Prvo poglavlje
OBITELJ Dashwood već se odavna smjestila u Sussexu. Imali su veliko imanje, a stanovali su u Norland Parku u središtu svoga posjeda, gdje su kroz mnogo naraštaja živjeli tako dostojno da su stekli ugled među susjedima. Pokojni vlasnik toga imanja bio je neženja, koji je doživio duboku starost i kojemu je za mnogo godina života bila stalna družica i domaćica njegova sestra. Ali njezina smrt, deset godina prije njegove, prouzročila je velike promjene u njegovu domu. Da bi nadomjestio gubitak sestre, pozvao je i primio u svoju kuću obitelj svoga nećaka, gospodina Henryja Dashwooda, zakonitog nasljednika imanja Norland, osobu kojoj je namjeravao oporučno ostaviti imanje. Stari je gospodin udobno provodio dane u društvu svojega nećaka, njegove žene i njihove djece. Njegova je privrženost svima njima postajala sve veća. Stalno nastojanje gospodina Henryja Dashwooda i njegove supruge da udovolje njegovim željama, koje nije proizlazilo samo iz koristoljublja nego iz dobrote srca, pružalo mu je vrhunac prave udobnosti potrebne njegovoj dobi, a veselost djece unosila je ljepotu u njegov život.
Iz prvog je braka gospodin Henry Dashwood imao jednog sina, a sadašnja mu je supruga rodila tri kćeri. Sin, staložen, pristojan mladić, bio je dobro zbrinut znatnim imutkom svoje majke. Drugu polovicu tog imutka trebao je naslijediti kad postane punoljetan. Svojom je ženidbom, do koje je došlo kratko vrijeme nakon toga, također povećao svoje bogatstvo. Stoga nasljeđivanje imanja Norland za nj nije zapravo bilo tako važno kao za njegove sestre, kojih je imutak bio vrlo malen, ako se ne uzme u obzir ono što bi mogle dobiti ukoliko njihov otac naslijedi stričev posjed. Majka im nije imala ništa, a njihov otac tek sedam tisuća raspoloživih funti, jer je i preostali dio imutka njegove prve žene pripao njezinu djetetu, a on je imao pravo samo na doživotne kamate.
Stari je gospodin umro. Njegova je oporuka pročitana i, kao gotovo svaka druga oporuka, izazvala toliko razočaranja kao i zadovoljstva. Nije bio ni tako nepravedan ni tako nezahvalan da imutak ne bi ostavio svome nećaku, ali mu ga je ostavio uz takve uvjete da su oni uništili polovicu vrijednosti ostavštine. Gospodin je Dashwood žalio to nasljeđe više zbog žene i kćeri nego zbog sama sebe ili zbog svoga sina; ali njegovu sinu, i sinu njegova sina, četverogodišnjem djetetu, to je imanje bilo zajamčeno na takav način da njemu samome nije bilo moguće opskrbiti one koji su mu bili najdraži i kojima je najviše bilo potrebno osiguranje. Nije to mogao učiniti niti tako da se zaduži na imanje, a niti prodajom vrijednih šuma. Sve su odredbe bile u korist toga djeteta, koje je, pri povremenim posjetima Norlandu s ocem i majkom, toliko osvojilo ljubav staroga strica dražima koje nisu nipošto neobične u dvogodišnje ili trogodišnje djece, tepanjem, tvrdoglavom namjerom da provede svoju volju, mnogim lukavštinama i velikom bučnošću, da je bacilo u sjenu vrijednost sve one pažnje što ju je godinama primao od svoje nećakinje i njezinih kćeri. On, međutim, nije želio biti bezobziran pa je, u znak svoje ljubavi prema trima djevojkama, ostavio svakoj po tisuću funti.
Razočaranje gospodina Dashwooda bilo je u početku bolno, ali on je po prirodi bio veseo i vedar, a mogao se s pravom nadati da će poživjeti još mnogo godina i da će, živeći skromno, moći uštedjeti znatnu svotu od prihoda imanja koje je već tada bilo veliko, a bilo je moguće da se ti prihodi i povećaju. Međutim, on je u blagostanju koje je tako kasno došlo, uživao samo godinu dana. Samo toliko je nadživio svoga strica, a deset tisuća funti, uključivši nedavno nasljeđe, bilo je sve što je ostalo njegovoj udovici i kćerima.
Čim je postalo jasno da mu se bliži kraj, poslali su po njegova sina, i gospodin Dashwood je sinu u posljednji čas, sa svom snagom koju mu je dopuštala bolest, stavio na srce interese njegove maćehe i sestara.
Gospodin John Dashwood nije sve to tako teško uzimao k srcu kao ostali članovi obitelji, ali takva želja i u takvo vrijeme djelovala je na nj da je obećao kako će učiniti sve što je u njegovoj moći da maćeha i polusestre budu osigurane. Ta je izjava donijela olakšanje njegovu ocu, a onda je gospodin John Dashwood imao dovoljno vremena da razmisli koliko bi bilo u njegovoj moći da se razborito pobrine za njih.
On nije bio loš mladić, ukoliko prilična hladnoća srca i prilična sebičnost nisu loše. Ali su ga općenito poštovali, jer su mu postupci pri obavljanju redovitih dužnosti bili ispravni. Da se oženio ljubaznijom ženom, bio bi još poštovaniji nego što je bio - možda bi i sam postao ljubazniji. Jer, kad se oženio, bio je vrlo mlad i jako je volio svoju ženu. Međutim, njegova je žena bila ista kao on, samo u gorem izdanju bila je uskogrudnija i sebičnija.
Pošto je dao obećanje svojem ocu, razmišljao je o tome da poveća imutak svojih sestara poklonom od tisuću funti svakoj. Tada se doista osjećao dovoljno jakim da to učini. Nada da će uz svoj sadašnji prihod imati četiri tisuće godišnje, osim preostale polovice imutka svoje majke, zagrijavala mu je srce i činila da se osjećao sposobnim za velikodušnost. Da, dat će im tri tisuće funti. To će biti darežljivo i obilno! To će biti dovoljno da ih potpuno opskrbi. Tri tisuće funti! On se s malo muke može odreći tako znatne svote. Razmišljao je o tome cijeli dan, i mnogo dana uzastopce, i nije se pokajao.
Odmah nakon očeva pogreba, žena Johna Dashwooda, ne obavijestivši o svojoj namjeri maćehu svoga muža, stiže s djetetom i pratnjom. Nitko joj nije mogao osporavati pravo na dolazak. Kuća je pripadala njezinu mužu od trenutka smrti njegova oca. Međutim, bezobzirnost njezina ponašanja bila je vrlo očita, i za ženu u položaju gospođe Dashwood zacijelo je bila vrlo neugodna; ali ona je posjedovala tako snažan osjećaj časti, tako romantičnu širokogrudnost, da je svaka takva uvreda, ma od koga dolazila, bila za nju izvor postojana gnušanja. Supruga Johna Dashwooda nije bila nikad omiljena u obitelji svoga muža, ali ona sve do ovog časa nije imala prilike pokazati im s kako malo obzira prema udobnosti drugih ljudi ona može postupati kada to prilike zahtijevaju.
Gospođa Dashwood je tako živo osjećala to neljubazno ponašanje, i tako je duboko zbog toga prezirala svoju snahu da bi, kad je ova stigla, bila zauvijek ostavila kuću da je zaklinjanje njezine najstarije kćeri nije ponukalo da najprije razmisli o tome ima li smisla otići i da je njezina nježna ljubav prema svim trima kćerima nije nakon toga sklonila da ostane i njima za volju ne raskrsti s njihovim bratom.
Elinor, najstarija kći, čiji je savjet najviše djelovao, posjedovala je moć shvaćanja i hladnoću prosudbe, što ju je osposobljavalo da, iako joj je bilo tek devetnaest godina, bude savjetnicom svoje majke, i omogućivalo joj da često suzbije, na korist svih njih, onu revnost duha gospođe Dashwood koja bi obično morala dovesti do nepromišljenosti. U nje je bilo prekrasno srce - narav joj je bila umiljata, a osjećaji snažni. Ali ona je umjela njima vladati. To je bilo znanje koje je njezina majka tek trebala naučiti, a koje jedna od njezinih sestara nikada i neće naučiti.
Mariannine sposobnosti bile su u mnogom pogledu jednake Elinorinima. Bila je osjećajna i inteligentna, ali u svemu neobuzdana; njezine tuge, njezine radosti nisu znale za umjerenost. Bila je velikodušna, umiljata, zanimljiva. Bila je sve samo ne razumna. Sličnost između nje i njezine majke bila je napadno velika.
Elinor je sa zabrinutošću gledala na preveliku osjećajnost svoje sestre, osjećajnost koju je gospođa Dashwood cijenila i voljela. Sada su se obje hrabrile u žestini svoje boli. Agoniju tuge koja ih je isprva obuzela, hotimično su podgrijavale, tražile i obnavljale iznova i iznova. Potpuno su se predale žalosti, nastojeći povećati nevolju u svakoj misli koja je to mogla izazvati, i odlučile su da nikad više neće dopustiti da se utješe. I Elinor je bila duboko ožalošćena, ali ona se ipak mogla boriti, mogla se odupirati. Ona se mogla savjetovati sa svojim bratom, mogla je primiti svoju snahu kad je stigla i iskazati joj dužnu pažnju. Mogla je pokušavati potaknuti majku na slične napore i dati joj podstreka za slično popuštanje.
Margaret, njezina druga sestra, bila je dobroćudna, ugodna djevojka, ali kako je već poprimila podosta Mariannine romantičnosti, a da pritom nije imala mnogo njezina razuma, ona nije, u svojoj trinaestoj godini, obećavala da će u kasnijem životu biti ravna svojim sestrama.

Drugo poglavlje
SUPRUGA Johna Dashwooda sada se smjestila kao gospodarica Norlanda, a njezina svekrva i snahe svrgnute su na položaj gošća. Međutim, kao prema takvima, ona je postupala s njima s mirnom uljudnošću, a njezin muž s toliko ljubaznosti koliko je mogao osjetiti prema bilo komu osim prema samome sebi, svojoj ženi i njihovu djetetu. On ih je zapravo silio, prilično iskreno, da smatraju Norland svojim domom; a kako gospođa Dashwood nije imala nikakav drugi plan koji bi bio tako prihvatljiv kao onaj da ostane gdje jest dok se ne uzmogne smjestiti u kakvu kuću u susjedstvu, njegov je poziv prihvaćen.
Živjeti i dalje u kući gdje ju je sve podsjećalo na bivšu sreću bilo je upravo ono što je odgovaralo njezinoj ćudi. U razdobljima veselja nijedna narav nije mogla biti veselija od njezine, niti u većoj mjeri posjedovati ono vedro iščekivanje sreće koje je samo po sebi sreća. Ali u tuzi nju je isto tako zanosila mašta, i to jednako daleko od utjehe kao što je u užitku bila daleko od svake primjese lošega.
Supruga Johna Dashwooda nije nipošto odobravala sve ono što njezin muž namjerava učiniti za svoje sestre. Oduzeti tri tisuće funti od imutka njihova dragog sinčića značilo bi strahovito ga osiromašiti. Zamolila ga je da ponovno razmisli o tome. Kako bi on mogao opravdati samoga sebe, da svoje jedino dijete orobi za tako veliku svotu novca? A s kojim bi pravom gospođice Dashwood, koje su s njim u srodstvu samo napola, a ona to uopće ne smatra za srodstvo, tražile od njega da bude tako velikodušan? Dobro je poznato da se nikada nije vjerovalo ljubavi među polubraćom iz različitih brakova; a zašto da on uništava sebe i svoga jadnog malog Harryja dajući sav svoj novac svojim polusestrama?
— Posljednja je želja moga oca bila - odvrati njezin muž - da pomognem njegovoj udovici i kćerima.
— On nije znao što govori, sve se bojim. Okladila bih se deset prema jedan da je on u tom času bio duhom odsutan. Da je bio pri zdravoj pameti, ne bi bio mogao pomisliti na to da moljaka od tebe da oduzmeš polovicu imutka svome rođenome djetetu.
— On nije naveo nikakvu određenu svotu, draga moja Fanny. Samo me je općenito zamolio da im pomognem i učinim njihov položaj udobnijim nego što je on to mogao učiniti. Uostalom, mogao je to isto tako potpuno prepustiti meni. Teško da je mogao pretpostaviti da ću ih ja zanemariti. Ali, budući da je on tražio obećanje, nisam mogao drugo nego da mu ga dam. Barem sam tako u tom času mislio. Obećanje je, dakle, dano i mora se održati. Nešto se za njih mora učiniti, kad se odsele iz Norlanda i smjeste u novom domu.
— Pa, onda, neka se nešto učini za njih, ali to nešto ne mora biti tri tisuće funti. Zapamti - doda ona - kad se jednom odijeliš od novca, više ga ne možeš vratiti. Sestre će ti se poudavati i novac će zauvijek nestati. S druge strane, kad bi se on ipak mogao jednom vratiti našem jadnom dječačiću...?
— E, naravno - reče njezin muž vrlo ozbiljno - to bi bilo nešto sasvim drugo. Moglo bi doći vrijeme kad će Harry požaliti što smo se rastali od tako velike svote. Ako bi on imao brojnu obitelj, na primjer, bio bi to vrlo zgodan dodatak njegovu imutku.
— Dakako.
— Možda bi, dakle, bilo za sve najbolje da se ta svota smanji na polovicu. Svakoj po pet stotina funti bilo bi veliko povećanje njihova imutka!
— O, i te kako! Koji bi brat na svijetu učinio i polovicu od toga za svoje sestre, sve da su mu i prave sestre! A ovako - one su samo polusestre! Ali ti si tako velikodušan!
— Ne bih se htio pokazati škrtim - odvrati on. - U ovakvim prilikama čovjek radije dade previše nego premalo. Na svaki način, nitko neće moći reći da nisam za njih dosta učinio. Čak ni one same ne mogu zacijelo očekivati više.
— Tko zna što bi one mogle očekivati - reče gospođa - ali ne smijemo misliti na njihova iščekivanja. Pitanje je koliko ti možeš sebi dopustiti da im daš.
— Svakako - a ja mislim da sebi mogu dopustiti da svakoj dam pet stotina. Ovako kako je sada, bez ovoga mog dodatka, svaka će od njih imati više od tri tisuće funti nakon smrti njihove majke - a to je vrlo pristojan imutak za svaku mladu ženu.
— O tome nema sumnje. A, zapravo, meni se čini da njima i nije potreban nikakav dodatak. One će zajedno imati deset tisuća funti. Ako se udaju, zacijelo će im biti dobro, a ako se ne udaju, mogu vrlo udobno živjeti zajedno od kamara na deset tisuća funti.
— Potpuno se slažem i stoga ne znam ne bi li, sve u svemu, bilo pametnije da se radije nešto učini doživotno za njihovu majku nego za njih - mislim na neku vrstu godišnjeg prihoda. Moje bi sestre, jednako kao i ona, imale koristi od loga. Stotinu funti na godinu učinilo bi im život savršeno lagodnim.
Međutim, njegova se žena zamisli prije nego što je pristala na taj prijedlog.
— Zapravo - reče ona - to je bolje nego da se odjednom rastanemo od tisuću i petsto funti. Ali, opet, ako gospođa Dashwood poživi petnaest godina, gadno ćemo se prevariti.
— Petnaest godina, draga Fanny. To ona ne može doživjeti.
— Vjerojatno ne može. Ali, ako malo razmisliš, ljudi uvijek žive beskonačno dugo kad im se mora plaćati godišnja renta, a ona je vrlo čvrsta i zdrava, i jedva joj je četrdeset godina. Godišnja renta je vrlo opasna stvar. Dospijeva svake godine i ne možeš je se osloboditi. Ti nisi svjestan toga što radiš. Vidjela sam ja dobro kolike su neprilike s godišnjom rentom, jer moja je majka po očevoj oporuci bila opterećena plaćanjem triju renta starim isluženim slugama, i upravo je nevjerojatno kako joj je to bilo teško. Te su se rente morale plaćati dvaput godišnje, a osim toga, bilo je neprilike kako da im se dostavljaju. Onda se za jednoga od njih reklo da je umro, a kasnije se ustanovilo da to nije istina. Moja je majka bila sva bolesna od toga. Znala je reći da njezin prihod nije njezin, s tim vječnim tražbinama, a od moga je oca to bilo vrlo neobzirno jer bi, drukčije, novac bio potpuno na raspolaganju mojoj majci, bez ikakva ograničenja. To je u meni stvorilo takvo gađenje prema godišnjim rentama da se ni za cijeli svijet ne bih obvezala na plaćanje rente.
— Zacijelo je neugodno - odvrati gospodin Dashwood - imati takve godišnje izdatke na svoj prihod. Kao što je točno rekla tvoja majka, tvoj prihod nije tvoj. Biti vezan za redovito plaćanje takve svote svakog dana kad se isplaćuje renta nije nipošto poželjno. To čovjeku oduzima neovisnost.
— Bez sumnje, a na kraju ti nitko neće biti zahvalan. One se osjećaju osigurane, ti radiš samo ono što se od tebe očekuje, i to ne izaziva nikakvu zahvalnost. Kad bih ja bila na tvojemu mjestu, ma što učinila, učinila bih samo po svojem vlastitom nahođenju. Ja se ne bih vezivala ni na kakvu godišnju rentu. Moglo bi koje godine biti vrlo teško izdati stotinu, pa čak i pedeset funti uz naše redovite izdatke.
— Mislim, ljubavi, da si u pravu. Bit će bolje da u ovom slučaju ne bude nikakve godišnje rente. Što god im ja od vremena do vremena dam, bit će od mnogo veće pomoći nego godišnja renta. Kad bi bile uvjerene u stalni dohodak, one bi samo počele živjeti otmjenije i tako ne bi bile na koncu godine ni za šest penija bogatije. To će svakako biti najbolji način. Poklon od pedeset funti, tu i tamo, učinit će da neće nikada biti u novčanoj stisci, a mislim da će obilno iskupiti moje obećanje ocu.
— Hoće, to je sigurno. Zapravo, ako ćemo iskreno, u dnu duše uvjerena sam da tvoj otac nije mislio da im uopće daš novca. Pomoć na koju je on mislio, vjerujem, bila je samo pomoć koja se zdravorazumski može od tebe očekivati. Na primjer, da im potražiš udobnu malu kuću, da im pomogneš preseliti stvari, da im pošalješ pokoji poklon, ribe, divljač i tako dalje, već prema sezoni. Dala bih svoj život da nije mislio ništa drugo. Zapravo bi bilo vrlo čudno i nerazumno da jest. Samo pomisli, moj dragi Johne, kako bi izvanredno udobno mogla živjeti tvoja maćeha i njezine kćeri od kamata na sedam tisuća funti, pored tisuću funti koje pripadaju svakoj od djevojaka, a to im donosi svakoj pedeset funti godišnje. One će, naravno, od toga plaćati svojoj majci za hranu. Sve u svemu, imat će zajedno pet stotina funti godišnje, a što, zaboga, mogu četiri žene poželjeti više od toga? Živjet će tako jeftino! Kućanstvo im neće biti spomena vrijedno. Neće imati kočiju ni konje, a gotovo i nikakvih slugu. Neće pozivati društva pa prema tome neće imati nikakvih izdataka! Zamisli samo kako će im biti dobro! Pet stotina na godinu! Zaista ne mogu zamisliti na što bi one mogle potrošiti i polovicu od toga. A da bi im ti dao još, na to je smiješno i pomišljati. Prije će one biti u mogućnosti da tebi nešto daju.
— Pošteno govoreći - reče gospodin Dashwood - mislim da si savršeno u pravu. Moj otac svojim zahtjevom zacijelo nije mogao misliti ništa drugo nego što ti kažeš. Sada mi je to potpuno jasno, i ja ću strogo ispuniti svoju obvezu u obliku pomoći i ljubaznosti prema njima kako si ti to zamislila. Kad se moja maćeha preseli u drugu kuću, ja ću joj od srca rado pomoći, koliko god budem mogao, da se smjesti. Možda će onda biti prihvatljiv i kakav mali poklon u pokućstvu.
— Svakako - odvrati njegova žena. - Međutim, o nečemu se mora voditi računa. Kad su se tvoj otac i maćeha preselili u Norland, premda su prodali pokućstvo iz Stanhilla, spašen je sav porculan, srebrnina i platno, i to sada ostaje tvojoj maćehi. Prema tome, njezina će kuća biti potpuno snabdjevena čim je ona preuzme.
— To je bez sumnje veoma važno. Zaista vrijedno nasljeđe! Pa ipak, neki predmeti od one srebrnine bili bi vrlo zgodan dodatak našem posuđu ovdje.
— Da. A porculanski servis za doručak dvaput je ljepši od onoga koji se nalazi u ovoj kući. Baš prelijep, po mojemu mišljenju, za bilo koju kuću u kojoj će one ikada moći stanovati. No, međutim, to je tako. Tvoj je otac mislio samo na njih. A moram reći ovo; ti njemu ne duguješ nikakvu osobitu zahvalnost niti poštovanje njegovih želja jer svi vrlo dobro znamo, da bi da je mogao, bio ostavio gotovo sve na svijetu njima.
To je bio snažan dokaz koji je ojačao njegove namjere svom odlučnošću koja mu je ranije nedostajala. Konačno je zaključio da bi bilo potpuno nepotrebno, pa čak i vrlo neumjesno, da za udovicu i djecu svoga oca učini išta više osim onakvih susjedskih usluga koje je spomenula njegova žena.

Treće poglavlje
GOSPOĐA je Dashwood ostala u Norlandu nekoliko mjeseci. Kad je pogled na svako dobro poznato mjesto prestao u njoj izazivati žestoka uzbuđenja što ih je neko vrijeme stvarao, ona nije bila nesklona pomisli da se odseli. Jer, kad joj se duh počeo oporavljati, a mozak joj postao sposoban za druge napore osim za uvećavanje tuge sumornim sjećanjima, jedva je čekala da ode, neumorno tražeći povoljno prebivalište u susjedstvu Norlanda. Jer, odseliti se daleko od tog ljubljenog mjesta, bilo je nemoguće. Ali ona nije saznala ni za kakav smještaj koji bi istodobno odgovarao njezinim pojmovima udobnosti i mira i slagao se s razboritošću njezine najstarije kćeri, koja je rasuđivala stvarnije te je otklonila nekoliko kuća kao prevelike za njihov prihod, a njezina bi ih majka bila prihvatila.
Gospođu Dashwood je njezin suprug obavijestio o svečanom obećanju njegova sina da će se pobrinuti za njih, i to je unijelo spokoj u njegova posljednja zemaljska razmišljanja. Ona nije ništa više sumnjala u iskrenost toga obećanja nego on sam, pa je u interesu svojih kćeri pomišljala na to sa zadovoljstvom, premda je što se nje same tiče bila uvjerena da bi mogla udobno živjeti i s mnogo manjom svotom nego što je sedam tisuća funti. A radovala se i zbog njihova brata, te zbog svoga srca samu je sebe kudila što je bila nepravedna prema njegovim vrlinama, jer je prije mislila da nije sposoban biti širokogrudan. Njegovo pažljivo ponašanje prema njoj i prema njegovim sestrama uvjerilo ju je da mu je mnogo stalo do njihova blagostanja, i ona je dugo vremena vjerovala u velikodušnost njegovih namjera.
Prijezir što ga je, u ranim danima njihova poznanstva, osjećala prema svojoj snahi, znatno je ojačao kad je bolje upoznala njezin značaj, a to joj je omogućio šestomjesečni boravak u njezinoj obitelji: i možda bi te dvije gospođe usprkos svim obzirima uljudnosti ili majčinske ljubavi sa strane gospođe Dashwood, ustanovile da im je nemoguće tako dugo živjeti zajedno, da se nije dogodila jedna osobita slučajnost, koja je još više, po mišljenju gospođe Dashwood, ponukala njezinu kćer da i dalje ostanu u Norlandu.
Ta slučajnost bijaše u tome da se sve više razvijala veza između njezine najstarije kćeri i brata supruge Johna Dashwooda, uglađena i simpatična mladića, koji im je bio predstavljen uskoro nakon što se njegova sestra smjestila u Norlandu, i koji je odonda tamo provodio veći dio vremena.
Neke bi majke možda iz interesa davale potporu takvoj vezi, jer je Edward Ferrars bio najstariji sin čovjeka koji je umro vrlo bogat; neke bi je suzbijale iz razboritosti, jer je cijeli njegov imutak, osim jedne neznatne svote, ovisio o oporuci njegove majke. Ali gospođa Dashwood nije bila pod utjecajem nijednog od tih razloga. Njoj je bilo dovoljno da joj se on činio srdačnim, da voli njezinu kćer, i da mu Elinor uzvraća naklonost. Pomisao da bi razlika u imutku rastavila dvoje ljudi koje je privukla sličnost naravi, bila je protivna svim njezinim načelima; a da svatko tko upozna Elinor ne bi spoznao njezine vrline, za njezino je shvaćanje bilo nemoguće.
Edward Ferrars nije stekao njihovo dobro mišljenje nikakvom osobitom osobnom draži ili nastupom. Nije bio lijep, a njegovo bi ponašanje postalo ugodnim tek kad bi ga se bolje upoznalo. Bio je suviše povučen, a to mu nije koristilo, ali kad bi svladao prirođenu plahost, njegovo bi ponašanje dalo naslutiti otvoreno, nježno srce. Bio je vrlo inteligentan, a obrazovanjem je umnogome razvio prirođenu inteligenciju. Međutim, nije imao ni sposobnosti ni sklonosti udovoljiti željama svoje majke i sestre, koje su željele vidjeti kako se istaknuo kao... ni samima im nije bilo jasno što. Željele su da na bilo koji način zauzme istaknut položaj u svijetu. Njegova ga je majka željela zainteresirati za politiku, uvući u parlament ili povezati ga s kojim od velikih ljudi današnjice. To je željela i supruga Johna Dashwooda; ali u međuvremenu, dok se ne uzmogne postići jedan od tih uzvišenih ciljeva, njezina bi se ambicija bila zadovoljila da ga je vidjela kako upravlja kočijom. Ali Edward nije imao sklonosti ni prema velikim ljudima ni prema kočijama. Sve su mu želje bile usredotočene na kućnu udobnost i miran privatni život. Na sreću, imao je mlađeg brata, koji je više obećavao.
Edward je već proveo u kući nekoliko tjedana prije negoli je privukao pažnju gospođe Dashwood. Ona je u to vrijeme bila toliko zaokupljena svojom žalošću da nije marila za događaje oko sebe. Vidjela je samo da je miran i nenametljiv, i to joj se na njemu sviđalo. Nije ju u njezinoj tuzi uznemirivao neprikladnim razgovorima. Slučajna Elinorina izjava jednoga dana o razlici između njega i njegove sestre, prvi put ju je navela da ga pobliže promotri i stvori o njemu povoljno mišljenje. Ta ga je suprotnost izvanredno snažno izdigla u očima njezine majke.
— To je dovoljno - rekla je. - Dovoljno je reći da nije kao Fanny. To samo po sebi znači sve najljepše. Već sada ga volim.
— Mislim da će ti se sviđati - reče Elinor - kad ga bolje upoznaš.
— Sviđati! - odvrati sa smiješkom majka. - Za mene ne postoji slabiji osjećaj sviđanja od ljubavi.
— Možda ćeš ga poštovati.
— Nikada nisam znala što znači dijeliti poštovanje od ljubavi.
Sada se gospođa Dashwood potrudila upoznati ga. Njezino je ponašanje bilo srdačno, i ona je uskoro odagnala njegovu povučenost. Ubrzo je spoznala sve njegove vrline, a možda je spoznaja o njegovoj sklonosti prema Elinor pomogla njezinoj pronicavosti, ali je zaista bila uvjerena u njegovu vrijednost. Čak i ono mirno ponašanje, koje se protivilo svim njezinim ustaljenim pojmovima o tome kakav treba biti nastup jednog mladog čovjeka, nije više bilo nezanimljivo kad je spoznala da je on topla srca i privržene naravi.
Čim je zapazila znakove ljubavi u njegovu ponašanju prema Elinor, počela je njihovu ozbiljnu povezanost smatrati sigurnom i veseliti se njihovu skorom vjenčanju.
— Za nekoliko mjeseci, draga moja Marianne - reče ona - Elinor će po svoj prilici biti doživotno opskrbljena. Nedostajat će nam, ali ona će biti sretna.
— O, mama, kako ćemo mi bez nje?
— Ljubavi, mi se zapravo i nećemo rastati. Stanovat ćemo nekoliko milja jedni od drugih i sastajat ćemo se svakog dana. Dobit ćeš brata, zaista dragog brata. Imam izvanredno visoko mišljenje o Edwardovu srcu. Ali, ti mi se činiš nešto ozbiljna, Marianne. Zar ne odobravaš odabir svoje sestre?
— Možda je to - reče Marianne - za mene prilično iznenađenje. Edward je vrlo simpatičan, i jako ga volim. Ali ipak - nije on pravi mladić - nešto mu nedostaje - nije osobita pojava. Nema onog šarma što bih ga ja očekivala u čovjeka koji bi mogao ozbiljno privući moju sestru. Očima mu nedostaje sav onaj duh, ona vatra koja nagoviješta i vrlinu i inteligenciju. A uza sve to, bojim se, mama, da on nema pravog ukusa. Glazba gotovo da ga i ne privlači i, premda se mnogo divi Elinorinim crtežima, to nije divljenje osobe koja je sposobna shvatiti njihovu vrijednost. Pa iako često pažljivo prati njezino crtanje, očito je da on zapravo o svemu tome ništa ne zna. On se divi kao ljubavnik, a ne kao stručnjak. Mene bi zadovoljavalo kad bi te uloge bile ujedinjene. Ne bih mogla biti sretna s čovjekom čiji se ukus ne bi u svakoj pojedinosti slagao s mojim. On treba ući u sve moje osjećaje; iste knjige, ista glazba moraju nas oboje očaravati. O, nama, kako je Edwardovo čitanje sinoć bilo bež duha, kako bijedno! Silno sam žalila svoju sestru. Pa ipak, ona je to podnijela s toliko mira, gotovo da nije ni opazila. Ja sam jedva ostala na svome mjestu. Slušati one krasne stihove, koji su me često gotovo ludo uzbuđivali, kako ih izgovara s tako neosjećajnim mirom, s tako strašnom ravnodušnošću!
— On bi zacijelo mnogo ljepše čitao jednostavnu, otmjenu prozu. Tada sam i sama pomislila na to, ali ti si htjela da čita Cowpera .
— Ne, mama, ne bi, ako ga ne može uzbuditi Cowper! Međutim, moramo uzeti u obzir razliku u ukusu. Elinor nije osjećajna kao ja pa može to previdjeti i biti s njim sretna. Ali, da sam ja zaljubljena u njega i da sam ga čula kako čita s tako malo osjećaja, svisnula bih. Mama, što više znam o svijetu, to sam više uvjerena da neću nikada sresti čovjeka kojega bih doista mogla voljeti. Ja toliko zahtijevam! On će morati imati sve Edwardove vrline, a njegova pojava i ponašanje morat će resiti njegovu dobrotu svim mogućim dražima.
— Upamti, draga, da ti još nije sedamnaest godina. Još je prerano u tvojoj dobi gubiti nadu u takvu sreću. Zašto bi ti bila manje sretna nego tvoja majka? Neka ti, draga Marianno, sudbina bude samo u jednome različita od njezine!

