Četrdeset i četvrto poglavlje
Potres
1
Potrajalo je neko vrijeme prije nego što je Jack postao svjestan da se Agincourt oko njega trese i raspada, i to nije bilo iznenađenje. Bio je zanesen ĉudom. U jednom smislu uopće i nije bio u Agincourtu, ni u Point Venutiju, ni u općini Mendocino, ni u Kaliforniji, ni na ameriĉkim Teritorijima, ni na onim drugim Teritorijima; ali bio je u njima, i u bezbrojnim drugim svjetovima, i to istovremeno. Niti je bio samo na jednom mjestu u svim tim svjetovima; bio je posvuda u njima jer je bio ti
svjetovi. Talisman je, ĉinilo se, bio znatno više no što je ĉak i njegov otac vjerovao. Nije to bila samo os svih mogućih svjetova, već i sami svjetovi - svjetovi, i prostori između tih svjetova.
Bilo je tu dovoljno transcedentalnosti da od nje poludi ĉak i tibetanski sveti pustinjak iz spilje. Jack Sawyer bio je posvuda; Jaćk Sawyer bio je sve. Vlat trave na svijetu pedeset tisuća svjetova niz lanac od zemlje umrla je od ţeđi na nevaţnoj ravnici negdje u središtu kontinenta koji je otprilike poloţajem odgovarao Africi; Jack je umro s tom vlati trave. Na drugom svijetu, zmajevi su se parili u središtu oblaka visoko iznad planeta, i plameni dah njihove ekstaze miješao se s hladnim zrakom i dovodio do kiše i poplava na tlu ispod njih. Jack je bio muški zmaj; Jack je bio ţenski zmaj; Jack je bio sperma; Jack je bio jaje. Daleko u eteru milijun svemira daleko, tri truni prašine plutale su blizu jedna drugoj u međuzvjezdanom prostoru. Jack je bio prašina, i Jack je bio prostor između njih. Galaksije su se razmatale u njegovoj glavi kao dugi smotci papira, i sudbina je na svakom od njih ostavljala nasumiĉne tragove, pretvarajući ih u makrokozmiĉke vrpce za mehaniĉki klavir koje će svirati sve od ragtimea do pogrebnih marševa. Jackovi sretni zubi zagrizli su naranĉu; Jackovo nesretno meso je zavrištalo kad su ga zagrizli zubi. Bio je bilijun mucica prašine pod milijardom kreveta. Bio je mali klokan koji sanja o svome prošlom ţivotu u majĉinom tobolcu dok majka skakuće preko ljubiĉaste ravnice gdje trĉe i igraju se zeĉevi veliĉine jelena. Bio je šunka na bunceku u Peruu i jaja u gnijezdu ispod jedne kokoši u kokošinjcu
koji je Buddy Parkins ĉistio u Ohiju. Bio je prašina kokošjih govana u nosu Buddyja Parkinsa; bio je drhtava dlaĉica koja će uskoro natjerati Buddyja Parkinsa na kihanje; bio je kihanje; bio je mikrob u kihanju; bio je atomi u mikrobu; bio je tahioni u atomima koji putuju unatrag kroz vrijeme prema velikom prasku na poĉetku svemira.
Srce mu je poskoĉilo, i tisuću sunaca bljesnulo je u nove.
Ugledao je googolpleks132 vrabaca u googolpleksu svjetova i primijetio pad ili dobro stanje svakog od njih.
Umro je u Gehenni teritorijskih rudnika.
Ţivio je kao virus gripe u Etheridgeovoj kravati.
Jurio je u vjetru iznad dalekih mjesta.
Bio je ...
O, bio je ...
Bio je Bog. Bog, ili nešto tako blizu da ni nema prave razlike.
Ne! povikao je Jack s uţasom. Ne, ne ţelim biti Bog! Molim te! Molim te, ne ţelim biti Bog, SAMO ŢELIM SPASITI ŢIVOT SVOJOJ MAJCI!
I odjednom, beskrajnost se zatvorila kao kad kockar stisne list koji gubi. Suzila se na zraku zasljepljujuće bijelog svjetla, i to je slijedio natrag u plesnu dvoranu Teritoriji, gdje su prošle samo sekunde. Još je u rukama drţao Talisman.
2
Vani, tlo je poĉelo poskakivati i ljuljati se kao da pleše. Plima koja je bila u dolasku predomislila se i krenula prema natrag, otkrivajući pijesak taman kao bedra starlete. Na tom razotkrivenom pijesku bacakale su se ĉudne ribe, među kojima neke kao da su bile samo ţelatinozne nakupine oĉiju.
Litice iza grada bile su sluţbeno sedimentne stijene, ali svaki bi geolog bacio jedan pogled i smjesta vam rekao da su te stijene za sedimentnu klasifikaciju ono što su novi bogataši za Ĉetiri stotine133. Visovi Point Venutija bili su zapravo samo blato kojem se diglo i sad su pucali otvarajući se i zatvarajući
_____________________________________
132 Googolpleks: lOgoogol, tj. 10 na 10100 (googol). Upravo je ovaj naziv bio inspiracija za naziv poznate internetske kompanije Google, a izvorno ga je skovao 9-godišnji nećak matematičara Edwarda Kasnera. Nap. prev.
133 Četiri stotine: navodno, broj ljudi koje je mogla primiti plesna dvorana gospođe Backhouse Astor, i ujedno ukupan broj njujorške društvene elite u kasnom 19. stoljeću. Preneseno, "stari" bogataši. Nap. prev.
kao razjapljena usta, a onda su u klizištima poĉeli padati na grad. Pljuskovi zemlje sipili su dolje. U zemlji je bilo stijena velikih kao kamionske gume.
Morganova Vuĉja brigada desetkovana je Jackovim i Richardovim iznenadnim napadom na Tabor spremnost. Sad se taj broj još više smanjio jer su mnogi među njima odjurili vrišteći i zavijajući u praznovjernom strahu. Neki su odskoĉili natrag u svoj svijet. Neki od njih su pobjegli, ali većinu su ih progutali nemiri koji su se događali tamo. Jezgra sliĉnih kataklizmi pruţala se s ovog mjesta kroz sve svjetove, kao da je dalje gura šuplji geološki štap za uzorke. Jedna skupina od tri Vuka odjevenih u motociklistiĉke jakne Fresno Demonsa stigla je do svog automobila - otrcanog starog Lincolna Mark IV - i uspjela se odvesti ulicu i pol dok je Harry James134 urlao trubama s kasetofona prije nego što je komad kamena pao s neba i zdrobio tutaĉa.
Drugi su samo vrišteći trĉali ulicama, dok im je Promjena poĉinjala. Ţena s lanĉićem u bradavicama blaţeno se šetala pred jednim od njih. Blaţeno si je ĉupala kosu u velikim pramenovima. Pruţila je jedan takav
pramen Vuku. Krvavi korijeni lelujali su kao vrhovi morske trave dok se ona ljuljala na mjestu na nemirnoj zemlji.
"Evo!" rekla je, blaţeno se smiješeći. "Buket! Za tebe!"
Vuk, nimalo blaţen, otrgao joj je glavu jednim potezom svoje ĉeljusti, i otrĉao dalje, dalje, dalje.
3
Jack je prouĉavao ono što je uhvatio, bez daha kao dijete kojem je stidljivo šumsko stvorenje prišlo iz trave i jede mu iz ruke.
Blistalo je među njegovim dlanovima, rastući i padajući, rastući i padajući.
U ritmu moga srca, pomislio je.
Ĉinilo se da je od stakla, ali u njegovim je rukama ostavljalo dojam blage elastiĉnosti. Pritisnuo je, i Talisman je malo popustio. Boje su bljesnule prema unutra od toĉaka pritiska u prelijepim valovima: plavo kao tinta iz lijeve ruke, najtamniji grimiz iz desne. Nasmiješio se ... a onda je smiješak izblijedio.
_______________________________
134 Harry James (1916.-1983.) američki dirigent i trubač, jedan od najpopularnijih zabavljača sredinom 20. stoljeća. Nap. prev.
Moţda time ubijaš milijardu ljudi - poţari, poplave, Bogzna što. Sjeti se zgrade koja se urušila u Angoli, New York, nakon -
Ne, Jack, šapnuo je Talisman, i on je shvatio zašto je popustio pod blagim pritiskom njegovih ruku. Bio je ţiv;-naravno da jest. Ne, Jack: Sve će biti dobro ... sve će biti dobro ...i sve će stvari biti dobre. Samo vjeruj; budi iskren; stoj; nemoj se sad pokolebati.
Mir u njemu - o, tako duboki mir.
Duga, duga, duga, pomislio je Jack, i zapitao se hoće li se ikad moći natjerati da pusti predivnu krasotu.
4
Na plaţi ispod drvene šetnice, Gardener je pao na trbuh u stravi. Prsti su mu se zabili u rahli pijesak. Mijaukao je.
Morgan se okrenuo prema njemu kao pijanac i otrgnuo voki-toki s Gardenerova ramena.
"Ostanite vani!" zagrmio je u njega, a onda shvatio da je zaboravio pritisnuti gumb ODAŠILJANJE. Sad je to uĉinio. "OSTANITE VANI!
AKO POKUŠATE IZAĆI IZ GRADA JEBENE LITICE ĆE PASTI NA VAS! DOĐITE OVAMO DOLJE! DOĐITE K MENI! OVO JE SAMO HRPA PROKLETIH SPECIJALNIH EFEKATA! DOĐITE OVAMO DOLJE! NAPRAVITE KRUG OKO PLAŢE! ONI KOJI DOĐU BIT ĆE NAGRAĐENI! ONI KOJI NE DOĐU UMRIJET ĆE U RUDNICIMA I PROKLETIM ZEMLJAMA! DOĐITE OVAMO DOLJE! OTVORENO JE! DOĐITE OVAMO DOLJE GDJE NIŠTA NE MOŢE PASTI NA VAS! DOĐITE OVAMO DOLJE, PROKLETSTVO!"
Odbacio je voki-toki. Ovaj se raspao. Bube dugih pipaka poĉele su masovno gmizati iz njega.
Sagnuo se i potegnuo blijedog Gardenera koji je zavijao prema gore. "Na noge, ljepoto", rekao je.
5
Richard je zajeĉao u nesvijesti kad ga je stol na kojem je leţao zbacio na pod. Jack je ĉuo taj povik, i to ga je izvuklo iz fascinirane kontemplacije Talismana.
Postao je svjestan da Agincourt stenje kao brod usred snaţnog vjetra. Dok se ogledavao, daske su pucale, otkrivajući prašnjave grede ispod njih. Grede su se ljuljale amo-tamo kao ĉunci u tkalaĉkom stanu. Albino bube trĉale su i bjeţale od jasnog svjetla Talismana.
"Dolazim, Richarde!" povikao je, i krenuo natrag preko poda. Jednom je izgubio ravnoteţu i pao je visoko drţeći blistavu kuglu, znajući da je ranjiva - ako je se dovoljno snaţno udari, slomit će se. Što će se onda dogoditi, Bog zna. Uspravio se na jedno koljeno, opet pao na straţnjicu, i ponovno usteturao na noge.
Odozdo, Richard je opet zavrištao.
"Richarde! Stiţem!"
Iznad njegove glave, zvuk poput zvonca na saonicama. Podigao je po-gled i ugledao kristalni luster kako se ljulja naprijed-natrag, sve brţe i brţe. Njegovi kristalni privjesci proizvodili su zvuk. Dok je Jack gledao, lanac se razdvojio i udario rasparani pod kao bomba s dijamantima umjesto eksploziva u nosu. Staklo poleti.
Okrenuo se i izašao iz sobe krupnim, nezgrapnim koracima - izgledao je kao komiĉar iz kabarea koji glumi pijanog mornara.
Niz hodnik. Bacilo ga je prvo u jedan pa zatim o drugi zid, dok se pod njihao i otvarao. Svaki put kad bi udario o zid drţao bi Talisman daleko od
sebe, ruku poput kliješta u kojima je Talisman blještio kao ugljen u bijelom usijanju.
Nikad nććeš sići niz stube.
Moram. Moram.
Stigao je do odmorišta gdje se suoĉio s crnim vitezom. Svijet se zaljuljao na novi naĉin; Jack je zateturao i vidio kako se šljem na katu ispod suludo kotrlja.
Jack je i dalje gledao dolje. Stube su se kretale u velikim muĉnim valo-vima od kojih mu se smuĉilo. Jedna je stuba krenula prema gore, ostavljajući uskovitlanu crnu rupu.
"Jack!"
"Stiţem, Richarde!"
Nema šanse da siđeš niz te stube. Nema teorije, dušo.
Moram. Moram.
Drţeći dragocjeni krhki Talisman u rukama, Jack je krenuo niz stubište koje je sad izgledalo kao arapski leteći tepih uhvaćen u tornadu.
Stube su se nadimale i bacile ga prema istoj rupi kroz koju je bio propao vitezov šljem. Jackje zavrištao i zateturao unatrag prema rupi, drţeći desnom rukom Talisman stisnut uz prsa, a lijevom pipajući iza sebe. Pipajući ništa. Pete su mu stigle do rupe i nagnule se unatrag iznad zaborava.
6
Pedeset sekundi je prošlo otkako je potres poĉeo. Samo pedeset sekundi - ali oni koji su preţivjeli potrese reći će vam da objektivno vrijeme, vrijeme po satu, u potresu gubi svako znaĉenje. Tri dana nakon potresa '64. godine u Los Angelesu, televizijski reporter upitao je jednog preţivjelog koji je bio blizu epicentra koliko je trajao potres.
"Još traje", rekao je preţivjeli mirno.
Šezdeset i dvije sekunde nakon što je potres prestao, skoro cijeli visovi Point Venutija odluĉili su se predati sudbini i postati nizine Point Venutija. Pali su na grad uz blatnjavo kurrrummmmp, ostavljajući samo jednu izboĉinu nešto tvrđe stijene, koja je pokazivala na Agincourt poput optuţujućeg prsta. S jednog od novo skutrenih bregova, prljavi dimnjak dizao se kao jebeţljivi penis.
7
Na plaţi, Morgan Sloat i Sunce Gardener stajali su podupirući jedan drugoga, kao da plešu hulu. Gardener je skinuo Weatherbeeja s ramena. Pridruţilo im se nekoliko Vukova, oĉiju naizmjence izbuljenih od uţasa i stisnutih u paklenskom bijesu. Stizalo ih je još. Svi su bili Promijenjeni ili u Promjeni. Odjeća je s njih visjela u ritama. Morgan je vidio kao se jedan od njih baca na zemlju i grize je, kao da je nemirno tlo neprijatelj kojeg se moţe ubiti. Morgan je bacio pogled na njihovo ludilo i odbacio ga. Kombi s natpisom WILD CHILD ispisanom na boku psihodeliĉnim slovima orao
je paklenski preko trga Point Venuti, gdje su djeca nekad molila roditelje za sladoled i zastavice sa slikom Agincourta. Kombi je stigao na suprotnu stranu, preskoĉio ploĉnik, a onda zagrmio prema plaţi, rujući kroz daskama zakucane štandove u svome prolasku. Posljednja pukotina otvorila se u tlu i WILD CHILD koji je ubio Tommyja Woodbinea nestao je zauvijek, s nosom prema naprijed. Bljesak plamena je suknuo kad mu je eksplodirao spremnik za gorivo. Promatrajući to, Sloat se mutno sjetio svoga oca kako propovijeda o pentekostalnoj vatri. Onda se zemlja zatvorila.
"Budi miran", doviknuo je Gardeneru. "Mislim da će se mjesto srušiti na njega i zdrobiti ga, ali ako izađe, upucat ćeš ga, s potresom ili bez njega."
"Hoćemo li znati ako se ONO slomi?" zaskviĉao je Gardener.
Morgan Sloat se iskezio kao vepar u kupusu.
"Znat ćemo", rekao je. "Sunce će pocrnjeti."
Sedamdeset i ĉetiri sekunde.
8
Jackova lijeva ruka uhvatila se za nazupĉane ostatke rukohvata. Talisman je silno sjajio uz njegova prsa, a crte duţine i širine što su ga opasivale blistale su sjajno kao ţica u ţarulji. Pete su mu se nakrenule, a stopala poĉela kliziti.
Padam! Speedy! Past-
Sedamdeset i devet sekundi.
Stalo je.
Naglo, samo je stalo.
No, za Jacka, kao za onog preţivjelog iz potresa '64., još se nastavljalo, bar u dijelu njegova mozga. U dijelu njegova mozga, zemlja će se i dalje tresti kao ţele na crkvenom pikniku, zauvijek.
Odvukao se od ponora i oteturao do sredine izobliĉenog stubišta. Stajao je, zadihan, lica sjajnog od znoja, stišćući sjajnu okruglu zvijezdu Talismana uz prsa. Stajao je i slušao tišinu.
Negdje se nešto teško - komoda ili ormar, moţda - što je balansiralo na rubu sad prevrnulo i palo uz tresak koji je odjekivao.
"Jack! Molim te! Mislim da umirem!" Richardov stenjavi, bespomoćan glas doista je zvuĉao kao glas djeĉaka na kraju snaga.
"Richard! Stiţem!"
Krenuo je niza stube koje su sad bile izobliĉene i svinute i nesigurne. Mnoge su stube nestale, i morao je prekoraĉivati te praznine. Na jednom mjestu nestalo ih je ĉetiri zaredom, i skoĉio je, jednom rukom drţeći Talisman uz prsa i kliţući drugom uz iskrivljeni rukohvat.
Stvari su još padale. Staklo je treskalo i zveckalo. Negdje, neki zahod se manijakalno ispirao, ponovno i ponovno.
Drvena recepcija u predvorju raspukla se po sredini. Dvokrilna vrata bila su pak odškrinuta, i kroz njih je dolazio svijetao isjeĉak sunca - stari vlaţni sag kao da je siktao i pušio se protestirajući protiv toga svjetla.
Oblaci su se raspršili, pomisli Jack. Vani sija sunce. I onda: Idemo kroz ta vrata, Richie, stari moj. Ti i ja. U stvarnoj veliĉini, i dvaput ponosniji.
Hodnik koji je vodio kraj Bara Ĉaplja i dolje prema blagovaonici pod-sjetio ga je na scenografiju nekih epizoda stare Zone sumraka, gdje je sve ukrivo i pogrešno. Ovdje se pod naginjao ulijevo; tamo udesno; ovdje je bio poput dviju grba na devi. Prolazio je kroz polumrak dok mu je Talisman osvjetljivao put kao najveća dţepna svjetiljka na svijetu.
Progurao se u blagovaonicu i ugledao Richarda kako leţi na podu upleten u solnjake. Krv mu je curila iz nosa. Kad se pribliţio, vidio je da su se neke ĉvrste crvene izboĉine raspukle i bijele bube izlazile su iz Richardovog mesa i lijeno puzale preko Richardovih obraza. Dok je promatrao, jedna se izvukla iz Richardovog nosa.
Richard je vrisnuo, slabašnim, promuklim, bijednim vriskom, i pljesnuo bubu. Bio je to vrisak nekoga tko umire u agoniji.
Košulja mu se nadimala i bibala od stvorova.
Jack je zateturao preko neravnog poda prema njemu... a pauk se spustio iz polumraka, slijepo pljujući otrov u zrak.
"Feveni lofov!" blebetao je svojim prigovarajućim, tupim glasom kukca. "O, ti feveni lofove, vrati to vrati to!"
