Dvadeset i drugo
poglavlje
PREMOTAJMO NA PETAK ujutro, u osam sati, kada stojim na svom kućnom pragu u kućnoj haljini i zahvaljujem dostavljaču Interflore te s nevjericom buljim u ogroman buket u svojim rukama. Tucet savršenih crvenih ruža, povezanim velikom, sjajnom mašnom, ljupko bulji u mene. Izvučem malu bijelu karticu smještenu pored vrećice hrane za cvijeće, te brzo pročitam poruku. “Samo zato jer si prekrasna - James”.
Želudac mi se okrene. Vau, kako romantično. Ovakve stvari mi se nikada ne događaju. Često vidim male kombije Interflore kako voze uokolo i poželim da stanu na mojoj adresi, ali to se nikada ne dogodi.
Nikada se nije događalo.
Od srijede ujutro, taj mali kombi se zaustavio pred mojim stanom ne jednom, ni dvaput, već tri puta! Još ne mogu vjerovati. Neki ljudi bi pomislili da je to malo pretjerano, ali ne sanja li svaka djevojka o tome? O muškarcu koji joj šalje cvijeće i romantične male kartice na kojima piše “Ne mogu prestati razmišljati o tebi” i “Već mi nedostaješ”, što može zvučati sladunjavo, ali je zapravo jako slatko. Dok smo Daniel i ja bili zajedno uvijek sam željela da on bude malo pažljiviji, ali James ne mogao biti pažljiviji no što jest. Uvijek me zove i šalje mi poruke... što bi, priznajem, moglo gušiti da se radi o nekome drugome, ali s Jamesom je drugačije.
Zagrlim buket na prsima i okrenem se da uđem, ali tako je velik da ga jedva držim i ne vidim preko njega. Pokušam ući u hodnik, ali ruže i ja zaglavimo između dovratka i zida. Povučem celofan i slučajno slomim nekoliko stabljika.
Dovraga.
Skarletne glave ruža se objese, slomljenih vratova. Obeshrabreno gurnem prste među njih i pokušam ih ispraviti. Ubodem se na trn, koji počne krvariti. Joj. Stavim ga u usta. To stvarno boli.
Optužujući buljim u ruže. Nisam zapravo rekla Jamesu, ali nisam velika obožavateljica crvenih ruža. Mislim da su malo sladunjave - štoviše, da budem iskrena, uopće ne volim rezano cvijeće. Podsjeća me na bolnice, kada sam kao dijete posjećivala mamu dok je bila bolesna. Uvijek je bila okružena vazama omiljenih joj ružičastih karanfila i sjećam se kako sam sjedila na dnu njenog kreveta i bila tužna jer će nešto tako lijepo umrijeti za nekoliko dana, te sam željela da mogu živjeti zauvijek.
Ali ne želim zvučati nezahvalno. Važna je misao, zar ne? I ruže se prekrasne, na besprijekoran, idealan, tradicionalan način. Pa, osim onih slomljenih, ali njih ću baciti. Nitko ih neće brojati, zar ne?
Dok hodam niz hodnik, gurnem nos među latice i udahnem njihov miris. Mmm, tako jako mirišu. Duboko udahnem. Mmm ... Oh... Osjetim škakljanje u nosnicama - čekajte malo, to je moja alergija na pelud - svo to cvijeće izazvalo je napad. Stvarno je čudno, nisam ga imala godinama. Štoviše, mislila sam da sam to prerasla, ali sve ove ruže su ... o, mislim da ću ... Zabacim glavu unatrag i snažno kihnem.
Tijelo mi odzvoni snažno, a zatim - o - gotovo je. Otvorim suzne oči i šmrcnem. Fuj, gnjusno. Moj prekrasan buket je sapa poprskan malim kapljicama sline. Brzo obrišem celofan rukavom, ali to je još gnjusnije.
Fuj. Bolje da odem po krpu za suđe.
Uđem u Kuhinju i ugledam Gabea u zgužvanoj bijeloj majici boksericama. Nagnut je nad toster s kineskim štapićem u ruci i čeprka po nečemu što je zaglavilo i ispušta čudan miris. Gotovo kao zagorene jagode.
“Izgubio si nešto?”
“Još jednu voćnu pitu”, promrmlja i gurne si naočale na nos. Lice mu se ozari kad me ugleda. “Tajni obožavatelj?”
Shvativši da je buket razlog za njegov osmijeh, a ne ja, osjetim čudno razočaranje. “Zapravo, nije tajni.”
Razmijenimo poglede i odjednom sam zbunjena.
“Vau, taj tip ima pravu naviku.” Gabe se počeše po glavi i kosa mu se raščerupa na sve strane. “Treba ići na liječenje od crvenih ruža.”
“Nisi smiješan.” Potražim sprej za nos u džepovima svoje kućne haljine, a zatim duboko udahnem. Sa svim ovim cvijećem, ovoga sam tjedna potrošila pravo bogatstvo u ljekarni - kapi za oči, sprejevi, dvije kutije antihistaminika i brda rupčića. Ipak, vrijedilo je.
“Nisam smiješan?” Gabe me gleda s iskrenom zabrinutošću.
Naravno da ne mogu ići uokolo i govoriti stand-up komičarima da nisu smiješni iako to možda jest istina. “Šalila sam se, budalice”, brzo slažem. “Užasno si smiješan.” Odložim buket na radnu ploču i počnem otvarati i zatvarati vrata ormarića u potrazi za nečim u što bih stavila ruže.
“Tražiš li vaaazu?” kaže nakon trenutka.
“Što?” upitam i sagnem se kako bih virnula među tave.
“Vaaazu”, ponovi, samo glasnije.
Pojavim se praznih ruku i pogledam ga zbunjeno. “Što je vaaaza?”
“Znaš, rade se od stakla ili keramike. Za cvijeće su?”
“O, misliš vaza.”
“Ne, mislim vaaaza.”
Nasmijem se. “Sada si samo tvrdoglav.”
“I ti si.”
“Pa, ja sam riba. Mi moramo biti tvrdoglave”, kažem pravednički.
Pogleda me, zabavljajući se. “Zapravo, to su bikovi. I mislio sam da ne vjeruješ u astrologiju.”
Osjetim kako crvenim. “Ne vjerujem. Ali u Engleskoj se izgovara kao vaza.”
“Pa, u Americi je vaaaza.”
“Ali ti si u Engleskoj”, inzistiram.
Nekako, i ne znam točno kako, našla sam se usred rasprave i odlučna sam u namjeri da pobijedim u njoj.
“Pa? Ja sam Amerikanac?”
“Pa što, hoćeš onda hodati uokolo i nazivati toalet zahodom, kućnu haljinu ogrtačem...” zastanem u potrazi za nečim - imam ga. “Ili guzicu dupetom?”
Ha! To ga je ušutkalo. Osjećajući se zadovoljnom samom sobom, nastavim svoju potragu za vazom.
“Želiš reći da ti dupe nije guzica?” upita nakon stanke.
“Ne, naravno da nije.” Nasmijem se i proučim stari vrč.
“Pa, što ti je onda dupe?”
“Dupe?” ponovim odsutno. Hm, pitam se bih li mogla ugurati tucet ruža u njega ili bi se prevrnuo. “Pa, to je lako. To je...” O, jebi ga. Prekinem se - poput jednog od onih likova u crticu koji nastave trčati iako im je nestalo tlo pod nogama, sve dok ne pogledaju dolje. A zatim padnu prema svojoj sudbini. Osjećam kako padam.
“Hm, pa...” Dok mi mrlje crvenila prekrivaju grudi, privučem bliže svoju kućnu haljinu. Ma daj, Heather, ne budi tako smiješna. Oboje ste odrasli, nema potrebe da se sramiš. “Moje dupe...” počnem i stanem.
Žao mi je, ali ja to ne mogu. Nazovite me puritankom, ali ovdje razgovaramo o mojim genitalijama. Ili ne. Prekrižim noge.
“Govorila si?” upita on ravno.
Iskreno, grozna sam gubitnica, ali sada, dok gledam u Gabeove plave oči, povećane iza naočala, ne mogu da ne poželim izgubiti u ovoj raspravi.
“O, ništa”, kažem i brzo promijenim temu kako bih sakrila svoj sram i činjenicu da sam, zapravo, izgubila u ovoj raspravi. “Mogu li te zamoliti za uslugu? Budući da si puno viši od mene, bi mogao pogledati u ormarić na vrhu?” pokažem iznad pećnice. “I potražiti vaaazu”, dodam, predajući se.
Zao smiješak prijeti da će mu se razliti licem i slegne ramenima. “Svakako”, kaže i stane na prste. Ali to nije dovoljno zbog mojih visokih, viktorijanskih stropova, pa se popne na pult. Nakon nekoliko trenutaka kopanja, kaže: “Što misliš o ovome?” Drži praznu staklenku za špagete.
“Ne.” Odmahnem glavom. “Preusko.”
Vrati je natrag i dohvati sljedeći predmet: stakleni vrč iz aparata za kavu kojega nikada nisam koristila koji je pored miksera, aparata za sladoled, aparata za kokice i stroja za tjesteninu, koje također nikada nisam koristila. “Ili ovo?”
Pogledam gore, gotovo slomivši vrat. “Ne. Premalo.” Slegne ramenima i nastavi, dok konačno ne nađe “Ovo?”
“O, vau! Svuda sam to tražila.” Drži narančastu, plastičnu kanticu za zalijevanje koju sam prije nekoliko mjeseci kupila u IKEA-i. “Ali ne”, dodam, uzmem je od njega i odložim na pult, “ne slaže se s crvenim ružama. I prevelika je.”
“Isuse, tko si ti? Zlatokosa?” zagunđa.
Promatram ga kako kopa po ormariću dok me ne zaboli vrat pa spustim pogled. I pred nosom ugledam njegov dlakavi list. Nikada prije ih nisam primijetila, ali Gabe ima stvarno lijepe listove. Pokriveni su svjetlosmeđim dlakama i iz daljine se čini da su osunčani, ali kada pogledam izbliza - primaknem lice tako da mi je nos samo nekoliko centimetara udaljen od njegovih nogu - vidim da su pokriveni milijunima pjegica koje kao da su se spojile i daju dojam da se dugo negdje sunčao. Pomalo kao kada nabijete lice na TV ekran i vidite sliku dezintegriranu u sićušne točkice.
“Nevjerojatno.”
Zamahnuvši prljavim predmetom, Gabe me pogleda preko ramena. “Pogodi što sam...”
I tada shvatim da mi je glava zabijena među njegove noge i odskočim unatrag.
“... našao.”
O, sraaanje.
Pokušavajući izgledati nevino, a ne poput perverzne stare stanodavke, posegnem i uzmem predmet od njega. To je neka ružna keramička vaza koju mi je Rosemary jednom dala i koju držim u ormariću još otada. Ipak, nije vrijeme za izbirljivost. “Super, hvala”, kažem s puno entuzijazma i crvena od srama. Stavim je u sudoper i pokušam izgledati zaposleno, jako zaposleno - otvorim vodu, zgrabim žutu spužvicu i istisnem na nju zeleni deterdžent za posuđe.
“Hej, mogu ja to. Zakasnit ćeš na posao.”
“Ne, u redu je”, prekinem ga. “Danas mi je slobodan dan.” Zgrabim krpu i obrišem vazu.
“Super”, kaže veselo i na trenutak pun sreće pomislim da će izaći iz kuhinje.
Ali umjesto toga, vrzma se iza mene.
Iz kuta oka promatram ga kako se vraća do tostera. Ovoga puta uspije nabosti neprepoznatljiv, pougljenjen predmet na kineski štapić. Odgrize zalogaj i zamišljeno žvače, dok hoda kuhinjom. “Usput, što se tiče tvog dupeta” kaže zdravo za gotovo, zastavši na vratima.
Sledim se. “Eh, da?”
Oči nam se sretnu i osjetim da lebdim na rubu poniženja, a on namigne. “Samo sam te zafrkavao.”
Zgrabi svoju kutiju Marlbora i, dok ga promatram kako nestaje u vrtu da zapali svoju jutarnju cigaretu, na pamet mi padne pomisao...
Ispunila mi se želja. Bez sumnje, ovo je rasprava u kojoj sam definitivno izgubila.

Dvadeset i treće
poglavlje
DOBRO, A ŠTO sad?
Nakon što sam bacila slomljene ruže, stavila ostatak na prozorsku dasku, napravila si još jednu šalicu instant kave i dovršila ostatak paketa slatkiša za doručak, sjednem za kuhinjski stol i pitam se što da radim s ostatkom svog slobodnog dana. Inače volim spavati do podne, ali već sam ustala i budna sam, zahvaljujući svojoj novoj budilici: čovjeku iz Interflore. Lupkam prstima po svojoj šalici.
Znam! Malo ću gledati jutarnji program na televiziji.
Osjetim val sreće. Volim jutarnji program: to je takvo zadovoljstvo, kao nositi velike gaće ili biti zatreskana u Enriquea Iglesiasa. Veselo posegnem da uključim TV zguran pored mikrovalne, kada pogledam na digitalni sat. Srce mi potone. Još nije ni devet ujutro. Trisha’s se neće prikazati još dugo.
Mrsko ispijem kavu i pitam se što Gabe smjera. Rastvorim zavjese na prozoru i provirim u vrt. Okružen hrpama knjiga s vicevima, potrbuške leži na ležaljci i črčka nešto u blok koji posvuda nosi sa sobom. Bolje da mu ne smetam: izgleda zaposleno.
I ja bih trebala biti, govorim si s grižnjom savjesti i pustim zavjesu. Treba obaviti milijun stvari.
Tek što pomislim na to, pogledam na vrata hladnjaka koja su krcata ljepljivih papirića, računa koje treba platiti i dvije karte za Rocky Horror Show u ponedjeljak navečer. Sasvim sam to smetnula s uma. Jess se dogovorila sa svojim gay stjuardima i dobila sam kartu za Jamesa. Iako nisam sigurna jesu li tregeri na hlačama njegov đir, mozgam i uzmem olovku i blok te opet sjednem za kuhinjski stol.
Dobro. Moram napisati popis. Otvorim blok i nađem desetke popisa koje sam već napisala i na koje sam zaboravila.
Dobro, moram napisati novi popis.
Petak - popis stvari koje moram obaviti.
• Nazvati Jamesa.
Pa, to je lako. Biram njegov broj, ali se ne javi, pa mu ostavim poruku u kojoj mu zahvalim za ruže i kažem mu da su jako lijepe.
• Ručno pranje rublja.
Jedna od loših strana seksa. Prije Jamesa, nosila sam udobne stare gaće koje sam mogla ubaciti u perilicu rublja, ali sada se radi o čipkastim komadićima rublja koji ne ispunjavaju niti jednu ulogu donjeg rublja (podupiranje, udobnost, zaštita) nego služe samo za ukras. Skup, neudoban ukras koji je užasan za pranje.
• Naći odličan posao fotografa.
Jebi ga.
U početku razmišljam o tome da ovo u potpunosti preskočim i odem ravno na ‘Kupiti novu zavjesu za tuš’ jer bi mi se sviđalo otići u IKEA-u, ali ne mogu to ignorirati. Ne samo da sam dva puta podcrtala, ali to mi je medu top pet stvari na svakom popisu kojega sam napravila posljednjih šest godina i iako sve ostalo naposljetku prekrižim, ovo je ostalo. I bulji u mene. Izaziva me.
I zato, nekoliko sati kasnije, sjedim za svojim računalom i tražim ‘poslove fotografa’.
“Hej, kako ide?”
Gabe gurne glavu kroz vrata moje sobe s dvije šalice čaja od peperminta i novom vrećicom različitih slatkiša.
“Odlično”, kažem tužno i uzmem šalicu. Puhnem i otpijem velik gutljaj. “Provela sam skoro četiri sata i do sada sam našla samo jedan oglas u kojem Farmerski mjesečnik traži fotografa.” Prođem kroz papire koje sam isprintala. “Evo ga.” Pročistim grlo i pročitam: “Uzbudljiva prilika za iskusnog fotografa. Poželjno poznavanje traktora i ostale opreme. Mora voljeti stoku i boravak na otvorenom u svim vremenskim prilikama...”
Gabe mi uputi zbunjen pogled i ponudi me miješanim slatkišima.
“Pokušavam naći posao”, objasnim i grickam žutu pahuljastu smjesu.
Oslonivši se na rub mog neurednog kreveta, Gabe polako žvače dok gladi Billy Smitha, sklupčanog na pokrivaču. “Ali mislio sam da si rekla da ti je posao siguran sada kad imate to otmjeno kraljevsko vjenčanje.”
Nasmiješim se, unatoč mrzovolji. “Nije to kraljevsko vjenčanje. Ženi se kći Vojvode i Vojvotkinje od Hurleya”, objasnim, zabavljena Gabeovom zbunjenošću. “Što znači da ona nije princeza, samo lady.”
“Ne nužno”, dobaci on.
“Znam da je sve to smeće”, priznam i slabašno se nasmiješim, “ali dobro je za posao. Plaćaju mom šefu čitavo bogatstvo, i jedan od velikih časopisa ponudio je otkupiti naše slike, što znači da će nas navesti kao fotografe.” Zastanem.
“Ali?” Gabe je osjetio da sam zbog nečega nesretna.
Spremam se praviti da nema tog ‘ali, da je sve u redu, a zatim se predomislim. Izgleda iskreno zabrinut.
“Ali kada sam sanjala o tome da će moje fotografije biti objavljene, nisam mislila da će to biti u časopisu s Jade iz Big Brothera,” priznam.
“Tko je Jade iz Big Brothera?”
“Upravo tako.”
Mahne vrećicom slatkiša. “Učinila si od mene ovisnika o ovim stvarima”, prizna. “Posebno o ovima plavima i rozima od želea.”
“Fuj. Njih najmanje volim.”
Zapanjen je. “Isuse, meni ih nikad nije dosta. Mrzim one od kokosa.”
Dok govorim, izvučem jedan i zadirkujući mahnem pred njim. “Mmm, meni su omiljeni.”
“Pretpostavljam da smo onda savršen par za podijeliti vrećicu slatkiša, zar ne?”
Žvačem i kimnem sretno. “Izgleda.”
Nasmiješimo se jedno drugome na trenutak i zaboravim na svoje loše raspoloženje. To je ono što me živcira kod Gabea: nikada mi ne dozvoli da se valjam u samosažaljenju, ili u nezadovoljstvu, ili u dobroj, staroj, britanskoj negativnosti. Uvijek je tako pozitivan. To sigurno ima nekakve veze s time što je Amerikanac i tako to.
“Pa, kakav je onda taj tvoj san?” kaže. “Gdje želiš da ti objave fotografije?”
Zacrvenim se. Nikada me nitko nije to pitao.
“Pa?” gnjavi.
To mi je bio san još otkako sam bila tinejdžerka, ali čudno mi je priznati ga nekome. “U časopisu Sunday Heralda”, izlanem sramežljivo. A zatim, kada vidim da mi se ne smije, ohrabrim se.
"Želim da mi fotografije budu na naslovnici”, nastavim i misli mi vrate na nedjeljna jutra u Cornwallu kada bi Lionel prisvojio umjetnički dio, Ed zabio nos iza poslovnih stranica, a ja listala časopis.
“Pa zašto ne odeš raditi za njih?” Gabe kaže kao da je to najočitija stvar na svijetu.
“Imaš li pojma kako je teško dobiti posao tamo? Svaki fotograf na svijetu želi raditi za njih. Pokušavala sam godinama.”
“Pa zašto ne pokušaš još jednom?” uporan je Gabe i grli Billy Smitha koji je sada sklupčan u njegovom krilu i zadovoljno prede.
Osjetim žalac nestrpljenja. Kao Amerikanac, Gabe očito nema pojma kako je teško dobiti samo priliku za razgovor, a kamo li posao u Sunday Heraldu. “Čemu? Samo ću dobiti odbijenicu.”
“Ne nužno. Možda će ovoga puta biti drugačije. Možda ti se posreći.”
Promatram Gabea dok to govori i ne znam je li to zbog nečega u njegovom glasu ili izrazu lica, ali čini se kao da je netko upa lio neko svjetlo u meni. Naravno. Ovoga puta je drugačije. Zašto ovoga puta ne bih poželjela posao?
Čim pomislim na to, ugledam sretan vrijesak kako leži pored mog računala. Kako čudno, sigurna sam da ranije nije bio tu. Ali tada zaboravim na njega jer me udari val uzbuđenja. Naravno. Zašto se prije nisam toga sjetila? Ako mogu poželjeti male stvari, kao što je parkirno mjesto i rasprodaja dizajnerskih cipela, i one se ostvare, zašto ne bih pokušala poželjeti nešto veliko i važno? Nešto o čemu sam sanjala otkako sam bila djevojčica? Na primjer, da budem fotografkinja za Sunday Herald?
“Okej. Što da napišem?” Otvorim Wordov dokument i prstima preletim po tipkovnici. “Dragi gospodine/gospođo...”
Gabe se naceri mom novopronađenom entuzijazmu. “Reci da si izvrsna fotografkinja i da su ludi ako te odmah ne zaposle.”
“Ne mogu to napisati.”
“Hej, u ovom poslu nema mjesta skromnosti.” Rukom mi pokaže da nastavim tipkati.” Ja ću ti diktirati...”
I napravi upravo to. Hoda gore-dolje i češka si bockavu bradu, dok ja sjedim nagnuta nad računalo i pišem. Dok ne završim s pismom koje zvuči, kako kažem, kao da je ‘hvalospjev samoj sebi’, ali za koje Gabe kaže da njime jednostavno ‘prodajem što imam’.
Usred smo svađe oko toga, kada se oglasi zvono na vratima.
“Očekuješ nekoga?” Gurne naočale preko grbe na svom nosu i pogleda prema vratima kao da očekuje da će pogledati kroz zidove.
“Ne, mislim da ne”, kažem i krenem ustati.
Ali Gabe me zaustavi. “Ne, isprintaj pismo i potpiši ga. Ja ću otvoriti.” Odloži svoju šalicu i podigne Billy Smitha na prsa, a zatim bosonog otapka u hodnik. Dok se okrećem natrag prema računalu, čujem ga kako dovikuje: “Vjerojatno još cvijeća”, i smije se kada otvori vrata. Ne obraćam previše pažnje. Kursor izazivački miga prema meni i, ispunjena samopouzdanjem, koncentriram se na dovršetak pisma. Trebam li staviti ‘Iskreno’ ili ‘S poštovanjem’? nikada ne znam. Izaberem i promatram kako izlazi iz printera kada začujem: “Heather?”
James stoji na pragu moje sobe, skupljenih obrva, ispitujući moje oči kao da zahtijeva objašnjenje.
“James? Što ti radiš ovdje?” počnem, a onda se iznenada sjetim. Naša romantična večera. Želudac mi propadne u papuče. Kako sam mogla zaboraviti?
“Čekao sam te. Stvarno sam se počeo brinuti”, govori i zvuči povrijeđeno dok ja nepomično sjedim na svom mjestu, šokirana njegovim pojavljivanjem. I brzo se sjetim da sam još u svojoj kariranoj pidžami od flanela i da mi je kosa skupljena na vrh glave poput ananasa. Užasnuta, skočim na noge.
“Oprosti, samo sam...” Počnem govoriti Jamesu o svojoj potrazi za poslom, ali se predomislim. “Ma, ništa, nema veze.” Zatvorim svoj laptop i nasmiješim se pokajnički. “Molim te, raskomoti se. Idem se samo osvježiti.” Pokušavajući ga ne gledati u oči jer nemam ni trunke šminke, pokažem po sobi. Sobi koja je, do prije nekoliko trenutaka, bila sasvim u redu, ali koja sada, kroz Jamesove besprijekorno uredne oči, izgleda poput - s užasom shvatim - pravog svinjca.
“Ovaj...” Nasmiješi se nesigurno, ali se ne pomakne - osim očiju, koje gledaju uokolo i konačno se smire na podu. I jučerašnjim tangama, odbačenima na podu, okrenutima prema gore kao da ga pozdravljaju. Što u meni potakne dvije misli: (a) dovraga, previdjela sam ih, a već sam ručno oprala rublje, i (b) želim umrijeti.
Na trenutak sam toliko užasnuta da ne mogu smisliti ništa što bih rekla. James mi šalje bukete ruža i nudi mi da će mi skuhati romantičnu večeru uz svijeće, a ja njemu nudim prljave gaće i užasno sjećanje. Pogledam ga. Obrijan, uredan i božanstveno miriše. Izgleda zgodno kao i uvijek u blijedoplavoj košulji i trapericama.
Dok sam ja u potpunom neredu. Jednostavno nisam u njegovom rangu. On je tako obziran, ljubazan i uviđajan, i tako savršen da se, pored njega, osjećam sebično, nezahvalno i nesavršeno. Ovaj muškarac nema mana.
Ja, s druge strane, imam dugačak popis mana:
• Život mi je kaotičan.
• Zaboravljam stvari, čak i sitnice, i moram si pisati podsjetnike na
desecima šarenih papirića. Koje zaboravim pogledati.
• Ostavljam prljavo rublje na podu.
• Kauč mi je pokriven mačjim dlakama.
• Ne čistim zube koncem.
• Moja četkica za zube nije moderno, električno čudo.
• I zaboravim je promijeniti svakih šest mjeseci, tako da dlačice na njoj
strše na sve strane.
• Nemam mirovinski plan ni bilo kakvu ušteđevinu.
• Ali nezdravo sam opsjednu tračerskim časopisima.
• Ponekad nisam raspoložena za vođenje ljubavi, nego za brzu ševu.
• Srčem čaj.
• Na stoliću ostavljam tragove jer nemam podmetače za čaše.
• Zapravo nemam lijep, zlatni ten. Jednom mjesečno idem u mali salon u
Hammersmithu i platim dvadeset i pet funti kako bih gola stajala u kućici, s kapicom na glavi, i čekala da mi prskalice podare ten. Da, tako je. Obojana sam.
• Grozna sam kad se napijem.
• Još sam gora na karaokama.
• Više od godinu dana nisam odledila hladnjak i u dijelu za zamrzavanje
mi raste ledenjak koji bi mogao potopiti Titanik.
• Nemam pojma što se radi s aromatiziranim maslinovim uljima i ona
koja skupljaju prašinu pored mog štednjaka što je tamo samo za ukras.
• Moje kulinarsko iskustvo svodi se na vađenje gotovih obroka iz kartona,
bušenje folije na njima i guranje u mikrovalnu.
• Iz šalice na mom noćnom ormariću raste plijesan nalik na nekakvu
gljivu.
• Ponekad, između depilacija voskom, moram izvući uraslu dlaku na
bikini liniji svojom pincetom za čupanje obrva.
• Jedan red čokolade mi nikada nije dovoljan. Znala sam slistiti cijelu.
Zapravo, i dvije.
• Ne znam parkirati. Eto - izgovorila sam to. Neka me feminizam pogodi.
• Zapravo ne nosim čipkasto rublje. Nosim neidentificirane sive
predmete bez lastika.
• Imam neplaćene kazne za parkiranje. Puno kazni.
• Rijetko idem u teretanu, a kada odem, uglavnom završim u sauni s
maskom za lice i nekim časopisom.
I posljednje, ali ne manje važno priznanje:
• Znala sam kopati nos. I pojesti to.
“Zapravo, možda bih se trebao vratiti i provjeriti hranu.”
Vratim se u stvarnost i ugledam Jamesa kako zakorači unatrag. Osjetim snažan udarac razočaranja. Kriste, kakva si ti budala, Heather.
I tada, baš kad pomislim kako sam potpuno uprskala stvar, stane Billy Smithu na rep.
Začuje se kriještavi mijauk koji para uši. Moj mačak se povuče, otvorene čeljusti, pa zabije kandže u Jamesovu nogu. I tada se sve ubrza, kao kada premotavate film unaprijed. James cikne i skače u hodniku dok ja skakućem oko njega i pitam ga je li dobro. Zatim se pojavi Gabe s tubom antiseptika i provjeri ima li krvi. Kao nešto iz komičnog skeča, samo što nije ni izbliza smiješno.
Hvala Bogu, nakon deset minuta sve se smiri i pobližom provjerom ustanovi se da se radi samo o ogrebotini. Međutim, James je pomalo postiđen jer je napravio zbrku, ali, kako kaže Gabe, vjerojatno je viknuo više zbog šoka nego zbog boli. “Bilo kako bilo, lakše mi je kada znam da si dobro”, kažem i natočim mu čašu vina dok se naguravamo u mojoj dnevnoj sobi.
James otpije gutljaj. “Nasreću, da. Ali te kandže su prilično oštre. Nisi razmišljala da mu ih ukloniš?”
Zaledim se s čašom na putu prema ustima. “Uklonim?”
“Mmm”, kimne James i čini se da ne primjećuje moj užasnut izraz lica.
“Ali to je tako okrutno”, protestiram, podignem Billy Smith» i privinem ga uza sebe. Odjednom se osjećam jako zaštitnički nastrojena.
“Trebaš biti okrutna da bi bila ljubazna”, kaže jednostavno.
“Ljubazna prema kome?” upitam.
“Pa, svom namještaju, za početak”, kaže i pokaže prema mom kauču na čijoj su nozi tijekom godina nastale brojne ogrebotine. “Uništava ga.”
Dok bespomoćno buljim u svoj kauč, osjećam kako moja fantazija, o tome kako James i ja živimo zajedno i sretno do kraja života, brzo nestaje. “O, nije me briga, star je”, kažem bezbrižno.
“Vidim.” Nasmije se dok sjeda i otrese mačje dlake koje se love za njegove nogavice - poput željeza za magnet.
“Čini mi se da nisi obožavatelj mačaka”, komentira Gabe, čučne i protrlja prste. Billy Smith odmah skoči iz mog naručja i krene prema njemu.
“O, ne, volim životinje”, nesloži se James, “i životinje uglavnom vole mene.” Nasmiješi mi se zavodnički. “Tvoj mačak je vjerojatno samo ljubomoran što drugi muškarac zahtijeva tvoju pažnju.”
Neočekivano postiđena komplimentom pred Gabeom, nasmiješim se nelagodno. Ovo je prvi put da su se James i Gabe upoznali i čini se da se pomalo hladno odnose jedan prema drugome. Ali možda mi se stvari samo priviđaju.
“I ne krivim ga”, doda James, posegne rukom i privuče me na svoje koljeno. Osjetim nešto u Jamesu što bi se moglo pogrešno shvatiti kao posesivnost. Nije da bih ja ikada napravila takvu pogrešku, naravno.
“Hej, idem van. Da ti pošaljem ona pisma?” Gabe ustane i upitno podigne obrve.
“O, da... hvala.”
“Pisma?” upita James sa zanimanjem.
“Samo računi i takva sranja”, kažem lako, a zatim se zapitam zašto mu nisam rekla istinu. Napokon, ne bismo trebali imati tajne jedno pred drugim, zar ne? Ali, s druge strane, nisam s Jamesom baš pričala o svom poslu niti mu priznala svoje ambicije. Nije da nije pokazao zanimanje. Baš suprotno. Radi se samo o tome da sam, kada me pitao, osjetila strah zbog njegove uspješne karijere i prešla sam preko toga.
“Čekaj malo. Pismo je u mojoj sobi, idem po njega.” Skočim s Jamesovog krila i odem u svoju sobu, zgrabim pismo, gurnem ga u kovertu, našvrljam adresu i požurim u hodnik gdje me Gabe čeka. “Hvala”, šapnem i pružim mu kovertu.
“Nema problema.”
“Heather?” James proviri kroz vrata i oči mu prijeđu preko nas. “Idemo li?”
Pocrvenim. Ne znam zašto, ali osjećam se kao da sam uhvaćena dok radim nešto što ne bih smjela. “O... da! Vidi koliko je sati”, brbljam.
“Pa, uživajte u večeri, ljudi.” Gabe otvori vrata. “Bilo mi je drago, James.”
“I meni, Dave.”
“Gabe”, ispravim ga.
“Oprosti, Gabe”, ispriča se James i stavi ruku oko moga struka dok Gabe nestaje. Pogledam ga sumnjičavo. Je li to napravio namjerno?
“Nećeš se presvući?” James pogleda dolje i sjetim se da sam još uvijek u pidžami. “O, da...” Stvarno ne znam što mi je. Misli mi skaču uokolo. “Odmah ću ja”, dodam brzo. Dovraga, željela bih imati vremena za tuširanje i pranje kose. Baš sam neuredna.
“Ne brini, nemam ništa protiv čekanja”, kaže James ugodno.
“Ali mislila sam...”
“Uzmi si koliko god želiš.” Poljubi me u obraz i vrati se u dnevnu sobu.
Uzmi koliko god želiš? Buljim za njim u nevjerici. To je san svake žene. I, odbacujući sve svoje brige koja su me mučile, uputim se prema kupaonici kako bih se istuširala i spremila. Napokon, idem na romantičnu večeru, sjećate se?

Dvadeset i četvrto
poglavlje
STIGNEM U JAMESOV stan i nađem ga obasjanog svjetlom svijeća, velik stol od hrastovine napravljen je za dvoje i na njemu je kanta s ledom u kojoj se hladi šampanjac. Toliko je romantično da je gotovo savršeno. Dok mi uzima jaknu, izvlači stolicu i otvara Veuve Clicquot, osjećam se kao da lebdim.
“Nazdravimo”, kaže James i doda mi čašu šampanjca.
Izgladim dio haljine kojega sam zaboravila ispeglati, pogledam u njega. Kucne čašom o moju, gleda me napeto i znam da bih se trebala osjećati - pa - romantično. “Za nas”, kaže svečanim glasom.
Ali umjesto toga, osjećam se smiješno. “Za nas”, šapnem. U meni se odjednom javi želja za hihotanjem. Za pričanjem nekog vica koji čak nije ni smiješan. Kao što je Gabe radio neku večer dok sam gledala Zapravo ljubav na DVD-u, i morala ga utišavati svako toliko udarajući ga jastukom.
“Pa”, kaže James i dotakne mi obraz, “jesu li ti se svidjele ruže?”
“Prekrasne su”, kažem i izbacim iz glave sve misli o Gabeu i njegovim groznim šalama, koje me progone. “Ostavila sam ti poruku. Nisi je dobio?”
“Jesam”, nasmiješi se, “ali htio sam se uvjeriti.” Počne mi trljati vrat.
“O, stvarno?” šapnem i sasvim se umirim, a potreba za hihotanjem nestane. Da budem poštena prema Jamesu, zna me poljubiti točno tamo gdje ... Ooooh. Dok ustima kruži po mom vratu, napusti me svaki trag zbunjenosti i zabacim glavu od zadovoljstva.
“Jer nisam mogao ne primijetiti...”
Uživam u pucketanju mjehurića šampanjca na svom jeziku i njegovih usana na mojim obrazima, koje pokriva laganim, nježnim poljupcima. Zatvorim oči i osjetim kako se prepuštam.
“... da su poslali samo devet ruža.”
Širom otvorim oči.
“Nisi primijetila?” kaže i pogleda me zabrinuto.
Ne mogu vjerovati. Primijetio je. “Ovaj ... ne, mislim da nisam”, kažem.
Zabačene glave, buljim u karnižu.
“Da, definitivno ih je bilo devet”, kaže James i opet mi poljubi vrat, ali sada mi to smeta umjesto da mi bude seksi. “Izbrojio sam ih dok si se presvlačila. Sutra ću nazvati cvjećarnu.”
“Ne, nemoj. Zaista je u redu, nema veze.” Ne znam što me više brine: to što će nazvati cvjećarnu ili to što je brojao ruže. Odmaknem se i posegnem za bocom šampanjca da si ulijem još, ali učinim to prebrzo i mjehurići prijeđu preko ruba čaše i ocijede se.
“Ali tražio sam tucet ruža”, nastavi, brzo zgrabivši ubrus i pritisnuvši ga uz moju čašu da bi uhvatio višak tekućine.
“Ne brini. Imam ih dovoljno.” Stisnem mu ruku.
“Znam, ali nije stvar u tome”, kaže, spusti se na pod i žustro počne trljati sag, iako sam prilično sigurna da nisam prolila baš tako puno. Samo je kapnulo preko čaše. “Ne mogu ih poslati devet”, promrmlja.
“Zašto ne?” zadirkujem ga, djelomično u šali, a djelomično ozbiljno. Uzmem još jedan dotjerano složen ubrus sa stola i krenem mu pomoći, ali otjera me govoreći da sam ja gošća. Na mene se spusti neodređen osjećaj nelagode i prije no što shvatim, kazein: “Tko je napisao pravilo da mora biti tucet ruža? Što nije u redu s devet ruža?”
“To se tako ne može”, kaže zbunjeno, kao da sumnjam u univerzalnu istinu i kažem da je zemlja ravna ili da su muškarci odlični u obavljanju više poslova odjednom. “To se tako ne radi.” Što se tako ne radi? Romantika?
Dok buljim dolje u njega, dok kleči na podu, odjednom osjetim da mi se poljuljao cijeli sustav vjerovanja. Cijeli sam život provela izlazeći s muškarcima koji nisu romantični i željela sam da mi šalju cvijeće i počaste me večerom uz svijeće, a sada - bacim pogled na svijeće na stolu, šampanjac koji se hladi, čaše bez ijedne mrljice ili otiska prsta - umjesto da mi je sve to romantično, sva pravila i formalnost čine mi se pomalo mučnima.
“Hej, zaboravimo na to, može?” nasmiješim se lako, uzmem ubrus iz njegove ruke i zamijenim ga njegovom čašom šampanjca. “Neće nam to pokvariti večer.”
“Imaš pravo. Oprosti, draga.” Ustane i odmakne mi kosu s čela. “Samo sam želio da ti sve bude savršeno.”
“Sve i jest savršeno,” kažem umirujuće i stavim ruke oko njega. Izgleda toliko potonulo da ga pokušam razveseliti. “Hej, sutra idem u Cornwall na godišnje sastajanje moje obitelji i, pa, pitala sam se bi li želio ići sa mnom.”
Obiteljsko okupljanje moglo bi biti prava noćna mora nekim muškarcima, ali ne i Jamesu: lice mu se odmah razvedri.
“Imamo malu kolibu u Port Isaacu, ništa otmjeno, ali ljupko. Zove se Bluffer’s Cove i smještena je na vrhu brežuljka.”
“Zvuči sjajno! Ne mogu dočekati.” Zagrli me, a zatim se uozbilji. “I tamo ću upoznati tvoje roditelje?”
“O, ne brini, sve je vrlo ležerno,” razuvjerim ga. Ne želim ga prestrašiti.
Ali očito sam ga krivo shvatila: od ovoga postane još uzbuđeniji. “Ne, volio bih upoznati tvoje roditelje”, kaže i poljubi me u vrh nosa.
“Da?” Vau, ovo je nevjerojatno.
“Naravno. I moji umiru od želje da upoznaju tebe.”
“Da?”
“Apsolutno. Ispričao sam im sve o tebi. Možda bismo se mogli odvesti do Kenta i posjetiti ih sljedeći vikend?”
Oklijevam. Bože, ovo je sve tako ozbiljno. I tako brzo, oglasi se glasić u mojoj glavi.
“Pa, što misliš?”
“Aha”, odjednom postanem nervozna zbog pomisli da ću upoznati njegove roditelje, ali otpijem gutljaj šampanjca i progutam svoje strahove. “To zvuči odlično!”
Ostatak večeri protekne u maglovitoj mješavini hrane, alkohola i glazbe. James je odličan kuhar i jedemo kamenice, rižoto od bundeve i najukusniji sorbet kojega je sam napravio, sve uz tri različite vrste vina. Zapravo, kada završimo jesti i zamoli me za ples, malčice sam pijana.
Zahihoćem se pijano. “Ali treba nam glazba.”
Uzme daljinski i usmjeri ga prema glazbenoj liniji. “Tvoja želja, moja zapovijed”, promrmlja. Čuje se tiho šuškanje kada se disk u liniji zavrti, a on me povuče na noge i čvrsto ovije ruku oko moga struka. Ovo ja zovem romantikom.
Isprepleteni prste s njegovima i naslonim glavu na njegova prsa, te čekam da čujem glazbu koju je odabrao. Vjerojatno nešto nježno. Možda Simon i Garfunkel, ili klasična romantika poput pjesme ‘Something’, Georgea Harrisona, koja mi je apsolutni favorit.
Pjesma počne i zatvorim oči. Prepoznam uvodni dio. Zvuči poznato, kao...
Ukočim se. Ne. Ne može biti.
Ali je.
Wet, Wet, Wet.
Dok James pleše valcer sa mnom po dnevnoj sobi, s užasom slušam kako pjevuši ‘I feel it in my fingers, I feel it in my toes’.
Ovo mora da je nekakva šala.
“Obožavam ove stihove, a ti?”
Je li on lud? Otvorim oči i ugledam Jamesa kako iskrene gleda u mene. “Mmm...” kimnem. Zaista, što bih mogla reći? Da su otrcani? Na pamet mi padne slika nacerenog Martija Pellowa.
“Mislio sam da će ti se sviđati”, govori James, “da bi ovo, možda, mogla biti naša pjesma.”
O. Moj. Bože. Stisnula sam se od srama i noge mi se kreću poput olova. Čini se da pjesma traje čitavu vječnost i ranije zavodničko raspoloženje brzo nestaje. Još malo i bit će sasvim uništeno.
Dok nastavljamo polako plesati dnevnom sobom, s nadom čekam da James napravi sljedeći korak. Večera, šampanjac, glazba... Sigurno bi na popisu romantike trebala slijediti spavaća soba. Željno iščekujem. I očajno. Sve dok više ne mogu podnijeti Martija Pellowa i odlučim napraviti prvi korak, te usmjerim Jamesa prema spavaćoj sobi i otkopčam mu košulju.
Nasreću, shvati moj znak i naizmjence svlačimo odjeću jedno drugome sve dok ne legnem gola na njegov ogroman krevet, a on ... Gdje je James?
Omamljeno otvorim oči i treba mi nekoliko sekundi da se priviknem na tamu. A zatim ga ugledam. Stoji na dnu kreveta. S erekcijom. I slaže našu odjeću.
“James, moraš li to raditi baš sada?” upitam i sjednem uspravno.
“Trebat će mi smo trenutak, draga.”
Buljim u njega ogorčeno. Ležim ovdje. Gola. Zrela. Spremna. A moj dečko slaže čarape u male loptice. Uvrijeđena, pokrijem grudi rukama i promatram ga kako uzima moju haljinu, koju sam odbacila na pod, i stavlja je na vješalicu. Zaista. Uredno i čisto je jedno, ali ovo?
“Evo, gotovo.”
Dođe do kreveta, klizne svojim golim tijelom uz moje i ovije ruku oko moga struka. “A sada, gdje smo ono stali?”
U iskušenju sam da se durim - napokon, nije baš laskavo biti na drugom mjestu, iza nečijeg rublja, ali teško mi se ljutili dok mi James ljubi one prekrasno erogene zone iza ušiju, polako, nježno, delikatno. Nesvjesno zastenjem. Mmm, ovo je nevjerojatno - željela bih da potraje zauvijek.
Prepustim se osjećaju njegovih usana na mom vratu i zatvorim oči. Kunem se da sam umrla i otišla u raj predigre. Osjetim njegovu čvrstoću uz svoje bedro i posegnem dolje, ali me odgurne i okruži moj pupak poljupcima.
Nasmiješim se njegovom zadirkivanju i čekam. Nakon nekoliko trenutaka, ponovno spustim ruku. “Čemu žurba?” šapne i opet mi odgurne ruku, ali ovoga puta puno odlučnije.
O, okej. Osjećajući se pomalo suvišnom, ležim tamo dok on nastavlja prelaziti rukama preko moga tijela i ljubiti mi bradavice. Vau, ovo je nevjerojatno... Ovo je fenomenalno... Ovo je... prigušim zijevanje...
Pomalo dosadno.
Ta misao me šokira čim mi padne na pamet. Nikada nisam mislila da predigra može trajati predugo. Ali može, shvatim i promeškoljim se da ga požurim. Uporno me ignorirajući, sada me lagano ljubi niz lice.
Uzmem stvari u svoje ruke: “Ovaj, imamo li kondome?” promrmljam kada mi James zabije lice u grudi. Nije baš suptilno, ali što djevojka mora napraviti da dobije malo?
Ali umjesto da shvati, James samo promrmlja: “Ššš”, i počne raditi tu smiješnu stvar sa svojim trepavicama preko mojih bradavica.
Preko njegovog ramena, pogledom uhvatim digitalni sat čije brojke osvjetljavaju tamu. Skoro su dva sata ujutro. U spavaćoj sobi smo više od sata.
“Mmm, nevjerojatno mirišeš”, zagunđa James, a glas mu priguši moja kosa dok me grli uza sebe.
“Mmm, i ti isto”, zagunđam i ja. Pa, možemo li se sada poseksati, molim? Preklinje glasić u mojoj glavi dok se guram bliže njemu. Pokušam promeškoljiti bokovima. To uglavnom upali, ali James me samo zagrli i na trenutak samo ležimo tako. Grleći se.
Pokušavam gledati na to s vedrije strane. Tako se rijetko nađe muškarac koji se voli maziti: inače im se ukruti i sve se svede na hopa-cupa, hvala, gospođice. Ali ne i s Jamesom. James se voli grliti. Prošli put kada smo spavali zajedno cijelu noć me privijao uza sebe. Priznajem, bilo mi je teško spavati jer volim spavati na trbuhu i raširenih ruku i nogu, pa sam sljedećeg dana na poslu stalno tonula u san, ali bilo je jako romantično. Probuditi se u zagrljaju ljubavnika. Savršene kose i šminke. Pa, tako se to radi u filmovima, zar ne?
Nije da mi je šminka bila savršena. Štoviše, kada sam se probudila, maskara mi je zamrljala njegove savršene, skupe jastučnice.
“Heather?” U daljini čujem Jamesov glas. “Spavaš li?” Sanjarski odmahnem glavom. Zatim opet zavlada tišina i dok lebdim u daljinu, opet začujem njegov glas: “Volim te.”
Oštro okrenem glavu prema njemu. Osjetim ubod panike. Samo žalac, ništa veliko, i sigurna sam da je to normalna reakcija jer nisam navikla da mi muškarci prvi kažu da me vole. Imam sklonost prema emocionalno osakaćenima koji imaju problema s iskazivanjem svojih osjećaja.
Da, sigurno se radi o tome.
Zato se osjećam pomalo izvan sebe. I pomalo klaustrofobično, ali sigurna sam da je to zato jer mi zbog pokrivača i Jamesa postaje malo teže disati.
Promeškoljim se u njegovom zagrljaju i odgurnem perjanicu da dođem do malo zraka. Ah, tako je bolje. Prestanem se meškoljiti i zavodnički se nasmiješim Jamesu, ali on se ne nasmiješi u odgovor.
I tada shvatim: čeka odgovor.
O, jebi ga. Evo mene, koja želim malo starinskog praskanja, i evo Jamesa, koji želi izjavu vječne ljubavi. Po svemu sudeći, trebala bih biti oduševljena. Ispunjena srećom. Izvan sebe od radosti. Napokon, to je nešto o čemu sam sanjala i što sam željela. Ali, smiješno je što nisam. Umjesto toga, osjećam se kao da sam stjerana u kut. James mi se stvarno, stvarno sviđa. Iskreno mi se sviđa. Tako je sladak i ljubazan, i posljednja stvar koju želim jest povrijediti njegove osjećaje.
Ali?
Ali, ne voliš ga, Heather.
Glas u mojoj glavi me prestraši. Ne, to nije istina. James je sve što sam ikada željela u dečku. Pa što ako je prošlo tek... Brzo prebrojim dane u sebi. Tjedan dana?
Sekunde - trebalo je samo toliko otkako je on izgovorio te dvije slatke riječi, i ja sada ležim ovdje, u njegovom naručju, sva zbunjena.
Poput očiju na slici u ukletoj kući, postrance pogledam u njega i vidim ga kako me s ljubavlju gleda s druge strane jastuka. Njegova savršena koža, čokoladno smeđe oči, snažna, četvrtasta čeljust. Osjetim kako se topim. O, za ime Božje, Heather, samo ga pogledaj. Savršen je. Moraš ga voljeti. Mislim, što tu ima za ne voljeti? tako izgovorim to. “I ja tebe”, šapnem.
Nasmiješi se i zgrabi me i...
Pa, recimo to ovako. Ispuni mi se želja.

