brojiti njihove svjetleće obrise
kako bi znao da su svi tu. Dok je hodao po snijegu i prilazio skupu, nitko
ga nije primijetio. Uvijek su u rukama za svaki slučaj držali po jednu
zvjezdanu strijelu, ali zamisao kako bi na njihovo vijeće mogao doći netko
nepozvan bila je toliko nevjerojatna, da se nije mogla smatrati pravom
prijetnjom. Osim toga, bili su odviše zauzeti prepiranjem da bi primijetili
kako se iza zaleđene stijene šulja anakronizam i prisluškuje.
»Bio je to gubitak vremena.« Daniel je prvo prepoznao Gabbein glas.
»Tako ništa nećemo postići.«
Gabbe nikada nije krasila strpljivost. Kada je počeo rat, njezina je
pobuna u usporedbi s Danielovom trajala djelić sekunde. Nakon toga je
izabrala stranu i ostala joj duboko privržena. Vratila se u milost raja, a
Danielovo oklijevanje bilo je protivno svemu u što je vjerovala. Dok je
hodala oko vatre, vrhovi njezinih golemih bijelih pernatih krila vukli su se
za njom po snijegu.
»Ti si sazvala sastanak«, podsjetio ju je dubok glas. »Sada ga želiš
odgoditi?«
Roland je sjedio na kratkom deblu desetak metara ispred Daniela,
koji je čučao iza stijene. Rolandova kosa bila je duga i raščupana. Njegov
~ 144 ~
tamni profil i crna krila prošarana zlatnim svjetlucali su poput žara na
vatri koja trne.
Sve je bilo kako se Daniel sjećao.
»Sastanak sam sazvala radi njih.« Gabbe je prestala koračati.
Zabacila je krilo kako bi pokazala prema dva anđela koji su pored vatre
sjedili jedan uz drugoga i nasuprot Rolandu.
Arrianeina tanahna krila što su se prelijevala u svim bojama barem
su jednom bila mirna. Uzdizala su se visoko iznad lopatica. U bezbojnoj
noći sjajila su gotovo fluorescentno, ali sve ostalo u vezi s Arriane, od
kratke crne kose do blijedih iskrivljenih usana, izgledalo je uznemirujuće
mračno i mirno.
I anđeo pored Arriane bio je tiši nego obično. Annabelle je tupo zurila
u noć. Njezina krila bila su tamnosrebrna, gotovo boje kositra. Bila su
široka, mišićava i rastezala su se iza nje i Arriane poput široka
zaštitničkog luka. Daniel je već dugo nije vidio.
Gabbe je stala iza Arriane i Annabelle i okrenula se prema drugoj
strani, prema Rolandu, Molly i Camu koji su dijelili grub krzneni
pokrivač. Omotali su ga oko krila. Za razliku od anđela s druge strane
vatre, demoni su drhtali.
»Vašu stranu nismo večeras očekivali«, rekla im je Gabbe, »i nismo
sretni što vas vidimo.«
»I mi sudjelujemo u ovome«, rekla je grubo Molly.
»To nije isto«, rekla je Arriane. »Daniel vam se nikada neće
pridružiti.«
Da se Daniel nije sjetio gdje je na tome sastanku sjedio prije više od
tisuću godina, možda svojeg prijašnjeg sebe ne bi primijetio. U središtu
skupine, točno nasuprot stijeni sjedio je prijašnji Daniel. Daniel se
pomaknuo kako bi bolje vidio.
Krila prijašnjeg Daniela, mirna poput noći, bila su raširena poput
golemih bijelih jedara. Dok su drugi razgovarali o njemu kao da nije tu,
Daniel se ponašao kao da je sam na svijetu. Bacao je pregršti snijega u
vatru i promatrao kako smrznuti grumeni cvrče i pretvaraju se u paru.
»Ah, zbilja?« rekla je Molly. »Hoćeš li nam objasniti zašto se svakim
životom Daniel sve više približava našoj strani ? I zašto uvijek kada Luce
nestane u vatri proklinje Boga? Sumnjam da to gore dobro prolazi.«
»Proživljava agoniju!.« viknula je Annabelle na Molly. »Ne možeš
razumjeti zato što ne znaš voljeti.« Približila se Danielu, a vrhovi njezinih
krila vukli su se po snijegu. Izravno mu se obratila. »To su samo
~ 145 ~
kratkotrajni ispadi. Svi znamo da je tvoja duša čista. Ako naposljetku
budeš želio izabrati stranu, izaberi nas. Daniele, ako ikada...«
»Ne.«
Nedvojbena konačnost te riječi ušutkala je Annabelle toliko brzo kao
da je Daniel povukao oružje. Prijašnji Daniel nikoga nije gledao. A iza
stijene, Daniel ih je promatrao, prisjećao se što se dogodilo na tom skupu i
zadrhtao od užasa zbog zabranjenog sjećanja.
»Ako se ne želiš pridružiti njima«, rekao je Roland Danielu, »zašto se
ne pridružiš nama?. Koliko vidim, nema goreg pakla od onoga koji
prolaziš svaki put kada je izgubiš.«
»Jeftin pokušaj, Rolande!« rekla je Arriane. »Ne misliš tako. Nije
moguće da vjeruješ...« kršila je ruke. »Govoriš to samo kako bi me
izazvao.«
Gabbe, koja je stajala iza Arriane, stavila joj je ruku na rame. Vrhovi
njihovih krila dodirnuli su se i između njih sijevnule su srebrne iskre.
»Arriane želi reći kako pakao nikada ne može biti bolji izbor. Koliko
god Danielova bol bila nepodnošljiva. Za Daniela postoji samo jedno
mjesto. Za sve nas postoji samo jedno mjesto. Zar ne vidite koliko se
izopćenici kaju?«
»Poštedi nas poduka, dobro?« rekla je Molly. »Možda ispiranje mozga
zanima onaj zbor gore, ali mene ne, a mislim ni Daniela.«
Anđeli i demoni okrenuli su se i zagledali u njega, kao da su još uvijek
dio nebeske vojske. Sedam pari krila stvarao je sjajnu srebrno-zlatnu
auru. Bilo je to sedam duša koje je poznavao gotovo jednako dobro kao
svoju.
Premda je bio skriven iza stijene, Daniel je osjetio kako ga sve to guši.
Sjećao se toga trenutka. Toliko su toga od njega tražili. A njega je oslabilo
slomljeno srce. Osjetio je kako ga ponovo vrijeđa Gabbeino preklinjanje da
se ponovo pridruži raju. I Rolandovo da se pridruži paklu. Daniel je osjetio
kako njegova usta oblikuju jedinu riječ koju je izgovorio tijekom sastanka,
a koja je u njegovim ustima stajala poput stranog predmeta: Ne.
S mučnim osjećajem koji mu se polako prikradao Daniel se sjetio još
nečega. To ne koje je rekao, nije doista mislio. U tome trenutku bio je na
rubu reći da.
Te je noći gotovo odustao.
Sada ga je peklo u ramenima. Iznenadna potreba da raširi krila
gotovo ga je bacila na koljena. Njegova nutrina ključala je od užasa
pomiješanog sa sramom. U njemu je raslo iskušenje koje je toliko dugo
~ 146 ~
potiskivao. U krugu oko vatre prijašnji Daniel pogledao je Cama.
»Večeras si neobično tih.«
Cam nije odmah odgovorio.
»Što želiš da kažem?«
»I ti si jednom imao isti problem. Znaš...«
»I što bi želio da kažem?«
Daniel je suspregnuo disanje.
»Nešto lijepo i uvjerljivo.« Annabelle je frknula.
Ili nešto podlo i zlobno.«
Svi su čekali. Daniel je želio iskočiti iza stijene, zgrabiti prijašnjeg
sebe i odnijeti ga odatle. Ali, nije mogao. Navjestitelj ga je tu doveo s
razlogom. Morao je to ponovo proživjeti.
»U klopci si«, rekao je Cam naposljetku. »Zbog toga što je postojao
početak i zbog toga što si sada negdje u sredini, vjeruješ da će doći kraj.
Ali, naš svijet ne počiva na svrhovitosti. Nego na kaosu.«
»Naš svijet nije isti kao tvoj...« počela je Gabbe.
»Nema izlaza iz začaranog kruga, Daniele«, nastavio je Cam. »Ona ga
ne može prekinuti, a ni ti. Nije me briga hoćeš li izabrati pakao ili raj, a
mislim da nije ni tebe. Nema razlike.«
»Dosta.« Gabbein glas je puknuo. »Ima razlike. Ako se Daniel vrati
kući, kamo pripada, tada će Lucinda... Lucinda će...«
Ali, nije mogla nastaviti. Riječi su bile odviše bogohulne da bi ih
izgovorila i Gabbe to nije mogla. Pala je na koljena.
Iza stijene Daniel je gledao kako prijašnji Daniel pruža ruku Gabbe i
podiže je s tla. Sve mu se ponovo odigravalo pred očima, baš kao što se
sjećao. Gledao joj je u dušu i vidio koliko jasno gori. Okrenuo se i letimično
pogledao ostale, Cama, Rolanda, Arriane, Annabelle čak i Molly, i
razmišljao o tome koliko ih je dugo vukao za sobom kroz tu epsku
tragediju.
Zbog čega?
Zbog Lucinde. I odluke koju su njih dvoje davno donijeli i iznova
ponavljali. Da je njihova ljubav iznad svega.
Te noći na fjordu njezina duša bila je između utjelovljenja, tek
pročišćena od posljednjega tijela. Što ako je prestane tražiti? Daniel je bio
umoran do srži. Nije znao ima li još snage za to.
Dok je promatrao borbu prijašnjeg sebe i osjećao neizbježni dolazak
sloma, Daniel se sjetio što treba učiniti. Bilo je to opasno. Zabranjeno. Ali
posve nužno. Sada je barem razumio zašto je budući Daniel te davne noći
~ 147 ~
došao. Kako bi mu dao snagu i održao ga čistim. U tome ključnom
trenutku Daniel je oslabio. A budući Daniel nije mogao dopustiti da se ta
slabost povećava kroz povijest, nije mogao dopustiti da se Lucindini
izgledi upropaste. Pa je ponovio ono što mu se dogodilo devet stotina
godina prije. Toga dana popravit će stvari tako što će se udružiti sa... ne,
nego tako što će nadvladati svoju prošlost.
Lijepljenje. Bio je to jedini način.
Ispravio je ramena i pustio drhtava krila u tamu. Osjećao je kako
hvataju vjetar iza njega. Stotine metara iznad njega nebo je obojila
polarna svjetlost. Bila je toliko jaka da je mogla zaslijepiti smrtnike i
privući pažnju sedam posvađanih anđela.
S one strane stijene čulo se komešanje. Uzvici, zaprepašteni uzdasi i
krila što su se zbijala jedna uz druga.
Daniel se vinuo u zrak. Letio je brzo i snažno pa je preletio stijenu baš
kada ju je Cam obišao. Promašili su se samo za dužinu krila, ali Daniel je
nastavio dalje i obrušio se na prijašnjeg sebe toliko brzo koliko mu je
ljubav prema Lucindi dala snage. Prijašnji Daniel je ustuknuo i podignuo
ruke, pokušavajući se zaštititi od Daniela. Svi anđeli znali su kakve
opasnosti donosi lijepljenje. Jednom kad bi se sastavili, dva života
zalijepljena jedan za drugi bilo je gotovo nemoguće razdvojiti. Ali, Daniel
je znao da je to u prošlosti već doživio i preživio. Tako je moralo biti.
Činio je to kako bi pomogao Luce.
Sastavio je krila i zaronio u prijašnjeg sebe. Toliko su se snažno
srazili da bi se zacijelo smrskali da ga prijašnji Daniel nije upio u sebe.
Daniel je zadrhtao, zatim je i prijašnji Daniel zadrhtao. Daniel je sklopio
oči i zaškrgutao zubima kako bi lakše podnio oštru i neobičnu mučninu
koja mu je preplavila tijelo. Osjećao se kao da se nepromišljeno i
nepažljivo kotrlja niz padinu. Nije bilo povratka dok ne stigne do
podnožja.
Onda je odjednom sve stalo.
Daniel je otvorio oči. Čuo je samo svoje disanje. Bio je umoran, ali
budan. Drugi su zurili u njega. Nije mogao biti siguran jesu li znali što se
dogodilo. Izgledali su kao da mu se boje približiti, ili obratiti.
Raširio je krila, okrenuo se oko sebe i podignuo glavu prema nebu.
»Izabrao sam ljubav prema Lucindi«, viknuo je prema zemlji i
nebesima, prema anđelima koji su ga okruživali i onima koji nisu bili tu.
Prema duši jedinog bića koje je istinski i najviše od svega volio, gdje god
bila. »Potvrđujem svoj izbor. Biram Lucindu. I tako će biti do kraja.«
~ 148 ~
Petnaesto poglavlje
ŽRTVA
CHICHEN ITZA, SREDNJA AMERIKA, 5. WAYEB' (OTPRILIKE 10.
PROSINCA 555. G. N. E.)
Navjestitelj je izbacio Luce u sparinu ljetnoga dana. Tlo ispod
njezinih nogu bilo je suho, sama ispucana zemlja i smeđežućkaste vlati
suhe trave. Nebo je bilo plavo i vedro, nije bilo nijednog oblačka koji bi
obećavao kišu. Činilo se kao da i vjetra žeđa.
Stajala je u središtu ravnice koju je s tri strane okruživao neobičan
visoki zid. Iz daljine je izgledao poput mozaika od divovskih perla. Bile su
nepravilnog oblika, ne posve okrugle, nijansi od boje slonovače do
svijetlosmeđe. Tu i tamo između perla nalazile su se male pukotine i
propuštale svjetlost s druge strane.
Osim pet ili šest strvinara koji su graktali dok su se u ravnomjernim
krugovima obrušavali s visine, u blizini nije bilo nikoga. Vreo vjetar
prolazio joj je kroz kosu i mirisao poput... Nije mogla shvatiti kako, ali
imao je metalan, gotovo hrđav okus.
Teška haljina koju je nosila još od bala u Versaillesu, bila je
natopljena znojem. Svaki put kada je udahnula osjetila je vonj dima,
pepela i znoja. Morala je se riješiti. S mukom je tražila vrpce i dugmad.
Dobro bi joj došla pomoć, čak i obliku malog kamenog bića.
Gdje je bio Bili? Samo je nestao. Nekada se Luce činilo kako je mali
gargojl imao neki svoj interes i da je u prošlost putovala prema njegovu
rasporedu.
Mučila se s haljinom, otrgnula je ovratnik od zelene čipke, a dok je
hodala otkopčavala je kvačice. Srećom, nikoga nije bilo u blizini.
Naposljetku je kleknula, izmigoljila iz haljine i suknje skinula preko
glave. Klečala je u prozračnoj pamučnoj košulji i odjednom osjetila koliko
je iscrpljena. Kada je posljednji put spavala? Posrnula je prema sjeni zida.
Krhka trava šuštala je pod njezinim nogama. Željela je malo prileći i
sklopila je oči.
Njezine su vjeđe zatreperile, bila je toliko pospana.
Zatim je razrogačila oči, a tijelo je prožela jeza.
Glave.
Luce je konačno shvatila od čega je bio načinjen zid. Palisade boje
kosti, koje su izdaleka izgledale prilično nedužno, bile su načinjene od
povezanih ljudskih glava nataknutih na kolce.
~ 149 ~
Luce je prigušila krik. Odjednom je shvatila kakav je miris donosio
vjetar. Bio je to vonj truleži, prolivene krvi i raspadajućeg ljudskog mesa.
U dnu palisada nalazile su se od sunca izblijedjele i zbog izloženosti
vremenu istrošene lubanje. Od sunca i vjetra očišćene i posve bijele.
Lubanje na vrhu palisada činile su se novijim, svježijim. I to su očito bile
ljudske glave, bujnih crnih kosa i većinom neoštećene. Ali one u sredini
bile su negdje između lubanji smrtnika i čudovišta. Uništena koža se
gulila, na kostima je ostala sasušena smeđa krv. Lica su bila iskrivljena
od nečega što je možda bio užas ili bijes.
Luce je posrnula natrag, čeznući za malo zraka koji ne smrdi na
trulež, ali nije ga našla.
»Nije tako strašno kako izgleda.«
Luce se preplašeno okrenula. Ali, bio je to samo Bili.
»Gdje si bio? Gdje smo?«
»Biti nataknut na kolac zapravo je velika čast«, rekao je dok je hodao
pored donjeg reda glava. Pogledao je jednoj lubanji u oči. »Svi ovi nedužni
janjci završili su u raju. To je baš ono što vjernici žele.«
»Zašto si me ostavio tu pored ovih...«
»Ma daj. Neće ti ništa«, pogledao ju je postrance. »Što si učinila s
odjećom?«
Luce je slegnula ramenima.
»Vruće je.«
Kao da je umoran od svega, ispustio je dug uzdah.
»Sada me pitaj gdje sam bio. Ali, ovaj put pokušaj se sudržati od
osuđivanja.«
Nekontrolirano je trznula ustima. U Billovim povremenim
nestancima bilo je nečeg sumnjivog. Ali sada je bio tu, svoje male kandže
stavio je iza leda i nedužno joj se smješkao. Uzdahnula je.
»Gdje si bio?«
»U kupnji!« Bili je veselo raširio krila. Na vrhu jednoga visjela je
svijetlosmeđa suknja na preklop, a na drugome kratka tunika
odgovarajuće nijanse. »Coup de grace!* « rekao je, izvukao ruku iza leđa i
pokazao joj veliku bijelu ogrlicu. Od kosti.
Uzela je tuniku i suknju, ali na ogrlicu je odmahnula rukom. Bilo joj
je dosta kostiju.
»Ne, hvala.«
__________________________________
* coup de grace - fr. smrtonosni udarac
~ 150 ~
»Ako se želiš uklopiti, moraš to nositi.«
Luce je zatomila gađenje i stavila ogrlicu. Uglačani komadi kosti bili
su ovješeni na nit. Ogrlica je bila duga i teška i Luce je morala priznati,
na neki način lijepa.
»Mislim da ovo«, dodao joj je metalan obruč u boji, »ide u kosu.«
»Gdje si to sve nabavio?« pitala je.
»To je tvoje. Hoću reći, nije tvoje, ne pripada Lucindi Price, ali jest
tvoje, u širem, kozmičkom smislu. Pripada tebi iz ovoga života. Ix Cuat.«
»Ix, što?«
»Ix Cuat. Tvoje ime u ovom životu znači Mala Zmija.« Bili je gledao
kako se izraz na njezinu licu mijenja. »U majanskoj kulturi to su riječi
odmilja. Na neki način.«
»Jednako kao što je nabijanje na kolac čast?« Bili je okrenuo kamenim
očima.
»Prestani biti toliko etnocentrična. To znači kako svoju kulturu
smatraš vrednijom od drugih. «
»Znam što to znači«, rekla je pokušavajući staviti obruč u prljavu
kosu. »Ne smatram se vrednijom od drugih. Samo mislim kako ne bi bilo
dobro da moja glava završi na jednom od onih kolaca.« Iz daljine se
nejasno čulo nešto poput bubnjanja.
»Baš bi takvo što rekla Ix Cuat! Uvijek si bila malo nazadna!«
»Što želiš reći?«
»Vidiš, ti si Ix Cuat i rođena si tijekom wayeb'a. Wayeb' su pet čudnih
dana na kraju majanske godine koji se ne uklapaju u kalendar i zbog
kojih su svi vrlo praznovjerni. Poput prijestupne godine. Roditi se za
vrijeme wayeb'a ne smatra se srećom. Dakle, nitko se nije iznenadio kada
si odrasla i ostala usidjelica.«
»Usidjelica?« pitala je Luce. »Mislila sam kako nikad nisam prešla
sedamnaestu... manje ili više.«
»Ovdje u Chichen Itzi sedamnaest se smatra dubokom starošću«,
rekao je Bili koji je lebdio od glave do glave, a njegova su krila brujala dok
su lepršala. »Ali točno je što kažeš, nikada nisi živjela dulje od otprilike
sedamnaest godina. Na neki način je zagonetka zašto si kao Lucinda Price
uspjela toliko dugo ostati na životu.«
»Daniel je rekao kako je to zato što nisam krštena.« Luce je sada bila
sigurna kako čuje bubnjeve i da se zvuk približava. »Ali, zašto bi to bilo
važno? Hoću reći, sigurna sam da Ix Ca... ili kako se već zove, nije bila
krštena.«
~ 151 ~
Bili je odmahnuo rukom kao da želi otkloniti njezine riječi.
»Krštenje zapravo znači sakrament ili zavjet prema kojem određena
vjera polaže neko pravo na tvoju dušu. Svaka je vjera u tome slična.
Kršćanstvo, židovstvo, islam, čak i religija Maja koji će sada proći pored
nas«, kimnuo je prema zvuku bubnjeva koji je postao toliko snažan da se
Luce zapitala treba li se sakriti, »imaju određene sakramente kroz koje
izražavaju odanost svojem bogu.«
»Dakle, u životu u Thunderboltu još uvijek sam živa zato što me
roditelji nisu krstili?«
»Ne«, rekao je Bill. »To što te roditelji u tvojem životu u Thunderboltu
nisu krstili, znači da možeš biti ubijena. Još si živa... ovaj, nitko zapravo
ne zna zašto.«
Razlog je morao postojati. Možda je riječ o iznimci o kojoj je Daniel
govorio u bolnici u Milanu. Ali, čak ni on nije razumio kako je Luce mogla
putovati navjestiteljima. Sa svakim životom koji je posjetila, Luce se činilo
kako je sve bliže tome da nade dio koji je nedostajao... ali ne još.
»Gdje se nalazi selo?« pitala je. »Gdje su stanovnici? Gdje je Daniel?«
Bubnjevi su bili toliko glasni da je morala vikati.
»Ah«, rekao je Bili, »na drugoj strani tzompantlisa.«
»Čega?«
»Zida od lubanja. Hajde, moraš to vidjeti!«
Kroz pukotine zida bliještale su boje. Bili je doveo Luce do ruba zida i
rukom je pozvao da pogleda.
Iza zida paradirala je cijela jedna civilizacija. Ljudi su plesali i
udarali nogama po širokoj prašnoj cesti što koja je vijugala kroz dvorište s
lubanjama. Imali su svilene crne kose i kožu boje kestena. Bilo je
trogodišnjaka, ali i staraca neodredive dobi. Svi su posebno zračili, lijepi i
neobični. Bili su oskudno odjeveni, pohabane životinjske kože jedva su
prekrivale tijela i otkrivale tetovaže i obojena lica. Crteži na njihovim
leđima, rukama i prsima bili su neobično lijepi. Bili su to pomno izvedeni
prikazi ptica s perjem jarkih boja, sunca i geometrijskih uzoraka.
U daljini se nalazila uredna ulična mreža s nastambama od
izblijedjela kamena, zatim i skupina manjih zgrada ravnih slamnatih
krova. Iza se vidjela prašuma, ali lišće na drveću bilo je uvenuto i suho.
Gomila ljudi prošla je mimo njih. Nisu primijetili Luce opčinjenu
njihovim mahnitim plesom.
»Hajde!« rekao je Bili i gurnuo je među ljude koji su prolazili.
»Što?« viknula je. »Da idem onamo? S njima?«
~ 152 ~
»Bit će zabavno!« zakreštao je Bili i poletio naprijed. »Znaš plesati,
zar ne?«
Isprva oprezno, ona i mali gargojl pridružili su se svečanosti. Učinili
su to dok su prolazili kroz nešto što je izgledalo poput tržnice, dug i uzak
dio tla bio je pretrpan drvenim bačvama i zdjelama punim robe za
prodaju: crni avokado s jamicama, tamnocrveni klipovi kukuruza,
svežnjevi suhog bilja i još mnogo toga što Luce nije prepoznavala. Dok je
prolazila okrenula je glavu kako bi vidjela što je moguće više, ali nije
mogla stati. Val ljudi gurao ju je neumoljivo naprijed.
Maje su išli cestom koja se vijugavo spuštala do široke i plitke
ravnice. Tutnjava njihova plesa je nestala, tiho su se okupili i šaptali
između sebe. Bilo ih je na stotine. Nakon što joj je Bili nekoliko puta
stisnuo rame, Luce se poput ostalih spustila na koljena i podignula glavu
prema gore.
Jedno zdanje iza tržnice bilo je više od drugih. Bila je to terasasta
piramida od posve bijela kamena. Dvije strane piramide koje je Luce
mogla vidjeti imale su po sredini strme stube što su vodile do jednokatne
strukture obojene plavo i crveno. Luce je prožela jeza. Dijelom zbog
prepoznavanja, a dijelom zbog neobjašnjiva straha.
Tu je piramidu već vidjela. U povijesnim knjigama majanski je hram
bio ruševina. Ali, sada je bio daleko od toga. Bio je veličanstven.
Četiri muškarca s bubnjevima od drveta i nategnute kože stajali su
jedan do drugoga na izbočini oko vrha piramide. Njihova lica preplanula
od sunca bila su obojena crveno, žuto i plavo, kako bi nalikovala
maskama. Bubnjevi su skladno i sve brže udarali dok se u dovratku nije
pojavio neki lik.
Muškarac je bio viši od bubnjara, a ispod crveno-bijele perjanice cijelo
lice bilo je obojeno tirkizno i iscrtano u uzorak nalik labirintu. Vrat,
zapešća, gležnjevi i usne školjke bile su ukrašene istim nakitom od kosti
kakav je Bili dao Luce. Nosio je nešto, bio je to dug štap ukrašen obojenim
perjem i bijelim svjetlucavim komadićima. Na jednom kraju zasvijetlilo je
srebro.
Kada se okrenuo prema okupljenim, utihnuli su, gotovo kao začarani.
»Tko je taj čovjek?« šapnula je Luce Billu. »Što radi?«
»To je poglavica, Zotz. Prilično je mršav, zar ne ? Vremena su teška
zato što tvoj narod već tristo šezdeset četiri dana nije vidio kišu. Nije da
na tome kamenom kalendaru broje dane.« Pokazao je prema sivoj stijeni
na kojoj je netko ugljenom povukao stotine linija.
~ 153 ~
U gotovo godinu dana nije pala nijedna kap kiše? Luce je gotovo
osjećala žeđ tih ljudi.
»Umiru«, rekla je.
»Nadam se da ne. Sada je red na tebe«, rekao je Bili. »Na tebe i još
nekoliko nesretnika. I Daniela. On ima malu ulogu u tome. Chaat je sada
vrlo gladan, pa su se svi uključili.«
»Chaat?«
»Bog kiše. Maje glupo vjeruju da je omiljena hrana toga gnjevnoga
boga krv. Kužiš što pokušavam reći?«
»Ljudske žrtve«, rekla je Luce polako. »Da. Za njih je ovo početak vrlo
dugoga dana. Još će lubanja biti dodano zidu. Uzbudljivo, zar ne?«
»Gdje je Lucinda? Hoću reći, Ix Cuat?«
Bili je pokazao prema hramu.
»Zaključana je ondje zajedno s drugima koji će biti žrtvovani. Čeka da
završi igra loptom.«
»Igra loptom?«
»To gomila dolazi vidjeti. Vidiš, prije svake velike žrtve poglavica voli
prirediti igru loptom.« Bili se zakašljao i lagano povukao krila iza sebe.
»To je nekakva mješavina košarke i nogometa, osim što svaki tim ima
samo dva igrača, lopta teži tonu, gubitniku se odrubi glava i njegovom se
krvlju hrani Chaat.«
»Na igralište!« urliknuo je Zotz s najviše stube na hramu. Na jeziku
Maja riječi su zvučale neobično grleno, ali Luce ih je razumjela. Pitala se
kako se osjećala Ix Cuat kada ih je čula, zaključana u prostoriji iza Zotza.
Iz gomile je provalilo klicanje. Svi su ustali i potrčali prema kraju
ravnice, prema nečemu što je nalikovalo na veliki kameni amfiteatar. Bilo
je to duguljasto i udubljeno zemljano igralište obrubljeno kamenim
tribinama.
»Ah, eto našeg mladića!« Bili je pokazao prema gomili što se
približavala stadionu.
Vitak i mišićav mladić trčao je brže od drugih. Luce je bio okrenut
leđima. Njegova kosa bila je tamnosmeđa i sjajna, ramena preplanula i
isprugana crno-crvenim trakama. Kada je okrenuo glavu lijevo, Luce je na
trenutak ugledala njegov profil. Nije bio ni sličan Danielu kojega je
ostavila u dvorištu roditeljske kuće. A opet...
»Daniel!« rekla je Luce. »Izgleda...«
»Drukčije, a ipak isto?« pitao je Bili.
»Da.«
~ 154 ~
»To što prepoznaješ, to je njegova duša. Bez obzira na to kako
izgledali, uvijek ćete jedno drugome prepoznati dušu.«
Luce nije prije palo na pamet koliko je bilo neobično što je Daniela u
svakom životu prepoznala. Njezina duša nalazila je njegovu.
»To je... prelijepo.«
Bili je oštrom kandžom počešao krastu na ruci.
»Ako tako kažeš.«
»Kažeš kako je Daniel nekako povezan sa žrtvom. On je igrač, zar
ne?« rekla je Luce i okrenula glavu prema gomili baš kada je Daniel
nestao u amfiteatru.
»Jest«, rekao je Bill. »Bit će to zgodan mali obred«, podignuo je
kamenu obrvu, »u kojem će pobjednici odvesti žrtve u sljedeći život.«
»Pobjednici će ubiti zarobljenike?« rekla je Luce tiho.
Promatrali su svjetinu kako se ulijeva u amfiteatar. Odande se začuo
zvuk bubnjeva. Igra je počinjala.
»Neće ih ubiti. Nisu to obični ubojice. Žrtvovat će ih. Prvo će im
odrubiti glave. One idu onamo.« Bili je pokazao preko ramena prema
palisadama od glava. »Tijela će baciti u odvratnu, pardon, svetu vrtaču u
prašumi.« Šmrcnuo je. »Ne vidim kako će im to donijeti kišu, ali tko sam
ja da sudim?«
»Hoće li Daniel pobijediti ili izgubiti?« pitala je Luce, premda je
odgovor znala prije nego što je izgovorila te riječi.
»Razumijem kako ti se zamisao da ti Daniel odsijeca glavu ne čini
romantičnom«, rekao je Bili, »ali zbilja, u čemu je razlika hoće li te ubiti
vatrom ili mačem?«
»Daniel to ne bi učinio.«
Bili je lebdio u zraku ispred Luce.
»Ne bi?«
Iz amfiteatra se začuo snažan urlik. Luce je željela potrčati prema
igralištu i Danielu i uzeti ga u naručje, reći mu ono što mu u Globeu nije
stigla reći, kako sada razumije kroza što je morao proći kako bi bio s njom.
I kako je zbog njegovih žrtava postala još predanija njihovoj ljubavi.
»Moram k njemu«, rekla je.
Ali, tu je bila i Ix Cuat. Zaključana u sobi na vrhu piramide, čekala je
da je ubiju. Bila je to djevojka koja je možda imala vrijedne podatke koje
je Luce morala doznati kako bi prekinula prokletstvo.
Luce se nesigurno ljuljala u mjestu. Jednu nogu okrenula je prema
amfiteatru, drugu prema piramidi.
~ 155 ~
»I što si izabrala?« bockao ju je Bili. Njegov osmijeh bio je odviše
širok.
Potrčala je prema piramidi.
»Dobra odluka!« viknuo je i brzo poletio kako bi je sustigao.
Piramida je bila golema. Šareni hram na vrhu, gdje je Bili rekao da se
nalazi Ix Cuat, činio joj se dalekim poput zvijezde. Luce je bila silno
žedna. Grlo ju je peklo, tlo joj je pržilo stopala. Činilo joj se da cijeli svijet
gori.
»Ovo je vrlo sveto mjesto«, promrmljao joj je Bili na uho. »Hram je
izgrađen povrh prethodnoga, a on pak povrh još starijeg i tako dalje, a svi
su okrenuti tako da označavaju proljetnu i jesenju ravnodnevnicu. Na ta
se dva dana u vrijeme zalaska sunca može vidjeti sjena zmije kako se
penje uz sjeverne stube. Fora, zar ne?«
Luce je samo ljutito uzdahnula i počela se uspinjati stubama.
»Maje su bili geniji. U ovome trenutku već su predvidjeli kraj svijeta
2012.« teatralno je zakašljao. »Ali, to ćemo tek vidjeti. Vrijeme će
pokazati.«
Kako se Luce približavala vrhu, Bili joj se opet približio.
»Slušaj sada«, rekao je. »Ako ovaj put budeš izvodila 3D...«
»Pssst«, rekla je Luce.
»Ne može me čuti nitko osim tebe!«
»Upravo tako. Pssst.« Tiho se popela na još jednu stubu i zastala na
izbočini na vrhu. Naslonila se na vreli kameni zid, nekoliko centimetara
od otvorena dovratka. Unutra je netko pjevao.
»Ja bih to učinio sada«, rekao je Bili, »dok su stražari na igralištu.«
Luce se približila dovratku i provirila unutra.
Sunčeva svjetlost koja se ulijevala kroz otvorena vrata obasjavala je
veliko crveno prijestolje u središtu hrama. Bilo je načinjeno u obliku
jaguara, s umetnutim ukrasima od zada. S lijeve strane nalazio se velik
kip, nagnut u stranu, s rukom na trbuhu. Male kamene svjetiljke
ispunjene uljem okruživale su kip i treperavo svijetlile. U sobi su se
nalazile samo tri djevojke, zbijene u kutu, zapešća zavezanih uzetom.
Luce je zaprepašteno uzdahnula i one su podignule glave. Sve su bile
lijepe, upletenih tamnih kosa s naušnicama od zada u ušima. Djevojka na
lijevoj strani imala je najtamniju kožu. Ruke djevojke na desnoj strani bile
su iscrtane tamnoplavim spiralnim linijama. A ona u sredini... bila je
Luce.
Ix Cuat bila je sitna i krhka. Njezina stopala bila su prljava, a usne
~ 156 ~
suhe. Njezine su tamne oči izgledale najmahnitije.
»Što čekaš?« viknuo je Bill s glave kipa na kojoj je sjedio.
»Zar me neće vidjeti?« šapnula je Luce kroz stisnute zube. Kada se
prije lijepila uz živote svojih prošlih utjelovljenja, one su bile same ili joj je
Bili pomogao i sakrio je. Što će djevojke misliti ako Luce uđe u tijelo Ix
Cuat?
»Otkad su izabrane da budu žrtvovane, djevojke su sulude. Budu li
vrištale jer se nešto strašno događa, pogodi tko će mariti?« Bill je
teatralno brojio na prste. »Da, baš tako. Nitko. Nitko ih neće ni čuti.«
»Tko si?« pitala je jedna djevojka, a njezin glas pucao je od straha.
Luce nije mogla odgovoriti. Kako se približavala, tako su oči Ix Cuat
sve više svijetlile od straha. Ali, na Luceino zaprepaštenje, baš kada je
posegnula prema njoj, njezino je prošlo utjelovljenje podignulo zavezane
ruke i brzo i čvrsto uhvatilo Luce za ruku. Ruke Ix Cuat bile su tople,
meke i tresle su se. Počela je nešto govoriti. Ix Cuat je počela govoriti...
Odvedi me odavde.
Luce je čula te riječi u sebi u trenutku kada je tlo počelo podrhtavati,
a sve oko nje bliještati. Vidjela je Ix Cuat, djevojku rođenu pod nesretnom
zvijezdom, čije su oči govorile Luce kako o navjestiteljima ne zna ništa, ali
držala je Luce za ruku kao da će je Luce osloboditi. Vidjela je sebe izvana.
Izgledala je gladno, odrpano i loše. I nekako starije. Ali i snažnije.
Zatim se sve oko nje ponovo smirilo.
Bili nije više bio na glavi kipa, ali Luce se nije mogla pomaknuti kako
bi ga potražila. Boljela su je zavezana zapešća označena crnim žrtvenim
tetovažama. Shvatila je da su joj i gležnjevi zavezani. Ali, to što je bila
svezana nije joj mnogo smetalo. Strah joj je stegnuo dušu mnogo jače nego
bilo kakvo uže. Bilo je to drukčije od prijašnjih odlazaka u tijela prošlih
utjelovljenja. Ix Cuat je znala točno što je čeka. Smrt. Ali, činilo se kako je
ne prihvaća objeručke poput Lys u Versaillesu.
Zarobljenice pored Ix Cuat odmaknule su se, ali mogle su se
pomaknuti samo nekoliko centimetara zato što su bile zavezane jedna za
drugu. Djevojka tamne kože na lijevoj strani, Hanhao, plakala je. Druga, s
tijelom obojenim plavo, Ghanan, molila je. Obje su se bojale smrti.
»Opsjednuta si!« jecala je Hanhau kroz suze. »Upropastit ćeš žrtvu!«
Ghanan je ostala bez riječi.
Luce se nije obazirala na djevojke, usredotočila se na paralizirajući
strah Ix Cuat. Nešto joj je prolazilo kroz glavu. Molitva. Ali, nije to bila
molitva pred obred žrtvovanja. Ne, Ix Cuat je molila za Daniela.
~ 157 ~
Luce je znala kako se od pomisli na njega zacrvenjela i njezino je srce
počelo brže udarati. Ix Cuat ga je cijeli život voljela, ali samo izdaleka.
Odrastao je tek nekoliko kuća od njezina obiteljskog doma. Ponekad je na
tržnici prodavao njezinoj majci avokado. Ix Cuat je godinama pokušavala
skupiti hrabrost i razgovarati s njim. Mučila ju je pomisao kako se nalazi
na igralištu. Luce je shvatila da se Ix Cuat molila da Daniel izgubi. Molila
se da ne pogine od njegove ruke.
»Bille?« šapnula je Luce.
Mali gargojl vratio se u hram.
»Igra je gotova. Svjetina je krenula prema cenoteu. To je bazen od
vapnenca u kojem se održava obred žrtvovanja. Zotz i igrači koji su
pobijedili krenuli su ovamo kako bi vas odveli na obred.«
Kada je galama gomile zamrla, Luce je zadrhtala. Na stubama su se
začuli koraci. Daniel je trebao ući svakog trenutka.
U dovratku su se pojavile tri sjene. U hram je ušao Zotz, poglavica s
crveno-bijelom perjanicom. Nijedna se djevojka nije pomaknula, sve su
prestravljeno zurile u dugo, ukrasno koplje koje je držao. Na vrh je bila
nabodena ljudska glava iz koje je još uvijek curila krv. Oči su bile
otvorene, razroke od boli.
Luce je odvratila pogled i ugledala drugoga, vrlo mišićava muškarca
koji je ulazio u grobnicu. I on je držao obojeno koplje s probodenom
glavom. Toj su barem oči bile sklopljene. Na punim, mrtvim usnama
lebdio je blijed osmijeh.
»Gubitnici«, rekao je Bili i doletio sasvim blizu glavama kako bi ih
dobro pogledao.
»Nije li ti drago što je pobijedio Danielov tim? Najviše zahvaljujući
ovome momku.« Potapšao je mišićavog muškarca po ramenu, premda se
činilo kako Danielov suigrač ništa ne osjeća. Bili je ponovo izašao kroz
vrata. Napokon je u hram ušao Daniel, ali spuštene glave. Praznih ruku,
golih prsa. Tamne kože i kose, a držanja ukočenijeg nego što je Luce
naviknula vidjeti. Od toga kako su se na njegove trbušne mišiće
nastavljali prsni, do toga kako je beživotno spustio ruke, sve je bilo
drukčije. Još uvijek je bio divan, najdivnije stvorenje koje je Luce ikada
vidjela, premda nimalo nije nalikovao mladiću na kojeg je Luce naviknula.
Ali, kada je podignuo pogled, njegove oči sjale su jednako ljubičasto
kao uvijek.
»Ah«, tiho je rekla trzajući sponama, očajnički želeći pobjeći iz priče u
~ 158 ~
kojoj su zaglavili, medu lubanjama, žeđi i žrtvama, i ostati s njim
zauvijek.
Daniel je lagano odmahnuo glavom. Dok su je gledale, njegove su oči
pulsirale i sjale. Njegov ju je pogled umirio. Kao da joj je govorio kako ne
treba brinuti.
Zotz je slobodnom rukom pokazao djevojkama da ustanu, zatim je
brzo kimnuo i svi su izašli kroz sjeverna vrata hrama. Prvo je izašla
Hanhau, a uz nju je išao Zotz. Iza nje izašla je Luce, a Ghanan je bila
posljednja. Uže između njih bilo je toliko kratico da su djevojke morale
zavezane ruke držati uz bok. Daniel joj je prišao i nastavio hodati uz nju,
a drugi je pobjednik koračao uz Ghanan. U jednom trenutku Danielovi
prsti dodirnuli su njezina zavezana zapešća. Ix Cuat je osjetila kako joj od
njegova dodira koža bridi.
Pred hramskim vratima, na izbočini su čekala četiri bubnjara. Stali
su u red iza povorke i svirali u istom grozničavom ritmu koji je Luce čula
kada je tek ušla u taj život, dok je povorka silazila strmim stubama
piramide. Luce se usredotočila na hodanje. Osjećala se kao da je nosi
plima, a ne kao da svojevoljno stavlja nogu pred nogu, silazi niz piramidu
i zatim nastavlja po podnožju stuba i širokoj, prašnoj stazi što je vodila u
njezinu smrt.
Dok se Daniel nije sagnuo i šapnuo:
»Spasit ću te«, čula je samo bubnjeve.
Nešto u Ix Cuat kao da se probudilo. Bilo je to prvi put da joj se u
tome životu obratio.
»Molim?« šapnula je i nagnula se prema njemu. Do boli je čeznula da
je Daniel oslobodi i odleti s njom daleko, daleko.
»Ne brini.« Njegovi prsti ponovo su našli njezine i lagano ih dodirnuli.
»Obećavam ti, pobrinut ću se za tebe.«
Suze su joj zapekle oči. Tlo joj je još uvijek peklo stopala, hodala je
prema mjestu gdje je Ix Cuat trebala umrijeti, ali prvi put u tome životu
nije se bojala.
Put je prolazio uz drvored, zatim je nastavljao kroz prašumu.
Bubnjari su stali. Njezine uši ispunio je pjev koji je dopirao od gomile koja
se nalazila dublje u prašumi, pored cenotea. Bila je to pjesma uz koju je Ix
Cuat odrasla, molitva za kišu. I druge su dvije djevojke tiho pjevale, a
glasovi su im podrhtavali.
Luce se sjetila riječi Ix Cuat, riječi koje je čula kada je ušla u njezino
tijelo. Odvedi me odavde, orilo se u njezinoj glavi. Odvedi me.
~ 159 ~
Odjednom su svi stali.
Duboko u suhoj, žednoj prašumi pred njima se otvorio put. Tridesetak
metara ispred Luce širilo se veliko grotlo od vapnenca ispunjeno vodom.
Oko njega nalazile su se sjajne i nestrpljive oči mještana. Bilo ih je na
stotine. Prestali su pjevati. Došao je trenutak koji su čekali.
Cenote je bila vapnenačka jama obrasla mahovinom i ispunjena
jarkozelenom vodom. Ix Cuat je bila tu prije. Već je vidjela dvanaest
takvih ljudskih žrtvovanja. Ispod mirne vode nalazili su se natruli ostaci
stotinjak tijela, stotinjak duša koje su trebale otići ravno u raj, samo što je
u tome trenutku Luce znala kako Ix Cuat nije sigurna vjeruje li u to.
Na rubu cenotea stajala je njezina obitelj. Njezina majka, otac i dvije
mlade sestre s dojenčadi u naručju. Oni su vjerovali u obred i žrtvu koja će
odnijeti njihovu kćer i slomiti im srca. Voljeli su je, ali mislili su kako
nema sreće. Mislili su kako je to najbolji način da se iskupi.
Krezubi muškarac s dugim zlatnim naušnicama doveo je Ix Cuat i
druge dvije djevojke pred Zotza, koji je stajao na posebnom mjestu pored
ruba bazena. Zurio je u vodu. Zatim je sklopio oči i počeo pjevati. Gomila i
bubnjari su se pridružili. Tada je krezubi muškarac stao između Luce i
Ghanan i spustio sjekiru na uže koje ih je vezivalo. Luce je osjetila trzaj,
zatim je uže bilo prerezano. Njezina su zapešća još uvijek bila zavezana,
ali sada samo za Hanhau koja joj je stajala zdesna. Ghanan je bila
slobodna i hodala je naprijed dok nije došla ispred Zotza.
Djevojka se ljuljala naprijed-natrag i pjevušila sebi u bradu. Niz
njezin zatiljak slijevao se znoj.
Kada je Zotz počeo izgovarati molitvu bogu kiše, Daniel se nagnuo
prema Luce.
»Nemoj gledati.«
Luce je prikovala pogled na Daniela, a on na nju. Gomila oko cenotea
prestala je disati. Danielov suigrač je zastenjao i sjekirom snažno
zamahnuo prema djevojčinu vratu. Luce je čula kako je oštrica glatko
prošla, zatim i tup udarac kada je Ghananina glava pala na tlo.
Svjetina je ponovo zaurlala. Bili su to povici zahvalnosti Ghanan,
molitve da njezina duša dospije u raj i da padne kiša.
Kako su ljudi doista mogli misliti da će ubojstvom nedužne djevojke
riješiti svoje probleme? U takvom trenutku obično se pojavljivao Bili. Ali,
Luce ga nigdje nije vidjela. Uvijek je nestajao kada je Daniel bio u blizini.
Luce nije željela vidjeti što se dogodilo s Ghananinom glavom. Zatim
je čula pljusak i njegov odjek i znala je da je tijelo stiglo na posljednje
~ 160 ~
počivalište.
Približio joj se krezubi muškarac. Prerezao je uže koje je Ix Cuat
vezivalo za Hanhau. Dok ju je vodio pred poglavicu, Luce je drhtala.
Kamenje pod njezinim nogama bilo je oštro. Provirila je preko ruba od
vapnenca u cenote. Pomislila je kako će povratiti, zatim se pored nje
pojavio Daniel i bilo joj je bolje. Kimnuo joj je da pogleda Zotza.
Poglavica joj se blistavo osmjehivao i otkrivao dva topaza umetnuta u
prednje zube. Počeo je molitvu Chaatu da je prihvati i podari stanovništvu
mnogo mjeseci životodajne kiše.
Ne, pomislila je Luce. Sve je bilo pogrešno. Odvedii me! kriknula je u
sebi Danielu. Okrenuo se prema njoj kao da ju je čuo.
Krezubi je muškarac komadom životinjske kože očistio Ghananinu
krv sa sjekire. Svečano je predao oštricu Danielu, koji se okrenuo i stao
licem u lice s Luce. Daniel je izgledao iscrpljeno, kao da ga je težina
sjekire vukla prema dolje. Ljubičasti pogled nijednom nije skinuo s nje, a
pobijeljele usne čvrsto je stisnuo.
Gomila je utihnula i prestala disati. Vrući vjetar šuštao je kroz
drveće, a sjekira je svijetlila na suncu. Luce je osjećala da joj se bliži kraj,
ali zašto? Zašto ju je njezina duša tu dovela? Kakvo je znanje o prošlosti ili
prokletstvu mogla dobiti tako što će joj odrubiti glavu?
Zatim je Daniel bacio sjekiru na tlo.
»Što to činiš?« pitala je Luce.
Daniel nije odgovorio. Izvio je ramena, okrenuo lice prema nebu i
raširio ruke. Zotz je stupio naprijed kako bi se umiješao, ali kada je
dodirnuo Danielovo rame, vrisnuo je i ustuknuo kao opečen.
A tada...
Danielova bijela krila izvila su se iz ramena. Kada su se posve
raširila, golema i zapanjujuće jarka naspram suhoga, smeđeg krajobraza,
silovito su odbacila i srušila dvadesetak mještana.
Oko cenotea su odjeknuli uzvici:
»Tko je on?«
»Mladić je dobio krila!«
»On je bog! Poslao nam ga je Chaat!«
Luce je povlačila užetom koje joj je vezalo zapešća i gležnjeve. Htjela
je potrčati prema Danielu. Pokušala je krenuti prema njemu, ali...
Više se nije mogla micati.
Danielova krila toliko su bliještala da je bilo gotovo nepodnošljivo. Ali,
nisu samo krila bliještala. Nego cijeli on. Njegovo je cijelo tijelo sjajilo.
min@
~ 161 ~
Kao da je progutao sunce.
Zrak je ispunila glazba. Ne, nije to bila glazba, nego skladan akord.
Bio je zaglušujuć, beskrajan, veličanstven i zastrašujuć. Luce ga je negdje
već čula. Na groblju Mača i križa, posljednje noći koju je provela ondje,
kada se Daniel borio s Camom, što Luce nisu dopustili gledati. Noći kad ju
je gospođica Sophia odvela sa sobom i kada je umrla Penn, otkada ništa
više nije bilo isto. Počelo je sa zvukom koji je dolazio iz Daniela. Toliko je
jarko svijetlio da je njegovo tijelo brujalo.
Zaljuljala se u mjestu, nije mogla odvratiti pogled. Njezinu kožu
pomilovao je snažan val topline.
Netko iza Luce je kriknuo. Slijedio je krik za krikom, zatim se začuo
cijeli zbor krikova.
Nešto je gorjelo. Osjetila je rezak dim koji ju je gušio i od kojeg joj je u
trenutku postalo mučno. Zatim je ondje gdje je trenutak prije stajao Zotz
krajičkom oka vidjela plamenu eksploziju. Prasak ju je oborio i ona se
okrenula od gorućeg Danielova blještavila i počela iskašljavati crni pepeo i
gorki dim.
Hanhau je nestala, a tlo na kojem je stajala bilo je izgoreno. Krezubi
muškarac skrivao je lice i svim se silama trudio ne gledati Danielovo
blještavilo. Ali, bilo je neodoljivo. Luce je gledala kako je muškarac
provirio kroz prste i nestao u plamenu.
Mještani oko cenotea zurili su u Daniela. I jednog po jednog, njegovo
blještavilo pretvaralo je u plamen. Ubrzo je vatreni pojas zahvatio
prašumu i sve osim Luce.
»Ix Cuat!« Daniel je posegnuo za njom.
Zbog njegova blještavila Luce je kriknula od boli, ali premda se
zamalo ugušila, iz njezinih su usta izletjele riječi.
»Veličanstven si.«
»Nemoj me gledati«, preklinjao je. »Kad smrtnik vidi pravu prirodu
anđela, tada... pa vidjela si što se dogodilo drugima. Ne mogu dopustiti da
me opet tako brzo napustiš. Uvijek toliko prerano...«
»Još sam tu«, ustrajala je Luce.