Četvrto poglavlje
KAKVE li štete, Elinor - reče Marianne - da Edward nema smisla za slikarstvo.
— Nema smisla za slikarstvo! - odvrati Elinor. - Kako si došla na to? On sam ne slika, to je istina, ali silno uživa u slikama drugih ljudi, i ja te uvjeravam da uistinu posjeduje prirođeni ukus premda nije imao prilike usavršiti ga. Da je ikada imao priliku za učenje, mislim da bi vrlo dobro crtao. On je toliko nepovjerljiv prema svome vlastitom sudu kad je u pitanju umjetnost da nikada neće dati svoje mišljenje o bilo kojoj slici, ali on posjeduje prirođenu ispravnost i jednostavnost ukusa, i to ga, općenito, vodi savršeno ispravnim putem.
Marianne se bojala da je ne uvrijedi i nije o tome više ništa rekla. Ali način kako je on, prema Elinorinu opisu, hvalio slikanje drugih ljudi bio je daleko od onog zanosnog užitka koji se jedini, po njezinu mišljenju, mogao nazvati ukusom. Pa ipak, iako se u sebi podsmjehivala toj njezinoj pogrešci, odavala je priznanje svojoj sestri zbog te slijepe privrženosti Edwardu, koja je i dovela do te pogreške.
— Nadam se, Marianno - nastavi Elinor - da ne smatraš da mu općenito nedostaje ukus. Zapravo, mislim da to ne bi ni mogla jer tvoje je ponašanje prema njemu vrlo srdačno i, kad bi ti bila toga mišljenja, zacijelo ne bi nikada mogla biti uljudna prema njemu.
Marianne je jedva znala što odgovoriti. Nije nipošto htjela povrijediti osjećaje svoje sestre, a opet, bilo je nemoguće reći nešto u što ne vjeruje. Konačno odgovori:
- Nemoj se uvrijediti, Elinor, ako moj sud o njemu nije u svemu jednak tvojem shvaćanju njegovih vrlina. Nisam baš bila u prilici ocijeniti one finije sklonosti njegova duha, njegove naklonosti i ukus, kao što si imala ti, ali imam najviše mišljenje o njegovoj dobroti i inteligenciji. On je, po mojemu mišljenju, vrlo vrijedan i ugodan.
— Uvjerena sam - odvrati Elinor sa smiješkom - da ni njegovi najbolji prijatelji ne bi mogli biti nezadovoljni takvom pohvalom. Ne vidim kako bi se mogla izraziti toplije.
Marianne je bila presretna da je tako lako ugodila sestri.
— Nitko se, mislim, ne može kolebati u pogledu njegove inteligencije i dobrote - nastavi Elinor - ako je bio s njim dovoljno često da ga uvuče u nevezan razgovor. Lakoću njegova shvaćanja i njegova načela može prikriti samo ona bojažljivost koja ga i prečesto sili na šutnju. Ti ga dovoljno poznaješ da bi mogla ocijeniti njegovu pravu vrijednost. Ali, što se tiče njegovih finijih sklonosti, kako ih ti nazivaš, ti o njima, zbog osobitih prilika, znaš manje nego ja. On i ja smo katkad ostajali dulje vrijeme zajedno, i imala sam ga prilike bolje upoznati, dok si ti sasvim potpala pod osjećajni utjecaj naše majke. Ja sam mnogo bila s njim, i proučavala njegove osjećaje i čula sam njegovo mišljenje o književnosti i estetici. I, sve u svemu, usuđujem se izjaviti da je on vrlo obrazovan, njegovo uživanje u knjigama izvanredno veliko, mašta živahna, opažanje ispravno i točno, a ukus profinjen i neiskvaren. Kad ga upoznaš, njegove sposobnosti sve više dolaze do izražaja, kao i njegovo ponašanje i ličnost. Na prvi pogled nastup mu doista nije impozantan, a po izgledu bi se teško mogao nazvati lijepim dok god se ne uoči izraz njegovih očiju, koje su neobično dobre, i opća blagost njegova lica. Sada ga poznajem tako dobro da ga smatram zaista lijepim ili, barem, gotovo lijepim. Što kažeš, Marianne?
— Ako ga ne smatram sada lijepim, Elinor, vrlo brzo ću ga smatrati. Kad mi narediš da ga moram voljeti kao brata, neću vidjeti nesavršenost na njegovu licu ništa više nego što sada vidim u njegovu srcu!
Elinor se trgnula na tu izjavu. Požalila je gorljivost u koju se dala uvući dok je govorila o njemu. Osjećala je da Marianne ima vrlo visoko mišljenje o Edwardu. Vjerovala je da je to visoko mišljenje uzajamno, ali je željela biti još sigurnija u to, kako bi postigla da Mariannino mišljenje o njihovoj vezi postane njoj ugodno. Znala je da ono što Marianne i njezina majka naslućuju u jednom času, u sljedećem i vjeruju - da za njih željeti znači nadati se, a nadati se znači očekivati. Pokušala je svojoj sestri objasniti pravo stanje.
— Ne pokušavam poreći - reče ona - da imam o njemu vrlo visoko mišljenje - da ga visoko cijenim, da mi je drag.
Nato Marianne bijesno plane:
— Cijeniš ga! Drag ti je! Kako možeš imati tako hladno srce. Elinor! I gore nego hladno! Stidiš se pokazati svoje osjećaje. Još jednom to reci, i ja ću ovog časa izići iz sobe.
Elinor nije mogla a da se ne nasmije. - Oprosti mi - reče.
Budi uvjerena da te nisam htjela uvrijediti govoreći tako neusiljeno o svojim osjećajima. Vjeruj mi da su snažniji nego što sam to izjavila. Ukratko, vjeruj mi da su takvi da opravdavaju njegove zasluge, koje opravdava slutnja, ili nada u njegovu ljubav prema meni, bez nerazboritosti ili ludosti. Ali više od toga ne smiješ vjerovati. Nipošto nisam uvjerena u njegovu naklonost prema meni. Ima trenutaka kada mi se jačina te naklonosti čini sumnjivom, i dok god potpuno ne upoznam njegove osjećaje, ne smiješ se čuditi ako želim izbjeći bilo kakvo hrabrenje svoje naklonosti prema njemu, smatrajući je ili nazivajući većom nego što jest. U svom srcu vrlo malo ili gotovo uopće ne sumnjam da me voli. Međutim, osim njegove naklonosti ima i drugih momenata koje valja uzeti u obzir. On je vrlo daleko od toga da bi bio neovisan. Kakva je zapravo njegova majka, to mi ne znamo, ali prema onome što je Fanny nekoliko puta spomenula o njezinu ponašanju i nazorima, nikada nismo bile raspoložene smatrati ju ljubaznom. A, ako se ne varam, Edward je i sam svjestan da ga čekaju mnoge poteškoće bude li se htio oženiti ženom koja nema ni velik imutak ni visok položaj.
Marianne je bila zapanjena vidjevši koliko je mašta njezine majke i nje same nadmašila istinu.
— I ti se zaista nisi njemu obećala! - reče. - Pa ipak, to će se uskoro dogoditi. No iz tog će odgađanja proisteći dvije prednosti. Neću te tako skoro izgubiti, a Edward će imati prilike usavršiti svoju prirođenu sklonost za tvoje najmilije zanimanje, što je tako prijeko potrebno za vašu buduću sreću. O, kad bi ga tvoja sposobnost toliko potakla da i sam nauči slikati, kako li bi to bilo krasno!
Elinor je svojoj sestri izložila svoje pravo mišljenje. Ona nije mogla vjerovati da je njezina naklonost prema Edwardu toliko uznapredovala kako je to Marianne mislila. Pokatkad bi mu nedostajalo poleta, a to je, ako nije značilo ravnodušnost, upućivalo na nešto što je bilo isto toliko bezizgledno. Sumnja u njezinu sklonost, pretpostavivši da ona u njemu postoji, ne bi u njemu izazvala ništa više od nemira. Zacijelo ne bi izazvala onu potištenost duha koja se u njega često javljala. Prihvatljiviji uzrok mogao bi se naći u njegovu ovisnom položaju, koji mu je branio da se prepusti svojoj ljubavi. Znala je da njegova majka ne bi nastojala učiniti mu njegov sadašnji dom udobnim, niti bi mu dala bilo kakvo osiguranje kako bi mogao osnovati svoj vlastiti dom, kad se ne bi strogo držao njezinih nazora u pogledu svog napredovanja. Znajući to, Elinor je bilo nemoguće osjećati se lagodno u tom pogledu. Bila je daleko od toga da se pouzdaje kako će njegova sklonost prema njoj dovesti do onoga što su njezina majka i sestra smatrale sigurnim. Štoviše, što su dulje bili zajedno, to joj se sumnjivijom činila snaga njegove naklonosti, a katkad, na nekoliko bolnih minuta, vjerovala je da to nije ništa više od prijateljstva.
Ali, ma kakav zapravo bio domet te snage, bio je dovoljan da u njegove sestre, kad ju je zapazila, izazove nelagodu; a istodobno (što je bilo još običnije), da ju učini neuljudnom. Iskoristila je prvu priliku da u vezi s tim napadne svoju maćehu, govoreći joj vrlo odrješito o velikim planovima svoga brata, o odluci gospođe Ferrars da joj se oba sina dobro ožene i o opasnosti što prijeti svakoj mladoj ženi koja ga pokuša uhvatiti; da ona, gospođa Dashwood, ne može ni izigravati da nije toga svjesna, niti pokušavati biti ravnodušna. Gospođa Dashwood svojim joj je odgovorom izrazila prijezir i smjesta izišla iz sobe, odlučivši, ma koliko bila neprilična i ma koliko stajala tako nenadana selidba, da njezina ljubljena Elinor neće ni tjedna više biti izvrgnuta takvim insinuacijama.
Dok je bila u takvu raspoloženju, stiglo joj je poštom pismo, a u njemu prijedlog koji je došao baš u pravo vrijeme. Ponuđena joj je mala kuća, uz vrlo povoljne uvjete, koja je pripadala jednom njezinu rođaku, uglednu i imućnu gospodinu iz Devonshirea. Pismo je napisao sam taj gospodin, u iskrenoj prijateljskoj namjeri da joj pomogne. Čuo je da joj je potreban stan i, premda je kuća što joj nudi obična seoska kućica, uvjeravao ju je da će se preurediti kad ona to bude smatrala potrebnim, ako joj se svidi položaj. Usrdno ju je nagovarao, pošto joj je iznio pojedinosti o kući i vrtu, da dođe sa svojim kćerima u Barton Park, mjesto njegova prebivanja, odakle će moći sama prosuditi bi li se Barton Cottage, jer kuće su bile u istoj župi, mogao, bilo kakvim izmjenama, učiniti za nju udobnim. Činilo se da mu je uistinu jako stalo da im pomogne, a cijelo je pismo bilo napisano tako prijateljski da se nije moglo ne svidjeti njegovoj sestrični, pogotovu u trenutku kad je trpjela zbog hladna i bezosjećajna ponašanja svojih bližih rođaka. Nije joj trebalo mnogo vremena za odlučivanje i raspitivanje. Stvorila je odluku već dok je čitala pismo. Smještaj Bartona, u okrugu tako udaljenom od Sussexa kao što je Devonshire, koji bi tek nekoliko sati prije bio dovoljan nedostatak da nadmaši sve moguće prednosti toga mjesta, bio je sada njegova najbolja preporuka. Ostaviti okolicu Norlanda više nije značilo nešto loše, to je sada postalo predmetom želje, to je bila blagodat u usporedbi s očajnim položajem da i dalje bude gost svoje snahe. A odseliti se zauvijek iz te voljene kuće bit će manje bolno nego stanovati U njoj ili je posjećivati dok joj je takva žena gospodarica. Smjesta je napisala pismo sir Johnu Middletonu, zahvalila mu se za njegovu dobrotu i izjavila da prihvaća njegov prijedlog, a onda požurila da pokaže oba pisma svojim kćerima, kako bi bila sigurna da odobravaju njezin postupak prije nego što pošalje odgovor.
Elinor je uvijek smatrala da bi bilo razumnije da se smjeste podalje od Norlanda nego u neposrednoj blizini svojih sadašnjih znanaca. I zato, što se toga tiče, ona se nije mogla suprotstaviti namjeri svoje majke da se presele u Devonshire. A i kuća je, prema opisu sir Johna, bila tako jednostavna, a najamnina tako neobično umjerena da ni u tom pogledu nije imala nikakva prava na prigovor. I tako, premda to nije bio plan kojim bi ona bila oduševljena, premda je to značilo otići od Norlanda dalje nego što je ona željela, nije pokušala odgovoriti majku da pošalje pismo u kojem prihvaća ponudu.

Peto poglavlje
ČIM JE poslala odgovor, gospođa Dashwood je sebi dopustila užitak da obavijesti svoga pastorka i njegovu ženu da je našla kuću i da će ih smetati samo dotle dok sve ne bude gotovo da se u nju useli. Saslušali su je s iznenađenjem. Supruga Johna Dashwooda nije rekla ništa, a njezin muž je uljudno izjavio da se nada kako neće otići daleko od Norlanda. S velikim je zadovoljstvom odgovorila da odlazi u Devonshire. Čuvši to, Edward se naglo okrenuo prema njoj, glasom punim iznenađenja i zabrinutosti, što je ona i očekivala, i ponovio: - Devonshire! Zar doista odlazite onamo? Tako daleko odavle! A u koji dio Devonshirea? - Ona mu je objasnila gdje je to. Oko četiri milje sjeverno od Extera.
— To je obična seoska kućica - nastavila je - ali se nadam da ću vidjeti u njoj mnoge svoje prijatelje. Lako se može dodati jedna ili dvije sobe, a ako mojim prijateljima ne bude preteško putovati tako daleko da me posjete, uvjerena sam da ni meni neće biti teško smjestiti ih. - Završila je s ljubaznim pozivom gospodinu Johnu Dashwoodu i njegovoj supruzi da je posjete u Bartonu, a Edwarda je pozvala s još više topline. Premda je nakon nedavnog razgovora sa svojom snahom odlučila da neće ostati u Norlandu dulje nego što je to nužno, taj razgovor nije na nju proizveo ni najmanji učinak u pogledu onoga na što je prvenstveno bio usmjeren. Rastaviti Edwarda i Elinor nije uopće bila njezina želja, a gospođi Johna Dashwooda htjela je pokazati tim naglašenim pozivom njezinu bratu kako se uopće ne osvrće na to što ona ne odobrava tu vezu.
John Dashwood je nekoliko puta rekao svojoj maćehi kako mu je neobično žao što je uzela kuću tako daleko od Norlanda i time mu onemogućila da joj pomogne preseliti pokućstvo. On se tom prilikom zaista osjećao iskreno ražalošćenim, jer mu je takvom odlukom onemogućeno da izvrši i ono jedino na što se obvezao pri ispunjavanju obećanja danom svome ocu. Sve su stvari otpremljene vodenim putom. Bila je to uglavnom posteljina, posuđe, porculan i knjige, s lijepim Marianninim klavirom. Supruga Johna Dashwooda s uzdahom je ispratila zavežljaje. Bilo joj mučno pri pomisli da će gospođa Dashwood imati ijedan lijep komad namještaja uz prihode koji su tako neznatni u usporedbi s njihovima.
Gospođa je Dashwood unajmila kuću na godinu dana. Bila je namještena i mogla ju je odmah preuzeti. Ni s jedne ni s druge strane nisu iskrsnule nikakve poteškoće pri pregovorima, i samo je čekala na to da se odvoje njezine stvari u Norlandu i da se odredi što će ponijeti u svoje buduće kućanstvo prije nego što krene na zapad, a to je bilo uskoro završeno, budući da je ona bila izvanredno brza u obavljanju svega što ju je zanimalo. Konje koje joj je ostavio njezin muž prodala je odmah nakon njegove smrti, a kako se sada pružila prilika da se riješi i kočije, pristala je na usrdan nagovor svoje najstarije kćeri da proda kočiju. Da se ravnala samo prema svojim željama, bila bi je zadržala zbog udobnosti svoje djece, ali je prevladala Elinorina razboritost, a njezina je razboritost smanjila i broj slugu na troje: dvije djevojke i jednog momka, koje su na brzinu odabrali među svojom poslugom u Norlandu.
Odmah je poslan momak i jedna od djevojaka u Devonshire da pripreme kuću za dolazak gospodarice, jer je gospođi Dashwood, budući da uopće nije poznavala Lady Middleton, bilo milije da pođe ravno u svoju kuću nego da bude gost u Barton Parku. Ona se s mnogo sigurnosti pouzdavala u sir Johnov opis kuće pa nije osjećala potrebu da je sama pregleda prije nego što uđe u nju kao svoju. Njezina nestrpljivost da ode iz Norlanda nije se ništa smanjila, zahvaljujući očitom zadovoljstvu njezine snahe pri pomisli da će se ona odseliti; to je zadovoljstvo tek slabašno pokušala prikriti hladnim pozivom da odgodi odlazak. Sada je nastupio čas da se vrlo zgodno ispuni obećanje što ga je njezin pastorak dao svome ocu. Budući da je propustio to učiniti odmah po dolasku na imanje, njihov odlazak iz kuće mogao bi se smatrati najpovoljnijim trenutkom da se obavi. Ali gospođa je Dashwood ubrzo počela gubiti svaku nadu u vezi s tim i bivati uvjerena, iz njegova općeg izlaganja, da se njegova pomoć ograničava samo na njihov šestomjesečni boravak u Norlandu. Tako je često govorio o sve većim troškovima oko vođenja kućanstva i svojim neprestanim sve većim izdacima, kojima je prekomjerno izvrgnut svaki iole istaknut čovjek, da se činilo kako njemu samom nedostaje novca i kako nema nikakvu nakanu da ih izda.
Za samo nekoliko tjedana od dana kad je u Norland stiglo prvo pismo sir Johna Middletona, sve je bilo sređeno u njihovu budućem obitavalištu do te mjere da su gospođa Dashwood i njezine kćeri mogle krenuti na put.
Mnogo je suza proliveno pri njihovu posljednjem oproštaju od tako voljenog mjesta. - Dragi, dragi Norland! - rekla je Marianne dok je sama šetala ispred kuće posljednje večeri njihova boravka tamo. - Kad ću prestati žaliti za tobom! Kad ću naučiti da se na drugome mjestu osjećam kod kuće! O, draga kućo, kad bi ti mogla znati koliko trpim gledajući te s ovoga mjesta odakle te možda više nikada neću gledati! I ti, poznato moje drveće! Ali ti ćeš i dalje jednako rasti. Nijedan list neće uvenuti zbog našeg odlaska, niti će ijedna grana postati nepokretna zbog toga što je više ne promatramo! Ne, ti ćeš i dalje jednako rasti i nećeš biti svjesno ni užitka ni tuge što je uzrokuješ, niti ćeš osjetiti da su se promijenili oni koji šeću u tvojoj sjeni! A tko će ostati uživati u tebi?

Šesto poglavlje
PRVI je dio njihova puta bio suviše tužan te nije mogao biti drukčiji nego dosadan i neugodan. Ali, kako se put primicao kraju, zanimanje za predio u kojem su trebale stanovati nadvladao je njihovu potištenost, a pogled na dolinu Barton, dok su ulazile u nju, izazvao je u njima radost. Bio je to ugodan, plodan kraj, gusto pošumljen i bogat pašnjacima. Vijugajući po dolini više od jedne milje, došle su do svoje kuće. Ispred kuće bio je mali zeleni vrt, a ulazilo se u nj kroz lijepa vratašca.
Kao kuća, Barton Cottage, iako malen, bio je udoban i skladan, ali kao ladanjska kuća imao je nedostataka, jer je bio simetrično građen, na krovu je bio crijep, a prozorski kapci nisu bili obojeni zeleno, niti su mu zidovi bili obrasli penjačicama. Uzak hodnik vodio je ravno kroz kuću u stražnji vrt. Sa svake strane ulaza bila je po jedna dnevna soba otprilike šesnaest stopa široka i isto toliko dugačka, a iza tih soba bile su kuhinjske prostorije i stube. Četiri spavaće sobe i dva potkrovlja sačinjavali su ostali dio kuće. Nije bila sagrađena prije mnogo godina i bila je u dobru stanju. U usporedbi s Norlandom bila je doista bijedna i malena! Ali suze što ih je izazvalo sjećanje ubrzo su presahnule kad su ušle u kuću. Razvedrila ih je radost slugu zbog njihova dolaska, i svaka je od njih za volju druge odlučila izgledati sretna. Bilo je vrlo rano u rujnu. Jesen je bila krasna, i kad su one prvi put vidjele to mjesto za lijepa vremena, dojam što su ga stekle bio je u njegovu korist, a to je znatno pripomoglo da ga trajno zavole.
Položaj kuće bio je lijep. Odmah iza nje s jedne i druge strane dizali su se visoki brežuljci. Jedni su bili goli pašnjaci, a drugi obrađeni i pošumljeni. Selo Barton nalazilo se gotovo cijelo na jednom od tih brežuljaka, i s prozora kuće pružao se na nj ugodan pogled. Vidik s prednje strane bio je prostraniji. Obuhvaćao je cijelu dolinu i sezao u daljinu. Brežuljci koji su okruživali kućicu omeđivali su dolinu u tom smjeru, a ona se, pod drugim imenom i u drugom smjeru, ponovno gubila između dvaju najstrmijih brežuljaka.
Gospođa Dashwood je uglavnom bila potpuno zadovoljna veličinom kuće i njezinim namještajem. Njezin je prijašnji način života nužno zahtijevao da se u kući izvedu mnoge preinake, no nadopune i popravci bili su za nju užitak, a u to je doba imala dovoljno gotovine da nabavi sve što je bilo potrebno da stan bude otmjeniji. - Što se tiče same kuće - rekla je - ona je bez sumnje za našu obitelj premalena, ali mi ćemo se zasad prilično udobno smjestiti jer je prekasno da u ovo doba godine išta mijenjamo. Možda ćemo u proljeće, ako budem imala mnogo novaca, a nadam se da hoću, moći pomišljati na gradnju. Oba su salona premalena da dočekam prijatelje koje ću, nadam se, često vidjeti ovdje na okupu. Pomišljam i na to da spojim hodnik s jednim od njih tako da ostatak drugog salona posluži kao ulaz. I tako će to, s novom sobom za goste, koja se može lako dozidati, i s još jednom spavaonicom i s mansardom, postati udobna ladanjska kuća. Voljela bih da su stube lijepe, ali sve se ne može, premda mislim da ih ne bi bilo teško proširiti. Vidjet ću kako ću novčano stajati u proljeće, pa ćemo prema tome uskladiti radove.
Međutim, dok njihova majka, žena koja nikada u životu nije štedjela, ne uzmogne provesti sve te promjene od uštede na prihod od pet stotina funti godišnje, one su bile dovoljno razumne da se zadovolje kućom kakva jest. Svaka je od njih zaokupljena svojim poslom i nastojanjem da, razmještanjem knjiga i drugih predmeta oko sebe, stvore sebi dom. Mariannin je klavir izvađen iz škrinje i smješten na svoje mjesto, a Elinorini su crteži povješani po zidovima dnevne sobe.
U takvu ih je poslu odmah poslije doručka drugoga dana zatekao njihov gazda, koji je svratio zaželjeti im dobrodošlicu u Barton i ponuditi im iz svoje kuće i vrta sve što im trenutno nedostaje. Sir John Middleton bio je lijep čovjek od kojih četrdeset godina. On ih je već prije posjetio u Stanhillu, ali to je bilo suviše davno da bi ga se njegove mlade nećakinje sjećale. Izgled lica bio mu je vrlo dobroćudan, a ponašanje jednako srdačno kao i njegovo pismo. Činilo se da mu je njihov dolazak pružio iskreno zadovoljstvo i da mu je njihova udobnost glavna briga. Mnogo je govorio o tome kako iskreno želi da one žive u najprisnijem odnosu s njegovom obitelji, i tako ih je srdačno nagovarao da svaki dan ručaju u Barton Parku dok god se potpuno ne smjeste u svom domu da ga one, iako su njegova nagovaranja bila gotovo nepristojno uporna, nisu htjele uvrijediti. Njegova ljubaznost nije ostala samo na riječima, jer je već sat nakon njegova odlaska stigla iz Parka velika košara puna povrća i voća, a za njom, još istog dana, pošiljka divljači. K tome je uporno zahtijevao da sva njihova pisma on odnosi na poštu i donosi s pošte i nije dopustio da mu uskrate zadovoljstvo da im svaki dan pošalje svoje novine.
Lady Middleton im je po njemu vrlo uljudno poručila da namjerava posjetiti gospođu Dashwood čim bude sigurna da joj svojim posjetom neće smetati, a kako je odgovor na tu poruku bio isto tako uljudan, njezino gospodstvo bilo im je predstavljeno već sljedeći dan.
Naravno da su one jedva čekale da se upoznaju s osobom o kojoj će nužno ovisiti veliki dio njihove udobnosti u Bartonu, a otmjenost njezine pojave bila je u skladu s njihovim željama. Lady Middleton nije imala više od dvadeset šest ili sedam godina. Lice joj je bilo lijepo, stas visok i impozantan, a nastup graciozan. Ponašanje joj se odlikovalo svom onom otmjenošću koja je nedostajala njezinu suprugu, ali bi lulo još ljepše da joj je on mogao dati nešto od svoje otvorenosti i topline; a njezin je posjet potrajao dovoljno dugo da umanji njihovo prvotno divljenje, jer se pokazalo da je ona, iako savršeno dobro odgojena, povučena, hladna, i da sama nema što reći osim najobičnijih pitanja ili primjedaba.
Međutim, razgovora bijaše napretek jer je sir John bio vrlo razgovorljiv, a lady Middleton je vrlo pametno učinila što je povela sa sobom svoje najstarije dijete, lijepa dječačića od kojih šest godina, i on je bio tema razgovora kojoj su gospođe, u krajnjem slučaju, uvijek mogle pribjeći, jer su se morale zanimati,kako se zove i koliko mu je godina, diviti se njegovoj ljepoti i postavljati mu pitanja na koja je umjesto njega odgovarala majka, dok se on vrzmao oko nje spuštene glave, na veliko iznenađenje njezina gospodstva, koja se čudila da je u društvu tako plašljiv, a kod kuće dosta glasan. Kod svakog formalnog posjeta moralo bi biti prisutno jedno dijete kako bi se našla tema za razgovor. U ovom slučaju trebalo je desetak minuta da se odredi je li dječak sličniji svome ocu ili majci, i u kojim pojedinostima nalikuje na jedno ili drugo, jer su se svi, naravno, razilazili u mišljenju, a i svatko se čudio mišljenju ostalih.
Uskoro će Dashwoodovi imati priliku raspraviti i o ostaloj djeci, jer sir John nije htio otići iz kuće dok nije dobio njihovo obećanje da će sutradan večerati u Parku.

Sedmo poglavlje
BARTON Park je bio otprilike milju udaljen od njihove kuće. Gospođe su prošle pored njega vozeći se kroz dolinu, ali on je bio sakriven od njihova pogleda izbočinom jednog brežuljka. Kuća je bila velika i lijepa, a Middletonovi su živjeli podjednako gostoljubivim i otmjenim stilom. Gostoljubivim, da se udovolji sir Johnu, a otmjenim, da se udovolji njegovoj gospođi. Gotovo uvijek kod njih su bili u kući kakvi prijatelji, i oni su imali više svakovrsnih gostiju nego ijedna druga obitelj u susjedstvu. To je bilo potrebno i jednom i drugom jer, ma koliko oni bili različitih naravi i vanjskog ponašanja, jako su nalikovali jedno drugome time što im je potpuno nedostajala nadarenost i ukus, što je ograničavalo njihovu djelatnost, ako se nije radilo o društvenim obvezama, na vrlo usko područje. Sir John je bio sportaš, lady Middleton majka. On je lovio i pucao, a ona je ugađala svojoj djeci, i to su bile njihove jedine razonode. Lady Middleton je bila u prednosti jer je mogla kvariti djecu cijele godine, dok su nevezana zanimanja sir Johna trajala samo pola godine. Međutim, neprestane društvene obveze u kući i izvan nje nadoknađivale su sve nedostatke prirode i obrazovanja; podupirale su dobro raspoloženje sir Johna i omogućavale primjenu dobrog odgoja njegove žene.
Lady Middleton je bila ponosna na otmjenost svoga stola i na sav svoj kućni red, a iz te taštine proistjecalo je njezino izvanredno uživanje u svim svojim društvima. Ali sir Johnovo uživanje u društvu bilo je mnogo stvarnije. S veseljem je okupljao oko sebe više mladih osoba nego što mu je stalo u kuću, a što su bili bučniji, to su mu se više sviđali. On je bio blagodat za svu mladež iz susjedstva jer je ljeti neprestano sastavljao društva da ih vani nahrani hladnom šunkom i piletinom, a zimi je njegovih privatnih plesova bilo dovoljno da zadovolje svaku mladu damu, ako nije trpjela od nezasitne gladi petnaestogodišnje djevojke.
Dolazak neke nove obitelji u susjedstvo u njemu je uvijek izazivao veselje, a on je u svakom pogledu bio očaran stanarima koje je sada pribavio za svoju ladanjsku kuću u Bartonu. Gospođice Dashwood bile su mlade, dražesne i neizvještačene, a to je bilo dovoljno da stekne o njima dobro mišljenje. Jer, biti neizvještačen bilo je ono što je jedna dražesna djevojka mogla poželjeti postići kako bi joj duh bio isto tako privlačan kao i pojava. Njegova ugodna narav činila ga je sretnim kad je mogao pomoći onima čije se stanje, u usporedbi s prošlošću, može smatrati nesretnim. Stoga je on, pokazujući dobrotu prema svojim sestričnama, zaista osjećao pravo zadovoljstvo dobrog srca; a time što je obitelj od samih žena smjestio u svoju seosku kuću, zadovoljio je poriv lovca, jer lovac, iako cijeni samo one od svoga spola koji su također lovci, ne želi često polaskati njihovu ukusu time da im dopusti boraviti na njegovu vlastelinskom dobru.
Gospođu Dashwood i njezine kćeri dočekao je na vratima kuće sir John, koji ih je s neizvještačenom iskrenošću pozdravio pri dolasku u Barton Park. I dok ih je pratio do salona, ponovno je mladim damama izrazio žaljenje, koje je njihov dolazak izazvao u njega i dan prije, zbog toga što nije mogao naći nijednog elegantnog mladića da ih dočeka. Upoznat će se kad udu, reče, samo s još jednim gospodinom osim njega, jednim njegovim osobitim prijateljem koji boravi kod njega, ali nije ni previše mlad ni previše veseo. Reče im kako se nada da će mu one oprostiti što im nudi tako maleno društvo, ali ih uvjerava da se to više nikada neće dogoditi. Toga je jutra posjetio nekoliko obitelji u nadi da će povećati broj uzvanika, ali, kako je bila mjesečina, svi su već bili zauzeti. Na sreću, u Barton je prije nepunih sat vremena stigla majka lady Middleton, a ona je, reče, vrlo vesela i ugodna žena, te se nada da mladim damama neće biti tako dosadno kako su možda mislile. Mlade su dame, kao i njihova majka, bile potpuno zadovoljne što će imati samo dvije potpuno strane osobe u društvu, i to im je bilo dovoljno.
Gospoda Jennings, majka lady Middleton, bila je dobroćudna, vesela, debela starija žena, koja je puno pričala i izgledala vrlo sretno i prilično prosto. Bila je puna šala i smijeha i, prije nego što je ručak bio gotov, ispripovijedala je mnogo duhovitih pričica o ljubavnicima i muževima. Rekla je kako se nada da nisu ostavile svoja srca tamo u Sussexu i tvrdila je da su pocrvenjele, bez obzira na to jesu li stvarno bile crvene ili ne. Marianne je bila u neprilici zbog svoje sestre i pogledala je Elinor da vidi kako podnosi te napade, i to s nekom ozbiljnošću koja je u Elinor izazvala mnogo više neugode nego što su je mogla izazvati bockanja gospođe Jennings.
Pukovnik Brandon, sir Johnov prijatelj, očito nije bio, po svom ponašanju, ništa prikladniji da bude njegov prijatelj nego lady Middleton da bude njegova žena, ili gospođa Jennings da bude majka lady Middleton. Bio je šutljiv i ozbiljan. Njegov izgled, međutim, nije bio neugodan, usprkos lome što je, po Marianninu i Margaretinu mišljenju, bio pravi stari neženja jer je već bio prešao trideset i petu; ali, premda mu lice nije bilo lijepo, izraz lica bio mu je razborit, a nastup osobito gospodski.
Ni na jednom članu društva nije bilo ničega zbog čega bi ga gospođice Dashwood poželjele za prijatelja; međutim, hladna nezanimljivost lady Middleton bila je tako izvanredno odbojna da je ozbiljnost pukovnika Brandona, u usporedbi s njom, pa čak i bučna veselost sir Johna i njegove punice, bila zanimljiva. Čini se da je lady Middleton oživjela i razveselila se tek kad je poslije ručka ušlo njezino četvero bučne djece, koja su je navlačila, derala joj haljine i dokončala svaku vrstu razgovora osim onoga koji se ticao njih samih.
Uvečer, kad se otkrilo da je Marianne glazbenica, pozvali su je da svira. Otključali su klavir, svi su se pripremili da budu očarani, a Marianne, koja je vrlo lijepo pjevala, otpjevala je uglavnom sve pjesme što ih je lady Middleton udajom donijela u obitelj, i koje su možda sve odonda ležale u istom položaju na klaviru, jer njezino je gospodstvo proslavilo taj događaj tako da se odrekla glazbe iako je, prema izjavi njezine majke, izvanredno dobro svirala, a prema svojoj izjavi, veoma voljela glazbu.
Marianninu su izvedbu dočekali oduševljenim pljeskom. Sir John se na sav glas divio pri završetku svake pjesme, a isto tako je na sav glas razgovarao s drugima za vrijeme svake pjesme. Lady Middleton često ga je opominjala da prestane, čudila se kako se ičija pažnja može i načas odvratiti od glazbe, pa je zamolila Mariannu da otpjeva jednu određenu pjesmu koju je Marianne upravo završila. Jedini ju je pukovnik Brandon, od cijeloga društva, slušao ne zapadajući u ushit. Odavao joj je priznanje samo pažnjom, i ona je tom prilikom osjećala poštovanje prema njemu, koje su drugi namjerno proigrali svojim sramotnim nedostatkom ukusa. Njegovo uživanje u glazbi, iako nije bilo jednako onom zanosnom užitku koji bi jedino mogao biti srodan njezinom, bilo je vrijedno poštovanja kad se usporedilo s onom strašnom neosjećajnošću ostalih, a ona je bila dovoljno razumna da prizna da je čovjek od trideset i pet godina vjerojatno davno ostavio za sobom sav žar osjećaja i sve divne mogućnosti uživanja. Bila je potpuno spremna uzeti u obzir pukovnikovu poodmaklu dob, ukoliko to zahtijeva čovječnost.

Osmo poglavlje
GOSPOĐA Jennings bila je udovica s obilnim prihodima. Imala je samo dvije kćeri i doživjela da su joj se obje dobro udale te sada nije imala drugog posla nego ženiti sav ostali svijet. U ostvarenju toga cilja bila je žustro aktivna, koliko god joj je to dopuštala njezina sposobnost, te nije propuštala ni jednu priliku da planira vjenčanja svih svojih mladih znanaca. Bila je izvanredno brza u otkrivanju uzajamnih naklonosti te je cvala od zadovoljstva kad bi izazvala rumenilo i taštinu kakve mlade dame, natuknuvši joj kako je zaludila nekoga mladića, te izjavi kako je pukovnik Brandon silno zaljubljen u Mariannu Dashwood. Povjerovala je u to one prve večeri kad su bili zajedno i kad je vidjela kako je on pažljivo slušao dok im je Marianne pjevala. A kad su Middletonovi uzvratili posjet i došli na večeru u njihovu kuću, to se opažanje potvrdilo jer ju je on i opet pomno slušao. Mora biti tako. Ona je u to bila potpuno uvjerena. Bio bi to krasan brak, jer je on bio bogat, a ona lijepa. Gospođa Jennings je vruće željela doživjeti da se pukovnik Brandon dobro oženi sve odonda kad ga je prvi put upoznala kod sir Johna. A ona je uvijek zdušno nastojala da za svaku lijepu djevojku nađe dobra muža.
Njezino posredovanje nije nipošto ostajalo nenagrađeno, jer joj je pružalo materijal za beskonačne šale na račun jednoga i drugoga. Kod Middletonovih smijala se pukovniku, a kod Dashwoodovih Marianni. Pukovnik, je, vjerojatno, što se tiče njega samoga, bio ravnodušan na njezina bockanja, ali Marianne ih isprva nije razumjela, a kad je shvatila njihov cilj, nije bila sigurna bi li se više smijala njihovoj besmislenosti ili osuđivala njihovu drskost jer ona je to smatrala neumjesnim poigravanjem poodmaklim pukovnikovim godinama i njegovim stanjem osamljenog starog neženje.
Gospođa Dashwood, koja čovjeka pet godina mlađeg od sebe nije mogla smatrati tako starim kakav se on činio mladalačkoj mašti njezine kćeri, usudila se uzeti u obranu gospođu Jennings, tvrdeći da se ona nije željela narugati njegovoj dobi.
— Ali, mama, ti zacijelo ne možeš poreći besmislenost te optužbe, iako možda ne smatraš da je ona namjerno zlobna. Pukovnik Brandon jamačno je mlađi od gospođe Jennings, ali je dovoljno star da mi bude otac. A ako je ikada bio dovoljno živahan da se zaljubi, zacijelo je odavna ostavio za sobom svaki takav osjećaj. Pa to je glupo! Kad će čovjek biti pošteđen takvih duhovitosti, ako ga starost i nemoć dovoljno ne zaštite?
— Nemoć! - reče Elinor. - Zar ti pukovnika Brandona nazivaš nemoćnim? Mogu lako pretpostaviti da se njegova starost tebi mora činiti mnogo većom nego majci, ali nikako ne možeš tvrditi da se on ne može služiti rukama i nogama!
— Zar nisi čula da se tuži na reumu? A nije li to najobičnija bolest staračke dobi?
— Drago dijete - reče njezina majka, smijući se - na taj način moraš biti u neprestanom strahu zbog moje iznemoglosti, a zacijelo ti se čini čudom da mi je život produljen do poodmakle dobi od četrdeset godina.
— Mama, činiš mi krivo. Ja vrlo dobro znam da pukovnik Brandon nije toliko star da bi već sada kod svojih prijatelja izazivao strah kako će ga po zakonu prirode uskoro izgubiti. Možda će poživjeti još dvadesetak godina. Ali čovjek od trideset i pet godina nije više za ženidbu.
— Možda je bolje reći - odvrati Elinor - da trideset i pet i sedamnaest godina nemaju nikakve veze s brakom. Ali ako bi se kojim slučajem našla žena u dobi od dvadeset i sedam godina, neudana, mislim da trideset i pet godina pukovnika Brandona ne bi bila nikakva zapreka da se njome oženi.
— Žena od dvadeset i sedam godina - reče Marianne, zastavši načas - uopće se ne može nadati da će ponovno osjetiti ljubav niti nadahnuti koga ljubavlju, pa ako joj je dom neudoban ili imutak malen, pretpostavljam da bi se mogla pomiriti sa službom bolničarke, kako bi stekla dohodak i sigurnost supruge. Stoga, kad bi se on oženio takvom ženom, u tome ne bi bilo ništa neprikladno. Bio bi to brak iz računa, i ljudi bi bili zadovoljni. To u mojim očima uopće ne bi bio brak, to ne bi bilo ništa. Meni bi se to činilo samo kao trgovački posao pri kojemu jedno nastoji izvući korist na račun drugoga.
— Bilo bi nemoguće, ja to znam - odvrati Elinor - uvjeriti te da bi žena od dvadeset i sedam godina mogla osjećati za čovjeka od trideset i pet godina gotovo pravu ljubav, dovoljnu da joj on bude poželjan drug. Ali se moram usprotiviti tvojoj pomisli da bi pukovnik Brandon i njegova žena morali biti osuđeni na neprekidnu zatočenost u bolesničkoj sobi samo zato što se on jučer slučajno potužio (a bio je vrlo hladan, vlažan dan) da u jednom ramenu malo osjeća reumu.
— Ali on je govorio o flanelskim prslucima - reče Marianne - a za mene je flanelski prsluk redovito povezan s bolovima, grčevima, reumom i svim vrstama bolesti koje mogu zadesiti stare i nemoćne.
— Da je imao samo jaku groznicu, ti ga ne bi ni upola toliko prezirala. Priznaj, Marianne, nema li za te nešto zanimljivo u zažarenim obrazima, upalim očima i bilu ubrzanom od groznice?
Uskoro nakon toga, pošto je Elinor izišla iz sobe, reče Marianne: - Mama, osjećam neki strah s obzirom na bolest, koji ne mogu sakriti od tebe. Uvjerena sam da Edwardu Ferrarsu nije dobro Ovdje smo već gotovo dva tjedna, a njega nema. Samo prava bolest mogla je prouzročiti to neobično odgađanje. Što bi ga drugo moglo zadržati u Norlandu?
— Jesi li ti zamišljala da će on doći tako brzo? - upita gospođa Dashwood. - Ja nisam. Naprotiv, ako sam u vezi s tim ikada osjećala kakvu zabrinutost, onda je to bilo samo kad sam se sjetila da je on katkad pokazivao nedostatak radosti ili spremnosti da prihvati moj poziv kad sam govorila o njegovu dolasku u Barton. Zar ga Elinor već očekuje?
— Nisam s njom uopće o tom razgovarala, ali ga vjerojatno očekuje.
— Bojim se da se varaš, jer kad sam s njom jučer razgovarala o tome da se nabavi novi kamin za gostinsku sobu, izjavila je da za to nema hitne potrebe budući da ta soba vjerojatno neće biti potrebna još neko vrijeme.
— Kako je to čudno! Što bi to moglo značiti? I sveukupno ponašanje njih dvoje jednoga prema drugome ne da se objasniti! Kako li su bili hladni, kako smireni njihovi posljednji oproštaji! Kako je beživotan bio njihov razgovor one posljednje večeri kad su bili zajedno! U Edwardovu oproštaju nije bilo nikakve razlike između Elinor i mene. Bile su to jednostavno dobre želje nježnog brata nama objema. Dvaput sam ih namjerno ostavila nasamo tijekom posljednjeg prijepodneva, i on je svaki put, potpuno neshvatljivo, izišao za mnom iz sobe. A Elinor, ostavljajući Norland i Edwarda, nije plakala kao ja. Čak i sada ona postojano vlada sama sobom. Kada je ona potištena ili tužna? Kada pokušava izbjeći društvo, i kada u društvu izgleda nemirna i nezadovoljna?

