Četrdeset i sedmo
poglavlje
NAKON NEKOLIKO SATI sjedim prekriženih nogu na svom krevetu u svojoj hotelskoj sobi, odjevena u pahuljasti bijeli kućni ogrtač i s ručnikom omotanim oko glave poput turbana. U jednoj ruci su mi hlače, a u drugoj hotelsko sušilo za kosu. Provela sam dvadeset minuta nagnuta nad umivaonik sa sapunom i četkicom za nokte, trljajući mrlje od kave i lokve, a sada ih samo moram osušiti i bit ću spremna.
Pojačam toplinu i gurnem vrh sušila u jednu nogavicu tako da se napuhala, a zatim posegnem za torbom koja mi visi na krevetu. Taksi mi je stao u M&S-u na putu prema hotelu i kupila sam par kožnih mokasina krem boje (dugujem Rosemary ispriku - uopće nisu loše i tako su pristupačne), par čarapa, kišobran i paket od tri para crnih tangi. Prevrnem sve na krevet i podignem rublje. Da budem iskrena, trebala sam kupiti tange boje kože jer nosim krem hlače, ali rublje boje kože je tako neprivlačno i, pa, nikad se ne zna...
Što se nikad ne zna, Heather? zahtijeva glas u mojoj glavi.
Usredotočim se na svoje hlače, koje su sada na rubu nagaranja pa isključim sušilo. Zaista, nemam vremena za sve te gluposti. Ne mogu sjediti ovdje i sanjariti o Gabeu i meni i nama i...
Sranje, opet to radim. Ovo je smiješno. Odbacim hlače, maknem ručnik i počnem žustro trljati kosu. Bez obzira na moje osjećaje, Gabe je samo prijatelj, bio je samo prijatelj, i ako kojim slučajem naletim na njega na festivalu, nadam se da će prihvatiti moju duboku ispriku i da ćemo opet moći biti prijatelji. Ali to je sve. Samo prijatelji. On već ima djevojku, sjećate se? A nakon onoga što mi je Daniel napravio, ne želim imati ništa s muškarcima koji su spremni varati svoje djevojke. Čak niti ako imaju ljubazna, pjegasta lica i uredno vješaju ručnike u kupaonicu, govorim si čvrsto.
Osjećajući se moralno i pravedno i potpuno odlučno, završim s trljanjem kose koja je sad jedan veliki grm. Dobro. Sad kad je to riješeno, moram se koncentrirati na pravi razlog zbog kojega sam ovdje. Kao fotografkinja Sunday Heralda. Osjetim prasak ponosa. Čak i ako budem imala grmoliku frizuru, shvatim odjednom, kada mi sine da nemam ni četku ni proizvode za ravnanje. Opet uključim sušilo za kosu, nagnem glavu prema dolje i počnem prstima prolaziti kroz kosu.
Nakon dvadeset minuta završim sa spremanjem i, nakon brzog telefonskog poziva mom novinaru koji piše članak, poklopim i posegnem za Brianovim aparatom. Zakačim ga oko vrata i osjetim kako u meni raste nervoza. Dobro, to je to. Moj prvi posao. Ispravim ramena i otvorim vrata. Krećemo.
Sva nervoza nestane kada zakoračim na ulicu. Još uvijek sipi, ali kiša nije nikome pokvarila raspoloženje. Gdjegod pogledam, ulični zabavljači izmjenjuju se s gomilama turista i ljudi koji dijele letke, i tijekom sljedećih nekoliko sati, snimam sliku za slikom, za slikom, sve do devet sati kada me cipele počnu žuljati i spustim se na klupu kako bih odlučila što ću sljedeće napraviti.
Dobila sam punu šaku letaka i pregledam ih. Da sada sam se pomirila s užasnom činjenicom da ću morati pogledati jedan komičarski nastup, ali pitanje je koji?
Gabeov, pomislim prije no što se uspijem zaustaviti.
Heather Hamilton, nisi ovdje kako bi razmišljala o Gabeu. Ovdje si zbog profesionalnog zaduženja. Usmjerim pažnju natrag na letke i pokušam naći nešto što zvuči bar donekle primamljivo - što je pomalo nalik da zatražite od vegetarijanca da izabere nešto na odjelu s mesom, ali uporna sam.
Konačno stignem do posljednjeg letka. Stoji naopako i dok ga okrećem ne mogu da se ne ponadam da je ... Ali ne, to je letak za dvostruki komičarski nastup Boba i Beryl koji su, prema Scotsmanu, užasno smiješni. Hmm, možda će biti zabavno...