Ne razmišljajući, Jack podigne Talisman. Bljesnuo je jasnom bijelom vatrom - duginom vatrom - a pauk se osušio i pocrnio. Za samo sekundu, postao je sićušna gvalja zadimljenog ugljena ĉije se njihanje polako zaustavlja u zraku.
Nije bilo vremena da zuri u to ĉudo. Richard umire.
Jack je stigao do njega, pao na koljena kraj njega, i povukao stolnjak unatrag kao da je plahta.
"Konaĉno sam stigao, stari", šapnuo je, nastojeći ne vidjeti bube koje su gmizale iz Richardova mesa. Podigao je Talisman, razmislio, i zatim ga
smjestio Richardu na ĉelo. Richard je bijedno vrisnuo i pokušao se izmaknuti. Jack spusti ruku na Richardova mršava prsa da ga zadrţi - to nije bilo teško. Osjetio se zadah kad su bube pod Talismanom poĉele gorjeti.
A što sad? Ima još, ali što?
Pogledao je preko sobe i pogled mu je sluĉajno pao na debelu zelenu pikulu koju je ostavio Richardu - pikulu koja je u onom drugom svijetu ĉarobno zrcalo. Dok je on gledao, otkotrljala se dva metra sama od sebe, pa stala. Kotrljala se, da. Kotrljala se jer je špekula, a kotrljanje je posao za špekulu. Špekule su okrugle. Špekule su okrugle, kao i Talisman.
Svjetlo se prosulo njegovim zapanjenim umom.
Drţeći Richarda, Jack je polako zakotrljao Talisman niz njegovo tijelo. Nakon što je stigao do Richardovih prsa, Richard se prestao otimati. Jack je pomislio da se onesvijestio, ali hitar pogled pokazao mu je da nije tako. Richard je zurio u njega sa sve većom zapanjenošću ... a bubuljice na nje-govom licu su nestale! Ĉvrste crvene izboĉine su blijedile!
"Richarde!" povikao je, smijući se kao trknuti luđak. "Hej, Richarde, gle ovo! Bwanaradi juju135!"
Zakotrljao je Talisman polako preko Richardovog trbuha, koristeći svoj dlan. Talisman je jasno sjajio, pjevajući bistru harmoniju bez rijeĉi, o zdravlju i zacjeljivanju. Dolje preko Richardova međunoţja. Jack je spojio Richardove mršave noge i zakotrljao ga niz utor među njima sve do gleţanja. Talisman je sjajio svijetloplavo ... tamnocrveno ... ţuto ... zeleno lipanjske trave.
Onda je opet postao bijel.
"Jack", šapne Richard. "Jesmo li po to došli?"
"Da."
"Prelijepo je", reĉe Richard. Oklijevao je. "Mogu li ga uzeti?"
Jack je osjetio nagli ubod škrtosti, poput Scroogea136. Naĉas je stisnuo Talisman k sebi. Ne! Mogao bi ga slomiti! Osim toga, to je moje! Ja sam za njega prošao cijelu zemlju! Ja sam se za njega borio s vitezovima! Ne moţeš ga dobiti! Moj! Moj! Mo-
U njegovim rukama, Talisman je odjednom ispustio uţasnu hladnoću, i na trenutak - trenutak koji je Jacku bio strašniji nego što su svi potresi u svim svjetovima ikad bili ili će ikad biti - postao je gotiĉki crn. Njegovo bijelo svjetlo se ugasilo. U njegovoj bogatoj, grmovitoj, thanatropnoj unutrašnjosti,
_______________________________________
135 bwana: na swahiliju: gospodar, gazda; juju: magija. Oba izraza često su korištena u hoiivudskim filmovima kao naznaka "domorodačkog" govora. Nap. prev.
136 Ebenezer Scrooge, sebičan i škrt junak u "Boţičnoj pjesmi" Charlesa Dickensa. Nap. prev.
vidio je crni hotel. Na tornjićima i tavanskim prozorĉićima i isatakama, na krovovima kupolama koje su se nadimale poput ĉireva punih gustih malignih tumora, kabalistiĉki simboli su se okretali - vuk i vrana i iskrivljena genitalna zvijezda.
Znaĉi, ti ţeliš biti novi Agincourt? Šapne Talisman. Ĉak i djeĉak moţe biti hotel... ako to ţeli biti.
Glas njegove majke, jasan u njegovoj glavi: Ako to ne ţeliš dijeliti, Jacko, ako se ne moţeš natjerati da ga riskiraš za prijatelja, onda moţeš komotno ostati gdje si. Ako se ne moţeš natjerati da podijeliš nagradu - riskiraš nagradu - nemoj se ni truditi vratiti se kući. Klinci takva sranja slušaju cijeli ţivot, ali kad dođe vrijeme da stisneš i prdneš, nikad nije baš sasvim isto, zar ne? Ako ga ne moţeš podijeliti, kompa, pusti me da umrem, jer ne ţelim ţivjeti po tu cijenu.
Teţina Talismana odjednom se ĉinila ogromnom, teţina mrtvih tijela. Ali nekako, Jack ga je podigao i stavio Richardu u ruke. Ruke su Richardu bile blijede i kosturaste ... ali lako je drţao Talisman, i Jack je shvatio da je dojam teţine bio samo u njegovoj mašti, njegova vlastita izobliĉena i bole-sna ĉeţnja. Kad je Talisman opet bljesnuo veliĉanstvenim bijelim svjetlom, Jack je osjetio kako ga njegova unutarnja tama napušta. Mutno mu je palo na pamet da vlasništvo nad neĉim moţeš izraziti samo utoliko ukoliko ga se moţeš slobodno odreći... a onda je ta pomisao prošla.
Richard se nasmiješio, i taj mu je smiješak uĉinio lice prelijepim. Jack je puno puta vidio Richarda kako se smiješi, ali u ovom osmijehu bilo je mira koji još nikad nije vidio; bio je to mir koji je nadilazio njegovo shvaćanje. U
bijelom, zacjeljujućem svjetlu Talismana, vidio je da Richardovo lice, premda još uvijek iscrpljeno i ispijeno i bolesno, zacjeljuje. Stisnuo je Talisman uz prsa kao da je beba, i nasmiješio se Jacku blistavih oĉiju.
"Ako je ovo Ekspres za otok Seabrook", rekao je, "mogao bih si kupiti pokaznu kartu. Ako se ikad izvuĉemo iz ovoga."
"Jel' ti bolje?"
Richardov osmijeh sjajio je kao svjetlo Talismana. "Beskrajno bolje", rekao je. "Sad mi pomozi da ustanem, Jack."
Jack je posegnuo da ga uhvati za rame. Richard ispruţi Talisman.
"Bolje prvo uzmi ovo", rekao je. "Ja sam još slab, a on se ţeli vratiti s tobom. Osjećam to."
Jack ga uzme i pomogne Richardu da ustane. Richard stavi ruku oko Jackovog vrata.
"Jesi spreman ... kompa?"
"Aha", reĉe Richard. "Spreman. Ali nekako mislim da nam morski put više nije opcija, Jack. Mislim da sam ĉuo kako se terasa tamo urušila tijekom Velike grmljavine."
"Izlazimo na prednja vrata", reĉe Jack. "Ĉak i ako je Bog stavio šetnicu preko oceana, od prozora tamo otraga pa sve do plaţe, svejedno bih izašao na prednja vrata. Mi ne bjeţimo odavde, Richie. Izlazimo kao gosti koji su platili. Osjećam da sam puno platio. Što ti misliš?"
Richard ispruţi jednu mršavu ruku s dlanom prema gore. Crvene mrlje koje su zarastale još su bljeskale na njemu.
"Mislim da bismo trebali tako", reĉe. "Tresni ovdje, Jacky."
Jack pljesne dlanom po Richardovom, a onda su njih dvojica krenuli natrag prema hodniku, Richard s jednom rukom oko Jackovog vrata.
Na pola puta niz hodnik, Richard se zabuljio u razbacan mrtvi metal. "Koji vrag?"
"Limenke kave", rekao je Jack i nasmiješio se. "Maxwell House137."
"Jack, o ĉemu ti to g-"
"Nije vaţno, Richarde", reĉe Jack. Cerio se, i još se osjećao dobro, ali ţice napetosti svejedno su se opet zabadale u njegovo tijelo. Potres je završio ... ali nije sve završilo. Morgan će ih sad ĉekati. I Gardener.
Nije vaţno. Neka ispadne kako će ispasti.
Stigli su do predvorja i Richard se zaĉuđeno ogledavao po stubištu, slomljenoj recepciji, prevrnutim trofejima i stalcima za zastave. Preparirana glava crnog medvjeda zabila je nos u jedan od odjeljaka za pisma, kao da njuši nešto dobro - moţda med.
"Fiju", reĉe Richard. "Cijelo mjesto se više-manje urušilo."
Jack je doveo Richarda do dvokrilnih vrata, i primijetio Richardovo skoro pohlepno uţivanje u tom malom zraku sunca.
"Jesi li stvarno spreman za ovo, Richarde?"
"Da."
"Otac ti je vani."
"Ne, nije. On je mrtav. Vani je samo njegov ... kako ti to ono zoveš? Blizanac."
"Oh."
Richard kimne. Bez obzira na blizinu Talismana, opet je poĉeo djelovati iscrpljeno. "Da."
_________________________________________
137 Poznata američka kompanija za proizvodnju kave, osnovana 1892. Nap. prev.
"Vjerojatno će biti paklenske borbe."
"Pa, uĉinit ću što mogu."
"Volim te, Richarde."
Richard se blago osmjehne. "I ja tebe volim, Jack. Sad idemo prije nego što me hrabrost napusti."
9
Sloat je doista vjerovao da ima sve pod kontrolom - situaciju, naravno, ali još vaţnije, sebe sama. Nastavio je to vjerovati sve dok nije ugledao svoga sina, oĉito slabog, oĉito bolesnog, ali još uvijek i te kako ţivog, kako izlazi iz crnog hotela s rukom oko vrata Jacka Sawyera i glave oslonjene o Jackovo rame.
Sloat je također vjerovao i da je konaĉno uspio svladati svoje osjećaje o derištu Phila Sawyera - zbog prethodnog bijesa promašio je Jacka, prvo u kraljiĉinom paviljonu, pa onda na srednjem zapadu. Kriste, prešao je Ohio bez da mu padne dlaka s glave - a Ohio je bio samo na tren oka od Orrisa, sjedišta drugog Morgana. Ali njegov je bijes vodio do nekontroliranog po-našanja, i tako se djeĉak provukao. Potisnuo je svoj bijes - ali sad je opet planuo zloćudnom i neobuzdanom slobodom. Kao da je netko prigušenu vatru zalio kerozinom.
Njegov sin, još ţiv. I njegov voljeni sin, kojem je mislio predati kraljevanje nad svjetovima i univerzumima, oslanja se na Sawyera.
A to još nije bilo ni sve. Bljeskajući i sjajeći u Sawyerovim rukama kao zvijezda koja je pala na zemlju bio je Talisman. Ĉak i odavde, Sloat ga je
mogao osjetiti - bilo je to kao da je planetno gravitacijsko polje odjednom ojaĉalo, povlaĉeći ga dolje, tjerajući mu srce da se muĉi; kao da se vrijeme ubrzava, sušeći mu meso, muteći mu oĉi.
"Boli!" zacvilio je Gardener kraj njega.
Većina Vukova koji su se oduprli potresu i okupili oko Morgana sad su ustuknuli s rukama pred licima. Nekolicina ih je bespomoćno povraćala.
Morgan je osjetio trenutak vrtoglavog straha ... a onda su njegov bijes, uzbuđenje i ludilo koje se hranilo njegovim sve grandioznijim snovima o vlasti - sve te stvari prasnule su iz mreţe njegove samokontrole.
Podigao je palce do ušiju i zabio ih unutra tako duboko da ga je zaboljelo. Zatim je isplazio jezik i mahnuo prstima gospodinu Jacku prljavom seronji
i uskoro mrtvom Sawyera. Tren kasnije, gornji zubi su mu se spustili kao pomiĉni most i odrezali vrh isplaţenog jezika. Sloat to nije ĉak ni primijetio. Uhvatio je Gardenera za prsluk.
Gardenerovo lice bilo je mjeseĉasto od straha. "Izašli su, on GA ima, Morgane ... gospodaru ... trebali bismo pobjeći, moramo pobjeći -"
"UPUCAJ GA!" vrisnuo je Morgan Gardenera u lice. Krv iz njegova odsjeĉenog jezika šikljala je u finoj izmaglici. "UPUCAJ GA, TI ETIOPIJSKI SISOJEBAĈU, UBIO TI JE MALOGA! UPUCAJ GA I UPUCAJ JEBENI TALISMAN! PUCAJ MU KROZ RUKE I SLOMI GA!"
Sloat je sad polako poĉeo plesati gore-dolje pred Gardenerom, uţasno uzrujanog lica, palaca opet u ušima, prstiju koji su mahali kraj glave, amputiranog jezika koji mu je iskakao iz usta i u njih poput jedne od onih zviţdaljki za doĉek Nove godine koje se razvijaju i svijaju dok zviţde. Izgledao je kao krvoloĉno dijete - komiĉno, i istovremeno uţasno.
"UBIO TI JE SINA! OSVETI SVOG SINA! UPUCAJ GA! UPUCAJ GA! UPUCAO SI MU OCA, SAD UPUCAJ I NJEGA!"
"Reuel", reĉe Gardener zamišljeno. "Da. Ubio je Reuela. On je najgadniji pseći skot koji je ikad disao. Svi djeĉaci. Podrazumijeva se. Ali on ... on ..."
Okrenuo se prema crnom hotelu i podigao Weatherbeeja do ramena. Jack i Richard stigli su do dna iskrivljenih prednjih stuba i krenuli su niz široki ploĉnik koji je prije par minuta bio ravan a sad je bio sav iskrivljen. U ciljniku, dvojica djeĉaka bili su veliki kao kamp-prikolice.
"UPUCAJ GA!" urlao je Morgan. Opet je isplazio svoj krvavi jezik i proizveo odvratno pobjedniĉki vrtićki zvuk: Na-na-nana-naaa-na!
Njegova stopala, odjevena u prljave Guccijeve mokasinke, udarala Su gore-dolje. Jedno od njih spustilo se ravno na odsjeĉeni vrh njegova jezika i zaguralo ga dublje u pijesak.
"UPUCAJ GA! UPUCAJ TO!"-zavijao je Morgan.
Cijev Weatherbeeja pravila je sićušne krugove, kao kad se Gardener pripremao pucati u gumenog konja. Onda se smirila. Jack je nosio Talisman uz prsa. Ciljnik je bio iznad njegova blistavog, kruţnog svjetla. Metak .360 proći će ravno kroz njega, skrhati ga, i sunce će pocrnjeti ... ali prije nego što se to dogodi, pomislio je Gardener, vidjet ću kako tom najzloĉestijem od zloĉestih djeĉaka eksplodiraju prsa.
"Mrtav je", šapnuo je Gardener, i poĉeo polako pritiskati okidaĉ We-atherbeeja.
10
Richard je s velikim naporom podigao glavu i oĉi su mu zacvrĉale pod odraţenim suncem.
Dva ĉovjeka. Jedan malo nagnute glave, drugi kao da pleše. Opet bljesak sunca, i Richard je shvatio. Shvatio je ... a Jack je gledao na krivo mjesto. Jack je gledao dolje prema stijenama gdje je leţao Speedy.
"Jack pazi!" vrisnuo je.
Jack se iznenađeno okrenuo. "Što -"
Dogodilo se hitro. Jack je skoro sve propustio. Richard je vidio i shvatio, ali nikad nije uspio do kraja Jacku objasniti što se dogodilo. Sunce je opet odbljesnulo od strijelĉevog ciljnika. Zraka odbijenog svjetla ovog puta je pogodila Talisman. A Talisman ju je odbio ravno u strijelca. To je Richard kasnije ispriĉao Jacku, ali bilo je to kao da kaţeš da je Empire State Building visok nekoliko katova.
Talisman nije samo odbio bljesak sunca; nekako ga je pojaĉao. Poslao je natrag gustu traku svjetla, poput zrake smrti u svemirskom filmu. Bila je tamo samo sekundu, ali ostala je na Richardovim mreţnicama još skoro sat vremena nakon toga, prvo bijela, zatim zelena, pa plava, i konaĉno, kad je izblijedila, limunski ţuta poput sunca.
11
"Mrtav je", šapnuo je Gardener, a onda je ciljnik bio pun ţive vatre. Njegove debele staklene leće su se rasprsle. Zadimljeno stopljeno staklo zabilo se unatrag u Gardenerovo lijevo oko. Meci u spremniku
Weatherbeeja su eksplodirali, raspolavljajući ga. Jedan komad letećeg metala amputirao je veći dio Gardenerovog desnog obraza. Druge kuke i zavijutci ĉelika letjeli su oko Sloata kao oluja, ostavljajući ga nevjerojatno netaknutog. Tri Vuka ostala su tamo. Sad su dvojica od njih dala petama vjetra. Treći je leţao mrtav na leđima, zureći u nebo. Okidaĉ Weatherbeeja bio mu je ĉvrsto zabijen u oko.
"Što?" vikao je Morgan. Njegova krvava usta su se razjapila.
"Što?
Gardener je izgledao ĉudno nalik Mirku S. Zlikovskom u crtićima o ptici trkaĉici nakon što se jedan od strojeva iz kompanije Acme raspadne.
Što?'
Odbacio je pušku, a Sloat je vidio da su s Gardove lijeve ruke otrgnuti svi prsti.
Gardenerova desna ruka potegnula je košulju sa ţenskastom, preciznom profinjenošću. Na unutarnjem pojasu njegovih hlaĉa bio je priĉvršćen drţaĉ za noţ - uske korice od fine koţe. Iz njega, Gardener je izvukao komad kromom okruţene slonovaĉe. Pritisnuo je dugme, i iskoĉila je vitka oštrica duga petnaest centimetara.
"Zloĉest", šapnuo je. "Zloĉest!" Glas mu se poĉeo dizati. "Svi djeĉaci! Zloĉesti! To se podrazumijeva! TO SE PODRAZUMIJEVA!" Potrĉao je uz plaţu prema ploĉniku Agincourta, gdje su stajali Jack i Richard. Glas mu se i dalje dizao, sve dok nije postao tanak grozniĉavi vrisak.
"ZLOĈEST! ZAO! ZLOĈEST! ZAAAO! ZLOOOOĈEEEST! ZA- AAAAAAAAAAAA-AAAAA-"
Morgan je stajao još trenutak, onda zgrabi kljuĉ oko svoga vrata. Zgra- bivši ga, kao da je zgrabio i svoje vlastite uspaniĉene, leteće misli.
Otići će do starog crnje. I tamo ću ga uhvatiti.
"AAAAAAAAAAAAAAAAA -" vriskao je Gardener, s ubitaĉnim noţem ispruţenim ispred sebe dok je trĉao.
Morgan se okrenuo i potrĉao niz plaţu. Bio je mutno svjestan da su Vukovi, baš svi, pobjegli. To je bilo u redu.
Pobrinut će se za Jacka Sawyera - i Talisman - Sasvim sam.