»Još si...«, plakao je. »Možeš li me vidjeti? Pravoga mene?«
»Mogu te vidjeti.«
I uspjela je, samo na djelić sekunde. Njezin se vid pročistio. Njegov
sjaj bio je još uvijek snažan, ali ne toliko zasljepljujuć. Mogla je vidjeti
njegovu dušu. Bila je bijela, vrela, besprijekorno čista i izgledala je... nije
bilo drugog načina kojim ju je mogla opisati nego poput Daniela. Osjećala
~ 162 ~
se kao da je došla kući. Luce je preplavila neizmjerna sreća. Negdje u
podsvijesti zazvonilo je prepoznavanje. Već ga je takvoga vidjela.
Nije li?
Dok se trudila sjetiti prošlosti koju nije mogla opipati, njegova ju je
svjetlost počela svladavati.
»Ne!« kriknula je i osjetila kako joj srce gori, a tijelo se trese i nečega
oslobađa.
»I?« Billov grubi glas grebao joj je bubnjiće.
Ležala je naslonjena na stijenu. Ponovo se nalazila u špilji u
navjestitelju, zarobljena na ledenom mjestu negdje između. Očajnički je
pokušavala zamisliti Daniela, veličanstvenost njegove neprerušene duše,
ali nije mogla. Sjećanje je već odlazilo. Je li se uopće dogodilo?
Luce je sklopila oči i pokušala se sjetiti kako je točno izgledao. Nije
bilo riječi kojima se to moglo opisati. Bila je to jednostavno nevjerojatna i
radosna povezanost.
»Vidjela sam ga.«
»Koga, Daniela? I ja sam ga vidio. Bacio je sjekiru kada je na njega
došao red da odrubi glavu. Bila je to velika greška. Prevelika.«
»Ne, doista sam ga vidjela. Kakav je doista«, njezin glas je drhtao.
»Bio je toliko lijep.«
»Ah, to.« Bili je zlovoljno odmahnuo glavom.
»Prepoznala sam ga. Mislim da sam ga i prije takvog vidjela.«
»Sumnjam«, zakašljao je Bill. »Bio je to prvi i posljednji put da si ga
takvoga mogla vidjeti. Vidjela si ga, zatim si umrla. To se dogodi kad
smrtnik podigne pogled i vidi beskrajnu anđeosku slavu. Trenutačna
smrt. Anđeoska ljepota ga sprži.«
»Nije bilo tako.«
»Vidjela si što se dogodilo s ostalima. Paf! Nestali su.« Bili se spustio
pored nje i potapšao je po koljenu. »Što misliš, zašto su nakon toga Maje
počeli održavati obrede vatre? Susjedno pleme otkrilo je pougljenjene
ostatke za koje je moralo naći neko objašnjanje.«
»Da, ali oni su odmah nestali u plamenu. Ja sam izdržala duže...«
»Nekoliko trenutaka? Zato što si se okrenula. Čestitam.«
»Nemaš pravo. Znam da sam to vidjela prije.«
»Možda si vidjela njegova krila. Ali Daniela kako skida ljudsku
krinku i ukazuje ti se u svojem istinskom obliku, kao anđeo? To te svaki
put ubije.«
»Ne.« Luce je odmahnula glavom. »Želiš reći kako mi nikada neće
~ 163 ~
moći pokazati tko je uistinu?«
Bili je slegnuo ramenima.
»Ne, ako ne želiš da ti i svi oko tebe nestanete. Što misliš zašto toliko
pazi kako te ne bi poljubio? Njegova anđeoska veličanstvenost prilično
snažno bliješti kada se između vas dvoje probude strasti.«
Luce se činilo kako će se srušiti.
»Zato nekada od njegova poljupca umrem?«
»Može jedan pljesak za djevojku, ljudi?« rekao je Bili sarkastično.
»Ali, što je kad umrem prije nego što se poljubimo, prije...?«
»Prije nego što dobiješ priliku vidjeti koliko vaša veza može postati
opasna?«
»Suri.«
»Zbilja, koliko puta moraš vidjeti istu priču da shvatiš kako se nikada
ništa neće promijeniti?«
»Nešto se jest promijenilo«, rekla je Luce. »Zato sam sada u potrazi,
zato sam još uvijek živa. Da ga barem mogu ponovo vidjeti... cijeloga.
Znam da to mogu podnijeti.«
»Ne shvaćaš.« Bili je počeo vikati. »Govoriš o tome na vrlo zemaljski
način.« Kako se sve više uzrujavao, počeo je pijuckati oko sebe. »Događaju
se velike stvari, a ti to očito ne možeš podnijeti.«
»Zašto se odjednom toliko ljutiš?«
»Zato. Zato!« Hodao je po izbočini i škrgutao zubima. »Slušaj me.
Daniel je pogriješio samo jednom, tada kada se pokazao. Ali, to nije učinio
više nikada. Nikada. Naučio je lekciju. I ti. Smrtnici ne mogu vidjeti
anđela u istinskom obliku i ostati živi.«
Luce se okrenula. Sve se više ljutila na sebe. Možda se Daniel
promijenio nakon toga života u Chichen Itzi i možda je postao oprezniji.
Ali, što je s prošlošću?
Približila se rubu izbočine, podignula pogled i pogledala u
nepreglednu zjapeću tamu koja je vodila u njezinu mračnu i nepoznatu
prošlost. Bili je ledbio iznad nje, kružio je oko njezine glave kao da je želio
ući u nju.
»Znam o čemu razmišljaš i samo ćeš se razočarati.« Približio se
njezinu uhu i šapnuo. »Ili će se dogoditi nešto još gore od toga.«
Njegove riječi nisu je mogle zaustaviti. Ako je Daniel svoj oklop i prije
skinuo Luce će ga naći.
12 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 7:04 pm
Margita
Administrator
Šesnaesto poglavlje
KUM
JERUZALEM, IZRAEL, 27. NIŠANA 2760 (OTPRILIKE 1. TRAVNJA
1000 PR. N. E.)
Daniel nije bio posve pri svijesti.
Još uvijek je bio zalijepljen za tijelo s kojim se spojio na mračnom
fjordu na Grenlandu. Kada je izašao iz navjestitelja pokušao je usporiti,
ali prebrzo se kretao. Izgubio je ravnotežu, zavrtio se u tami i kotrljao po
kamenu tlu dok nije udario o nešto tvrdo. Tada se umirio.
Lijepljenje sa svojim prijašnjim sobom bila je golema pogreška.
Najjednostavniji način na koji su se dva zapletena utjelovljenja jedne
duše mogla odvojiti bilo je ubiti tijelo. Oslobođena oklopa tijela, duša se
sama dovodila u red. Ali za Daniela, ubiti sebe nije dolazilo u obzir.
Osim...
Zvjezdana strijela.
Kada je bio na Grenlandu ukrao je jednu što je ležala na snijegu
pored vatre koju su zapalili anđeli. Gabbe ju je donijela kao simboličnu
zaštitu, ali nije očekivala da će se Daniel zalijepiti za prijašnjeg sebe i
ukrasti je.
Zar je doista mislio da će srebrnim vrhom rasparati prsa i dušu i
baciti prijašnjega sebe u prošlost?
Glupost.
Ne. Bilo je odviše vjerojatno kako će pogriješiti i sve upropastiti,
nehotice se ubiti, umjesto da raspara dušu nadvoje. Danielovo tijelo,
njegova zemaljska krinka, vječno će lutati zemljom i tražiti dušu, ali
zadovoljit će se sljedećom najboljom stvari, Luce. Proganjat će je do smrti,
možda i nakon toga.
Danielu je trebao suradnik. To što mu je trebalo, bilo je nemoguće
naći.
Zastenjao je i okrenuo se na leđa. Zaškiljio je zbog jarke svjetlosti.
»Vidiš?« rekao je netko iznad njega. »Rekla sam ti da smo na pravome
mjestu.«
»Ne razumijem zašto je ovo«, rekao je drugi glas, muški, »dokaz da
smo nešto učinili kako treba.«
»Ma hajde, Milese. Nemoj da te ljutnja na Daniela spriječi da nađemo
Luce. On očito zna gdje je.«
Glasovi su se približili. Daniel je otvorio oči, žmirnuo i ugledao ruku
~ 165 ~
kako siječe sunčevu svjetlost i pruža se prema njemu.
»Hej, ti. Treba ti pomoć?«
Shelby. Luceina prijateljica nefilka iz Shorelinea. I Miles. Onaj kojega
je poljubila.
»Što ćete vi tu?« Daniel je naglo ustao odbivši Shelbynu pruženu
ruku. Protrljao je čelo i kratko pogledao iza sebe. Udario je o sivo stablo
masline.
»Što misliš? Tražimo Luce.« Shelby je zurila u Daniela i nabrala nos.
»Što ti je?«
»Ništa.«
Daniel je pokušao ustati, ali toliko mu se zavrtjelo da je odmah
ponovo legao. Zbog lijepljenja, ali naročito zbog prenošenja prijašnjeg sebe
u svoje tijelo, bilo mu je mučno. Borio se sa prošlim sobom, tukao se s njim
u sebi i stvarao modrice na duši. Znao je da nefili mogu osjetiti kako mu
se dogodilo nešto neobjašnjivo.
»Uljezi, idite kući. Čiji vas je navjestitelj doveo ovamo? Znate li u
kakve se nevolje možete uvaliti?«
Nešto srebrno odjednom mu je zasvijetlilo pred nosom.
»Odvedi nas k Luce.« Miles je uperio zvjezdanu strijelu u Danielov
vrat. Obod bejzbolske kape skrivao je njegove oči, ali usta su bila
iskrivljena u grimasu straha.
Daniel je bio zapanjen.
»Ti... ti imaš zvjezdanu strijelu.«
»Milese!« prošaptala je Shelby bijesno. »Što to radiš?« Tupi vrh strijele
je zadrhtao. Miles je očito bio napet.
»Ostavio si je u dvorištu nakon što su otišli izopćenici«, rekao je
Danielu. »Cam se dočepao jedne, a u cijeloj zbrci nitko nije primijetio da
sam ja uzeo drugu. Otišao si za Luce, a ja za tobom.« Okrenuo se prema
Shelby. »Mislio sam da bi nam mogla zatrebati. U samoobrani.«
»Da se nisi usudio ubiti ga«, rekla je Shelby Milesu. »Ti si običan
idiot.«
»Ne«, rekao je Daniel i vrlo polako sjeo. »U redu je.«
Misli su mu jurile kroz glavu. Kakvi su izgledi? Vidio je to samo
jednom. Daniel nije bio stručnjak za lijepljenje. Ali, njegova prošlost bolno
se previjala u njemu. Nije mogao tako dalje. Postojalo je samo jedno
rješenje. Miles ga je držao u rukama.
Ali kako je mogao nagovoriti mladića da ga napadne, a da mu prvo
sve ne objasni? Osim toga, je li mogao vjerovati tome nefilu?
~ 166 ~
Daniel se povlačio natrag dok ramenima nije dodirnuo stablo.
Naslonjen na njega ustao je i raširio prazne ruke kako bi pokazao Milesu
da se nema čega bojati.
»Znaš mačevati?«
»Što?« Miles je izgledao izbezumljeno.
»U Shorelineu. Jesi li išao na mačevanje ili ne?«
»Svi smo. Bilo je to prilično besmisleno, osim toga nije mi baš dobro
išlo, ali...«
To je bilo sve što je Daniel želio čuti.
»En garde!« viknuo je i izvukao skrivenu zvjezdanu strijelu kao da je
mač.
Miles je razrogačio oči. Odmah je podignuo svoju strijelu.
»Ah, sranje«, rekla je Shelby i maknula im se s puta. »Dečki, dajte!
Dosta!«
Zvjezdane strijele bile su kraće od mačeva, ali desetak centimetara
duže od običnih. Bile su lake poput pera, ali čvrste poput dijamanta i ako
Daniel i Miles budu vrlo oprezni, možda će se izvući živi. S Milesovom
pomoći možda će se Daniel nekako odlijepiti od svoje prošlosti.
Zamahnuo je zvjedanom strijelom i krenuo nekoliko koraka prema
nefilu. Miles je odgovorio i odbio Danielov udarac, njegova strijela
dotaknula je Danielovu i kliznula desno. Kada su se zvjezdane strijele
sudarile, nisu proizvele tihi zveket poput mačeva. Proizvele su glasan i
odjekujući zvuk koji se odbijao o planine i od kojeg se tlo pod njihovim
nogama treslo.
»Tvoje lekcije iz mačevanja nisu bile uzalud«, rekao je Daniel kada je
strijela prošla Milesu pored uha. »Pripremile su te za ovakav trenutak.«
»Kakav trenutak?« zastenjao je Miles, pohrlio naprijed i zamahnuo
zvjezdanom strijelom koja je u zraku okrznula Danielovu.
Njihove mišice su se napele. Zvjezdane strijele zamrznule su se u
zraku u slovo x.
»Potreban si mi kako bi me oslobodio moje prijašnje inačice za koju
sam zalijepio dušu«, rekao je Daniel jednostavno.
»Što zaboga...« promrmljala je Shelby koja je stajala sa strane.
Miles se zbunio, a ruka mu je zadrhtala. Zvjezdana strijela ispala mu
je iz ruke i zazveketala na tlu. Zabezeknuto je uzdahnuo, posrnuo prema
njoj i pogledao prestrašeno iza sebe u Daniela.
»Neću te napasti«, rekao je Daniel. »Želim da ti napadneš mene.«
Uspio mu je uputiti natjecateljski osmijeh. »Hajde, znaš da to želiš. Već
~ 167 ~
dugo to želiš.«
Miles je pojurio, a zvjezdanu je strijelu držao kao koplje, ne kao mač.
Daniel je bio spreman, na vrijeme se saginjao ili okretao kako bi svoju
zvjezdanu strijelu srazio s Milesovom. Uhvatili su se u koštac. Daniel je
strijelu uperio u Milesovo rame i svom snagom pokušavao obuzdati
mladoga nefila, a Miles je svoju držao samo nekoliko centimetara od
Danielova srca.
»Hoćeš li mi pomoći?« htio je znati Daniel.
»Kako će nam se to isplatiti?« pitao je Miles.
Daniel je morao na trenutak razmisliti.
»Luce će biti sretna«, rekao je konačno.
Miles nije rekao da. Ali, nije rekao ni ne.
»Sada ćeš«, Danielov glas je podrhtavao, »vrlo oprezno oštricom
povući ravnu crtu preko mojih prsa. Nemoj mi rasjeći kožu jer ćeš me
ubiti.«
Miles se preznojavao. Bio je blijed. Letimično je pogledao Shelby.
»Poslušaj ga, Milese«, prošaptala je.
Zvjezdana strijela je zadrhtala. Sada je sve bilo u rukama toga
mladića. Tupi vrh zvjezdane strijele dodirnuo je Danielovu kožu i nastavio
prema dolje.
»Isuse.« Shelbyna usta izobličila su se od zaprepaštenja. »On mijenja
kožu.«
Danielu se činilo kao da je skinuo sloj kože s mesa. Njegovo prijašnje
tijelo vrlo se sporo odljepljivalo. Otrovi koji su se stvarali razdvajanjem
putovali su njegovim tijelom i probijali se duboko, sve do krila. Bol je bila
tolika da mu je bilo mučno i navirala je poput velike plime. Zamaglilo mu
se pred očima, a u ušima mu je zvonilo. Zvjezdana strijela u njegovoj ruci
pala je na tlo. Tada je odjednom osjetio snažan udarac i nalet oštra,
ledena zraka. Slijedilo je otegnuto stenjanje, dva udarca i...
Njegov se vid razbistrio. Zujanje je prestalo. Osjetio je lakoću i
jednostavnost.
Bio je slobodan.
Miles je ležao ispod njega i teško disao. Zvjezdana strijela koja je bila
u Danielovoj ruci nestala je. Daniel se naglo okrenuo i ugledao duh
prošloga sebe kako stoji iza njega, sive kože i tijela poput prikaze, očiju i
zuba crnih poput ugljena, sa zvjezdanom strijelom u ruci. Na vrelome
vjetru njegov profil je podrhtavao, poput slike na pregorjelom televizoru.
»Žao mi je«, rekao je Daniel, ispružio ruku i uhvatio prošloga sebe za
~ 168 ~
korijen krila. Kada je Daniel podignuo svoju sjenu s tla, njegovo mu se
tijelo učinilo bijednim i nedovoljnim. Njegovi su prsti našli siva vrata
navjestitelja kroz koja su oba Daniela doputovala samo trenutak prije
nego što bi se raspao. »Tvoje vrijeme će doći.«
Zatim je bacio prošloga Daniela u navjestitelja.
Promatrao je kako na vrelome suncu navjestitelj blijedi. Dok je
putovalo kroz vrijeme tijelo je proizvelo zvižduk, kao da pada s litice.
Navjestitelj se raspao u najsitnije komade, zatim je nestao.
»Što je to dovraga bilo?« pitala je Shelby i pomogla Milesu da ustane.
Nefil je bio blijed poput duha, zurio je u svoje ruke, okretao ih i
pregledavao kao da ih nikada prije nije vidio.
Daniel se okrenuo prema Milesu:
»Hvala.«
Plave oči mladoga nefila bile su istodobno gorljive i užasnute, kao da
je želio izvući iz Daniela svaku pojedinost o tome što se upravo dogodilo,
ali nije želio pokazati da je uzbuđen. Shelby je ostala bez riječi, što se
nikada prije nije dogodilo.
Daniel je do tada prezirao Milesa. Shelby ga je živcirala zato što je
gotovo dovela izopćenike do Luce. Ali u tome trenutku, ispod masline,
shvatio je zašto se Luce sprijateljila s njima. Bilo mu je zbog toga drago.
U daljini se čuo rog. Miles i Shelby su poskočili.
Bio je to šofar, sveti instrument načinjen od ovnujskog roga, koji je
proizvodio dug nazalan ton, obično kako bi najavio vjersku službu ili
svetkovinu. Do tada Daniel nije ni pogledao oko sebe.
Stajali su u sjeni masline, na rubu niska brežuljka ispred njih.
Brežuljak se spuštao u široku i ravnu dolinu, žućkasto-smeđu od visoke
divlje trave koju čovjek nikada nije posjekao. Posred doline nalazila se
rječica, a oko nje uzak pojas zelenila, gdje je raslo poljsko cvijeće.
Istočno od rijeke, ispred velike građevine od bijeloga kamena s
rešetkastim krovom, nalazila se mala skupina šatora. Zvuk šofara zacijelo
je došao iz hrama.
Žene u raznobojnim ogrtačima koji su im padali do gležnjeva ulazile
su i izlazile iz hrama. Nosile su glinene vrčeve i brončane poslužavnike s
hranom, kao da se pripremaju za svetkovinu.
»Ah«, rekao je Daniel i osjetio kako ga obuzima duboka melankolija.
»Ah, što?« pitala je Shelby.
Daniel je zgrabio Shelby za kapuljaču maskirne trenirke.
»Ako ovdje tražiš Luce, nećeš je naći. Mrtva je. Mrtva je već mjesec
~ 169 ~
dana.«
Miles se gotovo ugušio.
»Misliš, Luce iz ovoga života?« rekla je Shelby. »Ne naša Luce, zar
ne?«
»Naša Luce, moja Luce, nije tu. Ne zna da to mjesto uopće postoji, pa
je njezini navjestitelji neće dovesti ovamo. Ni vaši ne bi doveli vas.«
Shelby i Miles razmijenili su poglede.
»Kažeš kako tražiš Luce«, rekla je Shelby, »ali ako znaš da nije tu,
zašto nisi otišao?«
Daniel je zurio u dolinu iza njih.
»Imam nesvršena posla.«
»Tko je to?« pitao je Miles i pokazao prema ženi u dugoj bijeloj haljini.
Bila je visoka i vitka, njezina crvena kosa blistala je na suncu. Haljina je
imala dubok izrez i otkrivala je mnogo zlatne kože. Pjevala je tiho,
dražesno i privlačno, premda su je jedva čuli.
»To je Lilit«, rekao je Daniel polako. »Danas se trebala udati.«
Kako bi bolje vidio, Miles je prešao nekoliko koraka po stazi što je
vodila prema dolini u kojoj se tridesetak metara ispod njih, nalazio hram.
»Milese, čekaj!« Shelby je posrtala za njim. »Nismo više u Las Vegasu.
Sada smo u... drugom vremenu ili što već. Ne možeš samo uletjeti zgodnoj
curi kao da si na svojem terenu.« Okrenula se i pogledala Daniela kao da
očekuje njegovu pomoć.
»Nemoj da te vide«, uputio ga je Daniel. »Ostani u travi. I kad kažem
stani, poslušaj me.«
Polako su silazili niz zavojitu stazu i naposljetku stali na obali rijeke,
nizvodno od hrama. Svi šatori u maloj zajednici bili su pokriveni
vijencima od nevena i cvijeta ribiza. Mogli su čuti glasove Lilit i djevojaka
koje su joj pomagale u pripremama za vjenčanje. Djevojke su se smijale i
pridružile Lilitinoj pjesmi dok su joj dugu crvenu kosu upletale u vijenac
oko glave.
Shelby se okrenula prema Milesu.
»Ne nalikuje li Lilit iz naše škole Shoreline?«
»Ne«, odmah je odgovorio Miles. Trenutak je proučavao mladenku.
»Dobro, možda malo. Baš čudno.«
»Luce je vjerojatno nikada nije spomenula«, objasnila je Shelby
Danielu. »Totalna prokleta gadura.«
»To ima smisla«, rekao je Daniel. »Vaša Lilit možda potječe od duge
loze zlih žena. Sve su potekle od majke Lilit. Ona je bila Adamova prva
~ 170 ~
žena.«
»Adam je imao više žena?« Shelby je zaprepašteno zurila. »A što je s
Evom?«
»Prije Eve.«
»Prije Eve? Gluposti.«
Daniel je kimnuo.
»Nisu dugo bili vjenčani kada ga je Lilit napustila. To mu je slomilo
srce. Dugo ju je čekao, a onda je upoznao Evu. A Lilit nikada nije oprostila
Adamu što ju je prebolio. Ostatak života provela je lutajući zemljom i
proklinjući djecu koju je Adam imao s Evom. A njihovi potomci... nekada
počnu ispravno, ali na kraju... pa, jabuka ne pada daleko od stabla.«
»To je koma«, rekao je Miles, usprkos tome što je očito bio očaran
Lilitinom ljepotom.
»Želiš mi reći da je Lilith Clout, djevojka koja mi je u prvom razredu
srednje zapalila kosu, doslovno prokleta gadura? Da je vudu koji sam
radila protiv nje zapravo opravdan?«
»Vjerojatno«, Daniel je slegnuo ramenima.
»Nikada se nisam osjećala tako oslobođenom odgovornosti«, nasmijala
se Shelby. »Zašto toga nema ni u jednoj anđelologiji u Shorelineu?«
»Pst«, Miles je pokazao prema hramu.
Lilit je ostavila djeveruše kako bi dovršile ukrašavanje za vjenčanje,
ulaz u hram posule žutim i bijelim makovima, zavezale vrpce i mala
srebrna zvona za niske hrastove grane i krenula prema zapadu i rijeci,
gdje su se skrivali Daniel, Shelby i Miles. Nosila je buket bijelih ljiljana.
Kada je došla do obale iščupala je nekoliko latica i bacila ih u vodu tiho
pjevajući sebi u bradu. Krenula je prema sjeveru, prema golemu starom
drvetu rogača čije su se grane spuštale do rijeke.
Ispod je sjedio mladić i zurio u rijeku. Noge je privukao na prsa i
jednom ih rukom obujmio. Drugom je bacao kamenčiće u vodu. Zelene oči
svjetlucale su na preplanuloj koži. Kosa crna poput ugljena bila je malo
raščupana i vlažna od nedavnoga plivanja.
»Isuse Kriste, to je...« Shelbyn uzvik prekinula je Danielova ruka koja
joj je prekrila usta.
Bio je to trenutak od kojeg je strahovao.
»Da, to je Cam, ali ne onaj kojeg znate. To je Cam iz prošlosti.
Nalazimo se više tisuća godina prije našeg doba.«
Miles je stisnuo oči.
»Ali, svejedno je zao.«
~ 171 ~
»Ne«, rekao je Daniel. »Nije.«
»Kako?« pitala je Shelby.
»Nekada davno bili smo dio iste obitelji. Cam mi je bio brat. Nije zao,
barem ne još. Možda nije ni sada.«
Tjelesno, jedina razlika između toga Cama i Cama kojeg su znali
Shelby i Miles bila je tetovaža crnoga sunca koju je dobio od Sotone kada
se pridružio silama pakla. Osim toga, izgledao je isto. Osim što je lice
drevnoga Cama bilo ukočeno od brige. Bio je to izraz koji Daniel nije na
njemu vidio već tisućljećima. Vjerojatno još od tada.
Lilit je stala iza Cama i zagrlila ga oko vrata tako da se njezine ruke
nalazile ondje gdje mu je bilo srce. Ne okrenuvši se, bez riječi, Cam je uzeo
njezine ruke u svoje. Oboje su sklopili oči, zadovoljni.
»Ovo se čini doista osobnim«, rekla je Shelby. »Ne bismo li trebali...
hoću reći osjećam se čudno.«
»Onda otiđi«, rekao je Daniel polako. »I nemoj usput prirediti scenu...«
Daniel je zastao. Netko se prebližavao Lilit i Camu.
Mladić je bio visok i preplanuo, odjeven u dugu bijelu halju, a nosio je
debeo svitak pergamenta. Spustio je plavokosu glavu, ali bilo je očito da je
to bio Daniel.
»Ja neću otići«, Miles je nepomično zurio u prošloga Daniela.
»Čekaj, mislila sam da smo toga tipa poslali natrag u navjestitelja«,
rekla je Shelby. Bila je zbunjena.
»To je moja kasnija rana inačica«, rekao je Daniel.
»On kaže kasnija rana inačica« frknula je Shelby. »Koliko vas točno
ima?«
»Došao je iz doba dvije tisuće godina nakon vremena u kojem smo
sada, što znači, tisuću godina prije stvarne sadašnjosti. Taj Daniel nije
trebao biti tu.«
»Nalazimo se tri tisuće godina u prošlosti?« pitao je Miles.
»Da, ni ti doista ne bi trebao biti tu«, Daniel je zurio u Milesa. »Ali,
ova moja prijašnja inačica«, pokazao je prema mladiću koji je stao pored
Cama i Lilit, »pripada tu.«
Na drugoj strani rijeke Lilit se nasmiješila.
»Kako si, Dani?«
Gledali su kako je Dani kleknuo pored para i odmotao svitak. Daniel
se sjetio da je to bio njihov vjenčani list. Sam je sve zapisao na
aramejskom. On je trebao voditi obred. To ga je već nekoliko mjeseci prije
zamolio Cam.
~ 172 ~
Lilit i Cam pročitali su dokument. Daniel se sjećao da su se dobro
slagali. Ona je pisala pjesme za njega i provodila sate berući poljsko
cvijeće i uplećući ga u njegovu odjeću. On joj se sav predao. Slušao je
njezine snove i nasmijavao ju je kada je bila tužna. Oboje su imali i naglu
stranu i kada su se svađali čulo je cijelo pleme, ali nijedno nije još bilo
toliko mračno kakvo će postati kada se rastanu.
»Ovdje«, rekla je Lilit i pokazala redak, »piše kako ćemo se vjenčati
pored rijeke. Ali, ti znaš da se želim udati u hramu, Came.«
Cam i Daniel razmijenili su poglede. Cam je posegnuo za Lilitinom
rukom.
»Ljubavi, već sam ti rekao da ne mogu.«
U Lilitinu glasu osjetila se nekakva vrelina.
»Odbijaš oženiti me pred Bogom? To je jedino mjesto na kojem će
moja obitelj priznati naš brak! Zašto?«
»Opa«, šapnula je Shelby s druge strane rijeke. »Jasno mi je što će se
dogoditi. Cam se ne može vjenčati u hramu... ne može ni stupiti u hram,
zato što...«
I Miles je počeo šaptati.
»Ako pali anđeo stupi u Božje svetište...«
»Ono će nestati u plamenu«, završila je Shelby.
Nefili su, naravno, imali pravo, ali Daniela je iznenadilo njegovo
očajanje. Cam je volio Lilit, a Lilit je voljela Cama. Imali su priliku učiniti
nešto od svoje ljubavi, a da se Daniela pitalo, sve je drugo moglo ići
dovraga. Zašto je Lilit toliko navaljivala da se vjenčanje održi u hramu?
Zašto joj Cam nije želio objasniti zašto to odbija?
»Onamo neću ni kročiti«, pokazao je Cam prema hramu. Lilit je bila
na rubu suza.
»Dakle, ne voliš me.«
»Volim te više nego što sam mislio da je moguće, ali to ništa ne
mijenja.«
Lilitino tijelo kao da je naraslo od bijesa. Je li predosjećala da je Cam
odbija iz drugoga razloga, ne samo kako bi joj nešto osporio? Danielu nije
tako izgledalo. Stegnula je šake i ispustila dug, prodoran vrisak.
Činilo se kao da se tlo zatreslo. Lilit je zgrabila Cama za zapešća i
čvrsto ga držeći, gurnula ga uz drvo. Nije se opirao.
»Mojoj baki nikada se nisi svidio.« Njezine ruke drhtale su dok ga je
držala. »Uvijek je govorila o tebi najružnije, a ja sam te branila. Sada to
vidim. U tvojim očima i duši.« Pogledom ga je probijala. »Priznaj.«
~ 173 ~
»Što?« pitao je Cam užasnuto.
»Loš si čovjek. Ti si... znaš što si.«
Bilo je očito da Lilit nije znala. Uhvatila se za glasine koje su kružile
zajednicom, da je zao, čarobnjak, pripadnik sekte. Sve što je željela, bilo je
čuti od Cama istinu.
Daniel je znao kako bi Cam mogao reći Lilit, ali da to neće učiniti.
Bojao se.
»Nisam to što govore o meni, Lilit«, rekao je Cam.
To je bila istina i Daniel je to znao, ali zvučalo je kao laž. Cam je bio
na rubu toga da donese najgoru odluku u životu. To je bilo to, trenutak
koji je slomio Camovo srce, koje je nakon toga strulilo i postalo crno.
»Lilit«, preklinjao ju je Dani i odmicao njezine ruke s Camova vrata.
»On nije...«
»Dani«, upozorio ga je Cam. »Tvoje riječi ne mogu ovo popraviti.«
»Tako je. Sve je propalo.« Lilit ga je pustila i Cam je pao na leda u
blato. Uzela je vjenčani list i bacila ga u rijeku. Polako se okretao kako ga
je nosila struja, zatim je potonuo. »Da barem poživim tisuću godina i
izrodim tisuću kćeri tako da uvijek postoji žena koja će ti proklinjati ime.«
Pljunula mu je u lice i otrčala u hram, a njezina bijela haljina nadimala se
iza nje poput jedra.
Camovo lice pobijeljelo je poput Lilitine vjenčanice. Posegnuo je za
Danielovom rukom i ustao.
»Dani, imaš li zvjezdanu strijelu?«
»Ne«, glas mu je drhtao. »Nemoj to govoriti. Vratit će ti se ili...«
»Naivno sam mislio kako će ljubav prema smrtnici uspjeti.«
»Da si joj barem rekao«, rekao je Dani.
»Da sam joj rekao? To što mi se dogodilo? Što se svima nama
dogodilo? O padu i svemu što je uslijedilo?« Cam se primaknuo Daniju.
»Možda ima pravo u vezi sa mnom. Čuo si je, cijelo me selo smatra
demonom. Premda ne žele izgovoriti tu riječ.«
»Ništa oni ne znaju.«
Cam se okrenuo.
»Cijelo vrijeme pokušavao sam to opovrgnuti, ali voljeti je nemoguće,
Dani.«
»Nije.«
»Jest. Za duše poput naših. Vidjet ćeš. Možda ćeš izdržati duže od
mene, ali vidjet ćeš. Obojica ćemo na kraju morati izabrati.«
»Ne.«
~ 174 ~
»Previše si se brzo pobunio, brate.« Cam je stegnuo Danijevo rame.
»Počinjem se pitati u vezi s tobom. Razmišljaš li nekada o... prelasku na
drugu stranu?«
Dani je slegnuo ramenima kao da odbacuje tu misao.
»Mislim na nju i samo na nju. Brojim sekunde do trenutka kada će
opet biti sa mnom. Izabrao sam nju i ona je izabrala mene.«
»Toliko osamljen.«
»Nisam osamljen«, prasnuo je Dani. »To je ljubav. To je ljubav koju i ti
želiš...«
»Hoću reći, ja sam osamljen. I mnogo manje plemenit od tebe. Bojim
se da će promjena doći svaki dan.«
»Ne.« Dani se približio Camu. »Nećeš valjda.« Cam je ustuknuo i
pljunuo.
»Nismo svi te sreće da budemo vezani uz svoju ljubav prokletstvom.«
Daniel se sjećao te isprazne uvrede. Razjarila ga je. Ali, svejedno nije
trebao reći sljedeće:
»Idi onda. Nikome nećeš nedostajati.«
Odmah je požalio, ali bilo je prekasno.
Cam je ispravio ramena i raširio ruke. Kada su se krila raširila iza
njega proizvela su val vreloga vjetra koji je mreškao travu u kojoj su se
skrivali Daniel, Shelby i Miles. Provirili su.
Krila su bila golema, sjajna i...
»Čekaj malo«, šapnula je Shelby. »Nisu zlatna!«
Miles je trepnuo.
»Kako to da nisu zlatna?«
Naravno da su se nefili zbunili. Podjela krila na boje bila je jasna kao
dan i noć. Zlatna za demone, srebrna ili bijela za ostale. A Cama su znali
kao demona. Daniel nije bio raspoložen objašnjavati Shelby zašto su
Camova krila posve bijela, sjajna i svjetlucava poput dijamanata ili
suncem obasjana snijega.
Davni Cam nije još bio prešao na drugu stranu. Nalazio se na granici.
Toga dana Lilit je izgubila Cama kao ljubavnika, a Daniel kao brata.
Od toga dana bili su neprijatelji. Je li ga Daniel mogao spriječiti? Što bi
bilo da se nije okrenuo od Cama i raširio krila poput štita, kao što je
gledao Danija da čini?
Nije to trebao učiniti. Gorio je od želje da izađe iz grmlja i zaustavi
Cama. Toliko toga moglo je biti drukčije!
Camova i Danijeva krila nisu se još bolno i magnetski privlačila. To
~ 175 ~
što ih je u tome trenutku razdvojilo bila je tvrdoglavost i razlika u
mišljenju, filozofsko suparništvo između dva brata.
U istom trenutku anđeli su se vinuli u nebo, ali na različite strane.
Dani je krenuo na istok, Cam na zapad, a samo su tri anakronizma koji su
se skrivali u travi vidjeli kako su Camova krila dobila zlatan odsjaj.
Poput svjetlucanja munje.
KUM
JERUZALEM, IZRAEL, 27. NIŠANA 2760 (OTPRILIKE 1. TRAVNJA
1000 PR. N. E.)
Daniel nije bio posve pri svijesti.
Još uvijek je bio zalijepljen za tijelo s kojim se spojio na mračnom
fjordu na Grenlandu. Kada je izašao iz navjestitelja pokušao je usporiti,
ali prebrzo se kretao. Izgubio je ravnotežu, zavrtio se u tami i kotrljao po
kamenu tlu dok nije udario o nešto tvrdo. Tada se umirio.
Lijepljenje sa svojim prijašnjim sobom bila je golema pogreška.
Najjednostavniji način na koji su se dva zapletena utjelovljenja jedne
duše mogla odvojiti bilo je ubiti tijelo. Oslobođena oklopa tijela, duša se
sama dovodila u red. Ali za Daniela, ubiti sebe nije dolazilo u obzir.
Osim...
Zvjezdana strijela.
Kada je bio na Grenlandu ukrao je jednu što je ležala na snijegu
pored vatre koju su zapalili anđeli. Gabbe ju je donijela kao simboličnu
zaštitu, ali nije očekivala da će se Daniel zalijepiti za prijašnjeg sebe i
ukrasti je.
Zar je doista mislio da će srebrnim vrhom rasparati prsa i dušu i
baciti prijašnjega sebe u prošlost?
Glupost.
Ne. Bilo je odviše vjerojatno kako će pogriješiti i sve upropastiti,
nehotice se ubiti, umjesto da raspara dušu nadvoje. Danielovo tijelo,
njegova zemaljska krinka, vječno će lutati zemljom i tražiti dušu, ali
zadovoljit će se sljedećom najboljom stvari, Luce. Proganjat će je do smrti,
možda i nakon toga.
Danielu je trebao suradnik. To što mu je trebalo, bilo je nemoguće
naći.
Zastenjao je i okrenuo se na leđa. Zaškiljio je zbog jarke svjetlosti.
»Vidiš?« rekao je netko iznad njega. »Rekla sam ti da smo na pravome
mjestu.«
»Ne razumijem zašto je ovo«, rekao je drugi glas, muški, »dokaz da
smo nešto učinili kako treba.«
»Ma hajde, Milese. Nemoj da te ljutnja na Daniela spriječi da nađemo
Luce. On očito zna gdje je.«
Glasovi su se približili. Daniel je otvorio oči, žmirnuo i ugledao ruku
~ 165 ~
kako siječe sunčevu svjetlost i pruža se prema njemu.
»Hej, ti. Treba ti pomoć?«
Shelby. Luceina prijateljica nefilka iz Shorelinea. I Miles. Onaj kojega
je poljubila.
»Što ćete vi tu?« Daniel je naglo ustao odbivši Shelbynu pruženu
ruku. Protrljao je čelo i kratko pogledao iza sebe. Udario je o sivo stablo
masline.
»Što misliš? Tražimo Luce.« Shelby je zurila u Daniela i nabrala nos.
»Što ti je?«
»Ništa.«
Daniel je pokušao ustati, ali toliko mu se zavrtjelo da je odmah
ponovo legao. Zbog lijepljenja, ali naročito zbog prenošenja prijašnjeg sebe
u svoje tijelo, bilo mu je mučno. Borio se sa prošlim sobom, tukao se s njim
u sebi i stvarao modrice na duši. Znao je da nefili mogu osjetiti kako mu
se dogodilo nešto neobjašnjivo.
»Uljezi, idite kući. Čiji vas je navjestitelj doveo ovamo? Znate li u
kakve se nevolje možete uvaliti?«
Nešto srebrno odjednom mu je zasvijetlilo pred nosom.
»Odvedi nas k Luce.« Miles je uperio zvjezdanu strijelu u Danielov
vrat. Obod bejzbolske kape skrivao je njegove oči, ali usta su bila
iskrivljena u grimasu straha.
Daniel je bio zapanjen.
»Ti... ti imaš zvjezdanu strijelu.«
»Milese!« prošaptala je Shelby bijesno. »Što to radiš?« Tupi vrh strijele
je zadrhtao. Miles je očito bio napet.
»Ostavio si je u dvorištu nakon što su otišli izopćenici«, rekao je
Danielu. »Cam se dočepao jedne, a u cijeloj zbrci nitko nije primijetio da
sam ja uzeo drugu. Otišao si za Luce, a ja za tobom.« Okrenuo se prema
Shelby. »Mislio sam da bi nam mogla zatrebati. U samoobrani.«
»Da se nisi usudio ubiti ga«, rekla je Shelby Milesu. »Ti si običan
idiot.«
»Ne«, rekao je Daniel i vrlo polako sjeo. »U redu je.«
Misli su mu jurile kroz glavu. Kakvi su izgledi? Vidio je to samo
jednom. Daniel nije bio stručnjak za lijepljenje. Ali, njegova prošlost bolno
se previjala u njemu. Nije mogao tako dalje. Postojalo je samo jedno
rješenje. Miles ga je držao u rukama.
Ali kako je mogao nagovoriti mladića da ga napadne, a da mu prvo
sve ne objasni? Osim toga, je li mogao vjerovati tome nefilu?
~ 166 ~
Daniel se povlačio natrag dok ramenima nije dodirnuo stablo.
Naslonjen na njega ustao je i raširio prazne ruke kako bi pokazao Milesu
da se nema čega bojati.
»Znaš mačevati?«
»Što?« Miles je izgledao izbezumljeno.
»U Shorelineu. Jesi li išao na mačevanje ili ne?«
»Svi smo. Bilo je to prilično besmisleno, osim toga nije mi baš dobro
išlo, ali...«
To je bilo sve što je Daniel želio čuti.
»En garde!« viknuo je i izvukao skrivenu zvjezdanu strijelu kao da je
mač.
Miles je razrogačio oči. Odmah je podignuo svoju strijelu.
»Ah, sranje«, rekla je Shelby i maknula im se s puta. »Dečki, dajte!
Dosta!«
Zvjezdane strijele bile su kraće od mačeva, ali desetak centimetara
duže od običnih. Bile su lake poput pera, ali čvrste poput dijamanta i ako
Daniel i Miles budu vrlo oprezni, možda će se izvući živi. S Milesovom
pomoći možda će se Daniel nekako odlijepiti od svoje prošlosti.
Zamahnuo je zvjedanom strijelom i krenuo nekoliko koraka prema
nefilu. Miles je odgovorio i odbio Danielov udarac, njegova strijela
dotaknula je Danielovu i kliznula desno. Kada su se zvjezdane strijele
sudarile, nisu proizvele tihi zveket poput mačeva. Proizvele su glasan i
odjekujući zvuk koji se odbijao o planine i od kojeg se tlo pod njihovim
nogama treslo.
»Tvoje lekcije iz mačevanja nisu bile uzalud«, rekao je Daniel kada je
strijela prošla Milesu pored uha. »Pripremile su te za ovakav trenutak.«
»Kakav trenutak?« zastenjao je Miles, pohrlio naprijed i zamahnuo
zvjezdanom strijelom koja je u zraku okrznula Danielovu.
Njihove mišice su se napele. Zvjezdane strijele zamrznule su se u
zraku u slovo x.
»Potreban si mi kako bi me oslobodio moje prijašnje inačice za koju
sam zalijepio dušu«, rekao je Daniel jednostavno.
»Što zaboga...« promrmljala je Shelby koja je stajala sa strane.
Miles se zbunio, a ruka mu je zadrhtala. Zvjezdana strijela ispala mu
je iz ruke i zazveketala na tlu. Zabezeknuto je uzdahnuo, posrnuo prema
njoj i pogledao prestrašeno iza sebe u Daniela.
»Neću te napasti«, rekao je Daniel. »Želim da ti napadneš mene.«
Uspio mu je uputiti natjecateljski osmijeh. »Hajde, znaš da to želiš. Već
~ 167 ~
dugo to želiš.«
Miles je pojurio, a zvjezdanu je strijelu držao kao koplje, ne kao mač.
Daniel je bio spreman, na vrijeme se saginjao ili okretao kako bi svoju
zvjezdanu strijelu srazio s Milesovom. Uhvatili su se u koštac. Daniel je
strijelu uperio u Milesovo rame i svom snagom pokušavao obuzdati
mladoga nefila, a Miles je svoju držao samo nekoliko centimetara od
Danielova srca.
»Hoćeš li mi pomoći?« htio je znati Daniel.
»Kako će nam se to isplatiti?« pitao je Miles.
Daniel je morao na trenutak razmisliti.
»Luce će biti sretna«, rekao je konačno.
Miles nije rekao da. Ali, nije rekao ni ne.
»Sada ćeš«, Danielov glas je podrhtavao, »vrlo oprezno oštricom
povući ravnu crtu preko mojih prsa. Nemoj mi rasjeći kožu jer ćeš me
ubiti.«
Miles se preznojavao. Bio je blijed. Letimično je pogledao Shelby.
»Poslušaj ga, Milese«, prošaptala je.
Zvjezdana strijela je zadrhtala. Sada je sve bilo u rukama toga
mladića. Tupi vrh zvjezdane strijele dodirnuo je Danielovu kožu i nastavio
prema dolje.
»Isuse.« Shelbyna usta izobličila su se od zaprepaštenja. »On mijenja
kožu.«
Danielu se činilo kao da je skinuo sloj kože s mesa. Njegovo prijašnje
tijelo vrlo se sporo odljepljivalo. Otrovi koji su se stvarali razdvajanjem
putovali su njegovim tijelom i probijali se duboko, sve do krila. Bol je bila
tolika da mu je bilo mučno i navirala je poput velike plime. Zamaglilo mu
se pred očima, a u ušima mu je zvonilo. Zvjezdana strijela u njegovoj ruci
pala je na tlo. Tada je odjednom osjetio snažan udarac i nalet oštra,
ledena zraka. Slijedilo je otegnuto stenjanje, dva udarca i...
Njegov se vid razbistrio. Zujanje je prestalo. Osjetio je lakoću i
jednostavnost.
Bio je slobodan.
Miles je ležao ispod njega i teško disao. Zvjezdana strijela koja je bila
u Danielovoj ruci nestala je. Daniel se naglo okrenuo i ugledao duh
prošloga sebe kako stoji iza njega, sive kože i tijela poput prikaze, očiju i
zuba crnih poput ugljena, sa zvjezdanom strijelom u ruci. Na vrelome
vjetru njegov profil je podrhtavao, poput slike na pregorjelom televizoru.
»Žao mi je«, rekao je Daniel, ispružio ruku i uhvatio prošloga sebe za
~ 168 ~
korijen krila. Kada je Daniel podignuo svoju sjenu s tla, njegovo mu se
tijelo učinilo bijednim i nedovoljnim. Njegovi su prsti našli siva vrata
navjestitelja kroz koja su oba Daniela doputovala samo trenutak prije
nego što bi se raspao. »Tvoje vrijeme će doći.«
Zatim je bacio prošloga Daniela u navjestitelja.
Promatrao je kako na vrelome suncu navjestitelj blijedi. Dok je
putovalo kroz vrijeme tijelo je proizvelo zvižduk, kao da pada s litice.
Navjestitelj se raspao u najsitnije komade, zatim je nestao.
»Što je to dovraga bilo?« pitala je Shelby i pomogla Milesu da ustane.
Nefil je bio blijed poput duha, zurio je u svoje ruke, okretao ih i
pregledavao kao da ih nikada prije nije vidio.
Daniel se okrenuo prema Milesu:
»Hvala.«
Plave oči mladoga nefila bile su istodobno gorljive i užasnute, kao da
je želio izvući iz Daniela svaku pojedinost o tome što se upravo dogodilo,
ali nije želio pokazati da je uzbuđen. Shelby je ostala bez riječi, što se
nikada prije nije dogodilo.
Daniel je do tada prezirao Milesa. Shelby ga je živcirala zato što je
gotovo dovela izopćenike do Luce. Ali u tome trenutku, ispod masline,
shvatio je zašto se Luce sprijateljila s njima. Bilo mu je zbog toga drago.
U daljini se čuo rog. Miles i Shelby su poskočili.
Bio je to šofar, sveti instrument načinjen od ovnujskog roga, koji je
proizvodio dug nazalan ton, obično kako bi najavio vjersku službu ili
svetkovinu. Do tada Daniel nije ni pogledao oko sebe.
Stajali su u sjeni masline, na rubu niska brežuljka ispred njih.
Brežuljak se spuštao u široku i ravnu dolinu, žućkasto-smeđu od visoke
divlje trave koju čovjek nikada nije posjekao. Posred doline nalazila se
rječica, a oko nje uzak pojas zelenila, gdje je raslo poljsko cvijeće.
Istočno od rijeke, ispred velike građevine od bijeloga kamena s
rešetkastim krovom, nalazila se mala skupina šatora. Zvuk šofara zacijelo
je došao iz hrama.
Žene u raznobojnim ogrtačima koji su im padali do gležnjeva ulazile
su i izlazile iz hrama. Nosile su glinene vrčeve i brončane poslužavnike s
hranom, kao da se pripremaju za svetkovinu.
»Ah«, rekao je Daniel i osjetio kako ga obuzima duboka melankolija.
»Ah, što?« pitala je Shelby.
Daniel je zgrabio Shelby za kapuljaču maskirne trenirke.
»Ako ovdje tražiš Luce, nećeš je naći. Mrtva je. Mrtva je već mjesec
~ 169 ~
dana.«
Miles se gotovo ugušio.
»Misliš, Luce iz ovoga života?« rekla je Shelby. »Ne naša Luce, zar
ne?«
»Naša Luce, moja Luce, nije tu. Ne zna da to mjesto uopće postoji, pa
je njezini navjestitelji neće dovesti ovamo. Ni vaši ne bi doveli vas.«
Shelby i Miles razmijenili su poglede.
»Kažeš kako tražiš Luce«, rekla je Shelby, »ali ako znaš da nije tu,
zašto nisi otišao?«
Daniel je zurio u dolinu iza njih.
»Imam nesvršena posla.«
»Tko je to?« pitao je Miles i pokazao prema ženi u dugoj bijeloj haljini.
Bila je visoka i vitka, njezina crvena kosa blistala je na suncu. Haljina je
imala dubok izrez i otkrivala je mnogo zlatne kože. Pjevala je tiho,
dražesno i privlačno, premda su je jedva čuli.
»To je Lilit«, rekao je Daniel polako. »Danas se trebala udati.«
Kako bi bolje vidio, Miles je prešao nekoliko koraka po stazi što je
vodila prema dolini u kojoj se tridesetak metara ispod njih, nalazio hram.
»Milese, čekaj!« Shelby je posrtala za njim. »Nismo više u Las Vegasu.
Sada smo u... drugom vremenu ili što već. Ne možeš samo uletjeti zgodnoj
curi kao da si na svojem terenu.« Okrenula se i pogledala Daniela kao da
očekuje njegovu pomoć.
»Nemoj da te vide«, uputio ga je Daniel. »Ostani u travi. I kad kažem
stani, poslušaj me.«
Polako su silazili niz zavojitu stazu i naposljetku stali na obali rijeke,
nizvodno od hrama. Svi šatori u maloj zajednici bili su pokriveni
vijencima od nevena i cvijeta ribiza. Mogli su čuti glasove Lilit i djevojaka
koje su joj pomagale u pripremama za vjenčanje. Djevojke su se smijale i
pridružile Lilitinoj pjesmi dok su joj dugu crvenu kosu upletale u vijenac
oko glave.
Shelby se okrenula prema Milesu.
»Ne nalikuje li Lilit iz naše škole Shoreline?«
»Ne«, odmah je odgovorio Miles. Trenutak je proučavao mladenku.
