Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 12:38 pm
Margita
Administrator
Jemina J ima višak kilograma. Otprilike pedesetak kilograma viška. k tome, zaljubljena je u šarmantnog, seksipilnog kolegu s posla, Bena, i postaje svesna kako su u njenom životu nužne promene. No može li se Jemima promeniti? Treba li uopšte?
Davidu, mom romantičnom heroju u stvarnom životu.
Davidu, mom romantičnom heroju u stvarnom životu.
3 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 12:39 pm
Margita
Administrator
1. poglavlje
Bože, voljela bih da sam vitka.
Voljela bih da sam vitka, prekrasna, i da mogu imati svakog muškarca kojeg poželim. Vjerojatno mislite da sam šašava, hoću reći, evo me, sjedim sama ovdje na poslu s golemim dvostrukim sendvičem pred sobom, ali valjda i ja smijem sanjariti, zar ne?
Još pola sata stanke za ručak. Pola sata za oduševljavanje posljednjim izdanjem omiljenog mi časopisa. Nemojte me pogrešno razumjeti, ne čitam članke, a zašto bih? Tisuće riječi o tome kako zadržati svog muškarca, kako začiniti svoj seksualni život, kako uočiti je li nevjeran, da budem posve iskrena, ništa mi ne predstavljaju. Bit ću sasvim otvorena s vama, nikad nisam imala pravog dečka, i primamljivi naslovi zasigurno nisu razlog zbog kojeg kupujem časopise.
Ako baš morate znati, sve ih redom kupujem radi slika. Sjedim i minutama proučavam svaku sjajnu fotografiju, upijajući duge, gipke udove modela, njihove uzane strukove, njihovu blistavu zlatnu kožu. Pridržavam se rutine: počinjem od njihovih lica, promatrajući isklesane jagodice, srcoliku bradu pa polako spuštam pogled niz njihova tijela, oprezno da mi ne bi promakao koji mišić.
Imam nekolicinu omiljenih. U gornjoj ladici komode u mojoj spavaćoj sobi nalazi se hrpa izrezanih sličica mojih najdražih top modela u omiljenim pozama. Linda je tu zbog svoje seksipilnosti, Christy zbog svojih usana i nosa, a Cindy zbog tijela.
Prije negoli pomislite da sam kakva prikrivena lezbijka – već sam vam povjerila onu jednu stvar koju bih poželjela kad bih protrljala svjetiljku i kad bi se najednom pojavio bajni div nagog poprsja. Kad bih mogla poželjeti samo jednu jedinu želju ne bi to bio dobitak na lutriji. Niti bih poželjela istinsku ljubav. Ne, kad bih imala jednu želju na raspolaganju poželjela bih tijelo modela, vjerojatno onakvo kao Cindy Crawford, i još bih proširila želju da zadržim vitko tijelo modela, što god pojela.
Jer, ma koliko to bilo teško priznati potpunom strancu, ja, Jemima Jones, mnogo jedem. Primjećujem poglede, bljeskove neodobravanja u zgodama kad jedem u javnosti, i svojski ih se trudim ignorirati. Ukoliko mi netko, kakav brižan i uviđavan 'prijatelj', štogod obzirno pripomene, reći ću mu kako me muči štitnjača, ili neka druga žlijezda, a katkad ću pribjeći činjenici kako imam iznimno spor metabolizam. Tek toliko da ne nastanu nekakve dvojbe, tek toliko da ljudi ne pomisle kako je jedini razlog moje masivnosti količina hrane koju unosim u sebe.
Ali vi niste budale, znam, a budući da otprilike polovica žena u državi nosi konfekcijski broj 46 ili više, zamolila bih vas da pokušate razumjeti moja tajna 'orgijanja' s hranom, moj neutaživi apetit, i uvidite kako nije sve u jelu.
Ne morate znati mnogo o mom podrijetlu, dovoljno je reći kako je moje djetinjstvo bilo nesretno, da se nisam osjećala voljenom, da nikad nisam prebrodila razvod mojih roditelja u ranom djetinjstvu, i kako se danas, kao odrasla osoba, jedino ugodno osjećam dok tražim utjehu u hrani.
I evo me sad, u dobi od dvadeset i sedam godina, bistra, zabavna, topla, brižna i mila. Ali naravno, ljudi to ne vide kad gledaju Jemimu Jones. Vide samo salo.
Vide moje goleme grudi – osobito vražji građevinari, došlo je do toga da aktivno izbjegavam prolaziti pored bilo kakvih gradilišta – vide moj veliki, okrugli trbuh, bedra koja se pri hodu trljaju jedno o drugo.
Na nesreću, oni ne vide ono što vidim ja dok se promatram u zrcalu. Selektivna vizualizacija, tako bih to nazvala.
Ne vide moju sjajnu svijetlo smeđu kosu. Ne vide moje zelene oči, ne vide moje pune usnice. Nije da su božanstvene, no meni se sviđaju, rekla bih da su ono najbolje na meni.
Ne zamjećuju oni ni moju odjeću, jer premda težim daleko, daleko više nego što bih smjela, nisam se zapustila, uvijek dajem sve od sebe. Hoću reći, pogledajte me sad. Da sam vitka, rekli biste kako fantastično izgledam u pripijenim hlačama i dugoj tunici u savršeno odgovarajućoj nijansi narančaste.
Ali ne, zbog moje debljine ljudi me gledaju i misle, 'Bože, ona ne bi smjela nositi tako svijetle boje, ne bi smjela privlačiti pažnju na sebe.' No zašto ne bih uživala u odjeći? Barem ne govorim sama sebi da se neću zamarati šopingom dok ne spadnem na konfekcijski broj 42, jer prirodno, moj je život neprestana dijeta.
Svi mi znamo što se događa pri dijetama. Onog trenutka kad se odreknete izvjesne namirnice, preplavi vas takav apetit da više niste u stanju gledati, ne možete normalno razmišljati, a jedini način da se riješite gladi jest pregristi zalogajčić čokolade, što se ubrzo pretvori u čitavu tablu.
Dijete ne uspijevaju, pa i kako bi? To je industrija u kojoj se obrću milijarde dolara i ako bi se jedna od dijeta pokazala uspješnom sve bi skupa palo u vodu.
Ako itko zna kako je lako pokleknuti, onda sam to ja. Bezbrojni preparati, vlakna, dijeta od šest jaja dnevno, čajevi, pilule za mršavljenje, napici za mršavljenje, flasteri za mršavljenje. Samo spomenite i ja sam ta idiotkinja koja ih je probala. Premda su neki, moram priznati, bili uspješniji od drugih.
Ali nikad nisam, čak ni uz pomoć svih tih dijeta, bila mršava. Mršavija da, ali ne i mršava.
Znam da me sad gledate sa žaljenjem dok dovršavam svoj sendvič i kriomice se osvrćem po uredu kako bih provjerila promatra li me netko. Sve je u redu, teren je čist, pa mogu otvoriti gornju ladicu i izvući pločicu čokolade skrivenu u pozadini. Trgam svijetlo narančasti papir i srebrnu foliju i trpam ih u koš za smeće pod radnim stolom, jer daleko je jednostavnije sakriti pločicu tamne mat čokolade negoli sjajni ovitak kojim je omotana.
Uzimam zalogaj. Osjećam kako mi se slatka čokolada topi na jeziku, a potom uzimam drugi zalogaj, ovaj put bjesomučno žvačući i gutajući, jedva osjećajući ikakav okus. Kroz nekoliko je sekunda čitava čokolada nestala, a ja sjedim osjećajući mučninu i grizodušje.
Osjećam i olakšanje. Moja je današnja nezdrava doza hrane upravo pojedena, što znači da ništa više nije ostalo. Što znači da se večeras, kad stignem doma i pojedem salatu, ono što trenutačno planiram večerati, mogu osjećati dobro i ponovno početi svoju dijetu.
Dovršavam čitanje časopisa, zatim ga spremam u torbu, pripravna škarama napasti stranice čim se nađem u spavaćoj sobi, u okrilju doma, pa bacam pogled na sat i uzdahnem. Još jedan dan u mom dosadnom životu, ali on nipošto ne bi trebao biti dosadan. Ja sam novinarka, za ime Boga. To je nedvojbeno glamurozan, uzbudljiv posao?
Na žalost ne i za mene. Čeznem za djelićem glamura i, u rijetkim prilikama kad bacim pogled na članke u časopisima, pomislim kako bih ja mogla i bolje od toga.
Vjerojatno bih mogla, barem jednako dobro, samo što nemam iskustva za pisanje o nevjeri muškaraca, ali da imam, Isuse, osvajala bih nagrade jer sam ja, da se tako izrazim, stručnjak s riječima.
Obožavam engleski jezik, igru riječima, promatranje rečenica koje pristaju jedna uz drugu poput dijelova slagalice, ali na nesreću moja je darovitost potraćena ovdje u Kilburn Heraldu.
Ne podnosim ovaj posao. Kad upoznam nove ljude i oni me pitaju čime se bavim, visoko uzdignem glavu i kažem da sam novinarka. Zatim nastojim promijeniti temu, jer nakon toga neizbježno slijedi pitanje, 'Za koje novine pišeš?'. Pognem glavu, promrmljam Kilburn Herald, a ako me još dodatno forsiraju, pognem glavu još niže i priznam da pišem u rubrici Vrhunski savjeti.
Svakog sam tjedna preplavljena pismima tužnih i usamljenih ljudi Kilburna koji nemaju pametnijeg posla nego slati pitanja poput, 'Kako ću izblijediti linoleumski pod koji je požutio?' ili 'Naslijedila sam par srebrnih svijećnjaka od bake. Srebro je potamnjelo, imate li kakav prijedlog?'. I svakog tjedna satima visim nad prokletim telefonom zivkajući proizvođače linoleuma, srebrnine i, ispričavajući se što im oduzimam dragocjeno vrijeme, tražim odgovore.
To je moj oblik novinarstva. Svako toliko moram napisati i pokoji članak, mahom kakvo hvalisavo priopćenje za tisak, PR tekst koji služi kako bi se popunio prostor i, ah, kako je samo izazovan ovaj naizgled neuzbudljiv posao. Trgam na komadiće priopćenja za tisak i počinjem iznova. Da se moje kolege, reporteri i kolumnisti što zuje oko mene, udostoje pročitati što sam napisala uočili bi moje majstorsko obrtanje rečenica.
Nije da se nisam pokušala probiti u svijetu novinarstva. Svako toliko, kad dosada priprijeti da me prikaže potpuno nesposobnom, odvučem se do ureda glavnog urednika i uguram u stolicu, predočim mu tih nekoliko redaka i zamolim za svoju priliku. Zapravo, danas se upravo odvija jedan od takvih sastanaka.
– Jemima, – kaže glavni urednik, zavalivši se u svom naslonjaču, naslanjajući noge na stol i otpuhujući dim cigare, – zašto bi željela izvještavati?
– Ne želim, kažem, susprežući se da ne zakolutam očima, jer čini se da svaki put kad dođem ovamo vodimo istovjetan razgovor. – Želim pisati reportaže.
– Ali Jemima, ti obavljaš sjajan posao u Vrhunskim savjetima. Zbilja, ljubavi, ne znam gdje bismo bili bez tebe.
– Samo, to nije baš novinarstvo, želim više pisati.
– Svi moramo početi od dna, kaže on, započinjući svoj uobičajeni monolog, dok ja mislim u sebi, 'da, no ti si ipak još uvijek ovdje, pa nije ti ovo Guardian, ovo je Kilburn vražji Herald'.
– Znaš li ti kako sam ja počeo?
Nijemo odmahnem glavom, misleći, znam, raznosio si prokleti čaj u Solent Advertiseru.
– Raznosio sam prokleti čaj u Solent Advertiseru. – I tako dalje, i tako dalje.
Razgovor, također, uvijek jednako završava. – Možda se ubrzo i oslobodi kakvo mjesto za reportere, kaže zavjerenički namignuvši. – Samo ti nastavi marljivo raditi i vidjet ćemo što se može učiniti.
Potom ja uzdahnem, zahvalim mu na njegovom vremenu i pokrenem se s uske stolice. Tek što dospijem do vrata, glavni urednik kaže: – Usput, ideš na onaj tečaj, zar ne?
Okrenem se kako bih ga zbunjeno pogledala. Tečaj? Kakav tečaj? – Ma znaš, nastavlja on uvidjevši da nemam pojma o čemu govori. – Kompjuteri, Internet, World Wide Web. Prilagođavamo se i želim da svi iz ureda sudjeluju.
Prilagođavamo se? Misli li on na priključivanje, razmišljam dok izlazim sa smiješkom na licu. Glavni je urednik, očajnički se razmećući svojom vjerodostojnošću uličnih izraza, još jednom dokazao da i dalje živi u 80-ima.
Marširam natrag do svog stola, uzalud pokušavajući dokučiti zašto mi ne pruža priliku. U redu je da idem na glupavi prokleti kompjutorski tečaj, ali nije u redu da upotrijebim svoj mozak. Naprijed vitak stas.
Prolazim mimo reportera, svi zauzeti telefoniranjem, pogled mi se spušta dok prolazim pored svoje tajne simpatije. Ben Williams je zamjenik urednika rubrike vijesti. Visok, naočit, on je osim toga i uredski zavodnik. Možda si ne može priuštiti Armanija, jer ovo je, kao što znamo, Kilburn Herald, no njegova otmjena odijela tako savršeno pristaju njegovom preplanulom tijelu, njegovim mišićavim bedrima, da se gotovo i ne primjećuje razlika.
Bena – Williamsa potajno simpatizira svaka žena u Kilburn Heraldu, da ne spominjem ženu iz trgovine u kojoj svakog jutra kupuje novine, ženu u kantini koja čeznutljivo slijedi njegove korake dok prolazi tijekom svake stanke za ručak. Aha. Nemojte misliti da nisam zamijetila.
Ben Williams je prekrasan, u to nema sumnje. Njegova svijetlo smeđa kosa leprša na onaj savršeno namješten način, nemarno padajući preko njegovog lijevog oka, obrve su mu perfektno izvijene, a kad se smije njegove su jamice baš na pravom mjestu. Jasno daje vrlo dobro svjestan dojma kojeg ostavlja na žene, no ispod svega tog kuca zlatno srce, ali nemojte mu odati što sam vam sve kazala. On ne bi želio da to itko dozna.
Savršen je spoj zgodnog muškarčine i ranjivog dječaka, a jedina žena koja nije zainteresirana za njega jest Geraldine. Geraldine je, vidite, predodređena za bolje stvari. Geraldine je moja jedina prijateljica na poslu, premda se Geraldine možda ne bi složila s time, jer, napokon, nas se dvije ne družimo nakon posla, no vodimo svoje male razgovore, Geraldine je pritom ljupko oslonjena o rub mog stola dok ja u sebi čeznem da izgledam kao ona.
Obično zajedno idemo na ručak, često s Benom Williamsom, što mi istodobno pričinjava i bol i zadovoljstvo, u jednakom omjeru. Zadovoljstvo jer živim za te dane kad nam se pridruži, ali bolno jer se svaki put u njegovoj blizini pretvaram u nezgrapnu četrnaestogodišnjakinju. Nisam ga kadra čak ni pogledati, a kamoli zapodjenuti razgovor, i jedina mi je utjeha to što kad sjedne pored mene moj apetit nestaje.
Pretpostavljam da misli kako sam prilično slatka i uvjerena sam da je svjestan moje blesave zaljubljenosti, no sumnjam da trati svoje vrijeme razmišljajući o meni, barem dok je Geraldine u blizini.
Geraldine je počela raditi negdje u isto vrijeme kao i ja, a ono što me najviše ubija jest da sam ja počela kao pripravnica, dok je Geraldine počela kao tajnica, no koja je od nas prije dobila priliku da piše reportaže? Pogodili ste!
Nije da sam do kraja cinična, ali s njezinom blistavom plavom kosom i modernom paž frizurom, njezinim sićušnim stasom stisnutim u odjeću po posljednjoj modi, Geraldine možda nema ni gram talenta, no muškarci je obožavaju, a glavni urednik misli kako je ona najznačajniji dobitak naših novina još od, pa još od njega samog.
A ono što me još više ubija je činjenica kako je Geraldine jedina žena ovdje koju Ben smatra dostojnom njegove pozornosti. Geraldine nije zainteresirana, zbog čega mi sve to nije nimalo podnošljivije. Dakako, njoj se na jedan neodređeni način može sviđati Benov lijep izgled, šarm, karizma, ali molim vas, pa on je zaposlen u Kilburn Heraldu, a sama ta činjenica je dostatna da nikad neće biti dovoljno dobar za Geraldine.
Geraldine izlazi samo s dobrostojećim muškarcima. Starijim, imućnijim, mudrijim. Njezin trenutačni dečko potrajao je, za ne povjerovati, osam mjeseci što joj je svojevrstan osobni rekord, a Geraldine se doima prilično zagrijanom, što pak Ben ne može podnijeti. Ja, u drugu ruku, volim slušati ono što nazivam 'Geraldineine priče'. Geraldine je žena kakva bih sama voljela biti.
Moja je gozba za sad gotova, smještam se na stolicu i uzimam slušalicu ne bih li nazvala ovdašnjeg veterinara.
– Halo, izgovaram svojim najljubaznijim telefonskim glasom. – Pri telefonu Jemima Jones iz Kilburn Heralda. Znate li možda kako otkloniti zadah mačje mokraće sa zastora?
Jemima Jones otvara ulazna vrata i njezino se srce smjesta sledi. Svaki dan u autobusu na putu do kuće ona prekriži svoje bucmaste prste i moli se da njezine sustanarke ne budu doma, moli za malo mira i tišine, priliku za malo samoće.
No čim se vrata otvore ona začuje glazbu što grmi iz dnevne sobe, hihot koji začinjava njihov razgovor, i sleđena srca proviruje glavom iza vrata.
– Bok, kažem dvjema djevojkama, opruženim svaka na svom na svom kauču, izmjenjujući tračeve. – Je li netko za šalicu čaja?
– Ooh, Mimey, to bilo divno, kažu uglas, a ja se trgnem na nadimak kojeg su preuzele kako bi mi spustile. To je nadimak kojeg sam dobila u školi, kojeg sam pokušala zaboraviti jer i sam spomen, čak i danas, priziva sjećanja na debelu djevojčicu iz razreda, onu koju su zlostavljali, onu koju su uvijek izbjegavali.
Ali Sophie i Lisa, na svoj jedva primjetan ohol način, i dalje me zovu Mimey. One me nisu poznavale u školskim danima, ali znaju da mrzim to ime jer sam jednom smogla dovoljno snage da im sve ispričam, no činjenica da me to uzrujava čini se kako njih još više zabavlja.
Želite li znati nešto više o Sophie i Lisi? Sophie i Lisa živjele su ovom stanu puno prije nego što sam ja stupila na scenu i uglavnom mislim da su bile daleko sretnije, izuzev što nisu imale nekoga da im svake večeri pripravlja čaj. Sophie je plavuša, elegantna, zgodna plavuša s neizbježnim osmijehom i izazovnim pogledom. Lisa je brineta, dugih čupavih kovrči i punih napućenih usnica.
Da ih netom upoznate vjerojatno biste pomislili kako su modne ikone ili nešto jednako glamurozno jer obje imaju savršen stas, spreman osmijeh i ormar pun odjeće s potpisom, ipak, a ovo je jedino što me veseli, istina je daleko nezanimljivija.
Sophie i Lisa su recepcionarke. Rade zajedno u marketinškoj agenciji i provode dane nastojeći nadmašiti jedna drugu u izlascima s momcima. Obje su, zaredom, obradile gotovo sve muškarce u agenciji, od kojih je većina poželjna, nekolicina ne toliko poželjna, pa sad sjede za svojim ulaštenim stolom od čelika i bukovine, trepćući okicama i nadajući se kako će privlačni novi klijent proći kroz vrata, netko tko će smiriti njihova ustreptala srdašca.
Nema ništa neobično u tome što su sad kod kuće, no neobično je da tu ostanu cijelu večer. Stižu doma točno u 17:30, potom se izležavaju prelistavajući časopise, gledajući televiziju, tračajući, prije nego će se baciti u vruću kupku u 19:00, na frizuru u 19:45 te šminkanje u 20:15.
Svake se večeri, oko 21:00, nađu na vratima, dotjerane sve u šesnaest. Teturajući na najvišim mogućim potpeticama, posrću prema izlazu, uglas se hihoćući i poručujući mi da budem dobra, dok se ja obično nalazim ili u svojoj sobi ili gledam televiziju. Čini se da svaku večer misle kako je to nešto neodoljivo smiješno, a ja ih svaku večer poželim odalamiti. Nije da ih ne volim, one su naprosto apsolutno beznačajne, par blebetavih papiga koje me uvijek iznova zapanje svojom glupošću.
Odlaze u Mortons, Tramp, Embargo. Sve redom anonimna mjesta na kojima pokupe kakvog anonimnog muškarca koji bi ih mogao, ukoliko su te sreće, nahraniti, napojiti i vozikati u Ferrariju prije nego će nestati u noći.
Ne budite smiješni, naravno da ne izlazim s njima, ali koliko god prezirala njihov način života, dio bi mene, tek neznatan djelić, volio okusiti ponešto od toga.
Međutim, na takvo nešto ne vrijedi niti pomišljati. One su vitke i lijepe, a ja nisam. Nikad im se ne bih usudila pridružiti, a one se same pak nikad nisu usudile to predložiti. Ne zbog toga što su zločeste, shvaćate, ispod svog tog sjaja i glamura one su dobre djevojke, no djevojka mora držati do svoje pojave, a pretila se prijateljica, bojim se, tu ne uklapa.
Njihova se dijeta, sama po sebi, čini se sastoji od boca šampanjca upotpunjenog crtama kokaina osiguranih od strane muškaraca koje susreću. Hladnjak kod kuće uvijek je prazan, osim ako sama nisam otišla u nabavku i u osam mjeseci koliko živim ovdje još nikad nisam vidjela da objeduju normalan obrok.
Gdjekad bih vidjela jednu od njih dvije kako ulazi na vrata objavljujući 'Umirem od gladi!' i tada bi Sophie, ili Lisa, otvorila vrata hladnjaka i odšetala u dnevnu sobu ručajući rajčicu ili pola kriške indijske pogače s nagovještajem nečeg ružičastog – najtanjim slojem namaza kojeg sam ikad vidjela.
Nedvojbeno mislite kako nas tri činimo neobičan trio. Vjerojatno ste u pravu. Talijan iz prodavaonice delikatesa na kraju ulice bio je zapanjen kad je otkrio da nas tri živimo zajedno. Dvije ljepotice s kojima očijuka čim se za to ukaže prilika, i tužna pretila djevojka koja ga najvjerojatnije podsjeća na vlastitu debelu majku vječito odjevenu u crno.
Ipak, gospodin se Galizzi vara, jer bez obzira na nedostatke, ja ipak nisam tužna. Većinu vremena nesretna, to da, no oni koji se udostoje prodrijeti ispod naslaga sala znaju ne samo to da tamo kuca zlatno srce, nego i to da sam vraški zabavna, pod uvjetom da sam dobre volje. Ali nikome se zapravo ne da gnjaviti i zaviriti ispod površine.
Stojim u kuhinji, spuštam tri vrećice za čaj u tri ogromne šalice. Dolijevam vodu, dodajem poluobrano mlijeko iz hladnjaka i, tek iz navike, spuštam dvije dupkom pune žličice umjetnog sladila u prahu za sebe. Dobra cura, govorim si, dobra cura jer odolijevaš šećeru što se potiho, no ipak zlokobno smjestio u ormariću poviše čajnika.
Odnosim čaj u dnevnu sobu, a Sophie i Lisa unjkavo zahvaljuju, no lijene se krave ne pomaknu s kauča, ne oslobađaju mi mjesto da sjednem, i što mi drugo preostaje nego odgegati prema vratima, obuhvativši rukom vrelu šalicu i pitajući se koliko će me brzo otpraviti gore u moju sobu.
– Kako je bilo danas? – najzad se odvažim upitati, dok djevojke zure u televizor, gledaju nekakvu američku seriju koja uprizoruje savršene mlade ljude sa savršeno bijelim zubima i savršenim tijelima.
– Hmm? – kaže Sophie, očiju prikovanih za ekran, čak i dok ja srkom otpijam gutljaj čaja.
– Zaljubljene smo – izjavi Lisa, pogledavši me prvi put te večeri. – Dobile smo najčarobnijeg novog klijenta.
Sad se Sophie doima zainteresirano, a ja se spustim na pod, sjedeći prekriženih nogu nezgrapna u svojoj ulozi tetke na izdisaju.
– Zbilja, Mimey, taj je momak bio predivan, ali ne znamo koja mu se od nas dvije zapravo sviđa.
Sophie uputi lažni opaki pogled Lisi, koja se široko smiješi.
– Znači definitivno mu se sviđa jedna od vas dvije?
Ovo je pitanje u stvari suvišno jer, napokon, kome se već na prvi pogled ne bi svidjele ove dvije ljepotice?
– O da, kaže Lisa. – Nakon sastanka je satima stajao kod recepcijskog stola i čavrljao.
– Mislim daje očijukao s Lisom, na to će Sophie.
– Ne, kaže Lisa. – Ne budi smiješna, draga. Zanimao se za tebe.
No vraški je očito da tako ne misli i već mogu vidjeti kako su ga očarale Lisine napućene usnice i bujni razbarušeni uvojci.
– Onda, je li te pozvao na spoj? – pitam, na trenutak poželjevši da kakav zgodan muškarac zastane kraj mog stola i očijuka sa mnom. Barem jedanput. Tek toliko da vidim kakav je to osjećaj.
– Nije, snuždi se Lisa. Ali je pitao hoćemo li obje biti tamo idućeg tjedna kad dođe na sastanak.
– Baš smo maločas sjedile ovdje razmišljajući što ćemo odjenuti, reče Sophie okrećući se prema Lisi – Onda, što misliš o crvenom odijelu?
– Ja ionako idem gore, kažem osjetivši se suvišnom i podižući se na noge i uputim se k vratima. Više nisam potrebna, uljudni su pozdravi razmijenjeni, a mene se nikad ne bi pitalo za mišljenje o odjeći, jer što se tiče Sophie i Lise to je nešto o čemu ja nemam pojma.
Polako se uspinjem stepenicama, zaustavivši se na vrhu da bih povratila dah, odem u svoju sobu i legnem na krevet zureći u strop, sve dok mi disanje ne postane sporije, ujednačeni)'e.
Ležim tamo i u mislima prevrćem potanko razrađene maštarije o tome što bih odjenula da sam mršavija. Dala bih da mi odrežu kosu u supermodernom nemarno razbarušenom stilu i možda bih, kad bih se odvažila, stavila nekoliko svijetlih pramenova, samo sprijeda.
Većinu bih vremena nosila sunčane naočale. Katkad bi to bile one velike u holivudskom stilu s okvirom od kornjačevine, no uglavnom bi to bile otkvačene, zgodne, male, okrugle naočale, naočale koje odražavaju istančan ukus, glamur.
Nosila bih uske bijele hlače, kratki top od likre, a djelići kože koji bi se pritom otkrivali bili bi zategnuti i preplanuli. Čak bih, zaključujem, fantastično izgledala i u ogrtaču od frotira. Pogledam svoj stari bijeli ogrtač što visi na unutarnjoj strani vrata, golem, glomazan. Volim kad se njime omotam, očajnički nastojeći ignorirati činjenicu da izgledam poput balona s nogama. Ali kad budem mršava, zadržat ću taj ogrtač. Budući da je to muški ogrtač, obavijat će naborima tkanine moje novo atletski građeno tijelo. Rukavi će slobodno padati, prekrivajući moje ruke, a ja ću izgledati ljupko i ranjivo.
Čak ću i u rano jutro biti predivna. Bez imalo šminke na licu i razbarušene kose, zamišljam susret s gospodinom Savršenim, sklupčana u naslonjaču i obavijena ogrtačem koji otkriva samo moje duge, sjajne noge, koščata koljena, a on će naravno biti preko ušiju zaljubljen u mene.
Razmišljam o ovome neko vrijeme, a potom se sjetim svog časopisa. Izvučem ga iz torbe i još jednom proučim slike, posegnuvši u ladicu pored kreveta kako bih izvadila škare i pridodala nove modele svojoj kolekciji. I dok vraćam škare na njihovo mjesto zamjećujem, u stražnjem kutu ladice, kutiju keksa. Moj Bože! Doista sam zaboravila na njih, doista sam zaboravila na hranu u kući.
Ne. Neću. Postala sam dobra. Ali opet, zasigurno je bolje da ih pojedem, da nestanu, tako da više ne bude nezdrave hrane u kući. Zacijelo je bolje odjednom ih dokrajčiti, nego ih jesti polako i temeljito tijekom cijelog tjedna. Tako više ništa neće ostati, a onda mogu istinski započeti svoju dijetu. Onu koja će biti uspješna. Onu koja će ostvariti moje maštarije.
Tako je, sad ću ih pojesti, a onda sutra ponovno ispočetka.
I ovako mi ostavljamo Jemimu Jones da provodi svoju večer, baš kao što je i ostavljamo svake druge večeri. Sjedi na krevetu u svojoj sobi zadubljena u vlastite misli, zureći u časopise i trpajući kekse u svoja usta.
Bože, voljela bih da sam vitka.
Voljela bih da sam vitka, prekrasna, i da mogu imati svakog muškarca kojeg poželim. Vjerojatno mislite da sam šašava, hoću reći, evo me, sjedim sama ovdje na poslu s golemim dvostrukim sendvičem pred sobom, ali valjda i ja smijem sanjariti, zar ne?
Još pola sata stanke za ručak. Pola sata za oduševljavanje posljednjim izdanjem omiljenog mi časopisa. Nemojte me pogrešno razumjeti, ne čitam članke, a zašto bih? Tisuće riječi o tome kako zadržati svog muškarca, kako začiniti svoj seksualni život, kako uočiti je li nevjeran, da budem posve iskrena, ništa mi ne predstavljaju. Bit ću sasvim otvorena s vama, nikad nisam imala pravog dečka, i primamljivi naslovi zasigurno nisu razlog zbog kojeg kupujem časopise.
Ako baš morate znati, sve ih redom kupujem radi slika. Sjedim i minutama proučavam svaku sjajnu fotografiju, upijajući duge, gipke udove modela, njihove uzane strukove, njihovu blistavu zlatnu kožu. Pridržavam se rutine: počinjem od njihovih lica, promatrajući isklesane jagodice, srcoliku bradu pa polako spuštam pogled niz njihova tijela, oprezno da mi ne bi promakao koji mišić.
Imam nekolicinu omiljenih. U gornjoj ladici komode u mojoj spavaćoj sobi nalazi se hrpa izrezanih sličica mojih najdražih top modela u omiljenim pozama. Linda je tu zbog svoje seksipilnosti, Christy zbog svojih usana i nosa, a Cindy zbog tijela.
Prije negoli pomislite da sam kakva prikrivena lezbijka – već sam vam povjerila onu jednu stvar koju bih poželjela kad bih protrljala svjetiljku i kad bi se najednom pojavio bajni div nagog poprsja. Kad bih mogla poželjeti samo jednu jedinu želju ne bi to bio dobitak na lutriji. Niti bih poželjela istinsku ljubav. Ne, kad bih imala jednu želju na raspolaganju poželjela bih tijelo modela, vjerojatno onakvo kao Cindy Crawford, i još bih proširila želju da zadržim vitko tijelo modela, što god pojela.
Jer, ma koliko to bilo teško priznati potpunom strancu, ja, Jemima Jones, mnogo jedem. Primjećujem poglede, bljeskove neodobravanja u zgodama kad jedem u javnosti, i svojski ih se trudim ignorirati. Ukoliko mi netko, kakav brižan i uviđavan 'prijatelj', štogod obzirno pripomene, reći ću mu kako me muči štitnjača, ili neka druga žlijezda, a katkad ću pribjeći činjenici kako imam iznimno spor metabolizam. Tek toliko da ne nastanu nekakve dvojbe, tek toliko da ljudi ne pomisle kako je jedini razlog moje masivnosti količina hrane koju unosim u sebe.
Ali vi niste budale, znam, a budući da otprilike polovica žena u državi nosi konfekcijski broj 46 ili više, zamolila bih vas da pokušate razumjeti moja tajna 'orgijanja' s hranom, moj neutaživi apetit, i uvidite kako nije sve u jelu.
Ne morate znati mnogo o mom podrijetlu, dovoljno je reći kako je moje djetinjstvo bilo nesretno, da se nisam osjećala voljenom, da nikad nisam prebrodila razvod mojih roditelja u ranom djetinjstvu, i kako se danas, kao odrasla osoba, jedino ugodno osjećam dok tražim utjehu u hrani.
I evo me sad, u dobi od dvadeset i sedam godina, bistra, zabavna, topla, brižna i mila. Ali naravno, ljudi to ne vide kad gledaju Jemimu Jones. Vide samo salo.
Vide moje goleme grudi – osobito vražji građevinari, došlo je do toga da aktivno izbjegavam prolaziti pored bilo kakvih gradilišta – vide moj veliki, okrugli trbuh, bedra koja se pri hodu trljaju jedno o drugo.
Na nesreću, oni ne vide ono što vidim ja dok se promatram u zrcalu. Selektivna vizualizacija, tako bih to nazvala.
Ne vide moju sjajnu svijetlo smeđu kosu. Ne vide moje zelene oči, ne vide moje pune usnice. Nije da su božanstvene, no meni se sviđaju, rekla bih da su ono najbolje na meni.
Ne zamjećuju oni ni moju odjeću, jer premda težim daleko, daleko više nego što bih smjela, nisam se zapustila, uvijek dajem sve od sebe. Hoću reći, pogledajte me sad. Da sam vitka, rekli biste kako fantastično izgledam u pripijenim hlačama i dugoj tunici u savršeno odgovarajućoj nijansi narančaste.
Ali ne, zbog moje debljine ljudi me gledaju i misle, 'Bože, ona ne bi smjela nositi tako svijetle boje, ne bi smjela privlačiti pažnju na sebe.' No zašto ne bih uživala u odjeći? Barem ne govorim sama sebi da se neću zamarati šopingom dok ne spadnem na konfekcijski broj 42, jer prirodno, moj je život neprestana dijeta.
Svi mi znamo što se događa pri dijetama. Onog trenutka kad se odreknete izvjesne namirnice, preplavi vas takav apetit da više niste u stanju gledati, ne možete normalno razmišljati, a jedini način da se riješite gladi jest pregristi zalogajčić čokolade, što se ubrzo pretvori u čitavu tablu.
Dijete ne uspijevaju, pa i kako bi? To je industrija u kojoj se obrću milijarde dolara i ako bi se jedna od dijeta pokazala uspješnom sve bi skupa palo u vodu.
Ako itko zna kako je lako pokleknuti, onda sam to ja. Bezbrojni preparati, vlakna, dijeta od šest jaja dnevno, čajevi, pilule za mršavljenje, napici za mršavljenje, flasteri za mršavljenje. Samo spomenite i ja sam ta idiotkinja koja ih je probala. Premda su neki, moram priznati, bili uspješniji od drugih.
Ali nikad nisam, čak ni uz pomoć svih tih dijeta, bila mršava. Mršavija da, ali ne i mršava.
Znam da me sad gledate sa žaljenjem dok dovršavam svoj sendvič i kriomice se osvrćem po uredu kako bih provjerila promatra li me netko. Sve je u redu, teren je čist, pa mogu otvoriti gornju ladicu i izvući pločicu čokolade skrivenu u pozadini. Trgam svijetlo narančasti papir i srebrnu foliju i trpam ih u koš za smeće pod radnim stolom, jer daleko je jednostavnije sakriti pločicu tamne mat čokolade negoli sjajni ovitak kojim je omotana.
Uzimam zalogaj. Osjećam kako mi se slatka čokolada topi na jeziku, a potom uzimam drugi zalogaj, ovaj put bjesomučno žvačući i gutajući, jedva osjećajući ikakav okus. Kroz nekoliko je sekunda čitava čokolada nestala, a ja sjedim osjećajući mučninu i grizodušje.
Osjećam i olakšanje. Moja je današnja nezdrava doza hrane upravo pojedena, što znači da ništa više nije ostalo. Što znači da se večeras, kad stignem doma i pojedem salatu, ono što trenutačno planiram večerati, mogu osjećati dobro i ponovno početi svoju dijetu.
Dovršavam čitanje časopisa, zatim ga spremam u torbu, pripravna škarama napasti stranice čim se nađem u spavaćoj sobi, u okrilju doma, pa bacam pogled na sat i uzdahnem. Još jedan dan u mom dosadnom životu, ali on nipošto ne bi trebao biti dosadan. Ja sam novinarka, za ime Boga. To je nedvojbeno glamurozan, uzbudljiv posao?
Na žalost ne i za mene. Čeznem za djelićem glamura i, u rijetkim prilikama kad bacim pogled na članke u časopisima, pomislim kako bih ja mogla i bolje od toga.
Vjerojatno bih mogla, barem jednako dobro, samo što nemam iskustva za pisanje o nevjeri muškaraca, ali da imam, Isuse, osvajala bih nagrade jer sam ja, da se tako izrazim, stručnjak s riječima.
Obožavam engleski jezik, igru riječima, promatranje rečenica koje pristaju jedna uz drugu poput dijelova slagalice, ali na nesreću moja je darovitost potraćena ovdje u Kilburn Heraldu.
Ne podnosim ovaj posao. Kad upoznam nove ljude i oni me pitaju čime se bavim, visoko uzdignem glavu i kažem da sam novinarka. Zatim nastojim promijeniti temu, jer nakon toga neizbježno slijedi pitanje, 'Za koje novine pišeš?'. Pognem glavu, promrmljam Kilburn Herald, a ako me još dodatno forsiraju, pognem glavu još niže i priznam da pišem u rubrici Vrhunski savjeti.
Svakog sam tjedna preplavljena pismima tužnih i usamljenih ljudi Kilburna koji nemaju pametnijeg posla nego slati pitanja poput, 'Kako ću izblijediti linoleumski pod koji je požutio?' ili 'Naslijedila sam par srebrnih svijećnjaka od bake. Srebro je potamnjelo, imate li kakav prijedlog?'. I svakog tjedna satima visim nad prokletim telefonom zivkajući proizvođače linoleuma, srebrnine i, ispričavajući se što im oduzimam dragocjeno vrijeme, tražim odgovore.
To je moj oblik novinarstva. Svako toliko moram napisati i pokoji članak, mahom kakvo hvalisavo priopćenje za tisak, PR tekst koji služi kako bi se popunio prostor i, ah, kako je samo izazovan ovaj naizgled neuzbudljiv posao. Trgam na komadiće priopćenja za tisak i počinjem iznova. Da se moje kolege, reporteri i kolumnisti što zuje oko mene, udostoje pročitati što sam napisala uočili bi moje majstorsko obrtanje rečenica.
Nije da se nisam pokušala probiti u svijetu novinarstva. Svako toliko, kad dosada priprijeti da me prikaže potpuno nesposobnom, odvučem se do ureda glavnog urednika i uguram u stolicu, predočim mu tih nekoliko redaka i zamolim za svoju priliku. Zapravo, danas se upravo odvija jedan od takvih sastanaka.
– Jemima, – kaže glavni urednik, zavalivši se u svom naslonjaču, naslanjajući noge na stol i otpuhujući dim cigare, – zašto bi željela izvještavati?
– Ne želim, kažem, susprežući se da ne zakolutam očima, jer čini se da svaki put kad dođem ovamo vodimo istovjetan razgovor. – Želim pisati reportaže.
– Ali Jemima, ti obavljaš sjajan posao u Vrhunskim savjetima. Zbilja, ljubavi, ne znam gdje bismo bili bez tebe.
– Samo, to nije baš novinarstvo, želim više pisati.
– Svi moramo početi od dna, kaže on, započinjući svoj uobičajeni monolog, dok ja mislim u sebi, 'da, no ti si ipak još uvijek ovdje, pa nije ti ovo Guardian, ovo je Kilburn vražji Herald'.
– Znaš li ti kako sam ja počeo?
Nijemo odmahnem glavom, misleći, znam, raznosio si prokleti čaj u Solent Advertiseru.
– Raznosio sam prokleti čaj u Solent Advertiseru. – I tako dalje, i tako dalje.
Razgovor, također, uvijek jednako završava. – Možda se ubrzo i oslobodi kakvo mjesto za reportere, kaže zavjerenički namignuvši. – Samo ti nastavi marljivo raditi i vidjet ćemo što se može učiniti.
Potom ja uzdahnem, zahvalim mu na njegovom vremenu i pokrenem se s uske stolice. Tek što dospijem do vrata, glavni urednik kaže: – Usput, ideš na onaj tečaj, zar ne?
Okrenem se kako bih ga zbunjeno pogledala. Tečaj? Kakav tečaj? – Ma znaš, nastavlja on uvidjevši da nemam pojma o čemu govori. – Kompjuteri, Internet, World Wide Web. Prilagođavamo se i želim da svi iz ureda sudjeluju.
Prilagođavamo se? Misli li on na priključivanje, razmišljam dok izlazim sa smiješkom na licu. Glavni je urednik, očajnički se razmećući svojom vjerodostojnošću uličnih izraza, još jednom dokazao da i dalje živi u 80-ima.
Marširam natrag do svog stola, uzalud pokušavajući dokučiti zašto mi ne pruža priliku. U redu je da idem na glupavi prokleti kompjutorski tečaj, ali nije u redu da upotrijebim svoj mozak. Naprijed vitak stas.
Prolazim mimo reportera, svi zauzeti telefoniranjem, pogled mi se spušta dok prolazim pored svoje tajne simpatije. Ben Williams je zamjenik urednika rubrike vijesti. Visok, naočit, on je osim toga i uredski zavodnik. Možda si ne može priuštiti Armanija, jer ovo je, kao što znamo, Kilburn Herald, no njegova otmjena odijela tako savršeno pristaju njegovom preplanulom tijelu, njegovim mišićavim bedrima, da se gotovo i ne primjećuje razlika.
Bena – Williamsa potajno simpatizira svaka žena u Kilburn Heraldu, da ne spominjem ženu iz trgovine u kojoj svakog jutra kupuje novine, ženu u kantini koja čeznutljivo slijedi njegove korake dok prolazi tijekom svake stanke za ručak. Aha. Nemojte misliti da nisam zamijetila.
Ben Williams je prekrasan, u to nema sumnje. Njegova svijetlo smeđa kosa leprša na onaj savršeno namješten način, nemarno padajući preko njegovog lijevog oka, obrve su mu perfektno izvijene, a kad se smije njegove su jamice baš na pravom mjestu. Jasno daje vrlo dobro svjestan dojma kojeg ostavlja na žene, no ispod svega tog kuca zlatno srce, ali nemojte mu odati što sam vam sve kazala. On ne bi želio da to itko dozna.
Savršen je spoj zgodnog muškarčine i ranjivog dječaka, a jedina žena koja nije zainteresirana za njega jest Geraldine. Geraldine je, vidite, predodređena za bolje stvari. Geraldine je moja jedina prijateljica na poslu, premda se Geraldine možda ne bi složila s time, jer, napokon, nas se dvije ne družimo nakon posla, no vodimo svoje male razgovore, Geraldine je pritom ljupko oslonjena o rub mog stola dok ja u sebi čeznem da izgledam kao ona.
Obično zajedno idemo na ručak, često s Benom Williamsom, što mi istodobno pričinjava i bol i zadovoljstvo, u jednakom omjeru. Zadovoljstvo jer živim za te dane kad nam se pridruži, ali bolno jer se svaki put u njegovoj blizini pretvaram u nezgrapnu četrnaestogodišnjakinju. Nisam ga kadra čak ni pogledati, a kamoli zapodjenuti razgovor, i jedina mi je utjeha to što kad sjedne pored mene moj apetit nestaje.
Pretpostavljam da misli kako sam prilično slatka i uvjerena sam da je svjestan moje blesave zaljubljenosti, no sumnjam da trati svoje vrijeme razmišljajući o meni, barem dok je Geraldine u blizini.
Geraldine je počela raditi negdje u isto vrijeme kao i ja, a ono što me najviše ubija jest da sam ja počela kao pripravnica, dok je Geraldine počela kao tajnica, no koja je od nas prije dobila priliku da piše reportaže? Pogodili ste!
Nije da sam do kraja cinična, ali s njezinom blistavom plavom kosom i modernom paž frizurom, njezinim sićušnim stasom stisnutim u odjeću po posljednjoj modi, Geraldine možda nema ni gram talenta, no muškarci je obožavaju, a glavni urednik misli kako je ona najznačajniji dobitak naših novina još od, pa još od njega samog.
A ono što me još više ubija je činjenica kako je Geraldine jedina žena ovdje koju Ben smatra dostojnom njegove pozornosti. Geraldine nije zainteresirana, zbog čega mi sve to nije nimalo podnošljivije. Dakako, njoj se na jedan neodređeni način može sviđati Benov lijep izgled, šarm, karizma, ali molim vas, pa on je zaposlen u Kilburn Heraldu, a sama ta činjenica je dostatna da nikad neće biti dovoljno dobar za Geraldine.
Geraldine izlazi samo s dobrostojećim muškarcima. Starijim, imućnijim, mudrijim. Njezin trenutačni dečko potrajao je, za ne povjerovati, osam mjeseci što joj je svojevrstan osobni rekord, a Geraldine se doima prilično zagrijanom, što pak Ben ne može podnijeti. Ja, u drugu ruku, volim slušati ono što nazivam 'Geraldineine priče'. Geraldine je žena kakva bih sama voljela biti.
Moja je gozba za sad gotova, smještam se na stolicu i uzimam slušalicu ne bih li nazvala ovdašnjeg veterinara.
– Halo, izgovaram svojim najljubaznijim telefonskim glasom. – Pri telefonu Jemima Jones iz Kilburn Heralda. Znate li možda kako otkloniti zadah mačje mokraće sa zastora?
Jemima Jones otvara ulazna vrata i njezino se srce smjesta sledi. Svaki dan u autobusu na putu do kuće ona prekriži svoje bucmaste prste i moli se da njezine sustanarke ne budu doma, moli za malo mira i tišine, priliku za malo samoće.
No čim se vrata otvore ona začuje glazbu što grmi iz dnevne sobe, hihot koji začinjava njihov razgovor, i sleđena srca proviruje glavom iza vrata.
– Bok, kažem dvjema djevojkama, opruženim svaka na svom na svom kauču, izmjenjujući tračeve. – Je li netko za šalicu čaja?
– Ooh, Mimey, to bilo divno, kažu uglas, a ja se trgnem na nadimak kojeg su preuzele kako bi mi spustile. To je nadimak kojeg sam dobila u školi, kojeg sam pokušala zaboraviti jer i sam spomen, čak i danas, priziva sjećanja na debelu djevojčicu iz razreda, onu koju su zlostavljali, onu koju su uvijek izbjegavali.
Ali Sophie i Lisa, na svoj jedva primjetan ohol način, i dalje me zovu Mimey. One me nisu poznavale u školskim danima, ali znaju da mrzim to ime jer sam jednom smogla dovoljno snage da im sve ispričam, no činjenica da me to uzrujava čini se kako njih još više zabavlja.
Želite li znati nešto više o Sophie i Lisi? Sophie i Lisa živjele su ovom stanu puno prije nego što sam ja stupila na scenu i uglavnom mislim da su bile daleko sretnije, izuzev što nisu imale nekoga da im svake večeri pripravlja čaj. Sophie je plavuša, elegantna, zgodna plavuša s neizbježnim osmijehom i izazovnim pogledom. Lisa je brineta, dugih čupavih kovrči i punih napućenih usnica.
Da ih netom upoznate vjerojatno biste pomislili kako su modne ikone ili nešto jednako glamurozno jer obje imaju savršen stas, spreman osmijeh i ormar pun odjeće s potpisom, ipak, a ovo je jedino što me veseli, istina je daleko nezanimljivija.
Sophie i Lisa su recepcionarke. Rade zajedno u marketinškoj agenciji i provode dane nastojeći nadmašiti jedna drugu u izlascima s momcima. Obje su, zaredom, obradile gotovo sve muškarce u agenciji, od kojih je većina poželjna, nekolicina ne toliko poželjna, pa sad sjede za svojim ulaštenim stolom od čelika i bukovine, trepćući okicama i nadajući se kako će privlačni novi klijent proći kroz vrata, netko tko će smiriti njihova ustreptala srdašca.
Nema ništa neobično u tome što su sad kod kuće, no neobično je da tu ostanu cijelu večer. Stižu doma točno u 17:30, potom se izležavaju prelistavajući časopise, gledajući televiziju, tračajući, prije nego će se baciti u vruću kupku u 19:00, na frizuru u 19:45 te šminkanje u 20:15.
Svake se večeri, oko 21:00, nađu na vratima, dotjerane sve u šesnaest. Teturajući na najvišim mogućim potpeticama, posrću prema izlazu, uglas se hihoćući i poručujući mi da budem dobra, dok se ja obično nalazim ili u svojoj sobi ili gledam televiziju. Čini se da svaku večer misle kako je to nešto neodoljivo smiješno, a ja ih svaku večer poželim odalamiti. Nije da ih ne volim, one su naprosto apsolutno beznačajne, par blebetavih papiga koje me uvijek iznova zapanje svojom glupošću.
Odlaze u Mortons, Tramp, Embargo. Sve redom anonimna mjesta na kojima pokupe kakvog anonimnog muškarca koji bi ih mogao, ukoliko su te sreće, nahraniti, napojiti i vozikati u Ferrariju prije nego će nestati u noći.
Ne budite smiješni, naravno da ne izlazim s njima, ali koliko god prezirala njihov način života, dio bi mene, tek neznatan djelić, volio okusiti ponešto od toga.
Međutim, na takvo nešto ne vrijedi niti pomišljati. One su vitke i lijepe, a ja nisam. Nikad im se ne bih usudila pridružiti, a one se same pak nikad nisu usudile to predložiti. Ne zbog toga što su zločeste, shvaćate, ispod svog tog sjaja i glamura one su dobre djevojke, no djevojka mora držati do svoje pojave, a pretila se prijateljica, bojim se, tu ne uklapa.
Njihova se dijeta, sama po sebi, čini se sastoji od boca šampanjca upotpunjenog crtama kokaina osiguranih od strane muškaraca koje susreću. Hladnjak kod kuće uvijek je prazan, osim ako sama nisam otišla u nabavku i u osam mjeseci koliko živim ovdje još nikad nisam vidjela da objeduju normalan obrok.
Gdjekad bih vidjela jednu od njih dvije kako ulazi na vrata objavljujući 'Umirem od gladi!' i tada bi Sophie, ili Lisa, otvorila vrata hladnjaka i odšetala u dnevnu sobu ručajući rajčicu ili pola kriške indijske pogače s nagovještajem nečeg ružičastog – najtanjim slojem namaza kojeg sam ikad vidjela.
Nedvojbeno mislite kako nas tri činimo neobičan trio. Vjerojatno ste u pravu. Talijan iz prodavaonice delikatesa na kraju ulice bio je zapanjen kad je otkrio da nas tri živimo zajedno. Dvije ljepotice s kojima očijuka čim se za to ukaže prilika, i tužna pretila djevojka koja ga najvjerojatnije podsjeća na vlastitu debelu majku vječito odjevenu u crno.
Ipak, gospodin se Galizzi vara, jer bez obzira na nedostatke, ja ipak nisam tužna. Većinu vremena nesretna, to da, no oni koji se udostoje prodrijeti ispod naslaga sala znaju ne samo to da tamo kuca zlatno srce, nego i to da sam vraški zabavna, pod uvjetom da sam dobre volje. Ali nikome se zapravo ne da gnjaviti i zaviriti ispod površine.
Stojim u kuhinji, spuštam tri vrećice za čaj u tri ogromne šalice. Dolijevam vodu, dodajem poluobrano mlijeko iz hladnjaka i, tek iz navike, spuštam dvije dupkom pune žličice umjetnog sladila u prahu za sebe. Dobra cura, govorim si, dobra cura jer odolijevaš šećeru što se potiho, no ipak zlokobno smjestio u ormariću poviše čajnika.
Odnosim čaj u dnevnu sobu, a Sophie i Lisa unjkavo zahvaljuju, no lijene se krave ne pomaknu s kauča, ne oslobađaju mi mjesto da sjednem, i što mi drugo preostaje nego odgegati prema vratima, obuhvativši rukom vrelu šalicu i pitajući se koliko će me brzo otpraviti gore u moju sobu.
– Kako je bilo danas? – najzad se odvažim upitati, dok djevojke zure u televizor, gledaju nekakvu američku seriju koja uprizoruje savršene mlade ljude sa savršeno bijelim zubima i savršenim tijelima.
– Hmm? – kaže Sophie, očiju prikovanih za ekran, čak i dok ja srkom otpijam gutljaj čaja.
– Zaljubljene smo – izjavi Lisa, pogledavši me prvi put te večeri. – Dobile smo najčarobnijeg novog klijenta.
Sad se Sophie doima zainteresirano, a ja se spustim na pod, sjedeći prekriženih nogu nezgrapna u svojoj ulozi tetke na izdisaju.
– Zbilja, Mimey, taj je momak bio predivan, ali ne znamo koja mu se od nas dvije zapravo sviđa.
Sophie uputi lažni opaki pogled Lisi, koja se široko smiješi.
– Znači definitivno mu se sviđa jedna od vas dvije?
Ovo je pitanje u stvari suvišno jer, napokon, kome se već na prvi pogled ne bi svidjele ove dvije ljepotice?
– O da, kaže Lisa. – Nakon sastanka je satima stajao kod recepcijskog stola i čavrljao.
– Mislim daje očijukao s Lisom, na to će Sophie.
– Ne, kaže Lisa. – Ne budi smiješna, draga. Zanimao se za tebe.
No vraški je očito da tako ne misli i već mogu vidjeti kako su ga očarale Lisine napućene usnice i bujni razbarušeni uvojci.
– Onda, je li te pozvao na spoj? – pitam, na trenutak poželjevši da kakav zgodan muškarac zastane kraj mog stola i očijuka sa mnom. Barem jedanput. Tek toliko da vidim kakav je to osjećaj.
– Nije, snuždi se Lisa. Ali je pitao hoćemo li obje biti tamo idućeg tjedna kad dođe na sastanak.
– Baš smo maločas sjedile ovdje razmišljajući što ćemo odjenuti, reče Sophie okrećući se prema Lisi – Onda, što misliš o crvenom odijelu?
– Ja ionako idem gore, kažem osjetivši se suvišnom i podižući se na noge i uputim se k vratima. Više nisam potrebna, uljudni su pozdravi razmijenjeni, a mene se nikad ne bi pitalo za mišljenje o odjeći, jer što se tiče Sophie i Lise to je nešto o čemu ja nemam pojma.
Polako se uspinjem stepenicama, zaustavivši se na vrhu da bih povratila dah, odem u svoju sobu i legnem na krevet zureći u strop, sve dok mi disanje ne postane sporije, ujednačeni)'e.
Ležim tamo i u mislima prevrćem potanko razrađene maštarije o tome što bih odjenula da sam mršavija. Dala bih da mi odrežu kosu u supermodernom nemarno razbarušenom stilu i možda bih, kad bih se odvažila, stavila nekoliko svijetlih pramenova, samo sprijeda.
Većinu bih vremena nosila sunčane naočale. Katkad bi to bile one velike u holivudskom stilu s okvirom od kornjačevine, no uglavnom bi to bile otkvačene, zgodne, male, okrugle naočale, naočale koje odražavaju istančan ukus, glamur.
Nosila bih uske bijele hlače, kratki top od likre, a djelići kože koji bi se pritom otkrivali bili bi zategnuti i preplanuli. Čak bih, zaključujem, fantastično izgledala i u ogrtaču od frotira. Pogledam svoj stari bijeli ogrtač što visi na unutarnjoj strani vrata, golem, glomazan. Volim kad se njime omotam, očajnički nastojeći ignorirati činjenicu da izgledam poput balona s nogama. Ali kad budem mršava, zadržat ću taj ogrtač. Budući da je to muški ogrtač, obavijat će naborima tkanine moje novo atletski građeno tijelo. Rukavi će slobodno padati, prekrivajući moje ruke, a ja ću izgledati ljupko i ranjivo.
Čak ću i u rano jutro biti predivna. Bez imalo šminke na licu i razbarušene kose, zamišljam susret s gospodinom Savršenim, sklupčana u naslonjaču i obavijena ogrtačem koji otkriva samo moje duge, sjajne noge, koščata koljena, a on će naravno biti preko ušiju zaljubljen u mene.
Razmišljam o ovome neko vrijeme, a potom se sjetim svog časopisa. Izvučem ga iz torbe i još jednom proučim slike, posegnuvši u ladicu pored kreveta kako bih izvadila škare i pridodala nove modele svojoj kolekciji. I dok vraćam škare na njihovo mjesto zamjećujem, u stražnjem kutu ladice, kutiju keksa. Moj Bože! Doista sam zaboravila na njih, doista sam zaboravila na hranu u kući.
Ne. Neću. Postala sam dobra. Ali opet, zasigurno je bolje da ih pojedem, da nestanu, tako da više ne bude nezdrave hrane u kući. Zacijelo je bolje odjednom ih dokrajčiti, nego ih jesti polako i temeljito tijekom cijelog tjedna. Tako više ništa neće ostati, a onda mogu istinski započeti svoju dijetu. Onu koja će biti uspješna. Onu koja će ostvariti moje maštarije.
Tako je, sad ću ih pojesti, a onda sutra ponovno ispočetka.
I ovako mi ostavljamo Jemimu Jones da provodi svoju večer, baš kao što je i ostavljamo svake druge večeri. Sjedi na krevetu u svojoj sobi zadubljena u vlastite misli, zureći u časopise i trpajući kekse u svoja usta.
4 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 12:41 pm
Margita
Administrator
2. poglavlje
Može li netko ugasiti sunce? Bliješti mi ravno u oči dok se kotrljam na drugu stranu i gunđam. Ne da mi se još ustati, tako je toplo, tako udobno, stoga ostajem ležati nekoliko minuta čekajući da otpočne svirati limeni zvuk glazbe s mog radio sata i htjela bih, o Bože kako bih htjela, da mogu zauvijek ostati u krevetu.
Gledaj, Jemima, vidiš kako izgleda tvoj trbuh kad se otkotrljaš na leđa, no dobro, nije sasvim ravan, ali zasigurno nije ni debeo. Vidiš kako ti grudi polegnu svaka na svoju stranu, pružajući u sredini izraženu iluziju golemog ravnog prostranstva.
Jemima leži i trlja trbuh, napola s nježnošću, napola s odbojnošću, jer postoji neka iskonska utjeha u toj gromadi od njezina tijela. No tada se otkotrlja ponovno na svoju stranu i nastoji zaboraviti trbuh koji je priteže dolje, tonući u madrac. Umota se čvrsto u pokrivač i poželi da nikad ne mora ustati.
No danas je dan za tečaj. Danas je dan kad se ona, kako je to lijepo glavni urednik kazao, 'prilagođava'. I, kolikogod se raduje tečaju, jer njezin mozak, onako velik i aktivan, neprestano traži nove podatke, ne može odagnati osjećaj neznatne tjeskobe jer to znači remećenje svakodnevnice.
Od ponedjeljka do petka Jemimina je svakodnevnica ovakva: budi se u 8:45, leži u krevetu osluškujući kako se Sophie i Lisa pripremaju za posao. Sluša lupanje vratima i klepetanje niz stazu u 9:00, a zatim se izvlači iz kreveta.
Izbjegava zrcalo u kupaonici, jer je veliko, a ona se doista ne želi ogledati u svoj svojoj veličini. Počinje pripremati kupku pa ulijeva pjenušavu kupku najmanje pet puta u količini čepa, koja će sasvim prekriti njezino tijelo.
Dok voda teče, odlazi u kuhinju i priprema zdjelu zobenih pahuljica. Zdravih zobenih pahuljica. Dijetnih zobenih pahuljica. (Samo što ne bi baš smjela uzimati toliku količinu, Jemima, zdjela ne bi trebala biti tako puna pahuljicama koje gotovo ispadaju sa strana.) Jemima žurno jede pahuljice i odlazi gore u kupaonicu. Potom se vraća u sobu i odijeva, i tek tada, kad je sigurno prekrivena odjećom, ona se pogleda u zrcalo i bude prilično zadovoljna prizorom. Njoj se sviđaju njezine inteligentne zelene oči i nanosi samo malčice olovke i maškare, tek toliko da ih istakne.
Sviđaju joj se i njezine pune napućene usnice. No čini se kako one ne dolaze do izražaja na okruglom licu nalik na mjesec, stoga ih našminka svijetlo ružičastim ružem.
Sviđa joj se i njezina sjajna kosa, četka je i četka sve dok zrcalu ne počne sjajiti. Šepiri se pred zrcalom, pući usnice, usisava obraze, gurajući vrat naprijed sve dok podbradak umalo, umalo da ne nestane.
– Mogla bih biti lijepa, kaže sebi svakog jutra. – Kad bi smršavila, bila bih lijepa.
I dok se ogleda u zrcalu odlučno si govori kako je današnji dan početak ostatka njezina života. Današnjim danom započinje njezina nova dijeta.
I što se potom zbiva, Jemima?
Osjećajući se poletno, optimistično, ushićeno i s jasnom vizijom novog života, odlaziš iz svog stana u 9:25 te čekaš autobus. Stojiš na autobusnoj stanici s onim istim ljudima koje susrećeš svakoga dana i ne progovaraš s njima ni riječi kao, uostalom, ni oni s tobom.
Pronalaziš slobodno mjesto i sjedaš, bedra ti zauzimaju i sjedalo do tebe, a ti se moliš da nitko tu ne sjedne jer bi te primorao da susprežeš dah, stisneš se u svojim hlačama i zatomljuješ negodovanje zbog njegove drskosti.
Zatim silaziš na uglu Ulice Kilburn High, kratko prohodaš do ureda i svakoga jutra dok hodaš ulicom, upravo dok prolaziš kraj trgovine cipela s izlogom koji otkriva poprilično gadne cipele, tvoje nosnice počnu drhtati. Ništa na svijetu se ne da usporediti s mirisom pržene slanine, uvjerena sam da ćeš se složiti sa mnom. Pored kopra, svježe lavande i Chanela no. 5, to je jedan od Jemiminih najomiljenijih mirisa. Kad bi sve ostalo na omiljenom mirisu, e tada bi sve bilo kako valja, no Jemimine su nosnice jače od njezine volje.
Kako se približavaš kavani tvoji se koraci usporavaju, a sa svakim novim korakom prizor sendviča sa slaninom, kriškama masne slanine, potopljene masnoćom što se cijedi iz debelih bijelih kriški, postaje tako stvaran da gotovo osjećaš njegov okus.
Svakog se jutra boriš sa sobom, Jemima. Govoriš sebi kako si danas otpočela dijetu, no miris postaje nepodnošljiv i svakog se jutra nađeš u redu pred pultom i tražiš dva sendviča sa slaninom.
– On baš voli sendvič sa slaninom, zar ne, ljubavi? – kaže žena za pultom, žena imenom Marge koju Jemima Jones zacijelo poznaje. Nekoć davno Jemima je rekla Marge kako su sendviči sa slaninom za njezinog šefa.
Sirota djevojka, pomislila je Marge, znam da su za nju. No Marge, dobrodušna kakva jest, pretvara se da joj vjeruje.
– Krasan dan, kaže Marge pružajući sendviče Jemimi koja ih trpa u svoju torbu nastavljajući sa šaradom, prije nego što će izaći na ulicu. Nekoliko metara dalje sendviči te počinju zazivati.
– Jemima, šapuću iz dubina tvoje torbe. – Mi smo slasni i masni, Jemima. Osjeti nas. Kušaj nas. Odmah.
Posegneš rukom unutra, kukavna glad nadjačava nelagodu proždiranja u javnosti i za jedan, dva, tri, četiri zalogaja sendvič je stvar prošlosti.
Zatim ravno prema uredu, brišući usta rukavom, pa se zaustavljaš pred kioskom kako bi kupila slatke bombone od mentola ne bi li prikrila zadah od slanine.
Tvoja jutra protječu u razvrstavanju pošte i pogledavanjima na sat sve do 11:30 kad je vrijeme za čaj. – Umirem od gladi, objaviš Alison, tajnici koja sjedi nasuprot tebi. – Nisam doručkovala, to je tvoja izlika za sendvič od jaja i slanine kojeg donosiš iz kantine zajedno sa šalicom čaja i tri dražeje umjetnog sladila.
A onda se u 13:00, svakoga dana, uputiš dolje u kantinu na ručak. Uzimaš salatu, svakoga dana, samo što salata kakvu odabireš s pulta deblja poput čokoladnog kolača. Kupus salata, salata od riže, salata od tjestenine, komadi sira i krumpira plivaju u majonezi, odvajaš ih na svoj tanjur i uvjeravaš se da se zdravo hraniš. Pšenična štruca prekrivena dvostrukom naslagom maslaca, upotpunjuje tvoj objed, samo što se ti ne osjećaš sitom. Ti zapravo nikad nisi do kraja sita.
Popodne ti prolazi u pisanju svojih Vrhunskih savjeta, prije no što ćeš ponovno skoknuti dolje u vrijeme za čaj. Ponekad uzmeš kolač, ponekad grickalice, ponekad kekse, a povremeno, pa, otprilike dvaput tjedno, odlučuješ se za još jedan sendvič.
I najzad u 18:00, tvoj je radni dan gotov. Čekajući autobus za doma, skokneš do kioska i kupiš nekoliko čokoladica kako bi izdržala putovanje, a onda te preplavljuje onaj jezoviti osjećaj dok se približavaš svojoj kući i svojim dvjema savršenim sustanarkama.
A tvoje su večeri uvijek iste. Ponovno sama, blaženo rasterećena ukoliko su Sophie i Lisa negdje vani i tulumare, tvoje večeri proždire zaborav. Gledaš televiziju, kvizove, humoristične serije, dokumentarne filmove. Malo je onih s tako raznolikim ukusom kakvog imaš ti, Jemima, i malo je onih s takvim znanjem.
Možda nešto čitaš, jer posjeduješ stotine knjiga koje gase tvoju žeđ za znanjem. I mnogo vremena provodiš ležeći na krevetu, sanjareći o ljubavi, nečemu u čemu zapravo imaš vrlo malo iskustva.
Nemojte me pogrešno shvatiti, Jemima nije nevina, međutim, njezina je nevinost izgubljena prilikom jednog koprcanja na brzaka u tami, s dečkom koji je bio toliko nebitan da može podjednako tako ostati i anoniman.
I otad se znala upustiti u pokoju ljubavnu avanturu s muškaraca koji gaje naklonost spram krupnijih dama. No ona zapravo nikad nije istinski uživala u seksu, nikad nije okusila zadovoljstvo vođenja ljubavi, ali to ne sprječava djevojku da sanjari, zar ne?
Ali današnji je dan – dan tečaja, dan poduke o surfanju Internetom – odmak od svakodnevnice, a Jemima Jones mrzi prekidati svoju rutinu. Jutros nema ništa od njezina sendviča sa slaninom, jer je tečaj u West Endu, kilometrima udaljenom od poznate kavane.
Ali barem neće morati ići sama jer će Geraldine, Geraldine sa savršenim tijelom i imućnim dečkom, doći po nju.
– Ne idem valjda vražjom podzemnom, izjavila je Geraldine jučer popodne nakon što sam je pitala kako kani ići na tečaj.
– Imam savršeno dobar automobil, pridodala je potpuno svjesna kako joj cijeli ured zavidi na njezinom novom blistavo crnom BMW-u, automobilu kojega je dijelom platio njezin dečko a dijelom njezini roditelji, – premda drugima nerado govori o roditeljskom udjelu. Rekla je samo meni jer ja neću pokrenuti temu i eventualno je primorati da sve prizna.
– A što je s tobom? – pitala je. – Zašto ne bismo išle zajedno?
Nisam mogla povjerovati, odlazak na tečaj s Geraldine! Ulazak u prostoriju s nekim drugim, barem jednom ne sama. – Jesi li sigurna? – upitah. – Nemaš ništa protiv?
Jer zašto bi Geraldine željela prijateljevati s nekim poput mene? Ne da mi nije draga – ona je, napokon, jedna od rijetkih koji su se prema meni odnosili kao prema ljudskom biću – samo, ne mogu si pomoći da ne budem zaplašena njezinom besprijekornom pojavom.
– Jasno da ne, reče Geraldine. – Prokleta stvar ionako ne počinje prije 10:30 pa ću te pokupiti u 10:00. Kako ti to zvuči?
Zvučalo je fantastično, i evo me sad, sjedim u dnevnoj sobi prelistavajući stranice knjige o vrtlarstvu, ali zapravo ne gledajući u slike, nego iščekujući brujanje Geraldineinog automobila.
Nema nikakvog brujanja nego samo dva kratka zvuka iz trube, i pomaknuvši zavjese u stranu mogu vidjeti samo Geraldinein lakat oslonjen na okvir vrata dok prstima lupka u ritmu glazbe koja pretpostavljam svira. Geraldine i njezin automobil pristaju jedno drugom poput jabuke i meda. Oboje su uglađeni, elegantni, blistave vanjštine i podmazanih motora. Geraldine se, kao i obično, može ponositi sobom. Odjevena je u predivno skrojeno mornarsko plavo odijelo, jakna tek letimice dotiče njezina bedra, a reveri otkrivaju bijelu svilenu majicu. Na glavi su joj velike crne sunčane naočale, sprječavajući da sunčeva svjetlost dopire do lica, i ona tromo, ali seksipilno, drži cigaretu preko prozora.
Uz Geraldine se osjećam kao nekakvo golemo čudovište pa se svalim u njezin auto i tek što sam prikopčala sigurnosni pojas – Geraldine, usput budi rečeno, to nije učinila – ona me ponudi cigaretom, što prihvatim. Niste znali da pušim? Jasno da pušim, jer jednom davno, u mračnim tinejdžerskim godinama, svi su cool ljudi pušili, a ja sam čak i tad očajnički željela biti cool.
E sad iskreno, većinu je vremena to prava gnjavaža jer kamo god da odem budem okružena pakosnim nepušačima, no i dalje se osjećam, dobro, ne posve cool, no zasigurno manje nespretnom.
Moja je prva cigareta popušena u zadnjem redu kino dvorane, u danima kad je svima bilo dopušteno pušiti u zadnjim redovima. Imala sam četrnaest godina, bila sam u društvu skupine djevojčica i dječaka iz škole i, premda se nikad nisam zapravo uklapala, oni ne bi odveć marili ako bih im se prikrpala jer su držali kako sam 'prava smijurija'.
Prirodno, nikad im nisam bila draga, no uvijek bih im uspijevala izmamiti osmijeh na lica pa sam tako postala dio škvadre. I u zadnjem redu rečenog kina, dok su se drugi glasno i dugo ljubili, u fazi kad još nitko od njih nije bio svjestan što je to požuda no ipak su je očajnički nastojali oponašati (ta spoznaja dolazi s iskustvom, što u to vrijeme nitko od nas nije znao), ja sam sjedila i pušila. Sjećam se kako sam odmotavala paketić Silk Cuta, prve kutije cigareta koju sam ikada kupila, i izvukla svoju prvu cigaretu. Pripalila sam je šibicom i zavalila se kako bih gledala film, osjećajući se nevjerojatno cool i odraslom.
– Pa ti pušiš! – rekao je glasno jedan od mojih prijatelja, istodobno sa zgražanjem i poštovanjem, a svi se ostali prestadoše ljubiti i pogledaju me.
– Pa? – rekoh, uvlačeći i zadržavajući dim u ustima te ga potom otpuštajući u jednom glasnom izdisaju.
– Pa, gdje si ih nabavila?
– Kupila sam ih, glupane.
– Ali ti ne pušiš.
– Sad pušim, nastavih s uvlačenjem, bolno svjesna šest pari očiju što pažljivo motre svaki moj pokret.
– Uopće ne uvlačiš! – rekao je jedan od dječaka, dovoljno glasno da se neka postarija žena ispred nas okrene, s gnjevnim izrazom lica, i kaže: – Pssst!
– Pssst! Pssst! Pssst! – opetovali su moji prijatelji, valjajući od smijeha, dok sam ja osjetila lagano sažaljenje prema ženi koja je, napokon, samo htjela u miru pogledati film.
– Ali ti to ne radiš ispravno, navaljivanje ovaj. – Moja mama isto puši i samo kad ne uvlačiš izlazi oblak dima. Kladim se da ga ne možeš ispustiti kroz nos.
Pokušala sam, pokušaj se izjalovio, dahtala sam no ništa se nije dogodilo.
– Vidiš, rekao sam ti. Ne znaš uvlačiti.
– Bogme znam, rekoh i, kretnjom što sam je stotinu puta vidjela na televiziji, usisala sam dim u usta i udahnula ga. Dim je ispunio moja pluća, gorući, opori dim, i ja smjesta osjetih vrtoglavicu. Ali, vidite kako sam ispala cooll Vidite kako sam izgledala profinjeno! Dugo i polako izdahnula sam dim kroz nosnice i smiješeći se okrenula prema prijateljima.
– Tko kaže da ne znam uvlačiti?
Ostali su bili odviše zadivljeni da bi išta rekli, a ja sam dovršila svoju cigaretu, sve više osjećajući vrtoglavicu i mučninu. Diši duboko, govorila sam si, diši duboko. Nije. Mi. Loše. I nije bilo. Barem ne još neko vrijeme.
Začudo, to me nije spriječilo da nastavim. Godinama su mi cigarete stvarale mučninu, no ja sam i dalje pušila. I danas, nakon višegodišnje prakse, cigarete mi više ne izazivaju mučninu i postale su navika, ovisnost koje se, poput hrane, nisam kadra riješiti.
Sjedeći ovdje u Geraldineinom autu, uspoređujući njezina duga zavodnička uvlačenja sa svojim kratkim, osjećam posvemašnje grizodušje što pušim. Doimam se nezgrapno, nezgrapni prsti gramzivo obuhvaćaju cigaretu, suviše brzo otpuhujem. I dalje, na žalost, izgledam kao četrnaestogodišnja djevojčica koja pokušava popušiti svoju prvu cigaretu.
– I kako stoje stvari na poslu? – pita Geraldine, odbacivši čik kroz prozor i provjerivši u retrovizoru je li joj ruž za usne i dalje savršeno nanesen.
– Sve po starom, zapravo, kažem slegnuvši ramenima – ponovno sam otišla do glavnog urednika i, zamisli čuda, trenutačno nema slobodnog mjesta.
– Oh jadna ti, reče Geraldine no mislim da joj je najvjerojatnije laknulo.
Geraldine zna da znam pisati, da nije mene Geraldine ne bi daleko stigla jer, uvijek kad joj ističe rok, ja sam ta kojoj trči po pomoć. Barem jednom tjedno sjedim ispred svog kompjutera čitajući Geraldinein zbrda – zdola napisan članak,prije nego ga rastrgam i ponovno posložim tako da ima nekakvog smisla. I nemam ništa protiv toga, zbilja nemam, i možda se upravo zato, sjedeći ovdje u njezinom autu, na neobičan način ne osjećam tako loše, tako zaplašenom, i počinje mi istinski biti draga. A možda je to stoga jer također znam da, bez imalo sumnje, kad se radi o riječima ja sam neusporedivo nadarenija od nje, bez obzira na svu njezinu vitkost i ljepotu.
Jer da mene unaprijede, tko bi onda pomagao Geraldine?
– Oh pa, produži ona – ne brini. Doći će i tvoje vrijeme.
Podigne svoju ruku i namjesti naočale, zastenjavši. – Bože, kakav mamurluk.
Zapanjeno je pogledam, jer Geraldine očito ne poznaje značenje te riječi. Mamurluk pretpostavlja zakrvavljene oči, blijedo lice s nagovještajem zelene, neuglednu frizuru, tamne kolobare ispod očiju. Geraldine, međutim, kao i uvijek izgleda besprijekorno.
Iz mojih usta provali klokot smijeha. – Izgledaš li ti ikad barem malo manje od savršenog, Geraldine?
Geraldine zamahne kosom i kaže: – Vjeruj mi, strašno izgledam.
No drago joj je jer, kao kod svih djevojaka njegovane vanjštine, ispod savršene površine nalazi se gomila nesigurnosti, i ona voli čuti kako je lijepa. Pomaže joj da sama u to povjeruje.
– Onda što se sinoć dogodilo?
– Oh Bože, zastenje Geraldine. – Dimitri me izveo na večeru i popila sam toliko šampanjca da sam zacijelo bila u komi.
– Kamo ste otišli na večeru? – U The Collection.
– Nisam još tamo bila, kažem znajući vraški dobro da vjerojatno nikad neću ni otići, budući daje to restoran za bogate i lijepe, ali ipak znam sve o njemu. Znam iz časopisa za divne mlade ljude koji tamo odlaze i znam iz priča Sophie i Lise, koje naravno bijahu nahranjene, napojene i zavedene kako u baru na donjem katu, tako i u restoranu na katu poviše. _ – Pretpostavljam da je bila hrpa slavnih i lijepih?
– Ustvari, Geraldine će – ustvari, bila je hrpa ljudi koji su izgledali kao da bi trebali biti slavni, samo što nitko od nas nije znao tko su.
– Prokleti nadobudni snobovi, kažem s uzdahom. – Danas jednostavno ne možeš pobjeći od njih – i obje se nasmijemo.
Geraldine odjednom skrene desno i zaustavi se ispred velikog bloka zgrada. – Oprosti – kaže, okrenuvši se prema meni. – Ben Williams me ugnjavio za prijevoz pa sam mu rekla da ćemo doći po njega. Nemaš ništa protiv?
– Nemam, kažem a srce mi počne ubrzano kucati. – Nisam znala da ovdje stanuje.
– Nisam ni ja sve dok mi jučer nije dao adresu, no čak i štakor mora imati dom.
– S kim živi?
– S još dvojicom momaka, navodno. Bože, možeš li uopće zamisliti na što sliči njihov stan?
– Uh, – kažem, premda nemam blage veze. Ja? Kako bih ja dovraga znala na što sliči momački stan, ali opet, gledala sam Men Behaving Badly , a čak se i ja umijem pretvarati. – Smrdljive čarape pobacane po radijatorima.
– Porno časopisi na hrpi u hodniku, Geraldine će na to s grimasom na licu.
– Plahte koje šest mjeseci nisu vidjele stroj za rublje.
– Gomila prljavog suda koje ispada iz sudopera.
Obje se uhvatimo za trbuh dok Geraldine smijući se proizvodi zveketave zvukove. Smijem se, no odjednom spazim Bena kako istrčava kroz ulazna vrata, a smijeh se prekida jer se moj trbuh zgrči kao i uvijek pri pogledu na tog božanstvenog muškarca.
– Neka sjedne odostraga, prošapće Geraldine. – Ne želim sjediti pored njega.
I tako Ben priđe autu i ja se iskobeljam vani, nastojeći biti elegantna, profinjena, ženstvena. – Jutro, djevojke – reče on, – danas obje izgledate posebno dražesno.
Ne misli on na mene, samo nastoji biti uljudan, stoga nespretno stojim na pločniku, a Ben me strpljivo gleda, čekajući da se uspentram na stražnje sjedalo.
– Ben, dovikne Geraldine sa svog mjesta. – Ne smeta ti sjesti straga, zar ne?
– Oh, – na to će Ben. Nakon kratke stanke, pri čemu sam više od svega željela da mi se pod nogama otvori zemlja i proguta me, on prozbori: – Naravno, pa žurnom i gracioznom kretnjom uskoči u auto.
Prikopčam svoj pojas dok se Ben naginje naprijed, oslonivši ruke na oba prednja sjedala. – Onda, djevojke, kaže dok Geraldine pokreće automobil.
– Jeste li se sinoć dobro provele?
– Da, hvala, Geraldine će, dok ja šutim.
– Što si radila?
Geraldine mu pripovijeda, a ja otpočinjem svoju malu igricu kojoj često znam pribjegavati. Igram je kad sam u autu i kad se približavamo semaforu. Ukoliko svjetlo ostane zeleno dok ne prođemo, onda to znači da ću pronaći pravu ljubav. Katkad znam dodati u narednih šest mjeseci. Ni sama ne znam zastoje uporno igram, jer se nikad ne obistini, ali evo ponovno to činim. Pomislim, ako me upitaš što sam radila sinoć, onda to znači da ćemo završiti zajedno. Molim te pitaj me, Bene. Molim te. Ali s druge strane ako me zbilja to pita, što da mu odgovorim? Da sam ostala doma i jela čokoladne kekse? Oh Bože, kako da zvučim zanimljivo.
– A što je s tobom, Jemima?
Oh Kriste! Pitanje je izletjelo prije nego što sam dospjela smisliti odgovor.
– Oh, bila sam na nekom tulumu.
– Zbilja? – Ben i Geraldine pitaju uglas.
– Nisi mi to spomenula, – kaže Geraldine. – Na čijem tulumu?
Brzo. Brzo. Misli, Jemima.
– Ma, kod jednog starog prijatelja.
– Divlja noć, ha Jemima? – namigne Ben.
– Aha, najzad prozborim, odlučivši baciti oprez u vjetar. – Strašno sam se napila, malo napušila i završila s nekim frajerom u zahodu.
U autu je zavladao tajac, ni Ben niti Geraldine ne znaju što bi rekli, a meni pozli. Znam da sam rekla pogrešnu stvar. Nije ispalo ni blizu smiješno kao što sam namjeravala, ispalo je nastrano, tako da duboko uzdahnem i kažem istinu. Pa. Djelomično. – Zapravo, lažem. Ostala sam doma i gledala televiziju.
Ben i Geraldine shvaćaju šalu i smiju se. Samo što nažalost, barem ako ste u položaju u kojem se trenutačno nalazi Jemima Jones, čitava stvar nije nimalo smiješna. Zapravo je prilično otužna.
3. poglavlje
Čula sam za Internet, čitala o Internetu, razgovarala o Internetu, ali nikad nisam znala, o čemu se tu zapravo radi, a čak mi ni Benova nazočnost ne skreće pozornost s kompjuterskog ekrana, tamo gdje nas obučavaju kako se služiti 'mrežom svih mreža'.
A to je nešto doista čudesno. Mislila sam kako nikad neću pohvatati konce, no Rob, čovjek koji vodi tečaj, objašnjava toliko razumljivo, toliko jezgrovito, da počinjem točno razumjeti o čemu je riječ.
Uviđam da se Geraldine dosađuje i kako bi zabavila samu sebe očijuka s Robom, koji se doima ushićenim što gaje netko poput Geraldine uopće zamijetio, no Ben je moj saveznik u ovome, Ben je očaran baš kao i ja, i nas dvoje zajedno posjećujemo stranice s vijestima, siteoue, forume. Rob nas upućuje kako napraviti stranicu i objašnjava kako je upravo to 'mreža': to što ljudi diljem svijeta kreiraju stranice popunjene svakojakim informacijama i slikama koje sami biraju, a na tim stranicama postoje linkovi za stotine, često i tisuće drugih stranica.
Objašnjava nam kako pronaći određenu temu, potom na koji način slijediti linkove sve dok ne dođemo do onoga što smo tražili, a meni se čini kako se preda mnom otvara jedan posve novi svijet. I kako dan odmiče, što više podataka doznajemo to se ja više opuštam uz Bena, sve sam manje zaplašena njime, možda stoga što sad imamo nešto zajedničko i ne moram se ustručavati kako bih nešto rekla.
U 17:00 Rob objavljuje da smo za danas gotovi, a ja hvatam Geraldinein pogled koji luta po stropu. Nas troje zajedno izlazimo i čim se nađemo vani Geraldine kopa po svojoj Prada torbici i izvlači cigarete.
– Bože, ovo mije baš trebalo, kaže ona duboko uvlačeći dim dok stojimo na uglu. – Ovo je nešto najdosadnije na svijetu. Pa zaboga, većinu toga već znam. Besmislena lupetanja o Internetu za idiote.
– U stvari, mislim da je baš bilo zanimljivo, kaže Ben. – Što ti misliš?
Okrene se prema meni dok ja žustro potvrđujem, jer složila bih se s Benom ma što mislila, a ovo je tek puka slučajnost što nam se razmišljanja podudaraju.
– Sviđa mi se, kažem. – Još uvijek mi se vrti u glavi.
– Znam, – odvraća Ben. – Ima toliko toga daje gotovo nemoguće sve pohvatati.
– Oh, ma zavežite vas dvoje, Geraldine će na to, dok se u meni pojavljuje tračak radosti jer, koliko god blesavo zvučalo, ona me povezala s Benom.
– Gledajte, kaže pokazujući uz ulicu. – Ima jedan zgodan bar tamo gore. Obećate li da nećete cijelu večer razgovarati o glupim kompjuterima, mogli bismo otići na piće.
Tko? Ben? Ja? Oboje? Gledala je uz ulicu izgovarajući sve to, a ja sam samo stajala bez riječi jer zacijelo nije mislila na mene, ona nipošto ne bi htjela popiti piće, dužiti se nakon posla, sa mnom. Zbilja?
– Sjajna zamisao, kaže Ben i oni krenu dok ja ostanem na mjestu osjećajući se poput idiota, dvojeći što učiniti.
– Jemima? – reče Geraldine, okrenuvši se. – Hajde, a ja je poželim poljubiti dok trčim kako bih ih sustigla.
Može li netko ugasiti sunce? Bliješti mi ravno u oči dok se kotrljam na drugu stranu i gunđam. Ne da mi se još ustati, tako je toplo, tako udobno, stoga ostajem ležati nekoliko minuta čekajući da otpočne svirati limeni zvuk glazbe s mog radio sata i htjela bih, o Bože kako bih htjela, da mogu zauvijek ostati u krevetu.
Gledaj, Jemima, vidiš kako izgleda tvoj trbuh kad se otkotrljaš na leđa, no dobro, nije sasvim ravan, ali zasigurno nije ni debeo. Vidiš kako ti grudi polegnu svaka na svoju stranu, pružajući u sredini izraženu iluziju golemog ravnog prostranstva.
Jemima leži i trlja trbuh, napola s nježnošću, napola s odbojnošću, jer postoji neka iskonska utjeha u toj gromadi od njezina tijela. No tada se otkotrlja ponovno na svoju stranu i nastoji zaboraviti trbuh koji je priteže dolje, tonući u madrac. Umota se čvrsto u pokrivač i poželi da nikad ne mora ustati.
No danas je dan za tečaj. Danas je dan kad se ona, kako je to lijepo glavni urednik kazao, 'prilagođava'. I, kolikogod se raduje tečaju, jer njezin mozak, onako velik i aktivan, neprestano traži nove podatke, ne može odagnati osjećaj neznatne tjeskobe jer to znači remećenje svakodnevnice.
Od ponedjeljka do petka Jemimina je svakodnevnica ovakva: budi se u 8:45, leži u krevetu osluškujući kako se Sophie i Lisa pripremaju za posao. Sluša lupanje vratima i klepetanje niz stazu u 9:00, a zatim se izvlači iz kreveta.
Izbjegava zrcalo u kupaonici, jer je veliko, a ona se doista ne želi ogledati u svoj svojoj veličini. Počinje pripremati kupku pa ulijeva pjenušavu kupku najmanje pet puta u količini čepa, koja će sasvim prekriti njezino tijelo.
Dok voda teče, odlazi u kuhinju i priprema zdjelu zobenih pahuljica. Zdravih zobenih pahuljica. Dijetnih zobenih pahuljica. (Samo što ne bi baš smjela uzimati toliku količinu, Jemima, zdjela ne bi trebala biti tako puna pahuljicama koje gotovo ispadaju sa strana.) Jemima žurno jede pahuljice i odlazi gore u kupaonicu. Potom se vraća u sobu i odijeva, i tek tada, kad je sigurno prekrivena odjećom, ona se pogleda u zrcalo i bude prilično zadovoljna prizorom. Njoj se sviđaju njezine inteligentne zelene oči i nanosi samo malčice olovke i maškare, tek toliko da ih istakne.
Sviđaju joj se i njezine pune napućene usnice. No čini se kako one ne dolaze do izražaja na okruglom licu nalik na mjesec, stoga ih našminka svijetlo ružičastim ružem.
Sviđa joj se i njezina sjajna kosa, četka je i četka sve dok zrcalu ne počne sjajiti. Šepiri se pred zrcalom, pući usnice, usisava obraze, gurajući vrat naprijed sve dok podbradak umalo, umalo da ne nestane.
– Mogla bih biti lijepa, kaže sebi svakog jutra. – Kad bi smršavila, bila bih lijepa.
I dok se ogleda u zrcalu odlučno si govori kako je današnji dan početak ostatka njezina života. Današnjim danom započinje njezina nova dijeta.
I što se potom zbiva, Jemima?
Osjećajući se poletno, optimistično, ushićeno i s jasnom vizijom novog života, odlaziš iz svog stana u 9:25 te čekaš autobus. Stojiš na autobusnoj stanici s onim istim ljudima koje susrećeš svakoga dana i ne progovaraš s njima ni riječi kao, uostalom, ni oni s tobom.
Pronalaziš slobodno mjesto i sjedaš, bedra ti zauzimaju i sjedalo do tebe, a ti se moliš da nitko tu ne sjedne jer bi te primorao da susprežeš dah, stisneš se u svojim hlačama i zatomljuješ negodovanje zbog njegove drskosti.
Zatim silaziš na uglu Ulice Kilburn High, kratko prohodaš do ureda i svakoga jutra dok hodaš ulicom, upravo dok prolaziš kraj trgovine cipela s izlogom koji otkriva poprilično gadne cipele, tvoje nosnice počnu drhtati. Ništa na svijetu se ne da usporediti s mirisom pržene slanine, uvjerena sam da ćeš se složiti sa mnom. Pored kopra, svježe lavande i Chanela no. 5, to je jedan od Jemiminih najomiljenijih mirisa. Kad bi sve ostalo na omiljenom mirisu, e tada bi sve bilo kako valja, no Jemimine su nosnice jače od njezine volje.
Kako se približavaš kavani tvoji se koraci usporavaju, a sa svakim novim korakom prizor sendviča sa slaninom, kriškama masne slanine, potopljene masnoćom što se cijedi iz debelih bijelih kriški, postaje tako stvaran da gotovo osjećaš njegov okus.
Svakog se jutra boriš sa sobom, Jemima. Govoriš sebi kako si danas otpočela dijetu, no miris postaje nepodnošljiv i svakog se jutra nađeš u redu pred pultom i tražiš dva sendviča sa slaninom.
– On baš voli sendvič sa slaninom, zar ne, ljubavi? – kaže žena za pultom, žena imenom Marge koju Jemima Jones zacijelo poznaje. Nekoć davno Jemima je rekla Marge kako su sendviči sa slaninom za njezinog šefa.
Sirota djevojka, pomislila je Marge, znam da su za nju. No Marge, dobrodušna kakva jest, pretvara se da joj vjeruje.
– Krasan dan, kaže Marge pružajući sendviče Jemimi koja ih trpa u svoju torbu nastavljajući sa šaradom, prije nego što će izaći na ulicu. Nekoliko metara dalje sendviči te počinju zazivati.
– Jemima, šapuću iz dubina tvoje torbe. – Mi smo slasni i masni, Jemima. Osjeti nas. Kušaj nas. Odmah.
Posegneš rukom unutra, kukavna glad nadjačava nelagodu proždiranja u javnosti i za jedan, dva, tri, četiri zalogaja sendvič je stvar prošlosti.
Zatim ravno prema uredu, brišući usta rukavom, pa se zaustavljaš pred kioskom kako bi kupila slatke bombone od mentola ne bi li prikrila zadah od slanine.
Tvoja jutra protječu u razvrstavanju pošte i pogledavanjima na sat sve do 11:30 kad je vrijeme za čaj. – Umirem od gladi, objaviš Alison, tajnici koja sjedi nasuprot tebi. – Nisam doručkovala, to je tvoja izlika za sendvič od jaja i slanine kojeg donosiš iz kantine zajedno sa šalicom čaja i tri dražeje umjetnog sladila.
A onda se u 13:00, svakoga dana, uputiš dolje u kantinu na ručak. Uzimaš salatu, svakoga dana, samo što salata kakvu odabireš s pulta deblja poput čokoladnog kolača. Kupus salata, salata od riže, salata od tjestenine, komadi sira i krumpira plivaju u majonezi, odvajaš ih na svoj tanjur i uvjeravaš se da se zdravo hraniš. Pšenična štruca prekrivena dvostrukom naslagom maslaca, upotpunjuje tvoj objed, samo što se ti ne osjećaš sitom. Ti zapravo nikad nisi do kraja sita.
Popodne ti prolazi u pisanju svojih Vrhunskih savjeta, prije no što ćeš ponovno skoknuti dolje u vrijeme za čaj. Ponekad uzmeš kolač, ponekad grickalice, ponekad kekse, a povremeno, pa, otprilike dvaput tjedno, odlučuješ se za još jedan sendvič.
I najzad u 18:00, tvoj je radni dan gotov. Čekajući autobus za doma, skokneš do kioska i kupiš nekoliko čokoladica kako bi izdržala putovanje, a onda te preplavljuje onaj jezoviti osjećaj dok se približavaš svojoj kući i svojim dvjema savršenim sustanarkama.
A tvoje su večeri uvijek iste. Ponovno sama, blaženo rasterećena ukoliko su Sophie i Lisa negdje vani i tulumare, tvoje večeri proždire zaborav. Gledaš televiziju, kvizove, humoristične serije, dokumentarne filmove. Malo je onih s tako raznolikim ukusom kakvog imaš ti, Jemima, i malo je onih s takvim znanjem.
Možda nešto čitaš, jer posjeduješ stotine knjiga koje gase tvoju žeđ za znanjem. I mnogo vremena provodiš ležeći na krevetu, sanjareći o ljubavi, nečemu u čemu zapravo imaš vrlo malo iskustva.
Nemojte me pogrešno shvatiti, Jemima nije nevina, međutim, njezina je nevinost izgubljena prilikom jednog koprcanja na brzaka u tami, s dečkom koji je bio toliko nebitan da može podjednako tako ostati i anoniman.
I otad se znala upustiti u pokoju ljubavnu avanturu s muškaraca koji gaje naklonost spram krupnijih dama. No ona zapravo nikad nije istinski uživala u seksu, nikad nije okusila zadovoljstvo vođenja ljubavi, ali to ne sprječava djevojku da sanjari, zar ne?
Ali današnji je dan – dan tečaja, dan poduke o surfanju Internetom – odmak od svakodnevnice, a Jemima Jones mrzi prekidati svoju rutinu. Jutros nema ništa od njezina sendviča sa slaninom, jer je tečaj u West Endu, kilometrima udaljenom od poznate kavane.
Ali barem neće morati ići sama jer će Geraldine, Geraldine sa savršenim tijelom i imućnim dečkom, doći po nju.
– Ne idem valjda vražjom podzemnom, izjavila je Geraldine jučer popodne nakon što sam je pitala kako kani ići na tečaj.
– Imam savršeno dobar automobil, pridodala je potpuno svjesna kako joj cijeli ured zavidi na njezinom novom blistavo crnom BMW-u, automobilu kojega je dijelom platio njezin dečko a dijelom njezini roditelji, – premda drugima nerado govori o roditeljskom udjelu. Rekla je samo meni jer ja neću pokrenuti temu i eventualno je primorati da sve prizna.
– A što je s tobom? – pitala je. – Zašto ne bismo išle zajedno?
Nisam mogla povjerovati, odlazak na tečaj s Geraldine! Ulazak u prostoriju s nekim drugim, barem jednom ne sama. – Jesi li sigurna? – upitah. – Nemaš ništa protiv?
Jer zašto bi Geraldine željela prijateljevati s nekim poput mene? Ne da mi nije draga – ona je, napokon, jedna od rijetkih koji su se prema meni odnosili kao prema ljudskom biću – samo, ne mogu si pomoći da ne budem zaplašena njezinom besprijekornom pojavom.
– Jasno da ne, reče Geraldine. – Prokleta stvar ionako ne počinje prije 10:30 pa ću te pokupiti u 10:00. Kako ti to zvuči?
Zvučalo je fantastično, i evo me sad, sjedim u dnevnoj sobi prelistavajući stranice knjige o vrtlarstvu, ali zapravo ne gledajući u slike, nego iščekujući brujanje Geraldineinog automobila.
Nema nikakvog brujanja nego samo dva kratka zvuka iz trube, i pomaknuvši zavjese u stranu mogu vidjeti samo Geraldinein lakat oslonjen na okvir vrata dok prstima lupka u ritmu glazbe koja pretpostavljam svira. Geraldine i njezin automobil pristaju jedno drugom poput jabuke i meda. Oboje su uglađeni, elegantni, blistave vanjštine i podmazanih motora. Geraldine se, kao i obično, može ponositi sobom. Odjevena je u predivno skrojeno mornarsko plavo odijelo, jakna tek letimice dotiče njezina bedra, a reveri otkrivaju bijelu svilenu majicu. Na glavi su joj velike crne sunčane naočale, sprječavajući da sunčeva svjetlost dopire do lica, i ona tromo, ali seksipilno, drži cigaretu preko prozora.
Uz Geraldine se osjećam kao nekakvo golemo čudovište pa se svalim u njezin auto i tek što sam prikopčala sigurnosni pojas – Geraldine, usput budi rečeno, to nije učinila – ona me ponudi cigaretom, što prihvatim. Niste znali da pušim? Jasno da pušim, jer jednom davno, u mračnim tinejdžerskim godinama, svi su cool ljudi pušili, a ja sam čak i tad očajnički željela biti cool.
E sad iskreno, većinu je vremena to prava gnjavaža jer kamo god da odem budem okružena pakosnim nepušačima, no i dalje se osjećam, dobro, ne posve cool, no zasigurno manje nespretnom.
Moja je prva cigareta popušena u zadnjem redu kino dvorane, u danima kad je svima bilo dopušteno pušiti u zadnjim redovima. Imala sam četrnaest godina, bila sam u društvu skupine djevojčica i dječaka iz škole i, premda se nikad nisam zapravo uklapala, oni ne bi odveć marili ako bih im se prikrpala jer su držali kako sam 'prava smijurija'.
Prirodno, nikad im nisam bila draga, no uvijek bih im uspijevala izmamiti osmijeh na lica pa sam tako postala dio škvadre. I u zadnjem redu rečenog kina, dok su se drugi glasno i dugo ljubili, u fazi kad još nitko od njih nije bio svjestan što je to požuda no ipak su je očajnički nastojali oponašati (ta spoznaja dolazi s iskustvom, što u to vrijeme nitko od nas nije znao), ja sam sjedila i pušila. Sjećam se kako sam odmotavala paketić Silk Cuta, prve kutije cigareta koju sam ikada kupila, i izvukla svoju prvu cigaretu. Pripalila sam je šibicom i zavalila se kako bih gledala film, osjećajući se nevjerojatno cool i odraslom.
– Pa ti pušiš! – rekao je glasno jedan od mojih prijatelja, istodobno sa zgražanjem i poštovanjem, a svi se ostali prestadoše ljubiti i pogledaju me.
– Pa? – rekoh, uvlačeći i zadržavajući dim u ustima te ga potom otpuštajući u jednom glasnom izdisaju.
– Pa, gdje si ih nabavila?
– Kupila sam ih, glupane.
– Ali ti ne pušiš.
– Sad pušim, nastavih s uvlačenjem, bolno svjesna šest pari očiju što pažljivo motre svaki moj pokret.
– Uopće ne uvlačiš! – rekao je jedan od dječaka, dovoljno glasno da se neka postarija žena ispred nas okrene, s gnjevnim izrazom lica, i kaže: – Pssst!
– Pssst! Pssst! Pssst! – opetovali su moji prijatelji, valjajući od smijeha, dok sam ja osjetila lagano sažaljenje prema ženi koja je, napokon, samo htjela u miru pogledati film.
– Ali ti to ne radiš ispravno, navaljivanje ovaj. – Moja mama isto puši i samo kad ne uvlačiš izlazi oblak dima. Kladim se da ga ne možeš ispustiti kroz nos.
Pokušala sam, pokušaj se izjalovio, dahtala sam no ništa se nije dogodilo.
– Vidiš, rekao sam ti. Ne znaš uvlačiti.
– Bogme znam, rekoh i, kretnjom što sam je stotinu puta vidjela na televiziji, usisala sam dim u usta i udahnula ga. Dim je ispunio moja pluća, gorući, opori dim, i ja smjesta osjetih vrtoglavicu. Ali, vidite kako sam ispala cooll Vidite kako sam izgledala profinjeno! Dugo i polako izdahnula sam dim kroz nosnice i smiješeći se okrenula prema prijateljima.
– Tko kaže da ne znam uvlačiti?
Ostali su bili odviše zadivljeni da bi išta rekli, a ja sam dovršila svoju cigaretu, sve više osjećajući vrtoglavicu i mučninu. Diši duboko, govorila sam si, diši duboko. Nije. Mi. Loše. I nije bilo. Barem ne još neko vrijeme.
Začudo, to me nije spriječilo da nastavim. Godinama su mi cigarete stvarale mučninu, no ja sam i dalje pušila. I danas, nakon višegodišnje prakse, cigarete mi više ne izazivaju mučninu i postale su navika, ovisnost koje se, poput hrane, nisam kadra riješiti.
Sjedeći ovdje u Geraldineinom autu, uspoređujući njezina duga zavodnička uvlačenja sa svojim kratkim, osjećam posvemašnje grizodušje što pušim. Doimam se nezgrapno, nezgrapni prsti gramzivo obuhvaćaju cigaretu, suviše brzo otpuhujem. I dalje, na žalost, izgledam kao četrnaestogodišnja djevojčica koja pokušava popušiti svoju prvu cigaretu.
– I kako stoje stvari na poslu? – pita Geraldine, odbacivši čik kroz prozor i provjerivši u retrovizoru je li joj ruž za usne i dalje savršeno nanesen.
– Sve po starom, zapravo, kažem slegnuvši ramenima – ponovno sam otišla do glavnog urednika i, zamisli čuda, trenutačno nema slobodnog mjesta.
– Oh jadna ti, reče Geraldine no mislim da joj je najvjerojatnije laknulo.
Geraldine zna da znam pisati, da nije mene Geraldine ne bi daleko stigla jer, uvijek kad joj ističe rok, ja sam ta kojoj trči po pomoć. Barem jednom tjedno sjedim ispred svog kompjutera čitajući Geraldinein zbrda – zdola napisan članak,prije nego ga rastrgam i ponovno posložim tako da ima nekakvog smisla. I nemam ništa protiv toga, zbilja nemam, i možda se upravo zato, sjedeći ovdje u njezinom autu, na neobičan način ne osjećam tako loše, tako zaplašenom, i počinje mi istinski biti draga. A možda je to stoga jer također znam da, bez imalo sumnje, kad se radi o riječima ja sam neusporedivo nadarenija od nje, bez obzira na svu njezinu vitkost i ljepotu.
Jer da mene unaprijede, tko bi onda pomagao Geraldine?
– Oh pa, produži ona – ne brini. Doći će i tvoje vrijeme.
Podigne svoju ruku i namjesti naočale, zastenjavši. – Bože, kakav mamurluk.
Zapanjeno je pogledam, jer Geraldine očito ne poznaje značenje te riječi. Mamurluk pretpostavlja zakrvavljene oči, blijedo lice s nagovještajem zelene, neuglednu frizuru, tamne kolobare ispod očiju. Geraldine, međutim, kao i uvijek izgleda besprijekorno.
Iz mojih usta provali klokot smijeha. – Izgledaš li ti ikad barem malo manje od savršenog, Geraldine?
Geraldine zamahne kosom i kaže: – Vjeruj mi, strašno izgledam.
No drago joj je jer, kao kod svih djevojaka njegovane vanjštine, ispod savršene površine nalazi se gomila nesigurnosti, i ona voli čuti kako je lijepa. Pomaže joj da sama u to povjeruje.
– Onda što se sinoć dogodilo?
– Oh Bože, zastenje Geraldine. – Dimitri me izveo na večeru i popila sam toliko šampanjca da sam zacijelo bila u komi.
– Kamo ste otišli na večeru? – U The Collection.
– Nisam još tamo bila, kažem znajući vraški dobro da vjerojatno nikad neću ni otići, budući daje to restoran za bogate i lijepe, ali ipak znam sve o njemu. Znam iz časopisa za divne mlade ljude koji tamo odlaze i znam iz priča Sophie i Lise, koje naravno bijahu nahranjene, napojene i zavedene kako u baru na donjem katu, tako i u restoranu na katu poviše. _ – Pretpostavljam da je bila hrpa slavnih i lijepih?
– Ustvari, Geraldine će – ustvari, bila je hrpa ljudi koji su izgledali kao da bi trebali biti slavni, samo što nitko od nas nije znao tko su.
– Prokleti nadobudni snobovi, kažem s uzdahom. – Danas jednostavno ne možeš pobjeći od njih – i obje se nasmijemo.
Geraldine odjednom skrene desno i zaustavi se ispred velikog bloka zgrada. – Oprosti – kaže, okrenuvši se prema meni. – Ben Williams me ugnjavio za prijevoz pa sam mu rekla da ćemo doći po njega. Nemaš ništa protiv?
– Nemam, kažem a srce mi počne ubrzano kucati. – Nisam znala da ovdje stanuje.
– Nisam ni ja sve dok mi jučer nije dao adresu, no čak i štakor mora imati dom.
– S kim živi?
– S još dvojicom momaka, navodno. Bože, možeš li uopće zamisliti na što sliči njihov stan?
– Uh, – kažem, premda nemam blage veze. Ja? Kako bih ja dovraga znala na što sliči momački stan, ali opet, gledala sam Men Behaving Badly , a čak se i ja umijem pretvarati. – Smrdljive čarape pobacane po radijatorima.
– Porno časopisi na hrpi u hodniku, Geraldine će na to s grimasom na licu.
– Plahte koje šest mjeseci nisu vidjele stroj za rublje.
– Gomila prljavog suda koje ispada iz sudopera.
Obje se uhvatimo za trbuh dok Geraldine smijući se proizvodi zveketave zvukove. Smijem se, no odjednom spazim Bena kako istrčava kroz ulazna vrata, a smijeh se prekida jer se moj trbuh zgrči kao i uvijek pri pogledu na tog božanstvenog muškarca.
– Neka sjedne odostraga, prošapće Geraldine. – Ne želim sjediti pored njega.
I tako Ben priđe autu i ja se iskobeljam vani, nastojeći biti elegantna, profinjena, ženstvena. – Jutro, djevojke – reče on, – danas obje izgledate posebno dražesno.
Ne misli on na mene, samo nastoji biti uljudan, stoga nespretno stojim na pločniku, a Ben me strpljivo gleda, čekajući da se uspentram na stražnje sjedalo.
– Ben, dovikne Geraldine sa svog mjesta. – Ne smeta ti sjesti straga, zar ne?
– Oh, – na to će Ben. Nakon kratke stanke, pri čemu sam više od svega željela da mi se pod nogama otvori zemlja i proguta me, on prozbori: – Naravno, pa žurnom i gracioznom kretnjom uskoči u auto.
Prikopčam svoj pojas dok se Ben naginje naprijed, oslonivši ruke na oba prednja sjedala. – Onda, djevojke, kaže dok Geraldine pokreće automobil.
– Jeste li se sinoć dobro provele?
– Da, hvala, Geraldine će, dok ja šutim.
– Što si radila?
Geraldine mu pripovijeda, a ja otpočinjem svoju malu igricu kojoj često znam pribjegavati. Igram je kad sam u autu i kad se približavamo semaforu. Ukoliko svjetlo ostane zeleno dok ne prođemo, onda to znači da ću pronaći pravu ljubav. Katkad znam dodati u narednih šest mjeseci. Ni sama ne znam zastoje uporno igram, jer se nikad ne obistini, ali evo ponovno to činim. Pomislim, ako me upitaš što sam radila sinoć, onda to znači da ćemo završiti zajedno. Molim te pitaj me, Bene. Molim te. Ali s druge strane ako me zbilja to pita, što da mu odgovorim? Da sam ostala doma i jela čokoladne kekse? Oh Bože, kako da zvučim zanimljivo.
– A što je s tobom, Jemima?
Oh Kriste! Pitanje je izletjelo prije nego što sam dospjela smisliti odgovor.
– Oh, bila sam na nekom tulumu.
– Zbilja? – Ben i Geraldine pitaju uglas.
– Nisi mi to spomenula, – kaže Geraldine. – Na čijem tulumu?
Brzo. Brzo. Misli, Jemima.
– Ma, kod jednog starog prijatelja.
– Divlja noć, ha Jemima? – namigne Ben.
– Aha, najzad prozborim, odlučivši baciti oprez u vjetar. – Strašno sam se napila, malo napušila i završila s nekim frajerom u zahodu.
U autu je zavladao tajac, ni Ben niti Geraldine ne znaju što bi rekli, a meni pozli. Znam da sam rekla pogrešnu stvar. Nije ispalo ni blizu smiješno kao što sam namjeravala, ispalo je nastrano, tako da duboko uzdahnem i kažem istinu. Pa. Djelomično. – Zapravo, lažem. Ostala sam doma i gledala televiziju.
Ben i Geraldine shvaćaju šalu i smiju se. Samo što nažalost, barem ako ste u položaju u kojem se trenutačno nalazi Jemima Jones, čitava stvar nije nimalo smiješna. Zapravo je prilično otužna.
3. poglavlje
Čula sam za Internet, čitala o Internetu, razgovarala o Internetu, ali nikad nisam znala, o čemu se tu zapravo radi, a čak mi ni Benova nazočnost ne skreće pozornost s kompjuterskog ekrana, tamo gdje nas obučavaju kako se služiti 'mrežom svih mreža'.
A to je nešto doista čudesno. Mislila sam kako nikad neću pohvatati konce, no Rob, čovjek koji vodi tečaj, objašnjava toliko razumljivo, toliko jezgrovito, da počinjem točno razumjeti o čemu je riječ.
Uviđam da se Geraldine dosađuje i kako bi zabavila samu sebe očijuka s Robom, koji se doima ushićenim što gaje netko poput Geraldine uopće zamijetio, no Ben je moj saveznik u ovome, Ben je očaran baš kao i ja, i nas dvoje zajedno posjećujemo stranice s vijestima, siteoue, forume. Rob nas upućuje kako napraviti stranicu i objašnjava kako je upravo to 'mreža': to što ljudi diljem svijeta kreiraju stranice popunjene svakojakim informacijama i slikama koje sami biraju, a na tim stranicama postoje linkovi za stotine, često i tisuće drugih stranica.
Objašnjava nam kako pronaći određenu temu, potom na koji način slijediti linkove sve dok ne dođemo do onoga što smo tražili, a meni se čini kako se preda mnom otvara jedan posve novi svijet. I kako dan odmiče, što više podataka doznajemo to se ja više opuštam uz Bena, sve sam manje zaplašena njime, možda stoga što sad imamo nešto zajedničko i ne moram se ustručavati kako bih nešto rekla.
U 17:00 Rob objavljuje da smo za danas gotovi, a ja hvatam Geraldinein pogled koji luta po stropu. Nas troje zajedno izlazimo i čim se nađemo vani Geraldine kopa po svojoj Prada torbici i izvlači cigarete.
– Bože, ovo mije baš trebalo, kaže ona duboko uvlačeći dim dok stojimo na uglu. – Ovo je nešto najdosadnije na svijetu. Pa zaboga, većinu toga već znam. Besmislena lupetanja o Internetu za idiote.
– U stvari, mislim da je baš bilo zanimljivo, kaže Ben. – Što ti misliš?
Okrene se prema meni dok ja žustro potvrđujem, jer složila bih se s Benom ma što mislila, a ovo je tek puka slučajnost što nam se razmišljanja podudaraju.
– Sviđa mi se, kažem. – Još uvijek mi se vrti u glavi.
– Znam, – odvraća Ben. – Ima toliko toga daje gotovo nemoguće sve pohvatati.
– Oh, ma zavežite vas dvoje, Geraldine će na to, dok se u meni pojavljuje tračak radosti jer, koliko god blesavo zvučalo, ona me povezala s Benom.
– Gledajte, kaže pokazujući uz ulicu. – Ima jedan zgodan bar tamo gore. Obećate li da nećete cijelu večer razgovarati o glupim kompjuterima, mogli bismo otići na piće.
Tko? Ben? Ja? Oboje? Gledala je uz ulicu izgovarajući sve to, a ja sam samo stajala bez riječi jer zacijelo nije mislila na mene, ona nipošto ne bi htjela popiti piće, dužiti se nakon posla, sa mnom. Zbilja?
– Sjajna zamisao, kaže Ben i oni krenu dok ja ostanem na mjestu osjećajući se poput idiota, dvojeći što učiniti.
– Jemima? – reče Geraldine, okrenuvši se. – Hajde, a ja je poželim poljubiti dok trčim kako bih ih sustigla.
5 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 12:43 pm
Margita
Administrator
4. poglavlje
Ovisnost o drogama; ovisnost o hrani; ovisnost o alkoholu; ovisnost o cigaretama. Smiješno je što nitko ne progovara o ovisnosti o Internetu.
No, ovisnost o Internetu pošast je devedesetih. Diljem svijeta muškarci i žene odlaze u krevet sami, bijedno se sklupčavši dok se njihovi partneri zaključavaju u svojim radnim sobama i tap, tap, tap do ranih jutarnjih sati.
Internet je jedan posve drugi svijet u kojem ljudi mogu biti što god požele i, čak i sad dok čitate ove retke, brakovi se raspadaju uslijed nedostatka komunikacije, a sve to zbog malih šarenih ekrana smještenih u nekom zabačenom kutu kuće.
Ali naravno, Jemima Jones ne poznaje ovakve muke. Jemima Jones ne mora brinuti o bijesnim partnerima, ili bijednim brakovima, ili čak o još jednoj ovisnosti koju bi mogla pridodati svom popisu.
Sve što Jemima zna, upravo ovog trenutka dok je na putu od posla do kuće, jest da joj se Internet čini zabavnim i da može otkriti sve što poželi o čišćenju srebra, izderanim zastorima, otklanjanju smrada mačjih izlučevina, i to samo pritiskom na nekoliko tipki.
A što je još uzbudljivije, podaci koje prima mogu doći iz bilo kojeg dijela svijeta. Korača po pločniku, izgubljena u mislima o Internetu, toliko udubljena da se još nije ni snašla, a već je bila na ulaznim vratima svog doma, i pogodite što? Potpuno je zaboravila kupiti čokoladu na putu do kuće.
Dobra djevojka, Jemima. Tako valja! Danas je dan prve dijete koja će doista biti uspješna. Ovaj ću se put zbilja potruditi. Zbogom čokolado!
Uspinjem se stepenicama i već mogu čuti Sophie i Lisu kako se hihoću u Sophienoj sobi dok ja nesigurno otvaram vrata.
Lisa je zavaljena na krevetu, čvrsto obuhvativši svoj jastuk. – Zaljubljena sam, uzdahne kad uđem. Daj zaveži, pomislim, no to ne kažem. Kažem: – Pusti me da pogađam. Počeo je raditi neki novi momak koji je razarajuće zgodan i koje te želi oženiti?
– Ma ne, ne budi glupa. To je dečko kojeg smo upoznale prošlog tjedna, novi klijent. Pozvao je Lisu na spoj.
Sophie se trudi doimati zadovoljnom, no zavist joj piše na čelu. Ne vjerujem u one priče da su plavuše glupe, barem nisam vjerovala dok nisam upoznala Sophie, no znam da je ona uvjerena kako bi se plavuše morale više zabavljati i sad ne može povjerovati da je taj tip pao na Lisu.
– Njegovo je ime Nick Hanson, ima trideset i tri godine, neoženjen je i ja ga volim, sneno uzdiše Lisa. – Lisa Hanson. Kako ti se čini? Gospođa Nicka Hansona, gospođa Lisa Hanson.
– Mislim da malčice trčiš pred rudo.
Nisam ogorčena, kunem se, samo, toliko sam već puta svjedočila ovome da točno znam što će se dalje zbiti. Nakon njihova prvog spoja Lisa će doći doma i cijelu večer skicirati vjenčanice i sastavljati popis gostiju.
– Onda kad izlazite?
– Sutra navečer. Oh Bože, volim ga, već odavna nisam upoznala tako božanstvenog muškarca.
Sjednem na krevet, što u normalnim prilikama ne bih nikad učinila, no sinoć nisam vidjela Lisu i Sophie, a jučer se nešto napokon zbilo. Imam o čemu pričati. Ili bih možda trebala reći o nekomu.
– Bila sam jučer na tečaju. Onom Interneta. – Sjajno, reče Lisa.
– Zbilja? – reče Sophie. – Smiješno, baš sam čitala o tome u jednom mojih časopisa. Jesi li znala da gomila ljudi ima ljubavne sastanke na Internetu?
Ne, nisam znala, i da budem iskrena nije mi ni briga, no Sophie barem pokazuje tračak zanimanja pa je potičem na nastavak razgovora.
– Što je pisalo u članku? – pitam.
– Zbilja, zvuči nevjerojatno. Odeš na te stranice za spojeve, tamo su slike samaca i možete se dopisivati, slati e-mailove. No tako se upoznaju ljudi iz cijeloga svijeta. Neki su se čak na kraju i vjenčali.
Lisa se uspravi i pogleda Sophie. – Da, ali ti nikad ne bi pomislila na takvo što, zar ne?
– Pa ne znam baš, reče Sophie. – Hoću reći, mislim da nikad ne bih uspjela otkriti kako se time služi, no zvuči prilično uzbudljivo. Možeš pokupiti kakvog prekrasnog američkog komada i živjeti sretno do kraja života u njegovoj vili u Dallasu.
– To mi zvuči pomalo otužno, Lisa će.
– Dakle, reče Sophie, okrenuvši se prema meni, – jesi li onda već naučila kako se upoznaju ljudi preko Interneta?
– Ne baš, nije to takav tečaj, ali nevjerojatno je zanimljivo, možeš doznati gotovo sve što te zanima. A poslije sam otišla na piće, zato i nisam bila doma sinoć.
Toliko očajnički želim ispričati nekome, bilo kome, o Benu Williamsu, da bih najradije eksplodirala.
Jesi li sigurna da ne možeš više izdržati, Jemima? Hajde onda, sve im ispričaj.
– S kim?
Vidim da sam ih pridobila, žele više doznati i ne krivim ih zbog toga. Mislim, ne događa se često da govorim o svom društvenom životu, vjerojatno stoga što zapravo i nemam ono što bi se dalo nazvati društvenim životom, i one sad uviđaju da se nešto zbilo.
– S Geraldine, zastanem. – I Benom.
– Tko je Ben?
Naravno da ne znaju, jer sve dosad moja je zaljubljenost bila tajna, ali moram nekome odati, i daleko je bolje reći Sophie i Lisi, koje ga ionako nikad neće upoznati, nego se povjeriti, recimo, Geraldine.
– Zamjeniku urednika rubrike vijesti s mog posla.
– I???
– I... – Da im kažem? Ili da to ostane tajna? Oh, ma dovraga sve. – I mislim daje on apsolutno predivan. – Eto. Dubok uzdah. Učinjeno je. Nema više povratka.
Sophie i Lisa sjede šokirane, bez riječi. Nikad prije nisam spominjala muškarce i dok ih sad gledam vidim kako se pogledavaju zamišljajući kako taj Ben izgleda, kao što mogu vidjeti i da su ga potpuno pogrešno zamislile.
Jemima je Jones apsolutno u pravu, one su ga potpuno pogrešno zamislile.
Lisa misli daje najvjerojatnije visok metar i žilet, da ima neurednu smeđu kosu, debele naočale te da je odjeven u loše skrojeno odijelo u nijansama smeđe boje. Ona misli da je to tip muškarca koji još uvijek živi s roditeljima, a njegova je zamisao uzbudljive večeri zacijelo odlazak u kino gdje će pogledati titlovani film.
Sophie misli daje najvjerojatnije visok metar i žilet i dva metra širok. Ona misli kako je on jamačno pretio, nevjerojatno dosadan i pravi kompjuterski šmokljan. Pretpostavlja daje njegova zamisao uzbudljive večeri ispijanje piva u pubu zajedno sa svojim prijateljima šmokljanima.
Kad bi samo znale.
Jer Ben Williams je onaj tip muškarca koji bi i Sophie i Lisu oborio s nogu. Malo je njih koje znaju, uključujući i Geraldine, da pred njim leži zlatna budućnost. Da su njegovi članci u Kilburn Heraldu tek odskočna daska za uzbudljiv svijet televizijskog novinarstva. Da će početi kao reporter na vijestima te u zastrašujuće kratkom roku napredovati do mjesta voditelja i to zahvaljujući svojim jamicama na obrazima i bijelim zubima. Da će svaka žena u državi, zajedno s Sophie i Lisom, u ne tako dalekoj budućnosti, lijegati u krevet maštajući o susretu s Benom Williamsom, jer do tad će, jasno, on već biti miljenik žena, s tim daškom ozbiljnosti pomiješanim s njegovim ubojito dobrim izgledom i ranjivošću dječaka.
– Pa hajde onda, ispričaj nam kako izgleda?
Sad je na mene red da uzdahnem. – Silno je zabavan, nasmijava me. I pametan je, i šarmantan, i zna kako se odnosi prema ženama.
– Ali kako izgleda?
– U stvari ne znam kako bih ga opisala. Visok je otprilike metar i osamdeset i pet.
Sophie i Lisa se pogledaju i svaka suspregne smijeh, a ja znam da misle kako lažem. Pa što onda? Nastavim. – Ima tamno smeđu kosu i predivne oči, no nisam sigurna kakve su boje. Možda zelene?
Aha, misli Lisa, ponovno pogledavajući Sophie, pa ona opisuje nekog modela što ga spazila u onim svojim časopisima.
– I ima te očaravajuće jamice kad se smiješi, zaključim, sretno se osmjehujući na samu pomisao o Benu Williamsu.
– A sviđaš li se ti njemu? – pita Sophie, blago, pokroviteljski, jer me ne želi povrijediti govoreći mi kako zna da lažem, pa će mi ovaj put popustiti. Glupa krava.
– Ne, kažem utučeno. – Mislim, draga sam mu, ali mu se ne sviđam. Sviđa mu se Geraldine, ali on se ne sviđa njoj.
– Pa možda se stvari mogu dalje razviti, mislim, to što si mu draga, reče Sophie. – Kad te bolje upozna shvatit će da koliko si divna osoba.
Odjednom se zaustavi, svjesna što je netom izgovorila. – Nije da mu se ionako ne bi svidjela, promucala je. – Imaš prelijepo lice.
Ne mogu povjerovati da Sophie ne uviđa koliko je prozirna. Točno znam što misli o meni. Misli da sam golema, široka, najdeblja djevojka koju je ikad upoznala, i uopće je ne krivim zbog toga. Kad se gledam u zrcalu, ukoliko idem dalje od lica, vidim upravo isto.
– Nije istina, kažem jer što bih drugo mogla reći. – Nikad mu se ne bih svidjela, no barem mogu sanjati.
– A štoje s Geraldinom? – upita Lisa. – Ako je tako prekrasan, kako to da joj se ne sviđa?
– Vjerojatno nije dovoljno bogat za nju, reče Sophie koja je iznijela ovu nekarakteristično bezobzirnu primjedbu jer je ljubomorna na Geraldine. Ona još nije upoznala Geraldine, no vidjela ju je u rijetkim prilikama kad bi ova došla po mene ili me pak dovezla doma. Nikad mi nije izravno rekla nešto o njoj, ali znam da joj nije promakla Geraldineina samouvjerenost, njezin BMW i vraški joj zavidi.
– Nisi poštena, kažem premda je to sasvim slučajno istina, a ja osjetim grizodušje razgovarajući o Geraldine, jedinoj osobi koju bih možda mogla nazvati prijateljicom, pa pridodam – Geraldine je divna osoba kad je malo bolje upoznate.
– Hmm, Sophie će nato. – Kako bilo, nikad se ne zna. Možda on baš u ovom trenutku sjedi u sobi svog cimera i priča o tebi.
Dok se ovo zbiva, upravo u tom trenutku, Ben Williams gleda vijesti. Sjedi na svom kauču od crne kože i kroma, nogama oslonjenih na stakleni stolić za kavu koji je prekriven časopisima, novinama, dupkom punom pepeljarom, nekolicinom praznih limenki Heinekena i komadićima razderanih paketića Rizli. Pije pivo, ali ne Heineken, oni pripadaju njegovim sustanarima. On pije Budwieser Budvar, originalni, i pozorno prati vijesti.
Kad prilog počne, on spušta noge sa stolića i naginje se naprijed, laktovima oslonjen na koljena, dokono zibajući pivsku bocu među nogama, no očiju prikovanih za televizijski ekran, i kako reporter govori, tako ga Ben oponaša, ponovno i ponovno, sve dok Benov glas ne postane gotovo nemoguće razlikovati od reporterovog.
– Do konca protekle godine, ovu su napuštenu zgradu u jednoj od londonskih najprometnijih četvrti gradske vlasi u potpunosti zanemarivale, podjednako kao i stanovnici ove oronule ulice, rekao je reporter. Rekao je Ben.
– Za Vijesti u šest, Jeremy Millston, završi reporter dok se slika vraća natrag u studio.
– Za Vijesti u šest, Jeremy Millston, ponavlja Ben ustavši kako bi ugasio televizor. Savršeno. Sve su modulacije glasa baš na pravim mjestima. Provjeri sat pa ode u kuhinju po još jedno pivo jer još barem pola sata neće otići do puba gdje će se naći sa svojim cimerima.
Ben odnosi pivo u spavaonicu i zaroni pod krevet, izvlačeći veliku kutiju ispunjenu papirima. Oh, oprostite, želite li doznati kako izgleda Benova soba? Dakle, nipošto onako kako očekujete, za početak. Geraldine i Jemima su možda bile u pravu kad je riječ o ostatku stana, čarape razbacane po radijatorima i hrpe porno časopisa u dnevnoj sobi, no Benova je soba njegov raj, njegovo svetište, i samo jedan brz pogled po njoj dovoljan je da doznamo sve o Benu.
To možda jest unajmljen stan, no Ben i njegovi cimeri dobili su dopuštenje da ga preurede. Ne moramo ni reći da oni nisu ništa poduzeli, osim dakako Bena. Ben je premazao zidove svoje sobe u tamno zelenu. Rolete su mornarsko plave, zelene i boje vina, dok su prekrivač i jastučnice također u pripadajućim bojama.
Po zidu su posloženi originalni crteži koje Ben sakuplja. Ti su se crteži mahom pojavljivali u nacionalnim novinama, a svi su redom satirične prirode. Prije nego što se upitate, Ben nema novaca da si to priušti, barem ne još, no on zna pažljivo rasporediti malu količinu koju zarađuje, i polovina je tih crteža kupljena njegovom ušteđevinom, dok su ostali dar od roditelja.
Stari naslonjač, kojeg je Ben nabavio za dvadeset funti u dućanu otpada niže u ulici, smješten je u jednom kutu sobe, nasuprot starom francuskom stolu od trešnjina drveta, također iz istog dućana, sitnica od pedeset funti. Na vrhu stola je hrpa knjiga. Autobiografije, biografije, kuharice – jer Ben obožava kuhati – beletristika, publicistika. Recentni naslovi, zajedno s onim starijim omiljenima, nalaze se u tom kutu sobe.
Pokraj knjiga smjestio se srebrni okvir za fotografije sa slikom Bena kako se sretno smiješi u društvu roditelja na dan dodjele diplome. Ponosno nosi svoju halju i četvrtastu kapu, a letimičan pogled na njegovo roditelje odaje nam od koga je Ben naslijedio dobar izgled.
Majka mu je visoka, vitka i soignee . Odjevena je u usku bijelu suknju, mornarsko plavi sako i visoke bijele cipele s modrim vrškom. Na glavi joj je šešir, dizajnerski šešir o kojem većina žena može samo sanjati. Benov je otac podosta stariji od svoje supruge. Visok, naočit, guste sijede kose. Sve troje ozareno gledaju u objektiv, blistavih osmijeha i otvorenih izraza lica. Doimaju se kao fina obitelj. Oni su, međutim, jedna prekrasna obitelj.
Benov je otac imućan poslovni čovjek, a majka domaćica. Kao jedinac u obitelji, Ben je bio mažen i pažen, no on se oduvijek uporno želio sam probijati kroz život. Nakon fakulteta Ben je odbio očevu ponudu da mu se pridruži u obiteljskom biznisu te se zaposlio u mjesnim novinama kao honorarni novinar pripravnik.
Unajmio je rupu od stana, daleko, daleko goru od ove u kojoj je sad, i živio zajedno s petoricom momaka u sličnoj situaciji. Dopuštao je roditeljima pokoji dar, poput prelijepog ručnog sata za rođendan, dugmadi za manšete ili odijela, no sve u svemu bio je potpuno financijski neovisan.
Ben Williams obožava svoje roditelje, kao uostalom i oni njega. Oni su jedna normala, zdrava obitelj. Jedina pomalo nenormalna stvar možda je upravo to što se oni neobično dobro slažu. Jer Benovi su se roditelji prema njemu uvijek odnosili ravnopravno. Čak i kad je bio dijete njegovi bi roditelji stali i poslušali što Ben ima reći. Nikad ga nisu grdili ili zanemarivali, nego bi ga saslušali i odnosili se prema njemu kao prema odrasloj osobi. Njegov mu otac i sad povremeno ponudi da se uključi u obiteljski posao, jer njegov otac ni najmanje ne razumije svijet medija, no Ben gotovo daje stigao do svog cilja i on zna da čini pravu stvar.
Oh, Geraldine, kad bi samo znala Benovo porijeklo. Otkrila bi daje on, ili barem njegova obitelj, dovoljno bogat čak i za tvoj skorojevićki ukus. No naprosto ne možeš pobjeći od površnog procjenjivanja, a tvoj pogled ne seže dalje od njegova trošnog fiata Pande.
Nego, vratimo se mi u Benovu sobu. U udubljenju pored njegova kreveta namjestio je police od borovine te ih premazao kako bi uklonio onu narančastu patinu zbog koje su se doimale jeftinima. Sam ih je izbrusio, zatim lagano istukao čekićem ne bi li izgledale istrošeno prije nego će ih istrljati premazom pomoću komadića pamuka.
A na policama se nalazi još više knjiga, još više fotografija. Knjige posložene u visoku hrpu gotovo da preplavljuju policu i fotografije Benovih prijatelja, bivših djevojaka, ljubavnica.
Gle, tamo je Ben na fakultetu sa Suzie, djevojkom s kojim je izlazio gotovo pune tri godine koliko je tamo proveo. Ona nije klasična ljepotica, nije materijal za manekenku, ali vidite kako je samo lijepa, kako joj koža blista, kako su bijeli njezini zubi, kako je sjajna njezina kestenasta kosa.
A ondje je Ben s Richardom, svojim najboljim prijateljem. Njih dvojica na odmoru, možda u Grčkoj, preplanula lica, kratke hlače i majice, sunčane naočale i, obgrlivši rukama ramena jedan drugome, široko se osmjehuju u objektiv.
Na posebnom je mjestu fotografija slavne osobe, prave zvijezde jedne od britanskih najpopularnijih sapunica. Koliko god izgledalo neukusno, ovo je fotografija kojom se Ben najviše ponosi, jer to je Laurie, jedna od onih koje je osvojio, no priču o njoj sačuvat ćemo za kasnije.
Ben je opružen leđima na krevetu, zgužvavši sako što ga je odbacio na pokrivač kad se vratio s posla, no to je dobar znak, jer iako smo iz njegove sobe doznali da nije neki običan dripac, sad možemo pretpostaviti da nije niti bolesno uredan. Leži držeći komad papira što gaje iskopao iz kutije koju je izvukao ispod kreveta. To je tekst vijesti, tekst koji je Ben brižljivo zapisivao u kraticama, hvatajući sve što je voditelj čitao, i sad leži zavaljen i iščitava prve riječi svojim televizijskim glasom. – Dobra večer.
Vježbaj, vježbaj, vježbaj, Bene. Posvuda po svijetu tisuće mladih muškaraca i žena, ljudi baš poput Bena, sanja o poslu televizijskog voditelja. Oni žude za svojih petnaest minuta slave, čeznu za takvom slavom.
Budu li te sreće, imaju li neophodnu dugu plavu kosu, zavodljivu narav i sklonost pustolovinama, djevojke bi još i mogle uspjeti na malim ekranima kao voditeljice kakve priglupe nove emisije. Muškarci bi se također, ukoliko imaju dobre veze, mogli pojaviti na našim ekranima kao voditelji dječjih emisija. No malo je onih koji su tome toliko posvećeni kao Ben.
Još otkad je bio dijete, Ben je sanjao o čitanju vijesti. Na fakultetu, na studiju engleskog jezika, Ben je znao sjesti s Richardom i promišljati kako će u tome uspjeti. Zaključio je kako je njegova najveća prednost (pored jamica i bijelih zubi, jer Ben, premda ih je itekako svjestan, zapravo ne razmišlja o njima tako često) njegovo iskustvo u novinarstvu. Zna on da bi mogao uzeti jedan od onih tečajeva za netom diplomirane studente koje su tada, čini se, organizirale sve nacionalne novine, no znao je i to, iz razgovora s drugim ljudima koji su već prošli taj put, kako su većinu svog vremena proveli obavljajući konjski posao.
I tako je on odlučio pronjuškati u mjesnim novinama. Mjesnim novinama koje možda neće toliko dobro plaćati, no priskrbit će mu potrebnu novinarsku izobrazbu. Mjesne novine gdje bi urednik možda imao vremena uzeti Bena pod svoje okrilje i pokazati mu kako nanjušiti pravu novinarsku priču, kako se približiti osobama iz javnog života, zvijezdama, i dobiti ekskluzivni intervju zahvaljujući isključivo vlastitom šarmu.
Mjesne novine gdje bi se Benu mogla ukazati prilika za brzo uspinjanje na hijerarhijskoj ljestvici, prije nego što se prebaci na regionalnu televiziju. A s regionalne bi se televizije prebacio na nacionalnu. Bio bi voditelj. Vodio bi vijesti.
Budimo pošteni i recimo da u dvadeset i devetoj godini Benova karijera nije napredovala onako brzo kao stoje planirao, no ipak je na dobrom putu i promjene ga, kao što s pravom pretpostavlja, tek očekuju.
Jasno da nije spominjao glavnom uredniku Kilburn Heralda nijedan od svojih planova kad se pojavio na razgovoru za posao. Sjeo je i rekao uredniku kako je on čovjek za novine, da obožava novine, obožava Kilburn Herald (jer Ben se preselio u Kilburn zbog ekspresne odluke o radu u Kilburn Heraldu, listu u kojem, kako bijaše zaključio, može napraviti neke promjene) te daje zapravo godinama sanjao da će raditi upravo za Kilburn.
Rekao je glavnom uredniku da će rado započeti kao niži reporter, ali da će kroz neko vrijeme, neće proći dugo, biti urednik rubrike vijesti. A glavni urednik, poprilično isprazan i glup čovjek, bijaše polaskan Benovim nastupom te osvojen njegovim osmijehom i jamicama na obrazima.
Ali nije ni on bio baš toliko glup. Shvatio je on kakav će učinak svojim izgledom ostaviti Ben na ljude kojima bude prilazio. A posve je sigurno kako je od prvog dana Ben, i samo Ben, bio reporter koji je dobivao priče koje su svi željeli. Njegova je budućnost počela. Ben je bio na pravom putu.
A sad, u ovom velikom unajmljenom stanu u širokoj, stablima omeđenoj, ulici u Kilbournu, Ben ostavlja sa strane komad papira i ustaje s kreveta. Letimičan pogled u zrcalo govori mu da dobro izgleda, što večeras i nije toliko važno jer će biti samo dečki u mjesnom pubu, no nikad se ne zna. Nikad se ne zna.
5. poglavlje
Možda jest vrijeme ručka, no Jemima Jones sjedi za svojim stolom pitajući se kako će doznati što učiniti s posudom od terakote ispunjenom svijećama nakon što svijeće dogore. Mogla bi jednostavno telefonirati u trgovinu svijeća i upitati njih, što bi, jasno, bilo mnogo lakše, a da ne govorimo brže, negoli se priključiti na Internet, no znanje prikupljeno na tečaju u njezinoj je glavi još suviše friško i ona želi isprobati Internet kako bi otkrila može li sama to izvesti.
Dvaput klikne ikonu na svom ekranu, a zatim klikne na SPAJANJE, slušajući kako kompjuter bira broj putem modema i spaja je. I evo je, Internet joj je pod nogama.
Kamo prvo otići? Što bi trebala učiniti? Nastoji se prisjetiti što su učili na tečaju...
– Hej, brzo si se bacila na posao.
Okrenem se i, naravno, to je Ben, bez sakoa, rukavi na košulji podvijeni, jamice spremne.
– Samo sam htjela vidjeti mogu li ga sama pokrenuti.
– I ja cijelo vrijeme mislim pokušati, no još nisam pronašao vremena. Imaš nešto protiv da ti se pridružim?
Imam li nešto protiv? Protiv? Je li on lud? Pomaknula bih nebo i zemlju samo da mi se ti pridružiš, Bene. Odsjekla bih si desnu ruku ako bi to značilo da ćeš mi se pridružiti.
– Naravno, privuci stolicu.
Ben povuče stolicu na kotačiće i sjedne blizu mene, i nisam mislila da ću ovo ikad izreći, no možda suviše blizu, zasigurno suviše blizu, da bih mogla opušteno disati. Osjećam svoj dah kako izlazi u kratkim, oštrim naletima, no Ben ništa ne zamjećuje. Ne zamjećuje čak ni kako nehotice hvatam dah dok on rukom preklapa moju na mišu i klika na ikonu za Internet.
– Što tražiš? – pita me, očiju prikovanih za ekran.
– Ništa posebno – lažem. – Samo pretražujem, zapravo.
– Zar su svi na ručku?
Pogledam okolo prazne stolove, slušam zvonjavu telefona na koju nitko ne odgovara i ponovno se okrećem prema Benu. – Bojim se daje tako, ovdje vlada prilično mrtvilo.
– Izvrsno – okrene se i namigne mi. – Idemo istraživati erotske stranice.
Široko se osmjehnem ne bih li prekrila nelagodu. Nije da ih ne želim vidjeti, iako se to nikad ne bih usudila priznati, samo, ne želim ih gledati u Benovom društvu, ali to će ga zadržati ovdje neko vrijeme i zato neka sve ide kvragu.
– Upravo sam radio na priči o klincima koji skidaju pornografiju s Interneta na CD-ove i onda to prodaju u školi Sveta Ursula. Idemo vidjeti oko čega se podigla sva ta prašina, reče Ben nonšalantno, no uvjerena sam daje to samo izlika ne bi vidio o čemu se zapravo tu radi. Sveta Ursula je mjesna osnovna škola toliko lošeg ugleda da u rijetkim prilikama kad sam prisiljena prolaziti kraj nje u vrijeme završetka nastave, prelazim ulicu ili, još bolje, idem drugim putom. Situacija nije tako loša kao kad prolazim pored gradilišta, ali gotovo da jest. Gotovo da jest.
Ben je usredotočen na ekran i ja se moram nasmiješiti. Sveta Ursula, šipak! Zacijelo misiš da sam glupa, Bene, no dobar ti je izgovor, nema što. Moram priznati da se sama toga ne bih dosjetila.
– Kako ćeš ih pronaći? – pitam nedužno.
– Bog zna kako, probajmo pa ćemo vidjeti.
Ben klika sve dok se u prozorčiću na ekranu ne ispiše PRETRAGA. – Dobro, kaže on. – Evo ga. Što misliš, seks ili pornografija?
– Probaj prvo seks, i Ben se nagne preko mene, ne shvaćajući da se pritom njegova desna ruka okrznula o moju lijevu dojku, a ja pomislim kako sam zacijelo umrla i otišla u raj. Dok utipkuje riječ SEKS i potom klika na PRETRAGA, na njegovom se licu ne očituje ništa doli snažna koncentracija.
Nekoliko se sekunda ne događa ništa, a Ben me pogleda i naceri se. – Zar ne bi sad bila strava da naleti glavni urednik?
Uzvratim osmijeh. Pretrpjela bih ja bilo kakvo poniženje samo zbog osjećaja miline koji me obuzima dok mi Benova ruka lagano dodiruje grudi.
– Samo ćemo mu reći kako nešto istražujemo, kažem, vragolasto se osmjehujući.
Ben se nasmije. – Sigurno bi i sam poželio dovući stolicu. Jedan od mojih prijatelja je upravo nabavio kompjuter i kaže kako svi njegovi prijatelji, čak i djevojke, dolaze kod njega i traže da im pokaže Internet. Svaki put kad ih pita što bi željeli vidjeti, svi redom odvrate seks. I eto, nismo ni mi sasvim nenormalni.
Misliš, ti nisi nenormalan, Bene, jer da budem sasvim iskrena, nije me briga toliko za krstarenje po erotskim stranicama, zapravo, to mi se uopće i ne radi, no ne dam se zaplašiti potencijalnim osjećajem nelagode kojeg podrazumijeva surfanje po takvim stranicama s čovjekom mojih snova, nego ću lijepo ostati ovdje i uživati u tvom društvu.
Najednom se kompjuterski ekran promijeni i na njemu se pojavi popis, sve nekakvi seksualni nazivi, svaki te mami da klikneš baš njega i vidiš što ti se tamo nudi. Neću se zacrvenjeti. Bit ću ravnodušna, smirena i pribrana. Čak i dok sjedim ovdje čitajući o oralnom, analnom, pušenju, jebanju, neću dopustiti da Ben pomisli išta drugo doli da sam svjetska žena.
– Fenomenalno, reče Ben a ja se trudim zadržati normalnu boju lica. – Idemo pogledati VRUĆI SEKS.
Jemima nije usredotočena, ali Jemima, moramo te upozoriti, kroz samo nekoliko trenutaka poželjet ćeš da se zemlja otvori i proguta te.
Ben klika na VRUĆI SEKS i ništa se ne događa, ekran se samo potpuno zacrni. Pa ti pričaj o hladnom tušu. – Misliš li da nešto ne valja? – pita Ben bjelodano razočaran.
– Mislim da samo treba nešto više vremena. Pogledaj! Nešto se događa.
I zbilja, na ekranu se počne pojavljivati niz redaka. Pogledavam Bena krajičkom oka, a Ben gleda u ekran.
Dobro došli na najvatreniju, najprostiju, najpohotniju stranicu na Internetu. Zadovoljit ćemo svačiji ukus. 10 GB fotografija za odrasle. Skinite pornografske video uratke iz Amsterdama. Doživite interaktivan seks uživo s najpohotnijim curama na svijetu.
Pornografija, seks, jebanje, oralni seks, analni seks, lezbijke, homoseksualci. Pridružite nam se na VRUĆEM SEKSU za samo 29.95 $. Ako ste posjetitelj kliknite ovdje kako biste vidjeli posebnu stranicu za posjetitelje.
– Uspjeli smo, uspjeli smo! – uzvikne radosno Ben, kliknuvši na stranicu za posjetitelje. – Pronašli smo seks na Internetu!
– Imajući na umu kako je ovo istraživanje, moram primijetiti da zvučiš nevjerojatno uzbuđeno, i ne mogu odoljeti, a da se ne nasmijem na njegovu reakciju.
– Oh da, oprosti, zaboravio sam. Istraživanje. Točno, ovo je samo istraživanje. Naravno.
Ekran se ponovno zacrni, a potom uslijede nove riječi dobrodošlice, kraj kojih se nalaze tri prozorčića svijetlo plavog i zelenog svemira, okružena crvenim krugom.
I to je sve što se dogodilo.
– Isuse, kakav gubitak vremena, reče Ben. – Gdje su proklete slike?
– Možda moraš kliknuti na svemir?
Ben pokuša, ali opet ništa. – Sranje, sranje, sranje. Slušaj, sila mi je, probajmo to riješiti za sekundu. Vraćam se odmah.
Odlazi, ja dokono podignem časopis što leži kraj kompjutera dok čekam da se on vrati.
Bože, još se jedna manekenka probila u prvu klasu i nije li upravo božanstvena. Proučavam njezinu platinasto plavu kosu i besprijekorne obrve, a onda pohranim u mozgu kako ću je pridodati svojoj kolekciji čim dođem doma.
– SRANJE! – uzvikne Ben dok mu se koraci žurno približavaju meni iza leđa.
– OH, MOJ BOŽE! – podignem pogled na ekran i prekrijem dlanom usta, čini se kako smo se oboje, samo na trenutak, sledili od užasa. Čim smo se malo pribrali, mahnito se okrećemo oko sebe ispuštajući zvukove olakšanja shvativši da smo sami u uredu. Jer tamo na kompjuterskom ekranu, na mjestu onoga što je bio prozorčić sa svemirom, sad se nalazi ogromna slika nage žene, širom rastvorenih nogu, usnica omotanih oko penisa jednog muškarca, dok drugi stoji iza nje i ševi je.
Slika je kristalno jasna, svaka pojedinost isijava iz ekrana, a Ben, siguran kako ga ne može vidjeti nitko drugi doli Jemime, praktički slini. A Jemima? Dakle, bila sam u pravu. Jemima samo želi umrijeti.
Jemima još nikad dosad nije vidjela pornografiju, barem ne onu pravu, i sjedeći pokraj Bena, ona se nezadrživo crveni, tamna se crvena boja pojavljuje i prekriva njezino lice. Ne skreći pogled, moli ona, ne gledaj me Bene, nemoj vidjeti na što sličim.
– Što to vas dvoje radite? – Geraldine kroči prema nama, besprijekorna kao i uvijek u safari odijelu, s velikim zlatnim naušnicama i ogromnim sunčanim naočalama na vrhu glave.
– Istražujemo, ispalim glasno, osjećajući se sve gluplje i gluplje, premda je rumenilo počelo nestajati s mog lica.
– Sranje, prošapće Ben, no prije nego se uspije riješiti slike Geraldineje već ispred ekrana.
– Oh, moj Bože! – reče ona, gotovo bez daha. – Odakle se ovo stvorilo?
– Vrući seks, promumljam.
– Vruće što?
– Vrući seks, ponovi Ben. – Pronašli smo tu stranicu na Internetu.
– Bolje pripazite da netko ne otkrije što to radite.
– Zbilja? – reče Ben. – Reci mi još nešto što ne znam.
Geraldine se ugura između nas. – Dajte da ja probam, kaže posegnuvši za mišem svojim noktima uređenim na francuskom manikurom.
– Što je onda ovo? – reče, kliknuvši na PRVA VRATA. – Što se nalazi iza 'Prvih vrata', pitam se?
Nitko se od nas nije trebao puno pitati, jer slika iščezne, a nove se crte počnu pojavljivati – još jedna slika. Ovaj put muškarca, glave zabačene natrag u ekstazi dok je polunaga djevojka, na koljenima pred njim, zorno prikazana kako mu puši.
– Bože! – prošapće Geraldine. – Ovo je ludnica, ovo uopće nije, pa, nije seksi.
Prasnem u smijeh jer je apsolutno u pravu. Nema ništa, a ma baš ništa, seksipilno u gledanju pornografskih slika na kompjuterskom ekranu. Onda se i Ben počne smijati i ubrzo se nas troje valjamo od smijeha i brišemo suze iz očiju. Ovo je previše bolesno da bi ikoga moglo uzbuditi.
– Ajme meni, uzdiše Geraldine, pažljivo tarući suze kako ne bi razmazala svoju MAC maškaru. – Što bismo još mogli pogledati?
– Što, još seksa? – čak je i Ben zatečen.
– Ne, idiote. Mislila sam, zar nema još nekih zanimljivih stranica?
– Ne znam. Nemam pojma što bismo još mogli pogledati.
– Jao Bene, za ime Boga. Daj, pusti mene, Geraldine se riješi pornografije i klikne nekoliko puta, napokon naletjevši na VRUĆE STRANICE NA MREŽI.
– Ovo je vjerojatno opet seks, jauknem sa strepnjom, jer mislim da ne bih mogla podnijeti daljnju napetost zbog novih pornografskih slika na kompjuterskom ekranu na poslu.
– Ne, nije, reče Geraldine – to su samo najposjećenije stranice.
I zbilja, na ekranu se pojavi novi popis stranica.
– Evo, ovo dobro izgleda, reče Geraldine pokazujući na stranicu imenom LA Cafe. Geraldine pročita naglas: – LA Cafe. Najbolji virtualni kafić na Internetu. Uzmite kapučino, posljednje članke iz američkih časopisa i upoznajte druge samce jer svi oni traže nekog posebnog.
– LA Cafe, evo i nas, kaže Ben dok Geraldine klika na stranicu.
– Isuse, ovome treba čitava vječnost, kaže Geraldine dok mi čekamo da se stranica otvori.
– Oh, pa barem ništa ne plaćamo, kažem u trenutku kad se na ekranu pojavi natpis.
LA Cafe Najbolja stranica za one ozbiljno usamljene i kapučino kakav ste tražili cijelog života.
– Moramo se pridružiti, ništa nas ne košta, reče Geraldine, kliknuvši na natpis PRIDRUŽI SE. Pojavi se mali prozorčić s riječima IME: KILBURN HERALD.
– Oh, zaboravimo to, nastavi ona – nećemo daleko stići pod tim imenom. Kako ćemo se nazvati?
– Što mislite o Tri mušketira? – predloži Ben, koji se sad već istinski uzbuđen.
– Ne. Suviše je očito.
– Samo se zafrkavamo, smislimo neko ime koje će zvučati dovoljno seksi, predložim poprilično znatiželjna što će se dalje zbiti. Promislim na trenutak.
– Što kažete na Honey?
– Fantastično! – kaže Geraldine, brišući KILBURN HERALD i utipkujući HONEY.
– Hej, to nije pošteno, javi se Ben. – Ako uđemo kao Honey onda neće znati daje i muškarac upleten u priču. Kako ću onda ja pokupiti žensku?
– Budi tiho, nato će Geraldine – sad je prekasno.
I bogme jest.
Pridružili smo se LA Cafeu, ili bolje rečeno, Honey se pridružila LA Cafeu.
– Što sad radimo? – pitam, nakon što smo nekoliko minuta proveli nijemo zureći u natpis. – Zašto ne bismo kliknuli na jedan od ovih prozorčića sa strane?
– U redu, Geraldine sliježe ramenima dok klika na sliku s tri čovječuljka.
Piše
Tko je u sobi, a potom na ekranu bljesne okvir ispunjen imenima.
Suzie24
.A=Cat Scot Shearer Honey Ben the Invincible Todd Luscious Lisa :-)
Riky Tim@London Brad(Santa Monica)
Geraldine čita imena. – Dakle, kojeg vraga Tim traži u LA Cafeu ako je u Londonu? – reče.
– Isto što i mi, pretpostavljam, nasmije se Ben. – Idemo otkriti.
Klikne na njegovo ime i istog trena na ekranu se pojavi novi prozorčić. Podijeljen je na dva dijela. Pri vrhu gornje polovice piše Tim@London, a u manjoj, donjoj, piše Honey.
'Zdravo kolega Londončanine,' tipka Geraldine, a riječi se pojavljuju u malom prozoru pri dnu. 'Što radiš u LA Cafeu?' Pritisne POŠALJI, a riječi iščeznu iz donjeg dijela i pojave se u gornjem, spremne da ih Tim@London pročita.
'Tražim bujne kalifornijske komade, naravno. Zašto si ti ovdje?' 'Gledam što ima. Tražim nekog kalifornijskog muškarčinu. Imaš kakav prijedlog?' 'LOL. Moram razmisliti.' Geraldine se okrene prema Benu. – Što znači 'Lol? – Ne znam – reče on. – Pitaj njega.
'Što znači LOL?' 'Glasno se smijem. Ti si ovdje nova?' 'Prvi put. Još koja kratica?' 'Jasno. :-) znači sretan. :- ( znači nesretan. :-) znači mig, isto kao i (w) . (g) znači cerek, (s) znači osmijeh, a ROFL znači valjati se po podu od smijeha. 'Hvala,' otipka Geraldine. ':-)' – Bože, ovo je za ne povjerovati, istinski sam zabezeknuta. – To je jedan sasvim novi jezik. Smijem li ja pokušati?
Geraldine mi preda miš i ja žurno prelazim rukama po tastaturi. 'Onda, jesi li već pronašao svoju kalifornijsku mačku iz snova?' 'Aha, upravo s njom razgovaram. Suzie, plavuša, ima dvadeset i četiri godine, zgodna je i totalna je mačka.' 'Kako znaš da ti ne laže?' 'Rekla je da će mi e-mailom poslati sliku.' 'Nadam se da govori istinu.' 'Ubrzo ćemo i to otkriti (s). Onda, iz kojeg si dijela Londona?' Okrenem se prema njima i iskrivim lice. – Ne možemo reći Kilburn, zvuči jadno.
– Reci da si iz West Hampsteada, reče Geraldine – to je bolje.
I ja je poslušam pa utipkam West Hampstead.
'Opaaa,' otipka Tim@London. 'Ja sam u Kilburnu!!!' Nas troje prasnemo u smijeh.
'Bok Honey! Koliko imaš godina?' odjednom se na ekranu pojavi Todd i ja odustanem od razgovora s Timom.
Otipkam dvadeset i sedam, no Geraldine me zaustavi baš kad sam krenula pritisnuti POŠALJI, kako bih mu odaslala poruku.
– Nemoj reći dvadeset i sedam, navaljuje. – Ovdje ne moraš govoriti istinu. Reci mu da imaš devetnaest.
I ja učinim što je tražila od mene, shvaćajući da je apsolutno u pravu. Na Internetu ne moram govoriti istinu. Ni o čemu.
'Baš za mene ! ! !' 'Koliko ti imaš godina?' 'Trideset i dvije.' 'Malo si prestar za mene, zar ne?' 'Pa znaš što kažu za starije muškarce...' 'Znam, da bi trebali imati pametnijeg posla nego pričati sa devetnaestogodišnjakinjama.' Pritisnem POŠALJI i onda dodam ':-)' kako bih mu dala do znanja da se šalim. Ne želim ga rasrditi. Barem ne još.
'Jao. Nisi fer.' 'Oprosti. Ali daj me malo podsjeti, što to kažu za starije muškarce?' 'Stariji, mudriji, imaju više iskustva. Na svim područjima (w).' Geraldine vrišti od smijeha. – Nastavi – kaže Ben – vidi hoće li početi govoriti prostote.
'Oh zbilja?' utipkam. 'Zašto mi ne kažeš u čemu si to TOČNO bolji.' – Ne mogu povjerovati – reče Ben. – Ovo je bolesno, ipak ceri se.
'OK, Honey. Želiš li doznati što bi se dogodilo da izađeš sa mnom?' 'Dragi, jedva čekam čuti.' 'Dakle, prvo i prvo ne bismo se gnjavili odlaskom u restoran. Želio bih te imati samo za sebe, doma, pa bih ti spravio slasnu večeru, jeli bismo uz svijeće na mojoj terasi s pogledom na bazen i uz zvukove jazza.' / Geraldine se oglasi poput guske. 'Nastavi.' 'Nakon večere bih te odveo u svoju sobu i izmasirao te. Otkopčao bih tvoju košulju i nanio malo ulja na svoj dlan. Zagrijao bih ulje među dlanovima, a zatim te polegao na krevet pa bih polako utrljao ulje u mekanu, preplanulu kožu tvojih leđa.' 'Kako znaš da je preplanula?' 'Psst. Kvariš ozračje. Nakon što se potpuno opustiš, spustio bih ruke niže, povlačeći ti suknju nadolje sve dok dlanovima ne budem trljao tvoju golu guzu. Išao bih sve niže i niže, usput ti svlačeći gaćice, i požudno bih ti zavukao ruku medu noge, tamo gdje je toplo, tamno i vlažno.' – Oh moj Bože! Ne mogu vjerovati!
– Kakav perverznjak! – usklikne Geraldine.
– Pustite momka da dovrši – reče Ben.
'Zatim bih te okrenuo i polako nanio ulje na tvoje gole grudi. Do sad bi ti bradavice već bile nadražene, žudeći da ih obuhvatim prstima i nježno ih protrljam.' Geraldine i ja vrištimo od smijeha, i prvi put u životu nisam zaplašena njome i počinjem misliti kako je zapravo vrlo draga. Ben ne govori ni riječi. Smiješi se, no dovoljan je jedan pogled na njegovo lice da uvidimo kako želi čuti još. Na žalost, neće.
Sjedim tamo i prekrivan lice hineći zgražavanje. – Ne mogu ovo više raditi, kažem – ovo je jezovito – i žurno utipkam 'OK, hvala na poruci. Moramo ovo jednom ponoviti. Bok.' 'Oprosti. Jesam li te zgrozio?' Siroti Todd, popušio je, a tek što je počeo.
– Samo ga ignoriraj – kaže Geraldine. – Pokušajmo s još nekim.
– Moj red, moj red, kaže Ben posegnuvši za mišem. 'Bok Suzie,' utipka. 'Ja sam Ben. Tu sam s dvije prijateljice. Sad je na mene red.' 'Oh. OK. Pa kako si Bene?' 'Dobro, hvala. No goruće pitanje jest što radiš s Tim@ London-om, koji je očito bez love budući da živi u zbilja jadnom dijelu grada, kad možeš biti sa mnom?' – Bene, počnem se smijati. – A ti kao živiš u palači? – Psst, reče on. – Nema veze.
'Jesi li ti onda bogataš, Bene?' 'Bogatiji sam od Tim@London-a i zgodniji.' 'Lol.' ':-)' 'Odakle znaš kako on izgleda?' 'Vjeruj mi. Kužim se u te stvari.' 'Onda, kako ti izgledaš?' Geraldine mi uputi uzdah. – Bože, ovaj je gotov. Hoćemo li otići po kavu?
I one odu. Sišle su dolje u kantinu i ostavile Bena da sjedi za kompjuterom i nadahnuto brblja sa Suzie, komadom svojih snova. Komadom koji se razlikuje od Jemime koliko pisač i kompjuter spojeni na Internet.
Ovisnost o drogama; ovisnost o hrani; ovisnost o alkoholu; ovisnost o cigaretama. Smiješno je što nitko ne progovara o ovisnosti o Internetu.
No, ovisnost o Internetu pošast je devedesetih. Diljem svijeta muškarci i žene odlaze u krevet sami, bijedno se sklupčavši dok se njihovi partneri zaključavaju u svojim radnim sobama i tap, tap, tap do ranih jutarnjih sati.
Internet je jedan posve drugi svijet u kojem ljudi mogu biti što god požele i, čak i sad dok čitate ove retke, brakovi se raspadaju uslijed nedostatka komunikacije, a sve to zbog malih šarenih ekrana smještenih u nekom zabačenom kutu kuće.
Ali naravno, Jemima Jones ne poznaje ovakve muke. Jemima Jones ne mora brinuti o bijesnim partnerima, ili bijednim brakovima, ili čak o još jednoj ovisnosti koju bi mogla pridodati svom popisu.
Sve što Jemima zna, upravo ovog trenutka dok je na putu od posla do kuće, jest da joj se Internet čini zabavnim i da može otkriti sve što poželi o čišćenju srebra, izderanim zastorima, otklanjanju smrada mačjih izlučevina, i to samo pritiskom na nekoliko tipki.
A što je još uzbudljivije, podaci koje prima mogu doći iz bilo kojeg dijela svijeta. Korača po pločniku, izgubljena u mislima o Internetu, toliko udubljena da se još nije ni snašla, a već je bila na ulaznim vratima svog doma, i pogodite što? Potpuno je zaboravila kupiti čokoladu na putu do kuće.
Dobra djevojka, Jemima. Tako valja! Danas je dan prve dijete koja će doista biti uspješna. Ovaj ću se put zbilja potruditi. Zbogom čokolado!
Uspinjem se stepenicama i već mogu čuti Sophie i Lisu kako se hihoću u Sophienoj sobi dok ja nesigurno otvaram vrata.
Lisa je zavaljena na krevetu, čvrsto obuhvativši svoj jastuk. – Zaljubljena sam, uzdahne kad uđem. Daj zaveži, pomislim, no to ne kažem. Kažem: – Pusti me da pogađam. Počeo je raditi neki novi momak koji je razarajuće zgodan i koje te želi oženiti?
– Ma ne, ne budi glupa. To je dečko kojeg smo upoznale prošlog tjedna, novi klijent. Pozvao je Lisu na spoj.
Sophie se trudi doimati zadovoljnom, no zavist joj piše na čelu. Ne vjerujem u one priče da su plavuše glupe, barem nisam vjerovala dok nisam upoznala Sophie, no znam da je ona uvjerena kako bi se plavuše morale više zabavljati i sad ne može povjerovati da je taj tip pao na Lisu.
– Njegovo je ime Nick Hanson, ima trideset i tri godine, neoženjen je i ja ga volim, sneno uzdiše Lisa. – Lisa Hanson. Kako ti se čini? Gospođa Nicka Hansona, gospođa Lisa Hanson.
– Mislim da malčice trčiš pred rudo.
Nisam ogorčena, kunem se, samo, toliko sam već puta svjedočila ovome da točno znam što će se dalje zbiti. Nakon njihova prvog spoja Lisa će doći doma i cijelu večer skicirati vjenčanice i sastavljati popis gostiju.
– Onda kad izlazite?
– Sutra navečer. Oh Bože, volim ga, već odavna nisam upoznala tako božanstvenog muškarca.
Sjednem na krevet, što u normalnim prilikama ne bih nikad učinila, no sinoć nisam vidjela Lisu i Sophie, a jučer se nešto napokon zbilo. Imam o čemu pričati. Ili bih možda trebala reći o nekomu.
– Bila sam jučer na tečaju. Onom Interneta. – Sjajno, reče Lisa.
– Zbilja? – reče Sophie. – Smiješno, baš sam čitala o tome u jednom mojih časopisa. Jesi li znala da gomila ljudi ima ljubavne sastanke na Internetu?
Ne, nisam znala, i da budem iskrena nije mi ni briga, no Sophie barem pokazuje tračak zanimanja pa je potičem na nastavak razgovora.
– Što je pisalo u članku? – pitam.
– Zbilja, zvuči nevjerojatno. Odeš na te stranice za spojeve, tamo su slike samaca i možete se dopisivati, slati e-mailove. No tako se upoznaju ljudi iz cijeloga svijeta. Neki su se čak na kraju i vjenčali.
Lisa se uspravi i pogleda Sophie. – Da, ali ti nikad ne bi pomislila na takvo što, zar ne?
– Pa ne znam baš, reče Sophie. – Hoću reći, mislim da nikad ne bih uspjela otkriti kako se time služi, no zvuči prilično uzbudljivo. Možeš pokupiti kakvog prekrasnog američkog komada i živjeti sretno do kraja života u njegovoj vili u Dallasu.
– To mi zvuči pomalo otužno, Lisa će.
– Dakle, reče Sophie, okrenuvši se prema meni, – jesi li onda već naučila kako se upoznaju ljudi preko Interneta?
– Ne baš, nije to takav tečaj, ali nevjerojatno je zanimljivo, možeš doznati gotovo sve što te zanima. A poslije sam otišla na piće, zato i nisam bila doma sinoć.
Toliko očajnički želim ispričati nekome, bilo kome, o Benu Williamsu, da bih najradije eksplodirala.
Jesi li sigurna da ne možeš više izdržati, Jemima? Hajde onda, sve im ispričaj.
– S kim?
Vidim da sam ih pridobila, žele više doznati i ne krivim ih zbog toga. Mislim, ne događa se često da govorim o svom društvenom životu, vjerojatno stoga što zapravo i nemam ono što bi se dalo nazvati društvenim životom, i one sad uviđaju da se nešto zbilo.
– S Geraldine, zastanem. – I Benom.
– Tko je Ben?
Naravno da ne znaju, jer sve dosad moja je zaljubljenost bila tajna, ali moram nekome odati, i daleko je bolje reći Sophie i Lisi, koje ga ionako nikad neće upoznati, nego se povjeriti, recimo, Geraldine.
– Zamjeniku urednika rubrike vijesti s mog posla.
– I???
– I... – Da im kažem? Ili da to ostane tajna? Oh, ma dovraga sve. – I mislim daje on apsolutno predivan. – Eto. Dubok uzdah. Učinjeno je. Nema više povratka.
Sophie i Lisa sjede šokirane, bez riječi. Nikad prije nisam spominjala muškarce i dok ih sad gledam vidim kako se pogledavaju zamišljajući kako taj Ben izgleda, kao što mogu vidjeti i da su ga potpuno pogrešno zamislile.
Jemima je Jones apsolutno u pravu, one su ga potpuno pogrešno zamislile.
Lisa misli daje najvjerojatnije visok metar i žilet, da ima neurednu smeđu kosu, debele naočale te da je odjeven u loše skrojeno odijelo u nijansama smeđe boje. Ona misli da je to tip muškarca koji još uvijek živi s roditeljima, a njegova je zamisao uzbudljive večeri zacijelo odlazak u kino gdje će pogledati titlovani film.
Sophie misli daje najvjerojatnije visok metar i žilet i dva metra širok. Ona misli kako je on jamačno pretio, nevjerojatno dosadan i pravi kompjuterski šmokljan. Pretpostavlja daje njegova zamisao uzbudljive večeri ispijanje piva u pubu zajedno sa svojim prijateljima šmokljanima.
Kad bi samo znale.
Jer Ben Williams je onaj tip muškarca koji bi i Sophie i Lisu oborio s nogu. Malo je njih koje znaju, uključujući i Geraldine, da pred njim leži zlatna budućnost. Da su njegovi članci u Kilburn Heraldu tek odskočna daska za uzbudljiv svijet televizijskog novinarstva. Da će početi kao reporter na vijestima te u zastrašujuće kratkom roku napredovati do mjesta voditelja i to zahvaljujući svojim jamicama na obrazima i bijelim zubima. Da će svaka žena u državi, zajedno s Sophie i Lisom, u ne tako dalekoj budućnosti, lijegati u krevet maštajući o susretu s Benom Williamsom, jer do tad će, jasno, on već biti miljenik žena, s tim daškom ozbiljnosti pomiješanim s njegovim ubojito dobrim izgledom i ranjivošću dječaka.
– Pa hajde onda, ispričaj nam kako izgleda?
Sad je na mene red da uzdahnem. – Silno je zabavan, nasmijava me. I pametan je, i šarmantan, i zna kako se odnosi prema ženama.
– Ali kako izgleda?
– U stvari ne znam kako bih ga opisala. Visok je otprilike metar i osamdeset i pet.
Sophie i Lisa se pogledaju i svaka suspregne smijeh, a ja znam da misle kako lažem. Pa što onda? Nastavim. – Ima tamno smeđu kosu i predivne oči, no nisam sigurna kakve su boje. Možda zelene?
Aha, misli Lisa, ponovno pogledavajući Sophie, pa ona opisuje nekog modela što ga spazila u onim svojim časopisima.
– I ima te očaravajuće jamice kad se smiješi, zaključim, sretno se osmjehujući na samu pomisao o Benu Williamsu.
– A sviđaš li se ti njemu? – pita Sophie, blago, pokroviteljski, jer me ne želi povrijediti govoreći mi kako zna da lažem, pa će mi ovaj put popustiti. Glupa krava.
– Ne, kažem utučeno. – Mislim, draga sam mu, ali mu se ne sviđam. Sviđa mu se Geraldine, ali on se ne sviđa njoj.
– Pa možda se stvari mogu dalje razviti, mislim, to što si mu draga, reče Sophie. – Kad te bolje upozna shvatit će da koliko si divna osoba.
Odjednom se zaustavi, svjesna što je netom izgovorila. – Nije da mu se ionako ne bi svidjela, promucala je. – Imaš prelijepo lice.
Ne mogu povjerovati da Sophie ne uviđa koliko je prozirna. Točno znam što misli o meni. Misli da sam golema, široka, najdeblja djevojka koju je ikad upoznala, i uopće je ne krivim zbog toga. Kad se gledam u zrcalu, ukoliko idem dalje od lica, vidim upravo isto.
– Nije istina, kažem jer što bih drugo mogla reći. – Nikad mu se ne bih svidjela, no barem mogu sanjati.
– A štoje s Geraldinom? – upita Lisa. – Ako je tako prekrasan, kako to da joj se ne sviđa?
– Vjerojatno nije dovoljno bogat za nju, reče Sophie koja je iznijela ovu nekarakteristično bezobzirnu primjedbu jer je ljubomorna na Geraldine. Ona još nije upoznala Geraldine, no vidjela ju je u rijetkim prilikama kad bi ova došla po mene ili me pak dovezla doma. Nikad mi nije izravno rekla nešto o njoj, ali znam da joj nije promakla Geraldineina samouvjerenost, njezin BMW i vraški joj zavidi.
– Nisi poštena, kažem premda je to sasvim slučajno istina, a ja osjetim grizodušje razgovarajući o Geraldine, jedinoj osobi koju bih možda mogla nazvati prijateljicom, pa pridodam – Geraldine je divna osoba kad je malo bolje upoznate.
– Hmm, Sophie će nato. – Kako bilo, nikad se ne zna. Možda on baš u ovom trenutku sjedi u sobi svog cimera i priča o tebi.
Dok se ovo zbiva, upravo u tom trenutku, Ben Williams gleda vijesti. Sjedi na svom kauču od crne kože i kroma, nogama oslonjenih na stakleni stolić za kavu koji je prekriven časopisima, novinama, dupkom punom pepeljarom, nekolicinom praznih limenki Heinekena i komadićima razderanih paketića Rizli. Pije pivo, ali ne Heineken, oni pripadaju njegovim sustanarima. On pije Budwieser Budvar, originalni, i pozorno prati vijesti.
Kad prilog počne, on spušta noge sa stolića i naginje se naprijed, laktovima oslonjen na koljena, dokono zibajući pivsku bocu među nogama, no očiju prikovanih za televizijski ekran, i kako reporter govori, tako ga Ben oponaša, ponovno i ponovno, sve dok Benov glas ne postane gotovo nemoguće razlikovati od reporterovog.
– Do konca protekle godine, ovu su napuštenu zgradu u jednoj od londonskih najprometnijih četvrti gradske vlasi u potpunosti zanemarivale, podjednako kao i stanovnici ove oronule ulice, rekao je reporter. Rekao je Ben.
– Za Vijesti u šest, Jeremy Millston, završi reporter dok se slika vraća natrag u studio.
– Za Vijesti u šest, Jeremy Millston, ponavlja Ben ustavši kako bi ugasio televizor. Savršeno. Sve su modulacije glasa baš na pravim mjestima. Provjeri sat pa ode u kuhinju po još jedno pivo jer još barem pola sata neće otići do puba gdje će se naći sa svojim cimerima.
Ben odnosi pivo u spavaonicu i zaroni pod krevet, izvlačeći veliku kutiju ispunjenu papirima. Oh, oprostite, želite li doznati kako izgleda Benova soba? Dakle, nipošto onako kako očekujete, za početak. Geraldine i Jemima su možda bile u pravu kad je riječ o ostatku stana, čarape razbacane po radijatorima i hrpe porno časopisa u dnevnoj sobi, no Benova je soba njegov raj, njegovo svetište, i samo jedan brz pogled po njoj dovoljan je da doznamo sve o Benu.
To možda jest unajmljen stan, no Ben i njegovi cimeri dobili su dopuštenje da ga preurede. Ne moramo ni reći da oni nisu ništa poduzeli, osim dakako Bena. Ben je premazao zidove svoje sobe u tamno zelenu. Rolete su mornarsko plave, zelene i boje vina, dok su prekrivač i jastučnice također u pripadajućim bojama.
Po zidu su posloženi originalni crteži koje Ben sakuplja. Ti su se crteži mahom pojavljivali u nacionalnim novinama, a svi su redom satirične prirode. Prije nego što se upitate, Ben nema novaca da si to priušti, barem ne još, no on zna pažljivo rasporediti malu količinu koju zarađuje, i polovina je tih crteža kupljena njegovom ušteđevinom, dok su ostali dar od roditelja.
Stari naslonjač, kojeg je Ben nabavio za dvadeset funti u dućanu otpada niže u ulici, smješten je u jednom kutu sobe, nasuprot starom francuskom stolu od trešnjina drveta, također iz istog dućana, sitnica od pedeset funti. Na vrhu stola je hrpa knjiga. Autobiografije, biografije, kuharice – jer Ben obožava kuhati – beletristika, publicistika. Recentni naslovi, zajedno s onim starijim omiljenima, nalaze se u tom kutu sobe.
Pokraj knjiga smjestio se srebrni okvir za fotografije sa slikom Bena kako se sretno smiješi u društvu roditelja na dan dodjele diplome. Ponosno nosi svoju halju i četvrtastu kapu, a letimičan pogled na njegovo roditelje odaje nam od koga je Ben naslijedio dobar izgled.
Majka mu je visoka, vitka i soignee . Odjevena je u usku bijelu suknju, mornarsko plavi sako i visoke bijele cipele s modrim vrškom. Na glavi joj je šešir, dizajnerski šešir o kojem većina žena može samo sanjati. Benov je otac podosta stariji od svoje supruge. Visok, naočit, guste sijede kose. Sve troje ozareno gledaju u objektiv, blistavih osmijeha i otvorenih izraza lica. Doimaju se kao fina obitelj. Oni su, međutim, jedna prekrasna obitelj.
Benov je otac imućan poslovni čovjek, a majka domaćica. Kao jedinac u obitelji, Ben je bio mažen i pažen, no on se oduvijek uporno želio sam probijati kroz život. Nakon fakulteta Ben je odbio očevu ponudu da mu se pridruži u obiteljskom biznisu te se zaposlio u mjesnim novinama kao honorarni novinar pripravnik.
Unajmio je rupu od stana, daleko, daleko goru od ove u kojoj je sad, i živio zajedno s petoricom momaka u sličnoj situaciji. Dopuštao je roditeljima pokoji dar, poput prelijepog ručnog sata za rođendan, dugmadi za manšete ili odijela, no sve u svemu bio je potpuno financijski neovisan.
Ben Williams obožava svoje roditelje, kao uostalom i oni njega. Oni su jedna normala, zdrava obitelj. Jedina pomalo nenormalna stvar možda je upravo to što se oni neobično dobro slažu. Jer Benovi su se roditelji prema njemu uvijek odnosili ravnopravno. Čak i kad je bio dijete njegovi bi roditelji stali i poslušali što Ben ima reći. Nikad ga nisu grdili ili zanemarivali, nego bi ga saslušali i odnosili se prema njemu kao prema odrasloj osobi. Njegov mu otac i sad povremeno ponudi da se uključi u obiteljski posao, jer njegov otac ni najmanje ne razumije svijet medija, no Ben gotovo daje stigao do svog cilja i on zna da čini pravu stvar.
Oh, Geraldine, kad bi samo znala Benovo porijeklo. Otkrila bi daje on, ili barem njegova obitelj, dovoljno bogat čak i za tvoj skorojevićki ukus. No naprosto ne možeš pobjeći od površnog procjenjivanja, a tvoj pogled ne seže dalje od njegova trošnog fiata Pande.
Nego, vratimo se mi u Benovu sobu. U udubljenju pored njegova kreveta namjestio je police od borovine te ih premazao kako bi uklonio onu narančastu patinu zbog koje su se doimale jeftinima. Sam ih je izbrusio, zatim lagano istukao čekićem ne bi li izgledale istrošeno prije nego će ih istrljati premazom pomoću komadića pamuka.
A na policama se nalazi još više knjiga, još više fotografija. Knjige posložene u visoku hrpu gotovo da preplavljuju policu i fotografije Benovih prijatelja, bivših djevojaka, ljubavnica.
Gle, tamo je Ben na fakultetu sa Suzie, djevojkom s kojim je izlazio gotovo pune tri godine koliko je tamo proveo. Ona nije klasična ljepotica, nije materijal za manekenku, ali vidite kako je samo lijepa, kako joj koža blista, kako su bijeli njezini zubi, kako je sjajna njezina kestenasta kosa.
A ondje je Ben s Richardom, svojim najboljim prijateljem. Njih dvojica na odmoru, možda u Grčkoj, preplanula lica, kratke hlače i majice, sunčane naočale i, obgrlivši rukama ramena jedan drugome, široko se osmjehuju u objektiv.
Na posebnom je mjestu fotografija slavne osobe, prave zvijezde jedne od britanskih najpopularnijih sapunica. Koliko god izgledalo neukusno, ovo je fotografija kojom se Ben najviše ponosi, jer to je Laurie, jedna od onih koje je osvojio, no priču o njoj sačuvat ćemo za kasnije.
Ben je opružen leđima na krevetu, zgužvavši sako što ga je odbacio na pokrivač kad se vratio s posla, no to je dobar znak, jer iako smo iz njegove sobe doznali da nije neki običan dripac, sad možemo pretpostaviti da nije niti bolesno uredan. Leži držeći komad papira što gaje iskopao iz kutije koju je izvukao ispod kreveta. To je tekst vijesti, tekst koji je Ben brižljivo zapisivao u kraticama, hvatajući sve što je voditelj čitao, i sad leži zavaljen i iščitava prve riječi svojim televizijskim glasom. – Dobra večer.
Vježbaj, vježbaj, vježbaj, Bene. Posvuda po svijetu tisuće mladih muškaraca i žena, ljudi baš poput Bena, sanja o poslu televizijskog voditelja. Oni žude za svojih petnaest minuta slave, čeznu za takvom slavom.
Budu li te sreće, imaju li neophodnu dugu plavu kosu, zavodljivu narav i sklonost pustolovinama, djevojke bi još i mogle uspjeti na malim ekranima kao voditeljice kakve priglupe nove emisije. Muškarci bi se također, ukoliko imaju dobre veze, mogli pojaviti na našim ekranima kao voditelji dječjih emisija. No malo je onih koji su tome toliko posvećeni kao Ben.
Još otkad je bio dijete, Ben je sanjao o čitanju vijesti. Na fakultetu, na studiju engleskog jezika, Ben je znao sjesti s Richardom i promišljati kako će u tome uspjeti. Zaključio je kako je njegova najveća prednost (pored jamica i bijelih zubi, jer Ben, premda ih je itekako svjestan, zapravo ne razmišlja o njima tako često) njegovo iskustvo u novinarstvu. Zna on da bi mogao uzeti jedan od onih tečajeva za netom diplomirane studente koje su tada, čini se, organizirale sve nacionalne novine, no znao je i to, iz razgovora s drugim ljudima koji su već prošli taj put, kako su većinu svog vremena proveli obavljajući konjski posao.
I tako je on odlučio pronjuškati u mjesnim novinama. Mjesnim novinama koje možda neće toliko dobro plaćati, no priskrbit će mu potrebnu novinarsku izobrazbu. Mjesne novine gdje bi urednik možda imao vremena uzeti Bena pod svoje okrilje i pokazati mu kako nanjušiti pravu novinarsku priču, kako se približiti osobama iz javnog života, zvijezdama, i dobiti ekskluzivni intervju zahvaljujući isključivo vlastitom šarmu.
Mjesne novine gdje bi se Benu mogla ukazati prilika za brzo uspinjanje na hijerarhijskoj ljestvici, prije nego što se prebaci na regionalnu televiziju. A s regionalne bi se televizije prebacio na nacionalnu. Bio bi voditelj. Vodio bi vijesti.
Budimo pošteni i recimo da u dvadeset i devetoj godini Benova karijera nije napredovala onako brzo kao stoje planirao, no ipak je na dobrom putu i promjene ga, kao što s pravom pretpostavlja, tek očekuju.
Jasno da nije spominjao glavnom uredniku Kilburn Heralda nijedan od svojih planova kad se pojavio na razgovoru za posao. Sjeo je i rekao uredniku kako je on čovjek za novine, da obožava novine, obožava Kilburn Herald (jer Ben se preselio u Kilburn zbog ekspresne odluke o radu u Kilburn Heraldu, listu u kojem, kako bijaše zaključio, može napraviti neke promjene) te daje zapravo godinama sanjao da će raditi upravo za Kilburn.
Rekao je glavnom uredniku da će rado započeti kao niži reporter, ali da će kroz neko vrijeme, neće proći dugo, biti urednik rubrike vijesti. A glavni urednik, poprilično isprazan i glup čovjek, bijaše polaskan Benovim nastupom te osvojen njegovim osmijehom i jamicama na obrazima.
Ali nije ni on bio baš toliko glup. Shvatio je on kakav će učinak svojim izgledom ostaviti Ben na ljude kojima bude prilazio. A posve je sigurno kako je od prvog dana Ben, i samo Ben, bio reporter koji je dobivao priče koje su svi željeli. Njegova je budućnost počela. Ben je bio na pravom putu.
A sad, u ovom velikom unajmljenom stanu u širokoj, stablima omeđenoj, ulici u Kilbournu, Ben ostavlja sa strane komad papira i ustaje s kreveta. Letimičan pogled u zrcalo govori mu da dobro izgleda, što večeras i nije toliko važno jer će biti samo dečki u mjesnom pubu, no nikad se ne zna. Nikad se ne zna.
5. poglavlje
Možda jest vrijeme ručka, no Jemima Jones sjedi za svojim stolom pitajući se kako će doznati što učiniti s posudom od terakote ispunjenom svijećama nakon što svijeće dogore. Mogla bi jednostavno telefonirati u trgovinu svijeća i upitati njih, što bi, jasno, bilo mnogo lakše, a da ne govorimo brže, negoli se priključiti na Internet, no znanje prikupljeno na tečaju u njezinoj je glavi još suviše friško i ona želi isprobati Internet kako bi otkrila može li sama to izvesti.
Dvaput klikne ikonu na svom ekranu, a zatim klikne na SPAJANJE, slušajući kako kompjuter bira broj putem modema i spaja je. I evo je, Internet joj je pod nogama.
Kamo prvo otići? Što bi trebala učiniti? Nastoji se prisjetiti što su učili na tečaju...
– Hej, brzo si se bacila na posao.
Okrenem se i, naravno, to je Ben, bez sakoa, rukavi na košulji podvijeni, jamice spremne.
– Samo sam htjela vidjeti mogu li ga sama pokrenuti.
– I ja cijelo vrijeme mislim pokušati, no još nisam pronašao vremena. Imaš nešto protiv da ti se pridružim?
Imam li nešto protiv? Protiv? Je li on lud? Pomaknula bih nebo i zemlju samo da mi se ti pridružiš, Bene. Odsjekla bih si desnu ruku ako bi to značilo da ćeš mi se pridružiti.
– Naravno, privuci stolicu.
Ben povuče stolicu na kotačiće i sjedne blizu mene, i nisam mislila da ću ovo ikad izreći, no možda suviše blizu, zasigurno suviše blizu, da bih mogla opušteno disati. Osjećam svoj dah kako izlazi u kratkim, oštrim naletima, no Ben ništa ne zamjećuje. Ne zamjećuje čak ni kako nehotice hvatam dah dok on rukom preklapa moju na mišu i klika na ikonu za Internet.
– Što tražiš? – pita me, očiju prikovanih za ekran.
– Ništa posebno – lažem. – Samo pretražujem, zapravo.
– Zar su svi na ručku?
Pogledam okolo prazne stolove, slušam zvonjavu telefona na koju nitko ne odgovara i ponovno se okrećem prema Benu. – Bojim se daje tako, ovdje vlada prilično mrtvilo.
– Izvrsno – okrene se i namigne mi. – Idemo istraživati erotske stranice.
Široko se osmjehnem ne bih li prekrila nelagodu. Nije da ih ne želim vidjeti, iako se to nikad ne bih usudila priznati, samo, ne želim ih gledati u Benovom društvu, ali to će ga zadržati ovdje neko vrijeme i zato neka sve ide kvragu.
– Upravo sam radio na priči o klincima koji skidaju pornografiju s Interneta na CD-ove i onda to prodaju u školi Sveta Ursula. Idemo vidjeti oko čega se podigla sva ta prašina, reče Ben nonšalantno, no uvjerena sam daje to samo izlika ne bi vidio o čemu se zapravo tu radi. Sveta Ursula je mjesna osnovna škola toliko lošeg ugleda da u rijetkim prilikama kad sam prisiljena prolaziti kraj nje u vrijeme završetka nastave, prelazim ulicu ili, još bolje, idem drugim putom. Situacija nije tako loša kao kad prolazim pored gradilišta, ali gotovo da jest. Gotovo da jest.
Ben je usredotočen na ekran i ja se moram nasmiješiti. Sveta Ursula, šipak! Zacijelo misiš da sam glupa, Bene, no dobar ti je izgovor, nema što. Moram priznati da se sama toga ne bih dosjetila.
– Kako ćeš ih pronaći? – pitam nedužno.
– Bog zna kako, probajmo pa ćemo vidjeti.
Ben klika sve dok se u prozorčiću na ekranu ne ispiše PRETRAGA. – Dobro, kaže on. – Evo ga. Što misliš, seks ili pornografija?
– Probaj prvo seks, i Ben se nagne preko mene, ne shvaćajući da se pritom njegova desna ruka okrznula o moju lijevu dojku, a ja pomislim kako sam zacijelo umrla i otišla u raj. Dok utipkuje riječ SEKS i potom klika na PRETRAGA, na njegovom se licu ne očituje ništa doli snažna koncentracija.
Nekoliko se sekunda ne događa ništa, a Ben me pogleda i naceri se. – Zar ne bi sad bila strava da naleti glavni urednik?
Uzvratim osmijeh. Pretrpjela bih ja bilo kakvo poniženje samo zbog osjećaja miline koji me obuzima dok mi Benova ruka lagano dodiruje grudi.
– Samo ćemo mu reći kako nešto istražujemo, kažem, vragolasto se osmjehujući.
Ben se nasmije. – Sigurno bi i sam poželio dovući stolicu. Jedan od mojih prijatelja je upravo nabavio kompjuter i kaže kako svi njegovi prijatelji, čak i djevojke, dolaze kod njega i traže da im pokaže Internet. Svaki put kad ih pita što bi željeli vidjeti, svi redom odvrate seks. I eto, nismo ni mi sasvim nenormalni.
Misliš, ti nisi nenormalan, Bene, jer da budem sasvim iskrena, nije me briga toliko za krstarenje po erotskim stranicama, zapravo, to mi se uopće i ne radi, no ne dam se zaplašiti potencijalnim osjećajem nelagode kojeg podrazumijeva surfanje po takvim stranicama s čovjekom mojih snova, nego ću lijepo ostati ovdje i uživati u tvom društvu.
Najednom se kompjuterski ekran promijeni i na njemu se pojavi popis, sve nekakvi seksualni nazivi, svaki te mami da klikneš baš njega i vidiš što ti se tamo nudi. Neću se zacrvenjeti. Bit ću ravnodušna, smirena i pribrana. Čak i dok sjedim ovdje čitajući o oralnom, analnom, pušenju, jebanju, neću dopustiti da Ben pomisli išta drugo doli da sam svjetska žena.
– Fenomenalno, reče Ben a ja se trudim zadržati normalnu boju lica. – Idemo pogledati VRUĆI SEKS.
Jemima nije usredotočena, ali Jemima, moramo te upozoriti, kroz samo nekoliko trenutaka poželjet ćeš da se zemlja otvori i proguta te.
Ben klika na VRUĆI SEKS i ništa se ne događa, ekran se samo potpuno zacrni. Pa ti pričaj o hladnom tušu. – Misliš li da nešto ne valja? – pita Ben bjelodano razočaran.
– Mislim da samo treba nešto više vremena. Pogledaj! Nešto se događa.
I zbilja, na ekranu se počne pojavljivati niz redaka. Pogledavam Bena krajičkom oka, a Ben gleda u ekran.
Dobro došli na najvatreniju, najprostiju, najpohotniju stranicu na Internetu. Zadovoljit ćemo svačiji ukus. 10 GB fotografija za odrasle. Skinite pornografske video uratke iz Amsterdama. Doživite interaktivan seks uživo s najpohotnijim curama na svijetu.
Pornografija, seks, jebanje, oralni seks, analni seks, lezbijke, homoseksualci. Pridružite nam se na VRUĆEM SEKSU za samo 29.95 $. Ako ste posjetitelj kliknite ovdje kako biste vidjeli posebnu stranicu za posjetitelje.
– Uspjeli smo, uspjeli smo! – uzvikne radosno Ben, kliknuvši na stranicu za posjetitelje. – Pronašli smo seks na Internetu!
– Imajući na umu kako je ovo istraživanje, moram primijetiti da zvučiš nevjerojatno uzbuđeno, i ne mogu odoljeti, a da se ne nasmijem na njegovu reakciju.
– Oh da, oprosti, zaboravio sam. Istraživanje. Točno, ovo je samo istraživanje. Naravno.
Ekran se ponovno zacrni, a potom uslijede nove riječi dobrodošlice, kraj kojih se nalaze tri prozorčića svijetlo plavog i zelenog svemira, okružena crvenim krugom.
I to je sve što se dogodilo.
– Isuse, kakav gubitak vremena, reče Ben. – Gdje su proklete slike?
– Možda moraš kliknuti na svemir?
Ben pokuša, ali opet ništa. – Sranje, sranje, sranje. Slušaj, sila mi je, probajmo to riješiti za sekundu. Vraćam se odmah.
Odlazi, ja dokono podignem časopis što leži kraj kompjutera dok čekam da se on vrati.
Bože, još se jedna manekenka probila u prvu klasu i nije li upravo božanstvena. Proučavam njezinu platinasto plavu kosu i besprijekorne obrve, a onda pohranim u mozgu kako ću je pridodati svojoj kolekciji čim dođem doma.
– SRANJE! – uzvikne Ben dok mu se koraci žurno približavaju meni iza leđa.
– OH, MOJ BOŽE! – podignem pogled na ekran i prekrijem dlanom usta, čini se kako smo se oboje, samo na trenutak, sledili od užasa. Čim smo se malo pribrali, mahnito se okrećemo oko sebe ispuštajući zvukove olakšanja shvativši da smo sami u uredu. Jer tamo na kompjuterskom ekranu, na mjestu onoga što je bio prozorčić sa svemirom, sad se nalazi ogromna slika nage žene, širom rastvorenih nogu, usnica omotanih oko penisa jednog muškarca, dok drugi stoji iza nje i ševi je.
Slika je kristalno jasna, svaka pojedinost isijava iz ekrana, a Ben, siguran kako ga ne može vidjeti nitko drugi doli Jemime, praktički slini. A Jemima? Dakle, bila sam u pravu. Jemima samo želi umrijeti.
Jemima još nikad dosad nije vidjela pornografiju, barem ne onu pravu, i sjedeći pokraj Bena, ona se nezadrživo crveni, tamna se crvena boja pojavljuje i prekriva njezino lice. Ne skreći pogled, moli ona, ne gledaj me Bene, nemoj vidjeti na što sličim.
– Što to vas dvoje radite? – Geraldine kroči prema nama, besprijekorna kao i uvijek u safari odijelu, s velikim zlatnim naušnicama i ogromnim sunčanim naočalama na vrhu glave.
– Istražujemo, ispalim glasno, osjećajući se sve gluplje i gluplje, premda je rumenilo počelo nestajati s mog lica.
– Sranje, prošapće Ben, no prije nego se uspije riješiti slike Geraldineje već ispred ekrana.
– Oh, moj Bože! – reče ona, gotovo bez daha. – Odakle se ovo stvorilo?
– Vrući seks, promumljam.
– Vruće što?
– Vrući seks, ponovi Ben. – Pronašli smo tu stranicu na Internetu.
– Bolje pripazite da netko ne otkrije što to radite.
– Zbilja? – reče Ben. – Reci mi još nešto što ne znam.
Geraldine se ugura između nas. – Dajte da ja probam, kaže posegnuvši za mišem svojim noktima uređenim na francuskom manikurom.
– Što je onda ovo? – reče, kliknuvši na PRVA VRATA. – Što se nalazi iza 'Prvih vrata', pitam se?
Nitko se od nas nije trebao puno pitati, jer slika iščezne, a nove se crte počnu pojavljivati – još jedna slika. Ovaj put muškarca, glave zabačene natrag u ekstazi dok je polunaga djevojka, na koljenima pred njim, zorno prikazana kako mu puši.
– Bože! – prošapće Geraldine. – Ovo je ludnica, ovo uopće nije, pa, nije seksi.
Prasnem u smijeh jer je apsolutno u pravu. Nema ništa, a ma baš ništa, seksipilno u gledanju pornografskih slika na kompjuterskom ekranu. Onda se i Ben počne smijati i ubrzo se nas troje valjamo od smijeha i brišemo suze iz očiju. Ovo je previše bolesno da bi ikoga moglo uzbuditi.
– Ajme meni, uzdiše Geraldine, pažljivo tarući suze kako ne bi razmazala svoju MAC maškaru. – Što bismo još mogli pogledati?
– Što, još seksa? – čak je i Ben zatečen.
– Ne, idiote. Mislila sam, zar nema još nekih zanimljivih stranica?
– Ne znam. Nemam pojma što bismo još mogli pogledati.
– Jao Bene, za ime Boga. Daj, pusti mene, Geraldine se riješi pornografije i klikne nekoliko puta, napokon naletjevši na VRUĆE STRANICE NA MREŽI.
– Ovo je vjerojatno opet seks, jauknem sa strepnjom, jer mislim da ne bih mogla podnijeti daljnju napetost zbog novih pornografskih slika na kompjuterskom ekranu na poslu.
– Ne, nije, reče Geraldine – to su samo najposjećenije stranice.
I zbilja, na ekranu se pojavi novi popis stranica.
– Evo, ovo dobro izgleda, reče Geraldine pokazujući na stranicu imenom LA Cafe. Geraldine pročita naglas: – LA Cafe. Najbolji virtualni kafić na Internetu. Uzmite kapučino, posljednje članke iz američkih časopisa i upoznajte druge samce jer svi oni traže nekog posebnog.
– LA Cafe, evo i nas, kaže Ben dok Geraldine klika na stranicu.
– Isuse, ovome treba čitava vječnost, kaže Geraldine dok mi čekamo da se stranica otvori.