Četrdeset i peto poglavlje
U kojem se mnoge stvari razrješuju na plaži
1
Sunce Gardener poremećeno je jurio prema Jacku dok je krv sukljala iz njegovog unakaţenog lica. Bio je središte uništenog ludila. Pod sjajnim jakim suncem po prvi put u valjda desetljećima, Point Venuti bio je ruševina urušenih zgrada i puknutih cijevi i ploĉnika podignutih kao knjige koje se naginju i ljuljaju na polici. Tu i tamo leţale su prave knjige, poderanih omota koji su lepršali u ţivim brazdama zemlje. Iza Jacka, hotel Agincourt ispustio je zvuk jezovito nalik stenjanju; a onda je Jack ĉuo zvuk tisuću dasaka koje se urušavaju, zidova koji se prevrću u pljusku klinova i prašine i ţbuke. Djeĉak je bio blijedo svjestan Morgana Sloata koji poput pĉele juri niz plaţu, i s trzajem nelagode shvatio je da njegov protivnik ide prema Speedyju Parkeru - ili njegovom lešu.
"Ima noţ, Jack", šapne Richard.
Gardenerova uništena ruka nehajno je mrljala krv po njegovoj nekad besprijekorno bijeloj svilenoj košulji. "ZAAAAAAAAO!" skviĉao je, glasa još tihog ispod stalnog udaranja vode o plaţu i upornih, premda nestalnih, zvukova uništenja. "AAAAAAAAA..."
"Što ćeš uĉiniti?" upita Richard.
"Otkud znam?" odgovorio je Jack - to je bio najbolji, najistinitiji od-govor koji je mogao dati. Nije imao pojma kako bi mogao pobijediti ovog luđaka. Ali pobijedit će ga. U to je bio siguran. "Trebao si ubiti oba brata Ellis", rekao je Jack samome sebi.
Još uvijek vrišteći, Gardener je dojurio preko pijeska. Još je uvijek bio podosta daleko, na oko pola puta između kraja ograde i prednje strane hotela. Crvena maska pokrivala mu je pola lica. Njegova beskorisna lijeva ruka sipila je upornu kišu krvi na pješĉano tlo. Udaljenost između luđaka i djeĉaka kao da se u sekundi prepolovila. Je li Morgan Sloat dosad već stigao na plaţu? Jack je osjetio uţurbanost sliĉnu Talismanovoj kako ga gura naprijed; gura dalje.
"Zao! Podrazumijeva se! Zao!" vrištao je Gardener.
"Skoĉi!" rekao je Richard naglas -
i Jack je
skoknuo u stranu
kao u crnom hotelu.
I našao se kako stoji pred Osmondom pod vrelim suncem Teritorija. Većina njegove uvjerenosti naglo ga je napustila. Sve je bilo isto ali sve je bilo drugaĉije. Ne gledajući, znao je da je iza njega nešto znatno gore od Agincourta - nikad nije vidio unutrašnjost dvorca u koji se hotel pretvarao na Teritorijima, ali odjednom je znao da se iza tih velikih ulaznih vrata neki jezik plazi prema njemu ... i da će Osmond potjerati Richarda i njega natrag prema njemu.
Osmond je imao povez preko desnog oka i umrljanu rukavicu na lijevoj ruci. Komplicirani pipci njegova biĉa skliznuli su mu s ramena. "O, da", napola je siknuo a napola šapnuo.
"Ovaj djeĉak. Djeĉak satnika Farrena." Jack je zaštitniĉki gurnuo Tali-sman uz svoj trbuh. Traĉci biĉa klizili su preko tla, odgovarajući na Osmondov najmanji pokret ruke i zapešća kao trkaći konj na dodir dţokeja. "Što dobiva djeĉak kad dobije staklenu igraĉku ako izgubi svijet?" Biĉ kao da se sam od sebe podigao s tla. "NIŠTA! NIŠTA!" Osmondov pravi miris, onaj truleţi i prljavštine i skrivene iskvarenosti, nagrnuo je van, a njegovo vitko ludo lice nekako se zabibalo, kao da je ispod njega bljesnula munja. Nasmiješio se, prazno, i podigao vijugavi biĉ iznad svoga ramena.
"Jarĉev penis", rekao je Osmond skoro s ljubavlju. Biĉ je zapjevao prema Jacku, koji je u nagloj, blistavoj panici ustuknuo unatrag, premda ne dovoljno daleko.
Richardova ruka zgrabila mu je rame kad je opet preskoĉio, i uţasan, nekako nasmijan zvuk biĉa smjesta se izbrisao iz zraka.
Noţ! ĉuo je Speedyjev glas.
Boreći se s instinktima, Jack je koraknuo u prostor gdje se nalazio biĉ, a ne unatrag kako je veći dio njega ţelio uĉiniti. Richardova ruka pala je s vrha njegova ramena, a Speedyjev glas zajeĉao je i nestao. Jack je blistavi Talisman stisnuo uz trbuh lijevom rukom i posegnuo desnom. Prsti su mu se magiĉno sklopili oko koštunjavog zapešća.
Sunce Gardener se zahihotao.
"JACK!" zaurlao je Richard iza njega.
Opet je stajao u ovom svijetu, pod strujom proĉišćavajućeg svjetla, a noţ Sunca Gardenera teţio je dolje prema njemu. Gardenerovo uništeno lice
bilo je samo koji centimetar od njegovoga. Miris nalik smeću i davno mrtvim ţivotinjama na cesti prekrio ih je obojicu. "Ništa", rekao je Gardener. "Moţeš li reći aleluja?" Gurnuo je prema dolje otmjenim smrtonosnim noţem, a Jack ga je uspio zadrţati.
"JACK!" vrisne Richard ponovno.
Sunce Gardener zurio je u njega sjajnim, pticolikim izrazom. Nastavio je gurati prema dolje svojim noţem.
Zar ne znaš što je Sunce uĉinio? reĉe Speedyjev glas. Zar još ne znaš?
Jack se zagledao ravno u Gardenerovo ludo rasplesano oko. Da.
Richard je dojurio i udario Gardenera u gleţanj, onda tresne slabašnom šakom u njegovu sljepooĉnicu.
"Ubio si mi oca", reĉe Jack.
Gardenerovo jedno oko uzvratilo je bljeskom. "Ubio si mi sina, najzloĉestije kopile!"
"Morgan Sloat ti je rekao da mi ubiješ oca, i ti si to uĉinio."
Gardener je gurnuo noţ dolje punih pet centimetara. Ĉvor ţute gnjecave tvari i mjehur krvi istisnuli su se iz rupe koja je bila njegovo desno oko.
Jack je vrisnuo - s uţasom, bijesom i svim dugo skrivenim osjećajima napuštenosti i bespomoćnosti koji su slijedili za smrću njegova oca. Otkrio je da je Gardenerovu ruku s noţem odgurnuo sasvim gore. Opet vrisne. Gardenerova besprsta lijeva ruka udarala je Jackovu lijevu nadlakticu. Jack je taman uspio iskrenuti Gardenerovo zapešće kad je osjetio kako se kapava površina mesa gura između njegovih prsa i ruke. Richard je i dalje skakutao oko Gardenera, ali Gardener je uspijevao svoju ruku bez prstiju ugurati vrlo blizu Talismanu.
Gardener nagne lice prema Jackovom.
"Aleluja", šapne.
Jack je iskrenuo cijelo svoje tijelo, koristeći više snage no što je znao da posjeduje. Navalio je na Gardenerovu ruku s noţem. Druga ruka, ona bez prstiju, poletjela je u stranu. Jack je stisnuo zapešće ruke s noţem. Napete tetive migoljile su mu se u stisku. Onda je noţ pao, bezopasan kao besprsti jastuk koţe koji je uporno udarao Jackova rebra. Jack je cijelo tijelo otkotrljao u nagnutog Gardenera i odgurnuo ga.
Gurnuo je Talisman prema Gardeneru. Richard je zaskviĉao Što to radiš? To je bilo ispravno, ispravno, ispravno. Jack je krenuo prema Gardeneru, koji se još uvijek mrštio prema njemu, premda s manje
samouvjerenosti, i gurnuo Talisman prema njemu. Gardener se iskezio dok je još jedan mjehur krvi
debelo bubrio u praznoj oĉnoj duplji, i divlje zamahnuo prema Talismanu. Sagnuo se po noţ. Jack je skoĉio na njega i izboranu toplu koţu Talismana pritisnuo na Gardenerovu. Kako Reuel, tako i Sunce. Odskoĉio je.
Gardener je zaurlao kao izgubljena, ranjena ţivotinja. Tamo gdje se Talisman oĉešao o njega, koţa je pocrnjela, a onda se pretvorila u polako klizeću tekućinu, spuštajući se s lubanje. Jack je uzmakao još za korak. Gardener je pao na koljena. Sva koţa na glavi postala mu je voštana. Za pola sekunde, samo blistava lubanja virila je iz ovratnika uništene košulje.
Tako si ti sređen, pomisli Jack, i dobro da smo te se riješili!
2
"U redu", reĉe Jack. Osjećao se pun ludog samopouzdanja. "Idemo po njega, Richie. Idemo -"
Pogledao je Richarda i vidio da mu je prijatelj opet na rubu nesvijesti. Stajao je ljuljajući se na pijesku, oĉiju napola sklopljenih i mutnih.
"Kad bolje razmislim, moţda bolje da ovo preskoĉiš", reĉe Jack.
Richard strese glavom. "Stiţem, Jack. Otok Seabrook. Do kraja ... sve do kraja linije."
"Morat ću ga ubiti", reĉe Jack. "To jest, ako budem mogao."
Richard je stresao glavom upornom, tvrdoglavom nepokolebljivošću. "Ne mog oca. Rekao sam ti. Otac je mrtav. Ako me ostaviš, puzat ću. Puzati ravno kroz blato koje je onaj tip ostavio za sobom, ako moram."
Jack pogleda prema stijenama. Nije vidio Morgana, ali ĉinilo mu se da baš i nema sumnje je li Morgan tamo. A ako je Speedy ţiv, Morgan bi ovog ĉasa mogao poduzimati korake da to ispravi.
Jack se pokušao nasmiješiti ali nije uspio. "Pomisli kakve bi sve mikrobe pokupio." Oklijevao je još trenutak, onda s oklijevanjem pruţi Talisman prema Richardu. "Nosit ću te, ali ti ćeš morati nositi ovo. Nemoj ispustiti kuglu, Richarde. Ako ti padne -"
Kako je ono Speedy bio rekao?
"Ako ga ispustiš, sve je izgubljeno."
"Neću ga ispustiti."
Jack je stavio Talisman Richardu u ruke, i opet se ĉinilo da je Richardu bolje kad ga je dodirnuo... premda ne baš jako. Lice mu je bilo silno ispijeno.
Okupano sjajnim bljeskom Talismana, izgledalo je kao lice mrtvog djeteta uhvaćeno u bljeskalici policijskog fotografa.
To je hotel. On ga truje.
Ali nije bio hotel; ne do kraja. Nego.Morgan. Morgan ga truje.
Jack se okrenuo, otkrivši da ne ţeli skrenuti pogled s Talismana, makar za ĉasak. Sagnuo je leđa i svinuo ruke u drţaĉe.
Richard se popeo. Drţao je Talisman jednom rukom a drugu svinuo oko Jackovog vrata. Jack dohvati Richardova bedra.
Laganje kao list. Ima svoj vlastiti rak. Ima ga cijelog ţivota. Morgan Sloat je radioaktivan od zloće i Richard umire od toga.
Potrĉao je prema stijenama kraj kojih je leţao Speedy, svjestan svjetla i topline Talismana tik iznad sebe.
3
Optrĉao je lijevu stranu skupine stijena s Richardom na leđima, još uvijek pun onog ludog samopoouzdanja ... i s nepristojnom naglošću otkrio je koliko ludo je to bilo. Bucmasta noga odjevena u svjetlosmeđu vunu (a tik ispod povuĉene nogavice, Jack je mutno ugledao i savršeno urednu smeđu najlonsku ĉarapu) odjednom se ispruţila iza posljednje stijene kao rampa.
Sranje! zavrištao je Jackov um. Ĉekao te! Kretenu jedan!
Richard je povikao. Jack je pokušao stati i nije mogao.
Morgan ga je spotaknuo lako kao što školski nasilnik spotakne mlađeg djeĉaka na igralištu. Nakon Smokeyja Updikea, i Osmonda, i Gardenera, i Elroya, i neĉeg što je izgledalo kao kriţanac aligatora i tenka Shermanl38, sve što je bilo potrebno da ga se obori bio je preteţak Morgan Sloat s visokim tlakom koji ĉuĉi iza stijene, promatrajući i ĉekajući da pretjerano samopouzdan djeĉak po imenu Jack Sawyer dopleše ravno do njega.
"Jajjj!" povikao je Richard kad je Jack zateturao prema naprijed. Bio je mutno svjestan njihove spojene sjene kako se pruţa ulijevo - ĉinilo se da ima ruku kao hinduski idol. Osjetio je kako se psihiĉka teţina Talismana pomiĉe ... i zatim prevrće.
"PAZI NA NJEGA, RICHARDE!" zavrištao je Jack.
___________________________________
138 tenk Sherman ili M4 Sherman, tenk koji je američka vojska najviše koristila tijekom Drugog svjetskog rata. Nap. prev.
Richard je pao preko vrha Jackove glave, oĉiju ogromnih i oĉajnih. Tetive na njegovom vratu isticale su se kao ţica klavira. Drţao je Talisman u zraku dok je padao. Usne su mu se spustile na uglovima u oĉajnom reţa- nju. Udario je u tlo licem prema naprijed, kao nos pokvarene rakete. Pijesak ovdje gdje se Speedy sklonio nije zapravo uopće bio pravi pijesak, već gruba sitna zemlja prepuna kamenĉića i školjaka. Richard je pao na kamen koji je podrignuo potres. Zaĉuo se ĉvrst zvuk udarca. Naĉas, Richard je izgledao kao noj s glavom zakopanom u pijesak. Njegova straţnjica, odjevena u prljave pamuĉne hlaĉe, pijano se ljuljala naprijed-natrag kroz zrak. U drugim okolnostima - okolnostima koje ne bi ukljuĉivale, na primjer, onaj uţasan ĉvrsti zvuk udarca - bila bi to komiĉna poza koja zavrjeđuje Kodachrome139: "Razumni Richard divlja i luduje na plaţi". Ali uopće nije bilo smiješno. Richardove ruke polako su se otvorile ... i Talisman se skotrljao metar niz blagi nagib plaţe i zastao tamo, odsijavajući nebo i oblake, ne površinom već blago osvijetljenom unutrašnjošću.
"Richarde!" zaurlao je Jack ponovno.
Morgan je bio negdje iza njega, ali Jack ga je naĉas zaboravio. Sva njegova samouvjerenost je nestala; napustila ga je u ĉasu kad se ona noga, odjevena u svijetlosmeđu vunu, ispruţila pred njim kao rampa. Prevaren kao klinac na vrtićkom igralištu, a Richard ... Richard je ...
"Rich -"
Richard se prevrnuo, i Jack je vidio da je Richardovo jadno, umorno lice prekriveno krvlju koja curi. Komad koţe na glavi spustio mu se skoro do jednog oka, trokutast kao otrcano jedro. Jack je vidio kako kosa viri s donje strane i dodiruje Richardov obraz poput trave boje pijeska... a tamo odakle je došla ta koţa pokrivena kosom vidio je goli bljesak lubanje Richarda Sloata.
"Je li se slomio?" upita Richard. Glas mu je pucao prema vrisku. "Jack, je li se slomio kad sam pao?"
"U redu je, Richie - sve je -"
Richardove okrvavljene oĉi divlje su se iskolaĉile na nešto iza njega. "Jack! Jack, pa -!"
Nešto nalik koţnoj cigli - jedna Gucci mokasina Morgana Sloata - tresnulo je Jacku među noge i u testise Bio je to savršen pogodak, i Jack se stropoštao prema naprjied, odjednom ţiveći s najvećim bolom u svom
_______________________________________
139 Kodachrome: vrst filma za foto-aparate koji je tvrtka Kodak proizvodila od 1935. do 2009. godine. Jedan od glavnih reklamnih slogana za taj film bio je upravo izraz "zavrjeđuje Kodachrome" (Kodachrome worthy). Nap. prev.
ţivotu - fiziĉka agonija silnija nego išta što je ikad zamislio. Nije mogao ĉak ni vrisnuti.
"On je dobro", reĉe Morgan Sloat, "ali ti baš ne izgledaš najbolje, Jacky, mali moj. Ni malo."
I sad je ĉovjek koji je polako napredovao prema Jacku - polako je na-predovao jer je uţivao u tome - bio ĉovjek s kojim se Jack nikad nije uredno upoznao. Bio je bijelo lice na prozoru velike crne koĉije nekoliko trenutaka, lice tamnih oĉiju koje su nekako osjetile njegovu nazoĉnost; bio je uzbiban, promjenjivi obris koji se probija u stvarnost polja gdje su on i Vuk razgovarali o ĉudesima kao što su braća po leglu i veliki Mjesec tjeranja; bio je sjena u Andersovim oĉima.
Ali sve dosad još nikad nisam doista vidio Morgana od Orrisa, pomisli Jack. On je još bio Jack - Jack u izblijedjelim, prljavim pamuĉnim hlaĉama kakve biste oĉekivali vidjeti na nekom azijskom kuliju i sandalama od sirove koţe, ali ne Jason - Jack. Međunoţje mu je bilo veliki smrznuti vrisak bola.
Deset metara dalje bio je Talisman, bacajući svoj difuzni sjaj po plaţi crnog pijeska. Richarda nije bilo tamo, ali Jackova svijest je tu ĉinjenicu registrirala tek nešto kasnije.
Morgan je bio odjeven u tamnoplavi ogrtaĉ priĉvršćen kod vrata kopĉom od kovanog srebra. Hlaĉe su mu bile ista svijetla vuna kao i Sloatove, samo su ovdje bile uvuĉene u crne ĉizme.
Ovaj je Morgan malo šepao pri hodu, deformiranom lijevom nogom ostavljajući liniju kratkih crtica na pijesku. Srebrna kopĉa na njegovom ogrtaĉu ljuljala se nisko i labavo dok se kretao, i Jack je vidio da srebrna stvar nema nikakve veze s ogrtaĉem, koji je drţalo jednostavno neukrašeno tamno uţe. Ovo je bila neka vrst privjeska. Naĉas mu se uĉinilo da je to sićušna palica za golf, nešto što bi ţena moţda skinula s narukvice s privjescima i nosila oko vrata ĉisto za zabavu. Ali kako se Sloat pribliţio, vidio je da je preuska - nije završavala glavicom palice već šiljkom.
Izgledalo je kao gromobran.
"Ne, uopće ne izgledaš dobro, djeĉaĉe", rekao je Morgan od Orrisa. Prišao je mjestu gdje je Jack leţao, stenjući i drţeći se za međunoţje, privu-ĉenih nogu. Sagnuo se naprijed, spustivši ruke tik iznad koljena, i prouĉavao Jacka kao što bi ĉovjek prouĉavao ţivotinju koju je pregazio autom. Priliĉno nezanimljivu ţivotinju, kao što je svizac ili vjeverica. "Nimalo dobro."
Morgan se nagnuo još bliţe.
"Bio si mi popriliĉan problem", rekao je Morgan od Orrisa saginjući se jaĉe. "Napravio si puno štete. Ali na kraju -"
"Mislim da umirem", šapne Jack.
"Još ne. O, znam ja kakav je to osjećaj, ali vjeruj mi, još ne umireš. Za kakvih pet minuta znat ćeš kakav je doista osjećaj umirati."
"Ne ... stvarno ... strgano ... unutra", stenjao je Jack. "Sagni se ... hoću ti reći... zamoliti... preklinjati..."