»Dobro, možda malo. Baš čudno.«
»Luce je vjerojatno nikada nije spomenula«, objasnila je Shelby
Danielu. »Totalna prokleta gadura.«
»To ima smisla«, rekao je Daniel. »Vaša Lilit možda potječe od duge
loze zlih žena. Sve su potekle od majke Lilit. Ona je bila Adamova prva
~ 170 ~
žena.«
»Adam je imao više žena?« Shelby je zaprepašteno zurila. »A što je s
Evom?«
»Prije Eve.«
»Prije Eve? Gluposti.«
Daniel je kimnuo.
»Nisu dugo bili vjenčani kada ga je Lilit napustila. To mu je slomilo
srce. Dugo ju je čekao, a onda je upoznao Evu. A Lilit nikada nije oprostila
Adamu što ju je prebolio. Ostatak života provela je lutajući zemljom i
proklinjući djecu koju je Adam imao s Evom. A njihovi potomci... nekada
počnu ispravno, ali na kraju... pa, jabuka ne pada daleko od stabla.«
»To je koma«, rekao je Miles, usprkos tome što je očito bio očaran
Lilitinom ljepotom.
»Želiš mi reći da je Lilith Clout, djevojka koja mi je u prvom razredu
srednje zapalila kosu, doslovno prokleta gadura? Da je vudu koji sam
radila protiv nje zapravo opravdan?«
»Vjerojatno«, Daniel je slegnuo ramenima.
»Nikada se nisam osjećala tako oslobođenom odgovornosti«, nasmijala
se Shelby. »Zašto toga nema ni u jednoj anđelologiji u Shorelineu?«
»Pst«, Miles je pokazao prema hramu.
Lilit je ostavila djeveruše kako bi dovršile ukrašavanje za vjenčanje,
ulaz u hram posule žutim i bijelim makovima, zavezale vrpce i mala
srebrna zvona za niske hrastove grane i krenula prema zapadu i rijeci,
gdje su se skrivali Daniel, Shelby i Miles. Nosila je buket bijelih ljiljana.
Kada je došla do obale iščupala je nekoliko latica i bacila ih u vodu tiho
pjevajući sebi u bradu. Krenula je prema sjeveru, prema golemu starom
drvetu rogača čije su se grane spuštale do rijeke.
Ispod je sjedio mladić i zurio u rijeku. Noge je privukao na prsa i
jednom ih rukom obujmio. Drugom je bacao kamenčiće u vodu. Zelene oči
svjetlucale su na preplanuloj koži. Kosa crna poput ugljena bila je malo
raščupana i vlažna od nedavnoga plivanja.
»Isuse Kriste, to je...« Shelbyn uzvik prekinula je Danielova ruka koja
joj je prekrila usta.
Bio je to trenutak od kojeg je strahovao.
»Da, to je Cam, ali ne onaj kojeg znate. To je Cam iz prošlosti.
Nalazimo se više tisuća godina prije našeg doba.«
Miles je stisnuo oči.
»Ali, svejedno je zao.«
~ 171 ~
»Ne«, rekao je Daniel. »Nije.«
»Kako?« pitala je Shelby.
»Nekada davno bili smo dio iste obitelji. Cam mi je bio brat. Nije zao,
barem ne još. Možda nije ni sada.«
Tjelesno, jedina razlika između toga Cama i Cama kojeg su znali
Shelby i Miles bila je tetovaža crnoga sunca koju je dobio od Sotone kada
se pridružio silama pakla. Osim toga, izgledao je isto. Osim što je lice
drevnoga Cama bilo ukočeno od brige. Bio je to izraz koji Daniel nije na
njemu vidio već tisućljećima. Vjerojatno još od tada.
Lilit je stala iza Cama i zagrlila ga oko vrata tako da se njezine ruke
nalazile ondje gdje mu je bilo srce. Ne okrenuvši se, bez riječi, Cam je uzeo
njezine ruke u svoje. Oboje su sklopili oči, zadovoljni.
»Ovo se čini doista osobnim«, rekla je Shelby. »Ne bismo li trebali...
hoću reći osjećam se čudno.«
»Onda otiđi«, rekao je Daniel polako. »I nemoj usput prirediti scenu...«
Daniel je zastao. Netko se prebližavao Lilit i Camu.
Mladić je bio visok i preplanuo, odjeven u dugu bijelu halju, a nosio je
debeo svitak pergamenta. Spustio je plavokosu glavu, ali bilo je očito da je
to bio Daniel.
»Ja neću otići«, Miles je nepomično zurio u prošloga Daniela.
»Čekaj, mislila sam da smo toga tipa poslali natrag u navjestitelja«,
rekla je Shelby. Bila je zbunjena.
»To je moja kasnija rana inačica«, rekao je Daniel.
»On kaže kasnija rana inačica« frknula je Shelby. »Koliko vas točno
ima?«
»Došao je iz doba dvije tisuće godina nakon vremena u kojem smo
sada, što znači, tisuću godina prije stvarne sadašnjosti. Taj Daniel nije
trebao biti tu.«
»Nalazimo se tri tisuće godina u prošlosti?« pitao je Miles.
»Da, ni ti doista ne bi trebao biti tu«, Daniel je zurio u Milesa. »Ali,
ova moja prijašnja inačica«, pokazao je prema mladiću koji je stao pored
Cama i Lilit, »pripada tu.«
Na drugoj strani rijeke Lilit se nasmiješila.
»Kako si, Dani?«
Gledali su kako je Dani kleknuo pored para i odmotao svitak. Daniel
se sjetio da je to bio njihov vjenčani list. Sam je sve zapisao na
aramejskom. On je trebao voditi obred. To ga je već nekoliko mjeseci prije
zamolio Cam.
~ 172 ~
Lilit i Cam pročitali su dokument. Daniel se sjećao da su se dobro
slagali. Ona je pisala pjesme za njega i provodila sate berući poljsko
cvijeće i uplećući ga u njegovu odjeću. On joj se sav predao. Slušao je
njezine snove i nasmijavao ju je kada je bila tužna. Oboje su imali i naglu
stranu i kada su se svađali čulo je cijelo pleme, ali nijedno nije još bilo
toliko mračno kakvo će postati kada se rastanu.
»Ovdje«, rekla je Lilit i pokazala redak, »piše kako ćemo se vjenčati
pored rijeke. Ali, ti znaš da se želim udati u hramu, Came.«
Cam i Daniel razmijenili su poglede. Cam je posegnuo za Lilitinom
rukom.
»Ljubavi, već sam ti rekao da ne mogu.«
U Lilitinu glasu osjetila se nekakva vrelina.
»Odbijaš oženiti me pred Bogom? To je jedino mjesto na kojem će
moja obitelj priznati naš brak! Zašto?«
»Opa«, šapnula je Shelby s druge strane rijeke. »Jasno mi je što će se
dogoditi. Cam se ne može vjenčati u hramu... ne može ni stupiti u hram,
zato što...«
I Miles je počeo šaptati.
»Ako pali anđeo stupi u Božje svetište...«
»Ono će nestati u plamenu«, završila je Shelby.
Nefili su, naravno, imali pravo, ali Daniela je iznenadilo njegovo
očajanje. Cam je volio Lilit, a Lilit je voljela Cama. Imali su priliku učiniti
nešto od svoje ljubavi, a da se Daniela pitalo, sve je drugo moglo ići
dovraga. Zašto je Lilit toliko navaljivala da se vjenčanje održi u hramu?
Zašto joj Cam nije želio objasniti zašto to odbija?
»Onamo neću ni kročiti«, pokazao je Cam prema hramu. Lilit je bila
na rubu suza.
»Dakle, ne voliš me.«
»Volim te više nego što sam mislio da je moguće, ali to ništa ne
mijenja.«
Lilitino tijelo kao da je naraslo od bijesa. Je li predosjećala da je Cam
odbija iz drugoga razloga, ne samo kako bi joj nešto osporio? Danielu nije
tako izgledalo. Stegnula je šake i ispustila dug, prodoran vrisak.
Činilo se kao da se tlo zatreslo. Lilit je zgrabila Cama za zapešća i
čvrsto ga držeći, gurnula ga uz drvo. Nije se opirao.
»Mojoj baki nikada se nisi svidio.« Njezine ruke drhtale su dok ga je
držala. »Uvijek je govorila o tebi najružnije, a ja sam te branila. Sada to
vidim. U tvojim očima i duši.« Pogledom ga je probijala. »Priznaj.«
~ 173 ~
»Što?« pitao je Cam užasnuto.
»Loš si čovjek. Ti si... znaš što si.«
Bilo je očito da Lilit nije znala. Uhvatila se za glasine koje su kružile
zajednicom, da je zao, čarobnjak, pripadnik sekte. Sve što je željela, bilo je
čuti od Cama istinu.
Daniel je znao kako bi Cam mogao reći Lilit, ali da to neće učiniti.
Bojao se.
»Nisam to što govore o meni, Lilit«, rekao je Cam.
To je bila istina i Daniel je to znao, ali zvučalo je kao laž. Cam je bio
na rubu toga da donese najgoru odluku u životu. To je bilo to, trenutak
koji je slomio Camovo srce, koje je nakon toga strulilo i postalo crno.
»Lilit«, preklinjao ju je Dani i odmicao njezine ruke s Camova vrata.
»On nije...«
»Dani«, upozorio ga je Cam. »Tvoje riječi ne mogu ovo popraviti.«
»Tako je. Sve je propalo.« Lilit ga je pustila i Cam je pao na leda u
blato. Uzela je vjenčani list i bacila ga u rijeku. Polako se okretao kako ga
je nosila struja, zatim je potonuo. »Da barem poživim tisuću godina i
izrodim tisuću kćeri tako da uvijek postoji žena koja će ti proklinjati ime.«
Pljunula mu je u lice i otrčala u hram, a njezina bijela haljina nadimala se
iza nje poput jedra.
Camovo lice pobijeljelo je poput Lilitine vjenčanice. Posegnuo je za
Danielovom rukom i ustao.
»Dani, imaš li zvjezdanu strijelu?«
»Ne«, glas mu je drhtao. »Nemoj to govoriti. Vratit će ti se ili...«
»Naivno sam mislio kako će ljubav prema smrtnici uspjeti.«
»Da si joj barem rekao«, rekao je Dani.
»Da sam joj rekao? To što mi se dogodilo? Što se svima nama
dogodilo? O padu i svemu što je uslijedilo?« Cam se primaknuo Daniju.
»Možda ima pravo u vezi sa mnom. Čuo si je, cijelo me selo smatra
demonom. Premda ne žele izgovoriti tu riječ.«
»Ništa oni ne znaju.«
Cam se okrenuo.
»Cijelo vrijeme pokušavao sam to opovrgnuti, ali voljeti je nemoguće,
Dani.«
»Nije.«
»Jest. Za duše poput naših. Vidjet ćeš. Možda ćeš izdržati duže od
mene, ali vidjet ćeš. Obojica ćemo na kraju morati izabrati.«
»Ne.«
~ 174 ~
»Previše si se brzo pobunio, brate.« Cam je stegnuo Danijevo rame.
»Počinjem se pitati u vezi s tobom. Razmišljaš li nekada o... prelasku na
drugu stranu?«
Dani je slegnuo ramenima kao da odbacuje tu misao.
»Mislim na nju i samo na nju. Brojim sekunde do trenutka kada će
opet biti sa mnom. Izabrao sam nju i ona je izabrala mene.«
»Toliko osamljen.«
»Nisam osamljen«, prasnuo je Dani. »To je ljubav. To je ljubav koju i ti
želiš...«
»Hoću reći, ja sam osamljen. I mnogo manje plemenit od tebe. Bojim
se da će promjena doći svaki dan.«
»Ne.« Dani se približio Camu. »Nećeš valjda.« Cam je ustuknuo i
pljunuo.
»Nismo svi te sreće da budemo vezani uz svoju ljubav prokletstvom.«
Daniel se sjećao te isprazne uvrede. Razjarila ga je. Ali, svejedno nije
trebao reći sljedeće:
»Idi onda. Nikome nećeš nedostajati.«
Odmah je požalio, ali bilo je prekasno.
Cam je ispravio ramena i raširio ruke. Kada su se krila raširila iza
njega proizvela su val vreloga vjetra koji je mreškao travu u kojoj su se
skrivali Daniel, Shelby i Miles. Provirili su.
Krila su bila golema, sjajna i...
»Čekaj malo«, šapnula je Shelby. »Nisu zlatna!«
Miles je trepnuo.
»Kako to da nisu zlatna?«
Naravno da su se nefili zbunili. Podjela krila na boje bila je jasna kao
dan i noć. Zlatna za demone, srebrna ili bijela za ostale. A Cama su znali
kao demona. Daniel nije bio raspoložen objašnjavati Shelby zašto su
Camova krila posve bijela, sjajna i svjetlucava poput dijamanata ili
suncem obasjana snijega.
Davni Cam nije još bio prešao na drugu stranu. Nalazio se na granici.
Toga dana Lilit je izgubila Cama kao ljubavnika, a Daniel kao brata.
Od toga dana bili su neprijatelji. Je li ga Daniel mogao spriječiti? Što bi
bilo da se nije okrenuo od Cama i raširio krila poput štita, kao što je
gledao Danija da čini?
Nije to trebao učiniti. Gorio je od želje da izađe iz grmlja i zaustavi
Cama. Toliko toga moglo je biti drukčije!
Camova i Danijeva krila nisu se još bolno i magnetski privlačila. To
~ 175 ~
što ih je u tome trenutku razdvojilo bila je tvrdoglavost i razlika u
mišljenju, filozofsko suparništvo između dva brata.
U istom trenutku anđeli su se vinuli u nebo, ali na različite strane.
Dani je krenuo na istok, Cam na zapad, a samo su tri anakronizma koji su
se skrivali u travi vidjeli kako su Camova krila dobila zlatan odsjaj.
Poput svjetlucanja munje.
13 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 7:05 pm
Margita
Administrator
Sedamnaesto poglavlje
ZAPISANO U SRŽI
YIN, KINA, QING MING (OTPRILIKE 4. TRAVNJA 1046. G. PR. N. E.)
Na samome kraju tunela u navjestitelju nalazila se svjetlost koja se
približavala. Poljubila joj je kožu poput ljetnoga jutra u roditeljskom domu
u Georgiji.
Luce se bacila prema njoj.
Beskrajna veličanstvenost. Tako je Bili nazvao goruću svjetlost koja
je bila Danielova prava duša. Od samog pogleda na Danielovu istinsku,
besprijekornu anđeosku narav cijelo se selo Maja zapalilo i izgorjelo,
uključujući Ix Cuat, Luceino prošlo utjelovljenje.
Ali, bio je taj jedan trenutak.
Trenutak posvemašnjeg čuđenja, trenutak prije nego što je umrla,
kada se Luce osjetila bližom Danielu nego ikad prije. Nije marila za ono
što je govorio Bili. Prepoznala je sjaj njegove duše. Morala je to ponovo
vidjeti. Možda je postojao način da to ponovo proživi. Morala je barem
pokušati.
Iskočila je iz navjestitelja i našla se u hladnoj praznini goleme
spavaće sobe. Bila je barem deset puta veća od bilo koje sobe koju je Luce
ikada vidjela i sve u vezi s njom bilo je raskošno. Podovi su bili od
najglatkijeg mramora i prekriveni golemim sagovima od životinjskog
krzna, a na jednome je bila tigrova glava. Četiri drvena stupa podržavala
su strop sa zabatom, prekriven tankim slojem rogoza. Zidovi su bili od
pletenoga bambusa. Pored otvorena prozora nalazio se velik krevet
zakriven baldahinom s posteljinom od zeleno-zlatne svile.
Na prozorskoj klupčici stajao je vrlo malen teleskop. Luce ga je uzela i
razgrnula zlatni svileni zastor kako bi provirila van. Kada je prislonila
oko, teleskop je bio težak i hladan.
Nalazila se u središtu golema grada okružena zidom i gledala dolje s
drugoga kata. Labirint kamenih cesta povezivao je zgurane građevine
načinjene od pletera i ilovače, drevna izgleda. Zrak je bio topao i mirisao
je na trešnjin cvijet. Dvije zlatne vuge proletjele su preko plavoga neba.
Luce se okrenula prema Billu.
»Gdje smo?«
Mjesto se činilo jednako stvarnim i drevnim kao svijet Maja.
Slegnuo je ramenima, zinuo kako bi nešto rekao, ali tada...
»Pssst«, šapnula je Luce. Čulo se šmrcanje.
~ 177 ~
Netko je tiho i prigušeno plakao. Luce se okrenula prema mjestu
odakle je dolazio zvuk. Ondje, iza arkade u najdaljem kutu sobe, zvuk se
ponovo čuo. Luce se približavala arkadi tako što je bosim nogama klizila
po kamenom podu. Jecanje je odjekivalo i prizivalo je. Uzak prolaz
proširio se u još jednu golemu prostoriju. Ta je bila bez prozora, niska
stropa i mutno osvijetljena s desetak malih brončanih svjetiljki.
Razaznala je golem kameni umivaonik i lakiran stolić pretrpan crnim
glinenim posudama ispunjenim aromatičnim uljima, koja su cijelu sobu
obavijala toplim i pikantnim mirisom. U kutu se nalazila divovska
garderoba od izrezbarena zada. Tanki zeleni zmajevi izrezbareni na ulazu
u garderobu rugali su se Luce, kao da su znali nešto što ona nije.
A na podu u sredini prostorije ležao je mrtav muškarac.
Prije nego što je Luce mogla bolje pogledati, zaslijepilo ju je jarko
svjetlo koje joj se približavalo. Bio je to sjaj koji je osjetila s druge strane
navjestitelja.
»Kakva je to svjetlost?« pitala je Billa.
»To, hmmm... ti to možeš vidjeti?« Bili je zvučao iznenađeno. »To je
tvoja duša. Još jedan način da prepoznaš svoje prošlo utjelovljenje kada
tjelesno izgleda posve drukčije od tebe.« Zastao je. »Nisi to prije
zamijetila?«
»Mislim da je ovo prvi put.«
»Ha«, rekao je Bill. »To je dobar znak. Napreduješ.«
Luce je odjednom osjetila težinu i iscrpljenost.
»Mislila sam da je to Daniel.«
Bill je zakašljao kao da je želio nešto reći, ali nije. Još jedan trenutak
sjaj se zadržao, zatim se tako naglo ugasio da je mislila kako ga još može
vidjeti, ali tada su se njezine oči naviknule.
»Što ćeš ti tu?« pitao je glas grubo.
Ondje, u sredini sobe, gdje se nalazila svjetlost stajala je vitka, ljupka
sedamnaestogodišnja Kineskinja, odviše mlada i otmjena da bi stajala
iznad mrtvoga tijela. Tamna kosa sezala joj je do struka, u suprotnosti s
bijelom svilenom opravom koja je padala do poda. Premda je bila
profinjena, nije se činilo kako bi prezala od svađe.
»Dakle, to si ti«, šapnuo je Bill Luce na uho. »Zoveš se Lu Xin i živiš
na rubu glavnoga grada Yina. Nalazimo se na kraju dinastije Shang,
negdje oko tisuću godina prije nove ere, u slučaju da želiš voditi bilješke.«
Lu Xin je vjerojatno mislila kako je Luce luda zato što je upala unutra
u progorenoj životinjskoj koži s ogrlicom od kosti, kuštrave, raščupane i
~ 178 ~
zamršene kose. Koliko je prošlo otkad se pogledala u zrcalo? Ili se
okupala? Osim toga razgovarala je s nevidljivim mitskim bićem.
A Lu Xin je bdjela nad mrtvim muškarcem i gledala Luce kao da želi
reći ne miješaj se, pa je i sama djelovala pomalo suludo.
Ah, Bože. Luce nije primijetila nož od žada s drškom ukrašenim
tirkizom i lokvicu krvi posred mramornog poda.
»Što da...« počela je govoriti Billu.
»Ti.« Glas Lu Xin bio je neobično snažan. »Pomogni mi sakriti tijelo.«
Kosa mrtvoga muškarca bila je sijeda na sljepoočnicama. Izgledao je
kao da mu je oko šezdeset godina, vitak i mišićav ispod mnogo pomno
ukrašenih oprava i izvezenih ogrtača.
»Ja... hmm, mislim da...«
»Čim doznaju da je car mrtav, i ti ćeš umrijeti.«
»Što?« pitala je Luce. »Ja?«
»Ja, ti i većina ljudi unutar zidina. Gdje će drugdje naći tisuću tijela
koja će žrtvovati i pokopati s tiraninom?« Djevojka je obrisala obraze
vitkim prstima ukrašenim prstenjem od zada. »Hoćeš li mi pomoći ili ne?«
Na djevojčin zahtjev Luce je prišla kako bi pomogla podići cara na
noge. Lu Xin se pripremala kako bi ga uhvatila ispod pazuha.
»Car«, rekla je Luce, izgovorivši stare riječi iz vremena Shang kao da
ih oduvijek zna. »Je li...?«
»Nije kako izgleda.« Lu Xin je stenjala pod težinom tijela. Car je bio
teži nego što je izgledao. »Nisam ga ja ubila. Barem ne«, zastala je,
»tjelesno. Bio je mrtav kada sam ušla u sobu«. Smrcnula je. »Probo je sebi
srce. Običavala sam govoriti kako ga nema, ali barem me uvjerio u
suprotno.«
Luce je pogledala muškarčevo lice. Jedno oko bilo je otvoreno. Usta su
bila iskrivljena. Izgledao je kao da je svijet napustio u smrtnoj boli.
»Je li to bio tvoj otac?«
Tada su došle do velike garderobe od žada. Lu Xin otvorila je vrata
kukom, ušla i spustila pola tijela unutra.
»Trebao mi je biti muž«, rekla je hladno. »I to užasan. Premda su
preci odobrili naš brak, ja nisam. Ako volim romantiku, nemam zašto biti
zahvalna na bogatim i moćnim starijim muškarcima.« Promatrala je Luce,
koja je polako spustila careva stopala na pod garderobe. »Odakle dolaziš
kada nisi čula za careve zaruke?« Lu Xin zamijetila je Luceinu odjeću
Maja. Dohvatila je rub kratke smeđe suknje. »Jesu li te unajmili kako bi
plesala na vjenčanju? Plesačica si? Klaun?«
~ 179 ~
»Ne baš.« Luce je osjetila kako se crveni dok je spuštala suknju niže
na bedra. »Gledaj, ne možemo tijelo samo ostaviti tu. Netko će ga naći.
Hoću reći, on je ipak car, zar ne ? Osim toga, posvuda ima krvi.«
Lu Xin je posegnula u ormar sa zmajevima i izvadila grimiznu
svilenu odoru. Spustila se na koljena i otrgnula velik komad tkanine. Bio
je to prekrasan komad odjeće načinjen od meke svile s crnim cvjetićima
izvezenim oko vrata. Ali Lu Xin nije se premišljala, upotrijebila ga je kako
bi njime obrisala pod. Uzela je i drugu, plavu odoru i bacila je Luce kako
bi joj pomogla brisati.
»Dobro«, rekla je Luce. »Ali, što ćemo s nožem?« Pokazala je sjajni,
brončani bodež koji je do drška bio natopljen carevom krvlju.
Munjevitom brzinom Lu Xin je sakrila nož u pregib svoje haljine.
Pogledala je Luce kao da želi reči još nešto?
»Što je to tu?« Luce je pokazala prema nečemu što je izgledalo kao vrh
malena kornjačina oklopa. Kada su pomaknule carevo tijelo, to mu je
ispalo iz ruku.
Lu Xin je bila na koljenima. Bacila je krpu natopljenu krvlju i uzela
oklop objema rukama.
»Proročanska kost«, rekla je tiho. »Nešto mnogo važnije od bilo kojeg
cara.«
»Što je to?«
»Sadrži odgovore od Boga Iznad Nas.«
Luce se približila i kleknula kako bi vidjela predmet koji je ostavio
takav dojam na djevojku. Proročanska kost nije bila ništa drugo nego
kornjačevina, ali mala, uglačana i prastara. Kada se Luce nagnula bliže,
vidjela je da je netko mekim potezima napisao nešto na glatku
unutrašnjost oklopa:
Je li mi Lu Xin vjerna ili voli drugoga?
Lu Xin navrle su suze na oči. Bila je to pukotina na maski
hladnokrvne hrabrosti koju je pokazala Luce.
»Pitao je pretke«, šapnula je i sklopila oči. »Sigurno su mu rekli za
moju prijevaru. Ja... nisam se mogla obuzdati.«
Daniel. Zacijelo je govorila o Danielu. O tajnoj ljubavi koju je skrivala
od cara. Ali, nije je uspjela dobro sakriti. Luce je suosjećala s Lu Xin.
Svakim dijelićem duše razumjela je djevojčine osjećaje. Dijelile su ljubav
koju im nijedan car nije mogao oduzeti, koju nitko nije mogao ugasiti. Bila
je to ljubav moćnija od prirode.
Uzela je Lu Xin u snažan zagrljaj.
~ 180 ~
I osjetila kako se pod njome otvara pod.
Nije to namjeravala učiniti! U trbuhu je već osjećala grčenje, a
njezino vidno polje nekontrolirano se mijenjalo. Vidjela je sebe izvana,
izgledala je strano i divlje i očajnički se držala za svoje prošlo
utjelovljenje. Zatim se soba prestala okretati i Luce je ostala sama, stežući
proročansku kost u ruci. Gotovo je. Postala je Lu Xin.
»Nema me tri minute i ti si već u 3D-u?« rekao je Bili. Naglo se
pojavio i smjesta naljutio. »Zar ne mogu popiti čaj od jasmina na miru i
vratiti se da ne nađem svoju štićenicu kako si kopa grob? Jesi li
razmišljala o tome što će se dogoditi kad stražari pokucaju na vrata?«
Na velikim vratima od bambusa u glavnoj prostoriji odjednom se
začulo snažno kucanje.
Luce je poskočila.
Bili je prekrižio ruke na prsima.
»Mi o vuku«, rekao je. Zatim je pretjerano i prodorno kriknuo: »Ah,
Bille! Pomozi! Bille, što ću sada? Nisam se sjetila pitati te to prije nego što
sam se dovela u vrlo glupu situaciju, Bille!«
Luce nije trebala pitati Billa ništa. U umu Lu Xin pomaljala se
spoznaja. Znala je kako taj dan neće obilježiti samo samoubojstvo lošega
cara nego i nešto veće, mračnije i krvavije. Veliki sukob vojski. Tko je
kucao na vrata? Bilo je to carsko vijeće, čekalo je da ga otprati u rat.
Trebao je voditi postrojbe u borbu.
Ali, car je bio mrtav i uguran u garderobu.
A Luce se nalazila u tijelu Lu Xin, zarobljena u njegovim osobnim
odajama. Ako je tu nadu...
»Care Shang.« Sobom je odjeknulo snažno kucanje. »Čekamo vašu
zapovijed.«
Luce je vrlo mirno stajala, ukočena u svilenoj odori Lu Xin. Cara
Shanga nije bilo. Samoubojstvom je ostavio dinastiju bez cara, hramove
bez vrhovnog svećenika, a neposredno prije bitke za dinastiju, vojsku bez
vojskovođe.
»To se zove loše tempirana smrt cara«, rekao je Bili.
»Što da učinim?«
Luce se okrenula, vratila u garderobu sa zmajevima i lecnula se kada
je pogledala cara. Njegov vrat bio je savijen pod neprirodnim kutom, a krv
na prsima sasušila se i postajala hrdavosmeđa. Dok je bio živ, Lu Xin je
kralja mrzila. Luce je znala kako njezine suze nisu bile od tuge nego od
straha što će se dogoditi s njezinom ljubavlju, Deom.
min@
~ 181 ~
Do prije tri tjedna Lu Xin je živjela s obitelji na imanju na kojem su
uzgajali proso na obali rijeke Huan. Jednog popodneva, dok je prolazio
riječnom dolinom u sjajnoj kočiji, car je ugledao Lu Xin kako okopava
usjeve. Zaključio je da mu se sviđa. Sljedećeg dana na njezina su vrata
došla dva vojnika. Morala je napustiti obitelj i dom. Morala je napustiti
Dea, naočitog mladog ribara iz susjednog sela.
Prije nego što ju je car pozvao k sebi, De je pokazao Lu Xin kako se
lovi riba s dva kormorana koje je držao kao ljubimce. Oko vrata im je
labavo vezao uže kako bi mogli uhvatiti u usta nekoliko riba, ali ne tako
da ih progutaju. Dok je gledala kako De nježno vadi ribe iz dubokih ptičjih
kljunova, Lu Xin se zaljubila. Ujutro mu je morala reći zbogom. Zauvijek.
Ili je tako mislila.
Prošlo je već devetnaest zalaska sunca otkad je Lu Xin posljednji put
vidjela Dea, sedam otkad je dobila svitak s lošim vijestima. De i nekoliko
mladića sa susjednih imanja prebjegli su pobunjeničkoj vojsci, a čim se to
dogodilo, carevi su ljudi opljačkali selo tražeći bjegunce.
Car je mrtav, pripadnici dinastije Shang neće pokazati milost prema
Lu Xin i ona nikada neće naći Dea i ponovo se sjediniti s Danielom.
Osim ako carsko vijeće ne dozna da je njihov car mrtav.
Garderoba je bio prepuna raznobojnih egzotičnih odora, ali jedan
predmet privukao je njezin pogled. Bila je to golema obla kaciga. Bila je
teška, načinjena uglavnom od debelih, međusobno čvrsto zašivenih kožnih
vrpci. Na prednjoj strani nalazila se glatka brončana pločica u koju je
pomno bio urezan zmaj koji riga vatru. Zmaj je bio carev horoskopski
znak. Bili je doletio do nje.
»Što to radiš s carevom kacigom?«
Luce je stavila kacigu na glavu i uvukla unutra crnu kosu. Zatim je
otvorila drugu stranu garderobe, uzbuđena i uplašena zbog toga što je
ondje našla.
»Isto što ću učiniti s carevim oklopom«, rekla je i skupila teške i
glomazne stvari u naručje.
Odjenula je kožne hlače, čvrstu kožnu tuniku, neprobojne rukavice,
kožne sandale koje su očito bile prevelike, ali nekako ih je morala
iskorisiti i brončani prsni oklop načinjen od preklopljenih metalnih
pločica. Crni zmaj koji riga vatru, koji se nalazio na kacigi, bio je izvezen i
na tunici. Bilo je teško zamisliti da se netko može boriti pod težinom tolike
odjeće, ali Lu Xin je znala da se car i nije borio. Samo je upravljao
~ 182 ~
bitkama sa sjedala u svojoj ratnoj kočiji.
»Nije vrijeme za prerušavanje!« Bili ju je bocnuo kandžom. »Ne možeš
takva izaći.«
»Zašto ne? Pristaje mi. Gotovo.«
Podvrnula je rub hlača tako da ih može čvrsto zavezati.
Pored umivaonika s vodom našla je primitivno zrcalo načinjeno od
uglačana lima i uokvireno bambusom. U odrazu je lice Lu Xin skrivala
debela brončana pločica na kacigi. Ispod kožnog oklopa tijelo je izgledalo
krupno i snažno.
Luce je počela izlaziti iz garderobe i ulaziti u spavaću sobu.
»Čekaj!« viknuo je Bili. »Što ćeš reći, što je s carem?«
Luce se okrenula prema Billu i podignula tešku kožnu kacigu kako bi
joj mogao vidjeti oči.
»Ja sam sada car.«
Bili je trepnuo i barem jednom nije pokušao odgovoriti.
Luce je prožela snaga. Prerušiti se u vrhovnog zapovjednika vojske
bilo je upravo ono što bi učinila Lu Xin. Budući da je bio običan vojnik, De
će se nalaziti na prvoj crti. A ona će ga naći.
Ponovo se čulo lupanje na vratima.
»Care Shang, vojska Zhoua napreduje. Molimo vašu nazočnost!«
»Mislim da vam se netko obraća, care Shang.« Billov se glas
promijenio. Bio je dubok i grub i odjekivao je prostorijom tako silovito da
se Luce lecnula, ali nije se okrenula kako bi ga pogledala. Pritisnula je
tešku mjedenu kvaku i otvorila debela vrata od bambusa.
Tri muškarca u kitnjastim crveno-žutim ratnim odorama napeto su je
pozdravili. Luce je odmah prepoznala tri careva najbliža savjetnika. Hu,
sitnih zuba i kosih očiju sa žutim bjeloočnicama. Cui, najviši od njih,
širokih pleća i široko postavljenih očiju. Huang je bio najmlađi i
najljubazniji u vijeću.
»Car je već odjeven za rat«, rekao je Huang i podrugljivo pogledao
praznu prostoriju iza Luce. »Car izgleda... drukčije.«
Luce se ukočila. Što reći ? Nikada nije čula glas mrtvoga cara, a i
inače je vrlo loše oponašala.
»Da.« Hu se složio s Huangom. »Car izgleda vrlo odmorno.«
Nakon duga uzdaha olakšanja Luce je ukočeno i pažljivo kimula kako
joj kaciga ne bi pala s glave. Tri muškarca pokazala su caru, odnosno
Luce, da krene mramornim hodnikom. Huang i Hu hodali su joj uz bok i
tiho mrmljali o lošem moralu vojske. Cui je hodao točno iza Luce, zbog
~ 183 ~
čega joj je bilo neugodno. Palača je bila beskrajna. Visoki stropovi sa
zabatom koji su svjetlucali bijelo, jednaki kipovi od zada i oniksa na
svakom koraku, jednaka zrcala uokvirena bambusom na svakom zidu.
Kada su naposljetku prešli posljednji prag i izašli u sivo jutro, Luce je u
daljini vidjela crvenu drvenu kočiju i koljena su je zamalo izdala.
Morala je naći Daniela iz toga života, ali bitka ju je užasavala.
Ispred kočije članovi carskog vijeća naklonili su se i poljubili joj
rukavice. Bila je zahvalna na neprobojnim rukavicama, ali svejedno je
brzo povukla ruke, bojeći se da će je stisak odati. Huang joj je dodao dugo
koplje s drvenim drškom i zavinutom kukom desetak centimetara ispod
vrha.
»Vaša helebarda, Veličanstvo.«
Teški predmet gotovo joj je ispao iz ruku.
»Odvest će vas da nadgledate prvu crtu«, rekao je. »Mi ćemo vas
slijediti i naći se s vama kod konjice.«
Luce se okrenula prema kočiji. Bio je to zapravo drven podij ispod
kojeg se nalazila duga osovina što je povezivala dva velika drvena kotača i
koji su vukla dva nevjerojatno crna konja. Kočija je bila od sjajnog
lakiranog crvenog drva i u njoj su mogla sjediti ili stajati tri čovjeka.
Kožni krov i zastori mogli su se skinuti za vrijeme bitke, ali sada su visjeli
i davali putnicima malo zaklona.
Luce se popela, razmaknuta zastore i sjela. Sjedalo je bilo pojastučeno
tigrovim krznom. Uzde je uzeo kočijaš tankih brčića, a vojnik napola
spuštenih vjeđa s ratnom sjekirom popeo se pored njega. Ćulo se puckanje
biča i konji su potrčali galopom, a ona je osjetila kako se kotači ispod nje
okreću.
Dok su prolazili pored visokih i jednostavnih vrata palače, sunce je
kroz pukotine u magli obsjavalo golemo zeleno imanje na zapadu. Zemlja
je bila prelijepa, ali Luce je bila odviše uplašena da bi u njoj uživala.
»Bille«, šapnula je. »Hoćeš li mi pomoći?«
Nije bilo odgovora.
»Bille?«
Provirila je kroz zastore, ali tako je privukla pozornost vojnika napola
spuštenih vjeda koji je za vrijeme putovanja trebao biti carev tjelesni
čuvar.
»Veličanstvo, molim vas, radi vaše sigurnosti, inzistiram.« Pokazao je
Luce da se povuče.
Luce je zastenjala i naslonila se na pojastučeno sjedalo. Zacijelo su
~ 184 ~
stigli do kraja popločenih gradskih ulica, jer vožnja je postala nevjerojatno
neugodna. Luce se tiskala uz sjedalo i činilo joj se kao da se nalazi na
drvenom toboganu u lunaparku. Prstima je čvrsto stezala baršunasto
meko tigrovo krzno.
Bili nije želio da to učini. Pušta li je da nauči lekciju tako što ga nema
kada ga najviše treba?
Njezina koljena zaklecala su svaki put kad se kočija zatresla. Nije
imala pojma kako će naći Dea. Ako joj carski stražari nisu dopuštali
pogledati kroz zastore, kako će joj dopustiti približiti se prvoj crti?
Ali, tada:
Jednom davno, prije više tisuća godina njezino je prošlo utjelovljenje
sjedilo u kočiji samo i prerušeno u mrtvoga cara. Luce bi to znala čak i da
se nije ujedinila s prijašnjim tijelom, Lu Xin bi tu sada bila. I to bez
pomoći čudnog i zlobnog gargojla. I još važnije, bez znanja koje je Luce
stekla na svojem putovanju. U Chichen Itzi vidjela je Danielovu beskrajnu
veličanstvenost. U Londonu je svjedočila i naposljetku shvatila svu
ozbiljnost njegova prokletstva. Na Tibetu je vidjela želju da se ubije, a u
Versaillesu ju je spasio groznoga života. Gledala je kako je kao začaran
prespavao bol koji mu je zadala njezina smrt u Pruskoj. Vidjela je kako se
u Helstonu zaljubio u nju premda je bila umišljena i nezrela. U Milanu je
dodirnula ožiljke na njegovim krilima i osjetila koliko je toga mogao imati
u raju, a svega se radi nje odrekao. Vidjela je patnju u njegovim očima
kada ju je izgubio u Moskvi, jad koji se iznova i iznova ponavljao.
Luce mu je bila dužna naći izlaz iz prokletstva.
Kočija je naglo stala, a Luce je gotovo sletjela sa sjedala. Vani se čuo
gromoglasan topot kopita, što je bilo čudno, zato što je careva kočija mirno
stajala.
Još je netko bio vani.
Luce je čula zveket metala i dugo i bolno stenjanje. Kočija se snažno
zatresla. Nešto teško palo je na tlo. Zveket se nastavio, kao i stenjanje,
zatim se čuo još jedan prodoran krik i ponovo je nešto palo na tlo.
Drhtavim rukama Luce je samo malo odmaknula kožne zastore i vidjela
kako vojnik napola spuštenih vjeđa leži u lokvi krvi na tlu ispod nje.
Careva kočija bila je napadnuta iz zasjede. Jedan od pobunjenika
naglo je razmaknuo zastore. Nepoznati vojnik podignuo je mač.
Luce se nije mogla obuzdati i vrisnula je.
Mač je zastao u zraku, zatim je Luce prožela nevjerojatna toplina i
ispunila njezine žile, smirila živce i usporila otkucaje srca.
~ 185 ~
Borac u kočiji bio je De.
Kožna kaciga prekrivala je crnu kosu do ramena, ali prekrasno je
otkrivala lice. Njegove ljubičaste oči isticale su se na čistoj maslinastoj
koži. Istodobno je izgledao zbunjen i pun nade. Izvukao je mač, ali držao
ga je kao da osjeća kako ne bi trebao udariti. Luce je brzo skinula kacigu s
glave i bacila je na sjedalo.
Njezina tamna kosa rasula se, tamni uvojci pali su sve do brončanog
prsnog oklopa. Suze su joj zamaglile pogled.
»Lu Xin?«
De ju je čvrsto obujmio. Njegov nos dodirnuo je njezin, naslonila je
obraz na njegov, osjećajući sigurnost i toplinu. On kao da se nije mogao
prestati smiješiti. Podignula je glavu i poljubila njegove lijepe usne.
Gladno je odgovorio na poljubac, a Luce je upijala svaki prekrasni
trenutak, osjećajući težinu njegova tijela na svojem i priželjkujući da
između njih nema teških oklopa.
»Ti si posljednja koju sam očekivao sresti«, rekao je De tiho.
»Isto bih mogla reći za tebe«, rekla je. »Što ćeš ti tu?«
»Kada sam se pridružio pobunjenicima, zakleo sam se kako ću ubiti
cara i vratiti te.«
»Car je... ah, ništa više nije važno«, šapnula je Luce, poljubila njegove
obraze i vjede i čvrsto ga zagrlila oko vrata.
»Ništa nije važno«, rekao je De. »Samo da sam s tobom.«
Luce se sjetila njegova svjetlosnog sjaja u Chichen Itzi. Drugi životi, u
vremenima i mjestima toliko dalekim od kuće, potvrdili su joj koliko ga je
voljela. Veza među njima bila je neslomljiva, a to je bilo očito u načinu na
koji su se gledali, kako su jedno drugome mogli čitati misli i kako su jedno
drugome davali osjećaj cjeline.
Ali, kako je mogla zaboraviti prokletstvo zbog kojeg su cijelu vječnost
patili? I potragu u kojoj je bila kako bi ga poništila? Predaleko je došla da
bi zaboravila kako se na putu da doista bude s Danielom još uvijek nalaze
prepreke.
Svaki život nečemu ju je naučio. I u tom životu zacijelo leži ključ. Da
je samo znala što traži.
»Čuli smo da će car doći i voditi postrojbe dolje ispod nas«, rekao je
De. »Pobunjenici su namjeravali napasti carsku konjicu iz zasjede.«
»Dolaze«, rekla je Luce i sjetila se Huangovih uputa. »Samo što nisu
stigli.«
Daniel je kimnuo.
~ 186 ~
»A kada pobunjenici dođu, očekivat će od mene da se borim.«
Luce se lecnula. Već je dva puta bila s Danielom dok se pripremao za
bitku i oba se dogodilo nešto što nipošto nije željela ponovo vidjeti.
»A što ću ja dok ti...«
»Neću se boriti, Lu Xin.«
»Što?«
»To nije naš rat. Nikada nije bio. Možemo otići i boriti se za druge ili
možemo učiniti ono što smo uvijek činili i umjesto svega ostaloga odabrati
jedno drugo. Razumiješ li što ti želim reći?«
»Da«, šapnula je. Lu Xin nije znala dublje značenje Deovih riječi, ali
Luce je bila gotovo sigurna kako je razumjela da je Daniel voli, da ona voli
njega i da su izabrali biti zajedno.
»Neće nas samo tako pustiti. Pobunjenici će me ubiti zbog
dezertiranja.« Ponovo je stavio kacigu na njezinu glavu. »I ti ćeš se morati
boriti za sebe.«
»Što?« šapnula je. »Ne mogu se boriti. Jedva mogu podići ovu stvar«,
pokazala je prema helebardi. »Ne mogu ni,..«
»Da«, rekao je De, davši toj riječi vrlo duboko značenje. »Možeš.«
Kočija se ispunila svjetlošću. Luce je pomislila da je to onaj trenutak
kada će se zapaliti, kada će Lu Xin umrijeti, a njezina duša biti protjerana
u sjene.
Ali, to se nije dogodilo. Sjalo je iz Deovih prsa. Bio je to sjaj Danielove
duše. Nije bio snažan ili blještav kakav je bio na žrtvi Maja, ali je jednako
oduzimao dah. Podsjetio je Luce na sjaj njezine duše kada je prvi put
vidjela Lu Xin. Možda je učila vidjeti svijet kakav je doista bio. Možda se
napokon iluzija raspadala.
»Dobro«, rekla je i ugurala dugu kosu pod kacigu. »Hajdemo.«
Razmaknuli su zastore i stali na platformu kočije. Uz rub brežuljka,
petnaestak metara ispred mjesta na kojem je careva kočija zaustavljena,
na konjima je čekalo dvadesetak pobunjenika. Bili su odjeveni u
jednostavnu seljačku odjeću, smeđe hlače i grube, prljave košulje. Njihovi
štitovi imali su znak štakora, simbol vojske Zhoua. Svi su gledali Dea i
čekali naredbe.
Iz doline pod njima začuo je topot stotine konja. Luce je shvatila da se
dolje nalazi cijela vojska Shang, žedna krvi. Čula je kako pjevaju staru
ratničku pjesmu koju je Lu Xin znala otkad je naučila govoriti.
A negdje iza njih, Luce je znala kako dolazi Huang i ostatak careve
osobne vojske, misleći da će se tu naći s carem i zajedno nadgledati bitku.
~ 187 ~
Jahali su u krvoproliće i zasjedu, a Luce i Daniel morali su pobjeći prije
nego što dođu.
»Slijedi me«, promrmljao je De. »Krenut ćemo prema brdima na
zapadu i što dalje od bitke, koliko nas konji budu mogli nositi.«
Odriješio je jednoga konja iz kočije i doveo ga Luce. Konj je bio
nevjerojatno lijep, crn kao ugljen s bijelom mrljom u obliku dijamanta na
prsima. De je pomogao Luce da se popne u sedlo i podignuo ruke. U jednoj
je imao carsku helebardu, a u drugoj samostrel. Luce nikada nije držala
samostrel u ruci, a kamoli opalila iz njega, ali Lu Xin ga je jednom
upotrijebila, kako bi otjerala risa od kolijevke u kojoj se nalazila njezina
sestra. U Luceinoj ruci oružje je bilo teško, ali znala je da će ga moći
upotrijebiti bude li trebalo.
De se nasmiješio njezinu izboru i zviždukom pozvao svojega konja.
Dokaskala je prekrasna šarena kobila. Skočio je na njezina leda.
»De! Što to činiš?« Zabrinuti glas pripadao je jednom od konjanika u
nizu. »Trebao si ubiti cara. Ne staviti ga na našega konja!«
»Da! Ubij cara!« začuo se zbor ljutitih glasova.
»Car je mrtav!« viknula je Luce i utišala vojnike.
Ženski glas koji se čuo ispod kacige izazvao je uzdahe zaprepaštenja.
Ukočeno su stajali, nisu bili sigurni trebaju li podići oružje.
De je na konju prišao Luce. Uzeo je njezine ruke u svoje. Bile su
toplije, snažnije i ulijevale su joj više sigurnosti nego bilo što ikada prije.
»Što god bilo, znaj da te volim. Naša ljubav znači mi sve.«
»I meni«, Luce je odvratila šapatom.
De je ispustio ratnički poklik i njihovi su konji vratolomnom brzinom
pojurili. Kada se nagnula naprijed kako bi uhvatila uzde, samostrel joj je
gotovo ispao iz ruke. Tada su pobunjenici počeli vikati.
»Izdajice!«
»Lu Xin!« Deov glas nadglasao je najprodorniji krik i najsnažniji topot
konja. »Kreni!« visoko je podignuo ruku i pokazao prema brdima.
Njezin konj toliko je brzo trčao da joj je bilo teško vidjeti jasno oko
sebe. Sve je proletjelo u jednom zastrašujućem fijuku. Skupina
pobunjenika ostala je iza njih, a topot njihovih konja bio je snažan poput
potresa bez kraja.
Sve dok se pobunjenik nije približio Danielu sa svojom helebardom,
Luce je zaboravila na samostrel koji je držala u rukama. Tada ga je bez
napora podignula i premda još uvijek nije bila sigurna kako ga
upotrijebiti, znala je da će ubiti svakoga tko pokuša nauditi Danielu.
~ 188 ~
Sada.
Odapela je strijelu. Na njezino zaprepaštenje, strijela je ubila
pobunjenika i srušila ga s konja. Pao je u oblak prašine. S užasnom je
pogledala mrtvaca kako leži na tlu sa strijelom u prsima.
»Idi dalje!« viknuo je Daniel.
Teško je progutala i pustila konja da je vodi. Nešto se događalo.
Počela se osjećati lakšom u sedlu, kao da je sila teže odjednom postala
slabija i kao da ju je Deova vjera u nju vodila dalje.
Mogla je to učiniti. I pobjeći s njim. Stavila je još jednu strijelu u
samostrel i opalila, zatim još jednom. Nije ciljala ni u koga, činila je to u
samoobrani, ali toliko joj se vojnika približavalo da je brzo trošila strijele.
Ostale su samo dvije.
»De!« kriknula je.
Gotovo je ispao iz sedla dok je uzimao sjekiru kako bi snažno udario
vojnika vojske Shang. Deova krila nisu bila raširena, ali kao da su bila,
zato što se doimao lakšim od zraka, i istodobno ubojito spretnim. Daniel je
ubijao svoje neprijatelje tako brzo, da su njihove smrti bile trenutačne i
gotovo posve bezbolne.
»De!« viknula je glasnije.
Na zvuk njezina glasa naglo je podignuo glavu. Luce se nagnula u
sedlu kako bi mu pokazala gotovo prazan tobolac. Dobacio joj je sablju.
Uhvatila ju je za držak. U ruci je ležala neobično prirodno. Tada se
sjetila poduke iz mačevanja u Shorelineu. U prvoj je borbi uništila Lilit,
pedantnu, okrutnu školsku kolegicu koja je mačevala cijeli život.
To je zacijelo mogla ponoviti.
Baš tada ratnik je skočio sa svojeg konja na njezina. Od iznenadne
težine njezin konj je posrnuo, i Luce je kriknula, ali trenutak potom
njegovo je grlo bilo prerezano, tijelo bačeno na tlo, a oštrica njezine sablje
sjajila se od svježe krvi. Osjetila je kako joj se toplina širi u prsima. Cijelo
joj je tijelo bridjelo. Podbola je konja i svom snagom pojurila naprijed, sve
brže i brže dok...
Sve nije postalo bijelo.
Zatim je udarila u crnilo.
Koje se naposljetku pretvorilo u bljesak sjajnih boja.
Podignula je ruku kako bi zaustavila svjetlost, ali ona nije dolazila
izvana. Njezin konj još je galopirao pod njom. Još je čvrsto stezala bodež i
mahala lijevo-desno, sjekla grkljane i prsa. Neprijatelji su još uvijek
padali pod njezine noge.
~ 189 ~
Ali Luce nekako nije bila posve ondje. Njezin mozak napadala je
zbrka priviđenja. Neka od priviđenja zacijelo su pripadala Lu Xin, ali
neka nikako nisu mogla pripadati Lu Xin.
Vidjela je kako Daniel lebdi iznad nje u jednostavnoj seljačkoj odjeći...
ali trenutak potom bio je gol do pasa, plave kose... odjednom je imao
vitešku kacigu i podignuo je vizir kako bi je poljubio... ali prije toga
pretvorio se u sadašnjeg Daniela, onoga kojeg je ostavila u dvorištu
roditeljskog doma u Thunderboltu i otišla u prošlost.
To je bio Daniel kojeg je cijelo vrijeme tražila, shvatila je. Za njime je
posezala i njegovo je ime zvala, ali on se ponovo promijenio. I ponovo.