Dvadeset i peto
poglavlje
“GDJE SI?”
Edov glas prigovarajući dopire iz mog mobitela koji mi zataknut ispod brade, “Hm... nisam daleko”, odgovorim neodređeno.
Sjedim zamućenih očiju na krevetu i nastavim trpati stvari u kožnu torbu. Subota je ujutro i James i ja smo trebali rano jutros krenuti prema Cornwallu na godišnje okupljanje moje obitelji, a plan je bio da stignemo tamo - oooh. Pogledam na sat. Prije deset minuta.
Jebi ga.
Mamurluk mi tuče u glavi i uhvatim je rukama te nekoliko puta duboko udahnem. Kažem trebali smo jer smo prespavali budilicu i sada je već vrijeme ručka.
“Možeš li biti određenija?” Ed nestrpljivo pita.
“O, znaš mene”, nasmijem se glupavo. “Grozna sam s uputama.”
Zapravo, to nije točno. Imam u sebi ugrađen kompas, ali ne mogu Edu reći gdje sam zapravo, zar ne? Pretpostavlja da sam negdje na M4, a ne da pužem na sve četiri po podu spavaće sobe, u potrazi za sušilom za kosu.
“Koji je najbliži grad?”
“Ovaj... Brighton.” To je prvo mjesto koje mi padne na pamet.
“Brighton? Ali udaljen je miljama!” Ed urla. “Što si radila cijelo ovo vrijeme?”
Ševila se, u iskušenju sam da kažem, ali umjesto toga ugledam svoj fen ispod ormara i ispustim telefon, te zagunđam: “Čekaj malo, moram promijeniti brzinu.” Ležim ispružena na trbuhu i posegnem ispod ormara te se ponovno pridignem i čujem ga kako s druge strane linije prigovara, a glas mu je prigušen zbog pokrivača: “...razgovaraš i voziš u isto vrijeme? Nemaš set za razgovor? Sigurno znaš da je protuzakonito koristiti mobitel u autu...”
Dok se on baca na jedno od svojih predavanja, brzo prekopam po neredu moje ladice s donjim rubljem, a zatim odustanem. Jebi ga. Previše mamurna da bih našla nešto što se slaže, jednostavno izvučem cijelu ladicu i sav njen sadržaj okrenem u torbu.
“... policija stvarna ide za prijestupnicima i globa je velika, i dobiješ kaznene bodove, i stvarno ne mislim...”
U pozadini čujem kako se Ed stvarno ufurao, te ga odlučim spasiti. “Okej, okej, Ed, smiri se,” kažem i podignem telefon. “Ne moraš brinuti. Zapravo ne vozim.”
“Ovo je tvoja zamisao šale?” uzdahne. “Jesi li na vlaku?”
O Bože, nikada nisam trebala započeti s ovim glupim lažima. Laganje te samo uvali u nevolju, Heather, upozori me glas u glavi. Sjetim se prošle noći. U krevetu s Jamesom. Govorim mu da ga volim. Krivnja me stegne poput poroka. O Bože, željela bih da nisam to rekla. Ali jesam i ne mogu poželjeti da se nešto nije dogodilo - zar ne?
“Ne, još nisam krenula”, priznam.
Treba mu trenutak da shvati. A zatim kaže: “Ne mogu vjerovati”, zagrmi. “Još nisi krenula? Ali skoro su dva sata popodne! Znaš da ćeš upasti u groznu prometnu gužvu, zar ne?”
“Znam”, promrmljam, osjećajući se prigodno kažnjenom dok promatram hrpe odjeće koje me još uvijek okružuju. Pitam se bih li trebala uzeti svoj bikini ili će kišiti. Možda bih trebala, za svaki slučaj.
“I propustit ćeš večeru. Rosemary će se jako uzrujati.”
O, stvarno sumnjam u to, pomislim tmurno i zamislim kako će biti oduševljena kada otkrije da neću biti tamo kako bi poremetila njenu rutinu domaćice. “Kupit ću joj cvijeće putem”, kažem kako bih ga smirila. Dobro, a što je s još jednim parom traperica? Zgrabim još jedne s hrpe. Za svaki slučaj.
‘Za svaki slučaj’ je prokletstvo pakiranja. To je razlog zašto uvijek odem na put s previše stvari koje ne nosim i zašto sam posljednja tri puta kada sam letjela, morala platiti dodatak za prtljagu. Trebala bih učiti od Jess i spakirati se kako treba. Kao stjuardesa, ona je profesionalka u tome. Navodno je sve što vam treba par bijelih majica i par crnih hlača.
Očajno pogledam u svoj pretrpan kovčeg. Odlazim samo na vikend, a već sam spakirala tucet majica i četiri para hlača. O, i svijetlo plave hlačice, vojničke hlače i bijele traperice koje nikada nisam nosila jer nisam sigurna da laskaju mojoj figuri. Pokušam ih stisnuti na sićušno mjesto u kutu pored moje kozmetičke torbice. Hmm, nisam baš uspjela.
“... i nadam se da ćeš unajmiti auto, a ne uzeti svoj. Potpuno je nepouzdan, Heather. Zašto ne budeš razumna i jednostavno ga ne prodaš? Mislim, zašto ti treba sportski auto u Londonu kada se sasvim lijepo možeš voziti busom, nemam pojma...”
“Zapravo, dolazim dečkovim autom”, prekinem ga prije no što se uspijem zaustaviti. Bože, kako čudno. Ovo je prvi put da sam Jamesa nazvala dečkom i osjećaj je pomalo čudan - kao nove cipele kada ih obujete prvi puta. Ali sigurna sam da ću se naviknuti. Mislim, pogledajte satenske štikle. Sada kada više nisu nove, jednostavno su kao par starih papuča.
“I vozit ćemo naizmjence”, brzo dodam. Pritisnem staru torbu i skačem gore-dolje po njoj kako bih sve zgnječila unutra. “I nije sportski auto, nego vrlo pouzdani Range Rover.”
Čekam njegovu reakciju, ali s druge strane linije vlada potpuna tišina. “Ed, jesi li tamo?”
Čujem prigušeno šaptanje s druge strane linije. Vidim ga kako mojoj obitelji, koja je okupljena i čeka da čuje u što se Heather sada uvalila, objavljuje novosti. Osjetim kako se ježim od uzrujanosti. Ne mogu baš razabrati što govori, ali sigurno je nešto u stilu: “NAJNOVIJA VIJEST: sestra - za koju smo se bojali da je usidjelica - nađena je s živa dečkom i prvoklasnim vozilom...”
“Ah, da, svi smo ovdje”, kaže brzo.
Baš kako sam mislila.
“Pa, bojim se da ja nisam”, kažem bezbrižno i stavim stopala u svoje japanke sa šljokicama. “I zato ne mogu stajati ovdje i brbljati s tobom cijeli dan, zar ne, Ed? Inače nikada neću stići ta o.” I cereći se lukavo, jer sam jednom uspjela imati zadnju riječ u razgovoru sa svojim bratom, prekinem poziv.
Deset minuta kasnije ne osjećam se tako drsko. “Ne možeš ići?” jadikujem kada mi James kaže da je saznao da mora odletjeti u Pariz na hitan sastanak s nekim važnim klijentom i da se nikako ne može izvući.
“Znam. I ja sam razočaran, draga”, kaže. “Stvarno sam se radovao što ću ti upoznati obitelj.”
Moja obitelj.
Kada me podsjeti, srce mi potone. Moj Bože, brat će mi biti nepodnošljiv cijeli vikend. Baš kao i Rosemary. Pozdravim Jamesa i rezignirano posegnem za ključevima svoga auta koji leže na prozorskoj dasci, pored grančice sretnog vrijeska.
Pogled mi padne na nju i zastanem na trenutak, a raspoloženje mi se popravi dok se divim zraci sunca koja ulazi kroz drvene škure i pada na sitne bijele cvjetove. Prilično je nevjerojatno koliko je dugo trajala. Možda zbog moje brige o njoj - sada je u čašici za jaja, koju dopunim svježom vodom - ali budući da svaka biljka koju dotaknem posmeđi i osuši se, i da sam ubila svoju orhideju stavivši se na izravno sunce, očito je da su ovdje na snazi jače sile od mojih, ne tako čarobnih ruku.
Neki bi to mogli nazvati srećom.
Ali ja to volim nazivati čarolijom.
Tek što sam to pomislila, dogodi se najčudnija stvar. Stajala sam na maloj točki sunca na kuhinjskom podu i uživala u njegovoj toplini, kada se odjednom pojača u prodornu vrućinu i preplavi me. I obuzme me najčudniji osjećaj. Gotovo kao... gotovo Kao da me netko promatra.
Automatski pogledam kroz prozor, u potpunosti očekujući da neće biti nikoga i da ću se osjećati kao budala. Ali tamo, u otvoru između škura, par smaragdnih očiju hipnotički sja. Osjetim udarac šoka. Kojega brzo prati prepoznavanje. Ne - ne može biti.
To je stara ciganka.
“Heather?”
Srce mi skoro iskoči iz grudi. Oštro udahnem dok se okrećem i ugledam nekoga na vratima. Na sekundu sam toliko prestrašena da jedva registriram Gabea. Nosi još jednu čudnu odjevnu kombinaciju - jarko narančasto radno odijelo i japanke. “O... bok.” Misli mi padaju jedna preko druge i pokušavaju shvatiti što se upravo dogodilo. Je li to bila...? Je to mogla biti...? Boreći se da shvatim nevjerojatno, ponovno nervozno bacim pogled na prozor. Začujem mijauk i uhvatim nešto narančasto kada Billy Smith skoči s prozora. Ili je to samo bio trik svjetlosti?
“Odlaziš na vikend?” kaže Gabe dok odlazi prema čajniku i postavlja ga.
“Idemo u Cornwall, mojoj obitelji”, promrmljam i osjetim vrtoglavicu. Zataknem si kosu čvrsto iza uha i pokušam se koncentrirati. “Mislim, ja idem.” Sjednem za kuhinjski stol i naslonim ruke na izgrebenu drvenu površinu. Topla je i čvrsta pod mojim prstima. “James je trebao ići sa mnom”, kažem. “Ali ima sastanak.”
“O.” Gabe me proučava na trenutak, a zatim upita: “Jesi li u redu s tim?”
Mislila sam da nisam, ali sada, kad razmislim o tome, čini se da je moje početno razočaranje nestalo i sine mi da sam, zapravo, u redu s tim. Štoviše, da budem iskrena, što više razmišljam o tome, to osjećam veće olakšanje što ćemo James i ja biti malo udaljeni. Prošla noć je bila lijepa, ali ostavila mi je nelagodan osjećaj.
“Da, samo je vožnja duga. A uz ovaj promet...” dodam i zatim se, shvativši da zvučim kao moj brat, jadno našalim: “Samo moram paziti da uzmem dovoljno čokolade da mi pravi društvo.”
“Uvijek možeš uzeti mene.” Smije se kada to govori, ali toliko me iznenadi da ništa ne kažem. “Nemam nikakvih planova za ovaj vikend, a rekla si da se dolje može dobro surfati...” Nastavi govoriti, premještati se nelagodno s noge na nogu i češkati si nos “...pa sam mislio...” utihne i pričeka moju reakciju.
Ali nisam sigurna kakva je.
Gabe? Da provede vikend s mojom obitelji u Cornwallu? Sigurna sam da oni neće imati ništa protiv, ali što je s Jamesom? Pa, što s njim? Gabe i ja smo u platonskoj vezi i njemu će se tamo sviđati. Moći će surfati i biti pravi turist. Mislim, ako smatra da je Hampstead zanimljiv, potpuno će poludjeti za Port Isaacom.
Ali što je s tobom, Heather? Zaboravi na sve druge. Što ti želiš?
Zastanem i razmislim o tome. Ne zato što moram, već zato što mislim da bih trebala. Ipak, znam odgovor - znala sam ga i prije nego sam počela sa svim ovim komešanjem u svojoj glavi. Želim da ide sa mnom.
“Odlično je za surfanje.” Nasmiješim se sramežljivo.
“Odlično!” uzvikne i ispruži ruku da mu dam pet. učinim to slabašno. Dovraga, mrzim taj dio.
“A mogu li sada nešto predložiti?”
Ovije prste oko ključeva moga auta i spusti ih na stol. “Zaboravi čekanje u prometu. Ići ćemo motorom.”

Dvadeset i šesto
poglavlje
UMRIJET ĆU. ZALEĐENA od straha, držim se za Gabeovu kožnu jaknu kao da mi život ovisi o tome. Slupat ćemo se! Završit ćemo u nekom groznom, užasnom sudaru! Bit ćemo tako slomljeni da će nas morati identificirati pomoću zubarskog kartona!
Dok jurimo niz M4, čvrsto zatvorim oči u svojoj kacigi koja mi potpuno pokriva lice i pojačam već čvrst stisak oko Gabeovog struka. Kada smo tek krenuli, rekao mi je da se držim - pa sam bacila ruke oko njegovog vrata (pa rekao mi je da se držim) - ali kada smo stali po gorivo, rekao je da bi mi vjerojatno bilo udobnije da se držim za malu metalnu stvar na stražnjoj strani sjedala.
Ignorirala sam ga. Udobnije? Je li on lud? Zaboravite na udobnost - putujem pri gotovo dvjesto kilometara na sat, bez pojasa, balansirajući na mršavom, kožnom sjedalu i pokušavajući ostati živa.
Živa, ali gluha, vrisnem u sebi, dok mi buka motora odzvanja u ušima i u njima mi bolno zvoni. Ovo je čisto mučenje. Osjećam se bolesno. Vrti mi se u glavi. Tijelo mi se trese. Živci su mi na rubu. Ovo je zastrašujuće. Skamenjujuće.
Gabe pojača gas i preteknemo Jaguara u brzoj traci.
Potpuno uzbudljivo.
A zatim čujem sirenu.
Bacim pogled preko ramena i vidim policijski auto kako juri iza nas, bljeskajući svjetlima. 0, sranje. Zaustavlja nas zbog prebrze vožnje.
Gabe ode do ugibališta i siđemo s motora. Policajac ozbiljnoga lica izađe iz svog Range Rovera i dođe do nas. “Znaš li kojom si brzinom vozio, mladiću?” Zabulji se u Gabea.
“Hej, stvarno mi je žao, pozorniče. U posjetu sam iz Kalifornije...” Gabe počne sa svojim nastupom nevinog turista.
Nažalost, to neće omesti pripadnika britanske prometne policije, čije se lice još više uozbilji. “Pa, puštaju li vas u Kaliforniji da vozite sto pedeset na sat? Mislim da ne.” Podigne jednu obrvu. “Mogu li vidjeti vašu vozačku i dokumente o osiguranju, molim?”
Gabe mu poslušno doda svoju vozačku. “Ali još nemam sve papire sa sobom. Vidite, motor imam tek par tjedana.”
Na policajčevom se licu pojavi izraz trijumfa. “Pa, u tom slučaju, morat ću vas zamoliti da me slijedite do postaje.”
Srce mi potone. O, Kriste, kazna bi bila loša, ali ovo je još gore. Ovim tempom nećemo nikada stići u Cornwall. Gabe tužno slegne ramenima prema meni, a zatim se okrene natrag prema policajcu koji uključi svoj radio. Buljim u pozornika i poželim da nas pusti samo s upozorenjem.
“Gospodin Gabriel Jefferson?”
“Da, gospodine?”
Pozornik vrati Gabeu njegovu vozačku. “Ovoga puta ću vas pustiti samo s upozorenjem. U budućnosti se držite naših ograničenja brzine.”
“Hvala, pozorniče”, kaže Gabe i postrance mi uputi zapanjen pogled. Odglumim iznenađenje. “Čuo sam da su britanski policajci nešto posebno i to je stvarno istina.”
Policajac ode natrag do svog auta i izgleda kao da će se raspuknuti od ponosa. Zatim se okrene. “Jesi li ti jedan od onih holivudskih glumaca? Izgledaš mi poznato.” Priguši hihotanje, a Gabe pocrveni.
“Ne, bojim se da nisam”, odmahne glavom.
“Hmm”, policajac slegne ramenima i izgleda neuvjeren dok nam kima i ulazi u svoj automobil.
Rana je večer kada dođemo do skretanja za Port Isaac. Sišavši s autoceste, Gabe smanji brzinu i uspori na ležerno predenje niz zavojite seoske ceste. Otvorim svoj vizir i duboko udahnem zrak. Mmm, predivno. Miriše na sol, valove i šumu, te me, kao i uvijek, pogodi blaga nostalgija. Ovo su mirisi mog djetinjstva. Dana provedenih na plaži u skupljanju školjaka i ispisivanju imena na vlažnom žutom pijesku. Šetnji uz litice, držeći roditelje za ruke dok me oni njišu u zrak, a ja vrištim od smijeha i preklinjem da to ponove. Igranja skrivača u drvenim ribarskim brodovima vezanima u luci, i svađanja s Edom kada bi prijetio da će me izdati.
Auspuh glasno odjekuje dok krivudamo uskim stazama, pored polja na kojima pasu ovce i podižu glave kad prolazimo pored njih. Nasmiješim im se, a one bulje u mene s dosadnim izrazima na licima, nimalo impresionirane pogledom na motor kojega vozi turist Amerikanac, s lokalnom crvenokosom djevojkom iza sebe koja mu pokazuje put.
Postepeno se zelene livade zamijene redovima kamenih koliba i dok prolazimo pored njih i penjemo se uzbrdo, osjetim val iščekivanja. Obožavam ovaj dio puta. Kao kada otvarate poklon i čekate trenutak kada ćete ugledati što ste dobili. Jer za samo sekundu znam da ćemo uhvatiti prvi pogled na more. Čvrsto zagrlim Gabea. Umirem od želje da mu pokažem preko ramena i viknem mu da gleda. Ali odolim, s teškoćom. Ne želim pokvariti iznenađenje.
A sada letimo preko vrha brda i tamo je. Srebrno-plava crta na obzoru.
“Vuuu-huuu”, vikne Gabe u vjetar.
More se proteže pred nama, kao što se filmsko platno proteže pred filmom u kinu. Sve šire i šire, dok ne ispuni cijeli obzor. Pjenušavi vrhovi valova postanu ružičasti, crveni i narančasti na zalasku sunca.
Gabe stane uz rub ceste i ugasi motor koji utihne. Skinem kacigu i protresem si kosu. Zvoni mi u ušima. Sve se čini tako tiho nakon buke motora.
“Vau.”
Promatram Gabea kako ide prema rubu litice i bulji van, prema obzoru. Ukočeno siđem s motora i pridružim mu se. Stoji tamo, potpuno nepomično i kada dođem do njega ne pomakne se, samo bulji ravno naprijed. Slijedim njegov pogled i promatram kako sunce polako tone u more, te nekoliko trenutaka samo stojimo tamo. Jedno pored drugoga. Ocrtavamo se uz nebo koje se mijenja iz narančaste, u crvenu, u grimiznu. Slušamo tih ritam valova koji udaraju u napuštenu plažu.
Zatim, iz kuta oka vidim kako se okreće prema meni. Čvrsto zadržim dah. Hoće li napraviti ono što mislim da će napraviti? Čini se da je zrak između nas nabijen. Podignem lice prema njegovom i sramežljivo sretnem njegov pogled. Hoće li napraviti ono što želim da napravi?
“Hoćemo li?”
Njegov glas me s treskom vrati na tlo. Postiđenost me preplavi kao što valovi ispod nas preplavljuju obalu.
“Hm... da...” Smetem se. Za sve je kriv taj prokleti zalazak sunca. Krivo sam protumačila znakove i zanijela se. Osamljena litica, prekrasan pejzaž, privlačan muškarac pored mene...
Koji nije tvoj dečko.
“Usput, moram te upozoriti na moju maćehu”, kažem.
“Zašto? Grize?”
Unatoč sebi, zahihoćem se.
Gabe me zamišljeno promotri. “Znaš što? Ovo je prvi put da te čujem kako se smiješ jednoj od mojih šala”, kaže.
Naglo stanem. “Stalno ti se smijem”, protestiram obrambeno.
“Smiješ se meni, ne mojim šalama”, kaže i pravi se da je uvrijeđen.
Barem mislim da se pravi, ali ne mogu biti sigurna. Osjećam kako klizim u nelagodnu situaciju. Ne mogu priznati da mrzim stand-up komediju, da zamišljam pakao kao slušanje muškarca na pozornici koji dobacuje primjedbe o svojoj djevojci koje nisu nimalo smiješne, i sigurno mu neću priznati kako sam ga ono jednom uhvatila dok je vježbao i kako mislim da je grozan.
Vjetar mi udari u jaknu kao kada dijete povlači majku da privuče njenu pažnju, i odjednom primijetim kako je postalo mračno i hladno. Bacim pogled na svoj sat. “Kasno je, trebali bismo krenuti.” To je istina, ali je i odličan povod za skretanje s teme. “Čekat će nas u kolibi”, dodam da bih naglasila.
Gabe napravi grimasu i s rukama koje su još uvijek u rukavicama, pretvara se da si grize nokte.
“Ne brini, bit ćeš dobro”, razuvjerim ga i provučem ruku kroz njegovu dok koračamo prema motoru. Pa što ako sam krivo protumačila znakove? Ionako nisam željela da me poljubi.

Dvadeset i sedmo
poglavlje
ISPOSTAVI SE DA se Gabe odmah složi s mojom obitelji, uključujući i Rosemary koja mu, od trenutka kada je ušao u kuhinju i rukovao se s njenim žutim, gumenim rukavicama - “Pomajka? Nema šanse! Izgledate kao da ste sestre” - naprosto jede iz ruke. Crveneći se poput tinejdžerice, ulijeva mu šeri i jednu od svojih najboljih kristalnih Waterford čaša i niti jednom mu ne kaže da si izuje cipele, dok se ostatak moje obitelji nagurava oko njega, rukuje se s njime ili ga, u slučaju mog oca, snažno lupa po ramenima kao da praši tepih.
U međuvremenu, ja sam ostavljena da si sama ulijem šeri i nije mi dozvoljeno prijeći preko otirača dok ne izujem cipele. Zaista, svi rade toliko strku oko njega da sam gotovo zlovoljna.
“I što se dogodilo s njuškom?” šapnem kada završi upoznavanje i počnemo se naguravati oko stola u blagovaonici, koji je prepun sjajnog pečenja i svih priloga.
“Čini se super...” Gabe slegne ramenima, gurne se pored Edove supruge Lou koja pristojno sluša Rosemarynu kćer Annabel i njenog muža Miles dok objašnjavaju kako to da su se odlučili za laminat umjesto tepiha “zbog blizanaca” “...iako mi je dala malog onog smiješnog smeđeg pića.”
“Šeri”, pojasnim mu, a zatim vidim da će se svaki čas zabiti u jednu od izloženih greda i viknem: “Pazi.”
Ali, prekasno je.
Snažno udari glavom i napravi grimasu. “Jao. Isuse, to je zaboljelo!”
“O, da, pazi glavu”, oglasi se Ed. Ed je jedan od onih groznih ljudi koji te sa zadovoljstvom upozore nakon događaja. “Te stare grede znaju biti jako opasne.”
“Da, stvarno se ne šališ.” Gabe se natjera na osmijeh, dok si trlja sljepoočnicu. Privuče stolicu i pokuša ugurati svoje duge noge pod stol. Još uvijek nosi narančasto radno odijelo, ali moja obitelj se pretvara da ne primjećuje. “Ljudi koji su sagradili ovo mjesto morali su biti stvarno sitni.”
“Uistinu”, kimne Ed ozbiljno i sa svojih metar i devedeset i pet nagne se nad stol. “Njihova siromašna prehrana loše im je utjecala na rast.”
“Vau, to je strašno.” Briga sijevne na Gabeovom licu. “Poznavao si ih?”
Lionel udari u grohotan smijeh dok ulazi u prostoriju s čašama za vino i dvije prašnjave boce cabernet sauvignona koje je izvukao iz svog podruma. “Dragi dječače, ova je koliba izgrađena 1642. Stara je preko tristo pedeset godina.”
Zavlada tišina i prestrašim se da je Gabe uvrijeđen odiješitošću moga oca, ali on tada dobronamjerno kaže: “Hej, što da kažem? Ja sam Amerikanac i najstarija stvar koju mi imamo je Joan Rivers.” Što, s obzirom na Gabeove šale, uopće nije loše. Ali za stolom samo vlada tišina i zbunjeni izrazi na licima.
“Koja Joan?” upita Annabel pristojno, zataknuvši svoju urednu plavu kosu iza uha.
“Ona je nekakva komičarka”, objasni Gabe, “i mora imati blizu sto godina, ali napravila je toliko operacija...”
Pogledam prazna lica oko stola. Nemaju pojma o čemu on to govori. Za razliku od mene, moja obitelj nije na ti s poznatim zvijezdama.
“O, znam je! Lice joj izgleda kao da je u tunelu kroz koji puše vjetar”, kaže glas koji dopire iz hodnika.
Preplašena, podignem pogled i ugledam ... Rosemary. Pojavi se kroz vrata s vrčem ledene vode kojega stavi u sredinu stola. “Bio je jedan članak s njom u jednom od mojih časopisa.”
Pogledam je iznenađeno i, moram priznati, s određenim poštovanjem.
“U časopisu Lady?” upita Annabel, mršteći se.
Prošle godine Annabel je za Božić kupila Rosemary godišnju pretplatu na časopis Lady i kad god odem u Bath, primjerci su rašireni na staklenom stoliću poput lepeze i nude svoje očaravajuće članke o kukičanju i rješavanju problema s tvrdoglavim dadiljama. Rosemary svoju tajnu zalihu časopisa OK! i Hello! drži skrivenu u smočnici. Sada, uhvaćena na djelu, zamuca nešto nerazumljivo, dok njena maska srednje klase prijeti da će se slomiti pod Annabelinim pogledom.
Svi za stolom pripremamo se za erupciju jedne od njihovih svađa, kada Lou vješto okrene temu razgovora. “Pa, Gabe, što te dovodi u Englesku?” upita i uputi mu prijateljski osmijeh, te mu doda zdjelu prokulica na maslacu. Na trenutak ih promatra bez ikakvog pojma što je to, a zatim oprezno izvadi punu žlicu. “Edinburški festival”, kaže, a zatim sumnjičavo zagrize jednu. “Za par tjedana idem tamo postaviti svoj šou.”
Par tjedana? Osjetim munju iznenađenja kako me prostrijeli. Vrijeme je tako brzo prošlo. Otići će za tren oka. Postrance ga pogledam i osjetim neodređenu zabrinutost.
“O, bravo, kazališni čovjek!” urlikne Lionel s druge strane stola. Oduševljenje: Lionel obožava kazalište.
"Ne, zapravo, ja se bavim komedijom”, ispravi Gabe i proguta s teškoćom. Kada misli da nitko ne gleda, skine ostatak prokulice sa svoje vilice. “Stand-up komedijom.”
“A kako ste se vas dvoje upoznali?” upita Rosemary i pažljivo si ubrusom potapša kutove usana.
“Putem oglasa”, kaže Gabe, a zatim se, shvativši kako je to zvučalo, nasmiješi. “Ne te vrste oglasa, gospođo Hamilton. Heather je dala oglas da traži cimera, a ja sam trebao neko mjesto za odsjesti nekoliko tjedana.”
“Znači ti nisi Heatherin novi dečko?” upita Ed.
“S Range Roverom”, optuži Rosemary tonom koji mi govori da mi ne vjeruje ni riječi. Buljim u nju dok mi obrazi crvene.
“Ne, ja nisam taj”, kaže Gabe dobronamjerno.
“Pa, gdje je tvoj novi dečko, Heather?”
Rosemary izgovori riječi ‘novi dečko’ kao da su pod navodnicima i tek tada shvatim da su svi za stolom utihnuli.
“Mislite na Jamesa?” pitam se zašto imam osjećaj da se nalazim pred porotom. Porotom koja se sastoji od sedam pari očiju - od kojih šest pripadaju parovima. “Morao je raditi”, objasnim.
“U subotu?” oglasi se Annabel.
“Bilo je jako važno”, pobunim se, a to je uostalom istina. Pa zašto onda imam osjećaj da sve to izmišljam, da ga pokušavam braniti?
“Pa, moralo bi biti”, promrmlja Rosemary i izvadi glazirane mrkve na svoj tanjur, “kada te ostavio na cjedilu u posljednji čas.” Kaže to na takav način da bih gotovo mogla povjerovati da je uistinu puna suosjećanja - da je ne poznajem bolje.
“Da, ali je li vam rekla za bukete?” prekine Gabe i u znak podrške mi stisne ruku ispod stola. Uputim mu zahvalan pogled. Koja zvijezda.
“Bukete?” ponovi Lou, a tamne oči joj zasjaje. “Ooo, Heather, kako romantično. Najviše što ja ikada dobijem je kitica narcisa.”
Okrene se prema Edu i zaigrano se naduri, dok on izgleda smeteno i ogorčeno.
“Da, poslao je tri buketa - u svakome po tucet crvenih ruža,'' nastavi Gabe. “Tip je lud za njom.”
“I tko ga može kriviti?” glasno će Lionel, pun očinskog pono sa. “Zar ne, Rosemary?”
Rosemary je čudno utihnula. Ušutkala ju je, bez sumnje, činjenica da zapravo imam muškarca koji mi šalje cvijeće i da ga, ne, nisam izmislila. “Da, apsolutno”, kaže ukočeno. “Hoće li netko još prokulica?”
Nakon večere svi odu u krevet, dok ne ostanem samo ja s dečkima, u prednjoj sobi. Jedemo drugi komad drobljenca od jabuka i kremu od jaja, i razgovaramo - da, pogodili ste - o nogometu.
“Jesi li ti obožavatelj nogometa?” upita Gabe i sumnjičavo gurne žlicu u svoju kremu od jaja. Napravila sam je ranije kako bih dokazala da nisam potpuno neuka u kuhinji, iako, priznajem, jest ona kupovna.
“Apsolutno”, kaže Ed ponosno.
“Da, stari momče”, kaže Miles i pljusne Eda po ruci. “Nevjerojatno kako smo pobijedili prošli tjedan. Prava sreća. Novine su to opisale kao čudo.”
Ed i ja razmijenimo poglede. “Hm... da, jesu”, kaže i ubaci u usta velik zalogaj kolača. Prošlo je nekoliko tjedana od onog čudnog susreta u pubu i iako smo Ed i ja razgovarali telefonom, nije to spomenuo. Nije da sam iznenađena. Edov način bavljenja svime što ne razumije podrazumijeva jednostavno ignoriranje toga.
“Čuo sam da je Engleska pobijedila u važnoj utakmici”, kaže Gabe. “Super.”
“Imamo stvarno dobrih igrača, pa od njih očekujem velike stvari...” naceri se Ed, oduševljen što može razgovarati o svom voljenom nogometu. “Uz malo sreće, sljedećih ću nekoliko dana provesti zalijepljen za TV. Hvala nebesima na Sky Sportu, a?”
“Kladim se da gospođa nije presretna zbog toga”, naceri se Miles i gurne Eda upućeno.
Ed se nelagodno nasmiješi i imam osjećaj da je Miles možda pogodio u bolnu točku. O Bože, nadam se da nisam uzrokovala nekakvu nevolju s tom svojom željom.
“Ovaj, Heather?” Gabe me gleda nervozno. “U vezi s ovom kremom od jaja koju svi tako volite...”
Pogledam u njegovu zdjelicu. Žlica stoji na mjestu.
“Pitam se imaš li možda sladoleda”, upita sa žaljenjem.
“Tako je loše?” Sranje, sigurno sam grozna kuharica. Ne mogu čak napraviti ni kupovnu kremu kako treba.
“Još gore”, prizna i pokuša se ne nasmiješiti.
“Možda je ostalo malo čokoladnog sladoleda otkako sam zadnji put bila ovdje”, šapnem, ne želeći da me Miles i Ed čuju i požele i oni malo. Iako ne slušaju. Tema njihovog razgovora prebacila se na tržište nekretninama. “Idem pogledati u zamrzivač.” Zatim se nagnem bliže njemu: “Nađemo se gore, u sobi, za pet minuta.”
Čim sam to izgovorila, shvatim kako je zvučalo. “Da ne moramo dijeliti sladoled”, objasnim brzo, pokazujući na Eda i Milesa koji također umorno kopaju po svojim zdjelicama.
Ali ako je Gabe primijetio moju nelagodu, ne pokazuje to. “Koja soba je naša?” upita.
“Uz stepenice, prva vrata desno.”
“Super.”
“Mislim da nećeš tako misliti kada vidiš cvjetni uzorak tapeta.” Nasmiješim se bijedno, uzmem njegovu zdjelu kreme i krenem u svoju potragu za čokoladnim sladoledom s komadićima čokolade.
“Želiš li biti gore ili dolje?” Nakon sladoleda, Gabe me pogleda podignute obrve.
“Hmmm.” Pretvaram se da na trenutak razmišljam o tome.
“Dakle?”
“Uvijek volim biti gore”, priznam, vratim žlicu u sladoled i dodam mu ga.
Iskopa komadiće čokolade i nađe čitavu gromadu. “Pa, to je prava sreća.” Gurne žlicu u usta i žvače otvorenih usta, dok mu se sladoled cijedi po bradi. “Ja više volim biti dolje.”
Posljednjih pet minuta Gabe i ja stojimo na ulazu u moju staru sobu, jedemo sladoled i gledamo u krevete na kat na kojima ćemo noćas spavati. Kada sam imala deset godina, stari kreveti na kat bili su slatki i zabavni. Dvadeset godina kasnije, prilično su drugačiji. Međutim, Gabe nasreću nema ništa protiv i to mu je baš zabavno. Odatle slijedi naš dvosmisleni razgovor. Koji je zabavan.
To nije zabava, Heather. To je flertanje. O moj Bože, i jest. Što to radim? Imam dečka. Savršenog dečka.
“Oprosti, svinja sam. Pojeo sam sve”, kaže pun žaljenja, dok skuplja posljednje komadiće sladoleda.
A Gabe ima curu, podsjetim se. Prekrasnu holivudsku glumicu. “Ne brini, bilo mi je dosta”, kažem, osjećajući odjednom nelagodu.
“O, dobro.” Pomalo zbunjen promjenom mog raspoloženja, Gabe se prestane zafrkavati i odloži praznu kutiju sladoleda. “Pa, što sada? Spavanje?”
To je sasvim nevino pitanje, ali sada kad sam svjesna svega, sve mi se čini puno insinuacija. “Da, definitivno. Moramo rano ustati ako želiš ići surfati.” A zatim, samo kako ne bi bilo mjesta nesporazumu, široko zijevnem. “I iscrpljena sam.”
“Pa, možeš prva u kupaonicu, ako želiš...”
“Ne, u redu je.” Kažem brzo. Zgrabim jastuk i počnem ga žustro namještati jer nemam što drugo raditi. Od ovog stajanja u mojoj sobi postala sam živčana. “Ići ću poslije tebe. Na kraju hodnika je.”
“Pa, ako si sigurna...”
“Sigurna sam.”
Sagne se i kopa po svom ruksaku u potrazi za četkicom za zube. Iz kuta oka vidim kako gura naočale na nos, koje stalno klize dolje, i pokušavam ne misliti o tome kako je sladak dok to radi. Bez sumnje je gurnuo naočale na nos jučer, i prekjučer, i dan ranije. Pa zašto onda to sada primjećujem? I zašto mislim da je zbog toga sasvim neodoljiv?
“Vraćam se za pet minuta.” Nađe četkicu i pastu za zube, okrene se da ode, a zatim gurne glavu natrag kroz vrata. “Za slučaj da zaboravim, samo sam ti želio reći da ti je obitelj super. Odlično sam se proveo večeras.”
“I ja.” Osjetim krivnju zbog ranije mrzovolje.
“Ali ima još nešto... nešto što sam ti trebao reći ranije...” Ukočim se. Isuse, što li će samo reći?
Udahne duboko kako bi priznao: “Hrčem.”

