50. Poglavlje
Bennet se, i prije ovog razdoblja svog života, često kajao što; umjesto što je trošio sav svoj prihod, ostavljao stanovitu svotu svake godine za djecu i ženu ako ga ona nadživi. Sad se kajao zbog toga više nego ikada.
Da je izvršio svoju dužnost u tom pogledu, Lydia sad ne bi bila dužnik ujaku za čast i ugled koje joj on kupuje. Sad bi njemu pripalo zadovoljstvo da novcem privoli najnedostojnijeg mladića u Velikoj Britaniji da bude Lydijin muž.
Veoma ga je peklo što se ta nemila afera rješava o trošku njegova šurjaka i odlučio je ustanoviti kolika je njegova pomoć, pa da mu taj dug isplati čim bude mogao.
U početku Bennetova braka smatralo se da je štednja sasvim suvišna, jer će oni, naravno, imati sina. Taj će sin, čim bude punoljetan, biti jedini zakoniti nasljednik longbournskog imanja, pa će tako udovica i ostala djeca biti materijalno osigurani. No na svijet je došlo pet kćeri, jedna za drugom, a sin nikako da se rodi. I godinama nakon Lydijina rođenja, gospođa Bennet se još nadala sinu. Ta je nada napokon napuštena, ali je tada bilo već prekasno za štednju. Gospođa Bennet nije imala nimalo smisla za razborito raspolaganje novcem, i samo ih je muževa želja da bude neovisan spriječila da prekoračuju svoj prihod.
Pet tisuća funti bilo je osigurano bračnim ugovorom gospođi Bennet i djeci. Međutim, o volji roditelja je zavisilo kako će se to djeci podijeliti. Sada se to moralo riješiti barem što se tiče Lydije, te je Bennet bez oklijevanja pristao na prijedlog iznesen u šurjakovu pismu. Najprije je, premda vrlo kratko, izrazio zahvalnost glede šurjakove ljubaznosti, zatim potpuno odobravanje svega učinjenog, te na posljetku i svoju spremnost da ispuni sve obveze primljene u njegovo ime. Nije mogao ni zamisliti da će se, ako Wickham pristane na vjenčanje s njegovom kćerkom, to izvršiti s tako malo neugodnosti za njega osobno kao sada prema ugovorenom sporazumu. Bude li njima isplaćeno što funti na godinu, neće godišnje gubiti više od deset funti; jer, s obzirom na njezinu hranu, džeparac i stalne poklone u novcu od majke, Lydijini su troškovi bili malone ravni toj svoti.
Činjenica da će se to obaviti s tako malo napora s njegove strane, bila je drugo ugodno iznenađenje za njega, jer je želio što manje sudjelovati u svemu tom. Čim je prošao početni gnjev, koji ga je potaknuo da je pokuša pronaći, on se, sasvim prirodno, vratio svojoj prijašnjoj lijenosti. Njegovo su pismo brzo poslali; jer, iako se sporo laćao posla, brzo ga je svršavao kad bi ga se prihvatio. Zamolio je šurjaka da mu iscrpnije javi koliko mu duguje, ali se previše ljutio na Lydiju da bi joj poslao bilo kakvu poruku.
Ta se dobra vijest brzo pročula po kući, a razmjerno brzo i u okolici. Susjedi su je primili s filozofskom suzdržljivošću. Dakako, bilo bi pogodnije za ogovaranje da se Lydia vratila kući neudana ili da se, odabravši to kao jedini izlaz, odvojila od svijeta u nekoj dalekoj seljačkoj kući. No moglo se dosta naklapati i o njezinoj udaji; dobrohotne želje za njezinu sreću, koje su prije izražavale sve zlobne stare dame u Merytonu, nisu poslije te promjene gotovo nimalo izgubile svoju snagu, jer se smatralo da je s takvim mužem njezina zla kob neizbježna.
Gospođa Bennet nije dva tjedna silazila iz svoje sobe, ali je ovog sretnog dana, prekomjerno oduševljena, opet zauzela svoje mjesto na začelju stola. Nikakav joj osjećaj stida nije prigušivao slavodobitnost. Udaja kćerke, ta njezina glavna želja još otkako je Jane navršila šesnaest godina, sada će se ostvariti, te su joj se misli i riječi vrtjele samo oko otmjenih svadbi, lijepih muselina, novih kočija i služinčadi. U mislima je pročešljala cijelu okolicu tražeći pogodan dom za kćer i, ne znajući niti vodeći računa kolik je njihov prihod, odbacila je mnoge kuće kao nedovoljno prostrane ili nedovoljno otmjene.
- Haye Park bi bio pogodan - reče ona - ako bi se Gouldingovi htjeli iseliti… ili velika kuća u Stokeu kad bi salon bio veći, no Ashworth je predaleko. Ne bih mogla podnijeti da ona bude petnaest kilometara od mene; a što se tiče Pulvisova doma, potkrovlje je užasno.
Muž ju je pustio da govori dok je posluga bila nazočna. Međutim, kad je služinčad otišla, reče joj: - Ženo, prije nego što uzmeš neku od tih kuća ili sve njih za svog zeta i kćerku, da se razumijemo glede nečega. Jedna kuća u ovom kraju neće nikad biti njihovo stalno boravište. Neću poticati njihovu nepromišljenost tako što bih ih primio u Longbourn.
Nakon te je izjave nastala duga prepirka, ali je Bennet bio nepopustljiv. Iz toga se brzo razvila i druga prepirka, te je gospođa Bennet doznala, zapanjena i užasnuta, da njezin muž neće dati nijednu funtu za kupnju odjeće svojoj kćeri. Izjavio je da ona neće za tu prigodu dobiti od njega nijedan znak ljubavi. Gospođa Bennet nije to gotovo mogla shvatiti. Da se njegov bijes razvio u takvu nepojmljivu mržnju da uskraćuje svojoj kćeri pogodnost bez koje se njezino vjenčanje neće malone doimati pravim, to je za nju premašivalo granice mogućeg. Više je osjećala sramotu koju će nedstatak nove vjenčane haljine baciti na svadbu njezine kćerke nego stid zbog toga što je ona pobjegla i živjela s Wickhamom dva tjedna prije vjenčanja.
Elizabeth se sada duboko kajala što je, u trenucima očaja, otkrila Darcyju njihova strahovanja u pogledu Lydije, jer je postojala mogućnost, budući da će se uskoro njezin bijeg lijepo završiti svadbom, da se loš početak svega toga sakrije pred svima onima koji nisu bili na licu mjesta.
Nije se bojala da će on to dalje razglasiti. Malo je onih u koje bi se više pouzdala da će čuvati tajnu; no nije bilo nikoga čija bi je upućenost u slabosti njezine sestre više uznemirila, i to ne iz straha da će to naštetiti njoj osobno, jer se ionako činilo da između njih postoji nepremostiv jaz. Kad bi se Lydijin brak zaključio i u najčasnijim okolnostima, ne bi se moglo očekivati da će se Darcy oroditi s porodicom kojoj bi se sada, uz ostalo, moglo zamjeriti i to što se jedna od kćeri udaje za čovjeka kojeg on sasvim opravdano prezire.
Ne bi je začudilo ako bi on ustuknuo od povezivanja s takvom porodicom. Ne bi bilo razumno očekivati da će njegova želja da osvoji njezinu naklonost, vrlo jasno izražena u Derbyshireu, preživjeti takav udarac. Osjećala se poniženom i ojađenom; kajala se, premda gotovo i nije znala zbog čega. Željela je da je on visoko cijeni sad kad se više nije mogla nadati da će joj to koristiti. Čeznula je čuti vijesti o njemu kad je bilo najmanje mogućnosti za to. Bila je uvjerena da bi mogla biti sretna s njim sad kad više nije bilo vjerojatno da će se ikada sresti.
Kako bi on likovao, često je pomišljala, kad bi znao da bi ona ponudu, koju je oholo prezrela prije samo četiri mjeseca, sada radosno i zahvalno prihvatila! Nije sumnjala da je on jedan od najvelikodušnijih ljudi; no, budući da je smrtnik, svakako je sklon likovanju.
Sad je počela uviđati da je on baš onakav čovjek kakav bi joj, zbog svog karaktera i sposobnosti, najviše odgovarao. Njegov um i narav, iako različiti od njezinih, slagali bi se sa svim njezinim željama. Taj bi brak bio koristan oboma; njezina prirodnost i živahnost razvedrile bi njegov duh i poboljšale njegovo ponašanje; a njegovo rasuđivanje, obaviještenost i poznavanje svijeta koristili bi njoj još više.
Međutim, sada se više ne može sklopiti taj sretni brak koji bi zadivljenom mnoštvu pokazao što je prava bračna sreća. Uskoro će se sklopiti u njezinoj obitelji sasvim drukčiji brak, koji će onemogućiti sklapanje te sretne bračne veze.
Nije mogla ni zamisliti kako bi Wickham i Lydia mogli samostalno živjeti. No lako je mogla naslutiti da će nepostojana biti sreća bračnih drugova koji su se vjenčali samo zato što su im strasti jače od kreposti.
Uskoro je gospodin Gardiner opet pisao svom zetu. Na Bennetovu je zahvalnost ukratko odgovorio i napomenuo da će uvijek rado pomoći svakom članu njegove obitelji, ali ga je i ozbiljno zamolio da mu to više nikad ne spominje. Glavni je cilj njegova pisma bio da ih obavijesti kako je Wickham odlučio napustiti dobrovoljačku vojsku.
"Bila je uglavnom moja želja", dodao je gospodin Gardiner, "da on to učini čim se sve utvrdi u svezi njegova vjenčanja. Mislim da ćeš se složiti sa mnom da je njegovo povlačenje iz tog korpusa nužno kako zbog njega tako i zbog moje nećakinje. Gospodin Wickham namjerava prijeći u redovnu vojsku; neki njegovi prijašnji prijatelji mogu, a i voljni su, pomoći mu u vojsci. Obećan mu je čin potporučnika u pukovniji koja sada logor uje na sjeveru. Zgodno je što je to vrlo daleko. On štošta obećava, i nadam se da će oboje biti pametniji u novoj okolini gdje će morati čuvati svoj ugled. Pisao sam pukovniku Forsteru kako bih ga izvijestio o našem sadašnjem sporazumu i zamolio ga da priopći raznim vjerovnicima gospodina Wickhama u Brightonu i okolici da će uskoro biti isplaćeni; tu isplatu ja jamčim. Molim Te, potrudi se, pa i Ti priopći isto njegovim vjerovnicima u Merjtonu, čiji Ti popis prilazem, sastavljen na osnovi njegove izjave. Otkrio nam je sve svoje dugove; nadam se da nas bar u tomu nije prevario. Haggerston ima naše upute i sve će biti gotovo za tjedan dana. Oni će tada otići u njegovu pukovniju ako ne budu pozvani da se najprije svrate u Longbourn; gospođa Gardiner mi veli da vas Lydia veoma želi vidjeti sve prije nego što napusti Jug. Ona je dobro i šalje pozdrave Tebi i majci. Tvoj itd.
E. Gardiner"
Bennet i njegove kćerke zaključili su kao i gospodin Gardiner da je dobro što Wickham napušta svoju pukovniju i odlazi na sjever. Međutim, to se nije sviđalo gospođi Bennet. Za nju je bilo veliko razočaranje što Lydia odlazi živjeti na sjeveru baš kad je očekivala da će najviše uživati u njezinu društvu i ponositi se njome, jer se još nije odrekla svoje zamisli da se njih dvoje nastane u Hertfordshireu; osim toga, smatrala je da je šteta što će se Lydia odvojiti od pukovnije u kojoj je upoznala sve časnike i ima mnogo ljubimaca.
- Ona veoma voli gospođu Forster - reče gospođa Bennet - i teško će se rastati od nje. A ima i nekoliko mladića koji su joj vrlo dragi.
Časnici u toj drugoj pukovniji možda neće biti tako simpatični.
Lydijina molba da je obitelj primi prije nego što ode na sjever naišla je u početku na očevo odlučno odbijanje. Međutim, Jane i Elizabeth smatrale su da je važno za Lydijin ugled da je roditelji prime na dan vjenčanja, pa su ga molile tako ozbiljno, a ujedno tako razumno i blago, da ugosti nju i njezina muža u Longbournu, čim se vjenčaju, da je napokon prihvatio njihovo mišljenje i postupio u skladu s njihovom željom. A majka se obradovala što će moći pokazati svoju udanu kćer u susjedstvu prije nego što ona ode u izgnanstvo na sjever.
Bennet je pisao šurjaku i pristao da oni dođu; odlučilo se da krenu za Longbourn odmah poslije vjenčanja. Međutim, Elizabeth je iznenadilo što se Wickham složio s tim planom; da je slušala samo svoje osjećaje, susret s njim bio bi posljednje što bi zaželjela.

51. Poglavlje
Osvanuo je dan svadbe njihove sestre; Jane i Elizabeth l vjerojatno su se uzbudile zbog toga više nego ona osobno. Mladencima su poslali kola u susret i očekivalo se da se dovezu njima pred večer.
Starije su se sestre osjećale nelagodno zbog njihova dolaska, pogotovo Jane, koja je pridavala Lydiji osjećaje koje bi ona imala kad bi bila prijestupnica i patila je zbog onog što je, prema njezinu mišljenju, proživljavala sestra.
A onda su došli. Obitelj se okupila u salonu čekajući ih. Gospođi Bennet se ozari lice kad se kola približiše vratima; njezin se muž držao ozbiljno, a kćerke uplašeno, zabrinuto, nespokojno.
U predvorju se začu Lydijin glas; otvoriše se širom vrata, i utrčala je u salon. Majka korakne naprijed, zagrli je i ushićeno joj zaželi dobrodošlicu; srdačno se smiješeći, pruži ruku Wickhamu, koji je ušao za svojom mladom, te im zaželi oboma sreću, i to tako veselo da je bilo očito kako ona u njihovu sreću nimalo ne sumnja.
Doček na koji su naišli kod Benneta, kojem su se sada okrenuli, nije bio tako topao. Lice mu je postalo još strože i gotovo nije otvarao usta. Razljutila ga je bezbrižna samouvjerenost mladog para. Elizabeth osjeti gnušanje, a čak se i Jane zapanjila. Lydia je bila ista kao prije… neobuzdana, drska, razuzdana, bučna i neustrašiva. Išla je od sestre do sestre, tražeći da joj čestitaju; kad su napokon svi sjeli, prešla je znatiželjno pogledom po sobi, opazila poneku malu promjenu u njoj i kroz smijeh rekla kako već odavno nije bila tu.
Ni Wickham se nije držao pokunjeno, ali je njegovo ponašanje bilo tako ugodno da bi ih… da su njegovo vjenčanje i karakter bili onakvi kakvi su trebali biti… njegovi osmijesi i prirodno ophođenje, dok je izražavao radost što su se srodili, oduševili sve. Elizabeth je začudilo njegovo takvo samopouzdanje; međutim, sjedila je šutke, čvrsto odlučivši da ubuduće neće više nikad postavljati granice drskosti drskih ljudi. Crvenjela je, a crvenjela je i Jane, ali obrazi onih koji su prouzročili njihovu zbunjenost nisu promijenili boju.
Razgovor nije ni za tren zapeo. Mlada i njezina majka kao da su se žurile kazati što više. Wickham je sjedio blizu Elizabeth i, raspitujući se o svojim znancima u susjedstvu, pokazivao je dobroćudnu smirenost, kakvom mu ona nije mogla uzvratiti u svojim odgovorima. Lydia i Wickham držali su se tako kao da im je prošlost ispunjena samo najsretnijim uspomenama. Spominjali su prošla zbivanja bez ikakve nelagode; a Lydia je namjerno navodila razgovor na teme koje njezine sestre ne bi ni uvijeno spomenule ni za što na svijetu.
- Pomislite samo, već su tri tjedna otkako sam otišla - reče ona - a meni se čini kao da su prošla tek dva tjedna; štošta se dogodilo za to vrijeme. Bože mili! Kad sam otišla, nisam vjerovala da ću se udati prije povratka kući; doduše, pomišljala sam da bi bilo vrlo veselo ako bi se to dogodilo.
Njezin otac podigne oči, Jane je bila potištena, Elizabeth značajno pogleda Lydiju; međutim, ona nikad nije čula ni vidjela ništa što nije htjela opaziti, te je i sada veselo nastavila: - Oh, mama, znaju li u ovom kraju da sam se vjenčala danas? Bojala sam se da možda ne znaju. Sustigli smo Williama Gouldinga u njegovim čezama; htjela sam da on to dozna, pa sam spustila bočni prozor s njegove strane, skinula rukavicu i stavila ruku na prozorski okvir kako bi vidio prsten, zatim sam mu kimnula glavom i veselo se nasmiješila.
Elizabeth to više nije mogla podnijeti. Ustala je i istrčala iz sobe, te se vratila tek kad ih je čula kako odlaze kroz predsoblje u blagovaonicu. Pridružila im se u trenutku kad je Lydia prišla majci s desne strane i rekla Jane: - Ah, Jane, sada meni pripada tvoje mjesto, a ti moraš sjesti niže, jer ja sam sada udana žena.
Nije se moglo očekivati da će Lydia s vremenom osjetiti nelagodu koju zasad nije uopće pokazivala. Njezina bezbrižnost i dobro raspoloženje sve su više rasli. Željela je što prije vidjeti gospođu Philips, Lucasove i sve druge susjede te čuti kako je svi zovu "gospođo Wickham"; u međuvremenu se otišla, poslije objeda, pohvaliti da je udana i pokazati prsten gospođi Hill i dvjema sobaricama.
- O, da, mama - reče ona kad se svi vratiše u salon - što misliš o mome mužu? Zar nije divan? Uvjerena sam da mi sve sestre zavide. Nadam se da će one biti bar upola toliko sretne kao ja. Moraju sve ići u Brighton. Ondje se najlakše mogu pronaći muževi. Kakva je šteta, mama, što nismo svi otišli tamo!
- Tako je; da je bilo po mojoj volji, svi bismo tamo otišli. Ali, draga Lydia, nimalo mi se ne sviđa što odlaziš tako daleko. Mora li baš biti tako?
- Oh, Bože! Da, mora, ali nije važno. Meni će se to veoma svidjeti. Ti, tata i sestre morate nam doći u goste. Bit ćemo u Newcastleu cijelu zimu; vjerujem da će ondje biti balova, te ću se pobrinuti da im svima pronađem dobre partnere.
- Voljela bih to više nego išta - reče majka.
- A onda, kad pođete kući, ostavite jednu ili dvije od mojih sestara, pa ću im naći muževe prije nego što prođe zima.
- Hvala ti na ponudi - reče Elizabeth - no meni se ne sviđa tvoj način pronalaženja muževa.
Mladenci nisu mogli ostati kod njih duže od deset dana. Wickham je prije odlaska iz Londona dobio naredbu da se javi u pukovniju u roku od dva tjedna.
Samo je gospođa Bennet žalila što će njihov posjet biti tako kratak, te je nastojala iskoristiti to vrijeme što bolje, posjećujući s Lydijom susjede i priređujući vrlo često kućne zabave. Te su zabave bile dobrodošle svim članovima obitelji; ne biti samo u obiteljskom krugu bilo je čak poželjnije ozbiljnima nego lakomislenima.
Wickhamova je ljubav prema Lydiji bila onakva kao što je Elizabeth i očekivala: manja od Lydijine prema njemu. Gotovo joj nije ni bilo potrebno to zapažanje da bi zaključila kako je do njihova bijega dovela snaga njezine ljubavi, a ne njegove. Svakako bi se bila čudila zašto je on, iako je ne voli baš osobito, odlučio pobjeći s njom da nije čvrsto vjerovala kako je njegov bijeg bio prijeko potreban zbog dugova u koje je upao; a u takvim okolnostima nije mogao odoljeti prilici da ima suputnicu.
