Grace već godinama promatra vukove u šumi iza svoje kuće. Zbog žutookog vuka, njezinog vuka, prolaze je srsi. Bez njegove prisutnosti ne može zamisliti život.
U međuvremenu, Sam živi dvostrukim životom. Ledena šuma, zaštitnički čopor i nijema blizina neustrašive djevojke, njegov su život zimi. Ljeti provodi nekoliko mjeseci u ljudskom obliku... dok ga hladnoća ne preobrazi.
Sada Grace sreće žutookog mladića, toliko poznatog da joj ponestaje dah. To je njezin vuk. To mora biti on. Ali, dolazi zima i Sam se mora boriti da ostane čovjek... u protivnom bi mogao izgubiti sebe i Grace zauvijek.

PRVO POGLAVLJE
Grace

-9°C


Sjećam se da sam ležala u snijegu okružena vukovima, poput crvene grudice topline koja se brzo hladila. Oni su me lizali, grizli, glodali i gnječili moje tijelo. Njihova natiskana tjelesa prije¬čila su da to malo sunčeve topline dopre do mene. Na krznenim hrptovima presijavali su se komadići leda, a njihov je dah u zraku oko nas stvarao nejasne lebdeće oblike. Mošusni miris njihova krzna podsjećao me na vlažne pse i lišće koje gori, miris ugodan i istovremeno zastrašujući. Pod njihovim jezicima koža mi se ra¬stapala; njihovi zubi bezobzirno su mi parali rukave i zapinjali za vlasi, pritiskali se uz ključnu kost i bilo na vratu.
Mogla sam vrištati, ali nisam. Mogla sam se boriti, ali nisam. Samo sam ležala, prepuštena, promatrajući kako snježno bijelo zimsko nebo iznad mene postupno tamni.
Jedan od vukova utisnuo je njušku u moj dlan, pa u obraz, zasjenjujući mi lice. Žute oči zurile su u moje dok su me drugi vukovi povlačili tamo-amo.
Zadržavala sam pogled u tim očima dokle god sam mogla. Žute. Izbliza su se blistavo presijavale u sve nijanse zlatne i bo¬je lješnjaka. Željela sam da ne odvrati pogled, i nije. Željela sam ispružiti ruku i uhvatiti njegov krzneni ovratnik, ali moje šake ostale su skvrčene na prsima, ruke zaleđene uz tijelo.
Nisam se mogla sjetiti kakav je to osjećaj kada mi je toplo.
Zatim je nestao, a na njegovo mjesto natiskali su se drugi vu¬kovi, prilazili su preblizu, gušili me. Nešto kao da mi je zatreperilo u prsima.
Više nije bilo sunca, nije bilo svjetla. Umirala sam. Nisam se mogla sjetiti kako izgleda nebo.
Ali nisam umrla. Nestala sam u moru hladnoće da bih se ponovno rodila u svijetu topline.
Jednog se sjećam — njegovih žutih očiju.
Mislila sam da ih više nikada neću vidjeti.




























DRUGO POGLAVLJE
Sam
-9°C
Ugrabili su djevojčicu dok se ljuljala na staroj gumi u svom dvorištu i odvukli je u šumu; otisak njezina tijela uglačao je plitku stazu u snijegu, od njezina svijeta do moga. Vidio sam što se događa. Nisam ih zaustavio.
Bila je to najduža, najhladnija zima u mom životu. Dan za danom pod blijedim, jalovim suncem. A glad — glad me je palila i grizla kao nezasitan gospodar. Tog mjeseca sve je bilo nepokretno, krajobraz se zamrznuo u bezbojnu, beživotnu scenu. Jednog od nas ustrijelili su dok je pokušavao ukrasti smeće s nečijih stražnjih vrata, pa je ostatak čopora ostao u šumi polako moren gladu, iščekujući toplinu i naša stara tijela. Dok nisu našli djevojčicu. Dok nisu na¬pali.
Polako i tromo kretali su se oko nje, režeći i škljocajući zubi¬ma, nadmećući se tko će prvi zadati smrtni ugriz.
Vidio sam sve. Vidio sam im slabine, drhtave od pohlepe. Vidio sam kako potežu djevojčičino tijelo sad ovamo sad onamo, glačajući snijeg ispod nje. Vidio sam im gubice zamrljane crvenim. Svejedno, nisam ih zaustavio.
Moja pozicija u čoporu bila je visoka — za to su se pobrinuli Beck i Paul — i mogao sam reagirati odmah na početku, ali sam oklijevao, dršćući od hladnoće, u snijegu do gležnjeva.
Djevojčica je mirisala toplo, živo, ljudski povrh svega. Što nije u redu s njom? Ako je živa, zašto se ne bori?
Mogao sam osjetiti miris njezine krvi; topao, jasan trag u ovom mrtvom, ledenom svijetu. Vidio sam Salema kako se trza i drhti dok joj trga odjeću. Utroba mi se bolno stegnula. Koliko je prošlo otkad sam jeo? Želio sam se progurati medu vukove, stati uz Salema i pretvarati se da ne osjećam njezinu ljudskost, da ne čujem te prigušene jecaje. Kako se doimala sitnom ispod naše surovosti, ispod čopora koji je gnječi, želeći žrtvovati njezin život za svoj.
Probio sam se naprijed režeći i bljeskajući zubima. Salem je zarežao na mene, ali ja sam bio viši i dužih nogu usprkos gladova¬nju i mladosti. Paul je prijeteći zarežao u znak podrške.
Stajao sam pored nje, a ona je zurila u nebeski beskraj hlad¬nim pogledom. Možda je mrtva. Zakopao sam nos u njezinu šaku
- miris dlana, pun šećera, putra i soli, podsjetio me na jedan drugi život.
Zatim sam joj pogledao oči.
Budne. Žive.
Djevojčica me gledala ravno u oči, zadržavajući moj pogled strahovitom iskrenošću.
Povukao sam se, trgnuo, ponovno se počeo tresti, ali ovaj put ne od ljutnje.
Njezin pogled na mojem. Njezina krv na mom licu.
Razdirao sam se, iznutra i izvana.
Njezin život.
Moj život.
Čopor se odvojio od mene, oprezno. Više nisam bio jedan od njih, režali su na mene štiteći svoj plijen. Ona je bila najljepša djevojčica koju sam ikada vidio, maleni, plavokosi anđeo u snijegu, a oni su je namjeravali uništiti.
Vidio sam sve. Vidio sam nju, na način na koji nikada prije ništa nisam vidio.
I zaustavio sam ih.


TREĆE POGLAVLJE
Grace

3°C

Vidjela sam ga ponovno nakon toga, uvijek u vrijeme hladnoća. Stajao bi na rubu šume, u našem dvorištu, uporno me proma¬trajući žutim očima dok sam punila hranilicu za ptice ili iznosila smeće, ali nikada nije prišao blizu. U vrijeme zimskog sumraka koji u Minnesoti traje beskrajno dugo, sjedila bih na smrznutoj gumi za ljuljanje dok ne bih osjetila njegov pogled. Ili kasnije, kada sam prerasla ljuljačku, sišla bih sa stražnje verande i tiho mu prišla, ispružene ruke, dlana prema gore, spuštena pogleda. Bez prijetnje. Pokušavala sam govoriti njegovim jezikom.
Ali bez obzira koliko bih dugo čekala, bez obzira koliko se trudila da mu se približim, uvijek bi nestao u šikari prije nego što bih uspjela prijeći prostor između nas.
Nikada ga se nisam bojala. Bio je dovoljno velik da me sruši s ljuljačke, dovoljno snažan da me obori na do i odvuče u šumu. Ali u njegovim očima nije bilo okrutnosti. Sjetila bih se njegova pogleda, svake nijanse žutog, i strah bi nestao. Znala sam da me ne bi ozlijedio.
Željela sam da zna da ni ja njemu ne bih učinila ništa nažao.
Čekala sam. I čekala.
I on je čekao, iako nisam znala zašto. Činilo se kao da samo ja pokušavam uspostaviti komunikaciju.
Ali uvijek je bio na tome istome mjestu. Promatrajući mene kako ga promatram.
Nikada bliže, nikada dalje.
I tako je šest godina raspored ostao nepromijenjen; sablasna prisutnost vukova zimi, i njihova još sablasnija odsutnost ljeti. Ni¬sam primjećivala tu povezanost s godišnjim dobima. Za mene su oni bili vukovi. Samo vukovi.














ČETVRTO POGLAVLJE
Sam
32°C
Dan kad sam zamalo razgovarao s Grace bio je najvreliji dan u mom životu. Čak se i u klimatiziranu knjižaru vrućina kroz vrata uvlačila, a kroz velike prozore ulijevala u valovima. Sjedio sam pogrbljen iza pulta, obasjan suncem, i upijao ljeto kao da mo¬gu svaki i najmanji djelić topline zadržati u sebi. Dok su se sati vukli, poslijepodnevna svjetlost izbljeđivala je knjige na policama u njihove pozlaćene verzije, zagrijavala papir i tintu unutar korica, a miris nepročitanih riječi zadržavao se u zraku.
Ovo sam volio, kada sam bio u ljudskom obliku.
Čitao sam kad su se sa slabim cin otvorila vrata, puštajući unutra zajedno s navalom zagušljiva vrela zraka grupu djevojaka. Preglasno su se smijale da bi im moja pomoć bila potrebna, pa sam nastavio čitati i pustio ih da se provlače medu policama i čavrljaju o svemu samo ne o knjigama. Mislim da ih ne bih ni pogledao drugi put da nisam krajičkom oka vidio jednu od njih kako skuplja svoju plavu kosu i veže je u dug rep. Sam taj pokret bio je beznačajan, ali odaslao je tračak mirisa u zrak. Prepoznao sam miris. Odmah sam znao.
To je bila ona. Morala je biti.
Naglo sam zaklonio lice knjigom i provirio prema djevojkama, riskirajući. Druge dvije čavrljale su i pokazivale prema papirnatoj ptici koja je visjela sa stropa iznad odjeljka s dječjom literaturom. Ona je šutjela, promatrajući naslonjena na zid knjige oko sebe. Tada sam joj vidio lice i prepoznao u njemu nešto svoje. Pogled joj je treperio policama tražeći mogućnosti za bijeg.
Tisuću sam puta zamišljao ovu scenu u svojoj glavi, a sada, kada je postajala stvarnom, nisam znao što učiniti.
Doimala se toliko stvarnom ovdje. Bilo je drukčije kada je bila u svom dvorištu, čitala knjigu ili črčkala domaću zadaću u bilježnicu. Tada se činilo da nas dijeli nevjerojatna razdaljina; imao sam sve moguće razloge da se ne približim. Sada, u knjižari, pored mene, doimala se tako blizu, kao nikada prije, toliko da mi se odu¬zimao dah. Ništa me nije priječilo da joj se obratim.
Njezin pogled skrene u mom smjeru i ja naglo spustih pogled prema knjizi. Lice mi ne bi prepoznala, ali oči bi. Morao sam vje¬rovati da bi prepoznala moje oči.
Molio sam se da ode što prije, da mogu ponovno disati.
Molio sam se da kupi knjigu, da me primora govoriti s njom.
Jedna od djevojaka ju je pozvala: »Grace, dođi vidi ovo. Postigni dobre ocjene: kako upisati fakultet o kojem sanjaš — ovo dobro zvuči, zar ne?«
Prigušio sam disanje i promatrao njezina duga, osunčana leđa dok se saginjala i zajedno s drugim djevojkama pregledavala knjige s ispitnim pitanjima. Pognula se u ramenima, pokazujući time tek uljudno zanimanje; kimala je prema drugim knjigama koje su joj pokazivale, ali doimala se odsutnom. Promatrao sam kako kroz prozore trakovi svjetlosti dohvaćaju poneku lepršavu vlas njezine skupljene kose čineći svaku od njih blještavo zlatnom. Gotovo neprimjetno njihala je glavom naprijed-natrag u ritmu glazbe u pozadini.
»Hej!«
Trgnuo sam se kad se lice pojavilo ispred mene. To nije bila Grace. Jedna od druge dvije djevojke, tamnokosa i osunčana. Imala je golem fotoaparat obješen preko ramena i gledala me ravno u oči. Ništa nije rekla, ali sam znao što misli, bilo je jasno. Reakcije na boju mojih očiju kretale su se od kradomična virenja do krajnje otvorena zurenja; u najmanju ruku bila je iskrena.
»Bi li ti smetalo ako bih te fotografirala?«
Tražeći izgovor, pogledao sam okolo. »Neki urođenici sma¬traju da fotografiranjem mogu izgubiti dušu. Meni to zvuči vrlo logično, pa, oprosti, bez slikanja.« Slegnuo sam ramenima u znak isprike. »Možeš slikati knjižaru ako želiš.«
Treća od njih naslonila se na djevojku s fotoaparatom: čupa¬ve, svijetlosmeđe kose, izrazito pjegava. Isijavala je toliko energije da me iscrpljivala. »Očijukaš, Olivia? Nemamo sad vremena za to. Evo, čovječe, ovu ćemo uzeti.«
Letimice sam pogledao prema Grace dok sam uzimao Postigni dobre ocjene.
»Devetnaest dolara i devedeset devet centi«, rekao sam.
Srce mi je tuklo.
»Za džepno izdanje?« komentirala je pjegavica, ali pružila je dvadeseticu. »Slobodno zadrži novčić.« Nismo imali posudicu za novčiće pa sam ga ostavio na pultu pored kase. Vrlo sporim pokretima stavljao sam knjigu i račun u vrećicu nadajući se da bi Grace mogla prići, provjeriti zašto sve to toliko dugo traje.
Ali ostala je u odjeljku s biografijama, glave nagnute u stranu, čitajući naslove. Pjegavica je uzela vrećicu i osmjehnula se meni i Oliviji. Njih dvije zatim su prišle Grace i odvele je prema vratima.
Okreni se, Grace. Pogledaj me, tu sam. Da se okrenula, vidjela bi moje oči, morala bi me prepoznati.
Pjegavica je otvorila vrata — cin — i proizvela zvuk nestrplje¬nja prema ostatku grupe; vrijeme je da krenemo. Olivia se nakrat¬ko okrenula i pogledom me našla iza pulta. Bio sam svjestan da zurim u njih — u Grace — ali nisam se mogao zaustaviti.
Olivia se namrštila i izašla iz knjižare. Pjegavica je rekla: »Grace, hajde već jednom.«
U grudima me boljelo, tijelo mi je govorilo jezikom koji moj um nije baš najbolje razumio.
Čekao sam.
Ali Grace, jedina osoba na cijelom svijetu za koju sam želio da me prepozna, samo je željno prešla prstom preko jednog od novih tvrdo ukoričenih izdanja i izašla iz dućana, ne shvativši da sam tu, nadohvat.




PETO POGLAVLJE

Grace

6°C

Da su vukovi u šumi zapravo vukodlaci, shvatila sam tek nakon što je Jack Culpeper ubijen.
Cijeli rujan, od početka mog trećeg razreda srednje škole, u našem se malom gradu govorilo samo o Jacku. Ne može se reći da je Jack bio neki super dečko dok je bio živ — osim što je imao najskuplji auto na školskom parkiralištu, uključujući i ravnateljev. Zapravo, bio je običan bezveznjak. Ali nakon smrti momentalno je postao svetac, zbog jezivog i senzacionalnog konteksta u kojem je izgubio život. Već peti dan nakon njegove smrti u školskim hod¬nicima mogle su se čuti tisuće verzija te priče.
Krajnji rezultat bio je ovaj: sada su svi bili prestravljeni zbog vukova.
Kako mama obično nije pratila vijesti, a tata je vječno bio odsutan, gradski nemiri curili su sporo prema našoj kući i trebalo im je nekoliko dana da uistinu zadobiju zamah. Tijekom prote¬klih šest godina moj incident s vukovima izblijedio je iz majčina sjećanja, zamijenjen isparavanjem terpentina i komplementarnim bojama, ali ovo s Jackom kao da ga je savršeno oživjelo.
Moja majka nije bila osoba koja bi usmjerila svoju rastuću tjeskobu prema nečemu logičnom poput posvećivanja više vreme¬na svojoj kćeri jedinici, onoj koju su, prije svega, napali vukovi. Umjesto toga postala je još rastresenija.
»Mama, trebam li ti pomoći s večerom?«
Mama me pogledala s osjećajem krivnje skrenuvši pozornost s televizora, jedva vidljivog iz kuhinje, na gljive koje je masakrirala na dasci za rezanje.
»Tako je blizu. Mjesto gdje su ga našli«, rekla je mama po¬kazujući nožem prema ekranu. Voditelj vijesti doimao se neiskreno iskrenim, a u gornjem desnom kutu ekrana pojavio se zemljovid na-šeg okruga odmah uz nejasnu fotografiju vuka. »Hajka za istinom«, rekao je, »nastavlja se.« Bilo bi za očekivati da su nakon cijelog tjedna izvještavanja jedne te iste priče barem osnovne činjenice mo¬gli pripremiti kako treba. Vuk s fotografije nije pripadao čak ni istoj vrsti kao moj vuk koji je imao olujno sivo krzno i žutosmeđe oči.
»Još uvijek ne mogu vjerovati«, nastavila je mama. »Na dru¬goj strani šume Boundary. Ondje je ubijen.«
»Ili je umro.«
Mama se namrštila, nježna i iscrpljena, lijepa kao i obično. »Što?«
Dignula sam pogled s domaće zadaće, s utješnih, pravilnih linija ispunjenih brojevima i simbolima.
»Možda se jednostavno onesvijestio negdje uz cestu pa su ga odvukli u šumu. To nije isto. Ne možeš ići okolo i dizati paniku.«
Mamina pažnja ponovno je odlutala prema ekranu dok je sjeckala gljive u komadiće toliko sitne da bi ih i amebe mogle jesti. Odmahnula je glavom: »Grace, napali su ga.«
Letimice sam pogledala kroz prozor prema šumi, prema bli¬jedim linijama fantomskog drveća u mraku. Da je moj vuk sada ondje, ne bih ga mogla vidjeti. »Mama, nebrojeno puta si pono¬vila da su vukovi obično miroljubivi.«
Vukovi su miroljubiva stvorenja. To je bio mamin omiljeni pri¬pjev već godinama. Mogla je ostati živjeti u ovoj kući jedino zato što je sebe uvjerila da su vukovi relativno bezopasni i da je napad na mene bila iznimka.
Ne znam je li uistinu vjerovala u njihovu miroljubivost, ali ja jesam. Vukove sam viđala u šumi svake godine svog života, pamte im lica i osobnosti. Priznajem, jedan od njih bio je nezdrava izgle¬da; vitak, prugast, uvijek se držao duboke šume, vidljiv jedino u najhladnijim mjesecima. Cijeli njegov izgled — krzno rijetko i bez sjaja, uho razrezano, jedno oko zamućeno — vrištao je o nezdravu tijelu, a bjeloočnice u divljim očima šaptale su o bolesnom umu. Sjećam se njegovih zubiju kako mi zapinju o kožu. Mogla sam zamisliti kako u šumi ponovno napada čovjeka.
Bila je tu i jedna bijela ženka. Čitala sam negdje da vukovi imaju svoj par do kraja života i znala sam je viđati s vođom čo¬pora, krupnim vukom, crnim koliko je ona bila bijela. Vidjela bih ga kako svojom njuškom dodiruje njezinu i vodi je kroz kosture stabala dok joj krzno bljeska poput ribe u vodi. Njezina ljepota bila je nekako okrutna, nemirna: i nju sam mogla zamisliti kako napada čovjeka. Ali ostali? Bili su tihi, prelijepi šumski duhovi. Njih se nisam bojala.
»Miroljubivi, da baš!« Mama je zasjekla dasku za rezanje. »Možda bi ih se trebalo uhvatiti u stupicu i preseliti u Kanadu ili nekamo drugamo.«
Namrgodila sam se nagnuta nad zadaćom. Dovoljno mi je bilo teško izdržati ljeta bez mog vuka. Kad sam bila dijete, ti mje¬seci činili su se neizdrživo dugima, bili su vrijeme provedeno u iščekivanju vukova. Postalo je još teže nakon što sam uočila svog žutookog vuka. Tijekom tih dugih mjeseci maštala bih kako se noću pretvaram u vučicu i bježim sa svojim vukom u zlatnu šumu gdje nikada ne sniježi. Sada sam znala da zlatna šuma ne postoji, ali moj žutooki vuk bio je stvaran.
Uzdišući, gurnula sam preko kuhinjskog stola zadaću iz mate¬matike i pridružila se mami kod daske za rezanje. »Ja ću dovršiti. Samo radiš nered.«
Nije protestirala, nisam to ni očekivala od nje. Umjesto toga nagradila me osmijehom i zavrtjela se kao da je samo čekala da primijetim njezin sažaljenja vrijedan trud. »Ako završiš večeru«, rekla je, »voljet ću te zauvijek.«
Napravila sam grimasu i uzela joj nož iz ruke. Mama je bila trajno zamrljana bojom i odsutna duhom. Nikada neće biti poput majki mojih prijatelja, koje nose pregaču, kuhaju prave obroke, usi¬savaju, poput Betty Crocker. Zapravo nisam željela da bude poput njih. Ali ozbiljno — trebala sam napraviti svoju zadaću.
»Hvala, zlato. Bit ću u svojoj radnoj sobi.« Da je mama lut¬ka koja, kada joj se pritisne trbuh, može izreći pet ili šest različitih rečenica, to bi bila jedna od snimljenih fraza.
»Nemoj se onesvijestiti od isparavanja«, rekla sam joj, ali ona je već trčala uz stepenice. Istresla sam unakažene gljive u zdjelu i pogledala prema satu koji je visio na svijetložutu zidu. Tata će biti doma tek za sat. Imala sam dovoljno vremena da pripravim večeru i možda, poslije toga, pokušam načas vidjeti svog vuka.
U frižideru se nalazio nekakav komad govedine koji je vjero¬jatno trebao ići zajedno s izmrcvarenim gljivama. Izvukla sam ga i istukla na dasci. U pozadini je »stručnjak« na dnevniku pitao treba li populaciju vukova u Minnesoti smanjiti ili preseliti. Cijela me ta stvar oneraspoložila.
Telefon je zazvonio. »Molim?«
»Bok, kako si?«
Rachel. Bilo mi je drago čuti njezin glas; ona je bila sušta suprotnost mojoj majci — potpuno organizirana, uvijek bi dovela do kraja ono što bi započela. Uz nju se nisam toliko osjećala kao vanzemaljac. Uglavila sam slušalicu između uha i ramena te rezala govedinu dok sam razgovarala, stavljajući na stranu komad veličine svoje šake. »Kuham večeru i gledam glupe vijesti.«
Odmah je znala o čemu govorim. »Znam. Totalno nadreal¬no, zar ne? Kao da im nikad nije dosta. Nekako odbojno, mislim, zašto ne mogu već jednom ušutjeti i pustiti nas da to prebolimo? Dovoljno je grozno što moramo ići u školu i dalje slušati o tome cijelo vrijeme. A tebi, s tvojim vukovima, i svime time, vjerojatno je to užasna gnjavaža — i stvarno, Jackovi roditelji sigurno bi željeli da novinari već jednom začepe.« Rachel je tako brzo brbljala da sam je jedva razumjela. Dio sam propustila, a onda sam je čula da pita: »Jesi li se čula s Olivijom večeras?«
Olivia je bila treća u našem triju, jedina koja je barem done¬kle razumjela moju fascinaciju vukovima. Rijetko koja večer prošla bi bez telefonskog razgovora s jednom od njih dvije. »Vjerojatno je vani, fotografira. Nije li večeras kiša meteora?« rekla sam. Oli¬via je svijet vidjela kroz kameru; polovica mojih školskih sjećanja nalazila se na deset kroz petnaest centimetarskom, crnobijelom, kvalitetnom fotografskom papiru.
Rachel je rekla: »U pravu si. Olivia će sigurno htjeti ovjeko¬vječiti dio tog asteroidnog zbivanja. Možemo li razgovarati tren¬utak?«
Bacila sam pogled na sat. »Pa, možemo. Samo, sada dok za¬vršavam večeru, poslije imam zadaću.«
»U redu, onda samo sekundu. Dvije riječi, dušo, slušaj — Po. Bjeći.«
Počela sam pržiti govedinu na štednjaku: »To je jedna riječ, Rach.«
Zastala je. »Da. U mojoj je glavi bolje zvučalo. U svakom slučaju, radi se o ovome: roditelji su rekli da će, ako želim nekamo ići za vrijeme božićnih praznika, oni platiti troškove. Toliko želim nekamo otići! Bilo kamo, samo da se maknem iz Mercy Fallsa. Isuse, bilo kamo, samo ne Mercy Falls. Hoćete li ti i Olivia svratiti sutra nakon škole i pomoći mi odabrati neko mjesto?«
»Da, naravno.«
»Ako to bude neko stvarno super mjesto, možda biste ti i Olivia htjele poći sa mnom«, rekla je Rachel.
Nisam odmah odgovorila. Riječ Božić istog trena mi je do¬nosila u sjećanje miris našega božićnog drvca, tamni beskraj zvjez¬danog prosinačkog neba iznad našeg dvorišta i oči mog vuka dok me gledaju kroz snijegom prekrivena stabla. Bez obzira na njegovu odsutnost tijekom većeg dijela godine, za Božić sam uvijek imala svog vuka.
Rachel je zastenjala: »Nemoj mi sada onako gledati u daljinu i šutjeti. Grace. Znam da to sada radiš. Samo mi nemoj reći da ne želiš nikamo odavde.«
Na neki način nisam željela. Na neki način pripadala sam ovdje.
»Nisam rekla ne«, protestirala sam.
»Isto tako nisi rekla ni Isuse, da. A to si trebala reći.« Uz¬dahnula je. »Ali doći ćeš sutra k meni, hoćeš li?«
»Znaš da hoću«, rekla sam iskrećući vrat ne bih li mogla proviriti kroz stražnji prozor. »Sada stvarno moram ići.«
»Da, da, da«, rekla je Rachel. »Ponesi kolačiće. Nemoj za¬boraviti. Volim te. Hajde bok!«
Smijući se, spustila je slušalicu.
Požurila sam se staviti lonac s gulašom na štednjak tako da sam obavi svoj posao. Otvorila sam klizna vrata prema verandi istovremeno zgrabivši kaput s vješalice na zidu.
Hladan zrak grizao mi je obraze i štipao vrhove ušiju, podsje¬ćajući me da je ljeto službeno gotovo. Pletenu skijašku kapu imala sam naguranu u džepu kaputa, ali nisam je navukla; znala sam da me ponekad kada bih je nosila, moj vuk ne bi prepoznao. Letimice sam pogledala prema rubu dvorišta i sišla s verande, pokušavajući izgledati što opuštenije. U ruci sam držala hladan i gladak komad govedine.
Nogama sam drobila bezbojnu, oštru travu, a onda sam se naglo zaustavila na sredini dvorišta, zabljesnuta silovitim, ružiča¬stim zalaskom sunca iza treperavog, crnog lišća na drveću. Surovi krajobraz činio se poput nekoga drugog svijeta naspram male, to¬ple kuhinje kojom se širi miris lagodna preživljavanja. Tamo sam trebala pripadati. Tamo sam trebala željeti biti. Ali šuma me je dozivala, požurivala me da napustim sve što mi je poznato i nestanem zajedno s noći koja pada. Ta čežnja spopadala me je uznemiravajuće često.
Tama se pomaknula prema rubu šume i ja sam ugledala svog vuka; stajao je pokraj drveta, nosnica usmjerenih prema mesu u mojoj ruci. Olakšanje koje sam osjetila kad sam ga vidjela nestalo je kad je okrenuo glavu, a žućkasto svjetlo koje je prodiralo kroz klizna vrata osvijetlilo mu je lice. Sada sam mu mogla vidjeti njuš¬ku, zamrljanu skorenom, starom krvlju. Danima starom.
Micao je nozdrvama, osjetio je miris sirova mesa u mojoj ru¬ci. Zbog govedine ili zbog prisnosti sa mnom, prišao je nekoliko koraka bliže. Zatim još bliže. Bliže nego ikada prije.
Okrenula sam se prema njemu. Toliko sam bila blizu da sam mogla posegnuti i dodirnuti mu svjetlucavo krzno. Ili obrisati ta¬mnocrvenu mrlju s njegove njuške.
Žarko sam željela da je ta krv njegova. Stara posjekotina ili ogrebotina zarađena u borbi.
Ali nije se tako doimala. Doimala se kao da pripada nekom drugom.
»Jesi li ga ti ubio?« šapnula sam.
Zvuk moga glasa nije ga otjerao kao što sam očekivala. Bio je miran poput kipa, s pogledom na mom licu, ne na mesu u ruci.
»To je sve o čemu govore na vijestima«, govorila sam kao da me može razumjeti. »Nazivaju to okrutnim. Kažu da je to djelo divljih životinja. Jesi li ti to učinio?«
Gledao je u mene netremice, nepokretan. A onda, prvi put u šest godina, sklopio je oči. To je bilo protivno svakom prirodnom vučjem instinktu. Cijeli vijek bez treptaja, a sada se smrznuo u gotovo ljudskoj žalosti, sklopljenih blistavih očiju, pognute glave i spuštena repa.
Bio je to najtužniji prizor koji sam ikada vidjela.
Prišla sam mu vrlo polako, oprezno, ne strahujući od purpur¬nih usta i zubi koje su skrivala, nego od toga da bih ga mogla pre¬plašiti i otjerati. Trgnuo je ušima, na taj način priznavši mi pravo na prisutnost, ali nije se pomaknuo. Čučnula sam, ispustivši meso na snijeg pored nas. Kada je dodirnulo do, lecnuo se. Bila sam toliko blizu da sam mogla osjetiti divlji miris njegova krzna i toplinu daha.
Zatim sam učinila ono što sam uvijek željela — stavila sam ruku u njegov gusti ovratnik, a kada nije ustuknuo, zarila sam mu obje ruke u krzno. Gornji sloj nije bio mekan kao što je izgledao, ali ispod toga grubog zaštitnog sloja nalazilo se pahuljasto paperje.
Zarežao je dubokim tonom i naslonio glavu na mene, zatvo¬renih očiju. Ponašala sam se kao da nije ništa drugo do običan obiteljski pas, iako mi njegov divlji, oštar miris nije dao da zabo¬ravim što je uistinu.
Na trenutak sam zaboravila gdje sam, što sam. Na trenutak to nije bilo važno.
Kretnja mi je privukla pozornost; u daljini, na rubu šume, jedva vidljiva u sve slabijoj svjetlosti sumraka, gorućim očima pro¬matrala nas je bijela vučica. Osjetila sam vibraciju uz svoje tijelo i shvatila da moj vuk reži na nju. Vučica je prišla bliže, neobično smiona, a on se okrenuo, još uvijek u mojim rukama, licem prema njoj. Lecnula sam se kada je škljocnuo zubima.
Nije nijednom zarežala, ali to je nekako činilo situaciju još gorom. Vuk bi trebao režati. Ona je samo zurila, pogledom pre¬lazeći s njega na mene, isijavajući mržnju svakim djelićem svoga tijela.
Još uvijek režeći potmulo, gotovo nečujno, moj vuk jače se naslonio na mene, sileći me da se povučem prvo korak, pa još je¬dan, prema verandi. Stopalima sam prepoznala stube i povukla se do kliznih vrata. Ostao je u podnožju stuba sve dok nisam otvorila vrata i zaključala ih iznutra.
Čim sam ušla, bijela vučica sunula je naprijed i zgrabila ko¬mad mesa koji sam ispustila. Iako joj je moj vuk bio bliži i očita prijetnja za hranu, mene je gledala kroz staklena vrata. Jedan dugi trenutak smo se gledale, a zatim je nestala u šumi, poput duha.
Moj vuk je oklijevao, stojeći na rubu šume; njegove su oči odražavale svjetlost koja je dopirala s mojeg trijema.
Pritisnula sam dlan na hladno staklo.
Razdaljina medu nama nikada se nije činila većom.


ŠESTO POGLAVLJE

Grace


5 C

Kad je otac došao kući, još uvijek sam bila izgubljena u nijemom vučjem svijetu, zamišljajući po tko zna koji put iznova oštro krzno svog vuka pod dlanovima. Iako nevoljko, oprala sam ruke kako bih dovršila večeru, ali njegov mošusni miris zadržao mi se na odjeći, neprestano me podsjećajući na naš susret. Trebalo je proći šest godina kako bi mi dopustio da ga dodirnem. Da ga zagrlim. I ovaj put me zaštitio, kao uvijek. Očajnički sam se željela nekome povjeriti, ali znala sam da tata ne bi dijelio moje uzbuđe¬nje, naročito dok su televizijski komentatori još uvijek rogoborili u vezi napada. Zato sam šutjela.
Tata je toptao nogama u hodniku. Nije me mogao vidjeti u kuhinji, ali je viknuo: »Večera super miriše. Grace.«
Ušao je u kuhinju i pogladio me po glavi. Iako su mu se oči iza naočala doimale umornima, smiješio se: »Gdje ti je majka? Slika?« Kaput je prebacio preko stolice.
»Prestaje li ikad?« Pogledala sam prema kaputu. »Znam da ga nećeš ostaviti ovdje.«
Podignuo ga je ljubazno se smiješeći i viknuo prema stubama: »Vrijeme je za večeru, Rags.« Mamu je zvao nadimkom samo kad je bio dobre volje. Mama je za ravno dvije sekunde bila u žutoj
kuhinji. Bila je zadihana od trčanja niz stepenice — ona baš nikada nije hodala — a na jagodici je imala mrlju zelene boje.
Tata ju je poljubio, izbjegavajući mrlju. »Jesi li bila dobra, ljubimice moja?« Zatreptala je. Doimala se kao da zna što će tata sljedeće reći. »Najbolja.«
»A ti Gracie?«
»Još bolja nego mama.«
Tata je pročistio grlo: »Dame i gospodo, u petak dobivam povišicu. Dakle...«
Mama je sklopila ruke i zavrtjela se gledajući se u ogledalu u hodniku. »Moći ću unajmiti onaj prostor u gradu!«
Tata se nasmiješio i kimnuo. »A za tebe, Gracie, nabavit će¬mo neki bolji automobil od onog smeća koje imaš, čim stignem otići do auto-salona. Već mi je dosta toga da ga moram stalno voziti na popravak.«
Mama se opet vrckavo nasmijala i sklopila ruke. Otplesala je u kuhinju, recitirajući neku blesavu pjesmicu. Ako zbilja unajmi onaj prostor u centru, vjerojatno više nikada neću vidjeti nijedno od svojih roditelja. Osim za večerom. Obično bi se pojavili kada je trebalo jesti.
No, to mi je sada izgledalo potpuno nevažno u usporedbi s obećanjem da ću dobiti neko pouzdano vozilo. »Zbilja? Auto samo za mene? Mislim, pravi?«
»Malo manje smeće od ovog sada«, obećao je tata. »Ništa prekvalitetno.«
Zagrlila sam ga.
Imati takav auto, značilo je slobodu.
Te noći ležala sam u svojoj sobi čvrsto stisnutih očiju, pokušavaju¬ći zaspati. Svijet s druge strane mog prozora bio je prigušen, kao kad pada snijeg. Bilo je prerano za snijeg, ali zvukovi su bili jedva čujni. Pretihi.
Zadržala sam dah fokusirana na noć, pokušavajući osluhnuti kretanja u nepomičnoj tami.
Postupno sam postajala svjesna da je jedva čujno pucketanje razbilo tišinu, bockajući mi uši. Zvučalo je baš poput kandži na ve¬randi ispred mog prozora. Je li to bio vuk? Možda rakun. Opet se čulo nježno grebuckanje i režanje - to definitivno nije bio rakun.
Ogrnula sam pokrivač, sišla s kreveta i bešumno prešla preko golih podova osvijetljenih svjetlom polumjeseca. Oklijevala sam pitajući se jesam li možda tek sanjala taj zvuk, ali tak, tak, tak se opet začulo iza prozora. Podigla sam roletu i pogledala prema ve¬randi. Okomito iz moje sobe vidjelo se prazno dvorište. Ogoljena, pusta, crna, široka debla stršala su poput ograde između mene i šumskih dubina.
Iznenada, lice se pojavi naspram moga i ja iznenađeno po- skočih. S druge strane stakla stajala je bijela vučica, sa šapama na vanjskoj prozorskoj dasci. Bila je toliko blizu da sam jasno vidjela vlagu uhvaćenu u nabore u krznu. Poput dragulja modre oči sjajile su prema mojima, izazivajući me da odvratim pogled. Prozor je zavibrirao od potmula režanja; znala sam što mi želi reći — bilo je jasno kao da je ispisano na staklu: »Ne pripadaš mu, ne može te zaštititi.«
Zurila sam u nju. Zatim sam bez razmišljanja povukla usne preko zuba i zarežala. Taj odbjegli zvuk obje nas je iznenadio i ona odskoči od prozora. Mračno me je pogledala preko ramena, pomokrila se u kut verande, a zatim je dugim koracima otrčala prema šumi.
Ugrizla sam se za usne, kako bih izbrisala s njih čudnu gri¬masu režanja. Uzela sam džemper s poda i dopuzala do kreveta. Odgurnuvši jastuk, smotala sam džemper u kuglu i stavila ga pod glavu.
Zaspala sam uz miris svog vuka. Borove iglice, hladna kiša, miomirisi zemlje, oštre čekinje na mom licu.
Kao da je bio tu.

SEDMO POGLAVLJE

Sam
2 °C

Još uvijek sam mogao osjetiti njezin miris na svom krznu. Uvu¬kao mi se pod kožu; sjećanje na neki drugi svijet.
Njezin miris me je opijao. Previše sam se približio. Instinkti su me upozoravali. Naročito kada sam se sjetio što se upravo do¬godilo s dječakom.
Miris ljeta u njezinoj koži, napola zaboravljena melodija nje¬zina glasa, njezini prsti u mom krznu. Svaki taj djelić pjevao je o sjećanju na bliskost s njom.
Preveliku bliskost.
Od koje se više nisam mogao otrgnuti.


OSMO POGLAVLJE
Grace


18°C

Cijeli sljedeći tjedan u školi bila sam rastresena. Lebdjela sam kroz satove, tek ponešto zabilježila. Sve o čemu sam mogla misliti bilo je krzno mog vuka pod mojim rukama i slika bijele vučice kako reži ispod mog prozora. Međutim, naglo sam se pribrala kad je profesorica Ruminski, na sat na kojem smo raspravljali O budućim životnim pozivima, dovela policajca.
Ostavila ga je samog ispred nas, što mislim da je bilo popri¬lično okrutno s obzirom da je bio već sedmi sat i mnogi od nas već su nemirno očekivali vrijeme za bijeg. Možda je smatrala da je jedan policajac sposoban nositi se s običnim srednjoškolcima. Ali na učenike trećeg razreda srednje škole, koji ne žele ušutjeti, ne može se pucati kao na kriminalce.
»Zdravo«, rekao je policajac. Ispod remena načičkanog fu¬trolama za pištolje i suzavcem te drugim izabranim oružjem, izgledao je mlado. Letimice je pogledao prema profesorici Ruminski koja se beskorisno motala oko otvorenih vrata učionice i upirala prstom prema blještavoj identifikacijskoj znački na njegovoj košu¬lji: WILLIAM KOENIG.
Profesorica Ruminski već je napomenula da je policajac bivši učenik naše vrsne škole, ali njegovo lice i ime nisu mi bili pozna¬ti. »Ja sam policajac Koenig. Vaša profesorica, gospođa Ruminski, pozvala me je prošli tjedan na ovaj sat.«
Virnula sam prema Oliviji na susjednome mjestu, željela sam vidjeti što ona misli o svemu ovome. Kao i obično, sve u vezi Olivije doimalo se čisto i uredno: utjelovljena čista petica. Tamnu kosu isplela je u savršenu pletenicu, a košulja joj je bila svježe izglačana. Olivijina usta nisu otkrivala njezine misli. Za to joj je trebalo gledati u oči.
»Sladak je«, šapnula mi je. »Totalno volim obrijanu glavu. Misliš li da ga mama zove Will?«
Nisam još znala kako se nositi s Olivijinim potpuno novim i potpuno otvorenim zanimanjem za frajere pa sam samo zakolutala očima. Bio je sladak, ali nikako moj tip. Mislim da još nisam ni imala svoj tip.
»Postao sam policajac odmah nakon završetka srednje ško¬le«, rekao je policajac Will.
Doimao se vrlo ozbiljnim, mršteći se na poseban, zaštitnički, policijski način. »Oduvijek sam se ovime želio baviti i svoj posao shvaćam vrlo ozbiljno.«
»Pa jasno«, šapnula sam Oliviji. Nisam vjerovala da ga majka zove Will.
Policajac William Koenig ispalio je prema nama samo pogled i stavio ruku na pištolj. Pretpostavljam da mu je to bila navika, iako se stvarno doimao kao da razmišlja o tome da nas upuca zbog šaptanja. Olivia je potonula u svoj stolac dok se nekoliko djevojaka zahihotalo.
»To je izvrsna karijera i jedna od rijetkih za koju još nije po¬treban fakultet«, nastavio je. »Možda netko, hmmm, medu vama želi postati policajac?«
Hmmm ga je otkrilo. Da tada nije pokazao oklijevanje, mi¬slim da bi razred ipak bio pristojan.
Ruka je sunula u zrak. Elizabeth, jedna od mnogih učenika Mercy Falls škole koja je još uvijek nosila crninu nakon Jackove smrti, upitala je: »Je li istina da je netko ukrao tijelo Jacka Culpe- pera iz mrtvačnice?«
šapat je provalio razredom kao reakcija na njezinu smionost, a policajac Koenig doimao se kao da uistinu ima razloga upucati je. Ali samo je rekao: »Nisam ovlašten raspravljati o detaljima is¬trage.«
»Dakle, vrši se istraga?« s prednjeg dijela učionice začuo se muški glas.
Elizabeth je upala: »Moja mama čula je od dostavljača. Je li to istina? Zašto bi netko ukrao truplo?«
Teorije su se nizale munjevito brzo.
»Sigurno na taj način nešto zataškavaju. Samoubojstvo.«
»Kako bi krijumčarili drogu!«
»Medicinsko eksperimentiranje!«
Neki je tip rekao: »Čuo sam da Jackov tata doma drži pre¬pariranog polarnog medvjeda. Možda su Culpeperovi preparirali Jacka.«
Netko je prijeteći zamahnuo rukom prema tipu koji je po¬sljednji govorio; još je uvijek bio tabu govoriti loše o Jacku i nje¬govoj obitelji.
Policajac Keonig gledao je zaprepašteno prema profesorici Ruminski koja je još uvijek stajala pored otvorenih vrata učionice.
S poštovanjem mu je kimnula i okrenula se prema razredu: »Ti¬šina!«
Utihnuli smo.
Okrenula se prema policajcu Koenigu: »Je li zbilja njegovo tijelo ukradeno?« upitala je.
On je ponovio: »Ja u biti nisam ovlašten raspravljati o deta¬ljima vezanim uz istragu dok je u tijeku.« Ali ovaj put zvučao je bespomoćnije, kao da je na kraju rečenice bio upitnik.
»Policajče Koenig«, rekla je profesorica Ruminski, »Jack je bio vrlo omiljen u ovom gradu.«
To je bila prozirna laz. Ali smrt je učinila čuda za njegov ugled. Pretpostavljam da su svi zaboravili kako je znao pobjesnjeti usred ovih hodnika, ili čak nastave. I kako je to onda izgledalo.
Ali ja nisam. Mercy Falls bio je sazdan od glasina, a glasina u vezi Jacka bila je ta da je kratak fitilj naslijedio od oca. O tome nisam mnogo znala. Smatrala sam da bi svatko sam trebao odabrati kakva će biti osoba, bez obzira na to kakvi su mu roditelji.
»Još uvijek smo u žalosti«, dodala je profesorica Ruminski pokazujući prema moru crnine u razredu. »Ne radi se o istrazi. Radi se o tome da se jednoj povezanoj zajednici pomogne da za¬tvori to poglavlje.«
Olivia je ustima oblikovala riječi; »Dragi moj Bože!« i od¬mahnula glavom. Nevjerojatno.
Policajac Koenig prekrižio je ruke na prsima — tako je za¬dobio djetinjast, cmizdrav izgled, kao malo dijete koje tjeraju da nešto učini protiv svoje volje. »To je istina. Istražujemo što se dogodilo. Razumijem da je gubitak nekoga tako mladog«, ovo je dolazilo od nekoga tko je imao jedva preko dvadeset, »strašan udarac za zajednicu, ali sada molim svakoga od vas da poštuje obi¬teljsku privatnost i povjerljivost istrage.«
Vraćao se u ravnotežu.
Elizabeth je ponovno digla ruku: »Mislite li da su vukovi opasni? Dobivate li puno poziva zbog njih? Moja mama kaže da dobivate.«
Policajac Koenig gledao je profesoricu Ruminski, ali sada mu je već trebalo biti jasno da nju zanimaju iste stvari kao i Elizabeth. »Ne, ne mislim da su vukovi prijetnja stanovništvu. Ja — i ostatak naše postaje — držimo da je ovo bio izolirani incident.«
Elizabeth je rekla; »Ali i nju su bili napali.«
Oh, predivno. Nisam vidjela Elizabeth kako pokazuje na me¬ne, ali bilo je očito jer su se lica cijelog razreda okrenula prema meni. Ugrizla sam se za unutrašnji dio usne. Nije me smetala po¬zornost, nego činjenica da je podsjećanje na taj događaj zapravo podsjećanje da se to može dogoditi bilo kome. Pitala sam se koliko se takvih slučajeva treba dogoditi prije nego što odluče poći za vukovima.
Za mojim vukom.
Znala sam da je to pravi razlog zašto nisam mogla oprostiti Jacku što je umro.
Zbog toga i zbog njegove živopisne povijesti u školi, osjećala sam da bi bilo dvolično da sam se pridružila javnom žalovanju ostatka škole. Nije bilo u redu ni ignorirati to sve, također. Da sam barem znala kako se trebam osjećati.
»To se dogodilo jako davno«, rekla sam policajcu Koenigu, a on se doimao kao da mu je kamen pao sa srca kada sam dodala, »prije mnogo godina. Možda su to bili samo psi.«
Da, lagala sam. Ali tko mi je mogao proturječiti?
»Točno tako«, Koenig je suosjećajno rekao. »Točno tako. Ne treba za nasumične događaje kriviti divlje životinje. Nema smi¬sla stvarati paniku kada nije opravdana. Panika vodi u nepažnju, a nepažnja stvara nesreće.«
Točno sam to mislila i ja. Osjetila sam neodređenu poveza¬nost s policajcem — »neduhovitim Koenigom« — koji je vraćao razgovor na temu policijskih karijera. Nakon završetka sata učenici su nastavili razglabati o Jacku, a Olivia i ja požurile smo prema ormarićima.
Netko me povukao za kosu. Okrenula sam se. Rachel je sta¬jala iza mene, s tužnim izrazom lica. »Cure, morat ću odgoditi naš sastanak danas popodne. Luda maćeha inzistira na obiteljskom putovanju u Duluth. A zauzvrat, za moju Ijubav, morat će mi ku¬piti nove cipele. Možemo li se naći sutra ili neki drugi dan?« Jedva sam stigla kimnuti, a Rachel je smiješeći se već letjela niz hodnik.
»Idemo k meni?« pitala sam Oliviju. Još uvijek sam se čud¬no osjećala kad bih to pitala. U nižim razredima Olivia, Rachel i ja provodile smo svaki dan zajedno — to je bio nijemi sporazum. Sve se promijenilo kada je Rachel našla prvog dečka, zanemarila Oliviju i mene, štrebericu i nezainteresiranu, te na taj način okrnjila naše prijateljstvo.
»Naravno«, rekla je Olivia, zgrabila svoje stvari i krenula za mnom niz hodnik. Uštipnula me za lakat: »Gledaj!« Pokazala je na Isabel, Jackovu mlađu sestru, koja je išla s nama u razred. Is.ibel je naslijedila i više nego dovoljno obiteljske ljepote koju je okrunjivala anđeoski kovrčava plava kosa. Vozila je bijeli džip, ima¬la čivavu koju je odijevala u skladu s odjećom i nosila sa sobom u torbi. Oduvijek sam se pitala kad će napokon shvatiti da živi u Mercy Fallsu u Minnesoti, gdje ljudi jednostavno nisu za to marili.
Isabel je zurila u svoj ormarić kao da gleda u neki drugi svijet. Olivia je primijetila: »Ne nosi crninu.«
Isabel se naglo pribrala i pogledala nas kao da zna da o njoj govorimo. Brzo sam skrenula pogled, ali na sebi sam osjećala njezin.
»Možda je prestala žalovati«, rekla sam nakon što nas više nije mogla čuti.
Olivia je otvorila vrata propuštajući me: »Možda je jedino ona uistinu žalovala.«
Kad smo došle doma, napravila sam kavu i kolačiće od brusnica. Sjele smo za kuhinjski stol i pod žućkastim svjetlom pregledavale smotak najnovijih Olivijinih fotografija. Za Oliviju je fotografira¬nje bilo poput religije, obožavala je svoj fotoaparat i proučavala tehnike kao da se radi o životnim pravilima. Kada bih gledala nje¬zine fotografije, zamalo bih i ja postala sljedbenicom. Mogle su dočarati iluziju da se uistinu nalazimo negdje drugdje.
»Stvarno je sladak. Ne možeš reći da nije«, rekla je.
»Još uvijek govoriš o superozbiljnom policajcu? Sto je s to¬bom?« Odmahnula sam glavom i uzela sljedeću fotografiju. »Ni¬sam te nikad prije vidjela toliko opsjednutu živom osobom.«
Olivia se nasmiješila naginjući se preko šalice iz koje se širila para. Zagrizla je kolač i počela govoriti punih usta, zaklanjajući ih rukom kako bi me zaštitila od mrvica koje su ispadale. »Mislim da postajem jedna od onih koje padaju na uniforme. Ma daj, zar se ne slažeš da je zgodan? Osjećam... osjećam potrebu za dečkom. Trebale bismo jednom naručiti pizzu. Rachel kaže da je dostavljač stvarno sladak.«
Opet sam zakolutala očima. »Odjednom želiš imati dečka!«
Olivia nije digla pogled s fotografija, ali osjetila sam da je jako zanima moj odgovor. »Zar ti ne želiš?«
»Kad naiđe onaj pravi«, promrmljala sam.
»A kako ćeš znati koji je pravi ako ne pogledaš malo oko sebe?«
»A ti baš imaš hrabrosti prići dečku! Osim posteru Jamesa Deana.« Glas mi je bio borbeniji nego što sam htjela pa sam do¬dala smijeh na kraju kako bih popravila dojam. Olivia se namrštila, ali ništa nije rekla. Jedno vrijeme sjedile smo u tišini prebirući kroz njezine fotografije.
Zadržala sam se na slici Olivije, Rachel i mene zajedno u kru¬pnom planu; slikala nas je njezina majka neposredno prije početka školske godine. Rachelino pjegavo lice bilo je rastegnuto u divlji osmijeh, jednu je ruku čvrsto ovila oko Olivijinih, a drugu oko mojih ramena. Činilo se kao da nas pokušava utisnuti u okvir slike. Kao i uvijek, ona je bila ljepilo koje je držalo naš trio zajedno; ekstrovertica koja se brinula da se nas dvije povučene ne odvojimo.
Na slici je Olivia izgledala kao ljetni tip, sa svojom potam- njelom maslinastom kožom i zelenim očima prezasićenim bojom. Imala je savršen osmijeh u obliku polumjeseca, jamice u obrazima i sve to. Uz njih dvije ja sam se doimala kao utjelovljenje zime
— tamno plava kosa i ozbiljne smeđe oči, ljetna djevojka koju je hladnoća izblijedjela. Nekad sam mislila kako smo Olivia i ja vrlo slične, obje introvertirani knjiški moljci. Sada sam shvaćala da je moja povučenost bila vlastita odluka, a da je Olivia jednostavno bila odviše sramežljiva. Ali ove godine što smo više vremena pro¬vodile zajedno, to nam je bilo teže ostati prijateljicama.
»Na ovoj izgledam glupo«, rekla je Olivia. »Rachel izgleda suludo. A ti kao da se ljutiš.«
Izgledala sam kao netko tko ne prihvaća ne kao odgovor, go¬tovo tvrdoglavo. Sviđalo mi se.
»Ne izgledaš glupo. Izgledaš kao princeza, a ja kao Ijudož-
der.«
»Ne izgledaš kao ljudožder.«
»Samo sam si davala kompliment«, rekla sam joj.
»A Rachel?«
»Dobro si rekla. Zbilja izgleda suludo. Ili u najmanju ruku nadrogirana kofeinom, kao i uvijek.« Ponovno sam pogledala fotografiju. Uistinu, Rachel je izgledala poput sunca: blještava i puna životne energije, držeći nas dvije uza sebe samo snagom volje, poput dva mjeseca u paralelnoj orbiti.
»Jesi li vidjela ovu?« Olivia je prekinula moje misli i dodala mi jednu od slika.
Bila je to slika mog vuka, napola skrivenog iza drveta, dubo¬ko u šumi. Uspjela je uhvatiti tračak njegova lica u savršeni fokus, oči u oči.
»Možeš je zadržati. Zapravo zadrži cijelu ovu hrpu. Sljedeći put možemo one najbolje staviti u album.«
»Hvala«, odgovorila sam, iskreno zahvalna. Pokazala sam prema slici: »Ova je od prošlog tjedna?«
Kimnula je. Zurila sam u njegovu sliku; oduzimao je dah, ali svejedno se doimao plosnatim i nepotpunim u usporedbi sa stvar¬nošću. Lagano sam prešla palcem preko površine slike kao da mogu dodirnuti njegovo krzno. Osjetila sam čvor u prsima, nešto gorko i tužno. Znala sam da me Olivia gleda, ali to je samo pogoršava¬lo cijelu situaciju, učinilo da se osjećam još usamljenijom. Nekad davno mogla sam s njom o tome razgovarati, ali sada mi se činilo preosobnim. Nešto se promijenilo — mislim da sam to bila ja.
Olivia je odabrala tanki snop fotografija i dodala mi ga. »Ovo je moja kolekcija za hvalisanje.«
Pregledavala sam ih polako, rastresena. Bile su impresivne: jesenji list koji pluta u blatnoj vodi, odraz učenika na prozorskom staklu školskog autobusa, umjetnički zamrljan crnobijeli autopor¬tret. Proizvodila sam oooh i aaah, a zatim stavila sliku svog vuka na vrh i ponovno je pogledala.
Olivia je ljutito zagunđala.
Brzo sam vratila na vrh onu s listom na vodi. Namrštila sam se na trenutak, pokušavajući se sjetiti što bi mama rekla o nekom umjetničkom djelu. Uspjela sam samo reci: »Ova mi se sviđa. Ima... predivne boje.«
Otela mi ih je iz ruke i bacila sliku vuka prema meni takvom silinom da se odbila od mojih prsa i pala na pod. »Da. Ponekad, Grace, ne znam zašto se uopće...«
Nije završila rečenicu, samo je odmahnula glavom. Nisam ra¬zumjela. Je li željela da se pretvaram kako mi se više od slike mog vuka sviđaju neke druge?
»Bok! Ima li koga doma?« bio je to John, Olivijin stariji brat. Njegov dolazak poštedio me je posljedica onog nečeg što je uzrujalo Oliviu. Iz hodnika mi je poslao osmijeh i zatvorio vrata za sobom.
»Hej, ljepotice!«
Olivia je s ledenim izrazom pogledala prema gore. »Nadam se da govoriš o meni.«
»Naravno«, rekao je John gledajući u mene. Bio je zgodan na konvencionalan način — visok, tamnokos kao i njegova sestra, ali prijateljskog izraza i nasmiješenog lica.
»Bilo bi vrlo neukusno upucavati se sestrinoj najboljoj pri¬jateljici. Sad su četiri sata. Kako samo vrijeme leti«, zastao je po¬gledavši Oliviju nagnutu preko stola s hrpom fotografija i mene nasuprot njoj kako pregledavam drugu hrpu, »kad se ništa ne radi. Zar ne možete ništa ne raditi ni kada ste same?«
Olivia je šuteći izravnala svoj kup, a ja sam objasnila: »Mi smo introvertirane. Volimo ne raditi ništa dok smo zajedno. Samo priča, bez akcije.«
»Fascinantno. Olive, morali bismo sada krenuti ako ne želiš zakasniti na sat.« Lagano me je udario po ruci. »Hej, zašto ne pođeš s nama. Grace? Jesu li ti roditelji doma?«
Prezirno sam šmrknula. »Sigurno se šališ. Ja samu sebe od- giijam. Trebala bih dobiti poreznu olakšicu zbog toga.« John se nasmijao, vjerojatno više nego što je moj komentar zasluživao, a Olivia je ispalila prema meni pogled toliko otrovan da bi mogao uhiti neku manju životinju. Zašutjela sam.
»Hajde, Olive«, rekao je John, naizgled ne primjećujući oš- iiice koje su frcale iz očiju njegove sestre. »Svejedno ćeš morati platiti lekciju, dođeš li ili ne. Grace, ideš li?«
Pogledala sam kroz prozor i prvi put nakon mnogo mjeseci zamislila kako nestajem u šumi i trčim dok ne nađem svog vu¬ka među ljetnim drvećem. Odmahnula sam glavom. »Ne danas. Možda drugi put.« John mi je uputio iskrivljen osmijeh. »Da. Hajde, Olive. Bok, ljepotice. Znaš koga možeš nazvati ako trebaš neku akciju uz svu tu priču.«
Olivia je zamahnula ruksakom prema njemu i solidno ga tresnula. A meni je još jednom poslala mračan pogled, kao da sam na neki način ja bila odgovorna za Johnovo ponašanje.
»Hajde, izlazi. Bok, Grace.«
Izgurala sam ih kroz vrata i vratila se u kuhinju bez poseb¬nog razloga. Pratio me je ugodan i neutralan glas spikera koji je opisivao djelo klasične glazbe koje je upravo završilo i najavljivao sljedeće. Tata je u svojoj radnoj sobi, odmah uz kuhinju, ostavio uključen radio. Taj zvuk, koji je podsjećao na prisutnost mojih roditelja, istovremeno je naglašavao njihovu odsutnost. Znajući da će za večeru biti grah iz konzerve ako je sama ne pripravim, prekopala sam frižider i stavila lonac juhe na štednjak da se polako kuha dok roditelji ne dođu kući.
Stajala sam u kuhinji, a hladna popodnevna svjetlost osvjet¬ljavala me je kroz vrata verande; sažalijevala sam samu sebe više zbog Olivijine fotografije nego zbog prazne kuće. Svog vuka nisam vidjela od onog dana kada sam ga dodirnula, prije gotovo tjedan dana, pa iako sam znala koliko je to besmisleno, njegova odsutnost me još uvijek boljela. Glupo je da mi je bilo potrebno da dođe na rub dvorišta kako bih se osjetila potpunom. Glupo, ali potpuno neizlječivo.
Prišla sam stražnjim vratima i otvorila ih želeći osjetiti mi¬ris šume. Prešla sam verandu samo u čarapama i naslonila se na ogradu.
Da nisam izašla iz kuće, mislim da ne bih čula vrisak.