Dvadeset i osmo
poglavlje
SLJEDEĆEG JUTRA OSVANE još jedan prekrasan dan u kolovozu. Poput mačke koja se proteže u košari, Port Isaac se proteže sa svojim popločenim ulicama i bijelim kolibama na sjajnome suncu. Rano je i većina sela još drijema. Dolje uz luku, drveni ribarski brodovi guraju se zajedno, a u zaljevu, na dnu strme travnate litice, leži prazna plaža u obliku potkove.
Slika je ista duž cijele stjenovite obale sve do Newquaya. Izletnici još nisu stigli i kilometrima uokolo čuju se samo zapjenjeni bijeli valovi koji se kotrljaju poput velikih ukrasa od maslaca i udaljeno kliktanje galebova koji kruže u visinama.
Ali ne spavaju svi. Udaljeni od obale, na mjestu gdje svjetlost pleše po valovima poput dijamanata, desetak oblika uzdiže se i spušta na vodi. Sa sjajnim crnim tijelima bilo bi ih lako zamijeniti za tuljane, ali ako pogledate bliže, vidjet ćete da su to surferi koji čekaju, pogledom traže svoj sljedeći val. Većinom su to lokalni muškarci koji svakoga dana ustaju u zoru - ljeti i zimi - i jure na plažu na nekoliko dragocjenih sati.
A zatim je tu i Gabe.
Zajahao je dasku koju je unajmio rano jutros. Odmakne si mokru, slanu kosu s očiju i usredotoči se na horizont. To radi posljednjih nekoliko minuta, čekajući dolazak vala. Do sada je bilo nekoliko prosječnih valova, ali ništa uzbudljivo, ali sada je ugledao nešto bolje.
Ispruži tijelo na dasku i počne bijesno veslati. Ruke su mu nalik na male propelere dok sijeku vodu. Sve je pitanje pravog vremena. Koordinacije. Vještine. Kao lovac koji juri za svojim plijenom, usredotočio se na val u daljini koji se približava sve bliže i bliže, sporo podižući svoje mišićavo tijelo u zrak, Gabe si čvrsto usadi stopala na dasku i raširi ruke prema van kao akrobati koji hodaju po užetu.
Čini se da bez muke održava ravnotežu, juri u cik-caku naprijed i natrag, sve brže i brže, podižući se i spuštajući dok si val pogrbljuje leđa pod njim, pokušavajući ga srušiti poput divljeg konja.
Klik.
Kada se zaklopac mog fotografskog aparata otpusti, osjetim bljesak zadovoljstva. Posljednjih sat vremena čekala sam točno ovaj snimak. Sjedeći na brežuljku koji se pruža uz plažu, promatrala sam Gabea kroz leću svog Nikona i pokušavala na jednoj slici uhvatiti pravi osjećaj surfanja.
Zaboravila sam kako teška, dugotrajna i uzbudljiva fotografija može biti. Kada sam tek završila studij, uvijek sam fotografirala - to mi je bilo poput disanja, morala sam to raditi svaki dan - ali posljednjih godina sam prestala raditi vlastite stvari. Govorim si da je to zato jer sam previše zaposlena fotografiranjem za život, ali da budem iskrena, to je zato jer me previše boli: to mi je bolni podsjetnik na sve nade i snove koje sam imala i na to kako ništa od toga nisam postigla.
Još. Osjetim trzaj uzbuđenja kada se sjetim svog pisma Sunday Heraldu. Gabe ga je poslao umjesto mene u petak, pa ću uz malo sreće - uz svoju sreću - možda dobiti odgovor ovaj tjedan.
Osjetim nalet pozitivnosti - iste pozitivnosti koja me natjerala da uzmem svoj aparat s noćnog ormarića na kojem je stajao mjesecima, očistim prašinu s leće i ponesem ga sa sobom u Cornwall. Iste pozitivnosti koja me probudila rano jutros punu iščekivanja fotografija koje ću snimiti.
Još jednom fokusiram. Gabe još uvijek klizi na valu, ali sada mi je zamagljen i zumiram bliže kako bih uhvatila koncentraciju na njegovom licu. Čeljust mu je stisnuta i more po njemu prska sol. Uhvatim čak i bljesak njegovih očiju, djelomice skrivenih ispod čupavih obrva. Čini se da bulje ravno u mene, a onda...
Pad. U vodi je.
Prestrašena, pogledam preko svog aparata i prema moru. Bez povećanja leće, ostali surferi su mi sada samo sićušne figure u vodi. Gledam naprijed i natrag preko valova koji sjaje na jarkom suncu. Ali nema mu ni traga.
“Gabe!” viknem, ustanem na brežuljku i mahnem rukama visoko iznad glave kako bi me lakše vidio. Nije da sam zabrinuta ili tako nešto, jer znam da je dobar plivač. Cijeli život živi uz ocean, kako mi je rekao, i praktički je kao riba u vodi. Ali ovdje su struje prilično jake i ako niste navikli na njih lako vas mogu uhvatiti i povući pod vodu i... Misli mi se zavrte.
“Gabe!” viknem glasnije ovoga puta. Sranje, ako mu se nešto dogodi, nikada si neću oprostiti. Trebala sam mu reći da bude oprezan, upozoriti ga na struje, ponašati se odgovornije... Stavim poklopac na leću aparata, maknem ga s vrata i uzmem u ruke dok se spuštam niz brežuljak, posrćući preko busena trave. Čini se traje beskonačno, ali napokon stignem na parkiralište na dnu i opet pogledam na plažu. Još mu nema ni traga.
Sada se bojim. Nešto ne valja. Skinem tenisice i čarape i odbacim ih pored motora, te skočim preko zida. Bosa stopala dočekaju mi se na mekom, vlažnom pijesku i utrčim u more. Bez daha pregledavam površinu. Vidim puno drugih surfera, ali ne i Gabea. Dovraga, gdje je?
Uhvati me panika. Što ako je udario glavom i leži bez svijesti u vodi, ili ako je strašno ozlijeđen, ili...
Moram napraviti nešto - obavijestiti spasioce ili nazvati policiju ili... jecaj mi pobjegne iz usta. Tako bih željela da je ovdje. “Bu!”
Zamalo iskočim iz kože i okrenem se, držeći se za grudi.
Gabe stoji iza i drži svoju dasku, sa širokim osmijehom na licu. Osjetim navalu čistog olakšanja kojega ubrzo slijedi bijes. “Što ti je?” viknem. “Skoro si me nasmrt prestrašio.”
“Hej, ma daj, to je bila šala.”
“Šala?” ciknem. “Mislila sam da si se utopio.”
“Prevrnuo sam se i kada sam došao na površinu, bio sam s druge strane uvale.”
“Ali tražila sam te i vikala...” prekinem se, bijesna što mi suze peku oči.
“Znaš da si slatka kad se ljutiš.”
Pogledam ga opako. “Uopće nisi smiješan.”
“Naravno da sam smiješan. Posao mi je da budem smiješan.” Nasmije se hineći ogorčenost. “Ja sam stand-up komičar, sjećaš se?” Ovo je pravo vrijeme kada bih vjerojatno trebala zatvoriti svoju gubicu... “Pa, to je još jedna stvar.”
Samo što to ne učinim.
“Ja mrzim stand-up komediju.”
Tek što su mi te riječi prešle preko usta, poželim ih strpati natrag.
Na trenutak vlada tišina, a zatim pita: “Mrziš stand-up komediju?” Gabe me zapanjeno promatra. “I misliš da nisam smiješan?”
O, jebi ga. Nakratko razmislim da blefiram, ali shvatim da nema smisla i lagano odmahnem glavom.
“Uopće?”
Pomaknem glavu tek toliko i ne usuđujem se pogledati ga u oči, ali kada to konačno učinim, vidim da su njegove ozbiljne plave oči ispunjene bolom. Trgnem se. Ja i moj prokleti dugačak jezik. Zašto sam morala to reći? Takva sam glupa budala. I tada, dok sam usred predbacivanja samoj sebi, Gabe zabaci glavu unatrag i gromoglasno se nasmije. Doslovno zaori smijehom, toliko raširenih usta da mu mogu vidjeti svaki onaj sjajan, bijeli zub.
Zbunjena, promatram ga dok me ne uhvati za ruke i frkne: “Ja možda nisam smiješan, ali ti, Heather Hamilton, ti si prokleto smiješna.”
Zbunjena sam i ponižena. “Mislila sam da si mrtav”, pobunim se.
Nasmiješi se smeteno. “Znam i žao mi je. Ne bih se smio smijati.” Podigne svoju dasku, stavi je pod ruku i krenemo plažom prema parkiralištu. Hodamo u tišini dok se Gabe ne okrene prema meni, podignutih obrva. “Pa, hajde, napetost me ubija. Zašto misliš da nisam smiješan?”
Uzvrpoljim se. Nikada neće ovo pustiti na miru, zar ne? Ali možda bi trebao znati, zbog konstruktivnog kritiziranja i toga. “Vidjela sam te dok si isprobavao nastup i samo mislim da se ne bi trebao pretvarati da si netko tko nisi”, naposljetku izvalim.
“Kako to misliš?” Gabe se čini više nego malo uvrijeđenim i požalim svoju odluku da je iskrenost najbolja strategija.
“Znaš, ljutit pušač, svi ti blesavi glasovi i prazni vicevi, sva ta ljutnja i negativnost.” Kad sam se već uvalila, uvalim se do kraja.
“Komičari trebaju biti ljuti i negativni”, istakne Gabe.
“Ali ti nisi takav,” kažem jednostavno. “Ti si opušten i najveću većinu vremena si sretan.” Dopustim si osmijeh. “Ti si Amerikanac - što očekuješ? Dolaziš iz svijeta u kojem se pozdravljate sa ‘Želim vam lijep dan’.”
“Ali to je dio nastupa”, protestira i odmakne si mokru kosu s lica.
“U tome i jest stvar. To je gluma. Zašto ne možeš biti onakav kakav jesi?”
“Potrošio sam tisuće dolara pitajući svoj psihijatra isto pitanje”, dobaci šaljivo.
Zavlada tišina.
“O, ne znam.” Odjednom ozbiljan, Gabe me pogleda postrance i vidim da je ležernošću koristi kako bi prikrio nešto što mu je jako važno. “Valjda nikada ranije nisam pomislio na to, ali možda se radi i o tome da mislim kako nisam smiješan kao običan ‘ja’.”
“Ali puno si smješniji kada si samo običan kao i uvijek. Zaboravi viceve i pričaj o sebi.”
“Ali hoće li itko htjeti slušati o meni?”
“Pokušaj i vidjet ćeš.”
Kod motora, Gabe iskopa ručnik kojega je spakirao pod sjedalo i sjedne na zid kako bi si osušio kosu. “Za nekoga tko mrzi stand-up komediju, imaš puno stavova o njoj”, kaže.
Slegne ramenima. “Žao mi je, imam dug jezik. Sljedeći put, reci mi da začepim.”
Nasmije se. “Pa, što sad?”
“Za što si raspoložen?”
“Svejedno mi je”, kaže otkopčavajući mokro odijelo.
Odolim iskušenu da mu odgovorim dvosmisleno. “Pa, kako bi bilo da te prije ručka provedem selom?” predložim.
“Odlično. Hoćeš reći da mogu biti pravi američki turist?”
“Ti jesi pravi američki turist”, podsjetim ga, zadirkujući.
Smota ručnik i opali me njime. “Začepi, Heather.”

Dvadeset i deveto
poglavlje
“OVO JE MOJA stara škola.”
“Vau, baš je slatka”, divi se Gabe i promatra malu kamenu zgradu zguranu na kraju ulice. “Poput male kuće za lutke.”
“Samo si navikao da je u Americi sve tako veliko.” Nacerim se dobrohotno. “Nemoj mi reći, tvoja je škola bila veličine nogometnog stadiona.”
“Ne, išao sam u Venice High. Sjećaš se filma Briljantin?”
“To je bila tvoja škola?”
“Aha.”
“Isuse, kako glamurozno.”
Gabe udari u smijeh.
“Što je tako smiješno?”
“Vjeruj mi, Venice High je sve, samo ne glamurozna.” Nastavimo hodati uz strmo brdo i pored poštanskog ureda, krcatog visećih košara s cvijećem. “Žališ reći da je Port Isaac uzbudljiviji od Hollywooda?” Pokažem prema pospanom mačku na prozorskoj dasci i starici koja izlazi s košarom za kupovinu.
“Morat ćeš jednom doći u posjet i sama se uvjeriti. Imam gostinsku sobu.”
“Ne izazivaj me.”
“Ali morat ću smisliti neka kućna pravila...” Naceri se i ja pocrvenim, prisjetivši se svog popisa koji je bio dugačak nekoliko stranica.
“A ovdje sam se prvi put poljubila”, objavim i pokažem na velik hrast, na rubu polja. “Zvao se Seb Roberts i imala sam trinaest godina.”
“Kakvo super mjesto za prvi poljubac. Moj se dogodio u radnoj sobi kod kuće i mama me uhvatila. Stajao sam tamo s rukama uz majicu Honey Smith, opipavajući grudnjak. Isuse, nikada mi nije bilo tako neugodno.”
Nasmijem se, a zatim osjetim žalac tuge. “Sjećam se kako sam poželjela otrčati kući i ispričati mami sve o Sebu, ali ona je umrla godinu dana ranije...”
Gabe posegne i stisne me za ruku. “Hej, žao mi je, nisam razmišljao.”
“U redu je, zaista”, smirim ga. “Samo me male stvari uvijek podsjete.”
Buljimo u stablo hrasta s moćnim, grbavim deblom. Stoji tamo već godinama i stajat će tamo još godinama.
“Ali, imala sam oca. On mi je bio surogat majka. Dok sam odrastala, sve sam mu povjeravala, još uvijek to činim. Zato smo tako bliski.”
“Jesu li zbog toga stvari teške s tvojom pomajkom?”
Počeli smo silaziti nizbrdo.
“Kako to misliš?”
“Dvoje je par, troje je previše...”
“Ne, ne radi se o tome. Ona samo nije pretjerano draga osoba. Stvarno je hladna, uvijek je bila. Nikada se nismo slagale.”
“Ali tvome je ocu sigurno draga.”
“Valjda. Ne znam zašto. Mama je bila puna života, uvijek se smijala i bila je zabavna. Rosemary je ozbiljna, prigovara mu da napravi ovo i ono. Izluđuje me.”
“Možda je to njen način da pokaže da joj je stalo.”
“Pa, neobičan je”, zagunđam. “Ali, dosta o Rosemary.” Zastanem ispred gostionice. “Jesi li ogladnio od svog ovog razgledavanja?” “Kao da moraš pitati. Mogao bih pojesti konja.”
“Ne znam baš,” nasmijem se, “ali što misliš o radnikovom?” “Što je, k vragu, to?”
“Aha.” Gurnem vrata puba i pridržim mu ih da može proći. “To ja znam, a ti ćeš tek saznati.
* * *
Nakon što smo naručili, odnesemo dvije krigle jabukovače u vrt, gdje pronađemo moju obitelj za ručkom, zguranu oko drvenog stola.
“Pitali smo se kamo ste vas dvoje odlutali”, zatutnji Lionel kroz usta puna sira. Otkine komad kruha i veselo nam se nasmiješi.
“Rano smo ustali da Gabe može ići surfati.” Spustim svoju jabukovaču i poljubim Lionela u obraz.
“Kako je u odnosu na Kaliforniju?” upita Ed, izronivši iza sportskog dijela Sunday Timesa, koji je, sudeći prema naslovu, posvećen engleskoj nogometnoj momčadi.
“Da, bilo je nevjerojatno.”
“Dobri valovi, a?” ubaci se Miles, pokušavajući zvučati pametno, iako znam da nema pojma o tome. Sjedi pored Annabel, svatko s po jednim blizancem u krilu, te izgledaju iscrpljeno kao i uvijek.
“Hajde, stisnite se svi”, uputi Lionel koji je primijetio da stojimo.
“Ne, u redu je, možemo sjesti tamo.” Pokažem na stol s kojeg gosti upravo odlaze.
“Gluposti”, kaže Lionel. “Obitelj koja jede zajedno, drži se zajedno.”
Svi se poslušno poguraju i stvori se rupa pored Rosemary. Pogledam je s očajem. Ona je posljednja osoba pored koje želim sjediti. Nasreću, Gabe prvi klizne na klupu i zahvalno mu se nasmiješim.
“Znate, moramo se prestati ovako sastajati”, lagano joj dobaci i Rosemary pocrveni poput školarke, te si ubrusom potapša ružičaste usne.
“Dva radnikova s Cheddarom”, zaurla glas i pogledamo u konobaricu koji nosi dva velika tanjura. Mahnem joj i donese nam ih.
Gabe se smeteno zabulji u svoj tanjur. “Što je ovo?” upita i vilicom nabode ukiseljeni luk.
“Kušaj. Svidjet će ti se.”
Hrabro odgrize komadić i nad cijelim se stolom nadvije tišina u iščekivanju njegove reakcije. Čuje se zvuk krckanja, a zatim: “Fuj, ovo jedete iz užitka?”
Svi se nasmiju. Zaista, izraz na njegovom licu je neprocjenjiv. Štoviše, toliko se smijem da moram uzeti ubrus kako bih si obrisala oči, kada odjednom čujem: “Heather?”
I šokiram se kao nikada u životu.
“James?”
Smijeh mi zamre u grlu. “Što ti radiš ovdje?” dahnem, a zatim brzo dodam: “Mislila sam da si u Parizu?”
“Uspio sam se ranije vratiti.”
“Ali kako...”
“Imao sam tvoju adresu pa sam se odvezao ravno do kolibe. Kada niste bili tamo, pretpostavio sam da biste mogli biti u pubu, na nedjeljnom ručku...”
Zavlada tišina, ali opet osjetim kako se svi pogledavaju. I tada shvatim kako ova scena izgleda iz njegove perspektive. Gabe i ja i moja obitelj, svi zajedno, svi se smijemo, svi smo opušteni. Odjednom shvatim da ne bih smjela i dalje sjediti za stolom, nasuprot Jamesu. Trebala bih skočiti i zagrliti ga. Trebala bih biti oduševljena što se potrudio i prešao toliki put da me vidi. Trebala bih ga uzbuđeno predstaviti svojoj obitelji.
Skočim i bacim ruke oko njega. “Svi, ovo je James. Moj dečko”, dodam kao objašnjenje. Kada izgovorim riječ ‘dečko’, uhvatim Gabeov pogled i skrenem svoj, osjećajući se nelagodno.
Čuje se žamor ‘Drago mi je’, ali ničiji onako uzbuđen kao kada sam predstavljala Gabea. Čak i Rosemary, za koju sam mislila da će imati vagon pitanja, čini se toliko očarana Gabeom da gotovo ni ne primijeti Jamesa.
“Želiš li naručiti nešto za jelo?” pokušam se iskupiti, ali James odmahne glavom.
“Ne, hvala, već sam jeo. Samo ću si ići po piće za šank. Želi li još netko nešto?”
“Još jednu čašu merlota”, kaže Lionel vedro.
“Idem s tobom”, ponudim.
“Ne, u redu je, nastavi s ručkom.” Kaže to bez trunke sarkazma, ali ipak me ubode.
“Pa, ako si siguran...”
“Sasvim”, kaže, okrene se i ukočeno ode preko trave i nestane u pubu.
“Ne mogu vjerovati da mi nisi rekao da dolaziš.” Držim kosu radi vjetra i okrenem se prema Jamesu. Ostavili smo sve u pubu i hodamo, držeći se za ruke, po liticama koje obrubljuju plažu. Istu onu plažu na kojoj sam prije samo nekoliko sati bila s Gabeom.
“Htio sam da to bude iznenađenje.”
To je u svakom slučaju i bilo.
“Bilo mi je grozno jer sam otkazao u posljednji tren.”
“U redu je. Ne brini. Gabe me poveo.”
“Primijetio sam”, kaže ravno, a po izrazu na njegovom licu vidim da uopće nije sretan što sam se vozila kao putnik na motoru moga cimera.
“Pa, budući da je iz Kalifornije, mislila sam da bi mogao surfati i nikada prije nije bio u Cornwallu.” Prestanem s pokušajima da se opravdam. “Iako je na motoru bilo pomalo zastrašujuće”, priznam.
“Mogu zamisliti.” Lice mu se smekša. “Ali ne brini, na povratku kući ćeš biti u Range Roveru. S grijanim sjedalima i svime.”
Osjetim žalac razočaranja. Motor je možda bio zastrašujuć, ali je bio i nevjerojatno uzbudljiv.
“I ponio sam neke brošure o toskanskim vilama koje možeš pogledati na povratku. Sjetio sam se da si rekla da si uvijek željela posjedovati jednu, i znam da nije isto, ali mislio sam da bismo ovoga ljeta mogli unajmiti jednu.”
Buljim u njega zapanjeno. Misli na sve. Ne sjećam se da sam mu to spomenula, ali vjerojatno jesam. Privuče me bliže i ovije ruke oko mene. “Privremeno sam u Firenzi unajmio jednu za koju mislim da će ti se svidjeti.”
Unatoč njegovim dobrim namjerama, ne mogu se othrvati osjećaju ljutnje. Odjednom moja fantazija o ljenčarenju u toskanskoj vili više ne pripada meni: pripada Jamesu i njegovim brošurama. “Jesi li siguran da ćeš moći voziti natrag večeras?” upitam, mijenjajući temu. “Imam sastanak s Lady Charlotte sutra ujutro pa moram ići kući.” Okrenem očima. “Ovo vjenčanje je prava noćna mora.”
“Hej, u redu je. I ja imam posla. Samo sam htio doći i upoznati tvoju obitelj.”
“Ali grozno se osjećam jer si morao toliko voziti.”
“Obećanje je obećanje”, kaže tiho i ušutka me poljupcem. “I, bilo kako bilo, nedostajala si mi.”
Tek sada, kad sam čula te riječi, shvatim da on meni uopće nije nedostajao. Štoviše, sve dok se nije pojavio, bila sam sasvim zaboravila na njega. Ali to je samo zato jer sam bila zaokupljena svojom obitelji i Gabeom i... pa, svime, govorim si čvrsto. I otjeravši sve sumnje, poljubim ga. “I ti si meni nedostajao.”
“Već odlaziš?” Kasno je poslijepodne i Lionel me grli na rastanku, na malom travnjaku pred kolibom. “Ne možeš ostati još malo? Večeras je večer kviza u Forrester’s-u. Što kažeš da odemo i sve ih sravnimo, a?” kaže pun nade. Čvrsto ga stisnem i nasmiješim se sa žaljenjem.
“Zvuči sjajno, ali moram se vratiti u London. Posao”, dodam i napravim grimasu.
“Bilo mi je drago upoznati vas, gospodine Hamilton.” James službeno ispruži ruku.
Lionel ga ignorira. “Imam fini, zreli brie i bocu shiraza koju sam čuvao”, nastavi, praveći se da nije čuo što sam rekla. Uvijek to čini kada ljudi kažu nešto što ne želi čuti. Uglavnom kada mu Ed prigovara da mora na dijetu ili da mora više vježbati. “Možemo se kasnije počastiti kako bismo proslavili pobjedu.”
“Lionel”, prekori ga Rosemary i stavi koščatu ruku na njegovu, kao da ga želi zadržati, “zar nisi čuo što je Heather rekla? Sutra mora na posao. Ljudi se ne prestaju ženiti samo zato što ti imaš fini brie.” Nasmiješi se Jamesu i rukuje se s njime. “Bilo mi je tako drago konačno te upoznati, James. Već smo se pitali nisi li plod Heatherine previše bujne mašte.”
Okrenem očima, ali James se nasmiješi, kaže da će me čekati u autu, pa krene preko šljunka do mjesta gdje je parkiran Range Rover i gdje Gabe pakira svoje stvari u male spremnike na motoru. Podigne pogled i dobaci mi pogled pun suosjećanja.
“Zapravo, sutra se nitko ne ženi. Tek za par tjedana, ali to je veliko vjenčanje iz visokog društva,” kažem ponosno Rosemary. Znam da bi to trebala biti tajna, ali ne mogu odoljeti: “Kći Vojvode i Vojvotkinje od Hurleya.”
“Misliš Lady Charlotte?” upita Rosemary, vidno impresionirana. “Bila je u OK!-u prošli tjedan na modnom snimanju.”
“Misliš u Lady?” upita Annabel ljutilo.
“O da, naravno, draga”, kaže Rosemary pitomo.
“Pa, bilo mi je drago, ljudi.”
U kožnoj odjeći, Gabe čvrsto sve zagrli, čak i Eda. Annabel i blizanci pojure prema njemu raširenih ruku. “Vidimo se u stanu”, kaže kada dođe do mene.
“Kući”, ispravim ga i zagrlim.
“Stanu”, ponovi tvrdoglavo.
Ode do motora, a ja se okrenem prema Lionelu. “James čeka. Bolje da idem.” Ovijem ruke oko njega i poljubim ga u obraz. “Ali vidimo se uskoro.”
“Tako je.” Nasmiješi se, ali oči mu sjaje i igra se svojom maramom oko vrata, kao što uvijek čini kada je uznemiren. “Rosemary i ja razmišljamo da ostanemo ovdje do kraja tjedna, ali nazvat ću te.”
James stane pored nas u Range Roveru i ja se uvučem na suvozačevo mjesto i spustim prozor. Moj otac, koji se Edu i meni zakleo kada je mama umrla da nam nikada neće reći zbogom, mahne mi kao i inače.
“Vidimo se uskoro”, kaže tiho.
“Uskoro”, odgovorim kao i uvijek.
Pričvrstim si pojas i mašem najjače što mogu dok jurimo prema autocesti u oblaku prašine i ispušnih plinova. Nastavim mahati dok me zglob ne zaboli.

Trideseto
poglavlje
“APSOLUTNO NEMA SNIMAKA vaših stupova... mislim gležanja?” ponovim. “Ovaj...da, sigurna sam da to možemo izvesti.”
Rano je sljedećeg jutra i u uredu sam, na telefonu s Lady Charlotte koja je nazvala čim sam prošla kroz vrata. Obično se Brian javlja na telefon ujutro, dok ja razvrstavam poštu i radim kavu, ali danas je pobjegao u kuhinju uz “Što misliš o mješavini kavi?” Što bih nazvala prebacivanjem brige na drugoga.
Ili, u ovom slučaju, prebacivanjem mladenke.
Otvorim veliki kožni rokovnik kojega držimo na stolu i okrenem na stranicu s datumom njenog vjenčanja. Već je ispunjena desecima bilježaka. Rezignirano zgrabim olovku. Premda je za posao nevjerojatno to što imamo njeno vjenčanje, žena je prava noćna mora. Još je nevjerojatnije što se netko želi oženiti njome. Iako se vjerojatno radi o nekom beskičmenjaku s kakvima se uglavnom fotografira, govorim si smirujući se. “Ne brinite, vaši gležnjevi će biti... strogo izvan granica”, kažem dok nastavi tutnjiti u moje uho. “O, u redu, umjesto toga želite puno...” Sigurno nije upravo rekla ono što mislim da je rekla. Zar ne? “Oprostite, biste li mogli to ponoviti?” upitam oprezno.
Brian se pojavi nagne nad moje rame kako bi vidio što sam upravo zapisala. “Sise?” kaže glasno.
Mahnem mu rukom da budu tiho i naprežem se čuti što mi ona govori, što nije lako jer ima nekakav nazalan glas.
“Mamica i tatica su upravo potrošili bogatstvo na moje povećanje grudi - to je njihov vjenčani poklon. Kao što sam rekla svom zaručniku, Danielu, što bi ti se više svidjelo? Grozan stari porculan ili savršene sisice?”
“Danielu?” ponovim prije no što se uspijem zaustaviti. Nakon toliko vremena, još uvijek se trgnem na spomen tog imena.
“Da, Daniel Dabrowski. On je kipar.”
Kao da me netko snažno udario u trbuh.
“On je iz Rusije”, nastavi.
“Zapravo, Poljak je”, kažem prije no što se uspijem zaustaviti. To je prevelika slučajnost. Ne mogu postojati dva Daniela Dabrowska koji su kipari. “Rođenje u Krakowu.”
“Što?”
Gorčina u njenom glasuje poput pljuske u lice i brzo se saberem. Ne mogu ugroziti ovo vjenčanje. “Jednom sam bila na njegovoj izložbi...” izmišljan, drhtavoga glasa, “i bilo je nekih informacija o njemu.”
Kako da joj kažem da je on moj bivši dečko i da znam sve o njemu? Ili da sam znala sve o njemu, pomislim dok me njegova zaručnica oštro obavještava da joj je došla pedikerka i bezobrazno poklopi. Jer sada, shvatim, ne znam ništa o njemu.
“Dakle”, kaže Brian, ponovno se pojavivši s dvije šalice instant kave i nekoliko malina iz slastičarnice na uglu. Ti su mi omiljeni, ali apetit me sada napustio. “Što je Čudovišna mladenka željela ovoga puta?” Spusti se na stolac i prekriži noge, te me pogleda s mješavinom zabave i suosjećanja.
Otpijem malo kave. “Sve je zapisano u knjizi”, kažem i dodam mu je. Radi se o šoku, više nego o ičemu drugome. Daniel? Se ženi? I to ne bilo kime, nego dvadeset-jednogodišnjom nasljednicom?
“Što je ovo? Vjenčanje ili glamurozno snimanje?” gunđa Brian i odgrize komad mafina.
Ne mogu vjerovati. Poželjela sam čudo koje bi spasilo posao iz neprilika, i dobili smo ga. Ali nikada nisam željela da to čudo bude vjenčanje moga bivšeg dečka.
“Heather? Jesi li dobro? Problijedjela si.”
“Ja, da, dobro sam.” Natjeram se da se vratim u stvarnost, ali teško je.
“Što li će smisliti sljedeći put?”
“Misliš reći da će biti sljedeći put?” Na djelić sekunde razmišljam o tome da kažem Brianu da ja to ne mogu, ali zatim vidim poštu na stolu. Računi, računi i još računa. Odložim ih s ostalima u pretrpanu kutiju pored računala. Ne mogu reći Brianu. Moram to obaviti.
“Naravno”, kaže Brian i baci pogled na sat iza moga ramena. To je službeni suvenir s vjenčanja Lady Di i Princa Charlesa i na njemu je njihova slika i riječi ‘Romansa iz bajke’. “I, rekao bih, za manje od sat vremena.”
“Čula sam je da ostavlja dvije poruke na sekretarici prije no što ste vas dvoje došli”, ubaci se Maureen, čistačica, pojavivši se iz kuhinje u svojoj kariranoj pregači, mašući svojim voljenim mini usisavačem. Pritisne gumb i počne usisavati oko prozora. “Ako mene pitate, zvuči kao prava dama.”
“Nitko te nije pitao, Maureen”, zagunđa Brian u svoju kavu.
Nasreću, ne čuje ga zbog buke usisavača.
“Pa, ovoga puta je na tebi red da se javiš na telefon. Ja idem u tamnu komoru. Imam još tucet rola s vjenčanja u tudorskom stilu koje moram razviti.” Uputim se otraga. Trebam mjesto i vrijeme za sabrati misli.
“Zapravo, morao bih skočiti van.”
“Skočiti van?” Stanem u pola koraka.
“Samo na pola sata”, pobuni se. “Moram sredili svoj kostim za večeras.”
Naravno. Večeras je Rocky Horror Show. Zaboravila sam. Za razliku od Briana, koji mu se već mjesecima veseli.
“Znaš kako je”, govori Brian. “Nemam apsolutno ništa za odjenuti...”
“Baci se na njega”, huška me Maureen i gura me koščatim laktom.
“Pa, neki od nas se vole malo potruditi”, plane Brian, a zatim odskoči unatrag kada se Maureen baci na njega s usisavačem. Samo što nije skočio dovoljno daleko i otvor usisavača se zalijepi za njegovu jaknu. Uslijedi kratka borba između njega i aparata.
“Brian...” preklinjem ga, ali zaposlenje oslobađanjem svojih gumba iz snažnih usta aparata, a zatim krene prema vratima.
“Ne brini, vraćam se za tren oka”, kaže, besramno lažući. Poznajem Briana. On ništa ne radi za tren oka. Za sve mu trebaju sati i sati neodlučnosti.
“Pa, u tom slučaju ću ostaviti uključenu sekretaricu”, zaprijetim mu, igrajući njegovu igru. “Tako ćeš je moći nazvati kad se vratiš.” Zadovoljna svojim razmišljanjem, naslonim se na ormarić.
“O, nisam ti rekao? Dao sam joj tvoj broj mobitela, za svaki slučaj.”
Sagne se kada bacim mafin na njega, ali prilično sam dobro naciljala. Udario ga je u zatiljak i obasipao mrvicama dok se saginjao, smijući se, kroz vrata.
Nakon nekoliko minuta, nalazim se u tamnoj komori i povlačim uzicu kojom se pali posebno svjetlo za razvijanje filmova. Odmah me okupa grimizan sjaj te padnem na stolicu kako bih upila šok otkrića da se Daniel uskoro ženi Lady Charlottom.
Priberem se nakon par trenutaka. Okej, ženi se. Pa što, k vragu? Da se baš sada spusti na jedno koljeno i upita te hoćeš li se udati za njega, Heather, bi li to učinila? Ne, ne bi. A zašto ne bi?
Zato jer je lažljivac i prevarant, zato jer imaš savršenog novog dečka po imenu James i zato...
Pa, samo zato. Ustanem i usmjerim pažnju na nered koji vlada našom tamnom komorom. Od sada ću blokirati Daniela iz svojih misli. Gdje sam li ono stavila one filmove?
Nakon dobrih petnaest minuta pronađem ih i uključim CD player. Ovoga puta svira Chess i, zahvalna na nečemu što će me okupirati, pjevušim dok pripremam podloške za razvijanje. Počinju mi se sviđati ti mjuzikli i osjetim laganu navalu sreće kada prepoznam uvodne akorde dueta Elaine Page i Barbare Dickson. Nagnem se kako bih pojačala zvuk kada začujem zvuk svog mobitela.
Srce mi potone. Lady Charlotte? Već?
Podignem svoj telefon i buljim u identifikaciju pozivatelja. “Uskraćen broj”. Inače se ne javljam uskraćenim brojevima: to su ili kreditne kartice koje zahtijevaju novac ili videoteka koja želi znati gdje je film Prohujalo s vihorom. Ali sada se sve to promijenilo. Ovoga mjeseca sam uplatila minimalan iznos, a film se iz vedra neba pojavio na vrh televizora.
Pa, ne baš, pomislim u sebi, sjetivši se sretnog vrijeska s osjećajem zadovoljstva. Ovih dana, stvarima je prešlo u naviku da se dogode iz vedra neba.
“Halo?” Pitajući se što će Lady Charlotte zahtijevati ovoga puta, zgrabim komad papira, a zatim počnem tragati za olovkom.
“Bok, mogu li razgovarati s Heather Hamilton?”
Čudim se što čujem muški glas, vrlo dobrog govora, sa starinskim prizvukom. Vjerojatno batler.
“Ja sam”, zagunđam i izvučem ladicu, te kopam po njoj. Dovraga, kako da išta nađem u ovome neredu?
“O, dobar dan, gospođice Hamilton, ja sam...”
“Oprostite, možete li malo pričekati?” Pritisnem rame uz ladicu i posegnem duboko unutra, sve do pazuha, te prčkam uokolo. Bože, pomislili biste da postoji neka olovka tu negdje!
‘‘Ako ovo nije dobro vrijeme...” U pozadini čujem glas na telefonu kako i dalje govori.
K vragu. Odustanem. Morat ću koristiti svoju olovku za oči.
“...možda da nazovem kasnije.”
Izvučem ruku iz ladice i zabuljim se u telefon. Je li rekao kasnije?
Zločesta misao padne mi na pamet. Pa, red je na Brianu, kažem si, u iskušenju da kažem batleru neka nazove u ured kasnije. Ali zatim preuzme razumna pomoćnica. Lady Charlotte možda je Čudovišna mladenka, i možda se ženi za moga bivšeg, ali njeno vjenčanje će odvesti Zauvijek zajedno dalje od ruba bankrota. I .pasit će mi posao.
“Ne, sada je u redu,” kažem rezignirano i izvučem svoju olovku za oči iz torbice. “Okej, pa što su Charlottini posljednji zahtjevi... mislim, razmišljanja?”
“Charlotte?” ponovi glas s druge strane linije. Zvuči prilično otresito.
“Oprostite, Lady Charlotte”, brzo se ispravim. Zaista, sva ta priča oko titula je sasvim smiješna. Podsjetim se Gabovog komentara da ne mora nužno biti dama i nasmiješim se.
“Gledajte, mislim da je došlo do neke greške”, kaže glas. Sada otkrijem lagano razvlačenje američkog naglaska i osjetim blagu sumnju. Možda ovo nije batler Lady Charlotte. Što znači da je sigurno netko vezan za kreditne kartice.
Možda American Express.
Tek što sam pomislila na to, u glavi mi se počne vrtjeti film svoje kupovine u trgovini donjeg rublja, gotovo kao da gledam snimku skrivene kamere. O joj, zaboravila sam na to. Sve to seksi donje rublje koje sam kupila prošli tjedan. “Oprostite - zovete li u vezi tristo funti koje sam potrošila na rublje?”
“Ne, ne zovem”, kaže glas nestrpljivo. “Zovem zbog slobodnog radnog mjesta.”
“U American Expressu?” namrštim se. Kako čudno. Sigurno se radi o nekoj njihovoj čudnoj promociji.
“Ne, u Sunday Heraldu.”
Treba mi trenutak da shvatim te riječi.
“Jeste li upravo rekli Sunday Herald?” šapnem.
“Tako je.”
Grudi mi se stisnu kao da sam zakopčala zadnji gumb na košulji. “A vi ste?”
“Victor Maxfield, urednik.”
O moj Bože, tako je. Stvarno je tako. Razgovaram s urednikom Sunday Heralda. Upravo sada. Na svoj mobitel. I svaki čas ću se onesvijestiti od nedostatka kisika, shvatim kada mi padne na pamet da zadržavam dah. Spustim se na stolac i duboko udahnem. “Bože, nisam ovo očekivala. Vidite, mislila sam da ste netko drugi.”
“Tako se čini”, kaže glas i iako ne mogu vidjeti Victora Maxfielda, mogla bih se zakleti da se upravo smiješi. “Ali želio sam nazvati jer me od srijede neće biti u uredu. Idem na svoje godišnje putovanje u Škotsku, u malo mjesto po imenu Loch Kulloch...”
Dok ga slušam, gotovo da se moram uštipnuti - tako je nadnaravno.
“Jeste li ikada bili u Škotskoj, gospođice Hamilton?”
“Ne, nikada...” zamucam.
“Pa, trebali biste, draga moja. To je nevjerojatno mjesto. Ja sam Amerikanac i u Sjedinjenim Državama imamo sjajnih mjesta, ali kada sam se preselio na ovaj vaš otočić prije više od dvadeset godina, moram reći da je Škotska sve potukla, sa svim tim planinama, močvarama i, naravno, vašim imenjakom.”
“Molim?”
“Heather!” uzvikne. “Močvare su ga pune - vrijeska. Ljubičasti i bijeli vrijesak - dokle god pogled seže.”
Njegov dubok glas odjekuje u mom uhu i opet cijela protrnem. Heather ili vrijesak. Sretan vrijesak. Moj sretan vrijesak.
Odjednom mi se zavrti, kao da sam se brzo vrtjela u krug, a zatim otvorila oči i soba leluja na grimiznom svjetlu. Uhvatim se za stolac kako bih povratila ravnotežu, ali svjesna sam samo lupanja svoga srca u grudima, dizanja i spuštanja svog grudnog koša i čudnog zujanja u ušima. Možda se radi samo o nervozi, iznenađenju ili nesvjestici, ali imam osjećaj da je i nešto više. Kao da se svi moje snovi penju iz mojih nožnih prstiju, kroz vrhove mojih prstiju i niz telefonsku liniju. Sve do Victora Maxfielda, čovjeka koji ima moć sve ih ostvariti.
“Pa, jeste li slobodni sutra ujutro za jedan intervju? Znam da je prilično na brzinu, ali nema boljeg vremena od sadašnjosti, a?”
“Da, naravno. Sutra je odlično.”
“Super. Onda se vidimo oko devet. Znate adresu, pretpostavljam?”
“Da, hvala.” Kako ne bih? utisnuta mi je u mozak.
A zatim poklopi. Intervju. U Sunday Heraldu. Baš kao što je Gabe rekao. Sve što sam ikada željela.
“Heather?”
Čvrsto kucanje na vratima me preplaši i poskočim. To je Brian, već se vratio.
“Ovaj, da, samo trenutak.” Brzo ustanem i gurnem svoj mobitel u torbicu. Osjećam krivnju zbog svog razgovora s Victorom Maxfieldom, kao da sam na neki način nevjerna Brianu, iako me on uvijek poticao da slijedim svoje snove.
Otvorim zasun i posegnem za kvakom. S druge strane, možda je najbolje da budem iskrena i sada mu kažem za intervju. Ne volim imati tajne pred njim, a on će ionako vjerojatno biti oduševljen zbog mene. “Hej, Brian, pogodi što?...” otvorim vrata.
“Ta-da.”
Usta mi se otvore i zatvore.
To je Cher.
“Pa, što misliš?”
Stoji na pragu u halterima, mrežastim čarapama i s dugačkom, kovrčavom, crnom perikom na glavi. “Ja sam trrrranseksulac iz Transilvanije”, Brian napući usne i opasno izbaci nogu.
Buljim u njega bez riječi. Moram priznati, Brian ima nevjerojatno dobre noge.
Prestane s glumom i nasmiješi se smeteno. “Oprosti, malo sam se zanio. Što si govorila?”
“Ma, ništa”, kažem ležerno. Više se ne čini da je sada najbolje vrijeme da mu kažem za intervju. Pružim ruku i potegnem halter. “Reći ću ti kasnije.”