O za ime boga, koga to zavaravam? Ne želim vidjeti neki dvostruki nastup koji je užasno smiješan. Želim vidjeti Gabea. Moram vidjeti Gabea. Zaljubljena sam u Gabea. Nema smisla ignorirati to, nijekati ili se pretvarati da se nije dogodilo. Od prvoga trenutka kada je stao na moj prag, sa svim tim pjegicama i velikim plavim očima, jednostavno sam znala.
Zgužvam sve letke i odem do jedne od velikih kanti od lijevanog željeza. Već je krcata šarenih papira i rezignirano guram svoje na vrh kada mi pažnja padne na jedan. Mokar ružičasti letak, sa siluetom muškog profila koji je sasvim nalik na...
ANĐEO GABRIEL, POSLAN IZ HOLLYWOODA KAKO BI VAS NATJERAO DA SAGLEDATE VEDRIJU STRANU ŽIVOTA. VEČERAS U TAVERNI, U 9 SATI, KARTE 7,50. DOĐITE I BUDITE SPAŠENI.
Točno tada čujem zvonik i dok mi srce snažno tuče, čujem kako odzvoni devet sati. Pokleknem, smiješno nervozna zbog pomisli da ću ga opet vidjeti - i to na pozornici. Mislim, što ću reći? Kako će reagirati? Možda me mrzi, možda neće htjeti razgovarati sa mnom. Možda bi bilo bolje da ne odem... O, vau. Dok mi se odlučnost topi brzinom svjetlosti, ugledam nešto zbog čega se zamrznem. Prekrasna, sjajna duga izvija se iznad dvorca. Dobro, nisam religiozna, ali to mi je nalik na znak. “Oprostite.” Okrenem se i zaustavim prvu osobu koju vidim da dijeli letke. “Možete li mi reći kako da stignem do Taverne? Idem vidjeti anđela Gabriela...” Trčim cijelim putem do tamo.
Nasreću, Taverna je smještena u stražnjoj ulici u koju stignem za pet minuta i otkrijem da Gabeov nastup još nije počeo. Zbog ranijih tehničkih problema, sve malo kasni. Kupim kartu na ulazu i kliznem unutra.
Taverna je mali bar s ‘bavarskom temom’. Nikada nisam bila u Bavarskoj, ali sudeći po dekoru, to je regija koja voli preparirane veprove glave i borovinu. Držim glavu pognutu i pogledavam po mračnom, zadimljenom baru. Ispred mene je dugačak, uzak dio na čijem kraju je privremeno postavljena pozornica na kojoj komičar završava svoj nastup.
To je neki mršav tip u obaveznoj majici s natpisom - ‘Never mind The Bollocks’, koji se čini tužno prikladnim. Puši poput dimnjaka i drži se za mikrofon kao da mu život ovisi o tome i iako ne znam puno o stand-up komediji, čak je i meni jasno da je propao. U sobi vlada gotovo potpuna tišina, osim žamora ljudi koji razgovaraju, i dosada je gotovo opipljiva.
“... i zatim taj golub odleti s prozora i sleti mi ravno na rame...” promatram ga kako se koprca sve dok mi oči ne odlutaju kroz dim prema poznatim ružičasto-žutim posterima. Na njima je Gabeova silueta i riječi ‘ANĐEO GABRIEL’ iznad nje.
Ugledavši ih, osjetim navalu ponosa. Napravio je to. Tiskao je letke, postere, organizirao je nastup, došao iz LA-a u Edinburgh kako bi nastupao. Znam da mi je pričao o tome, ali sada je sve to stvarno. Impresionirana, pogledam oko sebe. Ovdje je sigurno dvadesetak-tridesetak ljudi, što nikako nije puno, ali je ipak pristojan broj za ovako mali prostor. I svi su platili da bi gledali Gabea, primijetim zadovoljno kada komičar opsjednut golubovima ode s pozornice uz mlak pljesak, a nitko iz publike ne ode s njim.
To znači da su tu zbog Gabea.
Pregledam prostoriju u potrazi za mjestom gdje bih stala. Na putu ovamo, odlučila sam da ću mu prići nakon nastupa, ali treba mi mjesto odakle ću moći fotografirati, a da me on ne vidi. Vjerojatno je jako nervozan, govorim si. A čak i ako on nije, ja sam jako nervozna.
Zamračen kutak s druge strane šanka izgleda savršeno i odem prema njemu pokraj skupine djevojaka koje puše cigarete i glasno razgovaraju.
“Uuu, jeste li gledale Priču o penisima?”
“Ne, bila je rasprodana. Zato smo došle ovamo.”