Deveto poglavlje
DASHWOODOVE su se sada prilično udobno smjestile u Bartonu. Kuća i vrt, sa svim što je s njima u vezi, sada su im postali bliski, i one su se opet prihvatile svakidašnjih poslova, koji su nekad Norlandu davali polovicu njegove draži, i to s mnogo većim užitkom nego što im ga je Norland mogao dati nakon očeve smrti. Sir John Middleton, koji ih je prva dva tjedna svakodnevno posjećivao, i koji obično nije imao mnogo zaduženja kod kuće, nije mogao sakriti čuđenje kad bi ih uvijek zatekao zaposlene.
Njihovih posjetilaca, osim onih iz Bargon Parka, nije bilo mnogo jer, usprkos upornom navaljivanju sir Johna da se počnu više družiti sa susjedima, i ponovljenim uvjeravanjima da im njegova kočija stoji uvijek na raspolaganju, neovisnost gospođe Dashwood nadvladavala je njezinu želju da kćerima pruži društvo, i ona je odlučno odbijala posjetiti ijednu obitelj do koje se nije moglo lako doći pješice. Bilo je malo onih koji bi došli u obzir, a i k svima od njih nisu mogle ići. Oko milju i po od njihove kuće, niz usku zavojitu dolinu Allenham, što se odvajala od Bartona, kako je to već prije opisano, djevojke su, za vrijeme jedne od prvih šetnja, otkrile staru vlastelinsku kuću otmjena izgleda, koja je, podsjećajući ih malo na Norland, pobudila njihovu maštu i stvorila u njima želju da se s njome bolje upoznaju, ali su, raspitujući se, saznale da je njezina vlasnica, starija, vrlo ugledna gospođa, na žalost previše bolesna da bi se i s kim družila i da se nikada ne miče iz kuće.
Cijeli kraj oko njih pozivao je na prekrasne šetnje. Livade na visoravni, koje su ih pozivale s gotovo svakog prozora kuće da na njihovim visinama potraže izvanredno uživanje u svježem zraku, bile su sretan nadomjestak kad bi im blato dolje onemogućilo pristup u savršene ljepote doline. Prema jednom od tih brežuljaka upravile su jednog važnog jutra korake Marianne i Margaret, privučene povremenim suncem s kišnog neba, ne mogavši dulje izdržati zatočenost što ju je posljednja dva dana prouzročila postojana kiša. Vrijeme nije bilo dovoljno izazovno da i druge dvije odvuče od olovke i knjige, usprkos Marianninoj izjavi da će dan biti do kraja lijep i da će nestati svih prijetećih oblaka s njihovih brežuljaka. I tako su dvije djevojke krenule same.
Veselo su se uspinjale uz livade, uživajući u svakom tračku plavog neba. A kad im je u lice udario osvježavajući jugozapadnjak, bilo im je žao majke i Elinor, koje, spriječene strahom od kiše, nisu mogle s njima podijeliti taj užitak.
— Ima li na svijetu veće sreće od ovoga? - upita Marianne. Hodat ćemo ovuda, Margaret, najmanje dva sata.
Margaret se složila i one nastaviše put protiv vjetra, odolijevajući mu sa smijehom i uživanjem još kojih dvadeset minuta, kadli se iznenada nad njihovim glavama sklopiše oblaci i oštra kiša poče im udarati ravno u lice. Ražalošćene i iznenađene, bile su prisiljene, iako nevoljko, vratiti se, jer je njihova kuća bila najbliže sklonište. Preostao im je, međutim, jedan izlaz, koji je više nego obično opravdavala prijeka potreba, a to je da počnu trčati što brže mogu niz strmi obronak brijega koji je vodio ravno do ulaza u njihov vrt.
Prošle su. Marianne je isprva bila pred svojom sestrom, ali jedan pogrešan korak, i ona se iznenada našla na zemlji. Margaret, koja se nije mogla zaustaviti da joj pomogne, projurila je protiv volje dalje i došla bez opasnosti do vrta.
Neki gospodin, s puškom preko ramena i s dva prepeličara koji su se igrali oko njega, penjao se uz brdo na udaljenosti od nekoliko metara od Marianne kad se dogodila ta nezgoda. Stavio je pušku na zemlju i pritrčao joj u pomoć. Ona se pridigla sa zemlje, ali je pri padu iščašila nogu i jedva je mogla stajati. Gospodin joj ponudi pomoć i, opazivši da njezina čednost odbija ono što je zbog situacije bilo nužno, podigne je bez okolišanja na ruke i ponese nizbrdo. A onda, prošavši kroz vrtna vrata koja je Margaret ostavila otvorena, unese je ravno u kuću, kamo je upravo bila stigla Margaret, ne ispuštajući svoj teret dok ga nije položio na stolac u salonu.
Elinor i njezina majka, zaprepaštene njihovim dolaskom, ustadoše, i dok su oči obiju bile uperene u muškarca s očitim čuđenjem i potajnim divljenjem, a jedno i drugo bijaše podjednako posljedica njegova dolaska, on se ispriča zbog svoje nametljivosti i objasni im uzrok, i to tako otvoreno i ljupko da je njegova pojava, koja je bila neobično lijepa, poprimila od njegova glasa i nastupa još više čara. Sve da je bio i star, ružan i neodgojen, svaki čin pažnje prema njezinu djetetu bio bi izazvao zahvalnost i ljubaznost gospođe Dashwood. Ali mladost, ljepota i elegancija dodale su tome činu zanimljivost koja je doprla do njezinih osjećaja.
Iznova i iznova mu je zahvaljivala, a s toplinom koja joj je bila svojstvena ona ga pozva da sjedne. Međutim, on je to odbio jer je bio prljav i mokar. Tada ga gospođa zamoli da joj kaže komu je obavezna. Odgovorio je da se zove Willoughby, da sada stanuje u Allenhamu, i da se nada da će mu dopustiti čast da odanle sutra svrati i raspita se za gospođicu Dashwood. Ta mu je čast spremno iskazana, i on tada ode po najjačem pljusku, izazvavši još veće zanimanje.
Njegova muškaračka ljepota i više nego prosječna skladnost postadoše smjesta tema općeg divljenja, a zadirkivanje na Mariannin račun, izazvano njegovom uslužnošću, poprimilo je osobito značenje zbog njegove privlačne vanjštine. Sama Marianne manje ga je gledala nego ostale, jer joj je zbunjenost, koja joj je žarkim crvenilom prekrila lice kad ju je podigao, oduzela moć da ga promatra nakon ulaska u kuću. Ali ona ga je vidjela dovoljno da se mogla pridružiti divljenju ostalih, i to sa žarom koji je uvijek pratio njezine pohvale. Njegova pojava i nastup odgovarahu onome što je njezina mašta oduvijek zamišljala kao svojstva junaka omiljene priče, a spremnost da je nosi kući s tako malo prethodnog oklijevanja govorila je o njegovoj odlučnosti koja je taj čin osobito uljepšavala. Svaka pojedinost u vezi s njim bila je zanimljiva. Ime mu je bilo lijepo, stanovao je u njihovu najmilijem selu, a uskoro je zaključila da mu od svih muških odijela najbolje pristaje lovački kaputić. Mašta joj je užurbano radila, misli su joj bile ugodne, pa se na bol iščašenoga gležnja nije ni osvrtala.
Sir John ih je posjetio čim mu je prvi nastup lijepa vremena toga prijepodneva dopustio da iziđe iz kuće. Pošto su mu opisale Marianninu nezgodu, radoznalo su ga upitale poznaje li nekog gospodina u Allenhamu po imenu Willoughby.
— Willoughby! - uskliknu sir John. - Što, zar je on došao na selo? E, to je lijepa novost. Sutra ću odjahati k njemu i pozvati ga na večeru u četvrtak.
— Prema tome, vi ga poznajete - reče gospođa Dashwood.
— Da poznajem! Pa jasno da ga poznajem. On dolazi ovamo svake godine.
— A kakav je on mladić?
— Takav da ne može biti bolji, uvjeravam vas. Vrlo dobar strijelac, a u Engleskoj nema smionijeg jahača.
— Zar je to sve što možete reći o njemu? - uskliknu Marianne ogorčeno. - A kakvo mu je ponašanje kad ga se pobliže upozna? Čime se bavi, za što je nadaren i sposoban?
Sir John se nađe u priličnoj nedoumici.
— Časne mi riječi - reče - što se toga tiče, ne znam mnogo o njemu. Međutim, on je ugodan, dobroćudan momak i ima najljepšu kujicu prepeličarku koju sam ikada vidio. Je li danas bila vani s njim?
Ali Marianne mu nije mogla reći ništa više o boji prepeličarke gospodina Willoughbyja nego što je on njoj mogao opisati nijanse njegova duha.
— A tko je on? - upita Elinor. - Odakle je? Ima li kuću u Allenhamu?
O tome je sir John mogao dati pouzdanije obavijesti, pa im je rekao da gospodin Willoughby nema na selu nikakva imanja, da tamo boravi samo kad dođe u posjet staroj gospođi u Allenham Courtu, s kojom je u rodu, a treba naslijediti i njezin imutak. A onda je dodao: - Da, da, vrijedno bi ga bilo uloviti, to vam mogu reći, gospođice Dashwood. Osim toga, on ima lijepo imanjce u Somersetshireu, a kad bih ja bio na vašemu mjestu ne bih ga prepustio svojoj mlađoj sestri, usprkos tom padu niz brežuljak. Gospođica Marianne ne smije očekivati da će imati sve muškarce za sebe. Brandon će biti ljubomoran ako ne bude oprezna.
— Ne vjerujem - reče gospođa Dashwood s dobroćudnim smiješkom - da će ijedna od mojih kćeri uznemirivati gospodina Willoughbyja s namjerom da ga, kako vi to kažete, ulovi. One nisu odgojene za takve poslove. Muškarci su kod nas vrlo sigurni, pa ma kako bili bogati. Drago mi je, međutim, da sam, iz onoga što ste rekli, razabrala da je on ugledan mladić, mladić s kojim poznanstvo nije naodmet.
— On je, po mome mišljenju, tako dobar mladić da ne može biti bolji - ponovi sir John. - Sjećam se, prošlog Božića na jednome malom plesu kod nas, on je plesao od osam do četiri ujutro a da nije sjeo.
— O, zaista? - uskliknu Marianne, blistavih očiju. - Je li elegantno i produhovljeno?
— Da. A u osam je ponovno bio na nogama da odjaši kući.
— To mi se baš sviđa. Takav treba biti mladić. Ma kakvim se poslom bavio, njegova revnost u tome neće znati za umjerenost i neće mu stvarati osjećaj umora.
— Da, da, vidim ja kako će to biti - reče sir John - vidim kako će to biti. Sada ćete ga pokušati upecati i zaboravit ćete jadnog Brandona.
— To je izraz, sir Johne - reče Marianne zagrijano - koji mi se nikako ne sviđa. Odvratne su mi sve prostačke fraze koje bi trebale biti duhovite. A “upecati muškarca” ili “osvojiti”, te su najgadnije. Njihova je svrha odvratna i surova, i ako se njihova uporaba ikada mogla smatrati duhovitom, vrijeme im je već odavna uništilo svu duhovitost.
Sir John nije baš sasvim razumio taj prijekor, ali se nasmijao tako srdačno kao da ga je razumio, a onda je odvratio:
— Da, vi ćete prilično osvajati, ako se ne varam, ovako ili onako. Jadni Brandon! On je već potpuno zatravljen, a njega ne bi bilo loše upecati, ja vam kažem, usprkos svim tim raznim padovima i iščašenim gležnjevima.

Deseto poglavlje
MARIANNIN spasitelj, kako je Margaret, s više elegancije nego točnosti, nazvala Willoughbyja, svratio je k njima u kuću rano idućeg jutra da se osobno raspita kako je bolesnici. Primila ga je gospođa Dashwood više nego uljudno; sa srdačnošću koju je od nje iziskivao izvještaj sir Johna i njezina zahvalnost. A sve što se odigralo tijekom posjeta moglo ga je uvjeriti u razboritost, otmjenost, uzajamnu ljubav i udobnost doma obitelji u koju ga je uveo slučaj. A da se uvjeri u osobne draži tih žena, za to mu nije bio potreban ponovni sastanak.
Elinor je imala nježnu put, pravilne crte lica i osobito lijep stas. Marianne je bila još ljepša. Njezina pojava, iako ne tako pravilna kao njezine sestre, bila je upečatljivija, jer je ona bila viša, a lice joj je bilo tako lijepo da ne bismo pozlijedili istinu kao što se to obično događa, kad bismo je običnim, praznim riječima divljenja nazvali krasnom djevojkom. Koža joj je bila vrlo tamna, ali zbog njezine prozirnosti put joj je bila predivna. Imala je lijepe crte lica, smiješak joj je bio ljubak i privlačan, a u očima, koje su bile vrlo tamne, bio je neki život, polet, neka gorljivost koja se nije mogla zapaziti bez užitka. Isprva je prikrila izraz očiju pred Willoughbyjem zbog neugode što ju je prouzročilo sjećanje na njegovu pomoć. Ali kad je to prošlo, kad se pribrala, kad je vidjela da se u njemu savršeno dobar odgoj gospodina sjedinjuje s iskrenošću i živahnošću i, povrh svega, kad je čula njegovu izjavu da strastveno voli glazbu i ples, ona ga je počastila takvim pogledom odobravanja da je za preostalo vrijeme njegova boravka osigurala za sebe najveći dio razgovora s njim.
Bilo je dovoljno samo da se spomene bilo koja omiljena zabava da se ona upusti u razgovor. Nije mogla šutjeti kad bi se o tome počelo govoriti i, raspravljajući o zabavi, ona nije bila ni bojažljiva ni povučena. Ubrzo su otkrili da je njihovo uživanje u plesu i glazbi uzajamno i da potječe odatle što se općenito slažu u svemu što je u vezi s glazbom i plesom. Budući da ju je to ohrabrilo da još više sazna o njemu, počela ga je ispitivati o knjigama. Spomenula je svoje najmilije pisce i o njima je govorila s takvim zanosnim užitkom da bi svaki mladić od dvadeset i pet godina zaista morao biti neosjećajan kad ne bi smjesta postao pristalica ljepote tih knjiga, ma koliko za njih prije malo mario. Ukus im je bio začudno sličan. I jedno i drugo divilo se istim knjigama, istim odlomcima - ako bi se pojavilo kakvo razilaženje ili iznio kakav prigovor, on je trajao samo do časa kad bi snaga njezinih dokaza i sjaj njezinih očiju došli do izražaja. Slagao se sa svim njezinim zaključcima, povodio se za svakim njezinim oduševljenjem, tako da su njih dvoje, mnogo prije kraja njegova posjeta, razgovarali s prisnošću starih znanaca.
— Dakle, Marianne - reče Elinor čim je on otišao - mislim da si u ovo jedno prijepodne dobro uspjela. Već si utvrdila mišljenje gospodina Willoughbyja gotovo u svim važnim pitanjima. Znaš što misli o Cowperu i Scottu, sigurna si da cijeni njihovu ljepotu na pravi način, a potpuno si se uvjerila da se ne divi Popeu više no što se pristoji. A koliko će dugo tvoje poznanstvo biti zanimljivo kad s takvom izvanrednom brzinom rješavaš sve predmete razgovora? Uskoro ćeš iscrpsti sve omiljene teme. Još jedan sastanak bit će dovoljan da objasni njegove osjećaje u vezi s ljepotom slikarstva, drugi u vezi sa ženidbama, a onda nemaš više što pitati.
— Elinor - viknu Marianne - je li to ispravno? Je li to pravedno? Zar su moje misli tako oskudne? Ali vidim što hoćeš reći. Bila sam previše smirena, previše sretna, previše iskrena. Pogriješila sam protiv svih uobičajenih ideja o pristojnosti. Bila sam otvorena i iskrena, a morala sam biti povučena, mrtva, dosadna i neiskrena. Da sam razgovarala samo o vremenu i o putovima, i da sam progovorila samo jedanput u deset minuta, bila bih pošteđena toga prigovora.
— Zlato - reče njezina majka - ne smiješ se uvrijediti na Elinor - ona se samo šalila. I sama bih je prekorila kad bi pokušala smanjiti tvoj užitak u razgovoru s našim novim prijateljem. - Marianne se u času smekša.
Willoughby je, sa svoje strane, pružio sve dokaze o tome koliko uživa što ih je upoznao, sve dokaze što ih je mogla pružiti očita želja da ih još bolje upozna. Dolazio je k njima svaki dan. Isprva tobože da se raspita za Mariannino zdravlje. Međutim, one su ga primale s toliko usrdnosti i iz dana u dan sve ljubaznije, tako da je ta izlika postala nepotrebna i prije nego što je prestala biti moguća zbog Mariannina potpunog ozdravljenja. Morala je ostati kod kuće nekoliko dana, ali nikada nijedno zatočenje nije bilo manje dosadno. Willoughby je bio mladić velikih sposobnosti, živahne mašte, pronicava duha i slobodna, ugodna ponašanja. Bio je kao stvoren da zaokupi Mariannino srce jer je uza sve to imao ne samo privlačnu pojavu nego i vatrenost duha, koju je ona sada svojim primjerom potaknula i povećala te joj se zbog toga sviđao više od ikoga.
Njegovo društvo postalo joj je postupno divan užitak. Čitali su, razgovarali i pjevali zajedno. Imao je izvanredan dar za glazbu, a čitao je sa svom onom osjećajnošću i živahnošću koja je, na žalost, nedostajala Edwardu.
Po mišljenju gospođe Dashwood bio je jednako besprijekoran kao i po Marianninu, a Elinor nije nalazila ništa što bi na njemu pokudila osim sklonosti, po kojoj je jako nalikovao njezinoj sestri te se ona stoga osobito njime oduševljavala, da previše govori o tome što u svakoj situaciji misli, bez obzira na osobe ili prilike. Stvarajući i dajući naprečac svoje mišljenje o drugim ljudima, žrtvujući opću uljudnost da bi uživao u nepodijeljenoj pažnji tamo gdje je bio svim svojim srcem, i olako podcjenjujući forme društvene korektnosti, pokazivao je nedostatak opreza, što Elinor nije mogla odobriti, usprkos svemu što bi on ili Marianne mogli reći u obranu toga.
Marianne je sada počela shvaćati da je očaj koji ju je bio obuzeo kad joj je bilo šesnaest i po godina, da nikada neće sresti čovjeka koji bi bio sposoban zadovoljiti njezine pojmove o savršenstvu, bio prenagljen i neopravdan. U Willoughbyju je bilo sve ono što je njezina mašta, u ono nesretno vrijeme i u svim vedrijim razdobljima, zamislila da bi je moglo privući. A ponašanje mu je pokazivalo da je u tom pogledu jednako iskren u svojim željama kao što je i sposoban provesti ih u djelo.
I njezina je majka, u duhu koje se nije rodila ni jedna misao o njihovoj eventualnoj ženidbi, s obzirom na njegove izglede za buduće bogatstvo, u roku od jednog tjedna došla do toga da se tome nada i da to očekuje i da sama sebi potajno čestita što je dobila dva takva zeta kao što su Edward i Willoughby.
Naklonost pukovnika Brandona prema Marianni, što su je vrlo rano otkrili njegovi prijatelji, Elinor je zapazila tek sada, kada je kod njih već pala u zaborav. Svoju su pažnju i duhovitost sada usmjerili na njegova sretnijeg suparnika, a bockanje kojemu je Brandon bio izvrgnut prije nego što je došlo do bilo kakve simpatije prestalo je kad su njegovi osjećaji doista počeli opravdavati ismijavanje koje se tako s pravom povezuje uz osjećajnost. Elinor je sada morala povjerovati, iako protiv volje, da je osjećaje koje je gospođa Jennings pripisala Brandonu sebi za zadovoljstvo, njezina sestra sada zapravo probudila, i ma koliko opća sličnost partnera išla u prilog ljubavi gospodina Willoughbyja, isto tako izrazita oprečnost karaktera nije bila prepreka osobitom poštovanju pukovnika Brandona. Opazila je to zabrinuto. Čemu se, naime, može nadati šutljiv čovjek od trideset i pet godina kad mu se suprotstavi vrlo živahan mladić od dvadeset i pet? A kako mu čak nije mogla poželjeti uspjeh, od srca je željela da bude ravnodušan. Sviđao joj se - usprkos njegovoj ozbiljnosti i povučenosti, nalazila je u njemu nešto zanimljivo. Njegovo ponašanje, iako ozbiljno, bilo je nježno, a njegova povučenost izgledala je više kao posljedica neke duševne potištenosti nego prirođene tmurne prirode. Sir John je natuknuo nešto o nekadašnjim uvredama i razočaranjima, a to je opravdalo njezino vjerovanje da je on nesretan čovjek, i gledala je na nj s poštovanjem i sućuti.
Možda ga je još više žalila i cijenila zato što su ga Willoughby i Marianne podcjenjivali. Čini se da su oni, neraspoloženi prema njemu zbog toga što nije ni živahan ni mlad, odlučili prezreti njegove vrline.
— Brandon je baš ona vrsta čovjeka - reče Willoughby jednog dana kad su o njemu razgovarali - o kojemu svi lijepo govore, a nikomu nije do njega stalo. Kojega svi rado vide, a nikomu ne padne na pamet razgovarati s njim.
— Upravo to i ja mislim o njemu - viknu Marianne.
— To vam baš ne služi na čast - reče Elinor - jer ste oboje nepravedni. Cijela ga obitelj u Parku visoko cijeni, a ja ga još nikada nisam srela a da se nisam potrudila porazgovarati s njim.
— Svakako mu je na korist da ste mu vi zaštitnica - odvrati Willoughby - ali što se tiče toga da ga ti drugi cijene, to je samo po sebi poniženje. Bolje je biti ravnodušan svima drugima nego da ga hvale žene kao što su lady Middleton i njezina majka.
— Ako je njihova pohvala prijekor, možda je vaš prijekor pohvala, jer one nisu gluplje nego što ste vi opterećeni predrasudama i nepravedni.
— Braneći svoga štićenika ti čak možeš biti i drska.
— Moj štićenik, kako ga ti zoveš, razuman je čovjek, a razumnost će za me uvijek biti privlačna. Da, Marianne, čak i kod čovjeka između trideset i četrdeset godina. Vidio je mnogo svijeta, putovao je po inozemstvu. Načitan je i ima misaoni duh. Ustanovila sam da je sposoban pružiti mi mnoge podatke o različitim predmetima, a na moje upite uvijek je odgovarao sa spremnošću dobro odgojena i ljubazna čovjeka.
— To znači - uzviknu Marianne prezrivo - da ti je rekao da je u Indiji vruće i da su komarci dosadni.
— On bi mi to bio rekao, u to ne sumnjam, da sam ga to upitala, ali to su slučajno dva podatka o kojima sam već prije bila obaviještena.
— Možda su se - reče Willoughby - njegova zapažanja proširila na nabobe, indijske zlatnike i palankine.
— Usuđujem se reći da su se njegova zapažanja proširila mnogo dalje nego vaša nepristranost. Ali zašto ga vi ne volite?
— Nije da ga ne volim. Naprotiv, smatram ga za čovjeka vrlo vrijedna poštovanja, o kojem svi lijepo govore, ali ga ne zapažaju, koji ima više novca nego što može potrošiti, više vremena nego što ga zna upotrijebiti, i svake godine dva nova kaputa.
— A tome se može dodati - viknu Marianne - da nema ni inteligencije, ni ukusa, ni duha. Da u njegovu poimanju nema oštroumnosti, u njegovim osjećajima žara, niti u njegovu glasu izražajnosti.
— Vi donosite zaključke o njegovim nesavršenostima tako u cijelosti - odvrati Elinor - i toliko na temelju svoje mašte, da pohvala što je ja mogu dati o njemu postaje prilično hladna i nezanimljiva. Mogu samo izjaviti da je on razuman čovjek, dobro odgojen, obrazovan, i da mu je nastup otmjen, a vjerujem i da ima plemenito srce.
— Gospođice Dashwood - uskliknu Willoughby - to nije lijepo od vas. Vi me pokušavate razoružati razumom i uvjeriti me protiv moje volje. Ali to ne može biti. Vidjet ćete da sam baš toliko tvrdoglav koliko ste vi lukavi. Imam tri nepobitna razloga zašto ne volim pukovnika Brandona: rekao je da će me uhvatiti kiša, a ja sam htio da bude lijepo; prigovarao je zavjesama u mojoj kočiji, i ne mogu ga nagovoriti da kupi moju smeđu kobilu. Ukoliko je, međutim, vama ma kakvo zadovoljstvo ako vam kažem da vjerujem da je njegov značaj u svakom drugom pogledu besprijekoran, spreman sam to priznati. A kao uzvrat za to priznanje, koje je za mene prilično bolno, ne možete mi uskratiti povlasticu da ga volim još manje nego ikada.

Jedanaesto poglavlje
GOSPOĐA Dashwood nije mogla ni slutiti, a ni njezine kćeri, kad su prvi put ugledale Devonshire, da će iskrsnuti tolike obveze koje će ispuniti njihovo vrijeme, kao što su uskoro iskrsnule, i da će ih tako često pozivati, te da će imati toliko stalnih posjetitelja da će im preostati malo slobodnog vremena za ozbiljne poslove. Pa ipak, bilo je tako. Kad se Marianne oporavila, počeli su se ostvarivati planovi zabava kod kuće i vani, koje je sir John već ranije bio utanačio. Započeli su privatni plesovi u Barton Parku, a priređivale su se i zabave na vodi i provodile u djelo kad god je to kišoviti listopad dopuštao. U svaki takav sastanak bio je uključen i Willoughby, a lakoća i srdačnost, svojstvene takvim zabavama, bile su točno proračunane da bi se povećala prisnost njegova poznanstva s Dashwoodovima, da bi mu se pružila prilika da uoči Mariannine odlike, da bi joj iskazao svoje vatreno divljenje i da bi, u njezinu ponašanju prema sebi, osjetio najizrazitiji dokaz njezine naklonosti.
Elinor nije bila iznenađena njihovom ljubavlju. Jedino je željela da ju pokazuju manje otvoreno, pa se jedanput ili dvaput usudila natuknuti Marianni kako bi bilo pristojno da se malo svladava. Ali Marianni je bilo odvratno svako skrivanje tamo gdje otvoreno ponašanje nije popraćeno očitom sramotom. A težiti prema sputavanju osjećaja koji sami po sebi nisu nepohvalni, njoj se to činilo ne samo kao nepotreban napor nego i kao sramotno podvrgavanje razuma otrcanim i pogrešnim idejama. Takvo je bilo i Willoughbyjevo mišljenje, a njihovo je ponašanje, u svako doba, bilo odraz njihova mišljenja.
Kad je on bio prisutan, ona nije vidjela nikoga drugoga. Sve što je on učinio, bilo je ispravno. Sve što je rekao, bilo je pametno. Ako bi se večeri u Parku završile kartanjem, on bi varao i sebe i sve ostale samo da ona dobije dobre karte.
Ako bi ples bio predmet zabave te večeri, oni bi pola vremena plesali zajedno, a kad bi se za dva-tri plesa morali rastati, pazili su da stoje zajedno i gotovo ni s kim drugim nisu progovorili ni riječi. Naravno, zbog takva ponašanja prilično su ih ismijavali, ali ismijavanje ih nije posramilo, i gotovo da ih nije ni ljutilo.
Gospođa je Dashwood sudjelovala u svim njihovim osjećajima s toplinom zbog koje nije bila sklona kočiti to njihovo preveliko javno pokazivanje. Za nju je to bila samo prirodna posljedica velike ljubavi u mladom i plamenom srcu.
Za Mariannu je to bilo razdoblje sreće. Srcem je bila odana Willoughbyju, a nježna ljubav prema Norlandu, što ju je ponijela iz Sussexa, očito je, zbog draži što ju je mladićevo društvo davalo njezinu sadašnjem domu, oslabjela više nego što je prije mislila da je moguće.
Elinorina sreća nije bila tako velika. Srce joj nije bilo tako spokojno, niti je njezino zadovoljstvo u njihovim zabavama bilo tako potpuno. U njima nije nalazila društvo koje bi joj nadoknadilo ono što je ostavila za sobom i koje bi joj pomoglo da s manje žaljenja nego ikada pomišlja na Norland. Ni lady Middleton ni gospođa Jennings nisu joj mogle pružiti društvo koje joj je nedostajalo, premda je ova posljednja bila neumorna na jeziku i od samog ju je početka susretala s ljubaznošću koja joj je osiguravala velik udio u njezinim razgovorima. Već je tri ili četiri puta ispričala Elinor povijest svoga života, i da je Elinorino pamćenje bilo doraslo njezinim sposobnostima informiranja, ona bi vrlo rano bila saznala sve pojedinosti o posljednjoj bolesti gospodina Jenningsa i o tome što je rekao svojoj ženi nekoliko minuta prije no što je umro. Lady Middleton je bila ugodnija od svoje majke samo po tome što je bila šutljiva. Elinor nije bilo potrebno mnogo promatranja da opazi da je njezina povučenost samo plod mirnoće u ponašanju s kojom razum nema nikakve veze. Prema svome mužu i majci bila je jednaka kao prema njima, i prema tome prisnost s njom nije trebalo očekivati niti je ona bila poželjna. Danas nije imala za reći ništa što već nije rekla jučer. Njezina nezanimljivost bila je postojana jer joj je i raspoloženje bilo uvijek jednako i, premda se nije protivila zabavama što ih je priređivao njezin muž, pod uvjetom da se sve provodi otmjeno i da uz nju bude njezino dvoje najstarije djece, čini se da u njima nije nikada uživala ništa više nego što bi uživala da je sjedila sama kod kuće. A njezina je prisutnost tako malo pridonosila užitku ostalih, bilo kakvim udjelom u njihovu razgovoru, da ih je katkad samo briga oko njezinih nemirnih dječaka podsjećala na njezinu prisutnost.
Jedino je u pukovniku Brandonu, od svih svojih novih znanaca, Elinor našla osobu koja je uopće mogla zaslužiti poštovanje zbog duševnih sposobnosti, izazvati zanimanje kao prijatelj i pružiti užitak kao drug. Willoughby nije bio u pitanju. Njezino divljenje i poštovanje, čak i njezino sestrinsko uvažavanje, bilo je potpuno na njegovoj strani, ali on je bio ljubavnik, sva njegova pažnja bila je usmjerena na Mariannu, pa bi i mnogo nezgodniji čovjek mogao biti, općenito govoreći, ugodan. Pukovnik Brandon, na svoju nesreću, nije dobivao poticaja da misli samo na Mariannu pa je, u razgovorima s Elinor, nalazio veliku nadoknadu za potpunu ravnodušnost njezine sestre.
Elinorino je suosjećanje prema njemu raslo, i ona je imala razloga posumnjati da je on već upoznao muke razočarane ljubavi. Ta se sumnja pojavila zbog nekoliko riječi koje su mu slučajno pobjegle kad su jedne večeri, obostranom odlukom, sjedili u parku dok su ostali plesali. Oči su mu bile uprte u Mariannu i, nakon šutnje od nekoliko minuta, on reče sa slabašnim smiješkom: - Čini mi se da vaša sestra ne odobrava da se netko drugi put zaljubi.
— Ne - odvrati Elinor - njezini su pogledi sasvim romantični.
— Ili, bolje reći, vjerujem da ona smatra da to ne može postojati.
— Mislim da je tako. Ali ne znam kako joj to uspijeva a da ne pomisli na karakter svoga oca koji je i sam imao dvije žene. Međutim, još nekoliko godina, i njezini će se pogledi svesti na logičnu osnovu zdravog razuma i opažanja, a onda će ih lakše nego sada definirati i opravdati svatko osim nje same.
— To će se vjerojatno dogoditi - odvrati on. - Pa ipak, u predrasudama mlade glave ima nešto tako ljupko da je čovjeku žao kad vidi kako uzmiču pred prihvaćanjem općenitijih pogleda.
— U tome se ne mogu složiti s vama - reče Elinor. - Osjećaje kao što su Mariannini prate takve teškoće da ih nikakve draži oduševljenja niti nepoznavanja svijeta ne mogu izgladiti. Sve njezine sklonosti nesretno teže za tim da odbacuju ono što se pristoji. Ja očekujem kao njezin najveći mogući dobitak da bolje upozna svijet.
Nakon kratke stanke on nastavi razgovor riječima:
— Zar vaša sestra ne pravi nikakve razlike u svojem negodovanju protiv druge ljubavi? I osuđuju li je svi tako? Zar oni koji su se razočarali pri prvom izboru, bilo zbog nepostojanosti predmeta ljubavi ili zbog nepovoljnih prilika, trebaju ostati jednako ravnodušni cijelog života?
— Iskreno da vam kažem, nisam pobliže upoznata s njezinim načelima. Znam samo to da je još nikada nisam čula priznati da je ijedan slučaj ponovne veze oprostiv.
— To - reče on - ne može biti dobro. Ali promjena, potpuna promjena osjećaja... Ne, ne, to nemojte željeti, jer kad su romantične ideje mladog duha prisiljene povući se, kako ih često naslijede nazori koji su i previše svagdanji i opasni! Govorim iz iskustva. Poznavao sam nekoć jednu damu koja je po naravi i intelektu veoma nalikovala vašoj sestri, koja je mislila i sudila poput nje, ali je zbog silom nametnute promjene - zbog niza nesretnih okolnosti... - Ovdje on iznenada zastade. Činilo se kao da misli da je previše rekao, i svojim je izrazom lica dao povoda nagađanjima koja možda inače Elinor ne bi pala na pamet. Možda bi ta dama bila prošla bez sumnjičenja da nije Elinor uvjerio da ono što se te dame tiče nije smjelo prijeći preko njegovih usana. A ovako, mašti je bio potreban samo mali napor da poveže njegovo uzbuđenje s nježnim sjećanjem na prošlu naklonost. Elinor nije više ništa pitala; ali Marianne ne bi, na njezinu mjestu, odustala. Pred njezinom živom maštom ubrzo bi se stvorila cijela priča i sve bi se utvrdilo po vrlo tužnom redu nesretne ljubavi.