– Oh, pa barem ništa ne plaćamo, kažem u trenutku kad se na ekranu pojavi natpis.
LA Cafe Najbolja stranica za one ozbiljno usamljene i kapučino kakav ste tražili cijelog života.
– Moramo se pridružiti, ništa nas ne košta, reče Geraldine, kliknuvši na natpis PRIDRUŽI SE. Pojavi se mali prozorčić s riječima IME: KILBURN HERALD.
– Oh, zaboravimo to, nastavi ona – nećemo daleko stići pod tim imenom. Kako ćemo se nazvati?
– Što mislite o Tri mušketira? – predloži Ben, koji se sad već istinski uzbuđen.
– Ne. Suviše je očito.
– Samo se zafrkavamo, smislimo neko ime koje će zvučati dovoljno seksi, predložim poprilično znatiželjna što će se dalje zbiti. Promislim na trenutak.
– Što kažete na Honey?
– Fantastično! – kaže Geraldine, brišući KILBURN HERALD i utipkujući HONEY.
– Hej, to nije pošteno, javi se Ben. – Ako uđemo kao Honey onda neće znati daje i muškarac upleten u priču. Kako ću onda ja pokupiti žensku?
– Budi tiho, nato će Geraldine – sad je prekasno.
I bogme jest.
Pridružili smo se LA Cafeu, ili bolje rečeno, Honey se pridružila LA Cafeu.
– Što sad radimo? – pitam, nakon što smo nekoliko minuta proveli nijemo zureći u natpis. – Zašto ne bismo kliknuli na jedan od ovih prozorčića sa strane?
– U redu, Geraldine sliježe ramenima dok klika na sliku s tri čovječuljka.
Piše
Tko je u sobi, a potom na ekranu bljesne okvir ispunjen imenima.
Suzie24
.A=Cat Scot Shearer Honey Ben the Invincible Todd Luscious Lisa :-)
Riky Tim@London Brad(Santa Monica)
Geraldine čita imena. – Dakle, kojeg vraga Tim traži u LA Cafeu ako je u Londonu? – reče.
– Isto što i mi, pretpostavljam, nasmije se Ben. – Idemo otkriti.
Klikne na njegovo ime i istog trena na ekranu se pojavi novi prozorčić. Podijeljen je na dva dijela. Pri vrhu gornje polovice piše Tim@London, a u manjoj, donjoj, piše Honey.
'Zdravo kolega Londončanine,' tipka Geraldine, a riječi se pojavljuju u malom prozoru pri dnu. 'Što radiš u LA Cafeu?' Pritisne POŠALJI, a riječi iščeznu iz donjeg dijela i pojave se u gornjem, spremne da ih Tim@London pročita.
'Tražim bujne kalifornijske komade, naravno. Zašto si ti ovdje?' 'Gledam što ima. Tražim nekog kalifornijskog muškarčinu. Imaš kakav prijedlog?' 'LOL. Moram razmisliti.' Geraldine se okrene prema Benu. – Što znači 'Lol? – Ne znam – reče on. – Pitaj njega.
'Što znači LOL?' 'Glasno se smijem. Ti si ovdje nova?' 'Prvi put. Još koja kratica?' 'Jasno. :-) znači sretan. :- ( znači nesretan. :-) znači mig, isto kao i (w) . (g) znači cerek, (s) znači osmijeh, a ROFL znači valjati se po podu od smijeha. 'Hvala,' otipka Geraldine. ':-)' – Bože, ovo je za ne povjerovati, istinski sam zabezeknuta. – To je jedan sasvim novi jezik. Smijem li ja pokušati?
Geraldine mi preda miš i ja žurno prelazim rukama po tastaturi. 'Onda, jesi li već pronašao svoju kalifornijsku mačku iz snova?' 'Aha, upravo s njom razgovaram. Suzie, plavuša, ima dvadeset i četiri godine, zgodna je i totalna je mačka.' 'Kako znaš da ti ne laže?' 'Rekla je da će mi e-mailom poslati sliku.' 'Nadam se da govori istinu.' 'Ubrzo ćemo i to otkriti (s). Onda, iz kojeg si dijela Londona?' Okrenem se prema njima i iskrivim lice. – Ne možemo reći Kilburn, zvuči jadno.
– Reci da si iz West Hampsteada, reče Geraldine – to je bolje.
I ja je poslušam pa utipkam West Hampstead.
'Opaaa,' otipka Tim@London. 'Ja sam u Kilburnu!!!' Nas troje prasnemo u smijeh.
'Bok Honey! Koliko imaš godina?' odjednom se na ekranu pojavi Todd i ja odustanem od razgovora s Timom.
Otipkam dvadeset i sedam, no Geraldine me zaustavi baš kad sam krenula pritisnuti POŠALJI, kako bih mu odaslala poruku.
– Nemoj reći dvadeset i sedam, navaljuje. – Ovdje ne moraš govoriti istinu. Reci mu da imaš devetnaest.
I ja učinim što je tražila od mene, shvaćajući da je apsolutno u pravu. Na Internetu ne moram govoriti istinu. Ni o čemu.
'Baš za mene ! ! !' 'Koliko ti imaš godina?' 'Trideset i dvije.' 'Malo si prestar za mene, zar ne?' 'Pa znaš što kažu za starije muškarce...' 'Znam, da bi trebali imati pametnijeg posla nego pričati sa devetnaestogodišnjakinjama.' Pritisnem POŠALJI i onda dodam ':-)' kako bih mu dala do znanja da se šalim. Ne želim ga rasrditi. Barem ne još.
'Jao. Nisi fer.' 'Oprosti. Ali daj me malo podsjeti, što to kažu za starije muškarce?' 'Stariji, mudriji, imaju više iskustva. Na svim područjima (w).' Geraldine vrišti od smijeha. – Nastavi – kaže Ben – vidi hoće li početi govoriti prostote.
'Oh zbilja?' utipkam. 'Zašto mi ne kažeš u čemu si to TOČNO bolji.' – Ne mogu povjerovati – reče Ben. – Ovo je bolesno, ipak ceri se.
'OK, Honey. Želiš li doznati što bi se dogodilo da izađeš sa mnom?' 'Dragi, jedva čekam čuti.' 'Dakle, prvo i prvo ne bismo se gnjavili odlaskom u restoran. Želio bih te imati samo za sebe, doma, pa bih ti spravio slasnu večeru, jeli bismo uz svijeće na mojoj terasi s pogledom na bazen i uz zvukove jazza.' / Geraldine se oglasi poput guske. 'Nastavi.' 'Nakon večere bih te odveo u svoju sobu i izmasirao te. Otkopčao bih tvoju košulju i nanio malo ulja na svoj dlan. Zagrijao bih ulje među dlanovima, a zatim te polegao na krevet pa bih polako utrljao ulje u mekanu, preplanulu kožu tvojih leđa.' 'Kako znaš da je preplanula?' 'Psst. Kvariš ozračje. Nakon što se potpuno opustiš, spustio bih ruke niže, povlačeći ti suknju nadolje sve dok dlanovima ne budem trljao tvoju golu guzu. Išao bih sve niže i niže, usput ti svlačeći gaćice, i požudno bih ti zavukao ruku medu noge, tamo gdje je toplo, tamno i vlažno.' – Oh moj Bože! Ne mogu vjerovati!
– Kakav perverznjak! – usklikne Geraldine.
– Pustite momka da dovrši – reče Ben.
'Zatim bih te okrenuo i polako nanio ulje na tvoje gole grudi. Do sad bi ti bradavice već bile nadražene, žudeći da ih obuhvatim prstima i nježno ih protrljam.' Geraldine i ja vrištimo od smijeha, i prvi put u životu nisam zaplašena njome i počinjem misliti kako je zapravo vrlo draga. Ben ne govori ni riječi. Smiješi se, no dovoljan je jedan pogled na njegovo lice da uvidimo kako želi čuti još. Na žalost, neće.
Sjedim tamo i prekrivan lice hineći zgražavanje. – Ne mogu ovo više raditi, kažem – ovo je jezovito – i žurno utipkam 'OK, hvala na poruci. Moramo ovo jednom ponoviti. Bok.' 'Oprosti. Jesam li te zgrozio?' Siroti Todd, popušio je, a tek što je počeo.
– Samo ga ignoriraj – kaže Geraldine. – Pokušajmo s još nekim.
– Moj red, moj red, kaže Ben posegnuvši za mišem. 'Bok Suzie,' utipka. 'Ja sam Ben. Tu sam s dvije prijateljice. Sad je na mene red.' 'Oh. OK. Pa kako si Bene?' 'Dobro, hvala. No goruće pitanje jest što radiš s Tim@ London-om, koji je očito bez love budući da živi u zbilja jadnom dijelu grada, kad možeš biti sa mnom?' – Bene, počnem se smijati. – A ti kao živiš u palači? – Psst, reče on. – Nema veze.
'Jesi li ti onda bogataš, Bene?' 'Bogatiji sam od Tim@London-a i zgodniji.' 'Lol.' ':-)' 'Odakle znaš kako on izgleda?' 'Vjeruj mi. Kužim se u te stvari.' 'Onda, kako ti izgledaš?' Geraldine mi uputi uzdah. – Bože, ovaj je gotov. Hoćemo li otići po kavu?
I one odu. Sišle su dolje u kantinu i ostavile Bena da sjedi za kompjuterom i nadahnuto brblja sa Suzie, komadom svojih snova. Komadom koji se razlikuje od Jemime koliko pisač i kompjuter spojeni na Internet.
6 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 12:47 pm
Margita
Administrator
6. poglavlje
Nazovite me kukavicom, ali prošlo je već dva tjedna, a je se nisam usudila vratiti na Internet, užasnuta mišlju kako će pornografska slika iskočiti na mom ekranu ili će kakav suludi Amerikanac početi razgovor sa mnom.
No ne mogu istjerati vražju stvar iz misli, ne mogu zaboraviti koliko je to fantastično, taj način komuniciranja s kim god poželiš, kad god poželiš. Da budem posve iskrena, mislim daje to fenomenalno, sve skupa. World Wide Web, chat forumi, razne mogućnosti.
Nije da tražim nekoga, mislim, pa to sam ja, za ime Boga, žena koja nikad nije imala dečka i, premda znam da sam draga osoba, ipak nisam baš najdruštvenije biće. Voljela bih da jesam, voljela bih da katkad mogu biti kao moje sustanarke, ali nažalost moja debljina diktira moj društveni život i to je jedna od stvari koje nisam kadra nadzirati. Znam što sad mislite, kreni na dijetu, ali nije to baš tako lako, ne mogu odoljeti navalama apetita, i nekako mi se čini daje život na Internetu daleko lakši izbor nego odricanje od čokolade.
Hoću reći, ovo mi može otvoriti jedan posve novi svijet, novi svijet koji ne mari za izgled, težinu, širinu tijela.
Ili, možda bih se trebala izraziti svijet koji ne zna, jer nisam ja glupa, da sam Toddu dala svoj točan opis, nestao bi on prije nego što si rekao megabajt.
Ipak, na Internetu mogu biti doista tko god poželim. Napokon, tko bi mogao doznati istinu? Kome bi to moglo naštetiti? I, priznajmo, jedina zabavna stvar u mom dosadašnjem životu bilo je maštanje o vitkom tijelu, a onda o Benu Williamsu, no čak su i te fantazije bile toliko isprazne da ih ne vrijedi niti spominjati.
Zanimaju li nas te maštarije? U redu, zavirimo malo u Jemimine snove. Kad Jemima Jones legne u krevet i zaklopi svoje oči, vidi sljedeće: vidi sebe pogođenu gastritisom, težim slučajem, ipak ne toliko teškim da mora na bolničko liječenje, ali dovoljno teškim da podosta izgubi na težini.
Vidi se upicanjena u sićušnom kostimiću, pripijeni sako, kratka suknja koja naglašava njezina uska bedra. Vidi sebe kako se nabacuje Benu Williamsu, koji je napustio Kilburn Herald kao, uostalom, i ona sama.
Vidi se kako prilazi Benu na zabavi punoj ljudi i pozdravlja ga, s hladnokrvnim izrazom u očima te ležernim zabacivanjem svoje, sad plave kose.
Vidi kako se Benove oči šire u nevjerici, koja se potom brzo mijenja u izraz divljenja, poštovanja, požude. Vidi kako je Ben odvozi kući pa ulazi na šalicu kave. Vidi kako se njezine cimerice sapleću upinjući se očijukati s njim, no vidi i to da Ben ne primjećuje nikog osim nje.
Vidi kako joj se Ben sve bliže primiče na kauču i ne može, niti za trenutak, skinuti oči s njezina lica. Vidi svaki detalj njegovih usana dok se naginje prema njoj kako bi je poljubio. Kad su se poljubili, sasvim slučajno, to je poljubac koji je u trenutku vine prema oblacima, Ben je gleda u oči i govori, Ti si najljepša žena koju sam ikad vidio. Volim te i želim biti s tobom do kraja svog života.' Smiješno, nije li, no Jemima Jones nikad ne ide dalje od tog prvog poljupca i ljubavne izjave. Katkad se taj poljubac dogodi na nekom drugom mjestu, katkad na tulumu, katkad u automobilu, katkad na ulici, no njegove su riječi uvijek iste i, kad se radi o Jemimi, tim riječima počinje njezina vječna sreća.
Stoga mislim da ćemo se svi složiti kako upravo sad, u ovoj fazi njezina života, Jemima Jones zaslužuje malo zabave.
Prvi korak u mom novom životu je zaustavljanje u knjižari na putu od posla do kuće. Zapravo, nije mi baš usput, to podrazumijeva veliki zaobilazak kroz Hampstead no, unatoč skretanju sa svakodnevne rute, počinjem shvaćati kako se moj život mijenja, a kako mi se trenutno čini stvari postaju neusporedivo bolje.
Dokaz? Dakle, koliko se da primijetiti, ovaj se tjedan dogodilo čak sedam bitnih stvari koje mijenjaju moj dosadašnji način života. Kao prvo, krenula sam na tečaj ne bih li naučila osnove služenja Internetom. Drugo, nakon tečaja otišla sam na piće, doista sam otišla na piće, i ne samo to, piće se produžilo na cijelu večer. To je, što se mene tiče, defmitvno početak društvenog života. Treće, nije to bio tek običan izlazak, bio je to izlazak s Geraldine i Benom Williamsom. S Geraldine, s kojom se još nikad nisam družila nakon posla, i Benom, muškarcem o kojem maštam svake večeri. Četvrto, bila sam kadra opustiti se u Benovom društvu! Nisam se ponašala kao usplahirena tinejdžerica kao kad nam se povremeno pridruži u kantini za ručak, već gotovo da sam bila, kažem gotovo, svoja. Peto, dobro sam se provela. Ne, zaboravite što sam maloprije rekla, sjajno sam se provela! Šesto, danas mi se Ben pridružio na Internetu i, istina, bila sam posramljena zbog seksa, no važnije je to što sam pokazala Benu da imam smisla za humor, barem se nadam daje tako. Sedmo, nisam kušala čokoladu već čitava dva tjedna.
Zar je onda čudno što Jemima Jones osjeća kako joj je život defmitvno krenuo nabolje? Zanemarimo što je piće koje je popila s Benom Williamsom i Geraldine bilo prije dva tjedna. Zanemarimo što nije pošteno vidjela Bena Williamsa od njihova kratkog druženja na Internetu. Zanemarimo i to što niti Geraldine, a kamoli Ben nisu predložili ponovni zajednički odlazak na piće. Ta jedna večer bila je dovoljna da se kotačić zbivanja pokrene. Uzrok i posljedica, samo što Jemima još uvijek nije svjesna krajnjih posljedica. Kao ni mi, uostalom.
Ipak, dva su tjedna prohujala, a Jemima se i dalje osjeća tako sretnom, tako poletnom, tako ushićenom da se odluči počastiti vožnjom taksijem do Hampsteada. Stoji na uglu zgrade Kilburn Heralda, očiju ispunjenih nadom, ruku punih vrećica i maše crnom taksiju.
– Hampstead, molim, kažem vozaču nespretno se pentrajući na stražnje sjedalo.
– Kamo točno, ljubavi? – kaže on, srednjovječni muškarac ljubaznog lica.
– Znate li gdje je Waterstone's?
Klimne potvrdno glavom i mi krenemo. Vozimo se kroz West Hampstead, prolazimo mimo hordi mladih ljudi na putu s posla, zakopčanih odijela, dizajnerskih aktovki, s ambicijom u očima. Gore preko Ulice Finchlev, uz Ulicu Arkwright, pa presiječemo put kroz Ulicu Church dok ja zavidno zurim u kuće što su nekoć bile pune boema, slikara i pisaca, a sad imućnih biznismena, i upravo pred podzemnom željeznicom, niz Ulicu Hampstead High, on se zaustavlja, blokirajući druge automobile, jer naravno nema slobodnih mjesta, te gasi svoj taksimetar.
– Zadržite ostatak, kažem uručivši mu 6 funta, jer danas je početak mog novog života i mogu si dopustiti ponešto ekstravagancije. Možda čak obavim mali šoping, jer tek je 17:54 i dućani će još neko vrijeme biti otvoreni, mameći me svojim glamuroznim izlozima.
No, najprije u Waterstone's, mračan, prohladan, miran, s dubokim poštovanjem udišem zrak i prožima me osjećaj smirenosti. Knjige mi predstavljaju osobitu radost, no u rijetkim prilikama kupujem više od jedne, a još rjeđe odlazim u knjižare kako bih ih nabavila. Članica sam kluba džepnih izdanja, kluba koji mi svakog mjeseca šalje kataloge iz kojih odabirem knjige po povoljnijim cijenama, no sve to nije toliko dobro koliko zvuči. Kao što ja biram knjigu koju želim, tako mi oni pošalju jednu koju nisam tražila, po urednikovu odabiru, koju bih trebala vratiti natrag ukoliko mi se ne sviđa. Ne moram ni govoriti kako nikad ne uspijevam to izbjeći, tako da polovica polica u mojoj sobi stenje pod težinom knjiga koje nisam namjeravala, niti ću ih ikad pročitati.
No danas ću se počastiti. Odlučila sam kako ću kupiti barem tri knjige i satima ću ih prelistavati i upijati ozračje, uživati u anonimnosti, zabavljati se činjenicom što nitko na mene ne obraća pozornost ili daje primjedbe na moja bedra što se pri hodu trljaju jedno uz drugo jer svi će oni također biti udubljeni u čitanje.
Počinjem od polica blizu ulaza i nježno dodirujem svežanj tvrdo uvezenih knjiga. Ne, govorim si, to bi zbilja bilo pretjerano, danas je dan za džepna izdanja, stoga odlazim do drugog stola. Naslovnice, toliko mnogo njih, toliko različitih, oku ugodnih slika, i mada je to, govoreći metaforički, ono što najviše mrzim, kad je posrijedi literatura uvijek sudim po koricama knjige. Pogled će mi se prvo zaustaviti na naslovnici, potom pročitam tekst straga na ovitku, a tek onda prvu stranicu. Podignem jednu, novi roman o kojem sam čitala u časopisu. 'Ljubavna priča devedesetih,' piše na ovitku. 'Moderna romanca koja će posramiti sve druge romance.' Otvaram prvu stranicu i počinjem čitati. Da. Ovo je prva knjiga koju ću kupiti.
Zatim uzimam drugu knjigu. Nema nikakve slike, tek svijetlo žuti omot s golemim purpurnim slovima, autorovo ime i naslov. Hmm, zanimljivo. Pročitam prvu stranicu gdje upoznajem Annu, osamnaestogodišnju djevojku pred upisom na fakultet. Upoznat će svog budućeg profesora, koji će je, kako pretpostavlja, ispitivati o njezinim razlozima za odabir studija engleskog jezika. Predivno je napisana, rečenica tako jasnih, tako konciznih, tako živopisnih, da je gotovo zaboravljam pridodati onoj prvoj knjizi. Zaboravljam da sam u Waterstone's-u, a da budem iskrena čini se kako zaboravljam i na sve ostalo, i dok iščitavam četvrtu stranicu, pa petu, postajem Annina nevidljiva znanica, tajanstvena nejasna figura koja pritajeno promatra Annin život, držeći je za ruku dok se susreće s otresitim profesorom.
Jemima je toliko udubljena u Annin život da ne zamjećuje kako se na drugom kraju prostorije, stojeći gotovo paralelno s njom, nalazi Ben Williams. Ben je također udubljen u štivo, u stražnjem dijelu prostorije, licem prema policama za knjige; upravo čita prvih nekoliko stranica nekog trilera, pritom se neznatno zibajući na nogama.
Prije no što posumnjamo kako je ovo zacijelo prst sudbine, moram istaknuti to da, premda je Jemima Benu draga, ona mu se ipak ne sviđa, tako da možda sad i nije vrijeme za donošenje preuranjenih zaključaka.
No vrlo je neobično što se oboje nalaze u knjižari Waterstone's u potpuno istom trenutku. Ben, mora se reći, dolazi u Waterstone's svakih nekoliko tjedana, no zapravo rijetko iskorištava činjenicu stoje Waterstone's otvoren sve do deset sati navečer, rijetko se odlučuje na posjet ovoj knjižari nakon posla. Ben obično tamo odlazi subotama, kamo će skoknuti prije nego što se nađe s nekolicinom prijatelja na piću u obližnjem kafiću.
Večeras, međutim, Ben ne planira izlazak. Niti će gledati vijesti. Večeras Ben nema pametnijeg posla i zato se nalazi na istom mjestu i u isto vrijeme kao i Jemima Jones. A iz razloga što Ben nije uzeo taksi, nego je išao podzemnom, Ben tek što je stigao.
I evo njih, Jemime i Bena, to dvoje kolega, oboje okrenuti jedno drugom leđima, oboje izgubljeni u svojim tajnim svjetovima akademskog izučavanja u Citvju, oboje potpuno nesvjesni blizine onog drugog.
Sve što treba Jemimi da se okrene i vidi Bena jest mali prevrat sudbine, odluka da kupi knjigu, da je doda onoj prvoj, možda da se okrene i potraži neku drugu i pritom spazi kako čovjek njezinih snova stoji nasuprot njoj. No sudbina katkad znade biti okrutna, ili u ovom slučaju vjerojatno razumna, jer, napokon, što bi uopće Jemima učinila da vidi Bena?
Možemo biti sigurni da bi joj se usta razjapila, da bi joj srce preskočilo najmanje jedan otkucaj, najvjerojatnije dva do tri, te da ne bi znala što dalje. Možda bi mu nespretno prišla i pozdravila ga, s radošću i ljubavlju ispisanom na čelu. Možda bi joj bilo odveć neugodno da mu priđe, pa bi samo odložila svoje knjige i kukavno se iskrala vani.
A Ben? Ben bi bio iznenađen i zadovoljan stoje vidi, kao što bi to bio i da nabasa na bilo koga od svojih kolega. Mogao bi predložiti odlazak na kavu jer, kao što već znamo, nema pametnijeg posla, no to bi bilo otprilike sve.
Srećom ne moramo se brinuti što bi ijedno od njih dvoje učinilo, jer nijedno nema pojma daje ovo drugo tu u blizini. Jemima nastavlja s čitanjem, dok Ben odlučno zatvara knjigu i odnosi je prema blagajni. Upućuje pobjedonosni osmijeh neuglednoj djevojci za blagajnom, a ona uzima knjigu i stavlja je u plastičnu vrećicu, topeći se pritom. Molim te dođi ponovno, misli ona, molim te vrati se sutra, kad ćemo možda razmijeniti pokoju riječ, koja može voditi ka zajedničkoj kavi, koja može voditi k... bilo čemu. Svemu.
No Ben samo stavlja knjigu u džep i izlazi, niti se ne osvrnuvši. Jemima odlučuje kupiti knjigu, a zatim se osvrće okolo tražeći još jednu. Odlazi do druge police i odjednom joj se oči zaustave na savršenoj knjizi: Internet vodič za idiote.
Dobro, možda nisam idiot, no letimičnim prelistavanjem knjige shvaćam kako postoje stotine stvari o kojim još ništa ne znam, tisuće stranica koje bih možda željela posjetiti. Da, ovo je zadnja knjiga. Vrijeme je za polazak.
Krenem k blagajni i predam svoj svežanj od tri knjige neuglednoj djevojci koja izgleda kao da se dosađuje. Nastojim joj uhvatiti pogled ne bih li uputila prijateljski smiješak, no ona nije zainteresirana, čak me niti ne gleda dok mi predaje knjige, sigurno umotane u vrećicu, a kad joj zahvalim ona se samo namršti i okrene glavu. Zbilja. Neki su ljudi silno nepristojni.
Izlazim vani i na trenutka zastanem na pločniku, jer nisam još spremna za odlazak doma, a večer je tako prekrasna, i po prvi put nije me briga što ne izgledam kao ovi prelijepi ljudi što mile oko mene, nego samo želim nešto učiniti, negdje otići, nešto doživjeti.
Nisam baš sigurna kamo otići pa tumaram niz ulicu, gledajući u svaki izlog pokraj kojeg prođem, sve te ulice nižu se jedna na drugu i premda su izlozi puni upadljive, dizajnerske odjeće, veličine osam puta manje od moje koja bi u normalnim okolnostima poslužila samo kako bi istaknula moje nedostatke, večeras ne marim za to, a osim toga, djevojka valjda smije sanjati, zar ne?
Drugom stranom ulice vrluda Ben Williams. On također gleda u izloge, diveći se košuljama, odijelima, želeći da ima više novca kako bi ih si mogao priuštiti, no ipak ne želeći s onim podjednakim žarom kao i Jemima, jer, napokon, on je muškarac, a muškarci ne dijele jednako oduševljenje odjećom kao i žene. Jesmo li ikad čuli za muškog šoping-holičara? Točno.
Ben skreće i zaustavlja se, kani prijeći ulicu, a točno njemu nasuprot stoji Jemima. Ben gleda na lijevu stranu, Jemima gleda na lijevu stranu. Ben taman krene prelaziti kadli se dokotrlja veliki kamion pa zastane, našavši se nenadano nasred ceste, prepriječivši pogled jer je cesta postala preuska za prolazak kamiona zbog ranovečernjih kupaca što su parkirali automobile u dva reda.
Ali Jemima ne prelazi cestu, jer tada bi se već zacijelo susreli na sredini. Jemima s desne strane spazi štand s palačinkama te umjesto da krene ususret Benu, čije je nazočnosti nesvjesna, ona skrene desno i uputi se k palačinkama.
I tako se njih dvoje još jednom mimoiđu. No Jemima je sad dobra djevojka pa je odlučila odoljeti sočnoj palačinki natopljenoj maslacem i čokoladnim premazom. Namjesto toga ona odlazi u kafić, koji je, na njezinu sreću, gotovo prazan.
Ugura se za stol u kutu kraj prozora i naručuje kapučino, potom izvlači prvu od svojih knjiga i udubi se, ovaj put na miru, u Annin svijet.
Dotle Ben žudi za pićem. Prolazi pokraj kafića, zavirivši kroz prozor ne bi li osmotrio situaciju. Ništa, pomisli, suviseje prazan, treba mi nešto aktivnije, živahnije, i naravno, pogled mu je predaleko usmjeren, mnogo dalje od stola u kutu pored prozora, stola za kojim sjedi Jemima pognute glave, izgubljena u nekom drugom svijetu.
Tako blizu, a tako daleko, Jemima. Voljela bih kad bismo ti mogli reći kako Ben Williams stoji tek nekoliko metara udaljen od tebe, no to nije naš problem, bojim se. Sudbina će naprosto morati nastaviti svojim tijekom.
A sudbina, kao i obično, obasjava Bena Williamsa. On prelazi ulicu i ulazi u bar koji više odgovara njegovom ukusu. Golemi ostakljeni prozori s pogledom na ulicu, ulašteni šank od trešnjina drveta proteže se sredinom prostorije, s mladim, zgodnim barmenom što dokono čavrlja ispred poslaganih čaša. Mali okrugli drveni stolovi sa željeznim nogama i stolcima na okretanje na kojima sjede zgodni ljudi iz Hampsteada, dok je desno u stražnjem dijelu kauč, par starih strošenih kožnih naslonjača i veliki kamin iz kojeg još uvijek ne huči vatra, jer još je rano za to, no ipak je upaljen, isijavajući zlaćeni sjaj po ljudima što mu sjede u blizini.
Ben otvara vrata, bivajući smjesta napadnut bukom, vrućinom, živahnim brbljanjem. Da, misli on, ovdje ću popiti piće. Uputi se prema barmenu i naruči bocu skupocjenog piva, zatim se ogleda po prostoriji tražeći kamo će se smjestiti pa krene prema kauču u pozadini.
Pomalo se ne uklapa u prostor s tim svojim mornarsko plavim odijelom, no zavali se u kauč, namjesti sako na leđima i glasno uzdahne. Dobro mjesto, pomisli, šarajući okolo pogledom. Otpije gutljaj piva, izvuče knjigu iz džepa i zavali se natrag, jednom rukom nalakćen na naslon, dlana položena tik iznad čela, odmičući kosu prema natrag, a drugom rukom držeći knjigu. Pivo se odmara na stolu.
Kad bi sad ušao fotograf, recimo Voguea, ne bi mogao odoljeti ovom ljupkom prizoru. Jer Ben izgleda upravo čarobno, članak desne noge počiva mu na koljenu lijeve, duge noge, dobro građeno tijelo, privlačno lice. Doima se poput statue, predobar da bi bio stvaran, predobar da bi mu odoljela ijedna žena.
Pa možemo li stoga zamjeriti visokoj vitkoj brineti, što sjedi za jednim od stolova, na preuzimanju inicijative? Ona je tu s dvije prijateljice, sve tri podjednako prekrasne, sve tri odjevene po posljednjoj modi, odjeće o kojoj Jemima Jones može samo sanjati. Pripijene hlače ispod kojih vire sjajne sare čizmica. Čizme od mekane kože s tupim vrhom, prošivene po sredini, sićušna vesta utegnuta preko savršenih, izazovnih grudi.
Brineta i njezine prijateljice spazile se Bena onog trenutka kad je ušetao unutra. – Odijelo je možda previše napadno? – zapitaju se. – S takvim licem, rekla je brineta – koga briga.
Sjedile su tako promatrajući Bena koji, međutim, uopće nije svjestan njihove nazočnosti, njihovog hihotanja dok se igraju igre pogađanja o njegovom zanimanju. – Previše je zgodan za agenta nekretnina, zaključuju – možda je bankar?
Brineta, koja ubija vrijeme radeći u dućanu dok ne naiđe na muža koji bi je oborio s nogu i odveo u zalazak sunca na svom bijelom konju, zaziva jednog od konobara, kojeg naravno poznaje, jer svake je večeri u ovom baru sa svojim prijateljicama.
– Poznaješ li onog momka? – prošapće, pokazujući na Bena.
Konobar slegne ramenima. – Nikad ga ranije nisam vidio.
– Čuj, reče ona. – Učini mi uslugu. Odnesi mu, molim te, još jednu bocu piva, ja ću je platiti, i reci mu da ga častim pićem.
Konobar se nasmiješi. Brinetine se prijateljice nasmiju njezinoj drskosti, no s takvim izgledom ona si to može priuštiti.
Djevojke u tišini gledaju kako mu konobar na pladnju odnosi bocu piva. Konobar se nakloni pred Benom i nešto promrmlja, pokazujući na brinetu, prije nego će se udaljiti dok Ben, blagoslovljen bio, porumeni.
Zuri u bocu, odveć posramljen da bi pogledao po prostoriji, da bi pogledao prema brineti, a brineta se, baš kao i neugledna žena iz Watersone's-a, sva topi.
– Oh moj Bože, prošapće ona svojim prijateljicama. – Jeste li vidjele? Sav je porumenio! Mislim da sam se zaljubila!
Benovo lice povrati boju i on pogleda prema brineti, s divljenjem u očima, jer doista je prekrasna, pa se nasmiješi i podigne bocu, nijemo nazdravivši.
– Cure, – reče ona prijateljicama istodobno ustavši – odoh ja tamo.
– Sretno, nato će one, ne mogavši skinuti poglede s Bena. – Nemoj raditi ništa što mi ne bismo.
Ona se uputi, odnosno, šepireći odšeta do mjesta gdje sjedi Ben. – Imaš li nešto protiv da ti se pridružim?
– Ovaj, nemam, kaže Ben pomislivši kako se ovo zacijelo ne zbiva u stvarnom životu. Zacijelo, ovo se zbiva samo u filmovima. – Molim te, sjedni. Hvala ti na piću.
– Kladim se kako ovo nije prvi put da te žena časti pićem.
No, u krivu je. Ovo jest prvi put. – Ovaj, zapravo da. Prvi put.
– Oh, – ona slegne ramenima i nasmije se. – Oh, dobro, za sve postoji prvi put. Ja sam Sam, reče ispruživši ruku, iskoristivši rukovanje kako bi mu se još više približila.
– Ja sam Ben, kaže on rukujući se.
– Moje najdraže ime, nasmije se ona i Ben joj uzvrati osmijehom.
Jemima je Jones već odavna ispila svoj kapučino, no još neko vrijeme ostaje u svom malom kafiću, čitajući, samo što joj nije sasvim ugodno, onako stisnutoj u uskoj tvrdoj stolici, pa se nedugo zatim ona dosjeti kako bi se daleko ugodnije osjećala doma, ležeći na krevetu.
Plaća, izlazi iz kafića i uputi se niz brdo, osjećajući se blesavo sretnom bez ikakva posebna razloga. Prolazi pored bara i gleda lijepe ljude, pomislivši kako će i ona jednog dana biti dovoljno vitka da im se može pridružiti.
A onda ih spazi. Ben i Sam sjede na kauču u pozadini, i ona se sledi, usta razjapljenih u šoku. Ben i Sam se ponašaju onako kako se samo dvoje ljudi, koji ne dijele ništa zajedničkoga osim uzajamne privlačnosti, mogu ponašati.
Sam bezobzirno očijuka, a Ben uživa što prekrasna žena očijuka s njim. On već sasvim dobro zna kako s njom neće izlaziti, jer se već pokazala neopisivo glupom, ali Isuse kako mu se samo sviđa.
Potom shvati kako bi je vjerojatno morao nekoliko puta izvesti vani prije negoli je odvede u krevet, no siguran je da bi vrijedilo, i tako oni sjede, primičući se sve bliže i bliže, dodirujući jedno drugo sve više i više, Sam spusti ruku na njegovo rame dok mu nešto govori, Ben se naginje naprijed ne bi lije bolje čuo. Samo je pitanje vremena.
Kako ti se raspoloženje može tako naglo promijeniti? Mislim, osjećala sam se tako dobro, tako sretno, tako optimistično, a sad stojim kao ukopana, silno se trudeći potisnuti valove mučnine. To je Ben. Ljubav mog života i u društvu žene, i ona je predivna, i ona je mršava, i ja je mrzim, a njega volim. Volim ga, volim ga, volim ga.
I ne mogu se pomaknuti s mjesta, ali moram, jer nipošto ne želim da me spazi i dok se okrećem i odlazim, oblak na kojem sam lebdjela posljednja dva tjedna nestaje u suhom zraku, a njegovo mjesto kao da zauzima onaj golemi crni, kišni. Polako koračam niz glavnu ulicu i nazovite me patetičnom, nazovite me gubitnicom, no ne mogu si pomoći. Nisam kadra zaustaviti dvije krupne suze što polako klize niz moje obraze.
7. poglavlje
Jemima Jones je danas loš dan. Kišni ju je oblak sinoć slijedio sve do doma, kapajući suze u njezine oči, ispirući nadu iz njezina srca.
Vukla se glavnom ulicom, svjesna pogleda drugih ljudi, ne mareći gledaju li oni njezinu debljinu ili njezine suze. Nitko se nije usudio pitati što nije u redu, a Jemima se još nikad u svom životu nije osjećala tako usamljenom.
Otišla je kući, vratila se u prazan stan, bacila se na krevet i plakala, a kad suze presahnuše ona ostade ležati, zureći u strop, pitajući se zašto joj se nikad ništa dobro ne dogodi.
Znam da sam predebela, mislila je, ali nisam loša osoba. Volim životinje i djecu, i ljubazna sam prema ljudima i zašto se onda nitko ne zaljubi u mene, zašto Ben ne može vidjeti dalje od debljine i zaljubiti se u mene kao osobu.
Jer, Jemima zna daje Ben dobar čovjek. Ona zna bolje od drugih kako je to kad knjigu sude po koricama. Zna da ljudi sude o njoj na račun njezine pojave, a zna i da ljudi čine istu stvar s Benom.
Slobodne žene primjerene dobi čine jednu od dvije stvari kad upoznaju Bena. Ili ih trenutačno obuzme požuda ili se, ukoliko pretpostave kako je Ben tip muškarca za kojeg se ne mogu nadati da će ga pridobiti, odlučuju za drugu opciju i umjesto toga ga zamrze, zamrze jer je bahat, isprazan, umišljen.
Ali mi znamo da to nije istina jer smo malo pobliže upoznali Bena, i Jemima zna da to nije istina jer ona je vidjela dalje od njegovih jamica na obrazima i plavih očiju (i netočno gaje opisala svojim sustanarkama, njegove su oči zapravo boje engleskog neba za topla ljetna dana) i uvidjela je da Ben, baš kao ni ona, nije loša osoba.
Ben također uvijek nađe vremena za druge. Čak i za Jemimu. Ima onaj isti očaravajući osmijeh i ležeran šarm spram svakoga kog sretne, bez obzira na njihov izgled. Zapravo, jedino kad Ben upozna ženu koja mu se sviđa postaje nespretan i nije posve siguran kako bi se ponašao.
Uzmimo za primjer proteklu noć. Ben je bio potpuno u krivu misleći kako mora izaći sa Sam nekoliko puta prije negoli je nagovori da ode u krevet s njim. Sam je nedvojbeno bila upecana. Sam je to napadno i jasno dala na znanje. Previše napadno. Previše jasno. Njezina je napadnost, koja je postajala sve više i više bjelodana kako je večer protjecala, Benu najednom postala odbojna. I dalje mu se sviđala, no dade li mu se gnjaviti, pitao se? 2eli li zbilja prolaziti čitavu proceduru buđenja u krevetu s potpunom strankinjom koja se može, a i ne mora, pokazati opsesivnom? Ben se počeo dosađivati i Ben je poželio Sam laku noć, iako ne bez dugog laganog poljupca jer, priznajmo to, Ben nije baš toliko naivan. Barem ne još.
I apsolutno nije pogriješio stoje nije odveo doma, jer Sam je upravo ona vrsta djevojke koja ubrzo postane opsesivna. Ona je onaj tip djevojke koji redovito odlazi u krevet s muškarcima koje je netom upoznala, a zatim se čudi stoje poslije ne zovu. No tu priča ne završava. Ona naziva njih, i naziva ih, i naziva ih. Nudi im ulaznice za koncerte, poziva ih na večere, tulume.
Isprva budu polaskani, pa koji to muškarac, napokon, ne bi bio, kad ih proganja djevojka čarobna poput Sam. No potom se počnu dosađivati. Gdje je tu izazov? Gdje je tu uzbuđenje lova? I neizbježno počnu pronalaziti svakojake izlike, a Sam tada čini ono što i uvijek. Viče i urla na telefon, naziva ih gadovima poput ostalih gadova koje je ikad upoznala. Završava govoreći kako je mislila da su oni drugačiji, kao da će ih grizodušje, nekim slučajem, natjerati da se vrate, a onda najzad treskom spušta slušalicu. Zatim izlazi vani i ponavlja čitav scenarij s nekim novim muškarcem.
Ben je dovoljno promućutan da uoči kakva je Sam žena. 'Fufica'je riječ kojom će je opisati svojim prijateljima, a oni će svi s razumijevanjem uzdahnuti.
No budući daje Ben dobričina prerušena u gada, Ben je nakon poljupca napušta nježno je zapitavši za broj telefona, uz obećanje da će je nazvati. Ovo možda nije najpametniji potez, jer Sam zapisuje kućni broj, broj s posla i broj mobitela. Upravo u ovom trenutku Sam radi isto što i tisuće žena u njezinom položaju. Čeznutljivo gleda telefon na poslu žudeći da je on nazove. Svako malo podigne slušalicu ne bi li provjerila funkcionira li i čitav dan visi nad telefonom, oblijećući oko njega u nadi da će zazvoniti.
Ali Ben ne kani nazvati, zato što djevojke trenutačno nisu njegov prioritet. Djevojka kakvu Ben traži zahtijeva pažnju. Po nju se mora doći, plaćati joj, darivati je. Ben, međutim, trenutačno niti ima sredstava, niti volje razmišljati o takvim ženama na bilo koji drugi način osim možda teoretski.
I premda mu se sviđa Geraldine, svjestan je da mu nikad ne bi pružila priliku, a iskreno govoreći njemu to trenutačno i odgovara. Dovoljno je što mu uljepša dan na poslu. Zadovoljan je što ne postoji ništa više od toga.
Ben je daleko više zauzet razmišljanjem o karijeri nego o ženama. Jasno, ukoliko bi naišao netko jednostavan i voljan da se uklopi u Benov život i da ga viđa tek povremeno, odnosno u prilikama kad ne radi, trenira ili se druži s prijateljima, onda sjajno. Ali takvu ženu Ben još nije upoznao.
I tako Jemima ima loš dan, a Ben intervjuira lokalnu ženu čiji je trinaestogodišnji sin upravo izbo učitelja. U normalnim okolnostima on ne bi, kao zamjenik urednika rubrike vijesti, sam radio na priči, ali ovo je kao što znamo Kilburn Herald i valja se prilagoditi.
Čitav je dan Jemima provela nadajući se kako će barem načas spaziti Bena i svaki put kad bi začula korake okrenula bi se, no uspostavilo bi se kako Ben nije u uredu. Dan joj je protekao u obavljanju telefonskih razgovora. Otkrila je najbolji način brzog sušenja laka za nokte (umočite nokte u zdjelu ledene vode), najbolji način da zelena salata ostane svježa (stavite salatu u zdjelu s ledenom vodom i kriškom limuna i spremite je u hladnjak) te kako najbolje pohraniti konzerviranu hranu u kuhinjskom ormariću (pribavite plastične posude za samo 5.99 funta). Jemima se dosađuje. Dosadno joj je, debela je i nesretna. Nije baš kombinacija iz snova, mislim da ćemo se svi složiti.
Stoga joj kao dobrodošlo olakšanje dođe kad joj telefon skrene misli zvonjavom koja označava da poziv dolazi unutar kuće.
– Ja sam, reče Geraldine stoje poprilično nepotrebno budući da vrlo dobro znam kako mi njezin kućni broj svjetluca na telefonu. – Želiš li sa mnom u kantinu na šalicu čaja?
Štogod, samo da se razbije ova monotonija posla, ova patnja jer me Ben ne želi. Jasno da želim šalicu čaja, samo da se pobjegnem od ovog stola, od ovog užasnog prokletog ureda.
– Jesi li to smršavila? – prvo je što mi Geraldine govori dok joj se pridružujem pored aparata s vrućom vodom, ulijevajući vodu povrh vrećica za čaj u dvjema plastičnim čašama.
Prvi put danas malo se razvedrim. Ne znam, nisam stala na vagu već dva tjedna, nisam čak niti pomišljala na to što, koliko god zvučalo nevjerojatno, mora značiti da sam se zapravo počela zabavljati. Otkrila sam čari Interneta, a u Geraldine i Benu napokon pronašla dvoje ljudi koje se doimaju istinskim prijateljima, premda mi nije palo na pamet da bih mogla izgubiti na težini sve dok mi to Geraldine nije maločas spomenula. No, kad bolje razmislim, nisam toliko ni jela, možda mi zbilja odjeća više ne puca po šavovima.
– Lice ti se definitivno doima mršavijim, kaže Geraldine, uzimajući čaše i noseći ih prema stolu.
Jemima bi sad mogla poljubiti Geraldine od sreće, jer Geraldine je u pravu, izgubila je na težini. Dva tjedna nije pomišljala na svoju težinu, a onaj trenutak kad je prestala o tome misliti, brinuti se, osjećati grizodušje zbog nedosljednosti, bio je trenutak kad je počela gubiti kilograme.
Sve do sinoć, međutim, jer ležanje na svom krevetu zdvojna i debela neizbježno znači novi početak prepuštanja poroku, i sinoć kad se Jemima malo pribrala, nazvala je obližnju pizzeriju. Donesoše oni veliku pizzu, iako bi golemu zapravo bio prikladniji opis, kruh s češnjakom i salatu od svježeg kupusa. Jemima je otvorila ulazna vrata pretvarajući se kako joj je kuća puna prijatelja. Tek toliko da bude sigurna da su joj povjerovali, ona također naruči četiri limenke dijetne Cole.
No danas je novi dan i, premda je možda nabacila pokoji kilogram nakon sinoćnjeg prežderavanja – i točno, vrlo je vjerojatno da je preko noći zadobila kilogram, dva više – općenito govoreći, doista je smršavjela.
Sjednemo, a Geraldine uzdahne, prolazeći prstima kroz kosu.
– Je li sve u redu? – kažem, iako posve jasno mogu vidjeti da nije.
– Ma, radi se o Dimitriju, reče Geraldine. – Trenutačno mi užasno ide na živce. Osjećam se pomalo smiješno zbog svega skupa.
Jao, jao. Točno znam kamo ovo vodi. Ovo je Geraldinein obrazac ponašanja. Ovo znači da se Dimitri ludo zaljubio u Geraldine, što znači da se Geraldine hladi brzinom svjetlosti, a siroti će Dimitri vrlo brzo shvatiti kako ona ipak nije žena njegovih snova.
– Zašto smiješno?
– Ne znam – uzdahne. – Naprosto, on je uvijek tu. – Ali zar tako ne bi trebalo biti s dečkima? – Mislim, zaboga, Geraldine. – Zar to nije ono što svaka žena želi?
– Valjda jest, Geraldine slegne ramenima. – Ali sve me to počinje malo zamarati.
Tek u slučaju da vas zanima, evo što će se dalje zbiti. Sto se Geraldine bude više povlačila to će Dimitri postajati gorljiviji. Vjerojatno će sve završiti prosidbom, koju će Geraldine odbiti, jer dok prosidba dođe na red ona će već očajnički željeti pobjeći od njega. Prsten će, međutim, zadržati. Kao i uvijek.
– Možda bi trebala malo pričekati i vidjeti što će se dogoditi.
– Možda bih se trebala početi viđati s drugim muškarcima.
Ne! O Bože, to nipošto! To bi moglo značiti i s Benom, mogla bi se viđati s Benom, a tako nešto naprosto ne bih mogla podnijeti. Dovoljno je loše što sam ga vidjela s čarobnom nepoznatom ženom, užasno zapravo, ali podnošljivo, ali ako se Geraldine i Ben spoje to bi me dokrajčilo. Otkrij odmah, otkrij koga ima na umu.
– S kim, na primjer?
– Ni sa kim posebnim, kaže Geraldine. – Ali počnem li ponovno izlaziti s djevojkama, sigurna sam da ću ubrzo nekog upoznati.
Ona ima samopouzdanje onih prirodno lijepih, jer tko bi inače bio toliko samouvjeren? Druge žene ostaju u vezama, nesretnim, groznim, destruktivnim vezama jer alternativa je suviše zastrašujuća da bi se dalo o njoj razmišljati. Ostati same.
Ali naravno, Geraldine tako nešto nikad neće razumjeti. Geraldine uvijek ide prema naprijed i prema gore. Tek povremeno skrene s puta.
– A što je s Benom? – izgovorim tako ležerno da se i meni samoj učini lažno. – Sviđaš mu se.
– Ben? Ben? Šališ se, zar ne?
Jasno da se ne šalim, Geraldine, zar ne primjećuješ kakva sam u njegovoj blizini? Zar ne vidiš kakav učinak ostavlja na mene? Kako bih se šalila kad držim da je najsavršeniji primjerak muške vrste koji je ikad kročio nogom na ovaj planet?
– Ne. Zašto?
– Pa, Ben je jednostavno Ben. Vrlo je zgodan, ali što je on? Zamjenik urednika rubrike vijesti u Kilbum Heraldu. I ne bi se dalo kazati kako je probitačan tip, zar ne? Mislim, što će on postići u životu? Postat će urednik rubrike, zatim glavni urednik, i to je sve. Zauvijek će ostati zakopan u ovim besmislenim lokalnim novinama.
– Oženit će neku lijepu ovdašnju djevojku koja želi biti supruga i majka i, budu li te sreće, živjet će u West Hampsteadu i imati dvoje djece i Volkswagen.
– Ben, opetuje ona uz smijeh odmahujući glavom. – Ne bih rekla.
Hvala Ti, Bože. Hvala što si na mojoj strani. Nije me uopće briga što Geraldine misli o Benu kao osobi, a ionako mislim daje u krivu. Ne mislim kako će on zauvijek ostati zakopan ovdje, mislim da zaslužuje daleko više od toga, no to sad nije ni važno. Najvažnije je to što Geraldine i Ben nikad neće biti 'oni' ili 'mi'. Uvijek će ostati Geraldine i Ben, a ja smjesta osjetim takvo olakšanje da umalo ne briznem u plač.
– Onda, s uzdahom reče Geraldine. – Dosta o meni. Sto ima nova u tvom životu?
Ona to redovito pita, a ja učinim ono što i uvijek – preusmjerim razgovor ponovno na Geraldine, jer što bih joj uopće mogla reći? Hoću li joj možda ispričati o svom izletu u knjižaru, preuveličanom u pustolovinu u kojoj sam se na svakom koraku spoticala o zgodne muškarce? Hoću li ispričati Geraldine kako sam sinoć vidjela Bena s onom djevojkom? Hoću li se nasmijati ne bih li prikrila bol i upitati Geraldine zna li možda nešto o njoj? Ili ću možda priznati Geraldine kako sam naručila dostavu ogromne pizze i cijelu noć plakala? Ne. Bojim se da neću.
Umjesto toga nekoliko sekunda miješam svoj čaj, a onda podignem pogled. – Ali, što onda kaniš s Dimitrijem?
U vrijeme kad smo se udostojile vratiti gore, Kilburn Herald se poprilično ispraznio. U desku je još živahno, za svaki slučaj, no u odjelu posebnih priloga, području u pozadini gdje sjedimo Geraldine i ja, vlada tišina.
– Jemima, zacvili Geraldine prije nego se uputi k svom stolu. Evo je. Točno znam što slijedi nakon ovog cviljenja.
– Treba mi pomoć.
– Reci, kažem ozlojeđeno se osmjehnuvši, premda nisam ozlojeđena, nego zapravo ushićena kad god mi se pruži prilika za pravim pisanjem.
– Pišem taj članak za ženski podlistak o ponovnom druženju sa suprugom nakon razvoda. Malo sam zapela, možeš li pogledati na brzinu? – što znači, ukoliko ste stručnjak u čitanju između redaka poput mene 'možeš li ga nanovo napisati'.
Geraldine otrči do svog stola i uzme svoj tekst, a zatim pohrli natrag. – Bože, pravi si anđeo, reče mi. – Dugujem ti uslugu – i odlazi, ne okrenuvši se nego tek mahnuvši izlazeći kroz vrata.
Ponekad ne mogu vjerovati Geraldineinim tekstovima, ne mogu vjerovati kako nekome pisanje pada toliko teško, jer sama začas preradim njezin uradak. Počinjem s prepravljanjem uvoda, potom sve malo začinim, vješto ga doradim u nešto što bi čitatelji rado nastavili čitati.
'STOJEĆI pred oltarom, izgovarajući svoje bračne zavjete, nadali ste se i molili da vaš brak potraje vječno.' Tipkam. 'No godinama kasnije vaši zavjeti ljubavi i poštovanja prema suprugu tek su daleka uspomena baš kao i sreća koju ste nekoć dijelili.
Razvod u devedesetima vraća tisuće žena u igru za koju su mislile kako je više nikad neće igrati – igru zavođenja.
Žene diljem države otkrivaju kako se bez obzira na vlastitu mudrost, iskustvo ili godine, bez obzira koliko su se pravila izmijenila, kad je posrijedi uzbuđenje, razočarenje, patnja – zapravo ništa nije promijenilo.' Oči su mi prikovane za kompjutorski ekran, tipkam. Zadubljena sam u pisanje, a potom i u dorađivanje Geraldineine 'analize konkretnog slučaja' – tri žene koje su pristale ispripovijedati svoju priču Kilburn Heraldu. Po završetku vraćam tekst u Geraldineinu košaru, kako nitko ne bi doznao da imam svoje prste u tome. Zato služe prijatelji.
Vrijeme je za odlazak doma, no baš kad krenem odjednom se dosjetim kako nisam izvadila kupljene knjige iz torbe, a sad bi bilo idealno vrijeme da se pokušam spojiti na Internet.
Posegnem dolje i izvučem Internet vodič za idiote. U redu. Vrijeme je za istraživanje i okrenuvši se ponovno ekranu dvostrukim klikom pokrenem ikonu s lijeve strane koja će me odvesti na Internet. Dok se stroj spaja, prelistam mali vodič.
Ovo je zbilja nešto nevjerojatno. Doznajem o Web stranicama, o Internetskim galerijama slika gdje možeš poslati svoju vlastitu ili pogledati one drugih ljudi. Doznajem o stranicama alternativne medicine, gdje možeš saznati kako su se drugi oporavljali kušajući lijekove nepriznate od strane tradicionalne medicine. Čitam o stranicama za prodaju nekretnina, gdje su dečki u odijelima stavili slike nekretnina koje nastoje prodati. Čitam o stranicama muzeja, glazbe, stranice za upoznavanje s ljudima.
Čitam o usenet grupama, oglasnim panoima za sve moguće hobije, područja zanimanja i opsesije kojih se možete dosjetiti. Mjesta gdje ljudi mogu odaslati poruku, upit, misao na koje gomila istomišljenika može odgovoriti.
A onda čitam o Tarotu, stranici gdje ti mogu proreci sudbinu i upravo tu prestanem s čitanjem i počnem klikati. Želim da mi proreknu sudbinu. Želim doznati hoću li pronaći istinsku ljubav. Želim doznati je li Ben prava osoba za mene. Ne brinite, prisežem da ću sve uzeti s dozom opreza. Barem ću nastojati.
Na ekranu se pojavi stranica s nekoliko vrsta karata, a ja kao ja, kliknem na Tarot Ljudi mačke, naprosto stoga što sam oduvijek željela mačku, i najednom se pojave tri mala prozorčića tražeći da utipkam svoje ime, spol i godine.
Utipkam ih, a onda se pojavi još jedan, ovaj put tražeći moje pitanje. Žurno osvrtanje po uredu uvjerava me kako sam sigurna, nema nikog tko bi vidio što radim, i idemo...
'Hoće li se Ben Williams zaljubiti u mene?' Otipkam prije nego stisnem gumb na kojem piše REZULTAT.
Na vrhu se ekrana pojave tri karte, s objašnjenjem ispod. Karta broj jedan predstavlja prošlost. To je Kralj štapova (obrnuto) 'Ozbiljnost. Strogoća. Pomalo neumjerene i pretjerane ideje. Dogmatična, promišljena osoba.' Karta broj dva predstavlja sadašnjost. To je Carica (obrnuto). 'Neodlučnost. Tromost. Nedostatak interesa. Nedostatak koncentracije. Oklijevanje. Zastoj u postizanju ili napredovanju. Tjeskoba. Uzaludno trošenje sredstava. Gubitak materijalnih dobara. Jalovost. Nevjera. Taština .' Kakva hrpa sranja! Nevjera. Da sam bar te sreće. Taština! Ma daj!
No ipak nastavljam čitati, posljednja karta, Vitez štapova, predstavlja moju budućnost. 'Odlazak. Putovanje. Uspjeh u nepoznatom. Promjena. Let. Izbivanje. Promjena mjesta stanovanja.' Dakle, ovo zbilja jest hrpa gluposti, ali ja ipak još ne želim doma. Da možda odem na LA Cafe, barem znam kako doći do vražje stranice. Ah, tko lije sve danas ovdje.
Suzie 24 =A. .A=Cat Honey Candy Explorer here4u Luscious Lisa Ricky Tim@London Brad (Santa Monica) S kim najprije? Da se obratim Tim@Londonu, budući da ga u neku ruku već poznajem, ili bih trebala biti pustolovka i početi razgovor s nekim koga ne poznajem? Srećom prvenstvo odluke mi bijaše oduzeto, jer računalo se najednom oglasi tri puta i ukaže se prozorčić, s Brad (Santa Monica) natpisom pri vrhu.
'Bok, Honey.' 'Bok,' otipkam odgovor. E, ovo je već uzbudljivije.
'Imaš li malo vremena za razgovor?' 'Naravno.' 'Onda, gdje se nalaziš, Honey?' 'U Londonu,' a onda pomislim, čekaj malo, on je Amerikanac, možda je malo priglup, stoga pridodam 'U Engleskoj' za svaki slučaj.
'Zbilja? Baš sam nedavno bio tamo!' 'Oh? Gdje točno?' 'U Londonu. Odsjeo sam u hotelu Park Lane. Bio sam poslovno .' E, ovo je već bolje. 'Kakvim poslom?' 'Ja sam tipična kalifornijska propalica koji živi od onoga što najviše voli. Vlasnik sam teretane.' 'Onda si zacijelo odvratno uvježban?' Oh Bože, opet se osjećam nepodobnom, ali ovo je ipak Internet, mislim, ovaj tip nikad ne mora saznati kako izgledam.
'LOL. Odvratno. Sviđa mi se taj izraz. A što je s tobom?' Oh Bože, ovo je pitanje moralo doći na red prije ili kasnije.
'Poprilično sam u formi, no previše radim da bih imala vremena vježbati koliko bih htjela.' 'Čime se baviš?
'Ja sam...' Zastanem. Zašto biti dosadna novinarka kad mogu biti što god poželim? 'Voditeljica sam na televizij i.' Eto. Glamurozno, uzbudljivo i nagovještava kako sam prilično zgodna ako sam već na televiziji.
'Mora da čarobno izgledaš. Zvučiš kao 0:-) .' 'Što je to 0:-)?' 'Anđeo! Za razliku od mene. Mislim da sam ja više kao a}:-). To znači vrag.' 'LOL. Nisam ja nikakav anđeo, ali nisam ni tako loša.' 'Jesi li nova u ovome?' 'Da. Nova sam, zar je to tako očito? Jesi li onda često ovdje, ako znaš da nisam tu cijelo vrijeme? Ne možeš biti u baš dobroj formi ako cijelo vrijeme visiš na Internetu (s) .' 'Aha! Zapravo, kompjuter mi je u uredu pa onda sjedim i malo se zafrkavam ako sam zapeo za stolom. Odvraća mi misli s posla!' 'Koliko je sad tamo sati?' 'Deset ujutro. Već sam dva sata u uredu. Prije toga sam išao na trčanje, a nakon posla idem na rolanje.' 'Obožavam rolanje.' Oprezno, Jemima, ne zanosi se previše.
'Aha. To je sjajan sport. Istodobno dobar i za druženje i za tjelovježbu.' 'Zacijelo upoznaješ stotine prekrasnih kalifornijskih komada kad se cijelo vrijeme rolaš. Pa zašto onda ovdje pokušavaš pokupiti kakvu slobodnu ženu?' 'Tko kaže da pokušavam pokupiti neku slobodnu ženu?' 'Ups. Oprosti. Zar nije tako?' 'Možda samo ovu slobodnu ženu. Jesi, zar ne? Slobodna?' 'Da.' 'Kako to? Doimaš se previše čarobnom da bi bila sama.' Kad bi samo znao istinu, pomislim, najednom odlučivši na neko vrijeme posuditi Geraldinein život.
'Upravo sam prekinula dugu vezu,' otipkam. 'Želio je brak, ali nije bio onaj pravi.' 'Kako znaš da nije onaj pravi?' 'Dobro pitanje. Valjda, koliko god to naivno zvučalo, jednostavno mislim da ću prepoznati onog pravog kad ga upoznam.' 'Ne mislim da je to naivno. Zapravo, mislim da si najvjerojatnije u pravu. I ja osjećam isto i još uvijek čekam da me pogodi munja. Ipak, siroti momak. Mora da je skrhan. Ali, na moju radost (g).' 'Zbilja.' 'Onda, na kakvoj emisiji radiš?' Misli, Jemima, misli.
'Nešto poput engleske verzije Entertaiment Tonight.' 'Zezaš se! Ti si nešto poput Leeze Gibson britanske televizije?' 'Nisam.' Čak i u ovom svijetu lažnih uvjerenja znam da bi ovo bilo pretjerano. 'U stvari sam glavni reporter.' 'To je još uvijek fantastično.' 'A što je s tobom? Kako si ti ušao u biznis s teretanom?' 'Napustio sam koledž, studirao na poslovnoj školi, nisam znao što dalje i preselio se u LA. Teško da je itko zapravo rođen u ovom gradu, svi dolazimo s nekih drugih mjesta.' 'Jesi li se želio oprobati u filmskoj industriji?' Sjetila sam se što mije Geraldine jednom rekla o ljudima koji žive u Los Angelesu.
'LOL. Nema šanse. Previše stresno. Želio sam naprosto otkriti nešto u čemu bih uživao i pritom zaradio gomilu novca. Počeo sam svakodnevno odlaziti u teretanu i vlasnik mi je rekao kako je kani prodati. Uspio sam podići kredit, kupio je i tako je krenulo.' 'Pa, zarađuješ li dosta novca?' 'Recimo to ovako. Vodim prilično *lagodan* život.' 'U kakvoj kući živiš?' Sad, prije nego nastavimo, mislim da moram pojasniti kako ne tražim ovdje zlatni rudnik. Naprosto, smatram nevjerojatnim to što od svih mjesta na svijetu razgovaram baš s tim muškarcem iz Los Angelesa, mjesta gdje nikad nisam bila, mjesta gdje sam oduvijek sanjala otići, i želim doznati sve o njegovom životu. Želim doznati živi li doista u svijetu zlatnog pijeska, palmina drveća i kabrioleta iz kojih trešti rock'n'roll.
'U doista lijepoj kući! U kakvoj kući ti živiš?' 'U ne toliko lijepoj kući. Prošle sam je godine namjeravala kupiti,' Gospode, oprosti što sam se još jednom zavukla u Geraldineinu kožu, 'ali onda je sve propalo, tako da sad unajmljujem dok ponovno ne pronađem nešto prihvatljivo. Živim s još dvije djevojke.' 'Čini mi se da sam umro i otišao u raj! Ima li mjesta za jednog momka?' 'Bojim se da nema.' 'Onda, koliko imaš godina, Honey?' 'Dvadeset i sedam i još ti moram priznati, Honey nije moje pravo ime. Moje pravo ime je J.J.' 'Sviđa mi se J.J. Još mi se više sviđa to dvadeset i sedam. Ja imam trideset i tri. ' 'Kako to da si još samac, Brad? Ili možda i ti imaš neko drugo ime (s)?' 'Nemam, Brad je moje pravo ime. Zapravo, prilično često izlazim s djevojkama, no, kao što sam već rekao, još nisam upoznao onu pravu.' 'A kakva bi trebala biti ona prava?' 'I sam bih to volio znati. No nadam se da ću to shvatiti kad je upoznam.' 'Razumijem što želiš reći.' Osim što, naravno, ne razumijem.
'Oh, kvragu. Zvoni mi telefon. Čuj, moram sad ići, ali istinski sam uživao razgovarati s tobom, J.J. Možemo li se ponovno ovdje naći?' Možete me nazvati patetičnom, ali srce mi na trenutak zastane. 'Voljela bih to. Može li sutra?' 'U isto vrijeme?' 'Savršeno.' 'OK. Ja ću donijeti sunce, a ti osmijehe. Čuvaj se.' 'Bok.' Zavalim se i isključim računalo i, ma koliko to zvučalo blesavo, zbog svega ovoga osjetim uzbuđenje i prošlo je dosta vremena dok mi osmijeh nije sišao s lica.
Nazovite me kukavicom, ali prošlo je već dva tjedna, a je se nisam usudila vratiti na Internet, užasnuta mišlju kako će pornografska slika iskočiti na mom ekranu ili će kakav suludi Amerikanac početi razgovor sa mnom.
No ne mogu istjerati vražju stvar iz misli, ne mogu zaboraviti koliko je to fantastično, taj način komuniciranja s kim god poželiš, kad god poželiš. Da budem posve iskrena, mislim daje to fenomenalno, sve skupa. World Wide Web, chat forumi, razne mogućnosti.
Nije da tražim nekoga, mislim, pa to sam ja, za ime Boga, žena koja nikad nije imala dečka i, premda znam da sam draga osoba, ipak nisam baš najdruštvenije biće. Voljela bih da jesam, voljela bih da katkad mogu biti kao moje sustanarke, ali nažalost moja debljina diktira moj društveni život i to je jedna od stvari koje nisam kadra nadzirati. Znam što sad mislite, kreni na dijetu, ali nije to baš tako lako, ne mogu odoljeti navalama apetita, i nekako mi se čini daje život na Internetu daleko lakši izbor nego odricanje od čokolade.
Hoću reći, ovo mi može otvoriti jedan posve novi svijet, novi svijet koji ne mari za izgled, težinu, širinu tijela.
Ili, možda bih se trebala izraziti svijet koji ne zna, jer nisam ja glupa, da sam Toddu dala svoj točan opis, nestao bi on prije nego što si rekao megabajt.
Ipak, na Internetu mogu biti doista tko god poželim. Napokon, tko bi mogao doznati istinu? Kome bi to moglo naštetiti? I, priznajmo, jedina zabavna stvar u mom dosadašnjem životu bilo je maštanje o vitkom tijelu, a onda o Benu Williamsu, no čak su i te fantazije bile toliko isprazne da ih ne vrijedi niti spominjati.
Zanimaju li nas te maštarije? U redu, zavirimo malo u Jemimine snove. Kad Jemima Jones legne u krevet i zaklopi svoje oči, vidi sljedeće: vidi sebe pogođenu gastritisom, težim slučajem, ipak ne toliko teškim da mora na bolničko liječenje, ali dovoljno teškim da podosta izgubi na težini.
Vidi se upicanjena u sićušnom kostimiću, pripijeni sako, kratka suknja koja naglašava njezina uska bedra. Vidi sebe kako se nabacuje Benu Williamsu, koji je napustio Kilburn Herald kao, uostalom, i ona sama.
Vidi se kako prilazi Benu na zabavi punoj ljudi i pozdravlja ga, s hladnokrvnim izrazom u očima te ležernim zabacivanjem svoje, sad plave kose.
Vidi kako se Benove oči šire u nevjerici, koja se potom brzo mijenja u izraz divljenja, poštovanja, požude. Vidi kako je Ben odvozi kući pa ulazi na šalicu kave. Vidi kako se njezine cimerice sapleću upinjući se očijukati s njim, no vidi i to da Ben ne primjećuje nikog osim nje.
Vidi kako joj se Ben sve bliže primiče na kauču i ne može, niti za trenutak, skinuti oči s njezina lica. Vidi svaki detalj njegovih usana dok se naginje prema njoj kako bi je poljubio. Kad su se poljubili, sasvim slučajno, to je poljubac koji je u trenutku vine prema oblacima, Ben je gleda u oči i govori, Ti si najljepša žena koju sam ikad vidio. Volim te i želim biti s tobom do kraja svog života.' Smiješno, nije li, no Jemima Jones nikad ne ide dalje od tog prvog poljupca i ljubavne izjave. Katkad se taj poljubac dogodi na nekom drugom mjestu, katkad na tulumu, katkad u automobilu, katkad na ulici, no njegove su riječi uvijek iste i, kad se radi o Jemimi, tim riječima počinje njezina vječna sreća.
Stoga mislim da ćemo se svi složiti kako upravo sad, u ovoj fazi njezina života, Jemima Jones zaslužuje malo zabave.
Prvi korak u mom novom životu je zaustavljanje u knjižari na putu od posla do kuće. Zapravo, nije mi baš usput, to podrazumijeva veliki zaobilazak kroz Hampstead no, unatoč skretanju sa svakodnevne rute, počinjem shvaćati kako se moj život mijenja, a kako mi se trenutno čini stvari postaju neusporedivo bolje.
Dokaz? Dakle, koliko se da primijetiti, ovaj se tjedan dogodilo čak sedam bitnih stvari koje mijenjaju moj dosadašnji način života. Kao prvo, krenula sam na tečaj ne bih li naučila osnove služenja Internetom. Drugo, nakon tečaja otišla sam na piće, doista sam otišla na piće, i ne samo to, piće se produžilo na cijelu večer. To je, što se mene tiče, defmitvno početak društvenog života. Treće, nije to bio tek običan izlazak, bio je to izlazak s Geraldine i Benom Williamsom. S Geraldine, s kojom se još nikad nisam družila nakon posla, i Benom, muškarcem o kojem maštam svake večeri. Četvrto, bila sam kadra opustiti se u Benovom društvu! Nisam se ponašala kao usplahirena tinejdžerica kao kad nam se povremeno pridruži u kantini za ručak, već gotovo da sam bila, kažem gotovo, svoja. Peto, dobro sam se provela. Ne, zaboravite što sam maloprije rekla, sjajno sam se provela! Šesto, danas mi se Ben pridružio na Internetu i, istina, bila sam posramljena zbog seksa, no važnije je to što sam pokazala Benu da imam smisla za humor, barem se nadam daje tako. Sedmo, nisam kušala čokoladu već čitava dva tjedna.
Zar je onda čudno što Jemima Jones osjeća kako joj je život defmitvno krenuo nabolje? Zanemarimo što je piće koje je popila s Benom Williamsom i Geraldine bilo prije dva tjedna. Zanemarimo što nije pošteno vidjela Bena Williamsa od njihova kratkog druženja na Internetu. Zanemarimo i to što niti Geraldine, a kamoli Ben nisu predložili ponovni zajednički odlazak na piće. Ta jedna večer bila je dovoljna da se kotačić zbivanja pokrene. Uzrok i posljedica, samo što Jemima još uvijek nije svjesna krajnjih posljedica. Kao ni mi, uostalom.
Ipak, dva su tjedna prohujala, a Jemima se i dalje osjeća tako sretnom, tako poletnom, tako ushićenom da se odluči počastiti vožnjom taksijem do Hampsteada. Stoji na uglu zgrade Kilburn Heralda, očiju ispunjenih nadom, ruku punih vrećica i maše crnom taksiju.
– Hampstead, molim, kažem vozaču nespretno se pentrajući na stražnje sjedalo.
– Kamo točno, ljubavi? – kaže on, srednjovječni muškarac ljubaznog lica.
– Znate li gdje je Waterstone's?
Klimne potvrdno glavom i mi krenemo. Vozimo se kroz West Hampstead, prolazimo mimo hordi mladih ljudi na putu s posla, zakopčanih odijela, dizajnerskih aktovki, s ambicijom u očima. Gore preko Ulice Finchlev, uz Ulicu Arkwright, pa presiječemo put kroz Ulicu Church dok ja zavidno zurim u kuće što su nekoć bile pune boema, slikara i pisaca, a sad imućnih biznismena, i upravo pred podzemnom željeznicom, niz Ulicu Hampstead High, on se zaustavlja, blokirajući druge automobile, jer naravno nema slobodnih mjesta, te gasi svoj taksimetar.
– Zadržite ostatak, kažem uručivši mu 6 funta, jer danas je početak mog novog života i mogu si dopustiti ponešto ekstravagancije. Možda čak obavim mali šoping, jer tek je 17:54 i dućani će još neko vrijeme biti otvoreni, mameći me svojim glamuroznim izlozima.
No, najprije u Waterstone's, mračan, prohladan, miran, s dubokim poštovanjem udišem zrak i prožima me osjećaj smirenosti. Knjige mi predstavljaju osobitu radost, no u rijetkim prilikama kupujem više od jedne, a još rjeđe odlazim u knjižare kako bih ih nabavila. Članica sam kluba džepnih izdanja, kluba koji mi svakog mjeseca šalje kataloge iz kojih odabirem knjige po povoljnijim cijenama, no sve to nije toliko dobro koliko zvuči. Kao što ja biram knjigu koju želim, tako mi oni pošalju jednu koju nisam tražila, po urednikovu odabiru, koju bih trebala vratiti natrag ukoliko mi se ne sviđa. Ne moram ni govoriti kako nikad ne uspijevam to izbjeći, tako da polovica polica u mojoj sobi stenje pod težinom knjiga koje nisam namjeravala, niti ću ih ikad pročitati.
No danas ću se počastiti. Odlučila sam kako ću kupiti barem tri knjige i satima ću ih prelistavati i upijati ozračje, uživati u anonimnosti, zabavljati se činjenicom što nitko na mene ne obraća pozornost ili daje primjedbe na moja bedra što se pri hodu trljaju jedno uz drugo jer svi će oni također biti udubljeni u čitanje.
Počinjem od polica blizu ulaza i nježno dodirujem svežanj tvrdo uvezenih knjiga. Ne, govorim si, to bi zbilja bilo pretjerano, danas je dan za džepna izdanja, stoga odlazim do drugog stola. Naslovnice, toliko mnogo njih, toliko različitih, oku ugodnih slika, i mada je to, govoreći metaforički, ono što najviše mrzim, kad je posrijedi literatura uvijek sudim po koricama knjige. Pogled će mi se prvo zaustaviti na naslovnici, potom pročitam tekst straga na ovitku, a tek onda prvu stranicu. Podignem jednu, novi roman o kojem sam čitala u časopisu. 'Ljubavna priča devedesetih,' piše na ovitku. 'Moderna romanca koja će posramiti sve druge romance.' Otvaram prvu stranicu i počinjem čitati. Da. Ovo je prva knjiga koju ću kupiti.
Zatim uzimam drugu knjigu. Nema nikakve slike, tek svijetlo žuti omot s golemim purpurnim slovima, autorovo ime i naslov. Hmm, zanimljivo. Pročitam prvu stranicu gdje upoznajem Annu, osamnaestogodišnju djevojku pred upisom na fakultet. Upoznat će svog budućeg profesora, koji će je, kako pretpostavlja, ispitivati o njezinim razlozima za odabir studija engleskog jezika. Predivno je napisana, rečenica tako jasnih, tako konciznih, tako živopisnih, da je gotovo zaboravljam pridodati onoj prvoj knjizi. Zaboravljam da sam u Waterstone's-u, a da budem iskrena čini se kako zaboravljam i na sve ostalo, i dok iščitavam četvrtu stranicu, pa petu, postajem Annina nevidljiva znanica, tajanstvena nejasna figura koja pritajeno promatra Annin život, držeći je za ruku dok se susreće s otresitim profesorom.
Jemima je toliko udubljena u Annin život da ne zamjećuje kako se na drugom kraju prostorije, stojeći gotovo paralelno s njom, nalazi Ben Williams. Ben je također udubljen u štivo, u stražnjem dijelu prostorije, licem prema policama za knjige; upravo čita prvih nekoliko stranica nekog trilera, pritom se neznatno zibajući na nogama.
Prije no što posumnjamo kako je ovo zacijelo prst sudbine, moram istaknuti to da, premda je Jemima Benu draga, ona mu se ipak ne sviđa, tako da možda sad i nije vrijeme za donošenje preuranjenih zaključaka.
No vrlo je neobično što se oboje nalaze u knjižari Waterstone's u potpuno istom trenutku. Ben, mora se reći, dolazi u Waterstone's svakih nekoliko tjedana, no zapravo rijetko iskorištava činjenicu stoje Waterstone's otvoren sve do deset sati navečer, rijetko se odlučuje na posjet ovoj knjižari nakon posla. Ben obično tamo odlazi subotama, kamo će skoknuti prije nego što se nađe s nekolicinom prijatelja na piću u obližnjem kafiću.
Večeras, međutim, Ben ne planira izlazak. Niti će gledati vijesti. Večeras Ben nema pametnijeg posla i zato se nalazi na istom mjestu i u isto vrijeme kao i Jemima Jones. A iz razloga što Ben nije uzeo taksi, nego je išao podzemnom, Ben tek što je stigao.
I evo njih, Jemime i Bena, to dvoje kolega, oboje okrenuti jedno drugom leđima, oboje izgubljeni u svojim tajnim svjetovima akademskog izučavanja u Citvju, oboje potpuno nesvjesni blizine onog drugog.
Sve što treba Jemimi da se okrene i vidi Bena jest mali prevrat sudbine, odluka da kupi knjigu, da je doda onoj prvoj, možda da se okrene i potraži neku drugu i pritom spazi kako čovjek njezinih snova stoji nasuprot njoj. No sudbina katkad znade biti okrutna, ili u ovom slučaju vjerojatno razumna, jer, napokon, što bi uopće Jemima učinila da vidi Bena?
Možemo biti sigurni da bi joj se usta razjapila, da bi joj srce preskočilo najmanje jedan otkucaj, najvjerojatnije dva do tri, te da ne bi znala što dalje. Možda bi mu nespretno prišla i pozdravila ga, s radošću i ljubavlju ispisanom na čelu. Možda bi joj bilo odveć neugodno da mu priđe, pa bi samo odložila svoje knjige i kukavno se iskrala vani.
A Ben? Ben bi bio iznenađen i zadovoljan stoje vidi, kao što bi to bio i da nabasa na bilo koga od svojih kolega. Mogao bi predložiti odlazak na kavu jer, kao što već znamo, nema pametnijeg posla, no to bi bilo otprilike sve.
Srećom ne moramo se brinuti što bi ijedno od njih dvoje učinilo, jer nijedno nema pojma daje ovo drugo tu u blizini. Jemima nastavlja s čitanjem, dok Ben odlučno zatvara knjigu i odnosi je prema blagajni. Upućuje pobjedonosni osmijeh neuglednoj djevojci za blagajnom, a ona uzima knjigu i stavlja je u plastičnu vrećicu, topeći se pritom. Molim te dođi ponovno, misli ona, molim te vrati se sutra, kad ćemo možda razmijeniti pokoju riječ, koja može voditi ka zajedničkoj kavi, koja može voditi k... bilo čemu. Svemu.
No Ben samo stavlja knjigu u džep i izlazi, niti se ne osvrnuvši. Jemima odlučuje kupiti knjigu, a zatim se osvrće okolo tražeći još jednu. Odlazi do druge police i odjednom joj se oči zaustave na savršenoj knjizi: Internet vodič za idiote.
Dobro, možda nisam idiot, no letimičnim prelistavanjem knjige shvaćam kako postoje stotine stvari o kojim još ništa ne znam, tisuće stranica koje bih možda željela posjetiti. Da, ovo je zadnja knjiga. Vrijeme je za polazak.
Krenem k blagajni i predam svoj svežanj od tri knjige neuglednoj djevojci koja izgleda kao da se dosađuje. Nastojim joj uhvatiti pogled ne bih li uputila prijateljski smiješak, no ona nije zainteresirana, čak me niti ne gleda dok mi predaje knjige, sigurno umotane u vrećicu, a kad joj zahvalim ona se samo namršti i okrene glavu. Zbilja. Neki su ljudi silno nepristojni.
Izlazim vani i na trenutka zastanem na pločniku, jer nisam još spremna za odlazak doma, a večer je tako prekrasna, i po prvi put nije me briga što ne izgledam kao ovi prelijepi ljudi što mile oko mene, nego samo želim nešto učiniti, negdje otići, nešto doživjeti.
Nisam baš sigurna kamo otići pa tumaram niz ulicu, gledajući u svaki izlog pokraj kojeg prođem, sve te ulice nižu se jedna na drugu i premda su izlozi puni upadljive, dizajnerske odjeće, veličine osam puta manje od moje koja bi u normalnim okolnostima poslužila samo kako bi istaknula moje nedostatke, večeras ne marim za to, a osim toga, djevojka valjda smije sanjati, zar ne?
Drugom stranom ulice vrluda Ben Williams. On također gleda u izloge, diveći se košuljama, odijelima, želeći da ima više novca kako bi ih si mogao priuštiti, no ipak ne želeći s onim podjednakim žarom kao i Jemima, jer, napokon, on je muškarac, a muškarci ne dijele jednako oduševljenje odjećom kao i žene. Jesmo li ikad čuli za muškog šoping-holičara? Točno.
Ben skreće i zaustavlja se, kani prijeći ulicu, a točno njemu nasuprot stoji Jemima. Ben gleda na lijevu stranu, Jemima gleda na lijevu stranu. Ben taman krene prelaziti kadli se dokotrlja veliki kamion pa zastane, našavši se nenadano nasred ceste, prepriječivši pogled jer je cesta postala preuska za prolazak kamiona zbog ranovečernjih kupaca što su parkirali automobile u dva reda.
Ali Jemima ne prelazi cestu, jer tada bi se već zacijelo susreli na sredini. Jemima s desne strane spazi štand s palačinkama te umjesto da krene ususret Benu, čije je nazočnosti nesvjesna, ona skrene desno i uputi se k palačinkama.
I tako se njih dvoje još jednom mimoiđu. No Jemima je sad dobra djevojka pa je odlučila odoljeti sočnoj palačinki natopljenoj maslacem i čokoladnim premazom. Namjesto toga ona odlazi u kafić, koji je, na njezinu sreću, gotovo prazan.
Ugura se za stol u kutu kraj prozora i naručuje kapučino, potom izvlači prvu od svojih knjiga i udubi se, ovaj put na miru, u Annin svijet.
Dotle Ben žudi za pićem. Prolazi pokraj kafića, zavirivši kroz prozor ne bi li osmotrio situaciju. Ništa, pomisli, suviseje prazan, treba mi nešto aktivnije, živahnije, i naravno, pogled mu je predaleko usmjeren, mnogo dalje od stola u kutu pored prozora, stola za kojim sjedi Jemima pognute glave, izgubljena u nekom drugom svijetu.
Tako blizu, a tako daleko, Jemima. Voljela bih kad bismo ti mogli reći kako Ben Williams stoji tek nekoliko metara udaljen od tebe, no to nije naš problem, bojim se. Sudbina će naprosto morati nastaviti svojim tijekom.
A sudbina, kao i obično, obasjava Bena Williamsa. On prelazi ulicu i ulazi u bar koji više odgovara njegovom ukusu. Golemi ostakljeni prozori s pogledom na ulicu, ulašteni šank od trešnjina drveta proteže se sredinom prostorije, s mladim, zgodnim barmenom što dokono čavrlja ispred poslaganih čaša. Mali okrugli drveni stolovi sa željeznim nogama i stolcima na okretanje na kojima sjede zgodni ljudi iz Hampsteada, dok je desno u stražnjem dijelu kauč, par starih strošenih kožnih naslonjača i veliki kamin iz kojeg još uvijek ne huči vatra, jer još je rano za to, no ipak je upaljen, isijavajući zlaćeni sjaj po ljudima što mu sjede u blizini.
Ben otvara vrata, bivajući smjesta napadnut bukom, vrućinom, živahnim brbljanjem. Da, misli on, ovdje ću popiti piće. Uputi se prema barmenu i naruči bocu skupocjenog piva, zatim se ogleda po prostoriji tražeći kamo će se smjestiti pa krene prema kauču u pozadini.
Pomalo se ne uklapa u prostor s tim svojim mornarsko plavim odijelom, no zavali se u kauč, namjesti sako na leđima i glasno uzdahne. Dobro mjesto, pomisli, šarajući okolo pogledom. Otpije gutljaj piva, izvuče knjigu iz džepa i zavali se natrag, jednom rukom nalakćen na naslon, dlana položena tik iznad čela, odmičući kosu prema natrag, a drugom rukom držeći knjigu. Pivo se odmara na stolu.
Kad bi sad ušao fotograf, recimo Voguea, ne bi mogao odoljeti ovom ljupkom prizoru. Jer Ben izgleda upravo čarobno, članak desne noge počiva mu na koljenu lijeve, duge noge, dobro građeno tijelo, privlačno lice. Doima se poput statue, predobar da bi bio stvaran, predobar da bi mu odoljela ijedna žena.
Pa možemo li stoga zamjeriti visokoj vitkoj brineti, što sjedi za jednim od stolova, na preuzimanju inicijative? Ona je tu s dvije prijateljice, sve tri podjednako prekrasne, sve tri odjevene po posljednjoj modi, odjeće o kojoj Jemima Jones može samo sanjati. Pripijene hlače ispod kojih vire sjajne sare čizmica. Čizme od mekane kože s tupim vrhom, prošivene po sredini, sićušna vesta utegnuta preko savršenih, izazovnih grudi.
Brineta i njezine prijateljice spazile se Bena onog trenutka kad je ušetao unutra. – Odijelo je možda previše napadno? – zapitaju se. – S takvim licem, rekla je brineta – koga briga.
Sjedile su tako promatrajući Bena koji, međutim, uopće nije svjestan njihove nazočnosti, njihovog hihotanja dok se igraju igre pogađanja o njegovom zanimanju. – Previše je zgodan za agenta nekretnina, zaključuju – možda je bankar?
Brineta, koja ubija vrijeme radeći u dućanu dok ne naiđe na muža koji bi je oborio s nogu i odveo u zalazak sunca na svom bijelom konju, zaziva jednog od konobara, kojeg naravno poznaje, jer svake je večeri u ovom baru sa svojim prijateljicama.
– Poznaješ li onog momka? – prošapće, pokazujući na Bena.
Konobar slegne ramenima. – Nikad ga ranije nisam vidio.
– Čuj, reče ona. – Učini mi uslugu. Odnesi mu, molim te, još jednu bocu piva, ja ću je platiti, i reci mu da ga častim pićem.
Konobar se nasmiješi. Brinetine se prijateljice nasmiju njezinoj drskosti, no s takvim izgledom ona si to može priuštiti.
Djevojke u tišini gledaju kako mu konobar na pladnju odnosi bocu piva. Konobar se nakloni pred Benom i nešto promrmlja, pokazujući na brinetu, prije nego će se udaljiti dok Ben, blagoslovljen bio, porumeni.
Zuri u bocu, odveć posramljen da bi pogledao po prostoriji, da bi pogledao prema brineti, a brineta se, baš kao i neugledna žena iz Watersone's-a, sva topi.
– Oh moj Bože, prošapće ona svojim prijateljicama. – Jeste li vidjele? Sav je porumenio! Mislim da sam se zaljubila!
Benovo lice povrati boju i on pogleda prema brineti, s divljenjem u očima, jer doista je prekrasna, pa se nasmiješi i podigne bocu, nijemo nazdravivši.
– Cure, – reče ona prijateljicama istodobno ustavši – odoh ja tamo.
– Sretno, nato će one, ne mogavši skinuti poglede s Bena. – Nemoj raditi ništa što mi ne bismo.
Ona se uputi, odnosno, šepireći odšeta do mjesta gdje sjedi Ben. – Imaš li nešto protiv da ti se pridružim?
– Ovaj, nemam, kaže Ben pomislivši kako se ovo zacijelo ne zbiva u stvarnom životu. Zacijelo, ovo se zbiva samo u filmovima. – Molim te, sjedni. Hvala ti na piću.
– Kladim se kako ovo nije prvi put da te žena časti pićem.
No, u krivu je. Ovo jest prvi put. – Ovaj, zapravo da. Prvi put.
– Oh, – ona slegne ramenima i nasmije se. – Oh, dobro, za sve postoji prvi put. Ja sam Sam, reče ispruživši ruku, iskoristivši rukovanje kako bi mu se još više približila.
– Ja sam Ben, kaže on rukujući se.
– Moje najdraže ime, nasmije se ona i Ben joj uzvrati osmijehom.
Jemima je Jones već odavna ispila svoj kapučino, no još neko vrijeme ostaje u svom malom kafiću, čitajući, samo što joj nije sasvim ugodno, onako stisnutoj u uskoj tvrdoj stolici, pa se nedugo zatim ona dosjeti kako bi se daleko ugodnije osjećala doma, ležeći na krevetu.
Plaća, izlazi iz kafića i uputi se niz brdo, osjećajući se blesavo sretnom bez ikakva posebna razloga. Prolazi pored bara i gleda lijepe ljude, pomislivši kako će i ona jednog dana biti dovoljno vitka da im se može pridružiti.
A onda ih spazi. Ben i Sam sjede na kauču u pozadini, i ona se sledi, usta razjapljenih u šoku. Ben i Sam se ponašaju onako kako se samo dvoje ljudi, koji ne dijele ništa zajedničkoga osim uzajamne privlačnosti, mogu ponašati.
Sam bezobzirno očijuka, a Ben uživa što prekrasna žena očijuka s njim. On već sasvim dobro zna kako s njom neće izlaziti, jer se već pokazala neopisivo glupom, ali Isuse kako mu se samo sviđa.
Potom shvati kako bi je vjerojatno morao nekoliko puta izvesti vani prije negoli je odvede u krevet, no siguran je da bi vrijedilo, i tako oni sjede, primičući se sve bliže i bliže, dodirujući jedno drugo sve više i više, Sam spusti ruku na njegovo rame dok mu nešto govori, Ben se naginje naprijed ne bi lije bolje čuo. Samo je pitanje vremena.
Kako ti se raspoloženje može tako naglo promijeniti? Mislim, osjećala sam se tako dobro, tako sretno, tako optimistično, a sad stojim kao ukopana, silno se trudeći potisnuti valove mučnine. To je Ben. Ljubav mog života i u društvu žene, i ona je predivna, i ona je mršava, i ja je mrzim, a njega volim. Volim ga, volim ga, volim ga.
I ne mogu se pomaknuti s mjesta, ali moram, jer nipošto ne želim da me spazi i dok se okrećem i odlazim, oblak na kojem sam lebdjela posljednja dva tjedna nestaje u suhom zraku, a njegovo mjesto kao da zauzima onaj golemi crni, kišni. Polako koračam niz glavnu ulicu i nazovite me patetičnom, nazovite me gubitnicom, no ne mogu si pomoći. Nisam kadra zaustaviti dvije krupne suze što polako klize niz moje obraze.
7. poglavlje
Jemima Jones je danas loš dan. Kišni ju je oblak sinoć slijedio sve do doma, kapajući suze u njezine oči, ispirući nadu iz njezina srca.
Vukla se glavnom ulicom, svjesna pogleda drugih ljudi, ne mareći gledaju li oni njezinu debljinu ili njezine suze. Nitko se nije usudio pitati što nije u redu, a Jemima se još nikad u svom životu nije osjećala tako usamljenom.
Otišla je kući, vratila se u prazan stan, bacila se na krevet i plakala, a kad suze presahnuše ona ostade ležati, zureći u strop, pitajući se zašto joj se nikad ništa dobro ne dogodi.
Znam da sam predebela, mislila je, ali nisam loša osoba. Volim životinje i djecu, i ljubazna sam prema ljudima i zašto se onda nitko ne zaljubi u mene, zašto Ben ne može vidjeti dalje od debljine i zaljubiti se u mene kao osobu.
Jer, Jemima zna daje Ben dobar čovjek. Ona zna bolje od drugih kako je to kad knjigu sude po koricama. Zna da ljudi sude o njoj na račun njezine pojave, a zna i da ljudi čine istu stvar s Benom.
Slobodne žene primjerene dobi čine jednu od dvije stvari kad upoznaju Bena. Ili ih trenutačno obuzme požuda ili se, ukoliko pretpostave kako je Ben tip muškarca za kojeg se ne mogu nadati da će ga pridobiti, odlučuju za drugu opciju i umjesto toga ga zamrze, zamrze jer je bahat, isprazan, umišljen.
Ali mi znamo da to nije istina jer smo malo pobliže upoznali Bena, i Jemima zna da to nije istina jer ona je vidjela dalje od njegovih jamica na obrazima i plavih očiju (i netočno gaje opisala svojim sustanarkama, njegove su oči zapravo boje engleskog neba za topla ljetna dana) i uvidjela je da Ben, baš kao ni ona, nije loša osoba.
Ben također uvijek nađe vremena za druge. Čak i za Jemimu. Ima onaj isti očaravajući osmijeh i ležeran šarm spram svakoga kog sretne, bez obzira na njihov izgled. Zapravo, jedino kad Ben upozna ženu koja mu se sviđa postaje nespretan i nije posve siguran kako bi se ponašao.
Uzmimo za primjer proteklu noć. Ben je bio potpuno u krivu misleći kako mora izaći sa Sam nekoliko puta prije negoli je nagovori da ode u krevet s njim. Sam je nedvojbeno bila upecana. Sam je to napadno i jasno dala na znanje. Previše napadno. Previše jasno. Njezina je napadnost, koja je postajala sve više i više bjelodana kako je večer protjecala, Benu najednom postala odbojna. I dalje mu se sviđala, no dade li mu se gnjaviti, pitao se? 2eli li zbilja prolaziti čitavu proceduru buđenja u krevetu s potpunom strankinjom koja se može, a i ne mora, pokazati opsesivnom? Ben se počeo dosađivati i Ben je poželio Sam laku noć, iako ne bez dugog laganog poljupca jer, priznajmo to, Ben nije baš toliko naivan. Barem ne još.
I apsolutno nije pogriješio stoje nije odveo doma, jer Sam je upravo ona vrsta djevojke koja ubrzo postane opsesivna. Ona je onaj tip djevojke koji redovito odlazi u krevet s muškarcima koje je netom upoznala, a zatim se čudi stoje poslije ne zovu. No tu priča ne završava. Ona naziva njih, i naziva ih, i naziva ih. Nudi im ulaznice za koncerte, poziva ih na večere, tulume.
Isprva budu polaskani, pa koji to muškarac, napokon, ne bi bio, kad ih proganja djevojka čarobna poput Sam. No potom se počnu dosađivati. Gdje je tu izazov? Gdje je tu uzbuđenje lova? I neizbježno počnu pronalaziti svakojake izlike, a Sam tada čini ono što i uvijek. Viče i urla na telefon, naziva ih gadovima poput ostalih gadova koje je ikad upoznala. Završava govoreći kako je mislila da su oni drugačiji, kao da će ih grizodušje, nekim slučajem, natjerati da se vrate, a onda najzad treskom spušta slušalicu. Zatim izlazi vani i ponavlja čitav scenarij s nekim novim muškarcem.
Ben je dovoljno promućutan da uoči kakva je Sam žena. 'Fufica'je riječ kojom će je opisati svojim prijateljima, a oni će svi s razumijevanjem uzdahnuti.
No budući daje Ben dobričina prerušena u gada, Ben je nakon poljupca napušta nježno je zapitavši za broj telefona, uz obećanje da će je nazvati. Ovo možda nije najpametniji potez, jer Sam zapisuje kućni broj, broj s posla i broj mobitela. Upravo u ovom trenutku Sam radi isto što i tisuće žena u njezinom položaju. Čeznutljivo gleda telefon na poslu žudeći da je on nazove. Svako malo podigne slušalicu ne bi li provjerila funkcionira li i čitav dan visi nad telefonom, oblijećući oko njega u nadi da će zazvoniti.
Ali Ben ne kani nazvati, zato što djevojke trenutačno nisu njegov prioritet. Djevojka kakvu Ben traži zahtijeva pažnju. Po nju se mora doći, plaćati joj, darivati je. Ben, međutim, trenutačno niti ima sredstava, niti volje razmišljati o takvim ženama na bilo koji drugi način osim možda teoretski.
I premda mu se sviđa Geraldine, svjestan je da mu nikad ne bi pružila priliku, a iskreno govoreći njemu to trenutačno i odgovara. Dovoljno je što mu uljepša dan na poslu. Zadovoljan je što ne postoji ništa više od toga.
Ben je daleko više zauzet razmišljanjem o karijeri nego o ženama. Jasno, ukoliko bi naišao netko jednostavan i voljan da se uklopi u Benov život i da ga viđa tek povremeno, odnosno u prilikama kad ne radi, trenira ili se druži s prijateljima, onda sjajno. Ali takvu ženu Ben još nije upoznao.
I tako Jemima ima loš dan, a Ben intervjuira lokalnu ženu čiji je trinaestogodišnji sin upravo izbo učitelja. U normalnim okolnostima on ne bi, kao zamjenik urednika rubrike vijesti, sam radio na priči, ali ovo je kao što znamo Kilburn Herald i valja se prilagoditi.
Čitav je dan Jemima provela nadajući se kako će barem načas spaziti Bena i svaki put kad bi začula korake okrenula bi se, no uspostavilo bi se kako Ben nije u uredu. Dan joj je protekao u obavljanju telefonskih razgovora. Otkrila je najbolji način brzog sušenja laka za nokte (umočite nokte u zdjelu ledene vode), najbolji način da zelena salata ostane svježa (stavite salatu u zdjelu s ledenom vodom i kriškom limuna i spremite je u hladnjak) te kako najbolje pohraniti konzerviranu hranu u kuhinjskom ormariću (pribavite plastične posude za samo 5.99 funta). Jemima se dosađuje. Dosadno joj je, debela je i nesretna. Nije baš kombinacija iz snova, mislim da ćemo se svi složiti.
Stoga joj kao dobrodošlo olakšanje dođe kad joj telefon skrene misli zvonjavom koja označava da poziv dolazi unutar kuće.
– Ja sam, reče Geraldine stoje poprilično nepotrebno budući da vrlo dobro znam kako mi njezin kućni broj svjetluca na telefonu. – Želiš li sa mnom u kantinu na šalicu čaja?
Štogod, samo da se razbije ova monotonija posla, ova patnja jer me Ben ne želi. Jasno da želim šalicu čaja, samo da se pobjegnem od ovog stola, od ovog užasnog prokletog ureda.
– Jesi li to smršavila? – prvo je što mi Geraldine govori dok joj se pridružujem pored aparata s vrućom vodom, ulijevajući vodu povrh vrećica za čaj u dvjema plastičnim čašama.
Prvi put danas malo se razvedrim. Ne znam, nisam stala na vagu već dva tjedna, nisam čak niti pomišljala na to što, koliko god zvučalo nevjerojatno, mora značiti da sam se zapravo počela zabavljati. Otkrila sam čari Interneta, a u Geraldine i Benu napokon pronašla dvoje ljudi koje se doimaju istinskim prijateljima, premda mi nije palo na pamet da bih mogla izgubiti na težini sve dok mi to Geraldine nije maločas spomenula. No, kad bolje razmislim, nisam toliko ni jela, možda mi zbilja odjeća više ne puca po šavovima.
– Lice ti se definitivno doima mršavijim, kaže Geraldine, uzimajući čaše i noseći ih prema stolu.
Jemima bi sad mogla poljubiti Geraldine od sreće, jer Geraldine je u pravu, izgubila je na težini. Dva tjedna nije pomišljala na svoju težinu, a onaj trenutak kad je prestala o tome misliti, brinuti se, osjećati grizodušje zbog nedosljednosti, bio je trenutak kad je počela gubiti kilograme.
Sve do sinoć, međutim, jer ležanje na svom krevetu zdvojna i debela neizbježno znači novi početak prepuštanja poroku, i sinoć kad se Jemima malo pribrala, nazvala je obližnju pizzeriju. Donesoše oni veliku pizzu, iako bi golemu zapravo bio prikladniji opis, kruh s češnjakom i salatu od svježeg kupusa. Jemima je otvorila ulazna vrata pretvarajući se kako joj je kuća puna prijatelja. Tek toliko da bude sigurna da su joj povjerovali, ona također naruči četiri limenke dijetne Cole.
No danas je novi dan i, premda je možda nabacila pokoji kilogram nakon sinoćnjeg prežderavanja – i točno, vrlo je vjerojatno da je preko noći zadobila kilogram, dva više – općenito govoreći, doista je smršavjela.
Sjednemo, a Geraldine uzdahne, prolazeći prstima kroz kosu.
– Je li sve u redu? – kažem, iako posve jasno mogu vidjeti da nije.
– Ma, radi se o Dimitriju, reče Geraldine. – Trenutačno mi užasno ide na živce. Osjećam se pomalo smiješno zbog svega skupa.
Jao, jao. Točno znam kamo ovo vodi. Ovo je Geraldinein obrazac ponašanja. Ovo znači da se Dimitri ludo zaljubio u Geraldine, što znači da se Geraldine hladi brzinom svjetlosti, a siroti će Dimitri vrlo brzo shvatiti kako ona ipak nije žena njegovih snova.
– Zašto smiješno?
– Ne znam – uzdahne. – Naprosto, on je uvijek tu. – Ali zar tako ne bi trebalo biti s dečkima? – Mislim, zaboga, Geraldine. – Zar to nije ono što svaka žena želi?
– Valjda jest, Geraldine slegne ramenima. – Ali sve me to počinje malo zamarati.
Tek u slučaju da vas zanima, evo što će se dalje zbiti. Sto se Geraldine bude više povlačila to će Dimitri postajati gorljiviji. Vjerojatno će sve završiti prosidbom, koju će Geraldine odbiti, jer dok prosidba dođe na red ona će već očajnički željeti pobjeći od njega. Prsten će, međutim, zadržati. Kao i uvijek.
– Možda bi trebala malo pričekati i vidjeti što će se dogoditi.
– Možda bih se trebala početi viđati s drugim muškarcima.
Ne! O Bože, to nipošto! To bi moglo značiti i s Benom, mogla bi se viđati s Benom, a tako nešto naprosto ne bih mogla podnijeti. Dovoljno je loše što sam ga vidjela s čarobnom nepoznatom ženom, užasno zapravo, ali podnošljivo, ali ako se Geraldine i Ben spoje to bi me dokrajčilo. Otkrij odmah, otkrij koga ima na umu.
– S kim, na primjer?
– Ni sa kim posebnim, kaže Geraldine. – Ali počnem li ponovno izlaziti s djevojkama, sigurna sam da ću ubrzo nekog upoznati.
Ona ima samopouzdanje onih prirodno lijepih, jer tko bi inače bio toliko samouvjeren? Druge žene ostaju u vezama, nesretnim, groznim, destruktivnim vezama jer alternativa je suviše zastrašujuća da bi se dalo o njoj razmišljati. Ostati same.
Ali naravno, Geraldine tako nešto nikad neće razumjeti. Geraldine uvijek ide prema naprijed i prema gore. Tek povremeno skrene s puta.
– A što je s Benom? – izgovorim tako ležerno da se i meni samoj učini lažno. – Sviđaš mu se.
– Ben? Ben? Šališ se, zar ne?
Jasno da se ne šalim, Geraldine, zar ne primjećuješ kakva sam u njegovoj blizini? Zar ne vidiš kakav učinak ostavlja na mene? Kako bih se šalila kad držim da je najsavršeniji primjerak muške vrste koji je ikad kročio nogom na ovaj planet?
– Ne. Zašto?
– Pa, Ben je jednostavno Ben. Vrlo je zgodan, ali što je on? Zamjenik urednika rubrike vijesti u Kilbum Heraldu. I ne bi se dalo kazati kako je probitačan tip, zar ne? Mislim, što će on postići u životu? Postat će urednik rubrike, zatim glavni urednik, i to je sve. Zauvijek će ostati zakopan u ovim besmislenim lokalnim novinama.
– Oženit će neku lijepu ovdašnju djevojku koja želi biti supruga i majka i, budu li te sreće, živjet će u West Hampsteadu i imati dvoje djece i Volkswagen.
– Ben, opetuje ona uz smijeh odmahujući glavom. – Ne bih rekla.
Hvala Ti, Bože. Hvala što si na mojoj strani. Nije me uopće briga što Geraldine misli o Benu kao osobi, a ionako mislim daje u krivu. Ne mislim kako će on zauvijek ostati zakopan ovdje, mislim da zaslužuje daleko više od toga, no to sad nije ni važno. Najvažnije je to što Geraldine i Ben nikad neće biti 'oni' ili 'mi'. Uvijek će ostati Geraldine i Ben, a ja smjesta osjetim takvo olakšanje da umalo ne briznem u plač.
– Onda, s uzdahom reče Geraldine. – Dosta o meni. Sto ima nova u tvom životu?
Ona to redovito pita, a ja učinim ono što i uvijek – preusmjerim razgovor ponovno na Geraldine, jer što bih joj uopće mogla reći? Hoću li joj možda ispričati o svom izletu u knjižaru, preuveličanom u pustolovinu u kojoj sam se na svakom koraku spoticala o zgodne muškarce? Hoću li ispričati Geraldine kako sam sinoć vidjela Bena s onom djevojkom? Hoću li se nasmijati ne bih li prikrila bol i upitati Geraldine zna li možda nešto o njoj? Ili ću možda priznati Geraldine kako sam naručila dostavu ogromne pizze i cijelu noć plakala? Ne. Bojim se da neću.
Umjesto toga nekoliko sekunda miješam svoj čaj, a onda podignem pogled. – Ali, što onda kaniš s Dimitrijem?
U vrijeme kad smo se udostojile vratiti gore, Kilburn Herald se poprilično ispraznio. U desku je još živahno, za svaki slučaj, no u odjelu posebnih priloga, području u pozadini gdje sjedimo Geraldine i ja, vlada tišina.
– Jemima, zacvili Geraldine prije nego se uputi k svom stolu. Evo je. Točno znam što slijedi nakon ovog cviljenja.
– Treba mi pomoć.
– Reci, kažem ozlojeđeno se osmjehnuvši, premda nisam ozlojeđena, nego zapravo ushićena kad god mi se pruži prilika za pravim pisanjem.
– Pišem taj članak za ženski podlistak o ponovnom druženju sa suprugom nakon razvoda. Malo sam zapela, možeš li pogledati na brzinu? – što znači, ukoliko ste stručnjak u čitanju između redaka poput mene 'možeš li ga nanovo napisati'.
Geraldine otrči do svog stola i uzme svoj tekst, a zatim pohrli natrag. – Bože, pravi si anđeo, reče mi. – Dugujem ti uslugu – i odlazi, ne okrenuvši se nego tek mahnuvši izlazeći kroz vrata.
Ponekad ne mogu vjerovati Geraldineinim tekstovima, ne mogu vjerovati kako nekome pisanje pada toliko teško, jer sama začas preradim njezin uradak. Počinjem s prepravljanjem uvoda, potom sve malo začinim, vješto ga doradim u nešto što bi čitatelji rado nastavili čitati.
'STOJEĆI pred oltarom, izgovarajući svoje bračne zavjete, nadali ste se i molili da vaš brak potraje vječno.' Tipkam. 'No godinama kasnije vaši zavjeti ljubavi i poštovanja prema suprugu tek su daleka uspomena baš kao i sreća koju ste nekoć dijelili.
Razvod u devedesetima vraća tisuće žena u igru za koju su mislile kako je više nikad neće igrati – igru zavođenja.
Žene diljem države otkrivaju kako se bez obzira na vlastitu mudrost, iskustvo ili godine, bez obzira koliko su se pravila izmijenila, kad je posrijedi uzbuđenje, razočarenje, patnja – zapravo ništa nije promijenilo.' Oči su mi prikovane za kompjutorski ekran, tipkam. Zadubljena sam u pisanje, a potom i u dorađivanje Geraldineine 'analize konkretnog slučaja' – tri žene koje su pristale ispripovijedati svoju priču Kilburn Heraldu. Po završetku vraćam tekst u Geraldineinu košaru, kako nitko ne bi doznao da imam svoje prste u tome. Zato služe prijatelji.
Vrijeme je za odlazak doma, no baš kad krenem odjednom se dosjetim kako nisam izvadila kupljene knjige iz torbe, a sad bi bilo idealno vrijeme da se pokušam spojiti na Internet.
Posegnem dolje i izvučem Internet vodič za idiote. U redu. Vrijeme je za istraživanje i okrenuvši se ponovno ekranu dvostrukim klikom pokrenem ikonu s lijeve strane koja će me odvesti na Internet. Dok se stroj spaja, prelistam mali vodič.
Ovo je zbilja nešto nevjerojatno. Doznajem o Web stranicama, o Internetskim galerijama slika gdje možeš poslati svoju vlastitu ili pogledati one drugih ljudi. Doznajem o stranicama alternativne medicine, gdje možeš saznati kako su se drugi oporavljali kušajući lijekove nepriznate od strane tradicionalne medicine. Čitam o stranicama za prodaju nekretnina, gdje su dečki u odijelima stavili slike nekretnina koje nastoje prodati. Čitam o stranicama muzeja, glazbe, stranice za upoznavanje s ljudima.
Čitam o usenet grupama, oglasnim panoima za sve moguće hobije, područja zanimanja i opsesije kojih se možete dosjetiti. Mjesta gdje ljudi mogu odaslati poruku, upit, misao na koje gomila istomišljenika može odgovoriti.
A onda čitam o Tarotu, stranici gdje ti mogu proreci sudbinu i upravo tu prestanem s čitanjem i počnem klikati. Želim da mi proreknu sudbinu. Želim doznati hoću li pronaći istinsku ljubav. Želim doznati je li Ben prava osoba za mene. Ne brinite, prisežem da ću sve uzeti s dozom opreza. Barem ću nastojati.
Na ekranu se pojavi stranica s nekoliko vrsta karata, a ja kao ja, kliknem na Tarot Ljudi mačke, naprosto stoga što sam oduvijek željela mačku, i najednom se pojave tri mala prozorčića tražeći da utipkam svoje ime, spol i godine.
Utipkam ih, a onda se pojavi još jedan, ovaj put tražeći moje pitanje. Žurno osvrtanje po uredu uvjerava me kako sam sigurna, nema nikog tko bi vidio što radim, i idemo...
'Hoće li se Ben Williams zaljubiti u mene?' Otipkam prije nego stisnem gumb na kojem piše REZULTAT.
Na vrhu se ekrana pojave tri karte, s objašnjenjem ispod. Karta broj jedan predstavlja prošlost. To je Kralj štapova (obrnuto) 'Ozbiljnost. Strogoća. Pomalo neumjerene i pretjerane ideje. Dogmatična, promišljena osoba.' Karta broj dva predstavlja sadašnjost. To je Carica (obrnuto). 'Neodlučnost. Tromost. Nedostatak interesa. Nedostatak koncentracije. Oklijevanje. Zastoj u postizanju ili napredovanju. Tjeskoba. Uzaludno trošenje sredstava. Gubitak materijalnih dobara. Jalovost. Nevjera. Taština .' Kakva hrpa sranja! Nevjera. Da sam bar te sreće. Taština! Ma daj!
No ipak nastavljam čitati, posljednja karta, Vitez štapova, predstavlja moju budućnost. 'Odlazak. Putovanje. Uspjeh u nepoznatom. Promjena. Let. Izbivanje. Promjena mjesta stanovanja.' Dakle, ovo zbilja jest hrpa gluposti, ali ja ipak još ne želim doma. Da možda odem na LA Cafe, barem znam kako doći do vražje stranice. Ah, tko lije sve danas ovdje.
Suzie 24 =A. .A=Cat Honey Candy Explorer here4u Luscious Lisa Ricky Tim@London Brad (Santa Monica) S kim najprije? Da se obratim Tim@Londonu, budući da ga u neku ruku već poznajem, ili bih trebala biti pustolovka i početi razgovor s nekim koga ne poznajem? Srećom prvenstvo odluke mi bijaše oduzeto, jer računalo se najednom oglasi tri puta i ukaže se prozorčić, s Brad (Santa Monica) natpisom pri vrhu.
'Bok, Honey.' 'Bok,' otipkam odgovor. E, ovo je već uzbudljivije.
'Imaš li malo vremena za razgovor?' 'Naravno.' 'Onda, gdje se nalaziš, Honey?' 'U Londonu,' a onda pomislim, čekaj malo, on je Amerikanac, možda je malo priglup, stoga pridodam 'U Engleskoj' za svaki slučaj.
'Zbilja? Baš sam nedavno bio tamo!' 'Oh? Gdje točno?' 'U Londonu. Odsjeo sam u hotelu Park Lane. Bio sam poslovno .' E, ovo je već bolje. 'Kakvim poslom?' 'Ja sam tipična kalifornijska propalica koji živi od onoga što najviše voli. Vlasnik sam teretane.' 'Onda si zacijelo odvratno uvježban?' Oh Bože, opet se osjećam nepodobnom, ali ovo je ipak Internet, mislim, ovaj tip nikad ne mora saznati kako izgledam.
'LOL. Odvratno. Sviđa mi se taj izraz. A što je s tobom?' Oh Bože, ovo je pitanje moralo doći na red prije ili kasnije.
'Poprilično sam u formi, no previše radim da bih imala vremena vježbati koliko bih htjela.' 'Čime se baviš?
'Ja sam...' Zastanem. Zašto biti dosadna novinarka kad mogu biti što god poželim? 'Voditeljica sam na televizij i.' Eto. Glamurozno, uzbudljivo i nagovještava kako sam prilično zgodna ako sam već na televiziji.
'Mora da čarobno izgledaš. Zvučiš kao 0:-) .' 'Što je to 0:-)?' 'Anđeo! Za razliku od mene. Mislim da sam ja više kao a}:-). To znači vrag.' 'LOL. Nisam ja nikakav anđeo, ali nisam ni tako loša.' 'Jesi li nova u ovome?' 'Da. Nova sam, zar je to tako očito? Jesi li onda često ovdje, ako znaš da nisam tu cijelo vrijeme? Ne možeš biti u baš dobroj formi ako cijelo vrijeme visiš na Internetu (s) .' 'Aha! Zapravo, kompjuter mi je u uredu pa onda sjedim i malo se zafrkavam ako sam zapeo za stolom. Odvraća mi misli s posla!' 'Koliko je sad tamo sati?' 'Deset ujutro. Već sam dva sata u uredu. Prije toga sam išao na trčanje, a nakon posla idem na rolanje.' 'Obožavam rolanje.' Oprezno, Jemima, ne zanosi se previše.
'Aha. To je sjajan sport. Istodobno dobar i za druženje i za tjelovježbu.' 'Zacijelo upoznaješ stotine prekrasnih kalifornijskih komada kad se cijelo vrijeme rolaš. Pa zašto onda ovdje pokušavaš pokupiti kakvu slobodnu ženu?' 'Tko kaže da pokušavam pokupiti neku slobodnu ženu?' 'Ups. Oprosti. Zar nije tako?' 'Možda samo ovu slobodnu ženu. Jesi, zar ne? Slobodna?' 'Da.' 'Kako to? Doimaš se previše čarobnom da bi bila sama.' Kad bi samo znao istinu, pomislim, najednom odlučivši na neko vrijeme posuditi Geraldinein život.
'Upravo sam prekinula dugu vezu,' otipkam. 'Želio je brak, ali nije bio onaj pravi.' 'Kako znaš da nije onaj pravi?' 'Dobro pitanje. Valjda, koliko god to naivno zvučalo, jednostavno mislim da ću prepoznati onog pravog kad ga upoznam.' 'Ne mislim da je to naivno. Zapravo, mislim da si najvjerojatnije u pravu. I ja osjećam isto i još uvijek čekam da me pogodi munja. Ipak, siroti momak. Mora da je skrhan. Ali, na moju radost (g).' 'Zbilja.' 'Onda, na kakvoj emisiji radiš?' Misli, Jemima, misli.
'Nešto poput engleske verzije Entertaiment Tonight.' 'Zezaš se! Ti si nešto poput Leeze Gibson britanske televizije?' 'Nisam.' Čak i u ovom svijetu lažnih uvjerenja znam da bi ovo bilo pretjerano. 'U stvari sam glavni reporter.' 'To je još uvijek fantastično.' 'A što je s tobom? Kako si ti ušao u biznis s teretanom?' 'Napustio sam koledž, studirao na poslovnoj školi, nisam znao što dalje i preselio se u LA. Teško da je itko zapravo rođen u ovom gradu, svi dolazimo s nekih drugih mjesta.' 'Jesi li se želio oprobati u filmskoj industriji?' Sjetila sam se što mije Geraldine jednom rekla o ljudima koji žive u Los Angelesu.
'LOL. Nema šanse. Previše stresno. Želio sam naprosto otkriti nešto u čemu bih uživao i pritom zaradio gomilu novca. Počeo sam svakodnevno odlaziti u teretanu i vlasnik mi je rekao kako je kani prodati. Uspio sam podići kredit, kupio je i tako je krenulo.' 'Pa, zarađuješ li dosta novca?' 'Recimo to ovako. Vodim prilično *lagodan* život.' 'U kakvoj kući živiš?' Sad, prije nego nastavimo, mislim da moram pojasniti kako ne tražim ovdje zlatni rudnik. Naprosto, smatram nevjerojatnim to što od svih mjesta na svijetu razgovaram baš s tim muškarcem iz Los Angelesa, mjesta gdje nikad nisam bila, mjesta gdje sam oduvijek sanjala otići, i želim doznati sve o njegovom životu. Želim doznati živi li doista u svijetu zlatnog pijeska, palmina drveća i kabrioleta iz kojih trešti rock'n'roll.
'U doista lijepoj kući! U kakvoj kući ti živiš?' 'U ne toliko lijepoj kući. Prošle sam je godine namjeravala kupiti,' Gospode, oprosti što sam se još jednom zavukla u Geraldineinu kožu, 'ali onda je sve propalo, tako da sad unajmljujem dok ponovno ne pronađem nešto prihvatljivo. Živim s još dvije djevojke.' 'Čini mi se da sam umro i otišao u raj! Ima li mjesta za jednog momka?' 'Bojim se da nema.' 'Onda, koliko imaš godina, Honey?' 'Dvadeset i sedam i još ti moram priznati, Honey nije moje pravo ime. Moje pravo ime je J.J.' 'Sviđa mi se J.J. Još mi se više sviđa to dvadeset i sedam. Ja imam trideset i tri. ' 'Kako to da si još samac, Brad? Ili možda i ti imaš neko drugo ime (s)?' 'Nemam, Brad je moje pravo ime. Zapravo, prilično često izlazim s djevojkama, no, kao što sam već rekao, još nisam upoznao onu pravu.' 'A kakva bi trebala biti ona prava?' 'I sam bih to volio znati. No nadam se da ću to shvatiti kad je upoznam.' 'Razumijem što želiš reći.' Osim što, naravno, ne razumijem.
'Oh, kvragu. Zvoni mi telefon. Čuj, moram sad ići, ali istinski sam uživao razgovarati s tobom, J.J. Možemo li se ponovno ovdje naći?' Možete me nazvati patetičnom, ali srce mi na trenutak zastane. 'Voljela bih to. Može li sutra?' 'U isto vrijeme?' 'Savršeno.' 'OK. Ja ću donijeti sunce, a ti osmijehe. Čuvaj se.' 'Bok.' Zavalim se i isključim računalo i, ma koliko to zvučalo blesavo, zbog svega ovoga osjetim uzbuđenje i prošlo je dosta vremena dok mi osmijeh nije sišao s lica.
7 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 12:49 pm
Margita
Administrator
8. poglavlje
Ovaj je tjedan Benu bio iznimno naporan. Zbilja ne bismo nikome poželjeli Benovo radno mjesto. Ponajprije je valjalo intervjuirati ženu čija je nesreća bila u tome što joj je trinaestogodišnji sin neviđeni nitkov ovisan o cracku, pokušavajući nekako izmamiti iz nje priču o njegovom djetinjstvu.
Ona, sirota koza, počela je odgovarajući na njegova pitanja tek sa da ili ne, nezamislivo isprepadana tim visokim, naočitim, elokventnim novinarom. Zapravo, ne bilo nimalo drukčije ni daje Ben bio nizak, debeo i ćelav, ona bi ionako bila isprepadana, jer ne podnosi novinare.
No na kraju je njegov šarm pobijedio i on napokon ode s pričom u džepu. Mogao se uputiti ravno natrag u ured, no srećom odluči odmah iz javne govornice izdiktirati priču redakcijskom stenografu. Kažem srećom, jer trenutak kad bi se Ben vratio u ured, bio bi upravo onaj trenutak u kojem je Jemima Jones pitala računalo hoće li se on u nju zaljubiti.
Potom je krenuo tragom drugih priča preostalih za ovaj tjedan, gotovo da se ni sa kim nije vidio, nije imao vremena za razgovor, samo je sjedio poniknute glave, udubljen u posao.
No srijeda je uvečer bila svojevrsna nagrada. Ben se vratio doma ranije no inače i oba su cimera bila negdje vani, tako da je imao stan samo za sebe. Mogao je odbaciti cipele, pročitati Guardian što ga je sačuvao od ponedjeljka, najnovije izdanje časopisa FHM i pogledati vijesti. Sve u svemu, pravi odmor.
Zavalio se on na kauč, zvuk televizora osigurava zvučnu kulisu, nekakav ranovečernji kviz kojeg Ben ne bi ni u snu pogledao, pa se uhvatio prelistavanja Guardiana.
Za oko mu zapne oglas na šesnaestoj stranici, no što je još važnije, njegova se mašta razbukta.
TELEVIZJISKI REPORTER London Night je nova dnevna emisija London Daytime televizije. Zabavna je i informativna po svom karakteru te su nam stoga potrebna tri reportera za rad pred kamerama. Potrebne su minimalno tri godine radnog iskustva u novinarstvu, nije nužno iskustvo pred kamerama. Nužno je zanimanje za područja shoiubuisnessa i zabave, vijesti i politike ili ljepote i zdravlja.
Održat će se i provjera snalaženja pred kamerama.
Molimo uz molbu pošaljite svoj životopis i fotografiju na adresu...
To je to! pomislio je Ben, uzbuđeno se pridignuvši. Ovo je moja velika prilika. Reporter specijaliziran za vijesti i politiku, ovaj posao je kao stvoren za mene. Nije nimalo oklijevao, jer je Ben, napokon, čovjek od djela. Posegnuo je za olovkom i okvirno skicirao pismo.
Fotografija, pomislio je, gdje da pronađem pristojnu fotografiju? Ben i posjeduje samo pristojne fotografije, ali slika njega sa sunčanim naočalama i bejzbol kapom teško da se uklapa u ovaj projekt, a, kao što to Ben vrlo dobro zna, slika je na televiziji najvažniji čimbenik.
Izvukao je kutiju ispod kreveta i prebirao po stotinama fotografija. Napokon pronađe jednu koja je izgledala savršeno, fotografiju što ju je kriomice otuđio s posla. Fotografija njega u odijelu kako stoji pored lokalne zvijezde.
Fućkaš zvijezdu, Bene, ovo je tvoja karijera, i Ben pravovaljano dograbi škare iz kuhinjske ladice i odreže sliku točno po sredini, zvijezda nježno odleprša na prljavi sivi tepih.
On dovrši pismo, pridruži mu životopis i uvuče fotografiju u omotnicu. Sad mu samo preostaje nada.
Smiješno, čini se kako se moj apetit u posljednje vrijeme smanjio. Vrijeme je ručku i ja ne osjećam ni najmanju želju za tanjurom punim hrane. Ova salata, prava salata, je dovoljna i prilično sam zadovoljna sjedeći ovdje u kantini nosa zakopanog u časopis.
Kupila sam ovaj časopis jutros. Nije to moj uobičajeni sjajni modni časopis, uvjeravam vas, nego jedan čiji je naslovni članak posvećen upoznavanju preko Interneta, a ja sam zaista znatiželjna u vezi s tim pa sam ga kupila i sad doznajem sve o Internet klubovima.
Nisam ni sanjala da takva mjesta postoje. Ovaj klub, Cyborg, je u West Endu. Slika prikazuje metalne površine, duž zidova pultove s računalima i moderne mlade ljude kako sjede za stolovima u sredini, ispijajući kapucina i jedući sendviče sa sušenim rajčicama, mozzarellom i svježim bosiljkom.
Upoznavanje preko Interneta najpopularnija je stvar još od, pa, još od pojave Interneta. Sudeći po ovom članku, a moram reći kako ga uzimam s dozom podozrivosti jer sam svjesna da ne možeš vjerovati svemu što pročitaš, no sudeći po njemu ljudi se upoznaju i zaljubljuju po cijelome svijetu.
I ne samo to, Cyborgje postao mjesto u modi, mjesto gdje se odlazi kako bi se vidjelo i bilo viđeno, mjesto gdje biste, ukoliko niste te sreće da pronađete srodnu dušu preko Interneta, mogli susresti njegove oči kako zure u vas preko ekrana računala.
– Ovo izgleda zanimljivo, reče Ben Williams nadvivši se nada mnom dok odlaže svoj pladanj na stol nasuprot. – Čuo sam o nešto o tome.
Srce mi počne snažno tući i već mogu osjetiti val nesvjestice kako mi se uzdiže po vratu. Ovo je jamačno savršena prilika, ali kako ga mogu upitati želi li tamo ići, kako mogu zvučati ležerno kad se sva gušim iznutra?
– Trebali bismo otići tamo jednu večer, reče Ben primičući ustima vilicu punu vlaknaste pečene govedine. – Nas troje bismo trebalo tamo otići. Bila bi to sjajna zabava.
– To bi bilo divno, izlanem. – Hoću reći, zvuči zbilja zanimljivo. Voljela bih saznati nešto više o tome.
Glas mi je sad zvuči ravnodušnije, susprežem uzbuđenje.
– Valja nam samo otkriti kad je Geraldine slobodna, premda mi je ovaj tjedan prilično miran, mogao bih ići bilo kad.
– Zašto se moje ime uzalud spominje? – Geraldine sjeda, s pladnjem punim kupusa, rajčica, krastavaca i bez preljeva za ručak.
– Ben je upravo predložio kako bismo mogli otići na to mjesto, pokažem na članak. – Zvuči zabavno.
Ali mislim, zašto Geraldine, zaboga? Zašto ne samo ja i ti, Bene? Nije da ne bih željela i Geraldine tamo, nego jednostavno umirem od želje provesti večer nasamo s Benom. Umirem.
– Aha, ponovi Ben. – Zapravo, večeras nemam ništa u planu. Ti? – pogleda me, a ja odmahnem glavom. Naravno da nemam ništa u planu za večeras. – Ti? – upitno pogleda Geraldine, koja odmahuje glavom, a zatim iskrivi lice u grimasu. – Zao mije društvo, ali ne računajte na mene.
– Ali zašto? – upita Ben.
– Kompjuterski klub? Mislim da ne. Bit će hrpa šmokljana i čudnih muškaraca u Vijetnamkama? – E tu se varaš.
Riječi mi izlete iz usta prije nego ih uspijem spriječiti jer posljednja stvar koju želim učiniti jest nagovoriti je da ide s nama, no moja usta, po svoj prilici, žive neovisno o meni i ja joj gurnem časopis u ruke. – Pogledaj samo ljude na toj slici. Svi su odreda prekrasni.
– Hmm, nato će Geraldine, koja je morala priznati kako ljudi zaista izgledaju bolje od prosjeka. – To su najvjerojatnije modeli, dovedeni kako bi prikrili šmokljane u Vijetnamkama'.
– Jao Geraldine, kažem ponovno hineći kako od sveg srca želim da nam se pridruži. – Daj, pođi s nama.
– Nema šanse, kaže Geraldine prstima podižući krišku krastavca i prožvakavši ga. – Zauzeta sam pranjem kose.
– Bože, zbilja si jadna, kaže Ben no ne izgovori to pokvareno, jednostavno ne može odoljeti, očito je koliko želi da i ona dođe. – Čak i daje sve puno šmokljana to nije ni važno jer ćemo mi biti tamo.
– Nema šanse, odbija svaku daljnju raspravu, a iz mojih se usta otme nehotičan uzdah olakšanja. Srećom, nijedno od njih dvoje nije to zamijetilo.
– Pa mi svejedno idemo, zar ne, Jemima?
Ja ozareno klimnem glavom.
Oni sjede, jedu i brbljaju o poslu, a oglas za posao u Benovom džepu umalo što nije progorio rupu, tjerajući ga da izgara od želje da nekom kaže. Kani još danas poslati molbu, no manjka mu samopouzdanja, želi čuti još nečije mišljenje prije negoli ga ubaci u poštanski sandučić na autobusnoj stanici.
Želi reći Jemimi i Geraldine, želi znati što one misle o tomu, ima li ikakve šanse, mogu li ga zamisliti na televiziji, no nije posve siguran može li se Geraldine vjerovati.
Jemima, to dobro zna, ne bi rekla ni riječ, a Geraldine, kako pretpostavlja, ne bi odala ništa namjerno, no moglo bi joj izletjeti, a on nipošto ne želi riskirati da se Kilburn Herladom proširi vijest kako je u potrazi za novim poslom.
Osim toga, Bene, nije da su to naša posla, ali ne donosi li nesreću govoriti o poslu prije nego što ga uopće dobiješ?
Stoga Ben ne reče ni riječi, Jemima ne reče ni riječi, odveć zauzeta sanjarenjem o večerašnjem izlasku, a Geraldine blebeće o Dimitriju, bivšem dečku, premda ga još nije uspjela o tome obavijestiti.
Dovrše svoj ručak i upute se prema liftu. Molim te nemoj zaboraviti, moli se Jemima, nemoj zaboraviti na naš večerašnji izlazak.
– Onda, hoćemo li otići odmah nakon posla? – Ben me pogleda.
Dovraga. Obećala sam onom momku Bradu da ćemo se večeras naći na Internetu, ali valjda se mogu 'spojiti' i u Cyborgu i od tamo s njim razgovarati, ali Ben će biti sa mnom, a ne bih htjela da mi viri preko ramena. Nalazim se pred mogućnošću izbora. Ben ili Brad. I zar postoji neka dvojba?
– Dobro – kažem. – Dogovoreno.
– Sjajno, kaže Ben toplo mi se osmjehujući jer, pretpostavljam, koliko bi god radije proveo vrijeme s Geraldine nikad ne bi bio toliko podao da mi otkaže, ne kad smo se već dogovorili.
Kasnije tog popodneva Geraldine mi pošalje poruku na ekran.
'Oprezno,' piše, 'mogle bi krenuti glasine o tebi i Benu...' 'Što pod time misliš?' odvratim joj, znajući točno što misli i moleći u sebi da se to nekim čudom i dogodi, jer ako možda ljudi pomisle kako tu nečeg ima, tada bi se nešto moglo, zapravo, i dogoditi.
'Znaš kakvi su ljudi ovdje. Ako vas vide da zajedno odlazite, mogli bi svašta zaključiti!' Baš! Geraldine vrlo dobro zna da se to meni nikad ne može dogoditi. Točno, Kilburn Herald jest leglo tračeva i svi koji su ikad viđeni u društvu kolege suprotnog spola automatski bivaju proglašeni parom. No nitko ni u najluđim snovima ne bi pomislio da bih ja mogla imati vezu s Benom Williamsom. U mojim snovima možda, i to je sve.
'Ma molim te!' pišem, nastavljajući Geraldineinu igricu. 'On nije moj tip!' 'Što, s onim jamicama, a da ne spominjem onu prekrasnu kosu što uvijek pada baš kako treba? Misliš li to ozbiljno?' Ne pada baš uvijek kako treba, i što onda ako uopće pada? Prekrasna je. Gaduro.
'Apsolutno,' otipkam. 'Mi smo samo prijatelji.' 'E pa onda se lijepo prijateljski družite i nemoj činiti ništa što ja ne bih...' Točno u šest sati popodne toliko sam ushićena da se umalo ne rasprsnem. Bila sam u toaletu, nabacila malo šminke, premda da budem iskrena ne zamjećujem neku osobitu razliku, i sad sjedim za svojim stolom nastojeći suspregnuti ludu želju da skakućem okolo po sobi.
Oprostite, koji Brad?
A onda ušeta Ben i čim ga spazim na drugom kraju prostorije znam da će mi otkazati. Kako znam? Nije odjenuo jaknu, rukavi su mu podvinuti i doima se napetim i zabrinutim. Sranje.
– Jesi li spreman? – kažem nervozno, potpuno svjesna da kani reći kako ne ide.
– Zbilja mije žao, Jemima, kaže Ben i mora mu se priznati da izgleda kao da zaista tako misli. – Upravo su mi dali da radim na jednoj priči za sutrašnje izdanje. Morat ću cijelu noć provesti ovdje.
– Ne brini, lažna radost razvedri moj glas. – Možemo otići neki drugi put. Ionako imam hrpu posla doma.
Poput primjerice gledanja televizije. Čitanja. Slušanja glazbe.
– Žao mije.
Počinje mi ga biti žao jer zbilja izgleda kao da ne želi ostati ovdje. – Sve je u redu, kažem ponovno. – Učinit ćemo to neki drugi put.
– Čuj, reče on, a ja sam uvjerena da vidi razočaranje u mojim očima. – Ne živiš daleko od mene. Ako ranije završim možda bismo se mogli naći poslije na piću?
– Sjajno, kažem suviše brzo da bih prikrila oduševljenje u glasu i u mislima se udarim pod stolom što nisam zadržala hladnokrvnost.
– OK. Daj mi broj telefona.
Ja ga napišem i, glupača kakva jesam, dok ga zapisujem nastojim svim silama odagnati osmijeh s lica. Bezuspješno.
– Nazvat ću te kad završim, reče Ben koji se doima sve bjesnijim i bjesnijim što mora ostati dokasna na poslu. – Odlaziš li sad?
– Uskoro. Moram još dovršiti nekoliko sitnica.
Nazvat će me! Želi me izvesti na piće! Imam spoj s Benom Williamsom! Nalazim se s Benom Williamsom nakon posla! Želi se vidjeti sa mnom iako to nije morao! To! To! To! To! To!
No, prije nego što odem doma, prije nego si dopustim potpuno predavanje uzbuđenju što preplavljuje moje tijelo, moram se još naći s Bradom, a prije nego se nađem s Bradom moram odigrati svoju omiljeni igricu, sjećate se?
Dobijem li Internet vezu kroz 45 sekunda, Ben Williams će se zaljubiti u mene. Molim te, molim te, molim te spoji se unutar 45 sekunda.
Motrim na mali sat u desnom kutu ekrana. 33. 34. 35. 36. Veza se još nije spojila. Ne mogu podnijeti gledanje na sat. Čvrsto stisnem oči, pomolivši se da veza bude spojena kad ih ponovno otvorim. Otvorim oči. 42. 43. Spojeno.
Uf! Hvala Ti, Bože.
'Mislio sam da nećeš stići :-(' bljesne na mom ekranu čim uđem u LA Cafe.
'Oprosti, radila sam na jednoj velikoj priči.' 'Možeš li mi poslati video kasetu? Volio bih te vidjeti u akcij i.' 'Pokušat ću,' i čuda se odgađaju, 'no ovdje je trenutačno ludnica.' 'Onda, kako ti je protekao dan, J.J.?' 'Fantastično.' Barem sad govorim istinu.
':-) To zvuči tako engleski! Upravo sam se vratio s treninga, a uopće mi se nije dalo vježbati. Sinoć sam kasno legao.' 'Mamurluk?' 'Ne. Ovdje se u Kaliforniji nitko ne opija. Nikad. Piješ li ti?' 'Ne.' 'Pušiš li?' 'Ne.' Oprostite mi grijehe, no mala nedužna laž nikom ne šteti.
'Sjajno! Ni ja. Ne podnosim pušenje, to je jedna stvar koju zaista mrzim.' 'Reci mi nešto o svojim prijateljima,' pitam ne bih li promijenila temu razgovora i ne znam čini li mi se samo ili on zvuči pomalo dosadno? Ma ne, vjerojatno mi se samo učinilo, mislim, pa čovjek je prava holivudska frajerčina, zaboga, što ima dosadno u tome? 'Kako se zabavljaš?' 'Jednostavno izlazim i družim se, rekao bih. Imam prijatelje svakojakih zanimanja, mnogo njih je iz svijeta zabave.' 'Iznenađena sam. Pomislila bih kako su svi tvoji prijatelji bilderi.' 'LOL. Ne, upoznajem svakakve ljude kroz svoj posao. Ovdje nam dolazi trenirati gomila slavnih osoba i s nekima od njih sam se sprijateljio.' 'Imena, imena, reci imena.' 'OK (s), no nemoj mi ništa zamjeriti. Prilično sam dobar s Demi i Bruceom, i s dosta glumaca iz Hitne službe. No većina mojih prijatelja je samo zaposlena u filmskoj industriji, to su ljudi iza scene. A što je s tobom?' Sjeti se Geraldine, sjeti se Sophie i Lise. Sjeti se bilo čega osim svog vlastitog života.
'Strahovito često odlazim na večere, obično na zgodna mjestašca, i povremeno u klubove, ali ne toliko često. To sam radila kad sam bila mlađa.' 'Pokušavam otkriti kakva si zapravo. Što sad imaš na sebi? (ne mislim na donje rublje(g), mislim na tvoj stil odijevanja) .' Sranje. Pogledam dolje u ono što imam na sebi. Goleme crne tajice i ogromna široka narančasta košulja.
'Armanijevu košulju,' otipkam. 'Odgovarajući sako, kratku suknju i bijele cipele. Moram biti elegantna na ekranu.' 'Mmm, zvučiš baš kao moj tip. Ja sam u najstarijem paru Levisica, izblijedjeloj polo majici Ralph Loren (pristaje mi uz oči i !) i tenisicama. Držim u pričuvi odijelo za sastanke u uredu, no uglavnom sam ležerno odjeven.' 'Onda, kakav je Los Angeles?' 'Obožavam ga. Obožavam klimu, zgrade, ljude. Nema mjesta u Americi koje mu je slično. Jesi li ikad bila ovdje?' Ne. Nisam bila nigdje, zapravo. Kad sam bila mlađa, dok su mi roditelji još uvijek bili zajedno, nekoliko smo puta bili u kampu u Francuskoj. Sjećam se mekanog pijeska, palmi u Nici, toplog mora, no kad sam odrasla, i kako se moja majka trudila nositi s sudbinom samohranog roditelja, praznici u inozemstvu prestadoše, a francuski kampovi pretvoriše se u male hotele u Dorsetu, Walesu, Brightonu. Što bih sve dala da mogu otići negdje kao što je Los Angeles.
'Nisam, ali bih to silno voljela.' 'Trebala bi doći ovamo. Kladim se da bi uživala.' 'Je li to poziv? (g)' 'Naravno! Mogla bi doći i biti moj gost.' Bogme, ovo je malo prebrzo, misli Jemima, no naivna kakva jest, Jemima ne zna kako Amerikanci imaju običaj pružati ruku prijateljstva, ali i povući je natrag čim je pokušate prihvatiti.
'Ali mi jedva da se poznajemo,' otipkam, pitajući se nije li Brad pomalo lud. Mislim, tko bi s imalo zdravog razuma predložio ovakav poziv nekome koga uopće ne poznaje?
'Upoznali bismo se mi vrlo brzo (g) .' 'LOL.' Prokužila sam smisao ovoga. 'Onda, kad si planirala ići na godišnji odmor?' 'Nisam razmišljala o tome. Ali, uskoro.' 'Samo nemoj nigdje otići, a da mene prvo ne obavijestiš ! Što radiš večeras?' Barem sad mogu reći istinu. 'Idem na piće s prijateljem?' 'Muškim prijateljem?' 'Da.' ':-(' 'Čemu :-(?' 'Ljubomoran sam.' Znam kako ovo zvuči smiješno, ali pročitavši ove riječi najednom se osjetim polaskanom. Glupost, zbilja, jer on me nikad ni nije vidio, no još nikad prije nitko nije imao razloga biti ljubomoran. Zbog mene! Jemime Jones! Jer izlazim s drugim muškarcem! Ovo je čudesan osjećaj. Nov, ali ipak čudesan.
'Ne brini, on je doista samo prijatelj.' 'Reci mi da je debeo i star.' 'OK. Debeo je i star.' ' Dobro. Samo, sjeti se da mali Brad sjedi tamo u Kalif orni j i i misli na tebe. Možemo li se sutra ponovno naći?' 'Ne znam hoću li moći. Mislim da ću opet izaći.' 'OK. Onda ću ti umjesto toga poslati e-mail. Što misliš?' 'Sjajno. Jedva čekam.' 'Hoćeš li mi odgovoriti na njega?' 'Obećavam.' 'OK, J.J. Čuvaj se i šaljem ti veliki zagrljaj.' 'I ja tebi. Bok.' Skupljam svoje stvari i dok se spremam na odlazak pokušavam zamisliti Brada u Kaliforniji, što mi predstavlja popriličan problem budući da nisam nikad bila tamo, no vidjela sam je u filmovima. Pitam seje li on zaista plavokosi, plavooki kalifornijski bog, ili tek radi isto što i ja, pretvarajući se daje netko drugi na Internetu.
Kako bilo, vrijeme je za odlazak kući, i još samo nekoliko sati, nadam se, prije nego što ću imati ljubav svog života samo za sebe.
– Danas sam provela fenomenalan dan. – Bog zna zašto se uopće gnjavim govoreći im ovo, no moram se nekome povjeriti. Umjesto da oklijevam na vratima Sophieine sobe, kao što to uvijek činim prije nego iščeznem u svojoj sobi, ušetam unutra i sjednem na krevet, za što sam uvjerena kako im je pomalo neobičan potez.
– Oh, reče Sophie, a zatim Lisa. – Sjajno. – Vidim da su obje zbunjene, nikad me nisu čule kako dobrovoljno odajem bilo kakvu informaciju i još nikad u povijesti našeg zajedničkog življenja nisam ušla i sjela na krevet.
– Zašto? – Sophie je barem dovoljno pristojna da pita.
– Nema nekog osobitog razloga, jednostavno mije bio dobar dan. I ... – zastanem radi dramatičnog učinka. – I, nastavim – večeras imam spoj.
– Spoj? – dvije će djevojke uglas, gledajući me vidno zapanjene. – S kim?
– S najljepšim muškarcem na svijetu, sanjivo priopćim tonom nevjerojatnom sličnim njihovom. – S Benom Williamsom.
– Oh, kaže Sophie.
– Ben, kaže Lisa. I znam da ga obje simultano zamišljaju kao debelog/ružnog/dosadnog/šmokljana u vijetnamki. – Kamo idete? – pita Lisa. – Ne znam. Nekamo na piće.
– Pa to je sjajno! Svaka čast! – Sophie je lažno pokroviteljski ljubazna.
– Nazvat će me kad završi s poslom. Zapeo je u uredu.
– To je fantastično, reče Lisa. – Mi ćemo još neko vrijeme biti ovdje. Večeras idemo ujedan novi klub tako da tek kasnije izlazimo. Možda ga upoznamo?
– Oh. – Sranje. Ne, ako se mene pita. – Možda.
– Kako bilo, reče Sophie sva pretvorena u osmijeh – ima li nade za šalicu čaja, Mimey?
– Nema. – Prokleto nema šanse, moji dani ropstva su, kako sam netom odlučila, završeni. – Ne večeras. Moram se ići spremati.
Mogu vidjeti kako se njih dvije pogledavaju, a iz izraza njihovih lica pretpostavljam da su upravo shvatile kako bi se ravnoteža u našem domaćinstvu mogla ubrzo promijeniti.
Ali Jemima ne mari za to, zašto bi? Daleko važnije stvari zaokupljaju njezine misli, Ben Williams, primjerice. Odšeta iz sobe i niti na trenutak ne dopusti da je uznemiri činjenica što vrlo dobro čuje kako se Sophie i Lisi došaptavaju njoj iza leđa.
Jemima Jones treskom rastvori vrata svog ormara i zdvojno traži nešto novo. Nešto uzbudljivo, nešto izazovno, nešto u čemu bi mogla izgledati mršavije, ili barem dovoljno mršavo kako bi napredovala kod izvjesnog gospodina Williamsa.
No nije tako lako prikriti tijelo nekoga tko je tako glomazan kao što je Jemima, i ona se na kraju zadovolji dugom crnom vestom i crnim hlačama.
Jemima leži zavaljena u toploj kupki, mjehurići lebde prema stropu, i udubi se u svoja uobičajena sanjarenja. Ovaj se put vidi na piću s Benom, u omanjem vinskom baru u West Hampsteadu.
Jemima će prštati od zadovoljstva, dovoljno domišljata i duhovita da natjera Bena da od smijeha briše suze iz očiju.
– Nisam znao da si toliko duhovita, reći će on hvatajući se za trbuh od smijeha i gledajući je u jednom posve novom svjetlu, jer čak ni Jemima nije toliko glupa da pomisli kako će pasti na njezinu ljepotu.
No možda se on, ako bude dovoljno zabavna, dovoljno šarmantna, na trenutak zagleda u to smaragdno zelenilo njezinih očiju, ili punoću sočnih usana, ili sjajno prelijevanje njezine sivkasto-smeđe, ali uvijek tako sjajne kose.
Na kraju će je večeri otpratiti do ulaznih vrata i ozbiljno je pogledati, potom odmahnuti glavom, odagnavši budalastu pomisao da bi ga ona mogla privući. No pomisao neće otići, i on će pognuti glavu i poljubiti je, nježno joj utisnuti poljubac na usne.
– Oprosti, reći će. – Ne znam što me je spopalo, no onda će se izgubiti u njezinim očima i ponovno je poljubiti. To je dosta za večeras, nakon ovoga sreća do kraja života je neizbježna.
– Jemima? – tiho kucanje na vratima. – Da?
– Donijela sam ti šalicu čaja. Ostavi ću je ovdje, može? – Oh, hvala, Sophie. Zbilja lijepo od tebe. – Dakle, ovo je doista prvi put. Licem mi se razvuče osmijeh dok prstima stisnem nos i zaronim glavu pod vodu.
U deset minuta do devet zazvoni telefon. – Jemima? Ben je. – Naravno. Tko bi drugi mogao biti? – Oh, bok.
Nazvao je! Nazvao je! Nazvao je! – Kako si proveo ostatak dana?
– Strava. Ali hvala Bogu daje sad gotovo. Čuj, baš sam na odlasku pa bih se mogao odmah uputiti do tebe?
Uslijedi tajac dok pokušavam probaviti njegove riječi. Nije otkazao! Dolazi ovamo!
– Halo? Jemima, jesi li i dalje za piće?
– Da, da. Naravno. U redu. Vidimo se uskoro.
– Samo mi ponovi svoju adresu. – I jaje ponovim.
– Bože, on ti se zbilja sviđa, zar ne? – reče Sophie koja sjedi na kauču uređujući svoje nokte s nekakvim šiljastim i spužvastim stvarima zabijenim po cijeloj glavi, omotavši kosu u guste sitne čvorove u svrhu priprema za večerašnji izlazak.
Veselo klimnem jer odjednom mi postaje jasno što će se zbiti kad dođe Ben, jer nema šanse da mu se ijedna od njih dvije svidi kad ih ugleda u ovom stanju, a uz malo sreće ovako će izgledati i kad on stigne.
– Pa, ljupko izgledaš, reče Lisa sjedeći u kućnoj haljini s uvijačima u kosi i maskom na licu koje nevjerojatno podsjeća na nekog koga su vukli po blatu. Ha!
Ne mogu si pomoći, toliko sam ushićena da plešem po dnevnoj sobi, vrteći se i smijući, a Sophie mi se i Lisa pridruže, i nas tri nastavimo skakutati gore dolje u rijetkom stanju sreće i zajedništva. Mislim da se još nikad ranije nismo ovako osjećale, vjerojatno bismo tako nastavile satima da čaroliju ne prekine zvonce na ulaznim vratima. I moj iznenadni osjećaj mučnine.
Sledim se. Sve se sledimo. – Ja ću otvoriti, reče Sophie, a ja je niti ne pokušavam zaustaviti dok trči niz stepenice i otvara vrata. Provirim glavom s odmorišta. Slijedi nedvojbeni užitak.
– Bok, reče Ben oslonivši se na dovratak u svom prelijepom modrom odijelu. – Je li Jemima doma? – smiješi se, a ja mogu vidjeti upravo ono što i Sophie. Ono što vidim svaki put kad pogledam Bena. Jamice, bijele zube i plave oči.
Benovo se lice snuždi. – Zar sam na krivoj adresi? Dovraga, baš sam glup, sigurno sam je krivo zapisao.
– Ne! – Sophie se pribere, istodobno se prisjetivši kako grozno izgleda, kako joj šiljasti uvijači vire iz glave, da nije našminkana, i da na sebi ima staru pohabanu kućnu haljinu, a ja doslovno prekrijem rukom usta ne bih li prigušila smijeh koji navire iz mene.
Sophie ne govori ništa. Nije kadra prozboriti ni riječi. Ona je apsolutno, stopostotno zaprepaštena, i samo se izmakne u stranu pokazujući prema gore s izrazom šoka na licu.
Ben se nasmiješi u znak zahvalnosti i uputi se prema gore, dok ja počnem silaziti. Sretnemo se na sredini.
– Lijepo se provedite, dovikne Lisa koja se u tom trenutku pojavi na vrhu stepenica kako bi vidjela Bena. Ne vidi ništa, jer nije stavila kontaktne leće, stoga se sjuri niz stepenice, još uvijek pod utjecajem plesa po dnevnoj sobi, ne bi li ga pobliže promotrila.
– Oh, uzdahne jednom rukom pokušavajući prekriti lice, drugom mahnito prekrivajući uvijače. – Oh.
– Oh? – Ben izvine obrvu, nacerivši se zabavljen prizorom ovih dviju neobičnih kreatura, a ja pomislim kako ću se raspuknuti.
Lisa otrči uz stepenice, Sophie joj za petama.
– Bok, cure, doviknem dok slijedim Bena prema izlazu. – Lijepo se provedite večeras.
Nema odgovora. Sophie i Lisa sruče se na kauč, obje stenjući od nelagode.
– Jao Moj Bože, vrišti Sophie.
– Jao moj Bože, stenje Lisa. – Jesi li ga vidjela?
– Jesam li ga vidjela? Jesam li ga vidjela? Upravo sam vidjela najčarobnijeg muškarca kojeg su moje oči vidjele u cijelom životu, a ti me pitaš jesam li ga vidjela? Isuse Kriste, pogledaj me samo.
– Isuse Krste, poput jeke se javi Lisa. – Pogledaj samo mene.
– Zaljubljena sam, zaljubljena sam, nečujno jauče Sophie, zavalivši se u jastuke.
– Ne, ja sam zaljubljena, reče Lisa, stavivši lice među dlanove na pomisao kako ju je taj prekrasan muškarac vidio u ovakvom stanju.
– Sranje, objavi Sophie.
– Sranje, objavi Lisa. – Moramo ga ponovno vidjeti. Što misliš, kamo su otišli?
– Mislimo li na isto? – reče Sophie s iznenadnim bljeskom u oku.
– Mogle bismo pokušati.
– Jebiga, reče Lisa iskesivši se. – Što možemo izgubiti?
9. poglavlje
– Imaš li što protiv da malo prohodamo? – kaže Ben Williams dok se ulazna vrata zatvaraju za njima. – Mislio sam da odemo u onaj bar na glavnoj cesti.
– Nemam, u redu je, kažem žurno, jer se već mučim dostići Benove velike korake, a samim tim nastojim ne ostati bez daha.
– Čudne su ti one tvoje cimerice, dobaci Ben nakon nekog vremena. – Pretpostavljam da se ne ponašaju uvijek onako.
– Ili izgledaju onako, pridoda kao da se tek sad dosjetio.
– Ne. Spremaju se za izlazak. Ono im je najbolje izdanje.
Ben prasne u smijeh. – Kakve su one?
Ne da ga zanima, samo nastoji pokrenuti razgovor.
– U redu su, kažem moleći u sebi da ga ne zanimaju, moleći da nije vidio ništa doli maske za lice i uvijače na njihovim glavama. – Zapravo su dobre cure, ali ne bih rekla da smo prijateljice.
– Čime se bave?
– Rade kao recepcionarke u reklamnoj agenciji Curve.
– Što, obje?
Kimnem.
– Obave li one ikad posao do kraja? – Mislim da njihov posao nije toliko stresan. – U sebi razmišljam o razgovorima što ih Sophie i Lisa neprestano vode o muškarcima.
– Zapravo, dodam na glas – mislim da one nikad ne pričaju o 'poslu'.
– Kladim se da su ona vrsta djevojaka koje izlaze samo sa silno bogatim muškarcima, sa silno brzim automobilima, koje imaju jako kratke veze.
Nasmijem se u nevjerici i pogledam Bena. – Vrlo dobro. Kako si znao?
Ben se nasmiješi. – Jednostavno znam.
Ben zna jer Ben je već vidio slične prizore. Ne kao bogataš s brzim automobilom, nego kao on sam, jer Ben umije prodrijeti u sve slojeve društva isključivo zahvaljujući vlastitom izgledu.
Ben tek što je napustio sveučilište u Durhamu, gdje je za njim vladala velika potražnja, kako u ulozi nečijeg dečka, tako i u ulozi prijatelja. Bio je on zlatni dečko sveučilišnog kampusa, a njegov najbolji prijatelj Richard, koji je u Londonu proveo već dvije godine, infiltrirao se u skupinu tamošnje zlatne mladeži te je objeručke prihvatio Bena velikodušno ga pozivajući na najbolje tulume.
Ben se susretao s bogatim nasljednicima, sitnom aristokracijom, europskim skorojevićima i manje značajnim zvijezdama. Odlazio je na večere s ljudima o kojima je čitao u rijetkim prigodama kad bi zavirio u časopise svoje djevojke i sjedio je rame uz rame s njima, ravnopravno sudjelujući u razgovorima.
Većina ljudi ne bi poželjela ući u ove krugove. A čak i da požele, većina od njih ne bi imala pojma kako im uopće pristupiti. Jednom je zgodom Ben proveo čitavu večer u razgovoru s zvijezdom jedne od najpopularnijih sapunica u državi, djevojkom koja je svojevremeno bila, sa svojom maslinastom bojom kože, dugom tamnom kosom i izazovnim usnicama, najobožavanija djevojka u državi.
Kad je Ben kročio u prostoriju – zabava je bila upriličena u jednom od londonskih najposjećenijih restorana – smjesta ju je uočio i srce mu je poskočilo. Baš je tog jutra čitao o njoj u novinama, kako se netom rastala od svog jednako slavnog dečka, zvijezde konkurentske sapunice, te kako već neko vrijeme, vjerojatno otprilike čitavih pet minuta, uživa u samoći.
Ben umirao od želje daje upozna, no kako prići nekome tako lijepom i tako slavnom? Čak ni Ben nije imao muda za tako nešto.
– Jesi li upoznao Laurie? – Richard je ležerno pitao Bena, nakon što ju je Richard poljubio u oba obraza i bio obgrljen toplim zagrljajem ljupke Laurie.
– Nismo se imali priliku upoznati, izjavila je Laurie fiksirajući pogledom Bena i ozarivši se osmijehom dok je ispružila ruku prema njemu, osmijehom koji se proširio njezinim licem i podario njezinim očima, barem je Ben tada tako mislio, najčudesniju toplinu.
– Ja sam Laurie, rekla je rukujući se s njim.
Ben je umalo rekao 'znam' no srećom se ne izlane, jer je u tim krugovima sveto pravilo ne pokazivati da si nekoga prepoznao, barem dok ne dostigneš podjednaku slavu.
– Ja sam Ben, reče on namjestivši savršen osmijeh i nastojeći svim silama da se ne izgubi u tim velikim smeđim očima.
Ostatak su večeri proveli nježno se smijući i nakon nekog vremena Ben zaboravi daje to Laurie, najpoželjnija žena u Britaniji, i ona postade Laurie, prekrasna djevojka s kojom je razgovarao na zabavi.
Nije zatražio njezin broj telefona. Ne zato što to nije želio, jer nije želio ništa više od toga, nego zato što je mislio kako je ona navikla na takvu vrstu razgovora i nikad se ne bi zanimala za njega. Doduše, zbilja su se lijepo složili, ali ne, ona se nikad ne bi mogla zanimati za njega, Bena Williamsa, novinara pripravnika.
No čudna li čuda, Laurie nazove njega. Dobila je njegov broj od Richarda, nazvala ga i pozvala na zabavu. Zabavu na kojoj se nisu toliko zaljubili jedno u drugo, koliko su konzumirali uzajamnu požudu, požudu što je potrajala naredna tri mjeseca, tri mjeseca u kovitlacu visokog društva i tuluma.
Ben je posvuda slijedio Laurie. Odlazili su na filmske premijere, na otvaranja restorana, u ekskluzivne noćne klubove, i upravo u tome bijaše nezgoda. Potkraj trećeg mjeseca, koliko god daje uživao u Laurienoj blizini, on poče osjećati da kad bi bili pozvani i na puko otvaranje omotnice, Laurie bi navaljivala da odu.
Uz Laurie se družio s viđenim ljudima. Čak bi se, u rijetkim prilikama, okrznuo o Sophie i Lisu, koje nikad same po sebi nisu bile pozivane, bile bi tamo kao pratnja svojim najnovijim glamuroznim muškarcima, no Ben ih ionako nije zamjećivao, bio je naime prezaposlen ulogom Lauriena dečka.
A to je, vidite, bio početak kraja. 'Dakle, ti si taj Laurin tajanstveni muškarac' govorili bi mu ljudi, u trenutku zaboravljajući njegovo ime. 'Dakle, ovo je Laurin dečko' govorili bi, rastreseno ga pozdravljajući prije nego bi se okrenuli nekome poznatijem i samim time, barem u njihovim očima, zanimljivijem.
On se dosađivao, bilo je to očito. Nekoliko je puta pokušao 0 tome raspraviti s Laurie, ona bi ga međutim obasula poljupcima i kazala mu da ne bude smiješan, daje blesav, da sve to nije važno.
No, vidite, bilo je itekako važno. Bilo je važno to što je Laurie uvijek morala biti u centru pozornosti, gdje god se našla, i na kraju je Ben jedne večeri otišao u njezin stan i priopćio joj kako njihova veza ne funkcionira. Rekao je da nije sretan, da mu se ona istinski sviđa, no ne sviđa mu se njezin način života.
Laurie je, glumica kakva već jest, neko vrijeme plakala 1 preklinjala ga da ostane, obećavajući da će se stvari promijeniti, ali Ben je znao da neće te ju je obgrlio rukama i utisnuo nježan poljubac u njezino čelo poželjevši joj svu sreću i rekavši zbogom.
Ben je išetao iz Lauriena stana, iz njezina života, iz vihora tuluma, i valja priznati, premda mu je Laurie nedostajala, osobito tijekom dugih noći, osjetio je golemo olakšanje.
Jer Ben se ne snalazi najbolje u pretvaranju i, koliko god se trudio, nikad nije osjetio da pripada mondenom društvu, niti je to želio. Nije mu dugo trebalo da vidi što se nalazi iza. svog tog sjaja i glamura, da uoči svu tu nesigurnost, težnje i nedostatke koje ti ljudi nastoje prikriti.
Mrzio je što u rijetkim prilikama kad bi ljudi pitali čime se bavi – kažem rijetkim, jer je većina ovih ljudi prezauzeta samo sobom da bi ih zanimao netko drugi – njihova bi lica zamračio oblak dosade kad bi im rekao da je novinar u Kilburn Hercddu.
Ben nikad nije pokušavao sakriti svoj posao jer za to nije bilo ni potrebe. Bio je, i još uvijek je tako, dovoljno siguran u sebe da ne haje za mišljenje drugih, a upravo ga je najviše smetalo to što sude o njemu na osnovu posla, a ne njegove osobnosti.
Stoga točno je, Ben je više nego upoznat s ženama poput Sophie i Lise, s muškarcima s kojim izlaze, sa zabavama na koje odlaze, i ne bi ni izoliranim štapom dotakao njihov način života. Ali naravno, Jemima to ne zna. Kao ni Sophie ni Lisa, uostalom, koje u ovom trenutku zuje po stanu, izvlačeći šiljaste, spužvaste stvarčice iz kose, ispirući maske za lice, stručno nanoseći šminku za izlazak.
Kasnije će izaći, no prije kluba odlučiše prošarati po kafićima. Gledale su kako se Jemima i Ben udaljavaju niz ulicu, znale su da nisu mogli daleko odmaći, i uskoro će one krenuti u potragu.
Ben i Jemima približe se baru koji ponešto odskače iz ovog dijela Kilburna, jer se doima kako bi više pristajao četvrtima poput Sohoa ili Notting Hilla.
Veliki prozori gledaju na ulicu, a golema bista žene, ona vrst biste što se da vidjeti na pramcima brodova u gusarskim filmovima, blagonaklono pilji dolje s okvira vrata.
Pri ulasku Ben pridrži vrata Jemimi, a Jemima smjesta poželi da su otišli na neko drugo mjesto, neko manje popularno mjesto gdje je ne bi proganjao takav osjećaj nepripadanja. Jer unatoč tome što se nalaze u Kilburnu, bar je pun prelijepih, modernih ljudi. Razlikuje se ta moda od one u Sohou ili Notthing Hillu, ova je više ulična, manje je odjeće s potpisom, no ništa manje moderna. Zrak je prepun dima i baršunastog smijeha i Jemima slijedi Bena do šanka, pri hodu joj cipele klapaju po izribanom drvenom podu.
Antikna zrcala u neskladu sa slikama prekrivaju zidove, a u omanjoj prostoriji s glavnim šankom nalazi se par pohabanih kožnih kauča i naslonjača. U tu prostoriju Ben odnosi njihova pića – kriglu piva za sebe i bocu piva Sol za Jemimu.
Jemima ne uživa u piću, nikad nije osobito voljela alkohol, niti je ikad znala što bi naručila kad bije u baru pitali što želi piti. Votka ili džin-tonik zvuče suviše ozbiljno, suviše je podsjećaju na roditelje, Malibu ili sok od ananasa, jedina pića koja doista voli, zvuče suviše jeftino, dok su krigle piva za studentariju.
Hvala Bogu na pivima u lijepim, dizajnerskim bocama, jer Jemima se više ne mora premišljati. Naprosto će naručiti bocu Sola, ili Becksa, ili Budweisera, znajući da će se barem time ovdje uklopiti.
Ben sjeda na kauč od smeđe raspucane kože što se nalazi tik ispod prozora, onda se pomakne u stranu kako bi napravio mjesta Jemimi, koja se kanila smjestiti u naslonjač pored kauča.
Jemima se ugura do Bena, umalo se onesvijestivši zbog njegove blizine, i natoči si pivo u čašu, jer premda svi znamo da je daleko bolje piti pivo iz boce, Jemima još uvijek ne može prihvatiti taj običaj.
– Kako ti se čini? – zapita Ben, gledajući po prostoriji. – Ugodno je ovdje, nije li?
– Divno je, umalo se ne ugušim dok nervozno otpijam gutljaj piva i pitam se zašto se na ovakvim mjestima uvijek osjećam tako bespomoćno.
– Onda, kako ti ide posao? – Ben počinje s klasičnim pitanjem, pitanjem koje uvijek postavljate kad nekoga ne poznajete tako dobro, no da budem posve iskrena nije me ni briga. Dovoljno je stoje ovdje. Sa mnom. Večeras.
– Dosadno ko' sam vrag, odvratim svojim uobičajenim odgovorom. – Stalno mislim kako bih morala početi njuškati nešto novo, no opet, uvijek gajim tu blesavu nadu da će me unaprijediti.
– I trebali bi, reče Ben. – Znam da prepravljaš većinu Geraldineinih tekstova i zbilja si izvrsna.
– Kako si to znao?
Ne mogu vjerovati da to zna!
– Oh, ma daj, uz smiješak će Ben. – Geraldine je dobra radnica, ali ne bi si spasila život pisanjem. Vidio sam onaj članak što si joj ga danas napisala, onaj o razvodima, i nema šanse da bi Geraldine znala sastaviti onakav uvod. U stvari, mislim da ona ne bi znala napisati nikakav uvod.
– Ali ona je zbilja mila.
Uvijek se osjetim pomalo krivom kad netko kaže bilo što loše o Geraldine. – Ne bismo smjeli pričati o njoj na ovakav način.
– Na kakav način? Kao što sam rekao, iznimno je nadarena, samo ne za pisanje. U tome je tvoj problem, Jemima, ti si vrlo dobar pisac samo nemaš dovoljno samopouzdanja da bi bila dobar novinar. To se dvoje u mnogome razlikuje. Novinarstvo znači kopanje, znači obavljanje stotina telefonskih razgovora, kucanje na vrata ako je nužno, da bi imala pravu priču. To znači slijediti instinkte, slijediti tragove, ne zaustavljati se sve dok ne dobiješ ono što želiš. Ti nemaš taj poriv, za razliku od Geraldine. Znam da ona nije informativna novinarka, ali bi mogla to postati, pažljivo pogleda Jemimu. – Ti si, Jemima, izvrstan pisac, predobar da bi potratila svoje vrijeme u novinama, bilo kojim novinama, a kamoli u Kilburn Herladu.
– Pa, što bih onda po tebi trebala raditi?
– Mislim da bi trebala potražiti posao u nekom ženskom časopisu.
Pogledam dolje na polupraznu bocu piva i besposleno počnem trgati foliju s grlića boce. Znam daje Ben apsolutno u pravu, iako nisam posve sigurna sviđa li mi se što mi je sve to baš on rekao. Hoću reći, jedno je prepoznati vlastite slabosti, no sasvim je druga stvar čuti kako je i drugima to očito, osobito kad je ta druga osoba Ben Williams. No, kad je već to spomenuo, dala bih sve da mogu raditi u jednom od onih sjajnih časopisa koje toliko volim, ali također znam i koja vrsta žena tamo radi i sasvim sam svjesna da se ja u tu sliku ne uklapam.
Vrsta žena koje rade u takvim časopisima su mršave kao čačkalice. Imaju izvučene pramenove u kosi i oštra lica prekrivena preteškom šminkom. Uvijek su odjevene u modernu crnu i uvijek, baš kao i Geraldine, imaju sunčane naočale koje priječe da im kosa pada na lice.
Odlaze one na duge tekuće objede i svake večeri obilaze sve najpopularnije kafiće u gradu. Nikad ne bih mogla tako izgledati niti tako živjeti, ali naravno to Benu ne mogu priznati pa samo slegnem ramenima. – Ne znam ni sama, možda si u pravu. A što je s tobom, Bene? Jesi li ti pisac ili novinar?
– Ustvari, reče Ben stidljivo se osmjehnuvši – mislim da nisam nijedno od toga.
Licem mi preleti izraz zbunjenosti dok Ben poseže rukom u džep i izvlači zgužvani komad papira.
– Evo, reče pružajući mi ga. – Što misliš o ovome?
Letimično ga pročitam, onda još jednom preletim očima i ponovno ga pročitam ovaj put sporije. – Kako to misliš, što mislim?
Užas mi odjednom prostruji venama. Ne! Ne odlazi! Moj Bože, ako napustiš novine čemu ću se onda ja radovati? Bit ću potpuno očajna i neću imati volje za život.
– Što misliš? – opetuje Ben, drukčije naglasivši riješi. – Možeš li me zamisliti na televiziji?
– Da, naravno! – kažem, jer Benu treba potpora, i istina je da ga mogu zamisliti na televiziji. Apsolutno. – Bio bi fantastičan na televiziji, bio bi savršen!
Ben uzdahne s olakšanjem. – Misliš li da ću dobiti posao?
– Pa bili bi ludi da te ne uzmu. Definitivno ćeš stići do intervjua i uvjerena sam da imaš ogromne šanse. Imaš iskustva u novinarstvu i savršene bijele zube, što ti više treba?
Poslušajte me samo. Ja u stvari izazivam Bena! Ja, Jemima Jones izazivam čarobnog Bena Williamsa! Ben se smije, pokazujući te svoje zube, i pretpostavljam kako je iznenađen ovom mojom stranom koju nikad dosad nije vidio.
Ben otkrije te ljepotane u širokom, velikom namještenom ljigavom osmijehu i reče: – Ben Williams za emisiju London Today.
Ja se počnem smijati jer izgleda blesavo, a on izvije jednu obrvu i kaže: – Eto, kako ti se ovo činilo?
– Previše bijelih zubi, smijem se. – Čak i za tebe.
– Mogu li ti pročitati svoju molbu? – reče. – Poslat ću je sutra, ali bi li mi dala svoje mišljenje?
– Jasno.
– No, ne smiješ nikome reći. Znam da tebi mogu vjerovati, ali ne bih želio da itko na poslu dozna o ovome.
Promatram ga kako izvlači primjerak pisma iz svoje aktovke i dok mi ga pruža osjećam se silno počašćenom što ima povjerenje u mene.
– Draga Diana Macpherson, tiho čitam. – Tema: Radno mjesto televizijskog reportera na temelju oglasa u posljednjem izdanju Guardiana. Trenutačno sam zaposlen na radnom mjestu zamjenika urednika rubrike vijesti u Kilburn Heraldu, no slino bih volio raditi na televiziji...
Oči mi se zacakle dok dovršavam čitanje onoga što se jedino može opisati kao krajnje trulo pismo, odnosno definitivno kao pismo koje ga neće dovesti niti do intervjua, a kamoli do radnog mjesta.
Odložim pismo na stol i, trudeći se biti što iskrenija, kažem: – Ovo je sjajno pismo. U njemu piše sve što bi trebalo, ali ako želiš moje iskreno mišljenje mislim da ovo neće doprijeti do njih. Mislim da ti treba nešto dinamičnije, kreativnije.
– Oh Bože, zbilja tako misliš? – Benovo se lice snuždi. – Nastojao sam napisati nešto zanimljivo, no bio sam u takvoj žurbi da sam jednostavno stavio na papir prvo čega sam se sjetio. Bi li..., oči mu zaiskre kad me pogleda.
– Naravno da bih! – nasmijem se, jer umirem od želje za tim još od prve rečenice koju sam pročitala, i zgrabivši olovku iz torbe okrenem papir i počnem pisati na njegovoj poleđini.
– Ljepota i zdravlje možda nisu moje najjače strane, pišem, izgovarajući riječi na glas tako da ih Ben može čuti – premda mi je ormarić u kupaonici pretrpan losionima za brijanje (besplatni uzorci uručeni od novinarki ženskih kolumni iz Kibum Heralda), dok je moje zanimanje o estradi i zabavi možda pomalo ograničeno, posjedujem izvjesnu dozu zanimanja zbog opisa trenutačnog radnog mjesta, no ukaže li mi se prilika za premijeru kakvog filma, potrčat ću koliko me noge nose. Međutim, moje je poznavanje novosti i politike vrhunsko.
Trenutačno sam, kako je gore navedeno, zaposlen na radnom mjestu zamjenika urednika dnevnih novosti u Kilburn Heraldu. Što nije, uvjeren sam kako ćete se složiti sa mnom, najugledniji dnevni list, no time ništa manje savršeno mjesto za stjecanje pristojnog novinarskog iskustva. Počeo sam kao novinar pripravnik, a u spomenutom listu radim već punih pet godina. Nije nužno naglasiti kako je došlo vrijeme za promjene i čvrsto sam uvjeren da budućnost svih dobrih novinara leži u televiziji.
Ja sam, posve prirodno, ovisan o novostima i politici te stoga s oduševljenjem pratim programe po svemu slične vašem. Na žalost nisam u mogućnosti poslati snimljene televizijske uratke, no međutim, uz životopis prilazem fotografiju te s veseljem očekujem vaš odgovor.
– Eto, kažem treskom spustivši olovku dok Ben odmahuje glavom u nevjerici.
– Bože, Jemima, kaže ponovno iščitavajući riječi. – Nevjerojatna si.
– Znam, uzdahnem. – Samo, voljela bih kad bi to netko zamijetio.
– Ovo je toliko nadahnuto, reče on dok mu lice ozari širok osmijeh.
– Na kraju krajeva, Bene, ili će biti oduševljeni ili će im biti grozno, no kako god da bilo, zasigurno neće proći nezamijećeno.
– Zbilja tako misliš?
– Zbilja tako mislim.
Dok Ben i Jemima sjede tamo i čavrljaju, istinabog uglavnom o poslu, Sophie i Lisa već se bijahu spremile – obje one u gotovo identičnim crnim haljinama od likre, čizmama do koljena (Sophiene od antilopa, Lisine od kože), sa sićušnim Chanelovim torbicama preko ramena. Sophie ima i crnu jaknu od mekane kože s ovratnikom od krzna, dok je Lisa omotana pelerinom. Ovo je njihova zavodnička oprema – odjeća koju nose kad okušavaju sreću u nepoznatim klubovima ne bi li privukle potencijalne muževe milijunaše.
Izgledaju upravo fantastično. Međutim, izgledom apsolutno ne pripadaju u Kilburn, onako teturajući niz ulicu u svojoj elegantnoj odjeći, ostavljajući slučajne prolaznike razjapljenih usta na te dvije egzotične ljepotice.
Već su bile u pubu Queen's Arms, pogrešna procjena, pokazalo se međutim, čim kročiše unutra. Morale su mlatarati rukama kako bi mogle vidjeti kroz dim, a kad su u tome uspjele vidješe stotine muškaraca, svi redom oslonjeni na šank, koji pak u trenutku zamukoše, vjerojatno zadivljeni pogledom na Sophie i Lisu.
– Mislim da sam umro i otišao u raj, zagrmio je snagator, primivši se za srce dok njegovi kompići prasnu u smijeh.
– Mene tražiš ljubavi? – obratio se jedan Sophie dok je prelazila pogledom po pubu očajnički poželjevši da je na nekom drugom mjestu.
– Udaj se za mene, reče drugi Lisi koja je držala nos visoko i nastavila hodati.
Obje su djevojke, mora se priznati, ignorirale muškarce i izašle vani, glava visoko uzdignutih, dok su ih muškarci podbadali, a nekolicina je čak potrčala prema vratima ne bi li ih u šali nagovorila da se vrate.
– Bože, kakva mora, reče Sophie Lisi dok su nastavile hodati ulicom. – Jesi li sigurna da se ovo isplati? Možda bi trebale jednostavno uskočiti u taksi i otići u grad?
– Jesi li ti luda? – Lisa se užasnuto okrene prema njoj. – Sad kad smo upoznale najzgodnijeg muškarca kojeg smo vidjele u životu?
– On jest prekrasan, složi se Sophie – ali zaposlenje u Kilburn Heraldu. Mislim, teško daje naša klasa, ne? – Sophie je, Bog je blagoslovio, zaboravila daje sama recepcionarka, jer u svojim je snovima ona supruga kakvog bogataša.
– Kad onako izgleda nije me ni briga. Ne želim se udati za njega, no sve bih dala da se mogu malo pohvatati s njim, reče Lisa, pridodavši – ajme – sa sanjivim pogledom u očima.
– O.K., reče Sophie. – Još jedan pokušaj.
Prolaze pored velikih prozora i ulaze u bar, zamijetivši zgodne i moderne mlade ljude, i trenutačno se osjete nadmoćnima. Jer one, napokon, ne samo što su moderne, nego nose i odjeću s potpisom, i obje se pobrinu da zlatna isprepletena slova C na njihovim Chanel torbicama budu uočljiva s vanjske strane, tek toliko da ostali budu svjesni te činjenice.
– Oni moraju biti ovdje, reče Lisa polako prelazeći pogledom preko svakog stola.
– Ne vidim ih, reče Sophie prolazeći mimo šanka u stražnju prostoriju. – Ma kakvi, reče pomno pregledavši prostoriju. – Gdje bi dovraga mogli biti?
Kako samo vrijeme proleti kad se dobro zabavljate! Obje su naše čaše prazne pa ja ustanem kako bih donijela novo piće, nadajući se produžiti ovu večer što je više moguće i moleći u sebi da Ben ne ustane i objavi kako je vrijeme za odlazak.
– Ova runda je na meni, kažem što ležernije mogu. – Isto?
– Jesi li sigurna? – reče Ben koji bi, kavalir kakav već jest, bio više nego sretan da može platiti i drugu rundu pića. I treću. No ja ustrajem i on pristaje na isto piće.
No dok se pridižem na noge glavom mi najednom proleti zastrašujuća pomisao. Gledana sprijeda još nekako mogu proći. Još nekako mogu prikriti svoju debljinu i nadati se da ljudi gledaju u moje oči ili kosu, no gledana straga čak i sama moram priznati da sam ogromna. Mogu li unatraške napustiti prostoriju? Bi li Ben mislio da sam skrenula pameću? Da riskiram okretanje i dopustim Benu da me vidi s leđa?
Dok ja tako stojim u dvojbi, Ben počinje čitati svoju molbu za posao pa uz duboki uzdah olakšanja krenem prednjom stranom prvo, iz sićušne prostorije prema glavnom šanku. GROM I PAKAO! KOJEG VRAGA ONE RADE OVDJE?
Ne mogu vjerovati. Sophie i Lisa nikad, ama baš nikad, ne dolaze na ovakva mjesta. Piće u Kilburnu? Što vam pada na pamet? Te pakosne male krave, točno znam što smjeraju. Gle ih samo, dotjerane sve u šesnaest, stoje kraj šanka nešto tražeći i nemojte misliti da točno ne znam što traže. Mene. Ili da budem preciznija, Bena. Gadure.
Što ću sad? Ne smijem dopustiti da me spaze, ne smijem dopustiti da nam se pridruže, jer pogledajte ih samo sad, Ben ih neće prepoznati kao djevojke koje je upoznao ranije ove večeri i mogle bi mu se, da mogle bi, svidjeti. Sranje, sranje, sranje. Okrenem se i pojurim natrag do Bena.
– Bene, kažem mozgajući, mozgajući, mozgajući.
Ben podigne pogled. – Hm?
– Samo sam te htjela pitati, prije nego, ovaj, zaboravim. Dakle, samo sam te htjela pitati, imaš li snimku priloga, jer u oglasu piše da pošalješ prilog.
Isuse, zvučim kao pravi idiot, no to je najbolje čega sam se mogla dosjetiti, uzevši u obzir hitnost situacije.
– Poslat ću fotografiju. Zašto, misliš li da bih trebao poslati snimku? – Ben me, kao što sam i pretpostavila, promatra pomalo začuđeno.
– Pa, kažem sjedajući – postoje razlozi za i protiv, pretpostavljam. Hoću reći, fotografija ne pokazuje baš ono što bi željeli vidjeti, odnosno kako bi izgledao pred kamerom, ali opet sigurno je vraški skupo sastaviti prilog.
– U redu, reče Ben sad se već doimajući krajnje smetenim činjenicom što sam ponovno sjela i to bez pića.
Pogledam preko Benovog ramena i – hvala Ti Bože – spazim kako Sophie i Lisa izlaze iz bara. Prilično neuobičajeno, imajući na umu da je ovo ipak Kilburn, no kad su izašle, nekim je slučajem crni taksi s narančastim svjetlima prolazio cestom i obje djevojke, mehanički, iskoče na cestu s visoko podignutim rukama.
Osjećam Benov pogled na sebi dok promatram taksi kako se udaljava.
– U redu, opetujem Benove riječi, odlučno ustavši. – Pića – i uputim se prema šanku.
Ovaj je tjedan Benu bio iznimno naporan. Zbilja ne bismo nikome poželjeli Benovo radno mjesto. Ponajprije je valjalo intervjuirati ženu čija je nesreća bila u tome što joj je trinaestogodišnji sin neviđeni nitkov ovisan o cracku, pokušavajući nekako izmamiti iz nje priču o njegovom djetinjstvu.
Ona, sirota koza, počela je odgovarajući na njegova pitanja tek sa da ili ne, nezamislivo isprepadana tim visokim, naočitim, elokventnim novinarom. Zapravo, ne bilo nimalo drukčije ni daje Ben bio nizak, debeo i ćelav, ona bi ionako bila isprepadana, jer ne podnosi novinare.
No na kraju je njegov šarm pobijedio i on napokon ode s pričom u džepu. Mogao se uputiti ravno natrag u ured, no srećom odluči odmah iz javne govornice izdiktirati priču redakcijskom stenografu. Kažem srećom, jer trenutak kad bi se Ben vratio u ured, bio bi upravo onaj trenutak u kojem je Jemima Jones pitala računalo hoće li se on u nju zaljubiti.
Potom je krenuo tragom drugih priča preostalih za ovaj tjedan, gotovo da se ni sa kim nije vidio, nije imao vremena za razgovor, samo je sjedio poniknute glave, udubljen u posao.
No srijeda je uvečer bila svojevrsna nagrada. Ben se vratio doma ranije no inače i oba su cimera bila negdje vani, tako da je imao stan samo za sebe. Mogao je odbaciti cipele, pročitati Guardian što ga je sačuvao od ponedjeljka, najnovije izdanje časopisa FHM i pogledati vijesti. Sve u svemu, pravi odmor.
Zavalio se on na kauč, zvuk televizora osigurava zvučnu kulisu, nekakav ranovečernji kviz kojeg Ben ne bi ni u snu pogledao, pa se uhvatio prelistavanja Guardiana.
Za oko mu zapne oglas na šesnaestoj stranici, no što je još važnije, njegova se mašta razbukta.
TELEVIZJISKI REPORTER London Night je nova dnevna emisija London Daytime televizije. Zabavna je i informativna po svom karakteru te su nam stoga potrebna tri reportera za rad pred kamerama. Potrebne su minimalno tri godine radnog iskustva u novinarstvu, nije nužno iskustvo pred kamerama. Nužno je zanimanje za područja shoiubuisnessa i zabave, vijesti i politike ili ljepote i zdravlja.
Održat će se i provjera snalaženja pred kamerama.
Molimo uz molbu pošaljite svoj životopis i fotografiju na adresu...
To je to! pomislio je Ben, uzbuđeno se pridignuvši. Ovo je moja velika prilika. Reporter specijaliziran za vijesti i politiku, ovaj posao je kao stvoren za mene. Nije nimalo oklijevao, jer je Ben, napokon, čovjek od djela. Posegnuo je za olovkom i okvirno skicirao pismo.
Fotografija, pomislio je, gdje da pronađem pristojnu fotografiju? Ben i posjeduje samo pristojne fotografije, ali slika njega sa sunčanim naočalama i bejzbol kapom teško da se uklapa u ovaj projekt, a, kao što to Ben vrlo dobro zna, slika je na televiziji najvažniji čimbenik.
Izvukao je kutiju ispod kreveta i prebirao po stotinama fotografija. Napokon pronađe jednu koja je izgledala savršeno, fotografiju što ju je kriomice otuđio s posla. Fotografija njega u odijelu kako stoji pored lokalne zvijezde.
Fućkaš zvijezdu, Bene, ovo je tvoja karijera, i Ben pravovaljano dograbi škare iz kuhinjske ladice i odreže sliku točno po sredini, zvijezda nježno odleprša na prljavi sivi tepih.
On dovrši pismo, pridruži mu životopis i uvuče fotografiju u omotnicu. Sad mu samo preostaje nada.
Smiješno, čini se kako se moj apetit u posljednje vrijeme smanjio. Vrijeme je ručku i ja ne osjećam ni najmanju želju za tanjurom punim hrane. Ova salata, prava salata, je dovoljna i prilično sam zadovoljna sjedeći ovdje u kantini nosa zakopanog u časopis.
Kupila sam ovaj časopis jutros. Nije to moj uobičajeni sjajni modni časopis, uvjeravam vas, nego jedan čiji je naslovni članak posvećen upoznavanju preko Interneta, a ja sam zaista znatiželjna u vezi s tim pa sam ga kupila i sad doznajem sve o Internet klubovima.
Nisam ni sanjala da takva mjesta postoje. Ovaj klub, Cyborg, je u West Endu. Slika prikazuje metalne površine, duž zidova pultove s računalima i moderne mlade ljude kako sjede za stolovima u sredini, ispijajući kapucina i jedući sendviče sa sušenim rajčicama, mozzarellom i svježim bosiljkom.
Upoznavanje preko Interneta najpopularnija je stvar još od, pa, još od pojave Interneta. Sudeći po ovom članku, a moram reći kako ga uzimam s dozom podozrivosti jer sam svjesna da ne možeš vjerovati svemu što pročitaš, no sudeći po njemu ljudi se upoznaju i zaljubljuju po cijelome svijetu.
I ne samo to, Cyborgje postao mjesto u modi, mjesto gdje se odlazi kako bi se vidjelo i bilo viđeno, mjesto gdje biste, ukoliko niste te sreće da pronađete srodnu dušu preko Interneta, mogli susresti njegove oči kako zure u vas preko ekrana računala.
– Ovo izgleda zanimljivo, reče Ben Williams nadvivši se nada mnom dok odlaže svoj pladanj na stol nasuprot. – Čuo sam o nešto o tome.
Srce mi počne snažno tući i već mogu osjetiti val nesvjestice kako mi se uzdiže po vratu. Ovo je jamačno savršena prilika, ali kako ga mogu upitati želi li tamo ići, kako mogu zvučati ležerno kad se sva gušim iznutra?
– Trebali bismo otići tamo jednu večer, reče Ben primičući ustima vilicu punu vlaknaste pečene govedine. – Nas troje bismo trebalo tamo otići. Bila bi to sjajna zabava.
– To bi bilo divno, izlanem. – Hoću reći, zvuči zbilja zanimljivo. Voljela bih saznati nešto više o tome.
Glas mi je sad zvuči ravnodušnije, susprežem uzbuđenje.
– Valja nam samo otkriti kad je Geraldine slobodna, premda mi je ovaj tjedan prilično miran, mogao bih ići bilo kad.
– Zašto se moje ime uzalud spominje? – Geraldine sjeda, s pladnjem punim kupusa, rajčica, krastavaca i bez preljeva za ručak.
– Ben je upravo predložio kako bismo mogli otići na to mjesto, pokažem na članak. – Zvuči zabavno.
Ali mislim, zašto Geraldine, zaboga? Zašto ne samo ja i ti, Bene? Nije da ne bih željela i Geraldine tamo, nego jednostavno umirem od želje provesti večer nasamo s Benom. Umirem.
– Aha, ponovi Ben. – Zapravo, večeras nemam ništa u planu. Ti? – pogleda me, a ja odmahnem glavom. Naravno da nemam ništa u planu za večeras. – Ti? – upitno pogleda Geraldine, koja odmahuje glavom, a zatim iskrivi lice u grimasu. – Zao mije društvo, ali ne računajte na mene.
– Ali zašto? – upita Ben.
– Kompjuterski klub? Mislim da ne. Bit će hrpa šmokljana i čudnih muškaraca u Vijetnamkama? – E tu se varaš.
Riječi mi izlete iz usta prije nego ih uspijem spriječiti jer posljednja stvar koju želim učiniti jest nagovoriti je da ide s nama, no moja usta, po svoj prilici, žive neovisno o meni i ja joj gurnem časopis u ruke. – Pogledaj samo ljude na toj slici. Svi su odreda prekrasni.
– Hmm, nato će Geraldine, koja je morala priznati kako ljudi zaista izgledaju bolje od prosjeka. – To su najvjerojatnije modeli, dovedeni kako bi prikrili šmokljane u Vijetnamkama'.
– Jao Geraldine, kažem ponovno hineći kako od sveg srca želim da nam se pridruži. – Daj, pođi s nama.
– Nema šanse, kaže Geraldine prstima podižući krišku krastavca i prožvakavši ga. – Zauzeta sam pranjem kose.
– Bože, zbilja si jadna, kaže Ben no ne izgovori to pokvareno, jednostavno ne može odoljeti, očito je koliko želi da i ona dođe. – Čak i daje sve puno šmokljana to nije ni važno jer ćemo mi biti tamo.
– Nema šanse, odbija svaku daljnju raspravu, a iz mojih se usta otme nehotičan uzdah olakšanja. Srećom, nijedno od njih dvoje nije to zamijetilo.
– Pa mi svejedno idemo, zar ne, Jemima?
Ja ozareno klimnem glavom.
Oni sjede, jedu i brbljaju o poslu, a oglas za posao u Benovom džepu umalo što nije progorio rupu, tjerajući ga da izgara od želje da nekom kaže. Kani još danas poslati molbu, no manjka mu samopouzdanja, želi čuti još nečije mišljenje prije negoli ga ubaci u poštanski sandučić na autobusnoj stanici.
Želi reći Jemimi i Geraldine, želi znati što one misle o tomu, ima li ikakve šanse, mogu li ga zamisliti na televiziji, no nije posve siguran može li se Geraldine vjerovati.
Jemima, to dobro zna, ne bi rekla ni riječ, a Geraldine, kako pretpostavlja, ne bi odala ništa namjerno, no moglo bi joj izletjeti, a on nipošto ne želi riskirati da se Kilburn Herladom proširi vijest kako je u potrazi za novim poslom.
Osim toga, Bene, nije da su to naša posla, ali ne donosi li nesreću govoriti o poslu prije nego što ga uopće dobiješ?
Stoga Ben ne reče ni riječi, Jemima ne reče ni riječi, odveć zauzeta sanjarenjem o večerašnjem izlasku, a Geraldine blebeće o Dimitriju, bivšem dečku, premda ga još nije uspjela o tome obavijestiti.
Dovrše svoj ručak i upute se prema liftu. Molim te nemoj zaboraviti, moli se Jemima, nemoj zaboraviti na naš večerašnji izlazak.
– Onda, hoćemo li otići odmah nakon posla? – Ben me pogleda.
Dovraga. Obećala sam onom momku Bradu da ćemo se večeras naći na Internetu, ali valjda se mogu 'spojiti' i u Cyborgu i od tamo s njim razgovarati, ali Ben će biti sa mnom, a ne bih htjela da mi viri preko ramena. Nalazim se pred mogućnošću izbora. Ben ili Brad. I zar postoji neka dvojba?
– Dobro – kažem. – Dogovoreno.
– Sjajno, kaže Ben toplo mi se osmjehujući jer, pretpostavljam, koliko bi god radije proveo vrijeme s Geraldine nikad ne bi bio toliko podao da mi otkaže, ne kad smo se već dogovorili.
Kasnije tog popodneva Geraldine mi pošalje poruku na ekran.
'Oprezno,' piše, 'mogle bi krenuti glasine o tebi i Benu...' 'Što pod time misliš?' odvratim joj, znajući točno što misli i moleći u sebi da se to nekim čudom i dogodi, jer ako možda ljudi pomisle kako tu nečeg ima, tada bi se nešto moglo, zapravo, i dogoditi.
'Znaš kakvi su ljudi ovdje. Ako vas vide da zajedno odlazite, mogli bi svašta zaključiti!' Baš! Geraldine vrlo dobro zna da se to meni nikad ne može dogoditi. Točno, Kilburn Herald jest leglo tračeva i svi koji su ikad viđeni u društvu kolege suprotnog spola automatski bivaju proglašeni parom. No nitko ni u najluđim snovima ne bi pomislio da bih ja mogla imati vezu s Benom Williamsom. U mojim snovima možda, i to je sve.
'Ma molim te!' pišem, nastavljajući Geraldineinu igricu. 'On nije moj tip!' 'Što, s onim jamicama, a da ne spominjem onu prekrasnu kosu što uvijek pada baš kako treba? Misliš li to ozbiljno?' Ne pada baš uvijek kako treba, i što onda ako uopće pada? Prekrasna je. Gaduro.
'Apsolutno,' otipkam. 'Mi smo samo prijatelji.' 'E pa onda se lijepo prijateljski družite i nemoj činiti ništa što ja ne bih...' Točno u šest sati popodne toliko sam ushićena da se umalo ne rasprsnem. Bila sam u toaletu, nabacila malo šminke, premda da budem iskrena ne zamjećujem neku osobitu razliku, i sad sjedim za svojim stolom nastojeći suspregnuti ludu želju da skakućem okolo po sobi.
Oprostite, koji Brad?
A onda ušeta Ben i čim ga spazim na drugom kraju prostorije znam da će mi otkazati. Kako znam? Nije odjenuo jaknu, rukavi su mu podvinuti i doima se napetim i zabrinutim. Sranje.
– Jesi li spreman? – kažem nervozno, potpuno svjesna da kani reći kako ne ide.
– Zbilja mije žao, Jemima, kaže Ben i mora mu se priznati da izgleda kao da zaista tako misli. – Upravo su mi dali da radim na jednoj priči za sutrašnje izdanje. Morat ću cijelu noć provesti ovdje.
– Ne brini, lažna radost razvedri moj glas. – Možemo otići neki drugi put. Ionako imam hrpu posla doma.
Poput primjerice gledanja televizije. Čitanja. Slušanja glazbe.
– Žao mije.
Počinje mi ga biti žao jer zbilja izgleda kao da ne želi ostati ovdje. – Sve je u redu, kažem ponovno. – Učinit ćemo to neki drugi put.
– Čuj, reče on, a ja sam uvjerena da vidi razočaranje u mojim očima. – Ne živiš daleko od mene. Ako ranije završim možda bismo se mogli naći poslije na piću?
– Sjajno, kažem suviše brzo da bih prikrila oduševljenje u glasu i u mislima se udarim pod stolom što nisam zadržala hladnokrvnost.
– OK. Daj mi broj telefona.
Ja ga napišem i, glupača kakva jesam, dok ga zapisujem nastojim svim silama odagnati osmijeh s lica. Bezuspješno.
– Nazvat ću te kad završim, reče Ben koji se doima sve bjesnijim i bjesnijim što mora ostati dokasna na poslu. – Odlaziš li sad?
– Uskoro. Moram još dovršiti nekoliko sitnica.
Nazvat će me! Želi me izvesti na piće! Imam spoj s Benom Williamsom! Nalazim se s Benom Williamsom nakon posla! Želi se vidjeti sa mnom iako to nije morao! To! To! To! To! To!
No, prije nego što odem doma, prije nego si dopustim potpuno predavanje uzbuđenju što preplavljuje moje tijelo, moram se još naći s Bradom, a prije nego se nađem s Bradom moram odigrati svoju omiljeni igricu, sjećate se?
Dobijem li Internet vezu kroz 45 sekunda, Ben Williams će se zaljubiti u mene. Molim te, molim te, molim te spoji se unutar 45 sekunda.
Motrim na mali sat u desnom kutu ekrana. 33. 34. 35. 36. Veza se još nije spojila. Ne mogu podnijeti gledanje na sat. Čvrsto stisnem oči, pomolivši se da veza bude spojena kad ih ponovno otvorim. Otvorim oči. 42. 43. Spojeno.
Uf! Hvala Ti, Bože.
'Mislio sam da nećeš stići :-(' bljesne na mom ekranu čim uđem u LA Cafe.
'Oprosti, radila sam na jednoj velikoj priči.' 'Možeš li mi poslati video kasetu? Volio bih te vidjeti u akcij i.' 'Pokušat ću,' i čuda se odgađaju, 'no ovdje je trenutačno ludnica.' 'Onda, kako ti je protekao dan, J.J.?' 'Fantastično.' Barem sad govorim istinu.
':-) To zvuči tako engleski! Upravo sam se vratio s treninga, a uopće mi se nije dalo vježbati. Sinoć sam kasno legao.' 'Mamurluk?' 'Ne. Ovdje se u Kaliforniji nitko ne opija. Nikad. Piješ li ti?' 'Ne.' 'Pušiš li?' 'Ne.' Oprostite mi grijehe, no mala nedužna laž nikom ne šteti.