Morganove tamne oĉi bljesnule su na njegovu blijedom licu. Moţda zbog pomisli na Jacka koji preklinje. Nagnuo se sve dok mu lice nije skoro dotaklo Jackovo. Jackove noge privukle su se u reakciji na bol. Sad ih je gurnuo van i gore. Naĉas je osjećao kao da ga zahrđala oštrica dere od genitalija do ţeluca, ali zvuk njegovih sandala koje udaraju Morganovo lice, derući mu usnicu i lomeći nos u stranu više je nego nadoknadio bol.
Morgan od Orrisa zateturao je unatrag, grmeći od bola i iznenađenja,, a ogrtaĉ mu je lepršao kao krila velikog šišmiša.
Jack se uspravi. Naĉas je vidio crni dvorac - bio je znatno veći no što je nekad bio Agincourt; zapravo, ĉinilo se da pokriva hektare - a onda je trzavo jurio kraj nesvjesnog (ili mrtvog!) Parkusa. Bacio se prema Talismanu, koji je leţao i mirno svijetlio na pijesku, i dok je trĉao preskoĉio je natrag
na ameriĉke Teritorije.
"O, ti kopile!" urlao je Morgan Sloat. "Ti pokvareno malo kopile, moje lice, moje lice, povrijedio si mi lice!"
Zaĉulo se pucketavo cvrĉanje i miris nalik ozonu. Blistavo plavo-bijela munja prošla je Jacku odmah s desna, pretvarajući pijesak u staklo.
Onda je imao Talisman - opet ga ima! Razderana pulsirajuća bol u njegovom međunoţju smjesta se poĉela smanjivati. Okrenuo se Morganu podiţući staklenu kuglu u rukama.
Morgan Sloat krvario je iz usnice i drţao jednu ruku na obrazu - Jack se nadao da je pri svemu tome uspio skrckati Sloatu i koji zub. U drugoj ruci,
koju je Sloat ispruţio kao neki ĉudan odjek Jackova stava, drţao je stvar nalik na kljuĉ koja je upravo poslala munju u pijesak kraj Jacka.
Jack se pomakao u stranu, ruku ispruţenih ravno ispred sebe dok je Talisman mijenjao svoje unutarnje boje kao stroj za dugu. Ĉinilo se da Talisman shvaća kako je Sloat blizu, jer je velika izbrazdana staklena lopta poĉela neko subtonalno mumljanje koje je Jack osjetio - više nego ĉuo - kao ţmarce u rukama. U Talismanu se otvorila vrpca jasne, blistave bjeline, kao
zraka svjetlosti toĉno kroz središte, a Sloat se trznuo u stranu i uperio kljuĉ u Jackovu glavu.
Obrisao je krv sa svoje donje usnice. "Povrijedio si me, ti prljavo malo kopile", rekao je. "Nemoj misliti da ti ta staklena kugla sad moţe pomoći. Budućnost joj je malo kraća nego tvoja."
"Pa zašto je se onda bojiš?" upitao je djeĉak, opet je gurajući prema naprijed.
Sloat se izmakao u stranu, kao da i Talisman moţe ispucavati munje. Ne zna što Talisman moţe, shvatio je Jack; on zapravo ne zna ništa o njemu, samo zna da ga ţeli.
"Pusti ga smjesta", reĉe Sloat. "Pusti ga, ti mala varalice. Inaĉe ću ti odmah skinuti glavu. Pusti ga."
"Bojiš se", reĉe Jack. "Sad kad je Talisman ravno pred tobom, bojiš se doći po njega."
"Ne moram ja doći po njega", reĉe Sloat. "Ti prokleta varalice. Pusti ga. Da vidimo kako ćeš ga sam svladati, Jacky."
"Dođi po njega, Bloat", rekao je Jack, osjećajući kako kroz njega prolazi val osvjeţavajućeg bijesa. Jacky. Mrzio je ĉuti majĉin nadimak za njega iz Sloatovih mokrih usta. "Ja nisam crni hotel, Bloat. Ja sam samo klinac. Zar ne moţeš klincu oteti staklenu kuglu?" Jer mu je bilo jasno da su u pat-poziciji tako dugo dok Jack drţi Talisman u rukama. Tamnoplava iskra, ţivahna kao jedna od iskrica iz Andersovih "demona", bljesnula je i zamrla u središtu Talismana. Odmah ju je slijedila druga. Jack je još uvijek osjećao to moćno mumljanje kako isijava iz srca izbrazdane staklene kugle. Bio je predodređen da uzme Talisman - on ga je trebao uzeti. Talisman je znao za njega od rođenja, mislio je Jack sada, i još otada ga ĉeka da ga oslobodi. Trebao mu je Jack Sawyer i nitko drugi. "Dođi i pokušaj", izazivao je Jack.
Sloat je gurnuo kljuĉ prema njemu, reţeći. Krv mu se slijevala niz bradu. Naĉas je Sloat djelovao zbunjeno, frustrirano i bijesno kao bik u
oboru, i Jack mu se ĉak i nasmiješio. Onda je Jack bacio pogled u stranu, prema mjestu gdje je Richard leţao na pijesku, i smiješak mu je nestao s lica. Richardovo lice bilo je doslovno prekriveno krvlju, tamna kosa slijepljena od nje.
"Ti kop -" poĉeo je, ali pogriješio je kad je skrenuo pogled. Vreli pucanj plavog i ţutog svjetla udario je u plaţu ravno kraj njega.
Okrenuo se Sloatu, koji je upravo ispaljivao još jednu munju prema njegovim nogama. Jack je otplesao unatrag, i zraka uništavaĉkog svjetla
rastopila je pijesak pred njegovim nogama u rastaljenu ţutu tekućinu koja se skoro smjesta ohladila u dugaĉku, ravnu ploĉu stakla.
"Sin će ti umrijeti", reĉe Jack.
"Majka će ti umrijeti", zareţao je Sloat zauzvrat. "Spusti tu prokletu stvar prije nego što ti odsjeĉem glavu. Sada. Pusti je."
Jack reĉe: "Idi radije poševi jeţa."
Morgan Sloat otvorio je usta i zaskviĉao, otkrivajući red ĉetvrtastih, krvavih zuba. "Poševit ću ja tvoj leš!" Upereni kljuĉ pokazao je prema Jac-kovoj glavi, pokazao u stranu. Sloatove oĉi su zablistale, i podigao je ruku prema gore, tako da je kljuĉ pokazivao prema nebu. Dugaĉka nit munje kao da je posukljala prema gore iz Sloatove šake, šireći se dok se penjala. Nebo je pocrnjelo. I Talisman i lice Morgana Sloata sjali su u nagloj tami. Sloatovo lice jer je Talisman bacao svjetlo na njega. Jack je shvatio da je i njegovo lice zacijelo ocrtano oštrim svjetlom Talismana. I ĉim je svijetlećim Talismanom zamahnuo prema Sloatu, pokušavajući Bog zna što - natjerati ga da baci kljuĉ, razljutiti ga, utrljati mu nos u ĉinjenicu da je bespomoćan - Jack je shvatio da još nije stigao do kraja sposobnosti Morgana Sloata. Debele snjeţne pahulje isprele su se iz mraĉnog neba. Sloat je nestao u sve gušćoj zavjesi snijega; Jack je ĉuo njegov mokar smijeh.
4
S naporom je ustala iz svog invalidskog kreveta i prišla prozoru. Pogledala je mrtvu prosinaĉku plaţu, koju je osvjetljivala samo jedna svjetiljka na šetnici. Odjednom, jedan galeb je sletio na dasku prozora. Nit s hrskavicom visjela mu je s jedne strane kljuna, i tog je ĉasa pomislila na Sloata. Galeb je izgledao kao Sloat.
Lily je isprva ustuknula, a onda se vratila. Osjetila je posve komiĉan bijes. Galeb ne moţe izgledati kao Sloat, i galeb ne moţe napasti njen teritorij ... to nije ispravno. Kucnula je po hladnom staklu. Ptica je
nakratko našušurila krila, ali nije odletjela. I ĉula je misao kako dolazi iz njenog hladnog uma, ĉula je jasno kao radio-valove:
Jack umire, Lily ... Jack ummmmmmireee ...
Galeb je nagnuo glavu naprijed. Kucnuo po staklu namjerno kao Poeov gavran.
Ummmmmirrrrree ...
"NE!" vrisnula je na njega. "ODJEBI, SLOAT!" Ovog puta nije samo kucnula, već udarila šakom, prolazeći kroz staklo. Galeb je odlepršao unatrag, skviĉeći, skoro padajući. Ledeni zrak posukljao je kroz rupu na prozoru.
Krv je kapala s Lilyne ruke - ne; ne, nije samo kapala. Curila je. Vrlo se gadno porezala na dva mjesta. Izvadila je krhotine stakla iz jastuĉića na rubu dlana i obrisala ruku o svoju spavaćicu.
"TO NISI OĈEKIVAO, HA, SERONJO JEDAN?" zavrištalaje na pticu, koja je nemirno kruţila iznad vrtova. Briznula je u plaĉ. "A sad ga ostavi na miru! Ostavi ga na miru! OSTAVI MI SINA NA MIRU!"
Cijela je bila pokrivena krvlju. Hladan zrak puhao je kroz prozor koji je skrhala. A vani je vidjela kako se prve pahulje snijega kovitlaju s neba u bijeli sjaj one svjetiljke.
5
"Pazi, Jack."
Tiho. Slijeva.
Jack se okrenuo u tom smjeru, drţeći Talisman visoko kao reflektor. Bacao je zraku svjetla ispunjenu snijegom koji je padao.
Ništa drugo. Tama ... snijeg ... zvuk oceana.
"Kriva strana, Jacky."
Okrenuo se udesno, dok su mu noge klizile po pokrovu snijega. Bliţe. Bio je bliţe.
Jack podigne Talisman. "Dođi po njega, Bloat!"
"Nemaš šanse, Jack. Mogu te skleptati kad god hoću."
Iza njega... i još bliţe. Ali kad je podigao blještavi Talisman, Sloata nije bilo na vidiku. Snijeg mu je grmio u lice. Udahnuo ga je i poĉeo kašljati na hladnoći.
Sloat se zahihotao skoro ravno ispred njega.
Jack je ustuknuo i skoro se spotakao preko Speedyja.
"Hoo-hoo, Jacky!"
Jedna ruka izašla je iz tame s njegove lijeve strane i zaderala Jackovo uho. Okrenuo se u tom smjeru, dok mu je srce divlje lupalo a oĉi se razro-gaĉile. Poskliznuo se i pao na jedno koljeno.
Richard je ispustio teško, hrkavo stenjanje negdje u blizini.
Iznad glava, odjeknuo je grom u tami koju je Sloat nekako prizvao.
"Baci ga na mene!" izazivao je Sloat. Isplesao je iz te olujne, preek- sponirane tame. Pucketao je prstima desne ruke i mahao limenim kljuĉićem prema Jacku lijevom rukom. Pokreti su mu imali trzavu, ekscentriĉnu sinkopu. Jacku je Sloat suludo liĉio na nekog starog vođu latino-orkestra - moţda Xaviera Cugata140. "Baci ga na mene, zašto to ne uĉiniš? Streljana, Jack! Glineni golub! Veliki stari ujak Morgan! Što kaţeš, Jack? Da probaš? Baci kuglu i osvoji Kewpie lutkicu141!"
A Jack je otkrio daje povukao Talisman natrag do svoga desnog ramena, po svemu sudeći namjeravajući uĉiniti baš to. Straši te, pokušava te uspaniĉiti, pokušava te natjerati da ga iskašlješ, da -
Sloat je izblijedio natrag u mrak. Snijeg je letio u mucicama.
Jack se nervozno okretao oko sebe, ali nigdje nije vidio Sloata. Moţda je otišao. Moţda-
"Što te muĉi, Jacky?"
Ne, još je ovdje. Negdje. S lijeva.
"Smijao sam se kad je tvoj dragi stari tatica umro, Jacky. Smijao sam mu se u facu. Kad mu se motor konaĉno ugasio, osjećao sam se -"
Glas je zagrgljao. Naĉas izblijedio. Vratio se. S desna. Jack se okrenuo u tom smjeru, ne shvaćajući što se događa, sve tanjih ţivaca.
"- srce mi je poletjelo kao ptica iz kaveza. Poletjelo je ovako, Jacky, mali moj."
Jedan kamen izletio je iz mraka - baĉen ne na Jacka već na staklenu kuglu. Izmakao se. Nejasno naĉas vidio Sloata. Opet je nestao.
Stanka ... a onda se Sloat vratio, i okrenuo je ploĉu.
"Jebao sam ti majku, Jacky", izazivao je glas iza njega. Debela vrela ruka dohvatila mu je straţnjicu hlaĉa.
Jack se okrenuo, ovog puta skoro se spotakavši preko Richarda. Suze - vrele, bolne, izbezumljene - poĉele su mu se probijati iz oĉiju. Mrzio ih je, ali bile su tu, i ništa na svijetu nije ih moglo zanijekati. Vjetar je vrištao kao zmaj u vjetrotunelu. Magija je u tebi, bio je rekao Speedy, ali gdje je sad magija? Gdje, o gdje, o gdje?
"Zaĉepi 0 mojoj mami!"
"Puno sam je jebao", dodao je Sloat sa samozadovoljnim veseljem.
________________________________________
140 Xavier Cugat (1900.-1990.) američki dirigent španjolskog podrijetla, proslavio se u razdoblju oko Drugog svjetskog rata. Nap. prev.
141 Jeftine plastične lutkice velikih očiju koje se proizvode od 1913. godine. Nap. prev.
I opet s desna. Debeo, rasplesani obris u mraku.
"Jebao je na poziv, Jacky!"
Iza njega! Blizu!
Jack se naglo okrenuo. Podigao Talisman. Bljesnuo je bijeli odsjek svjetla. Sloat je isplesao iz njega, ali ne prije no što je Jack ugledao grimasu bola i bijesa. Svjetlo je dotaklo Sloata, povrijedilo ga.
Nije vaţno što govori - sve su to laţi i ti to znaš. Ali kako to radi? Kao Edgar Bergen142. Ne ... kao Indijanci u mraku, dok se pribliţavaju karavani kola. Kako to moţe?
"Malo si mi oprljio brkove, Jacky", rekao je Sloat i soĉno se zahihotao. Zvuĉao je malo zadihano, ali ne dovoljno. Ni pribliţno dovoljno. Jack je dahtao kao pas na vruć ljetni dan, izbezumljenih oĉiju dok je pretraţivao olujnu crninu za Sloatom. "Ali neću ti to zamjeriti, Jacky. Sad, da vidimo. O ĉemu smo razgovarali? O, da. Tvoja majka ..."
Malo grgljanja ... malo izbljeđivanja ... a onda je kamen zazviţdao iz tame s desne strane i udario Jacka u sljepooĉnicu. Okrenuo se, ali Sloat je opet nestao, vješto skakućući natrag u snijeg.
"Omotala bi te duge noge oko mene dok ne bih poĉeo zavijati za milost!" izjavio je Sloat iza Jacka i desno. "AUUUUUUUUU!"
Ne daj mu da te strese ne daj mu da te iznervira ne daj -
Ali nije si mogao pomoći. Taj prljavi tip govorio je o njegovoj majci; njegovoj majci.
"Prestani! Zaĉepi!"
Sloat je sad bio pred njim - tako blizu da bi ga Jack trebao jasno vidjeti usprkos uskovitlanom snijegu, ali vidio je samo bljesak, kao lice ispod vode u noći. Još jedan kamenje zviznuo iz mraka i udario Jacka u potiljak. Zateturao je prema naprijed i skoro se opet spotakao preko Richarda - Richarda koji je hitro nestajao ispod pokrivaĉa snijega.
Vidio je zvijezde ... i shvatio što se događa.
Sloat preskaĉe! Preskaĉe ... kreće se ... preskaĉe natrag!
Jack se okrenuo u nelagodnom krugu, kao ĉovjek kojeg napada stotinu neprijatelja umjesto samo jednog. Vatra munje bljesnula je iz mraka u uskoj zelenkasto-plavoj zraci. Posegnuo je prema njoj Talismanom, nadajući se da će je odbiti natrag u Sloata. Prekasno. Ugasla je.
Pa onda kako ga ne vidim tamo? Tamo na Teritorijima?
_______________________________________
142 Edgar Bergen (1903.-1978.) američki glumac i trbuhozborac. Nap. prev.
Odgovor mu je stigao u zasljepljujućem bljesku ... i kao u odgovor, Talisman je bljesnuo predivnu lepezu bijelog svjetla - presjekla je snijeţno svjetlo kao far lokomotive.
Ne vidim ga tamo, ne odgovaram mu tamo, jer NISAM tamo! Jason je otišao... a ja sam jednostruke prirode! Sloat preskaĉe na plaţu na kojoj nema nikoga osim Morgana od Orrisa i mrtvog ili umirućeg ĉovjeka po imenu Parkus - ni Richard nije tamo jer je sin Morgana od Orrisa Rushton umro još davno i Richard je također jednostruke prirode! Kad sam prije preskoĉio, Talisman je bio tamo ... ali Richard nije! Morgan preskaĉe ... kreće se ... preskaĉe natrag ... pokušava me izbezumiti...
"Juu-huu! Jacky, mali moj!"
Lijevo.
"Ovdje!"
Desno.
Ali Jack više nije osluškivao smjer. Gledao je u Talisman, ĉekajući utišavanje. Najvaţnije utišavanje njegova ţivota.
Odostraga. Ovog puta će doći odostraga.
Talisman je bljesnuo, snaţna svjetiljka u snijegu.
Jack se okrenuo ... i dok se okretao, preskoĉio je na Teritorije, u sjajno sunce. I tamo je bio Morgan od Orrisa, u stvarnoj veliĉini i dvaput ruţniji. Naĉas nije shvatio da je Jack prokljuvio trik; uţurbano je šepao do mjesta koje će biti iza Jacka kad preskoĉi natrag na ameriĉke Teritorije. Na licu mu je bio smiješak kao u zloĉestog djeĉaĉića. Njegov ogrtaĉ je pljeskao i nadimao se iza njega. Lijeva mu se ĉizma vukla, a Jack je vidio da je pijesak svuda oko njega prekriven tim povuĉenim crticama. Morgan je trĉao oko njega u podmuklom krugu, cijelo vrijeme izazivajući Jacka opscenim laţima o njegovoj majci, bacajući kamenje, i preskaĉući ovamo-onamo.
Jack poviĉe:
"VIDIM TE!" iz svega glasa.
Morgan se zabuljio u njega u potpuno zapanjenom šoku, jedne ruke stegnute oko onog srebrnog štapića.
"VIDIM TE!" poviĉe Jack ponovno. "Hoćemo li još jednu rundu, Bloat?"
Morgan od Orrisa trznuo je krajem štapa prema njemu, a lice mu se u sekundi promijenilo iz onog gumastog, tupog izraza šoka u znatno
prepoznatljiviji izraz prepredenosti - pametnog ĉovjeka koji hitro uoĉava sve mogućnosti situacije. Oĉi su mu se stisnule. Jack je skoro, u toj sekundi kad je Morgan od Orrisa pogledao dolje u svoj smrtonosni srebrni štap i stisnuo
oĉi u ciljnike, preskoĉio natrag na ameriĉke Teritorije, i to bi ga bilo ubilo. Ali ĉasak prije nego što su ga opreznost ili panika doista natjerali da skoĉi pred kamion u pokretu, ista ta spoznaja koja mu je rekla da Morgan preskaĉe između svjetova opet ga je spasila - Jack je nauĉio ponašanje svoga protivnika. Ostao je na mjestu, i opet ĉekajući taj skoro mistiĉni trenutak utišavanja. Djelić sekunde Jack Sawyer je zadrţao dah. Da je Morgan bio samo trunĉicu manje ponosan na svoju lukavost, mogao je ubiti Jacka Sawyera, što je toga ĉasa tako silno ţelio uĉiniti.