Trideset i prvo
poglavlje
BIJELI KOMBI GLASNO zatrubi s vozačem koji visi kroz prozor kako bi doviknuo nešto što nisam baš dobro čula, a vidjevši što je napravio s jezikom, ni ne želim čuti.
Dok hodam kroz sivu betonsku džunglu Hammersmitha s Brianom, držim glavu pognutu i oči usredotočene na pločnik pun žvakaćih guma. Sve da izbjegnem buljenja. Ovako je cijelim putem od ureda: umirovljenici otvorenih ustiju koji čekaju ispred Marks&Spencera, skupine tinejdžera koje se podbadaju laktovima i podsmjehuju, pripiti biznismeni u pubu koji ispijaju svoje krigle u nevjerici. Ranije su nas čak neki japanski turisti pitali mogu li se slikati s nama. Pomislili biste da nitko nikada prije nije vidio šezdesetogodišnjaka u halterima, PVC ogrtaču i petnaest-centimetarskim štiklama.
Malo je poslije sedam i Brian i ja smo na putu do obližnjeg kazališta Apollo kako bismo gledali Rocky Horror Show.
“Možda smo trebali ići taksijem”, žali se Brian kada još jednom mora stati i namjestiti si haltere. Povlačeći nestrpljivo, povuče remen svojim tankim rukama koje su tako spretne kada rukuju aparatom Hassleblad, a sada su samo par nespretnih udova. “Isuse, kako se vi koke nosite s ovim?”
“Briane, koke imaju perje”, istaknem hladno. “Žene nemaju." Prekrižim si ruke preko grudi u ružičastoj vesti i uhvatim svoj odraz u izlogu Starbucksa. Nosim kariranu ružičastu suknju, tajice boje kože i par cipele na vezanje uz nogu koje imam otkako sam imala sedamnaest godina i radila subotama kao pomoćna prodavačica u Dolcisu.
Odjeća je bila Jessina ideja. Ona je jedna od velikih obožavateljica koja je gledala šou otprilike stotinu puta i koja zna sve korake. Organizirala je cijelu stvar, rezervirala karte prije nekoliko mjeseci, posudila svoj rezervni kostim i uzbuđeno mi rekla da bih ja bila ‘savršena Janet’. Njen entuzijazam je bio toliko zarazan da sam se osjećala prilično počašćena komplimentom. Jedini problem jest što Jess voli pretjerivati. Sumnjičavo buljim u svoj staromodan odraz. Zamislite Doris Day. Zaista. Ne želim zvučati kao mrgud, ali kada ljudi kažu da je otmjeno odijevanje zabavno, kome bi to zapravo trebalo biti zabavno?
Kada stignemo do kazališta počne se spuštati mrak. Ljubičasto sivkasti oblaci vise nad stablima, poput velikih modrica, te pružaju pozadinu Rocky Horror Showu, koji je osvijetljen svjetlucavim bijelim svjetlima na kazalištu. Gomile nečuveno odjevenih ljudi plaze ispred, uvježbavajući korake i uspoređujući kostime. Pogledom tražim Jamesa, koji je rekao da ćemo se naći ovdje, i Jess, koja će doći s gomilom stjuardesa, te se proguram pored divovskog muškarca s tetovažama koji je odjeven u mrežaste čarape i haltere, poput Briana. što mi u početku smeta, ali polako se navikavam. Svi - ponavljam svi - nose mrežaste čarape.
Brian vodi i slijedim ga u predvorje. I tada čujem grleni smijeh, koji se ispali poput strijela nad žamorom. Istog trena ga prepoznam.
“Jess!” viknem i primijetim je okruženu skupinom zgodnih muškaraca nabildanih ruku. Koji su očito stjuardi. Baci ruke oko mene i zagrli me. “Izgledaš fantastično”, dahnem.
"Misliš?” kaže i lagano se zavrti. Nosi obavezan ogrtač, mrežaste čarape i štikle, ali sva ona Bikram yoga se isplatila. U sebi si zabilježim da ću sljedeći put pokušati izvesti nekoliko pozdrava suncu, umjesto da cijeli sat provedem u položaju djeteta i pretvaram se da imam mjesečnicu.
“I ti.” Namršti se. “Hej, jesi li dobro?”
Vjerujte Jess. Samo bi najbolja prijateljica primijetila da me nešto muči. Na trenutak se poigravam mišlju da joj ne kažem, a zatim shvatim kako bi smiješno to bilo: kažem joj sve. “Upravo sam otkrila da se Daniel ženi”, kažem zdravo za gotovo.
Gurnem me u kut. “Ženi?” sikne u nevjerici. “Za koga?”
“Pa, nikada nećeš povjerovati...”
“Koga?” želi znati.
“Lady Charlotte.”
Jess otvori usta. “Ozbiljna si?”
“Smrtno.”
“Prokletstvo, Heather. Kako se osjećaš?”
Slegnem ramenima. “Znaš.” Kimne s razumijevanjem. “Ali što je još gore...”
“Ima nešto gore?” Za Jess, to je nemoguće. Njoj je brak poput utrke koju morate završiti prije bivšega. Suprotan ishod je previše sramotan.
“Brian i ja smo službeni fotografi vjenčanja.”
U rijetkim slučajevima Jess ostane bez riječi. Zatim nekako pronađe glas: “Pa, ti si ionako puno bolja od nje. Ona ima stupove umjesto nogu.”
Unatoč svemu, moram se nasmiješiti: gležnjevi Lady Charlotte očito su svima poznati.
“A što se tiče onog dvoličnog gada od Daniela, sada si upoznala nekoga puno boljeg. Sama si rekla: James je savršen.”
“Imaš pravo. Dobro sam, zaista...”
“Ej, kurvo.”
Netko vikne dok prolazi pored nas i okrenem se da vidim kome je viknuo. A zatim, sa šokom, shvatim da je viknuo meni. “Jesi li čula kako me upravo nazvao?” dahnem uvrijeđeno.
“Navikni se, draga”, zahihoće se jedan od Jessinih stjuarda koji se predstavi kao Neil i ponudi me prženim kikirikijem. “Svije to dio šoua. Kad god vidiš Brada na pozornici, vikneš ‘Šupak’, a kad vidiš Janet, vikneš ‘Kurvo’.” Namigne Brianu koji pocrveni i prihvati kikiriki. Čudno, mogla bih se zakleti da mi je rekao da je alergičan.
Okrenem se natrag prema Jess i stavim ruke na bokove, glumeći uvredu. “Pokušavaš li mi nešto reći?” nadurim se dobronamjerno.
Ignorira me i zgrabi ruku velikog, mišićavog muškarca koji mi je okrenut leđima. “Želim te upoznati s nekim”, kaže i ne može izbaciti ponos iz glasa. “Heather, ovo je Greg.”
On se okrene i zatrepće svojim umjetnim trepavicama prema meni. “Zadovoljstvo mi je”, kaže i nasmiješi se. I taj osmijeh primijetim: skupe mu se usta i rastegnu srebrni ožiljak koji se protegne licem. Čini mi se neodređeno poznat.
“I meni”, nasmiješim se i pokušam ga smjestiti negdje. Što nije lako kada muškarac nosi umjetne trepavice i žensko donje rublje. “Jesmo li se već upoznali?”
“O, ne,” kaže. “Definitivno bih te se sjećao.” I pogleda me na način da bih pomislila da flerta kada ne bi bio s mojom najboljom prijateljicom.
“Pa, gdje je tvoj muškarac?” upita Jess.
“O, Gabe je spomenuo nešto da ide kod strica na večeru.” Još me kopka: gdje li sam već vidjela Grega? Kao kada gledate film i ne možete se sjetiti imena nekog glumca.
“Mislila sam na Jamesa”, istakne.
“O, da, naravno.” Zašto sam mislila da govori o Gabeu? “Trebao bi stići svaki čas - vjerojatno je zaglavio u prometu.”
“Hej, šou samo što nije počeo. Trebali bismo ući”, ubaci se stjuard i spasi me.
“Da, idemo naći naša mjesta.” Jess provuče ruku kroz Gregovu.
Svi počnu ulaziti i ostave me da čekam Jamesa u predvorju koje se brzo prazni. Stvarno postaje kasno. Gdje bi mogao biti?
“Oprostite, gospođice”, osjetim tapkanje na ramenu i okrenem se prema uniformiranom djelatniku. “Morat ćete sada ići na svoje mjesto ili vas neću moći pustiti unutra.”
Tepih predvorja sad je prazan, izuzev nekoliko papirića i pokoje kokice. Možda sam propustila njegov poziv u svoj onoj galami i zbrci. Prekopam po torbi i izvučem mobitel, samo kako bih otkrila da nema signala.
“Gospođice?”
Djelatnik još uvijek strpljivo čeka.
“O, oprostite.” Posljednji put puna nade pogledam u vrata, a zatim mu nerado pružim svoju kartu. Otrgne je i vrati mi je, a zatim stane sa strane kako bih mogla ući. Zastanem. “Ako visok, tamnokosi muškarac dođe...” Pružim Jamesovu kartu.
“Naravno.” Gurne je u džep na prsima. I, dok me gleda pogledom punim sažaljenja jer me netko ostavio na cjedilu, okrenem se i požurim unutra.

Trideset i drugo
poglavlje
SKVIČANJE ORKESTRA KOJI se priprema označava da će šou uskoro početi i brzo pokušavam naći svoje sjedalo u pretrpanom kazalištu. Bez sumnje ću biti straga, u sredini reda, i morat ću se ispričavati i pokušavati ne gaziti ljudima po prstima, kao i obično. Zaškiljim u brojeve redova i željno pogledam naprijed. Par praznih sjedala je točno na kraju reda. Bože, pitam se tko ih je dobio. Željela bih da sam to ja.
Stanite malo... Zbog sve one zabrinutosti jer se James nije pojavio, nisam obraćala puno pažnje na broj reda na mojoj karti, ali sada... Ponovno provjerim - to jesam ja! Sjedalo u prvom redu! Za promjenu ću vidjeti sve, a ne samo zatiljak nečije glave. Vesela, pogledam iza sebe u ostatak kazališta i ugledam Jess. Maše mi i ustima oblikuje riječi ‘Gdje je James?’ Slegnem ramenima i odgovorim ‘Ne znam’, pogledam još jednom na sat, a zatim sjednem pored Briana.
Ali to nije Brian, shvatim kada se okrenem da mu nešto šapnem u uho. Brian se zamijenio kako bi sjedio pored Neila, te me pustio da sjedim pored stranca. Što je u redu, naravno. Ja sam velika djevojka.
Samo što je Jamesovo prazno sjedalo s moje druge strane. Buljeći u njegovu veliku, baršunastu prazninu, osjećam blago samosažaljenje. I tada, baš kada novitet sjedenja u prvome redu počne popuštati i bacim se u misli o tome kako sam izvisjela, kako će mi večer biti grozna i kako bih mogla odmah otići kući, orkestar zasvira, zavjese se povuku i počne Rocky Horror Show.
Sljedećih sat vremena transportirana sam u nevjerojatan svijet transseksualaca s planeta Transvestit. Čini se da ostatak publike zna čitav scenarij napamet i uzvikuje ‘šupak’ i ‘kurva’ kad god se Brad i Janet pojave na pozornici i mašu bakljama iznad svojih glava. Većinu vremena mi nije jasno što se događa i pokušavam pohvatati konce kako šou odmiče dalje.
Što nije lako, pogotovo kada mi netko doda novine bez nekog posebnog razloga. Što bih trebala napraviti s njima? Sigurno ih ne bi trebala pročitati, kažem si odsutno i primijetim da se radi o Evening Standardu. Odjednom me opet obuzme onaj čudan osjećaj, koji mi vibrira kroz prste umrljane od tinte kojom je ispisan naslov: ‘JOŠ UVIJEK NEPOZNAT DOBITNIK JACK POTA. LISTIĆ KOJI JE OSVOJIO IZ ZAPADNOG LONDONA’.
O moj Bože! To je sigurno moj ukradeni listić!
Buljim u naslov dok mi se misli kovitlaju, ali sada me povlače na noge za ples i svi si drže ruke na bokovima, pa nemam vremena ni za što osim za glupu, smiješnu, nevjerojatnu zabavu.
“Pa, što misliš?”
Šou je završio i probijamo se prema izlazu kroz gomilu koja napušta kazalište. Nacerim se Jess koja je omotana oko Grega poput pitona. “Bilo je odlično, stvarno odlično”, kažem i uhvatim se kako pjevušim Time Wrap - Bože, ta pjesma stvarno lako uđe u uho.
“I bolje od Fantoma”, zanosi se Neil i vidim kako Brian sja od sreće - iako mu je lice nateklo i osipalo se. Vidite? Znala sam da je alergičan.
“Je li netko gladan? Znam mjesto na kojem pripremaju najbolju piletinu”, kaže jedan od stjuarda, čijeg bi se imena željela sjetiti.
A zatim mi, naravno, u trenu padne na pamet: Rick.
“Ne, ja ne, stari”, promrmlja Greg koji se čini malčice nervoznim. “Moram se vratiti u Kent. Rano počinjem ujutro”, objasni i zagrli vidljivo ogorčenu Jess.
Dok izlazimo u svježu večernju tamu ulice razmišljam o njima zajedno i uhvati me neka nelagoda. Pokušam otkriti o čemu je riječ, ali ne mogu. Možda nije ništa. Možda sam samo previše zaštitnički nastrojena. Napokon, čini se da ga Jess obožava.
“Heather? Jesi li to ti?”
Glas me smete i ugledam muškarca kako hoda prema meni, odjeven u crne hlače, karirani sako i s naočalama debelih okvira.
“James?” upitam sumnjičavo.
“Da, ja sam”, kaže smiješeći se smeteno.
“Hej, vidi, to je Brad,” uzvikne Rick. “Šupak.” Sprema se udariti u histeričan smijeh kada ugleda izraz na mome licu i osjeti da možda nije najbolje vrijeme te se brzo povuče.
“Oprosti što sam kasnio. Šou je već počeo. Pokušao sam te nazvati...”
“U kazalištu nema signala”, objasnim. “Čekaš li dugo?”
“Popio sam piće u pubu i gledao malo ragbija.” Pokaže preko ceste. “Iako su me čudno gledali u ovoj odjeći.” Prstom prijeđe preko revera širine ramena.
Usta mi se trgnu u osmijeh. “Nisi me morao čekati, znaš.”
“Znam.” Zastane i gledamo se preko stepenica. Možda samo umišljam, ali mogu osjetiti nekakvu nelagodu među nama. “Želiš li vožnju do kuće? Auto mi je tamo parkiran.”
“Naravno.” Shvatim da je to izraz kojega sam pokupila od Gabea i dodam: “To bi bilo sjajno, hvala.”
Okrenem sa da se bacim na pozdrave, ali svi se svađaju oko indijskog ili kineskog restorana, pa se predomislim. Bolje da se samo tiho iskradem, odlučim. Šapnem Brianu da odlazim i požurim do Jamesa prije nego ga Jess ugleda. Znam da umire od želje da ga upozna i ako ga ugleda, to će biti to: vrijeme ispitivanja.
“Pa, kakav je bio šou?” upita James dok hodamo prema autu.
“Odličan”, odgovorim. “Ali potpuno lud.” Ne mogu da ne primijetim kako me ne drži za ruku. Nešto se definitivno događa.
“Dobro”, kaže ravnodušno.
Razgovor zamre i mi utihnemo.
Stignemo do auta, James otključa i uđemo unutra. Potonem u mekano kožno sjedalo i pogledam kroz prozor dok se James uključuje u promet. A zatim nijedno od nas dvoje jako dugo ništa ne kaže. Pa, zapravo prođe manje od dvije minute - skrivećki pogledam digitalni sat na kontrolnoj ploči - ali čini se da je prošlo jako dugo. To je jedna od onih tišina. U prošlosti sam slušala parove kako govore o ugodnoj tišini, kao da je to nešto čemu treba težiti, nešto čime se treba hvaliti, i nikada nisam razumjela zašto. Sada, dok sjedim u Jamesovom Range Roveru u tišini koja je toliko klaustrofobična da mi se čini kako me guši, savršeno razumijem.
“Nisam čekao tebe, čekao sam sebe.”
Na trenutak mislim da razgovara sam sa sobom. Ali zatim mi se izravno obrati. “Večeras. Čekao sam te jer moram razgovarati s tobom. Mi moramo razgovarati.”
Istodobno osjetim i olakšanje i zabrinutost. U prijevodu znam da to znači kako James treba da ja razgovaram. Znam to jer sam znala vikati na Daniela istu stvar jer mi se nikada nije otvarao. James, s druge strane, ne bi mogao biti otvoreniji: uvijek želi da razgovaramo o stvarima. Toliko da mi je to iscrpljujuće. Promatrajući Jamesa kako si prstima prolazi kroz kosu, brzo počnem u glavi pripremati govor o tome kako mi se jako sviđa, ali kako su se stvari odvijale malo prebrzo.
“Nisi zaljubljena u mene, zar ne?”
Iz vedra neba, njegove riječi me razoružaju. “Ovaj, pa...” Napustim svoj svečano nedostojan govor. Moja prva reakcija je zanijekati to, nagovoriti ga u suprotno. Ali čemu? kaže glasić u meni. Zašto bih uvjeravala njega kada ne mogu uvjeriti sebe?
“Ne, nisam”, priznam. “Volim sve u vezi tebe, ali ne volim tebe.” Kada riječi izađu, osjetim neočekivano olakšanje. “Žao mi je.”
“U redu je. Već sam znao”, odgovori James i lagano mi se nasmiješi kao da želi pokazati da se ne ljuti na mene. “One noći poslije večere, kada smo bili u krevetu i kada sam ti rekao da te volim, nadao sam se da ćeš i ti meni reći da me voliš...”
Osjetim stisak žaljenja.
“...ali nisi.”
“Nisam? Ali mislila sam...” Prekinem se. Moje sjećanje je malko zamagljeno zbog svog onog šampanjca, ali sigurna sam da sam mu rekla da ga volim. Samo sam poželjela da nisam, pomislim sa žaljenjem.
“Rekla si ‘I ja tebe’”, kaže James tiho. Stane na semaforu. “A oboje znamo da to nije isto kao reći ‘Volim te’.”
Ima pravo. Nikoga nisam zavarala. Ni sebe. I sigurno ne Jamesa. Sretnem njegov pogled i odjednom shvatim da mi se želja ipak ispunila. A ipak, umjesto olakšanja, osjećam samo tugu.
“Rekla si to kako mi ne bi povrijedila osjećaje, i cijenim to”, govori James, “ali to nije dovoljno. Želim sve ili ništa.”
Iznenada i neočekivano, osjetim se potpuno nedostojnom. “Žao mi je, ne znam što nije u redu sa mnom.”
“Sve je u redu s tobom, Heather.” Posegne prema meni i prijeđe palcem po mom obrazu. “Ali moglo bi pomoći da nisi zaljubljena u drugog muškarca.”
Nevjerica me snažno pogodi.
“Misliš u moga bivšeg? Ne, sasvim si pogriješio”, uzviknem, žustro niječući. Okej, šokirala me spoznaja da se ženi, ali više nisam zaljubljena u Daniela.
“Ne govorim o tvome bivšem.”
Namrštim se zbunjeno.
“Govorim o tvom cimeru.”
“Misliš da sam zaljubljena u Gabea?” Od njegovih riječi mi se zavrti, ali na sićušan djelić sekunde dozvolim si razmisliti o tome ima li možda pravo. Je li to razlog zašto se nisam zaljubila u Jamesa? Ali tek što mi je pomisao okrznula svijest, odbacim je. “To je smiješno”, kažem ogorčeno.
“Vidio sam vas zajedno u Cornwallu”, suprotstavi se.
“Ali ništa se nije dogodilo. Samo smo prijatelji.”
“Vjerujem ti”, nastavi, “ali to ne znači da osjećaji nisu tu.” Zastane pa ljubazno nastavi: “Ti možda to ne možeš vidjeti, Heather, ali ja mogu.”
Svjetla se promjene i kada krenemo niz Ladbroke Grove prema četvrti little Venice, pogledam u Jamesa. Unatoč ogorčenosti, osjećam toplinu prema njemu. Još uvijek je ljubazan iako prekidamo i misli, s pravom ili ne, da sam zaljubljena u drugog muškarca. Počinjem sumnjati u svoj razum zbog toga. Mislim, nikada se nismo posvađali, iskrenje i romantičan i nevjerojatan u predigri - malo previše nevjerojatan. Čovjek nema mana. Uistinu je savršen dečko.
I tada mi sine. “Ti uistinu jesi savršen muškarac, James”, kažem tiho. “Samo si previše savršen za mene.”
Izgleda potpuno smeteno.
“Istina je. Nikada se ne svađamo, voliš istu glazbu, voliš romantične komedije, vegetarijanac si, kupuješ mi tampone, znaš pronaći G-točku bez da pitaš upute kako stići do nje... Kako ti to uspijeva?”
“Povjerljive informacije.” Potapša se po nosu.
“I čak si se odjenuo kao Brad uz moju Janet bez da sam te zamolila.” Potonem u svome sjedalu. “Vjeruj mi. Toliko si savršen da se pored tebe osjećam kao pravi nered.”
“Da, pa tvoja soba je bila pomalo...” Napravi grimasu.
Pocrvenim od srama dok skrećemo u našu ulicu. Stane pred mojim stanom, ali ostavi uključen motor. “Moram ići naći mjesto”, objasni sumorno. “Znaš kako je.”
Zapravo ne. Otkako imam svoj sretan vrijesak uvijek nađem mjesto kada ga poželim. Ali svejedno kimnem. A zatim se samo nekako promatramo.
“Pa, pretpostavljam da bi to bilo to”, kaže on.
“Valjda je”, složim se i nisam baš sigurna što će se sada dogoditi. Navikla sam na prekide koji uključuju suze, svađe i uzburkane emocije, ali ovo je toliko prijateljski da je smiješno. Nagnem se preko ručne kočnice i poljubim ga u obraz. “Zbogom, James.”
“Zbogom, Heather”, kaže ljubazno i uzvrati poljubac.
Izađem iz auta.
“Pazi na sebe. I nemoj mi se više pokazivati gola kroz prozor ili ću morati nazvati policiju”, vikne za mnom dok se penjem stepenicama do svojih vrata.
Okrenem se. “Vidio si me?”
“Ne samo ja, nego i svi moji gosti za večerom”, kaže, a usne mu se trzaju. “Odlične sise.” Namigne mi i podigne staklo na prozoru.
Stojim pred svojim stanom i promatram ga kako brza iz mog života. Bio je sve što sam željela u dečku, ali isto kao što ‘ne možeš kupiti ljubav’, otkrila sam da je ne možeš ni poželjeti. I uz ubod tuge, otvorim vrata i uđem.

Trideset i treće
poglavlje
TE NOĆI SANJAM najčudniji san. Nosim odijelo i ulazim kroz okretna vrata u zgradu Sunday Heralda. Ispred je ured sa slovima UREDNIK i kada uđem ugledam Victora Maxfielda za svojim stolom. Ali kada ustane kako bi se rukovao sa mnom, nosi haltere i mrežaste čarape, i više nismo u njegovom uredu nego na vjenčanju, a on pleše uz Time Wrap dok ga Brian fotografira, a ja bacam konfete.
Ali to nisu konfeti: to su milijuni sićušnih komadića novina. I počne kišiti i mali komadići se pretvore u ogromne novine - Sunday Herald - na čijoj je naslovnici moja fotografija, a ja si ih držim iznad glave i žurim kući usred oluje. Zatim vidim staru ciganku i pogledam joj u oči, koje sjaje poput smaragda, a zatim se iznenada pretvore u plavi kamen i više ne gledam u njene oči nego u Gabeove.
A on se smije i smije, ali to ne zvuči poput smijeha, zvuči gotovo poput sirene. I iako pokrivam uši i pokušavam pobjeći, zvuk postaje sve glasniji i glasniji i glasniji...
Prestrašeno se probudim. Pored mene, na noćnom ormariću, urla moja budilica. Prasnem rukom po gumbu i upravo ponovno zaranjam pod svoje pokrivače kada se sjetim: danas imam intervju.
Potpuno razbuđena sjednem uspravno, prebacim noge preko ruba kreveta i gurnem prste u svoje čizme Ugg, koje su pretvorene u prilično skup par papuča - takva je ćud mode. Izvučem se iz kreveta, navučem svoju kućnu haljinu i otvorim vrata spavaće sobe.
Tih zvuk radija dodira iz hodnika, pomiješan sa slatkim, ljepljivim, umjetnim mirisom. Počela sam ga prepoznavati posljednjih tjedana. Pite.
“Jutro”, kažem automatski, tapkajući u kuhinju sa znanjem da ću pronaći Gabe nagnutog nad toster, s kineskim štapićem u ruci. I, naravno, tamo je, nagnut nad toster sa štapićem u ruci, gotovo poput ribara s ostima koji čeka pravi trenutak za pogodak. Ali jutros je toliko udubljen u pjevušenje uz Eddija Veddera na radiju da me ne čuje i počašćena sam izravnim pogledom na češanje jaja. Gotovo kao da svira imaginarnu bas gitaru, samo što je ova u njegovim boksericama. Gore i dolje, gore i dolje ide njegova spora ruka, dok mu stopalo s palcem čudnoga oblika tapka uz Pearl Jam, a stražnji dio kose mu je sav u čvorovima nalik na pješčane komadiće spužve.
Začarana na pragu, čujem Jamesov glas u svojoj glavi: “...ali moglo bi pomoći da nisi zaljubljena u drugog čovjeka... tvog cimera...”
Pravednost me obuzme. Mislim stvarno. Što je James mislio? Ja? Zaljubljena u ovo?
Usred zijevanja poput nilskog konja, raširenih nosnica, s puno bijelih kutnjaka i uz glasno gunđanje, Gabe se okrene i ugleda me. Čeljust mu se naglo zatvori. “O, vau, Heather.” Poput lopova koji je uhvaćen s rukama, doslovno, na kraljevskim draguljima, brzo je izvuče iz bokserica i gurne si naočale na nos. “Nisam te vidio.”
“Aha. Shvatila sam.” Nasmiješim se slatko, uključim čajnik i izvadim šalicu iz ormarića. Osjećajući njegovu posramljenost kako isijava, nevino nastavim odmatati vrećicu čaja, dodam žličicu šećera i uzmem novi tetrapak mlijeka iz frižidera, kao da se ništa nije dogodilo.
“Pa, kako je bilo sinoć?” upita Gabe, pokušavajući zvučati ležerno. Prekriži noge i nasloni se na kuhinjski ormarić, te povuče svoju majicu na gospodina T-a.
“Misliš na Rocky Horror Show?” kažem pokušavajući otvoriti mlijeko. Savila sam strane, kao što pokazuje skica sa strane, i sada ih guram naprijed kako bih napravila rupu. K vragu, nikada to ne mogu napraviti kako spada. Frustrirano rasparam rupu prstom, kao što uvijek napravim. “Ili na dio kada me James nogirao?”
Gabe blijedo bulji u mene. “Jesi li ozbiljna?” upita.
“Aha.” Čajnik zapišti i napunim si šalicu.
Udahne, a zatim jako dugo izdiše. “Sranje”, kaže ravno. “Mislim, žao mi je. To je grozno.”
“U redu je”, slegnem ramenima, ulijem si mlijeko u šalicu i pokapam sve okolo. Otrgnem papirnati ručnik i počnem brisati proliveno mlijeko. Istina je. Osjećam se sasvim u redu zbog Jamesa jer sam sinoć shvatila da nikada nisam bila zaljubljena u njega. Bila sam zaljubljena u ideju o njemu. “Bilo je vrlo prijateljski”, dodam.
Uhvatim Gabeov pogled i on nelagodno pogleda u svoja stopala, kao da se boji da ću početi pričati o osjećajima. Ali, premda bi me normalno to iživciralo, sada sam oduševljena tim dobrim, starim, muškim izbjegavanjem. Nakon svoje veze s Jamesom, osjećam olakšanje jer ne moram razgovarati o svojim osjećajima. Nasreću, prekine nas mačji skok i Billy Smith, koji se pojavi pomalo uprljan. Glasno mijaukne.
“Netko je gladan doručka.” Pogladim mu mekano krzno dok mi se mota oko gležnjeva.
“Ne čudi me. Bio je prilično zaposlen sinoć. Čovječe, ta mačka dobiva sve pozive na igru.”
“Pozive na igru?”
“Znaš, one kasne večernje pozive od bivšeg ili bivše, kojima te poziva da dođeš na seks.”
“Ne, ne znam.” Pretvaram se da sam šokirana.
I pokušavam ne misliti na onu poruku koju sam u dva ujutro poslala Danielu, prije nekoliko mjeseci.
“Pa, Billy Smith svakako zna.” Gabe se sada smije. “Probudio sam se usred noći i pronašao par mačaka lutalica kako se šuljaju kroz vratašca.”
I ja se nasmijem - nemoguće je ne smijati se - i zgrabim limenku hrane koju izvadim u zdjelicu dok se Billy Smith vrti oko mene poput morskog psa. Stavim je na pod i promatram ga kako poskoči. Njegov mali ružičasti jezik pohlepno je proždire.
“Jesi li sigurna da si dobro?” Gabe me zamišljeno promatra.
“Dobro sam. Samo sam malo nervozna.” Razmišljam o svom skorom intervjuu. Čekala sam pravi trenutak da mu kažem, a sada više ne mogu čekati. “Ja...”
Ali prekine me. “Hej, ne brini. Bit ćeš dobro”, nježno položi ruku na moju podlakticu. “Imaš Billy Smitha i mene...” Pogleda me tako napeto da se osjetim malo čudno.
“Ne, nisam nervozna jer sam slobodna”, brzo ga ispravim.
Lice mu odmah dobije boju i pomakne ruku. “O, krivo sam razumio, mislio sam...”
“Nervozna sam zbog intervjua za posao,” prekinem ga.
Izgleda zapanjeno.
“U Sunday Heraldu”, dodam sramežljivo.
“Juuu-huu!” Baci ruke oko mene. “To je nevjerojatno.”
Podigne me s poda i zavrti me, dok se sramežljivo smijem. “Hej, to je samo intervju”, pobunim se, ali njegov entuzijazam je toliko zarazan da se široko smiješim kada me spusti natrag na pod. Ali zaledi se kada mi Gabe pruži ruku da mu dam pet. O ne, ne opet to...
“Pa, kako god.” Nasmije se i odbaci moj jadan odgovor, a zatim si protrlja stražnju stranu vrata. A zatim, ne želeći da se američki san ublaži britanskim realizmom, uvjereno doda: “Znam da ćeš dobiti posao.”
Držeći svoju šalicu, utonem na stolicu i otpijem gutljaj čaja. Noge su mi malo klimave i to ne zbog vrtnje u krug. “Misliš?” kažem, pokušavajući zvučati ležerno i ne uspijevajući. Nada mi je toliko čujna u glasu da se čini kao da nema ničega osim nje.
“Znam”, odgovori Gabe i fiksira me jednim od onih pogleda koje vidite na fotografijama autora knjiga o samo-pomoći. Znate onaj pogled koji kaže ‘možeš ti to čak i ako misliš da ništa ne vrijediš’.
“Hvala na uvjerenju, ali...”
“Ništa ali. Zašto uvijek mora postojati ali?”
“Zato jer mora.”
“Isuse, Heather.” Gabe frustrirano uzdahne. “Tako si prokleto pesimistična. Prestani misliti da ti je čaša dopola prazna. Ovaj intervju je nevjerojatan - zar ne možeš biti uzbuđena?”
“Jesam uzbuđena”, pobunim se žestoko, a zatim suzim oči i razvučem: “Nevjerojatnooo je.” To je grozna imitacija njegovoga glasa, ali ipak se zahihoće.
“Puno bolje. Vjeruj mi, dobit ćeš taj posao. Bili bi ludi da ti ga ne daju. Kada vide kako si nevjerojatna i talentirana i slatka...” Pocrvenim i okrenem očima zbog izljeva komplimenata. Bože, kakav je to? “...zapravo, takav je tvoj cimer.”
“Aj!” Uhvatim žličicu na kojoj je još uvijek vrećica čaja i bacim je na njega.
“Hej!” Uzvikne kada ga pogodi, ravno u prsa.
“U sridu”, viknem i oboje se nasmijemo dok se mokra mrlja šiti glavom gospodina T-a.
Zatim primijetim vrijeme na mikrovalnoj i saberem se. “Sranje, kasno je. Bolje da uskočim pod tuš.”
“Sigurna si da mi se ne želiš pridružiti na doručku?” Nabode pougljenjenu grudu iz tostera i mahne njome na način koji je, pretpostavljam, trebao biti privlačan. Oči mu zabljesnu.
“Mmm, u iskušenju sam”, priznam, prihvaćajući igru kada susretnem njegov pogled.
A zatim neočekivano, osjetim kako mi želudac zadrhti.
Što je ...? Pogledam u njegove velike plave oči i ne znam što me obuzme. Odjednom to nije moj cimer u gaćama, nego taj polu goli Amerikanac koji flerta i zapravo je prilično seksi... Heather Hamilton, što je to s tobom?
Saberem se. Isuse, sigurno se radi o krizi zbog Jamesa. Ne sviđa mi se Gabe. Naša veza je čisto platonska. I, bilo kako bilo, on izlazi s Mijom, svojom curom koja je model i holivudska glumica. Teško da ću mu biti privlačna ja, u svojoj otrcanoj kućnoj haljini i s obrvama koje treba počupati, zar ne?
Pogledam Gabea koji mi se ceri, ali odjednom osjećam neko ogorčenje prema njemu. “Možda neki drugi put”, kažem i svojim najboljim manekenskim hodom izađem iz kuhinje.
Nakon pola sata, u svojoj sam sobi. Istuširana, isfenirana i namirisana, otvorim vrata ormara.
Dobro. Operacija Intervju. Počnem kopati po redovima vješalica odbacujući sve. Ne, ne, ne, ne ... možda. Zastanem na ružičastoj angora suknji koja je koštala čitavo bogatstvo u nekom otmjenom malom butiku, ali to je jedna od onih stvari koje izgledaju divno na vješalici, ali grozno na meni. Štoviše, imam hrpe takvih stvari. Imam jednu prekrasnu, čipkastu vintage majicu u kojoj izgledam kao nečija baka, i predivnu izvezenu jaknicu iz Indije, s komadićima ogledala, za koja je nekome trebala čitava vječnost da ih prišije - i u kojoj, kako Jess kaže, izgledam kao prekrivač na krevetu nekoga studenta. Zaista, trebala bih uokviriti neku od te odjeće i objesiti je umjesto slika na zidove.
Ne, treba mi odijelo. Svi nose odijela na intervjue. A ja sam jednom imala ljupko odijelo. Željela bih da ga još uvijek imam...
Žmarci statičnog elektriciteta krenu mi kroz prste i poskočim. Što je to bilo? Virnem u ormar i vidim da sam dotakla jastučiće na ramenima neke jakne. Jakne mog odijela. Aha! Znala sam da ga nisam bacila. Nabavila sam ga na rasprodaji, a i tada je koštalo pravo malo bogatstvo. Izvučem ga s kraja ormara. Baš kada se sjetim. Tamnosivo sa svjetlijim prugicama. Vrlo nalik na Velikog Gatsbyja. Vrlo nalik na profesionalnog fotografa. Vrlo prigodno za Sunday Herald.
Puna optimizma, skinem jaknu i navučem je na svoje gole ruke. Jupi, još mi pristaje. Što je dvostruko dobro jer znači da nosim istu veličinu kao kada sam imala... pokušam izračunati... Pa, nisam baš sigurna, ali klompe su bile u modi, pa je to sigurno bilo jako davno.
Puna elana zbog uspjeha s jaknom, skinem hlače. Jupi! Ovaj izgled će biti odličan, jednostavno znam da hoće. Mogu ga iskombinirati s onom ljupkom bijelom majicom koju mi je Jess dala i možda sa svojim sportskim cipelama, da budem u stilu Diane Keaton u filmu Annie Hall, ili bih možda trebala odjenuti običnu majicu i Pumice, u onom hermafroditskom stilu Judea Lawa... Zanesena širokim izborom mogućnosti, uđem u hlače i povučem ih gore.
I gore. I gore. I gore.
Sranje.
Zakopčam gumb i pogledam svoj odraz.
Dvije riječi padnu mi na pamet. Simon i Cowell.
Ne, ovo nije moguće. Razmišljala sam o hlačama do kukova, bootcut kroja, koje su laskave za figuru. Ne o hlačama čiji je struk toliko visok da mi gotovo dopire do bradavica. Plus - a vjerujte mi, to nije plus - nabrane su.
Zapanjena sam. Ne trebaju mi Trinny i Susannah kako bi mi pokazale da je ovo modna katastrofa: sve mi je upravo pred očima. Nervozno se okrenem i pogled mi padne na stražnjicu. Barem mislim da mi je to stražnjica. Izgubljena ispod slojeva nabora, čini se da se proteže od mog grudnog koša sve do stražnje strane mojih koljena. Zadrhtim. Ovo je zasigurno najgori par hlača kojega sam ikada vidjela. Ikada. Jesam li ih stvarno nosila? U javnosti?
Mogla bih nastaviti zauvijek, ali ponestaje mi vremena. Moj intervju je u devet, a poslije moram otići ravno u ured. Što znači, odlučim izvlačeći se iz odijela i bacajući ga na pod, da je vrijeme za plan B. Bacim se natrag u ormar i počnem prelaziti po vješalicama. A sada, gdje je ona ružičasta angora suknja i čipkasta majica?
Nakon dva nanosa parfema, spremna sam. Zgrabim svoj crni kožni portfolio i bacim se u lov na svoje ključeve i mobitel. Gdje li su? Zakasnit ću. Jurnem u kuhinju i počnem kopati po hrpi časopisa i novina na stolu, zatim prevrnem zdjelu s voćem koja je dom brojnim kovanicama. Dovraga. Željela bih ih pronaći.
Stanite malo, što je ono?
Primijetim svoj sjajni privjesak za ključeve ispod papirnatog ručnika. Fantastično. A sada gdje li mi je... Vratim pogled: tamo, u zdjeli s voćem, nalazi se moj mobitel. Ali kako je to moguće? Pogledala sam tamo prije sekunde. Zapanjena, podignem ga i ubacim u torbu. Vau, hvala nebesima na sretnome vrijesku. Što bih učinila bez njega? Duboko udahnem. Dakle, imam li sve za intervju?
Brzo prijeđem popis u svojoj glavi, bacim pogled po kuhinji i primijetim da su Gabeove tenisice nestale. Sigurno je otišao trčati, mozgam i osjetim blagu grižnju savjesti jer sam bila pomalo otresita s njime ranije. Zatim primijetim da je ostavio otvoren prozor i odem ga zatvoriti.
I tada ugledam sretan vrijesak na prozorskoj dasci. Bože, kako sam ga mogla zaboraviti? Izvadim ga iz vaze i čvrste ga stisnem. Gotovo trenutno osjetim kako se polako smirujem. Gabe ima pravo. Bit ću dobro. Zapravo ne, bit ću više nego dobro, bit ću odlično. Zapanjiti ću Victora Maxfielda svojom fotografskom vještinom i zamolit će me da dođem raditi za njih. Preklinjat će me da radim za njih, govorim si i uživam u naletu samopouzdanja dok mi se glavom vrti ta sretna misao.
Koju slijedi druga: reći svojoj obitelj za svoj novi super posao. Tata će biti oduševljen jer zna da je to ono što sam oduvijek željela. Ed će biti zapanjen. Što se tiče Rosemary, više se nikada neće moći hvalisati svojom Annabel. Jer ću ja imati nešto bolje od pokrivenog vrta i dadilje koja govori francuski. Imat ću najbolju karijeru!
Uhvatim dah. Moj san iz djetinjstva je tako blizu da ga gotovo mogu dotaknuti. Gurnem sretan vrijesak u džep, prebacim svoj portfolio preko ramena i požurim kroz hodnik prema njemu. Zamislite samo. Ja. Heather Hamilton. Fotografkinja Sunday Heralda. Otvorim vrata objema rukama i napravim mali korak za čovječanstvo, ali ogroman korak prema svom novom životu.