'Sjajno! Ni ja. Ne podnosim pušenje, to je jedna stvar koju zaista mrzim.' 'Reci mi nešto o svojim prijateljima,' pitam ne bih li promijenila temu razgovora i ne znam čini li mi se samo ili on zvuči pomalo dosadno? Ma ne, vjerojatno mi se samo učinilo, mislim, pa čovjek je prava holivudska frajerčina, zaboga, što ima dosadno u tome? 'Kako se zabavljaš?' 'Jednostavno izlazim i družim se, rekao bih. Imam prijatelje svakojakih zanimanja, mnogo njih je iz svijeta zabave.' 'Iznenađena sam. Pomislila bih kako su svi tvoji prijatelji bilderi.' 'LOL. Ne, upoznajem svakakve ljude kroz svoj posao. Ovdje nam dolazi trenirati gomila slavnih osoba i s nekima od njih sam se sprijateljio.' 'Imena, imena, reci imena.' 'OK (s), no nemoj mi ništa zamjeriti. Prilično sam dobar s Demi i Bruceom, i s dosta glumaca iz Hitne službe. No većina mojih prijatelja je samo zaposlena u filmskoj industriji, to su ljudi iza scene. A što je s tobom?' Sjeti se Geraldine, sjeti se Sophie i Lise. Sjeti se bilo čega osim svog vlastitog života.
'Strahovito često odlazim na večere, obično na zgodna mjestašca, i povremeno u klubove, ali ne toliko često. To sam radila kad sam bila mlađa.' 'Pokušavam otkriti kakva si zapravo. Što sad imaš na sebi? (ne mislim na donje rublje(g), mislim na tvoj stil odijevanja) .' Sranje. Pogledam dolje u ono što imam na sebi. Goleme crne tajice i ogromna široka narančasta košulja.
'Armanijevu košulju,' otipkam. 'Odgovarajući sako, kratku suknju i bijele cipele. Moram biti elegantna na ekranu.' 'Mmm, zvučiš baš kao moj tip. Ja sam u najstarijem paru Levisica, izblijedjeloj polo majici Ralph Loren (pristaje mi uz oči i !) i tenisicama. Držim u pričuvi odijelo za sastanke u uredu, no uglavnom sam ležerno odjeven.' 'Onda, kakav je Los Angeles?' 'Obožavam ga. Obožavam klimu, zgrade, ljude. Nema mjesta u Americi koje mu je slično. Jesi li ikad bila ovdje?' Ne. Nisam bila nigdje, zapravo. Kad sam bila mlađa, dok su mi roditelji još uvijek bili zajedno, nekoliko smo puta bili u kampu u Francuskoj. Sjećam se mekanog pijeska, palmi u Nici, toplog mora, no kad sam odrasla, i kako se moja majka trudila nositi s sudbinom samohranog roditelja, praznici u inozemstvu prestadoše, a francuski kampovi pretvoriše se u male hotele u Dorsetu, Walesu, Brightonu. Što bih sve dala da mogu otići negdje kao što je Los Angeles.
'Nisam, ali bih to silno voljela.' 'Trebala bi doći ovamo. Kladim se da bi uživala.' 'Je li to poziv? (g)' 'Naravno! Mogla bi doći i biti moj gost.' Bogme, ovo je malo prebrzo, misli Jemima, no naivna kakva jest, Jemima ne zna kako Amerikanci imaju običaj pružati ruku prijateljstva, ali i povući je natrag čim je pokušate prihvatiti.
'Ali mi jedva da se poznajemo,' otipkam, pitajući se nije li Brad pomalo lud. Mislim, tko bi s imalo zdravog razuma predložio ovakav poziv nekome koga uopće ne poznaje?
'Upoznali bismo se mi vrlo brzo (g) .' 'LOL.' Prokužila sam smisao ovoga. 'Onda, kad si planirala ići na godišnji odmor?' 'Nisam razmišljala o tome. Ali, uskoro.' 'Samo nemoj nigdje otići, a da mene prvo ne obavijestiš ! Što radiš večeras?' Barem sad mogu reći istinu. 'Idem na piće s prijateljem?' 'Muškim prijateljem?' 'Da.' ':-(' 'Čemu :-(?' 'Ljubomoran sam.' Znam kako ovo zvuči smiješno, ali pročitavši ove riječi najednom se osjetim polaskanom. Glupost, zbilja, jer on me nikad ni nije vidio, no još nikad prije nitko nije imao razloga biti ljubomoran. Zbog mene! Jemime Jones! Jer izlazim s drugim muškarcem! Ovo je čudesan osjećaj. Nov, ali ipak čudesan.
'Ne brini, on je doista samo prijatelj.' 'Reci mi da je debeo i star.' 'OK. Debeo je i star.' ' Dobro. Samo, sjeti se da mali Brad sjedi tamo u Kalif orni j i i misli na tebe. Možemo li se sutra ponovno naći?' 'Ne znam hoću li moći. Mislim da ću opet izaći.' 'OK. Onda ću ti umjesto toga poslati e-mail. Što misliš?' 'Sjajno. Jedva čekam.' 'Hoćeš li mi odgovoriti na njega?' 'Obećavam.' 'OK, J.J. Čuvaj se i šaljem ti veliki zagrljaj.' 'I ja tebi. Bok.' Skupljam svoje stvari i dok se spremam na odlazak pokušavam zamisliti Brada u Kaliforniji, što mi predstavlja popriličan problem budući da nisam nikad bila tamo, no vidjela sam je u filmovima. Pitam seje li on zaista plavokosi, plavooki kalifornijski bog, ili tek radi isto što i ja, pretvarajući se daje netko drugi na Internetu.
Kako bilo, vrijeme je za odlazak kući, i još samo nekoliko sati, nadam se, prije nego što ću imati ljubav svog života samo za sebe.
– Danas sam provela fenomenalan dan. – Bog zna zašto se uopće gnjavim govoreći im ovo, no moram se nekome povjeriti. Umjesto da oklijevam na vratima Sophieine sobe, kao što to uvijek činim prije nego iščeznem u svojoj sobi, ušetam unutra i sjednem na krevet, za što sam uvjerena kako im je pomalo neobičan potez.
– Oh, reče Sophie, a zatim Lisa. – Sjajno. – Vidim da su obje zbunjene, nikad me nisu čule kako dobrovoljno odajem bilo kakvu informaciju i još nikad u povijesti našeg zajedničkog življenja nisam ušla i sjela na krevet.
– Zašto? – Sophie je barem dovoljno pristojna da pita.
– Nema nekog osobitog razloga, jednostavno mije bio dobar dan. I ... – zastanem radi dramatičnog učinka. – I, nastavim – večeras imam spoj.
– Spoj? – dvije će djevojke uglas, gledajući me vidno zapanjene. – S kim?
– S najljepšim muškarcem na svijetu, sanjivo priopćim tonom nevjerojatnom sličnim njihovom. – S Benom Williamsom.
– Oh, kaže Sophie.
– Ben, kaže Lisa. I znam da ga obje simultano zamišljaju kao debelog/ružnog/dosadnog/šmokljana u vijetnamki. – Kamo idete? – pita Lisa. – Ne znam. Nekamo na piće.
– Pa to je sjajno! Svaka čast! – Sophie je lažno pokroviteljski ljubazna.
– Nazvat će me kad završi s poslom. Zapeo je u uredu.
– To je fantastično, reče Lisa. – Mi ćemo još neko vrijeme biti ovdje. Večeras idemo ujedan novi klub tako da tek kasnije izlazimo. Možda ga upoznamo?
– Oh. – Sranje. Ne, ako se mene pita. – Možda.
– Kako bilo, reče Sophie sva pretvorena u osmijeh – ima li nade za šalicu čaja, Mimey?
– Nema. – Prokleto nema šanse, moji dani ropstva su, kako sam netom odlučila, završeni. – Ne večeras. Moram se ići spremati.
Mogu vidjeti kako se njih dvije pogledavaju, a iz izraza njihovih lica pretpostavljam da su upravo shvatile kako bi se ravnoteža u našem domaćinstvu mogla ubrzo promijeniti.
Ali Jemima ne mari za to, zašto bi? Daleko važnije stvari zaokupljaju njezine misli, Ben Williams, primjerice. Odšeta iz sobe i niti na trenutak ne dopusti da je uznemiri činjenica što vrlo dobro čuje kako se Sophie i Lisi došaptavaju njoj iza leđa.
Jemima Jones treskom rastvori vrata svog ormara i zdvojno traži nešto novo. Nešto uzbudljivo, nešto izazovno, nešto u čemu bi mogla izgledati mršavije, ili barem dovoljno mršavo kako bi napredovala kod izvjesnog gospodina Williamsa.
No nije tako lako prikriti tijelo nekoga tko je tako glomazan kao što je Jemima, i ona se na kraju zadovolji dugom crnom vestom i crnim hlačama.
Jemima leži zavaljena u toploj kupki, mjehurići lebde prema stropu, i udubi se u svoja uobičajena sanjarenja. Ovaj se put vidi na piću s Benom, u omanjem vinskom baru u West Hampsteadu.
Jemima će prštati od zadovoljstva, dovoljno domišljata i duhovita da natjera Bena da od smijeha briše suze iz očiju.
– Nisam znao da si toliko duhovita, reći će on hvatajući se za trbuh od smijeha i gledajući je u jednom posve novom svjetlu, jer čak ni Jemima nije toliko glupa da pomisli kako će pasti na njezinu ljepotu.
No možda se on, ako bude dovoljno zabavna, dovoljno šarmantna, na trenutak zagleda u to smaragdno zelenilo njezinih očiju, ili punoću sočnih usana, ili sjajno prelijevanje njezine sivkasto-smeđe, ali uvijek tako sjajne kose.
Na kraju će je večeri otpratiti do ulaznih vrata i ozbiljno je pogledati, potom odmahnuti glavom, odagnavši budalastu pomisao da bi ga ona mogla privući. No pomisao neće otići, i on će pognuti glavu i poljubiti je, nježno joj utisnuti poljubac na usne.
– Oprosti, reći će. – Ne znam što me je spopalo, no onda će se izgubiti u njezinim očima i ponovno je poljubiti. To je dosta za večeras, nakon ovoga sreća do kraja života je neizbježna.
– Jemima? – tiho kucanje na vratima. – Da?
– Donijela sam ti šalicu čaja. Ostavi ću je ovdje, može? – Oh, hvala, Sophie. Zbilja lijepo od tebe. – Dakle, ovo je doista prvi put. Licem mi se razvuče osmijeh dok prstima stisnem nos i zaronim glavu pod vodu.
U deset minuta do devet zazvoni telefon. – Jemima? Ben je. – Naravno. Tko bi drugi mogao biti? – Oh, bok.
Nazvao je! Nazvao je! Nazvao je! – Kako si proveo ostatak dana?
– Strava. Ali hvala Bogu daje sad gotovo. Čuj, baš sam na odlasku pa bih se mogao odmah uputiti do tebe?
Uslijedi tajac dok pokušavam probaviti njegove riječi. Nije otkazao! Dolazi ovamo!
– Halo? Jemima, jesi li i dalje za piće?
– Da, da. Naravno. U redu. Vidimo se uskoro.
– Samo mi ponovi svoju adresu. – I jaje ponovim.
– Bože, on ti se zbilja sviđa, zar ne? – reče Sophie koja sjedi na kauču uređujući svoje nokte s nekakvim šiljastim i spužvastim stvarima zabijenim po cijeloj glavi, omotavši kosu u guste sitne čvorove u svrhu priprema za večerašnji izlazak.
Veselo klimnem jer odjednom mi postaje jasno što će se zbiti kad dođe Ben, jer nema šanse da mu se ijedna od njih dvije svidi kad ih ugleda u ovom stanju, a uz malo sreće ovako će izgledati i kad on stigne.
– Pa, ljupko izgledaš, reče Lisa sjedeći u kućnoj haljini s uvijačima u kosi i maskom na licu koje nevjerojatno podsjeća na nekog koga su vukli po blatu. Ha!
Ne mogu si pomoći, toliko sam ushićena da plešem po dnevnoj sobi, vrteći se i smijući, a Sophie mi se i Lisa pridruže, i nas tri nastavimo skakutati gore dolje u rijetkom stanju sreće i zajedništva. Mislim da se još nikad ranije nismo ovako osjećale, vjerojatno bismo tako nastavile satima da čaroliju ne prekine zvonce na ulaznim vratima. I moj iznenadni osjećaj mučnine.
Sledim se. Sve se sledimo. – Ja ću otvoriti, reče Sophie, a ja je niti ne pokušavam zaustaviti dok trči niz stepenice i otvara vrata. Provirim glavom s odmorišta. Slijedi nedvojbeni užitak.
– Bok, reče Ben oslonivši se na dovratak u svom prelijepom modrom odijelu. – Je li Jemima doma? – smiješi se, a ja mogu vidjeti upravo ono što i Sophie. Ono što vidim svaki put kad pogledam Bena. Jamice, bijele zube i plave oči.
Benovo se lice snuždi. – Zar sam na krivoj adresi? Dovraga, baš sam glup, sigurno sam je krivo zapisao.
– Ne! – Sophie se pribere, istodobno se prisjetivši kako grozno izgleda, kako joj šiljasti uvijači vire iz glave, da nije našminkana, i da na sebi ima staru pohabanu kućnu haljinu, a ja doslovno prekrijem rukom usta ne bih li prigušila smijeh koji navire iz mene.
Sophie ne govori ništa. Nije kadra prozboriti ni riječi. Ona je apsolutno, stopostotno zaprepaštena, i samo se izmakne u stranu pokazujući prema gore s izrazom šoka na licu.
Ben se nasmiješi u znak zahvalnosti i uputi se prema gore, dok ja počnem silaziti. Sretnemo se na sredini.
– Lijepo se provedite, dovikne Lisa koja se u tom trenutku pojavi na vrhu stepenica kako bi vidjela Bena. Ne vidi ništa, jer nije stavila kontaktne leće, stoga se sjuri niz stepenice, još uvijek pod utjecajem plesa po dnevnoj sobi, ne bi li ga pobliže promotrila.
– Oh, uzdahne jednom rukom pokušavajući prekriti lice, drugom mahnito prekrivajući uvijače. – Oh.
– Oh? – Ben izvine obrvu, nacerivši se zabavljen prizorom ovih dviju neobičnih kreatura, a ja pomislim kako ću se raspuknuti.
Lisa otrči uz stepenice, Sophie joj za petama.
– Bok, cure, doviknem dok slijedim Bena prema izlazu. – Lijepo se provedite večeras.
Nema odgovora. Sophie i Lisa sruče se na kauč, obje stenjući od nelagode.
– Jao Moj Bože, vrišti Sophie.
– Jao moj Bože, stenje Lisa. – Jesi li ga vidjela?
– Jesam li ga vidjela? Jesam li ga vidjela? Upravo sam vidjela najčarobnijeg muškarca kojeg su moje oči vidjele u cijelom životu, a ti me pitaš jesam li ga vidjela? Isuse Kriste, pogledaj me samo.
– Isuse Krste, poput jeke se javi Lisa. – Pogledaj samo mene.
– Zaljubljena sam, zaljubljena sam, nečujno jauče Sophie, zavalivši se u jastuke.
– Ne, ja sam zaljubljena, reče Lisa, stavivši lice među dlanove na pomisao kako ju je taj prekrasan muškarac vidio u ovakvom stanju.
– Sranje, objavi Sophie.
– Sranje, objavi Lisa. – Moramo ga ponovno vidjeti. Što misliš, kamo su otišli?
– Mislimo li na isto? – reče Sophie s iznenadnim bljeskom u oku.
– Mogle bismo pokušati.
– Jebiga, reče Lisa iskesivši se. – Što možemo izgubiti?
9. poglavlje
– Imaš li što protiv da malo prohodamo? – kaže Ben Williams dok se ulazna vrata zatvaraju za njima. – Mislio sam da odemo u onaj bar na glavnoj cesti.
– Nemam, u redu je, kažem žurno, jer se već mučim dostići Benove velike korake, a samim tim nastojim ne ostati bez daha.
– Čudne su ti one tvoje cimerice, dobaci Ben nakon nekog vremena. – Pretpostavljam da se ne ponašaju uvijek onako.
– Ili izgledaju onako, pridoda kao da se tek sad dosjetio.
– Ne. Spremaju se za izlazak. Ono im je najbolje izdanje.
Ben prasne u smijeh. – Kakve su one?
Ne da ga zanima, samo nastoji pokrenuti razgovor.
– U redu su, kažem moleći u sebi da ga ne zanimaju, moleći da nije vidio ništa doli maske za lice i uvijače na njihovim glavama. – Zapravo su dobre cure, ali ne bih rekla da smo prijateljice.
– Čime se bave?
– Rade kao recepcionarke u reklamnoj agenciji Curve.
– Što, obje?
Kimnem.
– Obave li one ikad posao do kraja? – Mislim da njihov posao nije toliko stresan. – U sebi razmišljam o razgovorima što ih Sophie i Lisa neprestano vode o muškarcima.
– Zapravo, dodam na glas – mislim da one nikad ne pričaju o 'poslu'.
– Kladim se da su ona vrsta djevojaka koje izlaze samo sa silno bogatim muškarcima, sa silno brzim automobilima, koje imaju jako kratke veze.
Nasmijem se u nevjerici i pogledam Bena. – Vrlo dobro. Kako si znao?
Ben se nasmiješi. – Jednostavno znam.
Ben zna jer Ben je već vidio slične prizore. Ne kao bogataš s brzim automobilom, nego kao on sam, jer Ben umije prodrijeti u sve slojeve društva isključivo zahvaljujući vlastitom izgledu.
Ben tek što je napustio sveučilište u Durhamu, gdje je za njim vladala velika potražnja, kako u ulozi nečijeg dečka, tako i u ulozi prijatelja. Bio je on zlatni dečko sveučilišnog kampusa, a njegov najbolji prijatelj Richard, koji je u Londonu proveo već dvije godine, infiltrirao se u skupinu tamošnje zlatne mladeži te je objeručke prihvatio Bena velikodušno ga pozivajući na najbolje tulume.
Ben se susretao s bogatim nasljednicima, sitnom aristokracijom, europskim skorojevićima i manje značajnim zvijezdama. Odlazio je na večere s ljudima o kojima je čitao u rijetkim prigodama kad bi zavirio u časopise svoje djevojke i sjedio je rame uz rame s njima, ravnopravno sudjelujući u razgovorima.
Većina ljudi ne bi poželjela ući u ove krugove. A čak i da požele, većina od njih ne bi imala pojma kako im uopće pristupiti. Jednom je zgodom Ben proveo čitavu večer u razgovoru s zvijezdom jedne od najpopularnijih sapunica u državi, djevojkom koja je svojevremeno bila, sa svojom maslinastom bojom kože, dugom tamnom kosom i izazovnim usnicama, najobožavanija djevojka u državi.
Kad je Ben kročio u prostoriju – zabava je bila upriličena u jednom od londonskih najposjećenijih restorana – smjesta ju je uočio i srce mu je poskočilo. Baš je tog jutra čitao o njoj u novinama, kako se netom rastala od svog jednako slavnog dečka, zvijezde konkurentske sapunice, te kako već neko vrijeme, vjerojatno otprilike čitavih pet minuta, uživa u samoći.
Ben umirao od želje daje upozna, no kako prići nekome tako lijepom i tako slavnom? Čak ni Ben nije imao muda za tako nešto.
– Jesi li upoznao Laurie? – Richard je ležerno pitao Bena, nakon što ju je Richard poljubio u oba obraza i bio obgrljen toplim zagrljajem ljupke Laurie.
– Nismo se imali priliku upoznati, izjavila je Laurie fiksirajući pogledom Bena i ozarivši se osmijehom dok je ispružila ruku prema njemu, osmijehom koji se proširio njezinim licem i podario njezinim očima, barem je Ben tada tako mislio, najčudesniju toplinu.
– Ja sam Laurie, rekla je rukujući se s njim.
Ben je umalo rekao 'znam' no srećom se ne izlane, jer je u tim krugovima sveto pravilo ne pokazivati da si nekoga prepoznao, barem dok ne dostigneš podjednaku slavu.
– Ja sam Ben, reče on namjestivši savršen osmijeh i nastojeći svim silama da se ne izgubi u tim velikim smeđim očima.
Ostatak su večeri proveli nježno se smijući i nakon nekog vremena Ben zaboravi daje to Laurie, najpoželjnija žena u Britaniji, i ona postade Laurie, prekrasna djevojka s kojom je razgovarao na zabavi.
Nije zatražio njezin broj telefona. Ne zato što to nije želio, jer nije želio ništa više od toga, nego zato što je mislio kako je ona navikla na takvu vrstu razgovora i nikad se ne bi zanimala za njega. Doduše, zbilja su se lijepo složili, ali ne, ona se nikad ne bi mogla zanimati za njega, Bena Williamsa, novinara pripravnika.
No čudna li čuda, Laurie nazove njega. Dobila je njegov broj od Richarda, nazvala ga i pozvala na zabavu. Zabavu na kojoj se nisu toliko zaljubili jedno u drugo, koliko su konzumirali uzajamnu požudu, požudu što je potrajala naredna tri mjeseca, tri mjeseca u kovitlacu visokog društva i tuluma.
Ben je posvuda slijedio Laurie. Odlazili su na filmske premijere, na otvaranja restorana, u ekskluzivne noćne klubove, i upravo u tome bijaše nezgoda. Potkraj trećeg mjeseca, koliko god daje uživao u Laurienoj blizini, on poče osjećati da kad bi bili pozvani i na puko otvaranje omotnice, Laurie bi navaljivala da odu.
Uz Laurie se družio s viđenim ljudima. Čak bi se, u rijetkim prilikama, okrznuo o Sophie i Lisu, koje nikad same po sebi nisu bile pozivane, bile bi tamo kao pratnja svojim najnovijim glamuroznim muškarcima, no Ben ih ionako nije zamjećivao, bio je naime prezaposlen ulogom Lauriena dečka.
A to je, vidite, bio početak kraja. 'Dakle, ti si taj Laurin tajanstveni muškarac' govorili bi mu ljudi, u trenutku zaboravljajući njegovo ime. 'Dakle, ovo je Laurin dečko' govorili bi, rastreseno ga pozdravljajući prije nego bi se okrenuli nekome poznatijem i samim time, barem u njihovim očima, zanimljivijem.
On se dosađivao, bilo je to očito. Nekoliko je puta pokušao 0 tome raspraviti s Laurie, ona bi ga međutim obasula poljupcima i kazala mu da ne bude smiješan, daje blesav, da sve to nije važno.
No, vidite, bilo je itekako važno. Bilo je važno to što je Laurie uvijek morala biti u centru pozornosti, gdje god se našla, i na kraju je Ben jedne večeri otišao u njezin stan i priopćio joj kako njihova veza ne funkcionira. Rekao je da nije sretan, da mu se ona istinski sviđa, no ne sviđa mu se njezin način života.
Laurie je, glumica kakva već jest, neko vrijeme plakala 1 preklinjala ga da ostane, obećavajući da će se stvari promijeniti, ali Ben je znao da neće te ju je obgrlio rukama i utisnuo nježan poljubac u njezino čelo poželjevši joj svu sreću i rekavši zbogom.
Ben je išetao iz Lauriena stana, iz njezina života, iz vihora tuluma, i valja priznati, premda mu je Laurie nedostajala, osobito tijekom dugih noći, osjetio je golemo olakšanje.
Jer Ben se ne snalazi najbolje u pretvaranju i, koliko god se trudio, nikad nije osjetio da pripada mondenom društvu, niti je to želio. Nije mu dugo trebalo da vidi što se nalazi iza. svog tog sjaja i glamura, da uoči svu tu nesigurnost, težnje i nedostatke koje ti ljudi nastoje prikriti.
Mrzio je što u rijetkim prilikama kad bi ljudi pitali čime se bavi – kažem rijetkim, jer je većina ovih ljudi prezauzeta samo sobom da bi ih zanimao netko drugi – njihova bi lica zamračio oblak dosade kad bi im rekao da je novinar u Kilburn Hercddu.
Ben nikad nije pokušavao sakriti svoj posao jer za to nije bilo ni potrebe. Bio je, i još uvijek je tako, dovoljno siguran u sebe da ne haje za mišljenje drugih, a upravo ga je najviše smetalo to što sude o njemu na osnovu posla, a ne njegove osobnosti.
Stoga točno je, Ben je više nego upoznat s ženama poput Sophie i Lise, s muškarcima s kojim izlaze, sa zabavama na koje odlaze, i ne bi ni izoliranim štapom dotakao njihov način života. Ali naravno, Jemima to ne zna. Kao ni Sophie ni Lisa, uostalom, koje u ovom trenutku zuje po stanu, izvlačeći šiljaste, spužvaste stvarčice iz kose, ispirući maske za lice, stručno nanoseći šminku za izlazak.
Kasnije će izaći, no prije kluba odlučiše prošarati po kafićima. Gledale su kako se Jemima i Ben udaljavaju niz ulicu, znale su da nisu mogli daleko odmaći, i uskoro će one krenuti u potragu.
Ben i Jemima približe se baru koji ponešto odskače iz ovog dijela Kilburna, jer se doima kako bi više pristajao četvrtima poput Sohoa ili Notting Hilla.
Veliki prozori gledaju na ulicu, a golema bista žene, ona vrst biste što se da vidjeti na pramcima brodova u gusarskim filmovima, blagonaklono pilji dolje s okvira vrata.
Pri ulasku Ben pridrži vrata Jemimi, a Jemima smjesta poželi da su otišli na neko drugo mjesto, neko manje popularno mjesto gdje je ne bi proganjao takav osjećaj nepripadanja. Jer unatoč tome što se nalaze u Kilburnu, bar je pun prelijepih, modernih ljudi. Razlikuje se ta moda od one u Sohou ili Notthing Hillu, ova je više ulična, manje je odjeće s potpisom, no ništa manje moderna. Zrak je prepun dima i baršunastog smijeha i Jemima slijedi Bena do šanka, pri hodu joj cipele klapaju po izribanom drvenom podu.
Antikna zrcala u neskladu sa slikama prekrivaju zidove, a u omanjoj prostoriji s glavnim šankom nalazi se par pohabanih kožnih kauča i naslonjača. U tu prostoriju Ben odnosi njihova pića – kriglu piva za sebe i bocu piva Sol za Jemimu.
Jemima ne uživa u piću, nikad nije osobito voljela alkohol, niti je ikad znala što bi naručila kad bije u baru pitali što želi piti. Votka ili džin-tonik zvuče suviše ozbiljno, suviše je podsjećaju na roditelje, Malibu ili sok od ananasa, jedina pića koja doista voli, zvuče suviše jeftino, dok su krigle piva za studentariju.
Hvala Bogu na pivima u lijepim, dizajnerskim bocama, jer Jemima se više ne mora premišljati. Naprosto će naručiti bocu Sola, ili Becksa, ili Budweisera, znajući da će se barem time ovdje uklopiti.
Ben sjeda na kauč od smeđe raspucane kože što se nalazi tik ispod prozora, onda se pomakne u stranu kako bi napravio mjesta Jemimi, koja se kanila smjestiti u naslonjač pored kauča.
Jemima se ugura do Bena, umalo se onesvijestivši zbog njegove blizine, i natoči si pivo u čašu, jer premda svi znamo da je daleko bolje piti pivo iz boce, Jemima još uvijek ne može prihvatiti taj običaj.
– Kako ti se čini? – zapita Ben, gledajući po prostoriji. – Ugodno je ovdje, nije li?
– Divno je, umalo se ne ugušim dok nervozno otpijam gutljaj piva i pitam se zašto se na ovakvim mjestima uvijek osjećam tako bespomoćno.
– Onda, kako ti ide posao? – Ben počinje s klasičnim pitanjem, pitanjem koje uvijek postavljate kad nekoga ne poznajete tako dobro, no da budem posve iskrena nije me ni briga. Dovoljno je stoje ovdje. Sa mnom. Večeras.
– Dosadno ko' sam vrag, odvratim svojim uobičajenim odgovorom. – Stalno mislim kako bih morala početi njuškati nešto novo, no opet, uvijek gajim tu blesavu nadu da će me unaprijediti.
– I trebali bi, reče Ben. – Znam da prepravljaš većinu Geraldineinih tekstova i zbilja si izvrsna.
– Kako si to znao?
Ne mogu vjerovati da to zna!
– Oh, ma daj, uz smiješak će Ben. – Geraldine je dobra radnica, ali ne bi si spasila život pisanjem. Vidio sam onaj članak što si joj ga danas napisala, onaj o razvodima, i nema šanse da bi Geraldine znala sastaviti onakav uvod. U stvari, mislim da ona ne bi znala napisati nikakav uvod.
– Ali ona je zbilja mila.
Uvijek se osjetim pomalo krivom kad netko kaže bilo što loše o Geraldine. – Ne bismo smjeli pričati o njoj na ovakav način.
– Na kakav način? Kao što sam rekao, iznimno je nadarena, samo ne za pisanje. U tome je tvoj problem, Jemima, ti si vrlo dobar pisac samo nemaš dovoljno samopouzdanja da bi bila dobar novinar. To se dvoje u mnogome razlikuje. Novinarstvo znači kopanje, znači obavljanje stotina telefonskih razgovora, kucanje na vrata ako je nužno, da bi imala pravu priču. To znači slijediti instinkte, slijediti tragove, ne zaustavljati se sve dok ne dobiješ ono što želiš. Ti nemaš taj poriv, za razliku od Geraldine. Znam da ona nije informativna novinarka, ali bi mogla to postati, pažljivo pogleda Jemimu. – Ti si, Jemima, izvrstan pisac, predobar da bi potratila svoje vrijeme u novinama, bilo kojim novinama, a kamoli u Kilburn Herladu.
– Pa, što bih onda po tebi trebala raditi?
– Mislim da bi trebala potražiti posao u nekom ženskom časopisu.
Pogledam dolje na polupraznu bocu piva i besposleno počnem trgati foliju s grlića boce. Znam daje Ben apsolutno u pravu, iako nisam posve sigurna sviđa li mi se što mi je sve to baš on rekao. Hoću reći, jedno je prepoznati vlastite slabosti, no sasvim je druga stvar čuti kako je i drugima to očito, osobito kad je ta druga osoba Ben Williams. No, kad je već to spomenuo, dala bih sve da mogu raditi u jednom od onih sjajnih časopisa koje toliko volim, ali također znam i koja vrsta žena tamo radi i sasvim sam svjesna da se ja u tu sliku ne uklapam.
Vrsta žena koje rade u takvim časopisima su mršave kao čačkalice. Imaju izvučene pramenove u kosi i oštra lica prekrivena preteškom šminkom. Uvijek su odjevene u modernu crnu i uvijek, baš kao i Geraldine, imaju sunčane naočale koje priječe da im kosa pada na lice.
Odlaze one na duge tekuće objede i svake večeri obilaze sve najpopularnije kafiće u gradu. Nikad ne bih mogla tako izgledati niti tako živjeti, ali naravno to Benu ne mogu priznati pa samo slegnem ramenima. – Ne znam ni sama, možda si u pravu. A što je s tobom, Bene? Jesi li ti pisac ili novinar?
– Ustvari, reče Ben stidljivo se osmjehnuvši – mislim da nisam nijedno od toga.
Licem mi preleti izraz zbunjenosti dok Ben poseže rukom u džep i izvlači zgužvani komad papira.
– Evo, reče pružajući mi ga. – Što misliš o ovome?
Letimično ga pročitam, onda još jednom preletim očima i ponovno ga pročitam ovaj put sporije. – Kako to misliš, što mislim?
Užas mi odjednom prostruji venama. Ne! Ne odlazi! Moj Bože, ako napustiš novine čemu ću se onda ja radovati? Bit ću potpuno očajna i neću imati volje za život.
– Što misliš? – opetuje Ben, drukčije naglasivši riješi. – Možeš li me zamisliti na televiziji?
– Da, naravno! – kažem, jer Benu treba potpora, i istina je da ga mogu zamisliti na televiziji. Apsolutno. – Bio bi fantastičan na televiziji, bio bi savršen!
Ben uzdahne s olakšanjem. – Misliš li da ću dobiti posao?
– Pa bili bi ludi da te ne uzmu. Definitivno ćeš stići do intervjua i uvjerena sam da imaš ogromne šanse. Imaš iskustva u novinarstvu i savršene bijele zube, što ti više treba?
Poslušajte me samo. Ja u stvari izazivam Bena! Ja, Jemima Jones izazivam čarobnog Bena Williamsa! Ben se smije, pokazujući te svoje zube, i pretpostavljam kako je iznenađen ovom mojom stranom koju nikad dosad nije vidio.
Ben otkrije te ljepotane u širokom, velikom namještenom ljigavom osmijehu i reče: – Ben Williams za emisiju London Today.
Ja se počnem smijati jer izgleda blesavo, a on izvije jednu obrvu i kaže: – Eto, kako ti se ovo činilo?
– Previše bijelih zubi, smijem se. – Čak i za tebe.
– Mogu li ti pročitati svoju molbu? – reče. – Poslat ću je sutra, ali bi li mi dala svoje mišljenje?
– Jasno.
– No, ne smiješ nikome reći. Znam da tebi mogu vjerovati, ali ne bih želio da itko na poslu dozna o ovome.
Promatram ga kako izvlači primjerak pisma iz svoje aktovke i dok mi ga pruža osjećam se silno počašćenom što ima povjerenje u mene.
– Draga Diana Macpherson, tiho čitam. – Tema: Radno mjesto televizijskog reportera na temelju oglasa u posljednjem izdanju Guardiana. Trenutačno sam zaposlen na radnom mjestu zamjenika urednika rubrike vijesti u Kilburn Heraldu, no slino bih volio raditi na televiziji...
Oči mi se zacakle dok dovršavam čitanje onoga što se jedino može opisati kao krajnje trulo pismo, odnosno definitivno kao pismo koje ga neće dovesti niti do intervjua, a kamoli do radnog mjesta.
Odložim pismo na stol i, trudeći se biti što iskrenija, kažem: – Ovo je sjajno pismo. U njemu piše sve što bi trebalo, ali ako želiš moje iskreno mišljenje mislim da ovo neće doprijeti do njih. Mislim da ti treba nešto dinamičnije, kreativnije.
– Oh Bože, zbilja tako misliš? – Benovo se lice snuždi. – Nastojao sam napisati nešto zanimljivo, no bio sam u takvoj žurbi da sam jednostavno stavio na papir prvo čega sam se sjetio. Bi li..., oči mu zaiskre kad me pogleda.
– Naravno da bih! – nasmijem se, jer umirem od želje za tim još od prve rečenice koju sam pročitala, i zgrabivši olovku iz torbe okrenem papir i počnem pisati na njegovoj poleđini.
– Ljepota i zdravlje možda nisu moje najjače strane, pišem, izgovarajući riječi na glas tako da ih Ben može čuti – premda mi je ormarić u kupaonici pretrpan losionima za brijanje (besplatni uzorci uručeni od novinarki ženskih kolumni iz Kibum Heralda), dok je moje zanimanje o estradi i zabavi možda pomalo ograničeno, posjedujem izvjesnu dozu zanimanja zbog opisa trenutačnog radnog mjesta, no ukaže li mi se prilika za premijeru kakvog filma, potrčat ću koliko me noge nose. Međutim, moje je poznavanje novosti i politike vrhunsko.
Trenutačno sam, kako je gore navedeno, zaposlen na radnom mjestu zamjenika urednika dnevnih novosti u Kilburn Heraldu. Što nije, uvjeren sam kako ćete se složiti sa mnom, najugledniji dnevni list, no time ništa manje savršeno mjesto za stjecanje pristojnog novinarskog iskustva. Počeo sam kao novinar pripravnik, a u spomenutom listu radim već punih pet godina. Nije nužno naglasiti kako je došlo vrijeme za promjene i čvrsto sam uvjeren da budućnost svih dobrih novinara leži u televiziji.
Ja sam, posve prirodno, ovisan o novostima i politici te stoga s oduševljenjem pratim programe po svemu slične vašem. Na žalost nisam u mogućnosti poslati snimljene televizijske uratke, no međutim, uz životopis prilazem fotografiju te s veseljem očekujem vaš odgovor.
– Eto, kažem treskom spustivši olovku dok Ben odmahuje glavom u nevjerici.
– Bože, Jemima, kaže ponovno iščitavajući riječi. – Nevjerojatna si.
– Znam, uzdahnem. – Samo, voljela bih kad bi to netko zamijetio.
– Ovo je toliko nadahnuto, reče on dok mu lice ozari širok osmijeh.
– Na kraju krajeva, Bene, ili će biti oduševljeni ili će im biti grozno, no kako god da bilo, zasigurno neće proći nezamijećeno.
– Zbilja tako misliš?
– Zbilja tako mislim.
Dok Ben i Jemima sjede tamo i čavrljaju, istinabog uglavnom o poslu, Sophie i Lisa već se bijahu spremile – obje one u gotovo identičnim crnim haljinama od likre, čizmama do koljena (Sophiene od antilopa, Lisine od kože), sa sićušnim Chanelovim torbicama preko ramena. Sophie ima i crnu jaknu od mekane kože s ovratnikom od krzna, dok je Lisa omotana pelerinom. Ovo je njihova zavodnička oprema – odjeća koju nose kad okušavaju sreću u nepoznatim klubovima ne bi li privukle potencijalne muževe milijunaše.
Izgledaju upravo fantastično. Međutim, izgledom apsolutno ne pripadaju u Kilburn, onako teturajući niz ulicu u svojoj elegantnoj odjeći, ostavljajući slučajne prolaznike razjapljenih usta na te dvije egzotične ljepotice.
Već su bile u pubu Queen's Arms, pogrešna procjena, pokazalo se međutim, čim kročiše unutra. Morale su mlatarati rukama kako bi mogle vidjeti kroz dim, a kad su u tome uspjele vidješe stotine muškaraca, svi redom oslonjeni na šank, koji pak u trenutku zamukoše, vjerojatno zadivljeni pogledom na Sophie i Lisu.
– Mislim da sam umro i otišao u raj, zagrmio je snagator, primivši se za srce dok njegovi kompići prasnu u smijeh.
– Mene tražiš ljubavi? – obratio se jedan Sophie dok je prelazila pogledom po pubu očajnički poželjevši da je na nekom drugom mjestu.
– Udaj se za mene, reče drugi Lisi koja je držala nos visoko i nastavila hodati.
Obje su djevojke, mora se priznati, ignorirale muškarce i izašle vani, glava visoko uzdignutih, dok su ih muškarci podbadali, a nekolicina je čak potrčala prema vratima ne bi li ih u šali nagovorila da se vrate.
– Bože, kakva mora, reče Sophie Lisi dok su nastavile hodati ulicom. – Jesi li sigurna da se ovo isplati? Možda bi trebale jednostavno uskočiti u taksi i otići u grad?
– Jesi li ti luda? – Lisa se užasnuto okrene prema njoj. – Sad kad smo upoznale najzgodnijeg muškarca kojeg smo vidjele u životu?
– On jest prekrasan, složi se Sophie – ali zaposlenje u Kilburn Heraldu. Mislim, teško daje naša klasa, ne? – Sophie je, Bog je blagoslovio, zaboravila daje sama recepcionarka, jer u svojim je snovima ona supruga kakvog bogataša.
– Kad onako izgleda nije me ni briga. Ne želim se udati za njega, no sve bih dala da se mogu malo pohvatati s njim, reče Lisa, pridodavši – ajme – sa sanjivim pogledom u očima.
– O.K., reče Sophie. – Još jedan pokušaj.
Prolaze pored velikih prozora i ulaze u bar, zamijetivši zgodne i moderne mlade ljude, i trenutačno se osjete nadmoćnima. Jer one, napokon, ne samo što su moderne, nego nose i odjeću s potpisom, i obje se pobrinu da zlatna isprepletena slova C na njihovim Chanel torbicama budu uočljiva s vanjske strane, tek toliko da ostali budu svjesni te činjenice.
– Oni moraju biti ovdje, reče Lisa polako prelazeći pogledom preko svakog stola.
– Ne vidim ih, reče Sophie prolazeći mimo šanka u stražnju prostoriju. – Ma kakvi, reče pomno pregledavši prostoriju. – Gdje bi dovraga mogli biti?
Kako samo vrijeme proleti kad se dobro zabavljate! Obje su naše čaše prazne pa ja ustanem kako bih donijela novo piće, nadajući se produžiti ovu večer što je više moguće i moleći u sebi da Ben ne ustane i objavi kako je vrijeme za odlazak.
– Ova runda je na meni, kažem što ležernije mogu. – Isto?
– Jesi li sigurna? – reče Ben koji bi, kavalir kakav već jest, bio više nego sretan da može platiti i drugu rundu pića. I treću. No ja ustrajem i on pristaje na isto piće.
No dok se pridižem na noge glavom mi najednom proleti zastrašujuća pomisao. Gledana sprijeda još nekako mogu proći. Još nekako mogu prikriti svoju debljinu i nadati se da ljudi gledaju u moje oči ili kosu, no gledana straga čak i sama moram priznati da sam ogromna. Mogu li unatraške napustiti prostoriju? Bi li Ben mislio da sam skrenula pameću? Da riskiram okretanje i dopustim Benu da me vidi s leđa?
Dok ja tako stojim u dvojbi, Ben počinje čitati svoju molbu za posao pa uz duboki uzdah olakšanja krenem prednjom stranom prvo, iz sićušne prostorije prema glavnom šanku. GROM I PAKAO! KOJEG VRAGA ONE RADE OVDJE?
Ne mogu vjerovati. Sophie i Lisa nikad, ama baš nikad, ne dolaze na ovakva mjesta. Piće u Kilburnu? Što vam pada na pamet? Te pakosne male krave, točno znam što smjeraju. Gle ih samo, dotjerane sve u šesnaest, stoje kraj šanka nešto tražeći i nemojte misliti da točno ne znam što traže. Mene. Ili da budem preciznija, Bena. Gadure.
Što ću sad? Ne smijem dopustiti da me spaze, ne smijem dopustiti da nam se pridruže, jer pogledajte ih samo sad, Ben ih neće prepoznati kao djevojke koje je upoznao ranije ove večeri i mogle bi mu se, da mogle bi, svidjeti. Sranje, sranje, sranje. Okrenem se i pojurim natrag do Bena.
– Bene, kažem mozgajući, mozgajući, mozgajući.
Ben podigne pogled. – Hm?
– Samo sam te htjela pitati, prije nego, ovaj, zaboravim. Dakle, samo sam te htjela pitati, imaš li snimku priloga, jer u oglasu piše da pošalješ prilog.
Isuse, zvučim kao pravi idiot, no to je najbolje čega sam se mogla dosjetiti, uzevši u obzir hitnost situacije.
– Poslat ću fotografiju. Zašto, misliš li da bih trebao poslati snimku? – Ben me, kao što sam i pretpostavila, promatra pomalo začuđeno.
– Pa, kažem sjedajući – postoje razlozi za i protiv, pretpostavljam. Hoću reći, fotografija ne pokazuje baš ono što bi željeli vidjeti, odnosno kako bi izgledao pred kamerom, ali opet sigurno je vraški skupo sastaviti prilog.
– U redu, reče Ben sad se već doimajući krajnje smetenim činjenicom što sam ponovno sjela i to bez pića.
Pogledam preko Benovog ramena i – hvala Ti Bože – spazim kako Sophie i Lisa izlaze iz bara. Prilično neuobičajeno, imajući na umu da je ovo ipak Kilburn, no kad su izašle, nekim je slučajem crni taksi s narančastim svjetlima prolazio cestom i obje djevojke, mehanički, iskoče na cestu s visoko podignutim rukama.
Osjećam Benov pogled na sebi dok promatram taksi kako se udaljava.
– U redu, opetujem Benove riječi, odlučno ustavši. – Pića – i uputim se prema šanku.
8 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 12:50 pm
Margita
Administrator
10. poglavlje
Jemima uistinu ne želi ustati iz kreveta, barem ne dok može ležati tamo i sanjariti o protekloj večeri provedenoj s Benom Williamsom.
Na nesreću po Jemimu, njezina se sanjarenja nisu obistinila, ali kao da i jesu, jer nakon Benova inzistiranja da je otprati do kućnog praga, nagnuo se i utisnuo joj poljubac u obraz.
Jemimu je oblilo crvenilo i ona u sebi zahvali Bogu što bijaše obavijena mrakom tako da Ben nije ništa primijetio. – Vidimo se sutra, – doviknuo je krenuvši niz ulicu, a Jemima je nijemo klimnula glavom, odveć sretna da bi mogla prozboriti i riječ.
Sinoć nije imala vremena razmišljati o njemu – tri su joj piva udarila ravno u glavu, i čim je dotaknula jastuk ugasila se poput svjetla, ali sad, sad kad je jutro, Jemima ima dovoljno vremena. Ima vremena da prouči svaku riječ, svaku rečenicu, svaku pojedinost.
Ima vremena za razmišljanje o onome što se zbilo, što se moglo zbiti i što će se, nada se, zbiti u budućnosti, a u svim je tim maštarijama Jemima vitka.
Jemima predugo ostane tako ležati i kad pogleda na sat postane svjesna kako će, ukoliko se ne pokrene, zakasniti na posao. Žuri u kupaonicu kako bi pustila vodu i sasvim zaboravlja, zbilja sasvim, na svoje zobene pahuljice. A onda, čekajući da se kada napuni vodom, odlučuje se na nešto što nije učinila mjesecima. Zadržavajući dah ona stane na vagu, ne usuđujući se pogledati dolje sve dok se jezičac u potpunosti ne umiri. A kad najzad pogleda, počne se smiješiti, jer Jemima je Jones izgubila pet kilograma. Čeka je još dalek put, no Geraldine je bila u pravu, Jemima je napokon uspjela izgubiti nekoliko kilograma.
Jemima stoji neko vrijeme tamo, a zatim ispruži ruku i uhvati rešetku za ručnike. Čvrsto je pritisne i pogleda jezičac na vagi. Što snažnije pritišće to se težina više smanjuje. Kad bi barem, pomisli. Ali hoće, pomisli.
I onda, taman kad nakani ući u kadu, začuje glasove što dopiru odozdo i ustanovi kako ni Sophie ni Lisa nisu otišle na posao. Baci pogled na svoj sat. Točno je 9:10, a to je vrijeme kad one obično nikad nisu doma, zakasnit će.
– Jemima, začujem Sophein glas s druge strane vrata kupaonice.
Uzdignem glavu iznad vode. – Što radiš ovdje? Zakasnit ćeš na posao.
Čitaj između redaka: ti si jedna opaka krava i nemam što s tobom razgovarati.
– Znam, upravo smo na odlasku, obje smo zaspale.
– Jeste li se dobro provele sinoć? Kako je bilo u klubu? – trudim se svim silama zvučati ljubazno i prešutim da sam ih vidjela, da sam znala što smjeraju.
– Bilo je fenomenalno, reče Sophie. – Ali, kako si se ti provela?
– Divno, smiješim se.
– Znači ono je Ben?
– Aha.
Uslijedi stanka.
– Prekrasan je.
Moj se osmijeh proširi.
– Zašto ga jednom ne bi pozvala na večeru? – Sophie će s nagovještajem molećivosti u glasu. Kako da ne! – Možda i hoću.
Samo ti sanjaj. Držat ću Bena podalje od njih dvije što je više moguće.
– O.K., moram sad ići. Želim ti ugodan dan.
Zavalim se natrag u kupku i osluškujem njihove potpetice kako klapaju prema ulaznim vratima, klepetanje popraćeno šaptanjem i hihotanjem.
Sirote Sophie i Lisa. Zar zbilja misle da sam toliko glupa da ću baciti Bena u njihove ruke? Kako li se samo grdno varaju.
– Onda, kako je bilo sinoć? – Geraldine izazovno došeta, otpijajući kapučino iz plastične čaše što ga je kupila na putu do posla.
– Fino, borim se suspregnuti osmijeh, osmijeh koji bi odao moje stvarne osjećaje.
– Jeste li otišli u taj Internet klub? – Geraldine jezikom poliže gornju usnu koju je zamrljala pjenasta čokolada.
– Nismo, Ben je dokasna radio pa smo umjesto toga samo otišli na piće.
– Ooo, baš zgodno, Geraldine me pobliže pogleda. – Jemima? Nije valjda da si se zacrvenila?
– Nisam, brzo odvratim. Možda malo prebrzo, i osjetim vrelinu kako prekriva moj vrat i obraze.
– Jemima! Ali jesi! – Ona spusti glas i nasmiješi se. – Sviđa li ti se Ben?
– Ne! – kažem, moleći Boga da ne crvenim ovako olako.
– Sviđa ti se! – reče Geraldine. – Ne mogu vjerovati!
Crvenilo počne nestajati. – Geraldine, kažem nepokolebljivo, uz samopouzdanje koje sam Bog zna odakle mi. – Ne bi imalo apsolutno nikakvog smisla da mi se sviđa Ben Williams što, slučajno, ne odgovara istini, jer on se nikad, baš nikad ne bi zanimao za nekoga poput mene. Ne uživam osobito u gubljenju vremena kad je riječ o bilo čemu, a kamoli ne na osjećaje prema nekom tko mi je tako očito nedostižan.
Mislim, u posvemašnjoj nelagodi uslijed Geraldineinog nagađanja, mislim da sam ipak uspjela smisliti tako uvjerljiv argument da se Geraldine smjesta povukla.
– O.K., reče ona – vjerujem ti, no on je vrlo zgodan i kako se čini, svima se sviđa. Osim meni, s uzdahom doda. – Ionako imam dovoljno vlastitih problema.
– Onda, što ima s Dimitrijem?
– Prava noćna mora. Uporno svake večeri dolazi u moj stan, preklinje da mu se vratim. Pokušala sam se ne obazirati na njega, ali on samo stoji pred pragom i urla mi pod prozorom ili satima lupa na vrata. Susjedi su poludjeli i zbilja ne znam što učiniti?
– Mogla bi se preseliti, kažem smiješeći se.
– Mislim da ću morati, Geraldine uzvrati osmijeh, prije nego će pogledati na drugi kraj prostorije. – Dakle, dakle – reče. – Mi o vuku...
– Oh, zbilja? – reče Ben Williams. – A što ste to pričale?
– Jemima mije upravo kazala kako se loše ševiš.
– A mislio sam da sam bio prilično dobar, stvarno, Jemima. Činilo se da zbilja uživaš.
Nasmijem se, odupirući se navali crvenila na samu pomisao o nečemu takvom. Kad bi barem. Kad bi barem.
– Samo sam navratio da ti zahvalim za sinoćnje piće. Doista sam se lijepo proveo.
– Imam još nekog posla, reče Geraldine. – Vidimo se kasnije – i odšeta natrag do svog stola.
– Također sam želio zahvaliti što si pogledala ono za posao. Zbilja sam se trebao nekome povjeriti, a znam da tebi mogu vjerovati.
– Apsolutno – kažem. – Usta su mi zapečaćena.
Nježnim poljupcem, možda? U mojim snovima.
– Moramo to jednom ponoviti, reče Ben rastreseno gledajući po redakciji.
– Sjajno!
Smiri se, Jemima, smiri se. – Što kažeš na idući tjedan? – Naravno, reče on vrativši pogled na mene uz smiješak. – Možda idućeg tjedna uspijemo otići u taj Internet klub.
Kako djevojka može raditi kad je zaljubljena? Nikako, eto kako. Do kraja dana ne uspijem obaviti gotovo ništa od posla, osim ako ne računate lebdenje na sedmom nebu. Ipak, uspijem obaviti nekoliko dosadnih telefonskih razgovora – prije pranja potopite posivjelo donje rublje u Biotex kako bi ponovno postiglo blistavu bjelinu; nipošto ne otvarajte pećnicu dok pripravljate nabujak; isperite kosu u kamilici kako biste posvijetlili pramenove – i svaki put kad načas spazim Bena utonem u more maštarija.
Sjetim se Brada točno u 16:35. Rekao je da će mi poslati e-mail, i premda postoji važniji muškarac o kojem bih razmišljala, trenutačno se silno dosađujem pa se spojim na Internet kako bih vidjela što je to poslao.
Aha, točno na vrijeme. Čim se priključim začujem glas iz zvučnika. – Imate novu poruku, izgovori glas američkim naglaskom, a kraj male ikone u obliku omotnice piše '1'. Kliknem na ikonu i kroz nekoliko sekunda pojavi se Bradov e-mail.
Bok, J.J!
Odlučio sam ti pisati odmah nakon našeg razgovora – nisam mogao čekati do sutra, stoga slijedi malo iznenađenje. Ako pritisneš View , vidjet ćeš moju sliku. Snimljena je prije nekoliko mjeseci tako da je prilično precizna – nisam se mnogo promijenio, samo sam skratio kosu.
Nalazim se na plaži u Santa Monici sa svojom kujicom Pepe. Ona je šnaucer i jedina istinska ljubav mog života, no nedavno sam je morao odvesti kod svojih roditelja jer naprosto nemam vremena brinuti se o njoj. Nadam se kako će ti se svidjeti slika i jedva čekam vidjeti tvoju. Hoćeš li mi poslati jednu u odgovoru? Morat ćeš je skenirati na računalu, ali uvjeren sam da ćeš pronaći načina kako se to radi. Ako si slobodna, nađimo se u petak u isto vrijeme da doznam što misliš o slici!
Nadam se da si se sinoć lijepo provela i nadam se da si bila dobra – moraš se čuvati za mene (g).
Veliki zagrljaj, Brad. Pusa.
E ovo bi već moglo biti zanimljivo. Pomaknem kursor na 'vieiw i jednom kliknem. Bradovo pismo iščezne, a namjesto njega pojave se vanjski obrisi slike. Samo vanjski obrisi, jer slici je potrebno nešto više vremena da se učita. Ponajprije se pojave obrisi neba na vrhu ekrana, zatim već mogu vidjeti i ocean, a onda najednom vrh glave s plavom kosom.
Obrisi postaju sve jasniji i zapanjena sam što zapravo držim dah, a kad se cijela slika pojavi na ekranu, glasno izdahnem. Prokletstvo! On je jedan od najzgodnijih muškaraca koje sam ikad u životu vidjela.
Prignut je, lagano škilji jer mu sunce ulazi u oči. Jednom je rukom obgrlio psa, a druga je položena na pijesak. Preplanuo je, plave kose i nasmiješenih plavih očiju, a zbog njegovih se zubi Benovi doimaju kao u kakve stare babe, toliko su sjajni, toliko su savršeni, toliko pravilni.
Na sebi ima zelenu polo majicu i izblijedjeli par levisica, baš kako je i rekao, a ruke su mu mišićave i snažne, prekrivene finim svijetlim maljama. Izgleda kao reklama za savršeni muški proizvod iz Kalifornije. Zapravo, toliko savršeno izgleda da na trenutak ne mogu, a da se ne zapitam nije li ovo možda isječak iz kakvog časopisa, no doima se kao prava fotografija, a i pas je upravo onakav kakvog gaje opisao. Jemima Jones, tvoja se sreća mijenja.
– Opa, reče Geraldine, koja je prišla Jemimi s leđa. – Tko je to?
– To je Brad, ne udostojim se čak niti skrenuti pogled, odveć sam zauzeta upijanjem ovog nevjerojatnog prizora. – Tko je Brad?
– Tip s kojim se dopisujem preko Interneta?
– Nisam znala da se nekim dopisuješ?
– Aha. Upoznala sam ga na stranici LA Cafea, sjećaš se, to je ona stranica koju si ti otkrila?
Geraldine klimne glavom. – Zbilja je prekrasan. Predobar da bi bio istinit. Kako znaš da je to on?
– Ne znam. Mislim, prethodno se opisao, ali moram se složiti s tobom, zbilja izgleda presavršeno, no s druge strane ovo je ipak fotografija, a ne neki isječak iz časopisa.
– Onda, što sad? – pita Geraldine, koja ne može vjerovati daje, od svih ljudi s kojima je Jemima mogla pričati na ovoj stranici, pokupila baš onoga koji izgleda poput boga.
– Oh, Bože, glas mi se pretvori u užasnuti šapat. – Grozno. Želi vidjeti moju sliku.
– Oh, reče Geraldine koja ma koliko ljubazna bila, i dalje vjerojatno misli kako ne postoji nikakva šansa da bih mu se svidjela ukoliko bi me vidio. Ne kaže ništa više od toga. I nema potrebe.
– Upravo tako, kažem s uzdahom. – Oh.
– Pa, zašto ne isiječeš neku sliku iz časopisa? U čemu je razlika, ionako neće nikad saznati?
Odmahnem glavom. – Ne mogu to učiniti. Znam da se nikad nećemo sresti, ali ne mogu biti tako nepoštena.
– Znam! – povikne Geraldine, pljesnuvši rukama. – Znam, znam, znam!
– Što?
– Ovako ćemo. U arhivi redakcije postoji tvoja slika, zar ne?
– Zaboravi, Geraldine. Taje slika grozna, izgledam na njoj kao golemi balon.
– Kad je ja doradim, nećeš tako izgledati, reče Geraldine uz smiješak. – Ili bolje rečeno, kad je Paul doradi.
Paul je momak koji radi u grafičkom odjelu. Mlad, sramežljiv, simpatičan, cijeli ured zna daje nevjerojatno zaljubljen u Geraldine. Paul je jedan od rijetkih ljudi ovdje koji su mi zaista dragi. Ne poznajem ga baš tako dobro, ali uvijek je smiren i uvijek nađe vremena da me pita kako sam, iako svi na njega vrište da napravi prijelom stranice, da stavi naslove na svoja mjesta i slike na svoj Appple Mac. Paul je čovjek koji uvijek osmišljava razglednice za ispraćaj onih iz Kilburn Heralda koji su te sreće da pronađu novi posao. Drugim riječima, Paul osim stoje iznimno drag momak, on je također i genijalac.
– Zvrcni u arhivu, reče Geraldine – i reci im da ti pošalju tvoju sliku.
Deset minuta kasnije teklić se sjuri do mog stola noseći fascikl s mojom ogavnom slikom. Izvučem je i smjesta osjetim mučninu vidjevši svoj dvostruki podbradak i goleme debele obraze.
– Bez gledanja, reče Geraldine zgrabivši sliku. – Vratit ću se kasnije i pokazati ti.
Geraldine odjuri, žena s zadatkom, ovijajući ruke oko Paula i tepajući mu na takav način da se on umalo ne rastopi.
– Paaaauuul, ona će ruku omotanih oko njegova vrata. – Treba mi jedna usluga.
– Naravno, reče Paul koji bi joj u tom trenutku najradije skinuo zvijezde s neba.
– Jemima mora izgledati mršavo.
Paul se doimao smetenim.
– Gledaj. Vidiš ovu sliku?
Paul pogleda i klimne. – Ti si tako pametan dečko da možeš učiniti da ona izgleda mršavije, zar ne? Mogao bi ukloniti podbradak i osjenčati njezine obraze i učiniti je mršavom.
Paul se nasmiješi. – Učinit ću ti tu uslugu, Geraldine. Kad želiš da bude gotova?
– Paaaaaaa, nato će ona pogledavši ga svojim krupnim plavim očima. – Ne bi to mogao učinit sad, bi li?
Paul sretno uzdahne, sve samo da zadrži Geraldine u blizini, pa sjedne i skenira Jemiminu sliku na računalo. Fotografija se pojavi na ekranu i Paul, s pomoću nekoliko poteza svojeg miša, izblijedi Jemimin podbradak.
– Ovo je čudesno, dahne Geraldine. – Možeš li učiniti nešto s njenim obrazima?
Paul joj suzi lice, a zatim odabere upravo istu nijansu Jemimine kože. Uz nevjerojatnu preciznost, on pažljivo osjenči njezine obraze sve dok se ne ukazu jagodice. Savršene, prekrasne, istaknute jagodice.
– Bože, reče on zureći u ekran.
– Bože, reče Geraldine zureći u ekran.
– Bila bi prelijepa da smršavi. Pogledaj samo to lice, izgleda apsolutno zanosno, tko bi to uopće mogao pomisliti?
Jasno, mi dobro znamo da bi Jemima bila prelijepa, ali Geraldine i Paul nikad nisu mogli ni sanjati kako bi izgledala da je mršava.
– Kosa joj izgleda pomalo mlitavo. Znam da je to mišja smeđa, ali možeš li staviti nekoliko plavih pramenova, malo je posvijetliti?
– Što misliš da sam ja? Bog? – nasmije se Paul, no samo nekoliko poteza mišem i Jemima ima zlatne, medeno plave pramenove.
– A što ćemo s njezinim ružem za usne? Možeš li promijeniti nijansu, ta crvena je prenapadna.
– Kakvu boju želiš? – Paul otvori prozor s bojama na ekranu i Geraldine pokaže na prirodnu ružičasto-smeđu. – Evo! – reče upirući prstom na sićušnu kockicu. – To je prava boja!
Jemima, piljeći u njih s kompjuterskog ekrana, izgleda doista čarobno, ali Geraldine zna da to nije dovoljno.
– Pričekaj me ovdje, – reče ona Paulu. – Nismo još završili. Vraćam se za dvije sekunde.
Geraldine otrči do svog stola i žurno rasprostre hrpu sjajnih časopisa koji samo što se ne prevale na jednu stranu. Vogue? Ne, previše šminkerski. Elle? Ne, žrtva mode. Cosmopolitan? Savršeno.
Zgrabi Cosmopolitan i potrči natrag do Paula, prelistavajući stranice u trku.
– Ova je prava! – reče, zastavši nad slikom djevojke s biciklom. Koža joj je svježa i blistava, tijelo sapeto u triko biciklističkih hlačica i vestu. Kosa joj je jednake boje kao i Jemimina na kompjuterskom ekranu. Opkoračila je bicikl, gledajući u fotoaparat, s jednom nogom na pedali. Nagnuta je prema naprijed i smije se. Ne izgleda kao model, nego kao iznimno lijepa djevojka za topla ljetna dana uhvaćena fotoaparatom svog dečka.
– Već znaš što kanim reći, zar ne? – Geraldine će uz osmijeh.
– Znam što kaniš reći, kaže Paul uzimajući sliku djevojke na biciklu i skenirajući je.
Reže i kopira. Klika i sjenci. I evo je. Vitka, zanosna Jemima Jones, opkoračuje bicikl, s jednom nogom na pedali, za topla ljetna dana. Paul je snimi na disketu, odštampa jedan primjerak fotografije i preda je Geraldine. Mora si priznati kako je obavio nevjerojatan posao.
– Ti si genijalac, reče Geraldine spontano ga poljubivši u obraz.
– A ti si jedna nevjerojatno uvjerljiva žena, nasmiješi se on. – A sad briši, imam posla.
Geraldine otrči do Jemime, koja telefonira, i bez riječi položi odštampanu fotografiju pred nju.
– Oprostite, kažem osobi na drugom kraju žice, jer Geraldine skakuće gore dolje tik do mog stola i krevelji se. – Mogu li vas kasnije nazvati? – spustim slušalicu i podignem komad papira kojim mi je Geraldine mahala pred nosom.
– Onda? – kažem. – Ne želim upotrijebiti sliku nekog modela iz časopisa. Već sam ti to rekla.
– Nije to nikakav model, idiotkinjo jedna, naceri se Geraldine. – To si ti.
– Kako to misliš, to sam..., i dok gledam fotografiju osjećam kako mi se oči šire u nevjerici, a vilica mi se objesi. – O moj Bože, prošapćem. – O moj Bože.
– Znam, reče Geraldine. – Nisi li prelijepa?
Nijemo klimnem, odveć šokirana da bi prozborila, kažiprstom prelazeći preko svojih jagodica i srcolike brade. – Kako? Hoću reći, kad? Kako...
– Paul je to učinio, reče Geraldine – tako da to nije baš moje djelo. Samo sam mu rekla da doda nekoliko plavih pramenova, promjeni boju ruža za usne i pronašla sam ti novo tijelo. Kako ti se čini?
– Nikad ne bih pomislila.
Nikad, kunem se Bogom, nikad ne bih pomislila da bih ikad mogla ovako izgledati. Ne mogu odvojiti pogled sa slike.
Želim je povećati i zalijepiti na lice, pokazati ljudima kako sam lijepa, pokazati im što leži ispod debljine.
– Pošalji je, pošalji je, reče Geraldine. – Ova je slika više nego dostojna Brada. Pošalji je i vidjet ćemo što misli.
Geraldine stoji iza mojih leđa dok se ja ponovno spajam na Internet i šaljem e-mail.
'Dragi Brad, primila sam tvoju sliku i izgledaš savršeno, malo je reći savršeno, predobro da bi bilo istinito. Sigurno nisi izrezao sliku iz nekog časopisa?
Bilo kako bilo, dečki iz grafičkog odjela su skenirali moju sliku snimljenu...' Pogledam Geraldine. – Što da kažem, kad je snimljena?
– Napiši daje to bilo ljetos. Reci da si s prijateljima vozila bicikl po Hyde Parku.
– O.K., nastavim '.. ovog ljeta kad sam bila s nekim prijateljima u Hyde Parku. Nadam se da će ti se svidjeti. Nisam baš u najboljem izdanju.' Nacerim se Geraldine. Ona se naceri meni.
'Večeras ponovno izlazim, ali naći ćemo se sutra (petak) u isto vrijeme, na istom mjestu. Čuvaj se. J.J., pusa.' – J.J.? – upitno će Geraldine.
– Tako me on zove. Jemima Jones.
– J.J. Sviđa mi se. Mislim da bih te i ja mogla početi tako zvati.
Umetnem disketu u kompjuter, disketu na kojoj je moja slika, i pritisnem PRILOG gumb pri dnu e-maila. Pridodam sliku pismu i pritisnem POŠALJI. Kad se pojavi potvrda da je pismo poslano, s olakšanjem izdahnem i pogledam Geraldine s osjećajem krivnje.
– Zar ne bi bilo grozno kad bi se poželio upoznati sa mnom?
– Ne budi budalasta. On je tisućama kilometara daleko od tebe, sigurna si kao kuća. Hajde, idemo na čaj.
– Zvala je tvoja mama, zaurla Sophie iza zidova svoje spavaće sobe kad stignem doma. – Rekla je da je nazoveš kad se vratiš.
– Hvala, doviknem prema stepenicama i uputim se u dnevnu sobu, zahvalna što ću izbjeći kurtoazni razgovor.
– Bok, mama, kažem nakon što ona podigne slušalicu u Hertfordshireu i kaže 'halo' svojim otmjenim telefonskim glasom. – Kako si?
– Nije loše, reče moja majka. – Kako si ti?
– Dobro. Posao mi ide dobro. Sve je u redu.
– A kako napreduje dijeta? Jesi li izgubila još kilograma?
Evo nas opet. – Da, mama, izgubila sam pet kilograma u posljednja dva tjedna.
Barem jedanput govorim istinu i nadam se da će je ovo na trenutak zadovoljiti.
Međutim, znam da tražim previše. – Oprezno, ona će. – Ne smiješ ih prebrzo gubiti jer se neće zadržati. Zašto se ne upišeš u teretanu, kao ja?
U mladosti je moja majka bila vitka i lijepa. Bila je glavna ljepotica, barem tako sama kaže, a po starim crno-bijelim fotografijama znam daje zbilja bila osobita. Prije udaje, izgledala je kao Audrev Hepburn, s ljepotom i elegancijom koja je odavala njezino porijeklo.
Počela se debljati nakon što nas je prije šesnaest godina napustio moj otac, i sad se, zašavši u srednje godine i s popratnom dosadom, napuhala kao balon, ali naravno, mama kao mama, ne miri se s tim, nego je to pretvorila u vraški događaj. Upisala se u teretanu, stekla potpuno novi krug prijateljica, sve redom pozamašne dame koje dijele zajedničke snove o zategnutim trbušnim mišićima i čvrstim bedrima, i to je trenutačno jedina stvar kojoj se u životu veseli.
– Zbilja, Jemima, isplati se. Ovog sam tjedna izgubila još jedan kilogram i stekla sam toliko novih prijateljica. Mislim da bi ti to samo godilo.
– U redu, mama, kažem klonulo. – Pokušat ću pronaći neku teretanu u mojoj četvrti.
Što mi naravno ne pada na pamet, jer mislim da su teretane živi pakao.
Razgovori s njezinom majkom, čini se, uvijek idu istim tokom. Njezina se majka nikad ne raspituje o Jemiminom poslu, njezinim prijateljima, njezinom društvenom životu. Uvijek je pita za težinu, a Jemima mehanički zauzima obrambeni stav, brižljivo ga susprežući s umornim uzdasima.
Majka, vidite, misli kako Jemimi želi samo ono najbolje. No zapravo, majka želi samo ono najbolje za majku. Majka želi vitku, lijepu kćer na kojoj bi joj zavidjelo cijelo susjedstvo.
Majka je želi voditi u šoping i ponosno je pokazivati dok se uvlači u minijaturne hlače. Majka se želi okrenuti prodavačici i samodopadno izjaviti 'što ta današnja mladež neće sve odjenuti. Zbilja, ne znam kako im to uspijeva'.
Njezina majka želi s Jemimom prošetati ulicom i osjetiti nemjerljivi ponos, želi upijati poglede divljenja što obasjavaju ljepotu njezine kćeri. Ono što nipošto ne želi jest upravo ono što ima. Kćer koju voli, no koje se srami. Jer upravo u ovom trenutku Jemimina majka nastoji svim silama ne odvesti u šoping svoju kćer. Nastoji izbjeći sažaljenje u pogledu prodavačica, poniženje stoje prisiljena odlaziti u dućane za krupnije i zurenje ljudi dok koračaju po ulici.
Jemimina majka voli Jemimu, duboko, onako kako samo majka to umije, no žudi za tim da Jemima izgleda drukčije. Kad bi samo Jemimina majka mogla vidjeti sliku koju je Geraldine maločas stvorila, Jemimina bi majka briznula u plač.
– A kako tvoj društveni život? – najzad upita moja majka.
Da joj kažem kako sam sinoć bila na piću s najčarobnijim muškarcem u državi? Da joj kažem kako sam preko Interneta upoznala najčarobnijeg muškarca u Americi? Da joj kažem o fotografijama?
– Dobro, kažem na kraju. – U redu je.
– Onda, što još ima novoga? – reče moja majka, koja uvijek na ovaj način privodi razgovor kraju.
– Ništa, mama, kažem ono što i uvijek. – Nazvat ću te idući tjedan.
– U redu, i svaka čast za tu dijetu. Samo tako nastavi.
Spustim slušalicu i izvučem svoju sliku iz torbe. Oprezno, daje Sophie i Lisa ne bi spazile, pripravim nam svima čaj, zatim odem gore i legnem na krevet i dugo dugo vremena zurim u svoju sliku.
11. poglavlje
'PREDIVNA SI! !' piše u e-mailu na mom ekranu. 'Nisam mogao povjerovati kad sam primio tvoju sliku, rekla si kako sam ja predobar da bi bio istinit, ali ti izgledaš kao manekenka! Nisam ni sanjao da Engleskinje mogu tako dobro izgledati! Zbilja bih volio čuti tvoj glas, što misliš da malo čavrljamo na telefon? Razumijem ukoliko ne želiš dati svoj broj telefona, stoga ti ja dajem svoj. Možda bi me mogla nazvati kasnije danas. 310 266 8787. Nadam se da ćemo se čuti kasnije, J.J. Čuvaj se. Brad, pusa.' – Dakle, reče Geraldine stojeći iza Jemiminih leđa čitajući pismo.
– Dakle, mehanički opetujem osjetivši nepojmljivo grizodušje. – U lijepu si me frku uvalila.
Geraldine prasne u smijeh. – Nije to nikakva frka, nego zabava. Mogla bi postati frka jedino kad bi te poželio upoznati, a budući da je tako daleko mislim da se to ne može dogoditi. Onda, hoćeš li ga nazvati?
– Zašto ne? – Nemam što izgubiti. – Nazvat ću ga malo kasnije.
– Kladim se da ima strašno seksi glas, reče Geraldine. – Samo da ne završava svaku rečenicu sa 'ono kao' i 'kuzis .
Nasmijem se. – Baš si zlobna, Geraldine, ponekad te zbilja ne razumijem.
– Možda jesam zlobna, ali ti si, draga moja Jemima, potpuno naivna, i stoga ti je potrebna dobra vila poput mene koja će misliti na tvoje dobro.
– Bena Williamsa, lijepo molim, reče glas s druge strane žice.
– Pri telefonu, kaže Ben uglavivši telefon među jedno rame i glavu, pregledavajući pritom hrpu papira na stolu.
– Dobar dan, reče djevojka zvučeći mlado, zvučeći kao nitko važan. – Ovdje Jackie s London Davtime televizije.
– Oh, dobar dan! – reče Ben, pažnje najednom prikovane na glas s druge strane telefonske linije.
– Ja sam tajnica gospođe Diane Macpherson. Jutros smo zaprimili vašu molbu za posao i Dianu zanima kad biste mogli doći ovamo na razgovor.
Izgovarajući ove riječi Jackie promatra Benovu fotografiju i smije se u sebi jer se okladila s Dianom kako mu glas neće biti ni blizu tako seksipilan kao što mu je lice. Smije se jer se prevarila. Isuse, kako se samo prevarila.
– Oh! – reče Ben. – Fantastično! – 'Priberi se', kaže sam sebi, faudi ravnodušan, ovo zacijelo ništa ne znači'. – Pa, kod mene vlada zatišje ovaj tjedan, kad želite da dođem?
– Zaprimili smo tisuće molbi i nastojimo vidjeti ljude s užeg popisa što je prije moguće. Postoji li šansa da navratite danas popodne?
Postoji li šansa? Postoji li šansa? Ben će stvoriti šansu.
– Danas popodne mi odgovara. Može li oko tri?
– Oko tri bi bilo sjajno, reče Jackie pribilježivši u glavi kako mora popraviti šminku nakon ručka. – Pitajte za mene na glavnoj recepciji i doći ću po vas.
– Trebam li nešto ponijeti? – pita Ben.
– Ništa, ona se nasmije – osim sebe.
Ben spusti slušalicu i pogleda oko sebe. Bijedno, pomisli. Ova je prostorija ispunjena bijednim stolovima, bijednim računalima i ljudima u bijednim pohabanim odijelima. Uskoro ću, misli dalje, raditi na televiziji, gdje su svi elegantni i imaju stila, gdje se više nikad neću morati nositi s svakodnevnim besmislicama u Kilburn Heraldu.
Oprezno, Bene, sjeti se one stare: ne pravi ražanj dok je zec u šumi, no s druge strane, da ste kojim slučajem primili Benovu fotografiju i sami biste ga pozvali na razgovor.
Neka bude jasno, da nije bilo Jackie, Bena Williamsa ne bi uopće uočili. Istina je da je London Daytime televizija zaprimila tisuće molbi, a istina je i to da je većina njih smjesta odaslana u kadrovsku službu gdje je razmještena na tri hrpe: Da, Ne, i Možda.
Ben je, međutim, bio lukav. Ben je naslovio svoje pismo izravno na ime Diane Macpherson te je njegova molba zaobišla kadrovsku službu i završila ravno na Jackienom stolu. Jackie je već imala nekoliko takvih molbi, jer nekolicina potencijalnih televizijskih vodilja posjeduje dozu zdravog razuma baš poput Bena Williamsa, no nijedan od njih nije zapeo za Jackieno oko kao što je to Ben.
Jackie ih je sve kanila strpati u interni fascikl kako bih ih poslala ravno u kadrovsku službu, kad spazi Benovu fotografiju, i čim je pročitala njegovo pismo uputila se u Dianinu sobu.
– Diana, rekla je ulazeći kroz vrata, jer ovo je televizija i formalnosti koje se obično povezuju s hijerarhijom u velikim tvrtkama, ovdje ne postoje. – Mislim da bi trebala ovo pogledati.
– Nije valjda još jedna vražja molba za posao, rekla je Diana. – Pošalji je u kadrovsku službu.
– Zaista, reče Jackie sjedajući i podvinuvši noge pod sobom – zaista mislim da bi ovo trebala pogledati.
– Zbilja ti se sviđa – nasmiješi se Diana, prvo posegnuvši za fotografijom. – Mmm, reče oblizavši usnice. – Potpuno te razumijem.
Diana Macpherson je snažna žena, što se i podrazumijeva budući da je došla na mjesto izvršnog producenta jedne tako velike emisije kao što je to London Nights. Ona je pored toga i slobodna, a slučajno gaji osobitu naklonost spram lijepih mladića kao što je Ben. Diana Macpherson je nebrušeni dijamant – odgajana na državnoj skrbi, bila je jedina od takvih djevojka koja je dobila stipendiju za dobru djevojačku školu, a zatim se upisala na fakultet.
Ona je poblajhana plavuša, koja u četrdeset i prvoj možda nije u cvijetu mladosti, no za njom se još uvijek okreću glave zahvaljujući njezinim mikro minicama i grivom plave kose. Od nje svi zaziru i rijetki su oni koji su zadobili njezino poštovanje, no oni koji jesu također su dobili njezinu bezuvjetnu odanost.
Ona poštuje Jackie jer Jackie dolazi iz sličnog okruženja kao i Diana, a Jackie je bistra djevojka. Jackie je možda trenutačno zaposlena kao tajnica, no kad dođe pravo vrijeme, Diana će je promovirati u novinara istraživača, a onda je čitav svijet njezin.
– Onda, tko je on? Ima li kakva iskustva pred kamerama?
– Nema, reče Jackie – ali je zamjenik urednika rubrike vijesti u nekim lokalnim novinama i zvuči savršeno za vijesti i politiku.
– Vijesti i politika? Šteta je profućkati takvo lice na vijesti i politiku. Ma kakvi, mogao bi biti bolji za zabavni dio programa. Ali opet, može se pokazati kao potpuni promašaj na ekranu.
Diana neko vrijeme sjedi u tišini, razmišljajući.
– Zašto ga ne pozoveš na razgovor? – reče Jackie. – Tada ćemo vidjeti je li toliko dobar kao što izgleda.
– Pa da, reče Diana. – Dobro bi mi došlo da mi se opet jedan zgodan dečko mota po uredu.
Jackie se nasmije, jer je posljednji zgodni dečko koji se motao po uredu završio kao voditelj vlastite emisije, zahvaljujući svojoj aferi s Dianom.
– Hajde, rekla je Diana. – Nazovi ga i vidi može li doći danas popodne.
Ali Ben, razumije se, ne zna ništa o ovome, iako je očito kako ovo nije prvi put da mu vlastiti izgled otvara vrata. Ben je odveć uzbuđen da bi analizirao pravi razlog zbog kojeg je odabran da se nađe s ljudima na London Daytime televiziji i odveć uzbuđen da bi priveo posao kraju.
– Jemima, reče na interni telefon nakon što se pozdravio s Jackie. – Ben je. Možeš li se naći sa mnom na ručku? – Kad? Sad?
– Aha, vidimo se dolje. Moram ti nešto reći.
– Pozvali su me na razgovor, – reče Ben dok čekamo u redu u kantini. – Možeš li vjerovati? Idem danas popodne! – To je nevjerojatno!
Naravno da se radujem zbog njega, nisam toliko zlobna no, iako se trudim dijeliti njegovo oduševljenje, osjećam kako mi srce krvari. – Vidiš, – kažem vedro, pokušavajući prikriti osjećaje dok ga nestašno gurkam pod rebra. – Rekla sam ti da će znati kako si predobar da bi te zaobišli.
– Znam, – uzdahne Ben. – No zbilja se nisam nadao da će mi pružiti priliku, – njegovo se lice snuždi. – Možda i neće. Možda loše prođem s tom Dianom Macpherson i tu se sve završi.
– Ma molim te. Razgovarat ćeš sa ženom? Onda upadaš. Sve što moraš učiniti jest šarmirati je i bum! Evo te na televiziji.
– Zbilja tako misliš?
– Da, kimnem. – Zbilja tako mislim.
– Oh Bože, nadam se da ću ga dobiti.
– Hoćeš, kažem znajući da sam najvjerojatnije u pravu, da će se bogovi smilovati na Bena Williamsa zbog njegova sjajnog izgleda i ležernog šarma.
Nosimo naše pladnjeve do stola i sjednemo, ja s tanjurom salate, prave salate za razliku od onih koje plivaju u majonezi i kalorijama. S Benom sam, sjećate se? Ben me pozvao na ručak, a protekla dva tjedna moj apetit, čini se, ionako nije kao nekad.
Znam da sam izgubila samo pet kilograma, no već se sad primjećuje razlika. Odjeća mi je neznatno šira, hlače mi se više ne urezuju na mjestu gdje bi se trebao nalaziti moj struk, niti pucaju po šavovima pri sjedanju.
Već sam bila zaboravila kako je ovo dobar osjećaj. Zasad se čini kako mi se apetit smanjio, a posljednja sam dva tjedna doručkovala samo malu zdjelu zobenih pahuljica i zaobilazila u širokom luku svoje uobičajene sendviče sa slaninom. Miris me i dalje mami svakoga dana, no nekako sam naučila nositi se s tim, othrvati se iskušenju.
– Možeš li me zamisliti na televiziji? – kaže Ben, izgledajući kao da se pogubio u svijetu kamera i pisama obožavatelja. – Bilo bi to čudesno.
– Nikad nisam razumjela ljude koji žele dospjeti na televiziju, začuđeno ga pogledam. – Ne mogu zamisliti ništa gore od toga.
– Zašto?
– Pa, recimo za početak, pomisli na nedostatak privatnosti. Odjednom, gdje god da odeš ljudi te prepoznaju i žele tvoj autogram, ili tvoje vrijeme.
Ben se iskesi. – Fantastično! – reče.
– A onda, nastavim kolutajući očima – sva ta medijska pompa. Mislim, i sam znaš kako to izgleda. Čim se pojaviš na ekranu postaješ javno dobro, što znači da novine imaju dozvolu za iskopavanje onoliko smeća koliko mogu pronaći.
– Pokušavaš li reći kako imam neke prljave tajne? – reče Ben, nacerivši se.
– Zar nemaju svi? – pogledam prema stropu pomislivši kako bih ja trebala biti na televiziji jer sam vjerojatno jedina osoba na svijetu koja nema neku mračnu tajnu. – Kako bilo, ne moraju ni biti prljave. Sjeti se samo koliko si puta otvorio žuti tisak i vidio bivšu curu ili dečka neke slavne osobe koja prostire njihovo prljavo rublje. Ne bih to mogla podnijeti. Pomisli tko će sve samo ispuzati iz močvare.
– Nisam o tome razmišljao, reče Ben. – Ali mislim da nijedna od mojih bivših ne bi učinila tako nešto.
– Nevjerojatno je na što su sve ljudi spremni kad nanjuše novac.
– Bože, ako netko ponudi jednoj od mojih bivših novac u zamjenu za pojedinosti iz našeg seksualnog života, neka im je sa srećom. Mislim da neće pronaći ništa zanimljivoga.
Lice mi oblije rumenilo, možete li to povjerovati? Ben spomene seks, a ja odmah porumenim. Bez obzira što nije prošlo dugo otkako sam sjedila s njim i gledala pornografiju na Internetu. Ma kakvi, on samo spomene riječ i ja prokleto pocrvenim. – Oh dobro, kažem. – Izgleda da se to samo događa ljudima koji se proslave preko noći i to bez ikakvog razloga, valjda uživaju u svoj toj pozornosti. Vjerojatno se nitko ne bi gnjavio reporterima London Davtime televizije.
– A što je s voditeljima vijesti na BBC-ju?
– Je li to ono što želiš raditi?
Ben zastenje u hinjenoj ekstazi. – Ubio bih samo da postanem BBC-jev voditelj vijesti.
Zapanjena sam. – Pravo si iznenađenje. Nikad to ne bih pomislila.
– Ima mnogo toga što o meni ne znaš, nestašno će Ben, bacivši se na svoj ručak.
– Onda, reče Geraldine, uguravši se do njih. – Je li ti Jemima spominjala svog novog dečka?
– Geraldine!
Umukni! Ne želim da Ben dozna za Brada. Ali, s druge strane, otkrije li da sam nekome privlačna možda me počne promatrati u sasvim novom svjetlu. Što mislite, vrijedi li pokušati?
– Pa? – reče Geraldine. – Jesi li?
– Kakvog dečka? – reče Ben.
– Prekrasnog kalifornijskog komada s Interneta.
– Ne, reče on – ne znam ništa o tome. Ne mogu vjerovati, Jemima Jones, šarala si po Internetu?
– Ne sasvim. Samo sam ponovno otišla na stranicu LA Cafea, malo sam se zabavljala i brbljala s tim tipom, Bradom.
– Brad! – Ben prasne u smijeh. – Bože, kako tipično američki.
– Ali Brad je apsolutno prekrasan, za umrijeti. Pravi komad. Nema nikakve dvojbe, – reče Geraldine.
– Kako ti to znaš? – Ben je znatiželjan.
– Poslao mije svoju sliku, – kažem, poželjevši da ova tema nije pokrenuta, jer što god mislili o tome, sastanci na Internetu zvuče otužno poput javljanja na oglase za Usamljena srca, i prije nego što se zapitate, ne, nisam to nikad učinila.
– I, pridoda Geraldine, mljackajući ustima punim hrskave kupus salate, bez preljeva – nazvat će ga danas popodne.
– Baš dobro, reče Ben rastreseno, gledajući na svoj sat i poskočivši.
Bacim pogled na svoj sat i vidim da će morati požuriti ukoliko želi stići na vrijeme na razgovor. – Žao mije, cure, reče ustajući. – Moram požuriti.
– Sretno, doviknem dok Ben hita vani.
– Sretno? – Geraldine me upitno promatra. – Zbog čega?
– Oh, nekakav intervju koji mora obaviti popodne.
Bravo, Jemima, to volim vidjeti, brzo si se snašla.
– Onda, kad ćeš nazvati komada?
– Ne znam, dramatično uzdahnem. – Sve to može prilično gadno završiti, nisam sigurna želim li uopće.
– Ma kvragu, reče Geraldine – što možeš izgubiti? – U pravu je. Znam daje u pravu.
Zajedno se uputimo natrag, a Geraldine mi pripovijeda o muškarcu kojeg je upoznala prošlog tjedna, izvjesnom Simonu, koji vozi Mercedes vrhunske klase, zaposlen je u bankarstvu i večeras je izvodi na večeru.
– U redu, reče ona, naslanjajući svoju sićušnu pozadinu na moj stol. – Podigni tu slušalicu i nazovi Brada.
– Ne mogu, kažem smiješeći se.
– Jemima! Samo nazovi!
– Ne, odrješito odmahnem glavom.
– Zbilja, ponekad me bacaš u očaj. Zašto ne?
– Zato, učinim stanku radi dramatičnijeg učinka. – Zato stoje u Kaliforniji šest sati ujutro i mislim da neće biti presretan.
– Oh, reče Geraldine. – U tom slučaju vraćam se ovamo u pet sati i očekujem da ću te vidjeti za tim telefonom. Na međunarodnom pozivu. Dogovoreno?
Klimnem glavom. – Dogovoreno?
Doista, točno u pet sati Geraldine se nađe kraj mojeg stola. Daje bolje ne poznajem pomislila bih kako je namjestila alarm na satu.
– O.K., O.K., nasmijem se, podižući slušalicu. – Zovem ga.
Biram broj bez da razmislim što zapravo činim, samo se smijući Geraldine, koja mi se iskrevelji prije nego što iščezne iz ureda.
– Teretana B-Fif, veselo izgovori glas američkim naglaskom na drugom kraju linije. – Dobro jutro, kako vam mogu pomoći?
– Dobro jutro, kažem najednom se zapitavši kojeg vraga to činim. – Mogu li razgovarati s Bradom, molim lijepo? – Naravno, gospođo. Mogu li znati tko ga treba? – Jemi..., zastanem. – J.J., Gospođa? – Molim vas ostanite na liniji.
Sjedim i čekam, i umalo što ne spustim slušalicu no, baš prije nego što to učinim, netko se drugi javi na vezi.
– Dobro jutro, reče drugi vedri ženski glas. – Kako vam mogu pomoći?
– Oh, zdravo. Mogu li razgovarati s Bradom, molim lijepo?
– Mogu li znati tko zove? – J.J.
– Molim vas ostanite na liniji.
– Halo? – dubok, zanosan, muževan kalifornijski glas. – J.J.?
– Brad? Ja sam, J.J.
– Oh, moj Bože, nazvala si me! Ne mogu vjerovati da si me nazvala. Tako je lijepo pričati s tobom.
– Hvala, kažem ne znajući što bih drugo rekla.
– Tek što sam stigao u ured, kakvo divno iznenađenje.
– Pa ovdje je pet popodne, tako da se ubrzo kupim doma.
– Bože, glas ti je seksi kao i slika, koja je sad, moram ti to reći, pričvršćena na zid. U stvari, baš te gledam sad dok pričamo.
– Zbilja sam polaskana.
Kad bi samo znao pravu istinu.
– Onda J.J., kako ti je protekao današnji dan?
– Bilo je u redu. Jutros sam malo snimala, stoje bilo zabavno.
Samo me nemoj pitati što, molim te.
I on, srećom, ne pita. – Potpuno shvaćam zašto si na televiziji, izgledaš tako dotjerana, mislim da je to prava riječ.
– Što, čak i na biciklu za vrućeg ljetnog dana?
– Upravo tako. Morao sam svima ovdje pokazati tvoju sliku, i joj, moram ti reći, već imaš klub obožavatelja u Kalif ornij i.
– Bože, tako mije neugodno, glasno uzdahnem.
– Nema ti zašto biti neugodno. Mislim da je sjajno što vježbaš i brineš se za zdravlje, upravo si moj tip žene.
– Dobro, kažem malo se pribravši. – Cilj mi je zadovoljiti vas.
Brad se nasmije. – Onda, čuj, Jemima, ono što ne mogu razumjeti je kako to da nemaš dečka. Mislim, znam da si rekla kako si nedavno prekinula vezu, ali muškarci ti se zacijelo bacaju pod noge.
– Ne bih baš to tako rekla. Istina je da upoznajem mnogo muškarca zbog svog posla, no valjda sam previše izbirljiva.
– Onda sam počašćen što ti se moja slika svidjela dovoljno da me nazoveš. Nego, pričaj mi još nešto, volim taj tvoj naglasak. Ispričaj mi sve o sebi.
– Bože, odakle da počnem?
– O.K., reci mi nešto o svojim roditeljima, imaš li braće i sestara?
– Nemam braće i sestara. Jedinica sam i roditelji su mi razvedeni.
– Oh, to je gadno, reče Brad. – Moji također. Jesu li se tvoji razveli kad si bila dijete?
– Aha, kažem pitajući se zašto pobogu sve ovo govorim nekome tko je praktično potpuni stranac, kad niti moji najbliži, odnosno, Sophie, Lisa i Geraldine, ne znaju ništa o mojoj prošlosti. – Majka mi je nesretna. Ogorčena je i zamjera što je ostala sama i nastoji se miješati u moj život daleko više nego stoje to normalno, stoje uglavnom razlog mog preseljenja u London.
– Znači, nisi iz Londona?
– Ne, odrasla sam na selu. Odnosno, u malom gradiću u okolici Londona, što je pretpostavljam zapravo periferija.
– A jesi li se ikad osjećala usamljeno kao dijete? Jesi li željela brata ili sestru?
Ne da sam bila samo usamljena kao dijete, nego očajnički, bolno usamljena. Znala bih noću lijegati u krevet i sklopiti ruke, moleći Boga da mi donese brata ili sestru, ne razumijevajući u potpunosti da bez oca postoji mala, ako i ikakva, šansa da se to dogodi. No iako sam otkrila više nego što sam kanila, ovo bi bilo ipak previše, stoga duboko udahnem i ležerno izjavim: – Ponekad, ne baš često. Bilo je u redu biti sama.
– Gle, reče Brad nakon što sam ga zasula uljepšanim pojedinostima iz svog djetinjstva, pojedinostima lišenim patnje. – Ovo bi moglo zvučati suludo, budući je ovo prvi put da zapravo razgovaramo i gotovo da se uopće i ne poznajemo, no imam osjećaj da bi se ovo moglo razviti u nešto doista osobito.
Zastane dok ja pokušavam probaviti njegove netom izgovorene riječi jer, da budem iskrena, jedini razlog zbog kojeg ovo činim jest puka dosada, a ne zato što sam mislila kako se ovo može razviti u nešto osobito.
I zaboga, ovaj je čovjek praktički stranac. Priznajem, iznimno zgodan stranac, no sve se skupa čini bizarnim. Nismo se nikad sreli, ovo je naš prvi telefonski razgovor i mogao bi biti kakav serijski ubojica. Osim toga, kako zna da sam ono za što se predstavljam? Oh. Možda je bolje da siđem s tračnica ovakvih misli.
– J.J.? Jesi li još na vezi?
– Da, oprosti. Nastavi.
– Pa, jednostavno znam da zvuči malo ludo upoznati se preko Interneta, ali opet, ljudi se na taj način upoznaju diljem svijeta i ponekad zbilja uspije. Gle. Mislim da si sjajna. Mislim da si zabavna, i iskrena, i lijepa i sviđa mi se tvoj naglasak i ne želim te uplašiti, ali zaista bih se volio sresti s tobom.
Hvala dragom Bogu što me Brad ne može sad vidjeti, što ne može vidjeti kako je lice problijedjelo, kako se ozbiljno bavim mišlju zadaviti Geraldine jer sam znala, prokleto sam znala da će se upravo ovako stvari odvijati.
– Ne predlažem ti da dođeš ovamo, mislim, znam da bi ti to bio veliki korak i vjerojatno si dosta zauzeta na poslu, no što misliš kad bih ja doletio tamo i našao se s tobom?
– Ovaj, kažem maštovito nastojeći dobiti na vremenu, moleći se za posredovanje s nebesa, što mi naravno nije uslišano. – Ovaj – opetujem.
– O.K. – nato će Brad. – Vidim da sam te malo zbunio, ali ne bi li mogla jednostavno razmisliti o tome?
– O.K. – lažem. – Razmislit ću.
Zatim, kao da sve ovo nije bilo dovoljno, učinim nešto nezamislivo. Dajem Bradu svoje brojeve telefona, kućni i izravni broj na poslu (jer nipošto ne bih htjela da se razotkrije istina o moj karijeri vrhunske televizijske voditeljice) i, nakon što se pozdravimo, spustim slušalicu i odem do zahoda kako bih se pogledala u zrcalo.
Promatram svoj podbradak, obraze, svoju glomaznost, i tako stojeći donesem odluku. Veliku odluku. Odluku toliko značajnu da mi je čak i ovom trenutku jasno kako će ona promijeniti moj život. Otrčim natrag do stola, odnosno odvučem se, zgrabim torbu, i sjurim se niz stepenice.
Ne kanim daleko. Koračam, gotovo trčećim korakom, po Kilburn High ulici prema novoj šminkerskoj teretani koja tek što se otvorila. Svakog dana prolazim pored nje, jedva primijetivši daje tu jer što bi, napokon, jedna teretana mogla meni predstavljati.
No danas je dan kad se moj život počinje mijenjati. I uguravši se kroz dvostruka vrata prilazim elegantnoj plavuši na recepciji svom odlučnošću koju sam mogla skupiti.
– Zdravo, kažem. – Htjela bih se upisati.
Jemima uistinu ne želi ustati iz kreveta, barem ne dok može ležati tamo i sanjariti o protekloj večeri provedenoj s Benom Williamsom.
Na nesreću po Jemimu, njezina se sanjarenja nisu obistinila, ali kao da i jesu, jer nakon Benova inzistiranja da je otprati do kućnog praga, nagnuo se i utisnuo joj poljubac u obraz.
Jemimu je oblilo crvenilo i ona u sebi zahvali Bogu što bijaše obavijena mrakom tako da Ben nije ništa primijetio. – Vidimo se sutra, – doviknuo je krenuvši niz ulicu, a Jemima je nijemo klimnula glavom, odveć sretna da bi mogla prozboriti i riječ.
Sinoć nije imala vremena razmišljati o njemu – tri su joj piva udarila ravno u glavu, i čim je dotaknula jastuk ugasila se poput svjetla, ali sad, sad kad je jutro, Jemima ima dovoljno vremena. Ima vremena da prouči svaku riječ, svaku rečenicu, svaku pojedinost.
Ima vremena za razmišljanje o onome što se zbilo, što se moglo zbiti i što će se, nada se, zbiti u budućnosti, a u svim je tim maštarijama Jemima vitka.
Jemima predugo ostane tako ležati i kad pogleda na sat postane svjesna kako će, ukoliko se ne pokrene, zakasniti na posao. Žuri u kupaonicu kako bi pustila vodu i sasvim zaboravlja, zbilja sasvim, na svoje zobene pahuljice. A onda, čekajući da se kada napuni vodom, odlučuje se na nešto što nije učinila mjesecima. Zadržavajući dah ona stane na vagu, ne usuđujući se pogledati dolje sve dok se jezičac u potpunosti ne umiri. A kad najzad pogleda, počne se smiješiti, jer Jemima je Jones izgubila pet kilograma. Čeka je još dalek put, no Geraldine je bila u pravu, Jemima je napokon uspjela izgubiti nekoliko kilograma.
Jemima stoji neko vrijeme tamo, a zatim ispruži ruku i uhvati rešetku za ručnike. Čvrsto je pritisne i pogleda jezičac na vagi. Što snažnije pritišće to se težina više smanjuje. Kad bi barem, pomisli. Ali hoće, pomisli.
I onda, taman kad nakani ući u kadu, začuje glasove što dopiru odozdo i ustanovi kako ni Sophie ni Lisa nisu otišle na posao. Baci pogled na svoj sat. Točno je 9:10, a to je vrijeme kad one obično nikad nisu doma, zakasnit će.
– Jemima, začujem Sophein glas s druge strane vrata kupaonice.
Uzdignem glavu iznad vode. – Što radiš ovdje? Zakasnit ćeš na posao.
Čitaj između redaka: ti si jedna opaka krava i nemam što s tobom razgovarati.
– Znam, upravo smo na odlasku, obje smo zaspale.
– Jeste li se dobro provele sinoć? Kako je bilo u klubu? – trudim se svim silama zvučati ljubazno i prešutim da sam ih vidjela, da sam znala što smjeraju.
– Bilo je fenomenalno, reče Sophie. – Ali, kako si se ti provela?
– Divno, smiješim se.
– Znači ono je Ben?
– Aha.
Uslijedi stanka.
– Prekrasan je.
Moj se osmijeh proširi.
– Zašto ga jednom ne bi pozvala na večeru? – Sophie će s nagovještajem molećivosti u glasu. Kako da ne! – Možda i hoću.
Samo ti sanjaj. Držat ću Bena podalje od njih dvije što je više moguće.
– O.K., moram sad ići. Želim ti ugodan dan.
Zavalim se natrag u kupku i osluškujem njihove potpetice kako klapaju prema ulaznim vratima, klepetanje popraćeno šaptanjem i hihotanjem.
Sirote Sophie i Lisa. Zar zbilja misle da sam toliko glupa da ću baciti Bena u njihove ruke? Kako li se samo grdno varaju.
– Onda, kako je bilo sinoć? – Geraldine izazovno došeta, otpijajući kapučino iz plastične čaše što ga je kupila na putu do posla.
– Fino, borim se suspregnuti osmijeh, osmijeh koji bi odao moje stvarne osjećaje.
– Jeste li otišli u taj Internet klub? – Geraldine jezikom poliže gornju usnu koju je zamrljala pjenasta čokolada.
– Nismo, Ben je dokasna radio pa smo umjesto toga samo otišli na piće.
– Ooo, baš zgodno, Geraldine me pobliže pogleda. – Jemima? Nije valjda da si se zacrvenila?
– Nisam, brzo odvratim. Možda malo prebrzo, i osjetim vrelinu kako prekriva moj vrat i obraze.
– Jemima! Ali jesi! – Ona spusti glas i nasmiješi se. – Sviđa li ti se Ben?
– Ne! – kažem, moleći Boga da ne crvenim ovako olako.
– Sviđa ti se! – reče Geraldine. – Ne mogu vjerovati!
Crvenilo počne nestajati. – Geraldine, kažem nepokolebljivo, uz samopouzdanje koje sam Bog zna odakle mi. – Ne bi imalo apsolutno nikakvog smisla da mi se sviđa Ben Williams što, slučajno, ne odgovara istini, jer on se nikad, baš nikad ne bi zanimao za nekoga poput mene. Ne uživam osobito u gubljenju vremena kad je riječ o bilo čemu, a kamoli ne na osjećaje prema nekom tko mi je tako očito nedostižan.
Mislim, u posvemašnjoj nelagodi uslijed Geraldineinog nagađanja, mislim da sam ipak uspjela smisliti tako uvjerljiv argument da se Geraldine smjesta povukla.
– O.K., reče ona – vjerujem ti, no on je vrlo zgodan i kako se čini, svima se sviđa. Osim meni, s uzdahom doda. – Ionako imam dovoljno vlastitih problema.
– Onda, što ima s Dimitrijem?
– Prava noćna mora. Uporno svake večeri dolazi u moj stan, preklinje da mu se vratim. Pokušala sam se ne obazirati na njega, ali on samo stoji pred pragom i urla mi pod prozorom ili satima lupa na vrata. Susjedi su poludjeli i zbilja ne znam što učiniti?
– Mogla bi se preseliti, kažem smiješeći se.
– Mislim da ću morati, Geraldine uzvrati osmijeh, prije nego će pogledati na drugi kraj prostorije. – Dakle, dakle – reče. – Mi o vuku...
– Oh, zbilja? – reče Ben Williams. – A što ste to pričale?
– Jemima mije upravo kazala kako se loše ševiš.
– A mislio sam da sam bio prilično dobar, stvarno, Jemima. Činilo se da zbilja uživaš.
Nasmijem se, odupirući se navali crvenila na samu pomisao o nečemu takvom. Kad bi barem. Kad bi barem.
– Samo sam navratio da ti zahvalim za sinoćnje piće. Doista sam se lijepo proveo.
– Imam još nekog posla, reče Geraldine. – Vidimo se kasnije – i odšeta natrag do svog stola.
– Također sam želio zahvaliti što si pogledala ono za posao. Zbilja sam se trebao nekome povjeriti, a znam da tebi mogu vjerovati.
– Apsolutno – kažem. – Usta su mi zapečaćena.
Nježnim poljupcem, možda? U mojim snovima.
– Moramo to jednom ponoviti, reče Ben rastreseno gledajući po redakciji.
– Sjajno!
Smiri se, Jemima, smiri se. – Što kažeš na idući tjedan? – Naravno, reče on vrativši pogled na mene uz smiješak. – Možda idućeg tjedna uspijemo otići u taj Internet klub.
Kako djevojka može raditi kad je zaljubljena? Nikako, eto kako. Do kraja dana ne uspijem obaviti gotovo ništa od posla, osim ako ne računate lebdenje na sedmom nebu. Ipak, uspijem obaviti nekoliko dosadnih telefonskih razgovora – prije pranja potopite posivjelo donje rublje u Biotex kako bi ponovno postiglo blistavu bjelinu; nipošto ne otvarajte pećnicu dok pripravljate nabujak; isperite kosu u kamilici kako biste posvijetlili pramenove – i svaki put kad načas spazim Bena utonem u more maštarija.
Sjetim se Brada točno u 16:35. Rekao je da će mi poslati e-mail, i premda postoji važniji muškarac o kojem bih razmišljala, trenutačno se silno dosađujem pa se spojim na Internet kako bih vidjela što je to poslao.
Aha, točno na vrijeme. Čim se priključim začujem glas iz zvučnika. – Imate novu poruku, izgovori glas američkim naglaskom, a kraj male ikone u obliku omotnice piše '1'. Kliknem na ikonu i kroz nekoliko sekunda pojavi se Bradov e-mail.
Bok, J.J!
Odlučio sam ti pisati odmah nakon našeg razgovora – nisam mogao čekati do sutra, stoga slijedi malo iznenađenje. Ako pritisneš View , vidjet ćeš moju sliku. Snimljena je prije nekoliko mjeseci tako da je prilično precizna – nisam se mnogo promijenio, samo sam skratio kosu.
Nalazim se na plaži u Santa Monici sa svojom kujicom Pepe. Ona je šnaucer i jedina istinska ljubav mog života, no nedavno sam je morao odvesti kod svojih roditelja jer naprosto nemam vremena brinuti se o njoj. Nadam se kako će ti se svidjeti slika i jedva čekam vidjeti tvoju. Hoćeš li mi poslati jednu u odgovoru? Morat ćeš je skenirati na računalu, ali uvjeren sam da ćeš pronaći načina kako se to radi. Ako si slobodna, nađimo se u petak u isto vrijeme da doznam što misliš o slici!
Nadam se da si se sinoć lijepo provela i nadam se da si bila dobra – moraš se čuvati za mene (g).
Veliki zagrljaj, Brad. Pusa.
E ovo bi već moglo biti zanimljivo. Pomaknem kursor na 'vieiw i jednom kliknem. Bradovo pismo iščezne, a namjesto njega pojave se vanjski obrisi slike. Samo vanjski obrisi, jer slici je potrebno nešto više vremena da se učita. Ponajprije se pojave obrisi neba na vrhu ekrana, zatim već mogu vidjeti i ocean, a onda najednom vrh glave s plavom kosom.
Obrisi postaju sve jasniji i zapanjena sam što zapravo držim dah, a kad se cijela slika pojavi na ekranu, glasno izdahnem. Prokletstvo! On je jedan od najzgodnijih muškaraca koje sam ikad u životu vidjela.
Prignut je, lagano škilji jer mu sunce ulazi u oči. Jednom je rukom obgrlio psa, a druga je položena na pijesak. Preplanuo je, plave kose i nasmiješenih plavih očiju, a zbog njegovih se zubi Benovi doimaju kao u kakve stare babe, toliko su sjajni, toliko su savršeni, toliko pravilni.
Na sebi ima zelenu polo majicu i izblijedjeli par levisica, baš kako je i rekao, a ruke su mu mišićave i snažne, prekrivene finim svijetlim maljama. Izgleda kao reklama za savršeni muški proizvod iz Kalifornije. Zapravo, toliko savršeno izgleda da na trenutak ne mogu, a da se ne zapitam nije li ovo možda isječak iz kakvog časopisa, no doima se kao prava fotografija, a i pas je upravo onakav kakvog gaje opisao. Jemima Jones, tvoja se sreća mijenja.
– Opa, reče Geraldine, koja je prišla Jemimi s leđa. – Tko je to?
– To je Brad, ne udostojim se čak niti skrenuti pogled, odveć sam zauzeta upijanjem ovog nevjerojatnog prizora. – Tko je Brad?
– Tip s kojim se dopisujem preko Interneta?
– Nisam znala da se nekim dopisuješ?
– Aha. Upoznala sam ga na stranici LA Cafea, sjećaš se, to je ona stranica koju si ti otkrila?
Geraldine klimne glavom. – Zbilja je prekrasan. Predobar da bi bio istinit. Kako znaš da je to on?
– Ne znam. Mislim, prethodno se opisao, ali moram se složiti s tobom, zbilja izgleda presavršeno, no s druge strane ovo je ipak fotografija, a ne neki isječak iz časopisa.
– Onda, što sad? – pita Geraldine, koja ne može vjerovati daje, od svih ljudi s kojima je Jemima mogla pričati na ovoj stranici, pokupila baš onoga koji izgleda poput boga.
– Oh, Bože, glas mi se pretvori u užasnuti šapat. – Grozno. Želi vidjeti moju sliku.
– Oh, reče Geraldine koja ma koliko ljubazna bila, i dalje vjerojatno misli kako ne postoji nikakva šansa da bih mu se svidjela ukoliko bi me vidio. Ne kaže ništa više od toga. I nema potrebe.
– Upravo tako, kažem s uzdahom. – Oh.
– Pa, zašto ne isiječeš neku sliku iz časopisa? U čemu je razlika, ionako neće nikad saznati?
Odmahnem glavom. – Ne mogu to učiniti. Znam da se nikad nećemo sresti, ali ne mogu biti tako nepoštena.
– Znam! – povikne Geraldine, pljesnuvši rukama. – Znam, znam, znam!
– Što?
– Ovako ćemo. U arhivi redakcije postoji tvoja slika, zar ne?
– Zaboravi, Geraldine. Taje slika grozna, izgledam na njoj kao golemi balon.
– Kad je ja doradim, nećeš tako izgledati, reče Geraldine uz smiješak. – Ili bolje rečeno, kad je Paul doradi.
Paul je momak koji radi u grafičkom odjelu. Mlad, sramežljiv, simpatičan, cijeli ured zna daje nevjerojatno zaljubljen u Geraldine. Paul je jedan od rijetkih ljudi ovdje koji su mi zaista dragi. Ne poznajem ga baš tako dobro, ali uvijek je smiren i uvijek nađe vremena da me pita kako sam, iako svi na njega vrište da napravi prijelom stranice, da stavi naslove na svoja mjesta i slike na svoj Appple Mac. Paul je čovjek koji uvijek osmišljava razglednice za ispraćaj onih iz Kilburn Heralda koji su te sreće da pronađu novi posao. Drugim riječima, Paul osim stoje iznimno drag momak, on je također i genijalac.
– Zvrcni u arhivu, reče Geraldine – i reci im da ti pošalju tvoju sliku.
Deset minuta kasnije teklić se sjuri do mog stola noseći fascikl s mojom ogavnom slikom. Izvučem je i smjesta osjetim mučninu vidjevši svoj dvostruki podbradak i goleme debele obraze.
– Bez gledanja, reče Geraldine zgrabivši sliku. – Vratit ću se kasnije i pokazati ti.
Geraldine odjuri, žena s zadatkom, ovijajući ruke oko Paula i tepajući mu na takav način da se on umalo ne rastopi.
– Paaaauuul, ona će ruku omotanih oko njegova vrata. – Treba mi jedna usluga.
– Naravno, reče Paul koji bi joj u tom trenutku najradije skinuo zvijezde s neba.
– Jemima mora izgledati mršavo.
Paul se doimao smetenim.
– Gledaj. Vidiš ovu sliku?
Paul pogleda i klimne. – Ti si tako pametan dečko da možeš učiniti da ona izgleda mršavije, zar ne? Mogao bi ukloniti podbradak i osjenčati njezine obraze i učiniti je mršavom.
Paul se nasmiješi. – Učinit ću ti tu uslugu, Geraldine. Kad želiš da bude gotova?
– Paaaaaaa, nato će ona pogledavši ga svojim krupnim plavim očima. – Ne bi to mogao učinit sad, bi li?
Paul sretno uzdahne, sve samo da zadrži Geraldine u blizini, pa sjedne i skenira Jemiminu sliku na računalo. Fotografija se pojavi na ekranu i Paul, s pomoću nekoliko poteza svojeg miša, izblijedi Jemimin podbradak.
– Ovo je čudesno, dahne Geraldine. – Možeš li učiniti nešto s njenim obrazima?
Paul joj suzi lice, a zatim odabere upravo istu nijansu Jemimine kože. Uz nevjerojatnu preciznost, on pažljivo osjenči njezine obraze sve dok se ne ukazu jagodice. Savršene, prekrasne, istaknute jagodice.
– Bože, reče on zureći u ekran.
– Bože, reče Geraldine zureći u ekran.
– Bila bi prelijepa da smršavi. Pogledaj samo to lice, izgleda apsolutno zanosno, tko bi to uopće mogao pomisliti?
Jasno, mi dobro znamo da bi Jemima bila prelijepa, ali Geraldine i Paul nikad nisu mogli ni sanjati kako bi izgledala da je mršava.
– Kosa joj izgleda pomalo mlitavo. Znam da je to mišja smeđa, ali možeš li staviti nekoliko plavih pramenova, malo je posvijetliti?
– Što misliš da sam ja? Bog? – nasmije se Paul, no samo nekoliko poteza mišem i Jemima ima zlatne, medeno plave pramenove.
– A što ćemo s njezinim ružem za usne? Možeš li promijeniti nijansu, ta crvena je prenapadna.
– Kakvu boju želiš? – Paul otvori prozor s bojama na ekranu i Geraldine pokaže na prirodnu ružičasto-smeđu. – Evo! – reče upirući prstom na sićušnu kockicu. – To je prava boja!
Jemima, piljeći u njih s kompjuterskog ekrana, izgleda doista čarobno, ali Geraldine zna da to nije dovoljno.
– Pričekaj me ovdje, – reče ona Paulu. – Nismo još završili. Vraćam se za dvije sekunde.
Geraldine otrči do svog stola i žurno rasprostre hrpu sjajnih časopisa koji samo što se ne prevale na jednu stranu. Vogue? Ne, previše šminkerski. Elle? Ne, žrtva mode. Cosmopolitan? Savršeno.
Zgrabi Cosmopolitan i potrči natrag do Paula, prelistavajući stranice u trku.
– Ova je prava! – reče, zastavši nad slikom djevojke s biciklom. Koža joj je svježa i blistava, tijelo sapeto u triko biciklističkih hlačica i vestu. Kosa joj je jednake boje kao i Jemimina na kompjuterskom ekranu. Opkoračila je bicikl, gledajući u fotoaparat, s jednom nogom na pedali. Nagnuta je prema naprijed i smije se. Ne izgleda kao model, nego kao iznimno lijepa djevojka za topla ljetna dana uhvaćena fotoaparatom svog dečka.
– Već znaš što kanim reći, zar ne? – Geraldine će uz osmijeh.
– Znam što kaniš reći, kaže Paul uzimajući sliku djevojke na biciklu i skenirajući je.
Reže i kopira. Klika i sjenci. I evo je. Vitka, zanosna Jemima Jones, opkoračuje bicikl, s jednom nogom na pedali, za topla ljetna dana. Paul je snimi na disketu, odštampa jedan primjerak fotografije i preda je Geraldine. Mora si priznati kako je obavio nevjerojatan posao.
– Ti si genijalac, reče Geraldine spontano ga poljubivši u obraz.
– A ti si jedna nevjerojatno uvjerljiva žena, nasmiješi se on. – A sad briši, imam posla.
Geraldine otrči do Jemime, koja telefonira, i bez riječi položi odštampanu fotografiju pred nju.
– Oprostite, kažem osobi na drugom kraju žice, jer Geraldine skakuće gore dolje tik do mog stola i krevelji se. – Mogu li vas kasnije nazvati? – spustim slušalicu i podignem komad papira kojim mi je Geraldine mahala pred nosom.
– Onda? – kažem. – Ne želim upotrijebiti sliku nekog modela iz časopisa. Već sam ti to rekla.
– Nije to nikakav model, idiotkinjo jedna, naceri se Geraldine. – To si ti.
– Kako to misliš, to sam..., i dok gledam fotografiju osjećam kako mi se oči šire u nevjerici, a vilica mi se objesi. – O moj Bože, prošapćem. – O moj Bože.
– Znam, reče Geraldine. – Nisi li prelijepa?
Nijemo klimnem, odveć šokirana da bi prozborila, kažiprstom prelazeći preko svojih jagodica i srcolike brade. – Kako? Hoću reći, kad? Kako...
– Paul je to učinio, reče Geraldine – tako da to nije baš moje djelo. Samo sam mu rekla da doda nekoliko plavih pramenova, promjeni boju ruža za usne i pronašla sam ti novo tijelo. Kako ti se čini?
– Nikad ne bih pomislila.
Nikad, kunem se Bogom, nikad ne bih pomislila da bih ikad mogla ovako izgledati. Ne mogu odvojiti pogled sa slike.
Želim je povećati i zalijepiti na lice, pokazati ljudima kako sam lijepa, pokazati im što leži ispod debljine.
– Pošalji je, pošalji je, reče Geraldine. – Ova je slika više nego dostojna Brada. Pošalji je i vidjet ćemo što misli.
Geraldine stoji iza mojih leđa dok se ja ponovno spajam na Internet i šaljem e-mail.
'Dragi Brad, primila sam tvoju sliku i izgledaš savršeno, malo je reći savršeno, predobro da bi bilo istinito. Sigurno nisi izrezao sliku iz nekog časopisa?
Bilo kako bilo, dečki iz grafičkog odjela su skenirali moju sliku snimljenu...' Pogledam Geraldine. – Što da kažem, kad je snimljena?
– Napiši daje to bilo ljetos. Reci da si s prijateljima vozila bicikl po Hyde Parku.
– O.K., nastavim '.. ovog ljeta kad sam bila s nekim prijateljima u Hyde Parku. Nadam se da će ti se svidjeti. Nisam baš u najboljem izdanju.' Nacerim se Geraldine. Ona se naceri meni.
'Večeras ponovno izlazim, ali naći ćemo se sutra (petak) u isto vrijeme, na istom mjestu. Čuvaj se. J.J., pusa.' – J.J.? – upitno će Geraldine.
– Tako me on zove. Jemima Jones.
– J.J. Sviđa mi se. Mislim da bih te i ja mogla početi tako zvati.
Umetnem disketu u kompjuter, disketu na kojoj je moja slika, i pritisnem PRILOG gumb pri dnu e-maila. Pridodam sliku pismu i pritisnem POŠALJI. Kad se pojavi potvrda da je pismo poslano, s olakšanjem izdahnem i pogledam Geraldine s osjećajem krivnje.
– Zar ne bi bilo grozno kad bi se poželio upoznati sa mnom?
– Ne budi budalasta. On je tisućama kilometara daleko od tebe, sigurna si kao kuća. Hajde, idemo na čaj.
– Zvala je tvoja mama, zaurla Sophie iza zidova svoje spavaće sobe kad stignem doma. – Rekla je da je nazoveš kad se vratiš.
– Hvala, doviknem prema stepenicama i uputim se u dnevnu sobu, zahvalna što ću izbjeći kurtoazni razgovor.
– Bok, mama, kažem nakon što ona podigne slušalicu u Hertfordshireu i kaže 'halo' svojim otmjenim telefonskim glasom. – Kako si?
– Nije loše, reče moja majka. – Kako si ti?
– Dobro. Posao mi ide dobro. Sve je u redu.
– A kako napreduje dijeta? Jesi li izgubila još kilograma?
Evo nas opet. – Da, mama, izgubila sam pet kilograma u posljednja dva tjedna.
Barem jedanput govorim istinu i nadam se da će je ovo na trenutak zadovoljiti.
Međutim, znam da tražim previše. – Oprezno, ona će. – Ne smiješ ih prebrzo gubiti jer se neće zadržati. Zašto se ne upišeš u teretanu, kao ja?
U mladosti je moja majka bila vitka i lijepa. Bila je glavna ljepotica, barem tako sama kaže, a po starim crno-bijelim fotografijama znam daje zbilja bila osobita. Prije udaje, izgledala je kao Audrev Hepburn, s ljepotom i elegancijom koja je odavala njezino porijeklo.
Počela se debljati nakon što nas je prije šesnaest godina napustio moj otac, i sad se, zašavši u srednje godine i s popratnom dosadom, napuhala kao balon, ali naravno, mama kao mama, ne miri se s tim, nego je to pretvorila u vraški događaj. Upisala se u teretanu, stekla potpuno novi krug prijateljica, sve redom pozamašne dame koje dijele zajedničke snove o zategnutim trbušnim mišićima i čvrstim bedrima, i to je trenutačno jedina stvar kojoj se u životu veseli.
– Zbilja, Jemima, isplati se. Ovog sam tjedna izgubila još jedan kilogram i stekla sam toliko novih prijateljica. Mislim da bi ti to samo godilo.
– U redu, mama, kažem klonulo. – Pokušat ću pronaći neku teretanu u mojoj četvrti.
Što mi naravno ne pada na pamet, jer mislim da su teretane živi pakao.
Razgovori s njezinom majkom, čini se, uvijek idu istim tokom. Njezina se majka nikad ne raspituje o Jemiminom poslu, njezinim prijateljima, njezinom društvenom životu. Uvijek je pita za težinu, a Jemima mehanički zauzima obrambeni stav, brižljivo ga susprežući s umornim uzdasima.
Majka, vidite, misli kako Jemimi želi samo ono najbolje. No zapravo, majka želi samo ono najbolje za majku. Majka želi vitku, lijepu kćer na kojoj bi joj zavidjelo cijelo susjedstvo.
Majka je želi voditi u šoping i ponosno je pokazivati dok se uvlači u minijaturne hlače. Majka se želi okrenuti prodavačici i samodopadno izjaviti 'što ta današnja mladež neće sve odjenuti. Zbilja, ne znam kako im to uspijeva'.
Njezina majka želi s Jemimom prošetati ulicom i osjetiti nemjerljivi ponos, želi upijati poglede divljenja što obasjavaju ljepotu njezine kćeri. Ono što nipošto ne želi jest upravo ono što ima. Kćer koju voli, no koje se srami. Jer upravo u ovom trenutku Jemimina majka nastoji svim silama ne odvesti u šoping svoju kćer. Nastoji izbjeći sažaljenje u pogledu prodavačica, poniženje stoje prisiljena odlaziti u dućane za krupnije i zurenje ljudi dok koračaju po ulici.
Jemimina majka voli Jemimu, duboko, onako kako samo majka to umije, no žudi za tim da Jemima izgleda drukčije. Kad bi samo Jemimina majka mogla vidjeti sliku koju je Geraldine maločas stvorila, Jemimina bi majka briznula u plač.
– A kako tvoj društveni život? – najzad upita moja majka.
Da joj kažem kako sam sinoć bila na piću s najčarobnijim muškarcem u državi? Da joj kažem kako sam preko Interneta upoznala najčarobnijeg muškarca u Americi? Da joj kažem o fotografijama?
– Dobro, kažem na kraju. – U redu je.
– Onda, što još ima novoga? – reče moja majka, koja uvijek na ovaj način privodi razgovor kraju.
– Ništa, mama, kažem ono što i uvijek. – Nazvat ću te idući tjedan.
– U redu, i svaka čast za tu dijetu. Samo tako nastavi.
Spustim slušalicu i izvučem svoju sliku iz torbe. Oprezno, daje Sophie i Lisa ne bi spazile, pripravim nam svima čaj, zatim odem gore i legnem na krevet i dugo dugo vremena zurim u svoju sliku.
11. poglavlje
'PREDIVNA SI! !' piše u e-mailu na mom ekranu. 'Nisam mogao povjerovati kad sam primio tvoju sliku, rekla si kako sam ja predobar da bi bio istinit, ali ti izgledaš kao manekenka! Nisam ni sanjao da Engleskinje mogu tako dobro izgledati! Zbilja bih volio čuti tvoj glas, što misliš da malo čavrljamo na telefon? Razumijem ukoliko ne želiš dati svoj broj telefona, stoga ti ja dajem svoj. Možda bi me mogla nazvati kasnije danas. 310 266 8787. Nadam se da ćemo se čuti kasnije, J.J. Čuvaj se. Brad, pusa.' – Dakle, reče Geraldine stojeći iza Jemiminih leđa čitajući pismo.
– Dakle, mehanički opetujem osjetivši nepojmljivo grizodušje. – U lijepu si me frku uvalila.
Geraldine prasne u smijeh. – Nije to nikakva frka, nego zabava. Mogla bi postati frka jedino kad bi te poželio upoznati, a budući da je tako daleko mislim da se to ne može dogoditi. Onda, hoćeš li ga nazvati?
– Zašto ne? – Nemam što izgubiti. – Nazvat ću ga malo kasnije.
– Kladim se da ima strašno seksi glas, reče Geraldine. – Samo da ne završava svaku rečenicu sa 'ono kao' i 'kuzis .
Nasmijem se. – Baš si zlobna, Geraldine, ponekad te zbilja ne razumijem.
– Možda jesam zlobna, ali ti si, draga moja Jemima, potpuno naivna, i stoga ti je potrebna dobra vila poput mene koja će misliti na tvoje dobro.
– Bena Williamsa, lijepo molim, reče glas s druge strane žice.
– Pri telefonu, kaže Ben uglavivši telefon među jedno rame i glavu, pregledavajući pritom hrpu papira na stolu.
– Dobar dan, reče djevojka zvučeći mlado, zvučeći kao nitko važan. – Ovdje Jackie s London Davtime televizije.
– Oh, dobar dan! – reče Ben, pažnje najednom prikovane na glas s druge strane telefonske linije.
– Ja sam tajnica gospođe Diane Macpherson. Jutros smo zaprimili vašu molbu za posao i Dianu zanima kad biste mogli doći ovamo na razgovor.
Izgovarajući ove riječi Jackie promatra Benovu fotografiju i smije se u sebi jer se okladila s Dianom kako mu glas neće biti ni blizu tako seksipilan kao što mu je lice. Smije se jer se prevarila. Isuse, kako se samo prevarila.
– Oh! – reče Ben. – Fantastično! – 'Priberi se', kaže sam sebi, faudi ravnodušan, ovo zacijelo ništa ne znači'. – Pa, kod mene vlada zatišje ovaj tjedan, kad želite da dođem?
– Zaprimili smo tisuće molbi i nastojimo vidjeti ljude s užeg popisa što je prije moguće. Postoji li šansa da navratite danas popodne?
Postoji li šansa? Postoji li šansa? Ben će stvoriti šansu.
– Danas popodne mi odgovara. Može li oko tri?
– Oko tri bi bilo sjajno, reče Jackie pribilježivši u glavi kako mora popraviti šminku nakon ručka. – Pitajte za mene na glavnoj recepciji i doći ću po vas.
– Trebam li nešto ponijeti? – pita Ben.
– Ništa, ona se nasmije – osim sebe.
Ben spusti slušalicu i pogleda oko sebe. Bijedno, pomisli. Ova je prostorija ispunjena bijednim stolovima, bijednim računalima i ljudima u bijednim pohabanim odijelima. Uskoro ću, misli dalje, raditi na televiziji, gdje su svi elegantni i imaju stila, gdje se više nikad neću morati nositi s svakodnevnim besmislicama u Kilburn Heraldu.
Oprezno, Bene, sjeti se one stare: ne pravi ražanj dok je zec u šumi, no s druge strane, da ste kojim slučajem primili Benovu fotografiju i sami biste ga pozvali na razgovor.
Neka bude jasno, da nije bilo Jackie, Bena Williamsa ne bi uopće uočili. Istina je da je London Daytime televizija zaprimila tisuće molbi, a istina je i to da je većina njih smjesta odaslana u kadrovsku službu gdje je razmještena na tri hrpe: Da, Ne, i Možda.
Ben je, međutim, bio lukav. Ben je naslovio svoje pismo izravno na ime Diane Macpherson te je njegova molba zaobišla kadrovsku službu i završila ravno na Jackienom stolu. Jackie je već imala nekoliko takvih molbi, jer nekolicina potencijalnih televizijskih vodilja posjeduje dozu zdravog razuma baš poput Bena Williamsa, no nijedan od njih nije zapeo za Jackieno oko kao što je to Ben.
Jackie ih je sve kanila strpati u interni fascikl kako bih ih poslala ravno u kadrovsku službu, kad spazi Benovu fotografiju, i čim je pročitala njegovo pismo uputila se u Dianinu sobu.
– Diana, rekla je ulazeći kroz vrata, jer ovo je televizija i formalnosti koje se obično povezuju s hijerarhijom u velikim tvrtkama, ovdje ne postoje. – Mislim da bi trebala ovo pogledati.
– Nije valjda još jedna vražja molba za posao, rekla je Diana. – Pošalji je u kadrovsku službu.
– Zaista, reče Jackie sjedajući i podvinuvši noge pod sobom – zaista mislim da bi ovo trebala pogledati.
– Zbilja ti se sviđa – nasmiješi se Diana, prvo posegnuvši za fotografijom. – Mmm, reče oblizavši usnice. – Potpuno te razumijem.
Diana Macpherson je snažna žena, što se i podrazumijeva budući da je došla na mjesto izvršnog producenta jedne tako velike emisije kao što je to London Nights. Ona je pored toga i slobodna, a slučajno gaji osobitu naklonost spram lijepih mladića kao što je Ben. Diana Macpherson je nebrušeni dijamant – odgajana na državnoj skrbi, bila je jedina od takvih djevojka koja je dobila stipendiju za dobru djevojačku školu, a zatim se upisala na fakultet.
Ona je poblajhana plavuša, koja u četrdeset i prvoj možda nije u cvijetu mladosti, no za njom se još uvijek okreću glave zahvaljujući njezinim mikro minicama i grivom plave kose. Od nje svi zaziru i rijetki su oni koji su zadobili njezino poštovanje, no oni koji jesu također su dobili njezinu bezuvjetnu odanost.
Ona poštuje Jackie jer Jackie dolazi iz sličnog okruženja kao i Diana, a Jackie je bistra djevojka. Jackie je možda trenutačno zaposlena kao tajnica, no kad dođe pravo vrijeme, Diana će je promovirati u novinara istraživača, a onda je čitav svijet njezin.
– Onda, tko je on? Ima li kakva iskustva pred kamerama?
– Nema, reče Jackie – ali je zamjenik urednika rubrike vijesti u nekim lokalnim novinama i zvuči savršeno za vijesti i politiku.
– Vijesti i politika? Šteta je profućkati takvo lice na vijesti i politiku. Ma kakvi, mogao bi biti bolji za zabavni dio programa. Ali opet, može se pokazati kao potpuni promašaj na ekranu.
Diana neko vrijeme sjedi u tišini, razmišljajući.
– Zašto ga ne pozoveš na razgovor? – reče Jackie. – Tada ćemo vidjeti je li toliko dobar kao što izgleda.
– Pa da, reče Diana. – Dobro bi mi došlo da mi se opet jedan zgodan dečko mota po uredu.
Jackie se nasmije, jer je posljednji zgodni dečko koji se motao po uredu završio kao voditelj vlastite emisije, zahvaljujući svojoj aferi s Dianom.
– Hajde, rekla je Diana. – Nazovi ga i vidi može li doći danas popodne.
Ali Ben, razumije se, ne zna ništa o ovome, iako je očito kako ovo nije prvi put da mu vlastiti izgled otvara vrata. Ben je odveć uzbuđen da bi analizirao pravi razlog zbog kojeg je odabran da se nađe s ljudima na London Daytime televiziji i odveć uzbuđen da bi priveo posao kraju.
– Jemima, reče na interni telefon nakon što se pozdravio s Jackie. – Ben je. Možeš li se naći sa mnom na ručku? – Kad? Sad?
– Aha, vidimo se dolje. Moram ti nešto reći.
– Pozvali su me na razgovor, – reče Ben dok čekamo u redu u kantini. – Možeš li vjerovati? Idem danas popodne! – To je nevjerojatno!
Naravno da se radujem zbog njega, nisam toliko zlobna no, iako se trudim dijeliti njegovo oduševljenje, osjećam kako mi srce krvari. – Vidiš, – kažem vedro, pokušavajući prikriti osjećaje dok ga nestašno gurkam pod rebra. – Rekla sam ti da će znati kako si predobar da bi te zaobišli.
– Znam, – uzdahne Ben. – No zbilja se nisam nadao da će mi pružiti priliku, – njegovo se lice snuždi. – Možda i neće. Možda loše prođem s tom Dianom Macpherson i tu se sve završi.
– Ma molim te. Razgovarat ćeš sa ženom? Onda upadaš. Sve što moraš učiniti jest šarmirati je i bum! Evo te na televiziji.
– Zbilja tako misliš?
– Da, kimnem. – Zbilja tako mislim.
– Oh Bože, nadam se da ću ga dobiti.
– Hoćeš, kažem znajući da sam najvjerojatnije u pravu, da će se bogovi smilovati na Bena Williamsa zbog njegova sjajnog izgleda i ležernog šarma.
Nosimo naše pladnjeve do stola i sjednemo, ja s tanjurom salate, prave salate za razliku od onih koje plivaju u majonezi i kalorijama. S Benom sam, sjećate se? Ben me pozvao na ručak, a protekla dva tjedna moj apetit, čini se, ionako nije kao nekad.
Znam da sam izgubila samo pet kilograma, no već se sad primjećuje razlika. Odjeća mi je neznatno šira, hlače mi se više ne urezuju na mjestu gdje bi se trebao nalaziti moj struk, niti pucaju po šavovima pri sjedanju.
Već sam bila zaboravila kako je ovo dobar osjećaj. Zasad se čini kako mi se apetit smanjio, a posljednja sam dva tjedna doručkovala samo malu zdjelu zobenih pahuljica i zaobilazila u širokom luku svoje uobičajene sendviče sa slaninom. Miris me i dalje mami svakoga dana, no nekako sam naučila nositi se s tim, othrvati se iskušenju.
– Možeš li me zamisliti na televiziji? – kaže Ben, izgledajući kao da se pogubio u svijetu kamera i pisama obožavatelja. – Bilo bi to čudesno.
– Nikad nisam razumjela ljude koji žele dospjeti na televiziju, začuđeno ga pogledam. – Ne mogu zamisliti ništa gore od toga.
– Zašto?
– Pa, recimo za početak, pomisli na nedostatak privatnosti. Odjednom, gdje god da odeš ljudi te prepoznaju i žele tvoj autogram, ili tvoje vrijeme.
Ben se iskesi. – Fantastično! – reče.
– A onda, nastavim kolutajući očima – sva ta medijska pompa. Mislim, i sam znaš kako to izgleda. Čim se pojaviš na ekranu postaješ javno dobro, što znači da novine imaju dozvolu za iskopavanje onoliko smeća koliko mogu pronaći.
– Pokušavaš li reći kako imam neke prljave tajne? – reče Ben, nacerivši se.
– Zar nemaju svi? – pogledam prema stropu pomislivši kako bih ja trebala biti na televiziji jer sam vjerojatno jedina osoba na svijetu koja nema neku mračnu tajnu. – Kako bilo, ne moraju ni biti prljave. Sjeti se samo koliko si puta otvorio žuti tisak i vidio bivšu curu ili dečka neke slavne osobe koja prostire njihovo prljavo rublje. Ne bih to mogla podnijeti. Pomisli tko će sve samo ispuzati iz močvare.
– Nisam o tome razmišljao, reče Ben. – Ali mislim da nijedna od mojih bivših ne bi učinila tako nešto.
– Nevjerojatno je na što su sve ljudi spremni kad nanjuše novac.
– Bože, ako netko ponudi jednoj od mojih bivših novac u zamjenu za pojedinosti iz našeg seksualnog života, neka im je sa srećom. Mislim da neće pronaći ništa zanimljivoga.
Lice mi oblije rumenilo, možete li to povjerovati? Ben spomene seks, a ja odmah porumenim. Bez obzira što nije prošlo dugo otkako sam sjedila s njim i gledala pornografiju na Internetu. Ma kakvi, on samo spomene riječ i ja prokleto pocrvenim. – Oh dobro, kažem. – Izgleda da se to samo događa ljudima koji se proslave preko noći i to bez ikakvog razloga, valjda uživaju u svoj toj pozornosti. Vjerojatno se nitko ne bi gnjavio reporterima London Davtime televizije.
– A što je s voditeljima vijesti na BBC-ju?
– Je li to ono što želiš raditi?
Ben zastenje u hinjenoj ekstazi. – Ubio bih samo da postanem BBC-jev voditelj vijesti.
Zapanjena sam. – Pravo si iznenađenje. Nikad to ne bih pomislila.
– Ima mnogo toga što o meni ne znaš, nestašno će Ben, bacivši se na svoj ručak.
– Onda, reče Geraldine, uguravši se do njih. – Je li ti Jemima spominjala svog novog dečka?
– Geraldine!
Umukni! Ne želim da Ben dozna za Brada. Ali, s druge strane, otkrije li da sam nekome privlačna možda me počne promatrati u sasvim novom svjetlu. Što mislite, vrijedi li pokušati?
– Pa? – reče Geraldine. – Jesi li?
– Kakvog dečka? – reče Ben.
– Prekrasnog kalifornijskog komada s Interneta.
– Ne, reče on – ne znam ništa o tome. Ne mogu vjerovati, Jemima Jones, šarala si po Internetu?
– Ne sasvim. Samo sam ponovno otišla na stranicu LA Cafea, malo sam se zabavljala i brbljala s tim tipom, Bradom.
– Brad! – Ben prasne u smijeh. – Bože, kako tipično američki.
– Ali Brad je apsolutno prekrasan, za umrijeti. Pravi komad. Nema nikakve dvojbe, – reče Geraldine.
– Kako ti to znaš? – Ben je znatiželjan.
– Poslao mije svoju sliku, – kažem, poželjevši da ova tema nije pokrenuta, jer što god mislili o tome, sastanci na Internetu zvuče otužno poput javljanja na oglase za Usamljena srca, i prije nego što se zapitate, ne, nisam to nikad učinila.
– I, pridoda Geraldine, mljackajući ustima punim hrskave kupus salate, bez preljeva – nazvat će ga danas popodne.
– Baš dobro, reče Ben rastreseno, gledajući na svoj sat i poskočivši.
Bacim pogled na svoj sat i vidim da će morati požuriti ukoliko želi stići na vrijeme na razgovor. – Žao mije, cure, reče ustajući. – Moram požuriti.
– Sretno, doviknem dok Ben hita vani.
– Sretno? – Geraldine me upitno promatra. – Zbog čega?
– Oh, nekakav intervju koji mora obaviti popodne.
Bravo, Jemima, to volim vidjeti, brzo si se snašla.
– Onda, kad ćeš nazvati komada?
– Ne znam, dramatično uzdahnem. – Sve to može prilično gadno završiti, nisam sigurna želim li uopće.
– Ma kvragu, reče Geraldine – što možeš izgubiti? – U pravu je. Znam daje u pravu.
Zajedno se uputimo natrag, a Geraldine mi pripovijeda o muškarcu kojeg je upoznala prošlog tjedna, izvjesnom Simonu, koji vozi Mercedes vrhunske klase, zaposlen je u bankarstvu i večeras je izvodi na večeru.
– U redu, reče ona, naslanjajući svoju sićušnu pozadinu na moj stol. – Podigni tu slušalicu i nazovi Brada.
– Ne mogu, kažem smiješeći se.
– Jemima! Samo nazovi!
– Ne, odrješito odmahnem glavom.
– Zbilja, ponekad me bacaš u očaj. Zašto ne?
– Zato, učinim stanku radi dramatičnijeg učinka. – Zato stoje u Kaliforniji šest sati ujutro i mislim da neće biti presretan.
– Oh, reče Geraldine. – U tom slučaju vraćam se ovamo u pet sati i očekujem da ću te vidjeti za tim telefonom. Na međunarodnom pozivu. Dogovoreno?
Klimnem glavom. – Dogovoreno?
Doista, točno u pet sati Geraldine se nađe kraj mojeg stola. Daje bolje ne poznajem pomislila bih kako je namjestila alarm na satu.
– O.K., O.K., nasmijem se, podižući slušalicu. – Zovem ga.
Biram broj bez da razmislim što zapravo činim, samo se smijući Geraldine, koja mi se iskrevelji prije nego što iščezne iz ureda.
– Teretana B-Fif, veselo izgovori glas američkim naglaskom na drugom kraju linije. – Dobro jutro, kako vam mogu pomoći?
– Dobro jutro, kažem najednom se zapitavši kojeg vraga to činim. – Mogu li razgovarati s Bradom, molim lijepo? – Naravno, gospođo. Mogu li znati tko ga treba? – Jemi..., zastanem. – J.J., Gospođa? – Molim vas ostanite na liniji.
Sjedim i čekam, i umalo što ne spustim slušalicu no, baš prije nego što to učinim, netko se drugi javi na vezi.
– Dobro jutro, reče drugi vedri ženski glas. – Kako vam mogu pomoći?
– Oh, zdravo. Mogu li razgovarati s Bradom, molim lijepo?
– Mogu li znati tko zove? – J.J.
– Molim vas ostanite na liniji.
– Halo? – dubok, zanosan, muževan kalifornijski glas. – J.J.?
– Brad? Ja sam, J.J.
– Oh, moj Bože, nazvala si me! Ne mogu vjerovati da si me nazvala. Tako je lijepo pričati s tobom.
– Hvala, kažem ne znajući što bih drugo rekla.
– Tek što sam stigao u ured, kakvo divno iznenađenje.
– Pa ovdje je pet popodne, tako da se ubrzo kupim doma.
– Bože, glas ti je seksi kao i slika, koja je sad, moram ti to reći, pričvršćena na zid. U stvari, baš te gledam sad dok pričamo.
– Zbilja sam polaskana.
Kad bi samo znao pravu istinu.
– Onda J.J., kako ti je protekao današnji dan?
– Bilo je u redu. Jutros sam malo snimala, stoje bilo zabavno.
Samo me nemoj pitati što, molim te.
I on, srećom, ne pita. – Potpuno shvaćam zašto si na televiziji, izgledaš tako dotjerana, mislim da je to prava riječ.
– Što, čak i na biciklu za vrućeg ljetnog dana?
– Upravo tako. Morao sam svima ovdje pokazati tvoju sliku, i joj, moram ti reći, već imaš klub obožavatelja u Kalif ornij i.
– Bože, tako mije neugodno, glasno uzdahnem.
– Nema ti zašto biti neugodno. Mislim da je sjajno što vježbaš i brineš se za zdravlje, upravo si moj tip žene.
– Dobro, kažem malo se pribravši. – Cilj mi je zadovoljiti vas.
Brad se nasmije. – Onda, čuj, Jemima, ono što ne mogu razumjeti je kako to da nemaš dečka. Mislim, znam da si rekla kako si nedavno prekinula vezu, ali muškarci ti se zacijelo bacaju pod noge.
– Ne bih baš to tako rekla. Istina je da upoznajem mnogo muškarca zbog svog posla, no valjda sam previše izbirljiva.
– Onda sam počašćen što ti se moja slika svidjela dovoljno da me nazoveš. Nego, pričaj mi još nešto, volim taj tvoj naglasak. Ispričaj mi sve o sebi.
– Bože, odakle da počnem?
– O.K., reci mi nešto o svojim roditeljima, imaš li braće i sestara?
– Nemam braće i sestara. Jedinica sam i roditelji su mi razvedeni.
– Oh, to je gadno, reče Brad. – Moji također. Jesu li se tvoji razveli kad si bila dijete?
– Aha, kažem pitajući se zašto pobogu sve ovo govorim nekome tko je praktično potpuni stranac, kad niti moji najbliži, odnosno, Sophie, Lisa i Geraldine, ne znaju ništa o mojoj prošlosti. – Majka mi je nesretna. Ogorčena je i zamjera što je ostala sama i nastoji se miješati u moj život daleko više nego stoje to normalno, stoje uglavnom razlog mog preseljenja u London.
– Znači, nisi iz Londona?
– Ne, odrasla sam na selu. Odnosno, u malom gradiću u okolici Londona, što je pretpostavljam zapravo periferija.
– A jesi li se ikad osjećala usamljeno kao dijete? Jesi li željela brata ili sestru?
Ne da sam bila samo usamljena kao dijete, nego očajnički, bolno usamljena. Znala bih noću lijegati u krevet i sklopiti ruke, moleći Boga da mi donese brata ili sestru, ne razumijevajući u potpunosti da bez oca postoji mala, ako i ikakva, šansa da se to dogodi. No iako sam otkrila više nego što sam kanila, ovo bi bilo ipak previše, stoga duboko udahnem i ležerno izjavim: – Ponekad, ne baš često. Bilo je u redu biti sama.
– Gle, reče Brad nakon što sam ga zasula uljepšanim pojedinostima iz svog djetinjstva, pojedinostima lišenim patnje. – Ovo bi moglo zvučati suludo, budući je ovo prvi put da zapravo razgovaramo i gotovo da se uopće i ne poznajemo, no imam osjećaj da bi se ovo moglo razviti u nešto doista osobito.
Zastane dok ja pokušavam probaviti njegove netom izgovorene riječi jer, da budem iskrena, jedini razlog zbog kojeg ovo činim jest puka dosada, a ne zato što sam mislila kako se ovo može razviti u nešto osobito.
I zaboga, ovaj je čovjek praktički stranac. Priznajem, iznimno zgodan stranac, no sve se skupa čini bizarnim. Nismo se nikad sreli, ovo je naš prvi telefonski razgovor i mogao bi biti kakav serijski ubojica. Osim toga, kako zna da sam ono za što se predstavljam? Oh. Možda je bolje da siđem s tračnica ovakvih misli.
– J.J.? Jesi li još na vezi?
– Da, oprosti. Nastavi.
– Pa, jednostavno znam da zvuči malo ludo upoznati se preko Interneta, ali opet, ljudi se na taj način upoznaju diljem svijeta i ponekad zbilja uspije. Gle. Mislim da si sjajna. Mislim da si zabavna, i iskrena, i lijepa i sviđa mi se tvoj naglasak i ne želim te uplašiti, ali zaista bih se volio sresti s tobom.
Hvala dragom Bogu što me Brad ne može sad vidjeti, što ne može vidjeti kako je lice problijedjelo, kako se ozbiljno bavim mišlju zadaviti Geraldine jer sam znala, prokleto sam znala da će se upravo ovako stvari odvijati.
– Ne predlažem ti da dođeš ovamo, mislim, znam da bi ti to bio veliki korak i vjerojatno si dosta zauzeta na poslu, no što misliš kad bih ja doletio tamo i našao se s tobom?
– Ovaj, kažem maštovito nastojeći dobiti na vremenu, moleći se za posredovanje s nebesa, što mi naravno nije uslišano. – Ovaj – opetujem.
– O.K. – nato će Brad. – Vidim da sam te malo zbunio, ali ne bi li mogla jednostavno razmisliti o tome?
– O.K. – lažem. – Razmislit ću.
Zatim, kao da sve ovo nije bilo dovoljno, učinim nešto nezamislivo. Dajem Bradu svoje brojeve telefona, kućni i izravni broj na poslu (jer nipošto ne bih htjela da se razotkrije istina o moj karijeri vrhunske televizijske voditeljice) i, nakon što se pozdravimo, spustim slušalicu i odem do zahoda kako bih se pogledala u zrcalo.
Promatram svoj podbradak, obraze, svoju glomaznost, i tako stojeći donesem odluku. Veliku odluku. Odluku toliko značajnu da mi je čak i ovom trenutku jasno kako će ona promijeniti moj život. Otrčim natrag do stola, odnosno odvučem se, zgrabim torbu, i sjurim se niz stepenice.
Ne kanim daleko. Koračam, gotovo trčećim korakom, po Kilburn High ulici prema novoj šminkerskoj teretani koja tek što se otvorila. Svakog dana prolazim pored nje, jedva primijetivši daje tu jer što bi, napokon, jedna teretana mogla meni predstavljati.
No danas je dan kad se moj život počinje mijenjati. I uguravši se kroz dvostruka vrata prilazim elegantnoj plavuši na recepciji svom odlučnošću koju sam mogla skupiti.
– Zdravo, kažem. – Htjela bih se upisati.
9 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 12:52 pm
Margita
Administrator
12. poglavlje
– Dat ću vam obrazac, kaže plavuša za recepcijskim stolom, gledajuću Jemimu Jones s nešto većom dozom znatiželje, jer ne može posve razumjeti zašto bi se netko Jemimine debljine poželio upisati u teretanu.
Jasno, trebala je shvatiti kako ona želi smršaviti, no stvar je u tome što ova potpuno-šminkerski-nova teretana nije bilo kakva klasična teretana. Cijena upisa je 15 funta, a nakon toga mjesečna članarina stoji 45 funta. Pozamašna svota, upravo stoga kako bi se riješila ljudi kao što je Jemima Jones.
Dobro je što Jemima nije malo prolunjala okolo prije nego što se upisala, jer da je kojim slučajem vidjela kakvi ljudi dolaze u ovu teretanu, izletjela bi vani prije nego što si rekao keks.
Vidjela bi na spravama mondeno društvo u svom punom sjaju, nagovještaje znoja što naglašava njihova preplanula tijela do maksimuma.
Vidjela bi žene u svlačionici kako brižljivo nanose šminku prije nego se usude izaći, tek za slučaj da čovjek njihovih snova sjedne na susjedni bicikl.
Vidjela bi sredovječne kućanice, supruge bogatih biznismena, s kojih bliješti zlato dok gaze gore pa dolje i gore pa dolje i gore pa dolje da bi održale svoja tijela savršenima nakon turneje večera kojima su prisustvovale.
Vidjela bi mišićave muškarce, svi redom mladi, svi redom uvježbani, svi toliko zgodni da čovjek ne povjeruje, koji dolaze u teretanu djelomično kako bi održali vrhunsku formu, a djelomično kako bi gledali žene.
I Jemima bi Jones bila odveć isprepadana da bi kročila nogom kroz vrata, no srećom voditeljica nije tu i nema nikog tko bi Jemimi pokazao sve mogućnosti koje teretana može ponuditi, tako da Jemima samo uze obrazac i sjedne u predvorje kako bi ga popunila. Lagano problijedi na cijenu, ali mala je to cijena za vitkost, a ova joj je teretana toliko blizu da neće imati izliku za neodlazak, pa s olovkom u rucj počne ispunjavati mjesta označena za odgovore. Kao što svatko, tko provodi svaku večer pred televizorom trpajući u sebe brzu hranu, zna – najteži dio režima vježbanja jest poduzimanje prvog koraka. Jednom kad pronađete motivaciju za početak, vježbanje se može pretvoriti u neobičnu ovisnost, zapravo vrlo sličnu Internetu.
Kad je obrazac bio ispunjen i kad je napisala broj bankovnog računa za izravno naplaćivanje, ona se vrati do recepcijskog stola.
– Ovaj, još nikad nisam zapravo bila u teretani, kažem osjećajući se silno glupavo dok mi plavuša predaje hrpu papira, raspored sati, informacije o teretani.
– Ne brinite, reče plavuša vedro se nasmiješivši. – Mnogi od ljudi ovdje nisu nikad ranije bili u teretani. Morat ćemo vas odvesti na stručnu procjenu na temelju čega će osmisliti program za vas.
Tijelo mi se napne dok čekam da me osine pogledom od glave do pete, no ona to ne učini, samo se nasmiješi i otvori veliki rokovnik na stolu i počne prelistavati stranice. – U normalnim biste okolnostima morali pričekati otprilike tri tjedna za stručnu procjenu, no upravo su nam otkazali jednu sutra ujutro. Odgovara li vam u osam ujutro?
Sutra u osam ujutro? Je li ona luda? Osam ujutro je usred noći.
– Osam ujutro mi odgovara, čujem se kako izgovaram, riječi ostanu visjeti u zraku prije no uspijem promisliti o ovome što sam netom izlanula.
– Divno, reče plavuša upisujući moje ime. – Nije vam potreban triko, samo obična majica i kratke hlačice...
Pogleda me i uoči kako mi se lice objesilo na samu pomisao o meni u trikou. – Oh, tajice će biti dovoljne. I tenisice, morate imati tenisice.
– To je u redu, kažem pitajući se gdje ću dovraga pribaviti svu tu opremu, no započeto treba i dovršiti, i pogledavši na sat shvatim kako je već 18:15, a znam da ima jedna prodavaonica sportske opreme u šoping centru u Bayswateru koji je još neko vrijeme otvoren.
Odlazim iz teretane i, koliko god zvučalo ludo, uvjerena sam da su mi koraci već lakši, moje se obličje, čini se, smanjilo, a u glavi se već mogu vidjeti kako ću izgledati. Mršavo. I lijepo. Kao što sam nekoć bila, pretpostavljam, kao dijete, prije nego nas je otac napustio, prije nego sam otkrila kako je hrana jedina stvar koja mi može ublažiti bol zbog osjećaja napuštenosti od strane bešćutnog oca.
Uskočim u taksi 'jao, jao, Jemima, ovih si dana pomalo ekstravagantna' i kažem vozaču da me odvede do Whiteleysa, gdje se ne obazirem na prodavaonice odjeće, cipela, čak ni na knjižare, nego se uputim ravno prema pokretnim stepenicama što vode u prodavaonicu sportske opreme.
Pola sata kasnije ruke mi se vuku po podu pod težinom vrećica. Kupila sam trenirku, dva para tajica od likre, tri para čarapa i par svjetlucavih Reebok tenisica. Danas sam potrošila toliko novaca da nema šanse da se predomislim. To i jest cilj.
I dok odlazim iz šoping centra na nekoliko trenutaka zastanem promatrajući uskomešanu gomilu ljudi, slušajući mješavinu glasova iz svih krajeva svijeta. Mogla bih otići ravno doma, to je ono što bih prije nekoliko tjedana i učinila, ali pogledajte samo ovu ulicu, pogledajte posljednje zrake sunca. Predvečerje je prekrasno i nisam spremna otići doma i sjesti pred televizor, ne još.
I dok tumaram niz Queensway, gurajući se među gomilom turista, počinjem se osjećati kao da sam na odmoru, a može li se bolje raditi na odmoru doli sjesti u kafić na pločniku i uživati u piću.
U normalnim okolnostima naručila bih kapučino, i pojela čokoladu s vrha prije nego ću dodati tri vrećice šećera, no stvari su krenule drugim tokom, i ja pronađem mali okrugli mramorni stolić pred slastičarnom i naručim negaziranu mineralnu vodu.
Nema ništa za čitati, niti ima ikoga s kim bi razgovarala, no Jemima se odavno nije osjećala ovako sretnom. Sretnije, možda, nego ikad u životu. Sjedi tamo na zalazećem suncu nesvjesna kako joj lice obasjava široki osmijeh jer po prvi put u životu počinje osjećati kako život nije gnjavaža. Život joj je uzbudljiviji nego je to ikad bio.
Život Jemime Jones neko se vrijeme tromo kotrljao, no danas je dan kad se napokon preokrenuo naopačke.
Ben Williams je upravo stigao doma i otkrio kako mu na telefonskoj sekretarici svijetle tri nove poruke. Dvije su za njegove cimere, a zadnja je Richardova, njegovog najstarijeg prijatelja. Bili bismo rekli najboljeg, no ne možemo to govoriti prečesto jer muškarci, napokon, ne bi trebali imati najbolje prijatelje, oni bi trebali imati kompiće.
Bilo kako bilo, Ben podigne slušalicu i nazove svog najboljeg prijatelja, najstarijeg prijatelja, najboljeg kompića, jer pod a) želi s njim razgovarati budući da se nisu čuli već neko vrijeme, i pod b) naprosto mora nekome ispričati o današnjem intervjuu jer bi se vrlo lako mogao rasprsnuti.
– Rich? Ja sam.
– Ben! Kako si, stari? – ovo je način kojim se obraćaju jedan drugome.
– Dobro sam, Rich, a ti?
– Kotrljam se nekako, Bene. Kotrljam se. Nisam te vidio čitavo stoljeće, što ima novo? – Zapravo, imam neke novosti.
Richardov se glas spusti do šapta. – Poznajem jednog dobrog doktora. – Što?
– Napumpao si neku ribu?
– Ne budi smiješan, Ben prasne u smijeh. – Nisam nikog napumpao, da sam barem imao priliku za to! Ma ne, bio sam danas na razgovoru za posao.
– Sjajno, kakav posao?
– Ma daj, Rich, možeš ti i bolje. Koji je moj posao snova?
– Ne! Imao si razgovor za voditelja vijesti? Nemoj mi reći, pa to je nešto ozbiljno.
– Nije bilo za voditelja vijesti, ali jest za televiziju. Bio sam na razgovoru na London Davtime televiziji za reportera u novoj emisiji.
– Izvrsno. Kad ćeš znati?
– Nisam siguran. Doimali su se zainteresiranima, ali moram još proći probno snimanje.
– Sretno, volio bih vidjeti svog kompu na televiziji. Zamisli samo kako ćeš se moći upucavati?
Ben se samo smije, jer Ben želi baš sve ispričati Richardu. Želi mu ispričati kako je ušetao unutra i sjedio u ogromnom predvorju televizijske kompanije nadsvođenim staklenom kupolom. Želi mu ispričati kakav je to osjećaj kad sjediš tamo okružen slikama televizijskih zvijezda i kako mu je prišao jedan slavni voditelj jutarnje emisije i sjeo do njega.
Želi ispričati Richardu kako se vozio liftom i kako je izašao osjećajući mučninu izazvanu nervozom i čekao pred uredom da se pojavi tajnica i da ga uvede. Želi mu reći kako je ljubazna bila tajnica, zapravo možda pomalo previše ljubazna, no kako je pretpostavio da su takvi svi zaposlenici na televiziji.
Želi ispričati Richardu kako je ušao u ured i upoznao Dianu Macpherson. O njezinoj minijaturnoj mini suknji i visokim potpeticama, i kako je već kroz nekoliko minuta odbacila svoje cipele i stavila noge na stol.
Želi ispričati Richardu kako ga je Diana fiksirala hladnokrvnim pogledom i rekla: – Pa da ga jebeš, Jackie je imala pravo, uživo si još zgodniji.
Želi mu ispričati kako ju je nasmijavao, kako su dospjeli do teme o strahotama samačkog života, kako se pretvarao izjednačavajući njezine jezive priče s njegovim vlastitima, jer doista je osjećao kako su na izvjestan način povezani.
Želi mu ispričati da nisu baš previše razgovarali o televiziji, ili pak poslu. Kako se činilo daje daleko više zanima on te kako uopće nije imao osjećaj da je na razgovoru za posao, nego više na čašici razgovora s prijateljicom, i misli li Richard da je to dobar ili loš znak.
I želi još ispričati Richardu kako se, pred sam kraj njihova 'intervjua', Diana rukovala s njim i izjavila: – U redu, Bene Williamse. Neću ti reći da si primljen jer još ne znam kako izgledaš na ekranu, no naši bi gledatelji jebeno obožavali taj tvoj lijepi dječački izgled i želim da se nacrtaš ovdje u četvrtak kako bi obavio probno snimanje.
Ali naravno da ništa od toga ne može ispričati, jer Richard je frajer, a kao što je svima dobro poznato, frajeri se ne zamaraju pojedinostima, oni govore isključivo činjenice, i Richard bi na kraju najvjerojatnije zaspao od dosade.
I tako one sjede i brbljaju, a cijelo su to vrijeme Benove misli daleko u zemlji London Daytime studija, i čim se pozdravi s Richardom, on podigne slušalicu i nazove Jemimu, jer postoji li bolja osoba za slušanje svih potankosti od Jemime Jones, njegove novostečene prijateljice.
– Halo, je li Jemima doma, molim lijepo?
Čujte samo kako je pristojan.
– Zao mi je, trenutačno je negdje vani. Mogu li joj prenijeti poruku?
– Ovaj, da. Ben je, kolega s posla. Mogu li ostaviti broj da me nazove kad stigne?
Sophie umalo ne ispusti slušalicu iz ruke. – Oh, bok, Bene! – reče oduševljeno. – Sophie pri telefonu, upoznali smo se neku večer.
– Jesi li ti ona s maskom na licu ili ona s čudnovatim stvarčicama u kosi? – nasmije se Ben.
Sophie proštenje: – Molim te nemoj me na to podsjećati. Obje smo užasno izgledale, ali tek da se zna ja sam ona s čudnovatim stvarčicama u kosi.
Lisa podigne pogled s časopisa što ga je čitala na kauču. Oči joj se rašire i nečujno izgovori: – Je li to on? – Sophie kimne.
– Ah, reče Ben ne znajući što bi pametnije rekao.
– Ali ne izgledam inače onako, pridoda Sophie, koja želi zadržati Bena na telefonu, želi da se ovaj razgovor razvije u onu vrstu dugotrajnog razgovora koje žene uvijek pokušavaju voditi s muškarcima što su ih tek upoznale i koji im se ludo sviđaju.
– Nadam se da je tako, reče Ben. – Mislim da se to ne bi svidjelo ljudima u Curveu.
– Jemima ti je rekla gdje radim?
– Spomenula je – reče Ben pitajući se zašto je potrebno ovoliko vremena da se prenese jedna kratka poruka. – Čuj, mogu li ti ostaviti svoj broj?
– Naravno. Oprosti. Samo da uzmem olovku – ona će za sekundu doletjevši natrag do telefona. – O.K., pucaj.
Ben ostavlja svoj broj i zamoli da ga Jemima nazove što je prije moguće, pa se pozdrave.
– Pogodi što sam dobila – reče ona Lisi, mašući komadićem papira po zraku, a zatim se uhvativši za grudi.
– Ti gaduro – reče Lisa, koja u neku ruku to i misli, a drugu baš i ne. – Ne možeš ga zadržati, moraš ga dati Jemimi.
– Hoću, reče Sophie – ali ne prije nego ga prepišem za sebe.
– Ali pod kojom izlikom ćeš ga upotrijebiti? Ne možeš ga tek tako nazvati, a i nije baš proveo mnogo vremena u razgovoru s tobom, – reče pobjedonosno. – Nije zvučao previše zainteresiran.
– Nije, za sad, reče Sophie. – No mislim da bismo ga negdje trebali pozvati, možda na neki tulum ili u klub, i ako bude nužno pozvat ćemo i Jemimu, ali moramo ga ponovno vidjeti, samo što ćemo tad izgledati bolje nego ikad u životu.
Lisa se iskesi, sad sretna jer je uključena u plan, i uvjerena da će se Ben odlučiti za njezine guste kovrče.
Djevojke začuju lupanje ulaznih vrata i Jemima se popne gore, istovarivši vrećice na pod dnevne sobe.
– Oooh, izgovore djevojke uglas. – Bila si u kupovini. Pokaži nam što si sve kupila.
– Ništa previše uzbudljivo, kažem, premda sam zapravo silno uzbuđena, toliko sam uzbuđena da mislim kako noćas neću moći zaspati. – Samo neke stvari za teretanu. Danas sam se upisala.
– Šališ se, reče Sophie, doimajući se potpuno šokiranom.
– Ne šalim se, kažem sretno. – Ali zašto? – upita Lisa.
– Da bih došla u formu, što drugo. Izgubit ću ove kilograme i doći u formu, i kroz nekoliko me mjeseci nećete moći prepoznati.
– Je li to zbog tog momka s posla, Bena? – podmuklo će Sophie.
– Nije, ali naravno daje zbog tog Bena s posla, iako je sad također i zbog Brada iz Santa Monice. – Zbog mene same, kažem, i znate što? Nakon što to izgovorim spoznam da je istina. Jasno, Ben i Brad su katalizatori, ali kanim smršaviti isključivo zbog sebe.
– Oh, usput, reče Sophie, baš kad se uputim gore. – Zvao je Ben. Njegov broj je kraj telefona.
Svijet se zaustavi, samo na nekoliko sekunda, ali u tih nekoliko sekunda sve što mogu čuti je vlastito srce kako luđački kuca u mojim ušima, i kad se svijet ponovno pokrene, počne se vrtoglavo vrtjeti. Podignem telefon, i kad Ben podigne slušalicu na drugom kraju ja – smiješna kreatura kakva već jesam – umalo što potpuno ne ostanem bez daha.
– Bene? – nastojim se primiriti, i duboko udahnuti. – Jemima je.
– Bok! – reče on, a ja se počnem pomalo opuštati, jer nikad nisam mogla pomisliti da će zvučati tako sretno što me čuje. U sebi preklinjem neka me pozove na izlazak, preklinjem da me nazvao zato što ne može prestati misliti na mene.
– Zar me nećeš ništa pitati? – reče on.
Pitati ga? O čemu? Dosjetim se. – Zaboravila sam, oh tako mije žao, zaboravila sam. Kako je bilo, kako je prošlo, jesi li dobio posao?
Ben se namjesti u svom kauču i sve redom ispriča Jemimi Jones. Ispriča joj sve one stvari koje je želio ispričati Richardu, i čuje po njezinim uzdasima zaprepaštenja i zvukovima potpore kako je prilijepljena za telefon, stopostotno ushićena. Ovo je vrsta reakcije koju možeš očekivati samo od žena. Upravo zato je Ben nazvao Jemimu.
– Ne mogu vjerovati da ćeš biti na televiziji! – Još ne znam hoću li, reče Ben, ali naravno da zna, uvijek je to znao.
– Onda, kad je probno snimanje?
– Prekosutra.
– Tako brzo!
– Aha, reče Ben. – Voljeli bi da taj netko počne već za dva tjedna, stoga ako dam otkaz u ponedjeljak imam pravo na dva tjedna odmora i to bi bilo to, za dva tjedna bih mogao početi raditi, zastane – ako dobijem posao, naravno.
– Dobit ćeš posao, kažem.
– Zbilja tako misliš?
– Da, kažem ponovno. – Zbilja tako mislim.
Kad mi zazvoni sat u 7:15 ujutro, ja zastenjem, otkotrljam se na drugu stranu, i zaključim kako je ovo budalaština. Otići ću neki drugi put. Ali ne, kaže mi glasić u glavi, ako ne odeš sad onda nikad nećeš ni otići, a sjeti se samo koliko si novca potrošila.
Zato se izvučem iz kreveta, polu snena, i odem u kupaonicu gdje isplahnem lice hladnom vidim nastojeći se razbuditi. Ubacim odjeću za posao u torbu, izvučem staru majicu, donji dio moje nove trenirke i nove tenisice.
Posrćući kroz vrata, u potpunom bunilu hodam do autobusne stanice, zaprepaštena koliko je London tih u 7:30 ujutro, tako da kad stignem pred teretanu ne mogu vjerovati koliko je već ljudi tamo, što pušu i stenju zagrijavajući se.
– Bok, kaže veliki mišićavi tip s recepcije, prilazeći mi. – Ti si zacijelo Jemima. Ja sam Paul i bit ću tvoj osobni trener.
Paul me odvodi na gornji kat, kroz salu za vježbanje gdje gledam ravno ispred sebe, nastojeći se ne obazirati na lijepa tijela, pa se uputimo u malu prostoriju osmišljenu isključivo u svrhu stručne procjene.
– Dobro, reče odloživši obrazac na stol. – Morat ćeš ovo ispuniti, ali prvo ti moram izmjeriti krvni tlak.
To i učini, a ja se preplašeno trgnem kad izvuče nešto što neodoljivo podsjeća na kirurški instrument.
– Ne brini, nasmije se on. – Neće te ništa boljeti. Ovo služi, nastavi pokazujući na instrument nalik kliještama – za mjerenje omjera masnoća. Na taj način možemo pratiti koliko se masnoće u tijelu pretvorilo u mišiće.
Sranje! Ovo je velika greška. Ovo je moja najstrašnija noćna mora. Nitko mi još nikad nije izmjerio koncentraciju masnoća, Isuse, nitko ne zna koliko sam teška, i moje se oči najednom ustreme na vagu u kutu sobe. Sranje, sranje, sranje.
No, što mi drugo preostaje? Ne mogu pobjeći, pa se naprosto pretvaram da sam napustila vlastito tijelo, da sam negdje drugdje, dok Paul mjeri masnoću na mojim rukama, oko struka, na trbuhu i bokovima. Ne govori ni riječi, samo zapisuje rezultate na obrazac.
– Dobro, reče kad je završio. – Samo izuj cipele da te još mogu izvagati. Sranje.
Stanem na vagu očajnički gledajući u zid dok Paul žonglira po vagi sve dok ne dobije moju točnu težinu. 92 kilograma. Upiše težinu na obrazac, dok ja nastojim obuzdati posramljenost, no osjetim olakšanje sjetivši kako bih, da sam se ovdje pojavila prije mjesec dana, bila opasno blizu 97 kilograma, jer sam u posljednjih nekoliko tjedana uspjela istopiti gotovo 7 kilograma.
– Dakle, reče on sjedajući i pokazujući i meni da učinim isto. – Nije bilo previše bolno, zar ne?
Zahvalno mu se nasmiješim, jer se nije skanjivao na moju debljinu, nego je bio toliko praktičan da se konačno počinjem opuštati.
– Čemu težiš?
– Misliš, pored toga što želim doći u formu? – Paul klimne.
– Želim biti mršava. Želim izgubiti sve ove kilograme i želim doći u formu. I biti zdrava.
Paul s razumijevanjem kimne. – Dobro. Drago mi je da si ovdje, jer ljudi najviše griješe kad se odluče na rigorozne dijete, ali bez tjelovježbe, što znači da u kratko vrijeme oni doista izgube mnogo na težini, no neizbježno je nabace natrag, a osim toga užasnula bi se kad bi vidjela do čega mogu dovesti takve dijete bez vježbanja.
– Što želiš reći? – znatiželjna sam.
– Ne bi željela da ti nakon svega ostanu visjeti ogromne naslage opuštene kože, nije li tako? – Zgroženo odmahnem glavom.
– Upravo zato je nužna tjelovježba. Moraš učvrstiti i ojačati tonus mišića, stoje podjednako važno kao i način ishrane. Kad smo već kod toga, jesi li promislila o planu ishrane?
– Srezala sam dosta onoga što jedem, ali ne, osim toga nisam nešto osobito razmišljala o tome.
– Što misliš da ti ja osmislim dijetni program?
Oduševljeno klimnem, a Paul mi počne potanko objašnjavati sve o proteinima, ugljikohidratima, skupinama zasićenih masnoća, kombinacijama hrane.
– Kombiniranje hrane bi ti bila najbolja opcija, reče i izvukavši prazan komad papira iz ladice, počne nešto zapisivati. Za svakodnevni doručak, kako piše, uzimat ću voće, koliko god želim, ali nipošto lubenicu jer je teško probavljiva. Valja mi uvijek pričekati dvadeset minuta prije nego što pojedem nešto drugo kako bih ostavila dovoljno vremena da se voće probavi.
Za ručak ću uzimati salatu i to samo od povrća, jer nipošto ne smijem miješati proteine i ugljikohidrate. Primjerice, piše on, salata sa sirom, salata s neoguljenim pečenim krumpirom, salata s kruhom. Namjesto toga bih, kako kaže, mogla pojesti sendvič od raženog kruha s avokadom i rajčicom, bez maslaca. Avokado je dopušten, reče on, u ispravnim kombinacijama.
Za večeru ću jesti povrće s ribom s roštilja, ili piletinom, i ponovno, dopušteno mije povrća koliko god želim.
– I, reče podigavši pogled – morat ćeš svakodnevno piti velike količine vode. Najmanje jednu litru, no poželjno je i više od toga.
– Hoću li brzo izgubiti kilograme?
– Iznenadit ćeš se – reče on. – No bilo bi bolje da ih ne izgubiš prebrzo, jer što se brže tope manje im vremena treba da se ponovno nabace. Ali ovo nije dijeta, Jemima, ovo je način življenja, ijednom kad to u potpunosti shvatiš otkrit ćeš kako ti se cijelo obličje počinje mijenjati.
– Želim da dolaziš na redovita mjerenja, – reče ustavši i krenuvši prema dvorani za vježbanje – otprilike svakih šest tjedana trebala bi doći ovamo da provjerimo kako napreduješ.
Krotko ga slijedim u dvoranu i Paul počinje, pokazujući mi vježbe za zagrijavanje. Vodi me prema biciklu i kaže: – Mislim daje dovoljno pet minuta na biciklu, tak toliko da se malo zagriješ.
Stoga sjednem i počnem vrtjeti pedalama, i kroz dvije minute znoj mi se počne slijevati s niz obrve na pod. – Samo tako nastavi, reče Paul. – Sjajno ti ide, još malo pa si gotova.
Isuse, želim stati, već mogu osjetiti kako mi se mišići u nogama, oni koji postoje, grče, ali ako Paul kaže da ja to mogu, onda mogu. I uspjela sam.
'\ sad na steper, reče on pritisnuvši nekakve gumbe na rečenoj spravi. Sagorijevanje masnoća, unese, zatim moju težinu, a onda deset minuta. Počnem se uspinjati.
Nakon dvije minute mislim kako je ovo prilično lagano, oko čega se diže tolika prašina? Nakon pet minuta, međutim, mislim da ću umrijeti.
– Ja. Ne. Mislim. Da. Mogu. Nastaviti. Dalje, – uspijem procijediti, jedva hvatajući dah.
– Naravno da možeš, Paul će uz smiješak. – Pomisli samo kakvu ćeš malenu, izazovnu stražnjicu imati.
Zamislim malenu, izazovnu stražnjicu, a motivacija, nadahnuće, preplave moje tijelo i potaknu me da nastavim. Uspijem devet minuta, a zatim doista ne mogu više.
– Ne brini, reče Paul. – Idući ćeš put moći deset, no moraš pomaknuti granicu boli. Kad to uspiješ, dalje je sve lako i svaki put kad dođeš ovamo vidjet ćeš da postaje sve lakše i lakše.
Nakon stepera radim veslanje na 1500 metara, i sve dovršim s 1600 metara brzog hodanja na pokretnoj traci.
– Fantastično ti ide, reče Paul koji, čini se, duboko vjeruje u snagu motivacije i ne popušta pod činjenicom da se obraća crvenoj u licu, uspuhanoj, raskvašenoj grudi. – Još uvijek ti neću dati da podižeš utege. Ponajprije ćemo se usredotočiti na kardiovaskularne probleme kako bismo istopili masnoće, a tek onda ćemo poraditi na učvršćivanju mišića.
Odvučem se u svlačionicu, gdje se istuširam na drhtavim nogama prije nego krenem na posao. Ali, znate li što je najneobičnije u svemu? Najneobičnije je što, koliko god bila umorna, hodajući cestom na putu do posla, nakratko se zaustavivši kako bih kupila bocu mineralne vode, mislim da se nikad u životu nisam bolje osjećala.
13. poglavlje
'Sutra idem na oproštajnu zabavu,' pišem Bradu u e-mailu. 'Jedan od mojih najbližih prijatelja s posla odlazi raditi za drugu televizijsku kuću i prilično sam žalosna zbog toga. Znam da ću se lijepo provesti, ali ne znam s kim ću više ovdje pričati, osim s tobom, naravno, o kome, čini se, postajem sve više i više ovisna.
Bilo kako bilo, kasnije neću moći s tobom čavrljati jer idem ravno u teretanu, ali nazovi me sutra kad se vratim sa zabave i ispričat ću ti kako je bilo.
Šaljem ti velike zagrljaju kao i uvijek, J.J. pusa.' Tako mi nebesa, stanimo na trenutak i dobro pogledajmo Jemimu, jer je promjena, u samo mjesec dana, potpuno nevjerojatna. Paul, trener, iskreno je zapanjen, no također je pomalo i zabrinut jer se težina počela smanjivati alarmantnom brzinom, i posumnjao je kako Jemima jede daleko manje nego što joj je propisao.
Njegove su sumnje opravdane. Jemima je odnijela svoj dijetni raspored doma, spremila ga u ladicu, i vrlo brzo počela ignorirati savjete o prehrani, i proteklog je mjeseca nastavila s takvim ponašanjem.
Jemima Jones ustaje iz kreveta u sedam sati ujutro, i ispija čašu vruće vode s kriškom limuna u njoj. Navlači svoju trenirku, trpa odjeću za posao u torbu i već je od osam sati u teretani. Podvostručila je vježbe što joj ih je propisao Paul, i na svoju ruku dodala neke nove. Petnaest minuta provodi na biciklu, dvadeset i pet minuta na steperu, petnaest minuta na spravi za veslanje i pola sata na pokretnoj traci, uglavnom brzo hodajući, no s naznakama trčanja.
Zatim radi vježbe na podu uz one za trbušne mišiće, i jedva da uspije stići u ured do deset sati, potpuno se ne obazirući na sendviče sa slaninom na putu do posla.
Sjedne za svoj radni stol i čitavo jutro otpija gutljaje negazirane mineralne vode, a potom za ručak uzima tanjur s kupus salatom, rajčicama i krastavcima, dok Geraldine odmahuje glavom u nevjerici, i dalje, nakon svog ovog vremena ne uspijevajući dokučiti snagu Jemimine volje. Nakon što pojede ručak, Jemima će osjetiti lagano grizodušje što je uopće išta pojela, jer je Jemima s ovim poslom oko dijete otišla u krajnost.
Tijekom popodneva ispije još jednu litru mineralne vode, završi s poslom oko šest sati, čavrlja s Bradom obično najmanje pola sata, a katkad i čitav sat, i zatim ponovno odlazi u teretanu.
Na kraju dana odradi sat vježbanja, a zatim se opušta u kupelji ili sauni. I dalje misli da je ogromna, premda je neusporedivo tanja nego prije nekoliko mjeseci, i odlučno se odbija gledati u tamošnja zrcala, osim kako bi se potaknula mišlju kako će jednog dana svi ovi suvišni kilogrami nestati. Jednog će dana imati vrhunsko tijelo. Jednog će dana sama biti vrhunska žena.
Kad bi pred Jemimom postojala mogućnost odabira, ona navečer ne bi ništa stavila u usta, jer podvrgla se ovom novom režimu i odlučna je u nakani da smršavi, ali svjesna je da ukoliko ne pojede baš ništa neće imati snage za vježbanje, a proteini su joj nužni, stoga za večeru uzima malu porciju povrća skuhanog na pari i pileća prsa s roštilja.
Hrana koju uzima obična je i jednostavna, ali ona za to ne mari. Nema apetita, osjeća se predobro jer je već toliko smršavila. Sviđa joj se osjećaj što pliva u odjeći i, premda još nije kupila ništa novo, dobro zna da ukoliko nastavi biti ovako dobra, neće proći dugo prije nego što bude mogla odjenuti što god poželi.
Jemima Jones je izgubila između dva do tri kilograma na tjedan. Dodamo li ovomjesečnu količinu izgubljenih kilograma – jedanaest kilograma – onim jedanaest i pol koje je izgubila prošlog mjeseca, i vidjet ćemo kako Jemima Jones trenutačno teži sedamdeset i pet kilograma.
Paul je rekao Jemimi da bi s obzirom na njezinu visinu trebala smršaviti do težine od šezdeset i tri kilograma, no Jemima se Jones na to ne obazire te je odlučila kako će težiti pedeset i tri kilograma, makar je to dokrajčilo. Jemima stoji u kupaonici, svlači svu svoju odjeću i promatra se u velikom zrcalu. I dalje osjeća odbojnost spram celulita na bedrima, izbočinama na bokovima, no čak i ona sama mora priznati kako je promjena čudesna. Jer, unatoč tome što ima sedamdeset i pet kilograma, Jemima Jones sad ima struk. Ima koljena. Ima mali dvostruki podbradak, za razliku od onog četverostrukog, a lice joj se gotovo ne može prepoznati jer je silno omršavjelo. Debela Jemima Jones polako se pretvara u J.J. i, premda još uvijek nije ona J.J. na biciklu za topla ljetna dana, nema dvojbe kako je na dobrom putu da to postane. Napokon je na dobrom putu.
A sutra je uvečer večer koje se grozi, Benova oproštajna zabava. Svi su začuđeni, jer još nitko dosad nije napustio Kilburn Herald da bi otišao raditi na televiziju. Neki koji su otišli raditi u nacionalne novine smatrani su herojima od strane kolega koji su ostali, ali to je tek neznatna nekolicina njih, nitko nije mogao ni sanjati da će poznavati nekoga čija je karijera započela u njihovim besmislenim lokalnim novinama, da bi se na kraju proslavio.
– Na kraju ćemo mi intervjuirati tebe, grohotom se smijao glavni urednik, lupivši Bena po leđima nakon stoje probavio činjenicu da gubi svog najboljeg reportera. – Nemoj nas zaboraviti kad postaneš bogat i slavan, ha?
A Ben se samo smješkao, odbrojavajući u sebi dane do odlaska. Jer pored sve svoje marljivosti i napornog rada, Ben je ovih posljednjih nekoliko tjedana bio previše uzbuđen da bi se mogao koncentrirati na rad novina, no bijaše mu oprošteno, a njegove su uobičajene svakodnevne dužnosti već bile raspoređene drugima, dok je njegova nazočnost u uredu bila stvar puke formalnosti.
Ben je bio u uredu kad je primio poziv kojim su ga izvijestili da je primljen na posao. Znao je on da je probno snimanje prošlo najbolje moguće, ali nije znao je li bilo dovoljno dobro, i dani iščekivanja bijahu najgori u čitavom njegovom životu.
– To je sudbina, stalno je govorio Jemimi. – Ili ti je suđeno, ili nije.
– Que sera, sera, ona bi mu mehanički odvraćala, nadajući se kako će mu se sudbina osmjehnuti, no također se nadajući da će se osmjehnuti i njoj, da sve skupa možda ne mora značiti konačni rastanak, jer bila je do kraja uvjerena da se, kad Ben napusti Kilburn Herald, više neće okretati i neće se sjećati prijatelja koje je ostavio za sobom.
A može se slobodno reći kako su Ben i Jemima prijatelji. Nisu to bili kad smo ih tek upoznali, bili su tek kolege, no kako to često biva, u nuždi se prijateljstva sklapaju, a Benu je tijekom proteklih tjedana neizvjesnosti više nego ikad trebala osoba od povjerenja.
No prijateljstvo može biti varljiva stvar, što Jemima vrlo dobro zna, a njihovo prijateljstvo, koliko god se temeljilo na uzajamnom povjerenju i divljenju, ipak se podjednako temelji i na koristi, i Jemima je sigurna da, čim se Ben uklopi u glamurozni svijet televizije, od njega više neće čuti ni glasa.
Ali Jemima želi Benovu sreću više nego što želi da ostane u Kilburn Heraldu, i upravo je ona bila prva kojoj je rekao čim je saznao daje primljen na posao.
– Bene, rekao je oštar glas iz telefonske slušalice. – Ovdje Diana Macpherson.
Benov je dah zastao u pozadini njegova grla, a Dianin je smijeh razbio nastali muk. – Dakle, rekla je – pretpostavljam da želiš čuti moje mišljenje o probnom snimanju?
– Da, kazao je Ben ne posve siguran kako bi protumačio ton njezina glasa.
– Upravo sam ga pogledala, rekla je – i morala sam te nazvati kako bih ti rekla da. Si. Jebeno. Čudesan. – Ben je dahnuo. – Šalite se!
– Nikad ne zbijam šale s ovakvim stvarima. Ovo je jedna od najboljih proba pred kamerama koju sam ikad vidjela i ne mogu povjerovati da nikad ranije nisi vodio emisije. Sigurno nam nisi slagao?
Ben se nasmijao.
– Pokazala sam je glavnom uredniku i oboje se slažemo da si prava osoba za ovu emisiju, no ima jedan problem. – Benovo srce zastane. – Problem?
– Aha. Nije ništa strašno, ali tijekom našeg razgovora spomenuo si da bi želio raditi vijesti i politiku i bojim se da to nije ono što bismo ti ponudili. Naime, voljeli bismo ti ponuditi jednogodišnji ugovor na mjesto glavnog reportera zabavnih priloga u emisiji London Nights.
Uslijedio je muk, dok Ben je pokušavao probaviti što je netom čuo.
– Jesi li još na vezi, Bene?
– Da, oprostite. Samo to nije ono što sam očekivao.
Diana je uzdahnula. – Znam, no mi smo u ovome dovoljno dugo da znamo procijeniti nečije mogućnosti, i premda znam da su vijesti i politika ono što doista želiš raditi, također znam da bi bila šteta potrati te na tom području. Morao bi se više isticati u javnosti, a da budem posve iskrena Bene, nakon ove odskočne daske svijet će ti biti pod nogama.
– Znam, Ben je klimao glavom i dalje ne znajući što bi rekao. Jasno da je ovo sjajna mogućnost, no želi li on da ga gledaju kao reportera iz svijeta estrade? Kao kitnjastog, glupavog novinara što proganja zvijezde?
– Mogu li razmisliti samo nekoliko minuta i zatim vas odmah nazvati? – upitao je Ben, nesvjestan da još nitko, a kamoli voditelj početnik, nikad nije morao razmišljati o ponudi Diane Macpherson.
– O.K., složila se. – Bit ću u uredu još deset minuta, i ako mi se ne javiš nazvat ću našu drugu opciju. Oprosti na grubosti, ali to ti je televizija.
– Ne brinite, – reče Ben. – Potpuno vas razumijem.
Ben se sjurio do Jemiminog stola, i oni tamo sjedoše, zbijenih glava, dok je Ben pričao Jemimi što se netom zbilo i kakve ga muče sumnje. – Ne budi blesav, rekla mu je Jemima, – to je prilika koju si godinama čekao, nitko te neće osuditi zbog toga, a sve što treba na televiziji jest poduzeti prvi korak. Ako ovo zajebeš, rekla je ozbiljno – tko zna kad će ti se ukazati druga prilika. Ili, – doda zlokobno – hoće li se uopće ukazati.
Benu je to bilo dovoljno. Pogledao je na svoj sat, još dvije minute prije nego će proći onih deset, poljubio je Jemimu u obraz, podigao njezinu slušalicu i birao broj London Daytime televizije.
– Diana? – rekao je daleko odlučnijim tonom. – Ben Williams pri telefonu. Razmislio sam i zovem kako bih vas izvijestio da bih volio raditi za vas, i čim dogovorimo sastanak, dolazim u vaš ured.
– Uh! – rekla je Diana Macpherson pritom se smiješeći. – Bome si me jebeno uplašio, osobito zato što nismo ni imali vražju drugu opciju!
I samo s jednim telefonskim pozivom Benova je budućnost zapečaćena. Možda to nije posao o kojem je uvijek sanjao, ali je zasigurno početak, i to ne bilo kakav, no prije svakog novog početka nečemu mora doći i kraj, a sutra uvečer je njegova posljednja večer u Kilburn Heraldu.
Jemimi Jones pozlije i na samu pomisao o tome, zapravo bude joj toliko zlo da počini neoprostivi grijeh i povjeri se Sophie i Lisi, samo zato što nema nikoga kome bi se povjerila, i nije ona ništa mislila reći, no slučajno joj je izletjelo.
– Izgledaš nekako potišteno, reče Sophie kad uđoše u sobu. – Je li sve u redu?
– Da, kažem i prije nego se uspijem suzdržati, duboki uzdah pobjegne iz mojih usta. – Mislim da sam možda malo premorena, pokušam prekriti stoje na stvari.
– Zbilja provodiš jako puno vremena u teretani, složi se Lisa – možda bi trebala malo stati, mislim, nikome ne treba toliko vježbanja.
Da malo pobliže pogledamo što se to ovdje zbiva? Lisa počinje uviđati kako je stara Jemima Jones na dobrom put da postane J.J. budućnosti, J.J. kakvu ne može ni zamisliti. Prijetnja. Jer Lisa, ovisna o površnim vrijednostima života, vidi da kilogrami nestaju, da na površinu izlazi prirodna ljepota, a sve se to Lisi ne sviđa. Ni najmanje.
– Možda imaš pravo, kažem no zapravo bih voljela još više vremena provoditi u teretani. Kad bih iznašla načina preselila bih se u teretanu, vježbala bih čitav dan svaki dan, no ne mogu očekivati da ona to razumije, zapravo ne mogu očekivati da to itko razumije. Dobro znam stoje ovo, vidjela sam to u jednoj dnevnoj televizijskoj emisiji. Ovisna sam o vježbanju. Ha! Ja! Da mi je netko prije šest mjeseci rekao da ću postati ovisna o vježbanju, valjala bih se po podu od smijeha. Ali čula sam o ovome, znam daje ovakva ovisnost više manje jednaka onoj o alkoholu ili drogama. Znam da mi je tijelo preplavljeno endorfinom i gotovo se cijelo vrijeme osjećam fantastično.
Jednom sam, samo jednom, propustila večernji sat kad sam otišla na piće s Benom, i idućeg me je jutra progonio toliko silan osjećaj krivnje da sam udvostručila vježbanje i umalo se onesvijestila od napora.
– Ima još jedan razlog, valjda, kažem jer ne mogu više izdržati. Moram nekome reći, a to ne može biti Geraldine. – Ben sutra odlazi.
Sophie i Lisa se malo priberu. – Što? – reče Sophie. – Ne valjda onaj prekrasni Ben kojeg smo upoznale?
Kimnem sva očajna.
– Pa kamo ide? – pita Sophie.
– Odlazi na London Daytime televiziju. Bit će reporter u jednoj novoj emisiji.
– Hoćeš reći da će se pojavljivati na ekranu? – Lisine se oči rašire, a izraz očiju toliko im je proziran da jasno mogu vidjeti što misle. Smotati zgodnog muškarca dobro je i lijepo, smotati bogatog muškarca još je bolje, ali smotati slavnog muškarca gotovo da se ne može mjeriti s tim, a Ben ne samo što je prekrasan, nego će i postati slavan. Toliko su impresionirane da ne mogu prozboriti ni riječi.
– Da, pojavljivat će se na ekranu, i malo sam potištena zbog svega skupa. Mislim, oduševljena sam zbog njega, uistinu jesam, ali nedostajat će mi. Postao mi je jedan od najbližih prijatelja na poslu, tako daje to možda razlog što sam malo žalosna večeras.
– Gdje je oproštajna? – nehajno će Sophie. Kao da sam baš toliko glupa. Kao da ću joj reći. Kako da ne!
– Ne mogu se sjetiti, kažem slegnuvši ramenima, ustavši i uputivši se van iz sobe. – Neki vinski bar negdje.
Jemima Jones odlazi gore u svoju sobu dok Sophie gleda u Lisu. – Hvala Ti, Bože, reče uz osmijeh – što si mi pružio ovu zlatnu priliku.
Jer Sophie je sačuvala Benov broj, samo što nije imala izliku da ga nazove. Sve do sad.
– Što smjeraš?
– Samo me gledaj, Sophie iskopa svoj adresar iz torbe, pronađe Benov broj i podigne slušalicu.
– Halo, je li to Ben? Bok, ovdje Sophie, Jemimina cimerica. Da, ona sa kosom. Samo sam nazvala da ti poželim sreću, Jemima mi je upravo ispričala o tvom novom poslu i još nikad nisam upoznala nekoga s televizije. Zacijelo si silno uzbuđen.
– Ovaj, da, reče Ben koji ne može smisliti razlog zašto ga zove ova djevojka koju jedva da poznaje. – Jesam.
– Samo sam ti htjela čestitati, jer sad kad si praktično slavan vjerojatno nećeš ovamo tako često navraćati, zato za slučaj da se više ne vidimo, želim ti svu sreću.
– Hvala, reče Ben uz smiješak. – Zbilja, vrlo lijepo od tebe.
– Jesi li već imao oproštajnu? – nedužno će Sophie, namignuvši Lisi.
– Ne, tek je sutra uvečer, nastupi neugodna tišina gdje nijedno od njih ne zna što bi reklo. – Navrati ako želiš.
– Baš bi mi bilo dra.goV dahne ona. – Gdje?
Zapiše adresu, a Lisa počne pred njom skakutati, poka zujući na sebe i kreveljeći se.
– Smijem li povesti i svoju prijateljicu Lisu? – najzad upi ta nevoljko.
– Naravno, reče Ben pomislivši što dovraga ima veze, io nako će biti van sebe da bi ih uopće zamijetio. – Divno. Onda se vidimo sutra uvečer.
Bok slatkice, hvala ti na tvom pismu, uvijek mi uljepša dan kad dođem na posao i na ekranu pronađem tvoju poruku. Ne mogu vjerovati kakvu bliskost osjećam prema tebi, a još se nikad nismo vidjeli, no čim ne budeš toliko zauzeta ima da dođeš ravno u LA, iako nisam siguran da ću moći pričekati još tri mjeseca!
Već planiram što bi sve mogli raditi kad dođeš ovamo. Postoji toliko toga u LA-u što bih volio da vidiš. Moram te odvesti u Universal Studio, na rolanje po plaži Venice, i na sva ona mjesta gdje izlazim kako bi upoznala sve moje prijatelje.
Znam da ovo zvuči ludo no svima sam već ispričao 0 tebi i umnožio sam tvoju sliku koju nosim uvijek sa sobom tako da su te svi već vidjeli i ne mogu dočekati trenutak kad će te upoznati.
Žao mi je što taj tvoj prijatelj odlazi, no ti sigurno imaš toliko prijatelja tako da ti jedan manje vjerojatno neće puno značiti. Večeras odjeni nešto prekrasno, volio bih te zamisliti u crnoj svilenoj haljini, s prorezima, tako da ti se pri hodu obavija oko nogu i ako imaš neke sandale s visokim potpeticama, obuci ih i misli na mene.
Kad bolje promislim, ako je vrijeme u Londonu loše kao što mislim, bilo bi ti bolje u džemperu 1 čizmama!
Bilo kako bilo, moja draga, čuvaj se i nemoj biti previše tužna. Ja sjedim ovdje na suncu misleći na tebe, i još uvijek sam tu uz tebe.
Nazovi me kad stigneš doma i ja ću ti odmah uzvratiti poziv, lijepo se provedi.
Veliki zagrljaj i poljupci, Brad. Pusa.
Nisam posve sigurna sviđa li mi se ova prisnost, i nešto bi me u ovim riječima moglo odbiti kad bih malo zastala i promislila o njima. Nije da u njima postoji nešto ružno, u njegovom pismu, samo mislim kako se doima malo previše umiljatim, no možda je to samo kulturološka razlika. Kako bilo, sigurna sam daje posve drukčiji uživo. Možda naprosto nije toliko dobar u pisanju pisama. To je sve.
– Baš lijepo stoje nazvala tvoja cimerica.
– Što? – okrenem se od svog ekrana i zgranuto pogledam Bena. – O čemu pričaš?
– Tvoja cimerica. Sophie. Nazvala je sinoć nakon što si joj rekla za moj posao kako bi mi poželjela sreću.
Ta koza. Ne mogu vjerovati. – Ali nisam joj dala tvoj broj. Gdje ga je samo nabavila?
Sad se Ben doimao iznenađenim. – Ne znam, – reče, slegnuvši ramenima. – Pretpostavio sam da si joj ga ti dala.
– Čudno, pitam se što li je sad smislila.
– Kako bilo, reče Ben – rekao sam da može svratiti večeras.
– Oh – Znači to je smislila. – Što misliš o njoj? Je li ona tvoj tip?
– Jemima! – prekorio me. – Jedini put kad sam je uopće vidio, cura je izgledala totalno loše, a osim toga znaš da me takve cure ne zanimaju.
– Oprosti, kažem smiješeći se u sebi. – Samo sam pomislila kako je možda vrijeme da si nađeš djevojku.
Oprezno, Jemima, opasnu igricu igraš.
– Djevojku? – Ben će prasnuvši u smijeh. – A što bih radio s djevojkom u ovom trenutku svog života? Previše sam zauzet slavom. Usput, znaš li ti tko sam ja?