Lydia ga je veoma voljela. Neprestano je govorila o njemu kao o svom milom Wickhamu; nitko mu nije bio ravan. Sve je radio bolje nego itko na svijetu; i bila je uvjerena da će on prvog rujna ustrijeliti više ptica nego itko u zemlji.
Jednog jutra, dok je sjedila s objema najstarijim sestrama, ona reče Elizabeth: - Lizzy, mislim da tebi nisam pričala o svojoj svadbi. Nisi bila nazočna dok sam mami i ostalima pripovijedala sve o tom. Zar te ne zanima kako se obavilo vjenčanje?
- Ne, ne zanima me - odgovori Elizabeth. - što manje se govori o toj temi, to bolje.
- O! Čudna si! Ipak, moram ti reći kako se to zbilo. Vjenčali smo se, znaš, u crkvi sv. Klementa, jer je Wickhamov stan bio u toj župi. Odlučilo se da svi budemo ondje u jedanaest sati. Ujak, ujna i ja trebali smo otići zajedno, a ostali će nas dočekati u crkvi. I osvanuo je ponedjeljak, a ja sam bila sva usplahirena. Bojala sam se, znaš, da se ne dogodi nešto zbog čega će se odgoditi vjenčanje, a to bi me potpuno izludilo. Ujna me, cijelo vrijeme dok sam se oblačila, poučavala i govorila tako kao da drži propovijed. No čula sam, u najboljem slučaju, svaku desetu riječ, jer sam, kao što možeš pretpostaviti, razmišljala o svom milom Wickhamu. Veoma me zanimalo hoće li se vjenčati u svom modrom kaputu. Doručkovali smo u deset, kao i obično. Mislila sam da se doručak nikad neće završiti, jer ujak i ujna su, znaš, bili vrlo neugodni cijelo vrijeme dok sam boravila kod njih. Ako mi hoćeš vjerovati, nisam nijednom prešla kućni prag iako sam ondje provela dva tjedna. Nisu primali goste, nisu imali nikakve planove, nikakve razonode. London je u to doba prilično mrtav, ali je, ipak, radilo Malo kazalište. Dakle, upravo kad je kočija stigla pred vrata, ujak je pozvan poslom onom odvratnom čovjeku, gospodinu Stoneu. A kad se njih dvojica sastanu, onda nema kraja. Uplašila sam se toliko da nisam znala što da radim, jer me ujak trebao dovesti pred oltar, a ako bismo zakasnili više od jednog sata, ne bismo se mogli vjenčati tog dana. No, na sreću, vratio se za deset minuta, pa smo svi krenuli. Poslije sam se, međutim, sjetila da se vjenčanje, ako ujak i ne bi mogao doći, ne bi moralo odgoditi, jer me umjesto njega mogao dovesti pred oltar gospodin Darcy.
- Gospodin Darcy! - ponovi začuđeno Elizabeth.
- O, da. Trebao je, znaš, doći s Wickhamom. Ali, Bože moj! Sasvim sam zaboravila! Nisam smjela kazati nijednu riječ o tom. Obećala sam im to vrlo svečano! što će reći Wickham? To je trebalo čuvati kao najveću tajnu.
- Ako je to trebala biti tajna - umiješa se Jane - onda nemoj više ništa reći o tom. Možeš se pouzdati u mene da neću dalje istraživati.
- Da, naravno! - prozbori Elizabeth, premda je gorjela od znatiželje. - Nećemo ti postavljati nikakva pitanja.
- Hvala vam - odvrati Lydia - jer, ako biste me pitale, ja bih vam, zacijelo, sve ispričala, a onda bi se Wickham jako razljutio.
Nakon takva poticaja da joj postavi pitanje, Elizabeth istrči iz sobe kako bi se suzdržala i ne bi je ništa pitala.
No nije mogla živjeti u neznanju o tom niti se, barem, mogla odreći pokušaja da potraži potpunije obavijesti. Gospodin Darcy je bio na vjenčanju njezine sestre. Bio je na svadbi na koju nije imao nikakva razloga otići, i to s ljudima s kojima nema nikakva posla. Kroz glavu su joj brzo prolazila svakakva nagađanja što bi to trebalo značiti, ali se nije zadovoljila njima. Ona koja su joj najviše godila, jer su prikazivala njegov postupak u najljepšem svjetlu, činila su se najnevjerojatnijima. Nije mogla izdržati takvu neizvjesnost; brzo je uzela list papira i napisala kratko pismo ujni, u kojem je zatražila objašnjenje onog što je spomenula Lydia, ako se time ne bi otkrila neka tajna koja se mora čuvati.
"Lako ćeš razumjeti", dodala je Elizabeth, "moju želju da doznam zašto je čovjek, koji nam nije nikakav rod i koji je, tako reći, nepoznat našoj porodici, bio s vama u takvim trenucima. Molim Te, odmah mi piši i objasni sve, ako to, iz nekih razloga, ne mora ostati tajnom. Lydia smatra da se to mora zadržati u tajnosti; ako je tako, onda se moram pomiriti sa svojim neznanjem."
- No neću se pomiriti s tim - doda ona u sebi i završi pismo:
"Draga moja ujna, ako mi to ne kažeš na pošten način, morat ću se poslužiti lukavstvom da to doznam."
Jane nije tankoćutno poimanje časti dopustilo da govori nasamo s Elizabeth o onom što je spomenula Lydia, a Elizabeth je to bilo drago, jer se nije htjela nikomu povjeriti dok ne vidi hoće li na svoja pitanja ujni dobiti povoljan odgovor.

52. Poglavlje
Elizabeth se razveselila kad joj je na pismo stigao odgovor u najkraćem mogućem vremenu.
Čim ga je primila, odjurila je u šumarak, znajući da ondje postoji najmanja mogućnost da je netko omete, te je, sjednuvši na jednu od klupa, očekivala sretne trenutke, jer je već prema dužini pisma zaključila da joj ujna nije odbila otkriti tajnu.
"6. rujna Ulica Gracechurch
Draga moja nećakinjo!
Upravo primih Tvoje pismo, i posvetit ću cijelo ovo jutro odgovoru na nj, jer predviđam da kratkim pismom ne bih mogla obuhvatiti sve što Ti hoću kazati. No moram priznati da me Tvoja molba iznenadila; nisam to očekivala od Tebe. Ne, nemoj misliti da se ljutim; hoću Ti samo kazati da nisam mislila da će Tebi biti potrebno da mi postavljaš takva pitanja. Nadam se da me shvaćaš; a ako ne razumiješ, onda mi oprosti zbog drskosti. Tvoj je ujak iznenađen koliko i ja; postupio je onako samo zato što je mislio da si i Ti zainteresirana stranka. Međutim, ako doista nisi upletena i ne znaš ništa o tom, onda moram biti što jasnija.
Upravo onog dana kad sam se vratila kući iz Longbourna, Tvoj je ujak imao vrlo neočekivanog gosta. Došao je gospodin Darcy i razgovarao s njim nasamo nekoliko sati. To se sve svršilo prije nego što sam stigla; stoga moja znatiželja nije bila na takvim mukama kao stoje, čini se, bila Tvoja. Došao je kazati mome mužu da je otkrio gdje su Tvoja sestra i gospodin Wickham, te da ih je vidio i razgovarao s njima… s Wickhamom nekoliko puta, a s Lydijom jedanput. Ako sam dobro shvatila, otišao je iz Derbyshirea samo dan poslije nas i došao je u London kako bi ih potražio. Izjavio je da to čini zato što se smatra krivim što nije Wickhamovo nevaljalstvo dovoljno objelodanio, jer se onda nijedna karakterna djevojka ne bi zaljubila u njega niti bi mu se povjerila. Velikodušno je to pripisao svom zabludjelom ponosu i priznao je kako je prije smatrao da je ispod njegova dostojanstva da svoje postupke iznosi u javnost. Vjerovao je da njegov karakter govori dovoljno sam za sebe. Stoga sada smatra svojom dužnošću da pokuša popraviti zlo koje je nastalo njegovom krivnjom. Ako je za taj svoj potez imao neku drugu pobudu, ona ga, uvjerena sam, ne bi nimalo osramotila. Proveo je nekoliko dana u Londonu prije nego što ih je uspio pronaći. No znao je nešto po čemu je mogao ući u trag, a mi to nismo znali, pa je zato došao u London odmah za nama.
Jedna dama, gospođa Younge, bila je prije stanovitog vremena odgojiteljica gospođice Darcy, ali je otpuštena jer je nešto skrivila; nije nam rekao što je učinila. Ona je potom zakupila veliku kuću u Edwardovoj ulici i otada se uzdržava iznajmljivanjem stanova. Znao je da se ta gospođa Younge dobro poznaje s Wickhamom,pa se, čim je doputovao u London, otišao k njoj raspitati o njemu. Međutim, tek za dva-tri dana uspio je doznati od nje ono što ga je zanimalo. Vjerojatno je odala gdje je Wickham tek kad ju je gospodin Darcy podmitio. Wickham ju je posjetio čim su on i Lydia stigli u London i, da ih je mogla primiti u svoju kuću, oni bi se ondje i nastanili. Gospodin Darcy je na posljetku dobio od nje njihovu adresu. Bili su u… ulici. Vidio je Wickhama, zatim je zahtijevao da se vidi s Lydijom. Rekao nam je da ju je namjeravao nagovoriti da napusti svoj tadašnji sramotni položaj i da se vrati svojim rođacima čim je oni pristanu prihvatiti, te joj je kanio ponuditi svoju pomoć u tom smislu. Međutim, ustanovio je da je Lydia čvrsto odlučila ostati gdje je. Nije hajala za rodbinu; njegova joj pomoć nije trebala; nije htjela ni čuti da napusti Wickhama; bila je uvjerena da će se oni vjenčati prije ili poslije, a kad će se to dogoditi… nije bilo osobito važno. Budući da je tako mislila, zaključio je kako mu ne ostaje ništa drugo nego da osigura i ubrza vjenčanje koje, kao što je bez teškoća doznao od Wickhamajoš u prvom razgovoru s njim, nije ni bilo Wickhamu na pameti. Wickham mu je priznao kako je morao napustiti pukovniju zbog nekih kockarskih dugova koje je trebalo hitno isplatiti; bez ustručavanja je pripisao sve loše posljedice Lydijina bijega samo njezinoj ludosti. Namjeravao je odmah napustiti službu u pukovniji, a što se tiče svoje budućnosti, nije mogao kazati ništa određeno. Morao je otići nekamo, ali nije znao kamo, i jasno mu je bilo da neće imati od čega živjeti.
Gospodin Darcy ga je zapitao zašto se nije odmah vjenčao s Tvojom sestrom. Premda gospodin Bennet nije bogat, ipak bi mu mogao pomoći, pa bi mu se položaj poboljšao tom ženidbom. Međutim, iz odgovora na to pitanje doznao je da se Wickham još nada kako će se obogatiti ženidbom u nekoj drugoj grofoviji. Ipak, u takvim okolnostima, nije bilo baš vjerojatno da bi on odlučno odbio ponudu da mu se odmah dade novčana pomoć.
Sastali su se nekoliko puta, jer je trebalo štošta utanačiti. Wickham je, naravno, tražio više nego što je mogao dobiti, no naposljetku se njegov zahtjev sveo na razumnu mjeru.
Kad su sve utvrdili između sebe, gospodin Darcy je odlučio upoznati tvog ujaka s tim, te je prvi put došao u Ulicu Gracechurch uoči mog povratka kući. No tada nije mogao vidjeti mog muža; raspitavši se, doznao je da je Tvoj otac još kod nas, ali da odlazi iz Londona sutra ujutro. Gospodin Darcy je zaključio kako bi bilo zgodnije da se posavjetuje s Tvojim ujakom nego s Tvojim ocem, pa je odgodio susret s njim do odlaska Tvog oca. Nije rekao sluzi svoje ime, i do idućeg se dana znalo samo da je neki gospodin došao zbog nekog posla.
U subotu je gospodin Darcy došao ponovno. Tvoj otac je otputovao, a ujak je bio kod kuće i, kao što sam već spomenula, vrlo dugo su razgovarali.
U nedjelju su se opet sastali; tada sam ga i ja vidjela. Sve je utvrđeno tek u ponedjeljak, i odmah je poslano hitno pismo u Longbourn. No naš je posjetitelj bio vrlo uporan. Mislim, Lizzy, da mu je upornost uistinu mana. Pripisivali su mu se razni nedostaci u raznim trenucima, ali ovo mu je istinska mana. Sve je sam učinio, ništa nije prepustio nikomu drugom; iako sam uvjerena da bi Tvoj ujak (ne kažem ovo da bi mi se zahvaljivalo, i zato nemoj ništa govoriti o tom) vrlo rado sredio sve to.
Njih su se dvojica borili dugo oko toga, iako momak i djevojka kojih se to ticalo nisu to zaslužili. Napokon je Tvoj ujak bio prisiljen popustiti i, umjesto da mu se dopusti da bude koristan nećakinji, morao se pomiriti s tim da mu sepripiše tuda zasluga. Doista mislim da mu je Tvoje jutrošnje pismo priuštilo veliko zadovoljstvo, jer ono traži objašnjenje koje će ga lišiti tuđeg perja i odati hvalu onomu koji ju je zaslužio. Međutim, Lizzy, ovo ne smije nitko znati osim Tebe i možda Jane.
Mislim da sam Ti sada objasnila što je učinjeno za taj mladi par. Njegovi će dugovi biti isplaćeni, a oni iznose mnogo više od tisuću funti, još jedna tisuća funti dodat će se njezinoj tisući i kupit će se njegova služba u vojsci. Razlog zbog kojeg je sve to učinio gospodin Darcy već sam spomenula. Zbog njega, njegove suzdržijivosti i nedovoljne promišljenosti, Wickhamov je karakter pogrešno shvaćen, pa je nezasluženo naišao na susretljivost i poštovanje. Možda ima i istine u tom; doduše, sumnjam da bi Darcyjeva ili bilo čija suzdržljivost mogla biti kriva za ono što se dogodilo. Međutim, usprkos svim tim lijepim riječima, draga moja Lizzy, možeš biti čvrsto uvjerena da mu Tvoj ujak ne bi nikad popustio da nismo vjerovali kako gospodin Darcy ima ijedan drugi razlog za svoj stav.
Kad se odlučilo o svemu, on se opet vratio k svojima u Pemberley; no dogovorili su se da će se vratiti u London za svadbu i da će se tada konačno srediti sva novčana pitanja.
Mislim da sam Ti sada sve rekla. Ovaj će Te izvještaj, sudeći prema Tvom pismu, veoma iznenaditi, ali se nadam da Ti neće izazvati nikakvo nezadovoljstvo. Lydia je došla k nama, a Wickhamu smo dopustili da dolazi u našu kuću kad god hoće. On je bio onakav kakvog sam ga viđala u Hertfordshireu; međutim, ne bih Ti rekla kako smo malo bili zadovoljni Lydijinim ponašanjem, dok je boravila kod nas, da nisam zaključila, prema Janeinu pismu od prošle srijede, da se ona i kod vas vlada isto kao ovdje, pa Ti stoga ono što Ti sada velim neće zadati novu bol. Govorila sam joj vrlo često i vrlo ozbiljno; isticala samjoj pogrešnost onog što je učinila i svu nesreću koju je nanijela obitelji. No, ako je i čula poneku moju riječ, to je bila puka slučajnost, jer nije ni hujala, ni slušala što joj govorim. Katkad bih se veoma razljutila, ali bih se tada sjetila svoje drage Elizabeth i Jane, pa sam, njih radi, bila strpljiva prema njoj.
Gospodin Darcy se vratio na vrijeme i, kao što Te Lydia obavijestila, pribivao je vjenčanju. Sutradan je ručao kod nas i namjeravao je otići iz Londona u srijedu ili četvrtak. Hoćeš U se jako naljutiti na mene, draga moja Lizzy, ako iskoristim ovu priliku da Ti kažem (što se prije nisam usudila) da mi se on veoma sviđa? Njegovo je ponašanje prema nama bilo, u svakom pogledu, isto onako ljubazno kao i dok smo bili u Derbyshireu. Vrlo je pametan, i sviđaju mi se njegova mišljenja; nedostaje mu samo malo više veselosti, ali će ga tomu, ako se pametno oženi, naučiti žena. Imam dojam da je vrlo lukav; gotovo nije ni spomenuo Tvoje ime. No lukavost je, čini mi se, u modi.
Molim Te, oprosti mi ako sam bila odveć smjela; ili me, barem, nemoj kazniti isključenjem iz Pemberleyja. Neću biti zadovoljna dok ne obiđem cijeli perivoj. Najpogodnije bi prometalo bila laka kočija s dva lijepa konjića.’ No moram završiti pismo. Već pola sata zovu me djeca.
Voli Te Tvoja ujna M. Gardiner"
Sadržaj tog pisma izazvao je u Elizabeth takvo uzbuđenje da se teško moglo odrediti prevladava li u njemu zadovoljstvo ili bol. Pokazalo se da je istina znatno premašila sve njezine neizvjesnošću izazvane maglovite i kolebljive slutnje o tom što je Darcy učinio da bi se sklopio Lydijin brak… slutnje koje ona nije poticala jer su navješćivale preveliku dobrotu da bi bila vjerojatna… slutnje čijeg se ostvarenja plašila, jer je mučno biti dužnik. On je namjerno otišao za njima u London i preuzeo na sebe sav trud i sve neugodnosti, neizbježne u takvoj potrazi u kojoj je morao moliti ženu koja mu se gadi i koju prezire, te u kojoj je bio prisiljen poniziti se i često viđati, uvjeravati, nagovarati i podmićivati čovjeka kojeg uvijek nastoji izbjeći i čije mu je i puko ime, kad god bi ga morao izustiti, bilo kazna. Učinio je sve to za djevojku koju ne može ni voljeti, ni oženiti. Srce joj je šaputalo da je on to učinio zbog nje. Međutim, tu su nadu brzo potisnule druge misli; čak i njezina taština nije mogla povjerovati da je iz ljubavi prema njoj, prema ženi koja ga je odbila, uspio svladati svoju opravdanu odbojnost prema orođenju s Wickhamom. Wickhamov pašanac! Zacijelo mu se sav ponos pobunio protiv takva srodstva. Doista je mnogo učinio. Stidjela se pri pomisli koliko je učinio. No spomenuo je razlog za svoje posredovanje, koji je sasvim uvjerljiv. Nije bezrazložno što je osjetio da je pogriješio; imao je i sklonost i mogućnost da bude darežljiv; iako nije sebe smatrala njegovom glavnom pobudom, bila je sklona zaključiti da je njegova preostala naklonost prema njoj pridonijela odluci da sredi ono o čemu joj uvelike ovisi duševni mir. Bilo je bolno, vrlo bolno što su dužnici čovjeku kojem se ne mogu ničime odužiti. Za spas Lydije i njezina ugleda mogli su zahvaliti samo njemu. Duboko se kajala zbog neprijateljstva koje je nekoć osjećala prema njemu i zbog svake neljubazne riječi koju mu je izrekla. što se tiče nje osobno, osjećala se poniženom; no ponosila se njime. Ponosila se što je on iz sažaljenja uspio pobijediti sebe da bi spasio čast drugome. Pročitala je nekoliko puta pohvalu koju mu je izrekla ujna. Ta pohvala nije bila dovoljna, ali joj je bila mila. Čak je osjetila stanovito zadovoljstvo, premda pomiješano s tugom, što ujna i ujak uporno vjeruju kako između nje i gospodina Darcyja postoje ljubav i povjerenje.
Trgnuvši se iz razmišljanja, brzo ustane s klupe kad je začula da dolazi netko, no prije nego što je mogla skrenuti na drugu stazu, sustigne je Wickham.
- Bojim se da sam prekinuo vašu osamljenu šetnju, draga moja svastike, nije li tako? - reče on, pridruživši joj se.