Trideset i četvrto
poglavlje
MISLIM DA ĆE mi pozliti.
Iza stola, u jednoj od onih ogromnih kožnih stolica visokog naslona, Victor Maxfield mi govori zbog čega su novine Sunday Herald jedne od najprodavanijih vikend novina u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sjedim nasuprot njemu u njegovom velikom uredu na uglu, koji ima ogromne staklene prozore s nevjerojatnim pogledom na London Eye, i činim sve što oni članci o tome kako dobiti posao kažu da biste trebali činiti na intervjuima za posao. Održavam kontakt očima, izgledam zainteresirana i puna entuzijazma, uz povremeno kimanje, naginjanje glave i mrmljanje ‘Stvarno?’ i ‘Apsolutno’, i smijanje na pravim mjestima njegovim šalama - iako potajno mislim da nisu baš tako smiješne. Ali toliko sam nervozna da još uvijek imam osjećaj kao da ću povraćati.
Iskreno, nisam imala pojma da će biti ovako loše. Kada sam stigla prije petnaest minuta i kada su mi rekli da pričekam na Recepciji, bila sam još relativno mirna. Popila sam malo vode iz aparata u uglu i prelistala nekoliko časopisa. Kada je Margot, tajnica Victora Maxfielda, došla da me odvede gore u njegov ured, lagano sam čavrljala u dizalu o vremenu i razmišljala: ‘Pogledajte me, zrela sam i samopouzdana, i ni najmanje nervozna’. Činilo se kao da sam ja ona koja nju umiruje.
Štoviše, bila sam u redu i dok sam slijedila Margot kroz zaposlen otvoren ured, iako priznajem da sam cijelo vrijeme morala buljiti u sag jer mi je inače sve to moglo djelovati zastrašujuće. Ali ipak. Bila sam dobro. Sve sam upijala dok sam koračala, njišući kosom, ljuljajući svoj portfolio, razmišljajući kako se konačno uspinjem ljestvama uspjeha.
Zatim sam ih ugledala. Vrata s natpisom UREDNIK, ispisanim srebrnim slovima. Baš kao u mom snu.
I tada sam izgubila kontrolu.
“..a tako, kada su nam brojke cirkulacije nadmašile sve one ostalih vodećih novina, otišao sam kući ženi i rekao joj dobre vijesti. A ona je rekla: ‘Dobar posao, to zavrjeđuje finu šalicu čaja’.”
“Stvarno?” nasmiješim se.
Znojim se. Osjećam kako vlaga raste pod mojim čipkastim pazusima i stvara dvije odvratne ljepljive mrlje. Promeškoljim se nelagodno, pazeći da držim ruke čvrsto stisnute uz tijelo. Fuj.
“... živim ovdje skoro dvadeset godina, ali to je sigurno neka britanska fora, hm?” Nasmije se prijateljski.
“Apsolutno.” Mjehur mi se bolno pobuni. K vragu, zašto sam popila onu drugu šalicu kave? Prekrižim noge, čvrsto stisnem bedra i ukočeno se nasmiješim.
“...Ali dosta o meni i novinama. Ovdje smo kako bismo razgovarali o vama...”
Čujem glas Victora Maxfielda u pozadini, ali omeo me netko drugi tko prolazi pored ureda i bulji u mene.
“Pa, reci mi, zašto si poželjela biti fotografkinja, Heather?” Znala sam da nisam smjela odjenuti ovu glupu angora suknju i čipkastu košulju za bakice. Svi su u trapericama i majicama, stvarno super i ležerno, poput pravih novinara i fotografa. A ne poput varalica kao što sam ja. Ljupka pomoćnica fotografa za vjenčanja. O Bože, gdje mi je bila pamet? Ja ne pripadam ovdje. Daleko sam iznad svog ranga.
“Heather?”
Prestrašeno se vratim s Planeta gubitnika i ugledam Victora Maxfielda kako čeka ono što u uputama za intervjue nazivaju ‘input’.
“O, apsolutno.” Poprimim samopouzdani izgled. Koji mi se zaledi na licu poput maske kada vidim da se njegov izraz mijenja iz iščekivanja u zbunjenost. “Mislim... ovaj... oprostite, što ste rekli?” Glas mi je puno viši nego obično.
“Pitao sam se što je potaklo tvoje zanimanje za fotografiju”, kaže Victor Maxfield strpljivo, ali znam da njegova ležernost prikriva čeličnu čvrstoću.
Sjednem uspravno u svojoj stolici i pretvaram se da ozbiljno razmišljam o pitanju (drugi savjet: nikada ne žurite s odgovorom), ali opet me omete netko tko prođe pored ureda i viri unutra. Zaista, željela bih da ljudi ne bulje u mene.
“Ne brini, ne bulji u tebe.”
Poskočim kada Victor Maxfield pokaže na muškarca ispred ureda. “Gleda sebe. Tašta gomila, to moje osoblje.” Zahihoće se. “Ne znam jesi li primijetila prije no što si ušla, ali moji prozori su ogledala”, objasni.
“Stvarno?” nasmijem se ugodno. Sada se osjećam kao još veći idiot. Čitavo ovo vrijeme mislila sam da bulje u mene, a zapravo su provjeravali kako oni sami izgledaju.
“Dakle?” Victor Maxfield spoji prste i nasloni bradu na njih. Čini se da me razmatra i osjećam kako moje šanse, koje su bile ovako blizu, nestaju.
Ponirući u jamu nesigurnosti, pogledam ga ispod svojih trepavica. Victor Maxfield je impozantna figura. Iako se sigurno približava šezdesetoj, još je privlačan. Njegovo osunčano, pjegasto lice ima dobro istrošene linije i bore koje se na muškarcima nazivaju markantnima, a na ženama su razlog tome što se plastični kirurzi vozikaju uokolo u najnovijim Mercedesima. Kosa mu je još uvijek gusta, iako prošarana sijedima. Ali najuočljivije su mu oči. Dijelom skrivene njegovim vrećastim kapcima, slažu se s plavetnilom njegove Ralph Lauren košulje, i nakratko me podsjete na Gabeove koje su, jutros kada sam pogledala u njih, bile ispunjene vjerom u mene.
“Imala sam osam godina”, počnem tiho, “i moja obitelj i ja selili smo se iz Yorkshirea u Cornwall.” Sve mi se vrati kao da je bilo jučer. “Pozdravljali smo se sa svim našim prijateljima i susjedima. Sjećam se kako sam gledala sva ta lica i izraze i željela ih uhvatiti da ih imam zauvijek. Bila je tamo gospođa Bird koja je živjela pored nas i nikada nije nosila svoje umjetne zube. Mala Andrea koja se ljuljala na vratima ograde. Buster, susjedov pas, lajao je i mahao repom. Nisam željela zaboraviti nikoga od njih.” Slike njihovih lica ožive u mom sjećanju i iako sjedim u visokom uredu na obalama rijeke Temze, ponovno sam u Yorkshireu. “Upitala sam oca mogu li posuditi njegov aparat”, nastavim. “Bio je marke Leica, star, velik, crn i težak, i nikada mi prije nije dozvolio da ga koristim. Ali to je bio poseban dan pa mi je pokazao kuda da gledam, što da pritisnem i kako da fokusiram.
“Bilo je nevjerojatno - sav taj život, sve te uspomene, svi ti osjećaji, i dok sam stiskala gumb, činilo mi se kao da upijam sve to, poput spužve. Znala sam da bih mogla tako zauvijek.” Glas mi posustane kada mi se misli vrate na mamu - kao što se često dogodi. “Ne volim se pozdravljati i znala sam da se na taj način ne pozdravljam zapravo jer nosim te ljude sa sobom.”
Pogledam Victora Maxfielda, koji je u tišini slušao cijelo vrijeme. “Imam ih i danas. Andreu, gospođu Bird i Bustera.”
“Mogu li ih vidjeti?” upita Victor Maxfield.
“Bojim se da su malo zamagljene”, nasmijem se, “i ima puno mojih palčeva na njima.”
I on se nasmije, što me potakne. “Ali imam puno drugih slika”, kažem i izvučem svoj portfolio koji je ispod moje stolice, “ako biste željeli pogledati.”
“Molim.” Potapša svoj stol.
Stavim veliku mapu gore, otvorim zatvarač i rastvorim je. Kao i samu sebe, pomislim, odjednom se osjećajući ranjivo dok Victor Maxfield zagaljuje svoje rukave i govori: “Da se bacimo na posao, a?”
Sljedećih trideset minuta Victor Maxfiled proučava moje fotografije, kima s divljenjem i postavlja mi desetke pitanja. Ne mogu u potpunosti vjerovati. Urednik. Sunday Heralda. Gleda moje slike.
Ali dok razgovaram o svojim fotografijama, moje nervoza nestane. Glas mi postane čvrst i samopouzdan, prestanem se igrati sa svojom odjećom i koristim ruke za pokazati dubinu i perspektivu. Čak zaboravim i da moram piškiti.
Zaokupljena opisivanjem različitih inspiracija za svaku temu, kriomice pogledavam Victora Maxfielda i, iako se jedva usuđujem vjerovati, čini mi se impresioniran. U jednom trenutku kima uz odobravanje, u sljedećem podiže obrve sa zanimanjem ili se smije prevelikoj slici jednog od Edovih pacijenata - dječaku od otprilike devet godina, kojemu su usta puna aparatića za zube i žvakaće gume. Kada dođe do jedne slike, utihne i promatram ga kako je proučava, čela nabranog od razmišljanja. “Tko je ovo?” upita.
Drži crno-bijelu fotografiju moje majke. Na glavi joj je šal, lice joj je nagnuto prema suncu, a lagani smiješak igra joj na usnama. Kao da isijava. Štoviše, toliko isijava da možda ne biste ni primijetili da nema obrve, ili da ni vlas kose ne izviruje ispod šala. Umrla je samo nekoliko tjedana nakon što je nastala ta slika.
“Moja inspiracija”, kažem tiho.
“To je prekrasna žena”, Victor Maxfield kaže u sadašnjem vremenu.
“Znam”, složim se. Jer je na ovoj fotografiji živa.
Zavlada tišina dok buljimo u fotografiju. “Pa, jako sam uživao u tvom portfoliju”, kaže Victor Maxfield dok se naslanja natrag na stolicu. Odvrne natrag rukave, spretno vrati manšete i fiksira me zamišljenim pogledom. “Imaš li još pet minuta viška? Volio bih da upoznaš našeg urednika fotografije.”
“Naravno.” Kao da treba pitati.
Podigne slušalicu i pritisne gumb. Osoba na drugom kraju linije odmah se javi. “Yvonne? Bok, Victor je. Jesi li slobodna? Ovdje je fotografkinja koju bih ti želio predstaviti.” Bez da čeka odgovor, spusti slušalicu s uvjerenjem čovjeka kojemu su pitanja uvijek retorička.
“Pa, to je sređeno.” Čini se prilično zadovoljnim i ustane. Shvatim to kao znak pa i ja ustanem. Zaobiđe svoj stol i ispruži ruku. “Heather, bilo mi je zadovoljstvo upoznati te.”
Znači, to je to. Intervju je gotov. “I meni”, kažem, rukujem se s njime i osjetim mješavinu olakšanja i tuge jer je ovo možda najbliže što ću se ikada približiti svome snu.
Prekine nas kucanje na vratima i žena kovrčave kose i s velikim visećim naušnicama proviri kroz vrata.
“A, Yvonne, ovo je Heather, fotografkinja o kojoj sam ti pričao.”
Nasmiješi se energično i pojavi se u cijelosti. “Bok”, kaže žustro, rukuje se sa mnom, a zatim izađe iz ureda. “Ovuda”, pozove me.
Uzmem svoj portfolio i bacim pogled na Victora Maxfielda. Prekriženih ruku, naslonjen na stol, promatra me napeto, kao da duboko razmišlja. Je li to dobro ili loše? Ne mogu dokučiti i, zabilježivši u glavi da moram to provjeriti u svojoj knjizi o intervjuima za posao, požurim za Yvonne.

Trideset i peto
poglavlje
YVONNE JE ZASTRAŠUJUĆA, ali prijateljski raspoložena. Žustro mi pokaže stol za fotografiju, upozna me sa svojom pomoćnicom, čije ima sam odmah zaboravila, i agresivno flerta s slobodnim fotografom koji traži posao (‘Nikada se nemoj bojati zlorabiti svoju moć’, savjetuje mi nakon što ga je angažirala za snimanje), rukuje se sa mnom, pokaže mi dizalo i nestane ‘da se baci na mučenje’.
Razmišljam o njoj za vrijeme cijelog putovanja podzemnom na posao. Pa, ne posebno o Yvonne, nego o cijelom Sunday Heraldu, Victoru Maxfieldu i svom intervjuu. U meni proključa uzbuđenje. Ako dobijem taj posao, čitav život će mi se promijeniti. Sanjareći, zatvorim oči i dozvolim da me vlak dovede iz moje zamišljene budućnosti natrag u stvarnost.
Kada stignem na posao, iznenadim se kada otkrijem da je zgrada još zaključana. Gdje je Brian? Provjerim vrijeme - skoro je jedanaest. Zbunjena, otvorim svojim ključevima, isključim alarm i podignem rolete. Sunce se ulije u ured, osvjetljujući čestice prašine koje se vrte u zraku poput konfeta. Podignem poštu s otirača i odem do glavnom pulta.
Kao i uvijek, uglavnom se radi o računima, ali iako prije nekoliko tjedana nismo mogli ni sanjati da ćemo ih platiti, sada, s vjenčanjem Lady Charlotte, ne moramo brinuti. Što je odlično, mozgam ulazeći u malu kuhinju da si napravim kavu. Samo ne tako odlično za mene. Čvor užasa stegne mi se u želucu dok se taj dan približava.
Pokušavajući ne razmišljati o tome, sipam si kavu u šalicu kada začujem zvonce na vratima. To je sigurno Brian. “Dakle, kada se to dolazi?” viknem.
“Kako molim?”
Provučeni glavu kroz vrata i osmijeh mi se zaledi na licu. To nije Brian. Umjesto njega, tamo stoji plavuša tanka kao čačkalica. Sa sumnjivo velikim dekolteom. Krene prema meni dok joj potpetice glasno odzvanjaju laminatnim podom. “Tražim Briana Williamsa”, zahtijeva visokim njištanjem.
Želudac mi propadne. Ne treba mi upoznavanje kako bih znala tko je ovo - Lady Charlotte. “Bojim se da ga još nema”, odgovorim i stanem iza pulta na kojega je odložila svoju Mulberry torbicu.
Gurne svoje crne Chanel sunčane naočale na čelo i fiksira me snažnim pogledom. Uzvratim ga. Postoji ljubav na prvi pogled, ali ovo je mržnja na prvi pogled. “Nije ovdje?” ponovi ogorčeno.
Hodaš po jajima, Heather, upozori me glas u glavi. Hodaš po jajima.
“Možda ja mogu pomoći”, pokušam oprezno. Ne smijem dozvoliti da se umiješaju moji osobni osjećaji. Moram ovome pristupiti potpuno profesionalno.
“Možda.” Šmrcne i po pogledu koji mi uputi jasno je da je mislila “Možda ne”. Međutim, bez ikoga drugoga, nema puno izbora. “Mislim da smo jednom možda razgovarale telefonom.”
Jednom? Prije bih rekla pedeset puta, želim uzviknuti. Umjesto toga, ugrizem se za jezik i koncentriram se na to da budem prijateljski raspoložena i nasmiješena. Prijateljski osmijeh. Prijateljski osmijeh. Ponavljajući si to u glavi poput mantre, prekopam po papirima na pultu kako bih se predstavila kao autoritet.
“Došla sam zbog svog vjenčanja.”
“Sigurno ste jako uzbuđeni”, zaneseno kažem.
“Jako”, kaže glasom koji ne bi mogao zvučati manje uzbuđeno. “Ali, da budem potpuno iskrena, bit će mi drago kada sve to završi. Organiziranje vjenčanja za petsto ljudi je užasno stresno. Uz žičani kvartet koji dolazi iz Praga, Harrods koji kaže da neće imati vremena obložiti tortu zlatnim listićima, moju vizažisticu koja je slomila ruku...” Okrene očima teatralno. “Ali, takva sam. Uvijek si uzmem previše posla. Liječnik mi je rekao da moram paziti jer ću se u suprotnom naći u bolnici zbog iscrpljenosti. Ali rekla sam mu: ‘Ne, doktore. Ovo je moj dan vjenčanja i ako budem sama morala nanijeti olovku za oči, onda ću to i učiniti’.”
“Dobro za vas”, kažem ohrabrujuće. Ovaj, halo? Je li ova žena ozbiljna? U iskušenju sam da je pitam hoće li imati snage nanijeti si i maskaru, ali omete me njena torbica - koja se pokrene.
“Isuse!” odskočim od pulta. “U tome je nešto živo!” Torbica se opet pomakne i iz kuta proviri crni nos. “O moj Bože, to je štakor!”
Prvi iskreni osmijeh pojavi se na licu lady Charlotte koja podigne najsitnijeg, najćelavijeg, najružnijeg psa kojega sam ikada vidjela i počne mu maziti štakorsku glavu, gugućući: “Ooo, je li te velika zločesta žena prestrašila, Poo-Poo?”
Poo-Poo?
“Ovo je Pollyanna, moja čiuvauva”, kaže i ljutito me pogleda.
“Bože, žao mi je. Mislila sam... ima tako malene oči da sam pomislila...pa...” prekine me elektroničko zvonce na vratima i pojavi se Brian.
“Dobro jutro.” Uđe u ured s poslužavnikom iz maloga kafića na uglu i s više energije no što sam već dugo vidjela u njemu. Povuče snažno svoju cigaretu i široko nam se nasmiješi. “Nije li predivan dan?”
Iza njega, s druge strane prozora, nebo je još uvijek pokriveno oblacima i prijeti kišom.
“Kupio sam ti dvostruki cappuccino, bez pjene, baš kako voliš”, kaže vedro i pruži mi plastičnu šalicu, “i kroasan od čokolade. Znam da su ti omiljeni.”
Dok sve tiho prihvaćam, gledam ga sumnjičavo. Stanite malo. Je li ovo isti onaj Brian kojega svakoga jutra nalazim pogrbljenoga za stolom, kako puši i gorko komentira koga god s naslovnice Daily Maila? Koji odbija platiti dvije i pol funte za kavu za van i naziva to ‘dnevnom pljačkom’ te inzistira na instant kavi? Čak i kada to znači da nosimo bocu sa sobom dok radimo?
“Moram reći da jutros izgledaš prilično skockano. Kakva je to posebna prigoda?”
“Ovaj...” Planirala sam mu reći za svoj intervju kada stigne, ali to je nemoguće dok je Lady Charlotte ovdje.
“Nemoj mi reći!” Lupi svojom šalicom po pultu, povuče dim cigarete i pogleda me kroz sužene oči. “Ti i James ste se zaručili.”
“Ne baš.” Nasmiješim se nelagodno, a zatim, pokušavajući ga brzo odvratiti od Jamesa, kažem vedro: “Jesi li upoznao Lady Charlotte?”
Čini se grozno upropastiti njegovo izvanredno dobro raspoloženje, ali ona stoji tako poput limuna. Ili izgleda kao da je upravo pojela limun.
“Oduševljena sam”, promrmlja ona i pruži mlitavu ruku.
Očekujem da će Brian izgledati kao da mu je zlo, ali uopće nije uznemiren. “Lady Charlotte! Kakvo iznenađenje. Toliko sam se radovao što ću vas upoznati.” Oduševljeno pljesne rukama i nasmiješi joj se poput političara. Zapravo, ne samo da nije uznemiren, nego se uopće nije zbunio, odlučim i promatram neukusno ljubljenje zraka.
A zatim opazim grimiznu mrlju na njegovom vratu.
Poput domina, sve se posloži. Prošla noć. Rocky Horror Show. Neil, zgodan stjuard. Jutros. Kasni na posao. Smiješno dobrog raspoloženja. Ljubavni ugriz.
Uhvatim njegov pogled preko ramena Lady Charlotte, nasmiješim se značajno i podignem palčeve.
On se zacrveni i usmjeri pažnju na Lady Charlotte koja jadikuje jer joj se buket neće slagati s tenom i izgledat će užasno na fotografijama. “To moramo odmah srediti. Idealno bi bilo da odemo u cvjećarnicu i snimimo nekoliko polaroida...” Pokušava me ignorirati.
“O, biste li mogli? Biste li stvarno mogli?” preklinje Lady Charlotte, glasa punog nade i zahvalnosti.
Nada i zahvalnost? Lady Charlotte? Zapanjena sam: Brian izvodi čarolije poput čarobnjaka.
“Ali to bi značilo da moram otkazati dogovore.”
“Nadoknadit ću vam to, naravno.”
“Što će značiti znatan gubitak.”
“Kako god. Imam pristup tatinom računu. Odmah ću vam napisati ček.” Potraži kemijsku.
“Ne, bojim se da to ne mogu prihvatiti. Iznos bi mogao doseći tisuće.” Podigne ruke u zrak kao da se brani od čeka.
I tada ga pogledam sa strahopoštovanjem. Ovaj čovjek je genijalac. S praznim rokovnikom i gomilom računa, mogli bismo se naći na nuli već danas.
“Hoće li ovo sve pokriti?” preklinje Lady Charlotte, ispunivši ček.
Brian ga pogleda, a zatim oklijeva radi dojma. Namršti čelo, udahne, a zatim, uistinu odličnim potezom, konačno pogleda u mene i upita: “Heather, misliš li da ćeš moći odgoditi zakazane sastanke?”
Zaista, čovjek bi trebao osvojiti Oskara.
Prihvatim igru: poprimim ozbiljan izraz i otvorim rokovnik. Prazne stranice bulje u mene. “Neće biti lako, ali potrudit ću se”, kažem ozbiljno.
“O, predivno!” Uzviknuvši s olakšanjem, Lady Charlotte pljesne rukama. “Kako ću vam se ikada moći odužiti?”
“Molim vas, nije to ništa”, protestira Brian. “Ovdje, u Zauvijek zajedno, uvijek ispunjavamo sve želje.” Ozari se, gurne ček i svoj džep i stavi ruku oko tankog struka Lady Charlotte te je izvede van.
Nakon pola sata i polovice čokoladnog kroasana, shvatila sam da bih danas radije pojela pahuljice i igram se mišlju da skočim van po kutiju, kada zazvoni telefon. Jedna od naših mušterija zove zbog dodatnih slika svog vjenčanja, koje je bilo prije nekoliko mjeseci.
Da, naravno, imamo ih, uvjerim je i odustanem od svog izlaska po doručak. Odem u malu tamnu komoru gdje pregledam prepune ormariće, police natrpane različitim fasciklima i kutijama filmova. Ovo je Brianova ideja arhiviranja. Uzdahnem, i, kao i inače, zakunem se da ću jednoga dana sve reorganizirati te uključim CD player, zavrnem svoje čipkaste rukave i prionem.
Gospodin i gospođa K. Peck. Ne, to nisu oni. Posegnem za drugim fasciklom na kojem je napisano STAR... nešto. Borim se kako bih dešifrirala Brianov rukopis. START-R-E... O, to je Startrek par koji je izgovorio svoje zavjete na klingonskom. Pogledam fotografiju krupnog sredovječnog mladoženje u odijelu svemirskog broda Enterprise, zatim gurnem fascikl natrag u ormarić i izvučem sljedeće vjenčanje.
O, ovo je ono na kojem je mladenka bila u crnome, a ovo je ono uz London Eye... bili su tako lijep par. Primijetim mladenku i mladoženju Indijce i otplovim u sjećanja na crvene i zlatne sarije, zvukove bubnjeva, stolove s najukusnijom hranom. Ali to nije par kojega tražim. Prekopam sljedeći dio bez uspjeha.
Potonem beznadno na stolac i grickam si nokte dok mi pogled ne padne na kutiju označenu s ‘Lipanj 2005’. Izvučem svežanj fotografija i usmjerim ih prema svjetlu.
Srce mi preskoči.
Ne, sigurno ne, ne može biti...
Dok Michael Crawford doseže vrhunac na CD-u, s užasom buljim u fotografiju. Oči mi upijaju sretan par - mladenka se smiješi aparatu, mladoženja se smiješi njoj, trljajući nos uz njen. Ponovno bacim pogled na datum: 8. lipnja. Prije jedva dva mjeseca. Oklijevam i nisam sigurna što učiniti. A zatim shvatim da mogu učiniti samo jednu stvar.
Uzmem telefon i počnem birati broj.

Trideset i šesto
poglavlje
“OŽENJEN JE?”
Sjedim u hotelskom baru blizu zračne luke Heathrow i pogledam Jess u njenoj uniformi. U jednoj ruci joj je cigareta, a u drugoj crno-bijela fotografija nasmiješene mladenke i mladoženje: gospodin i gospođa Gregory de Souza. Inače poznat kao...
“Greg?” ponovi Jess. “Greg je oženjen?”
Skoro je sedam sati navečer. Nakon što sam jutros otkrila fotografiju, nazvala sam je i rekla da se moramo vidjeti, ali bila je s Gregom - doručkovali su u nekom malom kafiću - i rekla je da navečer leti u cape Town na dva tjedna. Može li to pričekati dok se ne vrati?
Ne, ne može. Ali toliko sam željela da može.
Željela sam da može čekati zauvijek. Željela sam da nikada nisam našla tu fotografiju, da nisam prepoznala srebrni ožiljak na licu mladoženje i da mi zato Gregov osmijeh nije bio toliko poznat. I željela sam da joj nikada ne moram reći da je muškarac u kojega se zaljubila oženjen i da sam ja fotografirala njegovo vjenčanje u bijelom prije manje od dva mjeseca.
Ali morala sam. I tako sam provela čitav dan hrvajući se sa svojom savješću, razmišljajući kako da joj to priopćim. Međutim, na kraju sam joj jednostavno pružila fotografiju. Napokon, slika govori više od riječi. Od bilo kakve riječi.
“Gad.”
Trgnem se. “Možda je došlo do neke pogreške...” Ali, naravno, nema greške. Tamo je crno na bijelo.
Jess je stisnula čeljust i pripremim se na eksploziju. Ali onda se čini kao da se sve samo rastopi, kao da bi joj to bilo previše. Nagne se iznad šanka i stavi glavu u ruke. “Jednostavno ne mogu vjerovati.”
Bespomoćno je gledam. Nikada nisam vidjela Jess tako slomljenu i uznemirenu. “Možda su poništili brak”, pokušam s nadom.
Podigne glavu i pogleda me postrance.
“Dobro, možda nisu.”
Zavlada napeta tišina dok uvlači dim svoje cigarete, a zatim izdahne dva potoka dima kroz nosnice. “Mislila sam da je ovo prava veza, ali očito je da sam mu bila samo avantura. Prljava, mala, izvanbračna avantura.” Zgnječi cigaretu u pepeljari i otpije malo crnog vina. “Kriste, spavala sam s nečijim mužem.”
Bez riječi promiješam led u svom ginu s tonikom. Ne mogu smisliti ništa što bih rekla.
Krivo protumači moju tišinu kao predbacivanje. “I ne gledaj me tako.”
“Što? Nisam.”
“Možda sam spavala s nekolicinom muškaraca - dobro, s puno muškaraca...”
Nasuprot nama sjedi sredovječni par s kovčezima. Ispijaju kavu za šankom i čekaju da ih vozilo odvede u zračnu luku. Kada ugledaju bijesnu stjuardesu kako puši kao dimnjak i ispija crno vino, izgledaju uznemireno.
“... ali ne spavam s oženjenim muškarcima”, Jess glasno protestira. “To je moje jedino pravilo, Heather, moje jedino pravilo.”
Lupi rukom po šanku i ovije prste oko papirnatog ubrusa. Zgnječi ga u šaci i bijesno šmrcne. Oči joj se ispune suzama. “Moje jedino pravilo”, ponovi dok joj se suza otkotrlja niz lice i padne na šank.
“O, Jess, dođi ovamo.” Stavim joj ruku oko ramena i privučeni je bliže. Dok slušam njene prigušene jecaje, shvatim da ja nisam prolila niti jednu suzu zbog svog prekida s Jamesom.
“Osjećam se kao takva glupača”, kaže naposljetku, šmrcajući uz moju čipkastu košulju. Osjetim vlažnost njenih suza na ramenu. Kada se pridigne, prođe kažiprstom ispod očiju kako bi obrisala razmazanu šminku. “Mislila sam da sam ovoga puta pogodila. Uvjerila sam se da ima kvačice pored svega važnoga.”
“To nije nikakva garancija”, kažem tiho, misleći na Jamesa.
“Sada to znam.” Podigne svoju čašu do usana. Proguta još jedan gutljaj vina i zabulji se u daljinu, a zatim nježno kaže: “Nikada ne pričam o svome ocu, zar ne?” Ali čini se kao da postavlja pitanje sebi, a ne meni, pa samo slušam. Dok govori.
“To je zato jer ga nisam poznavala. Vidjela sam par slika. Bio je svirač saksofona u bendu i stvarno zgodan. Mama je rekla da se zaljubila u njega čim ga je ugledala. Rekao je da i on osjeća isto.” Zastane kako bi zapalila još jednu cigaretu. “Rekao joj je puno stvari. Da će kupiti kuću, da će ju oženiti, da će biti najbolji muž i otac na cijelome svijetu.” Otrese pepeo i izdahne dim.
“Otišao je i prije no što sam se rodila. Samo je nestao. Pobjegao. Nikada joj se više nije javio. Imala je osamnaest godina i bila je trudna šest mjeseci. Slomio je srce mojoj mami i mislim da nikada više u potpunosti nije zacijelilo.” Jess šmrcne i pomislim da će opet zaplakati, ali nasmiješi se. “Ona je borac, moja mama. Bila je sama, neudana i tinejdžerka - pa, možeš zamisliti kakva je to sramota bila u šezdesetima. I bila je crnkinja. Mojoj mami su dobacivali sve uvrede koje možeš zamisliti.”
Prstom kruži po svojoj čaši i vidim kako se u mislima vraća u prošlost. “Bila je to borba i radila je po dva posla istovremeno, ali uspjela je. Sama me odgojila. Zaista, ona je nevjerojatna, moja mama. Nikada mi ništa nije nedostajalo. Nismo živjele u velikoj kući, nismo imale auto i nismo odlazile u inozemstvo na odmor, ali...” Sumorno pogleda dolje u svoju uniformu. “Zato sam odabrala ovaj posao. Kada sam bila mala, sanjala sam kako ću odrasti i vidjeti cijeli svijet.” Jess se nasmiješi, gotovo posramljena zbog svog priznanja, i otpije gutljaj vina. “I zaklela sam se da se, kada odrastem, nikada neću zaljubiti i dopustiti da me neki bijedni tip povrijedi, kao što je moj tata povrijedio moju mamu.”
Čeljust joj se stisne i Jess me pogleda. “Ja nisam kao ti, Heather. Ja ne tražim leptiriće u želucu. Ne želim ih. Opasni su. Ja želim sigurnost, obavezu, financijsku stabilnost. O, i naravno, dobar seks”, doda nakon malčice razmišljanja. “Reci mi nešto. Zašto su gadovi uvijek odlični u krevetu?”
Nasmiješim se unatoč samoj sebi. “Ali bez tih leptirića, tvoja mama ne bi imala tebe”, istaknem. “Kladim se da ne žali ni za čim, ako je pitaš.”
“Ali što je s tobom i Danielom? Srce ti je bilo slomljeno.”
“To ne znači da se više ne želim zaljubiti”, kažem ravno. “Zašto?” dahne Jess.
“Jer je to najnevjerojatniji osjećaj na svijetu. Sve ćeš riskirati za njega. Ništa nije ni približno tome.”
“Ali tako si ranjiva.”
“Istina”, složim se. “Stvarno je strašno.”
“Pretpostavljam da ja nisam dovoljno hrabra.”
Zastanem. Nikada o tome nisam razmišljala na taj način, ali možda ima pravo. “Kako ide ona izreka? ‘Bolje je voljeti i izgubiti, nego nikada ne voljeti’?”
“Odakle ti takva mudrost? Iz kineskih kolačića?”
“Ne znam”, priznam.
Jess se nasmiješi, pa odmahne glavom i zacvili frustrirano: “Jebi ga! Što nije u redu sa mnom, Heather?”
“Sve je u redu.”
Ali Jess je raspoložena za predbacivanje samoj sebi i, ignorirajući me, počne kidati ubrus. “Ne, nije. Pogledaj me, imam trideset i šest godina i još sam sama. Nikada nisam bila zaljubljena. Nikada nisam ni sa kim živjela dulje od šest tjedana. A sada izlazim s oženjenim muškarcem.” Tamne oči joj zabljesnu. “Vjeruj mi, kada sam stavljala kvačice pored stavki na popisu, jedna od njih nije bila ‘Već ima ženu’.” Baci pogled na fotografiju na šanku i odloži svoju čašu na nju. “Svi ostali uspijevaju održavati uspješnu vezu. Mislim, pogledaj tebe i Jamesa...”
“Prekinuli smo.”
Prestane kidati ubrus. “Prekinula si s Jamesom?”
“On je prekinuo sa mnom”, ispravim je.
Njena zapanjenost preobrazi se u sažaljenje. “Isuse, Heather”, šapne. “Tako mi je žao. Ja ovdje verglam o glupom Gregu, a cijelo vrijeme...”
“Ne, stvarno, dobro sam”, kažem brzo.
“Da te nisam gnjavila kako moraš preboljeti Daniela i početi ponovno izlaziti...” Izgleda pogođeno. “O moj Bože, osjećam se tako odgovornom. Za sve sam ja kriva... smršavila si, zar ne?”
“Jesam?” kažem oduševljena što je primijetila, unatoč okolnostima.
“Da, u licu. Izgledaš ispijeno. I sise su ti manje”, kaže odlučno.
Namrštim se. Kada sam poželjela da izgubim nekoliko kila, nisam to imala na umu. “Jess, dobro sam”, ponovim čvrsto.
“Jesi?” kaže sumnjičavo kada shvati da možda ne pokušavam samo biti hrabra u vezi toga. “Ozbiljno?”
“Ozbiljno. Nije bilo leptirića”, dodam za objašnjenje.
“Jesu li stvarno tako dobri kao što kažeš?”
“I bolji.” Nasmiješim se.
Nasloni lakat na šank, osloni bradu na dlan ruke i ispije posljednji gutljaj vina. Sredovječni par prođe pored nas sa svojom prtljagom i dobace joj nekoliko zgroženih pogleda.
“Bolje da nije na našem letu, Margaret.”
“Mislim da je pijana. I vidjela sam kako puši.”
Jess i ja se zahihoćemo.
“Nadam se da nećeš imati neprilika.”
“Popit ću kavu.”
“Ali što ako su na tvome letu?”
Jess odmahne rukom. “Pustit ću uključen znak da je obavezan pojas. Neće mi stvarati probleme.”
“Možeš to napraviti?”
“Stalno to radimo. Da putnici ne lunjaju uokolo i smetaju nam kada želimo imati malo mira i tišine straga.” Uhvati moj zapanjen pogled. “Ah, ma daj, Heather, nisi stvarno vjerovala svim onim stvarima o prijetnji turbulencije?”
Buljim u nju bez riječi. Osjećam se kao da je netko sa mnom upravo zbio neslanu šalu.
“Možda ću pokušati jednom”, kaže ona nakon stanke.
“Što? Prijetiti turbulencijom?” Namrštim se. Kada samo pomislim koliko sam puta tako poslušno sjedila, umirući zbog potrebe da odem u zahod, ali u nemogućnosti da se pomaknem jer je uključen znak za pojas.
“Ne, ti budalice.” Namršti se. “S leptirićima.”
Kaže to s toliko nade da se moram nasmiješiti. “Nazdravit ću tome”, složim se i podignem svoju čašu te kucnem o njenu. “Za leptiriće.”