“Je li ovaj sljedeći tip dobar?”
“Ne znam.”
Naćulim uši. Razgovaraju o Gabeu. Usporim pored njih kako bih mogla slušati.
“Koga briga? Karte su bile besplatne.”
“Želiš reći da ih niste platile?”
“Ma kakvi. Neki Amerikanac ih je ranije dijelio besplatno.” Kaže to tako lako, tako ležerno, ali riječi neki Amerikanac odjeknu u meni i osjetim mučninu u želucu. Misli na Gabea. A ako besplatno dijeli karte, njegov šou je stvarno grozan. Moji najgori strahovi su potvrđeni i oklijevam, a zatim se svjetla ugase. Uhvati me strah i skutrim se uz šank. O jebi ga, to je to.
Najavljivač dođe na pozornicu s kriglom Guinessa i uzme mikrofon. “Priznajmo, život može biti prilično dosadan...”
Čuje se tmuran žamor slaganja i neki komentari o posljednjem komičaru zbog kojih se naježim.
"... i zato vam treba sljedeći komičar da vas spasi. Zaplješćimo našem vlastitom anđelu Gabrielu...”
Trebala sam ga zaustaviti. Trebala sam napraviti nešto - trebala sam...
Kada Gabe zakorači na pozornicu, zaboravim disati. Izgleda još bolje nego što se sjećam. Očekivala sam da će biti u onom groznom odijelu za koje misli da mu odlično stoji, ali odjeven je u traperice i sivu majicu. Kao i inače, kosa mu je raščupana, ali obrijao se i kada si gurne naočale na nos, izgleda kao da ima otprilike dvanaest godina. Odmah se osjećam zaštitnički.
I potpuno opijeno.
“Bok, super je što sam ovdje, prvi put sam u Edinburghu. Je li netko ovdje iz Edinburgha?”
Vlada dosadna tišina.
Moji najgori snovi postaju još gori.
“Ja sam iz Kalifornije, ali živio sam u Londonu posljednjih nekoliko tjedana. London je odličan. Big Ben, Leicester Square, iako moram priznati da me Piccadilly Circus malo razočarao. Nigdje na vidiku nije bilo klauna ni tuljana s loptom...” Nasmiješi se i moram priznati, u kombinaciji s njegovim razvučenim naglaskom, to je blago smiješno. Ali blago smiješno nije dovoljno ovoj publici koju je umrtvio gospodin Golub. Pogledam po maloj zamračenoj prostoriji. Jedva ima znakova života.
Srce mi zalupa jače. Imala sam pravo. Umrijet će na pozornici. Baš ovdje, preda mnom. U bavarskoj taverni.
“Ali ozbiljno, ovo mi je prvi put u Ujedinjenom Kraljevstvu i primijetio sam neke stvari koje se razlikuju od onih doma...”
Dok ga promatram na pozornici, pod jarkim reflektorom, poželim otrčati do njega i spasiti ga. Ali ne mogu. Bespomoćna sam. Pogledam oko sebe. Nitko, ama baš nitko se ne smije. Naoko zbunjeni zbog nedostatka gorčine i ispaljivanja projektila koji su karakteristični za većinu stand-up komičara, ljudi nesigurno gledaju jedni druge. Atmosfera je puna odbacivanja. Nisu spremni pružiti mu priliku. Primijetila sam da su neki ljudi čak počeli razgovarati među sobom. Sranje! Možda je Gabe imao pravo - možda publika očekuje od komičara da budu ljuti i vođeni ljutnjom.
“Kao, na primjer...”
Vratim pogled na Gabea. Sada vidim da je nervozan. Trlja si nos kao i uvijek kada mu je nelagodno i kada ga početno samopouzdanje napusti. Vlada grozna tišina dok snažno proguta slinu. O Bože, ne mogu to gledati.
Sagnem se, proguram se pored nekoliko osoba naslonjenih na šank i požurim u ženski zahod. Vrata se iza mene zatvore i blokiraju njegov glas koji postane samo mrmljanje. Udahnem s olakšanjem, naslonim ruke na umivaonik i buljim u rupu za odvod. Prava metafora: vani Gabeovi snovi da će postati stand-up komičar klize niz odvod.
Okrenem slavinu i umijem lice hladnom vodom. Osjećam se grozno zbog njega. Toliko vremena i truda da dođe ovamo, a zašto? Da bi ga ignorirali? Dočekali sa zijevanjem? Sjetivši se, osjetim navalu gorčine. Jer, unatoč svemu, vjerujem da je Gabe talentiran. I po prirodi je smiješan. I mrzim razmišljati o njemu, o tome kako je točno u ovom trenutku tamo na pozornici i nitko se ne smije...