DEVETO POGLAVLJE

Grace


14°C

Vrisak se ponovno začuo iz daljine iza drveća. Za trenutak mi se učinilo da čujem zavijanje, a zatim se urlik pretvorio u ri¬ječi: »Upomoć! Upomoć!«
Mogla sam se zakleti da je to bio glas Jacka Culpepera.
Ali to je bilo nemoguće. Sigurno sam samo umišljala, prisje¬ćala se školske kafeterije i njegova glasa, obično glasnijeg od drugih, dok je podrugljivo dobacivao djevojkama u hodniku.
Svejedno, pratila sam zvuk, krenuvši impulzivno kroz dvorište i drveće. Tlo je bilo vlažno i trnovito pod mojim stopalima i u čarapama; bez cipela sam bila nespretnija. Moji su koraci kroz opalo lišće i zapletenu guštaru zatomili druge zvukove. Zastala sam oklijevajući, osluškujući. Glas je nestao, zamijenilo ga je tiho cviljenje, slično životinjskome, a zatim samo tišina.
Relativna sigurnost dvorišta sada je bila daleko iza mene. Jedan dugi trenutak stajala sam pokušavajući čuti bilo kakav trag onog prvog vriska. Znala sam da ga nisam tek umislila.
Ali nije bilo ničeg drugog do tišine. U toj tišini, miris šume uvlačio mi se polako pod kožu i budio sjećanje na njega. Smrvljene borove iglice, mokra zemlja i dim.
Nije me bilo briga koliko je to bilo idiotski, doći ovako duboko u šumu. Neće nikome štetiti ako odem još malo dublje, da vidim svog vuka. Vratila sam se u kuću samo da bih obula cipele i krenula natrag u hladan jesenji dan. Povjetarac je štipao najavlju¬jući zimu, ali sunce je još uvijek bilo sjajno, jasno, a ispod oklopa od drveća zrak je još uvijek bio zagrijan od nedavnih toplih dana.
Svuda oko mene lišće je veličanstveno umiralo u crvenoj i narančastoj; vrane su graktale iznad mene svoju vibrantnu, ružnu melodiju. Ovako duboko u šumi nisam bila od svoje jedanaeste godine, od onda kad sam se probudila okružena vukovima, ali nisam osjećala strah.
Pažljivo sam koračala izbjegavajući potočiće skrivene u šikari. Ovo je bio nepoznat teritorij, ali osjećala sam se puna pouzdanja, samosvjesna. Nijemo vodena, kao nekim nadnaravnim šestim ču¬lom, slijedila sam iste izgažene staze kojima su vukovi već toliko puta prošli.
Naravno, znala sam da se ne radi o šestom čulu. Bila sam to samo ja, ovaj put dopustivši svojim čulima puno više nego što sam normalno željela priznati. Dopustila sam im da uzmu zamaha, postanu oštrija, efikasnija. Dodiri vjetra prenosili su informacije, gomile svojevrsnih zemljovida, obavještavajući me koja je životi¬nja, kada i kuda prošla. Moje uši percipirale su slabe zvukove do sada neprimijećene; šuškanje grančice iznad mene — zvuk svijanja gnijezda, mek korak srne desetine metara udaljen.
Osjećala sam se kao kod kuće.
Šumom se pronio neobičan urlik, zvuk koji tom svijetu ne pri¬pada. Oklijevala sam, osluškivala. Jauk se ponovno začuo, još glasnije.
Zaobišla sam bor i otkrila porijeklo zvuka - tri vuka. Bijela vučica i crni vođa čopora; od pogleda na vučicu osjetila sam muč¬ninu. Njih dvoje napali su trećeg vuka, koščatog, mladog mužjaka, krzna siva s gotovo plavim odsjajem, s ružnom, napola zaliječenom ranom na ramenu. Druga dva vuka prikovala su ga uz tlo obloženo lišćem uspostavljajući dominaciju. Kad su me vidjeli, sve troje se ukočilo. Prignječeni mužjak okrenuo je glavu, stao zuriti u mene, preklinjao me očima. Sjećala sam ih se iz škole, sjećala sam ih se s vijesti mjesne televizije.
»Jack?« šapnula sam.
Vuk na tlu zazviždao je nemoćno kroz nozdrve. Nastavila sam zuriti u njegove oči. Svijedosmeđe. Imaju li vukovi oči te boje? Možda. Zašto se doimaju kao da im tu nije mjesto? Što sam ih duže gledala, riječi u mojoj glavi postajale su sve glasnije: ljudsko biće, ljudsko biće, ljudsko biće.
Vučica je zarežala u mom pravcu i dopustila mu da se pridi¬gne. Pokušala ga je ugristi sa strane i na taj način odgurnula ga je dalje od mene. Pogledom me pratila cijelo vrijeme, izazivajući me da je zaustavim, a nešto u meni govorilo je da bih možda trebala pokušati. Kada sam uspjela pribrati misli i sjetiti se svog džepnog nožića u hlačama, tri vuka već su bila samo tamne mrlje među udaljenim drvećem.
Sada, kada one oči nisu više bile ispred mene, počela sam se pitati jesam li možda samo umislila sličnost s Jackom. Prošla su već dva tjedna otkad sam vidjela Jacka, a nikada mu prije nisam zapravo posvećivala naročitu pozornost. Možda se više nisam mo¬gla dobro sjetiti njegovih očiju. Sto sam umišljala? Da se pretvorio u vuka?
Duboko sam uzdahnula. Zapravo, upravo to sam mislila. Nisam zaboravila kako izgledaju Jackove oči. Ili njegov glas. Isto lako znala sam da nisam samo umislila ljudski vrisak i očajničko zavijanje. Jednostavno sam znala da je to bio Jack, jednako kao što sam znala naći put kroz šumu.
Utroba mi se stegnula u čvor. Napetost. Očekivanje. Znala sam da Jack nije jedina tajna koju je ova šuma skrivala.
Ležala sam u krevetu te noći i zurila kroz prozor u noćno nebo; nisam spustila rolete. Tisuće svjetlucavih zvijezda utiskivale su se u moju svijest probadajući me čežnjom. Mogla sam satima zuriti u zvijezde, njihova beskrajnost i dubina budili su dio mene koji sam danju ignorirala.
Vani, u dubokoj šumi, čula sam dug, oštar jauk, zatim još jedan; vukovi su počeli zavijati. Još glasova se pridružilo, neki duboki i žalobni, drugi visoki, kratki; sablastan i predivan zbor.
Poznavala sam zavijanje svog vuka; njegov duboki ton isticao se, preklinjao me da ga čujem.
Srce me je boljelo, rastrgano između želje da prestanu i da nastave zauvijek. Zamišljala sam da smo zajedno u zlatnoj šumi, da ih gledam kako zabacuju glavama i zavijaju pod beskrajnim zvjezdanim nebom. Suza mi je kliznula niz obraz; osjećala sam se glupo i jadno, ali nisam zaspala dok i posljednji glas nije zamro.


DESETO POGLAVLJE

Grace


15°C

Trebamo li ponijeti doma onu knjigu — Proučavanje utrobe — ili kako se već zove?« pitala sam Oliviju. »Iz koje smo dobili za čitanje? Ili je ostaviti ovdje?«
Zalupila je ormarić naručja punog knjiga. Nosila je naočale za čitanje, one koje imaju lanac tako da mogu visjeti oko vrata. Oliviji je taj izgled pristajao na neki šarmantan, knjižničarski način. »Puno toga imamo za čitanje. Nosim je sa sobom.«
Ponovno sam posegnula u ormarić i izvadila knjigu. Hodnik iza nas brujao je od učenika koji su spremali stvari i kretali kući. Cijeli dan pripremala sam se ispričati Oliviji za vukove. Obično nisam trebala o tome razmišljati, ali nakon što smo se zamalo po¬svađale dan prije, nikako nisam nalazila pravi trenutak. I sada je dan bio na završetku. Duboko sam udahnula. »Jučer sam vidjela vukove.«
Olivia je nemarno prelistavala knjigu na vrhu svoje hrpe, ne shvaćajući značaj moje izjave. »Koje vukove?«
»Jezivu vučicu, crnog mužjaka... i jednog novog.« Ponovno sam dvojila reći joj ili ne. Bila je puno zainteresiranija za vukove od Rachel, a ja nisam imala nikog drugog s kim bih mogla o tome razgovarati. Čak i u mojoj glavi, riječi su zvučale suludo. Ali tajna prijašnje večeri potpuno me je zaokupljala, stezala mi prsa i grlo.
Pustila sam riječima da tiho iscure: »Olivia, ovo će zvučati glupo. Novi vuk — mislim da se nešto dogodilo kad su vukovi napali Jacka.«
Samo je zurila u mene.
»Jacka Culpepera«, rekla sam.
»Znam na koga si mislila«, Olivia se namrštila okrenuta pre¬ma ormariću.
Kad sam vidjela njezine skupljene obrve, zažalila sam što sam započela ovaj razgovor. Uzdahnula sam. »Mislim da sam ga vidjela u šumi. Jacka. Kao...« oklijevala sam.
»Vuka.« Olivia je kvrcnula petama jednom o drugu - ni¬kog drugog nikada nisam vidjela da to radi osim nje i Čarobnjaka iz Oza - zavrtjela se na njima i našla se licem u lice sa mnom. Digla je obrve. »Ti si luda«, jedva sam je mogla čuti od buke učenika koji su se gurali po hodniku oko nas. »Hoću reći, to je lijepa maštarija i mogu razumjeti zašto bi u to željela vjerovati, ali ti si luda. Oprosti.«
Nagnula sam se sasvim blizu jer je hodnik bio toliko bučan da sam se morala naprezati kako bih čula naš razgovor. »Olive, znam što sam vidjela. To su bile Jackove oči. Bio je to njegov glas.« Naravno, zbog njezine sumnje i sama sam počela sumnjati, ali nisam to mogla priznati. »Mislim da su ga vukovi pretvorili u jednog od njih. Čekaj - što si ono rekla? Da ja želim u to vjerovati ?«
Olivia mi je uputila dug i nijem pogled prije nego što je kre¬nula u smjeru naše učionice. »Ozbiljno, Grace. Nemoj misliti da ne znam o čemu se tu radi.«
»O čemu se radi?«
Odgovorila je pitanjem: »Jesu li onda svi oni vukodlaci?«
»Što, cijeli čopor? Ne znam. Nisam razmišljala o tome.« Nije mi palo na pamet. Trebalo je, ali nije. To bi bilo nemoguće. Da su ta duga razdoblja odsutnosti zapravo bila vrijeme koje je moj vuk provodio u ljudskom obliku? Ta ideja smjesta je postala neizdrživo bolna, samo zato što sam očajnički željela da je istinita.
»Da baš! Ne misliš Ii da ta tvoja opsesija postaje na neki način jeziva, Grace?«
Moj odgovor zvučao je obrambenije nego što sam željela. »Nisam opsjednuta.«
Olivia je zastala u hodniku i stavila prst na bradu, a učenici okolo strijeljali su nas ozlojeđenim pogledima. »Hmmm, da, samo 0 tome razmišljaš i samo o tome želiš razgovarati. Kako, za ime svijeta, zovemo takvo nešto? Ah, da! Opsesija!«
»Samo me zanimaju«, ispalila sam. »A mislila sam i tebe.«
»Zanimaju me. Samo ne na način koji potpuno zaokuplja. Ja ne zamišljam da sam jedna od njih.«
Pogled joj se zaoštrio iza naočala za čitanje. »Više nismo trinaestogodišnjakinje, ali ti, izgleda, to još nisi shvatila.«
Ništa nisam rekla. Mogla sam samo razmišljati o tome koliko je bila strahovito nepoštena prema meni, ali nisam joj to mogla reći. Nisam joj više ništa htjela reći. Željela sam otići i ostaviti je samu u hodniku. Umjesto toga, uspjela sam zadržati čvrst glas i reći: »Oprosti, nisam te željela gnjaviti tako dugo. Sigurno te ubijalo glumiti zainteresiranost.«
Olivia je napravila grimasu. »Ozbiljno, Grace, ne želim ispa¬sti bezobrazna. Ali jednostavno si nemoguća.«
»Ne, nego me pokušavaš uvjeriti da sam jezivo opsjednuta nečim što mi je važno. To je zbilja« — trebalo mi je dugo da nađem riječ, pa je pauza pokvarila željeni efekt — »filantropski od tebe. Hvala na pomoći.«
»Daj odrasti već jednom!« ispalila je naglo i probila si put
iza mene.
Nakon što je otišla, hodnik je odjednom postao pretih. Obra¬zi su mi gorjeli. Umjesto da krenem kući, vratila sam se u praznu učionicu i skljokala se na stolicu s glavom među rukama. Ne mogu se sjetiti kad sam se posljednji put posvađala s Olivijom. Posvećivala sam pažnju svakoj njezinoj fotografiji. Pozorno sam slušala bezbrojne teatralne izljeve o njezinoj obitelji i njihovu pritisku da postiže dobre rezultate u školi. Misli mi je omelo škripanje plu- tenih potpetica. Miris skupocjena parfema dopro je do mene tre¬nutak prije nego što sam podigla pogled i vidjela Isabel Culpeper kako se naginje preko mog stola.
»Čujem da ste jučer s onim policajcem razgovarali o vuko¬vima«, glas joj je bio ugodan, ali izraz njezinih očiju nijekao je taj dojam. Suosjećanje koje je njezina pojava izazivala, nestalo je s riječima: »Pretpostavit ću radije da nisi dobro informirana nego da si totalno retardirana. Čula sam te kad si govorila ljudima da vukovi nisu problem. Možda nisi čula vijesti — te zvijeri ubile su mi brata!«
»Zao mi je zbog Jacka«, rekla sam, automatski želeći dodati nešto vukovima u obranu. Na trenutak sam se sjetila Jackovih očiju i što bi takvo otkriće značilo Isabel, no odustala sam od te zamisli gotovo istog trena. Ako me je Olivia smatrala ludom zbog toga što vjerujem u vukodlake, Isabel bi razgovarala s mjesnom mentalnom ustanovom prije nego što bih uspjela završiti rečenicu.
»Začepi!« Isabel mi je prekinula misli. »Znam da ćeš reći da vukovi nisu opasni. Pa, očito jesu. I očito je da će netko morati učiniti nešto po tom pitanju.«
U mislima sam se prebacila na razgovor u učionici. Tom Cul¬peper i njegove preparirane životinje. Zamislila sam svog vuka — prepariranog, sa staklenim očima.
»Ne znaš jesu Ii to učinili vukovi. Možda je bio...« zaustavila sam se. Znala sam da su vukovi to učinili. »Gledaj, nešto je pošlo po zlu. Mogao je to biti samo jedan vuk. Najvjerojatnije ostatak čopora nije imao nikakve veze s...«
»Kako je divno biti objektivan!« ispalila je Isabel. Promatrala me je jedan dug trenutak. Dovoljno dug da se zapitam o čemu zapravo razmišlja. A zatim je rekla: »Slušaj me sada! Morat ćeš okončati svoje Greenpeace ljubavne afere s vukovima, jer ubrzo ih više neće biti, htjela ti to ili ne.«
Glas mi je bio napet. »O čemu govoriš?«
»Zlo mi je od toga što okolo govoriš ljudima da su vukovi bezopasni. Oni su ga ubili. Ali znaš što? S time je gotovo. Još danas«, kucnula je po mom stolu. »Pa-pa.«
Zgrabila sam je za zapešće - ruka mi je bila puna debelih narukvica: »Što to treba značiti?«
Isabel je zurila u moju ruku na svom zapešću, ali nije ju tr- gnula nazad. Namjerno, jer je željela čuti moje pitanje: »Ono što se dogodilo Jacku, više se nikada neće ponoviti. Ubijaju vukove Danas. Sada.«
Izvukla je ruku iz mojeg, sada već olabavljenog, stiska i izle¬tjela kroz vrata.
Jedan trenutak samo sam sjedila za stolom, zajapurenih obra¬za, ponavljajući u sebi njezine riječi.
A onda sam skočila sa stolice, a moje školske bilježnice zalepršale su prema podu poput ravnodušnih ptica. Ostavila sam ih ondje i pojurila prema svom autu.
Kada sam stigla do auta i sjela za volan, bila sam bez daha, a Isa- belme riječi vrtjele su mi se u glavi. Nikad nisam smatrala vukove ugroženim životinjama, ali kada sam počela zamišljati što bi vodeći odvjetnik i egomanijak u ovom gradu, poput Toma Culpepera, bio sposoban učiniti - razdražen zatomljenom ljutnjom i boli, potpomognut bogatstvom i utjecajem: odjednom su mi se činili’ užasno ranjivim.
Upalila sam auto, i on je zbunjeno zaklopotao i nevoljko oži¬vio Podsjetio me na mene. Pogledom sam pratila žutu liniju za školske autobuse koji su čekali uz rub pločnika. Skupine glasnih učenika još uvijek su se motale pločnikom, a ja sam zamišljala po¬put krede bijele siluete breza iza svoje kuće. Jesu li lovci već krenuli za vukovima? Je li hajka već otpočela?
Morala sam stići kući.
Auto je počeo zastajkivati, moje stopalo bilo je nesigurno na spojki.
»Bože«, rekla sam pogledavajući naokolo, pokušavajući procijeniti koliko je ljudi vidjelo da mi se auto ugasio. Mom autu nikada nije bio problem ugasiti se, naročito sada kada je senzor za grijanje otkazivao, ali obično sam mogla vještije rukovati spojkom i
izaći na cestu bez previše neugodnosti. Zagrizla sam usnu, pribrala se, i uspjela ponovno upaliti.

Postojala su dva puta kojima sam mogla doći kući od škole, jedan je bio kraći, ali je sadržavao semafore i stop znakove — danas mi je bilo nemoguće ići tim putem, bila sam preošamućena da bih prtljala sa svojim mušičavim autom. Za sjedenje uz cestu nisam imala vremena. Druga ruta bila je nešto duža, ali samo s dva stop znaka. Osim toga, išla je uz rub šume Boundary, u kojoj su živjeli vukovi.
Dok sam vozila, najbrže što sam se usuđivala ovim autom, utroba mi se preokretala, a od napetosti mi je postalo mučno. Pro¬vjerila sam brojčanik, auto se počeo pregrijavati. Glupi auto! Da me je barem otac već odveo u auto-salon, kao što je neprestano obećavao!
Nebo je počelo gorjeti, horizont se presijavao u blistavoj cr¬venoj pretvarajući tanke oblake u krvave pruge iznad drveća. U ušima mi je zujalo, a koža mi je postala osjetljiva, naelektrizirana. Cijela moja utroba vrištala je da nešto nije u redu. Nisam znala što me je više uzrujavalo — napetost zbog koje su mi se ruke tresle ili poriv da napravim prezirnu grimasu i suprotstavim se.
Vidjela sam ispred sebe red kamioneta parkiranih uz cestu. Njihovi pokazivači smjera svijetlili su u noći koja je padala, na trenutke osvjetljavajući šumu uz cestu. Figura se nagnula preko kamioneta na kraju kolone držeći u ruci nešto što nisam mogla prepoznati iz daljine. Utroba mi se opet preokrenula, popustila sam gas, a motor je uzdahnuo i stao, te je moj auto nekontroli¬rano klizio nizbrdicom u sablasnoj tišini. Okrenula sam ključ, ali zbog mojih drhtavih ruku i crvenog znaka na senzoru za grijanje motor se samo zatresao pod pokrovom auta, ali nije upalio. Da sam barem sama otišla u salon! Tatina čekovna knjižica ionako je bila kod mene.
Potiho gunđajući, zakočila sam i pustila auto da sam otklizi do znaka stop iza kamioneta. Nazvala sam mamu u atelje. Nije se javljala, sigurno je već bila na otvorenju svoje galerije. Nisam bila zabrinuta kako ću stići kući, bila je dovoljno blizu da otpješačim
do nje. Zabrinjavali su me kamioneti. Potvrđivali su da je Isabel govorila istinu.
Na zaustavnoj traci izašla sam iz auta i prepoznala osobu koja je stajala uz kamionet na kraju kolone.
Policajac Koenig, bez uniforme, bubnjao je prstima po po¬krovu motora. Približila sam se, još uvijek osjećajući mučninu, a on je podigao pogled i prestao bubnjati. Nosio je jarkonarančastu pelerinu i držao sačmaricu u naručju.
»Problemi s autom?« pitao je.
Vrata auta zalupila su se iza mene i naglo sam se okrenula. Drugi auto zaustavio se i dva lovca u narančastim jaknama sišla su niz cestu. Pokušala sam vidjeti kamo idu i dah mi je zastao u grlu. Desetine lovaca stajale su nagurane na zaustavnoj traci. Svi su nosili puške i bili su uznemireni, prigušenih glasova. Zaškiljila sam prema magličastom drveću iza plitkog jarka i vidjela kako narančaste jakne, poput točkica, inficiraju šumu.
Lov je otpočeo.
Okrenula sam se prema Koenigu i pokazala prstom na pušku u njegovim rukama. »Je li to za vukove?«
Koenig se doimao kao da je nakratko zaboravio gdje se za¬pravo nalazi: »To je...«
Glasan prasak začuo se iz šume iza njega; oboje smo poskočili od iznenađenja. Grupa koja je stajala uz cestu počela je klicati.
»Sto je to bilo?« zahtijevala sam objašnjenje. Ali znala sam o čemu se radi. Bio je to pucanj iz puške. Iz šume Boundary. Glas mi je bio iznenađujuće čvrst. »Love vukove, zar ne?«
»Molim vas«, rekao je Koenig, »mislim da biste trebali čekati u svom autu. Mogu vas odvesti kući, ali morat ćete malo pričekati.«
Iz šume se čula udaljena vika te još jedan pucanj nešto dalje Bože! Vukovi! Moj vuk. Zgrabila sam Koeniga za ruku. »Morate im narediti da prestanu! Ne smiju pucati!«
Keonig se povukao korak nazad oslobađajući ruku mog sti¬ska. »Gospođice !«
Još jedan udaljen pucanj, nekako slab i neznatan. U svojoj glavi vidjela sam savršeno vjernu sliku vuka kako se kotrlja, kotr¬lja, s otvorenom ranom na boku, mrtvih očiju. Nisam razmišljala. Riječi su došle same od sebe: »Vaš telefon. Morate ih nazvati i reći im da prestanu. Moja prijateljica. Danas popodne trebala je fotografirati. Sumu. Molim vas, morate ih nazvati.«
»Što?« Koenig se ukočio. »Netko je ondje? Jeste li sigurni?«
»Da«, rekla sam, bila sam sigurna. »Molim vas! Nazovite ih!«
Bože blagoslovi nemaštovita policajca Koeniga jer me nije ispitivao detalje! Izvukao je mobilni telefon iz džepa, utipkao broj i stavio aparat na uho. Obrvama je načinio ravnu, čvrstu liniju. Nakon sekunde maknuo je telefon s uha i pogledao ekran. »Pri¬jem...« promrmljao je, ali je pokušao ponovno. Stajala sam pored kamioneta, s rukama prekriženim na grudima, hladnoća je ulazila u mene. Gledala sam kako se na cestu spušta sivi sumrak, a sunce nestaje iza drveća. Sigurno će morati obustaviti lov kad padne mrak. No, iako im je uz rub ceste stražario policajac, nekako mi se nije činilo da je taj lov legalan.
Ponovno je zurio u svoj telefon i odmahivao glavom. »Ne funkcionira. Čekajte! Znate, bit će sve u redu — oprezni su — siguran sam da neće pucati u čovjeka. Ali idem ih upozoriti. Samo trebam zakočiti pušku. Gotov sam za trenutak.«
Dok se pripremao odložiti pušku u kamionet, iz šume se za¬čuo još jedan pucanj. U meni je nešto prepuklo. Više nisam mogla čekati. Preskočila sam jarak i četveronoške se popela prema drveću ostavljajući Koeniga za sobom. Čula sam ga kako me doziva, ali bila sam već duboko među drvećem. Morala sam ih zaustaviti - upozoriti svog vuka — nešto sam morala učiniti. Ali dok sam trčala, skližući se između drveća i preskačući pale grane, imala sam samo jednu misao u glavi — zakasnila sam.



JEDANAESTO POGLAVLJE

Sam


10°C

Bježali smo. Hrlili smo poput nijemih, tamnih kapi vode preko trnovita grmlja i oko drveća, dok nas ljudi nisu dognali pred sebe.
Šuma koju sam poznavao, šuma koja me je štitila, bila je pre¬plavljena njihovim oštrim mirisima i povicima. Jurio sam zajedno s drugim vukovima, čas vodeći, čas slijedeći, držeći nas na okupu.
Palo drveće i šikaru nisam prepoznavao pod nogama; posrtaje sam izbjegavao dugim, beskrajnim, letećim skokovima, jedva dotičući do.
Užasavalo me je ne prepoznavati gdje se nalazim.
Slali smo jedni drugima jednostavne slike našim nijemim, jalovim jezikom: tamni likovi iza nas, likovi prekriveni svjedećim upozorenjima; nepomični, već hladni vukovi, miris smrti u našim nozdrvama.
Prasak me zaglušio, izbacio iz ravnoteže. Pored sebe sam čuo cviljenje. Nisam se trebao okrenuti da bih znao koji je od nas to bio. Nije bilo vremena za zadržavanje; ništa nisam mogao učiniti, čak i da ga je bilo.
Novi mirisi dopirali su mi do nozdrva: gnjilež zemlje i usta-
mirna voda. Jezero. Navodili su nas prema jezeru. Stvorio sam jasnu sliku u svojoj glavi u isto vrijeme kada i Paul, vođa čopora.
Tihi, žuboreći rub vode, tanki borovi raštrkani na neplod¬nom tlu, jezero koje seže u nedogled.
Čopor vukova nagomilan na obali. Bez izlaza. Bili smo lovi¬na. Šmugnuli smo ispred njih, poput šumskih duhova. Srljali smo u propast, borili se dalje ili ne.
Drugi su nastavili trčati prema jezeru.
Ja sam se zaustavio.



DVANAESTO POGLAVLJE
Grace
9°C
Ovo nije bila ista šuma kroz koju sam prolazila samo nekoliko dana ranije; oslikana svim živopisnim nijansama jeseni. Ovo je bila gusta šuma načinjena od tisuća tamnih, u sumraku pocrnje¬lih stabala. Nestalo je šesto čulo koje sam zamišljala da me vodi; sve poznate staze uništili su lovci u narančastim jaknama. Uopće se nisam mogla orijentirati, morala sam se zaustavljati i osluškivati udaljene korake kroz suho lišće. Dah mi je palio grlo kada sam spazila prvu narančastu jaknu kako nejasno blista u sutonu. Vikala sam, ali jakna se nije okrenula; osoba je bila predaleko da bi me mogla čuti. Onda sam vidjela i druge narančaste točkice raspršene po šumi, sve su se kretale sporo i nesmiljeno u istom pravcu. Stva¬rale su buku. Gonile vukove ispred sebe.
»Stani«, vikala sam. Vidjela sam obris lovca s puškom u ruci. lako već posrćući od umora - noge me više nisu slušale, uspjela sam se približiti.
Zaustavio se i okrenuo, iznenađen, čekao je dok se nisam približila. Morala sam prići jako blizu da mu vidim lice; u šumi se već bližila noć. Njegovo izborano lice starijeg čovjeka, činilo mi se poznato, ali nisam se mogla sjetiti zašto. Lovac se čudno namrštio, činilo mi se da vidim izraz krivice na njegovu licu - možda sam samo umišljala.
»Pa što ti radiš ovdje?«
Pokušala sam nešto reći, ali riječi su se cijedile samo s kraj¬njim naporom, bila sam bez daha. Sekunde su prolazile dok sam se naprezala smiriti disanje.
»Morate prestati. Moja prijateljica je u šumi. Fotografira šu¬mu.«
Zagledao se u mene, a zatim pogledao prema šumi koja je tamnjela. »Sada?«
»Da, sada«, rekla sam pokušavajući ne biti otresita. Vidjela sam crnu kutiju obješenu mu o pojas. »Zovite ih i recite im da prestanu. Mrak je gotovo pao. Kako bi je uopće mogli vidjeti?«
Lovac me je promatrao jedan tjeskoban trenutak prije nego što je kimnuo. Posegnuo je za voki-tokijem, otkačio ga s remena, podignuo i prislonio uz usta. Njegove kretnje — usporena snimka.
»Požurite!« tjeskoba je bolno jurnula mojim tijelom. Lovac je pritisnuo tipku za govor na voki-tokiju. Odjednom se začula cijela salva prštanja i pucnjeva nedaleko od nas. Nisu to bili sla-bašni zvuci, kao kad bi dolazili s ceste, već praskanje poput vatro¬meta; nedvojbeno, pucnjevi iz puške. Zvonilo mi je u ušima. Na neki neobjašnjiv način osjećala sam se potpuno nepristrano, kao da stojim izvan svog tijela. Znala sam da su mi koljena nemoćna i drhtava, čula sam kako mi srce tuče i vidjela crvenilo kako mi se širi pred očima, poput grimizne utvare. Zlokobno jasna noćna mora o umiranju.
U ustima sam osjetila nevjerojatno stvaran metalni okus; dodirnula sam usne misleći da krvare. Ali nije bilo ničega. Niti boli. Samo odsutnost osjeta.
»Netko je u šumi«, rekao je lovac u voki-toki. Nije primije¬tio da dio mene umire.
Moj vuk. Moj vuk. Mogla sam misliti jedino na njegove oči.
»Hej, gospodična«, glas je bio mlađi od lovčeva, a ruka mi je čvrsto zgrabila rame.
»Što je vama? Tako pobjeći! Ovdje ljudi imaju puške«, re¬kao je Koenig.
Prije nego što sam mogla odgovoriti, Koenig se okrenuo pre¬ma lovcu.
»Čuo sam pucnjeve. Prilično sam siguran da ih je čuo cijeli Mercy Falls. Jedno je držati je ovako«, rukom je trgnuo prema puš¬ci u lovčevoj ruci, »a drugo je razmetan se bez razloga.« Pokušala sam se osloboditi Koenigova stiska; osjetivši moju nakanu, reflek¬sno je utisnuo prste još jače, a onda ih opustio shvativši što čini.
»Vi ste ona iz škole. Kako se zovete?«
»Grace Brisbane.«
Na lovčevu licu vidjelo se prepoznavanje. »Kćer Lewisa Brisbanea?« Koenig ga je gledao. »Kuća Brisbanovih je ondje. Na rubu šume.« Lovac je pokazao prstom u pravcu kuće. Bila je ne¬vidljiva iza guštare.
Koenig se nastavio na lovčeve riječi: »Otpratit ću vas do tamo i onda se vratiti te saznati što se dogodilo s vašom prijate¬ljicom. Ralph, upotrijebi tu stvar i reci im da prestanu pucati.«
»Ne trebate me pratiti«, rekla sam, ali Koenig je krenuo sa mnom ostavivši iza sebe lovca Ralpha koji je govorio u voki-toki.
Hladan zrak počeo mi je štipati i bosti obraze; sa zalaskom sunca stigla je hladnoća. Bila sam smrznuta, ukočena iznutra i izvana. Pred očima sam još uvijek imala purpurni zastor, a u ušima pucnjeve.
Bila sam sasvim sigurna da je moj vuk bio ondje. Zastala sam, na rubu šume, zagledana u tamna stakla na stražnjim vratima. Cijela kuća doimala se zapušteno i pusto. Koenig je zazvučao neodlučno upitavši; »Trebam li vas...«
»Odavde mogu sama. Hvala.«
Stajao je oklijevajući dok nisam kročila u dvorište. Onda sam ga čula kako grabi zvučnim koracima, vraćajući se istim putem
smo došli. Jedan dug trenutak stajala sam u tihom sutonu slušajući udaljene glasove šume dok je vjetar šuštao kroz suho lišće na drveću. Stajala sam u prividnoj tišini i razaznavala neke nove zvuke,-: šuštanje životinja u šumi; mogla sam čuti kako se prhko lišće prevrće pod njihovim šapama. Daleki zvuk kamiona na autocesti.
Zvuk ubrzana, isprekidana disanja.
Ukočila sam se. Zadržala dah.
Ali neujednačeni, teški udasi i izdasi nisu bili moji.
Slijedeći zvuk, oprezno sam se popela na verandu, neugodno svjesna i najslabijeg škripanja stuba pod svojom težinom.
Prvo sam osjetila njegov miris a srce mi je istog trena naglo i žestoko ubrzalo. Moj vuk. Detektor svjetla iznad stražnjih vrata reagirao je na moje kretnje i preplavio verandu žućkastom svjetlo¬šću. Bio je ondje, napola sjedeći napola ležeći, poduprt staklenim stražnjim vratima.
Oklijevajući, tiho sam se približavala, daha zastala u grlu. Nje¬gova predivnog krzna više nije bilo, bio je gol, ali ja sam znala da je to moj vuk i prije nego što je otvorio oči. Nije se ni pomaknuo na zvuk mojih koraka, jedino su se njegove, blijede, tako poznate žute oči drhtavo otvorile.
Između uha i nedvojbeno ljudskih ramena rastezala se tamno¬crvena mrlja — smrtonosna, ratnička boja.
Ne znam objasniti kako sam ga prepoznala, ali nijednom ni¬sam u to posumnjala.
Vukodlaci ne postoje.
Usprkos tome što sam Oliviji rekla da sam vidjela Jacka, ni¬sam u to sasvim vjerovala. Ne na ovakav način.
Povjetarac je ponovno pronio miris krvi do mojih nosnica zaustavivši me. Krv. Gubila sam vrijeme. Izvukla sam ključ i na¬gnula se preko njega prema ključanici stražnjih vrata. Prekasno sam spazila kako je ispružio ruku, zgrabio u prazno te se srušio preko praga, ostavivši tamnocrveni trag na staklu.
»Oprosti«, rekla sam.
Nisam mogla procijeniti je li me čuo. Preskočila sam ga, poju¬rila u kuhinju usput paleći svjetla. Zgrabila sam smotak kuhinjskih krpa iz ladice i zamijetila ključeve tatina auta na kuhinjskom pultu, u žurbi nemarno ostavljene pored hrpe papira s posla. Moći ću posuditi tatin auto budem li morala.
Potrčala sam natrag prema vratima. Mogao bi nestati dok sam, okrenuta leđima, strahovala da je samo plod moje mašte, ali nije se ni pomaknuo. Ležao je napola unutra, napola vani i silovito drhtao.
Ne razmišljajući, uhvatila sam ga ispod pazuha i uvukla u unutrašnjost kuće, tek toliko da mogu zatvoriti vrata. Na podu se stvorila staza crvene boje, a pod svjetlom blagovaonice postao je strahovito stvaran. Hitro sam čučnula. Jedva čujno šapnula sam: »Što se dogodilo?«
Znala sam odgovor, ali željela sam mu čuti glas. Zglobovi na njegovim prstima pobijeljeli su od siline kojom je pritiskao vrat, a blistavo crvenilo curilo mu je kroz prste. »Upucan sam.«
Želudac mi se stegnuo, ne zbog značenja njegovih riječi, već zbog glasa kojim ih je izrekao.
Bio je to on. Ljudski glas, ne zavijanje, ali ton je bio isti. Bio je to on.
»Pokaži mi!«
Morala sam mu silom odvojiti ruke od vrata. Bilo je previ¬še krvi da bi se rana mogla vidjeti pa sam samo pritisnula jednu od kuhinjskih krpa preko crvene mrlje koja se širila od brade do ključne kosti. Rana je zahtijevala daleko više od mojih mogućnosti u pružanju prve pomoći. »Drži ovo.«
Oči su bljesnule prema meni, poznate, ali za nijansu drukčije.
Divlja narav sada je bila obuzdana sposobnošću razumijevanja.
»Ne želim se vratiti.« Patnja u njegovu glasu vratila mi je sjećanja; vuk, satrven nijemom tugom, stoji ispred mene. Mladićevo tijelo trgnulo se na čudan, neprirodan način koji mi je nanosio bol.
"Nemoj — nemoj dozvoliti da se promijenim."
Pokrila sam ga drugom, većom krpom skrivajući jezu koja mi je prošla tijelom. U svakoj drugoj prilici njegova bi me golotinja
omela, ali sada, to tijelo zamrljano krvlju i prljavštinom izazivalo je samo sažaljenje. Nježno sam upitala, kao da bi na zvuk moga glasa mogao naglo skočiti i pobjeći: »Kako se zoveš?«
Tiho je zastenjao, i dalje drhtavom rukom pritišćući platno uz vrat. Krpa je bila natopljena krvlju, tanak, crveni mlaz tekao je uz njegovu čeljust i kapao na pod. Polako je legao na pod, prislo¬nio obraz uz drvo, dahom zamagljujući njegovu sjajnu površinu: »Sam.«
Sklopio je oči.
»Sam«, ponovila sam. »Ja sam Grace. Upalit ću tatin auto. Moram te odvesti u bolnicu.«
Drhtao je. Morala sam se nagnuti vrlo blizu kako bih ga us¬pjela čuti. »Grace, Grace, ja...«
Čekala sam trenutak da završi. Ali nije, i ja sam se hitro uspravila te zgrabila ključeve s pulta. Još uvijek nisam sasvim vje¬rovala da nije tek moja izmišljotina — godine sanjarenja i čežnji napokon su ostvarene. Ali što god da je bio, sada je bio tu, i ja ga nisam željela izgubiti.



TRINAESTO POGLAVLJE
Sam
7°C
Nisam više bio vuk, ali još nisam postao Sam.
Bio sam poput utrobe koja se raspinje, preplavljena obećanjem o svjesnosti i razumu: smrznuta šuma daleko iza mene, djevojčica na ljuljački, prsti na strunama i zvuci gitare. Budućnost i prošlost bili su jedno, snijeg, ljeto, zatim opet snijeg.
Razderana, šarena paukova mreža, zaleđena, slomljena, neizmjerno tužna.
»Sam«, zazvala je djevojka, »Sam.«
Bila je objedinjenje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Želio sam odgovoriti, ali bio sam slomljen.