Vidjela je toliko Daniela da ni sama nije to smatrala mogućim, a svaki je
bio ljepši od prethodnog. Rastezali su se poput goleme harmonike, a svaki
Daniel mijenjao se i iskrivljavao ovisno o nebu iznad njega. Oblik njegova
nosa i jagodica, boja kože, oblik usana, sve se vrtložilo izvan fokusa i cijelo
vrijeme mijenjalo. Sve se mijenjalo, osim njegovih očiju.
Njegove ljubičaste oči uvijek su bile iste. Proganjale su je i skrivale
nešto strašno, nešto što nije razumjela. Nešto što nije željela razumjeti.
Strah?
U priviđenjima je užas u Danielovim očima bio toliko snažan, da je
Luce željela odvratiti pogled od njihove ljepote. Čega bi se bojao netko
toliko moćan poput Daniela?
Mogao je biti samo jedan razlog. Luceina smrt.
Proživjela je cijeli niz svojih smrti. Danielove oči jednako su izgledale
svaki put trenutak prije nego što bi nestala u plamenu. Već je vidjela taj
strah u njima. Mrzila ga je zato što je značio da je njihovo vrijeme
završilo. Sada ga je vidjela na svakom njegovu licu. Strah je sijevao s
mjesta i vremena koja su sezala u beskraj. Odjednom je znala da tu ima
još nešto.
Nije se bojao za nju. Nije se bojao zato što je ulazila u tamu nove
smrti. Nije se bojao da će joj to prouzročiti bol.
Daniel se bojao nje.
»Lu Xin!« kriknuo je s bojišta. Vidjela ga je mutno zbog priviđenja.
Ali, jedino je on postajao jasniji, zato što je sve oko njega bilo je
zapanjujuće bijelo. Kao i sve u njoj. Je li njegova ljubav bila ta koja je
spaljivala? Je li njezina, a ne njegova strast bila ta koja ju je svaki put
uništila?
»Ne!« njegova ruka posegnula je za njezinom. Ali, bilo je prekasno.
Boljela ju je glava. Nije željela otvoriti oči.
~ 190 ~
Bili se vratio, pod je bio hladan i Luce se nalazila u dobrodošlom
procjepu tame. Negdje u pozadini prskao je vodopad i sipio po njezinim
vrelim obrazima.
»Ipak si to dobro odradila«, rekao je.
»Zašto zvučiš toliko razočarano?« rekla je Luce. »Kako bi bilo da mi
objasniš kamo si nestao?«
»Ne mogu.« Bili je uvukao debele usne kao da su zapečaćene.
»Zašto ne?«
»Osobne je prirode.«
»Je li zbog Daniela?« pitala je. »On te može vidjeti, zar ne? A iz nekog
razloga ne želiš da zna kako mi pomažeš.«
Bili je frknuo.
»To što činim ne tiče se uvijek tebe, Luce. U svojem loncu kuham i
druge stvari. Osim toga, odnedavno mi se čini kako si prilično samostalna.
Možda je vrijeme da završimo s našim malim dogovorom i skinemo te
pomoćne kotače. Zašto me dovraga uopće više trebaš?«
Luce je bila odviše umorna da bi mu povlađivala, ali i odviše
zaprepaštena zbog onoga što je vidjela.
»Nema nade.«
Sav bijes izletio je iz Billa poput zraka iz balona.
»Kako to misliš?«
»Ne umirem zbog nečeg što je učinio Daniel. Nekada je to zbog nečega
što se dogodi u meni. Možda je uzrok tome njegova ljubav, ali kriva sam
ja. To je sigurno dio prokletstva, samo što nemam pojma što znači. Sve što
znam jest da sam vidjela pogled u njegovim očima točno prije mojih smrti
i uvijek je isti.«
Nagnuo je glavu.
»Zasad.«
»Više nego što ga usrećujem, nanosim mu bol«, rekla je. »Ako nije već
odustao od mene, trebao bi. Ne smijem mu to više činiti.«
Spustila je glavu u ruke.
»Luce«, Bill je sjeo na njezino koljeno. Bio je neobično nježan, kao prvi
put kad ga je srela. »Želiš završiti s tom šaradom? Radi Daniela?«
Luce je podignula pogled i obrisala oči.
»Misliš, kako to ne bi morao ponovo proživljavati? Postoji nešto što
mogu učiniti?«
»Svaki put kada uđeš u tijelo prošlog utjelovljenja, postoji trenutak
tik prije smrti kada se tvoja duša i dva tijela, sadašnje i prošlo,
~ 191 ~
razdvajaju. To traje smo djelić sekunde.«
Luce je žmirnula.
»Mislim da sam to osjetila. U trenutku kada shvatim da ću umrijeti,
ali neposredno prije nego što doista umrem?«
»Točno. To je povezano s time kako su vaši životi slijepljeni jedan za
drugi. U tome djeliću sekunde postoji način kako odlijepiti svoju prokletu
dušu od tvojega sadašnjeg tijela. Kao da želiš izdupsti dušu van. To bi
uništilo reinkarniranje, mučni dio tvojega prokletstva.«
»Ali, mislila sam kako sam već na kraju kruga utjelovljenja i da se
više neću vratiti. Zbog krštenja. Zato što nikad nisam...«
»To nije važno. Još uvijek moraš zatvoriti krug. Čim se vratiš u
sadašnjost, smrt će te moći zadesiti svakog trenutka i to zbog...«
»Moje ljubavi prema Danielu.«
»Da. Tako nešto«, rekao je Bili. »Hm. To jest, ako ne prekineš vezu sa
svojom prošlošću.«
»Dakle, ako se odlijepim od prošle sebe, ona će umrijeti kao i uvijek...«
»A ti ćeš svejedno izaći iz toga tijela kao i prije, samo što ćeš morati
ostaviti iza sebe i svoju dušu da umre. A tijelo u koje ćeš se vratiti«,
prstom je upro u njezino rame, »ovo, bit će oslobođeno prokletstva koje visi
nad tobom od početka vremena.«
»Nema više umiranja?«
»Ne, osim ako ne skočiš sa zgrade ili uđeš u auto s ubojicom ili popiješ
previše tableta za spavanje, ili...«
»Shvaćam«, prekinula ga je. »Ali, ako me Daniel poljubi«, s naporom
je održavala mirnoću glasa, »ja ću... ili...«
»Daniel neće ništa učiniti.« Bili je odlučno zurio u nju. »Više te neće
privlačiti. Nastavit ćeš dalje. Vjerojatno ćeš se udati za neku svoju
dosadnu ljubav i imati desetoro djece.«
»Ne.«
»Daniel i ti oslobodit ćete se prokletstva koje toliko prezirete. Bit ćeš
slobodna. Čuješ li to ? Možeš nastaviti dalje i biti sretna. Zar ne želiš da
Daniel bude sretan?«
»Ali, Daniel i ja...«
»Od Daniela i tebe neće biti ništa. To je okrutna stvarnost. Razmisli
malo, nećeš mu više nanositi bol. Odrasti, Luce. Život je više od
pubertetskih strasti.«
Luce je zinula, ali nije željela čuti kako se njezina glas slama. Nije
mogla zamisliti život bez Daniela. Ali, nije mogla ni zamisliti da se vrati u
~ 192 ~
sadašnji život, pokuša biti s Danielom i to je ubije zauvijek. Toliko se
trudila naći način da prekine prokletstvo, ali odgovor joj je još uvijek
izmicao. Možda je to bio način. Tada joj je zvučalo grozno, ali ako se vrati
u svoj život i ne upozna Daniela, neće joj nedostajati. I ona neće
nedostajati njemu. Možda je tako bolje. Za oboje.
Ali, ne. Bili su kozmički par. Daniel je donio u njezin život puno više
od svoje ljubavi. Arriane, Rolanda i Gabbe. Čak i Cama. Svi oni pomogli
su joj da shvati što želi, što ne želi i kako se za to izboriti. Odrasla je i
postala bolja osoba. Da nije bilo Daniela ne bi otišla u Shoreline i našla
prave prijatelje, Shelby i Milesa. Bi li uopće išla u Mač i križ? Gdje bi
zaboga bila? Tko bi bila?
Može li barem jedan dan biti sretna bez njega? Zaljubiti se u drugoga?
Nije mogla ni podnijeti takvu pomisao. Život bez Daniela činio joj se
bezbojnim i okrutnim, osim jedne svijetle točke kojoj se Luce neprestano
vraćala.
Što ako mu nikada više ne nanese bol?
»Recimo da želim razmisliti o tome«, prošaptala je Luce s mukom.
»Samo razmisliti. Kako to uopće funkcionira?«
Bili je posegnuo iza sebe i iz tankog crnog remena na leđima polako
izvadio nešto dugo i srebrno. Nikada to prije nije zami¬etila. Držao je
srebrnu strijelu tupa, ravna vrha, koju je odmah prepoznala.
Zatim se nasmiješio.
»Jesi li ikada vidjela zvjezdanu strijelu?«
~ 193 ~
Osamnaesto poglavlje
POGREŠNE UPUTE
JERUZALEM, IZRAEL, 27. NIŠANA 2760.
»Dakle, ipak nisi tako loš momak?« rekla je Shelby Danielu.
Sjedili su pored bujnog korita stare rijeke Jeruzalem i gledali prema
obzoru gdje su se dva pala anđela razdvojila. Slabašan dašak zlatnog
svjetla nalazio se na nebu gdje je bio Cam, a zrak je počinjao vonjati na
trula jaja.
»Naravno da nisam.« Daniel je uronio ruku u hladnu vodu. Njegova
krila i duša još su bili vreli od gledanja kako Cam donosi odluku. Kako je
to za njega bilo jednostavno! Kako lako i brzo.
Sve zbog slomljenog srca.
»Samo hoću reći da je Luce bila očajna kada je doznala za primirje
između tebe i Cama. Nikome od nas to nije bilo jasno.« Shelby je pogledala
Milesa kao da želi potvrdu svojih riječi. »Možemo li?«
»Mislili smo kako skrivaš nešto od nje.« Miles je skinuo šiltericu i
protrljao čelo. »Sve što znamo o Camu jest da je čisto zlo.«
Shelby je savila prste kao kandže.
»Hsss! Grrr! I tako dalje.«
»Samo nekoliko duša nalazi se posve na jednoj ili drugoj strani«,
rekao je Daniel. »U raju, u paklu ili na zemlji.« Okrenuo se i pogledao
visoko u nebo na istoku tražeći trag srebra koje je Dani trebao ostaviti iza
sebe kada je raširio krila i odletio. Nije bilo ničega.
»Oprosti«, rekla je Shelby, »ali tako je neobično smatrati vas braćom.«
»Nekada smo svi bili obitelj.«
»Da, ali davno, davno prije.«
»Samo zato što je tako bilo prije više tisuća godina, ne znači da će
ostati zauvijek.« Daniel je odmahnuo glavom. »Sve se mijenja. Bio sam s
Camom u praskozorju vremena, a vidjet ću ga i na kraju svijeta.«
Shelby je podignula obrve u nevjerici.
»Misliš da će se Cam vratiti? Mislim, na svijetlu stranu?«
Daniel je počeo ustajati.
»Ništa ne ostaje isto zauvijek.«
»Što je s tvojom ljubavlju prema Luce?« pitao je Miles.
Od toga se Daniel smrznuo.
»I to se mijenja. Nakon ovoga iskustva i ona će se promijeniti. Samo
se nadam...«
~ 194 ~
Spustio je pogled na Milesa, koji je još uvijek sjedio na obali i shvatio
da ga ne mrzi. Na svoj nepromišljen i idiotski način nefil je pokušavao
pomoći. Prvi put Daniel je mogao iskreno reći kako mu pomoć više nije
potrebna. Cijelo je vrijeme od prošlih Daniela dobivao svu pomoć koju je
trebao. Sada je konačno bio spreman dostići Luce.
Zašto je još uvijek tu stajao?
»Vrijeme je da se vas dvoje vratite kući«, rekao je i pomogao prvo
Shelby, zatim Milesu da ustanu.
»Ne«, rekla je Shelby i i posegnula za Milesom, koji joj je stisnuo
ruku. »Dogovorili smo se. Nećemo se vratiti dok ne budemo znali kako
je...«
»Neće dugo trajati«, rekao je Daniel. »Mislim da znam gdje ću je naći,
a to nije mjesto kamo vi možete doći.«
»Dođi, Shel.«
Miles je već odljepljivao sjenu maslinova drveta pored obale rijeke. U
njegovim se rukama stisnula, vrtložila i na trenutak se činila
nezgrapnom, poput lončarske gline kada se čini da će ispasti s kola.
Lagano je otvorio navjestitelja i pokazao Shelby da ude prva.
»Ide ti sve bolje.« Daniel je privukao svojega navjestitelja, kojega je
prizvao iz sjene svojega tijela. Drhtao je pred njim.
Nefili nisu tu bili u svojoj prošlosti, pa će morati skakati iz
navjestitelja u navjsetitelja kako bi se vratili u svoje vrijeme. Bit će teško,
Daniel im nije zavidio na toliko putovanja, ali im je zavidio što se vraćaju
kući.
»Daniele«, Shelby je provirila iz navjestitelja. Njezino tijelo kroz sjenu
joj je izgledalo mutno i izobličeno. »Sretno!«
Mahnula je, mahnuo je i Miles, zatim su ušli u sjenu. Sjena se za
njima zatvorila, pretvorila u točkicu i potom nestala.
Daniel to nije vidio. Već je otišao.
Štipao ga je hladan vjetar.
Ušao je u sjenu i putovao brže nego ikad prije kako bi se vratio u
mjesto i vrijeme u koje je mislio kako se nikada neće vratiti.
»Hej«, viknuo je glas. Bio je hrapav i neugodan i kao da je dolazio iz
Danielove neposredne blizine. »Uspori malo, hoćeš li?«
Daniel se lecnuo.
»Tko si?« viknuo je u neproničnu tamu. »Pokaži se.«
Kada se pred njim nije pojavilo ništa, Daniel je raširio bijela krila
koja su se mreškala na vjetru ne bi li izazvao uljeza u navjestitelju, ali i
~ 195 ~
kako bi ga usporio. Osvijetlila su navjestitelja svojim sjajem i Daniel je
osjetio kako se napetost u njemu malo smanjila. Posve raširena krila bila
su široka koliko i tunel. Uski vrhovi bili su najosjetljiviji na dodir. Kada
su dodirnuli vlažne zidove navjestitelja Daniel je osjetio nelagodu zbog
zatvorena prostora.
Iz tame pred njim polako se pomaljao lik.
Prvo, krila, mala i tanka poput paučine. Zatim tijelo, toliko skriveno u
sjeni da je Daniel jedva vidio malog blijedog anđela koji je s njime dijelio
navjestitelja. Daniel ga nije poznavao. Crte anđelova lica bile su nježne i
naizgled nedužne, kao u djeteta. U malome tunelu, od vjetra koji su
Danielova krila stvarala svaki put kad su zamahnula, plava je kosa
lepršala preko srebrnih očiju. Izgledao je toliko mlado, ali naravno, bio je
star koliko i drugi.
»Tko si?« pitao je Daniel ponovo. »Kako si ušao? Jesi li jedan od
mjerodavnih?«
»Da.« Unatoč nedužnom dječjem izgledu, anđelov je glas bio vrlo
dubok. Na trenutak je posegnuo iza sebe i Daniel je pomislio kako možda
ondje nešto skriva, zamku kakvu su koristili takvi poput njega, ali anđeo
se okrenuo kako bi otkrio ožiljak na zatiljku. Sedam zlatnih točkica, znak
mjerodavnih. »Jedan sam od mjerodavnih.« Njegov duboki glas bio je grub
i nerazgovijetan. »Želio bih razgovarati s tobom.«
Daniel je škrgutao zubima. Mjerodavni su zacijelo znali kako Daniel
nema poštovanja prema njima i njihovoj dužnosti da zabadaju nos. Ali,
nije bilo važno koliko je prezirao njihovo umišljeno ponašanje i to što su
uvijek pokušavali nagovoriti pale anđele da izaberu jednu stranu, morao
je poštovati njihove zahtjeve. Nešto u svemu tome bilo je čudno, ali kako
bi itko osim mjerodavnoga našao način da uđe u njegova navjestitelja?
»Žurim se.«
Anđeo je kimnuo, kao da je to već znao.
»Tražiš Lucindu?«
»Da«, izlanuo je Daniel. »Nije... nije mi potrebna pomoć.«
»Jest«, kimnuo je anđeo. »Promašio si izlaz«, pokazao je dolje, prema
mjestu u okomitu tunelu odakle je Daniel došao. »Ondje.«
»Ne.«
»Da.« Anđeo se nasmiješio i otkrio red sitnih, oštrih zuba. »Mi čekamo
i promatramo. Gledamo tko putuje navjestiteljima i kamo ide.«
»Nisam znao da je takvo ndgledanje u ovlasti mjerodavnih.«
»Mnogo toga ne znaš. Jedan od nadziratelja uhvatio je trag njezina
~ 196 ~
prolaska. Već je odavno na putu ovamo. Moraš za njom.«
Daniel se ukočio. Mjerodavni su bili jedini anđeli kojima je bilo dano
vidjeti u navjestitelje. Bilo je moguće da je netko od mjerodavnih vidio
kamo Luce putuje.
»Zašto bi mi želio pomoći da je pronađem?«
»Ah, Daniele«, namrštio se anđeo. »Lucinda je dio tvoje sudbine. Želim
da je nađeš. Želimo da se ponašaš u skladu sa svojom pravom prirodom...«
»I da stanem na stranu raja«, zarežao je Daniel.
»Korak po korak.« Anđeo je skupio krila i bacio se u tunel. »Ako je
želiš naći«, grmio je njegov duboki glas, »tu sam kako bih ti pokazao put.
Znam gdje se nalaze poveznice. Mogu otvoriti vrata između tkiva
prošlosti.« Zatim, jedva čujno: »Bez obaveza.«
Daniel je bio izgubljen. Još od rata u raju mjerodavni su za njega bili
samo smetnja, ali barem su njihovi motivi bili jasni. Željeli su da se
Daniel pridruži raju. To je bilo to. Pretpostavljao je kako im je odgovaralo
odvesti ga do Luce ako u tome uspiju.
Možda je anđeo imao pravo. Korak po korak. Danielu je bilo stalo
samo do Luce.
Skupio je krila poput drugoga anđela i osjetio kako se njegovo tijelo
kreće kroz tamu. Kada je sustigao anđela, stao je. Anđeo je pokazao.
»Lucinda je tuda prošla.«
Put u sjeni bio je uzak i stajao je okomito na stazu na kojoj se Daniel
nalazio. Nije se činio boljim ili lošijim od onoga kojim je Daniel išao.
»Ako uspije«, rekao je, »bit ću ti dužnik. Ako ne, naći ću te.«
Anđeo nije rekao ništa.
I tako je Daniel skočio prije nego što je pogledao i osjetio kako vjetar
vlažno liže njegova krila i kako ponovo pronalazi struju koja ga je
ubrzavala, a odnekud daleko iza njega dopirao je jedva čujan smijeh.
ZAPISANO U SRŽI
YIN, KINA, QING MING (OTPRILIKE 4. TRAVNJA 1046. G. PR. N. E.)
Na samome kraju tunela u navjestitelju nalazila se svjetlost koja se
približavala. Poljubila joj je kožu poput ljetnoga jutra u roditeljskom domu
u Georgiji.
Luce se bacila prema njoj.
Beskrajna veličanstvenost. Tako je Bili nazvao goruću svjetlost koja
je bila Danielova prava duša. Od samog pogleda na Danielovu istinsku,
besprijekornu anđeosku narav cijelo se selo Maja zapalilo i izgorjelo,
uključujući Ix Cuat, Luceino prošlo utjelovljenje.
Ali, bio je taj jedan trenutak.
Trenutak posvemašnjeg čuđenja, trenutak prije nego što je umrla,
kada se Luce osjetila bližom Danielu nego ikad prije. Nije marila za ono
što je govorio Bili. Prepoznala je sjaj njegove duše. Morala je to ponovo
vidjeti. Možda je postojao način da to ponovo proživi. Morala je barem
pokušati.
Iskočila je iz navjestitelja i našla se u hladnoj praznini goleme
spavaće sobe. Bila je barem deset puta veća od bilo koje sobe koju je Luce
ikada vidjela i sve u vezi s njom bilo je raskošno. Podovi su bili od
najglatkijeg mramora i prekriveni golemim sagovima od životinjskog
krzna, a na jednome je bila tigrova glava. Četiri drvena stupa podržavala
su strop sa zabatom, prekriven tankim slojem rogoza. Zidovi su bili od
pletenoga bambusa. Pored otvorena prozora nalazio se velik krevet
zakriven baldahinom s posteljinom od zeleno-zlatne svile.
Na prozorskoj klupčici stajao je vrlo malen teleskop. Luce ga je uzela i
razgrnula zlatni svileni zastor kako bi provirila van. Kada je prislonila
oko, teleskop je bio težak i hladan.
Nalazila se u središtu golema grada okružena zidom i gledala dolje s
drugoga kata. Labirint kamenih cesta povezivao je zgurane građevine
načinjene od pletera i ilovače, drevna izgleda. Zrak je bio topao i mirisao
je na trešnjin cvijet. Dvije zlatne vuge proletjele su preko plavoga neba.
Luce se okrenula prema Billu.
»Gdje smo?«
Mjesto se činilo jednako stvarnim i drevnim kao svijet Maja.
Slegnuo je ramenima, zinuo kako bi nešto rekao, ali tada...
»Pssst«, šapnula je Luce. Čulo se šmrcanje.
~ 177 ~
Netko je tiho i prigušeno plakao. Luce se okrenula prema mjestu
odakle je dolazio zvuk. Ondje, iza arkade u najdaljem kutu sobe, zvuk se
ponovo čuo. Luce se približavala arkadi tako što je bosim nogama klizila
po kamenom podu. Jecanje je odjekivalo i prizivalo je. Uzak prolaz
proširio se u još jednu golemu prostoriju. Ta je bila bez prozora, niska
stropa i mutno osvijetljena s desetak malih brončanih svjetiljki.
Razaznala je golem kameni umivaonik i lakiran stolić pretrpan crnim
glinenim posudama ispunjenim aromatičnim uljima, koja su cijelu sobu
obavijala toplim i pikantnim mirisom. U kutu se nalazila divovska
garderoba od izrezbarena zada. Tanki zeleni zmajevi izrezbareni na ulazu
u garderobu rugali su se Luce, kao da su znali nešto što ona nije.
A na podu u sredini prostorije ležao je mrtav muškarac.
Prije nego što je Luce mogla bolje pogledati, zaslijepilo ju je jarko
svjetlo koje joj se približavalo. Bio je to sjaj koji je osjetila s druge strane
navjestitelja.
»Kakva je to svjetlost?« pitala je Billa.
»To, hmmm... ti to možeš vidjeti?« Bili je zvučao iznenađeno. »To je
tvoja duša. Još jedan način da prepoznaš svoje prošlo utjelovljenje kada
tjelesno izgleda posve drukčije od tebe.« Zastao je. »Nisi to prije
zamijetila?«
»Mislim da je ovo prvi put.«
»Ha«, rekao je Bill. »To je dobar znak. Napreduješ.«
Luce je odjednom osjetila težinu i iscrpljenost.
»Mislila sam da je to Daniel.«
Bill je zakašljao kao da je želio nešto reći, ali nije. Još jedan trenutak
sjaj se zadržao, zatim se tako naglo ugasio da je mislila kako ga još može
vidjeti, ali tada su se njezine oči naviknule.
»Što ćeš ti tu?« pitao je glas grubo.
Ondje, u sredini sobe, gdje se nalazila svjetlost stajala je vitka, ljupka
sedamnaestogodišnja Kineskinja, odviše mlada i otmjena da bi stajala
iznad mrtvoga tijela. Tamna kosa sezala joj je do struka, u suprotnosti s
bijelom svilenom opravom koja je padala do poda. Premda je bila
profinjena, nije se činilo kako bi prezala od svađe.
»Dakle, to si ti«, šapnuo je Bill Luce na uho. »Zoveš se Lu Xin i živiš
na rubu glavnoga grada Yina. Nalazimo se na kraju dinastije Shang,
negdje oko tisuću godina prije nove ere, u slučaju da želiš voditi bilješke.«
Lu Xin je vjerojatno mislila kako je Luce luda zato što je upala unutra
u progorenoj životinjskoj koži s ogrlicom od kosti, kuštrave, raščupane i
~ 178 ~
zamršene kose. Koliko je prošlo otkad se pogledala u zrcalo? Ili se
okupala? Osim toga razgovarala je s nevidljivim mitskim bićem.
A Lu Xin je bdjela nad mrtvim muškarcem i gledala Luce kao da želi
reći ne miješaj se, pa je i sama djelovala pomalo suludo.
Ah, Bože. Luce nije primijetila nož od žada s drškom ukrašenim
tirkizom i lokvicu krvi posred mramornog poda.
»Što da...« počela je govoriti Billu.
»Ti.« Glas Lu Xin bio je neobično snažan. »Pomogni mi sakriti tijelo.«
Kosa mrtvoga muškarca bila je sijeda na sljepoočnicama. Izgledao je
kao da mu je oko šezdeset godina, vitak i mišićav ispod mnogo pomno
ukrašenih oprava i izvezenih ogrtača.
»Ja... hmm, mislim da...«
»Čim doznaju da je car mrtav, i ti ćeš umrijeti.«
»Što?« pitala je Luce. »Ja?«
»Ja, ti i većina ljudi unutar zidina. Gdje će drugdje naći tisuću tijela
koja će žrtvovati i pokopati s tiraninom?« Djevojka je obrisala obraze
vitkim prstima ukrašenim prstenjem od zada. »Hoćeš li mi pomoći ili ne?«
Na djevojčin zahtjev Luce je prišla kako bi pomogla podići cara na
noge. Lu Xin se pripremala kako bi ga uhvatila ispod pazuha.
»Car«, rekla je Luce, izgovorivši stare riječi iz vremena Shang kao da
ih oduvijek zna. »Je li...?«
»Nije kako izgleda.« Lu Xin je stenjala pod težinom tijela. Car je bio
teži nego što je izgledao. »Nisam ga ja ubila. Barem ne«, zastala je,
»tjelesno. Bio je mrtav kada sam ušla u sobu«. Smrcnula je. »Probo je sebi
srce. Običavala sam govoriti kako ga nema, ali barem me uvjerio u
suprotno.«
Luce je pogledala muškarčevo lice. Jedno oko bilo je otvoreno. Usta su
bila iskrivljena. Izgledao je kao da je svijet napustio u smrtnoj boli.
»Je li to bio tvoj otac?«
Tada su došle do velike garderobe od žada. Lu Xin otvorila je vrata
kukom, ušla i spustila pola tijela unutra.
»Trebao mi je biti muž«, rekla je hladno. »I to užasan. Premda su
preci odobrili naš brak, ja nisam. Ako volim romantiku, nemam zašto biti
zahvalna na bogatim i moćnim starijim muškarcima.« Promatrala je Luce,
koja je polako spustila careva stopala na pod garderobe. »Odakle dolaziš
kada nisi čula za careve zaruke?« Lu Xin zamijetila je Luceinu odjeću
Maja. Dohvatila je rub kratke smeđe suknje. »Jesu li te unajmili kako bi
plesala na vjenčanju? Plesačica si? Klaun?«
~ 179 ~
»Ne baš.« Luce je osjetila kako se crveni dok je spuštala suknju niže
na bedra. »Gledaj, ne možemo tijelo samo ostaviti tu. Netko će ga naći.
Hoću reći, on je ipak car, zar ne ? Osim toga, posvuda ima krvi.«
Lu Xin je posegnula u ormar sa zmajevima i izvadila grimiznu
svilenu odoru. Spustila se na koljena i otrgnula velik komad tkanine. Bio
je to prekrasan komad odjeće načinjen od meke svile s crnim cvjetićima
izvezenim oko vrata. Ali Lu Xin nije se premišljala, upotrijebila ga je kako
bi njime obrisala pod. Uzela je i drugu, plavu odoru i bacila je Luce kako
bi joj pomogla brisati.
»Dobro«, rekla je Luce. »Ali, što ćemo s nožem?« Pokazala je sjajni,
brončani bodež koji je do drška bio natopljen carevom krvlju.
Munjevitom brzinom Lu Xin je sakrila nož u pregib svoje haljine.
Pogledala je Luce kao da želi reči još nešto?
»Što je to tu?« Luce je pokazala prema nečemu što je izgledalo kao vrh
malena kornjačina oklopa. Kada su pomaknule carevo tijelo, to mu je
ispalo iz ruku.
Lu Xin je bila na koljenima. Bacila je krpu natopljenu krvlju i uzela
oklop objema rukama.
»Proročanska kost«, rekla je tiho. »Nešto mnogo važnije od bilo kojeg
cara.«
»Što je to?«
»Sadrži odgovore od Boga Iznad Nas.«
Luce se približila i kleknula kako bi vidjela predmet koji je ostavio
takav dojam na djevojku. Proročanska kost nije bila ništa drugo nego
kornjačevina, ali mala, uglačana i prastara. Kada se Luce nagnula bliže,
vidjela je da je netko mekim potezima napisao nešto na glatku
unutrašnjost oklopa:
Je li mi Lu Xin vjerna ili voli drugoga?
Lu Xin navrle su suze na oči. Bila je to pukotina na maski
hladnokrvne hrabrosti koju je pokazala Luce.
»Pitao je pretke«, šapnula je i sklopila oči. »Sigurno su mu rekli za
moju prijevaru. Ja... nisam se mogla obuzdati.«
Daniel. Zacijelo je govorila o Danielu. O tajnoj ljubavi koju je skrivala
od cara. Ali, nije je uspjela dobro sakriti. Luce je suosjećala s Lu Xin.
Svakim dijelićem duše razumjela je djevojčine osjećaje. Dijelile su ljubav
koju im nijedan car nije mogao oduzeti, koju nitko nije mogao ugasiti. Bila
je to ljubav moćnija od prirode.
Uzela je Lu Xin u snažan zagrljaj.
~ 180 ~
I osjetila kako se pod njome otvara pod.
Nije to namjeravala učiniti! U trbuhu je već osjećala grčenje, a
njezino vidno polje nekontrolirano se mijenjalo. Vidjela je sebe izvana,
izgledala je strano i divlje i očajnički se držala za svoje prošlo
utjelovljenje. Zatim se soba prestala okretati i Luce je ostala sama, stežući
proročansku kost u ruci. Gotovo je. Postala je Lu Xin.
»Nema me tri minute i ti si već u 3D-u?« rekao je Bili. Naglo se
pojavio i smjesta naljutio. »Zar ne mogu popiti čaj od jasmina na miru i
vratiti se da ne nađem svoju štićenicu kako si kopa grob? Jesi li
razmišljala o tome što će se dogoditi kad stražari pokucaju na vrata?«
Na velikim vratima od bambusa u glavnoj prostoriji odjednom se
začulo snažno kucanje.
Luce je poskočila.
Bili je prekrižio ruke na prsima.
»Mi o vuku«, rekao je. Zatim je pretjerano i prodorno kriknuo: »Ah,
Bille! Pomozi! Bille, što ću sada? Nisam se sjetila pitati te to prije nego što
sam se dovela u vrlo glupu situaciju, Bille!«
Luce nije trebala pitati Billa ništa. U umu Lu Xin pomaljala se
spoznaja. Znala je kako taj dan neće obilježiti samo samoubojstvo lošega
cara nego i nešto veće, mračnije i krvavije. Veliki sukob vojski. Tko je
kucao na vrata? Bilo je to carsko vijeće, čekalo je da ga otprati u rat.
Trebao je voditi postrojbe u borbu.
Ali, car je bio mrtav i uguran u garderobu.
A Luce se nalazila u tijelu Lu Xin, zarobljena u njegovim osobnim
odajama. Ako je tu nadu...
»Care Shang.« Sobom je odjeknulo snažno kucanje. »Čekamo vašu
zapovijed.«
Luce je vrlo mirno stajala, ukočena u svilenoj odori Lu Xin. Cara
Shanga nije bilo. Samoubojstvom je ostavio dinastiju bez cara, hramove
bez vrhovnog svećenika, a neposredno prije bitke za dinastiju, vojsku bez
vojskovođe.
»To se zove loše tempirana smrt cara«, rekao je Bili.
»Što da učinim?«
Luce se okrenula, vratila u garderobu sa zmajevima i lecnula se kada
je pogledala cara. Njegov vrat bio je savijen pod neprirodnim kutom, a krv
na prsima sasušila se i postajala hrdavosmeđa. Dok je bio živ, Lu Xin je
kralja mrzila. Luce je znala kako njezine suze nisu bile od tuge nego od
straha što će se dogoditi s njezinom ljubavlju, Deom.
min@
~ 181 ~
Do prije tri tjedna Lu Xin je živjela s obitelji na imanju na kojem su
uzgajali proso na obali rijeke Huan. Jednog popodneva, dok je prolazio
riječnom dolinom u sjajnoj kočiji, car je ugledao Lu Xin kako okopava
usjeve. Zaključio je da mu se sviđa. Sljedećeg dana na njezina su vrata
došla dva vojnika. Morala je napustiti obitelj i dom. Morala je napustiti
Dea, naočitog mladog ribara iz susjednog sela.
Prije nego što ju je car pozvao k sebi, De je pokazao Lu Xin kako se
lovi riba s dva kormorana koje je držao kao ljubimce. Oko vrata im je
labavo vezao uže kako bi mogli uhvatiti u usta nekoliko riba, ali ne tako
da ih progutaju. Dok je gledala kako De nježno vadi ribe iz dubokih ptičjih
kljunova, Lu Xin se zaljubila. Ujutro mu je morala reći zbogom. Zauvijek.
Ili je tako mislila.
Prošlo je već devetnaest zalaska sunca otkad je Lu Xin posljednji put
vidjela Dea, sedam otkad je dobila svitak s lošim vijestima. De i nekoliko
mladića sa susjednih imanja prebjegli su pobunjeničkoj vojsci, a čim se to
dogodilo, carevi su ljudi opljačkali selo tražeći bjegunce.
Car je mrtav, pripadnici dinastije Shang neće pokazati milost prema
Lu Xin i ona nikada neće naći Dea i ponovo se sjediniti s Danielom.
Osim ako carsko vijeće ne dozna da je njihov car mrtav.
Garderoba je bio prepuna raznobojnih egzotičnih odora, ali jedan
predmet privukao je njezin pogled. Bila je to golema obla kaciga. Bila je
teška, načinjena uglavnom od debelih, međusobno čvrsto zašivenih kožnih
vrpci. Na prednjoj strani nalazila se glatka brončana pločica u koju je
pomno bio urezan zmaj koji riga vatru. Zmaj je bio carev horoskopski
znak. Bili je doletio do nje.
»Što to radiš s carevom kacigom?«
Luce je stavila kacigu na glavu i uvukla unutra crnu kosu. Zatim je
otvorila drugu stranu garderobe, uzbuđena i uplašena zbog toga što je
ondje našla.
»Isto što ću učiniti s carevim oklopom«, rekla je i skupila teške i
glomazne stvari u naručje.
Odjenula je kožne hlače, čvrstu kožnu tuniku, neprobojne rukavice,
kožne sandale koje su očito bile prevelike, ali nekako ih je morala
iskorisiti i brončani prsni oklop načinjen od preklopljenih metalnih
pločica. Crni zmaj koji riga vatru, koji se nalazio na kacigi, bio je izvezen i
na tunici. Bilo je teško zamisliti da se netko može boriti pod težinom tolike
odjeće, ali Lu Xin je znala da se car i nije borio. Samo je upravljao
~ 182 ~
bitkama sa sjedala u svojoj ratnoj kočiji.
»Nije vrijeme za prerušavanje!« Bili ju je bocnuo kandžom. »Ne možeš
takva izaći.«
»Zašto ne? Pristaje mi. Gotovo.«
Podvrnula je rub hlača tako da ih može čvrsto zavezati.
Pored umivaonika s vodom našla je primitivno zrcalo načinjeno od
uglačana lima i uokvireno bambusom. U odrazu je lice Lu Xin skrivala
debela brončana pločica na kacigi. Ispod kožnog oklopa tijelo je izgledalo
krupno i snažno.
Luce je počela izlaziti iz garderobe i ulaziti u spavaću sobu.
»Čekaj!« viknuo je Bili. »Što ćeš reći, što je s carem?«
Luce se okrenula prema Billu i podignula tešku kožnu kacigu kako bi
joj mogao vidjeti oči.
»Ja sam sada car.«
Bili je trepnuo i barem jednom nije pokušao odgovoriti.
Luce je prožela snaga. Prerušiti se u vrhovnog zapovjednika vojske
bilo je upravo ono što bi učinila Lu Xin. Budući da je bio običan vojnik, De
će se nalaziti na prvoj crti. A ona će ga naći.
Ponovo se čulo lupanje na vratima.
»Care Shang, vojska Zhoua napreduje. Molimo vašu nazočnost!«
»Mislim da vam se netko obraća, care Shang.« Billov se glas
promijenio. Bio je dubok i grub i odjekivao je prostorijom tako silovito da
se Luce lecnula, ali nije se okrenula kako bi ga pogledala. Pritisnula je
tešku mjedenu kvaku i otvorila debela vrata od bambusa.
Tri muškarca u kitnjastim crveno-žutim ratnim odorama napeto su je
pozdravili. Luce je odmah prepoznala tri careva najbliža savjetnika. Hu,
sitnih zuba i kosih očiju sa žutim bjeloočnicama. Cui, najviši od njih,
širokih pleća i široko postavljenih očiju. Huang je bio najmlađi i
najljubazniji u vijeću.
»Car je već odjeven za rat«, rekao je Huang i podrugljivo pogledao
praznu prostoriju iza Luce. »Car izgleda... drukčije.«
Luce se ukočila. Što reći ? Nikada nije čula glas mrtvoga cara, a i
inače je vrlo loše oponašala.
»Da.« Hu se složio s Huangom. »Car izgleda vrlo odmorno.«
Nakon duga uzdaha olakšanja Luce je ukočeno i pažljivo kimula kako
joj kaciga ne bi pala s glave. Tri muškarca pokazala su caru, odnosno
Luce, da krene mramornim hodnikom. Huang i Hu hodali su joj uz bok i
tiho mrmljali o lošem moralu vojske. Cui je hodao točno iza Luce, zbog
~ 183 ~
čega joj je bilo neugodno. Palača je bila beskrajna. Visoki stropovi sa
zabatom koji su svjetlucali bijelo, jednaki kipovi od zada i oniksa na
svakom koraku, jednaka zrcala uokvirena bambusom na svakom zidu.
Kada su naposljetku prešli posljednji prag i izašli u sivo jutro, Luce je u
daljini vidjela crvenu drvenu kočiju i koljena su je zamalo izdala.
Morala je naći Daniela iz toga života, ali bitka ju je užasavala.
Ispred kočije članovi carskog vijeća naklonili su se i poljubili joj
rukavice. Bila je zahvalna na neprobojnim rukavicama, ali svejedno je
brzo povukla ruke, bojeći se da će je stisak odati. Huang joj je dodao dugo
koplje s drvenim drškom i zavinutom kukom desetak centimetara ispod
vrha.
»Vaša helebarda, Veličanstvo.«
Teški predmet gotovo joj je ispao iz ruku.
»Odvest će vas da nadgledate prvu crtu«, rekao je. »Mi ćemo vas
slijediti i naći se s vama kod konjice.«
Luce se okrenula prema kočiji. Bio je to zapravo drven podij ispod
kojeg se nalazila duga osovina što je povezivala dva velika drvena kotača i
koji su vukla dva nevjerojatno crna konja. Kočija je bila od sjajnog
lakiranog crvenog drva i u njoj su mogla sjediti ili stajati tri čovjeka.
Kožni krov i zastori mogli su se skinuti za vrijeme bitke, ali sada su visjeli
i davali putnicima malo zaklona.
Luce se popela, razmaknuta zastore i sjela. Sjedalo je bilo pojastučeno
tigrovim krznom. Uzde je uzeo kočijaš tankih brčića, a vojnik napola
spuštenih vjeđa s ratnom sjekirom popeo se pored njega. Ćulo se puckanje
biča i konji su potrčali galopom, a ona je osjetila kako se kotači ispod nje
okreću.
Dok su prolazili pored visokih i jednostavnih vrata palače, sunce je
kroz pukotine u magli obsjavalo golemo zeleno imanje na zapadu. Zemlja
je bila prelijepa, ali Luce je bila odviše uplašena da bi u njoj uživala.
»Bille«, šapnula je. »Hoćeš li mi pomoći?«
Nije bilo odgovora.
»Bille?«
Provirila je kroz zastore, ali tako je privukla pozornost vojnika napola
spuštenih vjeda koji je za vrijeme putovanja trebao biti carev tjelesni
čuvar.
»Veličanstvo, molim vas, radi vaše sigurnosti, inzistiram.« Pokazao je
Luce da se povuče.
Luce je zastenjala i naslonila se na pojastučeno sjedalo. Zacijelo su
~ 184 ~
stigli do kraja popločenih gradskih ulica, jer vožnja je postala nevjerojatno
neugodna. Luce se tiskala uz sjedalo i činilo joj se kao da se nalazi na
drvenom toboganu u lunaparku. Prstima je čvrsto stezala baršunasto
meko tigrovo krzno.
Bili nije želio da to učini. Pušta li je da nauči lekciju tako što ga nema
kada ga najviše treba?
Njezina koljena zaklecala su svaki put kad se kočija zatresla. Nije
imala pojma kako će naći Dea. Ako joj carski stražari nisu dopuštali
pogledati kroz zastore, kako će joj dopustiti približiti se prvoj crti?
Ali, tada:
Jednom davno, prije više tisuća godina njezino je prošlo utjelovljenje
sjedilo u kočiji samo i prerušeno u mrtvoga cara. Luce bi to znala čak i da
se nije ujedinila s prijašnjim tijelom, Lu Xin bi tu sada bila. I to bez
pomoći čudnog i zlobnog gargojla. I još važnije, bez znanja koje je Luce
stekla na svojem putovanju. U Chichen Itzi vidjela je Danielovu beskrajnu
veličanstvenost. U Londonu je svjedočila i naposljetku shvatila svu
ozbiljnost njegova prokletstva. Na Tibetu je vidjela želju da se ubije, a u
Versaillesu ju je spasio groznoga života. Gledala je kako je kao začaran
prespavao bol koji mu je zadala njezina smrt u Pruskoj. Vidjela je kako se
u Helstonu zaljubio u nju premda je bila umišljena i nezrela. U Milanu je
dodirnula ožiljke na njegovim krilima i osjetila koliko je toga mogao imati
u raju, a svega se radi nje odrekao. Vidjela je patnju u njegovim očima
kada ju je izgubio u Moskvi, jad koji se iznova i iznova ponavljao.
Luce mu je bila dužna naći izlaz iz prokletstva.
Kočija je naglo stala, a Luce je gotovo sletjela sa sjedala. Vani se čuo
gromoglasan topot kopita, što je bilo čudno, zato što je careva kočija mirno
stajala.
Još je netko bio vani.
Luce je čula zveket metala i dugo i bolno stenjanje. Kočija se snažno
zatresla. Nešto teško palo je na tlo. Zveket se nastavio, kao i stenjanje,
zatim se čuo još jedan prodoran krik i ponovo je nešto palo na tlo.
Drhtavim rukama Luce je samo malo odmaknula kožne zastore i vidjela
kako vojnik napola spuštenih vjeđa leži u lokvi krvi na tlu ispod nje.
Careva kočija bila je napadnuta iz zasjede. Jedan od pobunjenika
naglo je razmaknuo zastore. Nepoznati vojnik podignuo je mač.
Luce se nije mogla obuzdati i vrisnula je.
Mač je zastao u zraku, zatim je Luce prožela nevjerojatna toplina i
ispunila njezine žile, smirila živce i usporila otkucaje srca.
~ 185 ~
Borac u kočiji bio je De.
Kožna kaciga prekrivala je crnu kosu do ramena, ali prekrasno je
otkrivala lice. Njegove ljubičaste oči isticale su se na čistoj maslinastoj
koži. Istodobno je izgledao zbunjen i pun nade. Izvukao je mač, ali držao
ga je kao da osjeća kako ne bi trebao udariti. Luce je brzo skinula kacigu s
glave i bacila je na sjedalo.
Njezina tamna kosa rasula se, tamni uvojci pali su sve do brončanog
prsnog oklopa. Suze su joj zamaglile pogled.
»Lu Xin?«
De ju je čvrsto obujmio. Njegov nos dodirnuo je njezin, naslonila je
obraz na njegov, osjećajući sigurnost i toplinu. On kao da se nije mogao
prestati smiješiti. Podignula je glavu i poljubila njegove lijepe usne.
Gladno je odgovorio na poljubac, a Luce je upijala svaki prekrasni
trenutak, osjećajući težinu njegova tijela na svojem i priželjkujući da
između njih nema teških oklopa.
»Ti si posljednja koju sam očekivao sresti«, rekao je De tiho.
»Isto bih mogla reći za tebe«, rekla je. »Što ćeš ti tu?«
»Kada sam se pridružio pobunjenicima, zakleo sam se kako ću ubiti
cara i vratiti te.«
»Car je... ah, ništa više nije važno«, šapnula je Luce, poljubila njegove
obraze i vjede i čvrsto ga zagrlila oko vrata.
»Ništa nije važno«, rekao je De. »Samo da sam s tobom.«
Luce se sjetila njegova svjetlosnog sjaja u Chichen Itzi. Drugi životi, u
vremenima i mjestima toliko dalekim od kuće, potvrdili su joj koliko ga je
voljela. Veza među njima bila je neslomljiva, a to je bilo očito u načinu na
koji su se gledali, kako su jedno drugome mogli čitati misli i kako su jedno
drugome davali osjećaj cjeline.
Ali, kako je mogla zaboraviti prokletstvo zbog kojeg su cijelu vječnost
patili? I potragu u kojoj je bila kako bi ga poništila? Predaleko je došla da
bi zaboravila kako se na putu da doista bude s Danielom još uvijek nalaze
prepreke.
Svaki život nečemu ju je naučio. I u tom životu zacijelo leži ključ. Da
je samo znala što traži.
»Čuli smo da će car doći i voditi postrojbe dolje ispod nas«, rekao je
De. »Pobunjenici su namjeravali napasti carsku konjicu iz zasjede.«
»Dolaze«, rekla je Luce i sjetila se Huangovih uputa. »Samo što nisu
stigli.«
Daniel je kimnuo.
~ 186 ~
»A kada pobunjenici dođu, očekivat će od mene da se borim.«
Luce se lecnula. Već je dva puta bila s Danielom dok se pripremao za
bitku i oba se dogodilo nešto što nipošto nije željela ponovo vidjeti.
»A što ću ja dok ti...«
»Neću se boriti, Lu Xin.«
»Što?«
»To nije naš rat. Nikada nije bio. Možemo otići i boriti se za druge ili
možemo učiniti ono što smo uvijek činili i umjesto svega ostaloga odabrati
jedno drugo. Razumiješ li što ti želim reći?«
»Da«, šapnula je. Lu Xin nije znala dublje značenje Deovih riječi, ali
Luce je bila gotovo sigurna kako je razumjela da je Daniel voli, da ona voli
njega i da su izabrali biti zajedno.
»Neće nas samo tako pustiti. Pobunjenici će me ubiti zbog
dezertiranja.« Ponovo je stavio kacigu na njezinu glavu. »I ti ćeš se morati
boriti za sebe.«
»Što?« šapnula je. »Ne mogu se boriti. Jedva mogu podići ovu stvar«,
pokazala je prema helebardi. »Ne mogu ni,..«
»Da«, rekao je De, davši toj riječi vrlo duboko značenje. »Možeš.«
Kočija se ispunila svjetlošću. Luce je pomislila da je to onaj trenutak
kada će se zapaliti, kada će Lu Xin umrijeti, a njezina duša biti protjerana
u sjene.
Ali, to se nije dogodilo. Sjalo je iz Deovih prsa. Bio je to sjaj Danielove
duše. Nije bio snažan ili blještav kakav je bio na žrtvi Maja, ali je jednako
oduzimao dah. Podsjetio je Luce na sjaj njezine duše kada je prvi put
vidjela Lu Xin. Možda je učila vidjeti svijet kakav je doista bio. Možda se
napokon iluzija raspadala.
»Dobro«, rekla je i ugurala dugu kosu pod kacigu. »Hajdemo.«
Razmaknuli su zastore i stali na platformu kočije. Uz rub brežuljka,
petnaestak metara ispred mjesta na kojem je careva kočija zaustavljena,
na konjima je čekalo dvadesetak pobunjenika. Bili su odjeveni u
jednostavnu seljačku odjeću, smeđe hlače i grube, prljave košulje. Njihovi
štitovi imali su znak štakora, simbol vojske Zhoua. Svi su gledali Dea i
čekali naredbe.
Iz doline pod njima začuo je topot stotine konja. Luce je shvatila da se
dolje nalazi cijela vojska Shang, žedna krvi. Čula je kako pjevaju staru
ratničku pjesmu koju je Lu Xin znala otkad je naučila govoriti.
A negdje iza njih, Luce je znala kako dolazi Huang i ostatak careve
osobne vojske, misleći da će se tu naći s carem i zajedno nadgledati bitku.
~ 187 ~
Jahali su u krvoproliće i zasjedu, a Luce i Daniel morali su pobjeći prije
nego što dođu.
»Slijedi me«, promrmljao je De. »Krenut ćemo prema brdima na
zapadu i što dalje od bitke, koliko nas konji budu mogli nositi.«
Odriješio je jednoga konja iz kočije i doveo ga Luce. Konj je bio
nevjerojatno lijep, crn kao ugljen s bijelom mrljom u obliku dijamanta na
prsima. De je pomogao Luce da se popne u sedlo i podignuo ruke. U jednoj
je imao carsku helebardu, a u drugoj samostrel. Luce nikada nije držala
samostrel u ruci, a kamoli opalila iz njega, ali Lu Xin ga je jednom
upotrijebila, kako bi otjerala risa od kolijevke u kojoj se nalazila njezina
sestra. U Luceinoj ruci oružje je bilo teško, ali znala je da će ga moći
upotrijebiti bude li trebalo.
De se nasmiješio njezinu izboru i zviždukom pozvao svojega konja.
Dokaskala je prekrasna šarena kobila. Skočio je na njezina leda.