– Da, nasmijem se. – Ben Williams, nevjerojatni uobraženko, čija uobraženost svake sekunde nezaustavljivo raste.
Odmahujem glavom hineći nevjericu. – Bog zna u što ćeš se pretvoriti kad doista budeš na televiziji.
– Bit ću prava divota, reče Ben dramatično lamatajući rukama. – Bit ću veličanstveni voditelj estradnog smeća. Bit ću Ben Williams, ulizica zvijezdama, dupelizac slavnih.
– Ben! – hihoćem se, oduševljena što je naše prijateljstvo došlo do faze ležernog podbadanja. – Nećeš me zaboraviti, zar ne?
– Ali ti si priprosta Jemima Jones iz usranog Kilburn Heralda. Moram te zaboraviti, ne poznajem više nikoga iz takvog beznačajnog lista kao stoje Kilburn Heraldl – Ben glumata, no prestane kad vidi kako mi licem preleti sjenka sumnje. Ne može to misliti ozbiljno? Može li?
– Naravno da te neću zaboraviti, Jemima. Ti si ovdje moja jedina istinska prijateljica, kako bih te mogao zaboraviti?
Nasmiješim se i namjestim svoju rapidno smanjenu stražnjicu na stolici dok se okrećem kako bih otkrila jagodične kosti što su se tek počele nazirati, ali Ben ne zamjećuje jagodice. Ben, čini se, uopće ne zamjećuje moj gubitak težine, što znači samo jedno: još uvijek nisam dovoljno mršava.
Možda je teoretski zamijetio da izgledam bolje, no pretpostavljam da kad s nekim provodite mnogo vremena onda je vrlo teško uočiti bilo kakvu promjenu tjelesne težine. Odmah biste primijetili da netko drastično promijeni frizuru ili odjene nešto što inače nikad ne bi odjenuo, ali težina je nešto što se rijetko dade zapaziti. Osobito ako ste muškarac. Barem se nadam da je tako.
Jedini način na koji će Ben zamijetiti kako je Jemima smršavila jest taj da je neko vrijeme ne vidi, što bi za Jemimu bio pravi pakao, pakao koji bi, najednom joj svane, mogao postati stvarnost.
– Znači ostat ćemo u kontaktu? – moja se nesigurnost odluči na smion pothvat, odbijajući skrenuti s teme.
– Samo ako obećaš da ćeš me poštovati i obožavati.
– Ali naravno, oh ti znamenita osobo, kažem premda ga naravno, na Benovo neznanje, već obožavam.
– Dat ću vam obrazac, kaže plavuša za recepcijskim stolom, gledajuću Jemimu Jones s nešto većom dozom znatiželje, jer ne može posve razumjeti zašto bi se netko Jemimine debljine poželio upisati u teretanu.
Jasno, trebala je shvatiti kako ona želi smršaviti, no stvar je u tome što ova potpuno-šminkerski-nova teretana nije bilo kakva klasična teretana. Cijena upisa je 15 funta, a nakon toga mjesečna članarina stoji 45 funta. Pozamašna svota, upravo stoga kako bi se riješila ljudi kao što je Jemima Jones.
Dobro je što Jemima nije malo prolunjala okolo prije nego što se upisala, jer da je kojim slučajem vidjela kakvi ljudi dolaze u ovu teretanu, izletjela bi vani prije nego što si rekao keks.
Vidjela bi na spravama mondeno društvo u svom punom sjaju, nagovještaje znoja što naglašava njihova preplanula tijela do maksimuma.
Vidjela bi žene u svlačionici kako brižljivo nanose šminku prije nego se usude izaći, tek za slučaj da čovjek njihovih snova sjedne na susjedni bicikl.
Vidjela bi sredovječne kućanice, supruge bogatih biznismena, s kojih bliješti zlato dok gaze gore pa dolje i gore pa dolje i gore pa dolje da bi održale svoja tijela savršenima nakon turneje večera kojima su prisustvovale.
Vidjela bi mišićave muškarce, svi redom mladi, svi redom uvježbani, svi toliko zgodni da čovjek ne povjeruje, koji dolaze u teretanu djelomično kako bi održali vrhunsku formu, a djelomično kako bi gledali žene.
I Jemima bi Jones bila odveć isprepadana da bi kročila nogom kroz vrata, no srećom voditeljica nije tu i nema nikog tko bi Jemimi pokazao sve mogućnosti koje teretana može ponuditi, tako da Jemima samo uze obrazac i sjedne u predvorje kako bi ga popunila. Lagano problijedi na cijenu, ali mala je to cijena za vitkost, a ova joj je teretana toliko blizu da neće imati izliku za neodlazak, pa s olovkom u rucj počne ispunjavati mjesta označena za odgovore. Kao što svatko, tko provodi svaku večer pred televizorom trpajući u sebe brzu hranu, zna – najteži dio režima vježbanja jest poduzimanje prvog koraka. Jednom kad pronađete motivaciju za početak, vježbanje se može pretvoriti u neobičnu ovisnost, zapravo vrlo sličnu Internetu.
Kad je obrazac bio ispunjen i kad je napisala broj bankovnog računa za izravno naplaćivanje, ona se vrati do recepcijskog stola.
– Ovaj, još nikad nisam zapravo bila u teretani, kažem osjećajući se silno glupavo dok mi plavuša predaje hrpu papira, raspored sati, informacije o teretani.
– Ne brinite, reče plavuša vedro se nasmiješivši. – Mnogi od ljudi ovdje nisu nikad ranije bili u teretani. Morat ćemo vas odvesti na stručnu procjenu na temelju čega će osmisliti program za vas.
Tijelo mi se napne dok čekam da me osine pogledom od glave do pete, no ona to ne učini, samo se nasmiješi i otvori veliki rokovnik na stolu i počne prelistavati stranice. – U normalnim biste okolnostima morali pričekati otprilike tri tjedna za stručnu procjenu, no upravo su nam otkazali jednu sutra ujutro. Odgovara li vam u osam ujutro?
Sutra u osam ujutro? Je li ona luda? Osam ujutro je usred noći.
– Osam ujutro mi odgovara, čujem se kako izgovaram, riječi ostanu visjeti u zraku prije no uspijem promisliti o ovome što sam netom izlanula.
– Divno, reče plavuša upisujući moje ime. – Nije vam potreban triko, samo obična majica i kratke hlačice...
Pogleda me i uoči kako mi se lice objesilo na samu pomisao o meni u trikou. – Oh, tajice će biti dovoljne. I tenisice, morate imati tenisice.
– To je u redu, kažem pitajući se gdje ću dovraga pribaviti svu tu opremu, no započeto treba i dovršiti, i pogledavši na sat shvatim kako je već 18:15, a znam da ima jedna prodavaonica sportske opreme u šoping centru u Bayswateru koji je još neko vrijeme otvoren.
Odlazim iz teretane i, koliko god zvučalo ludo, uvjerena sam da su mi koraci već lakši, moje se obličje, čini se, smanjilo, a u glavi se već mogu vidjeti kako ću izgledati. Mršavo. I lijepo. Kao što sam nekoć bila, pretpostavljam, kao dijete, prije nego nas je otac napustio, prije nego sam otkrila kako je hrana jedina stvar koja mi može ublažiti bol zbog osjećaja napuštenosti od strane bešćutnog oca.
Uskočim u taksi 'jao, jao, Jemima, ovih si dana pomalo ekstravagantna' i kažem vozaču da me odvede do Whiteleysa, gdje se ne obazirem na prodavaonice odjeće, cipela, čak ni na knjižare, nego se uputim ravno prema pokretnim stepenicama što vode u prodavaonicu sportske opreme.
Pola sata kasnije ruke mi se vuku po podu pod težinom vrećica. Kupila sam trenirku, dva para tajica od likre, tri para čarapa i par svjetlucavih Reebok tenisica. Danas sam potrošila toliko novaca da nema šanse da se predomislim. To i jest cilj.
I dok odlazim iz šoping centra na nekoliko trenutaka zastanem promatrajući uskomešanu gomilu ljudi, slušajući mješavinu glasova iz svih krajeva svijeta. Mogla bih otići ravno doma, to je ono što bih prije nekoliko tjedana i učinila, ali pogledajte samo ovu ulicu, pogledajte posljednje zrake sunca. Predvečerje je prekrasno i nisam spremna otići doma i sjesti pred televizor, ne još.
I dok tumaram niz Queensway, gurajući se među gomilom turista, počinjem se osjećati kao da sam na odmoru, a može li se bolje raditi na odmoru doli sjesti u kafić na pločniku i uživati u piću.
U normalnim okolnostima naručila bih kapučino, i pojela čokoladu s vrha prije nego ću dodati tri vrećice šećera, no stvari su krenule drugim tokom, i ja pronađem mali okrugli mramorni stolić pred slastičarnom i naručim negaziranu mineralnu vodu.
Nema ništa za čitati, niti ima ikoga s kim bi razgovarala, no Jemima se odavno nije osjećala ovako sretnom. Sretnije, možda, nego ikad u životu. Sjedi tamo na zalazećem suncu nesvjesna kako joj lice obasjava široki osmijeh jer po prvi put u životu počinje osjećati kako život nije gnjavaža. Život joj je uzbudljiviji nego je to ikad bio.
Život Jemime Jones neko se vrijeme tromo kotrljao, no danas je dan kad se napokon preokrenuo naopačke.
Ben Williams je upravo stigao doma i otkrio kako mu na telefonskoj sekretarici svijetle tri nove poruke. Dvije su za njegove cimere, a zadnja je Richardova, njegovog najstarijeg prijatelja. Bili bismo rekli najboljeg, no ne možemo to govoriti prečesto jer muškarci, napokon, ne bi trebali imati najbolje prijatelje, oni bi trebali imati kompiće.
Bilo kako bilo, Ben podigne slušalicu i nazove svog najboljeg prijatelja, najstarijeg prijatelja, najboljeg kompića, jer pod a) želi s njim razgovarati budući da se nisu čuli već neko vrijeme, i pod b) naprosto mora nekome ispričati o današnjem intervjuu jer bi se vrlo lako mogao rasprsnuti.
– Rich? Ja sam.
– Ben! Kako si, stari? – ovo je način kojim se obraćaju jedan drugome.
– Dobro sam, Rich, a ti?
– Kotrljam se nekako, Bene. Kotrljam se. Nisam te vidio čitavo stoljeće, što ima novo? – Zapravo, imam neke novosti.
Richardov se glas spusti do šapta. – Poznajem jednog dobrog doktora. – Što?
– Napumpao si neku ribu?
– Ne budi smiješan, Ben prasne u smijeh. – Nisam nikog napumpao, da sam barem imao priliku za to! Ma ne, bio sam danas na razgovoru za posao.
– Sjajno, kakav posao?
– Ma daj, Rich, možeš ti i bolje. Koji je moj posao snova?
– Ne! Imao si razgovor za voditelja vijesti? Nemoj mi reći, pa to je nešto ozbiljno.
– Nije bilo za voditelja vijesti, ali jest za televiziju. Bio sam na razgovoru na London Davtime televiziji za reportera u novoj emisiji.
– Izvrsno. Kad ćeš znati?
– Nisam siguran. Doimali su se zainteresiranima, ali moram još proći probno snimanje.
– Sretno, volio bih vidjeti svog kompu na televiziji. Zamisli samo kako ćeš se moći upucavati?
Ben se samo smije, jer Ben želi baš sve ispričati Richardu. Želi mu ispričati kako je ušetao unutra i sjedio u ogromnom predvorju televizijske kompanije nadsvođenim staklenom kupolom. Želi mu ispričati kakav je to osjećaj kad sjediš tamo okružen slikama televizijskih zvijezda i kako mu je prišao jedan slavni voditelj jutarnje emisije i sjeo do njega.
Želi ispričati Richardu kako se vozio liftom i kako je izašao osjećajući mučninu izazvanu nervozom i čekao pred uredom da se pojavi tajnica i da ga uvede. Želi mu reći kako je ljubazna bila tajnica, zapravo možda pomalo previše ljubazna, no kako je pretpostavio da su takvi svi zaposlenici na televiziji.
Želi ispričati Richardu kako je ušao u ured i upoznao Dianu Macpherson. O njezinoj minijaturnoj mini suknji i visokim potpeticama, i kako je već kroz nekoliko minuta odbacila svoje cipele i stavila noge na stol.
Želi ispričati Richardu kako ga je Diana fiksirala hladnokrvnim pogledom i rekla: – Pa da ga jebeš, Jackie je imala pravo, uživo si još zgodniji.
Želi mu ispričati kako ju je nasmijavao, kako su dospjeli do teme o strahotama samačkog života, kako se pretvarao izjednačavajući njezine jezive priče s njegovim vlastitima, jer doista je osjećao kako su na izvjestan način povezani.
Želi mu ispričati da nisu baš previše razgovarali o televiziji, ili pak poslu. Kako se činilo daje daleko više zanima on te kako uopće nije imao osjećaj da je na razgovoru za posao, nego više na čašici razgovora s prijateljicom, i misli li Richard da je to dobar ili loš znak.
I želi još ispričati Richardu kako se, pred sam kraj njihova 'intervjua', Diana rukovala s njim i izjavila: – U redu, Bene Williamse. Neću ti reći da si primljen jer još ne znam kako izgledaš na ekranu, no naši bi gledatelji jebeno obožavali taj tvoj lijepi dječački izgled i želim da se nacrtaš ovdje u četvrtak kako bi obavio probno snimanje.
Ali naravno da ništa od toga ne može ispričati, jer Richard je frajer, a kao što je svima dobro poznato, frajeri se ne zamaraju pojedinostima, oni govore isključivo činjenice, i Richard bi na kraju najvjerojatnije zaspao od dosade.
I tako one sjede i brbljaju, a cijelo su to vrijeme Benove misli daleko u zemlji London Daytime studija, i čim se pozdravi s Richardom, on podigne slušalicu i nazove Jemimu, jer postoji li bolja osoba za slušanje svih potankosti od Jemime Jones, njegove novostečene prijateljice.
– Halo, je li Jemima doma, molim lijepo?
Čujte samo kako je pristojan.
– Zao mi je, trenutačno je negdje vani. Mogu li joj prenijeti poruku?
– Ovaj, da. Ben je, kolega s posla. Mogu li ostaviti broj da me nazove kad stigne?
Sophie umalo ne ispusti slušalicu iz ruke. – Oh, bok, Bene! – reče oduševljeno. – Sophie pri telefonu, upoznali smo se neku večer.
– Jesi li ti ona s maskom na licu ili ona s čudnovatim stvarčicama u kosi? – nasmije se Ben.
Sophie proštenje: – Molim te nemoj me na to podsjećati. Obje smo užasno izgledale, ali tek da se zna ja sam ona s čudnovatim stvarčicama u kosi.
Lisa podigne pogled s časopisa što ga je čitala na kauču. Oči joj se rašire i nečujno izgovori: – Je li to on? – Sophie kimne.
– Ah, reče Ben ne znajući što bi pametnije rekao.
– Ali ne izgledam inače onako, pridoda Sophie, koja želi zadržati Bena na telefonu, želi da se ovaj razgovor razvije u onu vrstu dugotrajnog razgovora koje žene uvijek pokušavaju voditi s muškarcima što su ih tek upoznale i koji im se ludo sviđaju.
– Nadam se da je tako, reče Ben. – Mislim da se to ne bi svidjelo ljudima u Curveu.
– Jemima ti je rekla gdje radim?
– Spomenula je – reče Ben pitajući se zašto je potrebno ovoliko vremena da se prenese jedna kratka poruka. – Čuj, mogu li ti ostaviti svoj broj?
– Naravno. Oprosti. Samo da uzmem olovku – ona će za sekundu doletjevši natrag do telefona. – O.K., pucaj.
Ben ostavlja svoj broj i zamoli da ga Jemima nazove što je prije moguće, pa se pozdrave.
– Pogodi što sam dobila – reče ona Lisi, mašući komadićem papira po zraku, a zatim se uhvativši za grudi.
– Ti gaduro – reče Lisa, koja u neku ruku to i misli, a drugu baš i ne. – Ne možeš ga zadržati, moraš ga dati Jemimi.
– Hoću, reče Sophie – ali ne prije nego ga prepišem za sebe.
– Ali pod kojom izlikom ćeš ga upotrijebiti? Ne možeš ga tek tako nazvati, a i nije baš proveo mnogo vremena u razgovoru s tobom, – reče pobjedonosno. – Nije zvučao previše zainteresiran.
– Nije, za sad, reče Sophie. – No mislim da bismo ga negdje trebali pozvati, možda na neki tulum ili u klub, i ako bude nužno pozvat ćemo i Jemimu, ali moramo ga ponovno vidjeti, samo što ćemo tad izgledati bolje nego ikad u životu.
Lisa se iskesi, sad sretna jer je uključena u plan, i uvjerena da će se Ben odlučiti za njezine guste kovrče.
Djevojke začuju lupanje ulaznih vrata i Jemima se popne gore, istovarivši vrećice na pod dnevne sobe.
– Oooh, izgovore djevojke uglas. – Bila si u kupovini. Pokaži nam što si sve kupila.
– Ništa previše uzbudljivo, kažem, premda sam zapravo silno uzbuđena, toliko sam uzbuđena da mislim kako noćas neću moći zaspati. – Samo neke stvari za teretanu. Danas sam se upisala.
– Šališ se, reče Sophie, doimajući se potpuno šokiranom.
– Ne šalim se, kažem sretno. – Ali zašto? – upita Lisa.
– Da bih došla u formu, što drugo. Izgubit ću ove kilograme i doći u formu, i kroz nekoliko me mjeseci nećete moći prepoznati.
– Je li to zbog tog momka s posla, Bena? – podmuklo će Sophie.
– Nije, ali naravno daje zbog tog Bena s posla, iako je sad također i zbog Brada iz Santa Monice. – Zbog mene same, kažem, i znate što? Nakon što to izgovorim spoznam da je istina. Jasno, Ben i Brad su katalizatori, ali kanim smršaviti isključivo zbog sebe.
– Oh, usput, reče Sophie, baš kad se uputim gore. – Zvao je Ben. Njegov broj je kraj telefona.
Svijet se zaustavi, samo na nekoliko sekunda, ali u tih nekoliko sekunda sve što mogu čuti je vlastito srce kako luđački kuca u mojim ušima, i kad se svijet ponovno pokrene, počne se vrtoglavo vrtjeti. Podignem telefon, i kad Ben podigne slušalicu na drugom kraju ja – smiješna kreatura kakva već jesam – umalo što potpuno ne ostanem bez daha.
– Bene? – nastojim se primiriti, i duboko udahnuti. – Jemima je.
– Bok! – reče on, a ja se počnem pomalo opuštati, jer nikad nisam mogla pomisliti da će zvučati tako sretno što me čuje. U sebi preklinjem neka me pozove na izlazak, preklinjem da me nazvao zato što ne može prestati misliti na mene.
– Zar me nećeš ništa pitati? – reče on.
Pitati ga? O čemu? Dosjetim se. – Zaboravila sam, oh tako mije žao, zaboravila sam. Kako je bilo, kako je prošlo, jesi li dobio posao?
Ben se namjesti u svom kauču i sve redom ispriča Jemimi Jones. Ispriča joj sve one stvari koje je želio ispričati Richardu, i čuje po njezinim uzdasima zaprepaštenja i zvukovima potpore kako je prilijepljena za telefon, stopostotno ushićena. Ovo je vrsta reakcije koju možeš očekivati samo od žena. Upravo zato je Ben nazvao Jemimu.
– Ne mogu vjerovati da ćeš biti na televiziji! – Još ne znam hoću li, reče Ben, ali naravno da zna, uvijek je to znao.
– Onda, kad je probno snimanje?
– Prekosutra.
– Tako brzo!
– Aha, reče Ben. – Voljeli bi da taj netko počne već za dva tjedna, stoga ako dam otkaz u ponedjeljak imam pravo na dva tjedna odmora i to bi bilo to, za dva tjedna bih mogao početi raditi, zastane – ako dobijem posao, naravno.
– Dobit ćeš posao, kažem.
– Zbilja tako misliš?
– Da, kažem ponovno. – Zbilja tako mislim.
Kad mi zazvoni sat u 7:15 ujutro, ja zastenjem, otkotrljam se na drugu stranu, i zaključim kako je ovo budalaština. Otići ću neki drugi put. Ali ne, kaže mi glasić u glavi, ako ne odeš sad onda nikad nećeš ni otići, a sjeti se samo koliko si novca potrošila.
Zato se izvučem iz kreveta, polu snena, i odem u kupaonicu gdje isplahnem lice hladnom vidim nastojeći se razbuditi. Ubacim odjeću za posao u torbu, izvučem staru majicu, donji dio moje nove trenirke i nove tenisice.
Posrćući kroz vrata, u potpunom bunilu hodam do autobusne stanice, zaprepaštena koliko je London tih u 7:30 ujutro, tako da kad stignem pred teretanu ne mogu vjerovati koliko je već ljudi tamo, što pušu i stenju zagrijavajući se.
– Bok, kaže veliki mišićavi tip s recepcije, prilazeći mi. – Ti si zacijelo Jemima. Ja sam Paul i bit ću tvoj osobni trener.
Paul me odvodi na gornji kat, kroz salu za vježbanje gdje gledam ravno ispred sebe, nastojeći se ne obazirati na lijepa tijela, pa se uputimo u malu prostoriju osmišljenu isključivo u svrhu stručne procjene.
– Dobro, reče odloživši obrazac na stol. – Morat ćeš ovo ispuniti, ali prvo ti moram izmjeriti krvni tlak.
To i učini, a ja se preplašeno trgnem kad izvuče nešto što neodoljivo podsjeća na kirurški instrument.
– Ne brini, nasmije se on. – Neće te ništa boljeti. Ovo služi, nastavi pokazujući na instrument nalik kliještama – za mjerenje omjera masnoća. Na taj način možemo pratiti koliko se masnoće u tijelu pretvorilo u mišiće.
Sranje! Ovo je velika greška. Ovo je moja najstrašnija noćna mora. Nitko mi još nikad nije izmjerio koncentraciju masnoća, Isuse, nitko ne zna koliko sam teška, i moje se oči najednom ustreme na vagu u kutu sobe. Sranje, sranje, sranje.
No, što mi drugo preostaje? Ne mogu pobjeći, pa se naprosto pretvaram da sam napustila vlastito tijelo, da sam negdje drugdje, dok Paul mjeri masnoću na mojim rukama, oko struka, na trbuhu i bokovima. Ne govori ni riječi, samo zapisuje rezultate na obrazac.
– Dobro, reče kad je završio. – Samo izuj cipele da te još mogu izvagati. Sranje.
Stanem na vagu očajnički gledajući u zid dok Paul žonglira po vagi sve dok ne dobije moju točnu težinu. 92 kilograma. Upiše težinu na obrazac, dok ja nastojim obuzdati posramljenost, no osjetim olakšanje sjetivši kako bih, da sam se ovdje pojavila prije mjesec dana, bila opasno blizu 97 kilograma, jer sam u posljednjih nekoliko tjedana uspjela istopiti gotovo 7 kilograma.
– Dakle, reče on sjedajući i pokazujući i meni da učinim isto. – Nije bilo previše bolno, zar ne?
Zahvalno mu se nasmiješim, jer se nije skanjivao na moju debljinu, nego je bio toliko praktičan da se konačno počinjem opuštati.
– Čemu težiš?
– Misliš, pored toga što želim doći u formu? – Paul klimne.
– Želim biti mršava. Želim izgubiti sve ove kilograme i želim doći u formu. I biti zdrava.
Paul s razumijevanjem kimne. – Dobro. Drago mi je da si ovdje, jer ljudi najviše griješe kad se odluče na rigorozne dijete, ali bez tjelovježbe, što znači da u kratko vrijeme oni doista izgube mnogo na težini, no neizbježno je nabace natrag, a osim toga užasnula bi se kad bi vidjela do čega mogu dovesti takve dijete bez vježbanja.
– Što želiš reći? – znatiželjna sam.
– Ne bi željela da ti nakon svega ostanu visjeti ogromne naslage opuštene kože, nije li tako? – Zgroženo odmahnem glavom.
– Upravo zato je nužna tjelovježba. Moraš učvrstiti i ojačati tonus mišića, stoje podjednako važno kao i način ishrane. Kad smo već kod toga, jesi li promislila o planu ishrane?
– Srezala sam dosta onoga što jedem, ali ne, osim toga nisam nešto osobito razmišljala o tome.
– Što misliš da ti ja osmislim dijetni program?
Oduševljeno klimnem, a Paul mi počne potanko objašnjavati sve o proteinima, ugljikohidratima, skupinama zasićenih masnoća, kombinacijama hrane.
– Kombiniranje hrane bi ti bila najbolja opcija, reče i izvukavši prazan komad papira iz ladice, počne nešto zapisivati. Za svakodnevni doručak, kako piše, uzimat ću voće, koliko god želim, ali nipošto lubenicu jer je teško probavljiva. Valja mi uvijek pričekati dvadeset minuta prije nego što pojedem nešto drugo kako bih ostavila dovoljno vremena da se voće probavi.
Za ručak ću uzimati salatu i to samo od povrća, jer nipošto ne smijem miješati proteine i ugljikohidrate. Primjerice, piše on, salata sa sirom, salata s neoguljenim pečenim krumpirom, salata s kruhom. Namjesto toga bih, kako kaže, mogla pojesti sendvič od raženog kruha s avokadom i rajčicom, bez maslaca. Avokado je dopušten, reče on, u ispravnim kombinacijama.
Za večeru ću jesti povrće s ribom s roštilja, ili piletinom, i ponovno, dopušteno mije povrća koliko god želim.
– I, reče podigavši pogled – morat ćeš svakodnevno piti velike količine vode. Najmanje jednu litru, no poželjno je i više od toga.
– Hoću li brzo izgubiti kilograme?
– Iznenadit ćeš se – reče on. – No bilo bi bolje da ih ne izgubiš prebrzo, jer što se brže tope manje im vremena treba da se ponovno nabace. Ali ovo nije dijeta, Jemima, ovo je način življenja, ijednom kad to u potpunosti shvatiš otkrit ćeš kako ti se cijelo obličje počinje mijenjati.
– Želim da dolaziš na redovita mjerenja, – reče ustavši i krenuvši prema dvorani za vježbanje – otprilike svakih šest tjedana trebala bi doći ovamo da provjerimo kako napreduješ.
Krotko ga slijedim u dvoranu i Paul počinje, pokazujući mi vježbe za zagrijavanje. Vodi me prema biciklu i kaže: – Mislim daje dovoljno pet minuta na biciklu, tak toliko da se malo zagriješ.
Stoga sjednem i počnem vrtjeti pedalama, i kroz dvije minute znoj mi se počne slijevati s niz obrve na pod. – Samo tako nastavi, reče Paul. – Sjajno ti ide, još malo pa si gotova.
Isuse, želim stati, već mogu osjetiti kako mi se mišići u nogama, oni koji postoje, grče, ali ako Paul kaže da ja to mogu, onda mogu. I uspjela sam.
'\ sad na steper, reče on pritisnuvši nekakve gumbe na rečenoj spravi. Sagorijevanje masnoća, unese, zatim moju težinu, a onda deset minuta. Počnem se uspinjati.
Nakon dvije minute mislim kako je ovo prilično lagano, oko čega se diže tolika prašina? Nakon pet minuta, međutim, mislim da ću umrijeti.
– Ja. Ne. Mislim. Da. Mogu. Nastaviti. Dalje, – uspijem procijediti, jedva hvatajući dah.
– Naravno da možeš, Paul će uz smiješak. – Pomisli samo kakvu ćeš malenu, izazovnu stražnjicu imati.
Zamislim malenu, izazovnu stražnjicu, a motivacija, nadahnuće, preplave moje tijelo i potaknu me da nastavim. Uspijem devet minuta, a zatim doista ne mogu više.
– Ne brini, reče Paul. – Idući ćeš put moći deset, no moraš pomaknuti granicu boli. Kad to uspiješ, dalje je sve lako i svaki put kad dođeš ovamo vidjet ćeš da postaje sve lakše i lakše.
Nakon stepera radim veslanje na 1500 metara, i sve dovršim s 1600 metara brzog hodanja na pokretnoj traci.
– Fantastično ti ide, reče Paul koji, čini se, duboko vjeruje u snagu motivacije i ne popušta pod činjenicom da se obraća crvenoj u licu, uspuhanoj, raskvašenoj grudi. – Još uvijek ti neću dati da podižeš utege. Ponajprije ćemo se usredotočiti na kardiovaskularne probleme kako bismo istopili masnoće, a tek onda ćemo poraditi na učvršćivanju mišića.
Odvučem se u svlačionicu, gdje se istuširam na drhtavim nogama prije nego krenem na posao. Ali, znate li što je najneobičnije u svemu? Najneobičnije je što, koliko god bila umorna, hodajući cestom na putu do posla, nakratko se zaustavivši kako bih kupila bocu mineralne vode, mislim da se nikad u životu nisam bolje osjećala.
13. poglavlje
'Sutra idem na oproštajnu zabavu,' pišem Bradu u e-mailu. 'Jedan od mojih najbližih prijatelja s posla odlazi raditi za drugu televizijsku kuću i prilično sam žalosna zbog toga. Znam da ću se lijepo provesti, ali ne znam s kim ću više ovdje pričati, osim s tobom, naravno, o kome, čini se, postajem sve više i više ovisna.
Bilo kako bilo, kasnije neću moći s tobom čavrljati jer idem ravno u teretanu, ali nazovi me sutra kad se vratim sa zabave i ispričat ću ti kako je bilo.
Šaljem ti velike zagrljaju kao i uvijek, J.J. pusa.' Tako mi nebesa, stanimo na trenutak i dobro pogledajmo Jemimu, jer je promjena, u samo mjesec dana, potpuno nevjerojatna. Paul, trener, iskreno je zapanjen, no također je pomalo i zabrinut jer se težina počela smanjivati alarmantnom brzinom, i posumnjao je kako Jemima jede daleko manje nego što joj je propisao.
Njegove su sumnje opravdane. Jemima je odnijela svoj dijetni raspored doma, spremila ga u ladicu, i vrlo brzo počela ignorirati savjete o prehrani, i proteklog je mjeseca nastavila s takvim ponašanjem.
Jemima Jones ustaje iz kreveta u sedam sati ujutro, i ispija čašu vruće vode s kriškom limuna u njoj. Navlači svoju trenirku, trpa odjeću za posao u torbu i već je od osam sati u teretani. Podvostručila je vježbe što joj ih je propisao Paul, i na svoju ruku dodala neke nove. Petnaest minuta provodi na biciklu, dvadeset i pet minuta na steperu, petnaest minuta na spravi za veslanje i pola sata na pokretnoj traci, uglavnom brzo hodajući, no s naznakama trčanja.
Zatim radi vježbe na podu uz one za trbušne mišiće, i jedva da uspije stići u ured do deset sati, potpuno se ne obazirući na sendviče sa slaninom na putu do posla.
Sjedne za svoj radni stol i čitavo jutro otpija gutljaje negazirane mineralne vode, a potom za ručak uzima tanjur s kupus salatom, rajčicama i krastavcima, dok Geraldine odmahuje glavom u nevjerici, i dalje, nakon svog ovog vremena ne uspijevajući dokučiti snagu Jemimine volje. Nakon što pojede ručak, Jemima će osjetiti lagano grizodušje što je uopće išta pojela, jer je Jemima s ovim poslom oko dijete otišla u krajnost.
Tijekom popodneva ispije još jednu litru mineralne vode, završi s poslom oko šest sati, čavrlja s Bradom obično najmanje pola sata, a katkad i čitav sat, i zatim ponovno odlazi u teretanu.
Na kraju dana odradi sat vježbanja, a zatim se opušta u kupelji ili sauni. I dalje misli da je ogromna, premda je neusporedivo tanja nego prije nekoliko mjeseci, i odlučno se odbija gledati u tamošnja zrcala, osim kako bi se potaknula mišlju kako će jednog dana svi ovi suvišni kilogrami nestati. Jednog će dana imati vrhunsko tijelo. Jednog će dana sama biti vrhunska žena.
Kad bi pred Jemimom postojala mogućnost odabira, ona navečer ne bi ništa stavila u usta, jer podvrgla se ovom novom režimu i odlučna je u nakani da smršavi, ali svjesna je da ukoliko ne pojede baš ništa neće imati snage za vježbanje, a proteini su joj nužni, stoga za večeru uzima malu porciju povrća skuhanog na pari i pileća prsa s roštilja.
Hrana koju uzima obična je i jednostavna, ali ona za to ne mari. Nema apetita, osjeća se predobro jer je već toliko smršavila. Sviđa joj se osjećaj što pliva u odjeći i, premda još nije kupila ništa novo, dobro zna da ukoliko nastavi biti ovako dobra, neće proći dugo prije nego što bude mogla odjenuti što god poželi.
Jemima Jones je izgubila između dva do tri kilograma na tjedan. Dodamo li ovomjesečnu količinu izgubljenih kilograma – jedanaest kilograma – onim jedanaest i pol koje je izgubila prošlog mjeseca, i vidjet ćemo kako Jemima Jones trenutačno teži sedamdeset i pet kilograma.
Paul je rekao Jemimi da bi s obzirom na njezinu visinu trebala smršaviti do težine od šezdeset i tri kilograma, no Jemima se Jones na to ne obazire te je odlučila kako će težiti pedeset i tri kilograma, makar je to dokrajčilo. Jemima stoji u kupaonici, svlači svu svoju odjeću i promatra se u velikom zrcalu. I dalje osjeća odbojnost spram celulita na bedrima, izbočinama na bokovima, no čak i ona sama mora priznati kako je promjena čudesna. Jer, unatoč tome što ima sedamdeset i pet kilograma, Jemima Jones sad ima struk. Ima koljena. Ima mali dvostruki podbradak, za razliku od onog četverostrukog, a lice joj se gotovo ne može prepoznati jer je silno omršavjelo. Debela Jemima Jones polako se pretvara u J.J. i, premda još uvijek nije ona J.J. na biciklu za topla ljetna dana, nema dvojbe kako je na dobrom putu da to postane. Napokon je na dobrom putu.
A sutra je uvečer večer koje se grozi, Benova oproštajna zabava. Svi su začuđeni, jer još nitko dosad nije napustio Kilburn Herald da bi otišao raditi na televiziju. Neki koji su otišli raditi u nacionalne novine smatrani su herojima od strane kolega koji su ostali, ali to je tek neznatna nekolicina njih, nitko nije mogao ni sanjati da će poznavati nekoga čija je karijera započela u njihovim besmislenim lokalnim novinama, da bi se na kraju proslavio.
– Na kraju ćemo mi intervjuirati tebe, grohotom se smijao glavni urednik, lupivši Bena po leđima nakon stoje probavio činjenicu da gubi svog najboljeg reportera. – Nemoj nas zaboraviti kad postaneš bogat i slavan, ha?
A Ben se samo smješkao, odbrojavajući u sebi dane do odlaska. Jer pored sve svoje marljivosti i napornog rada, Ben je ovih posljednjih nekoliko tjedana bio previše uzbuđen da bi se mogao koncentrirati na rad novina, no bijaše mu oprošteno, a njegove su uobičajene svakodnevne dužnosti već bile raspoređene drugima, dok je njegova nazočnost u uredu bila stvar puke formalnosti.
Ben je bio u uredu kad je primio poziv kojim su ga izvijestili da je primljen na posao. Znao je on da je probno snimanje prošlo najbolje moguće, ali nije znao je li bilo dovoljno dobro, i dani iščekivanja bijahu najgori u čitavom njegovom životu.
– To je sudbina, stalno je govorio Jemimi. – Ili ti je suđeno, ili nije.
– Que sera, sera, ona bi mu mehanički odvraćala, nadajući se kako će mu se sudbina osmjehnuti, no također se nadajući da će se osmjehnuti i njoj, da sve skupa možda ne mora značiti konačni rastanak, jer bila je do kraja uvjerena da se, kad Ben napusti Kilburn Herald, više neće okretati i neće se sjećati prijatelja koje je ostavio za sobom.
A može se slobodno reći kako su Ben i Jemima prijatelji. Nisu to bili kad smo ih tek upoznali, bili su tek kolege, no kako to često biva, u nuždi se prijateljstva sklapaju, a Benu je tijekom proteklih tjedana neizvjesnosti više nego ikad trebala osoba od povjerenja.
No prijateljstvo može biti varljiva stvar, što Jemima vrlo dobro zna, a njihovo prijateljstvo, koliko god se temeljilo na uzajamnom povjerenju i divljenju, ipak se podjednako temelji i na koristi, i Jemima je sigurna da, čim se Ben uklopi u glamurozni svijet televizije, od njega više neće čuti ni glasa.
Ali Jemima želi Benovu sreću više nego što želi da ostane u Kilburn Heraldu, i upravo je ona bila prva kojoj je rekao čim je saznao daje primljen na posao.
– Bene, rekao je oštar glas iz telefonske slušalice. – Ovdje Diana Macpherson.
Benov je dah zastao u pozadini njegova grla, a Dianin je smijeh razbio nastali muk. – Dakle, rekla je – pretpostavljam da želiš čuti moje mišljenje o probnom snimanju?
– Da, kazao je Ben ne posve siguran kako bi protumačio ton njezina glasa.
– Upravo sam ga pogledala, rekla je – i morala sam te nazvati kako bih ti rekla da. Si. Jebeno. Čudesan. – Ben je dahnuo. – Šalite se!
– Nikad ne zbijam šale s ovakvim stvarima. Ovo je jedna od najboljih proba pred kamerama koju sam ikad vidjela i ne mogu povjerovati da nikad ranije nisi vodio emisije. Sigurno nam nisi slagao?
Ben se nasmijao.
– Pokazala sam je glavnom uredniku i oboje se slažemo da si prava osoba za ovu emisiju, no ima jedan problem. – Benovo srce zastane. – Problem?
– Aha. Nije ništa strašno, ali tijekom našeg razgovora spomenuo si da bi želio raditi vijesti i politiku i bojim se da to nije ono što bismo ti ponudili. Naime, voljeli bismo ti ponuditi jednogodišnji ugovor na mjesto glavnog reportera zabavnih priloga u emisiji London Nights.
Uslijedio je muk, dok Ben je pokušavao probaviti što je netom čuo.
– Jesi li još na vezi, Bene?
– Da, oprostite. Samo to nije ono što sam očekivao.
Diana je uzdahnula. – Znam, no mi smo u ovome dovoljno dugo da znamo procijeniti nečije mogućnosti, i premda znam da su vijesti i politika ono što doista želiš raditi, također znam da bi bila šteta potrati te na tom području. Morao bi se više isticati u javnosti, a da budem posve iskrena Bene, nakon ove odskočne daske svijet će ti biti pod nogama.
– Znam, Ben je klimao glavom i dalje ne znajući što bi rekao. Jasno da je ovo sjajna mogućnost, no želi li on da ga gledaju kao reportera iz svijeta estrade? Kao kitnjastog, glupavog novinara što proganja zvijezde?
– Mogu li razmisliti samo nekoliko minuta i zatim vas odmah nazvati? – upitao je Ben, nesvjestan da još nitko, a kamoli voditelj početnik, nikad nije morao razmišljati o ponudi Diane Macpherson.
– O.K., složila se. – Bit ću u uredu još deset minuta, i ako mi se ne javiš nazvat ću našu drugu opciju. Oprosti na grubosti, ali to ti je televizija.
– Ne brinite, – reče Ben. – Potpuno vas razumijem.
Ben se sjurio do Jemiminog stola, i oni tamo sjedoše, zbijenih glava, dok je Ben pričao Jemimi što se netom zbilo i kakve ga muče sumnje. – Ne budi blesav, rekla mu je Jemima, – to je prilika koju si godinama čekao, nitko te neće osuditi zbog toga, a sve što treba na televiziji jest poduzeti prvi korak. Ako ovo zajebeš, rekla je ozbiljno – tko zna kad će ti se ukazati druga prilika. Ili, – doda zlokobno – hoće li se uopće ukazati.
Benu je to bilo dovoljno. Pogledao je na svoj sat, još dvije minute prije nego će proći onih deset, poljubio je Jemimu u obraz, podigao njezinu slušalicu i birao broj London Daytime televizije.
– Diana? – rekao je daleko odlučnijim tonom. – Ben Williams pri telefonu. Razmislio sam i zovem kako bih vas izvijestio da bih volio raditi za vas, i čim dogovorimo sastanak, dolazim u vaš ured.
– Uh! – rekla je Diana Macpherson pritom se smiješeći. – Bome si me jebeno uplašio, osobito zato što nismo ni imali vražju drugu opciju!
I samo s jednim telefonskim pozivom Benova je budućnost zapečaćena. Možda to nije posao o kojem je uvijek sanjao, ali je zasigurno početak, i to ne bilo kakav, no prije svakog novog početka nečemu mora doći i kraj, a sutra uvečer je njegova posljednja večer u Kilburn Heraldu.
Jemimi Jones pozlije i na samu pomisao o tome, zapravo bude joj toliko zlo da počini neoprostivi grijeh i povjeri se Sophie i Lisi, samo zato što nema nikoga kome bi se povjerila, i nije ona ništa mislila reći, no slučajno joj je izletjelo.
– Izgledaš nekako potišteno, reče Sophie kad uđoše u sobu. – Je li sve u redu?
– Da, kažem i prije nego se uspijem suzdržati, duboki uzdah pobjegne iz mojih usta. – Mislim da sam možda malo premorena, pokušam prekriti stoje na stvari.
– Zbilja provodiš jako puno vremena u teretani, složi se Lisa – možda bi trebala malo stati, mislim, nikome ne treba toliko vježbanja.
Da malo pobliže pogledamo što se to ovdje zbiva? Lisa počinje uviđati kako je stara Jemima Jones na dobrom put da postane J.J. budućnosti, J.J. kakvu ne može ni zamisliti. Prijetnja. Jer Lisa, ovisna o površnim vrijednostima života, vidi da kilogrami nestaju, da na površinu izlazi prirodna ljepota, a sve se to Lisi ne sviđa. Ni najmanje.
– Možda imaš pravo, kažem no zapravo bih voljela još više vremena provoditi u teretani. Kad bih iznašla načina preselila bih se u teretanu, vježbala bih čitav dan svaki dan, no ne mogu očekivati da ona to razumije, zapravo ne mogu očekivati da to itko razumije. Dobro znam stoje ovo, vidjela sam to u jednoj dnevnoj televizijskoj emisiji. Ovisna sam o vježbanju. Ha! Ja! Da mi je netko prije šest mjeseci rekao da ću postati ovisna o vježbanju, valjala bih se po podu od smijeha. Ali čula sam o ovome, znam daje ovakva ovisnost više manje jednaka onoj o alkoholu ili drogama. Znam da mi je tijelo preplavljeno endorfinom i gotovo se cijelo vrijeme osjećam fantastično.
Jednom sam, samo jednom, propustila večernji sat kad sam otišla na piće s Benom, i idućeg me je jutra progonio toliko silan osjećaj krivnje da sam udvostručila vježbanje i umalo se onesvijestila od napora.
– Ima još jedan razlog, valjda, kažem jer ne mogu više izdržati. Moram nekome reći, a to ne može biti Geraldine. – Ben sutra odlazi.
Sophie i Lisa se malo priberu. – Što? – reče Sophie. – Ne valjda onaj prekrasni Ben kojeg smo upoznale?
Kimnem sva očajna.
– Pa kamo ide? – pita Sophie.
– Odlazi na London Daytime televiziju. Bit će reporter u jednoj novoj emisiji.
– Hoćeš reći da će se pojavljivati na ekranu? – Lisine se oči rašire, a izraz očiju toliko im je proziran da jasno mogu vidjeti što misle. Smotati zgodnog muškarca dobro je i lijepo, smotati bogatog muškarca još je bolje, ali smotati slavnog muškarca gotovo da se ne može mjeriti s tim, a Ben ne samo što je prekrasan, nego će i postati slavan. Toliko su impresionirane da ne mogu prozboriti ni riječi.
– Da, pojavljivat će se na ekranu, i malo sam potištena zbog svega skupa. Mislim, oduševljena sam zbog njega, uistinu jesam, ali nedostajat će mi. Postao mi je jedan od najbližih prijatelja na poslu, tako daje to možda razlog što sam malo žalosna večeras.
– Gdje je oproštajna? – nehajno će Sophie. Kao da sam baš toliko glupa. Kao da ću joj reći. Kako da ne!
– Ne mogu se sjetiti, kažem slegnuvši ramenima, ustavši i uputivši se van iz sobe. – Neki vinski bar negdje.
Jemima Jones odlazi gore u svoju sobu dok Sophie gleda u Lisu. – Hvala Ti, Bože, reče uz osmijeh – što si mi pružio ovu zlatnu priliku.
Jer Sophie je sačuvala Benov broj, samo što nije imala izliku da ga nazove. Sve do sad.
– Što smjeraš?
– Samo me gledaj, Sophie iskopa svoj adresar iz torbe, pronađe Benov broj i podigne slušalicu.
– Halo, je li to Ben? Bok, ovdje Sophie, Jemimina cimerica. Da, ona sa kosom. Samo sam nazvala da ti poželim sreću, Jemima mi je upravo ispričala o tvom novom poslu i još nikad nisam upoznala nekoga s televizije. Zacijelo si silno uzbuđen.
– Ovaj, da, reče Ben koji ne može smisliti razlog zašto ga zove ova djevojka koju jedva da poznaje. – Jesam.
– Samo sam ti htjela čestitati, jer sad kad si praktično slavan vjerojatno nećeš ovamo tako često navraćati, zato za slučaj da se više ne vidimo, želim ti svu sreću.
– Hvala, reče Ben uz smiješak. – Zbilja, vrlo lijepo od tebe.
– Jesi li već imao oproštajnu? – nedužno će Sophie, namignuvši Lisi.
– Ne, tek je sutra uvečer, nastupi neugodna tišina gdje nijedno od njih ne zna što bi reklo. – Navrati ako želiš.
– Baš bi mi bilo dra.goV dahne ona. – Gdje?
Zapiše adresu, a Lisa počne pred njom skakutati, poka zujući na sebe i kreveljeći se.
– Smijem li povesti i svoju prijateljicu Lisu? – najzad upi ta nevoljko.
– Naravno, reče Ben pomislivši što dovraga ima veze, io nako će biti van sebe da bi ih uopće zamijetio. – Divno. Onda se vidimo sutra uvečer.
Bok slatkice, hvala ti na tvom pismu, uvijek mi uljepša dan kad dođem na posao i na ekranu pronađem tvoju poruku. Ne mogu vjerovati kakvu bliskost osjećam prema tebi, a još se nikad nismo vidjeli, no čim ne budeš toliko zauzeta ima da dođeš ravno u LA, iako nisam siguran da ću moći pričekati još tri mjeseca!
Već planiram što bi sve mogli raditi kad dođeš ovamo. Postoji toliko toga u LA-u što bih volio da vidiš. Moram te odvesti u Universal Studio, na rolanje po plaži Venice, i na sva ona mjesta gdje izlazim kako bi upoznala sve moje prijatelje.
Znam da ovo zvuči ludo no svima sam već ispričao 0 tebi i umnožio sam tvoju sliku koju nosim uvijek sa sobom tako da su te svi već vidjeli i ne mogu dočekati trenutak kad će te upoznati.
Žao mi je što taj tvoj prijatelj odlazi, no ti sigurno imaš toliko prijatelja tako da ti jedan manje vjerojatno neće puno značiti. Večeras odjeni nešto prekrasno, volio bih te zamisliti u crnoj svilenoj haljini, s prorezima, tako da ti se pri hodu obavija oko nogu i ako imaš neke sandale s visokim potpeticama, obuci ih i misli na mene.
Kad bolje promislim, ako je vrijeme u Londonu loše kao što mislim, bilo bi ti bolje u džemperu 1 čizmama!
Bilo kako bilo, moja draga, čuvaj se i nemoj biti previše tužna. Ja sjedim ovdje na suncu misleći na tebe, i još uvijek sam tu uz tebe.
Nazovi me kad stigneš doma i ja ću ti odmah uzvratiti poziv, lijepo se provedi.
Veliki zagrljaj i poljupci, Brad. Pusa.
Nisam posve sigurna sviđa li mi se ova prisnost, i nešto bi me u ovim riječima moglo odbiti kad bih malo zastala i promislila o njima. Nije da u njima postoji nešto ružno, u njegovom pismu, samo mislim kako se doima malo previše umiljatim, no možda je to samo kulturološka razlika. Kako bilo, sigurna sam daje posve drukčiji uživo. Možda naprosto nije toliko dobar u pisanju pisama. To je sve.
– Baš lijepo stoje nazvala tvoja cimerica.
– Što? – okrenem se od svog ekrana i zgranuto pogledam Bena. – O čemu pričaš?
– Tvoja cimerica. Sophie. Nazvala je sinoć nakon što si joj rekla za moj posao kako bi mi poželjela sreću.
Ta koza. Ne mogu vjerovati. – Ali nisam joj dala tvoj broj. Gdje ga je samo nabavila?
Sad se Ben doimao iznenađenim. – Ne znam, – reče, slegnuvši ramenima. – Pretpostavio sam da si joj ga ti dala.
– Čudno, pitam se što li je sad smislila.
– Kako bilo, reče Ben – rekao sam da može svratiti večeras.
– Oh – Znači to je smislila. – Što misliš o njoj? Je li ona tvoj tip?
– Jemima! – prekorio me. – Jedini put kad sam je uopće vidio, cura je izgledala totalno loše, a osim toga znaš da me takve cure ne zanimaju.
– Oprosti, kažem smiješeći se u sebi. – Samo sam pomislila kako je možda vrijeme da si nađeš djevojku.
Oprezno, Jemima, opasnu igricu igraš.
– Djevojku? – Ben će prasnuvši u smijeh. – A što bih radio s djevojkom u ovom trenutku svog života? Previše sam zauzet slavom. Usput, znaš li ti tko sam ja?
– Da, nasmijem se. – Ben Williams, nevjerojatni uobraženko, čija uobraženost svake sekunde nezaustavljivo raste.
Odmahujem glavom hineći nevjericu. – Bog zna u što ćeš se pretvoriti kad doista budeš na televiziji.
– Bit ću prava divota, reče Ben dramatično lamatajući rukama. – Bit ću veličanstveni voditelj estradnog smeća. Bit ću Ben Williams, ulizica zvijezdama, dupelizac slavnih.
– Ben! – hihoćem se, oduševljena što je naše prijateljstvo došlo do faze ležernog podbadanja. – Nećeš me zaboraviti, zar ne?
– Ali ti si priprosta Jemima Jones iz usranog Kilburn Heralda. Moram te zaboraviti, ne poznajem više nikoga iz takvog beznačajnog lista kao stoje Kilburn Heraldl – Ben glumata, no prestane kad vidi kako mi licem preleti sjenka sumnje. Ne može to misliti ozbiljno? Može li?
– Naravno da te neću zaboraviti, Jemima. Ti si ovdje moja jedina istinska prijateljica, kako bih te mogao zaboraviti?
Nasmiješim se i namjestim svoju rapidno smanjenu stražnjicu na stolici dok se okrećem kako bih otkrila jagodične kosti što su se tek počele nazirati, ali Ben ne zamjećuje jagodice. Ben, čini se, uopće ne zamjećuje moj gubitak težine, što znači samo jedno: još uvijek nisam dovoljno mršava.
Možda je teoretski zamijetio da izgledam bolje, no pretpostavljam da kad s nekim provodite mnogo vremena onda je vrlo teško uočiti bilo kakvu promjenu tjelesne težine. Odmah biste primijetili da netko drastično promijeni frizuru ili odjene nešto što inače nikad ne bi odjenuo, ali težina je nešto što se rijetko dade zapaziti. Osobito ako ste muškarac. Barem se nadam da je tako.
Jedini način na koji će Ben zamijetiti kako je Jemima smršavila jest taj da je neko vrijeme ne vidi, što bi za Jemimu bio pravi pakao, pakao koji bi, najednom joj svane, mogao postati stvarnost.
– Znači ostat ćemo u kontaktu? – moja se nesigurnost odluči na smion pothvat, odbijajući skrenuti s teme.
– Samo ako obećaš da ćeš me poštovati i obožavati.
– Ali naravno, oh ti znamenita osobo, kažem premda ga naravno, na Benovo neznanje, već obožavam.
10 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 12:54 pm
Margita
Administrator
14. poglavlje
U vrijeme ručka Jemima promatra Bena kako korača ulicom u društvu svojih novih kolega. Stoji na uglu ulice, pridržavajući svoju sportsku torbu, i osjeća kako će joj se srce rasprsnuti od tuge.
Pozvana je da im se pridruži na ručku – predoproštajnom ručku na kojem će Ben biti prisiljen popiti daleko više alkohola no što je to dopušteno za radna dana – no odbila je jer je večeras prava oproštajna zabava, a budući da počinje odmah nakon radnog vremena Jemima ne bi uspjela stići u teretanu, stoga preskoči objed i ode na vježbanje tijekom stanke za ručak.
Tko bi ikad pomislio kako će joj vježbanje biti važnije od prilike da provede izvjesno vrijeme s Benom Williamsom? Može li se stoga pretpostaviti da je Jemima postala malo previše opsjednuta...
Jer nakon što je završila s teretanom, kad se uvjerila kako nema nikoga u blizini, ona oprezno stane na vagu u ženskoj svlačionici, čvrsto stisne oči, a potom pogleda dolje. Sedamdeset i pet kilograma. Jemima siđe pa se ponovno popne, tek toliko da bude sigurna, jer Jemima Jones nikad nije imala sedamdeset i nešto u čitavom svom životu.
Razlog za slavlje, mislim kako ćemo se svi složiti, no u vrijeme ručka petkom na Kilburn High Roadu nema, nažalost, mnogo toga što si Jemima može kupiti da bi proslavila. Voljela bi ona haljinu, haljinu kakvu je Brad sinoć opisao, no premda je teška sedamdeset i nešto ( sedamdeset i nešto!) ona ipak još uvijek ne želi uzalud potrošiti svoj novac.
– Kad spadnem na šezdeset i tri, obeća sebi dok se vraća u ured nakon tjelovježbe. – Kad spadnem na šezdeset i tri kilograma onda ću se počastiti kako spada.
I dok korača ulicom na trenutak zastane pred parfumerijom i proviri kroz vrata na pult sa šminkom. O kvragu, pomisli. Baš bih se i sad mogla malo počastiti, a večeras se zbilja želim pojaviti u svom najboljem mogućem izdanju, pa uđe unutra.
U pet sati i petnaest minuta popodne zgrabim svoju novu šminku i odem u toalet, ne sasvim iznenađena stoje Geraldine već tamo, usnica napućenih prema zrcalu dok nanosi brončani puder na svoje ionako već zlatne obraze.
– Hej strankinjo! – pozdravi Geraldine. – Spremaš se za tulum? – odmakne se od zrcala i malo se divi svojoj crvenoj haljini, zbog koje se odmah sjetim Brada, jer je istog kroja kao i crna haljina koju je poželio da odjenem – kratka, lepršava mekana haljina koja obavija njezine obline i otkriva njezine noge pokrivene svjetlucavim čarapama boje kože, s ravnim plitkim crvenim cipelama od antilopa. Gadura. Ne, žao mi je, samo se šalim, no iskreno rečeno dok gledam u Geraldine osjećam se vraški neugledno.
– Samo sam mislila, počnem istodobno se osjetivši samosvjesnom i blesavom. – Samo sam mislila staviti malo... – propadam u zemlju dok Geraldine grabi moju torbicu s šminkom.
– Što to tu imaš?
Izvlači šminku bez riječi i odloži je pored umivaonika. – Dakle – reče, gledajući me. – Nešto od ovoga će ti pristajati, ali nešto i neće, no posudiš li nešto od moje šminke sve će biti u redu.
– Ne brini, mumljam nastojeći suspregnuti potišteni ton glasa, jer odjednom sam se potpuno predomislila. – Nisam sigurna da mi se gnjavi s time.
– Jemima! – ozlojeđeno će Geraldine. – Katkad si zbilja beznadna. Već danima umirem od želje da te dotjeram. Ono što ti treba, sad kad si izgubila sve te kilograme, jest potpuna promjena imidža, i ta-da!
Podigne ruke u zrak. – Pogodi tko je prava osoba za to?
Nema mi pomoći, prasnem u smijeh i naslonim se na pult, pazeći pritom da ne sjednem na vlažne lokvice oko umivaonika. – O.K., kažem uz osmijeh. – Možeš početi od šminkanja.
– Jemima Jones! – izgovori snažni, gromki glas glavnog urednika kad stupim u mračnu zadimljenu prostoriju Vinskih podruma nešto iza šest sati popodne. Geraldine stoji uz urednika i Geraldine se oduševljeno nasmiješi kad me ugleda, da ne spominjem zapanjeni izraz na licu glavnog urednika.
– Što si to učinila sa sobom, mlada damo?
Skupim se od užasa, a ruka mi poleti prema licu. Jesam li razmazala ruž? Curi li mi maškara niz obraze? Ima li špinata među mojim zubima?
Glavni urednik nastavi: – Jemima Jones, pa ti si svoja nekadašnja sjena.
Hvala Bogu! Potisnem navalu hihotanja i s užitkom se nasmiješim, nastojeći biti ležerna, nastojeći ne pokazati oduševljenje što je netko konačno zamijetio, čak i ako je to samo glavni urednik. – Malo sam smršavila, to je sve.
– Malo si smršavila? – zagrmi glavni urednik. – Mlada damo, upola si se smanjila. I ne samo to, zavjerenički se nagne naprijed. – Također si i vrlo privlačna, ha?
Oh moj Bože, osjećam kako me oblijeva rumenilo, no srećom uhvatim Geraldinein pogled i spazim kako i ona suspreže smijeh, i rumenilo se povuče.
Geraldine se trudi prikriti navalu smijeha, no i ona se sama široko smiješi na svojih ruku djelo, jer Jemima Jones zaista, istinski, izgleda kao posve druga osoba. Doduše misli Geraldine, odjeća joj nije baš sjajna, no ona ne zna kako Jemima čeka da još malo smršavi prije nego što će si pribaviti novu.
Ono što ona gleda jest Jemimno lice. Gleda u baršunastu bijelu kožu, s neznatnim nagovještajem zlatne, nastale uz pomoć Geraldineine vrhunske skupe podloge. Gleda u Jemimine zelene oči, krupne i blistave, istaknute uz pomoć Geraldineinog stručnog znanja na području sjenčanja očiju, poteza olovkom i kapanja kapi za oči kako bi bjeloočnice postale bjelje od snijega. Gleda u njezine velike sočne usnice, još više istaknute pomoću Geraldineine olovke za usta, ruža i sjajila. I konačno gleda u Jemiminu kosu, koju je Geraldine skupila u francusku punđu, dok joj oko lica mekano pada nekoliko pramenova.
– Prekrasno izgledaš, nečujno mi je rekla podignuvši ruku i obrisavši trag ruža s mojih obraza, kojeg, iskreno govoreći, nitko osim nje ne bi niti primijetio.
– Jemima! – srce mi poskoči kad mi se Ben žurno približi i obgrli me rukom. – Na trenutak sam se uplašio da nećeš doći.
Mislio je na mene! Zbilja je bio zabrinut za mene, neko je vrijeme proveo brinući se hoću li doći. E pa, ovo je zasigurno nekakav pomak.
Malo se priberem i pogledam Bena u oči, želeći da primijeti kako izgledam, da vidi novu Jemimu Jones, da mu se svidi to što vidi i da se zaljubi u mene. Ali Ben samo kaže: – Evo, uzmi čašu šampanjca – i dok mije dodaje gleda preko mog ramena pa reče: – Diana! Stigla si!
– Nisam mogla iznevjeriti svoju novi reportersku zvijezdu, nije li tako? – reče Diana Macpherson, koračajući prostorijom dok su se ljudi uzmicali ne bi lije propustili, jer je, napokon, Diana Macpherson čuvena osoba u svijetu medija.
I ne mogu si pomoći, s nadirućim osjećajem užasa gledam kako Diana umalo što ne poljubi Bena u obraz, no tada očevidno malo bolje promisli i uspravi se, ispruživši ruku, koju Ben toplo prodrma. Uf!
– Dopusti da te upoznam, reče prvo se okrenuvši spram glavnog urednika, koji je toliko impresioniran Dianom Macpherson daje usta, maločas razjapljena i zamrznuta u riblji izraz, zaboravio zatvoriti. Diana se rukuje s njim, zatim i sa mnom, no baš kad ju je Ben kanio predstaviti Geraldine, ona se okrene prema njemu i kaže. – Hajde sa mnom po piće, a Ben slegne ramenima prema nama i dopusti da ga odgura naprijed prema šanku.
– Kakva gadura! – reče Geraldine, koja se, posve razumljivo, osjeća ignorirana od velike Diane Macpherson, i samo bi Geraldine rekla ono što svi drugi misle, ali se nikad ne bi usudili naglas izjaviti.
– Ne brini, tješim je – sigurna sam da nije ništa osobno, – ali naravno da je bilo osobno, nisam ja glupa, vidjela sam kako su oči Diane Macpherson ošinule Geraldine ledenim, kamenim pogledom, a iz onoga što sam čula Diana Macpherson nije obožavateljica žena, a pogotovo kad je žena kojim slučajem zamamna poput Geraldine.
– Bože, zbilja mije žao zbog onoga, začujemo glas tik do nas. – Diana je sama sebi dovoljna i katkad se može doimati grubom.
Obje se okrenemo i ugledamo mladog, zgodnog momka, odjevenog u stari par Levisica i pamučnu majicu. – Žao mi je – ponovi. – Ja sam Nick. Došao sam s Dianom.
Pritom Nick pruži ruku Geraldine i zadrži njezin pogled više nego što je to nužno, prije nego se rukuje sa mnom i postigne da se osjećam kao višak, kako se ionako već osjećam.
– Ovdje si s Dianom? – pita Geraldine izvivši obrvu. – Znači li to da si njezina... – hladnokrvno zastane – ...druga polovica?
– Teško, nasmije se Nick. – Više sam poput njezinog povremenog pratitelja.
– I na ovakva te mjesta vodi? – Geraldine ga zadirkuje, ali ni Nicku niti meni ne promakne zavodnički ton njezina glasa.
– Da, ali obećao sam je kasnije odvesti na večeru.
– Radiš li, ovaj, na televiziji? – upustim se u razgovor, nastojeći biti ljubazna no sve se više osjećajući nepoželjnom.
– Ne, nasmije se on, odmahujući glavom. – Jesi li čula za Cut Glass?
Svi su čuli za Cut Glass. Prvotno mala, otkvačena optička radnja specijalizirana za jedinstvene moderne naočale koje se nigdje drugdje nisu mogle nabaviti, Cut Glass je trenutačno jedan od najvećih, ako ne i najveći, lanac optičkih pomagala u državi.
– Ti si optičar.
To je konstatacija, a ne pitanje, i sjaj u Geraldineinim očima trenutačno iščezne dok pokušava pronaći način kojim će ga se otarasiti. Tako je dobro poznajem, smijem se u sebi. Sladak je, misli ona, ali dosadan, dosadan, dosadan.
– Ne, smije se Nick. – Ne sasvim.
O Bože, vidim što Geraldine misli, ovo postaje sve gore. Nije čak niti optičar, nego vražji prodavač.
– To je moja tvrtka, nevoljko prizna on, nakon neugodne stanke.
– Kako to misliš, to je tvoja tvrtka?
– To je moja tvrtka, ponovi on.
– O moj Bože! – Geraldine najednom problijedi. – Pa ti si Nick!
Nick je smeteno pogleda. – Rekao sam ti da sam Nick! – Ne, – ona odmahne glavom. – Ali ti si Nick Maxwell, znam sve o tebi.
– Kako to misliš da znaš sve o meni? – Ja sam Suziena prijateljica – Što? – on će, sve se šire smiješeći. – Suzie Johnson?
– Da, reče Geraldine koja ne može povjerovati vlastitoj sreći jer Nick Maxwell, glavom i bradom, ne samo što je prekrasan nego i iznimno bogat, vrlo simpatičan, i silno poželjan, i Geraldine već sve zna o njemu.
– Suzie je jedna od mojih najstarijih prijateljica, već godinama slušam o tebi.
– O moj Bože – sad je na Nicka red. – Ti si Geraldine Turner!
Osjećam se sve više i više suvišnom i napokon mi postade jasno kako je došlo vrijeme da ostavim ovo dvoje nasamo. – Piće? – kažem, no oni oboje odmahnu glavom, već izgubljeni u svijetu zajedničkih poznanika, i ja se uputim prema šanku.
Svi se predobro zabavljaju da bi se prisjetili kako su na ovom tulumu da bi se oprostili sa svojim omiljenim zamjenikom urednika. Svjetla su se prigušila, glazba se pojačala, a Jemima stoji oslonjena o šank ispijajući svoje jeftino bijelo vino – šampanjac je već odavna nestao – i šarajući pogledom po prostoriji.
Vidi Bena kako stoji s Dianom Macpherson i glavnim urednikom, Diana živahno čavrljajući, svako malo stavljajući ruku na Bena kako bi istaknula misao. Smiješno, misli Jemima, kako ne dodiruje urednika na isti način. U stvari, izgleda da uopće ne dodiruje urednika.
Ona je prestara i pregruba da bi se Jemima osjetila ugroženom – zasigurno nije ni približno Benov tip – no ipak svaki put kad smjesti dugi manikirani prst na Benov rukav, Jemima osjeti kako joj se srce steže. Ostavi ga na miru, misli ona. On nije tvoj.
Nije, Jemima, niti tvoj, ali Jemima, budući daje rijetko, ako i ikad, bila zaljubljena u nekog, to ne uočava. Većina se žena, mora se priznati, u svojim adolescentskim godinama zaljubljivala i odljubljivala. Vrlo im je dobro poznata patnja kad se nađu na nekom tulumu i gledaju objekt svoje mladenačke požude kako odlazi s drugom djevojkom. One su vrlo iskusne u razglabanju o toj – kučki' koja gaje preotela i podjednako su svjesne da to, premda se možda tako čini u danom trenutku, ipak ne znači kraj svijeta.
Ali Jemimina je adolescencija bila ponešto drukčija od drugih djevojaka. Dok su njezine kolegice iz razreda odlazile na tulume, eksperimentirale sa šminkom, odjećom, i pipale se u zamračenim sobama na krevetima pretrpanim kaputima, Jemima je sjedila doma s majkom, jela, gledala televiziju i sanjarila.
Jemima nije bila ni najednom tulumu sve dok nije krenula na fakultet, a čak se i tada rijetko upuštala u velika društvena okupljanja nakon stoje završila brucošijada. Jemima Jones je pronašla skupinu prijateljica koje su bile, kako je mislila, nepoželjne kao i ona sama. Društveni izopćenici, nazivale su same sebe, pretvarajući se kako uživaju u svojoj različitosti, no svaka ponaosob žudeći pripadati negdje drugdje.
I sve do nedavno Jemima je pokazivala vrlo malo zanimanja za suprotni spol. Da, nevinost je izgubila, no nikad nije osjetila kako je to venuti za nekim, ležati u kreveti čitavu noć moleći se da te netko zamijeti, trgnuti se od bola kad shvatiš kako ti taj netko nikad neće uzvratiti osjećaje.
– Mimey!
Moje je snatrenje prekinuto glasom kojeg dobro poznajem, i polako se okrenem, nastojeći shvatiti zašto čujem taj glas na poslovnoj zabavi, i kako se okrećem tako spoznajem kako mi je jeftino bijelo vino što ga pijuckam čitavu večer ne bih li malo opustila živce udarilo ravno u glavu te da sam, kako bih se izrazila, malo ošamućena od alkohola. Oh, ma u redu, malo sam mrtva pijana.
I kad ih spazim, Sophie i Lisu, kako zajedno stoje preda mnom, široko se nasmiješim, bolje rečeno, iskesim. Prilično sam uvjerena kako sam pokazala sve zube u svojoj najboljoj maniri. – Obje izgledate..., – zastanem dok prelazim pogledom gore dolje po njima, od glave do pete. – Čarobno – uskliknem velikodušno, unatoč tajcu koji se nadvio nad prostorijom na njihovu pojavu.
Jer Sophie i Lisa su zbilja spremne za grad, samo što su u Kliburnu, i nekako ono što bi izgledalo veličanstveno u Trumpu izgleda, međutim, krajnje smiješno u Vinskom podrumu usred Kilburna. Izgledaju izvanredno, izvanredno neprimjereno.
Lisa je bjelodano bila kod frizera, koji ju je ispratio s kosom toliko golemom da je umalo morala pripaziti glavu pri ulasku kroz vrata. Odjevena je u sićušan komad tkanine koji bi trebao predstavljati haljinu, i visoke, visoke sandale na vezanje.
Sophie je skupila kosu u francusku punđu, nešto poput mene, i utegnula se u svjetlucavu crnu koktel haljinu, koja se ljeska i sjaji pri svakom njezinom pokretu.
Izgledaju kao vražja parodija samih sebe, i ne mogu, jednostavno ne mogu otjerati cerek s lica, i dok ih pozdravljam preko njihovih ramena vidim kako se i Geraldine i Nick također cerekaju, i načas osjetim zlurado zadovoljstvo što su tako groteskne.
Osim što se, jasno, Sophie i Lisa ne osjećaju grotesknima, osjećaju se prelijepima, i očito su sve to učinile samo zbog Bena. Loš potez. Silno loš potez. Ha! Neka im!
– Onda gdje je taj zgodni dečko? – pita Sophie, gledajući po prostoriji i pokušavajući uočiti Bena.
– Vidiš onu visoku plavušu tamo? – pokažem na Dianu Macpherson, znajući da će ih Diana, usude li se Sophie i Lisa stupiti na njezin teritorij, pretvoriti u mljeveno meso. – Prije minutu je razgovarao s njom, vjerojatno joj je otišao po piće.
– Bože, reče Sophie, zagladivši haljinu i još jednom promotrivši Dianu. – Ovca preodjevena u janjeću kožu. Tko je uopće ona? – Sophie se ne okreće prema meni, samo drži pogled prikovan za Dianu dok se Ben vraća i predaje joj čašu vina.
– Ne znam, slegnem ramenima, očajnički se trudeći prikriti zlokobni osmijeh. – Ne radi u našim novinama i nisam je nikad prije vidjela. Možda je Benova prijateljica.
Prestanem govoriti i nas se tri bez riječi zagledamo u Dianu kako uklanja nit konca s Benovog sakoa, gestom koja je odveć intimna za šeficu.
– Možda joj se on sviđa, kažem pitajući se kakav će biti ishod ovog neobičnog razgovora.
– Nije ona te vražje sreće – srdito će Sophie, prije nego joj očito padne na pamet kako sam ja, njezina cimerica, zaljubljena u Bena te da ne bi smjela biti tako naočigled ozlojeđena.
– Reći ću ti što ćemo, Mimey, reče povjerljivim tonom. – Zašto ja ne bih otišla tamo i riješila se te stare vreće, a onda nam ti možeš prići i razgovarati s njim. Kladim se da mu cijelu večer nisi uputila niti riječi.
Više nisam kadra prikrivati zločesti osmijeh, i dok mi se cerek širi licem kažem: – Zbilja bi to učinila? Baš lijepo od tebe.
– Pa čemu služe prijatelji? – reče Sophie, koja se već krenula probijati među gomilom ljudi prema svom plijenu.
– Bolje da i ja odem s njom, reče Lisa teturajući za njom.
– Što se ovdje zbiva? – Geraldine dođe i stane kraj mene. – Što tvoje cimerice ovdje rade, i još važnije, kako to dovraga izgledaju?
Ovo prelije čašu. Prasnem u smijeh, i što se više smijem, sve mije teže obuzdati se, ali nisam baš toliko pijana, O.K.? Samo malo. Najzad uspijem zastenjati: – Samo gledaj. Mislim da će ovo biti jedna od scena za pamćenje.
– Zna li uopće tvoja cimerica tko je Diana Macpherson? – smeteno će Geraldine.
– Ne, frfljam. – Niti ima blage veze kakva je ona, no sviđa joj se Ben i misli kako je Diana ovca preodjevena u janjeću kožu i Sophie će ga odvući od nje, pa nek' bude što bude.
Geraldine se doima zapanjenom, no ubrzo shvati kako će prisustvovati pravoj priredbi. – Ludnica – prošapće sa strahopoštovanjem dok promatra Sophie kako im se približava.
Čini se kako je Sophie, onako prilično priglupoj kakva već jest, trebalo manje od minute da zaključi kako je Bena stjerala u kut ta prenapuhana, postarija plavuša, i dok im se odlučno približava ona u sebi već planira strategiju. Ben, kako je zaključila, izgleda kao da ne želi biti tamo, stoga će Ben najvjerojatnije biti vječno zahvalan bilo kome tko ima dovoljno razuma da ga udalji od te žene koja, Sophie pretpostavlja, upropaštava njegovu oproštajnu zabavu.
Ja sam, misli ona dok se približava, neusporedivo mlađa od te ofucane plavuše i daleko privlačnija. Osim toga, zamijetila je kad im se napokon sasvim približila, imam bolje noge. Ben, odlučila je, sad ima djevojku koja će poslati tu ženu kvragu. A ta djevojka, misli ona, sam ja. Briljantno! Pohvali samu sebe. Nikad mi neće moći dovoljno zahvaliti!
– Bene – povikne ona, a Ben podigne pogled usred razgovora s Dianom i tupo se zapilji u nju, ponajprije stoga što mu se teško neusredotočiti se ne nju, jer čini mu se kako ima dvije, ako ne i tri glave, a potom stoga što je uopće ne prepoznaje.
Njegovo se tupo piljenje ubrzo pretvori u blagu uzbunu, jer ona ga, čini se, zasigurno poznaje, odnosno poznaje ga vrlo dobro.
– Dragi – usklikne, zgrabivši mu lice rukama i utisnuvši veliki vlažni poljubac na njegove usne. – Tako mi žao što kasnim. Jesam li ti nedostajala? – pridoda, mazno predući.
– Ja... ovaj... – Ben je potpuno i apsolutno zbunjen. Tko je ova čudnovata žena, nije li možda kakva agentica za odnose s javnošću s kojom je razgovarao telefonom?
– Zdravo, reče Sophie ravnodušno se okrenuvši spram Diane Macpherson, čije je lice najednom postalo hladno kao čelik. – Ja sam Sophie, ispruži ruku a Diana je samo netremice gleda. – Benova djevojka.
– Moja što? – zamumlja Ben, kojemu najzad svane tko je ona.
– Ne budi skroman, dragi. Pa to više nije nikakva tajna, zar ne? – Sophie podigne ruku i prisno mu razbaruši kosu.
– Ali..., frflja Ben – ali samo smo se jednom vidjeli. Ti si Jemimina cimerica, nisi li?
Sophie oklijeva, no samo za djelić sekunde. – Je li ovo neka igrica, dragi? Želiš li da se i ja pridružim? U redu onda, samo smo se jednom vidjeli, – okrene se Diani i zakoluta očima, dok Ben stoji potpuno i krajnje zabezeknut.
– Oprostite, obrati se ona Diani, koja je, mora se priznati, daleko, daleko bistrija od Sophie, i polako joj postaje jasno, zahvaljujući izrazu Benova lica, kako stvari nisu onakve kakvima se naizgled čine. – Imamo te svoje male igrice, nastavi Sophie, blaženo nesvjesna da njezin plan ne ide, pa... po planu.
– Oh? – reče Diana, prebacivši se na šarm i osmijeh za koji njezine kolege znaju kako znači samo jedno – spremna je na ubijanje. – Znači ti si ta Benova djevojka? Čula sam toliko toga o tebi.
Na trenutak Sophien osmijeh iščezne, no ubrzo se pribere. – Nadam se samo lijepe stvari, predloži ona, jer koliko zna Ben nema djevojku, a ako ima, tada bi ona mogla biti ovdje, a ako jest, tada je Sophie u velikoj nevolji.
– Oh, samo najljepše riječi, reče Diana. – Bilo mije strahovito žao kad sam čula o tvojoj sestri, reče Diana sad već znajući bez imalo sumnje kako je Sophie nekakva glupa fufica kojoj se sviđa Ben, i koja je mislila da bi ga mogla odvući od nje.
– Moja sestra, da, baš šteta. Iznenađena sam što vam je Ben to ispričao, reče Sophie koja već počinje misliti kako bi joj bilo najbolje da se što prije izgubi.
Jemima i Geraldine su se približavale korak po korak sve dok se ne nađoše na pola metra od njih, i obje naćule uši ne bi li čule što se zbiva.
– Mmm, reče Diana povjerljivo. – Ben mi mnogo toga govori. Ja sam psihijatrica.
– Što? – reče Sophie, koja nimalo nije sigurna što bi dalje poduzela.
– Pa, znaš, reče Diana naginjući se naprijed i stišavši glas. – Nakon prošlogodišnjih teškoća s glasovima i shizofrenim sklonostima, Ben i ja se viđamo triput tjedno. Nije ti rekao?
– Da, sad kad ste me podsjetili nešto jest spomenuo, ali znate kako je Ben zatvoren.
– Apsolutno, složi se Diana. – Sve dokle dobro skrivaš svoje kuhinjske noževe, ako me razumiješ što želim reći, – podbode Sophie laktom. – Zapravo, ne bih ovo smjela govoriti, reče Diana – ali budi oprezna, mislim, ne bismo željeli da završiš kao njegova zadnja djevojka, zar ne?
– Ovaj, ne.
– Točno. Kako bilo, Ben mi kaže da se baviš osteopatijom. Hajde sa mnom po piće i ispričaj mi sve o tvom poslu.
Prije nego Sophie dobije priliku prosvjedovati, Diana je zgrabi pod ruku i odgura je prema šanku, dok Geraldine i Jemima padaju po podu od smijeha.
– Ti bokca – reče Ben, koji se privremeno, možda uslijed šoka, ponešto otrijeznio. Okrenuo se prema meni, neznatno frfljajući. – Zar je to bila moja djevojka?
– Nije, Bene, nježno se nasmiješim. – Nemaš djevojku, sjećaš se.
– To sam i mislio, reče Ben smeteno gledajući u svoju čašu vina. Podigne pogled ponovno prema djevojkama. – Jemima, reče dokraja iskapivši vino. – Geraldine, reče lagano se njišući i gledajući u Geraldine. – Što ću ja bez vas dvije? – raskrili ruke preko naših ramena dok Geraldine, koja cijelu večer nije popila ni kap, koluta očima zgrožena i pokušava se osloboditi.
– Sve će biti uredu, Bene, reče ona. – Nedvojbeno ćeš pronaći tisuće prekrasnih djevojaka u emisiji London Night koje će se zaljubiti u tebe. A kad već spominjemo ljubav...
Gleda okolo dok ne spazi Nicka Maxwella, koji se upravo vratio s Dianinim kaputom pod rukama. – Imam spoj s jednim od najpoželjnijih muškaraca u Londonu.
– Tko je on? – reče Ben, koji je, kako se čini, suviše pijan da bi mario.
– Što te briga, Geraldine trijezna kao sudac, srećom je shvatila kako je Ben posljednja osoba kojoj bi to smjela reći, jer nikad se ne zna kako bi to shvatila Diana Macpherson.
– Ispričajte me, reče ona, provjerivši nije li Diana u blizini, tako da se može otići pozdraviti s Nickom. – Vraćam se odmah.
No Benove je ruka i dalje na mom ramenu, a ja sam toliko nervozna da sam se odjednom otrijeznila, i mogu sve potanko uočiti, i osjetiti svaki pritisak Benove ruke na svom tijelu.
– Ti si moja jedina prijateljica, reče mi on okrenuvši se i utonuvši lice u moje rame. – Volim te, Jemima, mumlja u moju košulju, a ja se sladim.
I vrijeme na trenutak stane.
– Što si to rekao? – promucam, uvjerena da sam krivo čula.
Ben me nekoliko trenutaka pažljivo gleda, a onda me, slično kao što je Sophie, koja je već napustila tulum, poljubila njega, poljubi. Utisne veliki, sočni, vlažni poljubac na moja usta, i hvala Ti Bože, hvala Ti, hvala Ti. Potrajao je dobre četiri sekunde, i kad završi Ben posrne, ostavivši me ukopanu na mjestu da se tresem poput pruta na vjetru.
– I ja volim tebe, prošapćem gledajući kako ga povlači u stranu glavni urednik, koji je baš nakanio održati govor. – I ja volim tebe.
15. poglavlje
Prije nego što promotrimo J.J. – jer Jemima Jones sad postoji samo kao ime – nužno je znati kako je rijetko bila kod kuće otkako smo je posljednji put vidjeli. Čitava su tri mjeseca prohujala i valja nam biti pripravnima, tek toliko da je uspijemo prepoznati, tek toliko da se ne zanesemo i pomislimo kako je Jemima Jones netragom nestala.
Vrijeme je provodila na poslu, koji je bio potpuno nepodnošljiv bez Bena Williamsa, i u teretani. Trudila se svim silama izbjegavati svoje dvije cimerice nakon onog fijaska s Benovom oproštajnom zabavom, i potisnula je bol stoje Ben nije nazvao niti jednom tijekom proteklog vremena.
Silno se sprijateljila s Geraldine, koja je, usput budi rečeno, trenutačno u ozbiljnoj vezi s Nickom Maxwellom, i nabija ogromne telefonske račune Bradu iz Kalifornije, koji se, unatoč tomu što je tisućama i tisućama kilometara daleko, pokazao kao jedino svjetlo u njezinom životu.
Jemima ima osjećaj kako sad već prilično dobro poznaje Brada. Dala mu je sve svoje vrijeme, misli i energiju, jer više ne mora štedjeti ništa od gore navedenog za Bena, koji je nestao iz njezina života, a pojavio se na njezinom televizijskom ekranu.
Brad podjednako ulaže u Jemimu, uskoro poznatu isključivo kao J.J., no možda bi bilo pošteno postaviti pitanje – koliko dobro možeš poznavati nekoga koga nikad nisi vidio? Koliko blizak možeš biti s osobom s kojom razgovaraš samo putem Interneta, faxom ili telefonom? Kako možeš biti siguran da je ta osoba upravo onakva kakvom se predstavlja?
Vjerojatno to sve nije ni važno. Napokon, ti su razgovori jedina stvar kojima se Jemima može radovati jer hrana joj više ne predstavlja utjehu kao nekad, a Ben je nazvao tri puta tijekom prvog mjeseca otkako je otišao, kako bi joj pripovijedao kako se sjajno provodi, i od tada se više nisu čuli.
Hrana. Jemima jede tek onoliko koliko je dovoljno da ima snage za vježbanje, da gleda kako joj se koža ponovno zateže, da nanovo otkrije kosti i mišiće za koje je zaboravila da ih posjeduje. Prvih nekoliko tjedana nakon Benova odlaska Jemima je i dalje osjećala potrebu za hranom, s čime se borila svim silama, no izborila se i prežderavanje je sad stvar prošlosti.
Jemima je, kad smo je posljednji put vidjeli na zabavi, imala sedamdeset i pet kilograma, ali sad Jemima Jones teži pedeset i pet kilograma. Jemima Jones je izgubila težinu gotovo cijele jedne osobe. Jemima Jones izgleda upravo kao i ona djevojka sa slike.
– Ne mogu vjerovati, reče Geraldine stojeći u dnevnoj sobi i gledajući Jemimu dok zuji okolo tražeći svoj kaput. – Naprosto da čovjek ne povjeruje.
Može li itko od nas, zapravo, povjerovati da je Jemima, naša voljena Jemima Jones, kadra ikamo zujati?
– Povjerovati u što? – kaže Jemima rastreseno, spazivši svoj golemi stari kaput kako leži iza kauča. Izvuče ga i omota oko sebe ne bi li se malo ugrijala, jer Jemimi je Jones ovih dana prečesto hladno, nema sala da joj grije kosti.
– Mislim, pogledaj se samo, reče Geraldine. – Mršava si.
– Ne budi smiješna, reče Jemima – teško da sam mršava, i dalje imam sala ovdje, – uhvati se za ono što je još ostalo od njezinih bedara, a vjerujte mi, nije mnogo toga ostalo.
– Kakvog sala, zaboga? – reče Geraldine. – Vjeruj mi na riječ, mršava si. Mršava si kao i ja.
– Da bar, reče Jemima koja zbilja jest mršava poput Geraldine, više manje, samo što joj to ne dolazi posve do mozga. Ona zna da izgleda drukčije, zna da se osjeća drukčije, samo još nije posve sigurna što da misli o tome.
– Svejedno, nastavi. – Kamo idemo?
– U ekspediciju, tajanstveno će Geraldine. – Danas si u mojim rukama i samo moraš ponijeti svoje čekove.
– O Bože, reče Jemima nervozno. – Ako me kaniš odvesti u šoping možeš zaboraviti na svoje dizajnerske butike. Taj će me put u L.A. dovesti do prosjačkog štapa, nemam više ni novčića.
– Ne brini, reče Geraldine. – Što misliš čemu služe kartice?
– Znam, uzdahne Jemima. – Ali skoro sam prekoračila dozvoljeni minus i nemam blage veze kako ću to otplatiti.
– Draga, reče Geraldine. – Samo logično promisli. Na zemlji smo samo stotinjak godina stoje, u velikoj shemi stvari, zapravo ništa, stoga ništa nije doista važno, a naročito novac. Znači, sve ćeš otplatiti kad se vratiš.
– Geraldine, ja nemam bogate roditelje koji bi me izvukli svaki put kad zaglibim. Kako ću to otplatiti s mojom plaćom?
– Jemima, za početak moji roditelji teško da me ikad izvlače iz nevolje. A osim toga, na što ti uopće trošiš svoj novac? Do sad, zapravo, ni na što nisi trošila.
– Znam, proštenje Jemima pomislivši na sve one restorane koje nikad nije posjetila, odjeću koju nikad nije kupila, putovanja na koje nikad nije otišla – ali to nije razlog da sad sve odjednom potrošim.
– Nećemo sve potrošiti, reče Geraldine. – Ne idemo u Armani, ali ako kojim slučajem spazimo lijepu odjeću, bojim se da ćemo je morati isprobati. U svakom slučaju, ne možeš ići u L.A. u svojoj staroj odjeći. Kao prvo, to nije ono što bi Brad očekivao da J.J. nosi, a kao drugo čak i da jest, ti u svemu tome plivaš. Govorim ti ovo obzirno i s ljubavlju, Jemima, ali da budem posve iskrena, draga, izgledaš smiješno.
Jemima spusti pogled na crnu majicu koju ima na sebi koja u naborima visi na njezinom novom tijelu, na donji dio trenirke koji izgleda kao balon, tako ogroman na njezinom novom obličju, i ona nesigurno ponovno podigne pogled.
– O.K. – preda se. – Valjda si u pravu. – Podigne oči prema nebesima: – Moj Bože i moj bankovni savjetniče, oprostite mi, – i iziđu kroz vrata.
– Prva stanica je Jeff, reče Geraldine manevrirajući automobilom sporednim ulicama Kliburna pa ravno prema West Hampsteadu.
– Jeff?
– Moj frizer.
– Zašto? – počinjem se osjećati pomalo nervozno, jer mi je moja duga, sjajna kosa, na kraju krajeva, oduvijek bila jedna od najdražih stvari na meni, i da, vjerujem ja Geraldine, no vjerujem li joj zbilja toliko?
Geraldine izvuče cigaretu i pripali je upaljačem iz auta, potom i mene ponudi, no ja odmahnem glavom. – Ne hvala, prestala sam.
– Prestala si? – Geraldine se istodobno doima iznenađenom i zadivljenom.
– Aha. Brad mrzi pušenje, pa sam pomislila kako bih mogla prestati prije nego što odem tamo.
Geraldine kimne.
– Bilo kako bilo, nastavim – zašto idemo kod tvog frizera?
– Jemima, s uzdahom će Geraldine. – Imaš li povjerenja u mene?
– Da, nevoljko priznam.
– A misliš li da imam dobar ukus?
– Nedvojbeno.
– A misliš li da bih učinila nešto što ti se neće svidjeti? – Ne.
– Upravo tako. Stoga se nasloni, opusti i prepusti sve meni. Nešto ću ti obećati, do kraja se dana nećeš moći prepoznati.
Stoga sjedim u tišini i gledam kroz prozor, tapkajući nogom u ritmu glazbe koju je Geraldine pustila, nastojeći ne osjećati mučninu u želucu pri pomisli na nekog čudaka imenom Jeff kako neobuzdano reže moju lijepu kosu.
Napokon se zaustavimo pred frizerskim salonom u Hampsteadu. Zavirivši unutra kroz veliki izlog, vidim kako sve vrvi od aktivnosti, kako su frizeri i mušterije podjednako lijepi, i kako to nije običan frizer iz susjedstva. Čak i kroz izlog vidim da je skup. Zrcala, pred kojima se šepire mušterije, prostiru se duž svih zidova, no među njima su i dva prelijepa antikna okrugla stola, na kojima su kineske vaze iz koji umalo da ne ispadaju ogromni bijeli ljiljani. Sučelice jedan drugome stoje dva plišana kauča, na kojima sjede nervozni ljudi čekajući svoj red i listajući mondene časopise ne bi li pronašli savršenu frizuru prije nego što se susretnu s škarama.
Geraldine maršira ravno prema mladom, vitkom, tamnokosom muškarcu, njegova je sjajna smeđa kosa zalizana u konjski rep.
– Geraldine – izgovori on dubokim baritonom, utrnuvši sušilo za kosu i okrenuvši se od mušterije. – Kako si? – poljubi je u oba obraza, i posve je očito kako je Geraldine omiljena mušterija, koja ovdje navraća godinama.
– Ovo je Jemima, reče ona dok ja osjetim poriv za nepromišljenim uzmicanjem. – Sjećaš se našeg telefonskog razgovora?
Telefonski razgovor? Kakav sad telefonski razgovor? Jeff kimne.
– Sto misliš? Možeš li joj to napraviti? Hoće li dobro izgledati?
Jeff se odmakne i promotri me, potom mi podigne kosu, osjećajući je, važući je, promišljajući o njoj. – Neće dobro izgledati – zastane. – Izgledat će nevjerojatno. Bila si apsolutno u pravu.
Geraldine upozoravajući pogleda Jeffa. – Ni slučajno joj nemoj reći što radiš.
Jeff uzdahne. – Jasno ti je kako se to u potpunosti kosi s etikom, Geraldine. Jedino joj mogu prešutjeti ako se ona s tim složi.
Konačno me, čini se, primijetio i dramatično uzdahne pogledavši me i rekavši: – Jemima, imaš li nešto protiv da ti odrežem i obojim kosu po Geraldineinim uputama, bez da ti kažem što ću prije toga napraviti? – Bože. Protrese glavom. – Ovo još nikad nisam učinio.
Oh, ma kvragu sve. Kimnem. – Sve je u redu, Jeffe. Vjerovao ili ne, imam povjerenja u nju.
No ne mogu si pomoći, pa molim za majušnu naznaku.
– O.K., uzdahne Geraldine. – Nije naznaka nego pitanje. Želiš li ili ne izgledati kao na svojoj slici? – Kimnem. – Sviđa li ti se ili ne boja kose na slici? – Kimnem. – Onda sve prepusti Jeffu. On čini čuda.
– Ne kanim mnogo skratiti, reče Jeff ponovno podižući moju kosu. – Samo koji centimetar kako bih je malo oblikovao i riješio se ovih ispucanih vrhova, i mislim... – povuče nešto kose preko mog čela. – Što misliš o šiškama?
Zar se može nešto misliti o šiškama? Pogledam u Geraldine, koja kimne. – Šiške su u redu, kažem iskesivši se.
Sat kasnije, međutim, ozbiljno se premišljam. Nadgledajući u zrcalu svoju svemirsko uparađenu glavu – stotine sićušnih komadića srebrne folije umetnutih po čitavoj glavi – okrenem se prema Geraldine i ozbiljnim joj tonom kažem: – Bolje bi ti bilo da si sigurna u vezi s ovim.
– Samo se opusti, zaboga, okrene se prema Jeffu i upita ga koliko će još sve to potrajati.
– O.K., reče. – Vraćam se za sat vremena.
Kad se Geraldine vrati u salon ona zapravo prođe pored Jemime i, kad uoči svoju pogrešku, ostane kao ukopana na mjestu, rukom prekrivši usta u nevjerici.
Sjećate se Jemimine kose, duge, sjajne, no ipak mišje smeđe?
Pogledajte je sad i vidjet ćete u što se to Geraldine zapiljila, u tu zlatom prošaranu grivu koja se presijava na svjetlu dok Jeff prolazi prstima po njoj.
Vidite li ta vješta pretapanja različitih nijansi boje meda, pepela, svijetle, svijetlo bakrene koje se presijavaju stvarajući grivu tekućeg zlata. I pogledajte samo kako pada iza Jemiminih ramena, nježno podrhtavajući dok ona govori.
Pogledajte malo pobliže. Vidite li kako joj šiške dopiru točno iznad njezinih zelenih očiju, kako je zelena boja istaknuta zlatnom kosom, kako joj šiške savršeno otkrivaju srcoliko lice.
– Isuse, reče Jeff odmaknuvši se i proučavajući svojih ruku djelo. – Izgledaš apsolutno prelijepo, da se mene pita.
– Isuse, raznježeno ponovi Geraldine, kad napokon uspije doći do glasa. – Isuse, jer, kako se čini, ne može se dosjetiti što bi drugo rekla.
– Izgledam užasno, zar ne? – nisam se usudila pogledati u zrcalu, samo sam zakopala glavu u časopis i sad se uopće nemam želju vidjeti. No shvaćam po izrazu njihovih lica da ne izgledam užasno, pa nevoljko podignem pogled prema svom odrazu i uzdahnem. I ne uspijem se suzdržati, a da ne ispružim ruku, koliko god zvučalo otrcano, i dodirnem svoje lice, svoju kosu u zrcalu, i gotovo ne razmišljajući uhvatim se kako šapćem. – Oh moj Bože – kažem tiho, okrenuvši se Geraldine u nevjerici. – Ja sam ona žena sa slike.
– Ne, nisi, reče Geraldine sa strahopoštovanjem. – Daleko si ljepša od nje.
Geraldine inzistira na plaćanju. – Ja te častim, govori ona i dok izlazimo Geraldine me ne prestaje gledati i govoriti koliko sam lijepa.
– Zaveži, Geraldine – najzad kažem, nakon što se četvrta osoba kraj koje smo prošli okrenula za nama i u čudu nas pogledala. – Svi će pomisliti da si moja ljubavnica, za Božje ime!
– Oprosti, Geraldine se pribere i obje prasnemo u smijeh dok me ona odvlači prema butiku u jednoj sporednoj uličici, no prije nego uđemo unutra okrenem se Geraldine.
– Ne, zbilja, kažem. – Ne mogu vjerovati što si sve učinila za mene. Što sve činiš za mene. Doista ne znam kako da ti zahvalim.
– Jemima – uzdahne ona, kolutajući očima. – Ovo je nešto najuzbudljivije što sam ikad učinila. Nešto poput najveće promjene imidža na svijetu, i vjeruj mi, ovim sama dobivam isto koliko i ti. Ti si, reče glasom njemačkog znanstvenika – moje djelo!
Nato se obje počnemo hihotati i uđemo u butik.
– Dobro, reče mjereći pogledom prostoriju. – Korak broj dva je odjeća. Ovo je, reče protrljavši među prstima tkaninu moje majice – stvar prošlosti.
Što nije u redu s mojom ugodnom vrećastom odjećom, pitam se dok nezainteresirano prebirem po vješalicama savršeno posložene odjeće. Premda sam mislila kako ću biti spremna na ovo, na ovaj trenutak o kojem sam oduvijek sanjala, što ako ne budem izgledala onako kako sam zamišljala? Jer koliko god željela promijeniti izgled, prestravljena sam mišlju kako ću ipak i dalje izgledati poput balona.
No nešto se čudno počne odgađati sa mnom dok nastavljam uzdisati nad tim neobičnim tkaninama i bojama, i odjednom umirem od želje da ih isprobam i kupim. Najednom mi postane jasno oko čega je sva ta strka. Sad shvaćam zašto se Geraldine tako prelijepo odijeva. Želite li znati zašto? Zato što si to može priuštiti. I prvi put u svom životu, to mogu i ja.
Nastavljam prebirati po odjeći, oduševljavajući se svakom tkaninom, svakom bojom. Crna prelazi u čokoladno smeđu, pa u svijetlo smeđu, pa najzad u bijelu, s primjesom modre ubačene u baš pravom omjeru. Ugledam predivne hlače i, ne obazirući se na Geraldine, koja trpa gomilu odjeće namijenjene meni u vješte ruke prodavačice, odlazim u svlačionicu kako bih ih isprobala.
– Kako ti se čini? – pitam Geraldine, čudeći se zašto su mi hlače pomalo velike i pridržavajući ih u struku ne bi li bolje padale.
– Prevelike su ti, draga. Koja je to veličina? Donijet ću ti manji broj.
– Veličina je 42, kažem.
Oh, moj Bože, ne mogu biti manja od veličine 42. Mogu li?
– Probajte ove, kaže prodavačica, pružajući mi iste hlače manje veličine. – Mislim da vam odgovara broj 38.
Hlače odgovaraju. Besprijekorno skrojena jakna odgovara. Kratka, lepršava suknja odgovara. Mala svilena majica odgovara, a što je još važnije, mala crna haljina odgovara. Svijetlo smeđe antilop cipele odgovaraju. Čizme od mekane kože odgovaraju. A najvažnije od svega, ja odgovaram. I ne mogu povjerovati da sam ta zgodna, profinjena žena, što se kesi u zrcalu, ja. Ja! Jemima Jones! Još jedanput, ostala sam potpuno bez teksta.
– E sad si spremna za put u L.A., reče Geraldine pobjedonosno, dok ja kopam po torbici tražeći novčanik, nastojeći da mi ne pozlije na ogromnu količinu novca koju valja predati. Oh, jebiga. Ovo je jedinstveno iskustvo. Ova će mi odjeća zauvijek potrajati, a na kraju krajeva to je upravo ono u čemu me Brad očekuje vidjeti.
– Idemo na kavu. Ovaj šoping i friziranje su me iscrpili – Geraldine provuče ruku ispod moje i uputimo se niz glavnu ulicu. Dvije vitke (vitke!) plavuše, natovarene fantastičnim stvarčicama.
– Pogledaj, prošapće Geraldine kad se brzi crveni sportski automobil zaustavi na kraju kolone, točno usporedno s nama.
– Što? – šaptom odvratim.
– Pogledaj u sportski automobil.
I ja pogledam, a na vozačevom mjestu sjedi tamnokos, plavook, zgodan muškarac. Hladnokrvno pilji u mene, zadrži pogled na mojim očima, a zatim ga spušta na moju novu odjeću – jer, oprostite, nisam mogla odoljeti, morala sam odmah odjenuti one predivne hlače – a onda ga ponovno podiže prema mojim očima. I znam dobro što ovaj pogled znači, vidjela sam ga u bezbrojnim holivudskim filmovima. Ovaj pogled znači da mu se sviđam! Sviđam mu se ja, Jemima Jones!
Dok kolona odmiče on joj se smiješi, lagani osmijeh žaljenja što ne može razgovarati s njom, jer ona je ono što bi se samo dalo opisati riječima 'mačka i pol'. Prolazi semafor i promatra je u retrovizoru. Dakle ona je, govori Richard sebi dok pali glazbu, upravo predivna. Ispruži ruku, uzme svoj mobilni telefon i nazove svog najboljeg prijatelja.
– Ben? Rich je! Mislim da sam se upravo zaljubio.
– Jesi li vidjela ono! Jesi li vidjela ono!
Da nije izlazila s Nickom Maxwellom, Geraldine bi pozelenjela od zavisti, no budući da su stvari kakve jesu ona je naprosto sretna. – Svidjela si mu se, svidjela si mu se! – pjevuši. – A bio je prekrasan!
Jemima je omamljena. Jemimu još nikad prije nije pogledao muškarac takvog izgleda, zapravo nitko, da budemo iskreni. Jemima neće zaboraviti taj pogled, ne još dugo vremena, jer taj pogled napokon potvrđuje ono što je tek to popodne otkrila. Jemima Jones je prelijepa. Vitka je, plavuša je, prelijepa je i, uz Geraldineinu pomoć, uz to je i moderna, profinjena i ima stila, premda, priznajmo, još to u potpunosti ne shvaća.
– Mimey – zaziva Lisa dok ona otvara ulazna vrata i odbacuje vrećice u hodniku. – Zvala je tvoja majka!
– Hvala, nazvat ću je, reče Jemima odlazeći gore i gurajući vrata dnevne sobe.
– Gospode! – reče Lisa.
– Oh moj Bože! – reče Sophie. I obje ostadoše sjediti na svojim uvaženim kaučima razjapljenih usta.
– Onda? – reče Jemima, lagano zamahnuvši kosom. – Kako vam se čini?
– To je..., Lisa zastane.
– Samo..., Sophie zastane.
Njih su dvije zanijemile od zavisti, nesposobne za išta do nevjerice. One su, sve do sad, jedva zamijetile kako Jemima gubi na težini, i što onda? To što si vitak ne znači odmah da si lijep, a Jemima im nikad nije bila nešto osobito, no stojeći sad na vratima dnevne sobe, u svojim novim besprijekorno skrojenim hlačama i diskretnim čokoladno smeđim cipelama, Jemima Jones izgleda upravo kao žena kakvom su Sophie i Lise oduvijek željele biti. Samo što nikad nisu u tome uspjele. Uvijek su odabirale krivi nakit, ili krive cipele, ili krivu šminku. Uvijek su izgledale glamurozno, no nijedna nikad nije imala niti mrvicu stila. Stojeći na pragu u izmaglici zlatne, svijetlo smeđe i bijele boje, Jemima je utjelovljenje ljupkosti.
– U redu je, najzad prozbori Lisa.
– Pristaje ti, najzad prozbori Sophie, i one obje zakopaše glave natrag u svoje časopise, dok Jemima osjeća kako se pomalo spušta na zemlju. Nisu li mogle biti ljubaznije, misli ona, barem jednom? Nisu li joj mogle reći kako izgleda sjajno, samo da se osjeti dobro?
Jemima oklijeva, a zatim se vrati u kuhinju nazvati svoju majku, i dok izlazi iz sobe može čuti djevojke kako se došaptavaju. Na trenutak zastane, upinjući se kako bi ih čula, pa načuje samo kraj jednog od Sophienih šapata. – ... obavezno nabaciti natrag kilograme, – a potom čuje Lisu – ... to što je plavuša ne znači da nije luzerica.
U starim bi se danima Jemima bila povukla u svoju sobu i utješila se kutijom keksa, no stvari su se promijenile, i Jemima je kadra vidjeti kroz zle komentare sav taj jal što svijetli u pozadini. – Kuje, reče ona brzo sebi, prije nego što se dade uznemiriti. One su nevažne. I ode u kuhinju kako bi nazvala majku.
– Mama? Bok, ja sam. – Zdravo! Kako si, draga?
– Dobro sam. Upravo sam se vratila od frizera.
– Ništa previše drastično, nadam se?
– Nisam se puno skratila, samo sam stavila malo svijetlih pramenova.
Nema smisla govoriti joj da sam sad plavuša, samo bi prigovarala i rekla da to zacijelo podsjeća na slamu.
– Nisi valjda plavuša, Jemima?
– Ne posve, mama. Prošarano.
– Nadam se da ne izgleda kao slama. Oduvijek sam mislila kako se plavi pramenovi mogu doimati jeftino.
– Ne, mama, podignem pogled prema stropu. – Ne doima se jeftino.
– Hmm. Svejedno, kako težina?
Nasmiješim se, jer sad barem znam da će biti sretna zbog mene, mora biti, postala sam kći kakvu je oduvijek željela. – Nećeš vjerovati, mama. Imam pedeset i pet kilograma!
Na drugom kraju žice uslijedi muk.
– Mama?
Sigurno ne može reći nešto negativno o ovome? Sigurno će biti sretna zbog mene? No ovakav je muk nešto što vrlo dobro poznajem. I dalje ne se ne slaže.
– To je previše za tebe, Jemima, najzad prozbori ratoborno. – Zacijelo izgledaš poput strašila.
– Dobro izgledam, uzdahnem smjesta požalivši što sam se uopće gnjavila podizati slušalicu.
– Nadam se da dovoljno jedeš, reče ona dok ja kolutam očima prema stropu. Bog mije svjedok da sam se potrudila. Mislim, postigla sam jedinu stvar za koju sam oduvijek mislila da želi, ali ne, još uvijek nije dovoljno, i najednom mi svane kako, bez obzira što učinila, njoj nikad neću biti dovoljno dobra. Ili sam premršava ili sam predebela. Nema sredine. Što god učinila osuđeno je da nju ne zadovolji.
– Da, mama. A što ima s tobom? Jesi li opet bila vani s curama iz kluba za mršavljenje?
– O da! – hihoće se ona, oduševljena prilikom da priča o sebi. – Jacqui, sjećaš se da sam ti pričala o Jacqui? Dakle, Jacqui, se udaje i u subotu je imala djevojačku večer. Otišli smo u noćni klub! Možeš li zamisliti mene u noćnom klubu? U stvari, iskazala sam se...
Isključim se dok se moja majka nastavlja hihotati na svoju pričicu i nakon nekog vremena je pozdravim i popnem se gore u svoju sobu.
Sjedim pred toaletnim stolićem i nanosim šminku, oponašajući način kojim me Geraldine uredila za Benovu oproštajnu zabavu i, premda sam se do sad već morala priviknuti, i dalje ne mogu vjerovati da sam to ja, daje žena koja pilji u mene iz zrcala zapravo Jemima Jones.
Zatim četkam svoju dugu, plavu kosu, promatrajući kako se zlatni pramenovi presijavaju na svjetlu, pa nakon nekog vremena ustanem, odem u kupaonicu i široko se iskesim u veliko ogledalo, jednom rukom zavodnički položenom na bok, iako se osjećam nevjerojatno blesavo u ovom stavu.
– Zbogom, Jemima Jones, kažem odlučno ne mareći čuje li me ijedna od mojih cimerica. – Dobro došla, J.J., a onda se nasmijem, zamahnem svojom novom frizurom i odem nazvati Brada.
U vrijeme ručka Jemima promatra Bena kako korača ulicom u društvu svojih novih kolega. Stoji na uglu ulice, pridržavajući svoju sportsku torbu, i osjeća kako će joj se srce rasprsnuti od tuge.
Pozvana je da im se pridruži na ručku – predoproštajnom ručku na kojem će Ben biti prisiljen popiti daleko više alkohola no što je to dopušteno za radna dana – no odbila je jer je večeras prava oproštajna zabava, a budući da počinje odmah nakon radnog vremena Jemima ne bi uspjela stići u teretanu, stoga preskoči objed i ode na vježbanje tijekom stanke za ručak.
Tko bi ikad pomislio kako će joj vježbanje biti važnije od prilike da provede izvjesno vrijeme s Benom Williamsom? Može li se stoga pretpostaviti da je Jemima postala malo previše opsjednuta...
Jer nakon što je završila s teretanom, kad se uvjerila kako nema nikoga u blizini, ona oprezno stane na vagu u ženskoj svlačionici, čvrsto stisne oči, a potom pogleda dolje. Sedamdeset i pet kilograma. Jemima siđe pa se ponovno popne, tek toliko da bude sigurna, jer Jemima Jones nikad nije imala sedamdeset i nešto u čitavom svom životu.
Razlog za slavlje, mislim kako ćemo se svi složiti, no u vrijeme ručka petkom na Kilburn High Roadu nema, nažalost, mnogo toga što si Jemima može kupiti da bi proslavila. Voljela bi ona haljinu, haljinu kakvu je Brad sinoć opisao, no premda je teška sedamdeset i nešto ( sedamdeset i nešto!) ona ipak još uvijek ne želi uzalud potrošiti svoj novac.
– Kad spadnem na šezdeset i tri, obeća sebi dok se vraća u ured nakon tjelovježbe. – Kad spadnem na šezdeset i tri kilograma onda ću se počastiti kako spada.
I dok korača ulicom na trenutak zastane pred parfumerijom i proviri kroz vrata na pult sa šminkom. O kvragu, pomisli. Baš bih se i sad mogla malo počastiti, a večeras se zbilja želim pojaviti u svom najboljem mogućem izdanju, pa uđe unutra.
U pet sati i petnaest minuta popodne zgrabim svoju novu šminku i odem u toalet, ne sasvim iznenađena stoje Geraldine već tamo, usnica napućenih prema zrcalu dok nanosi brončani puder na svoje ionako već zlatne obraze.
– Hej strankinjo! – pozdravi Geraldine. – Spremaš se za tulum? – odmakne se od zrcala i malo se divi svojoj crvenoj haljini, zbog koje se odmah sjetim Brada, jer je istog kroja kao i crna haljina koju je poželio da odjenem – kratka, lepršava mekana haljina koja obavija njezine obline i otkriva njezine noge pokrivene svjetlucavim čarapama boje kože, s ravnim plitkim crvenim cipelama od antilopa. Gadura. Ne, žao mi je, samo se šalim, no iskreno rečeno dok gledam u Geraldine osjećam se vraški neugledno.
– Samo sam mislila, počnem istodobno se osjetivši samosvjesnom i blesavom. – Samo sam mislila staviti malo... – propadam u zemlju dok Geraldine grabi moju torbicu s šminkom.
– Što to tu imaš?
Izvlači šminku bez riječi i odloži je pored umivaonika. – Dakle – reče, gledajući me. – Nešto od ovoga će ti pristajati, ali nešto i neće, no posudiš li nešto od moje šminke sve će biti u redu.
– Ne brini, mumljam nastojeći suspregnuti potišteni ton glasa, jer odjednom sam se potpuno predomislila. – Nisam sigurna da mi se gnjavi s time.
– Jemima! – ozlojeđeno će Geraldine. – Katkad si zbilja beznadna. Već danima umirem od želje da te dotjeram. Ono što ti treba, sad kad si izgubila sve te kilograme, jest potpuna promjena imidža, i ta-da!
Podigne ruke u zrak. – Pogodi tko je prava osoba za to?
Nema mi pomoći, prasnem u smijeh i naslonim se na pult, pazeći pritom da ne sjednem na vlažne lokvice oko umivaonika. – O.K., kažem uz osmijeh. – Možeš početi od šminkanja.
– Jemima Jones! – izgovori snažni, gromki glas glavnog urednika kad stupim u mračnu zadimljenu prostoriju Vinskih podruma nešto iza šest sati popodne. Geraldine stoji uz urednika i Geraldine se oduševljeno nasmiješi kad me ugleda, da ne spominjem zapanjeni izraz na licu glavnog urednika.
– Što si to učinila sa sobom, mlada damo?
Skupim se od užasa, a ruka mi poleti prema licu. Jesam li razmazala ruž? Curi li mi maškara niz obraze? Ima li špinata među mojim zubima?
Glavni urednik nastavi: – Jemima Jones, pa ti si svoja nekadašnja sjena.
Hvala Bogu! Potisnem navalu hihotanja i s užitkom se nasmiješim, nastojeći biti ležerna, nastojeći ne pokazati oduševljenje što je netko konačno zamijetio, čak i ako je to samo glavni urednik. – Malo sam smršavila, to je sve.
– Malo si smršavila? – zagrmi glavni urednik. – Mlada damo, upola si se smanjila. I ne samo to, zavjerenički se nagne naprijed. – Također si i vrlo privlačna, ha?
Oh moj Bože, osjećam kako me oblijeva rumenilo, no srećom uhvatim Geraldinein pogled i spazim kako i ona suspreže smijeh, i rumenilo se povuče.
Geraldine se trudi prikriti navalu smijeha, no i ona se sama široko smiješi na svojih ruku djelo, jer Jemima Jones zaista, istinski, izgleda kao posve druga osoba. Doduše misli Geraldine, odjeća joj nije baš sjajna, no ona ne zna kako Jemima čeka da još malo smršavi prije nego što će si pribaviti novu.
Ono što ona gleda jest Jemimno lice. Gleda u baršunastu bijelu kožu, s neznatnim nagovještajem zlatne, nastale uz pomoć Geraldineine vrhunske skupe podloge. Gleda u Jemimine zelene oči, krupne i blistave, istaknute uz pomoć Geraldineinog stručnog znanja na području sjenčanja očiju, poteza olovkom i kapanja kapi za oči kako bi bjeloočnice postale bjelje od snijega. Gleda u njezine velike sočne usnice, još više istaknute pomoću Geraldineine olovke za usta, ruža i sjajila. I konačno gleda u Jemiminu kosu, koju je Geraldine skupila u francusku punđu, dok joj oko lica mekano pada nekoliko pramenova.
– Prekrasno izgledaš, nečujno mi je rekla podignuvši ruku i obrisavši trag ruža s mojih obraza, kojeg, iskreno govoreći, nitko osim nje ne bi niti primijetio.
– Jemima! – srce mi poskoči kad mi se Ben žurno približi i obgrli me rukom. – Na trenutak sam se uplašio da nećeš doći.
Mislio je na mene! Zbilja je bio zabrinut za mene, neko je vrijeme proveo brinući se hoću li doći. E pa, ovo je zasigurno nekakav pomak.
Malo se priberem i pogledam Bena u oči, želeći da primijeti kako izgledam, da vidi novu Jemimu Jones, da mu se svidi to što vidi i da se zaljubi u mene. Ali Ben samo kaže: – Evo, uzmi čašu šampanjca – i dok mije dodaje gleda preko mog ramena pa reče: – Diana! Stigla si!
– Nisam mogla iznevjeriti svoju novi reportersku zvijezdu, nije li tako? – reče Diana Macpherson, koračajući prostorijom dok su se ljudi uzmicali ne bi lije propustili, jer je, napokon, Diana Macpherson čuvena osoba u svijetu medija.
I ne mogu si pomoći, s nadirućim osjećajem užasa gledam kako Diana umalo što ne poljubi Bena u obraz, no tada očevidno malo bolje promisli i uspravi se, ispruživši ruku, koju Ben toplo prodrma. Uf!
– Dopusti da te upoznam, reče prvo se okrenuvši spram glavnog urednika, koji je toliko impresioniran Dianom Macpherson daje usta, maločas razjapljena i zamrznuta u riblji izraz, zaboravio zatvoriti. Diana se rukuje s njim, zatim i sa mnom, no baš kad ju je Ben kanio predstaviti Geraldine, ona se okrene prema njemu i kaže. – Hajde sa mnom po piće, a Ben slegne ramenima prema nama i dopusti da ga odgura naprijed prema šanku.
– Kakva gadura! – reče Geraldine, koja se, posve razumljivo, osjeća ignorirana od velike Diane Macpherson, i samo bi Geraldine rekla ono što svi drugi misle, ali se nikad ne bi usudili naglas izjaviti.
– Ne brini, tješim je – sigurna sam da nije ništa osobno, – ali naravno da je bilo osobno, nisam ja glupa, vidjela sam kako su oči Diane Macpherson ošinule Geraldine ledenim, kamenim pogledom, a iz onoga što sam čula Diana Macpherson nije obožavateljica žena, a pogotovo kad je žena kojim slučajem zamamna poput Geraldine.
– Bože, zbilja mije žao zbog onoga, začujemo glas tik do nas. – Diana je sama sebi dovoljna i katkad se može doimati grubom.
Obje se okrenemo i ugledamo mladog, zgodnog momka, odjevenog u stari par Levisica i pamučnu majicu. – Žao mi je – ponovi. – Ja sam Nick. Došao sam s Dianom.
Pritom Nick pruži ruku Geraldine i zadrži njezin pogled više nego što je to nužno, prije nego se rukuje sa mnom i postigne da se osjećam kao višak, kako se ionako već osjećam.
– Ovdje si s Dianom? – pita Geraldine izvivši obrvu. – Znači li to da si njezina... – hladnokrvno zastane – ...druga polovica?
– Teško, nasmije se Nick. – Više sam poput njezinog povremenog pratitelja.
– I na ovakva te mjesta vodi? – Geraldine ga zadirkuje, ali ni Nicku niti meni ne promakne zavodnički ton njezina glasa.
– Da, ali obećao sam je kasnije odvesti na večeru.
– Radiš li, ovaj, na televiziji? – upustim se u razgovor, nastojeći biti ljubazna no sve se više osjećajući nepoželjnom.
– Ne, nasmije se on, odmahujući glavom. – Jesi li čula za Cut Glass?
Svi su čuli za Cut Glass. Prvotno mala, otkvačena optička radnja specijalizirana za jedinstvene moderne naočale koje se nigdje drugdje nisu mogle nabaviti, Cut Glass je trenutačno jedan od najvećih, ako ne i najveći, lanac optičkih pomagala u državi.
– Ti si optičar.
To je konstatacija, a ne pitanje, i sjaj u Geraldineinim očima trenutačno iščezne dok pokušava pronaći način kojim će ga se otarasiti. Tako je dobro poznajem, smijem se u sebi. Sladak je, misli ona, ali dosadan, dosadan, dosadan.
– Ne, smije se Nick. – Ne sasvim.
O Bože, vidim što Geraldine misli, ovo postaje sve gore. Nije čak niti optičar, nego vražji prodavač.
– To je moja tvrtka, nevoljko prizna on, nakon neugodne stanke.
– Kako to misliš, to je tvoja tvrtka?
– To je moja tvrtka, ponovi on.
– O moj Bože! – Geraldine najednom problijedi. – Pa ti si Nick!
Nick je smeteno pogleda. – Rekao sam ti da sam Nick! – Ne, – ona odmahne glavom. – Ali ti si Nick Maxwell, znam sve o tebi.
– Kako to misliš da znaš sve o meni? – Ja sam Suziena prijateljica – Što? – on će, sve se šire smiješeći. – Suzie Johnson?
– Da, reče Geraldine koja ne može povjerovati vlastitoj sreći jer Nick Maxwell, glavom i bradom, ne samo što je prekrasan nego i iznimno bogat, vrlo simpatičan, i silno poželjan, i Geraldine već sve zna o njemu.
– Suzie je jedna od mojih najstarijih prijateljica, već godinama slušam o tebi.
– O moj Bože – sad je na Nicka red. – Ti si Geraldine Turner!
Osjećam se sve više i više suvišnom i napokon mi postade jasno kako je došlo vrijeme da ostavim ovo dvoje nasamo. – Piće? – kažem, no oni oboje odmahnu glavom, već izgubljeni u svijetu zajedničkih poznanika, i ja se uputim prema šanku.
Svi se predobro zabavljaju da bi se prisjetili kako su na ovom tulumu da bi se oprostili sa svojim omiljenim zamjenikom urednika. Svjetla su se prigušila, glazba se pojačala, a Jemima stoji oslonjena o šank ispijajući svoje jeftino bijelo vino – šampanjac je već odavna nestao – i šarajući pogledom po prostoriji.
Vidi Bena kako stoji s Dianom Macpherson i glavnim urednikom, Diana živahno čavrljajući, svako malo stavljajući ruku na Bena kako bi istaknula misao. Smiješno, misli Jemima, kako ne dodiruje urednika na isti način. U stvari, izgleda da uopće ne dodiruje urednika.
Ona je prestara i pregruba da bi se Jemima osjetila ugroženom – zasigurno nije ni približno Benov tip – no ipak svaki put kad smjesti dugi manikirani prst na Benov rukav, Jemima osjeti kako joj se srce steže. Ostavi ga na miru, misli ona. On nije tvoj.
Nije, Jemima, niti tvoj, ali Jemima, budući daje rijetko, ako i ikad, bila zaljubljena u nekog, to ne uočava. Većina se žena, mora se priznati, u svojim adolescentskim godinama zaljubljivala i odljubljivala. Vrlo im je dobro poznata patnja kad se nađu na nekom tulumu i gledaju objekt svoje mladenačke požude kako odlazi s drugom djevojkom. One su vrlo iskusne u razglabanju o toj – kučki' koja gaje preotela i podjednako su svjesne da to, premda se možda tako čini u danom trenutku, ipak ne znači kraj svijeta.
Ali Jemimina je adolescencija bila ponešto drukčija od drugih djevojaka. Dok su njezine kolegice iz razreda odlazile na tulume, eksperimentirale sa šminkom, odjećom, i pipale se u zamračenim sobama na krevetima pretrpanim kaputima, Jemima je sjedila doma s majkom, jela, gledala televiziju i sanjarila.
Jemima nije bila ni najednom tulumu sve dok nije krenula na fakultet, a čak se i tada rijetko upuštala u velika društvena okupljanja nakon stoje završila brucošijada. Jemima Jones je pronašla skupinu prijateljica koje su bile, kako je mislila, nepoželjne kao i ona sama. Društveni izopćenici, nazivale su same sebe, pretvarajući se kako uživaju u svojoj različitosti, no svaka ponaosob žudeći pripadati negdje drugdje.
I sve do nedavno Jemima je pokazivala vrlo malo zanimanja za suprotni spol. Da, nevinost je izgubila, no nikad nije osjetila kako je to venuti za nekim, ležati u kreveti čitavu noć moleći se da te netko zamijeti, trgnuti se od bola kad shvatiš kako ti taj netko nikad neće uzvratiti osjećaje.
– Mimey!
Moje je snatrenje prekinuto glasom kojeg dobro poznajem, i polako se okrenem, nastojeći shvatiti zašto čujem taj glas na poslovnoj zabavi, i kako se okrećem tako spoznajem kako mi je jeftino bijelo vino što ga pijuckam čitavu večer ne bih li malo opustila živce udarilo ravno u glavu te da sam, kako bih se izrazila, malo ošamućena od alkohola. Oh, ma u redu, malo sam mrtva pijana.
I kad ih spazim, Sophie i Lisu, kako zajedno stoje preda mnom, široko se nasmiješim, bolje rečeno, iskesim. Prilično sam uvjerena kako sam pokazala sve zube u svojoj najboljoj maniri. – Obje izgledate..., – zastanem dok prelazim pogledom gore dolje po njima, od glave do pete. – Čarobno – uskliknem velikodušno, unatoč tajcu koji se nadvio nad prostorijom na njihovu pojavu.
Jer Sophie i Lisa su zbilja spremne za grad, samo što su u Kliburnu, i nekako ono što bi izgledalo veličanstveno u Trumpu izgleda, međutim, krajnje smiješno u Vinskom podrumu usred Kilburna. Izgledaju izvanredno, izvanredno neprimjereno.
Lisa je bjelodano bila kod frizera, koji ju je ispratio s kosom toliko golemom da je umalo morala pripaziti glavu pri ulasku kroz vrata. Odjevena je u sićušan komad tkanine koji bi trebao predstavljati haljinu, i visoke, visoke sandale na vezanje.
Sophie je skupila kosu u francusku punđu, nešto poput mene, i utegnula se u svjetlucavu crnu koktel haljinu, koja se ljeska i sjaji pri svakom njezinom pokretu.
Izgledaju kao vražja parodija samih sebe, i ne mogu, jednostavno ne mogu otjerati cerek s lica, i dok ih pozdravljam preko njihovih ramena vidim kako se i Geraldine i Nick također cerekaju, i načas osjetim zlurado zadovoljstvo što su tako groteskne.
Osim što se, jasno, Sophie i Lisa ne osjećaju grotesknima, osjećaju se prelijepima, i očito su sve to učinile samo zbog Bena. Loš potez. Silno loš potez. Ha! Neka im!
– Onda gdje je taj zgodni dečko? – pita Sophie, gledajući po prostoriji i pokušavajući uočiti Bena.
– Vidiš onu visoku plavušu tamo? – pokažem na Dianu Macpherson, znajući da će ih Diana, usude li se Sophie i Lisa stupiti na njezin teritorij, pretvoriti u mljeveno meso. – Prije minutu je razgovarao s njom, vjerojatno joj je otišao po piće.
– Bože, reče Sophie, zagladivši haljinu i još jednom promotrivši Dianu. – Ovca preodjevena u janjeću kožu. Tko je uopće ona? – Sophie se ne okreće prema meni, samo drži pogled prikovan za Dianu dok se Ben vraća i predaje joj čašu vina.
– Ne znam, slegnem ramenima, očajnički se trudeći prikriti zlokobni osmijeh. – Ne radi u našim novinama i nisam je nikad prije vidjela. Možda je Benova prijateljica.
Prestanem govoriti i nas se tri bez riječi zagledamo u Dianu kako uklanja nit konca s Benovog sakoa, gestom koja je odveć intimna za šeficu.
– Možda joj se on sviđa, kažem pitajući se kakav će biti ishod ovog neobičnog razgovora.
– Nije ona te vražje sreće – srdito će Sophie, prije nego joj očito padne na pamet kako sam ja, njezina cimerica, zaljubljena u Bena te da ne bi smjela biti tako naočigled ozlojeđena.
– Reći ću ti što ćemo, Mimey, reče povjerljivim tonom. – Zašto ja ne bih otišla tamo i riješila se te stare vreće, a onda nam ti možeš prići i razgovarati s njim. Kladim se da mu cijelu večer nisi uputila niti riječi.
Više nisam kadra prikrivati zločesti osmijeh, i dok mi se cerek širi licem kažem: – Zbilja bi to učinila? Baš lijepo od tebe.
– Pa čemu služe prijatelji? – reče Sophie, koja se već krenula probijati među gomilom ljudi prema svom plijenu.
– Bolje da i ja odem s njom, reče Lisa teturajući za njom.
– Što se ovdje zbiva? – Geraldine dođe i stane kraj mene. – Što tvoje cimerice ovdje rade, i još važnije, kako to dovraga izgledaju?
Ovo prelije čašu. Prasnem u smijeh, i što se više smijem, sve mije teže obuzdati se, ali nisam baš toliko pijana, O.K.? Samo malo. Najzad uspijem zastenjati: – Samo gledaj. Mislim da će ovo biti jedna od scena za pamćenje.
– Zna li uopće tvoja cimerica tko je Diana Macpherson? – smeteno će Geraldine.
– Ne, frfljam. – Niti ima blage veze kakva je ona, no sviđa joj se Ben i misli kako je Diana ovca preodjevena u janjeću kožu i Sophie će ga odvući od nje, pa nek' bude što bude.
Geraldine se doima zapanjenom, no ubrzo shvati kako će prisustvovati pravoj priredbi. – Ludnica – prošapće sa strahopoštovanjem dok promatra Sophie kako im se približava.
Čini se kako je Sophie, onako prilično priglupoj kakva već jest, trebalo manje od minute da zaključi kako je Bena stjerala u kut ta prenapuhana, postarija plavuša, i dok im se odlučno približava ona u sebi već planira strategiju. Ben, kako je zaključila, izgleda kao da ne želi biti tamo, stoga će Ben najvjerojatnije biti vječno zahvalan bilo kome tko ima dovoljno razuma da ga udalji od te žene koja, Sophie pretpostavlja, upropaštava njegovu oproštajnu zabavu.
Ja sam, misli ona dok se približava, neusporedivo mlađa od te ofucane plavuše i daleko privlačnija. Osim toga, zamijetila je kad im se napokon sasvim približila, imam bolje noge. Ben, odlučila je, sad ima djevojku koja će poslati tu ženu kvragu. A ta djevojka, misli ona, sam ja. Briljantno! Pohvali samu sebe. Nikad mi neće moći dovoljno zahvaliti!
– Bene – povikne ona, a Ben podigne pogled usred razgovora s Dianom i tupo se zapilji u nju, ponajprije stoga što mu se teško neusredotočiti se ne nju, jer čini mu se kako ima dvije, ako ne i tri glave, a potom stoga što je uopće ne prepoznaje.
Njegovo se tupo piljenje ubrzo pretvori u blagu uzbunu, jer ona ga, čini se, zasigurno poznaje, odnosno poznaje ga vrlo dobro.
– Dragi – usklikne, zgrabivši mu lice rukama i utisnuvši veliki vlažni poljubac na njegove usne. – Tako mi žao što kasnim. Jesam li ti nedostajala? – pridoda, mazno predući.
– Ja... ovaj... – Ben je potpuno i apsolutno zbunjen. Tko je ova čudnovata žena, nije li možda kakva agentica za odnose s javnošću s kojom je razgovarao telefonom?
– Zdravo, reče Sophie ravnodušno se okrenuvši spram Diane Macpherson, čije je lice najednom postalo hladno kao čelik. – Ja sam Sophie, ispruži ruku a Diana je samo netremice gleda. – Benova djevojka.
– Moja što? – zamumlja Ben, kojemu najzad svane tko je ona.
– Ne budi skroman, dragi. Pa to više nije nikakva tajna, zar ne? – Sophie podigne ruku i prisno mu razbaruši kosu.
– Ali..., frflja Ben – ali samo smo se jednom vidjeli. Ti si Jemimina cimerica, nisi li?
Sophie oklijeva, no samo za djelić sekunde. – Je li ovo neka igrica, dragi? Želiš li da se i ja pridružim? U redu onda, samo smo se jednom vidjeli, – okrene se Diani i zakoluta očima, dok Ben stoji potpuno i krajnje zabezeknut.
– Oprostite, obrati se ona Diani, koja je, mora se priznati, daleko, daleko bistrija od Sophie, i polako joj postaje jasno, zahvaljujući izrazu Benova lica, kako stvari nisu onakve kakvima se naizgled čine. – Imamo te svoje male igrice, nastavi Sophie, blaženo nesvjesna da njezin plan ne ide, pa... po planu.
– Oh? – reče Diana, prebacivši se na šarm i osmijeh za koji njezine kolege znaju kako znači samo jedno – spremna je na ubijanje. – Znači ti si ta Benova djevojka? Čula sam toliko toga o tebi.
Na trenutak Sophien osmijeh iščezne, no ubrzo se pribere. – Nadam se samo lijepe stvari, predloži ona, jer koliko zna Ben nema djevojku, a ako ima, tada bi ona mogla biti ovdje, a ako jest, tada je Sophie u velikoj nevolji.
– Oh, samo najljepše riječi, reče Diana. – Bilo mije strahovito žao kad sam čula o tvojoj sestri, reče Diana sad već znajući bez imalo sumnje kako je Sophie nekakva glupa fufica kojoj se sviđa Ben, i koja je mislila da bi ga mogla odvući od nje.
– Moja sestra, da, baš šteta. Iznenađena sam što vam je Ben to ispričao, reče Sophie koja već počinje misliti kako bi joj bilo najbolje da se što prije izgubi.
Jemima i Geraldine su se približavale korak po korak sve dok se ne nađoše na pola metra od njih, i obje naćule uši ne bi li čule što se zbiva.
– Mmm, reče Diana povjerljivo. – Ben mi mnogo toga govori. Ja sam psihijatrica.
– Što? – reče Sophie, koja nimalo nije sigurna što bi dalje poduzela.
– Pa, znaš, reče Diana naginjući se naprijed i stišavši glas. – Nakon prošlogodišnjih teškoća s glasovima i shizofrenim sklonostima, Ben i ja se viđamo triput tjedno. Nije ti rekao?
– Da, sad kad ste me podsjetili nešto jest spomenuo, ali znate kako je Ben zatvoren.
– Apsolutno, složi se Diana. – Sve dokle dobro skrivaš svoje kuhinjske noževe, ako me razumiješ što želim reći, – podbode Sophie laktom. – Zapravo, ne bih ovo smjela govoriti, reče Diana – ali budi oprezna, mislim, ne bismo željeli da završiš kao njegova zadnja djevojka, zar ne?
– Ovaj, ne.
– Točno. Kako bilo, Ben mi kaže da se baviš osteopatijom. Hajde sa mnom po piće i ispričaj mi sve o tvom poslu.
Prije nego Sophie dobije priliku prosvjedovati, Diana je zgrabi pod ruku i odgura je prema šanku, dok Geraldine i Jemima padaju po podu od smijeha.
– Ti bokca – reče Ben, koji se privremeno, možda uslijed šoka, ponešto otrijeznio. Okrenuo se prema meni, neznatno frfljajući. – Zar je to bila moja djevojka?
– Nije, Bene, nježno se nasmiješim. – Nemaš djevojku, sjećaš se.
– To sam i mislio, reče Ben smeteno gledajući u svoju čašu vina. Podigne pogled ponovno prema djevojkama. – Jemima, reče dokraja iskapivši vino. – Geraldine, reče lagano se njišući i gledajući u Geraldine. – Što ću ja bez vas dvije? – raskrili ruke preko naših ramena dok Geraldine, koja cijelu večer nije popila ni kap, koluta očima zgrožena i pokušava se osloboditi.
– Sve će biti uredu, Bene, reče ona. – Nedvojbeno ćeš pronaći tisuće prekrasnih djevojaka u emisiji London Night koje će se zaljubiti u tebe. A kad već spominjemo ljubav...
Gleda okolo dok ne spazi Nicka Maxwella, koji se upravo vratio s Dianinim kaputom pod rukama. – Imam spoj s jednim od najpoželjnijih muškaraca u Londonu.
– Tko je on? – reče Ben, koji je, kako se čini, suviše pijan da bi mario.
– Što te briga, Geraldine trijezna kao sudac, srećom je shvatila kako je Ben posljednja osoba kojoj bi to smjela reći, jer nikad se ne zna kako bi to shvatila Diana Macpherson.
– Ispričajte me, reče ona, provjerivši nije li Diana u blizini, tako da se može otići pozdraviti s Nickom. – Vraćam se odmah.
No Benove je ruka i dalje na mom ramenu, a ja sam toliko nervozna da sam se odjednom otrijeznila, i mogu sve potanko uočiti, i osjetiti svaki pritisak Benove ruke na svom tijelu.
– Ti si moja jedina prijateljica, reče mi on okrenuvši se i utonuvši lice u moje rame. – Volim te, Jemima, mumlja u moju košulju, a ja se sladim.
I vrijeme na trenutak stane.
– Što si to rekao? – promucam, uvjerena da sam krivo čula.
Ben me nekoliko trenutaka pažljivo gleda, a onda me, slično kao što je Sophie, koja je već napustila tulum, poljubila njega, poljubi. Utisne veliki, sočni, vlažni poljubac na moja usta, i hvala Ti Bože, hvala Ti, hvala Ti. Potrajao je dobre četiri sekunde, i kad završi Ben posrne, ostavivši me ukopanu na mjestu da se tresem poput pruta na vjetru.
– I ja volim tebe, prošapćem gledajući kako ga povlači u stranu glavni urednik, koji je baš nakanio održati govor. – I ja volim tebe.
15. poglavlje
Prije nego što promotrimo J.J. – jer Jemima Jones sad postoji samo kao ime – nužno je znati kako je rijetko bila kod kuće otkako smo je posljednji put vidjeli. Čitava su tri mjeseca prohujala i valja nam biti pripravnima, tek toliko da je uspijemo prepoznati, tek toliko da se ne zanesemo i pomislimo kako je Jemima Jones netragom nestala.
Vrijeme je provodila na poslu, koji je bio potpuno nepodnošljiv bez Bena Williamsa, i u teretani. Trudila se svim silama izbjegavati svoje dvije cimerice nakon onog fijaska s Benovom oproštajnom zabavom, i potisnula je bol stoje Ben nije nazvao niti jednom tijekom proteklog vremena.
Silno se sprijateljila s Geraldine, koja je, usput budi rečeno, trenutačno u ozbiljnoj vezi s Nickom Maxwellom, i nabija ogromne telefonske račune Bradu iz Kalifornije, koji se, unatoč tomu što je tisućama i tisućama kilometara daleko, pokazao kao jedino svjetlo u njezinom životu.
Jemima ima osjećaj kako sad već prilično dobro poznaje Brada. Dala mu je sve svoje vrijeme, misli i energiju, jer više ne mora štedjeti ništa od gore navedenog za Bena, koji je nestao iz njezina života, a pojavio se na njezinom televizijskom ekranu.
Brad podjednako ulaže u Jemimu, uskoro poznatu isključivo kao J.J., no možda bi bilo pošteno postaviti pitanje – koliko dobro možeš poznavati nekoga koga nikad nisi vidio? Koliko blizak možeš biti s osobom s kojom razgovaraš samo putem Interneta, faxom ili telefonom? Kako možeš biti siguran da je ta osoba upravo onakva kakvom se predstavlja?
Vjerojatno to sve nije ni važno. Napokon, ti su razgovori jedina stvar kojima se Jemima može radovati jer hrana joj više ne predstavlja utjehu kao nekad, a Ben je nazvao tri puta tijekom prvog mjeseca otkako je otišao, kako bi joj pripovijedao kako se sjajno provodi, i od tada se više nisu čuli.
Hrana. Jemima jede tek onoliko koliko je dovoljno da ima snage za vježbanje, da gleda kako joj se koža ponovno zateže, da nanovo otkrije kosti i mišiće za koje je zaboravila da ih posjeduje. Prvih nekoliko tjedana nakon Benova odlaska Jemima je i dalje osjećala potrebu za hranom, s čime se borila svim silama, no izborila se i prežderavanje je sad stvar prošlosti.
Jemima je, kad smo je posljednji put vidjeli na zabavi, imala sedamdeset i pet kilograma, ali sad Jemima Jones teži pedeset i pet kilograma. Jemima Jones je izgubila težinu gotovo cijele jedne osobe. Jemima Jones izgleda upravo kao i ona djevojka sa slike.
– Ne mogu vjerovati, reče Geraldine stojeći u dnevnoj sobi i gledajući Jemimu dok zuji okolo tražeći svoj kaput. – Naprosto da čovjek ne povjeruje.
Može li itko od nas, zapravo, povjerovati da je Jemima, naša voljena Jemima Jones, kadra ikamo zujati?
– Povjerovati u što? – kaže Jemima rastreseno, spazivši svoj golemi stari kaput kako leži iza kauča. Izvuče ga i omota oko sebe ne bi li se malo ugrijala, jer Jemimi je Jones ovih dana prečesto hladno, nema sala da joj grije kosti.
– Mislim, pogledaj se samo, reče Geraldine. – Mršava si.
– Ne budi smiješna, reče Jemima – teško da sam mršava, i dalje imam sala ovdje, – uhvati se za ono što je još ostalo od njezinih bedara, a vjerujte mi, nije mnogo toga ostalo.
– Kakvog sala, zaboga? – reče Geraldine. – Vjeruj mi na riječ, mršava si. Mršava si kao i ja.
– Da bar, reče Jemima koja zbilja jest mršava poput Geraldine, više manje, samo što joj to ne dolazi posve do mozga. Ona zna da izgleda drukčije, zna da se osjeća drukčije, samo još nije posve sigurna što da misli o tome.
– Svejedno, nastavi. – Kamo idemo?
– U ekspediciju, tajanstveno će Geraldine. – Danas si u mojim rukama i samo moraš ponijeti svoje čekove.
– O Bože, reče Jemima nervozno. – Ako me kaniš odvesti u šoping možeš zaboraviti na svoje dizajnerske butike. Taj će me put u L.A. dovesti do prosjačkog štapa, nemam više ni novčića.
– Ne brini, reče Geraldine. – Što misliš čemu služe kartice?
– Znam, uzdahne Jemima. – Ali skoro sam prekoračila dozvoljeni minus i nemam blage veze kako ću to otplatiti.
– Draga, reče Geraldine. – Samo logično promisli. Na zemlji smo samo stotinjak godina stoje, u velikoj shemi stvari, zapravo ništa, stoga ništa nije doista važno, a naročito novac. Znači, sve ćeš otplatiti kad se vratiš.
– Geraldine, ja nemam bogate roditelje koji bi me izvukli svaki put kad zaglibim. Kako ću to otplatiti s mojom plaćom?
– Jemima, za početak moji roditelji teško da me ikad izvlače iz nevolje. A osim toga, na što ti uopće trošiš svoj novac? Do sad, zapravo, ni na što nisi trošila.
– Znam, proštenje Jemima pomislivši na sve one restorane koje nikad nije posjetila, odjeću koju nikad nije kupila, putovanja na koje nikad nije otišla – ali to nije razlog da sad sve odjednom potrošim.
– Nećemo sve potrošiti, reče Geraldine. – Ne idemo u Armani, ali ako kojim slučajem spazimo lijepu odjeću, bojim se da ćemo je morati isprobati. U svakom slučaju, ne možeš ići u L.A. u svojoj staroj odjeći. Kao prvo, to nije ono što bi Brad očekivao da J.J. nosi, a kao drugo čak i da jest, ti u svemu tome plivaš. Govorim ti ovo obzirno i s ljubavlju, Jemima, ali da budem posve iskrena, draga, izgledaš smiješno.
Jemima spusti pogled na crnu majicu koju ima na sebi koja u naborima visi na njezinom novom tijelu, na donji dio trenirke koji izgleda kao balon, tako ogroman na njezinom novom obličju, i ona nesigurno ponovno podigne pogled.
– O.K. – preda se. – Valjda si u pravu. – Podigne oči prema nebesima: – Moj Bože i moj bankovni savjetniče, oprostite mi, – i iziđu kroz vrata.
– Prva stanica je Jeff, reče Geraldine manevrirajući automobilom sporednim ulicama Kliburna pa ravno prema West Hampsteadu.
– Jeff?
– Moj frizer.
– Zašto? – počinjem se osjećati pomalo nervozno, jer mi je moja duga, sjajna kosa, na kraju krajeva, oduvijek bila jedna od najdražih stvari na meni, i da, vjerujem ja Geraldine, no vjerujem li joj zbilja toliko?
Geraldine izvuče cigaretu i pripali je upaljačem iz auta, potom i mene ponudi, no ja odmahnem glavom. – Ne hvala, prestala sam.
– Prestala si? – Geraldine se istodobno doima iznenađenom i zadivljenom.
– Aha. Brad mrzi pušenje, pa sam pomislila kako bih mogla prestati prije nego što odem tamo.
Geraldine kimne.
– Bilo kako bilo, nastavim – zašto idemo kod tvog frizera?
– Jemima, s uzdahom će Geraldine. – Imaš li povjerenja u mene?
– Da, nevoljko priznam.
– A misliš li da imam dobar ukus?
– Nedvojbeno.
– A misliš li da bih učinila nešto što ti se neće svidjeti? – Ne.
– Upravo tako. Stoga se nasloni, opusti i prepusti sve meni. Nešto ću ti obećati, do kraja se dana nećeš moći prepoznati.
Stoga sjedim u tišini i gledam kroz prozor, tapkajući nogom u ritmu glazbe koju je Geraldine pustila, nastojeći ne osjećati mučninu u želucu pri pomisli na nekog čudaka imenom Jeff kako neobuzdano reže moju lijepu kosu.
Napokon se zaustavimo pred frizerskim salonom u Hampsteadu. Zavirivši unutra kroz veliki izlog, vidim kako sve vrvi od aktivnosti, kako su frizeri i mušterije podjednako lijepi, i kako to nije običan frizer iz susjedstva. Čak i kroz izlog vidim da je skup. Zrcala, pred kojima se šepire mušterije, prostiru se duž svih zidova, no među njima su i dva prelijepa antikna okrugla stola, na kojima su kineske vaze iz koji umalo da ne ispadaju ogromni bijeli ljiljani. Sučelice jedan drugome stoje dva plišana kauča, na kojima sjede nervozni ljudi čekajući svoj red i listajući mondene časopise ne bi li pronašli savršenu frizuru prije nego što se susretnu s škarama.
Geraldine maršira ravno prema mladom, vitkom, tamnokosom muškarcu, njegova je sjajna smeđa kosa zalizana u konjski rep.
– Geraldine – izgovori on dubokim baritonom, utrnuvši sušilo za kosu i okrenuvši se od mušterije. – Kako si? – poljubi je u oba obraza, i posve je očito kako je Geraldine omiljena mušterija, koja ovdje navraća godinama.
– Ovo je Jemima, reče ona dok ja osjetim poriv za nepromišljenim uzmicanjem. – Sjećaš se našeg telefonskog razgovora?
Telefonski razgovor? Kakav sad telefonski razgovor? Jeff kimne.
– Sto misliš? Možeš li joj to napraviti? Hoće li dobro izgledati?
Jeff se odmakne i promotri me, potom mi podigne kosu, osjećajući je, važući je, promišljajući o njoj. – Neće dobro izgledati – zastane. – Izgledat će nevjerojatno. Bila si apsolutno u pravu.
Geraldine upozoravajući pogleda Jeffa. – Ni slučajno joj nemoj reći što radiš.
Jeff uzdahne. – Jasno ti je kako se to u potpunosti kosi s etikom, Geraldine. Jedino joj mogu prešutjeti ako se ona s tim složi.
Konačno me, čini se, primijetio i dramatično uzdahne pogledavši me i rekavši: – Jemima, imaš li nešto protiv da ti odrežem i obojim kosu po Geraldineinim uputama, bez da ti kažem što ću prije toga napraviti? – Bože. Protrese glavom. – Ovo još nikad nisam učinio.
Oh, ma kvragu sve. Kimnem. – Sve je u redu, Jeffe. Vjerovao ili ne, imam povjerenja u nju.
No ne mogu si pomoći, pa molim za majušnu naznaku.
– O.K., uzdahne Geraldine. – Nije naznaka nego pitanje. Želiš li ili ne izgledati kao na svojoj slici? – Kimnem. – Sviđa li ti se ili ne boja kose na slici? – Kimnem. – Onda sve prepusti Jeffu. On čini čuda.
– Ne kanim mnogo skratiti, reče Jeff ponovno podižući moju kosu. – Samo koji centimetar kako bih je malo oblikovao i riješio se ovih ispucanih vrhova, i mislim... – povuče nešto kose preko mog čela. – Što misliš o šiškama?
Zar se može nešto misliti o šiškama? Pogledam u Geraldine, koja kimne. – Šiške su u redu, kažem iskesivši se.
Sat kasnije, međutim, ozbiljno se premišljam. Nadgledajući u zrcalu svoju svemirsko uparađenu glavu – stotine sićušnih komadića srebrne folije umetnutih po čitavoj glavi – okrenem se prema Geraldine i ozbiljnim joj tonom kažem: – Bolje bi ti bilo da si sigurna u vezi s ovim.
– Samo se opusti, zaboga, okrene se prema Jeffu i upita ga koliko će još sve to potrajati.
– O.K., reče. – Vraćam se za sat vremena.
Kad se Geraldine vrati u salon ona zapravo prođe pored Jemime i, kad uoči svoju pogrešku, ostane kao ukopana na mjestu, rukom prekrivši usta u nevjerici.
Sjećate se Jemimine kose, duge, sjajne, no ipak mišje smeđe?
Pogledajte je sad i vidjet ćete u što se to Geraldine zapiljila, u tu zlatom prošaranu grivu koja se presijava na svjetlu dok Jeff prolazi prstima po njoj.
Vidite li ta vješta pretapanja različitih nijansi boje meda, pepela, svijetle, svijetlo bakrene koje se presijavaju stvarajući grivu tekućeg zlata. I pogledajte samo kako pada iza Jemiminih ramena, nježno podrhtavajući dok ona govori.
Pogledajte malo pobliže. Vidite li kako joj šiške dopiru točno iznad njezinih zelenih očiju, kako je zelena boja istaknuta zlatnom kosom, kako joj šiške savršeno otkrivaju srcoliko lice.
– Isuse, reče Jeff odmaknuvši se i proučavajući svojih ruku djelo. – Izgledaš apsolutno prelijepo, da se mene pita.
– Isuse, raznježeno ponovi Geraldine, kad napokon uspije doći do glasa. – Isuse, jer, kako se čini, ne može se dosjetiti što bi drugo rekla.
– Izgledam užasno, zar ne? – nisam se usudila pogledati u zrcalu, samo sam zakopala glavu u časopis i sad se uopće nemam želju vidjeti. No shvaćam po izrazu njihovih lica da ne izgledam užasno, pa nevoljko podignem pogled prema svom odrazu i uzdahnem. I ne uspijem se suzdržati, a da ne ispružim ruku, koliko god zvučalo otrcano, i dodirnem svoje lice, svoju kosu u zrcalu, i gotovo ne razmišljajući uhvatim se kako šapćem. – Oh moj Bože – kažem tiho, okrenuvši se Geraldine u nevjerici. – Ja sam ona žena sa slike.
– Ne, nisi, reče Geraldine sa strahopoštovanjem. – Daleko si ljepša od nje.
Geraldine inzistira na plaćanju. – Ja te častim, govori ona i dok izlazimo Geraldine me ne prestaje gledati i govoriti koliko sam lijepa.
– Zaveži, Geraldine – najzad kažem, nakon što se četvrta osoba kraj koje smo prošli okrenula za nama i u čudu nas pogledala. – Svi će pomisliti da si moja ljubavnica, za Božje ime!
– Oprosti, Geraldine se pribere i obje prasnemo u smijeh dok me ona odvlači prema butiku u jednoj sporednoj uličici, no prije nego uđemo unutra okrenem se Geraldine.
– Ne, zbilja, kažem. – Ne mogu vjerovati što si sve učinila za mene. Što sve činiš za mene. Doista ne znam kako da ti zahvalim.
– Jemima – uzdahne ona, kolutajući očima. – Ovo je nešto najuzbudljivije što sam ikad učinila. Nešto poput najveće promjene imidža na svijetu, i vjeruj mi, ovim sama dobivam isto koliko i ti. Ti si, reče glasom njemačkog znanstvenika – moje djelo!
Nato se obje počnemo hihotati i uđemo u butik.
– Dobro, reče mjereći pogledom prostoriju. – Korak broj dva je odjeća. Ovo je, reče protrljavši među prstima tkaninu moje majice – stvar prošlosti.
Što nije u redu s mojom ugodnom vrećastom odjećom, pitam se dok nezainteresirano prebirem po vješalicama savršeno posložene odjeće. Premda sam mislila kako ću biti spremna na ovo, na ovaj trenutak o kojem sam oduvijek sanjala, što ako ne budem izgledala onako kako sam zamišljala? Jer koliko god željela promijeniti izgled, prestravljena sam mišlju kako ću ipak i dalje izgledati poput balona.
No nešto se čudno počne odgađati sa mnom dok nastavljam uzdisati nad tim neobičnim tkaninama i bojama, i odjednom umirem od želje da ih isprobam i kupim. Najednom mi postane jasno oko čega je sva ta strka. Sad shvaćam zašto se Geraldine tako prelijepo odijeva. Želite li znati zašto? Zato što si to može priuštiti. I prvi put u svom životu, to mogu i ja.
Nastavljam prebirati po odjeći, oduševljavajući se svakom tkaninom, svakom bojom. Crna prelazi u čokoladno smeđu, pa u svijetlo smeđu, pa najzad u bijelu, s primjesom modre ubačene u baš pravom omjeru. Ugledam predivne hlače i, ne obazirući se na Geraldine, koja trpa gomilu odjeće namijenjene meni u vješte ruke prodavačice, odlazim u svlačionicu kako bih ih isprobala.
– Kako ti se čini? – pitam Geraldine, čudeći se zašto su mi hlače pomalo velike i pridržavajući ih u struku ne bi li bolje padale.
– Prevelike su ti, draga. Koja je to veličina? Donijet ću ti manji broj.
– Veličina je 42, kažem.
Oh, moj Bože, ne mogu biti manja od veličine 42. Mogu li?
– Probajte ove, kaže prodavačica, pružajući mi iste hlače manje veličine. – Mislim da vam odgovara broj 38.
Hlače odgovaraju. Besprijekorno skrojena jakna odgovara. Kratka, lepršava suknja odgovara. Mala svilena majica odgovara, a što je još važnije, mala crna haljina odgovara. Svijetlo smeđe antilop cipele odgovaraju. Čizme od mekane kože odgovaraju. A najvažnije od svega, ja odgovaram. I ne mogu povjerovati da sam ta zgodna, profinjena žena, što se kesi u zrcalu, ja. Ja! Jemima Jones! Još jedanput, ostala sam potpuno bez teksta.
– E sad si spremna za put u L.A., reče Geraldine pobjedonosno, dok ja kopam po torbici tražeći novčanik, nastojeći da mi ne pozlije na ogromnu količinu novca koju valja predati. Oh, jebiga. Ovo je jedinstveno iskustvo. Ova će mi odjeća zauvijek potrajati, a na kraju krajeva to je upravo ono u čemu me Brad očekuje vidjeti.
– Idemo na kavu. Ovaj šoping i friziranje su me iscrpili – Geraldine provuče ruku ispod moje i uputimo se niz glavnu ulicu. Dvije vitke (vitke!) plavuše, natovarene fantastičnim stvarčicama.
– Pogledaj, prošapće Geraldine kad se brzi crveni sportski automobil zaustavi na kraju kolone, točno usporedno s nama.
– Što? – šaptom odvratim.
– Pogledaj u sportski automobil.
I ja pogledam, a na vozačevom mjestu sjedi tamnokos, plavook, zgodan muškarac. Hladnokrvno pilji u mene, zadrži pogled na mojim očima, a zatim ga spušta na moju novu odjeću – jer, oprostite, nisam mogla odoljeti, morala sam odmah odjenuti one predivne hlače – a onda ga ponovno podiže prema mojim očima. I znam dobro što ovaj pogled znači, vidjela sam ga u bezbrojnim holivudskim filmovima. Ovaj pogled znači da mu se sviđam! Sviđam mu se ja, Jemima Jones!
Dok kolona odmiče on joj se smiješi, lagani osmijeh žaljenja što ne može razgovarati s njom, jer ona je ono što bi se samo dalo opisati riječima 'mačka i pol'. Prolazi semafor i promatra je u retrovizoru. Dakle ona je, govori Richard sebi dok pali glazbu, upravo predivna. Ispruži ruku, uzme svoj mobilni telefon i nazove svog najboljeg prijatelja.
– Ben? Rich je! Mislim da sam se upravo zaljubio.
– Jesi li vidjela ono! Jesi li vidjela ono!
Da nije izlazila s Nickom Maxwellom, Geraldine bi pozelenjela od zavisti, no budući da su stvari kakve jesu ona je naprosto sretna. – Svidjela si mu se, svidjela si mu se! – pjevuši. – A bio je prekrasan!
Jemima je omamljena. Jemimu još nikad prije nije pogledao muškarac takvog izgleda, zapravo nitko, da budemo iskreni. Jemima neće zaboraviti taj pogled, ne još dugo vremena, jer taj pogled napokon potvrđuje ono što je tek to popodne otkrila. Jemima Jones je prelijepa. Vitka je, plavuša je, prelijepa je i, uz Geraldineinu pomoć, uz to je i moderna, profinjena i ima stila, premda, priznajmo, još to u potpunosti ne shvaća.
– Mimey – zaziva Lisa dok ona otvara ulazna vrata i odbacuje vrećice u hodniku. – Zvala je tvoja majka!
– Hvala, nazvat ću je, reče Jemima odlazeći gore i gurajući vrata dnevne sobe.
– Gospode! – reče Lisa.
– Oh moj Bože! – reče Sophie. I obje ostadoše sjediti na svojim uvaženim kaučima razjapljenih usta.
– Onda? – reče Jemima, lagano zamahnuvši kosom. – Kako vam se čini?
– To je..., Lisa zastane.
– Samo..., Sophie zastane.
Njih su dvije zanijemile od zavisti, nesposobne za išta do nevjerice. One su, sve do sad, jedva zamijetile kako Jemima gubi na težini, i što onda? To što si vitak ne znači odmah da si lijep, a Jemima im nikad nije bila nešto osobito, no stojeći sad na vratima dnevne sobe, u svojim novim besprijekorno skrojenim hlačama i diskretnim čokoladno smeđim cipelama, Jemima Jones izgleda upravo kao žena kakvom su Sophie i Lise oduvijek željele biti. Samo što nikad nisu u tome uspjele. Uvijek su odabirale krivi nakit, ili krive cipele, ili krivu šminku. Uvijek su izgledale glamurozno, no nijedna nikad nije imala niti mrvicu stila. Stojeći na pragu u izmaglici zlatne, svijetlo smeđe i bijele boje, Jemima je utjelovljenje ljupkosti.
– U redu je, najzad prozbori Lisa.
– Pristaje ti, najzad prozbori Sophie, i one obje zakopaše glave natrag u svoje časopise, dok Jemima osjeća kako se pomalo spušta na zemlju. Nisu li mogle biti ljubaznije, misli ona, barem jednom? Nisu li joj mogle reći kako izgleda sjajno, samo da se osjeti dobro?
Jemima oklijeva, a zatim se vrati u kuhinju nazvati svoju majku, i dok izlazi iz sobe može čuti djevojke kako se došaptavaju. Na trenutak zastane, upinjući se kako bi ih čula, pa načuje samo kraj jednog od Sophienih šapata. – ... obavezno nabaciti natrag kilograme, – a potom čuje Lisu – ... to što je plavuša ne znači da nije luzerica.
U starim bi se danima Jemima bila povukla u svoju sobu i utješila se kutijom keksa, no stvari su se promijenile, i Jemima je kadra vidjeti kroz zle komentare sav taj jal što svijetli u pozadini. – Kuje, reče ona brzo sebi, prije nego što se dade uznemiriti. One su nevažne. I ode u kuhinju kako bi nazvala majku.
– Mama? Bok, ja sam. – Zdravo! Kako si, draga?
– Dobro sam. Upravo sam se vratila od frizera.
– Ništa previše drastično, nadam se?
– Nisam se puno skratila, samo sam stavila malo svijetlih pramenova.
Nema smisla govoriti joj da sam sad plavuša, samo bi prigovarala i rekla da to zacijelo podsjeća na slamu.
– Nisi valjda plavuša, Jemima?
– Ne posve, mama. Prošarano.
– Nadam se da ne izgleda kao slama. Oduvijek sam mislila kako se plavi pramenovi mogu doimati jeftino.
– Ne, mama, podignem pogled prema stropu. – Ne doima se jeftino.
– Hmm. Svejedno, kako težina?
Nasmiješim se, jer sad barem znam da će biti sretna zbog mene, mora biti, postala sam kći kakvu je oduvijek željela. – Nećeš vjerovati, mama. Imam pedeset i pet kilograma!
Na drugom kraju žice uslijedi muk.
– Mama?
Sigurno ne može reći nešto negativno o ovome? Sigurno će biti sretna zbog mene? No ovakav je muk nešto što vrlo dobro poznajem. I dalje ne se ne slaže.
– To je previše za tebe, Jemima, najzad prozbori ratoborno. – Zacijelo izgledaš poput strašila.
– Dobro izgledam, uzdahnem smjesta požalivši što sam se uopće gnjavila podizati slušalicu.
– Nadam se da dovoljno jedeš, reče ona dok ja kolutam očima prema stropu. Bog mije svjedok da sam se potrudila. Mislim, postigla sam jedinu stvar za koju sam oduvijek mislila da želi, ali ne, još uvijek nije dovoljno, i najednom mi svane kako, bez obzira što učinila, njoj nikad neću biti dovoljno dobra. Ili sam premršava ili sam predebela. Nema sredine. Što god učinila osuđeno je da nju ne zadovolji.
– Da, mama. A što ima s tobom? Jesi li opet bila vani s curama iz kluba za mršavljenje?
– O da! – hihoće se ona, oduševljena prilikom da priča o sebi. – Jacqui, sjećaš se da sam ti pričala o Jacqui? Dakle, Jacqui, se udaje i u subotu je imala djevojačku večer. Otišli smo u noćni klub! Možeš li zamisliti mene u noćnom klubu? U stvari, iskazala sam se...
Isključim se dok se moja majka nastavlja hihotati na svoju pričicu i nakon nekog vremena je pozdravim i popnem se gore u svoju sobu.
Sjedim pred toaletnim stolićem i nanosim šminku, oponašajući način kojim me Geraldine uredila za Benovu oproštajnu zabavu i, premda sam se do sad već morala priviknuti, i dalje ne mogu vjerovati da sam to ja, daje žena koja pilji u mene iz zrcala zapravo Jemima Jones.
Zatim četkam svoju dugu, plavu kosu, promatrajući kako se zlatni pramenovi presijavaju na svjetlu, pa nakon nekog vremena ustanem, odem u kupaonicu i široko se iskesim u veliko ogledalo, jednom rukom zavodnički položenom na bok, iako se osjećam nevjerojatno blesavo u ovom stavu.
– Zbogom, Jemima Jones, kažem odlučno ne mareći čuje li me ijedna od mojih cimerica. – Dobro došla, J.J., a onda se nasmijem, zamahnem svojom novom frizurom i odem nazvati Brada.
11 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 12:55 pm
Margita
Administrator
16. poglavlje
Bok draga, ne mogu vjerovati da dolaziš, zbilja dolaziš! Moji su prijatelji uzbuđeniji od mene samoga, ako je to uopće moguće. No sad ozbiljno, doći ću po tebe u zračnu luku jer je malo van puta, pa ćemo od tamo otići ravno do moje kuće. Ni o čem ne brini – već sam za tebe pripremio gostinjsku sobu i mislim da će ti se jako svidjeti – imaš svoj vlastiti televizor, video i kupaonicu, i cijelu sam kuću ispunio cvijećem samo za tebe!
Ako ne budeš preumorna, bilo bi lijepo kad bih te mogao izvesti na večeru, no vidjet ćemo kako se budeš osjećala. Toliko sam radostan što ću te zapravo upoznati, i znam da bih trebao biti zabrinut, ali nisam. Imam zbilja dobar predosjećaj o ovome, premda to možda ne bih trebao još govoriti!
Želim ti ugodan let, draga, i vidimo se za dva tjedna! (0 moj Bože – dva tjedna!) Veliki zagrljaji i poljupci, Brad. Pusa.
– Dakle, to je sad to, kažem okrenuvši se prema Geraldine, koja čita e-mail preko mog ramena. – Svidjelo se to meni ili ne, idem.
– Kako to misliš, svidjelo ti se ili ne? Zvučiš tako nesretno zbog svega. Reći ću ti što, idem ja.
Nasmiješim se, jer jesam uzbuđena ali, ako baš morate znati, jedina osoba koju očajnički želim vidjeti u svom sadašnjem izdanju je Ben, ali Ben je, kao što znate, već odavno stvar prošlosti, a Brad je, pretpostavljam, drugi iza njega.
– U neku ruku mislim ozbiljno, nastavi Geraldine. – Većina bi žena dala desnu ruku da putuje u susret komadu kao što je Brad.
– Ne, zbilja to želim.
I to je istina, želim, i znam da se nemam o čemu brinuti kad je riječ o izgledu, samo sam opasno nervozna, nikad nisam učinila ništa ovako, pa, ovako pustolovno u svom životu.
– Ali što ako bude užasno?
– Ma pogledaj se, Jemima, reče Geraldine uvjerljivo. – I dalje se brineš da mu se nećeš svidjeti, ne?
Slegnem ramenima jer, mada vidim da sam se promijenila, da izgledam kao posve druga osoba, duboko u sebi još uvijek se osjećam jednako, još uvijek se osjećam debelo.
– To se neće dogoditi, nastavi Geraldine. – Prekrasna si, hoćeš li se sad jednostavno naviknuti na to i nastaviti sa svojim životom?
– Dobro, dobro, kažem smiješeći se. Samo da skrenemo s ove teme, jer koliko god zvučalo smiješno, postaje mi pomalo mučno da mi ljudi neprestano govore koliko sam lijepa, jednostavno ne mogu to uzeti za ozbiljno, i ne osjećam se lijepom. Još uvijek ne. Dobro, možda povremeno, no čini se kako to uvijek potraje najviše pet minuta. Ako što osjećam, onda je to neka vrst prijevare.
– Pretpostavljam da bih trebala otići do glavnog urednika i pitati ga slobodne dane.
– Hoćeš reći da si rezervirala kartu bez da si provjerila možeš li ići? – Geraldine se zgrane.
– Da.
To mi baš nije bila najvažnija briga, a i kako bi kad sam morala izgubiti milijun kilograma u tri mjeseca.
– Rezervirala sam kartu i sad samo moram dobiti slobodno.
– Pa mi ti pričaj o intuiciji, i Geraldine ode negodujući ispod glasa.
– Naprijed, naprijed, reče glavni urednik, poskočivši iz stolice i krenuvši mi otvoriti vrata, što je prilično zapanjujuće jer to nikad, nikad nije ranije učinio. – Drago mije što' si došla do mene, reče samo što me ne gleda u oči dok ovo izgovara, nego stari pohotnik šara pogledom po mom tijelu. – Ima nekoliko stvari o kojima sam želio razgovarati s tobom. – Kladim se da ima.
Sjednem na stolicu koji mi je ponudio i pokušam prekrižiti noge onako kako sam toliko puta vidjela da to rade Sophie i Lisa, moj je desni članak senzualno podvijen iza mog lijevog lista, obje noge iskošene, i susprežem smijeh na pomisao kako ja, Jemima Jones, napokon mogu upotrijebiti svoj izgled za napredovanje u karijeri. Glavni urednik svakako izgleda kao da odobrava. Zapravo, toliko je vraški zauzet odobravanjem mojih nogu daje, čini se, zaboravio o čemu je to želio razgovarati sa mnom. Nakašljem se.
– No, no. Što sam ono govorio? – nevoljko podigne pogled prema mom licu. – Blagi Gospode, Jemima, reče nakon još jedne stanke. – Oprosti, ljubavi, naprosto ne mogu vjerovati da si to ti.
Nedužno se nasmiješim, sad već priviknuta na komplimente muškaraca koji me godinama poznaju, koji me ranije, kako se čini, ni najmanje nisu zamjećivali.
Baš je jutros ponovno zazvonio interni telefon. Opet jedan reporter kojeg je zanimalo mogu li mu napraviti jednu priču, i bih li se našla s njim na piću za vrijeme stanke za ručak kako bismo još malo o tome porazgovarali. Isprva sam se pitala što se to dovraga zbiva, no sudeći po riječima Geraldine ja sam sad uredska 'maca', i znam da bih trebala biti polaskana, oduševljena, no ja sam zapravo pomalo bijesna što se nitko od njih ranije nije udostojao obratiti pažnju na mene. No nije sve tako loše. Barem se posao poboljšao.
Prošlog sam tjedna prvi put bila poslana napraviti intervju, i to ne nekakav bezvezni, dosadni intervju, bila sam poslana intervjuirati novu zvijezdu londonske sapunice koja, kako i priliči, živi iza ugla Kilburn Heralda, budući da nije, još uvijek, zaradila dovoljno novaca da se preseli u skuplju četvrt.
Intervju je protekao fenomenalno. Možda pomalo previše fenomenalno jer sam se na kraju našla kako pokušavam izmaknuti tom, priznajem, zgodnom muškarcu kojem je, čini se, izraslo tisuću ruku, od kojih su se sve pokušale dokopati mene.
Život je, sad to shvaćam, posve drugačiji kad si mršav. Čak je i teretana sad postala uzbudljivo mjesto, jer zamislite čuda, izgleda kako sam prihvaćena u toj gomili mondenih ljudi, i čak kad sam u svom trikou – da, odavna sam ogromnu trenirku zamijenila sićušnim crnim trikoom i biciklističkim hlačicama (premda mršava i dalje nemam dovoljno samopouzdanja odjenuti topiće svijetlih boja i tange o kojim sam nekoć sanjala) – bez imalo šminke na licu i kosom skupljenom u konjski rep, uvijek se nađe kakav tip koji me odlučio osvojiti. Čudesno.
– Naporno vježbaš? – obično započnu, dok seja smiješim, kimam i trudim nastaviti vježbati, no oni i dalje stoje uz mene, pokušavajući zapodjenuti razgovor, a ako je Paul, moj trener, kojim slučajem u blizini, obično mi priđe i otjera ih na drugu spravu. Hvala Bogu na Paulu.
Doista, hvala Bogu na Paulu, jer Paul je jedina osoba koja je zabrinuta za Jemimu. Ne može odoljeti da se ne nasmiješi kad spazi te snagatore kako puni nade pričaju s Jemimom. Da su je samo vidjeli prije, misli on, ali naravno vidjeli su je, samo stoje nikad nisu primijetili. Paul je nastojao nadgledati Jemimin tijek vježbanja, jer premda izgleda čarobno, brine ga što su se kilogrami tako brzo istopili, i uvjerenje kako ispod zlaćene kože – naime, ona sad rabi Clarinsov losion za umjetnu preplanulost, po Geraldineinoj preporuci – Jemima Jones možda nije tako zdrava kao što bi se na prvi pogled zaključilo.
Pokušavao je on zapodjenuti razgovor na tu temu s Jemimom, no ona bi ga smjesta otpravila riječima. – Naravno da dovoljno jedem, Paul – uvijek kaže. – Anoreksija? Nemoj me nasmijavati.
Neka se zna kako Jemima nije anoreksična, tek ponešto opsjednuta, što je definitivno podjednako nezdravo, a vrlo moguće skoro pa opasno. No, vidjet ćemo.
I sad, sjedeći u uredu glavnog urednika nakon tjelovježbe u vrijeme stanke za ručak, gledam ga kako podiže slušalicu i zove svoju tajnicu. – Laura, zalaje svojim grubim sjevernjačkim naglaskom – donesi nam dvije kave i kolačiće.
Odloži slušalicu i obrati mi se, ili bi bilo bolje reći, poprijeko me pogleda, – Pretpostavljam kako ti nećeš kušati kolačiće. Zacijelo je teško održavati takvu figuru.
A ja blesača, porumenim. – Uspijevam nekako, kažem mirno.
– Onda, Jemima. Razlog zbog kojeg sam želio razgovarati s tobom je taj što mislim da si predodređena za veće stvari. Uvijek sam ti govorio kako će doći i tvoje vrijeme, a sad kad si se dokazala s tim intervjuom, mislim da si spremna za reportaže.
Baš smiješno. Smiješno kako me sad, kad sam mršava i plavokosa, odjednom želi unaprijediti. Znam da bih trebala biti zahvalna, on vjerojatno očekuje da ću se rastopiti od zahvalnosti, no sve čemu se mogu dosjetiti dok sjedim ovdje i gledam njegovo lice puno iščekivanja, njegove debele obraze i sitne svinjske očice koje neprestano klize dolje prema mojim nogama, jest – ti najobičniji gade! Nikad mi ne bi pružio ovu priliku da ne izgledam ovako. Da nisam smršavila nastavila bih raditi prilog Vrhunski savjeti do kraja svog prokletog života.
– Onda? – reče glavni urednik, nedvojbeno očekujući navalu mog oduševljenja.
– Onda, kažem razdirana dvojakim osjećajima, jer koliko god da bio gad, ovo je prilika koju sam godinama čekala, no s druge strane čovjek je očito seksist i doista sam ostala bez riječi, dio mene mu želi reći neka si zabije tu ponudu na jedno mjesto, dok drugi želi poskočiti od radosti. – Zašto baš sad? – najzad uspijem prozboriti, nakon što se urednik počeo ponešto znojiti.
– To je bilo samo pitanje vremena, reče on. – Uvijek smo bili svjesni tvog doprinosa novinama a sad, nakon što je Ben otišao, potrebna nam je bistra mlada glava za velike intervjue, i suočimo se s tim, Jemima, ne škodi ni činjenica što si se pretvorila u očaravajući mladu ženu.
Eto. Izgovorio je to. Upravo je priznao kako je šovinistički gad. A ja sjedim i prelazim pogledom po uredu. Prvo pogledam u otrcani sivi sag, umrljan kavom i rupama od cigareta. Gledam u uokvirene naslovnice na zidu, velike priče od nacionalne važnosti, i gledam urednika kako sjedi za jeftinim stolom u jeftinoj majici od najlona, sa svojim zdepastim prstima, od nikotina požutjelim osmijehom, i proze me osjećaj kako se samo želim okrenuti na peti i pobjeći. Želim pobjeći daleko, daleko od Kilburn Heralda. A spomen na ime mog ljubljenog Bena osjećam poput uboda noža u grlo jer još uvijek me nije nazvao, i jedino što mi preostaje jest pobjeći odavde, od njega, od svih uspomena.
No, to ne kažem. Ne mogu to kazati. Ne još.
– Silno bih to voljela, napokon kažem, prisilivši se na osmijeh. Ali pod jednim uvjetom.
– Uvjetom? – glavni urednik nije očekivao postavljanje uvjeta.
– Potreban mi je odmor. Voljela bih otputovati za dva tjedna, na dva tjedna.
Glavni urednik uzdahne s olakšanjem, i točno znam što je mislio dok je vladao muk. Za trenutak je pomislio kako ću prihvatiti posao samo uz ogromno povećanje plaće.
– Nema problema, ljubavi, reče on. – Geraldine može obavljati tvoj posao dok budeš odsutna, a za to ćemo vrijeme već pronaći nekog novog da preuzme Vrhunske savjete. Kako ti to zvuči?
– Dobro, ali sranje Geraldine će poludjeti. – Oh,'dodam ustajući se na odlazak. – Još jedna stvar. Pretpostavljam kako će, razmjerno novom poslu, uslijediti povećanje moje plaće?
Glavni urednik umalo ostane bez teksta, vjerojatno zaprepašten količinom samopouzdanja koju može izazvati gubitak težine, jer stara se Jemima Jones nikad ne bi drznula reći nešto slično i, moram priznati, posve ga razumijem.
– Naravno, zahuči. – Razgovarat ću s ljudima iz financijske službe i nešto ćemo već smisliti. Ne brini, ljubavi, prepusti to meni. A kamo to odlaziš?
– U Los Angeles, nasmiješim se zatvarajući vrata za sobom i naslađujući se izgledom njegova lica, jer urednikova je zamisao odmora Brighton ili, u krajnjem dometu, tjedan dana na Mallorci. I dok odlazim niz hodnik počinjem osjećati, po prvi put, leptiriće u trbuhu od uzbuđenja. – Oh moj Bože. Idem u Los Angeles!
– Ne možeš to odjenuti! – Geraldine je zavaljena na moj krevet i dramatično lamata rukama pred svojim očima. – Jemima! Za ime Boga, zar nisi čula za zrakoplovnu modu?
– 'Zrakoplovna' što?
Samo sam praktična, u trenirci, paru udobnih tenisica i pamučnoj majici čekam svoj dugotrajni let. No, ipak želim lijepo izgledati za Brada te sam stoga u svoju ručnu prtljagu spremila mini suknju, lanenu košulju i par čizama do koljena u što se planiram preodjenuti prije nego sletimo. Za slučaj da se pitate, posljednja su dva tjedna iznimno brzo prohujala i danas je dan kad zaista odlazim. Geraldine me – što bih ja bez Geraldine – vozi u zračnu luku, uživljena u moju pustolovinu baš kao što sam i ja sama.
– Zrakoplovna moda, ponovi ona. – Ma znaš, glamurozni izgled kakvog furaju sve te zvijezde i modeli kad negdje lete.
– Ali Geraldine, – kažem uz osmijeh – mislim da si zaboravila da ja, ovaj, nisam model niti zvijezda. Ja sam novinarka u Kilburn vražjem Heraldu. A uostalom, otvorim torbu i pokažem joj sadržaj – spakirala sam odjeću u koju ću se preodjenuti, ne želim da mi bude neudobno za vrijeme leta.
– Kao prvo, Brad ne zna da radiš za Kilburn vražji Herald, – podsjeti me ona. – On misli da si gospođica Ljupka televizijska voditeljica, i premda ne predlažem da za let odjeneš odijelo ili čizme do koljena, no barem unesi dašak glamura, stisne zube. – Taje odjeća, pokaže na moju ručnu torbu – krajnje neprimjerena za let. Čak i ako se u nju kaniš kasnije preodjenuti.
Slegnem ramenima dok ona otvara moj kovčeg i počinje prekapati po njemu. – Ovo, mrmlja izvlačeći bijelu majicu. – Ovo, reče podignuvši par crnih rastezljivih hlača i kimajući s odobravanjem. – I ovo, reče izvukavši veliki crni džemper – da ga ležerno prebaciš preko ramena. I dalje možeš obući tenisice jer to je L.A., i sve što ti joj treba je nekoliko modnih dodataka kako bi upotpunili tvoju zrakoplovnu modu.
– Modni dodaci?
– Znala sam – reče ona. – Nakon svih mojih lekcija još uvijek nisi shvatila važnost modnih dodataka. Jemima, draga moja, sve je u dodacima. No teta Geraldine je došla pripremljena, stoga nema razloga za brigu. Vraćam se za sekundu.
Preodjenem se u odjeću koju je Geraldine odabrala dok ona trči do svog automobila. Minutu kasnije dojuri natrag noseći Louis Vuitton toaletni kovčežić za koji čak i ja, Jemima Jones, znam da vrijedi čitavo bogatstvo.
– Dakle, Jemima, reče ona gledajući me silno ozbiljno. – Ovaj je toaletni kovčežić dar od Dimitrija, i premda Dimitri i ja više nismo zajedno, to je moja radost i ponos. Sad ga predajem tebi, no čuvaj ga kao zjenicu svog oka.
– Geraldine, nemam riječi. Ali što će mi to?
– Da se uklopiš. Svi nose Louis Vuitton toaletne kovčežiće kad putuju. A sad, – reče – šlag, ili bolje rečeno, šlag na kraju.
Ona otvori kovčežić i izvuče par velikih Cutler&Gross sunčanih naočala s okvirom od kornjačevine. – Ove su se koristile na jednom modnom snimanju prije nekoliko tjedana i izgubila sam ih. Osjećala sam se grozno i nazvala sam agenticu za odnose s javnošću i oprostila mije. Nemam pojma gdje su se mogle zagubiti, zločesto se iskesi dok mi ih predaje. – One ti zapravo neće trebati tijekom leta. Stavi ih u zračnoj luci, a kad ti nisu na očima, neka ti budu na glavi, pokazuje mi kako savršeno sputati kosu s naočalama što, mora se reći, zbilja dodaje dašak glamura.
– Hmm, reče ona prekopavajući po kovčežiću. – Što još tu imamo?
Izvuče dvije bočice vode Euian i bocu nečeg što nalikuje laku za kosu, a zatim i komplet sićušnih staklenki egzotična izgleda. – Vodaje, očito, daje piješ u zrakoplovu. Što god da činila, izbjegavaj alkohol, samo će ti još više zadržavati vodu u tijelu. Ova sprej boca je Euian vode, koju ćeš upotrijebiti po sljedećim uputama.
Zabaci natrag kosu i pokretom ruke poprska kapljicama lice, ispustivši pritom uzdah olakšanja. – Tako – reče. – To rade svi modeli, a sprečava isušivanje kože. Ovo su, pridoda pokazujući na staklenke – također besplatni uzorci. Nazvala sam tu tvrtku i rekla im kako pišem članak o njihovim proizvodima, pa su mi poslali čitavu paletu. To su ti genijalne hidratantne kreme, i predlažem ti da ih nanosiš svakih nekoliko sati. Draga, nemaš pojma kako let isušuje kožu. I napokon, reče ona izvlačeći sićušnu bijelu plastičnu bočicu – kapi za oči kako bi imala svijetle, bijele, blistave oči, čak i nakon jedanaest sati leta. Bože, doda gotovo za sebe – netko bi me za ovo trebao plaćati.
– Geraldine, kažem odmahujući glavom no ne mogavši se prestati smiješiti – ti si bogomdana. Što bih ja bez tebe?
– Isto što, Jemima, i svaki drugi nadobudni putnik za Los Angeles sa zvijezdama u očima. Sad već izgledaš kao da si jedna od njih.
– Što?
– Jedna od njih. Netko važan, kako god to želiš nazvati, – pogleda na svoj sat. – Isuse, bolje da krenemo ako želimo stići na vrijeme. Jesi li spremna?
– Skoro. Samo još moram ostaviti poruku Sophie i Lisi.
Geraldine zakoluta očima. – Moram, Geraldine. Za slučaj da nešto iskrsne.
– Kladim se da ti je drago što ćeš im vidjeti leđa.
– Svejedno mije. Nisu mi tolika gnjavaža, zapravo su prilično zabavne na neki otužan način.
– Aha, nešto kao ružnije sestre.
– Upravo tako, nasmijem se.
– Onda, kako se osjećaš? – upita Geraldine dok vučemo moje kovčege prema vratima. – Nervozno ko' sam vrag.
– Nemoj biti nervozna. Da sam barem ja na tvom mjestu. Bit će ti ludnica.
Jemima Jones privlači podosta pozornosti u zračnoj luci, premda ona to ne zamjećuje, previše je uzbuđena zbog puta da bi primijetila poglede divljenja. Možda zbog činjenice da zaista izgleda kao netko važan, osobito kad stavi sunčane naočale kako bi prikrila radost, a možda je naprosto, uz pomoć dobre vile Geraldine, usavršila umijeće ostavljanja dojma nevjerojatne ravnodušnosti, da ne govorimo ljepote. Koji god da razlog bio, putnici se međusobno gurkaju i šapću: – Što misliš, tko je ona? Sigurno je netko poznat. Nije li to ona djevojka iz onog filma?
– Nedostajat ćeš mi, reče Geraldine obgrlivši me rukama i čvrsto me stisnuvši. – Tko će mi učiniti dane podnošljivijima u iduća dva tjedna?
– Tko će ti prepravljati tekstove, hoćeš reći, nacerim se uzvraćajući zagrljaj i potpuno zaboravivši spomenuti kako je Geraldine pripala radost pisanja kolumne Vrhunski savjeti.
– To također, reče Geraldine – ali ozbiljno, zbilja ćeš mi nedostajati. Želim ti fantastičan provod. Hoćeš li me nazvati? – Naravno da hoću.
– Čim stigneš tamo? Umirem od želje da doznam kakav je. Bože, mogao bi biti nizak, debeo i ćelav.
– Nemoj – prekorim je, ionako sam dovoljno nervozna. – To bi bilo užasno, a onda se sjetim da sam, iako nikad nisam bila niska i ćelava, jednom bila debela, i u djeliću sekunde sjetim se kako su me ljudi osuđivali, odnosno krivo procjenjivali. – Ipak, bilo bi lijepo da je dobar čovjek, pridodam mada prekrižim prste moleći se da mu je glava prekrivena kosom. – Uostalom, vidjela sam njegovu sliku, sigurna sam da je to zaista on.
– Ako si ti sigurna, i ja sam, – reče Geraldine – no bez obzira kako on izgledao, ti imaš kartu za Los Angeles. Jesi li posve sigurna da me ne možeš ugurati u kovčeg?
Obje spustimo pogled na moj kovčeg, toliko pretrpan da je sa svih strana ispupčen. – Prilično sam sigurna, – nasmijem se – mada, ne znam što bih dala da možeš ići sa mnom.
– Čuvaj se, reče Geraldine još jednom je zagrlivši, i dok Geraldine napušta Jemimu shvaća kako će joj doista nedostajati, kako joj je Jemima postala vrlo značajna osoba u životu, kako joj je Jemima pomogla nanovo otkriti radost ženskog prijateljstva, jer sve do nedavno, Geraldine se smatrala ženom muškaraca, ženom koja nema vremena za prijateljice. Nije li čudno kako se samo stvari mijenjaju...
I to je to. Prepuštena sam sama sebi. Uputim se k pultu za prijavu karte, u jednoj ruci boca mineralne vode, u drugoj Louis Vuitton toaletni kovčežić i hrpa časopisa od Geraldine, 'da ti ne bude dosadno', pod miškom. Na pultu predam svoju kartu za ekonomski razred, i netko se, negdje, danas zacijelo smiješi meni, ili je možda Geraldineina varka uspjela, no bilo kako bilo, djevojka za pultom, čini se, također misli da bih mogla biti netko poznat, i premda mi kaže kako politika tvrtke ne nalaže da se promijene karte onima koji jednostavno izgledaju poznato, no ekonomski razred je popunjen pa bi me njihova kompanija voljela premjestiti u poslovni.
Kakav ishod!
– Ajme! Zbilja? To je fantastično! – kažem, zaboravivši se ponijeti u maniri slavne filmske zvijezde, poput nekoga tko posve prirodno očekuje da ga se premjesti u bolji razred.
– Zapravo, još nikad ranije nisam letjela! A sad još letim u poslovnom razredu! Hvala vam, mnogo vam hvala!
Ne moram ni govoriti kako je djevojka izgledala šokirano, spoznala je svoju pogrešku, no srećom za mene, bilo je prekasno i uopće ne marim što sam se tako očajnički neprimjereno ponijela jer ja sam jedna od onih u poslovnom krazredu! Ja sam ona iz višeg razreda!
A onda mi ostane dva sata za ubijanje vremena u zračnoj luci, pa kupim nekoliko knjiga u tamošnjoj knjižari, prskam se parfemom u Duty Free Snopu, i čeznutljivo gledam u izloge draguljarnica, odabirući što bih si sve kupila da imam novaca.
Također provedem dosta vremena čeznutljivo gledajući u dućan s cigarama, ali ne, više ne pušim. Čak ni kad sam toliko nervozna da će mi pozliti. Ne. Zdrava sam i u formi. Ne treba mi cigareta. I tako, kad glas preko razglasa objavi kako je vrijeme za ukrcaj, odskakućem prema izlaznim vratima, nastojeći obuzdati potrebu da urlam od sreće i uzbuđenja.
Jedanaest je sati vraški dugo vrijeme za provesti u zrakoplovu, no jedanaest sati može nevjerojatno brzo prohujati ako ste Jemima Jones i nikad ranije niste letjeli. Jedanaest sati može nevjerojatno brzo prohujati kad se nađete na vrhuncu luksuza, kad vas skokom hrane i napijaju, kad imate svoj osobni video ekran i možete odabrati koji god vam se film sviđa. Jemima Jones odveć je uzbuđena da bi zaspala, i kad stjuardesa navuče zastore na prozorima i ostatak putnika u višoj klasi sklopi oči i nježno zahrče, Jemima Jones gleda filmove, čita svoje časopise, i provede nerazmjerno mnogo vremena glave zavaljene na sjedalo, razmišljajući o svom životu.
Razmišlja o tome kako joj se promijenio život. Razmišlja o Bradu, kako će izgledati, što će misliti o njoj, što će sve raditi u Los Angelesu. I razmišlja o Benu, no trudi se ne misliti previše na njega, jer svaki put kad ga se sjeti osjeti trzaj u tijelu, probadanje zapravo. Koliko god se trudila nastaviti sa svojim životom, ostaje činjenica da joj silno nedostaje, da misli kako nikad za nikog neće osjećati što i za njega, a to je nešto za što drži kako neće još dugo preboljeti.
I tako ona sjedi u poslovnoj klasi i prska lice Eman vodom, pije svoju mineralnu vodu i gotovo religiozno nanosi hidratantnu kremu ne bi li spriječila isušivanje kože. Sat vremena prije slijetanja odlazi u toalet nanijeti šminku, i dok stoji tamo, dok nanosi maškaru na oči, leptirići najednom počeše letjeti u njezinom trbuhu pa se pogleda u zrcalo i reče s nevjericom: – Jemima Jones, kojeg vraga to radiš?
17. poglavlje
Uvriježeno je mišljenje kako bi nakon dugotrajnog leta čovjek trebao biti umoran. Ja, međutim, ne osjećam umor, osjećam uzbuđenje, i sreću, i nervozu. Čini se kako je sve do sad bila jedna velika igra. Malo sam se zafrkavala na Internetu, održavala izmišljenu romancu s osobom koju nikad nisam srela, i bilo je zabavno, pružilo mi je nešto čemu se mogu radovati, ali sad, sad kad sam doista ovdje, strahovito sam preplašena.
Ne stoga što bi on mogao biti bilo tko, bivši ubojica, pedofil, silovatelj, premda mi je i to palo na pamet, no više stoga jer sam prešla sav ovaj put, a što ako mu se ne svidim. Znam što bi sad Geraldine rekla, što ako se on ne svidi meni, no to je u neku ruku i nevažno, mislim, još nikad nisam bila u prilici da mi se pruža mogućnost odabira. I znam da su sad stvari drukčije, znam da ne izgledam kao nekad, no i dalje mi se čini apsurdnim da mi se ne svidi netko kome se ja sviđam.
Što ako ne ispunim njegova očekivanja? Što ako vidi dalje od iluzije i ugleda debelu nesretnu djevojku što isijava ispod površine? Nakon svega, nije prošlo mnogo vremena otkako sam bila predmet podsmijeha. Boli me čak i kad to kažem, ali znam daje to istina. Znam da, unatoč nekolicini koja je znala što se skriva ispod površine, koja je bez obzira na to bila dobra prema meni – ljudi poput Geraldine i Bena – većina me ljudi jednostavno sažalijevala.
I premda se ne prepoznajem dok se gledam u zrcalo, na neki čudan način sve mi se to također čini kao nekakva igra. Čini mi se kao da to ne može biti stvarnost, da se pretvaram kako sam mršava te da ću kroz neko vrijeme ponovno biti debela. Svjesna sam da sam mršava jer kupujem odjeću veličine 38 (čak mije ta odjeća pomalo velika) no i dalje se osjećam isto i silno me plaši da će Brad to uočiti. A, kad smo već kod njega, gdje je dovraga on?
Uzela sam svoje kovčege, prošla kroz carinu, i nigdje ne vidim Brada, niti ikoga tko bi mu približno nalikovao. Mislila sam da će stajati odmah pred izlazom i valjda sam, da budem iskrena, glupavo sanjarila o tom prekrasnom frajeru kako mi trči u susret i grabi me u svoje ruke, no premda ovdje vrvi od ljudi, nitko ne izgleda kao Brad.
Što ako se ne pojavi? Što ako je odustao? Kamo ću otići? I kako me počinje obuzimati panika shvaćam da mi sad doista treba cigareta, više nego ikad u životu, no iako mije ta misao prošla kroz glavu posvuda zamjećujem znakove koji upozoravaju kako je zabranjeno pušenje, dajući naslutiti da će onaj koji bude uhvaćen s cigaretom biti obješen, ugušen i raščetvoren, pa stoga samo duboko uzdahnem i nastojim ostaviti dojam žene koja zna što hoće.
– Oprostite? – okrenem se, dah mi zastane u grlu vidjevši pred sobom niskog, debelog, ćelavog muškarca.
– Brad? – Oprosti, oprosti, oprosti, no ne mogu, dovraga, prikriti razočaranje u glasu. O moj Bože, mislim. Lagao si mi, lagao si o svojoj slici. Posve prikladno zaboravim kako šamija lagala za svoju jer to mije sad apsolutno nevažno. Sranje, mislim dalje, moram provesti čitava dva tjedna s ovim odvratnim muškarcem, a onda pomislim: ne! Neću ga osuđivati, mogao bi biti doista dobar čovjek, no čak i dok stojim ovdje tako misleći, gledam u njega žaleći što sam došla. Želeći da sam se okanila te igre.
– Ne, on odmahne glavom dok ja duboko izdahnem od olakšanja. – Ja sam Paul Springer. Filmski producent.
– Oh? – kažem nezainteresirano, pitajući se što taj želi od mene.
– Nadam se da mi nećete zamjeriti, no vrlo ste lijepi, pretpostavljam da biste morali biti glumica.
– Hvala vam, kažem ovaj put uz iskren osmijeh, jer su komplimenti uvijek bili nešto što ljudi rado primaju, i zbilja se osjećaš blesavo ushićeno kad ih i ti počneš primati na svoj račun. – Međutim, nisam, pridodam i počnem se okretati od njega, jer sam isprva pomislila kako bi mogao biti Bradov vozač ili netko koga je poslao da dođe po mene, no ovaj ga očito ne poznaje, kao ni mene.
– Onda manekenka? – zgrabi me za ruku.
– Ne. Bojim se da nisam, pokušavam se osloboditi njegova stiska.
– Pa trebali biste biti. Jeste li novi u gradu?
– Da. – Sad se pitam kako pobjeći od ovog čovjeka, a da ne ispadnem nepristojna, no nisam posve sigurna kako to učiniti budući da mu je ruka, čini se, zaglavila za moju.
– Bio bih vrlo sretan pokazati vam znamenitosti.
– Hvala vam, no došla sam u posjet prijatelju.
– Evo vam moja posjetnica.
Stoji tamo ispruživši svoju posjetnicu zdepastom rukom i dok je nevoljko uzimam on izgovara svoju očito glavnu rečenicu za upucavanje. – Znam da ne glumite, no imam jednu ulogu u svom idućem filmu za koju mislim da biste bili savršeni.
Zaprepaštena sam kako je Geraldine bila u pravu, zapravo zanijemila sam, i pogledala ga otvorenih usta jer je tako očito kako je to ustaljena rečenica, no što je još čudnije ona zacijelo uspijeva, ali kod mene, očito, ne.
– Hvala vam, kažem neuvjerljivo – ostat ćemo u kontaktu, – a nakon toga on polako obliže svoje usne i ponovi. – Savršena, upravo savršena, a ja sad zaboravim svoju britansku rezerviranost i pristojnost, pa podignem svoje kovčege i premjestim se na drugi kraj dvorane.
Gledam na svoj sat kadli začujem glas kako mi govori u uho: – J.J.? – i ovaj mi put srce počne žestoko udarati kad se okrenem i zagledam u oči najljepšeg muškarca kojeg sam ikad vidjela.
O moj bože, o moj Bože, o moj Bože! Slika se ne može usporediti s njim, ništa se ne može usporediti s njim. Može li muškarac biti toliko lijep? Može li itko biti toliko savršen kao ovaj muškarac koji stoji ispred mene, gleda me s nadom, ali i sumnjom, jer još uvijek nisam prozborila ni riječi.
– Brad? – najzad izgovorim, kad uspijem doći do daha, a on nište ne govori, samo kimne prije nego što me povuče u ruke, čvrsto, čvrsto, i još čvršće me zagrlivši, i u tih nekoliko sekunda koliko sam u njegovom zagrljaju, osjećam kako je to trenutak koji sam čekala cijeli život.
– Ne mogu vjerovati da si tu – konačno kaže nakon što me pusti iz zagrljaja, i stojimo tako, upijajući pogledom jedno drugo, prisjećajući se naših slika, nastojeći shvatiti jesmo li oni ljudi za koje smo mislili. Gledam ga i mislim, ne mogu ti se sviđati, ne bi mogao biti sa mnom, previše si lijep da bi bio sa mnom, no on ipak nije ustuknuo kao što sam mislila, ništa na njegovom licu ne odaje razočarenje, a ja mu prva kažem da nije ono što sam očekivala.