- Doista je tako - odgovori ona i osmjehne se. - No to ne znači da je taj prekid neugodan.
- Uistinu bi mi bilo žao ako bi vam to bilo neugodno. Mi smo uvijek bili dobri prijatelji; a sad srno i više od toga, sad smo rodbina.
- Tako je. Hoće li još tkogod u šetnju?
- Ne znam. Gospođa Bennet i Lydia odvest će se kolima u Meryton. Dakle, draga moja svastiko, doznao sam od ujaka i ujne da ste bili u Pemberleyju.
Ona odgovori potvrdno.
- Gotovo vam zavidim na tom zadovoljstvu; no ipak mislim da bi me taj posjet, možda, previše ganuo, inače bih se mogao svratiti tamo na putu za Newcastle. Vjerojatno ste vidjeli staru kućepaziteljicu? Jadna gospođa Reynolds, uvijek me veoma voljela. Ali, naravno, ona vam nije ni spomenula moje ime.
- Spomenula ga je.
- I što je rekla?
- Da ste stupili u vojsku i da se boji da niste postali dobar čovjek. Na takvoj se udaljenosti, znate, stanje često prikazuje pogrešno.
- Dabome - potvrdi on, grizući usnice.
Elizabeth se nadala da ga je ušutkala, ali on uskoro reče:
- Iznenadio sam se kad sam vidio Darcyja u Londonu prošlog mjeseca. Prošli smo jedan mimo drugog nekoliko puta. Što li on radi ondje?
- Možda se priprema za vjenčanje s gospođicom de Bourgh - odgovori Elizabeth. - Samo ga je nešto posebno moglo dovesti u London u ovo doba godine.
- Svakako. Jeste li ga viđali dok ste bili u Lambtonu? Ako se ne varam, Gardinerovi su mi rekli da jeste.
- Da, on nas je predstavio svojoj sestri.
- Sviđa li vam se ona?
- Veoma.
- Čuo sam da se neobično popravila tijekom posljednjih dviju-triju godina. Kad sam je prošli put vidio, nije se baš mnogo moglo očekivati od nje. Drago mi je što vam se svidjela. Nadam se da će ubuduće biti dobra.
- Vjerujem da hoće; prebrodila je najteže godine.
- Jeste li prošli kroz selo Kympton?
- Ne sjećam se toga.
- Spominjem ga zato što je to župa koju sam trebao dobiti. Divno mjesto! Krasan župni dvor! To bi mi odgovaralo u svakom pogledu.
- Bi li vam se sviđalo držati propovijedi?
- I te kako. Smatrao bih to svojom dužnošću, i brzo bih se uvježbao tako da mi to ne bi bio nikakav napor. No ne smijem se uzrujavati, iako bi to mjesto bilo divno za mene. Miran, povučen život ondje slagao bi se sa svim mojim predodžbama o sreći! Ali, eto, to se nije dogodilo. Je li vam to Darcy ikad spomenuo dok ste bili u Kentu?
- Saznala sam iz isto tako pouzdanog izvora da vam je to mjesto bilo namijenjeno samo uvjetno, a i to je ovisilo o volji sadašnjeg pokrovitelja.
- Čuli ste, dakle! Ima istine u tom. Možda se sjedate da sam vam pričao o tom još na početku našeg poznanstva.
- Osim toga, čula sam da vam u jednom razdoblju nije sastavljanje propovijedi bilo tako ugodno kao što vam se sada čini… da ste, štoviše, izjavili kako ste odlučili da ne budete svećenik i da se, na osnovi toga, pronašlo srednje rješenje.
- Čuli ste i to! Ima istine i u tom. Sjećate se što sam vam pričao o tomu kad smo prvi put razgovarali.
Sad su bili već blizu kućnih vrata, jer je hodala brzo kako bi ga se oslobodila, ali ga zbog sestre nije htjela razljutiti, pa mu je, dobroćudno se osmjehnuvši, odgovorila:
- Gospodine Wickhame, mi smo, znate, svak i svastika. Ne smijemo se svađati oko prošlosti. Ubuduće ćemo, nadam se, biti istog mišljenja.
Pruži mu ruku, koju on poljubi s nježnom galantnošću, premda nije znao kamo da gleda; zatim su ušli u kuću.

53. Poglavlje
Na Wickhama je taj razgovor djelovao tako da više nije stvarao nikakve neugodnosti sebi ni svojoj dragoj svastici Elizabeth ponovnim spominjanjem te teme; a njoj je bilo milo kad je uočila da je dovoljno rekla kako bi ga ušutkala.
Uskoro je stigao dan njegova i Lydijina odlaska, te se gospođa Bennet morala pomiriti s rastankom za koji je bilo vjerojatno da će potrajati najmanje godinu dana, jer joj muž nije pristao na njezinu zamisao da svi odu u Newcastle.
- Oh, mila moja Lydia - uzvikne gospođa Bennet - kad ćemo se opet vidjeti?
- O, Bože! Ne znam. Možda tek za dvije ili tri godine.
- Piši mi često, draga moja.
- Kad god budem mogla. Ali ti dobro znaš da udane žene nikad nemaju mnogo vremena za pisanje. Sestre mogu pisati meni. One neće imati nikakva drugog posla.
Wickham se opraštao mnogo osjećajnije nego njegova žena. Smiješio se, izgledao je zgodno i kazao je mnogo lijepih riječi.
- Krasna li čovjeka! - prozbori Bennet čim njih dvoje iziđoše iz kuće. - Budalasto se smijulji, izvještačeno govori i ulaguje nam se svima. Veoma se ponosim njime. Ni Sir William Lucas nema takva zeta.
Zbog kćerina odlaska gospođa Bennet je bila vrlo tužna nekoliko dana.
- Često mislim - reče ona - da nema ništa gore od rastanka s onima koje volimo. Čovjek se osjeća izgubljenim zbog njih.
- Pa, to je, eto, posljedica toga što si udala kćer - odgovori Elizabeth. - Zato budi zadovoljna što su ostale četiri neudane.
- Nije riječ o tom. Lydia me nije ostavila zato što se udala, nego zato što je muževa pukovnija, slučajno, vrlo daleko. Da je pukovnija bliže, ne bi ona otišla tako brzo.
Međutim, potištenost koja ju je obuzela zbog tog događaja uskoro je nestala; vijest koja je tada počela kružiti probudila je u njoj uzbudljivu nadu. Kućepaziteljica u Netherfieldu dobila je upute da pripremi sve potrebno, jer njezin gospodar dolazi za dan-dva u lov na nekoliko tjedana. Gospođa Bennet se sva usplahirila. Pogledavala je Jane, čas se smiješeći, čas tresući glavom.
- Gle, gle, dolazi gospodin Bingley, sestro (gospođa Philips joj je prva donijela tu vijest). Baš dobro. Doduše, meni je svejedno. On za nas nije ništa, znaš, i ja ga doista ne želim više nikada vidjeti. No nije mi žao što dolazi u Netherfield ako mu se tako prohtjelo. Tko zna što se može dogoditi? Ali to nema nikakvu važnost za nas. Znaš, sestro, odavno smo se dogovorile da nećemo progovoriti ni riječ o tom. A je li bar sigurno da on dolazi?
- Možeš biti sasvim uvjerena u to - odgovori gospođa Philips - jer je gospođa Nichols bila sinoć u Merytonu; vidjela sam je kad je prolazila, pa sam namjerno izišla da doznam istinu o tom; ona mi je rekla da je sve živa istina. Doći će najkasnije u četvrtak, a vrlo vjerojatno već u srijedu. Išla je u mesnicu, rekla mi je, kako bi naručila meso za srijedu i kupila je tri para kljukanih patki.
Slušajući o njegovu dolasku, Jane protiv volje pocrveni. Već mjesecima nije spominjala njegovo ime Elizabeth, no sada je, čim su ostale nasamo, kazala:
- Zapazila sam da si me pogledala kad nam je tetka rekla onu vijest; znam da sam se doimala zbunjeno; no nemoj misliti da se to dogodilo zbog nekakve ludosti. Zbunila sam se za trenutak samo zato što sam znala da će me svi promatrati. Uvjeravam te da me ta vijest niti veseli, niti boli. Radujem se samo zbog jednoga: dolazi sam, pa ćemo ga rjeđe viđati. Ne strahujem za svoje srce, nego se bojim ogovaranja.
Elizabeth nije znala kako da to shvati. Da ga nije vidjela u Derbyshireu, vjerojatno bi pomislila da on uistinu dolazi, kao što se govori, radi lova. Međutim, još je smatrala mogućim da on voli Jane, te jedino nije bila nacistu dolazi li on s prijateljevim dopuštenjem ili je dovoljno hrabar da dođe i bez njega.
"Ipak nije pošteno", mislila je katkad, "što taj mladić ne može doći u kuću koju je zakonito zakupio da ne izazove svakakva nagađanja! Ostavit ću ga na miru."
Unatoč Janeinoj izjavi, u koju je i osobno vjerovala, Elizabeth je opazila da pomisao na Bingleyjev dolazak utječe na sestrino raspoloženje. Bila je uznemirenija i usplahirenija nego inače.
Tema o kojoj su njihovi roditelji vrlo žustro raspravljali prije dvanaestak mjeseci našla se opet na dnevnom redu.
- Dragi moj, čim gospodin Bingley doputuje - reče gospođa Bennet - ti ćeš ga, naravno, posjetiti.
- Ne, ne. Natjerala si me da ga posjetim lani i obećala si mi, ako se svratim k njemu, da će se on oženiti jednom od naših kćeri. Ali ništa nije bilo od toga, pa neću da opet praviš budalu od mene.
Žena mu je uporno dokazivala kako je prijeko potrebno da mu sva gospoda iz susjedstva iskažu tu pažnju čim se vrati u Netherfield.
- Ja prezirem taj običaj - reče on. - Ako mu je stalo do našeg društva, neka ga potraži. Zna gdje smo. Neću tratiti vrijeme trčkarajući za susjedima kad god se vrate kući.
- Ja znam samo da će biti vrlo neuljudno ako ga ne posjetiš. Međutim, to me neće spriječiti da ga pozovem k nama na večeru. Morat ćemo uskoro pozvati gospođu Long i Gouldingove. S njima će nas biti trinaestero, pa će za stolom biti baš mjesta i za njega.
Utješivši se tom odlukom, lakše je podnosila muževu neuglađenost, premda ju je mučila pomisao da će, zbog njegova stava, možda svi susjedi vidjeti gospodina Bingleyja prije njih.
Kad se dan Bingleyjeva dolaska približio, Jane reče Elizabeth:
- Nekako mi je već žao što uopće dolazi. Ne bi mi to bilo ništa samo po sebi; mogla bih ga sresti potpuno ravnodušno; no već jedva slušam kako se stalno govori o tomu. Majka je dobronamjerna; ali ona ne zna… nitko ne može znati… koliko patim zbog onog što ona govori. Bit ću sretna kad on opet ode iz Netherfielda.
- Rado bih ti kazala nešto utješno - odvrati Elizabeth - ali to nije u mojoj moći. Nije ti lako; ali lišena sam uobičajenog zadovoljstva da preporučujem strpljivost patnici, jer ti si ionako uvijek strpljiva.
Gospodin Bingley je doputovao kući. Gospođa Bennet je uspjela preko posluge prva doznati o tomu, no tako je samo produžila vrijeme svoje uzbuđene zabrinutosti. Brojila je dane koji moraju proći prije nego što mu bude mogla poslati poziv, a nije se nadala da će ga vidjeti prije toga. Međutim, trećeg jutra nakon njegova povratka u Hertfordshire ugledala ga je kroz prozor kako kroz dvorište jaše prema kući.
Brzo je pozvala kćerke da sudjeluju u njezinoj radosti. Jane odlučno ostane za stolom, ali Elizabeth, kako bi zadovoljila majku, priđe prozoru, pogleda van i spazi kraj njega gospodina Darcyja, te ponovno sjedne pokraj Jane.
- Neki gospodin je s njim, mama - prozbori Kitty. - Tko bi to mogao biti?
- Vjerojatno neki znanac, draga moja; doista ne znam tko je.
- Oh! - uzvikne Kitty. - Sliči čovjeku koji je i prije bio uvijek s njim. Gospodin… kako se ono zvaše? Onaj visoki, ponosni čovjek.
- Zaboga! Gospodin Darcy! Uistinu je to on. Dobro, svaki prijatelj gospodina Bingleyja bit će uvijek dobrodošao ovdje; ali inače, moram reći, mrsko mi ga je i pogledati.
Jane uperi oči u Elizabeth iznenađeno i zabrinuto. Znala je vrlo malo o njihovu susretu u Derbyshireu i zato je suosjećala s njom zbog nelagode koju je pripisivala sestri zato što će ga sada vidjeti, tako reći, prvi put poslije onog pisma u kojem joj je sve objasnio. Objema je bilo vrlo neugodno. Žalile su jedna drugu, a i svaka sebe; majka je nastavila govoriti 0 svojoj mržnji prema gospodinu Darcyju i o svojoj odluci da bude pristojna prema njemu samo zato što je on Bingleyjev prijatelj, ali je njih dvije nisu ni slušale. Elizabeth je imala i drugih razloga za tjeskobu, nepoznatih Jane, jer joj još nije imala hrabrosti pokazati ujnino pismo i priznati promjenu svojih osjećaja prema Darcyju. Za Jane je Darcy bio samo čovjek čiju je prosidbu Elizabeth odbila i čiju je vrijednost podcijenila; no za Elizabeth, koja je bila mnogo upućenija, on je bio čovjek koji je cijelu obitelj zadužio najvećim dobročinstvom i prema kojem je ona osjećala otprilike ono što i Jane prema Bingleyju. Njezino je iznenađenje zbog toga što je došao u Netherfield, u Longboum, i što je traži po svojoj volji, bilo gotovo ravno onom koje je doživjela kad je prvi put opazila njegovo izmijenjeno ponašanje u Derbyshireu.
Na pomisao da su njegova ljubav i želje ostale nepokolebljive, lice joj se zarumeni, a radostan osmijeh istakne blistavost njezinih očiju. Ali još nije bila sasvim sigurna. "Da najprije vidim kako se ponaša", pomisli ona, "pa ću onda znati smijem li se nadati."
Marljivo vezući, nastojala se držati mirno i nije se usudila podići oči dok je nestrpljiva znatiželja nije natjerala da pogleda u sestrino lice kad se vratima približio sluga. Jane je bila malo bljeđa nego obično, ali staloženija nego što je Elizabeth očekivala. Kad su gospoda ušla, Jane se zarumeni, ali ih primi prilično mirno i u njezinu vladanju nije bilo ni ogorčenosti, ni pretjerane ljubaznosti.
Elizabeth je s obojicom progovorila samo nekoliko uljudnih riječi, zatim je opet sjela i nastavila vesti revnije nego ikada. Osmjelila se samo jednom pogledati Darcyja. Doimao se ozbiljno kao i obično i više onakvim kakav je bio u Hertfordshireu nego u Pemberleyju. Međutim, možda u nazočnosti njezine majke nije ni mogao biti onakav kakav je bio pred ujakom i ujnom. Bila je to bolna, ali ne i nevjerojatna pretpostavka.
I Bingleyja je pogledala za trenutak, te je odmah zapazila da je radostan 1 istodobno zbunjen. Gospođa Bennet ga je dočekala s tako pretjeranom ljubaznošću da su se njezine dvije kćerke postidjele, pogotovo zato što se prema njegovu prijatelju vladala hladno i ukočeno.
Osobito je Elizabeth, koja je znala da majka treba biti zahvalna gospodinu Darcyju što joj je najmiliju kćer spasio od vječne sramote, vrijeđalo i duboko boljelo što ona pravi tu bezrazložnu razliku između njih dvojice.
Zapitavši Elizabeth kako su gospodin i gospođa Gardiner, na što je ona zbunjeno odgovorila, Darcy nije više gotovo ništa ni rekao. Nije sjedio kraj nje; možda je to bio razlog njegove šutnje; no u Derbyshireu nije bilo tako. Ondje je razgovarao s njezinim rođacima ako nije mogao s njom. Međutim, sada je prolazilo i nekoliko minuta prije nego što bi se čuo njegov glas; a kad bi povremeno, budući da nije mogla odoljeti radoznalosti, podigla oči prema njegovu licu, opazila bi da promatra Jane podjednako često kao i nju, a s vremena na vrijeme gleda samo u pod. Uočila je njegovu veću zamišljenost i manju želju da se svidi nego kad su se prošli put sreli. Razočarala se, ali i naljutila na sebe zato što je razočarana. "Kako sam mogla i očekivati da bude drukčije!" pomisli ona. "Pa ipak, zašto je došao?"
Nije joj se razgovaralo ni s kim osim s njim, a za pričanje s njim gotovo nije imala hrabrosti.
Pitala ga je za njegovu sestru i ponovno zašutjela.
- Prošlo je mnogo vremena, gospodine Bingley, otkada ste otišli odavde - reče gospođa Bennet.
On se odmah složi s tim.
- Već sam se uplašila da se nećete nikad ni vratiti. Priča se da namjeravate zauvijek napustiti ovo mjesto o Miholjdanu, no nadam se da to nije istina. Dogodile su se mnoge promjene otkako ste otišli odavde. Gospođica Lucas se udala i otišla s mužem. A udala se i jedna od mojih kćeri. Vjerojatno ste čuli o tom, a i pročitali u novinama. Pisalo je o tom događaju u "Timesu" i u "Courieru", znam, ali obavijest nije bila dobro sročena. Glasila je samo: "Vjenčani: gospodin George Wickham i gospođica Lydia Bennet", a nije bilo ni riječi o njezinu ocu, o mjestu odakle je niti o bilo čemu drugom. Tekst je sastavio moj brat Gardiner; čudim se kako je mogao tako zabrljati. Jeste li vidjeli tu obavijest?
Bingley odgovori potvrdno i čestita joj. Budući da se nije usudila dići pogled, Elizabeth nije znala kako se drži Darcy.
- Uistinu je divno udati dobro kćer - nastavi gospođa Bennet - ali mi je istodobno, gospodine Bingley, vrlo teško što je odvedena daleko od mene. Otišli su u Newcastle, mjesto koje je daleko na sjeveru, i morat će ostati ondje ni sama ne znam koliko. Ondje je njegova pukovnija; po svoj prilici ste čuli da je napustio dobrovoljački korpus i prešao u redovnu vojsku. Hvala Bogu, on ipak ima prijatelje, iako možda ne onoliko koliko ih zaslužuje.
Elizabeth je znala da majka tim riječima cilja na Darcyja, te se od srama umalo srušila sa stolca. Međutim, to ju je natjeralo da govori premda je dotad uglavnom šutjela. Upitala je Bingleyja namjerava li ovaj put ostati duže u Netherfieldu. Odgovorio je da će ostati nekoliko tjedana.
- Kad pobijete sve svoje ptice, gospodine Bingley - reče gospođa Bennet - molim vas, dođite ovamo, pa lovite koliko vas je volja na imanju mog muža. Uvjerena sam da će vam on to rado dopustiti i sačuvat će za vas najbolja jata.
Elizabeth se osjeti još nelagodnije zbog te nepotrebne, pretjerane ljubaznosti. Čak i da je postojala ona lijepa nada kao lani, slutila je da bi sve opet završilo nesretno. Tada pomisli da ni mnoge godine sreće ne bi mogle nadoknaditi Jane i njoj ovakve trenutke bolne i mučne zbunjenosti.
- Najveća je želja mog srca - reče Elizabeth u sebi - da više nikad ne budem u društvu njih dvojice. Njihovo mi društvo ne može pružiti zadovoljstvo koje bi nadoknadilo ovakvo mučenje. Da ih, barem, više nikad ne vidim ni jednog, ni drugog.