Dvanaesto poglavlje
DOK SU Elinor i Marianne idućeg jutra zajedno šetale, Marianne povjeri svojoj sestri jednu novost koja je nju, usprkos svemu onome što je već prije znala o Marianninoj nerazboritosti i nedostatku promišljenosti, iznenadila snažno posvjedočivši i jedno i drugo. Marianne joj je s najvećim užitkom rekla da joj je Willoughby dao konja kojega je sam uzgojio na svom imanju u Somersetshireu i koji je kao stvoren da na njemu jaši žena. Ne promislivši da njezina majka nema u planu držati konja i da će, ako tu svoju odluku izmijeni u korist tog poklona, morati kupiti još jednog konja za slugu, da će morati držati slugu koji će jahati na njemu i, konačno, da će morati za konje sagraditi konjušnicu, ne promislivši o svemu tome, ona je bez oklijevanja prihvatila poklon i, sva izvan sebe, ispričala sestri o tome.
— On namjerava smjesta poslati svoga momka u Somersetshire - dodala je - a kad dođe, jahat ćemo svaki dan. Moći ćeš i ti jahati na njemu. Zamisli, draga Elinor, kakav će biti užitak galopirati po kojoj od ovih livada.
Nikako se nije htjela probuditi iz tog sna o sreći, shvatiti svu neugodnu stvarnost koja će proisteći iz toga, i neko se vrijeme protivila podvrgnuti joj se. Što se tiče još jednog sluge, to će stajati malenkost. Uvjerena je da se mama neće tome protiviti, a za slugu će biti dobar bilo kakav konj. Mogao bi uvijek dobiti konja od Middletonovih. A što se konjušnice tiče, obična će šupa biti dobra. Tada se Elinor usudila posumnjati u ispravnost postupka da ona primi takav poklon od čovjeka kojega tako slabo poznaje i tako kratko vrijeme. To je bilo previše.
— Varaš se, Elinor - reče ona zagrijano - ako misliš da vrlo malo poznajem Willoughbyja. Zapravo ga ne poznajem dugo, ali ga poznajem bolje nego ikoga drugoga na svijetu, osim tebe i mame. Prisnost se ne mjeri vremenom ni prilikama - samo naklonošću. I sedam bi godina bilo nekim ljudima premalo da se upoznaju, a drugima je sedam dana više nego dovoljno. Osjećala bih se krivom za veću neispravnost kad bih primila konja od svoga brata nego od Willoughbyja. O Johnu znam vrlo malo premda smo godinama živjeli zajedno, a o Willoughbyju sam već odavna stvorila svoj sud.
Elinor je smatrala da je najpametnije da u to više ne dira. Poznavala je narav svoje sestre. Protivljenje u tako osjetljivoj točki samo bi je još više učvrstilo u njezinu mišljenju. Međutim, apelirajući na njezinu ljubav prema majci, predstavivši joj nepriličnosti što bi ih na se navukla ta popustljiva majka ako bi (što bi se vjerojatno dogodilo) pristala povećati broj slugu, ubrzo je pobijedila Mariannu, i ona je obećala da neće spominjanjem te ponude siliti svoju majku na tako nerazboritu dobrotu i da će reći Willoughbyju, kad se opet sretnu, da mora odbiti njegovu ponudu.
Održala je riječ, i kad je Willoughby istoga dana navratio u njihovu kućicu, Elinor je čula kako mu je, tihim glasom, rekla koliko joj je žao što mora odustati od toga da prihvati njegov poklon. Istodobno mu je objasnila razloge, a oni su bili takvi da su mu onemogućili daljnje navaljivanje. Njegovo je nezadovoljstvo, međutim, bilo vrlo očito i, pošto ga je uvjerljivo očitovao, dodao je istim tihim glasom: - Ali, Marianno, konj je ipak vaš, premda se sada ne možete njime služiti. Držat ću ga dok ga ne budete mogli zatražiti. Kad odete iz Bartona i osnujete svoje kućanstvo u trajnijem domu, Kraljica Mab će vas dočekati.
Sve je to čula Elinor i u cijeloj toj rečenici, u načinu kako ju je izgovorio i u tome kako je njezinu sestru oslovio samo Marianne, smjesta vidjela nesumnjivu bliskost, jasan dokaz konačnog sporazuma među njima. Od toga časa više nije sumnjala da su se oni jedno drugome obećali, a to uvjerenje nije stvorilo nikakvo drugo iznenađenje osim činjenice da su tako iskrene osobe pustile nju, ili bilo kojeg od njihovih prijatelja, da to slučajno otkrije.
Sljedećeg joj je dana Margaret ispripovijedala nešto što je sve to još više osvijetlilo. Willoughby je prethodnu večer proveo kod njih, a Margaret je, ostavši neko vrijeme u salonu samo s njim i Mariannom, opazila nešto što je, vrlo važna lica, povjerila svojoj najstarijoj sestri kad su se prvi put našle nasamo.
— O, Elinor - uskliknu ona - imam ti povjeriti veliku tajnu u vezi s Mariannnom. Uvjerena sam da će se vrlo brzo udati za gospodina Willoughbyja.
— Pa ti to govoriš - odvrati Elinor - gotovo svakog dana otkad su se upoznali na onoj livadi; a mislim da se nisu poznavali ni tjedan dana, a ti si već bila uvjerena da Marianne nosi njegovu sliku oko vrata, ali se pokazalo da je to minijatura našeg praujaka.
— Ali ovo je zaista sasvim nešto drugo. Uvjerena sam da će se vrlo brzo vjenčati jer on ima jedan uvojak njezine kose.
— Budi oprezna, Margaret. Možda je to kosa kojeg njegova praujaka.
— Ali, Elinor, pouzdano je njezina. Gotovo sam uvjerena da jest jer sam ga vidjela kad ju je odrezao. Sinoć, poslije čaja, kad ste ti i mama izišle iz sobe, oni su nešto jako žurno šaputali i govorili, a čini se da je on nešto molio i odmah zatim uzeo je škare i odrezao dugačak uvojak njezine kose koja joj je padala niz leđa i on ga je poljubio, zamotao u komad bijelog papira i stavio u svoj novčanik.
Elinor nije mogla ne povjerovati kad je čula te pojedinosti iz usta takvog autoriteta, a nije bila ni raspoložena da proturječi jer su se okolnosti potpuno poklapale s onim što je ona sama čula i vidjela.
Margaretina se oštroumnost nije uvijek očitovala na način koji bi potpuno zadovoljavao njezinu sestru. Kad ju je jedne večeri u parku gospođa Jennings napala da joj kaže ime mladića koji je Elinorina osobita simpatija, što ju je već odavna veoma zanimalo, Margaret, gledajući svoju sestru, reče: - Ne smijem reći, Elinor, zar ne?
Naravno da su se na to svi nasmijali, a i Elinor se pokušala nasmijati. Međutim, taj je napor bio mučan. Bila je uvjerena da Margaret cilja na čovjeka za kojega joj ne bi bilo svejedno da mu ime postane stalan predmet ismijavanja gospođe Jennings.
Marianne ju je iskreno žalila, ali je cijeloj pripovijesti više škodila nego koristila jer je pocrvenjela i srdito rekla Margaret:
— Zapamti, ma kakva bila tvoja nagađanja, nemaš ih pravo iznositi.
— Pa ja uopće nisam nagađala - odvrati Margaret. - Ti si mi to sama rekla.
To je još povećalo veselost u društvu, pa su na Margaret silno navaljivali da kaže još nešto.
— O, molim vas, gospođice Margaret, da čujemo sve - reče gospođa Jennings. - Kako se zove taj gospodin?
— Ne smijem vam reći, gospođo. Ali znam vrlo dobro kako se zove, a znam i gdje je.
— Da, da, mi pogađamo gdje je on. Kod svoje kuće u Norlandu, naravno. On je, mislim, kapelan u župi.
— Ne, nije. Uopće nije svećenik.
— Margaret - reče Marianne vrlo uzrujano - ti znaš da je sve to samo tvoja izmišljotina, i da takva osoba ne postoji-
— Onda je zacijelo nedavno umro, Marianno, jer sam uvjerena da je nekoć postojao takav čovjek, a ime mu počinje sa F.
Elinor je bila vrlo zahvalna lady Middleton što je u tom trenutku spomenula da jako pada kiša, iako je bila uvjerena da taj prekid razgovora nije bio toliko posljedica bilo kakve pažnje prema njoj, koliko posljedica negodovanja njezina gospodstva prema svim takvim neotmjenim predmetima bockanja u kakvim su uživali njezin muž i majka. Međutim, za njom se odmah poveo pukovnik Brandon, koji je u svakoj prilici pazio na osjećaje drugih; njih su dvoje mnogo toga rekli u vezi s kišom. Willoughby je otvorio klavir i zamolio Mariannu da sjedne za nj. I tako se, zahvaljujući raznim nastojanjima nekolicine ljudi, taj razgovor nije nastavio. Ali Elinor se nije tako lako oporavila od straha koji ju je obuzeo.
Te se večeri složilo društvo koje će idućeg dana poći na izlet u neko vrlo lijepo mjesto oko dvanaest milja od Bartona, koje je pripadalo nekom šurjaku pukovnika Brandona, a bez njegova se odobrenja nije moglo posjetiti jer mu je vlasnik, koji je tada bio u inozemstvu, dao u tom pogledu stroge naredbe. Za taj se posjed govorilo da je izvanredno lijep, a može se priznati da je sir John, koji ga je hvalio s osobitim žarom, bio prilično dobar stručnjak jer on je u posljednjih deset godina barem dvaput svakog ljeta slagao grupe da posjete to imanje. Tamo je bilo prekrasno jezero, a jedrenje po njemu trebalo je sačinjavati pretežni dio prijepodnevne zabave. Ponijet će se hladno jelo, ići će se samo u otvorenim kočijama i sve će se izvesti u uobičajenom stilu zabavnog izleta.
Nekolicini iz društva činilo se to prilično smionim pothvatom, s obzirom na godišnje doba i na to da već dva tjedna svaki dan pada kiša, a Elinor je nagovorila gospođu Dashwood, koja je već bila prehlađena, da ostane kod kuće.

Trinaesto poglavlje
DOGOVORENI je izlet u Whitwell ispao posve drukčije od onoga što je Elinor očekivala. Bila je spremna na to da će pokisnuti do kože, da će se umoriti i nastrahovati, ali se dogodilo nešto još nezgodnije: uopće nisu išli.
Cijelo se društvo skupilo u Barton Parku do deset sati, gdje su trebali doručkovati. Jutro je bilo prilično povoljno iako je cijelu noć padala kiša. Oblaci su se upravo razilazili, a sunce se često pokazivalo. Svi su bili raspoloženi i dobre volje i željni da budu sretni te su odlučili da će se radije izvrgnuti i najvećim nepogodama i tegobama nego da pokvare dobro raspoloženje.
Dok su bili za doručkom, sluga je donio poštu. Među pismima bilo je jedno za pukovnika Brandona. Uzeo ga je, pogledao naslov, promijenio boju i smjesta izašao iz sobe.
— Što je s Brandonom? - upita sir John.
Nitko nije znao.
— Nadam se da nije primio lošu vijest - reče lady Middleton. - Sigurno je nešto izvanredno, čim je pukovnik Brandon tako naglo ustao od doručka.
Vratio se za pet minuta.
— Nadam se da nisu loše vijesti, pukovniče - reče gospođa Jennings čim je ušao u sobu.
— Ne, gospođo, hvala vam.
— Je li to pismo iz Avignona? Nadam se da vam ne javljaju da se stanje vaše sestre pogoršalo.
— Ne, gospođo. Pismo je iz Londona, obično poslovno pismo.
— Ali, ako je to obično poslovno pismo, kako to da vas je rukopis tako uzrujao? Hajde, hajde, time nas nećete otpraviti, pukovniče; dakle, da čujemo istinu.
— Mama - reče lady Middleton - pazi što govoriš.
— Možda vam pišu da vam se udala sestrična Fanny? - reče gospođa Jennings, ne osvrćući se na prijekor svoje kćeri.
— Ne, zaista ne.
— E, onda znam od koga je, pukovniče. Nadam se da joj je dobro.
— Na koga to mislite, gospođo? - upita on, neznatno pocrvenjevši.
— O, znate vi na koga ja mislim.
— Neobično mi je žao, gospođo - reče on, obraćajući se lady Middleton - da sam danas primio to pismo, jer se radi o poslu koji zahtijeva da smjesta odem u London.
— U London! - uskliknu gospođa Jennings. - Kakav posao možete imati u Londonu u to doba godine?
— Za me je velik gubitak - nastavi on - što moram ostaviti tako ugodno društvo, ali još me više zabrinjava to što se bojim da će biti potrebno da ja budem prisutan kako bismo dobili dopuštenje da uđemo u Whitwell.
Kakav li je to udarac bio za sve njih!
— Ali ako napišete nekoliko riječi upravitelju, gospodine Brandon - reče žurno Marianne - zar to ne bi bilo dovoljno?
On odmahne glavom.
— Moramo ići - reče sir John. - Ne smijemo to odgoditi kad smo već sve priredili. Vi, Brandone, možete ići u London tek sutra i gotovo.
— Volio bih kad bi se to tako lako riješilo, ali nije u mojoj moći da i za jedan dan odgodim put!
— Kad biste nam barem rekli o kakvu se poslu radi - reče gospođa Jennings - onda bismo vidjeli može li se odgoditi ili ne može.
— Ne biste zakasnili ni šest sati - reče Willoughby - kad biste odgodili put do našeg povratka.
— Ne smijem izgubiti ni jedan sat.
Tada je Elinor čula kako Willoughby tihim glasom govori Marianni: - Ima ljudi koji ne podnose zabavne izlete. Brandon je jedan od njih. Čini mi se da se boji prehlade, pa je izmislio tu smicalicu da se izvuče. Okladio bih se u pedeset funti da je sam napisao to pismo.
— U to ne sumnjam - odvrati Marianne.
— Već odavna znam - reče sir John - da se vas, Brandone, ne može nagovoriti da promijenite svoju odluku kad ju jednom donesete. Međutim, uza sve to, nadam se da ćete se predomisliti. Uzmite u obzir da su ovdje dvije gospođice Carey, koje su došle iz Newtona, tri gospođice Dashwood, koje su došle pješice iz svoje kuće, a gospodin Willoughby je ustao dva sata prije svoga redovitog vremena samo zato da ide u Whitwell.
Pukovnik Brandon ponovi kako mu je žao što je razočarao društvo, ali je to bilo neizbježno.
— A kad ćete se onda vratiti?
— Nadam se da ćemo vas opet vidjeti u Bartonu - reče njezino gospodstvo - čim se vratite iz Londona, a mi ćemo morati odgoditi izlet u Whitwell do vašeg povratka.
— To je vrlo ljubazno od vas, ali je vrlo neizvjesno kad će mi biti moguće vratiti se, tako da se uopće ne usuđujem obvezivati.
— O, on se mora svakako vratiti - viknu sir John. - Ako ne bude ovdje do konca tjedna, ja ću poći za njim u potjeru.
— Da, to svakako učinite, sir Johne - viknu gospođa Jennings - pa ćete možda saznati o kakvom se to poslu radi.
— Ne želim se miješati u tuđe poslove. Zacijelo je to nešto čega se on srami.
Uto je ušao sluga i javio da su konji pukovnika Brandona spremni.
— Valjda ne idete u London na konju? - upita sir John.
— Ne. Samo da Honitona. Dalje ću poštanskom kočijom.
— E pa, kad ste već odlučili ići, želim vam sretan put. Međutim, bilo bi bolje da se predomislite.
— Uvjeravam vas da to nije u mojoj moći.
Tada se oprosti od cijelog društva.
— Nema li izgleda da vas i vaše sestre vidim ove zime u Londonu, gospođice Dashwood?
— Bojim se da nema nikakva izgleda.
— Onda vam moram reći zbogom na dulje vrijeme nego što bih to želio.
Marianni se samo naklonio bez ijedne riječi.
— Hajde, pukovniče - reče gospođa Jennings - prije nego što odete, da čujemo po kakvom poslu idete.
On joj zaželi sretan ostanak i, u pratnji sir Johna, izađe iz sobe.
Prigovori i jadikovanja, što su ih prije iz pristojnosti potiskivali, sada buknuše na sve strane, i svi su se opet iznova složili kako je to strašno biti tako razočaran.
— Ja, međutim, nagađam o kakvu se poslu radi - reče likujući gospođa Jennings.
— Zaista, gospođo - rekoše gotovo svi.
— Da, to je u vezi s gospođicom Williams, uvjerena sam.
— A tko je gospođica Williams? - upita Marianne.
— Što, zar vi ne znate tko je gospođica Williams? Uvjerena sam da ste morali za nju čuti već prije. Ona je draga pukovnikova rođakinja. Vrlo bliska rođakinja. Nećemo reći kako bliska da ne sablaznimo mlade dame. - A onda, spustivši malo glas, reče Elinor: - Ona je njegova nezakonita kći.
— O, da, a njegova je slika i prilika. Mislim da će joj ostaviti sav svoj imutak.
Kad se vratio sir John, svim se srcem priključio općem žaljenju zbog toga nesretnog slučaja, ali je ipak zaključio da moraju, kad su se već svi okupili, učiniti nešto da se oraspolože. Nakon kratka dogovora složili su se da bi ih, premda bi mogli biti sretni samo u Whitwellu, mogla prilično zadovoljiti i vožnja po okolici. Tada naručiše kočije. Willoughbyjeva je bila prva. A Marianne nije nikada izgledala sretnija nego kad je ušla u nju. Vozio je vrlo brzo kroz park, i uskoro su im se izgubili iz vida, i nitko ih više nije vidio sve dok se nisu vratili, a to je bilo tek nakon povratka ostalih. Činilo se da su oboje oduševljeni vožnjom, ali su samo usput spomenuli da su se držali putova, dok su ostali krenuli preko livada.
Zaključeno je da će uvečer biti ples i da svatko mora biti izvanredno veseo cijeli dan. Na večeru su došli još neki od Careyjevih tako da ih je bilo blizu dvadesetak za stolom, a to je sir John primijetio s velikim zadovoljstvom. Willoughby je zauzeo svoje uobičajeno mjesto između dviju starijih gospođica Dashwood. Gospođa Jennings je sjela Elinor s desne strane. Nisu dugo sjedili, kad se ona nagnula od nje i Willoughbyja i rekla Marianni dovoljno glasno da i oni čuju: - Ja sam vas pročitala usprkos svim vašim lukavštinama. Znam gdje se proveli jutro.
Marianne je pocrvenjela i žustro zapitala: - A gdje, molim vas?
— Zar niste znali - reče Willoughby - samo smo se izvezli u mojoj kočiji?
— Da, da, gospodine Bestidniče, znam ja to vrlo dobro i bila sam odlučila saznati kamo ste se vas dvoje uputili. Nadam se, gospođice Marianno, da vam se sviđa vaša kuća. Znam da je vrlo velika, a kad vas dođem posjetiti, nadam se da ćete već imati novo pokućstvo jer joj je bilo jako potrebno kad sam tamo bila prije šest godina.
Marianne se, sva zbunjena, okrenu u stranu. Gospođa Jennings od srca se nasmijala, a Elinor je pretpostavila da je ona, u svojoj upornosti da sazna gdje su bili, nagovorila svoju služavku da se raspita kod konjušara gospodina Willoughbyja, i da je na taj način saznala da su otišli u Allenham i tamo proveli mnogo vremena u šetnji po vrtu i razgledavanju kuće.
Elinor gotovo nije mogla vjerovati da je to istina jer se činilo vrlo nevjerojatnim da bi Willoughby predložio, a Marianne prihvatila da uđu u kuću dok u njoj boravi gospođa Smith, koju Marianne uopće ne poznaje.
Čim su izišle iz blagovaonice, Elinor je upita je li to istina i veoma se iznenadila kad je čula da je svaka pojedinost što ju je ispripovjedila gospođa Jennings potpuno istinita. Marianne se na nju veoma razljutila zbog toga što je sumnjala u to.
— Zašto bi ti, Elinor, mislila da nismo išli onamo i da nismo pogledali kuću? Zar nisi i ti sama to isto često poželjela?
— Da, Marianne, ali ne bih išla onamo dok tamo boravi gospođa Smith, i sama s gospodinom Willoughbyjem, bez ikoga drugoga.
— Ah gospodin Willoughby je jedina osoba koja ima pravo pokazati kuću, a kako je kočija samo za dvije osobe, nitko drugi nije mogao biti s nama. U životu nisam provela ugodnije prijepodne.
— Bojim se - odvrati - da najugodnije provedeno vrijeme nije uvijek i najdoličnije provedeno.
— Naprotiv, ništa ne može biti bolji dokaz za to jer da je bilo išta nepristojno u onome što sam učinila, ja bih u tom času bila toga svjesna, jer mi uvijek znamo kad radimo krivo, a u tom slučaju ne bih bila mogla uživati.
— Ali, draga moja Marianno, budući da si se zbog toga već izložila nekim nezgodnim primjedbama, ne počinješ li ti sada sumnjati u razboritost svoga ponašanja?
— Ako nezgodne primjedbe gospođe Jennings trebaju biti dokaz nepristojna ponašanja, onda mi svi, u svakom času svoga života, griješimo. Ne držim do njezinih prijekora ništa više nego što bih držala do njezinih pohvala. Nisam svjesna da sam učinila išta loše time što sam se prošetala po posjedu gospođe Smith ni što sam pogledala njezinu kuću. Jednoga će dana to pripadati gospodinu Willoughbyju, a...
— Sve kad bi to jednoga dana i pripalo i tebi, Marianne, ti se ne bi mogla opravdati za ono što si učinila.
Pocrvenjela je na tu primjedbu, ali joj je to čak i vidljivo polaskalo, a nakon desetak minuta ozbiljna razmišljanja, prišla je opet svojoj sestri i rekla vrlo raspoloženo: - Možda je bilo nepromišljeno od mene što sam pošla u Allenham, ali gospodin je Willoughby osobito želio pokazati mi to imanje, a kuća je, uvjeravam te, čarobna. Na prvom katu ima jedna osobito krasna dnevna soba, lijepe prikladne veličine, za stalni boravak, a bila bi još ljepša s modernim pokućstvom. To je pravokutna soba s prozorima na dvjema stranama. S jedne strane gledaš preko tratine za kuglanje, koja je iza kuće, na prekrasnu šumu, na padini, a s druge strane imaš pogled na crkvu i selo, a iza njih na lijepe, strme brežuljke kojima smo se toliko puta divili. Nisam je vidjela u najpovoljnijem stanju jer ništa ne može biti bjednije od onoga pokućstva; ali kad bi se nabavio novi namještaj - kaže Willoughby da bi oko dvjesta funti bilo dovoljno da se od nje učini najugodnija ljetna soba u Engleskoj.
Da ju je Elinor moga slušati i da ih drugi nisu prekidali, ona bi bila s jednakim užitkom opisala i svaku drugu sobu u kući.

Četrnaesto poglavlje
IZNENADNI prekid boravka pukovnika Brandona u Barton Parku, i njegova postojanost da ne oda uzrok svoga odlaska, dva-tri dana zaokupljao je misli i izazivao radoznalost gospođe Jennings. Ona je bila vrlo radoznala, kao što mora biti svatko tko se živahno zanima za sva kretanja svih svojih znanaca. S malim se prekidima pitala koji bi mogao biti razlog njegova odlaska. Bila je uvjerena da su zacijelo stigle neke loše vijesti pa je razmišljala o svim mogućim nevoljama koje su ga mogle zadesiti, čvrsto uvjerena da im svima neće moći izbjeći.
— Zacijelo se radi o nečem vrlo tužnom, u to sam uvjerena - rekla je. - Vidjela sam mu to na licu. Jadan čovjek! Bojim se da je možda u teškoj situaciji. Za imanje u Delafordu nije se nikada računalo da donosi više nego dvije tisuće na godinu, a njegov brat je ostavio sve teško prezaduženo. Svatko misli da su poslali po njega u vezi s novčanim pitanjima, jer što bi drugo moglo biti? Zanima me je li to tako. Dala bih sve da saznam istinu. Možda je u vezi s gospođicom Williams, a, da, zaista, rekla bih da jest jer kao da mu je bilo vrlo neugodno kad sam spomenula nju. Možda leži bolesna u Londonu. Ništa na svijetu nije vjerojatnije jer imam dojam da je prilično boležljiva. Okladila bih se u ne znam što da se radi o gospođici Williams. Nije baš vjerojatno da bi sada bio u novčanoj neprilici jer on je vrlo razborit čovjek, a zapravo je dosad već sigurno sredio dugove oko imanja. Zanima me što bi to moglo biti! Možda se stanje njegove sestre u Avignonu pogoršalo, pa je poslala po njega. To je vrlo vjerojatno jer je tako naglo otišao. E, pa ja mu od svega srca želim da se izvuče iz svih tih neprilika, a k tome i da dobije dobru ženu.
Tako je nagađala, tako je govorila gospođa Jennings. Mišljenje joj se pri svakom nagađanju mijenjalo, a sva su se, čim bi se pojavila, činila jednako vjerojatnim. Elinor, premda je uistinu imala na srcu dobrobit pukovnika Brandona, nije pokazivala svoje veliko čuđenje zbog njegova naglog odlaska onako kako je to željela gospođa Jennings; jer osim što po njezinu mišljenju taj događaj nije opravdavao tako dugotrajno čuđenje i različita nagađanja, njezinu je radoznalost privuklo nešto drugo. Ona je bila zaokupljena neobičnom šutnjom svoje sestre i Willoughbyja u pitanju za koje su morali znati da sve njih osobito zanima. Kako je ta šutnja potrajala, svakim je danom bivala sve čudnijom i sve više nespojivom s naravi jednoga i drugoga. Elinor nije mogla shvatiti zašto oni otvoreno ne priznaju njezinoj majci i njoj ono što se, prema njihovu stalnom ponašanju jednoga prema drugome, očito dogodilo.
Mogla je lako razumjeti da se možda ne mogu odmah vjenčati jer, premda je Willoughby bio neovisan, nije bilo razloga da se povjeruje da je bogat. Po nagađanju sir Johna, njegovo bi imanje moglo donositi oko šest ili sedam stotina godišnje, ali njegovi su izdaci bili toliki da bi taj prihod jedva bio dostatan za život, a i sam se često tužio na svoje siromaštvo. Međutim, ona sebi nije mogla protumačiti tu neobičnu tajanstvenost koja zapravo ništa nije sakrivala. A takav je postupak bio tako potpuno u suprotnosti s njegovim općim nazorima i djelima da joj se katkad u dušu uvlačila sumnja u to jesu li se oni zaista obećali jedno drugome, i ta je sumnja bila dovoljna da je spriječi da išta upita Mariannu.
Ništa nije moglo biti znakovitije za njihovu vezu od Willoughbyjeva ponašanja. Ono je prema Marianni bilo puno nježnosti svojstvene srcu zaljubljena čovjeka, a prema ostalim članovima obitelji puno nježne pažnje sina i brata. Činilo se da on smatra njihovu kuću svojim domom i da je jednako toliko voli. Tamo je provodio mnogo više sati nego u Allenhamu i, ako ih kakva zajednička obveza ne bi skupila kod Middletonovih, njegova bi se jutarnja šetnja gotovo sigurno završila kod Dashwoodovih gdje bi ostatak dana proveo pokraj Marianne, s njegovim omiljenim prepeličarom pored njezinih nogu.
Posebice jedne večeri, otprilike tjedan dana pošto je pukovnik Brandon otišao sa sela, kao da je otvorenije nego obično pokazivao koliko su mu srcu prirasli predmeti oko njega i, kad je gospođa Dashwood slučajno spomenula svoju namjeru da u proljeće preuredi kućicu, on se gorljivo usprotivio bilo kakvoj promjeni kuće koju je ljubav učinila za njega savršenom.
— Što! - uskliknuo je on. Preurediti ovu dragu kućicu! Ne. Na to nikada neću pristati. Ni jedan se kamen ne smije dodati njezinim zidovima, ni jedan palac njezinoj veličini, ako se budete obazirali na moje osjećaje.
— Nemojte se uzbuđivati - reče Elinor - takvih preuređenja neće biti jer moja majka neće nikada imati dovoljno novca za takav pokušaj!
— To mi je neobično drago - viknu on. - Da barem uvijek ostane siromašna ako ne bi znala na bolji način utrošiti svoje bogatstvo.
— Hvala vam, gospodine Willoughby. Međutim, možete biti uvjereni da ne bih žrtvovala za ne znam kakve moguće preinake, ni jedan osjećaj vaše privrženosti ovoj kući, niti bilo čije koga volim. Uvjeravam vas da bih, kad u proljeće sredim svoje račune, sav neupotrijebljeni novac koji mi eventualno preostane radije pustila da beskorisno leži nego da potrošim na nešto što je za vas tako bolno. Ali, je li vama ova kuća zaista tako draga da na njoj ne vidite nikakvih nedostataka?
— Jest - reče on. - Za me je bez mane. Štoviše, smatram je za jedini oblik gradnje u kojoj čovjek može postići sreću i, kad bih bio dovoljno bogat, smjesta bih srušio svoju kuću u Combeu i ponovno je sagradio točno po planu ove kućice.
— S tamnim, uskim stubištem, s kuhinjom u kojoj se dimi, je li tako? - reče Elinor.
— Da - viknu on istim, uzbuđenim glasom - sa svim i svačim što je u njoj. Ne bi se u njoj smjela opaziti ni najmanja promjena ni u jednoj jedinoj udobnosti ni neudobnosti. Tada, i samo tada, pod ovakvim krovom, možda bih u Combeu bio jednako sretan kao što sam u Bartonu.
— Laska mi - odvrati Elinor - da ćete čak i u nedostatku ljepših soba i šireg stubišta, odsad svoju vlastitu kuću smatrati za jednako savršenu kao što sada smatrate ovu.
— Jamačno postoje okolnosti - reče Willoughby - zbog kojih bih je još više zavolio, ali ova će kuća uvijek zasluživati moje simpatije kao nijedna druga.
Gospođa je Dashwood sa zadovoljstvom pogledala Mariannu. Njezine su lijepe oči bile tako izražajno uprte u Willoughbyja da se jasno vidjelo kako ga dobro razumije.
— Kako li sam često poželio - doda on - dok sam ovih dvanaest mjeseci boravio u Allenhamu, da kućica u Bartonu bude nastanjena! Nisam tada ni slutio da će prva novost koju ću čuti od gospođe Smith kad se opet vratim na selo biti da je kućica u Bartonu izdana. Ta me je vijest obradovala i zainteresirala, a to se može objasniti jedino nekom vrstom predosjećaja koliko će to sreće meni donijeti. Zar to nije moralo biti, Marianne? - obrati se njoj tišim glasom. A tada, nastavivši prijašnjim tonom, reče: - A ipak, vi biste, gospodo Dashwood, htjeli pokvariti ovu kuću! Vi biste joj oteli njezinu jednostavnost nekim prividnim popravkom! I vi biste taj dragi salon, u kojem smo se prvi put upoznali, i u kojem smo zajedno proveli toliko sretnih sati, srozali na položaj običnog predsoblja, i svatko bi jedva čekao da prođe kroz prostoriju koja je do tada u sebi sadržavala više topline i udobnosti nego što bi je mogao pružiti ijedan drugi najskladniji stan na svijetu.
Gospođa ga Dashwood stade ponovno uvjeravati da takvih promjena neće biti.
— Vi ste dobra žena - odvrati on toplo. - Vaše je obećanje za me olakšanje. Proširite ga još malo dalje, i učinit ćete me sretnim. Recite mi da će ne samo vaša kuća ostati ista, nego da ću i vas i vaše naći jednako nepromijenjene kao i vaš stan, i da ćete na me uvijek gledati s dobrotom koja je učinila da je sve što pripada vama meni tako drago.
Gospođa Dashwood mu to spremno obeća, i cijelu se večer u Willoughbyjevu ponašanju očitovala i njegova privrženost i njegova sreća.
— Hoćete li doći sutra na večeru? - upita ga gospođa Dashwood kad je odlazio od njih. - Ne pozivam vas da dođete prije podne jer moramo posjetiti lady Middleton.
Obećao je da će doći do četiri sata.