ČETRNAESTO POGLAVLJE
Grace
7°C
Znam, nepristojno je zuriti, ali super stvar sa zurenjem u osobu uspavanu sedativima je ta da vas ne može vidjeti. A istini za volju, nisam mogla prestati zuriti u Sama. Da je išao u moju školu, vjerojatno bi bio smatran emo dečkom ili možda davno zaborav¬ljenim, izgubljenim članom Beadesa. Imao je čupavu crnu kosu i zanimljivo oblikovan nos koji djevojci nikada ne bi pristajao. Nije ni najmanje sličio vuku, ali totalno je sličio mom vuku. Kad sam to shvatila — iako su mu oči, tako poznate od prije, sada bile sklo¬pljene — dio mene počeo je skakati od iracionalne radosti — to je on!
»Još si tu, dušo? Mislila sam da si otišla.«
Osvrnula sam se kad su se zeleni zastori rastvorili i propustili široka ramena medicinske sestre. Na prsima je imala identifikacij¬sku značku na kojoj je pisalo SUNNY.
»Ostat ću dok se ne probudi«, držala sam se rukom za nje¬gov krevet kao da želim pokazati koliko bi me teško bilo ukloniti.
Sunny se nasmiješila prema meni sa sažaljenjem. »Uspavan je sedativima, dušo. Neće se probuditi prije sljedećeg jutra.«
Uzvratila sam joj osmijeh i čvrstim glasom rekla: »Onda ću ostati do tada.«
Već sam satima bila ondje. Dok su izvadili metak i zašili ranu sigurno je već prošla ponoć. Čekala sam da mi se prispava, ali bila sam odveć napeta. Svaki pogled na njega djelovao je poput potre¬sa. Naknadno sam se sjetila kako roditelji nisu našli za shodno da me nazovu na mobilni telefon nakon što su se vratili s otvorenja mamine galerije. Vjerojatno nisu ni primijetili krvavi ručnik kojim sam žurno obrisala pod, ili činjenicu da nije bilo tatinog auta.
Ili se možda još nisu ni vratili s otvorenja. Ponoć je bila rana noć za njih.
Sunnyin osmijeh nije jenjao. »Onda u redu«, rekla je. »Znaš. ima nevjerojatnu sreću. Metak ga je samo okrznuo.« Oči su joj blistale. »Znaš li zašto je to učinio?«
Namrštila sam se, njezine su me riječi lecnule: »Ne razumi¬jem. Pitate zašto je bio u šumi?«
»Dušo, i ti i ja znamo da on nije bio ni u kakvoj šumi.«
Digla sam obrvu čekajući da nastavi, ali nije. Rekla sam: »O da. Bio je u šumi. Lovac ga je slučajno pogodio.« To nije bila laž. Odnosno, sve osim onog slučajno. Bila sam prilično sigurna da nije bilo slučajno. Pucnula je jezikom: »Grace, gledaj... Zoveš se Grace, zar ne? Ti si njegova djevojka?«
Promrmljala sam nešto što je moglo značiti i da i ne, ovisno o sugovornikovoj predodžbi. Sunny je to prihvatila kao da; »Znam da si upoznata sa situacijom, ali on zbilja treba profesionalnu pomoć.«
Odjednom sam shvatila. Zamalo sam se nasmijala. »Mislite da je sam u sebe pucao? Gledajte, Sunny, zar ne? Sunny, u krivu ste.«
Sestra me je izazovno pogledala: »Misliš da smo glupi ? Mi¬sliš da ne bismo primijetili ovo?« Prišla je s druge strane kreveta i uzela Samove mlitave ruke te ih okrenula dlanovima prema stropu: kao u nijemoj molitvi. Rukom je pokazala prema ožiljcima na nje¬govim zapešćima, uspomenama na duboke, promišljeno učinjene rane koje su trebale biti smrtonosne.
Zurila sam u njih, ali govorile su mi koliko i riječi stranog jezika. Ništa mi nisu značile. Slegnula sam ramenima.
»To je od prije nego što sam ga upoznala. Samo vam pokuša¬vam objasniti da nije sam u sebe pucao. Učinio je to neki poludjeli lovac.«
»Da, baš tako, zlato. Neka ti bude. Reci ako budeš nešto trebala.« Sunny me je značajno pogledala prije nego što je poma¬knula zastor i izašla, ostavljajući me nasamo sa Samom.
Krv mi je jurnula u lice. Odmahnula sam glavom i zagledala se u pobijeljele zglobove na svojim prstima kojima sam se držala za rub kreveta. Na vrhu popisa stvari koje su me najviše izbacivale iz ravnoteže, vjerojatno je bila snishodljivost odraslih.
Trenutak nakon što je Sunny izašla, Samove oči načas su se otvorile. U ušima mi je zabubnjalo i zamalo sam iskočila iz vlastite kože. Zurila sam u njega jedan dug trenutak čekajući da mi se puls vrati u normalu. Razum mi je govorio da bih njegove oči trebala klasificirati kao svijedosmeđe, ali one su još uvijek bi¬le žute, i s potpunom sigurnošću ustvrdila sam da me netremice promatraju.
Glas mi je bio mnogo tiši nego što sam mislila da će biti. »Zar ne bi trebao još uvijek spavati?«
»Tko si ti?« Njegov glas imao je isti žalobni, komplicirani ton koji sam poznavala iz njegova zavijanja. Pogledao me suženim pogledom: »Tvoj glas mi je poznat.«
Bol je prostrujala mojim tijelom. Do sada mi nije bilo palo na pamet da se možda nije sjećao vremena provedenog u vučjem obliku. Nisam znala kako to sve funkcionira. Posegnuo je za mo¬jom rukom i ja sam mu je automatski prepustila. Nasmiješio se i s izrazom krivnje privukao je k nosu te onjušio, jednom, pa drugi put. Njegov još uvijek sramežljiv osmijeh rastegnuo se. Izgledao je apsolutno preslatko, toliko da mi je zastao dah. »Poznajem tvoj miris. Nisam te prepoznao, izgledaš drukčije. Oprosti. Osjećam se tako glupo jer se nisam odmah sjetio. Obično mi... mome sjećanju, treba nekoliko sati da se vrati.«
Nije pustio moju ruku, niti sam je ja privukla k sebi, iako mi je dodir njegove kože otežavao koncentraciju. »Da se vrati — odakle?«
»Da se vrati — od kada«, ispravio me je. »Da se vrati od kada sam bio...«
Čekao je. Želio je da izgovorim. Bilo je teže nego što sam mislila; priznati jasno i glasno, iako nije trebalo.
»Od kad si bio vuk«, šapnula sam. »Zašto si ovdje?«
»Zato što sam upucan«, rekao je ugodnim glasom.
»Hoću reći ovakav.« Pokazala sam prema njegovu tijelu, oči¬to ljudskome, ispod blesave bolničke halje.
Trepnuo je. »Ah. Zato što je proljeće. Zato što je toplo. To¬plina me pretvara u mene. U Sama.«
Sada sam izvukla ruku iz njegove. Sklopila sam oči pokuša¬vajući zadržati zdrav razum. Kada sam otvorila oči i progovorila, izrekla sam najprozaičniju moguću stvar. »Nije proljeće. Sada je rujan.«
Nisam baš najbolja u procjenjivanju ljudi, ali učinilo mi se da sam vidjela kako mu je bljesak tjeskobe na trenutak zamutio po¬gled. »To nije dobro«, primijetio je. »Mogu li te nešto zamoliti?«
Ponovno sam sklopila oči na zvuk njegova glasa, tako ne¬objašnjivo poznata, profinjena, poput njegovih očiju kada je bio vuk. Činjenicu o njegovu postojanju bilo mi je teže prihvatiti nego što sam mislila. Otvorila sam oči. Još uvijek je bio tu. Pokušala sam ponovno; otvorila pa zatvorila oči. Još uvijek je bio tu.
Nasmijao se. »Možda imaš epileptički napadaj? Možda bi ti trebala ležati u ovom krevetu.«
Zagledala sam se u njega, a on se zacrvenio poput paprike kad je shvatio što bi njegove riječi mogle značiti. Odgovorila sam na pitanje i tako ga poštedjela nelagode. »Što si me htio zamoliti?«
»Pa, trebao bih nekakvu odjeću. Morao bih odmagliti odav¬de prije nego što skuže da sam neko čudovište.«
»Kako to misliš? Nisam primijetila da imaš rep.«
Sam je posegnuo za povojem na vratu i počeo mu odljeplji- v.iii krajeve.
»Jesi li poludio ?« pokušala sam mu zaustaviti ruku, no bilo je prekasno. Ispod odlijepljene gaze četiri nova šava presijecala su kratku liniju starog ožiljka. Nije bilo krvi, nije bilo nikakva znaka koji bi upućivao na ranu od metka, ničega osim sjajna, ružičasta, ožiljka. Vilica mi se objesila od čuđenja.
Sam se nasmiješio, očito zadovoljan mojom reakcijom.
»Zar ne misliš da bi im nešto bilo sumnjivo?«
»Ali bilo je toliko krvi...«
»Da. Moja koža nije mogla zacijeliti uz sve to krvarenje. Ali čim su me sašili...«
Slegnuo je ramenima i rukama napravio gestu kao da otvara malu knjigu. »Abrakadabra. Biti ovakav ima i svojih prednosti.« Riječi su mu zvučale bezbrižno, ali dok me je promatrao procje¬njujući moju reakciju, na licu mu se zrcalila tjeskoba.
»Dobro, ali htjela bih samo još nešto pogledati«, rekla sam. »Samo bih...« prišla sam i vrhovima prstiju dodirnula njegov ožiljak na vratu. Riječi me nisu mogle toliko uvjeriti koliko osjet glatke i čvrste kože. Samov pogled skliznuo je prema mojem licu, pa u stranu, nesiguran kamo bi trebao gledati dok sam dodirivala nabor njegova starog ožiljka ispod stršećeg, crnog kirurškog konca. Zadržala sam ruku na njegovu vratu duže nego što je bilo potreb¬no, i to ne na ožiljku, nego na glatkoj koži pored, koja je mirisala na vuka.
»Dobro. Očito moraš otići prije nego što to vide. Ali ako odeš protiv savjeta liječnika, ili samo nestaneš, pokušat će te pro¬naći.«
Napravio je grimasu. »Ne, neće. Pomislit će da sam beskuć¬nik koji nema osiguranje. A to je istina. Mislim, ovaj dio o osigu¬ranju.«
Toliko o oštroumnosti.
»Ne. Mislit će da si otišao kako bi izbjegao liječnički savjet. Mislit će da si sam sebe upucao, zato što...«
Doimao se zbunjeno.
Rukom sam pokazala na njegova zapešća.
»Oh, to. To nisam učinio ja.«

Ponovno sam ga namršteno pogledala. Nisam željela reći ne¬što poput: »U redu je, imao si razloga za to«, ili, »Meni možeš reći, ja te neću osuđivati«, zato što bi zvučalo jednako grozno kao Sunnyna pretpostavka o samoubojstvu. Ali takve ožiljke nije mogao dobiti spoticanjem na stepenicama.
Zamišljeno je prešao palcem preko zapešća. »Ovaj mi je na¬pravila mama. Tata je napravio drugi. Sjećam se, odbrojavali su kako bi to učinili u isto vrijeme. Još uvijek ne mogu podnijeti pogled na kadu.«
Trebao mi je trenutak da shvatim što je upravo rekao. Ne znam što je više utjecalo na mene - jednoličan, bezizražajan način izrekao, situacija koju sam mogla zamisliti u svojoj glavi, ili sok od svega što se večeras dogodilo, ali odjednom sam osjetila slabost. Vrtjelo mi se u glavi, bubnjalo u ušima i srušila sam se na ljepljivi pod prekriven linoleumom.
Ne znam koliko sam sekundi bila bez svijesti, ali kad sam otvorila oči, vidjela sam zastor kako se razmiče i Sama kako se obrušava na krevet te istovremeno lijepi povez na vrat. Bolničar je kleknuo pored mene, pokušavajući me uspraviti.
»Jesi li dobro?«
Onesvijestila sam se. Nikad se prije u životu nisam onesvije¬stila. Sklapala sam oči i otvarala ih, sve dok bolničar nije ponovno imao samo jednu, a ne tri lebdeće glave. Žarim sam počela lagati. "Sjetila sam se sve one krvi kada sam ga našla... ohhhhhhh.« Još uvijek sam osjećala slabost, pa je uzdah zvučao vrlo uvjerljivo.
»Nemoj više misliti na to«, savjetovao je bolničar smiješeći mi se vrlo prisno. Činilo mi se kako mu je ruka ipak bila malo preblizu mojih grudi, da bi to bilo tek slučajno, i to me je učvrstilo u odluci da nastavim s ponižavajući planom koji mi se upravo rodio u glavi.
»Mislim da... Moram vas pitati jedno vrio neugodno pita-
Mrmljala sam osjećajući kako mi se obrazi žare. Osjećala sam nelagodno, kao da je ono što govorim istina: »Mislite li da bih mogla posuditi jedno kirurško odijelo? Moje, uh, hlače...«
»Oh!« uzviknuo je jadni bolničar. Njegovu zbunjenost mo¬jim stanjem vjerojatno je pojačavao koketni osmijeh od maloprije. »Da, naravno. Odmah se vraćam.«
Kao što je i rekao, vratio se nakon nekoliko minuta noseći u rukama kričavozeleno kirurško odijelo.
»Možda će biti malo preveliko, ali imate uzice, pa ih možete - no, znate ...«
Nestao je iza zastora. Samove oči naglo su se otvorile, situa¬cija ga je zabavljala. Šapnuo je: »Jesi li tom čovjeku upravo rekla da si se upiškila?«
»Ma daj šuti!« zasiktala sam bijesno na njega i bacila mu zelene hlače u glavu. »Požuri se prije nego što saznaju da se nisam upiškila. Duguješ mi uslugu.«
Nasmiješio se i uvukao zelene hlače ispod tankog bolničkog pokrivača. S mukom ih je navukao, a zatim je strgnuo povoj s vra¬ta i narukvicu za mjerenje tlaka s ruke. U trenu dok je narukvica padala na krevet, strgnuo je sa sebe bolničku halju i zamijenio je gornjim dijelom kirurškog odijela. Monitor je počeo protestirajuće cviliti, najavljujući bolničkom osoblju da je pacijent umro.
»Vrijeme je da brišemo«, rekao je, pomaknuo zastor i krenuo naprijed. Zastao je, hitro obuhvaćajući pogledom prostor. Čula sam kako medicinske sestre šušte hodnikom i upadaju u prostor iza nas.
»Bio je omamljen sedativima!« Sunnyn glas bio je glasniji od drugih.
Sam me je zgrabio za ruku, što mi se učinilo najprirodnijom stvari na svijetu, i povukao me u jarko osvijetljen hodnik. Sama odjevenog, ni manje ni više nego u kirurško odijelo, a ne više oku¬panog samo krvlju, nitko nije ni primijetio kada je prošao pored sobe medicinskih sestara. Cijelo to vrijeme promatrala sam kako analizira situaciju svojim vučjim umom. Nakrivio bi glavu prema izvoru zvuka kada bi osluškivao, a dignuta brada otkrivala je da nešto njuši. Bio je okretan usprkos tome što je bio jako visok i mršav; vješto je presjekao gužvu i našli smo se u glavnoj čekaonici.
Sladunjava country pjesma razlijegala se prostorom. Dok su moje tenisice škripale po ružnom, tamnoplavom kariranom tepihu, Samova bosa stopala bila su nečujna. Čekaonica je u ovo doba noći bila prazna, na recepciji nije bilo nikoga.
Od uzbuđenja sam bila euforična, osjećala sam kao da bih mogla odletjeti do tatinog auta.
A vječno pragmatični dio mog uma podsjetio me je kako bih trebala pozvati vučnu službu da odveze moj auto s ceste. No ta misao nije me dugo zamarala; sve o čemu sam trenutno mogla razmišljati, bio je Sam. Moj vuk bio je jedan zgodan dečko koji me je upravo sada držao za ruku.
Osjetila sam oklijevanje u njemu. Zastao je. Zurio je u tamu iza prozorskih stakala.
»Vani je hladno?«
»Vjerojatno nije hladnije nego što je bilo kada sam te dove¬zla. Zašto? Je li to važno?«
Samovo je lice potamnjelo: »Baš je na granici. Mrzim ovo doba godine. Mogao bih biti i u ovom obliku i u onome.«
Čula sam bol u njegovu glasu. »Promjena... boli li?«
Skrenuo je pogled s mene. »Sada želim ostati u ljudskom obliku.«
I ja sam željela da ostane u ljudskom obliku. »Idem upaliti auto i grijanje. Tako ćeš na ovoj hladnoći biti samo trenutak.«
Doimao se pomalo bespomoćnim. »Ali ja nemam kamo ići.«
»Gdje živiš inače?« Strepila sam kako će reći da živi na ne¬kom sažaljenja vrijednome mjestu, poput gradskog skloništa za beskućnike. Pretpostavljala sam da ne živi s roditeljima koji su mu prerezali zapešća.
»Beck - jedan od vukova — kada je u ljudskom obliku... mnogi od nas žive u njegovoj kući, ali ako se nije već promijenio, grijanje vjerojatno nije uključeno. Moglo bi se desiti da...«
Odmahnula sam glavom i pustila njegovu ruku. »Ne. Uzet ću auto i ideš sa mnom doma.«
Oči su mu se raširile. »A tvoji roditelji?«
»Ono što ne znaju, neće im nauditi«, rekla sam otvarajući vrata. Lecnuo se na zapuh hladnoga noćnog zraka. Odmaknuo se od vrata i ruke čvrsto ovio oko sebe. Nasmiješio mi se nesigurno usnama koje su drhtale od hladnoće.
Okrenula sam se prema parkiralištu u tami, sretnija i prestrašenija nego ikada prije.



PETNAESTO POGLAVLJE

Grace

6°C
Spavaš li?« Samov jedva čujni šapat odjeknuo je poput vike so¬bom u koju nije pripadao.
Otkotrljala sam se po svom krevetu prema njemu. Sam se poput tamnog svežnja skvrčio na podu u gnijezdu od deka i ja¬stuka. Njegova prisutnost, tako neobična, ali istovremeno divna, ispunjavala je sobu i uznemiravala me. Mislila sam da nikada više neću moći spavati.
»Ne.«
»Mogu li te nešto pitati?«
»Već jesi.«
Zastao je razmišljajući. »Mogu li ti onda, postaviti dva pi- tanja?«
»Već jesi.«
Zastenjao je i pokušao me pogoditi jastučićem od sofe. Ta¬mni projektil opisao je luk kroz mjesečinom osvijetljenu sobu te muklo . bezopasno sletio pored moje glave. »Baš si mudrijašica.«
Nasmiješila sam se u tami. »Ok. Pristajem. Što želiš znati?«
»Ugrizli su te.«
To nije bilo pitanje. Čula sam zanimanje u njegovu glasu, osjeti- 63
la napetost u njegovu tijelu iako sam bila na drugom kraju sobe. Skli¬znula sam među pokrivače, željela sam se sakriti od njegovih riječi.
»Ne znam.«
»Kako to misliš, ne znaš?« rekao je glasnije.
Slegnula sam ramenima, iako to nije mogao vidjeti. »Bila sam mlada.«
»I ja sam bio mlad. Znao sam što se događa.«
Kako nisam odgovarala, nastavio je: »Jesi li zato samo ležala ondje? Jer nisi znala da te žele ubiti?«
Zurila sam u taman četverokutni dio noći koji je virio kroz prozor, prepustivši se sjećanju na Sama kao vuka. Čopor je kružio oko mene, jezici, zubi, urlici, nagli trzaji. Jedan od vukova stajao je u pozadini, ovratnika okićena svjetlucavim ledom; promatrao me je i drhtao. Ležala sam na hladnoći, ispod potamnjela bijela neba, pozorno ga gledajući. Bio je prelijep, divlji i taman, žutih očiju ispunjenih kompleksnošću koju nisam mogla shvatiti. Odavao je isti miris kao drugi vukovi oko mene — bogat, divlji, mošusan. Čak i sada, u svojoj sobi, mogla sam na njemu osjetiti miris vuka, iako je nosio kirurško odijelo i novu, drugu kožu.
Vani se začulo duboko, naricajuće zavijanje, zatim još jedno. Pronijeli su se glasovi noćnog zbora; prekrasnog, iako im je ne¬dostajao Samov tugaljiv glas. Srce mi se ubrzalo, bolno od neke apstraktne čežnje, a na podu je Sam tužno uzdahnuo. Taj žalobni zvuk, negdje između ljudskoga i vučjega, omeo mi je misli.
»Nedostaju ti?« prošaptala sam.
Sam je ustao iz svog privremenog kreveta i stao kraj prozora. Rukama je čvrsto obuhvatio svoje mršavo tijelo — nepoznata silu¬eta u noći. »Ne. Da. Ne znam. Osjećam mučninu. Ne pripadam ovamo.«
Zvuči poznato. Željela sam ga utješiti, ali nisam mogla smisliti ništa što bi zvučalo uistinu od srca.
»Ali ovo sam ja«, bio je uporan, trgnuvši bradom prema svom tijelu. Nisam znala želi li mene u to uvjeriti ili sebe. Ostao je pored prozora, a vukovi su zavijali sve jače tjerajući mi suze na oči.
»Dođi ovamo i pričaj mi o tome«, rekla sam kako bih nam oboma skrenula misli na nešto drugo. Sam se napola okrenuo, ali izraz njegova lica ostao je nevidljiv. »Na podu je hladno, a osim toga ukočit će ti se vrat. Slobodno dođi gore.«
»A tvoji roditelji?« Isto pitanje postavio je u bolnici. Htje¬doh ga pitati zašto se toliko brine zbog njih, a onda sam se sjetila priče o njegovim roditeljima i sjajnih, naboranih ožiljaka na za¬pešćima.
»Ne znaš ti moje roditelje.«
»Gdje su?« želio je znati.
»Mislim da su na otvorenju galerije. Moja mama je umjet- nica.«
Glas mu je bio sumnjičav. »Sada su već tri sata ujutro.«
Glasnije nego što sam namjeravala, rekla sam: »Hajde, dolazi već jednom. Vjerujem ti da ćeš se dobro vladati. I da nećeš uzeti cijeli pokrivač za sebe.«
Kako je još uvijek oklijevao, dodala sam: »Požuri se, prije nego što noć prođe.«
Poslušno je uzeo jastuk s poda, ali kad je prišao drugoj strani kreveta, ponovno je zastao. Na slaboj svjetlosti mogla sam prepo¬znati tek njegov žaloban izraz kada je promotrio zabranjeni teri¬torij kreveta. Nisam bila sigurna trebam li biti šarmirana njegovim oklijevanjem da dijeli krevet s djevojkom ili uvrijeđena mogućno¬šću kako me nije smatrao dovoljno privlačnom da bi jurnuo na krevet kao bik.
Napokon je legao. Krevet je škripao dok se nelagodno smje¬štao na sam kraj madraca; nije se čak ni pokrio. Sada sam bolje osjetila nejasan vučji miris. Uzdahnula sam neobično zadovoljna.
I on je uzdahnuo.
»Hvala«, rekao je. Zvučao je prilično službeno, imajući na umu da je ležao u mom krevetu.
»Nema na čemu.«
Tek tada sam pojmila situaciju u kojoj sam se nalazila. Bila sam u krevetu s mladićem koji je mogao mijenjati tjelesni oblik.
Nije to bio bilo koji mladić koji je mogao mijenjati tjelesni oblik, već moj vuk. Ponovno sam u mislima proživljavala trenutak kad se na verandi ispred kuće upalilo svjetlo i odkrilo mi ga, prvi put. Osjećala sam kako mnome istovremeno prolaze trnci nervoze i uzbuđenosti.
Sam je okrenuo glavu i pogledao me kao da je nekako osje¬tio moje trnce. Oči su mu svjetlucale u prigušenoj svjetlosti, samo nekoliko metara udaljene. »Ugrizli su te. I ti si se trebala promi¬jeniti.«
U mislima sam vidjela vukove kako stoje oko moga tijela u snijegu, krvavih usta, ogoljenih zuba, režeći na svoj ulov. Jedan od vukova. Sam, odvukao je tijelo iz vučjeg kruga. Nosio ga je kroz drveće, a u snijegu iza njega ostao je ljudski trag. Padala sam u san, pokušala sam se razbuditi, nisam se sjećala jesam li odgovorila Samu.
»Ponekad poželim da jesam.«
Sklopio je oči, na drugom kraju kreveta odjednom se doimao tako daleko. »Ponekad i ja to poželim.«



ŠESNAESTO POGLAVLJE
Sam
5°C
probudio sam se navrat-nanos, sav u nekakvoj žurbi. Jedan tre¬nutak ležao sam mirno, trepćući, pokušavajući utvrditi što me je probudilo. Događaji od prošle noći nahrupili su mi u sjećanje, i tada sam shvatio da me nije probudio zvuk, nego dodir — ruka naslonjena na moje rame. Grace se u snu otkotrljala do mene i sada sam zurio u njezine prste na svojoj koži.
Ležao sam pored djevojke koja me je spasila i odjednom sam svoju običnu ljudskost osjetio kao pobjedu.
Okrenuo sam se na stranu i jedno je vrijeme promatrao ka¬ko spava; kako ujednačeni, spori izdisaji nježno pomiču vlasi oko njezina lica. U snu se doimala svjesnom svoje sigurnosti, potpuno nezabrinuta mojom prisutnošću pored nje. I to sam smatrao vr¬stom suptilne pobjede.
Čuo sam njezina oca kako ustaje. Srce mi je počelo tiho ubrzavati, ali nastavio sam mirno ležati. Bio sam spreman skočiti s ruba madraca u slučaju da uđe probuditi je za školu. No, otišao je na posao, ostavivši iza sebe miris borovine od losiona poslije brijanja, koji se provukao do mene kroz zatvorena vrata. Majka je također otišla ubrzo nakon njega. Nešto je bučno ispustila u ku¬hinji. Čuo sam kako psuje svojim ugodnim glasom i zatvara vrata iza sebe. Nisam mogao povjerovati da nisu ni provirili u Graceinu sobu, uvjerili se da je još uvijek živa, pogotovo zato što to isto nisu učinili ni kada su se u gluho doba noći vratili kući.
Nitko nije otvorio vrata.
Osjećao sam se glupavo u zelenom kirurškom odijelu, besko¬risnom po ovakvom neodređenom vremenu, pa sam se iskrao iz kreveta dok je Grace još spavala. Nije se ni pomaknula kada sam ustao. Zastao sam na stražnjim vratima, gledao u travu prekrivenu injem i oklijevao. Ranojutarnja hladnoća štipala mi je gole gležnje¬ve iznad kratkih čizama koje sam posudio od njezina oca. Osjetio sam nagovještaj mučnine koja prati promjenu kako mi preokreće utrobu.
Sam, rekao sam samom sebi, Ti si Sam, pokušao sam uvjeriti svoje tijelo. Morao sam se ugrijati, pa sam se vratio unutra i po¬tražio nekakav kaput. Prokleto vrijeme. Gdje je nestalo ljeto? U pretrpanu ormaru, prepunom ustajalih uspomena i naftalina, našao sam debelu, napuhanu jarkoplavu jaknu u kojoj sam izgledao po¬put balona, te sam krenuo prema dvorištu s više samopouzdanja.
Gracein otac imao je stopala veličine jetija pa sam otklipsao prema šumi elegantno poput polarnog medvjeda u dječjoj kućici za lutke.
Usprkos ledenom zraku koji je od mojih izdisaja stvarao pri¬kaze, šuma je u ovo doba godine bila prekrasna, sva u smjelim, primarnim bojama; prhko lišće u čudesnoj žutoj i crvenoj, jarko plavetnilo neba. Detalji koje kao vuk nisam primjećivao. No dok sam pretraživao ormare s odjećom, kao čovjek mnoge detalje ni¬sam mogao primijetiti. Iako sam još uvijek imao osjetljiva čula, nisam mogao osjetiti mnoge istančane tragove životinja u šikari ili vlažnost koja je najavljivala zatopljenje kasnije tog dana. Obično bih čuo cijelu industrijsku simfoniju auta i kamiona na udaljenoj autocesti; mogao sam odrediti veličinu vozila i brzinu kojom se kretalo. A sada sam osjećao tek dimni miris jeseni, lišće koje gori i polumrtvo drveće, a jedva čujno, muklo brujanje prometa u daljini bilo je sve što sam mogao čuti.
Da sam bio vuk, mogao bih nanjušiti Shelby kako se pribli¬žava, puno prije nego što sam je ugledao. Ali ne u ovom obliku.
Kada sam predosjetio da se nešto bliži, već je stajala iznad mene. Dlake su mi se na vratu uspravile, s nelagodom sam osjećao nečije disanje u svojoj blizini. Okrenuo sam se i bila je tu. Bila je krupna za ženku, krzno joj se obično doimalo potpuno bijelim, ali na ja¬snom dnevnom svjetlu, kao danas, imalo je žućkast ton. Doimala se kao da je iz hajke na vukove izašla gotovo bez ogrebotine. Uši- ma je trgnula nazad i nagnula glavu na stranu promatrajući moj čudan izgled.
»Ššššš«, rekao sam, ispružio ruku dlanom prema gore, dopu¬štajući joj da osjeti trag mog vučjeg mirisa. »To sam ja.«
Njuška joj se nakrivila od odvratnosti, povukla se polako na¬zad; pretpostavljam da je uz moj osjetila i miris Grace. Ja sam ga osjećao; njezin slabašan, sapunasti miris prilijepio se uz moju kožu kada sam ležao u njezinu krevetu, kad me držala za ruku. Oprez joj je sijevnuo očima, odražavajući njezin ljudski izraz. Ovako je uvijek bilo sa Shelby i sa mnom — ne sjećam se kada naši odnosi nisu bili barem malo zategnuti. Ja sam se grčevito poput utoplje¬nika trudio zadržati ljudskost i svoju opsesiju s Grace, a Shelby je radosno pozdravljala zaborav koji je dolazio s vučjom kožom. Imala je dovoljno razloga za to.
Promatrali smo jedno drugo u ovoj rujanskoj šumi. Okretala je ušima prema meni i od mene, registrirajući desetine zvukova koji su izmicali mom ljudskom sluhu. Njezine su se nozdrve mi¬cale, otkrivale su gdje sam sve bio. Snašlo me je sjećanje na suho lišće pod mojim šapama i oštar i bogat, pospan miris jesenje šume kada sam bio vuk.
Shelby je zurila u moje oči — na vrlo ljudski način. Moja pozicija u čoporu bila je dovoljno visoka da se nitko osim Becka i Paula ne bi usudio gledati me tako izazivački. Zamislio sam njezin ljudski glas da mi, kao već toliko puta, govori: Zar ti ne nedostaje?
Sklopio sam oči pred njezinim plamtećim pogledom i pred sjećanjem na svoj vučji oblik, i pomislio na Grace. Ništa iz mojeg vučjeg iskustva nije se moglo mjeriti s osjećajem koji sam imao kad me Grace držala za ruku. Odmah sam ovu misao pretočio u stihove:
Poput nove kože, promijenila si me Moja si jesen, zima, ljeto Navirem poput proljeća i slijedim te.
Ovako izgubiti sebe divno je.
U trenutku u kojem mi se pozornost odvratila na smišljanje stihova i komponiranje melodije za pratnju na gitari, Shelby je nestala u šumi, nečujno poput šapta.
Način na koji je nestala, jednako nijemo i kradomice kao što je i došla, podsjetio me koliko sam ranjiv u ovom tijelu. Teškim koracima krenuo sam prema kolibici u kojoj je bila pohranjena moja odjeća.
Prije mnogo godina, Beck i ja prenijeli smo staru kolibicu iz njegova dvorišta do male čistine duboko u šumi, komad po ko¬mad. Unutra je bila grijalica, brodska lampa i nekoliko plastičnih kutija. Otvorio sam kutiju na kojoj je pisalo moje ime i izvukao iz nje nagurani ruksak. Druge kutije bile su pretrpane hranom, pokrivačima i rezervnim baterijama — opremom za prezimiti neko vrijeme u ovoj kolibi čekajući ostale članove da se promijene, ali moja je sadržavala opremu za bijeg. Sve što sam ovdje držao, imalo je funkciju što brže vratiti me u svijet ljudi, a to mi Shelby nije mogla oprostiti.
Žurno sam navukao nekoliko majica s dugim rukavima, jednu preko druge, i traperice te zamijenio goleme čizme Graceina oca vunenim čarapama i grubim, kožnim cipelama. Stavio sam nov¬čanik s novcem koji sam zaradio na svom ljetnom poslu u džep, a sve ostalo strpao sam u ruksak. Dok sam zatvarao vrata kolibe, krajičkom oka uhvatio sam tamnu kretnju.
»Paul«, pozvao sam, ali crni vuk, vođa našeg čopora, već je nestao. Sumnjao sam da me je mogao prepoznati dok sam u ovom obliku, za njega sam bio tek čovjek u šumi, unatoč mom nejasno poznatom mirisu. To saznanje izazvalo je nešto poput razočarenja negdje u dubini mog grla.
Prošle godine Paul se nije vratio u ljudski oblik prije kraja kolovoza. Možda se ove godine uopće neće vratiti. Bio sam svjestan toga da su i moje transformacije odbroje¬ne. Prošle godine promijenio sam se tek u lipnju - zastrašujuće velika razlika od godine ranije kada sam već u rano proljeće, da još prekrivena snijegom, bio u ljudskom tijelu. A ove godine? Da me Tom Culpeper nije ranio, kada bih se ponovno vratio u ovo tijelo? Nisam zapravo razumio na koji me je način rana od metka vratila u ljudski oblik, i to u vrijeme ovakvih hladnoća. Sjetio sam se kako je ledeno bilo onda kada je Grace klečala i prislanjala mi platno na ranu. Ljeto je već davno završilo.
Blistave boje krhka lišća svuda naokolo rugale su mi se, svje¬dočile da je godina živjela i umrla bez mog znanja. S nenadanom, jezovitom sigurnošću, shvatio sam da je ovo moja posljednja ljud¬ska godina.
To sto sam tek sada upoznao Grace, činilo mi se poput ne¬vjerojatno okrutne igre sudbine.
Nisam želio razmišljati o tome. Otrčao sam u kuću, prethod¬no se uvjerivši da auta Graceinih roditelja još uvijek nema. Ušao sam, trenutak se zadržao ispred spavaće sobe, a ostatak vremena potratio u kuhinji pregledavajući ormariće iako zapravo nisam bio gladan.
Priznaj, preživčan si da se vratiš u njezinu sobu. Snažno sam zaželio vidjeti je, tu prikazu željezne volje, koja me je godinama progonila ovom šumom. Sa strepnjom sam razmišljao kako bi se stvari odvile kad bih se suočio s njom, licem u lice, na nemilosrd¬nom danjem svjetlu. Ili kako se ne bi odvile. Prošle noći, smrtno ranjen, krvario sam na njezinoj verandi. Svatko bi me pokušao spasiti. Danas sam želio više od spašavanja. Ali što ako ona u meni vidi samo čudovište?
Ti si nakaza ljudskog roda, proklet si! Ti si Sotona! Gdje je moj sin? Što si učinio s njime?!
Sklopio sam oči pitajući se zašto, zajedno sa svime što sam izgubio, nije nestalo i sjećanje na moje roditelje.
»Sam?«
Trgnuo sam se na zvuk svog imena. Grace me je ponovno zazvala iz svoje sobe, glasom tek malo glasnijim od šapta, pitajući se gdje sam. Nije zvučala uplašeno.
Gurnuo sam vrata i pogledao uokolo. U jarkom kasnojutar- njem svjetlu shvatio sam da je to soba odrasle osobe. Nije bilo zaostalih ružičastih detalja ni punjenih životinja, ako ih je ikad imala. Na zidovima su bile fotografije drveća, sve u crnim okvirima bez ukrasa. Sav namještaj — crn, četverokutan i upotrebljiv. Ruč¬nici uredno složeni na toaletnom stoliću, odmah uz još jedan sat, crno-bijel, glatkih linija, zatim hrpa knjiga iz knjižnice; većinom pripovjedna publicistika i misteriji, koliko sam mogao procijeniti po naslovima. Vjerojatno poredani po abecedi ili veličini.
Odjednom sam shvatio koliko smo različiti. Da smo bili predmeti, ona bi bila precizan digitalni sat, tehnički savršeno uskla¬đen sa Svjetskim Satom u Londonu, a ja bih bio snježna kugla - protresena sjećanja, rasuta u staklenoj lopti.
Pokušao sam reći nešto što ne bi zvučalo previše kao pozdrav nekog njuškala-hibrida. »Dobro jutro«, nekako sam iscijedio.
Grace se uspravila. Kosa joj je bila s jedne strane raščupana, a s druge sasvim priljubljena uz glavu, tamne oči ispunjene neskrive- nim ushićenjem: »Još si tu! A imaš i odjeću. Hoću reci, ne nosiš više ono odijelo.«
»Otišao sam po odjeću dok si spavala.«
»Koliko je sati? Ohhh, totalno ću zakasniti u školu, zar ne?«
»Jedanaest.«
Grace je prvo zastenjala, a zatim slegnula ramenima. »Znaš što? Otkad sam krenula u srednju školu, nisam propustila ni je¬dan jedini sat. Prošle godine dobila sam nagradu za to. I besplatnu pizzu.«
Ustala je iz kreveta. Na danjem svjetlu vidio sam je u uskoj majici — izgledala je nevjerojatno seksi. Okrenuo sam se.
»Ne moraš biti toliko obziran. Nisam gola.« Zastala je is¬pred ormara i okrenula se pronicavo prema meni. »Još me nisi vidio golu, zar ne?«
»Ne«, brzo sam ispalio.
Nasmiješila se na moju laž i izvukla traperice s dna ormara. »E pa, ako me sada ne želiš vidjeti golu, okreni se.«
Legao sam na krevet, lice zakopao u hladne jastuke koji su mirisali na nju. Slušao sam njezino šuškanje po ormaru dok se oblačila, a srce mi je ubrzavalo.
Uzdahnuo sam, osjećao sam krivnju, nisam mogao lagati. »Nije bilo namjerno.«
Madrac je zastenjao kada se bacila na njega, licem uz moje.
»Jesi li uvijek takav? Često se ispričavaš?«
Glas mi je bio prigušen njezinim jastukom. »Samo pokuša¬vam pokazati da sam pristojna osoba. Ne znam bi li pomoglo ako bih ti rekao da sam te vidio golu dok sam bio druga vrsta.«
Nasmijala se. »Odrješujem te odgovornosti, trebala sam na¬vući rolete.« Nastupila je duga šutnja ispunjena tisućama neizrečenih riječi. Mogao sam nanjušiti njezinu napetost, odavala ju je koža; kroz madrac koji je pronosio zvuk do mog uha, čuo sam kako joj srce tuče. Razdaljinu između nas bilo bi Iako premostiti. Činilo se kao da u njezinim udarcima srca čujem kako mi poru¬čuje: poljubi me, poljubi me, poljubi me. Obično sam bio dobar u procjenjivanju tuđih osjećaja, ali s Grace sve što sam mislio da znam, bilo je prekriveno koprenom mojih vlastitih želja.
Tiho se zahihotala, bio je to strahovito privlačan zvuk i u potpunosti drukčiji od predodžbe koju sam o njoj imao.
»Umirem od gladi«, napokon je progovorila. »Hajdemo na¬ći nešto za doručak. Ili rani ručak.«
Ustao sam iz kreveta i ona za mnom. Bio sam vrlo svjestan njezinih ruku koje su mi gurale leđa kroz vrata. Mekanim kora¬cima zajedno smo sišli u kuhinju. Sunčeva svjetlost tukla je o sta¬klena vrata verande, odražavala se o bijeli pult i kuhinjske pločice, obasjavala nas bijelom svjetlošću. Kuhinju sam već ranije istražio pa sam sada spretno vadio potrebne namirnice iz ormarića. Dok sam se kretao kuhinjom, Grace me je pratila poput sjene, rukama bi mi pridržala lakat, prešla dlanom preko mojih leđa, koristila je svaku je priliku da me dodirne. Krajičkom oka vidio bih je kako besramno zuri u mene misleći da ne primjećujem. Kao da se nisam Ili promijenio, kao da je još uvijek promatram iz šume, a ona me s udivljenjem promatra sa svoje gume za ljuljanje.
Koža se oljuštila, ostale su samo oči, misli si mi vidjela, moja si, to znaš.
»O čemu razmišljaš?« upitao sam je, razbio jaje u tavu i natočio joj u čašu sok od naranče svojim ljudskim rukama, koje su mi iznenada bile toliko dragocjene.
Grace se nasmijala. »O tome da mi pripremaš doručak.«
Bio je to prejednostavan odgovor, nisam bio siguran mogu li u njega povjerovati. Ne, dok su se u mojoj glavi istovremeno rojile tisuće misli.
»To je jako lijepo od tebe. Nadam se da znaš ispeći jaja.« Njezin pogled na trenutak se podigao s tave i spustio na moje usne. Znao sam da nije razmišljala samo o tome umijem li peći jaja. Odjurila je i spustila rolete, atmosfera u kuhinji promijenila se u sekundi.
»Presvijetlo je unutra.« Svjetlo se provlačilo kroz rolete, is- crtavalo horizontalne linije preko njezinih široko otvorenih očiju i ravnih usana.
Vratio sam se pripremanju kajgane. Stavljao sam kajganu na tanjure baš kada je kruh iskočio iz tostera. Grace i ja u istom smo trenutku pružili ruke prema tosteru, dodirnuli se. Bio je to savršen trenutak, poput filmskoga, kada se glavni junaci slučajno dodirnu i očito je da slijedi poljubac. No u našemu savršenom trenutku ru¬kama sam nespretno okružio Grace, gurnuo je uz pult te poduprt frižiderom sagibao se naprijed i posezao za kruhom. Posramljen i zbunjen svojim šeprtljanjem nisam ni primijetio naš savršeni tre¬nutak, dok je nisam vidio kako sklapa oči i pruža mi svoje lice.
Poljubio sam je. Tek sam okrznuo svojim usnama njezine. Ništa previše puteno. Istovremeno sam analizirao naš prvi polju¬bac: njezine moguće reakcije, moguće interpretacije, trnce koji mi prolaze kožom, tih nekoliko sekundi dok nije otvorila oči.
Smješkala se. Riječi su bile podrugljive, glas nježan. »Je li to sve što znaš?«
Ponovno sam prislonio svoje usne uz njezine, ali ovaj polju¬bac bio je potpuno drukčiji. Bio je to poljubac koji smo čekali šest godina; njezine usne s okusom naranče i čežnje oživjele su pod mojima. Prstima mi je mrsila zaliske i kosu, zatim ih sastavila iza mog vrata, žive i hladne na toploj koži. Bio sam u isto vrijeme div¬lji i pitom, potpuno skršen, istovremeno tako potpun. Prvi put u mom ljudskom životu um mi nije odlutao kako bi smislio stihove ili pohranio taj trenutak za kasniju refleksiju.
Prvi put u svom životu.
Bio sam ovdje.
I nigdje drugdje.
Onda sam otvorio oči; postojali smo samo Grace i ja... Usne je stiskala kao da želi zadržati naš poljubac u sebi, sačuvati taj tre¬nutak, krhak poput ptice u rukama.




SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Sam
15°C
Neki su dani poput prozora od obojana stakla. Stotine malih komada u različitim bojama i raspoloženjima stvaraju potpu¬nu sliku jednog dana. Posljednja dvadeset četiri sata bila su takva. Noć u bolnici bila je prvi komadić stakla, blijedo zelen i treperav. Mračni sati ranog jutra u Graceinom krevetu bili su drugi; zama¬gljen i grimizan. Jutros, ledeno plavi podsjetnik na moj drugi život i napokon, svjetlucavo, prozirno stakalce, naš poljubac.
U trenutnom stakalcu sjedili smo na otrcanoj prednjoj klupi starog Bronca, na rubu golema prenatrpanog parkirališta u pred¬građu. Doimalo se kao da se slika polako pomalja, svjetlucavi por-tret nečega što nisam mogao zadržati.
Grace je nježno i oprezno prešla prstima preko volana, zatim se okrenula prema meni: »Igrajmo se istine!«
Sjedio sam opušteno na suvozačkome mjestu i sklopljenih očiju uživao u sunčevoj svjetlosti koja je prodirala kroz prednje staklo. »Ne bi li trebala pogledati malo i druge aute? Znaš, kupo¬vanje auta uključuje... kupovanje.«
»Nisam baš dobra u tome«. Grace je rekla. »Vidim što mi treba i kupim.«
Nasmijao sam se na to. Počeo sam uviđati koliko je ova tvrd¬nja tipična za Grace.
Pogledala me je iskosa, tobože uzrujana, i prekrižila ruke pre¬ko grudi. »Dakle, igra istine. Nemaš izbora.«
Letimice sam pogledao kroz prozor i ustvrdio da se vlasnik vučne službe još nije vratio s Graceinim autom: ovdje u Mercy Fallsu vučna služba i salon rabljenih automobila bili su jedno po¬duzeće.
»U redu. Ali bez neugodnih pitanja.«
Grace mi se neupadljivo približila na prednjoj klupi automo¬bila i pogrbila u položaj identičan mojemu. Osjećao sam kao da je prvo pitanje bilo ovo: nogu je priljubila uz moju, rame uz moje rame, njezina čvrsto zavezana cipela stajala je na mojoj gruboj kož¬noj. Puls mi se ubrzao, bio je to moj nijemi odgovor.
Glas joj je bio pragmatičan, kao da nije primjećivala kako djeluje na mene. »Želim znati kako i zašto postaješ vuk.«
Ovo je bilo lako. »Hladnoća me pretvara u vuka. Kada je hladno samo noću, a danju je još toplo, mogu osjetiti kako se bliži vrijeme promjene, a zatim dolaze hladnoće zbog kojih dobivam vučji oblik i takav ostajem do proljeća.«
»Ostali isto tako?«
Kimnuo sam. »Što si duže vuk, to toplije mora biti da bi se mogao vratiti u ljudski oblik.« Zastao sam na trenutak, pitao sam se je li sada vrijeme za priznanje. »Nitko ne zna koliko godina će se moći transformirati iz jednog oblika u drugi. To je vrlo indivi¬dualno.«
Grace me je samo promatrala — isti dugi pogled imala je kad je ležala u snijegu, gledala prema meni. Sada ga nisam mogao protumačiti ništa bolje nego onda. Osjetio sam kako mi se grlo steže predosjećajući njezino sljedeće pitanje, ali ona je milosrdno promijenila temu.
»Koliko vas ima?«
Nisam bio siguran, mnogi od nas više se nisu vraćali u ljudski oblik. »Dvadesetak.«
»Cime se hranite?«
»Tek rođenim zečićima.« Pogledala me je kroz poluskloplje- ne oči, a ja sam se nasmiješio i rekao: »I odraslim zečevima. Ne radim razliku.«
Ni najmanje se nije smela. »Sto si imao na licu one noći kad si mi dopustio da te dodirnem?« Ton glasa ostao joj je isti, ali izraz oko očiju bio je nekako zategnutiji, kao da nije bila sigurna želi li znati odgovor.
S naporom sam se prisjećao te noći — njezini prsti u mom ovratniku, njezin dah golica nježne dlačice uz moje lice, sjećam se osjećaja krivnje zbog zadovoljstva što sam tako blizu nje. Mladić. Kojeg su ugrizli. To je htjela znati. »Želiš znati je li ono na mom licu bila krv?«
Kimnula je.
Dio mene osjetio je razočarenje. Je li uopće morala pitati, ali naravno da je morala. Imala je sve razloge na svijetu da mi ne vjeruje. »Nije bila njegova, hoću reći, onog mladića.«
»Jacka.«
»Jacka«, ponovio sam. Znao sam za napad, ali nisam bio ondje. Morao sam se jače napregnuti da bih se mogao sjetiti po¬drijetla krvi na svojoj njušci te večeri. Moj ljudski um predlagao je logične odgovore: zec, srna, krv životinje pregažene na cesti — sve te sugestije bile su snažnije od mojeg vučjeg sjećanja. Napokon sam našao pravi odgovor, iako nisam bio ponosan na njega. »Bila je to krv mačke. Ulovio sam mačku.«
Grace je uzdahnula.
»Ne uzrujava te što je to bila mačka?« upitao sam.
»Pa nečim se moraš hraniti. Mogao je biti i valabi što se me¬ne tiče, samo da nije Jack«, rekla je. Očito je još uvijek razmišljala o Jacku. Pokušao sam se sjetiti svega što sam znao o napadu stra¬hujući da bi mogla imati loše mišljenje o čoporu.
»Izazvao ih je, znaš.«
»On je — što? Nisi bi ondje, zar ne?«
Odmahnuo sam glavom i pokušao objasniti: »Mi vukovi ko¬municiramo mentalnim slikama. Ništa složeno. Ne funkcionira na velikim udaljenostima. Ali ako se nalazimo u blizini, možemo te slike slati jedan drugome. Tako su mi vukovi koji su napali Jacka poslali slike
»Možete si čitati misli?« Grace je bila u nevjerici.
Žurno sam odmahnuo glavom. »Ne, ja... Teško mi je obja¬sniti na ljudski... kada sam čovjek. To je samo način komunikacije, jer naši umovi drukčiji su kad smo vukovi. Nema tu nikakvih ap¬straktnih koncepata. Poput vremena ili imena ili složenih emocija, ništa od toga ne dolazi u obzir. Taj način komunikacije upotre¬bljavamo za stvari poput lova ili kako bismo jedni druge upozorili na opasnost.«
»I što si to vidio u vezi Jacka?«
Spustio sam pogled. Osjećao sam se čudno; pokušavao sam ljudskim umom oživjeti vučje pamćenje. Prebirao sam po nejasnim sjećanjima: prepoznavao sam crvene mrlje na vučjim krznima, bile su to rane od metaka, a mrlje na njuškama — Jackova krv.
»Neki vukovi su mi pokazali... izgleda da ih je nečim gađao. Vjerojatno je imao zračni pištolj. Nosio je crvenu majicu. Vukovi nisu dobro razaznavali boje, ali crvenu su jasno vidjeli.«
»Zašto bi to učinio?«
Odmahnuo sam glavom. »Ne znam. O takvim stvarima ni¬smo mogli komunicirati.«
Grace je šutjela, pretpostavljam da je još uvijek mislila na Jacka. Sjedili smo neko vrijeme jedno uz drugo u tišini, a onda sam se počeo pitati je li možda zbog nečega uzrujana. Progovorila je: »Znači, tebe nema u blizini kad se otvaraju božični pokloni?«
Pogledao sam je, nisam znao kako odgovoriti. Božić je bio nešto što se događalo u jednom drugom životu, onom prije vu¬kova.
Grace je spustila pogled na volan. »Ljeti te nikada nije bilo, a ja sam voljela Božić jer sam znala da ćeš biti ondje. U šumi. U vučjem obliku. To je tako zbog hladnoće, zar ne ? A to znači da te nikada nije bilo u vrijeme otvaranja božićnih poklona.«
Odmahnuo sam glavom. Ove sam godine tako rano promi¬jenio oblik — božićni ukrasi tek su stizali u dućane.
Namrgodila se gledajući u volan. »Jesi li ikada razmišljao o meni kada si bio u vučjem obliku?« Kada sam bio vuk, bio sam samo uspomena na čovjeka, s naporom sam pokušavao zadržati sjećanje na riječi koje više nisu imale značenja. Nisam joj želio reći istinu: njezina imena nisam se sjećao.
»Razmišljao sam o tvom mirisu«, rekao sam iskreno. Uzeo sam nekoliko pramenova njezine kose u ruku i prinio ih nosu. Miris njezina šampona za kosu podsjećao me je na miris njezine kože. Progutao sam knedlu u grlu i pustio da joj kosa padne na ramena.
Pogledom je pratila moju ruku kako se od njezina ramena spušta u moje krilo. Sada je ona progutala nešto zastalo u grlu. Pitanje — kada ću ponovno promijeniti oblik? — visjelo je u zra¬ku ali nijedno od nas nije ga moglo izgovoriti. U grudima me je zaboljelo kad sam pomislio da bih morao sve ovo napustiti.
»Dakle«, rekla je i stavila ruku na volan, »znaš li voziti?«
Izvukao sam novčanik iz džepa traperica i pokazao joj: »Čini se da Savezna Država Minnesota tako misli.« Uzela je moju vo¬začku dozvolu, stavila je iznad volana i glasno pročitala: »Samuel K. Roth«, a zatim iznenađeno dodala, »ovo je prava dozvola. Pa ti si stvaran!«
Nasmijao sam se. »Još uvijek u to sumnjaš?« Umjesto odgo¬vora vratila mi je novčanik i upitala: »Je li to tvoje pravo ime? Ne smatraju te mrtvim, poput Jacka?«
Nisam bio siguran želim li o tome razgovarati, ali svejedno sam odgovorio. »Nije bilo isto. Nisam bio tako jako ugrizen kao on. Neki su me ljudi spasili, nisu dopustili vukovima da me odvu¬ku. Nitko me nije proglasio mrtvim, kao Jacka. Prema tome, da, to je moje pravo ime.«
Grace je izgledala zamišljeno, pitao sam se o čemu razmišlja. Onda je naglo, natmureno, pogledala u mene. »Dakle, tvoji rodi¬telji znaju što si, zar ne? Zato su ...« Zastala je i napola zatvorila oči. Vidio sam kako opet guta nevidljivu kuglu.
»Poslije toga tjednima se osjećaš bolesno«, rekao sam spa¬šavajući je od toga da mora završiti rečenicu. »Valjda neki vučji otrov. Dok se mijenjaš. Nisam mogao prestati mijenjati oblik iz jednoga u drugi, bez obzira koliko hladno ili toplo je bilo.« Za¬stao sam dok su se sjećanja nizala po mojim mislima kao na dija¬pozitivu. »Mislili su da sam obuzet, opsjednut zloduhom. Onda je zatoplilo 1 stanje se popravilo, stabilizirao sam se, a oni su pomislili da sam izliječen. Spašen, pretpostavljam. Dok nije opet nastupila zima. Jedno vrijeme očekivali su da će crkva nešto učiniti. Napo¬kon su odlučili uzeti stvari u svoje ruke. Sada su oboje u zatvoru, služe doživotne kazne. Nisu znali da je nas teže ubiti nego većinu ljudi.«
Graceino lice postalo je zeleno, a zglobovi na prstima kojima je čvrsto stezala volan, bili su bijeli. »Možemo li razgovarati o ne¬čem drugom?«
»Zao mi je«, rekao sam iskreno. »Razgovarajmo o autima. Je li ovo tvoj izabranik? Mislim, pod uvjetom da dobro ide. Ne znam mnogo o autima, ali barem se znam pretvarati. Ide dobro, pretpo-stavljam da bi to rekao netko tko zna nešto o autima. Zar ne?«
Prihvatila je promjenu teme i rekla milujući volan: »Meni se sviđa.«
»Baš je ružan«, rekao sam velikodušno. »Ali čini se kao da bi svladao snijeg bez po muke. A ako bi slučajno naletio na jelena, samo bi štucnuo i nastavio.«
Grace je dodala: »Osim toga ima stvarno privlačna prednja sjedista, vidiš?« Nagnula se preko prednje klupe prema meni i nje¬žno spustila ruku na moju nogu. Bila je svega nekoliko centimetara udaljena od mene, mogao sam osjetiti njezin topli dah na svojim usnama. Mogao sam osjetiti koliko želi da se nagnem prema njoj.
Mislima mi je proletjela slika Grace u njezinu dvorištu, ra¬širenih ruku usrdno me je molila da joj priđem. Ali tada nisam mogao. Bio sam u drugom svijetu, u kojem sam morao držati raz¬mak. Zapitao sam se ne živim li još uvijek u tom svijetu, među tim istim pravilima. Moja ljudska koža rugala mi se, mamila me svojim raskošima koje će nestati s prvim povjetarcem.
Odmaknuo sam se i pogledao u stranu: nisam želio vidjeti koliko je razočarana. Tišina oko nas mogla se rezati nožem.
»što se dogodilo nakon što su te ugrizli? Pričaj mi o tome«, rekao sam želeći prekinuti tišinu. »Jesi li se razboljela, osjećala se čudno?«
Grace se naslonila i uzdahnula. Pitao sam se koliko sam je već puta razočarao. »Ne znam. Bilo je to tako davno. Možda. Sjećam se da sam odmah nakon ugriza oboljela od gripe.«
Nakon što su me ugrizli i ja sam se osjećao kao da imam gri¬pu. Iscrpljenost, drhtavice s osjećajem vrućine i hladnoće, mučnina, bol u grlu, bol u kostima od svijanja i transformacije.
Grace je slegnula ramenima. »Te godine završila sam zaklju¬čana u autu, također. Dogodilo se to mjesec dana nakon napada. Bilo je proljeće, ali nevjerojatno toplo. Tata me je vodio sa sobom dok je obavljao svakodnevne poslove jer sam vjerojatno bila pre¬mlada da bi me ostavio samu kod kuće.« Okrznula me je pogle¬dom, željela je provjeriti slušam li je. Slušao sam.
»U svakom slučaju, imala sam najvjerojatnije gripu i bila sam omamljena snom. Na povratku sam zaspala na stražnjem sjeda¬lu... i sljedeće čega se sjećam je da sam se probudila u bolnici. Pretpostavljam da je tata jednostavno zaboravio na mene. Došao je kući, izašao, izvadio namirnice i zaključao auto. Kažu da sam pokušavala izaći, ali ja se toga ne sjećam. Sjećam se samo buđenja u bolnici, dok je medicinska sestra objašnjavala da je taj dan bio najtopliji svibanjski dan u Mercy Fallsu ikada zabilježen. Liječnik je mom tati rekao da sam čudom preživjela, vrućina me je skoro ubila. Toliko o odgovornim roditeljima.«
Odmahnuo sam glavom u nevjerici. Nastupila je kratka šut¬nja i ja sam primijetio zabrinutost na njezinu licu. Iskreno sam zažalio što je trenutak ranije nisam poljubio. Poželio sam joj reći: »Pokaži mi što si mislila maloprije kada si rekla da ti se sviđa ovakvo prednje sjedište.« Ali nisam to mogao izgovoriti pa sam samo uzeo njezinu ruku u svoju i prešao joj prstom preko dlana, pamteći kožom nabore na njezinim prstima.
Proizvela je tihi zvuk zadovoljstva i sklopila oči, a ja sam pr¬stima nježno crtao krugove po njezinu dlanu. Ovo je nekako bilo bolje od poljupca.
Oboje smo poskočili kada je netko pokucao na staklo s moje strane. Vozač vučne službe i vlasnik salona rabljenih auta zurili su kroz staklo. Prigušen glas dopro je do nas. »Jeste li našli što ste tražili?«
Grace se nagnula preko mene i ručno otvorila prozor. »Ap¬solutno«, rekla mu je. Gledala je u mene.