»De! Što to činiš?« Zabrinuti glas pripadao je jednom od konjanika u
nizu. »Trebao si ubiti cara. Ne staviti ga na našega konja!«
»Da! Ubij cara!« začuo se zbor ljutitih glasova.
»Car je mrtav!« viknula je Luce i utišala vojnike.
Ženski glas koji se čuo ispod kacige izazvao je uzdahe zaprepaštenja.
Ukočeno su stajali, nisu bili sigurni trebaju li podići oružje.
De je na konju prišao Luce. Uzeo je njezine ruke u svoje. Bile su
toplije, snažnije i ulijevale su joj više sigurnosti nego bilo što ikada prije.
»Što god bilo, znaj da te volim. Naša ljubav znači mi sve.«
»I meni«, Luce je odvratila šapatom.
De je ispustio ratnički poklik i njihovi su konji vratolomnom brzinom
pojurili. Kada se nagnula naprijed kako bi uhvatila uzde, samostrel joj je
gotovo ispao iz ruke. Tada su pobunjenici počeli vikati.
»Izdajice!«
»Lu Xin!« Deov glas nadglasao je najprodorniji krik i najsnažniji topot
konja. »Kreni!« visoko je podignuo ruku i pokazao prema brdima.
Njezin konj toliko je brzo trčao da joj je bilo teško vidjeti jasno oko
sebe. Sve je proletjelo u jednom zastrašujućem fijuku. Skupina
pobunjenika ostala je iza njih, a topot njihovih konja bio je snažan poput
potresa bez kraja.
Sve dok se pobunjenik nije približio Danielu sa svojom helebardom,
Luce je zaboravila na samostrel koji je držala u rukama. Tada ga je bez
napora podignula i premda još uvijek nije bila sigurna kako ga
upotrijebiti, znala je da će ubiti svakoga tko pokuša nauditi Danielu.
~ 188 ~
Sada.
Odapela je strijelu. Na njezino zaprepaštenje, strijela je ubila
pobunjenika i srušila ga s konja. Pao je u oblak prašine. S užasnom je
pogledala mrtvaca kako leži na tlu sa strijelom u prsima.
»Idi dalje!« viknuo je Daniel.
Teško je progutala i pustila konja da je vodi. Nešto se događalo.
Počela se osjećati lakšom u sedlu, kao da je sila teže odjednom postala
slabija i kao da ju je Deova vjera u nju vodila dalje.
Mogla je to učiniti. I pobjeći s njim. Stavila je još jednu strijelu u
samostrel i opalila, zatim još jednom. Nije ciljala ni u koga, činila je to u
samoobrani, ali toliko joj se vojnika približavalo da je brzo trošila strijele.
Ostale su samo dvije.
»De!« kriknula je.
Gotovo je ispao iz sedla dok je uzimao sjekiru kako bi snažno udario
vojnika vojske Shang. Deova krila nisu bila raširena, ali kao da su bila,
zato što se doimao lakšim od zraka, i istodobno ubojito spretnim. Daniel je
ubijao svoje neprijatelje tako brzo, da su njihove smrti bile trenutačne i
gotovo posve bezbolne.
»De!« viknula je glasnije.
Na zvuk njezina glasa naglo je podignuo glavu. Luce se nagnula u
sedlu kako bi mu pokazala gotovo prazan tobolac. Dobacio joj je sablju.
Uhvatila ju je za držak. U ruci je ležala neobično prirodno. Tada se
sjetila poduke iz mačevanja u Shorelineu. U prvoj je borbi uništila Lilit,
pedantnu, okrutnu školsku kolegicu koja je mačevala cijeli život.
To je zacijelo mogla ponoviti.
Baš tada ratnik je skočio sa svojeg konja na njezina. Od iznenadne
težine njezin konj je posrnuo, i Luce je kriknula, ali trenutak potom
njegovo je grlo bilo prerezano, tijelo bačeno na tlo, a oštrica njezine sablje
sjajila se od svježe krvi. Osjetila je kako joj se toplina širi u prsima. Cijelo
joj je tijelo bridjelo. Podbola je konja i svom snagom pojurila naprijed, sve
brže i brže dok...
Sve nije postalo bijelo.
Zatim je udarila u crnilo.
Koje se naposljetku pretvorilo u bljesak sjajnih boja.
Podignula je ruku kako bi zaustavila svjetlost, ali ona nije dolazila
izvana. Njezin konj još je galopirao pod njom. Još je čvrsto stezala bodež i
mahala lijevo-desno, sjekla grkljane i prsa. Neprijatelji su još uvijek
padali pod njezine noge.
~ 189 ~
Ali Luce nekako nije bila posve ondje. Njezin mozak napadala je
zbrka priviđenja. Neka od priviđenja zacijelo su pripadala Lu Xin, ali
neka nikako nisu mogla pripadati Lu Xin.
Vidjela je kako Daniel lebdi iznad nje u jednostavnoj seljačkoj odjeći...
ali trenutak potom bio je gol do pasa, plave kose... odjednom je imao
vitešku kacigu i podignuo je vizir kako bi je poljubio... ali prije toga
pretvorio se u sadašnjeg Daniela, onoga kojeg je ostavila u dvorištu
roditeljskog doma u Thunderboltu i otišla u prošlost.
To je bio Daniel kojeg je cijelo vrijeme tražila, shvatila je. Za njime je
posezala i njegovo je ime zvala, ali on se ponovo promijenio. I ponovo.
Vidjela je toliko Daniela da ni sama nije to smatrala mogućim, a svaki je
bio ljepši od prethodnog. Rastezali su se poput goleme harmonike, a svaki
Daniel mijenjao se i iskrivljavao ovisno o nebu iznad njega. Oblik njegova
nosa i jagodica, boja kože, oblik usana, sve se vrtložilo izvan fokusa i cijelo
vrijeme mijenjalo. Sve se mijenjalo, osim njegovih očiju.
Njegove ljubičaste oči uvijek su bile iste. Proganjale su je i skrivale
nešto strašno, nešto što nije razumjela. Nešto što nije željela razumjeti.
Strah?
U priviđenjima je užas u Danielovim očima bio toliko snažan, da je
Luce željela odvratiti pogled od njihove ljepote. Čega bi se bojao netko
toliko moćan poput Daniela?
Mogao je biti samo jedan razlog. Luceina smrt.
Proživjela je cijeli niz svojih smrti. Danielove oči jednako su izgledale
svaki put trenutak prije nego što bi nestala u plamenu. Već je vidjela taj
strah u njima. Mrzila ga je zato što je značio da je njihovo vrijeme
završilo. Sada ga je vidjela na svakom njegovu licu. Strah je sijevao s
mjesta i vremena koja su sezala u beskraj. Odjednom je znala da tu ima
još nešto.
Nije se bojao za nju. Nije se bojao zato što je ulazila u tamu nove
smrti. Nije se bojao da će joj to prouzročiti bol.
Daniel se bojao nje.
»Lu Xin!« kriknuo je s bojišta. Vidjela ga je mutno zbog priviđenja.
Ali, jedino je on postajao jasniji, zato što je sve oko njega bilo je
zapanjujuće bijelo. Kao i sve u njoj. Je li njegova ljubav bila ta koja je
spaljivala? Je li njezina, a ne njegova strast bila ta koja ju je svaki put
uništila?
»Ne!« njegova ruka posegnula je za njezinom. Ali, bilo je prekasno.
Boljela ju je glava. Nije željela otvoriti oči.
~ 190 ~
Bili se vratio, pod je bio hladan i Luce se nalazila u dobrodošlom
procjepu tame. Negdje u pozadini prskao je vodopad i sipio po njezinim
vrelim obrazima.
»Ipak si to dobro odradila«, rekao je.
»Zašto zvučiš toliko razočarano?« rekla je Luce. »Kako bi bilo da mi
objasniš kamo si nestao?«
»Ne mogu.« Bili je uvukao debele usne kao da su zapečaćene.
»Zašto ne?«
»Osobne je prirode.«
»Je li zbog Daniela?« pitala je. »On te može vidjeti, zar ne? A iz nekog
razloga ne želiš da zna kako mi pomažeš.«
Bili je frknuo.
»To što činim ne tiče se uvijek tebe, Luce. U svojem loncu kuham i
druge stvari. Osim toga, odnedavno mi se čini kako si prilično samostalna.
Možda je vrijeme da završimo s našim malim dogovorom i skinemo te
pomoćne kotače. Zašto me dovraga uopće više trebaš?«
Luce je bila odviše umorna da bi mu povlađivala, ali i odviše
zaprepaštena zbog onoga što je vidjela.
»Nema nade.«
Sav bijes izletio je iz Billa poput zraka iz balona.
»Kako to misliš?«
»Ne umirem zbog nečeg što je učinio Daniel. Nekada je to zbog nečega
što se dogodi u meni. Možda je uzrok tome njegova ljubav, ali kriva sam
ja. To je sigurno dio prokletstva, samo što nemam pojma što znači. Sve što
znam jest da sam vidjela pogled u njegovim očima točno prije mojih smrti
i uvijek je isti.«
Nagnuo je glavu.
»Zasad.«
»Više nego što ga usrećujem, nanosim mu bol«, rekla je. »Ako nije već
odustao od mene, trebao bi. Ne smijem mu to više činiti.«
Spustila je glavu u ruke.
»Luce«, Bill je sjeo na njezino koljeno. Bio je neobično nježan, kao prvi
put kad ga je srela. »Želiš završiti s tom šaradom? Radi Daniela?«
Luce je podignula pogled i obrisala oči.
»Misliš, kako to ne bi morao ponovo proživljavati? Postoji nešto što
mogu učiniti?«
»Svaki put kada uđeš u tijelo prošlog utjelovljenja, postoji trenutak
tik prije smrti kada se tvoja duša i dva tijela, sadašnje i prošlo,
~ 191 ~
razdvajaju. To traje smo djelić sekunde.«
Luce je žmirnula.
»Mislim da sam to osjetila. U trenutku kada shvatim da ću umrijeti,
ali neposredno prije nego što doista umrem?«
»Točno. To je povezano s time kako su vaši životi slijepljeni jedan za
drugi. U tome djeliću sekunde postoji način kako odlijepiti svoju prokletu
dušu od tvojega sadašnjeg tijela. Kao da želiš izdupsti dušu van. To bi
uništilo reinkarniranje, mučni dio tvojega prokletstva.«
»Ali, mislila sam kako sam već na kraju kruga utjelovljenja i da se
više neću vratiti. Zbog krštenja. Zato što nikad nisam...«
»To nije važno. Još uvijek moraš zatvoriti krug. Čim se vratiš u
sadašnjost, smrt će te moći zadesiti svakog trenutka i to zbog...«
»Moje ljubavi prema Danielu.«
»Da. Tako nešto«, rekao je Bili. »Hm. To jest, ako ne prekineš vezu sa
svojom prošlošću.«
»Dakle, ako se odlijepim od prošle sebe, ona će umrijeti kao i uvijek...«
»A ti ćeš svejedno izaći iz toga tijela kao i prije, samo što ćeš morati
ostaviti iza sebe i svoju dušu da umre. A tijelo u koje ćeš se vratiti«,
prstom je upro u njezino rame, »ovo, bit će oslobođeno prokletstva koje visi
nad tobom od početka vremena.«
»Nema više umiranja?«
»Ne, osim ako ne skočiš sa zgrade ili uđeš u auto s ubojicom ili popiješ
previše tableta za spavanje, ili...«
»Shvaćam«, prekinula ga je. »Ali, ako me Daniel poljubi«, s naporom
je održavala mirnoću glasa, »ja ću... ili...«
»Daniel neće ništa učiniti.« Bili je odlučno zurio u nju. »Više te neće
privlačiti. Nastavit ćeš dalje. Vjerojatno ćeš se udati za neku svoju
dosadnu ljubav i imati desetoro djece.«
»Ne.«
»Daniel i ti oslobodit ćete se prokletstva koje toliko prezirete. Bit ćeš
slobodna. Čuješ li to ? Možeš nastaviti dalje i biti sretna. Zar ne želiš da
Daniel bude sretan?«
»Ali, Daniel i ja...«
»Od Daniela i tebe neće biti ništa. To je okrutna stvarnost. Razmisli
malo, nećeš mu više nanositi bol. Odrasti, Luce. Život je više od
pubertetskih strasti.«
Luce je zinula, ali nije željela čuti kako se njezina glas slama. Nije
mogla zamisliti život bez Daniela. Ali, nije mogla ni zamisliti da se vrati u
~ 192 ~
sadašnji život, pokuša biti s Danielom i to je ubije zauvijek. Toliko se
trudila naći način da prekine prokletstvo, ali odgovor joj je još uvijek
izmicao. Možda je to bio način. Tada joj je zvučalo grozno, ali ako se vrati
u svoj život i ne upozna Daniela, neće joj nedostajati. I ona neće
nedostajati njemu. Možda je tako bolje. Za oboje.
Ali, ne. Bili su kozmički par. Daniel je donio u njezin život puno više
od svoje ljubavi. Arriane, Rolanda i Gabbe. Čak i Cama. Svi oni pomogli
su joj da shvati što želi, što ne želi i kako se za to izboriti. Odrasla je i
postala bolja osoba. Da nije bilo Daniela ne bi otišla u Shoreline i našla
prave prijatelje, Shelby i Milesa. Bi li uopće išla u Mač i križ? Gdje bi
zaboga bila? Tko bi bila?
Može li barem jedan dan biti sretna bez njega? Zaljubiti se u drugoga?
Nije mogla ni podnijeti takvu pomisao. Život bez Daniela činio joj se
bezbojnim i okrutnim, osim jedne svijetle točke kojoj se Luce neprestano
vraćala.
Što ako mu nikada više ne nanese bol?
»Recimo da želim razmisliti o tome«, prošaptala je Luce s mukom.
»Samo razmisliti. Kako to uopće funkcionira?«
Bili je posegnuo iza sebe i iz tankog crnog remena na leđima polako
izvadio nešto dugo i srebrno. Nikada to prije nije zami¬etila. Držao je
srebrnu strijelu tupa, ravna vrha, koju je odmah prepoznala.
Zatim se nasmiješio.
»Jesi li ikada vidjela zvjezdanu strijelu?«
~ 193 ~
Osamnaesto poglavlje
POGREŠNE UPUTE
JERUZALEM, IZRAEL, 27. NIŠANA 2760.
»Dakle, ipak nisi tako loš momak?« rekla je Shelby Danielu.
Sjedili su pored bujnog korita stare rijeke Jeruzalem i gledali prema
obzoru gdje su se dva pala anđela razdvojila. Slabašan dašak zlatnog
svjetla nalazio se na nebu gdje je bio Cam, a zrak je počinjao vonjati na
trula jaja.
»Naravno da nisam.« Daniel je uronio ruku u hladnu vodu. Njegova
krila i duša još su bili vreli od gledanja kako Cam donosi odluku. Kako je
to za njega bilo jednostavno! Kako lako i brzo.
Sve zbog slomljenog srca.
»Samo hoću reći da je Luce bila očajna kada je doznala za primirje
između tebe i Cama. Nikome od nas to nije bilo jasno.« Shelby je pogledala
Milesa kao da želi potvrdu svojih riječi. »Možemo li?«
»Mislili smo kako skrivaš nešto od nje.« Miles je skinuo šiltericu i
protrljao čelo. »Sve što znamo o Camu jest da je čisto zlo.«
Shelby je savila prste kao kandže.
»Hsss! Grrr! I tako dalje.«
»Samo nekoliko duša nalazi se posve na jednoj ili drugoj strani«,
rekao je Daniel. »U raju, u paklu ili na zemlji.« Okrenuo se i pogledao
visoko u nebo na istoku tražeći trag srebra koje je Dani trebao ostaviti iza
sebe kada je raširio krila i odletio. Nije bilo ničega.
»Oprosti«, rekla je Shelby, »ali tako je neobično smatrati vas braćom.«
»Nekada smo svi bili obitelj.«
»Da, ali davno, davno prije.«
»Samo zato što je tako bilo prije više tisuća godina, ne znači da će
ostati zauvijek.« Daniel je odmahnuo glavom. »Sve se mijenja. Bio sam s
Camom u praskozorju vremena, a vidjet ću ga i na kraju svijeta.«
Shelby je podignula obrve u nevjerici.
»Misliš da će se Cam vratiti? Mislim, na svijetlu stranu?«
Daniel je počeo ustajati.
»Ništa ne ostaje isto zauvijek.«
»Što je s tvojom ljubavlju prema Luce?« pitao je Miles.
Od toga se Daniel smrznuo.
»I to se mijenja. Nakon ovoga iskustva i ona će se promijeniti. Samo
se nadam...«
~ 194 ~
Spustio je pogled na Milesa, koji je još uvijek sjedio na obali i shvatio
da ga ne mrzi. Na svoj nepromišljen i idiotski način nefil je pokušavao
pomoći. Prvi put Daniel je mogao iskreno reći kako mu pomoć više nije
potrebna. Cijelo je vrijeme od prošlih Daniela dobivao svu pomoć koju je
trebao. Sada je konačno bio spreman dostići Luce.
Zašto je još uvijek tu stajao?
»Vrijeme je da se vas dvoje vratite kući«, rekao je i pomogao prvo
Shelby, zatim Milesu da ustanu.
»Ne«, rekla je Shelby i i posegnula za Milesom, koji joj je stisnuo
ruku. »Dogovorili smo se. Nećemo se vratiti dok ne budemo znali kako
je...«
»Neće dugo trajati«, rekao je Daniel. »Mislim da znam gdje ću je naći,
a to nije mjesto kamo vi možete doći.«
»Dođi, Shel.«
Miles je već odljepljivao sjenu maslinova drveta pored obale rijeke. U
njegovim se rukama stisnula, vrtložila i na trenutak se činila
nezgrapnom, poput lončarske gline kada se čini da će ispasti s kola.
Lagano je otvorio navjestitelja i pokazao Shelby da ude prva.
»Ide ti sve bolje.« Daniel je privukao svojega navjestitelja, kojega je
prizvao iz sjene svojega tijela. Drhtao je pred njim.
Nefili nisu tu bili u svojoj prošlosti, pa će morati skakati iz
navjestitelja u navjsetitelja kako bi se vratili u svoje vrijeme. Bit će teško,
Daniel im nije zavidio na toliko putovanja, ali im je zavidio što se vraćaju
kući.
»Daniele«, Shelby je provirila iz navjestitelja. Njezino tijelo kroz sjenu
joj je izgledalo mutno i izobličeno. »Sretno!«
Mahnula je, mahnuo je i Miles, zatim su ušli u sjenu. Sjena se za
njima zatvorila, pretvorila u točkicu i potom nestala.
Daniel to nije vidio. Već je otišao.
Štipao ga je hladan vjetar.
Ušao je u sjenu i putovao brže nego ikad prije kako bi se vratio u
mjesto i vrijeme u koje je mislio kako se nikada neće vratiti.
»Hej«, viknuo je glas. Bio je hrapav i neugodan i kao da je dolazio iz
Danielove neposredne blizine. »Uspori malo, hoćeš li?«
Daniel se lecnuo.
»Tko si?« viknuo je u neproničnu tamu. »Pokaži se.«
Kada se pred njim nije pojavilo ništa, Daniel je raširio bijela krila
koja su se mreškala na vjetru ne bi li izazvao uljeza u navjestitelju, ali i
~ 195 ~
kako bi ga usporio. Osvijetlila su navjestitelja svojim sjajem i Daniel je
osjetio kako se napetost u njemu malo smanjila. Posve raširena krila bila
su široka koliko i tunel. Uski vrhovi bili su najosjetljiviji na dodir. Kada
su dodirnuli vlažne zidove navjestitelja Daniel je osjetio nelagodu zbog
zatvorena prostora.
Iz tame pred njim polako se pomaljao lik.
Prvo, krila, mala i tanka poput paučine. Zatim tijelo, toliko skriveno u
sjeni da je Daniel jedva vidio malog blijedog anđela koji je s njime dijelio
navjestitelja. Daniel ga nije poznavao. Crte anđelova lica bile su nježne i
naizgled nedužne, kao u djeteta. U malome tunelu, od vjetra koji su
Danielova krila stvarala svaki put kad su zamahnula, plava je kosa
lepršala preko srebrnih očiju. Izgledao je toliko mlado, ali naravno, bio je
star koliko i drugi.
»Tko si?« pitao je Daniel ponovo. »Kako si ušao? Jesi li jedan od
mjerodavnih?«
»Da.« Unatoč nedužnom dječjem izgledu, anđelov je glas bio vrlo
dubok. Na trenutak je posegnuo iza sebe i Daniel je pomislio kako možda
ondje nešto skriva, zamku kakvu su koristili takvi poput njega, ali anđeo
se okrenuo kako bi otkrio ožiljak na zatiljku. Sedam zlatnih točkica, znak
mjerodavnih. »Jedan sam od mjerodavnih.« Njegov duboki glas bio je grub
i nerazgovijetan. »Želio bih razgovarati s tobom.«
Daniel je škrgutao zubima. Mjerodavni su zacijelo znali kako Daniel
nema poštovanja prema njima i njihovoj dužnosti da zabadaju nos. Ali,
nije bilo važno koliko je prezirao njihovo umišljeno ponašanje i to što su
uvijek pokušavali nagovoriti pale anđele da izaberu jednu stranu, morao
je poštovati njihove zahtjeve. Nešto u svemu tome bilo je čudno, ali kako
bi itko osim mjerodavnoga našao način da uđe u njegova navjestitelja?
»Žurim se.«
Anđeo je kimnuo, kao da je to već znao.
»Tražiš Lucindu?«
»Da«, izlanuo je Daniel. »Nije... nije mi potrebna pomoć.«
»Jest«, kimnuo je anđeo. »Promašio si izlaz«, pokazao je dolje, prema
mjestu u okomitu tunelu odakle je Daniel došao. »Ondje.«
»Ne.«
»Da.« Anđeo se nasmiješio i otkrio red sitnih, oštrih zuba. »Mi čekamo
i promatramo. Gledamo tko putuje navjestiteljima i kamo ide.«
»Nisam znao da je takvo ndgledanje u ovlasti mjerodavnih.«
»Mnogo toga ne znaš. Jedan od nadziratelja uhvatio je trag njezina
~ 196 ~
prolaska. Već je odavno na putu ovamo. Moraš za njom.«
Daniel se ukočio. Mjerodavni su bili jedini anđeli kojima je bilo dano
vidjeti u navjestitelje. Bilo je moguće da je netko od mjerodavnih vidio
kamo Luce putuje.
»Zašto bi mi želio pomoći da je pronađem?«
»Ah, Daniele«, namrštio se anđeo. »Lucinda je dio tvoje sudbine. Želim
da je nađeš. Želimo da se ponašaš u skladu sa svojom pravom prirodom...«
»I da stanem na stranu raja«, zarežao je Daniel.
»Korak po korak.« Anđeo je skupio krila i bacio se u tunel. »Ako je
želiš naći«, grmio je njegov duboki glas, »tu sam kako bih ti pokazao put.
Znam gdje se nalaze poveznice. Mogu otvoriti vrata između tkiva
prošlosti.« Zatim, jedva čujno: »Bez obaveza.«
Daniel je bio izgubljen. Još od rata u raju mjerodavni su za njega bili
samo smetnja, ali barem su njihovi motivi bili jasni. Željeli su da se
Daniel pridruži raju. To je bilo to. Pretpostavljao je kako im je odgovaralo
odvesti ga do Luce ako u tome uspiju.
Možda je anđeo imao pravo. Korak po korak. Danielu je bilo stalo
samo do Luce.
Skupio je krila poput drugoga anđela i osjetio kako se njegovo tijelo
kreće kroz tamu. Kada je sustigao anđela, stao je. Anđeo je pokazao.
»Lucinda je tuda prošla.«
Put u sjeni bio je uzak i stajao je okomito na stazu na kojoj se Daniel
nalazio. Nije se činio boljim ili lošijim od onoga kojim je Daniel išao.
»Ako uspije«, rekao je, »bit ću ti dužnik. Ako ne, naći ću te.«
Anđeo nije rekao ništa.
I tako je Daniel skočio prije nego što je pogledao i osjetio kako vjetar
vlažno liže njegova krila i kako ponovo pronalazi struju koja ga je
ubrzavala, a odnekud daleko iza njega dopirao je jedva čujan smijeh.
14 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 7:07 pm
Margita
Administrator
Devetnaesto poglavlje
SMRTNA MUKA
MEMFIS, EGIPAT, PERET ILI VRIJEME SJETVE (JESEN,
OTPRILIKE 3100. G. PR.N.E.)
»Ti, ondje«, glas je zaurlao kada je Luce prešla prag navjestitelja.
»Želim vino. Na pladnju. Dovedi i moje pse. Ne, lavove. Ne, oboje.«
Izašla je iz navjestitelja i našla se u golemoj bijeloj prostoriji s
alabastrenim zidovima i debelim stupovima što su podupirali visok strop.
U zraku se osjećao dašak pečenja. U prostoriji nije bilo ničega osim
visokog podija na suprotnom kraju, presvučenog antilopinim krznom. Na
njemu se nalazilo golemo prijestolje od mramora presvučeno
smaragdnozelenim jastucima, a naslon je ukrašavao grb načinjen od dviju
prekriženih slonovih kljova.
Muškarac na prijestolju, očiju obrubljenih crnom olovkom, golih
mišićavih prsa, zlatnih zuba, s prstenjem na rukama i kulom kose crne
poput ebanovine, obraćao se njoj. Okrenuo se od pisara tankih usana u
plavoj halji, koji je držao svitak od papirusa i sada su oba muškarca zurila
u Luce.
Ona je pročistila grlo.
»Da, faraone«, psikao joj je Bili na uho. »Samo reci da, faraone.«
»Da, faraone!« viknula je Luce kroz beskrajno veliku dvoranu.
»Dobro«, rekao je Bili. »Sada bježi!«
Pognuvši se i pohitavši unatrag kroz sjenovit dovratak, Luce se našla
u unutrašnjem dvorištu s mirnim jezercem u sredini. Zrak je bio
prohladan, ali sunce je bilo jako, palilo je lotose koji su poredani u cvjetne
lonce obrubljivali prilaz. Dvorište je bilo golemo, ali Bili i Luce imali su ga
sablasno samo za sebe.
»Nešto je čudno u vezi s ovim mjestom, zar ne?« Luce je ostala blizu
zidinama. »Faraona nije nimalo začudilo što sam se samo tako pojavila.«
»Odviše je važan da bi se zamarao zamjećivanjem ljudi. Krajičkom
oka vidio je gibanje i zaključio kako je ondje netko kome može
zapovijedati. To je sve. To objašnjava zašto ga nije začudilo to što si još
uvijek u kineskoj odjeći kakva će se nositi tek za dvije tisuće godina«,
rekao je Bili i pucnuo kamenim prstima. Pokazao je prema sjenovitoj
udubini u zidu u kutu dvorišta. »Ostani još malo tu, vratit ću se, donijet
ću nešto modernije.«
Prije nego što je Luce mogla skinuti nezgrapni oklop cara Shanga,
~ 198 ~
Bili se vratio s jednostavnom egipatskom bijelom haljinom. Pomogao joj je
svući kožnu opremu i odjenuti haljinu preko glave. Prekrivala je jedno
rame, vezala se oko struka i sužavala u suknju koja je završavala desetak
centimetara iznad gležanja.
»Da nisi što zaboravila?« rekao je Bili neobično gorljivo.
»Ah«, Luce je posegnula prema oklopu cara Shanga i izvadila
zvjezdanu strijelu tupa vrha koju je bila spremila unutra. Kada ju je
izvadila, činila joj se mnogo težom nego prije.
»Ne diraj vršak!« rekao je Bili brzo, zamotao vrh u tkaninu i svezao je.
»Ne još.«
»Mislila sam da može nauditi samo anđelima.« Nagnula je glavu i
sjetila se bitke protiv izopćenika, kako je strijela dodirnula Callienu ruku,
a nije na njoj ostavila ni ogrebotinu i kako joj je Daniel rekao da ostane
izvan njezina domašaja.
»Tko god ti je to rekao, nije ti rekao cijelu istinu«, rekao je Bili.
»Djeluje samo na besmrtnike. Imaš dio u sebi koji je besmrtan, a to je tvoj
prokleti dio, tvoja duša. To je dio koji ćemo ovdje uništiti, sjećaš se? Tako
da tvoj smrtni dio, Lucinda Price, može nastaviti s normalnim životom.«
»Možda ću uništiti svoju dušu«, rekla je Luce i sakrila zvjezdanu
strijelu ispod nove haljine. Čak i kroz grubo platno bila je vrela na dodir.
»Još uvijek nisam odlučila...«
»Mislio sam da smo se dogovorili«, rekao je Bili i progutao. »Zvjezdane
strijele vrlo su skupocjene. Ne bih ti je dao da nisi...«
»Idemo naći Laylu.«
Nije samo sablasna tišina u palači bila neugodna, nešto između Luce i
Billa činilo se čudnim. Otkad joj je dao srebrnu strijelu, među njima je
vladala napetost. Bili je duboko i hrapavo udahnuo.
»Dobro. U drevnom smo Egiptu. U ranom dinastičkom razdoblju u
glavnom gradu, Memfisu. U prilično davnoj prošlosti, oko pet tisuća
godina prije nego što je Luce Price uljepšavala svijet svojom
veličanstvenom prisutnošću.«
Luce je okrenula očima.
»Gdje se nalazi moje prošlo utjelovljenje?«
»Zašto se uopće trudim s lekcijama iz povijesti?« pitao je Bili
zamišljenu publiku. »Sve što ona želi znati jest gdje je njezino prošlo
utjelovljenje. Tako sebično i odvratno!«
Luce je prekrižila ruke na prsima.
»Da si ti na mojem mjestu i želiš uništiti svoju dušu, sigurno bi to
~ 199 ~
želio što prije obaviti, prije nego što dobiješ priliku promijeniti mišljenje.«
»Dakle, odlučila si?« Bili je zvučao malo zadihano. »Ma daj, Luce. To
nam je posljednji zajednički nastup. Mislio sam kako ćeš željeti doznati
pojedinosti. Za stara dobra vremena? Tvoj život ovdje bio je jedan od
najromantičnijih.« Čučnuo je na njezino rame, bio je raspoložen za
pripovijedanje. »Robinja si i zoveš se Layla. Zaštićena si i osamljena i
nikada nisi bila izvan zidina palače. Sve dok se jednoga dana nije pojavio
nov i naočit zapovjednik. Pogodi tko je to.«
Bili je lebdio pored njezina ramena dok je spremala oklop u udubinu i
polako hodala uz jezerce.
»Ti i neodoljivi Donkor, ali zovimo ga samo Don, zaljubili ste se. Sve je
ružičasto, osim okrutne stvarnosti. Don je zaručen s faraonovom podlom
kćeri, Auset. Zar nije dramatično?«
Luce je uzdahnula. Uvijek je nešto bilo zamršeno. Još jedan razlog da
završi s time. Daniel ne bi trebao biti zarobljen u zemaljskom tijelu i biti
dio nepotrebne smrtne drame samo kako bi bio s Luce. To nije bilo pošteno
prema njemu. Daniel je već dovoljno dugo patio. Možda će doista završiti s
time. Naći će Laylu i ujediniti se s njezinim tijelom. Zatim će joj Bili reći
kako ubiti svoju prokletu dušu i Danielu vratiti slobodu.
Hodala je po izduženom dvorištu i razmišljala. Kada je počela šetati
uz jezerce, osjetila je prste na zapešću.
»Uhvatila sam te!« Djevojka koja je uhvatila Luce za ruku bila je
vitka i mišićava, zavodničkih markantnih crta ispod debelih slojeva
šminke. U ušima je imala barem desetak okruglih zlatnih naušnica, a na
vratu joj je visio zlatan privjesak, ukrašen s pola kilograma dragulja.
Bila je to faraonova kćer.
»Ja... ja«, zaustila je Luce.
»Da nisi rekla ni riječ!« viknula je Auset. »Zvuk tvojeg glasa grebe mi
bubnjiće. Straža!«
Pojavio se golem muškarac. Imao je dug konjski rep, a njegove mišice
bile su deblje od Luceinih nogu. Nosio je dugo drveno koplje na čijem se
vrhu nalazila oštra bakrena oštrica.
»Uhiti je«, rekla je Auset.
»Da, Visosti«, zalajao je stražar. »Po kojoj osnovi, Vaša Visosti?«
Pitanje je razjerilo faraonovu kćer.
»Zbog krađe. Mojih osobnih stvari.«
»Zatvorit ću je dok vijeće ne odluči.«
»To smo već jednom učinili«, rekla je Auset. »A ona je još uvijek tu,
~ 200 ~
izvukla se iz okova poput zmije. Moramo je zatvoriti nekamo odakle
nikada neće pobjeći.«
»Odredit ću neprestan nadzor...«
»Ne, to neće biti dovoljno.« Tamni oblak prešao je preko Ausetina lica.
»Ovu djevojku ne želim više nikada vidjeti. Baci je u grobnicu mojeg
djeda.«
»Ali, Vaša Visosti, nikome osim vrhovnom svećeniku nije
dopušteno...«
»Baš tako, Kafele«, rekla je Auset i nasmiješila se. »Baci je niz ulazne
stube i zaključaj vrata za sobom. Večeras, kad vrhovni svećenik otide
onamo obaviti obred pečaćenja grobnice, otkrit će pljačkašicu i dolično je
kazniti.« Približila se Luce i podsmjehnula joj se. »Vidjet ćeš što se događa
onima koji pokušaju potkradati kraljevsku obitelj.«
Don. Željela je reći kako je Layla pokušala ukrasti Dona.
Luce nije marila hoće li je zaključati i baciti ključ ako prije toga uspije
zalijepiti svoj život za Laylin. Kako će u suprotnom moći osloboditi
Daniela? Bili je letio okolo, tapkao prstom po kamenim usnama i smišljao
plan.Iz torbe koju je nosio oko struka stražar je izvadio okove i pričvrstio
željezne lance oko Luceinih zapešća.
»Pobrinut ću se za to«, rekao je Kafele i potegnuo Luce za lanac.
»Bille!« šapnula je Luce. »Moraš mi pomoći!«
»Nešto ćemo smisliti«, šaptao je Bili dok je stražar vukao Luce preko
dvorišta. Skrenuli su u mračan hodnik u kojem se nalazio divovski kip
Auset na kojem je prikazana namrgođena, ali lijepa.
Kada se Kafele okrenuo kako bi ispod oka pogledao Luce koja je
razgovarala sama sa sobom, njegova duga crna kosa fijuknula je preko
njegova lica i Luce je sinulo. Nije se tome nadao. S naporom je podignula
ruke u okovima, snažno ga povukla za kosu i zabila nokte u njegovo tjeme.
Zacvilio je i posrnuo naprijed dok mu je velika ogrebotina na tjemenu
krvarila. Tada ga je Luce laktom udarila u trbuh.
Zastenjao je i presamitio se. Koplje mu je ispalo iz ruku.
»Možeš li mi skinuti okove?« psikala je Billu.
Gargojl je podignuo i spustio obrve. Kratka crna strijela zabila se u
okove i oni su uz šištanje nestali. Luceina koža bila je vruća na mjestu
gdje su stajali, ali bila je slobodna.
»Ha«, rekla je i brzim pogledom pregledala gola zapešća. Zgrabila je
koplje s tla. Okrenula se kako bi zabila oštricu Kafeleu u grkljan.
min@
~ 201 ~
»Korak sam ispred tebe, Luce«, viknuo je Bili. Kada se okrenula,
Kafele je ležao na leđima, a njegova zapešća bila su okovima pričvršćena
za kameni gležanj Ausetina kipa. Bili je otresao prašinu s ruku. »Timski
rad.« Pogledao je stražara blijeda lica. »Bolje da požurimo. Ubrzo će mu se
vratiti glas. Pođi sa mnom.«
Bili je poveo Luce kroz mračan hodnik, uz kratko stubište od
pješčenjaka i kroz još jedan hodnik osvijetljen malim kositrenim
svjetiljkama i obrubljen glinenim kipovima sokola i nilskih konja. Dva su
stražara skrenula u hodnik, ali prije nego što su je mogli vidjeti Bili ju je
gurnuo kroz dovratak prekriven slamnatim zastorom.
Našla se u spavaćoj sobi. Kameni stupovi bili su izrezbareni tako da
nalikuju na trsku papirusa, a uzdizali su se do niska stropa. Drvena
nosiljka s intarzijama od ebanovine nalazila se pored otvorena prozora
nasuprot uskom krevetu od rezbarena drva, oslikanom s toliko zlatnih
listova da je sjajio.
»Što ću sad?« Luce se naslonila na zid za slučaj da netko tko bude
prolazio proviri unutra. »Gdje se nalazimo?«
»Ovo su zapovjednikove odaje.«
Prije nego što je Luce mogla shvatiti kako Bili misli na Daniela, žena
je razmaknula zastor od rogoza i ušla u sobu.
Luce je zadrhtala.
Layla je bila u bijeloj haljini jednako uskoj kao što je bila Luceina.
Njezina kosa bila je gusta, ravna i sjajna. Iza uha je zataknula bijeli
božur. S osjećajem težine i tuge Luce je promatrala kako Layla nečujno
prilazi drvenom toaletnom stoliću i iz spremnika koji je nosila na crnom
pladnju od smole ulijeva u svjetiljke novo ulje. To je posljednji život koji će
Luce posjetiti, tijelo u kojem će se rastati s dušom, kako bi sve moglo
završiti.
Kada se Layla vratila napuniti svjetiljke pored kreveta, vidjela je
Luce.
»Dobar dan«, rekla je tihim promuklim glasom. »Tražite nekoga?«
Crnilo kojim je obrubila oči izgledalo je mnogo prirodnije od Ausetine
šminke.
»Da, tražim«, Luce nije gubila vrijeme. Baš kada je ispružila ruku
kako bi uhvatila djevojku za zapešće, Layla je pogledala u dovratak iza
nje i njezino se lice ukočilo od zaprepaštenja. »Tko je to?«
Luce se okrenula. Vidjela je samo Billa. Razrogačio je oči.
»Možeš ga«, zurila je u Laylu, »možeš ga vidjeti?«
~ 202 ~
»Ne!«, rekao je Bili. »Misli na nekoga koga je čula kako trči kroz
hodnik. Bolje da požuriš, Luce.«
Luce se okrenula oko sebe, uhvatila toplu ruku svojeg prošlog
utjelovljenja i gurnula spremnik s uljem na tlo. Layla je zaprepašteno
uzdahnula i pokušala istrgnuti ruku, ali tada se dogodilo.
Osjećaj kao da se u Luceinu trbuhu otvorila rupa bez dna, postao joj
je poznat. Soba se okretala, a jedino što je ostalo u fokusu bila je djevojka
koja je stajala ispred nje. Njezina kosa crna poput ugljena, oči sa zlatnim
mrljama, obrazi rumeni od ljubavnog žara. Luce je trepnula, bilo joj je
mutno pred očima, zatim je trepnula Layla, a s druge strane vjeđa...
Tlo se smirilo. Luce je pogledala ruke. Bile su to Layline ruke.
Drhtale su.
Bili je nestao. Ali, imao je pravo. U hodniku su se čuli koraci.
Sagnula se podići spremnik i okrenula je leđa vratima kako bi ulila
ulje u svjetiljku. Bolje da je onaj tko prolazi vidi kako radi svoj posao, a ne
nešto drugo. Koraci iza nje zaustavili su se. Osjetila je kako vrhovi toplih
prstiju prelaze preko njezinih ruku i kako se na njezina leđa naslanjaju
snažna prsa. Daniel. Osjetila je njegov žar prije nego što se okrenula.
Sklopila je oči. Obujmio ju je oko struka i klizio toplim usnama po njezinu
vratu, zastavši tik ispod uha.
»Našao sam te«, šapnuo je.
Polako se okrenula u njegovu naručju. Pogled na njega oduzeo joj je
dah. Naravno, još uvijek je to bio njezin Daniel, ali njegova koža bila je
boje vruće čokolade, a valovita crna kosa vrlo kratko ošišana. Bio je samo
u kratkoj lanenoj suknji i kožnim sandalama, a oko vrata je imao srebrnu
ogrlicu. Duboko usađenim ljubičastim očima sretno je prelazio po njoj.
On i Layla bili su vrlo zaljubljeni.
Naslonila je obraz na njegova prsa i brojila udare njegova srca. Hoće
li to biti posljednji put kako to čini, posljednji put da je drži na svojem
srcu?
Spremala se učiniti pravu stvar, ono što je dobro za Daniela. Ali
pomisao na to još uvijek ju je boljela. Voljela ga je! Ako ju je to putovanje
ičemu naučilo, bilo je to koliko je doista voljela Daniela Grigorija. Nije se
činilo pravednim što tu odluku mora donijeti.
Ali, tu je bila.
U starom Egiptu.
S Danielom. Posljednji put. Spremala se osloboditi ga. Njezine oči
zamaglile su se od suza dok ga je ljubila u sredinu tjemena, u razdjeljak.
~ 203 ~
»Nisam bio siguran hoćemo li imati priliku oprostiti se«, rekao je.
»Popodne odlazim u rat u Nubiju.« Kada je Luce podignula glavu, Daniel
je uzeo njezine vlažne obraze u ruke. »Vratit ću se prije sjetve. Molim te,
nemoj plakati. Za tili čas opet ćeš se noću šuljati u moju spavaću sobu s
pladnjevima punim mogranja, baš kao i uvijek. Obećavam.«
Luce je duboko i drhtavo uzdahnula.
»Zbogom.«
»Zbogom, za sada.« Njegovo lice postalo je ozbiljno. »Reci: zbogom za
sada.«
Odmahnula je glavom.
»Zbogom, ljubavi moja. Zbogom.«
Zastor od rogoza se razmaknuo. Laylin i Danielov zagrljaj prekinuo se
kada je skupina stražara s uperenim kopljima nahrupila u sobu. Vodio ih
je Kafele, lica potamnjela od bijesa.
»Uhvati djevojku«, rekao je i pokazao prema Luce.
»Što se događa?« viknuo je Daniel kada su stražari okružili Luce i
ponovo joj stavili okove na ruke. »Zapovijedam vam da stanete. Oslobodite
je.«
»Oprostite, zapovjedniče«, rekao je Kafele. »Faraonova zapovijed. Do
sada ste trebali shvatiti kako faraon nije sretan ako njegova kćer nije
sretna.«
Odveli su Luce, a Daniel je viknuo:
»Doći ću po tebe, Layla! Naći ću te!«
Luce je znala da hoće. Nije li se uvijek tako zbivalo? Upoznali bi se,
ona bi upala u nevolju, pojavio bi se on i spasio je. Iz godine u godinu
tijekom cijele vječnosti bio je anđeo koji se u posljednjem trenutku spuštao
kako bi je spasio. Zamaralo ju je razmišljati o tome.
Ali, kada sljedeći put dođe, ona će imati zvjezdanu strijelu. Od te
pomisli snažno ju je zabolio trbuh. Cijelo vrelo suza naviralo je ponovo iz
nje, ali ona ih je potisnula. Barem se uspjela oprostiti.
Stražari su je poveli kroz beskrajan niz hodnika i naposljetku na
sunce koje je palilo. Sproveli su je ulicama popločenim nejednakim
komadima kamena, kroz veličanstven slavoluk, pored kućeraka od
pješčenjaka i svjetlucave i blatne obradive zemlje koja se nalazila na
izlazu iz grada. Vukli su je prema golemu zlatnu brežuljku.
Kako su se približavali, Luce je shvatila da je brežuljak djelo ljudskih
ruku. Bila je to nekropola, shvatila je u istom trenutku kada su se Layline
misli zbrkale od straha. Svaki Egipćanin znao je da je to grobnica
~ 204 ~
posljednjeg faraona, Menija. Nitko osim nekoliko vrhovnih svećenika i
mrtvih nije se usudio prići mjestu na kojem su se pokapala tijela kraljeva.
Mjesto je bilo osigurano čarolijama i činima. Neke od njih trebale su voditi
mrtve u sljedeći život, a druge su tjerale žive koji su se usudili prići. Čak
su i stražari postajali sve napetiji što su se više približavali.
Ubrzo su ušli u grobnicu u obliku piramide izgrađenu od opeke od
pečenog blata. Svi osim dva najkrupnija stražara ostali su vani. Kafele je
gurnuo Luce kroz mračan dovratak i niz još mračnije stube. Drugi ih je
stražar slijedio, nosio je baklju kako bi im osvijetlio put.
Svjetlost baklje treperila je na kamenim zidovima. Bili su ispisani
hijerogliflma, a tu i tamo Laylin pogled prepoznao je dijelove molitve Tait,
božici tkanja, kako bi pomogla da na putovanju u zagrobni život faraonova
duša ostane u komadu.
Svakih nekoliko koraka prošli su pored lažnih vrata, dubokih
udubina u zidovima. Luce je shvatila kako su neka prije bili ulazi u
posljednja počivališta članova kraljevske obitelji. Sada su bili zapečaćeni
kamenom i šljunkom, tako da nijedan smrtnik ne može ući.
Postajalo je sve tamnije i hladnije. Zrak je postao zagušljiv od
izblijedjelog i pljesnivog vonja smrti. Kada su se približili jednom od
otvorenih dovrataka na kraju hodnika, stražar s bakljom nije želio dalje.
»Ne želim da me zbog ove djevojke bogovi prokunu zbog drskosti«, pa
je Kafele to učinio sam. Kada je s naporom podignuo kameni zasun s vrata
zapahnuo ih je rezak, kiseo vonj koji je otrovao zrak.
»Misliš li kako sada ima načina da pobjegneš?« pitao je, oslobodio
njezina zapešća okova i gurnuo je unutra.
»Da«, šapnula je Luce samoj sebi dok su se teška kamena vrata
zatvarala iza nje, a zasun padao na svoje mjesto. »Samo jedan.«
Bila je sama u potpunoj tami. Ruke su joj se naježile od hladnoće.
Zatim je nešto puknulo. Bio je to toliko poznat zvuk, kamen o kamen,
a u sredini sobe upalilo se malo zlatno svjetlo. Nalazilo se između Billovih
kamenih dlanova.
»Bok, bok.« Dolebdio je do kuta zida i iz ruku spustio kamenu kuglu
na raskošnu ljubičasto-zelenu kamenu svjetiljku. »Ponovo se srećemo.«
Kada su se Luceine oči naviknule na tamu, prvo što je vidjela bio je
natpis na zidu, napisan jednakim hijerogliflma kao natpisi u hodniku,
samo što su to bile molitve faraonu: Nemoj istrunuti. Nemoj propasti. Koračaj
prema vječnim zvijezdama. Tu su se nalazile škrinje koje se nisu mogle
zatvoriti zato što su bile krcate zlatnicima i svjetlucavim narančastim
~ 205 ~
draguljima. Ispred nje širila se golema zbirka obeliska. Činilo se kao da u
nju zuri barem deset balzamiranih mačaka i pasa.
Prostorija je bila golema. Hodala je oko namještaja za spavaću sobu s
toaletnim stolom prepunim sredstava za uljepšavanje. Tu se nalazila
zavjetna pločica s dvoglavom zmijom urezanom na prednjoj strani.
Isprepleteni vratovi bili su uklesani u crnom kamenu, a unutra se nalazio
krug jarkoplavog sjenila za oči.
Bili je promatrao Luce kako ga uzima u ruku.
»U zagrobnom životu moraš dobro izgledati.«
Sjedio je na glavi kipa koji je nevjerojatno vjerno prikazivao bivšeg
faraona. Laylin um rekao je Luce kako je taj kip predstavljao faraonov ka,
njegovu dušu koja čuva grobnicu u kojoj leži pravi faraon, mumificiran. U
sarkofag od vapnenca bili su umetnuti drveni lijesovi, a u najmanjem se
nalazio balzamirani faraon.
»Pazi«, rekao je Bill. Luce nije shvatila da je naslonila ruke na malu
drvenu škrinju. »Unutra su faraonove iznutrice.«
Luce se naglo odmaknula i izvadila zvjezdanu strijelu iz haljine. Kada
ju je uzela, strijela joj je grijala prste.
»Hoće li zbilja upaliti?«
»Ako budeš slušala i činila što ti kažem«, rekao je Bili. »Dakle, duša
se nalazi točno u središtu tvojeg bića. Kako bi je dosegnula, moraš povući
oštricom po sredini prsa točno u ključnom trenutku, kada te Daniel
poljubi i kad osjetiš da se počinješ pržiti. Tada ćeš ti, Lucinda Price, kao i
obično izletjeti iz svojeg prošlog tijela, ali će tvoja prokleta duša ostati
zarobljena u Laylinu tijelu, gdje će izgorjeti i nestati.«
»Ja... bojim se.«
»Nemoj se bojati. To je kao kad ti vade slijepo crijevo. Bit će ti bolje
bez njega.« Bili je pogledao sivo zapešće na kojem nije bilo ničega. »Po
mojem satu Don će biti ovdje svaki čas.«
Luce je podignula srebrnu strijelu i uperila vršak u prsa. Njezini prsti
bridjeli su dok su dodirivali spiralne rezbarije. Ruka je drhtala od
napetosti.
»Budi mirna«, rekao je Bili ozbiljno, a Luce se činilo kako riječi dopiru
iz daljine.
Pokušavala se pribrati, ali srce joj je bubnjalo u ušima. Morala je to
učiniti. Morala je. Zbog Daniela. Kako bi ga oslobodila kazne koju je
prihvatio samo zbog nje.
»Morat ćeš to učiniti puno brže kada dođe vrijeme zato što će te
~ 206 ~
Daniel sigurno htjeti spriječiti. Jedan kratak rez po tvojoj duši. Osjetit ćeš
kako se nešto oslobodilo, dašak hladnoće i zatim bam.«
»Layla!«
Don je skočio pred nju. Na vratima iza nje još je bio navučen zasun.
Odakle je došao ? Zvjezdana strijela ispala joj je iz ruke i udarila o pod.
Zgrabila ju je i sakrila u haljinu. Bili je nestao. Ali Don - Daniel nalazio se
ondje gdje je željela da bude.
»Što ćeš ti tu?« Njezin glas puknuo je od pretvaranja kako je
iznenađena što ga vidi.
Činilo se da to nije čuo. Pohitao je prema njoj i uzeo je u naručje.
»Spašavam tvoj život.«
»Kako si ušao?«
»Ne zamaraj se time. Nijedan smrtnik ili stijena ne može spriječiti
pravu ljubav kakva je naša. Uvijek ću te naći.«
U njegovim golim, preplanulim rukama Luce se nagonski osjećala
utješeno. Ali, tada ne. Njezino srce bilo je hladno i udaralo je isprekidano.