Petnaesto poglavlje
GOSPOĐA Dashwood je sljedećeg dana posjetila lady Middleton, a s njom su pošle njezine dvije kćeri. Marianne se ispričala nekim nevažnim poslom i nije išla s njima, a njezina majka, koja je zaključila da joj je Willoughby sinoć obećao da će je posjetiti dok one budu odsutne, bila je posve zadovoljna što ona ostaje kod kuće.
Vrativši se od Middletonovih našle su Willoughbyjevu kočiju i njegova osobnog slugu ispred kuće, i gospođa Dashwood je bila uvjerena da je ispravno naslućivala. Do toga časa sve je bilo kako je ona predvidjela, ali ušavši u kuću ugledala je nešto za što joj nikakvo naslućivanje nije dalo povoda da očekuje. Nisu dobro ni ušle u predsoblje kadli Marianne naglo iziđe iz salona, očito silno rastužena, s rupčićem na očima i, ne opazivši ih, potrča uza stube. Iznenađene i prestrašene dođoše ravno u sobu iz koje je Marianne upravo izašla, gdje su našle samo Willoughbyja naslonjena na kamin, leđima okrenuta prema njima. Kad su ušle, okrenuo se, a na licu mu se vidjelo da je snažno sudjelovao u uzbuđenju koje je svladalo Mariannu.
— Je li joj se što dogodilo? - viknu gospoda Dashwood ulazeći. - Je li bolesna?
— Nadam se da nije - odvrati on, pretvarajući se da je dobre volje. I s usiljenim smiješkom začas doda: - Zapravo bi se moglo očekivati da sam ja bolestan - jer sam doživio teško razočaranje!
— Razočaranje!
— Da, zato što ne mogu danas doći k vama. Gospođa Smith se jutros poslužila svojim pravom bogatašice nad siromašnim, ovisnim rođakom, šaljući me poslovno u London. Maloprije sam primio naredbe i oprostio se od Allenhama. I, da se od toga svega oporavim, došao sam se oprostiti od vas.
— U London! Odlazite li danas prije podne?
— Gotovo ovog časa.
— To je vrlo neugodno. Ali gospođi Smith morate to učiniti - a nadam se da vas njezin posao neće dugo zadržati u Londonu.
Dok je odgovarao, zarumenio se: - To je vrlo lijepo od vas, ali mislim da se neću vratiti u Devonshire. Nikad ne posjećujem gospođu Smith dvaput u jednoj godini.
— A zar je gospođa Smith vaš jedini prijatelj? Je li Allenham jedina kuća ovdje u blizini gdje će vam iskazati dobrodošlicu? Sramota, gospodine Willoughby. Zar morate čekati da vas pozovemo ovamo?
On još više pocrvenje i, očiju uprtih u pod, samo odgovori: - To je od vas previše ljubazno.
Gospođa Dashwood iznenađeno pogleda Elinor. Elinor je bila isto tako zapanjena. Nekoliko časaka svi su šutjeli. Prva je progovorila gospođa Dashwood.
— Moram još samo dodati, dragi Willoughby, da ćete uvijek biti rado viđeni u našem domu. Neću navaljivati da se odmah vratite ovamo jer samo vi možete prosuditi koliko bi to bilo drago gospođi Smith, a što se toga tiče, ja ću jednako cijeniti vašu odluku kao što cijenim i vašu naklonost.
— Moji su poslovi sada - odvrati zbunjeno Willoughby - takve naravi - da - se ne usuđujem obmanjivati samog sebe...
Zašutio je. Gospođa je Dashwood bila previše zapanjena da bi mogla govoriti, i uslijedila je još jedna stanka. Prekine je Willoughby rekavši uz slabašni smiješak: - Ludost je ovako otezati. Neću se više mučiti i ostati među prijateljima u čijem mi je društvu sada nemoguće uživati.
Nato se u žurbi oprosti od njih i iziđe iz sobe. Vidjele su ga kako ulazi u kočiju i za minutu se izgubi iz vida.
Gospođa Dashwood je bila previše uzbuđena da bi mogla govoriti i istog je časa izišla iz salona da u samoći da oduška svojoj zabrinutosti i strahu što ih je prouzročio taj nenadani odlazak.
Elinorina uznemirenost bila je barem takva kao njezine majke.
S bojazni i sumnjom pomišljala je na ono što se upravo dogodilo. Willoughbyjevo ponašanje dok se opraštao od njih, njegova zbunjenost i hinjenje veselosti i, povrh svega, to što nije htio prihvatiti poziv njezine majke, odupiranje tako nesvojstveno čovjeku koji voli, tako nesvojstveno njemu, sve ju je to silno zbunjivalo. U jednom se času pobojala da on nikada i nije imao ozbiljnih namjera, a u sljedećemu da je između njega i njezine sestre došlo do kobne prepirke. Po Marianninu zaplakanom licu kad je napustila sobu moglo se vrlo lako zaključiti da je između njih došlo do ozbiljne svađe, iako, kad se uzme u obzir kakva je bila Mariannina ljubav prema njemu, svađa se činila gotovo nemogućom.
Ali, ma kakve bile pojedinosti što su dovele do raskida, tuga njezine sestre bila je nesumnjiva, i ona je s najnježnijom sućuti mislila na žestoku bol kojoj se Marianne prepuštala vrlo vjerojatno ne samo radi olakšanja nego ju je podgrijavala kao dužnost i davala joj poticaja.
Za kojih pola sata vratila se njezina majka i, premda su joj oči bile crvene od plača, lice joj nije bilo neveselo.
— Naš dragi Willoughby sada je već nekoliko milja daleko od Bartona, Elinor - reče ona sjedajući za posao. - Kako teška srca zacijelo putuje!
— Sve je to vrlo čudno. Da tako naglo ode! Čini se da se sve odigralo u jednom času, a još sinoć bio je kod nas, tako sretan, tako veseo, tako drag! A sada, nakon obavijesti od samo deset minuta, on je otišao, i to bez namjere da se vrati! Zacijelo se dogodilo nešto više nego što je on nama priznao. Niti je govorio, niti se ponašao kao obično. Ti si sigurno uočila razliku jednako kao i ja. Što bi to moglo biti? Je li moguće da su se posvađali? Jer zašto bi inače pokazao takvu nevoljkost da prihvati tvoj poziv da dođe ovamo?
— Nije on bio nesklon prihvatiti moj poziv, Elinor. To sam jasno vidjela. Nije imao snage prihvatiti ga. Uvjeravam te da sam o svemu razmislila i mogu potpuno obrazložiti sve što se isprva činilo čudnim i meni i tebi.
— Zar doista?
— Da. Ja sam to sebi objasnila na vrlo prihvatljiv način. Ali tebe, Elinor, koja si u svemu sklona sumnjičavosti, tebe to neće zadovoljiti, to znam. No ti me ne možeš riječima razuvjeriti. Uvjerena sam da gospođa Smith naslućuje da se on zagrijao za Mariannu, ona to ne odobrava (možda zato što ima druge namjere s njim) i zbog toga joj je jako stalo da ga makne odavde, a posao po kojem ga šalje da ga obavi samo je izlika da ga ukloni. Eto, vjerujem da se to dogodilo. A budući da on zna da ona ne odobrava tu vezu, on joj se sada ne usuđuje priznati svoje zaruke s Mariannom i osjeća se obaveznim, zbog svojeg ovisnog položaja, popustiti njezinim planovima i na neko se vrijeme udaljiti iz Devonshirea. Znam, ti ćeš mi reći da bi to moglo biti, a možda i ne, ali ja ne želim čuti tvoja cjepidlačenja ako ti sama ne možeš naći neki drugi, jednako prihvatljiv način da se sve to shvati. A sada, Elinor, što ti imaš za reći?
— Ništa, jer ti si predvidjela moj odgovor.
— Znači, ti bi mi bila rekla da bi to moglo biti, a možda i ne bi. O, Elinor, kako su nepojmljivi tvoji osjećaji! Ti bi radije prihvatila zlo nego dobro. Ti bi radije gledala Mariannino mučenje i Willoughbyjevu krivnju nego našla za njega ispriku. Ti si odlučila smatrati ga vrijednim prijekora zato što se od nas oprostio s manje topline nego što bi se to od njega očekivalo prema njegovu dosadašnjem ponašanju. A zar se ne može pretpostaviti da je to možda bilo nehotično, ili da je zbog nedavnog razočaranja bio potišten? Zar se ne smije prihvatiti nijedna vjerojatnost samo zato što nije sigurnost? Zar nema nikakva opravdanja za čovjeka kojeg mi svi imamo mnogo razloga voljeti, a nemamo uopće nikakva razloga da o njemu loše mislimo? Zar je nemoguće da postoje motivi koji se sami po sebi ne mogu riješiti iako su za neko vrijeme neizbježno tajni? A, na koncu, što je to za što ga ti sumnjičiš?
— Ni sama ne znam točno. Ali sumnjam da je nešto neugodno neizbježna posljedica te promjene kojoj smo maloprije bili svjedoci. Ima, međutim, mnogo istine u tome što si sada iznijela, da mu moramo ponešto uzeti u obzir, no ja želim biti objektivna u prosuđivanju svakoga. Willoughby možda ima potpuno dovoljne razloge za svoje ponašanje, i ja se nadam da ima. Ali bi Willoughbyju bilo sličnije da ih je odmah iznio. Tajnost je možda uputna, no ipak ne mogu ne čuditi se što se on poslužio njome.
— Nemoj ga, međutim, kriviti jer je postupio suprotno svojoj naravi tamo gdje je takav postupak bio potreban. Ali ti svakako priznaješ da je ispravno ovo što sam rekla u njegovu obranu? Sretna sam, i on je oslobođen optužbe.
— Ne sasvim. Možda je uputno da oni sakrivaju svoje zaruke (ako su zaručeni) od gospođe Smith - i, ako je tako, zacijelo je vrlo korisno za Willoughbyja da se sada ne zadržava dugo u Devonshireu. Ali to nije razlog da ih taje pred nama.
— Taje pred nama! Drago dijete, zar ti optužuješ Willoughbyja i Mariannu zbog zatajivanja? To je zaista čudno kad su im tvoje oči svakoga dana predbacivale nesmotrenost.
— Ne tražim da priznaju svoju ljubav - reče Elinor - ali tražim da priznaju da su se zaručili.
— Meni je i jedno i drugo potpuno jasno.
— Pa, ipak, nijedno od njih ti nije o tome reklo ni riječi.
— Nisu mi bile potrebne riječi tamo gdje su djela tako očito govorila. Zar nije njegovo ponašanje prema Marianni i prema svima nama, barem posljednjih četrnaest dana, pokazivalo da je on voli i smatra svojom budućom ženom, i da prema nama osjeća privrženost najbližeg rođaka? Zar se nismo uzajamno savršeno razumijevali? Nije li on svakoga dana svojim pogledima, svojim nastupom, svojim pažljivim i odanim poštovanjem tražio moju privolu? Draga Elinor, zar je moguće sumnjati u njihove zaruke? Kako ti je mogla pasti na pamet takva misao? Kako se može zamisliti da bi Willoughby, uvjeren, kao što je morao biti, u ljubav tvoje sestre, nju ostavio, možda i na nekoliko mjeseci, a da joj ne bi rekao da je voli, i da bi se rastali bez uzajamne izjave vjernosti?
— Priznajem - odvrati Elinor - da svaka pojedinost osim jedne govori za to da su zaručeni, a ta jedna je potpuna šutnja jednoga i drugoga o toj stvari; to za mene ima veću važnost nego sve ostalo.
— Kako je to čudno! Ti zacijelo imaš vrlo nisko mišljenje o Willoughbyju ako možeš, nakon svega što se dogodilo između njih, posumnjati da su zaručeni. Zar se on u svom ponašanju prema tvojoj sestri sve vrijeme pretvarao? Zar ti doista vjeruješ da je prema njoj ravnodušan?
— Ne, to ne mogu vjerovati. Sigurno je voli i bez sumnje je voli, u to sam uvjerena.
— Ali nekom čudnom ljubavlju, ako je može ostaviti tako ravnodušno, s tako malo brige za budućnost, kako mu ti to pripisuješ.
— Ne smiješ zaboraviti, draga majko, da to nisam nikada smatrala sigurnim. Priznajem, mučile su me sumnje, ali one su slabije nego što su bile i možda će uskoro potpuno iščeznuti. Ako ustanovimo da se njih dvoje dopisuju, nestat će sve moje bojazni.
— Zaista krasna izjava! Kad bi ih vidjela pred oltarom, ti bi vjerovala da će se vjenčati. Nemilosrdna djevojko! Ali meni takav dokaz ne treba. Po mom se mišljenju nije uopće ništa dogodilo što bi opravdalo sumnju. Nisu pokušali ništa tajiti, sve je, bez razlike, bilo otvoreno i iskreno. Ne možeš sumnjati u iskrenost svoje sestre. Prema tome, zacijelo je Willoughby onaj u kog sumnjaš. Ali zašto? Zar on nije častan i osjećajan čovjek? Je li s njegove strane bilo ijedne nedosljednosti koja bi opravdavala bojazan? Zar bi mogao biti himben?
— Nadam se, vjerujem da ne bi - uskliknu Elinor. - Volim Willoughbyja, iskreno ga volim, i sumnja u njegovo poštenje ne može biti bolnija za tebe nego što je za mene. Nisam htjela u njega sumnjati, i ne želim svojoj sumnji davati poticaj. Priznajem, jutros me zaprepastila promjena u njegovu ponašanju. Nije govorio kao obično i nije se srdačno odazvao tvome ljubaznom pozivu. Međutim, sve se to može objasniti okolnostima i njegovim poslovima, kao što si ti to pretpostavila. On se maloprije rastao s mojom sestrom i vidio ju je kako ga napušta duboko ražalošćena. Lako je moguće da je bio zbunjen i u neprilici ako se, iz straha pred gospođom Smith, osjećao obveznim oduprijeti se napasti da se ovamo uskoro vrati. A opet, morao je biti svjestan činjenice da će se, ako otkloni tvoj poziv rekavši da odlazi na dulje vrijeme, dojmiti kao da igra uskogrudnu, sumnjičavu ulogu prema našoj obitelji. U tom slučaju, otvoreno i iskreno priznanje poteškoća u koje je zapao služilo bi mu, mislim, više na čast, a bilo bi i više u skladu s njegovim značajem. Ali neću prigovarati bilo čijem ponašanju na tako uskogrudnoj osnovi kao što bi bilo mišljenje drukčije od mojega ili razilaženje od onoga što se meni može činiti ispravnim i dosljednim.
— Govoriš vrlo ispravno. Willoughby zaista ne zaslužuje da se u njega sumnja. Iako ga ne poznajemo dugo, on nije stranac u ovom kraju, a tko je ikada rekao nešto loše o njemu? Da je bio u mogućnosti postupiti samostalno i odmah se oženiti, bilo bi čudno da nas napusti a da mi smjesta sve ne prizna, ali tako nije bilo. To je veza koju u neku ruku nije sretno započela jer se njihovo vjenčanje mora odgoditi na neodređeno vrijeme, tako da bi čak i tajnost, ukoliko se može sačuvati, bila sada možda vrlo preporučljiva.
Prekinula ih je svojim ulaskom Margaret, i tada je Elinor mogla slobodno razmišljati o izlaganju svoje majke, priznati mogućnost mnogočega i nadati se da je sve to opravdano.
Mariannu nisu uopće vidjele sve do ručka. Ušla je u sobu bez ijedne riječi i sjela za stol na svoje mjesto. Oči su joj bile crvene i otekle, i činilo se da i sada s mukom suspreže suze. Izbjegavala je njihove poglede, nije mogla ni jesti ni govoriti i, nakon nekog vremena, pošto joj je majka šutke, sa sućutnom nježnošću, stisnula ruku, nestalo je i ono malo njezine jakosti, i ona je briznula u plač i izišla iz sobe.
To teško duševno stanje potrajalo je cijelu večer. Nije imala u sebi nikakve snage jer se nije željela svladavati. I najmanji spomen ma čega u vezi s Willoughbyjem smjesta bi je slomio, i premda je njezina obitelj vrlo brižno pazila da je ne povrijedi, bilo im je nemoguće, ako bi uopće nešto rekle, ne dotaknuti se bilo kojeg predmeta što ga je ona svojim osjećajima povezivala s njim.

Šesnaesto poglavlje
MARIANNE bi bila smatrala neoprostivim da je prve noći nakon rastanka s Willoughbyjem uopće mogla spavati. Stidjela bi se drugog jutra pogledati u lice svojima da nije ustala iz kreveta više željna odmora nego što je bila kad je legla. Ali osjećaji koji su činili takvu smirenost sramotom spašavali su je od opasnosti da zapadne u nju. Probdjela je cijelu noć, većinom u plaču. Ustala je s glavoboljom, nije bila sposobna razgovarati i nije htjela uzeti nikakvu hranu, zadajući svakog časa bol svojoj majci i sestrama i ne dopuštajući da je i pokušaju tješiti. Njena osjećajnost bila je vrlo snažna.
Kad je doručak bio gotov, izišla je iz kuće sama i lunjala po selu Allenhamu, prepuštajući se gotovo cijelo prijepodne sjećanju na minule užitke i plačući nad sadašnjom nesrećom.
Večer je prošla u isto takvu prepuštanju osjećajima. Prosvirala je sve omiljene pjesme što ih je običavala svirati Willoughbyju, svaku ariju, u kojoj su im se glasovi najčešće ujedinjavali, pa je sjedila uz klavir zureći u svaki redak nota što ih je on ispisao za nju, dok joj srce nije postalo tako tužno da tužnije nije moglo biti. I svakoga je dana tako podgrijavala svoju tugu. Provodila je cijele sate uz klavir, naizmjence pjevajući i plačući, a glas joj je često bio potpuno prigušen suzama. A i kad bi čitala knjige, jednako kao i kad bi svirala, predavala se tuzi što ju je izazivala suprotnost između prošlosti i sadašnjosti. Čitala je samo ono što su njih dvoje običavali zajedno čitati. Tako snažna bol nije se doista mogla vječito podnositi. Za nekoliko dana prešla je u tihu sjetu, ali radnje, koje je svakodnevno obavljala, njezine samotne šetnje i tiha razmišljanja, i dalje su izazivali jednako snažnu tugu kao i prije.
Od Willoughbyja nije stiglo nijedno pismo, a Marianne, čini se, nije ni očekivala da će joj pisati. Majka je bila iznenađena, a Elinor je ponovno postala uznemirena. Međutim, gospođa Dashwood je, kad god joj je bilo potrebno, znala pronaći objašnjenje koje je barem nju zadovoljavalo.
— Ne zaboravi, Elinor - rekla je - da si John često donosi naša pisma s pošte i nosi ih na poštu. Mi smo se već složile u tome da je tajnost možda potrebna, a moramo priznati da se ona ne može sačuvati ako njihovo dopisivanje treba proći kroz ruke sir Johna.
Elinor nije mogla poreći da je to istina, pa je u tome pokušavala pronaći povod za njegovu šutnju. Međutim, postojao je jedan način, tako izravan, tako jednostavan i, po njezinu mišljenu tako prikladan da se sazna pravo stanje stvari i da se smjesta ukloni sva neizvjesnost, da nije mogla ne natuknuti ga svojoj majci.
— Zašto odmah ne upitaš Mariannu - rekla je - je li zaručena za Willoughbyja ili nije? Od tebe, njezine majke, dobre i uviđavne majke, takvo pitanje ne bi je moglo povrijediti. Ono bi bilo prirodna posljedica tvoje ljubavi prema njoj. Ona je uvijek bila vrlo iskrena, a pogotovu prema tebi.
— Ni za cijeli je svijet ne bih to upitala. Pretpostavimo da nisu zaručeni, kakvu li bi bol zadalo takvo pitanje! U svakom slučaju, bilo bi vrlo neplemenito. Ne bih više nikada zaslužila njezino povjerenje pošto bi mi silom priznala ono što zasad treba ostati tajna za svakoga. Poznajem Mariannino srce. Znam da me nježno voli i da neću biti posljednja koja će sve saznati kad to prilike dopuste. Ne bih ni pomislila da silom iznudim bilo čije povjerenje, a najmanje svoga djeteta, jer bi joj osjećaj dužnosti zabranio poricanje što joj ga možda naređuju njene želje.
Elinor je smatrala da je ta velikodušnost, s obzirom na mladost njezine sestre, pretjerana, pa je i dalje navaljivala, ali uzalud. Normalan razum, normalan oprez, normalna razboritost, sve se to utopilo u romantičnoj osjetljivosti gospođe Dashwood.
Prošlo je nekoliko dana prije nego što je itko od njih pred Mariannom spomenuo Willoughbyjevo ime. Naravno, sir John i gospođa Jennings nisu bili tako pažljivi i njihove su dosjetke povećavale bol mnogih tužnih trenutaka, ali jedne večeri gospođa Dashwood, slučajno uzevši jedan svezak Shakespearea, uskliknu:
— Nismo završili Hamleta, Marianne. Naš je dragi Willoughby otišao prije nego što smo došli do kraja. Stavit ćemo ga u stranu tako da, kad opet dođe... A možda će proći mjeseci dok se to dogodi.
— Mjeseci! - uskliknu Marianne s velikim iznenađenjem. - Ne - tek nekoliko tjedana.
Gospođa se Dashwood pokajala što je to rekla, ali Elinor je bila zadovoljna jer je time izazvala Mariannin odgovor koji je tako jasno izražavao povjerenje u Willoughbyja i poznavanje njegovih namjera.
Jednog jutra, oko tjedan dana pošto je on otišao sa sela, Mariannu su njene sestre nagovorile da pođe s njima na uobičajenu šetnju umjesto da sama lunja uokolo. Dotad je ona brižno izbjegavala svako društvo u svojim izletima. Ako bi se njezine sestre spremale na šetnju po visokim livadama, ona bi se odmah izgubila u smjeru doline; ako bi one govorile o dolini, ona bi se brzo popela na brežuljke, a kad bi one bile spremne za polazak, nju nikada nisu mogle pronaći. Ali konačno su je pridobila Elinorina nastojanja, koja se jako protivila toj neprestanoj povučenosti. Hodale su putom kroz dolinu, većinom šuteći, jer Mariannina se tuga nije mogla obuzdavati, a Elinor, zadovoljna što je prebrodila jednu zapreku, nije htjela dalje navaljivati. S onu stranu ulaza u dolinu, gdje je okolina, premda još bujna, bila pitomija i otvorenija, pred njima se pružio dugačak komad puta kojim su prolazile kad su prvi put došle u Barton. Tu su zastale da pogledaju oko sebe i da promotre predio što su ga izdaleka gledale iz svoje kuće i to s mjesta do kojeg nisu nikada došle u svojim prijašnjim šetnjama.
Među predmetima u okolini uskoro su otkrile jedno živo biće. Bio je to muškarac na konju, koji je jahao prema njima. Za nekoliko su minuta mogle razabrati da je to neki gospodin, a trenutak potom Marianne u zanosu usklikne:
— To je on. Da, zaista. Znam da jest! - i požuri se njemu u susret, kadli Elinor viknu:
— Uvjerena sam, Marianne, da se varaš. To nije Willoughby. Taj čovjek nije tako visok i nema njegovo držanje.
— Ima, ima - viknu Marianne. - Uvjerena sam da ima. Njegovo držanje, njegov kaput, njegov konj. Znala sam da će se uskoro vratiti.
Žustro je hodala naprijed dok je govorila, a Elinor, da bi zaštitila Mariannu od neugodnosti, budući da je bila gotovo sigurna da to nije Willoughby, ubrza korak da je dostigne. Uskoro su bile na tridesetak metara od toga gospodina. Marianne ponovno pogleda, srce joj klonu i, okrenuvši se naglo, žurno pođe natrag, kadli se glasovi obiju njenih sestara pojačaše da je zadrže, a priključio im se treći, gotovo jednako poznat kao Willoughbyjev, moleći je da stane. Ona se okrenula i s iznenađenjem i radošću ugledala Edwarda Ferrarsa.
On je jedina osoba na svijetu kojoj se u tom času moglo oprostiti što nije Willoughby; jedina osoba koja joj je mogla izmamiti smiješak, i ona je rastjerala suze da bi mu se nasmiješila pa je, u sreći svoje sestre, na neko vrijeme zaboravila svoje razočaranje.
Sjahao je i, predavši konja svome sluzi, pošao s njima pješice do Bartona, kamo ih je upravo išao posjetiti.
Sve su ga vrlo srdačno pozdravile, a pogotovu Marianne, koja ga je dočekala s više topline nego i sama Elinor. Za Mariannu je, zapravo, sastanak Edwarda i njene sestre bio samo nastavak one neobjašnjive hladnoće što ju je često opazila u Norlandu u njihovu uzajamnom ponašanju. Osobito se kod Edwarda osjećao nedostatak svega onoga što bi zaljubljen čovjek u takvom času morao pokazivati i reći. Bio je zbunjen, činilo se da gotovo i nije svjestan užitka što ih vidi, nije pokazivao ni zanos ni radost, govorio je malo, i to samo ono na što su ga svojim pitanjima prisilile, i nije počastio Elinor nikakvim znakom osobite naklonosti. Marianne je to gledala i slušala sa sve većim iznenađenjem. Gotovo da je počela osjećati nesklonost prema Edwardu i taj osjećaj, kao i svi drugi njeni osjećaji, završio je tako da je sve svoje misli ponovno usmjerila na Willoughbyja, čije je ponašanje predstavljalo dovoljno očitu suprotnost ponašanju čovjeka koji je određen da mu bude šurjak.
Nakon kratke šutnje, koja je uslijedila nakon prvog iznenađenja i mnogih pitanja pri susretu, Marianne je upitala Edwarda dolazi li ravno iz Londona. Ne, već je četrnaest dana u Devonshireu.
— Četrnaest dana! - ponovi ona, iznenađena što je on tako dugo u istom kraju u kojem i Elinor a da je nije posjetio.
Izgledao je prilično žalostan kad je dodao da stanuje kod nekih prijatelja blizu Plymoutha.
— Jeste li u posljednje vrijeme bili u Sussexu? - upita Elinor.
— Bio sam u Norlandu otprilike prije mjesec dana.
— Pa kako izgleda dragi, dragi Norland? - viknu Marianne.
— Dragi, dragi Norland - rekla je Elinor - vjerojatno izgleda jednako kao uvijek u ovo doba godine. Šume i staze pokrivene debelom naslagom uveloga lišća.
— O! - viknu Marianne. - S kakvim li sam ga zanosnim osjećajem nekoć promatrala kako pada! Kako li sam, hodajući, uživala gledati kako ga vjetar u velikom mnoštvu kovitla oko mene! Kakve li je sve osjećaje budilo u meni lišće, jesen i sam zrak! Sada nema nikoga da gleda to lišće. Na nj gledaju samo kao na smetnju, žurno ga metu i gone koliko je moguće dalje od pogleda.
— Nije svatko slab na uvelo lišće kao ti - reče Elinor.
— Ne. Malo njih sudjeluje u mojim osjećajima i nema ih mnogo koji ih razumiju. Ali katkad da. - Rekavši to, zapade načas u sanjarenje; međutim, trgnuvši se ponovno, reče, upozorivši Edwarda na vidik: - Eto, to je dolina Barton. Pogledajte niz nju i, ako možete, budite mirni. Pogledajte one brežuljke! Jeste li ikada vidjeli takve? Lijevo je Barton Park, usred onih šuma i nasada. Možete vidjeti jedan kraj kuće. A tamo, ispod onoga najdaljeg brežuljka, koji se tako veličanstveno uzdiže, tamo je naša kućica.
— Krasan kraj - odvrati on - ali zimi zacijelo ima mnogo blata u tim udolinama.
— Kako možete misliti na blato dok gledate ove ljepote?
— Jer - odvrati on smiješeći se - među ostalim ljepotama pred sobom vidim jedan vrlo blatan puteljak.
— Čudno! - reče Marianne sama za se, idući dalje.
— Imate li ovdje ugodne susjede? Jesu li Middletonovi ugodni ljudi?
— Ne, nipošto - odgovori Marianne - gore susjede ne bismo mogli imati.
— Marianne - viknu njezina sestra - kako to možeš reći? Kako možeš biti tako nepravedna? Oni su vrlo otmjena obitelj, gospodine Ferrars, a prema nama su se ponijeli najprijateljskije. Zar si zaboravila, Marianne, koliko ugodnih dana dugujemo njima?
— Nisam - reče Marianne tihim glasom - ali ni to koliko im mučnih trenutaka dugujemo.
Elinor se nije osvrnula na to i, svraćajući pažnju prema njihovu gostu, pokušavala je održavati s njim nešto poput razgovora, govoreći o njihovu sadašnjem stanu, o njegovim lošim stranama itd., silom izvlačeći iz njega povremena pitanja i napomene. Ozbiljno ju je mučila njegova hladnoća i povučenost, bila je uzrujana i gotovo srdita, ali, odlučivši da će svoje ponašanje prema njemu podesiti više prema prošlosti nego sadašnjosti, izbjegavala je svaki znak negodovanja ili nezadovoljstva i postupala je s njim kako je mislila da treba postupati s obzirom na staro prijateljstvo.

Sedamnaesto poglavlje
GOSPOĐA se Dashwood samo načas iznenadila kad ga je ugledala, jer je, po njezinu mišljenju, njegov dolazak u Barton bio nešto najprirodnije. Njezino veselje i izraz pažnje nadvladali su čuđenje. Ona mu je iskazala najtopliju dobrodošlicu, tako da se plašljivost, hladnoća i povučenost nisu mogle održati pred takvim dočekom. Ti su osjećaji počeli slabjeti u njemu i prije nego što je ušao u kuću, a bili su potpuno nadvladani srdačnim ponašanjem gospođe Dashwood. Zapravo, muškarac ne bi mogao voljeti ijednu od njezinih dviju kćeri a da taj osjećaj ne prenese i na nju. Elinor je bila zadovoljna kad je vidjela da je on uskoro bio onaj stari Edward. Njegova ljubav prema svima njima kao da je ponovno oživjela, i opet se počelo zapažati njegovo zanimanje za njihov život. Međutim, nije bio raspoložen. Hvalio je njihovu kuću, divio se pogledu, bio je pažljiv i ljubazan, ali ipak nije bio raspoložen. To je opazila cijela obitelj, a gospođa Dashwood, pripisujući to nedostatku velikodušnosti njegove majke, sjela je za stol ogorčena na sve sebične roditelje.
— Kakvi su sada planovi gospođe Ferrars s vama, Edwarde? - rekla je kad se završila večera i kad su posjedali oko kamina. - Hoćete li još biti veliki govornik protiv svoje volje?
— Ne. Nadam se da se moja majka sada uvjerila da nemam ni nadarenosti ni sklonosti za javnog radnika!
— Ali kako ćete postići slavu, jer slavni morate biti da biste udovoljili svojoj obitelji? A bez sklonosti za trošenje, bez želje da srećete strane ljude, bez stalnog zanimanja i bez samopouzdanja to će vam možda biti teško.
— Neću ni pokušati. Nemam želje da se istaknem, a imam mnogo razloga da se nadam da se nikada i neću istaknuti. Hvala Bogu! Silom me ne mogu natjerati da budem genij i govornik.
— Dobro znam da niste častoljubivi. Sve su vam želje umjerene.
— Jednako kao i želje većine ljudi, mislim. Želim jednako kao i svatko drugi biti savršeno sretan, ali, kao i u svih ostalih, to mora biti sreća kakva meni odgovara. Visok položaj neće me učiniti sretnim.
— Bilo bi čudno da vas učini! - uskliknu Marianne. - Kakve veze ima bogatstvo ili visok položaj sa srećom?
— Visok položaj ima malo veze - reče Elinor - ali bogatstvo i te koliko.
— Sram te bilo, Elinor! - reče Marianne. - Novac može pružiti sreću samo tamo gdje nema ničega drugog. Iznad onoga što je dovoljno za život, novac ne može pružiti pravo zadovoljstvo, ukoliko je to ovisno o samom pojedincu.
— Možda bismo - reče Elinor, smiješeći se - mogle doći do istog zaključka. Ono što ti zoveš dovoljnim za život, a ja bogatstvom, to dvoje je, rekla bih, vrlo slično. A složit ćemo se u tome da u današnjem svijetu nema udobnosti bez bogatstva. Samo što su tvoje ideje plemenitije od mojih. Dakle, da čujemo, što ti zoveš dovoljnim za život?
— Otprilike tisuću osamsto ili dvije tisuće na godinu. Ništa više.
Elinor se nasmija. - Dvije tisuće na godinu! Jedna je tisuća za mene bogatstvo! Slutila sam kako će završiti ta rasprava.
— Pa ipak, dvije tisuće na godinu vrlo je skroman dohodak - reče Marianne. - S manjim se dohotkom ne može uzdržavati obitelj. Uvjerena sam da nisam pretjerala u svojim zahtjevima. Valjano kućanstvo, sa slugama, kočijom, ili možda i dvjema, i lovačkim psima, ne može se uzdržavati s manjim prihodima.
Elinor se ponovno nasmiješila kad je čula svoju sestru kako s toliko točnosti opisuje njihove buduće troškove u Combe Magni.
— Lovački psi! - ponovi Edward. - Ali zašto morate imati lovačke pse? Nije svatko lovac.
Marianne se, dok je odgovarala, zacrvenjela.
— Ali većina ljudi jest.
— Ne bi bilo loše - reče Margaret, načinjući novu misao - kad bi nam netko dao svakoj jedan veliki imutak!
— O, kad bi barem! - uskliknu Marianne, a oči joj zablistaše od uzbuđenja, dok su joj se obrazi zažarili od užitka pri pomislili na tu dočaranu sreću.
— Sve se mi, mislim, slažemo u toj želji - reče Elinor - iako na to ne možemo utjecati.
— O, Bože! - viknu Margaret - kako bih ja bila sretna! Pitam se što bih učinila s tim bogatstvom!
Marianne kao da nije bila u nedoumici što se toga tiče.
— Ne bih uistinu znala kako da sama potrošim veliko bogatstvo - reče gospođa Dashwood - kad bi mi sva djeca i bez moje pomoći bila bogata.
— Moraš početi preuređivati ovu kuću - primijeti Elinor - pa će uskoro nestati tvojih briga.
— Kave bi raskošne narudžbe u tom slučaju odlazile iz ove obitelj u London! - reče Edward. - Bio bi to sretan dan za knjižare, trgovce muzikalijama i reprodukcijama! Vi biste, gospođice Dashwood, naručili da vam šalju svaku vrijednu novu reprodukciju - a što se tiče Marianne, poznavajući uzvišenost njezinih osjećaja, u Londonu ne bi bilo dosta muzikalija da joj udovolje. A knjige! Thompson, Cowper, Scott - ona bi ih kupovala i kupovala. Kupila bi svaki primjerak, vjerujem, kako ne bi pali u nevrijedne ruke. I nabavila bi sve knjige koje govore kako se treba diviti starom savijenom drvetu. Zar ne, Marianne? Oprostite mi ako sam jako drzak, ali htio sam vam pokazati da nisam zaboravio naše stare prepirke.
— Drago mi je kad me tko podsjeća na prošlost, Edwarde - bez obzira na to je li tužna ili vesela, volim je se sjećati - i nikada me nećete uvrijediti govoreći o prošlim vremenima. Sasvim ste ispravno zamislili kako bi se potrošio moj novac - barem jedan dio - moja bi se gotovina zacijelo upotrijebila za popunjavanje moje zbirke nota i knjiga.
— A glavnina imutka utrošila bi se na godišnje rente za pisce ili njihove nasljednike.
— Ne, Edwarde, znala bih je korisnije upotrijebiti.
— Možda biste je onda upotrijebili kao nagradu osobi koja bi napisala najbolju obranu vašeg omiljenog načela da nitko ne može biti zaljubljen više nego jednom u životu - jer, vjerujem da je vaše mišljenje u tom pogledu ostalo nepromijenjeno.
— Bez sumnje. U mojoj dobi mišljenja su prilično stabilna. Nije vjerojatno da bih sada vidjela ili čula nešto što bi ih promijenilo.
— Marianne je, kao što vidite, jednako postojana kao uvijek - reče Elinor - uopće se nije promijenila.
— Samo je postala nešto ozbiljnija nego što je bila.
— Ne, Edwarde - reče Marianne - nije potrebno da mi prigovarate. Ni vi niste jako veseli.
— Po čemu to zaključujete? - odvrati on s uzdahom. - Međutim, veselost nije nikada bila sastavni dio moga značaja.
— Ne smatram da je dio Mariannina značaja - reče Elinor. - Jedva da bih je nazvala živahnom djevojkom - vrlo je iskrena, vrlo revna u svemu što radi - katkad puno priča, a uvijek s uzbuđenjem - ali nije često uistinu vesela.
— Mislim da ste u pravu - odvrati on - a ipak, uvijek sam je smatrao živahnom djevojkom.
— Često sam sebe uhvatila da zapadam u takve pogreške - reče Elinor - da nipošto ne shvaćam karakter u ovom ili onom pogledu. Zamišljala sam da su ljudi mnogo veseliji ili ozbiljniji, ili dovitljiviji ili gluplji nego što doista jesu, a teško bih mogla reći zašto i odakle dolazi do te obmane; katkad se čovjek povodi za onim što oni sami o sebi kažu, a vrlo često za onim što drugi ljudi kažu o njima, a da sam sebi ne dâ vremena da promisli i prosudi.
— Ali ja sam, Elinor, mislila da je ispravno povoditi se za mišljenjem drugih ljudi - reče Marianne. - Mislila sam da nam je moć prosudbe dana samo zato da bude podložna prosudbi naših susjeda. To je oduvijek bila tvoja doktrina, u to sam uvjerena.
— Ne, Marianne, nikada. Moja doktrina nije nikada imala za cilj podjarmiti razum. Jedino na što sam ikada pokušala utjecati jest ponašanje. Ne smiješ brkati ono što sam htjela reći. Kriva sam, priznajem, što sam često željela da općenito s više pažnje susrećeš naše znance, ali, kada sam ti ja savjetovala da prihvatiš njihove osjećaje ili da se složiš s njihovom prosudbom u ozbiljnim stvarima?
— Nije vam pošlo za rukom da sestru dovedete na svoju razinu opće udvornosti - reče Edward Elinor. - Uspijevate li ikada u tome?
— Sasvim suprotno - odvrati Elinor, gledajući izražajno Mariannu.
— Ja se u teoriji potpuno slažem s vama, ali se bojim da mi je praksa više na strani vaše sestre. Nikoga ne želim uvrijediti, ali sam tako ludo bojažljiv da se često čini da sam nepažljiv, a zapravo me sputava samo moja prirođena nespretnost. Često sam mislio da sam predodređen kretati se u nižem društvu jer se tako nelagodno osjećam među nepoznatim otmjenim ljudima!
— Marianne od toga ne pati - reče Elinor.
— Ona i predobro zna svoju vrijednost a da bi trpjela od neumjesnog stida - odvrati Edward. - Bojažljivost je svakako samo posljedica osjećaja manje vrijednosti. Kad bih mogao uvjeriti sam sebe da mi je ponašanje savršeno neusiljeno i skladno, ne bih bio bojažljiv.
— Ali biste ipak bili povučeni - reče Marianne - a to je još gore.
Edward se zagleda u nju. - Povučen! Zar sam ja, Marianne, povučen?
— Da, jako.
— Ne razumijem vas - odvrati on zacrvenjevši se. - Povučen! - Kako, na koji način? Što bih trebao reći? Što time mislite?
Elinor je očito bila iznenađena njegovim uzbuđenjem, ali, pokušavajući šalom prijeći preko toga predmeta, reče mu: - Zar ne poznajete dovoljno moju sestru da biste razumjeli što ona želi reći? Zar ne znate da ona smatra svakoga povučenim ako ne govori tako brzo i ako se s toliko zanosa kao ona ne divi onome čemu se ona divi?
Edward ne odgovori. Vratila mu se njegova ozbiljnost i zamišljenost u najjačem obliku - i on je neko vrijeme sjedio šuteći i utučeno.