I upravo začujem provalu smijeha.
Što? Ne može biti! Zar ne? Pažljivo otvorim vrata i provirim u dimnu zavjesu. Ne mogu vjerovati očima. Ne varam se. Ljudi se smiješe i nekolicina ih se zaista smije. Čak se i one djevojke gurkaju pod rebra i hihoću se.
“Nedavno sam bio na jednom od onih buseva na kat...”
Izađem iz zahoda i pridružim se publici, i dok on nastavlja govoriti, osjećam da pridobiva njihovu naklonost. Ljudi su prestali razgovarati i stvarno slušaju. Gabe se smiješi i kreće s novim samopouzdanjem.
“...i tamo je bila djevojčica koja je plakala. Pomislio sam, ‘Što bih mogao učiniti?’ Osjećao sam se grozno...” Sa savršenom komičarskom stankom, navuče grimasu na lice i publika se nasmije.
“I onda sam se sjetio da imam slatkiš u ruksaku...” Zavlada tišina. “...i tako sam ga izvadio. I ubacio u usta. Bilo je nevjerojatno. Odmah sam se osjećao puno bolje.”
Publika prasne u smijeh.
Prijeđem pogledom preko njih - raširenih usta, sjajnih očiju. Gabe ima njihovu punu pažnju. I moju.
Uz novo pronađeno poštovanje, promatram ga kako prelazi s jedne dosjetke na druge bez pretencioznosti i propovijedanja. Ruku udobno zavučenih u džepove, glave lijeno nagnute u stranu, izbacuje šale sasvim jasno i uz anđeoski osmijeh koji vas jednostavno privlači. Puno je bolji no što sam očekivala. Ljutiti pametnjaković od komičara je nestao. Umjesto toga, ponaša se kao i inače. Osjetim žmarce ponosa. Možda je barem dijelom prihvatio moj savjet.
A zatim, prije no što shvatim, nastup se približava vrhuncu poput snježne grude koja se kotrlja niz planinu. Smijeh je sve jači i jači i suze se kotrljaju niz obraze. Bacim pogled na svoj sat. Još samo nekoliko minuta.
“... ali, ne mogu večeras otići da vam ne ispričam o nekom posebnom, koga sam prilično intimno upoznao tijekom proteklih nekoliko tjedana...”
Što je to rekao? Nakon što sam odslušala cijeli stand-up nastup - što je za mene nevjerojatno postignuće čak i ako se radi o Gabeu - prilično sam se uljuljala, ali sada poskočim. O Bože, to sam ja! Govori o meni! Dok mi srce lupa, čekam kao na iglama. “... o mačku po imenu Billy Smith...”
Obuzme me razočaranje i osjećam se pomalo bedasto jer sam uopće pomislila da bi mogao govoriti o meni. Napokon, zašto bi?
Jer je taj idiot zaljubljen u tebe.
Ponovno začujem glas Victora Maxfielda u svojoj glavi. Ali odbacim ga. Koliko ja znam, mogao me zamijeniti s nekom drugom. Muškarci imaju naviku prenositi djelomične informacije, kao da igraju gluhog telefona.
“Uvijek sam se pitao odakle potječe fraza ‘prljavi mačak’, ali sada znam.”
Brzo se saberem.
“Cimerica i ja sjedimo svake večeri u našim pidžamama, pijemo čaj od peperminta i na DVD-u gledamo Seks i grad - moja cimerica ima cijelu seriju, pomalo nalik na enciklopediju o muškarcima...”
Crveneći se, pogledam po prostoriji. Ima puno osmijeha i kimanja i vidim kako muškarci gurkaju svoje djevojke koje se hihoću i sramežljivo se prepoznaju u tome.
“Znam da mi komičari vodimo prilično buran život. Ponekad poludimo i bacimo se na vrećicu mješavine slatkiša!” Odjekne smijeh.
“Ali Billy Smith?” Na pozornici, Gabe podigne obrve. “Ja sam mislio da će biti sklupčan u košari uz glasno predenje, ali ne.” Odmahne glavom i na licu mu se pojavi izraz strahopoštovanja i zapanjenosti. “Taj mačak je prava životinja. Ne biste vjerovali kako su prometna ta vratašca za mačke. Kunem se, imao je pozive na igru svake večeri.”
Odjednom se sjetim našeg razgovora u kuhinji. Gabe je genije.
“Znate što je poziv na igru, zar ne?”