Ali umjesto toga, kao što je Jack i oĉekivao, Morganova slika naglo je otišla s Teritorija. Jack udahne. Speedyjevo tijelo (Parkusovo tijelo, shvatio je Jack) leţalo je nepokretno na maloj udaljenosti. Utišavanje je stiglo. Jack je izdahnuo i preskoĉio natrag.
Novi trag stakla dijelio je pijesak na plaţi Point Venutija, blistavo od- sijavajući nagli bljesak bijelog svjetla koji je suknuo iz Talismana.
"Promašio si, zar ne?" šapnuo je Morgan Sloat iz tame. Snijeg je udarao Jacka, hladan vjetar ledio mu je udove, grlo, ĉelo. Udaljeno za duţinu auta, Sloatovo lice visjelo je pred njime, ĉela nabranog u poznate bore, krvavih usta otvorenih. Pruţao je kljuĉ prema Jacku kroz oluju, a trag pršiĉa drţao mu se za smeđi rukav odijela. Jack je vidio kako crni trag krvi kreće iz lijeve nosnice nesrazmjerno malog nosa. Sloatove oĉi, prokrvljene bolom, blistale su u mraĉnom zraku.
6
Richard Sloat zbunjeno je otvorio oĉi. Svaki njegov dio bio je hladan. Isprva je, bez bilo kakve emocije, pomislio da je mrtav. Pao je negdje, vjerojatno niz one strme, nezgodne stube na straţnjoj strani gledališta u školi Thayer. Sad je bio hladan i mrtav i ništa mu se više ne moţe dogoditi. Osjetio je sekundu vrtoglavog olakšanja.
Glava mu je ponudila novu navalu bola, i osjetio je kako topla krv sipi preko njegove hladne ruke - oba ta osjećaja bila su dokaz da, što god bi mu tog ĉasa moţda odgovaralo, Richard Llewellyn Sloat još nije mrtav. Samo je ranjeno stvorenje u patnji. Cijeli vrh glave kao da mu je netko odrezano. Nije imao baš pojma gdje se nalazi. Bilo je hladno. Oĉi su mu se
usredotoĉile dovoljno dugo da ga obavijeste kako leţi u snijegu. Dogodila se zima. Još
snijega padalo je na njega iz neba. Onda je ĉuo glas svoga oca, i sve mu se vratilo.
Richard je drţao ruku na vrhu glave, ali je vrlo polako okrenuo bradu tako da moţe pogledati u snimci glasa svoga oca.
Jack Sawyer drţao je Talisman - to je bila sljedeća stvar koju je Richard pojmio. Talisman nije nastradao. Osjetio je kako mu se vraća dio olakšanja koje je iskusio kad je mislio da je mrtav. Ĉak i bez naoĉala, Richard je vidio da Jack ima neporaţen, nepokoren izraz koji ga je duboko dirnuo. Jack je izgledao kao ... kao junak. To je bilo sve. Izgledao je kao prljav, otrcan, uţasno mladolik junak, pogrešan za tu ulogu u skoro svakom pogledu, ali nedvojbeno ipak junak.
Jack je sad bio samo Jack, vidio je Richard sada. Ta neobiĉna, dodatna osobina, kao filmska zvijezda koja si dopusti hodati uokolo kao traljavo odjeven dvanaestogodišnjak je nestala. Zato je njegovo junaštvo bilo Richardu još dojmljivije.
Njegov otac se smijao kao predator. Ali to nije bio njegov otac. Njegov otac se ispraznio još davno - ispraznio zavišću prema Philu Sawyera, po-hlepom svojih ambicija.
"Ovako moţemo nastaviti dovijeka", rekao je Jack. "Nikad ti neću dati Talisman, a ti ga nikad nećeš uspjeti uništiti tom svojom spravicom. Predaj se."
Vrh kljuĉa u ruci njegova oca polako se pokrenuo popreĉno i prema dolje i on se, kao i pohlepno i potrebito lice njegova oca, uperio ravno u njega.
"Prvo ću raznijeti Richarda", reĉe njegov otac. "Zar doista ţeliš vidjeti svoga prijatelja Richarda pretvorenog u slaninu? Hmmm? Ţeliš li? A naravno, neću oklijevati uĉiniti istu uslugu i onoj gamadi kraj njega."
Jack i Sloat razmijenili su kratke pogled. Otac mu se ne šali, znao je Richard. Ubit će ga ako mu Jack ne preda Talisman. A onda će ubiti i starog crnca, Speedyja.
"Nemoj to uĉiniti", uspio je šapnuti. "Šljiviš njega, Jack. Reci mu neka odjebe."
Jack je skoro otjerao Richarda u ludilo namignuvši mu.
"Samo spusti Talisman", ĉuo je svoga oca kako govori.
Richard je s uţasom promatrao kad je Jack nagnuo dlanove svojih raku i pustio da se Talisman iskotrlja.
7
"Jack, ne!"
Jack nije pogledao prema Richardu. Ništa ne posjeduješ ako se ne moţeš odreći toga, utuvljivao mu je njegov um. Ništa ne posjeduješ ako se toga ne moţeš odreći, što donosi ĉovjeku, ne donosi mu ništa, donosi mu nulu, i to ne nauĉiš u školi, to nauĉiš na cesti, nauĉiš to od Ferda Janklowa, i Vuka, i Richarda koji se glavom zabija u stijenu kao Titan II143 koji nije dobro poletio.
Nauĉiš te stvari, ili umreš negdje vani u svijetu gdje nema jasnog svjetla.
"Dosta ubijanja", rekao je u snijegom ispunjenoj tami tog popodneva na kalifornijskoj plaţi. Trebao se osjećati posve iscrpljeno - bio je to, sve u svemu, ĉetverodnevni slijed uţasa, i sad, na kraju, iskašljao je kuglu kao mladi vezni igraĉ koji još puno treba nauĉiti. Sve je odbacio. Ali ĉuo je siguran glas Andersa, Andersa koji je kleknuo pred Jackom/Jasonom, kilta rasprostrtog oko sebe i pognute glave; Andersa koji govori Sve će biti dobro, sve će biti dobro i sve će stvari biti dobre.
Talisman je sjajio na plaţi, dok se snijeg topio niz jednu slatko nabu- brelu stranu u kapima, i svaka kap bila je duga, i u tom je ĉasu Jack spoznao zapanjujuću ĉistoću odricanja od onog što je neophodno.
"Dosta pokolja. Hajde, razbij ga ako moţeš", rekao je. "Ţalim te."
To je posljednje zacijelo uništilo Morgana Sloata. Da je zadrţao makar i trun razumnih misli, iskopao bi kamen iz nezemaljskog snijega i smrskao Talisman... onako kako ga se moglo smrskati, u jednostavnoj i nezaštićenoj ranjivosti.
Umjesto toga, okrenuo je prema njemu kljuĉ.
Dok je to ĉinio, um mu se ispunio sjećanjem punim ljubavi i mrţnje na Jerryja Bledsoea, i njegovu suprugu. Jerry Bledsoe, kojeg je ubio, i Nita Bledsoe, koja je trebala biti Lily Cavanaugh ... Lily, koja ga je pljusnula tako snaţno da mu je nos prokrvario onaj jedan put kad ju je pijan pokušao dotaknuti.
Vatra je zapjevala - zeleno-plava vatra koja se pruţala iz jeftinog tijela limenog kljuĉa. Uperila se prema Talismanu, udarila u njega, raširila se po
____________________________________
143 Titan II, interkontinentalni balistički projektil, koristi se i kao potrošno lansirno vozilo pri letovima u svemir. Nap. prev.
njemu, pretvarajući ga u goruće sunce. Naĉas je tamo bila svaka boja... naĉas je tamo bio svaki svijet. Onda je nestala.
Talisman je progutao vatru iz Morganovog kljuĉa.
Pojeo je cijelu.
Tama se vratila. Jackova stopala skliznula su pod njim i sjeo je s treskom na mlitavo opraţene listove Speedyja Parkera. Speedy je zastenjao i trznuo se.
Nastao je zaostatak od dvije sekunde kad je sve bilo nepomiĉno ... a onda je vatra odjednom posukljala natrag iz Talismana kao plima. Jackove oĉi razrogaĉile su se usprkos njegovoj mahnitoj, izmuĉenoj pomisli
(to će te oslijepiti! Jack! to će te)
i promijenjena geografija Point Venutija osvijetlila se kao da se Bog svih svemira sagnuo naprijed da okine fotku. Jack je vidio Agincourt, po-gnut i napola uništen; vidio je urušene visove koji su postali nizine; vidio je Richarda na leđima; vidio Speedyja kako leţi na trbuhu lica okrenutog u stranu. Speedy se smiješio.
A onda je Morgan Sloat odbaĉen unatrag i omotan poljem vatre iz svoga vlastitog kljuĉa - vatrom koja je bila apsorbirana unutar Talismana kao što su apsorbirani bili i bljeskovi svjetla s teleskopskog ciljnika Sunca Gardenera - i koja mu se vratila tisuću puta jaĉa.
Između svjetova otvorila se rupa - rupa veliĉine tunela koji vodi u Oatley - i Jackje vidio Sloata, lijepog smeđeg odijela u plamenu, jedne kosturaste, voštane ruke još stisnute oko kljuĉa, kako propada kroz tu rupu. Sloatu su oĉi kipjele u dupljama, ali bile su razrogaĉene ... bile su svjesne.
I dok je prolazio, Jack je vidio kako se mijenja - vidio kako se ogrtaĉ pojavljuje poput krila šišmiša koji je proletio kroz plamen baklje, vidio nje-gove zapaljene ĉizme, njegovu zapaljenu kosu. Vidio da kljuĉ postaje nešto poput minijaturnog gromobrana.
Vidio ... dnevno svjetlo!
8
Vratilo se u plimi. Jack se otkotrljao od njega po snjeţnoj plaţi, zbunjen. U svojim ušima — u ušima duboko u svojoj glavi - ĉuo je samrtni
vrisak Morgana Sloata dok propada kroz sve svjetove koji postoje, u zaborav.
"Jack?" Richard je ošamućeno sjeo drţeći se za glavu. "Jack, što se dogodilo? Mislim da sam pao niz stubište stadiona."
Speedy se trzao na snijegu, i sad je napravio neku vrst ţenskog skleka i pogledao prema Jacku. Oĉi su mu bile iscrpljene ... ali lice mu je bilo ĉisto.
"Dobro obavljeno, Jack", rekao je i nasmiješio se. "Dobro -" Opet je dijelom pao prema naprijed, teško dišući.
Duga, pomislio je Jack ošamućeno. Ustao je i onda opet pao. Ledeni snijeg prekrio mu je lice, a onda se poĉeo topiti kao suze. Gurnuo se na koljena, onda opet ustane. Njegovo vidno polje bilo je puno toĉkica ... ali vidio je ogroman spaljeni dio u snijegu gdje je Morgan prije stajao. Suţavao se kao suza.
"Duga!" povikao je Jack Sawyer i podigao ruke prema nebu, plaĉući i smijući se. "Duga! Duga!"
Prišao je Talismanu i podigao ga, još uvijek plaĉući.
Odnio ga je do Richarda Sloata, koji je nekad bio Rushton; do Speedyja Parkera, koji je bio ono što jest.
Iscijelio ih je.
Duga, duga, duga!

Četrdeset i šesto poglavlje
Još jedno putovanje
1
Iscijelio ih je, ali nikad se više nije mogao toĉno sjećati kako je to išlo, ni bilo kakvih podrobnosti - neko je vrijeme Talisman blistao i pjevao u njegovim rukama, i imao je vrlo mutno sjećanje da je njegova vatra naizgled sukljala preko njih dok nisu blistali okupani svjetlom. To je bilo sve ĉega se mogao prisjetiti.
Na kraju, veliĉanstveno svjetlo u Talismanu je blijedilo ... blijedilo ... ugasilo se.
Misleći na svoju majku, Jack je ispustio promukao, cvilavi krik.
Speedy je oteturao do njega kroz snijeg koji se topio i stavio ruku Jacku oko ramena.
"Vratit će se, Jack Putnik", rekao je Speedy. Smiješio se, ali djelovao je dvaput umornije od Jacka. Speedy je zacijeljen ... ali još mu nije bilo dobro. Ovaj svijet ga ubija, pomislio je Jack mutno. Odnosno, ubija onaj dio njega koji je Speedy Parker. Talisman ga je zalijeĉio ... ali on još uvijek umire.
"Ti si posluţio njemu", rekao je Speedy, "i ţeliš vjerovati da će on po-sluţiti tebi. Ne brini. Dođi ovamo, Jack. Dođi ovamo gdje ti leţi prijatelj."
Jack posluša. Richard je spavao u snijegu što se topio. Onaj uţasan otkinuti komad koţe je nestao, ali sad mu se u kosi vidjela dugaĉka bijela crta koţe - crta koţe iz koje nikad više neće rasti kosa.
"Uzmi ga za ruku."
"Što? Zašto?"
"Skoĉit ćemo."
Jack je upitno pogledao Speedyja, ali Speedy nije nudio nikakvo objaš-njenje. Samo je kimnuo, kao da kaţe: Da; dobro si me ĉuo.
Pa, pomisli Jack, dosad sam mu vjerovao -
Posegnuo je i uhvatio Richarda za ruku. Speedy uzme Jackovu drugu ruku.
Uz jedva trzaj, njih trojica su prešli prijeko.
2
Bilo je kako je Jack predmnijevao - obris koji je ovdje stajao kraj njega, na ovom crnom pijesku koji je posvuda" imao trzave tragove noge koju je vukao Morgan od Orrisa, izgledao je cijelo i zdravo i pravo.
Jack je zadivljeno - i pomalo nelagodno - buljio u toga stranca koji je pomalo izgledao kao mlađi brat Speedyja Parkera.
"Speedy - mislim, gospodin Parkus - što ćete -"
"Vi deĉki trebate odmora", reĉe Parkus. "Ti nedvojbeno, a drugi mladi gospodin još više. Bio je bliţe smrti no što će ikad itko osim njega znati... a ne ĉini mi se da je on tip koji je sklon priznanju, ĉak ni samome sebi."
"Aha", reĉe Jack. "To je toĉno."
"Bolje će se odmoriti tamo", rekao je Parkus Jacku i krenuo po plaţi, dalje od dvorca, noseći Richarda. Jack je teturao za njim što je bolje mogao, ali postupno je poĉeo zaostajati. Ubrzo je ostao bez daha, gumastih nogu. Glava ga je boljela od reakcije na završnu bitku - mamurluk od šoka, pretpostavio je.
"Zašto ... gdje ..." to je bilo sve što je mogao dahnuti. Pritisnuo je Talisman o prsa. Sad je bio mutan, vanjštine ĉađave i neprozirne i nezanimljive.
"Samo malo dalje", reĉe Parkus. "Ti i tvoj prijatelj ne ţelite se odmarati tamo gdje je on bio, zar ne?"
I, koliko god bio iscrpljen, Jack strese glavom.
Parkus baci pogled preko ramena, onda tuţno pogleda Jacka.
"Tamo bazdi na njegovo zlo", rekao je, "i bazdi na tvoj svijet, Jack. Meni su ta dva zadaha previše sliĉni."
Opet je krenuo, s Richardom u rukama.
3
Ĉetrdeset metara dalje, stao je. Ovdje se crni pijesak umirio u nešto svjetliju boju - ne bijelu, već srednje sivu. Parkus njeţno spusti Richarda dolje. Jack se ispruţio kraj njega. Pijesak je bio topao - blaţeno topao. Ovdje nije bilo snijega.
Parkus je prekriţenih nogu sjeo kraj njega.
"Vi ćete se sad naspavati", rekao je. "Moţda bude i sutra prije nego što se probudite. Nitko vas neće gnjaviti ako i bude tako. Pogledaj."
Parkus je mahnuo rukom prema mjestu gdje je na ameriĉkim Terito-rijima bio Point Venuti. Jack je prvo vidio crni dvorac, jedne cijele strane urušene i prsnute, kao da se unutra odigrala neka ogromna eksplozija. Sad je dvorac djelovao skoro banalno. Njegova je prijetnja izgorjela, nelegalno blago nestalo. Bio je to samo kamen nagomilan u oblike.
Gledajući dalje, Jack je vidio da potres ovdje nije bio tako snaţan - i bilo je manje toga što se moglo uništiti. Vidio je nekoliko prevrnutih koliba koje kao da su bile izgrađene većinom od naplavljenog drveta; vidio je nekoliko skrhanih koĉija koje moţda jesu, a moţda nisu bile Cadillaci na ameriĉkim Teritorijima; tu i tamo je vidio palo, kudravo tijelo.
"Oni koji su bili ovdje i preţivjeli sad su otišli", reĉe Parkus. "Znaju što se dogodilo, znaju da je Orris mrtav, i neće te više gnjaviti. Zlo koje je bilo ovdje je nestalo. Znaš li to? Osjećaš li to?"
"Da", šapne Jack. "Ali... gospodin Parkus ... nećete ... nećete ..."
"Otići? Da. Vrlo brzo. Ti i tvoj prijatelj ćete se dobro naspavati, ali ti i ja prvo moramo malo porazgovarati. Neće dugo trajati, zato hoću da pokušaš dići glavu s prsa, bar na kratko."
Uz mali napor, Jack je podigao glavu i do kraja - dobro, skoro do kraja - otvorio oĉi. Parkus kimne.
"Kad se probudiš, kreni na istok ... ali nemoj preskakati! Neko vrijeme ostani ovdje. Ostani na teritorijima. Na tvojoj strani će se previše toga događati -jedinice za spašavanje, novinari, Jason zna što još. Bar će se snijeg rastopiti prije nego što itko otkrije da je tamo, osim par ljudi koje će smatrati luđacima —"
"Zašto morate ići?"
"Samo imam neke obaveze, Jack. Ovdje ima puno posla. Vijest o Morganovoj smrti već putuje na istok. Putuje brzo. Ja sam sad iza te vijesti, a moram stići prije nje ako mogu. Ţelim se vratiti do Vanjskih straţa... i istoka ... prije nego što puno dosta gadnih ljudi krene prema drugim mjestima." Pogledao je prema oceanu, oĉiju hladnih i sivih kao kremen. "Kad stigne raĉun, ljudi moraju platiti. Morgana više nema, ali dug je ostao."
"Vi ste ovdje nešto kao policajac, zar ne?"
Parkus kimne. "Ja sam ono što bi ti nazvao glavni sudac i glavni po- gubitelj, sve u jednom. Ovdje, to jest." Spustio je snaţnu, toplu ruku na Jackovu glavu. "Tamo sam samo neki tip koji ide od mjesta do mjesta, radi sitne poslove, svira neke melodije. I ponekad, vjeruj mi, to mi se puno više sviđa."
Opet se nasmiješio, i ovog puta je bio Speedy.
"I tog tipa ćeš tu i tamo vidjeti, Jacky. Aha, s vremena na vrijeme i tu i tamo. Moţda u nekom shopping centru, ili parku."
Namignuo je Jacku.
"Ali Speedyju ... nije dobro", reĉe Jack. "Što god s njime ne valja, to je nešto što Talisman nije mogao promijeniti.
"Speedy je star", reĉe Parkus. "Mojih je godina, ali tvoj svijet ga je uĉinio starijim od mene. Svejedno, ima on još par godina u sebi. Moţda i podosta. Ne brini se, Jack."
"Obećajete?" upita Jack.