– Slika se ne može usporediti s tobom, kažem nervozno silno uplašena vidi li kroz mene onu debelu djevojku za koju sam se toliko borila da je skrijem.
Nasmiješi se, savršeni bijeli zubi koje gledam u čudu, jer još nikad nisam vidjela savršenije zube, niti usne ljepše oblikovane, niti oči tako plave. – Kao ni tvoja, – reče on, a ja osjetim onaj poznati val topline kako mi se uzdiže prema licu, rumenilo koje Jemima Jones tako mrzi, rumenilo koje je J.J. trebala zauvijek prognati. Stojim i crvenim se, a cijelo to vrijeme ne mogu skinuti pogled s njegova lica i ne mogu vjerovati svojoj sreći.
Brad se smije i odmiče svoju kosu, svoju suncem posvijetljenu plavu kosu, s očiju i odmahuje glavom. – Ti si također mnogo bolja nego što sam očekivao. Prekrasna si, J.J., zbilja si prekrasna.
Posegne dolje svojom preplanulom rukom, rukom prekrivenom finim svijetlim maljama, a moj se trbuh zgrči od nepoznatog osjećaja, osjećaja koji, kako mi polako postane jasno, mora daje požuda, čista i jednostavna požuda, a on stoji onako visok, viši od mene, i kaže: – Idemo odavde.
I dok izlazimo iz zračne luke i idemo prema njegovom automobilu, dopustim si uzdah olakšanja, jer sam mu dovoljno dobra, i dok se zavaljujem na smeđe kožno sjedalo njegovog blistavo crnog Porche kabrioleta, ne mogu odagnati osmijeh s lica pa se kriomice uštipnem, tek da se uvjerim kako sve ovo nije san.
Upali automobil i pogleda me iskesivši se, a ja još uvijek ne mogu odagnati osmijeh s lica i još uvijek ne mogu vjerovati daje ovo stvarnost. Hvala Ti Bože, molim se u sebi, na trenutak sklopivši oči. Hvala Ti što si učinio da budem mršava. Hvala Ti što si me doveo do ovog savršenog muškarca.
Kakav su samo par njih dvoje, Brad i J.J. I prije nego krenu prema autoputu svi pilje u njih, upijajući njihovu ljepotu, uprizorenje kalifornijskog sna. Dvoje prelijepih ljudi, u prelijepom automobilu, za prelijepog dana. Voze po autoputu Santa Monica, vjetar im mrsi kosu, sunčane naočale štite im oči od sunca, a Jemima Jones nasloni glavu na sjedalo i zuri u nebo, u vrhove palmi mimo kojih jure i pomisli kako prvi put u životu razumije što znači sreća. Kriomice pogledava na prizor pored sebe i dalje ne mogavši povjerovati da će s njim provesti iduća dva tjedna. Ne razgovaraju, buka motora i automobila koji prolaze otežavaju im da se međusobno čuju, tako daje glazba pojačana, a svako se malo to dvoje lijepih ljudi pogleda i nasmiješi. Kad netko tako dobro izgleda, kako je onda moguće da stvari krenu loše?
– Ovo je Bulevar Santa Monica, reče Brad skrenuvši s autoputa.
Zaustavimo se na semaforu, a sportski automobil kojeg ne prepoznajem zaustavi se tik uz nas. Okrenem se kako bih pogledala vozača i to je mladi, zgodni momak koji mi, na vlastito zaprepaštenje, uputi pogled divljenja prije nego će doviknuti Bradu. – Zgodan auto, stari. Zgodna mačka.
Brad se nasmiješi i otpusti kočnicu dok se vozimo tom velikom, širokom cestom omeđenom golemim dućanima koji su daleko veći, daleko osvjetljeniji nego bilo koji doma. Točno na kraju mogu vidjeti palmina stabla i ponad njih nejasno plavetnilo, i baš kad ga krenem upitati kamo ova cesta vodi, on se okrene prema meni i kaže: – Ova nas cesta vodi ravno dolje do oceana. Odvest ćemo se dolje, a onda ići Bulevarom Ocean do moje kuće. Mislim da će ti se silno svidjeti, ima pogled na more.
Silno svidjeti? Već sam se zaljubila u ovaj zrak, sunce, prelijepe ljude, premda da budem iskrena nisam još ništa vidjela, ali ovo je, napokon, meka bogatih i slavnih i već pokušavam spaziti neku zvijezdu dok se vozimo niz ovu cestu na kojoj, čini se, uopće nema pješaka.
– Kako se osjećaš? – Brad se okrene prema meni, upitno izvivši svoje savršene obrve.
– Dobro, sjajno, sve je fantastično.
– Jesi li umorna?
– Nisam baš, iako samo čekam kad će me svladati. – Što misliš da odemo nekamo na kavu? – To bi bilo sjajno.
Skrenemo desno i prolazimo kraj drugih dućana, no sad su ovdje stotine ljudi koji mile uokolo, zatim skrenemo lijevo u predivnu ulicu, palme sa svake strane i po sredini. Sjedim čudeći se kako je sve čisto, kako su široke ulice, kako su savršeno oslikani maleni butici, kako se razlikuje od Santa Monica bulevara, jer ovo je očito mjesto gdje žive domišljati ljudi. Brad se zaustavlja ispred jednog kafića na uglu koji se naziva Starbucks i dok se parkira ja ga još jednom krišom pogledam i dalje ne mogavši povjerovati kako je nevjerojatno plavokos, i predivan, i savršen ovaj muškarac.
On iskoči iz auta i pojuri na moju stranu kako bi mi otvorio vrata.
– Ovo je, reče pokazujući na kafić – vjerovala ili ne, jedno od najpopularnijih mjesta za izlazak. Sad već postoji čitav lanac Starbucksa u Los Angelesu, to je jedino mjesto gdje možeš popiti pristojnu kavu i vikendom se ovdje skupljaju svi ljudi iz svijeta filma.
Budući da je radni dan mjesto je mirno, zeleni željezni stolovi i stolice postavljeni na ulici gotovo da su svi prazni; jedina je iznimka usamljeni plavokosi muškarac s bejzbol kapom i naočalama koji sjedi i ispija nešto nalik na kavu i čita primjerak Varietyja. Njegov pas potišteno leži pod njegovom stolicom, nosom na pločniku, očiju zatvorenih, nedvojbeno sanjajući o pasjoj hrani.
Uđemo i uputimo se prema šanku. – Bok, – pozdravi nas čovjek za šankom – izvolite?
– Jemima? – Brad se okrene prema meni.
– Ovaj... – Što mogu naručiti, što bi bilo profinjeno? Pogledam na cjenik iza šanka i zapanjim se. Tu su razna mokačina, frapučina, makijata, milijun stvari za koje nikad nisam čula. – Ja ću kapučino. – I Brad i čovjek za šankom pogledaju me u čudu. – Bez kofeina ili obični?
– Ovaj, obični, molim.
– Koliko doza?
– Oprostite?
– Koliko doza? – čovjek molećivo pogleda Brada, koji očito odluči uzeti stvar u svoje ruke.
– Ne brini, reče mu on – upravo je stigla iz Engleske. Uzet ćemo dva visoka mršava s mlijekom i dozom badema.
– Zbilja? – pogledam Brada upitno izvivši obrvu. – Mršava?
– Ne brini ništa, on će uz smijeh. – To znači bez masnoća s dozom sirupa od badema. Svidjet će ti se.
Naše nam kave stignu u papirnatim čašama koje odnesemo vani i sjednemo za jedan od stolova i Brad mi se nasmiješi. – Zbilja si ovdje, reče on dok ja mislim, da, zbilja sam tu, i da, već si to rekao. U nekoliko prilika, no ta se misao pojavi samo nakratko i gotovo odmah bude izgurana mišlju kako je Brad definitivno najzgodniji muškarac u čijem sam društvu imala zadovoljstvo biti.
– Ovo je tako čudno, reče on. – Upoznati nekog poput tebe na Internetu, potom se zapravo upoznati i najvažnije, uvidjeti kako apsolutno ispunjavaš moja očekivanja. Više nego ispunjavaš. Na trenutak... – nasmije se na ono što je kanio izreći – ... na trenutak sam se zabrinuo da si izrezala sliku iz časopisa i da će se ispostaviti kako si užasno debela ili nešto slično.
Pristojno se nasmijem, zahvaljujući Bogu što sam smršavila, što se nisam morala izlagati poniženju da se pojavim kao stara Jemima, no dio mene poželi da to nije rekao, poželi da nije zvučao tako površno, kao osoba koju bih zamrzila da smo se sreli prije šest mjeseci. No uspijem potisnuti ove osjećaje, pa se samo nasmiješim i kažem: – Znam.
– I ja sam to mislila za tebe, – nastavim – a onaj tip što mi se obratio na aerodromu, mislila sam da si to ti.
Ispripovijedam Bradu cijelu priču a on je pažljivo posluša prije nego će reći: – Takvi su ti svi ovdje u Los Angelesu, vjeruj mi, naviknut ćeš se.
– Hoćeš reći da svi tek tako daju svoje posjetnice nepoznatim ljudima?
– Pa da, tako je, no više je stvar u tome da muškarci bez ikakvih problema prilaze ženama koje smatraju lijepima.
– Ali ovaj je bio odvratan – odvratim.
– To uopće nije važno, reče Brad. – Neke od najljepših žena u Los Angelesu su s najružnijim muškarcima. – Ali zašto?
– Mora ti biti jasno daje rijetko tko rođen ovdje u Los Angelesu. Svi se sjate ovamo nadajući se ostvariti svoje snove. Svi muškarci žele biti filmski producenti, dok se sve žene žele udati za filmske producente. Ovdje nije kao u New Yorku, kamo žene odlaze postići uspjeh vlastitim trudom. Ovdje se žene žele bogato udati, dok je za muškarce krajnji statusni simbol imati u naručju lijepu i zgodnu ženu.
– Ali zar se tim ženama ne gadi i sama pomisao na to?
– Baš si ti naivna, zar ne?
Brad se doima začuđenim, a zatim se nasmiješi za sebe. – To je tako osvježavajuće. Ne, tim se ženama ne gadi ništa jer je moć silan afrodizijak.
– Ali zar doista svatko može ići okolo i skupljati žene govoreći kako je filmski producent?
– Naravno. Upravo se to događa.
– Hoćeš reći da je onaj tip mogao biti i čistač?
– U ovom je slučaju to malo izgledno budući da ti je ostavio posjetnicu s imenom tvrtke koja je vrlo poznata, tako da ga lako možeš provjeriti. No čuo sam mnogo priča gdje su razni tipovi umnožavali lažne posjetnice, a svatko se može pretvarati daje producent ili redatelj slobodnjak.
– Kako neobično.
Brad se nasmije. – Onda pretpostavljam da mu se nećeš javiti.
Sad je na mene red da se nasmijem. – Nema vražje šanse.
– Obožavam te slušati dok pričaš, reče on. – Znam da sam ti čuo glas preko telefona, no posve je drukčije iskustvo biti ovdje s tobom, gledati te, promatrati pokrete tvojih ruku.
– Hvala ti.
Najednom mi postane neugodno i stalno mislim kako je pogriješio. Ne bi trebao biti sa mnom, trebao bi biti s jednom od onih prekrasnih manekenki ili glumica. Ne sa mnom, dosadnom Jemimom Jones iz Kilburn Heralda.
– Onda, je li ti bio problem dobiti slobodne dane? – reče on, vrativši razgovor na neutralniju, lagodniju temu.
– Nije, čak me kane unaprijediti kad se vratim.
– Unaprijediti? Na kakvo te mjesto mogu unaprijediti?
Sranje! Umalo sam se odala. Zapamti, Jemima, ti si sad J.J., televizijska voditeljica.
– Dat će mi mnogo više prostora u emisiji.
– Zbilja te mogu zamisliti na televiziji, reče on. – Možda bi trebala razgovarati s nekim ljudima ovdje, taj bi ih britanski naglasak izludio.
– Možda bih i trebala, kažem osjetivši kao mi se tijelom širi toplina, već uživajući u činjenici što Brad misli kako bih mogla ostati, da mu se već dovoljno sviđam da pomisli kako bismo mogli imati budućnost.
Znam da najvjerojatnije mislite kako sam poludjela, ali vjerujte, da ste ovdje, da sjedite sučelice ovoj zemaljskoj inačici boga, i sami biste mislili kao ja.
Bismo li, Jemima Jones? Bismo li? Dakle, možda je Jemima Jones u pravu, jer je tako, oh, tako je lako biti zaslijepljen nečijim izgledom, i da, u pravu je, Brad je ultimativni primjerak savršenog muškarca. Ali budimo iskreni, oni jedva da se poznaju i premda im se oboma sviđa izgled onog drugog što je, kako svi znamo, dobar početak, međutim – a Jemima bi od svih ljudi trebala to zapamtiti – nije sve u izgledu.
Dovršimo našu kavu u Starbucksu – usput budi rečeno, vrlo je ukusna – a onda se vratimo do auta i odvezemo se kući, a kakva je to samo kuća! Brad živi u prekrasnoj kući s pogledom na plažu. Moderna je i nalik na kutiju; sobe su ogromne, izbijeljeni drveni podovi protežu se dokle seže pogled, a francuski prozori otvaraju se prema prostranoj drvenoj terasi.
– Kupio sam je jer me prostor podsjeća na potkrovlje, reče Brad dok stojim u sredini sobe koja je otprilike deset puta veća od cijelog mog stana, potpuno očarana ljepotom svjetla, zvukom oceana, blistavom svježinom sveopćeg kalifornijskog ozračja.
On me upoznaje s kućom, pokazuje mi modernu kuhinju od nehrđajućeg čelika i bukovine, ističe velika moderna platna na zidovima, smješta me u ogromni bijeli laneni kauč koji je toliko dubok da me umalo cijelu ne proguta.
– Mislio sam nam večeras ovdje pripraviti večeru, reče Brad. – Pretpostavio sam da ćeš biti preumorna za izlazak.
Kimnem potvrdno, govoreći kako bi to bilo divno, a Brad odnosi moje stvari u gostinjsku sobu i pokazuje mi kupaonicu. – Bit ću u kuhinji kad budeš gotova, reče on i dok zatvara vrata za sobom ja uzdahnem od olakšanja.
Sve je savršeno. Ne samo daje on savršen, nego nije ni predvidio da dijelimo spavaću sobu, i premda se nadam, o Bože kako se samo nadam, da će ovo prerasti u nešto više od prijateljstva, još uvijek na to nisam spremna.
I tako protegnem ruke iznad glave spustivši se na bijeli pokrivač od damaska i gledam u stropni ventilator kako se okreće. Posljednje zrake danjeg svijetla prodiru kroz drvene rolete i ne mogu odoljeti, smiješim se širokim, samozadovoljnim osmijehom. Nakon nekog vremena ustanem i odem u kupaonicu povezanu sa sobom i usput prođem mimo starinskog pozlaćenog zrcala na zidu. Znam da vjerojatno mislite kako sam osjetljiva na zrcala i vjerojatno vam se sad bljuje na moju taštinu, ali nije stvar u tome. Samo, kad biste izgledali onako kao nekoć ja, a zatim toliko smršavjeli, bila bi vam potrebna neka vrst potvrde o tome tko ste zapravo. Potrebna vam je neprestana provjera jeste li još uvijek tu, jeste li to još uvijek vi.
Stoga krenem prema zrcalu i pogledam se, promatram svoje lice koje se razvlači u širok osmijeh.
– Uspjela sam, kažem nečujno i da, dobro, pomalo radosno. – J.J., bogme si uspjela.
Bok draga, ne mogu vjerovati da dolaziš, zbilja dolaziš! Moji su prijatelji uzbuđeniji od mene samoga, ako je to uopće moguće. No sad ozbiljno, doći ću po tebe u zračnu luku jer je malo van puta, pa ćemo od tamo otići ravno do moje kuće. Ni o čem ne brini – već sam za tebe pripremio gostinjsku sobu i mislim da će ti se jako svidjeti – imaš svoj vlastiti televizor, video i kupaonicu, i cijelu sam kuću ispunio cvijećem samo za tebe!
Ako ne budeš preumorna, bilo bi lijepo kad bih te mogao izvesti na večeru, no vidjet ćemo kako se budeš osjećala. Toliko sam radostan što ću te zapravo upoznati, i znam da bih trebao biti zabrinut, ali nisam. Imam zbilja dobar predosjećaj o ovome, premda to možda ne bih trebao još govoriti!
Želim ti ugodan let, draga, i vidimo se za dva tjedna! (0 moj Bože – dva tjedna!) Veliki zagrljaji i poljupci, Brad. Pusa.
– Dakle, to je sad to, kažem okrenuvši se prema Geraldine, koja čita e-mail preko mog ramena. – Svidjelo se to meni ili ne, idem.
– Kako to misliš, svidjelo ti se ili ne? Zvučiš tako nesretno zbog svega. Reći ću ti što, idem ja.
Nasmiješim se, jer jesam uzbuđena ali, ako baš morate znati, jedina osoba koju očajnički želim vidjeti u svom sadašnjem izdanju je Ben, ali Ben je, kao što znate, već odavno stvar prošlosti, a Brad je, pretpostavljam, drugi iza njega.
– U neku ruku mislim ozbiljno, nastavi Geraldine. – Većina bi žena dala desnu ruku da putuje u susret komadu kao što je Brad.
– Ne, zbilja to želim.
I to je istina, želim, i znam da se nemam o čemu brinuti kad je riječ o izgledu, samo sam opasno nervozna, nikad nisam učinila ništa ovako, pa, ovako pustolovno u svom životu.
– Ali što ako bude užasno?
– Ma pogledaj se, Jemima, reče Geraldine uvjerljivo. – I dalje se brineš da mu se nećeš svidjeti, ne?
Slegnem ramenima jer, mada vidim da sam se promijenila, da izgledam kao posve druga osoba, duboko u sebi još uvijek se osjećam jednako, još uvijek se osjećam debelo.
– To se neće dogoditi, nastavi Geraldine. – Prekrasna si, hoćeš li se sad jednostavno naviknuti na to i nastaviti sa svojim životom?
– Dobro, dobro, kažem smiješeći se. Samo da skrenemo s ove teme, jer koliko god zvučalo smiješno, postaje mi pomalo mučno da mi ljudi neprestano govore koliko sam lijepa, jednostavno ne mogu to uzeti za ozbiljno, i ne osjećam se lijepom. Još uvijek ne. Dobro, možda povremeno, no čini se kako to uvijek potraje najviše pet minuta. Ako što osjećam, onda je to neka vrst prijevare.
– Pretpostavljam da bih trebala otići do glavnog urednika i pitati ga slobodne dane.
– Hoćeš reći da si rezervirala kartu bez da si provjerila možeš li ići? – Geraldine se zgrane.
– Da.
To mi baš nije bila najvažnija briga, a i kako bi kad sam morala izgubiti milijun kilograma u tri mjeseca.
– Rezervirala sam kartu i sad samo moram dobiti slobodno.
– Pa mi ti pričaj o intuiciji, i Geraldine ode negodujući ispod glasa.
– Naprijed, naprijed, reče glavni urednik, poskočivši iz stolice i krenuvši mi otvoriti vrata, što je prilično zapanjujuće jer to nikad, nikad nije ranije učinio. – Drago mije što' si došla do mene, reče samo što me ne gleda u oči dok ovo izgovara, nego stari pohotnik šara pogledom po mom tijelu. – Ima nekoliko stvari o kojima sam želio razgovarati s tobom. – Kladim se da ima.
Sjednem na stolicu koji mi je ponudio i pokušam prekrižiti noge onako kako sam toliko puta vidjela da to rade Sophie i Lisa, moj je desni članak senzualno podvijen iza mog lijevog lista, obje noge iskošene, i susprežem smijeh na pomisao kako ja, Jemima Jones, napokon mogu upotrijebiti svoj izgled za napredovanje u karijeri. Glavni urednik svakako izgleda kao da odobrava. Zapravo, toliko je vraški zauzet odobravanjem mojih nogu daje, čini se, zaboravio o čemu je to želio razgovarati sa mnom. Nakašljem se.
– No, no. Što sam ono govorio? – nevoljko podigne pogled prema mom licu. – Blagi Gospode, Jemima, reče nakon još jedne stanke. – Oprosti, ljubavi, naprosto ne mogu vjerovati da si to ti.
Nedužno se nasmiješim, sad već priviknuta na komplimente muškaraca koji me godinama poznaju, koji me ranije, kako se čini, ni najmanje nisu zamjećivali.
Baš je jutros ponovno zazvonio interni telefon. Opet jedan reporter kojeg je zanimalo mogu li mu napraviti jednu priču, i bih li se našla s njim na piću za vrijeme stanke za ručak kako bismo još malo o tome porazgovarali. Isprva sam se pitala što se to dovraga zbiva, no sudeći po riječima Geraldine ja sam sad uredska 'maca', i znam da bih trebala biti polaskana, oduševljena, no ja sam zapravo pomalo bijesna što se nitko od njih ranije nije udostojao obratiti pažnju na mene. No nije sve tako loše. Barem se posao poboljšao.
Prošlog sam tjedna prvi put bila poslana napraviti intervju, i to ne nekakav bezvezni, dosadni intervju, bila sam poslana intervjuirati novu zvijezdu londonske sapunice koja, kako i priliči, živi iza ugla Kilburn Heralda, budući da nije, još uvijek, zaradila dovoljno novaca da se preseli u skuplju četvrt.
Intervju je protekao fenomenalno. Možda pomalo previše fenomenalno jer sam se na kraju našla kako pokušavam izmaknuti tom, priznajem, zgodnom muškarcu kojem je, čini se, izraslo tisuću ruku, od kojih su se sve pokušale dokopati mene.
Život je, sad to shvaćam, posve drugačiji kad si mršav. Čak je i teretana sad postala uzbudljivo mjesto, jer zamislite čuda, izgleda kako sam prihvaćena u toj gomili mondenih ljudi, i čak kad sam u svom trikou – da, odavna sam ogromnu trenirku zamijenila sićušnim crnim trikoom i biciklističkim hlačicama (premda mršava i dalje nemam dovoljno samopouzdanja odjenuti topiće svijetlih boja i tange o kojim sam nekoć sanjala) – bez imalo šminke na licu i kosom skupljenom u konjski rep, uvijek se nađe kakav tip koji me odlučio osvojiti. Čudesno.
– Naporno vježbaš? – obično započnu, dok seja smiješim, kimam i trudim nastaviti vježbati, no oni i dalje stoje uz mene, pokušavajući zapodjenuti razgovor, a ako je Paul, moj trener, kojim slučajem u blizini, obično mi priđe i otjera ih na drugu spravu. Hvala Bogu na Paulu.
Doista, hvala Bogu na Paulu, jer Paul je jedina osoba koja je zabrinuta za Jemimu. Ne može odoljeti da se ne nasmiješi kad spazi te snagatore kako puni nade pričaju s Jemimom. Da su je samo vidjeli prije, misli on, ali naravno vidjeli su je, samo stoje nikad nisu primijetili. Paul je nastojao nadgledati Jemimin tijek vježbanja, jer premda izgleda čarobno, brine ga što su se kilogrami tako brzo istopili, i uvjerenje kako ispod zlaćene kože – naime, ona sad rabi Clarinsov losion za umjetnu preplanulost, po Geraldineinoj preporuci – Jemima Jones možda nije tako zdrava kao što bi se na prvi pogled zaključilo.
Pokušavao je on zapodjenuti razgovor na tu temu s Jemimom, no ona bi ga smjesta otpravila riječima. – Naravno da dovoljno jedem, Paul – uvijek kaže. – Anoreksija? Nemoj me nasmijavati.
Neka se zna kako Jemima nije anoreksična, tek ponešto opsjednuta, što je definitivno podjednako nezdravo, a vrlo moguće skoro pa opasno. No, vidjet ćemo.
I sad, sjedeći u uredu glavnog urednika nakon tjelovježbe u vrijeme stanke za ručak, gledam ga kako podiže slušalicu i zove svoju tajnicu. – Laura, zalaje svojim grubim sjevernjačkim naglaskom – donesi nam dvije kave i kolačiće.
Odloži slušalicu i obrati mi se, ili bi bilo bolje reći, poprijeko me pogleda, – Pretpostavljam kako ti nećeš kušati kolačiće. Zacijelo je teško održavati takvu figuru.
A ja blesača, porumenim. – Uspijevam nekako, kažem mirno.
– Onda, Jemima. Razlog zbog kojeg sam želio razgovarati s tobom je taj što mislim da si predodređena za veće stvari. Uvijek sam ti govorio kako će doći i tvoje vrijeme, a sad kad si se dokazala s tim intervjuom, mislim da si spremna za reportaže.
Baš smiješno. Smiješno kako me sad, kad sam mršava i plavokosa, odjednom želi unaprijediti. Znam da bih trebala biti zahvalna, on vjerojatno očekuje da ću se rastopiti od zahvalnosti, no sve čemu se mogu dosjetiti dok sjedim ovdje i gledam njegovo lice puno iščekivanja, njegove debele obraze i sitne svinjske očice koje neprestano klize dolje prema mojim nogama, jest – ti najobičniji gade! Nikad mi ne bi pružio ovu priliku da ne izgledam ovako. Da nisam smršavila nastavila bih raditi prilog Vrhunski savjeti do kraja svog prokletog života.
– Onda? – reče glavni urednik, nedvojbeno očekujući navalu mog oduševljenja.
– Onda, kažem razdirana dvojakim osjećajima, jer koliko god da bio gad, ovo je prilika koju sam godinama čekala, no s druge strane čovjek je očito seksist i doista sam ostala bez riječi, dio mene mu želi reći neka si zabije tu ponudu na jedno mjesto, dok drugi želi poskočiti od radosti. – Zašto baš sad? – najzad uspijem prozboriti, nakon što se urednik počeo ponešto znojiti.
– To je bilo samo pitanje vremena, reče on. – Uvijek smo bili svjesni tvog doprinosa novinama a sad, nakon što je Ben otišao, potrebna nam je bistra mlada glava za velike intervjue, i suočimo se s tim, Jemima, ne škodi ni činjenica što si se pretvorila u očaravajući mladu ženu.
Eto. Izgovorio je to. Upravo je priznao kako je šovinistički gad. A ja sjedim i prelazim pogledom po uredu. Prvo pogledam u otrcani sivi sag, umrljan kavom i rupama od cigareta. Gledam u uokvirene naslovnice na zidu, velike priče od nacionalne važnosti, i gledam urednika kako sjedi za jeftinim stolom u jeftinoj majici od najlona, sa svojim zdepastim prstima, od nikotina požutjelim osmijehom, i proze me osjećaj kako se samo želim okrenuti na peti i pobjeći. Želim pobjeći daleko, daleko od Kilburn Heralda. A spomen na ime mog ljubljenog Bena osjećam poput uboda noža u grlo jer još uvijek me nije nazvao, i jedino što mi preostaje jest pobjeći odavde, od njega, od svih uspomena.
No, to ne kažem. Ne mogu to kazati. Ne još.
– Silno bih to voljela, napokon kažem, prisilivši se na osmijeh. Ali pod jednim uvjetom.
– Uvjetom? – glavni urednik nije očekivao postavljanje uvjeta.
– Potreban mi je odmor. Voljela bih otputovati za dva tjedna, na dva tjedna.
Glavni urednik uzdahne s olakšanjem, i točno znam što je mislio dok je vladao muk. Za trenutak je pomislio kako ću prihvatiti posao samo uz ogromno povećanje plaće.
– Nema problema, ljubavi, reče on. – Geraldine može obavljati tvoj posao dok budeš odsutna, a za to ćemo vrijeme već pronaći nekog novog da preuzme Vrhunske savjete. Kako ti to zvuči?
– Dobro, ali sranje Geraldine će poludjeti. – Oh,'dodam ustajući se na odlazak. – Još jedna stvar. Pretpostavljam kako će, razmjerno novom poslu, uslijediti povećanje moje plaće?
Glavni urednik umalo ostane bez teksta, vjerojatno zaprepašten količinom samopouzdanja koju može izazvati gubitak težine, jer stara se Jemima Jones nikad ne bi drznula reći nešto slično i, moram priznati, posve ga razumijem.
– Naravno, zahuči. – Razgovarat ću s ljudima iz financijske službe i nešto ćemo već smisliti. Ne brini, ljubavi, prepusti to meni. A kamo to odlaziš?
– U Los Angeles, nasmiješim se zatvarajući vrata za sobom i naslađujući se izgledom njegova lica, jer urednikova je zamisao odmora Brighton ili, u krajnjem dometu, tjedan dana na Mallorci. I dok odlazim niz hodnik počinjem osjećati, po prvi put, leptiriće u trbuhu od uzbuđenja. – Oh moj Bože. Idem u Los Angeles!
– Ne možeš to odjenuti! – Geraldine je zavaljena na moj krevet i dramatično lamata rukama pred svojim očima. – Jemima! Za ime Boga, zar nisi čula za zrakoplovnu modu?
– 'Zrakoplovna' što?
Samo sam praktična, u trenirci, paru udobnih tenisica i pamučnoj majici čekam svoj dugotrajni let. No, ipak želim lijepo izgledati za Brada te sam stoga u svoju ručnu prtljagu spremila mini suknju, lanenu košulju i par čizama do koljena u što se planiram preodjenuti prije nego sletimo. Za slučaj da se pitate, posljednja su dva tjedna iznimno brzo prohujala i danas je dan kad zaista odlazim. Geraldine me – što bih ja bez Geraldine – vozi u zračnu luku, uživljena u moju pustolovinu baš kao što sam i ja sama.
– Zrakoplovna moda, ponovi ona. – Ma znaš, glamurozni izgled kakvog furaju sve te zvijezde i modeli kad negdje lete.
– Ali Geraldine, – kažem uz osmijeh – mislim da si zaboravila da ja, ovaj, nisam model niti zvijezda. Ja sam novinarka u Kilburn vražjem Heraldu. A uostalom, otvorim torbu i pokažem joj sadržaj – spakirala sam odjeću u koju ću se preodjenuti, ne želim da mi bude neudobno za vrijeme leta.
– Kao prvo, Brad ne zna da radiš za Kilburn vražji Herald, – podsjeti me ona. – On misli da si gospođica Ljupka televizijska voditeljica, i premda ne predlažem da za let odjeneš odijelo ili čizme do koljena, no barem unesi dašak glamura, stisne zube. – Taje odjeća, pokaže na moju ručnu torbu – krajnje neprimjerena za let. Čak i ako se u nju kaniš kasnije preodjenuti.
Slegnem ramenima dok ona otvara moj kovčeg i počinje prekapati po njemu. – Ovo, mrmlja izvlačeći bijelu majicu. – Ovo, reče podignuvši par crnih rastezljivih hlača i kimajući s odobravanjem. – I ovo, reče izvukavši veliki crni džemper – da ga ležerno prebaciš preko ramena. I dalje možeš obući tenisice jer to je L.A., i sve što ti joj treba je nekoliko modnih dodataka kako bi upotpunili tvoju zrakoplovnu modu.
– Modni dodaci?
– Znala sam – reče ona. – Nakon svih mojih lekcija još uvijek nisi shvatila važnost modnih dodataka. Jemima, draga moja, sve je u dodacima. No teta Geraldine je došla pripremljena, stoga nema razloga za brigu. Vraćam se za sekundu.
Preodjenem se u odjeću koju je Geraldine odabrala dok ona trči do svog automobila. Minutu kasnije dojuri natrag noseći Louis Vuitton toaletni kovčežić za koji čak i ja, Jemima Jones, znam da vrijedi čitavo bogatstvo.
– Dakle, Jemima, reče ona gledajući me silno ozbiljno. – Ovaj je toaletni kovčežić dar od Dimitrija, i premda Dimitri i ja više nismo zajedno, to je moja radost i ponos. Sad ga predajem tebi, no čuvaj ga kao zjenicu svog oka.
– Geraldine, nemam riječi. Ali što će mi to?
– Da se uklopiš. Svi nose Louis Vuitton toaletne kovčežiće kad putuju. A sad, – reče – šlag, ili bolje rečeno, šlag na kraju.
Ona otvori kovčežić i izvuče par velikih Cutler&Gross sunčanih naočala s okvirom od kornjačevine. – Ove su se koristile na jednom modnom snimanju prije nekoliko tjedana i izgubila sam ih. Osjećala sam se grozno i nazvala sam agenticu za odnose s javnošću i oprostila mije. Nemam pojma gdje su se mogle zagubiti, zločesto se iskesi dok mi ih predaje. – One ti zapravo neće trebati tijekom leta. Stavi ih u zračnoj luci, a kad ti nisu na očima, neka ti budu na glavi, pokazuje mi kako savršeno sputati kosu s naočalama što, mora se reći, zbilja dodaje dašak glamura.
– Hmm, reče ona prekopavajući po kovčežiću. – Što još tu imamo?
Izvuče dvije bočice vode Euian i bocu nečeg što nalikuje laku za kosu, a zatim i komplet sićušnih staklenki egzotična izgleda. – Vodaje, očito, daje piješ u zrakoplovu. Što god da činila, izbjegavaj alkohol, samo će ti još više zadržavati vodu u tijelu. Ova sprej boca je Euian vode, koju ćeš upotrijebiti po sljedećim uputama.
Zabaci natrag kosu i pokretom ruke poprska kapljicama lice, ispustivši pritom uzdah olakšanja. – Tako – reče. – To rade svi modeli, a sprečava isušivanje kože. Ovo su, pridoda pokazujući na staklenke – također besplatni uzorci. Nazvala sam tu tvrtku i rekla im kako pišem članak o njihovim proizvodima, pa su mi poslali čitavu paletu. To su ti genijalne hidratantne kreme, i predlažem ti da ih nanosiš svakih nekoliko sati. Draga, nemaš pojma kako let isušuje kožu. I napokon, reče ona izvlačeći sićušnu bijelu plastičnu bočicu – kapi za oči kako bi imala svijetle, bijele, blistave oči, čak i nakon jedanaest sati leta. Bože, doda gotovo za sebe – netko bi me za ovo trebao plaćati.
– Geraldine, kažem odmahujući glavom no ne mogavši se prestati smiješiti – ti si bogomdana. Što bih ja bez tebe?
– Isto što, Jemima, i svaki drugi nadobudni putnik za Los Angeles sa zvijezdama u očima. Sad već izgledaš kao da si jedna od njih.
– Što?
– Jedna od njih. Netko važan, kako god to želiš nazvati, – pogleda na svoj sat. – Isuse, bolje da krenemo ako želimo stići na vrijeme. Jesi li spremna?
– Skoro. Samo još moram ostaviti poruku Sophie i Lisi.
Geraldine zakoluta očima. – Moram, Geraldine. Za slučaj da nešto iskrsne.
– Kladim se da ti je drago što ćeš im vidjeti leđa.
– Svejedno mije. Nisu mi tolika gnjavaža, zapravo su prilično zabavne na neki otužan način.
– Aha, nešto kao ružnije sestre.
– Upravo tako, nasmijem se.
– Onda, kako se osjećaš? – upita Geraldine dok vučemo moje kovčege prema vratima. – Nervozno ko' sam vrag.
– Nemoj biti nervozna. Da sam barem ja na tvom mjestu. Bit će ti ludnica.
Jemima Jones privlači podosta pozornosti u zračnoj luci, premda ona to ne zamjećuje, previše je uzbuđena zbog puta da bi primijetila poglede divljenja. Možda zbog činjenice da zaista izgleda kao netko važan, osobito kad stavi sunčane naočale kako bi prikrila radost, a možda je naprosto, uz pomoć dobre vile Geraldine, usavršila umijeće ostavljanja dojma nevjerojatne ravnodušnosti, da ne govorimo ljepote. Koji god da razlog bio, putnici se međusobno gurkaju i šapću: – Što misliš, tko je ona? Sigurno je netko poznat. Nije li to ona djevojka iz onog filma?
– Nedostajat ćeš mi, reče Geraldine obgrlivši me rukama i čvrsto me stisnuvši. – Tko će mi učiniti dane podnošljivijima u iduća dva tjedna?
– Tko će ti prepravljati tekstove, hoćeš reći, nacerim se uzvraćajući zagrljaj i potpuno zaboravivši spomenuti kako je Geraldine pripala radost pisanja kolumne Vrhunski savjeti.
– To također, reče Geraldine – ali ozbiljno, zbilja ćeš mi nedostajati. Želim ti fantastičan provod. Hoćeš li me nazvati? – Naravno da hoću.
– Čim stigneš tamo? Umirem od želje da doznam kakav je. Bože, mogao bi biti nizak, debeo i ćelav.
– Nemoj – prekorim je, ionako sam dovoljno nervozna. – To bi bilo užasno, a onda se sjetim da sam, iako nikad nisam bila niska i ćelava, jednom bila debela, i u djeliću sekunde sjetim se kako su me ljudi osuđivali, odnosno krivo procjenjivali. – Ipak, bilo bi lijepo da je dobar čovjek, pridodam mada prekrižim prste moleći se da mu je glava prekrivena kosom. – Uostalom, vidjela sam njegovu sliku, sigurna sam da je to zaista on.
– Ako si ti sigurna, i ja sam, – reče Geraldine – no bez obzira kako on izgledao, ti imaš kartu za Los Angeles. Jesi li posve sigurna da me ne možeš ugurati u kovčeg?
Obje spustimo pogled na moj kovčeg, toliko pretrpan da je sa svih strana ispupčen. – Prilično sam sigurna, – nasmijem se – mada, ne znam što bih dala da možeš ići sa mnom.
– Čuvaj se, reče Geraldine još jednom je zagrlivši, i dok Geraldine napušta Jemimu shvaća kako će joj doista nedostajati, kako joj je Jemima postala vrlo značajna osoba u životu, kako joj je Jemima pomogla nanovo otkriti radost ženskog prijateljstva, jer sve do nedavno, Geraldine se smatrala ženom muškaraca, ženom koja nema vremena za prijateljice. Nije li čudno kako se samo stvari mijenjaju...
I to je to. Prepuštena sam sama sebi. Uputim se k pultu za prijavu karte, u jednoj ruci boca mineralne vode, u drugoj Louis Vuitton toaletni kovčežić i hrpa časopisa od Geraldine, 'da ti ne bude dosadno', pod miškom. Na pultu predam svoju kartu za ekonomski razred, i netko se, negdje, danas zacijelo smiješi meni, ili je možda Geraldineina varka uspjela, no bilo kako bilo, djevojka za pultom, čini se, također misli da bih mogla biti netko poznat, i premda mi kaže kako politika tvrtke ne nalaže da se promijene karte onima koji jednostavno izgledaju poznato, no ekonomski razred je popunjen pa bi me njihova kompanija voljela premjestiti u poslovni.
Kakav ishod!
– Ajme! Zbilja? To je fantastično! – kažem, zaboravivši se ponijeti u maniri slavne filmske zvijezde, poput nekoga tko posve prirodno očekuje da ga se premjesti u bolji razred.
– Zapravo, još nikad ranije nisam letjela! A sad još letim u poslovnom razredu! Hvala vam, mnogo vam hvala!
Ne moram ni govoriti kako je djevojka izgledala šokirano, spoznala je svoju pogrešku, no srećom za mene, bilo je prekasno i uopće ne marim što sam se tako očajnički neprimjereno ponijela jer ja sam jedna od onih u poslovnom krazredu! Ja sam ona iz višeg razreda!
A onda mi ostane dva sata za ubijanje vremena u zračnoj luci, pa kupim nekoliko knjiga u tamošnjoj knjižari, prskam se parfemom u Duty Free Snopu, i čeznutljivo gledam u izloge draguljarnica, odabirući što bih si sve kupila da imam novaca.
Također provedem dosta vremena čeznutljivo gledajući u dućan s cigarama, ali ne, više ne pušim. Čak ni kad sam toliko nervozna da će mi pozliti. Ne. Zdrava sam i u formi. Ne treba mi cigareta. I tako, kad glas preko razglasa objavi kako je vrijeme za ukrcaj, odskakućem prema izlaznim vratima, nastojeći obuzdati potrebu da urlam od sreće i uzbuđenja.
Jedanaest je sati vraški dugo vrijeme za provesti u zrakoplovu, no jedanaest sati može nevjerojatno brzo prohujati ako ste Jemima Jones i nikad ranije niste letjeli. Jedanaest sati može nevjerojatno brzo prohujati kad se nađete na vrhuncu luksuza, kad vas skokom hrane i napijaju, kad imate svoj osobni video ekran i možete odabrati koji god vam se film sviđa. Jemima Jones odveć je uzbuđena da bi zaspala, i kad stjuardesa navuče zastore na prozorima i ostatak putnika u višoj klasi sklopi oči i nježno zahrče, Jemima Jones gleda filmove, čita svoje časopise, i provede nerazmjerno mnogo vremena glave zavaljene na sjedalo, razmišljajući o svom životu.
Razmišlja o tome kako joj se promijenio život. Razmišlja o Bradu, kako će izgledati, što će misliti o njoj, što će sve raditi u Los Angelesu. I razmišlja o Benu, no trudi se ne misliti previše na njega, jer svaki put kad ga se sjeti osjeti trzaj u tijelu, probadanje zapravo. Koliko god se trudila nastaviti sa svojim životom, ostaje činjenica da joj silno nedostaje, da misli kako nikad za nikog neće osjećati što i za njega, a to je nešto za što drži kako neće još dugo preboljeti.
I tako ona sjedi u poslovnoj klasi i prska lice Eman vodom, pije svoju mineralnu vodu i gotovo religiozno nanosi hidratantnu kremu ne bi li spriječila isušivanje kože. Sat vremena prije slijetanja odlazi u toalet nanijeti šminku, i dok stoji tamo, dok nanosi maškaru na oči, leptirići najednom počeše letjeti u njezinom trbuhu pa se pogleda u zrcalo i reče s nevjericom: – Jemima Jones, kojeg vraga to radiš?
17. poglavlje
Uvriježeno je mišljenje kako bi nakon dugotrajnog leta čovjek trebao biti umoran. Ja, međutim, ne osjećam umor, osjećam uzbuđenje, i sreću, i nervozu. Čini se kako je sve do sad bila jedna velika igra. Malo sam se zafrkavala na Internetu, održavala izmišljenu romancu s osobom koju nikad nisam srela, i bilo je zabavno, pružilo mi je nešto čemu se mogu radovati, ali sad, sad kad sam doista ovdje, strahovito sam preplašena.
Ne stoga što bi on mogao biti bilo tko, bivši ubojica, pedofil, silovatelj, premda mi je i to palo na pamet, no više stoga jer sam prešla sav ovaj put, a što ako mu se ne svidim. Znam što bi sad Geraldine rekla, što ako se on ne svidi meni, no to je u neku ruku i nevažno, mislim, još nikad nisam bila u prilici da mi se pruža mogućnost odabira. I znam da su sad stvari drukčije, znam da ne izgledam kao nekad, no i dalje mi se čini apsurdnim da mi se ne svidi netko kome se ja sviđam.
Što ako ne ispunim njegova očekivanja? Što ako vidi dalje od iluzije i ugleda debelu nesretnu djevojku što isijava ispod površine? Nakon svega, nije prošlo mnogo vremena otkako sam bila predmet podsmijeha. Boli me čak i kad to kažem, ali znam daje to istina. Znam da, unatoč nekolicini koja je znala što se skriva ispod površine, koja je bez obzira na to bila dobra prema meni – ljudi poput Geraldine i Bena – većina me ljudi jednostavno sažalijevala.
I premda se ne prepoznajem dok se gledam u zrcalo, na neki čudan način sve mi se to također čini kao nekakva igra. Čini mi se kao da to ne može biti stvarnost, da se pretvaram kako sam mršava te da ću kroz neko vrijeme ponovno biti debela. Svjesna sam da sam mršava jer kupujem odjeću veličine 38 (čak mije ta odjeća pomalo velika) no i dalje se osjećam isto i silno me plaši da će Brad to uočiti. A, kad smo već kod njega, gdje je dovraga on?
Uzela sam svoje kovčege, prošla kroz carinu, i nigdje ne vidim Brada, niti ikoga tko bi mu približno nalikovao. Mislila sam da će stajati odmah pred izlazom i valjda sam, da budem iskrena, glupavo sanjarila o tom prekrasnom frajeru kako mi trči u susret i grabi me u svoje ruke, no premda ovdje vrvi od ljudi, nitko ne izgleda kao Brad.
Što ako se ne pojavi? Što ako je odustao? Kamo ću otići? I kako me počinje obuzimati panika shvaćam da mi sad doista treba cigareta, više nego ikad u životu, no iako mije ta misao prošla kroz glavu posvuda zamjećujem znakove koji upozoravaju kako je zabranjeno pušenje, dajući naslutiti da će onaj koji bude uhvaćen s cigaretom biti obješen, ugušen i raščetvoren, pa stoga samo duboko uzdahnem i nastojim ostaviti dojam žene koja zna što hoće.
– Oprostite? – okrenem se, dah mi zastane u grlu vidjevši pred sobom niskog, debelog, ćelavog muškarca.
– Brad? – Oprosti, oprosti, oprosti, no ne mogu, dovraga, prikriti razočaranje u glasu. O moj Bože, mislim. Lagao si mi, lagao si o svojoj slici. Posve prikladno zaboravim kako šamija lagala za svoju jer to mije sad apsolutno nevažno. Sranje, mislim dalje, moram provesti čitava dva tjedna s ovim odvratnim muškarcem, a onda pomislim: ne! Neću ga osuđivati, mogao bi biti doista dobar čovjek, no čak i dok stojim ovdje tako misleći, gledam u njega žaleći što sam došla. Želeći da sam se okanila te igre.
– Ne, on odmahne glavom dok ja duboko izdahnem od olakšanja. – Ja sam Paul Springer. Filmski producent.
– Oh? – kažem nezainteresirano, pitajući se što taj želi od mene.
– Nadam se da mi nećete zamjeriti, no vrlo ste lijepi, pretpostavljam da biste morali biti glumica.
– Hvala vam, kažem ovaj put uz iskren osmijeh, jer su komplimenti uvijek bili nešto što ljudi rado primaju, i zbilja se osjećaš blesavo ushićeno kad ih i ti počneš primati na svoj račun. – Međutim, nisam, pridodam i počnem se okretati od njega, jer sam isprva pomislila kako bi mogao biti Bradov vozač ili netko koga je poslao da dođe po mene, no ovaj ga očito ne poznaje, kao ni mene.
– Onda manekenka? – zgrabi me za ruku.
– Ne. Bojim se da nisam, pokušavam se osloboditi njegova stiska.
– Pa trebali biste biti. Jeste li novi u gradu?
– Da. – Sad se pitam kako pobjeći od ovog čovjeka, a da ne ispadnem nepristojna, no nisam posve sigurna kako to učiniti budući da mu je ruka, čini se, zaglavila za moju.
– Bio bih vrlo sretan pokazati vam znamenitosti.
– Hvala vam, no došla sam u posjet prijatelju.
– Evo vam moja posjetnica.
Stoji tamo ispruživši svoju posjetnicu zdepastom rukom i dok je nevoljko uzimam on izgovara svoju očito glavnu rečenicu za upucavanje. – Znam da ne glumite, no imam jednu ulogu u svom idućem filmu za koju mislim da biste bili savršeni.
Zaprepaštena sam kako je Geraldine bila u pravu, zapravo zanijemila sam, i pogledala ga otvorenih usta jer je tako očito kako je to ustaljena rečenica, no što je još čudnije ona zacijelo uspijeva, ali kod mene, očito, ne.
– Hvala vam, kažem neuvjerljivo – ostat ćemo u kontaktu, – a nakon toga on polako obliže svoje usne i ponovi. – Savršena, upravo savršena, a ja sad zaboravim svoju britansku rezerviranost i pristojnost, pa podignem svoje kovčege i premjestim se na drugi kraj dvorane.
Gledam na svoj sat kadli začujem glas kako mi govori u uho: – J.J.? – i ovaj mi put srce počne žestoko udarati kad se okrenem i zagledam u oči najljepšeg muškarca kojeg sam ikad vidjela.
O moj bože, o moj Bože, o moj Bože! Slika se ne može usporediti s njim, ništa se ne može usporediti s njim. Može li muškarac biti toliko lijep? Može li itko biti toliko savršen kao ovaj muškarac koji stoji ispred mene, gleda me s nadom, ali i sumnjom, jer još uvijek nisam prozborila ni riječi.
– Brad? – najzad izgovorim, kad uspijem doći do daha, a on nište ne govori, samo kimne prije nego što me povuče u ruke, čvrsto, čvrsto, i još čvršće me zagrlivši, i u tih nekoliko sekunda koliko sam u njegovom zagrljaju, osjećam kako je to trenutak koji sam čekala cijeli život.
– Ne mogu vjerovati da si tu – konačno kaže nakon što me pusti iz zagrljaja, i stojimo tako, upijajući pogledom jedno drugo, prisjećajući se naših slika, nastojeći shvatiti jesmo li oni ljudi za koje smo mislili. Gledam ga i mislim, ne mogu ti se sviđati, ne bi mogao biti sa mnom, previše si lijep da bi bio sa mnom, no on ipak nije ustuknuo kao što sam mislila, ništa na njegovom licu ne odaje razočarenje, a ja mu prva kažem da nije ono što sam očekivala.
– Slika se ne može usporediti s tobom, kažem nervozno silno uplašena vidi li kroz mene onu debelu djevojku za koju sam se toliko borila da je skrijem.
Nasmiješi se, savršeni bijeli zubi koje gledam u čudu, jer još nikad nisam vidjela savršenije zube, niti usne ljepše oblikovane, niti oči tako plave. – Kao ni tvoja, – reče on, a ja osjetim onaj poznati val topline kako mi se uzdiže prema licu, rumenilo koje Jemima Jones tako mrzi, rumenilo koje je J.J. trebala zauvijek prognati. Stojim i crvenim se, a cijelo to vrijeme ne mogu skinuti pogled s njegova lica i ne mogu vjerovati svojoj sreći.
Brad se smije i odmiče svoju kosu, svoju suncem posvijetljenu plavu kosu, s očiju i odmahuje glavom. – Ti si također mnogo bolja nego što sam očekivao. Prekrasna si, J.J., zbilja si prekrasna.
Posegne dolje svojom preplanulom rukom, rukom prekrivenom finim svijetlim maljama, a moj se trbuh zgrči od nepoznatog osjećaja, osjećaja koji, kako mi polako postane jasno, mora daje požuda, čista i jednostavna požuda, a on stoji onako visok, viši od mene, i kaže: – Idemo odavde.
I dok izlazimo iz zračne luke i idemo prema njegovom automobilu, dopustim si uzdah olakšanja, jer sam mu dovoljno dobra, i dok se zavaljujem na smeđe kožno sjedalo njegovog blistavo crnog Porche kabrioleta, ne mogu odagnati osmijeh s lica pa se kriomice uštipnem, tek da se uvjerim kako sve ovo nije san.
Upali automobil i pogleda me iskesivši se, a ja još uvijek ne mogu odagnati osmijeh s lica i još uvijek ne mogu vjerovati daje ovo stvarnost. Hvala Ti Bože, molim se u sebi, na trenutak sklopivši oči. Hvala Ti što si učinio da budem mršava. Hvala Ti što si me doveo do ovog savršenog muškarca.
Kakav su samo par njih dvoje, Brad i J.J. I prije nego krenu prema autoputu svi pilje u njih, upijajući njihovu ljepotu, uprizorenje kalifornijskog sna. Dvoje prelijepih ljudi, u prelijepom automobilu, za prelijepog dana. Voze po autoputu Santa Monica, vjetar im mrsi kosu, sunčane naočale štite im oči od sunca, a Jemima Jones nasloni glavu na sjedalo i zuri u nebo, u vrhove palmi mimo kojih jure i pomisli kako prvi put u životu razumije što znači sreća. Kriomice pogledava na prizor pored sebe i dalje ne mogavši povjerovati da će s njim provesti iduća dva tjedna. Ne razgovaraju, buka motora i automobila koji prolaze otežavaju im da se međusobno čuju, tako daje glazba pojačana, a svako se malo to dvoje lijepih ljudi pogleda i nasmiješi. Kad netko tako dobro izgleda, kako je onda moguće da stvari krenu loše?
– Ovo je Bulevar Santa Monica, reče Brad skrenuvši s autoputa.
Zaustavimo se na semaforu, a sportski automobil kojeg ne prepoznajem zaustavi se tik uz nas. Okrenem se kako bih pogledala vozača i to je mladi, zgodni momak koji mi, na vlastito zaprepaštenje, uputi pogled divljenja prije nego će doviknuti Bradu. – Zgodan auto, stari. Zgodna mačka.
Brad se nasmiješi i otpusti kočnicu dok se vozimo tom velikom, širokom cestom omeđenom golemim dućanima koji su daleko veći, daleko osvjetljeniji nego bilo koji doma. Točno na kraju mogu vidjeti palmina stabla i ponad njih nejasno plavetnilo, i baš kad ga krenem upitati kamo ova cesta vodi, on se okrene prema meni i kaže: – Ova nas cesta vodi ravno dolje do oceana. Odvest ćemo se dolje, a onda ići Bulevarom Ocean do moje kuće. Mislim da će ti se silno svidjeti, ima pogled na more.
Silno svidjeti? Već sam se zaljubila u ovaj zrak, sunce, prelijepe ljude, premda da budem iskrena nisam još ništa vidjela, ali ovo je, napokon, meka bogatih i slavnih i već pokušavam spaziti neku zvijezdu dok se vozimo niz ovu cestu na kojoj, čini se, uopće nema pješaka.
– Kako se osjećaš? – Brad se okrene prema meni, upitno izvivši svoje savršene obrve.
– Dobro, sjajno, sve je fantastično.
– Jesi li umorna?
– Nisam baš, iako samo čekam kad će me svladati. – Što misliš da odemo nekamo na kavu? – To bi bilo sjajno.
Skrenemo desno i prolazimo kraj drugih dućana, no sad su ovdje stotine ljudi koji mile uokolo, zatim skrenemo lijevo u predivnu ulicu, palme sa svake strane i po sredini. Sjedim čudeći se kako je sve čisto, kako su široke ulice, kako su savršeno oslikani maleni butici, kako se razlikuje od Santa Monica bulevara, jer ovo je očito mjesto gdje žive domišljati ljudi. Brad se zaustavlja ispred jednog kafića na uglu koji se naziva Starbucks i dok se parkira ja ga još jednom krišom pogledam i dalje ne mogavši povjerovati kako je nevjerojatno plavokos, i predivan, i savršen ovaj muškarac.
On iskoči iz auta i pojuri na moju stranu kako bi mi otvorio vrata.
– Ovo je, reče pokazujući na kafić – vjerovala ili ne, jedno od najpopularnijih mjesta za izlazak. Sad već postoji čitav lanac Starbucksa u Los Angelesu, to je jedino mjesto gdje možeš popiti pristojnu kavu i vikendom se ovdje skupljaju svi ljudi iz svijeta filma.
Budući da je radni dan mjesto je mirno, zeleni željezni stolovi i stolice postavljeni na ulici gotovo da su svi prazni; jedina je iznimka usamljeni plavokosi muškarac s bejzbol kapom i naočalama koji sjedi i ispija nešto nalik na kavu i čita primjerak Varietyja. Njegov pas potišteno leži pod njegovom stolicom, nosom na pločniku, očiju zatvorenih, nedvojbeno sanjajući o pasjoj hrani.
Uđemo i uputimo se prema šanku. – Bok, – pozdravi nas čovjek za šankom – izvolite?
– Jemima? – Brad se okrene prema meni.
– Ovaj... – Što mogu naručiti, što bi bilo profinjeno? Pogledam na cjenik iza šanka i zapanjim se. Tu su razna mokačina, frapučina, makijata, milijun stvari za koje nikad nisam čula. – Ja ću kapučino. – I Brad i čovjek za šankom pogledaju me u čudu. – Bez kofeina ili obični?
– Ovaj, obični, molim.
– Koliko doza?
– Oprostite?
– Koliko doza? – čovjek molećivo pogleda Brada, koji očito odluči uzeti stvar u svoje ruke.
– Ne brini, reče mu on – upravo je stigla iz Engleske. Uzet ćemo dva visoka mršava s mlijekom i dozom badema.
– Zbilja? – pogledam Brada upitno izvivši obrvu. – Mršava?
– Ne brini ništa, on će uz smijeh. – To znači bez masnoća s dozom sirupa od badema. Svidjet će ti se.
Naše nam kave stignu u papirnatim čašama koje odnesemo vani i sjednemo za jedan od stolova i Brad mi se nasmiješi. – Zbilja si ovdje, reče on dok ja mislim, da, zbilja sam tu, i da, već si to rekao. U nekoliko prilika, no ta se misao pojavi samo nakratko i gotovo odmah bude izgurana mišlju kako je Brad definitivno najzgodniji muškarac u čijem sam društvu imala zadovoljstvo biti.
– Ovo je tako čudno, reče on. – Upoznati nekog poput tebe na Internetu, potom se zapravo upoznati i najvažnije, uvidjeti kako apsolutno ispunjavaš moja očekivanja. Više nego ispunjavaš. Na trenutak... – nasmije se na ono što je kanio izreći – ... na trenutak sam se zabrinuo da si izrezala sliku iz časopisa i da će se ispostaviti kako si užasno debela ili nešto slično.
Pristojno se nasmijem, zahvaljujući Bogu što sam smršavila, što se nisam morala izlagati poniženju da se pojavim kao stara Jemima, no dio mene poželi da to nije rekao, poželi da nije zvučao tako površno, kao osoba koju bih zamrzila da smo se sreli prije šest mjeseci. No uspijem potisnuti ove osjećaje, pa se samo nasmiješim i kažem: – Znam.
– I ja sam to mislila za tebe, – nastavim – a onaj tip što mi se obratio na aerodromu, mislila sam da si to ti.
Ispripovijedam Bradu cijelu priču a on je pažljivo posluša prije nego će reći: – Takvi su ti svi ovdje u Los Angelesu, vjeruj mi, naviknut ćeš se.
– Hoćeš reći da svi tek tako daju svoje posjetnice nepoznatim ljudima?
– Pa da, tako je, no više je stvar u tome da muškarci bez ikakvih problema prilaze ženama koje smatraju lijepima.
– Ali ovaj je bio odvratan – odvratim.
– To uopće nije važno, reče Brad. – Neke od najljepših žena u Los Angelesu su s najružnijim muškarcima. – Ali zašto?
– Mora ti biti jasno daje rijetko tko rođen ovdje u Los Angelesu. Svi se sjate ovamo nadajući se ostvariti svoje snove. Svi muškarci žele biti filmski producenti, dok se sve žene žele udati za filmske producente. Ovdje nije kao u New Yorku, kamo žene odlaze postići uspjeh vlastitim trudom. Ovdje se žene žele bogato udati, dok je za muškarce krajnji statusni simbol imati u naručju lijepu i zgodnu ženu.
– Ali zar se tim ženama ne gadi i sama pomisao na to?
– Baš si ti naivna, zar ne?
Brad se doima začuđenim, a zatim se nasmiješi za sebe. – To je tako osvježavajuće. Ne, tim se ženama ne gadi ništa jer je moć silan afrodizijak.
– Ali zar doista svatko može ići okolo i skupljati žene govoreći kako je filmski producent?
– Naravno. Upravo se to događa.
– Hoćeš reći da je onaj tip mogao biti i čistač?
– U ovom je slučaju to malo izgledno budući da ti je ostavio posjetnicu s imenom tvrtke koja je vrlo poznata, tako da ga lako možeš provjeriti. No čuo sam mnogo priča gdje su razni tipovi umnožavali lažne posjetnice, a svatko se može pretvarati daje producent ili redatelj slobodnjak.
– Kako neobično.
Brad se nasmije. – Onda pretpostavljam da mu se nećeš javiti.
Sad je na mene red da se nasmijem. – Nema vražje šanse.
– Obožavam te slušati dok pričaš, reče on. – Znam da sam ti čuo glas preko telefona, no posve je drukčije iskustvo biti ovdje s tobom, gledati te, promatrati pokrete tvojih ruku.
– Hvala ti.
Najednom mi postane neugodno i stalno mislim kako je pogriješio. Ne bi trebao biti sa mnom, trebao bi biti s jednom od onih prekrasnih manekenki ili glumica. Ne sa mnom, dosadnom Jemimom Jones iz Kilburn Heralda.
– Onda, je li ti bio problem dobiti slobodne dane? – reče on, vrativši razgovor na neutralniju, lagodniju temu.
– Nije, čak me kane unaprijediti kad se vratim.
– Unaprijediti? Na kakvo te mjesto mogu unaprijediti?
Sranje! Umalo sam se odala. Zapamti, Jemima, ti si sad J.J., televizijska voditeljica.
– Dat će mi mnogo više prostora u emisiji.
– Zbilja te mogu zamisliti na televiziji, reče on. – Možda bi trebala razgovarati s nekim ljudima ovdje, taj bi ih britanski naglasak izludio.
– Možda bih i trebala, kažem osjetivši kao mi se tijelom širi toplina, već uživajući u činjenici što Brad misli kako bih mogla ostati, da mu se već dovoljno sviđam da pomisli kako bismo mogli imati budućnost.
Znam da najvjerojatnije mislite kako sam poludjela, ali vjerujte, da ste ovdje, da sjedite sučelice ovoj zemaljskoj inačici boga, i sami biste mislili kao ja.
Bismo li, Jemima Jones? Bismo li? Dakle, možda je Jemima Jones u pravu, jer je tako, oh, tako je lako biti zaslijepljen nečijim izgledom, i da, u pravu je, Brad je ultimativni primjerak savršenog muškarca. Ali budimo iskreni, oni jedva da se poznaju i premda im se oboma sviđa izgled onog drugog što je, kako svi znamo, dobar početak, međutim – a Jemima bi od svih ljudi trebala to zapamtiti – nije sve u izgledu.
Dovršimo našu kavu u Starbucksu – usput budi rečeno, vrlo je ukusna – a onda se vratimo do auta i odvezemo se kući, a kakva je to samo kuća! Brad živi u prekrasnoj kući s pogledom na plažu. Moderna je i nalik na kutiju; sobe su ogromne, izbijeljeni drveni podovi protežu se dokle seže pogled, a francuski prozori otvaraju se prema prostranoj drvenoj terasi.
– Kupio sam je jer me prostor podsjeća na potkrovlje, reče Brad dok stojim u sredini sobe koja je otprilike deset puta veća od cijelog mog stana, potpuno očarana ljepotom svjetla, zvukom oceana, blistavom svježinom sveopćeg kalifornijskog ozračja.
On me upoznaje s kućom, pokazuje mi modernu kuhinju od nehrđajućeg čelika i bukovine, ističe velika moderna platna na zidovima, smješta me u ogromni bijeli laneni kauč koji je toliko dubok da me umalo cijelu ne proguta.
– Mislio sam nam večeras ovdje pripraviti večeru, reče Brad. – Pretpostavio sam da ćeš biti preumorna za izlazak.
Kimnem potvrdno, govoreći kako bi to bilo divno, a Brad odnosi moje stvari u gostinjsku sobu i pokazuje mi kupaonicu. – Bit ću u kuhinji kad budeš gotova, reče on i dok zatvara vrata za sobom ja uzdahnem od olakšanja.
Sve je savršeno. Ne samo daje on savršen, nego nije ni predvidio da dijelimo spavaću sobu, i premda se nadam, o Bože kako se samo nadam, da će ovo prerasti u nešto više od prijateljstva, još uvijek na to nisam spremna.
I tako protegnem ruke iznad glave spustivši se na bijeli pokrivač od damaska i gledam u stropni ventilator kako se okreće. Posljednje zrake danjeg svijetla prodiru kroz drvene rolete i ne mogu odoljeti, smiješim se širokim, samozadovoljnim osmijehom. Nakon nekog vremena ustanem i odem u kupaonicu povezanu sa sobom i usput prođem mimo starinskog pozlaćenog zrcala na zidu. Znam da vjerojatno mislite kako sam osjetljiva na zrcala i vjerojatno vam se sad bljuje na moju taštinu, ali nije stvar u tome. Samo, kad biste izgledali onako kao nekoć ja, a zatim toliko smršavjeli, bila bi vam potrebna neka vrst potvrde o tome tko ste zapravo. Potrebna vam je neprestana provjera jeste li još uvijek tu, jeste li to još uvijek vi.
Stoga krenem prema zrcalu i pogledam se, promatram svoje lice koje se razvlači u širok osmijeh.
– Uspjela sam, kažem nečujno i da, dobro, pomalo radosno. – J.J., bogme si uspjela.
12 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 1:00 pm
Margita
Administrator
18. poglavlje
Začuje se kratko kucanje na vratima kupaonice koje nekoliko sekunda ne čujem, budući da sam zagnjurila pod vodu.
– Jemima?
Smjesta se uspravim u sjedeći položaj i mahnito gledam po prostoriji tražeći ručnik, prije nego se sjetim da sam zaključala vrata.
– Da?
– Samo sam htio provjeriti je li sve u redu. Treba li ti što?
– Ne, sve je u redu. Ipak, hvala ti.
– Oh. O.K. Idem nam početi pripremati večeru.
– Brad?
– Da? – čujem njegove korake kako se ponovno približavaju vratima.
– Nešto bih te zamolila? – Naravno.
– Imaš li nešto protiv da nazovem doma u Englesku?
– Naravno da nemam. Sve je u redu. Telefon ti je u sobi, odmah pored kreveta. Znaš li izlazni broj iz zemlje?
– Ne brini. Dobila sam sve potrebne informacije iz AT&T kartice.
Opet mi je Geraldine priskočila u pomoć navaljujući da se prijavim za tu karticu kako bi moji izvještaju o napretku bili što jeftiniji.
– O.K., dobro. Vidimo se uskoro.
Odšetam u sobu umotana u pahuljastu bijeli ogrtač kojeg je Brad uviđavno objesio na vrata, i s još jednim pahuljastim bijelim ručnikom omotanim oko moje vlažne kose, pa kopam po torbi i izvučem malenu brošuru s uputama za korištenje AT& Tkartice. Iščitam upute, a onda sjednem na krevet i podignem slušalicu.
1 800 225 5288. – Dobar dan i dobro došli u AT&T. Kako bi ste izvršili poziv pritisnite 1. – Slijedim upute i suspregnuta daha čekam dok telefon počinje zvoniti.
– Halo? – Glas zvuči pospano.
– Geraldine?
– Oh moj Bože, ti si! Čekaj, samo da se razbudim. – Koliko je tamo sati? – Dva ujutro.
– Oh, zbilja mije žao, nisam razmišljala. Čuj, zašto te ne bih sutra nazvala...
Geraldine mi upadne u riječ. – Jesi li ti luda? Čitav sam dan provela misleći na tebe i kvragu, to je samo spavanje. Želim sve čuti. Kako je, što ima, je li božanstven?
Nasmijem se i stišam glas do šapta. – Geraldine, ne bi vjerovala kako izgleda.
– Uh – oh. Hoćeš reći daje grozan, nije kao na slici, nizak je, debeo i ćelav.
– Ma kakvi. On je, a ovo ti apsolutno ozbiljno govorim, on je najljepši muškarac kojeg sam ikad vidjela.
– Šališ se!
– Kunem ti se. Milijun je puta savršeniji nego na slici. Jednostavno ne mogu skinuti pogleda s njega.
– A što on misli o tebi? Jesi li ispunila njegova očekivanja?
– Upravo je to ono najčudesnije. Kaže da se slika koju sam mu poslala ne da usporediti sa mnom. Mislim, ne želim zvučati umišljeno ili nešto slično, ali mislim da mu se sviđam, zbilja to mislim.
– Jemima, to nije umišljenost, to je iskrenost. Fenomenalno. Onda, jeste li već odlučili kako ćete nazvati djecu?
Nasmijem se. – Još nismo, no samo čekaj do kraja večeri.
– Što kanite večeras? Pusti me da pogodim, izvodi te na neko šminkersko mjesto poput Špaga ili ono drugo, Eclipse, a gosti za večerom će vam biti Nicole Kidman i Tom Cruise.
– Mislim da ne. Ne, ostajemo doma i on mi sprema večeru.
– On i kuha! Jemima, što god učinila, ne ispuštaj ga iz ruku.
– I ne kanim, ukoliko je to uopće u mojoj moći, no svaki put kad ga pogledam pitam se što radi s nekim poput mene.
– Ne budi smiješna, Jemima. Sretan je što ima nekog poput tebe.
– Hmm. Možda, – kažem, premda u to do kraja ne vjerujem.
– Onda, misliš li da će večeras uslijediti veliko zavođenje?
– Kriste! O tome nisam niti razmišljala. Čini se toliko savršenim da bih uopće mogla zamisliti kako ga dodirujem, a kamoli da spavam s njim.
– Zvuči predobro da bi bilo istinito.
– Vjerojatno jest.
Geraldine suspregne zijevanje. – Oprosti, Jemima, počelo mi se spavati.
– Ne brini, pustit ću te da se vratiš u krevet. Hvala ti što si se razbudila.
– Ne spominji to, draga. Oduševljena sam što sam sve čula. Nazovi me za nekoliko dana da znam što se događa.
– O.K., čuvaj se.
– Aha, – Geraldine ponovno zijevne. – I ti također.
Brad, vrlo tiho, spusti telefon u kuhinji, oprezno kako ne bi zalupio slušalicom, oprezno da ga se ne bi čulo. Odmakne se, a njegovim se licem počne širiti savršeni osmijeh i on pobjedonosno udari šakom po zraku. To, reče sebi, to.
Što da odjenem? Što da odjenem? Izvukla sam svu odjeću i objesila je, a sad proživljavam strašnu krizu nedoumice.
Ne želim izgledati previše seksipilno, no ne želim ni ostaviti dojam kao da se nisam ni najmanje potrudila. Sad mi treba Geraldine, ne na drugom kraju telefonske veze nego ovdje, u ovoj sobi, kako puši laganu cigaretu i savršeno kombinira odjeću svojim savršeno uređenim noktima, premda mi ne treba da me potiče na dodatno trošenje novca.
Jednostavno ne znam. Probam malu crnu haljinu i, mada se neko vrijeme divim kako prianja uz moj ravni stomak i uzani struk, znam da je previše elegantna pa je svučem i brižljivo objesim. Isprobam par bijelih svilenih hlača i bijelu majicu, i izgleda sjajno, ali onda pomislim, što ako me pokuša zavesti, hlače nisu baš seksi.
Na kraju se zadovoljim bijelom majicom i kratkom suknjom od antilopa brončane boje A-kroja. Kožnata. Znam, znam, mora da sam luda što sam ponijela išta kožnato u Los Angeles, jer napokon, ovdje je toliko toplo, ali ovo je moj najnoviji komad odjeće i sviđa mi se, sviđa mi se senzualnost antilop kože mekane poput maslaca. Da. Pogledam se u zrcalo. To je to. Savršeno. Stavim velike srebrne naušnice i kliznem u ravne bijele tenisice. Ležerno, seksipilno, savršeno. Možda je uostalom, nekom osmozom, ponešto od Geraldineinog smisla za stil ušlo i u mene.
– Opa, reče Brad nakon što se najzad pojavim, jer sam provela sate i sate usavršavajući šminku, sušeći kosu i oblikujući sjajnu, zlatnu grivu. – Opa.
– Sviđa ti se? – zamahnem suknjicom, a Brad se nasmiješi dok mi dodaje čašu šampanjca.
– Izgledaš sjajno. Zbilja, sviđa mi se ta suknja.
Nježno pomiluje tkaninu i osmjehne se u znak odobravanja, a meni, moram to reći, u trbuhu lagano poskoči, ipak mirno otpijem šampanjac kao da sam ona vrst djevojke koja ga pije svaku večer u tjednu, djevojka, zapravo, poput Geraldine.
– Dođi u kuhinju i pričaj sa mnom dok dovršim večeru, reče Brad i dok ga slijedim ne mogu ne primijetiti kako su svjetla najednom postala daleko, daleko prigušenija nego što su bila kad smo ovamo stigli, a u velikom je kaminu sad pucketala vatra koja, premda je vani vjerojatno trideset stupnjeva, daje ugodan odsjaj sobi.
Prođem kraj stola, izrađenog od željeza i stakla, i spazim kako ga je Brad već postavio za večeru, svježe cvijeće u sredini i dvije visoke svijeće na obje strane, čekajući da budu upaljene.
Naivna kakva jesam, čak i ja mogu vidjeti kako je Bradov cilj romantika, a u znak potvrde on daljinskim upravljačem upali glazbu i nježni, seksi, osjećajni zvukovi počnu dopirati iz svakog kuta prostorije.
– Kvadrifonični zvučnici, pojasni on vidjevši kako gledam okolo, nastojeći dokučiti odakle točno dopire glazba. – Bogme je prilično koštalo, no isplati se zbog ugođaja.
Kladim se, pomislim, ali naravno da to ne izgovorim, i ne mogu se ne pitati, dok odlazimo prema kuhinji, koliko je puta već ovo činio, no čim mi misao prođe glavom pokušam je otjerati, jer na kraju krajeva, jedino je važno da sam ovdje i da ovo sad radi zbog mene.
– Kakav je šampanjac? – pita.
– Predivan, otpijem još jedan gutljaj, prije nego ustanovim kako mije čaša prazna. Kvragu. Mora daje zbog živaca, očito sam ga ispila bez da sam ga praktički i okusila.
– Evo, nasmije se ponudivši bocu i puneći moju čašu. – Inače ne pijem, ali ovo je posebna prilika.
Ponovno se nasmije, a ja ga promatram preko ruba čaše, još uvijek ne mogavši povjerovati kako nevjerojatno izgleda ovaj muškarac.
Ugođaj? Jemima je apsolutno u pravu. Brad je prilično naviknut na stvaranje ugođaja i vrlo je iskusan osmišljavanju prizora zavođenja. Jemima može misliti kako je on vrhunski kuhar, kako sve ovo čini zbog nje, no Brad je to činio mnogo puta ranije. A stoje pripremio za večeru? Počeo je s kozjim sirom, savršeno poredanim na okrugle kriške kruha s orasima, koje je lagano prepržio, zagrijane u pećnici i poškropljene orahovim uljem i kapljicom limunova soka, sve skupa posloženo na listovima zelene salate. Za glavno jelo on sprema pileća prsa marinirana u ružmarinu i češnjaku, poslužena sa zimskim tikvicama i biranim svježim povrćem, a za desert je osmislio egzotičnu voćnu salatu s dijetnim sladoledom. Ovo možda nije najuzbudljiviji meni, istina, no prisjetite se kako je to muškarac opsjednut niskokaloričnom hranom i, da budemo iskreni, čudo je što se tu uopće našao kozji sir.
Brad nije vrhunski kuhar, no ima šest vrhunskih recepata koje uvijek iznova pripravlja. Brižljivo zapisuje što je kome poslužio, tek za slučaj da ne počini strahovitu pogrešku i dvaput zaredom posluži kozji sir. Srećom, s Jemimom se o tome ne mora brinuti.
Priznajmo, već se neko vrijeme nije ovako potrudio, a kasnije ćemo otkriti i razlog tomu, no za sad, idemo vidjeti uspijeva li taj njegov ugođaj...
– Znaš što ne mogu povjerovati? – reče Brad, režući mrkvu i tikvice – ili buču kako on to zove – na tanke prutiće.
– Hmm? – osjećam se više nego omamljeno, šampanjac u kombinaciji s promjenom vremenske zone ima potpuno razarajući učinak, no čini se kako ga ne mogu prestati piti, samo da smirim živce.
– Ne mogu povjerovati da netko poput tebe nema dečka.
– Pa, lagano se zanjišem na stolici. – Ni ja ne mogu vjerovati da netko poput tebe nema djevojku.
Brad se nasmiješi. – Kako sam samo znao da ćeš to reći?
– Kismet? – kažem zajedljivo, odmah požalivši, jer nisam mislila biti zajedljiva, nego mi je nekako izletjelo. Mislim, što sam trebala reći? No Brad, srećom, čini se nije zamijetio zajedljivost.
– Aha! – reče on oduševljeno. – Kismet! Ja silno vjerujem u sudbinu, a ti?
U redu, o ovome možemo razgovarati. Ovo je nešto što nam je zajedničko. Ovo je dobro. Možda ćemo pronaći još stotine zajedničkih stvari, možda postoje nekakvi temelji na kojima se može izgraditi nešto drukčije i posebno. Bože, nadam se daje tako.
– Apsolutno – kažem. – Vjerujem u sudbinu, ali također vjerujem da možemo na nju utjecati i nisam sigurna u što od toga više vjerujem. Mislim da uglavnom vjerujem kako je život nešto poput stabla i da postoji samo nekoliko grančica koje možemo dobaviti. Mislim da tu dolazi onaj dio o utjecanju na sudbinu. Ako dobavimo određenu grančicu onda će nam život krenuti tim tokom, a sudbina će nas otada zasipati stvarima.
Brad s razumijevanjem kimne glavom. – Onda – usudi se progovoriti nakon stanke. – Misliš li daje ovo sudbina? – on odloži svoju čašu i pogleda me pažljivo.
– Zasigurno vjerujem kako postoji razlog našem susretu.
Bože, možete li povjerovati koliko hladnokrvno zvučim. – I sigurna sam daje sve što nam se dogodi u životu tu kako bi nas nečemu poučilo.
– Onda, što misliš kakvu bi lekciju mogla naučiti od mene?
Nagovještaj izvijanja obrve, dašak zavođenja u njegovom glasu?
– A kako bi bilo, da ti na to odgovorim sutra?
Bravo, Jemima, napokon sam popila dovoljno šampanjca da samouvjereno fiertujem.
– A kako bi bilo da ti sad dam prvu lekciju?
Brad mi se počne primicati, a ja, glupa koza kakva jesam, panično poskočim.
– Prvo nešto pojedimo – kažem vedro. – Sigurna sam da ću biti daleko više raspoložena za poduku kad nešto pojedem. Uostalom, umirem od gladi, mmm, ovo se čini predivnim. Nisam znala da znaš i kuhati, o tome nisi ništa govorio. Onda, je li hrana gotova?
Zaveži, Jemima. Praviš budalu od sebe. Zavežem.
Brad se nasmije i posegne rukom kako bi mi promrsio kosu. – Smiješna si, J.J., jesi li to znala?
– Pa, ovaj, znali su mi to katkad reći u prošlosti.
Što? Misli li on da su sve plavuše bez mozga? Opirem se potrebi da kažem nešto još zajedljivije, no valjda mu ne mogu previše zamjeriti. Hoću reći, jedva da me poznaje i ne mogu ga kriviti što daje preuranjene zaključke, ipak ne zna kakva sam, jesam li zabavna ili ne.
– Pa, večera je gotova – reče on. – Hoćeš li upaliti svijeće dok je ne donesem.
I tako ja po dužnosti obavim što mije rečeno i kad Brad uđe u blagovaonicu, noseći dva tanjura, utrne svjetlo laktom i prostorija utone u tamu, osim dvije svijeće na stolu i pucketave svjetlosti iz kamina.
– Sad je već bolje, reče sjedajući.
– Mnogo bolje, složim se.
– Sad te jedva mogu vidjeti, pridodam. To je šala, onaj poznati sarkazam koji večeras naprosto neće otići, a ja još jednom zahvalim sretnoj zvijezdi na Bradu, koji je a) Amerikanac, b) Kalifornijac, pa mu je sarkazam stran poput gaćica iz Marks & Spencera.
– Oh – reče on, zvučeći povrijeđeno. – Žao mi je ako sam te razočarao.
– Ne, Brad – umirim ga, usudivši se staviti ruku povrh njegove – šalim se. Britanski humor. Oprosti.
– Dobro – on će, pokušavši se nasmijati, no bezuspješno. Nije važno, muškarac ovakve ljepote nikad ne bi mogao duže vrijeme vjerovati kako se nekome ne sviđa, i on se gotovo smjesta vrati u svoje uobičajeno stanje.
Čavrljamo objedujući kozji sir i salatu. Zajedno se smijemo u stankama između predjela i glavnog jela, i kad se piletina nađe na stolu mi se počnemo opuštati, i ne mogu govoriti u Bradovo ime, ali ja definitivno počinjem osjećati kako bi moglo biti nešto od nas.
– Onda, što tražiš u vezi? – najzad se usudim pitati, bezbrojne su čaše šampanjca doprinijele su mojoj lažnoj hrabrosti.
– Što tražim? Tražim osobu koja je iskrena, osjećajna, ženstvena. Ženu koja ne mora nužno ganjati karijeru, koja bi bila sjajna majka i žena.
Uto zastane i zagleda mi se u oči, i doima se, ne znam, doima se zbilja vatrenim, i nakon nekoliko sekunda koje se čine poput sati počinjem se osjećati doista nelagodno, stoga odvratim pogled.
– Želim nekog tko će me nasmijavati, tko umije uživati u životu, potpunu i duboku osobnost.
– Želim nekog...
O Bože pa koliko će dug biti ovaj popis? Hoću reći, očekivala sam nekoliko naznaka, ne sate i sate monologa o njegovim očekivanjima. Prestani, Jemima, prestani biti tako negativna.
– ... tko je samosvjestan, tko je otvoren primati i pružati ljubav. I potreban mi je netko tko divno izgleda; tko drži do sebe, tko ne pije i ne drogira se, tko je vitak i u dobroj formi, i zdrav.
Čudno je to, ili sam ja samo komplicirana? Kako to da mi čitavo vrijeme govori što želi, da bi na kraju dovršio s onim što mu je potrebno? Postoji li razlika? Možda, možda i ne. Je li to uopće važno? Možda, možda i ne. Kako bilo, upravo u ovom času sam toliko zauzeta nastojanjima da ne zaspem za stolom, a da bih o tome dalje brinula. Taaaako sam iscrpljena i, koliko god ovo bilo uzbudljivo, koliko god bio prekrasan, zbilja mislim da nisam u stanju još zadugo držati oči otvorene.
Brad privede kraju svoju litaniju i konačno, srećom, zapazi kako mi se vjeđe spuštaju.
– Oh, ti sirota mala, reče nježno – umorna si.
Kimnem, jer da budem iskrena nisam sigurna mogu li uopće progovoriti. Spoj alkohola i iscrpljenosti zasigurno bi pridonijeli da se moje riječi krivo protumače.
– Mogao bih pristaviti kavu bez kofeina pa možemo sjesti ispred kamina dok je ne popiješ i onda možeš otići u krevet.
Ponovno kimnem, ovaj put zahvalno i na iznenađujuće (ili možda ne) nestabilnim nogama odem do kamina i uglavnom se srušim pred njim.
Brad ode napraviti kavu i kad bude gotova on je posluži na stoliću. Sjedne na pod do mene i odmakne mi kosu s očiju. Znam da bih trebala biti nervozna i u drugim bih se okolnostima vjerojatno pobljuvala, no daleko sam otišla da bih osjećala nervozu i brinula se što dalje učiniti, što reći. Samo sjedim i nađem se kako sam usredotočena na njegovu ruku, njegovu krupnu, snažnu ruku kako nježno odmiče kosu s mojih očiju, potom mi miluje obraz i napokon se zaustavi na mojoj bradi.
– Dođi – reče nježno, a ja nemam snage ili, da budem iskrena, volje oduprijeti se. Mislim, molim vas, pa tu sam u ovoj nevjerojatnoj kući u Los Angelesu, LOS ANGELESU!, s ovim božanstvenim muškarcem i trebala bih reći ne? Mislim da ne. Osim toga, znatiželjna sam, želim znati kako je to kad ležiš pored nekog ovako prelijepog. Želim znati kakav je osjećaj dodirivati njegovu kožu, kakvog je okusa, kako će sve to biti. Priznajmo, kratke predigre koje sam doživjela u prošlosti nisu baš bile nešto čime se dalo pohvaliti. No s ovim bi se dalo više nego pohvaliti, s ovom filmskom situacijom, toliko nestvarnom da gotovo imam osjećaj kao da sam u nekom filmu. Čak i način kojim nježno obuhvaća moju bradu dok mu se lice sve bliže i bliže primiče mome izgleda kao da se odvija usporeno.
I konačno se te savršene usne nađu na mojima, i on me ljubi, i otišla bih ja još dalje u pojedinosti, no iskreno, pomalo sam posramljena. Mislim, ovo se nikad nije ovako dogodilo, nikad nije bilo ovako sporo, ili nježno, ili ljupko, ako baš želite znati istinu.
I ne osjećam se onako kako bih se osjećala prije. Ne želim to raditi s prigušenim svjetlima ili ležati na leđima tako da mije trbuh gotovo posve ravan, jer sad i jest ravan, i ne moram stalno misliti o svom izgledu, ili pak brinuti hoće li sve skupa uspjeti jer bi ga moja debljina mogla odbiti.
A sad, čudo nad svim čudima, napola sam naga pred muškarcem koji je veći od mene! Njegova su prsa veća od mojih! Njegove su ruke veće od mojih! I, kad smo već kod toga, kakva prsa! Kakve ruke! Jao meni, mislila sam da ovakva tijela postoje samo na stranicama skupocjenih časopisa. Pogledajte te mišiće, pogledajte te bicepse, tricepse i kvadricepse.
A onda sva naša odjeća spadne (i uopće me nije briga!), i gledam ga kako mi radi ono što mi nitko dosad nije radio, i nakon nekog vremena prisiljena sam sklopiti oči jer mi je ozbiljno neugodno, no malo zatim prestane mi biti neugodno jer se taj nevjerojatni osjećaj počne širiti mojim tijelom i iduće čega sam svjesna je kako on leži na leđima, u meni, dok seja pomičem ponad njega, i vrištim toliko da se čitava kuća trese. Ni sama ne znam odakle se pojavio taj vrisak, znam samo da je prodoran, životinjski i ne mogu prestati čak i da želim. Što, međutim, nije slučaj jer ovo je tako dooobrooo. Mmmmmmmmmmmm, ovo je tako dooobrooo.
– Bilo je nevjerojatno, Brad se otkotrlja na svoju stranu i zagleda se u mene, utiskujući nježne leptiraste poljupce niz moj obraz.
– Ovo. Je. Bilo. Nevjerojatno! – mrmljam, još uvijek pokušavajući dokučiti što se to upravo zbilo. Mislim da sam upravo doživjela orgazam! Prvi put u životu znam o čemu to pišu svi ti časopisi i, dok osjećam blaženstvo, također sam i silno zbunjena čitavom stvari, jer bilo je tako čudesno i tako neočekivano.
– Ne, hoću reći, ovo zaista nije nalik ničemu što sam ikad iskusio, reče Brad.
Misliš? A ja? Ja nikad nisam doživjela nešto tako krajnje sladostrasno, omamljujuće u čitavom svom životu.
– Znam, kažem prije nego me najednom pogodi ta nerazumna misao kako će pomisliti da sam laka, jer napokon, jedva da ga poznajem. – Ne misliš da sam laka, ha? – kažem, prije nego se uspijem suzdržati. – Mislim, inače ovo ne radim, nikad to nisam radila. Ovo uopće nije nalik meni...
– Za nekog tko to inače nikad ne radi, reče on primivši moju ruku i stisnuvši je u svojem muževnom dlanu – strahovito ti dobro ide.
Nasmijem se jer me je razuvjerio. – Nisam na to mislila.
– Znam – reče on. – A također znam da nisi djevojka koja lako pristaje na seks. Ovo je jedna od najboljih noći u mom životu.
– Mmm, kažem sad već u polusnu. – Meni isto, uspijem tek promrmljati i to je sve čega se mogu sjetiti.
Brad je vrlo nježno podigne – jeste li prije nekoliko mjeseci uopće mogli zamisliti da će itko podići Jemimu Jones – i odnese je u krevet. Prođe pored gostinjske sobe i polegne je na lijevu stranu svog golemog kreveta. Povuče plahte i prekrije je sve do brade za slučaj da joj ne bude hladno pod klima uređajem, a Jemima nešto promrmlja i okrene se, još uvijek čvrsto spavajući.
– Hvala Ti, Bože, prošapće Brad i utisne joj nježni poljubac u zatiljak. – Hvala Ti što je tako savršena, – a zatim ode u kupaonicu pod tuš.
19. poglavlje
– Jutro, spavalice.
Napola otvorim oči, što je vraški naporno, vjerujte, i za djelić sekunde budem potpuno dezorijentirana. Gdje sam, tko mi se to obraća? A potom se prisjetim i, dok sklanjam oči od sunčeve svjetlosti što proviruje kroz rolete, sjetim se kako je taj predivni muškarac koji stoji pored kreveta Brad, da smo sinoć vodili ljubav i da je to bilo najljepše iskustvo u mom dosadašnjem životu.
On sjedne na krevet i ja upijam njegov izgled, činjenicu da čak i u pamučnoj majici i hlačicama i tenisicama izgleda apsolutno divno, a on se nagne kako bi me poljubio za dobro jutro, a ja čvrsto stisnem usnice zabrinuta zbog jutarnjeg zadaha kad on tako odiše čistoćom, muževnošću, seksipilom.
– Koliko je sati? – odvažim se progovoriti kad se on odmakne, van dometa zadaha.
– Devet. Nisam te želio buditi pa sam otišao na trčanje.
– Isuse, devet sati? Nikad ne spavam do devet.
– Zato što nikad nisi promijenila vremensku zonu.
2elim ustati iz kreveta i oprati zube, umiti se, provjeriti da mi šminka nije razmazana po cijelom licu jer već mogu osjetiti kako mije lice umrljano, naime sinoć ga nisam očistila, no ne mogu ustati jer čini se kako nemam ništa na sebi i, koliko god bila vitka, šetati okolo naga ispred nekoga koga jedva poznajem – unatoč tomu što smo bili intimni da intimniji ne možemo biti – iskustvo je s kojim se trenutačno još nisam kadra nositi.
Prođem prstima ispod očiju, nadajući se kako ću uspjeti ukloniti tragove maškare ili olovke za oči koji su se mogli naći na mom licu tijekom noći i nasmiješim se Bradu na način za koji se nadam kako bi mu mogao biti seksi.
– Onda, za što si raspoložena jutros? – reče on, a ja pomislim na svoj jutarnji zadah, a onda pomislim, jebiga, pa ga povučem prema sebi i poljubim. Kako spada. Jezik i tako to.
Nisam mislila da može biti bolje nego sinoć. Zbilja, mislila sam kako sam dosegla vrhunac orgazmičnog iskustva, ali danas, jutros, na svijetlim zrakama sunca, bilo je još bolje. Toplije, nježnije, zabavnije. Nikad nisam mislila da se tijekom seksa razgovara, barem ja nikad nisam ništa govorila jer me to uvijek vraćalo u stvarnost i davalo mi osjećaj postiđenosti. No, Brad i ja smo jutros razmjenjivali riječi, vrlo nježno. Prije, tijekom i poslije. I smijali smo se, što je bilo potpuno novo otkriće, jer do danas nikad nisam mislila da bi seks trebao biti smiješan. Nije to bilo ha, ha, smiješno, nego naprosto intimno, pretpostavljam, i možda mije upravo stoga bilo takvo otkriće.
– Isuse, reče Brad zavalivši se na krevet, teško dišući. – Zbilja si nevjerojatna, J.J.
Nagnem se nad njim, kosa mi pada po njegovom licu i nježno ga poljubim u usne, polako postajući svjesna kako je ovaj muškarac moj. Barem za sad.
– I što ćemo sad? – kažem, pitajući se kako ćemo provesti ostatak dana.
– Kako to misliš? – reče Brad, s paničnim izrazom na licu, a ja prasnem u smijeh jer shvaćam kako misli da pitam 'što sad' u pogledu naše veze.
– Što ćemo raditi danas? – kažem.
– Oh. Dobro. Pa, kasnije popodne moram svratiti do teretane, ali što kažeš da najprije odemo doručkovati, pa provedemo ostatak jutra rolajući?
– Zvuči fenomenalno, kažem nastojeći ne odati da sam lagala o rolanju i da ću vjerojatno ispasti prava budala. Ali opet, rolanje je savršena vježba za održavanje vitkih bedara i tonus mišića. – Mogu li kasnije malo vježbati u teretani?
Samo rolanje, bojim se, nije dovoljno da me ne proganja osjećaj krivnje.
– Naravno da možeš, reče Brad. – Zapravo, popodne se održava sat na biciklima koji bi ti se mogao svidjeti.
– Bicikle?
– Aha – nasmije se, vidjevši da nemam blage veze o čemu priča. – To je vožnja bicikla na mjestu, ali velikom brzinom. Ubojito je, ali se kasnije osjećaš sjajno.
– Možda, kažem jer premda zvuči sjajno, mislim da bih se trenutačno radije držala onoga što već znam.
Ustanemo, istuširamo se, uskočimo u Bradov automobil i on me odvede na kratku vožnju po Santa Monici, tek da dobijem osjećaj gdje se nalazim i vozeći okolo, s njegovom desnom rukom položenom na moje lijevo koljeno, osjećam se kao u sedmom nebu.
Izgleda kao da stotine ljudi mile uokolo i, premda su neki od njih uistinu prelijepi, iskreno, prilično sam iznenađena kako većina njih izgleda posve obično. Nekako sam očekivala da će u Los Angelesu svi izgledati kao na filmu, no na svaku prekrasnu osobu dolazilo je deset onih koji to nisu.
– Ovo je poznata šetnica u Trećoj ulici, reče Brad pokazujući na makadamsku cestu omeđenu dućanima i restoranima – čuvena je po uličnim izvođačima, osobito tijekom vikenda.
Kad se zaustavimo na semaforu čujem Franka Sinatru kako pjeva, vrlo glasno, i ne mogu dokučiti odakle dopire.
– Čekaj, reče Brad. – Moraš ovo čuti, pa parkira automobil iza ugla i primi me za ruku dok odlazimo prema mjestu odakle se čuje glazba.
Nasred ulice stoji čovjek šezdesetih godina. Ima šešir, crni sako i leptir mašnu. Drži mikrofon i lagano se ziba pokraj velikog aparata za karaoke. Pljunuti je Frank Sinatra i ne mogu vjerovati kako više zvuči poput Franka, od samog Franka. Čini se kako se svatko tko prođe zaustavi, barem na nekoliko sekunda, prije nego će krenuti dalje s osmijehom na licu, a kutija se pred njim polako puni novčanicama.
– Nije li sjajan? – reče Brad, obgrlivši me rukom dok stojim pokraj jedne od klupa što omeđuju obje strane ulice. Kimnem, jer zbilja je sjajan, i dok se okrećem prema Bradu spazim na klupi staru beskućnicu. Odmah se vidi daje beskućnica, njezina je sijeda kosa duga i masna, kišni joj je ogrtač razderan i ofucan, a oko nogu su joj razbacane plastične vrećice. Oči su joj sklopljene i pjevuši uz glazbu, a onda najednom otvori oči i pogleda me.
Ustane, pokupi svoje vrećice i dok odlazi dotakne moju ruku i kaže: – Moraš čuti New York, New York. Nju uvijek zadnju otpjeva. Divna je, a onda se izgubi.
– Dakle, kažem pogledavši Brada – ovo je baš bilo čudno.
– I nije zapravo, reče Brad. – Ovaj je čovjek institucija. Ovdje je gotovo svakog tjedna. – Ali ona žena...
– Da. Santa Monica je, čini se, meka za beskućnike. Slušanje ovog čovjeka vjerojatno joj je najljepši događaj u tjednu.
– Ali kako je dospjela ovamo?
– Tko zna, reče slegnuvši ramenima. – Kako itko od nas dospije ovamo? – i s tim riječima povede me prema kutiji, ubaci nekoliko novčanica, pa krenemo natrag prema automobilu.
Vozimo se kroz široku rezidencijalnu četvrt, ogromne ulice omeđene zelenim travnjacima i velikim kućama i napokon dođemo u Montanu, tihu ulicu koja odiše novcem, naprosto stoga jer su mali butici i restorani sa svake strane toliko primamljivi, a Brad se parkira ispred jednog malog kafića koji izgleda prepun. Vani, na ulici, ima jedan slobodan stol i Brad mi kaže da ga ugrabim dok on ne donese doručak.
Nemojte misliti da sam egoistična, molim vas, ali ne mogu ne primijetiti kako su tri – tri! – muškarca spustila svoje novine, prestala razgovarati i zapiljila se u mene i mada je moja prva misao bila kako je to zacijelo stoga što mi je nešto na licu, ubrzo mi svane kako je razlog tomu moj lijepi izgled.
Zahvaljujući Geraldine, na sebi imam nove Levisice, veličine 26 u struku, bijelu majicu i smeđe mokasine od antilopa, i kad sam ih jutros obukla pomislila sam, možda po prvi put, kako zaista izgledam kao žena kakvom sam željela postati.
– Kava, reče Brad stavivši šalicu ispred mene dok su muškarci odvratili poglede, jer dovoljan je jedan pogled na Brada da shvate kako se ne mogu nadmetati – i jedan nemasni kolač od borovnice.
Slastan je. On je slastan. Život je slastan. Mislim da bih ovdje mogla ostati do kraja života.
Pretpostavljam kako je sad vrijeme kad bismo trebali razgovarati, upoznavati se, no toliko smo toga učinili protekle noći i sad kad smo spavali čini se kako samo piljimo jedno u drugo i osmjehujemo se. Brad me drži za ruku dopuštajući mi da je povučem samo kako bih uzela kolač i povremeno zagrizla i čak dok jedem on mi miluje nogu, ili ruku, ili nešto drugo. Čini se kao da moramo imati neprestani tjelesni kontakt i svi zure u nas, ili je to možda samo moja mašta.
No u svojoj mašti maštam kako zure jer žele da imaju ono što mi imamo. Nemam pojma kakav je to osjećaj kad si istinski zaljubljen. Voljela sam Bena, istina, ali ga nikad nisam imala, i dok sjedim ovdje s ovim muškarcem s kojim sam maločas vodila ljubav, pitam se kako možda ono s Benom i nije bila ljubav, tek zaluđenost.
Nije da volim Brada, još ne, naravno da ne. Ali osjećam takvu radost, ne mogu se prestati smiješiti i uvjerena sam kako zračim svjetloću koja obasjava cijelu Ameriku.
– Tako si lijepa, kaže mi ponovno Brad, a ja se grijem na toplini njegova divljenja. Provjerava koliko je sati i kaže kako bismo trebali otići na rolanje jer ima nekog posla u teretani.
Zaustavimo se pored jednog dućana za iznajmljivanje i uzmemo koturaljke za mene, a zatim ostavimo automobil kod kuće, Brad uzme svoje koturaljke i krenemo u šetnju, u čarapama, dolje prema šetnici.
– Ovaj, moram ti nešto reći, počnem nervozno, a Brad poprimi zabrinuti izgled. – Lagala sam ti o rolanju. Nikad u životu nisam stala na koturaljke.
Brad zabaci glavu natrag i glasno se nasmije. – Zašto si, pobogu, lagala o tome? Ne brini, sve će biti u redu.
Nastavi se smijuljiti dok ja nespretno navlačim koturaljke i ostanem na mjestu, previše uplašena da bih se pomaknula.
– Evo, reče primajući me za ruku – ovako ćeš rolati, i pokaže mi kako ću krenuti nogama pod pravim kutom, kako se odgurnuti desnom i klizati naprijed lijevom, i začudo, ja, nespretna, smotana Jemima Jones, uspijevam. Nisam baš dobra u tome, priznajem, no Brad me drži za ruku i te mi snažne ruke vraćaju ravnotežu svaki put kad se umalo ne prevrnem.
Potraje neko vrijeme, no uskoro klizimo jedno pored drugog, po ovoj širokoj popločanoj šetnici koja se proteže duž plaže. Ne marim čak ni kad nas svakih nekoliko minuta mimoiđu te prekrasne žene, sa slušalicama na ušima, savršenih tijela, zibajući se u ritmu glazbe što im ispunjava uši. I ne marim čak što te žene pogledavaju Brada od glave do pete dok nam prilaze, jer on ne gleda njih, on gleda samo mene. I ne marim čak kad se jedna od tih zamamnih plavuša okrene svojoj prijateljici koja klizi uz nju, također sa slušalicama, i kaže 'peder', pokazujući na Brada koji to ne spazi. Ne marim. Zapravo, to mi je zabavno, i na neki načinje razumijem. Čini se kako je Brad jednostavno previše savršen da bi bio heteroseksualac. Tako nešto nikad ne bih pomislila doma u Engleskoj, ali ovdje, gdje je kultura homoseksualnosti razvijenija, ovdje mogu razumjeti zašto bi nešto tako izjavila.
Nasmijem se u sebi, osobito kad zamislim što mije Brad radio u devet sati i deset minuta ovog jutra, a onda se pre— stanem smijati u sebi i počnem drhtati od zadovoljstva prisjećajući se užitka.
– Ovo je baš zabavno, vičem dok ubrzavamo i krećemo dolje prema pristaništu Santa Monice.
– Mislio sam da ovo nikad nisi radila, – reče on, a ja se s osmijehom na licu nađem ispred njega, zapanjena koliko sam sigurna na ovim kotačićima.
– Lagala sam, doviknem mu a on se nasmije i pošalje mi poljubac dok juri ne bi li me dostigao.
Jemima i Brad izgledaju kao savršen par, kao da su netom izašli iz romantične ljubavne priče i mada previše ne razgovaraju, hihoću se i zadirkuju tako da sve više nalikuju zaljubljenom paru. Ili, možda to samo znači da su par koji je zaljubljen u ljubav?
Dva su me sata rolanja potpuno izmoždila i kad se na kraju zaustavimo kod dućana delikatesa pa si uzmemo salatu, koju pak spremimo u plastične kutije i ponesemo u Bradovu teretanu kako bismo je tamo pojeli. Za slučaj da se pitate, ovdje sam još ustrajnija u održavanju svoje linije, tako da zaobiđem salatu od riže i tjestenine koja, premda primamljivo izgleda, nije ono što mi treba ukoliko želim zadržati svoju figuru. Umjesto toga odlučim se za hrpu egzotičnih listova salate, na kojima je poslagano hrskavo povrće i sjemenke sezama koje nisu, prema riječima žene iz dućana, preprženi na ulju. Potpuno nemasni. Nisam li dobra? Ne ponosite li se mnome?
Teretana je, na kraju Druge avenije, upravo onakva kakvu sam i očekivala. Na suncem obasjanoj recepciji nalazi se veliki pult, za kojim sjede dvije prelijepe žene u besprijekornoj opremi za aerobiku. Jedna je odjevena u ružičasti triko s pripijenim, sićušnim narančastim hlačicama od likre, dok je druga u narančastom trikou s ružičastim hlačicama, obje s tanga izrezom na stražnjici. Nevjerojatno su preplanule, nevjerojatno su vitke i nevjerojatno ljubazne, što me pomalo iznenadi, jer doma u Engleskoj, kad žene ovako izgledaju na kraju se obično ispostavi da su vrhunske gadure.
– Hej, Brad! – reče prva oduševljeno nakon što uđemo. – Hej, Brad! – reče i druga, trgnuvši se. – Hej, Cindy, Charlene. Volio bih vam predstaviti J.J. – Hej, J.J., kazaše obje uglas. – Tako je divno što smo te u poznale.
– I meni također, suspregnem smijeh, jer što ima tako divnoga u tome što su me upoznale?
– Ti si J.J.! – najednom će Cindy. – O moj Bože, toliko smo toga čule o tebi. Čak smo i vidjele tvoju sliku. Uauu, tu si.
– Aha. – Hoće li ovdje konačno netko reći nešto smisleno? – Tu sam.
– A ti si iz Engleske? – Sad je red na Charlene. – Uh, aha.
– To je tako divno. Jednom, sam imala dečka iz Engleske. Bio je iz Surreyja. Gary Tompkins? – Pogleda me s iščekivanjem kao da bih gaja mogla poznavati. Kako da ne. Odmahnem glavom i slegnem ramenima. – Žao mije, ispričam se. – Velika je to zemlja.
– Ne brini, reče Charlene – ionako nije bio neka faca. Ali, dobrodošla u Los Angeles. Misliš li ostati?
– Došla sam na dva tjedna, kažem. – Onda se moram vratiti na posao.
– To je baš šteta, reče Cindy. – Ovdje je sjajno. Možda bi se mogla vratiti.
– Možda, kažem pitajući se jesu li ovdje svi ovako prijateljski nastrojeni. Mislim, čula sam da su Amerikanci ovakvi, ali nikad nisam potpuno vjerovala u to.
– Zbilja su simpatične, kažem Bradu dok prolazimo recepciju i dvoranu sa spravama, a onda zastanem jer još nikad u životu nisam vidjela tako dobro opremljenu teretanu, niti tako savršene ljude. Teretana vrvi od ljudi. Teška hip-hop glazba, pjesma koju jedva razaznajem, trešti iz svakog kuta i premda su svi ovdje mokri od znoja redom izgledaju fantastično, znoj im pristaje uz njihovu blistavu boju kože i savršena tijela.
– Bože, prošapćem zbunjeno, ovo je svjetovima udaljeno od moje teretane, jer je većina tamošnjih ljudi ili u pred-fazi pa izgledaju užasno ili zato stoje to mjesto gdje treba vidjeti i biti viđen pa nikad ne bi dopustili da im nešto prljavo poput znoja uništi frizure ili šminku.
– Sviđa ti se? – upita Brad, bjelodano ponosan na svoj uspješan posao. – Upoznaj se s Jimmvjem, jednim od naših osobnih trenera.
Visok, preplanuo i nauljen, Jimmy se rukuje sa mnom. – Divno je što sam te napokon upoznao, J.J. Dobrodošla u Los Angeles, i ako ti treba nešto, bilo što, – značajno me pogleda – ne ustručavaj se zatražiti.
– Prste k sebi, Jimmy, reče Brad u šali ga odgurnuvši.
– Daj Brad, reče Jimmy podignuvši ruku i obješenjački se nacerivši – ne možeš mi zamjeriti na pokušaju.
– Halo? – kažem. – Ja sam ovdje.
– Oprosti, J.J. – reče Brad. – Dečki će uvijek ostati dečki. – Idemo u moj ured pojesti ručak.
I odemo, i koliko god ovo zvučalo blesavo – budući da je podne i da jedemo salatu iz plastičnih kutija – počnemo hraniti jedno drugo i uskoro se hrana nađe posvuda osim u našim ustima i mi se luđački ljubimo kadli se vrata treskom otvore i mi se poskočimo.
Brad, neka se zna, poskoči više, no to je razumljivo jer, napokon, on je šef, i oboje podignemo pogled prema krupnoj djevojci koja stoji na vratima.
– Oh, reče djevojka. – Nisam znala da si tu.
– Tek sam stigao, reče Brad tarući hranu sa sebe i nastojeći se sabrati, dok ja pažljivo promotrim djevojku, djelomice stoga što nastojim dokučiti tko je ona, a djelomice stoga, i vraški se iznenadim kad to shvatim, djelomice stoga što djevojka koja stoji na vratima užasno podsjeća na djevojku kakva sam nekoć sama bila. Niska je, tamne sjajne kose, i mogu uvidjeti kako bi bila lijepa, kako bi mogla biti lijepa, samo joj valja izgubiti desetak kilograma. Budući da je djevojka krupna, ima dva, ne tri, podbratka. Nosi široku košulju ne bi li prikrila ogromna prsa, a ruke su joj prekrižene kako bi sakrila što je više moguće, i ima taj gotovo neprimjetno ranjivi izraz u očima. Mogla bi biti ja, pomislim dok i dalje netremice zurim u nju. Ja bih mogla biti ona.
– Ovo je J.J., reče Brad. – A ovo je Jenny. Moja osobna asistentica.
– Bok, Jenny, odlučila sam biti ljubazna, potruditi se pokazati joj kako mi ne smeta njezina debljina, kako ne mislim da je manje vrijedna zbog viška kilograma. Ustanem iz sjedećeg položaja za stolom i krenem prema njoj s ispruženom rukom kako bih se rukovala, no dok joj prilazim instinktivno osjećam da se ne želi rukovati sa mnom, kako se, iz nekog čudnog razloga, ćuti snažan osjećaj neprijateljstva u zraku. I u pravu sam. Zastanem jer se Jenny niti ne pomakne. Jenny ništa ne govori, i tako mi Boga, dobro se sjećam kako je biti u Jennynoj koži.
Sjećam se kako sam se sama osjećala kad bi mi predstavljali nekog mršavog i lijepog, kako bih osjećala nelagodu, kako ih ne bih mogla pogledati u oči, i očajnički pokušavam smisliti način kojim bih joj olakšala ovu situaciju.
– Imaš prelijepu košulju, najzad progovorim. – Jesi li je ovdje kupila?
– Ne, reče Jenny prisiljena na odgovor, a potom se okrene Bradu. – Imam ovdje neke spise za tebe. Da ih samo ostavim na stolu?
Glas joj je ledeno hladan i ja ustuknem, no onda se sjetim da je njoj zacijelo još strasnije, kako je još intenzivniji taj osjećaj nepripadnosti kad radiš negdje gdje si cijelog dana okružen lijepim tijelima pa pokušam iznova.
– Radiš li dugo ovdje? – pitam, trudeći se ponuditi joj svoje prijateljstvo.
– Da, reče Jenny ovaj put odbijajući da me uopće pogleda, i s tim se riječima okrene i napusti ured.
– Oprosti, reče Brad prolazeći prstima kroz kosu. – Ona katkad zna biti teška.
– Ne brini zbog toga, pretpostavljam da je razumijem daleko više nego ti, kažem ne razmišljajući.
– Kako to zaboga misliš? – Bradov glas zvuči pomalo otresito, a ja se pitam što bi mislio da zna kako sam bila jednako debela kao i Jenny. Osjetim iskušenje, samo na trenutak, da kažem Bradu kakva sam nekoć bila, no potom se predomislim. Još je prerano za to.
– Samo mogu zamisliti kako joj je silno teško raditi na ovakvom mjestu, cijelo vrijeme biti okružena vitkim ljudima. Ono što ne razumijem jest zašto uopće radi ovdje. Zacijelo bi joj bilo daleko lakše raditi na mjestu gdje je manje..., – zastanem, razmišljajući kako se izraziti. – Manje onih koji su svjesni svog tijela.
– Vjerojatno si u pravu, reče Brad – ali vidiš, Jenny je uz mene već godinama, ona mi je poput desne ruke, i da budem iskren, mislim da je to jedini razlog zašto je ovdje ostala, isključivo iz odanosti prema meni.
– Siguran si da nije malčice zaljubljena u tebe? – zadirkujem ga, prezauzeta Bradom da bih se sjetila kako nije šala biti najdeblja djevojka u uredu i još pritom biti zaljubljena u najljepšeg čovjeka u zgradi.
– Jenny? – Brad posprdno otpuhne. – Ne. Ona mi je više poput sestre.
Hmm. Nekoć bi davno Ben izjavio to isto za mene. – Pa, poznajem nekoga tko se definitivno zaljubio u tebe.
Ispružim ruku i položim je na Bradovo bedro.
– Ako zaključam vrata, obećavaš da ćeš mi sve ispričati? – Brad ode do vrata i tiho ih zaključa.
Bože oprosti što se ponašam kao drska neodgojena cura, no ne mogu si pomoći, naprosto je neodoljiv. Prekrižim ruke preko grudi i svučem košulju s ramena, otkrivši ništa osim nagog tijela. Gurnem Brada u naslonjač i opkoračim ga obavivši ruke oko njegova vrata. – Obećavam, kažem mazno – kunem se.
Začuje se kratko kucanje na vratima kupaonice koje nekoliko sekunda ne čujem, budući da sam zagnjurila pod vodu.
– Jemima?
Smjesta se uspravim u sjedeći položaj i mahnito gledam po prostoriji tražeći ručnik, prije nego se sjetim da sam zaključala vrata.
– Da?
– Samo sam htio provjeriti je li sve u redu. Treba li ti što?
– Ne, sve je u redu. Ipak, hvala ti.
– Oh. O.K. Idem nam početi pripremati večeru.
– Brad?
– Da? – čujem njegove korake kako se ponovno približavaju vratima.
– Nešto bih te zamolila? – Naravno.
– Imaš li nešto protiv da nazovem doma u Englesku?
– Naravno da nemam. Sve je u redu. Telefon ti je u sobi, odmah pored kreveta. Znaš li izlazni broj iz zemlje?
– Ne brini. Dobila sam sve potrebne informacije iz AT&T kartice.
Opet mi je Geraldine priskočila u pomoć navaljujući da se prijavim za tu karticu kako bi moji izvještaju o napretku bili što jeftiniji.
– O.K., dobro. Vidimo se uskoro.
Odšetam u sobu umotana u pahuljastu bijeli ogrtač kojeg je Brad uviđavno objesio na vrata, i s još jednim pahuljastim bijelim ručnikom omotanim oko moje vlažne kose, pa kopam po torbi i izvučem malenu brošuru s uputama za korištenje AT& Tkartice. Iščitam upute, a onda sjednem na krevet i podignem slušalicu.
1 800 225 5288. – Dobar dan i dobro došli u AT&T. Kako bi ste izvršili poziv pritisnite 1. – Slijedim upute i suspregnuta daha čekam dok telefon počinje zvoniti.
– Halo? – Glas zvuči pospano.
– Geraldine?
– Oh moj Bože, ti si! Čekaj, samo da se razbudim. – Koliko je tamo sati? – Dva ujutro.
– Oh, zbilja mije žao, nisam razmišljala. Čuj, zašto te ne bih sutra nazvala...
Geraldine mi upadne u riječ. – Jesi li ti luda? Čitav sam dan provela misleći na tebe i kvragu, to je samo spavanje. Želim sve čuti. Kako je, što ima, je li božanstven?
Nasmijem se i stišam glas do šapta. – Geraldine, ne bi vjerovala kako izgleda.
– Uh – oh. Hoćeš reći daje grozan, nije kao na slici, nizak je, debeo i ćelav.
– Ma kakvi. On je, a ovo ti apsolutno ozbiljno govorim, on je najljepši muškarac kojeg sam ikad vidjela.
– Šališ se!
– Kunem ti se. Milijun je puta savršeniji nego na slici. Jednostavno ne mogu skinuti pogleda s njega.
– A što on misli o tebi? Jesi li ispunila njegova očekivanja?
– Upravo je to ono najčudesnije. Kaže da se slika koju sam mu poslala ne da usporediti sa mnom. Mislim, ne želim zvučati umišljeno ili nešto slično, ali mislim da mu se sviđam, zbilja to mislim.
– Jemima, to nije umišljenost, to je iskrenost. Fenomenalno. Onda, jeste li već odlučili kako ćete nazvati djecu?
Nasmijem se. – Još nismo, no samo čekaj do kraja večeri.
– Što kanite večeras? Pusti me da pogodim, izvodi te na neko šminkersko mjesto poput Špaga ili ono drugo, Eclipse, a gosti za večerom će vam biti Nicole Kidman i Tom Cruise.
– Mislim da ne. Ne, ostajemo doma i on mi sprema večeru.
– On i kuha! Jemima, što god učinila, ne ispuštaj ga iz ruku.
– I ne kanim, ukoliko je to uopće u mojoj moći, no svaki put kad ga pogledam pitam se što radi s nekim poput mene.
– Ne budi smiješna, Jemima. Sretan je što ima nekog poput tebe.
– Hmm. Možda, – kažem, premda u to do kraja ne vjerujem.
– Onda, misliš li da će večeras uslijediti veliko zavođenje?
– Kriste! O tome nisam niti razmišljala. Čini se toliko savršenim da bih uopće mogla zamisliti kako ga dodirujem, a kamoli da spavam s njim.
– Zvuči predobro da bi bilo istinito.
– Vjerojatno jest.
Geraldine suspregne zijevanje. – Oprosti, Jemima, počelo mi se spavati.
– Ne brini, pustit ću te da se vratiš u krevet. Hvala ti što si se razbudila.
– Ne spominji to, draga. Oduševljena sam što sam sve čula. Nazovi me za nekoliko dana da znam što se događa.
– O.K., čuvaj se.
– Aha, – Geraldine ponovno zijevne. – I ti također.
Brad, vrlo tiho, spusti telefon u kuhinji, oprezno kako ne bi zalupio slušalicom, oprezno da ga se ne bi čulo. Odmakne se, a njegovim se licem počne širiti savršeni osmijeh i on pobjedonosno udari šakom po zraku. To, reče sebi, to.
Što da odjenem? Što da odjenem? Izvukla sam svu odjeću i objesila je, a sad proživljavam strašnu krizu nedoumice.
Ne želim izgledati previše seksipilno, no ne želim ni ostaviti dojam kao da se nisam ni najmanje potrudila. Sad mi treba Geraldine, ne na drugom kraju telefonske veze nego ovdje, u ovoj sobi, kako puši laganu cigaretu i savršeno kombinira odjeću svojim savršeno uređenim noktima, premda mi ne treba da me potiče na dodatno trošenje novca.
Jednostavno ne znam. Probam malu crnu haljinu i, mada se neko vrijeme divim kako prianja uz moj ravni stomak i uzani struk, znam da je previše elegantna pa je svučem i brižljivo objesim. Isprobam par bijelih svilenih hlača i bijelu majicu, i izgleda sjajno, ali onda pomislim, što ako me pokuša zavesti, hlače nisu baš seksi.
Na kraju se zadovoljim bijelom majicom i kratkom suknjom od antilopa brončane boje A-kroja. Kožnata. Znam, znam, mora da sam luda što sam ponijela išta kožnato u Los Angeles, jer napokon, ovdje je toliko toplo, ali ovo je moj najnoviji komad odjeće i sviđa mi se, sviđa mi se senzualnost antilop kože mekane poput maslaca. Da. Pogledam se u zrcalo. To je to. Savršeno. Stavim velike srebrne naušnice i kliznem u ravne bijele tenisice. Ležerno, seksipilno, savršeno. Možda je uostalom, nekom osmozom, ponešto od Geraldineinog smisla za stil ušlo i u mene.
– Opa, reče Brad nakon što se najzad pojavim, jer sam provela sate i sate usavršavajući šminku, sušeći kosu i oblikujući sjajnu, zlatnu grivu. – Opa.
– Sviđa ti se? – zamahnem suknjicom, a Brad se nasmiješi dok mi dodaje čašu šampanjca.
– Izgledaš sjajno. Zbilja, sviđa mi se ta suknja.
Nježno pomiluje tkaninu i osmjehne se u znak odobravanja, a meni, moram to reći, u trbuhu lagano poskoči, ipak mirno otpijem šampanjac kao da sam ona vrst djevojke koja ga pije svaku večer u tjednu, djevojka, zapravo, poput Geraldine.
– Dođi u kuhinju i pričaj sa mnom dok dovršim večeru, reče Brad i dok ga slijedim ne mogu ne primijetiti kako su svjetla najednom postala daleko, daleko prigušenija nego što su bila kad smo ovamo stigli, a u velikom je kaminu sad pucketala vatra koja, premda je vani vjerojatno trideset stupnjeva, daje ugodan odsjaj sobi.
Prođem kraj stola, izrađenog od željeza i stakla, i spazim kako ga je Brad već postavio za večeru, svježe cvijeće u sredini i dvije visoke svijeće na obje strane, čekajući da budu upaljene.
Naivna kakva jesam, čak i ja mogu vidjeti kako je Bradov cilj romantika, a u znak potvrde on daljinskim upravljačem upali glazbu i nježni, seksi, osjećajni zvukovi počnu dopirati iz svakog kuta prostorije.
– Kvadrifonični zvučnici, pojasni on vidjevši kako gledam okolo, nastojeći dokučiti odakle točno dopire glazba. – Bogme je prilično koštalo, no isplati se zbog ugođaja.
Kladim se, pomislim, ali naravno da to ne izgovorim, i ne mogu se ne pitati, dok odlazimo prema kuhinji, koliko je puta već ovo činio, no čim mi misao prođe glavom pokušam je otjerati, jer na kraju krajeva, jedino je važno da sam ovdje i da ovo sad radi zbog mene.
– Kakav je šampanjac? – pita.
– Predivan, otpijem još jedan gutljaj, prije nego ustanovim kako mije čaša prazna. Kvragu. Mora daje zbog živaca, očito sam ga ispila bez da sam ga praktički i okusila.
– Evo, nasmije se ponudivši bocu i puneći moju čašu. – Inače ne pijem, ali ovo je posebna prilika.
Ponovno se nasmije, a ja ga promatram preko ruba čaše, još uvijek ne mogavši povjerovati kako nevjerojatno izgleda ovaj muškarac.
Ugođaj? Jemima je apsolutno u pravu. Brad je prilično naviknut na stvaranje ugođaja i vrlo je iskusan osmišljavanju prizora zavođenja. Jemima može misliti kako je on vrhunski kuhar, kako sve ovo čini zbog nje, no Brad je to činio mnogo puta ranije. A stoje pripremio za večeru? Počeo je s kozjim sirom, savršeno poredanim na okrugle kriške kruha s orasima, koje je lagano prepržio, zagrijane u pećnici i poškropljene orahovim uljem i kapljicom limunova soka, sve skupa posloženo na listovima zelene salate. Za glavno jelo on sprema pileća prsa marinirana u ružmarinu i češnjaku, poslužena sa zimskim tikvicama i biranim svježim povrćem, a za desert je osmislio egzotičnu voćnu salatu s dijetnim sladoledom. Ovo možda nije najuzbudljiviji meni, istina, no prisjetite se kako je to muškarac opsjednut niskokaloričnom hranom i, da budemo iskreni, čudo je što se tu uopće našao kozji sir.
Brad nije vrhunski kuhar, no ima šest vrhunskih recepata koje uvijek iznova pripravlja. Brižljivo zapisuje što je kome poslužio, tek za slučaj da ne počini strahovitu pogrešku i dvaput zaredom posluži kozji sir. Srećom, s Jemimom se o tome ne mora brinuti.
Priznajmo, već se neko vrijeme nije ovako potrudio, a kasnije ćemo otkriti i razlog tomu, no za sad, idemo vidjeti uspijeva li taj njegov ugođaj...
– Znaš što ne mogu povjerovati? – reče Brad, režući mrkvu i tikvice – ili buču kako on to zove – na tanke prutiće.
– Hmm? – osjećam se više nego omamljeno, šampanjac u kombinaciji s promjenom vremenske zone ima potpuno razarajući učinak, no čini se kako ga ne mogu prestati piti, samo da smirim živce.
– Ne mogu povjerovati da netko poput tebe nema dečka.
– Pa, lagano se zanjišem na stolici. – Ni ja ne mogu vjerovati da netko poput tebe nema djevojku.
Brad se nasmiješi. – Kako sam samo znao da ćeš to reći?
– Kismet? – kažem zajedljivo, odmah požalivši, jer nisam mislila biti zajedljiva, nego mi je nekako izletjelo. Mislim, što sam trebala reći? No Brad, srećom, čini se nije zamijetio zajedljivost.
– Aha! – reče on oduševljeno. – Kismet! Ja silno vjerujem u sudbinu, a ti?
U redu, o ovome možemo razgovarati. Ovo je nešto što nam je zajedničko. Ovo je dobro. Možda ćemo pronaći još stotine zajedničkih stvari, možda postoje nekakvi temelji na kojima se može izgraditi nešto drukčije i posebno. Bože, nadam se daje tako.
– Apsolutno – kažem. – Vjerujem u sudbinu, ali također vjerujem da možemo na nju utjecati i nisam sigurna u što od toga više vjerujem. Mislim da uglavnom vjerujem kako je život nešto poput stabla i da postoji samo nekoliko grančica koje možemo dobaviti. Mislim da tu dolazi onaj dio o utjecanju na sudbinu. Ako dobavimo određenu grančicu onda će nam život krenuti tim tokom, a sudbina će nas otada zasipati stvarima.
Brad s razumijevanjem kimne glavom. – Onda – usudi se progovoriti nakon stanke. – Misliš li daje ovo sudbina? – on odloži svoju čašu i pogleda me pažljivo.
– Zasigurno vjerujem kako postoji razlog našem susretu.
Bože, možete li povjerovati koliko hladnokrvno zvučim. – I sigurna sam daje sve što nam se dogodi u životu tu kako bi nas nečemu poučilo.
– Onda, što misliš kakvu bi lekciju mogla naučiti od mene?
Nagovještaj izvijanja obrve, dašak zavođenja u njegovom glasu?
– A kako bi bilo, da ti na to odgovorim sutra?
Bravo, Jemima, napokon sam popila dovoljno šampanjca da samouvjereno fiertujem.
– A kako bi bilo da ti sad dam prvu lekciju?
Brad mi se počne primicati, a ja, glupa koza kakva jesam, panično poskočim.
– Prvo nešto pojedimo – kažem vedro. – Sigurna sam da ću biti daleko više raspoložena za poduku kad nešto pojedem. Uostalom, umirem od gladi, mmm, ovo se čini predivnim. Nisam znala da znaš i kuhati, o tome nisi ništa govorio. Onda, je li hrana gotova?
Zaveži, Jemima. Praviš budalu od sebe. Zavežem.
Brad se nasmije i posegne rukom kako bi mi promrsio kosu. – Smiješna si, J.J., jesi li to znala?
– Pa, ovaj, znali su mi to katkad reći u prošlosti.
Što? Misli li on da su sve plavuše bez mozga? Opirem se potrebi da kažem nešto još zajedljivije, no valjda mu ne mogu previše zamjeriti. Hoću reći, jedva da me poznaje i ne mogu ga kriviti što daje preuranjene zaključke, ipak ne zna kakva sam, jesam li zabavna ili ne.
– Pa, večera je gotova – reče on. – Hoćeš li upaliti svijeće dok je ne donesem.
I tako ja po dužnosti obavim što mije rečeno i kad Brad uđe u blagovaonicu, noseći dva tanjura, utrne svjetlo laktom i prostorija utone u tamu, osim dvije svijeće na stolu i pucketave svjetlosti iz kamina.
– Sad je već bolje, reče sjedajući.
– Mnogo bolje, složim se.
– Sad te jedva mogu vidjeti, pridodam. To je šala, onaj poznati sarkazam koji večeras naprosto neće otići, a ja još jednom zahvalim sretnoj zvijezdi na Bradu, koji je a) Amerikanac, b) Kalifornijac, pa mu je sarkazam stran poput gaćica iz Marks & Spencera.
– Oh – reče on, zvučeći povrijeđeno. – Žao mi je ako sam te razočarao.
– Ne, Brad – umirim ga, usudivši se staviti ruku povrh njegove – šalim se. Britanski humor. Oprosti.
– Dobro – on će, pokušavši se nasmijati, no bezuspješno. Nije važno, muškarac ovakve ljepote nikad ne bi mogao duže vrijeme vjerovati kako se nekome ne sviđa, i on se gotovo smjesta vrati u svoje uobičajeno stanje.
Čavrljamo objedujući kozji sir i salatu. Zajedno se smijemo u stankama između predjela i glavnog jela, i kad se piletina nađe na stolu mi se počnemo opuštati, i ne mogu govoriti u Bradovo ime, ali ja definitivno počinjem osjećati kako bi moglo biti nešto od nas.
– Onda, što tražiš u vezi? – najzad se usudim pitati, bezbrojne su čaše šampanjca doprinijele su mojoj lažnoj hrabrosti.
– Što tražim? Tražim osobu koja je iskrena, osjećajna, ženstvena. Ženu koja ne mora nužno ganjati karijeru, koja bi bila sjajna majka i žena.
Uto zastane i zagleda mi se u oči, i doima se, ne znam, doima se zbilja vatrenim, i nakon nekoliko sekunda koje se čine poput sati počinjem se osjećati doista nelagodno, stoga odvratim pogled.
– Želim nekog tko će me nasmijavati, tko umije uživati u životu, potpunu i duboku osobnost.
– Želim nekog...
O Bože pa koliko će dug biti ovaj popis? Hoću reći, očekivala sam nekoliko naznaka, ne sate i sate monologa o njegovim očekivanjima. Prestani, Jemima, prestani biti tako negativna.
– ... tko je samosvjestan, tko je otvoren primati i pružati ljubav. I potreban mi je netko tko divno izgleda; tko drži do sebe, tko ne pije i ne drogira se, tko je vitak i u dobroj formi, i zdrav.
Čudno je to, ili sam ja samo komplicirana? Kako to da mi čitavo vrijeme govori što želi, da bi na kraju dovršio s onim što mu je potrebno? Postoji li razlika? Možda, možda i ne. Je li to uopće važno? Možda, možda i ne. Kako bilo, upravo u ovom času sam toliko zauzeta nastojanjima da ne zaspem za stolom, a da bih o tome dalje brinula. Taaaako sam iscrpljena i, koliko god ovo bilo uzbudljivo, koliko god bio prekrasan, zbilja mislim da nisam u stanju još zadugo držati oči otvorene.
Brad privede kraju svoju litaniju i konačno, srećom, zapazi kako mi se vjeđe spuštaju.
– Oh, ti sirota mala, reče nježno – umorna si.
Kimnem, jer da budem iskrena nisam sigurna mogu li uopće progovoriti. Spoj alkohola i iscrpljenosti zasigurno bi pridonijeli da se moje riječi krivo protumače.
– Mogao bih pristaviti kavu bez kofeina pa možemo sjesti ispred kamina dok je ne popiješ i onda možeš otići u krevet.
Ponovno kimnem, ovaj put zahvalno i na iznenađujuće (ili možda ne) nestabilnim nogama odem do kamina i uglavnom se srušim pred njim.
Brad ode napraviti kavu i kad bude gotova on je posluži na stoliću. Sjedne na pod do mene i odmakne mi kosu s očiju. Znam da bih trebala biti nervozna i u drugim bih se okolnostima vjerojatno pobljuvala, no daleko sam otišla da bih osjećala nervozu i brinula se što dalje učiniti, što reći. Samo sjedim i nađem se kako sam usredotočena na njegovu ruku, njegovu krupnu, snažnu ruku kako nježno odmiče kosu s mojih očiju, potom mi miluje obraz i napokon se zaustavi na mojoj bradi.
– Dođi – reče nježno, a ja nemam snage ili, da budem iskrena, volje oduprijeti se. Mislim, molim vas, pa tu sam u ovoj nevjerojatnoj kući u Los Angelesu, LOS ANGELESU!, s ovim božanstvenim muškarcem i trebala bih reći ne? Mislim da ne. Osim toga, znatiželjna sam, želim znati kako je to kad ležiš pored nekog ovako prelijepog. Želim znati kakav je osjećaj dodirivati njegovu kožu, kakvog je okusa, kako će sve to biti. Priznajmo, kratke predigre koje sam doživjela u prošlosti nisu baš bile nešto čime se dalo pohvaliti. No s ovim bi se dalo više nego pohvaliti, s ovom filmskom situacijom, toliko nestvarnom da gotovo imam osjećaj kao da sam u nekom filmu. Čak i način kojim nježno obuhvaća moju bradu dok mu se lice sve bliže i bliže primiče mome izgleda kao da se odvija usporeno.
I konačno se te savršene usne nađu na mojima, i on me ljubi, i otišla bih ja još dalje u pojedinosti, no iskreno, pomalo sam posramljena. Mislim, ovo se nikad nije ovako dogodilo, nikad nije bilo ovako sporo, ili nježno, ili ljupko, ako baš želite znati istinu.
I ne osjećam se onako kako bih se osjećala prije. Ne želim to raditi s prigušenim svjetlima ili ležati na leđima tako da mije trbuh gotovo posve ravan, jer sad i jest ravan, i ne moram stalno misliti o svom izgledu, ili pak brinuti hoće li sve skupa uspjeti jer bi ga moja debljina mogla odbiti.
A sad, čudo nad svim čudima, napola sam naga pred muškarcem koji je veći od mene! Njegova su prsa veća od mojih! Njegove su ruke veće od mojih! I, kad smo već kod toga, kakva prsa! Kakve ruke! Jao meni, mislila sam da ovakva tijela postoje samo na stranicama skupocjenih časopisa. Pogledajte te mišiće, pogledajte te bicepse, tricepse i kvadricepse.
A onda sva naša odjeća spadne (i uopće me nije briga!), i gledam ga kako mi radi ono što mi nitko dosad nije radio, i nakon nekog vremena prisiljena sam sklopiti oči jer mi je ozbiljno neugodno, no malo zatim prestane mi biti neugodno jer se taj nevjerojatni osjećaj počne širiti mojim tijelom i iduće čega sam svjesna je kako on leži na leđima, u meni, dok seja pomičem ponad njega, i vrištim toliko da se čitava kuća trese. Ni sama ne znam odakle se pojavio taj vrisak, znam samo da je prodoran, životinjski i ne mogu prestati čak i da želim. Što, međutim, nije slučaj jer ovo je tako dooobrooo. Mmmmmmmmmmmm, ovo je tako dooobrooo.
– Bilo je nevjerojatno, Brad se otkotrlja na svoju stranu i zagleda se u mene, utiskujući nježne leptiraste poljupce niz moj obraz.
– Ovo. Je. Bilo. Nevjerojatno! – mrmljam, još uvijek pokušavajući dokučiti što se to upravo zbilo. Mislim da sam upravo doživjela orgazam! Prvi put u životu znam o čemu to pišu svi ti časopisi i, dok osjećam blaženstvo, također sam i silno zbunjena čitavom stvari, jer bilo je tako čudesno i tako neočekivano.
– Ne, hoću reći, ovo zaista nije nalik ničemu što sam ikad iskusio, reče Brad.
Misliš? A ja? Ja nikad nisam doživjela nešto tako krajnje sladostrasno, omamljujuće u čitavom svom životu.
– Znam, kažem prije nego me najednom pogodi ta nerazumna misao kako će pomisliti da sam laka, jer napokon, jedva da ga poznajem. – Ne misliš da sam laka, ha? – kažem, prije nego se uspijem suzdržati. – Mislim, inače ovo ne radim, nikad to nisam radila. Ovo uopće nije nalik meni...
– Za nekog tko to inače nikad ne radi, reče on primivši moju ruku i stisnuvši je u svojem muževnom dlanu – strahovito ti dobro ide.
Nasmijem se jer me je razuvjerio. – Nisam na to mislila.
– Znam – reče on. – A također znam da nisi djevojka koja lako pristaje na seks. Ovo je jedna od najboljih noći u mom životu.
– Mmm, kažem sad već u polusnu. – Meni isto, uspijem tek promrmljati i to je sve čega se mogu sjetiti.
Brad je vrlo nježno podigne – jeste li prije nekoliko mjeseci uopće mogli zamisliti da će itko podići Jemimu Jones – i odnese je u krevet. Prođe pored gostinjske sobe i polegne je na lijevu stranu svog golemog kreveta. Povuče plahte i prekrije je sve do brade za slučaj da joj ne bude hladno pod klima uređajem, a Jemima nešto promrmlja i okrene se, još uvijek čvrsto spavajući.
– Hvala Ti, Bože, prošapće Brad i utisne joj nježni poljubac u zatiljak. – Hvala Ti što je tako savršena, – a zatim ode u kupaonicu pod tuš.
19. poglavlje
– Jutro, spavalice.
Napola otvorim oči, što je vraški naporno, vjerujte, i za djelić sekunde budem potpuno dezorijentirana. Gdje sam, tko mi se to obraća? A potom se prisjetim i, dok sklanjam oči od sunčeve svjetlosti što proviruje kroz rolete, sjetim se kako je taj predivni muškarac koji stoji pored kreveta Brad, da smo sinoć vodili ljubav i da je to bilo najljepše iskustvo u mom dosadašnjem životu.
On sjedne na krevet i ja upijam njegov izgled, činjenicu da čak i u pamučnoj majici i hlačicama i tenisicama izgleda apsolutno divno, a on se nagne kako bi me poljubio za dobro jutro, a ja čvrsto stisnem usnice zabrinuta zbog jutarnjeg zadaha kad on tako odiše čistoćom, muževnošću, seksipilom.
– Koliko je sati? – odvažim se progovoriti kad se on odmakne, van dometa zadaha.
– Devet. Nisam te želio buditi pa sam otišao na trčanje.
– Isuse, devet sati? Nikad ne spavam do devet.
– Zato što nikad nisi promijenila vremensku zonu.
2elim ustati iz kreveta i oprati zube, umiti se, provjeriti da mi šminka nije razmazana po cijelom licu jer već mogu osjetiti kako mije lice umrljano, naime sinoć ga nisam očistila, no ne mogu ustati jer čini se kako nemam ništa na sebi i, koliko god bila vitka, šetati okolo naga ispred nekoga koga jedva poznajem – unatoč tomu što smo bili intimni da intimniji ne možemo biti – iskustvo je s kojim se trenutačno još nisam kadra nositi.
Prođem prstima ispod očiju, nadajući se kako ću uspjeti ukloniti tragove maškare ili olovke za oči koji su se mogli naći na mom licu tijekom noći i nasmiješim se Bradu na način za koji se nadam kako bi mu mogao biti seksi.
– Onda, za što si raspoložena jutros? – reče on, a ja pomislim na svoj jutarnji zadah, a onda pomislim, jebiga, pa ga povučem prema sebi i poljubim. Kako spada. Jezik i tako to.
Nisam mislila da može biti bolje nego sinoć. Zbilja, mislila sam kako sam dosegla vrhunac orgazmičnog iskustva, ali danas, jutros, na svijetlim zrakama sunca, bilo je još bolje. Toplije, nježnije, zabavnije. Nikad nisam mislila da se tijekom seksa razgovara, barem ja nikad nisam ništa govorila jer me to uvijek vraćalo u stvarnost i davalo mi osjećaj postiđenosti. No, Brad i ja smo jutros razmjenjivali riječi, vrlo nježno. Prije, tijekom i poslije. I smijali smo se, što je bilo potpuno novo otkriće, jer do danas nikad nisam mislila da bi seks trebao biti smiješan. Nije to bilo ha, ha, smiješno, nego naprosto intimno, pretpostavljam, i možda mije upravo stoga bilo takvo otkriće.
– Isuse, reče Brad zavalivši se na krevet, teško dišući. – Zbilja si nevjerojatna, J.J.
Nagnem se nad njim, kosa mi pada po njegovom licu i nježno ga poljubim u usne, polako postajući svjesna kako je ovaj muškarac moj. Barem za sad.
– I što ćemo sad? – kažem, pitajući se kako ćemo provesti ostatak dana.
– Kako to misliš? – reče Brad, s paničnim izrazom na licu, a ja prasnem u smijeh jer shvaćam kako misli da pitam 'što sad' u pogledu naše veze.
– Što ćemo raditi danas? – kažem.
– Oh. Dobro. Pa, kasnije popodne moram svratiti do teretane, ali što kažeš da najprije odemo doručkovati, pa provedemo ostatak jutra rolajući?
– Zvuči fenomenalno, kažem nastojeći ne odati da sam lagala o rolanju i da ću vjerojatno ispasti prava budala. Ali opet, rolanje je savršena vježba za održavanje vitkih bedara i tonus mišića. – Mogu li kasnije malo vježbati u teretani?
Samo rolanje, bojim se, nije dovoljno da me ne proganja osjećaj krivnje.
– Naravno da možeš, reče Brad. – Zapravo, popodne se održava sat na biciklima koji bi ti se mogao svidjeti.
– Bicikle?
– Aha – nasmije se, vidjevši da nemam blage veze o čemu priča. – To je vožnja bicikla na mjestu, ali velikom brzinom. Ubojito je, ali se kasnije osjećaš sjajno.
– Možda, kažem jer premda zvuči sjajno, mislim da bih se trenutačno radije držala onoga što već znam.
Ustanemo, istuširamo se, uskočimo u Bradov automobil i on me odvede na kratku vožnju po Santa Monici, tek da dobijem osjećaj gdje se nalazim i vozeći okolo, s njegovom desnom rukom položenom na moje lijevo koljeno, osjećam se kao u sedmom nebu.
Izgleda kao da stotine ljudi mile uokolo i, premda su neki od njih uistinu prelijepi, iskreno, prilično sam iznenađena kako većina njih izgleda posve obično. Nekako sam očekivala da će u Los Angelesu svi izgledati kao na filmu, no na svaku prekrasnu osobu dolazilo je deset onih koji to nisu.
– Ovo je poznata šetnica u Trećoj ulici, reče Brad pokazujući na makadamsku cestu omeđenu dućanima i restoranima – čuvena je po uličnim izvođačima, osobito tijekom vikenda.
Kad se zaustavimo na semaforu čujem Franka Sinatru kako pjeva, vrlo glasno, i ne mogu dokučiti odakle dopire.
– Čekaj, reče Brad. – Moraš ovo čuti, pa parkira automobil iza ugla i primi me za ruku dok odlazimo prema mjestu odakle se čuje glazba.
Nasred ulice stoji čovjek šezdesetih godina. Ima šešir, crni sako i leptir mašnu. Drži mikrofon i lagano se ziba pokraj velikog aparata za karaoke. Pljunuti je Frank Sinatra i ne mogu vjerovati kako više zvuči poput Franka, od samog Franka. Čini se kako se svatko tko prođe zaustavi, barem na nekoliko sekunda, prije nego će krenuti dalje s osmijehom na licu, a kutija se pred njim polako puni novčanicama.
– Nije li sjajan? – reče Brad, obgrlivši me rukom dok stojim pokraj jedne od klupa što omeđuju obje strane ulice. Kimnem, jer zbilja je sjajan, i dok se okrećem prema Bradu spazim na klupi staru beskućnicu. Odmah se vidi daje beskućnica, njezina je sijeda kosa duga i masna, kišni joj je ogrtač razderan i ofucan, a oko nogu su joj razbacane plastične vrećice. Oči su joj sklopljene i pjevuši uz glazbu, a onda najednom otvori oči i pogleda me.
Ustane, pokupi svoje vrećice i dok odlazi dotakne moju ruku i kaže: – Moraš čuti New York, New York. Nju uvijek zadnju otpjeva. Divna je, a onda se izgubi.
– Dakle, kažem pogledavši Brada – ovo je baš bilo čudno.
– I nije zapravo, reče Brad. – Ovaj je čovjek institucija. Ovdje je gotovo svakog tjedna. – Ali ona žena...
– Da. Santa Monica je, čini se, meka za beskućnike. Slušanje ovog čovjeka vjerojatno joj je najljepši događaj u tjednu.
– Ali kako je dospjela ovamo?
– Tko zna, reče slegnuvši ramenima. – Kako itko od nas dospije ovamo? – i s tim riječima povede me prema kutiji, ubaci nekoliko novčanica, pa krenemo natrag prema automobilu.
Vozimo se kroz široku rezidencijalnu četvrt, ogromne ulice omeđene zelenim travnjacima i velikim kućama i napokon dođemo u Montanu, tihu ulicu koja odiše novcem, naprosto stoga jer su mali butici i restorani sa svake strane toliko primamljivi, a Brad se parkira ispred jednog malog kafića koji izgleda prepun. Vani, na ulici, ima jedan slobodan stol i Brad mi kaže da ga ugrabim dok on ne donese doručak.
Nemojte misliti da sam egoistična, molim vas, ali ne mogu ne primijetiti kako su tri – tri! – muškarca spustila svoje novine, prestala razgovarati i zapiljila se u mene i mada je moja prva misao bila kako je to zacijelo stoga što mi je nešto na licu, ubrzo mi svane kako je razlog tomu moj lijepi izgled.
Zahvaljujući Geraldine, na sebi imam nove Levisice, veličine 26 u struku, bijelu majicu i smeđe mokasine od antilopa, i kad sam ih jutros obukla pomislila sam, možda po prvi put, kako zaista izgledam kao žena kakvom sam željela postati.
– Kava, reče Brad stavivši šalicu ispred mene dok su muškarci odvratili poglede, jer dovoljan je jedan pogled na Brada da shvate kako se ne mogu nadmetati – i jedan nemasni kolač od borovnice.
Slastan je. On je slastan. Život je slastan. Mislim da bih ovdje mogla ostati do kraja života.
Pretpostavljam kako je sad vrijeme kad bismo trebali razgovarati, upoznavati se, no toliko smo toga učinili protekle noći i sad kad smo spavali čini se kako samo piljimo jedno u drugo i osmjehujemo se. Brad me drži za ruku dopuštajući mi da je povučem samo kako bih uzela kolač i povremeno zagrizla i čak dok jedem on mi miluje nogu, ili ruku, ili nešto drugo. Čini se kao da moramo imati neprestani tjelesni kontakt i svi zure u nas, ili je to možda samo moja mašta.
No u svojoj mašti maštam kako zure jer žele da imaju ono što mi imamo. Nemam pojma kakav je to osjećaj kad si istinski zaljubljen. Voljela sam Bena, istina, ali ga nikad nisam imala, i dok sjedim ovdje s ovim muškarcem s kojim sam maločas vodila ljubav, pitam se kako možda ono s Benom i nije bila ljubav, tek zaluđenost.
Nije da volim Brada, još ne, naravno da ne. Ali osjećam takvu radost, ne mogu se prestati smiješiti i uvjerena sam kako zračim svjetloću koja obasjava cijelu Ameriku.
– Tako si lijepa, kaže mi ponovno Brad, a ja se grijem na toplini njegova divljenja. Provjerava koliko je sati i kaže kako bismo trebali otići na rolanje jer ima nekog posla u teretani.
Zaustavimo se pored jednog dućana za iznajmljivanje i uzmemo koturaljke za mene, a zatim ostavimo automobil kod kuće, Brad uzme svoje koturaljke i krenemo u šetnju, u čarapama, dolje prema šetnici.
– Ovaj, moram ti nešto reći, počnem nervozno, a Brad poprimi zabrinuti izgled. – Lagala sam ti o rolanju. Nikad u životu nisam stala na koturaljke.
Brad zabaci glavu natrag i glasno se nasmije. – Zašto si, pobogu, lagala o tome? Ne brini, sve će biti u redu.
Nastavi se smijuljiti dok ja nespretno navlačim koturaljke i ostanem na mjestu, previše uplašena da bih se pomaknula.
– Evo, reče primajući me za ruku – ovako ćeš rolati, i pokaže mi kako ću krenuti nogama pod pravim kutom, kako se odgurnuti desnom i klizati naprijed lijevom, i začudo, ja, nespretna, smotana Jemima Jones, uspijevam. Nisam baš dobra u tome, priznajem, no Brad me drži za ruku i te mi snažne ruke vraćaju ravnotežu svaki put kad se umalo ne prevrnem.
Potraje neko vrijeme, no uskoro klizimo jedno pored drugog, po ovoj širokoj popločanoj šetnici koja se proteže duž plaže. Ne marim čak ni kad nas svakih nekoliko minuta mimoiđu te prekrasne žene, sa slušalicama na ušima, savršenih tijela, zibajući se u ritmu glazbe što im ispunjava uši. I ne marim čak što te žene pogledavaju Brada od glave do pete dok nam prilaze, jer on ne gleda njih, on gleda samo mene. I ne marim čak kad se jedna od tih zamamnih plavuša okrene svojoj prijateljici koja klizi uz nju, također sa slušalicama, i kaže 'peder', pokazujući na Brada koji to ne spazi. Ne marim. Zapravo, to mi je zabavno, i na neki načinje razumijem. Čini se kako je Brad jednostavno previše savršen da bi bio heteroseksualac. Tako nešto nikad ne bih pomislila doma u Engleskoj, ali ovdje, gdje je kultura homoseksualnosti razvijenija, ovdje mogu razumjeti zašto bi nešto tako izjavila.
Nasmijem se u sebi, osobito kad zamislim što mije Brad radio u devet sati i deset minuta ovog jutra, a onda se pre— stanem smijati u sebi i počnem drhtati od zadovoljstva prisjećajući se užitka.
– Ovo je baš zabavno, vičem dok ubrzavamo i krećemo dolje prema pristaništu Santa Monice.
– Mislio sam da ovo nikad nisi radila, – reče on, a ja se s osmijehom na licu nađem ispred njega, zapanjena koliko sam sigurna na ovim kotačićima.
– Lagala sam, doviknem mu a on se nasmije i pošalje mi poljubac dok juri ne bi li me dostigao.
Jemima i Brad izgledaju kao savršen par, kao da su netom izašli iz romantične ljubavne priče i mada previše ne razgovaraju, hihoću se i zadirkuju tako da sve više nalikuju zaljubljenom paru. Ili, možda to samo znači da su par koji je zaljubljen u ljubav?
Dva su me sata rolanja potpuno izmoždila i kad se na kraju zaustavimo kod dućana delikatesa pa si uzmemo salatu, koju pak spremimo u plastične kutije i ponesemo u Bradovu teretanu kako bismo je tamo pojeli. Za slučaj da se pitate, ovdje sam još ustrajnija u održavanju svoje linije, tako da zaobiđem salatu od riže i tjestenine koja, premda primamljivo izgleda, nije ono što mi treba ukoliko želim zadržati svoju figuru. Umjesto toga odlučim se za hrpu egzotičnih listova salate, na kojima je poslagano hrskavo povrće i sjemenke sezama koje nisu, prema riječima žene iz dućana, preprženi na ulju. Potpuno nemasni. Nisam li dobra? Ne ponosite li se mnome?
Teretana je, na kraju Druge avenije, upravo onakva kakvu sam i očekivala. Na suncem obasjanoj recepciji nalazi se veliki pult, za kojim sjede dvije prelijepe žene u besprijekornoj opremi za aerobiku. Jedna je odjevena u ružičasti triko s pripijenim, sićušnim narančastim hlačicama od likre, dok je druga u narančastom trikou s ružičastim hlačicama, obje s tanga izrezom na stražnjici. Nevjerojatno su preplanule, nevjerojatno su vitke i nevjerojatno ljubazne, što me pomalo iznenadi, jer doma u Engleskoj, kad žene ovako izgledaju na kraju se obično ispostavi da su vrhunske gadure.
– Hej, Brad! – reče prva oduševljeno nakon što uđemo. – Hej, Brad! – reče i druga, trgnuvši se. – Hej, Cindy, Charlene. Volio bih vam predstaviti J.J. – Hej, J.J., kazaše obje uglas. – Tako je divno što smo te u poznale.
– I meni također, suspregnem smijeh, jer što ima tako divnoga u tome što su me upoznale?
– Ti si J.J.! – najednom će Cindy. – O moj Bože, toliko smo toga čule o tebi. Čak smo i vidjele tvoju sliku. Uauu, tu si.
– Aha. – Hoće li ovdje konačno netko reći nešto smisleno? – Tu sam.
– A ti si iz Engleske? – Sad je red na Charlene. – Uh, aha.
– To je tako divno. Jednom, sam imala dečka iz Engleske. Bio je iz Surreyja. Gary Tompkins? – Pogleda me s iščekivanjem kao da bih gaja mogla poznavati. Kako da ne. Odmahnem glavom i slegnem ramenima. – Žao mije, ispričam se. – Velika je to zemlja.
– Ne brini, reče Charlene – ionako nije bio neka faca. Ali, dobrodošla u Los Angeles. Misliš li ostati?
– Došla sam na dva tjedna, kažem. – Onda se moram vratiti na posao.
– To je baš šteta, reče Cindy. – Ovdje je sjajno. Možda bi se mogla vratiti.
– Možda, kažem pitajući se jesu li ovdje svi ovako prijateljski nastrojeni. Mislim, čula sam da su Amerikanci ovakvi, ali nikad nisam potpuno vjerovala u to.
– Zbilja su simpatične, kažem Bradu dok prolazimo recepciju i dvoranu sa spravama, a onda zastanem jer još nikad u životu nisam vidjela tako dobro opremljenu teretanu, niti tako savršene ljude. Teretana vrvi od ljudi. Teška hip-hop glazba, pjesma koju jedva razaznajem, trešti iz svakog kuta i premda su svi ovdje mokri od znoja redom izgledaju fantastično, znoj im pristaje uz njihovu blistavu boju kože i savršena tijela.
– Bože, prošapćem zbunjeno, ovo je svjetovima udaljeno od moje teretane, jer je većina tamošnjih ljudi ili u pred-fazi pa izgledaju užasno ili zato stoje to mjesto gdje treba vidjeti i biti viđen pa nikad ne bi dopustili da im nešto prljavo poput znoja uništi frizure ili šminku.
– Sviđa ti se? – upita Brad, bjelodano ponosan na svoj uspješan posao. – Upoznaj se s Jimmvjem, jednim od naših osobnih trenera.
Visok, preplanuo i nauljen, Jimmy se rukuje sa mnom. – Divno je što sam te napokon upoznao, J.J. Dobrodošla u Los Angeles, i ako ti treba nešto, bilo što, – značajno me pogleda – ne ustručavaj se zatražiti.
– Prste k sebi, Jimmy, reče Brad u šali ga odgurnuvši.
– Daj Brad, reče Jimmy podignuvši ruku i obješenjački se nacerivši – ne možeš mi zamjeriti na pokušaju.
– Halo? – kažem. – Ja sam ovdje.
– Oprosti, J.J. – reče Brad. – Dečki će uvijek ostati dečki. – Idemo u moj ured pojesti ručak.
I odemo, i koliko god ovo zvučalo blesavo – budući da je podne i da jedemo salatu iz plastičnih kutija – počnemo hraniti jedno drugo i uskoro se hrana nađe posvuda osim u našim ustima i mi se luđački ljubimo kadli se vrata treskom otvore i mi se poskočimo.
Brad, neka se zna, poskoči više, no to je razumljivo jer, napokon, on je šef, i oboje podignemo pogled prema krupnoj djevojci koja stoji na vratima.
– Oh, reče djevojka. – Nisam znala da si tu.
– Tek sam stigao, reče Brad tarući hranu sa sebe i nastojeći se sabrati, dok ja pažljivo promotrim djevojku, djelomice stoga što nastojim dokučiti tko je ona, a djelomice stoga, i vraški se iznenadim kad to shvatim, djelomice stoga što djevojka koja stoji na vratima užasno podsjeća na djevojku kakva sam nekoć sama bila. Niska je, tamne sjajne kose, i mogu uvidjeti kako bi bila lijepa, kako bi mogla biti lijepa, samo joj valja izgubiti desetak kilograma. Budući da je djevojka krupna, ima dva, ne tri, podbratka. Nosi široku košulju ne bi li prikrila ogromna prsa, a ruke su joj prekrižene kako bi sakrila što je više moguće, i ima taj gotovo neprimjetno ranjivi izraz u očima. Mogla bi biti ja, pomislim dok i dalje netremice zurim u nju. Ja bih mogla biti ona.
– Ovo je J.J., reče Brad. – A ovo je Jenny. Moja osobna asistentica.
– Bok, Jenny, odlučila sam biti ljubazna, potruditi se pokazati joj kako mi ne smeta njezina debljina, kako ne mislim da je manje vrijedna zbog viška kilograma. Ustanem iz sjedećeg položaja za stolom i krenem prema njoj s ispruženom rukom kako bih se rukovala, no dok joj prilazim instinktivno osjećam da se ne želi rukovati sa mnom, kako se, iz nekog čudnog razloga, ćuti snažan osjećaj neprijateljstva u zraku. I u pravu sam. Zastanem jer se Jenny niti ne pomakne. Jenny ništa ne govori, i tako mi Boga, dobro se sjećam kako je biti u Jennynoj koži.
Sjećam se kako sam se sama osjećala kad bi mi predstavljali nekog mršavog i lijepog, kako bih osjećala nelagodu, kako ih ne bih mogla pogledati u oči, i očajnički pokušavam smisliti način kojim bih joj olakšala ovu situaciju.
– Imaš prelijepu košulju, najzad progovorim. – Jesi li je ovdje kupila?
– Ne, reče Jenny prisiljena na odgovor, a potom se okrene Bradu. – Imam ovdje neke spise za tebe. Da ih samo ostavim na stolu?
Glas joj je ledeno hladan i ja ustuknem, no onda se sjetim da je njoj zacijelo još strasnije, kako je još intenzivniji taj osjećaj nepripadnosti kad radiš negdje gdje si cijelog dana okružen lijepim tijelima pa pokušam iznova.
– Radiš li dugo ovdje? – pitam, trudeći se ponuditi joj svoje prijateljstvo.
– Da, reče Jenny ovaj put odbijajući da me uopće pogleda, i s tim se riječima okrene i napusti ured.
– Oprosti, reče Brad prolazeći prstima kroz kosu. – Ona katkad zna biti teška.
– Ne brini zbog toga, pretpostavljam da je razumijem daleko više nego ti, kažem ne razmišljajući.
– Kako to zaboga misliš? – Bradov glas zvuči pomalo otresito, a ja se pitam što bi mislio da zna kako sam bila jednako debela kao i Jenny. Osjetim iskušenje, samo na trenutak, da kažem Bradu kakva sam nekoć bila, no potom se predomislim. Još je prerano za to.
– Samo mogu zamisliti kako joj je silno teško raditi na ovakvom mjestu, cijelo vrijeme biti okružena vitkim ljudima. Ono što ne razumijem jest zašto uopće radi ovdje. Zacijelo bi joj bilo daleko lakše raditi na mjestu gdje je manje..., – zastanem, razmišljajući kako se izraziti. – Manje onih koji su svjesni svog tijela.
– Vjerojatno si u pravu, reče Brad – ali vidiš, Jenny je uz mene već godinama, ona mi je poput desne ruke, i da budem iskren, mislim da je to jedini razlog zašto je ovdje ostala, isključivo iz odanosti prema meni.
– Siguran si da nije malčice zaljubljena u tebe? – zadirkujem ga, prezauzeta Bradom da bih se sjetila kako nije šala biti najdeblja djevojka u uredu i još pritom biti zaljubljena u najljepšeg čovjeka u zgradi.
– Jenny? – Brad posprdno otpuhne. – Ne. Ona mi je više poput sestre.
Hmm. Nekoć bi davno Ben izjavio to isto za mene. – Pa, poznajem nekoga tko se definitivno zaljubio u tebe.
Ispružim ruku i položim je na Bradovo bedro.
– Ako zaključam vrata, obećavaš da ćeš mi sve ispričati? – Brad ode do vrata i tiho ih zaključa.
Bože oprosti što se ponašam kao drska neodgojena cura, no ne mogu si pomoći, naprosto je neodoljiv. Prekrižim ruke preko grudi i svučem košulju s ramena, otkrivši ništa osim nagog tijela. Gurnem Brada u naslonjač i opkoračim ga obavivši ruke oko njegova vrata. – Obećavam, kažem mazno – kunem se.
13 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 1:01 pm
Margita
Administrator
20. poglavlje
S užitkom se protegnem u krevetu i zavalim u velike jastuke, razmišljajući o svom životu. Mislim o Bradu kako je jutros vodio ljubav sa mnom, prije nego će otići u ured, dogovorivši se kako ćemo se kasnije naći. Mislim o životu koji sam ostavila za sobom, besmislenom i napornom radu u Kilburn Heraldu, i mislim što bi samo moji prijatelji rekli da me sad mogu vidjeti, jer iako je prošlo tek tjedan dana, već znam da bih se lako mogla na ovo naviknuti.
Kako se mogu vratiti natrag? Natrag u turobni stari London, kad je Los Angeles tako topao, tako uzbudljiv, tako primamljiv.
A onda, ne mogu si pomoći, počnem misliti o Benu. Smiješno je kako uvijek ispliva u najneobičnijim trenutcima. Mogla bih godinama ne pomišljati na njega, a onda se najednom pojavi u mojoj glavi. A kad se pojavi naravno da još uvijek osjetim čežnju, ali samo u trenutcima kad ga se sjetim, što se srećom ne događa često jer se predivno provodim.
Još mije se jedna misao ušulja, ona o kojoj ne želim razmišljati, ona za koju se nadam kako ću je posve zaboraviti, ali ne, što se više trudim ne misliti o njoj to mi ona više dolazi u misli. U redu. Predajem se. Prošle smo noći bili u hotelu Mondrian, golemom, minimalistički osmišljenom raju na Sunset Boulevardu. Mjestu koje je Brad uporno želio da posjetimo, premda nisam odveć luda za mondenim mjestima, jer nije da ih nešto posjećujem i doma.
No, bilo je spektakularno. Nikad nisam bila na sličnom mjestu. Nepregledno, minimalističko predvorje, blistava staklena vrata vode u prostoriju s brodskim podom, osvijetljenu svijećama. Bila sam oduševljena. Oduševljena ogromnim posudama od terakote, prostranim indijanskim madracima s jastucima smještenim pored ruba bazena. I nastojim ne misliti što se dalje zbilo, stoje Brad izjavio, jer svaki put kad se toga sjetim preplave me svakojake negativne misli, a ne želim da nešto pođe po zlu, ne želim uništiti ovu idilu. Ne sad.
Ipak, bilo je bizarno. U redu, evo što se zbilo. Reći ću vam. Naime, bili smo tamo, sjedili za stolom u tamošnjem baru, svjetlost svijeća bacala je treperave sjene na lica lijepih ljudi, no nitko nije bio toliko lijep kao Brad, barem po mom mišljenju. Sjedili smo, ljubili se i razgovarali, i što smo više govorili to smo više otkrivali pojedinosti iz naših života, naših ljubavi, naših nadanja, naših snova, i što smo se više otkrivali to sam više pomišljala kako je to-to. Žao mije. To je to.
– Voljela bih živjeti u kući na plaži, rekoh slika još svježih u mojoj glavi jer sam ranije te večeri pregledava rubriku o prodaji nekretnina u Los Angeles Timesu, utonuvši u zamišljeni svijet bazena, pijeska među prstima, zapjenjenih valova.
– Mislim da bih ja bio sretan bilo gdje, rekao je Brad – sve dok sam s tobom.
Jemima, jao, Jemima. Nisi li posumnjala kako je barem malo čudno to što je Brad toliko požurio nakon samo tjedan dana poznanstva? Nisu li ti u glavi zazvonila zvona na uzbunu? Ne bi li možda bilo razumnije zastati i zapitati se ima li on možda nekakve skrivene misli?
Ali ne. Čini se kako Jemima u tom trenutku nije bila spremna pomutiti svoj savršeni svijet. Namjesto toga ona uzdahne od sreće, a razgovor se nastavi, krećući se u raznim smjerovima, sve dok se najzad ne nađoše razgovarajući o pogodnostima njezina ostanka.
– Postoje li ovdje u blizini nekakve knjižare? – pitah, znajući kako je to jedna od stvari zbog kojih bih se osjećala kao kod kuće, mogućnost pretraživanja po svojim omiljenim knjigama.
– Vjerojatno su najbolje Barnes & Noble ili Borders u Trećoj ulici, rekao je Brad. – Da si mi prije rekla, mogli smo ranije tamo otići. Zbilja uživaš u čitanju, zar ne?
Kimnula sam.
– Onda, kakve knjige voliš čitati?
– Sve, tajanstveno se nasmiješim. – Imam krajnje nespojiv ukus i pročitat ću gotovo sve što mi dođe pod ruku. A što je s tobom? – upitah, ustanovivši kako ne znam ništa o njegovom književnom ukusu i, premda vama to možda nije važno, mislim kako to vraški mnogo govori o osobi.
– Nemam baš mnogo vremena za čitanje, priznao je otpivši još jedan gutljaj šampanjca. – Kad čitam onda je to nešto od znanstvene fantastike.
Uslijedila je stanka prije nego je opet progovorio. – Više sam čitao kad sam bio u srednjoj školi. Sjećam se kako sam čitao knjige onog lika, ma, znaš, kako li se ono zove? – pogledao me tražeći pomoć, a ja sam samo slegnula ramenima i odmahnula glavom. – Ma sigurno znaš, onaj što je napisao Romea i Juliju.
Čujem li ja to dobro? Zbija li on to šalu sa mnom? Oči su mi se raširile u nevjerici, no onda sam pomislila, mora da se šali, svakog će trenutka prasnuti u smijeh. – Shakespeare? – rekoh polako, očekujući provalu smijeha.
– Aha, žustro je kimnuo. – To je tip. Sjajna knjiga.
Nije se nasmijao. Nije se čak niti nasmiješio. Što sam mogla reći? Ne bi mi smetalo da se njegov ukus proteže samo na trećerazredne romane o drotovima i pljačkašima, ali ne zapamtiti ime najvećeg dramatičara svih vremena? Ostala sam potpuno, apsolutno bez riječi, i najednom mije postalo zasljepljujuće očito što nije u redu s Bradom, i da je posve istinita tvrdnja kako nitko nije savršen. Brad je, božanstveni, prelijepi, ljubazni, pažljivi Brad, mislila sam, s više nego natruhom očaja, plitak. Tupoglav poput teleta. Jao Bože, zastoje to morao reći.
Ali nemoj tako, pokušala sam se uvjeriti. Samo zato što ne dijeli tvoje područje zanimanja ne znači nužno daje glup, samo je... drukčiji. I to nipošto ne znači daje loša osoba ili da neće lijepo postupati s tobom.
Nastojat ću to zaboraviti, odlučila sam, izbaciti to iz glave. I pokušala sam, zbilja jesam, no čini se kako je to mnogo lakše reći nego učiniti.
A moja se zdvojnost, zabrinutost, sluđenost, nazovite to kako vam drago, zacijelo očitovala na mom licu, jer je Brad najednom pitao: – Je li sve u redu?
– Da, nasmiješila sam se. – U redu je, a on se nagnuo naprijed i utisnuo mi dugi, raskošni poljubac na usne i ja se malo opustih, a potom odlučih kako neću ni o čemu brinuti jer je poljubac vrijedio više od toga. Jer, to je bilo ono što sam čitavo vrijeme čekala. Ovo je bio onaj muškarac kojeg sam čitavo vrijeme čekala. I sve to, taj osjećaj da me netko pazi, mazi, štiti, zacijelo je samo to važno.
Ali sad, dok ležim u krevetu, ne mogu, a da se ne upitam je li to dovoljno. Ne budi blesava, jasno daje dovoljno. Mora biti dovoljno, ipak, tek da budem do kraja razuvjerena, podignem slušalicu i biram broj.
– Redakcija Kilburn Heralda.
– Geraldine? Ja sam.
– Jemima? Bok! Tako mi nedostaješ i, ti pokvarena stara gaduro, pogodi tko mora raditi na tvojoj prokletoj kolumni dok te nema. Baš ti hvala. – Ne misli ona to tako, mada napokon shvaća zašto sam bila toliko nesretna pišući Vrhunske savjete.
– I ti meni nedostaješ.
– Nemoguće je da ti nedostajem. Vjerojatno se ludo provodiš. Želim sve čuti. Kako je božanstveni Brad? Jesi li zaljubljena? Jeste li već obavili ono?
– Dobro, nisam sigurna, jesmo.
– Jeste?
– Jesmo.
– O moj Bože! Kako je bilo, kako je bilo? Sve mi ispričaj! Želim čuti svaku prljavu pojedinost.
– Bilo je nevjerojatno, Geraldine. Najozbiljnije, istinski nevjerojatno. Nikad se u životu nisam tako čudesno seksala. Jednostavno je prekrasan. Svaki put kad ga pogledam ne mogu vjerovati daje moj.
– Onda, je li totalno pohotan?
– Totalno. Čak smo završili seksajući se na stolu u njegovom uredu.
– Oh, uzdahne Geraldine. – Tako sam ljubomorna.
– Zašto? Nemoj mi samo reći daje krenulo po zlu s onim dečkom što si ga upoznala na Benovoj oproštajnoj zabavi, Nickom Maxwellom?
– Ne, nije uopće krenulo po zlu. Zapravo, vjerojatno je bolje nego ikad ranije. No još uvijek nismo zajedno spavali.
– Šališ se? – Ovo nimalo nije nalik Geraldine, koja redovito koristi svoje tijelo kako bi imala nadzor nad svojim vezama.
– Da se barem šalim. Nije da to ne želim, ili da me on nije pokušao odvući u krevet, no ovaj put je drukčije, Jemima. Zaista mi se sviđa. Mislim, zaista mi se sviđa, i ne želim sve upropastiti tako što ću odmah s njim skočiti u krevet.
– Oh. – Sranje. Znači li to da sam ja upropastila stvari s Bradom? – Je li to uvijek sve upropasti?
– Sudeći po Pravilima, da.
– Kakvim sad Pravilima?
– Kako glumiti nedostižnost ne bi li upecala muškarca svojih snova.
– I ti u to vjeruješ?
Geraldine uzdahne. – Nikad dosad, no odlučila sam pokušati tek toliko da vidim i mislim da zbilja uspijeva. A, – nastavi ona – najveći je grijeh spavati s njima. Odnosno, ne bi to smjela sve dok se ludo ne zaljube u tebe i tada ćeš definitivno znati kako neće nestati jutro poslije.
– Ali prošlo je sto godina, Geraldine.
– Znam, ponovno uzdahne. – Gotovo sam izludjela. Jučer sam prošla pored dućana Ann Summers i ozbiljno sam pomišljala ući i kupiti si vibrator.
– Geraldine! – Ne želim slušati o vibratorima, za Božje ime, tek što sam doživjela orgazam i dovoljno mi je teško govoriti o tome, a kamoli o vibratorima. Ipak, volim Geraldine zbog ovoga. Volim što joj nikad nije neugodno, no jedino što bih promijenila kod nje jest zaokupljenost samom sobom. Premda znam kako je ona vjerojatno jedina prava prijateljica koju sam ikad imala, uvijek, baš uvijek, skreće razgovor na sebe čim joj se za tim ukaže prilika. Ipak, nije to toliko loše, i barem znam da se uvijek mogu osloniti na nju. Čak i ako ne želim s njom razglabati o vibratorima.
– Ne brini, reče Geraldine. – Nisam, ali samo stoga što nisam imala hrabrosti sama ući onamo. Voljela bih da si ovdje, Jemima.
– Ja ne bih.
– Pa, znaš na što sam mislila. Jednostavno me ubija slušati kako se seksaš na sve strane dok ja glumim gospođicu Nevinašce.
– Nije sve baš tako savršeno, znaš, priznam. Konačno.
– Kako je to moguće?
– Pa, ne znam kako bih se izrazila...
– Jednostavno reci.
I to i učinim. Ispričam Geraldine o noćašnjem razgovoru, o toj stvari s Shakespeareom, a Geraldine urla od smijeha.
– Pa što onda? – reče ona, kad se malo pribere. – Znači nije gospodin Inteligentni. Dušo, bogat je, predivan i lud za tobom. Fućkaš sve ostalo.
– Možda si u pravu. – Počinjem se bolje osjećati zbog svega.
– A kad to, reče Geraldine teatralno – ja nisam bila u pravu?
– Znači, jednostavno se ne bih trebala obazirati na činjenicu da ...
– Daje glup? Da. Uostalom, samo zato što ne čita Shakespearea ne znači nužno daje i glup, ne? Čini se, napokon, kako vodi vrlo uspješan posao.
– Da, to je posve sigurno istina. – Sad se već osjećam daleko bolje.
– Eto. Nema nikakvih problema. Točno?
– Točno. Hvala, Geraldine. Što bih ja bez tebe? Jesi li se čula ikako s Benom? – Odakle se sad pojavilo to pitanje, Jemima?
– Nisam. Zašto? Jesi li ti?
– Nisam, samo se pitam kako mu ide.
– Vidjela sam ga na televiziji, ako te to tješi, i čini se da mu ide dobro. Govoreći istinu, kad je posrijedi publika, zbog njega su počela srdašca brže kucati.
– Hmm. – Zašto me ovaj podatak uznemiruje?
– Kako bilo, draga moja, ovo te zacijelo košta čitavo bogatstvo, a valja mi još spremiti tekst tih vražjih Vrhunskih savjeta'. Nazvat ću te kroz nekoliko dana, kako ti to zvuči?
– Zvuči odlično.
– O.K. Večeras izlazim s Nickom. Bog zna hoću li se još moći suzdržavati. Obavijest ću te kad se idući put čujemo.
Pozdravimo se i ja odložim slušalicu. Geraldineje apsolutno u pravu, baš sam blesava. Odem u kuhinju i otvorim hladnjak. Nekoliko nemasnih jogurta, nešto voća i nekolicina boca mineralne vode, i ja promatram ranije spomenuto, odmahujući glavom u nevjerici. Otvorite hladnjak bilo kojeg frajera i vrlo je vjerojatno kako ćete tamo naći boce piva, pokoji ostatak indijske brze hrane i, ukoliko su krajnje lijeni, hrpu spakirane paketića iz jednog od mondenih trgovina brze hrane.
U redu, zaključim, treskom zalupivši vrata hladnjaka. Prvo teretana, a potom supermarket, jer večeras ja spremam večeru za Brada. Navučem svoje tenisice i baš kad krenem izaći zazvoni telefon.
– Bok, slatkice, Brad je prisvojio naziv 'slatkice'. – Nedostaješ mi. Dolaziš li ovamo?
– Da, upravo sam krenula. Čuj, što misliš da ti večeras spremim večeru?
– To bi bilo divno. Želiš li da popodne odemo u nabavku?
– Ne, ne brini, otići ću sama. Želim te iznenaditi.
– Ne mogu vjerovati kako sam zatrpan poslom sad kad si ovdje. Silno mi je krivo, zbilja sam ti želio pokazati Los Angeles, sve zanimljivosti poput studija Uniuersal i Disneulanda.
– Brad, ne zanimaju me te turističke atrakcije.
Što je prilično istina no, koliko god bih ih voljela vidjeti, također sam prilično sretna u ulozi kalifornijske supruge. – Zbilja me veseli raditi isto što i ti, tako imam bolji uvid u tebe kao osobu, u tvoj stvarni život.
– Jesi li sigurna?
– Da, sigurna sam.
– O.K. Sad kreni, ne mogu dočekati da te vidim. – Idem, idem! – Nasmijem se, poslavši mu poljubac prije nego ću izletjeti kroz vrata.
– Jenny! – Kakva slučajnost, naletjeti na Jenny u ovom kafiću, ali opet, nalazi se na kraju iste ulice. Natjerat ću je da joj se svidim, natjerat ću ovu djevojku da mi postane prijateljica, makar me to dokrajčilo, a čini se da bi i moglo, jer me Jenny samo promotri od glave do pete opasno neprijateljskim pogledom prije nego će progunđati: – Zdravo.
– Baš neobično što sam te srela! – Nitko mi ne može prigovoriti da se ne trudim. – Upravo sam završila s vježbanjem. Daj da ti donesem nešto za popiti.
– Ne, nema potrebe. Moram se vratiti natrag u teretanu.
– Pa zašto si onda došla ovamo? – pokažem na maleni kafić koji se nalazi nešto niže niz ulicu od B-Fit teretane.
– O.K. – uzdahne Jenny. – Uzet ću mineralnu vodu.
Sirotica, točno znam što smjera. Vjerojatno će ovdje popiti mineralnu vodu, a onda kasnije otići doma i pojesti tri kutije keksa. – Zašto ne sjedneš? – Ponudim joj stolicu. – Donijet ću nam pića.
Platim objema dvije mineralne vode i odnesem ih do stola u kutu gdje Jenny sjedi sva zlovoljna, brade oslonjene na ruku.
– Hvala, reče Jenny.
– Nema na čemu, kažem toplo, iskreno, silno se trudeći. – Brad kaže da već dugo radiš za njega?
– Da. – Njezini su odgovori i dalje jednosložni i već vidim kako preda mnom stoji težak posao.
– Sviđa li ti se posao?
– Valjda, Jenny slegne ramenima.
– Zacijelo si dosad vrlo dobro upoznala Brada.
Pokušavam biti ležerna, no dogodi se nešto vrlo neobično. Jenny se zarumeni i to me tako podsjeti na sebe kad bi bila riječ o Benu da mi najednom postane jasno kako je očito silno zaljubljena u Brada, i shvaća da sam upravo stupila na opasan teren. – Nisam mislila... – kažem neuvjerljivo.
– Sve je u redu, reče Jenny dok se crvenilo počne povlačiti. – U redu je.
– Čuj, idemo pokušati iznova, Jemima. – Očito postoji neka vrst napetosti među nama koju ne razumijem, jer doista bih voljela da se sprijateljimo.
Jenny me prestravljeno pogleda. – Ne mogu biti prijateljica s tobom.
– Zašto pobogu ne?
Jenny slegne ramenima. – Jednostavno ne bi uspjelo.
– Mislim da bi se iznenadila, Jenny, – kažem nježno. – Mislim da bi mogla otkriti kako nas dvije imamo mnogo više zajedničkog nego što misliš.
– Mislim da me ništa ne bi moglo iznenaditi, reče Jenny ogorčeno.
– Ne, mislim ozbiljno, i svane mi kako je jedini način kojim bih mogla ovu djevojku privoljeti da joj se svidim, vjerujte mi, jest biti do kraja otvorena s njom i priznati joj istinu. – Smijem li ti nešto povjeriti?
Jenny nezainteresirano podigne pogled i slegne ramenima.
– Dobro. Dok me sad gledaš vidiš kako sam mršava, u formi. No prije nekoliko mjeseci bila sam ozbiljno pretila. Daleko, daleko više nego ti.
– Aha, ma nemoj mi reći, reče Jenny, ustavši na odlazak. – Nemoj se gnjaviti. Kao prvo, ne volim kad mi netko soli pamet. Kao drugo, ne vjerujem ti. I kao treće, čak i da ti vjerujem, to mi ništa ne znači. Što se mene tiče ti si samo nova djevojka mog šefa i to ne znači da nas dvije moramo postati prijateljice. Hvala na piću. Vidimo se.
– Ali Jenny... – prekasno, Jenny je uzela svoju torbu i išetala iz kafića. Što sam rekla? Što sam učinila? Vjerojatno ne bih trebala dopustiti da me ovo uzrujava, ali jest, ne mogu si pomoći. Znam kako su me nekoć ljudi sažalijevali, no nikad nisam nekome bila mrska. Ja sam djevojka koja se sa svima dobro slaže i ne mogu se pomiriti s činjenicom da me Jenny ne voli. Možda kad bih znala pravi razlog, možda bih se tad mogla nositi s tim, no čini se kako me ona naprosto odmah zamrzila, a ja bih tako željela da među nama bude, ako već ne prijateljstvo, onda barem ugodno poznanstvo.
Neprestano se vraćam na ovaj razgovor i pitam se što li sam to rekla da bije moglo toliko uzrujati. Ponašam se poput paranoične glupače, provirujući iza svakog ugla prije nego ću produžiti dalje, sve kako ne bih slučajno naletjela na nju, i kad stignem u teretanu, Jenny, srećom, nema nigdje na vidiku, a Brad je u svom uredu.
– Upravo se dogodilo nešto nevjerojatno čudno, – kažem mu, nakon što me poljubi na pozdrav, i to ne pusa u obraz, nego dugi, strastveni poljubac, i prisiljena sam ga odgurnuti jer, mada se čini kako mu nikad ne mogu odoljeti, ovog trenutka moram razriješiti tu situaciju oko Jenny. Stoga mu sve ispričam, izostavivši samo dio s mojom nekadašnjom debljinom, i to Brada zaista ohladi. Potpuno.
– Oprosti, reče on sjedajući za svoj stol. – Ne daj da te to uzrujava, ona se naprosto ponaša vrlo zaštitnički kad je riječ o meni.
– Ali to je suludo. – Sad me već sve skupa počinje pomalo nervirati.
– Zbilja se trudim prijateljski ponašati prema toj djevojci i da ne znam kako stvari stoje rekla bih da me apsolutno mrzi.
– Ne mrzi ona tebe, uzdahne Brad. – Kako znaš?
– Jednostavno znam. Ti si joj samo prijetnja.
– Ali zasigurno si imao druge djevojke prije mene. Je li se tako ponašala prema svima njima?
Brad slegne ramenima. – Nikad prije nisam imao ozbiljniju vezu. Čuj, reče ustavši i prišavši mi kako bi mi izmasirao ramena – zbilja nije ništa ozbiljno. Nije važno, ali razgovarat ću s njom, u redu?
Ne želi više razgovarati na tu temu i ja se nevoljko složim i pritom osjećam kako su se njegove ruke razigrale, i napustile moja ramena i pomiču se prema dolje, prelazeći preko ključne kosi, dolje prema mom grudnjaku.
– Brad, molećivo ću ja, jer zbilja nisam raspoložena, no nekako mu se nemam snage oduprijeti, ili osjećajima koji me u trenutku preplave, i dobro je što mu telefon zazvoni kroz nekoliko sekunda jer bi se ponovilo ono od prošlog tjedna, što je samo po sebi bilo sjajno, no ja i dalje želim dokazati sama sebi kako je ova, tek propupala, veza nešto više od pukog sjajnog seksa.
– Smijem li posuditi tvoj automobil? – nečujno ga pitam dok razgovara, a on kimne i baci ključeve na stol, niti ne pomišljajući na osiguranje, ili znam li uopće voziti. Srećom, znam voziti unatoč tomu što ne posjedujem vlastiti automobil u Londonu, ali nikad, niti u najluđim snovima, nisam pomišljala da ću jednog dana sjesti za volan kabriolet Porchea.
Sad sam zaista umrla i otišla u raj, ovaj automobil nije automobil, to je seks na četiri kotača.
– Hej, mala, dovikuju dva mlada dečka zaustavivši se pored mene. – Kamo si krenula?
– U kupovinu, doviknem natrag uz širok osmijeh.
– Možemo li i mi s tobom? – dovikne jedan od njih, stavivši ruku na srce ne bi li mi stavio na znanje da se zaljubio.
– Žao mije, doviknem. – Ima mjesta samo za mene i moje vrećice.
– Volimo te, poviknuše dok ja pritisnem nogom na papučicu gasa i odjurim naprijed, a oni, vjerojatno želeći dokazati tu ljubav, pokušavaju me slijediti, no automobil je prebrz za njih i unutar sekunde iščeznu mi iz vidokruga.
– Book, reče zgodni muškarac prelazeći cestu na semaforu. – E, ovo volim vidjeti u Los Angelesu. Prelijepu slobodnu plavušu kako vozi Porche.
– Kako znaš da sam slobodna?
– Pa valjda smijem sanjariti, ne?
Nasmiješim se i odjurim. Zaustavim se pred prvim mjestom što izgleda kao supermarket, parkiram automobil na parkiralištu i dohvatim kolica za namirnice. U uskoj pamučnoj majici, tajicama i Reebok tenisicama, sa sunčanim naočalama na vrhu glave i kosom zategnutom u konjski rep, oduševljena sam jer primjećujem kako izgledam poput svake druge moderne, mlade ovdašnje domaćice koja obavlja svoju tjednu nabavku, osim što naravno prolazim među policama odmahujući glavom u nevjerici.
Nikad u svom životu nisam vidjela toliko izbor niskokalorične, bez kolesterola, nekalorične, nemasne hrane. Tu su zdravi dijetni kolačići, kolači od karamela i riže, krekeri od limuna bez kolesterola, polumasni krekeri od đumbira, nemasni nekalorični čokoladni slatkiši, i popis se nastavlja u beskraj, i bez obzira što sam već odavna rekla zbogom prežderavanju, jedva se opirem potrebi da pokupim sve sa polica i bacim u kolica.
– Oprostite? – začujem muževan glas, i okrenem se upitno izvivši obrvu.
– Nadam se da mi nećete zamjeriti, no pitam se znate li možda na koji način najbolje pripraviti 'tikvice'.
Dakle, ovo zbilja ne mogu povjerovati. Mislim, čula sam kako se ljudi upucavaju u supermarketima, čak sam i Geraldine pomogla napisati članak na tu temu, ali nikad nisam mislila da se to doista događa, pogotovo ne meni, no može biti i da sam se prevarila, možda je ovo ozbiljan upit.
– Mogli biste je pokušati skuhati na pari, pretpostavljam. Ili na talijanski način, uvaljati je u jaja i brašno i ispržiti.
– Vi ste Engleskinja! – reče on, malo se opustivši. – Odakle ste točno?
– Iz Londona.
– Dobrodošli u Los Angeles. Recite, ne biste li mi možda željeli pokazati kako se to pripravlja? – Sad je na njega red da izvije obrve.
– Baš bih voljela. – Ovo je bilo drsko! – Ali moj bi dečko to silno zamjerio.
– O, oprostite, on će nato. – Znao sam da netko toliko lijep mora imati dečka.
Slegnem ramenima i produžim dalje među redom polica, izgubivši smiješno puno vremena u nabavci, ponajprije stoga što je sve toliko drukčije od mog mjesnog dućana, a potom jer se još nikad nisam našla pred ovolikim izborom.
A kad sam konačno bila gotova i nakrcala automobil, ostanem za trenutak sjediti, ne mogavši povjerovati kako su ovdje svi slobodni i kako je lako upoznati muškarca kad si u Los Angelesu i još pritom slobodan. Sophie i Lisa bi ovdje imale što činiti. Možda bih ih trebala nazvati i reći im da dođu. S druge strane, možda to i nije najbolja zamisao.
21. poglavlje
Jemima može s vremena na vrijeme misliti o božanstvenom Benu Williamsu, no ni u najluđim snovima ne bi mogla zamisliti koliko je postao slavan. Jasno, čula je nešto o tome, čak je još u Londonu imala priliku vidjeti njegov prvi nastup na televiziji, no nema pojma kakva je Benomanija poharala naciju.
Tako se nešto ne događa često, no katkad se pojavi novi televizijski voditelj, mahom je u pitanju ženska osoba, i uskoro sve novine u državi pišu o njima, svaka osoba u državi želi biti na njihovom mjestu, a njihova karijera vrtoglavo napreduje sve dok jedva da možete izaći iz kuće bez da vidite ogromne plakate koji ih reklamiraju.
Isto se zbilo i s Benom Williamsom. U prvim je danima emitiranja emisije London Nights ostajao bez daha uslijed posvemašnjeg uzbuđenja, ne samo zbog trenutačnog povećanja plaće nego stoje, već i tad, već nakon nekoliko pojavljivanja na televiziji, bivao prepoznat.
Prvi put kad su ga pitali za autogram nalazio se u supermarketu. Dan mu je protekao sjajno no bio je iscrpljen i samo je mislio kako jedva čeka stići doma, podići noge i popiti dobro rashlađeno pivo.
Ali, prolazeći među policama u dućanu, izgubljen u svom vlastitom svijetu, on postupno postade svjestan kako ga netko slijedi. Isprva je pomislio kako je skrenuo pameću, kako ga osjećaj vara, i neprestano se okretao da bi se uvjerio kako mu nitko ne stoji za leđima. No, naposljetku je spazio dvije žene kako zure u njega, međusobno se došaptavajući, usta pokrivenih rukama.
– On je! – čuo je jednu kako kaže, dok ju je druga gurnula i usmjerila prema Benu. Ben nije znao što se zbiva pa ih je ignorirao i nastavio s kupovinom, sve dok više nije imao izbora.
– Oprostite, reče plaha domaćica u svojim srednjim četrdesetima. – Nadam se da mi nećete zamjeriti, no niste li vi onaj čovjek s televizije?
– Nisam siguran, reče Ben, ne znajući sasvim što bi rekao. – Koji čovjek?
– Ooooh, ali jeste! Prepoznajem vaš glas. Vi ste onaj novi momak iz emisije London Nights, zar ne?
Ben je, mora mu se priznati, lagano pocrvenio u licu, i premda je dio njega poželio da žena malo stiša glas jer nije htio da svi okolo čuju, dio je njega poželio da je malo glasnije povikala, tako da svi mogu čuti.
– Ovaj, da, promrmljao je osmjehnuvši se stidljivim, samo Benu svojstvenim osmijehom koji će uskoro samo još više učvrstiti njegov status lomitelja srdaca.
– Moja prijateljica i ja mislimo da ste fantastični!
Riječi hitro izletješe i dok ih je izgovarala već je počela prekapati po torbi, izvadivši potom olovku i iskidan komadić papira.
– Zbilja, nastavila je. – Svaku večer donosite radost u naš dom. Nije li tako, Jean? – doviknula je prema svojoj prijateljici, koja se pak doimala kao da prikuplja hrabrost da im se pridruži.
– Može li? – ponudila mu je olovku i papir, u koje se Ben na trenutak zagledao pitajući se što bi s tim. Žena se pomjeri u stranu do njega i reče mu: – Ja sam Sheila. Ako biste samo mogli napisati 'Sheili, s ljubavlju'. – Sva se topila pokušavajući se prisjetiti Benova imena. – Je li ono Tom? – pitala je, dok je Ben osjetio navalu nervoznog hihotanja.
– Nije, uspio se svladati. – Ben. Ben Williams.
– Tako je! – reče ona. – Ben Williams.
Ben je namjestio komadić papira na ručku kolica, svjestan prolaznika koji su se zaustavljali ne bi li vidjeli što se zbiva, gledali ga na način, shvatio je, koji je značio da su ga i oni prepoznali, no srećom nitko nije kanio slijediti Sheilin primjer.
– Oh, hvala vam, duboko je uzdahnula, silno brižljivo smjestivši papir u prednji džep svoje torbe. – Gledat ćemo vas sutra.
– Ne, ne, rekao je Ben pribravši se. – Hvala vama, i uživajte u emisiji.
Dok su se Sheila i Jean udaljavale, glava stisnutih poput para zaljubljenih tinejdžera, Benu svane, možda prvi put, kako će se njegov život posve izmijeniti.
Otišao je doma i nazvao Richarda ne bi li bi mu ispričao što je netom doživio, a Richard se umalo pomokrio od smijeha.
– Jasno ti je što to znači, zar ne, Bene? – rekao je, kad se uspio prestati smijati. – Što?
– Sad više ne možeš izaći iz kuće bez da nisi potpuno našminkan, a zatim se počne tako jako smijati da je morao spustiti slušalicu.
Te je večeri Richard mislio kako je to urnebesno smiješno, no šest tjedana kasnije, kad su odlučili otići zajedno na piće, mislio je kako je to zapravo fantastično.
– A da samo svratimo tu do obližnjeg puba, predložio je Ben.
– Nema šanse, stari, rekao je Richard. – Sad si slavan, ne ideš po lokalnim pubovima, ideš u barove i restorane gdje su sve žene prelijepe.
I tako oni završiše u Fifth Flooru, na vrhu Harvey Nicholsa, jednog petka uvečer, i Richard je bio u pravu, žene doista bijahu prekrasne. Naručili su šampanjac, i kroz minutu se nađoše okruženi zamamnim ženama, manekenkama, vitkim tijelima upakiranima u odjeću po posljednjoj modi. Nitko zapravo nije zatražio Benov autogram, nitko si ne bi dopustio takvo neprimjereno ponašanje, no po pogledima, došaptavanjima, zavodničkim pogledavanjima, bijaše posve očito kako svi vrlo dobro znaju tko je Ben.
– Fantastično! – u jednom je trenutku rekao Richard. – Moram zapamtiti da češće izlazim s tobom.
– Aha, nasmijao se Ben, kojeg je sve to zabavljalo, no još mu uvijek nije bilo posve lagodno u ovoj novostečenoj slavi.
– Što kažeš na onu crvenokosu? – Richard je podboo Bena, i oni obojica pogledaše savršeno zaobljenu pozadinu dok je ona odlazila prema toaletu ne bi li nanijela još ruža za usne.
– Što s njom? – reče Ben, diveći se načinu na koji je hodala u suknji tako kratkoj, tako pripijenoj.
– Ova je spremna na sve, Bene. A stoje s tobom?
Naravno da je i Ben bio spreman, pa koji to punokrvni mladić ne bi bio? No Ben, sjećate se, nije tek obični nesmotreni televizijski voditelj. Ben je ponajprije novinar, i Benu su ovakve žene dobro poznate, i savršeno dobro zna na koji način one djeluju.
– Rich, zar zbilja misliš da se želim probuditi iduće nedjelje i pročitati u News ofthe World sve o svom junačkom djelu u spavaćoj sobi?
– Ma ne bi ona to! – rekao je Richard.
– Bogme, bi.
– Kako znaš?
– Vjeruj mi. – Umalo da ne doda 'novinar sam', no u posljednji se trenutak svlada. – Jednostavno znam.
Tako je Richard otišao doma s plavušom, a Ben sam, i narednog ga dana Richard nazove s pričama o plavuši, isprekidane pitanjima u nevještoj maniri Monthv Pvthona. – Je li pristala, a? Je li pristala?
A to je bio tek početak Benova putovanja stazom slave, tek mala odskočna daska. Jer sad, nakon samo nekoliko mjeseci, Ben je uistinu krasno napredovao. Više nije obični reporter, sad je voditelj. Voditelj. Javnost zna daje neženja, zna i to da dijeli stan s dva muška cimera (iako je zbog povećanog dohotka počeo tražiti vlastiti stan), zna sve što voli i ne voli. No, iskreno rečeno, nitko ga zapravo ne poznaje. Ne poznaju njegov smisao za humor, ne znaju što ga pokreće, o čemu razmišlja kad navečer legne u krevet, jer je Ben, novinar u duši, usavršio umijeće ponašanja pred medijima i, šarmantan prema novinarima koji se sad jagme za njegove intervjue, nikad im ne pokazuje svoje pravo lice.
To znaju samo njegovi najbliži prijatelji. Samo ljudi poput Geraldine. Richarda. I Jemime Jones. No, Ben nije imao previše vremena za razmišljanje o svojim bivšim kolegicama. Trudio se ostati u kontaktu, zbilja se trudio, no našao se u takvom kovitlacu događaja da naprosto nije mogao pronaći vremena, i što je više okolišao, to mu je teže bilo posegnuti za telefonom. A sad je njegov život posao, tulumi, večere, intervjui. Još nikad nije bio toliko zauzet.
A London Daytime televizija još nikad nije imala tako sjajnu zvijezdu. Kamo god otišla, Dianu Macperson tapšaju po leđima, čestitaju joj na njezinom briljantnom otkriću.
Što se Diane tiče, ona je ta koja je stvorila Bena, a to u Dianinoj knjizi znači samo jedno. On joj duguje. Doživotno. I ona samo čeka dan kad će moći naplatiti svoj dug, jer Diana Macpherson, baš poput mnogih drugih snažnih, uspješnih, zastrašujućih žena, uvijek želi ono što ne može imati. A sad želi Bena Williamsa, ne samo zato što je prekrasan, nego i zato što nije pokazao ni mrvicu zanimanja za nju.
Diana Macpherson je navikla odvlačiti u krevet mlade zvijezde u usponu, željne slave, koji se slijepo pridržavaju svake njezine riječi, napajaju se aurom moći kojom je okružena. Ono na što nije navikla su muškarci poput Bena, muškarci koji su ljubazni, šarmantni, prijateljski nastrojeni, no koji ni najmanje ne reagiraju na njezina otvorena nabacivanja.