Gabe se urotnički nasmiješi publici. Čuje se nekoliko hihota, a puno ljudi šapće objašnjenja. Sve dok, kada ljudi shvate, prostorija ne počne odjekivati od smijeha.
Naceri se. “Hm, i mislio sam.”
Ljudi plaču od smijeha i dok si brišu suze iz očiju, Gabe nastavi, nevinih, širom otvorenih očiju.
“...Lutalice, domaće, par perzijskih ... cijelu noć su ulazile i izlazile...” Stane i pogleda u publiku. Prvo pomislim kako čeka da dovrši šalu, ali čini se gotovo kao da traži nešto. Ili nekoga.
Zatim me ugleda. I njegove oči susretnu i zadrže moje, a meni zapne dah u grlu koje se stegne od iščekivanja. U tom trenutku čini mi se da sve oko mene nestane - svjetla, žamor, miris cigareta i prolivenog piva - i da postojim samo Gabe i ja. Opet smo u mojoj kuhinji u Londonu s Billy Smithom i njegovim smiješnim pozivima na igru.
Lice mu se pretvori u čistu zapanjenost. “Smiješ se”, oblikuje riječi tiho.
Misleći da se obraća njima, gomila odgovori provalama smijeha i povicima. Ali gleda u mene.
“Znam”, oblikujem usnama odgovor i nasmiješim se dok mi se hihotanje otima iz grla. I tada, prije no što shvatim, zaista se smijem. Možete li vjerovati? Prvi put u životu se stvarno smijem. Komičaru. Stand-up komičaru u klubu. I dok Gabe kreće na završni udarac, podignem aparat, fotografiram ga i uhvatim taj trenutak zauvijek.
Sljedećega jutra, diljem zemlje, tisuće čitatelja Sunday Heralda otvore svoje novine i ugledaju crno-bijelu fotografiju Gabea na pozornici u Taverni kako bulji u njih sa stranica o umjetnosti. Ispod je naslov ‘Komičari su munjevito napali festival’ i članak o najboljih deset debitanata, među kojima je i Gabe. Ispalo je da je novinar bio u publici i da je bio toliko impresioniran da je prepravio cijeli članak kako bi ga uključio u priču, te ga je poslao mailom točno prije no što su novine otišle na tiskanje.
I ja sam bila prilično zaposlena. Nakon što je Gabe sišao s pozornice, bilo je puno ispričavanja i objašnjavanja s obje strane i ostali smo budni satima, razgovarajući o svemu. Došlo je do nekoliko otkrića. Posebno mi je za oko zapelo ono da je prekinuo s Mijom. Ali bilo je i drugih. Kako je onoga jutra kad je otišao napravio tri kruga oko bloka kako bi smogao snage da ode. Kako je nakon puno propitkivanja odlučio slijediti moj savjet i promijeniti svoj nastup. Sve se izlilo.
A tada je bio red na meni. Ispričala sam mu o Lionelovom infarktu, o pomirenju s Rosemary, o poruci Victora Maxfielda. Sve sam mu rekla. Pa, ne baš sve. Nisam mu spomenula dio u kojemu ga je stric nazvao idiotom i rekao da je zaljubljen u mene.
Ali nisam ni morala jer mi je on to rekao.
Točno prije no što smo se poljubili.
“Pa, što misliš?”
Stisnuta u toplom neredu perjanice, plahte i golih udova, pogledam Gabea preko jastuka. Jutro je poslije noći koju smo proveli zajedno i u mojoj hotelskoj sobi častimo se doručkom u krevetu i nedjeljnim novinama.
Promeškoljim nožne prste uz njegove i pogledom prijeđem preko njegove raščupane kose i očiju natečenih od sna iza njegovih naočala i pitam se zašto sam uvijek željela sama čitati novine, bez prekida. Obožavam prekide. Misli mi se vraćaju na slatka uživanja od prije nekoliko minuta...
“Hmmm, da vidim... ‘svježi, novi talent’... ‘smeten, gotovo hirovit humor’...’jedan od najsmješnijih komičara koji je došao u Edinburgh’.”
Opalim ga svojim polu-pojedenim kroasanom.
“Au”, vikne i protrlja si golo rame kao da je ozlijeđen. “Imaš opasnu desnicu.”
“Ne pričam o članku”, pobunim se. “Pričam o fotografiji.”
“Ah, razumijem, fotografija”, ponovi, kao da nije primijetio moje ime u lijevom kutu, ali usta mu se trzaju. Napeto je proučava, očiju skupljenih od koncentracije. “O, to je samo neki žgoljavi momak”, izjavi, pokušavajući imitirati škotski naglasak najbolje što može. Prostrijelim ga pogledom. “A ni fotografija nije previše otrcana.” Zagrli me. “Jako si talentirana. Gospođice Hamilton.” Poljubi me. Ima okus kolača i soka od naranče, i dok uživam, osjetim nešto. Opet?