Parkus se iskezi. "Aha."
Jack mu umorno uzvrati smiješak.
"Ti i tvoj prijatelj krenite na istok. Idite dok ne procijenite da ste prošli sedam-osam kilometara. Prijeđite preko onih niskih bregova i bit će sve dobro - laka šetnja. Traţite veliko drvo - prokleto najveće drvo koje si ikad vidio. Idi do tog velikog starog drveta, Jack, i uzmi Richarda za ruku, i preskoĉi natrag. Izaći ćeš kraj divovske sekvoje kroz ĉije je deblo probijen tunel da prođe cesta. Ta cesta je cesta broj sedamnaest, i bit ćete na rubu
gradića u sjevernoj Kaliforniji koji se zove Storyville. Uđite u grad. Tamo kod semafora je Mobilova postaja."
"I onda?"
Parkus slegne ramenima. "Ne znam, ne znam sigurno. Moguće je, Jack, da ćeš susresti nekog koga ćeš prepoznati."
"Ali kako ćemo -"
"Ššš", rekao je Parkus i stavio ruku na Jackovo ĉelo toĉno kao što je radila njegova majka kad je bio
(dijete moje, misli ti se roje, i sve te fore, la-la, spavaj, Jacky, sve je dobro i sve je dobro i)
vrlo mali. "Dosta pitanja. Sad će sve biti dobro s tobom i Richardom, mislim."
Jack je legao. Ogrlio je tamnu kuglu jednom rukom. Oba kapka sad kao da su mu bila opterećena ciglama.
"Bio si hrabar i odan, Jack", rekao je Parkus s mirnom ozbiljnošću. "Volio bih da si moj sin ... i pozdravljam tvoju hrabrost. I tvoju vjeru. Ima ljudi u mnogim svjetovima koji ti duguju veliku zahvalnost. A ovako ili onako, mislim da ih većina to i osjeća."
Jack se uspio nasmiješiti.
"Ostani malo", uspio je reći.
"U redu", reĉe Parkus. "Dok ne zaspiš. Ništa ne brini, Jack.. Ovdje ti ništa neće nauditi."
"Moja mama uvijek kaţe —"
Ali prije nego što je dovršio misao, san ga je uhvatio.
4
I nastavio ga je drţati u nekom tajnovitom škripcu i sljedećeg dana, kad se tehniĉki probudio - ili ako ne baš san, onda zaštitna otupljujuća sposob-nost uma koja je veći dio tog dana uĉinila sporim i nalik snu. On i Richard, koji se isto tako sporo i nesigurno kretao, stajali su pod najvišim drvetom na svijetu. Svuda oko njih, na tlu šume leţali su traci sunca. Deset odraslih ljudi ne bi, da se prihvate za ruke, moglo obujmiti to drvo. Drvo je sukljalo prema gore, masivno i zasebno: u šumi visokog drveća bilo je levijatan, ĉisti primjer razigranosti Teritorija.
Ništa ne brini, rekao je Parker dok je prijetio da izblijedi kao ĉeširska maĉka. Jack je nagnuo glavu da se zagleda u vrh drveta. Nije; toga bio do kraja svjestan, ali bio je emocionalno iscrpljen. Ogromnost drveta u njemu je proizvela samo treptaj zapanjenosti. Jack spusti ruku na iznenađujuće
glatku koru. Ja sam ubio ĉovjeka koji mi je ubio oca, rekao je samome sebi. Stegnuo je tamnu, naizgled mrtvu kuglu Talismana drugom rukom. Richard je zurio prema gore, u divovsku krošnju drveta koja se izdizala nad njih kao neboder. Morgan je mrtav, i Gardener, i snijeg se dosad već sigurno otopio na plaţi. Ali nije sav nestao. Jack se osjećao kao da mu je cijela plaţa snijega sad punila glavu. Nekad je - prije tisuću godina, ĉinilo se sad - mislio da će, ako ikad uspije uzeti Talisman u ruke, biti tako preplavljen trijumfom i uzbuđenjem i divljenjem da će poĉeti ispuštati mjehuriće. Umjesto toga, sad je osjećao samo natruhu takvog osjećaja. Sad mu je snijeţilo u glavi, i nije vidio dalje od Parkusovih uputa. Shvatio je da ga ogromno drvo pridrţava.
"Uzmi me za ruku", rekao je Richardu.
"Ali kako ćemo se vratiti kući?" upita Richard.
"Ništa ne brini", rekao je, i sklopio ruku oko Richardove. Jack Sawyer ne treba drvo da ga pridrţi. Jack Sawyer je bio u Prokletim zemljama, pobijedio je crni hotel, Jack Sawyer je hrabar i iskren. Jack Sawyer je iscrpljeni dvanaestogodišnjak kojem u glavi snijeţi. Bez ikakvog je napora preskoĉio natrag u svoj svijet, a Richard je kroz sve prepreke prošao zajedno s njim.
5
Šuma se suzila; sad je to bila ameriĉka šuma. Krov blago zaljuljanih grana bio je primjetno niţi, drveće oko njih upadljivo manje nego u dijelu teritorijske šume kamo ih je uputio Parkus. Jack je bio mutno svjestan ove promjene u razmjerima svega oko sebe prije nego što je pred sobom ugle-dao cestu s dvije trake: ali stvarnost dvadesetog stoljeća skoro ga je smjesta udarila u pleksus, jer je, ĉim je ugledao cestu, zaĉuo i mikserasti zvuk malog motora, i instinktivno sebe i Richarda povukao unatrag ĉasak prije nego što je kraj njega projurio mali bijeli Renaultov Le Car144. Automobil je projurio kraj njih i ušao u tunel prosjeĉen kroz deblo sekvoje (malo više od pola veliĉine svoga teritorijskog parnjaka). Ali bar jedna odrasla osoba i dvoje djece u Renaultu nisu gledali drveće koje su došli vidjeti ĉak iz New Hampshirea ("Ţivi slobodno ili umri145!"). Ţena i dvoje djece na straţnjem sjedalu osvrnuli su se da se zabulje u Jacka i Richarda. Usta su im bila male crne spilje, razjapljena. Upravo su vidjeli dva djeĉaka kako se pojavljuju
kraj ceste poput duhova, ĉudesno i trenutno se otjelovljujući ni iz ĉega, kao kapetan Kirk i gospodin Spock kad stignu s Enterprisea.
"Moţeš neko vrijeme hodati?"
"Jasno", reĉe Richard.
Jack je stupio na površinu Ceste br. 17 i prošao kroz ogromnu rupu u drvetu.
Moţda sve ovo sanja, pomislio je. Moţda je još na plaţi Teritorija, Richard izvaljen kraj njega, i obojica pod ljubaznim Parkusovim pogledom. Moja mama uvijek kaţe ... Moja mama uvijek kaţe ...
6
Krećući se kao kroz gustu maglu (premda je toga dana u tom dijelu sjeverne Kalifornije zapravo bilo sunĉano i suho), Jack Sawyer izveo je Richarda Sloata iz šume sekvoja i niz ukošenu cestu kraj suhih prosinaĉkih livada.
... da je najvaţnija osoba u svakom filmu obiĉno kamerman ...
______________________________________________
144 Le Car: naziv pod kojim je u Americi prodavan Renault 5. Nap. prev.
145 Sluţbeni moto drţave New Hampshire. Nap. prev.
Tijelo mu je trebalo još sna. Um mu je trebao odmor. ... da vermut uništava dobar martini...
Richard ga je slijedio u tišini, zamišljen. Bio je toliko sporiji da je Jack morao zastati kraj ceste i ĉekati da ga Richard sustigne. Gradić koji je morao biti Storyville bio je vidljiv kakvih osamsto metara pred njima. Nekoliko niskih bijelih zgrada sjedilo je s obje strane ceste. ANTIKVITETI, pisalo je na znaku na vrhu jedne od njih. Iza zgrada i treptavog semafora obješenog iznad praznog raskriţja, Jack je vidio ugao MOBIL-ovog znaka pred benzinskom postajom. Richard se vukao za njim, glave spuštene tako jako da mu se brada skoro oslanjala na prsa. Kad se Richard pribliţio, Jack je konaĉno vidio da mu prijatelj plaĉe.
Jack stavi ruku oko Richardovih ramena. "Ţelim ti nešto reći", rekao je-
"Što?" Richardovo malo lice bilo je isprugano suzama ali prkosno.
"Volim te", reĉe Jack.
Richardov pogled s trzajem se vratio na površinu ceste. Jack je zadrţao ruku preko prijateljevih ramena. Ĉas kasnije, Richard je podigao pogled - pogledao ravno u Jacka - i kimnuo glavom. I to je bilo kao nešto što je Lily
Cavanaugh Sawyer jednom ili dvaput doista rekla svome sinu: Jacko, ima trenutaka kad ne moraš baš sve izbljuvati.
"Stiţemo, Richie", reĉe Jack. Priĉekao je da si Richard obriše oĉi. "Mi-slim da bi nas netko trebao doĉekati ovdje na Mobilovoj postaji."
"Moţda Hitler?" Richard je pritisnuo rub dlanova na oĉi. Tren kasnije opet je bio spreman, i dvojica djeĉaka zajedno su ušla u Storyville.
7
Bio je to Cadillac, parkiran na sjenovitoj strani Mobilove postaje - El Dorado s televizijskom antenom u obliku bumeranga na straţnjoj strani. Izgledao je ogroman kao kamp-prikolica, i taman kao smrt.
"O, Jack, gaaaadno sranje", zastenjao je Richard i dograbio Jacka za rame. Oĉi su mu se razrogaĉile, usta drhtala.
Jack je osjetio kako mu adrenalin opet kola tijelom. Nije ga više podizao. Samo se od toga osjećao još umornije. Bilo je previše, previše, previše.
Steţući tamnu kristalnu kuglu iz jeftinog dućana u koju se Talisman pretvorio, Jack je krenuo niz brijeg prema Mobilovoj postaji.
"Jack!" vrištao je Richard slabašno iza njega. "Koga vraga to radiš? To je netko od NJIH! Isti auti kao u Thayeru! Isti auti kao u Point Venutiju!"
"Parkus nam je rekao da dođemo ovamo", reĉe Jack.
"Ti si lud, kompa", šapne Richard.
"Znam. Ali ovo će biti u redu. Vidjet ćeš. I ne zovi me kompa."
Vrata Cadillaca su se otvorila i iz njih je izašla jako mišićava noga odjevena u izblijedjele plave traperice. Nelagoda je postala aktivan uţas kad je vidio da su prsti vozaĉeve crne inţinjerske ĉizme odsjeĉeni tako da dugaĉki, dlakavi noţni prsti mogu izviriti.
Richard je kraj njega skviĉao kao poljski miš.
To je doista bio Vuk - Jack je to znao ĉak i prije nego što se tip okrenuo. Bio je visok skoro dva i deset. Kosa mu je bila dugaĉka, kudrava, i ne baš ĉista. U zapletajima mu se spuštala do ovratnika. Bilo je u njoj i nekoliko ĉiĉaka. A onda se krupni obris okrenuo, Jack je ugledao bljesak naranĉastih oĉiju - i odjednom je uţas postao radost.
Jack je odjurio prema krupnoj figuri tamo dolje, ne mareći za posluţite-lja s pumpe koji je izašao kako bi se zabuljio u njega, ni za zgubidane pred dućanom na postaji. Kosa mu se podigla sa ĉela; njegove otrcane tenisice su udarale i pljaĉkale; lice mu je prepolovio vrtoglavi osmijeh; oĉi su mu sjale kao sam Talisman.
Kombinezon: Oshkosh, ti bokcoš. Okrugle naoĉale bez okvira: lenonice. I širok osmijeh dobrodošlice.
"Vuĉe!" vrištao je Jack Sawyer. "Vuĉe, ţiv si! Vuĉe, ţiv si!"
Još je bio metar i pol daleko od Vuka kad je skoĉio. A Vuk ga je uhvatio urednom, nehajnom lakoćom, oduševljeno se smiješeći.
"Jack Sawyer! Vuk! Vidi ti to! Baš kako je Parkus rekao! Tu sam na ovom zabitom mjestu koje bazdi kao govno u moĉvari, a i ti si tu! Jack i njegov prijatelj! Vuk! Dobro! Sjajno! Vuk!"
Vukov je miris rekao Jacku da to nije njegov Vuk, kao što mu je miris rekao da je ovaj Vuk nekakav rod ... vrlo blizak, zacijelo.
"Poznavao sam tvoga brata po leglu", rekao je Jack, još uvijek u Vukovim dlakavim, snaţnim rukama. Sad, gledajući ga u lice, vidio je da je starije i mudrije. Ali još uvijek njeţno.
"Moj brat Vuk", rekao je Vuk i spustio Jacka. Ispruţio je jednu ruku i vrhom jednog prsta dotakao Talisman. Lice mu je bilo puno strahopoštovanja.
Kad ga je dotakao, jedna sjajna iskra pojavila se i prasnula duboko u tmurnim dubinama kugle, kao uskovitlani komet.
Udahnuo je, pogledao Jacka, i iskezio se. Jack mu uzvrati osmijeh.
Sad je stigao Richard, zureći u obojicu sa zapanjenošću i oprezom.
"Ima na Teritorijima i dobrih i zlih Vukova poĉeo je Jack.
"Puno dobrih Vukova", ubaci se Vuk.
Pruţio je ruku Richardu. Richard je na sekundu ustuknuo, onda je prihvati. Poloţaj njegovih usta kad mu je ruka nestala uvjerio je Jacka kako Richard oĉekuje onu vrst tretmana koju je Vuk tako davno priredio Hecku Bastu.
"Ovo je brat po leglu mog Vuka", reĉe Jack ponosno. Proĉistio si je grlo, ne znajući toĉno kako bi izrazio svoje osjećaje za brata ovog bića. Razumiju li Vuci sućut? Je li to dio njihova obreda?
"Volio sam tvog brata", rekao je. "Spasio mi je ţivot. Osim Richarda, bio je najbolji prijatelj kojeg sam ikad imao, valjda. Ţao mi je što je mrtav."
"Sad je na mjesecu", reĉe Vukov brat. "Vratit će se. Sve odlazi, Jack Sawyer, kao mjesec. Sve se vraća, kao mjesec. Dođi. Hoću se maknuti s ovog smrdljivog mjesta."
Richard je djelovao zbunjeno, ali Jack je shvaćao i i te kako suosjećao - Mobilova postaja kao da je bila okruţena vrelom, uljastom aromom spaljenih ugljikohidrata. Bilo je to kao smeđi prozirni pokrov.
Vuk je prišao Cadillacu i otvorio straţnja vrata kao vozaĉ - a Jack je pretpostavio da upravo to i jest njegova uloga.
"Jack?" Richard je djelovao prestrašeno.
"U redu je", reĉe Jack.
"Ali kamo -"
"Mojoj majci, mislim", reĉe Jack. "Skroz preko cijele zemlje do Arcadia Beacha, New Hampshire. Prvom klasom. Dođi, Richie."
Prišli su automobilu. Ugurana na jednu stranu širokog straţnjeg sjedišta bila je otrcana stara kutija za gitaru. Jack je osjetio kako mu je srce opet poskoĉilo.
"Speedy!" Okrenuo se Vukovom bratu po leglu. "Ide li Speedy s nama?"
"Ne znam ja nikakvog speedyja", reĉe Vuk. "Imao sam jednog ujaka koji je bio dosta brz, ali je oćopavio - Vuk! - i nije više mogao ĉak ni drţati korak sa stadom."
Jack pokaţe kutiju za gitaru.
"Odakle to?"
Vuk se iskezio, pokazujući brojne velike zube. "Parkus", rekao je. "Ostavio ti je i ovo. Skoro sam zaboravio."
Iz straţnjeg dţepa izvadio je vrlo staru razglednicu. S prednje strane nalazio se vrtuljak pun brojnih poznatih konja - Brza Ella i Srebrna Dama među njima - ali gospe u prednjem planu nosile su korzete, djeĉaci kratke hlaĉe, mnogi muškarci polucilindre i brkove kao Rollie Fingers146. Razglednica je bila svilenkasta od starosti.
Okrenuo ju je, prvo proĉitavši što je bilo otisnuto u sredini: VRTULJAK ARCADIA BEACH, 4. srpnja 1894.
Speedy - ne Parkus - naškrabao je dvije reĉenice u prostoru za poruku. Rukopis mu je bio širok, ne baš jako pismen; pisao je mekom, tupom olovkom.
Ĉuda si napravijo, Jack. Uzmi šta trebaš iz kutije - ostatak zadrţi il baci.
Jack je stavio razglednicu u boĉni dţep i ušao na straţnje sjedalo Cadillaca, klizeći preko plišanog sjedala. Jedna od kopĉi na staroj kutiji za gitaru bila je potrgana. Otvorio je ostale tri.
Richard je ušao iza Jacka. "Ti bokca!" šapne.
Kutija za gitaru bila je prepuna novĉanica od dvadeset dolara.
8
Vuk ih je odveo kući, i premda se Jacku sjećanje vrlo brzo zamutilo o mnogim događajima te jeseni, svaki trenutak ovog putovanja ostao mu je usjeĉen u pamćenje do kraja ţivota. On i Richard sjedili su na straţnjem sjedalu E1 Dorada147 a Vuk ih je vozio na istok i na istok i na istok. Vuk je poznavao ceste i Vuk ih je vozio. Ponekad bi puštao kasete Creedence Clearwater Revivala - ĉinilo se da mu je najmilija pjesma "Run Through the Jungle" - tako glasno da bi im bubnjići skoro popucali. Onda bi proveo dugo vremena slušajući promjene tona u vjetru dok bi se igrao dugmetom koje upravlja boĉnim prozorom. Ĉinilo se da ga to potpuno fascinira.
_____________________________________
146 Rollie Fingers (1946.-), američki igrač baseballa prepoznatljiv po dugim brkovima koji se na krajevima kovrčaju. Nap. prev.
147 Model Cadillaca koji se proizvodio od 1953. do 2002. godine, poznat kao
najduţi luksuzni ameriĉki osobni automobil. Nap. prev.
Istoĉno, istoĉno, istoĉno - svakog jutra u zoru, u tajnoviti sve tamnije plavi sumrak istoka svake veĉeri, slušajući prvo Johna Fogertyja'48 a zatim vjetar, pa opet Johna Fogertyja pa opet vjetar.
Jeli su u Stuckeys'u149. Jeli su u Burger Kingovima. Zastali su u Ken-tucky Fried Chickenu. Tamo su John i Richard uzeli pojedinaĉne porcije za veĉeru; Vuk je uzeo obiteljsku porciju i pojeo svih dvadeset i jedan komad. Po zvukovima, pojeo je i većinu kostiju. Tako se Jack sjetio Vuka i kokica. Gdje je to ono bilo? Muncie. U predgrađu Muncieja - Sixplex. Tik prije nego što su im zveknuli guzice u Kuću Sunca. Iskezio se ... a onda osjetio nešto nalik strijeli kako mu probada srce. Pogledao je korz prozor da Richard ne vidi sjaj njegovih suza.
Druge noći stali su u Julesburgu, Colorado, i Vuk im j e skuhao ogromnu piknik-veĉeru na prenosivom roštilju koji je izvukao iz prtljaţnika. Jeli su na zasnijeţenom polju pri svjetlu zvijezda, umotani u teške jakne kupljene novcem iz kutije za gitaru. Kiša meteorita bljesnula je iznad njihovih glava, a Vuk je plesao na snijegu kao dijete.
"Volim tog tipa", reĉe Richard zamišljeno.