No mučno nezadovoljstvo, koje ne bi mogle dovoljno nadoknaditi ni mnoge godine sreće, znatno se smanjilo čim je opazila kako sestrina ljepota ponovno rasplamsava divljenje kod svog negdašnjeg obožavatelja. Kad je tek došao, Bingley je malo govorio Jane, ali se njegova pozornost postupno sve više usredotočivala na nju. Zaključio je da je lijepa kao i lani… podjednako dobrodušna i prirodna, ali ne i razgovorljiva kao prije. Jane se trudila da se ne opazi nikakva razlika kod nje i vjerovala je da govori koliko i obično. Međutim, toliko su je obuzimale razne misli da nije uvijek ni bila svjesna da šuti.
Kad su gospoda ustala da odu, gospođa Bennet ih pozove na večeru u Longbourn za nekoliko dana.
- Dugujete mi jedan posjet, gospodine Bingley - doda ona - jer ste prije odlaska u London prošle zime, obećali da ćete večerati u našem obiteljskom krugu čim se vratite. Eto, vidite, ja to nisam zaboravila; i uvjeravam vas da sam se veoma razočarala što se niste vratili i održali obećanje.
Bingley se malo zbuni na to i reče kako mu je žao, no bio je spriječen poslom. Zatim su otišli.
Gospođa Bennet bi ih vrlo rado bila pozvala da ostanu na ručku, ali je, iako joj je hrana uvijek bila dobra, smatrala da obrok bez dviju vrsti jela ne bi bio pogodan za čovjeka kojeg hvata kao zeta i da ne bi mogao zadovoljiti prohtjeve i ponos čovjeka čiji je godišnji prihod deset tisuća funti.

54. Poglavlje
Čim su otišli, Elizabeth je izišla kako bi u miru razmislila o svemu što se zbilo, premda se moglo očekivati da će je to razmišljanje još više oneraspoložiti. Darcyjevo ju je ponašanje začudilo i razljutilo.
"Ako je došao samo šutjeti, držati se ozbiljno i ravnodušno, onda nije ni trebao doći", pomisli ona.
Nikako nije mogla naći rješenje koje bi je zadovoljilo. "U Londonu je i dalje bio ugodan i ljubazan prema ujaku i ujni, pa zašto nije takav i prema meni? Ako me se boji, zašto je došao ovamo? Ako me više ne voli, zašto šuti? Ah, taj zagonetni čovjek! Više neću razmišljati o njemu."
Ta se odluka, i bez njezina truda, ostvarila vrlo brzo zbog dolaska sestre, koja joj je prišla vesela lica, što je očito pokazivalo da je zadovoljnija gostima nego Elizabeth. - Sada - progovori Jane - kad je prošao ovaj prvi susret, sasvim sam mirna. Znam svoju snagu i više me nikad neće zbuniti njegov dolazak. Drago mi je što će večerati ovdje u utorak; tada će svi vidjeti da je za nas oboje to samo susret običnih i ravnodušnih prijatelja.
- Da, vrlo ravnodušnih - reče Elizabeth kroz smijeh. - Ah, Jane! Pripazi što radiš!
- Draga moja Lizzy, valjda ne misliš da sam tako slaba da sam u opasnosti.
- Mislim da postoji vrlo velika opasnost da ga navedeš da se zaljubi u tebe više nego ikad.
Nisu ponovno vidjele njih dvojicu sve do utorka, a gospođa Bennet je u međuvremenu kovala razne sretne planove na koje su je potakle Bingleyjeva dobroćudnost i uobičajena uglađenost tijekom polusatnog posjeta.
U utorak se okupilo veliko društvo u Longbournu. Najnestrpljivije su se očekivali Bingley i Darcy, ali su oni, kao dobri sportaši, došli točno na vrijeme. Kad su ušli u blagovaonicu, Elizabeth je pozorno motrila hoće li Bingley, kao na svim prijašnjim skupovima, sjesti kraj njezine sestre. Njezina mudra majka, obuzeta istom mišlju, ne pozove ga k sebi. Činilo se da se on koleba, ali se Jane u tom trenutku osvrnula oko sebe, smiješeći se, te ga to potakne da sjedne pokraj nje.
Likujući od sreće, Elizabeth pogleda Darcyja. On je to podnio s otmjenom ravnodušnošću, pa bi bila zaključila da je Bingley dobio njegovo odobrenje da bude sretan da nije opazila kako se i Bingleyjeve oči okreću prema njemu, odražavajući polunasmijanu uzbunjenost.
Bingleyjevo je ponašanje prema njezinoj sestri za vrijeme večere pokazivalo da joj se divi. Premda je to divljenje bilo suzdržljivije nego prije, uvjerilo je Elizabeth da bi, kad bi mu bilo prepušteno na volju, Janeina i njegova sreća brzo bile zajamčene. Iako Elizabeth nije mogla znati hoće li se to dogoditi, zadovoljno je promatrala njegovo vladanje. Veoma ju je osokolilo. Darcy je sjedio gotovo na drugom kraju stola, kraj majke. Elizabeth je dobro znala da njima dvoma nije nikakvo zadovoljstvo što su jedno pokraj drugoga. Nije bila dovoljno blizu da bi čula njihov razgovor, ali je opazila da rijetko govore jedno drugom, a i onda vrlo hladno i ukočeno. Zbog majčine je neljubaznosti još bolnije osjećala koliko mu duguju, te bi bila dala sve na svijetu da mu je mogla kazati kako barem netko u obitelji zna za njegovu dobrotu i duboko je cijeni.
Nadala se da će tijekom večeri dobiti neku priliku da budu zajedno, da neće cijeli posjet proći bez mogućnosti za razgovor. Dosad nisu progovorili ni riječ, izuzevši uljudan pozdrav kad je došao Darcy. Bila je zabrinuta i uznemirena, a vrijeme provedeno u salonu prije nego što su im se pridružili muškarci bilo joj je tako zamorno i dosadno da je umalo postala nepristojnom. Očekivala je njihov ulazak kao nešto o čemu joj ovisi sva sreća za tu večer.
"Ako mi on sada ne priđe", pomisli ona, "napustit ću ga zauvijek."
Uto uđoše gospoda i Elizabeth se učini da se Darcy namjerava zaputiti prema njoj. Ali, jao! Oko stola gdje je Jane posluživala čaj, a Elizabeth točila kavu, natiskale su se dame tako da kraj nje nije bilo dovoljno mjesta za stolac. Dok su se gospoda približavala, jedna od djevojaka priđe joj još bliže i prošapće:
- Neću dopustiti muškarcima da nas razdvoje. Ne treba nam nitko od njih, nije li tako?
Darcy je otišao na drugu stranu sobe. Pratila ga je pogledom, zavidjela svakomu s kime je razgovarao i malone nije imala strpljenja posluživati goste kavom; zatim se razljutila na samu sebe što je tako budalasta.
"Čovjek koji je jednom odbijen! Kako sam ikad mogla biti tako luda da očekujem da će se obnoviti njegova ljubav? Postoji li ijedan muškarac koji se ne bi pobunio protiv slabosti da još jednom zaprosi istu djevojku? Za njihove osjećaje nema odvratnijeg poniženja."
Međutim, živnula je kad je osobno donio natrag svoju šalicu, te je iskoristila priliku da ga upita:
- Je li vaša sestra još u Pemberleyju?
- Da, ostat će ondje do Božića.
- Sasvim sama? Jesu li joj sve prijateljice otišle?
- S njom je gospođa Annesley. Ostale su otišle u Scarborough prije tri tjedna.
Nije mogla smisliti što da još kaže; ali, ako on želi razgovarati s njom, možda će biti uspješniji u tom od nje. Međutim, stajao je nekoliko minuta pokraj nje i šutio; na posljetku je, kad joj je ona djevojka počela opet šaptati, otišao od nje.
Kad je odnesen čajni pribor i postavljeni su stolovi za kartanje, sve su dame ustale, pa se Elizabeth ponadala da će joj on sada prići. Međutim, nade joj se odmah raspršiše, jer je vidjela da on postaje žrtvom majčine gramzive potrage za igračima vista i sjeda za stol s ostalim kartašima. Više nije očekivala nikakve radosne trenutke. Cijelu su večer sjedili odvojeno za različitim stolovima i nije se imala čemu nadati osim da će mu pogled skretati prema njezinoj strani sobe tako često da će igrati loše kao i ona.
Gospođa Bennet je namjeravala još malo zadržati oba netherfieldska gospodina pošto ostali odu, ali su, na žalost, njihova kola stigla prije svih ostalih, te nije mogla ostvariti svoj naum.
- Dakle, djevojke - reče ona čim je obitelj ostala sama - što kažete o današnjoj zabavi? Mislim da je sve proteklo izvanredno. Večera je bila kakva se samo može poželjeti. Srnetina je bila besprijekorno pečena, i svi su rekli da nikad nisu vidjeli tako debeo but. Juha je bila pedeset puta bolja od one što smo je jeli kod Lucasovih prošlog tjedna; čak je i gospodin Darcy priznao da su jarebice izvrsno pripremljene; a pretpostavljam da on ima barem dva ili tri francuska kuhara. I, draga moja Jane, nikad nisi bila ljepša. Gospođa Long mi je to potvrdila kad sam je pitala. A znate što je još rekla? "Ah, gospođo Bennet, napokon ćemo je imati u Netherfieldu." Doista je to rekla. Gospođa Long je jedna od najboljih žena; njezine su nećakinje djevojke vrlo pristojna ponašanja, ali nisu nimalo lijepe; veoma ih volim.
Gospođa Bennet je bila izvrsno raspoložena. Na osnovi Bingleyjeva ponašanja prema Jane, zaključila je da će ga kći napokon osvojiti. A njezine nade, kad god je bila dobro raspoložena, toliko su prelazile razumne granice da se grdno razočarala kad se nije pojavio već sutradan i zaprosio Jane.
- Ovo je bio vrlo ugodan dan - reče Jane svojoj sestri Elizabeth. - Društvo je bilo tako dobro odabrano da su se svi slagali međusobno. Nadam se da ćemo se često sastajati. Elizabeth se nasmiješi.
- Lizzy, ne smijulji se. Ne smiješ sumnjati u mene. To me vrijeđa. Uvjeravam te da sam sad naučila uživati u razgovoru s njim kao s ljubaznim i pametnim mladićem, bez ikakvih drugih želja. Čvrsto vjerujem, na osnovi njegova sadašnjeg ponašanja, da nikad nije ni namjeravao osvojiti moje srce. On je samo ugodniji u ophođenju i više se želi svidjeti nego drugi ljudi.
- Vrlo si okrutna - reče Elizabeth - jer mi ne dopuštaš da se smijem, a neprestano me nasmijavaš.
- Kako je teško katkad uvjeriti druge!
- A katkad i nemoguće.
- Dobro, zašto me hoćeš navesti na zaključak da osjećam više nego što priznajem?
- Na to pitanje gotovo i ne znam odgovoriti. Svi mi rado poučavamo druge, iako ih možemo učiti samo ono što se ne isplati znati. Oprosti mi. Ako i dalje budeš tvrdila da si ravnodušna, onda se nemoj meni povjeravati.

55. Poglavlje
Nekoliko dana poslije tog posjeta pojavio se opet Bingley, i to sam. Njegov je prijatelj otputovao u London tog jutra i kanio se vratiti za deset dana.
Sjedio je s njima više od jednog sata i bio je vrlo dobre volje. Gospođa Bennet ga pozove da večera s njima; odgovorio je da mu je veoma žao, ali je zauzet te večeri.
- Idući put kad dođete - reče ona - nadam se da ćemo biti bolje sreće.
- Bit će mi vrlo drago, kad god bude vama zgodno. Ako dopustite, uskoro ću se navratiti k vama.
- Možete li doći sutra?
- Da, sutra sam slobodan - odgovori on, rado prihvaćajući taj poziv.
Došao je, i to tako rano da se još nijedna dama nije obukla.
Gospođa Bennet utrči u sobu svojih kćeri u kućnoj haljini i samo napola počešljana, te vikne:
- Mila Jane, požuri se i idi dolje. Došao je on… gospodin Bingley je došao. Uistinu on. Požuri se, požuri. Hej, Šarah, idi odmah k Jane i pomozi joj da se obuče. Ostavi sada Lizzynu kosu.
- Sići ćemo čim budemo mogle - reče Jane - ali mislim da će Kitty biti najbrža, jer se već pola sata sprema.
- Ah! Neka vrag nosi Kitty! što ona ima s tim? Požuri se, požuri! Gdje ti je marama, mila moja?
Međutim, kad je majka otišla, nisu mogle nagovoriti Jane da siđe bez jedne od svojih sestara.
Ista želja da ih ostave nasamo mogla se lako uočiti i tijekom večeri. Poslije čaja se gospodin Bennet, po svom običaju, povukao u knjižnicu, a Mary je otišla gore svom glasoviru. Uklonivši tako dvije zapreke, gospođa Bennet je sjedila i namigivala Elizabeth i Catherine prilično dugo, ali uzalud. Elizabeth je nije ni gledala; a kad je Kitty napokon opazila to namigivanje, zapitala ju je vrlo bezazleno:
- što je, mama? Zašto mi namiguješ? što trebam učiniti?
- Ništa, dijete, ništa. Nisam ti namigivala.
Gospođa Bennet je potom sjedila mirno još pet minuta; međutim, kako se ne bi propustila ta dragocjena prilika, najednom ustade i reče Kitty:
- Dođi ovamo, mila moja, hoću razgovarati s tobom. - Nakon toga je odvede iz sobe. Jane odmah pogleda Elizabeth, pokazujući joj očima koliko joj je mučno zbog te majčine namještaljke, a i moleći je da ona ne sudjeluje u tom.
Za nekoliko minuta otvori gospođa Bennet napola vrata i dovikne:
- Lizzy, dušo, htjela bih govoriti s tobom. Elizabeth je tada morala izići.
- Trebamo ih ostaviti nasamo, znaš - reče gospođa Bennet čim je Elizabeth ušla u predsoblje. - Kitty i ja idemo gore i sjedit ćemo u mojoj sobi.
Elizabeth nije ni pokušala urazumiti majku, već je mirno ostala u predsoblju dok ona i Kitty nisu otišle na kat, a onda se vratila u salon.
Planovi gospođe Bennet za taj dan izjaloviše se. Bingley je bio divan u svakom pogledu, osim što se nije očitovao kao prosac njezine kćerke. Zbog svoje prirodnosti i veselosti bio je izvanredno drag cijelom društvu; podnosio je neumjesne i pretjerane izljeve ljubaznosti gospođe Bennet i slušao njezine budalaste primjedbe tako suzdržljivo i pristojno da mu je Jane bila zahvalna.
Gotovo ga nije trebalo ni nagovarati da ostane što duže te večeri; a prije odlaska je ugovoreno, uglavnom zahvaljujući njemu i gospođi Bennet, da pođe sutradan ujutro u lov s njezinim mužem.
Nakon tog dana nije Jane više govorila da je ravnodušna. Sestre nisu prozborile ni riječ o gospodinu Bingleyju; međutim, Elizabeth je, liježući u postelju, bila ispunjena sretnom uvjerenošću da će se uskoro sve lijepo završiti i bila je sklona zaključku da se sve to događa u suglasnosti s gospodinom Darcyjem.
Bingley je došao točno u predviđeno vrijeme i proveo je s gospodinom Bennetom jutro onako kako su se dogovorili. Bennet je bio mnogo ugodniji nego što je Bingley očekivao. Kod Bingleyja nije bilo ni uobraženosti, ni ludosti koje bi ga mogle navesti da mu se podsmjehuje ili da prezirno šuti. Bennet je bio govorljiviji i manje ćudljiv nego obično. Bingley se, naravno, vratio s njim na ručak; a uvečer se gospođa Bennet opet domišljato trudila da ga svi ostave nasamo s Jane. Elizabeth je trebala napisati pismo, pa je poslije čaja otišla u blagovaonicu za doručkovanje, smatrajući kako nije potrebno da ostane i nastoji osujetiti majčine planove, jer svi namjeravaju sjesti i kartati se.
No, kad se, završivši pismo, vratila u salon, ustanovila je, na svoje veliko iznenađenje, da je majka previše dosjetljiva za nju. Otvorivši vrata, ugledala je Jane i Bingleyja kako što je zajedno kraj kamina kao da su zauzeti nekim ozbiljnim razgovorom; da ovo i nije izazvalo nikakvu sumnju, odala bi sve njihova lica kad su se hitro okrenuli i odmaknuli jedno od drugog. Njihov je položaj bio vrlo neugodan, a njezin, pomislila je, još neugodniji. Nitko ne prozbori ni riječ; Elizabeth se htjede povući, ali Bingley, koji je sjeo kao i Jane, brzo ustane, šapne nešto Jane i istrči iz sobe.
Jane nije nikad mogla kriti pred Elizabeth ništa radosno, te odmah zagrli sestru i vrlo uzbuđeno izjavi da je ona najsretnije stvorenje na svijetu.
- Ovo je mnogo - doda ona - ovo je previše. Ja to ne zaslužujem. Oh! Zašto nisu svi sretni kao ja?
Elizabeth joj čestita s iskrenošću, toplinom i ushićenošću koje su se riječima teško mogle izraziti. Svaka ljubazna rečenica bila je nov izvor sreće za Jane. No ovaj put nije htjela ostati sa sestrom niti se upustiti s njom u duži razgovor.
- Moram odmah otići k majci - uzvikne ona. - Neću je više ni tren držati u neizvjesnosti i zabrinutosti niti bih htjela da čuje vijest od nekoga drugog. Bingley je već otišao k našem ocu. Oh, Lizzy, sretna sam što će ovo što hoću ispričati razveseliti cijelu moju dragu obitelj! Kako ću podnijeti ovoliku sreću?
Zatim je požurila k majci, koja je namjerno prekinula kartanje i sjedila gore s Kitty.
Ostavši sama, Elizabeth se osmjehne pri pomisli kako se brzo i lako sredilo napokon ono što ih je mjesecima držalo u neizvjesnosti i nezadovoljstvu.
- Ovako, dakle - reče ona - završavaju prijateljeva opreznost i opomene! Ovako završavaju dvoličnost i prepredenost njegove sestre! To je najsretniji, najmudriji i najprirodniji svršetak!
Za nekoliko joj se minuta pridruži Bingley. Njegov razgovor s njihovim ocem bio je kratak i uspješan.
- Gdje vam je sestra? - zapita on čim je otvorio vrata.
- Gore kod majke. Vjerujem da će se brzo vratiti.
Zatvorivši tada vrata, on joj priđe i zatraži da mu kao svastika čestita i poželi sve najljepše. Elizabeth iskreno i srdačno izrazi svoju radost zbog toga što će se oroditi. Rukovali su se vrlo prijateljski; a zatim je, dok joj nije sišla sestra, morala slušati sve što je imao kazati o svojoj sreći i Janeinim besprijekornim osobinama; iako je bio zaljubljen, Elizabeth je uistinu vjerovala da su sve njegove nade u sreću razumne, jer se temelje na Janeinoj velikoj razboritosti i divnoj naravi, a i na njihovoj općenitoj sličnosti osjećaja i ukusa.
Za sve njih bila je ta večer neobično vesela. Zadovoljstvo što ga je osjećala Jane odrazilo joj se na licu tako ljupkom živahnošću da se doimala ljepše nego ikada. Kitty se smijuljila i smiješila, nadajući se da će uskoro doći red i na nju. Gospođa Bennet nije mogla izraziti svoj pristanak i radost dovoljno toplo da zadovolji svoje osjećaje, premda je govorila Bingleyju punih pola sata samo o tom. Kad im se pridružio gospodin Bennet, njegov su glas i držanje jasno pokazivali da je vrlo sretan.