“Znaš, želio sam ovo napraviti od prvog puta kad sam te vidio”, mrmlja.
“Hej, tada si imao djevojku”, strogo ga ukorim.
“Pa, zapravo...” Protrlja si nos smeteno. “Kada sam ti rekao da smo prekinuli, nisam rekao kada.”
Pogledam ga zbunjeno.
“To je zapravo bilo prije nekoliko mjeseci. Prije nego sam došao u London.”
“Pa zašto si rekao da imaš curu kada je Jess...” Sine mi. One prve večeri. U mom vrtu. Kada ga je pokušala zavesti.
“Bio si joj plan B”, zahihoćem se.
“Plan B?” izgleda povrijeđeno, a zatim prasne u smijeh. “Moram to zapamtiti.” Dok se hihoće, nagne se prema noćnom ormariću i zgrabi svoju zgužvanu bilježnicu. Odveže je i uzme malu olovku gurnutu unutra i dok ga promatram kako zapisuje, osjećam kako me preplavljuje ljubav.
“Hej, imam odličnu šalu za tebe”, kaže.
“O Bože, molim te, ne opet.” Gunđam i pokušam sakriti glavu pod pokrivač. Volim Gabea, ali jedan komičarski nastup je dovoljan.
Smije se i pokrije mi kosu poljupcima. “Jesi li čula onu o komičaru koji se zaljubio u crvenokosu djevojku po imenu Heather?”
Provirim van i privijem se uz njega. “Ne, što je bilo?”
“Nije se više mogao izvući.”
Nasmiješim se jadno. “To nije ni najmanje smiješno.”
“Nije ni trebalo biti,” promrmlja, privuče me bliže i poljubi me.
Zatvorim oči i uzvratim mu poljubac. Dakle, to je najbolji klimaks kojega sam ikada čula.

Epilog
“TO BI BILO tri dolara i sedamdeset i pet centi.”
Stavim časopis na pult i izvučem novčanicu od pet dolara iz džepova svojih hlačica. Prodavač je uzme i dok čekam svoj ostatak, podignem časopis i prelistam sjajne stranice. Mora biti ovdje negdje... pređem preko nekoliko oglasa. A zatim je ugledam. Crno-bijela fotografija žene koja svlači odijelo za surfanje koja ilustrira članak o surfanju. Oči mi potraže ime autora, napisano ispod, velikim slovima:
HEATHER HAMILTON.
Osjetim navalu ponosa. Scene je jedan od najprodavanijih američkih časopisa i ovo mi je prva snimka za njih. I, iako sama to kažem, fotografija mi je prilično dobra i ime nije premaleno. Slova su visoka najmanje pola centimetra...
“Gospođice?” muškarac iza pulta drži moj ostatak.
“O, hvala.” Pocrvenim, gurnem ostatak u džep, zatvorim časopis i izađem van na žestoku vrućinu.
Kasno je poslijepodne, ali sunce je još uvijek nemilosrdno. Stavim svoje sunčane naočale i pogledam red nevjerojatno visokih palmi, ogromno plavo nebo, žuti pijesak i treperavi ocean. Venice Beach, Kalifornija. Udahnem miris soli, kave i losiona za sunčanje. Upravo je onako kako sam zamišljala i još malo više. Puno je biciklista, djevojaka u bikinijima, tipova s daskama za surfanje, svirača na rolama... Cerim se sama sebi dok jure pored mene po pločniku i okrenem se prema svom biciklu te otključam mali lokot. Popnem se na sjedalo i odgurnem se. Upravo sam se okupala u oceanu i dok osjećam sol na koži i vlažan bikini ispod hlačica, lijeno pedaliram i dopuštam si sanjarenje, a misli mi se vrte sa svakim okretom pedala.
Natrag na Edinburgh i ono jutro prije šest mjeseci kada sam se probudila u svojoj ružičastoj sobi pored Gabea...
Kao što je Brian predvidio, ostala sam do kraja festivala. Gabeov nastup bio je rasprodan. Zapravo, postigao je takav uspjeh da su mu ponudili puno veći prostor. Kako je rasla njegova publika, tako je raslo i uzbuđenje. Prije no što je shvatio, svi suci za dodjelu nagrada komičarima dolazili su ga vidjeti i bio je nominiran za prestižnu nagradu Perrier.