Upravo ga je prošlog tjedna pozvala kod sebe i rekla kako bi se trebali naći na piću, tek toliko da malo porazgovaraju o poslu, da vide mogu li se dosjetiti nekim novim zamislima.
Benu se to učinilo pomalo neobičnim no, televizija kao televizija, već je bio čuo tračeve o Diani i njezinim muškim igračkama, čuo je za njezin nadimak Pirana, i po načinu na koji ga je gledala shvatio je kako joj je zadnja misao na pameti razgovor o poslu.
– Rich, šaptao je u telefonsku slušalicu, provjeravajući pogledom može li ga netko čuti.
– U čemu je problem?
– U Diani. Mislim daje neću još dugo moći izbjegavati.
– Koliko još puta, Bene? Koliko ti još puta moram govoriti da ne sereš na vlastitom pragu?
– Ja to i ne želim, naglasio je Ben – ali večeras se nalazimo na piću i već postajem kratak s opravdanjima.
– Jao, nasmijao se Richard. – Bolje ti je da staviš svoj pojas nevinosti.
– Za ime Boga, Rich. Treba mi savjet.
– Kaži joj da imaš djevojku. – Richard je već zvučao kao da se dosađuje.
– Zna da nemam.
– Pa, zbilja ne znam. Samo joj reci da te boli glava, nasmijao se na vlastitu šalu.
– Zaboravi, rekao je Ben. – Valjda ću se već nekako snaći.
Diana je poslovni odlazak na piće pretvorila u večeru u malom francuskom bistrou u Chelseau, mračnom, zgodnom, svijećama osvijetljenom restoranu, idealnom za romantične sastanke.
– To je moj omiljeni restoran, rekla je Benu, koji je pak nastojao zanemariti činjenicu što se transformirala u seks – bombu otkako ju je posljednji put vidio u uredu pa do trenutka kad se pojavila kako bi mu objavila daje spremna na polazak. Na sebi je imala duboko dekoltiranu, prozirnu, pripijenu košulju, ispod koje se više nego nazirao crni grudnjak, vrlo usku suknju i vrtoglavo visoke potpetice.
– Lijepo izgledaš, rekao je Ben svjestan kako mu je ona šefica, kako joj mora laskati, no trudeći se svim silama održati stvari na profesionalnoj razini.
– Oh, hvala, rekla je šepireći se poput kakve školarke i nastojeći zvučati iznenađeno. – Ova stara krpa? – rekla je, zagladivši košulju, košulju koju je kupila tijekom stanke za ručak isključivo u svrhu konačnog zavođenja Bena.
Sjeli su za stol, a Ben se iz petnih žila upinjao usmjeravati razgovor na posao. Vino je teklo kao u potocima, i on se trudio piti što je sporije moguće, razvlačiti svaku kapljicu, dok je Diana neprestano nadolijevala u njihove čaše – njegova uvijek polupuna, njezina uvijek potpuno prazna.
I tako su tijekom predjela ležerno čavrljali o poslu, dok se Ben trudio, međutim bezuspješno, ne opiti previše, i mora mu se odati priznanje kako je uspio razvući razgovor o poslu sve do polovice glavnog jela, kad je Diana spustila nož i vilicu i nagnula se naprijed.
– Bene, rekla je glasom za kojeg se nadala da zvuči promuklo. – Ne susrećem često tako karizmatične muškarce kao štio si ti.
– Hvala, Diana. A da naručimo još malo mineralne vode?
– Bene, opetovala je. – Ono što ti pokušavam reći jest...
– Konobar? – Ben je mahnito pogledavao okolo tražeći konobara dok je Diana teško uzdahnula i naslonila se natrag na naslon stolice, jer je Ben upropastio čaroliju trenutka. Njezinog trenutka.
Ben je odbio puding za desert, na što se Diana oduševila, jer je već bila odlučila kako će Ben svratiti kod nje na još jednu čašicu prije spavanja. Tada će biti pravi trenutak. Savršeni trenutak.
– Moja je kuća odmah iza ugla, rekla je dok su izlazili, nakon što je ona platila, jer Diana Macpherson ima vjerojatno najveći plus na računu u državi.
– O.K., u redu. Hvala ti na divnoj večeri, rekao je Ben, uzmičući.
– Ne kaniš me valjda pustiti da sama odem doma, rekla je Diana, srdito se podsmjehnuvši. – Pustiti djevojku samu usred noći?
'Djevojka?', mislio je Ben. Samo ti sanjaj. – Oprosti, oprosti, ispričao se sad već nemajući pojma što dovraga učiniti jer, koliko god nije želio spavati s njom, nije je želio niti razljutiti, a unatoč tomu što je postao slavan i tražen, Ben dobro zna koliko je prolazan svijet televizije, i savršeno dobro zna da danas jesi, sutra nisi.
Krenuli su niz ulicu, jedno uz drugo i kad ga je Diana primila za ruku on se jedva othrvao porivu da je povuče. 'Jebiga', samo je mislio. Jebiga.
A kad su stigli do njezinih vrata, Diana se okrene prema njemu sa zaigranim osmijehom na licu. – Što kažeš na još jedno pićence? – upitala je.
Ben se u sebi molio. 'Ako mi sad pomogneš, Bože, obećavam da ću ići u crkvu', i uto začuje zvuk motora, a kad se okrenuo krajičkom oka spazi narančasto svjetlo crnog taksija koje je označavalo daje slobodan. – Taksi! – poviknuo je, podignuvši ruku, dok se Diana doimala pokunjenom.
No vozač je taksija radio cijeli dan i sad je bio na putu doma svojoj ženi i djeci. Odmahnuo je glavom prema Benu, a Diana se iskesila. – Zašto ne svratiš do mene pa ću ti ja pozvati taksi? – predložila je.
Ali nije podigla slušalicu, a Ben je bio toliko pod dojmom minimalističke otmjenosti njezina stana i, u tom trenutku, već toliko pijan da ju je zaboravio pitati zašto to nije učinila. Smjestila mu je viski u ruku, a svoj odlučni dlan na njegovo bedro.
'Jebiga', opet je pomislio Ben, no prije nego što je uspio smisliti strategiju Diana ga je već ljubila i, premda je znao da ne bi smio, na neki je smiješan način prilično uživao. Ipak je to Diana Macpherson! Oh, ma kvragu, pomislio je Ben u svom pijanom stanju, zašto ne?
I tako su Ben i Diana najzad konzumirali svoj profesionalni odnos. Ben se, premda onako pijan, potrudio dati izvedbu svog života, što vjerojatno i nije bila najpametnija stvar, jer Diana, doživjevši najsnažnije iskustvo orgazma u svom životu zahvaljujući Benovom umijeću na području oralnog seksa, sad misli da se zaljubila.
Oralni seks bio je Benov način dokazivanja Diani kako je dobar ljubavnik, jer je sam čin, barem u Benovim očima, bio poprilično prosječan. Jasno, učinio je on sve prave pokrete i ostalo što spada no, što se njega tiče, mogao je kresnuti i lutku iz izloga i da, uspio je u tome, ali ne, to mu ipak nije bilo dovoljno dobro. I, stoje možda još važnije, Ben se prisjetio zašto se ne upušta u besmislene seksualne odnose s bezličnim ženama. Zato što se to ne isplati.
Postoji, međutim, jedan problem. Seks je možda bio besmislen, ali ova žena nipošto nije bezlična. Niti bezimena. Diana Macpherson. Njegova šefica. Sranje.
I nakon ove strastvene noći, kad je Diana preuzela vodstvo, a Ben zahvaljivao Bogu što njegov vojnik nije zakazao, Diana je zaključila kako je Ben najbolja stvar koja joj se dogodila u životu. Njezini neprestani pogledi prema Benu nisu, što niti ne iznenađuje, prošli nezamijećeno u uredu, a glasine o navodnoj ljubavnoj vezi već su se počele širiti.
No Diana ih nikad ne bi potvrdila. Nitko se ne bi drznuo otvoreno je pitati. A uostalom, jedna strastvena noć teško da tvori ljubavnu vezu, samo što Diana ne kani ostati na jednoj noći. Nema šanse.
– Čim je kročio kroz moja vrata odmah sam znala da ima potencijal zvijezde, – govori ona Jo Hartlev, novinarki slobodnjakinji koja radi na velikoj priči o vrtoglavom usponu Bena Williamsa za izvjestan popularan tabloid. – Voditelji poput Bena Williamsa su vrlo rijetki, a moj je posao uočiti ih, potom ih razvijati i realizirati njihove krajnje mogućnosti.
– Je li to bio svjestan potez, zaposliti nekoga tko je neoženjen, jer toliko je voditelja koji su u braku? A pretpostavljam kako vam je cilj s Benom i njegovim očito zamamnim izgledom privući mnogo mlađe gledatelje.
– Mmm, kimnula je Diana, misleći na Benov očito zamamni izgled. – Rekla bih da ste pogodili bit.
Članak je objavljen na dvije stranice, popraćen nekolicinom fotografija Bena kao djeteta, adolescenta, i napokon u njegovom trenutačnom punom sjaju.
– Ne-vje-rojatno, reče Geraldine ispijajući kapučino što gaje uzela na putu do posla i čitajući novine. Jedan od novinara prođe pored njezina stola.
– Vidim da otkrivaš sve o našem bivšem zamjeniku urednika, reče on u prolazu.
– Tko bi to pomislio? – odvrati ona, jedva uspijevajući maknuti pogled sa stranice, a zatim vrisne od smijeha pročitavši naredni citat.
– Čini se kako je čak i Diana Macpherson, energična direktorica programa na London Daytime televiziji, podlegla šarmu ovog muškarca. Na samu spomen njegova imena njezine se oči zacakle baš kao i ostatku ženske populacije u državi.
'Obožavam njegov očitu seksipilnost' kaže ona. 'Isprva sam ga uzela kao reportera, no čak sam i tad znala kako ga mogu dalje razvijati.' Nakon što dovrši čitanje članka, Geraldine se zavali u stolici i zapali cigaretu, želeći još malo odgoditi pisanje tih prokletih Vrhunskih savjeta'. No, uto njezine oči zaiskre i ona ponovno dohvati novine, izvuče dvije stranice s člankom o Benu Williamsu, pažljivo ih složi i stavi u veliku smeđu omotnicu.
'Draga Jemima,' piše ona na listu papira. 'Da imam više vremena napisala bih ti čitavo pismo, no željela sam da ovo vidiš. Možeš li ovo povjerovati?!! Ben Williams preko čitave dvije stranice!! Da sam barem prije znala ovo što znam sad... možda bih na kraju i pristala na njegove ponude!!! Nadam se da se fantastično ludo provodiš, i daj lizni malo Bradove mišice i za mene. Čujemo se vrlo, vrlo brzo, s ljubavlju, Geraldine.' Oblizavši usne ona zapečati omotnicu i naslovi je na Jemimu i putem se do poštanskog sandučića s užitkom smiješi na pomisao o Jemiminom izrazu lica kad ovo primi.
Ben sjedi za stolom baš se spremajući navaliti na zdjelu zobenih pahuljica kadli začuje tresak novina na kućnom pragu. Sranje, pomisli. Danas je dan kad izlazi intervju. Mrzi publicitet, no Diana mu je, svojim profesionalnim tonom, rekla kako mora učiniti sve, jer sve ovisi o ljestvicama popularnosti, a dobri odnosi s javnošću znače i bolje mjesto na ljestvici.
Proteklih je nekoliko tjedana Ben svakodnevno razgovarao s direktorom za odnose s javnošću televizijske kuće, koji mu pak neprestano dogovara sastanke s novinarima ili sudjelovanja u onim glupavim novinskim rubrikama u kojim se Benovo mišljenje o nekakvom smeću nalazi pored mišljenja nekih drugih zvijezda o posve istom smeću. No, još mu nikad nije objavljen ovako iscrpan profil. Pristao je na intervju, pod prinudom, i tek je naknadno ustanovio kako oni rade nešto više od pukog razgovora s njim, kako su zapravo zivkali i sve njegove prijatelje. 'Šarolika priča,' kako je rekla Jo Hartlev. Nije rekla skrpana, no Ben to nije niti očekivao.
I tako, teška srca, on otvori novine i smjesta se zgrči od nelagode vidjevši slike. Dakle, dovraga, kako su ih samo uspjeli nabaviti?
Ne mogu vjerovati da sam to rekao, misli, počevši čitati članak, prije nego će shvatiti kako to i nisu njegove riječi, nego je Jo Hartlev uzela ono što je bio rekao i parafrazirala ponešto prikladnijim tabloidski rječnikom.
Nastavlja s čitanjem, zabezeknut svim onim što su uspjeli doznati o njemu. Ništa spektakularno papreno, tek nešto na stoje i sam bio zaboravio. Iskopali su ljude koje je jedva poznavao na fakultetu, a naišao je i na nekoliko ulomaka posvećenih igranju ragbija, no srećom bez sočnih tračeva, tek površno spominjanje bivših djevojka.
– Jemima je bila u pravu, promrmljao je preletjevši pogledom po ostatku priče. – Slava nije baš onakva kakvom se čini. – Prokletstvo, pomisli. Jemima Jones! Zašto se kvragu nisam ranije sjetio Jemime. Ona bi mi dala savjet o Diani, pomisli. Ona bi mi rekla kako postupiti. A potom pomisli koliko je prošlo vremena otkako ju je zadnji put nazvao i kako je ona uvijek znala što valja učiniti.
Isuse Bene, pomisli u sebi, baš si pravi gad jer nisi nazvao Jemimu. Bez Geraldine bi, misli dalje, i mogao preživjeti. Da, sviđala mu se, ali među njima nikad nije postojala veza kakvu je imao s Jemimom. Nisi smio dopustiti da prođe ovoliko vremena, misli on, a onda podigne slušalicu i bira njezin kućni broj.
– Zdravo. Je li Jemima doma, molim lijepo?
– Ne, otišla je na odmor u Los Angeles na dva tjedna.
– Ona je što? Što radi tamo?
– Tko je to? – Lisa ne prepoznaje glas.
– Ovdje Ben Williams. Je li to Sophie?
– Ne, reče Lisa u sebi trljajući ruke od zadovoljstva jer je Sophie izašla vani po cigarete i naprosto će podivljati kad dozna kako je zvao Ben Williams. – Ovdje Lisa – nasmije se. – Brineta.
– O bok. Kako si?
– Baš dobro – reče ona. – A ne moram te ni pitati kako si ti, dovoljno je da upalim televizor.
– Da, nasmije se Ben, jer što bi drugo mogao reći?
Uslijedi stanka za vrijeme koje se Lisa domišlja što bi pametno mogla reći, no ne uspije se dosjetiti ničemu, pa muk ponešto potraje.
– Oprosti, najzad progovori Ben. – Mislio sam da želiš nešto reći.
– Oh. Ne.
– Što radi Jemima u Los Angelesu? – Otišla je posjetiti svog novog dečka. – Šališ se! – Ben je zaprepašten. – Ne valjda onaj tip s Interneta?
– Da, upravo taj.
– Imaš li možda kojim slučajem njezin broj? – Samo trenutak, reče Lisa posegnuvši za blokom pokraj telefona.
Izdiktira mu broj, a zatim kaže: – Ovaj, mogao si jednom navratiti. Popiti s nama piće. – Što, jasno, znači popiti piće sa mnom.
– Aha, naravno. Navratit ću, reče Ben što jasno, znači kako će je zaboraviti onog trenutka kad spusti slušalicu. Što i učini. Također zanemari nazvati Jemimu u L.A., jer je iduća na redu Diana Macpherson, vjerojatno se nadajući kako će izgladiti njegove namrštene obrve. No nazvat će on Jemimu, zbilja hoće. Čim mu to ponovno padne na pamet.
S užitkom se protegnem u krevetu i zavalim u velike jastuke, razmišljajući o svom životu. Mislim o Bradu kako je jutros vodio ljubav sa mnom, prije nego će otići u ured, dogovorivši se kako ćemo se kasnije naći. Mislim o životu koji sam ostavila za sobom, besmislenom i napornom radu u Kilburn Heraldu, i mislim što bi samo moji prijatelji rekli da me sad mogu vidjeti, jer iako je prošlo tek tjedan dana, već znam da bih se lako mogla na ovo naviknuti.
Kako se mogu vratiti natrag? Natrag u turobni stari London, kad je Los Angeles tako topao, tako uzbudljiv, tako primamljiv.
A onda, ne mogu si pomoći, počnem misliti o Benu. Smiješno je kako uvijek ispliva u najneobičnijim trenutcima. Mogla bih godinama ne pomišljati na njega, a onda se najednom pojavi u mojoj glavi. A kad se pojavi naravno da još uvijek osjetim čežnju, ali samo u trenutcima kad ga se sjetim, što se srećom ne događa često jer se predivno provodim.
Još mije se jedna misao ušulja, ona o kojoj ne želim razmišljati, ona za koju se nadam kako ću je posve zaboraviti, ali ne, što se više trudim ne misliti o njoj to mi ona više dolazi u misli. U redu. Predajem se. Prošle smo noći bili u hotelu Mondrian, golemom, minimalistički osmišljenom raju na Sunset Boulevardu. Mjestu koje je Brad uporno želio da posjetimo, premda nisam odveć luda za mondenim mjestima, jer nije da ih nešto posjećujem i doma.
No, bilo je spektakularno. Nikad nisam bila na sličnom mjestu. Nepregledno, minimalističko predvorje, blistava staklena vrata vode u prostoriju s brodskim podom, osvijetljenu svijećama. Bila sam oduševljena. Oduševljena ogromnim posudama od terakote, prostranim indijanskim madracima s jastucima smještenim pored ruba bazena. I nastojim ne misliti što se dalje zbilo, stoje Brad izjavio, jer svaki put kad se toga sjetim preplave me svakojake negativne misli, a ne želim da nešto pođe po zlu, ne želim uništiti ovu idilu. Ne sad.
Ipak, bilo je bizarno. U redu, evo što se zbilo. Reći ću vam. Naime, bili smo tamo, sjedili za stolom u tamošnjem baru, svjetlost svijeća bacala je treperave sjene na lica lijepih ljudi, no nitko nije bio toliko lijep kao Brad, barem po mom mišljenju. Sjedili smo, ljubili se i razgovarali, i što smo više govorili to smo više otkrivali pojedinosti iz naših života, naših ljubavi, naših nadanja, naših snova, i što smo se više otkrivali to sam više pomišljala kako je to-to. Žao mije. To je to.
– Voljela bih živjeti u kući na plaži, rekoh slika još svježih u mojoj glavi jer sam ranije te večeri pregledava rubriku o prodaji nekretnina u Los Angeles Timesu, utonuvši u zamišljeni svijet bazena, pijeska među prstima, zapjenjenih valova.
– Mislim da bih ja bio sretan bilo gdje, rekao je Brad – sve dok sam s tobom.
Jemima, jao, Jemima. Nisi li posumnjala kako je barem malo čudno to što je Brad toliko požurio nakon samo tjedan dana poznanstva? Nisu li ti u glavi zazvonila zvona na uzbunu? Ne bi li možda bilo razumnije zastati i zapitati se ima li on možda nekakve skrivene misli?
Ali ne. Čini se kako Jemima u tom trenutku nije bila spremna pomutiti svoj savršeni svijet. Namjesto toga ona uzdahne od sreće, a razgovor se nastavi, krećući se u raznim smjerovima, sve dok se najzad ne nađoše razgovarajući o pogodnostima njezina ostanka.
– Postoje li ovdje u blizini nekakve knjižare? – pitah, znajući kako je to jedna od stvari zbog kojih bih se osjećala kao kod kuće, mogućnost pretraživanja po svojim omiljenim knjigama.
– Vjerojatno su najbolje Barnes & Noble ili Borders u Trećoj ulici, rekao je Brad. – Da si mi prije rekla, mogli smo ranije tamo otići. Zbilja uživaš u čitanju, zar ne?
Kimnula sam.
– Onda, kakve knjige voliš čitati?
– Sve, tajanstveno se nasmiješim. – Imam krajnje nespojiv ukus i pročitat ću gotovo sve što mi dođe pod ruku. A što je s tobom? – upitah, ustanovivši kako ne znam ništa o njegovom književnom ukusu i, premda vama to možda nije važno, mislim kako to vraški mnogo govori o osobi.
– Nemam baš mnogo vremena za čitanje, priznao je otpivši još jedan gutljaj šampanjca. – Kad čitam onda je to nešto od znanstvene fantastike.
Uslijedila je stanka prije nego je opet progovorio. – Više sam čitao kad sam bio u srednjoj školi. Sjećam se kako sam čitao knjige onog lika, ma, znaš, kako li se ono zove? – pogledao me tražeći pomoć, a ja sam samo slegnula ramenima i odmahnula glavom. – Ma sigurno znaš, onaj što je napisao Romea i Juliju.
Čujem li ja to dobro? Zbija li on to šalu sa mnom? Oči su mi se raširile u nevjerici, no onda sam pomislila, mora da se šali, svakog će trenutka prasnuti u smijeh. – Shakespeare? – rekoh polako, očekujući provalu smijeha.
– Aha, žustro je kimnuo. – To je tip. Sjajna knjiga.
Nije se nasmijao. Nije se čak niti nasmiješio. Što sam mogla reći? Ne bi mi smetalo da se njegov ukus proteže samo na trećerazredne romane o drotovima i pljačkašima, ali ne zapamtiti ime najvećeg dramatičara svih vremena? Ostala sam potpuno, apsolutno bez riječi, i najednom mije postalo zasljepljujuće očito što nije u redu s Bradom, i da je posve istinita tvrdnja kako nitko nije savršen. Brad je, božanstveni, prelijepi, ljubazni, pažljivi Brad, mislila sam, s više nego natruhom očaja, plitak. Tupoglav poput teleta. Jao Bože, zastoje to morao reći.
Ali nemoj tako, pokušala sam se uvjeriti. Samo zato što ne dijeli tvoje područje zanimanja ne znači nužno daje glup, samo je... drukčiji. I to nipošto ne znači daje loša osoba ili da neće lijepo postupati s tobom.
Nastojat ću to zaboraviti, odlučila sam, izbaciti to iz glave. I pokušala sam, zbilja jesam, no čini se kako je to mnogo lakše reći nego učiniti.
A moja se zdvojnost, zabrinutost, sluđenost, nazovite to kako vam drago, zacijelo očitovala na mom licu, jer je Brad najednom pitao: – Je li sve u redu?
– Da, nasmiješila sam se. – U redu je, a on se nagnuo naprijed i utisnuo mi dugi, raskošni poljubac na usne i ja se malo opustih, a potom odlučih kako neću ni o čemu brinuti jer je poljubac vrijedio više od toga. Jer, to je bilo ono što sam čitavo vrijeme čekala. Ovo je bio onaj muškarac kojeg sam čitavo vrijeme čekala. I sve to, taj osjećaj da me netko pazi, mazi, štiti, zacijelo je samo to važno.
Ali sad, dok ležim u krevetu, ne mogu, a da se ne upitam je li to dovoljno. Ne budi blesava, jasno daje dovoljno. Mora biti dovoljno, ipak, tek da budem do kraja razuvjerena, podignem slušalicu i biram broj.
– Redakcija Kilburn Heralda.
– Geraldine? Ja sam.
– Jemima? Bok! Tako mi nedostaješ i, ti pokvarena stara gaduro, pogodi tko mora raditi na tvojoj prokletoj kolumni dok te nema. Baš ti hvala. – Ne misli ona to tako, mada napokon shvaća zašto sam bila toliko nesretna pišući Vrhunske savjete.
– I ti meni nedostaješ.
– Nemoguće je da ti nedostajem. Vjerojatno se ludo provodiš. Želim sve čuti. Kako je božanstveni Brad? Jesi li zaljubljena? Jeste li već obavili ono?
– Dobro, nisam sigurna, jesmo.
– Jeste?
– Jesmo.
– O moj Bože! Kako je bilo, kako je bilo? Sve mi ispričaj! Želim čuti svaku prljavu pojedinost.
– Bilo je nevjerojatno, Geraldine. Najozbiljnije, istinski nevjerojatno. Nikad se u životu nisam tako čudesno seksala. Jednostavno je prekrasan. Svaki put kad ga pogledam ne mogu vjerovati daje moj.
– Onda, je li totalno pohotan?
– Totalno. Čak smo završili seksajući se na stolu u njegovom uredu.
– Oh, uzdahne Geraldine. – Tako sam ljubomorna.
– Zašto? Nemoj mi samo reći daje krenulo po zlu s onim dečkom što si ga upoznala na Benovoj oproštajnoj zabavi, Nickom Maxwellom?
– Ne, nije uopće krenulo po zlu. Zapravo, vjerojatno je bolje nego ikad ranije. No još uvijek nismo zajedno spavali.
– Šališ se? – Ovo nimalo nije nalik Geraldine, koja redovito koristi svoje tijelo kako bi imala nadzor nad svojim vezama.
– Da se barem šalim. Nije da to ne želim, ili da me on nije pokušao odvući u krevet, no ovaj put je drukčije, Jemima. Zaista mi se sviđa. Mislim, zaista mi se sviđa, i ne želim sve upropastiti tako što ću odmah s njim skočiti u krevet.
– Oh. – Sranje. Znači li to da sam ja upropastila stvari s Bradom? – Je li to uvijek sve upropasti?
– Sudeći po Pravilima, da.
– Kakvim sad Pravilima?
– Kako glumiti nedostižnost ne bi li upecala muškarca svojih snova.
– I ti u to vjeruješ?
Geraldine uzdahne. – Nikad dosad, no odlučila sam pokušati tek toliko da vidim i mislim da zbilja uspijeva. A, – nastavi ona – najveći je grijeh spavati s njima. Odnosno, ne bi to smjela sve dok se ludo ne zaljube u tebe i tada ćeš definitivno znati kako neće nestati jutro poslije.
– Ali prošlo je sto godina, Geraldine.
– Znam, ponovno uzdahne. – Gotovo sam izludjela. Jučer sam prošla pored dućana Ann Summers i ozbiljno sam pomišljala ući i kupiti si vibrator.
– Geraldine! – Ne želim slušati o vibratorima, za Božje ime, tek što sam doživjela orgazam i dovoljno mi je teško govoriti o tome, a kamoli o vibratorima. Ipak, volim Geraldine zbog ovoga. Volim što joj nikad nije neugodno, no jedino što bih promijenila kod nje jest zaokupljenost samom sobom. Premda znam kako je ona vjerojatno jedina prava prijateljica koju sam ikad imala, uvijek, baš uvijek, skreće razgovor na sebe čim joj se za tim ukaže prilika. Ipak, nije to toliko loše, i barem znam da se uvijek mogu osloniti na nju. Čak i ako ne želim s njom razglabati o vibratorima.
– Ne brini, reče Geraldine. – Nisam, ali samo stoga što nisam imala hrabrosti sama ući onamo. Voljela bih da si ovdje, Jemima.
– Ja ne bih.
– Pa, znaš na što sam mislila. Jednostavno me ubija slušati kako se seksaš na sve strane dok ja glumim gospođicu Nevinašce.
– Nije sve baš tako savršeno, znaš, priznam. Konačno.
– Kako je to moguće?
– Pa, ne znam kako bih se izrazila...
– Jednostavno reci.
I to i učinim. Ispričam Geraldine o noćašnjem razgovoru, o toj stvari s Shakespeareom, a Geraldine urla od smijeha.
– Pa što onda? – reče ona, kad se malo pribere. – Znači nije gospodin Inteligentni. Dušo, bogat je, predivan i lud za tobom. Fućkaš sve ostalo.
– Možda si u pravu. – Počinjem se bolje osjećati zbog svega.
– A kad to, reče Geraldine teatralno – ja nisam bila u pravu?
– Znači, jednostavno se ne bih trebala obazirati na činjenicu da ...
– Daje glup? Da. Uostalom, samo zato što ne čita Shakespearea ne znači nužno daje i glup, ne? Čini se, napokon, kako vodi vrlo uspješan posao.
– Da, to je posve sigurno istina. – Sad se već osjećam daleko bolje.
– Eto. Nema nikakvih problema. Točno?
– Točno. Hvala, Geraldine. Što bih ja bez tebe? Jesi li se čula ikako s Benom? – Odakle se sad pojavilo to pitanje, Jemima?
– Nisam. Zašto? Jesi li ti?
– Nisam, samo se pitam kako mu ide.
– Vidjela sam ga na televiziji, ako te to tješi, i čini se da mu ide dobro. Govoreći istinu, kad je posrijedi publika, zbog njega su počela srdašca brže kucati.
– Hmm. – Zašto me ovaj podatak uznemiruje?
– Kako bilo, draga moja, ovo te zacijelo košta čitavo bogatstvo, a valja mi još spremiti tekst tih vražjih Vrhunskih savjeta'. Nazvat ću te kroz nekoliko dana, kako ti to zvuči?
– Zvuči odlično.
– O.K. Večeras izlazim s Nickom. Bog zna hoću li se još moći suzdržavati. Obavijest ću te kad se idući put čujemo.
Pozdravimo se i ja odložim slušalicu. Geraldineje apsolutno u pravu, baš sam blesava. Odem u kuhinju i otvorim hladnjak. Nekoliko nemasnih jogurta, nešto voća i nekolicina boca mineralne vode, i ja promatram ranije spomenuto, odmahujući glavom u nevjerici. Otvorite hladnjak bilo kojeg frajera i vrlo je vjerojatno kako ćete tamo naći boce piva, pokoji ostatak indijske brze hrane i, ukoliko su krajnje lijeni, hrpu spakirane paketića iz jednog od mondenih trgovina brze hrane.
U redu, zaključim, treskom zalupivši vrata hladnjaka. Prvo teretana, a potom supermarket, jer večeras ja spremam večeru za Brada. Navučem svoje tenisice i baš kad krenem izaći zazvoni telefon.
– Bok, slatkice, Brad je prisvojio naziv 'slatkice'. – Nedostaješ mi. Dolaziš li ovamo?
– Da, upravo sam krenula. Čuj, što misliš da ti večeras spremim večeru?
– To bi bilo divno. Želiš li da popodne odemo u nabavku?
– Ne, ne brini, otići ću sama. Želim te iznenaditi.
– Ne mogu vjerovati kako sam zatrpan poslom sad kad si ovdje. Silno mi je krivo, zbilja sam ti želio pokazati Los Angeles, sve zanimljivosti poput studija Uniuersal i Disneulanda.
– Brad, ne zanimaju me te turističke atrakcije.
Što je prilično istina no, koliko god bih ih voljela vidjeti, također sam prilično sretna u ulozi kalifornijske supruge. – Zbilja me veseli raditi isto što i ti, tako imam bolji uvid u tebe kao osobu, u tvoj stvarni život.
– Jesi li sigurna?
– Da, sigurna sam.
– O.K. Sad kreni, ne mogu dočekati da te vidim. – Idem, idem! – Nasmijem se, poslavši mu poljubac prije nego ću izletjeti kroz vrata.
– Jenny! – Kakva slučajnost, naletjeti na Jenny u ovom kafiću, ali opet, nalazi se na kraju iste ulice. Natjerat ću je da joj se svidim, natjerat ću ovu djevojku da mi postane prijateljica, makar me to dokrajčilo, a čini se da bi i moglo, jer me Jenny samo promotri od glave do pete opasno neprijateljskim pogledom prije nego će progunđati: – Zdravo.
– Baš neobično što sam te srela! – Nitko mi ne može prigovoriti da se ne trudim. – Upravo sam završila s vježbanjem. Daj da ti donesem nešto za popiti.
– Ne, nema potrebe. Moram se vratiti natrag u teretanu.
– Pa zašto si onda došla ovamo? – pokažem na maleni kafić koji se nalazi nešto niže niz ulicu od B-Fit teretane.
– O.K. – uzdahne Jenny. – Uzet ću mineralnu vodu.
Sirotica, točno znam što smjera. Vjerojatno će ovdje popiti mineralnu vodu, a onda kasnije otići doma i pojesti tri kutije keksa. – Zašto ne sjedneš? – Ponudim joj stolicu. – Donijet ću nam pića.
Platim objema dvije mineralne vode i odnesem ih do stola u kutu gdje Jenny sjedi sva zlovoljna, brade oslonjene na ruku.
– Hvala, reče Jenny.
– Nema na čemu, kažem toplo, iskreno, silno se trudeći. – Brad kaže da već dugo radiš za njega?
– Da. – Njezini su odgovori i dalje jednosložni i već vidim kako preda mnom stoji težak posao.
– Sviđa li ti se posao?
– Valjda, Jenny slegne ramenima.
– Zacijelo si dosad vrlo dobro upoznala Brada.
Pokušavam biti ležerna, no dogodi se nešto vrlo neobično. Jenny se zarumeni i to me tako podsjeti na sebe kad bi bila riječ o Benu da mi najednom postane jasno kako je očito silno zaljubljena u Brada, i shvaća da sam upravo stupila na opasan teren. – Nisam mislila... – kažem neuvjerljivo.
– Sve je u redu, reče Jenny dok se crvenilo počne povlačiti. – U redu je.
– Čuj, idemo pokušati iznova, Jemima. – Očito postoji neka vrst napetosti među nama koju ne razumijem, jer doista bih voljela da se sprijateljimo.
Jenny me prestravljeno pogleda. – Ne mogu biti prijateljica s tobom.
– Zašto pobogu ne?
Jenny slegne ramenima. – Jednostavno ne bi uspjelo.
– Mislim da bi se iznenadila, Jenny, – kažem nježno. – Mislim da bi mogla otkriti kako nas dvije imamo mnogo više zajedničkog nego što misliš.
– Mislim da me ništa ne bi moglo iznenaditi, reče Jenny ogorčeno.
– Ne, mislim ozbiljno, i svane mi kako je jedini način kojim bih mogla ovu djevojku privoljeti da joj se svidim, vjerujte mi, jest biti do kraja otvorena s njom i priznati joj istinu. – Smijem li ti nešto povjeriti?
Jenny nezainteresirano podigne pogled i slegne ramenima.
– Dobro. Dok me sad gledaš vidiš kako sam mršava, u formi. No prije nekoliko mjeseci bila sam ozbiljno pretila. Daleko, daleko više nego ti.
– Aha, ma nemoj mi reći, reče Jenny, ustavši na odlazak. – Nemoj se gnjaviti. Kao prvo, ne volim kad mi netko soli pamet. Kao drugo, ne vjerujem ti. I kao treće, čak i da ti vjerujem, to mi ništa ne znači. Što se mene tiče ti si samo nova djevojka mog šefa i to ne znači da nas dvije moramo postati prijateljice. Hvala na piću. Vidimo se.
– Ali Jenny... – prekasno, Jenny je uzela svoju torbu i išetala iz kafića. Što sam rekla? Što sam učinila? Vjerojatno ne bih trebala dopustiti da me ovo uzrujava, ali jest, ne mogu si pomoći. Znam kako su me nekoć ljudi sažalijevali, no nikad nisam nekome bila mrska. Ja sam djevojka koja se sa svima dobro slaže i ne mogu se pomiriti s činjenicom da me Jenny ne voli. Možda kad bih znala pravi razlog, možda bih se tad mogla nositi s tim, no čini se kako me ona naprosto odmah zamrzila, a ja bih tako željela da među nama bude, ako već ne prijateljstvo, onda barem ugodno poznanstvo.
Neprestano se vraćam na ovaj razgovor i pitam se što li sam to rekla da bije moglo toliko uzrujati. Ponašam se poput paranoične glupače, provirujući iza svakog ugla prije nego ću produžiti dalje, sve kako ne bih slučajno naletjela na nju, i kad stignem u teretanu, Jenny, srećom, nema nigdje na vidiku, a Brad je u svom uredu.
– Upravo se dogodilo nešto nevjerojatno čudno, – kažem mu, nakon što me poljubi na pozdrav, i to ne pusa u obraz, nego dugi, strastveni poljubac, i prisiljena sam ga odgurnuti jer, mada se čini kako mu nikad ne mogu odoljeti, ovog trenutka moram razriješiti tu situaciju oko Jenny. Stoga mu sve ispričam, izostavivši samo dio s mojom nekadašnjom debljinom, i to Brada zaista ohladi. Potpuno.
– Oprosti, reče on sjedajući za svoj stol. – Ne daj da te to uzrujava, ona se naprosto ponaša vrlo zaštitnički kad je riječ o meni.
– Ali to je suludo. – Sad me već sve skupa počinje pomalo nervirati.
– Zbilja se trudim prijateljski ponašati prema toj djevojci i da ne znam kako stvari stoje rekla bih da me apsolutno mrzi.
– Ne mrzi ona tebe, uzdahne Brad. – Kako znaš?
– Jednostavno znam. Ti si joj samo prijetnja.
– Ali zasigurno si imao druge djevojke prije mene. Je li se tako ponašala prema svima njima?
Brad slegne ramenima. – Nikad prije nisam imao ozbiljniju vezu. Čuj, reče ustavši i prišavši mi kako bi mi izmasirao ramena – zbilja nije ništa ozbiljno. Nije važno, ali razgovarat ću s njom, u redu?
Ne želi više razgovarati na tu temu i ja se nevoljko složim i pritom osjećam kako su se njegove ruke razigrale, i napustile moja ramena i pomiču se prema dolje, prelazeći preko ključne kosi, dolje prema mom grudnjaku.
– Brad, molećivo ću ja, jer zbilja nisam raspoložena, no nekako mu se nemam snage oduprijeti, ili osjećajima koji me u trenutku preplave, i dobro je što mu telefon zazvoni kroz nekoliko sekunda jer bi se ponovilo ono od prošlog tjedna, što je samo po sebi bilo sjajno, no ja i dalje želim dokazati sama sebi kako je ova, tek propupala, veza nešto više od pukog sjajnog seksa.
– Smijem li posuditi tvoj automobil? – nečujno ga pitam dok razgovara, a on kimne i baci ključeve na stol, niti ne pomišljajući na osiguranje, ili znam li uopće voziti. Srećom, znam voziti unatoč tomu što ne posjedujem vlastiti automobil u Londonu, ali nikad, niti u najluđim snovima, nisam pomišljala da ću jednog dana sjesti za volan kabriolet Porchea.
Sad sam zaista umrla i otišla u raj, ovaj automobil nije automobil, to je seks na četiri kotača.
– Hej, mala, dovikuju dva mlada dečka zaustavivši se pored mene. – Kamo si krenula?
– U kupovinu, doviknem natrag uz širok osmijeh.
– Možemo li i mi s tobom? – dovikne jedan od njih, stavivši ruku na srce ne bi li mi stavio na znanje da se zaljubio.
– Žao mije, doviknem. – Ima mjesta samo za mene i moje vrećice.
– Volimo te, poviknuše dok ja pritisnem nogom na papučicu gasa i odjurim naprijed, a oni, vjerojatno želeći dokazati tu ljubav, pokušavaju me slijediti, no automobil je prebrz za njih i unutar sekunde iščeznu mi iz vidokruga.
– Book, reče zgodni muškarac prelazeći cestu na semaforu. – E, ovo volim vidjeti u Los Angelesu. Prelijepu slobodnu plavušu kako vozi Porche.
– Kako znaš da sam slobodna?
– Pa valjda smijem sanjariti, ne?
Nasmiješim se i odjurim. Zaustavim se pred prvim mjestom što izgleda kao supermarket, parkiram automobil na parkiralištu i dohvatim kolica za namirnice. U uskoj pamučnoj majici, tajicama i Reebok tenisicama, sa sunčanim naočalama na vrhu glave i kosom zategnutom u konjski rep, oduševljena sam jer primjećujem kako izgledam poput svake druge moderne, mlade ovdašnje domaćice koja obavlja svoju tjednu nabavku, osim što naravno prolazim među policama odmahujući glavom u nevjerici.
Nikad u svom životu nisam vidjela toliko izbor niskokalorične, bez kolesterola, nekalorične, nemasne hrane. Tu su zdravi dijetni kolačići, kolači od karamela i riže, krekeri od limuna bez kolesterola, polumasni krekeri od đumbira, nemasni nekalorični čokoladni slatkiši, i popis se nastavlja u beskraj, i bez obzira što sam već odavna rekla zbogom prežderavanju, jedva se opirem potrebi da pokupim sve sa polica i bacim u kolica.
– Oprostite? – začujem muževan glas, i okrenem se upitno izvivši obrvu.
– Nadam se da mi nećete zamjeriti, no pitam se znate li možda na koji način najbolje pripraviti 'tikvice'.
Dakle, ovo zbilja ne mogu povjerovati. Mislim, čula sam kako se ljudi upucavaju u supermarketima, čak sam i Geraldine pomogla napisati članak na tu temu, ali nikad nisam mislila da se to doista događa, pogotovo ne meni, no može biti i da sam se prevarila, možda je ovo ozbiljan upit.
– Mogli biste je pokušati skuhati na pari, pretpostavljam. Ili na talijanski način, uvaljati je u jaja i brašno i ispržiti.
– Vi ste Engleskinja! – reče on, malo se opustivši. – Odakle ste točno?
– Iz Londona.
– Dobrodošli u Los Angeles. Recite, ne biste li mi možda željeli pokazati kako se to pripravlja? – Sad je na njega red da izvije obrve.
– Baš bih voljela. – Ovo je bilo drsko! – Ali moj bi dečko to silno zamjerio.
– O, oprostite, on će nato. – Znao sam da netko toliko lijep mora imati dečka.
Slegnem ramenima i produžim dalje među redom polica, izgubivši smiješno puno vremena u nabavci, ponajprije stoga što je sve toliko drukčije od mog mjesnog dućana, a potom jer se još nikad nisam našla pred ovolikim izborom.
A kad sam konačno bila gotova i nakrcala automobil, ostanem za trenutak sjediti, ne mogavši povjerovati kako su ovdje svi slobodni i kako je lako upoznati muškarca kad si u Los Angelesu i još pritom slobodan. Sophie i Lisa bi ovdje imale što činiti. Možda bih ih trebala nazvati i reći im da dođu. S druge strane, možda to i nije najbolja zamisao.
21. poglavlje
Jemima može s vremena na vrijeme misliti o božanstvenom Benu Williamsu, no ni u najluđim snovima ne bi mogla zamisliti koliko je postao slavan. Jasno, čula je nešto o tome, čak je još u Londonu imala priliku vidjeti njegov prvi nastup na televiziji, no nema pojma kakva je Benomanija poharala naciju.
Tako se nešto ne događa često, no katkad se pojavi novi televizijski voditelj, mahom je u pitanju ženska osoba, i uskoro sve novine u državi pišu o njima, svaka osoba u državi želi biti na njihovom mjestu, a njihova karijera vrtoglavo napreduje sve dok jedva da možete izaći iz kuće bez da vidite ogromne plakate koji ih reklamiraju.
Isto se zbilo i s Benom Williamsom. U prvim je danima emitiranja emisije London Nights ostajao bez daha uslijed posvemašnjeg uzbuđenja, ne samo zbog trenutačnog povećanja plaće nego stoje, već i tad, već nakon nekoliko pojavljivanja na televiziji, bivao prepoznat.
Prvi put kad su ga pitali za autogram nalazio se u supermarketu. Dan mu je protekao sjajno no bio je iscrpljen i samo je mislio kako jedva čeka stići doma, podići noge i popiti dobro rashlađeno pivo.
Ali, prolazeći među policama u dućanu, izgubljen u svom vlastitom svijetu, on postupno postade svjestan kako ga netko slijedi. Isprva je pomislio kako je skrenuo pameću, kako ga osjećaj vara, i neprestano se okretao da bi se uvjerio kako mu nitko ne stoji za leđima. No, naposljetku je spazio dvije žene kako zure u njega, međusobno se došaptavajući, usta pokrivenih rukama.
– On je! – čuo je jednu kako kaže, dok ju je druga gurnula i usmjerila prema Benu. Ben nije znao što se zbiva pa ih je ignorirao i nastavio s kupovinom, sve dok više nije imao izbora.
– Oprostite, reče plaha domaćica u svojim srednjim četrdesetima. – Nadam se da mi nećete zamjeriti, no niste li vi onaj čovjek s televizije?
– Nisam siguran, reče Ben, ne znajući sasvim što bi rekao. – Koji čovjek?
– Ooooh, ali jeste! Prepoznajem vaš glas. Vi ste onaj novi momak iz emisije London Nights, zar ne?
Ben je, mora mu se priznati, lagano pocrvenio u licu, i premda je dio njega poželio da žena malo stiša glas jer nije htio da svi okolo čuju, dio je njega poželio da je malo glasnije povikala, tako da svi mogu čuti.
– Ovaj, da, promrmljao je osmjehnuvši se stidljivim, samo Benu svojstvenim osmijehom koji će uskoro samo još više učvrstiti njegov status lomitelja srdaca.
– Moja prijateljica i ja mislimo da ste fantastični!
Riječi hitro izletješe i dok ih je izgovarala već je počela prekapati po torbi, izvadivši potom olovku i iskidan komadić papira.
– Zbilja, nastavila je. – Svaku večer donosite radost u naš dom. Nije li tako, Jean? – doviknula je prema svojoj prijateljici, koja se pak doimala kao da prikuplja hrabrost da im se pridruži.
– Može li? – ponudila mu je olovku i papir, u koje se Ben na trenutak zagledao pitajući se što bi s tim. Žena se pomjeri u stranu do njega i reče mu: – Ja sam Sheila. Ako biste samo mogli napisati 'Sheili, s ljubavlju'. – Sva se topila pokušavajući se prisjetiti Benova imena. – Je li ono Tom? – pitala je, dok je Ben osjetio navalu nervoznog hihotanja.
– Nije, uspio se svladati. – Ben. Ben Williams.
– Tako je! – reče ona. – Ben Williams.
Ben je namjestio komadić papira na ručku kolica, svjestan prolaznika koji su se zaustavljali ne bi li vidjeli što se zbiva, gledali ga na način, shvatio je, koji je značio da su ga i oni prepoznali, no srećom nitko nije kanio slijediti Sheilin primjer.
– Oh, hvala vam, duboko je uzdahnula, silno brižljivo smjestivši papir u prednji džep svoje torbe. – Gledat ćemo vas sutra.
– Ne, ne, rekao je Ben pribravši se. – Hvala vama, i uživajte u emisiji.
Dok su se Sheila i Jean udaljavale, glava stisnutih poput para zaljubljenih tinejdžera, Benu svane, možda prvi put, kako će se njegov život posve izmijeniti.
Otišao je doma i nazvao Richarda ne bi li bi mu ispričao što je netom doživio, a Richard se umalo pomokrio od smijeha.
– Jasno ti je što to znači, zar ne, Bene? – rekao je, kad se uspio prestati smijati. – Što?
– Sad više ne možeš izaći iz kuće bez da nisi potpuno našminkan, a zatim se počne tako jako smijati da je morao spustiti slušalicu.
Te je večeri Richard mislio kako je to urnebesno smiješno, no šest tjedana kasnije, kad su odlučili otići zajedno na piće, mislio je kako je to zapravo fantastično.
– A da samo svratimo tu do obližnjeg puba, predložio je Ben.
– Nema šanse, stari, rekao je Richard. – Sad si slavan, ne ideš po lokalnim pubovima, ideš u barove i restorane gdje su sve žene prelijepe.
I tako oni završiše u Fifth Flooru, na vrhu Harvey Nicholsa, jednog petka uvečer, i Richard je bio u pravu, žene doista bijahu prekrasne. Naručili su šampanjac, i kroz minutu se nađoše okruženi zamamnim ženama, manekenkama, vitkim tijelima upakiranima u odjeću po posljednjoj modi. Nitko zapravo nije zatražio Benov autogram, nitko si ne bi dopustio takvo neprimjereno ponašanje, no po pogledima, došaptavanjima, zavodničkim pogledavanjima, bijaše posve očito kako svi vrlo dobro znaju tko je Ben.
– Fantastično! – u jednom je trenutku rekao Richard. – Moram zapamtiti da češće izlazim s tobom.
– Aha, nasmijao se Ben, kojeg je sve to zabavljalo, no još mu uvijek nije bilo posve lagodno u ovoj novostečenoj slavi.
– Što kažeš na onu crvenokosu? – Richard je podboo Bena, i oni obojica pogledaše savršeno zaobljenu pozadinu dok je ona odlazila prema toaletu ne bi li nanijela još ruža za usne.
– Što s njom? – reče Ben, diveći se načinu na koji je hodala u suknji tako kratkoj, tako pripijenoj.
– Ova je spremna na sve, Bene. A stoje s tobom?
Naravno da je i Ben bio spreman, pa koji to punokrvni mladić ne bi bio? No Ben, sjećate se, nije tek obični nesmotreni televizijski voditelj. Ben je ponajprije novinar, i Benu su ovakve žene dobro poznate, i savršeno dobro zna na koji način one djeluju.
– Rich, zar zbilja misliš da se želim probuditi iduće nedjelje i pročitati u News ofthe World sve o svom junačkom djelu u spavaćoj sobi?
– Ma ne bi ona to! – rekao je Richard.
– Bogme, bi.
– Kako znaš?
– Vjeruj mi. – Umalo da ne doda 'novinar sam', no u posljednji se trenutak svlada. – Jednostavno znam.
Tako je Richard otišao doma s plavušom, a Ben sam, i narednog ga dana Richard nazove s pričama o plavuši, isprekidane pitanjima u nevještoj maniri Monthv Pvthona. – Je li pristala, a? Je li pristala?
A to je bio tek početak Benova putovanja stazom slave, tek mala odskočna daska. Jer sad, nakon samo nekoliko mjeseci, Ben je uistinu krasno napredovao. Više nije obični reporter, sad je voditelj. Voditelj. Javnost zna daje neženja, zna i to da dijeli stan s dva muška cimera (iako je zbog povećanog dohotka počeo tražiti vlastiti stan), zna sve što voli i ne voli. No, iskreno rečeno, nitko ga zapravo ne poznaje. Ne poznaju njegov smisao za humor, ne znaju što ga pokreće, o čemu razmišlja kad navečer legne u krevet, jer je Ben, novinar u duši, usavršio umijeće ponašanja pred medijima i, šarmantan prema novinarima koji se sad jagme za njegove intervjue, nikad im ne pokazuje svoje pravo lice.
To znaju samo njegovi najbliži prijatelji. Samo ljudi poput Geraldine. Richarda. I Jemime Jones. No, Ben nije imao previše vremena za razmišljanje o svojim bivšim kolegicama. Trudio se ostati u kontaktu, zbilja se trudio, no našao se u takvom kovitlacu događaja da naprosto nije mogao pronaći vremena, i što je više okolišao, to mu je teže bilo posegnuti za telefonom. A sad je njegov život posao, tulumi, večere, intervjui. Još nikad nije bio toliko zauzet.
A London Daytime televizija još nikad nije imala tako sjajnu zvijezdu. Kamo god otišla, Dianu Macperson tapšaju po leđima, čestitaju joj na njezinom briljantnom otkriću.
Što se Diane tiče, ona je ta koja je stvorila Bena, a to u Dianinoj knjizi znači samo jedno. On joj duguje. Doživotno. I ona samo čeka dan kad će moći naplatiti svoj dug, jer Diana Macpherson, baš poput mnogih drugih snažnih, uspješnih, zastrašujućih žena, uvijek želi ono što ne može imati. A sad želi Bena Williamsa, ne samo zato što je prekrasan, nego i zato što nije pokazao ni mrvicu zanimanja za nju.
Diana Macpherson je navikla odvlačiti u krevet mlade zvijezde u usponu, željne slave, koji se slijepo pridržavaju svake njezine riječi, napajaju se aurom moći kojom je okružena. Ono na što nije navikla su muškarci poput Bena, muškarci koji su ljubazni, šarmantni, prijateljski nastrojeni, no koji ni najmanje ne reagiraju na njezina otvorena nabacivanja.
Upravo ga je prošlog tjedna pozvala kod sebe i rekla kako bi se trebali naći na piću, tek toliko da malo porazgovaraju o poslu, da vide mogu li se dosjetiti nekim novim zamislima.
Benu se to učinilo pomalo neobičnim no, televizija kao televizija, već je bio čuo tračeve o Diani i njezinim muškim igračkama, čuo je za njezin nadimak Pirana, i po načinu na koji ga je gledala shvatio je kako joj je zadnja misao na pameti razgovor o poslu.
– Rich, šaptao je u telefonsku slušalicu, provjeravajući pogledom može li ga netko čuti.
– U čemu je problem?
– U Diani. Mislim daje neću još dugo moći izbjegavati.
– Koliko još puta, Bene? Koliko ti još puta moram govoriti da ne sereš na vlastitom pragu?
– Ja to i ne želim, naglasio je Ben – ali večeras se nalazimo na piću i već postajem kratak s opravdanjima.
– Jao, nasmijao se Richard. – Bolje ti je da staviš svoj pojas nevinosti.
– Za ime Boga, Rich. Treba mi savjet.
– Kaži joj da imaš djevojku. – Richard je već zvučao kao da se dosađuje.
– Zna da nemam.
– Pa, zbilja ne znam. Samo joj reci da te boli glava, nasmijao se na vlastitu šalu.
– Zaboravi, rekao je Ben. – Valjda ću se već nekako snaći.
Diana je poslovni odlazak na piće pretvorila u večeru u malom francuskom bistrou u Chelseau, mračnom, zgodnom, svijećama osvijetljenom restoranu, idealnom za romantične sastanke.
– To je moj omiljeni restoran, rekla je Benu, koji je pak nastojao zanemariti činjenicu što se transformirala u seks – bombu otkako ju je posljednji put vidio u uredu pa do trenutka kad se pojavila kako bi mu objavila daje spremna na polazak. Na sebi je imala duboko dekoltiranu, prozirnu, pripijenu košulju, ispod koje se više nego nazirao crni grudnjak, vrlo usku suknju i vrtoglavo visoke potpetice.
– Lijepo izgledaš, rekao je Ben svjestan kako mu je ona šefica, kako joj mora laskati, no trudeći se svim silama održati stvari na profesionalnoj razini.
– Oh, hvala, rekla je šepireći se poput kakve školarke i nastojeći zvučati iznenađeno. – Ova stara krpa? – rekla je, zagladivši košulju, košulju koju je kupila tijekom stanke za ručak isključivo u svrhu konačnog zavođenja Bena.
Sjeli su za stol, a Ben se iz petnih žila upinjao usmjeravati razgovor na posao. Vino je teklo kao u potocima, i on se trudio piti što je sporije moguće, razvlačiti svaku kapljicu, dok je Diana neprestano nadolijevala u njihove čaše – njegova uvijek polupuna, njezina uvijek potpuno prazna.
I tako su tijekom predjela ležerno čavrljali o poslu, dok se Ben trudio, međutim bezuspješno, ne opiti previše, i mora mu se odati priznanje kako je uspio razvući razgovor o poslu sve do polovice glavnog jela, kad je Diana spustila nož i vilicu i nagnula se naprijed.
– Bene, rekla je glasom za kojeg se nadala da zvuči promuklo. – Ne susrećem često tako karizmatične muškarce kao štio si ti.
– Hvala, Diana. A da naručimo još malo mineralne vode?
– Bene, opetovala je. – Ono što ti pokušavam reći jest...
– Konobar? – Ben je mahnito pogledavao okolo tražeći konobara dok je Diana teško uzdahnula i naslonila se natrag na naslon stolice, jer je Ben upropastio čaroliju trenutka. Njezinog trenutka.
Ben je odbio puding za desert, na što se Diana oduševila, jer je već bila odlučila kako će Ben svratiti kod nje na još jednu čašicu prije spavanja. Tada će biti pravi trenutak. Savršeni trenutak.
– Moja je kuća odmah iza ugla, rekla je dok su izlazili, nakon što je ona platila, jer Diana Macpherson ima vjerojatno najveći plus na računu u državi.
– O.K., u redu. Hvala ti na divnoj večeri, rekao je Ben, uzmičući.
– Ne kaniš me valjda pustiti da sama odem doma, rekla je Diana, srdito se podsmjehnuvši. – Pustiti djevojku samu usred noći?
'Djevojka?', mislio je Ben. Samo ti sanjaj. – Oprosti, oprosti, ispričao se sad već nemajući pojma što dovraga učiniti jer, koliko god nije želio spavati s njom, nije je želio niti razljutiti, a unatoč tomu što je postao slavan i tražen, Ben dobro zna koliko je prolazan svijet televizije, i savršeno dobro zna da danas jesi, sutra nisi.
Krenuli su niz ulicu, jedno uz drugo i kad ga je Diana primila za ruku on se jedva othrvao porivu da je povuče. 'Jebiga', samo je mislio. Jebiga.
A kad su stigli do njezinih vrata, Diana se okrene prema njemu sa zaigranim osmijehom na licu. – Što kažeš na još jedno pićence? – upitala je.
Ben se u sebi molio. 'Ako mi sad pomogneš, Bože, obećavam da ću ići u crkvu', i uto začuje zvuk motora, a kad se okrenuo krajičkom oka spazi narančasto svjetlo crnog taksija koje je označavalo daje slobodan. – Taksi! – poviknuo je, podignuvši ruku, dok se Diana doimala pokunjenom.
No vozač je taksija radio cijeli dan i sad je bio na putu doma svojoj ženi i djeci. Odmahnuo je glavom prema Benu, a Diana se iskesila. – Zašto ne svratiš do mene pa ću ti ja pozvati taksi? – predložila je.
Ali nije podigla slušalicu, a Ben je bio toliko pod dojmom minimalističke otmjenosti njezina stana i, u tom trenutku, već toliko pijan da ju je zaboravio pitati zašto to nije učinila. Smjestila mu je viski u ruku, a svoj odlučni dlan na njegovo bedro.
'Jebiga', opet je pomislio Ben, no prije nego što je uspio smisliti strategiju Diana ga je već ljubila i, premda je znao da ne bi smio, na neki je smiješan način prilično uživao. Ipak je to Diana Macpherson! Oh, ma kvragu, pomislio je Ben u svom pijanom stanju, zašto ne?
I tako su Ben i Diana najzad konzumirali svoj profesionalni odnos. Ben se, premda onako pijan, potrudio dati izvedbu svog života, što vjerojatno i nije bila najpametnija stvar, jer Diana, doživjevši najsnažnije iskustvo orgazma u svom životu zahvaljujući Benovom umijeću na području oralnog seksa, sad misli da se zaljubila.
Oralni seks bio je Benov način dokazivanja Diani kako je dobar ljubavnik, jer je sam čin, barem u Benovim očima, bio poprilično prosječan. Jasno, učinio je on sve prave pokrete i ostalo što spada no, što se njega tiče, mogao je kresnuti i lutku iz izloga i da, uspio je u tome, ali ne, to mu ipak nije bilo dovoljno dobro. I, stoje možda još važnije, Ben se prisjetio zašto se ne upušta u besmislene seksualne odnose s bezličnim ženama. Zato što se to ne isplati.
Postoji, međutim, jedan problem. Seks je možda bio besmislen, ali ova žena nipošto nije bezlična. Niti bezimena. Diana Macpherson. Njegova šefica. Sranje.
I nakon ove strastvene noći, kad je Diana preuzela vodstvo, a Ben zahvaljivao Bogu što njegov vojnik nije zakazao, Diana je zaključila kako je Ben najbolja stvar koja joj se dogodila u životu. Njezini neprestani pogledi prema Benu nisu, što niti ne iznenađuje, prošli nezamijećeno u uredu, a glasine o navodnoj ljubavnoj vezi već su se počele širiti.
No Diana ih nikad ne bi potvrdila. Nitko se ne bi drznuo otvoreno je pitati. A uostalom, jedna strastvena noć teško da tvori ljubavnu vezu, samo što Diana ne kani ostati na jednoj noći. Nema šanse.
– Čim je kročio kroz moja vrata odmah sam znala da ima potencijal zvijezde, – govori ona Jo Hartlev, novinarki slobodnjakinji koja radi na velikoj priči o vrtoglavom usponu Bena Williamsa za izvjestan popularan tabloid. – Voditelji poput Bena Williamsa su vrlo rijetki, a moj je posao uočiti ih, potom ih razvijati i realizirati njihove krajnje mogućnosti.
– Je li to bio svjestan potez, zaposliti nekoga tko je neoženjen, jer toliko je voditelja koji su u braku? A pretpostavljam kako vam je cilj s Benom i njegovim očito zamamnim izgledom privući mnogo mlađe gledatelje.
– Mmm, kimnula je Diana, misleći na Benov očito zamamni izgled. – Rekla bih da ste pogodili bit.
Članak je objavljen na dvije stranice, popraćen nekolicinom fotografija Bena kao djeteta, adolescenta, i napokon u njegovom trenutačnom punom sjaju.
– Ne-vje-rojatno, reče Geraldine ispijajući kapučino što gaje uzela na putu do posla i čitajući novine. Jedan od novinara prođe pored njezina stola.
– Vidim da otkrivaš sve o našem bivšem zamjeniku urednika, reče on u prolazu.
– Tko bi to pomislio? – odvrati ona, jedva uspijevajući maknuti pogled sa stranice, a zatim vrisne od smijeha pročitavši naredni citat.
– Čini se kako je čak i Diana Macpherson, energična direktorica programa na London Daytime televiziji, podlegla šarmu ovog muškarca. Na samu spomen njegova imena njezine se oči zacakle baš kao i ostatku ženske populacije u državi.
'Obožavam njegov očitu seksipilnost' kaže ona. 'Isprva sam ga uzela kao reportera, no čak sam i tad znala kako ga mogu dalje razvijati.' Nakon što dovrši čitanje članka, Geraldine se zavali u stolici i zapali cigaretu, želeći još malo odgoditi pisanje tih prokletih Vrhunskih savjeta'. No, uto njezine oči zaiskre i ona ponovno dohvati novine, izvuče dvije stranice s člankom o Benu Williamsu, pažljivo ih složi i stavi u veliku smeđu omotnicu.
'Draga Jemima,' piše ona na listu papira. 'Da imam više vremena napisala bih ti čitavo pismo, no željela sam da ovo vidiš. Možeš li ovo povjerovati?!! Ben Williams preko čitave dvije stranice!! Da sam barem prije znala ovo što znam sad... možda bih na kraju i pristala na njegove ponude!!! Nadam se da se fantastično ludo provodiš, i daj lizni malo Bradove mišice i za mene. Čujemo se vrlo, vrlo brzo, s ljubavlju, Geraldine.' Oblizavši usne ona zapečati omotnicu i naslovi je na Jemimu i putem se do poštanskog sandučića s užitkom smiješi na pomisao o Jemiminom izrazu lica kad ovo primi.
Ben sjedi za stolom baš se spremajući navaliti na zdjelu zobenih pahuljica kadli začuje tresak novina na kućnom pragu. Sranje, pomisli. Danas je dan kad izlazi intervju. Mrzi publicitet, no Diana mu je, svojim profesionalnim tonom, rekla kako mora učiniti sve, jer sve ovisi o ljestvicama popularnosti, a dobri odnosi s javnošću znače i bolje mjesto na ljestvici.
Proteklih je nekoliko tjedana Ben svakodnevno razgovarao s direktorom za odnose s javnošću televizijske kuće, koji mu pak neprestano dogovara sastanke s novinarima ili sudjelovanja u onim glupavim novinskim rubrikama u kojim se Benovo mišljenje o nekakvom smeću nalazi pored mišljenja nekih drugih zvijezda o posve istom smeću. No, još mu nikad nije objavljen ovako iscrpan profil. Pristao je na intervju, pod prinudom, i tek je naknadno ustanovio kako oni rade nešto više od pukog razgovora s njim, kako su zapravo zivkali i sve njegove prijatelje. 'Šarolika priča,' kako je rekla Jo Hartlev. Nije rekla skrpana, no Ben to nije niti očekivao.
I tako, teška srca, on otvori novine i smjesta se zgrči od nelagode vidjevši slike. Dakle, dovraga, kako su ih samo uspjeli nabaviti?
Ne mogu vjerovati da sam to rekao, misli, počevši čitati članak, prije nego će shvatiti kako to i nisu njegove riječi, nego je Jo Hartlev uzela ono što je bio rekao i parafrazirala ponešto prikladnijim tabloidski rječnikom.
Nastavlja s čitanjem, zabezeknut svim onim što su uspjeli doznati o njemu. Ništa spektakularno papreno, tek nešto na stoje i sam bio zaboravio. Iskopali su ljude koje je jedva poznavao na fakultetu, a naišao je i na nekoliko ulomaka posvećenih igranju ragbija, no srećom bez sočnih tračeva, tek površno spominjanje bivših djevojka.
– Jemima je bila u pravu, promrmljao je preletjevši pogledom po ostatku priče. – Slava nije baš onakva kakvom se čini. – Prokletstvo, pomisli. Jemima Jones! Zašto se kvragu nisam ranije sjetio Jemime. Ona bi mi dala savjet o Diani, pomisli. Ona bi mi rekla kako postupiti. A potom pomisli koliko je prošlo vremena otkako ju je zadnji put nazvao i kako je ona uvijek znala što valja učiniti.
Isuse Bene, pomisli u sebi, baš si pravi gad jer nisi nazvao Jemimu. Bez Geraldine bi, misli dalje, i mogao preživjeti. Da, sviđala mu se, ali među njima nikad nije postojala veza kakvu je imao s Jemimom. Nisi smio dopustiti da prođe ovoliko vremena, misli on, a onda podigne slušalicu i bira njezin kućni broj.
– Zdravo. Je li Jemima doma, molim lijepo?
– Ne, otišla je na odmor u Los Angeles na dva tjedna.
– Ona je što? Što radi tamo?
– Tko je to? – Lisa ne prepoznaje glas.
– Ovdje Ben Williams. Je li to Sophie?
– Ne, reče Lisa u sebi trljajući ruke od zadovoljstva jer je Sophie izašla vani po cigarete i naprosto će podivljati kad dozna kako je zvao Ben Williams. – Ovdje Lisa – nasmije se. – Brineta.
– O bok. Kako si?
– Baš dobro – reče ona. – A ne moram te ni pitati kako si ti, dovoljno je da upalim televizor.
– Da, nasmije se Ben, jer što bi drugo mogao reći?
Uslijedi stanka za vrijeme koje se Lisa domišlja što bi pametno mogla reći, no ne uspije se dosjetiti ničemu, pa muk ponešto potraje.
– Oprosti, najzad progovori Ben. – Mislio sam da želiš nešto reći.
– Oh. Ne.
– Što radi Jemima u Los Angelesu? – Otišla je posjetiti svog novog dečka. – Šališ se! – Ben je zaprepašten. – Ne valjda onaj tip s Interneta?
– Da, upravo taj.
– Imaš li možda kojim slučajem njezin broj? – Samo trenutak, reče Lisa posegnuvši za blokom pokraj telefona.
Izdiktira mu broj, a zatim kaže: – Ovaj, mogao si jednom navratiti. Popiti s nama piće. – Što, jasno, znači popiti piće sa mnom.
– Aha, naravno. Navratit ću, reče Ben što jasno, znači kako će je zaboraviti onog trenutka kad spusti slušalicu. Što i učini. Također zanemari nazvati Jemimu u L.A., jer je iduća na redu Diana Macpherson, vjerojatno se nadajući kako će izgladiti njegove namrštene obrve. No nazvat će on Jemimu, zbilja hoće. Čim mu to ponovno padne na pamet.
14 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 1:02 pm
Margita
Administrator
22. poglavlje
Ukoliko se dobro zabavljate, tjedan zna prohujati nevjerojatnom brzinom. Tjedan se također zna prilično otegnuti ukoliko shvatite kako ste zapravo prilično usamljeni, kako niste okruženi sigurnosnom mrežom svojih prijatelja, svog doma, poznatog okruženja.
Nije da se Jemima Jones ne provodi dobro, kako se ne bi provodila? Noći su joj ispunjene nepoznatim razuzdanim zvukovima, ukusima, mirisima, i jasno vrtlogu strasti koji doživljava s Bradom.
No dani joj nisu onakvi kakvi bi mogli biti i već nakon tjedan dana Jemima Jones otkriva kako samoća, u nepoznatom gradu, mada je riječ o gradu u kojem se prema strancima odnose kao prema starim prijateljima, nije posve isto što i samoća kod kuće. Naročito kad ti ponestane gotovine kao stoje to trenutačno slučaj s jadnom Jemimom. Kilburn Herald, kao što nam je poznato, bijedno je plaća i sav novac što ga je prištedjela nemajući društveni život, umalo da se istopio. Zasad joj odgovara budući da Brad sve plaća pa se samo nadamo kako će je i dalje tako dobro tetošiti kao dosad...
Njezina se svakodnevnica ovdje silno promijenila. Ona se i Brad ustaju ujutro u osam, nakon toga slijedi malo divljeg, žestokog seksa prije nego ustanu i odu na trčanje uz more, što pričinja čisti užitak Jemimi, nenaviknutoj na život u blizini mora, na toplinu, ranojutarnje sunce i prijateljske osmijehe prolaznika.
Na putu natrag se zaustave na doručak, čašu soka od povrća, nemasni, dijetetski kolač od borovnice ili ribizla, a zatim, po povratku kući, Brad uskoči pod tuš. Poljubi Jemimu na rastanku, a Jemima se istušira, pripravi si kavu i vrati se natrag u krevet, gutajući časopise razasute posvuda po Bradovom stoliću za kavu, međutim, više ne izrezuje fotografija modela. Za tim više nema potrebe, ostvarila je svoje snove i, iako je još uvijek sve to zanima, onaj je stupanj zdvojnosti nestao.
Otprilike u jedanaest sati ona navlači svoj sićušni triko do likre, tajice, tenisice i odlazi na redovitu dnevnu tjelovježbu u teretanu. Ako Brad nije odviše zaposlen, izvest će je na ručak ili će malo lunjati sama, iako joj se teško snalaziti, jer Bradu je automobil nužan, a Los Angeles, pa čak niti Santa Monica, nije mjesto gdje se može biti bez prijevoza.
No Jemimi polagano ponestaje mjesta za lunjanje. Bezbroj je puta prohodala gore dolje po Trećoj ulici. Bila je u svim knjižarama i nije ništa pronašla, jer se činilo kako su svi naslovi usmjereni na one zaposlene u svijetu filma, a Jemimu, iskreno, ni najmanje ne zanimaju knjige u kojim se govori o tome kako napisati scenarij, koji je redatelj snimio koji film te zašto je filmska industrija tako veličanstvena.
Zašla je u sve dućane u Trećoj ulici. Nekoliko puta. Bila je u Santa Monica šoping centru, u dijelu predviđenom za objedovanje, i neko vrijeme stajala tamo, krajnje zaprepaštena ponudom svih mogućih vrsta hrane koja se dade zamisliti. Kineska, japanska, talijanska, svakojakih vrsta kava, croissanta, etiopska, tajlandska, a za stotinama stolova poredanih u sredini sjedi stotine i stotine ljudi, svi zadubljeni u svoje goleme porcije u plastičnim kutijama. Stajala je tamo i mislila kako bi, da je prije šest mjeseci ušla ovamo, već bila pred policama s hranom, ali sad, unatoč užitku u nozdrvama na mješavinu egzotičnih mirisa, pomisao na hranu postane joj pomalo odbojna.
Prošla je uzduž i poprijeko Montanu, zašla u sve lijepe, skupe butike i kafiće. Čak je pala u silno iskušenje kupiti bijelo odijelo s potpisom koje je božanstveno pristajalo njezinom novom mršavom tijelu – koje, usput budi rečeno, na njezino veliko oduševljenje postaje svakog dana sve vitkije zahvaljujući potpuno nemasnoj dijeti i režimu vježbi na kojim bi joj pozavidjela i sama Cher – no odustala je od kupnje jer kamo bi ga, napokon, odjenula? Kako si ga, napokon, može uopće priuštiti?
Otkrila je kako se u Los Angelesu ljudi ne dotjeruju previše, kako je svatko tko uz odijelo na nogama ne nosi tenisice smatran u najmanju ruku čudnim, neupućenim, osobom kojoj se ne može vjerovati. Stoga i ona dane provodi u trapericama, a ako ona i Brad navečer negdje izađu, onda kombinira traperice s bijelom majicom, smeđim pojasom od krokodilske kože i jaknom.
Sjela je sama za drveni stol u Marmeladi i prelistala Outlook – tamošnje lokalne novine – jedući pritom tri vrste salate i trudeći se ne izgledati kao da očajnički želi s nekim razgovarati.
Posjetila je svaki Starbucks kafić koji je mogla pronaći i usavršila umijeće naručivanja kave, u američkom stilu, dakle s mlijekom, mocha ili frapučino.
Šetala je gore dolje po glavnoj ulici, prošla pored New age knjižare, koja ju je silno privlačila no nije, još uvijek, skupila dovoljno hrabrosti da u nju uđe. Posjetila je, međutim, mondene dućane s sportskom opremom i napokon podlegla iskušenju, opremivši se odjećom za vježbanje po posljednjoj modi. Sad Jemima, više nego većina ovdašnjih ljudi, izgleda kao daje ovdje rođena.
Neprestano upoznaje ljude, ili bolje rečeno, ljudi, muškarci neprestano upoznaju nju. Kamo god da otišla, prilaze joj s ponudama za kavu, za izlazak., za pokazivanje znamenitosti, i premda je nekoliko puta pala u iskušenje, ipak nikad nije pristala jer bi to, po njoj, bilo istovjetno nevjeri. Stoga se samo slatko nasmiješi i kaže kako ima dečka, prije nego će im poželjeti ugodan ostatak dana i odšetati svojim putom.
Otkrila je i američku televiziju i, iako osjeća lagano grizodušje, veliki se dio njezina popodneva, kad ne rola u društvu Bradovog ivalkmana pričvršćenog na pojas, sastoji od gledanja emisija za koje nikad ranije nije čula. Misli kako se dobrano zakačila za The Bold and the Beautiful. Ovisna je o Days of Our Lives. Obožava Rosie O'Donnell i Seinfelda, i kad bi se Jemimu Jones pitalo, ovo je defmitvno bio dar s neba.
Jučer je otkrila kako je nabolje mjesto za ručak, u prilikama kad Brad ne bi mogao napustiti ured, veliki, napučeni restoran imenom Broadway Deli. Slučajno je naletjela na njega i dok je stajala tamo, preletjevši pogledom po prostoriji, pitajući se ima li dovoljno odvažnosti sjesti sama za stol kad su svi oko nje sjedili po dvoje, troje, četvero i više, najednom s desne strane zamijeti šank za objedovanje.
I ne samo to, vidjela je i slobodno mjesto pa se ugurala pored čovjeka koji je upravo bio na odlasku te posegnula za novinama koje je ostavio za sobom.
– Kava? – pitao je muškarac za šankom, a ja sam žustro kimnula. Kad je pred mene stavio golemu bijelu šalicu na tanjuriću i natočio kavu, osjetim miris kojeg nisam osjetila, kako mi se tad činilo, godinama, miris koji me je u trenutku vratio natrag doma u London, natrag Geraldine, Benu, u Kilburn Herald.
Koliko god zvučalo čudno, najednom shvatim kako je Broadway Deli prvi restoran u kojem sam bila, a da je dopušteno pušenje, premda samo za šankom, i dok sam sjedila tamo udišući dim, nikad u životu nisam više poželjela cigaretu.
I kao da su me bogovi čuli, jer baš ispred mene, malo zdesna, ležala je kutija cigareta, zazivajući me, stavljajući me pred kušnju. Nema ništa čudno u tome, znam, no nisu to bile bilo kakve cigarete, bile su to Silk Cut cigarete. Ultra lagane. Moja vrsta.
– Ispričavam se, rekoh djevojci pored sebe – jesu li to tvoje cigarete?
– Da, posluži se. – Djevojka me promatrala dok sam pohlepno izvukla jednu iz kutije i zahvalno nagnula glavu kad je ona izvukla upaljač. Zaklopila sam oči i duboko uvukla, osjetivši kako mi dim dopire do pluća i tom trenutku, djelomice stoga što je to bilo toliko zabranjeno, toliko zločesto, taj mije rezak okus bio vjerojatno jedan od najljepših okusa u mom životu.
– Izgledaš kao da ti je upravo to trebalo, reče djevojka zabavljajući se.
– Bože, da. Ne bi mi nikad povjerovala da mi je ovo trenutačno jedini porok, bi li?
– Zvuči dosadno.
– Imam neki užasan osjećaj da bi mogla biti u pravu. – Ispružim ruku. – Ja sam J.J.
– Ja sam Lauren. I ti si Engleskinja, zar ne?
Kimnem. – Odakle si?
– Iz Londona.
– I ja isto. Odakle točno?
– Kilburn.
– Šališ se! Koja ulica?
– Mapesburv. Jesi li čula za nju?
– Da čula? Ovo je nevjerojatno, ja sam iz Avenije.
– Bože, kako je svijet malen.
– Ne bih ga željela naslikati.
– Što?
– Ništa, promrmljam osjećajući se pomalo glupo. – Samo nešto što sam jednom čula od nekoga, ipak, ne mogu vjerovati da smo iz istog mjesta.
– Znam, reče Lauren. – Vraški nevjerojatno.
Dok tako sjedimo smiješeći se jedna drugoj, najednom ispustim uzdah olakšanja jer prvi put otkako sam u Los Angelesu pomislih kako sam možda pronašla prijateljicu. Poznat vam je onaj osjećaj kad ponekad jednostavno znate da će se razviti prijateljstvo, katkad i kroz nekoliko sekunda nakon što se s nekim upoznate? Takav sam osjećaj imala s Lauren. Ponašala se tako prirodno da sam se odmah opustila u njezinom društvu.
Naručile smo našu hranu, običnu salatu, bez preljeva, za mene, dok je Lauren naručila kinesku pileću salatu, i čim je konobar za šankom nestao, nas dvije se okrenemo jedna drugoj u čudu.
– Pa što radiš ovdje? – pitala sam je, pretpostavivši kako Lauren zacijelo živi u Los Angelesu budući da se doimala toliko preplanulom, toliko zgodnom, toliko zdravom, toliko ovdašnjom. No, potom je malo podrobnije promotrim i spazim – ovo je nesumnjivo Geraldinein utjecaj – kako su joj hlače i pripijena vesta, ukoliko ne griješim, definitivno s potpisom, kako su joj cipele definitivno skupocjene te kako joj je torba definitivno Bili Amberga. Može li itko imati više stila?
– Došla sam ovamo prije otprilike mjesec dana kako bih bila s tim muškarcem i sad je sve krenulo naopako i ne mogu se još suočiti s odlaskom doma jer sam svima rekla kako sam ovaj put upoznala onog pravog, tako da sam sad zapela u tom odurnom malom stančiću i svake noći sanjam kako se skutrim u jednom od onih kauča kod Gruochoa, ili kako ispijam piće u Westbourneu, ili večeram u Cobdenu, i nedostaje mi dom, ali moram se s time nositi. Stoje s tobom?
– Ovo postaje sve čudnije, nasmijala sam se, odmahujući glavom. – Hoću reći, i ja sam ovamo došla zbog muškarca, no ovdje sam tek nešto više od tjedan dana, i za sad je sve u redu. Barem mislim. Božanstven je i predivan je prema meni, ali... – zastanem i slegnem ramenima. Želim li otkriti svoje sumnje ovoj nepoznatoj djevojci? Još nije vrijeme za to, najprije moram vidjeti mogu li joj vjerovati.
– Gdje je on sad? – pitala je Lauren.
– Na poslu.
– Zar nije uzeo slobodno da te malo provede po gradu? – Želio je, ali je trenutačno zatrpan poslom. – Čime se bavi?
– Vlasnik je teretane. Teretana B-Fit, ne znam znaš li za nju?
– O moj Bože! – Laurine se oči širom rastvore, ispunjene divljenjem. – Ti si ta koja je došla upoznati glavnog komada. Točno znam tko si. Ne mogu se sad sjetiti njegova imena. Dovraga, rekla je više za sebe.
– Brad? – osjetila sam laganu nervozu, zar ona zbilja zna sve o meni, a ako i zna, koliko toga zna?
– Da! Točno. Najsavršeniji primjerak muškog roda kojeg sam ikad vidjela. Prokletstvo. Svaka čast.
– Ne razumijem odakle sve to znaš, i dalje sam pomalo smetena.
– O, ma ne brini, rekla je živahno Lauren. – Ništa opasno. Odlazim u B-Fit teretanu, tamo sam svaki dan otkako sam ovamo došla, i nakon nekog vremena počneš upoznavati ljude. Nije da sam upoznala tvog božanstvenog Brada, nije me nikad niti pogledao, no načula sam neke priče kako je lud za nekom Engleskinjom koju je upoznao preko Interneta ili nešto slično.
– Ja sam ta, bojim se, zgurih se dok to priznajem.
– Zašto zvučiš kao da ti je tako neugodno zbog toga?
– Jednostavno zvuči tako bijedno, upoznati nekog preko Interneta.
– Ma kakvi, uopće nije. Mi slobodne djevojke moramo iskoristiti svaku priliku koja nam se pruži. Onda, kakav je on? Moram biti posve iskrena s tobom, zbilja si me se dojmila. On je jednostavno savršen.
Znate li što je najčudnije? Da Lauren nije bila toliko otvorena, toliko ljubazna, toliko prirodna, vjerojatno bih se osjećala zastrašenom i vrlo je izvjesno kako bih zauzela obrambeni stav spram sve te ljubaznosti, no osjetila sam silno olakšanje što sam pronašla saveznicu. Što sam pronašla nekog tko me, unatoč dugoj tamnoj kosi i jedva primjetnom cockney naglasku, svakom novom izgovorenom riječju sve više i više podsjećao na Geraldine.
– Zbilja jest božanstven, zar ne, rekla sam smiješeći se poput mačke što je dograbila mlijeko na samu pomisao o njegovim blistavim bijelim zubima, mekoći njegove kose, snazi njegovih mišića.
– Uh, da božanstven!
A onda nisam mogla suspregnuti uzdah. – Znam, znam. Samo mislim da bi sve trebalo biti savršeno, a valjda sam imala neku viziju kako ćemo sve vrijeme biti zajedno i svašta raditi, i premda ga viđam svaku večer počinjem se osjećati pomalo usamljenom.
Mogli biste ste se začuditi što sam bila tako otvorena s djevojkom koju praktički uopće ne poznajem, ali opet, nije li katkad lakše otvoriti srce nepoznatoj osobi, koja je nepristrana, koja te neće osuđivati?
– Ne brini zbog toga, rekla je Lauren prijateljski me gurnuvši. – Sad imaš mene. Ja ću ti biti prijateljica. Bog mi je svjedok koliko mi sad treba netko tko me podsjeća na dom, – sanjivo je gledala u prazno. – Nastavi pričati. Sklopit ću oči i zamišljati da sam u K baru.
Nasmijala sam se.
– Onda, nastavila je. – Prijateljice? Što misliš? – Na trenutak me obuzela takva sreća da sam je mogla zagrliti.
– Ispričaj mi sad o svom muškarcu, zamolila sam je. – Kako je sve krenulo naopako?
Lauren je uzdahnula i pružila mi još jednu cigaretu prije nego je pripalila jednu sebi. – O.K. Evo ovako. Jesi li sigurna da želiš slušati cijelu priču?
Kimnula sam. – Sigurnija da ne mogu biti.
– U redu. Upoznala sam Charlija u Londonu prije nekih šest mjeseci. Zapravo, nisam se trebala upoznati s njim nego s jednim od njegovih suradnika kako bih pokušala dogovoriti intervju s jednom ženom koju su tražili.
– Stani malo, stavih ruku na Laurenino rame, trudeći se da ne prasnem u smijeh. – Oprosti što te prekidam, ali čime se ti baviš?
– Novinarka sam. Kako bilo, i tako sam ti ja...
– Ne! – rekoh. – Ovo zbilja nećeš vjerovati.
Lauren me pogleda i vilica joj se spusti. – Nemoj mi sad samo reći da si...
– Bogme jesam! – glasno sam se nasmijala.
– Jebote, nema šanse. Za koga radiš?
– Bolje ne pitaj, zastenjala sam. – Za Kilburn Herald.
– Hej, i to je neki početak, rekla je. – Ja sam radila za Solent Advertiser.
A ja se počnem još glasnije smijati.
– Što je sad toliko smiješno? – pitala je Lauren.
– Ne brini. Duga je to priča. Onda, gdje sad radiš?
Lauren kaže ime jednog od najboljih modnih časopisa, časopisa za koje bih ubila da mogu tamo raditi, časopisa iz kojeg se nekoliko izrezanih stranica, čak i sad, gnijezdi u gornjoj ladici ormarića kraj mog kreveta.
– Sad je na mene red da budem zadivljena. Nemoj mi samo reći da si netko zbilja važan poput urednika – rekoh.
– Da barem jesam! – reče Lauren. – No zapravo sam urednica rubrike o stilu.
– Kako su te pustili da dođeš ovamo?
– Uzela sam tri mjeseca neplaćenog odmora. Plan je bio doći ovamo, shvatiti kako je riječ o istinskoj ljubavi, udati se tako da mogu dobiti američko državljanstvo i onda preseliti muža, sebe, i naravno dotad barem troje klinaca natrag doma.
– Ali sad ti se valjda plan promijenio?
– Bogme si u pravu. Onda, gdje sam stala? Ah da. Charlie. I tako se Charlie pojavio umjesto tog tipa s kojim sam se trebala sastati i dogovoriti intervju.
– Je li to bilo u Londonu? – prekinula sam je nastojeći dobiti što potpuniju sliku.
– Aha. Doletjeli su tamo na desetodnevnu turneju propagiranja, a to se zbilo baš na početku. I tako je Charlie ušetao, i ja sam pomislila kako je baš sladak. Ništa spektakularno, nego tek sladak, odmah sam mogla vidjeti daje dobar čovjek, a usto je bio i vrlo privlačan. Nosio te male okrugle naočale od kornjačevine za kojima sam potpuno luda i bio je baš sladak nakon razgovora. Kako bilo, intervju je dobro prošao, i on me idućeg dana nazvao kako bi provjerio je li sve u redu i pozvao me vani. Te smo večeri izašli, i bio je tako divan prema meni, valjda sam počela padati na njega, a nakon toga smo gotovo svake večeri bili zajedno.
Izvila sam obrvu.
– Ne na taj način, Lauren se nasmije prije nego će iskriviti lice u grimasu. – Iako sad vraški žalim, jer ne bih sjedila ovdje daje bilo drukčije.
– Uh oh, je li u tome problem?
– Zvuči tako plitko, zar ne? Mislim, tu je taj predivni čovjek koji mi se svidio, a i on je bio uvjeren kako je pronašao ženu koju će oženiti.
– Pa zašto pobogu nisi spavala s njim?
– Čitala sam tu knjigu o tome kako treba glumiti neosvojivost ne bi li...
Odmahnem glavom i uzdahnem. – To nisu, kojim slučajem, Pravila?
– Da! Čitala sije?
– Ne, – nasmijem se – ali moja je prijateljica upravo proučava doma.
– Pa, sve što ti mogu reći je da prokleto dobro djeluje. Na dan svog odlaska, Charlie mi je rekao kako nikad prema nekome nije osjećao nešto slično, i da želi da dođem u Kaliforniju. Narednih smo nekoliko mjeseci uglavnom proveli tako što me on svakodnevno nazivao, a ja sam se, pretpostavljam, uvjeravala kako će ovaj put zbilja uspjeti i do kraja se zaljubila u ideju zaljubljenosti. – Učini stanku kako bi uzela zalogaj salate.
– I? – požurivala sam je, umirući od znatiželje da doznam kraj.
– I, napokon sam dobila godišnji odmor, došla ovamo, on me pokupio u zračnoj luci, bio je upravo onakav kakvog sam se i sjećala, i čitavo smo popodne proveli ljubeći se i mazeći i bilo je fenomenalno. A onda, glasno je uzdahnula – a onda smo otišli u krevet.
– Želim li to čuti?
– Ne. Ne želiš. Bila je to prokleta noćna mora.
– Jednostavno nije bilo kemije ili je samo bio užasan?
– Dakle, ovo je najčudnije od svega. Sve dotad držala sam se te teorije kako ne postoji tako nešto poput biti loš u krevetu. Uvijek sam mislila kako je to pitanje prave kemije, a ako nema kemije, onda će biti i užasno.
– Pričaj mi o tome, kimnula sam sjetivši se groznih seksualnih odnosa koje sam imala prije nego sam upoznala Brada.
– Kriste, kako sam se samo prevarila. Sad vjerujem da zaista netko može biti totalno sranje u krevetu, a Charlie je bio totalno sranje u krevetu.
– Ali kako to misliš, kako itko može biti toliko loš?
– Znam. Ni sama ne bih u to povjerovala da mi netko priča. Ali, – reče povjerljivo se nagnuvši prema naprijed – njegov je pimpek bio ovoliki! – ispruži mali prst svoje ruke.
– Uh oh, – rekoh. – Beznadan slučaj, ha?
– Beznadan. Hoću reći, zbilja me je morao upozoriti. Upoznaš tako nekog, pomisliš da je savršen, a onda bum! Otkriješ da ima pimpek poput kakvog desetogodišnjaka!
– Što si onda učinila?
– Nosila sam se s tim čitava dva tjedna, jer sam se cijelo vrijeme nadala da će stvari postati bolje i trudila sam se ne misliti na to. Osim toga... – zastane. – Osim toga, nije bila samo stvar u tome. Bio je sranje i u lizanju.
– Oh. – Što sam drugo trebala reći? Ovo je tema o kojoj teško da ikad razgovaraš sa strancima, zar ne, bez obzira koliko ti bili simpatični.
– Aha, – kimnula je."Znaš kako je, nije znao pronaći moj klitoris pa čak i da mu je velika crvena strelica pokazivala put. – Pocrvenim, a čak se i sad zacrvenim kad se sjetim rječnika kojim se služila, no čini se kako ona to nije zamijetila.
– Zatim sam počela pronalaziti svakojaka opravdanja, bila bih strašno umorna, pa bih imala mjesečnicu. – A on ti je vjerovao?
– Ma kakvi, Lauren je odmahnula glavom i nasmijala se. – I konačno, posljednji put kad smo imali seksualni odnos, postalo mi je potpuno jasno kako je ovo najbesmislenije iskustvo u mom životu. Gotovo da ništa nisam osjećala, za ime Boga, i da njegova jaja nisu lupala u moju...
– Shvatila sam, upadnem joj u riječ odbijajući dalje slušati.
– Oprosti, zastala je i slegnula ramenima. – I tako, idućeg sam mu dana objavila da odlazim. – Kako je to primio?
– Bila je to prava mora, Lauren podigne pogled prema stropu. – Bio je toliko povrijeđen da nije prozborio ni riječi Tri sam sata sjedila i govorila mu, a on nije izustio ni riječi. Samo je sjedio i buljio u pod.
– Bože. Noćna mora. Jesi li mu objasnila zašto?
– Što? Reći mu da mu pimpek nije dovoljno velik? Ne, nisam to mogla. Samo sam lupetala o tome kako nisam spremna za ozbiljnu vezu, kako predaleko živimo jedno od drugoga da bi nam veza uspjela, a na kraju sam sve začinila govoreći mu kako mislim da imam problem s vezivanjem – utonula je u tišinu, očito zadubljena u sjećanja.
– A sad si se našla ovdje i kupiš nepoznate žene po Brodway Deliju, rekoh prekinuvši tišinu.
– Točno, nasmijala se Lauren. – Onda, molim te, reci mi daje seks s Bradom vanzemaljski, jer sam već sve zaboravila, zbilja jesam.
– Bit ćeš oduševljena kad čuješ da je seks doista vanzemaljski.
– Zbilja?
– Zbilja.
– Daj mi malo pobliže opisi, hajde.
Odmahnula sam glavom, jer koliko god mi bila simpatična, nisam osoba koja s lakoćom priča o seksu, a zacijelo ne onim rječnikom kojim se na koji je ona navikla, kao što ste vjerojatno zamijetili.
– Je li to onda istinska ljubav? Bože, kako samo želim čuti priču sa sretnim završetkom.
– Ne znam. Nisam čak ni sigurna znam li uopće što je to istinska ljubav.
– Što? Nikad nisi bila zaljubljena?
– Pa... postoji taj dečko u Londonu za kojim sam bila luda, nikad nisam za nikoga tako nešto osjećala, i uvijek sam mislila kako sam ludo zaljubljena u njega. Nije da se nešto među nama ikad zbilo, bili smo tek prijatelji.
– Zašto? Je li on slijep?
Obožavam ovu ženu! – Ne. Nisam ovako izgledala dok sam bila u Londonu.
Na trenutak sam promislila pitajući trebam li joj priznati, i ma kvragu sve. Do sada sam bila posve iskrena, zašto sad prestati? – Ako baš želiš znati istinu, bila sam velika kao kuća.
– Ma daj, nemoguće, Lauren me u nevjerici pogleda od glave do pete. – Nemoguće. – Kunem se, zakunem se.
– Pa kako si dovraga uspjela postići ovakav izgled? – Mnogo napornog rada. Puno vježbanja i ništa hrane. – Očito je vrijedilo. Izgledaš fantastično. – Hvala ti.
Lauren me znatiželjno pogleda. – Onda, je li ti se život promijenio, sad kad si vitka?
Slegnula sam ramenima, pomislivši kako sam se osjećala neprimjetnom prije nego sam smršavjela i kako se sve to sad izmijenilo. – Na neki način, jasno, rekoh polako. – Ne možeš niti zamisliti kako je to biti... – zastala sam, pitajući se mogu li sad na glas izgovoriti riječ, i nakon dubok uzdaha, uspijem – ...debela. To ti obilježi cijeli život. Nitko ne želi biti viđen u tvom društvu, nitko te ne primjećuje, a ako i da, onda je to stoga što misle da si bezvrijedna.
– Zašto si bila tako debela?
Dobro pitanje, ono o kojem sam više puta razmišljala otkako sam smršavjela. – Pretpostavljam kako sam se na izvjestan način željela sakriti od svih. Iako sam to mrzila, bila mije neka vrst zaštite, odbijala je ljude, a dio se mene silno plašio ljudi, osobito muškaraca, a zbog svoje sam se debljine osjećala sigurno.
Lauren je kimnula. – Mogu to razumjeti. Ali što s muškarcima?
– Što s njima? – nasmijala sam se. – Zapravo nikad nisam imala dečka, tek pokoje šlatanje u usporedbi s kojima je tvoj Charlie pravi Adonis. Muškarci zapravo nikad nisu bili problem.
– Pa što je s tim dečkom u Londonu?
– U stvari, mogla bi čak i znati tko je on. Kad sam ga ja poznavala bio je zamjenik urednika u mojim novinama, ali sad se prebacio na televiziju. Ben Williams. Radi kao reporter na ...
– Sveca mu! Božanstveni Ben Williams! Točno znam tko je on, bila sam potpuno zakačena na njegovu emisiju prije nego sam došla ovamo. Tjednima sam pokušavala dogovoriti vražji intervju s njim.
– Ali ti si urednica, zacijelo ne radiš intervjue?
– Ne inače, ne, ali propustiti priliku za upoznavanje Bena Williamsa? Ni slučajno! Bože, reče ona odmahujući glavom – baš si prava mustra, J.J. Svi ti prekrasni muškarci!
– Aha. Ali Ben se nikad nije zanimao za mene.
– Ali ga poznaješ! On ti je prijatelj! Kakav je, sve mi ispričaj?
I ispričah joj, i prije nego smo se i snašle, prošla su četiri sata i kad smo napustile restoran već smo bile dobre prijateljice. Lauren mi je dala svoj telefonski broj i rekla da je nazovem ako mi bilo što zatreba, a ja sam joj dala svoj broj, rekavši da više nema razloga da se ijedna od nas osjeća usamljenom. Otrcano, zar ne, ipak ne toliko otrcano sjetite li se koliko sam usamljena bila. Zajedno smo izašle i pozdravile se, a zatim obje spontano, istodobno krenusmo jedna prema drugoj i zagrlimo se. Zagrljaj koji je zahvaljivao Bogu, što smo napokon pronašle jedna drugu, zahvaljivao Bogu što smo obje napokon pronašle prijateljicu.
23. poglavlje
Čim sam ušla telefon je zazvonio.
– Slatkice, gdje si bila? – Blagoslovljen bio Brad što zvuči tako zabrinuto.
– Danas sam upoznala jednu nevjerojatnu djevojku.
Uzbuđenje mi se još uvijek očituje u glasu, oduševljenje što imam s kim razgovarati kad Brad nije u blizini. – Samo smo sjedile i satima razgovarale.
– Gdje si je upoznala? – Brad zvuči pomalo, pa, pomalo uznemireno.
Glavom mi prođe misao kako možda misli da lažem, stoga mu ispričam čitavu priču, tek ispustivši dio o malom pimpeku jer muškarci ne vole slušati o takvim stvarima.
– Sjajno, reče premda da budem iskrena ne zvuči kao da ga sve to odveć zanima. – Dušo, neznatno odstupanje od uobičajenog imena od milja kojim mi se inače obraća – večeras ranije dolazim doma. Želiš li se okušati u jogi?
– Zvuči... zanimljivo, kažem oprezno jer suočimo se s tim, joga ne pretpostavlja gubljenje kilograma, a ako mi ne pomogne u održavanju moje nove vitke figure, onda čemu sve to? Doista?
– U redu. Uskoro dolazim doma, a onda bismo večeras možda mogli negdje izaći na večeru. Mislio sam da provjerimo onaj restoran na La Cienegi.
– Želiš reći da zapravo idemo van granica Santa Monice?
Brad se nasmije. – Nemoj da sad to zvuči kao nešto vrlo važno, nabijaš mi osjećaj krivice. – Nije mi to bila namjera. Oprosti.
– Hej, ma ne brini. Bit će nam lijepo. Večeras te želim malo razdrmati i mislim da ćeš uživati u ovom restoranu. Francuski je, trebao bi te podsjećati na dom.
– Dragi, pa ja sam Engleskinja.
– Znam to, nasmije se – ali Francuska, Engleska, Italija, sve je to u Europi.
– Znam to, nasmijem se i ja, pa se pozdravimo.
Zapravo, nije nužno da se pridružimo Bradu i Jemimi na satu joge, možda tek da malo zavirimo. Dovoljno je reći kako je Jemimi sve to pomalo neobično, ajoš joj je neobičnije činjenica kako je prisutan jednak broj muškaraca i žena, svi redom u trikoima po posljednjoj modi, svi duboko dišu i svijaju svoja tijela u čudne položaje.
– Nisam sigurna mogu li dalje izdržati, sopće Jemima, ležeći na podu s nogom ponad glave, upinjući se ne bi uspjela da joj nožni prsti dodiruju pod točno poviše njezine kose.
– Sjajno ti ide, reče Brad glatko ležeći pokraj nje, i doimajući se kao da ovo čini svakog dana u tjednu. – Kasnije ćeš se izvrsno osjećati. A sad budi tiho. Diši. – I Jemima ga posluša, trudeći ne misliti kako, baš poput svih ostalih u prenapučenoj prostoriji, izgleda krajnje blesavo.
– Eto, reče Brad nakon stoje sat završio i svi stoje okolo međusobno čavrljajući. – Kako se sad osjećaš?
– Fenomenalno, laže Jemima koja se osjeća prilično jednako kao i ranije, osim što se čitavo vrijeme dosađivala i napokon je shvatila zašto nikad prije nije bila na satu joge.
– Rekao sam ti, reče on ljubeći je u nos. – Idemo odavde.
Odemo doma i, dok se Brad tušira, ja perem zube, a on otvori staklena vrata kabine i povuče me pod tuš.
– Vidiš? – reče, nježno nanoseći sapun na moje tijelo – Ne možeš reći da se ne brinem za tebe, i prije nego dobijem priliku za odgovor spusti glavu i poljubi me.
Seks na brzaka, mislim desetak minuta kasnije, može biti podjednako uzbudljiv kao i onaj dugi, pohotni, senzualni.
– Mmm, reče Brad omatajući me ručnikom. – Možda bismo trebali odgoditi večeru i provesti čitavu večer u krevetu.
– Zar ti nije bilo dovoljno? – Zar se ovaj čovjek ne može zaustaviti?
– Nikad te se ne mogu dovoljno zasititi, reče on duboko se zagledavši u moje oči sve dok gaja napokon ne prekinem poljupcem i odem se odjenuti.
Odlazimo u Le Petit Bistr, živahni restoran u kojem vrvi od ljudi, i cijelu večer provedem iščuđavajući se nad spojem neobičnih i predivnih ljudi koji nas okružuju. Za stolom nasuprot nama sjede šestorica najzgodnijih muškaraca koje sam ikad vidjela, pretpostavljam homoseksualaca, jer su svi prestali pričati kad smo mi ušli i umjesto da gledaju u mene, na što se pomalo počinjem navikavati, oni svi, jedan po jedan, počnu polako odmjeravati Brada od glave do pete.
U udaljenom kutu sjedi žena nalik na nešto što još nikad nisam vidjela i na trenutak pomislim kako bi to mogao biti muškarac preodjeven u ženu. Tijekom večere ona ne skida svoj bijeli krzneni kaput, koji pristaje uz njezin bijeli kaubojski šešir, a golemi joj dijamanti blješte na ušima i oko vrata.
– Je li ona netko poznat? – šapćem Bradu, pokazujući na nju. – Ne, reče Brad odmahnuvši glavom. – Samo neka bogata baba bez mrvice smisla za modu, draga! – i mi se oboje nasmijemo. No i dalje ne mogu vjerovati na što sliči ta žena. Mora da ima najmanje sedamdeset godina i očito da ni najmanje ne haje što izgleda smiješno. Dio mene misli, svaka joj čast, no drugi misli, pogleda li se ova u zrcalo prije nego što izađe negdje i kaže, to! Sjajno izgledam.
A potom pogledam desno od sebe i umalo da ne zavrištim od uzbuđenja. Konačno, konačno vidim nešto što priželjkujem cijelo vrijeme otkako sam ovamo stigla. Prava pravcata zvijezda. I to ne bilo koja zvijezda, nego George Clooney! Čovjek o kojem sam znala satima sanjariti, odnosno, u trenucima kad nisam sanjarila o Benu.
– O moj Bože, prošapćem – pa ono je George Cloonev.
– Gdje? – Brad izgleda kao da ga sve to uopće ne zanima, no ja neupadljivo pokažem glavom i Brad se okrene kako bi pogledao.
– Oh da, reče nezainteresirano, pa smjesta odvrati pogled i vrati se svojoj salati od endivije i ploda palme.
– Dakle, on je, kažem nastojeći ga gledati, ali nastojeći ne ostavljati dojam kao da ga gledam – božanstven.
– Zašto ne odeš s njim razgovarati?
– A što bih mu rekla? Volim te?
– Mogla bi mu jednostavno reći kako se diviš njegovom radu. Ovdje ljudi općenito ne gnjave zvijezde, vidiš ih na sve strane, ali ako mu se baš kaniš obratiti onda je bolje biti pribran i jednostavno reći nešto laskavo. Volim te' vjerojatno ne bi najsretnije prošlo.
– Ne bih mogla prozboriti ni riječi, kažem što je posve istinito. Bilo bi mi previše neugodno pristupiti mu, ali pomislite samo što bi Geraldine na ovo kazala! Pomislite kako bi samo Sophie i Lisa pozelenjele od ljubomore!
– Govoreći o ljubavi... – Brad napokon odloži nož i vilicu, a ja se počnem tresti, jer koliko god neiskusna bila, znam što slijedi. Znam jer Bradovo lice najednom poprimi silno ozbiljan izraz, ozbiljan, ali i nježan u isto vrijeme. Posegne za mojom rukom preko stola, koju potom drži vrlo nježno, milujući mi prste svojim palcem, a ja ga promatram dok to čini i pitam se zašto ne osjećam potpunu i krajnju sreću.
– J.J. – reče on, a ja podignem pogled prema njegovim očima. – Nisam mislio da ću ovo ikad reći. Nisam mislio da će se ovo ikad dogoditi, ali ti znaš da te volim.
Pa, zapravo, i ne znam. Hoću reći, znam da Brad zasigurno govori i čini sve što treba te da bi većina žena vjerojatno pomislila, čak i nakon samo tjedan dana, kako je istinski zaljubljen, no ne mogu se osloboditi tog osjećaja kako nešto ipak nije u redu.
Još uvijek ne mogu odrediti što je to točno, a želim da je sve u redu, tako očajnički želim da je sve u redu da se većinu vremena trudim ne misliti o tome. Znam da sam rekla sve ono njemu, kako mi se čini glup ali, kao što je Geraldine rekla, nije stvar u tome. Jednostavno me proganja taj osjećaj kako sve ovo ne može biti stvarno, kako mi sve nalikuje na predstavu, kao da smo glumci, no možda je to samo glas moje nesigurnosti. Možda jednostavno ne mogu povjerovati da me netko ovako prekrasan može voljeti. Sirota prostodušna Jemima Jones.
Ali vidite, svako toliko uhvatim Brada kako sjedi, zureći u prazno, i doima se kao daje u nekom drugom svijetu, kilometrima daleko, razmišljajući o nekom drugom i premda, kad ga prekinem u tim njegovim sanjarenjima, on se baci ne mene, obasipajući me poljupcima koji obično završe vođenjem ljubavi, ipak se ne mogu prestati pitati kamo je to odlutao kad nije tu. Psihički, mislim, jer tjelesno znam daje ili u teretani ili pored mene, i definitivno ne bi mogao iznaći vremena da bude s nekom drugom ženom. Samo ponekad pomislim kako su njegove misli negdje drugdje. To je sve.
I stoga, dok sjedi ovdje i govori mi kako me voli, trudim se odagnati taj osjećaj, jer još mi nitko nikad nije rekao da me voli. Osim ako ne računate Benovo pripito mumljanje na njegovoj oproštajnoj zabavi, što ja sama ne računam, pa prema tome ne biste trebali ni vi.
A zasigurno, kad vas voli netko poput Brada, onda mu i vi morate uzvratiti osjećaje? Pa što onda ako je iz Kalifornije, pa što onda ako nije intelektualno potkovan kao neki moji prijatelji kod kuće, sve to ne znači da nije moja srodna duša. Osim toga, voli me. Menel Jemimu Jones!
No moja je iduća briga, ako se to tako može nazvati, što bi trebao čovjek reći kad mu netko izjavi ljubav? Treba li se praviti strahovito hladnokrvnim i reći 'Znam' ili valja reći 1 ja volim tebe'? Ne mogu odlučiti, stoga ne kažem ništa.
– Znam da ti se sve ovo čini prebrzo. – Brad me gorljivo pogleda. – Ali uvijek se kaže da znaš kad znaš, a ja znam. Zbilja znam. Imam osjećaj kao da sam pronašao srodnu dušu.
Znam da sam i ja maločas isto pomislila, no zvuči tako smiješno kad se na glas izgovori, tako otrcano, i pogledam ga na trenutak se pitajući nije li on ipak s nekog drugog planeta.
Nisam sigurna što reći, a, mada tišina vjerojatno ne potraje dugo, čini se kao daje tako. Čini se kao da traje satima.
– Mislim da i sama jednako osjećam, najzad kažem i, koliko god mi bilo mrsko priznati, mislim da sam to rekla djelomice kako bih usrećila Brada, a djelomice ne bih li prekinula tišinu. Hoću reći, netko mora nešto reći, zar ne?
– Ti su upravo ono što sam tražio, nastavi on. – Tako si savršena. Nas smo dvoje tako savršeni zajedno.
– Ali ja kroz nekoliko dana odlazim doma – kažem. – Što ćemo učiniti?
A onda pomislim na Lauren i pitam se bih li se mogla nositi s vezom na daljinu, no zatim se prestanem uspoređivati s Lauren jer napokon, znam daje seks s Bradom fantastičan. Vjerojatno najbolja stvar u našoj vezi.
– O tome sam i želio s tobom razgovarati, reče on polako.
– Što, misliš da ostanem?
– Ne zauvijek. – Očito vidi paniku u mojim očima. – Ali možda bi mogla zamijeniti kartu i ostati, recimo, tri mjeseca. Tako bismo imali priliku vidjeti može li ovo zbilja uspjeti.
– Ali što je s mojim poslom? Što bih ovdje radila? Što ću sa svojim stvarima?
Misli mi počeše vrvjeti po glavi, te kako ću ovo, te kako ću ono?
– U redu, reče Brad. – Riješimo ovo do kraja. Prije svega, trebala bi nazvati na posao i provjeriti bi li ti dali slobodno. Najgore što se može dogoditi jest da te odbiju, a tom bi slučaju morala donijeti odluku. Dakle, hoćeš li napustiti posao i po povratku doma pokušati pronaći nešto novo, ili ćeš se odmah vratiti doma?
Kimnem, misleći ponovno na Lauren, i pitajući se ne bi mogla kojim slučajem uzeti u obzir da mi pronađe neki posao, ili me barem spojiti s ljudima koji bi to mogli. Hoću reći, kvragu, nije da bih napustila nekakav fantastičan posao, nekakav fantastičan časopis, ipak je to samo Kilburn vražji Herald.
– Kao drugo, nastavi Brad – ne moraš brinuti što bi ovdje radila. Poznajem stotine ljudi iz svijeta televizije, pa ako odlučiš ostati, uvjeren sam da bismo ti nešto uspjeli pronaći. U međuvremenu ne moraš brinuti o poslu ili o novcu. Bog zna da imam dovoljno za nas oboje, tako da ti to ne bi trebalo predstavljati problem.
– Ali Brad, moram nešto raditi. Koliko god mi se ovdje sviđa, postat će mi užasno dosadno ako po čitav dan ne budem ništa imala za raditi. – Ne gnjavim se priznanjem kako se već sad dosađujem.
– Znam da ovo nije dugoročno rješenje, ali kratkoročno, ako ti bude dosadno uvijek možeš raditi u teretani.
– A što bih radila? – U glavi mi se pojavi smiješna predodžba sebe kako vodim satove aerobike.
– Što misliš o odnosima s javnošću? Nemam nikoga za taj posao, osim Jenny, a znam da i ovako jedva stiže sve sama obaviti.
Aha, ma zbilja, pomislim. Jenny bi umrla od sreće. Ali jasno ne kažem Bradu kako bi rad sa mnom bio Jennyna zamisao pakla, jer ona me ne podnosi, a znam da bi me pokušao razuvjeriti i rekao bi mi kako sam smiješna, stoga ne kažem ništa. Samo sjedim i čekam što će dalje reći.
– I kao treće, na kakve to svoje stvari misliš?
– Još uvijek plaćam stanarinu doma, i sve moje stvari su tamo, sve što posjedujem.
– Nemaš neke prijatelje koji bi ti to mogli pričuvati?
– Ali još nisam sigurna želim li se toga odreći. Ukoliko, poljubim dlan njegove ruke i kažem iduće – ukoliko stvari među nama ne uspiju, a ne kažem da neće, zapravo mislim daje vjerojatnije da hoće, ali ako neće, ne želim da mi se dogodi da se moram vratiti u London, a da nemam gdje živjeti.
– Onda iznajmi svoju sobu. – Brad se nasloni natrag kao da je sve to jednostavno i, dok ga gledam kako me gleda, shvaćam da tako i jest. Potpuno je u pravu. Život bi trebao biti pustolovina, a ovo je najveća pustolovina mog života. Započela sam je, pa bih je mogla i dovršiti i vidjeti kamo će me odvesti.
– U redu, kažem nasmiješim se, i duboko uzdahnem. – Učinimo to.
– Ostaješ? – Ostajem.
– Jemima Jones, reče nagnuvši se naprijed, obuhvativši mi lice svojim rukama i utisnuvši mi najveći poljubac u usnice – jesam li ti već rekao koliko te volim?
Nekoliko nas minuta kasnije grubo prekine zvuk pljeska. Zacrvenim se od gnjeva dok šest muškaraca za susjednim stolom zviždi i nazdravlja, a čak im se pridruži i naš vražji konobar. – Želite li sad pogledati jelovnik, pita on izvivši jednu obrvu – ili ste spremni na desert?
Iduće jutro nazovem Geraldine, a ona je van sebe od sreće.
– Ti sretna kravo! – stalno mi ponavlja. – Nadam se da imaš sobu viška jer dolazim u posjet.
– Voljela bih to, kažem, shvaćajući kako mi silno nedostaje, i kako bi sve ovo bilo daleko zabavnije daje Geraldine ovdje sa mnom.
– Ozbiljna sam, reče ona. – Spakirat ću kovčege prije nego se budeš nadala. Jedini je problem što mije kod tebe moj prokleti Louis Vuitton toaletni kovčežić.
– Oprosti, uzdahnem. – Želiš li da ti ga pošaljem natrag?
– Ne brini, nasmije se ona. – Sigurna sam da ću preživjeti bez njega. Osim toga, mogu natjerati Nicka da mi kupi drugi.
– Ah da. Nick. Onda?
– Onda? – I smjesta sam kadra uvidjeti kako se više ne pridržava Pravila.
– Znači pretpostavljam da više nisi djevojka od Pravila?
– Možeš biti uvjerena da sam djevojka od Pravila, – reče ona ozlojeđeno. – Samo zato što sam spavala s njim ne znači da ih se više neću pridržavati.
– Spavala si s njim!
– Shvatila sam daje došlo vrijeme, a on, blagoslovljen bio, zbilja je dao sve od sebe. Cvijeće, šampanjac, sve. – I je li bio vatromet?
– Mmm. Bilo je apsolutno, stopostotno fenomenalno.
– Ne mogu vjerovati, Geraldine. Pa ti si zaljubljena!
Uslijedi poduža stanka. – Znaš li što, draga moja Jemima? Mislim da bogme jesam!
I znam da ne bih trebala, ali osjetim žalac ljubomore. Ja bih također trebala biti zaljubljena pa zašto onda ne mogu izraziti jednako oduševljenje, jednaki sanjivi ton u svojemu glasu?
– Istinski sam sretna zbog tebe, kažem. – Nadam se da ćeš dobiti sve što poželiš.
– Mmm, reče ona. – Osamkaratni dijamantni zaručnički prsten i Nicka Maxwella. Moj je život savršen.
Zapanjena sam. – Želiš reći da ti je dao zaručnički prsten?
– Ne budi blesava. Samo planiram svoju budućnost.
Nasmijem se. – Čuj, ovo me košta čitavo bogatstvo, a još moram razgovarati s urednikom. Možeš li me prespojiti?
– Sretno, reče ona poslavši mi poljubac. – U svemu.
– I kako je u Tvornici snova'? – zagrmi urednik kroz slušalicu.
– Kao u snu, nasmijem se – ali ja sam zapravo u Santa Monici, što nije baš ono od Los Angelesa što se da vidjeti u filmovima. Ponešto je smirenije.
– Nikad nisam bio tamo, reče urednik – no ne bih imao ništa protiv da odvedem djecu i suprugu. Život je prekratak da bismo ga olako uzimali, pridoda još jedna od njegovih dosadnih otrcanih fraza. – Onda, vraćaš se idući ponedjeljak, Jemima?
– Ovaj, dakle, zapravo. Upravo zato i zovem.
– A ja sam mislio da zoveš jer ti nedostajem, – reče on s uzdahom. – Hajde onda, ljubavi. Slijede loše vijesti, znao sam to istog trenutka kad su mi rekli da si na vezi.
– Radi se o tome da bih voljela ostati još neko vrijeme.
– Nismo valjda pronašli posao u Hollywood Reporteru, ha?
– Ne, ništa takvoga.
– Mora daje onda ljubav u pitanju.
– Mislim da bi mogla biti.
– Gledaj, Jemima, – reče on, a po tonu njegova glasa znam da će pristati, doista će pristati! – U normalnim okolnostima ne bih pristao ali, gledajući na tebe kao na jednu od naših najboljih novinarki, morat ću reći da! Koliko dugo bi voljela ostati?
– Tri mjeseca? – Ne mogu si pomoći, moralo je izletjeti kao pitanje.
– U redu, Jemima, no pod jednim uvjetom. – Da? – sumnjičava sam.
– Kilburn Herald, koliko god bio sjajan, ipak žudi za daškom glamura. Pristat ću da ostaneš tamo ako ti pristaneš raditi tjednu kolumnu o Los Angelesu. Želim da naši čitatelji iz prve ruke doznaju sočne holivudske tračeve. Želim znati tko što radi, gdje i s kim. I, najvažnije, želim to znati prvi.
– To bi bilo divno! – uzdahnem, jer to je posao mojih snova. Kolumna! Moja vlastita kolumna! – Ali i ja imam jedan uvjet.
– Da? – oprezno će urednik. – Želim svoju sliku pored teksta.
– Nema problema, ljubavi. Imamo li neku tvoju pristojnu sliku?
Bože, ne. Moja jedina slika u uredskoj arhivi je ona na kojoj sam debela. – Poslat ću vam jednu odavde, – kažem, brzo se snašavši.
– U redu, Jemima. Vidjet ćemo kako će ti ići.
– Puno vam hvala, topim se. – Bit će izvrsno.
– Očekujem tvoj tekst svake srijede odmah ujutro. I Jemima, ljubavi?
– Da?
– Nadam se da je on toga vrijedan. – I tiho se smijuljeći on spusti slušalicu.
Jemima Jones je nekoć vjerovala kako je rođena s drvenom žlicom u ustima. Jemima Jones je nekoć vjerovala kako postoje stvari poput uzbuđenja, glamuroznog života, samo što se to nikad neće dogoditi i njoj.
No ono što Jemima Jones nikad nije shvaćala jest da katkad, u životu, moraš sam nešto poduzeti. Da možeš promijeniti svoj život ako si voljan napustiti stari i ne posustajati u traženju novog. Da, čak i ako si na pravom putu, možeš biti pregažen ukoliko ništa ne poduzimaš. A Bog zna kako Jemima Jones sad već duže vremena ne sjedi mirno. Jemima Jones juri nošena vjetrovima i najednom joj se učini, prvi put u životu, da sve ide kako valja.
Zapravo, u ovom bih trenutku kazala kako bi nam Jemima Jones svima trebala biti nadahnuće.
[/right]
Ukoliko se dobro zabavljate, tjedan zna prohujati nevjerojatnom brzinom. Tjedan se također zna prilično otegnuti ukoliko shvatite kako ste zapravo prilično usamljeni, kako niste okruženi sigurnosnom mrežom svojih prijatelja, svog doma, poznatog okruženja.
Nije da se Jemima Jones ne provodi dobro, kako se ne bi provodila? Noći su joj ispunjene nepoznatim razuzdanim zvukovima, ukusima, mirisima, i jasno vrtlogu strasti koji doživljava s Bradom.
No dani joj nisu onakvi kakvi bi mogli biti i već nakon tjedan dana Jemima Jones otkriva kako samoća, u nepoznatom gradu, mada je riječ o gradu u kojem se prema strancima odnose kao prema starim prijateljima, nije posve isto što i samoća kod kuće. Naročito kad ti ponestane gotovine kao stoje to trenutačno slučaj s jadnom Jemimom. Kilburn Herald, kao što nam je poznato, bijedno je plaća i sav novac što ga je prištedjela nemajući društveni život, umalo da se istopio. Zasad joj odgovara budući da Brad sve plaća pa se samo nadamo kako će je i dalje tako dobro tetošiti kao dosad...
Njezina se svakodnevnica ovdje silno promijenila. Ona se i Brad ustaju ujutro u osam, nakon toga slijedi malo divljeg, žestokog seksa prije nego ustanu i odu na trčanje uz more, što pričinja čisti užitak Jemimi, nenaviknutoj na život u blizini mora, na toplinu, ranojutarnje sunce i prijateljske osmijehe prolaznika.
Na putu natrag se zaustave na doručak, čašu soka od povrća, nemasni, dijetetski kolač od borovnice ili ribizla, a zatim, po povratku kući, Brad uskoči pod tuš. Poljubi Jemimu na rastanku, a Jemima se istušira, pripravi si kavu i vrati se natrag u krevet, gutajući časopise razasute posvuda po Bradovom stoliću za kavu, međutim, više ne izrezuje fotografija modela. Za tim više nema potrebe, ostvarila je svoje snove i, iako je još uvijek sve to zanima, onaj je stupanj zdvojnosti nestao.
Otprilike u jedanaest sati ona navlači svoj sićušni triko do likre, tajice, tenisice i odlazi na redovitu dnevnu tjelovježbu u teretanu. Ako Brad nije odviše zaposlen, izvest će je na ručak ili će malo lunjati sama, iako joj se teško snalaziti, jer Bradu je automobil nužan, a Los Angeles, pa čak niti Santa Monica, nije mjesto gdje se može biti bez prijevoza.
No Jemimi polagano ponestaje mjesta za lunjanje. Bezbroj je puta prohodala gore dolje po Trećoj ulici. Bila je u svim knjižarama i nije ništa pronašla, jer se činilo kako su svi naslovi usmjereni na one zaposlene u svijetu filma, a Jemimu, iskreno, ni najmanje ne zanimaju knjige u kojim se govori o tome kako napisati scenarij, koji je redatelj snimio koji film te zašto je filmska industrija tako veličanstvena.
Zašla je u sve dućane u Trećoj ulici. Nekoliko puta. Bila je u Santa Monica šoping centru, u dijelu predviđenom za objedovanje, i neko vrijeme stajala tamo, krajnje zaprepaštena ponudom svih mogućih vrsta hrane koja se dade zamisliti. Kineska, japanska, talijanska, svakojakih vrsta kava, croissanta, etiopska, tajlandska, a za stotinama stolova poredanih u sredini sjedi stotine i stotine ljudi, svi zadubljeni u svoje goleme porcije u plastičnim kutijama. Stajala je tamo i mislila kako bi, da je prije šest mjeseci ušla ovamo, već bila pred policama s hranom, ali sad, unatoč užitku u nozdrvama na mješavinu egzotičnih mirisa, pomisao na hranu postane joj pomalo odbojna.
Prošla je uzduž i poprijeko Montanu, zašla u sve lijepe, skupe butike i kafiće. Čak je pala u silno iskušenje kupiti bijelo odijelo s potpisom koje je božanstveno pristajalo njezinom novom mršavom tijelu – koje, usput budi rečeno, na njezino veliko oduševljenje postaje svakog dana sve vitkije zahvaljujući potpuno nemasnoj dijeti i režimu vježbi na kojim bi joj pozavidjela i sama Cher – no odustala je od kupnje jer kamo bi ga, napokon, odjenula? Kako si ga, napokon, može uopće priuštiti?
Otkrila je kako se u Los Angelesu ljudi ne dotjeruju previše, kako je svatko tko uz odijelo na nogama ne nosi tenisice smatran u najmanju ruku čudnim, neupućenim, osobom kojoj se ne može vjerovati. Stoga i ona dane provodi u trapericama, a ako ona i Brad navečer negdje izađu, onda kombinira traperice s bijelom majicom, smeđim pojasom od krokodilske kože i jaknom.
Sjela je sama za drveni stol u Marmeladi i prelistala Outlook – tamošnje lokalne novine – jedući pritom tri vrste salate i trudeći se ne izgledati kao da očajnički želi s nekim razgovarati.
Posjetila je svaki Starbucks kafić koji je mogla pronaći i usavršila umijeće naručivanja kave, u američkom stilu, dakle s mlijekom, mocha ili frapučino.
Šetala je gore dolje po glavnoj ulici, prošla pored New age knjižare, koja ju je silno privlačila no nije, još uvijek, skupila dovoljno hrabrosti da u nju uđe. Posjetila je, međutim, mondene dućane s sportskom opremom i napokon podlegla iskušenju, opremivši se odjećom za vježbanje po posljednjoj modi. Sad Jemima, više nego većina ovdašnjih ljudi, izgleda kao daje ovdje rođena.
Neprestano upoznaje ljude, ili bolje rečeno, ljudi, muškarci neprestano upoznaju nju. Kamo god da otišla, prilaze joj s ponudama za kavu, za izlazak., za pokazivanje znamenitosti, i premda je nekoliko puta pala u iskušenje, ipak nikad nije pristala jer bi to, po njoj, bilo istovjetno nevjeri. Stoga se samo slatko nasmiješi i kaže kako ima dečka, prije nego će im poželjeti ugodan ostatak dana i odšetati svojim putom.
Otkrila je i američku televiziju i, iako osjeća lagano grizodušje, veliki se dio njezina popodneva, kad ne rola u društvu Bradovog ivalkmana pričvršćenog na pojas, sastoji od gledanja emisija za koje nikad ranije nije čula. Misli kako se dobrano zakačila za The Bold and the Beautiful. Ovisna je o Days of Our Lives. Obožava Rosie O'Donnell i Seinfelda, i kad bi se Jemimu Jones pitalo, ovo je defmitvno bio dar s neba.
Jučer je otkrila kako je nabolje mjesto za ručak, u prilikama kad Brad ne bi mogao napustiti ured, veliki, napučeni restoran imenom Broadway Deli. Slučajno je naletjela na njega i dok je stajala tamo, preletjevši pogledom po prostoriji, pitajući se ima li dovoljno odvažnosti sjesti sama za stol kad su svi oko nje sjedili po dvoje, troje, četvero i više, najednom s desne strane zamijeti šank za objedovanje.
I ne samo to, vidjela je i slobodno mjesto pa se ugurala pored čovjeka koji je upravo bio na odlasku te posegnula za novinama koje je ostavio za sobom.
– Kava? – pitao je muškarac za šankom, a ja sam žustro kimnula. Kad je pred mene stavio golemu bijelu šalicu na tanjuriću i natočio kavu, osjetim miris kojeg nisam osjetila, kako mi se tad činilo, godinama, miris koji me je u trenutku vratio natrag doma u London, natrag Geraldine, Benu, u Kilburn Herald.
Koliko god zvučalo čudno, najednom shvatim kako je Broadway Deli prvi restoran u kojem sam bila, a da je dopušteno pušenje, premda samo za šankom, i dok sam sjedila tamo udišući dim, nikad u životu nisam više poželjela cigaretu.
I kao da su me bogovi čuli, jer baš ispred mene, malo zdesna, ležala je kutija cigareta, zazivajući me, stavljajući me pred kušnju. Nema ništa čudno u tome, znam, no nisu to bile bilo kakve cigarete, bile su to Silk Cut cigarete. Ultra lagane. Moja vrsta.
– Ispričavam se, rekoh djevojci pored sebe – jesu li to tvoje cigarete?
– Da, posluži se. – Djevojka me promatrala dok sam pohlepno izvukla jednu iz kutije i zahvalno nagnula glavu kad je ona izvukla upaljač. Zaklopila sam oči i duboko uvukla, osjetivši kako mi dim dopire do pluća i tom trenutku, djelomice stoga što je to bilo toliko zabranjeno, toliko zločesto, taj mije rezak okus bio vjerojatno jedan od najljepših okusa u mom životu.
– Izgledaš kao da ti je upravo to trebalo, reče djevojka zabavljajući se.
– Bože, da. Ne bi mi nikad povjerovala da mi je ovo trenutačno jedini porok, bi li?
– Zvuči dosadno.
– Imam neki užasan osjećaj da bi mogla biti u pravu. – Ispružim ruku. – Ja sam J.J.
– Ja sam Lauren. I ti si Engleskinja, zar ne?
Kimnem. – Odakle si?
– Iz Londona.
– I ja isto. Odakle točno?
– Kilburn.
– Šališ se! Koja ulica?
– Mapesburv. Jesi li čula za nju?
– Da čula? Ovo je nevjerojatno, ja sam iz Avenije.
– Bože, kako je svijet malen.
– Ne bih ga željela naslikati.
– Što?
– Ništa, promrmljam osjećajući se pomalo glupo. – Samo nešto što sam jednom čula od nekoga, ipak, ne mogu vjerovati da smo iz istog mjesta.
– Znam, reče Lauren. – Vraški nevjerojatno.
Dok tako sjedimo smiješeći se jedna drugoj, najednom ispustim uzdah olakšanja jer prvi put otkako sam u Los Angelesu pomislih kako sam možda pronašla prijateljicu. Poznat vam je onaj osjećaj kad ponekad jednostavno znate da će se razviti prijateljstvo, katkad i kroz nekoliko sekunda nakon što se s nekim upoznate? Takav sam osjećaj imala s Lauren. Ponašala se tako prirodno da sam se odmah opustila u njezinom društvu.
Naručile smo našu hranu, običnu salatu, bez preljeva, za mene, dok je Lauren naručila kinesku pileću salatu, i čim je konobar za šankom nestao, nas dvije se okrenemo jedna drugoj u čudu.
– Pa što radiš ovdje? – pitala sam je, pretpostavivši kako Lauren zacijelo živi u Los Angelesu budući da se doimala toliko preplanulom, toliko zgodnom, toliko zdravom, toliko ovdašnjom. No, potom je malo podrobnije promotrim i spazim – ovo je nesumnjivo Geraldinein utjecaj – kako su joj hlače i pripijena vesta, ukoliko ne griješim, definitivno s potpisom, kako su joj cipele definitivno skupocjene te kako joj je torba definitivno Bili Amberga. Može li itko imati više stila?
– Došla sam ovamo prije otprilike mjesec dana kako bih bila s tim muškarcem i sad je sve krenulo naopako i ne mogu se još suočiti s odlaskom doma jer sam svima rekla kako sam ovaj put upoznala onog pravog, tako da sam sad zapela u tom odurnom malom stančiću i svake noći sanjam kako se skutrim u jednom od onih kauča kod Gruochoa, ili kako ispijam piće u Westbourneu, ili večeram u Cobdenu, i nedostaje mi dom, ali moram se s time nositi. Stoje s tobom?
– Ovo postaje sve čudnije, nasmijala sam se, odmahujući glavom. – Hoću reći, i ja sam ovamo došla zbog muškarca, no ovdje sam tek nešto više od tjedan dana, i za sad je sve u redu. Barem mislim. Božanstven je i predivan je prema meni, ali... – zastanem i slegnem ramenima. Želim li otkriti svoje sumnje ovoj nepoznatoj djevojci? Još nije vrijeme za to, najprije moram vidjeti mogu li joj vjerovati.
– Gdje je on sad? – pitala je Lauren.
– Na poslu.
– Zar nije uzeo slobodno da te malo provede po gradu? – Želio je, ali je trenutačno zatrpan poslom. – Čime se bavi?
– Vlasnik je teretane. Teretana B-Fit, ne znam znaš li za nju?
– O moj Bože! – Laurine se oči širom rastvore, ispunjene divljenjem. – Ti si ta koja je došla upoznati glavnog komada. Točno znam tko si. Ne mogu se sad sjetiti njegova imena. Dovraga, rekla je više za sebe.
– Brad? – osjetila sam laganu nervozu, zar ona zbilja zna sve o meni, a ako i zna, koliko toga zna?
– Da! Točno. Najsavršeniji primjerak muškog roda kojeg sam ikad vidjela. Prokletstvo. Svaka čast.
– Ne razumijem odakle sve to znaš, i dalje sam pomalo smetena.
– O, ma ne brini, rekla je živahno Lauren. – Ništa opasno. Odlazim u B-Fit teretanu, tamo sam svaki dan otkako sam ovamo došla, i nakon nekog vremena počneš upoznavati ljude. Nije da sam upoznala tvog božanstvenog Brada, nije me nikad niti pogledao, no načula sam neke priče kako je lud za nekom Engleskinjom koju je upoznao preko Interneta ili nešto slično.
– Ja sam ta, bojim se, zgurih se dok to priznajem.
– Zašto zvučiš kao da ti je tako neugodno zbog toga?
– Jednostavno zvuči tako bijedno, upoznati nekog preko Interneta.
– Ma kakvi, uopće nije. Mi slobodne djevojke moramo iskoristiti svaku priliku koja nam se pruži. Onda, kakav je on? Moram biti posve iskrena s tobom, zbilja si me se dojmila. On je jednostavno savršen.
Znate li što je najčudnije? Da Lauren nije bila toliko otvorena, toliko ljubazna, toliko prirodna, vjerojatno bih se osjećala zastrašenom i vrlo je izvjesno kako bih zauzela obrambeni stav spram sve te ljubaznosti, no osjetila sam silno olakšanje što sam pronašla saveznicu. Što sam pronašla nekog tko me, unatoč dugoj tamnoj kosi i jedva primjetnom cockney naglasku, svakom novom izgovorenom riječju sve više i više podsjećao na Geraldine.
– Zbilja jest božanstven, zar ne, rekla sam smiješeći se poput mačke što je dograbila mlijeko na samu pomisao o njegovim blistavim bijelim zubima, mekoći njegove kose, snazi njegovih mišića.
– Uh, da božanstven!
A onda nisam mogla suspregnuti uzdah. – Znam, znam. Samo mislim da bi sve trebalo biti savršeno, a valjda sam imala neku viziju kako ćemo sve vrijeme biti zajedno i svašta raditi, i premda ga viđam svaku večer počinjem se osjećati pomalo usamljenom.
Mogli biste ste se začuditi što sam bila tako otvorena s djevojkom koju praktički uopće ne poznajem, ali opet, nije li katkad lakše otvoriti srce nepoznatoj osobi, koja je nepristrana, koja te neće osuđivati?
– Ne brini zbog toga, rekla je Lauren prijateljski me gurnuvši. – Sad imaš mene. Ja ću ti biti prijateljica. Bog mi je svjedok koliko mi sad treba netko tko me podsjeća na dom, – sanjivo je gledala u prazno. – Nastavi pričati. Sklopit ću oči i zamišljati da sam u K baru.
Nasmijala sam se.
– Onda, nastavila je. – Prijateljice? Što misliš? – Na trenutak me obuzela takva sreća da sam je mogla zagrliti.
– Ispričaj mi sad o svom muškarcu, zamolila sam je. – Kako je sve krenulo naopako?
Lauren je uzdahnula i pružila mi još jednu cigaretu prije nego je pripalila jednu sebi. – O.K. Evo ovako. Jesi li sigurna da želiš slušati cijelu priču?
Kimnula sam. – Sigurnija da ne mogu biti.
– U redu. Upoznala sam Charlija u Londonu prije nekih šest mjeseci. Zapravo, nisam se trebala upoznati s njim nego s jednim od njegovih suradnika kako bih pokušala dogovoriti intervju s jednom ženom koju su tražili.
– Stani malo, stavih ruku na Laurenino rame, trudeći se da ne prasnem u smijeh. – Oprosti što te prekidam, ali čime se ti baviš?
– Novinarka sam. Kako bilo, i tako sam ti ja...
– Ne! – rekoh. – Ovo zbilja nećeš vjerovati.
Lauren me pogleda i vilica joj se spusti. – Nemoj mi sad samo reći da si...
– Bogme jesam! – glasno sam se nasmijala.
– Jebote, nema šanse. Za koga radiš?
– Bolje ne pitaj, zastenjala sam. – Za Kilburn Herald.
– Hej, i to je neki početak, rekla je. – Ja sam radila za Solent Advertiser.
A ja se počnem još glasnije smijati.
– Što je sad toliko smiješno? – pitala je Lauren.
– Ne brini. Duga je to priča. Onda, gdje sad radiš?
Lauren kaže ime jednog od najboljih modnih časopisa, časopisa za koje bih ubila da mogu tamo raditi, časopisa iz kojeg se nekoliko izrezanih stranica, čak i sad, gnijezdi u gornjoj ladici ormarića kraj mog kreveta.
– Sad je na mene red da budem zadivljena. Nemoj mi samo reći da si netko zbilja važan poput urednika – rekoh.
– Da barem jesam! – reče Lauren. – No zapravo sam urednica rubrike o stilu.
– Kako su te pustili da dođeš ovamo?
– Uzela sam tri mjeseca neplaćenog odmora. Plan je bio doći ovamo, shvatiti kako je riječ o istinskoj ljubavi, udati se tako da mogu dobiti američko državljanstvo i onda preseliti muža, sebe, i naravno dotad barem troje klinaca natrag doma.
– Ali sad ti se valjda plan promijenio?
– Bogme si u pravu. Onda, gdje sam stala? Ah da. Charlie. I tako se Charlie pojavio umjesto tog tipa s kojim sam se trebala sastati i dogovoriti intervju.
– Je li to bilo u Londonu? – prekinula sam je nastojeći dobiti što potpuniju sliku.
– Aha. Doletjeli su tamo na desetodnevnu turneju propagiranja, a to se zbilo baš na početku. I tako je Charlie ušetao, i ja sam pomislila kako je baš sladak. Ništa spektakularno, nego tek sladak, odmah sam mogla vidjeti daje dobar čovjek, a usto je bio i vrlo privlačan. Nosio te male okrugle naočale od kornjačevine za kojima sam potpuno luda i bio je baš sladak nakon razgovora. Kako bilo, intervju je dobro prošao, i on me idućeg dana nazvao kako bi provjerio je li sve u redu i pozvao me vani. Te smo večeri izašli, i bio je tako divan prema meni, valjda sam počela padati na njega, a nakon toga smo gotovo svake večeri bili zajedno.
Izvila sam obrvu.
– Ne na taj način, Lauren se nasmije prije nego će iskriviti lice u grimasu. – Iako sad vraški žalim, jer ne bih sjedila ovdje daje bilo drukčije.
– Uh oh, je li u tome problem?
– Zvuči tako plitko, zar ne? Mislim, tu je taj predivni čovjek koji mi se svidio, a i on je bio uvjeren kako je pronašao ženu koju će oženiti.
– Pa zašto pobogu nisi spavala s njim?
– Čitala sam tu knjigu o tome kako treba glumiti neosvojivost ne bi li...
Odmahnem glavom i uzdahnem. – To nisu, kojim slučajem, Pravila?
– Da! Čitala sije?
– Ne, – nasmijem se – ali moja je prijateljica upravo proučava doma.
– Pa, sve što ti mogu reći je da prokleto dobro djeluje. Na dan svog odlaska, Charlie mi je rekao kako nikad prema nekome nije osjećao nešto slično, i da želi da dođem u Kaliforniju. Narednih smo nekoliko mjeseci uglavnom proveli tako što me on svakodnevno nazivao, a ja sam se, pretpostavljam, uvjeravala kako će ovaj put zbilja uspjeti i do kraja se zaljubila u ideju zaljubljenosti. – Učini stanku kako bi uzela zalogaj salate.
– I? – požurivala sam je, umirući od znatiželje da doznam kraj.
– I, napokon sam dobila godišnji odmor, došla ovamo, on me pokupio u zračnoj luci, bio je upravo onakav kakvog sam se i sjećala, i čitavo smo popodne proveli ljubeći se i mazeći i bilo je fenomenalno. A onda, glasno je uzdahnula – a onda smo otišli u krevet.
– Želim li to čuti?
– Ne. Ne želiš. Bila je to prokleta noćna mora.
– Jednostavno nije bilo kemije ili je samo bio užasan?
– Dakle, ovo je najčudnije od svega. Sve dotad držala sam se te teorije kako ne postoji tako nešto poput biti loš u krevetu. Uvijek sam mislila kako je to pitanje prave kemije, a ako nema kemije, onda će biti i užasno.
– Pričaj mi o tome, kimnula sam sjetivši se groznih seksualnih odnosa koje sam imala prije nego sam upoznala Brada.
– Kriste, kako sam se samo prevarila. Sad vjerujem da zaista netko može biti totalno sranje u krevetu, a Charlie je bio totalno sranje u krevetu.
– Ali kako to misliš, kako itko može biti toliko loš?
– Znam. Ni sama ne bih u to povjerovala da mi netko priča. Ali, – reče povjerljivo se nagnuvši prema naprijed – njegov je pimpek bio ovoliki! – ispruži mali prst svoje ruke.
– Uh oh, – rekoh. – Beznadan slučaj, ha?
– Beznadan. Hoću reći, zbilja me je morao upozoriti. Upoznaš tako nekog, pomisliš da je savršen, a onda bum! Otkriješ da ima pimpek poput kakvog desetogodišnjaka!
– Što si onda učinila?
– Nosila sam se s tim čitava dva tjedna, jer sam se cijelo vrijeme nadala da će stvari postati bolje i trudila sam se ne misliti na to. Osim toga... – zastane. – Osim toga, nije bila samo stvar u tome. Bio je sranje i u lizanju.
– Oh. – Što sam drugo trebala reći? Ovo je tema o kojoj teško da ikad razgovaraš sa strancima, zar ne, bez obzira koliko ti bili simpatični.
– Aha, – kimnula je."Znaš kako je, nije znao pronaći moj klitoris pa čak i da mu je velika crvena strelica pokazivala put. – Pocrvenim, a čak se i sad zacrvenim kad se sjetim rječnika kojim se služila, no čini se kako ona to nije zamijetila.
– Zatim sam počela pronalaziti svakojaka opravdanja, bila bih strašno umorna, pa bih imala mjesečnicu. – A on ti je vjerovao?
– Ma kakvi, Lauren je odmahnula glavom i nasmijala se. – I konačno, posljednji put kad smo imali seksualni odnos, postalo mi je potpuno jasno kako je ovo najbesmislenije iskustvo u mom životu. Gotovo da ništa nisam osjećala, za ime Boga, i da njegova jaja nisu lupala u moju...
– Shvatila sam, upadnem joj u riječ odbijajući dalje slušati.
– Oprosti, zastala je i slegnula ramenima. – I tako, idućeg sam mu dana objavila da odlazim. – Kako je to primio?
– Bila je to prava mora, Lauren podigne pogled prema stropu. – Bio je toliko povrijeđen da nije prozborio ni riječi Tri sam sata sjedila i govorila mu, a on nije izustio ni riječi. Samo je sjedio i buljio u pod.
– Bože. Noćna mora. Jesi li mu objasnila zašto?
– Što? Reći mu da mu pimpek nije dovoljno velik? Ne, nisam to mogla. Samo sam lupetala o tome kako nisam spremna za ozbiljnu vezu, kako predaleko živimo jedno od drugoga da bi nam veza uspjela, a na kraju sam sve začinila govoreći mu kako mislim da imam problem s vezivanjem – utonula je u tišinu, očito zadubljena u sjećanja.
– A sad si se našla ovdje i kupiš nepoznate žene po Brodway Deliju, rekoh prekinuvši tišinu.
– Točno, nasmijala se Lauren. – Onda, molim te, reci mi daje seks s Bradom vanzemaljski, jer sam već sve zaboravila, zbilja jesam.
– Bit ćeš oduševljena kad čuješ da je seks doista vanzemaljski.
– Zbilja?
– Zbilja.
– Daj mi malo pobliže opisi, hajde.
Odmahnula sam glavom, jer koliko god mi bila simpatična, nisam osoba koja s lakoćom priča o seksu, a zacijelo ne onim rječnikom kojim se na koji je ona navikla, kao što ste vjerojatno zamijetili.
– Je li to onda istinska ljubav? Bože, kako samo želim čuti priču sa sretnim završetkom.
– Ne znam. Nisam čak ni sigurna znam li uopće što je to istinska ljubav.
– Što? Nikad nisi bila zaljubljena?
– Pa... postoji taj dečko u Londonu za kojim sam bila luda, nikad nisam za nikoga tako nešto osjećala, i uvijek sam mislila kako sam ludo zaljubljena u njega. Nije da se nešto među nama ikad zbilo, bili smo tek prijatelji.
– Zašto? Je li on slijep?
Obožavam ovu ženu! – Ne. Nisam ovako izgledala dok sam bila u Londonu.
Na trenutak sam promislila pitajući trebam li joj priznati, i ma kvragu sve. Do sada sam bila posve iskrena, zašto sad prestati? – Ako baš želiš znati istinu, bila sam velika kao kuća.
– Ma daj, nemoguće, Lauren me u nevjerici pogleda od glave do pete. – Nemoguće. – Kunem se, zakunem se.
– Pa kako si dovraga uspjela postići ovakav izgled? – Mnogo napornog rada. Puno vježbanja i ništa hrane. – Očito je vrijedilo. Izgledaš fantastično. – Hvala ti.
Lauren me znatiželjno pogleda. – Onda, je li ti se život promijenio, sad kad si vitka?
Slegnula sam ramenima, pomislivši kako sam se osjećala neprimjetnom prije nego sam smršavjela i kako se sve to sad izmijenilo. – Na neki način, jasno, rekoh polako. – Ne možeš niti zamisliti kako je to biti... – zastala sam, pitajući se mogu li sad na glas izgovoriti riječ, i nakon dubok uzdaha, uspijem – ...debela. To ti obilježi cijeli život. Nitko ne želi biti viđen u tvom društvu, nitko te ne primjećuje, a ako i da, onda je to stoga što misle da si bezvrijedna.
– Zašto si bila tako debela?
Dobro pitanje, ono o kojem sam više puta razmišljala otkako sam smršavjela. – Pretpostavljam kako sam se na izvjestan način željela sakriti od svih. Iako sam to mrzila, bila mije neka vrst zaštite, odbijala je ljude, a dio se mene silno plašio ljudi, osobito muškaraca, a zbog svoje sam se debljine osjećala sigurno.
Lauren je kimnula. – Mogu to razumjeti. Ali što s muškarcima?
– Što s njima? – nasmijala sam se. – Zapravo nikad nisam imala dečka, tek pokoje šlatanje u usporedbi s kojima je tvoj Charlie pravi Adonis. Muškarci zapravo nikad nisu bili problem.
– Pa što je s tim dečkom u Londonu?
– U stvari, mogla bi čak i znati tko je on. Kad sam ga ja poznavala bio je zamjenik urednika u mojim novinama, ali sad se prebacio na televiziju. Ben Williams. Radi kao reporter na ...
– Sveca mu! Božanstveni Ben Williams! Točno znam tko je on, bila sam potpuno zakačena na njegovu emisiju prije nego sam došla ovamo. Tjednima sam pokušavala dogovoriti vražji intervju s njim.
– Ali ti si urednica, zacijelo ne radiš intervjue?
– Ne inače, ne, ali propustiti priliku za upoznavanje Bena Williamsa? Ni slučajno! Bože, reče ona odmahujući glavom – baš si prava mustra, J.J. Svi ti prekrasni muškarci!
– Aha. Ali Ben se nikad nije zanimao za mene.
– Ali ga poznaješ! On ti je prijatelj! Kakav je, sve mi ispričaj?
I ispričah joj, i prije nego smo se i snašle, prošla su četiri sata i kad smo napustile restoran već smo bile dobre prijateljice. Lauren mi je dala svoj telefonski broj i rekla da je nazovem ako mi bilo što zatreba, a ja sam joj dala svoj broj, rekavši da više nema razloga da se ijedna od nas osjeća usamljenom. Otrcano, zar ne, ipak ne toliko otrcano sjetite li se koliko sam usamljena bila. Zajedno smo izašle i pozdravile se, a zatim obje spontano, istodobno krenusmo jedna prema drugoj i zagrlimo se. Zagrljaj koji je zahvaljivao Bogu, što smo napokon pronašle jedna drugu, zahvaljivao Bogu što smo obje napokon pronašle prijateljicu.
23. poglavlje
Čim sam ušla telefon je zazvonio.
– Slatkice, gdje si bila? – Blagoslovljen bio Brad što zvuči tako zabrinuto.
– Danas sam upoznala jednu nevjerojatnu djevojku.
Uzbuđenje mi se još uvijek očituje u glasu, oduševljenje što imam s kim razgovarati kad Brad nije u blizini. – Samo smo sjedile i satima razgovarale.
– Gdje si je upoznala? – Brad zvuči pomalo, pa, pomalo uznemireno.
Glavom mi prođe misao kako možda misli da lažem, stoga mu ispričam čitavu priču, tek ispustivši dio o malom pimpeku jer muškarci ne vole slušati o takvim stvarima.
– Sjajno, reče premda da budem iskrena ne zvuči kao da ga sve to odveć zanima. – Dušo, neznatno odstupanje od uobičajenog imena od milja kojim mi se inače obraća – večeras ranije dolazim doma. Želiš li se okušati u jogi?
– Zvuči... zanimljivo, kažem oprezno jer suočimo se s tim, joga ne pretpostavlja gubljenje kilograma, a ako mi ne pomogne u održavanju moje nove vitke figure, onda čemu sve to? Doista?
– U redu. Uskoro dolazim doma, a onda bismo večeras možda mogli negdje izaći na večeru. Mislio sam da provjerimo onaj restoran na La Cienegi.
– Želiš reći da zapravo idemo van granica Santa Monice?
Brad se nasmije. – Nemoj da sad to zvuči kao nešto vrlo važno, nabijaš mi osjećaj krivice. – Nije mi to bila namjera. Oprosti.
– Hej, ma ne brini. Bit će nam lijepo. Večeras te želim malo razdrmati i mislim da ćeš uživati u ovom restoranu. Francuski je, trebao bi te podsjećati na dom.
– Dragi, pa ja sam Engleskinja.
– Znam to, nasmije se – ali Francuska, Engleska, Italija, sve je to u Europi.
– Znam to, nasmijem se i ja, pa se pozdravimo.
Zapravo, nije nužno da se pridružimo Bradu i Jemimi na satu joge, možda tek da malo zavirimo. Dovoljno je reći kako je Jemimi sve to pomalo neobično, ajoš joj je neobičnije činjenica kako je prisutan jednak broj muškaraca i žena, svi redom u trikoima po posljednjoj modi, svi duboko dišu i svijaju svoja tijela u čudne položaje.
– Nisam sigurna mogu li dalje izdržati, sopće Jemima, ležeći na podu s nogom ponad glave, upinjući se ne bi uspjela da joj nožni prsti dodiruju pod točno poviše njezine kose.
– Sjajno ti ide, reče Brad glatko ležeći pokraj nje, i doimajući se kao da ovo čini svakog dana u tjednu. – Kasnije ćeš se izvrsno osjećati. A sad budi tiho. Diši. – I Jemima ga posluša, trudeći ne misliti kako, baš poput svih ostalih u prenapučenoj prostoriji, izgleda krajnje blesavo.
– Eto, reče Brad nakon stoje sat završio i svi stoje okolo međusobno čavrljajući. – Kako se sad osjećaš?
– Fenomenalno, laže Jemima koja se osjeća prilično jednako kao i ranije, osim što se čitavo vrijeme dosađivala i napokon je shvatila zašto nikad prije nije bila na satu joge.
– Rekao sam ti, reče on ljubeći je u nos. – Idemo odavde.
Odemo doma i, dok se Brad tušira, ja perem zube, a on otvori staklena vrata kabine i povuče me pod tuš.
– Vidiš? – reče, nježno nanoseći sapun na moje tijelo – Ne možeš reći da se ne brinem za tebe, i prije nego dobijem priliku za odgovor spusti glavu i poljubi me.
Seks na brzaka, mislim desetak minuta kasnije, može biti podjednako uzbudljiv kao i onaj dugi, pohotni, senzualni.
– Mmm, reče Brad omatajući me ručnikom. – Možda bismo trebali odgoditi večeru i provesti čitavu večer u krevetu.
– Zar ti nije bilo dovoljno? – Zar se ovaj čovjek ne može zaustaviti?
– Nikad te se ne mogu dovoljno zasititi, reče on duboko se zagledavši u moje oči sve dok gaja napokon ne prekinem poljupcem i odem se odjenuti.
Odlazimo u Le Petit Bistr, živahni restoran u kojem vrvi od ljudi, i cijelu večer provedem iščuđavajući se nad spojem neobičnih i predivnih ljudi koji nas okružuju. Za stolom nasuprot nama sjede šestorica najzgodnijih muškaraca koje sam ikad vidjela, pretpostavljam homoseksualaca, jer su svi prestali pričati kad smo mi ušli i umjesto da gledaju u mene, na što se pomalo počinjem navikavati, oni svi, jedan po jedan, počnu polako odmjeravati Brada od glave do pete.
U udaljenom kutu sjedi žena nalik na nešto što još nikad nisam vidjela i na trenutak pomislim kako bi to mogao biti muškarac preodjeven u ženu. Tijekom večere ona ne skida svoj bijeli krzneni kaput, koji pristaje uz njezin bijeli kaubojski šešir, a golemi joj dijamanti blješte na ušima i oko vrata.
– Je li ona netko poznat? – šapćem Bradu, pokazujući na nju. – Ne, reče Brad odmahnuvši glavom. – Samo neka bogata baba bez mrvice smisla za modu, draga! – i mi se oboje nasmijemo. No i dalje ne mogu vjerovati na što sliči ta žena. Mora da ima najmanje sedamdeset godina i očito da ni najmanje ne haje što izgleda smiješno. Dio mene misli, svaka joj čast, no drugi misli, pogleda li se ova u zrcalo prije nego što izađe negdje i kaže, to! Sjajno izgledam.
A potom pogledam desno od sebe i umalo da ne zavrištim od uzbuđenja. Konačno, konačno vidim nešto što priželjkujem cijelo vrijeme otkako sam ovamo stigla. Prava pravcata zvijezda. I to ne bilo koja zvijezda, nego George Clooney! Čovjek o kojem sam znala satima sanjariti, odnosno, u trenucima kad nisam sanjarila o Benu.
– O moj Bože, prošapćem – pa ono je George Cloonev.
– Gdje? – Brad izgleda kao da ga sve to uopće ne zanima, no ja neupadljivo pokažem glavom i Brad se okrene kako bi pogledao.
– Oh da, reče nezainteresirano, pa smjesta odvrati pogled i vrati se svojoj salati od endivije i ploda palme.
– Dakle, on je, kažem nastojeći ga gledati, ali nastojeći ne ostavljati dojam kao da ga gledam – božanstven.
– Zašto ne odeš s njim razgovarati?
– A što bih mu rekla? Volim te?
– Mogla bi mu jednostavno reći kako se diviš njegovom radu. Ovdje ljudi općenito ne gnjave zvijezde, vidiš ih na sve strane, ali ako mu se baš kaniš obratiti onda je bolje biti pribran i jednostavno reći nešto laskavo. Volim te' vjerojatno ne bi najsretnije prošlo.
– Ne bih mogla prozboriti ni riječi, kažem što je posve istinito. Bilo bi mi previše neugodno pristupiti mu, ali pomislite samo što bi Geraldine na ovo kazala! Pomislite kako bi samo Sophie i Lisa pozelenjele od ljubomore!
– Govoreći o ljubavi... – Brad napokon odloži nož i vilicu, a ja se počnem tresti, jer koliko god neiskusna bila, znam što slijedi. Znam jer Bradovo lice najednom poprimi silno ozbiljan izraz, ozbiljan, ali i nježan u isto vrijeme. Posegne za mojom rukom preko stola, koju potom drži vrlo nježno, milujući mi prste svojim palcem, a ja ga promatram dok to čini i pitam se zašto ne osjećam potpunu i krajnju sreću.
– J.J. – reče on, a ja podignem pogled prema njegovim očima. – Nisam mislio da ću ovo ikad reći. Nisam mislio da će se ovo ikad dogoditi, ali ti znaš da te volim.
Pa, zapravo, i ne znam. Hoću reći, znam da Brad zasigurno govori i čini sve što treba te da bi većina žena vjerojatno pomislila, čak i nakon samo tjedan dana, kako je istinski zaljubljen, no ne mogu se osloboditi tog osjećaja kako nešto ipak nije u redu.
Još uvijek ne mogu odrediti što je to točno, a želim da je sve u redu, tako očajnički želim da je sve u redu da se većinu vremena trudim ne misliti o tome. Znam da sam rekla sve ono njemu, kako mi se čini glup ali, kao što je Geraldine rekla, nije stvar u tome. Jednostavno me proganja taj osjećaj kako sve ovo ne može biti stvarno, kako mi sve nalikuje na predstavu, kao da smo glumci, no možda je to samo glas moje nesigurnosti. Možda jednostavno ne mogu povjerovati da me netko ovako prekrasan može voljeti. Sirota prostodušna Jemima Jones.
Ali vidite, svako toliko uhvatim Brada kako sjedi, zureći u prazno, i doima se kao daje u nekom drugom svijetu, kilometrima daleko, razmišljajući o nekom drugom i premda, kad ga prekinem u tim njegovim sanjarenjima, on se baci ne mene, obasipajući me poljupcima koji obično završe vođenjem ljubavi, ipak se ne mogu prestati pitati kamo je to odlutao kad nije tu. Psihički, mislim, jer tjelesno znam daje ili u teretani ili pored mene, i definitivno ne bi mogao iznaći vremena da bude s nekom drugom ženom. Samo ponekad pomislim kako su njegove misli negdje drugdje. To je sve.
I stoga, dok sjedi ovdje i govori mi kako me voli, trudim se odagnati taj osjećaj, jer još mi nitko nikad nije rekao da me voli. Osim ako ne računate Benovo pripito mumljanje na njegovoj oproštajnoj zabavi, što ja sama ne računam, pa prema tome ne biste trebali ni vi.
A zasigurno, kad vas voli netko poput Brada, onda mu i vi morate uzvratiti osjećaje? Pa što onda ako je iz Kalifornije, pa što onda ako nije intelektualno potkovan kao neki moji prijatelji kod kuće, sve to ne znači da nije moja srodna duša. Osim toga, voli me. Menel Jemimu Jones!
No moja je iduća briga, ako se to tako može nazvati, što bi trebao čovjek reći kad mu netko izjavi ljubav? Treba li se praviti strahovito hladnokrvnim i reći 'Znam' ili valja reći 1 ja volim tebe'? Ne mogu odlučiti, stoga ne kažem ništa.
– Znam da ti se sve ovo čini prebrzo. – Brad me gorljivo pogleda. – Ali uvijek se kaže da znaš kad znaš, a ja znam. Zbilja znam. Imam osjećaj kao da sam pronašao srodnu dušu.
Znam da sam i ja maločas isto pomislila, no zvuči tako smiješno kad se na glas izgovori, tako otrcano, i pogledam ga na trenutak se pitajući nije li on ipak s nekog drugog planeta.
Nisam sigurna što reći, a, mada tišina vjerojatno ne potraje dugo, čini se kao daje tako. Čini se kao da traje satima.
– Mislim da i sama jednako osjećam, najzad kažem i, koliko god mi bilo mrsko priznati, mislim da sam to rekla djelomice kako bih usrećila Brada, a djelomice ne bih li prekinula tišinu. Hoću reći, netko mora nešto reći, zar ne?
– Ti su upravo ono što sam tražio, nastavi on. – Tako si savršena. Nas smo dvoje tako savršeni zajedno.
– Ali ja kroz nekoliko dana odlazim doma – kažem. – Što ćemo učiniti?
A onda pomislim na Lauren i pitam se bih li se mogla nositi s vezom na daljinu, no zatim se prestanem uspoređivati s Lauren jer napokon, znam daje seks s Bradom fantastičan. Vjerojatno najbolja stvar u našoj vezi.
– O tome sam i želio s tobom razgovarati, reče on polako.
– Što, misliš da ostanem?
– Ne zauvijek. – Očito vidi paniku u mojim očima. – Ali možda bi mogla zamijeniti kartu i ostati, recimo, tri mjeseca. Tako bismo imali priliku vidjeti može li ovo zbilja uspjeti.
– Ali što je s mojim poslom? Što bih ovdje radila? Što ću sa svojim stvarima?
Misli mi počeše vrvjeti po glavi, te kako ću ovo, te kako ću ono?
– U redu, reče Brad. – Riješimo ovo do kraja. Prije svega, trebala bi nazvati na posao i provjeriti bi li ti dali slobodno. Najgore što se može dogoditi jest da te odbiju, a tom bi slučaju morala donijeti odluku. Dakle, hoćeš li napustiti posao i po povratku doma pokušati pronaći nešto novo, ili ćeš se odmah vratiti doma?
Kimnem, misleći ponovno na Lauren, i pitajući se ne bi mogla kojim slučajem uzeti u obzir da mi pronađe neki posao, ili me barem spojiti s ljudima koji bi to mogli. Hoću reći, kvragu, nije da bih napustila nekakav fantastičan posao, nekakav fantastičan časopis, ipak je to samo Kilburn vražji Herald.
– Kao drugo, nastavi Brad – ne moraš brinuti što bi ovdje radila. Poznajem stotine ljudi iz svijeta televizije, pa ako odlučiš ostati, uvjeren sam da bismo ti nešto uspjeli pronaći. U međuvremenu ne moraš brinuti o poslu ili o novcu. Bog zna da imam dovoljno za nas oboje, tako da ti to ne bi trebalo predstavljati problem.
– Ali Brad, moram nešto raditi. Koliko god mi se ovdje sviđa, postat će mi užasno dosadno ako po čitav dan ne budem ništa imala za raditi. – Ne gnjavim se priznanjem kako se već sad dosađujem.
– Znam da ovo nije dugoročno rješenje, ali kratkoročno, ako ti bude dosadno uvijek možeš raditi u teretani.
– A što bih radila? – U glavi mi se pojavi smiješna predodžba sebe kako vodim satove aerobike.
– Što misliš o odnosima s javnošću? Nemam nikoga za taj posao, osim Jenny, a znam da i ovako jedva stiže sve sama obaviti.
Aha, ma zbilja, pomislim. Jenny bi umrla od sreće. Ali jasno ne kažem Bradu kako bi rad sa mnom bio Jennyna zamisao pakla, jer ona me ne podnosi, a znam da bi me pokušao razuvjeriti i rekao bi mi kako sam smiješna, stoga ne kažem ništa. Samo sjedim i čekam što će dalje reći.
– I kao treće, na kakve to svoje stvari misliš?
– Još uvijek plaćam stanarinu doma, i sve moje stvari su tamo, sve što posjedujem.
– Nemaš neke prijatelje koji bi ti to mogli pričuvati?
– Ali još nisam sigurna želim li se toga odreći. Ukoliko, poljubim dlan njegove ruke i kažem iduće – ukoliko stvari među nama ne uspiju, a ne kažem da neće, zapravo mislim daje vjerojatnije da hoće, ali ako neće, ne želim da mi se dogodi da se moram vratiti u London, a da nemam gdje živjeti.
– Onda iznajmi svoju sobu. – Brad se nasloni natrag kao da je sve to jednostavno i, dok ga gledam kako me gleda, shvaćam da tako i jest. Potpuno je u pravu. Život bi trebao biti pustolovina, a ovo je najveća pustolovina mog života. Započela sam je, pa bih je mogla i dovršiti i vidjeti kamo će me odvesti.
– U redu, kažem nasmiješim se, i duboko uzdahnem. – Učinimo to.
– Ostaješ? – Ostajem.
– Jemima Jones, reče nagnuvši se naprijed, obuhvativši mi lice svojim rukama i utisnuvši mi najveći poljubac u usnice – jesam li ti već rekao koliko te volim?
Nekoliko nas minuta kasnije grubo prekine zvuk pljeska. Zacrvenim se od gnjeva dok šest muškaraca za susjednim stolom zviždi i nazdravlja, a čak im se pridruži i naš vražji konobar. – Želite li sad pogledati jelovnik, pita on izvivši jednu obrvu – ili ste spremni na desert?
Iduće jutro nazovem Geraldine, a ona je van sebe od sreće.
– Ti sretna kravo! – stalno mi ponavlja. – Nadam se da imaš sobu viška jer dolazim u posjet.
– Voljela bih to, kažem, shvaćajući kako mi silno nedostaje, i kako bi sve ovo bilo daleko zabavnije daje Geraldine ovdje sa mnom.
– Ozbiljna sam, reče ona. – Spakirat ću kovčege prije nego se budeš nadala. Jedini je problem što mije kod tebe moj prokleti Louis Vuitton toaletni kovčežić.
– Oprosti, uzdahnem. – Želiš li da ti ga pošaljem natrag?
– Ne brini, nasmije se ona. – Sigurna sam da ću preživjeti bez njega. Osim toga, mogu natjerati Nicka da mi kupi drugi.
– Ah da. Nick. Onda?
– Onda? – I smjesta sam kadra uvidjeti kako se više ne pridržava Pravila.
– Znači pretpostavljam da više nisi djevojka od Pravila?
– Možeš biti uvjerena da sam djevojka od Pravila, – reče ona ozlojeđeno. – Samo zato što sam spavala s njim ne znači da ih se više neću pridržavati.
– Spavala si s njim!
– Shvatila sam daje došlo vrijeme, a on, blagoslovljen bio, zbilja je dao sve od sebe. Cvijeće, šampanjac, sve. – I je li bio vatromet?
– Mmm. Bilo je apsolutno, stopostotno fenomenalno.
– Ne mogu vjerovati, Geraldine. Pa ti si zaljubljena!
Uslijedi poduža stanka. – Znaš li što, draga moja Jemima? Mislim da bogme jesam!
I znam da ne bih trebala, ali osjetim žalac ljubomore. Ja bih također trebala biti zaljubljena pa zašto onda ne mogu izraziti jednako oduševljenje, jednaki sanjivi ton u svojemu glasu?
– Istinski sam sretna zbog tebe, kažem. – Nadam se da ćeš dobiti sve što poželiš.
– Mmm, reče ona. – Osamkaratni dijamantni zaručnički prsten i Nicka Maxwella. Moj je život savršen.
Zapanjena sam. – Želiš reći da ti je dao zaručnički prsten?
– Ne budi blesava. Samo planiram svoju budućnost.
Nasmijem se. – Čuj, ovo me košta čitavo bogatstvo, a još moram razgovarati s urednikom. Možeš li me prespojiti?
– Sretno, reče ona poslavši mi poljubac. – U svemu.
– I kako je u Tvornici snova'? – zagrmi urednik kroz slušalicu.
– Kao u snu, nasmijem se – ali ja sam zapravo u Santa Monici, što nije baš ono od Los Angelesa što se da vidjeti u filmovima. Ponešto je smirenije.
– Nikad nisam bio tamo, reče urednik – no ne bih imao ništa protiv da odvedem djecu i suprugu. Život je prekratak da bismo ga olako uzimali, pridoda još jedna od njegovih dosadnih otrcanih fraza. – Onda, vraćaš se idući ponedjeljak, Jemima?
– Ovaj, dakle, zapravo. Upravo zato i zovem.
– A ja sam mislio da zoveš jer ti nedostajem, – reče on s uzdahom. – Hajde onda, ljubavi. Slijede loše vijesti, znao sam to istog trenutka kad su mi rekli da si na vezi.
– Radi se o tome da bih voljela ostati još neko vrijeme.
– Nismo valjda pronašli posao u Hollywood Reporteru, ha?
– Ne, ništa takvoga.
– Mora daje onda ljubav u pitanju.
– Mislim da bi mogla biti.
– Gledaj, Jemima, – reče on, a po tonu njegova glasa znam da će pristati, doista će pristati! – U normalnim okolnostima ne bih pristao ali, gledajući na tebe kao na jednu od naših najboljih novinarki, morat ću reći da! Koliko dugo bi voljela ostati?
– Tri mjeseca? – Ne mogu si pomoći, moralo je izletjeti kao pitanje.
– U redu, Jemima, no pod jednim uvjetom. – Da? – sumnjičava sam.
– Kilburn Herald, koliko god bio sjajan, ipak žudi za daškom glamura. Pristat ću da ostaneš tamo ako ti pristaneš raditi tjednu kolumnu o Los Angelesu. Želim da naši čitatelji iz prve ruke doznaju sočne holivudske tračeve. Želim znati tko što radi, gdje i s kim. I, najvažnije, želim to znati prvi.
– To bi bilo divno! – uzdahnem, jer to je posao mojih snova. Kolumna! Moja vlastita kolumna! – Ali i ja imam jedan uvjet.
– Da? – oprezno će urednik. – Želim svoju sliku pored teksta.
– Nema problema, ljubavi. Imamo li neku tvoju pristojnu sliku?
Bože, ne. Moja jedina slika u uredskoj arhivi je ona na kojoj sam debela. – Poslat ću vam jednu odavde, – kažem, brzo se snašavši.
– U redu, Jemima. Vidjet ćemo kako će ti ići.
– Puno vam hvala, topim se. – Bit će izvrsno.
– Očekujem tvoj tekst svake srijede odmah ujutro. I Jemima, ljubavi?
– Da?
– Nadam se da je on toga vrijedan. – I tiho se smijuljeći on spusti slušalicu.
Jemima Jones je nekoć vjerovala kako je rođena s drvenom žlicom u ustima. Jemima Jones je nekoć vjerovala kako postoje stvari poput uzbuđenja, glamuroznog života, samo što se to nikad neće dogoditi i njoj.
No ono što Jemima Jones nikad nije shvaćala jest da katkad, u životu, moraš sam nešto poduzeti. Da možeš promijeniti svoj život ako si voljan napustiti stari i ne posustajati u traženju novog. Da, čak i ako si na pravom putu, možeš biti pregažen ukoliko ništa ne poduzimaš. A Bog zna kako Jemima Jones sad već duže vremena ne sjedi mirno. Jemima Jones juri nošena vjetrovima i najednom joj se učini, prvi put u životu, da sve ide kako valja.
Zapravo, u ovom bih trenutku kazala kako bi nam Jemima Jones svima trebala biti nadahnuće.
[/right]
15 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 1:08 pm
Margita
Administrator
24. poglavlje
– Žao mi je, J. J., reče Cindy ponovno se vrativši na telefon – ali bojim se da je Brad na sastanku i ne smijem ga prekidati. Ostani na vezi pa ću te spojiti s Jenny. – Prije nego što uspijem povikati ne, stavljena sam na čekanje, a ne mogu spustiti slušalicu jer bi to bilo djetinjasto, a osim toga, zašto se Brada ne smije prekidati? Otkad je to on toliko zauzet da ne može razgovarati sa mnom? Ovdje sam već četiri i pol tjedna i nikad ranije nisam imala teškoća stupiti s njim u vezu.
– Halo? – Jenny se javi na telefon i čak kroz tu jednu riječ mogu čuti gorčinu u njezinu glasu.
– Jenny? J.J. pri telefonu. Kako si?
– Dobro.
– Čuj, znam daje Brad na sastanku no možeš li mu samo prenijeti da ću doći oko tri sata.
– Jasno. Oh, usput, rekao je u slučaju da ga nazoveš da te obavijestim kako večeras ima još jedan sastanak i neće doći doma kao što je planirao.
– Dobro. Hvala ti, Jenny.
– Nema na čemu, reče zvučeći kao da misli upravo suprotno, kao da sam je još jednom dobrano razljutila. Nazovite me ludom, nazovite me paranoičnom, no nisam li upravo otkrila neznatni nagovještaj pobjede u njezinu glasu?
Zacijelo je to moja bujna mašta.
A sad sam ja ta koja je van sebe od bijesa. Ne samo što ću čitav dan biti sama, nego se čini kako ću i cijelu večer provesti sama, a ta me pomisao ispuni užasom. O Bože, nisam li učinila strahovitu pogrešku, nisam li jednostavno trebala otići doma i vratiti se tamo kamo pripadam.
Ne, odlučna sam u nakani da vedrije gledam na stvari, da svoj boravak ovdje iskoristim stoje najbolje moguće, da izvučem ono najbolje iz veze s Bradom. Dovraga, mislim, dok podižem slušalicu i bjesomučno listam imenik ne bih li pronašla Laurenin broj. Večeras kanim izaći i zabaviti se.
– Lauren? J.J. pri telefonu.
– Bok! – zvuči neobično radosna što me čuje. – Upravo sam mislila na tebe!
– To je dobro, kažem – jer sam i ja upravo mislila na tebe. – Onda, što imaš u planu? – reče. – Što radiš večeras?
– S veseljem sam očekivala još jednu očajnu vražju dostavu hrane iz obližnjeg restorana i buljenje u televizor.
– Znači li to da te ne mogu namamiti na jedan ženski provod?
– Pokušaj, pokušaj, nasmije se.
– Brad je na sastanku tako da sam sama pa sam mislila da bismo mogle provjeriti što se zbiva u onom restoranu u Glavnoj ulici.
– Genijalno, zeka-peka, reče besprijekornim kalifornijskim naglaskom dok seja smijem, pitajući se gdje li, zaboga, samo pronalazi te svoje izraze. – Može. Čuj, što sad radiš?
Pogledam na sat. – Idem u teretanu.
– I ja. Zašto se ne bismo našle u teretani, skoknule na ručak poslije vježbanja, a potom se možemo dogovoriti za kasnije.
– Savršeno, kažem. – Oh, usput, imam ti svašta za ispričati.
– Jedva čekam, reče ona i mi spustimo slušalice.
Tek nakon što stignem u teretanu shvatim kako sam zbilja uzbuđena što ću ponovno vidjeti Lauren. Prvi put otkako sam ovamo došla počinjem se osjećati kao doma. Imam dom, dečka i sad, konačno, počinjem pronalaziti prijatelje. Lauren je možda jedina prijateljica koju trenutačno ovdje imam, no i to je nekakav početak, i počinje mi nadomještati prazninu koju osjećam bez Geraldine. Čak mi nedostaju Sophie i Lisa – premda znaju biti prave gadure, ipak sam s njima, na kraju krajeva, bliža nego s bilo kim drugim. Mislim, pa s njima živim. One su mi gotovo kao obitelj.
No, Lauren je netko tko bi mi mogao postati istinska srodna duša. Nije li to neobično kako se nekad možete u trenutku povezati s nekim? Kako, unatoč tomu što se ne poznajete, možete osjetiti kao da ga poznajete čitav život? Idealno bi bilo da se ovo dogodi s muškarcem, potencijalnom srodnom dušom, životnim partnerom, no ipak vas može, istinski, podjednako ispunjavati kad se dogodi s prijateljicom, osobom poput Lauren.
I zahvaljujem Bogu što sam je pronašla, jer što više o tomu razmišljam to više shvaćam kako bi mi bez nje sve ovo bilo daleko manje zabavno, provoditi toliko vremena sama, osobito sad kad se čini da me je Brad počeo pomalo uzimati zdravo za gotovo. Mislim, promislite malo o tome. Preletjela sam sav taj put kako bih bila s njim, čak sam zbog njega zamijenila kartu, a on nema ni toliko pristojnosti da uzme slobodne dane na poslu.
Priznajem, zbilja je prezaposlen no, čini se, što dani prolaze on postaje sve zaposleniji i zaposleniji, što mi se pak ne čini fer prema meni, ali prije nego se uspijem do kraja razbjesnjeti – ipak je najbolji ljubavnik na svijetu i predivan je prema meni. Kvragu, voli me, zaboga. Što može biti bolje od toga?
I tako se nađem s Lauren u teretani, pa zajedno vježbamo, stoje daleko zabavnije nego vježbati sam, a iskreno govoreći, tamo mi već počinje malčice, malčice biti dosadno. Na izlasku nabasamo na Jenny koja, čini se, počinje ulagati izvjestan trud.
– Ovo je moja prijateljica Lauren, kažem Jenny djelomice zbog ljubaznosti, a djelomice daje malo potaknem, ne bih li vidjela hoće li biti nepristojna i prema mojoj prijateljici. – A ovo je Jenny.
– Bok, reče Lauren s prijateljskim osmijehom.
– Bok, prijazno će Jenny, ili barem, prijazno za nju. – Drago mi je što smo se upoznale.
– Imaš puno posla? – pokušam, i dalje zapinjući u razgovoru s ovom svojeglavom ženom.
– Bože, ovdje je nastala prava ludnica, – reče Jenny, zakolutavši očima prema stropu. – Tvoj siroti dečko pada s nogu od umora.
Dakle ovo je već nekakav napredak. Ovo je prvi put da je spomenula Brada kao mog dečka, no je li to zbog Laurenine nazočnosti ili se led počeo otapati?
– Jadna ti. – Kažem toplo. – Ne daj mu da te previše upošljava.
– Ne brini, reče Jenny. – Sve je to dio posla. Svejedno, ugodno provedite dan. – Nasmiješi se i nestane, a ja se okrenem prema Lauren razjapljenih usta.
– Sanjam li ja to ili je bila poprilično ljubazna?
Lauren slegne ramenima. – Meni se činila u redu. Zašto? Zar inače nije takva?
– Možda je stvar u meni, ali posljednjih nekoliko puta kad smo se sreli ponašala se poput prave kučke iz pakla.
– Vjerojatno je samo ljubomorna na tebe, – reče Lauren dok odlazimo prema svlačionici. – Nije baš primjer ljepotice, zar ne?
– Aha, ali nisam bila ni ja, i točno znam kakav je to osjecaj.
– Jesi li joj rekla kako si nekad bila slična njoj?
– Pokušala sam, ali nije željela dalje slušati.
– Teško je to, nije li? Gledajući te sad i samoj mije teško povjerovati da si nekoć bila debela.
Uzdahnem i prođem prstima kroz kosu. – I meni isto – kažem, s nelagodom se nasmijavši. – No bila sam i znam kako te to može učiniti nesretnom, i toliko toga sličnog sebi mogu vidjeti u Jenny.
– A što kad bi joj pokušala pomoći?
– Mislim da ne bi na to pristala.
– Možda je ona jedna od onih koji se dobro osjećaju u svojoj koži.
– Sad ćeš mi još kazati kako ima poteškoća sa štitnjačom.
– Možda i ima.
– Gluposti. Jedini razlog zbog kojeg su ljudi tako debeli je taj što previše jedu. Vjeruj mi. Znam.
– Čuj, reče Lauren. – Zašto se toliko zamaraš s njom? Pa ona je samo obična Bradova osobna pomoćnica, zar ne?
Kimnem.
– Upravo tako. Nema nikakve veze s tvojim životom i, premda priznajem kako je uvijek dobro pridobiti njihove tajnice ili osobne pomoćnice ili što su već, na svoju stranu, ona se sad čini posve u redu, stoga se jednostavno opusti.
– Možda imaš pravo. – I trebala bih se opustiti i trebala bih zaboraviti na to, no tijekom ručka, čak i dok se smijem zajedno s Lauren, i Lauren pocikuje od radosti, nisam kadra posve istisnuti Jenny iz misli, a ne mogu ni otkriti razlog tomu.
– Onda, dođi do mene večeras u sedam, dobro? – napišem svoju adresu.
– Prokletstvo, reče Lauren istodobno uzimajući komadić papira i gledajući na svoj sat. – Već je četiri sata! Kako je zaboga samo prohujalo ovo popodne?
– Koga briga, nasmijem se i poljubim je u obraz. – Barem je prohujalo. Vidimo se kasnije, i mahnem a svaka krene na svoju stranu.
Kad stignem doma zateknem poruku od Brada na telefonskoj sekretarici. Uzvratim mu poziv, nekim čudom nije na sastanku, a on se bogatim rječnikom ispričava što večeras neće biti doma. – Što ćeš ti raditi? – pita.
– Mislim da ću skoknuti na jedno pićence s Lauren. Kad ćeš biti doma?
– Neću kasno, reče on. – Oko devet? – To je pitanje, i kažem kako je to u redu.
– Volim te, mala, reče glasom slađim od meda. – Nadoknadit ću ti ovo.
– Sve je u redu, kažem.
– I ja volim tebe, pridodam. Kao zakašnjelu misao.
Ostatak se popodneva zalijepim za televizor, i napokon se u šest sati počinjem spremati za izlazak, i znam da ovo zvuči pomalo blesavo, ali već se godinama nisam osjećala ovako uzbuđenom. Istuširam se, osušim kosu, provedem nepojmljivo mnogo vremena nanoseći šminku na lice, i odaberem malu crnu haljinu za večeras. – Dovraga, – kažem na glas, šepireći se pred zrcalom – Zašto ne?
Točno u sedam sati zazvoni zvonce na vratima, a tamo, na pragu, stoji Lauren, podjednako dotjerana, pa obje prasnemo u smijeh.
– Hvala Bogu, reče Lauren. – Mislila sam da sam malo pretjerala, no očito imamo iste zamisli. Sad smo spremne poharati ovaj grad.
– Misliš li da će svi odmah znati da smo Engleskinje? – stojimo rame uz rame pred zrcalom u hodniku.
– Zbilja ne znam, reče Lauren. – Rekla bih da od vrata prema gore izgledamo poput pravih kalifornijskih komada, ali od vrata naniže, ovako skockane, engleske smo poput čaja i mlijeka, što zapravo može bit samo dobro.
– Kako to misliš?
– Amerikanci obožavaju naš starinski naglasak. Koliko se umiješ praviti otmjenom?
Nabacim svoj najbolji naglasak u maniri engleske kraljice. – Kiša se u Španjolskoj mahom zadržava u dolini.
– U Hartfordu, Herefordu i Hampshireu, uragani jedva da se događaju – reče Lauren i obje si dlanovima damo peticu u klasičnom američkom stilu.
– Prije nego izađemo, moraš mi pokazati kuću, reče Lauren već provirujući iza vrata i ja je naravno provedem po kući.
– Ne čudi me što si ostala, reče Lauren nakon stoje prekontrolirala svaku sobu, svaku napravu, svaki kućanski aparat. – Vraški je prekrasno.
– U pravu si, nasmiješim se. – Vraški je prekrasno. A ja sam vražja sretnica.
– To bogme jesi, reče Lauren i ruku pod ruku napustimo kuću.
Restoran je do te mjere dobro sakriven od paparazzija da umalo ne uspijemo pronaći prokleto mjesto. Naposljetku, nakon tumaranja gore-dolje po ulici, Lauren spazi usamljenog vratara kako stoji pred velikim vratima od lijevanog željeza.
– Možda je to? – reče sumnjičavo, jer ne postoji nikakav natpis, prozori, ništa.
– Idemo ga pitati. – Odakle se samo pojavilo ovo meni nesvojstveno samopouzdanje? Odemo do vratara, no prije nego i uspijemo zaustiti on nam poželi dobru večer i nečujno otvori vrata.
– Jesmo li na pravom mjestu? – prošapćem, dok Lauren klizi niz hodnik prema dvostrukim vratima na kraju.
– Nadam se, prošapće i ona. – Nisam imala hrabrosti upitati, zvučalo bi otrcano. Ubrzo ćemo otkriti, reče gurnuvši iduća vrata i, nedvojbeno, nađosmo se u restoranu. Barem se nadam kako je ovo taj restoran. Mogao bi to biti bilo koji restoran, osim što kad pogledasmo na drugi kraj prostorije ugledamo golemi čelični šank koji se proteže dužinom cijelog zida i tad se uvjerimo da smo zacijelo na pravom mjestu. Čak i u ovaj rani večernji sat ovdje su redovi ljudi koji se gužvaju jedni pored drugih, svi istodobno zauzeti razgovaranjem i krstarenjem po prostoriji, tek kako bi provjerili nije li stigao netko zanimljiviji.
– Hvala Bogu, reče Lauren s uzdahom. – Ovdje se, napokon, osjećam kao doma. Zapravo, kad bih zatvorila oči gotovo da bih mogla zamisliti kako sam u Saintu.
– Saint?
– Moraš znati za Saint. Bar?
– Oh naravno, lažem. – Saint.
– Molim, dopustite da vas počastim pićem, – reče uglađeni, preplanuli muškarac isklesanih jagodičnih kostiju i zavodnička pogleda.
– Ne, hvala vam, odvučem Lauren prije nego se ova uspije do kraja rastopiti. – Nije potrebno, – pa je povučem prema drugom kraju šanka.
– Zašto si to učinila? – duri se Lauren. – Bio je presladak.
– Bio je oduran! Lauren, zaboga, vidi se da je zaljubljen sam u sebe.
– S onakvim jagodicama i ja bih bila zaljubljena u samu sebe, reče gledajući preko mog ramena nastojeći ugledati tipa, nastojeći mu odaslati značajne poglede.
– Možeš ti daleko bolje od toga, kažem odlučno naslonivši se na šank i trudeći se privući barmenovu pozornost, što srećom ne potraje dugo jer zuri u Lauren kao daje ona njegov dar za rođendan, Božić i Dan zahvalnosti u jednom.
– Dame, reče s izvježbanim osmijehom. – Što vam mogu donijeti?
– Uauu, prošapće Lauren, pogleda prilijepljena za njegov mišićavo torzo dok nam on pripravlja koktele i moram priznati daje razumijem. – E, ovaj je daleko više moj tip.
– Nepopravljiva si! – nasmijem se, no da nema mog prekrasnog Brada i sama bih to pomislila.
– Lako je tebi, reče Lauren čitajući mi misli. – Ti imaš svog muškarca. I to božanstvenog. Ja sam samo imala očajnog-u-krevetu Charliea, i još uvijek sam u potrazi.
– Možeš li se barem malo potruditi da to ne bude tako očito? – prošapćem.
– Ništa toliko ne odbija muškarce kao žena koja je toliko očajna. – Prekine me barmen, koji stavi pića pred nas i zadrži Laurenin pogled otprilike dvadeset sekunda dulje nego što je potrebno.
– Što si ono kazala o odbijanju muškaraca? – nasmije se Lauren, otpijajući gutljaj koktela i odmjeravajući barmenovu stražnjicu.
– Oh, daj zaveži! Nazdravlje.
– Za muškarce! – reče Lauren, kucnuvši čašom o moju.
– Za naše prijateljstvo! – kažem ja.
– Za nas dvije! – pa obje otpijemo veliki gutljaj.
Kokteli su daleko jači nego što su Jemima i Lauren u prvi mah to uočile i dva sata kasnije one su obje mrtve pijane. Muškarci su ih salijetali čitavu večer i Jemima se, unatoč ranijem očajavanju zbog Laurenina otvorenog lova, provodi kao nikad u životu. Nikad se nije osjećala ljepšom, poželjnijom, i očijuka i smije se kao daje ovako izgledala, i primala toliku pozornost, čitavog života.
– Moram se popisati, reče Lauren napola padajući sa stolice pa posrćući nestade u daljini. Smiješno, pomisli, dok pridržava vrata djevojci koja se doima silno poznatom dok ova žurno izlazi pognute glave.
– Nije li ovo Jenny? – Ali ne, misli. To nije moguće. Što bi netko poput nje radio ovdje među ovim šminkerima?
U deset i trideset Jemima pogleda na svoj sat. – Sranje! – povikne. – Trebala sam već biti doma.
– Ne brini za to, hihoće se Lauren. – Povodi se za Pravilima}. Budi neko vrijeme nedostižna!
– Moram ići, reče Jemima koja je ponešto trjeznija od Lauren. – A bilo bi ti bolje da i ti ideš sa mnom.
– Ne! – reče Lauren, lupivši šakom o stol ne bi li istaknula svoju misao, samo što promaši stol i završi lupivši se o vlastito bedro. – Ostajemo, samo što to ispadne 'ostajemo'.
– Ne dolazi u obzir. – Jemima ustane i povuče Lauren na noge. – Smjestit ću te u taksi.
– Daj mi samo jedan trenutak. Oh, sranje. Sranje. – Okrene se Jemimi. – Koji je moj broj telefona.
– Ne znam napamet, reče Jemima. – Možemo li sad otići?
– Ne dok ne potražiš moj telefonski broj.
Jemima iskopa svoj adresar i pokaže Lauren njezin telefonski broj, i dok se Lauren trudi usredotočiti, ona ga dovikne barmenu, koji se stvori u blizini s olovkom i papirom u ruci.
– Zapisao sam ga, reče joj. – Nazvat ću te.
– U redu, reče Lauren dok njih dvije gegaju prema izlazu. – Dakle, možeš li to povjerovati, kvragu? E to je ono što ja zovem rezultatom.
Nevjerojatno kako se čovjek može otrijezniti kad se nađe u krizi. Nije daje Jemima trenutačno u nekakvoj krizi, samo je očekivala kako će Brad biti doma i čekati je. Nije očekivala doći doma i zateći praznu kuću.
– Brad? – zazvala je, nakon stoje čitavu vječnost petljala ključem po bravi.
Uspije nekako ući, odbaci torbu i počne se polako uspinjati stubama. – Dušo? – reče nježno, otvarajući vrata spavaće sobe. – Oh, reče uvidjevši kako je krevet prazan. Provjeri svaku sobu u kući, ali on nije tu, a ona se ne osjeća dobro. Ni najmanje.
Zašto se čini kako svi ostali imaju mamurluk idućeg dana, kad sam ja dobila glavobolju, mučninu već iste večeri. Za to postoji samo jedan lijek, kava, i silno se trudeći usredotočiti na sve u kuhinji, pripravim si jaku crnu kavu koja pak, petnaestak minuta nakon što bijaše popijena, čini se ostvari željeni učinak i ja se osjećam daleko trjeznija nago kad sam tek došla.
Ali, gdje je dovraga Brad? Nije li rekao da će biti doma oko devet? Zašto ga nema? Što više o tome razmišljam, to se više počinjem brinuti nije li se nešto strašno dogodilo, jer uzevši u obzir njegov posao, ne može se nazvati nepouzdanom osobom, ne bi tek tako zakasnio, ne kad zna da ga ja čekam. Sigurno.
Sudar? Nesreća? Što? Gdje je Brad i zašto nije doma? Ponovno provjerim na sat. Jedanaest je sati, dva sata kasnije nego stoje rekao da će biti doma. Možda je bio došao, vidio kako nisam tu i ponovno izašao. Doći će svaki trenutak. Pričekat ću ga.
Ali, oko ponoći od njega još ni traga i sad mi već postaje muka od brige. Da sam doma znala bih što učiniti, ali ovdje ne znam čak ni imena bolnica, a osim toga, vjerojatno samo umišljam, možda je nešto iskrsnulo.
Odem u krevet i gledam televiziju ne bih li skrenula misli na nešto drugo, no svaki put kad začujem nešto, nekakav udaljeni zvuk, moje se uši naćule i iščekujem zvuk ključa u bravi. Samo, to se ne dogodi. Stoga nastavljam vrtjeti programe i najednom se nađem kako gledam program o putovanjima, a večerašnji je dokumentarac o Londonu, i preplavi me ogroman val nostalgije dok kamera prelazi preko Big Bena, rijeke Temze, zgrade Parlamenta.
Tamo u blizini radi Ben, blizu Temze, blizu South banke. Pitam se što li sad radi Ben? I to mi bude posljednja misao prije negoli utonem u čvrsti san.
25. poglavlje
Mislila sam kako će mi mamurluk proći do jutra, mislila sam kako je sve završilo s noćašnjom glavoboljom i mučninom. Isuse, kako sam se samo grdno prevarila. Trebalo je proći nekoliko sekunda kako bih se orijentirala, prisjetila se gdje sam uopće, zašto mi u glavi odzvanja, a potom, nakon što se otkotrljam na drugu stranu i spazim daje netaknuta, postane mi joj mučnije i sjetim se kako Brad sinoć nije došao doma, a kako stvari stoje čini se da uopće nije bio tu.
Srce mi poče luđački tuči, a val me mučnine preplavi dok odmahujem glavom, nastojeći razabrati, shvatiti što se zbiva. A zatim začujem zvukove iz kuhinje, tanjure kako lupaju jedan od drugi, struganje pribora za jelo.
Navučem kućnu haljinu i, s rukom na glavi ne bih li zaštitila mamurluk od daljnjih brutalnih zvukova iz drugog kraja kuće, polako se uputim prema kuhinji i ostanem tiho stajati na ulazu gledajući Brada, pitajući se što učiniti, što reći.
On pjevuši sam za sebe dok miješa jaja u tavi, a na ormariću pored njega nalazi se drveni pladanj, na kojem je besprijekorno posložen doručak za jednu osobu. Tu je košara s pecivom, čaša narančina soka, kava i vaza ispunjena ogromnim, orošenim ružama.
Čemu sve ovo? Neko vrijeme ništa ne govorim. Samo se oslonim o dovratak promatrajući ga, a nakon nekoliko sekunda Brad se okrene i poskoči kad me ugleda.
– Hej, mala, reče prišavši mi kako bi me poljubio u usta i ja dalje ne mogu, ne mogu se pretvarati kako je sve u redu kad posve očito nije. Osjećam kako je razorio moje povjerenje pa okrenem glavu od njega, pustivši mu da mi tek okrzne obraz.
– Oprosti, reče. – Strašno mije žao zbog sinoć.
– Što se dogodilo? – Čak i sama ostanem iznenađena hladnoćom vlastitog glasa. Njegovom tvrdoćom. – Gdje si bio?
– Sastanak je trajao i trajao i bilo je već toliko kasno da sam završio spavajući u uredu.
– Bio si u uredu?
– Kunem se, reče Brad uvidjevši kako mu ne vjerujem. – Spavao sam na kauču u predvorju. Spremačice nisu mogle povjerovati svojim očima kad su me ujutro zatekle tamo.
– Zašto me nisi nazvao, barem me obavijestio gdje se nalaziš? – Ovo je zazvučalo poput jauka i moram se podsjetiti da zvučim više ljutito, a manje molećivo.
– Znao sam da izlaziš, a kad je sastanak završio bilo je toliko kasno da te nisam htio uznemirivati.
– Pa si me onda pustio da mislim kako si doživio automobilsku nesreću ili nešto slično?
– Oh, tako mije žao, mala, ni na trenutak nisam pomislio da ćeš se toliko brinuti. Mislio sam da ćeš brzo zaspati, a kad se ujutro probudiš, ja ću već biti doma.
– Ne mogu vjerovati da si toliko sebičan. – Oprez, oprez. Zapravo ne želim biti bijesna, jer ovo je prvi put da imam dečka, i vidite li koliko je samo prekrasan, a ako zbilja izgubim živce mogla bih ga uplašiti i ako se to dogodi što će onda biti sa mnom?
– J.J., žao mije. U pravu si, bilo je to sebično od mene, ali neće se više dogoditi, obećavam ti.
Brad izgleda kao da mu je doista žao, izgleda kao da to zbilja misli i ovako pognute glave čini se tako krhko, poput malog dječačića, tako ranjivo i prekrasno, da mu moram oprostiti. Što mi drugo preostaje?
Znam da vjerojatno mislite kako mu ne bih smjela oprostiti, kako bih ga trebala pusti da još neko vrijeme osjeća krivnju, no priča je dovoljno uvjerljiva sve dok je u nju ne ulazite malo dublje, a ja to ne želim, želim mu vjerovati. Unatoč činjenici što, čini se, svakog dana sve više i više problema isplivava na površinu, ja se želim barem pretvarati kako je sve ružičasto, jer pogledajte nas samo. Izgledamo tako dobro zajedno. Savršen smo par.
– U redu, kažem slegnuvši ramenima.
– U redu? – njegovo se lice razvedri. – Znači li to da mi je oprošteno?
– Valjda.
– Bože, volim te, J.J. – reče, obgrlivši me rukama i poljubivši me u zatiljak, jedno od mjesta za koje zna da jamče odašiljanje drhtaja niz moju kičmu.