Međutim, preko njegovih usana nije prešla nijedna riječ o tom dokle god se gost nije oprostio od njih; čim je otišao, on se okrene prema kćeri i reče:
- Jane, čestitam ti. Bit ćeš vrlo sretna žena.
Jane mu odmah priđe, poljubi ga i zahvali mu na dobroti.
- Ti si dobra djevojka - odvrati on - i veoma se veselim što ćeš se tako sretno udomiti. Nimalo ne sumnjam da ćete se vrlo dobro slagati. Vaše su naravi slične. Oboje ste toliko popustljivi da nikad nećete donositi različite odluke, tako lakovjerni da će vas svaki sluga varati i tako darežljivi da ćete prekoračivati svoj prihod.
- Nadam se da neće biti tako. Nepromišljenost i lakomislenost glede novca bile bi neoprostive pogreške s moje strane.
- Prekoračivati svoj prihod! Dragi moj Bennete - uzvikne njegova žena - što to govoriš? Pa, on ima četiri ili pet tisuća funti na godinu, a vrlo vjerojatno i više. - Zatim se obrati kćeri: - Oh, moja mila, mila Jane, kako sam sretna! Uvjerena sam da neću sklopiti oka cijelu noć. Znala sam kako će to biti. Uvijek sam govorila da na kraju mora biti tako. Čvrsto sam vjerovala da nisi tako lijepa uzalud! Sjećam se, čim sam ga vidjela kad je lani prvi put došao u Hertfordshire, pomislila sam kako ćete se, po svoj prilici, vas dvoje uzeti. Oh! On je najljepši mladić na svijetu.
Wickhama i Lydiju potpuno je zaboravila. Sada joj je Jane bila miljenica. U tom trenutku nije hajala ni za jednu drugu kćer.
Mlađe sestre uskoro počeše salijetati Jane oko stvari koje žele, a koje će im ona moći priuštiti u budućnosti.
Mary je zamoli da se smije služiti knjižnicom u Netherfieldu, a Kitty je vrlo uporno molila da se svake zime održi ondje nekoliko balova.
Naravno, otada je Bingley dolazio svaki dan u Longbourn; često bi se pojavio prije doručka i otišao tek poslije večere; osim kad bi ga neki neotesani, mrski susjed pozvao na večeru, a on bi smatrao da ga ne smije odbiti.
Elizabeth je sad imala rijetko priliku za razgovor s Jane; jer, kad bi on bio u kući, Jane nije imala vremena ni za koga drugog. No bila im je vrlo korisna u trenucima kad su bili razdvojeni, što se katkad neizbježno događalo. U Janeinoj odsutnosti, uvijek je bio s Elizabeth kako bi joj mogao govoriti o Jane; a kad bi Bingley otišao, Jane je tražila olakšanje pričajući Elizabeth o njemu.
- Veoma me obradovao - reče Jane jedne večeri - kad mi je kazao da uopće nije znao da sam bila u Londonu proljetos! Dotad to nisam smatrala mogućim.
- Naslućivala sam to - odvrati Elizabeth. - Međutim, kako je to objasnio?
- Valjda su sve to udesile njegove sestre. Njima se zaista nije sviđalo njegovo poznanstvo sa mnom, a ja se ne čudim tomu, jer je mogao izabrati mnogo bolju djevojku u raznim pogledima. No, kad budu vidjele, kao što se nadam da hoće, da im je brat sretan sa mnom, bit će zadovoljne, pa ćemo se opet dobro slagati, premda više nikad ne možemo biti jedna drugoj ono što smo bile.
- To su najnepomirljivije riječi - napomene Elizabeth - koje sam ikad čula od tebe. Tako treba! Uistinu bih se razljutila ako bih vidjela da si opet postala žrtvom tobožnje ljubavi gospođice Bingley!
- Možeš li vjerovati, Lizzy, da me on, kad je u studenomu otišao u London, doista volio i da ga je samo uvjerenost kako sam ja ravnodušna spriječila da se vrati ovamo?
- Tu je, dakako, malo pogriješio, ali je pokazao svoju skromnost. To je, naravno, izazvalo kod Jane hvalospjeve o njegovoj skromnosti i neisticanju svojih dobrih osobina.
Elizabeth je bilo drago što Bingley nije odao da se i njegov prijatelj umiješao u to, jer je, iako je Jane bila velikodušna i milostiva, znala da bi ta okolnost mogla stvoriti kod nje predrasudu protiv njega.
- Ja sam, doista, najsretnije stvorenje na svijetu! - uzvikne Jane. - Oh, Lizzy, zašto sam ovako izdvojena iz cijele obitelji i blagoslovljena više od svih ostalih? Kad bih, barem, mogla vidjeti i tebe tako sretnu! Kad bi, barem, postojao takav čovjek za tebe!
- Makar mi ti dala četrdeset takvih ljudi, ne bih mogla biti sretna kao ti. Bez tvoje naravi i tvoje dobrote, nikako ne mogu doživjeti tvoju sreću. Ne, ne, pusti me da se snađem kako znam, i možda ću, ako budem imala vrlo veliku sreću, s vremenom naići na nekog novog gospodina Collinsa.
Stanje u longbournskoj obitelji nije moglo dugo ostati tajnom. Gospođa Bennet je prišapnula veliku vijest gospođi Philips, a ona je učinila isto svim susjedama u Merytonu.
Brzo se razglasilo da su Bennetovi najsretnija porodica na svijetu, iako se prije samo nekoliko tjedana, kad je pobjegla Lydia, općenito mislilo da im je suđeno da budu nesretni.

56. Poglavlje
Jednog jutra, oko tjedan dana nakon Bingleyjevih zaruka s Jane, dok su on i pripadnice obitelji sjedili u blagovaonici, pozornost im iznenada privuče prema prozoru kloparanje kola, te ugledaše kočiju sa četiri konja, koja se približavala kući.
Bilo je prerano za posjet, a ni četveropreg nije sličio nijednom iz susjedstva. Ni slugina livreja nije im bila poznata. No, budući da je bilo očito da netko dolazi, Bingley odmah nagovori Jane da izbjegnu taj posjet odlaskom u šumarak. Gospođa Bennet i njezine ostale kćerke i dalje su neuspješno nagađale dokle god se nisu otvorila vrata i ušla je njihova gošća. Bila je to ledi Catherine de Bourgh.
Sve su, naravno, bile pripravne na iznenađenje, no ovakvo je premašilo sva njihova očekivanja; Elizabeth se, čak, začudila više nego gospođa Bennet i Kitty, iako je njima dvjema ta ledi bila sasvim nepoznata.
Ulazeći u sobu, držala se još neljubaznije nego inače, na Elizabethin je pozdrav samo kratko kimnula glavom i sjela je ne prozborivši ni riječ. Kad je ušla, Elizabeth je priopćila njezino ime majci, premda gošća nije tražila da bude predstavljena.
Gospođa Bennet se zapanjila, ali joj je godilo što ima tako uglednu gošću, pa ju je primila s najvećom mogućom uljudnošću. Sjedeći nekoliko trenutaka šutke, gošća se vrlo ukočeno obrati Elizabeth:
- Nadam se da ste dobro, gospođice Bennet. Ova dama je, pretpostavljam, vaša majka?
Elizabeth to potvrdi vrlo kratkim odgovorom.
- A ovo je, pretpostavljam, jedna od vaših sestara?
- Da, gospođo - reče gospođa Bennet, ushićena što razgovara s ledi Catherine. - Ovo mi je pretposljednja kći, moja najmlađa se nedavno udala; a moja najstarija je negdje u perivoju i šeće s mladićem koji će uskoro postati članom naše obitelji.
- Imate ovdje vrlo malen perivoj - reče ledi Catherine poslije kratke šutnje.
- On nije, vjerojatno, ništa u usporedbi s Rosingsom, gospođo, ali je mnogo veći od perivoja Sir Williama Lucasa.
- U ovoj je sobi, uvjerena sam, vrlo neugodno sjediti za vrijeme ljetnih večeri, svi su prozori okrenuti prema zapadu.
Gospođa Bennet istakne da oni nikad ne sjede ljeti u njoj u to vrijeme, zatim doda:
- Smijem li biti tako slobodna i pitati vaše gospodstvo jeste li ostavili gospodina i gospođu Collins u dobrom zdravlju?
- Da. Vidjela sam ih preksinoć.
Elizabeth je sada očekivala da će joj ona predati Charlottino pismo, jer joj se to činilo jedinim zamislivim povodom za posjet. Međutim, ne pojavi se nikakvo pismo, pa je bila potpuno zbunjena.
Gospođa Bennet vrlo uljudno zamoli njezino gospodstvo da pojede štogod, ali ledi Catherine vrlo odlučno, i ne baš pristojno, odbije bilo što okusiti. Zatim ustane i reče Elizabeth:
- Gospođice Bennet, na jednoj strani tratine vidjela sam lijep šumarak. Htjela bih prošetati kroz njega ako me počastite svojim društvom.
- Idi, draga moja - uzvikne gospođa Bennet - i pokaži njezinu gospodstvu razne staze. Mislim da će joj se svidjeti naš paviljon.
Elizabeth je posluša, otrči u svoju sobu po suncobran, a onda povede otmjenu gošću niz stube. Dok su prolazile kroz predvorje, ledi Catherine otvori salonska i blagovaonička vrata, zaviri unutra, reče da su te prostorije sasvim pristojne i iziđe.
Kočija joj je ostala pred vratima, te Elizabeth opazi da joj je u njoj komornica. Zaputiše se šutke šljunčanom stazom što je vodila u šumarak. Elizabeth je odlučila da neće nastojati voditi razgovor s tom ženom koja je sada bila još drskija i neugodnija nego obično.
"Kako sam uopće mogla zaključiti da ona sliči svom nećaku?" pomisli Elizabeth gledajući je u lice.
Čim su ušle u šumarak, ledi Catherine započne ovako: - Mislim da ćete se prilično lako, gospođice Bennet, dosjetiti zašto sam doputovala ovamo. Vaše srce i vaša savjest otkrit će vam, bez sumnje, zašto sam došla.
Elizabeth je iznenađeno pogleda.
- Uistinu griješite, gospođo. Ne mogu odgonetnuti zašto imam čast da vas vidim ovdje.
- Gospođice Bennet - ljutito odvrati njezino gospodstvo - trebate znati da se sa mnom ne možete šaliti. No, koliko god vi bili neiskreni, ja neću biti. Moj se karakter pročuo svojom iskrenošću i otvorenošću, pa ga u ovako važnoj situaciji nipošto neću izmijeniti. Prije dva dana doprla je do mene vrlo neugodna vijest. Čula sam da će se ne samo vaša sestra ovih dana vrlo dobro udati nego da ćete se i vi, da će se gospođica Elizabeth Bennet, vjerojatno uskoro vjenčati s mojim nećakom, gospodinom Darcyjem. Iako znam da je to, zacijelo, sramotna laž… iako ga ne bih htjela uvrijediti ni pomišlju da je nešto takvo moguće, odlučila sam odmah doći ovamo i priopćiti vam svoje osjećaje.
- Ako to smatrate nemogućim - reče Elizabeth, pocrvenjevši od čuđenja i prezira - zašto ste se potrudili doći čak ovamo? što je vaše gospodstvo htjelo postići time?
- Zahtijevam da tu vijest odmah opovrgnete javno.
- Vaš dolazak u Longbourn da vidite mene i moju obitelj - reče hladno Elizabeth - upravo će je potvrditi, ako takva vijest uopće i postoji.
- Ako! Hinite li vi da ne znate ništa o tom? Niste li i osobno širili zdušno tu vijest? Zar ne znate da se ona nadaleko pročula?
- Nikad je nisam čula.
- Možete li reći i da je neosnovana?
- Ne pripisujem sebi iskrenost ravnu vašoj. Može se dogoditi da postavite pitanje na koje neću odgovoriti.
- Ovo je nepodnošljivo! Gospođice Bennet, zahtijevam odgovor. Je li vas on, je li vas moj nećak zaprosio?
- Vaše je gospodstvo istaknulo da to nije moguće.
- Trebalo bi biti tako; mora biti tako ako je on pri zdravoj pameti. No vaša lukavost i draži mogle su ga navesti da, u trenutku zaluđenosti, zaboravi što duguje sebi i cijeloj svojoj porodici. Možda ste ga namamili na to.
- Da sam to učinila, ne bih to priznala ni za živu glavu.
- Gospođice Bennet, znate li vi tko sam ja? Nisam navikla da mi se tako govori. Ja sam mu gotovo najbliži rod na svijetu i imam pravo znati sve što on radi.
- No nemate pravo znati što ja radim niti će me ovakvo vaše ponašanje ikada navesti da kažem svoje mišljenje.
- Da se razumijemo! Taj brak, na koji vi drsko ciljate, nikako se ne može ostvariti. Nikako. Gospodin Darcy je zaručen s mojom kćerkom. što kažete na to?
- Samo ovo: ako je tako, onda nemate razloga za pomisao da će on zaprositi mene.
Ledi Catherine je oklijevala za trenutak, a onda odgovori:
- Njihove su zaruke nešto posebno. Još od ranog djetinjstva namijenjeni su jedno drugom. To je bila najveća želja njegove i njezine majke. Dok su još bili u kolijevci, planirali smo njihov brak. I sada, u trenutku kad bi se želje obiju sestara trebale ispuniti njihovim vjenčanjem, tomu se suprotstavlja djevojka nižeg roda, neugledna u svijetu i strana našoj porodici! Zar vi nemate obzira prema željama njegovih rođaka i prijatelja, prema njegovim u porodici ugovorenim zarukama s gospođicom de Bourgh? Jeste li potpuno izgubili smisao za pristojnost i umjesnost? Zar me niste čuli kako vam velim da je od svojih najranijih dana određen za svoju rođakinju?
- Da, čula sam to već i prije. Međutim, kakvu to ima važnost za mene? Ako ne postoji nikakav drugi razlog protiv moje udaje za vašeg nećaka, doista me neće spriječiti vijest da su njegova majka i tetka željele da se on oženi gospođicom de Bourgh. Obje ste učinile sve što ste mogle pripremajući taj brak, ali njegovo je sklapanje ovisilo i o drugima. Ako gospodin Darcy nije ni čašću, ni naklonošću vezan uz svoju rođakinju, zašto ne bi mogao izabrati neku drugu djevojku? A ako sam ja ta odabranica, zašto ga ne bih mogla prihvatiti?
- Zato što to zabranjuju čast, pristojnost, mudrost, pa i interes. Da, gospođice Bennet, i interes; jer nemojte očekivati nikakvo prijateljstvo od njegove porodice i prijatelja ako namjerno postupite suprotno željama svih njih. Svi koji su u srodstvu s njim osudit će vas, omalovažiti i prezreti. Vaš će brak biti sramota; vaše ime neće čak ni spominjati nitko od nas.
- To su velike nevolje - odgovori Elizabeth. - No žena gospodina Darcyja dobit će tako izvanredne izvore sreće, povezane sa svojim položajem, da neće imati razloga za nezadovoljstvo.
- Tvrdoglava, uporna djevojko! Stidim vas se! Je li to vaša zahvalnost za moju proljetošnju ljubaznost prema vama? Zar mi ništa ne dugujete zbog toga? Sjednimo. Morate shvatiti, gospođice Bennet, da sam, dolazeći ovamo, čvrsto odlučila ostvariti svoju namjeru i ništa me ne može odvratiti od nje. Nisam se navikla pokoravati bilo čijim mušicama. Nemam naviku trpjeti razočaranja.
- Zbog toga je sadašnji položaj vašeg gospodstva još nepovoljniji, ali to nema nikakav učinak na mene.
- Neću da me prekidate. Saslušajte me šutke. Moja kći i moj nećak stvoreni su jedno za drugo. S majčinske strane potječu od iste plemenite loze, a s očinske od uglednih, časnih, starih porodica, iako bez plemićkih naslova. Njihovo je bogatstvo s obiju strana golemo. Određeni su jedno za drugo voljom svih članova obiju kuća; a što će ih razdvojiti?
Skorojevićke težnje djevojke bez porodice, bez veza i bez bogatstva. Zar će se to dopustiti? To se ne smije i neće dogoditi! Kad biste znali što je najbolje za vas, ne biste željeli napustiti krug u kojem ste odrasli.
- Udajom za vašeg nećaka ne bih, mislim, napustila taj krug. On je čovjek iz višeg staleža, ja sam kćerka čovjeka iz višeg staleža, pa smo u tom pogledu ravni.
- Istina je. Vi ste kćerka čovjeka iz višeg staleža. Međutim, što je bila vaša majka? Tko su vaši ujaci i ujne, tetke i tetki? Nemojte misliti da ja ne znam ništa o njima.
- Tko god bili moji rođaci - reče Elizabeth - ako im vaš nećak ne zamjera, onda to nema nikakve veze s vama.
- Recite mi, jasno i određeno, jeste li zaručeni s njim?
Premda je Elizabeth smatrala da ledi Catherine svojim ponašanjem ne zaslužuje odgovor na to pitanje, ipak je, poslije kratkog razmišljanja, odgovorila: - Nisam.
Ledi Catherine se doimala zadovoljno.
- Hoćete li mi obećati da nikad nećete pristati na te zaruke?
- Takvo obećanje neću dati.
- Gospođice Bennet, zaprepaštena sam i iznenađena. Očekivala sam da ću u vama naći razboritiju djevojku. No nemojte se zavaravati nadom da ću se ja povući. Neću otići odavde dok mi ne zajamčite da ćete učiniti ono što zahtijevam.
- To vam, budite uvjereni, neću zajamčiti. Ne možete me zastrašiti da učinim nešto tako budalasto. Vaše gospodstvo želi da se gospodin Darcy oženi vašom kćerkom; međutim, bi li obećanje koje tražite od mene učinilo njihov brak iole vjerojatnijim? Pretpostavimo li da on voli mene, bi li ga moje odbijanje prosidbe navelo da zaželi zaprositi svoju rođakinju? Ledi Catherine, dopustite mi da kažem kako su razlozi kojima ste poduprli svoj zahtjev neozbiljni koliko je i sam taj zahtjev nerazuman. Sasvim ste pogrešno shvatili moj karakter ako mislite da takva nagovaranja mogu utjecati na mene. Hoće li se vaš nećak složiti s vašim uplitanjem u njegov život, ne mogu reći; međutim, vi uistinu nemate pravo miješati se u moj život. Stoga vas moram zamoliti da mi više ne dosađujete time.
- Ne prenagljujte, molim vas. Nisam još gotova. Već spomenutim zamjerkama moram dodati još jednu. Nisu mi nepoznate pojedinosti u vezi sa sramotnim bijegom vaše najmlađe sestre. Znam sve; vjenčanje onog mladića s njom kupljeno je novcem vašeg oca i ujaka. Zar takva djevojka da bude svastika mog nećaka? Zar da njezin muž, sin nadzornika imanja njegova pokojnog oca, bude njegov pašanac? Tako mi neba i zemlje… što vi to mislite? Zar da se pemberleyske duše tako okuže!
- Sada ste, zaista, kazali sve - odvrati ljutito Elizabeth. - Izvrijeđali ste me na sve moguće načine. Pustite me da se vratim kući.
Dok je to govorila, ustane. I ledi Catherine se digne, pa su krenule natrag. Njezino je gospodstvo bilo vrlo razjareno.
- Dakle, nemate nikakvih obzira prema časti i ugledu mog nećaka! Bezosjećajna, sebična djevojko! Ne smatrate li da bi ga brak s vama osramotio u očima svih ljudi?
- Ledi Catherine, ne mogu vam više ništa kazati. Znate moje mišljenje.
- Znači, odlučili ste dobiti ga.
- To nisam rekla. Samo sam odlučila postupiti onako kako ću, prema svom mišljenju, najbolje osigurati sebi sreću bez obzira na vas i ostale koji, kao i vi, nemaju nikakve veze sa mnom.