"Aha, i ja. Trebao si mu upoznati brata."
"Volio bih da jesam." Richard je poĉeo skupljati smeće. Ono što je sljedeće rekao Jacka je skoro potpuno zaprepastilo. "Puno toga zaboravljam, Jack."
"Kako to misliš?"
"Baš tako. Sa svakim kilometrom, sjećam se malo manje o onome što se dogodilo. Sve mi se magli. I mislim ... mislim da tako i ţelim. Ĉuj, jesi stvarno siguran da ti je majka dobro?"
Jack je triput pokušao nazvati svoju majku. Nije bilo odgovora. Nije se pretjerano brinuo zbog toga, Stvari su bile dobre. Bar se nadao. Kad dođe tamo, i ona će biti tamo. Bolesna ... ali još ţiva. Nadao se.
"Da."
"Pa zašto se onda ne javlja na telefon?"
"Sloat je nešto napravio s telefonima", reĉe Jack. "Kladim se da je nešto napravio i s poslugom u Alhambri. Ona je još dobro. Bolesna ... ali dobro. Još je tu. Osjećam je."
_________________________________________
148 John Fogerty (1945.-) američki pjevač i skladatelj, najpoznatiji kao gitarist skupine Creedence Clearwater Revival. Nap. prev.
149 Stuckey's: lanac supermarketa specijaliziranih za trgovanje uz auto-ceste. Nap. prev.
"I ako to s iscjeljivanjem upali -" Richard se malo namrštio, onda se odvaţi: "Još uvijek... mislim, još uvijek misliš da bi mi dozvolila da... znaš, budem s vama?"
"Ne", rekao je Jack pomaţući Richardu da pokupi ostatke veĉere. "Htjet će te vjerojatno poslati u sirotište. Ili moţda u zatvor. Ne budi kreten, Richarde, naravno da moţeš ostati s nama."
"Pa ... nakon svega što je moj otac napravio ..."
"To je bio tvoj tata, Richie", reĉe Jack jednostavno. "Ne ti."
"I nećeš me stalno podsjećati? Ono ... poticati me na sjećanje?"
"Ne ako ţeliš zaboraviti."
"Ţelim, Jack. Doista ţelim."
Vuk se vraćao.
"Deĉki, jeste spremni? Vuk!"
"Sasvim spremni", reĉe Jack. "Ĉuj, Vuk, a da stavimo onu vrpcu Scotta Hamiltona'50 koju sam nabavio u Cheyenneu?"
"Moţe, Jack. A poslije malo Creedencea?"
"Run Through the Jungle, jel' tako?"
"Dobra pjesma, Jack! Jaka! Vuk! Bogom zakucano jaka pjesma!"
"Tako je, Vuk." Prevrnuo je oĉima prema Richardu. Richard je uzvratio na isti naĉin i iskezio se.
Sljedećeg dana kotrljali su se preko Nebraske i Iowe; dan kasnije, prošli su kraj uništenih ostataka Kuće Sunca. Jacku se ĉinilo da ih je Vuk namjerno proveo onuda, da je moţda htio vidjeti mjesto gdje mu je brat
umro. Pojaĉao je kasetu Creedencea u kasetofonu koliko je mogao, ali Jacku se svejedno ĉinilo da ĉuje zvuk Vuka kako jeca.
Vrijeme - izdvojeni komadi vremena. Jack skoro kao da je lebdio, i osjećao je dojam napetosti, trijumfa, opravdanosti. Ĉasno odrađenog posla.
Oko sumraka petog dana, prešli su u Novu Englesku.
___________________________________________________
150 Scott Hamilton (1954.-) američki jazz i swing saksofonist. Nap. prev.

Četrdeset i sedmo poglavlje
Kraj putovanja
1
Cijela dugaĉka voţnja od Kalifornije do Nove Engleske ĉinila se, kad su jednom stigli tako daleko, kao da se odigrala u jedno jedino dugaĉko popodne i veĉer. Popodne koje je trajalo danima, veĉer moţda duga kao ţivot, puna zalazaka sunca i glazbe i emocija. Sto mu vatrenih kugli, pomislio je Jack, zbilja sam prolupao, kad je drugi put u, mislio je, sat vremena bacio pogled na diskretni mali sat ugrađen u upravljaĉku ploĉu i otkrio da je u trenu prošlo tri sata. Je li uopće isti dan? "Run Through the Jungle" pumpala je kroz zrak; Vuk je tresao glavom u ritmu, nezaustavljivo se smiješeći, nepogrešivo pronalazeći najbolje ceste; straţnji prozor prikazivao je cijelo nebo kako se otvara u velikim vrpcama sumraĉnih boja, ljubiĉasta i plava i onda osobita Plantagenet-crvena151 Sunca na zalasku. Jack se sjećao svake podrobnosti toga dugog, dugog poutovanja, svake rijeĉi, svakog obroka, svake nijanse glazbe, Zoot Sims'52 ili John Fogerty ili samo Vuk koji se oduševljava zvukovima zraka, ali pravi raspon vremena omotao se u njegovom umu usredotoĉeno kao dijamant. Spavao je na jastucima straţnjeg sjedala i otvarao oĉi u svjetlu ili tami, Suncu ili zvijezdama. Među stvarima kojih se osobito oštro sjećao, kad su jednom prešli u Novu Englesku i Talisman je opet poĉeo sjajiti, oznaĉavajući povratak normalnog vremena - ili moţda povratak vremena samog Jacku Sawyeru - bila su lica koja zure u straţnje sjedalo El Dorada (ljudi na parkiralištima, neki mornar i djevojka volujskog lica u automobilu spuštenog krova na semaforu u nekom osunĉanom gradiću u Iowi, mršavi klinac iz Ohija odjeven u biciklistiĉku opremu u stilu Odvajanja153) da vide
je li im to moţda u posjetu došao Mick Jagger ili Frank Sinatra. Ne, društvo, samo mi. San ga je stalno krao. Jednom se probudio (U Coloradu? Illinoisu?) na udarce rock-glazbe, Vuk koji pucketa prstima i istovremeno glatko vozi veliki auto, nebo pršti u naranĉastim i ljubiĉastim i plavim bojama, i vidio
________________________________________________________
151 Plantagenet-crvena: crvena kao ruţa, po kući Plantagenet iz britanskih "ratova ruţa". Nap. prev.
152 Zoot Sims (1925.-1985.) američki saksofonist. Nap. prev.
153 Odvajanje, film Petera Yatesa iz 1979. o skupini mladića koji traţe smisao ţivota, a jedan od njih intenzivno se bavi biciklizmom. Nap. prev.
je da je Richard negdje nabavio knjigu i ĉitao je uz pomoć El Doradovog uvuĉenog putniĉkog svjetla. Knjiga se zvala Brocain mozak154. Richard je uvijek znao koliko je sati. Jack je podigao oĉi prema gore i pustio glazbu i veĉernje boje da ga uzmu. Uspjeli su, sve su uĉinili... sve osim onog što će morati uĉiniti u praznom malom ljetovalištu u New Hampshireu ...
Pet dana, ili jedan dugaĉak, zasanjan sumrak? "Run Through the Jungle". Tenor saksofon Zoota Simsa koji govori Evo priĉe za tebe, sviđa li ti se ova priĉa? Richard mu je brat, njegov brat.
Vrijeme mu se vratilo otprilike kad se Talisman vratio u ţivot, tijekom ĉarobnog sumraka petog dana. Oatley, pomislio je Jack šestog dana. Mogao sam Richardu pokazati tunel Oatley, i ono što je ostalo od Toĉionice, mogao sam Vuku pokazati kojim putem ... ali nije ţelio opet vidjeti Oatley, u tome nije bilo ni zadovoljstva ni uţitka. I sad je bio svjestan kako su blizu, kako su daleko proputovali dok je on plutao kroz vrijeme kao sjeme drveta. Vuk ih je doveo do velike široke arterije ceste 1-95, sad kad su u Connecticutu, i Arcadia Beach je udaljena samo nekoliko drţava, uz udubljenu obalu Nove Engleske. Od sada nadalje, Jack je brojao kilometre, a i minute.
2
U pet i petnaest uveĉer 21. prosinca, kakvih tri mj eseca nakon što j e Jack Sawyer okrenuo pogled - i nade - zapadu, crni E1 Dorado Cadillac skrenuo je na šljunĉani prilazni put Alhambra Inna i Parka, u gradu Arcadia Beach, New Hampshire. Na zapadu, zalazak sunca bio je blaga proslava crvenih i naranĉastih koje su blijedile prema ţutom ... i plavom ... i kraljevski ljubiĉastom. U samim parkovima, gole grane klopotale su na gorkom zimskom vjetru. Među njima, sve do nešto manje od tjedan dana,
bilo je i jedno drvo koje je hvatalo i jelo male ţivotinje - vjeverice, ptice, izgladnjelu, mršavu recepcionarovu maĉku. To je malo drvo umrlo vrlo naglo. Ostale stvari koje su rasle u vrtu, premda sad nalik kosturima, još su kiptjele usnulim ţivotom.
Ĉelikom opasane radijalke El Dorada krĉkale su i pucketale na šljunku. Iznutra, prigušen iza polariziranog stakla, stizao je zvuk Creedence Clearwater Revivala. "Ljudi koji znaju moju magiju", pjevao je John Fogerty, "ispunili su zemlju dimom."
_________________________________________
154 Brocain mozak: zbirka eseja Carla Sagana, nazvana po francuskom antropologu iz 19. stoljeća Paulu Brocau, koji je prvi otkrio kako različiti dijelovi mozga imaju različite funkcije. Nap. prev.
Cadillac je stao pred širokim dvokrilnim vratima. Iza njih je leţala samo tama. Oba fara su se ugasila i dugaĉki auto stajao je u sjeni, dok mu je ispušna cijev još pućkala bijeli dim a naranĉasta parkirna svjetla su blistala.
Ovdje na kraju dana; ovdje u sumrak, dok se boje veliĉanstveno razli-jevaju po zapadnom nebu.
Ovdje:
Sad i odmah.
3
Straţnji dio Cadillaca bio je osvijetljen blagim, nesigurnim svjetlom. Talisman je treptao ... ali sjaj mu je bio slabašan, jedva nešto više od sjaja krijesnice na umoru.
Richard se polako okrenuo Jacku. Lice mu je bilo ispijeno i prestrašeno. Stezao je Carla Sagana obim rukama, cijedeći knjigu u mekom omotu kao što bi pralja cijedila plahtu.
Richardov Talisman, pomislio je Jack i nasmiješio se. "Jack, ţeliš li —"
"Ne", reĉe Jack. "Priĉekaj dok te ne pozovem."
Otvorio je straţnja desna vrata, poĉeo izlaziti iz auta, onda se osvrne prema Richardu. Richard je sjedio na svome sjedalu malen i smeţuran, gnjeĉeći svoju knjigu u rukama. Izgledao je jadno.
Ne razmišlj ajući, Jack se naĉas vratio unutra i poljubio Richarda u obraz. Richard je naĉas stavio ruke oko Jackovog vrata i ĉvrsto ga zagrlio. Onda ga pusti. Ni jedan od njih nije ništa rekao.
4
Jack je krenuo stubama koje su vodile na razinu predvoija ... a onda skrenuo desno i naĉas prišao rubu kolnog prilaza. Tu je stajala ţeljezna ograda. Ispod nje, ispucale terasaste stijene padale su na plaţu. Još dalje udesno, uzdiţući se naspram sve tamnijeg neba, bio je roller coaster Zabavnog svijeta Arcadia.
Jack podigne lice prema istoku. Vjetar koji je lepršao kroz park odigao mu je kosu sa ĉela i zapuhao je unatrag.
Podigao je kuglu u svojim rukama, kao ţrtvu oceanu.
5
21. prosinca 1981., djeĉak po imenu Jack Sawyer stajao je blizu mjesta gdje se voda i zemlja spajaju, drţeći u rukama predmet popriliĉne vrijednosti, promatrajući noćno mirni Atlantik. Tog je dana napunio trinaest godina, premda to nije znao, i bio je neobiĉno lijep. Njegova smeđa kosa bila je duga - vjerojatno preduga - ali morski lahor zabacio ju je s finog, jasnog ĉela. Stajao je tamo razmišljajući o svojoj majci, i o sobama koje su dijelili na ovome mjestu. Hoće li upaliti svjetlo tamo gore? Slutio je da hoće.
Jack se okrenuo, dok su mu oĉi divlje bljeskale u svjetlu Talismana.
6
Lily je pipala po zidu jednom drhtavom, kosturastom rukom, traţeći prekidaĉ za svjetlo Pronašla ga je i ukljuĉila svjetlo. Tko god bi je vidio u tom trenutku vjerojatno bi se okrenuo. U posljednjih tjedan dana, rak je poĉeo juriti u njoj, kao da osjeća kako bi moglo pristići nešto što će mu pokvariti svu zabavu. Lily Cavanaugh sad je teţila trideset i pet kilograma. Koţa joj je bila masna, razvuĉena preko lubanje kao pergament. Smeđi podoĉnjaci postali su mrtvo i konaĉno crni; same oĉi zurile su iz svojih duplji s grozniĉavom, iscrpljenom inteligencijom. Njena su prsa nestala. Meso na njenim rukama je nestalo. Na straţnjici i zadnjem dijelu bedara poĉele su cvjetati rane od leţanja.
A to još nije bilo ni sve. Tijekom prošlog tjedna, zaradila je upalu pluća.
U svome iscrpljenom stanju bila je, naravno, savršeni kandidat za tu ili bilo koju drugu bolest dišnog sustava. To bi se moglo dogoditi i u najboljim okolnostima ... a ove definitivno nisu bile takve. Radijatori u Alhambri već su prije nekog vremena prestali s noćnim klopotanjem. Nije bila sigurna kako davno - vrijeme joj je postalo mutno i neodredivo kao
što je bilo Jacku u El Doradu: Znala je samo da je toplina nestala iste noći kad je prošla šakom kroz prozor, tjerajući galeba koji je liĉio na Sloata da odleti.
Od te noći, Alhambra je postala napuštena ledana. Kripta u kojoj će ona uskoro umrijeti.
Ako je Sloat odgovoran za ono što se dogodilo u Alhambri, obavio je prokleto dobar posao. Svi su nestali. Svi. Nije bilo više sobarica koje po hodnicima guraju svoja škripava kolica. Nije bilo više radnika iz odrţavanja koji zviţdi. Nije bilo više slatkorjeĉivog recepcionara. Sloat ih je sve strpao u dţep i odnio.
Prije ĉetiri dana - kad više nije mogla u sobi pronaći dovoljno da zadovolji ĉak i svoj ptiĉji apetit - ustala je iz kreveta i polako prešla hodnikom do lifta. Na tu je ekspediciju sa sobom ponijela i stolac, naizmjence sjedeći na njemu, glave obješene od iscrpljenosti, i koristeći ga kao hodalicu. Trebalo joj je ĉetrdeset minuta da prijeđe dvanaest metara hodnika do lifta.
Više puta je pritisnula dugme za dizalo, ali dizalo nije stiglo. Gumbi se nisu ĉak ni upalili.
"Jebote patak", promrmljala je Lily promuklo, a onda se-polako odvukla još šest metara niz hodnik do stubišta.
"Hej!" povikala je niza stube, a onda se zakašljala, sagnuta preko naslona stolice.
Moţda nisu ĉuli povik, ali jebeno su me morali ĉuti kako iskašljavam ono što mi je još ostalo od pluća, pomislila je.
Ali nitko nije došao.
Opet je povikala, dvaput, prošla još jedan napadaj kašlja, i onda krenula natrag po hodniku, koji je izgledao dugaĉak kao cesta u Nebraski na vedar dan. Nije se usuđivala sići niza te stube. Nikad se više neće popeti uz njih. A dolje nema nikoga; ni u predvorju, ni u Janjećem butu, ni u kafiću, ni nigdje. A ni telefoni ne rade. To jest, telefon u njenoj sobi nije radio, a nije ĉula nikakvu zvonjavu ni bilo gdje drugdje u tome starom mauzoleju. Nije vrijedno toga. Promašen rizik. Nije se ţeljela smrznuti na smrt u predvorju.
"Jacko", promrmljala je, "gdje si, dovr-"
A onda je opet poĉela kašljati, i ovo je bilo zbilja gadno, i usred napadaja se srušila na bok i onesvijestila, vukući ruţan stolac iz dnevne sobe preko sebe, i leţala je tamo na hladnom podu skoro sat vremena, i vjerojatno se tada upala pluća uselila u hitro propadajuće susjedstvo koje
je predstavljalo tijelo Lily Cavanaugh. Hej, ti, veliki R! Ja sam novi klinac u kvartu! Moţeš me zvati veliki U! Utrkujmo se do ciljne crte!
Nekako je stigla natrag u svoju sobu, i odonda je opstajala u sve dubljoj spirali groznice, slušajući kako joj disanje postaje sve glasnije i glasnije, sve dok njen grozniĉavi um nije poĉeo zamišljati njena pluća kao dva organska akvarija u kojima klopoće više potopljenih lanaca. Ali ipak se drţala - drţala
se jer je jedan dio njenog uma s ludom, sve slabijom uvjerenošću tvrdio da se Jack vraća sa svoga puta.
7
Poĉetak njene krajnje kome bio je kao udubina u pijesku - udubina koja se poĉne kovitlati kao vrtlog. Zvuk potopljenih lanaca u nejnim prsima postao je dugaĉak, suh izdisaj - Hahhhhhh ....
A onda ju je nešto izvuklo iz te sve dublje spirale i poslalo je pipajući uza zid u hladnoj tami u potrazi za prekidaĉem. Ustala je iz kreveta. Nije više imala dovoljno snage za to; lijeĉnik bi se nasmijao toj pomisli. Ali uspjela je. Pala je dvaput, onda konaĉno uspjela ustati, usnica spuštenih u reţanju od napora. Napipala je stolac i poĉela teturati preko sobe do prozora.
Lily Cavanaugh, kraljica B-filmova, je nestala. Ovo je bio hodajući uţas, izjeden rakom, spaljen sve višom groznicom.
Stigla je do prozora i pogledala van.
"Jack!" pokušala je vrisnuti. Nije izašlo ništa osim hripavog šapata. Podigla je ruku, pokušala mahnuti. Nesvjestica"
(Haaahhhhhhh...)
ju je preplavila. Zgrabila je prozorsku dasku.
"Jack!"
Odjednom je svijetleća kugla u rukama obrisa silno bljesnula, osvjetljavajući mu lice, i to je doista bio Jack, to je Jack, o, hvala ti, Boţe, to je Jack. Jack je došao kući.
Obris je potrĉao.
Jack!
Te upale oĉi na samrti postale su još blistavije. Suze su potekle niz njene ţute, ispijene obraze.
8
"Mama!"
Jack je pretrĉao predvorje, vidjevši da je starinska telefonska centrala spaljena i kratko spojena, kao od elektriĉnog poţara, i smjesta to zanemarivši. Vidio ju je i izgledala je grozno - kao da gleda obris strašila oslonjenog u prozor.
"Mama!"
Jurio je stubama, prvo preskaĉući po dvije, pa po tri, a Talisman je iz-bacio jedan bljesak ruţiĉasto-crvenog svjetla i zatim se smraĉio u njegovim rukama.
"Mama!"
Niz hodnik do njihovih soba, noge su mu letjele, i sad, konaĉno, ĉuo je njen glas - ne više prodorni povik ili malo promukli hihot; ovo je bilo prašnjavo graktanje stvora na vanjskom rubu smrti.
"Jacky?"
"Mama!"