Oslonim se na njega, udišući njegov miris, osjećajući njegovu kratku bradu kako se trlja o moj obraz i polagano si dopustim bolje raspoloženje. Brad mi nježnim pokretom kruži po leđima, lagano pomičući ruku prema dolje sve dok mi ne sklizne među noge, i ja ne mogu obuzdati uzdah, a zatim oboje skliznemo niz zid na kuhinjski pod i uskoro zaboravimo na doručak, a jedini zvukovi koji se čuju u kuhinji naši su mekani šapati i uzdasi zadovoljstva.
– Volim te – kažem mu kasnije, nakon vjerojatno najboljeg seksa kojeg smo ikad imali, kad osjetim krivnju što sam ga natjerala da se osjeća krivim, kad me očito toliko mnogo voli. – I žao mije što sam se ponijela kao gadura.
Daj Jemima, prestani biti takva cmizdravica, ni najmanje se nisi ponijela kao gadura. Možda si to upravo trebala učiniti, no važnije je što si Bradu objavila podatak da ga voliš, i prva si to kazala, nije to bio odgovor. Zbilja, Jemima? Zbilja ga voliš?
Ležeći na tom podu, osjećajući mišiće njegovih leđa, Jemima prvi put počne vjerovati da ga možda doista voli, kako bi u konačnici ipak sve moglo dobro završiti.
– Danas uzimam slobodan dan, reče Brad dok odlazi pod tuš. – Želim cijeli dan provesti s tobom, bez ikakvih smetnji.
Poljubi me u rame dok prolazim pored njega, naga, prema spavaćoj sobi i to bez, a ovo će vam biti drago čuti, ikakvog ustručavanja.
– Zbilja? Čitav dan?
– Zbilja, reče on okrenuvši se. – Mislio sam da bismo mogli izaći negdje na ručak, možda kasnije malo rolati. Što god poželiš.
– To bi bilo divno. Nije mi važno kamo ćemo otići, sve dok sam s tobom. Jedino što mi se valja početi pripremati za onu kolumnu o kojoj sam ti pričala. Možda bismo mogli ići uhoditi zvijezde? Moram točno smisliti o čemu ću pisati.
– Tračevi o slavnima su posljednja stvar o kojoj trebaš brinuti u ovom gradu, reče Brad uz osmijeh. – Samo trebaš uzeti primjerak Daily Varietvja i Hollywood Reportera i imat ćeš sve što ti je potrebno.
– Pa, sumnjičava sam. – Možda kad se popodne vratimo mogu početi nešto raditi.
– Dobro, reče on zatvarajući vrata kupaonice. – To zvuči sjajno. Idem se samo istuširati. Neću dugo.
Dok sanjivo ležim na krevetu, u mislima prelazeći preko svakog milimetra Bradovog tijela, zazvoni telefon. Inače nemam običaj odgovarati, i dalje mi je to pomalo neobično, javljati se na telefon u kući koja nije tvoja, no Brad je pod tušem i čini se besmislenim ne javiti se. Moglo bi biti nešto važno.
Sve što čujem je dugo stenjanje, a onda: – J.J., ja sam, Lauren. Reci mi samo, osjećaš li se odvratno kao i ja?
Nasmijem se. – Ne, niti mrvicu odvratno kao ti. Daleko si više popila od mene, sjećaš se?
Lauren ponovno zastenje. – Voljela bih kad bih se mogla sjetiti. Ne sjećam se niti jedne vražje pojedinosti. Kako smo stigle doma?
Ispripovijedam joj o našoj vožnji doma u taksiju, o njezinom naginjanju kroz prozor i pjevanju starih hitova Abbe na sav glas i kako se umalo izbljuvala na stražnjem sjedalu.
– Zbilja sam se osramotila, nisam li? – reče ona.
– Apsolutno!
– Zbilja? – Laurenin glas se povisi. – Reci mi, reci mi. Jesam li se upucavala? Jesam li dala svoj broj nekom predivnom muškarcu?
– Zapravo, jesi. Doviknula si ga barmenu s jednog kraja restorana na drugi, ali mislim da su ga i svi ostali muškarci zapisali.
– O moj Bože! Sad mi se sve vraća. Barmen, sjećam se barmena! Je li zaista onako zgodan kao što mislim?
– Ti si prava noćna mora! – nasmijem se. – Da, bio je zgodan baš kao što ga se i sjećaš. Imala si bolji rezultat od mene.
– Ali ti nisi marila za rezultat. Imaš svog božanstvenog Brada. Onda, je li bio u krpama pitajući se gdje si dosad?
– Ne, nije.
Ne znam bih li joj priznala istinu ili ne, jer imam neki osjećaj da znam što bi rekla, a to bi, zapravo, vjerojatno bilo isto ono što bi mi rekla i Geraldine. Drugim riječima, obje bi me upozorile da budem oprezna, da ne prihvaćam olako opravdanja, da mu ne vjerujem, i koliko god ovo zvučalo glupo, trenutačno nemam volje slušati nešto takvo, želim vjerovati kako je sve u najboljem redu, kako je govorio istinu.
Oslušnem, ne bih li provjerila teče li još uvijek voda u kupaonici, Brad je pod tušem pa neće moći ništa čuti, a onda joj kažem sićušnu bezazlenu laž.
– Nije bio doma kad sam se vratila, sastanak mu je potrajao dulje, no vratio se kasnije kad sam već bila u krevetu.
Nije posve neistinito, tek sam izostavila činjenicu kako se to zapravo dogodilo jutros.
– Hmm, reče Lauren. – Koliko je kasnio?
– Ne puno. Sve je u redu. Ja nisam zabrinuta pa zašto bi onda bila ti.
– Dobro. Ako tebi ne smeta, ne smeta ni meni. Onda, što kaniš danas? Što misliš o ručku?
– Ne mogu danas, Brad je uzeo slobodan dan i izlazimo negdje.
– Zvuči mi kao da je nešto skrivio. – Dakle, ovo je upravo no što nisam htjela čuti.
– Meni zvuči kao daje zaljubljen u mene, kažem s lažnom samouvjerenošću, nadajući se da ću je uvjeriti, nadajući se da ću uvjeriti samu sebe.
– Pa, lijepo se provedite, reče Lauren. – Nemoj brinuti za mene, samu na svijetu.
– Pođi s nama! – kažem, trudeći se zvučati kao da to mislim, jer mada smatram kako je Lauren fenomenalna, toliko se radujem što ću cijeli dan provesti s Bradom, samo nas dvoje, sami, da zapravo to uopće ne želim. – Bilo bi mi drago da pođeš s nama i Brad ne bi imao ništa protiv, volio bi te upoznati!
Što nije posve istinito, jer je Brad pokazao iznenađujuće malo zanimanja za ono što radim i s kim se družim kad nisam s njim.
– Da, reče Lauren s naznakom sarkazma u glasu. – Baš volim nekome držati svijeću.
– Nećeš nam držati svijeću. – Čak i ja mogu čuti koliko zvučim neiskreno. – Brad i ja nismo takvi.
– Brad i ja. Eto ti. To je pouzdan znak, ako je to uopće bilo potrebno.
– Znači, nećeš s nama? – Mislim da sam uspjela nekako prikriti olakšanje.
– Ne. Ipak hvala, J.J., zbilja je lijepo od tebe što si me pozvala.
– Hoćeš li biti u redu? Što ćeš danas raditi?
– Mogla bih popodne pogledati neki film. Oh, pričekaj, imam drugu liniju.
Sjedim sa slušalicom u ruci i čekam. I čekam. I čekam. Mrzim ovo, mrzim ljude koji vas ostave da satima čekate na vezi. Taman kad krenem spustiti slušalicu Lauren se vrati.
– J.J.? O moj Bože! Tako mi je žao, ali to je bio on! Nazvao je!
– Tko?
– Bili! Barmen! – I?
– I sad imam plan za današnji dan. Nalazimo se na ručku.
– Samo se pristojno ponašaj, nasmijem se. – Ne bismo željeli da upadneš u nevolje.
– Hoću. Bit ću pristojna, mislim. Još se neko vrijem kanim držati podalje od nevolja.
Obje se nasmijemo i pozdravimo, kadli Brad izađe iz kupaonice.
– Tko je to bio?
– Lauren.
– Tko je Lauren? – Kako tipično. Eto koliko pozornosti Brad pridaje mom životu.
– Brad! – zaigrano ga udarim. – Znaš ti dobro tko je Lauren. To je moja nova prijateljica, ona koju sam upoznala u Broadway Deliju, ona s kojom sam sinoć izašla vani.
– Totalno sam zaboravio da si s njom sinoć bila vani. Kamo ste otišle? Dok govori, Brad ručnikom trlja kosu.
– Otišle smo u onaj novi restoran u Glavnoj ulici.
Brad na trenutak prestane brisati kosu, a onda počne ponovno, ali sporije, mnogo promišljeni]e. – Koji restoran? – pita, glas mu zvuči pomalo ukočeno.
– The Peppef, kažem mu. – Fantastičan je.
– Oh, reče Brad ponovno ubrzavši.
– Jesi li bio tamo?
– Je li to neslana šala? – pita Brad, spustivši ručnik, i možda sam zbilja skrenula pameću no dala bih se zakleti kako je ispod svog preplanulog tena problijedio.
– Što, zaboga, želiš reći? – pitam, nastojeći ustanoviti nije li problijedio, a ako jest, zašto.
– Znaš da sam bio tamo, reče oprezno.
– Ne, ne znam, kažem krajnje smetena, mislim, što se to ovdje događa?
– Mislio sam da sam ti rekao kako sam bio ondje.
– Ne, budalice, nasmijem se osjetivši olakšanje jer sam zacijelo sve umislila, jer je se ništa ozbiljno nije događalo. – Nisi.
– Oh, ja sam mislio da jesam, reče Brad pridodavši, – bio sam na otvaranju.
– Ne, to mi nisi rekao. Fenomenalan je, nije li? – kažem, sjedajući za toaletni stolić i uzimajući četku za kosu.
– Mmmm, reče Brad pa mi priđe, uzme mi četku iz ruke i stane iza mene, gledajući me u zrcalu dok mi četka kosu.
– Ovo je tako divno, mrmljam sklapajući oči.
– To mije i bila namjera, reče Brad a onda oboje poskočimo na tupi zvuk u hodniku.
– Pošta, reče spustivši četku, a nekoliko sekunda kasnije me zazove – J.J., ovdje je nešto za tebe.
– Za mene? – Što bi to moglo biti za mene? Osjetim kako me prolaze trnci uzbuđenja dok trčim niz hodnik prema ulaznim vratima, gdje mi Brad preda pismo naslovljeno Geraldineinim izražajnim rukopisom.
– To je od moje prijateljice Geraldine iz Londona, izvijestim Brada, koji zapravo i ne sluša, i smiješim se dok trgam omotnicu i izvlačim sve te novinske listove. Pročitam pisamce i nasmijem se, pomislivši kako se Geraldine neće nikad promijeniti, i pitajući se kako se snalazi s Vrhunskim savjetima, a potom otvorim stranice koje su pričvršćene za pisamce, pitajući se što bi to moglo biti.
– Isuse Kriste! – ruka mi počne drhtati i moram je staviti na srce ne bih li usporila njegovo lupanje.
– Što je bilo? – Brad me uspaničeno pogleda.
– Ništa, ništa.
Brad mi priđe i pogleda što piše na stranicama. – Tko je Ben Williams? – upita.
– Samo netko s kim sam prije radila.
Ne mogu maknuti pogleda s novinskih stranica, pomno proučavam sve slike, čitam naslove, ponovno se vraćam na slike. To je Ben. Moj ljubljeni Ben. O moj Bože, ne bih se smjela ovako osjećati. Panično pogledam Brada, no on mije okrenut leđima i ne vidi izraz na mom licu. Stoga ostanem tako i počnem čitati, dok mi srce luđački lupa pri pogledu na muškarca za kojeg sam mislila da sam ga zaboravila, ili barem odlučno pospremila u svoju prošlost.
– Sigurno nije neki tvoj bivši dečko? – Brad se smiješi, no ja mu ne uzvratim osmijeh, ne mogu podići pogleda s Benovih slika i ne progovaram ni riječi, samo odem u spavaću sobu i sručim se na krevet, nastojeći zaustaviti drhtanje stranica dok gutam svaku pojedinu riječ.
Nisam posve sigurna kako ću se uspjeti primiriti, ipak uspijem, čak odolim potrebi da podignem slušalicu i nazovem Geraldine. Nisam sigurna kako se osjećam. Zbunjena bi možda bio najbliži opis. Zbilja sam mislila da sam preboljela Bena, zbilja sam mislila da sam najzad pronašla sreću s Bradom i da ću uvijek držati kako je Ben zgodan, ali da će to biti objektivno mišljenje, da me neće osobno pogoditi.
I zbunjena sam jer ne mogu vjerovati kako se pukim pogledom na njega, običnim čitanjem o čovjeku kojeg poznajem, čovjeku za kojeg sam nekoć mislila da ga volim, osjećam kao stara Jemima Jones, Jemima Jones za koju sam mislila daje zauvijek nestala.
Ali Ben nije ovdje, govorim si, a čak i da jest ništa ne bi bilo zajamčeno. U redu, sad izgledam potpuno drukčije, ali ga nikad prije nisam zanimala i vjerojatno bi tako bilo i sad.
Pogledam Brada, tog golemog, zlatnog lava od muškarca i znam daje mogao odabrati bilo koju ženu, no on je odabrao mene, što mora značiti da sam prava sretnica. No dobro, katkad se brinem kako nemamo mnogo toga zajedničkog koliko bi možda trebali pa se povremeno zateknem kako ga uspoređujem s Benom i, osim vanjskog izgleda, čini se da daleko kaska za njim, što je upravo razloga zašto se trudim ne činiti to tako često, i možda nas dvoje nemamo onakvo peckavo prijateljstvo kao što sam ga imala s Benom, ali opet, za razliku od Brada, Ben me nikad nije želio.
I dobar je prema meni, pažljiv je. Dobro, prošle je noći zakazao, ali posao je posao i moram se potruditi razumjeti tu stranu njegova života. Sretna sam. Moram to biti. Mislim, pa pogledajte ga samo.
Oh da. Još jedna stvar. Seks je, naravno, nevjerojatan.
I doista prekrasno provedemo dan. Odemo u dugu, ugodnu šetnju sve do kraja pristaništa u Santa Monici, gdje sjednemo na klupu sučelice oceanu, a Brad me pokušava nagovoriti na vožnju u lunaparku, no odbijem jer bih se tad osjećala poput prave turistkinje, a sad se zapravo trudim osjećati poput ovdašnje djevojke, poput Bradove žene i, uzevši u obzir kako je prošlo tek četiri i pol tjedna, mislim da mi prilično dobro ide.
Uputimo se natrag koračajući po pristaništu, s rukom u ruci, a ja se smiješim u sebi dok gledam druge žene kako pogledavaju Brada i Brad me nasmijeva kad mi pokaže jednu neobično odjevenu ženu i prošapće: – Ma pogledaj smo ono? Što to ona ima na sebi? Bože, kaubojske čizme na tim užasnim nogama i ta grozna minica.
A ja se svim silama trudim potisnuti misli o Benu i trudim se stalno podsjećati koliko sam sretna što je uz mene čovjek poput Brada.
Trčkaramo okolo po pličini oceana poput djece, vrišteći i Mičući dok vodom prskamo jedno drugo, a onda, nakon ljubakanja u pijesku bodreni povicima grupe dječaka što sjede po pješčanim nanosima, nastavimo šetati sve dok ne nabasamo na Shutters on the Beach, po Bradovim riječima najbolji hotel na ovom području.
Prođemo kroz predvorje i izgleda upravo čarobno. Ulašteni drveni podovi, pretrpani sofama od bijelog damaska, predivne vaze sa svježim ružama smještene na antiknom namještaju, i uputimo se dalje kako bi sjeli na terasu s pogledom na ocean, uživajući u slasnoj hrani, uživajući jedno u drugome.
Nakon ručka vratimo se doma, uzmemo automobil i Brad me vozi po Pacific Palisades, gdje parkiramo automobil i odemo na dvosatno uspinjanje po planini. Dakle upravo ovo, udisanje čistog, svježeg zraka i hodanje uz bok mom predivnom muškarcu, to bi trebao biti pravi život.
A kad se vratimo doma zajedno uskočimo u kupku i jasno, malo po malo, završimo u mahnitoj, vlažnoj, pjenušavoj predigri u kadi, kadli zazvoni telefon.
– Pusti, promrmljam na rubu vrhunca.
– Ne mogu, zastenje Brad ustajući i odlazeći do telefona u spavaćoj sobi, dok ja negodujem i zavalim se natrag.
– K * – Halo? – čujem ga kako govori. – Oh, bok. – Uslijedi kratka tišina tijekom koje, pretpostavljam, sluša osobu na drugoj strani žice, pa povučem ručnik s drške i omotam ga oko sebe i dalje uživajući u sladostrasnom osjećaju nakon vođenja ljubavi, pitajući se kako sam samo zaboga mogla toliko godina propuštati ovaj neopisivi osjećaj. A onda, znam daje to ludo, no sigurna sam da čujem Brada kako šapće.
Nakon nekog vremena on spusti slušalicu, no ne vraća se u kupaonicu, odlazi u kuhinju pa gaje slijedim, pitajući se nisam li skroz poludjela.
– Tko je to bio na telefonu? – kažem, nastojeći da pitanje zvuči nehajno.
– Telefon? Oh, samo posao.
– Zašto si šaptao?
On me pogleda kao da sam zbilja poludjela. – O čemu to pričaš? – reče. – Nisam šaptao. – I ja mu povjerujem.
Pomislili bismo kako je ovo čudno. Zapravo, vjerojatno bismo pomislili kako je ovo daleko više nego čudno, no Jemima tako ne misli. Jemima odbija tako misliti, a kad Brad krene, pola sata kasnije, ne bi li riješio problem na poslu, kaže joj kako je voli i ona mu povjeruje.
A kad nešto kasnije sjedne za Bradov radni stol kako bi počela s poslom, ponovno pročita tekst o Benu Williamsu. Ben je bio tek maštarija, misli ona. Brad je stvarnost. Daleko sam sretnija s Bradom nego što bih to ikad mogla biti s Benom, i s tom mišlju ona rastvori Hollywood Reporter i počne pretraživati stranice tražeći zanimljive priče.
26. poglavlje
Ben je kanio nazvati Jemimu, zbilja jest, no kad si zvijezda, a radni ti je raspored takav da pretpostavlja gotovo neprestani rad, i kad ne radiš onda si zauzet večerama ili otvaranjima supermarketa ili pak davanjima intervjua za medije, vrlo je lako zaboraviti stvari poput nazivanja starih prijatelja.
Još ih je lakše zaboraviti nazvati ukoliko si zgodni samac i još si k tome spavao sa šeficom, za što se pak čini kako je kod vas dvoje taj čin izazvao posve oprečne reakcije. Ti misliš kako je to najveća pogreška u tvom životu i nastojiš je čim prije zaboraviti, no tvoja šefica čitavo svoje vrijeme provodi dovijajući se kako će ponoviti rečeno iskustvo.
Posljednja je tri mjeseca jedan od producenata emisije, Simon, pokušavao dogovoriti intervju s Alexijom Aldrige, trenutačno najpopularnijom glumicom u Hollywoodu. Dotični producent, zajedno s timom novinara istraživača, već je stotinu puta nazvao njezinog agenta, producenticu, njezine osobnu asistenticu. Poslali su stotine faksimila, obećavajući ogroman prostor u emisiji posvećen samo njoj, obećavajući joj platiti put, smještaj, samo da bi dobili ekskluzivan intervju povodom londonske premijere njezina najnovijeg filma.
Agent je pristao, držao je to sjajnom zamisli, samo neka faksom pošalju upit, što oni i učiniše. Nikad se više nisu čuli s njim, unatoč slanju bezbrojnih naknadnih faksimila. Izvršna je producentica je pristala, držala je to sjajnom zamisli, samo neka faksom pošalju upit, što oni i učiniše. Nikad se više nisu čuli s njom. Osobna je asistentica pristala, držala je to sjajnom zamisli, no najbolje bi bilo obratiti se producentici. Producentica se, kad su je napokon uspjeli dobiti, ispričala što im se nije ranije javila te ih izvijestila kako je razgovarala s Alexijom, koja bi to silno voljela učiniti, samo stoje trenutačno prezauzeta i možda bi idući put bilo najbolje obratiti se filmskom producentu nešto ranije. Ovaj put je filmski producent pristao, držao je to sjajnom zamisli, i tisuće i tisuće faksimila kasnije najzad upriličiše vrijeme, datum i mjesto, međutim ne na obostranu vremensku usklađenost, nego tek kad je bi to bilo zgodno gospođici Aldrige.
Iskrsnuo je samo jedan problem, a taj je problem ubrzo postao isključivo problem Diane Macpherson. Alexia je nedavno bila u Londonu i sasvim slučajno odgledala emisiju London Nights. Samo će jednoj osobi dopustiti da je intervjuira. Benu Williamsu. Komu drugome?
Pod normalnim bi okolnostima produkcijski tim London Nightsa izvijestio Alexiju Aldrige kako će intervju biti obavljen s njihovim reporterom zaduženim za shoivbuisness – smiješna podudaranost, posao kojeg je Ben radio kad su ga tek zaposlili – te kako je nedopustivo da to obavlja glavni voditelj.
Međutim, Alexia Aldrige rijetko pristaje na intervjue. Iako nije sasvim u klasi ili po godinama kao Barbara Streisand, ipak je ona neka vrst zagonetke u svijetu filma, bez obzira na to što sve mogla otkriti o sebi ili ne.
A Diana Macpherson koja bi trebala biti van sebe od sreće zbog ovog briljantnog poteza, zapravo i nije sasvim sretna. Štoviše, ni najmanje nije sretna. Inače bi čitavu ekipu počastila šampanjcem, no tek nedavno počela je više razmišljati o svom privatnom životu. Počela je gledati majke u parku, a jednom se ili dvaput čak zaustavila ne bi li tepala osobito slatkim bebama. Diana Macpherson nikad nije o sebi razmišljala kao o ženi, nego više kao o radnom stroju, no iz nekog je čudnog razloga s izvjesnim zakašnjenjem počela maštati o vezama, braku, bebama.
0 seksu ne. To je uvijek na dohvat ruke kad si uspješan poput nje, no Diana sad želi nešto više od pukog seksa i, premda je u početku ciljala na Bena kao na novog ševca, Diana ga sad gleda u jednom posve novom svjetlu. Diana sad misli da bi Ben mogao biti baš taj muškarac kojeg je čekala. I razmišlja koliko bi samo prelijepa njihova djeca bila. Razmišlja. Često.
A bila je uvjerena kako je sve to pokrenula one večeri. Ben je možda otada izbjegava – ili je to samo umislila – no moralo mu je nešto značiti, i svejedno mu oprašta jer, napokon, on je još mlad, još uvijek ne zna što je dobro za njega. A Diana Macpherson bi bila više nego dobra za njega. U svakom slučaju.
1 zadnje što želi je poslati Bena u Los Angeles, no čini se kako ovaj put zaista nema drugog izbora. Stoga sad možemo razumjeti zašto je nesretna. Osim toga, naravno, dodatni je problem pronaći nekoga tko bi zamijenio Bena dok veći dio tjedna bude u Americi. Osim toga tu je još i sveukupni trošak slanja čitave ekipe na drugi kraj svijeta. Osim toga mogla bi dobiti pljusku u lice ukoliko Alexia Aldrige promjeni mišljenje, ili se bude premišljala, ili odluči ne odavati pojedinosti o filmu. Usto, Alexia Aldrige je mlada, neudana i nevjerojatno lijepa. Ali ne, kaže Diana sama sebi, može ona inzistirati da je Ben intervjuira, ali se nikad ne bi gnjavila spetljati s nekim tako beznačajnim poput televizijskog voditelja iz Engleske.
Dopustite mi ovdje da vam odam jednu malu tajnu kako bih vam pomogla da do kraja razumijete zašto Diana dopušta Benu da joj izmakne iz ruke. Postoji, naime, jedna stvar koja plaši Dianu Macpherson. Hijerarhija. Diana Macpherson dospjela je do svog moćnog položaja pameću, dobrim potezima, a osiguravanje ekskluzivnog intervjua s Alexijom Aldrige, premda iznimno skup, ipak je dobar potez i neće joj dopustiti da umakne, čak i ako to znači pustiti Bena Williamsa da umakne. Doduše, privremeno.
Stoga Diana pozove Bena u svoj ured kako bi mu priopćila novosti i zanemari činjenicu što je Ben ušao unutra izgledajući kao daje pozvan na stratište.
– Dobili smo intervju sa Alexijom Aldrige, reče mu ona.
– Izvrsno – reče Ben gledajući prema vratima i pitajući se koliko brzo može pobjeći odavde.
– No, pristala je samo pod jednim uvjetom.
– Hmm?
– Da ti obaviš intervju.
– O.K. U redu, ustajući i spremajući se na odlazak. – Je li to sve?
– Nije, Bene. Sjedni. Ona ne može doletjeti ovamo jer se sprema za početak snimanja novog filma, što znači da ti moraš otputovati tamo.
– Kamo? – sad je Ben zainteresiran.
– U Los Angeles.
Njegovo se lice razvedri. – Nikad nisam bio u Los Angelesu! Bože, kako uzbudljivo.
– Neće ti biti suviše zabavno, Bene, kruto će Diana. – Šaljem te tamo na dva tjedna sa Simonom i snimateljskom ekipom. Tamo si da bi radio i imat ćeš dosta posla. I, – zastane – želim najbolji jebeni intervju kojeg sam ikad vidjela. Je li ti jasno? – Diana je, nakostriješena zbog Benovog odbojnog stava, poslovnija nego što ju je Ben ikad vidio.
– Da, Diana, krotko će on. – Donijet ću ti samo najbolje.
– Kladim se da to kažeš svim djevojkama, reče ona smiješeći se, nesposobna odoljeti iskušenju da barem malčice fiertuje.
Sranje, pomisli Ben, koji se, međutim, samo slatko smiješi, nasmije se na njezinu malu šalu i unatraške izađe iz ureda.
Odjuri do Simona. – Jesi li čuo? – reče, oduševljenje i uzbuđenje mu se čita na licu. – Aha. Fantastično, zar ne?
– Ali mi smo tamo zbog posla, Simone, i bit će to jebeno naporan posao. Benovo je oponašanje Diane zastrašujuće vjerno i Simon pada s nogu od smijeha.
– Fućkaš to, stari, reče on. – Intervju će biti gotov za jedan dan, a ostatak tjedna samo komadi i cuga.
– Simone, reče Ben ozbiljnim glasom. – Ti si čovjek po mom gustu.
Ostatak dana Ben provede trudeći se držati uzbuđenje pod nazorom. – Ti sretni gade, kaže mu svaki novinar istraživač kad prođe kraj njegova stola, jer Ben za njih nije zvijezda, tek kolega s posla, netko s kim se mogu dobro nasmijati. Do sredine popodneva već se dovoljno smirio da može obaviti nešto posla, a ostatak dana provodi prekapajući po novinskim člancima o Alexiji Aldrige. Da nije tako pohlepno gutao video kasete, bio bi počeo gledati njezine filmove, no srećom za Bena, odgledao ih je sve i jedino što mu valja učiniti večeras jest nazvati Richarda ne bi li ovaj pozelenio od zavisti.
Benu su dva tjedna naprosto proletjela. Noć prije njegova odlaska, dok je trpao odjeću u kovčeg, on se iznenada sjeti Jemime. Daje večeras nazove? Je li ona još uvijek u Los Angelesu? Daje izvijesti o dolasku? Ne, odluči, riskirat će i iznenaditi je kad tamo stigne.
Slučajnost, možda? Ovaj bi se Benov mali izlet mogao činiti nešto više od još jedne slučajnosti, tim više što se Ben, zahvaljujući Geraldine, vratio u Jemiminu svijest poput praska, no možda je ipak u pitanju nešto drugo. Možda je sudbina napokon odlučila pružiti Jemimi i Benu sreću za kojom su dugo čeznuli, sreću za koju su oboje mislili kako su je pronašli, Ben u svom poslu iz snova, Jemima u svom muškarcu iz snova.
Možda nijedno od njih nije bilo toliko ispunjeno kao što su se nadali, i možda će sad sudbina to riješiti jednom za svagda. S druge strane, moglo bi sve krenuti krivim tokom. Ben i Jemima bi se mogli potpuno promašiti. Naposljetku, Ben tamo odlazi naporno raditi i bit će tamo tek nekoliko dana. A Jemima bi mogla uspjeti s Bradom, jer kako stvari stoje, on se doista čini kao njezin čovjek iz snova, no upravo u ovom trenutku Jemima Jones ne provodi osobito dobar dan. Priznajmo, u takvim je stvarima sve relativno, i možda je to samo zato što je jučerašnji dan kojeg je provela s Bradom bio toliko savršen daje danas neizbježna neznatna potištenost.
No, barem je pronašla nekoliko priča. Upravo je dovršila rad na kolumni, koju je uspjela skrpati od tekstova iz mjesnih novina, zajedno s osvrtom na restoran The Pepper, i kad svrši s čitanjem zaključi kako je u konačnici poprilično dobro obavila posao. Da ne znate drukčije, ne biste ni pomišljali daje Jemima većinu vremena provodila sama, jer Jemima je opisala Los Angeles kao utjelovljenje glamura i uzbuđenja. Što, pretpostavljam, može biti istina. Samo, kad je riječ o njoj, stvari su ponešto drukčije.
Nakon što sve iščita, nasloni glavu na ruke i uzdahne, razmišljajući o onome što se dogodilo danas nešto ranije, kad je bila u teretani, pitajući se zašto se Jenny doimala toliko usplahirenom.
– Bok, Jenny, rekoh susrevši je u hodniku. Jenny se nije niti osvrnula.
– Jenny? – Sad je dosta. Više ne želim trpjeti ova sranja, a već sam je odavna prestala žaliti. No dobro, jutros, svejedno. Jenny se uz teški uzdah okrene.
– Što? – reče Jenny, zvučeći kao da se dosađuje.
– U čemu je točno tvoj problem? – Već mije dozlogrdilo i bijah odlučna u nakani da joj ovaj put ne dam da se izvuče.
– Zbilja bih rado podijelila svoje probleme s tobom – reče Jenny zajedljivo.
– Čuj, doista se trudim biti ljubazna prema tebi, a ti si tako... – gotovo sam vikala od srdžbe – ... prokleto nepristojna.
– Prokleto nepristojna, ma zbilja? Pa ne sjećam se da mi je rečeno kako moram biti pristojna prema tebi.
– Ja sam djevojka tvog šefa, za ime Boga, i nije stvar u tome da moraš, nego jednostavno nisam učinila ništa čime bih te povrijedila i bilo bi lijepo kad bi pokazala malo pristojnosti.
– To što si Bradova djevojka, reče Jenny zlobno naglasivši potonju riječ – ne znači ama baš ništa, barem što se mene tiče. Misliš da možeš doletjeti ovamo s tom tvojom plavom kosom i mršavim nogama, i sve preuzeti. E pa, ne možeš.
– O čemu to dovraga pričaš? Ništa je ne želim preuzeti, dolazim ovdje samo jednom dnevno.
– Zaboravi, reče Jenny odmahnuvši glavom. – Nisi mi draga, i nikad mi nećeš ni biti. Neka na tome ostane. – I krene dalje.
– Ne. – Nisam si mogla pomoći, zgrabih je za ruku. – Ne želim samo tako ostati na tome.
Jenny s prezirom pogleda moju ruku na njezinoj prije nego će je otresti, približiti mi se i vrlo polako reći: – Zašto jednostavno ne odjebeš od mene. – Nekoliko je sekunda ostala na mjestu, očevidno uživajući u zgroženom izrazu mog lica, a potom je otišla dalje, ostavivši me da stojim ukopana na mjestu tresući se poput pruta.
Da sam bila kadra pronaći Brada, bila bih mu rekla što se zbilo, rekla mu neka to riješi, da joj nogu, što bilo, no Brad nije bio tu, a Lauren nije bila doma, i meni samo preostade da se sama nosim s time čitav dan i da, uzrujana sam. Povrijeđena sam i uzrujana što me netko mrzi bez ikakva razloga, i premda sam već bacila kroz prozor sve te nade kako ću se s njom sprijateljiti, ipak ne podnosim svađu. Međutim, ovo je krajnja granica do koje mogu biti izazvana i sad, što se mene tiče, ovo znači rat.
Odem u kuhinju gdje si natočim dijetnu Coca-Colu, a zatim se vratim u spavaću sobu, popnem se na krevet i posegnem za daljinskim upravljačem no, dok sam se naginjala, čaša se prevrne i dijetna se Coca-Cola razlije na sve strane po bijelim lanenim plahtama.
Sranje! Odjurim u kuhinju po krpu, no čini se da, bez obzira koliko trljala, mrlja ne odlazi i znam da će Brad podivljati jer voli da sve bude besprijekorno, no znam li uopće gdje se nalaze čiste plahte? Znam vraga! U posvemašnjoj panici očajnički pretražujem ormariće u hodniku, ormariće u kupaonici, ormar u spavaćoj sobi, no ne pronalazim ništa pa nakon nekog vremena, osjećajući se kukavno i blesavo, uzmem telefon i nazovem teretanu.
– Charlene? J.J. pri telefonu. Dobro sam. Ti? Je li Brad tamo? Oh? Na sastanku je? Možeš li mi učiniti uslugu, možeš li ga samo pitati gdje mu stoji čista posteljina, hitno je. – Počekam nekoliko minuta, gledajući u mrlju, u mislima požurujući Charlene.
– U ladici na vrhu ormara? – Pređem pogledom po sobi i spazim ono na što misli. – Izvrsno, Charlene. Hvala. Da, i ja tebi želim ugodan dan, pa spustim slušalicu, i taman kad krenem ustati, vražji telefon ponovno zazvoni, ovaj put je Lauren.
– Upravo sam posvuda razlila dijetnu Coca-Colu, mogu li te kasnije nazvati? Moram promijeniti plahte.
– Fućkaš plahte, reče Lauren. – Moram ti sve ispričati o svom danu iz snova. Zaljubljena sam. – I otpočne svoju priču 0 Billu, uspaljenom barmenu, i zbilja, fućkaš plahte, ovo je daleko važnije, riječ je o mojoj prijateljici, zaboga, i plahte će morati pričekati.
– Znaš ono kad upoznaš nekog i sve bude apsolutno savršeno? – pita me Lauren.
– Misliš, kao stoje bilo s Charlijem?
– Ne, nasmije se Lauren. – Mislim na ono kao kad si klinka 1 doživiš to nevjerojatno romantično iskustvo za koje imaš osjećaj da se događa samo na filmu, a seks niti ne dolazi u pitanje jer nijedno od vas dvoje još to ne činite.
– Da. – I u neku ruku razumijem što mi pokušava objasniti, iako nikad nisam iskusila nešto slično kad sam bila klinka. Moja se tinejdžerska iskustva svode na utjehu u hrani i nepozivanje na tulume na koje bijahu pozvani svi koji su nešto značili.
– Kunem se, baš tako je bilo s Billom. Upravo smo proveli najsavršeniji dan, uzdahne Lauren. Prvo smo se našli na kavi u onom kafiću, mislim da je u Drugoj ulici, kafić Interactive?
– Da, klimnem. – Znam koji je to.
– A zatim smo otišli šetati po plaži i ponovno sam se osjećala kao tinejdžerica, prskali smo se u moru poput dvoje djece.
Nasmiješim se, jer Brad i ja smo radili upravo istu stvar, vjerojatno i u isto vrijeme.
– A onda smo otišli na ručak.
– Nemoj mi samo sad reći da ste bili u hotelu Shutters on the Beach.
– Nismo, reče Lauren smetena. – Zašto bismo išli tamo?
– Nije važno. Onda, kamo ste otišli?
Lauren mi nastavi pričati, a ja, nastojeći ne brinuti o mrlji, potičem je smijehom i uzdasima odobravanja, a zatim nakon nekog vremena jedva postanem svjesna kako su zvukovi koji se posljednjih nekoliko sekunda čuju u telefonu ne znače da je loša veza, nego znače da imam drugi poziv.
– Pričekaj – upadnem Lauren u riječ. – Imam drugu liniju. Kako se uopće rukuje ovom vražjom stvari?
Lauren mi objasni, ja učinim što mi je rekla i pritisnem gumbe za koje mi je rekla.
– Halo?
– Opet ja, reče Lauren.
– Sranje. Čekaj, idem pokušati ponovno.
– Halo?
– Ma kakvi, opet ja.
– Oh, odustajem. Vjerojatno nekakav gnjavator traži Brada. Jednostavno se neću obazirati, hajde, nastavi pričati što se dalje dogodilo. – I Lauren nastavi.
Jemima ni na kraj pameti nije bilo da je osoba koja ju je pokušala dobiti bio upravo Brad. Brad koji je zaboravio na svu svoju hladnokrvnost, smirenost, kalifornijsku pribranost. Brad koju je upravo u ovom trenutku zaslijepljen od panike i mahnito ponavlja biranje svog kućnog broja, no uvijek mu iznova bude rečeno kako je osoba na drugoj liniji te će mu uskoro uzvratiti poziv. Što se naravno ne dogodi. – U vražju mater, podigni prokletu slušalicu! – vrišti on, privukavši na sebe zabrinute poglede uposlenika koji se motaju oko njegovog ureda.
– Oh sranje! – poviče, dograbivši ključeve automobila i izjurivši kroz vrata.
– Brad? – reče Jenny, koja je s njim bila na sastanku o novom marketinškom planu. – Brad? Što nije u redu? – Ona ustane, očito zabrinuta, no Brad se ne obazre nego nastavi trčati.
Izleti iz zgrade, uskoči u automobil i stisne gas do daske. Ne obazirući se na pješake, ne obazirući se na ostale vozače, ne obazirući se na ograničenja brzine, izgledajući kako će svakog trena pretrpjeti srčani napad.
– U redu, draga, reče Lauren. – Vidimo se sutra.
– Znaš li kamo će te večeras izvesti?
– Ne znam i nije me briga. Možeš li povjerovati daje zbog mene promijenio smjenu? Hvala Ti, Gospode, jer si me napokon spojio s pristojnim muškarcem.
– Ne želim biti zloguka baba, kažem zloguko – ali, ne zvuči li ti ovo nekako poznato? Mislim, što ako je užasan u krevetu?
– Neće biti, reče Lauren. – To se uvijek može predvidjeti po načinu na koji se ljubi, a on se ljubi kao nitko na svijetu.
– Mislila sam da se i Charlie dobro ljubio.
– Bljak, uh, bljak, Lauren ispušta zvukove gušenja i bljuvanja, a ja se počnem smijati. – Lagala sam. Charlie se užasno ljubio.
– Brad se divno ljubi.
– Aha, pa. I trebao bi.
– Kako to misliš?
– Netko tko tako dobro izgleda mora imati veliku praksu.
– Nije on promiskuitetan tip, – kažem neraspoloženo.
– Nisam to ni mislila. Mislila sam kako se vjerojatno čitavo svoje školovanje pipkao po šupama. Misliš li da oni ovdje imaju šupe?
– Ma kakvi. Mislim da oni to vjerojatno rade pod onim stvarima na kojim gledaš bejzbol.
– Što? Oh, misliš na one klupe.
– Mmm. Mislim da oni to zovu otvorene tribine, ili nešto slično.
– Vjerojatno si u pravu. Onda, što radiš večeras?
– Ne znam. No, ma što radila, vjerojatno neće biti ni približno uzbudljivo kao tvoja večer.
– Nadam se da si u pravu, reče Lauren uz smijeh. – Čuj, moram sad ići. Moram depilirati noge, pripremiti masku za lice, izblijediti brkove.
– Pa ti nemaš brkove!
– Aha! Znači, ne vide se?
– Učinit ćeš to, zar ne?
– Bogme, možeš se kladiti da hoću. Dosta mi je više glumiti neosvojivu, a onda prekasno otkriti da te ne može zadovoljiti. Ovaj put ću se pobrinuti da je dobar u seksu od samog početka.
– Samo se ti pobrini za kondom.
– Kondom? Ovo je Kalifornija, mala. Režem prste na rukavicama i koristim ih umjesto toga!
Prasnem u smijeh na samu pomisao. – Uživaj.
– Hoću! Nazvat ću te odmah ujutro. – I mi se pozdravimo, a ja ponovno pogledam na mrlju koja pak, na vlastiti mi užas, izgleda kao daje mogla procuriti i na madrac. U panici odem do ormara i posegnem gore ne bih li otvorila vrata, no ne uspijem ih dosegnuti, pa dovučem stolicu od toaletnog stolića i, oprezno održavajući ravnotežu, uspijem nekako otvoriti vrata.
Posegnem rukom u ormar, a onda prekrijem glavu rukama jer počne ispadati hrpa stvari, za dlaku me promašivši, da bi završile na podu.
– Jao, poviknem jer i nisu me posve promašile, jedan me je časopis okrznuo po čelu i bogme boli. No dobro, plahte. Vidim ih posložene na dnu pa pažljivo izvučem jednu prije nego ću sići sa stolice kako bih pokupila stvari s poda.
Kakvo je ovo sranje, uostalom? Počnem podizati novine, a onda mi nešto zapne za oko i ja nogom odgurnem nekoliko primjeraka ne bih li bolje vidjela što je to. I sledim se.
Ne. Ovo nije istina. Nekoliko trenutaka čini se kako je vrijeme stalo, i moram zatvoriti oči jer možda, možda je sve ovo grozan san i kad ih ponovno otvorim ovo će nestati i neću više morati o tome misliti, jer nisam sigurna mogu li to podnijeti, nisam sigurna imam li dovoljno iskustva, dovoljno snage, a čak i da imam nisam sigurna bih li to mogla, i oh jebiga. Zašto ja. Zašto se ovo meni događa?
I otvorim oči i ovo nije san, ovo je stvarnost, i mislim da ću se pobljuvati, no nekim me čudom znatiželja potakne i umjesto da odjurim u kupaonicu ja stavim ruku na srce, koje tuče otprilike milijun puta u sekundi, pa bez razmišljanja skliznem dolje na pod i počnem prekapati po hrpi časopisa.
– Žao mi je, J. J., reče Cindy ponovno se vrativši na telefon – ali bojim se da je Brad na sastanku i ne smijem ga prekidati. Ostani na vezi pa ću te spojiti s Jenny. – Prije nego što uspijem povikati ne, stavljena sam na čekanje, a ne mogu spustiti slušalicu jer bi to bilo djetinjasto, a osim toga, zašto se Brada ne smije prekidati? Otkad je to on toliko zauzet da ne može razgovarati sa mnom? Ovdje sam već četiri i pol tjedna i nikad ranije nisam imala teškoća stupiti s njim u vezu.
– Halo? – Jenny se javi na telefon i čak kroz tu jednu riječ mogu čuti gorčinu u njezinu glasu.
– Jenny? J.J. pri telefonu. Kako si?
– Dobro.
– Čuj, znam daje Brad na sastanku no možeš li mu samo prenijeti da ću doći oko tri sata.
– Jasno. Oh, usput, rekao je u slučaju da ga nazoveš da te obavijestim kako večeras ima još jedan sastanak i neće doći doma kao što je planirao.
– Dobro. Hvala ti, Jenny.
– Nema na čemu, reče zvučeći kao da misli upravo suprotno, kao da sam je još jednom dobrano razljutila. Nazovite me ludom, nazovite me paranoičnom, no nisam li upravo otkrila neznatni nagovještaj pobjede u njezinu glasu?
Zacijelo je to moja bujna mašta.
A sad sam ja ta koja je van sebe od bijesa. Ne samo što ću čitav dan biti sama, nego se čini kako ću i cijelu večer provesti sama, a ta me pomisao ispuni užasom. O Bože, nisam li učinila strahovitu pogrešku, nisam li jednostavno trebala otići doma i vratiti se tamo kamo pripadam.
Ne, odlučna sam u nakani da vedrije gledam na stvari, da svoj boravak ovdje iskoristim stoje najbolje moguće, da izvučem ono najbolje iz veze s Bradom. Dovraga, mislim, dok podižem slušalicu i bjesomučno listam imenik ne bih li pronašla Laurenin broj. Večeras kanim izaći i zabaviti se.
– Lauren? J.J. pri telefonu.
– Bok! – zvuči neobično radosna što me čuje. – Upravo sam mislila na tebe!
– To je dobro, kažem – jer sam i ja upravo mislila na tebe. – Onda, što imaš u planu? – reče. – Što radiš večeras?
– S veseljem sam očekivala još jednu očajnu vražju dostavu hrane iz obližnjeg restorana i buljenje u televizor.
– Znači li to da te ne mogu namamiti na jedan ženski provod?
– Pokušaj, pokušaj, nasmije se.
– Brad je na sastanku tako da sam sama pa sam mislila da bismo mogle provjeriti što se zbiva u onom restoranu u Glavnoj ulici.
– Genijalno, zeka-peka, reče besprijekornim kalifornijskim naglaskom dok seja smijem, pitajući se gdje li, zaboga, samo pronalazi te svoje izraze. – Može. Čuj, što sad radiš?
Pogledam na sat. – Idem u teretanu.
– I ja. Zašto se ne bismo našle u teretani, skoknule na ručak poslije vježbanja, a potom se možemo dogovoriti za kasnije.
– Savršeno, kažem. – Oh, usput, imam ti svašta za ispričati.
– Jedva čekam, reče ona i mi spustimo slušalice.
Tek nakon što stignem u teretanu shvatim kako sam zbilja uzbuđena što ću ponovno vidjeti Lauren. Prvi put otkako sam ovamo došla počinjem se osjećati kao doma. Imam dom, dečka i sad, konačno, počinjem pronalaziti prijatelje. Lauren je možda jedina prijateljica koju trenutačno ovdje imam, no i to je nekakav početak, i počinje mi nadomještati prazninu koju osjećam bez Geraldine. Čak mi nedostaju Sophie i Lisa – premda znaju biti prave gadure, ipak sam s njima, na kraju krajeva, bliža nego s bilo kim drugim. Mislim, pa s njima živim. One su mi gotovo kao obitelj.
No, Lauren je netko tko bi mi mogao postati istinska srodna duša. Nije li to neobično kako se nekad možete u trenutku povezati s nekim? Kako, unatoč tomu što se ne poznajete, možete osjetiti kao da ga poznajete čitav život? Idealno bi bilo da se ovo dogodi s muškarcem, potencijalnom srodnom dušom, životnim partnerom, no ipak vas može, istinski, podjednako ispunjavati kad se dogodi s prijateljicom, osobom poput Lauren.
I zahvaljujem Bogu što sam je pronašla, jer što više o tomu razmišljam to više shvaćam kako bi mi bez nje sve ovo bilo daleko manje zabavno, provoditi toliko vremena sama, osobito sad kad se čini da me je Brad počeo pomalo uzimati zdravo za gotovo. Mislim, promislite malo o tome. Preletjela sam sav taj put kako bih bila s njim, čak sam zbog njega zamijenila kartu, a on nema ni toliko pristojnosti da uzme slobodne dane na poslu.
Priznajem, zbilja je prezaposlen no, čini se, što dani prolaze on postaje sve zaposleniji i zaposleniji, što mi se pak ne čini fer prema meni, ali prije nego se uspijem do kraja razbjesnjeti – ipak je najbolji ljubavnik na svijetu i predivan je prema meni. Kvragu, voli me, zaboga. Što može biti bolje od toga?
I tako se nađem s Lauren u teretani, pa zajedno vježbamo, stoje daleko zabavnije nego vježbati sam, a iskreno govoreći, tamo mi već počinje malčice, malčice biti dosadno. Na izlasku nabasamo na Jenny koja, čini se, počinje ulagati izvjestan trud.
– Ovo je moja prijateljica Lauren, kažem Jenny djelomice zbog ljubaznosti, a djelomice daje malo potaknem, ne bih li vidjela hoće li biti nepristojna i prema mojoj prijateljici. – A ovo je Jenny.
– Bok, reče Lauren s prijateljskim osmijehom.
– Bok, prijazno će Jenny, ili barem, prijazno za nju. – Drago mi je što smo se upoznale.
– Imaš puno posla? – pokušam, i dalje zapinjući u razgovoru s ovom svojeglavom ženom.
– Bože, ovdje je nastala prava ludnica, – reče Jenny, zakolutavši očima prema stropu. – Tvoj siroti dečko pada s nogu od umora.
Dakle ovo je već nekakav napredak. Ovo je prvi put da je spomenula Brada kao mog dečka, no je li to zbog Laurenine nazočnosti ili se led počeo otapati?
– Jadna ti. – Kažem toplo. – Ne daj mu da te previše upošljava.
– Ne brini, reče Jenny. – Sve je to dio posla. Svejedno, ugodno provedite dan. – Nasmiješi se i nestane, a ja se okrenem prema Lauren razjapljenih usta.
– Sanjam li ja to ili je bila poprilično ljubazna?
Lauren slegne ramenima. – Meni se činila u redu. Zašto? Zar inače nije takva?
– Možda je stvar u meni, ali posljednjih nekoliko puta kad smo se sreli ponašala se poput prave kučke iz pakla.
– Vjerojatno je samo ljubomorna na tebe, – reče Lauren dok odlazimo prema svlačionici. – Nije baš primjer ljepotice, zar ne?
– Aha, ali nisam bila ni ja, i točno znam kakav je to osjecaj.
– Jesi li joj rekla kako si nekad bila slična njoj?
– Pokušala sam, ali nije željela dalje slušati.
– Teško je to, nije li? Gledajući te sad i samoj mije teško povjerovati da si nekoć bila debela.
Uzdahnem i prođem prstima kroz kosu. – I meni isto – kažem, s nelagodom se nasmijavši. – No bila sam i znam kako te to može učiniti nesretnom, i toliko toga sličnog sebi mogu vidjeti u Jenny.
– A što kad bi joj pokušala pomoći?
– Mislim da ne bi na to pristala.
– Možda je ona jedna od onih koji se dobro osjećaju u svojoj koži.
– Sad ćeš mi još kazati kako ima poteškoća sa štitnjačom.
– Možda i ima.
– Gluposti. Jedini razlog zbog kojeg su ljudi tako debeli je taj što previše jedu. Vjeruj mi. Znam.
– Čuj, reče Lauren. – Zašto se toliko zamaraš s njom? Pa ona je samo obična Bradova osobna pomoćnica, zar ne?
Kimnem.
– Upravo tako. Nema nikakve veze s tvojim životom i, premda priznajem kako je uvijek dobro pridobiti njihove tajnice ili osobne pomoćnice ili što su već, na svoju stranu, ona se sad čini posve u redu, stoga se jednostavno opusti.
– Možda imaš pravo. – I trebala bih se opustiti i trebala bih zaboraviti na to, no tijekom ručka, čak i dok se smijem zajedno s Lauren, i Lauren pocikuje od radosti, nisam kadra posve istisnuti Jenny iz misli, a ne mogu ni otkriti razlog tomu.
– Onda, dođi do mene večeras u sedam, dobro? – napišem svoju adresu.
– Prokletstvo, reče Lauren istodobno uzimajući komadić papira i gledajući na svoj sat. – Već je četiri sata! Kako je zaboga samo prohujalo ovo popodne?
– Koga briga, nasmijem se i poljubim je u obraz. – Barem je prohujalo. Vidimo se kasnije, i mahnem a svaka krene na svoju stranu.
Kad stignem doma zateknem poruku od Brada na telefonskoj sekretarici. Uzvratim mu poziv, nekim čudom nije na sastanku, a on se bogatim rječnikom ispričava što večeras neće biti doma. – Što ćeš ti raditi? – pita.
– Mislim da ću skoknuti na jedno pićence s Lauren. Kad ćeš biti doma?
– Neću kasno, reče on. – Oko devet? – To je pitanje, i kažem kako je to u redu.
– Volim te, mala, reče glasom slađim od meda. – Nadoknadit ću ti ovo.
– Sve je u redu, kažem.
– I ja volim tebe, pridodam. Kao zakašnjelu misao.
Ostatak se popodneva zalijepim za televizor, i napokon se u šest sati počinjem spremati za izlazak, i znam da ovo zvuči pomalo blesavo, ali već se godinama nisam osjećala ovako uzbuđenom. Istuširam se, osušim kosu, provedem nepojmljivo mnogo vremena nanoseći šminku na lice, i odaberem malu crnu haljinu za večeras. – Dovraga, – kažem na glas, šepireći se pred zrcalom – Zašto ne?
Točno u sedam sati zazvoni zvonce na vratima, a tamo, na pragu, stoji Lauren, podjednako dotjerana, pa obje prasnemo u smijeh.
– Hvala Bogu, reče Lauren. – Mislila sam da sam malo pretjerala, no očito imamo iste zamisli. Sad smo spremne poharati ovaj grad.
– Misliš li da će svi odmah znati da smo Engleskinje? – stojimo rame uz rame pred zrcalom u hodniku.
– Zbilja ne znam, reče Lauren. – Rekla bih da od vrata prema gore izgledamo poput pravih kalifornijskih komada, ali od vrata naniže, ovako skockane, engleske smo poput čaja i mlijeka, što zapravo može bit samo dobro.
– Kako to misliš?
– Amerikanci obožavaju naš starinski naglasak. Koliko se umiješ praviti otmjenom?
Nabacim svoj najbolji naglasak u maniri engleske kraljice. – Kiša se u Španjolskoj mahom zadržava u dolini.
– U Hartfordu, Herefordu i Hampshireu, uragani jedva da se događaju – reče Lauren i obje si dlanovima damo peticu u klasičnom američkom stilu.
– Prije nego izađemo, moraš mi pokazati kuću, reče Lauren već provirujući iza vrata i ja je naravno provedem po kući.
– Ne čudi me što si ostala, reče Lauren nakon stoje prekontrolirala svaku sobu, svaku napravu, svaki kućanski aparat. – Vraški je prekrasno.
– U pravu si, nasmiješim se. – Vraški je prekrasno. A ja sam vražja sretnica.
– To bogme jesi, reče Lauren i ruku pod ruku napustimo kuću.
Restoran je do te mjere dobro sakriven od paparazzija da umalo ne uspijemo pronaći prokleto mjesto. Naposljetku, nakon tumaranja gore-dolje po ulici, Lauren spazi usamljenog vratara kako stoji pred velikim vratima od lijevanog željeza.
– Možda je to? – reče sumnjičavo, jer ne postoji nikakav natpis, prozori, ništa.
– Idemo ga pitati. – Odakle se samo pojavilo ovo meni nesvojstveno samopouzdanje? Odemo do vratara, no prije nego i uspijemo zaustiti on nam poželi dobru večer i nečujno otvori vrata.
– Jesmo li na pravom mjestu? – prošapćem, dok Lauren klizi niz hodnik prema dvostrukim vratima na kraju.
– Nadam se, prošapće i ona. – Nisam imala hrabrosti upitati, zvučalo bi otrcano. Ubrzo ćemo otkriti, reče gurnuvši iduća vrata i, nedvojbeno, nađosmo se u restoranu. Barem se nadam kako je ovo taj restoran. Mogao bi to biti bilo koji restoran, osim što kad pogledasmo na drugi kraj prostorije ugledamo golemi čelični šank koji se proteže dužinom cijelog zida i tad se uvjerimo da smo zacijelo na pravom mjestu. Čak i u ovaj rani večernji sat ovdje su redovi ljudi koji se gužvaju jedni pored drugih, svi istodobno zauzeti razgovaranjem i krstarenjem po prostoriji, tek kako bi provjerili nije li stigao netko zanimljiviji.
– Hvala Bogu, reče Lauren s uzdahom. – Ovdje se, napokon, osjećam kao doma. Zapravo, kad bih zatvorila oči gotovo da bih mogla zamisliti kako sam u Saintu.
– Saint?
– Moraš znati za Saint. Bar?
– Oh naravno, lažem. – Saint.
– Molim, dopustite da vas počastim pićem, – reče uglađeni, preplanuli muškarac isklesanih jagodičnih kostiju i zavodnička pogleda.
– Ne, hvala vam, odvučem Lauren prije nego se ova uspije do kraja rastopiti. – Nije potrebno, – pa je povučem prema drugom kraju šanka.
– Zašto si to učinila? – duri se Lauren. – Bio je presladak.
– Bio je oduran! Lauren, zaboga, vidi se da je zaljubljen sam u sebe.
– S onakvim jagodicama i ja bih bila zaljubljena u samu sebe, reče gledajući preko mog ramena nastojeći ugledati tipa, nastojeći mu odaslati značajne poglede.
– Možeš ti daleko bolje od toga, kažem odlučno naslonivši se na šank i trudeći se privući barmenovu pozornost, što srećom ne potraje dugo jer zuri u Lauren kao daje ona njegov dar za rođendan, Božić i Dan zahvalnosti u jednom.
– Dame, reče s izvježbanim osmijehom. – Što vam mogu donijeti?
– Uauu, prošapće Lauren, pogleda prilijepljena za njegov mišićavo torzo dok nam on pripravlja koktele i moram priznati daje razumijem. – E, ovaj je daleko više moj tip.
– Nepopravljiva si! – nasmijem se, no da nema mog prekrasnog Brada i sama bih to pomislila.
– Lako je tebi, reče Lauren čitajući mi misli. – Ti imaš svog muškarca. I to božanstvenog. Ja sam samo imala očajnog-u-krevetu Charliea, i još uvijek sam u potrazi.
– Možeš li se barem malo potruditi da to ne bude tako očito? – prošapćem.
– Ništa toliko ne odbija muškarce kao žena koja je toliko očajna. – Prekine me barmen, koji stavi pića pred nas i zadrži Laurenin pogled otprilike dvadeset sekunda dulje nego što je potrebno.
– Što si ono kazala o odbijanju muškaraca? – nasmije se Lauren, otpijajući gutljaj koktela i odmjeravajući barmenovu stražnjicu.
– Oh, daj zaveži! Nazdravlje.
– Za muškarce! – reče Lauren, kucnuvši čašom o moju.
– Za naše prijateljstvo! – kažem ja.
– Za nas dvije! – pa obje otpijemo veliki gutljaj.
Kokteli su daleko jači nego što su Jemima i Lauren u prvi mah to uočile i dva sata kasnije one su obje mrtve pijane. Muškarci su ih salijetali čitavu večer i Jemima se, unatoč ranijem očajavanju zbog Laurenina otvorenog lova, provodi kao nikad u životu. Nikad se nije osjećala ljepšom, poželjnijom, i očijuka i smije se kao daje ovako izgledala, i primala toliku pozornost, čitavog života.
– Moram se popisati, reče Lauren napola padajući sa stolice pa posrćući nestade u daljini. Smiješno, pomisli, dok pridržava vrata djevojci koja se doima silno poznatom dok ova žurno izlazi pognute glave.
– Nije li ovo Jenny? – Ali ne, misli. To nije moguće. Što bi netko poput nje radio ovdje među ovim šminkerima?
U deset i trideset Jemima pogleda na svoj sat. – Sranje! – povikne. – Trebala sam već biti doma.
– Ne brini za to, hihoće se Lauren. – Povodi se za Pravilima}. Budi neko vrijeme nedostižna!
– Moram ići, reče Jemima koja je ponešto trjeznija od Lauren. – A bilo bi ti bolje da i ti ideš sa mnom.
– Ne! – reče Lauren, lupivši šakom o stol ne bi li istaknula svoju misao, samo što promaši stol i završi lupivši se o vlastito bedro. – Ostajemo, samo što to ispadne 'ostajemo'.
– Ne dolazi u obzir. – Jemima ustane i povuče Lauren na noge. – Smjestit ću te u taksi.
– Daj mi samo jedan trenutak. Oh, sranje. Sranje. – Okrene se Jemimi. – Koji je moj broj telefona.
– Ne znam napamet, reče Jemima. – Možemo li sad otići?
– Ne dok ne potražiš moj telefonski broj.
Jemima iskopa svoj adresar i pokaže Lauren njezin telefonski broj, i dok se Lauren trudi usredotočiti, ona ga dovikne barmenu, koji se stvori u blizini s olovkom i papirom u ruci.
– Zapisao sam ga, reče joj. – Nazvat ću te.
– U redu, reče Lauren dok njih dvije gegaju prema izlazu. – Dakle, možeš li to povjerovati, kvragu? E to je ono što ja zovem rezultatom.
Nevjerojatno kako se čovjek može otrijezniti kad se nađe u krizi. Nije daje Jemima trenutačno u nekakvoj krizi, samo je očekivala kako će Brad biti doma i čekati je. Nije očekivala doći doma i zateći praznu kuću.
– Brad? – zazvala je, nakon stoje čitavu vječnost petljala ključem po bravi.
Uspije nekako ući, odbaci torbu i počne se polako uspinjati stubama. – Dušo? – reče nježno, otvarajući vrata spavaće sobe. – Oh, reče uvidjevši kako je krevet prazan. Provjeri svaku sobu u kući, ali on nije tu, a ona se ne osjeća dobro. Ni najmanje.
Zašto se čini kako svi ostali imaju mamurluk idućeg dana, kad sam ja dobila glavobolju, mučninu već iste večeri. Za to postoji samo jedan lijek, kava, i silno se trudeći usredotočiti na sve u kuhinji, pripravim si jaku crnu kavu koja pak, petnaestak minuta nakon što bijaše popijena, čini se ostvari željeni učinak i ja se osjećam daleko trjeznija nago kad sam tek došla.
Ali, gdje je dovraga Brad? Nije li rekao da će biti doma oko devet? Zašto ga nema? Što više o tome razmišljam, to se više počinjem brinuti nije li se nešto strašno dogodilo, jer uzevši u obzir njegov posao, ne može se nazvati nepouzdanom osobom, ne bi tek tako zakasnio, ne kad zna da ga ja čekam. Sigurno.
Sudar? Nesreća? Što? Gdje je Brad i zašto nije doma? Ponovno provjerim na sat. Jedanaest je sati, dva sata kasnije nego stoje rekao da će biti doma. Možda je bio došao, vidio kako nisam tu i ponovno izašao. Doći će svaki trenutak. Pričekat ću ga.
Ali, oko ponoći od njega još ni traga i sad mi već postaje muka od brige. Da sam doma znala bih što učiniti, ali ovdje ne znam čak ni imena bolnica, a osim toga, vjerojatno samo umišljam, možda je nešto iskrsnulo.
Odem u krevet i gledam televiziju ne bih li skrenula misli na nešto drugo, no svaki put kad začujem nešto, nekakav udaljeni zvuk, moje se uši naćule i iščekujem zvuk ključa u bravi. Samo, to se ne dogodi. Stoga nastavljam vrtjeti programe i najednom se nađem kako gledam program o putovanjima, a večerašnji je dokumentarac o Londonu, i preplavi me ogroman val nostalgije dok kamera prelazi preko Big Bena, rijeke Temze, zgrade Parlamenta.
Tamo u blizini radi Ben, blizu Temze, blizu South banke. Pitam se što li sad radi Ben? I to mi bude posljednja misao prije negoli utonem u čvrsti san.
25. poglavlje
Mislila sam kako će mi mamurluk proći do jutra, mislila sam kako je sve završilo s noćašnjom glavoboljom i mučninom. Isuse, kako sam se samo grdno prevarila. Trebalo je proći nekoliko sekunda kako bih se orijentirala, prisjetila se gdje sam uopće, zašto mi u glavi odzvanja, a potom, nakon što se otkotrljam na drugu stranu i spazim daje netaknuta, postane mi joj mučnije i sjetim se kako Brad sinoć nije došao doma, a kako stvari stoje čini se da uopće nije bio tu.
Srce mi poče luđački tuči, a val me mučnine preplavi dok odmahujem glavom, nastojeći razabrati, shvatiti što se zbiva. A zatim začujem zvukove iz kuhinje, tanjure kako lupaju jedan od drugi, struganje pribora za jelo.
Navučem kućnu haljinu i, s rukom na glavi ne bih li zaštitila mamurluk od daljnjih brutalnih zvukova iz drugog kraja kuće, polako se uputim prema kuhinji i ostanem tiho stajati na ulazu gledajući Brada, pitajući se što učiniti, što reći.
On pjevuši sam za sebe dok miješa jaja u tavi, a na ormariću pored njega nalazi se drveni pladanj, na kojem je besprijekorno posložen doručak za jednu osobu. Tu je košara s pecivom, čaša narančina soka, kava i vaza ispunjena ogromnim, orošenim ružama.
Čemu sve ovo? Neko vrijeme ništa ne govorim. Samo se oslonim o dovratak promatrajući ga, a nakon nekoliko sekunda Brad se okrene i poskoči kad me ugleda.
– Hej, mala, reče prišavši mi kako bi me poljubio u usta i ja dalje ne mogu, ne mogu se pretvarati kako je sve u redu kad posve očito nije. Osjećam kako je razorio moje povjerenje pa okrenem glavu od njega, pustivši mu da mi tek okrzne obraz.
– Oprosti, reče. – Strašno mije žao zbog sinoć.
– Što se dogodilo? – Čak i sama ostanem iznenađena hladnoćom vlastitog glasa. Njegovom tvrdoćom. – Gdje si bio?
– Sastanak je trajao i trajao i bilo je već toliko kasno da sam završio spavajući u uredu.
– Bio si u uredu?
– Kunem se, reče Brad uvidjevši kako mu ne vjerujem. – Spavao sam na kauču u predvorju. Spremačice nisu mogle povjerovati svojim očima kad su me ujutro zatekle tamo.
– Zašto me nisi nazvao, barem me obavijestio gdje se nalaziš? – Ovo je zazvučalo poput jauka i moram se podsjetiti da zvučim više ljutito, a manje molećivo.
– Znao sam da izlaziš, a kad je sastanak završio bilo je toliko kasno da te nisam htio uznemirivati.
– Pa si me onda pustio da mislim kako si doživio automobilsku nesreću ili nešto slično?
– Oh, tako mije žao, mala, ni na trenutak nisam pomislio da ćeš se toliko brinuti. Mislio sam da ćeš brzo zaspati, a kad se ujutro probudiš, ja ću već biti doma.
– Ne mogu vjerovati da si toliko sebičan. – Oprez, oprez. Zapravo ne želim biti bijesna, jer ovo je prvi put da imam dečka, i vidite li koliko je samo prekrasan, a ako zbilja izgubim živce mogla bih ga uplašiti i ako se to dogodi što će onda biti sa mnom?
– J.J., žao mije. U pravu si, bilo je to sebično od mene, ali neće se više dogoditi, obećavam ti.
Brad izgleda kao da mu je doista žao, izgleda kao da to zbilja misli i ovako pognute glave čini se tako krhko, poput malog dječačića, tako ranjivo i prekrasno, da mu moram oprostiti. Što mi drugo preostaje?
Znam da vjerojatno mislite kako mu ne bih smjela oprostiti, kako bih ga trebala pusti da još neko vrijeme osjeća krivnju, no priča je dovoljno uvjerljiva sve dok je u nju ne ulazite malo dublje, a ja to ne želim, želim mu vjerovati. Unatoč činjenici što, čini se, svakog dana sve više i više problema isplivava na površinu, ja se želim barem pretvarati kako je sve ružičasto, jer pogledajte nas samo. Izgledamo tako dobro zajedno. Savršen smo par.
– U redu, kažem slegnuvši ramenima.
– U redu? – njegovo se lice razvedri. – Znači li to da mi je oprošteno?
– Valjda.
– Bože, volim te, J.J. – reče, obgrlivši me rukama i poljubivši me u zatiljak, jedno od mjesta za koje zna da jamče odašiljanje drhtaja niz moju kičmu.
Oslonim se na njega, udišući njegov miris, osjećajući njegovu kratku bradu kako se trlja o moj obraz i polagano si dopustim bolje raspoloženje. Brad mi nježnim pokretom kruži po leđima, lagano pomičući ruku prema dolje sve dok mi ne sklizne među noge, i ja ne mogu obuzdati uzdah, a zatim oboje skliznemo niz zid na kuhinjski pod i uskoro zaboravimo na doručak, a jedini zvukovi koji se čuju u kuhinji naši su mekani šapati i uzdasi zadovoljstva.
– Volim te – kažem mu kasnije, nakon vjerojatno najboljeg seksa kojeg smo ikad imali, kad osjetim krivnju što sam ga natjerala da se osjeća krivim, kad me očito toliko mnogo voli. – I žao mije što sam se ponijela kao gadura.
Daj Jemima, prestani biti takva cmizdravica, ni najmanje se nisi ponijela kao gadura. Možda si to upravo trebala učiniti, no važnije je što si Bradu objavila podatak da ga voliš, i prva si to kazala, nije to bio odgovor. Zbilja, Jemima? Zbilja ga voliš?
Ležeći na tom podu, osjećajući mišiće njegovih leđa, Jemima prvi put počne vjerovati da ga možda doista voli, kako bi u konačnici ipak sve moglo dobro završiti.
– Danas uzimam slobodan dan, reče Brad dok odlazi pod tuš. – Želim cijeli dan provesti s tobom, bez ikakvih smetnji.
Poljubi me u rame dok prolazim pored njega, naga, prema spavaćoj sobi i to bez, a ovo će vam biti drago čuti, ikakvog ustručavanja.
– Zbilja? Čitav dan?
– Zbilja, reče on okrenuvši se. – Mislio sam da bismo mogli izaći negdje na ručak, možda kasnije malo rolati. Što god poželiš.
– To bi bilo divno. Nije mi važno kamo ćemo otići, sve dok sam s tobom. Jedino što mi se valja početi pripremati za onu kolumnu o kojoj sam ti pričala. Možda bismo mogli ići uhoditi zvijezde? Moram točno smisliti o čemu ću pisati.
– Tračevi o slavnima su posljednja stvar o kojoj trebaš brinuti u ovom gradu, reče Brad uz osmijeh. – Samo trebaš uzeti primjerak Daily Varietvja i Hollywood Reportera i imat ćeš sve što ti je potrebno.
– Pa, sumnjičava sam. – Možda kad se popodne vratimo mogu početi nešto raditi.
– Dobro, reče on zatvarajući vrata kupaonice. – To zvuči sjajno. Idem se samo istuširati. Neću dugo.
Dok sanjivo ležim na krevetu, u mislima prelazeći preko svakog milimetra Bradovog tijela, zazvoni telefon. Inače nemam običaj odgovarati, i dalje mi je to pomalo neobično, javljati se na telefon u kući koja nije tvoja, no Brad je pod tušem i čini se besmislenim ne javiti se. Moglo bi biti nešto važno.
Sve što čujem je dugo stenjanje, a onda: – J.J., ja sam, Lauren. Reci mi samo, osjećaš li se odvratno kao i ja?
Nasmijem se. – Ne, niti mrvicu odvratno kao ti. Daleko si više popila od mene, sjećaš se?
Lauren ponovno zastenje. – Voljela bih kad bih se mogla sjetiti. Ne sjećam se niti jedne vražje pojedinosti. Kako smo stigle doma?
Ispripovijedam joj o našoj vožnji doma u taksiju, o njezinom naginjanju kroz prozor i pjevanju starih hitova Abbe na sav glas i kako se umalo izbljuvala na stražnjem sjedalu.
– Zbilja sam se osramotila, nisam li? – reče ona.
– Apsolutno!
– Zbilja? – Laurenin glas se povisi. – Reci mi, reci mi. Jesam li se upucavala? Jesam li dala svoj broj nekom predivnom muškarcu?
– Zapravo, jesi. Doviknula si ga barmenu s jednog kraja restorana na drugi, ali mislim da su ga i svi ostali muškarci zapisali.
– O moj Bože! Sad mi se sve vraća. Barmen, sjećam se barmena! Je li zaista onako zgodan kao što mislim?
– Ti si prava noćna mora! – nasmijem se. – Da, bio je zgodan baš kao što ga se i sjećaš. Imala si bolji rezultat od mene.
– Ali ti nisi marila za rezultat. Imaš svog božanstvenog Brada. Onda, je li bio u krpama pitajući se gdje si dosad?
– Ne, nije.
Ne znam bih li joj priznala istinu ili ne, jer imam neki osjećaj da znam što bi rekla, a to bi, zapravo, vjerojatno bilo isto ono što bi mi rekla i Geraldine. Drugim riječima, obje bi me upozorile da budem oprezna, da ne prihvaćam olako opravdanja, da mu ne vjerujem, i koliko god ovo zvučalo glupo, trenutačno nemam volje slušati nešto takvo, želim vjerovati kako je sve u najboljem redu, kako je govorio istinu.
Oslušnem, ne bih li provjerila teče li još uvijek voda u kupaonici, Brad je pod tušem pa neće moći ništa čuti, a onda joj kažem sićušnu bezazlenu laž.
– Nije bio doma kad sam se vratila, sastanak mu je potrajao dulje, no vratio se kasnije kad sam već bila u krevetu.
Nije posve neistinito, tek sam izostavila činjenicu kako se to zapravo dogodilo jutros.
– Hmm, reče Lauren. – Koliko je kasnio?
– Ne puno. Sve je u redu. Ja nisam zabrinuta pa zašto bi onda bila ti.
– Dobro. Ako tebi ne smeta, ne smeta ni meni. Onda, što kaniš danas? Što misliš o ručku?
– Ne mogu danas, Brad je uzeo slobodan dan i izlazimo negdje.
– Zvuči mi kao da je nešto skrivio. – Dakle, ovo je upravo no što nisam htjela čuti.
– Meni zvuči kao daje zaljubljen u mene, kažem s lažnom samouvjerenošću, nadajući se da ću je uvjeriti, nadajući se da ću uvjeriti samu sebe.
– Pa, lijepo se provedite, reče Lauren. – Nemoj brinuti za mene, samu na svijetu.
– Pođi s nama! – kažem, trudeći se zvučati kao da to mislim, jer mada smatram kako je Lauren fenomenalna, toliko se radujem što ću cijeli dan provesti s Bradom, samo nas dvoje, sami, da zapravo to uopće ne želim. – Bilo bi mi drago da pođeš s nama i Brad ne bi imao ništa protiv, volio bi te upoznati!
Što nije posve istinito, jer je Brad pokazao iznenađujuće malo zanimanja za ono što radim i s kim se družim kad nisam s njim.
– Da, reče Lauren s naznakom sarkazma u glasu. – Baš volim nekome držati svijeću.
– Nećeš nam držati svijeću. – Čak i ja mogu čuti koliko zvučim neiskreno. – Brad i ja nismo takvi.
– Brad i ja. Eto ti. To je pouzdan znak, ako je to uopće bilo potrebno.
– Znači, nećeš s nama? – Mislim da sam uspjela nekako prikriti olakšanje.
– Ne. Ipak hvala, J.J., zbilja je lijepo od tebe što si me pozvala.
– Hoćeš li biti u redu? Što ćeš danas raditi?
– Mogla bih popodne pogledati neki film. Oh, pričekaj, imam drugu liniju.
Sjedim sa slušalicom u ruci i čekam. I čekam. I čekam. Mrzim ovo, mrzim ljude koji vas ostave da satima čekate na vezi. Taman kad krenem spustiti slušalicu Lauren se vrati.
– J.J.? O moj Bože! Tako mi je žao, ali to je bio on! Nazvao je!
– Tko?
– Bili! Barmen! – I?
– I sad imam plan za današnji dan. Nalazimo se na ručku.
– Samo se pristojno ponašaj, nasmijem se. – Ne bismo željeli da upadneš u nevolje.
– Hoću. Bit ću pristojna, mislim. Još se neko vrijem kanim držati podalje od nevolja.
Obje se nasmijemo i pozdravimo, kadli Brad izađe iz kupaonice.
– Tko je to bio?
– Lauren.
– Tko je Lauren? – Kako tipično. Eto koliko pozornosti Brad pridaje mom životu.
– Brad! – zaigrano ga udarim. – Znaš ti dobro tko je Lauren. To je moja nova prijateljica, ona koju sam upoznala u Broadway Deliju, ona s kojom sam sinoć izašla vani.
– Totalno sam zaboravio da si s njom sinoć bila vani. Kamo ste otišle? Dok govori, Brad ručnikom trlja kosu.
– Otišle smo u onaj novi restoran u Glavnoj ulici.
Brad na trenutak prestane brisati kosu, a onda počne ponovno, ali sporije, mnogo promišljeni]e. – Koji restoran? – pita, glas mu zvuči pomalo ukočeno.
– The Peppef, kažem mu. – Fantastičan je.
– Oh, reče Brad ponovno ubrzavši.
– Jesi li bio tamo?
– Je li to neslana šala? – pita Brad, spustivši ručnik, i možda sam zbilja skrenula pameću no dala bih se zakleti kako je ispod svog preplanulog tena problijedio.
– Što, zaboga, želiš reći? – pitam, nastojeći ustanoviti nije li problijedio, a ako jest, zašto.
– Znaš da sam bio tamo, reče oprezno.
– Ne, ne znam, kažem krajnje smetena, mislim, što se to ovdje događa?
– Mislio sam da sam ti rekao kako sam bio ondje.
– Ne, budalice, nasmijem se osjetivši olakšanje jer sam zacijelo sve umislila, jer je se ništa ozbiljno nije događalo. – Nisi.
– Oh, ja sam mislio da jesam, reče Brad pridodavši, – bio sam na otvaranju.
– Ne, to mi nisi rekao. Fenomenalan je, nije li? – kažem, sjedajući za toaletni stolić i uzimajući četku za kosu.
– Mmmm, reče Brad pa mi priđe, uzme mi četku iz ruke i stane iza mene, gledajući me u zrcalu dok mi četka kosu.
– Ovo je tako divno, mrmljam sklapajući oči.
– To mije i bila namjera, reče Brad a onda oboje poskočimo na tupi zvuk u hodniku.
– Pošta, reče spustivši četku, a nekoliko sekunda kasnije me zazove – J.J., ovdje je nešto za tebe.
– Za mene? – Što bi to moglo biti za mene? Osjetim kako me prolaze trnci uzbuđenja dok trčim niz hodnik prema ulaznim vratima, gdje mi Brad preda pismo naslovljeno Geraldineinim izražajnim rukopisom.
– To je od moje prijateljice Geraldine iz Londona, izvijestim Brada, koji zapravo i ne sluša, i smiješim se dok trgam omotnicu i izvlačim sve te novinske listove. Pročitam pisamce i nasmijem se, pomislivši kako se Geraldine neće nikad promijeniti, i pitajući se kako se snalazi s Vrhunskim savjetima, a potom otvorim stranice koje su pričvršćene za pisamce, pitajući se što bi to moglo biti.
– Isuse Kriste! – ruka mi počne drhtati i moram je staviti na srce ne bih li usporila njegovo lupanje.
– Što je bilo? – Brad me uspaničeno pogleda.
– Ništa, ništa.
Brad mi priđe i pogleda što piše na stranicama. – Tko je Ben Williams? – upita.
– Samo netko s kim sam prije radila.
Ne mogu maknuti pogleda s novinskih stranica, pomno proučavam sve slike, čitam naslove, ponovno se vraćam na slike. To je Ben. Moj ljubljeni Ben. O moj Bože, ne bih se smjela ovako osjećati. Panično pogledam Brada, no on mije okrenut leđima i ne vidi izraz na mom licu. Stoga ostanem tako i počnem čitati, dok mi srce luđački lupa pri pogledu na muškarca za kojeg sam mislila da sam ga zaboravila, ili barem odlučno pospremila u svoju prošlost.
– Sigurno nije neki tvoj bivši dečko? – Brad se smiješi, no ja mu ne uzvratim osmijeh, ne mogu podići pogleda s Benovih slika i ne progovaram ni riječi, samo odem u spavaću sobu i sručim se na krevet, nastojeći zaustaviti drhtanje stranica dok gutam svaku pojedinu riječ.
Nisam posve sigurna kako ću se uspjeti primiriti, ipak uspijem, čak odolim potrebi da podignem slušalicu i nazovem Geraldine. Nisam sigurna kako se osjećam. Zbunjena bi možda bio najbliži opis. Zbilja sam mislila da sam preboljela Bena, zbilja sam mislila da sam najzad pronašla sreću s Bradom i da ću uvijek držati kako je Ben zgodan, ali da će to biti objektivno mišljenje, da me neće osobno pogoditi.
I zbunjena sam jer ne mogu vjerovati kako se pukim pogledom na njega, običnim čitanjem o čovjeku kojeg poznajem, čovjeku za kojeg sam nekoć mislila da ga volim, osjećam kao stara Jemima Jones, Jemima Jones za koju sam mislila daje zauvijek nestala.
Ali Ben nije ovdje, govorim si, a čak i da jest ništa ne bi bilo zajamčeno. U redu, sad izgledam potpuno drukčije, ali ga nikad prije nisam zanimala i vjerojatno bi tako bilo i sad.
Pogledam Brada, tog golemog, zlatnog lava od muškarca i znam daje mogao odabrati bilo koju ženu, no on je odabrao mene, što mora značiti da sam prava sretnica. No dobro, katkad se brinem kako nemamo mnogo toga zajedničkog koliko bi možda trebali pa se povremeno zateknem kako ga uspoređujem s Benom i, osim vanjskog izgleda, čini se da daleko kaska za njim, što je upravo razloga zašto se trudim ne činiti to tako često, i možda nas dvoje nemamo onakvo peckavo prijateljstvo kao što sam ga imala s Benom, ali opet, za razliku od Brada, Ben me nikad nije želio.
I dobar je prema meni, pažljiv je. Dobro, prošle je noći zakazao, ali posao je posao i moram se potruditi razumjeti tu stranu njegova života. Sretna sam. Moram to biti. Mislim, pa pogledajte ga samo.
Oh da. Još jedna stvar. Seks je, naravno, nevjerojatan.
I doista prekrasno provedemo dan. Odemo u dugu, ugodnu šetnju sve do kraja pristaništa u Santa Monici, gdje sjednemo na klupu sučelice oceanu, a Brad me pokušava nagovoriti na vožnju u lunaparku, no odbijem jer bih se tad osjećala poput prave turistkinje, a sad se zapravo trudim osjećati poput ovdašnje djevojke, poput Bradove žene i, uzevši u obzir kako je prošlo tek četiri i pol tjedna, mislim da mi prilično dobro ide.
Uputimo se natrag koračajući po pristaništu, s rukom u ruci, a ja se smiješim u sebi dok gledam druge žene kako pogledavaju Brada i Brad me nasmijeva kad mi pokaže jednu neobično odjevenu ženu i prošapće: – Ma pogledaj smo ono? Što to ona ima na sebi? Bože, kaubojske čizme na tim užasnim nogama i ta grozna minica.
A ja se svim silama trudim potisnuti misli o Benu i trudim se stalno podsjećati koliko sam sretna što je uz mene čovjek poput Brada.
Trčkaramo okolo po pličini oceana poput djece, vrišteći i Mičući dok vodom prskamo jedno drugo, a onda, nakon ljubakanja u pijesku bodreni povicima grupe dječaka što sjede po pješčanim nanosima, nastavimo šetati sve dok ne nabasamo na Shutters on the Beach, po Bradovim riječima najbolji hotel na ovom području.
Prođemo kroz predvorje i izgleda upravo čarobno. Ulašteni drveni podovi, pretrpani sofama od bijelog damaska, predivne vaze sa svježim ružama smještene na antiknom namještaju, i uputimo se dalje kako bi sjeli na terasu s pogledom na ocean, uživajući u slasnoj hrani, uživajući jedno u drugome.
Nakon ručka vratimo se doma, uzmemo automobil i Brad me vozi po Pacific Palisades, gdje parkiramo automobil i odemo na dvosatno uspinjanje po planini. Dakle upravo ovo, udisanje čistog, svježeg zraka i hodanje uz bok mom predivnom muškarcu, to bi trebao biti pravi život.
A kad se vratimo doma zajedno uskočimo u kupku i jasno, malo po malo, završimo u mahnitoj, vlažnoj, pjenušavoj predigri u kadi, kadli zazvoni telefon.
– Pusti, promrmljam na rubu vrhunca.
– Ne mogu, zastenje Brad ustajući i odlazeći do telefona u spavaćoj sobi, dok ja negodujem i zavalim se natrag.
– K * – Halo? – čujem ga kako govori. – Oh, bok. – Uslijedi kratka tišina tijekom koje, pretpostavljam, sluša osobu na drugoj strani žice, pa povučem ručnik s drške i omotam ga oko sebe i dalje uživajući u sladostrasnom osjećaju nakon vođenja ljubavi, pitajući se kako sam samo zaboga mogla toliko godina propuštati ovaj neopisivi osjećaj. A onda, znam daje to ludo, no sigurna sam da čujem Brada kako šapće.
Nakon nekog vremena on spusti slušalicu, no ne vraća se u kupaonicu, odlazi u kuhinju pa gaje slijedim, pitajući se nisam li skroz poludjela.
– Tko je to bio na telefonu? – kažem, nastojeći da pitanje zvuči nehajno.
– Telefon? Oh, samo posao.
– Zašto si šaptao?
On me pogleda kao da sam zbilja poludjela. – O čemu to pričaš? – reče. – Nisam šaptao. – I ja mu povjerujem.
Pomislili bismo kako je ovo čudno. Zapravo, vjerojatno bismo pomislili kako je ovo daleko više nego čudno, no Jemima tako ne misli. Jemima odbija tako misliti, a kad Brad krene, pola sata kasnije, ne bi li riješio problem na poslu, kaže joj kako je voli i ona mu povjeruje.
A kad nešto kasnije sjedne za Bradov radni stol kako bi počela s poslom, ponovno pročita tekst o Benu Williamsu. Ben je bio tek maštarija, misli ona. Brad je stvarnost. Daleko sam sretnija s Bradom nego što bih to ikad mogla biti s Benom, i s tom mišlju ona rastvori Hollywood Reporter i počne pretraživati stranice tražeći zanimljive priče.
26. poglavlje
Ben je kanio nazvati Jemimu, zbilja jest, no kad si zvijezda, a radni ti je raspored takav da pretpostavlja gotovo neprestani rad, i kad ne radiš onda si zauzet večerama ili otvaranjima supermarketa ili pak davanjima intervjua za medije, vrlo je lako zaboraviti stvari poput nazivanja starih prijatelja.
Još ih je lakše zaboraviti nazvati ukoliko si zgodni samac i još si k tome spavao sa šeficom, za što se pak čini kako je kod vas dvoje taj čin izazvao posve oprečne reakcije. Ti misliš kako je to najveća pogreška u tvom životu i nastojiš je čim prije zaboraviti, no tvoja šefica čitavo svoje vrijeme provodi dovijajući se kako će ponoviti rečeno iskustvo.
Posljednja je tri mjeseca jedan od producenata emisije, Simon, pokušavao dogovoriti intervju s Alexijom Aldrige, trenutačno najpopularnijom glumicom u Hollywoodu. Dotični producent, zajedno s timom novinara istraživača, već je stotinu puta nazvao njezinog agenta, producenticu, njezine osobnu asistenticu. Poslali su stotine faksimila, obećavajući ogroman prostor u emisiji posvećen samo njoj, obećavajući joj platiti put, smještaj, samo da bi dobili ekskluzivan intervju povodom londonske premijere njezina najnovijeg filma.
Agent je pristao, držao je to sjajnom zamisli, samo neka faksom pošalju upit, što oni i učiniše. Nikad se više nisu čuli s njim, unatoč slanju bezbrojnih naknadnih faksimila. Izvršna je producentica je pristala, držala je to sjajnom zamisli, samo neka faksom pošalju upit, što oni i učiniše. Nikad se više nisu čuli s njom. Osobna je asistentica pristala, držala je to sjajnom zamisli, no najbolje bi bilo obratiti se producentici. Producentica se, kad su je napokon uspjeli dobiti, ispričala što im se nije ranije javila te ih izvijestila kako je razgovarala s Alexijom, koja bi to silno voljela učiniti, samo stoje trenutačno prezauzeta i možda bi idući put bilo najbolje obratiti se filmskom producentu nešto ranije. Ovaj put je filmski producent pristao, držao je to sjajnom zamisli, i tisuće i tisuće faksimila kasnije najzad upriličiše vrijeme, datum i mjesto, međutim ne na obostranu vremensku usklađenost, nego tek kad je bi to bilo zgodno gospođici Aldrige.
Iskrsnuo je samo jedan problem, a taj je problem ubrzo postao isključivo problem Diane Macpherson. Alexia je nedavno bila u Londonu i sasvim slučajno odgledala emisiju London Nights. Samo će jednoj osobi dopustiti da je intervjuira. Benu Williamsu. Komu drugome?
Pod normalnim bi okolnostima produkcijski tim London Nightsa izvijestio Alexiju Aldrige kako će intervju biti obavljen s njihovim reporterom zaduženim za shoivbuisness – smiješna podudaranost, posao kojeg je Ben radio kad su ga tek zaposlili – te kako je nedopustivo da to obavlja glavni voditelj.
Međutim, Alexia Aldrige rijetko pristaje na intervjue. Iako nije sasvim u klasi ili po godinama kao Barbara Streisand, ipak je ona neka vrst zagonetke u svijetu filma, bez obzira na to što sve mogla otkriti o sebi ili ne.
A Diana Macpherson koja bi trebala biti van sebe od sreće zbog ovog briljantnog poteza, zapravo i nije sasvim sretna. Štoviše, ni najmanje nije sretna. Inače bi čitavu ekipu počastila šampanjcem, no tek nedavno počela je više razmišljati o svom privatnom životu. Počela je gledati majke u parku, a jednom se ili dvaput čak zaustavila ne bi li tepala osobito slatkim bebama. Diana Macpherson nikad nije o sebi razmišljala kao o ženi, nego više kao o radnom stroju, no iz nekog je čudnog razloga s izvjesnim zakašnjenjem počela maštati o vezama, braku, bebama.
0 seksu ne. To je uvijek na dohvat ruke kad si uspješan poput nje, no Diana sad želi nešto više od pukog seksa i, premda je u početku ciljala na Bena kao na novog ševca, Diana ga sad gleda u jednom posve novom svjetlu. Diana sad misli da bi Ben mogao biti baš taj muškarac kojeg je čekala. I razmišlja koliko bi samo prelijepa njihova djeca bila. Razmišlja. Često.
A bila je uvjerena kako je sve to pokrenula one večeri. Ben je možda otada izbjegava – ili je to samo umislila – no moralo mu je nešto značiti, i svejedno mu oprašta jer, napokon, on je još mlad, još uvijek ne zna što je dobro za njega. A Diana Macpherson bi bila više nego dobra za njega. U svakom slučaju.
1 zadnje što želi je poslati Bena u Los Angeles, no čini se kako ovaj put zaista nema drugog izbora. Stoga sad možemo razumjeti zašto je nesretna. Osim toga, naravno, dodatni je problem pronaći nekoga tko bi zamijenio Bena dok veći dio tjedna bude u Americi. Osim toga tu je još i sveukupni trošak slanja čitave ekipe na drugi kraj svijeta. Osim toga mogla bi dobiti pljusku u lice ukoliko Alexia Aldrige promjeni mišljenje, ili se bude premišljala, ili odluči ne odavati pojedinosti o filmu. Usto, Alexia Aldrige je mlada, neudana i nevjerojatno lijepa. Ali ne, kaže Diana sama sebi, može ona inzistirati da je Ben intervjuira, ali se nikad ne bi gnjavila spetljati s nekim tako beznačajnim poput televizijskog voditelja iz Engleske.
Dopustite mi ovdje da vam odam jednu malu tajnu kako bih vam pomogla da do kraja razumijete zašto Diana dopušta Benu da joj izmakne iz ruke. Postoji, naime, jedna stvar koja plaši Dianu Macpherson. Hijerarhija. Diana Macpherson dospjela je do svog moćnog položaja pameću, dobrim potezima, a osiguravanje ekskluzivnog intervjua s Alexijom Aldrige, premda iznimno skup, ipak je dobar potez i neće joj dopustiti da umakne, čak i ako to znači pustiti Bena Williamsa da umakne. Doduše, privremeno.
Stoga Diana pozove Bena u svoj ured kako bi mu priopćila novosti i zanemari činjenicu što je Ben ušao unutra izgledajući kao daje pozvan na stratište.
– Dobili smo intervju sa Alexijom Aldrige, reče mu ona.
– Izvrsno – reče Ben gledajući prema vratima i pitajući se koliko brzo može pobjeći odavde.
– No, pristala je samo pod jednim uvjetom.
– Hmm?
– Da ti obaviš intervju.
– O.K. U redu, ustajući i spremajući se na odlazak. – Je li to sve?
– Nije, Bene. Sjedni. Ona ne može doletjeti ovamo jer se sprema za početak snimanja novog filma, što znači da ti moraš otputovati tamo.
– Kamo? – sad je Ben zainteresiran.
– U Los Angeles.
Njegovo se lice razvedri. – Nikad nisam bio u Los Angelesu! Bože, kako uzbudljivo.
– Neće ti biti suviše zabavno, Bene, kruto će Diana. – Šaljem te tamo na dva tjedna sa Simonom i snimateljskom ekipom. Tamo si da bi radio i imat ćeš dosta posla. I, – zastane – želim najbolji jebeni intervju kojeg sam ikad vidjela. Je li ti jasno? – Diana je, nakostriješena zbog Benovog odbojnog stava, poslovnija nego što ju je Ben ikad vidio.
– Da, Diana, krotko će on. – Donijet ću ti samo najbolje.
– Kladim se da to kažeš svim djevojkama, reče ona smiješeći se, nesposobna odoljeti iskušenju da barem malčice fiertuje.
Sranje, pomisli Ben, koji se, međutim, samo slatko smiješi, nasmije se na njezinu malu šalu i unatraške izađe iz ureda.
Odjuri do Simona. – Jesi li čuo? – reče, oduševljenje i uzbuđenje mu se čita na licu. – Aha. Fantastično, zar ne?
– Ali mi smo tamo zbog posla, Simone, i bit će to jebeno naporan posao. Benovo je oponašanje Diane zastrašujuće vjerno i Simon pada s nogu od smijeha.
– Fućkaš to, stari, reče on. – Intervju će biti gotov za jedan dan, a ostatak tjedna samo komadi i cuga.
– Simone, reče Ben ozbiljnim glasom. – Ti si čovjek po mom gustu.
Ostatak dana Ben provede trudeći se držati uzbuđenje pod nazorom. – Ti sretni gade, kaže mu svaki novinar istraživač kad prođe kraj njegova stola, jer Ben za njih nije zvijezda, tek kolega s posla, netko s kim se mogu dobro nasmijati. Do sredine popodneva već se dovoljno smirio da može obaviti nešto posla, a ostatak dana provodi prekapajući po novinskim člancima o Alexiji Aldrige. Da nije tako pohlepno gutao video kasete, bio bi počeo gledati njezine filmove, no srećom za Bena, odgledao ih je sve i jedino što mu valja učiniti večeras jest nazvati Richarda ne bi li ovaj pozelenio od zavisti.
Benu su dva tjedna naprosto proletjela. Noć prije njegova odlaska, dok je trpao odjeću u kovčeg, on se iznenada sjeti Jemime. Daje večeras nazove? Je li ona još uvijek u Los Angelesu? Daje izvijesti o dolasku? Ne, odluči, riskirat će i iznenaditi je kad tamo stigne.
Slučajnost, možda? Ovaj bi se Benov mali izlet mogao činiti nešto više od još jedne slučajnosti, tim više što se Ben, zahvaljujući Geraldine, vratio u Jemiminu svijest poput praska, no možda je ipak u pitanju nešto drugo. Možda je sudbina napokon odlučila pružiti Jemimi i Benu sreću za kojom su dugo čeznuli, sreću za koju su oboje mislili kako su je pronašli, Ben u svom poslu iz snova, Jemima u svom muškarcu iz snova.
Možda nijedno od njih nije bilo toliko ispunjeno kao što su se nadali, i možda će sad sudbina to riješiti jednom za svagda. S druge strane, moglo bi sve krenuti krivim tokom. Ben i Jemima bi se mogli potpuno promašiti. Naposljetku, Ben tamo odlazi naporno raditi i bit će tamo tek nekoliko dana. A Jemima bi mogla uspjeti s Bradom, jer kako stvari stoje, on se doista čini kao njezin čovjek iz snova, no upravo u ovom trenutku Jemima Jones ne provodi osobito dobar dan. Priznajmo, u takvim je stvarima sve relativno, i možda je to samo zato što je jučerašnji dan kojeg je provela s Bradom bio toliko savršen daje danas neizbježna neznatna potištenost.
No, barem je pronašla nekoliko priča. Upravo je dovršila rad na kolumni, koju je uspjela skrpati od tekstova iz mjesnih novina, zajedno s osvrtom na restoran The Pepper, i kad svrši s čitanjem zaključi kako je u konačnici poprilično dobro obavila posao. Da ne znate drukčije, ne biste ni pomišljali daje Jemima većinu vremena provodila sama, jer Jemima je opisala Los Angeles kao utjelovljenje glamura i uzbuđenja. Što, pretpostavljam, može biti istina. Samo, kad je riječ o njoj, stvari su ponešto drukčije.
Nakon što sve iščita, nasloni glavu na ruke i uzdahne, razmišljajući o onome što se dogodilo danas nešto ranije, kad je bila u teretani, pitajući se zašto se Jenny doimala toliko usplahirenom.
– Bok, Jenny, rekoh susrevši je u hodniku. Jenny se nije niti osvrnula.
– Jenny? – Sad je dosta. Više ne želim trpjeti ova sranja, a već sam je odavna prestala žaliti. No dobro, jutros, svejedno. Jenny se uz teški uzdah okrene.
– Što? – reče Jenny, zvučeći kao da se dosađuje.
– U čemu je točno tvoj problem? – Već mije dozlogrdilo i bijah odlučna u nakani da joj ovaj put ne dam da se izvuče.
– Zbilja bih rado podijelila svoje probleme s tobom – reče Jenny zajedljivo.
– Čuj, doista se trudim biti ljubazna prema tebi, a ti si tako... – gotovo sam vikala od srdžbe – ... prokleto nepristojna.
– Prokleto nepristojna, ma zbilja? Pa ne sjećam se da mi je rečeno kako moram biti pristojna prema tebi.
– Ja sam djevojka tvog šefa, za ime Boga, i nije stvar u tome da moraš, nego jednostavno nisam učinila ništa čime bih te povrijedila i bilo bi lijepo kad bi pokazala malo pristojnosti.
– To što si Bradova djevojka, reče Jenny zlobno naglasivši potonju riječ – ne znači ama baš ništa, barem što se mene tiče. Misliš da možeš doletjeti ovamo s tom tvojom plavom kosom i mršavim nogama, i sve preuzeti. E pa, ne možeš.
– O čemu to dovraga pričaš? Ništa je ne želim preuzeti, dolazim ovdje samo jednom dnevno.
– Zaboravi, reče Jenny odmahnuvši glavom. – Nisi mi draga, i nikad mi nećeš ni biti. Neka na tome ostane. – I krene dalje.
– Ne. – Nisam si mogla pomoći, zgrabih je za ruku. – Ne želim samo tako ostati na tome.
Jenny s prezirom pogleda moju ruku na njezinoj prije nego će je otresti, približiti mi se i vrlo polako reći: – Zašto jednostavno ne odjebeš od mene. – Nekoliko je sekunda ostala na mjestu, očevidno uživajući u zgroženom izrazu mog lica, a potom je otišla dalje, ostavivši me da stojim ukopana na mjestu tresući se poput pruta.
Da sam bila kadra pronaći Brada, bila bih mu rekla što se zbilo, rekla mu neka to riješi, da joj nogu, što bilo, no Brad nije bio tu, a Lauren nije bila doma, i meni samo preostade da se sama nosim s time čitav dan i da, uzrujana sam. Povrijeđena sam i uzrujana što me netko mrzi bez ikakva razloga, i premda sam već bacila kroz prozor sve te nade kako ću se s njom sprijateljiti, ipak ne podnosim svađu. Međutim, ovo je krajnja granica do koje mogu biti izazvana i sad, što se mene tiče, ovo znači rat.
Odem u kuhinju gdje si natočim dijetnu Coca-Colu, a zatim se vratim u spavaću sobu, popnem se na krevet i posegnem za daljinskim upravljačem no, dok sam se naginjala, čaša se prevrne i dijetna se Coca-Cola razlije na sve strane po bijelim lanenim plahtama.
Sranje! Odjurim u kuhinju po krpu, no čini se da, bez obzira koliko trljala, mrlja ne odlazi i znam da će Brad podivljati jer voli da sve bude besprijekorno, no znam li uopće gdje se nalaze čiste plahte? Znam vraga! U posvemašnjoj panici očajnički pretražujem ormariće u hodniku, ormariće u kupaonici, ormar u spavaćoj sobi, no ne pronalazim ništa pa nakon nekog vremena, osjećajući se kukavno i blesavo, uzmem telefon i nazovem teretanu.
– Charlene? J.J. pri telefonu. Dobro sam. Ti? Je li Brad tamo? Oh? Na sastanku je? Možeš li mi učiniti uslugu, možeš li ga samo pitati gdje mu stoji čista posteljina, hitno je. – Počekam nekoliko minuta, gledajući u mrlju, u mislima požurujući Charlene.
– U ladici na vrhu ormara? – Pređem pogledom po sobi i spazim ono na što misli. – Izvrsno, Charlene. Hvala. Da, i ja tebi želim ugodan dan, pa spustim slušalicu, i taman kad krenem ustati, vražji telefon ponovno zazvoni, ovaj put je Lauren.
– Upravo sam posvuda razlila dijetnu Coca-Colu, mogu li te kasnije nazvati? Moram promijeniti plahte.
– Fućkaš plahte, reče Lauren. – Moram ti sve ispričati o svom danu iz snova. Zaljubljena sam. – I otpočne svoju priču 0 Billu, uspaljenom barmenu, i zbilja, fućkaš plahte, ovo je daleko važnije, riječ je o mojoj prijateljici, zaboga, i plahte će morati pričekati.
– Znaš ono kad upoznaš nekog i sve bude apsolutno savršeno? – pita me Lauren.
– Misliš, kao stoje bilo s Charlijem?
– Ne, nasmije se Lauren. – Mislim na ono kao kad si klinka 1 doživiš to nevjerojatno romantično iskustvo za koje imaš osjećaj da se događa samo na filmu, a seks niti ne dolazi u pitanje jer nijedno od vas dvoje još to ne činite.
– Da. – I u neku ruku razumijem što mi pokušava objasniti, iako nikad nisam iskusila nešto slično kad sam bila klinka. Moja se tinejdžerska iskustva svode na utjehu u hrani i nepozivanje na tulume na koje bijahu pozvani svi koji su nešto značili.
– Kunem se, baš tako je bilo s Billom. Upravo smo proveli najsavršeniji dan, uzdahne Lauren. Prvo smo se našli na kavi u onom kafiću, mislim da je u Drugoj ulici, kafić Interactive?
– Da, klimnem. – Znam koji je to.
– A zatim smo otišli šetati po plaži i ponovno sam se osjećala kao tinejdžerica, prskali smo se u moru poput dvoje djece.
Nasmiješim se, jer Brad i ja smo radili upravo istu stvar, vjerojatno i u isto vrijeme.
– A onda smo otišli na ručak.
– Nemoj mi samo sad reći da ste bili u hotelu Shutters on the Beach.
– Nismo, reče Lauren smetena. – Zašto bismo išli tamo?
– Nije važno. Onda, kamo ste otišli?
Lauren mi nastavi pričati, a ja, nastojeći ne brinuti o mrlji, potičem je smijehom i uzdasima odobravanja, a zatim nakon nekog vremena jedva postanem svjesna kako su zvukovi koji se posljednjih nekoliko sekunda čuju u telefonu ne znače da je loša veza, nego znače da imam drugi poziv.
– Pričekaj – upadnem Lauren u riječ. – Imam drugu liniju. Kako se uopće rukuje ovom vražjom stvari?
Lauren mi objasni, ja učinim što mi je rekla i pritisnem gumbe za koje mi je rekla.
– Halo?
– Opet ja, reče Lauren.
– Sranje. Čekaj, idem pokušati ponovno.
– Halo?
– Ma kakvi, opet ja.
– Oh, odustajem. Vjerojatno nekakav gnjavator traži Brada. Jednostavno se neću obazirati, hajde, nastavi pričati što se dalje dogodilo. – I Lauren nastavi.
Jemima ni na kraj pameti nije bilo da je osoba koja ju je pokušala dobiti bio upravo Brad. Brad koji je zaboravio na svu svoju hladnokrvnost, smirenost, kalifornijsku pribranost. Brad koju je upravo u ovom trenutku zaslijepljen od panike i mahnito ponavlja biranje svog kućnog broja, no uvijek mu iznova bude rečeno kako je osoba na drugoj liniji te će mu uskoro uzvratiti poziv. Što se naravno ne dogodi. – U vražju mater, podigni prokletu slušalicu! – vrišti on, privukavši na sebe zabrinute poglede uposlenika koji se motaju oko njegovog ureda.
– Oh sranje! – poviče, dograbivši ključeve automobila i izjurivši kroz vrata.
– Brad? – reče Jenny, koja je s njim bila na sastanku o novom marketinškom planu. – Brad? Što nije u redu? – Ona ustane, očito zabrinuta, no Brad se ne obazre nego nastavi trčati.
Izleti iz zgrade, uskoči u automobil i stisne gas do daske. Ne obazirući se na pješake, ne obazirući se na ostale vozače, ne obazirući se na ograničenja brzine, izgledajući kako će svakog trena pretrpjeti srčani napad.
– U redu, draga, reče Lauren. – Vidimo se sutra.
– Znaš li kamo će te večeras izvesti?
– Ne znam i nije me briga. Možeš li povjerovati daje zbog mene promijenio smjenu? Hvala Ti, Gospode, jer si me napokon spojio s pristojnim muškarcem.
– Ne želim biti zloguka baba, kažem zloguko – ali, ne zvuči li ti ovo nekako poznato? Mislim, što ako je užasan u krevetu?
– Neće biti, reče Lauren. – To se uvijek može predvidjeti po načinu na koji se ljubi, a on se ljubi kao nitko na svijetu.
– Mislila sam da se i Charlie dobro ljubio.
– Bljak, uh, bljak, Lauren ispušta zvukove gušenja i bljuvanja, a ja se počnem smijati. – Lagala sam. Charlie se užasno ljubio.
– Brad se divno ljubi.
– Aha, pa. I trebao bi.
– Kako to misliš?
– Netko tko tako dobro izgleda mora imati veliku praksu.
– Nije on promiskuitetan tip, – kažem neraspoloženo.
– Nisam to ni mislila. Mislila sam kako se vjerojatno čitavo svoje školovanje pipkao po šupama. Misliš li da oni ovdje imaju šupe?
– Ma kakvi. Mislim da oni to vjerojatno rade pod onim stvarima na kojim gledaš bejzbol.
– Što? Oh, misliš na one klupe.
– Mmm. Mislim da oni to zovu otvorene tribine, ili nešto slično.
– Vjerojatno si u pravu. Onda, što radiš večeras?
– Ne znam. No, ma što radila, vjerojatno neće biti ni približno uzbudljivo kao tvoja večer.
– Nadam se da si u pravu, reče Lauren uz smijeh. – Čuj, moram sad ići. Moram depilirati noge, pripremiti masku za lice, izblijediti brkove.
– Pa ti nemaš brkove!
– Aha! Znači, ne vide se?
– Učinit ćeš to, zar ne?
– Bogme, možeš se kladiti da hoću. Dosta mi je više glumiti neosvojivu, a onda prekasno otkriti da te ne može zadovoljiti. Ovaj put ću se pobrinuti da je dobar u seksu od samog početka.
– Samo se ti pobrini za kondom.
– Kondom? Ovo je Kalifornija, mala. Režem prste na rukavicama i koristim ih umjesto toga!
Prasnem u smijeh na samu pomisao. – Uživaj.
– Hoću! Nazvat ću te odmah ujutro. – I mi se pozdravimo, a ja ponovno pogledam na mrlju koja pak, na vlastiti mi užas, izgleda kao daje mogla procuriti i na madrac. U panici odem do ormara i posegnem gore ne bih li otvorila vrata, no ne uspijem ih dosegnuti, pa dovučem stolicu od toaletnog stolića i, oprezno održavajući ravnotežu, uspijem nekako otvoriti vrata.
Posegnem rukom u ormar, a onda prekrijem glavu rukama jer počne ispadati hrpa stvari, za dlaku me promašivši, da bi završile na podu.
– Jao, poviknem jer i nisu me posve promašile, jedan me je časopis okrznuo po čelu i bogme boli. No dobro, plahte. Vidim ih posložene na dnu pa pažljivo izvučem jednu prije nego ću sići sa stolice kako bih pokupila stvari s poda.
Kakvo je ovo sranje, uostalom? Počnem podizati novine, a onda mi nešto zapne za oko i ja nogom odgurnem nekoliko primjeraka ne bih li bolje vidjela što je to. I sledim se.
Ne. Ovo nije istina. Nekoliko trenutaka čini se kako je vrijeme stalo, i moram zatvoriti oči jer možda, možda je sve ovo grozan san i kad ih ponovno otvorim ovo će nestati i neću više morati o tome misliti, jer nisam sigurna mogu li to podnijeti, nisam sigurna imam li dovoljno iskustva, dovoljno snage, a čak i da imam nisam sigurna bih li to mogla, i oh jebiga. Zašto ja. Zašto se ovo meni događa?
I otvorim oči i ovo nije san, ovo je stvarnost, i mislim da ću se pobljuvati, no nekim me čudom znatiželja potakne i umjesto da odjurim u kupaonicu ja stavim ruku na srce, koje tuče otprilike milijun puta u sekundi, pa bez razmišljanja skliznem dolje na pod i počnem prekapati po hrpi časopisa.
16 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 1:09 pm
Margita
Administrator
27. poglavlje
– Dakle ovo, reče Ben okrenuvši se prema Simonu i podižući čašu šampanjca – ovo je život.
– Bolje priveži pojas, reče Simon iskesivši se. – Uskoro ćemo sletjeti.
– Ne želim sletjeti, zavapi Ben. – Želim zauvijek ostati u ovom zrakoplovu.
Stjuardesa prođe pored njih i nasmiješi se Benu, koji joj uputi svoj najšarmantni]i osmijeh i ponovno se okrene prema Simonu. – Vidiš na što mislim? Prelijepe žene, besplatan šampanjac, ukusna hrana.
– Ti si možeš priuštiti putovanje prvom klasom, progunđa Simon. – S mojom bijednom plaćom završit ću u odjeljku sa stokom na usranim sjedalima i usranom hranom.
– Nisam ja ovo platio, reče Ben.
– Aha, ali ti si u boljoj klasi jer si slavan. Imam neki osjećaj kako ne kane unaprijediti prezaposlenog producenta Simona Mollovja samo zato što ima lijep osmijeh.
– Ali ipak jesu, naceri se Ben.
– Samo zato jer sam s tobom.
Privežu svoje sigurnosne pojaseve i pripreme se za slijetanje.
– Gdje ćemo odsjesti? – pita Ben.
– Ah, reče Simon posegnuvši u svoju aktovku. – Dakle, zbilja se imamo čime ponositi. London Daytime televizija nas je kanila strpati u nekakav ofucani jeftini hotel, no uspio sam iskamčiti izvjestan hotel po imenu Shutters on the Beach. – Izvuče brošuru iz torbe i preda je Benu. – Zgodno, zar ne?
– Zgodno? – reče Ben dok zrakoplov počinje ponirati kroz nebo. – Bogme je prekrasan.
– Bogme prekrasan, ponovi on prolazeći kroz predvorje, ono isto predvorje kojim je, nema tomu dugo, prolazila i sama Jemima. Ben, muško kao muško, ne zamjećuje pojedinosti na način kao Jemima, no ništa manje ne uživa u nečujnoj ljepoti mjesta.
– Moram obaviti nekoliko poziva, a onda se moram sastati s producentom, reče Simon dok slijede nosača prema liftu. – Što misliš da se nađemo nešto kasnije?
– Recimo, reče Ben pogledavši na sat. – Nisam siguran da će mi se večeras dati izlaziti, već osjećam ozbiljne napade umora.
– U redu, složi se Simon ni sam previše raspoložen za izlazak. – Ako me večeras iznevjeriš onda sutra, nakon što obavimo intervju, moramo se dobro opiti.
– Može, reče Ben nacerivši se.
– Dobro.
Ben je umoran, no istodobno i uzbuđen, i ne mora on obaviti nikakve pozive, niti se ni sa kim sastati, nakon pola sata prebiranja po stotinama televizijskih postaja, on odluči otići u šetnju.
Nema pojma kamo će, no za to ni ne mari. Dovoljna je samo činjenica što može lunjati uokolo odjeven tek u traperice i običnu pamučnu majicu, dovoljna je činjenica što se u nekoliko minuta nakon napuštanja hotela mimoišao s tri najljepše žene što ih je ikad vidio, dovoljna je činjenica stoje doista ovdje, u Los Angelesu.
Ben ne poznaje ovdašnja prometna pravila. Ne zna da u Kaliforniji, ukoliko si već toliko nesmotren da pređeš ulicu prije nego se upali zeleno svjetlo za pješake, mogu te globiti. I evo ga sad, stoji najednom uglu ulice s gomilom ljudi, čudeći se zašto nitko ne prelazi praznu cestu. Taman zakoraci naprijed kadli crni Porche kabriolet projuri ispred njega, promašivši ga za centimetar, i dok automobil grmeći nestaje u daljini, vozač, nepojmljivo zgodan plavokosi muškarac, zaurla: – Idiote! – Ben nekoliko sekunda ostane ukopan na mjestu, drhteći, kad mu priđe dugokosi mladić u širokoj odjeći.
– Ne prelazi dok nije vrijeme, stari, promuca on nastavljajući dalje svojim putem.
– Oh, reče Ben pribravši se. – Hvala.
Ni sama ne znam što bih mislila. Ne znam bih li trebala biti prestravljena ili opčinjena, smijati se od olakšanja jer ipak nisam umišljala kako nešto nije u redu, nisam bila luda, ili pak pobljuvati se.
Čini se kako je sve oko mene mirno. Jedino čega sam u ovom trenutku svjesna hrpa je fotografija i časopisa preda mnom. Osjećam se kao da sam ošamućena, no ipak se ne mogu spriječiti da ne gledam, kao da moram vidjeti, jer ako sve ne pogledam, moglo bi biti nestvarno.
Posegnem i izvučem jedan od brojnih časopisa s hrpe. Golema i prpošna! objavljeno je na naslovnici, vrišteći naslov preko slike žene koja se i ne da nazvati ženom, više gromadom mesa. Potpuno je naga, kesi se u objektiv i širi noge, pretpostavljam ne bi li omogućila gledateljima da vide ono što bi inače propustili uslijed naborane kože, prostranstva sala koje bi inače do kraja prekrilo njezine genitalije.
Isuse Kriste. Tko kupuje ovako nešto? Što ovo radi ovdje? U Bradovom stanu.
Okrenem prvu stranicu i pročitam uvod urednika, upućen onim muškarcima koji vole pozamašne dame. Okrećem svaku stranicu, i znate u što ne mogu povjerovati? Ne mogu povjerovati da se netko poput Brada može paliti na ove goleme žene, pa kojeg onda vraga one rade u njegovom stanu?
Prestravljeni dio mene ne želi dalje gledati, želi plačući pobjeći pod majčine skute i nadati se kako će veliki zločesti svijet nestati, ali drugi dio, onaj opčinjeni, ne može prestati listati stranice jer su te žene kao ja. One su ono što sam nekoć sama bila, samo što nikad nisam znala, kako sam tad izgledala, jer se nikad nisam usudila pošteno pogledati u zrcalo. Znala sam se pretvarati da ako sama ne vidim salo, tada ga ni nitko drugi ne može vidjeti.
Samo, pomnije pogledavši, mogu vidjeti kako ove žene ipak nisu poput mene. Imaju izazovne, blistave osmijehe, zavodnički oblizuju svoje usnice dok gledaju u objektiv, čine se ponosne svojom debljinom, golemim poprsjima, prekomjernim strukovima, ali ne bi se smjele ponositi. Ili, možda ipak bi?
Gubim li razum? Je li moguće da bi me muškarci i u ono vrijeme smatrali privlačnom, unatoč svoj pretilosti? Sviđa mi se pažnja koju dobivam sad kad sam mršava i plavokosa, no je li se moj život doista toliko promijenio? Istina, osjećam se bolje, samopouzdanije, no i dalje sam ona ista osoba u nutrini i kad bih do kraja bila iskrena prema sebi ne bih rekla da sam sad mnogo sretnija, sva je ona nesigurnost koji sam imala kao debela još uvijek prisutna, nikamo nije otišla, čak i ako to zvuči besmisleno.
Čudna je to stvar što ljudi sude o meni na temelju mog izgleda, baš kao što su to činili i ranije, samo što sad donose posve različite zaključke, i istina je, imam dečka, no život mi zasigurno nije bajkovit kao što sam mislila da će biti. Većinu sam vremena, iako sam u Los Angelesu, s Bradom, napokon to shvaćam, silno usamljena. Daleko, daleko usamljenija nego što sam to bila doma, u Kilburnu.
I što više razmišljam o tome, to više shvaćam kako se nisam osjećala svojom još otkako sam doputovala u Los Angeles. Osjećam se kao da igram neku ulogu, kao da sam postala toliko zadubljena u ulogu Bradove djevojke da sam zaboravila tko sam doista. Zapravo, ne osjećam se tako otkako sam ovamo doputovala. Kad bih bila posve iskrena, nisam se osjećala svojom još otkako sam smršavjela i nikad prije nisam shvaćala kako mije prekomjerna težina služila da zaštitim samu sebe.
Svršim s prelistavanjem časopisa, a onda podignem hrpu fotografija i polako ih, pomno, proučavam. Svaka od njih predstavlja golemu ženu, i baš kad pomislim kako sam se šokirala dovoljno za čitav život, ugledam nešto što mi najednom sve pojasni i ne mogu si pomoći. Koliko god zvučalo otrcano, prekrijem rukom usta i uzdahnem.
Jer tamo, u svoj svojoj nagosti, stoji Jenny. Jenny, kako leži na Bradovom krevetu, zavodnički se osmjehujući u objektiv. Na krevetu na kojem Brad i ja tako često vodimo ljubav. Leži tamo kao daje njezin. Nije ni čudo. Nije ni čudo što me mrzi. I sve mi postane zastrašujuće jasno.
I sve poče sjedati na svoje mjesto, muči me još samo jedna pomisao. Kojeg onda vraga Brad radi sa mnom? Zašto mije rekao da me voli? Zašto je želio da ostanem? Zašto ja?
Imam osjećaj da ako postoje neke poveznice, u mojoj glavi, onda se one uopće ne slažu. No, ne moram o tome predugo razmišljati jer najednom čujem kako se otvaraju vrata spavaće sobe i Brad se nađe na pragu.
Znam da je on, ne udostojim se čak niti podići pogled, nije potrebno, i čekam da nešto kaže no on šuti, sve što mogu čuti zvukovi su njegova teškog disanja. Ostao je bez daha, trčao je, jurio je da stigne na vrijeme i konačno, nakon dugog muka, okrenem se kako bih ga pogledala, međutim ne gledam ga u oči, samo zurim u kapi znoja što se upravo počele slijevati niz njegovo čelo.
– To nije moje, prvo je što kaže. Ja samo šutim i počnem drhtati. Prizor je poput smrznutog kadra na filmu, nitko se ne miče, a ja najzad uspijem povratiti glas.
– Pretpostavljam da si ih čuvao za prijatelja.
– Duga je to priča, reče on. – Ali to nije moje.
– Brad, kažem tiho. – Nisam glupa.
Brad prođe prstima kroz kosu i sjedne na krevet, glavom zabijenom u ruke, i sve na što mogu misliti je kako se doima krivim. Kriv je. Kriv je. Kriv je.
– Možda bi mi trebao reći o čemu se ovdje radi, kažem samo što mi glas ne zvuči poput mog, daleko je sabraniji, daleko mirniji, i čitava se ova situacije ne doima mojom, proživljavam je kao izvan tjelesno iskustvo, kao film koji gledam u kinu.
Brad dugo vremena ne govori ništa, a ja ga ne potičem. Samo sjedim i čekam, dalje prelistavajući časopise, kao da sam u nekom snu.
– Ne znam što bih rekao, reče on.
– U redu. – Glas mije hladan kao led. – Pomoći ću ti. Jesam li u pravu kad pretpostavljam kako su ovo tvoje slike? – Brad kimne.
– Znači stoji pretpostavka kako ih posjeduješ jer te privlače ovakve žene.
Brad slegne ramenima. – Privlače li te?
On ponovno slegne ramenima.
– Privlače li te?
– Valjda.
– Onda, bi li mi sad želio pojasniti ovo? – Izvučem Jennvnu fotografiju i stavim je pred Brada, koji zastenje i spusti glavu među ruke, baš kao što sam maločas i ja sama, poput djeteta, kao da će sve nestati ako sklopi oči, kao da ako ne vidi mene ili optužujuće dokaze, onda možda ni ja neću moći vidjeti njega. Točno znam kako se osjeća.
– Sad mi je barem jasno zašto me ona mrzi, nastavim. – Nije ni čudo što se osjećala prokleto ugroženom, nije ti mogla pozirati za tvoju nastranu porno kolekciju dok sam ja ovdje, zar ne?
– Nije tako, začuje se glas s vrata. Isuse Kriste. Danas baš nemam sreće. Tamo, na pragu, stoji Jenny. Brad ponovno zastenje i prekrije oči.
– Oh, zbilja, kažem. – Budući da se čini kako je Brad izgubio moć govora, možda bi mi ti mogla bolje objasniti kako jest.
– Žao mi je, Brade, reče Jenny, prešavši preko sobe do njega i stavivši ruku na njegovo rame. – Došla sam jer sam znala da nešto nije u redu čim si onako izjurio iz ureda. Jesi li dobro?
– Je li on dobro? – Ovo je za ne povjerovati. – Oprostite molim vas? Halo? Koga briga za njega, u ime Isusovo. Želim da mi kažeš što je ovo?
\ Jenny letimično pogleda slike. – Dobro, – reče mi, nemajući ni toliko pristojnosti da pokaže barem nagovještaj stida. – Zbilja želiš znati što se događa?
– Da. – Iako, najednom nisam sasvim sigurna.
Jenny pogleda Brada. – Sve ću joj ispričati, reče ali Brad na to ostane šutjeti, čak se ne udostoji podići pogleda, samo ostane sjediti s glavom među rukama.
– Brad i ja smo zajedno išli u srednju školu...
– Što ste? – kažem. – Ne mogu vjerovati.
– E pa, vjeruj, reče Jenny. – Nismo hodali, zastane. – U to vrijeme. Slegne ramenima. – Ja sam izgledala uglavnom jednako kao i sad. Bila sam pretilo dijete koje su svi ismijavali. Jasno, imala sam ja svoje prijatelje, društvene izopćenike, šmokljane, štrebere s kojima se nitko nije htio družiti. Njezin se glas smekša pri pogledu na Brada.
– Brad je bio školski heroj. Bio je zlatni dečko, zvijezda ragbi ekipe. Hodao je s glavnom navijačicom, a ja sam se zaljubila u njega onog trenutka kad sam ga ugledala.
Nikad me nije primjećivao, jasno, ne na takav način, no sjećam se kako je uvijek bio ljubazan, nikad nije zbijao grube šale na račun moje debljine, ili se smijao i vikao 'Debela' kad bih ušla u razred. Znao je drugima govoriti da umuknu, da se ne ismijavaju mojoj debljini, govorio bi im da me ostave na miru, zbog čega sam ga samo još više voljela.
Tek kad smo završili srednju školu shvatila sam zašto se zauzimao za mene. Tad je on već dugo bio odsutan, bio je na koledžu, dok sam ja ostala ovdje i zaposlila se kao tajnica. Radila sam s jednom ženom, Judy, s kojom sam postala veoma bliska. Znala mije govoriti daje podsjećam na nju kad je bila mlada, a Judy je zaista izgledala poput mene, bile smo jednako debele.
Jednog smo dana bile na poslu kad sam joj spomenula koju sam srednju školu pohađala. – Sigurno poznaješ mog sina, – rekla je i iz novčanika izvukla Bradovu sliku. Sjećam se kako sam u nevjerici zurila u fotografiju i, premda sam priznala da ga poznajem, nikad joj nisam rekla što sam prema njemu osjećala. Nakon što sam napustila taj posao, ostala sam u kontaktu s Judy i ona bi mi uvijek govorila kako on napreduje. Nikad nisam imala pravog dečka, nikad nisam osjećala da se netko zanima za mene, ali ipak nikad nisam prestala sanjati da ćemo Brad i ja, nekim čudom, jednog dana, biti zajedno.
Prestala sam gledati fotografije. Ne mogu skinuti pogleda s Jenny, znam da bih je trebala mrziti, uništila mije život, ali ne mogu je mrziti jer, sjedeći ovdje i slušajući njezin glas, slušam svoju životnu priču.
– Judy mije znala govoriti o njegovim djevojkama – nastavi ona. – No te veze nikad nisu potrajale, a onda mije prije nekoliko godina rekla kako je došao u Los Angeles, otvorio teretanu i da traži asistenticu. Razmišljala sam i razmišljala o tome i znala sam da moram doći ovamo. Morala sam biti s njim.
Znala sam, čak i ako se ništa ne dogodi, da ću jedino biti sretna u Bradovoj blizini, i tako sam napustila rodni grad i sjela na autobus za Los Angeles. Mislila sam da me se Brad neće niti sjetiti, no otišla sam u njegovu teretanu, a on se zabezeknuo kad me vidio – na njezinom licu zaigra neprimjetan osmijeh na uspomene – i tog sam dana počela raditi za njega. Dva mjeseca kasnije imali smo uredsku zabavu i Brad me odveo doma. Ušao je u moju kuću i to je bilo to. Zaljubili smo se.
Jenny zastane, a ja je spriječim da nastavi, mislim da ne želim dalje slušati, ne želim slušati o njihovoj ljubavi. Samo želim čuti odgovore na pitanja koja nisam postavila, no najzad mi sve počne sjedati na mjesto, čitava ova grozna stvar, i moj glas iziđe u šapatu. – Zašto sam onda ja ovdje?
Jennynin se glas ponovno stvrdne. – Misliš li daje u ovom gradu lako izgledati kao ja? – reče. – Misliš da ne znam što ljudi misle o meni, što bi mislili o Bradu kad bi znali da smo nas dvoje zajedno?
I znate, koliko god bilo čudno, počinjem je sažalijevati. Počinjem razumijevati, jer, premda nisam dugo ovdje, već znam koliko je površan Los Angeles, kako te ljudi prihvaćaju samo ako si lijep. I mršav.
– To je razlog zašto si ti ovdje, uzdahne Jenny. – Jer je Bradu trebala djevojka koju će moći pokazivati. Trebao je neku plavokosu i mršavu.
Prezir u njezinu glasu udari me poput pljuske u lice. – Trebao je nekog poput tebe kako bi dokazao da je uspješan.
– Ali zašto si ti na to pristala? – I dalje šapćem, premda nisam sigurna zašto. Možda stoga što ne mogu povjerovati u ovo što sam upravo čula, ili možda što ne mogu povjerovati u bol koju sve ovo izaziva. Ne samo u meni, nego i u Bradu. I u Jenny.
– Zato što ga volim, reče Jenny jednostavno, a suza joj se počne kotrljati niz obraz. – Volim ga, i znam kako je živjeti u ovom gradu, i razumijem zašto mu je potreban netko poput tebe. Moram razumjeti. Nemam drugog izbora.
– Žao mije, Bradove riječi izgovorene su šaptom i on podigne pogled, prema Jennynim očima. – Žao mi je, Jenny. – Pogleda u mene. – Žao mije, J.J. Nisam te želio povrijediti, nisam mislio da ćeš ikad otkriti.
– Što? – U ovo doista ne mogu povjerovati. – Mislio si da možeš provesti ostatak života s obje?
On slegne ramenima. – Nisam znao što drugo da učinim.
– Ne mogu vjerovati da sam ovdje, – kažem, riječi izlete prije nego uspijem i promisliti. – Ne mogu vjerovati što sam sve čula. – Podignem pogled prema stropu. – Zastoja? – pitam tiho. – Zašto se sve ovo moralo meni dogoditi? – Pogledam u Brada. – Ovo je istina, zar ne? – kažem, jer na trenutak sam pomislila kako je možda Jenny sve izmislila, možda je pronašla način kojim me može nepojmljivo povrijediti, pobijediti ovaj rat. No, zapravo, i ne moram čekati Bradov odgovor. U njegovim očima vidim da je sve istina i iz načina na koji gaje Jenny primila za ruku, a on je nije povukao, vidim da je sve istina.
Ustanem i odem do ormara, ne obazirući se na njih i, dok počinjem izvlačiti svoju odjeću s vješalica i bacati je na krevet, nejasno sam svjesna kako su Brad i Jenny napustili sobu. Brad i Jenny. Čak i same riječi, njihova imena, stvaraju mi mučninu.
No osim mučnine, ne postoji zapravo nikakav dugi osjećaj. Ne postoji gnjev, tuga, čak ni previše boli. Otupljenost. Osjećam samo otupljenost. Izvučem svoj kovčeg i krenem u njega trpati odjeći, bacajući stvari jednu na drugu, ne trudeći se slagati je, ili je ravnati, ili pritisnuti. Najednom me preplavi silna potreba da pobjegnem odavde. Što brže mogu.
Brad se vrati u spavaću sobu. – Jenny je otišla, reče nježno.
– I ja također idem, kažem žurno. – Čim se spakiram, idem odavde.
– Ne moraš nikamo ići, reče on.
Što? Jesam li upravo čula ono što mislim? – Jesi li ti skroz poludio?
– Hoću reći, imam gostinjski sobu. Možeš tamo spavati. – Ne budi smiješan. – Kamo ćeš otići?
– Ne znam. – I mada kanim čim prije nazvati Lauren, nemam namjeru to podijeliti s njim. – Čuj, kažem Bradu – voljela bih da me sad ostaviš na miru, ako se slažeš.
– Slažem se, reče. – Hoću li te ponovno vidjeti?
– Čisto sumnjam. – I dok ga gledam shvaćam kako je ovo prvi put da ga zaista vidim. Unatoč boli, prijevari, lažima, i dalje je najzgodniji muškarac kojeg sam ikad vidjela. Ali izgled ništa ne znači. Zgodan je. Pa što onda? I najednom mi svane kako je to sve što mi je kod Brada značilo. Lijep izgled. Pala sam na njegov izgled, a ne na ono što on jest.
I, važnije od svega, pala sam na njega jer me želio. Bio je prvi muškarac koji je pokazao zanimanje za mene i bila sam polaskana, i mislim, oh, Bože, zašto to nisam ranije shvatila, mislim da sam smatrala kako mu moram uzvratiti ljubav.
Brad odlazi, a ja uzmem telefon kako bih nazvala zračnu luku.
– Voljela bih promijeniti datum leta za London, kažem djevojci na rezervacijama s druge strane linije.
– Naravno, gospođo. Samo mi kažite koji je to let i za kad biste ga željeli promijeniti.
– LAX za London Heathrow. Čim je prije moguće. Možete li me staviti na večerašnji let? – kažem joj broj leta i zadržim dah.
– Mislim daje taj let popunjen, gospođo. Možete li ostati na liniji dok ne provjerim u računalu?
Ostanem, a stopalo mi nestrpljivo tapka po podu dok čekam, kako mi se čini satima, da se djevojka vrati na vezu. – Žao mi je, ali let je popunjen, no imamo jedno slobodno mjesto na sutrašnjem letu.
– Hvala Bogu, uzdahnem od olakšanja.
– Jasno vam je kako će to biti po punoj cijeni.
– Što? – Pogriješila je, zacijelo je pogriješila. – Ali prije nekoliko tjedana sam promijenila let samo za sto dolara i kako sam shvatila to je bio sav trošak.
– Bojim se da nam je sad popis ispunjen, i više nismo u mogućnosti to raditi.
– Koliko je dakle puna cijena?
– To bi bilo 954 dolara plus pristojba.
Nije moguće da sam dobro čula. Stisnem slušalicu i prošapćem: – Što?
– 954 dolara plus pristojba.
– Ali ja si ne mogu to priuštiti! – U glavi preračunavam koliko bi to bilo u funtama, to je otprilike 700 funta! Nema šanse, nemam toliko novca.
– Žao mije, gospođo, to je naviše što možemo učiniti.
– Znači moram čekati ovdje do datuma kad mi je rezerviran let za doma? Ne mogu ponovno promijeniti let za sto dolara? – Ne mogu vjerovati što mi se događa, zbilja ne mogu.
– Bojim se daje tako.
– Zaboravite, uzdahnem. – Jednostavno ću morati ostati ovdje Bogu iza nogu, nije li tako? Hvala. – I spustim slušalicu, osjećajući kako ću svakog trenutka briznuti u plač.
Lauren, moram nazvati Lauren, i zamislite čuda, nema je doma. Vjerojatno je nekamo izašla sa svojim barmenom, mislim, a onda mi sve postane jasno. Prepuštena sam sama sebi. Ponovno. Došla sam ovamo kako bih bila s Bradom i on me sad napustio i to je to, u nepoznatom sam gradu, s jedinom prijateljicom koja nije kod kuće, i posve sam sama.
Ne mogu si pomoći, ne mogu zaustaviti suze koje mi počinju kliziti niz obraze i kroz nekoliko sekunda gutam velike količine zraka, ridajući poput kakva djeteta. Povučem koljena gore prema grudima i obgrlim ih rukama, plačući kao da mi se srce slama. Prestani, pokušavam si reći. Nije on toga vrijedan, no čak i dok to mislim znam da ovdje nije riječ o Bradu. Riječ je o meni. Riječ je o tome što sam mislila kako sam napokon pronašla nekog s kim ću dijeliti ostatak svog života, a onda shvatila da mu nisam dovoljno dobra. Riječ je tome što sam mislila da kad si plavokos i vitak i savršen odmah znači sreću, a onda sam otkrila kako je život pun razočarenja isto kao što je bio i ranije.
Prođe približno sat vremena dok nisam isplakala sve suze i kad sam napokon prestala ostavim poruku na Laureninoj telefonskoj sekretarici. – J.J. je, kažem lagano štucnuvši. – Dogodilo se nešto strašno, moram negdje odsjesti. Što god radila, ni slučajno me ne zovi kod Brada. Odlazim odavde i nazivat ću te dok te ne dobijem. Čujemo se uskoro. – I spustim slušalicu.
28. poglavlje
Vučem svoj kovčeg niz hodnik, zahvaljujući Bogu što Brad nije promijenio mišljenje i odlučio me ispratiti. Toliko je težak da ću vjerojatno uništiti leđa, no radije ću svisnuti nego prihvatiti bilo kakvu pomoć od njega.
Odnesem kovčeg do ulaznih vrata i vozač taksija izjuri i podigne ga umjesto mene.
– Kamo? – pita, dok se smještam na stražnje sjedalo.
– Nemam pojma.
On se okrene i upitno me pogleda. – Ne znate kamo idete?
Odmahnem glavom i dok to činim pojave se prve suze, ali ne u bujici, tek se jedna usamljena suza skotrlja niz moj obraz.
– Je li sve u redu? – pita on blago.
– Da. – Pokušam se nasmiješiti. – Bit ću dobro. – I neko vrijeme ostanemo sjediti dok on čeka da malo dođem sebi, i dok brišem oči sjetim se šoping centra u Santa Monici, tamošnjeg restorana, i moje se nosnice ispune raznim mirisima i posve sam sigurna kako jedino što me u ovom trenutku može utješiti jest hrana. Mnogo hrane. Koliko god mogu pojesti.
Neutaživa glad. Na taj sam osjećaj već zaboravila, no sad me preplavljuje najveća čežnja za hranom koju sam ikad u životu osjetila, i za vašu informaciju ne sjedim ovdje misleći na kupus salatu, ili kolače od riže, ili čak, jao, pecivo. Sjedim ovdje misleći na suha rebarca. Na singapurske rezance. Na tjesteninu. Na kolače prelivene šećerom i šlagom.
I što više mislim o tome, to živahnije postaju slike sve dok gotovo da mogu omirisati hranu, okusiti je, čuti je kako me mami iz daljine.
– Santa Monica šoping centar, uputim vozača ni najmanje ne mareći za svoju opsesivnu dijetu bez masnoća i kolesterola. Nije me briga. Samo se trebam najesti.
– Jeste li sigurni da ćete biti dobro? – reče on dok ja počinjem vući kovčeg po stubama šoping centra. – Sigurna sam, kažem mu i otvorim ulazna vrata.
Odakle početi kad ste nakanili uživati u najobilnijem prežderavanju svog života, a pred vama se nalazi izbor od gotovo svake vrste hrane iz čitavog svijeta? Zapravo, nije ni važno, jer kanim kušati sve, pa počnem sendvičem iz delikatesne trgovine.
Ne gnjavim se pronalaženjem slobodnog mjesta za jednim od stolova, jednostavno ostanem stajati pored pulta trpajući u usta sendvič od dimljene govedine i riže, jedva osjećajući okus.
Zatim se uputim prema polici s hamburgerima, gdje zaobiđeni burgere i umjesto njih odlučim se za pržene krumpiriće.
Zaustavim se pred policom s kineskom hranom i naručim singapurske rezance sa suhim rebarcima i ipak odlučim sjesti jer je daleko lakše zubima kidati meso s kostiju kad sjedite.
Kako je slasno. Kako je slasno. Kako je slasno. Odem u pekaru i kupim vrećicu od šest vrućih, svježih peciva s cimetom i za minutu ih sve strpam u usta.
Što dalje? Pogledam oko sebe, puna želuca, ali znam da još nisam ni počela ako želim ispuniti, praznu rupu u svom srcu. Dućan sa slatkišima. Napunim ogromnu papirnatu vrećicu slatkišima, svih vrsta koje možete zamisliti, i prije nego i iziđem iz dućana, već trpam punu šaku u usta bez da uopće osjetim okus.
Odlazim iz šoping centra i odvlačim kovčeg do telefonske govornice u blizini, otkopčavši dva gumba na svojim sićušnim kratkim traper hlačicama, koje sad bolno pritišću moje meso, i dok biram broj trljam si trbuh ne bih li odagnala bol od tolike količine hrane i proklinjem samu sebe što sam obukla kratki bijeli top umjesto široke majice kojom bih mogla prekriti svoj grijeh. – Lauren?
– Bila sam toliko zabrinuta! – urla Lauren kroz slušalicu. – Ništa mi sad ne pričaj, samo dovući svoje dupe ovamo. – Oh, hvala ti, hvala ti, hvala ti.
– Ne budi glupa, reče Lauren. – Čemu služe prijatelji?
Benu se činilo kako je satima šetao po Santa Monici. Otkrio je kako je najživahnija Treća ulica, i još uvijek pokušava prijeći preko činjenice kako postoji virtualni Supermarket, kompjuterski dućan u koji uđeš, spojiš se, i naručiš iz kompjutera što god ti srce poželi.
Zaustavio se na kavi u kafiću Bames & Noble i neko vrijeme tamo sjedio uživajući u kapucinu i pogledu na ljude. Kanio je kupiti knjigu, ali nije uspio pronaći ništa doli knjiga o filmovima te je stoga pokupio mjesne novine što ih je netko ostavio na stolu do njegovog i dokono ih prelistavao.
Nakon nekog vremena on se odluči vratiti u hotel. Skrene iza ugla i prođe pokraj telefonske govornice i, djetinjast kakav već je, on zadrži oči zalijepljene na savršeni pogled na pozadinu žene za telefonom. Zašto ovakvih žena nema u Engleskoj, misli on, upijajući obline njezine dobro oblikovane stražnjice i preplanulih, mišićavih bedara, zlatne kože istaknute hlačicama od ispranog trapera i bijelim kratkim topom. Ben prođe pokraj nje i okrene se, nadajući se kako će joj vidjeti lice iza grive pramenovima prošarane plave kose, no djevojka se okrenula na drugu stranu, a Ben se sam sebi nasmiješi i odšeta natrag u hotel.
– Kriste, izgledaš užasno, reče Lauren otvorivši vrata.
Osjećam se užasno i, odgurnuvši Lauren u stranu, držeći ruku na ustima, načas spazim sebe u zrcalu i moja zlatna koža više nije zlatna, nego više u nekoj čudnovatoj nijansi zelene.
– Tamo naprijed, reče Lauren pokazujući niz hodnik. – Brzo.
Posrćući prođem mimo nje i sručim se na koljena pred zahodskom školjkom. Nadolazi sušena govedina s rižom. Nadolaze singapurski rezanci sa sušenim rebarcima. Nadolaze prženi krumpirići. Nadolaze peciva od cimeta. A naposljetku, nadođu i slatkiši.
Nakon što sve iziđe, nakon što više ništa nije ostalo, stavim ruku na zahodsku dasku dok mi iz očiju i nosa i dalje curi, i postanem svjesna kako Lauren stoji iza mene, nježno mi masirajući leđa.
– Evo ti, reče Lauren, pružajući mi papirnate maramice. – Idem ti donijeti čašu vode.
Vrati se i pomogne mi osoviti se na noge. – Oh, jadna ti – reče. – Sva drhtiš. – Odvede me do kauča, potom odjuri u spavaću sobu i vrati se s dekom, koju omota oko mene.
Lauren ništa ne govori, samo sjedi pored mene i obgrli me rukom, a ja naslonim čelo na njezino rame i najzad me počne preplavljivati šok i bol, a ovo je upravo ono što mi treba, da me netko pazi, da me mazi poput djeteta, da osjetim sigurnost i zaštitu nakon dugo vremena.
– Što kažeš na šalicu vrućeg, slatkog čaja? – ona najzad progovori, a ja kimnem.
– Prava si Engleskinja, uspijem prozboriti uz osmijeh nakon što se Lauren vrati s dvije šalice iz kojih se pušilo.
– Nisam baš prava Engleskinja. Nećeš unutra naći nimalo mlijeka ili šećera. To je dijetni nadomjestak i umjetno sladilo. Onda, – reče sjedajući – što se dogodilo.
Ispričam joj. Sve. Lauren samo sjedi razjapljenih usta i kad sam dovršila priču očekujem njezinu reakciju, ali ona nije kadra progovoriti ni riječi.
– Reci nešto, molim je.
– Ne mogu, reče Lauren. – Jebote.
– Znam.
– Jebote, ponovi.
– Aha.
– Jebote.
– Lauren!
– Oprosti. Jednostavno ne znam što bih rekla. Ne mogu vjerovati. Ovo se ne događa u pravom životu, zar ne?
– Tako sam i sama mislila, no bojim se da se ipak događa.
– Kakav gad, uzdahne Lauren. – Da.
– I kakva gadura.
– Ne znam ni sama, slegnem ramenima. – Vjerojatno ćeš pomisliti da sam skroz skrenula pameću, ali znaš što? Zapravo mi ih je žao. Hoću reći, mučno mi je što sam u sve to zapala...
– Primijetila sam, reče uz osmijeh Lauren.
– Aha, pa. Ali pomisli samo kako joj je sve to moralo biti užasno.
– Zbilja jesi skrenula pameću, reče Lauren s nevjericom.
– Možda, ali znam kako je biti u njezinoj koži. Jedino što ne mogu povjerovati kako se on odnosi prema njoj.
– Halo? J.J.? A što je s načinom na koji je postupao s tobom?
– I to također.
– Dakle. Hvala Bogu što si se riješila tog smeća, to je sve što ti mogu reći.
– U pravu si. U pravu si. Znam da si u pravu. – Da nastavim s otrcanim frazama? – Kimnem.
– Nije on jedini na svijetu. – Muškarci su kao autobusi. – Riba smrdi od glave. – Kakve sad to ima veze s ičim?
Lauren slegne ramenima. – Ne znam, ali imaj na umu kako sto baba čini...
– Daj, Lauren. – Gurnem je i ona se nasmije, jer zna da se sad već osjećam malo bolje.
– Vidiš, reče Lauren. – Nije sve tako crno kao što izgleda, – i obje prasnemo u smijeh.
– To je već bolje, reče Lauren. – Možeš ovdje ostati koliko god to želiš.
– To je drugi problem, kažem neutješno. – Danas sam pokušala zamijeniti zrakoplovnu kartu, no ne mogu se vratiti ranije ako ne platim punu cijenu.
– Pa koliko ćeš onda ostati?
– Otprilike dva mjeseca. – Ovo me zbilja počinje plašiti. – Mogla bih pronaći neko mjesto za stanovanje, možda kakav stančić ili neki jeftini hotel. Što naravno ne mogu budući da nemam novca.
– Molim? Iako ja imam savršeno udoban kauč? Ostaješ ovdje, besplatno, jer ja imam više nego dovoljno za nas obje. Kraj priče.
Hvala Bogu. To je u pravo ono u što sam se nadala da će reći.
– Lauren, što bih ja bez tebe?
– Kad smo već kod toga, što bih ja bez tebe? – reče Lauren uz osmijeh.
– Ali kako ću zaraditi novac? Mislim, imam kolumnu u Kilburn Heraldu i tu bijednu plaćicu, ali to nije ni približno dovoljno.
– Pa ti si novinarka, J.J. Novac bi ti trebao biti najmanja briga. Ponajprije, mogu nagovoriti urednika svog časopisa da ti povjeri zadatak.
– Što?
– Aha. Možeš napisati tekst o zgodnim gadovima. – Misliš, da ispričam svoju priču?
– Ne sasvim. Možeš spomenuti osnovne crte, no sačuvat ćemo cijelu priču za dublje razmatranje koje, nažalost ne odgovara mom časopisu. Za ovaj tekst možeš pisati ponešto u prvom licu, no proširi temu, recimo kako ljudi sude o drugima na osnovu izgleda, kako smo zaslijepljeni požudom, kako se lako zaljubiti u nečiji izgled, a ne u osobnost.
– Za tvoj časopis?
Lauren kimne.
– Jesi li sigurna da će to htjeti? – Ona ponovno kimne, dok ja već zamišljam prizor kako otvaram časopis i vidim svoju sliku, svoje ime ispisano velikim slovima, a pomisao poluči željeni učinak jer već počinjem osjećati kako se ipak imam čemu radovati.
– Ne brini. Znam da to možeš. Dalje, – reče uzimajući svoj adresar – kanim nazvati londonsku redakciju Cosmopolitana i ponudit ćeš im priču o ljubavima preko Interneta, a tada ćeš ispričati cijelu priču. Svaku pojedinost.
– Zar me ne bi mogli tužiti?
– Misliš li da gad i kučka čitaju englesko izdanje Cosmopolitana? Svejedno, sve što moraš učiniti je promijenit imena i sve si riješila. J.J., ne moraš brinuti zbog novca. Ovdje postoji na tisuće tema o kojima možeš pisati i njima puniti sve časopise i dnevne novine u Londonu. Promisli malo, u Los Angelesu si. U gradu gdje žive sve zvijezde, zato samo poduzmi prvi korak i dogovori neke intervjue. Ništa lakše od toga.
Doista se počinjem osjećati bolje. Neizrecivo bolje.
– A u međuvremenu, dok ne budeš radila, što će biti većina vremena, ti i ja ćemo se ludo provoditi. Jebeš sve. Mi smo dvije prelijepe slobodne engleske cure i svijet nam je pod nogama.
– Tako je, podignem svoju šalicu. – Svijet nam je pod nogama. Nazdravljam u to ime.
– Dakle, – reče Lauren – što kažeš da počnemo već večeras?
– Što da počnemo?
– Ludo se provoditi.
– Hoćeš reći da ne izlaziš s Billom, pohotnim barmenom?
– Otkazat ću mu. Ti i ja idemo vani.
– Lauren, odmahnem glavom i dalje ne mogavši povjerovati kako netko može biti toliko ljubazan. – Ne želim da mu otkazuješ. Iskreno govoreći, ovo me je sve do kraja iscrpilo. Večeras se samo želim sklupčati pred televizorom i gledati program.
– Dobro, reče Lauren. – Onda ćemo se sklupčati i gledati televiziju.
– Ne. – Glas mi je odlučan. – Znam što osjećaš za Billa i nema šanse da mu otkažeš. Shvati ovo u najboljoj namjeri, Lauren, večeras želim biti sama.
Potpuna laž, no znam da ću se snaći i nema razloga da upropastim i Laureninu večer.
– Jesi li sigurna? – Lauren je sumnjičava, ali zadovoljna. – Sigurna sam, kažem.
– Dobro. Imam gomilu hrane u hladnjaku i slobodno se posluži. Idem skočiti pod tuš, a onda, što kažeš da ti napravim lijepu vruću kupku?
– To zvuči divno, i zbilja samo što se moram prisiliti ne razmišljati o posljednjem putu kad sam bila u kupki, s Bradom, i što smo nakon toga radili.
Prije nego će otići, Lauren pred mene poreda čitav asortiman kutijica, staklenki i tuba.
– Ovo su, – reče ona ozbiljnim glasom – moja dječica. Budi dobra prema njima, pa mi pošalje poljubac i izgubi se.
Odvrnem poklopac svake kutijice, svake staklenke i svake tube i duboko udišem. Poučavam pakiranja, čitam kako će ti svaka dati mlađi izgled kože, gušću kosu, čvršće tijelo. Ulijem u vodu pola bočice pjenušave kupke od badema, na oči stavim kriške krastavca, a vrući vlažni ručnik omotan je oko moje, balzamom natopljene, kose.
A nakon što sam se istrljala jednim od Laureninih velikih pahuljastih ručnika, odem do kuhinje i otvorim vrata hladnjaka. Hura! Za nekog tko je tako mršav kao Lauren, ovdje je neobično velika količina hrane. Bez razmišljanja izvučem pladanj sa sushijem, tetrapak jogurta, i celofanom omotanu već pripravljenu piletinu.
No tu se ne zaustavljam, premda sam svjesna kako bih morala. Izvučem paket gotove salate, sir, i dijetne kolačiće. Spazim spremnik za kruh i posegnem unutra gdje se privremeno smjestila štruca od integralnog brašna.
A onda sjednem za kuhinjski stol i jedem. I jedem. I jedem. I jedem.
– Oh zdravo, reče Ben nadajući se kako je dobio pravi broj jer je na telefonskoj sekretarici snimljen muški glas, a nema sasvim povjerenja u te Jemimine cimerice, iako je Lisa, ona s kojom je razgovarao, zvučala normalnije od one druge blesave plavuše. – Nadam se da sam dobio pravi broj.
Želio bih stupiti u kontakt s Jemimom Jones. Ben Williams pri telefonu, njezin stari prijatelj iz Londona. Nekoliko dana ću biti u Los Angelesu pa bih se volio vidjeti s tobom, ovaj, s njom, stoga ako je ovo pravi broj i Jemima je tu, molio bih da me nazove u hotel Shutters on the Beach. Hvala, i odloži slušalicu.
Ležim u krevetu i znam da bih trebala osjećati grizodušje zbog količine hrane koju sam pojela, međutim, ne osjećam. Hrana iz šoping centra se ne računa jer što se mene tiče pobljuvala sam je prije nego je imala priliku pretvoriti se u salo, a večeras je, pa... večeras. Dobro, priznajem da sam pala u iskušenje ponovno povratiti, ugurati prst duboko u grlo i riješiti se sve hrane, ali to nije rješenje. Kao ni prežderavanje, uostalom.
Kako bilo, ranije povraćanje nije bilo samo zbog hrane, mislim daje podjednako bilo uzrokovano današnjim šokom, spoj oboga, a sad se doista osjećam bolje. I dalje se osjećam usamljenom, ali imam Lauren, hvala Bogu, i vjerujem joj, vjerujem da će sve biti u redu.
Prelazim rukama preko trbuha, osjećajući kako se neznatno naduo i zahvaljujem Bogu što sam toliko vježbala, što nigdje na tijelu nemam naslage opuštene kože, a onda se sjetim vremena kad sam bila doma, u Londonu, i kad mi je trbuh bio ogroman. Kad mije trebalo deset minuta da ga počešem s jedne strane na drugu. Dobro, ne baš deset minuta, ali znate što želim reći. Sjetim se kako sam se svojom debljinom i salom služila ne bih li se skrila do svijeta, ne bih li skrila svoju seksualnost, ne bih li skrila samu sebe, i znam da unatoč tomu što sam na neki čudan način osjećala sigurnost ne želim ponovno postati takva.
Moj trbuh ni najmanje ne sliči onome što je nekoć bio, ali dok ga milujem shvaćam kako nije ni udubljen, onakav kakav je još otkako sam stigla u Los Angeles i zapravo, da budem sasvim iskrena, prilično sam zadovoljna činjenicom stoje neznatno zaobljen. U redu, znam da bi se nakon utrostručenog vježbanja kroz nekoliko dana ponovno izravnao – Jesi li sigurna? – Lauren je sumnjičava, ali zadovoljna. – Sigurna sam, kažem.
– Dobro. Imam gomilu hrane u hladnjaku i slobodno se posluži. Idem skočiti pod tuš, a onda, što kažeš da ti napravim lijepu vruću kupku?
– To zvuči divno, i zbilja samo što se moram prisiliti ne razmišljati o posljednjem putu kad sam bila u kupki, s Bradom, i što smo nakon toga radili.
Prije nego će otići, Lauren pred mene poreda čitav asortiman kutijica, staklenki i tuba.
– Ovo su, – reče ona ozbiljnim glasom – moja dječica. Budi dobra prema njima, pa mi pošalje poljubac i izgubi se.
Odvrnem poklopac svake kutijice, svake staklenke i svake tube i duboko udišem. Poučavam pakiranja, čitam kako će ti svaka dati mlađi izgled kože, gušću kosu, čvršće tijelo. Ulijem u vodu pola bočice pjenušave kupke od badema, na oči stavim kriške krastavca, a vrući vlažni ručnik omotan je oko moje, balzamom natopljene, kose.
A nakon što sam se istrljala jednim od Laureninih velikih pahuljastih ručnika, odem do kuhinje i otvorim vrata hladnjaka. Hura! Za nekog tko je tako mršav kao Lauren, ovdje je neobično velika količina hrane. Bez razmišljanja izvučem pladanj sa sushijem, tetrapak jogurta, i celofanom omotanu već pripravljenu piletinu.
No tu se ne zaustavljam, premda sam svjesna kako bih morala. Izvučem paket gotove salate, sir, i dijetne kolačiće. Spazim spremnik za kruh i posegnem unutra gdje se privremeno smjestila štruca od integralnog brašna.
A onda sjednem za kuhinjski stol i jedem. I jedem. I jedem. I jedem.
– Oh zdravo, reče Ben nadajući se kako je dobio pravi broj jer je na telefonskoj sekretarici snimljen muški glas, a nema sasvim povjerenja u te Jemimine cimerice, iako je Lisa, ona s kojom je razgovarao, zvučala normalnije od one druge blesave plavuše. – Nadam se da sam dobio pravi broj.
Želio bih stupiti u kontakt s Jemimom Jones. Ben Williams pri telefonu, njezin stari prijatelj iz Londona. Nekoliko dana ću biti u Los Angelesu pa bih se volio vidjeti s tobom, ovaj, s njom, stoga ako je ovo pravi broj i Jemima je tu, molio bih da me nazove u hotel Shutters on the Beach. Hvala, i odloži slušalicu.
Ležim u krevetu i znam da bih trebala osjećati grizodušje zbog količine hrane koju sam pojela, međutim, ne osjećam. Hrana iz šoping centra se ne računa jer što se mene tiče pobljuvala sam je prije nego je imala priliku pretvoriti se u salo, a večeras je, pa... večeras. Dobro, priznajem da sam pala u iskušenje ponovno povratiti, ugurati prst duboko u grlo i riješiti se sve hrane, ali to nije rješenje. Kao ni prežderavanje, uostalom.
Kako bilo, ranije povraćanje nije bilo samo zbog hrane, mislim daje podjednako bilo uzrokovano današnjim šokom, spoj oboga, a sad se doista osjećam bolje. I dalje se osjećam usamljenom, ali imam Lauren, hvala Bogu, i vjerujem joj, vjerujem da će sve biti u redu.
Prelazim rukama preko trbuha, osjećajući kako se neznatno naduo i zahvaljujem Bogu što sam toliko vježbala, što nigdje na tijelu nemam naslage opuštene kože, a onda se sjetim vremena kad sam bila doma, u Londonu, i kad mi je trbuh bio ogroman. Kad mije trebalo deset minuta da ga počešem sjedne strane na drugu. Dobro, ne baš deset minuta, ali znate što želim reći. Sjetim se kako sam se svojom debljinom i salom služila ne bih li se skrila do svijeta, ne bih li skrila svoju seksualnost, ne bih li skrila samu sebe, i znam da unatoč tomu što sam na neki čudan način osjećala sigurnost ne želim ponovno postati takva.
Moj trbuh ni najmanje ne sliči onome što je nekoć bio, ali dok ga milujem shvaćam kako nije ni udubljen, onakav kakav je još otkako sam stigla u Los Angeles i zapravo, da budem sasvim iskrena, prilično sam zadovoljna činjenicom stoje neznatno zaobljen. U redu, znam da bi se nakon utro-stručenog vježbanja kroz nekoliko dana ponovno izravnao te da je ovo ispupčenje tek privremeni ishod večerašnjeg prežderavanja, no što ga više milujem to mi se više sviđa. Izgleda zaokruženo, ženstveno, ženski.
Nakon nekog vremena ustanem, znatiželjna da vidim kako izgleda u zrcalu pa odem u Laureninu spavaću sobu i izvučem veliko ogledalo sebi sučelice. Svučem majicu preko glave i stojim tamo, naga, promatrajući se.
Promatram svoju zategnuto, mišićavo tijelo, sad toliko tanko da više nalikujem dječaku negoli ženi. Pređem rukama po ravnim grudima i sjetim se kako su nekoć bile bujne, tako slične kao kod onih žena koje sam danas vidjela na fotografijama. Tako slične Jennvnima. Ne. Ne želim o tome misliti.
Letimično pogledam svoj struk, diveći se kako je uzak, i pokušam se uštipnuti za meso, ali ne mogu, tek uspijem uhvatiti nekoliko milimetara kože.
Stoga odem u krevet i odlučim kako se više neću prežderavati, no ne kanim više dopuštati da me opsjeda želja za mršavošću. Mislim daje krajnje vrijeme da se malo opustim i uživam u životu. I pretpostavljam kako će moja težina biti onakva kakva bi i trebala biti. Što kažete na ovo otkriće?
– Dakle ovo, reče Ben okrenuvši se prema Simonu i podižući čašu šampanjca – ovo je život.
– Bolje priveži pojas, reče Simon iskesivši se. – Uskoro ćemo sletjeti.
– Ne želim sletjeti, zavapi Ben. – Želim zauvijek ostati u ovom zrakoplovu.
Stjuardesa prođe pored njih i nasmiješi se Benu, koji joj uputi svoj najšarmantni]i osmijeh i ponovno se okrene prema Simonu. – Vidiš na što mislim? Prelijepe žene, besplatan šampanjac, ukusna hrana.
– Ti si možeš priuštiti putovanje prvom klasom, progunđa Simon. – S mojom bijednom plaćom završit ću u odjeljku sa stokom na usranim sjedalima i usranom hranom.
– Nisam ja ovo platio, reče Ben.
– Aha, ali ti si u boljoj klasi jer si slavan. Imam neki osjećaj kako ne kane unaprijediti prezaposlenog producenta Simona Mollovja samo zato što ima lijep osmijeh.
– Ali ipak jesu, naceri se Ben.
– Samo zato jer sam s tobom.
Privežu svoje sigurnosne pojaseve i pripreme se za slijetanje.
– Gdje ćemo odsjesti? – pita Ben.
– Ah, reče Simon posegnuvši u svoju aktovku. – Dakle, zbilja se imamo čime ponositi. London Daytime televizija nas je kanila strpati u nekakav ofucani jeftini hotel, no uspio sam iskamčiti izvjestan hotel po imenu Shutters on the Beach. – Izvuče brošuru iz torbe i preda je Benu. – Zgodno, zar ne?
– Zgodno? – reče Ben dok zrakoplov počinje ponirati kroz nebo. – Bogme je prekrasan.
– Bogme prekrasan, ponovi on prolazeći kroz predvorje, ono isto predvorje kojim je, nema tomu dugo, prolazila i sama Jemima. Ben, muško kao muško, ne zamjećuje pojedinosti na način kao Jemima, no ništa manje ne uživa u nečujnoj ljepoti mjesta.
– Moram obaviti nekoliko poziva, a onda se moram sastati s producentom, reče Simon dok slijede nosača prema liftu. – Što misliš da se nađemo nešto kasnije?
– Recimo, reče Ben pogledavši na sat. – Nisam siguran da će mi se večeras dati izlaziti, već osjećam ozbiljne napade umora.
– U redu, složi se Simon ni sam previše raspoložen za izlazak. – Ako me večeras iznevjeriš onda sutra, nakon što obavimo intervju, moramo se dobro opiti.
– Može, reče Ben nacerivši se.
– Dobro.
Ben je umoran, no istodobno i uzbuđen, i ne mora on obaviti nikakve pozive, niti se ni sa kim sastati, nakon pola sata prebiranja po stotinama televizijskih postaja, on odluči otići u šetnju.
Nema pojma kamo će, no za to ni ne mari. Dovoljna je samo činjenica što može lunjati uokolo odjeven tek u traperice i običnu pamučnu majicu, dovoljna je činjenica što se u nekoliko minuta nakon napuštanja hotela mimoišao s tri najljepše žene što ih je ikad vidio, dovoljna je činjenica stoje doista ovdje, u Los Angelesu.
Ben ne poznaje ovdašnja prometna pravila. Ne zna da u Kaliforniji, ukoliko si već toliko nesmotren da pređeš ulicu prije nego se upali zeleno svjetlo za pješake, mogu te globiti. I evo ga sad, stoji najednom uglu ulice s gomilom ljudi, čudeći se zašto nitko ne prelazi praznu cestu. Taman zakoraci naprijed kadli crni Porche kabriolet projuri ispred njega, promašivši ga za centimetar, i dok automobil grmeći nestaje u daljini, vozač, nepojmljivo zgodan plavokosi muškarac, zaurla: – Idiote! – Ben nekoliko sekunda ostane ukopan na mjestu, drhteći, kad mu priđe dugokosi mladić u širokoj odjeći.
– Ne prelazi dok nije vrijeme, stari, promuca on nastavljajući dalje svojim putem.
– Oh, reče Ben pribravši se. – Hvala.
Ni sama ne znam što bih mislila. Ne znam bih li trebala biti prestravljena ili opčinjena, smijati se od olakšanja jer ipak nisam umišljala kako nešto nije u redu, nisam bila luda, ili pak pobljuvati se.
Čini se kako je sve oko mene mirno. Jedino čega sam u ovom trenutku svjesna hrpa je fotografija i časopisa preda mnom. Osjećam se kao da sam ošamućena, no ipak se ne mogu spriječiti da ne gledam, kao da moram vidjeti, jer ako sve ne pogledam, moglo bi biti nestvarno.
Posegnem i izvučem jedan od brojnih časopisa s hrpe. Golema i prpošna! objavljeno je na naslovnici, vrišteći naslov preko slike žene koja se i ne da nazvati ženom, više gromadom mesa. Potpuno je naga, kesi se u objektiv i širi noge, pretpostavljam ne bi li omogućila gledateljima da vide ono što bi inače propustili uslijed naborane kože, prostranstva sala koje bi inače do kraja prekrilo njezine genitalije.
Isuse Kriste. Tko kupuje ovako nešto? Što ovo radi ovdje? U Bradovom stanu.
Okrenem prvu stranicu i pročitam uvod urednika, upućen onim muškarcima koji vole pozamašne dame. Okrećem svaku stranicu, i znate u što ne mogu povjerovati? Ne mogu povjerovati da se netko poput Brada može paliti na ove goleme žene, pa kojeg onda vraga one rade u njegovom stanu?
Prestravljeni dio mene ne želi dalje gledati, želi plačući pobjeći pod majčine skute i nadati se kako će veliki zločesti svijet nestati, ali drugi dio, onaj opčinjeni, ne može prestati listati stranice jer su te žene kao ja. One su ono što sam nekoć sama bila, samo što nikad nisam znala, kako sam tad izgledala, jer se nikad nisam usudila pošteno pogledati u zrcalo. Znala sam se pretvarati da ako sama ne vidim salo, tada ga ni nitko drugi ne može vidjeti.
Samo, pomnije pogledavši, mogu vidjeti kako ove žene ipak nisu poput mene. Imaju izazovne, blistave osmijehe, zavodnički oblizuju svoje usnice dok gledaju u objektiv, čine se ponosne svojom debljinom, golemim poprsjima, prekomjernim strukovima, ali ne bi se smjele ponositi. Ili, možda ipak bi?
Gubim li razum? Je li moguće da bi me muškarci i u ono vrijeme smatrali privlačnom, unatoč svoj pretilosti? Sviđa mi se pažnja koju dobivam sad kad sam mršava i plavokosa, no je li se moj život doista toliko promijenio? Istina, osjećam se bolje, samopouzdanije, no i dalje sam ona ista osoba u nutrini i kad bih do kraja bila iskrena prema sebi ne bih rekla da sam sad mnogo sretnija, sva je ona nesigurnost koji sam imala kao debela još uvijek prisutna, nikamo nije otišla, čak i ako to zvuči besmisleno.
Čudna je to stvar što ljudi sude o meni na temelju mog izgleda, baš kao što su to činili i ranije, samo što sad donose posve različite zaključke, i istina je, imam dečka, no život mi zasigurno nije bajkovit kao što sam mislila da će biti. Većinu sam vremena, iako sam u Los Angelesu, s Bradom, napokon to shvaćam, silno usamljena. Daleko, daleko usamljenija nego što sam to bila doma, u Kilburnu.
I što više razmišljam o tome, to više shvaćam kako se nisam osjećala svojom još otkako sam doputovala u Los Angeles. Osjećam se kao da igram neku ulogu, kao da sam postala toliko zadubljena u ulogu Bradove djevojke da sam zaboravila tko sam doista. Zapravo, ne osjećam se tako otkako sam ovamo doputovala. Kad bih bila posve iskrena, nisam se osjećala svojom još otkako sam smršavjela i nikad prije nisam shvaćala kako mije prekomjerna težina služila da zaštitim samu sebe.
Svršim s prelistavanjem časopisa, a onda podignem hrpu fotografija i polako ih, pomno, proučavam. Svaka od njih predstavlja golemu ženu, i baš kad pomislim kako sam se šokirala dovoljno za čitav život, ugledam nešto što mi najednom sve pojasni i ne mogu si pomoći. Koliko god zvučalo otrcano, prekrijem rukom usta i uzdahnem.
Jer tamo, u svoj svojoj nagosti, stoji Jenny. Jenny, kako leži na Bradovom krevetu, zavodnički se osmjehujući u objektiv. Na krevetu na kojem Brad i ja tako često vodimo ljubav. Leži tamo kao daje njezin. Nije ni čudo. Nije ni čudo što me mrzi. I sve mi postane zastrašujuće jasno.
I sve poče sjedati na svoje mjesto, muči me još samo jedna pomisao. Kojeg onda vraga Brad radi sa mnom? Zašto mije rekao da me voli? Zašto je želio da ostanem? Zašto ja?
Imam osjećaj da ako postoje neke poveznice, u mojoj glavi, onda se one uopće ne slažu. No, ne moram o tome predugo razmišljati jer najednom čujem kako se otvaraju vrata spavaće sobe i Brad se nađe na pragu.
Znam da je on, ne udostojim se čak niti podići pogled, nije potrebno, i čekam da nešto kaže no on šuti, sve što mogu čuti zvukovi su njegova teškog disanja. Ostao je bez daha, trčao je, jurio je da stigne na vrijeme i konačno, nakon dugog muka, okrenem se kako bih ga pogledala, međutim ne gledam ga u oči, samo zurim u kapi znoja što se upravo počele slijevati niz njegovo čelo.
– To nije moje, prvo je što kaže. Ja samo šutim i počnem drhtati. Prizor je poput smrznutog kadra na filmu, nitko se ne miče, a ja najzad uspijem povratiti glas.
– Pretpostavljam da si ih čuvao za prijatelja.
– Duga je to priča, reče on. – Ali to nije moje.
– Brad, kažem tiho. – Nisam glupa.
Brad prođe prstima kroz kosu i sjedne na krevet, glavom zabijenom u ruke, i sve na što mogu misliti je kako se doima krivim. Kriv je. Kriv je. Kriv je.
– Možda bi mi trebao reći o čemu se ovdje radi, kažem samo što mi glas ne zvuči poput mog, daleko je sabraniji, daleko mirniji, i čitava se ova situacije ne doima mojom, proživljavam je kao izvan tjelesno iskustvo, kao film koji gledam u kinu.
Brad dugo vremena ne govori ništa, a ja ga ne potičem. Samo sjedim i čekam, dalje prelistavajući časopise, kao da sam u nekom snu.
– Ne znam što bih rekao, reče on.
– U redu. – Glas mije hladan kao led. – Pomoći ću ti. Jesam li u pravu kad pretpostavljam kako su ovo tvoje slike? – Brad kimne.
– Znači stoji pretpostavka kako ih posjeduješ jer te privlače ovakve žene.
Brad slegne ramenima. – Privlače li te?
On ponovno slegne ramenima.
– Privlače li te?
– Valjda.
– Onda, bi li mi sad želio pojasniti ovo? – Izvučem Jennvnu fotografiju i stavim je pred Brada, koji zastenje i spusti glavu među ruke, baš kao što sam maločas i ja sama, poput djeteta, kao da će sve nestati ako sklopi oči, kao da ako ne vidi mene ili optužujuće dokaze, onda možda ni ja neću moći vidjeti njega. Točno znam kako se osjeća.
– Sad mi je barem jasno zašto me ona mrzi, nastavim. – Nije ni čudo što se osjećala prokleto ugroženom, nije ti mogla pozirati za tvoju nastranu porno kolekciju dok sam ja ovdje, zar ne?
– Nije tako, začuje se glas s vrata. Isuse Kriste. Danas baš nemam sreće. Tamo, na pragu, stoji Jenny. Brad ponovno zastenje i prekrije oči.
– Oh, zbilja, kažem. – Budući da se čini kako je Brad izgubio moć govora, možda bi mi ti mogla bolje objasniti kako jest.
– Žao mi je, Brade, reče Jenny, prešavši preko sobe do njega i stavivši ruku na njegovo rame. – Došla sam jer sam znala da nešto nije u redu čim si onako izjurio iz ureda. Jesi li dobro?
– Je li on dobro? – Ovo je za ne povjerovati. – Oprostite molim vas? Halo? Koga briga za njega, u ime Isusovo. Želim da mi kažeš što je ovo?
\ Jenny letimično pogleda slike. – Dobro, – reče mi, nemajući ni toliko pristojnosti da pokaže barem nagovještaj stida. – Zbilja želiš znati što se događa?
– Da. – Iako, najednom nisam sasvim sigurna.
Jenny pogleda Brada. – Sve ću joj ispričati, reče ali Brad na to ostane šutjeti, čak se ne udostoji podići pogleda, samo ostane sjediti s glavom među rukama.
– Brad i ja smo zajedno išli u srednju školu...
– Što ste? – kažem. – Ne mogu vjerovati.
– E pa, vjeruj, reče Jenny. – Nismo hodali, zastane. – U to vrijeme. Slegne ramenima. – Ja sam izgledala uglavnom jednako kao i sad. Bila sam pretilo dijete koje su svi ismijavali. Jasno, imala sam ja svoje prijatelje, društvene izopćenike, šmokljane, štrebere s kojima se nitko nije htio družiti. Njezin se glas smekša pri pogledu na Brada.
– Brad je bio školski heroj. Bio je zlatni dečko, zvijezda ragbi ekipe. Hodao je s glavnom navijačicom, a ja sam se zaljubila u njega onog trenutka kad sam ga ugledala.
Nikad me nije primjećivao, jasno, ne na takav način, no sjećam se kako je uvijek bio ljubazan, nikad nije zbijao grube šale na račun moje debljine, ili se smijao i vikao 'Debela' kad bih ušla u razred. Znao je drugima govoriti da umuknu, da se ne ismijavaju mojoj debljini, govorio bi im da me ostave na miru, zbog čega sam ga samo još više voljela.
Tek kad smo završili srednju školu shvatila sam zašto se zauzimao za mene. Tad je on već dugo bio odsutan, bio je na koledžu, dok sam ja ostala ovdje i zaposlila se kao tajnica. Radila sam s jednom ženom, Judy, s kojom sam postala veoma bliska. Znala mije govoriti daje podsjećam na nju kad je bila mlada, a Judy je zaista izgledala poput mene, bile smo jednako debele.
Jednog smo dana bile na poslu kad sam joj spomenula koju sam srednju školu pohađala. – Sigurno poznaješ mog sina, – rekla je i iz novčanika izvukla Bradovu sliku. Sjećam se kako sam u nevjerici zurila u fotografiju i, premda sam priznala da ga poznajem, nikad joj nisam rekla što sam prema njemu osjećala. Nakon što sam napustila taj posao, ostala sam u kontaktu s Judy i ona bi mi uvijek govorila kako on napreduje. Nikad nisam imala pravog dečka, nikad nisam osjećala da se netko zanima za mene, ali ipak nikad nisam prestala sanjati da ćemo Brad i ja, nekim čudom, jednog dana, biti zajedno.
Prestala sam gledati fotografije. Ne mogu skinuti pogleda s Jenny, znam da bih je trebala mrziti, uništila mije život, ali ne mogu je mrziti jer, sjedeći ovdje i slušajući njezin glas, slušam svoju životnu priču.
– Judy mije znala govoriti o njegovim djevojkama – nastavi ona. – No te veze nikad nisu potrajale, a onda mije prije nekoliko godina rekla kako je došao u Los Angeles, otvorio teretanu i da traži asistenticu. Razmišljala sam i razmišljala o tome i znala sam da moram doći ovamo. Morala sam biti s njim.
Znala sam, čak i ako se ništa ne dogodi, da ću jedino biti sretna u Bradovoj blizini, i tako sam napustila rodni grad i sjela na autobus za Los Angeles. Mislila sam da me se Brad neće niti sjetiti, no otišla sam u njegovu teretanu, a on se zabezeknuo kad me vidio – na njezinom licu zaigra neprimjetan osmijeh na uspomene – i tog sam dana počela raditi za njega. Dva mjeseca kasnije imali smo uredsku zabavu i Brad me odveo doma. Ušao je u moju kuću i to je bilo to. Zaljubili smo se.
Jenny zastane, a ja je spriječim da nastavi, mislim da ne želim dalje slušati, ne želim slušati o njihovoj ljubavi. Samo želim čuti odgovore na pitanja koja nisam postavila, no najzad mi sve počne sjedati na mjesto, čitava ova grozna stvar, i moj glas iziđe u šapatu. – Zašto sam onda ja ovdje?
Jennynin se glas ponovno stvrdne. – Misliš li daje u ovom gradu lako izgledati kao ja? – reče. – Misliš da ne znam što ljudi misle o meni, što bi mislili o Bradu kad bi znali da smo nas dvoje zajedno?
I znate, koliko god bilo čudno, počinjem je sažalijevati. Počinjem razumijevati, jer, premda nisam dugo ovdje, već znam koliko je površan Los Angeles, kako te ljudi prihvaćaju samo ako si lijep. I mršav.
– To je razlog zašto si ti ovdje, uzdahne Jenny. – Jer je Bradu trebala djevojka koju će moći pokazivati. Trebao je neku plavokosu i mršavu.
Prezir u njezinu glasu udari me poput pljuske u lice. – Trebao je nekog poput tebe kako bi dokazao da je uspješan.
– Ali zašto si ti na to pristala? – I dalje šapćem, premda nisam sigurna zašto. Možda stoga što ne mogu povjerovati u ovo što sam upravo čula, ili možda što ne mogu povjerovati u bol koju sve ovo izaziva. Ne samo u meni, nego i u Bradu. I u Jenny.
– Zato što ga volim, reče Jenny jednostavno, a suza joj se počne kotrljati niz obraz. – Volim ga, i znam kako je živjeti u ovom gradu, i razumijem zašto mu je potreban netko poput tebe. Moram razumjeti. Nemam drugog izbora.
– Žao mije, Bradove riječi izgovorene su šaptom i on podigne pogled, prema Jennynim očima. – Žao mi je, Jenny. – Pogleda u mene. – Žao mije, J.J. Nisam te želio povrijediti, nisam mislio da ćeš ikad otkriti.
– Što? – U ovo doista ne mogu povjerovati. – Mislio si da možeš provesti ostatak života s obje?
On slegne ramenima. – Nisam znao što drugo da učinim.
– Ne mogu vjerovati da sam ovdje, – kažem, riječi izlete prije nego uspijem i promisliti. – Ne mogu vjerovati što sam sve čula. – Podignem pogled prema stropu. – Zastoja? – pitam tiho. – Zašto se sve ovo moralo meni dogoditi? – Pogledam u Brada. – Ovo je istina, zar ne? – kažem, jer na trenutak sam pomislila kako je možda Jenny sve izmislila, možda je pronašla način kojim me može nepojmljivo povrijediti, pobijediti ovaj rat. No, zapravo, i ne moram čekati Bradov odgovor. U njegovim očima vidim da je sve istina i iz načina na koji gaje Jenny primila za ruku, a on je nije povukao, vidim da je sve istina.
Ustanem i odem do ormara, ne obazirući se na njih i, dok počinjem izvlačiti svoju odjeću s vješalica i bacati je na krevet, nejasno sam svjesna kako su Brad i Jenny napustili sobu. Brad i Jenny. Čak i same riječi, njihova imena, stvaraju mi mučninu.
No osim mučnine, ne postoji zapravo nikakav dugi osjećaj. Ne postoji gnjev, tuga, čak ni previše boli. Otupljenost. Osjećam samo otupljenost. Izvučem svoj kovčeg i krenem u njega trpati odjeći, bacajući stvari jednu na drugu, ne trudeći se slagati je, ili je ravnati, ili pritisnuti. Najednom me preplavi silna potreba da pobjegnem odavde. Što brže mogu.
Brad se vrati u spavaću sobu. – Jenny je otišla, reče nježno.
– I ja također idem, kažem žurno. – Čim se spakiram, idem odavde.
– Ne moraš nikamo ići, reče on.
Što? Jesam li upravo čula ono što mislim? – Jesi li ti skroz poludio?
– Hoću reći, imam gostinjski sobu. Možeš tamo spavati. – Ne budi smiješan. – Kamo ćeš otići?
– Ne znam. – I mada kanim čim prije nazvati Lauren, nemam namjeru to podijeliti s njim. – Čuj, kažem Bradu – voljela bih da me sad ostaviš na miru, ako se slažeš.
– Slažem se, reče. – Hoću li te ponovno vidjeti?
– Čisto sumnjam. – I dok ga gledam shvaćam kako je ovo prvi put da ga zaista vidim. Unatoč boli, prijevari, lažima, i dalje je najzgodniji muškarac kojeg sam ikad vidjela. Ali izgled ništa ne znači. Zgodan je. Pa što onda? I najednom mi svane kako je to sve što mi je kod Brada značilo. Lijep izgled. Pala sam na njegov izgled, a ne na ono što on jest.
I, važnije od svega, pala sam na njega jer me želio. Bio je prvi muškarac koji je pokazao zanimanje za mene i bila sam polaskana, i mislim, oh, Bože, zašto to nisam ranije shvatila, mislim da sam smatrala kako mu moram uzvratiti ljubav.
Brad odlazi, a ja uzmem telefon kako bih nazvala zračnu luku.
– Voljela bih promijeniti datum leta za London, kažem djevojci na rezervacijama s druge strane linije.
– Naravno, gospođo. Samo mi kažite koji je to let i za kad biste ga željeli promijeniti.
– LAX za London Heathrow. Čim je prije moguće. Možete li me staviti na večerašnji let? – kažem joj broj leta i zadržim dah.
– Mislim daje taj let popunjen, gospođo. Možete li ostati na liniji dok ne provjerim u računalu?
Ostanem, a stopalo mi nestrpljivo tapka po podu dok čekam, kako mi se čini satima, da se djevojka vrati na vezu. – Žao mi je, ali let je popunjen, no imamo jedno slobodno mjesto na sutrašnjem letu.
– Hvala Bogu, uzdahnem od olakšanja.
– Jasno vam je kako će to biti po punoj cijeni.
– Što? – Pogriješila je, zacijelo je pogriješila. – Ali prije nekoliko tjedana sam promijenila let samo za sto dolara i kako sam shvatila to je bio sav trošak.
– Bojim se da nam je sad popis ispunjen, i više nismo u mogućnosti to raditi.
– Koliko je dakle puna cijena?
– To bi bilo 954 dolara plus pristojba.
Nije moguće da sam dobro čula. Stisnem slušalicu i prošapćem: – Što?
– 954 dolara plus pristojba.
– Ali ja si ne mogu to priuštiti! – U glavi preračunavam koliko bi to bilo u funtama, to je otprilike 700 funta! Nema šanse, nemam toliko novca.
– Žao mije, gospođo, to je naviše što možemo učiniti.
– Znači moram čekati ovdje do datuma kad mi je rezerviran let za doma? Ne mogu ponovno promijeniti let za sto dolara? – Ne mogu vjerovati što mi se događa, zbilja ne mogu.
– Bojim se daje tako.
– Zaboravite, uzdahnem. – Jednostavno ću morati ostati ovdje Bogu iza nogu, nije li tako? Hvala. – I spustim slušalicu, osjećajući kako ću svakog trenutka briznuti u plač.
Lauren, moram nazvati Lauren, i zamislite čuda, nema je doma. Vjerojatno je nekamo izašla sa svojim barmenom, mislim, a onda mi sve postane jasno. Prepuštena sam sama sebi. Ponovno. Došla sam ovamo kako bih bila s Bradom i on me sad napustio i to je to, u nepoznatom sam gradu, s jedinom prijateljicom koja nije kod kuće, i posve sam sama.
Ne mogu si pomoći, ne mogu zaustaviti suze koje mi počinju kliziti niz obraze i kroz nekoliko sekunda gutam velike količine zraka, ridajući poput kakva djeteta. Povučem koljena gore prema grudima i obgrlim ih rukama, plačući kao da mi se srce slama. Prestani, pokušavam si reći. Nije on toga vrijedan, no čak i dok to mislim znam da ovdje nije riječ o Bradu. Riječ je o meni. Riječ je o tome što sam mislila kako sam napokon pronašla nekog s kim ću dijeliti ostatak svog života, a onda shvatila da mu nisam dovoljno dobra. Riječ je tome što sam mislila da kad si plavokos i vitak i savršen odmah znači sreću, a onda sam otkrila kako je život pun razočarenja isto kao što je bio i ranije.
Prođe približno sat vremena dok nisam isplakala sve suze i kad sam napokon prestala ostavim poruku na Laureninoj telefonskoj sekretarici. – J.J. je, kažem lagano štucnuvši. – Dogodilo se nešto strašno, moram negdje odsjesti. Što god radila, ni slučajno me ne zovi kod Brada. Odlazim odavde i nazivat ću te dok te ne dobijem. Čujemo se uskoro. – I spustim slušalicu.
28. poglavlje
Vučem svoj kovčeg niz hodnik, zahvaljujući Bogu što Brad nije promijenio mišljenje i odlučio me ispratiti. Toliko je težak da ću vjerojatno uništiti leđa, no radije ću svisnuti nego prihvatiti bilo kakvu pomoć od njega.
Odnesem kovčeg do ulaznih vrata i vozač taksija izjuri i podigne ga umjesto mene.
– Kamo? – pita, dok se smještam na stražnje sjedalo.
– Nemam pojma.
On se okrene i upitno me pogleda. – Ne znate kamo idete?
Odmahnem glavom i dok to činim pojave se prve suze, ali ne u bujici, tek se jedna usamljena suza skotrlja niz moj obraz.
– Je li sve u redu? – pita on blago.
– Da. – Pokušam se nasmiješiti. – Bit ću dobro. – I neko vrijeme ostanemo sjediti dok on čeka da malo dođem sebi, i dok brišem oči sjetim se šoping centra u Santa Monici, tamošnjeg restorana, i moje se nosnice ispune raznim mirisima i posve sam sigurna kako jedino što me u ovom trenutku može utješiti jest hrana. Mnogo hrane. Koliko god mogu pojesti.
Neutaživa glad. Na taj sam osjećaj već zaboravila, no sad me preplavljuje najveća čežnja za hranom koju sam ikad u životu osjetila, i za vašu informaciju ne sjedim ovdje misleći na kupus salatu, ili kolače od riže, ili čak, jao, pecivo. Sjedim ovdje misleći na suha rebarca. Na singapurske rezance. Na tjesteninu. Na kolače prelivene šećerom i šlagom.
I što više mislim o tome, to živahnije postaju slike sve dok gotovo da mogu omirisati hranu, okusiti je, čuti je kako me mami iz daljine.
– Santa Monica šoping centar, uputim vozača ni najmanje ne mareći za svoju opsesivnu dijetu bez masnoća i kolesterola. Nije me briga. Samo se trebam najesti.
– Jeste li sigurni da ćete biti dobro? – reče on dok ja počinjem vući kovčeg po stubama šoping centra. – Sigurna sam, kažem mu i otvorim ulazna vrata.
Odakle početi kad ste nakanili uživati u najobilnijem prežderavanju svog života, a pred vama se nalazi izbor od gotovo svake vrste hrane iz čitavog svijeta? Zapravo, nije ni važno, jer kanim kušati sve, pa počnem sendvičem iz delikatesne trgovine.
Ne gnjavim se pronalaženjem slobodnog mjesta za jednim od stolova, jednostavno ostanem stajati pored pulta trpajući u usta sendvič od dimljene govedine i riže, jedva osjećajući okus.
Zatim se uputim prema polici s hamburgerima, gdje zaobiđeni burgere i umjesto njih odlučim se za pržene krumpiriće.
Zaustavim se pred policom s kineskom hranom i naručim singapurske rezance sa suhim rebarcima i ipak odlučim sjesti jer je daleko lakše zubima kidati meso s kostiju kad sjedite.
Kako je slasno. Kako je slasno. Kako je slasno. Odem u pekaru i kupim vrećicu od šest vrućih, svježih peciva s cimetom i za minutu ih sve strpam u usta.
Što dalje? Pogledam oko sebe, puna želuca, ali znam da još nisam ni počela ako želim ispuniti, praznu rupu u svom srcu. Dućan sa slatkišima. Napunim ogromnu papirnatu vrećicu slatkišima, svih vrsta koje možete zamisliti, i prije nego i iziđem iz dućana, već trpam punu šaku u usta bez da uopće osjetim okus.
Odlazim iz šoping centra i odvlačim kovčeg do telefonske govornice u blizini, otkopčavši dva gumba na svojim sićušnim kratkim traper hlačicama, koje sad bolno pritišću moje meso, i dok biram broj trljam si trbuh ne bih li odagnala bol od tolike količine hrane i proklinjem samu sebe što sam obukla kratki bijeli top umjesto široke majice kojom bih mogla prekriti svoj grijeh. – Lauren?
– Bila sam toliko zabrinuta! – urla Lauren kroz slušalicu. – Ništa mi sad ne pričaj, samo dovući svoje dupe ovamo. – Oh, hvala ti, hvala ti, hvala ti.
– Ne budi glupa, reče Lauren. – Čemu služe prijatelji?
Benu se činilo kako je satima šetao po Santa Monici. Otkrio je kako je najživahnija Treća ulica, i još uvijek pokušava prijeći preko činjenice kako postoji virtualni Supermarket, kompjuterski dućan u koji uđeš, spojiš se, i naručiš iz kompjutera što god ti srce poželi.
Zaustavio se na kavi u kafiću Bames & Noble i neko vrijeme tamo sjedio uživajući u kapucinu i pogledu na ljude. Kanio je kupiti knjigu, ali nije uspio pronaći ništa doli knjiga o filmovima te je stoga pokupio mjesne novine što ih je netko ostavio na stolu do njegovog i dokono ih prelistavao.
Nakon nekog vremena on se odluči vratiti u hotel. Skrene iza ugla i prođe pokraj telefonske govornice i, djetinjast kakav već je, on zadrži oči zalijepljene na savršeni pogled na pozadinu žene za telefonom. Zašto ovakvih žena nema u Engleskoj, misli on, upijajući obline njezine dobro oblikovane stražnjice i preplanulih, mišićavih bedara, zlatne kože istaknute hlačicama od ispranog trapera i bijelim kratkim topom. Ben prođe pokraj nje i okrene se, nadajući se kako će joj vidjeti lice iza grive pramenovima prošarane plave kose, no djevojka se okrenula na drugu stranu, a Ben se sam sebi nasmiješi i odšeta natrag u hotel.
– Kriste, izgledaš užasno, reče Lauren otvorivši vrata.
Osjećam se užasno i, odgurnuvši Lauren u stranu, držeći ruku na ustima, načas spazim sebe u zrcalu i moja zlatna koža više nije zlatna, nego više u nekoj čudnovatoj nijansi zelene.
– Tamo naprijed, reče Lauren pokazujući niz hodnik. – Brzo.
Posrćući prođem mimo nje i sručim se na koljena pred zahodskom školjkom. Nadolazi sušena govedina s rižom. Nadolaze singapurski rezanci sa sušenim rebarcima. Nadolaze prženi krumpirići. Nadolaze peciva od cimeta. A naposljetku, nadođu i slatkiši.
Nakon što sve iziđe, nakon što više ništa nije ostalo, stavim ruku na zahodsku dasku dok mi iz očiju i nosa i dalje curi, i postanem svjesna kako Lauren stoji iza mene, nježno mi masirajući leđa.
– Evo ti, reče Lauren, pružajući mi papirnate maramice. – Idem ti donijeti čašu vode.
Vrati se i pomogne mi osoviti se na noge. – Oh, jadna ti – reče. – Sva drhtiš. – Odvede me do kauča, potom odjuri u spavaću sobu i vrati se s dekom, koju omota oko mene.
Lauren ništa ne govori, samo sjedi pored mene i obgrli me rukom, a ja naslonim čelo na njezino rame i najzad me počne preplavljivati šok i bol, a ovo je upravo ono što mi treba, da me netko pazi, da me mazi poput djeteta, da osjetim sigurnost i zaštitu nakon dugo vremena.
– Što kažeš na šalicu vrućeg, slatkog čaja? – ona najzad progovori, a ja kimnem.
– Prava si Engleskinja, uspijem prozboriti uz osmijeh nakon što se Lauren vrati s dvije šalice iz kojih se pušilo.
– Nisam baš prava Engleskinja. Nećeš unutra naći nimalo mlijeka ili šećera. To je dijetni nadomjestak i umjetno sladilo. Onda, – reče sjedajući – što se dogodilo.
Ispričam joj. Sve. Lauren samo sjedi razjapljenih usta i kad sam dovršila priču očekujem njezinu reakciju, ali ona nije kadra progovoriti ni riječi.
– Reci nešto, molim je.
– Ne mogu, reče Lauren. – Jebote.
– Znam.
– Jebote, ponovi.
– Aha.
– Jebote.
– Lauren!
– Oprosti. Jednostavno ne znam što bih rekla. Ne mogu vjerovati. Ovo se ne događa u pravom životu, zar ne?
– Tako sam i sama mislila, no bojim se da se ipak događa.
– Kakav gad, uzdahne Lauren. – Da.
– I kakva gadura.
– Ne znam ni sama, slegnem ramenima. – Vjerojatno ćeš pomisliti da sam skroz skrenula pameću, ali znaš što? Zapravo mi ih je žao. Hoću reći, mučno mi je što sam u sve to zapala...
– Primijetila sam, reče uz osmijeh Lauren.
– Aha, pa. Ali pomisli samo kako joj je sve to moralo biti užasno.
– Zbilja jesi skrenula pameću, reče Lauren s nevjericom.
– Možda, ali znam kako je biti u njezinoj koži. Jedino što ne mogu povjerovati kako se on odnosi prema njoj.
– Halo? J.J.? A što je s načinom na koji je postupao s tobom?
– I to također.
– Dakle. Hvala Bogu što si se riješila tog smeća, to je sve što ti mogu reći.
– U pravu si. U pravu si. Znam da si u pravu. – Da nastavim s otrcanim frazama? – Kimnem.
– Nije on jedini na svijetu. – Muškarci su kao autobusi. – Riba smrdi od glave. – Kakve sad to ima veze s ičim?
Lauren slegne ramenima. – Ne znam, ali imaj na umu kako sto baba čini...
– Daj, Lauren. – Gurnem je i ona se nasmije, jer zna da se sad već osjećam malo bolje.
– Vidiš, reče Lauren. – Nije sve tako crno kao što izgleda, – i obje prasnemo u smijeh.
– To je već bolje, reče Lauren. – Možeš ovdje ostati koliko god to želiš.
– To je drugi problem, kažem neutješno. – Danas sam pokušala zamijeniti zrakoplovnu kartu, no ne mogu se vratiti ranije ako ne platim punu cijenu.
– Pa koliko ćeš onda ostati?
– Otprilike dva mjeseca. – Ovo me zbilja počinje plašiti. – Mogla bih pronaći neko mjesto za stanovanje, možda kakav stančić ili neki jeftini hotel. Što naravno ne mogu budući da nemam novca.
– Molim? Iako ja imam savršeno udoban kauč? Ostaješ ovdje, besplatno, jer ja imam više nego dovoljno za nas obje. Kraj priče.
Hvala Bogu. To je u pravo ono u što sam se nadala da će reći.
– Lauren, što bih ja bez tebe?
– Kad smo već kod toga, što bih ja bez tebe? – reče Lauren uz osmijeh.
– Ali kako ću zaraditi novac? Mislim, imam kolumnu u Kilburn Heraldu i tu bijednu plaćicu, ali to nije ni približno dovoljno.
– Pa ti si novinarka, J.J. Novac bi ti trebao biti najmanja briga. Ponajprije, mogu nagovoriti urednika svog časopisa da ti povjeri zadatak.
– Što?
– Aha. Možeš napisati tekst o zgodnim gadovima. – Misliš, da ispričam svoju priču?