Trideset i sedmo
poglavlje
SLJEDEĆEG DANA ZA vrijeme ručka Brian i ja stojimo u redu u malom kafiću na uglu, kada otkrijem da Jess i ja nismo jedine kojima su leptirići na umu. Ali dok ih mi tek lovimo, Brian ih je definitivno već ulovio.
“Mislim da sam zaljubljen”, prizna.
“Zaljubljen?” ponovim kao jeka dok mi u želucu kruli. Ajmo, željela bih da možemo požuriti i da nas posluže.
“U početku sam mislio da će to biti samo seks, ali je puno više od toga.”
Začuje se glasno frktanje i sredovječna žena se okrene, lica crvenog poput paprike. “Ne možete li zadržati svoje prljave misli za sebe? Neki od nas pokušavaju ručati.” Opako nas pogleda. “Idemo, Carol, idemo Louise.” Sa svoje dvije prijateljice odmaršira iz kafića. I mi se nađemo na početku reda. Dok su sve oči u kafiću uperene u nas.
Teško progutam. Maria, vlasnica kafića, bulji u mene širom otvorenih usta.
“Ovaj, sendvič s piletinom na žaru i pestom, i ciabatta s prženom mozzarellom i rajčicom. Molim”, dodam nelagodno. Stvarno je super kada ne moraš čekati u redu, ali ponekad ostvarenje želje nije toliko dobro koliko ste mislili.
Nasreću, Maria je brza s našom narudžbom. Nakon nekoliko minuta pruži nam naše sendviče i Brian joj da deset funti. “Nisam namjeravao ništa reći zbog tebe i tvog tipa”, kaže, misleći na moj prekid s Jamesom, o čemu sam mu ranije ispričala, “ali jednostavno sam morao nekome reći.” Isprazni svoj sitniš u košaricu za napojnice na pultu. “Nisam se godinama ovako osjećao”, doda tiho, kako ovoga puta nitko ne bi načuo.
“Ali to je sjajno”, zgrabim naše sendviče. Osjećam se lagano klaustrofobično u malome kafiću pa se brzo ispričam probijajući se kroz red do vrata. Osjećam olakšanje kada zakoračim na jarko sunce. “Pretpostavljam da razgovaramo o Neilu.”
“Kako znaš?” upita iznenađeno.
Prijeđemo ulicu i krenemo prema uredu.
“Slučajan pogodak. Ili možda ima nekakve veze sa zamjenom sjedala na Rocky Horror Showu, a zatim s kašnjenjem na posao sljedećeg dana, s ljubavnim ugrizom...” Brian pocrveni. “Činio se stvarno super”, kažem. Provjerim koji sendvič je moj i dodam mu onaj s piletinom.
“O, da, je”, složi se Brian, kao da još uvijek ne može baš vjerovati. Odmota svoj sendvič, uzme zalogaj i zamišljeno počne žvakati. “Ali postoji razlika u godinama.”
“Koliko on ima godina?” upitam, stavljajući sunčane naočale. “Trideset i dvije”, prizna Brian. “Dvostruko je mlađi.”
“Opa, dečko-igračka.”
“To me brine. Ljudi će se smijati.”
“Ne, neće. Pogledaj Michaela Douglasa i Catherine Zeta-Jones.” “Upravo tako”, odvrati Brian sumorno. “Izgleda kao da joj je otac.”
“Ili djed”, dobacim, a zatim, vidjevši njegov pogođen izraz, brzo dodam: “Hej, prestani brinuti. Ti si jako zgodan za starijeg muškarca. I noge su ti prekrasne u mrežastim čarapama.” Prijateljski ga gurnem laktom.
Nasmije se i zagrize ponovno u svoj sendvič dok i ja sama uzimam prvi zalogaj svoga. Inače idem na ručak u M&S, ali često moj omiljen sendvič bude rasprodan. Međutim, posljednjih nekoliko tjedana uvijek ga pronađem i sada mi se, zapravo, zgadio. I zato sam danas odlučila ići po sendvič u lokalni kafić.
Na trenutak je sve tiho, osim zvuka naših koraka. Zatim čujem prigušenu zvonjavu. Slobodnom rukom kopam po torbi, izvučem svoj mobitel i pogledam ekran. Nema broja. Vjerojatno Jess zove iz hotela u Cape Townu, pomislim i stisnem mali zeleni gumb.
“Halo, je li to Heather?”
Samo što nije Jess, a usta su mi puna rastopljenog sira, rajčice i kruha.
“Ovdje Yvonne iz Sunday Heralda.”
Naglo stanem kada se u glavi prebacim s tračanja s najboljom prijateljicom na užasan razgovor u kojem je svaka riječ važna i koji bi mi mogao promijeniti život.
“Victor je jutros otišao na svoj godišnji ribarski izlet, ali me zamolio da te nazovem...” Nastavi žustro, očito toliko zaposlena da nije primijetila kako još nisam ni riječ rekla, “...jer je bio jako zadivljen razgovorom s tobom.”
Stane na trenutak i znam da mi je to znak da kažem nešto, ali još uvijek bjesomučno žvačem. Bože, što je s ovom ciabattom? Raste mi u ustima poput spužve. Teško progutam.
“Želio bi ti ponuditi posao fotografa.”
I skoro se ugušim.
“Želio bi?” dahnem između kašljanja.
Brian ispruži svoju bočicu vode Evian i zahvalno otpijem. “Hvala”, kažem.
“Nema na čemu”, jednoglasno odgovore Yvonne i Brian.
“Primit ćeš formalno pismo potvrde poštom, od našeg odjela ljudskih resursa”, nastavi ona. “Znaš, uobičajene stvari. Ugovor o radu - prava na godišnji, plaća.” A zatim: “Jeste li razgovarali o plaći?” upita me.
“Nisam sigurna...” S nelagodom pogledam u Briana koji korača pored mene i razgledava izloge. Odjednom se osjećam kao užasan prevarant.
“Ovdje je plaća trideset i pet tisuća.”
Želudac mi se okrene. “Da?” šapnem. Trideset i pet tisuća! To je skoro - prokletstvo - puno više nego što sada zarađujem.
“S revizijom nakon šest mjeseci.”
“Hmm.” Ispustim zvuk kao da ozbiljno razmišljam o tome, ali u mislima se već okrećem s punim vrećicama, baš kao Julia Roberts u Zgodnoj ženi. Zamislite! Moći ću si priuštiti odmor, i novu odjeću, i onu predivnu srebrnu ogrlicu sa suzama od granata koju sam vidjela u izlogu Dinny Halla na putu prema teretani.
“Samo je jedna kvaka.”
Yvonnin glas zaustavi me u hipu. “Da?” kažem, a u glavi mi se zavrti.
“Victor želi da počneš u ponedjeljak. Je li to u redu?”
Osjetim kako moje oduševljenje vene poput cvijeta bez vode. Ponedjeljak? Bacim pogled na Briana. Zapalio je cigaretu i puši, uživajući na suncu i u zaljubljenosti. Ne mogu mu reći da odlazim za dva dana. Iako je posao dosta pao...
A tada se sjetim. Vjenčanje Lady Charlotte. Sljedeći vikend.
To je to. Moram reći ne. “Pa, vidite...” počnem, ali Yvonne me prekine.
“Dobro. Nisam ni mislila da će to biti problem. Ono što Victor Maxfield želi, to Victor Maxfield dobije, a?” Kratko se, sarkastično nasmije. “Dobro, to je onda sređeno. Vidimo se u ponedjeljak - recimo oko deset?” i prije nego je uspijem prekinuti, ona prekine.
“Dobre vijesti?” Brian podigne obrve.
Sve se događa tako brzo da nisam sigurna. “Ovaj, da. Dobre vijesti.” O, prokletstvo, kako ću mu reći? “Vidiš, stvar je u tome da...” Razmišljam o svim mogućim načinima da mu priopćim vijesti, ali nijedan nije dobar. Nema lakog izlaska iz ovoga.
Sada smo pred uredom i dok Brian otključava vrata, a ja ga slijedim, pogodi me spoznaja. Željeti uspješan posao i dobiti ga, sada znam, dvije su potpuno različite stvari.
“Imam novi posao. U Sunday Heraldu. Žele da počnem u ponedjeljak”, izlanem.
Brianovo lice se objesi od šoka - jedan treptaj bio bi dovoljan da mi promakne - ali odmah se sabere. “Heather, to je fantastično.” Nalijepi si širok osmijeh na lice. “Bravo.” Sjeo je, ali opet skoči na noge i zagrli me. “Stvarno sam ponosan na tebe.”
“Ali što je s vjenčanjem Lady Charlotte?” upitam.
“Što s njim?” Napravi grimasu. “Mogu naći nekoga tko će mi pomoći. Napokon, to je samo još jedno vjenčanje.”
Nasmiješim se zahvalno. Brian je tako sjajan. “Ne mogu te iznevjeriti tek tako, bez upozorenja. Ne nakon svih ovih priprema. Možda bih im mogla objasniti”, predložim. “Mislim, trebala bih ti dati barem rok od jednog mjeseca.” Sada kad se to stvarno događa, otkrijem da ipak ne iščekujem odlazak tako očajnički.
“Heather, molim te. Kakve su to sve gluposti? Znam da sam ti šef...” pogleda me nježno, “...ali kao prvo, i najvažnije, sam ti prijatelj. Uzmi si slobodno ostatak tjedna. Priušti si nekoliko dana odmora. Vjeruj mi, bit ćeš zahvalna na tome jednom kada počneš raditi za novine.” Nasmiješi se svojim uspomenama.
“Pa, ako si siguran...” kažem sumnjičavo.
“Slušaj, ja sam imao svoju karijeru. Sada je red na tebi. Odi i budi fotograf za Sunday Herald. Odi i snimi neke nevjerojatne slike koje nemaju veze s konfetima.” Pucne jezikom. “Prokletstvo, djevojko, zajebi Čudovišnu mladenku. Ovo je ostvarenje tvojih želja.”
Ima pravo. Ovo jest ostvarenje mojih želja. Ali, dok gledam uokolo po uredu tvrtke Zauvijek zajedno, u zidove pune uokvirenih fotografija novopečenih mladenaca, sat s vjenčanja Charlesa i Diane, crno-bijelu Brianovu fotografiju iz njegovih najboljih dana, shvatim da sam bila toliko zaposlena željom da napredujem u svojoj karijeri da nikada nisam stala i uistinu cijenila ovo mjesto.
“Pa, znam da većina ljudi dobije zlatni sat kada napuste posao...”
Vratim se i ugledam Briana kako otvara ladicu. “Nije li to dar kada se odlazi u mirovinu?” kažem.
Ali Brian se ne smete, “...ali mislio sam da bi ti se ovo više sviđalo.” Ispruži CD.
“Što je to?” upitam. A zatim shvatim.
“Mala uspomena”, kaže tiho.
Okrenem plastičnu kutijicu u ruci. “Fantom iz Opere, Andrewa Lloyda Webbera.” Suze me zapeku.
“To je moj potpisani primjerak”, doda i u glasu mu je jasno čujan ponos kada pokaže na potpis: Michael Crawford.
Dirnuta sam. Znam koliko mu to znači. “Čuvat ću ga”, kažem i poljubim ga u obraz.
“Nadam se da hoćeš, do vraga. Stajao sam na kiši dva sata da ga dobijem.” Glas mu je pun emocija.
“Počet ću pakirati svoje stvari.” Natjeram se na osmijeh.
“Dobro.” Brian podigne novine i pravi se da ih čita.
U grlu mi se stvori knedla i odem u stražnju prostorijicu. Nisam ovo ovako zamišljala. Trepćući se borim protiv suza i izvučem ladicu. Krcata je mojih stvari pa dohvatim vrećicu i počnem je prazniti. Ne mogu da se ne zapitam: ako je ovo nešto što sam željela cijeli svoj život, zašto se osjećam ovako prokleto jadno?

Trideset i osmo
poglavlje
U ŠEST SATI Brian i ja se pozdravimo. Oboje se skrivamo iza svojih maski hrabrosti dok zbijamo besmislene šale i obećamo da ćemo ostati u kontaktu. Zatim je vrijeme da odem kući. Provela sam poslijepodne sakupljajući sve što sam u proteklih šest godina skupila i napunila sam dvije velike vrećice, ali kada mi ponudi prijevoz, lažem i kažem da je u redu, da su zapravo prilično lagane i da se sastajem s Jess na piću, da proslavimo.
A ništa od toga nije istina.
Izvučem se iz podzemne dok mi vrećice udaraju u potkoljenice i ostavljaju crvene tragove za koje znam da će se pretvoriti u velike ljubičaste modrice, te se počnem vući ulicom prema svom stanu. Gužva je i, kao i obično, sve je bučno i užurbano, puno ispušnih plinova i dima od cigareta, ali jedva to primjećujem. Komadići mog razgovora s Yvonne, sjećanja na Brianov izraz lica, isječci s mog intervjua kod Victora Maxfielda, mješavina uspomena iz Zauvijek zajedno u proteklih šest godina - sve se pomiješalo u montažni film koji mi se okreće po glavi.
Čula sam za ljude koji padnu u šok zbog nesreće ili nekog drugog traumatičnog iskustva, ali nakon što im je ponuđen njihov posao iz snova? Mozgam o tome kada shvatim da sam stigla do ugla svoje ulice i ugledam pogrbljenu figuru u izlogu trgovine gospođe Patel. To sam ja.
Stanem kao ukopana nasred pločnika. Stvarno, Heather, što nije u redu s tobom? Takav izraz na licu. Svatko bi pomislio da si upravo izgubila posao. Trebala bi biti presretna. Trebala bi žuriti kući da nazoveš Lionela i Eda i kažeš im fantastične novosti. Trebala bi slaviti uz šampanjac, veselo se opiti i pijanim glasom svima govoriti kako si sretna.
Pa, dobro, možda bez toga.
Ispravim ramena i neprirodno se nasmiješim, kao kada vas fotografiraju predugo. ‘Ajde, Heather. Samo pomisli. Nema više srama na zabavama kada te netko pita što radiš. Nema više usporedbe s prijateljima iz škole i osjećala manje vrijednosti. Nema više gledanja kroz leću i želje da fotografiraš nešto osim ozarenih mladenki u bijelim haljinama. To je to! Uspjela si! Uspješna si!
Gledajući pored piramide juha u limenkama koje su na akciji, zabuljim se u svoj odraz. Čudno, ali uvijek sam mislila da će uspjeh izgledati drugačije.
Kada stignem u stan, ostavim svoje vrećice u kuhinji i odlučim proslaviti svoje dobre vijesti uzimanjem slušalice i biranjem brojeva. Sljedećih pola sata uzbuđeno brbljam o svom novom poslu Lionelu, Jessinoj govornoj pošti i Lou, jer otkrijem da je Ed na konvenciji ortodonata u Las Vegasu, što je ‘dobro jer, kada je kući, samo se svađamo oko nogometa’, puhne ljutito. A zatim, nakon što sam sve nazvala, nakon što su mi čestitali i rekli mi da ćemo popiti u moje ime, spustim telefon i blijedo pogledam po kuhinji.
Okej, a što sad?
Bubnjajući prstima po stolu, pogledam sat na mikrovalnoj: 19.03. Hm, pitam se gdje je Gabe. Kada pomislim na njega, osjetim trnce uzbuđenja. Ne mogu ga nazvati jer nema mobitel, ali jedva čekam da mu kažem vijesti. Bit će tako uzbuđen. Napokon, to je bila njegova zamisao.
Povučem vrata hladnjaka i zavirim unutra. Boca šampanjca koju sam kupila kada se Gabe tek doselio još uvijek se hladi i čeka posebnu prigodu. A sada je imam. Uzbuđeno ovijem prste oko njenog vrata omotanog u zlatnu foliju, pažljivo je odložim na stol i zgrabim dvije čaše za šampanjac.
Curi mi slina. Moët je ledeno hladan. Tamno staklo je orošeno kapljicama i na trenutak samo stojim, buljeći u bocu, kao da promatram nekoga u baru. Ne, Heather, kažem si strogo. Moraš pričekati Gabea.
Ponovno bacim pogled na sat: 19.07. Svaki čas će doći. Zaposlim se: nahranim Billy Smitha, očistim ploču za kuhanje, razmjestim magnete na hladnjaku.
Možda jedna mala čaša neće biti naodmet.
Heather. Nitko ne pije šampanjac sam. Moraš ga piti s nekim. Lijeno uzmem mandarinu i ogulim je, pa uživam u komadićima slatkoga soka dok jednu po jednu krišku ubacujem u usta.
Za što mi treba otprilike tri minute.
Čak ni jedna mala, sitna kap?
Požudno pogledam u bocu. Osjetim kako moja odlučnost slabi. Napokon, zašto ne bih pila šampanjac sama? Zašto bi društvo nalagalo da je to za parove? Zgrabim bocu i ogulim foliju. Ionako neću popiti cijelu bocu. Želim samo malo. Gurnem čep palcem i on iskoči uz glasan prasak, pa dohvatim čašu i stavim je ispod boce kako bih uhvatila pjenu žute tekućine.
Nakon tri čaše, pripita sam. Pjevam u duetu s Michaelom Crawfordom, izvodim piruete po kuhinji u svojim satenskim štiklama, širim ruke i zatvaram oči kada dolazimo do krešenda. Osjećam se prekrasno. Živo. Tako sam sretna da ću puknuti. Duboko udahnem puna pluća zraka, zabacim glavu i ozbiljno zapjevam. Znate, moram reći da mislim kako imam stvarno dobar glas. Prirodno sam nadarena. Trebala bih biti na pozornici. Uz malo dobrog treniranja, bila bih odlična plesačica. Mislim, pogledajte Catherine Zeta-Jones. Treba samo malo vježbe i par mrežastih čarapa. I na kraju bih imala divna bedra od tog visokog mahanja nogama.
Baš ovako... Šampanjac se prelije preko ruba moje čaše kada bacim nogu u zrak - Ta-da! Štikla mi se oklizne po mokrom podu i završim na guzici. Joj. Pa, očito mi treba malo vježbe.
Drhtavo se podignem na noge, šepam do stolice i ulijem si još jednu čašu šampanjca. Trgnem se i popijem malo. Jebi ga, ubila bih za cigaretu. Razmišljam o tome da otrčim do trgovine na uglu po Marlboro Lights, ali gležanj me zaboli. O, pa, ništa od toga. Za utjehu, popijem još gutljaj šampanjca.
Ali ne valja.
Stvarno bih željela da imam cigaretu.
Tada se sjetim. Gabe puši.
Veselo šepam kroz hodnik i uputim se prema njegovoj sobi. Sigurna sam da neće imati ništa protiv - shvatit će pušača sa željom i sve to. Krenem otvoriti vrata kada mi nešto pod stepenicama privuče pažnju. Malo zeleno svjetlo automatske sekretarice, gurnute iza vaze uvelih crvenih ruža. Treperi i obavještava me da imam poruku. Uz sve što se događalo, zaboravila sam provjeriti kada sam stigla kući.
Dovučem se do nje i pogledam ekran: Tri poruke. Pritisnem tipku i pričekam. Čuje se zvučni signal. “Halo, nemojte prekinuti, zovemo iz IPC Financija i možemo vam uštedjeti tisuće na hipoteci...” Nestrpljivo pritisnem tipku za brisanje i aparat opet ispusti signal, označavajući sljedeću poruku. “Hej, srce, ja sam. Ležim pored bazena...”
Jess! Veselo slušam kako blebeće o tome kako se dobro provodi u Cape Townu i kako je odlučila na neko vrijeme prestati izlaziti s muškarcima. Čujem kako otpuhuje cigaretu i to me podsjeti na moju žudnju. Gurnem Gabeova vrata.
“... pa sam pomislila u sebi, ‘Znaš što, Jess? Ako se dogodi, dogodit će se’...”
Čujem je kako brblja u pozadini dok pogledom prelazim po sobi u potrazi za poznatom crveno-bijelom kutijom. Oči mi zastanu na polici za knjige u kutu. Aha. Trijumfalno uzmem kutiju Maribora i izvučem cigaretu.
“...jer imaš pravo, bolje je voljeti i izgubiti nego...
Piiip.
Sekretarica je prekine usred rečenice. Prava Jess. Mislim da nikada nije ostavila sažetu poruku.za razliku od sljedećega glasa koji zvuči odsječno i djelotvorno, kao da je u žurbi.
“Bok, Gabe...”
Osjetim žalac razočaranja. K vragu, nadala sam se da će to biti Gabe.
“Ovdje tvoj stric...”
Aha, dakle ovo je taj stric o kojemu uvijek govori. Uzmem upaljač i okrenem se da odem. Trebala sam znati. Ima američki naglasak, ali puno blaži od Gabeovog, zapravo, stvarno čudno, ali zvuči baš kao...
“...Victor”, kaže glas na telefonu.
Maxfield, završi glas u mojoj glavi.
Zaledim se. Victor Maxfield je Gabeov stric? Moj cimer je nećak mog novog šefa? Na trenutak zanijemim. Zatim me, poput kamiona, udari spoznaja.
Zato sam dobila posao.
Poruka se nastavi, nešto o promjeni restorana u kojem se večeras nalaze, ali više ne slušam jer mi misli propadaju slobodnim padom. Zato je Gabe predložio da se javim Sunday Heraldu. Zato sam dobila intervju. Zato nakon šest godina bez ikakvog pomaka... Odjednom osjetim mučninu. Stavim ruku preko usta i srušim se na koljena.
Jebi ga.
“Hej, gdje si?”
Nisam sigurna koliko sam dugo sjedila na sagu, zaglušena zvukom pucanja svih mojih snova oko sebe, kada sam začula glas. Omamljena, podignem pogled i fokusiram se na figuru pred sobom. To je Gabe. Stoji na pragu u svojoj motorističkoj jakni i zbunjeno me promatra. dok zurim u njega, osjetim kako se moja šokiranost i povrijeđenost pretvaraju u ljutnju.
“Gade jedan.”

Trideset i deveto
poglavlje
GABE PROBLIJEDI. “ŠTO se događa?” šapne dok očima istražuje moje.
“Dobro ti znaš što se događa”, frknem, podižući se sa saga. Sve se slaže poput neke grozne, užasne slagalice: Gabe mi diktira zamolbu, pun je optimizma, entuzijazam Victora Maxfielda... Sjetim se kako sam mu u uredu pokazivala fotografije, osjećala ponos kada mi je dijelio komplimente zbog njih. “Bože, kakva sam ja jebena budala.” Ne sjećam se da sam ikada bila ovako ljuta.
“Hej, ‘ajde, smiri se...” počne on umirujuće.
“Da se smirim?” Znam da vičem, ali ne mogu prestati. Alkohol mi teče venama, pomiješan s adrenalinom i bijesom. To je stvarno ubojita kombinacija. “Kako se usuđuješ reći mi da se smirim, nakon svega što si napravio?”
“Napravio? Što sam napravio?” bulji u mene zatečeno. Prođe prstima kroz kosu i čeka da kažem nešto. Sve dok ne uzdahne od nestrpljenja, okrene se i ispusti svoju kacigu na krevet. “Za ime Božje”, promrmlja, umorno skine naočale i uštipne se za korijen nosa. “Uđem ovamo i prva stvar koju učiniš je da me nazoveš gadom, a čak ne želiš ni objasniti zašto.”
“Victor Maxfield”, kažem jednostavno.
Vidim kako mu se leđa ukoče i blago oklijeva. Zatim me pogleda drsko. “Što s njim?” Slegne ramenima, ali ne može skriti krivnju u očima.
“Ne laži mi”, prasnem.
“Jesam li ti ikada lagao?”
Sa saga se zabuljim u njega, a neprijateljstvo mi se cijedi iz pora. “On ti je stric, Gabe”, kažem odrješito. Moje riječi pogode ga poput strijela i opazim bljesak razumijevanja u njegovim očima. “Čula sam njegovu poruku na automatskoj sekretarici, o nekom restoranu. Igra je gotova”, dobacim oštro.
“To nikada nije bila igra...” pobuni se, a njegova se čvrstoća počne slamati.
“Ah, da?” prekinem ga. “Pretvaraš se da ti je zamisao pala na pamet, glumiš iznenađenje kada ti kažem da sam dobila intervju. Ti bi trebao biti glumac, a ne Mia.” Sav onaj šampanjac pojačao mi je emocije i razvezao jezik. Zrela sam za ogromnu svađu.
Ali Gabe mi je odbija pružiti. Stisnute čeljusti bulji u daljinu, odmahuje glavom, kao da je odlučio ne vjerovati onome što čuje.
“Nemaš ništa za reći?” pritišćem ga, razbješnjena njegovom šutnjom.
Okrene se od prozora prema meni. “Gle, razumijem zašto bi mogla biti malo uznemirena, ali praviš od muhe slona.” Pokuša se nasmiješiti, ali odjednom imam osjećaj da sam ja njemu samo jedna velika šala.
“Prestani mi se obraćati s visoka!” vrisnem dok mi se suze frustracije počnu slijevati iz kuteva očiju. Odlučnom trepnem da im se oduprem. “Kako se usuđuješ reći da reagiram previše burno? Meni je to jebeno velika stvar.”
“Ne mora biti”, opet pokuša tiho.
“Tko kaže? Ti? Što si zapravo ti zamišljaš, tko si? Što ti daje pravo da se igraš Boga s mojim životom? Zar ne razumiješ? To je bio moj veliki san?”
“I ja to znam”, protestira Gabe, odjednom pun energije. “Zato sam to napravio. Znao sam da si to oduvijek željela.”
“Ali ne na ovaj način”, zacvilim. “Zar ne razumiješ? Željela sam do toga doći vlastitom zaslugom. Željela sam da mi Victor Maxfield da ovaj posao jer misli da sam odlična fotografkinja...”
“Ali ti jesi odlična fotografkinja!”
Zavlada tišina.
“Nisam želio da doznaš”, kaže tiho.
“Zašto? Jer bih ovako reagirala?” Glas mi je pun ljutnje. Što sam zapravo mislila? Kako sam samo mogla povjerovati da sam dobila posao zbog svog talenta?
“Ne”, kaže Gabe ravno i vidim da se bori kako bi ostao smiren. “Jer si stvarno talentirana, Heather. Pokazala si mi svoje slike i samo ti je trebala šansa... kao što nam svima treba”, zastane, a Adamova jabučica poskakuje mu snažno gore-dolje. “A onoga dana kada si rekla da ti je san iz djetinjstva raditi u Sunday Heraldu, a moj stric je tamo urednik, to je bila takva slučajnost. Mislim, kakve su šanse da se to dogodi?” Na trenutak oči su mu pune čuđenja. “Bilo je to poput sudbine.”
“Sudbine?” Glas mi je visok. “To nije sudbina. To je varanje.” Gabe postane pepeljastosiv u licu.
“Čak si mi diktirao ono glupo pismo”, nastavim. “Je li ovo bila jedna od tvojih šala?” Još dok to izgovaram, shvaćam da sam grozno zlobna, ali nije me briga. “Jer ako jest, nije ni najmanje smiješna.”
Gabeov izraz lice očvrsne i osjetim naglu promjenu.
“Pa, i ne bi bila, zar ne?” U glasu mu se čuje gorčina. “Jer nisam smiješan, zar ne? Kako si ono rekla na plaži? Šale su mi užasne. Ja sam užasan komičar.”
Trgnem se. Jesam li to stvarno rekla? Zvuči tako grubo. “Ne, nisam to tako rekla-”
Prekine me. “Da, jesi. Pa tko je sada jebeni lažljivac, Heather?”
Šokirana sam toliko da utonem u tišinu. Iz Gabeovog lica iščezla je sva boja osim dvije crvene mrlje visoko na njegovim obrazima. “I da, imaš pravo, otići ću u Edinburgh i vjerojatno tamo umrijeti.”
Poput rijeke koja je probila svoje obale, svađa je promijenila smjer i bjesomučno izmiče kontroli.
“To nije istina, ja...”
Ali Gabe ne sluša i odjednom osjetim vrtoglavicu i mučninu. Kako smo dospjeli ovdje? Srce mi tuče i sa strahom pogledam Gabea. Njegove plave oči sada su tvrde i ljute, i više od svega želim da sve ovo prestane. Da prevrtim unatrag. Da sve bude kao prije.
“Nisi ti jedina koja imaš snove, Heather”, kaže i povlači me natrag u svađu.
“Znam to”, šapnem. O Bože, ovo je strašno. Zašto sam morala čuti onu poruku? Zašto sam popila sav onaj glupi šampanjac? Udari me val mučnine i zaljulja me.
“Trebao bih ići.”
Podignem pogled. Gabeovo lice je tmurno. Prsa mi se stegnu. “Kako to misliš?”
“Spakirat ću svoje stvari.” Oči su mu pune boli. “Ionako sam trebao otići sljedeći vikend.”
Oklijevam na sekundu. Znam da bih ga vjerojatno mogla nagovoriti da ostane kada bih se odmah sada ispričala. Znam da ću zauvijek žaliti ako on ode, da će Gabe otići iz mog života i da ga više nikada neću vidjeti ako ne kažem nešto u sljedećih par trenutaka.
Ali jednostavno sam previše ljuta, previše ponosna, previše bijesna i previše povrijeđena da bi mi bilo stalo do toga. “Dobro”, kažem ravno.
Na trenutak mi se učini da vidim bljesak razočaranja, ali onda nestane. “Dobro”, kimne. “Odlazim odmah ujutro.”
Oči nam se sretnu, ali kao da više ne vidimo jedno drugo.
Drhtavo ustanem i okrenem se da odem.
“Imaš pravo...”
Pogledam iza sebe.
Gabe još uvijek bulji za mnom, ali umjesto tuge, na licu mu je nešto užasno nalik na prezir. “Užasno sam pogriješio.” Govori tiho, ali glas mu je čvrst i znam da ne misli na intervju.
Progutam snažno, a ponos me grebe u grlu. Neću mu dopustiti da vidi kako sam uznemirena. “Da, i ja”, odgovorim prkosno i, čvrsto se držeći svoje odlučnosti, izađem iz sobe.

Četrdeseto
poglavlje
ZRAKA SUNCA PROBIJE se kroz rolete i ubode mi kapke svojom jarkošću. Jadno zagunđam. “Jooooj.”
Billy Smith mijaukne i skoči s pokrivača.
Nisam imala ovakav mamurluk već godinama. Što sam ono pila? Mozak mi se pripito zavrti, a zatim sve klikne na svoje mjesto. Šampanjac. Šampanjac. Šampanjac.
O, jebi ga. Gabe.
Sjetivši se naše svađe, sjednem uspravno, što uzrokuje osjećaj vrtnje, a zatim nesigurno skočim s kreveta. Posegnem za svojom kućnom haljinom, stopala mi se zapletu u odjeću razbacanu po podu, ali je konačno uspijem navući na svoje golo tijelo. Uhvatim pogled na svoje napuhnuto, umrljano lice u ogledalu na ormaru. Toliko o vodootpornoj maskari.
Prošla noć mi se vrati u misli. Slušanje poruke na sekretarici, spoznaja da je Victor Maxfield Gabeov stric, vikanje na njega: “Gade jedan”. Trgnem se i otapkam u hodnik dok mi u glavi udara.
“Kako si ono rekla na plaži? Šale su mi užasne. Ja sam užasan komičar...” Vrata njegove sobe su odškrinuta i gurnem ih sa strahom.
“Otići ću odmah ujutro.”
Stojim nepomično na pragu. Zraka sunca na sagu sve više se širi dok se moji najveći strahovi potvrđuju. Njegova soba je prazna. Police nekada pune knjiga o vicevima sada su gole. Iznad malog drvenog stola, plutena ploča koja je jednom bila puna fotografija, sada je prazna osim pribadača. U kutu je prazan prostor na mjestu gdje je njegova gitara bila oslonjena na zid - čula sam ga da je svira samo jednom. Loše, sjetim se i nasmiješim se uspomeni na njega kako sjedi u vrtu, nespretno pokušavajući svirati Bowiejevu pjesmu ‘Life on Mars’.
Bacim pogled na krevet i osmijeh nestane. Posteljina je uredno složena na madracu. Sjednem na rub i zagrlim si koljena. Počnem razmišljati o svim blesavim sitnicama koje će mi nedostajati u vezi Gabea - ulaziti ujutro u kuhinju i nalaziti ga nagnutog nad tosterom, pretvarati se da ne slušam dok mi čita dnevni horoskop, voziti se do Cornwalla na njegovom motoru, iza njega.
Sjetim se našeg zajedničkog vikenda i teško uzdahnem. Bože, već mi nedostaje. Uselio je tek prije nekoliko tjedana, ali stan se sada čini tako praznim bez njega, bez njegove energije. Uhvatim se. Počinjem zvučati poput njega. Tako američki. Ali on upravo to ima. Pozitivnu energiju koja me, poput nove leće na fotoaparatu, tjera gledati u moj život na drugačiji, vedriji način.
A sada je otišao.
Krznena žuta glava pojavi se na vratima i Billy Smith ušeta unutra. Njuši po praznoj sobi i optužujući mijaukne na mene. Kao da se ne osjećam dovoljno krivom. Sada me i moj mačak krivi jer sam otjerala dragog muškarca s toplim krilom i prstima koji su mu satima češkale uši. “Ššš, Billy Smith...” Posegnem prema njemu da ga pomilujem, ali jurne dalje i sruši kantu za smeće dok skače na prozorsku dasku. Ne može otići dovoljno brzo. Ali ja imam takav učinak i na sve ostale, zar ne? Prvo na Daniela, onda na Gabea, sada na mog mačka...
Zatečena, promatram ga kako nestaje u vrtu, a zatim se sagnem da pokupim smeće koje se rasulo po sagu. Stara kutija cigareta, prazne limenke kole, stari primjerak Loota...
Želudac mi se okrene.
To je broj od prije nekoliko tjedana, onaj u kojem je objavljen moj oglas - ali ne zaledim se zbog toga. Nego zbog malenoga srca koje je nacrtano oko njega. Kojega sam ja nacrtala.
Potpuno sam zaboravila na to, ali sada se sjećam one večeri kada sam se vozila na vlaku kući, kada sam žurno sišla i ispustila Loot u žurbi, kada sam mahnito pokupila stranice. Gabe je sigurno pronašao one koje su mi ostale, primijetio srce oko mog oglasa i nazvao me. Slučajnost za slučajnošću. Sudbina, svemir? Ili ne?
Odjednom se sjetim: bila sam zgnječena na vlaku, osjećala sam se tužno i usamljeno, bez novca, buljila sam u tamu tunela i poželjela da nađem rješenje svih svojih problema. A zatim: trčala sam kući usred oluje i srela Ciganku sa sretnim vrijeskom koja mi je obećala da će mi se sreća promijeniti i da će mi se ostvariti sve želje.
A zatim - puf - Gabe mi se pojavi na pragu poput vilinske kume sa svojim čarobnim štapićem, njegovim novcem za stanarinu plaćam sve dugove za kreditne kartice, a on me inspirira da ponovo počnem fotografirati. Ali je u rodu s urednikom Sunday Heralda.
Drhtaj mi prođe duž kralježnice i čvršće se omotam u kućnu haljinu. Jesam li zato dobila posao? Ne zbog Gabea, nego zato jer sam to poželjela?
Potonem na pod i zabuljim se u stranice pred sobom. Do prije nekoliko tjedana, odbacila bih tu mogućnost kao smiješnu, ali u tih se nekoliko tjedana jako puno toga dogodilo i sada mi ta ideja puca u glavi poput vatrometa i obasipa me pitanjima. Jesam li za sve ovo ja kriva? Trebam li kriviti sebe? Jesam li ovo uzrokovala? Gabe je možda povukao konce, ali na kraju krajeva - povukao ih je zbog mene, jer sam ja poželjela taj posao. Da nisam, ništa se od ovoga ne bi dogodilo.
Ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Dok glas u mojoj glavi to ponavlja, podsjeća me na Edovo upozorenje: “Pazi što želiš”, ali ovoga puta ga ne odbacujem tek tako. Konačno poslušam svoga starijeg brata. I po prvi put - samo ovoga puta - shvaćam da je imao pravo. Pazi što želiš - moglo bi ti se i ostvariti.
A sve se ostvarilo, zar ne? Ali, dok bih prije nekoliko tjedana zbog ponude velikog posla, ogromne plaće i svega što sam oduvijek željela, bila najsretnija djevojka na svijetu, sada to ne želim. Ne želim ništa od toga. To ne znači ništa. Nisam dobila posao zbog svog talenta, pa ga ne zaslužujem. To je prazna pobjeda koja me koštala prijateljstva s Gabeom. Ta spoznaja je poput udarca u trbuh. Što si to učinila, Heather? Što si to učinila?
Čučeći na podu, zatvorim oči i pokušam sve blokirati, ali čini se kao da sam otvorila vrata i sve želje iz nekoliko proteklih tjedana navale natrag na mene. Mali bumeranzi nade koje sam odaslala u svemir kako bi se ostvarili - neki veliki, neki maleni - ali čine jedan velik popis. Pokušam ga ignorirati, ali ne mogu. Protekle tjedne provela sam u nevjerojatnom i zabavom ispunjenom šopingu, želeći ovo i ono, udovoljavajući svakom svojem hiru, niti jednom ne zastavši da razmislim o posljedicama. A sada je vrijeme da se suočim s njima: sada moram sve to platiti.
Puna straha, probijam se popisom.
Poželjela sam:
• Savršenog muškarca.
Dok razmišljam o Jamesu, želudac mi se prevrne. Poželjela sam ga kada sam s Jess bila u garderobi u Zari i onda - abrakadabra - bio je tamo i čekao me na odjelu s vinima kod gospođe
Patel, poslije samo nekoliko sati. Romantičan muškarac koji voli komedije, koji ima kvalitetnu posteljinu i čiji hobiji uključuju predigru, romantiku i razgovaranje o osjećajima. A šlag na vrhu tog savršenog tridesetšestogodišnjaka? Rekao mi je da me voli. Ali ja njega nisam voljela.
• Čudo koje bi izvuklo tvrtku Zauvijek zajedno iz dugova.
I doista smo ga dobili. Ogromno vjenčanje iz visokog društva koje će tvrtku osoviti čvrsto na noge. Ali, slučajno se radi o vjenčanju mojeg bivšeg dečka.
• Osvojiti jackpot.
Boli me čak i razmišljati o ovome jer sam prilično sigurna da sam pogodila svih šest brojeva, ali željela bih da nisam. Zbog toga mi je još gore što mi je ukradena torbica - jer je listić bio u njoj. U jednom trenutku sam trošila svoje milijune, živjela u vili, vozikala se u Aston Martinu, a u sljedećem mi je sve bilo oteto i morala sam provesti poslijepodne u policijskoj postaji, umjesto da budem s Gabeom na Hampstead Heathu.
• Da Engleska pobijedi Francusku.
Da, njihov spektakularan gol ušao je u sportsku povijest i zalijepio trajan osmijeh na lice moga brata, ali je također ugrozio njegov brak. Umjesto da se usredotoči na Lou i bebu, cijelo vrijeme provodi zalijepljen za TV i gleda nogomet na Sky Sportu. U tolikoj mjeri da se bojim kako će moj mali nećak ili nećakinja završiti s razvedenim roditeljima. A za sve će biti kriva teta Heather.
• Da na cestama nema gužve.
Što je bilo fantastično dok zbog prebrze vožnje nisam dobila kaznu od šezdeset funti i tri kaznena boda u vozačkoj.
Teško se podignem na noge i odem do prozora. Naslonim laktove na dasku i pogledam van, u vrt okupan suncem. Što me dovodi do moje sljedeće želje:
• Da svaki dan bude sunčano.
Bumbar prozuji pored mene i promatram ga kako ide s cvijeta na cvijet, pokušavajući skupiti pelud. Ali gospodin Bumbar ne može ga naći dovoljno jer sve biljke umiru - nije bilo ni kapi kiše. Pogodi me krivnja. Sada se osjećam poput ubojice bumbara.
• One ružičaste satenske štikle moje veličine.
Da ih sinoć nisam nosila, ne bih se okliznula na kuhinjskom podu i ozlijedila se. Kao da je čuo znak, gležanj me jako zaboli i nježno ga protrljam.
• Skinuti onih nekoliko tvrdoglavih kila viška.
Mislila sam da ću biti jako sretna, ali sam razočarana. Samo Jess je to komentirala - ali rekla je da su mi se sise smanjile i da mi je lice ispijeno...
I tako je sa svim mojim željama, odjednom shvatim. Da, dobila sam savršenog dečka, posao iz snova, mršavu figuru i prazna sjedala na vlaku, prednji red u kazalištu, mjesta za parkiranje i čokoladne kroasane. Ali dok sjedim ovdje, samo uz uporan mamurluk i osjećaj krivnje da mi prave društvo, sav sjaj, zabava i uzbuđenje iz proteklih tjedana nestanu. I ostaje mi samo gruba istina.
Niti jedna od mojih želja nije me usrećila.
Zakopam glavu u ruke. Ne znam što učiniti. Sve je tako zbrkano. Želim da sve nestane, da sve bude kao što je bilo prije, ali kako? A zatim mi sine.
Naravno - sretan vrijesak.
Prije se činio poput blagoslova, ali sada je poput kletve. Ako ga uspijem naći i baciti, sve će biti u redu. Sve mogu vratiti na staro. Skočim na noge. Zadnji put imala sam ga na svom intervjuu za posao - stavila sam ga u džep radi sreće. Nije mi promakla ironija i požurim u hodnik, nađem svoju krem jaknu pod slojevima kaputa koji vise pored vrata i gurnem ruku u džep.
Ali nije tamo. Provjerim s druge strane. Prazno. Osjetim uzbunu. Nisam ga mogla izgubiti. Pogledam na pod za slučaj da je negdje ispao - i tada primijetim da nešto leži na otiraču. Pismo. Odsutno ga podignem.
Sunday Herald
Kraljev put 45
London
Proljetna ulica 34
StanB
Mala Venecija
London
Draga gospođice Hamilton,
Nakon našeg nedavnog intervjua, veliko mi je zadovoljstvo ponuditi vam mjesto stalnog fotografa u Sunday Heraldu. Početna plaća bit će 35.000 funti, s revizijom nakon šest mjeseci. Monica Hodgekins iz Ljudskih resursa javit će vam se kako bi potvrdila datum vašeg početka rada i pružila vam detalje našeg zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Ako imate bilo kakvih pitanja u međuvremenu, molim nazovite je izravno, na 435.
S poštovanjem,
Victor Maxfield
Victor Maxfield
Treba mi trenutak da upijem svaku riječ, da okusim svaki slog. Ali, dok bih jednom skakala od sreća zbog ovog pisma, sada osjećam samo gorčinu i žaljenje.
I tako, sljedećih dvadeset minuta provedem radeći jednu od najtežih stvari koje sam ikada napravila. Pišem pismo za koje nikada nisam mislila da ću pisati, odbijajući ponudu Victora Maxfielda. U njoj objašnjavam zašto: objašnjavam o Gabeu, o tome kako ne mogu prihvatiti posao kojega ne zaslužujem i kako ga i dalje cijenim kao urednika. Zatim ga uredno složim, gurnem u omotnicu i zapečatim nju i svoju sudbinu. Osjetim val olakšanja. Sada to mogu ostaviti iza sebe poput onih grešaka iz kojih bi trebala učiti. Mogu zaboraviti sve to. Mogu zaboraviti Gabea.
Bez da si umijem lice, navučem na sebe staru trenerku i tenisice, te s bolnim gležnjem odem do poštanskog sandučića na uglu. Ovoga puta ne moram poželjeti markicu: imam jednu u torbici. Zalijepim je na pismo i gurnem ga kroz otvor. Ali ne mogu ga pustiti. Na trenutak, moja se odlučnost pokoleba. Zatim rastvorim prste i čujem kako nježno klizne unutra.
Eto. Gotovo je.
Zvonjava mog mobitela prekine mi misli. Posegnem u džep i bacim pogled na ekran. Nakratko se ponadam da je Gabe, ali je moj otac. Obuzme me topao osjećaj. Ako me netko može oraspoložiti, to je Lionel.
“Hej, tamo”, kažem i osjetim kako me obuzima ljubav prema njemu.
“Heather, Rosemary je.”
Osjetim žalac razočaranja, a uslijedi iritacija. Zašto mi ona smeta?
“Nešto se dogodilo.”
Ledena ruka zgrabi mi srce. “Što je?”
Zavlada tišina, a onda...
“Tvoj otac imao je srčani udar.”
I nestane mi tlo pod nogama.