- Dobro. Nećete mi, dakle, udovoljiti. Odbijate se pokoriti zahtjevima dužnosti, časti i zahvalnosti. Odlučili ste ga upropastiti u očima svih njegovih rođaka i izvrgnuti preziru cijelog svijeta.
- U ovom slučaju ne mogu utjecati na mene ni dužnost, ni čast, ni zahvalnost - odgovori Elizabeth. - Svojom se udajom za gospodinna Darcyja neću nimalo ogriješiti o njih. A što se tiče gnjeva njegove porodice i negodovanja svijeta… ako bi se porodica naljutila zato što se on ženi mnome, ne bih se ni za trenutak obazirala na to, a svijet je prepametan da bi osjetio bilo kakav prezir zbog toga.
- To je, dakle, vaše pravo mišljenje! To je vaša konačna odluka! Vrlo dobro. Sad ću znati što da radim. Nemojte uobražavati sebi, gospođice Bennet, da će se vaša želja ikada ostvariti. Došla sam vas provjeriti. Nadala sam se da ćete biti razumni; no znajte da ću ja provesti svoju volju.
Ledi Catherine nastavi govoriti u tom smislu sve dok nisu stigle do vrata kočije, a onda se naglo okrene i reče:
- Neću se pozdraviti s vama, gospođice Bennet. Ne šaljem pozdrav vašoj majci. Ne zaslužujete takvu pažnju. Vrlo sam nezadovoljna.
Elizabeth ne odgovori ništa i ne pozove njezino gospodstvo u kuću, već sama polako uđe. Dok se penjala uz stube, čula je kočiju kako se udaljuje. Majka joj nestrpljivo dođe u susret i zapita zašto ledi Catherine nije ušla da se malo odmori.
- Nije se htjela zadržavati - odgovori Elizabeth - žuri joj se.
- Divno izgleda! Vrlo je uglađeno od nje što je došla ovamo, jer se, pretpostavljam, navratila samo zato da bi nam rekla da su Collinsovi dobro. Vjerojatno se zaputila nekamo, pa se, prolazeći kroz Meryton, sjetila da bi se mogla svratiti ovamo i vidjeti te.
Elizabeth je bila prisiljena reći neistinu, jer nije mogla otkriti bit njihova razgovora.

57. Poglavlje
Nemir što ga je taj neobični posjet izazvao u Elizabeth nije se mogao lako odagnati, pa je satima mislila samo o tom razgovoru. Ledi Catherine je, očito, doputovala čak iz Rosingsa samo zato da bi raskinula njezine tobožnje zaruke s Darcyjem.
Bio je to temeljito smišljen plan, dabome! Međutim, odakle je potekla glasina o njihovim zarukama, Elizabeth nije mogla zamisliti dok se nije sjetila da je činjenica da je Darcy Bingleyjev prisan prijatelj, a ona Janeina sestra, bila dovoljan povod da ljudima padne na pamet takva misao u trenutku kad ih je očekivanje jedne svadbe navelo da požele i drugu. I sama je mislila kako će je sestrina udaja dovesti u češći dodir s Darcyjem. A njezine susjede iz Lucasova doma (zaključila je da je preko njihova pisma Collinsovima ta vijest stigla do ledi Catherine) prikazale su sigurnim i skorim ono što je ona smatrala samo mogućim, i to u daljoj budućnosti. Razmišljajući o riječima ledi Catherine, osjećala je protiv volje stanovitu tjeskobu zbog mogućih posljedica njezina daljnjeg uplitanja. Na temelju onog što je ledi rekla o svojoj odlučnosti da spriječi taj brak, Elizabeth je zaključila da se ona namjerava obratiti nećaku; a kako će na njega djelovati njezin prikaz loših strana njihova braka, Elizabeth nije mogla predvidjeti. Nije znala koliko on voli tetku niti koliko je podložan njezinu mišljenju, ali se moglo pretpostaviti da on misli o svojoj teti mnogo ljepše nego ona, i nije moglo biti dvojbe da će tetka pogoditi njegovo najslabije mjesto svojim pričanjem o zlim posljedicama braka s djevojkom čija je rodbina mnogo nižeg položaja od njegove. Zbog svog poimanja dostojanstva on će vjerojatno smatrati da su dokazi, koji su se Elizabeth činili slabima i besmislenima, uvelike opravdani i razumni.
Ako se on i prije kolebao što da radi… a čini se da jest… onda je moguće da će ga tetin savjet i molba navesti da se potpuno opredijeli samo za onu sreću koju dopušta njegovo neokrnjeno dostojanstvo. Bude li tako, više se neće vratiti. Može se dogoditi da se ledi Catherine svrati k njemu prolazeći kroz London i da on poslije toga javi Bingleyju kako ne može doći u Netherfield kao što je obećao.
- Stoga - doda ona u sebi - ako on za nekoliko dana pošalje nekakvu ispriku prijatelju zato što ne može održati dano mu obećanje, znat ću što to znači. Onda više neću ni očekivati, ni željeti njegovu vjernost. Zadovolji li se samo žaljenjem za mnom, iako može imati moju ljubav i ruku, onda više neću uopće žaliti za njim.
Iznenađenje ostalih članova obitelji, kad su čuli tko ih je posjetio, bilo je vrlo veliko, ali su svi, na sreću, zadovoljili svoju znatiželju istom pretpostavkom kao i gospođa Bennet, te nisu mnogo dosađivali Elizabeth u vezi s tim.
Sutradan ujutro, dok je išla niz stube, dočekao ju je otac, izišavši iz knjižnice i noseći neko pismo u ruci.
- Lizzy - reče on - upravo sam te htio potražiti. Dođi u moju sobu.
Ona pođe za njim, radoznala što će joj reći pogotovo zato što je pretpostavila da je to nekako povezano s tim pismom. Pomislila je da je pismo, možda, stiglo od ledi Catherine, pa je sa zebnjom očekivala vrlo neugodno objašnjavanje.
Uđe za njim, te sjedoše kraj kamina. Tada on reče:
- Primio sam jutros pismo koje me veoma iznenadilo. Budući da se ono tiče uglavnom tebe, trebaš znati njegov sadržaj. Nisam dosad znao da su mi pred vjenčanjem čak dvije kćerke. Dopusti da ti čestitam na vrlo velikoj pobjedi.
Elizabeth se zacrvene obrazi pri pomisli da pismo nije od tetke, nego od nećaka. Kolebala se bi li se veselila što se napokon očitovao ili bi se uvrijedila što pismo nije napisao njoj, kadli je otac nastavio:
- Čini mi se da znaš o čemu je riječ. Mlade su djevojke vrlo pronicave u ovakvim situacijama; no mislim da ti ni pronicavost neće pomoći da otkriješ ime svog obožavatelja. Ovo je pismo poslao gospodin Collins.
- Gospodin Collins? Pa, što on tu ima reći?
- Nešto vrlo važno, naravno. Počinje čestitkama uoči skorog vjenčanja moje najstarije kćerke, o kojem je vjerojatno čuo od dobroćudnih Lucasovih brbljavica. Neću se igrati tvojim strpljenjem i čitati što piše o tom. Ono što se tiče tebe glasi ovako:
"Pošto sam Vam ovako izrazio iskrene čestitke gospode Collins i svoje povodom tog sretnog događaja, dopustite da se ukratko osvrnem na jedan drugi događaj, o kojem smo doznali iz istog izvora. Vaša kći Elizabeth, kako se pretpostavlja, neće dugo nositi prezime Bennet pošto ga Vaša najstarija kćerka promijeni, a njezin se odabranih može opravdano smatrati jednim od najuglednijih ljudi u ovoj grofoviji."
- Možeš li pogoditi, Lizzy, na koga on misli?
"Taj je gospodin bogato obdaren svim onim što srce svakog smrtnika može najviše poželjeti… velikom imovinom, plemenitim rodom i moćnim prijateljima. No, usprkos svim tim iskušenjima, dopustite mi da upozorim svoju rođakinju Elizabeth, a i Vas, na zla kojima ćete se izložiti ako nepromišljeno pristanete na prijedloge toga gospodina, kojima ćete, naravno, odmah biti skloni."
- Možeš li se dosjetiti, Lizzy, tko je taj gospodin? Dobro, sad ćeš čuti:
"Pobuda koja me navela da Vas upozorim potječe iz sljedećeg: imamo razloga pomisliti da njegova tetka, ledi Catherine de Bourgh, ne gleda na taj brak prijateljskim očima."
- Gospodin Darcy je, vidiš, taj čovjek! Eto, Lizzy, sad sam te iznenadio. Doista nisu mogli izabrati nikoga drugog iz kruga naših znanaca čije bi ime uspješnije opovrgnulo tu njihovu laž. Odabrali su gospodina Darcyja, koji nikad ne pogleda u ženu da joj ne nađe manu i koji, vjerojatno, nikad u svom životu nije pogledao u tebe. To je divno!
Elizabeth pokuša sudjelovati u očevoj šali, ali se uspije samo preko volje nasmiješiti.
- Zar te to ne zabavlja?
- O, da. Molim te, čitaj dalje.
"Kad smo sinoć navijestili ledi Catherine mogućnost tog braka, ona je odmah, na svoj uobičajeni blagonakloni način, rekla što misli o tom, i bilo je očito da zbog nekih zamjerki obitelji moje rođakinje nikad ne bi dala svoj pristanak za taj brak koji je nazvala sramotnim. Smatram svojom dužnošću da na ovaj način hitno obavijestim o tom svoju rođakinju kako bi ona i njezin plemeniti obožavatelj bili svjesni što čine i ne bi brzopleto uletjeli u neodobren brak."
- Gospodin Collins dodaje još i ovo:
"Uistinu se radujem što je ono žalosno djelo moje rođakinje Ljdije tako dobro zataškano, i samo mi je žao što je činjenica da su živjeli zajedno prije vjenčanja općenito poznata. No ne smijem zaboraviti dužnosti svog svećeničkog položaja i suzdržati se od napomene koliko sam se začudio kad sam čuo da ste mladence primili u kuću čim su se vjenčali. Takav postupak potiče poročnost; da sam ja longbournski župnik, odlučno bih se usprotivio tomu. Svakako im, kao kršćanin, trebate oprostiti, no ne biste smjeli dopustiti da Vam iziđu na oči niti da se njihova imena spominju u Vašoj nazočnosti."
- Eto, tako on shvaća kršćanski oprost! Ostatak se pisma bavi samo stanjem njegove mile Charlotte i očekivanjem potomka. Slušaj, Lizzy, držiš se tako kao da nisi zadovoljna. Nisi balavica, pa da hiniš kako te uvrijedilo širenje lažnih glasina; uostalom, zašto živimo ako ne zato da zabavljamo svoje susjede, a i da se mi njima smijemo kada dođe na njih red?
- Ah! - uzvikne Elizabeth. - Doista je smiješno, ali je i čudno!
- Naravno. Baš zato je i zabavno. Da su odabrali bilo kojeg drugog čovjeka, to ne bi bilo ništa; no njegova potpuna ravnodušnost i tvoja očita nenaklonost čine ovo smiješnim i besmislenim! Iako mi je pisanje mrsko, ne bih prekinuo dopisivanje s gospodinom Collinsom ni za što na svijetu. Kad čitam njegova pisma, moram mu dati prednost čak i u usporedbi s Wickhamom, premda veoma cijenim drskost i licemjerje svog zeta. Molim te, Lizzy, što je rekla o toj vijesti ledi Catherine? Nije te, valjda, posjetila zato da bi uskratila svoj pristanak?
Na to pitanje odgovori njegova kći samo smijehom; a kako ga je izrekao bez ikakve sumnjičavosti, nije ga ponovio. Elizabeth nije još nikad teže hinila da su joj osjećaji drukčiji nego što jesu. Morala se smijati, iako bi radije bila plakala. Otac joj je zadao duboku bol onim što je rekao o Darcyjevoj ravnodušnosti; mogla se samo čuditi njegovoj nedovoljnoj pronicavosti ili strahovati kako nije riječ o tom da on premalo vidi, nego o tom da ona sebi previše umišlja.

58. Poglavlje
Umjesto da Bingley primi od Darcyja pismo u kojem mu se, kao što je Elizabeth napola očekivala, Darcy ispričava što neće doći, on ga je, samo nekoliko dana nakon posjeta ledi Catherine, doveo u Longbourn.
Gospoda su došla rano; prije nego što je gospođa Bennet stigla kazati Darcyju da ih je posjetila njegova tetka, Bingley je, želeći da bude sam s Jane, predložio da svi krenu u šetnju. Prijedlog je prihvaćen. Gospođa Bennet nije običavala šetati, a Mary nije nikad imala vremena, ali su ostalih petero otišli zajedno. Bingley i Jane brzo pustiše ostale da ih preteknu. Njih dvoje su zastajkivali, dok su Elizabeth, Kitty i Darcy odmicali. Vrlo malo su govorili: Kitty se previše plašila Darcyja da bi pričala, Elizabeth je stvarala u sebi jednu smjelu odluku, a možda je isto činio i on.
Išli su prema Lucasovima, jer se Kitty željela navratiti k Mariji; kako Elizabeth nije željela da njezine riječi čuju i drugi, hrabro je, kad ih je Kitty ostavila, produžila s njim sama. Sad je bio pravi trenutak da ostvari svoju odluku, pa je, dok je još nije napustila hrabrost, brzo progovorila:
- Gospodine Darcy, ja sam vrlo sebičan stvor; kako bih dala oduška svojim osjećajima, ne hajem koliko ću možda nauditi vašima. Ne mogu se više suzdržavati da vam ne zahvalim na vašoj velikodušnoj ljubaznosti prema mojoj jadnoj sestri. Otkad sam doznala za to, neprestano vam želim kazati koliko sam vam zahvalna. Da je to poznato i ostalima u mojoj obitelji, ne bih vam izražavala sama svoju zahvalnost.
- Žao mi je, vrlo mi je žao - odgovori Darcy iznenađeno i uzbuđeno - što ste doznali ono što vam je, gledano u pogrešnom svjetlu, izazvalo nelagodu. Nisam mislio da se tako malo mogu uzdati u gospođu Gardiner.
- Ne smijete kriviti moju ujnu. Lydijina mi je nepromišljenost odala da ste vi umiješani u sve to i, naravno, nisam mogla mirovati dok nisam doznala pojedinosti. Dopustite da vam zahvalim u ime cijele svoje obitelji na plemenitom sažaljenju koje vas je potaknulo da se, usprkos velikim neugodnostima, potrudite da ih pronađete.
- Ako mi baš hoćete zahvaliti - odgovori on - onda neka to bude samo u vaše ime. Ne poričem da je želja da vas usrećim pojačala ostale pobude koje su me vodile. No vaša mi obitelj ne duguje ništa. Premda je veoma poštujem, mislio sam samo na vas.
Elizabeth se zbuni toliko da nije mogla progovoriti ni riječ. Nakon kratke šutnje njezin sugovornik doda:
- Previše ste plemeniti da se poigravate mnome. Ako su vaši osjećaji i sada onakvi kakvi su bili u travnju, odmah rni recite. Moji se osjećaji i želje nisu promijenili; no dovoljna je jedna vaša riječ da više nikad ne govorim o torn.
Sluteći svu neugodnost njegova položaja, Elizabeth natjera sebe da progovori. Odmah mu je rekla, iako ne baš bez zapinjanja, da su joj se osjećaji toliko promijenili od spomenutog vremena da prima sa zahvalnošću i zadovoljstvom njegovu sadašnju izjavu. Sreća koju je taj odgovor izazvao bila je takva kakvu on, vjerojatno, nikad prije nije osjetio, a riječi su mu bile uzbuđene i tople kakve se mogu očekivati samo od duboko zaljubljenog čovjeka. Da ga je Elizabeth mogla pogledati u oči, vidjela bi kako mu divno pristaje izraz iskrene radosti koji mu je ozario lice; međutim, premda ga nije mogla gledati, mogla ga je slušati, i njegova joj je ljubav postajala sve dragocjenijom dok joj je govorio koliko inu je važna za sreću.
Hodajući dalje, nisu bili ni svjesni u kojem smjeru idu. Previše su ih zaokupile misli, osjećaji i riječi da bi obraćali pozornost bilo čemu drugom. Ubrzo je doznala da za svoj sadašnji sklad trebaju biti zahvalni njegovoj tetki, koja se na povratku, prolazeći kroz London, svratila k njemu i ispričala mu o svom putu u Longbourn, o cilju tog putovanja i o sadržaju svog razgovora s Elizabeth. Posebno je istaknula one Elizabethine izraze koje je smatrala najboljim dokazom njezine izopačenosti i drskosti, čvrsto vjerujući da će joj to olakšati da dobije od nećaka ono obećanje koje joj je uskratila Elizabeth. Međutim, na nesreću njezina gospodstva, učinak je bio sasvim suprotan njezinim željama.
- To mi je ulilo nadu - reče on - kakvu prije nisam gotovo nikad osjetio. Dovoljno sam već upoznao vaš karakter da budem uvjeren kako biste vi, ako ste potpuno i neopozivo protiv mene, rekli to jasno i otvoreno ledi Catherine.
Elizabeth pocrveni i nasmije se prije nego što je odgovorila:
- Da, vi znate dovoljno o mojoj otvorenosti da se uzdate u nju. Budući da sam vas onako gadno grdila u lice, ne bih se sustezala ni od grdnji pred svim vašim rođacima.
- Niste rekli ništa što nisam zaslužio. Iako su vaše optužbe bile neosnovane jer su potekle iz neupućenosti, moje tadašnje ponašanje prema vama zaslužilo je najoštriji prijekor. Ono je bio neoprostivo. Ne mogu ni misliti na to bez gnušanja.
- Nećemo se prepirati oko toga tko zaslužuje veću osudu zbog onog što se dogodilo one večeri - reče Elizabeth. - Strogo uzevši, ni moje ni vaše vladanje nije bilo besprijekorno. No otada smo, nadam se, oboje postali pristojniji.
- Ne mogu tako lako oprostiti sebi. Sjećanje na ono što sam tada rekao… na moj stav, moje ponašanje i moje izraze… pratilo me tijekom mnogih mjeseci, a i sad je vrlo bolno. Nikada neću zaboraviti vaš umjesni prijekor: "Da ste se bolje ponašali." To su bile vaše riječi. Ne znate, a ne možete ni zamisliti, koliko su me one mučile, iako je, priznajem, proteklo poprilično vremena prije nego što sam uvidio njihovu opravdanost.
- Uistinu nisam očekivala da će one ostaviti tako snažan dojam. Nisam ni slutila da su vas tako zaboljele.
- Vjerujem vam. Vi ste tada mislili da ja nemam nikakvih časnih osjećaja; uvjeren sam da ste tako mislili. Nikad neću zaboraviti izraz vašeg lica kad ste rekli da ne postoji način na koji bih vas ja mogao navesti da prihvatite moju prosidbu.
- Ah, ne ponavljajte ono što sam tada rekla. Te su uspomene neugodne. Uvjeravam vas da se toga već odavno stidim i te kako.
Darcy spomene svoje pismo.
- Je li vas ono brzo navelo da mislite povoljnije o meni? Jeste li, dok ste ga čitali, iole povjerovali u njegovu istinitost?
Objasnila mu je kako je pismo djelovalo na nju i kako su postupno iščeznule sve njezine prijašnje predrasude.
- Znao sam - reče on - da će vas ono što pišem nedvojbeno zaboljeti, ali je trebalo sve to kazati. Nadam se da ste uništili to pismo. Jedan njegov dio, osobito početak, nikako ne bih htio da ponovno čitate. Sjećam se nekih riječi zbog kojih biste me mogli opravdano zamrziti.
- Pismo ću, svakako, spaliti ako mislite da bi ono moglo ugroziti moju naklonost; međutim, iako imamo razloga za zaključak kako moja mišljenja nisu sasvim nepromjenljiva, nadam se da nisu toliko nepostojana da bi ih ponovno čitanje tog pisma moglo izmijeniti.