– Ne sasvim. Možeš spomenuti osnovne crte, no sačuvat ćemo cijelu priču za dublje razmatranje koje, nažalost ne odgovara mom časopisu. Za ovaj tekst možeš pisati ponešto u prvom licu, no proširi temu, recimo kako ljudi sude o drugima na osnovu izgleda, kako smo zaslijepljeni požudom, kako se lako zaljubiti u nečiji izgled, a ne u osobnost.
– Za tvoj časopis?
Lauren kimne.
– Jesi li sigurna da će to htjeti? – Ona ponovno kimne, dok ja već zamišljam prizor kako otvaram časopis i vidim svoju sliku, svoje ime ispisano velikim slovima, a pomisao poluči željeni učinak jer već počinjem osjećati kako se ipak imam čemu radovati.
– Ne brini. Znam da to možeš. Dalje, – reče uzimajući svoj adresar – kanim nazvati londonsku redakciju Cosmopolitana i ponudit ćeš im priču o ljubavima preko Interneta, a tada ćeš ispričati cijelu priču. Svaku pojedinost.
– Zar me ne bi mogli tužiti?
– Misliš li da gad i kučka čitaju englesko izdanje Cosmopolitana? Svejedno, sve što moraš učiniti je promijenit imena i sve si riješila. J.J., ne moraš brinuti zbog novca. Ovdje postoji na tisuće tema o kojima možeš pisati i njima puniti sve časopise i dnevne novine u Londonu. Promisli malo, u Los Angelesu si. U gradu gdje žive sve zvijezde, zato samo poduzmi prvi korak i dogovori neke intervjue. Ništa lakše od toga.
Doista se počinjem osjećati bolje. Neizrecivo bolje.
– A u međuvremenu, dok ne budeš radila, što će biti većina vremena, ti i ja ćemo se ludo provoditi. Jebeš sve. Mi smo dvije prelijepe slobodne engleske cure i svijet nam je pod nogama.
– Tako je, podignem svoju šalicu. – Svijet nam je pod nogama. Nazdravljam u to ime.
– Dakle, – reče Lauren – što kažeš da počnemo već večeras?
– Što da počnemo?
– Ludo se provoditi.
– Hoćeš reći da ne izlaziš s Billom, pohotnim barmenom?
– Otkazat ću mu. Ti i ja idemo vani.
– Lauren, odmahnem glavom i dalje ne mogavši povjerovati kako netko može biti toliko ljubazan. – Ne želim da mu otkazuješ. Iskreno govoreći, ovo me je sve do kraja iscrpilo. Večeras se samo želim sklupčati pred televizorom i gledati program.
– Dobro, reče Lauren. – Onda ćemo se sklupčati i gledati televiziju.
– Ne. – Glas mi je odlučan. – Znam što osjećaš za Billa i nema šanse da mu otkažeš. Shvati ovo u najboljoj namjeri, Lauren, večeras želim biti sama.
Potpuna laž, no znam da ću se snaći i nema razloga da upropastim i Laureninu večer.
– Jesi li sigurna? – Lauren je sumnjičava, ali zadovoljna. – Sigurna sam, kažem.
– Dobro. Imam gomilu hrane u hladnjaku i slobodno se posluži. Idem skočiti pod tuš, a onda, što kažeš da ti napravim lijepu vruću kupku?
– To zvuči divno, i zbilja samo što se moram prisiliti ne razmišljati o posljednjem putu kad sam bila u kupki, s Bradom, i što smo nakon toga radili.
Prije nego će otići, Lauren pred mene poreda čitav asortiman kutijica, staklenki i tuba.
– Ovo su, – reče ona ozbiljnim glasom – moja dječica. Budi dobra prema njima, pa mi pošalje poljubac i izgubi se.
Odvrnem poklopac svake kutijice, svake staklenke i svake tube i duboko udišem. Poučavam pakiranja, čitam kako će ti svaka dati mlađi izgled kože, gušću kosu, čvršće tijelo. Ulijem u vodu pola bočice pjenušave kupke od badema, na oči stavim kriške krastavca, a vrući vlažni ručnik omotan je oko moje, balzamom natopljene, kose.
A nakon što sam se istrljala jednim od Laureninih velikih pahuljastih ručnika, odem do kuhinje i otvorim vrata hladnjaka. Hura! Za nekog tko je tako mršav kao Lauren, ovdje je neobično velika količina hrane. Bez razmišljanja izvučem pladanj sa sushijem, tetrapak jogurta, i celofanom omotanu već pripravljenu piletinu.
No tu se ne zaustavljam, premda sam svjesna kako bih morala. Izvučem paket gotove salate, sir, i dijetne kolačiće. Spazim spremnik za kruh i posegnem unutra gdje se privremeno smjestila štruca od integralnog brašna.
A onda sjednem za kuhinjski stol i jedem. I jedem. I jedem. I jedem.
– Oh zdravo, reče Ben nadajući se kako je dobio pravi broj jer je na telefonskoj sekretarici snimljen muški glas, a nema sasvim povjerenja u te Jemimine cimerice, iako je Lisa, ona s kojom je razgovarao, zvučala normalnije od one druge blesave plavuše. – Nadam se da sam dobio pravi broj.
Želio bih stupiti u kontakt s Jemimom Jones. Ben Williams pri telefonu, njezin stari prijatelj iz Londona. Nekoliko dana ću biti u Los Angelesu pa bih se volio vidjeti s tobom, ovaj, s njom, stoga ako je ovo pravi broj i Jemima je tu, molio bih da me nazove u hotel Shutters on the Beach. Hvala, i odloži slušalicu.
Ležim u krevetu i znam da bih trebala osjećati grizodušje zbog količine hrane koju sam pojela, međutim, ne osjećam. Hrana iz šoping centra se ne računa jer što se mene tiče pobljuvala sam je prije nego je imala priliku pretvoriti se u salo, a večeras je, pa... večeras. Dobro, priznajem da sam pala u iskušenje ponovno povratiti, ugurati prst duboko u grlo i riješiti se sve hrane, ali to nije rješenje. Kao ni prežderavanje, uostalom.
Kako bilo, ranije povraćanje nije bilo samo zbog hrane, mislim daje podjednako bilo uzrokovano današnjim šokom, spoj oboga, a sad se doista osjećam bolje. I dalje se osjećam usamljenom, ali imam Lauren, hvala Bogu, i vjerujem joj, vjerujem da će sve biti u redu.
Prelazim rukama preko trbuha, osjećajući kako se neznatno naduo i zahvaljujem Bogu što sam toliko vježbala, što nigdje na tijelu nemam naslage opuštene kože, a onda se sjetim vremena kad sam bila doma, u Londonu, i kad mi je trbuh bio ogroman. Kad mije trebalo deset minuta da ga počešem s jedne strane na drugu. Dobro, ne baš deset minuta, ali znate što želim reći. Sjetim se kako sam se svojom debljinom i salom služila ne bih li se skrila do svijeta, ne bih li skrila svoju seksualnost, ne bih li skrila samu sebe, i znam da unatoč tomu što sam na neki čudan način osjećala sigurnost ne želim ponovno postati takva.
Moj trbuh ni najmanje ne sliči onome što je nekoć bio, ali dok ga milujem shvaćam kako nije ni udubljen, onakav kakav je još otkako sam stigla u Los Angeles i zapravo, da budem sasvim iskrena, prilično sam zadovoljna činjenicom stoje neznatno zaobljen. U redu, znam da bi se nakon utrostručenog vježbanja kroz nekoliko dana ponovno izravnao – Jesi li sigurna? – Lauren je sumnjičava, ali zadovoljna. – Sigurna sam, kažem.
– Dobro. Imam gomilu hrane u hladnjaku i slobodno se posluži. Idem skočiti pod tuš, a onda, što kažeš da ti napravim lijepu vruću kupku?
– To zvuči divno, i zbilja samo što se moram prisiliti ne razmišljati o posljednjem putu kad sam bila u kupki, s Bradom, i što smo nakon toga radili.
Prije nego će otići, Lauren pred mene poreda čitav asortiman kutijica, staklenki i tuba.
– Ovo su, – reče ona ozbiljnim glasom – moja dječica. Budi dobra prema njima, pa mi pošalje poljubac i izgubi se.
Odvrnem poklopac svake kutijice, svake staklenke i svake tube i duboko udišem. Poučavam pakiranja, čitam kako će ti svaka dati mlađi izgled kože, gušću kosu, čvršće tijelo. Ulijem u vodu pola bočice pjenušave kupke od badema, na oči stavim kriške krastavca, a vrući vlažni ručnik omotan je oko moje, balzamom natopljene, kose.
A nakon što sam se istrljala jednim od Laureninih velikih pahuljastih ručnika, odem do kuhinje i otvorim vrata hladnjaka. Hura! Za nekog tko je tako mršav kao Lauren, ovdje je neobično velika količina hrane. Bez razmišljanja izvučem pladanj sa sushijem, tetrapak jogurta, i celofanom omotanu već pripravljenu piletinu.
No tu se ne zaustavljam, premda sam svjesna kako bih morala. Izvučem paket gotove salate, sir, i dijetne kolačiće. Spazim spremnik za kruh i posegnem unutra gdje se privremeno smjestila štruca od integralnog brašna.
A onda sjednem za kuhinjski stol i jedem. I jedem. I jedem. I jedem.
– Oh zdravo, reče Ben nadajući se kako je dobio pravi broj jer je na telefonskoj sekretarici snimljen muški glas, a nema sasvim povjerenja u te Jemimine cimerice, iako je Lisa, ona s kojom je razgovarao, zvučala normalnije od one druge blesave plavuše. – Nadam se da sam dobio pravi broj.
Želio bih stupiti u kontakt s Jemimom Jones. Ben Williams pri telefonu, njezin stari prijatelj iz Londona. Nekoliko dana ću biti u Los Angelesu pa bih se volio vidjeti s tobom, ovaj, s njom, stoga ako je ovo pravi broj i Jemima je tu, molio bih da me nazove u hotel Shutters on the Beach. Hvala, i odloži slušalicu.
Ležim u krevetu i znam da bih trebala osjećati grizodušje zbog količine hrane koju sam pojela, međutim, ne osjećam. Hrana iz šoping centra se ne računa jer što se mene tiče pobljuvala sam je prije nego je imala priliku pretvoriti se u salo, a večeras je, pa... večeras. Dobro, priznajem da sam pala u iskušenje ponovno povratiti, ugurati prst duboko u grlo i riješiti se sve hrane, ali to nije rješenje. Kao ni prežderavanje, uostalom.
Kako bilo, ranije povraćanje nije bilo samo zbog hrane, mislim daje podjednako bilo uzrokovano današnjim šokom, spoj oboga, a sad se doista osjećam bolje. I dalje se osjećam usamljenom, ali imam Lauren, hvala Bogu, i vjerujem joj, vjerujem da će sve biti u redu.
Prelazim rukama preko trbuha, osjećajući kako se neznatno naduo i zahvaljujem Bogu što sam toliko vježbala, što nigdje na tijelu nemam naslage opuštene kože, a onda se sjetim vremena kad sam bila doma, u Londonu, i kad mi je trbuh bio ogroman. Kad mije trebalo deset minuta da ga počešem sjedne strane na drugu. Dobro, ne baš deset minuta, ali znate što želim reći. Sjetim se kako sam se svojom debljinom i salom služila ne bih li se skrila do svijeta, ne bih li skrila svoju seksualnost, ne bih li skrila samu sebe, i znam da unatoč tomu što sam na neki čudan način osjećala sigurnost ne želim ponovno postati takva.
Moj trbuh ni najmanje ne sliči onome što je nekoć bio, ali dok ga milujem shvaćam kako nije ni udubljen, onakav kakav je još otkako sam stigla u Los Angeles i zapravo, da budem sasvim iskrena, prilično sam zadovoljna činjenicom stoje neznatno zaobljen. U redu, znam da bi se nakon utro-stručenog vježbanja kroz nekoliko dana ponovno izravnao te da je ovo ispupčenje tek privremeni ishod večerašnjeg prežderavanja, no što ga više milujem to mi se više sviđa. Izgleda zaokruženo, ženstveno, ženski.
Nakon nekog vremena ustanem, znatiželjna da vidim kako izgleda u zrcalu pa odem u Laureninu spavaću sobu i izvučem veliko ogledalo sebi sučelice. Svučem majicu preko glave i stojim tamo, naga, promatrajući se.
Promatram svoju zategnuto, mišićavo tijelo, sad toliko tanko da više nalikujem dječaku negoli ženi. Pređem rukama po ravnim grudima i sjetim se kako su nekoć bile bujne, tako slične kao kod onih žena koje sam danas vidjela na fotografijama. Tako slične Jennvnima. Ne. Ne želim o tome misliti.
Letimično pogledam svoj struk, diveći se kako je uzak, i pokušam se uštipnuti za meso, ali ne mogu, tek uspijem uhvatiti nekoliko milimetara kože.
Stoga odem u krevet i odlučim kako se više neću prežderavati, no ne kanim više dopuštati da me opsjeda želja za mršavošću. Mislim daje krajnje vrijeme da se malo opustim i uživam u životu. I pretpostavljam kako će moja težina biti onakva kakva bi i trebala biti. Što kažete na ovo otkriće?
17 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 1:12 pm
Margita
Administrator
29. poglavlje
– Tko su svi ovi ljudi? – Ben tiho pita Simona, dok ih vode prema prostoriji, navodno poznatoj pod imenom Skrovište.
– Filmski producent, asistentica, agent. Sam Bog zna.
– Ali što će svi oni ovdje? – prošapće Ben. – Mislim, pa ovo je samo vražji televizijski intervju.
– Znam, šaptom mu odvrati Simon. – Čovjek bi pomislio daje želimo ubiti.
– Gdje je ona, uostalom?
– Asistentica kaže da će sići za koji trenutak.
– Isuse. Možeš li uopće zamisliti koliko ona zarađuje? Pogledaj samo ovo mjesto! – Ben sa strahopoštovanjem pilji po zgradi, velikoj vili u meksičkom stilu smještenoj visoko na brdu ponad Santa Monice.
– Ovo je Skrovište? – reče Ben uz smijeh, jer je zamišljao omanju, ugodnu prostoriju, nešto nalik knjižnici, nešto potpuno oprečno prostranoj bijeloj sobi u kojoj se trenutačno nalaze on i Simon. Simon klizi preko kamenom popločanog poda prema francuskim prozorima u udaljenom kraju sobe.
– Dođi vidjeti ovo, Bene, reče gledajući na bazen u obliku srca ukopan u brdo, ukrašen kamenjem, kipovima i fontanama.
– Mislim da sam u krivom poslu, reče Ben pridruživši mu se.
– Mislim da jesi, reče Simon. – Mislim da sam i ja.
– Mogu li van ponuditi nešto za piće? – Dečki se okrenu kad asistentica Alexije Aldrige kroči u sobu.
Simon blago gurne Bena i kaže ispod glasa: – Dupli viski s ledom?
– To bi bilo divno, reče Ben.
– Ledeni čaj? – pita ona.
– Izvrsno, reče on.
– Ledeni čaj? – opetuje Simon, s gađenjem pogledavši Bena. – Ledeni čaj? U ledenom čaju nema vražjeg alkohola, zar ne?
– Imam neki osjećaj da alkohol ne bi bio posve primjeren, Ben se nasmije.
Simon provjeri na svoj sat. – Bolje da se spustim dolje do ulaznih vrata, ekipa samo što nije stigla.
Ben ode do ormara s knjigama, tražeći nekakav nagovještaj o privatnom životu Alexije Aldrige, nešto o čemu javnost možda još ne zna, premda misli kako je to teško moguće. Ben je uvjeren kako postoji vrlo mala šansa da iskopa neku fantastičnu činjenicu o njoj, nešto što će zajamčiti naslovnice svih tabloida.
Ben je sinoć ponovno iščitao isječke iz novina i što ih je više čitao to je više počeo čitati između redaka. Pretpostavio je kako Alexia Aldrige ne podnosi holivudske igrice. Kako je zapravo zastrašujuće bistra i rijetki su ti muškarci koji se mogu nositi s njom. Pretpostavlja i daje silno zatvorena osoba i, da ne mora zbog publike povremeno davati probrane intervjue, zaključala bi se u svoju prelijepu kuću i ne bi uopće izlazila, osim ako ne snima film. Nadalje pretpostavlja kako je veoma nesigurna, što je iznenađujuće za nekog tako mladog, tako lijepog i tako talentiranog, te da skriva tu nesigurnost bahatošću po kojoj je toliko glasovita.
Naposljetku, pretpostavlja i to kako će napustiti ovu kuću silno zaljubljen u Alexiju Aldrige.
Ormar za knjige je pomno odabrana kolekcija djela iz umjetnosti, psihologije i suvremene literarne fikcije. Ben nije iznenađen, to je klasični odabir svih osoba koje je ikad intervjuirao. Ono što ga iznenađuje, međutim, dok izvlači knjigu o umjetniku Egonu Schieleu, to je daje nedvojbeno iščitana. To što stranice imaju uši i neznatno su savijene, to što ju je netko očito pohlepno pročitao, od korice do korice.
Ben se okrene začuvši kako netko ulazi u sobu.
– Oprosti što me nije bilo ovoliko dugo, reče Simon uvodeći snimatelja i ton-majstora u prostoriju.
– Bože. – Ben stavi ruku na srce. – Na trenutak sam pomislio da je ona.
– Mogu se ja i pretvarati, reče Simon napućivši usnice i zatreperivši trepavicama.
– Gdje je ona dosad, uostalom? – reče Ben. – Zašto joj toliko treba?
– Holivudske su glumičice, reče Simon sjedajući i natočivši si malo ledenog čaja – još gore od kazališnih glumičica. – Naiskap ispije čaj prije nego će dodati: – Dragi moj. Mmm, reče, zagledavši se u čašu. – Ovo je vraški dobro, mislim.
Sat kasnije ekipa je postavila svoju opremu i sad besposleno stoje pogledavajući na svoje satove. Vrata se otvore. To je ponovno asistentica.
– Ne bih vas želio gnjaviti, ali postoji li šansa da ćemo uskoro vidjeti gospođicu Aldrige? – ljubazno upita Ben.
– Kao, ove godine, promumlja Simon, nečujno tako da ga ova ne može čuti.
– Oh, žao mije, reče asistentica. – Trebala bi vam se vrlo brzo pridružiti. Upravo dovršava s odijevanjem.
Pola sata kasnije oni i dalje tamo sjede.
– Ovo je definitivno čest slučaj, zar ne? – reče Ben.
– Ma naravno daje, reče Simon samo što ne zvuči onako samouvjereno kao ranije.
A onda dvadesetak minuta kasnije, baš kad su se prestali nadati, asistentica dojuri unutra i skloni čaše i pladanj. – Dolazi, reče a oni ustadoše kako bi je pozdravili.
Ništa nije moglo pripremiti Bena na nepojmljivu privlačnost Alexije Aldrige. Ona je ljepotica, ali ne klasične ljepote. Usta su joj neznatno iskrivljena, na nosu joj je mala kvrga, ali zrači tako da niti jedan od muškaraca ne može skinuti oči s nje.
Na sebi ima pripijene svijetlo zelene hlače, bijeli šlampavi džemper, goleme količine šminke koje ostavljaju dojam kako uopče nije našminkana, a kosa joj je besprijekorno počešljana. Ona je savršena, pomisli Ben koji je, na nekoliko trenutaka, toliko očaran upoznavanjem s pravom pravcatom holivudskom zvijezdom da se ne može pomaknuti, ne može govoriti, ne može učiniti ništa drugo doli piljiti u nju.
– Gospođica Aldrige? – Simon je prvi koji se uspio pribrati. – Zadovoljstvo nam je upoznati vas. Ja sam Simon Molloy, producent i redatelj. A ovo je, reče – Ben Williams, naš voditelj.
– Oduševljen sam što sam vas upoznao – reče Ben rukujući se s njom.
– I ja vas, reče ona mazno gledajući ga ispod obrva, a Simon pogleda u ostatak ekipe pa podigne pogled prema nebesima.
I tako oni počeše snimati, a Ben joj počne postavljati pitanja. Sjedi u golemom bijelom naslonjaču sučelice Alexiji, koja se pak sklupčala na kauču, jednu ruku odmarajući na svom ramenu, a drugom se zaštitivši ovivši je oko koljena.
– Dakle, recite nam nešto o vašem najnovijem filmu, počne on održavajući razinu profesionalnosti, nastojeći je opustiti prije nego prijeđe na pitanja osobne prirode, jer valja mu zadobiti njezino povjerenje, a Ben vrlo dobro zna kako će trebati nešto vremena dok se to povjerenje ne izgradi, no nalazi kako mu je teško usredotočiti se na bilo što, ona je naprosto toliko lijepa.
Alexia počne govoriti svojim glasovitim grlenim glasom, a Ben samo sjedi i kima glavom, ali ne čuje ništa od onoga što govori, izgubio se u njezinim krupnim, smeđim očima.
Razgovaraju o filmu – zašto se odlučila snimiti niskobudžetni film i odrekla se svog uobičajenog višemilijunskog honorara; što je pomislila kad je prvi put pročitala scenarij – priču o slobodnoj djevojci koja želi pronaći ljubav, no ne razlikuje požudu od ljubavi, i umalo je ne izgubi jer ne shvaća što je pronašla, i kako se osjeća nakon pohvalnih kritika; jer je film, baš kao i svi američki filmovi, već krenuo s prikazivanjem po Sjedinjenim Državama dok će u Engleskoj premijera ugledati svjetlo dana tek kroz nekoliko mjeseci.
– Znam da ste vrlo zatvoreni kad je riječ o vašem ljubavnom životu, riskira Ben dok Alexia ohrabrujuće kima – no biste li rekli kako ste na izvjestan način povezani s likom u filmu?
– Mislite, tražim li radije strast nego ljubav? – Ben kimne.
– Mislim daje veoma teško održati vezu, osobito u filmskoj industriji, otpočne ona. – I mislim da se čovjek vrlo lako može zanijeti glamurom, uzbuđenjem, strašću. Ali pogledajte samo holivudske brakove, oni vrlo rijetko potraju, a držim da je stvar u tome, baš kao što to misli i moj lik u filmu, stvar je u tome da se treba težiti prijateljstvu, a ne strasti.
– Znači li to kako vas privlače vaši muški prijatelji?
Alexia se nasmije. – Dakle, u tome je fora. Nažalost, tek moram sklopiti prijateljstva s muškarcima koja bi se mogla pretvoriti u nešto više, no ne odustajem od traženja.
– Znači, trenutačno niste u vezi? – Ben umalo da se ne zarumeni postavivši ovo pitanje, jer zvuči tako osobno, a samo pitanje nije za dobrobit gledatelja, nego za njegovu.
– Nisam. Ona odmahne glavom i nagne se malo naprijed, zavodnički se osmjehnuvši. – I iskreno govoreći, sretna sam stoje tako. Silno sam zauzeta poslom i imam dosta bliskih prijatelja, i zbilja osjećam, prvi put u životu, kako mi nije potreban muškarac da me do kraja ispuni.
– Tada ste očito poprilično povezani s likom kojeg glumite. – Tako je, Bene, dovedi razgovor na nešto ugodnije tlo.
– Apsolutno, kimne ona. – Pretpostavljam da sam kao mlađa zbilja težila za tom iskonskom strašću, ali kako starite tako se i mijenjate, i sad bih voljela misliti kako tražim nešto dublje.
– Što mislite, na koji ste se način promijenili? – Volim je, misli Ben, i dalje opčaran njezinom ljepotom, ona je savršena žena za mene.
– Mnogo sam svjesnija vlastite osobnosti. Mislim kako napokon shvaćam što me ispunjava. Daleko sam opuštenija sama sa sobom, vježbam jogu, meditiram, vjerujem u snagu vizualizacije i koristim je. Često. – Ona zastane i načas podigne pogled prema stropu. – No mislim da je najvažnije to što sam naučila kako njegovati dijete u sebi i upravo je to ono što sam promijenila.
– Dijete u sebi? – reče Ben, osjetivši se pomalo glupavo, jer nema blage veze o čemu to ona priča.
– Apsolutno, kimne ponovno. – Dijete u sebi. Ono usamljeno, uplašeno, nesigurno dijete koje živi u svima nama.
– Ovaj, da, reče Ben uz uobičajenu britansku rezerviranost. – Točno. Dakle, na koji ste način pronašli, ovaj, dijete u sebi?
– Pohađam te fenomenalne seanse ponovnog rođenja – gorljivo će ona – i pomoću njih ponovno doživljavam traumu rođenja, doista mogu osjetiti šok i užas izlaženja iz maternice na ovaj svijet, što je u potpunosti promijenilo moj život.
Ben samo sjedi i gleda je, ne posve razjapljenih usta, no onaj pogled ljubavi što se očitovao u njegovim očima pri početku intervjua rapidnom brzinom počinje iščezavati. Uvijek postoji neka vražja kvaka, misli on. Prelijepa je, slobodna i puna psiholoških sranja. Kvragu.
– Ali zacijelo nekome poput vas nije potrebno prolaziti kroz nešto kao, ovaj, ponovno rođenje? – drzne se upitati.
– Sve je to lažna slika, – reče ona – ja sam zapravo posve obična. Odlazim u supermarket, u šoping, u šetnje. Ja sam poput svake druge osobe.
Aha, pomisli Ben, upravo zato su nam trebali mjeseci da s tobom dogovorimo intervju. Upravo se zato, zapravo, i gnjavimo intervjuirati te. Zato što si tako obična.
– Prepoznaju li vas na ulici?
– Povremeno, reče ona. – Ali vjerujte, kad šećem okolo bez imalo šminke i s bejzbol kapicom izgledam sasvim drukčije. Divno je kad ti ljudi prilaze i govore kako se dive onome što radiš, ali katkad to zna biti prava gnjavaža ukoliko te samo žele dotaknuti ili ti se približiti.
– Je li vas to ikad zabrinjavalo?
– Nedavno se zbio jedan incident, o kojem dosad nisam ništa govorila. Jedan me je momak počeo pratiti, – reče ona polako. – Znao je gdje živim i počeo mi je slati pisma. Prvo mi je govorio kako sam mu draga, zatim kako me voli, i na kraju pisma su postajala sve čudnija i čudnija da bi završilo time što me želio oženiti.
Hvala Ti Bože, pomisli Ben, znajući daje ovo priča koja će puniti novinske stupce, Alexia Aldrige ima svog vlastitog uhodu.
– Je li vas to plašilo?
– Da, – kimne – i naposljetku je počeo slati pakete i govoriti kako zna gdje sam, s kim sam i što radim, i počeo je ludjeti od ljubomore. U zadnjoj poruci koju sam primila rekao je da ako me ne može imati, tada me neće imati nitko drugi i da će me ubiti.
– Što se dogodilo s njim?
– Priveden je na ispitivanje i to je bilo prvi put u nekoliko mjeseci da sam uspjela mirno spavati. No trebat će proći dugo vremena prije nego se riješim tog osjećaja da neprestano moram gledati preko ramena. Pretpostavljam, – slegne ramenima i nasmiješi se – kako je to neka vrsta profesionalnog rizika.
Ben uhvati Simonov pogled, a ovaj mu namigne i podigne palčeve.
– Mislim daje vrijeme da se razgovor polako privede kraju, reče asistentica, ustajući. – Gospođica Aldrige ima dogovoren sastanak.
– Sve je u redu, Sandy, reče Alexia Aldrige, odmahnuvši joj. – Imam još nekoliko minuta. Želite li nastaviti?
Ben pogleda u Simona, koji odmahne glavom. – Mislim da je bilo dovoljno, reče Ben. – Mogli bismo završiti razgovor poželjevši vam sreću. – To i učine, a Alexia se osmijehe svojim slavnim osmijehom pa im zahvali, a oni se krenuše pakirati. – Bilo mije zadovoljstvo, reče ona kad je intervju završio i rukujući se s Benom, poprilično dugo zadržavši njegovu ruku u svojoj, nakon što je snimateljska ekipa napustila prostoriju. – Voljela bih da sam imala nešto više vremena na raspolaganju.
– Bili ste izvrsni, reče Ben i dalje pokušavajući shvatiti zavodi li to ona njega, no najednom mu to prestade biti važno. Iako bi to silno godio njegovom egu, sav taj razgovor oko ponovnog rođenja potpuno je promijenio način na koji ju je promatrao.
– Možda se ponovno sretnemo u Londonu? – reče ona.
– Oh, apsolutno. To bi bilo divno.
– Evo, reče pružajući mu svoju posjetnicu. – Ovo su moji brojevi. Nazovite me.
– Oh, Ben je zapanjen. – U redu.
– Zapravo, – nastavi ona – zanima me jeste li večeras slobodni. Voljela bih kad biste mogli ostati na večeri.
– Mislite cijela ekipa? – reče Ben, samo provjeravajući.
– Ne. – Nasmiješi se svojim mačjim osmijehom. – Ne budite blesavi. Samo mi. Vi i ja.
Milijun je misli odjednom, čini se, prohujalo Benovom glavom. Ona je Alexia Aldrige! Sviđam joj se! Kakva priča! Ovim bih se mogao napajati godinama! Ali, obećao sam ekipi da ću večeras izići s njima! Ne bi mi zamjerili! Ona se preserava! Ali, ona je Alexia Aldrige! Ali, ima li to smisla!?
– Ovaj, to bi bilo divno, najzad reče. – No, večeras izvodim ekipu u izlazak, naporno su radili i ne mogu ih tek tako iznevjeriti.
Njezin se osmijeh stvrdne. – O.K. Nije važno. Ali čujte, zbilja biste me trebali nazvati, sve više i više vremena provodim u Londonu i voljela bih vas ponovno vidjeti. Poznajem jednog sjajnog iscjelitelja u Londonu za kojeg mislim da bi vam mogao doista pomoći da se naučite voljeti sebe. Moram vas upoznati.
Alexia je, ne znajući, zabila posljednji čavao u svoj vlastiti kovčeg.
– To bi bilo tako krasno, reče on i poljubi je u obraz, spremi njezinu posjetnicu, okrene se i zakoluta očima prema Simonu dok ona napušta prostoriju.
– Jesi li ti skroz poludio? – s nevjericom reče Simon, koji je potajice prisluškivao čitav razgovor. – Ona te želi, stari. Odbio si Alexiju Aldrige. Ti si jebena budala.
– Simone! – šaptom ga prekori Ben. – Pa čuo si je, sve to sranje o ponovnom rođenju i iscjeljenju. Ona možda je Alexia Aldrige, ali to je žena s dugog planeta.
– Pa što onda? Ovo je za ne povjerovati, – Simon odmahuje glavom. – Alexia Aldrige i ti sije odbio.
– U redu, reče Ben skupljajući svoje stvari. – Prekrasna je. Prelijepa je. Ali priča sranja. Čak i da sam ostao na večeri, 0 čemu bismo nas dvoje razgovarali? O posmrtnoj regresijskoj terapiji? Ne bih rekao. To bi samo bila lijepa priča za ispričati prijateljima, a to me zbilja ne zanima.
– Ne zanima te ševa?
– Ne s osobom s kojom ne mogu razgovarati.
Simon se namršti na Bena. – Znaš što? Baš si ti neki čudak. Svejedno, priča o uhođenju je bila pravi posao. Čestitam. – Pljesne Bena po leđima.
– Mislim da nam je, nakon svega, svima potrebno jedno pošteno opijanje. Sandy? – On ode do asistentice, koja se još mota po sobi. – Imaš li neki prijedlog kamo bismo mogli otići večeras, nekakav bar ili restoran?
– Jasno. Kakva vas mjesta zanimaju?
– Neka na kojim je dobra zabava, gdje je opuštena atmosfera?
– Gdje ste odsjeli?
– U Santa Monici.
– Zašto ne biste povirili u Schatzy on Main? To je restoran u vlasništvu Arnolda Schwarzeneggera i tamo je zbilja zabavno, a čula sam daje i hrana izvrsna.
– Sjajno. Hvala. – I s tim riječima oni joj zahvale na svemu 1 napuste kuću Alexije Aldrige.
– I dalje te ne razumijem, reče Simon, vozeći prema hotelu.
– Što se tu ima razumjeti? U početku sam mislio kako je prekrasna, no čim je počela trabunjati one gluposti odmah sam se ohladio.
– Ipak. – Simon na trenutak promisli. – Nepojmljivo je jebozovna.
– Ukoliko si u filmu praskanja s zvijezdama.
– Što jesam.
– U svojim snovima.
– To je otprilike jedino mjesto, prizna Simon dok se Ben smije. – A večeras ćemo se toliko opiti da ćemo pokušati povaliti koju zvijezdu.
– Hoćeš reći, ti ćeš se toliko opiti i pokušati povaliti koju zvijezdu.
– Aha. Ženskog roda, naravno. Prije nego što se zabrineš, uopće me ne privlačiš.
– Bogme mije drago što to čujem.
– Kako se sad osjećaš? – Upravo smo se vratile doma nakon velike doze šoping terapije. Za Lauren, međutim. Jer si ja, ne moram ni govoriti, u ovom trenutku ne mogu priuštiti niti bejzbol kapu i, premda je Lauren velikodušno ponudila da mi kupi džemper u kojeg sam se na prvi pogled zaljubila, odbila sam. Već je i previše učinila za mene.
– Lauren, hoćeš li me molim te prestati zapitkivati svakih pet minuta kako se osjećam!
– Samo sam zabrinuta za tebe, to je sve.
– Dobro sam. Zbilja, dobro sam.
– Onda, ide li ti se večeras negdje?
– Definitivno.
– U redu. Znaš gdje sam mislila da bi nam moglo biti zabavno? Schatzy on Main. To je restoran od Arnolda Schwarzeneggera i navodno je sjajno mjesto za slobodne žene.
– Ali ti imaš svog Billa barmena.
– Što znači da preostaješ ti. A uostalom, samo zato što sam sinoć s njim spavala. – Prestane govoriti, sklopi oči i pređe jezikom preko usnica. – Mmm, ipak, samo to ne znači da sam vezana.
– Hoćeš reći da još nisi isplanirala vaše vjenčanje?
– Ne, ali napokon, sutra je novi dan.
Ekipa se odlučila protiv restorana Schatzy on Main. – Previše šminkerski, jauknuli su nakon što ih je Simon izvijestio kamo su ih uputili, tako da su snimatelj i ton-majstor otkrili autentičan britanski pub i sad skaču od sreće na pomisao o autentičnom britanskom svijetlom pivu.
Simon je nesretan. Ne želi on iznevjeriti svoju ekipu, ali s druge strane, on svake večeri u tjednu odlazi u autentične britanske pubove kad je doma i jednostavno ne vidi oko čega je nastala strka.
– Ne brini, reče mu Ben kad mu je Simon pokucao na vrata i rekao mu da su spremni na polazak. – Možemo kasnije svratiti na to drugo mjesto. Još malo pa sam gotov – reče. – Samo moram obaviti jedan telefonski razgovor, pa podigne slušalicu i ostavi još jednu poruku za Jemimu.
– Tko je ta mačka? – zapita Simon.
– Ne bi te odviše zanimala, reče Ben uz osmijeh. – Samo jedna stara prijateljica koja je trenutačno ovdje – i dok spušta slušalicu najednom mu se u glavi ukaže vrlo jasna slika Jemime i postane mu jasno kako je zapravo silno želi vidjeti.
Oni ostave automobil i pješice se upute prema pubu i kroz nekoliko minuta već grle svoje krigle i sjede u skupini oko istrošenog okruglog stola od hrastovine u kutu.
– Nije toliko loše, reče Ben kojemu se počinje sviđati ovo mjesto.
– U redu je, reče Simon koji je već svjestan kako ne postoji ni najmanja nada da će na ovakvom mjestu vidjeti neku poznatu osobu, a kamoli je poševiti.
I tako, društvance od četiri muškarca, sjedi i razgovara o Alexiji Aldrige, a ostatak vremena ispune tračevima s televizije. Brbljaju o Benovoj kolegici voditeljici, novinarima istražiteljima, producentima, čak i o Diani Macpherson i, premda podbadaju Bena s glasinama, on čvrsto drži jezik za zubima.
I svakih dvadesetak minuta jedan od njih ustane, ode do šanka i donese dečkima još jednu rundu.
U deset sati snimatelj počne zijevati. – Vražje vremenske zone, reče trljajući oči. – Idem ja natrag u hotel.
– Što misliš? – Simon pita Bena. – Jesi i dalje raspoložen za taj Schwarzeneggerov restoran?
– Mislim da nisam, reče Ben koji se zarazio snimateljevim zijevanjem. – Mislim da sam i ja spreman za krevet.
– Oh, ma daj, Bene – reče Simon. – Ne možeš me sad razočarati.
– Dobro, protiv volje će Ben. – Ali samo na jedno brzo pice.
I bude jedno brzo piće, jer govoreći istinu, ni sam Simon više nije toliko zagrijan. Stoje za šankom, ne mogavši pronaći slobodna mjesta, i ispijaju svoj viski.
– Bože, reče Ben prelazeći pogledom po prostoriji. – Žene su ovdje nevjerojatne. – Simon slijedi njegov pogled koji se zadržao na dvjema ženama što sjede za stolom u kutu prostorije. Obje su spustile glavu, zadubljene u razgovor, a onda plavuša, ta božanstvena, preplanula, nasmiješena plavuša, zabaci glavu natrag i glasno se nasmije.
Baš čudno, pomisli Ben. Mogao bih se zakleti kako sam već negdje čuo taj smijeh. Zatim odmahne glavom, nastojeći dokučiti što lije tako poznato u tom smijehu, no ne dosjeti se, a uostalom nema šanse da poznaje tu ženu. Na žalost. Svejedno, neprestano pogledava prema njoj, jer doista je lijepa, no ona ne podiže pogled prema njemu, niti jednom, odviše je zaokupljena razgovorom sa svojom prijateljicom. Vjerojatno je dečko čeka kod kuće, misli Ben, jer posve je očito kako nije došla ovamo pokupiti kakvog muškarca.
– U redu, reče dovršivši svoje piće. – Da krenemo odavde?
Ne osjećam se tako dobro kao što tvrdim, ali ne osjećam se ni toliko loše. Nevjerojatno kako te trošenje novca, osobito onda kad ga nemaš, može oraspoložiti. Osim toga, silno je zabavno biti u Laureninom društvu, odnosno, daleko je zabavnije nego biti s Bradom, i svaki put kad pomislim kako me držao, kako me je ljubio, moram se prisjetiti koliko je zapravo bio površan, kako nikad nisam imala osjećaj da je stvarna osoba.
A ova je večer, dok sjedimo ovdje za stolom u kutu bara Shatzy on Main, savršena. Upravo ono što trebam. Znam da nas je Lauren kanila napiti onako kao što smo bile one večeri u Pepperu, no večer je ispala daleko mirnija. Istina, obasipali su nas pogledima, no pretpostavljam kako će dvije slobodne žene u prepunom baru uvijek privlačiti pozornost, ipak nitko nas nije gnjavio, i lijepo je samo ovako sjediti, pijuckati piće i opustiti se, kako to ovdje kažu.
A što više vremena provodim s Lauren, to mi postaje sve draža. Toliko je otvorena, toliko topla, toliko odana, i doista imam osjećaj kao da je godinama poznajem. Čini se kako razumije upravo ono što mislim, kao da zna što ću reći prije nego uopće otvorim usta, i čini se kako uvijek točno zna što reći i kako postupiti.
Uzmimo, primjerice, večeras. S obzirom na njezinu pijanu raskalašenost od prije neku večer, bijah zabrinuta kako će cijelu večer očijukati okolo, no da budem posve iskrena ona gotovo da nije pogledala nijednog muškarca ovdje, a bila je tu nekolicina iznimnih primjeraka. Znam to, sjedim sučelice prostoriji. Nije da toliko obraćam pozornost, odviše sam zauzeta smijanjem na njezine priče i pričanjem svojih vlastitih.
No onda se dogodi nešto sasvim neobično. Upravo sam završila s pripovijedanjem priče o Sophie, o onoj noći kad je bila Benova oproštajna zabava i kako se Sophie pretvarala daje Benova djevojka, kadli podignem pogled i spazim dva muškarca koja upravo napuštaju restoran.
Moje srce prestane kucati jer jedan od njih, onaj viši, izgleda točno kao Ben.
– Što je bilo? – pita me Lauren. – Izgledaš kao da si vidjela duha.
– Ne, to nije moguće. – Ustanem i pokušam ga jasnije vidjeti, ali tu je toliko mnogo ljudi i, kad uspijem pronaći dobru perspektivu, sve što mogu vidjeti njegova su leđa kako nestaju kroz vrata. Ista građa, ista kosa, ali naravno to nije Ben. Ben je zauzet statusom zvijezde u Londonu. – Nije ništa, uzdahnem ponovno sjevši i svim srcem poželjevši da je to bio on. – Samo sam mislila da sam vidjela nekog koga poznajem, ali sam se prevarila.
30. poglavlje
Ben je Williams sinoć spavao poput bebe i jutros se probudio osjećajući se fantastično. Jedina je nejasna mrlja na njegovom obzorju to što mu Jemima nije uzvratila poziv. Zna on kako je bio nemaran kad je riječ o njihovom prijateljstvu, zna daje trebao održavati kontakt i, premda dio njega brine kako je ipak dobio pogrešan broj, drugi dio brine kako mu možda nije oprostila što je tek tako nestao iz njezina života.
Ipak, nije baš toliko zabrinut, samo bi bilo lijepo da je vidi, a sutra odlazi. Pita se bi lije ponovno nazvao, no tri bi poziva, zaključi, bila već pomalo pretjerana.
Stoga, danas ima slobodan dan na raspolaganju i zna on što mu valja raditi, nešto neopisivo turistički poput posjeta Disneylandu ili Universalovom studiju, no kad se raspitao na recepciji oni ga izvijestiše kako mu do tamo neizostavno treba automobil, a Simon ga je odvezao kod mehaničara, što znači da je danas prepušten sam sebi.
Ovo je blesavo, pomisli, nakon što se istuširao. Nalazi se u najglamurozni)'em gradu na svijetu i ne zna što bi radio pa se na kraju odluči spustiti do plaže.
Roleri su tamo u svojoj punoj snazi i Ben se pita bi li i sam iznajmio role i pokušao voziti, no jedna je stvar praviti budalu od sebe u Hyde parku nedjeljom ujutro gdje su i svi ostali amateri; praviti budalu od sebe u Los Angelesu gdje svi koji su na koturaljkama ostavljaju dojam kao da su se na njima i rodili, nešto je posve drugo. Zato on samo šeće po plaži i uputi se prema pristaništu.
Na putu natrag prođe pored knjižare i, unatoč tomu što mu se neki dan nije posrećilo, ima nešto u toj knjižari što mu govori kako je to mjesto više po njegovom ukusu, kako postoji velika vjerojatnost da pronađe nešto od pristojne fikcije, pa Ben uđe unutra i već kroz tri minute pronađe dvije knjige – dva romana prvijenca mladih američkih spisatelja za koja jedva čeka da ih počne čitati.
I, nakon što je otišao do pulta i sad čeka da mu blagajnica provjeri Visa karticu, on se trgne. Zacijelo nije, to ne može biti... Ali naravno, ipak je. Upravo ona plavuša koju je vidio sinoć, ovaj put je sama, i baš odlazi iz knjižare. Gotovo da je nije prepoznao, no vidio je njezin osmijeh, a to je osmijeh koji, čak i nakon kratkog letimičnog pogleda od sinoć, čini se nikako ne može istjerati iz misli.
Požuri, požuri, daj, daj, misli on dok blagajnica odugovlači iza pulta. Ben je nestrpljivo pogleda, potom vrati pogled na plavušu, koja se baš zaustavila pokraj vrata kako bi pogledala knjigu u izlogu. Ovo je sudbina, pomisli on. Od svih knjižara u čitavom Los Angelesu ona je morala biti baš u ovoj. I još važnije, u knjižari! Voli knjige! Mogla bi biti pametna kao što je i lijepa! Ponovno podigne pogled. Nestala je.
Ben dograbi knjige, dograbi svoju karticu i izjuri kroz vrata. Eno je tamo, ta božanstvena bedra klize niz ulicu. On se izmiče ljudima što krivudaju po ulici, i stigne upravo na vrijeme da vidi kako ulazi u automobil, i na izvjestan način to vjerojatno i nije tako loše jer, zastoje tako mahnito slijedi, što bi joj uopće rekao da ju je zaustavio, dostigao? Kvragu, opsuje. To je bilo to. Više je nikad neću vidjeti.
– Hvala što si mi posudila svoj automobil, doviknem odbacivši ključeve na stol u dnevnoj sobi.
– Nema problema. Jesi li našla što si htjela?
– Samo sam otišla malo pretraživati po knjižari, kupila sam nekoliko novih romana.
– Hej, J.J.?
– Da? – Odem u Laureninu sobu i sjednem na krevet dok ona isprobava novu odjeću koju je jučer kupila.
– Sjećaš se onog šala kojeg si imala na sebi kad smo se upoznale? – njezin je glas već poprimio molećivi ton.
– Kojeg? Onaj zeleni od svile?
– Da... – Lauren zacvili s nadom.
– Želiš ga večeras posuditi?
– Da... – ponovno zacvili, ovaj put uz vragolasti osmijeh.
– Dobro, ali čuvaj ga kao zjenicu oka, to mi jedna od najdražih stvari. Pretpostavljam kako želiš da ti ga odmah donesem tako da možeš vidjeti kako ti stoji?
– Možeš li?
Otvorim svoj kovčeg i kopam po gomili odjeće. Nije tamo. Otvorim ladicu koja mi služi za moje donje rublje. Nije ni tamo. Tražim po kupaonici, spavaćoj sobi, čak i u kuhinji. Gledam ispod kauča, iznad kauča i iza kauča. Nema ga.
– Oh, sranje. – S osjećajem malaksalosti, shvaćam kako točno znam gdje je. Ostao je visjeti na vratima Bradove spavaće sobe.
– Jesi li ga negdje zagubila? – Lauren uđe iz spavaće sobe. – Nisam. Vražja je stvar ostala kod Brada. – Ne brini. – Laurenino se lice snuždi. – Ne moram ga zapravo staviti.
– Briga me za tebe! To je moj najdraži šal. – Hoćeš li da ga nazovem?
– O moj Bože, pravi si anđeo. Bi li doista to učinila?
Čak i spoznaja kako će Lauren razgovarati s njim stvori mi laganu mučninu i dok je gledam kako odlazi do telefona počinjem drhtati. Ona s njim obavi kratak i ravnodušan razgovor u kojem je on izvijesti kako je šal kod njega te kako će joj ga ostaviti u teretani. Čujem je još kako govori: – Uh huh. Uh huh. Uh huh. Dobro. Reći ću joj. Bok.
– Što je rekao? Što je rekao?
Na Laureninom licu pojavio se široki osmijeh. – Jemima Jones, ovo je zasigurno tvoj sretan dan. – Zašto? – I dalje drhtim.
– Dobila si poruku, dobila si poruku, Lauren počne pjevušiti, ustavši i plešući po dnevnoj sobi u ritmu svog neobičnog pjesmuljka.
– Od koga?
Lauren prestane pjevati pa zastane ne bi li postigla dramatičan učinak prije nego će objaviti vijest u najboljoj maniri Johhnvja Carsona: – Od... Bena WILLIAMSA.
Moja se vilica razjapi.
– I to nije sve. ON JE U LOS ANGELESU! I ne samo to, ODSJEO JE U HOTELU SHUTTERS ON THE BEACH\ – Znala sam, vrisnem. – Kako sam samo znala. Bilo gdje bih prepoznala tu frizuru i ta leđa. On je ovdje. Iza ugla. Daj mi taj telefon. ODMAH!
Drhtanje se, doduše, pogoršalo, ali Ben je tu! Moj Ben! Moja ljubav! Čekam da me u hotelu prespoje, moleći se da je još uvijek tu, da se nije vratio doma, jer nikad u životu nisam nešto snažnije željela nego da još ove sekunde vidim Bena Williamsa.
A telefon zvoni, i zvoni, i zvoni. I baš kad me počne napuštati nada, netko podigne slušalicu i glas bez daha, glas koji sam nekoć poznavala kao svoj vlastiti, izgovori: – Halo?
Progutam slinu, osjećajući kako mi srce tuče, pitajući se zašto sam tako ostala bez daha kad nikamo nisam trčala, i potrudim se govoriti polako, smireno.
– Bene? Jemima je.
– Jemima! Još uvijek si ovdje! – I umišljam li to, ili on zvuči istinski oduševljen što me čuje?
– Ne mogu vjerovati da si tu! – kažem, žudeći da kažem nešto pametnije.
– Ne mogu vjerovati da se toliko dugo nismo čuli, reče on žudeći da kaže nešto pametnije.
A onda oboje počnemo uglas pričati, tako sam ushićena, on je tu! On je tu! Odmah iza ugla!
– Što ti radiš ovdje? – oboje kažemo uglas, prije nego ćemo se zaustaviti i prasnuti u smijeh.
– Neću ti to pričati preko telefona, reče Ben. – Čuj, imaš li vremena danas popodne?
– Imam. – Za tebe uvijek imam vremena, Bene. – Što kažeš da se nađemo? – To bi bilo divno.
– Što misliš da se nađemo odmah? Mogli bismo zajedno provesti ostatak dana? – To bi bilo divno. – Gdje ćemo se naći?
Na trenutak promislim, a onda predložim kafić odmah iza ugla njegovog hotela. – Vidimo se za petnaest minuta – kažem.
– Dogovoreno.
Oh moj Bože, vrtim se okolo po Laureninom malenom stančiću poput derviša. Što odjenuti, što odjenuti? Navučem nekakve pripijene crne hlače, bijelu lanenu košulju i par bijelih tenisica. Oko struka opašem pojas od krokodilske kože i tresem glavom gore-dolje ne bih li dobila onaj seksipilni, čupavi, tek-iz-kreveta izgled kose.
– Nalazim se s Benom! – neprestano vrištim Lauren, na koju je, čini se, prešlo moje oduševljenje, te u ovom trenutku skače gore-dolje po krevetu i plješće rukama.
– Je li te on već vidio ovakvu? – najednom zapita Lauren, dok ja nanosim završni sloj ruža za usnice.
– Kakvu?
– Mršavu.
Ne. O Bože. Pa on nema pojma. Toliko sam nervozna, što će pomisliti, što će reći. Samo odmahnem glavom.
– Bit će zaprepašten, nasmije se ona. – Ja ću te odbaciti. Hajde. Sve će biti u redu. Zapamti, to je samo Ben, tvoj stari prijatelj.
– Točno tako. To je Ben!
Skočimo u automobil i Lauren stisne gas do daske, tri minute kasnije izlazim iz automobila, ozbiljno zabrinuta da će mi leptirići u trbuhu izazvati onu istu mučninu kao i moja prežderavanje od prije neku večer.
Ben nije tamo. Neko vrijeme sjedim za stolom u kutu i pogledavam na svoj sat, stavivši sunčane naočale ne bih li prikrila nervozu i spriječila da Ben spazi uskovitlane osjećaje, i najzad, nakon što mi postane dosadno besposleno sjediti, odem do šanka kako bih naručila kapučino. Stojim tamo kadli začujem škripu ulaznih vrata pa polako okrenem glavu da vidim tko je, i to je on. To je Ben. A moje se srce okrene naopačke.
Je li uopće moguće da Ben bolje izgleda? Da ga je televizija još više proljepšala, obavila ga onom aurom samopouzdanja koja mu je prije nedostajala? Za jedan sićušni trenutak u Laureninom stanu pomislila sam kako možda, kad ga vidim uživo, kako se možda neću osjećati kao prije, možda ću ga samo pogledati, priznati kako je zgodan ali neće ostaviti nikakav utjecaj na mene, ali ne, prokletstvo. Osjećam se točno onako kao i prije šest mjeseci, i najednom znam da ću se ponašati poput zaljubljene šiparice. Neću znati što reći, kako se ponašati.
I ne mogu otići do njega i pozdraviti ga, stopala su mi ukopana u pod, zato ga samo promatram dok prelazi pogledom po kafiću, ne obazirući se na momka za šankom koji mi pokušava predati kapučino, koji pak ne mogu niti uzeti jer se nisam kadra pomaknuti s mjesta!
A onda napokon, napokon, Ben me spazi i uto se počne smiješiti.
Zna me, prepoznao me je! Krenem prema njemu, sunčane mi naočale i dalje prekrivaju oči, ne puštam mu pogleda niti za trenutak, i zaboravim na sve oko sebe osim na Bena, moju ljubav. Tada najednom, on se nađe ispred mene i mi se oboje smiješimo. Ne govorim ništa. Nije potrebno.
– Ovo mi inače nije običaj, reče Ben a mojim licem pređe izraz zbunjenosti. – Ali vidio sam te sinoć u Schatzy on Main i danas ponovno u knjižari. Nalazim se ovdje s prijateljicom za nekoliko minuta, ali samo sam ti htio reći kako mislim da si najčudesnija žena koju sam ikad vidio.
Zar je ovo neka šala? O čemu on to priča? Što se to ovdje zbiva?
Ben porumeni. – Zbilja mije žao, promumlja. – Nisam te želio dovesti u neugodnu situaciju, – pa slegne ramenima, nasmiješi se, okrene i sjedne za stol za kojeg sam i sama kanila sjesti, a ja ne znam što mije činiti, kako mu reći da sam to ja.
– Oprostite? Oprostite? Vaš kapučino? – Riječi mi lebde negdje nad glavom i znam kako ne mogu otići do njega, ne nakon ovoga stoje upravo rekao, ne mogu mu tek tako reći, zapravo sam to ja, Jemima Jones, i čim to shvatim također i shvatim kako moram otići, samo što mi se noge i dalje tresu, a Ben je zakopao glavu u novine i moram otići.
I napokon, poput kakvog robota, polako išetam kroz vrata i odem doma.
– Što se dogodilo? – upita Lauren. – Zašto si se vratila? – I ja joj sve ispričam.
– Vraćaj se natrag, moraš se tamo vratiti.
– Ne mogu, jauknem. – Što ću mu reći?
– Jesi li ti skroz poludjela? – Lauren s nevjericom odmahuje glavom. – Čovjek u kojeg si bila totalno zaljubljena, u kojeg si i dalje totalno zaljubljena, ti je upravo kazao kako misli da si najčudesnija žena koju je ikad vidio, a ti mu nisi imala muda reći da si to ti? Ovo nije moguće. Smjesta vraćaj svoje dupe tamo.
Pokažem na sat. – Neće ga više biti.
– Bogme ćeš ga vidjeti i, još važnije, pričati s njim pa makar me to dokrajčilo.
Narednih sat vremena Lauren mahnito hoda gore-dolje po kući, a onda dograbi telefon i preda ga u moje ruke. – Siroti se momak sad već vratio u hotel, pitajući se zašto se nisi pojavila. Sjedni na taj telefon SMJESTA i dogovori se s njim za večeru.
– Što ću mu reći?
– Kaži mu da ti je nešto hitno iskrsnulo i da si ga pokušala dobiti ali nisi uspjela. I zaboga, ispričaj se. Duboko.
Molim te nemoj biti u sobi, molim u sebi dok biram broj hotela, no on već nakon prvog zvona podigne slušalicu u svojoj sobi.
– Jemima?
– Bene, tako mi žao. – Ispričam mu priču koju je smislila Lauren i čekam da mi nešto kaže.
– Ne brini, najzad će on. – Razumijem. Takve se stvari događaju. Svejedno, sutra odlazim tako da se vjerojatno više nećemo imati prilike vidjeti. Bilo bi mi drago da smo se vidjeli, to je sve.
– Što misliš da se nađemo večeras, kažem brzo nakon što me Lauren bolno lupila pod rebra. – Definitivno bih se mogla vidjeti večeras s tobom. Mogli bismo nekamo na večeru.
– Zbilja to želiš?
– Zbilja to želim.
– I ovaj put neću izvjesiti?
– Kunem se životom, Bene. Nećeš izvjesiti." Čini se kako je ostatak popodneva prošao kao u usporenom filmu, svakom je sekundom iščekivanje bilo snažnije i snažnije. Lauren je uporno zahtijevala na pomnom tretmanu uljepšavanja 'za svaki slučaj' pa je hitala uokolo pomažući mi da izgledam ljepše nego ikad u životu.
I najzad dođe 6:45, samo petnaest minuta prije našeg sastanka, a ja ne mogu prestati koračati gore – dolje, dok me Lauren neprestano upozorava jer stalno otirem vlažne dlanove o haljinu, i u pravu je, mogla bih je umrljati, no ne znam što bih drugo s rukama pa samo koračam uokolo, neprestano se znojeći.
– Dakle? – kažem, otprilike po stoti put. – Kako izgledam?
– Izgledaš jebeno nevjerojatno, reče Lauren i premda se nikad ne bih opisala tim riječima, svjesna sam da izgledam dobro u crvenoj ljetnoj haljini s naramenicama, usko pripijenom u gornjem dijelu koja pada oko bokova kao kratka, lepršava suknja. Ten mi je preplanule brončane boje i više mi nije potrebno onakvo nanošenje šminke kojemu me je Geraldine stručno podučila, tek neznatan nagovještaj maškare i sjajila za usnice. Izgledam zdravo, sretno, sigurno i, što je važnije od svega, izgledam poput prave kalifornijske djevojke. Iskreno govoreći, i nisam sasvim iznenađena što me Ben nije prepoznao jer gledajući se u zrcalo ni sama sebe ne prepoznajem.
Ipak, budući da sam na raspolaganju imala čitavo popodne da se pripremim, više nisam onako nervozna. Na neki čudan način osjećam kako držim stvari pod nadzorom, već sam se susrela s njim, znam što mogu očekivati i znam, bez imalo sumnje, da ga još uvijek ljubim.
A ta mi je spoznaja na izvjestan način pružila snagu, snagu za koju nisam ni pomišljala da je u meni, i znam da se ovaj put mogu suočiti s njim, neću pobjeći i premda sam i dalje, naravno, nervozna, sad sam također još i uzbuđena.
Ovaj put sam ja ta koja kasni nekoliko minuta. Ne želim čekati Benov dolazak, želim ući kad on već bude tamo, osjećajući se snažnom, moćnom, prelijepom.
I ona kroči u prostoriju, a on je doista već tamo, i ona doista osjeća sve već maločas spomenuto, ali k tome osjeća i odvažnost stoje za nju, mora se priznati, potpuno novi osjećaj. On ponovno zuri u nju, misleći kako ovo mora biti sudbina, kako je apsurdno što neprestano susreće ovu ženu, kako se ona stalno pojavljuje na istim mjestima kao i on, no ipak na nekoliko trenutaka skrene pogled jer je danas ranije već ispao budala i ne želi da mu se to ponovno dogodi. Ali Bože moj, kako je samo prelijepa. Ne, on zakopa glavu u knjigu. Ne kani joj se ponovno obratiti. Jednostavno će se zadubiti u čitanje i pričekati dok se ne pojavi Jemima.
I dok tako zuri u slova pred sobom, jer naravno nije kadar čitati kad je svjestan nazočnosti te ljepote, najednom spazi par zategnutih, preplanulih nogu kako stoje pred njim i on podigne pogled prema njoj i uoči kako mu se ovaj put ona toplo smiješi pa prokle činjenicu što se dogovorio s Jemimom, jer upravo u ovom trenutku sve što želi je do kraja života uživati u osmijehu ove žene.
– Ne mogu povjerovati da si to ti, reče on nježno lagano se namrštivši dok seja smiješim.
– Da, ja sam – i Ben se ponovno namršti i nastavi se mrštiti dok se ja naginjem prema njemu u utisnem mu nespretan poljubac u obraz, prije nego ću izvući stolicu i sjesti.
– Što radiš ovdje? – reče on, izgledajući smeteno.
– Kako to misliš, Bene? Dogovorili smo se, zadirkujem ga američkim naglaskom, jer sad znam što je na stvari i napokon počinjem uživati u ovome.
Ben me pogleda i polako izgovori: – Kako znaš moje ime?
– Bene! – prasnem u neobuzdan smijeh. – Pa to sam ja, blesane jedan. Jemima Jones. – I dok ga gledam, vidim znakove prepoznavanja na njegovom licu, vidim kako smetenost zamjenjuje iskrena i krajnja zaprepaštenost, i uživam u ovome, uživam u svakoj sekundi.
Ben pokušava progovoriti, ali riječi mu ne izlaze iz usta. Samo zuri u mene i vidim što mu polako postaje jasno. Da više nisam debela, da sam se pretvorila u tu čudesnu ženu koju stalno viđa i kroz sav taj šok i smetenost vidim kako mu se u očima polako počinje pojavljivati divljenje, i to je najbolji vražji osjećaj na čitavom svijetu.
– Jemima, prošapće dok osmijeh iščezava s mog lica, a onda, bez planiranja, bez razmišljanja, oboje se osovimo na noge točno u isto vrijeme i padnemo jedno drugom u zagrljaj.
Neka ovaj trenutak bude vječan, neka cijeli svijet nestane, neka ostanemo samo ja i Ben. Ben i ja. Želim se ovoga sjećati čitav život, osjećati njegove grudi, njegove ruke oko svog tijela, njegovo srce kako tuče u moj obraz. Sklopim oči i ostanem priljubljena uz njega. Neka ostanem ovdje zauvijek, zauvijek i zauvijek.
No zauvijek potraje približno jednu minutu, a onda se nevoljko odmaknem i sjednem.
– Kako? – otpočne Ben, gledajući me s nevjericom. – Hoću reći, kad? – Ne može skinuti pogleda s mene. – To je...
Nasmijem se. – Kako to da ovako izgledam?
Ben kimne.
– Dogodilo se to nakon što si otišao. Smršavila sam, a Geraldine me je malčice preuredila, kako bi to ona rekla.
– O Bože, Ben proštenje. – Danas sam ispao prava budala. Nije ni čudo što si otišla.
– Nisi uopće ispao budala. Bilo je divno čuti one riječi.
– Ali znao sam da ima nešto poznato u tebi, samo nikad nisam ni sanjao, nikad nisam ni pomislio... – ponovno ostane bez glasa i dalje zureći u mene. – Izgledaš tako prelijepo. Hoću reći, uopće ne nalikuješ sebi. Oprosti mi, nastavi zamuckujući – nisam mislio...
– Sve je u redu, kažem smiješeći se. – Znam što si mislio reći, i hvala ti na tome. I ti isto sjajno izgledaš. Vidjela sam te na televiziji. To što si zvijezda očito ti čini dobro.
– Nisam baš zvijezda, reče Ben. – Tek običan voditelj.
– Sranje, zadirkujem ga. – Geraldine mi je poslala onu priču na dvije stranice koju su objavili o tebi. Zvijezda si, Bene. Vjeruj mi na riječ.
– Ne mogu vjerovati daje to učinila, to je tako neugodno – reče Ben. – Sad znaš sve o meni.
– O tvojoj mračnoj prošlosti, nasmijem se.
– Znam, uzdahne on. – A lijepo si me upozorila.
– I uvijek sam u pravu.
– Aha, nasmije se on. – Zbilja si uvijek u pravu. Bože, Jemima. Nedostajala si mi, – mogu čuti iskrenost u njegovom glasu i znam da tako misli, i shvaćam koliko je i on meni nedostajao, ne samo zato što ga volim. Nedostajalo mije sve ovo, opušteno ćaskanje, prijateljstvo i, premda ga nisam vidjela već mjesecima, čini se kao da je prošao tek jedan dan, hoću reći, toliko smo opušteni kao da sjedimo u kantini Kilburn Heralda.
A kako se osjeća Ben? Što dulje Ben sjedi u restoranu s ovom prelijepom ženom, to je ona manje božanstvena plavuša, a sve više postaje Jemima Jones, jer Benov pogled sad nadilazi noge, haljinu, kosu, i on vidi samo svoju staru prijateljicu, prijateljicu koju, kako je najednom shvatio, više nikad ne želi izgubiti.
Zadirkujem Bena o poslu i mi se smijemo, a on mi priča o Diani Macpherson, nevoljko, ipak se mora priznati, i premda me probada žalac ljubomore dok mi pripovijeda o svojoj pogrešci u pijanom stanju, zapravo mi toliko i ne smeta jer je dovoljno opušten da mi se može povjeriti, a uostalom ionako je ne želi, osim toga povjerava mi kako je dobio bolju ponudu od jedne druge televizijske kuće, što samo po sebi rješava problem. No smiješno je što zapravo pomalo sažalijevam Dianu Macpherson, tu medijsku neman, jer znam kako je to kad nekog tako očajnički želiš, kad ga želiš iako ti on ne uzvraća osjećaje.
Pričam mu o Bradu, o tome kakav je osjećaj bio konačno imati dečka za kojim su svi žudili i kako je sve krenulo naopako. I da. O.K. Ispričala sam mu i o pornografskim slikama, ispričala sam mu to vrlo polako i ozbiljno, očekujući suosjećanje, očekujući zabrinutost, no kad podignem pogled vidim Bena kako teškom mukom suspreže smijeh.
– Nije smiješno, Bene, kažem ozbiljno.
– Nije, reče on. – Imaš pravo, ali ne može se više suzdržavati, počne se hihotati, a to je tako zarazno i pretpostavljam kako je priča toliko bizarna da se i sama počnem hihotati, a hihotanje ubrzo prijeđe u histeričan smijeh i nas se dvoje počnemo ljuljati u svojim stolicama, držeći se za trbuhe od boli i plačući od smijeha.
– O Bože, tapkam okolo tražeći rupčić kako bih obrisala suze od smijeha. – Nikad nisam ni pomislila da bih mogla vidjeti smiješnu stranu toga.
– Jemima, pa to je legenda. To je jedna od najsjajnijih priča koju sam ikad čuo, i nas se dvoje ponovno počnemo smijati.
Nijedno od nas dvoje ne jede mnogo. Hrana leži na našim tanjurima i mi je povremeno uzmemo, podignemo zalogaj prema ustima, no imamo toliko toga za pričati, toliko stvari za nadoknaditi, da jedva uspijemo doći do daha, čak ne dopuštamo jedno drugom da dovrši rečenicu, samo ih prevrćemo i okrećemo, i naposljetku, kad konobar donese račun, mi se ustanemo smiješeći se jedno drugome.
– Divno sam se proveo, reče Ben dok izlazimo vani.
– I ja isto. Ne mogu ti opisati kako mi je drago što sam te vidjela. – I dok se okrećem prema njemu, najednom to opušteno prijateljsko ozračje nestane i mi oboje nespretno stojimo na pločniku ispred restorana, i zašto odjednom osjećam nervozu, što to znači?
Benova ruka se ispruži i najednom, jao Bože nisam ovo imala u planu, ali najednom se nađem u njegovim rukama i mi se grlimo, ali ne kao ranije, nije to tek prijateljski zagrljaj i dobro sam svjesna Benovog ubrzanog disanja, njegovog dodira, i dok stojim tamo privijena uz njega osjećam kako mi miluje kosu, zabacim glavu natrag kako bih ga pogledala, a onda sve postane kao u usporenom filmu i on se naginje i ljubi me, i znam da ovo zvuči otrcano, znam da zvuči nestvarno, no istinski osjećam kako će se svaki djelić mog tijela uskoro rastopiti.
– Tko su svi ovi ljudi? – Ben tiho pita Simona, dok ih vode prema prostoriji, navodno poznatoj pod imenom Skrovište.
– Filmski producent, asistentica, agent. Sam Bog zna.
– Ali što će svi oni ovdje? – prošapće Ben. – Mislim, pa ovo je samo vražji televizijski intervju.
– Znam, šaptom mu odvrati Simon. – Čovjek bi pomislio daje želimo ubiti.
– Gdje je ona, uostalom?
– Asistentica kaže da će sići za koji trenutak.
– Isuse. Možeš li uopće zamisliti koliko ona zarađuje? Pogledaj samo ovo mjesto! – Ben sa strahopoštovanjem pilji po zgradi, velikoj vili u meksičkom stilu smještenoj visoko na brdu ponad Santa Monice.
– Ovo je Skrovište? – reče Ben uz smijeh, jer je zamišljao omanju, ugodnu prostoriju, nešto nalik knjižnici, nešto potpuno oprečno prostranoj bijeloj sobi u kojoj se trenutačno nalaze on i Simon. Simon klizi preko kamenom popločanog poda prema francuskim prozorima u udaljenom kraju sobe.
– Dođi vidjeti ovo, Bene, reče gledajući na bazen u obliku srca ukopan u brdo, ukrašen kamenjem, kipovima i fontanama.
– Mislim da sam u krivom poslu, reče Ben pridruživši mu se.
– Mislim da jesi, reče Simon. – Mislim da sam i ja.
– Mogu li van ponuditi nešto za piće? – Dečki se okrenu kad asistentica Alexije Aldrige kroči u sobu.
Simon blago gurne Bena i kaže ispod glasa: – Dupli viski s ledom?
– To bi bilo divno, reče Ben.
– Ledeni čaj? – pita ona.
– Izvrsno, reče on.
– Ledeni čaj? – opetuje Simon, s gađenjem pogledavši Bena. – Ledeni čaj? U ledenom čaju nema vražjeg alkohola, zar ne?
– Imam neki osjećaj da alkohol ne bi bio posve primjeren, Ben se nasmije.
Simon provjeri na svoj sat. – Bolje da se spustim dolje do ulaznih vrata, ekipa samo što nije stigla.
Ben ode do ormara s knjigama, tražeći nekakav nagovještaj o privatnom životu Alexije Aldrige, nešto o čemu javnost možda još ne zna, premda misli kako je to teško moguće. Ben je uvjeren kako postoji vrlo mala šansa da iskopa neku fantastičnu činjenicu o njoj, nešto što će zajamčiti naslovnice svih tabloida.
Ben je sinoć ponovno iščitao isječke iz novina i što ih je više čitao to je više počeo čitati između redaka. Pretpostavio je kako Alexia Aldrige ne podnosi holivudske igrice. Kako je zapravo zastrašujuće bistra i rijetki su ti muškarci koji se mogu nositi s njom. Pretpostavlja i daje silno zatvorena osoba i, da ne mora zbog publike povremeno davati probrane intervjue, zaključala bi se u svoju prelijepu kuću i ne bi uopće izlazila, osim ako ne snima film. Nadalje pretpostavlja kako je veoma nesigurna, što je iznenađujuće za nekog tako mladog, tako lijepog i tako talentiranog, te da skriva tu nesigurnost bahatošću po kojoj je toliko glasovita.
Naposljetku, pretpostavlja i to kako će napustiti ovu kuću silno zaljubljen u Alexiju Aldrige.
Ormar za knjige je pomno odabrana kolekcija djela iz umjetnosti, psihologije i suvremene literarne fikcije. Ben nije iznenađen, to je klasični odabir svih osoba koje je ikad intervjuirao. Ono što ga iznenađuje, međutim, dok izvlači knjigu o umjetniku Egonu Schieleu, to je daje nedvojbeno iščitana. To što stranice imaju uši i neznatno su savijene, to što ju je netko očito pohlepno pročitao, od korice do korice.
Ben se okrene začuvši kako netko ulazi u sobu.
– Oprosti što me nije bilo ovoliko dugo, reče Simon uvodeći snimatelja i ton-majstora u prostoriju.
– Bože. – Ben stavi ruku na srce. – Na trenutak sam pomislio da je ona.
– Mogu se ja i pretvarati, reče Simon napućivši usnice i zatreperivši trepavicama.
– Gdje je ona dosad, uostalom? – reče Ben. – Zašto joj toliko treba?
– Holivudske su glumičice, reče Simon sjedajući i natočivši si malo ledenog čaja – još gore od kazališnih glumičica. – Naiskap ispije čaj prije nego će dodati: – Dragi moj. Mmm, reče, zagledavši se u čašu. – Ovo je vraški dobro, mislim.
Sat kasnije ekipa je postavila svoju opremu i sad besposleno stoje pogledavajući na svoje satove. Vrata se otvore. To je ponovno asistentica.
– Ne bih vas želio gnjaviti, ali postoji li šansa da ćemo uskoro vidjeti gospođicu Aldrige? – ljubazno upita Ben.
– Kao, ove godine, promumlja Simon, nečujno tako da ga ova ne može čuti.
– Oh, žao mije, reče asistentica. – Trebala bi vam se vrlo brzo pridružiti. Upravo dovršava s odijevanjem.
Pola sata kasnije oni i dalje tamo sjede.
– Ovo je definitivno čest slučaj, zar ne? – reče Ben.
– Ma naravno daje, reče Simon samo što ne zvuči onako samouvjereno kao ranije.
A onda dvadesetak minuta kasnije, baš kad su se prestali nadati, asistentica dojuri unutra i skloni čaše i pladanj. – Dolazi, reče a oni ustadoše kako bi je pozdravili.
Ništa nije moglo pripremiti Bena na nepojmljivu privlačnost Alexije Aldrige. Ona je ljepotica, ali ne klasične ljepote. Usta su joj neznatno iskrivljena, na nosu joj je mala kvrga, ali zrači tako da niti jedan od muškaraca ne može skinuti oči s nje.
Na sebi ima pripijene svijetlo zelene hlače, bijeli šlampavi džemper, goleme količine šminke koje ostavljaju dojam kako uopče nije našminkana, a kosa joj je besprijekorno počešljana. Ona je savršena, pomisli Ben koji je, na nekoliko trenutaka, toliko očaran upoznavanjem s pravom pravcatom holivudskom zvijezdom da se ne može pomaknuti, ne može govoriti, ne može učiniti ništa drugo doli piljiti u nju.
– Gospođica Aldrige? – Simon je prvi koji se uspio pribrati. – Zadovoljstvo nam je upoznati vas. Ja sam Simon Molloy, producent i redatelj. A ovo je, reče – Ben Williams, naš voditelj.
– Oduševljen sam što sam vas upoznao – reče Ben rukujući se s njom.
– I ja vas, reče ona mazno gledajući ga ispod obrva, a Simon pogleda u ostatak ekipe pa podigne pogled prema nebesima.
I tako oni počeše snimati, a Ben joj počne postavljati pitanja. Sjedi u golemom bijelom naslonjaču sučelice Alexiji, koja se pak sklupčala na kauču, jednu ruku odmarajući na svom ramenu, a drugom se zaštitivši ovivši je oko koljena.
– Dakle, recite nam nešto o vašem najnovijem filmu, počne on održavajući razinu profesionalnosti, nastojeći je opustiti prije nego prijeđe na pitanja osobne prirode, jer valja mu zadobiti njezino povjerenje, a Ben vrlo dobro zna kako će trebati nešto vremena dok se to povjerenje ne izgradi, no nalazi kako mu je teško usredotočiti se na bilo što, ona je naprosto toliko lijepa.
Alexia počne govoriti svojim glasovitim grlenim glasom, a Ben samo sjedi i kima glavom, ali ne čuje ništa od onoga što govori, izgubio se u njezinim krupnim, smeđim očima.
Razgovaraju o filmu – zašto se odlučila snimiti niskobudžetni film i odrekla se svog uobičajenog višemilijunskog honorara; što je pomislila kad je prvi put pročitala scenarij – priču o slobodnoj djevojci koja želi pronaći ljubav, no ne razlikuje požudu od ljubavi, i umalo je ne izgubi jer ne shvaća što je pronašla, i kako se osjeća nakon pohvalnih kritika; jer je film, baš kao i svi američki filmovi, već krenuo s prikazivanjem po Sjedinjenim Državama dok će u Engleskoj premijera ugledati svjetlo dana tek kroz nekoliko mjeseci.
– Znam da ste vrlo zatvoreni kad je riječ o vašem ljubavnom životu, riskira Ben dok Alexia ohrabrujuće kima – no biste li rekli kako ste na izvjestan način povezani s likom u filmu?
– Mislite, tražim li radije strast nego ljubav? – Ben kimne.
– Mislim daje veoma teško održati vezu, osobito u filmskoj industriji, otpočne ona. – I mislim da se čovjek vrlo lako može zanijeti glamurom, uzbuđenjem, strašću. Ali pogledajte samo holivudske brakove, oni vrlo rijetko potraju, a držim da je stvar u tome, baš kao što to misli i moj lik u filmu, stvar je u tome da se treba težiti prijateljstvu, a ne strasti.
– Znači li to kako vas privlače vaši muški prijatelji?
Alexia se nasmije. – Dakle, u tome je fora. Nažalost, tek moram sklopiti prijateljstva s muškarcima koja bi se mogla pretvoriti u nešto više, no ne odustajem od traženja.
– Znači, trenutačno niste u vezi? – Ben umalo da se ne zarumeni postavivši ovo pitanje, jer zvuči tako osobno, a samo pitanje nije za dobrobit gledatelja, nego za njegovu.
– Nisam. Ona odmahne glavom i nagne se malo naprijed, zavodnički se osmjehnuvši. – I iskreno govoreći, sretna sam stoje tako. Silno sam zauzeta poslom i imam dosta bliskih prijatelja, i zbilja osjećam, prvi put u životu, kako mi nije potreban muškarac da me do kraja ispuni.
– Tada ste očito poprilično povezani s likom kojeg glumite. – Tako je, Bene, dovedi razgovor na nešto ugodnije tlo.
– Apsolutno, kimne ona. – Pretpostavljam da sam kao mlađa zbilja težila za tom iskonskom strašću, ali kako starite tako se i mijenjate, i sad bih voljela misliti kako tražim nešto dublje.
– Što mislite, na koji ste se način promijenili? – Volim je, misli Ben, i dalje opčaran njezinom ljepotom, ona je savršena žena za mene.
– Mnogo sam svjesnija vlastite osobnosti. Mislim kako napokon shvaćam što me ispunjava. Daleko sam opuštenija sama sa sobom, vježbam jogu, meditiram, vjerujem u snagu vizualizacije i koristim je. Često. – Ona zastane i načas podigne pogled prema stropu. – No mislim da je najvažnije to što sam naučila kako njegovati dijete u sebi i upravo je to ono što sam promijenila.
– Dijete u sebi? – reče Ben, osjetivši se pomalo glupavo, jer nema blage veze o čemu to ona priča.
– Apsolutno, kimne ponovno. – Dijete u sebi. Ono usamljeno, uplašeno, nesigurno dijete koje živi u svima nama.
– Ovaj, da, reče Ben uz uobičajenu britansku rezerviranost. – Točno. Dakle, na koji ste način pronašli, ovaj, dijete u sebi?
– Pohađam te fenomenalne seanse ponovnog rođenja – gorljivo će ona – i pomoću njih ponovno doživljavam traumu rođenja, doista mogu osjetiti šok i užas izlaženja iz maternice na ovaj svijet, što je u potpunosti promijenilo moj život.
Ben samo sjedi i gleda je, ne posve razjapljenih usta, no onaj pogled ljubavi što se očitovao u njegovim očima pri početku intervjua rapidnom brzinom počinje iščezavati. Uvijek postoji neka vražja kvaka, misli on. Prelijepa je, slobodna i puna psiholoških sranja. Kvragu.
– Ali zacijelo nekome poput vas nije potrebno prolaziti kroz nešto kao, ovaj, ponovno rođenje? – drzne se upitati.
– Sve je to lažna slika, – reče ona – ja sam zapravo posve obična. Odlazim u supermarket, u šoping, u šetnje. Ja sam poput svake druge osobe.
Aha, pomisli Ben, upravo zato su nam trebali mjeseci da s tobom dogovorimo intervju. Upravo se zato, zapravo, i gnjavimo intervjuirati te. Zato što si tako obična.
– Prepoznaju li vas na ulici?
– Povremeno, reče ona. – Ali vjerujte, kad šećem okolo bez imalo šminke i s bejzbol kapicom izgledam sasvim drukčije. Divno je kad ti ljudi prilaze i govore kako se dive onome što radiš, ali katkad to zna biti prava gnjavaža ukoliko te samo žele dotaknuti ili ti se približiti.
– Je li vas to ikad zabrinjavalo?
– Nedavno se zbio jedan incident, o kojem dosad nisam ništa govorila. Jedan me je momak počeo pratiti, – reče ona polako. – Znao je gdje živim i počeo mi je slati pisma. Prvo mi je govorio kako sam mu draga, zatim kako me voli, i na kraju pisma su postajala sve čudnija i čudnija da bi završilo time što me želio oženiti.
Hvala Ti Bože, pomisli Ben, znajući daje ovo priča koja će puniti novinske stupce, Alexia Aldrige ima svog vlastitog uhodu.
– Je li vas to plašilo?
– Da, – kimne – i naposljetku je počeo slati pakete i govoriti kako zna gdje sam, s kim sam i što radim, i počeo je ludjeti od ljubomore. U zadnjoj poruci koju sam primila rekao je da ako me ne može imati, tada me neće imati nitko drugi i da će me ubiti.
– Što se dogodilo s njim?
– Priveden je na ispitivanje i to je bilo prvi put u nekoliko mjeseci da sam uspjela mirno spavati. No trebat će proći dugo vremena prije nego se riješim tog osjećaja da neprestano moram gledati preko ramena. Pretpostavljam, – slegne ramenima i nasmiješi se – kako je to neka vrsta profesionalnog rizika.
Ben uhvati Simonov pogled, a ovaj mu namigne i podigne palčeve.
– Mislim daje vrijeme da se razgovor polako privede kraju, reče asistentica, ustajući. – Gospođica Aldrige ima dogovoren sastanak.
– Sve je u redu, Sandy, reče Alexia Aldrige, odmahnuvši joj. – Imam još nekoliko minuta. Želite li nastaviti?
Ben pogleda u Simona, koji odmahne glavom. – Mislim da je bilo dovoljno, reče Ben. – Mogli bismo završiti razgovor poželjevši vam sreću. – To i učine, a Alexia se osmijehe svojim slavnim osmijehom pa im zahvali, a oni se krenuše pakirati. – Bilo mije zadovoljstvo, reče ona kad je intervju završio i rukujući se s Benom, poprilično dugo zadržavši njegovu ruku u svojoj, nakon što je snimateljska ekipa napustila prostoriju. – Voljela bih da sam imala nešto više vremena na raspolaganju.
– Bili ste izvrsni, reče Ben i dalje pokušavajući shvatiti zavodi li to ona njega, no najednom mu to prestade biti važno. Iako bi to silno godio njegovom egu, sav taj razgovor oko ponovnog rođenja potpuno je promijenio način na koji ju je promatrao.
– Možda se ponovno sretnemo u Londonu? – reče ona.
– Oh, apsolutno. To bi bilo divno.
– Evo, reče pružajući mu svoju posjetnicu. – Ovo su moji brojevi. Nazovite me.
– Oh, Ben je zapanjen. – U redu.
– Zapravo, – nastavi ona – zanima me jeste li večeras slobodni. Voljela bih kad biste mogli ostati na večeri.
– Mislite cijela ekipa? – reče Ben, samo provjeravajući.
– Ne. – Nasmiješi se svojim mačjim osmijehom. – Ne budite blesavi. Samo mi. Vi i ja.
Milijun je misli odjednom, čini se, prohujalo Benovom glavom. Ona je Alexia Aldrige! Sviđam joj se! Kakva priča! Ovim bih se mogao napajati godinama! Ali, obećao sam ekipi da ću večeras izići s njima! Ne bi mi zamjerili! Ona se preserava! Ali, ona je Alexia Aldrige! Ali, ima li to smisla!?
– Ovaj, to bi bilo divno, najzad reče. – No, večeras izvodim ekipu u izlazak, naporno su radili i ne mogu ih tek tako iznevjeriti.
Njezin se osmijeh stvrdne. – O.K. Nije važno. Ali čujte, zbilja biste me trebali nazvati, sve više i više vremena provodim u Londonu i voljela bih vas ponovno vidjeti. Poznajem jednog sjajnog iscjelitelja u Londonu za kojeg mislim da bi vam mogao doista pomoći da se naučite voljeti sebe. Moram vas upoznati.
Alexia je, ne znajući, zabila posljednji čavao u svoj vlastiti kovčeg.
– To bi bilo tako krasno, reče on i poljubi je u obraz, spremi njezinu posjetnicu, okrene se i zakoluta očima prema Simonu dok ona napušta prostoriju.
– Jesi li ti skroz poludio? – s nevjericom reče Simon, koji je potajice prisluškivao čitav razgovor. – Ona te želi, stari. Odbio si Alexiju Aldrige. Ti si jebena budala.
– Simone! – šaptom ga prekori Ben. – Pa čuo si je, sve to sranje o ponovnom rođenju i iscjeljenju. Ona možda je Alexia Aldrige, ali to je žena s dugog planeta.
– Pa što onda? Ovo je za ne povjerovati, – Simon odmahuje glavom. – Alexia Aldrige i ti sije odbio.
– U redu, reče Ben skupljajući svoje stvari. – Prekrasna je. Prelijepa je. Ali priča sranja. Čak i da sam ostao na večeri, 0 čemu bismo nas dvoje razgovarali? O posmrtnoj regresijskoj terapiji? Ne bih rekao. To bi samo bila lijepa priča za ispričati prijateljima, a to me zbilja ne zanima.
– Ne zanima te ševa?
– Ne s osobom s kojom ne mogu razgovarati.
Simon se namršti na Bena. – Znaš što? Baš si ti neki čudak. Svejedno, priča o uhođenju je bila pravi posao. Čestitam. – Pljesne Bena po leđima.
– Mislim da nam je, nakon svega, svima potrebno jedno pošteno opijanje. Sandy? – On ode do asistentice, koja se još mota po sobi. – Imaš li neki prijedlog kamo bismo mogli otići večeras, nekakav bar ili restoran?
– Jasno. Kakva vas mjesta zanimaju?
– Neka na kojim je dobra zabava, gdje je opuštena atmosfera?
– Gdje ste odsjeli?
– U Santa Monici.
– Zašto ne biste povirili u Schatzy on Main? To je restoran u vlasništvu Arnolda Schwarzeneggera i tamo je zbilja zabavno, a čula sam daje i hrana izvrsna.
– Sjajno. Hvala. – I s tim riječima oni joj zahvale na svemu 1 napuste kuću Alexije Aldrige.
– I dalje te ne razumijem, reče Simon, vozeći prema hotelu.
– Što se tu ima razumjeti? U početku sam mislio kako je prekrasna, no čim je počela trabunjati one gluposti odmah sam se ohladio.
– Ipak. – Simon na trenutak promisli. – Nepojmljivo je jebozovna.
– Ukoliko si u filmu praskanja s zvijezdama.
– Što jesam.
– U svojim snovima.
– To je otprilike jedino mjesto, prizna Simon dok se Ben smije. – A večeras ćemo se toliko opiti da ćemo pokušati povaliti koju zvijezdu.
– Hoćeš reći, ti ćeš se toliko opiti i pokušati povaliti koju zvijezdu.
– Aha. Ženskog roda, naravno. Prije nego što se zabrineš, uopće me ne privlačiš.
– Bogme mije drago što to čujem.
– Kako se sad osjećaš? – Upravo smo se vratile doma nakon velike doze šoping terapije. Za Lauren, međutim. Jer si ja, ne moram ni govoriti, u ovom trenutku ne mogu priuštiti niti bejzbol kapu i, premda je Lauren velikodušno ponudila da mi kupi džemper u kojeg sam se na prvi pogled zaljubila, odbila sam. Već je i previše učinila za mene.
– Lauren, hoćeš li me molim te prestati zapitkivati svakih pet minuta kako se osjećam!
– Samo sam zabrinuta za tebe, to je sve.
– Dobro sam. Zbilja, dobro sam.
– Onda, ide li ti se večeras negdje?
– Definitivno.
– U redu. Znaš gdje sam mislila da bi nam moglo biti zabavno? Schatzy on Main. To je restoran od Arnolda Schwarzeneggera i navodno je sjajno mjesto za slobodne žene.
– Ali ti imaš svog Billa barmena.
– Što znači da preostaješ ti. A uostalom, samo zato što sam sinoć s njim spavala. – Prestane govoriti, sklopi oči i pređe jezikom preko usnica. – Mmm, ipak, samo to ne znači da sam vezana.
– Hoćeš reći da još nisi isplanirala vaše vjenčanje?
– Ne, ali napokon, sutra je novi dan.
Ekipa se odlučila protiv restorana Schatzy on Main. – Previše šminkerski, jauknuli su nakon što ih je Simon izvijestio kamo su ih uputili, tako da su snimatelj i ton-majstor otkrili autentičan britanski pub i sad skaču od sreće na pomisao o autentičnom britanskom svijetlom pivu.
Simon je nesretan. Ne želi on iznevjeriti svoju ekipu, ali s druge strane, on svake večeri u tjednu odlazi u autentične britanske pubove kad je doma i jednostavno ne vidi oko čega je nastala strka.
– Ne brini, reče mu Ben kad mu je Simon pokucao na vrata i rekao mu da su spremni na polazak. – Možemo kasnije svratiti na to drugo mjesto. Još malo pa sam gotov – reče. – Samo moram obaviti jedan telefonski razgovor, pa podigne slušalicu i ostavi još jednu poruku za Jemimu.
– Tko je ta mačka? – zapita Simon.
– Ne bi te odviše zanimala, reče Ben uz osmijeh. – Samo jedna stara prijateljica koja je trenutačno ovdje – i dok spušta slušalicu najednom mu se u glavi ukaže vrlo jasna slika Jemime i postane mu jasno kako je zapravo silno želi vidjeti.
Oni ostave automobil i pješice se upute prema pubu i kroz nekoliko minuta već grle svoje krigle i sjede u skupini oko istrošenog okruglog stola od hrastovine u kutu.
– Nije toliko loše, reče Ben kojemu se počinje sviđati ovo mjesto.
– U redu je, reče Simon koji je već svjestan kako ne postoji ni najmanja nada da će na ovakvom mjestu vidjeti neku poznatu osobu, a kamoli je poševiti.
I tako, društvance od četiri muškarca, sjedi i razgovara o Alexiji Aldrige, a ostatak vremena ispune tračevima s televizije. Brbljaju o Benovoj kolegici voditeljici, novinarima istražiteljima, producentima, čak i o Diani Macpherson i, premda podbadaju Bena s glasinama, on čvrsto drži jezik za zubima.
I svakih dvadesetak minuta jedan od njih ustane, ode do šanka i donese dečkima još jednu rundu.
U deset sati snimatelj počne zijevati. – Vražje vremenske zone, reče trljajući oči. – Idem ja natrag u hotel.
– Što misliš? – Simon pita Bena. – Jesi i dalje raspoložen za taj Schwarzeneggerov restoran?
– Mislim da nisam, reče Ben koji se zarazio snimateljevim zijevanjem. – Mislim da sam i ja spreman za krevet.
– Oh, ma daj, Bene – reče Simon. – Ne možeš me sad razočarati.
– Dobro, protiv volje će Ben. – Ali samo na jedno brzo pice.
I bude jedno brzo piće, jer govoreći istinu, ni sam Simon više nije toliko zagrijan. Stoje za šankom, ne mogavši pronaći slobodna mjesta, i ispijaju svoj viski.
– Bože, reče Ben prelazeći pogledom po prostoriji. – Žene su ovdje nevjerojatne. – Simon slijedi njegov pogled koji se zadržao na dvjema ženama što sjede za stolom u kutu prostorije. Obje su spustile glavu, zadubljene u razgovor, a onda plavuša, ta božanstvena, preplanula, nasmiješena plavuša, zabaci glavu natrag i glasno se nasmije.
Baš čudno, pomisli Ben. Mogao bih se zakleti kako sam već negdje čuo taj smijeh. Zatim odmahne glavom, nastojeći dokučiti što lije tako poznato u tom smijehu, no ne dosjeti se, a uostalom nema šanse da poznaje tu ženu. Na žalost. Svejedno, neprestano pogledava prema njoj, jer doista je lijepa, no ona ne podiže pogled prema njemu, niti jednom, odviše je zaokupljena razgovorom sa svojom prijateljicom. Vjerojatno je dečko čeka kod kuće, misli Ben, jer posve je očito kako nije došla ovamo pokupiti kakvog muškarca.
– U redu, reče dovršivši svoje piće. – Da krenemo odavde?
Ne osjećam se tako dobro kao što tvrdim, ali ne osjećam se ni toliko loše. Nevjerojatno kako te trošenje novca, osobito onda kad ga nemaš, može oraspoložiti. Osim toga, silno je zabavno biti u Laureninom društvu, odnosno, daleko je zabavnije nego biti s Bradom, i svaki put kad pomislim kako me držao, kako me je ljubio, moram se prisjetiti koliko je zapravo bio površan, kako nikad nisam imala osjećaj da je stvarna osoba.
A ova je večer, dok sjedimo ovdje za stolom u kutu bara Shatzy on Main, savršena. Upravo ono što trebam. Znam da nas je Lauren kanila napiti onako kao što smo bile one večeri u Pepperu, no večer je ispala daleko mirnija. Istina, obasipali su nas pogledima, no pretpostavljam kako će dvije slobodne žene u prepunom baru uvijek privlačiti pozornost, ipak nitko nas nije gnjavio, i lijepo je samo ovako sjediti, pijuckati piće i opustiti se, kako to ovdje kažu.
A što više vremena provodim s Lauren, to mi postaje sve draža. Toliko je otvorena, toliko topla, toliko odana, i doista imam osjećaj kao da je godinama poznajem. Čini se kako razumije upravo ono što mislim, kao da zna što ću reći prije nego uopće otvorim usta, i čini se kako uvijek točno zna što reći i kako postupiti.
Uzmimo, primjerice, večeras. S obzirom na njezinu pijanu raskalašenost od prije neku večer, bijah zabrinuta kako će cijelu večer očijukati okolo, no da budem posve iskrena ona gotovo da nije pogledala nijednog muškarca ovdje, a bila je tu nekolicina iznimnih primjeraka. Znam to, sjedim sučelice prostoriji. Nije da toliko obraćam pozornost, odviše sam zauzeta smijanjem na njezine priče i pričanjem svojih vlastitih.
No onda se dogodi nešto sasvim neobično. Upravo sam završila s pripovijedanjem priče o Sophie, o onoj noći kad je bila Benova oproštajna zabava i kako se Sophie pretvarala daje Benova djevojka, kadli podignem pogled i spazim dva muškarca koja upravo napuštaju restoran.
Moje srce prestane kucati jer jedan od njih, onaj viši, izgleda točno kao Ben.
– Što je bilo? – pita me Lauren. – Izgledaš kao da si vidjela duha.
– Ne, to nije moguće. – Ustanem i pokušam ga jasnije vidjeti, ali tu je toliko mnogo ljudi i, kad uspijem pronaći dobru perspektivu, sve što mogu vidjeti njegova su leđa kako nestaju kroz vrata. Ista građa, ista kosa, ali naravno to nije Ben. Ben je zauzet statusom zvijezde u Londonu. – Nije ništa, uzdahnem ponovno sjevši i svim srcem poželjevši da je to bio on. – Samo sam mislila da sam vidjela nekog koga poznajem, ali sam se prevarila.
30. poglavlje
Ben je Williams sinoć spavao poput bebe i jutros se probudio osjećajući se fantastično. Jedina je nejasna mrlja na njegovom obzorju to što mu Jemima nije uzvratila poziv. Zna on kako je bio nemaran kad je riječ o njihovom prijateljstvu, zna daje trebao održavati kontakt i, premda dio njega brine kako je ipak dobio pogrešan broj, drugi dio brine kako mu možda nije oprostila što je tek tako nestao iz njezina života.
Ipak, nije baš toliko zabrinut, samo bi bilo lijepo da je vidi, a sutra odlazi. Pita se bi lije ponovno nazvao, no tri bi poziva, zaključi, bila već pomalo pretjerana.
Stoga, danas ima slobodan dan na raspolaganju i zna on što mu valja raditi, nešto neopisivo turistički poput posjeta Disneylandu ili Universalovom studiju, no kad se raspitao na recepciji oni ga izvijestiše kako mu do tamo neizostavno treba automobil, a Simon ga je odvezao kod mehaničara, što znači da je danas prepušten sam sebi.
Ovo je blesavo, pomisli, nakon što se istuširao. Nalazi se u najglamurozni)'em gradu na svijetu i ne zna što bi radio pa se na kraju odluči spustiti do plaže.
Roleri su tamo u svojoj punoj snazi i Ben se pita bi li i sam iznajmio role i pokušao voziti, no jedna je stvar praviti budalu od sebe u Hyde parku nedjeljom ujutro gdje su i svi ostali amateri; praviti budalu od sebe u Los Angelesu gdje svi koji su na koturaljkama ostavljaju dojam kao da su se na njima i rodili, nešto je posve drugo. Zato on samo šeće po plaži i uputi se prema pristaništu.
Na putu natrag prođe pored knjižare i, unatoč tomu što mu se neki dan nije posrećilo, ima nešto u toj knjižari što mu govori kako je to mjesto više po njegovom ukusu, kako postoji velika vjerojatnost da pronađe nešto od pristojne fikcije, pa Ben uđe unutra i već kroz tri minute pronađe dvije knjige – dva romana prvijenca mladih američkih spisatelja za koja jedva čeka da ih počne čitati.
I, nakon što je otišao do pulta i sad čeka da mu blagajnica provjeri Visa karticu, on se trgne. Zacijelo nije, to ne može biti... Ali naravno, ipak je. Upravo ona plavuša koju je vidio sinoć, ovaj put je sama, i baš odlazi iz knjižare. Gotovo da je nije prepoznao, no vidio je njezin osmijeh, a to je osmijeh koji, čak i nakon kratkog letimičnog pogleda od sinoć, čini se nikako ne može istjerati iz misli.
Požuri, požuri, daj, daj, misli on dok blagajnica odugovlači iza pulta. Ben je nestrpljivo pogleda, potom vrati pogled na plavušu, koja se baš zaustavila pokraj vrata kako bi pogledala knjigu u izlogu. Ovo je sudbina, pomisli on. Od svih knjižara u čitavom Los Angelesu ona je morala biti baš u ovoj. I još važnije, u knjižari! Voli knjige! Mogla bi biti pametna kao što je i lijepa! Ponovno podigne pogled. Nestala je.
Ben dograbi knjige, dograbi svoju karticu i izjuri kroz vrata. Eno je tamo, ta božanstvena bedra klize niz ulicu. On se izmiče ljudima što krivudaju po ulici, i stigne upravo na vrijeme da vidi kako ulazi u automobil, i na izvjestan način to vjerojatno i nije tako loše jer, zastoje tako mahnito slijedi, što bi joj uopće rekao da ju je zaustavio, dostigao? Kvragu, opsuje. To je bilo to. Više je nikad neću vidjeti.
– Hvala što si mi posudila svoj automobil, doviknem odbacivši ključeve na stol u dnevnoj sobi.
– Nema problema. Jesi li našla što si htjela?
– Samo sam otišla malo pretraživati po knjižari, kupila sam nekoliko novih romana.
– Hej, J.J.?
– Da? – Odem u Laureninu sobu i sjednem na krevet dok ona isprobava novu odjeću koju je jučer kupila.
– Sjećaš se onog šala kojeg si imala na sebi kad smo se upoznale? – njezin je glas već poprimio molećivi ton.
– Kojeg? Onaj zeleni od svile?
– Da... – Lauren zacvili s nadom.
– Želiš ga večeras posuditi?
– Da... – ponovno zacvili, ovaj put uz vragolasti osmijeh.
– Dobro, ali čuvaj ga kao zjenicu oka, to mi jedna od najdražih stvari. Pretpostavljam kako želiš da ti ga odmah donesem tako da možeš vidjeti kako ti stoji?
– Možeš li?
Otvorim svoj kovčeg i kopam po gomili odjeće. Nije tamo. Otvorim ladicu koja mi služi za moje donje rublje. Nije ni tamo. Tražim po kupaonici, spavaćoj sobi, čak i u kuhinji. Gledam ispod kauča, iznad kauča i iza kauča. Nema ga.
– Oh, sranje. – S osjećajem malaksalosti, shvaćam kako točno znam gdje je. Ostao je visjeti na vratima Bradove spavaće sobe.
– Jesi li ga negdje zagubila? – Lauren uđe iz spavaće sobe. – Nisam. Vražja je stvar ostala kod Brada. – Ne brini. – Laurenino se lice snuždi. – Ne moram ga zapravo staviti.
– Briga me za tebe! To je moj najdraži šal. – Hoćeš li da ga nazovem?
– O moj Bože, pravi si anđeo. Bi li doista to učinila?
Čak i spoznaja kako će Lauren razgovarati s njim stvori mi laganu mučninu i dok je gledam kako odlazi do telefona počinjem drhtati. Ona s njim obavi kratak i ravnodušan razgovor u kojem je on izvijesti kako je šal kod njega te kako će joj ga ostaviti u teretani. Čujem je još kako govori: – Uh huh. Uh huh. Uh huh. Dobro. Reći ću joj. Bok.
– Što je rekao? Što je rekao?
Na Laureninom licu pojavio se široki osmijeh. – Jemima Jones, ovo je zasigurno tvoj sretan dan. – Zašto? – I dalje drhtim.
– Dobila si poruku, dobila si poruku, Lauren počne pjevušiti, ustavši i plešući po dnevnoj sobi u ritmu svog neobičnog pjesmuljka.
– Od koga?
Lauren prestane pjevati pa zastane ne bi li postigla dramatičan učinak prije nego će objaviti vijest u najboljoj maniri Johhnvja Carsona: – Od... Bena WILLIAMSA.
Moja se vilica razjapi.
– I to nije sve. ON JE U LOS ANGELESU! I ne samo to, ODSJEO JE U HOTELU SHUTTERS ON THE BEACH\ – Znala sam, vrisnem. – Kako sam samo znala. Bilo gdje bih prepoznala tu frizuru i ta leđa. On je ovdje. Iza ugla. Daj mi taj telefon. ODMAH!
Drhtanje se, doduše, pogoršalo, ali Ben je tu! Moj Ben! Moja ljubav! Čekam da me u hotelu prespoje, moleći se da je još uvijek tu, da se nije vratio doma, jer nikad u životu nisam nešto snažnije željela nego da još ove sekunde vidim Bena Williamsa.
A telefon zvoni, i zvoni, i zvoni. I baš kad me počne napuštati nada, netko podigne slušalicu i glas bez daha, glas koji sam nekoć poznavala kao svoj vlastiti, izgovori: – Halo?
Progutam slinu, osjećajući kako mi srce tuče, pitajući se zašto sam tako ostala bez daha kad nikamo nisam trčala, i potrudim se govoriti polako, smireno.
– Bene? Jemima je.
– Jemima! Još uvijek si ovdje! – I umišljam li to, ili on zvuči istinski oduševljen što me čuje?
– Ne mogu vjerovati da si tu! – kažem, žudeći da kažem nešto pametnije.
– Ne mogu vjerovati da se toliko dugo nismo čuli, reče on žudeći da kaže nešto pametnije.
A onda oboje počnemo uglas pričati, tako sam ushićena, on je tu! On je tu! Odmah iza ugla!
– Što ti radiš ovdje? – oboje kažemo uglas, prije nego ćemo se zaustaviti i prasnuti u smijeh.
– Neću ti to pričati preko telefona, reče Ben. – Čuj, imaš li vremena danas popodne?
– Imam. – Za tebe uvijek imam vremena, Bene. – Što kažeš da se nađemo? – To bi bilo divno.
– Što misliš da se nađemo odmah? Mogli bismo zajedno provesti ostatak dana? – To bi bilo divno. – Gdje ćemo se naći?
Na trenutak promislim, a onda predložim kafić odmah iza ugla njegovog hotela. – Vidimo se za petnaest minuta – kažem.
– Dogovoreno.
Oh moj Bože, vrtim se okolo po Laureninom malenom stančiću poput derviša. Što odjenuti, što odjenuti? Navučem nekakve pripijene crne hlače, bijelu lanenu košulju i par bijelih tenisica. Oko struka opašem pojas od krokodilske kože i tresem glavom gore-dolje ne bih li dobila onaj seksipilni, čupavi, tek-iz-kreveta izgled kose.
– Nalazim se s Benom! – neprestano vrištim Lauren, na koju je, čini se, prešlo moje oduševljenje, te u ovom trenutku skače gore-dolje po krevetu i plješće rukama.
– Je li te on već vidio ovakvu? – najednom zapita Lauren, dok ja nanosim završni sloj ruža za usnice.
– Kakvu?
– Mršavu.
Ne. O Bože. Pa on nema pojma. Toliko sam nervozna, što će pomisliti, što će reći. Samo odmahnem glavom.
– Bit će zaprepašten, nasmije se ona. – Ja ću te odbaciti. Hajde. Sve će biti u redu. Zapamti, to je samo Ben, tvoj stari prijatelj.
– Točno tako. To je Ben!
Skočimo u automobil i Lauren stisne gas do daske, tri minute kasnije izlazim iz automobila, ozbiljno zabrinuta da će mi leptirići u trbuhu izazvati onu istu mučninu kao i moja prežderavanje od prije neku večer.
Ben nije tamo. Neko vrijeme sjedim za stolom u kutu i pogledavam na svoj sat, stavivši sunčane naočale ne bih li prikrila nervozu i spriječila da Ben spazi uskovitlane osjećaje, i najzad, nakon što mi postane dosadno besposleno sjediti, odem do šanka kako bih naručila kapučino. Stojim tamo kadli začujem škripu ulaznih vrata pa polako okrenem glavu da vidim tko je, i to je on. To je Ben. A moje se srce okrene naopačke.
Je li uopće moguće da Ben bolje izgleda? Da ga je televizija još više proljepšala, obavila ga onom aurom samopouzdanja koja mu je prije nedostajala? Za jedan sićušni trenutak u Laureninom stanu pomislila sam kako možda, kad ga vidim uživo, kako se možda neću osjećati kao prije, možda ću ga samo pogledati, priznati kako je zgodan ali neće ostaviti nikakav utjecaj na mene, ali ne, prokletstvo. Osjećam se točno onako kao i prije šest mjeseci, i najednom znam da ću se ponašati poput zaljubljene šiparice. Neću znati što reći, kako se ponašati.
I ne mogu otići do njega i pozdraviti ga, stopala su mi ukopana u pod, zato ga samo promatram dok prelazi pogledom po kafiću, ne obazirući se na momka za šankom koji mi pokušava predati kapučino, koji pak ne mogu niti uzeti jer se nisam kadra pomaknuti s mjesta!
A onda napokon, napokon, Ben me spazi i uto se počne smiješiti.
Zna me, prepoznao me je! Krenem prema njemu, sunčane mi naočale i dalje prekrivaju oči, ne puštam mu pogleda niti za trenutak, i zaboravim na sve oko sebe osim na Bena, moju ljubav. Tada najednom, on se nađe ispred mene i mi se oboje smiješimo. Ne govorim ništa. Nije potrebno.
– Ovo mi inače nije običaj, reče Ben a mojim licem pređe izraz zbunjenosti. – Ali vidio sam te sinoć u Schatzy on Main i danas ponovno u knjižari. Nalazim se ovdje s prijateljicom za nekoliko minuta, ali samo sam ti htio reći kako mislim da si najčudesnija žena koju sam ikad vidio.
Zar je ovo neka šala? O čemu on to priča? Što se to ovdje zbiva?
Ben porumeni. – Zbilja mije žao, promumlja. – Nisam te želio dovesti u neugodnu situaciju, – pa slegne ramenima, nasmiješi se, okrene i sjedne za stol za kojeg sam i sama kanila sjesti, a ja ne znam što mije činiti, kako mu reći da sam to ja.
– Oprostite? Oprostite? Vaš kapučino? – Riječi mi lebde negdje nad glavom i znam kako ne mogu otići do njega, ne nakon ovoga stoje upravo rekao, ne mogu mu tek tako reći, zapravo sam to ja, Jemima Jones, i čim to shvatim također i shvatim kako moram otići, samo što mi se noge i dalje tresu, a Ben je zakopao glavu u novine i moram otići.
I napokon, poput kakvog robota, polako išetam kroz vrata i odem doma.
– Što se dogodilo? – upita Lauren. – Zašto si se vratila? – I ja joj sve ispričam.
– Vraćaj se natrag, moraš se tamo vratiti.
– Ne mogu, jauknem. – Što ću mu reći?
– Jesi li ti skroz poludjela? – Lauren s nevjericom odmahuje glavom. – Čovjek u kojeg si bila totalno zaljubljena, u kojeg si i dalje totalno zaljubljena, ti je upravo kazao kako misli da si najčudesnija žena koju je ikad vidio, a ti mu nisi imala muda reći da si to ti? Ovo nije moguće. Smjesta vraćaj svoje dupe tamo.
Pokažem na sat. – Neće ga više biti.
– Bogme ćeš ga vidjeti i, još važnije, pričati s njim pa makar me to dokrajčilo.
Narednih sat vremena Lauren mahnito hoda gore-dolje po kući, a onda dograbi telefon i preda ga u moje ruke. – Siroti se momak sad već vratio u hotel, pitajući se zašto se nisi pojavila. Sjedni na taj telefon SMJESTA i dogovori se s njim za večeru.
– Što ću mu reći?
– Kaži mu da ti je nešto hitno iskrsnulo i da si ga pokušala dobiti ali nisi uspjela. I zaboga, ispričaj se. Duboko.
Molim te nemoj biti u sobi, molim u sebi dok biram broj hotela, no on već nakon prvog zvona podigne slušalicu u svojoj sobi.
– Jemima?
– Bene, tako mi žao. – Ispričam mu priču koju je smislila Lauren i čekam da mi nešto kaže.
– Ne brini, najzad će on. – Razumijem. Takve se stvari događaju. Svejedno, sutra odlazim tako da se vjerojatno više nećemo imati prilike vidjeti. Bilo bi mi drago da smo se vidjeli, to je sve.
– Što misliš da se nađemo večeras, kažem brzo nakon što me Lauren bolno lupila pod rebra. – Definitivno bih se mogla vidjeti večeras s tobom. Mogli bismo nekamo na večeru.
– Zbilja to želiš?
– Zbilja to želim.
– I ovaj put neću izvjesiti?
– Kunem se životom, Bene. Nećeš izvjesiti." Čini se kako je ostatak popodneva prošao kao u usporenom filmu, svakom je sekundom iščekivanje bilo snažnije i snažnije. Lauren je uporno zahtijevala na pomnom tretmanu uljepšavanja 'za svaki slučaj' pa je hitala uokolo pomažući mi da izgledam ljepše nego ikad u životu.
I najzad dođe 6:45, samo petnaest minuta prije našeg sastanka, a ja ne mogu prestati koračati gore – dolje, dok me Lauren neprestano upozorava jer stalno otirem vlažne dlanove o haljinu, i u pravu je, mogla bih je umrljati, no ne znam što bih drugo s rukama pa samo koračam uokolo, neprestano se znojeći.
– Dakle? – kažem, otprilike po stoti put. – Kako izgledam?
– Izgledaš jebeno nevjerojatno, reče Lauren i premda se nikad ne bih opisala tim riječima, svjesna sam da izgledam dobro u crvenoj ljetnoj haljini s naramenicama, usko pripijenom u gornjem dijelu koja pada oko bokova kao kratka, lepršava suknja. Ten mi je preplanule brončane boje i više mi nije potrebno onakvo nanošenje šminke kojemu me je Geraldine stručno podučila, tek neznatan nagovještaj maškare i sjajila za usnice. Izgledam zdravo, sretno, sigurno i, što je važnije od svega, izgledam poput prave kalifornijske djevojke. Iskreno govoreći, i nisam sasvim iznenađena što me Ben nije prepoznao jer gledajući se u zrcalo ni sama sebe ne prepoznajem.
Ipak, budući da sam na raspolaganju imala čitavo popodne da se pripremim, više nisam onako nervozna. Na neki čudan način osjećam kako držim stvari pod nadzorom, već sam se susrela s njim, znam što mogu očekivati i znam, bez imalo sumnje, da ga još uvijek ljubim.
A ta mi je spoznaja na izvjestan način pružila snagu, snagu za koju nisam ni pomišljala da je u meni, i znam da se ovaj put mogu suočiti s njim, neću pobjeći i premda sam i dalje, naravno, nervozna, sad sam također još i uzbuđena.
Ovaj put sam ja ta koja kasni nekoliko minuta. Ne želim čekati Benov dolazak, želim ući kad on već bude tamo, osjećajući se snažnom, moćnom, prelijepom.
I ona kroči u prostoriju, a on je doista već tamo, i ona doista osjeća sve već maločas spomenuto, ali k tome osjeća i odvažnost stoje za nju, mora se priznati, potpuno novi osjećaj. On ponovno zuri u nju, misleći kako ovo mora biti sudbina, kako je apsurdno što neprestano susreće ovu ženu, kako se ona stalno pojavljuje na istim mjestima kao i on, no ipak na nekoliko trenutaka skrene pogled jer je danas ranije već ispao budala i ne želi da mu se to ponovno dogodi. Ali Bože moj, kako je samo prelijepa. Ne, on zakopa glavu u knjigu. Ne kani joj se ponovno obratiti. Jednostavno će se zadubiti u čitanje i pričekati dok se ne pojavi Jemima.
I dok tako zuri u slova pred sobom, jer naravno nije kadar čitati kad je svjestan nazočnosti te ljepote, najednom spazi par zategnutih, preplanulih nogu kako stoje pred njim i on podigne pogled prema njoj i uoči kako mu se ovaj put ona toplo smiješi pa prokle činjenicu što se dogovorio s Jemimom, jer upravo u ovom trenutku sve što želi je do kraja života uživati u osmijehu ove žene.
– Ne mogu povjerovati da si to ti, reče on nježno lagano se namrštivši dok seja smiješim.
– Da, ja sam – i Ben se ponovno namršti i nastavi se mrštiti dok se ja naginjem prema njemu u utisnem mu nespretan poljubac u obraz, prije nego ću izvući stolicu i sjesti.
– Što radiš ovdje? – reče on, izgledajući smeteno.
– Kako to misliš, Bene? Dogovorili smo se, zadirkujem ga američkim naglaskom, jer sad znam što je na stvari i napokon počinjem uživati u ovome.
Ben me pogleda i polako izgovori: – Kako znaš moje ime?
– Bene! – prasnem u neobuzdan smijeh. – Pa to sam ja, blesane jedan. Jemima Jones. – I dok ga gledam, vidim znakove prepoznavanja na njegovom licu, vidim kako smetenost zamjenjuje iskrena i krajnja zaprepaštenost, i uživam u ovome, uživam u svakoj sekundi.
Ben pokušava progovoriti, ali riječi mu ne izlaze iz usta. Samo zuri u mene i vidim što mu polako postaje jasno. Da više nisam debela, da sam se pretvorila u tu čudesnu ženu koju stalno viđa i kroz sav taj šok i smetenost vidim kako mu se u očima polako počinje pojavljivati divljenje, i to je najbolji vražji osjećaj na čitavom svijetu.
– Jemima, prošapće dok osmijeh iščezava s mog lica, a onda, bez planiranja, bez razmišljanja, oboje se osovimo na noge točno u isto vrijeme i padnemo jedno drugom u zagrljaj.
Neka ovaj trenutak bude vječan, neka cijeli svijet nestane, neka ostanemo samo ja i Ben. Ben i ja. Želim se ovoga sjećati čitav život, osjećati njegove grudi, njegove ruke oko svog tijela, njegovo srce kako tuče u moj obraz. Sklopim oči i ostanem priljubljena uz njega. Neka ostanem ovdje zauvijek, zauvijek i zauvijek.
No zauvijek potraje približno jednu minutu, a onda se nevoljko odmaknem i sjednem.
– Kako? – otpočne Ben, gledajući me s nevjericom. – Hoću reći, kad? – Ne može skinuti pogleda s mene. – To je...
Nasmijem se. – Kako to da ovako izgledam?
Ben kimne.
– Dogodilo se to nakon što si otišao. Smršavila sam, a Geraldine me je malčice preuredila, kako bi to ona rekla.
– O Bože, Ben proštenje. – Danas sam ispao prava budala. Nije ni čudo što si otišla.
– Nisi uopće ispao budala. Bilo je divno čuti one riječi.
– Ali znao sam da ima nešto poznato u tebi, samo nikad nisam ni sanjao, nikad nisam ni pomislio... – ponovno ostane bez glasa i dalje zureći u mene. – Izgledaš tako prelijepo. Hoću reći, uopće ne nalikuješ sebi. Oprosti mi, nastavi zamuckujući – nisam mislio...
– Sve je u redu, kažem smiješeći se. – Znam što si mislio reći, i hvala ti na tome. I ti isto sjajno izgledaš. Vidjela sam te na televiziji. To što si zvijezda očito ti čini dobro.
– Nisam baš zvijezda, reče Ben. – Tek običan voditelj.
– Sranje, zadirkujem ga. – Geraldine mi je poslala onu priču na dvije stranice koju su objavili o tebi. Zvijezda si, Bene. Vjeruj mi na riječ.
– Ne mogu vjerovati daje to učinila, to je tako neugodno – reče Ben. – Sad znaš sve o meni.
– O tvojoj mračnoj prošlosti, nasmijem se.
– Znam, uzdahne on. – A lijepo si me upozorila.
– I uvijek sam u pravu.
– Aha, nasmije se on. – Zbilja si uvijek u pravu. Bože, Jemima. Nedostajala si mi, – mogu čuti iskrenost u njegovom glasu i znam da tako misli, i shvaćam koliko je i on meni nedostajao, ne samo zato što ga volim. Nedostajalo mije sve ovo, opušteno ćaskanje, prijateljstvo i, premda ga nisam vidjela već mjesecima, čini se kao da je prošao tek jedan dan, hoću reći, toliko smo opušteni kao da sjedimo u kantini Kilburn Heralda.
A kako se osjeća Ben? Što dulje Ben sjedi u restoranu s ovom prelijepom ženom, to je ona manje božanstvena plavuša, a sve više postaje Jemima Jones, jer Benov pogled sad nadilazi noge, haljinu, kosu, i on vidi samo svoju staru prijateljicu, prijateljicu koju, kako je najednom shvatio, više nikad ne želi izgubiti.
Zadirkujem Bena o poslu i mi se smijemo, a on mi priča o Diani Macpherson, nevoljko, ipak se mora priznati, i premda me probada žalac ljubomore dok mi pripovijeda o svojoj pogrešci u pijanom stanju, zapravo mi toliko i ne smeta jer je dovoljno opušten da mi se može povjeriti, a uostalom ionako je ne želi, osim toga povjerava mi kako je dobio bolju ponudu od jedne druge televizijske kuće, što samo po sebi rješava problem. No smiješno je što zapravo pomalo sažalijevam Dianu Macpherson, tu medijsku neman, jer znam kako je to kad nekog tako očajnički želiš, kad ga želiš iako ti on ne uzvraća osjećaje.
Pričam mu o Bradu, o tome kakav je osjećaj bio konačno imati dečka za kojim su svi žudili i kako je sve krenulo naopako. I da. O.K. Ispričala sam mu i o pornografskim slikama, ispričala sam mu to vrlo polako i ozbiljno, očekujući suosjećanje, očekujući zabrinutost, no kad podignem pogled vidim Bena kako teškom mukom suspreže smijeh.
– Nije smiješno, Bene, kažem ozbiljno.
– Nije, reče on. – Imaš pravo, ali ne može se više suzdržavati, počne se hihotati, a to je tako zarazno i pretpostavljam kako je priča toliko bizarna da se i sama počnem hihotati, a hihotanje ubrzo prijeđe u histeričan smijeh i nas se dvoje počnemo ljuljati u svojim stolicama, držeći se za trbuhe od boli i plačući od smijeha.
– O Bože, tapkam okolo tražeći rupčić kako bih obrisala suze od smijeha. – Nikad nisam ni pomislila da bih mogla vidjeti smiješnu stranu toga.
– Jemima, pa to je legenda. To je jedna od najsjajnijih priča koju sam ikad čuo, i nas se dvoje ponovno počnemo smijati.
Nijedno od nas dvoje ne jede mnogo. Hrana leži na našim tanjurima i mi je povremeno uzmemo, podignemo zalogaj prema ustima, no imamo toliko toga za pričati, toliko stvari za nadoknaditi, da jedva uspijemo doći do daha, čak ne dopuštamo jedno drugom da dovrši rečenicu, samo ih prevrćemo i okrećemo, i naposljetku, kad konobar donese račun, mi se ustanemo smiješeći se jedno drugome.
– Divno sam se proveo, reče Ben dok izlazimo vani.
– I ja isto. Ne mogu ti opisati kako mi je drago što sam te vidjela. – I dok se okrećem prema njemu, najednom to opušteno prijateljsko ozračje nestane i mi oboje nespretno stojimo na pločniku ispred restorana, i zašto odjednom osjećam nervozu, što to znači?
Benova ruka se ispruži i najednom, jao Bože nisam ovo imala u planu, ali najednom se nađem u njegovim rukama i mi se grlimo, ali ne kao ranije, nije to tek prijateljski zagrljaj i dobro sam svjesna Benovog ubrzanog disanja, njegovog dodira, i dok stojim tamo privijena uz njega osjećam kako mi miluje kosu, zabacim glavu natrag kako bih ga pogledala, a onda sve postane kao u usporenom filmu i on se naginje i ljubi me, i znam da ovo zvuči otrcano, znam da zvuči nestvarno, no istinski osjećam kako će se svaki djelić mog tijela uskoro rastopiti.
18 Re: Jane Green JEMIMA J. Sre Feb 15, 2012 1:14 pm
Margita
Administrator
31. poglavlje
Kako prepoznati da ste pronašli pravu ljubav? Kako znati da ste upoznali osobu s kojom želite provesti ostatak života? Kako znati da niste samo dvoje ljudi koji žude jedno za drugim i koji su tu požudu konzumirali tijekom noći nepojmljive strasti? Kako znati da to nije tek avantura za jednu noć? Kako znati hoće li se obistiniti svi vaši snovi?
Voljela bih da znam. Sve što znam, u ovom trenutku, kad sam otvorila oči na jutarnjem svijetlu, a Ben Williams čvrsto spava pored mene, jest kako je ovo, čak i ako ga više nikad ne vidim u životu, bila i uvijek će to biti, najsretnija noć u mom životu.
Znam to jer nikad nisam mogla ni sanjati da vođenje ljubavi može biti tako strastveno, a opet tako nježno. Znam to jer još nikad nitko nije rukama obuhvatio moje lice, duboko se zagledao u moje oči i šaptao kako sam predivna dok se nježno pomicao u meni.
Znam to jer se još nikad nisam osjećala tako ugodno pored nekoga kao što sam osjećala sinoć s Benom, zato što još nikad nisam osjetila nijedan od osjećaja koje sam osjetila sinoć.
I naposljetku, znam to jer nikad neću zaboraviti kako je to biti toliko sretan da se plašiš kako ćeš se rasprsnuti.
Zato samo ležim u krevetu i upijam ovu radost. Ne pomičem se. Odviše se plašim probuditi Bena, odviše se plašim da čarolija ne nestane, no dok ga gledam kako spava on polako otvori oči, protegne se, a potom okrene glavu i pogleda me.
Što ću sad? Želim se nasmiješiti, nešto reći, ali ne mogu jer nemam pojma kako se Ben osjeća, a kad on namigne, sneno se nasmiješi i podigne ruku prema meni, preplavi me takvo olakšanje da me umalo ne pomete i ja se priljubim uz njegove grudi poput mačke koja je dobila šlag.
On me poljubi u kosu, a potom u rame. – Hvala ti – reče hrapavim glasom, a ja se samo nasmiješim, kažiprstom praveći male krugove po njegovim grudima.
Neko vrijeme ostanemo tako ležati, ljubeći se, mazeći, potpuno opušteni jedno s drugim, a onda Ben pogleda na sat. – Sranje! – iskoči iz kreveta. – Moram stići na zrakoplov.
Začuje se kucanje na vratima i ja se uspravim u sjedeći položaj.
– Bene? Simon je. Odlazimo za deset minuta. Jesi li spreman?
– Skoro, dovikne Ben spotičući se preko svojih cipela. – Sranje! – progunđa, trčeći okolo po sobi.
– Pomoći ću ti da se spakiraš, kažem za sekundu se izvukavši iz kreveta, premda sam potpuno naga. Ben zastane i pogleda me, a zatim ispusti svoju odjeću i obgrli me rukama, zastenjavši: – Ne mogu vjerovati da si to ti. Ne mogu vjerovati što se sinoć dogodilo. – Ponovno se počnemo ljubiti, a onda me Ben odgurne. – Ne mogu. Ne možemo. Nema vremena. Sranje!
Nema vremena za lijene poljupce i maženja nakon seksa, kroz deset minuta Ben je spremljen i odjeven, a ja ga slijedim dolje, prestravljena pomišlju kako ćemo se pozdraviti, što će se dalje dogoditi.
– Zdravo, kaže muškarac kojeg ne poznajem i koji prilazi Benu, ali ne skida pogleda s mene, neznatno se iskesivši. – Tko je ovo?
– To je moja prijateljica Jemima, reče Ben. – Ovo je Simon, i ja se rukujem sa Simonom, ne promakavši mi pogled koji je uputio Benu, koji pak Ben, kavalir kakav već jest, nastoji ignorirati.
– Simone, vidimo se kraj automobila, reče on a Simon nas nevoljko napusti, vjerojatno umirući od želje da izvijesti ostatak grupe o najnovijem traču.
– Koliko ćeš još ostati ovdje? – pita Ben, zataknuvši mi kosu iza uha.
– Otprilike još dva mjeseca, odvratim već pokušavajući smisliti neki način da se što prije vratim doma, da budem s Benom.
– Što ću ja raditi iduća dva mjeseca? – reče on, a moje srce zaigra.
– Voljela bih doći prije, ali ne mogu. – Zašto ne?
Znam daje ovo ludo, ali ne želim mu priznati kako nemam za to novca, kako sam prekoračila ograničenja na svojoj kartici, kako je prava istina da na vlastitom računu trenutačno nemam niti novčića. To bi zvučalo odviše bijedno, odviše bi podsjećalo na staru Jemimu Jones, pa se u trenutku snađem i smislim savršenu izliku.
– Pišem kolumnu za Kilburn Herald, a znaš kakav je urednik, moram ostati ovdje inače ću ostati bez posla.
– Nedostajat ćeš mi, najzad prošapće, privukavši me bliže sebi i poljubivši me u čelo.
– Možemo pisati jedno drugome, kažem u očajanju. – Ili telefonirati.
– Naravno, – kimne on. – Možeš li mi zapisati svoju adresu i broj telefona?
Odmaknem se od njega, nevoljko, zapišem Laureninu adresu i telefonski broj, i upravo kad mu ga predam Simon se ponovno nađe pored nas i reče: – Bene, zbilja moramo krenuti.
Zagrlimo se i poljubimo, a onda se Ben počne udaljavati. Baš prije nego uđe, on se okrene i pojuri natrag, privivši me u zagrljaj i ljubeći me. – Nazvat ću te, reče. – Čim stignem doma.
– U koliko će to biti sati?
– Bog zna. Ali ne brini, nazvat ću te, i ode, okrenuvši se i mahnuvši pri ulasku u automobil, a ja otplutam doma na oblaku čistog, jednostavnog blaženstva.
– Onda? – Lauren otvori vrata prije nego uopće dobijem priliku staviti ključ u bravu, i ne moram joj ništa govoriti, iz blesavog zanesenog osmijeha na mom licu dade se iščitati kako je prošla noć bila neopisiva.
– Uspjela si! Uspjela si! – skakuće gore-dolje i grli me rukama, a ja se počnem hihotati. – Želim čuti baš sve.
– Tako sam umorna, jauknem sručivši se na kauč i dalje se smijuljeći.
– Ne želim slušati ta sranja, želim čuti sve o Benu.
– Volim ga, kažem jednostavno a zatim to ponovim, tek toliko da čujem riječi, tek toliko da se uvjerim kako su istinite. – Volim ga.
– Počni otpočetka, naredi ona i ja je poslušam.
Ispričam joj o našem susretu, o tome kako nije shvaćao da sam to ja, i kako je kasnije bilo kao da se nikad nismo razdvajali. Ispričam joj o onome što mi je pričao, o njegovom poslu, njegovom životu. Ispričam joj kako smo napustili restoran i kako smo gotovo skočili jedno na drugo čim smo se našli na ulici. I ispričam joj kako sam vodila ljubav s njim, kako je bilo, što sam osjećala.
Ispričam joj riječ po riječ, postupak po postupak, i čitavo vrijeme dok govorim s lica mi ne silazi glupavi smiješak i imam osjećaj kao da plivam u sreći.
– Znači, preboljela si Brada? – reče ona nakon što sam dovršila priču.
– Kojeg Brada? – nasmijem se. – Ne, ozbiljno, Lauren. S Bradom je bilo potpuno drukčije. Mislim, s Bradom je seks bio nevjerojatan, no sinoć sam shvatila da je sve bilo u tome, samo sjajan seks. Nije bilo nježnosti, ljubavi, samo požuda, a tad sam mislila kako je to dovoljno. Ali Ben je bio tako drukčiji, možda zato što ga poznajem, možda zato što smo prijatelji, ali mislim da je ipak nešto više od toga. Znam, izvan svake sumnje, da sam i dalje totalno zaljubljena u njega. – Zaustavim se i uzdahnem.
– Misliš li da i on osjeća isto?
– Ne znam, uzdahnem a osjećaj nesigurnosti prijeti na napad. – Znam samo daje bio nepojmljivo nježan, velikodušan i pun ljubavi, no ne znam znači li to da osjeća isto što i ja, ali nema smisla razmišljati o tome. Svejedno, nazvat će me čim stigne doma.
– U koliko sati?
– Ne znam, ali znam da će nazvati. Oh Bože, Lauren. Samo želim biti s njim. Želim se vratiti doma. – I zbilja je tako, dva mi se mjeseca čine poput čitave vječnosti i ne znam kako ću izdržati narednih nekoliko tjedana samo uz sjećanja na jednu noć.
– On će te zvati, – reče ona – a ti se vraćaš doma za samo nešto više od sedam tjedana. To je ništa. Proći će dok ne trepneš. A sad, – reče gledajući na svoj sat, – što misliš da proslavimo uz objed?
– Savršeno, kažem. – Umirem od gladi.
Odemo u Broadway Deli i ja se davim u pohanom kruhu, slanini, jagodama i toliko je slasno i mi ponovno pretresamo svaku pojedinost, a ja se osjećam kao okupana ljubavlju, kao da me svatko gleda sa zavišću jer sam zaljubljena žena i svi žele biti na mom mjestu.
A onda, nešto kasnije pribavimo si smrznuti Ben & Jerry jogurt i neke stare video filmove iz Blockbustera pa ostatak popodneva i večeri provedemo gledajući naše omiljene ljubavne priče, a ja se trudim usredotočiti, zbilja se trudim, no trudim se i ne poskočiti svaki put kad čujem neki zvuk misleći kako bi to mogao biti telefon, međutim nije, i oko deset sati uvečer stalno pogledavam svoj sat i počinjem osjećati laganu mučninu jer je tamo već šest sati ujutro i znam, naprosto znam, da bi pored vremenske razlike već odavna trebao biti doma, a čak i u slučaju daje satima čekao prtljagu, čak i ako je satima prolazio carinu opet bi već morao biti doma, a nije me nazvao.
I do ponoći osjećam kako me napuštaju posljednji trunci sreće i već mislim kako ću briznuti u plač.
– Svašta se moglo dogoditi, reče mi Lauren dovršavajući zadnje ostatke svojih čokoladnih kolača. – Možda je let bio – Onda? – Lauren otvori vrata prije nego uopće dobijem priliku staviti ključ u bravu, i ne moram joj ništa govoriti, iz blesavog zanesenog osmijeha na mom licu dade se iščitati kako je prošla noć bila neopisiva.
– Uspjela si! Uspjela si! – skakuće gore-dolje i grli me rukama, a ja se počnem hihotati. – Želim čuti baš sve.
– Tako sam umorna, jauknem sručivši se na kauč i dalje se smijuljeći.
– Ne želim slušati ta sranja, želim čuti sve o Benu.
– Volim ga, kažem jednostavno a zatim to ponovim, tek toliko da čujem riječi, tek toliko da se uvjerim kako su istinite. – Volim ga.
– Počni otpočetka, naredi ona i ja je poslušam.
Ispričam joj o našem susretu, o tome kako nije shvaćao da sam to ja, i kako je kasnije bilo kao da se nikad nismo razdvajali. Ispričam joj o onome što mi je pričao, o njegovom poslu, njegovom životu. Ispričam joj kako smo napustili restoran i kako smo gotovo skočili jedno na drugo čim smo se našli na ulici. I ispričam joj kako sam vodila ljubav s njim, kako je bilo, što sam osjećala.
Ispričam joj riječ po riječ, postupak po postupak, i čitavo vrijeme dok govorim s lica mi ne silazi glupavi smiješak i imam osjećaj kao da plivam u sreći.
– Znači, preboljela si Brada? – reče ona nakon što sam dovršila priču.
– Kojeg Brada? – nasmijem se. – Ne, ozbiljno, Lauren. S Bradom je bilo potpuno drukčije. Mislim, s Bradom je seks bio nevjerojatan, no sinoć sam shvatila da je sve bilo u tome, samo sjajan seks. Nije bilo nježnosti, ljubavi, samo požuda, a tad sam mislila kako je to dovoljno. Ali Ben je bio tako drukčiji, možda zato što ga poznajem, možda zato što smo prijatelji, ali mislim da je ipak nešto više od toga. Znam, izvan svake sumnje, da sam i dalje totalno zaljubljena u njega. – Zaustavim se i uzdahnem.
– Misliš li da i on osjeća isto?
– Ne znam, uzdahnem a osjećaj nesigurnosti prijeti na napad. – Znam samo daje bio nepojmljivo nježan, velikodušan i pun ljubavi, no ne znam znači li to da osjeća isto što i ja, ali nema smisla razmišljati o tome. Svejedno, nazvat će me čim stigne doma.
– U koliko sati?
– Ne znam, ali znam da će nazvati. Oh Bože, Lauren. Samo želim biti s njim. Želim se vratiti doma. – I zbilja je tako, dva mi se mjeseca čine poput čitave vječnosti i ne znam kako ću izdržati narednih nekoliko tjedana samo uz sjećanja na jednu noć.
– On će te zvati, – reče ona – a ti se vraćaš doma za samo nešto više od sedam tjedana. To je ništa. Proći će dok ne trepneš. A sad, – reče gledajući na svoj sat, – što misliš da proslavimo uz objed?
– Savršeno, kažem. – Umirem od gladi.
Odemo u Broadway Deli i ja se davim u pohanom kruhu, slanini, jagodama i toliko je slasno i mi ponovno pretresamo svaku pojedinost, a ja se osjećam kao okupana ljubavlju, kao da me svatko gleda sa zavišću jer sam zaljubljena žena i svi žele biti na mom mjestu.
A onda, nešto kasnije pribavimo si smrznuti Ben & Jerry jogurt i neke stare video filmove iz Blockbustera pa ostatak popodneva i večeri provedemo gledajući naše omiljene ljubavne priče, a ja se trudim usredotočiti, zbilja se trudim, no trudim se i ne poskočiti svaki put kad čujem neki zvuk misleći kako bi to mogao biti telefon, međutim nije, i oko deset sati uvečer stalno pogledavam svoj sat i počinjem osjećati laganu mučninu jer je tamo već šest sati ujutro i znam, naprosto znam, da bi pored vremenske razlike već odavna trebao biti doma, a čak i u slučaju daje satima čekao prtljagu, čak i ako je satima prolazio carinu opet bi već morao biti doma, a nije me nazvao.
I do ponoći osjećam kako me napuštaju posljednji trunci sreće i već mislim kako ću brižnu ti u plač.
– Svašta se moglo dogoditi, reče mi Lauren dovršavajući zadnje ostatke svojih čokoladnih kolača. – Možda je let bio odgođen, možda je morao odmah otići na posao. Ne brini se, nazvat će te. – Alija se brinem i zabrinuta sam, premda znam da sam još jutros govorila da neće biti važno ako ga više nikad ne vidim, kako će mi ta jedna noć provedena u njegovom zagrljaju dati snage za ostatak života, znam da to nije istina, i znam da je ova bol što me je najednom napala poput noža nešto s čime ću se morati naučiti živjeti, jer nije me nazvao, neće me nazvati, i ovako će to biti do kraja mog života.
Tjedan dana kasnije još uvijek se učim nositi s patnjom. Jasno, nabacila sam na lice izraz hrabrosti, trudeći se nastaviti sa svojim životom. Više ne odlazim u teretanu, no izlazim s Lauren, pretvaram se da se dobro zabavljam, a onda, svakog jutra kad se probudim prva mi misao bude kako nešto nije u redu, što je to? A potom se svega sjetim i crni se oblak spusti i prokleta me stvar slijedi sve do narednog jutra.
Pomislili biste kako noću pronalazim kakav takav mir, kako čvrsto spavam, no čak je i tad bol i dalje prisutna. Sanjam o Benu. Neprestano. Mješavina uspomena i nadrealne stvarnosti i, ne želim ovdje previše dramatizirati, no mislim da sad razumijem što znači biti skrhan tugom, izgubiti nekoga koga svim srcem voliš, znati kako ne postoji mogućnost da ga ikad više vidiš.
Brad je bio greška. Čitava ta stvar s Bradom i Jenny bila je greška. Ali to nije bilo ništa, ništa u usporedbi s ovim. Tek kap u oceanu očajanja koje me sad preplavljuje svakog trenutka u danu, a ima dana kad uopće ne želim niti ustati iz kreveta, samo želim ležati tamo, utonuti u ništavilo i završiti sa svime.
Ben Williams ne može povjerovati vlastitoj gluposti. Ne može povjerovati kako je mogao nestati onaj komadić papira na kojem je Jemima načrčkala svoj telefonski broj i adresu. Ne može povjerovati kako sad ne postoji način na koji će stupiti u kontakt s njom. Ostavio je bezbroj poruka Bradu, no pretpostavio je kako ih ovaj nije dobio jer mu nijednu nije uzvratio. Zvao je Geraldine, no jedini broj koji je ona imala bio je onaj Bradov, a Sophie i Lisa također se pokazaše beskorisnima. Čak je pokušao i kod urednika Kilburn Heralda, no ovoga je više zanimalo kukanje o nestalom primjerku Jemimina teksta, a k tome ona mu nije dojavila novu adresu.
Ben je temeljito pretražio svu svoju odjeću, torbe, kovčege, no nigdje nije mogao pronaći vražji papirić.
I premda je tek tjedan dana prošlo otkako se vratio doma, cijelo vrijeme razmišlja o Jemimi Jones. Stalno. Usred emitiranja emisije misli će mu najednom skrenuti s tračnica, a u glavi će mu sijevnuti slika Jemimina lica kako ga s povjerenjem gleda dok je povlači na sebe. Ili će se iznenada sjetiti kakav je osjećaj dodirivati njezinu kožu baš kad je na sastanku sa produkcijskim timom.
A postoje trenuci, mahom kasno u noć, svaku noć, kad samo želi čuti njezin glas i ne napušta ga nada kako će ona nazvati njega, kako će shvatiti da nešto nije kako valja, no telefon ne zvoni, a i kad zvoni, to nije ona. Nakon izvjesnog vremena Ben – a tko bi ikad pomislio da božanstveni Ben Williams ima i trunku nesigurnosti u sebi – počinje brinuti kako je to možda Jemimi sve bilo avantura za jednu noć. Možda ona uopće na mari za njega. Možda je upoznala nekog drugog.
Kad prođe jedan tjedan, a on ne čuje ni glasa od nje i ne uspije stupiti u kontakt, ispriča Richardu sve o njoj. Ispriča mu, premda to nije najpametniji potez, jer Richard, kao što znamo, nije najbolja osoba za povjeravanje.
– Mogla te nazvati, reče mu Richard. – Suočimo se s činjenicama, Bene, ona dobro zna gdje radiš i sve što treba učiniti je podići slušalicu. Trebao bi na to gledati kao na jednu fantastičnu avanturu i nastaviti sa svojim životom.
– Hmm, reče Ben koji uočava trunku istine u ovome što je Richard netom rekao. Konačno, Jemima gaje mogla nazvati, a nije, pa onda možda jednostavno valja zaboraviti na nju.
– Oh ne, reče Richard, pažljivo promatrajući Bena. – Što nije u redu? – pita Ben panično. – Nisi valjda? To ne može biti? – Što?
– Pa ti si prokleto zaljubljen u nju, ha? – Apsolutno nisam, Ben odmahne glavom. – Jesi. Prepoznajem znakove.
– Nisam, reče Ben. – Nema šanse, pa pogleda na svoj sat. – Moram ići, – reče, ustajući. – Imam intervju za Daily Mail. – Molim? Još jedan intervju?
Ben uzdahne. – Znam. Nakon onog zadnjeg mislio sam da sam je bilo dosta, ali moraš ići u korak s tom popularnošću.
– Ništa im ne govori – Richard će dramatično. – Ne, odlučno će Ben. – Neću.
Ali Ben si ne može pomoći. Novinarka je silno ljubazna, topla, mila sredovječna žena kojoj Ben smjesta poželi otvoriti srce i prije nego stoje toga postao svjestan on joj ispriča daleko više nego što je smio.
– Molim vas, nemojte objavljivati ono kako je ne mogu pronaći, molećivo će on na rastanku. – To je neslužbeno.
– Ne brinite, reče ona, umirujući položivši ruku na njegovo rame. – Meni možete vjerovati.
Ben je odbio razmišljati o ovome ostatak večeri. Kako je i mogao, kad sve na što može misliti jest Jemima Jones i način na koji će je pronaći.
Nisam kanila nikoga nazvati doma. Nisam željela da itko dozna što se dogodilo i znala sam da ako se usudim ikoga obavijestiti kako sam se preselila, tad će taj željeti znati razlog, a nisam imala snage reći išta ljudima o Bradu, o Jenny i, ponajviše, o Benu.
No tjedan dana je vraški dugo vrijeme kad ti je srce slomljeno, a Lauren mi, koliko god bila sjajna, počinje ići na živce. Ne radi ona to namjerno, doista je ljubazna, samo ponekad želim biti sama sa sobom, samo sjediti i razmišljati o jedinoj savršenoj noći u mom životu, o budućnosti koju sam mogla imati samo da me je Ben nazvao, ali ona me jednostavno ne želi ostaviti na miru i znam da se svojski trudi ne bi li me oraspoložila no katkad šale nisu dovoljne, to je sve.
A onda, napokon, ne mogu više izdržati. Moram razgovarati s nekim tko poznaje Bena. S nekim tko mi može dati savjet što mi je činiti. S nekim tko bi mogao, možda, znati što on misli, zašto me nije nazvao.
– Geraldine? Ja sam.
– Jemima Jones! Da samo znaš koliko mi je drago što si nazvala. Gdje si dovraga bila? – Sjediš li?
– Bogme sjedim. Što se to, zaboga, tamo zbiva? – Oh Bože, Geraldine. Užas. Ne znam uopće odakle bih počela.
– Od početka, mirno će ona, i ja je poslušam. Ispričam joj o Bradu, o Jenny, Lauren, hrani i svemu ostalome. A onda, najzad, ispričam joj o Benu.
– Ali on me je zvao! – reče ona, ne počekavši niti da dovršim svoje jadanje. – Znala sam da se nešto zbiva jer se nisam čula s njim još otkako je otišao. Prošli je tjedan nazvao da vidi imam li tvoj broj. Jemima, idiotkinjo jedna! Zacijelo je negdje zagubio tvoj broj. Kojeg me vraga nisi ranije nazvala?
– Zvao te je? – Polako, polako, djelići se mog srce počnu ponovno sastavljati. – Zvao te je?
– Da! Prošli tjedan! Znala sam po njegovom glasu da se nešto dogodilo. Jednostavno sam znala.
– Što ti je kazao? Reci mi točno što ti je sve kazao.
– Nije mi ništa rekao, samo da ste se vidjeli u Los Angelesu i da te je mislio nazvati da ti na svemu zahvali, ali da ne može nigdje pronaći tvoj broj.
– Što da radim? Da ga nazovem? O bože, Geraldine, samo se žalim vratiti doma.
– Pa zašto se onda ne vratiš?
– Ne mogu, jauknem. – Promjena karte bi me koštala 954 dolara plus pristojba, a ostala sam bez novca. – Jesi li to rekla Benu?
– Kako sam mogla? Nisam htjela da me sažalijeva, pa sam mu samo rekla kako sam zapela ovdje zbog pisanja kolumne.
– Jao, za ime Boga, Jemima. Zašto mi nisi priznala istinu?
– Ne znam, promrmljam. – Zar bi to nešto promijenilo? – Ne znam, ponovi ona moje riječi. – Ali kanim to što prije doznati.
– Što ćeš učiniti?
– Samo sve prepusti meni, reče ona odlučno. – Što? Reci mi. Da ga nazovem?
– Ne, reče. – Ni u kom slučaju. Samo ti sjedi i čekaj da ja sve riješim.
– Geraldine, molim te, samo mu nemoj reći da nemam novca za povratak doma. Kako bilo, on je vjerojatno dosad promijenio mišljenje.
– Jemima, ako je bilo i približno predivno kao što kažeš, tada nema šanse daje promijenio mišljenje. Vjeruj mi. Ja poznajem muškarce.
A ja uzdahnem od olakšanja jer doista nitko ne poznaje muškarce bolje od Geraldine.
– J.J.? Zaboravila sam ti reći, jutros je stiglo pismo za tebe. – Lauren spusti vrećice na kuhinjski stol. – Hmm? Gdje je?
– Ostavila sam ga na stoliću za kavu. – Lauren dođe i podigne časopise ispod kojih se ukaže velika smeđa omotnica s poštanskom markom Londona. Dok mi ga predaje srce mi prestane kucati, ali pismo nije od Bena. Nego od Geraldine. Svugdje bih prepoznala taj rukopis.
Razderem omotnicu pa izvučem pisamce spojeno s izrescima iz novina.
Jemima Jones! Kao i uvijek, teta Geraldine stiže u pomoć, i žao mije, znam da nisi htjela da kažem Benu kako si zapela tamo, ali morala sam. Osim toga, tako sam došla u priliku da nazovem glupog gada jer već dugo umirem od želje za tim!!! (bez uvrede...) Svejedno, mislim da mi nećeš ništa zamjeriti nakon što otvoriš ovu omotnicu, jer to nije od mene, nego od Bena, I, mislim da će ti biti silno zanimljivo pročitati ovo što ti je poslano kao prilog!!! (Menije, bogme, bilo zanimljivo...) Ti sretnice!!! Stvari i dalje sjajno funkcioniraju sa mnom i Nickom, ispričat ću ti sve kad se vidimo. Brzo. Vrlo brzo. Ha! Gomila ljubavi i poljubaca, Geraldine, pusa.
Smiješim se jer gotovo da mogu čuti Geraldine kako govori, a zatim sve ponovno pročitam i pitam se zašto mi je uopće pisala, zašto nije Ben, i, ako je Ben poslao prilog, a ne ona, zašto se uopće gnjavila s pisanjem, i jao Bože, ne osjećam se baš najbolje zbog svega ovoga, a ono majušno svjetlo u tunelu počinje sve više nestajati, pa uzmem prilog u ruke da bih potom bila primorana brzo sjesti.
– Stoje to? – reče Lauren, sjedajući pored mene, i ja počnem na glas čitati, oklijevajući, ne mogavši vjerovati.
– Ben Williams je oprezan kad je riječ o ljubavi, čitam. – On se već 'opekao', kako kaže, i ne želi otkriti o komu je riječ. Ipak, milijuni žena bit će očajne kad čuju kako je božanstveni voditelj emisije London Nights zaljubljen. To je jedna stara prijateljica' otkriva nam Williams, 's kojom se neko vrijeme nisam vidio, a potom smo se nedavno sreli i postali više od prijatelja. Mislim da nikad nisam znao što je prava ljubav sve dok se nismo razdvojili, i sad samo brojim dane dok se ona ne vrati.' Dakle, tko je ta tajanstvena žena? 'Nitko poznat,' smije se on. 'Njezino je ime Jemima Jones'.
Počnem drhtati. Ne znam bih li se smijala ili plakala, a nijedna od nas dvije ne može prozboriti ni riječi, mislim daje Lauren potresena podjednako kao i ja. Nakon nekog vremena Lauren se namršti i uzme omotnicu, i, umjesto da je strpa u koš, ona zaviri unutra, nasmiješi se, a potom je preda meni. Pogledam je, zatim opipam omotnicu, još nešto je unutra, a kad to izvučem uočim kako nevjerojatno podsjeća na zrakoplovnu kartu. Ali zašto bi mi Geraldine poslala kartu? A zatim spazim napis na omotu i prepoznajem taj rukopis, i on kaže: Vrati se doma. Nedostaješ mi. Ben' I sad znam zašto su se našli Ben i Geraldine, i znam kako je ovo vjerojatno njezina ideja jer to je tako tipično za nju i ne marim za to, Benu nedostajem i želi da se vratim doma.
I polako pobliže pogledam kartu pa uzdahnem kad na njoj pročitam kako je to jednosmjerna karta s LAX-a za Heathrow i to za prekosutra. Prekosutra! Idem doma!
– Vidiš? – reče Lauren, bacivši se na mene i čvrsto me zagrlivši. – Znala sam da će te nekako uspjeti pronaći.
– Uspio je. – Prošapćem, a suze mi se krenu kotrljati niz lice. – Uspio je.
32. poglavlje
I evo me sad, kovčezi u rukama, da ne spominjem, dakako toaletni kovčežić Louis Vuitton, i hvala Bogu što sam neometano prošla carinu – nije da imam što sakriti, jednostavno se uvijek osjećam kao da sam što skrivila kad prolazim tamo i, dok slažem kovčege na kolica i guram ih prema gomili ljudi što čekaju u redu, znam koliko mi je zapravo nedostajao London.
– Ispričavam se. – Mlada me žena lagano odgurne i pojuri prema svojim prijateljima koji je čekaju, a ja nikad nisam pomislila koliko će mi biti drago čuti britanski naglasak.
Ben me, to znam, neće čekati, jer sam ga nazvala prije polaska, u napadu nervoze i uzbuđenja, pretjerano se zahvaljujući na njegovoj velikodušnosti dok se on duboko ispričavao, govorio mi kako nije mogao prestati misliti na mene i rekao kako samo želi biti sa mnom. Sa mnom\ Moj Ben. Povratak doma. I dalje ne mogu vjerovati kako ću ga vidjeti kroz samo nekoliko sati. Znam da ću biti vraški iscrpljena zbog promjene vremenske zone, ali znam i to da će mi navala adrenalina, kad ga vidim, omogućiti da izdržim do kasno u noć.
No, začudo, premda sam samo na to mislila još otkako sam dobila kartu – to da ćemo se ponovno vidjeti – ipak sam uspjela odspavati u zrakoplovu. Pretpostavljam kako me svladao umor zbog prevelike emocionalne potresenosti, međutim pridržavala sam se Geraldineinog savjeta i poprskala lice, namazala se hidratantnom kremom, a zatim čvrsto zaspala sve dok me nije probudila stjuardesa stavivši preda me pladanj s doručkom.
I sad shvaćam kako nema mnogo toga što će mi nedostajati o Los Angelesu, premda silono hoće Lauren. Odvezla me u zračnu luku i dugo smo se grlile dok je ona plakala i neprestano se pitala kako će bez mene. I ja sam se osjećala kao da ću svaki čas briznuti u plač, no moje je uzbuđenje zbog povratka doma bilo snažnije od tuge što napuštam Lauren, stoga sam je samo čvrsto grlila, rekla joj kako će s njom sve biti u redu i natjerala je da mi obeća da ćemo ostati u kontaktu.
I zbilja mislim da će s njom sve biti u redu, jer ona je neuništiva. I dalje ostaje pri tom kako se kani vratiti doma, ali nisam posve sigurna. Čini se kako veza između nje i Billa postaje sve ozbiljnija i imam osjećaj da bi ipak na kraju mogla ostati tamo, no u svakom slučaju ona se kune da će se vratiti, čak i ako to samo bude za praznike, a ja želim da upozna Bena i Geraldine, da vidi koliko sam sretna tamo gdje i pripadam.
A smiješno je što sam shvatila kako ja i Lauren nismo odviše različite. I sama sam neuništiva; sve ono što sam doživjela proteklih nekoliko mjeseci zacijelo bi slomilo nekoga tko je slabiji od mene. Nije da se osjećam nevjerojatno snažnom, ali posve sigurno znam kako duboko u sebi posjedujem neopisive rezerve snage, što je sve u svemu poprilično utješno.
Iako, stojeći sad ovdje, pogledom tražeći znak za taksi, ne osjećam se toliko snažnom. I znam da je prošlo samo šest tjedana, ali više nisam sigurna kamo zapravo pripadam. Znam daje moj dom u Londonu, no osjećam da se ne mogu vratiti korak unatrag, vratiti onakvom životu kakvog sam imala ranije. Pretpostavljala sam da ću se vratiti živjeti sa Sophie i Lisom i uglavnom sam se toga grozila jer bi to doista značilo korak unatrag, no srećom i tu su se dogodile izvjesne promjene.
Sinoć sam ih nazvala, misleći kako bih mogla tamo ostati tek toliko dok ne pronađem nešto bolje i – glupo, znam – ostadoh nemalo iznenađena, čak i pomalo razočarana, kad mi je Sophie kazala kako je Lisina prijateljica odsjela u mojoj sobi te da su pospremile moje stvari pod stepenice. Nisu očekivale da ću se tako brzo vratiti i zbilja im je žao, ali ne mogu tek tako izbaciti tu djevojku.
Znam daje ovo zapravo dobro, no nekoliko sam minuta bila u panici, sve dok nisam nazvala Geraldine, koja mije još jedanput priskočila u pomoć Preselila se, naime, u novi stan koji je, nije nužno niti spominjati, 'apsolutno prekrasan', a gostinjska će soba, rekla je, biti savršena za mene.
– Ali stoje s Nickom? – pitah je.
– Što s njim? – nasmijala se. – Nećeš imati ništa protiv ako koji put prespava, ne? Osim toga, ti ćeš biti s Benom i samo pomisli Jemima kako ćemo se ludo zabavljati. Voljela bih da budeš moja cimerica, to će biti fenomenalno. Danas popodne mogu skoknuti do Habitata nabaviti neke zastore i soba je spremna. Tvoja je.
Kako bih se mogla prepirati s njom?
Stišćem komadić papira s Geraldineinom novom adresom i čekam u redu, obožavajući činjenicu što se taksiji polako redaju jedan za drugim i odvoze na tako poznat način, tako postojano, što su ovdje u Londonu i što mi više od svega govore kako sam stigla doma.
I čekam dok napokon ne dođem na red za taksi, dok polazi iz zračne luke ja naslonim glavu na staklo i promatram svjetla na autoputu kako jureći prolaze, i što se više približavamo doma, to ja više počinjem osjećati uzbuđenje.
Ovo je posve novi početak, posve novo poglavlje moje i mogu ga ispisati kako god to poželim. A prvi je korak ne vratiti se u Kilburn Herald. Ako je Ben to mogao, onda mogu i ja. Obistinit ću taj svoj san, raditi u modnom časopisu, a to je tek početak. Nekoć bi me davno ovo užasavalo, ali sad ne mogu dočekati da počnem, da krenem na novo putovanje, ovaj put okružena ljudima koje volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju.
A mi se i dalje vozimo. Kroz Hammersmith Broadway, gore uz Shepherd's Bush pa dalje po Westwayju. Skrenemo i vozimo po Maida Valeu, kroz Kilburn, prema Geraldineinom stanu u West Hampsteadu.
I ja gledam oko sebe i vidim kako je London smrdljiv, prljav, i kako ljudi izgledaju, ako ništa onda barem pomalo umorno i izmučeno. Sunca nigdje na vidiku i dok se vozimo kapi kiše počinju polako kliziti niz prednje staklo, a nebo se zatamni kišnim oblacima.
Nitko koga vidim nema ni najmanji nagovještaj preplanulog tena, a cijelim putom po Kilburn High Roadu ljudi su zabundani u jakne, hitajući doma iz šopinga prije nego se smoče od kiše.
I obožavam sve to. Ovdje sam sigurna. Sigurna, sretna i bezbrižna. Nije me briga stoje ovo potpuno oprečno Kaliforniji. Nije me briga stoje vrijeme uvijek usrano. Nije me briga što nitko, nikad, ne kaže 'Želim ti ugodan dan'. Ipak je čarobno, živo i stvarno. I najviše od svega, ovo je moj dom.
POGOVOR
Jemima Jones više nije mršavica, više nije mišićava, više nije opsjednuta s onim što jede. Jemima Jones sad je putena, ženstvena, lijepo zaobljena s konfekcijskim brojem 40 i u potpunosti je zadovoljna svojim izgledom. Jemima Jones sad jede sve što poželi, kad god poželi, koliko god poželi, sve dok je u zdravim granicama razuma.
I Jemima Jones više nije usamljena. Jemima Jones više ne sanja o savršenoj romanci s muškarcem kojeg ne može imati. Ona više ne vjeruje kako istinska ljubav postoji samo negdje oko nje.
Jer Jemima Jones se nikad nije usudila vjerovati u ljubav. Jemima se Jones nikad nije usudila vjerovati u sebe. Nikad se nije usudila vjerovati kako će jednog od ovih dana sudbina doista naći vremena i truda kako bi je odabrala među gomilom i nasmiješila joj se.
No bajke se mogu obistiniti i baš poput Jemime Jones, ili gospođe Bena Williamsa, kako je poznata izvan ureda mondenog časopisa u kojem sad radi, ako vjerujemo u sebe, prihvatimo svoje mane i drsko krenemo naprijed s odvažnošću, snagom i istinoljubljem, sudbina bi se mogla osmjehnuti i nama.
Kako prepoznati da ste pronašli pravu ljubav? Kako znati da ste upoznali osobu s kojom želite provesti ostatak života? Kako znati da niste samo dvoje ljudi koji žude jedno za drugim i koji su tu požudu konzumirali tijekom noći nepojmljive strasti? Kako znati da to nije tek avantura za jednu noć? Kako znati hoće li se obistiniti svi vaši snovi?
Voljela bih da znam. Sve što znam, u ovom trenutku, kad sam otvorila oči na jutarnjem svijetlu, a Ben Williams čvrsto spava pored mene, jest kako je ovo, čak i ako ga više nikad ne vidim u životu, bila i uvijek će to biti, najsretnija noć u mom životu.
Znam to jer nikad nisam mogla ni sanjati da vođenje ljubavi može biti tako strastveno, a opet tako nježno. Znam to jer još nikad nitko nije rukama obuhvatio moje lice, duboko se zagledao u moje oči i šaptao kako sam predivna dok se nježno pomicao u meni.
Znam to jer se još nikad nisam osjećala tako ugodno pored nekoga kao što sam osjećala sinoć s Benom, zato što još nikad nisam osjetila nijedan od osjećaja koje sam osjetila sinoć.
I naposljetku, znam to jer nikad neću zaboraviti kako je to biti toliko sretan da se plašiš kako ćeš se rasprsnuti.
Zato samo ležim u krevetu i upijam ovu radost. Ne pomičem se. Odviše se plašim probuditi Bena, odviše se plašim da čarolija ne nestane, no dok ga gledam kako spava on polako otvori oči, protegne se, a potom okrene glavu i pogleda me.
Što ću sad? Želim se nasmiješiti, nešto reći, ali ne mogu jer nemam pojma kako se Ben osjeća, a kad on namigne, sneno se nasmiješi i podigne ruku prema meni, preplavi me takvo olakšanje da me umalo ne pomete i ja se priljubim uz njegove grudi poput mačke koja je dobila šlag.
On me poljubi u kosu, a potom u rame. – Hvala ti – reče hrapavim glasom, a ja se samo nasmiješim, kažiprstom praveći male krugove po njegovim grudima.
Neko vrijeme ostanemo tako ležati, ljubeći se, mazeći, potpuno opušteni jedno s drugim, a onda Ben pogleda na sat. – Sranje! – iskoči iz kreveta. – Moram stići na zrakoplov.
Začuje se kucanje na vratima i ja se uspravim u sjedeći položaj.
– Bene? Simon je. Odlazimo za deset minuta. Jesi li spreman?
– Skoro, dovikne Ben spotičući se preko svojih cipela. – Sranje! – progunđa, trčeći okolo po sobi.
– Pomoći ću ti da se spakiraš, kažem za sekundu se izvukavši iz kreveta, premda sam potpuno naga. Ben zastane i pogleda me, a zatim ispusti svoju odjeću i obgrli me rukama, zastenjavši: – Ne mogu vjerovati da si to ti. Ne mogu vjerovati što se sinoć dogodilo. – Ponovno se počnemo ljubiti, a onda me Ben odgurne. – Ne mogu. Ne možemo. Nema vremena. Sranje!
Nema vremena za lijene poljupce i maženja nakon seksa, kroz deset minuta Ben je spremljen i odjeven, a ja ga slijedim dolje, prestravljena pomišlju kako ćemo se pozdraviti, što će se dalje dogoditi.
– Zdravo, kaže muškarac kojeg ne poznajem i koji prilazi Benu, ali ne skida pogleda s mene, neznatno se iskesivši. – Tko je ovo?
– To je moja prijateljica Jemima, reče Ben. – Ovo je Simon, i ja se rukujem sa Simonom, ne promakavši mi pogled koji je uputio Benu, koji pak Ben, kavalir kakav već jest, nastoji ignorirati.
– Simone, vidimo se kraj automobila, reče on a Simon nas nevoljko napusti, vjerojatno umirući od želje da izvijesti ostatak grupe o najnovijem traču.
– Koliko ćeš još ostati ovdje? – pita Ben, zataknuvši mi kosu iza uha.
– Otprilike još dva mjeseca, odvratim već pokušavajući smisliti neki način da se što prije vratim doma, da budem s Benom.
– Što ću ja raditi iduća dva mjeseca? – reče on, a moje srce zaigra.
– Voljela bih doći prije, ali ne mogu. – Zašto ne?
Znam daje ovo ludo, ali ne želim mu priznati kako nemam za to novca, kako sam prekoračila ograničenja na svojoj kartici, kako je prava istina da na vlastitom računu trenutačno nemam niti novčića. To bi zvučalo odviše bijedno, odviše bi podsjećalo na staru Jemimu Jones, pa se u trenutku snađem i smislim savršenu izliku.
– Pišem kolumnu za Kilburn Herald, a znaš kakav je urednik, moram ostati ovdje inače ću ostati bez posla.
– Nedostajat ćeš mi, najzad prošapće, privukavši me bliže sebi i poljubivši me u čelo.
– Možemo pisati jedno drugome, kažem u očajanju. – Ili telefonirati.
– Naravno, – kimne on. – Možeš li mi zapisati svoju adresu i broj telefona?
Odmaknem se od njega, nevoljko, zapišem Laureninu adresu i telefonski broj, i upravo kad mu ga predam Simon se ponovno nađe pored nas i reče: – Bene, zbilja moramo krenuti.
Zagrlimo se i poljubimo, a onda se Ben počne udaljavati. Baš prije nego uđe, on se okrene i pojuri natrag, privivši me u zagrljaj i ljubeći me. – Nazvat ću te, reče. – Čim stignem doma.
– U koliko će to biti sati?
– Bog zna. Ali ne brini, nazvat ću te, i ode, okrenuvši se i mahnuvši pri ulasku u automobil, a ja otplutam doma na oblaku čistog, jednostavnog blaženstva.
– Onda? – Lauren otvori vrata prije nego uopće dobijem priliku staviti ključ u bravu, i ne moram joj ništa govoriti, iz blesavog zanesenog osmijeha na mom licu dade se iščitati kako je prošla noć bila neopisiva.
– Uspjela si! Uspjela si! – skakuće gore-dolje i grli me rukama, a ja se počnem hihotati. – Želim čuti baš sve.
– Tako sam umorna, jauknem sručivši se na kauč i dalje se smijuljeći.
– Ne želim slušati ta sranja, želim čuti sve o Benu.
– Volim ga, kažem jednostavno a zatim to ponovim, tek toliko da čujem riječi, tek toliko da se uvjerim kako su istinite. – Volim ga.
– Počni otpočetka, naredi ona i ja je poslušam.
Ispričam joj o našem susretu, o tome kako nije shvaćao da sam to ja, i kako je kasnije bilo kao da se nikad nismo razdvajali. Ispričam joj o onome što mi je pričao, o njegovom poslu, njegovom životu. Ispričam joj kako smo napustili restoran i kako smo gotovo skočili jedno na drugo čim smo se našli na ulici. I ispričam joj kako sam vodila ljubav s njim, kako je bilo, što sam osjećala.
Ispričam joj riječ po riječ, postupak po postupak, i čitavo vrijeme dok govorim s lica mi ne silazi glupavi smiješak i imam osjećaj kao da plivam u sreći.
– Znači, preboljela si Brada? – reče ona nakon što sam dovršila priču.
– Kojeg Brada? – nasmijem se. – Ne, ozbiljno, Lauren. S Bradom je bilo potpuno drukčije. Mislim, s Bradom je seks bio nevjerojatan, no sinoć sam shvatila da je sve bilo u tome, samo sjajan seks. Nije bilo nježnosti, ljubavi, samo požuda, a tad sam mislila kako je to dovoljno. Ali Ben je bio tako drukčiji, možda zato što ga poznajem, možda zato što smo prijatelji, ali mislim da je ipak nešto više od toga. Znam, izvan svake sumnje, da sam i dalje totalno zaljubljena u njega. – Zaustavim se i uzdahnem.
– Misliš li da i on osjeća isto?
– Ne znam, uzdahnem a osjećaj nesigurnosti prijeti na napad. – Znam samo daje bio nepojmljivo nježan, velikodušan i pun ljubavi, no ne znam znači li to da osjeća isto što i ja, ali nema smisla razmišljati o tome. Svejedno, nazvat će me čim stigne doma.
– U koliko sati?
– Ne znam, ali znam da će nazvati. Oh Bože, Lauren. Samo želim biti s njim. Želim se vratiti doma. – I zbilja je tako, dva mi se mjeseca čine poput čitave vječnosti i ne znam kako ću izdržati narednih nekoliko tjedana samo uz sjećanja na jednu noć.
– On će te zvati, – reče ona – a ti se vraćaš doma za samo nešto više od sedam tjedana. To je ništa. Proći će dok ne trepneš. A sad, – reče gledajući na svoj sat, – što misliš da proslavimo uz objed?
– Savršeno, kažem. – Umirem od gladi.
Odemo u Broadway Deli i ja se davim u pohanom kruhu, slanini, jagodama i toliko je slasno i mi ponovno pretresamo svaku pojedinost, a ja se osjećam kao okupana ljubavlju, kao da me svatko gleda sa zavišću jer sam zaljubljena žena i svi žele biti na mom mjestu.
A onda, nešto kasnije pribavimo si smrznuti Ben & Jerry jogurt i neke stare video filmove iz Blockbustera pa ostatak popodneva i večeri provedemo gledajući naše omiljene ljubavne priče, a ja se trudim usredotočiti, zbilja se trudim, no trudim se i ne poskočiti svaki put kad čujem neki zvuk misleći kako bi to mogao biti telefon, međutim nije, i oko deset sati uvečer stalno pogledavam svoj sat i počinjem osjećati laganu mučninu jer je tamo već šest sati ujutro i znam, naprosto znam, da bi pored vremenske razlike već odavna trebao biti doma, a čak i u slučaju daje satima čekao prtljagu, čak i ako je satima prolazio carinu opet bi već morao biti doma, a nije me nazvao.
I do ponoći osjećam kako me napuštaju posljednji trunci sreće i već mislim kako ću briznuti u plač.
– Svašta se moglo dogoditi, reče mi Lauren dovršavajući zadnje ostatke svojih čokoladnih kolača. – Možda je let bio – Onda? – Lauren otvori vrata prije nego uopće dobijem priliku staviti ključ u bravu, i ne moram joj ništa govoriti, iz blesavog zanesenog osmijeha na mom licu dade se iščitati kako je prošla noć bila neopisiva.
– Uspjela si! Uspjela si! – skakuće gore-dolje i grli me rukama, a ja se počnem hihotati. – Želim čuti baš sve.
– Tako sam umorna, jauknem sručivši se na kauč i dalje se smijuljeći.
– Ne želim slušati ta sranja, želim čuti sve o Benu.
– Volim ga, kažem jednostavno a zatim to ponovim, tek toliko da čujem riječi, tek toliko da se uvjerim kako su istinite. – Volim ga.
– Počni otpočetka, naredi ona i ja je poslušam.
Ispričam joj o našem susretu, o tome kako nije shvaćao da sam to ja, i kako je kasnije bilo kao da se nikad nismo razdvajali. Ispričam joj o onome što mi je pričao, o njegovom poslu, njegovom životu. Ispričam joj kako smo napustili restoran i kako smo gotovo skočili jedno na drugo čim smo se našli na ulici. I ispričam joj kako sam vodila ljubav s njim, kako je bilo, što sam osjećala.
Ispričam joj riječ po riječ, postupak po postupak, i čitavo vrijeme dok govorim s lica mi ne silazi glupavi smiješak i imam osjećaj kao da plivam u sreći.
– Znači, preboljela si Brada? – reče ona nakon što sam dovršila priču.
– Kojeg Brada? – nasmijem se. – Ne, ozbiljno, Lauren. S Bradom je bilo potpuno drukčije. Mislim, s Bradom je seks bio nevjerojatan, no sinoć sam shvatila da je sve bilo u tome, samo sjajan seks. Nije bilo nježnosti, ljubavi, samo požuda, a tad sam mislila kako je to dovoljno. Ali Ben je bio tako drukčiji, možda zato što ga poznajem, možda zato što smo prijatelji, ali mislim da je ipak nešto više od toga. Znam, izvan svake sumnje, da sam i dalje totalno zaljubljena u njega. – Zaustavim se i uzdahnem.
– Misliš li da i on osjeća isto?
– Ne znam, uzdahnem a osjećaj nesigurnosti prijeti na napad. – Znam samo daje bio nepojmljivo nježan, velikodušan i pun ljubavi, no ne znam znači li to da osjeća isto što i ja, ali nema smisla razmišljati o tome. Svejedno, nazvat će me čim stigne doma.
– U koliko sati?
– Ne znam, ali znam da će nazvati. Oh Bože, Lauren. Samo želim biti s njim. Želim se vratiti doma. – I zbilja je tako, dva mi se mjeseca čine poput čitave vječnosti i ne znam kako ću izdržati narednih nekoliko tjedana samo uz sjećanja na jednu noć.
– On će te zvati, – reče ona – a ti se vraćaš doma za samo nešto više od sedam tjedana. To je ništa. Proći će dok ne trepneš. A sad, – reče gledajući na svoj sat, – što misliš da proslavimo uz objed?
– Savršeno, kažem. – Umirem od gladi.
Odemo u Broadway Deli i ja se davim u pohanom kruhu, slanini, jagodama i toliko je slasno i mi ponovno pretresamo svaku pojedinost, a ja se osjećam kao okupana ljubavlju, kao da me svatko gleda sa zavišću jer sam zaljubljena žena i svi žele biti na mom mjestu.
A onda, nešto kasnije pribavimo si smrznuti Ben & Jerry jogurt i neke stare video filmove iz Blockbustera pa ostatak popodneva i večeri provedemo gledajući naše omiljene ljubavne priče, a ja se trudim usredotočiti, zbilja se trudim, no trudim se i ne poskočiti svaki put kad čujem neki zvuk misleći kako bi to mogao biti telefon, međutim nije, i oko deset sati uvečer stalno pogledavam svoj sat i počinjem osjećati laganu mučninu jer je tamo već šest sati ujutro i znam, naprosto znam, da bi pored vremenske razlike već odavna trebao biti doma, a čak i u slučaju daje satima čekao prtljagu, čak i ako je satima prolazio carinu opet bi već morao biti doma, a nije me nazvao.
I do ponoći osjećam kako me napuštaju posljednji trunci sreće i već mislim kako ću brižnu ti u plač.
– Svašta se moglo dogoditi, reče mi Lauren dovršavajući zadnje ostatke svojih čokoladnih kolača. – Možda je let bio odgođen, možda je morao odmah otići na posao. Ne brini se, nazvat će te. – Alija se brinem i zabrinuta sam, premda znam da sam još jutros govorila da neće biti važno ako ga više nikad ne vidim, kako će mi ta jedna noć provedena u njegovom zagrljaju dati snage za ostatak života, znam da to nije istina, i znam da je ova bol što me je najednom napala poput noža nešto s čime ću se morati naučiti živjeti, jer nije me nazvao, neće me nazvati, i ovako će to biti do kraja mog života.
Tjedan dana kasnije još uvijek se učim nositi s patnjom. Jasno, nabacila sam na lice izraz hrabrosti, trudeći se nastaviti sa svojim životom. Više ne odlazim u teretanu, no izlazim s Lauren, pretvaram se da se dobro zabavljam, a onda, svakog jutra kad se probudim prva mi misao bude kako nešto nije u redu, što je to? A potom se svega sjetim i crni se oblak spusti i prokleta me stvar slijedi sve do narednog jutra.
Pomislili biste kako noću pronalazim kakav takav mir, kako čvrsto spavam, no čak je i tad bol i dalje prisutna. Sanjam o Benu. Neprestano. Mješavina uspomena i nadrealne stvarnosti i, ne želim ovdje previše dramatizirati, no mislim da sad razumijem što znači biti skrhan tugom, izgubiti nekoga koga svim srcem voliš, znati kako ne postoji mogućnost da ga ikad više vidiš.
Brad je bio greška. Čitava ta stvar s Bradom i Jenny bila je greška. Ali to nije bilo ništa, ništa u usporedbi s ovim. Tek kap u oceanu očajanja koje me sad preplavljuje svakog trenutka u danu, a ima dana kad uopće ne želim niti ustati iz kreveta, samo želim ležati tamo, utonuti u ništavilo i završiti sa svime.
Ben Williams ne može povjerovati vlastitoj gluposti. Ne može povjerovati kako je mogao nestati onaj komadić papira na kojem je Jemima načrčkala svoj telefonski broj i adresu. Ne može povjerovati kako sad ne postoji način na koji će stupiti u kontakt s njom. Ostavio je bezbroj poruka Bradu, no pretpostavio je kako ih ovaj nije dobio jer mu nijednu nije uzvratio. Zvao je Geraldine, no jedini broj koji je ona imala bio je onaj Bradov, a Sophie i Lisa također se pokazaše beskorisnima. Čak je pokušao i kod urednika Kilburn Heralda, no ovoga je više zanimalo kukanje o nestalom primjerku Jemimina teksta, a k tome ona mu nije dojavila novu adresu.
Ben je temeljito pretražio svu svoju odjeću, torbe, kovčege, no nigdje nije mogao pronaći vražji papirić.
I premda je tek tjedan dana prošlo otkako se vratio doma, cijelo vrijeme razmišlja o Jemimi Jones. Stalno. Usred emitiranja emisije misli će mu najednom skrenuti s tračnica, a u glavi će mu sijevnuti slika Jemimina lica kako ga s povjerenjem gleda dok je povlači na sebe. Ili će se iznenada sjetiti kakav je osjećaj dodirivati njezinu kožu baš kad je na sastanku sa produkcijskim timom.
A postoje trenuci, mahom kasno u noć, svaku noć, kad samo želi čuti njezin glas i ne napušta ga nada kako će ona nazvati njega, kako će shvatiti da nešto nije kako valja, no telefon ne zvoni, a i kad zvoni, to nije ona. Nakon izvjesnog vremena Ben – a tko bi ikad pomislio da božanstveni Ben Williams ima i trunku nesigurnosti u sebi – počinje brinuti kako je to možda Jemimi sve bilo avantura za jednu noć. Možda ona uopće na mari za njega. Možda je upoznala nekog drugog.
Kad prođe jedan tjedan, a on ne čuje ni glasa od nje i ne uspije stupiti u kontakt, ispriča Richardu sve o njoj. Ispriča mu, premda to nije najpametniji potez, jer Richard, kao što znamo, nije najbolja osoba za povjeravanje.
– Mogla te nazvati, reče mu Richard. – Suočimo se s činjenicama, Bene, ona dobro zna gdje radiš i sve što treba učiniti je podići slušalicu. Trebao bi na to gledati kao na jednu fantastičnu avanturu i nastaviti sa svojim životom.
– Hmm, reče Ben koji uočava trunku istine u ovome što je Richard netom rekao. Konačno, Jemima gaje mogla nazvati, a nije, pa onda možda jednostavno valja zaboraviti na nju.
– Oh ne, reče Richard, pažljivo promatrajući Bena. – Što nije u redu? – pita Ben panično. – Nisi valjda? To ne može biti? – Što?
– Pa ti si prokleto zaljubljen u nju, ha? – Apsolutno nisam, Ben odmahne glavom. – Jesi. Prepoznajem znakove.
– Nisam, reče Ben. – Nema šanse, pa pogleda na svoj sat. – Moram ići, – reče, ustajući. – Imam intervju za Daily Mail. – Molim? Još jedan intervju?
Ben uzdahne. – Znam. Nakon onog zadnjeg mislio sam da sam je bilo dosta, ali moraš ići u korak s tom popularnošću.
– Ništa im ne govori – Richard će dramatično. – Ne, odlučno će Ben. – Neću.
Ali Ben si ne može pomoći. Novinarka je silno ljubazna, topla, mila sredovječna žena kojoj Ben smjesta poželi otvoriti srce i prije nego stoje toga postao svjestan on joj ispriča daleko više nego što je smio.
– Molim vas, nemojte objavljivati ono kako je ne mogu pronaći, molećivo će on na rastanku. – To je neslužbeno.
– Ne brinite, reče ona, umirujući položivši ruku na njegovo rame. – Meni možete vjerovati.
Ben je odbio razmišljati o ovome ostatak večeri. Kako je i mogao, kad sve na što može misliti jest Jemima Jones i način na koji će je pronaći.
Nisam kanila nikoga nazvati doma. Nisam željela da itko dozna što se dogodilo i znala sam da ako se usudim ikoga obavijestiti kako sam se preselila, tad će taj željeti znati razlog, a nisam imala snage reći išta ljudima o Bradu, o Jenny i, ponajviše, o Benu.
No tjedan dana je vraški dugo vrijeme kad ti je srce slomljeno, a Lauren mi, koliko god bila sjajna, počinje ići na živce. Ne radi ona to namjerno, doista je ljubazna, samo ponekad želim biti sama sa sobom, samo sjediti i razmišljati o jedinoj savršenoj noći u mom životu, o budućnosti koju sam mogla imati samo da me je Ben nazvao, ali ona me jednostavno ne želi ostaviti na miru i znam da se svojski trudi ne bi li me oraspoložila no katkad šale nisu dovoljne, to je sve.
A onda, napokon, ne mogu više izdržati. Moram razgovarati s nekim tko poznaje Bena. S nekim tko mi može dati savjet što mi je činiti. S nekim tko bi mogao, možda, znati što on misli, zašto me nije nazvao.
– Geraldine? Ja sam.
– Jemima Jones! Da samo znaš koliko mi je drago što si nazvala. Gdje si dovraga bila? – Sjediš li?
– Bogme sjedim. Što se to, zaboga, tamo zbiva? – Oh Bože, Geraldine. Užas. Ne znam uopće odakle bih počela.
– Od početka, mirno će ona, i ja je poslušam. Ispričam joj o Bradu, o Jenny, Lauren, hrani i svemu ostalome. A onda, najzad, ispričam joj o Benu.
– Ali on me je zvao! – reče ona, ne počekavši niti da dovršim svoje jadanje. – Znala sam da se nešto zbiva jer se nisam čula s njim još otkako je otišao. Prošli je tjedan nazvao da vidi imam li tvoj broj. Jemima, idiotkinjo jedna! Zacijelo je negdje zagubio tvoj broj. Kojeg me vraga nisi ranije nazvala?
– Zvao te je? – Polako, polako, djelići se mog srce počnu ponovno sastavljati. – Zvao te je?
– Da! Prošli tjedan! Znala sam po njegovom glasu da se nešto dogodilo. Jednostavno sam znala.
– Što ti je kazao? Reci mi točno što ti je sve kazao.
– Nije mi ništa rekao, samo da ste se vidjeli u Los Angelesu i da te je mislio nazvati da ti na svemu zahvali, ali da ne može nigdje pronaći tvoj broj.
– Što da radim? Da ga nazovem? O bože, Geraldine, samo se žalim vratiti doma.
– Pa zašto se onda ne vratiš?
– Ne mogu, jauknem. – Promjena karte bi me koštala 954 dolara plus pristojba, a ostala sam bez novca. – Jesi li to rekla Benu?
– Kako sam mogla? Nisam htjela da me sažalijeva, pa sam mu samo rekla kako sam zapela ovdje zbog pisanja kolumne.
– Jao, za ime Boga, Jemima. Zašto mi nisi priznala istinu?
– Ne znam, promrmljam. – Zar bi to nešto promijenilo? – Ne znam, ponovi ona moje riječi. – Ali kanim to što prije doznati.
– Što ćeš učiniti?
– Samo sve prepusti meni, reče ona odlučno. – Što? Reci mi. Da ga nazovem?
– Ne, reče. – Ni u kom slučaju. Samo ti sjedi i čekaj da ja sve riješim.
– Geraldine, molim te, samo mu nemoj reći da nemam novca za povratak doma. Kako bilo, on je vjerojatno dosad promijenio mišljenje.
– Jemima, ako je bilo i približno predivno kao što kažeš, tada nema šanse daje promijenio mišljenje. Vjeruj mi. Ja poznajem muškarce.
A ja uzdahnem od olakšanja jer doista nitko ne poznaje muškarce bolje od Geraldine.
– J.J.? Zaboravila sam ti reći, jutros je stiglo pismo za tebe. – Lauren spusti vrećice na kuhinjski stol. – Hmm? Gdje je?
– Ostavila sam ga na stoliću za kavu. – Lauren dođe i podigne časopise ispod kojih se ukaže velika smeđa omotnica s poštanskom markom Londona. Dok mi ga predaje srce mi prestane kucati, ali pismo nije od Bena. Nego od Geraldine. Svugdje bih prepoznala taj rukopis.
Razderem omotnicu pa izvučem pisamce spojeno s izrescima iz novina.
Jemima Jones! Kao i uvijek, teta Geraldine stiže u pomoć, i žao mije, znam da nisi htjela da kažem Benu kako si zapela tamo, ali morala sam. Osim toga, tako sam došla u priliku da nazovem glupog gada jer već dugo umirem od želje za tim!!! (bez uvrede...) Svejedno, mislim da mi nećeš ništa zamjeriti nakon što otvoriš ovu omotnicu, jer to nije od mene, nego od Bena, I, mislim da će ti biti silno zanimljivo pročitati ovo što ti je poslano kao prilog!!! (Menije, bogme, bilo zanimljivo...) Ti sretnice!!! Stvari i dalje sjajno funkcioniraju sa mnom i Nickom, ispričat ću ti sve kad se vidimo. Brzo. Vrlo brzo. Ha! Gomila ljubavi i poljubaca, Geraldine, pusa.
Smiješim se jer gotovo da mogu čuti Geraldine kako govori, a zatim sve ponovno pročitam i pitam se zašto mi je uopće pisala, zašto nije Ben, i, ako je Ben poslao prilog, a ne ona, zašto se uopće gnjavila s pisanjem, i jao Bože, ne osjećam se baš najbolje zbog svega ovoga, a ono majušno svjetlo u tunelu počinje sve više nestajati, pa uzmem prilog u ruke da bih potom bila primorana brzo sjesti.
– Stoje to? – reče Lauren, sjedajući pored mene, i ja počnem na glas čitati, oklijevajući, ne mogavši vjerovati.
– Ben Williams je oprezan kad je riječ o ljubavi, čitam. – On se već 'opekao', kako kaže, i ne želi otkriti o komu je riječ. Ipak, milijuni žena bit će očajne kad čuju kako je božanstveni voditelj emisije London Nights zaljubljen. To je jedna stara prijateljica' otkriva nam Williams, 's kojom se neko vrijeme nisam vidio, a potom smo se nedavno sreli i postali više od prijatelja. Mislim da nikad nisam znao što je prava ljubav sve dok se nismo razdvojili, i sad samo brojim dane dok se ona ne vrati.' Dakle, tko je ta tajanstvena žena? 'Nitko poznat,' smije se on. 'Njezino je ime Jemima Jones'.
Počnem drhtati. Ne znam bih li se smijala ili plakala, a nijedna od nas dvije ne može prozboriti ni riječi, mislim daje Lauren potresena podjednako kao i ja. Nakon nekog vremena Lauren se namršti i uzme omotnicu, i, umjesto da je strpa u koš, ona zaviri unutra, nasmiješi se, a potom je preda meni. Pogledam je, zatim opipam omotnicu, još nešto je unutra, a kad to izvučem uočim kako nevjerojatno podsjeća na zrakoplovnu kartu. Ali zašto bi mi Geraldine poslala kartu? A zatim spazim napis na omotu i prepoznajem taj rukopis, i on kaže: Vrati se doma. Nedostaješ mi. Ben' I sad znam zašto su se našli Ben i Geraldine, i znam kako je ovo vjerojatno njezina ideja jer to je tako tipično za nju i ne marim za to, Benu nedostajem i želi da se vratim doma.
I polako pobliže pogledam kartu pa uzdahnem kad na njoj pročitam kako je to jednosmjerna karta s LAX-a za Heathrow i to za prekosutra. Prekosutra! Idem doma!
– Vidiš? – reče Lauren, bacivši se na mene i čvrsto me zagrlivši. – Znala sam da će te nekako uspjeti pronaći.
– Uspio je. – Prošapćem, a suze mi se krenu kotrljati niz lice. – Uspio je.
32. poglavlje
I evo me sad, kovčezi u rukama, da ne spominjem, dakako toaletni kovčežić Louis Vuitton, i hvala Bogu što sam neometano prošla carinu – nije da imam što sakriti, jednostavno se uvijek osjećam kao da sam što skrivila kad prolazim tamo i, dok slažem kovčege na kolica i guram ih prema gomili ljudi što čekaju u redu, znam koliko mi je zapravo nedostajao London.
– Ispričavam se. – Mlada me žena lagano odgurne i pojuri prema svojim prijateljima koji je čekaju, a ja nikad nisam pomislila koliko će mi biti drago čuti britanski naglasak.
Ben me, to znam, neće čekati, jer sam ga nazvala prije polaska, u napadu nervoze i uzbuđenja, pretjerano se zahvaljujući na njegovoj velikodušnosti dok se on duboko ispričavao, govorio mi kako nije mogao prestati misliti na mene i rekao kako samo želi biti sa mnom. Sa mnom\ Moj Ben. Povratak doma. I dalje ne mogu vjerovati kako ću ga vidjeti kroz samo nekoliko sati. Znam da ću biti vraški iscrpljena zbog promjene vremenske zone, ali znam i to da će mi navala adrenalina, kad ga vidim, omogućiti da izdržim do kasno u noć.
No, začudo, premda sam samo na to mislila još otkako sam dobila kartu – to da ćemo se ponovno vidjeti – ipak sam uspjela odspavati u zrakoplovu. Pretpostavljam kako me svladao umor zbog prevelike emocionalne potresenosti, međutim pridržavala sam se Geraldineinog savjeta i poprskala lice, namazala se hidratantnom kremom, a zatim čvrsto zaspala sve dok me nije probudila stjuardesa stavivši preda me pladanj s doručkom.
I sad shvaćam kako nema mnogo toga što će mi nedostajati o Los Angelesu, premda silono hoće Lauren. Odvezla me u zračnu luku i dugo smo se grlile dok je ona plakala i neprestano se pitala kako će bez mene. I ja sam se osjećala kao da ću svaki čas briznuti u plač, no moje je uzbuđenje zbog povratka doma bilo snažnije od tuge što napuštam Lauren, stoga sam je samo čvrsto grlila, rekla joj kako će s njom sve biti u redu i natjerala je da mi obeća da ćemo ostati u kontaktu.
I zbilja mislim da će s njom sve biti u redu, jer ona je neuništiva. I dalje ostaje pri tom kako se kani vratiti doma, ali nisam posve sigurna. Čini se kako veza između nje i Billa postaje sve ozbiljnija i imam osjećaj da bi ipak na kraju mogla ostati tamo, no u svakom slučaju ona se kune da će se vratiti, čak i ako to samo bude za praznike, a ja želim da upozna Bena i Geraldine, da vidi koliko sam sretna tamo gdje i pripadam.
A smiješno je što sam shvatila kako ja i Lauren nismo odviše različite. I sama sam neuništiva; sve ono što sam doživjela proteklih nekoliko mjeseci zacijelo bi slomilo nekoga tko je slabiji od mene. Nije da se osjećam nevjerojatno snažnom, ali posve sigurno znam kako duboko u sebi posjedujem neopisive rezerve snage, što je sve u svemu poprilično utješno.
Iako, stojeći sad ovdje, pogledom tražeći znak za taksi, ne osjećam se toliko snažnom. I znam da je prošlo samo šest tjedana, ali više nisam sigurna kamo zapravo pripadam. Znam daje moj dom u Londonu, no osjećam da se ne mogu vratiti korak unatrag, vratiti onakvom životu kakvog sam imala ranije. Pretpostavljala sam da ću se vratiti živjeti sa Sophie i Lisom i uglavnom sam se toga grozila jer bi to doista značilo korak unatrag, no srećom i tu su se dogodile izvjesne promjene.
Sinoć sam ih nazvala, misleći kako bih mogla tamo ostati tek toliko dok ne pronađem nešto bolje i – glupo, znam – ostadoh nemalo iznenađena, čak i pomalo razočarana, kad mi je Sophie kazala kako je Lisina prijateljica odsjela u mojoj sobi te da su pospremile moje stvari pod stepenice. Nisu očekivale da ću se tako brzo vratiti i zbilja im je žao, ali ne mogu tek tako izbaciti tu djevojku.
Znam daje ovo zapravo dobro, no nekoliko sam minuta bila u panici, sve dok nisam nazvala Geraldine, koja mije još jedanput priskočila u pomoć Preselila se, naime, u novi stan koji je, nije nužno niti spominjati, 'apsolutno prekrasan', a gostinjska će soba, rekla je, biti savršena za mene.
– Ali stoje s Nickom? – pitah je.
– Što s njim? – nasmijala se. – Nećeš imati ništa protiv ako koji put prespava, ne? Osim toga, ti ćeš biti s Benom i samo pomisli Jemima kako ćemo se ludo zabavljati. Voljela bih da budeš moja cimerica, to će biti fenomenalno. Danas popodne mogu skoknuti do Habitata nabaviti neke zastore i soba je spremna. Tvoja je.
Kako bih se mogla prepirati s njom?
Stišćem komadić papira s Geraldineinom novom adresom i čekam u redu, obožavajući činjenicu što se taksiji polako redaju jedan za drugim i odvoze na tako poznat način, tako postojano, što su ovdje u Londonu i što mi više od svega govore kako sam stigla doma.
I čekam dok napokon ne dođem na red za taksi, dok polazi iz zračne luke ja naslonim glavu na staklo i promatram svjetla na autoputu kako jureći prolaze, i što se više približavamo doma, to ja više počinjem osjećati uzbuđenje.
Ovo je posve novi početak, posve novo poglavlje moje i mogu ga ispisati kako god to poželim. A prvi je korak ne vratiti se u Kilburn Herald. Ako je Ben to mogao, onda mogu i ja. Obistinit ću taj svoj san, raditi u modnom časopisu, a to je tek početak. Nekoć bi me davno ovo užasavalo, ali sad ne mogu dočekati da počnem, da krenem na novo putovanje, ovaj put okružena ljudima koje volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju.
A mi se i dalje vozimo. Kroz Hammersmith Broadway, gore uz Shepherd's Bush pa dalje po Westwayju. Skrenemo i vozimo po Maida Valeu, kroz Kilburn, prema Geraldineinom stanu u West Hampsteadu.
I ja gledam oko sebe i vidim kako je London smrdljiv, prljav, i kako ljudi izgledaju, ako ništa onda barem pomalo umorno i izmučeno. Sunca nigdje na vidiku i dok se vozimo kapi kiše počinju polako kliziti niz prednje staklo, a nebo se zatamni kišnim oblacima.
Nitko koga vidim nema ni najmanji nagovještaj preplanulog tena, a cijelim putom po Kilburn High Roadu ljudi su zabundani u jakne, hitajući doma iz šopinga prije nego se smoče od kiše.
I obožavam sve to. Ovdje sam sigurna. Sigurna, sretna i bezbrižna. Nije me briga stoje ovo potpuno oprečno Kaliforniji. Nije me briga stoje vrijeme uvijek usrano. Nije me briga što nitko, nikad, ne kaže 'Želim ti ugodan dan'. Ipak je čarobno, živo i stvarno. I najviše od svega, ovo je moj dom.
POGOVOR
Jemima Jones više nije mršavica, više nije mišićava, više nije opsjednuta s onim što jede. Jemima Jones sad je putena, ženstvena, lijepo zaobljena s konfekcijskim brojem 40 i u potpunosti je zadovoljna svojim izgledom. Jemima Jones sad jede sve što poželi, kad god poželi, koliko god poželi, sve dok je u zdravim granicama razuma.
I Jemima Jones više nije usamljena. Jemima Jones više ne sanja o savršenoj romanci s muškarcem kojeg ne može imati. Ona više ne vjeruje kako istinska ljubav postoji samo negdje oko nje.
Jer Jemima Jones se nikad nije usudila vjerovati u ljubav. Jemima se Jones nikad nije usudila vjerovati u sebe. Nikad se nije usudila vjerovati kako će jednog od ovih dana sudbina doista naći vremena i truda kako bi je odabrala među gomilom i nasmiješila joj se.
No bajke se mogu obistiniti i baš poput Jemime Jones, ili gospođe Bena Williamsa, kako je poznata izvan ureda mondenog časopisa u kojem sad radi, ako vjerujemo u sebe, prihvatimo svoje mane i drsko krenemo naprijed s odvažnošću, snagom i istinoljubljem, sudbina bi se mogla osmjehnuti i nama.
Poruka [Strana 1 od 1]
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