Četrdeset i prvo
poglavlje
NE SJEĆAM SE što se zatim dogodilo. Moj um jednostavno se ugasio. Većini je ljudi pomisao da će izgubiti roditelja nezamisliva - ne možete to zamisliti, ne želite to zamišljati. Kako oni postaju sve stariji, možda ćete ponekad pomisliti na to, ali samo nakratko, a zatim ćete tu pomisao izbaciti iz glave. Ali kada vam se to dogodilo, postane i previše stvarno. To se može dogoditi. To se događa.
To se meni dogodilo.
Moja majka, crvenokosa žena puna života, sa smijehom zbog kojega ste imali osjećaj da ste uronjeni u rastopljenu sreću, više nije ovdje i ne smije se. Nema je, njen je život izbrisan kao dječji crtež olovkom. A sada šansa da bi Lionel mogao...
Strah zaustavi riječ da se formira u mom mozgu. Uhvatim čvršće upravljač svog MG-a i natjeram se da ostanem usredotočena na auto ispred mene.
Nalazim se na cesti M4, na putu za Cornwall. Nisam sigurna koliko dugo vozim. Dva, možda tri sata. Sve je maglovito - nejasna sjećanja na povratak u stan, moljenja susjede da hrani Billy Smitha, bacanje nešto stvari u torbu. Bacim pogled na retrovizor i uhvatim odraz svog izmučenog lica, duboke bore usječene između mojih obrva. Još uvijek sam u svojoj otrcanoj staroj trenirci i mislim da me Lou nazvala jer znam da je Ed u avionu, na povratku iz Amerike, ali ne sjećam se da sam razgovarala s njom. Štoviše, ne sjećam se puno toga iz proteklih nekoliko sati, osim Rosemaryne hitnoće: “Dođi brzo, Heather, moraš brzo doći”, i njenoga glasa punog slutnje.
Pritisnem papučicu gasa do kraja. Skrenem kako bih pretekla auto pred sobom. Začuje se glasna truba i oštro skrenem natrag, jedva izbjegnuvši srebrni BMW kojega nisam primijetila u traci pored sebe. Vozač projuri pored mene i pokaže mi srednji prst. Inače bih viknula neku prostotu, ali sada jedva to registriram. Umjesto toga, fiksiram pogled prema naprijed i koncentriram se na to da dođem u bolnicu na vrijeme.
Na vrijeme.
Na vrijeme za što?
Sve do sada, bilo me je previše strah priznati neizgovorenu bojazan, ali sklupčana u svom autu na potezu sive autoceste, suočim se s njome. Pokušavam stići u bolnicu na vrijeme da se oprostim.
Putovanje iz Londona u Cornwall je najdulje, najstrašnije u mom životu. Već je kasno poslijepodne kada stignem u Newquay i ugledam znak za bolnicu St Luke’s. Ali tek kada ugledam bolnicu, prepoznam je: tu je mama išla na kemoterapiju. Stanem na parkiralištu i pogledam u veliku, ružnu, betonsku zgradu, žrtvu arhitekture iz šezdesetih. Nisam bila ovdje gotovo dvadeset godina, a ipak se sjećam svega kao da je bilo jučer.
Pronađem, kako mi se čini, posljednje slobodno mjesto, ignoriram znak za plaćanje i jurnem preko vrućeg asfalta kroz redove automobila s kojih se odbija žarko sunce. Pogodi me gnjev. Kako sunce može sjati kada se unutar ove zgrade moj otac bori za život? Nebo bi trebalo biti sivo i trebalo bi ravnomjerno kišiti, smočiti mi odjeću da se osjećam jadno. A ne samo tupo.
Požurim prema automatskim vratima, a zatim se pokolebam. Stižu posjetitelji s cvijećem i obaveznim grožđem, pa se pomaknem u stranu kako bi mogli ući. I ja moram ući, ali imam osjećaj kao da mi je dvanaest godina i da posjećujem mamu - toliko prestrašena da sam ponovno počela mokriti u krevet.
“Jesi dobro, srce?” Jedna od posjetitelja, starija gospođa s buketom ružičastih krizantema, brižno me gleda i shvatim da se očajnički držim za ogradu.
“Ovaj, da, dobro sam - hvala vam. Samo mi treba malo svježega zraka.”
“Bit će sve u redu”, promrmlja ona i potapša me po ruci u znak podrške, prije nego se okrene i ode. Promatram je kako nestaje kroz vrata i skupim snagu iz geste te nepoznate žene, te pustim ogradu. Tata je obećao da se nikada neće reći zbogom, pa neću ni ja. Skupim hrabrost i uđem.
Bolnica je labirint odjela i hodnika, ali konačno me usmjere na odjel intenzivne njege i pronađem Rosemary kako sjedi na plastičnoj stolici na hodniku. Torbica joj je u krilu, bulji ravno naprijed, stisnutih usana i čeljusti, lica bez emocija. Okrene se kada čuje moje korake.
“Heather, ovdje si - konačno.” Iznenadim se kako sve što kaže zvuči poput optužbe. Još uvijek držeći torbicu ustane, a zatim oklijeva, ne znajući točno kako da me pozdravi. Naposljetku me nelagodno poljubi u obraz. Miriše umjetno, poput osvježivača zraka, pa stojim ukočeno, ruku stisnutih u šake. Zabijem si nokte duboko u dlanove, ali ništa ne osjećam.
“Gdje mi je tata?” Ne želim ga zvati Lionel. On mi je tata. Moja krv i meso. Moja, ne tvoja, pomislim i prkosno pogledam Rosemary.
“Na intenzivnoj njezi.”
“Želim ga vidjeti.”
“Ne možemo još. Doktori...”
“Doktori? Što doktori znaju?” Preplave me uspomene na majku.
Rosemary je užasnuta. “Heather, molim te.” Ušutka me. “Tvoj otac je imao težak infarkt.”
Grlo mi se stegne i odjednom sva moja ljubav prema njemu mutira u mržnju prema njoj. “Kako?” dahnem optužujući. “Kako se to dogodilo? Ti živiš s njim, ti bi se trebala brinuti za njega!” Još dok izgovaram te riječi, shvaćam da se ponašam kao prava kuja. Nije ona kriva - nitko nije kriv. Ali ne mogu se zaustaviti: kao da su sva bol i gorčina proteklih godina proključale i izašle na površinu.
Ali Rosemary ne reagira. Njeno lice, rumenih obraza i napudranog nosa, ostane bezizražajno. “Heather, uznemirena si”, kaže ukočeno, poravna suknju i ponovno sjedne. “Napravila sam sve što sam mogla. Čim se to dogodilo, nazvala sam hitnu. Bolničari su bili jako dobri...”
Dok govori, osjećam kao da me ogroman uteg gnječi i moram sjesti - da ne padnem.
“...ali je u hitnoj dva puta izgubio puls. Morali su ga odvesti ravno u salu...” Ostavi rečenicu nedovršenu, kao da se previše boji završiti je, te još jače stegne torbicu u krilu.
A zatim nijedna od nas ne govori ništa.
Grozna stvar koja nas je trebala zbližiti, gura nas još dalje. Umjesto da tješimo jedna drugu, u tišini sjedimo jedna pored druge i buljimo u zidove boje senfa, dok su nam tijela neudobno skutrena na tvrdim, plastičnim stolicama. Dvoje ljudi, jedan strah i milijuni nepremostivih metara između njih.
Nakon nekoliko trenutaka, zveket vrata natjera me da oštro okrenem glavu. Stariji muškarac u kirurškom ogrtaču i kapi hoda prema nama.
“Gospođo Hamilton?” Pogleda nas obje, ozbiljnog izraza lica. Dakle, to je to. Strah zgnječi sav zrak o mome tijelu. “Ja sam gospođica Hamilton, njegova kći”, uspijem reći.
Ispruži ruku. “Ja sam gospodin Bradley. Izveo sam angioplastiku na vašem ocu.”
Dok govori, čini mi se da mu glas nestaje, kao da se kreće kroz dugačak tunel. Mogu čuti samo svoj dah, kako se uvlači i ispuhuje, poput valova na plaži udaljenoj manje od pola kilometra. I sjetim se kako me Lionel učio plivati u moru dok su mi ruke mahale u narančastim rukavicama, a on me čvrsto držao ispod trbuha. “Neću te pustiti, Heather, neću te pustiti”, vikao je, opet i opet. Ali, naravno, pustio me i udarajući rukama i nogama, uspjela sam ostati na površini.
Baš kao što ću sada ostati na površini, govorim si i natjeram se da se vratim u sadašnjost, te čujem Rosemary kako postavlja pitanje kojega se i previše bojim. “Kako je?”
Pripremim se.
“Operacija je dobro prošla...”
Poput utopljenika, izronim i hvatam dah. Preplavi me olakšanje.
“Morali smo napraviti angioplastiku kako bismo odstranili blokadu u srčanoj arteriji...”
Rosemary sklopi ruke ispod brade, kao da se moli.
“... što je sasvim normalno u ovakvim situacijama”, nastavi kirurg, smirujućim glasom. “Napravili smo EKG i ostale pretrage kako bismo potvrdili dijagnozu, i trenutno je pod jakim sedativima i na oporavku...”
Dok govori, stojim mirno poput kipa, umrtvljena svime što se događalo.
Za razliku od Rosemary koja se slomi i jeca gotovo histerično. “O, hvala vam, doktore, hvala vam, hvala vam...”
Kirurg me pogleda. Znam da očekuje da je utješim, ali ne pomaknem se - ne mogu. Nikada prije nisam vidjela Rosemary da pokazuje osjećaje i blijedo buljim u nju.
Zavlada nelagodna tišina.
“Dakle, znam da je ovo bio ogroman šok...” Kirurg stavi ruku oko njenih ramena i nježno je spusti na stolicu. Pozove bolničarku koja prolazi, "... i znam da je ovo teško, ali morate pokušati biti jaki. Bojim se da vas moram upozoriti da vaš suprug još nije izvan opasnosti. Prvih četrdeset i osam sati nakon infarkta su kritični i trebat će vas da budete uz njega.”
Kada bolničarka stigne, pokaže joj da preuzme i promatram je kako čuči i nudi Rosemary rupčiće i riječi utjehe.
“Gospođice Hamilton?” Doktorove sive oči istražuju moje lice i na trenutak pomislim da mi sudi. Ali tada se ljubazno nasmiješi. “Biste li željeli vidjeti svog oca?” upita i shvatim da sam ja jedina osoba koja mi sudi.
Soba je tiha, osim prigušenog zvuka srčanog monitora. Nakon uštogljenog hodnika, čini se neobično umirujućom. U kutu je krevet, okružen gomilom aparata i monitora, spojenih na mrežu žica i cjevčica koje održavaju mog oca na životu.
Tiho se prišuljam i pogledam dolje, u njegovo pepeljasto lice. Noge mi popuste i moram se osloniti na krevet.
Ovo nije moj tata. Moj otac je div od čovjeka koji je mogao istovremeno podići mene i Eda kad smo bili djeca i vrtjeti nas u krug dok ne bismo molili za milost. Koji me zagrli tako snažno da mi gotovo polomi rebra. Koji obožava hranu, umjetnost i život nevjerojatno strastveno. Koji me, od trenutka kada sam rođena, umotao u plahtu bezuvjetne ljubavi koja me čuva i štiti.
Na njegovom je mjestu blijeda, stisnuta figura, koja leži na krevetu dok joj se prsa dižu i spuštaju. Sva njegova snaga je nestala. Izgleda slabo, ranjivo, lomljivo. “Tu sam, tata”, šapnem, provučem prste kroz njegovu ruku i držim je.
I cijeli se moj svijet rastopi. Svi oni glupi popisi stvari koje moram obaviti. Sve one trivijalne brige zbog celulita i izbora odjeće, ili pronalaska Onoga savršenog. Sva moja nezadovoljstva i stvari koje bih željela promijeniti, kao što su bolji posao, više novca, čvršća bedra. Ništa od toga više nije važno.
Stisnem ga čvrsto i pogledam ga u lice. Bila sam tako glupa i sebična, potratila sam toliko vremena želeći stvari koje nisam imala, sve to... Ponovno se sjetim stotina trivijalnih, nebitnih, nevažnih želja ... svih tih stvari. Stvari koje ne želim, ne trebam i do kojih mi nije stalo, sada kad ih imam. Sve sam uzimala zdravo za gotovo - nisam cijenila ono što imam. A sada mi prijeti opasnost da ću sve to izgubiti.
Nježno pritisnem usne na tatino čelo. Do sada su mi želje bile samo dio svakodnevice. Ali bila sam u krivu. Želje su svete. One su čarobne. Baš kao što je stara Ciganka rekla kada mi je dala sretan vrijesak: Koristi ga mudro i donijet će ti što ti srce želi.
Usamljena suza padne mi na ruku poput kapi kiše. Zatim još jedna i još jedna. Velike, debele suze koje mi se slijevaju niz obraze i moče mi lice, sve dok ne počnem jecati toliko snažno da mi se cijelo tijelo trese. Jer sada znam što mi je stara Ciganka pokušavala reći. Ali uopće nisam bila mudra: bila sam bezobzirna, neodgovorna i tako prokleto glupa.
Pa, više neću biti.
I ovdje, u maloj sobi na odjelu intenzivne njege, uz zvuk srčanog monitora u pozadini, s očevom rukom u mojoj, poželim svoju posljednju želju - i to je jedina želja koja je važna.
Želim da moj otac živi.
Nisam sigurna koliko sam dugo stajala tamo držeći očevu ruku, ali odjednom dođe doktor, nježno mi odmakne ruku i kaže mi da idem kući, da se naspavam: mom ocu treba odmor.
“Dobro sam.”
“Izgledate iscrpljeno.”
Odlučno odmahnem glavom. “Ne idem kući. Neću ga ostaviti.”
“Vaša pomajka je rekla istu stvar”, kaže i pokaže prema hodniku gdje ona još uvijek čeka.
“Da?” Iznenadim se. Pretpostavila sam da će Rosemary željeti provesti noć kod kuće. Voli svoju udobnost.
“Lionel je jako sretan čovjek jer vas obje ima”, nasmiješi se ljubazno, “a vi ste sretne jer imate jedna drugu. Obitelj je jako važna u vremenima poput ovih.”
Nikada prije nisam Rosemary smatrala dijelom svoje obitelji: uvijek je bila uzurpator, autsajder, netko tko ne pripada. I prvi put mi padne na pamet da se ona možda tako i osjećala. “Hvala, doktore.”
“Nema na čemu.” Odvede me do vrata. “Samo nemojte reći da vas nisam upozorio na ogavnu kavu.”

Četrdeset i drugo
poglavlje
“DA NAM ODEM po kavu?”
Rosemary podigne pogled sa starog linoleuma kada mi čuje glas. Oči su joj crvene od plakanja.
“Iako doktor kaže da nije baš dobra”, dodam, smiješeći se nervozno.
Pogledamo se na trenutak i čini se kao da je nestalo nekoliko cigli u zidu između nas. Ne puno, samo dovoljno da vidimo jedna drugu po prvi put.
Nasmiješi se napeto. “To bi bilo lijepo. Treba li ti novac?” Posegne za svojom torbicom, ali zaustavim je.
“Ovdje negdje mi je novčanik.” Kopam kroz sve one smeće u svojoj torbici i nađem ga, ali otkrijem da mi je dio za kovanice prazan. “Možeš li mi razmijeniti deset funti?” izvučem jednu novčanicu i mahnem njome.
“Uzmi moju torbicu”, kaže Rosemary i pruži mi je. “Imaš sitniša u džepu sa strane.”
“Jesi sigurna? Možda bih mogla zamoliti nekoga drugoga...” “Možda jesam umirovljenica, ali još uvijek si mogu priuštiti dvije kave”, kaže. “A, ako je onako loša kao što doktor kaže, onda će nam jedna biti dovoljna.”
Nasmiješim se i popustim, uzmem njenu torbicu i krenem niz hodnik u potrazi za aparatom za kavu. Nakon nekoliko minuta otkrijem jedan u čekaonici punoj umornih, prestrašenih ljudi - neki su stisnuti u malim grupama, drugi prelistavaju stare primjerke ženskih tjednika i drže plastične čaše s kavom. Zatim su tu oni, poput starca u kutu, koji sjede sami i tupu bulje u prazno. Primijetim njegove prste. Izobličeni od artritisa, okreću njegov zlatni vjenčani prsten okolo i okolo.
Odvratim pogled. Sine mi koliko sam sretna jer nisam sama, jer imam Rosemary, jer imamo jedna drugu. Bacim pogled na sat na zidu. Noć će biti duga.
Počnem ubacivati kovanice od deset penija u otvor. Čuje se šum i pojavi se plastična čaša, te se počne puniti prahom i vodom. Uzmem ju i stavim na vrh aparata, a zatim kopam u potrazi za još malo sitniša za drugu čašu. Neke kovanice su stisnute uz rub i nagnem torbicu kako bih došla do njih, kada nešto ispadne na pod.
Podignem malu fotografiju s bijelim, nazubljenim rubom. Slika Rosemary i Lionela, ali oboje izgledaju mlađe. Lionel je u kičastom zelenom odijelu, a Rosemary u ukusnom krem kaputu i sa šeširićem na glavi. Odsutno je okrenem. Na pozadini je natpis ispisan rukom moga oca:
Mojoj prekrasnoj supruzi na dan našeg vjenčanja,
Hvala ti što si me ponovo usrećila.
Voli te
Lionel
Naravno. Ovo je fotografija njihovog vjenčanja od prije deset godina. Vjenčali su se na kruzeru, samo njih dvoje. Ed i ja nismo mogli ići. Nismo željeli ići, ispravim se. Nikada nisam ni pitala da pogledam slike s vjenčanja, iako se sjećam da mi ih je Rosemary željela pokazati kada sam došla kući s fakulteta. Izmislila sam nešto da sam previše zauzeta. Previše zauzeta. Zastanem kako bih upila te riječi. Bila sam previše zauzeta proteklih deset godina.
Osjetim ubod krivnje. Čitavo ovo vrijeme prezirala sam Rosemary, ali sada, nakon što sam vidjela ovaj natpis, shvatim da sam joj dužna. Nekako sam, tijekom godina, blokirala uspomene na tatu i koliko je bio slomljen kada je mama umrla, kako je godinama nakon toga njegov osmijeh bio prazan, kako mu je u očima bio izgubljen izraz i kako je sve to nestalo kada je upoznao Rosemary.
“Oprostite, ste gotovi?”
Mladić s kapom na glavi pokaže prema aparatu, rukom punom sitniša.
“O, oprostite, odmah ću ja.” Gurnem fotografiju natrag u torbicu i brzo ubacim još novca u aparat. Plastična čaša brzo se napuni i zgrabim obje. Moram napraviti nešto s čime zaista previše kasnim.
“Žao mi je.”
“Molim?” Rosemary skupi obrve dok joj dodajem čašu s kavom. Zatim joj shvaćanje preplavi lice. “O, vidim. Je li stvarno tako loša?” Sumnjičavo virne u smeđu tekućinu koja glumi kavu.
Stojim nelagodno ispred nje. “Ne, ne radi se o tome.” Ovo je puno teže no što sam mislila.
“Heather, sjedni.” Rosemary potapša stolicu pored njene.
Kažem kako mi je rekla i otpijem malo kave. Fuj, stvarno je grozna kako i izgleda. Pogledam Rosemary. “Želim se ispričati,” izlanem. “Bila sam prava kuja. Sve ono što sam ranije rekla...”
“U redu je”, prekine me i stavi ruku na moju. “Razumijem.”
“Ne, ne razumiješ.” Skupim hrabrost i pogledam je u oči. “Želim se ispričati zbog načina na koji sam se ponašala sve ove godine, što sam ti zamjerala jer si preuzela mamino mjesto, što sam željela da nisi dio naših života...”
Eto. Konačno sam to priznala. “Jako mi je žao, Rosemary. Bila sam tako glupa.” Progutam teško. Sada će me mrziti i ne mogu je kriviti. I ja se mrzim.
Zavlada tišina dok ona upija to što sam upravo izgovorila. “Hvala ti, Heather, cijenim to”, kaže tiho, nakon trenutka. “Nemaš pojma koliko mi to znači.”
Njena velikodušnost me iznenadi.
“Ali, i ja se moram tebi ispričati.”
Bulji u svoju kavu, duboko zamišljena. “I ja sam kriva. Bila sam ljubomorna na blizak odnos kojega imaš s Lionelom. Ja to nemam sa svojom djecom. Annabel i ja...” Prijeđe gornjim zubima preko donje usne, na kojoj su još uvijek tragovi ružičastog ruža. “Pa, recimo samo da se ne razumijemo kao vas dvoje.”
Obje se nasmiješimo, unatoč samima sebi.
“I ljubomorna sam jer ga podsjećaš na Juliju...”
“Mamu?” šapnem tiho.
“Znam da je to zločesto od mene”, prizna, “da zavidim suprugovoj kćeri jer nalikuje svojoj majci, da se osjećam ugroženo jer mu je ona stalni podsjetnik na prvu ženu...” Oči joj se napune suzama i pogleda me, blijedog lica. “Ja sam loša osoba.”
Nikada nisam razmišljala o tome iz njene perspektive, ali odjednom shvaćam kako joj je bilo teško. Instinktivno ispružim ruku i stisnem njenu, i padne mi na pamet da sam je sada prvi put dotaknula s naklonošću. “Ti si dobra osoba, Rosemary, stvarno dobra”, kažem umirujući. I ne kažem to tek tako. Stvarno to mislim. Sve ove godine, a ja to nisam shvaćala.
“Jesam li?” Suza joj se otkotrlja pored nosa i pljusne u njenu kavu.
“Pa, ili jesi, ili smo obje užasne.” Slegnem ramenima i osmijeh joj se probije kroz suze.
“Nikada nisam pokušavala zamijeniti Juliju”, kaže tiho.
“Znam”, kimnem, pitajući se zašto nismo obavile ovaj razgovor prije puno godina.
“Nikada ne bih mogla i nikada nisam htjela. Baš kao što Lionel nikada ne bi mogao zamijeniti Lawrencea, mog prvog muža.” Pogleda me i po prvi put vidim pravi strah. “Ne bih mogla podnijeti da opet izgubim nekoga tko mi je tako drag. Jako volim tvog oca, Heather. Ne znam što bih bez njega.” Glas joj zadrhti, sagne glavu i zajeca.
I sada je red na meni da budem jaka, govorim si, jer iako mi se ista misao mota po glavi, znam da Lionel ne bi želio da plačemo zbog njega. Da je sada ovdje, zagrlio bi nas i oraspoložio nas. Ali trenutno to ne može, pa je red na meni.
Zagrlim Rosemary - jer bi tata to želio ... i jer ja to želim.
Noć je duga. Naposljetku Rosemary utone u san, ali ja ne mogu spavati i samo sjedim tamo, pijem kavu i listam stare časopise.
Nakon nekoliko sati, moram protegnuti noge i odem van. Još uvijek je toplo i vlada mir kojega nema u Londonu. Mir zbog kojega pomislite da sve i svi spavaju i da ste jedina budna osoba na cijelome svijetu. Na parkiralištu vidim nekoliko ljudi kako puše. Nekoliko bolničarki, shvatim i oklijevam. S obzirom na okolnosti, ne bih trebala ni pomišljati na to, ali svejedno im priđem: “Imate li možda cigaretu?”
Prestanu razgovarati i jedna me suosjećajno pogleda. Nisam se pogledala u ogledalu, ali sigurno izgledam onako kako se osjećam. “Ne bih smjela...” Ponudi mi Ultra Light. “Samo nemojte nikome reći.”
“Neću, obećajem.” Nasmiješim se zahvalno, prihvatim vatru i odem na mjesto gdje se parkiralište susreće s otvorenim poljima. Povučem dim cigarete i okrenem lice prema nebu. Mjesec je pun i sjaji bijelim svjetlom u tami. Pogledam ga i ne mogu se ne zapitati gleda li ga i Gabe. U Edinburghu. Teško uzdahnem. Želim ga nazvati i reći mu što se dogodilo s mojim ocem.
Ali ne mogu.
Tuga me zaboli i ispustim cigaretu na tlo, te je zgnječim. Ionako je bila groznog okusa.
Ne znam koliko dugo sam ostala vani - izgubila sam pojam o vremenu - ali kada se vratim, Rosemary još uvijek spava. Sklupčana preko tri plastične stolice, koristi svoju torbicu umjesto jastuka. Pokrijem je njenom jaknom. I ja sam sada umorna. Sjednem na posljednju stolicu pored nje, naslonim glavu na aparat za gašenje požara i razmišljao o svom ocu, koji je udaljen samo nekoliko metara. Govorim si da će se u potpunosti oporaviti i živjeti do stote, ali teško je. Kao što je doktor rekao, još nije izvan opasnosti.
Rosemary tiho zagunđa i pogledam u nju. Po prvi put osjećam se povezana s njom, našom ljubavlju prema Lionelu. To mi donosi neku čudnu utjehu. Jer, koliko god bilo teško i bolno razmišljati o tome, ako se budemo morale opraštati, barem ćemo to učiniti zajedno. I dok mi se teški kapci spuštaju, popustim i zatvorim oči, te se predam snovima.

Četrdeset i treće
poglavlje
TRGNEM SE IZ sna. Gdje sam? Sjednem sasvim uspravno. Zatim me shvaćanje udari poput šake u trbuh. Tata.
Rosemary još uvijek spava dok se ja dižem na noge. Koliko je sati? Sat na zidu pokazuje nekoliko minuta poslije šest. Spavala sam satima.
Bolnica je još uvijek tiha i požurim niz hodnik intenzivne njege. Nikoga ne vidim. Nema čak ni bolničarki koje su sjedile vani za prijamnim pultom. Pogledam u prozore, ali ne vidim kroz rolete. Nema nikoga da me zaustavi, pa gurnem vrata.
Soba je prigušeno osvijetljena i tiha, osim srčanog monitora koji se ritmički oglašava. Val olakšanja prođe mojim tijelom.
Još uvijek je živ.
Zaista, tako je jednostavno.
Dišem duboko, tiho priđem krevetu da ga ne probudim. Posegnem da ga primim za ruku, a zatim brzo maknem svoju.
To nije moj otac.
Želudac mi propadne. Puno mlađi muškarac leži u krevetu moga oca. Primijetim debelu plavu tetovažu ptice na njegovome vratu, puls, bljedilo njegove kože. Sve u djeliću sekunde dok se tlo poda mnom ruši.
“Oprostite, ne možete biti ovdje.”
Okrenem se i ugledam dvije bolničarke.
“Gdje je moj tata?” viknem očajno. “Što mu se dogodilo? Što ste napravili s njim?” Misli mi se vrte i hvatam dah dok jure prema meni. Sada me drže i pokušavaju utješiti, ali ne čujem što govore. Ne čujem ništa osim zavijanja u mojoj glavi. Jer znam.
“Mrtav je, zar ne?” dahnem. “Mrtav je... mrtav je...”
Vode me, posrćući, iz sobe i pridržavaju me dok se vučem poput krpene lutke.
“Gospođice Hamilton, gospodin Bradley je... Gospođice Hamilton, morate me poslušati...”
Muškarac u bijelom ogrtaču naginje se iznad mene, ali ne mogu ga fokusirati. Tama se širi iz svih smjerova i sve nestaje.
“Trebao nam je krevet za hitan slučaj usred noći. Vaš otac je premješten na odjel za srčane bolesnike. Dobro je. Budan je i pita za vas...”
A tada se sve zacrni.
“Jesam li vas malo prestrašio?”
Nešto kasnije, Rosemary i ja sjedimo svaka na jednoj strani njegovoga kreveta i držimo ga svaka za jednu ruku.
“Mislim da nas je Heather malo prestrašila.” Rosemary se nasmiješi. Moji obrazi pocrvene. Kakvo sramoćenje - tako poludjeti i onesvijestiti se pred doktorom Bradleyem. Osjećam se kao prava budala.
Zatim pogledam svog oca. Nikada nemoj zaboraviti, Heather. Ovoliko je nedostajalo - ovoliko - da ga izgubiš.
Lionel se navodno ne sjeća ničega nakon prvog srčanog udara i bio mu je popriličan šok otkriti ne samo da je u bolnici, nego i da je prošao operaciju na srcu. Puno manje dramatična, ali ogromna na svoj način, promjena je u odnosu između Rosemary i mene.
“Pogledajte samo, evo me ovdje s dvije prekrasne žene u mom životu.” Nasmiješi se s odobravanjem. “Morat ću ovo ponoviti.”
“O, ne, nećeš”, prekori ga Rosemary. “I kako bismo bili sigurni, Ed će biti kod nas. Upravo sam dobila poruku. Stiže danas popodne.”
“S prijateljicom nutricionisticom iz LA-a”, dodam.
Lionel uspije napraviti grimasu.
“Čuo si što je doktor rekao. Jako je važno da se držiš te dijete. Nema sira, nema vina...”
“Nema zabave”, zacvili on.
“Lionel, nećeš od mene učiniti udovicu po drugi put”, upozori ga Rosemary glasom koji čak i mene malo prestraši.
“Ja? Da ne slušam doktorova naređenja? Ne bih ni pomislio na to.” Napući usne za poljubac.
“Imao si infarkt, moraš se odmarati.”
“Želim poljubac, draga moja, ne seksualni maraton.”
Rosemary se zacrveni, a ja ustanem. “Ostavit ću vas dvoje golupčića.” Nekada bih bila ljuta, ali sada me obuzme topao osjećaj zadovoljstva i pritisnem usne čvrsto na očev obraz te šapnem: “Vidimo se uskoro.”
Nasmiješivši se, on odmah odgovori šapatom: “Uskoro.” Sljedećih nekoliko dana provedem u kolibi. Ed stigne sa svojom prijateljicom, nutricionisticom Mirandom, koju je upoznao na fakultetu i koja sada vodi uspješne ordinacije u Londonu i los Angelesu. Ovdje je dvadeset i četiri sata. Upoznala je Lionela i njegove liječnike, sastavila detaljan dijetni plan i hranjive recepte s malo masti, koje je zalijepila po čitavoj kuhinji poput tapeta.
Lionel je pušten za vikend. Sada ga opet mogu zvati Lionel i definitivno je opet onaj stari Lionel. Čupavog lica, snažnoga glasa i veći od života - iako će uskoro biti trideset kilograma lakši, ako se bude pitalo Mirandu. A mislim da hoće. Unatoč njegovim šalama i hrabrosti, doživio je šok. Svako toliko čujem drhtaj u njegovome glasu, a kada mu Rosemary naredi da pojede pileća prsa na žaru i kelj kuhan na pari, baci se na to poput poslušnog djeteta i uopće ne spomene pinot noir.
Ja sam i više nego sretna. I tijekom poslijepodneva, kada sjedim vani na travnjaku s Lionelom, Edom i Rosemary i smijem se ovoj ili onoj bezveznoj šali, razmišljam kako mi se ostvarila želja - a s njom i puno više no što sam mogla i zamisliti.
“Pa, kako je onaj mladi Amerikanac?”
Baš smo završili s još jednim zdravim ručkom, kada Lionel spomene Gabea. Kunem se da moj otac čita misli.
“Ovaj, iselio se”, kažem što ležernije mogu, ali čini mi se kao da me nešto ubolo.
Proteklih nekoliko dana sve se vrtjelo oko Lionela, pripremanja svega u kući za njegov povratak, uključujući premještanje njegovog kreveta u prizemlje, vođenja brige o tome da uzima prave lijekove u pravo vrijeme. Svi smo bili toliko zaposleni njime da nije bilo vremena za razmišljanje o nečemu drugome.
Samo što to nije istina. Mogu navečer tonuti u san, ili stavljati suđe u perilicu, ili sjediti na travi osjećajući sunce na licu, kada mi misli odlutaju do Gabea. Kao neki bizaran moždani golub koji se uvijek vraća kući.
“Otišao je na edinburški festival”, dodam, osjećajući da moram ponuditi nekakvo objašnjenje. Čak iako to nije potpuna priča.
Lionel se ozari od pomisli na sve te glumce, umjetnike i glazbenike. “Hoćeš li ići pogledati njegov nastup?”
“Ne.”
“O, dobro.” Podigne obrve.
Zavlada tišina i mogu osjetiti kako se na livadi razmjenjuju pogledi. “Što?” upitam vrelo.
“Ništa, sestrice” kaže Ed ravno i pogleda u svoj mobitel. Otkako se vratio iz Amerike, konstantno je na telefonu s Lou. Beba stiže za samo nekoliko tjedana i Lionelov doticaj sa smrću natjerao ga je da shvati što je u životu važno. A to nije nogomet.
“O, ne želimo razgovarati o nekom dosadnom starom festivalu, zar ne?” oglasi se Rosemary. “Ispričaj nam sve o onom vjenčanju iz visokog društva.”
Zahvalno se nasmiješim njenom pokušaju da me izbavi iz neprilike, ali pokušavala sam ne misliti na vjenčanje Lady Charlotte. “Održat će se ovoga vikenda u Shilingham Abbeyu.” U mislima mi se pojavi slika Daniela odjevenog u frak i s cilindrom na glavi. Blokiram je. Nisam im rekla da je mladoženja moj bivši. Štoviše, osim Jess, nisam nikome rekla. Ne bih mogla podnijeti sve te suosjećajne poglede i pitanja jesi-li-dobro zbog toga.
Jesam li?
“Ooo, pomislite samo na sve poznate osobe koje će biti tamo...” Rosemaryne oči sjaje uzbuđeno. Zatim oštro udahne. “Misliš li da će doći i kraljevska obitelj?”
“Ne znam”, kažem. Ako dođu, Brian će misliti da je umro i došao u raj.
“Pa, kada ćeš se vratiti u London?” Lionel me s iščekivanjem pogleda preko svoje bočice Evian vode.
O, sranje. Kako da mu kažem da sam nezaposlena? Pokušavam smisliti kako da mu objasnim stvari, a zatim shvatim da ne mogu i jednostavno kažem: “Neću.”
“Nećeš?” dahne Rosemary.
Odmahnem glavom i pogledam Lionela koji me pažljivo proučava.
“Ja ću biti dobro”, kaže tiho.
“Znam da hoćeš.” Osjećam krivnju jer mu nisam rekla pravi razlog zašto neću pomagati Brianu na vjenčanju. Ali jednostavno ne mogu. Nikada ne bi razumjeli. Čak ni ja ne razumijem.
“Ne trebaju mi tri bolničarke. Imam Rosemary i tvog brata.”
“I Mirandu”, kaže Ed koji je još na telefonu s Lou. “Konstanto prati tvoj napredak putem e-maila. Kad smo već kod toga, želi da joj pošalješ detaljan plan svega što si danas pojeo.”
“Ovdje ima dovoljno ljudi koji mi kvare zabavu.” Lionel se nasmiješi. “Moraš ići.”
Osjećam da sam zaglavila. Ne brinem se što ću ostaviti Lionela. Liječnici su oduševljeni njegovim oporavkom i znam da mu nisam potrebna da ga dodvoravam - Ed i Rosemary su više nego dovoljni. Bacim pogled na njih dvoje i skoro ga počnem žaliti. Ali ne mogu tek tako nazvati Briana i pitati ga da mi vrati moj stari posao. A ionako si je do sada već našao novog pomoćnika.
“Zašto ne nazoveš Briana?” predloži Rosemary.
Pogledam je iznenađeno. Tijekom godina sam spominjala Briana, ali nikada se nije činilo da ona obraća pažnju. “Možda hoću”, promrmljam.
“Možeš posuditi moj mobitel”, javi se Ed koji je odjednom završio sa svojim pozivom.
Sumnjičava sam. Kada mi je on počeo nuditi svoj mobitel? Tada bacim pogled na Lionela koji ima onaj dječački izraz krivnje na licu i obuzme me čudan osjećaj da je sve ovo bilo isplanirano. “Je li ovo plan da me se riješite?” uzmem mobitel od Eda.
“Ne, naravno da nije, draga”, kaže Lionel. “Ali Ed je samo spomenuo tvoje financije...”
Prostrijelim brata pogledom, ali on se pravi da ga živo zanima travnjak.
“... i znam kako se Rosemary veselila svim tvojim fotografijama poznatih ljudi...”
Rosemary pocrveni od krivnje.
Imam Edov mobitel i sve oči su na meni. Neočekivano osjetim nervozu. Unatoč onome što je Brian rekao, još uvijek se grozno osjećam jer sam ga napustila tako iznenada i želim mu se iskupiti. Ali mogu li zaista biti pomoćnica fotografa Danielovog vjenčanja? Snimati izbliza muškarca koji mi je slomio srce na tisuću komadića dok izgovara sudbonosno da?
Da, možeš, Heather, kažem si čvrsto.
I odjednom donesem odluku. Pa što ako se užasavam vidjeti Daniela? Pa što ako ovoga puta u crkvi ja budem plakala? Ukucam broj. Brian i tvrtka su puno važniji i stavit ću ih na prvo mjesto.
“Halo, Zauvijek zajedno.” To je Brian. Zvuči kao da je pod stresom.
Kopam si po glavi i pokušavam naći načina kako da lagano zapodjenem razgovor, a zatim odustanem i izlanem: “Tražiš li, slučajno, još uvijek pomoćnika za vikend, a?”
“Heather?”
Njegovo iznenađenje dobro se čuje.
“Da, ja sam.”
S druge strane linije čujem kako nervozno povlači dim iz cigarete. Zatim se tiho nasmije.
“Trebat će ti otmjeni šešir.”