- Kad sam pisao to pismo - odvrati Darcy - mislio sam da sam potpuno miran i hladan, no poslije sam zaključio da sam ga napisao u strašnoj ogorčenosti.
- Pismo ste, možda, započeli u ogorčenju, ali ga niste tako i završili. Njegov je kraj sušto milosrđe. No nemojte više misliti na to pismo. Osjećaji osobe koja ga je napisala i osobe koja ga je primila promijenili su se u međuvremenu toliko da sve neugodne okolnosti u vezi s njim treba zaboraviti. Morate donekle prihvatiti moj način gledanja na život. Mislite na prošlost samo ako vam je sjedanje na nju ugodno.
- Vama nije potrebna takva filozofija. Vaša sjećanja ne sadrže nikakve prijekore, pa zadovoljstvo koje vam ona stvaraju ne potječe iz filozofije nego, što je mnogo bolje, iz činjenice da vaša prošlost nije za osudu. Međutim, moj je slučaj drukčiji. Naviru mi bolne uspomene koje se ne mogu i ne smiju odagnati. Cijelog sam života bio sebično stvorenje u praksi, iako ne i u teoriji. Dok sam bio dijete, učili su me što je pravilno, ali me nisu naučili kako ću ovladati svojom naravi. Učili su me dobra načela, ali su pustili da ih provodim gordo i uobraženo. Na svoju nesreću, bio sam sin jedinac (a godinama i jedino dijete), pa su me roditelji razmazili. Oni su mi, iako dobri (osobito je otac bio sušta dobrota i ljubaznost), dopuštali, poticali me, pa gotovo i učili da budem sebičan i ohol, da ne hajem ni za koga izvan obiteljskog kruga, da mislim prezirno o ostalima, da podcjenjujem mudrost i vrijednost drugih u usporedbi sa svojom mudrošću i vrijednošću. Takav sam bio od osme do dvadeset osme godine; a takav sam mogao biti i sada da nije bilo vas, najdraža i najljepša Elizabeth! što vam sve dugujem! Dali ste mi pouku, koja je u početku bila vrlo teška, ali i neobično korisna. Naučili ste me skromnosti. Zaprosio sam vas, ne sumnjajući da ćete prihvatiti moju ponudu. Međutim, pokazali ste mi da su moje tadašnje osobine nedovoljne da bi ugodile ženi kojoj valja ugoditi.
- Jeste li tada bili uvjereni da ću pristati?
- Jesam. što ćete misliti o mojoj taštini? Vjerovao sam da želite i očekujete da vam se udvaram.
- Valjda je krivo bilo moje držanje, no to se nije dogodilo namjerno. Nikad mi nije bio cilj da vas dovedem u zabludu, ali sam možda i nehotice učinila nešto što nisam smjela. Zacijelo ste me veoma mrzili poslije one večeri.
- Mrzio vas? Možda sam isprva bio ljut, ali se moja ljutnja ubrzo počela usmjeravati na pravilnu stranu.
- Gotovo se bojim pitati što ste mislili o meni kad smo se sreli u Pemberleyju. Krivili ste me što sam došla?
- Ne, samo sam se iznenadio.
- Vaše iznenađenje nije moglo biti veće od mojeg kad sam vidjela kako ste me dočekali. Savjest mi je govorila da nisam zaslužila nikakvu osobitu ljubaznost, i priznajem da sam očekivala samo ono što sam i zavrijedila.
- Moj je cilj tada bio - odvrati Darcy - da vam pokažem svojim držanjem kako nisam tako podao da budem kivan zbog prošlosti; nadao sam se da ću dobiti vaš oprost, da ću ublažiti vaše loše mišljenje o meni ako pokažem da sam vaše prijekore shvatio ozbiljno. Kad su se rodile u meni druge želje, gotovo i ne znam, ali mislim da se to dogodilo otprilike pola sata nakon susreta s vama.
Zatim joj je ispričao da se Georgiana veoma radovala što ju je upoznala i da se grdno razočarala kad je Elizabeth onako iznenada otišla. To ih je, naravno, navelo na razgovor o razlogu njezina odlaska, te je doznala da je on, i prije nego što je otišao iz njezina konačišta, odlučio odmah poslije njezina odlaska otputovati, također, iz Derbyshirea i potražiti joj sestru i da je tada bio ozbiljan i zamišljen zato što je razmišljao što sve treba učiniti da bi se takav cilj postigao.
Elizabeth mu ponovno zahvali, no ta im je tema bila suviše bolna da bi se zadržali na njoj.
Pošto su bez žurbe šetali nekoliko kilometara i bili prezauzeti da bi to zapazili, napokon su, pogledavši na svoje satove, zaključili kako je vrijeme da se vrate kući.
- Gdje li su gospodin Bingley i Jane? - bilo je pitanje koje ih je navelo na razgovor o njima. Darcy se oduševio njihovim zarukama; prijatelj ga je odmah izvijestio o njima.
- Moram vas pitati je li vas to iznenadilo - reče Elizabeth.
- Nimalo. Kad sam odlazio, osjećao sam da će se to uskoro dogoditi.
- Drugim riječima, dali ste svoj pristanak. Naslutila sam to.
Iako se on usprotivio tom izrazu, vidjela je da je uglavnom tako bilo.
- Uoči mog polaska za London - reče on - ispovjedio sam mu se; to sam trebao odavno učiniti. Ispričao sam mu sve ono zbog čega se moje prijašnje uplitanje u njegov život pokazalo kao besmisleno i neumjesno. Veoma se iznenadio. Nikad nije ništa posumnjao. Osim toga, rekao sam mu da sam pogrešno mislio da je vaša sestra ravnodušna prema njemu; jasno videći da se njegova ljubav prema njoj nije smanjila, nisam sumnjao da će njihov brak biti sretan.
Elizabeth se nehotice osmjehne, osvjedočivši se kako lako on utječe na svog prijatelja.
- Jeste li mu govorili na temelju svog vlastitog zapažanja - zapita Elizabeth - kad ste mu rekli da ga moja sestra voli… ili samo na temelju mojih proljetošnih riječi?
- Na temelju svog zapažanja. Pozorno sam je promatrao za vrijeme posljednjih dvaju posjeta i uvjerio sam se da ga ona voli.
- A vaša je uvjerenost, pretpostavljam, odmah uvjerila i njega.
- Tako je. Bingley je vrlo skroman. Nedovoljno ga je samopouzdanje sprečavalo da se osloni na svoju vlastitu prosudbu glede nečega tako važnog, ali je njegova vjera u moje rasuđivanje olakšala sve. Bio sam prisiljen priznati nešto zbog čega se on, ne bez razloga, osjećao neko vrijeme uvrijeđenim. Nisam mogao dopustiti sebi da zatajim činjenicu da je vaša sestra bila zimus tri mjeseca u Londonu, da sam ja to znao i da sam to namjerno krio pred njim. Razljutio se. No njegova je srdžba trajala samo dok se nije uvjerio u ljubav vaše sestre. Sada mi je iskreno oprostio.
Elizabeth htjede reći da je Bingley divan prijatelj, da je dragocjen jer se njime može vrlo lako upravljati, ali se suzdrži. Sjetila se da se on mora tek naviknuti da mu se drugi smiju, a bilo bi prerano da ga odmah počne privikavati na to. Govorio je o Bingleyjevoj sreći, od koje će, naravno, samo njegova biti veća, i taj je razgovor potrajao dok nisu stigli kući. Rastadoše se u predvorju.

59. Poglavlje
Draga Lizzy, gdje ste vi to šetali?" glasilo je pitanje koje je Elizabeth, čim je ušla u sobu, dobila od Jane, a i od svih ostalih kad su sjeli za stol.
Odgovorila je samo da su tumarali dok nisu zalutali. Dok je govorila, pocrvenjela je, ali ni to niti bilo što drugo nije izazvalo sumnju u istinitost njezina odgovora.
Večer je protekla mirno, neobilježena ničim neobičnim. Priznati su ljubavnici razgovarali i smijali se, a nepriznati su šutjeli. Darcy nije bio takve naravi da bi se sreća prelijevala u veselost; a Elizabeth, uzbuđena i zbunjena, više je znala nego osjećala da je sretna, jer je, osim smetenosti, bilo i drugih neprilika. Zamišljala je što će obitelj osjećati kada dozna istinu; znala je da ga nitko ne voli osim Jane, čak se plašila da mržnju ostalih neće moći izbrisati ni sve njegovo bogatstvo i veliki ugled.
Te je noći otvorila svoje srce Jane. Iako Jane nije imala običaj sumnjati, primila je to s nevjericom.
- Šališ se, Lizzy. To nije moguće! Zaručila si se s gospodinom Darcyjem! Ne, ne, nećeš me nasamariti. Znam da je to nemoguće.
- Ovo je, uistinu, mučan početak! Jedino sam se u tebe uzdala; uvjerena sam da mi nitko drugi neće vjerovati ako mi ti ne povjeruješ. Ne šalim se. Govorim ti živu istinu. On me još voli i zaručili smo se.
Jane je pogleda sumnjičavo. - Oh, Lizzy! To nije moguće. Znam koliko ga mrziš.
- Ništa ti ne znaš o tom. Prošlost treba zaboraviti. Možda ga nisam uvijek voljela ovoliko kao sad. Međutim, u ovakvim je slučajevima dobro pamćenje neoprostivo. Sada se posljednji put sjećam onog što je bilo.
Jane se još držala začuđeno, a Elizabeth ju je ponovno, i to još ozbiljnije, uvjeravala u istinitost svojih riječi.
- Za ime Božje! Ja li to doista moguće? Ipak, vidim da ti moram vjerovati - uzvikne Jane. - Mila, mila Lizzy, ja bih… čestitam ti… ali jesi li sigurna… oprosti što te pitam… jesi li sasvim sigurna da ćeš moći biti sretna s njim?
- O tom ne može biti dvojbe. Mi smo se već složili da ćemo biti najsretniji par na svijetu. No jesi li ti zadovoljna, Jane? Hoće li ti biti drago da imaš takva svaka?
- Vrlo, vrlo drago. Ništa ne bi moglo više obradovati Bingleyja i mene. No mi smo to smatrali nemogućim; to smo i rekli jedno drugom. Voliš li ga, uistinu, dovoljno? Oh, Lizzy, ne možeš učiniti ništa gore nego da se udaš bez ljubavi. Jesi li sasvim sigurna da osjećaš što trebaš osjećati?
- O, da! Mislit ćeš da osjećam više nego što bi trebalo kad ti sve kažem.
- Kako to misliš?
- Pa, moram ti priznati da ga volim više nego Bingleyja. Bojim se da ćeš se razljutiti.
- Najmilija sestro moja, uozbilji se. Hoću da ozbiljno razgovaramo. Odmah mi kaži sve što trebam znati. Reci mi, otkad ga voliš?
- To se dogodilo tako postupno da gotovo i ne znam kad je počelo. Vjerujem da je to započelo kad sam prvi put ugledala njegovo lijepo imanje u Pemberleyju.
Ponovna molba da se uozbilji postigla je željeni učinak, pa je brzo uvjerila Jane svečanom izjavom da je zaljubljena u njega. Kad se osvjedočila u to, Jane nije imala više nikakvih želja.
- Sad sam potpuno sretna - reče ona - jer ćeš ti biti sretna koliko i ja. Uvijek sam ga cijenila. Ako i ne bi bilo nikakva drugog razloga, uvijek bih ga poštovala zbog njegove ljubavi prema tebi; sada će mi, kao Bingleyjev prijatelj i tvoj muž, biti najmiliji od svih izuzevši Bingleyja i tebe. No, Lizzy, bila si vrlo lukava i vrlo suzdržljiva prema meni. Kako si mi malo rekla o onom što se dogodilo u Pemberleyju i Lambtonu! Sve što znam o tom čula sam od drugoga, a ne od tebe.
Elizabeth joj objasni razloge zbog kojih je sve to držala u tajnosti. Napomene joj da nije htjela spominjati Bingleyja, a zbog nesređenog stanja svojih osjećaja izbjegavala je i Darcyjevo ime. No više neće tajiti Darcyjevu ulogu u Lydijinoj udaji. Sve je otkrila i pola noći provela u razgovoru sa sestrom.
- Milostivi Bože! - uzvikne gospođa Bennet dok je sutradan ujutro stajala pred prozorom. - Eno, opet dolazi ovamo s našim dragim Bingleyjem onaj neugodni gospodin Darcy! Zašto je tako dosadan da stalno dolazi ovamo? Mislila sam da će ići u lov ili tako nešto umjesto što nas uznemiruje svojom nazočnošću. što da radimo s njim? Lizzy, moraš opet ići u šetnju s njim da ne bi smetao gospodinu Bingleyju.
Elizabeth jedva obuzda smijeh začuvši tako poželjan prijedlog, ali se i naljuti zato što majka uvijek govori tako nepovoljno o njemu.
Čim su ušli, Bingley je pogledao Elizabeth tako značajno i rukovao se s njom tako srdačno da nije bilo dvojbe da je već obaviješten, i uskoro nakon toga reče glasno:
- Gospodo Bennet, ima li ovdje još nekih staza na kojima bi mogla Lizzy i danas zalutali?
- Savjetujem gospodinu Darcyju, Lizzy i Kitty - reče gospođa Bennet - da odšetaju danas do brda Oakham. To je lijepa, duga šetnja, a gospodin Darcy nije još nikad promatrao okolicu odande.
- To je vrlo prikladno za ostale - odvrati Bingley - ali bi, uvjeren sam, bilo prenaporno za Kitty. Nije li tako, Kitty?
Kitty prizna da bi radije ostala kod kuće. Darcy izjavi da bi rado uživao u vidiku s tog vrha, a Elizabeth šutke pristane na izlet. Kad je otišla gore da se spremi, dođe joj gospođa Bennet i reče:
- Vrlo mi je žao, Lizzy, što si prisiljena da sama podnosiš tog neugodnog čovjeka. No nadam se da ćeš se pomiriti s tim; to činiš, znaš, zbog Jane; nije potrebno da ga stalno zabavljaš razgovorom, već samo povremeno, pa se nemoj ni previše truditi oko toga.
Za vrijeme šetnje odlučiše da tijekom večeri Darcy zatraži od gospodina Benneta pristanak. Elizabeth je preuzela na sebe zadatak da pita majku. Nije bila načistu kako će to ona primiti; pokatkad je sumnjala da ni njegovo bogatstvo, ni njegov veliki ugled neće biti dovoljni da nadjačaju njezinu mržnju prema njemu. Međutim, usprotivila se ona žestoko tom braku ili se žestoko oduševila njime, nedvojbeno joj neće njezino vladanje proslaviti pamet, pa nije htjela dopustiti da Darcy čuje prve izraze njezine radosti ili, možda, prve izraze njezina neodobravanja. Na večer, čim je Bennet otišao u knjižnicu, Elizabeth vidje kako i Darcy ustaje i ide za njim, te se veoma uzbudi. Nije se bojala da će se otac usprotiviti, ali će biti nesretan, i to zbog nje. Boljela ju je pomisao da ga ona, njegova ljubimica, žalosti i zabrinjava svojim izborom, te je sjedila snuždeno dok se Darcy nije vratio i donekle joj popravio raspoloženje svojim osmijehom. Poslije nekoliko je minuta Darcy prišao stolu za kojim je sjedila s Kitty i, tobože se diveći njezinu vezu, šapnuo joj:
- Idite k ocu, čeka vas u knjižnici. - Nakon toga je odmah otišla. Otac je hodao amo-tamo kroz sobu i doimao se ozbiljno i zabrinuto.
- Lizzy - progovori on - što to radiš? Jesi li pri zdravoj pameti kad se hoćeš udati za tog čovjeka? Nisi li ga uvijek mrzila?
U tom je trenutku duboko zažalila što prijašnja mišljenja nisu bila pametnija i što joj izrazi nisu bili umjereniji. To bi je poštedjelo mučnog objašnjavanja i ispovijedanja; ali sada nije bilo drugog izlaza, te ga je počela zbunjeno uvjeravati da voli gospodina Darcyja.
- Odnosno, drugim riječima, odlučila si se udati za njega. On je doista bogat, pa ćeš imati više lijepih haljina i lijepih kočija nego Jane. No hoće li te to usrećiti?
- Imaš li kakvu drugu zamjerku - odvrati Elizabeth - osim što misliš da sam ravnodušna?
- Nemam nikakvu drugu. Svi znamo da je on ponosan i neugodan čovjek, ali to nije važno ako ti se uistinu sviđa.
- Da, sviđa mi se - odgovori ona suznih očiju. - Volim ga. On nije pretjerano ponosan. Vrlo je ljubazan. Ti ne znaš kakav je zapravo, pa te stoga molim da mi ne zadaješ bol takvim riječima o njemu.
- Lizzy - reče otac - dao sam mu svoj pristanak. On je, doista, onakav čovjek kakvu se ja ne bih usudio odbiti ništa što bi on izvolio tražiti. A sad dajem svoj pristanak i tebi ako si se odlučila udati za njega. No dopusti da ti preporučim da se predomisliš. Znam tvoju narav, Lizzy. Znam da ne možeš biti sretna ni zadovoljna ako ne budeš istinski cijenila muža, ako ga ne budeš smatrala uzorom. Tvoja oštroumnost i darovitost izložile bi te najvećoj opasnosti u braku sa čovjekom koji ti ne bi bio ravan. Tada bi teško izbjegla razočaranje i jad. Dijete moje, poštedi me patnje da gledam kako ne možeš poštivati svog životnog druga. Ti ne znaš što radiš.
Elizabeth mu, još ganutija, odgovori ozbiljno i svečano. I napokon je, uvjeravanjem da je gospodin Darcy doista izbor njezina srca, objašnjavanjem postupne promjene u svom mišljenju o njemu, isticanjem svoje potpune osvjedočenosti da njegova ljubav nije trenutačna, nego je izdržala kušnju duge neizvjesnosti te upornim nabrajanjem svih njegovih dobrih osobina, odagnala očevu nevjericu i pomirila ga s tim brakom.
- Dobro, draga moja - reče on kad je prestala govoriti - nemam više što kazati. Ako je tomu tako, onda te on zaslužuje. Ne bih se mogao, Lizzy moja, rastati od tebe ni zbog koga manje dostojnog.
Kako bi upotpunila povoljan dojam, ona mu tada ispripovijeda što je Darcy dragovoljno učinio za Lydiju. Saslušao ju je vrlo iznenađeno.
- Ovo je, doista, večer svakakvih čudesa! Dakle, Darcy je sve učinio… pripremio vjenčanje, dao novac, isplatio Wickhamove dugove i pribavio mu mjesto u vojsci! Baš dobro! To će me spasiti mnogih nevolja i štednje. Da je to učinio tvoj ujak, morao bih mu se, a i htio bih, odužiti; no ovi nagli zaljubljeni mladići sve čine po svojoj volji. Sutra ću mu ponuditi da mu platim, on će prosvjedovati i raspričati se o svojoj ljubavi prema tebi, pa će se na tom sve i završiti.
Tada se sjeti njezine zbunjenosti dok joj je čitao Collinsovo pismo; smijući joj se zbog toga, na posljetku joj dopusti da ode i reče joj dok je izlazila iz sobe:
- Ako kakvi mladići dođu po Mary i Kitty, pošalji ih ovamo, baš nemam nikakva posla.
Elizabeth je pao kamen sa srca, te je poslije polusatnog mirnog razmišljanja u svojoj sobi, bila u stanju da se prilično sabrana pridruži ostalima. Sve je bilo još suviše svježe da bi se veselila, pa je večer protekla mirno. Više nije bilo ničega čega bi se trebala plašiti, a blagodat spokojnosti i prisnosti doći će s vremenom.