Ta sreća, osjećaj potpunog povjerenja, svi lijepi osjećaji kojima ju je Daniel
u svakom životu naučio, sada su za nju bili mučenje.
»Ne boj se«, šapnuo je. »Ljubavi, dopusti mi da ti kažem što će se
dogoditi nakon ovog života. Vratit ćeš se i ponovo uskrsnuti. Tvoje
ponovno rođenje predivno je i stvarno. Vraćat ćeš mi se iznova i iznova...«
Zatreperila je svjetlost svjetiljke i njegove su ljubičaste oči zablistale.
Njegovo je tijelo bilo toliko toplo uz njezino.
»Ali, ja ću iznova i iznova umirati.«
»Što?« nagnuo je glavu. Čak i kad je izgledao toliko egzotično kao
tada, tako je dobro poznavala izraze njegova lica, zbunjenost pomiješanu s
obožavanjem kada bi rekla nešto što nije očekivao da zna. »Kako...? Nije
važno. Zaboravi. Važno je samo da ćemo zauvijek biti zajedno. Bez obzira
na sve. Nikada te neću napustiti.«
Luce je pala na koljena na kamene stube. Prekrila je lice rukama.
»Ne znam kako to možeš podnijeti. Iznova i iznova jednaka tuga...«
Podignuo ju je.
»Jednak zanos.«
»Ista vatra koja sve spali.«
»I strast koja sve ponovo upali. Ne znaš. Ne sjećaš se kako je sve
divno...«
»Vidjela sam. Znam.«
To je privuklo njegovu pažnju. Izgledao je kao da ne zna treba li joj
~ 207 ~
vjerovati ili ne, ali barem ju je slušao.
»Što ako nema nade da se bilo što ikada promijeni?« pitala je.
»Samo nada postoji. Jednoga ćeš dana to doživjeti. To je prava istina
koja me tjera dalje. Nikada neću odustati od tebe. Čak i ako bude trajalo
cijelu vječnost.« Palcem je obrisao njezine suze. »Svim ću te srcem voljeti u
svakom životu i u svakoj smrti. Ništa me neće vezati, osim ljubavi prema
tebi.«
»Ali, tako je teško. Zar i tebi nije teško? Zar nisi nikada pomislio što
ako...?«
»Jednoga dana naša će ljubav nadvladati taj mračni krug. Za mene, to
je vrijedno svega.«
Luce je podignula pogled i vidjela sjaj u njegovim očima. Vjerovao je u
to što je govorio. Nije mario što će iznova i iznova patiti, nastavit će dalje,
iznova i iznova će je gubiti, ispunjen nadom da će jednoga dana doći kraj.
Znao je kako ima zlu sudbinu, ali svejedno će iznova i iznova pokušavati i
tako dovijeka.
Njegova privrženost dodirnula je dio nje od kojeg je mislila da je
odustala.
Još uvijek je željela raspravljati. Taj Daniel nije znao kakve im
kušnje slijede i koliko će suza isplakati u budućim tisućljećima. Nije znao
da ga je vidjela u trenucima najvećeg očaja. I što će mu učiniti bol zbog
njezinih smrti.
Ali, tada...
Luce je znala. Tada se sve na svijetu promijenilo.
Danielovi trenuci potištenosti užasnuli su je, ali stvari su se
promijenile. Cijelo je vrijeme osjećala vezanost za njihovu ljubav, ali sada
je znala kako je i zaštititi. Vidjela je njihovu ljubav iz toliko različitih
kutova. I razumjela je na načine kako se nikada nije nadala. Ako se
Daniel ikada počne kolebati, znala je kako ga izvući. Naučila je to od
najboljeg, od samog Daniela. Bila je spremna uništiti svoju dušu i
zauvijek im oduzeti njihovu ljubav, a samo pet minuta nasamo s njim
vratilo ju je u život.
Neki ljudi provedu cijeli život tragajući za takvom ljubavlju.
A Luce ju je cijelo vrijeme imala.
Budućnost joj nije namijenila zvjezdanu strijelu. Samo Daniela.
Njezinoga Daniela, toga kojeg je ostavila u dvorištu roditeljskog doma u
Thunderboltu. Morala je poći.
»Poljubi me«, šapnula je.
~ 208 ~
Sjedio je na stubama, koljena razmaknutih tek toliko da Luce stane
između njih. Spustila se na koljena i pogledala ga u oči. Njihova su se čela
dodirivala. I nosevi. Daniel ju je uzeo za ruke. Kao da joj je želio nešto
reći, ali nije mogao naći riječi.
»Molim te«, preklinjala je i primicala usne njegovim. »Poljubi me i
oslobodi me.«
Daniel je koraknuo prema njoj, uzeo je u naručje, stavio je sebi u krilo
i njihao. Njegove usne našle su njezine. Bile su slatke poput meda.
Zastenjala je i svaki centimetar njezina tijela prožela je snažna struja
užitka. Bližila se Laylina smrt, to je znala, ali nikada se nije osjećala
sigurnijom ili življom nego kada ju je Daniel držao u naručju.
Obgrlila ga je oko vrata, osjetila je snažne mišice na njegovim
ramenima i napipala malene ožiljke koji su skrivali krila. Njegove ruke
lutale su njezinim leđima i kroz dugu, gustu kosu. Svaki dodir bio je
zanosan, svaki poljubac bio je čudesan i čist i počelo joj se vrtjeti.
»Ostani sa mnom«, preklinjao ju je.
Mišići na njegovu licu napeli su se, a njegovi poljupci postali su
strastveniji i očajniji. Zacijelo je osjetio kako Luceino tijelo postaje toplije.
U njezinu središtu budila se vatra, širila se njezinim prsima i bojila joj
obraze crveno. Navrle su joj suze. Poljubila ga je strastvenije. Toliko je
puta prošla kroz to, ali tada joj se iz nekog razloga činilo drukčije.
Uz glasan vuuuuš raširio je krila i spretno ih omotao oko nje.
Kolijevka meke bjeline čvrsto ih je grlila.
»Doista vjeruješ«, šapnula je, »da ću jednom preživjeti?«
»Svim srcem i dušom«, rekao je, uzeo njezino lice u ruke i čvršće je
obujmio krilima. »Čekat ću koliko god bude trebalo. Voljet ću te svaki
trenutak.«
Tada je Luce već kuhala od vrućine. Kriknula je od boli i počela se
otimati u Danielovu naručju, vrućina ju je svladavala. Palila je kožu i nije
je puštala.
Trenutak je došao. Zvjezdana strijela bila je skrivena u haljini i došlo
je vrijeme da ju upotrijebi. Ali, od Daniela nikada neće odustati. Ne sada,
kada je znala kako Daniel neće odustati od nje, ma koliko teško bilo.
Na njezinoj koži počeli su se stvarati plikovi. Vrućina je bila toliko
jaka da nije mogla učiniti ništa, samo se tresla.
Zatim je mogla samo vrištati.
Plamen je progutao Laylino tijelo i ona je izgorjela, a Luce je osjetila
kako se njezino tijelo i duša koju su dijelile raspleću i traže najbrži izlaz iz
~ 209 ~
nemilosrdne vreline. Vatreni stup rastao je u visinu i širinu dok nije
ispunio sobu i cijeli svijet, a Laylu i sve oko nje pretvorio u ništavilo.
Luce je očekivala tamu, a našla je svjetlost.
Gdje je bio navjestitelj? Je li još uvijek bila u Laylinu tijelu?
Vatra je buktala. Nije se ugasila. Širila se. Plamen je gutao sve više i
više tame, dosezao je nebo kao da se i veličanstvena noć može zapaliti, sve
dok vreli crveni i zlatni mlaz nije bio sve što je Luce vidjela.
Svaki put kada je njezino prošlo utjelovljenje umrlo, Luceino
oslobađanje od vatre i ulazak u navjestitelja događali su se istodobno.
Sada je nešto bilo drukčije, zbog čega je vidjela stvari koje nisu mogle biti
stvarne.
Krila koja gore.
»Daniele!« kriknula je. To što je izgledalo kao Danielova krila vinulo
se kroz vatrene valove, zapalilo se, ali nije gorjelo, kao da je bilo načinjeno
od vatre. Razaznala je samo bijela krila i ljubičaste oči. »Daniele?«
Vatra se valjala kroz tamu poput golema oceanskog vala. Udarila je o
nevidljivu obalu, silovito preplavila Luce i pohitala uz njezino tijelo, preko
glave i daleko iznad nje.
Tada kao da je netko ugasio svijeću, kratko se čulo šištanje, zatim se
sve zacrnjelo.
Prišuljao joj se hladan vjetar. Prožela ju je jeza. Obgrlila se rukama,
primaknula koljena i naglo shvatila kako ispod nogu nema tla. Nije
doslovno letjela, samo je nikamo posebno lebdjela. Tama nije bila
unutrašnjost navjestitelja. Nije upotrijebila zvjezdanu strijelu, ali zar je
nekako... umrla?
Bojala se. Nije znala gdje se nalazi, samo je znala da je sama. Ne. Tu
je bio još netko. Čulo se škripanje. Vidjela se mutna siva svjetlost.
»Bille!« viknula je Luce kad ga je ugledala. Toliko joj je laknulo, da se
počela smijati. »Ah, hvala Bogu. Mislila sam da sam izgubljena... Mislila
sam... Ah, zaboravi.« Duboko je udahnula. »Nisam to mogla učiniti. Nisam
mogla uništiti svoju dušu. Naći ću drugi način da poništim prokletstvo.
Daniel i ja... nećemo odustati jedno od drugoga.«
Bili je bio daleko, ali letio je prema njoj i usput se okretao u zraku.
Što je bliže bio, to se činio većim, rastao je dok nije bio dva, zatim tri,
zatim deset puta veći od maloga gargojla s kojim je putovala. Tada je
počela prava preobrazba.
Iza njegovih ramena raširila su se deblja i čvršća krila, crna poput
ugljena, koja su smrskala mala kamena krila u hrpu krhotina. Bore na
~ 210 ~
njegovu čelu produbile su se i raširile po cijelome tijelu, dok nije počelo
izgledati strahovito smežurano i staro. Kandže na rukama i nogama
postajale su sve duže, oštrije i žuće. Svjetlucale su u tami i bile su oštre
poput britve. Prsa su se raširila i iz njih su niknule čvrste, kovrčave crne
dlake, a Bili je cijelo vrijeme rastao.
Luce je s naporom potiskivala krik koji joj je nadimao prsa. To joj je
uspijevalo dok se šarenice Billovih kamenih sivih očiju nisu zamutile
ispod slojeva mrene i zasjale crveno poput vatre.
Tada je vrisnula.
»Uvijek si donosila pogrešne odluke.« Billov glas postao je čudovišan,
dubok, sipljiv i hrapav ne samo za Luceine uši, nego i za njezinu dušu.
Njegov dah je prodirao u nju i vonjao na smrt.
»Ti si...«, Luce nije mogla dovršiti rečenicu. Samo je jedna riječ mogla
opisati zlo stvorenje ispred nje, a zamisao da je izgovori naglas bila je
zastrašujuća.
»Loš momak?« graktao je Bili. »Iznenađeeeeeeeenje!«Toliko je dugo
otezao riječ da je Luce bila sigurna kako će se presamititi i zakašljati, ali
nije.
»Bille, toliko sam toga naučila od tebe. Pomogao si mi shvatiti... Zašto
bi...? Kako...? Cijelo vrijeme?«
»Cijelo vrijeme sam te zavaravao? To mi je posao,, Lucinda.«
Bilo joj je stalo do Billa, premda je bio nestašan i odbojan. Povjeravala
mu se, slušala ga i gotovo uništila svoju dušu jer joj je tako rekao. Ta ju je
zamisao presjekla. Zbog Billa je gotovo izgubila Daniela. Još uvijek je zbog
Billa mogla izgubiti Daniela. Ali, to nije bio Bili...
To nije bio samo demon poput Stevena ili Cama u najgorem izdanju.
Bilo je to utjelovljeno zlo.
Bilo je s Luce cijelo vrijeme i dahtalo joj uz vrat.
Pokušala se okrenuti od njega, ali posvuda je bila tama. Činilo se kao
da plutaju po noćnom nebu, ali sve su zvijezde bile beskrajno daleko. Nije
bilo ni naznake planeta Zemlje. U blizini su se nalazile mrlje još crnje
tame i bezdani koji su se vrtložili. Tu i tamo pojavila se munja, svjetionik
nade i svjetla. Ali odmah je nestala.
»Gdje smo?« pitala je.
Sotona se podsmjehnuo besmislenom pitanju.
»U nepostojanju«, rekao je. Njegov glas nije više bio poznati glas
njezina suputnika. »U crnoj jezgri ništavila, u središtu svega. Nismo u
raju, ni na zemlji, a ni u paklu. Nalazimo se na najmračnijem prijelazu.
~ 211 ~
To nije nešto što tvoj mozak trenutačno može shvatiti, pa ti vjerojatno
izgleda strašno«, iskolačio je crvene oči.
»Što je sa munjama?« pitala je Luce, pokušavajući ne pokazati koliko
joj je to mjesto bilo zastrašujuće. Već je vidjela barem četiri munje,
blistave plamenove koji su došli niotkuda i brzo nestali u tamnim
nebeskim prostranstvima.
»Ah, to.« Bili je gledao kako je jedna sijevnula i nestala iza Luceina
ramena. »Anđeli putuju. Demoni putuju. Prometna večer, zar ne? Čini se
kako svi nekamo idu.«
»Da.« Luce je čekala da na nebu ponovo sijevne. Kada se pojavila
munja, preko Luce je pala sjena i ona ju je ščepala kako bi očajnički
istresla iz nje navjestitelja prije nego što svjetlost nestane. »Uključujući
mene.«
U njezinim rukama navjestitelj se brzo raširio, tako težak, potreban i
gibak da je na trenutak pomislila kako će uspjeti.
Umjesto toga osjetila je kako joj cijelo tijelo dodiruje nešto hrapavo.
Bili je njezino tijelo obavio prljavom kandžom.
»Nisam još spreman pustiti te«, šapnuo je glasom od kojeg je
zadrhtala. »Vidiš, postala si mi draga. Ne, čekaj, nije tako. Oduvijek si mi
bila... draga.« Luce je pustila da se sjena u njezinoj ruci smanji i nestane.
»Kao što je slučaj s onima koje voliš, potrebna si mi i to pogotovo sada, pa
mi nemoj pokvariti planove. Ponovo.«
»Sada barem imam cilj«, rekla je Luce. S naporom je pokušavala
izbjeći njegov dodir. Nije joj uspjelo. Uhvatio ju je snažnije i stisnuo joj
kosti.
»Uvijek si imala unutrašnju vatru. To volim kod tebe«, nasmiješio se,
a to je bio strašan prizor. »Da je barem ta iskra ostala unutra, hmmm?
Neki ljudi jednostavno nemaju sreće u ljubavi.«
»Nemoj mi ti govoriti o ljubavi!« prasnula je Luce. »Ne znam kako
sam mogla povjerovati riječima koje su izašle iz tvojih usta. Ti ništa ne
znaš o ljubavi.«
»To sam već čuo. Ali, nešto ipak znam o ljubavi. Misliš kako je vaša
ljubav važnija od raja i pakla i kako o njoj ovisi njihova sudbina. E pa,
griješiš. Tvoja ljubav prema Danielu Grigoriju nije samo potpuno
nevažna. Ona nije ništa.«
Njegov uzvik bio je poput udara vjetra koji joj je otpuhao kosu.
Zaprepašteno je hvatala dah.
»Možeš reći što god želiš. Volim Daniela. Uvijek ću ga voljeti. I to
~ 212 ~
nema nikakve veze s tobom.«
Sotona ju je podignuo u visini svojih crvenih očiju i uštipnuo njezinu
kožu kandžom na kažiprstu, najoštrijom.
»Znam da ga voliš. Luda si za njim. Samo mi reci zašto.«
»Zašto?«
»Zašto on? Objasni mi to. Tako da osjetim. Želim biti dirnut.«
»Postoji milijun razloga. Jednostavno ga volim.«
Njegov se zubati osmijeh raširio i začuo se zvuk kao da reži tisuću
pasa.
»To je bio test. Pala si, ali to nije tvoja greška. To je nesretna
nuspojava prokletstva koje nosiš. Više nemaš pravo na odluke.«
»To nije istina. Ako se sjećaš, baš sam donijela veliku odluku kako
neću uništiti svoju dušu.«
To ga je naljutilo. Znala je po tome što su mu nosnice počele
podrhtavati i ispružio je ruku, stegnuo šaku i učinio da dio zvjezdanog
neba nestane, kao da je ugasio svjetlo. Ali dugo ništa nije rekao. Samo je
zurio u noć. Strašna misao presjekla je Luce.
»Jesi li mi uopće rekao istinu? Što bi se doista dogodilo da sam
upotrijebila zvjezdanu strijelu i ...« Zadrhtala je. Kada se sjetila kako je
bila blizu da to učini, postalo joj je mučno. »Što to sve znači za tebe? Želiš
me izbaciti iz igre ili nešto slično kako bi došao do Daniela? Zbog toga se
nisi želio pokazati pred njim? Jer bi krenuo za tobom i...«
Sotona se zahihotao. Od njegova smijeha zvijezde su potamnjele.
»Misliš da se bojim Daniela Grigorija? Imaš vrlo visoko mišljenje o
njemu. Reci mi kakvim ti je ludim lažima o svojem veličanstvenom mjestu
u raju punio glavu?«
»Lažeš«, rekla je Luce. »Otkad sam te upoznala, samo lažeš. Ne čudi
me što te cijeli svemir prezire.«
»Boji me se. Ne prezire me. To nije isto. Strah sadrži zavist. Možda ne
vjeruješ, ali mnogi bi željeli imati moć koju imam ja. I mnogi me...
obožavaju.«
»Imaš pravo. Ne vjerujem.«
»Samo još ne znaš dovoljno. Ni o čemu. Poveo sam te na turneju kroz
prošlost, pokazao ti ispraznost takvog života nadajući se kako ću te
prosvijetliti, a sve što sam dobio od tebe jest: Želim Danielal«
Gurnuo ju je dolje i ona je pala u crnilo, a zaustavila se tek kada ju je
bijesno pogledao kao da je želi ukopati u mjesto. Obilazio ju je s rukama
na leđima, skupljenih krila i glave okrenute prema nebu.
~ 213 ~
»To što ovdje vidiš jest sve što postoji. Možeš vidjeti samo izdaleka, ali
ovdje se nalazi sve. Svi životi, svjetovi i više od toga, što je daleko iznad
jadnih spoznajnih mogućnosti smrtnika. Pogledaj.«
Pogledala je. Izgledalo je drukčije nego prije. Zvjezdano prostranstvo
bilo je beskrajno, mračna noć nadvijala se iznova i iznova preko toliko
svijetlih točkica da je na nebu bilo više svjetla nego tame.
»Divno je.«
»Ubrzo će postati prazna ploča.« Izvio je usne u čudan osmijeh.
»Zasitio sam se te igre.«
»Tebi je to samo igra?«
»To je samo igra njemu.« Zamahnuo je rukom i na nebu ostavio taman
trag noći. »A ja odbijam prepustiti je Drugome samo radi kozmičke vage.
Kako bi naše strane ostale u ravnoteži.«
»Vaga? Misliš na ravnotežu između palih anđela koji su se udružili s
tobom i onih koji su se udružili sa...«
»Nemoj to reći. Ali da, s onim Drugim. Ravnoteža trenutačno postoji,
ali...«
»Ali, još jedan anđeo mora izabrati stranu«, rekla je Luce i sjetila se
dugoga razgovora s Arriane u restoranu u Las Vegasu.
»Mmm-hmm. Samo što to ovaj put neću prepustiti slučaju. Cijela
priča sa zvjezdanom strijelom bila je u svrhu mojeg kratkovidnog cilja, ali
shvatio sam svoju grešku. Kovao sam urote i planirao. Činio sam to često
dok ste ti i prošla inačica Grigorija bili odviše obuzeti svojim
drugorazrednim strastvenim ljubakanjem. Ali, znaj da me nitko neće
uspjeti omesti u onome što sada planiram. Sve ću obrisati kao da nikada
nije postojalo. I početi iznova. Preskočit ću tisućljeća koja su dovela do
tebe, do tvojeg života u tijelu Lucinde Price koji je iznimka«, frknuo je, »i
početi iznova. Ali, ovaj put odigrat ću to lukavije. Ovaj put ću pobijediti.«
»Kako to misliš obrisati kao da nikada nije postojalo?«
»Vrijeme je poput goleme ploče, Lucinda. Sve što je na njoj napisano,
može se obrisati jednim pametnim potezom. To je drastičan potez i znači
da ću odbaciti cijela tisućljeća. To je veliko nazadovanje za sve kojih se to
tiče, ali hej, što znači nekoliko izgubljenih tisućljeća u usporedbi sa
zamisli o beskrajnoj vječnosti?«
»Kako to možeš učiniti?« rekla je znajući kako on osjeća da u njegovu
stisku dršće »Što to znači?«
»To znači da se vraćam točno na početak. U vrijeme pada, kada smo
bili izbačeni iz raja zato što smo se usudili upotrijebiti slobodnu volju.
~ 214 ~
Govorim o prvoj velikoj nepravdi.«
»Želiš ponovo proživjeti svoje najbolje godine?« rekla je, ali on nije
slušao, bio je obuzet pojedinostima svojeg nauma.
»Ti i dosadni Grigori poći ćete sa mnom. Zapravo, tvoj kozmički par
na putu je ovamo.«
»Zašto bi Daniel...?«
»Naravno, ja sam mu pokazao put. Sve što sada moram učiniti jest
doći na vrijeme da vidim protjerivanje anđela i kako počinju padati na
Zemlju. To će biti lijep trenutak!«
»Kada počnu padati? Koliko je to dugo trajalo?«
»Prema nekim procjenama devet dana«, promrmljao je. »Ali, nama
koji smo istjerani bilo je kao vječnost. Nikada nisi pitala svoje prijatelje o
tome? Cama. Rolanda. Arriane. Svojeg dragog Daniela? Svi smo ondje
bili.«
»Dakle, ponovo ćeš gledati kako se to dogodilo. I što onda?«
»Onda ću učiniti nešto neočekivano. Znaš što će to biti?« Zasmijuljio
se, a njegove su crvene oči zasjale.
»Ne znam«, rekla je tiho. »Ubiti Daniela?«
»Neću ga ubiti. Uhvatit ću ga. Sve ću vas uhvatiti. Raširit ću
navjestitelja poput velike mreže i baciti ga do najdaljeg kraja vremena.
Zatim ću se zalijepiti za prošloga sebe i dovesti sa sobom u sadašnjost svu
tu gomilu anđela. Čak i one ružne.«
»Pa, što?«
»Pa, što? Opet ćemo krenuti od početka. Zato što je pad početak. To
nije dio povijesti, nego njezin sam početak. A sve što se dogodilo prije, više
neće postojati.«
»Više neće po... Na primjer, život u Egiptu?«
»Nikad ga nije bilo.«
»A život u Kini? U Versaillesu? U Las Vegasu?«
»Nikad ih nije bilo. Nikad. Ne radi se samo o tebi i tvom dečku,
sebična djevojko. Rimsko Carstvo i takozvani Sin onoga Drugoga.
Dugotrajno truljenje ljudskog roda od prvobitne juhe do svijeta koji se
pretvorio u zahodsku školjku. Sve što se ikada dogodilo bit će izbrisano
malim skokom kroz vrijeme, kao kada se kamen odbije o vodu.«
»Ali ne možeš... samo izbrisati prošlost!«
»Naravno da mogu. To je poput sužavanja suknje. Samo trebam
odstraniti višak tkanine i zašiti dva dijela, a srednji kao da nikada nije
~ 215 ~
postojao. Počet ćemo iznova. Cijeli će se krug ponoviti, a ja ću imati novu
priliku da namamim važne duše. Poput...«
»Nikada ga nećeš pridobiti. Nikada ti se neće pridružiti.«
U pet tisuća godina kojima je svjedočila, Daniel nijednom nije
popustio. Bez obzira na to što su je iznova i iznova ubijali i uskraćivali mu
jedinu pravu ljubav, nije popustio i izabrao stranu. Čak i ako izgubi
hrabrost, ona će mu biti oslonac. Znala je kako je dovoljno jaka da bude
oslonac Danielu ako se pokoleba. Kao što je on bio oslonac njoj.
»Koliko god puta sve izbrišeš«, rekla je, »to ništa neće promijeniti.«
»Ah.« Nasmijao se kao da mu je neugodno zbog Luce. Bio je to glasan i
zastrašujuć smijeh. »Naravno da će se promijeniti. Sve će se promijeniti.
Da izbrojim na koliko načina?« Podignuo je šiljastu žućkastu kandžu.
»Prvo, Daniel i Cam ponovo će biti braća, kao u prvim danima nakon
pada. Neće li ti to biti zgodno? Gore od toga bit će što više neće biti nefila.
Anđeli neće imati priliku hodati zemljom i spolno općiti sa smrtnicima, pa
reći zbogom svojim malim prijateljima iz škole.«
»Ne...«
Pucnuo je kandžama.
»Ah, nešto sam zaboravio spomenuti. Tvoja prošlost s Danielom bit će
obrisana. Dakle, sve što si otkrila u svojoj maloj potrazi, sve što si mi
ozbiljno rekla kako si naučila tijekom izleta u prošlost, možeš objesiti
mačku o rep.« Još ju je jednom uzeo u hladni zagrljaj. »Ah, draga, to je
praktički već učinjeno.«
Zahihotao se, a njegov smijeh zvučao je poput lavine dok su se
vrijeme i prostor preklapali oko njih. Luce je zadrhtala, šćućurila se od
straha i pokušala se osloboditi stiska, ali odviše snažno ju je stiskao ispod
ogavnog krila. Ništa nije vidjela, samo je osjetila nalet vjetra, zatim
snažnu vrućinu, a nakon toga njezinu dušu počela je prožimati jeza koja
nije popuštala.
~ 216 ~
Dvadeseto poglavlje
KRAJ PUTOVANJA
VRATA RAJA, PAD
Naravno, mogao ju je naći samo na jednom mjestu.
Na prvom. Na početku.
Daniel se kotrljao prema prvom životu, spreman čekati koliko bude
trebalo da Luce nađe put donde. Uzet će je u naručje i šapnuti joj na uho:
Napokon sam te našao. I nikada te neću pustiti.
Izašao je iz sjene i na zasljepljujućoj se svjetlosti smrznuo.
Ne. To nije bilo njegovo odredište.
Opojni zrak i svjetlucavo nebo. Kozmički zaljev postojane svjetlosti.
Njegova duša stisnula se kada je vidio kako crnoga navjestitelja dodiruju
valovi bijelih oblaka. Iz daljine se čulo nepogrešivo tiho i vječno brujanje
tri tona. Bila je to glazba Prijestolja Vječnog Vladara koju su stvarale
svjetlosne vibracije.
Ne. Ne! Ne!
Nije trebao tu biti. Želio je naći Lucindu u njezinom prvom
utjelovljenju na Zemlji. Kako je od svih mjesta završio tu?
Njegova krila nagonski su se raširila. Bio je to drukčiji osjećaj nego na
zemlji. Ne beskrajno olakšanje zato što je napokon bio slobodan, nego
nešto toliko prirodno kao što je smrtnicima disanje. Znao je da sjaji, ali ne
onako kako je nekada sjajio pod mjesečinom smrtnika. Njegova
veličanstvenost nije bila nešto što je trebao sakriti, ali ni pokazati.
Jednostavno je bila.
SMRTNA MUKA
MEMFIS, EGIPAT, PERET ILI VRIJEME SJETVE (JESEN,
OTPRILIKE 3100. G. PR.N.E.)
»Ti, ondje«, glas je zaurlao kada je Luce prešla prag navjestitelja.
»Želim vino. Na pladnju. Dovedi i moje pse. Ne, lavove. Ne, oboje.«
Izašla je iz navjestitelja i našla se u golemoj bijeloj prostoriji s
alabastrenim zidovima i debelim stupovima što su podupirali visok strop.
U zraku se osjećao dašak pečenja. U prostoriji nije bilo ničega osim
visokog podija na suprotnom kraju, presvučenog antilopinim krznom. Na
njemu se nalazilo golemo prijestolje od mramora presvučeno
smaragdnozelenim jastucima, a naslon je ukrašavao grb načinjen od dviju
prekriženih slonovih kljova.
Muškarac na prijestolju, očiju obrubljenih crnom olovkom, golih
mišićavih prsa, zlatnih zuba, s prstenjem na rukama i kulom kose crne
poput ebanovine, obraćao se njoj. Okrenuo se od pisara tankih usana u
plavoj halji, koji je držao svitak od papirusa i sada su oba muškarca zurila
u Luce.
Ona je pročistila grlo.
»Da, faraone«, psikao joj je Bili na uho. »Samo reci da, faraone.«
»Da, faraone!« viknula je Luce kroz beskrajno veliku dvoranu.
»Dobro«, rekao je Bili. »Sada bježi!«
Pognuvši se i pohitavši unatrag kroz sjenovit dovratak, Luce se našla
u unutrašnjem dvorištu s mirnim jezercem u sredini. Zrak je bio
prohladan, ali sunce je bilo jako, palilo je lotose koji su poredani u cvjetne
lonce obrubljivali prilaz. Dvorište je bilo golemo, ali Bili i Luce imali su ga
sablasno samo za sebe.
»Nešto je čudno u vezi s ovim mjestom, zar ne?« Luce je ostala blizu
zidinama. »Faraona nije nimalo začudilo što sam se samo tako pojavila.«
»Odviše je važan da bi se zamarao zamjećivanjem ljudi. Krajičkom
oka vidio je gibanje i zaključio kako je ondje netko kome može
zapovijedati. To je sve. To objašnjava zašto ga nije začudilo to što si još
uvijek u kineskoj odjeći kakva će se nositi tek za dvije tisuće godina«,
rekao je Bili i pucnuo kamenim prstima. Pokazao je prema sjenovitoj
udubini u zidu u kutu dvorišta. »Ostani još malo tu, vratit ću se, donijet
ću nešto modernije.«
Prije nego što je Luce mogla skinuti nezgrapni oklop cara Shanga,
~ 198 ~
Bili se vratio s jednostavnom egipatskom bijelom haljinom. Pomogao joj je
svući kožnu opremu i odjenuti haljinu preko glave. Prekrivala je jedno
rame, vezala se oko struka i sužavala u suknju koja je završavala desetak
centimetara iznad gležanja.
»Da nisi što zaboravila?« rekao je Bili neobično gorljivo.
»Ah«, Luce je posegnula prema oklopu cara Shanga i izvadila
zvjezdanu strijelu tupa vrha koju je bila spremila unutra. Kada ju je
izvadila, činila joj se mnogo težom nego prije.
»Ne diraj vršak!« rekao je Bili brzo, zamotao vrh u tkaninu i svezao je.
»Ne još.«
»Mislila sam da može nauditi samo anđelima.« Nagnula je glavu i
sjetila se bitke protiv izopćenika, kako je strijela dodirnula Callienu ruku,
a nije na njoj ostavila ni ogrebotinu i kako joj je Daniel rekao da ostane
izvan njezina domašaja.
»Tko god ti je to rekao, nije ti rekao cijelu istinu«, rekao je Bili.
»Djeluje samo na besmrtnike. Imaš dio u sebi koji je besmrtan, a to je tvoj
prokleti dio, tvoja duša. To je dio koji ćemo ovdje uništiti, sjećaš se? Tako
da tvoj smrtni dio, Lucinda Price, može nastaviti s normalnim životom.«
»Možda ću uništiti svoju dušu«, rekla je Luce i sakrila zvjezdanu
strijelu ispod nove haljine. Čak i kroz grubo platno bila je vrela na dodir.
»Još uvijek nisam odlučila...«
»Mislio sam da smo se dogovorili«, rekao je Bili i progutao. »Zvjezdane
strijele vrlo su skupocjene. Ne bih ti je dao da nisi...«
»Idemo naći Laylu.«
Nije samo sablasna tišina u palači bila neugodna, nešto između Luce i
Billa činilo se čudnim. Otkad joj je dao srebrnu strijelu, među njima je
vladala napetost. Bili je duboko i hrapavo udahnuo.
»Dobro. U drevnom smo Egiptu. U ranom dinastičkom razdoblju u
glavnom gradu, Memfisu. U prilično davnoj prošlosti, oko pet tisuća
godina prije nego što je Luce Price uljepšavala svijet svojom
veličanstvenom prisutnošću.«
Luce je okrenula očima.
»Gdje se nalazi moje prošlo utjelovljenje?«
»Zašto se uopće trudim s lekcijama iz povijesti?« pitao je Bili
zamišljenu publiku. »Sve što ona želi znati jest gdje je njezino prošlo
utjelovljenje. Tako sebično i odvratno!«
Luce je prekrižila ruke na prsima.
»Da si ti na mojem mjestu i želiš uništiti svoju dušu, sigurno bi to
~ 199 ~
želio što prije obaviti, prije nego što dobiješ priliku promijeniti mišljenje.«
»Dakle, odlučila si?« Bili je zvučao malo zadihano. »Ma daj, Luce. To
nam je posljednji zajednički nastup. Mislio sam kako ćeš željeti doznati
pojedinosti. Za stara dobra vremena? Tvoj život ovdje bio je jedan od
najromantičnijih.« Čučnuo je na njezino rame, bio je raspoložen za
pripovijedanje. »Robinja si i zoveš se Layla. Zaštićena si i osamljena i
nikada nisi bila izvan zidina palače. Sve dok se jednoga dana nije pojavio
nov i naočit zapovjednik. Pogodi tko je to.«
Bili je lebdio pored njezina ramena dok je spremala oklop u udubinu i
polako hodala uz jezerce.
»Ti i neodoljivi Donkor, ali zovimo ga samo Don, zaljubili ste se. Sve je
ružičasto, osim okrutne stvarnosti. Don je zaručen s faraonovom podlom
kćeri, Auset. Zar nije dramatično?«
Luce je uzdahnula. Uvijek je nešto bilo zamršeno. Još jedan razlog da
završi s time. Daniel ne bi trebao biti zarobljen u zemaljskom tijelu i biti
dio nepotrebne smrtne drame samo kako bi bio s Luce. To nije bilo pošteno
prema njemu. Daniel je već dovoljno dugo patio. Možda će doista završiti s
time. Naći će Laylu i ujediniti se s njezinim tijelom. Zatim će joj Bili reći
kako ubiti svoju prokletu dušu i Danielu vratiti slobodu.
Hodala je po izduženom dvorištu i razmišljala. Kada je počela šetati
uz jezerce, osjetila je prste na zapešću.
»Uhvatila sam te!« Djevojka koja je uhvatila Luce za ruku bila je
vitka i mišićava, zavodničkih markantnih crta ispod debelih slojeva
šminke. U ušima je imala barem desetak okruglih zlatnih naušnica, a na
vratu joj je visio zlatan privjesak, ukrašen s pola kilograma dragulja.
Bila je to faraonova kćer.
»Ja... ja«, zaustila je Luce.
»Da nisi rekla ni riječ!« viknula je Auset. »Zvuk tvojeg glasa grebe mi
bubnjiće. Straža!«
Pojavio se golem muškarac. Imao je dug konjski rep, a njegove mišice
bile su deblje od Luceinih nogu. Nosio je dugo drveno koplje na čijem se
vrhu nalazila oštra bakrena oštrica.
»Uhiti je«, rekla je Auset.
»Da, Visosti«, zalajao je stražar. »Po kojoj osnovi, Vaša Visosti?«
Pitanje je razjerilo faraonovu kćer.
»Zbog krađe. Mojih osobnih stvari.«
»Zatvorit ću je dok vijeće ne odluči.«
»To smo već jednom učinili«, rekla je Auset. »A ona je još uvijek tu,
~ 200 ~
izvukla se iz okova poput zmije. Moramo je zatvoriti nekamo odakle
nikada neće pobjeći.«
»Odredit ću neprestan nadzor...«
»Ne, to neće biti dovoljno.« Tamni oblak prešao je preko Ausetina lica.
»Ovu djevojku ne želim više nikada vidjeti. Baci je u grobnicu mojeg
djeda.«
»Ali, Vaša Visosti, nikome osim vrhovnom svećeniku nije
dopušteno...«
»Baš tako, Kafele«, rekla je Auset i nasmiješila se. »Baci je niz ulazne
stube i zaključaj vrata za sobom. Večeras, kad vrhovni svećenik otide
onamo obaviti obred pečaćenja grobnice, otkrit će pljačkašicu i dolično je
kazniti.« Približila se Luce i podsmjehnula joj se. »Vidjet ćeš što se događa
onima koji pokušaju potkradati kraljevsku obitelj.«
Don. Željela je reći kako je Layla pokušala ukrasti Dona.
Luce nije marila hoće li je zaključati i baciti ključ ako prije toga uspije
zalijepiti svoj život za Laylin. Kako će u suprotnom moći osloboditi
Daniela? Bili je letio okolo, tapkao prstom po kamenim usnama i smišljao
plan.Iz torbe koju je nosio oko struka stražar je izvadio okove i pričvrstio
željezne lance oko Luceinih zapešća.
»Pobrinut ću se za to«, rekao je Kafele i potegnuo Luce za lanac.
»Bille!« šapnula je Luce. »Moraš mi pomoći!«
»Nešto ćemo smisliti«, šaptao je Bili dok je stražar vukao Luce preko
dvorišta. Skrenuli su u mračan hodnik u kojem se nalazio divovski kip
Auset na kojem je prikazana namrgođena, ali lijepa.
Kada se Kafele okrenuo kako bi ispod oka pogledao Luce koja je
razgovarala sama sa sobom, njegova duga crna kosa fijuknula je preko
njegova lica i Luce je sinulo. Nije se tome nadao. S naporom je podignula
ruke u okovima, snažno ga povukla za kosu i zabila nokte u njegovo tjeme.
Zacvilio je i posrnuo naprijed dok mu je velika ogrebotina na tjemenu
krvarila. Tada ga je Luce laktom udarila u trbuh.
Zastenjao je i presamitio se. Koplje mu je ispalo iz ruku.
»Možeš li mi skinuti okove?« psikala je Billu.
Gargojl je podignuo i spustio obrve. Kratka crna strijela zabila se u
okove i oni su uz šištanje nestali. Luceina koža bila je vruća na mjestu
gdje su stajali, ali bila je slobodna.
»Ha«, rekla je i brzim pogledom pregledala gola zapešća. Zgrabila je
koplje s tla. Okrenula se kako bi zabila oštricu Kafeleu u grkljan.
min@
~ 201 ~
»Korak sam ispred tebe, Luce«, viknuo je Bili. Kada se okrenula,
Kafele je ležao na leđima, a njegova zapešća bila su okovima pričvršćena
za kameni gležanj Ausetina kipa. Bili je otresao prašinu s ruku. »Timski
rad.« Pogledao je stražara blijeda lica. »Bolje da požurimo. Ubrzo će mu se
vratiti glas. Pođi sa mnom.«
Bili je poveo Luce kroz mračan hodnik, uz kratko stubište od
pješčenjaka i kroz još jedan hodnik osvijetljen malim kositrenim
svjetiljkama i obrubljen glinenim kipovima sokola i nilskih konja. Dva su
stražara skrenula u hodnik, ali prije nego što su je mogli vidjeti Bili ju je
gurnuo kroz dovratak prekriven slamnatim zastorom.
Našla se u spavaćoj sobi. Kameni stupovi bili su izrezbareni tako da
nalikuju na trsku papirusa, a uzdizali su se do niska stropa. Drvena
nosiljka s intarzijama od ebanovine nalazila se pored otvorena prozora
nasuprot uskom krevetu od rezbarena drva, oslikanom s toliko zlatnih
listova da je sjajio.
»Što ću sad?« Luce se naslonila na zid za slučaj da netko tko bude
prolazio proviri unutra. »Gdje se nalazimo?«
»Ovo su zapovjednikove odaje.«
Prije nego što je Luce mogla shvatiti kako Bili misli na Daniela, žena
je razmaknula zastor od rogoza i ušla u sobu.
Luce je zadrhtala.
Layla je bila u bijeloj haljini jednako uskoj kao što je bila Luceina.
Njezina kosa bila je gusta, ravna i sjajna. Iza uha je zataknula bijeli
božur. S osjećajem težine i tuge Luce je promatrala kako Layla nečujno
prilazi drvenom toaletnom stoliću i iz spremnika koji je nosila na crnom
pladnju od smole ulijeva u svjetiljke novo ulje. To je posljednji život koji će
Luce posjetiti, tijelo u kojem će se rastati s dušom, kako bi sve moglo
završiti.
Kada se Layla vratila napuniti svjetiljke pored kreveta, vidjela je
Luce.
»Dobar dan«, rekla je tihim promuklim glasom. »Tražite nekoga?«
Crnilo kojim je obrubila oči izgledalo je mnogo prirodnije od Ausetine
šminke.
»Da, tražim«, Luce nije gubila vrijeme. Baš kada je ispružila ruku
kako bi uhvatila djevojku za zapešće, Layla je pogledala u dovratak iza
nje i njezino se lice ukočilo od zaprepaštenja. »Tko je to?«
Luce se okrenula. Vidjela je samo Billa. Razrogačio je oči.
»Možeš ga«, zurila je u Laylu, »možeš ga vidjeti?«
~ 202 ~
»Ne!«, rekao je Bili. »Misli na nekoga koga je čula kako trči kroz
hodnik. Bolje da požuriš, Luce.«
Luce se okrenula oko sebe, uhvatila toplu ruku svojeg prošlog
utjelovljenja i gurnula spremnik s uljem na tlo. Layla je zaprepašteno
uzdahnula i pokušala istrgnuti ruku, ali tada se dogodilo.
Osjećaj kao da se u Luceinu trbuhu otvorila rupa bez dna, postao joj
je poznat. Soba se okretala, a jedino što je ostalo u fokusu bila je djevojka
koja je stajala ispred nje. Njezina kosa crna poput ugljena, oči sa zlatnim
mrljama, obrazi rumeni od ljubavnog žara. Luce je trepnula, bilo joj je
mutno pred očima, zatim je trepnula Layla, a s druge strane vjeđa...
Tlo se smirilo. Luce je pogledala ruke. Bile su to Layline ruke.
Drhtale su.
Bili je nestao. Ali, imao je pravo. U hodniku su se čuli koraci.
Sagnula se podići spremnik i okrenula je leđa vratima kako bi ulila
ulje u svjetiljku. Bolje da je onaj tko prolazi vidi kako radi svoj posao, a ne
nešto drugo. Koraci iza nje zaustavili su se. Osjetila je kako vrhovi toplih
prstiju prelaze preko njezinih ruku i kako se na njezina leđa naslanjaju
snažna prsa. Daniel. Osjetila je njegov žar prije nego što se okrenula.
Sklopila je oči. Obujmio ju je oko struka i klizio toplim usnama po njezinu
vratu, zastavši tik ispod uha.
»Našao sam te«, šapnuo je.
Polako se okrenula u njegovu naručju. Pogled na njega oduzeo joj je
dah. Naravno, još uvijek je to bio njezin Daniel, ali njegova koža bila je
boje vruće čokolade, a valovita crna kosa vrlo kratko ošišana. Bio je samo
u kratkoj lanenoj suknji i kožnim sandalama, a oko vrata je imao srebrnu
ogrlicu. Duboko usađenim ljubičastim očima sretno je prelazio po njoj.
On i Layla bili su vrlo zaljubljeni.
Naslonila je obraz na njegova prsa i brojila udare njegova srca. Hoće
li to biti posljednji put kako to čini, posljednji put da je drži na svojem
srcu?
Spremala se učiniti pravu stvar, ono što je dobro za Daniela. Ali
pomisao na to još uvijek ju je boljela. Voljela ga je! Ako ju je to putovanje
ičemu naučilo, bilo je to koliko je doista voljela Daniela Grigorija. Nije se
činilo pravednim što tu odluku mora donijeti.
Ali, tu je bila.
U starom Egiptu.
S Danielom. Posljednji put. Spremala se osloboditi ga. Njezine oči
zamaglile su se od suza dok ga je ljubila u sredinu tjemena, u razdjeljak.
~ 203 ~
»Nisam bio siguran hoćemo li imati priliku oprostiti se«, rekao je.
»Popodne odlazim u rat u Nubiju.« Kada je Luce podignula glavu, Daniel
je uzeo njezine vlažne obraze u ruke. »Vratit ću se prije sjetve. Molim te,
nemoj plakati. Za tili čas opet ćeš se noću šuljati u moju spavaću sobu s
pladnjevima punim mogranja, baš kao i uvijek. Obećavam.«
Luce je duboko i drhtavo uzdahnula.
»Zbogom.«
»Zbogom, za sada.« Njegovo lice postalo je ozbiljno. »Reci: zbogom za
sada.«
Odmahnula je glavom.
»Zbogom, ljubavi moja. Zbogom.«
Zastor od rogoza se razmaknuo. Laylin i Danielov zagrljaj prekinuo se
kada je skupina stražara s uperenim kopljima nahrupila u sobu. Vodio ih
je Kafele, lica potamnjela od bijesa.
»Uhvati djevojku«, rekao je i pokazao prema Luce.
»Što se događa?« viknuo je Daniel kada su stražari okružili Luce i
ponovo joj stavili okove na ruke. »Zapovijedam vam da stanete. Oslobodite
je.«
»Oprostite, zapovjedniče«, rekao je Kafele. »Faraonova zapovijed. Do
sada ste trebali shvatiti kako faraon nije sretan ako njegova kćer nije
sretna.«
Odveli su Luce, a Daniel je viknuo:
»Doći ću po tebe, Layla! Naći ću te!«
Luce je znala da hoće. Nije li se uvijek tako zbivalo? Upoznali bi se,
ona bi upala u nevolju, pojavio bi se on i spasio je. Iz godine u godinu
tijekom cijele vječnosti bio je anđeo koji se u posljednjem trenutku spuštao
kako bi je spasio. Zamaralo ju je razmišljati o tome.
Ali, kada sljedeći put dođe, ona će imati zvjezdanu strijelu. Od te
pomisli snažno ju je zabolio trbuh. Cijelo vrelo suza naviralo je ponovo iz
nje, ali ona ih je potisnula. Barem se uspjela oprostiti.
Stražari su je poveli kroz beskrajan niz hodnika i naposljetku na
sunce koje je palilo. Sproveli su je ulicama popločenim nejednakim
komadima kamena, kroz veličanstven slavoluk, pored kućeraka od
pješčenjaka i svjetlucave i blatne obradive zemlje koja se nalazila na
izlazu iz grada. Vukli su je prema golemu zlatnu brežuljku.
Kako su se približavali, Luce je shvatila da je brežuljak djelo ljudskih
ruku. Bila je to nekropola, shvatila je u istom trenutku kada su se Layline
misli zbrkale od straha. Svaki Egipćanin znao je da je to grobnica
~ 204 ~
posljednjeg faraona, Menija. Nitko osim nekoliko vrhovnih svećenika i
mrtvih nije se usudio prići mjestu na kojem su se pokapala tijela kraljeva.
Mjesto je bilo osigurano čarolijama i činima. Neke od njih trebale su voditi
mrtve u sljedeći život, a druge su tjerale žive koji su se usudili prići. Čak
su i stražari postajali sve napetiji što su se više približavali.
Ubrzo su ušli u grobnicu u obliku piramide izgrađenu od opeke od
pečenog blata. Svi osim dva najkrupnija stražara ostali su vani. Kafele je
gurnuo Luce kroz mračan dovratak i niz još mračnije stube. Drugi ih je
stražar slijedio, nosio je baklju kako bi im osvijetlio put.
Svjetlost baklje treperila je na kamenim zidovima. Bili su ispisani
hijerogliflma, a tu i tamo Laylin pogled prepoznao je dijelove molitve Tait,
božici tkanja, kako bi pomogla da na putovanju u zagrobni život faraonova
duša ostane u komadu.
Svakih nekoliko koraka prošli su pored lažnih vrata, dubokih
udubina u zidovima. Luce je shvatila kako su neka prije bili ulazi u
posljednja počivališta članova kraljevske obitelji. Sada su bili zapečaćeni
kamenom i šljunkom, tako da nijedan smrtnik ne može ući.
Postajalo je sve tamnije i hladnije. Zrak je postao zagušljiv od
izblijedjelog i pljesnivog vonja smrti. Kada su se približili jednom od
otvorenih dovrataka na kraju hodnika, stražar s bakljom nije želio dalje.
»Ne želim da me zbog ove djevojke bogovi prokunu zbog drskosti«, pa
je Kafele to učinio sam. Kada je s naporom podignuo kameni zasun s vrata
zapahnuo ih je rezak, kiseo vonj koji je otrovao zrak.
»Misliš li kako sada ima načina da pobjegneš?« pitao je, oslobodio
njezina zapešća okova i gurnuo je unutra.
»Da«, šapnula je Luce samoj sebi dok su se teška kamena vrata
zatvarala iza nje, a zasun padao na svoje mjesto. »Samo jedan.«
Bila je sama u potpunoj tami. Ruke su joj se naježile od hladnoće.
Zatim je nešto puknulo. Bio je to toliko poznat zvuk, kamen o kamen,
a u sredini sobe upalilo se malo zlatno svjetlo. Nalazilo se između Billovih
kamenih dlanova.
»Bok, bok.« Dolebdio je do kuta zida i iz ruku spustio kamenu kuglu
na raskošnu ljubičasto-zelenu kamenu svjetiljku. »Ponovo se srećemo.«
Kada su se Luceine oči naviknule na tamu, prvo što je vidjela bio je
natpis na zidu, napisan jednakim hijerogliflma kao natpisi u hodniku,
samo što su to bile molitve faraonu: Nemoj istrunuti. Nemoj propasti. Koračaj
prema vječnim zvijezdama. Tu su se nalazile škrinje koje se nisu mogle
zatvoriti zato što su bile krcate zlatnicima i svjetlucavim narančastim
~ 205 ~
draguljima. Ispred nje širila se golema zbirka obeliska. Činilo se kao da u
nju zuri barem deset balzamiranih mačaka i pasa.
Prostorija je bila golema. Hodala je oko namještaja za spavaću sobu s
toaletnim stolom prepunim sredstava za uljepšavanje. Tu se nalazila
zavjetna pločica s dvoglavom zmijom urezanom na prednjoj strani.
Isprepleteni vratovi bili su uklesani u crnom kamenu, a unutra se nalazio
krug jarkoplavog sjenila za oči.
Bili je promatrao Luce kako ga uzima u ruku.