OSAMNAESTO POGLAVLJE
Grace
3°C
Sam je i te noći spavao u mom krevetu. Kreposno i ukočeno legao je na suprotan kraj madraca, ali tijekom noći naša su se tijela približila. Usred noći napola sam se probudila; soba je bila okupana blijedom mjesečinom, zora još daleko. Našla sam se priljubljena uz Samova leđa, ruke su mi bile čvrsto zbijene uz grudi, poput mumije. Njegovo rame bilo je tek nejasan obris, ali nešto neodređeno, sugestija neke geste, naglo me je ispunila silovi¬tom, strahovitom privrženošću. Tijelo mu je bilo toplo i mirisalo opojno — poput vuka, drveća, doma — i ja sam zagnjurila lice u njegovo rame te ponovno sklopila oči. Promrmljao je nešto u snu i prislonio rame još bliže.
Neposredno prije nego što sam ponovno zaspala, dok mi se disanje smirivalo i usklađivalo s njegovim, prostrijelila me misao
- Ne mogu zamisliti život bez njega.
Mora postojati lijek!

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Grace

22°C


Sljedeći dan bio je neuobičajeno topao i sunčan za ovo doba godine, prelijep da bi ga provela u školi, ali bez dobrog izgo¬vora nisam mogla propustiti još jedan školski dan. Problem nije bio u školskom gradivu, nego u činjenici da zato što već godinama nisam propustila ni jedan jedini dan, svaki je moj izostanak bio preupadljiv. Rachel me je već dva puta zvala telefonom, a potom ostavila zloslutnu glasovnu poruku: Izabrala si pogrešan dan za markiranje, Grace Brisbane.
S Olivijom se nisam čula od naše svađe u školskom hodniku pa sam pretpostavljala da još uvijek ne razgovaramo.
Dok me je Sam vozio u školu, u mom novom polovnom Broncu, ja sam žurno dovršavala zadaću iz engleskog koju sam dan ranije propustila napisati. Čim je parkirao, otvorila sam vrata i auto je preplavila toplina, netipična za ovo godišnje doba. Sam se okrenuo licem prema otvorenim vratima. Oči je napola sklopio.
»Obožavam ovakvo vrijeme. Osjećam se tako dobro, osjećam se kao ja.«
Gledala sam ga kako uživa u suncu. U tom trenutku zima mi se činila milijunima kilometara udaljena, nisam mogla zamisliti da bi me mogao napustiti. Željela sam zapamtiti njegov krivi nos, |; pohraniti ga u sjećanja za kasnije, za sanjarenja. Na jedan trenutak
prepustila sam se iracionalnom ubodu krivnje zbog osjećaja koje sam gajila prema Samu. Oni su na neki način zamijenili one koje sam imala prema svom vuku. Onda sam se sjetila da je on moj vuk. Ponovno sam osjetila kako se tlo ispod mene ljulja — reak¬cija na njegovo postojanje, no ubrzo mi je laknulo. Moja opsesija sada je bila tako — dostižna. Još mi je preostalo smisliti nekakvo objašnjenje odakle se moj dečko odjednom stvorio.
»Moram ići, a ne želim.«
Samove oči širom su se otvorile, usredotočene na mene. »Bit ću ovdje kad ti završi škola, obećajem.« Nastavio je vrlo službe¬nim tonom: »Mogu li posuditi tvoj auto? Želio bih provjeriti je li Beck u ljudskom obliku, a ako nije, je li struja u njegovoj kući uključena.«
Kimnula sam. Dio mene nadao se da nije. Željela sam da se Sam vrati u moj krevet. Tako bih mogla spriječiti da nestane poput utvare, sna, koji je bio. Izašla sam iz Bronca i uzela ruksak. »Nemoj zaraditi kaznu! Bez utrkivanja molim!«
Dok sam obilazila auto s prednje strane, Sam je otvarao pro¬zor. »Hej!«
»Što je?«
»Grace, dođi«, stidljivo je rekao.
Način na koji je zazvao moje ime izmamio mi je smiješak. Prišla sam mu. Osmijeh mi se rastegnuo kad sam shvatila što želi. Počeo me je ljubiti, nekako oprezno, no nisam se dala zavarati: čim sam razdvojila usne, uzdahnuo je i odmaknuo se. »Zakasnit ćeš u školu zbog mene.«
Nasmiješila sam se, sva u sedmom nebu. »Bit ćeš tu u tri?«
»Ne bih to propustio ni za što na svijetu.«
Gledala sam kako odlazi sa školskog parkirališta. Predosjeća¬la sam koliko će mi nedostajati u predstojećim, dugim školskim satima.
Netko me je bilježnicom udario u rame. »Tko je to?«
Okrenula sam se prema Rachel, pokušavajući smisliti neki od¬govor, jednostavniji od istine. »Netko tko me je dovezao u školu?«
Rachel nije nastavila ispitivati, nešto drugo joj je okupiralo misli. Zgrabila me je za lakat i kormilarila njime prema školskoj zgradi. Sigurno sam ovime zavrijedila nagradu u vječnosti — ovako predivan dan spremala sam se provesti u školi, a Sama ostaviti u autu. Zatresla mi je rukom kako bi mi skrenula pozornost. »Gra¬ce, koncentriraj se! Jučer nakon škole na parkiralištu stajao je vuk. Svi su ga vidjeli.«
» Što si rekla?«
Okrenula sam se prema parkiralištu i pokušala zamisliti vuka na njemu. Rijetko drveće koje je raslo uz rub školskog parkirališta nije graničilo sa šumom Boundary; da bi došao ovamo, morao je priječi preko nekoliko ulica i vrtova. »Kako je izgledao?«
Rachel me je čudno pogledala. »Vuk?«
Kimnula sam.
»Kao vuk. Siv.«
Ošinula sam je pogledom, a ona je slegnula ramenima.
»Ne znam. Grace. Plavo-siv. S odvratnom, blatnom ogrebo¬tinom na ramenu. Izgledao je prljavo i zapušteno.«
To je bio Jack. Mogao je to biti samo on. »Sigurno je izazvao potpuni kaos«, rekla sam.
»Da. Trebala si biti ovdje kad se to dogodilo, ljubiteljice vu¬kova. Najozbiljnije. Nije nikoga ozlijedio, hvala Bogu, ali Olivia je potpuno otkačila. Isabel je dobila histerični napadaj i napravila scenu.« Rachel mi je stisnula ruku. »Onda, zašto nisi odgovorila na moje pozive?«
Ušle smo u zgradu. Vrata su bila širom otvorena kako bi pro¬pustila mirisni zrak.
»Krepala mi je baterija u mobitelu.«
Rachel je napravila grimasu i nastavila glasnije kako bih je mogla čuti usprkos buci učenika u hodnicima. »Jesi li bila bole¬sna? Mislila sam da neću doživjeti dan kada ćeš ti izostati iz škole. Zbog tvog izostanaka i divljih životinja na parkiralištu mislila sam da se bliži smak svijeta. Nedostajale su samo krvave kiše.«
»Mislim da sam imala neku jednodnevnu virozu«, odgovo¬rila sam.
»Fuj! Možda te ne bih trebala dodirivati«, ali umjesto da se odmakne, Rachel me je gurnula ramenom i nacerila se. Nasmijala sam se i odvratila joj istom mjerom, opazivši u tom trenutku Isabel Culpeper. Osmijeh mi je nestao s usana. Bila je naslonjena na zid jedne od školskih fontana, pognutih ramena. Na prvi pogled do-imala se kao da gleda u zaslon svog mobilnog telefona, no ubrzo sam shvatila da u rukama nema ništa i da zuri u tlo. Da nije bila takva ledena princeza, pomislila bih da plače. Možda sam trebala porazgovarati s njom.
Kao da mi čita misli, Isabel je podigla pogled, tako sličan Jackovu, i njime presjekla moj. Mogla sam u njemu pročitati nijemi izazov: »Što ti gledaš?!«
Hitro sam skrenula pogled i nastavila hodati uz Rachel, pro¬gonjena neugodnim osjećajem nečega neizrečenoga, nedovršenoga između nas.


DVADESETO POGLAVLJE
Sam
4°C
Zurio sam u crnilo isprekidano prigušenim odsjajem njezine ko¬se na jastuku. Te noći ležao sam budan u Graceinu krevetu, uzdrman vijestima o Jacku. Razmišljao sam o vukovima koji nisu imali vučju narav. O Christi Bohlmann,
Protekle su godine otkad sam se sjetio Christe, ali Jackovo pojavljivanje na zabranjenim mjestima i Gracein namrgođeni po¬gled vratili su mi uspomene.
Sjećam se kada sam je vidio posljednji put; svađala se s Beckom u kuhinji, pa u dnevnom boravku, u hodniku, ponovno u kuhinji. Rezali su, urlali i kružili jedno oko drugoga poput vu¬kova. Bio sam dijete, imao sam možda osam godina i u mojim sjećanjima Beck je izgledao poput diva — poput vitkog, gnjevnog polubožanskog bića, koje je teško svladavalo ljutnju. Kružili su kućom, on i Christa; zdepaste građe, lica posuta mrljama od bijesa.
»Ubila si već dvoje ljudi, Christa! Kada ćeš se suočiti s tom činjenicom?!«
»Ubila! Ubila!« njezin glas parao mi je uši, poput škripanja pandži po staklu. »A što je sa mnom? Pogledaj me! Moj život je završen.«
»Nije istina, nije završen!« Beck je ispalio. »Još uvijek dišeš.
srce ti još uvijek tuče u grudima. A to ne možeš reći za svoje dvije žrtve!«
Sjećam se kako sam se stresao na Christin glas — grlen, go¬tovo neljudski urlik: »Ovo nije život!«
Beck je bjesnio zbog njezine sebičnosti i neodgovornosti, a ona je uzvratila paljbom kletvi i psovki koje su me šokirale. Takve riječi nikada prije nisam čuo.
»Što je s onim tipom iz podruma?« Beck je nastavio Ijutito. Iz hodnika sam mu mogao vidjeti samo leđa. »I njega si ugrizla, Christa! I njegov si život sada upropastila! A dvoje ljudi si ubila! Samo zato što su te nazvali pogrdnim imenima. Čekam da se u tebi probudi neko kajanje. Hoću da mi obećaš da se ovo više neće ponoviti!«
»Zašto bih tebi nešto obećala?! Sto sam ikada imala od te¬be?!« zarežala je. Pognula se u ramenima, nekontrolirano trzajući tijelom. »Vi sebe nazivate čoporom! Vi ste vještičja družba! Naka¬ze! Kult! Radit ću što želim! Proživjet ću svoj život kako ja želim!«
Beckov glas postao je strahovito miran. Nenadano sam osjetio sućut prema Christi — znao sam što to znači: kad bi iz Beckova glasa iščezao gnjevni ton, njegova ljutnja bila je na vrhuncu.
»Daj mi riječ da se ovo neće ponoviti!«
Pogledala je ravno u mene. Ne u mene. Kroz mene. Njezin um bio je odvojen od stvarnosti, od njezina transformirajućeg tije¬la. Vidio sam kako joj je vena posred čela nabubrila, a nokti su se pretvorili u pandže. »Ništa ti ne dugujem! Proklet bio!«
»Van iz moje kuće!« Beck je rekao vrlo tihim glasom.
Poslušala je. Zalupila je vratima tako žestoko da se sude u kuhinjskim ormarićima zatreslo. Nekoliko trenutaka nakon toga čuo sam kako se vrata ponovno otvaraju i zatvaraju, puno tiše. Beck je krenuo za njom.
Sjećam se, bilo je hladno, brinuo sam se da bi Beck mogao promijeniti oblik i tako provesti zimu; ostaviti me samoga u kući. Strah me nagnao da iz hodnika šmugnem u dnevnu sobu. U tom trenutku u ušima mi je odjeknuo prasak.
Beck je tiho ušao u kuću, drhteći od hladnoće, koja je prije¬tila promjenom. Oprezno, kao da je načinjena od stakla, stavio je pušku na pult. Onda me je primijetio kako stojim u dnevnoj sobi; ruke sam prekrižio preko grudi, grčevito stezao nadlaktice.
Još se uvijek sjećam načina na koji je rekao: »Sam, nemoj to dirati.«
Šupalj, napuknut glas. Otišao je u svoju radnu sobu i naslo¬nio glavu na ruke. Tako je ostao do kraja dana. U sumrak, tiho, prigušenih glasova, on i Ulrik izašli su van. Kroz prozor sam vidio Ulrika kako uzima lopatu iz garaže.
Sada sam, evo, ležao u Graceinu krevetu, a Jack je lutao neg¬dje vani. Ljudi skloni bijesu nisu bili dobri vukodlaci.
Dok je Grace bila u školi, odvezao sam se do Beckove kuće. Kolni prilaz bio je prazan, a prozori zatamnjeni. Nisam smogao snage ući unutra, vidjeti koliko dugo nikoga nije bilo. Bez Becka, koji je osiguravao sigurnost čoporu, nisam znao tko bi bio u stanju držati Jacka na oku.
Osjetio sam ugriz neugodna osjećaja odgovornosti. Beck je imao mobilni telefon, ali nisam se mogao sjetiti broja bez obzira koliko se trudio. Lice sam naslonio na jastuk i molio se da Jack nikoga ne ugrize. Ako bi on postao problem, nisam vjerovao da bih mogao učiniti ono neizbježno.



DVADESET PRVO POGLAVLJE
Sam
14°C
Na kreštavi zvuk Graceina elektronskog alarma u 6:45 sljedećeg jutra skočio sam u zrak, baš kao i prethodnoga. Glava mi je još uvijek bila ispunjena snovima, vukovi i ljudi, i krv razmrljana na usnama.
»Hmmm«, Grace je mrmljala, bezbrižna, povukavši plahte do vrata. »Isključi to, hoćeš li? Evo, ustajem. Evo, za sekundu.«
Otkotrljala se, i potonula u krevet kao da je srasla s madra¬cem. Jedino je njezina plava kosa bila vidljiva iznad pokrivača.
I to je bilo to. Ona je spavala, ali ja nisam.
Pridignuo sam se uz uzglavlje, a ona je još nekoliko minuta ostala ležati meni sa strane, topla, snena. Pažljivo sam joj prstima prolazio kroz kosu, od čela, pa oko uha, do vrha njezina duga vrata, gdje je kosa prestajala rasti, gdje se nalazilo tek raskuštrano paperje. Ovo nježno perje koje će kasnije izrasti u pravu kosu, fas¬ciniralo me. Bio sam u iskušenju sagnuti se i nježno ga dodirnuti zubima, probuditi je i poljubiti. Neka zakasni u školu zbog mene! Ali nisam mogao prestati razmišljati o Jacku i Christi, ljudima koji su bili loši vukodlaci. Ako bih otišao do škole, možda bih svojim već oslabjelim osjećajem za njuh mogao osjetiti Jackov trag.
»Grace«, šapnuo sam, »probudi se!«
Promrmljala je nešto; ugrubo prevedeno s pospanog jezika značilo je pusti me na miru.
»Vrijeme je za buđenje«, rekao sam i stavio joj prst u uho.
Zacičala je i ćušnula me. Probudila se.
Naša zajednička jutra počela su imati određenu ugodnost rutine. Dok bi Grace, još uspavana, teturala prema tušu, ja bih stavio u toster peciva za nas dvoje i pokušao uvjeriti stroj za kavu da počne raditi. Slušao bih Grace kako neskladno pjeva dok se tušira, a ja bih obukao traperice i kopao po ladicama s čarapama pokušavajući izabrati neke koje nisu bile preočito ženske.
Čuo sam kako mi je dah zastao prije nego što sam osjetio da ne dišem. Fotografije uredno složene u ladici s čarapama. Slike vukova. Slike nas. Uzeo sam svežanj, vratio se u krevet. Okrenuo sam leđa vratima, kao da se skrivam i polako listao fotografije. Fas¬ciniralo me je gledati ove slike ljudskim očima. Starijim vukovima, koji bi promijenili oblik prije mene, znao sam ljudska imena. Beck, velik, krupan, plavo-siv. Paul, crn, gladak. Ulrik, smede-siv. Salem, sa zarezanim uhom i okom koje suzi. Uzdahnuo sam, ali nisam znao zašto.
Vrata iza mene otvorila su se. Mirisna para Graceina sapuna ušla je u sobu. Stala je iza mene i naslonila glavu na moje rame. Udahnuo sam duboko, želio sam upiti što više njezina mirisa.
»Gledaš sebe?«
Moji prsti naglo su se ukočili. »I ja sam tu?«
Grace je prišla sa strane i sjela mi nasuprot. »Naravno. Na mnogima si ti. Zar se ne možeš prepoznati? Oh. Pa naravno da ne možeš. Reci mi tko je tko.«
Ponovno sam listao slike. Krevet je zaškripao pod njezinom težinom kad se premjestila pored mene. »Ovo je Beck. On se bri¬ne za nove vukove.« Samo dva vuka bila su stvorena nakon mene, Christa i vuk kojeg je ugrizla, Derek. Zapravo, nisam bio naviknut na mlade pridošlice — naš čopor obično se širio dolaskom starijih vukova, ne okrutno novorođenim poput Jacka. »Beck mi je po¬put drugog oca.« To je bila istina, ali ovako izrečena — zvučala je čudno. Nikada prije nisam morao nekome objašnjavati svoj odnos s Beckom. On me je prihvatio nakon što sam pobjegao od kuće, jedini koji je zaliječio krhotine mog zdravog razuma.
»Razumijem što misliš«, rekla je Grace. Činila se iznena¬đena svojom intuicijom. »Kada govoriš o njemu, glas ti postane drukčiji.«
»Uistinu?« Sada sam ja bio iznenađen. »Drukčiji, kako?«
Slegnula je ramenima, sramežljiva. »Ne znam. Ponosan, pret¬postavljam. To je tako lijepo. A tko je ovo?«
»Shelby«, rekao sam, ali ovaj put bez ponosa u glasu. »Pri¬čao sam ti već o njoj.«
Promatrala me je. Sjećanje na posljednji susret sa Shelby pro¬uzročio je neugodan osjećaj u mom želucu. »Ona i ja gledamo na stvari potpuno različito. Ona smatra svoju vučju egzistenciju posebnim darom.«
Pored mene Grace je kimnula, a ja sam joj bio zahvalan jer nije nastavila s pitanjima.
Prelistao sam nekoliko sljedećih fotografija: »Shelby, Beck...« Zaustavio sam se na Paulovu crnom obliku. »Ovo je Paul. On je vođa čopora kad smo vukovi. Ovo pored njega je Ulrik.« Pokazao sam prema smeđe-sivom vuku pokraj Paula. »Ulrik mi je poput nekog ludog ujaka. Nijemac je. Često psuje.«
»Zvuči super.«
»Stvarno je zabavan.« Trebao sam reći — bio je zabavan.
Nisam znao je li ovo bila njegova posljednja godina ili bi mo¬gao proživjeti još koje ljeto. Sjećao sam se njegova smijeha poput jata vrana koje uzlijeće. Sjećao sam se njegova njemačkog naglaska, koji ga je činio mojim Ulrikom. »Jesi li ok?« pitala je Grace.
Odmahnuo sam glavom. Zurio sam u vukove na slikama. Ži¬votinje; tako sam ih vidio svojim ljudskim očima. Moja obitelj. Ja. Moja budućnost. Fotografije su na neki način brisale granicu koju još nisam bio spreman prijeći.
Osjetio sam Graceinu ruku oko svog ramena, njezin obraz uz moj, tješila me je, iako nije mogla znati zbog čega.
»Volio bih da si ih upoznala«, rekao sam, »dok su bili u ljudskom obliku.«
Nisam joj mogao objasniti koliki su golem dio mene bili oni; njihovi glasovi, njihova lica kada su bili ljudi, njihovi mirisi, nji¬hove pojave kad su bili vukovi. Osjećao sam se usamljeno, jedini u ljudskoj koži.
»Pričaj mi o njima«, promrmljala je licem naslonjena na mo¬ju majicu.
Sjećanja su nahrupila. »Kad sam imao osam godina. Beck me je naučio loviti. Mrzio sam to.« Sjećam se, stajao sam u Beckovoj dnevnoj sobi, zurio u prve zimske grane prekrivene injem, svjetlu¬cave i treperave na jutarnjem suncu. Dvorište je postalo opasan i strani svijet.
»Zašto si to mrzio?« Grace je pitala.
»Nisam mogao podnijeti pogled na krv. Nisam podnosio pomisao da nekome naudim. Imao sam samo osam godina.« U sjećanjima sam se vidio — mali, mršavi, nevini dječak. Cijelo prethodno ljeto proveo sam u uvjerenju da će ova zima s Beckom biti drukčija, da mi se oblik neće promijeniti i da ću zauvijek za doručak jesti jaja koja mi je Beck pekao.
Ali noći su postajale sve hladnije i najkraći izlasci iz kuće uzrokovali su drhtavicu u mišićima. Znao sam da se približava trenutak kad se neću uspjeti oduprijeti promjeni i da mi Beck neće još dugo pripremati doručak. Ali to nije značilo da ću se prepustiti drage volje.
»Zašto uopće lovite onda?« Grace je upitala, uvijek logična. »Zašto si unaprijed ne pripremite hranu?«
»Da. To isto pitanje postavio sam Becku, a Ulrik je odgovo¬rio: >Ja, pa ćemo usput hraniti i rakune i oposume?<«
Grace se nasmijala, pretjerano oduševljena mojom šugavom imitacijom Ulrikova naglaska.
Osjetio sam kako mi vrućina navire u obraze; bilo je ugodno razgovarati s njom o čoporu. Volio sam sjaj u njezinim očima, izraz zanimanja oko njezinih usta — znala je što sam i željela je znati više.
Ali to nije značilo da imam pravo pričati o nama nekome izvan čopora. Beck je govorio: Moramo se međusobno hititi. Ali Beck nije poznavao Grace. Grace nije bila tek čovjek. Nije se pro-mijenila, ali bila je ugrizena. Iznutra, ona je bila vučica. Morala je biti.
»Dakle, što se dogodilo?« upitala je Grace. »Što ste lovili?«
»Zečiće, naravno«, odgovorio sam. »Beck me je izveo van, a Paul je čekao u kombiju, za slučaj da budem prenestabilan i ne vratim se odmah u ljudski oblik.«
Nisam mogao zaboraviti kako me je Beck zaustavio ispred vrata, previo se u struku napola kako bi mi mogao vidjeti lice. Ukočio sam se, pokušavajući ne razmišljati o izmjeni oblika i o tome da ću uskoro morati pregristi zečji vrat svojim zubima. O tome da ću se za ovu zimu oprostiti s Beckom. Položio je ruku na moje mršavo rame i rekao: »Sam, žao mi je. Nemoj se bojati.«
Ništa nisam odgovorio. Razmišljao sam jedino o tome koliko je bilo hladno te kako se nakon lova Beck neće vratiti u ljudski oblik i onda mi više nitko neće znati ispeći jaja kako treba. Beck je to znao savršeno raditi. Više od toga. Beck mi je pomagao da ostanem Sam. Tada, davno, s još svježim ožiljcima na zapešćima, bio sam opasno blizu da se slomim u nešto što nije bilo ni vuk, ni čovjek.
»O čemu razmišljaš?« Grace je upitala. »Zašutio si.«
Podigao sam pogled prema njoj. Nisam primijetio da sam ga spustio. »O transformaciji.«
Grace mi je zabola bradu u rame i pogledala u oči. U glasu joj se čulo skanjivanje. Ponovila je pitanje od ranije: »Boli li?«
Sjetio sam se dugoga, parajućeg bola promjene. Svijanja miši¬ća, probijene kože, drobljenja kostiju. Odrasli su se uvijek skrivali u vrijeme promjena, pokušavajući me zaštititi od uznemiravajućih prizora. Ali njihove transformacije nisu izazivale u meni strah, već sažaljenje. Beck bi stenjao od boli. Čak i sada, užasavala me činje¬nica da ću se ponovno promijeniti. I zaboraviti da sam bio Sam.
Nisam znao dobro lagati pa se nisam ni potrudio. »Da.«
»žalosti me pomisao da si to sve morao proživljavati još kao malo dijete«, rekla je Grace. Namrštila se, a u očima su joj zabli¬stale suze. »Zapravo, jako me žalosti. Jadni, mali Sam.« Prstom mi je dodirnula bradu, a ja sam naslonio glavu na njezinu ruku.
Kad je došlo vrijeme promjene, bio sam preponosan da bih plakao, za razliku od vremena kada sam bio mladi, kada su me ro¬ditelji promatrali očima razrogačenim od užasa. Sjećam se Becka, već u vučjem tijelu, kako odmiče u skokovima i vodi me prema šumi. Sjećam se toplog, gorkog osjećaja nakon prvog lova. Vratio sam se u ljudski oblik nakon što me je Paul, zamotan u topli kaput i kapu, našao i odnio u kombi. Bio sam u kombiju na putu kući kada sam uz nagli udar usamljenosti shvatio da se Beck ove zime više neće vratiti. Bio sam sam.
Sada, kao da sam ponovno imao osam godina — sve je kre¬nulo ispočetka; bio sam uplašen kao onda. Boljelo me je u prsima, jedva sam disao.
»Pokaži mi kako izgledam«, zamolio sam Grace pruživši fotografije prema njoj. »Molim te.«
Uzela ih je iz moje ruke, lice joj se ozarilo dok ih je pregleda¬vala, tražeći jednu, posebnu. »Evo je. Ovo je moja omiljena slika tebe.«
Gledao sam u sliku koju mi je pružila. Pogled mi je odvraćao vuk — mojim očima — ali još uvijek vuk iz šume, sunčeva svjetlost dodirivala mu je rub krzna. Zurio sam, čekao da ta slika otkrije neko značenje, prepoznavanje. Činilo mi se nepravednim da su mi identiteti drugih vukova na fotografijama bili tako jasni, a moj potpuno skriven. Zbog čega su Graceine oči tako blistale dok je gledala ovu sliku?
Sto ako to nisam bio ja? Što ako je bila zaljubljena u nekog drugog vuka i samo mislila da sam to ja? Kako bih to mogao znati?
Grace nije primjećivala moje sumnje, a moju šutnju protuma¬čila je kao fascinaciju. Uspravila se na nogama i okrenula licem k meni, zatim prošla prstima kroz moju kosu. Prislonila je dlan uz nos i duboko udahnula: »Znaš, još uvijek imaš isti miris kao kad si vuk.«
Tako je jedna jednostavna tvrdnja pomogla da se osjetim bolje.
Krenula je prema vratima i ja sam joj usput dodao sliku. Za¬stala je, silueta joj je bila nejasno okružena tmurnim, sivim jutar¬njim svjetlom, i pogledala prema meni. Način na koji je gledala moja usta, ruke, stezao mi je utrobu u čvorove.
Ja sam mladić zaglavljen između dva života, nemam pravo pripadati u njezin svijet, razmišljao sam. Mladić koji za sobom vuče pogibelji vučjeg života. Ali kad je zazvala moje ime, želeći da je slijedim, znao sam da ću učiniti sve u svojoj moći kako bih ostao s njom.


DVADESET DRUGO POGLAVLJE
Sam


16°C

Previše vremena izgubio sam kružeći parkiralištem vrebajući Jacka, nakon sto sam dovezao Grace u školu. Bio sam frustriran kišom koja je padala i ograničenim, ljudskim osjetilima. Znao sam da je vuk bio ovdje — po slabu, mošusnu tragu vučjeg mirisa — ali nisam mogao sa sigurnošću odrediti je li to bio Jack ili ne. Osjećao sam se kao slijepac.
Napokon sam odustao od parkirališta, i nakon nekoliko mi¬nuta sjedenja u autu, odlučio nastaviti — i to do Beckove kuće. Jedino logično mjesto za početak potrage za Jackom činila mi se suma iza Beckove kuće. Tamo su živjeli vukovi. Uputio sam se u pravcu svojeg starog, ljetnog doma.
Nisam znao je Ii Beck bio čovjek ove godine, nisam se mogao sa sigurnošću prisjetiti ni svojih ljetnih mjeseci. Sjećanja su zama¬gljivala jedno drugo dok se nisu izmiješala u godišnjim dobima i mirisima nepoznata podrijetla.
Beck se mijenjao duže od mene. Bilo bi nevjerojatno da je ove godine već bio u ljudskom obliku, a ja nisam. Trebao sam imati više ljudskog vremena nego što je to bio slučaj. Toliko dugo nisam bio u ljudskom tijelu. Gdje su nestala moja ljeta?
Trebao sam Becka. Trebao sam njegove savjete. Želio sam saznati zašto su rane od metka uzrokovale promjenu. Želio sam znati koliko Grace i ja imamo vremena. Želio sam znati je li ovo kraj.
»Ti si najbolji od njih«, rekao mi je jednom. Još se uvijek sjećam izraza njegova lica dok je govorio. Pošten, pouzdan, razu¬man. Sidro u pobjesnjelom moru. Znao sam na što je mislio — najčovječniji od sviju. Rekao mi je to nakon što su Grace odvukli s ljuljačke.
Kuća je još uvijek bila prazna i mračna, a moje su se nade raspršile. Shvatio sam da su se do sada vjerojatno svi već promi¬jenili u vukove, a osim Jacka, mladih vukova nije bilo. Poštanski sandučić bio je ispunjen omotnicama i obavijestima da se ostatak pošte nalazi u glavnoj poslovnici. Ispraznio sam poštanski sandučić i svu poštu ostavio u Graceinu autu. Imao sam ključ od Beckova pretinca u pošti, ali onamo ću otići kasnije.
Nisam mogao prihvatiti pomisao da možda više neću vidjeti Becka.
Međutim, znao sam da bez Becka u blizini Jacka još nitko ni¬je vezao. Netko bi ga trebao što prije maknuti od škole i civilizacije dok nepredvidljive promjene, tipične za novonastale vukove, ne prestanu. Njegova navodna smrt učinila je dovoljno štete čoporu. Nisam namjeravao dopustiti mu da nas otkrije, bilo kroz javne transformacije ili napade na ljude.
S obzirom da je Jack već posjetio školu, pretpostavio sam da je bio i doma pa sam krenuo prema kući Culpepera. Njihovu ku¬ću nije bilo teško naći, svi u gradu dobro su poznavali gigantsku, tudorovsku palaču, mogla se nazreti čak i s autoceste. Jedina palača u Mercy Fallsu. Pretpostavljao sam da u ovo doba dana ondje ni¬koga neće biti, ali sam iz predostrožnosti, Gracein Bronco parkirao kilometar dalje, i nastavio kroz šumu pješice.
Kuća je bila prazna, nadvila se nada mnom poput neke ma¬sivne građevine iz bajki. Hitro njuškanje oko vrata nepogrešivo je otkrilo miris vuka.
Nisam mogao procijeniti je Ii već bio unutra ili je, baš kao ja sada, došao dok je kuća bila prazna i vratio se u šumu. Nisam mogao zaboraviti koliko me je ljudsko tijelo činilo ranjivim; motao sam se okolo, njušio zrak, oštro promatrao okolne borove, tražio neki znak života. Ništa. Ili barem ništa dovoljno blizu dosega mo¬jih ljudskih osjetila.
Želio sam biti temeljit pa sam želeći saznati je li već bio unu¬tra, provalio u kuću. Možda je zaključan u nekoj tajnoj sobi, sobi za čudovišta. Nisam provalio u kuću na uredan, nevidljiv način. Ciglom sam razbio staklo stražnjih vrata i kroz otkrhnutu rupu okrenuo ključ.
Unutra sam opet osjetio miris vuka, nejasan, nekako ustajao. Ne shvaćajući zašto bi Jack imao takav miris, pustio sam ga da me vodi. Doveo me je do glomaznih vrata od hrastovine, osjećao sam da je nešto iza njih.
Pažljivo sam ih otvorio i oštro udahnuo. Ispred mene pružalo se golemo predvorje prepuno životinja. Prepariranih životinja. Ne onih slatkih, dječjih, punjenih životinja. Slabo osvijetljena soba vi¬sokog stropa imala je atmosferu muzeja životinja Sjeverne Amerike, ili nekog drugog hrama smrti. Um mi je tražio stihove za pjesmu, ali nisam dospio dalje od prvoga — Nemamo kamo iz ove kože, iz ukočena osmijeha smrti.
Prošla me je drhtavica.
U polusvjetlu koje je prodiralo kroz okrugle prozore visoko iznad moje glave, soba je izgledala kao da sadrži dovoljno životinja da napuni Noinu arku. Lisica je ukočeno u zubima držala prepari¬ranu prepelicu. Zatim crni medvjed, propet iznad mene, raširenih pandži. Ris koji vječno puže uz isto deblo. Polarni medvjed drži u šapi prepariranu ribu. Zar je moguće preparirati ribu? O tome nikada prije nisam razmišljao.
A posred krda jelenova, svih veličina i oblika, otkrio sam svoj trag; vuk me je motrio preko ramena, ogoljenih zubiju, s prijetnjom u staklenim očima. Prišao sam, dotaknuo oštro krzno. Pod mojim prstima ustajali miris kao da je procvjetao, ulazio mi je u nozdrve; prepoznao sam jedinstveni miris naše šume. Prste sam stisnuo u šaku i odstupio sav naježen. Jedan od nas. Možda i ne. Možda je samo vuk. Iako u našoj šumi nikad nisam vidio normalnog vuka.
»Tko si?« šapnuo sam. Ali jedino obilježje koje vukodlak zadržava u obje forme — oči — bile su izdubljene, zamijenjene staklenima. Zapitao sam se hoće li se Derek, izrešetan mecima iste noći kada sam ja bio ranjen, pridružiti vuku u ovoj sablasnoj menažeriji. Od te pomisli preokrenuo mi se želudac.
Letimice sam još jednom promotrio predvorje, zatim sam se povukao do prednjih vrata. Svaki i najmanji dio vuka u meni zaklinjao me je da pobjegnem od mračna mirisa smrti koji je ispu¬njavao predvorje. Jack nije bio ovdje. Nisam imao razloga ostati.


DVADESET TREĆE POGLAVLJE
Grace

11°C

Dobro jutro.« Tata me je letimično pogledao dok je točio ka¬vu u termosicu. Bio je previše elegantno odjeven za subotu, sigurno je pokušavao prodati ljetovalište nekom bogatom ulagaču. »Imam sastanak s Ralphom u svom uredu u osam i trideset. U vezi s ljetovalištem Wyndhaven.«
Trepnula sam nekoliko puta, oči su mi bile umorne. Cijelo moje tijelo bilo je teško i tromo od sna. »Nemoj mi ništa govoriti. Nisam još budna.« Iako još uvijek omamljena snom, osjetila sam ubod krivnje jer nisam prema tati bila prijateljskije raspoložena. Nisam ga vidjela već danima, ne sjećam se kad smo zadnji put razgovarali. Sam i ja proveli smo noć razgovarajući o čudnoj sobi s prepariranim životinjama u kući Culpepera pitajući se, kože na- dražene kao neprestanim grebanjem grubog džempera, gdje bi se Jack mogao ponovno pojaviti. Ovakvo uobičajeno jutro s tatom nenadano me vratilo u moj život prije Sama.
Tata je pokazivao prema vrču s kavom. »Želiš malo ovoga?«
Skupila sam dlanove i pružila ih prema njemu. »Izlij ovamo. Umit ću se time. Gdje je mama?« Nisam čula kako ruši sve oko sebe gore u spavaćoj sobi. Kad se mama spremala izaći, kuća je odjekivala sveopćom bukom i škripanjem.
»U nekoj galeriji u Minneapolisu.«
"Zašto jc otišla tako rano? Praktično još jučer."
Tata nije odgovorio, gledao je preko moje glave u televizijski ekran na kojem je treštala neka jutarnja govorna emisija. Gost je bio obučen u odjeću kaki boje, okružen svim mogućim vrstama životinjske mladunčadi u kutijama, kavezima i krletkama. Scena me je podsjetila na sobu s prepariranim životinjama koju mi je Sam opisao. Tata je namršteno promatrao dva domaćina koji su oprezno gladili mladunče oposuma koje je siktalo. Pročistila sam grlo. »Tata, koncentriraj se! Uzmi šalicu i natoči mi kavu ili ću umrijeti. Ako umrem, neću čistiti iza sebe.«
Tata je pipkao po ormarićima tražeći šalicu, ali pogled nije svrnuo s ekrana. Napipao je moju omiljenu — plavu poput lasta- vičjeg jajeta, koju je napravila mamina prijateljica — i gurnuo je zajedno s vrčem kave prema meni preko pulta. Para mi je milovala lice dok sam si ulijevala kavu u šalicu.
»Pa Grace, kako škola?« samu sam sebe upitala.
Tata je kimnuo, zurio je u mladunče koale koje se otimalo u naručju televizijskog gosta.
»Ma, super«, nastavila sam, a tata je mrmljao neke potvrdne zvuke. »Ništa posebno, osim što su donijeli gomilu panda, a učitelji nas napuštaju i prepuštaju divljacima i kanibalima.« Zastala sam da vidim jesam li uspjela privući tatinu pozornost, onda sam nastavila. »Cijela se zgrada zapalila, pala sam dramu i onda seks, seks, seks, seks.«
Tata je odjednom usredotočio pogled, okrenuo se prema me¬ni i namrštio se. »Što si to rekla da vas uče u školi?«
Čuo je barem početak, a to je bilo više nego što sam očeki¬vala. »Ništa posebno. Na engleskom pišemo kratke priče. Mrzim to. Nemam nikakva talenta za pisanje.«
»Pišete o seksu?« upitao je sumnjičavo.
Odmahnula sam glavom. »Tata, idi na posao. Zakasnit ćeš.«
Tata je počešao bradu, jednu dlačicu propustio je obrijati. »To me je podsjetilo. Moram Tomu vratiti onaj čistač. Jesi li ga vidjela?«
»Moraš vratiti čistač — kome?«
»Čistač za pušku. Mislim da sam ga ostavio na pultu. Ili možda, ispod pulta.« Sagnuo se i počeo prekapati ormarić ispod sudopera.
Pogledala sam ga, namrgođena. »Što će tebi čistač za puš¬ke?«
Pokazao je prema svojoj radnoj sobi. »Za pušku.«
Alarm mi je zvonio u glavi. Znala sam da tata ima pušku; visjela je na zidu u njegovoj sobi. Ali ne sjećam se da sam ga ikada prije vidjela da je čisti. Puške se čiste nakon upotrebe, nije li tako? »Zašto si posudio čistač za puške?«
»Tom mi ga je posudio kako bih očistio pušku nakon upo¬trebe. Znam da bih je trebao češće čistiti, ali ne razmišljam o tome kada je ne upotrebljavam.«
»Tom Culpeper?« upitala sam.
Izvukao je glavu iz ormarića, u ruci je držao bocu. »Da.«
»Išao si u lov s Tomom Culpeperom? I ti si sudjelovao u onoj hajki neki dan?« Obrazi su mi počeli gorjeti. Molila sam se da kaže ne.
Pogledao me je. Uz takav pogled obično bi uslijedilo nešto poput ovoga; Grace, inače si tako razborita... »Nešto se moralo poduzeti, Grace.«
»Ti si bio dio hajke za vukovima?!« zahtijevala sam odgovor. »Ne mogu vjerovati da bi i ti...« Tata se provlači među drvećem s puškom u ruci, vukovi bježe pred njim — slika koja mi je leb-djela pred očima odjednom je postala prestvarna, morala sam se zaustaviti.
»Grace, učinio sam to zbog tebe«, rekao je
Glas mi je bio vrlo dubok. »Jesi li pogodio kojeg od njih?«
Tata je očito shvatio koliko je ovo pitanje bilo važno. »Bili su to samo pucnjevi upozorenja«, rekao je.
Ne znam je li govorio istinu ili ne, ali nisam željela više raz¬govarati s njim. Odmahnula sam glavom i okrenula mu leđa.
»Nemoj cmizdriti«, rekao je tata. Poljubio me u obraz, ali ja sam ostala nepomična. Pokupio je svoju torbu i kavu. »Budi dobra. Vidimo se kasnije.«
Stajala sam u kuhinji, rukama sam obuhvatila šalicu i slušala kako tatin Taurus oživljava na kolnom prilazu i polako se udaljava.
Nakon što je otišao, kuća je utonula u poznatu tišinu, utješnu i deprimantnu. Ovo jutro naizgled je bilo poput svakog drugog; bila sam okružena tišinom sa šalicom kave u rukama, ali nije. Tatin glas — pucnjevi upozorenja, još uvijek je odjekivao prostorom.
Znao je koliko sam voljela vukove i svejedno je, meni iza le¬đa, skovao plan s Tomom Culpeperom.
Izdaja je boljela.
Prenuo me je prigušen štropot iz veže. Sam je stajao u hod¬niku i gledao me, kosa mu je stršala, mokra od tuširanja. Na licu mu se vidjelo pitanje, ali nisam ništa rekla. Pitala sam se što bi tata učinio kad bi saznao za Sama.



DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Grace

11°c

Većinu jutra i popodneva provela sam mučeći se sa zadaćom iz engleskoga, a Sam ispružen na kauču s knjigom u rukama. Boravili smo u istoj prostoriji, ali istovremeno smo bili vrlo učin¬kovito odijeljeni, i to udžbenicima iz engleskoga. Bilo je to poput suptilna mučenja. Nakon nekoliko sati kratko prekinutih stankom za ručak, više to nisam mogla podnijeti.
»Osjećam kao da tratim vrijeme koje možemo provesti za¬jedno«, priznala sam.
Ništa nije odgovorio, nije me čuo. Ponovila sam, a on je tre- pnuo i pogledao prema meni. Pogled mu se sporo izoštravao dok se vraćao iz nekog drugog svijeta. Rekao je: »Sretan sam da sam s tobom. To mi je dovoljno.«
Proučavala sam njegovo lice jedan dug trenutak, pokušavala sam procijeniti je li to uistinu mislio.
Zabilježio je stranicu na kojoj je stao i oprezno sklopio knji¬gu. »Želiš Ii nekamo ići? Ako si završila s time, možemo malo njuškati oko Beckove kuće, pogledati je li Jack već bio ondje.«
Svidjela mi se njegova zamisao. Otkad sam čula za Jackovo pojavljivanje pred školom, proganjala me tjeskobna pomisao da će opet negdje iskrsnuti. »Misliš da će biti ondje?«
»Ne znam. Novi vukovi bi uvijek nekako našli put do Beckove kuće. Ondje čopor živi, u onom dijelu šume Boundary iza Beckove kuće«, rekao je Sam. »Bilo bi lijepo znati da je napokon pronašao čopor.« Lice mu se doimalo zabrinutim, ali nije objasnio zašto, zašutio je. Znala sam zašto sam ja željela da se što prije uklopi u čopor — jer nisam željela da netko razotkrije pravi identitet vukova. Ali Sama je očito brinulo nešto više od toga, nešto veće, bezimenije.
U zlatnoj popodnevnoj svjetlosti vozila sam po Samovim uputama prema Beckovoj kući. Slijedili smo vijugavu cestu oko šume Boundary. Trebalo nam je dobrih trideset pet minuta vožnje. Cestom smo obišli šumu; nisam znala da je toliko velika. Pret¬postavljam da je to sve imalo smisla — trebalo je sakriti čopor, a bez tisuća nenastanjenih jutara zemlje to bi bilo uistinu teško. Zaustavila sam auto na kolnom prilazu i povirila prema fasadi od opeke. Zamračeni prozori podsjećali su na sklopljene oči, kuća je bila porazno prazna. Sam je otvorio vrata sa svoje strane, a mene je zapahnuo slatki miris borova koji su okruživali dvorište.
»Lijepa kuća«, zurila sam u visoke prozore blještave na po¬podnevnom suncu. Kuća od opeke takve veličine bila je impo¬zantna, ali nešto je razbijalo taj dojam, možda prebujna, neravno ošišana živica sprijeda ili istrošena hranilica za ptice koja kao da je izrasla iz tratine. Bilo je to jedno ugodno mjesto. Doimalo se baš kao mjesto na kojem bi odrastao mladić poput Sama. »Odakle Becku ova kuća?« upitala sam.
Namrštio se. »Nekada davno bio je advokat bogatim starci¬ma, tako da ima novaca. Kupio ju je za čopor.«
»To je nevjerojatno velikodušno od njega«, rekla sam i za¬tvorila vrata auta. »Sranje!«
Sam se nagnuo prema meni preko pokrova motora. »Što se dogodilo?«
»Upravo sam zaključala ključeve u auto. Mozak mi ne funk¬cionira. «
Sam je pomirljivo slegnuo ramenima: »Beck ima u kući uni¬verzalni ključ za ovakve slučajeve. Možemo ga uzeti kad se vratimo iz šume.«
»Univerzalni ključ? Kako zanimljivo!« rekla sam cereći se. »Ti si osoba s mnogo tajni.«
»Jednu si uspjela otkriti«, odgovorio je. Trgnuo je glavom prema drveću u dvorištu. »Jesi li spremna?«
Ideja je bila istovremeno privlačna i zastrašujuća. Nisam bila u šumi od hajke, a prije toga, od večeri kada sam vidjela kako Jacka drugi vukovi guraju na do. Činilo mi se da su sva moja sjećanja vezana uz ovu šumu bila o nasilju.
Sam je pružio ruku prema meni. »Bojiš se?«
Pitala sam se postoji li mogućnost da ga uhvatim za ruku, a da na taj način ne priznam da se bojim. Nije to bio strah. Samo nekakav osjećaj koji mi je gmizao uz kožu i dizao dlake na ruka¬ma. Bilo je prohladno, ogoljena, mrtva zima još nije stigla. Hrane za vukove bilo je dovoljno posvuda, nisu imali razloga napasti nas. Vukovi su plaha stvorenja.
Sam me uzeo za ruku i čvrsto ju je stisnuo. Njegova koža me grijala na prohladnom jesenjem suncu. Njegove oči proučavale su me, velike, svjetlucave u popodnevnom rumenilu; na trenutak sam srela njegov pogled i prisjetila se toga istog pogleda, ali s vučjeg lica. »Ne moramo ga danas tražiti«, rekao je.
»Želim ići.« To je bila istina. Dio mene želio je vidjeti gdje je Sam živio tijekom hladnih mjeseci, kada se nije motao oko našeg dvorišta. Dio mene, koji je patio kada je čopor noću zavi¬jao, zaklinjao me da pratimo nejasan miris čopora koji je vodio prema šumi. To je pretegnulo nad onim malim dijelom mene koji je osjećao strah i tjeskobu. Kako bih dokazala spremnost, prva sam krenula prema dvorištu, prema rubu šume, vukući Sama za ruku.
»Neće nam se približavati«. Sam me je pokušao uvjeriti. »Jack je jedini koji bi to pokušao.« Promotrila sam ga ispod obr¬ve. »Kad već pričamo o tome... Neće nas odjednom zaskočiti kao u horor filmu, zar ne?«
»Nije se pretvorio u čudovište. Samo je izgubio unutarnje kočnice«, rekao je Sam. » Je li često skakao na druge kad je bio u školi?«
Zajedno s cijelom školom i ja sam čula priču o tome kako je poslije nekakvog tuluma mladić završio u bolnici zbog Jacka. Držala sam to tračem dok sama nisam vidjela mladića, koji je hodao školskim hodnicima s nateklim obrazom. Jack nije trebao promijeniti oblik da bi postao čudovište.
Napravila sam grimasu. »Ponekad.«
»Ako te to tješi«, rekao je Sam, »mislim da nije ovdje. Iako se ipak nadam da jest.«
I tako smo krenuli prema šumi. Ova šuma razlikovala se od one koja je graničila s našim dvorištem. Ovdje je drveće bilo zbijeno, šikara skučena među deblima kao da ih podupire. Trnje mi se kačilo za traperice. Sam je zastajkivao, skidao šiblje i čičke s cipela. Sporo smo prodirali. Nisam primijetila nijedan trag koji bi upućivao na Jacka, niti nekog drugog vuka. Zapravo smatrala sam da Sam zabušava dok tobože proučava šumu oko nas. Pretvarala sam se da gledam okolo i ne primjećujem kako svakih nekoliko sekundi baca letimičan pogled prema meni.
Nije dugo trebalo da mi se u kosu bolno zaplete pregršt ra¬slinja.
Sam me zaustavio, pokušao mi razmrsiti kosu. »Bit će lak¬še«, obećao je. Bilo mi je simpatično kako je mislio da sam već toliko iznervirana da se želim vratiti. Kao da sam imala važnijeg posla od uživanja u njegovu dodiru dok mi pažljivo izvlači šumsko raslinje iz kose.
»To me ne brine«, uvjerila sam ga. Mislila sam da možda nikada nećemo saznati ima li koga ovdje. Šuma je golema.
Prošao mi je prstima kroz kosu kao da traži neki zaostali či¬čak: više ih nije bilo, znala sam, a vjerojatno i on. Zastao je, nasmi¬ješio mi se i duboko udahnuo. »Mislim da nismo više sami.«
Pogledao je u mene. Očekivao je potvrdu, znala sam, prizna¬nje da mogu osjetiti miris čopora, miris njihova skrivenog života oko nas, samo ako se potrudim.
»Vodi nas, psu tragaču!«
Izraz mu je na trenutak postao sjetan, ali nastavio me je voditi šikarom, blago uzbrdo. Postalo je lakše, kao što je obećao. Trnje se razrijedilo, a drveće je postalo više i uspravnije, granje se počinjalo nazirati tek nekoliko metara iznad nas. Bijela, oguljena kora breza na izduženom popodnevnom svjetlu izgledala je poput putra, s nježno zlatnim lišćem. Okrenula sam se prema Samu; njegove oči, jednako briljantno žute, odvraćale su mi pogled.
Zastala sam. To je bila moja šuma. Zlatna šuma iz mojih sa¬njarija. Pustio je moju ruku i prišao mi bliže pažljivo me motreći. »Dom«, rekao je. Mislim kako je očekivao da nešto kažem. A možda i nije. Možda je sve jednostavno vidio na mom licu. Ni¬sam imala što reći — samo sam gledala oko sebe, prema blistavoj svjetlosti i lišću koje je visjelo s grana poput perja.
»Hej«, Sam me je uhvatio za ruku. Gledao me je iskosa, kao da traži suze na mom licu. »Tužna si.«
Vrlo polako okrenula sam se oko sebe. Rekla sam: »Kad sam bila mlada, tako često sam zamišljala kako dolazim ovamo. Ne ra¬zumijem kako sam znala za ovo mjesto.« Moje riječi vjerojatno nisu imale previše smisla, ali nastavila sam, pokušavajući objasniti. »Suma iza moje kuće ne izgleda ovako. Nema breza. Niti žutog lišća. Ne znam kako sam znala za ovo mjesto.«

»Možda ti je netko pričao o njemu?«
»Vjerojatno bih se sjećala da mi je netko opisivao svaki detalj ove šume, od boja do blistavog zraka. Ne znam kako bi mi netko to sve mogao ispričati.«
Sam je rekao: »Ja sam ti pričao o ovome mjestu. Vukovi ko¬municiraju na čudan način. Kada su jedan blizu drugome, mogu dijeliti mentalne slike.«
Okrenula sam se prema njemu, crnoj mrlji naspram svjetla i dobacila mu pogled. »Nećeš prestati, zar ne?«
Uporno je zurio u mene, nijemim vučjim pogledom, tako poznatim, tužnim, gorljivim.
»Zašto se stalno vraćaš na tu temu?«
»Ugrizena si.« Hodao je polako oko mene, stopalima gužvao lišće, gledao me ispod svojih tamnih obrva.
»Pa?«
»Pa, radi se o tome tko si zapravo. Radi se o tome da si jedna od nas. Da nisi vučica. Grace, ovo mjesto ne bi mogla prepoznati. Samo jedan od nas može vidjeti ono što mu pokažemo.« Glas mu je bio ozbiljan, pogled vatren. »Ne bih mogao — ne bih mogao ni pričati s tobom ovako da nisi jedna od nas. Ne bismo se smjeli otkrivati običnim ljudima. Nemamo baš mnogo pravila kojih se držimo, ali Beck mi je rekao da to jedno nikada ne smijemo pre¬kršiti.«
To za mene nije imalo smisla. »Zašto?«
Ništa nije rekao, samo je prstima dodirnuo vrat, mjesto gdje je bio ranjen i tako otkrio blijede, sjajne ožiljke na zapešćima. Biće nježno poput Sama zauvijek će morati nositi na sebi dokaze ljudske okrutnosti. Činilo mi se nepravednim. Zadrhtala sam od hladnoće jesenjeg popodneva. Samov glas bio je blag. »Beck mi je pričao... ljudi nas ubijaju na sve moguće, užasne načine. Umiremo u labora-torijima, pucaju u nas, truju nas. Možda znanost može otkriti zašto se mijenjamo, ali ljudi u nama vide čarobnjaštvo. Vjerujem Becku. Ne možemo se razotkriti pred ljudima koji nisu poput nas.«
Rekla sam: »Ja se ne mijenjam. Sam. Ja zapravo nisam poput
vas.«
U grlu mi je zastala kugla razočarenja.
Nije odgovorio. Jedan dug trenutak samo smo stajali zajedno u šumi, onda je uzdahnuo i progovorio.
»Nakon što su te ugrizli, znao sam što će uslijediti. Svake noći čekao sam da se promijeniš. Pokazao bih ti put i zaštitio te od toga da ti netko naudi.« Ledeni udar vjetra raskuštrao mu je kosu i obasuo ga treperavim, zlatnim lišćem. Raširio je ruke i pustio da mu lišće pada u dlanove. Izgledao je poput tamnog anđela u vječ¬noj jesenjoj šumi. »Znaš li da ćeš sa svakim koji uhvatiš zaraditi po jedan sretan dan?«
Nisam znala na što misli, čak ni kad je rastvorio šaku te mi pokazao drhtavo, zgužvano lišće.
»Po jedan sretan dan za svaki list koji uhvatiš«, glas mu je bio dubok.
Promatrala sam kako im se rubovi polako rastvaraju, trepere na povjetarcu. »Koliko dugo si čekao?«
Bilo bi puno romantičnije da je imao hrabrosti gledati me u oči dok je odgovarao, no on je spustio pogled prema du i čizmom raskuštrao lišće — bezbrojne mogućnosti za sretne dane. »Nikad nisam prestao.«
Sada sam ja trebala reći nešto romantično, ali meni je također nedostajalo hrabrosti. Umjesto toga promatrala sam kako stidljivo gricka usnu i pomno proučava lišće te rekla, »Sigurno si se uistinu dosađivao.«
Sam se nasmijao, čudnim, blago samoironičnim smijehom. »Zbilja si puno čitala. I provodila previše vremena unutra, uz ku¬hinjski prozor, gdje te nisam mogao dobro vidjeti.«
»A ne dovoljno polugola ispred prozora svoje spavaće sobe.«
Zadirkivala sam ga.
Sam se zarumenio kao paprika. »Nisam na to mislio«, rekao je.
Slatko sam se nasmijala njegovoj nelagodi i nastavila hodati, usput kovitlajući nogama zlatno lišće. Čula sam ga kako vuče noge kroz lišće. »Na što si mislio?«
»Zaboravi«, rekao je. »Sviđa li ti se ovdje ili ne?«
Naglo sam stala, i okrenula se prema njemu. »Hej!« prst sam uperila u njega, »Nisi ni mislio da bi Jack mogao biti ovdje, zar ne?«
Njegove tamne obrve otišle su uvis. »Jesi li ga uopće planirao tražiti?«
Digao je ruke u zrak, kao da se predaje. »Što da ti kažem?«
»Doveo si me ovamo jer si htio provjeriti hoću li prepoznati ovo mjesto, nije li tako?«
Zakoračila sam prema njemu, približila mu se. Osjetila sam toplinu njegova tijela iako ga nisam dodirivala. Postajalo je sve hladnije. »Nekako si mi govorio o ovoj šumi. Na koji način si mi je pokazao?«
»Cijelo ti vrijeme pokušavam objasniti, ali ne želiš slušati. Tvrdoglava si. To je način na koji komuniciramo, jedini jezik koji imamo. Samo slike. Jednostavne, male slike. Promijenila si se, Gra¬ce. Samo tijelo ne. Molim te, vjeruj mi.« Ruke su mu još uvijek bile podignute, ali u sutonu sam prepoznala smiješak na njegovu licu.
»Dakle, doveo si me ovamo samo da bi mi pokazao ovo mje¬sto?« Približila sam se korak, a on je isto toliko odstupio.
»Sviđa li ti se?«
»Pod lažnom izlikom.« Ponovno: ja — jedan korak naprijed, on — jedan korak nazad.
Osmijeh mu se raširio.
»Dobro, sviđa li ti se?«
»Znao si da nećemo nikoga sresti?«
Zubi su mu bljesnuli u široku osmijehu. »Sviđa li ti se?«
Udarila sam ga u prsa. »Predivno je! Znao si da će mi se svidjeti!«
Pokušala sam ga još jednom udariti, ali zgrabio me je za za¬pešća. Trenutak smo tako stajali, on je gledao dolje u mene, na¬pola se osmjehujući, a ja sam zurila gore u njega. Mrtva priroda s mladićem i djevojkom. Bio je to savršen trenutak za poljubac, ali nije ništa učinio. Samo me je gledao i gledao, a kad sam odlučila preuzeti inicijativu, primijetila sam kako mu osmijeh jenjava.
Sam je spustio moje ruke i pustio ih. »Drago mi je«, rekao je vrlo tiho.
Ruke su mi visjele sa strane, kako ih je Sam ostavio. Namrštila sam se. »Trebao si me poljubiti.«
»Razmišljao sam o tome.«
Gledala sam mekan i tužan obris njegovih usana, izgledale su onako kao što je zvučao njegov glas. Vjerojatno sam zurila, ali nisam mogla prestati razmišljati o tome koliko sam željela njegov poljubac i koliko je glupo bilo željeti ga toliko očajnički. »Zašto nisi?«
Nagnuo se i poljubio me na najnježniji mogući način. Njego¬ve usne, hladne, suhe, uvijek pažljive, toliko nevjerojatno izazovne. »Morat ću uskoro ući«, šapnuo je. »Postaje hladno.«
Tek sada sam obratila pozornost na studeni vjetar koji se uvlačio u moje duge rukave. Jedan od ledenih udara zakovitlao je u zrak tisuće palih listova; na sekundu sam osjetila miris vuka.
Sam je zadrhtao.
Žmirnula sam prema njemu u prigušenoj svjedosti i iznenada razabrala strah u njegovim očima.


DVADESET PETO POGLAVLJE
Sam
3°C
Nismo trčali prema kući. Trčanje bi značilo priznanje nečega s čim se pred njom nisam mogao suočiti, priznanje onoga što sam uistinu bio. Umjesto toga divovskim koracima lomili smo grančice i suho lišće, naše glasno disanje nadglasavalo je druge ve¬černje zvuke. Hladnoća mi se uvlačila kroz ovratnik, zatezala mi naježenu kožu.
Ne smijem ispustiti njezinu ruku i sve će biti u redu.
Pogrešan zaokret odveo bi nas u smjeru suprotnom od kuće, ali ja se nisam mogao usredotočiti na šumu oko nas. U mojim mislima izmjenjivali su se isječci iz sjećanja na promjene iz ljudi u vukove; stotine promjena kojima sam svjedočio svih ovih godina. Sjećanje na prvu Beckovu promjenu koju sam doživio bilo je još živo u mom umu, življe od goruće crvenog zalaska sunca u šumi ispred nas. Sjećao sam se ledene bijele svjetlosti kako prolazi kroz prozore Beckove dnevne sobe, sjećao sam se njegovih drhtavih ramena, kako je rukama čvrsto obgrlio naslon sofe.
Stajao sam pored njega, gledao ga, bez riječi.
»Vodi ga van!« Beck je zaurlao, licem prema hodniku, očiju poluzatvorenih. »Ulrik, odvedi Sama odavde!«
Stisak Ulrikove ruke oko moje nadlaktice bio je jednako sna¬žan kao stisak Graceinih prstiju u mojima sada, dok me je vukla kroz šumu stazama koje smo ostavili iza sebe. Noć je čučala u dr¬veću, spremna da nas dostigne, hladna, mračna. Ali Grace nije skretala pogled sa sunca koje je sjalo kroz drveće; išla mu je u susret.
Svjedeća sunčeva aureola djelomice me je zasljepljivala, obrisi drveća blještali su; iznenada, opet sam bio sedmogodišnji dječak. Vidio sam ispred sebe zvjezdasti uzorak sa svoje stare posteljine toliko jasno da sam posrnuo. Prstima sam grabio tkaninu, grudao je u šaci i trgao noktima.
»Mama«, glas mi je puknuo na drugom slogu. »Mama, zlo mi je.«
Ležao sam na podu u klupku deka, u buci i bljuvotini, tresući se i grebući pod, pokušavajući se uhvatiti za nešto, kad se mamina tako poznata silueta pojavila u okviru vrata spavaće sobe. Pogledao sam je, licem na podu, pokušao je zazvati, ali moja usta nisu pro¬izvela nikakav zvuk.
Pala je na koljena i zurila u mene kako se po prvi put u ži¬votu mijenjam.
»Napokon«, Grace je rekla, vraćajući me u stvarnost, u šumu koja nas je okruživala. Bila je bez daha, kao da smo trčali. »Tu je!«
Nisam mogao dopustiti da me Grace vidi dok se mijenjam. Ne smijem se sada promijeniti!
Slijedio sam Gracein pogled prema Beckovoj kući, topli crveno-smeđi bljesak u hladnoj plavoj večeri. Sada sam trčao.
Dva koraka od auta, moje nade da ću se ugrijati u Broncu raspršile su se. Grace je uzaludno potezala bravu. Ključevi su se iznutra zaljuljali od njezina drmusanja. Lice joj se iskrivilo od fru¬stracije.
»Moramo pokušati ući u kuću«, rekla je
Nismo morali provaljivati u Beckovu kuću. Rezervni ključ Beck je skrivao u oplati stražnjih vrata. Pokušao sam ne misliti na ključeve koji su visjeli u Broncu: da smo mogli doći do njih, već bih bio u toplome. Ruke su mi se tresle dok sam izvlačio rezervni ključ iz oplate i pokušavao ga ugurati u ravnodušnu bravu. Počeo sam osjećati bol. Požuri idiote, požuri.
Nisam mogao zaustaviti drhtanje.
Grace je pažljivo i bez imalo straha uzela ključ iz moje ruke, iako je bila svjesna što se sa mnom događa. Obuhvatila je svojom toplom rukom moje ledene, drhtave, a drugom je gurnula ključ u ključanicu i otključala vrata.
Bože, molim te da bude struje. Molim te da bude grijanja.
Držala me je za lakat i gurala u mračnu kuhinju. Nisam se mogao otresti hladnoće, ušla je u svaki dio mog tijela. Mišići su se počinjali grčiti, ramena pogrbila, rukama sam zaklonio lice.
»Ne!« Rekla je glasom čvrstim i ujednačenim, kao da je tek odgovarala na neko jednostavno pitanje. »Ne. Hajde, dođi!«
Odgurnula me je od vrata i zatvorila ih iza mene. Ruka joj je klizila zidom prema vratima, tražila prekidač za svjetlo, i čudesno, svjetla su zasjala, oživjela u svome ružnom, fluorescentnom životu. Grace me je ponovno gurnula, povukla od vrata, ali ja se nisam želio pomaknuti. Želio sam se sklupčati i prepustiti se.
»Ne mogu. Grace, ne mogu.«
Ne znam jesam li to izrekao na glas ili ne, ali i da jesam, ona me nije slušala. Posjela me je na pod direktno iznad otvora za ventilaciju, skinula svoju jaknu, omotala mi je oko glave i ramena. Čučnula je ispred mene i položila moje hladne ruke na svoje tijelo.
Tresao sam se, škrgutao zubima da spriječim cvokotanje, po¬kušavao se usredotočiti na nju, na svoju ljudskost, na toplinu. Nešto je govorila, nisam je razumio. Bila je preglasna. Sve je bilo preglasno. Unutra je zaudaralo. Ovako blizu, njezin miris planuo je u mojim nosnicama. Boljelo me je. Sve me je boljelo. Vrlo tiho sam zacvilio.
Skočila je i potrčala niz hodnik, usput paleći svjetla, a zatim je nestala. Zastenjao sam i spustio glavu u krilo.
»Ne, ne, ne.« Nisam više znao čemu se odupirem. Bolu? Nekontroliranom drhtanju?
Vratila se. Ruke su joj bile mokre. Zgrabila me je za zapešća, usne su joj se micale, glas odzvanjao nerazumljivo. Riječi su bile namijenjene nekim drugim, drukčijim ušima. Zurio sam u nju. Ponovno me je povukla, snažnije nego što sam mislio da može.
Stao sam na noge iznenađen svojom visinom. Drhtao sam toliko silovito da mi je njezina jakna skliznula s ramena. Vrat mi je za- pahnuo studeni zrak i prouzročio još jedan val drhtavice. Gotovo sam pao na koljena.
Djevojka me je spretnije uhvatila ispod ramena, povukla me za sobom, prateći svoje kretnje dubokim, utješnim glasom, u ko¬jem se nazirala željezna oštrina. Iz unutrašnjosti prostorije isijavala je vrućina.
Bože, ne. Ne. Ne. Gurnuo sam je, pokušavao se osloboditi njezina pritiska. Pogled sam prikovao uz krajnji zid male, poploča¬ne prostorije. Ispred mene stajala je kada. Poput grobnice. Para se valjala iz vode, toplina je bila divna i omamljujuća, ali svaki djelić mog tijela odupirao se.
»Sam, nemoj se odupirati! Žao mi je! Oprosti! Oprosti! Ne znam što drugo činiti.«
Pogled nisam mogao odvojiti od kade, prstima sam se grče¬vito zakačio uz rub vrata. »Molim te«, šapnuo sam.
U mojoj glavi, ruke su me pridržavale u kadi, ruke koje su mirisale poznato; na djetinjstvo, na zagrljaje, na čiste plahte, na sve što sam znao. Gurali su me u vodu. Bila je topla, temperature ljudskog tijela. Glasovi su složno odbrojavali. Nisu izgovorili moje ime. Reži. Reži. Reži. Reži. Izboli su rupe u mojoj koži, pustili da se unutrašnjost izlije van. Mali, oblačasti potočići bojili su vodu cr¬veno. Zgranuo sam se, borio, plakao. Nisu govorili. Žena je plakala i suze su padale u vodu dok me je gurala dolje.
»Ja sam Sam«, govorio sam im, držeći lice iznad crvene vo¬de. Ja sam Sam. Ja sam Sam. Ja sam...
»Sam.« Djevojka me je otrgnula s vrata i gurnula uza zid. Posrnuo sam, pao prema kadi. Kad sam pokušao uspostaviti ravno¬težu, ponovno me je gurnula. Glava mi je tresnula o zid, a zatim u vrelu vodu.
Ležao sam potpuno miran, tonuo sam, voda mi je okruživala lice, kuhala tijelo, utapala drhtanje. Grace mi je nježno podigla glavu iznad vode, gladila je u svom naručju, jednim stopalom iza mene u kadi. Bila je potpuno mokra, tresla se.
»Sam«, rekla je.« Bože, oprosti! Oprosti! Oprosti! Nisam znala što drugo učiniti. Molim te, oprosti mi! Zao mi je!«
Nisam mogao suspregnuti drhtanje, rukama sam grčevito držao rubove kade. Želio sam van. Želio sam da me zagrli, želio sam se osjetiti sigurnim. Želio sam zaboraviti krv koja je istjecala iz mojih zapešća. »Izvuci me van«, šapnuo sam. »Molim te, izvuci me van.«
»Jesi li se dovoljno ugrijao?«
Nisam mogao odgovoriti. Smrtno sam krvario. Ruke sam stisnuo u šake i privukao ih prsima. Svaki put kad bi mi voda pomilovala zapešća, mojim tijelom pronio bi se novi val drhtaja.
Na licu joj je bila patnja.
»Idem pronaći termostat i uključiti grijanje. Sam, moraš osta¬ti ovdje dok se ne vratim s ručnikom. Tako mi je žao...«
Sklopio sam oči.
Držao sam glavu tek malo iznad vode. Vječnost je prošla dok se Grace nije vratila noseći u naručju ručnike raznih boja i dezena. Kleknula je uz kadu i posegnula za nečim iza mene. Iza moje glave čulo se klokotanje. Osjećao sam kao da zajedno s vodom klizim niz odvod u crvenim spiralnim vrtlozima.
»Ne mogu te izvući, moraš mi pomoći. Molim te. Sam.«
Zurila je u mene kao da očekuje da se pokrenem. Voda se ocijedila s mojih zapešća, ramena, leđa. Ležao sam u praznoj kadi. Grace me pokrila ručnikom, bio je vrlo topao, kao da ga je nekako zagrijala. Zatim je uzela moje ranjeno zapešće u ruke i pogledala me. »Sada možeš izaći.«
Gledao sam je, netremice, noge su mi bile savijene u koljeni¬ma i prislonjene uz popločeni zid, poput divovskog insekta.
Dodirnula mi je obrve, prstom opisala njihov luk.
»Doista imaš prelijepe oči.«
»Jedino njih možemo zadržati.«
Grace se trgnula na moj glas. »Što?«
»To je jedina stvar koju možemo zadržati u oba djela. Naše oči ostaju iste.«
Opustio sam šake. »Rođen sam s ovim očima. Rođen sam za ovaj život.«
»Prelijepe su. Lijepe i tužne«, nastavila je Grace, kao da nije primijetila gorčinu u mom glasu.
Uzela je moju ruku u svoju, pogled prikovala uz moj zadrža¬vajući ga. »Možeš li sada ustati?«
Ustao sam. Zurio sam u njezine smeđe oči, i iskoračio iz ka¬de, a ona me odvela iz kupaonice i vratila u moj život.


DVADESET ŠESTO POGLAVLJE
Grace


1°C

Nisam se mogla sabrati. Stajala sam u kuhinji, zurila u orma¬riće prekrivene fotografijama nasmiješenih ljudi — članova čopora u ljudskom obliku. Inače bih preletjela pogledom preko njih tražeći Samovo lice, ali nisam se mogla otresti slike u glavi - njegovo skršeno tijelo leži u kadi, u glasu smrtni strah. Sam u šumi, trenutak prije nego što sam shvatila što mu se događa; ta se slika iznova i iznova ponavljala u mojoj glavi.
Tava. Konzerva juhe. Kruh iz zamrzivača. Žlice. Beckovu ku¬hinju očito je opskrbio netko upoznat sa životnim rasporedom jed¬nog vukodlaka. Bila je prepunjena konzervama i gotovom hranom s dugim rokom trajanja. Poredala sam sve sastojke za provizornu večeru na kuhinjski pult pokušavajući se usredotočiti na kuhanje.
U susjednoj sobi Sam je sjedio na kauču pokriven dekom, odjeća mu je bila u perilici. Moje traperice još uvijek su bile pot¬puno mokre, ali mogle su čekati. Pokušavala sam zagrijati juhu na štednjaku, trudila sam se usredotočiti na glatke crne komande, crnu, ulaštenu aluminijsku površinu.
Međutim, sve što sam vidjela bio je Sam kako se grči na po¬du, prazna pogleda. Kad je počeo gubiti vlast nad sobom, zacvilio je, životinjski.
Ruke su mi se tresle dok sam izlijevala juhu iz konzerve u lonac.
Nisam se mogla pribrati.
Morala sam se pribrati.
Pred sobom sam vidjela izraz lica koji je imao kad sam ga gurnula u kadu... na isti način kao i njegovi roditelji.
Bože, nisam smjela o tome razmišljati! U frižideru sam našla nekoliko litara mlijeka. Bila sam iznenađena. U ovoj kući našla sam hranu s kratkim rokom trajanja! Mlijeko se doimalo toliko strano, nepripadajuće ovome mjestu, da mi se pažnja odmah izoš¬trila. Provjerila sam datum isteka trajanja — prije tri tjedna — i izlila ukiseljeno mlijeko u slivnik, te se namrštila tražeći u frižideru još neki znak nedavnog života.
Kad sam izašla iz kuhinje s juhom i prženim kruhom. Sam je još uvijek bio skvrčen na kauču. Prihvatio je hranu s izrazom žalobnijim nego inače. »Sigurno me smatraš totalnim čudovištem.«
Sjela sam na karirani naslonjač njemu nasuprot, podvinuvši noge ispod sebe. Zdjelicu juhe pritisnula sam uz prsa kako bih se ugrijala. Strop u dnevnom boravku sezao je do krova, soba je bila puna propuha. »Tako mi je žao.«
Sam je odmahnuo glavom. »Nisi imala što drugo učiniti. Ja... Nisam trebao tako izgubiti kontrolu.«
Lecnula sam se sjetivši se njegovih iskrenutih prstiju kako grabe u prazno dok se svaljivao u kadu i udario glavom o zid.
»Stvarno si dobro učinila«, rekao je Sam. Letimice me po¬gledao dok je dohvaćao kruh. Kao da je trenutak vagao riječi, a onda samo ponovio: »Dobro si učinila. Jesi li...«
Oklijevao je. Pogledao je prema mjestu na kojem sam sjedila, nekoliko metara udaljena od njega. Nešto u njegovu pogledu uči¬nilo je slobodni dio kauča pored njega bolno očitim.
»Ne bojim te se!« rekla sam. »Jesi li to htio reći? Mislila sam da bi ti malo prostora za ruke dok jedeš dobro došlo.«
S radošću bih iskoristila svaku drugu priliku i uvukla se s njim pod pokrivač — pogotovo dok je izgledao tako topao i seksi u sta¬roj trenirci koju je donio iz svoje sobe. Ali ovaj put morala sam se smiriti i pribrati misli, a sjedeći pored njega, to bi bilo nemoguće.
Sam se nasmiješio, olakšanje mu se ogledalo na licu. »Juha je ukusna.«
»Hvala.« Nije bila baš rako ukusna — istini za volju imala je ukus po konzervi i bila potpuno bljutava, ali bila sam toliko gladna da me to nije diralo. Mehanički pokreti jedenja pomagali su da slike Sama u kadi otupe u mom umu.
»Pričaj mi malo o tome kako umom oblikujete slike«, željela sam ga potaknuti na razgovor, željela sam slušati njegov ljudski glas.
Sam je progutao zalogaj. »O čemu?«
»Rekao si, da si mi, dok si bio vuk, pokazao šumu. I da na taj način vukovi međusobno komuniciraju. Pričaj mi o tome. Že¬lim znati kako to funkcionira.«
Sam se sagnuo naprijed i spustio zdjelicu s juhom na pod, a kad se uspravio i pogledao me, doimao se umornim. »Nije baš tako.«
»Nisam rekla da je tako ili nekako drukčije«, rekla sam. »Nego kako?«
»Nije to neka nadnaravna moć«, odgovorio je. »To je utješ¬na nagrada«. Nastavila sam ga samo gledati pa je dodao, »To je jedini način na koji komuniciramo. Ne sjećamo se riječi. Ne bi¬smo ih mogli izgovoriti čak ni kad bismo ih uspjeli shvatiti svojim vučjim mozgom. Sve što možemo, međusobno je slanje sličica. Jednostavne sličice. Razglednice s druge strane.«
»Možeš li mi poslati jednu?«
Sam je skliznuo niz kauč i omotao pokrivač oko sebe. »Sada se ne mogu sjetiti kako se to radi. Sada, dok sam ja. Mogu to raditi jedino dok sam vuk. To mi sada ne treba. Sada imam riječi. Mogu ti reći sve što želim.«
Sjetila sam se izreke riječi nisu dovoljne, ali sama pomisao na to zaboljela me je na nepoznat način. Umjesto toga rekla sam, »Ja nisam bila u vučjem obliku kad si mi pokazao šumu. Mogu li vu¬kovi komunicirati s ostalim članovima čopora dok su u ljudskom tijelu?«
Samovi teški kapci na trenutak su zatreperili prema meni. »Ne znam. Mislim da nikada nisam pokušao komunicirati s dru¬gima na taj način. Samo s vukovima«, ponovio je. »Nije bilo po¬trebe. «
Osjetila sam gorčinu i umor u njegovu glasu. Spustila sam zdjelicu na rub stola i pridružila mu se na kauču. Podigao je po¬krivač kako bih mogla prići što bliže, zatim je naslonio čelo na moje, sklopljenih očiju. Jedno vrijeme odmarao se u tom položaju. Otvorio je oči.
»Sve što sam želio, bilo je pokazati ti put kući«, rekao je du¬bokim glasom. Njegov dah grijao mi je usne. »Tako da me možeš pronaći kad promijeniš tijelo.«
Prstima sam prešla preko trokutastog dijela njegovih prsa koji je izvirivao iznad labava ovratnika trenirke. Glas mi je zazvučao pomalo hrapavo. »Pa, ja sam našla tebe.«
Sušilica je zazujala iz hodnika, neobičan znak života u ovoj praznoj kući. Sam je trepnuo i naslonio se nazad. »Trebao bih pokupiti svoju odjeću.« Otvorio je usta, želio je nešto dodati, ali samo se zarumenio.
»Odjeća neće pobjeći«, rekla sam
»Ni mi, osim ako ne provalimo u Bronco«, Sam je istaknuo. »Bolje ranije nego kasnije. Pogotovo zato što ćeš ti to morati uči¬niti. Ne mogu toliko dugo biti vani.«
Nevoljko sam se odmaknula kako bi mogao ustati zavijen u pokrivač poput nekog plemenskog poglavice. Promatrala sam obris njegovih ramena ispod pokrivača i razmišljala o njegovoj koži pod svojim prstima. Vidio je da ga gledam i na djelić sekunde uzvratio mi pogled prije nego što je nestao u hodniku.
Nešto iznutra me je grizlo, gladno i željno.
Nakon što je otišao, sjela sam na kauč. Pitala sam se trebam li ga slijediti u praonicu, ali razboritost je prevladala. Odnijela sam posuđe u kuhinju, potom se vratila u dnevnu sobu i pregledavala sitnice koje su stajale na kaminu. Željela sam saznati više o vuko¬dlaku koji se zvao Beck, vlasniku ove kuće. Samovu odgojitelju.
Dnevna soba, kao i vanjski izgled kuće, imala je ugodan iz¬gled. Vidjelo se da se u njoj često boravi. Bila je sva u kariranim uzorcima, bogatim crvenim nijansama naglašenim tamnim drvetom. Jedan zid bio je gotovo sav u visokim prozorima, a kroz njih, tamna zimska noć osvajala je prostor bez odobrenja. Okrenula sam leda prozorima i pogledala fotografiju na kaminu ispred sebe na kojoj se grupa lica nemarno smiješila. Podsjetila me na sliku Ra¬chel, Olivije i mene. Prožeo me oštar osjećaj gubitka. Usredotočila sam se na fotografiju ispred sebe i između šest lica smjesta prepo¬znala Samovo. Sam, u svojoj nešto mlađoj verziji, kože potamnjele od sunca. Djevojka je stajala pored njega, slične dobi: platinasto plava kosa padala joj je ispod ramena. Nije se smiješila. Promatrala je Sama plamtećim pogledom koji mi je izazvao grč u želucu.
Naglo i obrambeno okrenula sam se, prenuta mekim dodi¬rom na vratu. Sam je odskočio, nasmijao se s rukama u zraku. »Polako!«
Zatomila sam gunđanje — osjećala sam se glupo — i protrlja¬la dio vrata kojim su još uvijek prolazili trnci od Samova poljupca. »Trebao si biti glasniji.« Pokazala sam prema fotografiji, srca tvrda prema nepoznatoj djevojci na slici. »Tko je to?«
Sam je spustio ruke i stao iza mene, obgrlivši me preko tr¬buha. Odjeća mu je mirisala čisto, na prašak, a koža na vuka, od transformacije koju je za dlaku izbjegao. »Shelby.« Naslonio mi je glavu na rame, obraz uz obraz.
Glas mi je bio bezbrižan. »Lijepa je.«
Sam je zagunđao na način koji je u meni probudio čežnju, nježan i istovremeno divlji. Naslonio je usne uz moj vrat: skoro pa poljubac. »Već si je upoznala, znaš?«
Nije mi bio potreban doktorat da zaključim. »Bijela vučica.«
Nastavila sam s pitanjima, željela sam znati. »Zašto te tako gleda?«
»Oh, Grace«, rekao je, odvojivši usne od moga vrata. »Ne znam. Misli da je zaljubljena u mene. Želi biti zaljubljena u mene.«
»Zašto?« pitala sam.
Kratko se nasmijao, ali bez imalo veselja.
»Zašto me pitaš stvari na koje je teško odgovoriti ? Ne znam. Imala je težak život prije nego što je došla u čopor. Njoj se sviđa biti vučica. Voli osjećaj pripadanja. Pretpostavljam da je primijetila koliko smo Beck i ja bliski pa misli da će nam pripadati još više ako se zbliži sa mnom.«
»Možda se zaljubila u tebe samo zbog tebe«, naglasila sam.
Samovo tijelo iza mene postalo je napeto. »Nije to zbog me¬ne... to je opsesija.«
»I ja sam opsjednuta«, rekla sam.
Sam je teško izdahnuo i odmaknuo se od mene.
Uzdahnula sam. »Ššššš, nisi se trebao odmaknuti.«
»Pokušavam biti džentlmen.«
Naslonila sam se na njega i nasmiješila se njegovim zabrinu¬tim očima. »Ne moraš se tako jako truditi.«
Zadržao je dah, jedan dug trenutak čekao, zatim pažljivo po¬ljubio moj vrat, tek ispod vilice. Okrenula sam se prema njemu, još uvijek mu u naručju. Htjela sam mu poljubiti usne, tako neo¬doljivo neodlučne.
»Razmišljala sam o frižideru«, šapnula sam.
Sam se neznatno odmaknuo, još uvijek me je držao u naruč¬ju. »Razmišljala si o frižideru?!«
»Da. Sjetila sam se, rekao si da ne znaš hoće li struja biti uključena preko zime. Pa, uključena je.«
Namrštio se, a ja sam protrljala boru koja mu se stvorila iz¬među obrva.
»Tko plaća račune za struju? Beck?« Kimnuo je. »Mlijeko je bilo u frižideru, Sam. Tek nekoliko tjedana staro. Netko je bio ovdje. Nedavno.«
Samov je zagrljaj olabavio, tužne oči postale su još tužnije. Izraz lica bio je nerazumljiv, poput knjige napisane na jeziku koji ne razumijem.
»Sam«, pokušala sam privući njegovu pozornost.
Ali tijelo mu se ukočilo. »Morao bih te vratiti doma. Tvoji će se roditelji zabrinuti.«
Kratko sam se nasmijala, bez imalo humora. »Da, sigurno! Nešto nije u redu?«
»Ne.« Sam je odmahnuo glavom, u mislima je bio negdje drugdje. »Danas je bio težak dan, to je sve. Samo sam... Samo sam umoran.«
Zbilja je izgledao umorno, tmurno, mrko. Pitala sam se je li razlog promjena koja je još maloprije prijetila ili nisam trebala ispitivati u vezi Becka i Shelby. »Ideš doma sa mnom?«
Trgnuo je glavom prema prostoru oko nas.
»Ma daj«, rekla sam. »Još uvijek se brinem da ćeš samo ne¬stati.«
»Neću nestati.«
U mislima sam ga opet vidjela zguranog na podu hodnika, tiho je jecao, pokušavao se održati čovjekom. Poželjela sam da ni¬sam. »To mi ne možeš obećati. Ne želim ići kući. Ne ako ne ideš sa mnom.«
Tiho je zastenjao. Dlanovima mi je okrznuo golu kožu koja je provirivala ispod majice, njegovi palci na mojim bokovima budili su u meni žudnju. »Mamiš me.«
Ništa nisam rekla, stajala sam u njegovu naručju i gledala ga.
Lice mi je zario u rame i ponovno zastenjao. »Tako mi je teško suzdržavati se«, odmaknuo se. »Ne bih trebao ostajati kod tebe. Pa tebi je tek — tebi je sedamnaest.«
»A ti si tako odrastao, zar ne?« odjednom sam se osjetila napadnuto.
»Imam osamnaest godina«, rekao je kao da je to nešto žalo¬sno. »Barem sam punoljetan.«
Nasmijala sam se iako u njegovim riječima nije bilo ničega smiješnog. Osjetila sam kako mi se obrazi žare, srce mi je lupalo u grudima. »Šališ se?«
»Grace«, zvuk mog imena momentalno mi je usporio srce. Uhvatio mi je nadlakticu. »Samo želim učiniti ono ispravno, ra¬zumiješ? Imam samo ovu, jednu priliku s tobom, i želim postupati ispravno.«
Gledala sam ga. U sobi je bilo tiho, jedino je lišće nošeno vjetrom šuškalo po prozorima. Gledala sam Sama i pitala se kako izgledam u tom trenutku. Jesam li ga gledala istim pogledom kao Shelby na fotografiji? Opsesivno?
Studena noć tiskala se uz prozore pored nas, poput prijetnje koja je večeras nenadano postala stvarna. Nije se radilo o strasti, požudi. Radilo se o strahu.
»Molim te, vrati se sa mnom«, rekla sam. Nisam znala što bih učinila ako bi odbio. Ne bih mogla podnijeti da sutra u ovoj kući nađem vuka.
Možda mi je u očima pročitao misli jer je samo kimnuo i otišao po univerzalni ključ.


DVADESET SEDMO POGLAVLJE
Sam

3°C
Graceini roditelji bili su kod kuće.
»Oni nikad nisu kod kuće«, u glasu joj se jasno očitavala zlovolja. Ali ovaj su put bili. Barem su njihovi auti bili parkirani vani, očev Taurus, na mjesečini niti srebrn niti plav, a ispred njega majčin mali VW Rabbit.
»Nemoj ni pomišljati sada mi spočitavati — jesam li ti re¬kao!« reče Grace. »Idem vidjeti gdje su, a onda ću se vratiti i raportirati te.«
»Želiš reći raportirati mi«, ispravio sam je dok su mi se mi¬šići napinjali braneći se od drhtavice. Zbog živčane napetosti ili naznake hladnoće, nisam znao.
»Da«, Grace je odgovorila i ugasila prednja svjetla. »Tako. Odmah se vraćam.«
Gledao sam je kako trči prema kući i utonuo u sjedište. Ni¬sam mogao vjerovati što mi se događa — skrivam se u autu usred ledene noći i čekam djevojku da dođe po mene, obavijesti me da je zrak čist i da mogu prespavati u njezinoj sobi. Ne bilo koja dje¬vojka. Moja djevojka. Grace.
Pojavila se na prednjim vratima i napravila nekakvu kompli¬ciranu gestu. Trebao mi je trenutak da odgonetnem — trebam ugasiti auto i ući. Učinio sam tako, iskliznuo iz auta što sam brže mogao i nečujno požurio u predvorje. Hladnoća mi je čupala, grizla izloženu kožu. Ne gubeći ni trenutka, Grace me je gurnula prema hodniku, zaključala prednja vrata i požurila prema kuhinji.
»Zaboravila sam ruksak u autu«, glasno je objasnila u drugoj
sobi.
Iskoristio sam buku njihova razgovora, uvukao se u Graceinu spavaću sobu i tiho zatvorio vrata. U kući je bilo najmanje petna¬estak stupnjeva toplije zbog čega sam bio vrlo zahvalan. Još uvijek sam osjećao drhtanje u mišićima, ono između stanje, koje sam mrzio.
Hladnoća me iscrpljivala. Nisam znao koliko će dugo Grace ostati s roditeljima pa sam se popeo u krevet. Svjetla sam ostavio ugašena. Sjedio sam, naslonjen na jastuke, obasjan mjesečinom. Trljanjem sam oživljavao smrznute nožne prste i slušao Gracein glas kako odjekuje iz hodnika. S majkom je čavrljala o romantičnoj komediji koja se upravo prikazivala na televiziji. Već sam primijetio s kojom je lakoćom mogla s roditeljima razgovarati o nevažnim stvarima. Činilo se kao da se beznačajnim stvarima mogu u nedogled zajedno smijati, ali nikada ih još nisam čuo da razgovaraju o nečemu značajnome.
Osjećao sam se neobično, bio sam navikao na čopor. Od tre¬nutka kad me Beck uzeo pod svoje okrilje, okruživala me obitelj, ponekad čak gušila, a Beck mi je pružao pažnju kad god sam je tražio. Uzimao sam je zdravo za gotovo, osjećao sam se razmaženo.
Još uvijek sam sjedio u krevetu kad se kvaka tiho pomaknula. Ukočio sam se, potpuno miran, zatim izdahnuo s olakšanjem kad sam prepoznao Graceino disanje. Zatvorila je vrata i prišla prozoru.
Zubi su joj sjali u prigušenom svjetlu. »Jesi li tu?«
»Gdje su ti roditelji? Hoće li ući u ovu sobu i upucati me?«
Grace je zanijemila. Nečujna u tami, bila mi je nevidljiva.
Zaustio sam reći nešto što bi raspršilo neugodu, no pretekla me. »Ne, gore su. Mama je natjerala tatu da joj pozira. Slobodno možeš otići oprati zube. Ako se požuriš. Pjevaj visokim glasom pa će misliti da sam ja.« Glas joj je otvrdnuo kad je spomenula tatu, ali nisam mogao zamisliti zašto.
»Glasom bez sluha«, ispravio sam je.
Krenula je prema ormaru i prošla pored mene, usput me pljesnuvši po stražnjici. »Hajde, kreni!«
Ostavio sam cipele u njezinoj sobi i otapkao tiho do kupa¬onice u prizemlju. Kupaonica je imala tuš kabinu, za što sam bio neizmjerno zahvalan, a Grace je bila dovoljno pažljiva te povukla zastore oko nje kako je ne bih morao gledati.
Oprao sam zube njezinom četkicom. Gledao sam se u zrcalo - visok, štrkljav tinejdžer u prevelikoj zelenoj majici (koju sam posudio od njezina oca), s neurednom kosom i žutim očima. Sam, što to radiš?
Sklopio sam oči, čak i u ljudskom tijelu tako nalik na vučje, kao da ću tako promijeniti stvarnost. Centralno grijanje šumilo je i slalo jedva primjetne vibracije mojim bosim stopalima — jedini faktor koji me je održavao u ljudskom tijelu. Rano su listopadske noći postale već dovoljno studene da me otrgnu iz ove kože, a sljedećeg mjeseca takvi će biti i dani. Što mi je preostalo — skrivati se u Graceinoj kući cijele zime i drhtati od straha na svaki dašak propuha? Otvorio sam oči, zurio u njihov odraz u zrcalu sve dok im boja i oblik nisu izgubili značenje. Pitao sam se zašto je Grace fascinirana mnome, što vidi u meni. Bez vučjeg krzna, tko sam bio? Mladić prepun riječi: izvirale su iz mene poput bujice.
Sada, svaki izraz, svaki stih koji sam ikada smislio, završavao je istom riječju: ljubav.
Morao sam priznati Grace da je ovo moja posljednja godina.
Virio sam neko vrijeme, čekao neki znak prisutnosti njezinih roditelja u predvorju, zatim sam šmugnuo u spavaću sobu. Grace je već bila u krevetu; izdužena, meka gruda ispod pokrivača. Na trenutak sam pustio mašti na volju i pokušao zamisliti što ima na sebi. Nejasno sam se sjećao jednoga Graceina proljetnoga jutra iz vremena dok sam bio vuk: spremala se ustati iz kreveta, u preveli¬koj majici, otkrivenih nogu. Seksi do bola.
No ubrzo sam osjetio sram zbog fantazija takve vrste. Setkao sam se oko kreveta nekoliko minuta, razmišljajući o hladnom tušu, akordima na gitari i drugim stvarima koje nisu bile Grace.
»Hej«, prošaptala je muklim glasom, kao u polusnu. »Što to radiš?«
»Sšššššš«, rekao sam sav zarumenjen. »Oprosti što sam te probudio. Samo sam razmišljao.«
Dok mi je odgovarala, zijevnula je. »Onda prestani razmiš¬ljati.«
Popeo sam se u krevet, legao na rub madraca. Današnji dan me je promijenio — Grace me vidjela u mom najgorem izdanju, nepokretnoga u kadi, spremnoga odustati. Večeras je krevet bio preuzak da bih mogao uzmaci pred njezinim mirisom, pospanim glasom, toplinom njezina tijela. Neprimjetno sam nagurao hrpu deka između nas i položio glavu na jastuk pokušavajući očistiti svoj um od dvojbi koje su me tištale i otpočinuti u miru.
Grace je pružila ruku preko kreveta i počela provlačiti prste kroz moju kosu. Sklopio sam oči i dopustio joj izluđivati me.
Po mome licu, ona crta
oblike koji ne mogu nadomjestiti,
drugog sebe, kojeg unutrašnjost skriva,
dok ležim pored tebe, ležim pored tebe, ležim pored tebe.
»Sviđa mi se tvoja kosa«, rekla je.
Nisam odgovorio. U sebi sam skladao melodiju koja će pratiti stihove.
»Oprosti za večeras«, šapnula je. »Ne želim te iskušavati.«
Dodir njezinih prstiju oko mog uha, vrata, izmamio mi je uzdah: »Sve ide nekako prebrzo. Želio bih da...« zaustavio sam se prije nego što sam izustio me zavoliš, jer je zvučalo previše sa¬mouvjereno, »želiš biti sa mnom. To sam oduvijek želio. Nisam se ni nadao da bi se moglo ostvariti«. Zazvučalo je preozbiljno pa sam dodao: »Napokon, ja sam samo mitološko biće. Zapravo, ne bih trebao postojati.«
Grace se nasmijala, tiho, samo za mene. »Baš si blesav. Meni izgledaš vrlo stvarno.«
»I ti meni«, šapnuo sam.

u tami je nastupila šutnja.
»Voljela bih moći mijenjati oblik«, napokon je izrekla, jedva čujno. Otvorio sam oči, želio sam vidjeti izraz njezina lica koji je pratio ove riječi. Lice joj je govorilo više nego ikada prije: nevjero¬jatno tužno, usana rastvorenih, iskrivljenih od čežnje.
Ispružio sam ruku i obuhvatio dlanom njezino lice. »Ne, ne želiš to. Grace. Ne želiš.«
Zatresla je glavom na jastuku . »Kad čujem zavijanje, osjetim se tako bijedno. Ljeti, kad te nije bilo, osjećala sam se užasno.«
»Anđele moj, poveo bih te sa sobom kad bih mogao«, re¬kao sam iznenađen spontanošću s kojom sam je nazvao anđelom, izrazom njoj toliko prikladnim. Rukom sam prešao preko njezine kose, prsti su mi se mrsili u pramenovima. »Ali ne želiš ovakav život. Svake godine djelić mene nepovratno se izgubi.«
Gracein glas bio je neobičan. »Pričaj mi što se dogodi na kraju.«
Trenutak nisam bio siguran na što misli. »Ah da, na kraju.« Mogao sam to izreći, prikazati joj, na tisuće načina. Grace neće povjerovati u optimističnu verziju koju mi je Beck ispričao, pa sam joj izravno rekao. »Svake godine sve kasnije postajem ja, čovjek. Jedne godine više se neću promijeniti. Svjedočio sam kad se to događalo starijim vukovima. Jedne godine više se ne promijene, ostanu u vučjem obliku. I žive malo duže nego obični vukovi. Najviše petnaestak godina.«
»Kako možeš govoriti o vlastitoj smrti na takav način?«
Pogledao sam je, oči su joj blistale u noći. »A kako bih druk¬čije trebao?«
»Kao da žališ zbog toga.«
»Žalim zbog toga svaki dan.«
Šutjela je, obrađivala je informacije koje je upravo čula, slagala ih pragmatično svaku na pravo mjesto u svojoj glavi. »Kad su te ranili, bio si vuk?«
Želio sam joj položiti prst na usne, zaustaviti naviruće riječi. Bilo je prerano za to. Nije još bilo vrijeme za te riječi.
Ali nastavila je, dubokim glasom, »Propustio si najtoplije mjesece ove godine. Nije bilo toliko hladno kad su te upucali. Hladno, ali ne zimski hladno. A bio si vuk. Kad si ove godine bio čovjek?«
Šapnuo sam: »Ne sjećam se.«
»Sto bi se dogodilo da nisi bio ranjen? Kad bi ponovno bio
ti?«
Sklopio sam oči. »Ne znam. Grace.« Ovo je bio savršen tre¬nutak za priznanje. Ovo je moja posljednja godina. Ali nisam to mogao izgovoriti. Ne još. Trebao sam još nekoliko minuta, sati, još nekoliko noći pretvaranja da kraj nije blizu.
Grace je kratko i drhtavo udahnula, i nešto u načinu na koji je to učinila, otkrio mi je — ona zna. Ona cijelo vrijeme zna.
Nije plakala, ali ja sam susprezao suze.
Grace je ponovno uronila prste u moju kosu, a moji su mrsili njezinu. Naše gole ruke dodirivale su se, zamršene. Svaki i najmanji pokret koji bi učinila, ostavljao je na mojoj koži lagan trag njezina mirisa: neodoljiva mješavina cvjetnog sapuna, tračka znoja i želje za mnom.
Pitao sam se je li svjesna koliko ju je prozirnom činio njezin miris koji mi je nijemo odavao što osjeća.
Naravno, njušila je zrak jednako često kao i ja, vidio sam je. Morala je znati koliko me izluđuje, da svaki dodir njezine kože mojom šalje električne trnce.
Svaki njezin dodir odgurivao je zimu, prijeteću stvarnost, sve dalje i dalje.
Kao da želi potvrditi ono što sam već znao. Grace se prima- knula, odgurnula pokrivače nagurane između nas i prislonila usne uz moje. Dopustio sam joj da mi razdvoji usne i uzdahnuo, okusio njezin dah. Kad sam je zagrlio, čuo sam kako je tiho, ali duboko uzdahnula. Čula su mi šaptala — priljubi je bliže, još bliže, još bliže k sebi, najbliže što možeš. Ispreplela je svoje gole noge s mojima, nastavili smo se ljubiti dok nismo ostali bez daha, stisnuti jedno uz drugoga dok me nejasno zavijanje izvana nije osvijestilo.
Grace je proizvela neodređen zvuk razočarenja kada sam otpleo svoje noge iz njezinih usprkos bolnoj želji za njom. Poma¬knuo sam se, legao uz nju, s rukom u njezinoj kosi. Slušali smo vukove kako zavijaju, one koji nisu promijenili oblik. Ili nikada više neće. Zagrlili smo se, glave privukli jednu uz drugu, i tako zatomili svaki zvuk osim ubrzana lupanja naših srca.