Kad se uvečer majka povukla u svoju sobu, otišla je za njom i saopćila joj veliku novost. Učinak bijaše vrlo neobičan; čuvši tu vijest, gospođa Bennet je sjedila sasvim nepomična i nesposobna da bilo što kaže. Tek je za nekoliko minuta shvatila ono što je čula, iako je inače bila uvijek spremna povjerovati odmah u ono što bi koristilo njezinoj obitelji ili u pojavu obožavatelja neke od svojih kćeri. Napokon je počela dolaziti k sebi, vrpoljiti se na stolcu, ustajati, sjedati, čuditi se i blagoslivljati sama sebe.
- Za ime Božje! Bog me blagoslovio! Kad samo pomislim! Oh, Bože! Gospodin Darcy! Tko bi to mislio? Je li to doista istina? Oh, predraga Lizzy, kako ćeš bogata i ugledna biti! Kakav džeparac, kakav nakit, kakva kola ćeš imati! Jane se ne može usporediti s tobom… ni približno. Kako mi je milo… kako sam sretna! Kakav divan čovjek! Kako je lijep! Kako visok! Oh, mila moja Lizzy, molim te, oprosti mi što mi prije nije bio drag. Nadam se da će on prijeći preko toga. Draga, draga Lizzy! Kuća u Londonu! Svakakve divote! Tri udane kćerke! Deset tisuća funti na godinu! O, Bože! što će biti od mene? Izbezumit ću se.
Ovo je bilo dovoljan dokaz da u njezino odobrenje ne treba sumnjati. Elizabeth se radovala što je tu bujicu oduševljenih riječi čula samo ona i uskoro je otišla. No, prije nego što je provela tri minute u svojoj sobi, uđe za njom majka.
- Moja najmilija kćeri - uzvikne ona - ne mogu misliti ni na što drugo! Deset tisuća funti na godinu, a vrlo vjerojatno i više! To je kao da je lord! Najdraža ljubavi moja, reci mi koje jelo gospodin Darcy osobito voli, da mu se spremi za sutra.
Bio je to žalostan navještaj vjerojatnog majčinog ponašanja prema tom gospodinu. Elizabeth zaključi da nije sve savršeno, iako je bila uvjerena i u njegovu duboku ljubav, i u iskren pristanak svojih roditelja. Međutim, sutrašnji je dan prošao mnogo bolje nego što je očekivala, jer je gospođa Bennet osjećala takvo strahopoštovanje prema budućem zetu da mu se nije usudila ni govoriti, osim kad mu je nudila nešto za stolom ili izražavala svoje poštovanje njegova mišljenja.
Elizabeth je zadovoljno uočila kako se otac nastoji bolje upoznati s njim, i Bennet joj je uskoro priopćio da ga sve više cijeni.
- Veoma se divim svim svojim zetovima - reče on. - Wickham je, možda, moj ljubimac… ali vjerujem da ću zavoljeti tvog muža koliko i Janeina.

60. Poglavlje
Uskoro postavši opet šaljivom i veselom, Elizabeth je zatražila Darcyja da joj objasni kako se zaljubio u nju.
- Kako si me zavolio? - zapita ona. - Mogu shvatiti da je sve išlo dobro kad je jednom već započelo… ali što te pokrenulo?
- Ne mogu odrediti sat, ni mjesto, ni pogled, ni riječi kojima se položio kamen temeljac. Otada je prošlo previše vremena. Našao sam se usred svega toga prije nego što sam i znao da je započelo nešto.
- Mojoj si se ljepoti već uspješno odupro, a što se tiče mog držanja… moje je ponašanje prema tebi uvijek bilo na rubu neuglađenosti i nikad nisam razgovarala s tobom bez želje da ti zadam bol. Budi sada iskren; jesam li ti se svidjela zbog svoje drskosti?
- Svidjela si mi se zbog veselosti i oštroumnosti.
- Bolje ti je da to odmah nazoveš drskošću. To je otprilike bilo to. Jamačno si bio sit uglađenosti, poštovanja i uslužnosti. Dojadile su ti žene koje su ti se stalno nastojale dodvoriti riječima, pogledima i mislima. Ja sam te zainteresirala baš zato što sam bila drukčija od njih. Da nisi uistinu dobar, postala bih ti mrskom zbog toga; no, usprkos tvojim nastojanjima da se prikriješ, tvoji su osjećaji uvijek bili plemeniti i pravedni; u srcu si prezirao osobe koje su ti se svojski pokušavale dodvoriti. Eto, uštedjela sam ti trud da to sam objasniš; jedno s drugim, počinjem misliti da je sasvim prirodno što se sve dogodilo tako. Istini za volju, ti ne znaš ni za kakvu moju dobrotu… ali nitko ne misli na to kad se zaljubi.
- Zar nije bilo ničega dobrog u tvom nježnom ponašanju prema Jane dok je bolovala u Netherfieldu?
- Eh, draga moja Jane! Tko bi mogao učiniti manje za nju? No prikaži to kao vrlinu. Moje su dobre osobine pod tvojom zaštitom, i možeš ih uveličavati koliko god je moguće; za uzvrat, moje je da iskoristim priliku da te što češće zadirkujem i da se prepirem s tobom; stoga ću odmah započeti pitanjem: zašto si toliko oklijevao da prijeđeš na stvar?
Zašto si me se toliko stidio kad si prvi put došao i ostao na večeri kod nas? Zašto si se, kad si već došao, držao tako kao da ne haješ za mene?
- Zato što si bila ozbiljna i šutljiva i nisi me nimalo ohrabrila.
- Pa, bila sam zbunjena. I ja.
- Mogao si više razgovarati sa mnom kad si došao na večeru.
- To bi mogao netko tko bi manje osjećao.
- Eto, na svako pitanje daješ razuman odgovor, a ja sam tako razumna da ga prihvaćam. Ipak, pitam se dokle bi se to tako nastavilo da je bilo prepušteno samo tebi. Pitam se kad bi ti progovorio da te ja nisam pitala. Moja odluka da ti zahvalim na tvojoj ljubaznosti prema Lydiji imala je velike posljedice, prevelike. Jer, što je s moralom ako naša sreća izvire iz prekršenog obećanja? Nisam to smjela ni spomenuti. To ne valja.
- Nemaš razloga da se žalostiš. Moralna je podloga savršena. Neopravdani pokušaji ledi Catherine da nas razdvoji rastjerali su sve moje dvojbe. Za svoju sadašnju sreću ne dugujem ništa tvojoj nestrpljivoj želji da mi izraziš zahvalnost. Nisam bio raspoložen čekati da ti prva počneš. Tetkino mi je priopćenje dalo nadu, pa sam odmah odlučio doznati sve.
- Ledi Catherine je bila vrlo korisna; trebala bi biti sretna zbog toga, jer uživa kad je korisna. No reci mi, zašto si došao u Netherfield? Zar samo zato da bi jahao do Longbourna i ondje bio zbunjen? Ili si imao neku ozbiljniju namjeru?
- Moj je pravi cilj bio da te viđam i da, ako mogu, ocijenim mogu li se nadati da ćeš me ikada zavoljeti. A cilj koji sam priznao, ili koji sam bar sebi priznao, bio je da vidim voli li tvoja sestra još Bingleyja, pa ako je tako, da mu otkrijem što se dogodilo; poslije sam to i učinio.
- Hoćeš li ikad imati hrabrosti da kažeš ledi Catherine što je očekuje?
- Teže mi je naći vremena za to nego hrabrosti, Elizabeth. No to treba učiniti, pa ako mi dadeš list papira, odmah ću se latiti tog posla.
- Kad ne bih i ja morala pisati pismo, mogla bih sjediti kraj tebe i diviti se pravilnosti tvojih redaka, kao što je to jedna druga mlada dama jednom činila. No imam ujnu koju ne smijem više zanemarivati.
Nespremna da prizna koliko je precijenjena njezina prisnost s Darcyjem, Elizabeth još nije odgovorila na dugačko pismo gospođe Gardiner. No sada, kad je mogla priopćiti nešto što će ih usrećiti, gotovo se stidjela što su ujak i ujna izgubili već tri dana sreće, pa im je odmah napisala sljedeće:
"Zahvalila bih Ti već i prije, kao što sam i trebala učiniti, mila moja ujna, na Tvom dugom, ljubaznom i potankom izvještaju; no, iskreno govoreći, bila sam previše ljuta za pisanje. Pretpostavila si više nego što je uistinu bilo. Međutim, sada pretpostavljaj koliko god hoćeš, pusti mašti na volju, pa zamisli što god hoćeš u vezi s tim i, osim ako pomisliš da sam se već vjenčala, nećeš previše pogriješiti u svom zamišljanju. Moraš mi uskoro opet pisati i hvaliti ga mnogo više nego u svom prošlom pismu. Mnogo, mnogo Ti zahvaljujem što nismo išli u Jezersku oblast. Kako sam mogla biti tako luda da to želim? Tvoja je zamisao o konjićima divna. Obilazit ćemo perivoj svaki dan. Ja sam najsretnije stvorenje na svijetu. Možda su i drugi tako govorili prije mene, ali ne s toliko razloga. Sretnija sam čak i od Jane; ona se smiješi, ja se smijem. Gospodin Darcy Ti šalje svu ljubav koju može uštedjeti na moj račun. Morate svi doći u Pemberley za Božić.
Tvoja itd."
Darcyjevo pismo ledi Catherine bilo je u drukčijem stilu, a još drukčije od obaju pisama bilo je ono koje je Bennet napisao odgovarajući na Collinsovo prošlo pismo:
"Poštovani gospodine!
Moram Vas zamoliti da mi još jednom čestitate. Elizabeth će uskoro postati ženom gospodina Darcyja. Utješite ledi Catherine što bolje možete. Međutim, da sam na Vašem mjestu, držao bih se nećaka, on Vam može dati više.
Vaš iskreni itd."
Čestitke gospođice Bingley svom bratu na njegovoj skoroj ženidbi bile su kićene i neiskrene. Pisala je čak i Jane kako bi iskazala svoju radost i ponovila sva svoja prijašnja očitovanja naklonosti. Jane to nije zavaralo, ali ju je ipak ganulo, pa joj je, iako joj više nije vjerovala, napisala mnogo ljubazniji odgovor nego što je zaslužila.
Radost koju je gospođica Darcy pokazala primivši sličnu obavijest bila je iskrena koliko i radost njezina brata kad joj je pisao o tom. Ni četiri stranice nisu joj bile dovoljne da izrazi svu svoju ushićenost i svu svoju duboku želju da je nevjesta voli.
Prije nego što je ikakav odgovor mogao stići od gospodina Collinsa i čestitka Elizabeth od njegove žene, longbournska je obitelj čula da su Collinsovi došli u Lucasov dom. Razlog za taj iznenadni dolazak uskoro je bio sasvim očit. Ledi Catherine se toliko razbjesnjela zbog nećakova pisma da se Charlotte, iskreno se veseleći tom braku, odlučila skloniti dok bura ne prođe. Prijateljičin je dolazak bio veliko zadovoljstvo za Elizabeth, iako je tijekom njihovih sastanaka kadšto mislila da je to zadovoljstvo skupo plaćeno, jer je Darcy bio izložen nametljivoj i sluganskoj uslužnosti Charlottina muža. Darcy je to, međutim, podnosio vrlo mirno. Slušao je uljudno i smireno čak i Sir Williama Lucasa kad mu je čestitao što odnosi najsjajniji dragulj grofovije i izrazio nadu da će se svi često viđati na dvoru. Ako je i slegnuo ramenima, to je učinio tek pošto je Sir William nestao iz vidokruga.
Prostaštvo gospođe Philips bilo je već nešto drugo, a možda i veće breme za njegovo strpljenje. Iako je ona, kao i njezina sestra, osjećala preveliko strahopoštovanje prema njemu da bi mogla razgovarati s onom prisnošću koju je Bingleyjeva dobroćudnost poticala, ipak je, kad god je govorila, bila prostačka. Ni poštovanje koje je osjećala prema njemu nije ju moglo učiniti otmjenijom, premda ju je poprilično ušutkivalo. Elizabeth je činila sve što je mogla ne bi li ga zaštitila od česte majčine i tetkine pažnje i uvijek ga je nastojala zadržati za sebe i za one članove svoje obitelji s kojima je mogao razgovarati bez osjećaja nelagode. Iako su neugodni osjećaji, izazvani svim tim, podosta umanjili užitak u zaručničkom udvaranju, sve više je rasla nada u budućnost; Elizabeth je radosno očekivala trenutak kad će se povući iz društva, ne baš ugodnog njoj i njemu, i otići u udobnost i otmjenost Pemberleyja.

61. Poglavlje
Sretan je bio dan za sve materinske osjećaje gospođe Bennet kad je udala svoje dvije najbolje kćeri.
Lako se može zamisliti kako je oduševljeno i ponosno posjećivala poslije gospođu Bingley i govorila o gospođi Darcy. Šteta što ne mogu reći, za ljubav njezine obitelji, da je ispunjenje njezine velike želje udomljenjem triju kćeri utjecalo tako povoljno na nju da je zauvijek postala pametna, ugodna i zanimljiva žena; doduše, možda je bilo povoljno za njezina muža, koji vjerojatno ne bi uživao u domaćoj sreći u takvu neobičnu obliku, što je ona i dalje pokatkad bila nervozna i uvijek budalasta.
Bennetu je veoma nedostajala druga kćerka; njegova ljubav prema njoj odvodila ga je češće od kuće nego što bi išta drugo moglo. Uživao je odlazeći u Pemberley, osobito kad su ga najmanje očekivali.
Bingley i Jane ostali su u Netherfieldu samo godinu dana. Takva blizina s majkom i rođacima u Merytonu nije godila, čak, ni njegovoj blagoj naravi niti njezinu mekom srcu. Tada se ispunila najveća želja Bingleyjevih sestara; kupio je kuću s imanjem nedaleko od Derbyshirea; tako su Jane i Elizabeth, uz sve ostale izvore sreće, imale i taj da budu samo pedeset kilometara udaljene jedna od druge.
Kitty je, na svoju veliku materijalnu korist, provodila najveći dio vremena kod svojih dviju najstarijih sestara. Kako je sada bila u mnogo otmjenijem društvu nego prije, znatno se popravila. Nije bila onako neobuzdane naravi kao Lydia i, odvojena od utjecaja Lydijina primjera, postala je, zahvaljujući dobrim uputama i savjetima, smirenijom, izobraženijom i zanimljivijom. Pomnjivo su je čuvali od Lydijina štetnog društva; premda ju je gospođa Wickham često zvala u goste i obećavala joj balove i mladiće, otac joj nikad nije dopustio da ode k njoj.
Mary je bila jedina kćerka koja je ostala kod kuće; no često je bila spriječena u svom usavršavanju, jer majka nije mogla sjediti sama. Premda prisiljena da se više druži sa svijetom, još je držala moralne pouke o svakom jutarnjem gostu. Kako je više nije ogorčavalo uspoređivanje ljepote njezinih sestara s njezinom, ocu se činilo da joj ta promjena nije neugodna.
Što se tiče Wickhama i Lydije, njihovi se karakteri nisu nimalo promijenili udajom njezinih sestara. On je smireno podnosio činjenicu da će Elizabeth sada doznati za svu njegovu nezahvalnost i lažljivost, koje joj dotad nisu bile sasvim poznate, i, usprkos svemu, nije sasvim izgubio nadu da će Darcy pristati da mu pomogne na putu do bogatstva. Pismo u kojem je Lydia čestitala udaju Elizabeth pokazalo je da barem ona gaji tu nadu, ako ne i njezin muž. Glasilo je ovako:
"Draga moja Lizzy!
Želim Ti sreću. Ako voliš gospodina Darcyja upola koliko ja volim svog dragog Wickhama, onda si vrlo sretna. Velika je utjeha što si tako bogata i, kad ne budeš imala nikakva drugog posla, nadam se da ćeš misliti na nas. Znam da bi Wickham vrlo rado radio na dvoru, i mislim da nećemo, ako ne budemo dobili neku pomoć, imati dovoljno novca za život. Bilo kakvo mjesto s godišnjom plaćom od tri do četiri stotine funti bilo bi dobro za nas; no nemoj govoriti o tom gospodinu Darcyju, ako Ti je neugodno.
Tvoja itd."
Budući da je Elizabeth smatrala to neugodnim, potrudila se u svom odgovoru učiniti kraj svim takvim molbama i očekivanjima. No često im je slala onu novčanu pomoć koju im je mogla dati, štedeći na svojim osobnim izdacima. Uvijek joj je bilo jasno da im njihov prihod, s obzirom na rasipnost i nehaj za budućnost, mora biti nedovoljan za život. Kad god su se selili, obraćali su se ili Jane, ili Elizabeth za novčanu pomoć kako bi platili račune. Njihov je način života bio nesređen i neuredan čak i nakon zaključenja mira, kad su se mogli skrasiti na jednom mjestu. Neprestano su se selili iz mjesta u mjesto, tragajući za jeftinijim životom, a uvijek su trošili više nego što su smjeli. Njegova je ljubav prema njoj brzo splasnula i pretvorila se u ravnodušnost; njezina je trajala malo duže; unatoč svojoj mladosti i neozbiljnom ponašanju, ona je i dalje polagala pravo na ugled koji joj je dala udaja.
Iako ga Darcy nikad nije htio primiti u Pemberleyju, ipak mu je, zbog Elizabeth, pomagao u pogledu službe. Lydia ih je povremeno posjećivala kad bi joj se muž otišao zabaviti u London ili Bath. A kod Bingleyjevih su oboje često ostajali tako dugo da je to prevršilo mjeru čak i za Bingleyjevu dobroćudnost, te je govorio da će im reći neka idu.
Gospođica Bingley je bila duboko utučena zbog Darcyjeve ženidbe, ali je, budući da je željela sačuvati pravo da posjećuje Pemberley, prestala negodovati, voljela je Georgianu više nego ikada, bila je pažljiva prema gospodinu Darcyju gotovo kao i prije, a njegovoj je ženi primjereno uzvraćala na svaku uljudnost.
Pemberley je sada bio Georgianin dom; a međusobna odanost nevjeste i zaove bila je onakva kakvu je Darcy i priželjkivao. Georgiana je o Elizabeth imala najljepše moguće mišljenje; doduše, u početku je slušala iznenađeno, malone uznemireno, kako ona šaljivo i veselo razgovara s njezinim bratom. On joj je uvijek ulijevao poštovanje koje je bilo gotovo jače i od njezine ljubavi, a sada se, eto, Elizabeth sasvim slobodno šalila s njim. Spoznala je ono što nikad dotad nije imala priliku spoznati. Iz Elizabethinih je pouka zaključila da žena može slobodno činiti mužu ono što brat ne bi uvijek dopustio sestri, mlađoj više od deset godina.
Ledi Catherine se veoma razljutila zbog nećakove ženidbe, a kako je uvijek bila otvorena i iskrena, u odgovoru na njegovo pismo o pripremama za vjenčanje izražavala se tako uvredljivo, osobito o Elizabeth, da se za neko vrijeme prekinulo bilo kakvo općenje s njom. No na posljetku je, poslušavši Elizabethinu želju, Darcy prešao preko uvrede i predložio pomirbu.
Ledi Catherine se još malo opirala, ali je napokon njezina srdžba popustila ili zbog ljubavi prema nećaku, ili zbog znatiželje da vidi kako se ponaša njegova žena, te ih je izvoljela posjetiti u Pemberlyju, premda su pemberleyske šume bile oskvrnavljene ne samo nazočnošću takve gospodarice nego i čestim posjetima njezina ujaka i ujne iz Londona.
S Gardinerovima su uvijek bili u vrlo prisnim odnosima. Darcy ih je, kao i Elizabeth, istinski volio; i oboje su im uvijek bili duboko zahvalni, jer su oni, tako što su je doveli u Derbyshire, omogućili njihov brak.