Kada ju je osvojio, nisam bila iznenađena. Gabe je, međutim, bio zapanjen, kao i čitav komičarski krug koji nikada do tada nije čuo za njega, ali otada je napredovao do još većih i boljih stvari. Zbog pobjede je dobio ogromnu količinu publiciteta i trenutno pregovara o vlastitoj TV seriji, i nastupi su mu rasprodani u jednom od najvećih komičarskih klubova u LA-u.
Skrenem kroz mrežu kanala, siđem s bicikla i počnem ga gurati uz usku stazicu pored vode. Što se mene tiče, Victoru Maxfieldu su se jako sviđale moje fotografije s festivala (iako je vjerojatno bio pomalo pristran, zbog subjekta) i to mi je bio prvi od mnogih zadataka. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, sjajno sam se provodila fotografirajući svakakve vrste ljudi, mjesta i događaja.
A zatim sam napustila svoj posao. Opet.
Zrake sunca odbijaju se s vode i gurnem naočale više na nos. Oči mi odlutaju preko kanala dok mi se misli vraćaju na trenutak kada sam odlučila napustiti Sunday Herald. Ali ovoga puta to nije bilo zbog glupog nesporazuma, nego zbog leptirića. Moram samo pogledati u Gabea i osjetim ih kako lete u meni. A koji bi bio bolji razlog da se preselim u LA od našeg novog zajedničkog života?
Stanem kako bih pogledala obitelj pataka koje veselo plivaju naprijed-natrag po površini vode. Svako toliko, jedna uroni u vodu, sa stražnjicom u zraku. Stvarno nevjerojatno. Jednako je nevjerojatno da sam inače u veljači u hladnom, kišnom Londonu i probijam se gužvu na Piccadillyju.
Iako ne mogu reći da nije bilo strašnih trenutaka. Napustiti svoj stan, zatražiti vizu, postati slobodna fotografkinja - kao da mi se život iznenada ubrzao. Prije no što sam shvatila, pakirala sam svoje Le Creuset tave, pozdravljala se i obećavala da ću pisati mailove. A tu je, zatim, bio Lionel.
Na pomisao na njega, osjetim trzaj u grudima. Koliko god da volim svoj novi život ovdje s Gabeom, mrzim biti tako daleko od svoga oca. Glupo je, znam. Znam da je dobrim rukama i da je udaljen tek jedan telefonski poziv, ali nedostaje mi. Ponekad mi dođe da poželim...
Ali očito to ne učinim, podsjetim se i osjetim navalu pravednosti. Sretan vrijesak naučio me moju lekciju i sada sam druga osoba. Uzmite, na primjer, neki dan. Gabe i ja smo bili na plaži kada sam vidjela tu djevojku u bikiniju: čak bi i Cameron Diaz ubila za njenu guzicu, i baš kada sam se spremala poželjeti da je moja takva - zaustavila sam se. Što nije bilo lako, jer je to stvarno bila lijepa guzica. Ali drago mi je što sam se zaustavila jer mi je pet minuta kasnije Gabe rekao da imam najsavršeniju guzicu koju je ikada vidio. Što dokazuje da stvarno morate paziti što ćete poželjeti.
Iako sada, s odmakom, više nisam tako sigurna da je sretan vrijesak stvarno bio tako sretan. Možda sam uistinu samo dopustila da se mašta poigra mnome. Možda je to stvarno bio tek niz slučajnosti...
U tjednima nakon što je nestao, dogodilo se nekoliko stvari zbog kojih sam to pomislila. Vage u Bootsu odjednom su dobile natpis da ne rade i kada sam pitala o čemu se radi, rečeno mi je da su griješile. Za dvije i pol kile.
Zatim je čovjek s psom našao moj novčanik bačen u jarak na Hampstead Heathu i predao ga je policiji. Kao što je bilo za očekivati, nije bilo gotovine ni kartica - osim moje kartice za doniranje organa, pomoću koje je policija došla do mene. A listić lota bio je na sigurnome, gurnut u džep u kojega sam ga stavila. Što se tiče pitanja od milijun dolara, jesam li osvojila?
Da, jesam.
Na neki način.
Imala sam četiri pogođena broja, čime nisam mogla kupiti Aston Martina, ali čime sam platila taksi na povratku kući iz kina.
I koliko god to otrcano zvučalo, dok sam se privijala uz Gabea na stražnjem sjedalu, osjećala sam kao da sam pobijedila.