»U zagrobnom životu moraš dobro izgledati.«
Sjedio je na glavi kipa koji je nevjerojatno vjerno prikazivao bivšeg
faraona. Laylin um rekao je Luce kako je taj kip predstavljao faraonov ka,
njegovu dušu koja čuva grobnicu u kojoj leži pravi faraon, mumificiran. U
sarkofag od vapnenca bili su umetnuti drveni lijesovi, a u najmanjem se
nalazio balzamirani faraon.
»Pazi«, rekao je Bill. Luce nije shvatila da je naslonila ruke na malu
drvenu škrinju. »Unutra su faraonove iznutrice.«
Luce se naglo odmaknula i izvadila zvjezdanu strijelu iz haljine. Kada
ju je uzela, strijela joj je grijala prste.
»Hoće li zbilja upaliti?«
»Ako budeš slušala i činila što ti kažem«, rekao je Bili. »Dakle, duša
se nalazi točno u središtu tvojeg bića. Kako bi je dosegnula, moraš povući
oštricom po sredini prsa točno u ključnom trenutku, kada te Daniel
poljubi i kad osjetiš da se počinješ pržiti. Tada ćeš ti, Lucinda Price, kao i
obično izletjeti iz svojeg prošlog tijela, ali će tvoja prokleta duša ostati
zarobljena u Laylinu tijelu, gdje će izgorjeti i nestati.«
»Ja... bojim se.«
»Nemoj se bojati. To je kao kad ti vade slijepo crijevo. Bit će ti bolje
bez njega.« Bili je pogledao sivo zapešće na kojem nije bilo ničega. »Po
mojem satu Don će biti ovdje svaki čas.«
Luce je podignula srebrnu strijelu i uperila vršak u prsa. Njezini prsti
bridjeli su dok su dodirivali spiralne rezbarije. Ruka je drhtala od
napetosti.
»Budi mirna«, rekao je Bili ozbiljno, a Luce se činilo kako riječi dopiru
iz daljine.
Pokušavala se pribrati, ali srce joj je bubnjalo u ušima. Morala je to
učiniti. Morala je. Zbog Daniela. Kako bi ga oslobodila kazne koju je
prihvatio samo zbog nje.
»Morat ćeš to učiniti puno brže kada dođe vrijeme zato što će te
~ 206 ~
Daniel sigurno htjeti spriječiti. Jedan kratak rez po tvojoj duši. Osjetit ćeš
kako se nešto oslobodilo, dašak hladnoće i zatim bam.«
»Layla!«
Don je skočio pred nju. Na vratima iza nje još je bio navučen zasun.
Odakle je došao ? Zvjezdana strijela ispala joj je iz ruke i udarila o pod.
Zgrabila ju je i sakrila u haljinu. Bili je nestao. Ali Don - Daniel nalazio se
ondje gdje je željela da bude.
»Što ćeš ti tu?« Njezin glas puknuo je od pretvaranja kako je
iznenađena što ga vidi.
Činilo se da to nije čuo. Pohitao je prema njoj i uzeo je u naručje.
»Spašavam tvoj život.«
»Kako si ušao?«
»Ne zamaraj se time. Nijedan smrtnik ili stijena ne može spriječiti
pravu ljubav kakva je naša. Uvijek ću te naći.«
U njegovim golim, preplanulim rukama Luce se nagonski osjećala
utješeno. Ali, tada ne. Njezino srce bilo je hladno i udaralo je isprekidano.
Ta sreća, osjećaj potpunog povjerenja, svi lijepi osjećaji kojima ju je Daniel
u svakom životu naučio, sada su za nju bili mučenje.
»Ne boj se«, šapnuo je. »Ljubavi, dopusti mi da ti kažem što će se
dogoditi nakon ovog života. Vratit ćeš se i ponovo uskrsnuti. Tvoje
ponovno rođenje predivno je i stvarno. Vraćat ćeš mi se iznova i iznova...«
Zatreperila je svjetlost svjetiljke i njegove su ljubičaste oči zablistale.
Njegovo je tijelo bilo toliko toplo uz njezino.
»Ali, ja ću iznova i iznova umirati.«
»Što?« nagnuo je glavu. Čak i kad je izgledao toliko egzotično kao
tada, tako je dobro poznavala izraze njegova lica, zbunjenost pomiješanu s
obožavanjem kada bi rekla nešto što nije očekivao da zna. »Kako...? Nije
važno. Zaboravi. Važno je samo da ćemo zauvijek biti zajedno. Bez obzira
na sve. Nikada te neću napustiti.«
Luce je pala na koljena na kamene stube. Prekrila je lice rukama.
»Ne znam kako to možeš podnijeti. Iznova i iznova jednaka tuga...«
Podignuo ju je.
»Jednak zanos.«
»Ista vatra koja sve spali.«
»I strast koja sve ponovo upali. Ne znaš. Ne sjećaš se kako je sve
divno...«
»Vidjela sam. Znam.«
To je privuklo njegovu pažnju. Izgledao je kao da ne zna treba li joj
~ 207 ~
vjerovati ili ne, ali barem ju je slušao.
»Što ako nema nade da se bilo što ikada promijeni?« pitala je.
»Samo nada postoji. Jednoga ćeš dana to doživjeti. To je prava istina
koja me tjera dalje. Nikada neću odustati od tebe. Čak i ako bude trajalo
cijelu vječnost.« Palcem je obrisao njezine suze. »Svim ću te srcem voljeti u
svakom životu i u svakoj smrti. Ništa me neće vezati, osim ljubavi prema
tebi.«
»Ali, tako je teško. Zar i tebi nije teško? Zar nisi nikada pomislio što
ako...?«
»Jednoga dana naša će ljubav nadvladati taj mračni krug. Za mene, to
je vrijedno svega.«
Luce je podignula pogled i vidjela sjaj u njegovim očima. Vjerovao je u
to što je govorio. Nije mario što će iznova i iznova patiti, nastavit će dalje,
iznova i iznova će je gubiti, ispunjen nadom da će jednoga dana doći kraj.
Znao je kako ima zlu sudbinu, ali svejedno će iznova i iznova pokušavati i
tako dovijeka.
Njegova privrženost dodirnula je dio nje od kojeg je mislila da je
odustala.
Još uvijek je željela raspravljati. Taj Daniel nije znao kakve im
kušnje slijede i koliko će suza isplakati u budućim tisućljećima. Nije znao
da ga je vidjela u trenucima najvećeg očaja. I što će mu učiniti bol zbog
njezinih smrti.
Ali, tada...
Luce je znala. Tada se sve na svijetu promijenilo.
Danielovi trenuci potištenosti užasnuli su je, ali stvari su se
promijenile. Cijelo je vrijeme osjećala vezanost za njihovu ljubav, ali sada
je znala kako je i zaštititi. Vidjela je njihovu ljubav iz toliko različitih
kutova. I razumjela je na načine kako se nikada nije nadala. Ako se
Daniel ikada počne kolebati, znala je kako ga izvući. Naučila je to od
najboljeg, od samog Daniela. Bila je spremna uništiti svoju dušu i
zauvijek im oduzeti njihovu ljubav, a samo pet minuta nasamo s njim
vratilo ju je u život.
Neki ljudi provedu cijeli život tragajući za takvom ljubavlju.
A Luce ju je cijelo vrijeme imala.
Budućnost joj nije namijenila zvjezdanu strijelu. Samo Daniela.
Njezinoga Daniela, toga kojeg je ostavila u dvorištu roditeljskog doma u
Thunderboltu. Morala je poći.
»Poljubi me«, šapnula je.
~ 208 ~
Sjedio je na stubama, koljena razmaknutih tek toliko da Luce stane
između njih. Spustila se na koljena i pogledala ga u oči. Njihova su se čela
dodirivala. I nosevi. Daniel ju je uzeo za ruke. Kao da joj je želio nešto
reći, ali nije mogao naći riječi.
»Molim te«, preklinjala je i primicala usne njegovim. »Poljubi me i
oslobodi me.«
Daniel je koraknuo prema njoj, uzeo je u naručje, stavio je sebi u krilo
i njihao. Njegove usne našle su njezine. Bile su slatke poput meda.
Zastenjala je i svaki centimetar njezina tijela prožela je snažna struja
užitka. Bližila se Laylina smrt, to je znala, ali nikada se nije osjećala
sigurnijom ili življom nego kada ju je Daniel držao u naručju.
Obgrlila ga je oko vrata, osjetila je snažne mišice na njegovim
ramenima i napipala malene ožiljke koji su skrivali krila. Njegove ruke
lutale su njezinim leđima i kroz dugu, gustu kosu. Svaki dodir bio je
zanosan, svaki poljubac bio je čudesan i čist i počelo joj se vrtjeti.
»Ostani sa mnom«, preklinjao ju je.
Mišići na njegovu licu napeli su se, a njegovi poljupci postali su
strastveniji i očajniji. Zacijelo je osjetio kako Luceino tijelo postaje toplije.
U njezinu središtu budila se vatra, širila se njezinim prsima i bojila joj
obraze crveno. Navrle su joj suze. Poljubila ga je strastvenije. Toliko je
puta prošla kroz to, ali tada joj se iz nekog razloga činilo drukčije.
Uz glasan vuuuuš raširio je krila i spretno ih omotao oko nje.
Kolijevka meke bjeline čvrsto ih je grlila.
»Doista vjeruješ«, šapnula je, »da ću jednom preživjeti?«
»Svim srcem i dušom«, rekao je, uzeo njezino lice u ruke i čvršće je
obujmio krilima. »Čekat ću koliko god bude trebalo. Voljet ću te svaki
trenutak.«
Tada je Luce već kuhala od vrućine. Kriknula je od boli i počela se
otimati u Danielovu naručju, vrućina ju je svladavala. Palila je kožu i nije
je puštala.
Trenutak je došao. Zvjezdana strijela bila je skrivena u haljini i došlo
je vrijeme da ju upotrijebi. Ali, od Daniela nikada neće odustati. Ne sada,
kada je znala kako Daniel neće odustati od nje, ma koliko teško bilo.
Na njezinoj koži počeli su se stvarati plikovi. Vrućina je bila toliko
jaka da nije mogla učiniti ništa, samo se tresla.
Zatim je mogla samo vrištati.
Plamen je progutao Laylino tijelo i ona je izgorjela, a Luce je osjetila
kako se njezino tijelo i duša koju su dijelile raspleću i traže najbrži izlaz iz
~ 209 ~
nemilosrdne vreline. Vatreni stup rastao je u visinu i širinu dok nije
ispunio sobu i cijeli svijet, a Laylu i sve oko nje pretvorio u ništavilo.
Luce je očekivala tamu, a našla je svjetlost.
Gdje je bio navjestitelj? Je li još uvijek bila u Laylinu tijelu?
Vatra je buktala. Nije se ugasila. Širila se. Plamen je gutao sve više i
više tame, dosezao je nebo kao da se i veličanstvena noć može zapaliti, sve
dok vreli crveni i zlatni mlaz nije bio sve što je Luce vidjela.
Svaki put kada je njezino prošlo utjelovljenje umrlo, Luceino
oslobađanje od vatre i ulazak u navjestitelja događali su se istodobno.
Sada je nešto bilo drukčije, zbog čega je vidjela stvari koje nisu mogle biti
stvarne.
Krila koja gore.
»Daniele!« kriknula je. To što je izgledalo kao Danielova krila vinulo
se kroz vatrene valove, zapalilo se, ali nije gorjelo, kao da je bilo načinjeno
od vatre. Razaznala je samo bijela krila i ljubičaste oči. »Daniele?«
Vatra se valjala kroz tamu poput golema oceanskog vala. Udarila je o
nevidljivu obalu, silovito preplavila Luce i pohitala uz njezino tijelo, preko
glave i daleko iznad nje.
Tada kao da je netko ugasio svijeću, kratko se čulo šištanje, zatim se
sve zacrnjelo.
Prišuljao joj se hladan vjetar. Prožela ju je jeza. Obgrlila se rukama,
primaknula koljena i naglo shvatila kako ispod nogu nema tla. Nije
doslovno letjela, samo je nikamo posebno lebdjela. Tama nije bila
unutrašnjost navjestitelja. Nije upotrijebila zvjezdanu strijelu, ali zar je
nekako... umrla?
Bojala se. Nije znala gdje se nalazi, samo je znala da je sama. Ne. Tu
je bio još netko. Čulo se škripanje. Vidjela se mutna siva svjetlost.
»Bille!« viknula je Luce kad ga je ugledala. Toliko joj je laknulo, da se
počela smijati. »Ah, hvala Bogu. Mislila sam da sam izgubljena... Mislila
sam... Ah, zaboravi.« Duboko je udahnula. »Nisam to mogla učiniti. Nisam
mogla uništiti svoju dušu. Naći ću drugi način da poništim prokletstvo.
Daniel i ja... nećemo odustati jedno od drugoga.«
Bili je bio daleko, ali letio je prema njoj i usput se okretao u zraku.
Što je bliže bio, to se činio većim, rastao je dok nije bio dva, zatim tri,
zatim deset puta veći od maloga gargojla s kojim je putovala. Tada je
počela prava preobrazba.
Iza njegovih ramena raširila su se deblja i čvršća krila, crna poput
ugljena, koja su smrskala mala kamena krila u hrpu krhotina. Bore na
~ 210 ~
njegovu čelu produbile su se i raširile po cijelome tijelu, dok nije počelo
izgledati strahovito smežurano i staro. Kandže na rukama i nogama
postajale su sve duže, oštrije i žuće. Svjetlucale su u tami i bile su oštre
poput britve. Prsa su se raširila i iz njih su niknule čvrste, kovrčave crne
dlake, a Bili je cijelo vrijeme rastao.
Luce je s naporom potiskivala krik koji joj je nadimao prsa. To joj je
uspijevalo dok se šarenice Billovih kamenih sivih očiju nisu zamutile
ispod slojeva mrene i zasjale crveno poput vatre.
Tada je vrisnula.
»Uvijek si donosila pogrešne odluke.« Billov glas postao je čudovišan,
dubok, sipljiv i hrapav ne samo za Luceine uši, nego i za njezinu dušu.
Njegov dah je prodirao u nju i vonjao na smrt.
»Ti si...«, Luce nije mogla dovršiti rečenicu. Samo je jedna riječ mogla
opisati zlo stvorenje ispred nje, a zamisao da je izgovori naglas bila je
zastrašujuća.
»Loš momak?« graktao je Bili. »Iznenađeeeeeeeenje!«Toliko je dugo
otezao riječ da je Luce bila sigurna kako će se presamititi i zakašljati, ali
nije.
»Bille, toliko sam toga naučila od tebe. Pomogao si mi shvatiti... Zašto
bi...? Kako...? Cijelo vrijeme?«
»Cijelo vrijeme sam te zavaravao? To mi je posao,, Lucinda.«
Bilo joj je stalo do Billa, premda je bio nestašan i odbojan. Povjeravala
mu se, slušala ga i gotovo uništila svoju dušu jer joj je tako rekao. Ta ju je
zamisao presjekla. Zbog Billa je gotovo izgubila Daniela. Još uvijek je zbog
Billa mogla izgubiti Daniela. Ali, to nije bio Bili...
To nije bio samo demon poput Stevena ili Cama u najgorem izdanju.
Bilo je to utjelovljeno zlo.
Bilo je s Luce cijelo vrijeme i dahtalo joj uz vrat.
Pokušala se okrenuti od njega, ali posvuda je bila tama. Činilo se kao
da plutaju po noćnom nebu, ali sve su zvijezde bile beskrajno daleko. Nije
bilo ni naznake planeta Zemlje. U blizini su se nalazile mrlje još crnje
tame i bezdani koji su se vrtložili. Tu i tamo pojavila se munja, svjetionik
nade i svjetla. Ali odmah je nestala.
»Gdje smo?« pitala je.
Sotona se podsmjehnuo besmislenom pitanju.
»U nepostojanju«, rekao je. Njegov glas nije više bio poznati glas
njezina suputnika. »U crnoj jezgri ništavila, u središtu svega. Nismo u
raju, ni na zemlji, a ni u paklu. Nalazimo se na najmračnijem prijelazu.
~ 211 ~
To nije nešto što tvoj mozak trenutačno može shvatiti, pa ti vjerojatno
izgleda strašno«, iskolačio je crvene oči.
»Što je sa munjama?« pitala je Luce, pokušavajući ne pokazati koliko
joj je to mjesto bilo zastrašujuće. Već je vidjela barem četiri munje,
blistave plamenove koji su došli niotkuda i brzo nestali u tamnim
nebeskim prostranstvima.
»Ah, to.« Bili je gledao kako je jedna sijevnula i nestala iza Luceina
ramena. »Anđeli putuju. Demoni putuju. Prometna večer, zar ne? Čini se
kako svi nekamo idu.«
»Da.« Luce je čekala da na nebu ponovo sijevne. Kada se pojavila
munja, preko Luce je pala sjena i ona ju je ščepala kako bi očajnički
istresla iz nje navjestitelja prije nego što svjetlost nestane. »Uključujući
mene.«
U njezinim rukama navjestitelj se brzo raširio, tako težak, potreban i
gibak da je na trenutak pomislila kako će uspjeti.
Umjesto toga osjetila je kako joj cijelo tijelo dodiruje nešto hrapavo.
Bili je njezino tijelo obavio prljavom kandžom.
»Nisam još spreman pustiti te«, šapnuo je glasom od kojeg je
zadrhtala. »Vidiš, postala si mi draga. Ne, čekaj, nije tako. Oduvijek si mi
bila... draga.« Luce je pustila da se sjena u njezinoj ruci smanji i nestane.
»Kao što je slučaj s onima koje voliš, potrebna si mi i to pogotovo sada, pa
mi nemoj pokvariti planove. Ponovo.«
»Sada barem imam cilj«, rekla je Luce. S naporom je pokušavala
izbjeći njegov dodir. Nije joj uspjelo. Uhvatio ju je snažnije i stisnuo joj
kosti.
»Uvijek si imala unutrašnju vatru. To volim kod tebe«, nasmiješio se,
a to je bio strašan prizor. »Da je barem ta iskra ostala unutra, hmmm?
Neki ljudi jednostavno nemaju sreće u ljubavi.«
»Nemoj mi ti govoriti o ljubavi!« prasnula je Luce. »Ne znam kako
sam mogla povjerovati riječima koje su izašle iz tvojih usta. Ti ništa ne
znaš o ljubavi.«
»To sam već čuo. Ali, nešto ipak znam o ljubavi. Misliš kako je vaša
ljubav važnija od raja i pakla i kako o njoj ovisi njihova sudbina. E pa,
griješiš. Tvoja ljubav prema Danielu Grigoriju nije samo potpuno
nevažna. Ona nije ništa.«
Njegov uzvik bio je poput udara vjetra koji joj je otpuhao kosu.
Zaprepašteno je hvatala dah.
»Možeš reći što god želiš. Volim Daniela. Uvijek ću ga voljeti. I to
~ 212 ~
nema nikakve veze s tobom.«
Sotona ju je podignuo u visini svojih crvenih očiju i uštipnuo njezinu
kožu kandžom na kažiprstu, najoštrijom.
»Znam da ga voliš. Luda si za njim. Samo mi reci zašto.«
»Zašto?«
»Zašto on? Objasni mi to. Tako da osjetim. Želim biti dirnut.«
»Postoji milijun razloga. Jednostavno ga volim.«
Njegov se zubati osmijeh raširio i začuo se zvuk kao da reži tisuću
pasa.
»To je bio test. Pala si, ali to nije tvoja greška. To je nesretna
nuspojava prokletstva koje nosiš. Više nemaš pravo na odluke.«
»To nije istina. Ako se sjećaš, baš sam donijela veliku odluku kako
neću uništiti svoju dušu.«
To ga je naljutilo. Znala je po tome što su mu nosnice počele
podrhtavati i ispružio je ruku, stegnuo šaku i učinio da dio zvjezdanog
neba nestane, kao da je ugasio svjetlo. Ali dugo ništa nije rekao. Samo je
zurio u noć. Strašna misao presjekla je Luce.
»Jesi li mi uopće rekao istinu? Što bi se doista dogodilo da sam
upotrijebila zvjezdanu strijelu i ...« Zadrhtala je. Kada se sjetila kako je
bila blizu da to učini, postalo joj je mučno. »Što to sve znači za tebe? Želiš
me izbaciti iz igre ili nešto slično kako bi došao do Daniela? Zbog toga se
nisi želio pokazati pred njim? Jer bi krenuo za tobom i...«
Sotona se zahihotao. Od njegova smijeha zvijezde su potamnjele.
»Misliš da se bojim Daniela Grigorija? Imaš vrlo visoko mišljenje o
njemu. Reci mi kakvim ti je ludim lažima o svojem veličanstvenom mjestu
u raju punio glavu?«
»Lažeš«, rekla je Luce. »Otkad sam te upoznala, samo lažeš. Ne čudi
me što te cijeli svemir prezire.«
»Boji me se. Ne prezire me. To nije isto. Strah sadrži zavist. Možda ne
vjeruješ, ali mnogi bi željeli imati moć koju imam ja. I mnogi me...
obožavaju.«
»Imaš pravo. Ne vjerujem.«
»Samo još ne znaš dovoljno. Ni o čemu. Poveo sam te na turneju kroz
prošlost, pokazao ti ispraznost takvog života nadajući se kako ću te
prosvijetliti, a sve što sam dobio od tebe jest: Želim Danielal«
Gurnuo ju je dolje i ona je pala u crnilo, a zaustavila se tek kada ju je
bijesno pogledao kao da je želi ukopati u mjesto. Obilazio ju je s rukama
na leđima, skupljenih krila i glave okrenute prema nebu.
~ 213 ~
»To što ovdje vidiš jest sve što postoji. Možeš vidjeti samo izdaleka, ali
ovdje se nalazi sve. Svi životi, svjetovi i više od toga, što je daleko iznad
jadnih spoznajnih mogućnosti smrtnika. Pogledaj.«
Pogledala je. Izgledalo je drukčije nego prije. Zvjezdano prostranstvo
bilo je beskrajno, mračna noć nadvijala se iznova i iznova preko toliko
svijetlih točkica da je na nebu bilo više svjetla nego tame.
»Divno je.«
»Ubrzo će postati prazna ploča.« Izvio je usne u čudan osmijeh.
»Zasitio sam se te igre.«
»Tebi je to samo igra?«
»To je samo igra njemu.« Zamahnuo je rukom i na nebu ostavio taman
trag noći. »A ja odbijam prepustiti je Drugome samo radi kozmičke vage.
Kako bi naše strane ostale u ravnoteži.«
»Vaga? Misliš na ravnotežu između palih anđela koji su se udružili s
tobom i onih koji su se udružili sa...«
»Nemoj to reći. Ali da, s onim Drugim. Ravnoteža trenutačno postoji,
ali...«
»Ali, još jedan anđeo mora izabrati stranu«, rekla je Luce i sjetila se
dugoga razgovora s Arriane u restoranu u Las Vegasu.
»Mmm-hmm. Samo što to ovaj put neću prepustiti slučaju. Cijela
priča sa zvjezdanom strijelom bila je u svrhu mojeg kratkovidnog cilja, ali
shvatio sam svoju grešku. Kovao sam urote i planirao. Činio sam to često
dok ste ti i prošla inačica Grigorija bili odviše obuzeti svojim
drugorazrednim strastvenim ljubakanjem. Ali, znaj da me nitko neće
uspjeti omesti u onome što sada planiram. Sve ću obrisati kao da nikada
nije postojalo. I početi iznova. Preskočit ću tisućljeća koja su dovela do
tebe, do tvojeg života u tijelu Lucinde Price koji je iznimka«, frknuo je, »i
početi iznova. Ali, ovaj put odigrat ću to lukavije. Ovaj put ću pobijediti.«
»Kako to misliš obrisati kao da nikada nije postojalo?«
»Vrijeme je poput goleme ploče, Lucinda. Sve što je na njoj napisano,
može se obrisati jednim pametnim potezom. To je drastičan potez i znači
da ću odbaciti cijela tisućljeća. To je veliko nazadovanje za sve kojih se to
tiče, ali hej, što znači nekoliko izgubljenih tisućljeća u usporedbi sa
zamisli o beskrajnoj vječnosti?«
»Kako to možeš učiniti?« rekla je znajući kako on osjeća da u njegovu
stisku dršće »Što to znači?«
»To znači da se vraćam točno na početak. U vrijeme pada, kada smo
bili izbačeni iz raja zato što smo se usudili upotrijebiti slobodnu volju.
~ 214 ~
Govorim o prvoj velikoj nepravdi.«
»Želiš ponovo proživjeti svoje najbolje godine?« rekla je, ali on nije
slušao, bio je obuzet pojedinostima svojeg nauma.
»Ti i dosadni Grigori poći ćete sa mnom. Zapravo, tvoj kozmički par
na putu je ovamo.«
»Zašto bi Daniel...?«
»Naravno, ja sam mu pokazao put. Sve što sada moram učiniti jest
doći na vrijeme da vidim protjerivanje anđela i kako počinju padati na
Zemlju. To će biti lijep trenutak!«
»Kada počnu padati? Koliko je to dugo trajalo?«
»Prema nekim procjenama devet dana«, promrmljao je. »Ali, nama
koji smo istjerani bilo je kao vječnost. Nikada nisi pitala svoje prijatelje o
tome? Cama. Rolanda. Arriane. Svojeg dragog Daniela? Svi smo ondje
bili.«
»Dakle, ponovo ćeš gledati kako se to dogodilo. I što onda?«
»Onda ću učiniti nešto neočekivano. Znaš što će to biti?« Zasmijuljio
se, a njegove su crvene oči zasjale.
»Ne znam«, rekla je tiho. »Ubiti Daniela?«
»Neću ga ubiti. Uhvatit ću ga. Sve ću vas uhvatiti. Raširit ću
navjestitelja poput velike mreže i baciti ga do najdaljeg kraja vremena.
Zatim ću se zalijepiti za prošloga sebe i dovesti sa sobom u sadašnjost svu
tu gomilu anđela. Čak i one ružne.«
»Pa, što?«
»Pa, što? Opet ćemo krenuti od početka. Zato što je pad početak. To
nije dio povijesti, nego njezin sam početak. A sve što se dogodilo prije, više
neće postojati.«
»Više neće po... Na primjer, život u Egiptu?«
»Nikad ga nije bilo.«
»A život u Kini? U Versaillesu? U Las Vegasu?«
»Nikad ih nije bilo. Nikad. Ne radi se samo o tebi i tvom dečku,
sebična djevojko. Rimsko Carstvo i takozvani Sin onoga Drugoga.
Dugotrajno truljenje ljudskog roda od prvobitne juhe do svijeta koji se
pretvorio u zahodsku školjku. Sve što se ikada dogodilo bit će izbrisano
malim skokom kroz vrijeme, kao kada se kamen odbije o vodu.«
»Ali ne možeš... samo izbrisati prošlost!«
»Naravno da mogu. To je poput sužavanja suknje. Samo trebam
odstraniti višak tkanine i zašiti dva dijela, a srednji kao da nikada nije
~ 215 ~
postojao. Počet ćemo iznova. Cijeli će se krug ponoviti, a ja ću imati novu
priliku da namamim važne duše. Poput...«
»Nikada ga nećeš pridobiti. Nikada ti se neće pridružiti.«
U pet tisuća godina kojima je svjedočila, Daniel nijednom nije
popustio. Bez obzira na to što su je iznova i iznova ubijali i uskraćivali mu
jedinu pravu ljubav, nije popustio i izabrao stranu. Čak i ako izgubi
hrabrost, ona će mu biti oslonac. Znala je kako je dovoljno jaka da bude
oslonac Danielu ako se pokoleba. Kao što je on bio oslonac njoj.
»Koliko god puta sve izbrišeš«, rekla je, »to ništa neće promijeniti.«
»Ah.« Nasmijao se kao da mu je neugodno zbog Luce. Bio je to glasan i
zastrašujuć smijeh. »Naravno da će se promijeniti. Sve će se promijeniti.
Da izbrojim na koliko načina?« Podignuo je šiljastu žućkastu kandžu.
»Prvo, Daniel i Cam ponovo će biti braća, kao u prvim danima nakon
pada. Neće li ti to biti zgodno? Gore od toga bit će što više neće biti nefila.
Anđeli neće imati priliku hodati zemljom i spolno općiti sa smrtnicima, pa
reći zbogom svojim malim prijateljima iz škole.«
»Ne...«
Pucnuo je kandžama.
»Ah, nešto sam zaboravio spomenuti. Tvoja prošlost s Danielom bit će
obrisana. Dakle, sve što si otkrila u svojoj maloj potrazi, sve što si mi
ozbiljno rekla kako si naučila tijekom izleta u prošlost, možeš objesiti
mačku o rep.« Još ju je jednom uzeo u hladni zagrljaj. »Ah, draga, to je
praktički već učinjeno.«
Zahihotao se, a njegov smijeh zvučao je poput lavine dok su se
vrijeme i prostor preklapali oko njih. Luce je zadrhtala, šćućurila se od
straha i pokušala se osloboditi stiska, ali odviše snažno ju je stiskao ispod
ogavnog krila. Ništa nije vidjela, samo je osjetila nalet vjetra, zatim
snažnu vrućinu, a nakon toga njezinu dušu počela je prožimati jeza koja
nije popuštala.
~ 216 ~
Dvadeseto poglavlje
KRAJ PUTOVANJA
VRATA RAJA, PAD
Naravno, mogao ju je naći samo na jednom mjestu.
Na prvom. Na početku.
Daniel se kotrljao prema prvom životu, spreman čekati koliko bude
trebalo da Luce nađe put donde. Uzet će je u naručje i šapnuti joj na uho:
Napokon sam te našao. I nikada te neću pustiti.
Izašao je iz sjene i na zasljepljujućoj se svjetlosti smrznuo.
Ne. To nije bilo njegovo odredište.
Opojni zrak i svjetlucavo nebo. Kozmički zaljev postojane svjetlosti.
Njegova duša stisnula se kada je vidio kako crnoga navjestitelja dodiruju
valovi bijelih oblaka. Iz daljine se čulo nepogrešivo tiho i vječno brujanje
tri tona. Bila je to glazba Prijestolja Vječnog Vladara koju su stvarale
svjetlosne vibracije.
Ne. Ne! Ne!
Nije trebao tu biti. Želio je naći Lucindu u njezinom prvom
utjelovljenju na Zemlji. Kako je od svih mjesta završio tu?
Njegova krila nagonski su se raširila. Bio je to drukčiji osjećaj nego na
zemlji. Ne beskrajno olakšanje zato što je napokon bio slobodan, nego
nešto toliko prirodno kao što je smrtnicima disanje. Znao je da sjaji, ali ne
onako kako je nekada sjajio pod mjesečinom smrtnika. Njegova
veličanstvenost nije bila nešto što je trebao sakriti, ali ni pokazati.
Jednostavno je bila.
15 Re: Lauren Kate - Potraga Čet Feb 23, 2012 7:07 pm
Margita
Administrator
Toliko je vremena prošlo otkako je Daniel bio kod kuće.
Privlačila ga je. Sve ih je privlačila, poput mirisa doma u kojem su
proveli djetinjstvo, kao što je smrtnike privlačio miris borova ili domaćih
kolača, slatke ljetne kiše ili vonja očeva duhana. Sadržavala je neizmjernu
moć. Zato je posljednjih šest tisuća godina Daniel izbjegavao to mjesto.
Sada se vratio, ali ne svojom voljom.
Taj kerubin!
Blijedi, krhki anđeo u njegovu navjestitelju prevario ga je.
Pera na Danielovim krilima nakostriješila su se. Nešto u vezi s tim
anđelom nije bilo posve u redu. Znak mjerodavnih bio je odviše svjež. Još
uvijek uzdignut i crven na njegovu potiljku kao da je nedavno utisnut...
Daniel je upao u neku vrstu zamke. Bez obzira na sve, morao je otići.
Visoko. Tu si uvijek bio visoko i klizio kroz najčišći zrak.
~ 217 ~
Raširio je krila i osjetio kako bijela magla mreška njegovu kožu.
Vinuo se preko bisernih šuma, projurio preko Voćnjaka znanja i obletio
Šumarak života. Preletio je bijela jezera glatka poput satena i podnožje
srebrnih Nebeskih planina.
Tu je proveo toliko sretnih razdoblja. Ne.
Sve je to moralo ostati skriveno u njegovoj duši. Nije bilo vrijeme za
čežnju.
Usporio je i približio se livadi Prijestolja. Izgledala je baš kako je
pamtio. Nizina blještave bjeline načinjena od oblaka, koja je vodila prema
središtu svega. Prijestolje je vrtoglavo jarko zračilo toplinom potpune
dobrote, toliko je blistalo da čak ni anđeli nisu mogli gledati u njega. Nisu
se mogli ni približiti Stvoritelju kako bi ga vidjeli. Sjedio je na Prijestolju
odjeven u svjetlost. Nazvati cijelu srž Prijestoljem bila je toliko
uobičajena, ali primjerena sinegdoha.
Danielov pogled odlutao je do luka načinjena od srebrnih grebena koji
kao da su se mreškali iznad Prijestolja. Svaki je označivao položaj
arkanđela. Prijestolje je nekada bilo njihovo zapovjedno mjesto, mjesto
koje su obožavali, kamo su hodočastili, kojem su se obraćali i donosili
vijesti. Blizu gornjeg desnog kuta prijestolja nalazio se sjajan oltar,
njegovo nekadašnje sjedište. Nalazio se ondje koliko i Prijestolje.
Ali, sada ih je bilo samo sedam. Nekada je oltara bilo osam.
Čekaj...
Daniel se lecnuo. Znao je da će proći kroz Vrata Raja, ali nije znao
točno u kojem trenutku. To je bilo važno. Prijestolje je bilo u takvoj
neravnoteži vrlo kratko. Samo djelić vremena nakon što je Lucifer rekao
da će pobjeći, ali prije nego što su ostali pozvani izabrati stranu.
Došao je u trenutak nakon Luciferove izdaje, ali prije pada.
Izbit će veliki nemiri u kojima će se neki pridružiti raju a drugi paklu,
Lucifer će se pred njihovim očima pretvoriti u Sotonu i Velika Ruka
Prijestolja izbacit će mnoštvo anđela iz raja.
Približavao se Livadi. Skladni zvuči postali su glasniji, kao i brujanje
zbora anđela. Livada je blistala od toliko sjajnih duša na okupu. Tu se
nalazio prijašnji Daniel i svi ostali. Toliko je bliještalo da Daniel nije
dobro vidio, ali sjećao se kako je Luciferu bilo dopušteno braniti se sa
svojeg srebrnog oltara premještenog u najdalji kut Livade, točno nasuprot
prijestolju, premda nije bilo ni približno toliko visoko. Drugi su se anđeli
okupili oko Prijestolja u sredini livade.
Bilo je to prozivanje, posljednji trenutak jedinstva prije nego što je raj
~ 218 ~
izgubio pola duša. U to se vrijeme Daniel pitao zašto je to Prijestolje
dopustilo. Je li On, koji je vladao svima, mislio kako će Luciferov poziv
anđelima završiti potpunim poniženjem? Kako je Prijestolje moglo toliko
pogriješiti?
Gabbe je sa začuđujućom jasnoćom govorila o prozivanju, ali Daniel
se toga nije dobro sjećao. Sjećao se samo nježnog i suosjećajnog dodira
jednog krila. Dodir mu je rekao nisi sam.
Bi li se sada usudio pogledati to krilo?
Možda je postojao način da prozivanje prođe drukčije, tako da
prokletstvo koje je uslijedilo ne bude toliko okrutno. S jezom koja ga je
prožela do srži Daniel je shvatio kako zamku može okrenuti u prednost.
Naravno! Netko je preradio prokletstvo kako bi Lucinda imala izlaz.
Cijelo vrijeme dok je hitao za njom Daniel je mislio kako je to bila ona.
Kako je u svojem neopreznom putovanju kroz prošlost nekako stvorila
mogućnost za iznimku. Ali možda... možda je to cijelo vrijeme bio Daniel.
Sada je bio tu. Može on to. Na neki način, to je zacijelo već učinio. Da,
jurio je kroz tisućljeća i za time što je iz toga proizašlo, samo kako bi
dospio tu. To što je učinio na samome početku utjecat će na svaki njihov
život. Stvari su napokon počele dobivati smisao.
On je taj koji će ublažiti prokletstvo i omogućiti Lucindi da živi i
putuje u prošlost, a to je moralo početi tu. S Danielom.
Spustio se na nizinu od oblaka i stao na blistav rub. Ondje se nalazilo
stotine, tisuće anđela. Ispunjavali su prostor svjetlucavom tjeskobom. Dok
se neprimjetno pridruživao mnoštvu svjetlost je postala zapanjujuća.
Nitko nije primijetio anakronizam, napetost i strah medu anđelima bili su
odviše blistavi.
»Vrijeme je, Lucifere«, začuo se Glas s Prijestolja. Taj glas dao je
Danielu besmrtnost i sve što je uz to išlo. »Doista to želiš?«
»Ne samo za nas, nego i za naše drugove, anđele«, govorio je Lucifer.
»Slobodnu volju zaslužuju svi, ne samo smrtnici i smrtnice koje
promatramo odozgor.« Lucifer se sada obraćao anđelima, a svijetlio je
snažnije od zvijezde Danice. »U Livadi načinjenoj od oblaka povučena je
crta. Sada svi imate mogućnost izbora.«
U podnožju Prijestolja, u žmirkavoj svjetlosti stajao je prvi nebeski
pisar i počeo izvikivati imena. Počeli su s najnižim anđelom, sedam tisuća
osamsto dvanaestim sinom neba.
»Geliele«, rekao je pisar, »posljednji od dvadeset osam anđela koji
vladaju mjesečevim prebivalištem.«
~ 219 ~
Tako je počelo.
Na svjetlucavom nebu pisar je bilježio kada je Chabril, anđeo drugog
noćnog sata, izabrao Lucifera, a Tiel, anđeo sjevernog vjetra raj, zajedno s
Padielom, jednim od zaštitnika kolijevki i Gadalom, anđelom zaduženim
za magični obred izlječenja. Neki od anđela nadugačko su prosvjedovali,
neki su jedva rekli riječ. Daniel nije baš obraćao pažnju na račun. Bio je u
potrazi za samim sobom, osim toga već je znao kako će završiti.
Prolazio je Livadom punom anđela zahvalan na vremenu koje je imao
prije nego što ostali donesu odluku. Morao je prepoznati prošloga Daniela
prije nego što ustane iz mnoštva i izgovori bezazlene riječi zbog kojih je od
tada plaćao.
Livada se uskomešala, vidjeli su se bljeskovi svjetlosti, čuo se šapat i
potmula grmljavina. Daniel nije čuo prozvano ime i nije vidio anđela koji
je odlebdio kako bi obznanio svoju odluku. Progurao se između duša koje
su se nalazile pred njim kako bi bolje vidio.
Roland. Naklonio se ispred Prijestolja.
»S dužnim poštovanjem, nisam spreman izabrati.« Pogledao je prema
Prijestolju, ali pokazao je prema Luciferu. »Danas ćeš izgubiti sina, a mi
brata. Čini se kako će ga mnogi slijediti. Molim te, nemoj to olako shvatiti.
Nemoj prisiljavati našu obitelj da se razdvoji.«
Daniela je razdirao pogled na Rolandovu dušu, dušu anđela
pjesništva i glazbe, njegova brata i prijatelja, kako preklinje na bijelome
nebu.
»Griješiš, Rolande«, zatutnjalo je Prijestolje. »A prkoseći meni,
izabrao si. Poželi mu dobrodošlicu, Lucifere.«
»Ne!« kriknula je Arriane i uzletjela iz središta svjetlosti kako bi
došla do Rolanda. »Molim te, daj mu vremena da shvati značenje svoje
odluke!«
»Odluka je donesena«, bilo je sve što je Prijestolje odgovorilo.
»Usprkos njegovim riječima, znam što je u njegovoj duši. Već je izabrao.«
Duša je dodirnula Danielovu. Bila je vrela, divna i odmah ju je
prepoznao.
Cam.
»Tko si?« šapnuo je Cam. Nagonski je osjetio kako je nešto u vezi s
Danielom drukčije, ali anđelu koji nikada nije izašao iz raja i koji nije
mogao ni zamisliti što će uslijediti, nije se moglo objasniti tko je zapravo
Daniel.
»Brate, ne brini«, preklinjao je Daniel. »To sam ja.«
~ 220 ~
Cam ga je uhvatio za ruku.
»Vidim, ali znam da nisi.« Namrštio se i odmahnuo glavom. »Vjerujem
da si tu s razlogom. Molim te, možeš li zaustaviti ovo što se događa?«
»Daniele«, pisar je prozvao njegovo ime, »anđele tihih promatrača
Grigorija.«
Ne. Ne još. Nije još smislio što reći ili učiniti. Daniel se progurao kroz
zasljepljujuću svjetlost duša oko sebe, ali bilo je prekasno. Prijašnji Daniel
polako je ustao. Nije gledao Prijestolje, ali ni Lucifera.
Gledao je u maglovitu daljinu. Gledao je, Daniel se sjetio, nju.
»S dužnim poštovanjem, neću to učiniti. Neću izabrati Luciferovu
stranu, ali neću izabrati ni raj.«
Urlik se izvio iz tabora anđela, od Lucifera, ali i od Prijestolja.
»Umjesto toga, biram ljubav, nešto što ste svi zaboravili. Biram ljubav
i ostavljam te tvojem ratu. Pogriješio si što si nas doveo u ovaj položaj«,
obratio se Daniel Luciferu izravno. Zatim se okrenuo i rekao Prijestolju.
»Sve dobro u raju i na zemlji rođeno je iz ljubavi. Ovaj rat nije pravedan.
Nije dobar. Ljubav je jedina stvar za koju se vrijedi boriti.«
»Dijete moje«, čvrst i milozvučan glas zagrmio je s Prijestolja.
»Pogrešno si shvatio. O svemu što sam stvorio, odlučujem samo iz
ljubavi.«
»Ne«, rekao je Daniel tiho. »Ovaj rat vodi se zbog uznositosti. Ako
moraš, izbaci me. Ako je to moja sudbina ja joj se predajem, ali ne i tebi.«
Sotonin podmukli smijeh zvučao je poput podrigivanja.
»Imaš božansku hrabrost, ali um mladoga smrtnika. Zato ću toga
mladića kazniti.« Lucifer je zamahnuo rukom. »Pakao ga neće primiti.«
»Već je donio odluku da želi napustiti raj«, začuo se s Prijestolja
razočaran glas. »Kao i kod druge moje djece, vidim što je u tvojoj duši. Ali,
još ne znam što će nastati od tebe, Daniele i od tvoje ljubavi.«
»Ljubav neće dobiti!« zaurlao je Lucifer.
»Želiš nešto predložiti, Lucifere?« pitalo je Prijestolje.
»Potrebno je dati primjer«, kiptio je Lucifer. »Zar ne vidiš? Ljubav o
kojoj govori uništava! « Lucifer se cerio dok je sjeme njegova najvećeg
zlodjela počinjalo klijati. »Neka uništi ljubavnike. Ali, ne nas ostale. Ona
će umrijeti!«
Anđeli su zaprepašteno uzdisali. To nije bilo moguće, bilo je to
posljednje što su očekivali.
»Umirat će uvijek i dovijeka«, nastavio je Lucifer, a njegov glas bio je
otrovan. »Nikada neće živjeti dulje od rane mladosti, a umirat će iznova,
min@
~ 221 ~
iznova i iznova i to točno u trenutku kada se sjeti tvojega izbora. Nikada
nećete doista biti zajedno. To će biti njezina kazna. A što se tiče tebe,
Daniele...«
»To je dovoljno«, reklo je Prijestolje. »Ako Daniel ostane pri svojoj
odluci, to što si predložio, Lucifere, bit će dovoljna kazna.« Uslijedila je
duga stanka puna napetosti. »Moraš razumjeti kako ne želim kazniti
nijedno svoje dijete, ali Lucifer ima pravo. Potrebno je dati primjer.«
»U tome trenutku pojavila se mogućnost da Danielovo prokletstvo
dobije iznimku. Odvažno je poletio do prijašnjeg sebe i ostao lebdjeti pored
njega. Došlo je vrijeme da promijeni stvari i preinači prošlost.
»Kakvo je to udvostručenje?« kiptio je Lucifer. Njegove oči koje su tek
nedavno postale crvene, suzile su se kada je ugledao dva Daniela.
Gomila anđela ispod Daniela zbunjeno je svjetlucala. Njegova
prijašnja inačica izgledala je začuđeno.
»Zašto si tu?« šapnuo je.
Daniel nije čekao daljnja pitanja, nije čekao da Lucifer sjedne, ni da
se Prijestolje oporavi od iznenađenja.
»Došao sam iz budućnosti, mnogo tisuća godina nakon vaše kazne...«
Iznenadno zaprepaštenje anđela moglo se gotovo opipati kroz toplinu
koju su isijavale njihove duše. Naravno, bilo je to više nego što je itko od
njih mogao shvatiti. Daniel nije mogao vidjeti Prijestolje dovoljno jasno
kako bi znao kakav su učinak njegove riječi imale na Njega, ali Luciferova
je duša bila crvena, usijana od bijesa. Daniel je s naporom nastavio.
»Došao sam moliti milost. Ako već moramo biti kažnjeni, a ja,
Gospodaru moj, ne sumnjam u tvoje odluke, molim te, sjeti se kako je
jedna od tvojih najvećih snaga milosrđe, tajanstveno i golemo, koje nas
sve drži poniznim.«
»Milosrđe?« viknuo je Lucifer. »Nakon tolikih izdaja? Žali li tvoja
buduća inačica zbog svojeg izbora?«
Daniel je odmahnuo glavom.
»Moja duša je stara, ali srce je mlado«, rekao je gledajući prijašnjeg
sebe, koji je izgledao zabezeknuto. Zatim je pogledao dušu koju je volio,
divnu i goruće jarku. »Ne mogu biti nešto što nisam. Ono sam što svakog
dana biram. Stojim uz to.«
»Odluka je donesena«, rekla su dva Daniela uglas.
»Stoga kazna koju smo odredili stoji«, zagrmjelo je Prijestolje.
Zatreperila je snažna svjetlost, a u potpunoj tišini koja se otegnula
Daniel se pitao je li se uopće trebao otkriti.
~ 222 ~
Naposljetku se čulo:
»Ali, odobrit ćemo tvoj zahtjev za milosrđem.«
»Ne!« kriknuo je Lucifer. »Nije raj jedina oštećena strana!«
»Tišina!« Glas Prijestolja postajao je sve glasniji. Zvučao je umorno,
kao da trpi bol i manje samouvjereno nego što je Daniel smatrao da je
moguće. »Ako njezina duša jednom zaživi bez tereta sakramenta koji za
nju određuje stranu, imat će slobodu rasti i sama izabrati kako bi ponovo
proživjela ovaj trenutak i izbjegla kaznu koja joj je određena. A to će biti
posljednji ispit ljubavi za koju tvrdiš kako je važnija od zakona raja i
obitelji. Njezin izbor bit će tvoje iskupljenje, ili će zapečatiti tvoju kaznu.
To je sve što se može učiniti.«
Daniel se naklonio, a njegova prijašnja inačica naklonila se pored
njega.
»Na to ne mogu pristati!« urlao je Lucifer. »Ne smiju nikada...!
Nikada...!«
»Učinjeno je«, grmio je Glas kao da je dosegnuo granice svojeg
milosrđa. »Neću trpjeti one koji raspravljaju sa mnom iz bilo kojeg
razloga. Svi koji ste loše izabrali ili to niste učinili, odlazite. Vrata raja za
vas su zatvorena!«
Nešto je zatreperilo. Najjača svjetlost odjednom se ugasila.
Raj je utonuo u tamu i ubojitu hladnoću.
Anđeli su zaprepašteno uzdisali, drhtali i približavali se jedan
drugome.
Zatim je zavladao muk. Nitko se nije pomaknuo ni progovorio.
Sljedeće što se dogodilo bilo je nezamislivo čak i Danielu koji je već jednom
svemu tome svjedočio.
Nebo ispod njih je zadrhtalo, bijelo se jezero izlilo, i sve je poplavio
snažan val bijele vode iz koje se pušilo. Voćnjak znanja i Šumarak života
sastavili su se, a cijeli je raj podrhtavao dok su se tresli u smrtnom
zagrljaju.
Iz Prijestolja je sijevnula srebrna munja i udarila zapadni kraj
Livade. Oblaci su uzavreli i pocrnjeli, a ispod Lucifera otvorio se procjep
najmračnijeg očaja, poput slivnika. Zajedno sa svojim nemoćnim bijesom,
u njemu su nestali on i njemu najbliži anđeli.
I anđeli koji još nisu izabrali izgubili su pravo na rajske nizine i pali u
bezdan. Jedna od njih bila je Gabbe, ali i Arriane, Cam i drugi Danielu
najbliži anđeli. Bili su usputne žrtve Danielova izbora. I prijašnjeg
Daniela razrogačenih očiju, usisala je crna rupa u raju i on je nestao.
~ 223 ~
Još jednom Daniel nije mogao učiniti ništa kako bi spriječio da se to
dogodi. Znao je da će između pada i trenutka kada će doći na zemlju proći
devet dana. Devet dana u kojima je neće moći tražiti, a to si nije mogao
priuštiti. Bacio se u bezdan.
Na rubu ništavila, Daniel je pogledao dolje i nezamislivo daleko
ugledao svijetlu mrlju. Nije to bio anđeo, nego zvijer s krilima crnjim od
noći. Letjela je gore, prema njemu. Kako?
Prije nekoliko trenutaka Lucifer je bio u raju, na Sudu. Prvi je pao i
trebao se nalaziti duboko dolje. Ali, to nije mogo biti nitko drugi. Daniel je
napregnuo oči, a njegova su se krila od korijena do vrha užarila kada je
shvatio da zvijer nosi nekoga ispod krila.
»Lucinda!« viknuo je, ali zvijer ju je već ispustila.
Za njega se sve zaustavilo.
Daniel nije vidio kamo je otišao Lucifer, zato što je odletio prema
Luce. Zar njezine duše bio je toliko snažan i poznat. Jurio je naprijed,
njegova krila bila su skupljena uz tijelo pa je padao brže nego ikada, toliko
brzo da se sve oko njega zamaglilo. Ispružio je ruke i...
Pala mu je u naručje.