DVADESET OSMO POGLAVLJE

Grace
9°C
U ponedjeljak mi se škola doimala poput drugog planeta. Jedno vrijeme samo sam sjedila za volanom svog auta: učenici su stvarali vrevu na pločnicima, auti kružili parkiralištem, a autobusi uredno stajali na svojim mjestima, dok nisam shvatila — nije se promijenila škola. Nego ja.
»Moraš ići u školu«. Sam je rekao. Da ga nisam poznavala, ne bih u njegovu glasu prepoznala upitni ton, pun nade. Pitala sam se kamo će ići, što će raditi dok sam ja u školi.
»Znam«, odgovorila sam, namršteno gledajući šarenilo šalo¬va i džempera koje se vuklo prema školi svjedočeći o bliskoj zimi.
»Sad mi to sve izgleda...« To kako je izgledalo, bilo je pot¬puno nevažno, potpuno odvojeno od mog života. Bilo mi je teško prisjetiti se zašto je sjedenje u učionici s hrpom zabilješki koje slje-deće godine neće imati nikakva smisla, bilo toliko važno.
Moja vrata naglo su se otvorila; Sam je poskočio od iznena¬đenja. Rachel se uvlačila u auto zajedno sa svojim ruksakom, gu¬rajući me preko prednje klupe, radila je mjesta za sebe. Zalupila je vrata iza sebe i snažno uzdahnula. Njezina prisutnost činila je auto gotovo tijesnim. »Dobar kamiončić«, nagnula se naprijed i pogledala u Sama. »Oooh, dečko! Bok dečko! Grace, totalno sam hiperaktivna. Kava! Ljutiš se na mene?«
Naslonila sam se nazad, iznenađeno trepćući. »Ne?«
»Isuse! Nisi me nazvala cijelu vječnost pa sam pomislila da si ili mrtva ili ljuta na mene. Očito nisi mrtva, pa sam pomislila na ono drugo.«
Prstima je zabubnjala po volanu. »Ali na Oliviju se ljutiš, zar ne?«
»Da«, iako nisam bila sigurna je li to još uvijek istina. Sjeća¬la sam se zašto smo se posvađale, ali nisam se mogla sjetiti zašto je to bilo važno. »Ne. Mislim da ne. Bilo je to glupo.«
»Da, tako sam i mislila«, Rachel je rekla. Nagnula se napri¬jed i naslonila bradu na volan kako bi mogla vidjeti Sama. »Dakle, dečko, što ti radiš u Graceinu autu?«
Nasmiješila sam se protiv svoje volje. Znala sam da Samov identitet mora ostati tajna, ali sam Sam ne mora, zar ne? Odjed¬nom sam željela Rachelino odobravanje. »Da, Dečko«, rekla sam istegnuvši vrat, kako bih vidjela Sama koji je sjedio uz mene. Na licu je imao izraz nečega između zabave i dvojbe. »Sto ti radiš u mom autu?«
»Ja sam ovdje samo zbog vizualnog dojma«. Sam je rekao.
»Bravo!« Rachel je odgovorila. »Na dugo ili na kratko?«
»Na toliko dugo koliko budem zanimljiv.« Na trenutak mi je glavom dodirnuo rame, bila je to nijema gesta bliskosti. Poku¬šavala sam izbrisati s lica idiotski smiješak.
»Dakle, tako. Pa, u tom slučaju, ja sam Rachel, hiperaktivna, Graceina najbolja prijateljica«, rekla je i pružila mu ruku. Nosila je rukavice u duginim bojama s otvorenim prstima, nategnute do lakata. Rukovali su se.
»Sam.«
»Drago mi je, Sam. Ovdje ideš u školu?«
Odmahnuo je glavom, a Rachel me uzela za ruku i rekla: »Da. Nisam ni mislila. Dobro onda. Posudit ću ovu simpatičnu osobu i odvesti je u školu, jer u protivnom ćemo zakasniti, a osim toga imamo mnogo toga za pričanje jer je propustila puno toga što se događalo s vukovima zato što je posvađana s drugom najboljom prijateljicom. Očito moramo ići. Željela bih reći da nisam uvijek ovako nabrijana, ali većinom jesam. Grace, idemo!«
Sam i ja pogledali smo se, oči su mu izražavale zabrinutost, no Rachel je već otvarala vrata i izvlačila me van. Sam se premjestio na vozačko mjesto. Pomislila sam da će me na rastanku poljubiti, ali on je samo letimice pogledao Rachel, a onda na trenutak stavio svoju ruku na moju. Obrazi su mu bili ružičasti.
Rachel nije ništa rekla, samo se čudno nasmijala i gurnula me prema školi. Trljala mi je ruku. »Dakle, zato nisi zvala, huh? Dečko je super sladak. Školuje se doma?«
Kad smo prošle kroz školska vrata, pogledala sam preko ra¬mena prema autu. Vidjela sam Sama kako podiže ruku u zrak i maše, a zatim pali auto i odlazi s parkirališta.
»Odgovor na oba pitanja je da«, rekla sam. »Poslije ćemo više o tome. Što se događa s vukovima?«
Rachel me je dramatično ščepala za ramena. »Olivia je vi¬djela jednoga. Bio je na njihovoj verandi, vidjeli su otiske pandži. Grace. Na vratima. U-ža-sno!«
Zastala sam posred hodnika, učenici iza nas nervozno su gunđali i gurali se. Rekla sam: »Čekaj! Ispred Olivijine kuće?«
»Ne, nego ispred kuće tvoje mame!« Rachel je zavrtjela gla¬vom i svukla svoje rukavice u duginim bojama. »Da, ispred Oli¬vijine kuće. Da se pomirite, sama bi ti ispričala. Zašto ste se uopće posvađale? Boli me znati da se moje dvije ljubimice ne igraju lijepo jedna s drugom.«
»Rekla sam ti, posvađale smo se oko gluposti«, odgovorila sam. Na neki način željela sam zaustaviti razgovor, trebala sam trenutak da razmislim o vuku ispred Olivijine kuće. Je li to opet bio Jack? Zašto kod Olivije?
»Cure, morate se brzo pomiriti, jer željela bih da idete sa mnom na moje božićno putovanje. A to nije tako daleko, znate. Mislim, ne toliko daleko da ne bi trebale početi s planiranjem. Hajde, Grace, reci da«, gnjavila je Rachel.
»Možda.« Nije me uznemiravala činjenica da je vuk viđen ispred Olivijine kuće. Uznemiravao me je otisak pandže. Trebala bih razgovarati s Olivijom i otkriti što je od toga svega istina, a što posljedica Racheline sklonosti dodavanju zanimljivih detalja.
»Ne ide ti se zbog Dečka? Može i on ići. Meni je svejedno«, Rachel je rekla.
Školski hodnik polako se praznio, zvuk zvona razlijegao se iznad nas. »Razgovarat ćemo kasnije«, rekla sam i požurila se s Rachel na prvi sat. Zauzela sam svoje uobičajeno mjesto i počela svrstavati zadaću.
»Moramo razgovarati!« trgnuo me je posve neočekivani glas - Isabel Culpeper. Podvukla je svoje gigantske, plutene potpetice pod klupu i nagnula se prema meni — savršeni, sjajni uvojci posvijetljene kose obrubljivali su joj lice.
»Na satu smo, Isabel«, rekla sam pokazujući prema televizij¬skom ekranu na čelu učionice, na kojem su se prikazivali unaprijed snimljeni jutarnji oglasi. Profesorica je stajala na svom mjestu, na¬gnuta preko stola. Nije obraćala pozornost na učenike, no pomisao na razgovor s Isabel nije me oduševljavala. U najboljem slučaju, trebala je pomoć sa zadaćom ili nešto slično. Prema općem mišlje¬nju bila sam dobra u matematici pa je na neki način bilo moguće da me zato treba.
U najgorem slučaju željela je razgovarati o Jacku.
Sam je rekao — jedino pravilo čopora bilo je da vukodlaci nikada ne razotkrivaju istinu o sebi nekome izvan njihove vrste. Nisam namjeravala prekršiti to pravilo.
Isabelino lice još uvijek je imalo na sebi ljupki mrgodan izgled i napućena usta, ali u očima joj je bljeskala oluja. Virnula je prema čelu učionice, zatim se nagnula prema meni. Osjećala sam miris par¬fema — ruže i ljeto u hladnoj Minnesoti. »Trajat će samo sekundu.«
Pogledala sam prema Rachel, mrgodila se gledajući mene i Isabel. Zbilja nisam željela razgovarati s Isabel. Nisam je dobro poznavala, ali jedno sam znala — u stanju je proširiti glasine, i na taj način uništiti mi ugled, svesti me na predmet ismijavanja u školskoj menzi. Nisam se trudila biti popularna, ali dobro sam se sjećala što se dogodilo posljednjoj djevojci koja je nagazila Isabel na žulj. Još uvijek se pokušavala riješiti uznemiravajuće glasine koja se, između ostalog, sastojala od plesanja u krilu cijelome nogomet¬nom timu. »Zašto?«
»Privatno«, zasiktala je. »U hodniku.«
Kolutala sam očima dok sam se izvlačila iz klupe i na prsti¬ma prilazila vratima. Rachel mi je poslala kratak, mučan pogled. Sigurna sam da sam i ja na svom licu imala isti. »Dajem ti dvije se¬kunde«, rekla sam Isabel dok me je vukla preko hodnika u praznu učionicu. Ploča od prešanog pluta bila je ispunjena anatomskim crtežima, preko jednoga netko je zakačio tange.
»Da, što god.« Zatvorila je vrata za sobom i zurila u mene kao da sam cirkusko čudo. Ne znam što je čekala.
Prekrižila sam ruke na prsima. »Dobro, što želiš?«
Mislila sam da sam pripremljena, ali kad je rekla: »Želim razgovarati o Jacku«, srce mi je poskočilo u grudima.
Šutjela sam.
»Vidjela sam ga jutros dok sam trčala.«
Progutala sam kuglu u grlu. »Tvog brata?!«
Isabel je uperila prst sa savršeno izmanikiranim noktom, sjaj¬nijim od pokrova motora mog auta, u mene. Kovrče su joj poska¬kivale. »Prekini! Razgovarala sam s njim. Nije mrtav!«
Kratko sam u mislima premetala sliku Isabel kako džogira. Takva scena bila mi je nezamisliva. Možda je mislila na trčanje za svojom čivavom. »Hmmm.«
Isabel je nastavila. »Nešto u vezi s njim nije štimalo. Samo mi nemoj reći da je to zato što je mrtav. Nije mrtav!«
Isabelina šarmantna osobnost i činjenica da je Jack bio živ onemogućavali su da se u meni probudi suosjećanje. Rekla sam: »Isabel, čini mi se da me ne trebaš za ovaj razgovor. Sama sve sjajno obavljaš.«
»Zašuti!« Isabel je rekla i samo potvrdila moju teoriju. Upravo sam joj to htjela reći, no smrznula sam se kad je izrekla sljedeće: »Kad sam ga vidjela. Jack mi je rekao da zapravo nije umro. Zatim se počeo nekontrolirano trzati i rekao da mora ići. Pitala sam ga što mu se to događa — rekao je da ti znaš.«
Glas mi je bio nekako prigušen. »Ja?« Ali sjećala sam se nje¬govih očiju koje su me zaklinjale dok je ležao ispod bijele vučice. Pomozi mi. Prepoznao me je.
»Ništa čudno, zar ne? Svi znaju da ste ti i Olivia Marx to¬talno lude za tim vukovima, a očito je da je sve povezano s njima. Dakle, što se događa Grace?«
Nije mi se svidio ton s kojim je postavila pitanje — kao da već zna odgovor. Osjetila sam navalu krvi u ušima, nisam se mogla snaći. »Gle, uzrujana si, razumijem to. Ali, najozbiljnije ti savjetu¬jem — potraži pomoć. Ne petljaj mene i Oliviju u cijelu tu priču. Ne znam što si vidjela, ali to nije bio Jack.«
Laž mi je ostavila loš okus u ustima. Razumjela sam tajnovitost čopora, ali Jack je bio Isabelin brat. Nije li imala pravo znati?
»Nije to bilo priviđenje«, Isabel je prasnula kad sam otvorila vrata. »Opet ću ga naći! I saznati koja je tvoja uloga u svemu tome!«
»Nemam ulogu ni u čemu«, rekla sam. »Jednostavno volim vukove. A sada idem na sat.«
Isabel je stajala na vratima i gledala kako odlazim, a ja sam se pitala što je očekivala čuti od mene. Izgledala je gotovo očajno, no možda je samo glumila.
»U svakom slučaju«, rekla sam, »Isabel, potraži pomoć.«
Prekrižila je ruke. »Mislila sam da to i radim.«

DVADESET DEVETO POGLAVLJE
Sam
12°C
Dok je Grace bila u školi, dugo sam se motao parkiralištem, razmišljao o susretu s neobuzdanom Rachel i pitao se što je značio njezin komentar o vukovima.
Dvojio sam trebam li krenuti u potragu za Jackom, ali prvo sam želio čuti što je Grace saznala u školi, prije nego što započnem hajku.
Nisam znao kako provesti vrijeme bez Grace, ili bez čopora. Osjećao sam se kao netko tko ima još cijeli sat prije nego što mu stigne autobus — nedovoljno vremena za poduzeti nešto značajno, ali previše za samo sjediti i čekati.
Lagan hladni ugriz povjetarca govorio mi je da ne smijem odugovlačiti sa svojim autobusom.
Napokon sam se odvezao do pošte. Imao sam ključ od Bec- kova poštanskog pretinca, no pravi razlog mog dolaska bila je nada da ču nekako izmamiti Becka iz svojih uspomena i ondje ga sresti.
Sjećam se kada me je Beck doveo ovamo kako bih preuzeo svoje školske knjige — čak i sada jasno sam se sjećao — bio je uto¬rak, a utorak je bio moj omiljeni dan. Ne znam zašto, ali slogovi riječi utorak zvučali su mi vrlo prijateljski. Volio sam ići s Beckom u poštu, u tu špilju s blagom, s redovima i redovima malih zaklju¬čanih pretinaca koji su čuvali tajne i iznenađenja samo za one koji su imali ključ.
Tadašnjeg razgovora, čak i izraza na Beckovu licu sjećao sam se s neobičnom jasnoćom. »Sam! Krenimo mladiću.«
»Što je to?«
Bezuspješno je pokušavao leđima odgurnuti staklena vrata stenjući pod teretom goleme kutije. »Tvoj mozak.«
»Već imam mozak.«
»Da imaš, već davno bi mi otvorio vrata.«
Mračno sam ga pogledao i pustio da se muči još jedan tre¬nutak prije nego što sam se sagnuo ispod njegovih ruku i otvorio vrata. »Zbilja, što je to?«
»Školske knjige. Školovat ćemo te kako treba, tako da kad odrasteš, ne budeš glupan.«
Sjećam se da mi je ideja škole iz kutije, samo-dodajte-žlicu- vode-i-Sama, pobudila radoznalost.
Ostatak čopora bio je jednako zaintrigiran. Bio sam prvi član čopora ugrizen prije nego što je završio školu, pa je novost o mom obrazovanju bila fascinantna i drugima. Sljedećih nekoliko ljeta izmjenjivali su se proučavajući glomazan priručnik o podučavanju i lijepe, nove udžbenike koji su mirisali na tintu. Po cijeli dan bi mi punili mozak; Ulrik je bio zadužen za matematiku, Beck za povijest, Paul za književnost, a kasnije i za prirodne znanosti. Dovikivali bi mi ispitna pitanja preko stola za ručanje, izmišljali pjesmice kako bih lakše zapamtio vladavine bivših predsjednika, i pretvorili jedan cijeli zid blagovaonice u masivnu ploču, na kojoj su uvijek pisale misli dana i opscene šale, čije autorstvo nitko nije priznavao.
Kad sam završio s prvom kutijom školskih knjiga, Beck ih je zapakirao i spremio, a druga je ubrzo stigla na njezino mjesto. Kad nisam učio iz knjiga iz kutije, surfao bih Internetom u potrazi za drugom vrstom edukacije. Tragao bih za slikama cirkuskih nakaza i sinonimima riječi snošaj i tražio odgovore na pitanje zašto zure¬nje u noćno zvjezdano nebo para moje srce čežnjom.
S trećom kutijom knjiga stigao je i novi član čopora: Shelby, osunčana, vitka djevojka, tijela prekrivena modricama, posrtala je pod težinom južnjačkog naglaska. Sjećam se Becka dok je govo¬rio Paulu; »Nisam je mogao ostaviti ondje. Bože! Paul, nisi vidio odakle je došla. Ne znaš što su joj učinili.«
Osjećao sam sažaljenje prema nepristupačnoj djevojci Shelby. Jedino sam ja uspio nekako doprijeti do otoka zvanog Shelby, i izmamiti od nje koju riječ, a nekad i smiješak. Bila je neobična, krhka životinja, koja je bila u stanju učiniti sve kako bi ponovno zadobila kontrolu nad svojim životom. Krala bi Beckove stvari, tako da je mora pitati gdje su, igrala bi se termostatom, tako bi natjerala Paula da ustane s kauča i popravi ga, skrivala moje knjige kako bi me nagnala na razgovor s njom umjesto čitanja u samoći. No svi mi u toj kući bili smo na neki način oštećeni, nismo li? Ja sam bio dječak koji nije mogao podnijeti pogled na kupaonicu.
Beck je donio novu kutiju iz pošte, za Shelby, ali njoj knjige nisu značile isto što i meni. Ostavila ih je da skupljaju prašinu, a na internetu proučavala ponašanje vukova.
Sada, u pošti, stao sam ispred Beckova pretinca pod brojem 730. Dodirnuo sam mjesto s kojeg se boja odlomila, trojka je skoro otpala; tako je bilo otkad sam prvi put došao ovamo. Stavio sam ključ u ključanicu, ali nisam ga okrenuo. Željeti to ovako očajnički, zar je u tome moglo biti nešto loše? Običan život, godine običnog života s Grace, nekoliko decenija otključavanja poštanskih pretina¬ca, lijeganja u krevet, kićenja božicnog drvca zimi.
Opet sam razmišljao o Shelby, a uspomene su me izjedale, oštre i hladne u usporedbi s onima o Grace. Shelby je smatrala moje ushićenje ljudskim životom apsurdnim. Naša najveća svađa oko toga bila je živa u mojim sjećanjima. Niti prva niti posljednja, već najokrutnija. Ležao sam u krevetu i čitao Yeatsove stihove koje mi je Ulrik poklonio, kad je Shelby skočila na madrac, na stranice knjige i izgužvala ih svojim stopalima.
»Dođi slušati vučje zavijanje na internetu«, rekla je.
»Čitam.«
»Ovo je važnije«, rekla je i nadvila se nad mene, nožnim pr¬stima nastavila je gužvati knjigu. »Zašto uopće čitaš ove stvari?«
Pokazala je prema hrpi školskih udžbenika naslaganih na stolu pored mog kreveta. »Kad odrasteš, time se nećeš baviti. Nećeš biti čovjek. Bit ćeš vuk, trebao bi o tome učiti.«
»Prekini!« rekao sam.
»To je istina! Nećeš više biti Sam. Sve te knjige samo su gu¬bljenje vremena. Bit ćeš alfa mužjak. Čitala sam o tome. A ja ću biti tvoj par. Alfa ženka.« Lice joj je bilo uzbuđeno, zažareno. Sve što je Shelby željela, bilo je zaboraviti prošlost.
Iščupao sam Yeatsa ispod njezina stopala i izravnao stranicu. »Ne, ja ću biti Sam. Nikad neću prestati biti Sam.«
»Nećeš!« Shelby je govorila sve glasnije. Skočila je s mog kreveta i prevrnula naslagane knjige; tisuće riječi tresnulo je na pod. »Samo se pretvaraš! Nećemo više imati imena, bit ćemo samo vukovi!«
»Zašuti!« vikao sam. »Bit ću Sam čak i kad budem vuk!«
U tom trenutku Beck je nahrupio u sobu, promotrio je scenu na svoj nijemi način: moje knjige, moj život, moji snovi prostrti pred Shelbynim stopalima, a ja, na krevetu, grčevito stežem Yeatsa rukama s pobijeljelim zglobovima.
»Što se ovdje događa?« rekao je Beck.
Shelby je uperila prst u mene. »Reci mu! Kad budemo vu¬kovi, više neće biti Sam, reci mu! Ne može biti! Svog imena više se neće ni sjećati. A ja neću biti Shelby.« Drhtala je od gnjeva.
Beckov glas bio je toliko tih da sam ga jedva čuo. »Sam će uvijek biti Sam.«
Uhvatio je Shelby za nadlakticu i odveo je iz sobe; njezina stopala poskliznula su se na mojim knjigama. Lice joj je otkrivalo koliko je šokirana: otkad je došla, Beck je nijednom do sada nije do-dirnuo. Nikad ga nisam vidio toliko bijesnoga. »Nikad više da mu nisi to rekla, Shelby! Ili ću te vratiti odakle si došla. Vratit ću te.«
Kad su ušli u predvorje, Shelby je počela vrištati i nije prestala dok Beck nije zalupio vratima njezine spavaće sobe.
Prošao je pored moje sobe i zastao na dovratku. Nježno sam spremao knjige na stol. Riječi su drhtale u mojim rukama.
Mislio sam da će mi nešto reći, ali samo je podignuo knjigu koja je ležala pred njegovim stopalima i dodao je na hrpu. Zatim je otišao.
Kasnije sam čuo razgovor između Becka i Ulrika: nisu bili svjesni da u kući nema previše kutaka do kojih uši vukodlaka nisu mogle doprijeti. »Bio si pregrub sa Shelby«, Ulrik je rekao. »Ima pravo. Što misliš da će on učiniti sa svim tim predivnim obrazova¬njem, Beck? Neće nikada moći biti kao ti.«
Nastupila je duga stanka. Ulrik je nastavio: »Ne možeš reći da te to iznenađuje. Nije potrebno biti genij kako bih shvatio što želiš. Ali, molim te, objasni mi, kako si mislio da će Sam pohađati fakultet?«
Još jedna stanka. »Ljetna škola. I studiranje preko Interne¬ta«, Beck je odgovorio.
»Dobro. Recimo da Sam uspije diplomirati. Što će s time? Ići na pravni fakultet preko interneta također? I kakav misliš da bi on bio advokat? Ljudi trpe tvoj ekscentrični — nema me preko zime - - način života zato što si uspio još prije nego što si ugrizen. Sam bi morao naći posao na kojemu bi tolerirali njegove nenajavljene nestanke svake godine. Bez obzira na tvoj trud i njegovo učenje, morat će raditi na benzinskim crpkama, poput ostalih. Odnosno, ako uspije preći dvadesetu.«
»Želiš mu reći da treba odustati? Reci mu! Ja mu to nikada neću reći.«
»Neću mu reći da odustane. Ti trebaš odustati!«
»Sam to ne radi protiv svoje volje. Želi učiti. Pametan je.«
»Beck, zbog tebe će biti nesretan. Ne možeš mu omogućiti sredstva za uspjeh, a onda ga pustiti da shvati da ništa od toga ne može upotrijebiti. Shelby je u pravu. Na kraju, mi smo samo vukovi. Ja mu mogu čitati njemačku poeziju i Paul ga može učiti gramatiku i ti mu možeš puštati Mozarta, ali na kraju nas sve čeka duga, hladna noć i šuma.«
Još jedna stanka prije Beckova odgovora. Zvučao je umorno, neprepoznatljivo.
»Pusti me na miru, Ulrik. Dobro? Samo me pusti na miru.«
Sljedećeg dana Beck mi je rekao da ako ne želim, ne moram više učiti i pisati zadaću, potom se odvezao, sam. Čekao sam dok nije otišao, a onda sam obavio svoje školske obveze.
Sada sam više od svega želio Becka ovdje sa mnom. Okrenuo sam ključ u ključanici očekujući da ću unutra naći hrpu omotnica, gomilanu mjesecima, i obavijest da me ostatak čeka na pultu kod službenika.
Ali kad sam otvorio pretinac, unutra su ležala dva usamljena pisma i nekoliko reklamnih listova.
Netko je bio ovdje. Nedavno.


TRIDESETO POGLAVLJE
Sam
5°C
Neće ti smetati ako odem do Olivije?« upitala me Grace dok je ulazila u auto. zajedno s navalom hladna zraka. Nesvjesno sam se trgnuo na suvozačkome mjestu, a ona je žurno zalupila vra¬ta. Rekla je: »Oprosti zbog toga. Zahladilo je, zar ne? Neću ulaziti unutra. Samo ću se provesti. Rachel je rekla da je vuk grebao oko Olivijine kuće. Možda nađemo neki trag?«
»Slažem se«, rekao sam. Podignuo sam njezinu ruku i po¬ljubio joj vrhove prstiju prije nego što sam je ponovno položio na volan. Pogrbio sam se na sjedištu i uzeo prijevod Rilkea, koji sam čitao dok sam je čekao.
Na moj dodir Graceine usne podigle su se u jedva primjetan smiješak, ali nije ništa rekla. Izašli smo s parkirališta. Gledao sam njezino lice s urezanim izrazom usredotočenosti na ravnim usnama i čekao da vidim je li spremna reći mi što joj je na umu. Nije. Podigao sam Rilkea i skliznuo još dublje u sjedište.
»Što to čitaš?« nakon duge šutnje Grace je progovorila.
Bio sam prilično siguran da pragmatična Grace nije čula za Rilkea. »Poeziju.«
Grace je uzdahnula i pažljivo promotrila bijelo mrtvo nebo koje se spuštalo na cestu ispred nas. »Ne razumijem poeziju.«
Primijetila je da bi njezina tvrdnja mogla zvučati uvredljivo jer je požurila dodati: »Možda sam čitala pogrešne knjige.«
»Možda si čitala na pogrešan način«, rekao sam. Vidio sam hrpu knjiga koje je Grace izabrala za čitanje: publicistika — knjige o stvarima, ne o tome kako su te stvari opisane. »Moraš obratiti pozornost na strukturu riječi, ne samo na njihovo značenje. Kao kad slušaš pjesmu.« Namrštila se, a ja sam počeo pretraživati knji¬gu i približio joj se na klupi, tako da su nam se bokovi dodirivali.
Grace je provirila prema stranici koju sam izabrao. »To nije na engleskome!«
»Neki dijelovi jesu«, rekao sam. Uzdahnuo sam sjetivši se: »Ulrik je upotrebljavao Rilkea kako bi me učio njemački. A ja ga sada koristim da tebe naučim što je poezija.«
»Očito, strani jezik«, Grace je rekla.
»Očito«, složio sam se. »Slušaj ovo. Was soll ich mit meinem Munde? Mit meiner Nacht? Mit meinem Tag? Ich habe keine Geliebte, kein Haus, keine Stelle auf der ich lebe.«
Grace se doimala zbunjeno. Grizla je usne, frustrirana. »Pa, što to znači?«
»Nije u tome stvar. Stvar je u tome kako to zvuči. Ne samo što znači.« Naprezao sam se dok sam u svojim mislima tražio prikladne izraze. Želio sam je podsjetiti da se zaljubila u mene još dok sam bio vuk. Nije bilo riječi između nas. Vidjela je iza očitog značenja moje vučje kože, vidjela je iznutra. Ono nešto što me je činilo Samom.
»Pročitaj ponovno«, rekla je.
Pročitao sam ponovno.
Kuckala je prstima po volanu. »Zvuči tužno«, rekla je. »Smiješiš se, sigurno sam pogodila.«
Prevrtio sam do engleskog prijevoda: »Što bih onda činio sa svojim usnama? Sa svojim noćima? Svojim danom? Nemam... ah, ne sviđa mi se ovaj prijevod. Sutra ću otići do kuće i donijeti drugi. Ali, u pravu si, tužno je.«
»Jesam li zaslužila nagradu?«
»Možda«, rekao sam i provukao ruku ispod njezine, ispre- pleo prste s njezinima. Nije skrenula pogled s ceste: približila je naše isprepletene prste usnama. Poljubila je moj kažiprst i nježno ga grickala među zubima.
Zatim je bacila pogled prema meni, u očima — nijemi izazov.
Bio sam potpuno zatečen. Poželio sam da isti čas zaustavi auto, jer sam je morao poljubiti.
Ali odjednom sam ugledao vuka.
»Grace. Stani! Zaustavi auto!«
Trgnula je glavom, pokušala vidjeti što mi je privuklo pozor¬nost, ali vuk je već preskočio jarak uz cestu i pojurio u rijetku šumu.
»Grace, stani! To je Jack!«
Naglo je zakočila. Bronco je plesao i tresao se dok ga je po¬kušavala izvesti na rub ceste. Nisam čekao da se auto zaustavi. Od¬gurnuo sam vrata i spotaknuo se, gležanj me je zabolio do suza kad sam tresnuo nogom o smrznuto tlo. Pažljivo sam promotrio šumu pred sobom. Oblaci zagušljiva dima lebdjeli su drvećem, miješali se s teškim bijelim oblacima koji su nadirali, polako padali prema dolje: netko na drugom kraju šume spaljivao je lišće. Kroz dim nazreo sam plavo-siva vuka kako neodlučno stoji u šumi ispred nas: još nije shvatio da je progonjen. Studeni zrak čupao mi je kožu, vuk me je motrio preko ramena. Svijetlo smeđe oči. Jack. Morao je to biti on.
Zatim je nestao. Samo nestao, zaronio u dim. Sunuo sam za njim, preskočio jarak uz cestu u jednom skoku i pretrčao ledenim strništem umiruće zimske šume.
Dok sam jurio šumom, čuo sam Jacka kako lomi šiblje pred sobom. Usredotočen na bijeg, nije ni pokušavao biti nečujan. Za¬udarao je na strah dok je bježao preda mnom. Ovdje je dim bio gušći: bilo je teško raspoznati gdje je dim prestajao, zapleten u golim granama iznad nas, a nebo počinjalo. Jack ispred mene bio je napola nevidljiv, brži i žustriji na svoje četiri noge od mene, i otporan na hladnoću.
Prsti su mi se djelomice umrtvili, bol je probadala kroz njih, hladnoća mi je štipala vrat i bolno stezala unutrašnjost. Vuk ispred mene počeo mi se gubiti iz vida, a onaj iznutra kao da se odjed-nom približio.
»Sam!« Grace je vikala. Zgrabila me je za rub košulje, povu¬kla me, zaustavila. Prebacila je svoj kaput preko mog tijela. Kašljao sam, borio se za zrak, pokušavao potisnuti vuka koji je dizao bunu u meni.
Drhtao sam, obgrlila me je rukama. Rekla je: »Što ti je? Jesi li...«
Nije završila. Vukla me natrag kroz šumu, oboje smo posrtali, pogotovo kad smo stigli do jarka, ali Grace nije prezala, uhvatila me čvrsto ispod ruke i dovukla do auta.
Kad smo ušli u auto, zakopao sam svoje ledeno lice u njezin vreli vrat i pustio je da me čvrsto zagrli dok sam se nekontrolirano tresao. Bio sam bolno svjestan vrhova prstiju, svakog i najmanjeg uboda koji je svaki zasebno slao mojim tijelom mučne drhtaje.
»Što ti je palo na pamet?« Grace je zahtijevala odgovor. Ste¬zala me je tako snažno da sam ostajao bez daha. »Sam, ne smiješ to raditi! Vani je ledeno! Što si namjeravao učiniti?«
»Ne znam«, rekao sam, usnama na njezinu vratu, a ruke između naših tijela skvrčio sam u šake kako bih ih lakše ugrijao. Nisam znao. Jedino što sam znao je da Jacka nisam poznavao, ni¬sam znao kakav je kao čovjek niti kakav je kao vuk. »Ne znam«, ponovio sam.
»Sam, on nije vrijedan toga«, rekla je Grace jedva čujno i lice snažno pritisnula o moju glavu. »Što da si se sada promije¬nio?« Rukama je čvrsto stezala rukave moje košulje. »Što ti je bilo na umu?«
»Ništa«, rekao sam iskreno. Naslonio sam se, napokon do¬voljno topao da zatomim drhtanje. Dlanovima sam prekrio otvore za grijanje. »Žao mi je.«
Nastupila je tišina narušena jedino nepravilnom bukom motora u mrtvom hodu. Potom je Grace rekla: »Isabel je danas željela razgovarati sa mnom. Jackova sestra«, zastala je. »Rekla mi je da je razgovarala s njim.«
Šutio sam i prstima još jače obuhvatio otvore za grijanje, kao da toplinu fizički mogu zgrabiti. »Ne možeš samo tako trčati za njim. Postaje prehladno i nije vrijedno rizika. Obećaj mi da nećeš više ponoviti nešto ovakvo!«
Spustio sam pogled. Nisam je mogao gledati kad je ovako zvučala. Samo sam rekao; »Sto je bilo s Isabel? Reci mi što ti je rekla.«
Grace je uzdahnula. »Ne znam. Zna da je Jack živ. Misli da su vukovi s time povezani. Misli da ja znam nešto o tome. Sto ćemo dalje?«
Rukama sam obuhvatio čelo. »Ne znam. Da je barem Beck ovdje.«
Razmišljao sam o dvjema omotnicama u poštanskom pre¬tincu, o vuku u šumi i svojim još preosjetljivim vrhovima prstiju. Možda Beck jest ovdje.
Nada je boljela više od hladnoće.
Možda Jack nije bio taj kojeg smo trebali tražiti.



TRIDESET PRVO POGLAVLJE
Sam
11°C
Kad sam samom sebi dopustio pomisliti da bi Beck mogao biti u ljudskom obliku, ta zamisao posve je ovladala mnome. Loše sam spavao, moj um tragao je za svakom mogućnošću da ga nađem. Sumnje su se gomilale, također — bilo koji član čopora mogao je preuzeti poštu i kupiti mlijeko — ali više mi nije bilo pomoći. Nada je pobijedila. Sljedećeg jutra za doručkom dok sam čavrljao s Grace o njezinoj zadaći iz matematike — meni u potpunosti nerazumljivoj - o njezinoj hiperaktivnoj prijateljici Rachel, o vremenu i o tome imaju li kornjače zube, sve o čemu sam uistinu razmišljao bio je Beck.
Nakon što sam Grace odvezao u školu, pokušao sam jedan kratak trenutak pretvarati se da neću odmah krenuti ravno prema Beckovoj kući.
Nije bio ondje. To sam već znao.
Ali ponovno provjeriti nije moglo škoditi.
Dok sam vozio prema Beckovoj kući, razmišljao sam o ono¬me što mi je Grace rekla, o struji i mlijeku u frižideru. Možda, možda će Beck biti ondje kad dođem i skinuti s mene odgovornost za Jacka, eliminirati neizdrživ pritisak pomisli da sam posljednji predstavnik svoje vrste.
A ako je kuća još uvijek prazna, uzet ću nešto svoje odjeće, drugo izdanje Rilkea, i prošetati se sobama, osjetiti miris srodstva.
Sjećam se, prije samo tri kratke godine, većina nas bila je u najboljoj formi. Bili smo u stanju vratiti se u svoje istinske, ljudske oblike na prvi znak proljetne topline. Kuća je u to vrijeme bila puna — Paul, Shelby, Ulrik, Beck, Derek, čak i ludi Salem u isto vrijeme bili su ljudi. Vrtjeli smo se u krugu našega suludog života zajedno, zbog toga smo se osjećali normalnijima.
Usporio sam dok sam se približavao Beckovoj cesti. Srce mi je poskočilo kad sam vidio vozilo kako se zaustavlja na njegovu kolnom prilazu, no kad sam shvatio da se radi o nepoznatom Tahoeu, svladala me malodušnost. Kočna svjetla mutno su sjala u maglovitu danu. Spustio sam prozor pokušavajući osjetiti trag mirisa. Čuo sam kako su se vozačka vrata džipa otvorila pa za¬tvorila. Zatim mi je povjetarac donio miris vozača, poznat, tek s naznakom dima.
Beck. Parkirao sam Bronco uz cestu i iskočio van. Nasmiješio sam se kad sam ga vidio dok je obilazio džip. Oči su mu se na trenutak raširile i tada ga je obasjao smiješak: izraz koji je njegovo lice lako dobivalo.
»Sam.« U Beckovu glasu bilo je nešto čudno — možda izne¬nađenje, mislio sam. Osmijeh mu se rastegnuo. »Sam, hvala Bogu! Dođi ovamo!«
Zagrlio me je i potapšao po leđima na njemu svojstven, emotivan način, koji kod njega nikada nije izgledao neprikladno. Sigurno je to naučio dok je bio advokat, znao je kreirati ugodnu, povjerljivu atmosferu. Odmah sam primijetio da je po sredini tijela bio širi nego inače, no ne od debljine. Iznad kaputa virila su barem dva različita ovratnika, ne znam koliko majica je nosio jednu ispod druge da bi se održao čovjekom. »Kako si?«
»Ja... ja ...« Htio sam mu ispričati cijelu priču ukratko — kako sam bio ranjen, upoznao Grace, tragao za Jackom, ali nisam. Ne znam zašto, ali nisam. Sigurno ne zbog Becka koji me je pro¬matrao iskrenim pogledom svojih dubokih plavih očiju. Bilo je to zbog nečega drugog: zbog neobična mirisa, jedva osjetnog, a istovremeno poznatoga, zbog kojeg su mi se mišići grčili, a jezik mi se lijepio za nepce. Nešto nije štimalo. Odgovorio sam opreznije nego što sam namjeravao. »Bio sam tu, u okolini. Ne ovdje. Ni ti nisi bio ovdje, primijetio sam.«
»Ne«, Beck je potvrdio. Krenuo je prema prtljažniku džipa. Tada sam zamijetio da je džip zaprljan debelim slojem blata. Blato, zavučeno u udubine kotača i oko odbojnika imalo je strani miris. »Salem i ja bili smo u Kanadi.«
Zato već neko vrijeme nigdje nisam vidio Salema. Salem je uvijek bio problematičan, kao čovjek nije bio baš na svome mjestu, a ni kao vuk. Bio sam prilično siguran da je Salem odvukao Gra¬ce s ljuljačke. Bilo mi je neshvatljivo kako je Beck uspio izdržati putovanje sa Salemom. Još neshvatljivije bilo mi je zašto je uopće putovao s njim.
»Osjećam na tebi miris bolnice«, Beck je žmirnuo prema meni. »Izgledaš užasno.«
»Hvala«, rekao sam. Izgleda da se vidjelo na meni. Nisam znao da se miris bolnice može zadržati cijeli tjedan, ali Beckov naborani nos govorio je drukčije. »Bio sam ranjen.«
Beck je prstima pritisnuo usne i progovorio kroz njih. »Bože! Gdje? Nisu te valjda pogodili u... znaš već.«
Pokazao sam prema vratu. »Ništa tako zanimljivo.«
»Je li sve u redu?«
Mislio je, jesmo Ii mi — nas dvojica — u redu. To nitko nije znao. Radi se o djevojci. Ona je nevjerojatna. Ona zna, ali to je u redu. Iskušavao sam ove riječi u svojoj glavi: nije bilo načina da zvuče kako treba. U mislima sam čuo Becka kako mi govori da nikome izvan naše vrste ne smijem povjeriti našu tajnu. No, samo sam slegnuo ramenima: »Naravno, kao i uvijek.«
I tada sam osjetio kako cijela moja utroba propada nekamo ispod mene. Osjetit će miris Grace u kući!
»Bože, Sam«, rekao je Beck. »Zašto me nisi nazvao na mo¬bilni telefon? Gdje se to dogodilo?«
»Nemam tvoj broj. Nemam broj tvog telefona od ove godi¬ne.« Svake godine nabavljali smo nove brojeve jer ih preko zime nismo mogli koristiti.
Još jedan pogled koji mi se nije sviđao. Suosjećanje. Ne, saža¬ljenje. Pretvarao sam se da ga ne primjećujem.
Beck je pretraživao džepove i izvadio svoj mobilni telefon. »Evo, uzmi ga. Ovaj je Salemov. Njemu više neće trebati.«
»Jednom zalajem za da, dvaput za ne?«
Beck se nacerio. »Upravo tako. U svakom slušaju moj broj već je zabilježen u ovom telefonu. Uzmi ga. Možda ćeš trebati ku¬piti punjač.«
Mislio sam da će me pitati gdje sam bio sve ovo vrijeme, a na to nisam želio odgovoriti. Zato sam bradom trgnuo prema džipu. »Zašto je ovako prljav? Zašto si išao na put?«
Udario sam šakom po boku auta i na moje iznenađenje nešto je udarilo iznutra. Mukli udarac, možda nogom. Podignuo sam obrvu. »Je li Salem ovdje?«
»U šumi je. Promijenio je oblik dok smo bili u Kanadi, svi¬nja jedna, morao sam ga takvog vratiti ovamo, a znaš da se linja kao blesav. Znaš, mislim da je lud.«
Obojica smo se nasmijali — kao da je to trebalo posebno na¬glasiti.
Pogledao sam prema mjestu na kojem sam osjetio uzvraćeni udarac. »Što to lupa iznutra?«
Beck je podigao obrve. »Budućnost. Želiš vidjeti?«
Slegnuo sam ramenima i odmaknuo se kako bi otvorio straž¬nja vrata. Ako sam i pomislio da sam pripremljen na prizor unutra, bio sam u krivu na najmanje četrdeset načina.
Stražnje sjedište džipa bilo je preklopljeno kako bi u straž¬njem dijelu vozila bilo dovoljno mjesta — za tri tijela. Ljudska. Jedno je sjedilo nespretno naslonjeno na preklopljena stražnja sje¬dišta, drugo se skvrčilo u oblik fetusa, a treće je ležalo, nekako nakrivljeno, uz vrata. Svima su ruke bile čvrsto vezane.
Zurio sam, a mladić koji je sjedio naslonjen na sjedišta, uzvraćao mi je pogled. Oči su mu bile podlivene krvlju. Bio je moj vršnjak, možda malo mlađi. Crvenilo mu je bilo razmazano po rukama, i tek tada razabrao sam da je cijelo vozilo zamrljano krvlju. Miris je dopro do mene; metalni zadah krvi, znojni trag straha, miris zemlje koji se podudarao s mirisom blata na vanjskom dijelu džipa. I miris vukova, svuda je bio miris vukova, Becka, Salema, nepoznatih vukova.
Sklupčana djevojka drhtala je, a sada sam uvidio da je i mla¬dić koji je zurio u mene iz tame, također drhtao, ruke su mu se naizmjence grčevito stezale i opuštale, zamršene u čvor straha.
»Pomozi!« rekao je.
Pao sam natrag, nekoliko metara od kolnog prilaza, koljena su mi drhtala. Pokrio sam usta, zatim se ponovno približio i na¬stavio zuriti. Mladićeve oči su me preklinjale.
Bio sam tek nejasno svjestan Beckove prisutnosti, njegova nijemog pogleda na sebi, ali nisam mogao odvratiti pogled s tih mladih ljudi. Glas mi je zazvučao strano, kao da nije moj. »Ne. Ne. Ugrizeni su! Beck, oni su ugrizeni!«
Okrenuo sam se od njih, s rukama iza glave, pa se okrenuo natrag i ponovno zurio u njih troje. Mladić se silovito tresao, ali pogled nije skidao s moga. Pomozi! »Zaboga, Beck, što si učinio? Što si to, zaboga, učinio?«
»Jesi li završio?« Beck me je mirno upitao.
Ponovno sam se okrenuo od njih, oči čvrsto stisnuo, pa ih ponovno otvorio.
»Kako to misliš završio? Kako mogu završiti?! Beck, oni se mijenjaju!«
»Neću razgovarati s tobom dok se ne smiriš.«
»Beck, vidiš li ovo?« prislonio sam se uz džip i gledao u djevojku: prstima je ščepala krvlju zamrljan tepih auta. Imala je možda osamnaest godina, nosila je usku majicu obojenu batikom. Odgurnuo sam se, ustuknuo, kao da će, ako je ne budem gledao, nestati. »Što se događa?«
U stražnjem dijelu auta mladić je počeo stenjati, gurao je lice među svezane ruke. Koža mu je gubila sjaj, naočigled se počeo mijenjati.
Okrenuo sam se. Nisam mogao gledati. Nisam se želio sjećati kako je to bilo na početku, tih prvih dana. Prste sam isprepleo iza glave, rukama sam stiskao uši kao divovskim kliještima i ponavljao: Zaboga, zaboga, zaboga, sve dok više nisam čuo jauke. Nisu to bili uzvici za pomoć: mladić kao da je osjećao da ga nitko nije mogao čuti. Možda je odustao.
»Hoćeš li mi pomoći unijeti ih u kuću?« Beck je pitao.
Naglo sam se okrenuo prema Becku — vidio sam vuka kako izlazi iz sada prevelike odjeće, vezice za ruke ostale su na podu. Zarežao je i trgnuo natrag, a djevojka u obojenoj majici zavijala je pod njegovim šapama. U djeliću sekunde Beck je skočio u stražnji dio džipa, žustar i pun snage te odbacio vuka na leđa. Jednom rukom zgrabio mu je čeljust i zagledao mu se u oči. »Da ti nije palo na pamet da se odupireš!« rekao je oštrim glasom, gotovo režeći. »Tebe se ovdje ništa ne pita.«
Naglo mu je ispustio njušku i glava mu je tupo udarila o pod, bez odupiranja. Vuk se počinjao tresti, spreman ponovno promijeniti oblik. Bože! Nisam više mogao podnijeti pogled na ovo. Osjećao sam se kao da ponovno proživljavam te prve dane, u kojima nikad nisam mogao zadržati oblik, neprestano sam se mijenjao iz jednoga u drugi. Odmaknuo sam pogled, pogledao Becka. »Ovo si učinio namjerno!«
Beck je sjedio na stražnjem vanjskom dijelu džipa kao da iza njegovih leđa vuk u nekontroliranom grču i djevojka s gotovo životinjskim zavijanjem ne postoje. A treći — nepomičan. Mrtav možda? »Sam, ovo je vjerojatno moja posljednja godina. Sljedeće godine možda se neću promijeniti. Trebalo je mnogo lukavštine da se ove godine održim u ljudskom tijelu.« Vidio je kako proma¬tram njegove raznolike ovratnike i kimnuo; »Trebamo ovu kuću. Čopor treba ovu kuću. Čopor također treba nekoga da ga štiti i brine se o njemu, nekoga tko je sposoban mijenjati oblik. Već znaš da se na ljude ne možemo osloniti. Jedino sami sebe možemo zaštititi.«
Nisam odgovorio na njegove riječi.
Teško je uzdahnuo. »Ovo je i tvoja posljednja godina, nije li Sam? Mislio sam da se ove godine nećeš promijeniti. Kad sam se promijenio, bio si još uvijek vuk, a trebalo je biti obrnuto. Ne
znam zašto si dobio toliko malo vremena. Možda zbog svega što su ti roditelji učinili. Šteta. Užasna šteta. Ti si najbolji od njih.«
Nisam odgovorio na njegove riječi jer nisam imao daha kojim bih ih izgovorio. Moja pozornost bila je okupirana tragom krvi u njegovoj kosi. Nisam ga ranije primijetio jer kosa mu je bila tamnokestenjaste boje, a krv mu je stvrdnula samo jedan uvojak u nepomični čuperak.
»Sam, što misliš tko je sposoban brinuti se o čoporu, ha? Shelby? Potrebni su nam novi vukovi. Potpuno novi vukovi, na početku svog života, tako da sljedećih osam do deset godina mo¬žemo biti mirni.«
Zurio sam u krvavi čuperak. Glas mi je bio tmuran. »A što je s Jackom?«
»Misliš na onog maka s pištoljem?« Beck je napravio gri¬masu. »Za to možemo zahvaliti Salemu i Shelby. Ja ga ne mogu tražiti. Prehladno je. Morat će on pronaći nas. Samo se nadam da prije toga neće učiniti neku glupost. Nadam se da će upotrijebiti mozak koji mu je Bog dao i kloniti se ljudi dok ne postane sta¬bilan.«
Pored njega je djevojka zavikala, visokim, tankim jaukom, kojem je nedostajalo snage, a između dva udara drhtavice, koža joj je zadobila mutnu modrinu crnog vuka. Ramena su joj se na- pinjala pod kožom, ruke su joj tijelo naginjale naprijed, na šape gdje su prije bili nožni prsti. Osjećao sam bol, jasno kao da se i sam mijenjam — bol gubitka. Osjetio sam smrtne muke gubitka samog sebe. Onoga što me je činilo Samom. Dijela sebe koji je mogao zapamtiti Graceino ime.
Gledao sam je kako se bori i obrisao suzu. Dio mene želio je protresti Becka zbog toga što im je učinio. Dio mene samo je po¬navljao u mislima. Hvala Bogu da Grace nikada nije morala proći kroz ovo. »Beck«, izustio sam naposljetku i trepnuo prije nego što sam ga pogledao, »zbog ovog ćeš završiti u paklu.«
Nisam želio vidjeti njegovu reakciju. Otišao sam. Da barem nisam ni došao.
Te noći, kao i svake otkad sam je upoznao, sklupčao sam se u Graceinu naručju osluškujući prigušene kretnje njezinih roditelja u dnevnoj sobi. Bili su poput malih šupljoglavih, ali marljivih pti¬ca, koje lepršaju oko svoga gnijezda po cijele dane i noći, toliko obuzete njegovom izgradnjom i održavanjem da ni ne primjećuju kako je već godinama prazno.
Bili su glasni, smijali se, čavrljali, lupali suđem u kuhinji, no nikada nisam vidio tragove koji bi svjedočili o tome da su kuhali. Bili su poput studenata koji su našli dojenče u košari od rogoza i nisu znali što s njime. Da je Grace imala moju obitelj — čopor, bi li bila drukčija? Da je imala Becka.
U mislima sam čuo Becka kako izgovara ono od čega sam strahovao. Ovo je bila moja posljednja godina, to je bila istina.
Dahnuo sam: »Kraj.« Nečujno. Samo sam usnama nijemo uobličio ovu riječ.
U opreznoj tvrđavi mojih ruku Grace je uzdahnula i utisnula glavu u moja prsa. Spavala je. Za razliku od mene koji sam vrebao svoj san otrovnim strijelama. Grace bi zaspala u sekundi. Zavidio sam joj.
U svojoj glavi vidio sam Becka i one mlade ljude — tisuće različitih verzija te scene plesalo mi je pred očima.
Želio sam ispričati Grace što se dogodilo. Nisam joj želio ispričati.
Sramio sam se Becka, razdirala me je odanost prema njemu, ne, odanost prema sebi — do danas nisam shvatio da su to dvije različite stvari. Nisam želio da Grace dobije loš dojam o njemu- ali trebao sam ispovijed, trebao sam mjesto na koje ću položiti nepodnošljivu težinu koja mi je pritiskala grudi.
»Spavaj«, promrmljala je jedva čujno i zakvačila prstima mo¬ju majicu tako da o spavanju više nisam mogao razmišljati. Poljubio sam njezine sklopljene oči i uzdahnuo. Promrmljala je nešto što se moglo protumačiti kao zvuk zahvalnosti i užitka te prošaptala sklopljenih očiju. »Ššššš, Sam. Što god da te muči, može čekati do jutra. A ako ne može, onda nije ni vrijedno čekanja. Spavaj.«
I zato što mi je tako rekla — zaspao sam.



TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

Grace

7°C
Prvo što mi je Sam rekao sljedećeg jutra bilo je: »Vrijeme je da te izvedem na pravi izlazak.« Zapravo, prije toga mi je rekao: »Ujutro ti je kosa uvijek tako čudna.« Ali prva razumljiva stvar koju je izrekao (odbijala sam povjerovati da moja kosa izgleda čudno ujutro), bila je izjava o našem prvom izlasku. Profesori su imali radni dan u školi što je značilo da učenici imaju cijeli dan za sebe, dan za užitak. Izjavio je ovo dok je miješao zobenu kašu i preko ramena gledao prema ulaznim vratima. Iako su moji roditelji nestali još rano ujutro, otišli su na neki tatin poslovni izlet. Sam se izgleda još uvijek brinuo da će se iznenada pojaviti i navaliti na njega vilama.
Pridružila sam mu se iza kuhinjskog pulta. Naslonila sam se na pult i virila u lonac. Zobena kaša za doručak — ta ideja nije me previše oduševljavala. Pokušala sam je jednom skuhati, a okus joj je bio... zdrav. »Naš izlazak večeras... Kamo ćeš me izvesti? Na neko uzbudljivo mjesto usred šume, na primjer?«
Položio mi je prst na usne, tamo gdje su se razdvajale. Nije se smiješio. »Normalan izlazak. Hrana i zabava, zabava, zabava.«
Okrenula sam lice, tako da mu je ruka sada dodirivala moju kosu. »Da, zvuči baš tako«, rekla sam sarkastično jer se još uvijek nije smiješio. »Nisam znala da ti radiš normalne stvari.«
»Dodaj mi dvije zdjelice, molim te«, Sam je rekao. Stavila sam ih na pult i razdijelio je u njih zobenu kašu iz koje se širio slatkast miris. »Zbilja želim imati jedan doličan spoj s tobom, tako da se imaš čega sjeća...«
Zastao je i pogledao zdjelice, rukama se držao za pult, ramena podignutih do ušiju. Napokon se okrenuo i rekao. »Želim činiti stvari ispravno. Možemo li barem pokušati biti normalni?«
Kimnula sam, prihvatila zdjelicu i kušala kašu — smeđi šećer, javorov sirup i nešto pikantno. Uperila sam žlicu s kašom u Sama. »Nema problema. Ovo je ljepljivo.«
»Nezahvalnice«, Sam je rekao. Sjetno je promatrao svoju zdjelu. »Ne sviđa ti se.«
»Zapravo je prilično dobro.«
Nastavio je; »Beck mi je za doručak kuhao zobenu kašu na¬kon što sam završio sa svojom fiksacijom na jaja.«
»Imao si fiksaciju na jaja?«
»Bio sam osebujno dijete«, rekao je. Pokazao je rukom pre¬ma mojoj zdjelici: »Ne moraš jesti ako ti se ne sviđa. Kad budeš gotova, idemo.«
»Idemo — kamo?«
»To je iznenađenje.«
To mi je bilo dovoljno. U trenutku sam ispraznila zdjelicu, obukla kaput, stavila kapu i uzela ruksak u ruke.
Prvi put tog jutra Sam se nasmijao, a ja sam zbog toga bila djetinjasto sretna. »Izgledaš kao štene. Kao da sam zazveckao klju¬čevima, a ti već skačeš po vratima i čekaš šetnju.«
»Av, av.«
Dok smo izlazili, Sam me je potapšao po glavi i tako smo se zajedno prepustili hladnom, pastelnom jutru. Čim smo ušli u auto i krenuli, nastavila sam ispitivati: »Dakle, ne želiš mi reci kamo idemo?«
»Ne. Sve što ću ti reći je: pretvaraj se da smo ovo učinili već prvog dana kad smo se upoznali. I da nisam bio ranjen.«
»Nisam toliko maštovita.«
Pogledao je u mene, čekao da sama odgovorim na svoje pi¬tanje.
»Znam da nisam. Ne sjećam se. Zašto se ne mogu sjetiti?« Sada sam bila frustrirana nesposobnošću svog mozga da se pokori naredbi. Bio je to jedan tako jednostavan zahtjev. Sjećala sam se samo Samova mirisa, svuda oko mene — Sam, zatim gotovo nepre¬poznatljiv mamin panični glas dok je trčala do telefona.
»Ne brini se«, rekao je. »Nije važno.«
Bilo je važno, znala sam.
Sklopila sam oči, sjetila sam se kako je šuma mirisala tog dana, zatim njihanja dok sam se približavala kući, a oko mene — čvrsto stisnute ruke. Ponovno sam otvorila oči:
»Ti si me nosio.«
Sam me je naglo pogledao.
Sjećanje se vraćalo, kao što se vraćaju sjećanja na bunilo u vrućici. »Ali, bio si u ljudskom tijelu«, rekla sam. »Sjećam se, vidjela sam te — bio si vuk. Ali kako bi me nosio ako nisi bio čovjek. Kako si to učinio?«
Slegnuo je bespomoćno ramenima: »Ne znam kako sam tada promijenio tijelo. Isto se dogodilo kada su me ranili. Kad si me našla, bio sam čovjek.«
U mojim grudima nešto je zatreperilo, nada, možda. »Možeš svojom voljom izazvati promjenu?«
»Nije baš tako. Dogodilo se samo dva puta. Nikad više osim tada, bez obzira koliko sam želio. A vjeruj mi, želio sam to prilič¬no očajnički.« Sam je ugasio Bronco, time i razgovor, a ja sam posegnula u ruksak, po svoju kapu. Čekala sam na pločniku dok je zaključavao auto.
Sam je zaobišao auto i zabezeknuto se ukočio kad me je opa¬zio.
»Dragi Bože, što je to?«
Palcem i srednjim prstom kvrcnula sam šareni pompon na vrhu glave: »Na mom jeziku ovo se zove kapa. Služi za to da mi grije uši.«
»Oh, Bože«, Sam je ponovio, i približio se. Dlanovima mi je obuhvatio lice i proučavao ga. »Nevjerojatno je slatka.« Poljubio me je, bacio pogled na kapu i ponovno me poljubio.
Zarekla sam se da nikada neću izgubiti pompon kapu. Sam mi je još uvijek držao lice u rukama, bila sam sigurna da nas gleda cijeli grad. Ali nisam se željela odmaknuti, dopustila sam mu da me poljubi još jednom, usnama je tek dodirnuo moje, nježno po¬put snijega, skinuo dlanove s mog lica i uzeo me za ruku.
Trebala sam trenutak da mi se vrati moć govora, a kada se vratila, nisam se mogla prestati smiješiti. »Dobro. A sad, kamo idemo?« Bilo je hladno, znala sam da to mjesto mora biti u blizi¬ni, nismo mogli još dugo ostati vani.
Isprepleli smo prste.
»Prvo u Gracein dućan. Tako bi učinio pravi džentlmen.«
Kikotala sam se. Sam mi se smijao: bilo je to potpuno netipič¬no ponašanje za mene, oboje smo to znali. Sam me je opijao. Prošli smo pored golog betonskog bloka zgrada do Nakrivljene police — male nezavisne knjižare. Posljednji put bila sam ovdje prije godinu dana. Činilo mi se glupim da nisam češće dolazila s obzirom koliko sam čitala, ali bila sam tek siromašna učenica srednje škole s vrlo ograničenim džeparcem. Obično sam knjige posuđivala u knjižnici.
»Ovo je Gracein dućan, nije li?« Sam je odgurnuo vrata, nije pričekao moj odgovor. Zapahnuo nas je divan miris novih knjiga podsjećajući me na Božić. Roditelji su mi uvijek poklanjali knjige za Božić. S melodičnim cin vrata su se za nama zatvorila i Sam je pustio moju ruku. »Kamo prvo? Kupit ću ti knjigu. Postoji jedna koju želiš.« Smiješila sam se naslaganim gomilama knjiga i ponovno duboko udahnula. Stotine tisuća još nepročitanih stranica čekale su na mene. Police od toplog, svijetlog drveta bile su popunjene hrptovima knjiga u svim mogućim bojama. Na stolovima su bile aranžirane knjige po izboru osoblja, svjetlucave korice odražavale su svijetlost prema meni. Iza malog kutka u ko¬jem je sjedio blagajnik i ignorirao nas, stube prevučene tepihom bogate tamnocrvene boje vodile su u nepoznat svijet. »Ovdje bih mogla živjeti«, rekla sam.
Sam me je promatrao s očitim zadovoljstvom. »Sjećam se da si čitala knjige dok si se ljuljala na gumi. Čak i kad je vrijeme bilo totalno glupo. Zašto nisi, kad je bilo hladno, čitala u kući?«
Oči su mi pratile redove knjiga. »Knjige su puno stvarnije kad se čitaju vani«, ugrizla sam se za usnu, pogledom letjela poli¬cama. »Ne znam gdje započeti.«
»Pokazat ću ti nešto«, rekao je Sam. Način na koji je to rekao, govorio mi je da se ne radi tek o nečemu, nego o vrlo po¬sebnom nečemu, što je čekao cijeli dan. Ponovno me je uzeo za ruku i poveo kroz knjižaru, pored nezainteresiranog blagajnika, i uz nijeme stube koje su gutale u sebe zvuke naših koraka.
Na katu je bila mala galerija, upola manja od prizemlja s ogradom koja nas je štitila od sunovraćanja.
»Jednog ljeta radio sam ovdje. Sjedni ovamo! Čekaj!« Sam me je poveo prema tamnocrvenom dvosjedu koji je zauzimao veliki dio galerije. Skinula sam kapu i sjela, opčinjena njegovim naredbama i odmjerila njegovu stražnjicu dok je pretraživao police. Nesvjestan mojeg zurenja, čučnuo je, prstima prelazio hrptovima knjiga, kao da tapše leđa svojih starih prijatelja. Dok je klečao uz police, promatrala sam njegova pognuta ramena, nagnutu glavu, ruku kojom se podupirao, prste raširene na podu poput rakovih nogu. Napokon je našao što je tražio i prišao dvosjedu.
»Zatvori oči«, rekao je. Ne čekajući da ga poslušam, stavio mi je ruke preko očiju i sklopio ih umjesto mene. Osjetila sam kako se dvosjed miče kad je sjeo pored mene, čula sam neopisivo glasan zvuk rastvaranja korica i listanja stranica koje su zapinjale jedna o drugu.
Zatim sam osjetila njegov dah kako mi miluje uho, govorio je gotovo nečujno:
Na ovome svijetu sam sam, ali nedovoljno da učinim svaki sat svog života svetim.
Za ovaj svijet ja sam priprost, ali nedovoljno da postanem tek predmet koji posjeduješ, mračan i koristan. Želim svoju volju nazad, želim je slijediti kada me tjera na djelovanje.
Pauza, duga, čuo se jedino njegov dah, nepravilan, prije nego što je nastavio:
A ove nijeme, ponešto malodušne sate želim provesti s nekim tko zna, ili sam. Želim se sjetiti svega o tebi, i nikada ne oslijepjeti ili ostarjeti toliko da tvoj dubok, neuhvatljiv lik ne mogu zadržati uz sebe. Želim se rasklopiti. Ne želim više biti preklopljen, jer ondje gdje se preklapam, nisam drugo nego varka.
Lice sam okrenula prema zvuku njegova glasa, očiju još čvrsto zatvorenih, a on je usnama dodirnuo moje. Osjetila sam kako je neznatno odmaknuo usne, samo na trenutak i čula kako je njež¬nim šuštanjem spustio knjigu na pod da bi me zagrlio.
Usne su mu bile hladne, imale su okus peperminta, zime, a njegove ruke nježno su dodirivale moj vrat i obećavale duge dane i vječno ljeto. Osjetila sam vrtoglavicu, kao da ostajem bez zraka, kao da mi je nešto kralo dah dok sam ga uzimala. Sam je napola legao u dvosjed, povukao me u krug koji je njegovo tijelo kreiralo i ljubio me, ljubio, tako pažljivo, kao da su moje usne cvijet koji malo grublji dodir može oštetiti.
Ne znam koliko smo dugo bili sklupčani jedno uz drugo na kauču, nijemo se ljubili, kad je Sam osjetio da plačem. Pustila sam ga da oklijeva prije nego što je shvatio što znači slana voda na njegovu jeziku.
»Grace. Ti — plačeš?«
Nisam odgovorila jer na taj bi način razlog mojih suza postao još stvarniji. Sam ih je obrisao palcem, zatim povukao rukav preko šake i osušio ih s mojih obraza tkaninom.
»Grace, što nije u redu? Što sam učinio?« Sam ove žute oči letjele su mojim licem dok je tražio razloge, a ja sam odmahivala glavom. Iz prizemlja se čulo kako blagajnik doziva sljedećeg kupca. Činilo se veoma daleko.
»Ne«, napokon sam rekla i obrisala još jednu suzu iz oka, prije nego što je kanula: »Ne, ništa nisi učinio. Ja znam da...« Nisam mogla izreći. Nisam mogla.
Sam nije ni trepnuo: »Da je ovo moja posljednja godina.«

Ugrizla sam se za usnu, snažno i otrla još jednu suzu. »Nisam spremna na to. Nikada neću biti spremna.«
Ništa nije rekao. Možda nije imao što. Umjesto toga, ponov¬no me je zagrlio. Ovaj put moj obraz naslonio je na svoja prsa i rukom mi pomilovao glavu, nespretno, ali utješno. Sklopila sam oči i slušala njegovo srce kako kuca, dok nam se otkucaji nisu us¬kladili. Zatim je spustio svoj obraz na vrh moje glave i šapnuo. »Nemamo vremena za tugovanje.«
Sunce je blistalo kad smo izlazili iz knjižare i s iznenađenjem sam shvatila koliko vremena smo proveli unutra. Kao na mig, moj že¬ludac je počeo kruliti od gladi.
»Ručak«, rekla sam. »Odmah. Potpuno ću se sasušiti i umrijeti. A tebe će mučiti krivnja.«
»Ne sumnjam.« Sam je uzeo moju malu vrećicu s novim knjigama i krenuo odnijeti je u auto, ali na pola puta ukočio se, pogleda usredotočena na nešto iza mene. »Sranje. Dolaze.«
Okrenuo mi je leđa, otključao auto, i gurnuo knjige na suvo¬začko mjesto pokušavajući izgledati neupadljivo. Okrenula sam se i iza sebe otkrila Oliviju, raskuštranu i umornu. Zatim se iza nje pojavio John koji mi se široko smiješio. Nisam ga vidjela otkad sam upoznala Sama: nisam shvaćala kako sam ga ikada mogla sma¬trati privlačnim. Izgledao je suhoparno i obično u usporedbi sa Samovom crnom kosom i žutim očima.
»Bok, ljepotice!« John je rekao.
Johnove riječi nagnale su Sama da se žustro okrene. Nije mi se približio, nije ni morao, njegove žute oči zaustavile su Johna na mjestu. Možda je samo Samovo držanje bilo dovoljno, blizu me¬ne, ukočenih ramena. U djeliću sekunde mozgom mi je projurila misao da bi Sam mogao biti opasan — možda je svog unutarnjeg vuka obuzdavao češće nego što se to moglo naslutiti.
John je imao čudan, nerazumljiv izraz zbog kojeg sam se upitala je li sve ono tobožnje očijukanje proteklih mjeseci bilo stvarnije nego što sam mislila.
»Bok!« rekla je Olivia. Pogledom je okrznula Sama, a Sam je fiksirao pogled na fotoaparat koji joj je visio s ramena. Spustio je pogled i protrljao oči kao da ima trun prašine u njima.
Samova nelagoda bila je prelazna, osjetila sam kako moj osmi¬jeh nije sasvim iskren. »Bok! Neobično da smo se ovdje sreli.«
»Obavljamo neke sitne poslove za mamu.« Johnov pogled poletio je prema Samu. Zatim se nasmiješio, malo preprijazno. Obrazi su mi bili vrući zbog nijeme testosteronske bitke koja se odvijala. Osjećala sam se na neki čudan način polaskanom. »A Olivia je htjela da svratimo u knjižaru dok smo vani. Prokleto je hladno. Idem unutra.«
»Nepismenima je ulaz dozvoljen?« zadirkivala sam ga kao nekada.
John mi se nasmiješio: nestalo je napetosti, pa se nasmiješio i Samu, kao da mu želi poručiti. Sretno ti s njom, prije nego što je ušao u knjižaru. Na Samovu licu pojavilo se nešto slično osmijehu, ali još je napola žmirio, kao da ga još uvijek nešto u očima smeta. Olivia je ostala na pločniku ispred knjižare, rukama je obgrlila tijelo.
»Nikad ne bih pomislila da ću te vidjeti ovako rano na slo¬bodni dan«, rekla je. Govorila je meni, ali promatrala je Sama. »Mislila sam da u slobodno vrijeme hiberniraš.«
»Ne. Ne danas«, rekla sam. Toliko dugo nismo razgovarale, osjećala sam se kao da više ne znam kako se to radi. »Uranila sam, htjela sam jednom vidjeti kako to izgleda.«
»Nevjerojatno«, Olivia Je rekla. Još uvijek je promatrala Sama, a neizrečeno pitanje visjelo je u zraku. Nisam ih željela upoznati: Sam se doimao kao da mu je neugodno od prisustva Olivije i njezina fotoaparata. Bila sam više nego svjesna načina na koji je promatrala nas, prostor među nama koji se mijenjao s našim kretnjama, koje kao da su bile povezane nevidljivim žicama. I naše usputne dodire. Pogledom je pratila njegovu ruku kad je lagano dodirnuo moj rukav, a zatim je približio svojoj drugoj ruci koja je počivala komotno na vratima auta. Doimao se kao da ih je bezbroj puta otvorio. Kao da je pripadao uz moj auto i mene. Olivia je napokon rekla: »Tko je ovo?«
Letimice sam pogledala Sama, tražila njegovo odobrenje. Ka¬pci su mu još uvijek bili spušteni, zasjenjivali mu lice.
»Sam«, izustio je blago.
Nešto nije bilo u redu s njegovim tenorom. Nije više gledao u fotoaparat, ali njegova prisutnost očito mu je odvlačila pozornost. Moj glas nehotice je odjeknuo o njegovu tjeskobu kad sam rekla: »Ovo je Olivia. Olive, Sam i ja izlazimo. Hoću reći kao dečko i cura.«
Očekivala sam da će nešto komentirati, no samo je rekla; »Sjećam te se.« Na njezine riječi, Sam se ukočio pored mene. »Iz knjižare, zar ne?«
Sam je na trenutak digao pogled prema njoj, a ona je gotovo neprimjetno kimnula. »Da. Iz knjižare.«
Obujmila se rukama, prstima je gužvala rubove džempera, ali nije odmaknula pogled sa Sama. S naporom je nalazila riječi: »Nosiš li... nosiš li možda kontaktne leće? Oprosti ako sam ne¬taktična. Sigurno te to često pitaju.«
»Da, često me to pitaju«, odgovorio je. »I da, nosim leće.«
Olivijinim očima bljesnulo je nešto poput razočarenja. »Stvarno su super. Hmm. Drago mi je da smo se upoznali.«
Okrenula se prema meni i rekla: »Oprosti. Bilo je zbilja glu¬po svađati se oko onoga.«
Sve što sam planirala reći nestalo je kad je rekla: »Oprosti.«
»Oprosti i ti«, odgovorila sam pomalo nesigurno, jer nisam bila sigurna zašto se ispričavam.
Olivia je pogledala Sama, a potom mene. »Da. Ja samo... Možeš li me nazvati? Kasnije?«
Trepnula sam iznenađena. »Naravno. Kada?«
»Ja... zapravo, mogu li ja tebe nazvati? Ne znam kad ću imati vremena. Je li to u redu? Mogu li te nazvati na mobilni?«
»Kad god želiš. Sigurno ne želiš sada otići nekamo i popri¬čati?«

»Hmm, ne, ne sad. Ne mogu zbog Johna«, odmahnula je glavom i ponovno pogledala Sama. »On sigurno želi da budete sami. Ali kasnije, definitivno! Hvala, Grace. Ozbiljno to mislim. Žao mi je zbog naše glupe svađe.«
Stisnula sam usne. Zašto mi se zahvaljivala?
John je izvirio iz knjižare. »Olive, dolaziš li ili što?«
Olivia nam je mahnula i nestala u knjižari zajedno s nježnim cin.
Sam je stavio ruke iza vrata i ispustio dug, drhtav uzdah. U tom položaju obišao je mali krug po pločniku.
Prošla sam pored njega i otvorila suvozačka vrata. »Hoćeš li mi reći što se događa? Osjećaš odbojnost prema fotografiranju ili se radi o nečemu važnijem?«
Ušao je u auto, zalupio vratima kao da je na taj način zatvo¬rio vrata za Olivijom i cijelim tim čudnim razgovorom: »Žao mi je. Samo... Neki dan vidio sam jednog od vukova, a ova cijela stvar s Jackom čini me napetim. A Olivia — ona nas je slikala. Vukove. Moje oči... Bojao sam se da Olivia zna o meni više nego što želi reći i totalno sam se izbezumio. Znam. Doimao sam se prilično ekscentričnim, nisam li?«
»Jesi. Budi sretan jer ona se doimala još ekscentričnijom. Nadam se da će me nazvati kasnije.« Osjetila sam trnce nelagode kako prolaze mojim tijelom.
Sam mi je dodirnuo ruku. »Hoćemo li nekamo na ručak ili idemo doma?«
Uzdahnula sam i naslonila se čelom o njegovu nadlakticu. »Kući. Čovječe! Osjećam se tako čudno, ne mogu shvatiti o čemu je govorila.«
Sam je šutio, ali to je bilo u redu. U glavi sam ponovno pro¬življavala razgovor s Olivijom, pokušavala shvatiti zašto su njezine riječi zvučale tako čudno. Pokušavala sam shvatiti što je uopće bilo rečeno. Trebala sam reći nešto više nakon što se ispričala. Ali, što sam uopće mogla više reći ?
U tišini smo se vraćali kući, dok nisam shvatila koliko sam se sebično ponašala.
»Oprosti. Upropastila sam naš izlazak«, uhvatila sam Sama za ruku kojom nije vozio, a on je čvrsto obuhvatio moju. »Danas sam prvo cmizdrila, što — službeno izjavljujem — nikad ne radim, a sada sam potpuno zaokupljena Olivijom.«
»Prekini«, rekao je ugodnim glasom. »Pred nama je ostatak dana. A lijepo te je bilo barem jednom vidjeti tako... snažno emo¬tivnu... Uvijek si tako nevjerojatno stoična.«
Nasmiješila sam se na tu misao. »Stoična? To mi se sviđa.«
»I mislio sam da bi ti se sviđalo. Danas nisam ja bio dežurni cmizdravac i baš se dobro osjećam zbog toga.«
Prasnula sam u smijeh. »Ja te ne bih opisala tim riječima.«
»Ne misliš da sam ja u usporedbi s tobom tek nježan cvje¬tić?« Kad sam ponovno prasnula u smijeh, nastavio je. »Dobro, kojim riječima bi me opisala?«
Naslonila sam se razmišljajući, a Sam me je sumnjičavo pro¬matrao. I trebao je biti sumnjičav. Moj um nije dobro baratao izra¬zima, u svakom slučaju, ne ovakvima, apstraktnim, deskriptivnim. »Osjetljiv«, počela sam.
Sam je preveo: »Plačljivko.«
»Kreativan.«
»Opasno emo.«
»Zamišljen.«
»Feng shui.«
Smijala sam se tako neobuzdano da sam počela roktati. »Ka¬ko si samo zamišljen protumačio kao feng shui?«
»Zato što se u feng shuiju biljke i namještaj aranžiraju na način koji iziskuje mnogo razmišljanja.« Sam je slegnuo rameni¬ma. »Cilj feng shuija je smirivanje. Poput zena. Ili nečega sličnog. Nisam sto posto siguran kako to sve funkcionira, osim što iziskuje promišljanje.«
U šali sam ga šakom udarila u nadlakticu i nastavila gledati kroz prozor dok smo se približavali mojoj kući. Vozili smo kroz drvored hrastova. Tamni narančasto-smeđi listovi, suhi i mrtvi, visjeli su s grana i šuškali na povjetarcu, čekali na udar vjetra koji će ih srušiti na tlo. Takav je bio Sam, prolazan, kratkotrajan. Ljetni list koji se ustrajno drži na smrznutoj grani do samoga kraja.
»Divan si i tužan«, rekla sam naposljetku, skrenuta pogle¬da. »Sviđaju mi se tvoje oči. Ti si poput pjesme koju sam čula u djetinjstvu, ali sam zaboravila da je znam dok je ponovno nisam čula.«
Neko vrijeme čulo se samo brujanje guma po cesti, potom je Sam nježno prozborio: »Hvala.«
Otišli smo kući i prespavali cijelo popodne u mom krevetu. Dok je u pozadini žamorio radio, naše su se noge prekrivene trapericama ispreplitale i svoje sam lice zakopala u njegov vrat. Kad je došlo vri¬jeme večere, odšetali smo do kuhinje u potrazi za nekakvim jelom. Dok je Sam pažljivo slagao sendviče, pokušala sam nazvati Oliviju.
Javio se John. »Žao mi je Grace, ali ona nije doma. Želiš li joj nešto poručiti ili samo da joj kažem da te nazove kad dođe?«
»Neka me samo nazove«, rekla sam. Osjećala sam se kao da sam je na neki način iznevjerila. Spustila sam slušalicu i odsutno prstom crtala po pultu. Nisam mogla prestati razmišljati o onome što je rekla: Glupo je svađati se oko toga.
»Jesi li primijetio«, pitala sam Sama, »kad smo dolazili, pred kućom je nešto zaudaralo? Pred ulaznim stepenicama.«
Dodao mi je sendvič. »Da.«
»Miris mokraće«, rekla sam. »Vučje mokraće.«
Samov glas zvučao je nesretno. »Da.«
»Što misliš tko je to bio?«
»Ne mislim«, rekao je Sam, »znam tko je to bio. Shelby. Os¬jetim njezin miris. Popiškila se i na verandu. I jučer sam to osjetio.«
Sjetila sam se njezinih očiju dok su me promatrale kroz pro- /,or spavaće sobe i napravila grimasu. »Zašto to radi?«
Sam je odmahnuo glavom, a kad je progovorio, zvučao je kolebljivo: »Samo se nadam da se ne radi o meni i tebi. Nadam sc da me samo slijedi.« Pogled mu je kliznuo prema ulaznim vratima: približavao se zvuk auta iz daljine. »Mislim da je to tvoja mama. Nestajem.« Namrštila sam se. Povukao se u moju sobu sa sendvičem, nečujno zatvorio vrata za sobom i ostavio pitanja i dvojbe u vezi Shelby u kuhinji sa mnom.
Auto je doklopotao na kolni prilaz ispred kuće. Uzela sam svoj ruksak i kad je mama ušla već sam zurila u zadaću iz mate¬matike.
Mama je ulepršala i gurnula gomilu papira na kuhinjski pult, a sa sobom je pustila unutra navalu hladnog zraka.
Lecnula sam se. Nadala sam se da je Sam iza vrata moje spavaće sobe otporan na hladnoću u kuhinji. Mamini ključevi zazveckali su prije nego što su skliznuli na pod. Podigla ih je, tiho opsovala i bacila ih na hrpu papira. »Jesi li već večerala? Htjela bih nešto prigristi. Igrali smo paintball na izletu! Tatin poslodavac pokrio je sve troškove.«
Namrštila sam se gledajući je. Dio mog mozga još uvijek je razmišljao o Shelby koja vreba oko kuće, potajno promatra Sama ili mene. Ili nas oboje. »Zašto, kako biste se međusobno zbližili?«
Mama nije odgovorila. Otvorila je frižider i upitala: »Imamo li nešto što bih mogla jesti dok gledam televiziju? Bože! Što je ovo?«
»Mama, to je svinjetina. Sutra ćemo to imati za jelo.«
Zadrhtala je od gađenja i zatvorila frižider. »Izgleda kao go¬lem, smrznuti puž. Hoćeš li gledati film sa mnom?«
Pogledala sam u hodnik iza nje, bio je prazan. »Gdje je tata?«
»Otišao je s novim kolegom s posla na pržena pileća kri¬la. Ponašaš se kao da te to pitam samo zato što on nije doma.« Mama je lupala po kuhinji: usula je u zdjelicu miješane žitarice iz kutije, ostavivši otvorenu kutiju na pultu, i krenula prema kauču.
Nekada davno spremno bih iskoristila tako rijetku priliku sklupčati se uz mamu na kauču. Ali sada mi se činilo da je malo prekasno za to. Netko drugi me čekao.
»Ne osjećam se baš najbolje«, rekla sam mami. »Danas ću ranije u krevet.«
Tek kad na njezinu licu nisam vidjela razočarenje, shvatila sam da sam ga namjeravala izazvati. Samo je skočila na kauč i zgrabila daljinski upravljač. Kad sam krenula van, rekla je: »Nemoj više ostavljati vreće za smeće na verandi, dobro? Privlači životinje.«
»Dobro«, rekla sam. Imala sam osjećaj da znam o kojoj se ži¬votinji radi. Pustila sam je da gleda film, pokupila domaću zadaću i odnijela je u svoju sobu. Otvorila sam vrata i našla Sama sklupčana na mom krevetu kako uz svjetlo lampe čita neki roman. Ovamo je pripadao, tako se doimao. Zasigurno me je čuo kako ulazim, ali nije maknuo pogled s knjige dok nije dovršio poglavlje. Voljela sam gledati kako mu je izgledalo tijelo dok je čitao: krivulju nje¬gova vrata nagnutog nad knjigom, izdužena stopala u čarapama.
Napokon je stavio prst u knjigu i sklopio je, nasmiješio se prema meni iako su mu obrve bile sastavljene u njegovu stalnom žalobnom izrazu. Ispružio je ruku, na taj način me pozvao, a ja sam odgurnula školske knjige na rub kreveta i pridružila mu se. Jednom rukom držao je knjigu, drugom mi milovao kosu; zajedno smo pročitali posljednja tri poglavlja. Bila je to neobična priča u kojoj su s lica Zemlje nestali svi osim glavnog junaka i njegove ljubavnice. Oni su morali odlučiti hoće li njihov smisao života biti traženje nestalog ostatka čovječanstva ili će uživati u planetu samo za sebe i napučivati ga po svom zadovoljstvu. Kad smo završili s čitanjem. Sam se otkotrljao na leđa i uperio pogled u strop. A ja sam prstima crtala krugove po njegovu ravnom trbuhu.
»Što bi ti izabrala?« upitao je.
U priči su glavni junaci odlučili tragati za ostalima, no time su se razdvojili i ostali sami. Iz nekog razloga na Samovo pitanje sr¬ce mi je naglo ubrzalo. Šakom sam čvrsto uhvatila njegovu majicu.
»Jasno?« rekla sam.
Samove usne su se nasmiješile.
Tek kasnije sjetila sam se da me Olivia nije nazvala. Nazvala sam je još jednom, no njezina mama rekla je da se još nije vratila.
Slabi glas iznutra pitao je: »Odakle se nije vratila? Gdje bi u Mercy Fallsu uopće mogla biti?«
Kad sam zaspala te noći, sanjala sam Shelbyino lice iza svog prozora i Jackove oči u šumi.



TRIDESET TREĆE POGLAVLJE
Sam
5°C
Te noći, prvi put nakon dugo vremena, sanjao sam pse gospodina Darija.
Probudio sam se, znojan i drhtav, s okusom krvi u ustima. Odmaknuo sam se od Grace, mislio sam da bi je moje srce koje je žestoko tuklo moglo probuditi i polizao svoje krvave usne. Ugrizao sam se za jezik.
Bilo je tako lako zaboraviti na primitivnu nasilnost mog svi¬jeta, dok sam bio čovjek, siguran u Graceinu krevetu. Bilo je lako vidjeti nas njezinim očima, nijeme, čarobne, šumske sablasti. Da smo bili samo vukovi, možda bi bila u pravu. Pravi vukovi nisu opasni. Ali ovo nisu bili pravi vukovi.
San mi je tiho poručivao da obratim pozornost na znakove. One koji su govorili da donosim nasilnost svog svijeta u Gracein. Vukovi ispred škole, prijateljičine kuće, sada i ispred njezine kuće. Vukovi koji su pod krznom skrivali ljudsko srce.
Ležao sam u Graceinu krevetu i osluškivao, naćulivši uši. Mislio sam da čujem zvuk pandži na verandi i zamišljao da kroz zatvoren prozor mogu osjetiti Shelbyn miris. Želi me, znao sam - želi ono što sam predstavljao. Bio sam miljenik Becka, ljudskog vođe čopora, bio sam miljenik Paula, vučjeg vođe čopora, i logični nasljednik obojice. U našemu malom svijetu bio sam vrlo moćan.
Ah da, Shelby je željela moć.
Dariovi psi bili su dokaz tome. Kad sam imao trinaest godi¬na i živio u Beckovoj kući, naš najbliži susjed (nekih sedamdeset pet jutara udaljen od nas) iselio se i prodao svoju divovsku ku¬ću bogatom ekscentriku pod imenom gospodin Dario. Osobno, nisam smatrao gospodina Darija posebno dojmljivim. Imao je osobit miris — kao da je umro te je potom konzerviran. Većinu vremena koju smo proveli u njegovoj kući, slušali smo o njegovu kompliciranom alarmnom sustavu koji je instalirao kako bi zaštitio svoj posao s antikvitetima (»misli na drogu«. Beck mi je poslije objasnio). Ostatak vremena opjevavao je svoje pse čuvare kojima je prepuštao kuću kad je odlazio na put.
Zatim nam ih je pokazao. Bila su to oživjela groteskna got¬ska čudovišta blijede kože, maske koje su režale i prijetile. Ta južnoamerička vrsta bila je namijenjena čuvanju stoke, objasnio je gospodin Dario. Vrlo zadovoljno objasnio je da su u stanju oderati čovjeku kožu s lica i pojesti ga. Beck je dvosmislenim izrazom rekao kako se nada da ih g. Dario neće puštati van svog posjeda. Pokazujući na ogrlice s metalnim šiljcima s unutarnje strane (»Ta ogrlica protrese život iz psa«, Beck je kasnije rekao i protresao deskriptivno tijelom kako bi objasnio da se radi o visokoj voltaži), g. Dario nas je uvjerio da će jedini ljudi kojima psi budu oderali kožu s lica biti oni koji će se noću ušuljati na posjed kako bi ukra¬li njegove antikvitete. Pokazao nam je razvodnu kutiju kojom je kontrolirao pseće ogrlice. Držao ju je blizu kuće; bila je prekrivena prašnom crnom bojom koja je ostavljala tamne mrlje na rukama.
Nitko nije razmišljao o tim psima, činilo mi se, osim mene. Mene su misli o njima opsjedale. Neprestano sam zamišljao da su se oslobodili i da trgaju Becka ili Paula u komadiće, deru im kožu s lica i žderu je. Tjednima sam bio zaokupljen mislima o psima, jednog dana, usred ljeta, našao sam Becka u kuhinji u kratkim hlačama i majici kako mašću zalijeva rebrica za roštilj.
»Beck.«
Nije skrenuo pogled s pažljiva premazivanja. »Što trebaš, Sam?«
»Hoćeš li mi pokazati kako ubiti pse g. Darija?« Beck se okrenuo prema meni, a ja sam dodao: »Mislim, ako budem mo¬rao?«
»Nećeš morati.«
Mrzio sam moliti, ali ovaj put nije išlo drukčije. »Molim
te?«
Beck se lecnuo. »Nemaš ti želudac za takve stvari.«
Bila je to istina — kao čovjek nisam podnosio pogled na krv.
»Molim te?«
Beck je napravio grimasu i odbio me, ali sljedećeg dana donio je doma pola tuceta sirovih pilića i pokazao mi kako naći slabu točku na zglobovima i slomiti ih. Kako se nisam onesvijestio na slamanje zglobova, Beck je donio crveno meso iz kojeg je curila krv, a čeljust mi je omlohavila od mučnine. Kosti su bile čvrste, hladne, nepomirljive pod mojim rukama. Osim na zglobovima, bilo ih je nemoguće slomiti.
»Je li ti dosta?« Beck me je upitao nakon nekoliko dana. Odmahnuo sam glavom, a psi su me nastavili progoniti u snovima i stihovima koje sam pisao. Nastavili smo. Beck je pronašao neke kućne snimke psećih borbi: zajedno smo gledali kako komadaju jedan drugoga. Rukom sam pritiskao usta, želudac mi se preokre¬tao od pogleda na prolivenu krv. Neki psi napadali bi vratnu žilu kucavicu, drugi bi prelomili prednje noge protivniku i onesposobili ga. Beck mi je skrenuo pozornost na jednu izrazitu neravnopravnu borbu između golema pit bula i malog mješanca terijera. »Gledaj malog psa. To bi bio ti. Dok si čovjek, snažniji si od većine ljudi, ali ne i od Dariovih pasa. Pogledaj kako se malecki bori. Prvo će oslabiti snagu velikog psa. Zatim će ga ugušiti.«
Promatrao sam kako maleni terijer ubija velikog psa. Zatim smo Beck i ja izašli van i borili se — veliki pas i mali pas.
Ljeto je nestalo. Počeli smo mijenjati tijela, jedan po jedan, prvi najstariji i najneoprezniji. Ubrzo nas je ostalo tek nekoliko. Beck, iz čiste tvrdoglavosti, Ulrik, iz puke prepredenosti, Shelby, kako bi ostala uz mene i Becka. Ja, zato što sam bio mlad i snažan.
Nikada neću zaboraviti zvuke psećih borbi. Netko tko nije već čuo te zvuke, ne može zamisliti iskonsku okrutnost kojom dva psa ubijaju jedan drugoga. Nikad, ni kao vuk, nisam doživio takvu borbu — članovi čopora borili su se za dominaciju, ne na smrt.
Bio sam u šumi. Beck me je upozorio da ne bih trebao izlaziti navečer, pa sam naravno, večeri provodio u šetnji. U glavi mi se ra¬đala ideja o pjesmi koju ću napisati u točan trenutak između dana i noći. Upravo sam skrpao stih kad sam začuo zvuke pseće borbe. Zvukovi su dolazili iz blizine, iz šume, ne s imanja g. Darija, ali to nisu bili vukovi, znao sam. Odmah sam raspoznao njihovo režanje.
Potom su se pojavili. Dvije gigantske pseće sablasti u nejasnoj svjetlosti večeri. Dariova čudovišta. S njima — crni vuk: hrvao se, krvario, kotrljao po guštari. Vuk, Paul, radio je sve što je ponašanje čopora diktiralo — uši nazad, rep dolje, glava okrenuta na stranu — sve što je činio, komuniciralo je pokornost. Ali psi nisu poznavali ponašanje čopora. Sve što su znali bilo je napasti. I tako su počeli trgati Paula u komadiće.
»Hej!« viknuo sam glasom slabijim nego što sam očekivao. Pokušao sam ponovno, ovaj put iz mene izašlo je nešto slično re¬žanju. »Hej!«
Jedan od pasa zastao je i pojurio prema meni; okrenuo sam se i otkotrljao, a pogled nisam micao s drugog bijelog demona koji je zubima obujmio Paulovo grlo. Paul je s mukom hvatao dah, jedna strana njegova lica bila je natopljena purpurnom krvlju. Bacio sam se na psa koji ga je držao i sve troje smo tresnuli na do. Čudovište je bilo teško i mišićavo, isprugano krvlju. Pokušao sam ga zgrabiti za grlo žalosno slabom ljudskom rukom i promašio.
Velika težina legla mi je na leđa, vrela slina slijevala mi se po vratu. Na vrijeme sam se okrenuo i izbjegao smrtni ugriz od jednoga, ali zubi drugog psa zabili su mi se u rame. Osjetio sam struganje kosti o kost: morbidan, gorući osjet psećih zubiju kako klize uz moju ključnu kost.
»Beck!« vikao sam. Bilo je izluđujuće teško razmišljati kroz bol znajući da Paul ispred mene umire. Ali sjetio sam se malog terijera — brzoga, pogibeljnog, surovog. Provukao sam ruku prema psu koji je držao Paulov vrat u smrtnom zahvatu. Zgrabio sam mu prednju nogu, pronašao zglob i nisam više mislio na krv. Nisam mislio na zvuk koji ću proizvesti. Nisam razmišljao ni o čemu osim o mehaničkoj reakciji slamanja.
Prasak.
Oči psa su se prevrnule. Zazviždao je kroz nos, ali nije opu¬stio stisak.
Instinkt za preživljavanjem nagnao me je vrištati kako bih otjerao drugu zvijer sa sebe, tresti i strugati ramenom u čeljustima teškim poput olova i vrućim poput vatre. Zamislio sam da su mi kosti iščašene iz svojih položaja, zamislio sam da mi je ruka išču¬pana iz ramena. Ali Paul nije mogao čekati.
Nisam dobro osjećao desnu ruku, ali lijevom šakom uspio sam ščepati pseće grlo i uvrtao, trgao, pojačavao stisak i davio dok nisam čuo čudovište kako se bori za dah.
Bio sam onaj mali terijer. Pas je neumorno stezao Paulov vrat, ali ja sam jednako neumorno stezao njegov. S mukom sam ispod drugog psa koji mi je drobio rame izvukao svoju umrtvljenu desnu ruku i pritisnuo mu nosnice, spriječio mu protok zraka. Nisam razmišljao ni o čemu — moj um bio je daleko: bio sam na nekome toplome mjestu, slušao glazbu, čitao poeziju, bilo gdje samo ne ovdje — u zagrljaju smrti.
Jednu užasnu minutu ništa se nije dogodilo. Iskre su mi le¬tjele pred očima. Zatim je pas muklo bubnuo o tlo, a Paul se oslo¬bodio stiska. Krvi je bilo posvuda — moje, Paulove, pseće.
»Ne puštaj ga!« Bio je to Beckov glas. Čuo sam muklo pra- skanje šiblja pod njegovim koracima kroz šumu. »Ne puštaj ga - nije još mrtav!«
Više nisam osjećao ruke — nisam više ništa osjećao — ali sam znao da još uvijek stežem vrat psa koji je izgrizao Paula. Osjetio sam kako se zubi u mom ramenu trzaju, pas je posrtao. Vuk, Ulrik, zarežao je, skočio mu na vrat, odvukao ga s mene. Čuo sam prasak puške. Zatim još jedan, mnogo bliže, i trzaj pod mojim prstima. Ulrik je uzmaknuo od nas, teško je disao. U mojim ušima tišina je zvonila.
Beck je nježno odvojio moje prste s psećeg vrata i pritisnuo ih uz moje rame. Krvario sam polagano, no odmah sam se osjetio bolje, a moje nevjerojatno, nenormalno tijelo počelo je zacjeljivati.
Beck je kleknuo pred mene. Drhtao je od hladnoće, sive kože, iskrivljenih ramena. »Bio si u pravu, nisi li? Spasio si ga. One jadne kokoši nisu bile uzalud.«
Iza njega Shelby je mirno stajala, prekriženih ruku, i gledala Paula kako glasno izdiše u suho, mrtvo lišće. Gledala je mene i Becka, naše glave jednu uz drugu. Ruke su joj se zaoblile u šake, jedna je bila zamrljana crnom, puderastom bojom.
Sada, u mekoj tami sobe, odvaljao sam se prema Grace i pri¬tisnuo lice u njezino rame. Čudno, ali najnasilnije trenutke doživio sam dok sam bio čovjek, ne vuk.
Vani sam čuo slabašno grebanje pandži po verandi. Sklopio sam oči i pokušao se usredotočiti na Graceine udare srca.
Okus krvi u ustima podsjetio me je na zimu.
Znao sam da je Shelby pustila pse.
Željela je da preuzmem vodstvo, željela je zauzeti mjesto uz mene, vođu. Paul je bio prepreka na mom putu. A Grace je bila prepreka na njezinom.
TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Grace

9°C

Dani su se stapali u kolaž svagdanjih slika: hodanje školskim parkiralištem po svježem zraku, prazno Olivijino mjesto u učionici, Samov dah u mom uhu, otisci šapa u smrznutim vlatima trave u našem dvorištu.
Kad je došao vikend, osjećala sam kako mi od očekivanja ponestaje daha, iako nisam bila sigurna što sam uopće očekivala. Sam je prethodne noći nemirno spavao mučen noćnim morama. U subotu ujutro izgledao je toliko loše da sam ga nakon što su moji roditelji otišli na rani ručak k prijateljima, umjesto izlaska, smjestila na kauč.
Naslonila sam se Samu na rame, a on je s daljinskim uprav¬ljačem skakao s jednog lošeg televizijskog filma na drugi. Odlučili smo se na znanstveno-fantastični triler čija je produkcija vjerojatno koštala manje od mog auta. Gumeni pipci bili su posvuda, a Sam je napokon progovorio. »Smeta li ti? To što su ti roditelji takvi?«
Gurnula sam nos u njegovo pazuho, intenzivno je mirisao na Sama. »Nemojmo razgovarati o njima.«
»Baš bismo trebali razgovarati o njima.«
»Ali zašto? Sto se tu ima reći? Dobri su. Takvi su kakvi su.«
Sam je prstom nježno dignuo moju bradu prema gore. »Grace,
nisu dobri. Ovdje sam već — koliko već tjedana? Vidim kako to sve izgleda, i to nije dobro.«
»Takvi su kakvi su. Nisam znala da roditelji mogu biti druk¬čiji dok nisam krenula u školu. Dok nisam naučila čitati. Ali naj¬ozbiljnije Sam, to je u redu.«
Koža mi je gorjela. Izvukla sam bradu iz njegove ruke i po¬gledala u ekran: auto se utapao u sluzi.
»Grace«, Sam je nježno prozborio. Bio je nevjerojatno miran kao da sam ovaj put ja bila divlja životinja koja bi mogla nestati na najmanji pomak. »Ne moraš se pretvarati preda mnom.«
Gledala sam kako se auto mrvi u komadiće zajedno s voza¬čem i suvozačem. Bilo je teško odrediti o čemu se radi dok je ton bio isključen, ali doimalo se kao da se smrvljeni dijelovi formiraju u pipke. Neki čovjek šetao je psa u pozadini. Činilo se kao da uopće ne primjećuje što se događa. Kako bi uopće mogao ne pri¬mijetiti?
Nisam ga pogledala, ali sam znala, gledao je u mene, ne u televizor.
Ne znam što je očekivao da kažem. Nisam imala što reći. Moji roditelji nisu bili problem, bili su način mog života.
Pipci s ekrana vukli su se tlom, tražili su prvobitno čudovište kako bi se pričvrstili uz njegovo tijelo. No to nije bilo moguće učiniti, prvobitni izvanzemaljac gorio je u Washingtonu, topio se pored vašingtonskog spomenika. Novonastali pipci morat će sami terorizirati svijet.
»Zašto me ne mogu više voljeti?«
Jesam li to ja rekla? Nije zvučalo kao moj glas. Samovi prsti obrisali su mi obraz, ali suza nije bilo. Nisam plakala niti sam namjeravala.
»Grace, oni te vole. Ne radi se o tebi. Oni imaju problem, ne ti.«
»Toliko sam se trudila. Nikada nisam bila u nevolji. Redovno pišem zadaće, kuham im proklete obroke kad su doma, a to je nikad.« To definitivno nije bio moj glas. Ja nikada ne psujem.