Ali, da budem iskrena, što više razmišljam o tome, sve sam manje sigurna da ću ikada doznati istinu o sretnom vrijesku. Dio mene želi vjerovati da je to bila čarolija, da su se sve moje želje zaista ostvarile. Ali, naravno, racionalni, razumni dio mene zna da je to nemoguće. Takve stvari događaju se u bajkama, ne u stvarnome životu. Zar ne?
Konačno stignem do velike drvene kuće obojene u pastelno plavu. Guram svoj bicikl uz stazu i naslonim ga na stepenice, gdje velik žuti mačak zadovoljno ljenčari na trijemu i uživa u suncu. Sagnem se i pogladim ga. “Hej, Billy Smith”, šapnem i poškakljam ga iza uha. Zadovoljno počne presti i protegne se, izvijajući svoje bijele šape. Nasmiješim se u sebi. Nisam jedina koja uživa u kalifornijskom načinu života.
Gurnem vrata i uđem unutra. Kuća je tiha i mirna. Odbacim svoje japanke, tapkam kroz dnevnu sobu i zastanem kako bih uključila svjetiljku na stoliću sa strane. Pored nje je fotografija Gabea koju sam snimila. Stoji ispred Tvornice smijeha na Sunset Boulevardu, a na znaku iznad njega velikim crnim slovima piše ‘Anđeo Gabriel uživo’, a pored toga: ‘Rasprodano’.
Ponosno prijeđem palcem po drvenom okviru. Nikada neću biti obožavateljica stand-up komedije, ali učim je cijeniti. Pomalo kao i pivo, razmišljam. Razmišljajući kako bi jedno hladno sada dobro došlo, krenem u kuhinju.
“IZNENAĐENJE!”
Ispred sebe, vidim otvorena stražnja vrata i gledam u svoj mali vrt. S obješenim lampicama, šarenim balonima i ogromnim natpisom na kojem piše ‘Sretan rođendan’, pun je ljudi koji viču, vriskaju i ciče.
O moj Bože.
Uhvatim se za hladnjak.
Rođendanska zabava iznenađenja.
Prvi nagon mi je pobjeći. Mrzim iznenađenja. Nisam spremna. Došla sam ravno s plaže. U kosi mi je pijesak, a na licu prištić kojega sam stiskala. Izgledam grozno. Trebam se istuširati. I treba mi barem pola sata za šminku i frizuru.
Ali, poput zeca uhvaćenog svjetlima automobila, previše sam ošamućena da bih reagirala.
A zatim ih ugledam. Poznati osmjesi. “Lionel... Ed... Jess!” dahnem i sada kroz mene struji plima čiste sreće, poput vatrometa, i odjednom pronađem svoje noge i jurnem van u vrt, te bacam ruke oko svih.
“Lionel” ne mogu vjerovati... I Rosemary! Vau! Jess! Ti kujo! Tajila si mi ovo! O, a ovo je tvoj novi dečko, Dominic? Bok, drago mi je, Dominic! Ed i Lou i - o moj Bože - je li ovo Ruby? Tako je prekrasna! - Hej, Ruby, ja sam tvoja teta Heather! Brian! Odlično je vidjeti te... O, i Neil, lijepo je vidjeti te opet!”
Bez daha od uzbuđenja sve ih zagrlim, i smijem se dok Brian okida i snima desetke slika. Lionel izgleda tako zdravo i moja mala nećakinja je preslatka, i Jess se čini stvarno sretna sa svojim novim muškarcem i - Isuse! Sve povlačim. Obožavam iznenađenja. Prokleto ih obožavam.
“Ššš.”
Usred sve te zbrke, čuje se ušutkivanje.
Što se događa? Zašto moramo šutjeti? Zašto smo...?
Zatim ugledam Gabea. Nosi rođendansku tortu. Osvijetljena je desecima svjećica dok hoda prema meni po maloj stazi i svi počnu pjevati ‘Sretan rođendan’.
O moj Bože, rasplakat ću se. Oči me peku od suza i osjećam knedlu sreće u grlu. Tako sam sretna. Gabe je imao pravo. Ne mora uvijek postojati ali.
Stavi tortu na mali stol u vrtu, okrene se prema meni i poljubi me. “Sretan rođendan, ljepotice”, šapne i vragolasto mi namigne.
Nasmijem se i dok se svi skupljaju oko mene sa spremnim fotoaparatima, nagnem se ugasiti svoje svjećice.
Ali on me zaustavi.
“Hej! Ne zaboravi poželjeti nešto”, nasmije se.
Naježim se. Osjetim poznate trnce u prstima. Ne, Heather. Sjeti se, obećala si. Pogledam natrag u treperave plamenove svjećica, duboko udahnem i zatvorim oči.
Ali ipak...
Što je jedna mala želja?