Njegova krila odmah su se raširila i stvorila oko nje štit. U početku je
izgledala zaprepašteno, kao da se tek probudila iz noćne more. Pogledala
ga je duboko u oči i ispustila sav zrak iz pluća. Dodirnula je njegov obraz i
prstima prešla preko rubova krila koja su bridjela.
»Napokon.« Udisao je njezin miris i našao njezine usne.
»Našao si me«, šapnula je.
»Uvijek.«
Gomila palih anđela ispod njih osvijetlila je nebo poput tisuću
blistavih zvijezda. Činilo se kao da ih privlači nevidljiva snaga, jer za
vrijeme dugog padanja držali su se jedni za druge. Bilo je to istodobno
tragično i divno. Dok su on i Luce gledali, crna se munja pojavila na nebu
i okružila sjajnu gomilu koja je padala.
Svi osim Luce i Daniela upali su u potpunu tminu. Kao da su propali
kroz pukotinu na nebu.
~ 224 ~
Epilog
SAMO TO
SAVANNAH, GEORGIA, 27. STUDENOG 2009.
Luce dugo neće poželjeti ući u navjestitelja. Kada je Daniel raširio
sjenu koju je stvorio neobjašnjivi sjaj zvijezda na neobičnom nebu iz
nepostojanja, Luce se nije ni osvrnula. Preplavljena olakšanjem, čvrsto ga
je uhvatila za ruku. Bila je s Danielom. Kamo god pođu, bit će kod kuće.
»Čekaj«, rekao je prije nego što je ušla u sjenu.
»Što je?«
Usnama je prešao preko njezine ključne kosti. Izvila je leđa, zgrabila
ga za zatiljak i privukla bliže. Sudarili su se zubima, njegov jezik našao je
njezin, a dok su se tako ljubili, Luce nije osjećala potrebu za disanjem.
Daleku su prošlost ostavili zaključanu u toliko strastvenom i
dugoočekivanom poljupcu, da se sve oko Luce zamaglilo. Bio je to poljubac
o kojem je većina cijeli život samo sanjala. Duša koju je Luce tražila otkad
ju je ostavila u dvorištu roditeljskog doma, bila je tu. Kada ju je Daniel
povukao iz navjestitelja u nebo kojim je mirno plovio srebrni oblak, još su
bili zajedno.
»Još«, rekla je kada se konačno odmaknuo.
Bili su toliko visoko da je Luce jedva nazirala tlo ispod sebe. Komad
oceana osvijetljenog mjesečinom. Bijele valiće koji su se odbijali o
zatamnjenu obalu.
Daniel se nasmijao i ponovo je privukao. Činilo se kao da se nije
mogao prestati smiješiti. Tako joj je bilo lijepo uz njega, a na svjetlosti
zvijezda njegova koža izgledala je prekrasno. Što su se više ljubili, to je
Luce bila sigurnija kako joj nikada neće biti dosta. Između Daniela kojeg
je upoznala u drugim životima i njezina Daniela čije su usne bile sada na
njezinima, bila je mala, ali u isti mah golema razlika. Luce je naposljetku
mogla uzvratiti poljubac, a da istodobno ne sumnja u sebe i njihovu
ljubav. Bila je beskrajno sretna. A zamalo je odustala!
Ali, stvarnost je počela dolaziti na svoje. Nije uspjela u svojoj potrazi
za rješenjem njezina i Danielova prokletstva. Prevario ju je i obmanuo...
sam Sotona.
Iako nipošto nije željela prekinuti poljubac, Luce je uzela Danielovo
lice u ruke. Zurila je u ljubičaste oči i pokušavala skupiti snagu.
»Žao mi je«, rekla je, »što sam onako pobjegla.«
»Ne treba ti biti«, rekao je potpuno iskreno. »Morala si otići. Tako je
~ 225 ~
predodređeno, što znači da se moralo dogoditi.« Ponovo se nasmiješio.
»Učinili smo što smo morali, Lucinda.«
Osjetila je kako je iznenada prožima vrućina i zavrtjelo joj se.
»Počela sam misliti kako te više nikada neću vidjeti.«
»Koliko sam ti puta rekao da ću te uvijek naći?«
Daniel se okrenuo tako da je leđima bila naslonjena na njegova prsa.
Poljubio ju je u vrat i obujmio oko struka. Bio je to položaj u kojem su
letjeli. Vinuli su se.
Luce se nije mogla zasititi letenja s Danielom. Njegova bijela krila
raširila su se na ponoćnom nebu i nevjerojatno otmjeno zamahala.
Kapljice vlage iz oblaka istočkale su njezino čelo i nos, a Danielove snažne
ruke još uvijek su je grlile, zbog čega se osjećala sigurna kao rijetko kada.
»Pogledaj«, rekao je Daniel i malo istegnuo vrat. »Mjesec.«
Činio se toliko blizu i toliko velik, da je Luce pomislila kako ga može
dodirnuti.
Prohujali su kroz zrak gotovo nečujno. Luce je duboko udahnula i
iznenađeno raširila oči. Taj je zrak poznavala! Bio je to poseban slani
povjetarac s obale Georgije. Bila je... kod kuće. Kada se sjetila majke, oca i
psa Andrewa, suze su joj zapekle oči. Koliko je prošlo otkad je otišla? Što
će biti kada se vrati?
»Idemo li k meni?« pitala je.
»Prvo ćemo se naspavati«, rekao je Daniel. »Tvoji roditelji misle da te
nije bilo samo nekoliko sati. Skoro je ponoć. Otići ćemo rano ujutro, kada
se odmoriš.«
Daniel je imao pravo. Prvo će se odmoriti, a posjetit će ih ujutro. Ali,
ako je nije vodio kući, kamo su išli ?
Približavali su se šumi. Uski vrhovi borova njihali su se na vjetru, a
prazne pješčane plaže svjetlucale su dok su letjeli iznad njih. Približavali
su se otočiću nedaleko od obale. Tybeeju. Bila je ondje desetak puta kao
dijete. A jednom nedavno... u maloj kolibi s krovom sa zabatom i dimom
koji se dizao iz dimnjaka. S crvenim vratima s oknom od stakla umrljanim
solju. S prozorom koji je gledao na malen tavan. Činilo joj se poznatim, ali
Luce je bila toliko umorna, a u posljednje vrijeme bila je na toliko mjesta,
da nije prepoznala kolibu u kojoj je boravila nakon Mača i križa sve dok
stopalima nije dodirnula meko, muljevito tlo.
Nakon što joj je Daniel ispričao o njihovim prošlim životima, nakon
strašne bitke na groblju, nakon što se gospođica Sophia preobrazila u zlo
biće, nakon što je ubijena Penn i nakon što su joj anđeli rekli kako je
~ 226 ~
njezin život odjednom u opasnosti, tu je u samoći prespavala tri bunovna
dana.
»Ovdje se možemo odmoriti«, rekao je Daniel. »Ovo je utočište palih
anđela. Imamo pet ili šest takvih mjesta na na svijetu.«
Trebala je biti oduševljena što će se cijelu noć odmarati i to s
Danielom uza se, ali nešto ju je mučilo.
»Nešto ti moram reći«, okrenula se prema njemu na stazi. Sova je
hukala s bora, voda je udarala o obalu, ali osim toga na otoku je vladala
tišina.
»Znam.«
»Znaš?«
»Vidio sam«, rekao je Daniel, a njegove oči postale su olujno sive.
»Prevario te, zar ne?«
»Da!« kriknula je Luce, a njezino lice gorjelo je od srama.
»Koliko je bio s tobom?« Daniel se vrpoljio gotovo kao da želi potisnuti
ljubomoru.
»Dugo«, lecnula se Luce. »Ali, gore je nego što misliš. Namjerava
učiniti nešto strašno.«
»On uvijek smišlja nešto strašno«, promrmljao je Daniel.
»Ne toliko strašno«, izvukla se iz Danielova naručja i pritisnula
njegove ruke na svoja prsa. »Rekao mi je kako želi sve izbrisati, kao da
nikada nije postojalo.«
Daniel joj je snažnije stegnuo struk.
»Što je rekao?«
»Nisam dobro razumjela. Rekao je kako će se vratiti u vrijeme pada i
sve anđele iz toga vremena povesti sa sobom u sadašnjost. Rekao je kako
će...«
»... vrijeme između izbrisati. I naše živote, kao da nisu postojali«,
rekao je Daniel promuklo.
»Da.«
»Ne.« Zgrabio ju je za ruku i povukao prema kolibi. »Možda nas
uhode. Sophia. Izopćenici. Tko god. Uđi unutra na sigurno. Moraš mi reći
sve što ti je rekao, Luce, sve.«
Daniel je gotovo istrgnuo vrata od crvenog drva i zaključao ih za
sobom. Trenutak potom, prije nego što su uspjeli bilo što vidjeti, dvije ruke
privukle su Luce i Daniela u divovski zagrljaj.
»Spašeni ste«, glas se slomio od olakšanja.
Cam.
~ 227 ~
Luce se okrenula i ugledala demona odjevena u crno, poput odore
koju su nosili u Maču i križu. Golema zlatna krila skupio je iza ramena.
Bacala su svjetlosne iskre i one su se odražavale na zidovima. Bio je blijed
i ispijen, ali oči su mu sjale poput smaragda.
»Vratili smo se«, rekao je Daniel oprezno i spustio ruku na Camovo
rame. »Ali, nisam siguran da smo spašeni.«
Cam je pomno promatrao Luce. Zašto je on tu? Zašto je Daniel sretan
što ga vidi ?
Daniel je poveo Luce do trošne stolice za ljuljanje od pletera pored
vatre na ognjištu i pokazao joj da sjedne. Srušila se na stolicu, a on je sjeo
na naslon i stavio ruku na njezina ramena.
Koliba je izgledala baš kao što se sjećala, bila je topla, suha i mirisala
je na cimet. Uski platneni krevet u kutu na kojem je spavala bio je
pospremljen. Uske drvene ljestve vodile su na mali tavan iznad glavne
prostorije. S grede je još uvijek visjela svjetiljka.
»Kako si znao da ću doći ovamo?« pitao je Daniel Cama.
»Roland je jutros pročitao nešto u navjestiteljima. Mislio je kako se
vraćate, i da se možda još nešto događa.« Cam je gledao Daniela. »Nešto
što se tiče svih nas.«
»Ako je ono što Luce govori istina, to nitko od nas ne može riješiti
sam.«
Cam je nagnuo glavu prema Luce.
»Znam. I drugi su na putu. Bio sam toliko slobodan da proširim
vijest.«
Baš tada zatresao se prozor na tavanu. Daniel i Cam skočili su na
noge.»To smo samo mi!« pjevušila je Arriane. »Poveli smo sa sobom i nefile,
pa putujemo elegantno poput hokejaškog tima.«
Odozgora je snažno bljesnulo, istodobno zlatno i srebrno. Zatresli su
se zidovi kolibe. Luce je skočila na noge i ugledala Arriane, Rolanda,
Gabbe, Molly i Annabelle, djevojku za koju je u Helstonu shvatila da je
anđeo, kako se raširenih krila polako spuštaju s greda. Zajedno su tvorili
mnoštvo boja, crnu i zlatnu, bijelu i srebrnu. Premda su se podijelili po
bojama, svi su bili tu. Zajedno.
Trenutak potom niz drvene ljestve skotrljali su se Shelby i Miles. Još
su bili u odjeći koju su nosili na večeri za Dan zahvalnosti, što se činilo
tako beskrajno davnim, Shelby je bila u zelenom džemperu, a Miles u
trapericama sa šiltericom. Luce je mislila da sanja. Bilo je tako divno
~ 228 ~
vidjeti toliko poznatih lica za koje se doista pitala hoće li ih ponovo vidjeti.
Nedostajali su joj samo roditelji i naravno Calile, ali i njih će ubrzo vidjeti.
Počevši s Arriane, anđeli i nefili okružili su Luce i Daniela i počeli ih
snažno grliti. Pridružila im se i Annabelle, koju je Luce jedva poznavala. I
Molly. Odjednom, svi su vikali uglas...
Annabele je treptala svjetlucavim ružičastim vjeđama i rekla:
»Kada ste se vratili? Moramo toliko toga nadoknaditi!«
Gabbe je poljubila Luce u obraz i rekla:
»Nadam se da si bila oprezna... i da si vidjela što si trebala vidjeti.«
Arriane:
»Jesi li nam donijela štogod lijepoga?«
Shelby zadihano:
»Tražili smo te, ono, cijelu vječnost. Zar ne, Milese?«
Roland:
»Super što si se vratila doma u komadu.« Ali svi su zašutjeli kada je
Daniel ozbiljnim glasom rekao:
»Tko je doveo nefile?«
»Ja.« Molly je zagrlila Shelby i Milesa. »Želiš nešto reći?«
Daniel je prešao pogledom preko Luceinih prijatelja iz Shorelinea.
Prije nego što je dobila priliku stati na njihovu stranu, Danielove usne
izvile su se u osmijeh i on je rekao:
»Dobro. Potrebna nam je sva pomoć koju možemo dobiti. Sjednite.«
»Lucifer nije tako mislio«, rekao je Cam i zapanjeno odmahnuo
glavom. »To je samo njegov posljednji, očajnički potez. On ne bi...
Vjerojatno je samo pokušavao nagovoriti Luce da...«
»On bi to učinio«, rekao je Roland.
Sjeli su u krug oko vatre i gledali Luce i Daniela na stolici za
ljuljanje. Gabbe je u kuhinjskom ormariću našla hrenovke, sljezove
kolačiće i vrećice s prahom za spravljanje tople čokolade, i ispred ognjišta
napravila je pravu malu kuhinju.
»Radije bi počeo iznova nego izgubio ponos«, dodala je Molly.
»Osim toga, ako izbriše povijest, nema što izgubiti.«
Miles je spustio hrenovku, a tanjur je zazveketao na drvenom podu.
»Znači li to da Shelby i ja... nećemo više postojati? A što je s Luce, što
će s njom biti?«
Nitko nije odgovorio. Luce je bila neugodno svjesna toga da nije
anđeo. Njezine lopatice prožela je vrelina.
»Ako je prošlost promijenjena, kako da smo još uvijek tu?« pitala je
~ 229 ~
Shelby.
»To je zato što anđeli još nisu pali«, rekao je Daniel. »Kad padnu, to će
se dogoditi i neće se moći spriječiti.«
»Dakle«, rekla je Arriane i sebi u bradu brojila, »imamo devet dana.«
»Daniele«, pogledala ga je Gabbe. »Reci nam što da radimo.«
»Možemo samo jedno«, rekao je Daniel. Sva sjajna krila u sobi
okrenula su se u očekivanju prema njemu. »Sve moramo dovesti na mjesto
gdje su anđeli pali.«
»A gdje je to?« pitao je Miles.
Dugo nitko nije progovorio.
»Teško je reći«, odgovorio je naposljetku Daniel. »Bilo je to davno i
tada nam je svima Zemlja bila strana. Ali«, kratko je pogledao Cama, »ima
načina da doznamo.«
Cam je tiho zazviždao. Je li se bojao?
»Devet dana nije mnogo vremena da nađemo mjesto pada«, rekla je
Gabbe, »a kamoli da zaustavimo Lucifera, ako uopće stignemo na
vrijeme.«
»Moramo pokušati«, odgovorila je Luce bez razmišljanja. Bila je
iznanađena svojom uvjerenošću.
Daniel je promatrao anđele, takozvane demone i nefile. Pogledom ih
je obuhvatio sve, cijelu svoju obitelj.
»Jesmo li svi za to? Svi?« Njegov pogled naposljetku se zaustavio na
Luce.
Premda nije mogla ni zamisliti što im donosi sutra, zagrlila je Daniela
i rekla:
»Uvijek.«
KRAJ TREĆE KNJIGE
Privlačila ga je. Sve ih je privlačila, poput mirisa doma u kojem su
proveli djetinjstvo, kao što je smrtnike privlačio miris borova ili domaćih
kolača, slatke ljetne kiše ili vonja očeva duhana. Sadržavala je neizmjernu
moć. Zato je posljednjih šest tisuća godina Daniel izbjegavao to mjesto.
Sada se vratio, ali ne svojom voljom.
Taj kerubin!
Blijedi, krhki anđeo u njegovu navjestitelju prevario ga je.
Pera na Danielovim krilima nakostriješila su se. Nešto u vezi s tim
anđelom nije bilo posve u redu. Znak mjerodavnih bio je odviše svjež. Još
uvijek uzdignut i crven na njegovu potiljku kao da je nedavno utisnut...
Daniel je upao u neku vrstu zamke. Bez obzira na sve, morao je otići.
Visoko. Tu si uvijek bio visoko i klizio kroz najčišći zrak.
~ 217 ~
Raširio je krila i osjetio kako bijela magla mreška njegovu kožu.
Vinuo se preko bisernih šuma, projurio preko Voćnjaka znanja i obletio
Šumarak života. Preletio je bijela jezera glatka poput satena i podnožje
srebrnih Nebeskih planina.
Tu je proveo toliko sretnih razdoblja. Ne.
Sve je to moralo ostati skriveno u njegovoj duši. Nije bilo vrijeme za
čežnju.
Usporio je i približio se livadi Prijestolja. Izgledala je baš kako je
pamtio. Nizina blještave bjeline načinjena od oblaka, koja je vodila prema
središtu svega. Prijestolje je vrtoglavo jarko zračilo toplinom potpune
dobrote, toliko je blistalo da čak ni anđeli nisu mogli gledati u njega. Nisu
se mogli ni približiti Stvoritelju kako bi ga vidjeli. Sjedio je na Prijestolju
odjeven u svjetlost. Nazvati cijelu srž Prijestoljem bila je toliko
uobičajena, ali primjerena sinegdoha.
Danielov pogled odlutao je do luka načinjena od srebrnih grebena koji
kao da su se mreškali iznad Prijestolja. Svaki je označivao položaj
arkanđela. Prijestolje je nekada bilo njihovo zapovjedno mjesto, mjesto
koje su obožavali, kamo su hodočastili, kojem su se obraćali i donosili
vijesti. Blizu gornjeg desnog kuta prijestolja nalazio se sjajan oltar,
njegovo nekadašnje sjedište. Nalazio se ondje koliko i Prijestolje.
Ali, sada ih je bilo samo sedam. Nekada je oltara bilo osam.
Čekaj...
Daniel se lecnuo. Znao je da će proći kroz Vrata Raja, ali nije znao
točno u kojem trenutku. To je bilo važno. Prijestolje je bilo u takvoj
neravnoteži vrlo kratko. Samo djelić vremena nakon što je Lucifer rekao
da će pobjeći, ali prije nego što su ostali pozvani izabrati stranu.
Došao je u trenutak nakon Luciferove izdaje, ali prije pada.
Izbit će veliki nemiri u kojima će se neki pridružiti raju a drugi paklu,
Lucifer će se pred njihovim očima pretvoriti u Sotonu i Velika Ruka
Prijestolja izbacit će mnoštvo anđela iz raja.
Približavao se Livadi. Skladni zvuči postali su glasniji, kao i brujanje
zbora anđela. Livada je blistala od toliko sjajnih duša na okupu. Tu se
nalazio prijašnji Daniel i svi ostali. Toliko je bliještalo da Daniel nije
dobro vidio, ali sjećao se kako je Luciferu bilo dopušteno braniti se sa
svojeg srebrnog oltara premještenog u najdalji kut Livade, točno nasuprot
prijestolju, premda nije bilo ni približno toliko visoko. Drugi su se anđeli
okupili oko Prijestolja u sredini livade.
Bilo je to prozivanje, posljednji trenutak jedinstva prije nego što je raj
~ 218 ~
izgubio pola duša. U to se vrijeme Daniel pitao zašto je to Prijestolje
dopustilo. Je li On, koji je vladao svima, mislio kako će Luciferov poziv
anđelima završiti potpunim poniženjem? Kako je Prijestolje moglo toliko
pogriješiti?
Gabbe je sa začuđujućom jasnoćom govorila o prozivanju, ali Daniel
se toga nije dobro sjećao. Sjećao se samo nježnog i suosjećajnog dodira
jednog krila. Dodir mu je rekao nisi sam.
Bi li se sada usudio pogledati to krilo?
Možda je postojao način da prozivanje prođe drukčije, tako da
prokletstvo koje je uslijedilo ne bude toliko okrutno. S jezom koja ga je
prožela do srži Daniel je shvatio kako zamku može okrenuti u prednost.
Naravno! Netko je preradio prokletstvo kako bi Lucinda imala izlaz.
Cijelo vrijeme dok je hitao za njom Daniel je mislio kako je to bila ona.
Kako je u svojem neopreznom putovanju kroz prošlost nekako stvorila
mogućnost za iznimku. Ali možda... možda je to cijelo vrijeme bio Daniel.
Sada je bio tu. Može on to. Na neki način, to je zacijelo već učinio. Da,
jurio je kroz tisućljeća i za time što je iz toga proizašlo, samo kako bi
dospio tu. To što je učinio na samome početku utjecat će na svaki njihov
život. Stvari su napokon počele dobivati smisao.
On je taj koji će ublažiti prokletstvo i omogućiti Lucindi da živi i
putuje u prošlost, a to je moralo početi tu. S Danielom.
Spustio se na nizinu od oblaka i stao na blistav rub. Ondje se nalazilo
stotine, tisuće anđela. Ispunjavali su prostor svjetlucavom tjeskobom. Dok
se neprimjetno pridruživao mnoštvu svjetlost je postala zapanjujuća.
Nitko nije primijetio anakronizam, napetost i strah medu anđelima bili su
odviše blistavi.
»Vrijeme je, Lucifere«, začuo se Glas s Prijestolja. Taj glas dao je
Danielu besmrtnost i sve što je uz to išlo. »Doista to želiš?«
»Ne samo za nas, nego i za naše drugove, anđele«, govorio je Lucifer.
»Slobodnu volju zaslužuju svi, ne samo smrtnici i smrtnice koje
promatramo odozgor.« Lucifer se sada obraćao anđelima, a svijetlio je
snažnije od zvijezde Danice. »U Livadi načinjenoj od oblaka povučena je
crta. Sada svi imate mogućnost izbora.«
U podnožju Prijestolja, u žmirkavoj svjetlosti stajao je prvi nebeski
pisar i počeo izvikivati imena. Počeli su s najnižim anđelom, sedam tisuća
osamsto dvanaestim sinom neba.
»Geliele«, rekao je pisar, »posljednji od dvadeset osam anđela koji
vladaju mjesečevim prebivalištem.«
~ 219 ~
Tako je počelo.
Na svjetlucavom nebu pisar je bilježio kada je Chabril, anđeo drugog
noćnog sata, izabrao Lucifera, a Tiel, anđeo sjevernog vjetra raj, zajedno s
Padielom, jednim od zaštitnika kolijevki i Gadalom, anđelom zaduženim
za magični obred izlječenja. Neki od anđela nadugačko su prosvjedovali,
neki su jedva rekli riječ. Daniel nije baš obraćao pažnju na račun. Bio je u
potrazi za samim sobom, osim toga već je znao kako će završiti.
Prolazio je Livadom punom anđela zahvalan na vremenu koje je imao
prije nego što ostali donesu odluku. Morao je prepoznati prošloga Daniela
prije nego što ustane iz mnoštva i izgovori bezazlene riječi zbog kojih je od
tada plaćao.
Livada se uskomešala, vidjeli su se bljeskovi svjetlosti, čuo se šapat i
potmula grmljavina. Daniel nije čuo prozvano ime i nije vidio anđela koji
je odlebdio kako bi obznanio svoju odluku. Progurao se između duša koje
su se nalazile pred njim kako bi bolje vidio.
Roland. Naklonio se ispred Prijestolja.
»S dužnim poštovanjem, nisam spreman izabrati.« Pogledao je prema
Prijestolju, ali pokazao je prema Luciferu. »Danas ćeš izgubiti sina, a mi
brata. Čini se kako će ga mnogi slijediti. Molim te, nemoj to olako shvatiti.
Nemoj prisiljavati našu obitelj da se razdvoji.«
Daniela je razdirao pogled na Rolandovu dušu, dušu anđela
pjesništva i glazbe, njegova brata i prijatelja, kako preklinje na bijelome
nebu.
»Griješiš, Rolande«, zatutnjalo je Prijestolje. »A prkoseći meni,
izabrao si. Poželi mu dobrodošlicu, Lucifere.«
»Ne!« kriknula je Arriane i uzletjela iz središta svjetlosti kako bi
došla do Rolanda. »Molim te, daj mu vremena da shvati značenje svoje
odluke!«
»Odluka je donesena«, bilo je sve što je Prijestolje odgovorilo.
»Usprkos njegovim riječima, znam što je u njegovoj duši. Već je izabrao.«
Duša je dodirnula Danielovu. Bila je vrela, divna i odmah ju je
prepoznao.
Cam.
»Tko si?« šapnuo je Cam. Nagonski je osjetio kako je nešto u vezi s
Danielom drukčije, ali anđelu koji nikada nije izašao iz raja i koji nije
mogao ni zamisliti što će uslijediti, nije se moglo objasniti tko je zapravo
Daniel.
»Brate, ne brini«, preklinjao je Daniel. »To sam ja.«
~ 220 ~
Cam ga je uhvatio za ruku.
»Vidim, ali znam da nisi.« Namrštio se i odmahnuo glavom. »Vjerujem
da si tu s razlogom. Molim te, možeš li zaustaviti ovo što se događa?«
»Daniele«, pisar je prozvao njegovo ime, »anđele tihih promatrača
Grigorija.«
Ne. Ne još. Nije još smislio što reći ili učiniti. Daniel se progurao kroz
zasljepljujuću svjetlost duša oko sebe, ali bilo je prekasno. Prijašnji Daniel
polako je ustao. Nije gledao Prijestolje, ali ni Lucifera.
Gledao je u maglovitu daljinu. Gledao je, Daniel se sjetio, nju.
»S dužnim poštovanjem, neću to učiniti. Neću izabrati Luciferovu
stranu, ali neću izabrati ni raj.«
Urlik se izvio iz tabora anđela, od Lucifera, ali i od Prijestolja.
»Umjesto toga, biram ljubav, nešto što ste svi zaboravili. Biram ljubav
i ostavljam te tvojem ratu. Pogriješio si što si nas doveo u ovaj položaj«,
obratio se Daniel Luciferu izravno. Zatim se okrenuo i rekao Prijestolju.
»Sve dobro u raju i na zemlji rođeno je iz ljubavi. Ovaj rat nije pravedan.
Nije dobar. Ljubav je jedina stvar za koju se vrijedi boriti.«
»Dijete moje«, čvrst i milozvučan glas zagrmio je s Prijestolja.
»Pogrešno si shvatio. O svemu što sam stvorio, odlučujem samo iz
ljubavi.«
»Ne«, rekao je Daniel tiho. »Ovaj rat vodi se zbog uznositosti. Ako
moraš, izbaci me. Ako je to moja sudbina ja joj se predajem, ali ne i tebi.«
Sotonin podmukli smijeh zvučao je poput podrigivanja.
»Imaš božansku hrabrost, ali um mladoga smrtnika. Zato ću toga
mladića kazniti.« Lucifer je zamahnuo rukom. »Pakao ga neće primiti.«
»Već je donio odluku da želi napustiti raj«, začuo se s Prijestolja
razočaran glas. »Kao i kod druge moje djece, vidim što je u tvojoj duši. Ali,
još ne znam što će nastati od tebe, Daniele i od tvoje ljubavi.«
»Ljubav neće dobiti!« zaurlao je Lucifer.
»Želiš nešto predložiti, Lucifere?« pitalo je Prijestolje.
»Potrebno je dati primjer«, kiptio je Lucifer. »Zar ne vidiš? Ljubav o
kojoj govori uništava! « Lucifer se cerio dok je sjeme njegova najvećeg
zlodjela počinjalo klijati. »Neka uništi ljubavnike. Ali, ne nas ostale. Ona
će umrijeti!«
Anđeli su zaprepašteno uzdisali. To nije bilo moguće, bilo je to
posljednje što su očekivali.
»Umirat će uvijek i dovijeka«, nastavio je Lucifer, a njegov glas bio je
otrovan. »Nikada neće živjeti dulje od rane mladosti, a umirat će iznova,
min@
~ 221 ~
iznova i iznova i to točno u trenutku kada se sjeti tvojega izbora. Nikada
nećete doista biti zajedno. To će biti njezina kazna. A što se tiče tebe,
Daniele...«
»To je dovoljno«, reklo je Prijestolje. »Ako Daniel ostane pri svojoj
odluci, to što si predložio, Lucifere, bit će dovoljna kazna.« Uslijedila je
duga stanka puna napetosti. »Moraš razumjeti kako ne želim kazniti
nijedno svoje dijete, ali Lucifer ima pravo. Potrebno je dati primjer.«
»U tome trenutku pojavila se mogućnost da Danielovo prokletstvo
dobije iznimku. Odvažno je poletio do prijašnjeg sebe i ostao lebdjeti pored
njega. Došlo je vrijeme da promijeni stvari i preinači prošlost.
»Kakvo je to udvostručenje?« kiptio je Lucifer. Njegove oči koje su tek
nedavno postale crvene, suzile su se kada je ugledao dva Daniela.
Gomila anđela ispod Daniela zbunjeno je svjetlucala. Njegova
prijašnja inačica izgledala je začuđeno.
»Zašto si tu?« šapnuo je.
Daniel nije čekao daljnja pitanja, nije čekao da Lucifer sjedne, ni da
se Prijestolje oporavi od iznenađenja.
»Došao sam iz budućnosti, mnogo tisuća godina nakon vaše kazne...«
Iznenadno zaprepaštenje anđela moglo se gotovo opipati kroz toplinu
koju su isijavale njihove duše. Naravno, bilo je to više nego što je itko od
njih mogao shvatiti. Daniel nije mogao vidjeti Prijestolje dovoljno jasno
kako bi znao kakav su učinak njegove riječi imale na Njega, ali Luciferova
je duša bila crvena, usijana od bijesa. Daniel je s naporom nastavio.
»Došao sam moliti milost. Ako već moramo biti kažnjeni, a ja,
Gospodaru moj, ne sumnjam u tvoje odluke, molim te, sjeti se kako je
jedna od tvojih najvećih snaga milosrđe, tajanstveno i golemo, koje nas
sve drži poniznim.«
»Milosrđe?« viknuo je Lucifer. »Nakon tolikih izdaja? Žali li tvoja
buduća inačica zbog svojeg izbora?«
Daniel je odmahnuo glavom.
»Moja duša je stara, ali srce je mlado«, rekao je gledajući prijašnjeg
sebe, koji je izgledao zabezeknuto. Zatim je pogledao dušu koju je volio,
divnu i goruće jarku. »Ne mogu biti nešto što nisam. Ono sam što svakog
dana biram. Stojim uz to.«
»Odluka je donesena«, rekla su dva Daniela uglas.
»Stoga kazna koju smo odredili stoji«, zagrmjelo je Prijestolje.
Zatreperila je snažna svjetlost, a u potpunoj tišini koja se otegnula
Daniel se pitao je li se uopće trebao otkriti.
~ 222 ~
Naposljetku se čulo:
»Ali, odobrit ćemo tvoj zahtjev za milosrđem.«
»Ne!« kriknuo je Lucifer. »Nije raj jedina oštećena strana!«
»Tišina!« Glas Prijestolja postajao je sve glasniji. Zvučao je umorno,
kao da trpi bol i manje samouvjereno nego što je Daniel smatrao da je
moguće. »Ako njezina duša jednom zaživi bez tereta sakramenta koji za
nju određuje stranu, imat će slobodu rasti i sama izabrati kako bi ponovo
proživjela ovaj trenutak i izbjegla kaznu koja joj je određena. A to će biti
posljednji ispit ljubavi za koju tvrdiš kako je važnija od zakona raja i
obitelji. Njezin izbor bit će tvoje iskupljenje, ili će zapečatiti tvoju kaznu.
To je sve što se može učiniti.«
Daniel se naklonio, a njegova prijašnja inačica naklonila se pored
njega.
»Na to ne mogu pristati!« urlao je Lucifer. »Ne smiju nikada...!
Nikada...!«
»Učinjeno je«, grmio je Glas kao da je dosegnuo granice svojeg
milosrđa. »Neću trpjeti one koji raspravljaju sa mnom iz bilo kojeg
razloga. Svi koji ste loše izabrali ili to niste učinili, odlazite. Vrata raja za
vas su zatvorena!«
Nešto je zatreperilo. Najjača svjetlost odjednom se ugasila.
Raj je utonuo u tamu i ubojitu hladnoću.
Anđeli su zaprepašteno uzdisali, drhtali i približavali se jedan
drugome.
Zatim je zavladao muk. Nitko se nije pomaknuo ni progovorio.
Sljedeće što se dogodilo bilo je nezamislivo čak i Danielu koji je već jednom
svemu tome svjedočio.
Nebo ispod njih je zadrhtalo, bijelo se jezero izlilo, i sve je poplavio
snažan val bijele vode iz koje se pušilo. Voćnjak znanja i Šumarak života
sastavili su se, a cijeli je raj podrhtavao dok su se tresli u smrtnom
zagrljaju.
Iz Prijestolja je sijevnula srebrna munja i udarila zapadni kraj
Livade. Oblaci su uzavreli i pocrnjeli, a ispod Lucifera otvorio se procjep
najmračnijeg očaja, poput slivnika. Zajedno sa svojim nemoćnim bijesom,
u njemu su nestali on i njemu najbliži anđeli.
I anđeli koji još nisu izabrali izgubili su pravo na rajske nizine i pali u
bezdan. Jedna od njih bila je Gabbe, ali i Arriane, Cam i drugi Danielu
najbliži anđeli. Bili su usputne žrtve Danielova izbora. I prijašnjeg
Daniela razrogačenih očiju, usisala je crna rupa u raju i on je nestao.
~ 223 ~
Još jednom Daniel nije mogao učiniti ništa kako bi spriječio da se to
dogodi. Znao je da će između pada i trenutka kada će doći na zemlju proći
devet dana. Devet dana u kojima je neće moći tražiti, a to si nije mogao
priuštiti. Bacio se u bezdan.
Na rubu ništavila, Daniel je pogledao dolje i nezamislivo daleko
ugledao svijetlu mrlju. Nije to bio anđeo, nego zvijer s krilima crnjim od
noći. Letjela je gore, prema njemu. Kako?
Prije nekoliko trenutaka Lucifer je bio u raju, na Sudu. Prvi je pao i
trebao se nalaziti duboko dolje. Ali, to nije mogo biti nitko drugi. Daniel je
napregnuo oči, a njegova su se krila od korijena do vrha užarila kada je
shvatio da zvijer nosi nekoga ispod krila.
»Lucinda!« viknuo je, ali zvijer ju je već ispustila.
Za njega se sve zaustavilo.
Daniel nije vidio kamo je otišao Lucifer, zato što je odletio prema
Luce. Zar njezine duše bio je toliko snažan i poznat. Jurio je naprijed,
njegova krila bila su skupljena uz tijelo pa je padao brže nego ikada, toliko
brzo da se sve oko njega zamaglilo. Ispružio je ruke i...
Pala mu je u naručje.
Njegova krila odmah su se raširila i stvorila oko nje štit. U početku je
izgledala zaprepašteno, kao da se tek probudila iz noćne more. Pogledala
ga je duboko u oči i ispustila sav zrak iz pluća. Dodirnula je njegov obraz i
prstima prešla preko rubova krila koja su bridjela.
»Napokon.« Udisao je njezin miris i našao njezine usne.
»Našao si me«, šapnula je.
»Uvijek.«
Gomila palih anđela ispod njih osvijetlila je nebo poput tisuću
blistavih zvijezda. Činilo se kao da ih privlači nevidljiva snaga, jer za
vrijeme dugog padanja držali su se jedni za druge. Bilo je to istodobno
tragično i divno. Dok su on i Luce gledali, crna se munja pojavila na nebu
i okružila sjajnu gomilu koja je padala.
Svi osim Luce i Daniela upali su u potpunu tminu. Kao da su propali
kroz pukotinu na nebu.
~ 224 ~
Epilog
SAMO TO
SAVANNAH, GEORGIA, 27. STUDENOG 2009.
Luce dugo neće poželjeti ući u navjestitelja. Kada je Daniel raširio
sjenu koju je stvorio neobjašnjivi sjaj zvijezda na neobičnom nebu iz
nepostojanja, Luce se nije ni osvrnula. Preplavljena olakšanjem, čvrsto ga
je uhvatila za ruku. Bila je s Danielom. Kamo god pođu, bit će kod kuće.
»Čekaj«, rekao je prije nego što je ušla u sjenu.
»Što je?«
Usnama je prešao preko njezine ključne kosti. Izvila je leđa, zgrabila
ga za zatiljak i privukla bliže. Sudarili su se zubima, njegov jezik našao je
njezin, a dok su se tako ljubili, Luce nije osjećala potrebu za disanjem.
Daleku su prošlost ostavili zaključanu u toliko strastvenom i
dugoočekivanom poljupcu, da se sve oko Luce zamaglilo. Bio je to poljubac
o kojem je većina cijeli život samo sanjala. Duša koju je Luce tražila otkad
ju je ostavila u dvorištu roditeljskog doma, bila je tu. Kada ju je Daniel
povukao iz navjestitelja u nebo kojim je mirno plovio srebrni oblak, još su
bili zajedno.
»Još«, rekla je kada se konačno odmaknuo.
Bili su toliko visoko da je Luce jedva nazirala tlo ispod sebe. Komad
oceana osvijetljenog mjesečinom. Bijele valiće koji su se odbijali o
zatamnjenu obalu.
Daniel se nasmijao i ponovo je privukao. Činilo se kao da se nije
mogao prestati smiješiti. Tako joj je bilo lijepo uz njega, a na svjetlosti
zvijezda njegova koža izgledala je prekrasno. Što su se više ljubili, to je
Luce bila sigurnija kako joj nikada neće biti dosta. Između Daniela kojeg
je upoznala u drugim životima i njezina Daniela čije su usne bile sada na
njezinima, bila je mala, ali u isti mah golema razlika. Luce je naposljetku
mogla uzvratiti poljubac, a da istodobno ne sumnja u sebe i njihovu
ljubav. Bila je beskrajno sretna. A zamalo je odustala!
Ali, stvarnost je počela dolaziti na svoje. Nije uspjela u svojoj potrazi
za rješenjem njezina i Danielova prokletstva. Prevario ju je i obmanuo...
sam Sotona.
Iako nipošto nije željela prekinuti poljubac, Luce je uzela Danielovo
lice u ruke. Zurila je u ljubičaste oči i pokušavala skupiti snagu.
»Žao mi je«, rekla je, »što sam onako pobjegla.«
»Ne treba ti biti«, rekao je potpuno iskreno. »Morala si otići. Tako je
~ 225 ~
predodređeno, što znači da se moralo dogoditi.« Ponovo se nasmiješio.
»Učinili smo što smo morali, Lucinda.«
Osjetila je kako je iznenada prožima vrućina i zavrtjelo joj se.
»Počela sam misliti kako te više nikada neću vidjeti.«
»Koliko sam ti puta rekao da ću te uvijek naći?«
Daniel se okrenuo tako da je leđima bila naslonjena na njegova prsa.
Poljubio ju je u vrat i obujmio oko struka. Bio je to položaj u kojem su
letjeli. Vinuli su se.
Luce se nije mogla zasititi letenja s Danielom. Njegova bijela krila
raširila su se na ponoćnom nebu i nevjerojatno otmjeno zamahala.
Kapljice vlage iz oblaka istočkale su njezino čelo i nos, a Danielove snažne
ruke još uvijek su je grlile, zbog čega se osjećala sigurna kao rijetko kada.
»Pogledaj«, rekao je Daniel i malo istegnuo vrat. »Mjesec.«
Činio se toliko blizu i toliko velik, da je Luce pomislila kako ga može
dodirnuti.
Prohujali su kroz zrak gotovo nečujno. Luce je duboko udahnula i
iznenađeno raširila oči. Taj je zrak poznavala! Bio je to poseban slani
povjetarac s obale Georgije. Bila je... kod kuće. Kada se sjetila majke, oca i
psa Andrewa, suze su joj zapekle oči. Koliko je prošlo otkad je otišla? Što
će biti kada se vrati?
»Idemo li k meni?« pitala je.
»Prvo ćemo se naspavati«, rekao je Daniel. »Tvoji roditelji misle da te
nije bilo samo nekoliko sati. Skoro je ponoć. Otići ćemo rano ujutro, kada
se odmoriš.«
Daniel je imao pravo. Prvo će se odmoriti, a posjetit će ih ujutro. Ali,
ako je nije vodio kući, kamo su išli ?
Približavali su se šumi. Uski vrhovi borova njihali su se na vjetru, a
prazne pješčane plaže svjetlucale su dok su letjeli iznad njih. Približavali
su se otočiću nedaleko od obale. Tybeeju. Bila je ondje desetak puta kao
dijete. A jednom nedavno... u maloj kolibi s krovom sa zabatom i dimom
koji se dizao iz dimnjaka. S crvenim vratima s oknom od stakla umrljanim
solju. S prozorom koji je gledao na malen tavan. Činilo joj se poznatim, ali
Luce je bila toliko umorna, a u posljednje vrijeme bila je na toliko mjesta,
da nije prepoznala kolibu u kojoj je boravila nakon Mača i križa sve dok
stopalima nije dodirnula meko, muljevito tlo.
Nakon što joj je Daniel ispričao o njihovim prošlim životima, nakon
strašne bitke na groblju, nakon što se gospođica Sophia preobrazila u zlo
biće, nakon što je ubijena Penn i nakon što su joj anđeli rekli kako je
~ 226 ~
njezin život odjednom u opasnosti, tu je u samoći prespavala tri bunovna
dana.
»Ovdje se možemo odmoriti«, rekao je Daniel. »Ovo je utočište palih
anđela. Imamo pet ili šest takvih mjesta na na svijetu.«
Trebala je biti oduševljena što će se cijelu noć odmarati i to s
Danielom uza se, ali nešto ju je mučilo.
»Nešto ti moram reći«, okrenula se prema njemu na stazi. Sova je
hukala s bora, voda je udarala o obalu, ali osim toga na otoku je vladala
tišina.
»Znam.«
»Znaš?«
»Vidio sam«, rekao je Daniel, a njegove oči postale su olujno sive.
»Prevario te, zar ne?«
»Da!« kriknula je Luce, a njezino lice gorjelo je od srama.
»Koliko je bio s tobom?« Daniel se vrpoljio gotovo kao da želi potisnuti
ljubomoru.
»Dugo«, lecnula se Luce. »Ali, gore je nego što misliš. Namjerava
učiniti nešto strašno.«
»On uvijek smišlja nešto strašno«, promrmljao je Daniel.
»Ne toliko strašno«, izvukla se iz Danielova naručja i pritisnula
njegove ruke na svoja prsa. »Rekao mi je kako želi sve izbrisati, kao da
nikada nije postojalo.«
Daniel joj je snažnije stegnuo struk.
»Što je rekao?«
»Nisam dobro razumjela. Rekao je kako će se vratiti u vrijeme pada i
sve anđele iz toga vremena povesti sa sobom u sadašnjost. Rekao je kako
će...«
»... vrijeme između izbrisati. I naše živote, kao da nisu postojali«,
rekao je Daniel promuklo.
»Da.«
»Ne.« Zgrabio ju je za ruku i povukao prema kolibi. »Možda nas
uhode. Sophia. Izopćenici. Tko god. Uđi unutra na sigurno. Moraš mi reći
sve što ti je rekao, Luce, sve.«
Daniel je gotovo istrgnuo vrata od crvenog drva i zaključao ih za
sobom. Trenutak potom, prije nego što su uspjeli bilo što vidjeti, dvije ruke
privukle su Luce i Daniela u divovski zagrljaj.
»Spašeni ste«, glas se slomio od olakšanja.
Cam.
~ 227 ~
Luce se okrenula i ugledala demona odjevena u crno, poput odore
koju su nosili u Maču i križu. Golema zlatna krila skupio je iza ramena.
Bacala su svjetlosne iskre i one su se odražavale na zidovima. Bio je blijed
i ispijen, ali oči su mu sjale poput smaragda.
»Vratili smo se«, rekao je Daniel oprezno i spustio ruku na Camovo
rame. »Ali, nisam siguran da smo spašeni.«
Cam je pomno promatrao Luce. Zašto je on tu? Zašto je Daniel sretan
što ga vidi ?
Daniel je poveo Luce do trošne stolice za ljuljanje od pletera pored
vatre na ognjištu i pokazao joj da sjedne. Srušila se na stolicu, a on je sjeo
na naslon i stavio ruku na njezina ramena.
Koliba je izgledala baš kao što se sjećala, bila je topla, suha i mirisala
je na cimet. Uski platneni krevet u kutu na kojem je spavala bio je
pospremljen. Uske drvene ljestve vodile su na mali tavan iznad glavne
prostorije. S grede je još uvijek visjela svjetiljka.
»Kako si znao da ću doći ovamo?« pitao je Daniel Cama.
»Roland je jutros pročitao nešto u navjestiteljima. Mislio je kako se
vraćate, i da se možda još nešto događa.« Cam je gledao Daniela. »Nešto
što se tiče svih nas.«
»Ako je ono što Luce govori istina, to nitko od nas ne može riješiti
sam.«
Cam je nagnuo glavu prema Luce.
»Znam. I drugi su na putu. Bio sam toliko slobodan da proširim
vijest.«
Baš tada zatresao se prozor na tavanu. Daniel i Cam skočili su na
noge.»To smo samo mi!« pjevušila je Arriane. »Poveli smo sa sobom i nefile,
pa putujemo elegantno poput hokejaškog tima.«
Odozgora je snažno bljesnulo, istodobno zlatno i srebrno. Zatresli su
se zidovi kolibe. Luce je skočila na noge i ugledala Arriane, Rolanda,
Gabbe, Molly i Annabelle, djevojku za koju je u Helstonu shvatila da je
anđeo, kako se raširenih krila polako spuštaju s greda. Zajedno su tvorili
mnoštvo boja, crnu i zlatnu, bijelu i srebrnu. Premda su se podijelili po
bojama, svi su bili tu. Zajedno.
Trenutak potom niz drvene ljestve skotrljali su se Shelby i Miles. Još
su bili u odjeći koju su nosili na večeri za Dan zahvalnosti, što se činilo
tako beskrajno davnim, Shelby je bila u zelenom džemperu, a Miles u
trapericama sa šiltericom. Luce je mislila da sanja. Bilo je tako divno
~ 228 ~
vidjeti toliko poznatih lica za koje se doista pitala hoće li ih ponovo vidjeti.
Nedostajali su joj samo roditelji i naravno Calile, ali i njih će ubrzo vidjeti.
Počevši s Arriane, anđeli i nefili okružili su Luce i Daniela i počeli ih
snažno grliti. Pridružila im se i Annabelle, koju je Luce jedva poznavala. I
Molly. Odjednom, svi su vikali uglas...
Annabele je treptala svjetlucavim ružičastim vjeđama i rekla:
»Kada ste se vratili? Moramo toliko toga nadoknaditi!«
Gabbe je poljubila Luce u obraz i rekla:
»Nadam se da si bila oprezna... i da si vidjela što si trebala vidjeti.«
Arriane:
»Jesi li nam donijela štogod lijepoga?«
Shelby zadihano:
»Tražili smo te, ono, cijelu vječnost. Zar ne, Milese?«
Roland:
»Super što si se vratila doma u komadu.« Ali svi su zašutjeli kada je
Daniel ozbiljnim glasom rekao:
»Tko je doveo nefile?«
»Ja.« Molly je zagrlila Shelby i Milesa. »Želiš nešto reći?«
Daniel je prešao pogledom preko Luceinih prijatelja iz Shorelinea.
Prije nego što je dobila priliku stati na njihovu stranu, Danielove usne
izvile su se u osmijeh i on je rekao:
»Dobro. Potrebna nam je sva pomoć koju možemo dobiti. Sjednite.«
»Lucifer nije tako mislio«, rekao je Cam i zapanjeno odmahnuo
glavom. »To je samo njegov posljednji, očajnički potez. On ne bi...
Vjerojatno je samo pokušavao nagovoriti Luce da...«
»On bi to učinio«, rekao je Roland.
Sjeli su u krug oko vatre i gledali Luce i Daniela na stolici za
ljuljanje. Gabbe je u kuhinjskom ormariću našla hrenovke, sljezove
kolačiće i vrećice s prahom za spravljanje tople čokolade, i ispred ognjišta
napravila je pravu malu kuhinju.
»Radije bi počeo iznova nego izgubio ponos«, dodala je Molly.
»Osim toga, ako izbriše povijest, nema što izgubiti.«
Miles je spustio hrenovku, a tanjur je zazveketao na drvenom podu.
»Znači li to da Shelby i ja... nećemo više postojati? A što je s Luce, što
će s njom biti?«
Nitko nije odgovorio. Luce je bila neugodno svjesna toga da nije
anđeo. Njezine lopatice prožela je vrelina.
»Ako je prošlost promijenjena, kako da smo još uvijek tu?« pitala je
~ 229 ~
Shelby.
»To je zato što anđeli još nisu pali«, rekao je Daniel. »Kad padnu, to će
se dogoditi i neće se moći spriječiti.«
»Dakle«, rekla je Arriane i sebi u bradu brojila, »imamo devet dana.«
»Daniele«, pogledala ga je Gabbe. »Reci nam što da radimo.«
»Možemo samo jedno«, rekao je Daniel. Sva sjajna krila u sobi
okrenula su se u očekivanju prema njemu. »Sve moramo dovesti na mjesto
gdje su anđeli pali.«
»A gdje je to?« pitao je Miles.
Dugo nitko nije progovorio.
»Teško je reći«, odgovorio je naposljetku Daniel. »Bilo je to davno i
tada nam je svima Zemlja bila strana. Ali«, kratko je pogledao Cama, »ima
načina da doznamo.«
Cam je tiho zazviždao. Je li se bojao?
»Devet dana nije mnogo vremena da nađemo mjesto pada«, rekla je
Gabbe, »a kamoli da zaustavimo Lucifera, ako uopće stignemo na
vrijeme.«
»Moramo pokušati«, odgovorila je Luce bez razmišljanja. Bila je
iznanađena svojom uvjerenošću.
Daniel je promatrao anđele, takozvane demone i nefile. Pogledom ih
je obuhvatio sve, cijelu svoju obitelj.
»Jesmo li svi za to? Svi?« Njegov pogled naposljetku se zaustavio na
Luce.
Premda nije mogla ni zamisliti što im donosi sutra, zagrlila je Daniela
i rekla:
»Uvijek.«
KRAJ TREĆE KNJIGE
Poruka [Strana 1 od 1]
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