Osamnaesto poglavlje
ELINOR je s velikim nemirom opazila potištenost svoga prijatelja. Njegov joj je posjet pružao tek djelomično zadovoljstvo dok god se činilo da on sam tako nepotpuno uživa u njemu. Bilo je očito da je nesretan, a voljela bi kad bi bilo isto tako očito da je on časti istom onom naklonošću za koju je nekoć nesumnjivo osjećala da je pobuđuje. Međutim, od toga časa njegova se naklonost činila vrlo neizvjesnom, a povučenost u njegovu ponašanju prema njoj opovrgavala je u jednom času ono što joj je njegov živahniji pogled govorio čas prije.
Sljedećeg jutra, prije nego što su sišli, pridružio se njoj i Marianni u sobi za doručak. A Marianne, želeći pripomoći njihovoj sreći koliko god je moguće, uskoro ih ostavi same. Ali, prije nego što je bila na pola stuba, čula je kako se otvaraju vrata salona i, okrenuvši se, s iznenađenjem vidje Edwarda kako izlazi sam.
— Idem u selo vidjeti svoje konje - reče on - jer još nije gotov doručak. Vratit ću se odmah.
Edward im se vratio ponovno očaran okolinom. Na svojoj šetnji do sela vidio je mnoge dijelove doline u svoj svojoj ljepoti, a iz samog sela, koje je bilo na mnogo višem položaju nego njihova kuća, pružao se širok pogled na cijeli kraj, i to mu se osobito svidjelo. To je bila tema koja je zacijelo privukla Marianninu pažnju, pa je i ona počela iznositi svoje divljenje za te vidike i iscrpnije ga ispitivati o stvarima koje su ga se osobito dojmile, a tada je Edward prekinu riječima. - Ne smijete, Marianno, previše ispitivati - upamtite da ja ništa ne znam o slikovitosti pa ću vas uvrijediti svojim neznanjem i nedostatkom ukusa ako prijeđemo na pojedinosti. Nazvat ću brežuljke strmima, umjesto, kako bi trebalo reći, vrletnima, ravnice čudnima i divljima, umjesto nepravilnima i krševitima kako bi moralo biti, a za udaljene ću predmete reći da se ne vide, a trebalo bi kazati da se nejasno razabiru kroz blagu koprenu magličastog zraka. Morate se zadovoljiti divljenjem kakvo ja po svojoj savjesti mogu iskazati. Ja to nazivam vrlo lijepim krajem - brežuljci su strmi, šume su, čini se, pune dobrog drva, a dolina izgleda ugodna i lijepo leži - s bogatim livadama i s nekoliko urednih seljačkih kuća razbacanih tu i tamo. To točno odgovara mome pojmu o lijepom kraju jer ujedinjuje ljepotu i korisnost - a mislim da je i slikovit zato što mu se vi divite. Lako mogu povjerovati da je pun stijena i obronaka, sivkaste mahovine i šipražja, ali ja to nisam opazio. Nemam nikakva smisla za slikovitost.
— Bojim se da je to istina - reče Marianne - ali zašto se time hvalite?
— Naslućujem - reče Elinor - da Edward, da bi izbjegao jednu vrstu neprirodnosti, zapada u drugu. Budući da vjeruje da se mnogi ljudi pretvaraju da se više dive ljepotama prirode nego što to doista osjećaju, pa mu je takvo pretvaranje odvratno, on se pretvara, gledajući ih, ravnodušnijim i manje upućenim nego što doista jest. On je sitničav i želi imati svoju vlastitu izvještačenost.
— Potpuno se slažem - reče Marianne - da je divljenje prirodi postalo puko naklapanje. Svatko se pretvara da je osjeća i pokušava je opisati s ukusom i kićenošću onoga koji je prvi utvrdio što je to slikovita ljepota. Prezirem sve vrste naklapanja i katkad sam zadržala svoje osjećaje za sebe jer nisam našla riječi da ih opišem, osim izlizanim i otrcanim frazama koje su već sasvim izgubile svoj smisao.
— Uvjeren sam - reče Edward - da vi zaista osjećate sav onaj užitak u lijepom krajoliku za koji tvrdite da ga osjećate. Ali, zauzvrat, vaša mi sestra mora dopustiti da ne osjećam ništa više nego što tvrdim da osjećam. Sviđa mi se lijep vidik, ali ne prema načelima slikovitosti. Ne sviđa mi se zgrčeno, svinuto, uvelo drveće. Mnogo mu se više divim kad je visoko, ravno i u cvatu. Ne sviđaju mi se propale, dotrajale seoske kućice. Ne volim koprivu ni čičak ni vrijesov cvijet. Više uživam u udobnoj seljačkoj kući nego u kuli - a skupina čistih, sretnih seljaka milija mi je nego najslikovitiji razbojnici na svijetu.
Marianne je zabezeknuto gledala Edwarda, a sućutno svoju sestru. Elinor se samo smijala.
Više o tome nisu razgovarali, a Marianne je ostala zamišljena i šutljiva dok joj iznenada novi predmet nije zaokupio pažnju. Sjedila je pokraj Edwarda dok je uzimao čaj od gospođe Dashwood, ispružio je ruku tako blizu nje da se vrlo uočljivo vidio na jednom od njegovih prstiju prsten s umetnutim uvojkom kose.
— Nisam nikada vidjela da nosite prsten, Edwarde - viknu ona. - Je li to Fannyna kosa? Sjećam se da vam ju je obećala dati. Ali meni se čini da je njezina kosa bila tamnija.
Marianne je neobzirno rekla ono što je osjećala, ali kad je vidjela koliku je bol prouzročila Edwardu, bila je zbog svoje nepromišljenosti u većoj neprilici nego on sam. Njega je oblilo tamno rumenilo i, pogledavši načas Elinor, odgovorio je: - Da, to je kosa moje sestre. Poznato vam je da boja kose dobije drukčiji ton kad se umetne u prsten.
Elinor se susrela s njegovim pogledom i vidjelo se da sve zna. Ona je smjesta, jednako kao i Marianne, shvatila da je to njezina kosa. Jedina je razlika u njihovu zaključku bila u tome što ju je Marianne smatrala darom njezine sestre, a Elinor je bila svjesna da ju je dobio nekakvom krađom ili lukavštinom bez njezina znanja. Nije, međutim, bila raspoložena da to smatra uvredom i, hineći da nije opazila što se dogodilo, prešla je smjesta na drugi razgovor, a u sebi je odlučila da će odsad vrebati na svaku priliku da vidi kosu i nesumnjivo se uvjeri je li to točno boja njezine kose.
Edwardova je zbunjenost potrajala neko vrijeme i završila u još jačoj odsutnosti duha. Cijelo je prijepodne bio neobično ozbiljan. Marianne se strogo prekoravala zbog onoga što je rekla, ali bi sama sebi možda mnogo brže oprostila da je znala kako gotovo i nije time povrijedila svoju sestru.
Nešto prije podneva posjetili su ih sir John i gospođa Jennings, koja je, kad je čula da je u njihovu kuću došao neki gospodin, došla izvidjeti tko je gost. Uz pomoć njegove punice, sir Johnu nije trebalo dugo da sazna da Edwardovo prezime počinje sa F, a u tome je bio budući povod za bockanje Elinor. Nisu je odmah počeli zadirkivati samo zbog toga što su se tek sada upoznali s Edwardom. Međutim, ionako je iz nekih vrlo znakovitih pogleda razabrala dokle seže njihova pronicavost utemeljena na Margaretinim obavijestima.
Sir John nije nikada došao Dashwoodovima a da ih nije pozvao na večeru sljedećeg dana ili na čaj još iste večeri. Ovaj put, da bi se što bolje pobrinuo za njihova gosta, za čiju se zabavu osjećao obvezanim, zamolio ih je da dođu i na jedno i na drugo.
— Morate večeras popiti s nama čaj - rekao je - jer ćemo biti potpuno sami - a sutra morate svakako večerati kod nas jer će biti veliko društvo.
Gospođa Jennings još je naglasila nužnost toga posjeta. - A tko zna, možda ćete i plesati - reče ona. - A to će vas zacijelo privući, gospođice Marianne.
— Ples! - viknu Marianne. - Nemoguće! Tko će plesati?
— Tko! Pa vi, i Careyjeve, i Whitakerovi, naravno. Što! Zar ste mislili da nitko ne može plesati jer je otišla stanovita osoba kojoj nećemo spominjati ime!
— Od srca bih želio - viknu sir John - da je Willoughby opet s nama.
To i Mariannino rumenilo probudilo je u Edwardu sumnju. - A tko je Willoughby? - upita on tihim glasom Elinor, pokraj koje je sjedio.
Ona mu kratko odgovori, ali Mariannino je lice više govorilo. Edward je vidio dovoljno da shvati ne samo što drugi žele reći, nego i onaj izraz na Marianninu licu koji mu je prije bio zagonetan. Kad su njihovi gosti otišli, došao je ravno do nje i šapćući rekao: - Ja sam naslućivao. Hoćete li da vam kažem što?
— Što time mislite?
— Da vam kažem?
— Svakako.
— E, pa, naslućujem da je gospodin Willoughby lovac.
Marianne je bila iznenađena i zbunjena, ali nije mogla ne nasmiješiti se smirenoj nestašnosti njegova držanja. Nakon kratke šutnje reče:
— O, Edwarde! Kako možete? Ali, nadam se da će doći vrijeme... uvjerena sam da će vam se svidjeti.
— U to ne sumnjam - odvrati on, prilično začuđen njezinom usrdnošću i žarom. Jer, da nije smatrao da je to šala za njezine znance, utemeljena samo na nečemu ili ničemu između gospodina Wiloughbyja i nje, on se ne bi bio odlučio to spomenuti.

Devetnaesto poglavlje
EDWARD je ostao u njihovoj kući tjedan dana. Gospođa Dashwood usrdno ga je nagovarala da ostane dulje, ali on je, kao da mu je cilj trapiti sama sebe, očito odlučio otići kad mu među prijateljima bude najljepše. Raspoloženje mu se u posljednja dva-tri dana, iako još uvijek neuravnoteženo, znatno popravilo - sve je više volio kuću i okolicu - nikada nije govorio o svom odlasku bez uzdaha - izjavljivao je da ima dovoljno slobodnog vremena - čak nije točno znao kamo će poći kad ode od njih - pa ipak, otići je morao. Nikada nijedan tjedan nije tako brzo protekao - gotovo nije mogao vjerovati da je prošao. Ponovio je to nekoliko puta, a rekao je i štošta drugo što je pokazivalo da su njegovi osjećaji iskreni a ono što čini neiskreno. Nije se osjećao ugodno u Norlandu, mrzio je život u Londonu, a ipak, mora ići ili u Norland ili u London. Cijenio je iznad svega njihovu dobrotu i najsretniji je bio u njihovu društvu. Pa ipak, potkraj tjedna mora ih ostaviti, usprkos njihovim i svojim željama i premda ima vremena.
Elinor je okrivljavala njegovu majku za sve što je bilo neobično u njegovu ponašanju, a za nju je bila sreća što je tako nepotpuno poznavala značaj njegove majke pa je to bila isprika za sve što je bilo čudno u mladićevu ponašanju. Međutim, kako je bila razočarana i uznemirena, a katkad i nezadovoljna njegovim kolebljivim ponašanjem prema njoj, bila je uglavnom vrlo sklona na njegove postupke gledati sa svim svesrdnim isprikama i velikodušnim ublažavanjima, što je njezina majka mnogo teže iznudila iz nje kad je trebalo dati podršku Willoughbyju. Edwardov se nedostatak živahnosti, otvorenosti i dosljednosti najčešće pripisivao njegovoj ovisnosti o gospođi Ferrars i slabu poznavanju naravi i planova. Povod kratkoće njegova posjeta i postojanosti njegove odluke da ode bio je u toj istoj prisilnoj sklonosti, istoj neizbježnoj potrebi da se prilagođuje svojoj majci. Stari ustaljeni sukob između dužnosti i želje roditelja i djeteta, bio je uzrok svemu. Ona bi voljela znati kad će te teškoće prestati, taj otpor popustiti - kad će se gospođa Ferrars obratiti, a njezin sin dobiti slobodu da bude sretan. Međutim, od tih ispraznih želja morala se radi utjehe uteći svojoj obnovljenoj vjeri u Edwardovu ljubav, sjećanju na svaki znak pažnje u pogledu ili riječima koje joj je uputio dok je bio u Bartonu, a više od svega onom laskavom dokazu njegove ljubavi što ga neprestano nosi na svom prstu.
— Mislim da biste vi, Edwarde - reče gospođa Dashwood dok su posljednjeg jutra sjedili za doručkom - bili sretniji kad biste imali bilo kakvo zanimanje koje bi vam ispunilo vrijeme u ostvarivanju vaših planova i učinilo vam život zanimljivijim. To možda ne bi odgovaralo vašim prijateljima - ne biste im mogli poklanjati toliko svoga vremena. Ali - (pritom se nasmiješila) - vi biste imali stvarnu korist barem u jednom pogledu - znali biste kamo poći kad odete od njih.
— Uvjeravam vas - odvrati on - da već dugo razmišljam o tome. Velika je nesreća za me bila, i jest, a vjerojatno će uvijek i biti, da nisam imao nikakvu obvezu koja bi me zaokupila, nikakvo zanimanje koje bi me zaposlilo i pružilo mi kakvu-takvu neovisnost. Ali, na nesreću, moja izbirljivost, i izbirljivost mojih prijatelja, učinila je od mene ono što jesam: dokono, bespomoćno stvorenje. Nikada se nismo mogli složiti u izboru zvanja za mene. Uvijek sam volio svećenički stalež, pa još i sada volim. Ali to nije bilo dovoljno otmjeno za moju obitelj. Oni su predlagali vojničku službu. To je opet bilo suviše otmjeno za mene. Dopuštali su da je pravo dovoljno gospodsko, jer mnogi mladi ljudi koji imaju odvjetničke kancelarije u Templeu vrlo su rado viđeni u najvišim krugovima i voze se po gradu u vrlo elegantnim jednoprežnim kolima na dva kotača. Ali ja nisam osjećao sklonost za pravo, čak ni za ono mutno proučavanje prava koje je moja obitelj odobravala. Što se mornarice tiče, ona je, istina, pomodna, ali ja sam bio prestar kad se prvi put počelo govoriti o tome da uđem u mornaricu - i, na koncu, kako nije bilo potrebe da uopće imam neko zanimanje, jer mogu biti jednako elegantan i otmjen bez crvenog kaputa na sebi kao i s njim, zaključeno je da je besposlica uglavnom najprobitačnija i najčasnija, a mladić od osamnaest godina obično nije tako svesrdno željan da bude zaposlen da bi se odupro salijetanjima prijatelja koji su me nagovarali da ne radim. Stoga su me upisali u Oxford i odonda sam temeljito besposlen.
— Sve u svemu, pretpostavljam - reče gospođa Daswhood - budući da dokolica nije uvećala vašu sreću, da će se vaši sinovi izobraziti za toliko zvanja, poslova, zanimanja i obrta kao Columellini .
— Izobrazit će se - reče on ozbiljnim glasom - da budu koliko god je moguće drukčiji nego što sam ja. U osjećanju, u djelima, u položaju, u svemu.
— No, no, Edwarde, sve je to izljev trenutačnog neraspoloženja. Vi ste snuždeni pa mislite da svatko tko je drukčiji od vas mora biti sretan. Ali zapamtite da će bol zbog rastanka s prijateljima povremeno osjetiti svatko, bez obzira na to kakvo mu je obrazovanje ili položaj. Upoznajte svoju sreću. Samo vam treba strpljenja - ili, dajte tome privlačnije ime, nazovite to nadom. Vaša će majka s vremenom osigurati onu neovisnost za kojom toliko čeznete. Njezina je dužnost, a postat će, mora uskoro postati i njezino zadovoljstvo, da spriječi da vam cijela mladost prođe u nezadovoljstvu. Što se sve može dogoditi u nekoliko mjeseci?!
— Mislim - odvrati Edward - da mi ne može pomoći ni mnogo mjeseci.
Premda potišteno duševno stanje nije prešlo na gospođu Dashwood, zadalo je svima njima novu bol pri rastanku, do kojega je uskoro došlo, i neugodno se dojmilo osobito Elinorinih osjećaja, pa je trebalo dosta muke i vremena da se taj dojam potisne. Ali, kako je ona odlučila potisnuti ga i ne dopustiti da se opazi kako ona trpi zbog njegova odlaska više nego što trpi cijela njezina obitelj, ona nije prihvatila postupak što ga je tako razborito u sličnoj prilici upotrijebila Marianne, da poveća i učvrsti svoju tugu tražeći tišinu, samoću i nerad. Njihova su sredstva bila isto tako različita kao i njihovi ciljevi, a jednako su odgovarala i jednoj i drugoj.
Čim je izišao iz kuće, Elinor je sjela za svoj stol za crtanje. Cijeli je dan bila jako zaposlena, a nije ni tražila ni izbjegavala spomen njegova imena. Činilo se da se jednako kao uvijek zanima za opće probleme obitelji i, ako tim postupkom nije umanjila svoju žalost, barem je spriječila da se ona nepotrebno poveća, a majci i sestrama uštedjela je mnogo briga u vezi s njom.
Takvo ponašanje, sasvim suprotno od njezinoga, nije se Marianni činilo ništa pohvalnijim nego što joj se njezino činilo pogrešnim. Vrlo je lako riješila pitanje obuzdavanja same sebe; ono je kod velike ljubavi nemoguće, a kod mlake ljubavi nije nikakva vrlina. Da je ljubav njezine sestre bila mlaka, nije se usudila poreći, premda je nevoljko to priznavala. A o veličini svoje ljubavi pružila je vrlo izrazit dokaz time što je uvijek voljela i poštovala sestru, usprkos tome mučnom uvjerenju.
Umjesto da se isključi iz svoje obitelji, da odlazi od kuće s namjerom da bude sama, i da ih izbjegava, ili da cijelu noć leži budna prepuštajući se mislima, Elinor je ustanovila da joj svaki dan pruža dovoljno slobodnog vremena da misli na Edwarda i na Edwardovo ponašanje u svim mogućim raznolikostima što ih je moglo proizvesti njezino različito duševno stanje u razno vrijeme - s nježnošću, samilošću, odobravanjem, prijekorom i sumnjom. Bilo je u izobilju trenutaka kad razgovor među njima, ako ne zbog odsutnosti njezine majke i sestara, a ono barem zbog vrste posla kojim su bile zauzete, nije bio moguć, i tako je ona imala osjećaj da je potpuno sama. Duh joj je u svakom pogledu bio slobodan. Misli joj se nisu mogle vezati ni za što drugo; a prošlost i budućnost u vezi s tako zanimljivim predmetom morale su biti pred njom, morale su privlačiti njezinu pažnju i zaokupljati njezino sjećanje, njezino razmišljanje i njezinu maštu.
Jednoga jutra, ubrzo nakon Edwardova odlaska, dok je sjedila za svojim stolom za crtanje, iz takva sanjarenja probudio ju je dolazak gostiju. Slučajno je bila potpuno sama.
Zatvaranje malih vrata na ulazu u zeleni vrt pred kućom privuklo joj je pogled prema prozoru i ona ugleda veliko društvo kako ide prema kućnim vratima. Među njima bili su sir John i lady Middleton i gospođa Jennings, ali bilo ih je još dvoje, jedan gospodin i gospođa, koji su joj bili sasvim nepoznati. Sjedila je blizu prozora i čim ju je sir John opazio, prepustio je društvu obred kucanja na vrata pa ju je, prešavši preko tratine, zamolio da otvori prozor da bi tako mogla razgovarati s njim, premda je razmak između vrata i prozora bio tako malen da je bilo gotovo nemoguće govoriti kod prozora a da se razgovor ne čuje kod vrata.
— E - reče on - doveli smo vam nepoznate ljude. Kako vam se sviđaju?
— Pst! Čut će vas.
— Neka čuju. To su Palmerovi. Charlotte je vrlo dražesna, uvjeravam vas. Možete je vidjeti ako pogledate onamo.
Kako je Elinor bila uvjerena da će je vidjeti za dvije-tri minute, da ne ispadne radoznala, nije ga poslušala.
— Gdje je Marianne? Je li pobjegla zato što smo mi došli? Vidim da joj je glasovir otvoren.
— Mislim da je u šetnji.
Sad im se priključila gospođa Jennings koja nije mogla dočekati da se otvore vrata pa da ispriča svoju pripovijest. Krenula je vičući prema prozoru: Dobar dan, draga. Kako je gospođa Dashwood? A gdje su vam sestre? Što! Potpuno sama! Razveselit će vas društvance koje je došlo malo posjediti s vama. Dovela sam svog drugog zeta i kći da vas posjete. Pomislite, došli su sasvim iznenada! Učinilo mi se da bi to mogli biti oni. U prvi mah sam pomislila da se vratio pukovnik Brandon i da bi to mogao biti on. I tako sam rekla sir Johnu da mi se čini da čujem kočiju. Možda se vratio pukovnik Brandon.
Elinor se morala usred njezine pripovijesti okrenuti od nje da primi ostale članove društva. Lady Middleton je predstavila nepoznate goste. Gospođa Dashwood i Margaret siđoše u isto vrijeme, i oni posjedaše dok je gospođa Jennings, prolazeći kroz hodnik u salonu u pratnji sir Johna, nastavljala svoju priču.
Gospođa Palmer bila je nekoliko godina mlađa od lady Middleton i potpuna suprotnost njoj. Bila je niska i punašna, imala je vrlo dražesno lice, na kojem se odražavala krajnja dobroćudnost. Ponašanje joj nije bilo ni izdaleka tako otmjeno kao u njezine sestre, ali je bilo mnogo simpatičnije. Ušla je u sobu sa smiješkom, smiješila se sve vrijeme posjeta, a tu i tamo se i glasno smijala, i sa smiješkom je i otišla. Muž joj je bio ozbiljan mlad čovjek od dvadeset i pet ili šest godina. Elegantnijeg i pametnijeg izgleda od svoje žene, ali s manje želje da ugađa ili da njemu ugađaju. Ušao je u sobu samodopadno, neznatno se naklonio damama ne rekavši ni jednu riječ, a onda je, pogledavši njih i njihov stan, uzeo sa stola novine i nije ih prestao čitati dok god je bio tamo.
— Gle! Kakve li prekrasne sobe! Nisam nikada vidjela nešto tako čarobno! Pomisli samo, mama, kakve li promjene nabolje otkad sam posljednji put bila ovdje! Uvijek sam to smatrala vrlo dražesnom kućom, gospođo (obraćajući se gospođi Dashwood), ali vi ste je napravili čarobnom! Pogledaj samo, sestro, kako je sve prekrasno! Kako bih voljela imati takvu kuću za sebe! Zar ne bi i ti, Palmer? - Gospodin Palmer nije odgovorio, pa čak nije ni podigao oči s novina.
— Gospodin Palmer me ne čuje - reče ona smijući se - to mu se često događa. To je tako smiješno!
To je za gospođu Dashwood bilo nešto potpuno novo. Nikada nije bila navikla nalaziti išta zabavno u nečijoj nepažnji, pa nije mogla ne pogledati ih oboje s iznenađenjem.
Gospođa je Jennings u međuvremenu govorila što je glasnije mogla i nastavila sa svojim izvještajem o tome kako su sinoć bili iznenađeni kad su ugledali svoje rođake, i nije prestajala dok god sve nije bilo kazano. Gospođa se Palmer, sjećajući se njihova iznenađenja, od srca smijala, i svi su se složili, i to dva ili tri puta, da je to bilo vrlo ugodno iznenađenje.
— Možete zamisliti kako smo svi bili radosni što ih vidimo - dodala je gospođa Jennings, nagnuvši se naprijed prema Elinor i govoreći tihim glasom kao da ne želi da je itko drugi čuje premda su sjedili podalje jedni od drugih - ali, ipak, bilo bi mi mnogo milije da nisu putovali tako brzo i prevalili toliki komad puta jer su oni zbog nekog posla došli čak iz Londona, a znate, (pritom je značajno kimnula glavom i pokazala na svoju kćer) to nije bilo dobro za nju u njezinu stanju. Htjela sam da danas prije podne ostane kod kuće da se odmori, ali ona je htjela ići s nama. Toliko je čeznula da vas sve upozna!
Gospođa se Palmer nasmijala i rekla da joj ništa neće biti.
— U veljači očekuje dijete - nastavila je gospođa Jennings.
Lady Middleton nije više mogla podnijeti takav razgovor i stoga je, iako nerado, upitala gospodina Palmera ima li što novo u novinama.
— Ne, baš ništa - odvrati on i nastavi čitanje.
— Evo, dolazi Marianne - viknu sir John. - Sada ćeš, Palmer, vidjeti jednu čudesno dražesnu djevojku.
Smjesta je otišao u hodnik, otvorio ulazna vrata i sam je uveo unutra. Čim se pojavila, gospođa ju je Jennings upitala nije li bila u Allenhamu, a gospođa se Palmer na to pitanje tako glasno nasmijala kao da je htjela pokazati da zna o čemu se radi. Kad je ušla u sobu, gospodin je Palmer podigao svoju glavu, zagledao se u nju nekoliko minuta, a onda se vratio svojim novinama. Sada je gospođa Palmer zapazila crteže koji su visjeli po zidovima sobe. Ustala je da ih pogleda.
— O, Bože, kako su krasni! O, kako divni! Daj, mama, pogledaj kako je to slatko! Moram reći da su upravo čarobni. Neprestano bih ih mogla gledati. - A onda, pošto je opet sjela, uskoro zaboravi da oni uopće postoje u sobi.
Kad se lady Middleton digla da krene, ustao je i gospodin Palmer, odložio novine, protegnuo se i pogledao ih sve uokolo.
— Ljubavi, jesi li zaspao? - upita njegova žena smijući se.
On joj ne odgovori. Samo je, pošto je ponovno promotrio sobu, spomenuo da je vrlo niska i da je strop neravan. Tada se naklonio i otišao zajedno s ostalima.
Sir John je silno navaljivao na sve da sljedeći dan provedu kod njih. Gospođa Dashwood, koja nije željela kod njih večerati češće nego što oni večeraju kod nje, energično je odbila poziv što se nje tiče, a njezine kćeri neka čine kako hoće. Međutim, one nisu bile radoznale da vide kako gospodin i gospođa Palmer večeraju, niti su od njih očekivale bilo kakvo drugo zadovoljstvo. Stoga su se i one pokušale ispričati. Vrijeme je bilo nesigurno, a nije bilo izgleda da će se popraviti. Ali sir John nije o tome htio ni čuti - poslat će po njih kočiju i one moraju doći. I lady Middleton, iako nije nagovarala njihovu majku, nagovarala je njih. Gospođa Jennings i gospođa Palmer pridružile su se njihovim molbama; činilo se da su svi jako željeli da ne večeraju u obiteljskom krugu, i mlade su dame morale popustiti.
— Zašto nas oni zovu? - upita Marianne čim su otišli. - Kažu da je najamnina za našu kuću niska, ali je mi imamo uz vrlo teške uvjete ako moramo večerati u njihovoj kući kad god je netko kod njih ili kod nas.
— Pozivajući nas tako često, oni ne žele biti ništa manje uljudni i ljubazni prema nama sada - reče Elinor - nego što su bili kad su nas pozivali prije nekoliko tjedana. Ne znači da su se oni promijenili ako su njihove večere postale dosadne i beživotne. Moramo tražiti zabavu na drugome mjestu.