Četrdeset i četvrto
poglavlje
ISPADNE DA MI treba puno više stvari pored šešira.
“Svjetla?”
“Da.”
“Stalak.”
“Da.”
“Dva Hasselblada, Nikon, reflektor, šezdeset rola filma i tri leće.”
“Da, da, da, da ... ovaj... da.”
Jutro je na dan vjenčanja Lady Charlotte i nalazimo se u Shilingham Abbeyu u Oxforedshireu. Crkva je dio doma predaka Vojvode i Vojvotkinje i smještena je u slikovitom selu kakvo biste očekivali na razglednici - s jezercem za patke, kolibama oko čijih vrata rastu ruže, i više vesti s grbovima no što ih cijela kraljevska obitelj posjeduje.
“Je li to sve?” pita Brian i podigne pogled s opreme posložene na pošljunčanom prilazu.
Stanem s istovarom kutija iz kombija tvrtke Zauvijek zajedno i dobro razmislim. Zatim se sjetim. “O, stani malo, ne možemo zaboraviti ovo...” Posegnem unutra, kopam malo i izvučem veliku tubu vazelina. “Za leće”, podsjetim ga.
“O, naravno.” Okrene očima dok je stavlja u džep.
“A zatim i ovo.”
“Električni ventilator?” čudi se. “Što će nam to?”
Izmijenimo poglede koji govore ‘Lady Charlotte’.
“U početku je željela aparat za vjetar”, objasnim, i skupim kabel, “ali sam joj rekla da možemo postići isti učinak s prijenosnim ventilatorom.”
“Ovo nije glazbeni spot, znaš.” Dobaci iritirano.
“To reci njoj”, kažem i stavim mu ga u ruke. Nešto mi kaže da će ovo biti dug dan. Za sve nas.
Od mog prvog poziva prije nekoliko dana, Brian i ja smo puno razgovarali i zna sve o Lionelovom infarktu, Gabeovom stricu koji je Victor Maxfield i mojoj odluci da ne prihvatim posao u Sunday Heraldu. Uvijek isti, bio je čvrst oslonac, sve je slušao, odano mi rekao da sam odlična fotografkinja i odmah mi je ponudio moj stari posao. “Što je, naravno, bez pritiska, i nema žurbe, uzmi si vremena”, govori mi sada, dok hoda oko crkve i očitava mjerenja sa svog aparata za mjerenje svjetlosti.
“Hvala, Brian, stvarno to cijenim.” Sjedim na kutiji i nasmiješim se zahvalno. Uza sve što se događalo, još nisam donijela nikakvu čvrstu odluku u vezi sa svojom karijerom. Moj san o tome da radim za Sunday Herald je gotov, nezaposlena sam i iako volim raditi s Brianom, oboje znamo da je nakon šest godina vrijeme da odem dalje.
Ali kamo, nemam pojma.
“O, nema problema, nema problema.” Izvadi rupčić i obriše si znoj s lica. “Da budem potpuno iskren, Heather, nakon ovog groznog vjenčanja oboje ćemo trebati odmor.” Čeprka po svojoj kravati, pokušavajući si olabaviti okovratnik koji je tako jako uštirkani da se čini poput ogrlice. Natjeran da zamijeni svoje staro sivo odijelo pravim frakom i cilindrom, cijelo jutro se osjeća neudobno. “Jadan taj mladoženja, to je sve što mogu reći”, promrmlja sam za sebe dok ide prema kombiju i provjerava svoj odraz u bočnom retrovizoru.
“Pa, to je još jedna stvar,” kažem, oklijevajući. Zastanem malo. Pokušavala sam ne razmišljati o tome, ali Daniel odjednom pomoli svoju ružnu glavu. “Mladoženja je moj bivši.”
Brian bulji u mene, ne shvaćajući.
“Sjećaš se Daniela?” kažem tiho i osjetim poznat čvor u želucu. O Bože, ovoga sam se bojala.
Brianova čeljust bi propala da ga okovratnik gotovo ne guši. “Gordon Bennett, kako bih mogao zaboraviti? Slomio ti je srce...” Širom otvorenih očiju, nastavi buljiti u mene, a zatim kaže: “Znala si cijelo vrijeme i ipak si ponudila da mi danas pomažeš...” Glas mu pukne dok bulji u mene i oči mu se ispune suzama. “Heather, to je najljepša stvar koju mi je itko ikada napravio.” Požuri do mene i zagrli me.
“Prestani ili ćeš me rasplakati”, protestiram, a glas mi je prigušen njegovim ramenom. “A znaš da ja ne plačem na vjenčanjima.”
Nasmije se, šmrcne i otjera suze. “Hvala ti, Heather.”
“Nema na čemu.” Nasmiješim se pa pokažem opremu razbacanu oko nas i brzo kažem: “Hajde, imamo vjenčanje koje treba fotografirati.” Podignem po jedan stalak ispod svake ruke i krenem prema crkvi.
Sljedećih deset minuta provedemo postavljajući sve: svjetla uz oltar, reflektor blizu govornice, stalak sa svake strane prolaza. Tek kada Brian skočiti uzeti još produžnih kabela iz kombija - što znači da ide nabrzinu zapaliti jednu - uzmem si vremena da razgledam svoju okolinu.
Crkva oduzima dah i njena veličina izaziva neobično strahopoštovanje. Nagnem glavu i gledam zrake sunca koje prolaze kroz oslikane staklene prozore i bacaju kaleidoskop boja na gladak kameni pod.
A zatim i to cvijeće: stotine tisuća u ogromnim aranžmanima. Neko pada sa stupova, neko je pričvršćeno na kraj svakoga reda klupica, neko obješeno visoko u vijencima. Čitavo mjesto puno je bijelog i ružičastog cvijeća. Iako, da budem iskrena, mislim da su malo pretjerali. Nije li bitna kvaliteta, a ne kvantiteta? Što više razmišljam o tome, to mi se čini sve kičastije. Mislim, toliko je pretjerano da izgleda poput izložbe cvijeća.
O, ma koga to zavaravam? Nije pretjerano, jednostavno je prokleto prekrasno. Samo se pokušavam malo oraspoložiti.
Udahnem mirisan zrak. Nema smisla pretvarati se, moram se suočiti s time, sviđalo se to meni ili ne. Ovo je mjesto na kojem će se Daniel, muškarac s kojim sam dijelila tri godine svoga života, danas oženiti.
Ali ne za mene.
Osjetim duboku bol i približavanje želje. Brzo je otjeram. O ne, nećeš...
Prekine me škripanje vrata i okrenem se, očekujući da ću vidjeti Briana s produžnim kabelima. Figura muškarca ocrtava se na ulazu, ali kada počne prilaziti shvatim da to nije Brian.
To je Daniel.
Mršaviji je no što ga se sjećam i malo stariji oko očiju, ali još uvijek mi zbog njega propadne želudac. A sada je samo nekoliko metara udaljen od mene i oboje buljimo jedno u drugo i srce mi tuče toliko jako da sam sigurna da ga čuje. Sresti svog gada od dečka koji vam je slomio srce je jedno. Ali u crkvi, na dan njegovog vjenčanja? Pa, možete zamisliti.
“Bok, Daniel”, kažem ravno, prizivajući svaku trunku pribranosti iz svog tijela.
On skine svoj cilindar i nasmiješi se, “Zamisli vidjeti tebe ovdje”, odgovori, ali ispod svog samopouzdanog držanja čini se neuobičajeno smeten. Nasmiješim mu se i zatim, ne znajući što da kažem, čeprkam si po kosi i čekam da on nešto kaže.
“Izgledaš odlično”, izlane.
Osjetim smiješan val zadovoljstva. “Hvala”, kažem ležerno.
“I drugačije. Jesi li napravila što s kosom?”
“Ne”, slegnem ramenima, ali u sebi osjetim poriv da viknem: “Naravno da sam napravila nešto s kosom! Ustala sam u šest ujutro i provela puna tri sata spremajući se. Čak sam kupila novo krem odijelo s hlačama za ovu priliku. Posudila sam šešir od Rosemary i nosim svoje predivne ružičaste satenske štikle, iako me gležanj užasno boli.”
Ali on, naravno, ne zna ništa od toga i neće to saznati.
“Pa, je li ovo bila tvoja ideja?” Preskočim ljubaznosti i postavim mu pitanje koje me tjednima mučilo. “Da Brian i ja fotografiramo tvoje vjenčanje?”
“Ti si najbolja fotografkinja vjenčanja koju poznajem”, odgovori on šaljivo.
“Daniel, ja sam jedina fotografkinja vjenčanja koju poznaješ”, istaknem suho.
Lice mu odmah propadne i, poput dječaka kojega kore, pogne glavu i bulji si u stopala. “Ne znam što sam mislio”, kaže tiho. “Mislio sam da će biti dobro za posao. Samo sam spomenuo Charlotte...” Glas mu odluta i pogleda me ispod obrva, očima ispitujući moje, i na trenutak mi se učini da vidim i nešto više od samog žaljenja.
“Lijepo je vidjeti te, Heather.” Uzdahne teško. “Nedostajala si mi.”
Buljim u njega u zapanjenoj tišini. Mjesecima nakon što smo prekinuli zamišljala sam da se ovo dogodi. Da mi kaže kako izgledam divno, kako sam mu nedostajala. Ali sada, dok ga slušam kako izgovara te riječi, shvatila sam da sam pobrkala nostalgiju i stvarnost. A stvarnost je da mi više nije stalo. Nije mi stalo do toga jesam li nedostajala Danielu i nije mi stalo do toga da se on ženi drugom.
Jedina osoba do koje mi je stalo je Gabe.
Konačno to priznam i u tom trenutku sve moje misli i osjećaji probiju se iz moje podsvijesti na površinu. Zahvalnost koju sam osjećala kada me Gabe branio pred Rosemary za stolom, strah kojega sam osjetila kada sam mislila da mu se nešto dogodilo dok je surfao, jad nakon što smo se posvađali i on je iselio. I sve one stotine prolaznih pogleda, osmijeha i trenutaka kada sam mislila da će se nešto dogoditi, kada sam osjećala nešto između nas, ali odbacivala to. Svi ti sićušni komadi sada su se spojili i imam osjećaj da gledam ljubavnu slagalicu. O Bože.
“Stvarno mi je žao zbog svega što se dogodilo. Bio sam pravi idiot...”
Vratim se u sadašnjost i shvatim da Daniel još razgovara sa mnom.
“Ljutiš li se još na mene?” upita.
Mirno buljim u njega. U početku me jedino ljutnja držala na životu, ali sada joj ne mogu naći ni traga. Nestala je, a da ja to nisam ni primijetila. “Ne.” Odmahnem glavom. “Nisam ljuta.”
“Dobio sam tvoju poruku.”
“0, to!” pocrvenim od neugode. “Bila sam pijana.”
“Jesi li?” Čudi me što izgleda razočarano.
“Ne sjećam se što sam napisala. Je li bilo loše?”
Promatra me na trenutak, a zatim odmahne glavom. “Ne, ništa čega bi se trebala sramiti.”
Zavlada tišina.
“Trebala bih ići. Moram završiti s pripremama”, kažem.
“Zapravo, došlo je do promjene...”
Pogledam ga oštro.
“Kakve promjene?”
“Charlotte se predomislila oko ceremonije.” Uznemireno si trlja čeljust.
Ovo je prvi put da vidim Daniela nervoznog.
“Ne želi ništa konvencionalno”, kaže, “pa smo se odlučili za vezivanje ruku u šumi s druge strane rijeke.”
Pogledam ga tupo.
“Bit će to poganska ceremonija”, doda kao objašnjenje.
“Poganska ceremonija?” ponovim i buljim u njega kao da mu je upravo izrasla druga glava. “I ti?”
Ukoči se.
“Pa što?” kaže braneći se. “Zašto ne bih imao pogansku ceremoniju za vjenčanje?”
“Daniel, ti mrziš sve alternativno. Ne želiš čak ni piti čaj od kamilice”, kažem.
“Jer je groznog okusa.”
“Nije u tome stvar.”
Na trenutak bulji u mene, spreman na svađu, a zatim mu se ramena objese priznajući poraz. “Imaš pravo. Mrzim sve to.”
I s tim riječima, kao da se nešto podignulo i vidim ga u sasvim drugom svjetlu. Ovo je muškarac prema kojemu sam nekada osjećala strahopoštovanje. Muškarac koji se činio toliko siguran u sebe, pod kontrolom, da je to graničilo s arogancijom. A sada se čini toliko jadnim da se usuđujem reći da je kao pravi papučar.
“Charlotte ima jako čvrste stavove”, nastavi.
“Primijetila sam”, promrmljam.
Dobaci mi pogled. “Ima jako izražen stav o onome što želi.”
“A što Charlotte, želi, to Charlotte mora dobiti”, odgovorim vedro i pokušavam ne odati sarkazam u glasu. I ne uspijem.
Duboko uzdahne i pogleda me poput čovjeka koji se utapa. “Tako nešto.”
Otvorim usta kako bih nešto rekla, ali prije no što uspijem...
“Daaa-ni-eeel! Daaa-ni-eeell”
Poput sirene na policijskom autu, glas odjekne crkvom. Prestrašeni, okrenemo se i vidimo oblak bijele svile kako juri prolazom. Lady Charlotte.
“Sranje”, zagunđa Daniel. “Što nije u redu, Zečice?” guguće on i natjera si osmijeh na lice kada ona stigne do oltara.
Zečice? Iz usta muškarca koji nije vjerovao u romantiku i odbijao me držati za ruku? Čak i kada sam uganula gležanj?
Mišić u njegovoj čeljust poskoči.
“Elton John ima laringitis i neće moći pjevati na prijemu, pošiljka Cristala nije stigla i mislim da mi se više ne sviđaju moje nove sise.” Čini se da Lady Charlotte nije primijetila da sam ovdje. Isprsi se i napući usne. “Zbog njih izgledam debelo.”
“Draga, naravno da ne izgledaš debelo.” Snažno proguta slinu. “Ne bi li trebala biti unutra? Mislio sam da je loša sreća da vidim mladenku prije vjenčanja.”
“O, zajebi praznovjerje, Danny! Ovo je prava kriza!” uz histeričan uzvik, žurno ode u sakristiju.
Zapanjena tišina padne između Daniela i mene poput prašine nakon eksplozije.
“Trebao bih otići za njom”, kaže nakon kraće stanke.
Kimnem i na trenutak samo stojimo tamo, nas dvoje, sve dok ga ne poljubim u obraz. “Zbogom, Daniel”, šapnem.
“Zbogom, Heather.” Nasmiješi se, ali ne mogu pobjeći osjećaju da mu na licu vidim iskreno žaljenje dok ga promatram kako nestaje u sakristiji i osjetim neočekivano sažaljenje prema njemu. Da, slomio mi je srce. Ali cijeli život s lady Charlotte je dovoljna kazna za svakoga.
Pred crkvom pronađem Briana naslonjenog na kombi, kako puši i čeka me. Kada začuje moje korake, ugasi cigaretu na šljunku. “Kako je prošlo?” upita nježno.
Naslonim se pored njega i nagnem glavu da mi šešir zasjeni lice. “Dobro.” Kimnem nakon trenutka, preplavljena snažnim osjećajem zadovoljstva. Kao da je posljednjih nekoliko tjedana bilo poput lude vožnje na vlaku smrti koja je sada završila. Sve je ispalo dobro. Savršeno dobro, govorim si i pokušavam ne razmišljati o Gabeu. “Trebao mi je završetak”, kažem odlučno.
Brian izgleda zbunjeno.
“To je ženska stvar”, objasnim.
Pogleda me kao da pripadam nekoj nepoznatoj vrsti. “Prvih dvadeset i pet godina života proveo sam želeći da sam hetero”, prisjeća se, “i jako mi je drago da mi se ta želja nikada nije ostvarila.” Namješta si sako dok govori. “Muškarci su puno izravniji.”
“Ah, da?” Gurnem ga laktom u rebra. “Pretpostavljam da to znači da ste ti i Neil još uvijek izravno zaljubljeni?”
“Naravno.” Nasmije se sretno i posegne za svojim cilindrom koji je na krovu kombija, pa ga čvrsto nabije na glavu. “Hoćemo li?” kaže i formalno ispruži ruku.
“Ali što je sa svim stvarima u crkvi koje moramo preseliti? Ostavila sam sva svjetla, stalke i reflektore...”
“Mladenka se predomislila”, kaže i zaustavim se u pola koraka.
“Da, znam, imat će pogansku ceremoniju na otvorenom-”
“Ne, predomislila se u vezi stila fotografija.”
Otvorim usta, pa ih ponovno zatvorim.
“Navodno je vidjela neke slike koja sam snimio šezdesetih. Sada želi oštre fotografije u paparazzi stilu.” Lice mu sja od oduševljenja.
“Želiš reći...” Oboje se euforično nasmiješimo. U prijevodu, to znači da možemo zaboraviti vazelin na lećama, prijenosni ventilator i skupljanje svih za grupnu fotografiju. Sve što nam sada treba jest jedan digitalni aparat kojim ćemo snimiti puno nefokusiranim, nenamještenih crno-bijelih fotografija.
“A svejedno ćemo ići kući rano, s debelim čekom.” Uzvikne, uhvati me oko struka i pokuša me zavrtjeti oko sebe. Kažem pokuša jer je Brian malo niži od mene, a ja sam prilično velika djevojka. Skoro padnemo i teturamo na trenutak dok ponovno ne povratimo ravnotežu, čitavo vrijeme se smijući.
Na vjenčanju moga bivšega. Tko bi to ikad pomislio?
“Evo.” Hihoćem se i pružim mu pouzdan stari Nikon.
Skine si cilindar i stavi aparat oko vrata, kao u dobra stara vremena. “Spremna?”
Napunim džepove filmovima i namjestim si šešir. “Spremna.” Provučem ruku kroz njegovu.
Zatim se pripremimo na uobičajen način.
Tri-dva-jedan.
“Okej. To je to.” Brian se okrene prema meni i namigne: “Krećemo.”

Četrdeset i peto
poglavlje
“ISPRIČAVAM SE, SIR Richard, Lady Kenwood, ali bojim se da samo bliska obitelj smije u krug pročišćenja. Ako biste pričekali u šatoru...” Iza crkve, uniformirani službenici pokušavaju pristojno objasniti promjenu ceremonije zbunjenim stotinama gostiju, od kojih su mnogi stariji i već zbunjeni.
“Krug? Kakav krug?” Viče Sir Richard držeći svoj štap od bjelokosti i gledajući sad službenika, sad svoju suprugu, koja je odjevena kao da je izašla iz neke stare predstave, s naušnicama od perlica, dugačkim svilenim rukavicama i šuškavom haljinom.
“O, mislite li na krug za probe? Jesmo li ovdje zbog predstave?” pita kreštavo smiješnim otmjenim naglaskom koji se slaže s batlerima ili onim sendvičima od krastavaca s odrezanom koricom, za koje ne možete vjerovati da još postoje. “Ali mislila sam da je ovo vjenčanje...”
Dok Brian i ja prelazimo preko održavanih travnjaka, promatram kaos koji nastaje. Zbunjene gomile ljudi, svi od reda najsvečanije odjeveni, uvode se u veliki bijeli šator koji je prvotno bio podignut radi prijema, i daju im se kazališni dvogledi kako bi mogli promatrati pogansku ceremoniju koja će se održati u šumi s druge strane rijeke.
Pogledam pred sebe kada prijeđemo kamenje i dođemo do male čistine na kojoj vidim sudionike vjenčanja i...
“Gordon Bennett,” promrmlja Brian.
Kada dođemo do čistine, žena u lepršavom ljubičastom ogrtaču s čarobnim štapićem u ruci dođe do nas. Ne šalim se. Ima srebrnu zvijezdu na vrhu.
“Ja sam svećenica.”
Čini se da ima sedamdesetak godina. Ima srebrnosivu kosu do struka. Da Dumbledore iz Harry Pottera ima sestru blizanku, ovo bi bila ona.
“O, ovaj, bok. Drago mi je”, kažem i rukujem se s njom. Oko vrata joj visi veliko zvono na dugačkom srebrnom lancu. “Zvonjavom ćemo otpratiti staro i pozdraviti novo”, kaže ozbiljno, primijetivši da buljim. Zatim me fiksira nevjerojatno plavim očima i doda: “U krugu pročišćenja nema mjesta praznovjerju i otrcanim amajlijama, Heather.”
Zna kako se zovem? Sve zabava koju sam osjetila zbog njene odjeće nestane.
“Kako?” počnem.
“A sada, ako biste svi napravili krug”, prekine me.
Što je bilo ono o praznovjerju i otrcanim amajlijama? Je li mislila na sretan vrijesak? Iz navike gurnem ruku u džep iako znam da u njemu nema ničega, i osjetim kako mi prste klize po tkanini. Napipam rupu! U podstavi mog sakoa Marca Jacobsa! Osjetim navalu ogorčenja. Ovaj sako je koštao gotovo tristo funti! Ali, uslijedi uznemirenost kada napipam nešto meko i grebavo. Sretan vrijesak.
Osjetim žmarce u prstima, poput elektriciteta. Opet se pojavio. Čvrsto omotam prste oko njega, odlučna da ga neću ponovno izgubiti. Moram ga se riješiti jednom zauvijek.
“To znači svi vi.”
“Ali što je s fotografijama?” šapnem Brianu kojega sve ovo zabavlja.
“Fotografije lome svetost kruga”, kaže svećenica. “Ako svi stanu rame do ramena u krug, možemo početi.”
Odmaknem se. “Zapravo, mislim da ću ja čekati ovdje.”
“Svi”, ponovi ona ozbiljno.
Poslušno stanem pored Briana dok svećenica podiže metlu i počinje mesti čistinu u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.
“Pometi, pometi, pometi ovo mjesto
Snagom Zraka, čistim ovo mjesto.”
Neki gosti cinički se zahihoću s izrazima zbunjenosti, skepse i iščekivanja na licima.
“Što to ona radi?” upita netko zabrinuto.
“Izvodi obred čišćenja kruga”, odgovara sredovječna žena znalački. Ne iznenađuje što nosi elastične hlače obojene batik tehnikom.
“Blagosljivam ovaj radostan skup. Svi smo danas ovdje da bismo spojili Daniela i Charlotte...”
Sljedećih nekoliko minuta Daniel i Charlotte govore svoje zavjete i izmjenjuju prstenje i iako nikada to ne bih ni pomislila, dok promatram Daniela kako ljubi svoju novopečenu ženu... ne osjećam ništa. Pa, zapravo, to nije točno. Osjećam nešto, ali prema Gabeu. Tijekom cijele ceremonije ne mogu prestati razmišljati o njemu.
“Sada, neka svi uhvate čvrsto za ruku osobe pored sebe, zatvorit ćemo oči i usredotočiti se na krug... na njegovu posebnu moć... na njegovu čistoću...”
Ne misli ona to valjda ozbiljno? Bacim pogled uokolo. Svi izgledaju užasno smeteno, osim gospođe u batik hlačama koja zgrabi ruke prestrašenih ljudi pored sebe. Ali postupno, jedan po jedan, ljudi oprezno posegnu za rukama svojih susjeda i zatvore oči. Sve dok ne ostanem samo ja pa nerado odmaknem prste od sretnog vrijeska u svom džepu i uhvatim Brianovu ruku.
A zatim se dogodi nešto čudno.
Kao energija. Sila. Snaga koja zuji kroz mene nimalo nalik ničemu što sam dotada iskusila. Vreli val euforije tutnji kroz moje tijelo. Dah mi zapne u grlu. A ipak, istovremeno osjetim mir i spokoj. Ptice utihnu i spusti se sablasna mirnoća. Čini mi se da traje i samo trenutak i čitavu vječnost i nitko ne napravi ni najmanji pokret i ne ispusti ni najtiši zvuk. Sve dok se opet ne oglasi svećenica:
“Misterij života je beskrajan krug
koji nikada ne umire, samo mijenja oblik
Ono što je počelo, sada je završilo
Prihvatimo nove energije života
Krug je otvoren, nikada prekinut
Neka tako bude!”
Niotkuda, podigne se povjetarac i dok se svi razdvajaju, otvorim oči i ugledam grlicu kako leti iznad nas. Bože, osjećam se kao da sam izašla iz transa.
Pogledam druge ljude, vidim njihove smetene poglede i sramežljive osmijehe, kao da nisu sigurni što se upravo dogodilo, ali instinktivno znam da se nešto promijenilo. Ne oko mene nego u meni. Promeškoljim ramena, nagnem glavu prema nebu i promatram pahuljastu bjelinu oblaka, te duboko udahnem svjež zrak. Teško je to opisati bez da zvučim poput žene u batik hlačama, ali osjećam se drugačije. Laganije. Slobodnije.
Odmah stavim ruku natrag u džep. Riješit ću se vrijeska tako što ću ga baciti u rijeku... Osim - osjetim uzbunu. Džep mi je prazan. Gdje je vrijesak? Kopam po džepu, opipavam kuteve. Više nije u podstavi. Zbunjena, okrenem džepove. Mora biti negdje. Kutem oka ugledam svećenicu. Smiješi mi se. U glavi čujem odjek njenog ozbiljnog glasa: “U krugu pročišćenja nema mjesta praznovjerju i otrcanim amajlijama, Heather.”
Nije mogao jednostavno nestati. Zar ne?
“Izgubila si nešto?” Brian si briše crvene oči rupčićem.
“Ovaj, ne... nisam”, kažem. Ponovno pogledam prema svećenici, ali uopće ne gleda prema meni. Možda sam sve umislila.
“Što misliš o ceremoniji?”
“Nisam sigurna.” Dogodilo se prije samo nekoliko trenutaka, ali već brzo nestaje, poput natpisa u pijesku. “A ti?”
“Hrpa hokus-pokusa”, kaže odlučno i ispuhne nos. “Ali ova gluparija od poganskog vjenčanja bit će odlična za slikanje”, doda. “Snimit ću nevjerojatne fotografije, pogotovo one čarobnjakinje.” Gurne rupčić u rukav i odskakuće prema sretnome paru, okidajući poput paparazza.
“Moram reći, nisam znala da si tako dobar plesač”, zadirkujem ga kasnije, dok ukrcavamo opremu u kombi.
“Nisam plesao, bio sam otet”, gunđa Brian pomolivši glavu iz kombija. Zalupi vratima, a zatim okrene kvaku. “Dobro, to je sve.” Obriše prašinu s rukava. “Možemo li sada promijeniti temu?”
“Na koju?”
“Na tebe.”
“Što sa mnom?” kažem odsutno, izvadim mobitel iz male torbice i provjerim poruke. Znam da je Lionel u sigurnim rukama, ali želim provjeriti.
“Radi se o Amerikancu, zar ne?”
Prestrašena, podignem pogled. “O čemu?”
“On je razlog zašto ti je taj izraz na licu cijeli dan.”
“Nemam izraz na licu”, kažem brzo i promatram kako se riječ Vodafone pojavljuje na ekranu. Bože, traje jako dugo. Iz kuta oka vidim da Brian bulji u mene. “Zaista, nađeš dečka i odjednom si stručnjak za veze”, promrmljam. Konačno se pojavi mali znak i biram 121.
“Ne moram biti stručnjak kako bih znao da je netko zaljubljen”, odgovori.
Je li tako očito?
“Imate jednu novu poruku.”
“Halo, ovo je poruka za Heather Hamilton.”
Pripremljena na Rosemaryn pristojan naglasak, poskočim kada glasan, ozbiljan glas zalaje na telefon. Zvuči kao...
“Ovdje Victor Maxfield.”
Srce mi ubrza. Što on hoće?
“Upravo sam se vratio sa svog ribičkog izleta i pronašao vašu odbijenicu na stolu. Draga moja, zar ne znaš da je prvo pravilo novinarstva uvjeriti se u činjenice? Da, moj nećak Gabriel se založio za tebe, i da, dao sam ti intervju zbog njegove preporuke. Ali nisi zbog toga dobila posao. Dobila si ga jer si prokleto talentirana fotografkinja. ”
Dah mi zapne u grlu. Nisam dobila posao zbog Gabea? Prokleto sam talentirana fotografkinja? Želudac mi se digne kao da sam na ljuljački, a zatim se sruči prema dolje. I bila sam prokleto glupa budala.
“Gabriel možda jest moj omiljeni nećak, ali Sunday Herald su nagrađivane novine i nemam namjeru dati ti posao samo zato jer je prokleti idiot zaljubljen u tebe.”
Što?
Nakon svega, to mi je pravi niski udarac. Je li upravo rekao ono što mislim da je rekao? Ali to je ludo! Gabe? Zaljubljen u mene?
Ali... Victor Maxfield još uvijek govori i borim se da obratim pažnju.
“Ali, gle, ja sam zaposlen čovjek, imam novine koje moram izdavati i ne primam ne kao odgovor. Pa odmah prestani s tim besmislicama. Objavit ćemo priču o edinburškom festivalu i treba nam fotograf tamo. Avion polijeće s Heathrowa u pet. Kada me nazoveš, želim da budeš na njemu.” tada prekine. Samo tako.
S nevjericom buljim u svoju Nokiu. Odjednom opet imam posao u Sunday Heraldu i s njime svoj prvi zadatak - edinburški festival.
A tamo je Gabe.
Obiđem kombi, otvorim vrata suvozača i uđem. Brian sjedi za volanom, puši svoju cigaretu i sluša radio. “Sve u redu?”
Duboko udahnem. “Trebam uslugu.”
“Sve za tebe”, dobaci.
“Možeš li me povesti?”
Nasmiješi se. “Naravno. Gdje? Little Venice?”
“Ne, Heathrow.”
Izmijenimo poglede. Nema potrebe za objašnjenjem.
“U koliko sati ti je let?”
“Za manje od sata.”
“Do-obro.” Okrene ključ i kombi oživi. “Drž’ se.” Gurne mjenjač bučno u prvu i dok se kotači okreću na šljunku, jurnemo niz prilaz u oblaku prašine i iščekivanja.

Četrdeset i šesto
poglavlje
JURIMO PREMA LONDONU.
Nakon što sam Brianu rekla za poruku Victora Maxfielda, otkrila sam da je on zapravo frustrirani vozač utrki i da je i više nego dorastao izazovu, goneći mali bijeli kombi kao da je Michael Schumacher u Ferrariju. Dok motor vrišti, a on pridržava cigaretu zubima, vješto mijenja brzine i trake na autoputu probijajući se kroz promet.
Uzrokujemo pravu zbrku. Ljudi zapanjeno bulje dok kombi tvrtke Zauvijek zajedno juri pored njih, a Brian i ja sjedimo u njemu vezani, u svojoj svečanoj odjeći za vjenčanja. Većinu puta provedem pogledavajući od prometa na sat. Srce mi padne u pete svaki put kada dođemo do crvenog svjetla ili do pješačkog prijelaza. Što je s tim prometnim gužvama? I radovima na cesti? I crvenim svjetlima?
Ali tada, čini se nakon vječnosti, ugledam sive zgrade terminala. Zračna luka Heathrow.
“Hvala, Brian”, dahnem, otkopčam pojas i otvorim vrata. Skočim na asfalt i koljena mi pokleknu.
“Evo, skoro si zaboravila nešto.”
Brian drži jedan od svojih aparata. Digitalni. “Trebat će ti ovo. I ovo. “Kopajući iza sebe, izvuče crno torbu s laptopom. “Tako ćeš moći e-mailom poslati svoje slike uredniku fotografije. Samo za slučaj da otkriješ kako želiš ostati malo dulje u Edinburghu...”
Želudac mi prestane poskakivati samo toliko dugo da se širokom nasmiješim. “Brian, ne znam kako da ti zahvalim...”
Mahne rukom. “Hajde, briši. Inače ćeš zakasniti na avion. I pozdravi onog svog Yankeeja.” Namigne mi, okrene volan i uključi se u promet.
Dok hodam prema odjelu polazaka, prvo ugledam red ljudi koji što je sve od stola s kartama, uz elastične barijere, sve do okretnih vrata. Uz koja stojim.
Red? Nisam stajala u redu već tjednima. Bacim pogled na sat, vrtim se malo i nisam sigurna što da napravim, dok me hvata nervoza. Jebi ga. Zakasnit ću na let. Vicor Maxfield mislit će da sam grozna, bit ću otpuštena i provest ću ostatak života fotografirajući mladenke u krinolinama...
Borim se da ostanem mirna. Napokon, nema smisla gubiti živce, govorim si. Ugledam odbačen primjerak novina, uzmem ga i počnem čitati. Polako idemo prema naprijed, centimetar po centimetar. Kolumnu po kolumnu. Stranicu po stranicu. Sve dok konačno ne čitam o skoku kamata kada čujem...
“Sljedeći.”
Odbacim novine i bacim se na pult. “Oh! Konačno!” dahnem. “Bila sam zabrinuta da ću zakasniti na let.”
Stjuardesa nastavi tipkati i prsti joj kuckaju po tipkovnici.
“Rezervirano mi je mjesto na letu za Edinburgh u pet sati”, kažem.
Ništa.
Buljim u vrh njene glave. Je li me čula? “Mislim da polijeće prilično brzo,” dodam, ovoga puta glasnije.
Stanka, a zatim: “Ime?” kaže monotono.
Konačno.
“Heather Hamilton”, dahnem. “Gospođica.”
“A-ha”, promrmlja i nastavi ležerno tipkati po svojoj tipkovnici. Dobro, znam da s time imaju posla svakoga dana, ali može li barem odavati nekakav dojam žurbe?
Očito ne.
Zastane i uzdahne. “O, joj, možda ste zakasnili na let. Vrata samo što se ne zatvore.”
“Ali to sam pokušavala...” prasnem. Smiri se, Heather. Samo se smiri.
“Ali ako požurite, mogli biste stići.” Pruži mi kartu. “Vi ste na sjedalu sedamdeset i pet F, uz prozor.”
“O, ne, ne mogu sjediti uz prozor”, kažem brzo. “vidite, ja sam nervozna kad letim i volim biti uz prolaz jer ako se dogodi nesreća i moramo skočiti s pojasevima za spašavanje, brže mogu doći do izlaza...”
Ostali putnici nervozno gledaju jedni druge i odmaknu se od mene.
“To je posljednje mjesto”, kaže stjuardesa. “A iza vas je red, pa ako nemate ništa protiv...”
“Ali...”
“Polazak je s izlaza četrdeset i dva. Imate pet minuta.” Uputi mi kiseo pogled. Jebi ga.
Trčanje u petama je pravo mučenje, vjerujte mi. Gležnjevi mi vrludaju na sve strane dok jurim kroz Sigurnost i na pokretnu traku. “Au”, viknem kada se moj ozlijeđeni gležanj savije poda mnom. Zgrabim ogradu i pogledam dolje. Sranje! Potpetica mi je pukla. Psujući izujem svoju ružičastu cipelu i tužno pogledam u nju, a zatim se sjetim da moram stići na avion.
“Prokletstvo!”
Podignem pogled i ugledam stjuardesu koja iz suprotnoga smjera ide prema meni i bulji u mene zapanjeno.
“Jess!” dahnem dok klizi pored. “Što ti radiš ovdje?”
“Što ja radim ovdje? Ja sam prokleta stjuardesa, što misliš da radim ovdje? Upravo sam sišla s devetosatnog leta i idem kući na spavanje.”
Okrenemo se da se možemo gledati.
“Važnije je što ti radiš ovdje?”
“Letim u Edinburgh...” Skoro se spotaknem preko aktovke poslovnog čovjeka i ispričam se. “...na snimanje za Sunday Herald. To je duga priča”, objasnim, sjetivši se kako sam joj prošli tjedan poslala mail s opisom svoje svađe s Gabeom i njegovog naglog odlaska.
“Nije li Gabe na edinburškom festivalu?” podigne obrve.
“Oprosti, Jess, moram juriti. Zakasnit ću na avion.” Brzo je prekinem i šepam uz traku. “Nazvat ću te.”
“Naprijed, djevojko”, vikne za mnom. “O, i Heather?”
Pogledam preko ramena, ali sada je daleko i snažno maše. Zatim vikne nešto što ne razumijem sasvim jasno. Mahnem i ja njoj. Nisam potpuno sigurna što je rekla, ali zvučalo je jako nalik na: “Odi uloviti malo leptirića.”
Posrćem u letjelicu i dočeka me atmosfera koja je u najboljem slučaju napeta, a u najgorem neprijateljska. Red za redom kamenih lica pozdravlja me dok šepam niz prolaz prema svom sjedalu. Sedamdeset i pet F... približavam se repu aviona. K vragu, mora biti ovdje negdje. Možda sam ga mimoišla, možda...
A zatim ga ugledam.
Sasvim na kraju, zgurano odmah uz zahode. Dva sjedala. Od koji je jedno zauzeo muškarac s pivskim trbuhom koji je tako ogroman da je podijeljen na dva dijela - jedan dio je sjedne strane oslonca za ruke, a drugi dio se prelijeva ispod, preko i oko njega na drugo sjedalo.
Moje sjedalo.
Gurnem se pored svog susjeda, sjednem i pričvrstim pojas. Toliko o tome da ću se smjestiti na udobno, veliko, kožno sjedalo pored zgodnoga stranca i piti besplatan šampanjac sve do Edinburgha. Zatvorim oči. Ipak, let je kratak. Uz malo sreće, spavat ću cijelim putem.
“Dakle, dakle, dakle, nije li ovo lijepo?”
O, ne. Molim te, ne.
Pozdravi me jak škotski naglasak. Otvorim oči i ugledam kako mi se moj susjed ozareno smiješi. “Bok, ja sam Bruce. A ti si...?”
Sljedećih petnaest minuta sve protječe prilično glatko. Pa, osim zvuka povlačenja vode u zahodu pored mene i Brucea koji je zaspao i slini mi po ramenu.
“Želi li gospođa sendvič od piletine ili šunke?” Stjuardesa mi dobaci svoj dobro uvježbani osmijeh.
“Imate li vegetarijanski?” upitam pristojno.
“Ne, bojim se da smo ostali bez. Ali u ovome ima malo salate i rajčice”, kaže, proučavajući anemično pecivo kroz prozirnu foliju. “Uvijek možete izvaditi šunku.”
“Ovaj, ne, u redu je.” Želudac mu se nesretno oglasi.
“Kavu ili čaj?” nastavi.
“Kavu, molim.”
Doda mi malu plastičnu šalicu na poslužavniku i ulijeva gustu crnu tekućinu, stručno i bez prolijevanja.
Iznenada se avion malko strese.
Što je sad...? Pogledam stjuardesu. Lice joj je ostalo bezizražajno dok se zaljuljala na svojim mornarskoplavim cipelama i nastavila ulijevati kavu. Smirena, uzmem šalicu od nje.
Vidiš? Nije to ništa, govorim si. Samo malo turbulencije. Ništa vrijedno zabrinutosti. Ništa...
Jaaao.
Bez upozorenja, avion propada i imam osjećaj da padamo s neba. Užas nije ni blizu onome kako se osjećam. Čujem dječji plač, ženski vrisak, srce mi tuče, prst me bocka...
Što?
Podignem pogled i ugledam Brucea kako me bocka svojim bucmastim prstom i zabrinuto me gleda kroz svoje naočale bez okvira. “Ej, curo, dobro je. Samo malo zračne turbulencije, sve je super”, govori dok žvače svoj sendvič sa šunkom. “Pa, sve osim tvojih hlača”, doda i pokaže mi prema krilu.
Pogledam dolje i vidim kako mi se u krilu širi smeđa mrlja, a zatim prebacim pogled na praznu šalicu kave, koju još uvijek držim. I to baš na vrijeme da vidim kako se posljednja kap cijedi iz nje i pada mi na nogu. Odlično. Stvarno odlično. Mogu li stvari postati imalo gore?
Očito mogu. Nakon što smo sletjeli - ispravak: lupili, podrhtavali i škripali niz pistu - zapela sam iza Brucea i izašla sam posljednja. Što znači da sam posljednja prošla kroz hodnik za dolaske i posljednja stala u nevjerojatno dugačak red za taksije.
I još je počelo kišiti.
Dok promatram kako kapi padaju na moje ružičaste satenske cipele, od kojih sada jednoj nedostaje potpetica, uzdahnem. Gdje je nestalo ono lijepo vrijeme? Nije kišilo od ... Razmišljam duboko. Od one noći kada sam se potpuno smočila i srela staru Ciganku koja mi je dala sretan vrijesak.
U meni se javi čudan osjećaj. Čekajte malo. Nije nestalo samo sunce - što je sa zelenim svjetlima i prometnim gužvama? I s čekanjem u redovima? Dobivanjem najboljeg sjedala? Posljednjeg sendviča? Jedinog taksija? Što se dogodilo s kožom na kojoj nema bora? Danima s dobrom frizurom? Kako to da je sve nestalo i zamijenilo se s...
S onim kakve su stvari bile prije, shvatim. Jer je ovako bilo prije...
Prije čega, Heather? Oglasi se glasić u meni.
A zatim me pogodi.
Prije no što su mi sve želje počele ostvarivati.
Na trenutak jako mirno stojim na pločniku, ali u glavi mi se vrti. Sigurno ... nije moguće ...je li? Vratim se na vjenčanje, držanje ruku u krugu, čudan osjećaj, nestanak vrijeska... Kada mi sine, osjetim žmarce sreće kako mi se razlijevaju tijelom.
“O, moj Bože, pogledajte ovaj red za taksi”, dahnem s osmijehom od uha do uha. “Ogroman je.”
Par ispred mene okrene se sumnjičavo.
“I pada kiša”, kažem. “Jupiiiii!”
Još nekoliko ljudi bulji u mene kao da sam luda, ali nije me briga. Nije me briga što kisnem, što mi se kosa lijepi za lice i što mi voda klizi niz vrat.
Osjetim oštru bol kada me netko kolicima udari u nogu.
“O, oprostite”, ispriča se, očekujući ljutit odgovor, ali umjesto toga, široko se osmjehnem.
“U redu je, zaista”, kažem. Pridignem nogavicu i promatram kako se velika, ljubičasta modrica počne formirati na mojoj nozi. Osjetim navalu oduševljenja. “Volim modrice”, zaneseno kažem.
Čovjek se brzo udalji, baš kada taksi priđe pločniku. Dok mi se približava, gume mu prođu kroz veliku lokvu i poprska me prljavom vodom. Pogledam u svoj sako. Njegova besprijekorna krem boja sada je sva mokra i puna prljavštine. Uništen je. Potpuno uništen. Nije li to fantastično?
Zabacim glavu i nasmijem se, dok mi se kiša slijeva na lice. Ispružim ruke i zavrtim se oko sebe, potpuno pokisnuvši.
Nikada nisam bila sretnija.