Nahrupio je u sobu.
9
Dolje u autu, nervozni Richard Sloat zurio je prema gore kroz svoj polarizirani prozor. Sto on radi ovdje, što Jack radi ovdje? Richarda su oĉi boljele. Muĉio se da razazna gornje prozore u tmurnoj veĉeri. Dok se sagi- njao u stranu i zurio prema gore, zasljepljujuće bijeli bljesak probio se kroz nekoliko prozora na katu, šaljući kratkotrajan, skoro opipljiv pokrov silnog svjetla preko cijele prednje strane hotela. Richard je spustio glavu među koljena i zastenjao.
10
Bila je na podu kraj prozora - konaĉno ju je ugledao tamo. Neuredan, nekako prašnjavi krevet bio je prazan, cijela spavaonica neuredna kao djeĉja soba, djelovala je prazno ... Jackov ţeludac se smrznuo, a rijeĉi su mu zapele u grlu. Onda je Talisman izbacio još jedan od svojih snaţnih osvjetljavajućih bljeskova, i naĉas pretvorio sve u sobi u ĉistu, bezbojnu bijelu. Ona je opet zaškripala "Jacky?", a on je zaurlao "MAMA!" vidjevši je zguţvanu kao papir od bombona ispod prozora. Suha i tanka, kosa joj se vukla po prljavom sagu sobe. Ruke su joj izgledale kao sićušne ţivotinjske šape, blijede i grebave. "O, Isuse, mama, o, tibokca, o, sveca mu", blebetao je, i nekako prešao sobu ne napravivši ni koraka, lebdio je,
plivao preko Lilyne natrpane smrznute spavaonice u trenutku koji mu se ĉinio oštar kao slika na fotografskoj ploĉi. Kosa joj se skupila u baricu na prljavom podu, ruke male i ĉvornovate.
Udahnuo je gust miris bolesti, blize smrti. Jack nije bio lijeĉnik, i nije znao većinu stvari koje toliko nisu valjale u Lilynom tijelu. Ali znao je jedno - majka mu umire, ţivot joj propada kroz vidljive pukotine, i preostalo joj je još vrlo malo vremena. Dvaput je izustila njegovo ime, i to je otprilike bio sve što joj je ţivot koji je još preostao u njoj dopuštao. Već se rasplakavši, stavio je ruku na njenu nesvjesnu glavu i'spustio Talisman na pod kraj nje.
Kosa kao da joj je bila puna pijeska, a glava joj je gorjela. "O, mama, mama", rekao je, i zavukao ruke ispod nje. Još joj nije vidio lice. Kroz tanku spavaćicu, bok joj je bio vreo kao vrata pećnice. Uz njegov drugi dlan, lijeva lopatica pulsirala joj je istom takvom toplinom. Nije imala udobnih jastu-. ĉića mesa preko kostiju - jedan lud trenutak zaustavljenog vremena bilo je kao da je ona neko malo, prljavo dijete, nekako ostavljeno samo i bolesno. Nagle nezvane suze posukljale su mu iz oĉiju. Podigao ju je, i bilo je kao da podiţe zaveţljaj odjeće. Jack zastenje. Lilyne ruke raširile su se labavo, bez otmjenosti.
(Richard)
Richard je bio ... nije bio ovako strašan, ĉak ni kad se Richard ĉinio poput suhe ljuske na njegovim leđima, dok su se spuštali niz posljednji brijeg u otrovani Point Venuti. U tom je trenutku od Richarda bilo preostalo malo što osim prišteva i osipa, ali i on je gorio od groznice. Ali Jack je s nekom vrstom nepromišljenog uţasa shvatio da je u Richardu bilo više ţivota, više suštine, nego što je sad imala njegova majka. Pa ipak, zazvala je njegovo ime.
(a Richard je skoro umro)
Zazvala je njegovo ime. Drţao se toga. Stigla je do prozora. Zazvala je njegovo ime. Bilo je nemoguće, nezamislivo, nemoralno pomisliti da bi mogla umrijeti. Jedna joj se ruka ljuljala pred njim kao vlat koju treba pokositi kosa ... vjenĉani joj je prsten pao s prsta. On je plakao uporno, nezaustavljivo, nesvjesno. "Dobro, mama", rekao je, "dobro, sad je dobro, dobro, dobro je."
Iz mlitavog tijela u njegovim rukama stigla je vibracija koja je mogla biti i slaganje.
Njeţno ju je spustio na krevet, a ona se besteţinski otkotrljala u stranu. Jack je stavio koljeno na krevet i nagnuo se nad nju. Umorna kosa pala joj je s lica.
11
Jednom, na samom poĉetku svoga putovanja, jedan sramotan trenutak bio je vidio svoju majku kao staricu - istrošenu, iscrpljenu staricu u ĉajani. Ĉim ju je prepoznao, iluzija se raspršila, i Lily Cavanaugh Sawyer vratila se svome nestarećem jastvu. Jer stvarna, prava Lily Cavanaugh nije mogla ostarjeti - bila je vjeĉita plavuša s hitrim skakavcem od osmijeha i prkosnom zabavljenošću na licu. To je bila Lily Cavanaugh ĉija je slika na plakatu osnaţila srce njenog sina.
Ţena na krevetu vrlo je malo nalikovala glumici na plakatu. Jackove suze naĉas su ga zaslijepile. "O, nemoj, nemoj, nemoj", rekao je, i spustio jedan dlan na njen poţutjeli obraz.
Nije djelovala kao da ima dovoljno snage da podigne ruku. Uzeo je njenu stisnutu suhu izblijedjelu pandţu od ruke u svoju. "Molim te, molim te, molimte nemoj -" Nije si mogao ĉak ni dopustiti da to izrekne.
A onda je shvatio koliki je napor ta urušena ţena uĉinila. Traţila ga je, shvatio je u silnoj vrtoglavoj navali shvaćanja. Njegova je majka znala da dolazi. Vjerovala mu je da će se vratiti, a na neki naĉin koji je zacijelo bio povezan sa ĉinjenicom samog Talismana, znala je i ĉas njegova povratka.
"Tu sam, mama", šapnuo je. Gvalja neĉeg mokrog nabubrila mu je iz nosnica. Nehajno je obrisao nos rukavom kaputa.
Po prvi je put shvatio da mu cijelo tijelo drhti.
"Donio sam ga", rekao je. Iskusio je trenutak apsolutnog, blistavog ponosa, ĉistog postignuća. "Donio sam Talisman", rekao je.
Njeţno je njenu šaku nalik orahu spustio na noćni ormarić.
Pokraj stolca, kamo ga je (isto toliko njeţno) bio spustio na pod, Tali-sman je i dalje svijetlio. Ali svjetlo mu je bilo blago, nesigurno, maglovito. Richarda je bio iscijelio naprosto kotrljajući kuglu niz prijateljevo tijelo; isto je uĉinio i sa Speedyjem. Ali ovo je moralo biti nešto drugo. To je znao, ali ne i što bi to "nešto" trebalo biti ... ukoliko nije zapravo znao ali nije ţelio vjerovati.
Ne bi mogao razbiti Talisman, ĉak ni da spasi ţivot svojoj majci - toliko jest znao.
Sad se unutrašnjost Talismana polako ispunila magliĉastom bjelinom. Pulsiranje se uĉestalo i postalo jedno, mirno svjetlo. Jack je spustio ruke na
njega, a Talisman je bljesnuo zasljepljujućim zidom svjetla, duga! koje skoro da je govorilo. KONAĈNO!
Jack je opet prešao sobu do kreveta, dok je Talisman odsijavao i prskao svjetlo od poda preko zida do stropa, osvjetljavajući krevet neravnomjerno, kiĉasto.
Ĉim se našao kraj kreveta svoje majke, Jacku se uĉinilo da se tekstura Talismana polako mijenja pod njegovim prstima. Njegova se staklasta ĉvr-stina nekako pomakla, postala manje skliska, poraznija. Vrhovi njegovih prstiju skoro kao da su potonuli u Talisman. Oblaĉnost koja ga je ispunjavala zakiptjela je i potamnila.
Tog je ĉasa Jack iskusio snaţan - zapravo, strastven - osjećaj koji bi bio smatrao nemogućim onog davnog dana kad je krenuo na svoju prvu šetnju Teritorijima. Znao je da će se na neki nepredviđen naĉin Talisman, predmet tolike krvi i nevolja, promijeniti. Promijenit će se zauvijek, i on će ga izgubiti. Talisman više neće biti njegov. Prozirna pokost Talismana također se oblaĉila, a cijela prelijepa izbrazdana nabubrena površina se smekšavala. Osjećaj sad nije bio poput stakla već poput plastike koja se zagrijava.
Jack je uţurbano stavio Talisman u promjeni u ruke svoje majke. Tali-sman je znao svoj posao; napravljen je za ovaj trenutak; u nekoj fantastiĉnoj kovaĉnici, stvoren je da bi odgovorio na zahtjeve baš ovog trenutka, i ni jednog drugog.
Nije znao što oĉekuje. Eksploziju svjetla? Miris ljekova? Veliki prasak?
Ništa se nije dogodilo. Njegova je majka nastavila vidljivo ali nepomiĉno umirati.
"Oh, molim te", propenta Jack, "molim te - mama - molim te -"
Dah mu se smrznuo posred prsa. Šav, nekad jedna od okomitih udubina na Talismanu, bezvuĉno se otvorio. Svjetlo je polako posukljalo van i okupilo se oko ruku njegove majke. Iz oblaĉne unutrašnjosti labave lopte koja se praznila, još svjetla posukljalo je kroz otvoren šav.
Izvana se zaĉula nagla i glasna glazba ptica koje slave svoje postojanje.
12
Ali toga je Jack bio samo odsutno svjestan. Bez daha se nagnuo naprijed i promatrao kako se Talisman izlijeva na krevet njegove majke. Oblaĉno svjetlo bubrilo je u njemu. Šavovi i iskre svjetla su ga oţivljavale. Oĉi njegove majke su se trznule. "O, mama", šapnuo je, "o ..."
Sivo-zlatno svjetlo posukljalo je kroz otvor na Talismanu i oblaĉno zaplutalo uz rake njegove majke. Njeno masno, ispijeno lice se vrlo blago namrštilo.
Jack je nesvjesno udahnuo.
(Što?)
(Glazbu?)
Sivo-zlatni oblak iz srca Talismana produţavao se preko tijela njegove majke, prevlaĉeći je prozirnom ali blago mutnom membranom u delikatnom pokretu. Jack je promatrao kako to fluidno tkanje klizi preko Lilynih jadnih prsa, niz njene ispijene noge. Iz otvorenog šava u Talismanu, ĉudesni miris posukljao je zajedno sa sivo-zlatnim oblakom, miris sladak ali i nesladak, miris cvijeća i zemlje, posve dobre, kvašĉane; miris rođenja, pomislio je Jack, premda nikad u ţivotu nije prisustvovao stvarnom rođenju. Jack ga je udahnuo u pluća i usred svoga ĉuda obdaren je mišlju da se on sam, Jacko Sawyer, rađa ove minute - a onda je s jedva primjetnim šokom prepoznavanja zamislio da je otvor na Talismanu nalik vagini. (On, naravno, nikad nije vidio vaginu i imao je tek vrlo osnovne pojmove o njenoj strukturi.) Jack je pogledao izravno u otvor opuštenog, olabavljenog Talismana.
Sad je po prvi put postao svjestan nevjerojatne galame ptica iza tamnih prozora, nekako pomiješane s blagom glazbom.
(Glazba? Što ...?)
Mala šarena lopta puna svjetla projurila mu je kroz vidno polje, naĉas bljeskajući u otvorenom, šavu, pa nastavila pod oblaĉnom površinom Talismana dok je uranjala u pomiĉnu, pokretljivu, zamagljenu unutrašnjost. Jack zatrepće. Izgledalo je kao- Uslijedila je još jedna, i ovog puta je stigao vidjeti oznake plave i smeđe i zelene na sićušnoj kugli, linije obale i sićušne planinske lance. Na tom sićušnom svijetu, palo mu je na pamet, stajao je paralizirani Jack Sawyer promatrajući još sićušniju toĉkicu, a na toj toĉkici stajao je Jacko visine trunka prašine, zureći u mali svijet veliĉine atoma. Još jedan svijet slijedio je prva dva, kovitlajući se unutra, van, unutra, van iz sve šireg oblaka unutar Talismana.
Njegova majka pomakla je desnu ruku i zastenjala.
Jack je poĉeo otvoreno plakati. Ţivjet će. Sad je to znao. Sve je ispalo kako je Speedy rekao, i Talisman je tjerao ţivot natrag u iscrpljeno, bolešću izmuĉeno tijelo njegove majke, ubijajući zlo koje ju je ubijalo. Nagnuo se naprijed, naĉas skoro popuštajući pred slikom sebe kako ljubi
Talisman koja mu je ispunila um. Mirisi jasmina i hibiskusa i svjeţe prekopane zemlje
ispunjavali su mu nosnice. Jedna suza skotrljala mu se s vrha nosa i zablistala kao dragulj u zracima svjetla iz Talismana. Vidio je kako pojas zvijezda pluta kraj otvorenog šava, blistavo ţuto sunce koje pliva u prostranom crnom svemiru. Glazba kao da je ispunjavala Talisman, prostoriju, cijeli svijet vani. Lice neke ţene, lice stranca, kretalo se preko otvorenog šava. I djeĉja lica, pa lica drugih ţena. Suze su mu se kotrljale niz lice, jer je u Talismanu vidio plivati i lice svoje majke, samopouzdane, duhovite, njeţne crte kraljice pedesetak hitrih filmova. Kad je vidio i svoje vlastito lice kako pluta među svim svjetovima i ţivotima što padaju prema rođenju unutar Talismana, pomislio je da će prsnuti od osjećaja. Širio se. Udisao je svjetlo. I konaĉno postao svjestan zapanjujućih zvukova što se odigravaju svuda oko njega kad je vidio da oĉi njegove majke ostaju otvorene bar blaţene dvije sekunde ...
(jer ţivi poput ptica, ţivi poput svjetova sadrţanih u Talismanu, stigli su mu zvukovi trombona i truba, krici saksofona; spojeni glasovi ţaba i kornjaĉa i sivih grlica koji pjevaju Ljudi koji znaju moju magiju ispunili su zemlju dimom; stigli su glasovi Vukova koji stvaraju vuĉju glazbu pod Mjesecom. Voda je udarala o pramac broda i riba je udarala o površinu jezera svojim bokom i duga je udarala o tlo i djeĉak na putu udarao je kap pljuvaĉke da mu kaţe kojim putem krenuti i dijete udareno po guzi stisnulo je lice i otvorilo grlo; i stigao je ogroman glas orkestra koji pjeva cijelim svojim masivnim srcem; i soba se ispunila dimljivim tragom samo jednog glasa koji se uzdiţe i uzdiţe i uzdiţe iznad svih tih navala zvuka. Kamioni su mijenjali brzine i tvorniĉke su zviţdaljke zviţdale i negdje je eksplodirala automobilska guma i negdje se glasno potrošila petarda i ljubavnik je prošaptao opet i dijete je skviĉalo i glas se dizao i dizao i kratko vrijeme Jack nije bio svjestan da ne vidi; ali onda je opet progledao).
Lilyne oĉi širom su se otvorile. Zurile su u Jackovo lice sa zapanjenim izrazom tipa gdje sam ja to. Bio je to izraz novorođenog djeteta koje je upravo dobilo po guzi kao dobrodošlicu u svijet. Onda se trznula s prestrašenim dahom -
- i rijeka svjetova i iskošenih galaksija i univerzuma izvukla se gore i izvan Talismana kad je to Uĉinila. Izvukle su se u struji duginih boja. Izvukle su se u njena usta i nos ... smjestile su se, blistajući, na njenu masnu koţu poput kapljica rose, i topile prema unutra. Naĉas, njegova majka bila je sva zaodjenuta blistavošću -
naĉas, njegova majka bila je Talisman.
Sva je bolest pobjegla s njenog lica. Nije se to dogodilo kao u ubrzanom protoku vremena u filmu. Dogodilo se odjednom. Dogodilo se u trenu. Bila je bolesna ... a onda je bila zdrava. Ruţiĉasto zdravlje procvjetalo joj je na obrazima. Slamasta, rijetka kosa odjednom je bila puna i glatka i bogata, boje tamnog meda.
Jack je zurio u nju dok je ona podizala pogled prema njegovom licu.
"Oh ... oh ... moj BOŢE ..." šapnula je Lily.
Taj dugin sjaj sad je blijedio - ali zdravlje je ostalo.
"Mama?" Nagnuo se naprijed. Nešto mu se pod prstima izguţvalo kao celofan. Bila je to krhka ljuska Talismana. Spustio ju je sa strane na noćni ormarić. Gurnuo je nekoliko njenih boĉica s lijekovima u stranu da to uĉini. Neke su pale na pod, ali nije bilo vaţno. Više joj neće trebati lijekovi. Spustio je ljusku s blagim poštovanjem, sluteći - ne, znajući - da će vrlo brzo i to nestati.
Njegova se majka nasmiješila. Bio je to ljupki, ispunjen, ponešto izne-nađen osmijeh - Hej, svijete, eto mene opet! Tko bi to oĉekivao?
"Jack, došao si kući", rekla je konaĉno, i protrljala oĉi kao da se ţeli uvjeriti kako to nije priviđenje.
"Jasno", rekao je. Pokušao se nasmiješiti. Bio je to priliĉno dobar osmijeh usprkos suzama koje su mu curile niz lice. "Jasno, moţeš se kladiti."
"Osjećam se ... puno bolje, Jacko."
"Aha?" Nasmiješio se, protrljao svoje vlaţne oĉi dlanovima. "To je dobro, mama."
Oĉi su joj blistale.
"Zagrli me, Jacky."
U sobi na ĉetvrtom katu napuštenog hotela u odmaralištu na minijatur-noj obali New Hampshirea, trinaestogodišnji djeĉak po imenu Jack Sawyer nagnuo se naprijed, sklopio oĉi, i ĉvrsto zagrlio svoju majku, smiješeći se. Njegov obiĉan ţivot sa školom i prijateljima i igrama i glazbom, ţivotu kojem postoje škole u koje moraš ići i ĉiste plahte u koje uveĉer lijeţeš, obiĉan ţivot trinaestogodišnjaka (ako se ţivot takvog stvorenja ikad, u svom svom šarenilu i razbacanosti, moţe smatrati obiĉnim) mu se vratio, shvatio je. Talisman je i to uĉinio za njega. Kad se sjetio okrenuti i potraţiti ga, Talisman je nestao.

Epilog
U lepršavoj bijeloj spavaonici punoj tjeskobnih ţena, Laura DeLoessian, kraljica Teritorija, otvorila je oĉi.
Zaključak
Tako završava ova priĉa. Kako je to strogo priĉa o djeĉaku, mora stati ovdje; priĉa se ne bi mogla još dugo nastaviti a da ne postane priĉa o muš-karcu. Kad se piše roman o odraslim ljudima, zna se toĉno gdje stati - to jest, s vjenĉanjem; ali kad se piše o mladcima, mora se stati na najpogodnijem mjestu.
Većina likova koji se pojavljuju u ovoj knjizi još je ţiva, i dobro im ide i sretni su. Jednog dana moţda će se ĉiniti vrijednim truda opet nastaviti s priĉom i vidjeti kako ... su ispali; stoga, bilo bi najmudrije da ovog ĉasa ne otkrijem ni jedan dio njihova ţivota.
- Mark Twain, Tom Sawyer
SKEN I OBRADA: KIKA