Dvadeseto poglavlje
DOK SU gospođice Dashwood sljedećeg dana ulazile u salon Middletonovih na jedna vrata, gospođa Palmer utrča na druga. Izgledala je jednako dobroćudna i vesela kao prije. Vrlo ih je srdačno uzela sve za ruku i izrazila svoje veliko zadovoljstvo što ih opet vidi.
— Tako se radujem što ste došle! - reče, sjevši između Elinor i Marianne - jer je ružno vrijeme pa sam se bojala da možda nećete doći, a to bi bilo strašno jer mi sutra odlazimo. Moramo ići, znate, sljedećeg nam tjedna dolaze Westonovi. To što smo uopće došli bilo je tako nenadano i ja nisam ništa znala o tome sve dok kočija nije došla pred vrata, a onda me gospodin Palmer upitao bih li htjela poći s njim u Barton. On je tako čudan! Nikada mi ništa ne kaže! Tako mi je žao što ne možemo dulje ostati. Međutim, nadam se da ćemo se uskoro sresti u Londonu.
Bile su prisiljene iznevjeriti takvo očekivanje.
— Ne dolazite u London! - uzviknu gospođa Palmer smijući se. - Bit ću jako razočarana ako ne dođete. Mogla bih vam nabaviti najljepšu kuću na svijetu, odmah do nas, na Trgu Hanover. Morate svakako doći. Uvjerena sam da ću biti vrlo sretna da vam u svako doba budem gardedama sve dok ne legnem u krevet, ako se gospođa Dashwood ne bi željela pojavljivati u javnosti.
Zahvalile su joj se, ali su bile prisiljene oduprijeti se njezinu navaljivanju.
— O, srce moje - viknu gospođa Palmer svome mužu, koji je u tom času ulazio u sobu. - Moraš mi pomoći nagovoriti gospođice Dashwood da sljedeće zime dođu u London.
Njezino srce nije ništa odgovorilo i, pošto se damama neznatno naklonio, počeo se tužiti na vrijeme.
— Kako je sve to strašno! - reče on. - Takvo vrijeme čini sve i svakoga odvratnim. Kiša stvara dosadu i u kući i izvan nje. Sili čovjeka da zamrzi sve svoje znance. Koga vraga misli sir John kad u svojoj kući nema sobu za biljar? Kako malo ljudi zna što je udobno! Sir John je dosadan kao vrijeme.
Uskoro su se skupili i ostali članovi društva.
— Žao mi je, gospođice Marianne - reče sir John - što danas niste mogli poći na svoju uobičajenu šetnju u Allenham.
Marianne se držala vrlo ozbiljno i nije ništa rekla.
— O, nemojte biti tako tajanstveni pred nama - reče gospođa Palmer - jer, uvjeravam vas, mi znamo sve, i ja se veoma divim vašem ukusu jer smatram da je on izvanredno pristao. Znate, mi na selu ne stanujemo jako daleko od njega. Mislim, ne više od deset milja.
— Bit će točnije trideset milja - reče njezin suprug.
— O, to je prilično svejedno. Nisam nikada bila u njegovoj kući, ali kažu da je to dražesno gnjezdašce.
— U životu nisam vidio odvratnije kuće - reče gospodin Palmer.
Marianne ne reče ni riječi premda joj se na licu vidjelo da je zanima ono o čemu se govori.
— Zar je jako ružna? - upita gospođa Palmer. - Onda je to vjerojatno neka druga kuća koja je tako lijepa.
Kad su posjedali u blagovaonici, sir John sa žaljenjem ustanovi da ih je ukupno samo osmero.
— Draga - reče on svojoj supruzi - strašno me ljuti što nas je tako malo. Zašto nisi pozvala Gilbertove da danas dođu k nama?
— Zar ti nisam rekla, sir Johne, kad si mi to prije spomenuo, da to ne može biti? Posljednji put oni su večerali kod nas.
— Vi i ja, sir Johne - reče gospođa Jennings - ne bismo se držali takvih ceremonija.
— Onda biste bili vrlo loše odgojeni - viknu gospodin Palmer.
— Ljubavi, ti svakomu protusloviš - reče njegova žena uz svoj uobičajeni smijeh. - Znaš li da si baš neuljudan?
— Nisam znao da ikome protuslovim time što sam tvoju majku nazvao loše odgojenom.
— O, možeš me vrijeđati koliko hoćeš - reče dobroćudna stara dama - skinuo si mi Charlottu s vrata i ne možeš je više vratiti. I tako sam ja pobjednik.
Charlotte se od srca nasmijala kad je čula da je se njezin suprug ne može riješiti i likujući reče da joj nije stalo koliko se ljuti na nju kad moraju živjeti zajedno. Nemoguće je da bi itko bio savršenije dobroćudan ili više odlučan da bude sretan nego gospođa Palmer. Promišljena ravnodušnost, drskost i nezadovoljstvo njezina muža nisu joj zadavali nikakvu bol, i kad bi je on psovao ili vrijeđao, ona bi se izvrsno zabavljala.
— Gospodin Palmer je tako čudan! - reče ona šapćući Elinor. - Uvijek je neraspoložen.
Elinor, nakon kraćeg promatranja, nije bila sklona priznati mu da je tako istinski i nepatvoreno svadljiv i neodgojen kakvim se želio prikazati. Možda je bio neraspoložen i donekle ozlojeđen zbog toga što je ustanovio, kao i mnogi drugi muškarci, da je zbog neke neobjašnjive sklonosti prema ljepoti postao muž vrlo glupe žene - ali ona je znala da je takva zabluda i previše općenita da bi trajno mučila i jednog razborita muškarca. Vjerovala je da će to prije biti želja za isticanjem, i da iz nje proistječe taj prezrivi postupak i općenito vrijeđanje svega i svačega. Želio se prikazati nadmoćnim drugim ljudima. Ta je pobuda i suviše obična da bismo joj se čudili; ali sredstva, ma kako uspješna bila u potvrđivanju njegove nadmoći u lošem odgoju, nisu imala puno izgleda da će uza nj privezati ikoga osim njegove žene.
— O, draga gospođice Dashwood - reče gospođa Palmer ubrzo nakon toga - imam veliku molbu na vas i vašu sestru. Hoćete li doći za Božić i provesti neko vrijeme kod nas u Clevelandu? Dođite, molim vas, i dođite dok su kod nas Westonovi. Ne možete zamisliti kako ću biti sretna! To će biti baš divno! Ljubavi - obraćajući se svome mužu - zar ne čezneš da gospođice Dashwood dođu u Cleveland?
— Svakako - odgovori on podrugljivo. - S tom sam jedinom namjerom došao u Devonshire.
— Eto - reče njegova gospođa - vidite da vas gospodin Palmer očekuje. Ne možete, dakle, odbiti da dođete.
One su obje oštro i odlučno otklonile njezin poziv.
— Ali vi ćete doći i svakako morate doći. Uvjerena sam da će vam se svidjeti više od svega. Kod nas će biti Westonovi i bit će baš divno. Ne možete zamisliti kako je Cleveland dražesno mjesto. A sada smo tako veseli jer gospodin Palmer ide okolo i kortešira pred izbore, i toliko ljudi koje nikada prije nisam vidjela dolazi nam na večeru. To je baš čarobno! Ali, jadnik! To ga toliko zamara jer se mora svakomu svidjeti.
Slažući se s njom da je takva obveza zacijelo jako teška, Elinor se jedva svladala.
— Kako će to biti divno - reče Charlotte - kad on bude u parlamentu! Zar ne? Kako ću se ja smijati! Bit će tako smiješno vidjeti da na svim pismima upravljenim na njega stoji M. P. A znate, on kaže da mi nikada neće potpisivati moja pisma . Rekao je da neće. Zar ne, gospodine Palmeru?
Gospodin se Palmer nije osvrnuo na nju.
— Znate, on ne podnosi pisanje - nastavi ona - kaže da je pisanje grozno.
— Ne - reče on. - Nikada nisam rekao nešto tako besmisleno. Nemoj meni prišivati sve svoje jezične zlouporabe.
— Eto, vidite kako je čudan. S njim je uvijek tako! Katkad neće čitavih pola dana sa mnom razgovarati, a onda iziđe s nečim tako čudnim - sve ni zbog čega.
Dok su se vraćale u salon veoma je iznenadila Elinor upitavši je ne čini li joj se da je gospodin Palmer sjajan čovjek.
— Svakako - reče Elinor. - Čini se da je vrlo ugodan!
— E - to mi je drago. Znala sam da će vam se svidjeti. On je tako ugodan, a mogu vam reći da se vi i vaše sestre neobično sviđate gospodinu Palmeru, i ne možete vjerovati kako će biti razočaran ako ne dođete u Cleveland. Ne mogu zamisliti zašto biste vi bili protiv toga.
Elinor je ponovno morala odbiti njezin poziv pa ju je, promijenivši predmet razgovora, zaustavila u njezinim navaljivanjima.
Pomislila je da bi gospođa Palmer vjerojatno mogla, budući da žive u istom okrugu, iznijeti više pojedinosti općenito o Willoughbyjevu karakteru nego što se to moglo zaključiti iz površnog poznanstva Middletonovih s njim. Žarko je željela od bilo koga dobiti potvrdu o njegovim vrlinama koja bi uklonila mogućnost straha za Mariannu. Počela je s time da ju je upitala viđaju li u Clevelandu često gospodina Willoughbyja i poznaju li se s njim pobliže.
— O, kako ne. Poznajem ga izvanredno dobro - odvrati gospođa Palmer. - Zapravo, nisam s njim nikada razgovarala, ali uvijek ga viđam u gradu. Slučajno nisam, tko zna zašto, nikada boravila u Bartonu dok je on bio u Allenhamu. Mama ga je ovdje jednom prije vidjela; ali ja sam bila kod ujaka u Weymouthu. Međutim, mislim da bismo se bili mnogo viđali u Somersetshireu da se na žalost nije tako dogodilo da nikada nismo istodobno bili na selu. On je, po mome mišljenju, vrlo malo u Combeu, ali kad bi ne znam koliko dugo boravio tamo, mislim da ga gospodin Palmer ne bi posjetio jer on je, znate, u opoziciji, a osim toga, to je tako daleko. Znam vrlo dobro zašto se raspitujete za nj. Vaša se sestra treba udati za njega. To me strašno veseli, jer, znate, onda će mi ona biti susjeda.
— Časna riječ - odvrati Elinor - vi o tome znate mnogo više nego ja ako imate ikakva razloga očekivati takvu ženidbu.
— Nemojte pokušavati to osporiti jer znate da je to nešto o čemu svi govore. Uvjeravam vas da sam za to čula u Londonu.
— Ma nemojte, gospođo Palmer!
— Jesam, časna riječ. U ponedjeljak ujutro srela sam u Ulici Bond pukovnika Brandona, malo prije nego što smo otišli iz grada, i on mi je sam to ispričao.
— To me jako iznenađuje. Pukovnik Brandon da vam je to rekao! Zacijelo se varate. Da ovakvu obavijest dade osoba koju to uopće ne može zanimati, pa čak i da je istina, to je nešto što ne bih očekivala da će učiniti pukovnik Brandon.
— Ali, uza sve to, ja vas uvjeravam da je tako, a reći ću vam i kako se to dogodilo. Kad smo ga sreli, on nam se pridružio. Onda smo počeli razgovarati o mom šurjaku i sestri i, jedno s drugim, ja sam mu rekla: - Čujem, pukovniče, da je u ladanjsku kuću u Barton došla jedna nova obitelj, a mama mi poručuje da su vrlo dražesne djevojke i da će se jedna od njih udati za gospodina Willoughbyja iz Combe Magne. Je li to, molim vas, istina? Vi to, naravno, morate znati jer ste tek nedavno došli iz Devonshirea.
— A što je rekao pukovnik?
— O - ništa osobito, ali se činilo kao da zna da je to istina, i tako sam od toga časa ustanovila da je to sigurno. Moram vam reći da bih bila presretna! Kad će se to obaviti?
— Nadam se da se gospodin Brandon dobro osjeća.
— O, da, sasvim dobro. Oduševljen je vama, govorio je o vama samo najljepše.
— Laska mi njegova pohvala. Čini mi se da je krasan čovjek, a smatram da je neobično ugodan.
— I ja. On je tako šarmantan muškarac da je prava šteta što je tako ozbiljan i dosadan. Mama kaže da je i on bio zaljubljen u vašu sestru. Vjerujte mi, to je velik kompliment jer on se gotovo nikada ni u koga ne zaljubi.
— Je li gospodin Willoughby općenito poznat u vašem dijelu Somersetshirea? - upita Elinor.
— O, da, vrlo dobro! Zapravo, ne vjerujem da ga mnogi ljudi poznaju jer je Combe Magna tako jako udaljen, ali svi ga, uvjeravam vas, drže za vrlo ugodna čovjeka. Nikoga ne vole više nego gospodina Willoughbyja, ma kamo pošao, i to možete reći svojoj sestri. Ima, časna riječ, sreću da ga je uhvatila. Ali on je imao još veću sreću što je uhvatio nju, jer ona je tako lijepa i ugodna i nitko ne može biti dovoljno dobar za nju. Međutim, gotovo ne bih rekla da je ljepša od vas, vjerujte mi. Ja vas obje smatram izvanredno dražesnima, a uvjerena sam, i gospodin Palmer, iako ga sinoć nismo mogli navesti da to prizna.
Obavijest gospođe u vezi s Willoughbyjem nije bila pouzdana, ali svako svjedočanstvo u njegovu korist, ma kako maleno, bilo joj je drago.
— Tako mi je drago da smo se konačno upoznale - nastavila je gospođa Palmer. - Nadam se da ćemo sada uvijek ostati velike prijateljice. Ne možete zamisliti koliko sam čeznula da vas upoznam! To je divno da živite u Bartonu! Zacijelo nema ljepšeg mjesta! A raduje me da će se vaša sestra dobro udati! Nadam se da ćete mnogo boraviti u Combe Magni. Prema svemu što sam čula, to je slatko mjesto.
— Vi se već dugo poznate s pukovnikom Brandonom, zar ne?
— Da, jako dugo. Sve od udaje moje sestre. On je bio veliki prijatelj sir Johna. Vjerujem - doda tihim glasom - da bi se on bio rado oženio sa mnom da je mogao. Sir John i lady Middleton jako su to željeli. Ali mama nije smatrala da je dovoljno dobra partija za mene, inače bi sir John to bio natuknuo pukovniku, i mi bismo se bili odmah vjenčali.
— Zar pukovnik Brandon nije znao za prijedlog sir Johna vašoj majci prije nego što je do toga došlo? Zar vam on nikada nije izjavio ljubav?
— O, ne, ali, da se mama nije tome usprotivila, mislim da bi bio vrlo rado pristao. U to me vrijeme nije vidio više nego dvaput, jer to je bilo prije nego što sam izišla iz škole. Međutim, ja sam mnogo sretnija ovako. Gospodin Palmer je baš onakav čovjek kakav se meni sviđa.

Dvadeset prvo poglavlje
SLJEDEĆEG SU se dana Palmerovi vratili u Cleveland, a dvije obitelji ostale su u Bartonu da se međusobno posjećuju. Ali to nije dugo potrajalo. Elinor se nije potpuno ni oporavila od njihovih posljednjih gostiju, jedva se prestala čuditi što je Charlotte tako sretna a bez razloga, da gospodin Palmer, s dobrim sposobnostima, tako prostački postupa i da tako često postoji između muža i žene čudan nesklad, kadli joj gorljiva revnost sir Johna i gospođe Jennings u društvenom pogledu pribavi nove znance da ih gleda i proučava.
Na prijepodnevnom izletu u Exter sreli su dvije mlade dame za koje je gospođa Jennings sa zadovoljstvom ustanovila da su njezine rođakinje, i to je bilo dovoljno da ih sir John odmah pozove u svoj dom čim završe svoje sadašnje obveze u Exteru. Njihove su obveze u Exteru smjesta ustuknule pred takvim pozivom, i lady Middleton je, po povratku sir Johna, bila nemalo zaprepaštena kad je čula da će ih vrlo skoro posjetiti dvije djevojke, koje ona nikada u životu nije vidjela, te prema tome nije imala nikakvih podataka o njihovoj otmjenosti, pa čak ni o prosječnim manirama. Uvjeravanja njezina muža i majke u tom pogledu nisu ništa značila. A to što su njezine rođakinje, samo je još pogoršavalo stvar. Pokušaji gospođe Jennings da je utješi pogotovu nisu bili sretno obrazloženi kad je svojoj kćeri savjetovala neka ne gleda na to što se one vole dotjerivati jer to su joj sestrične pa se moraju međusobno slagati. Kako je, međutim, sada bilo nemoguće spriječiti njihov dolazak, lady Middleton se pomirila s tom pomisli sa svom filozofijom dobro odgojene žene, zadovoljivši se samo time da zbog toga pet-šest puta dnevno blago ukori svoga muža.
Mlade su dame stigle. Izgled im nipošto nije bio negospodski i nepomodan. Odjeća im je bila vrlo elegantna, ponašanje vrlo uljudno, divile su se kući i pale u zanos zbog pokućstva, a slučajno su tako ludo voljele djecu da su prije nego što su i jedan sat provele u kući, stekle dobro mišljenje lady Middleton. Izjavila je da su zaista ugodne djevojke, a to je za njezino gospodstvo značilo oduševljeno divljenje. Zbog toga vatrenog hvaljenja u sir Johnu je porasla vjera u vlastiti sud, i on smjesta krenu prema ladanjskoj kućici da kaže gospođicama Dashwood da su stigle gospođice Steele i da ih uvjeri kako su one najslađe djevojke na svijetu. Takvo hvaljenje, međutim, nije mnogo govorilo. Elinor je dobro znala da se najslađe djevojke na svijetu mogu naći u svim dijelovima Engleske, u svim mogućim varijacijama oblika, lica, naravi i pameti. Sir John je želio da cijela obitelj odmah došeće do njih i upozna njegove gošće. Dobrohotni, čovjekoljubivi muškarac! Bilo mu je čak teško za sebe zadržati te daljnje rođakinje.
— Idemo sada - reče - molim vas, dođite - morate doći - svakako morate doći. Ne možete zamisliti kako će vam se sviđati. Lucy je strašno dražesna, a tako dobroćudna i ugodna! Sva su je djeca već prihvatila kao da su stari znanci. A one obje više od svega čeznu da vas upoznaju jer su u Exteru čule da ste vi najdivnija stvorenja na svijetu, a ja sam im rekao da je to prava istina, pa čak i mnogo više od toga. Uvjeren sam da ćete biti oduševljene njima. Donijele su punu kočiju igračaka za djecu. Kako možete biti takve da ne dođete? Pa one su, znate, na neki način vaše sestrične. Vi ste moje sestrične, a one su sestrične moje žene, dakle u rodu ste.
Međutim, sir John ih nije mogao nagovoriti. Jedino je dobio njihovo obećanje da će ih one posjetiti za dan-dva, a onda je otišao začuđen njihovom ravnodušnošću i uputio se kući da se opet počne razmetati time kako one čeznu da upoznaju gospođice Steele, kao što se prije razmetao time kako gospođice Steele čeznu da se upoznaju s njima. Pošto su se odazvale pozivu da posjete Barton Park i upoznale se s tim dvjema mladim damama, ustanovile su po izgledu starije, kojoj je bilo blizu trideset godina, vrlo neugledna i priglupa lica, da se nemaju čemu diviti, ali drugoj kojoj nije bilo više od dvadeset dvije ili tri godine, priznale su da je prilično lijepa. Crte lica bile su joj dražesne, a imala je oštar, živahan pogled i skladno držanje koje je, iako nije davalo njezinoj osobi pravu eleganciju i draž, davalo njezinoj pojavi otmjenost. Ponašanje im je bilo osobito uglađeno, a Elinor je uskoro priznala da imaju i neku vrstu razboritosti kad je vidjela s koliko se postojane i proračunane pažnje nastoje umiliti lady Middleton. Neprestano su se oduševljavale djecom, hvalile njihovu ljepotu, svraćale na se njihovu pozornost i udovoljavale svim njihovim mušicama. A ono vrijeme što im je preostajalo od neprestanih napora koje im je nametala pristojnost trošile su na to da se dive svemu što bi njezino gospodstvo radilo, ako bi slučajno nešto radilo, ili da kopiraju kroj kakve elegantne nove haljine u kojoj ih je njezina pojava dan prije bila beskrajno oduševila. Na sreću onih koji u svom ulagivanju koriste takve slabe strane, zaljubljena je majka, koja je, u potrazi za veličanjem svoje djece, najpohlepnija od svih ljudskih bića, isto tako i najlakovjernija. Njezinim zahtjevima nema granica, ali će olako povjerovati svemu. I stoga je lady Middleton gledala na pretjeranu nježnost i strpljivost gospođica Steele prema njezinoj djeci bez i najmanjeg iznenađenja ili nepovjerenja. S majčinskim je zadovoljstvom gledala na sve drskosti i obješenjačke smicalice koje su njezine sestrične strpljivo podnosile. Gledala je kako im djeca odvezuju pojaseve, vuku ih za kosu oko ušiju, pretražuju njihove košarice za ručni rad, kradu njihove noževe i škare, i bila je potpuno uvjerena da je to na obostrano zadovoljstvo. Jedino ju je iznenadilo što Elinor i Marianne tako smireno sjede pokraj njih ne želeći sudjelovati u onome što se odigrava.
— John je danas tako dobro raspoložen! - reče ona kad je vidjela kako uzima džepni rupčić gospođice Steele i baca ga kroz prozor. - Pun je ludorija.
A ubrzo nakon toga, kad je drugi dječak čvrstu uštipnuo tu istu damu za prst, ona je nježno primijetila - Kako je William razigran! - A, evo i moje slatke male Anemarie - doda ona, nježno gladeći trogodišnju djevojčicu koja već dvije minute nije dizala nikakvu buku. - Ona je tako nježna i tiha. Tako tihog stvorenja još nije bilo na svijetu!
Ali, na nesreću, dok ju je grlila, iglom koju je imala u frizuri neznatno je ogrebla dijete po vratu, a to je kod toga uzora blagosti izazvalo tako divlje vrištanje da ga ne bi moglo nadmašiti ni stvorenje za koje se kaže da je izrazito bučno. Majčina je zaprepaštenost bila strašna, ali nije mogla nadmašiti strah gospođice Steele, i one su sve tri, u tako sudbonosnom času, učinile sve čime ih je ljubav mogla nadahnuti da bi ublažile agoniju male patnice. Dijete su stavile u majčino krilo i zasule je poljupcima; jedna od gospođica Steele kleknula je da bi joj ranu oprala vodom od lavande, dok joj je druga gurala u usta slatkiše. Kad su je tako nagradili za njezine suze, djevojčica nije bila toliko glupa da prestane plakati. I dalje je vrištala i snažno jecala, nogom udarala svoja dva brata koji su je htjeli dotaknuti, i sva su njihova ujedinjena smirivanja bila uzaludna dok se lady Middleton nije na sreću sjetila da je prošlog tjedna, u povodu slične nesreće, za modricu na sljepoočici, s uspjehom upotrijebila pekmez od marelica, pa je isti lijek oduševljeno predložila i za ovu nesretnu ogrebotinu, a neznatan prekid u vrištanju mlade dame kad je to čula, naveo ih je da se s razlogom ponadaju da neće biti odbijen. Stoga ju je njezina majka na rukama iznijela iz sobe da bi potražila taj lijek, a kako su dva dječaka odlučila poći za njom, iako ih je majka usrdno nagovarala da ostanu u sobi, četiri su mlade dame ostavljene u tišini koju ta soba već mnogo sati nije poznavala.
— Jadni mali stvor! - reče gospođica Steele čim su oni izišli. - Moglo je doći do vrlo ozbiljne nezgode.
— Ja baš ne znam kako - uskliknu Marianne - osim da se to dogodilo pod sasvim drugim uvjetima. Ali obično se povećava zabrinutost gdje zapravo nema razloga za nju.
— Kako je lady Middleton draga žena! - reče Lucy Steele. Marianne je šutjela. Nije mogla reći nešto što ne osjeća, ma kako beznačajna bila situacija, i tako je uvijek dužnost da laže, kad je to pristojnost zahtijevala, padala na Elinor. Potrudila se koliko je mogla, kad je na taj način izazvana, da govori o lady Middleton s više topline nego što ju je osjećala, iako s mnogo manje nego gospođica Lucy.
— A i sir John - viknu starija sestra - kako je on šarmantan čovjek.
I ovdje je također pohvala gospođice Dashwood, jednostavna i pravedna, ispala bez ikakva sjaja. Jednostavno je izjavila da je savršeno dobroćudan i ljubazan.
— A kako slatku djecu imaju! U životu nisam vidjela tako fine djece - moram reći da sam već sada upravo luda za njima, a i inače ludo volim djecu.
— To sam i naslućivala - reče Elinor sa smiješkom - po onome čemu sam jutros prisustvovala.
— Imam osjećaj - reče Lucy - da vi mislite da su mali Middletoni prilično razmaženi. Možda su malo razmaženiji nego što je potrebno, ali kod lady Middleton to je tako prirodno. A što se mene tiče, volim vidjeti da su djeca puna života i žara. Nikako mi se ne sviđa kad su krotka i mirna.
— Moram priznati - odvrati Elinor - kad sam u Barton Parku nikada ne pomišljam s negodovanjem na krotku i mirnu djecu.
Nakon toga nastupila je kratka stanka koju je prva prekinula gospođica Steele. Očito je bila vrlo raspoložena za razgovor. Sada je prilično neočekivano rekla: - A kako vam se sviđa Devonshire, gospođice Dashwood? Mislim da vam je bilo vrlo žao ostaviti Sussex.
Prilično iznenađena familijarnošću toga pitanja, ili barem načinom kako je postavljeno, Elinor je odgovorila da joj je bilo žao.
— Norland je izvanredno lijepo mjesto, zar ne? - doda gospođica Steele.
— Čuli smo sir Johna kako mu se beskrajno divi - reče Lucy, koja je smatrala da je potrebno nekako ispričati smionost njezine sestre.
— Mislim da mu se mora diviti svatko - odvrati Elinor - tko je jednom vidio to mjesto, iako se ne smije zaključiti da svatko zna cijeniti njegove ljepote kao što mi to znamo.
— A jeste li tamo imale mnogo elegantnih udvarača? Ovdje ih, mislim, nema toliko. Što se mene tiče, mislim da oni uvijek znatno uljepšavaju život.
— Ali zašto ti misliš - reče Lucy, očito se stideći svoje sestre - da nema toliko otmjenih mladića u Devonshireu kao u Sussexu?
— Ne, draga, zacijelo ne tvrdim da ih nema. Uvjerena sam da ima mnoštvo elegantnih ljepotana u Exteru, ali odakle bih ja mogla znati koliko bi elegantnih ljepotana moglo biti u okolici Norlanda? Ja sam se samo bojala da je gospođicama Dashwood možda dosadno u Bartonu ako ih nemaju toliko koliko su ih prije imale. Ali možda vi, mlade dame, ne marite za ljepotane pa biste jednako lako bile bez njih kao i s njima? Što se mene tiče, mislim da su silno ugodni, pod uvjetom da se elegantno odijevaju i uljudno ponašaju. Međutim, ne mogu podnijeti da su prljavi i neugodni. Eto, na primjer, gospodin Rose u Exteru, silno elegantan mladić, pravi ljepotan, činovnik kod gospodina Simpsona, kojega poznate, a ipak, kad biste ga srele ujutro, žalosno ga je pogledati. Mislim da je vaš brat bio pravi kicoš prije nego što se oženio, jer je bio tako bogat.
— Časne mi riječi - odvrati Elinor - ne mogu vam reći jer zapravo ne razumijem značenje te riječi. Ali mogu reći, ako je ikada bio kicoš prije nego što se oženio, onda je i sada jer se nije ni najmanje promijenio.
— O, zaista! Čovjek nikada ne pomišlja da bi oženjeni muškarci bili kicoši - oni imaju drugog posla.
— Gospode! Anne - viknu njezina sestra - ti ne znaš ni o čemu nego o ljepotanima. Još će gospođica Dashwood povjerovati da ni na što drugo ne misliš. - A onda, da bi promijenila temu razgovora, počela se diviti kući i namještaju.
To je bilo dovoljno da se stvori sud o gospođicama Steele. Prostačka smionost i ludost starije nisu joj bile preporuka, a kako Elinor nije zaslijepila ljepota ni pronicav izgled mlađe, vidjevši kako joj nedostaje prava otmjenost i prirodnost, otišla je iz kuće ne želeći ih bolje upoznati. Ali drukčije sjfe bilo s gospođicama Steele. One su došle iz Extera silno oduševljene sir Johnom Middletonom, njegovom obitelji i svim njegovim rođacima, a sada je obilan dio toga divljenja dodijeljen njegovim lijepim sestričnama, za koje su izjavile da su najljepše, najelegantnije, najobrazovanije i najugodnije djevojke koje su ikada vidjele i s kojima su se osobito željele bolje upoznati. I stoga je Elinor uskoro ustanovila da im je neminovna sudbina da se bolje upoznaju jer, kako je sir John bio potpuno na strani gospođice Steele, njihova bi stranka bila prejaka za opoziciju, pa su se morale pomiriti s takvim prijateljevanjem, koje se sastojalo u tome da gotovo svaki dan sat-dva sjede u istoj sobi. Sir John nije mogao drugo učiniti, ali nije znao ni da se išta drugo od njega traži. Biti zajedno značilo je, po njegovu mišljenju, biti prijatelj, i dok su se njegovi neprestani planovi da se sastaju ostvarivali, on nije ni najmanje sumnjao da su se one čvrsto sprijateljile.
Treba mu odati priznanje da je učinio sve što je bio u njegovoj moći da smanji njihovu suzdržljivost, na taj način što je gospođice Steele upoznao sa svime što je znao ili slutio o svojim sestričnama u najosjetljivijim pojedinostima - a Elinor je već na drugom sastanku starija od njih rekla kako se veseli što je Marianne, otkad je došla u Barton, bila tako sretna i osvojila vrlo elegantnog ljepotana.
— Bit će svakako krasno ako se uda tako mlada - reče ona - a čujem da je pravi kicoš i da je izvanredno lijep. Nadam se da ćete i vi uskoro biti isto tako sretni - a možda već imate dragog u prikrajku.
Elinor nije mogla pretpostaviti da će sir John biti diskretniji kad bude objavljivao svoje slutnje o njezinoj naklonosti prema Edwardu nego što je bio u vezi s Mariannom. Zapravo je to bila njegova omiljena šala na račun njih dviju jer je njihova veza bila nešto novija i vjerojatnija, i sve od Edwardova posjeta oni nisu nikada večerali zajedno a da on nije, vrlo značajno i s mnogo kimanja glavom i namigivanja, izazvavši tako opću pažnju, nazdravio njezinoj najvećoj ljubavi. Slovo F također se redovito spominjalo jer je ustanovljeno da izaziva bezbroj šala, te je Elinor odavno ustanovila da ono posjeduje svojstvo najduhovitijeg slova u abecedi.
Gospođice Steele, kao što je ona i očekivala, imale su sada priliku uživati u tim šalama što su kod starije izazvale želju da sazna ime toga gospodina na kojega se ciljalo, a to je, iako se često nesuvislo izražavalo, bilo u potpunom skladu s njezinom općom radoznalošću u pogledu poslova njihove obitelji. Ali sir John se nije dugo poigravao radoznalošću koju je s užitkom raspirio jer njemu je bilo jednako drago reći to ime kao i gospođici Steele čuti ga.
— Zove se Ferrars - reče on vrlo čujnim šapatom. - Ali, molim vas, nemojte to dalje govoriti jer to je velika tajna.
— Ferrars! - ponovi gospođica Steele. - Dakle, gospodin Ferrars je taj sretnik! Brat vaše šurjakinje, gospođice Dashwood? On je, bez sumnje, vrlo ugodan čovjek. Vrlo dobro ga poznajem.
— Kako to možeš reći, Anne? - uskliknu Lucy, koja je obično ispravljala sve tvrdnje svoje sestre. - Premda smo ga dva ili tri puta srele u kući moga ujaka, malo je pretjerano tvrditi da ga vrlo dobro poznajemo.
Elinor je sve to slušala pažljivo i iznenađeno. - A tko je taj ujak? Gdje stanuje? Kako su došle do toga da se s njim upoznaju? - Jako je željela da se razgovor o tome nastavi iako nije htjela u njemu sudjelovati. Međutim, o tome se više nije govorilo, i ona je prvi put u svom životu vidjela da gospođi Jennings nedostaje radoznalosti da sazna sitnije pojedinosti, ili raspoloženja da ih priopći. Način na koji je gospođica Steele govorila o Edwardu povećao je njezinu radoznalost jer joj se učinio prilično zlonamjernim te se po njemu moglo naslućivati da ta dama zna, ili sebi uobražava da zna, nešto na njegovu štetu. Ali njezina je radoznalost bila uzaludna jer se gospođica Steele više nije obazirala na Ferrarsovo ime kad je sir John na nj aludirao ili ga čak i otvoreno spominjao.

Dvadeset drugo poglavlje
MARIANNE, koja nije nikada bila jako trpeljiva ni prema kakvoj drskosti, prostoti, duševnoj inferiornosti, pa čak ni prema različitosti ukusa od njezinog, bila je u to vrijeme zbog svoga duševnog stanja suviše neraspoložena da bi joj se svidjele gospođice Steele ili da bi dala poticaj njihovim pokušajima približavanja; a postojanoj hladnoći njezina držanja prema njima koja je sprečavala svaki njihov pokušaj približavanja, Elinor je uglavnom pripisivala činjenicu da nju više vole, što je uskoro postalo očito kod obiju, a pogotovo kod Lucy koja nije propustila ni jednu priliku da povede s njom razgovor ili da uznastoji povećati njihovo prijateljstvo otvorenim i iskrenim iskazivanjem svojih osjećaja.
Lucy je po prirodi bila pametna; primjedbe su joj često bile na mjestu i zabavne, a Elinor se, kao društvo za pola sata, često činila ugodnom. Međutim, osim prirođene radoznalosti nije posjedovala ništa drugo, bila je neznalica i nepismena, te uza sve svoje neprestano nastojanje da ispadne obrazovana, nije mogla sakriti od gospođice Dashwood nedostatak umnog usavršavanja i neznanje u najobičnijim pojedinostima. Elinor je vidjela kako su kod nje zanemarene sposobnosti koje bi obrazovanje bilo moglo učiniti vrijednima i žalila ju je zbog toga; međutim, s manje nježnim osjećajem uočila je kod nje potpun nedostatak profinjenosti, ispravnosti i neporočnosti duha, što se vidjelo po njezinoj poniznosti, udvaranju i laskanju u kući Middletonovih, tako da Elinor nije mogla pronaći trajno zadovoljstvo u društvu osobe u kojoj je bila spojena neiskrenost s neznanjem. Njezin je nedostatak obrazovanja priječio da se njih dvije nađu u razgovoru na osnovi jednakosti, a njezino je ponašanje prema drugima učinilo da se svako iskazivanje pažnje i poštovanja prema njoj samoj pokazalo bezvrijednim.
— Mislim da će vam se moje pitanje učiniti čudnim - reče joj jednog dana Lucy dok su zajedno šetale od Middletonovih prema njihovoj kući - ali, molim vas, recite mi poznajete li osobno majku svoje šurjakinje, gospođu Ferrars?
Elinor se to pitanje zaista učinilo vrlo čudnim pa se to odrazilo i na njezinu licu dok je odgovarala da nikada nije vidjela gospođu Ferrars.
— Zaista! - odvrati Lucy. - To mi je čudno jer sam mislila da ste je katkad morali vidjeti u Norlandu. Onda mi zacijelo ne možete reći kakva je to žena?
— Ne - odvrati Elinor, pazeći da joj ne kaže svoje mišljenje o Edwardovoj majci, a i ne želeći osobito zadovoljiti ono što se činilo drskom radoznalošću. - Ništa ne znam o njoj.
— Uvjerena sam da smatrate vrlo čudnim što se na taj način raspitujem o njoj - reče Lucy, pažljivo promatrajući Elinor dok je govorila - ali možda imam razloga što se to usuđujem, no, međutim, nadam se da ćete mi odobriti i povjerovati da nemam namjeru biti drska.
Elinor joj uljudno odgovori i one su nekoliko minuta hodale šuteći. Šutnju je prekinula Lucy, koja se vratila na isti predmet, rekavši prilično neodlučno:
— Ne mogu podnijeti pomisao da me smatrate drskom i radoznalom. Uvjeravam vas da bih radije sve na svijetu nego da me takvom smatra osoba čije dobro mišljenje vrijedi sačuvati, a uvjerena sam da se ne bih ni najmanje bojala povjeriti vam se. Zapravo bih bila vrlo sretna da mi savjetujete kako da se izvučem iz te neugodne situacije u kojoj se nalazim. Međutim, nema smisla da vas uznemirujem. Žao mi je što ne poznajete gospođu Ferrars.
— Meni je žao što je ne poznajem - reče Elinor, vrlo začuđeno - ako bi vam moglo iole koristiti da znate moje mišljenje o njoj. Ali, zaista, nikada nisam znala da imate ikakve vezu s tom obitelji i stoga sam, moram priznati, malo iznenađena što se tako ozbiljno raspitujete o njezinu karakteru.
— Vjerujem da jeste, i vjerujte mi da se tome nimalo ne čudim. Ali, kad bih se usudila reći vam sve, ne biste bili toliko iznenađeni. Sigurno je da mi sada gospođa Ferrars nije ništa - ali bi moglo doći vrijeme - koliko skoro, to ovisi o njoj - kad ćemo možda biti vrlo tijesno povezane.
Gledala je u zemlju dok je to govorila, čedno sramežljiva, bacivši jedan jedini pogled ispod oka na svoju pratiteljicu da vidi učinak koji je proizvela na nju.
— Zaboga! - uzviknu. - Što želite reći? Zar poznajete gospodina Roberta Ferrarsa? Zar je to moguće? - Nije bila osobito oduševljena pomisli da bi imala takvu šurjakinju.
— Ne - odvrati Lucy - ne gospodina Roberta Ferrarsa - nikad ga u životu nisam vidjela, nego - pritom je uprla pogled u Elinor - njegova starijeg brata.
Što je u tom času osjetila Elinor? Zapanjenost, koja bi bila jednako bolna kao što je bila snažna, da je nije smjesta popratila nevjerica prema toj izjavi. Ona se šutke i začuđeno okrenula prema Lucy, nesposobna dokučiti razlog ili svrhu takve izjave, i premda je promijenila boju lica, ostala je postojana u svojoj nevjerici i nije osjećala opasnost od histeričnog napada ili nesvjestice.
— Nije čudo da ste iznenađeni - nastavi Lucy - jer, zapravo, vi o tome prije niste mogli ništa znati; mislim da on to nije nikada ničim natuknuo ni vama ni ikomu od vaše obitelji jer je to trebala biti velika tajna, a uvjerena sam da sam je ja do ovog trenutka vjerno čuvala. Nitko živ od svih mojih rođaka ne zna za to osim Anne, i ja vam to ne bih nikada bila spomenula da nisam osjetila da se mogu u najvećoj mjeri pouzdati u vašu diskreciju. Zaista vjerujem da vam se moje ponašanje, kad sam vam postavljala toliko pitanja o gospođi Ferrars, moralo pričiniti tako neobično da sam ga morala objasniti. A mislim da ni gospodin Ferrars neće biti nezadovoljan kad sazna da sam se vama povjerila jer on o cijeloj vašoj obitelji ima vrlo visoko mišljenje, a na vas i na ostale gospođice Dashwood gleda kao na rođene sestre. - Tu je zastala.
Elinor je nekoliko časaka šutjela. Njezina zapanjenost zbog onoga što je čula bila je isprva prevelika da bi mogla govoriti. Ali konačno, prisilivši se da nešto kaže i da to kaže oprezno, rekla je sa smirenošću koja je prilično dobro prikrivala njezino iznenađenje i zabrinutost. - Smijem li vas zapitati jeste li već dugo zaručeni?
— Već četiri godine.
— Četiri godine!
— Da.
Elinor, iako je bila silno potresena, još uvijek nije mogla vjerovati.
— Sve do prije nekoliko dana nisam čak znala ni da se poznajete.
— Naše poznanstvo traje, međutim, već mnogo godina. Za njega se, znate, dugo vremena brinuo moj stric.
— Vaš stric!
Da. Gospodin Pratt. Zar ga niste nikada čuli da govori o gospodinu Prattu?
— Mislim da jesam - odvrati Elinor, s duševnim naporom koji je postajao sve veći kako je raslo njezino uzbuđenje.
— Bio je četiri godine kod mog strica, koji živi u Longstapleu blizu Plymoutha. Tamo smo se i upoznali, jer smo sestra i ja često boravile kod strica, a tamo su obavljene i naše zaruke, ali tek godinu dana nakon što je prestao ići u školu. Međutim, poslije je gotovo uvijek bio kod nas. Kao što možete zamisliti, meni se nikako nije htjelo ulaziti u to bez znanja i odobrenja njegove majke. Ali sam bila premlada i previše sam ga voljela da bih bila toliko razborita koliko sam morala biti. Iako ga vi, gospođice Dashwood, ne poznajete tako dobro kao ja, vjerojatno ste ga dovoljno upoznali da znate da je on kadar privući jednu ženu.
— Svakako - odvrati Elinor, a da nije uistinu znala što govori. Ali, nakon trenutka razmišljanja, kad je u njoj ponovno oživjela sigurnost u Edwardovo poštenje i ljubav, i u lažnost njezine sugovornice, reče: - Zaručeni za gospodina Edwarda Ferrarsa! Priznajem da sam tako silno iznenađena time što mi kažete da zaista - oprostite, ali tu zacijelo mora biti neka zabuna što se tiče osobe i imena. Nemoguće je da mislimo na istoga gospodina Ferrarsa.
— Ne možemo misliti ni na koga dugoga - uskliknu Lucy, smiješeći se. - Gospodin Edward Ferars, najstariji sin gospođe Ferars iz Ulice Park, brat vaše šogorice i supruge Johna Dashwooda, to je onaj na kojeg ja mislim. Morate dopustiti da se zasigurno ne varam što se tiče imena čovjeka o kojemu ovisi sva moja sreća.
— Čudno je - odvrati Elinor u vrlo mučnoj neprilici - da ja od njega nikada nisam čula spominjati vaše ime.
— Ne, s obzirom na našu situaciju, to nije čudno. Glavna nam je briga bila da sve to zadržimo u tajnosti. Vi niste ništa znali o meni ni o mojoj obitelji, pa prema tome nije moglo biti ni prilike da pred vama ikada spomene moje ime, a kako se uvijek jako bojao da njegova sestra štogod ne posumnja, to je bio dovoljan razlog da moje ime ne spominje.
Šutjela je. Elinorina je sigurnost slabila, ali s njom nije oslabjela i moć svladavanja.
— Zaručeni ste već četiri godine - reče ona čvrstim glasom.
— Da, a Bog zna koliko ćemo još dugo morati čekati. Jadni Edward! Sasvim je klonuo duhom. - A onda, izvadivši iz džepa minijaturu, doda: - Da se izbjegne svaka mogućnost zabune, budite tako dobri i pogledajte lice. Baš mu ne laska, pa ipak, mislim da možete jasno vidjeti koga predstavlja. Imam je već više od tri godine. - Dok je govorila, stavila joj je minijaturu u ruku, a kad je Elinor vidjela sliku, nije više mogla sumnjati da je to Edwardovo lice, usprkos tolikim drugim sumnjama što su ih njezin strah zbog prenagle odluke ili želja da otkrije lažnost još bili ostavili u njezinu duhu. Gotovo ju je smjesta vratila potvrdivši da je to on.
— Nikada mu - nastavi Lucy - nisam mogla dati za uzvrat svoju sliku, što me jako muči jer on ju je uvijek toliko želio dobiti! Međutim, odlučila sam da se prvom prilikom dadem slikati.
— Potpuno ste u pravu - odvrati mirno Elinor. A onda su napravile nekoliko koraka šuteći. Prva je progovorila Lucy.
— Ni najmanje ne sumnjam, u to sam uvjerena - reče Lucy - da ćete vjerno čuvati ovu tajnu jer morate znati koliko je važno za nas da ona ne dođe do ušiju njegove majke. Mislim da ona to nikada ne bi odobrila. Ja neću imati nikakva imutka, a ona je neobično tašta žena.
— Nipošto nisam - reče Elinor - tražila od vas da mi se povjerite. Međutim, samo me ispravno cijenite vjerujući da se u mene možete pouzdati. Vaša je tajna kod mene sigurna, ali oprostite mi ako izrazim svoje iznenađenje zbog tako nepotrebnog povjeravanja. Morali ste u najmanju ruku osjećati da sigurnost vaše tajne ne može biti povećana time što ste mene s njom upoznali.
Dok je to govorila, gledala je otvoreno Lucy, nadajući se da će na njezinu licu nešto otkriti. Možda lažnost većine onoga što je rekla. Ali na Lucynu se licu nije vidjela nikakva promjena.
— Bojala sam se da ćete pomisliti da, kazujući vam sve ovo, sebi previše dopuštam - reče ona. - Zapravo vas ne poznajem dugo, barem ne osobno, ali znam za vas i za cijelu vašu obitelj već jako dugo. I čim sam vas vidjela, činilo mi se kao da smo stare poznanice. Osim toga, u ovom slučaju, zaista sam mislila da sam vam dužna dati neko objašnjenje kad sam se onako potanko raspitivala za Edwardovu majku, a tako sam nesretna što nemam živog stvora od kojega bih mogla zatražiti savjet. Anne je jedina osoba koja zna za to, ali ona uopće nije sposobna prosuditi. Zapravo mi je od nje znatno više štete nego koristi jer neprestano strahujem da će me izdati. Ona ne zna držati jezik za zubima, kao što ste to zacijelo opazili, a vjerujte mi da sam bila na sto muka da se ne bi izlanula kad je neki dan sir John spomenuo Edwardovo ime. Ne možete zamisliti koliko ja zbog svega toga duševno patim. Čudim se samo da sam još živa nakon onoga što sam pretrpjela Edwardu za volju u ove posljednje četiri godine. Sve je tako neizvjesno i nesigurno, a tako ga rijetko vidim - sastanemo se jedva dvaput godišnje. Vjerujte mi da se čudim da mi već srce nije puklo.
Pritom je izvadila rupčić, ali Elinor nije osjećala osobitu samilost.
— Katkad mislim - nastavi Lucy nakon što je obrisala oči - ne bi li bilo bolje za nas oboje da to potpuno prekinemo. - Dok je to govorila, gledala je ravno u svoju sugovornicu. - Ali drugi put opet nemam za to dovoljno odlučnosti. Ne mogu podnijeti pomisao da ga učinim tako nesretnim kakvim bih ga učinila da samo spomenem tako nešto. A i, što se mene tiče, on mi je tako drag da mislim da ne bih imala doista snage za to. Što biste mi vi savjetovali da učinim u takvom slučaju, gospođice Dashwood? Što biste vi učinili?
— Oprostite - odvrati Elinor, zaprepaštena tim pitanjem - ali ja vam u takvim prilikama ne mogu ništa savjetovati. Morate se ravnati po vlastitoj prosudbi.
— Zapravo - nastavi Lucy nakon nekoliko minuta obostrane šutnje - prije ili kasnije njegova će se majka morati pobrinuti za nj. Samo što je jadni Edward zbog toga tako utučen! Zar vam se nije učinilo da je strašno potišten kad je bio u Bartonu? Bio je tako nesretan kad je otišao od nas iz
Longstaplea i pošao k vama da sam se bojala kako ćete pomisliti da je ozbiljno bolestan.
— Zar je tada kad je nas posjetio došao od vašeg strica?
— O, da. Bio je kod nas četrnaest dana. Zar ste mislili da je došao ravno iz Londona?
— Ne - odgovori Elinor, sve dublje svjesna svake nove pojedinosti koja je govorila u korist Lucyne iskrenosti. - Sjećam se da nam je rekao kako je proveo četrnaest dana kod nekih prijatelja u blizini Plymoutha. - Isto tako se sjetila i toga kako je sama bila u to vrijeme začuđena činjenicom da o tim prijateljima nije više ništa rekao, kao i njegovom potpunom šutnjom u pogledu imena tih prijatelja.
— Je li vam se činilo da je jako potišten? - ponovi Lucy.
— Jest, zaista, pogotovu kad je došao.
— Molila sam ga da se potrudi da bude vedriji da ne biste posumnjali o čemu se radi. Međutim, bio je tako tužan jer nije mogao ostati kod nas dulje nego četrnaest dana i jer je vidio da sam ja tako dirnuta. Jadan čovjek! Bojim se da je s njim i sada jednako jer mi piše vrlo nesretno. Javio mi se baš prije nego što sam otišla iz Extera - i pritom je izvadila iz džepa jedno pismo i kao usput pokazala ga Elinor. - Vi poznajete njegov rukopis, zar ne; krasno piše, ali ovo nije tako lijepo napisano kao obično. Mislim da je bio umoran jer mi je to napisao samo toliko da ispuni stranicu.
Elinor je vidjela da je to zaista njegov rukopis i više nije mogla sumnjati. Za sliku je sama sebi dopustila da povjeruje da ju je možda slučajno dobila; možda joj je nije poklonio Edward. Međutim, dopisivanje između njih moglo je postojati samo uz izričit dogovor i ništa ga drugo ne bi moglo opravdati. Nekoliko časaka bila je gotovo zapanjena - srce joj je klonulo i jedva se držala na nogama. Ali svladavanje je bilo prijeko potrebno, i ona se tako odlučno borila protiv naleta svojih osjećaja da je u tome brzo, a privremeno i potpuno, uspjela.
— Dopisivanje - reče Lucy, stavivši pismo ponovno u džep - jedino je olakšanje koje imam u tako dugim rastancima. Da, imam još jedno olakšanje u njegovoj slici, ali jadni Edward nema čak ni to. Kad bi barem imao moju sliku, kaže da bi mu bilo lakše. Dala sam mu jedan uvojak svoje kose umetnut u prsten, kad je posljednji put bio u Longstapleu, i to mu je bila, kaže, neka utjeha, ali ne isto što i slika. Možda ste opazili prsten kad ste bili s njim?
— Jesam - reče Elinor sa smirenošču u glasu, pod kojom se skrivalo jače uzbuđenje i bol nego što ih je ikada prije osjetila. Bila je uvrijeđena, ogorčena, zapanjena.
Na njezinu sreću, sad su stigle do kuće, pa se razgovor nije mogao nastaviti. Pošto je s njima nekoliko minuta posjedila, gospođica Steele se vratila u kuću Middletonovih i Elinor je sada mogla do mile volje razmišljati i biti nesretna.
Na ovome mjestu u prvom i drugom izdanju završava I. svezak romana.

Dvadeset treće poglavlje
IAKO Elinor nije mnogo držala do Lucyne istinoljubivosti, ovaj put je, ozbiljno razmislivši, zaključila da ne mora sumnjati; nije bilo takva izazova koji bi mogao opravdati glupo izmišljanje takvog neistinitog opisa. Dakle, ono što je Lucy držala istinitim, Elinor nije mogla i nije se usuđivala podvrgnuti sumnji. Podupirali su to, osim toga, i mnogi dokazi, mnoge vjerojatnosti, a ništa nije govorilo protiv - osim njezine vlastite želje. Ta imali su lijepu priliku da se pobliže upoznaju u kući gospodina Pratta. To se nesumnjivo i dogodilo, zaključi Elinor uzrujano. A kad se u tom svjetlu sjetila još i njegova posjeta mjestu nedaleko od Plymoutha, njegova neraspoloženja, nezadovoljstva vlastitim planovima, nesigurna držanja prema njoj, njegova intimnog poznanstva s gospođicom Steele, slike, pisma i prstena, znala je da ga ne može nepravedno osuditi jer je dokaza da se prema noj ponio ružno i neiskreno bilo napretek. Uvrijeđeno je shvatila da je bila njegova igračka i to je njegovo ponašanje nagna da se rastuži nad svojom zlom sudbinom. No, ubrzo se u nje probudiše druge primisli. Je li joj Edward namjerno lagao? Je li hinio naklonost prema njoj, ili je doista gajio takve osjećaje? Je li i srcem i dušom bio zaručen s Lucy? Ne, nije; nije mogla povjerovati da ono što je nekad postojalo među njima postoji u istom obliku i danas. Svoju je ljubav u cijelosti posvetio njoj. U tome se nije varala. I njezina majka, i sestre i Fanny primijetile su to u Norlandu. Nije to bio samo plod njezine taštine. On ju je doista volio. Kako li joj je godilo to uvjerenje?! I izazivalo je da mu ne oprosti! Bio je kriv, zaslužio je prijekor, jer je ostao u Norlandu premda svjestan da ga ona privlači više no što bi smio dopustiti. U tome za njega nije bilo obrane. No, ako je povrijedio nju, koliko li je tek sebi nanio boli? Ako je nju trebalo žaliti, njegov je slučaj bio beznadan. Nju će njegova lakomislenost unesrećiti na neko vrijeme, ali njega će zauvijek lišiti izgleda za poboljšanje. Ona će se s vremenom možda pribrati, ali on, čemu se on mogao nadati? Hoće li ikada biti sretan s Lucy Steele? Kako će, onako čestit, osjetljiv i inteligentan, ako ne bude osjećao ništa za nju, biti zadovoljan takvom suprugom - nepismenom, izvještačenom i uskogrudnom?
U mladalačkoj nedozrelosti devetnaestogodišnjaka bio je, prirodno, zaslijepljen opažajući jedino ljepotu i prostodušnost; no, protekle četiri godine u kojima se, ako ih razumno proživimo, nazori moraju razvijati - zacijelo su mu otvorile oči. Morao je opaziti njezino nedostatno obrazovanje. Za to isto vrijeme koje je provela u nepovoljnoj okolini, težeći za jeftinijim životnim ciljevima, vjerojatno je i nju život lišio one prostodušnosti koja ju je nekoć činila zanimljivijom i ljepšom.
Ako mu se činilo da kod majke nailazi na otpor zbog želje da oženi Elinor, kolik bi tek otpor morao biti kad mu majka dozna da se zaručio s nesumnjivo bezvrednijom i vjerojatno siromašnijom djevojkom? Ako se već otuđio od Lucy, te ga poteškoće doista ne bi trebale previše mučiti. A on je, eto, nesretan, namjesto da očekivano obiteljsko nesuglasje dočeka kao olakšanje!
Dok su je tako progonile te bolne misli, oplakivala je više njegovu sudbinu nego svoju. Ohrabrena uvjerenjem da nije ništa skrivila čime bi zaslužila svoju sadašnju nesreću i utješena vjerom da Edward još nije proigrao njezino povjerenje, znala je da se čak i sada, nakon prvog teškog udarca, može savladavati i čuvati tajnu pred majkom i sestrama. Pokazalo se da je bila u pravu već nepuna dva sata nakon što su joj propale sve najljepše nade, kad je za ručkom tako vješto prikrivala ono što se dogodilo te nitko nije primijetio da Elinor tuguje nad vječnim rastankom od svoje jedine ljubavi. Jednako se držala i Marianne, diveći se u mislima čovjeku koji joj je obuzeo i srce i dušu i kojeg je očekivala sa svakom kočijom što se provezla mimo njihove kuće.
Potreba da pred majkom i Mariannom prikrije ono što joj je u povjerenju priopćeno nije otežavala Elinorin težak položaj iako ju je prisiljavala na neprekidan oprez. Naprotiv, bijaše za nju olakšanje što ne mora razgovarati o događajima koji bi ih sve veoma uzbudili. Ujedno bijaše pošteđena slušanja Edwardove osude, jer zacijelo bi ga njezina obitelj žestoko napala, ako ni zbog čega a ono zbog ljubavi prema njoj. Ipak, ovako joj je njihova ljubav više godila.
Znala je da joj obiteljski skup i razgovor ne bi mnogo pomogao. Svojom nježnošću i tugom samo bi je još više uznemirili, a njihov primjer i ponos ne bi je mogli ohrabriti u samosvladavanju. Bila je jača sama, a vlastiti zdrav razum davao joj je dovoljnu potporu. Bila je čvrsta i nepokolebljiva i djelovala vedro koliko je to bilo moguće nakon tako svježeg razočaranja.
Iako joj je prvi razgovor s Lucy o tome nanio bol, ubrzo je zaželjela s njom ponovno razgovarati. Imala je za to više razloga. Htjela je još jednom čuti mnoge pojedinosti o njihovim zarukama, htjela je napokon doznati što Lucy doista osjeća za Edwarda i je li iskrena njezina izjava da ga ljubi, a osobito je željela uvjeriti Lucy, kako spremnošću da još jednom načne tu temu, tako i mirnoćom s kojom bi se upustila u razgovor, da je sve to s Edwardom zanima samo kao prijateljicu. Bojala se, naime, da je njezino nehotično uzbuđenje za jutrošnjeg razgovora probudilo u Lucy određene sumnje. Izgledalo je vrlo vjerojatno da je Lucy ljubomorna na nju. Edward je očigledno govorio uvijek vrlo povoljno o njoj, a to nije proizlazilo samo iz Lucynih riječi već i iz činjenice da joj se, premda se nisu ni poznavale, odvažila povjeriti vrlo važnu tajnu. Čak je i ono što je u šali rekao sir John imalo određeno značenje. No, doista, ako je Elinor bila tako uvjerena u to da je Edward ljubi, nije trebalo mnogo drugih pretpostavki da bi se zaključilo kako je prirodno što je Lucy ljubomorna. A da je ljubomorna, dokazivala je već i njezina povjerljivost. Ta, odala joj je tajnu jedino zbog toga da bi suparnici dala do znanja kako su njezina prava na Edwarda veća i kako bi ga se Elinor ubuduće trebala kloniti. Nije trebalo mnogo razmišljati da bi se shvatila ta Lucyna igra. I dok je Elinor čvrsto odlučila ponašati se časno i pošteno, suzbiti svoju ljubav prema Edwardu i viđati ga što manje, nije se mogla lišiti utjehe koju će joj pružiti uvjeravanje Lucy da joj je srce ostalo čitavo i neranjeno. Sad ionako više neće biti novih razočaranja, čula je sve što je o tome trebala čuti, te je mogla s povjerenjem u svoju snagu još jednom mirno proći kroz sve pojedinosti.
No, prilika za to nije se smjesta ukazala, iako su i ona i Lucy bile jednako spremne iskoristiti ju. Vrijeme im, naime, nije dopuštalo da izađu u šetnju na kojoj bi se najlakše odvojile od ostalih. I, premda su se susretale barem svaka dva dana ili u Parku ili u njihovoj kući, drugi su im redovito onemogućivali da započnu razgovor. Pomisao da njih dvije žele biti nasamo ne bi nikad pala na um ni sir Johnu ni lady Middleton koji uglavnom nisu imali vremena i razumijevanja za razgovor, a pogotovu ne za onaj ozbiljniji. Susretali su se najčešće zbog jela, pila i smijeha, zbog kartanja, zbog društvenog položaja ili neke dovoljno bučne igre.
Protekla su dva takva susreta, no Elinor nije imala prilike biti nasamo s Lucy. Tada ih jednog jutra posjeti sir John i zamoli da svi dođu na ručak kod lady Middleton jer je on tog popodneva morao poći u svoj klub u Exter, pa bi mu žena ostala sama, to jest, samo s majkom i dvjema gospođicama Steele. Vidjevši u tom društvu bolje izglede za ostvarenje svojih namjera, jer se pod paskom uljudne i mirne lady Middleton mogla osjećati slobodnijom nego kad bi joj se pridružio njezin bučni, neozbiljni muž, Elinor spremno prihvati poziv. Margaret, uz majčino dopuštenje, također se složi, a Mariannu, kojoj se nikad nije išlo na njihove zabave, nagovori majka ne želeći da joj se jedna kćer odvaja od društva i zabave.
Djevojke su otišle i spasile sretnu lady Middleton od strašne usamljenosti koja joj je bila zaprijetila. Susret je bio baš onako suhoparan kako je Elinor očekivala. Nije izrečena nijedna nova misao i cijeli razgovor za ručkom i poslije, u salonu, bijaše potpuno nezanimljiv; kasnije su im se pridružila i djeca pa Elinor nije ni pokušala zapodjenuti razgovor s Lucy. Kad su popili čaj, premjestiše se za kartaški stol, te se Elinor stade pitati kako je uopće mogla pomisliti da će joj se ukazati prilika za razgovor s Lucy. Svi su se pripremali za kartanje.
— Drago mi je - reče tada lady Middleton Lucy - što nećete večeras završiti košaricu jadnoj maloj Annamariji; jer, uvjerena sam da biste veoma umorili oči radeći taj filigran uz svjetlost svijeće. A sutra ćemo mojoj maloj ljubimici nekako nadoknaditi to razočaranje; nadam se da joj neće teško pasti.
Žalac je pogodio cilj; Lucy se smjesta pribrala i odgovorila: - Doista, vrlo se varate, lady Middleton. Htjela sam čuti možete li bez mene nastaviti sjedjeljku. Mogla sam već odavna biti na poslu. Nikako ne bih htjela razočarati malog anđela i ako me želite sada za stolom, svakako ću završiti košaricu poslije večere.
— Baš ste dobri. Nadam se da se nećete jako umoriti - pozvonite da vam donesu svijeće. Moja jadna djevojčica bila bi jako žalosna kad joj ne biste do sutra dovršili košaricu. Premda sam joj rekla da nećete, ona to od vas očekuje.
Lucy smjesta privuče radni stol i tako se hitro i veselo premjesti za nj, te se činilo da joj nema većeg zadovoljstva nego da izrađuje filigranske košarice za razmaženu djecu.
Lady Middleton predloži ostalima jedan krug kasina. Nitko nije protuslovio osim Marianne koja, kao i obično ne pazeći na pravila pristojnosti, uzvikne: - Bit ćete tako dobri da me ispričate - znate, ja ne podnosim karte. Radije bih svirala na glasoviru. Nisam ga ni taknula otkad je ugođen. Bez naknadnih izmotavanja okrenula se i prišla instrumentu.
Lady Middleton izgledala je kao da hvali nebesa što ona nikad nije izgovorila nešto tako nepristojno.
— Znate, gospođo, Mariannu kod vas neodoljivo privlači sviranje - nastojaše Elinor izgladiti uvredu - a ja se tome i ne čudim mnogo; ta, ovo je najbolje ugođen glasovir koji sam ikad čula.
Sad je bio red na preostalih pet žena da izigraju karte.
— Kad bih se i ja povukla iz igre - nastavi Elinor - možda bih mogla pomoći gospođici Lucy Steele. Ta, ima još toliko posla na toj košarici da je sama zacijelo neće do sutra završiti. Bilo bi mi drago kad bih i ja mogla nešto raditi, ako mi ona dopusti.
— Bit ću vam doista vrlo zahvalna na pomoći - uzvikne Lucy. - Sad i sama vidim da ima više posla nego što sam mislila. A bilo bi zaista strašno kad bih iznevjerila očekivanja drage Annamarije.
— Oh! To bi bilo zaista užasno - reče gospođica Steele. Preslatka dušica, kako li je samo volim!
— To je lijepo od vas - reče lady Middleton Elinor. Iako doista volite raditi, nećete započeti prije nego odigrate još jedan krug, zar ne? Ili biste možda htjeli odmah prijeći na posao?
Elinor se veselo pokorila prvom prijedlogu i tako, uz malo truda, što Marianne nikad ne bi bila učinila, postigla ono što je htjela i istodobno zadovoljila lady Middleton. Lucy je spremno dočeka i napravi mjesta, te dvije žestoke suparnice sjedoše jedna uz drugu za isti stol i savršeno skladno nastaviše rad na istom ručnom radu. Glasovir za kojim je svirala Marianne, zanesena glazbom i mislima, zaboravljajući sve oko sebe, bio je, srećom, vrlo blizu, te gospođica Dashwood procijeni da pod zaštitom glazbe može otpočeti zanimljiv razgovor bez bojazni da će je čuti igrači za kartaškim stolom.

Dvadeset četvrto poglavlje
ČVRSTIM, iako opreznim glasom, Elinor reče:
— Ne bih ni zaslužila povjerenje kojim ste me počastili, kad ne bih željela da ono potraje, ili kad mene predmet tog povjerenja više ne bi zanimao. Zbog toga se neću ispričavati što ga ponovno iznosim.
— Hvala vam - kliknu Lucy srdačno - što ste probili led. Time ste me umirili jer sam se bojala da sam vas uvrijedila onim što sam vam povjerila u ponedjeljak.
— Uvrijedila! Kako ste takvo što mogli pretpostaviti? Vjerujte mi - a to Elinor izgovori s najvećom iskrenošću - da mi ni izdaleka nije bila namjera da takvo što pomislite. Zar ste mogli imati povod za povjerenje koji ne bi bio častan i laskav za mene?
— A ipak, uvjeravam vas - odvrati Lucy, a njezine sitne oštre oči gledahu je značajno - učinilo mi se da u vašem držanju ima hladnoće i zamjerke, pa mi je bilo nelagodno. Pouzdano sam osjetila da se ljutite na mene i od tada sebi predbacujem što sam se drznula uznemiriti vas svojim brigama. No, vrlo mi je drago što uviđam da sam sve to samo umišljala i da mi vi zapravo ne zamjerate. Kad biste znali kakva mi je to bila utjeha što sam olakšala srce povjerivši vama ono o čemu razmišljam u svakom trenutku svoga života, vaše bi vas suosjećanje ponukalo da sve drugo zanemarite, uvjerena sam.
— Mogu doista zamisliti da vam je jako laknulo kad ste mi povjerili svoj položaj i budite uvjereni da nikad nećete imati razloga da se za to pokajete. Vaš je slučaj vrlo nesretan; čini se da ste opkoljeni teškoćama i bit će vam potrebna sva obostrana ljubav da ih izdržite. Gospodin Ferrars je, vjerujem, potpuno ovisan o svojoj majci. Ima samo dvije tisuće funti vlastitog novca; bilo bi bezumno stupati u brak računajući samo na to, premda neću žaliti ako samo na tome i ostane. Navikla sam na skroman prihod i mogla bih se uhvatiti u koštac sa siromaštvom zbog njega, ali ga i suviše volim da bih ga sebično lišila svega što bi mu majka mogla dati ako se oženi po njezinoj volji. Morat ćemo čekati, možda još mnogo godina. S bilo kojim drugim čovjekom bili bi to užasavajući izgledi, ali Edwardovu mi ljubav i postojanost ništa ne može oduzeti.
Lucy podiže pogled, ali je Elinor pazila da njezine riječi ni na koji način ne zazvuče sumnjičavo.
— To uvjerenje zacijelo vam znači sve, a njega bez sumnje ohrabruje jednako povjerenje u vas. Da je snaga vaše obostrane odanosti oslabjela kao što bi bilo prirodno u mnogih i u mnogim okolnostima kad zaruke traju četiri godine, vaš bi položaj uistinu bio vrijedan žaljenja.
— Edwardova ljubav - reče Lucy - dobro je izdržala kušnju vrlo dugog rastanka poslije naših zaruka. Bilo bi neoprostivo kad bih sada u nju posumnjala. Mogu mirno reći da me u tom pogledu od samog početka nije ni jednog trenutka uznemirio.
Elinor nije bila načisto da li da se na tu tvrdnju nasmije ili da uzdahne.
Lucy nastavi.
— I ja sam prilično ljubomorne naravi i bila sam sklona sumnjičavosti zbog naših različitih položaja u životu, zbog toga što je on mnogo više no ja bio “svjetski čovjek” i zbog naše neprestane razdvojenosti. I zacijelo bih bila smjesta otkrila istinu, da je u njegovu ponašanju kad smo se sastali postojala i najmanja promjena ili neka potištenost kojoj ne bih znala uzrok ili da je o jednoj dami govorio više nego o ostalima, ili da je na bilo koji način pokazao kako je u Longstapleu manje sretan nego ranije. Ne želim reći da sam osobito pronicljiva ili općenito oštroumna, ali u takvim slučajevima zacijelo se ne bih prevarila.
— Sve je to lijepo - pomisli Elinor - ali to nas ne može zavarati.
— Ali, kakvi su vaši izgledi? - upita Elinor nakon kraće šutnje. - Ili, zar možda nemate nikakvih osim da čekate smrt gospođe Ferrars, što bi bila žalosna i užasna krajnost?
— Zar je njezin sin odlučio pokoriti se tomu kao i mnogim godinama napetosti koje će i vas zahvatiti, radije nego da u ime istine neko vrijeme podnosi njezino nezadovoljstvo?
— Kad bismo sigurno znali da bi to potrajalo samo neko vrijeme! Ali, gospođa Ferrars vrlo je svojeglava i ponosna žena, te ako čuje, mogla bi vrlo lako u onom prvom nastupu gnjeva sve ostaviti Robertu, a pomisao na to odvraća me, za Edwardovo dobro, od ma kakvih prebrzih mjera.
— I za vaše dobro; u protivnom vaša nezainteresiranost prelazi sve granice zdravog razuma.
Lucy ponovno šutke promotri Elinor.
— Poznajete li gospodina Roberta Ferrasa? - upita Elinor.
— Ne, nikad ga nisam vidjela; no pretpostavljam da se vrlo razlikuje od svog brata - glupav i veliki kicoš.
— Veliki kicoš! - ponovi gospođica Steele, koja je načula te riječi zbog stanke u Marianninu sviranju. - Oh! Čini mi se da razgovaraju o najdražim udvaračima.
— Ne, sestro - viknu Lucy - ovaj put si pogriješila; naši najdraži udvarači nisu veliki kicoši.
— Mogu ustvrditi da udvarač gospođice Dashwood zacijelo nije - reče gospođa Jennings srdačno se smijući - jer on je odista jedan od najskromnijih i najpristojnijih mladića koje sam ikad vidjela. No, što se Lucy tiče, ona je tako prepredeno malo stvorenje da je nemoguće otkriti koga voli.
— Oh! - uzvikne gospođica Steele značajno ih pogledavši.
— Mislim da je Lucyn udvarač isto toliko skroman i dobro odgojen kao i odabranik gospođice Dashwood.
Elinor porumeni premda se svladavala. Lucy se ugrize za usnu i ljutito odmjeri sestru. Svi ušutješe na neko vrijeme. Prva tihim glasom progovori Lucy iako ih je Marianne štitila glasnim i veličanstvenim koncertom.
— Iskreno ću vam povjeriti plan koji sam nedavno smislila kako bih izmijenila stanje stvari. Štoviše, obvezna sam odati vam tajnu jer se i o vama radi. Mislim da dovoljno poznajete Edwarda te vam je poznato da bi njemu najdraže bilo stupiti u svećenstvo. Moj se plan sastoji u tome da se što prije zaredi, a tada, pomoću vašeg utjecaja koji ćete, uvjerena sam, upotrijebiti iz prijateljstva prema njemu, a nadam se i zbog mene, vaš će nam brat možda dati župu u Norlandu. Čini mi se da je to dobra župa, a sadašnji pastor, po svemu sudeći, neće još dugo živjeti. To bi za nas bila dobra osnova za ženidbu i mogli bismo se uzdati u sreću.
— Bilo bi mi zadovoljstvo - odgovori Elinor - pokazati poštovanje i prijateljstvo gospodinu Ferrarsu; ali, zar ne mislite da bi moj utjecaj bio potpuno nepotreban u takvoj prilici? On je brat supruge Johna Dashwooda - to je zacijelo dovoljna preporuka njezinu mužu.
— Ali, gospođi Dashwood se ne bi svidjelo da se Edward zaredi.
— U tom slučaju bojim se da bi mojim utjecajem vrlo malo postigli.
Ponovno je nastupila duga tišina. Napokon Lucy reče, duboko uzdahnuvši:
— Mislim da bi bilo najmudrije odmah zaključiti stvar razvrgnućem zaruka. Čini se da smo toliko opterećeni teškoćama sa svih strana da bi to, unatoč privremenoj nesreći, na kraju možda bilo najsretnije rješenje. Ali, zar mi nećete dati neki savjet, gospođice Dashwood?
— Ne - odvrati Elinor sa smiješkom iza kojeg se krilo veliko uzbuđenje - u takvim pitanjima nikako. Vrlo dobro znate da moje mišljenje ne bi na vas imalo nikakva utjecaja, ukoliko nije u skladu s vašim željama.
— Uistinu ste u krivu - odgovori Lucy posve ozbiljno. - Ničiji sud ne cijenim koliko vaš; i zaista, kad biste mi rekli: “savjetujem vam da odmah razvrgnete zaruke s Edwardom Ferrarsom, jer će to i vama i njemu donijeti više sreće”, vjerujem da bih tako i postupila.
Elinor porumeni zbog neiskrenosti Edwardove buduće žene i odgovori: - Tim biste me komplimentom još više odvratili od toga da vam kažem svoje mišljenje kad bih ga imala. Precjenjujete moj utjecaj jer držim da jedna nepristrana osoba ne može razdvojiti dvoje tako privrženih jedno drugome.
— Baš zato što ste nepristrani - gotovo zajedljivo će Lucy, naglašavajući te riječi - vaš bi sud mogao imati utjecaja na mene. Kad bismo mogli pretpostaviti da su vam osjećaji drukčije prirode, ne bi me zanimalo vaše mišljenje.
Elinor zaključi da je najpametnije ne odgovoriti jer bi inače obje mogle postati mnogo otvorenije i nezgodno iskrene. Čak je odlučila da više nikad ne spominje predmet ovog razgovora. Tako ponovno nastupi tišina koju je opet prva prekinula Lucy.
— Hoćete li na zimu doći u grad, gospođice Dashwood? - upita s uobičajenom samodopadnošću.
— Nipošto.
— Žao mi je - odvrati Lucy, a oči joj zasjaše kad je to čula. - Bilo bi mi veliko zadovoljstvo tamo vas sresti! Ali mislim da ćete ipak doći. Ta, zacijelo će vas brat i šurjakinja pozvati u goste.
— Ako to učine, neću moći prihvatiti.
— Kakva šteta! Nadala sam se da ću vas tamo sresti. Anne i ja poći ćemo krajem siječnja k nekim rođacima koji već nekoliko godina žele da ih posjetimo! Ali ja odlazim samo da bih vidjela Edwarda. On će biti tamo u veljači; inače London ne bi za mene imao čari - ne marim ja za taj grad.
Poslije završetka prve partije bridža Elinor pozvaše k stolu i tako je došao kraj njihovu povjerljivom razgovoru, a obje su mu se pokorile bez protivljenja, jer nijedna nije rekla nešto što bi umanjilo uzajamnu netrpeljivost koju su gajile i ranije. Elinor je sjela za kartaški stol u žalobnom uvjerenju da Edward ne samo što ne ljubi osobu koja je imala biti njegovom budućom ženom, već da čak nema nikakvih izgleda da u braku bude zadovoljan, što bi mu njezina iskrena ljubav, naprotiv, omogućila. U svojoj silnoj sebičnosti, ta je žena bila sposobna vezati zarukama čovjeka za kojeg je bila duboko uvjerena kako mu do tih zaruka više nije stalo.
Otad Elinor više nije načinjala tu temu, a kad bi Lucy, koja je malokad propuštala priliku da je spomene, ili da izvijesti svoju suparnicu kako je sretna jer je dobila pismo od Edwarda, pokušala započeti o tome razgovor, dočekao bi je njezin mir, oprez i uljudno odbijanje da u njemu sudjeluje. Elinor je, naime, osjećala da bi takvim razgovorom pružila Lucy užitak kakav nije zaslužila, a i samoj sebi mogla bi naškoditi.
Posjet gospođice Steele oduljio se iznad očekivanja onih koji su ih pozvali. Jačale su simpatije prema njima. Sir John nije htio ni čuti o njihovu odlasku; usprkos njihovim brojnim i davno utvrđenim obvezama u Exteru, unatoč neospornoj potrebi da uskoro otputuju, što je redovito postajalo vrlo važno potkraj svakog tjedna, ostale su gotovo dva mjeseca u Barton Parku i sudjelovale u proslavi svetkovine koja je iziskivala veći udio od uobičajenih zabava i velikih večera kako bi se potvrdila njezina važnost.