»Gotovo sam umrla, dva puta, i to nije ništa promijenilo. Ne že¬lim od njih ništa posebno. Želim samo, da jedan dan...« Nisam mogla završiti rečenicu jer nisam znala kako je treba završiti.
Povukao me je u naručje. »Oh, Grace. Žao mi je. Nisam te želio rasplakati.«
»Ne plačem.«
Palcem mi je pažljivo otro obraze i pokazao suzu na vrhu prsta. Osjećala sam se blesavo: dopustila sam mu da me sklupča na krilo i nasloni mi bradu na glavu. U prigušenoj sigurnosti njegovih ruku glas mi se vratio. »Možda sam predobra. Kad bih neprestano upadala u nevolje u školi ili podmetala požare u garažama, morali bi obratiti pozornost na mene.«
»Ali ti nisi takva. Znaš da nisi«, rekao je. »Oni su jedno¬stavno luckasti, sebični ljudi, to je sve. Oprosti što sam uopće po¬tegnuo ovu temu. Pogledajmo ovaj glupi film.«
Naslonila sam obraz uz njegova prsa i slušala dum — dum njegova srca. Zvučalo je tako obično, poput normalnoga ljudskog srca. Već dugo je bio čovjek, jedva sam odgonetavala nejasan miris šume na njemu, jedva sam se mogla prisjetiti njegova krzna pod svojim dlanovima. Sam je vanzemaljcima vratio ton, dugo smo ta¬ko sjedili, jedno biće u dva tijela, dok nisam zaboravila zbog čega sam se uzrujala, i vratila vlast nad sobom.
»Voljela bih imati ono što i ti.«
»A što ja to imam?«
»Čopor. Becka. Ulrika. Dok govoriš o njima, postaje očito koliko su ti važni«, rekla sam. »Oni su od tebe načinili ovu oso¬bu«, prstom sam gurnula njegova prsa. »Divni su i zbog njih i ti si divan.«
Sam je sklopio oči. »Nisam siguran da je baš tako.« Otvorio ih je. »U svakom slučaju, tvoji roditelji su od tebe načinili osobu koja si danas. Misliš li da bi bila toliko samostalna da su bili više uz tebe? Ti si netko i kad njih nema u blizini. A ja, nisam isti kao prije. Zato što veliki dio mene dolazi do izražaja kad sam s Beckom i Ulrikom.«
Auto je skrenuo na kolni prilaz i zaustavio se. Oboje smo ga čuli. »Vrijeme je za nestanak.«
Ali ja sam mu zadržala ruku. »Dosta je skrivanja. Vrijeme je da ih upoznaš.«
Nije se suprotstavio samo je zabrinuto pogledao prema ula¬znim vratima.
»Eto našeg kraja«, rekao je.
»Ne dramatiziraj. Neće te ubiti.«
Pogledao me je.
Vrućina je jurnula mojim obrazima. »Sam, nisam tako misli¬la, Bože! Oprosti!« Željela sam skrenuti pogled s njegova lica, ali nisam mogla, pogled mi je bio fiksiran kao da promatram auto¬mobilsku nesreću. Čekala sam sudar, ali izraz njegova lica nije se promijenio. Kao da su uspomene na roditelje i njegovi osjećaji bili nekako nepovezani — malo zatajenje motora koje ga je milosrdno održalo potpunim.
Sam me je nevjerojatno velikodušno spasio promijenivši te¬mu. »Trebam li izigravati tvog prijateljski nastrojenog dečka ili smo samo prijatelji?«
»Dečka. Ne želim se pretvarati.«
Odmaknuo se od mene nekoliko centimetara, ruku kojom me grlio naslonio je na naslon kauča iza nas. Rekao je prema zidu. »Bok Graceini roditelji. Ja sam Gracein dečko. Molim vas primije¬tite kreposnu razdaljinu između nas. Vrlo sam odgovoran i nikad nisam stavio jezik u usta vaše kćeri.«
Vrata su se rastvorila i oboje smo skočili, nasmijali se jedna¬kim nervoznim smijehom.
»Grace, jesi li to ti?« Mamin glas pozvao je nježno iz hod¬nika. »Ili provalnik?«
»Provalnik«, odgovorila sam.
»Upiškit ću se«, Sam mi je šapnuo u uho.
»Sigurno si ti. Grace?« Mama je zvučala sumnjičavo, nije bila naviknuta čuti moj smijeh. »Je li Rachel tu?«
Tata se prvi pojavio na dovratku dnevnog boravka i primi¬jetivši Sama, zastao. Jedva primjetnom kretnjom Sam je okrenuo glavu samo toliko da mu svjetlo ne dohvati žute oči; mehanička gesta koja mi je obznanila da je Sam bio nešto posebno i prije nego što je postao vuk.
Tatine oči počivale su na Samu, samo su promatrale. Sam je odvraćao pogled, napet, ne prestrašen. Pitala sam se što bi bilo da je znao kako je tata bio jedan od sudionika one hajke u šumi. Bi li mogao sjediti tako mirno? Odjednom sam osjetila sram zbog svog oca, još jednog ljudskog neprijatelja vukova. Sad mi je bilo drago što nisam Samu govorila o tome.
Glas mi je bio napet: »Tata, ovo je Sam. Sam, ovo je tata.«
Tata ga je promatrao još djelić trenutka, zatim se široko na¬smiješio. »Molim te, reci da si joj dečko.«
Samove oči odjednom su postale savršeno okrugle, a ja sam duboko izdahnula.
»Da tata, on je moj dečko.«
»Pa to je baš lijepo. Već sam mislio da Grace ne radi takve stvari.«
»Tata!«
»Što se to ondje događa?« Mamin glas dolazio je iz daljine. Već je bila u kuhinji, prekapala frižider. Hrana poslužena na ranom ručku sigurno je bila grozna.
»Tko je Sam?«
»Moj dečko.«
S mamom je u sobu ušao i njezin vječni pratilac, oblak ter- pentinskog isparavanja, a podlaktice su joj bile zamrljane bojom. Poznavala sam mamu, i pretpostavljala da je mrlje namjerno ostavi¬la. Gledala je mene, pa Sama, opet mene, s podrugljivim izrazom.
»Mama, ovo je Sam. Sam, mama.«
Mogla sam namirisati emocije koje su se izmjenjivale između njih dvoje, iako nisam mogla odrediti točno koje. Mama je zurila u Samove oči, samo zurila i zurila, a Sam kao da se ukočio na mjestu. Udarila sam mu ruku.
»Drago mi je«, rekao je mehanički.
»Mama!« protisnula sam. »Mama! Zemlja zove mamu.«
Oprostila sam joj zurenje jer kad se pribrala, doimala se malo posramljenom. Rekla je Samu kao da se ispričava, »Izgledaš mi vrlo poznato.« Da. Baš! Kao da čak i malo dijete nije znalo da je to tek proziran izgovor za zurenje u njegove oči.
»Nekad sam radio u knjižari u centru«, Samov glas bio je pun nade.
Mama je zavrtjela prstom prema njemu. »Sigurno zato!« Zasjala je prema Samu, upotrijebila smiješak od stotinu vata i tako izbrisala posljedice bilo kakve međuljudske grozote koju je možda izazvala. »Pa, drago mi je da sam te upoznala. Idem gore, malo ću raditi«, pokazala je svoje zamrljane ruke, i na taj način dala do znanja što je mislila kad je rekla raditi. Osjetila sam kratki plam¬saj netrpeljivosti prema njoj. Znala sam da je njezino neprestano očijukanje bilo navika, automatska reakcija na svakoga stranog pripadnika muškog roda koji je dosegnuo pubertet. No svejedno. Mama, daj odrasti!
Kad je Sam rekao: »Volio bih vidjeti vaš atelje dok sam tu, ako nemate ništa protiv«, iznenadila sam se. »Grace mi je pričala o vašim slikama. Volio bih ih vidjeti.« Ovo je bilo djelomice isti¬nito. Pričala sam mu o naročito odbojnoj izložbi koju je priredila, u kojoj su sve slike nosile nazive oblaka, a zapravo su bile portreti žena u kupaćim kostimima. Umjetnost sa sadržajem — prostrujalo mi je mislima. Nisam razumjela. Nisam željela razumjeti.
Mama se osmjehivala nekako umjetno. Vjerojatno je smatrala da je Samovo razumijevanje sadržajne umjetnosti slično mojem.
Neodlučno sam promatrala Sama. Takvo ulizivanje nije mu bilo slično. Mama je iščezla na gornjem katu, a tata u svojoj radnoj sobi. Zahtijevala sam odgovor: »Padaš na kažnjavanje?«
Sam je vratio ton televizoru u trenutku kad je nešto s pip¬cima proždiralo ženu. Nakon napada na pločniku ostala je ležati ruka umjetnog izgleda.
»Jedina osoba u ovoj kući kojoj se trebaš svidjeti sam ja. Ne brini se za njih.«

Uzeo je jastučić sa sofe, zagrlio ga, utisnuo lice u njega. Glas mu je bio prigušen.
»Možda će me dugo morati trpjeti.«
»Koliko dugo?«
Osmijeh mu je bio nevjerojatno sladak. »Najduže.«
»Zauvijek?«
Usne su mu se nasmiješile, ali iznad njih, žute oči postale su tužne, kao da je znao da u tom trenutku izgovara laž. »I duže.«
Približila sam se, naslonila mu se na rame. Nastavili smo gle¬dati vanzemaljca s pipcima kako polako gmiže kroz kanalizaciju, a grad iznad njega i ne sluti što mu se sprema. Samov pogled letio je ekranom, kao da je pomno promatrao ispraznu medugalaktičku bitku, a ja sam sjedila i pokušavala shvatiti zašto Sam mora promi¬jeniti tijelo, a ja ne.



TRIDESET PETO POGLAVLJE
Sam
9°C
Nakon svršetka znanstveno-fantastičnog filma (na kraju je svijet spašen, ali s velikim ljudskim žrtvama) sjeo sam za mali stol za doručak pored vrata verande i promatrao Grace kako piše zada-ću. Bio sam nezamislivo umoran — hladnoća me nagrizala poput stare boljke, čak i kad nije bila dovoljno snažna da me promijeni - sve što sam želio bilo je ušuljati se u Gracein krevet ili opustiti se na kauču i zadrijemati. Ali vuk u meni bio je nespokojan, nije mogao spavati s nepoznatim ljudima oko sebe. Kako bih se othr¬vao od sna, ostavio sam Grace u prizemlju, na umirućem svjetlu koje je prolazilo kroz prozore i otišao na kat pogledati atelje.
Bilo ga je lako naći. Na katu su bila samo dvoja vrata, a iza narančastih se širio miris kemikalija. Vrata su bila neznatno odškri¬nuta. Rastvorio sam ih i trepnuo. Soba je bila obasjana svjetiljkama koje su imale funkciju imitirati prirodnu svjetlost, ali efekt je bilo nešto između pustinje u podne i shopping centra.
Zidovi su bili prekriveni nagomilanim platnima naslonjenim na svaku moguću raspoloživu površinu. Prekrasna buna boja, rea¬listične figure u nerealističnim pozama, normalni oblici u nenormalnim bojama, element iznenađenja na uobičajenim mjestima. Slike su bile poput snova u kojima je sve poznato prezentirano na neuobičajen način.
u ovoj raskošnoj zečjoj rupi moguće je sve
Je li to portret ili mi zrcalo pružaš?
Sve verzije ovog sna zaredat će se Potraćenom dražesti boja koju gledam.
Stajao sam ispred dvije goleme slike naslonjene uz jedan od zidova. Na objema je muškarac ljubio ženin vrat: poze su bile identične, a boje radikalno različite. Jedna je bila slikana crvenim i ljubičastim nijansama. Bila je blještava, ružna, komercijalna. Druga je bila mračna, u modrim nijansama i boji lavande, nejasna. Pod¬cijenjena i neodoljiva. Podsjetila me je na naš poljubac u knjižari, na toplu, stvarnu Grace u mom naručju.
»Koja ti se sviđa?«
Ton glasa njezine mame odavao je vedrinu i pristupačnost. Bio je to njezin profesionalni glas, siguran sam. Kojim je mamila novčanike gledatelja na vidjelo, a potom ih praznila.
Nakrivio sam glavu prema modroj slici. »Bez dvojbe.«
»Zbilja?« Zvučala je istinski iznenađeno. »Nitko mi to nika¬da prije nije rekao. Ova je puno popularnija.« Stala je pred mene tako da sam vidio kako pokazuje crvenu. »Prodala sam već stotine kopija ove slike.«
»Lijepa je«, rekao sam ljubazno, a ona se nasmijala.
»Grozna je. Znaš li kako se zove?« Pokazala je plavu, a za¬tim crvenu. »Ljubav. Požuda.«
Nasmijao sam se. »Čini da sam pao na testu muškosti, zar
ne?«
»Zato što si izabrao Ljubav? Ne bih to tako protumačila, ali to je samo moje mišljenje. Grace mi je rekla da sam glupa što slikam istu sliku dva puta. Rekla je da su mu na objema oči pre-blizu.«
Nacerio sam se. »Zvuči kao nešto što bi Grace rekla. Ali ona nije umjetnica.«
Usne su joj zadobile izraz potištenosti. »Ne. Vrlo je praktič¬na. Ne znam od koga je to naslijedila.«
Polako sam se približio drugoj skupini slika — divljač se pro¬vlači kroz vješalice za odjeću, srna propeta na visokom prozoru, ribe vire kroz kanalizaciju nakon oluje. »To vas razočarava?«
»Oh, ne. Ne. Grace je Grace. Takva je kakva je«, motala se u pozadini, pustila me da na miru promatram slike — godine podsvjesnog vježbanja umijeća trgovine. »Možda će joj biti lakše, imat će dobar, normalan posao i bit će uzorna i stabilna.«
Nisam je gledao dok sam odgovarao. »Kriteriji ove majke su visoki.«
Čuo sam je kako uzdiše. »Pretpostavljam da bi svatko želio imati sebi slično dijete. Sve što Grace zanima brojevi su i knjige te način na koji stvari funkcioniraju. Teško mi je razumjeti je.«
»I obratno.«
»Da. Ali ti si umjetnik, nisi li? Mislim da jesi.«
Slegnuo sam ramenima. Primijetio sam kutiju od gitare, staja¬la je blizu vrata ateljea, bio sam nestrpljiv, želio sam iskušati akorde za melodije u svojoj glavi. »Ja ne slikam. Pomalo sviram gitaru.«
Dugo me je samo promatrala dok sam gledao sliku lisice koja viri ispod parkiranog auta, zatim je prozborila. »Nosiš li kontaktne leće?«
Toliko puta sam već čuo to pitanje da sam se prestao obazirati na činjenicu kako je postaviti ga iziskivalo dosta hrabrosti. »Ne.«
»Imam užasnu stvaralačku krizu. Voljela bih napraviti skicu tebe«, nasmijala se. Zvučala je vrlo nesigurno. »Zato sam te tako promatrala maloprije. Mogla bih napraviti izvanrednu skicu u boji s tvojom crnom kosom i očima. Podsjećaš me na vukove u šumi. Je li ti Grace pričala o njima?«
Tijelo mi se ukočilo. Osjećao sam se razotkriven, uhođen. Taj osjećaj pojačavao je nedavni susret s Olivijom. Moj vučji instinkt govorio je — bježi. Sruši stepenice, razvali vrata i rastopi se u sigurnosti šume. Nekoliko dugih trenutaka borio sam se s nagonom za bijeg i uvjeravao se kako je nemoguće da bi ona mogla znati, i da sam previše toga samo umišljao. Nakon još jednog oduljenog trenutka shvatio sam da već predugo samo stojim i šutim.
»Oh, ne bih htjela da ti bude neugodno.« Riječi su joj be¬zglavo jurile i sudarale se jedna o drugu. »Ne moraš sjediti. To je mnogim ljudima neugodno. Vjerojatno želiš sići dolje ka Grace?«
Osjetio sam se obveznim opravdati se za svoju neuljudnost. »Ne, ne, u redu je. Hoću reći, osjećam se malo neugodno oko to¬ga svega. Mogu li raditi nešto dok me slikate? Tako da ne moram samo sjediti i buljiti u jednu točku?«
Doslovce je zamalo srušila stalak. »Naravno, naravno da mo¬žeš. Zašto ne bi svirao gitaru? Oh, ovo će biti super. Možeš sjesti onamo, pod ona svjetla.« Dok sam uzimao gitaru, ona je još ne¬koliko puta pretrčala atelje, pripremila stolicu za mene, prilagodila osvjetljenje i prebacila žuto platno koje je reflektiralo zlatno svjetlo na jednu stranu mog lica.
»Moram li biti nepomičan?«
Zamahala je kistom prema meni, kao da na taj način odgova¬ra na moje pitanje, zatim učvrstila novo platno na stalak i iscijedila nešto crne sluzave boje na paletu. »Ne, ne, slobodno sviraj nešto.«
Ugodio sam gitaru, sjedio obasjan zlatnim svjetlom i tiho pjevušio, sjećajući se vremena kada sam sjedio na Beckovu kauču te svirao za čopor. Paul bi nekad svirao sa mnom na svojoj gitari, nekad bi pjevali u duetu. U pozadini sam čuo struganje slikarskog noža i šuštanje kista po platnu te se pitao što čini s mojim licem dok ne obraćam pozornost.
»Nešto pjevušiš. Znaš li pjevati?«
Nešto sam promrsio i nemarno prelazio prstima po strunama.
Njezin kist nije se prestao kretati. »Jesu li to tvoje pjesme?«
»Da.«
»Jesi li već napisao pjesmu za Grace?«
Napisao sam tisuću pjesama za Grace. »Da.«
»Voljela bih je čuti.«
Nisam prestao svirati, samo sam se pažljivo prebacio u drugi tonalitet. Prvi put ove godine pjevao sam naglas. Bila je to najsret¬nija pjesma koju sam ikada napisao. I najjednostavnija.

Bilo je ljeto kad sam se zaljubio u nju, moju lijepu ljetnu djevojku
Od ljeta je načinjena, moja lijepa ljetna djevojka
Želim s njom provesti zimu, s mojom lijepom ljetnom djevojkom
Ali nemam dovoljno topline, za svoju lijepu ljetnu djevojku
Njezin osmijeh obasjava me ljetom, smijem se kao dječarac,
Ljeto je našeg života, kratko ćemo ga zadržati
U dlanu ruke ona čuva žar i ljetni povjetarac
Ovo ljeto bit će mi dovoljno, bude li sve što ću ikada imati.
Gledala me. »Ne znam što reći.« Pokazala mi je ruku. »Na¬ježila sam se.«
Spustio sam gitaru, vrlo pažljivo, kako žice ne bi učinile ni¬kakav zvuk. Odjednom sam osjetio neodoljivu potrebu da svoje trenutke, tako dragocjene i odbrojene, provedem s Grace.
U trenutku kad sam donio tu odluku, iz prizemlja se začuo užasavajući prasak. Bio je toliko glasan i toliko zastrašujuć da smo sljedeću sekundu njezina majka i ja ostali zuriti jedno u drugo, namršteni, kao da ne vjerujemo svojim ušima.
Vrisak.
Odmah zatim čuo sam režanje. Iz sobe sam izletio prije nego što sam mogao čuti što je slijedilo.



TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE
Sam
9°C
Sjećam se izraza na Shelbynu licu kad me pitala: »Želiš li vidjeti moje ožiljke?«
»Od čega?«
»Od napada. Vukova.«
»Ne.«
Svejedno mi ih je pokazala. Kvrgavi ožiljci na trbuhu nesta¬jali su ispod njezina grudnjaka. »Tada sam izgledala kao kosana govedina.«
Nisam želio znati.
Shelby nije spustila majicu. »Umrijeti od nas, sigurno je pa¬kleno. Mi smo najgora smrt.«






TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

Sam

5°C

Čim sam kročio u dnevnu sobu, u sebi sam osjetio pobunu senzacija. Podmukao leden zrak bo mi je oči i izazivao mučninu. Pogledom sam brzo otkrio nazubljenu rupu na vratima verande, djelomice slomljeno staklo visjelo je prijeteći iz okvira, a tanke ružičaste krhotine ležale su posvuda po podu, odražavajući svjetlo prema meni.
Stolica iz kutka za doručkovanje bila je prevrnuta. Doimalo se kao da je netko po podu od vrata do kuhinje prosuo crvenu boju; beskrajni nepravilni oblici curili su i stvarali mrlje. Zatim sam namirisao Shelby. Trenutak sam samo stajao, odsutnost Grace ; smrznula me, kao i ledeni zrak i smrad krvi i mokra krzna.
»Sam!«
To je morao biti Gracein glas, iako čudan, neprepoznatljiv, kao da je netko oponaša. Posrtao sam preko stvari, klizao se po mrljama krvi, grabio dovratnik, odgurivao se prema kuhinji.
U ugodnoj svjetlosti kuhinje preda mnom se stvorio nadrea¬lan prizor. Krvavi otisci šapa vodili su prema drhtavoj, poludjeloj Shelby, i njezinim tijelom pritisnutu uz kuhinjske ormariće — Gra¬ce, Grace se hrvala, udarala nogom, ali Shelby je bila glomazna i zaudarala po adrenalinu. U Graceinim iskrenim, široko otvorenim očima vidio sam bljesak boli, djelić trenutka prije nego što je Shel¬by njuškom trgnula natrag. Ovaj prizor sam već vidio.
Više nisam osjećao hladnoću. Vidio sam željeznu tavu na štednjaku i zgrabio je. Ruka me je boljela od težine. Oprezno, da ne pogodim Grace, ali snažno, udario sam Shelbyn kuk.
Shelby je zarežala na mene, zaškrgutala zubima. Nismo mora¬li govoriti istim jezikom da razumijem što mi poručuje. »Odstu¬pi!« U glavi sam vidio savršeno jasnu sliku koja me je prikovala na mjestu: pred Shelbynim pogledom Grace leži na kuhinjskom podu — kretnji teških, umirućih. Snaga ovog prizora u mojim mi¬slima paralizirala me — Grace se sigurno ovako osjećala kad sam joj pokazao sliku zlatne šume. Podsjetila me je na poput oštrice noža britko sjećanje na Grace kako hropće.
Ispustio sam tavu i bacio se na Shelby.
Njuška joj je bila na Graceinoj ruci, prstima sam tražio če- Ijust. Stezao sam snažno nježnu kožu, a prste gurao u dušnik, dok nije zaštektala. Stisak je popustila tek toliko da se mogu stopalima odgurnuti o kuhinjske ormariće i odvaljati je s Grace. Koprcali smo se po podu, njezine kandže pucketale su i grebale po kuhinjskim pločicama, a moje cipele škripale i klizale se po krvi koja je kapala s nje.
Režala je pod mojim tijelom, bijesna, prijeteći ugrizima tik pred mojim licem. Slika beživotne Grace na podu nije jenjala u mojoj glavi.
Sjetio sam se praskanja pilećih kostiju.
U svom umu savršeno sam vidio kako bi izgledalo ubiti Shelby.
Odskočila je od mene, iz mojih ruku, kao da mi je pročitala misli.
»Tata, ne! Pazi!« Grace je vikala.
Puška je eksplodirala u blizini.
Jedan kratak trenutak vrijeme se zaustavilo. Ne baš zaustavilo. Plesalo je i svjetlucalo u mjestu, svjetla su se ljeskala i prigušiva¬la prije nego što bi se opet pojavila. Da je taj trenutak bio nešto stvarno, bio bi to leptir, koji treperi i leprša krilima prema suncu.



Shelby mi je ispala iz ruku, mrtva, teška, a ja sam pao na ormariće.
Bila je mrtva, ili gotovo mrtva, još se trzala. Ali ja sam mogao razmišljati samo o neredu koji sam napravio na kuhinjskom podu. Zurio sam u bijele kvadrate na linoleumu, pogledom pratio krvave pruge koje sam cipelama povukao na podu i otkrio jedan otisak šape koji je nekim čudom ostao savršeno netaknut.
Nisam shvaćao odakle dolazi tako snažan miris krvi, dok ni¬sam spustio pogled na svoje drhtave ruke i zglobove te vidio da su zamrljani crvenim. Morao sam se boriti da ne zaboravim kako je to Shelbyna krv. Mrtva je. Ovo je njezina krv. Ne moja. Njezina.
Moji roditelji brojali su unazad, polako, a iz mojih vena na¬vrla je krv.
Osjećao sam kao da ću povratiti.
Bio sam led.
Bio sam...
»Moramo ga maknuti odavde!« Djevojčin glas probijao je tišinu. »Moramo ga odnijeti na toplo! Dobro sam! Dobro sam!
Pomozite mi da ga odnesem!«
Njihovi glasovi kidali su mi mozak, preglasni, brojni. Osjećao sam kretnje oko sebe, njihova tijela i moja koža vrtoglavo su se kovitlali, ali negdje duboko unutra, dio mene ostao je potpuno miran.
Grace. Držao sam se za to ime. Ako ga zadržim u svojoj glavi, sve će biti u redu.
Grace.
Tresao sam se, drhtao, koža mi se gulila.
Grace.
Kosti su se sužavale, bole i gnječile mišiće.
Grace.
Vidio sam njezin pogled čak i nakon što više nisam mogao osjetiti njezine prste na svojim nadlakticama.
»Sam«, rekla je, »nemoj otići.«

TRIDESET OSMO POGLAVLJE
Grace
3°C

Tko bi mogao učiniti takvo nešto svom djetetu?« Mama je napravila grimasu.
Nisam bila sigurna je li grimasa bila izazvana onime što sam joj upravo rekla ili mirisom bolnice — antiseptika i mokraće.
Slegnula sam ramenima i zamigoljila nelagodno na bolnič¬kom krevetu. Nisam trebala biti ovdje. Posjekotina na mom rame¬nu nije zahtijevala šivanje. Sve što sam željela, bilo je vidjeti Sama.
»Dakle, oštećen je.« Mama se namrgodila prema ugašenom televizoru iznad kreveta. Nije čekala moj odgovor. »Pa, naravno, naravno. Mora biti. Ne možeš to preživjeti bez posljedica. Jadno dijete. Izgledao je kao da uistinu pati.«
Nadala sam se da će, kad Sam završi razgovor s medicinskom sestrom, mama prestati brbljati o ovome. Nisam željela razmišljati o njegovim iskrivljenim ramenima, abnormalnom obliku koje je njegovo tijelo formiralo u dodiru s hladnoćom. Također sam se nadala da će razumjeti zašto sam ispričala mami o njegovim rodi¬teljima — bolje je da sazna za njegove roditelje nego istinu o vu¬kovima. »Rekla sam ti, mama. Ne želi se toga sjećati. Naravno da je bio izvan sebe kad je na svojim rukama vidio krv. To je klasičan primjer kondicioniranja ili kako se već zove. Guglaj malo o tome.«
Mama je čvrsto obuhvatila svoje tijelo rukama. »Da ga nije bilo...«
»Da, umrla bih, bla, bla bla. Ali bio je ondje. Zašto se svi uzrujavate oko toga više od mene?« Mnoge brazgotine od Shel- bynih zuba već su se pretvorile u ružne modrice. Ali moje tijelo nije se oporavljalo toliko brzo kao Samovo nakon ranjavanja.
»Zato što nemaš nagon za preživljavanjem. Grace. Ti si po¬put tenka, ideš polako naprijed misleći da te ništa neće zaustaviti, dok se ne sudariš s većim tenkom. Sigurno želiš izlaziti s nekim tko ima takvu prošlost?« Mama se sve više zagrijavala za svoju teoriju. »Može doživjeti psihotični napadaj. Čitala sam da takvi napadaji nastupaju nakon dvadeset osme godine. Može naizgled biti potpuno normalan, a onda iznenada poludjeti i poklati sve oko sebe. Znaš da ti nikada nisam govorila što činiti sa svojim životom. Ali, što bi bilo kad bih sada od tebe tražila... da prekineš s njim?«
Ovo nisam očekivala. Glas mi je bio krhak. »Odgovorila bih ti da si svojim dobrovoljnim odricanjem korištenja roditeljskih pra¬va izgubila mogućnost da ta prava koristiš ikad, čak i sad. Sam i ja smo zajedno. O tome se ne može raspravljati.«
Mama je digla ruke u zrak kao da pokušava zaustaviti tenk Grace da je ne pregazi. »U redu! Dobro! Samo budi oprezna. Dobro? Radi što hoćeš. Idem si kupiti neko piće.«
I tako su se njezine roditeljske snage potrošile. Odigrala je ulogu mame: odvezla nas je u bolnicu, promatrala je medicinsku sestru kako tretira moje rane, upozorila me na mog psihotičnog dečka, i to je bilo sve. Bilo je očito da ću preživjeti, što znači da je svoje dužnosti prema meni izvršila.



Nekoliko minuta nakon što je izašla, vrata su se otvorila i Sam je prišao mom krevetu; pod zelenkastim svjetlima izgledao je blijed i umoran. Umoran, ali još uvijek ljudsko biće.
»Sto su ti učinili?« željela sam znati.
Usne su mu se rastegnule u osmijeh, ali bez ikakva veselja. "Stavili su mi zavoj na porezotinu koja je istog trena zacijelila. Što si joj rekla?" Krajičkom oka tražio je mamu.
»Ispričala sam joj za tvoje roditelje i objasnila da ti je zato bilo onako loše. Povjerovala je. Dobro je ispalo. Je li sve u redu? Jesi li...?« nisam bila sigurna što ga želim pitati. Naposljetku sam rekla: »Tata kaže da je mrtva. Shelby. Izgleda da nije mogla zaci¬jeliti kao ti. Sve se dogodilo prebrzo.«
Položio mi je dlanove na vrat i poljubio me. Naslonio je čelo na moje. Zurili smo jedno u drugo, doimao se kao da ima samo jedno oko. »Završit ću u paklu.«
»Što?«
Njegovo jedno oko trepnulo je. »Zato što bih se zbog njezi¬ne smrti trebao osjećati užasno.«
Odmaknula sam se da mu vidim lice; bilo je čudnovato prazno. Nisam bila sigurna što na to reći, ali Sam me poštedio odgovora tako što je uzeo moje ruke u svoje i čvrsto ih stisnuo. »Znam da bih trebao biti uzrujan zbog svega, ali osjećam se kao da sam upravo izbjegao smrtonosni projektil. Nisam promijenio tijelo, ti si dobro, u ovom trenutku, ona je za mene jedna briga manje. Osjećam se... osjećam se opijeno.«
»Mama smatra da si ti oštećena roba«, rekla sam mu.
Ponovno me poljubio, na trenutak sklopio oči, zatim me po¬ljubio po treći put. Nježno. »To je istina. Želiš li pobjeći?«
Nisam znala na što misli: pobjeći iz bolnice ili od njega.
»G. Roth«, medicinska sestra pojavila se na vratima. »Mo¬žete ostati ovdje, ali biste trebali sjediti dok ovo primate.«
Oboje smo primili seriju cjepiva protiv bjesnoće — bila je to standardna bolnička procedura nakon spontanih životinjskih napada. Nismo mogli priznati da Sam dobro poznaje osobnost te životinje i objasniti da se ne radi o bjesnoći, nego o ubilačkim namjerama. Pomaknula sam se, napravila mjesta za Sama; sjeo je tjeskobno promatrajući špricu u sestrinoj ruci.
»Nemojte gledati u iglu«, savjetovala je medicinska sestra dok je rukom u gumenoj rukavici gurala njegov rukav natopljen krvlju prema gore. Sam je odmaknuo pogled, pogledao me u lice. Dok je medicinska sestra iglom probadala njegovu kožu, u mislima je bio negdje daleko, neusredotočenih očiju. Gledala sam je kako potiskuje sadržaj šprice u njegovu ruku i zamišljala da je to lijek za Sama — tekuće ljeto u njegovim venama.
Netko je pokucao na vrata i druga sestra je provirila. »Bren- da, jesi li završila?« upitala je druga sestra. »Trebaju te u sobi 302. Neka djevojka je potpuno izvan sebe.«
»Divno«, Brenda je rekla s dubokim sarkazmom. Zatim mi se obratila: »Kad završim, vašoj mami dat ću otpusne papire.«
»Hvala«, Sam je rekao i uhvatio me za ruku. Zajedno smo išli niz hodnik. U jednom čudnovatom trenutku osjetila sam kao da se noć našeg prvog susreta ponavlja, kao da od tada vrijeme nije prolazilo.
»Čekaj!« rekla sam dok smo prolazili kroz čekaonicu trau¬matologije i zaustavila Sama. Gledala sam preko prepune sobe, ali žena za koju sam mislila da je prepoznajem, nestala je.
»Koga tražiš?«
»Učinilo mi se da sam vidjela Olivijinu mamu.« Ponovno sam pogledom prešla čekaonicom; nepoznata lica.
Dok smo koračali prema izlazu, vidjela sam Samove nosnice kako su zatreperile, a obrve neznatno pale na oči, ali ništa nije rekao. Mama je čekala, parkirana na pločniku pored vrata, ne znajući koliku uslugu time čini Samu.
Majušne pahuljice vijorile su: hladnoća u svom nježnom, profinjenom obliku. Samov pogled zadržao se na drveću iza parkirališta, jedva vidljivom na uličnom osvjetljenju.

Pitala sam se razmišlja li o ubojitoj studeni koja se provlačila kroz vrata ili o Shelbynu slomljenom tijelu koje više nikada neće postati ljudsko ili, poput mene, razmišlja o zamišljenoj injekciji, punoj tekućeg ljeta.





TRIDESET DEVETO POGLAVLJE
Sam
5°C
Moj skrpljeni život: mirna nedjelja, miris kave u Graceinu da¬hu, neobičan, novi, grbavi ožiljak na mojoj ruci, pogibeljni miris snijega u zraku. Dva različita svijeta okruživala su se i pribli¬žavala jedan drugome, stapali se na nezamislive načine.
Promjena koju sam dan ranije za dlaku izbjegao još uvijek se prijeteći nadvijala nada mnom, a nejasna naznaka vučjeg mirisa za¬držala mi se u kosi i na vršcima prstiju. Bilo bi tako lako prepustiti se. Čak i sada, dvadeset četiri sata kasnije, osjećao sam kao da mi se tijelo još uvijek bori.
Bio sam toliko umoran.
Pokušao sam pozornost odvratiti romanom, sklupčan u me¬kanoj kožnoj fotelji, na pola drijemajući. Otkad su večernje tem¬perature počele naglo padati posljednjih nekoliko dana, slobodno vrijeme provodili smo u praznoj radnoj sobi njezina oca. Osim njezine spavaće sobe, bila je to najtoplija soba u kući, s najmanje propuha. Sviđala mi se. Zidovi su bili prekriveni tamnim enci¬klopedijama, prestarim da bi bile korisne, ispunjeni plaketama od tamna drveta — nagradama za natjecanja u maratonu, prestarim da imaju neko značenje. Cijela radna soba bila je mala i smeđa, ispunjena čvrstim omotnicama od svijetlo-smeđeg papira: zečja rupa načinjena od tamne kože i drva koje je imalo miris dima.
Bilo je to mjesto koje je odavalo sigurnost i osiguravalo produk¬tivnost.
Grace je sjedila za pisaćim stolom i pisala zadaću, kose osvi¬jetljene parom tamnih, zlatnih stolnih lampi, poput prizora s neke stare umjetničke slike. Način na koji je sjedila, glave nagnute u tvrdoglavoj koncentraciji, privlačio mi je pozornost više od knjige koju sam čitao.
Shvatio sam da se Graceina olovka nije pomaknula već neko vrijeme. Upitao sam: »O čemu razmišljaš?«
Zavrtjela se na stolici kako bi mi vidjela lice, lupkajući olovkom po usnama. Bila je to čarobna gesta zbog koje sam je poželio poljubiti. »O stroju za rublje i sušilici. Razmišljala sam kako ću, kad se iselim, morati izabrati između korištenja javnih praonica rublja i kupovanja novog stroja i sušilice.«
Samo sam je promatrao, u jednakoj mjeri oduševljen i užasnut ovim neobičnim uvidom u način na koji njezin um funkcionira, "Ta misao odvlačila ti je pozornost od zadaće?«
»Nije tako«, Grace je rekla ukočeno. »Odmarala sam se od čitanja ove glupe novele.« Okrenula se i naslonila na stol.
Jedno dulje vrijeme bila je nepomična, još uvijek nije počela pisati. Naposljetku je upitala, ali glavu nije podigla: »Misliš li da postoji lijek?«
Sklopio sam oči i uzdahnuo. »Oh, Grace!«
Grace je ustrajala. »Reci mi! Dakle, je li to znanost? Ili ma- gija? Što si od toga dvojeg?«


»Zar je to važno?«
»Naravno«, rekla je glasom punim frustracije. »Magija je neshvatljiva, ali znanost može naći rješenja. Nikad se nisi upitao kako je to sve započelo?«
Nisam otvorio oči. »Jednog dana vuk je ugrizao čovjeka i zarazio ga. Magija ili znanost, svejedno je. Jedina magična stvar u vezi toga je da je ne možemo objasniti.«
Grace nije nastavila, ali osjećao sam njezin nemir. Sjedio sam
mirno, skrivao se iza knjige, znao sam da očekuje riječi koje nisam htio izreći. Nisam mogao odrediti tko je od nas dvoje u tom trenutku bio sebičniji — ona jer je željela nešto što joj nitko nije mogao obećati, ili ja, jer joj nisam mogao obećati nešto što je bilo bolno nemoguće željeti.
Prije nego što je ijedno od nas prekinulo neugodnu tišinu, vrata radne sobe otvorila su se i propustila njezina oca; njegove naočale sa žičanim okvirom zamaglile su se od promjene tempera¬ture. Oštro je promotrio sobu, obuhvatio pogledom sve promjene koje smo u nju unijeli. Nekorištena gitara iz ateljea njezine majke naslanjala se na moju fotelju, hrpa mojih otrcanih džepnih izdanja bila je poslagana na rubu stola. Uredna gomila naoštrenih olovaka na radnom stolu. Pogled mu se zadržao na stroju za kavu koji je donijela Grace kako bi zadovoljila svoju neiscrpnu potrebu za ko¬feinom; doimao se jednako fasciniran njime kao i ja. Mini stroj za kavu. Kao da je izrađen za malu djecu kojoj je hitno potrebna ener¬gija. »Doma smo. A vi ste, kao što vidim, preuzeli moju sobu.«
»Bila je zanemarena«, Grace je rekla, lica nagnuta nad zada¬ćom. »Prekorisna je da bi bila neupotrebljavana. Ali sada je možeš dobiti natrag.«
»Očito«, primijetio je. Gledao je u mene, utonulog u fotelju. »Što čitaš?«
Rekao sam: »Bel Canto.«
»Nikad čuo. O čemu se radi?«
Pogledom je preletio po naslovnici koju sam uzdignuo kako bi je mogao vidjeti: »Operni pjevači, sjeckanje luka i pištolji.«
Na moje iznenađenje izraz lica Graceina oca razbistrio se i ispunio razumijevanjem. »Zvuči kao nešto što bi čitala Graceina majka.«
Grace se zavrtjela u stolici prema njemu: »Tata, što si učinio s tijelom?«
Trepnuo je. »Što?«
»Nakon što si ga upucao. Što si učinio s truplom?«
»Ah, da. Ostavio sam ga na verandi.«
»Potom?«
»Potom, što?«
Grace se odgurnula od stola, uzrujana. »I što si učinio s njim nakon toga? Znam da ga nisi ostavio da ondje istrune.«
Osjetio sam kako se nešto sporo i morbidno odmotava u dnu mog trbuha.
»Grace, zašto od toga radiš problem? Siguran sam da se ma¬ma pobrinula za to.«
Grace je prstima pritisnula čelo: »Tata, kako možeš misliti da je mama pomaknula truplo?! Bila je s nama u bolnici!«
»Zbilja nisam razmišljao o tome. Želio sam nazvati službu za takve stvari da dođu po truplo, ali sljedećeg jutra nije ga bilo, pa sam pretpostavio da je netko od vas već nazvao službu.«
Grace je prigušenim glasom nastavila: »Tata, mama nije u stanju naručiti pizzu telefonom. Kako bi onda nazvala službu?«
Gracein otac slegnuo je ramenima i promiješao svoju juhu. »I čudnije stvari su se događale. Ne vrijedi se nervirati oko toga. Možda ga je s verande odvukla neka divlja životinja. Ne znam mo¬gu li se životinje zaraziti bjesnoćom preko trupla.«
Grace je prekrižila ruke i uporno ga promatrala, kao da su njegove riječi bile jednostavno preapsurdne da bi zaslužile odgovor.
»Nemoj se duriti«, rekao je dok je ramenom otvarao vrata


na izlasku. »Ne pristaje ti.«
»Za sve se ja moram pobrinuti.« Glas joj je bio leden.
Nasmiješio joj se s ljubavlju i na taj način umanjio učinak njezine ljutnje.
»Bez tebe bismo bili izgubljeni, to je očito. Nemoj do kasno ostati budna.«
Vrata su se zatvorila za njim s nježnim škljocajem. Grace je zurila u police s knjigama, radni stol, zatvorena vrata. Izbjegavala je moje lice.
Sklopio sam knjigu, a da nisam zabilježio gdje sam stao. »Ni¬je mrtva.«
»Možda je mama nazvala službu«. Grace je rekla stolu.
»Tvoja mama nije nazvala službu. Shelby je živa.«
»Sam. Prekini! Molim te. Ne možemo znati sa sigurnošću. Možda je drugi vuk odvukao njezino tijelo s verande. Nemoj pre¬rano zaključivati.«
Napokon me pogledala, i na njoj sam vidio da je usprkos svojoj potpunoj nesposobnosti čitanja ljudi, nekako shvatila što je Shelby bila za mene. Moja prošlost koja me pokušava ukrasti, ščepati me, čak prije zime.
Stvari su mi izmicale iz ruku. Našao sam raj i zgrabio ga najčvršće što sam mogao, a sad sam gledao kako se raspada, klizi mi medu prstima, poput krhke niti prenježne da bih je mogao zadržati


ČETRDESETO POGLAVLJE
Sam
14°C
I zato sam tragao za njima.
Tražio sam ih, svaki dan dok je Grace bila u školi, dva vuka kojima nisam mogao vjerovati, koji su trebali biti mrtvi. Mercy Falls je mali grad. Šuma Boundary — ne tako mala, ali poznata, možda spremnija otkriti mi svoje tajne.
Naći ću Shelby i Jacka i suočiti se s njima pod svojim uvje-
tima.
Ali Shelby nije ostavila traga kad je nestala s verande; možda je uistinu mrtva. Od Jacka također, nije bilo ni beživotnoga, ledenog traga. Bio je sablast koja za sobom nije ostavila truplo. Činilo mi se kao da sam pročešljao već cijeli kraj pokušavajući
otkriti njegov trag.
Pomišljao sam — maglovito se nadao — da je mrtav, da je prestao biti problem. Možda ga je udario neki kamion, možda sada leži zakopan u nekom jarku. Ali nije bilo znakova koji bi vodili prema cesti, nema označenih stabala, nema mirisa novonastalog vuka na školskom parkiralištu. Nestao je bez traga, poput ljetnog snijega.
Trebao sam biti zadovoljan zbog toga. Nestanak predstavlja šutnju.
Nestanak predstavlja rješenje problema.
Ali za mene, takvo rješenje bilo je neprihvatljivo. Mi, vukovi, bili smo sposobni činiti mnoge stvari: mijenjati tijela, skrivati se, zavijati pod blijedom usamljenom mjesečinom — ali nikada nismo u potpunosti nestajali. Ljudi su bili ti koji su nestajali. Ljudi su od nas činili čudovišta.


ČETRDESET PRVO POGLAVLJE
Grace
12°C
Sam i ja bili smo poput konjića na vrtuljku. Slijedili smo nepre¬stano isti trag — kuća, škola, kuća, knjižara, kuća, škola, kuća, i tako u nedogled, a zapravo smo samo kružili oko jednoga velikog problema, a da mu se nijednom nismo približili. U srcu problema bila je nadolazeća zima. Studen. Gubitak.
O prijetnji koja se nad nama nadvijala nismo razgovarali, no ja se nisam mogla otresti jeze od sjene koju je bacala na nas. Jednom davno pročitala sam priču iz uistinu grozne kolekcije starogrčkih mitova, o čovjeku po imenu Damoklo, iznad čijeg se prijestolja prijeteći njihao mač, obješen o jednu jedinu vlas kose. Bila je to sli¬ka nas — Samova ljudska egzistencija visi o jednoj nategnutoj niti.
U ponedjeljak, kako već biva kad si na vrtuljku, morala sam opet u školu. Iako su prošla samo dva dana otkad me Shelby na¬pala, s mog tijela nestale su čak i modrice. Činilo se kao da moje tijelo ipak ima u sebi nešto od umijeća zacjeljivanja jednog vu¬kodlaka.
Olivia je još uvijek izbivala iz škole. To me je iznenađivalo. Prošle godine nije propustila ni jedan dan.
Neprestano sam očekivala njezin ulazak na jedan od satova koje smo imale zajedno, prije pauze za ručak. Uzalud. Nisam mogla prestati gledati njezino prazno mjesto u razredu. Možda je bila bolesna, ali dio mene, koji sam pokušavala ignorirati, govorio je da se radi nečemu većem od toga. Za vrijeme četvrtog sata zauzela sam svoje uobičajeno mjesto iza Rachel: »Rachel, jesi li vidjela Oliviju?«
Rachel se okrenula; »Ha?«
»Oliviju? Nemate li zajedno biologiju?«
Slegnula je ramenima. »Nisam se čula s njom od petka. Poku¬šala sam je nazvati, ali njezina mama kaže da je bolesna. A što je s tobom, slatkice? Gdje si ti bila preko vikenda? Ne zoveš, ne pišeš...«
»Ugrizao me rakun«, rekla sam. »Morala sam se cijepiti pro¬tiv bjesnoće i cijelu nedjelju sam prespavala. Htjela sam biti sigurna da mi pjena ne izlazi na usta i da neću početi klati ljude.«
»Odvratno. Gdje te je ugrizao?«
Pokazala sam prema trapericama. »Za gležanj. Ne vidi se. Ali brinem se zbog Olivije. Nisam je mogla dobiti na telefon.«
Rachel se namrštila i prekrižila noge: kao i uvijek nosila je pruge — danas su to bile prugaste tajice. Rekla je: »Ni ja. Misliš li da nas izbjegava? Još uvijek se ljuti na tebe?«
Rachel je napravila grimasu. »Ali mi smo u dobrim odnosi¬ma, zar ne? Hoću reći, mi razgovaramo. O stvarima. Svašta se do¬gađa. Nismo se baš družile u posljednje vrijeme. Išle jedna drugoj kući. I takve stvari.«
»Mi smo ok«, rekla sam čvrstim glasom.
Počešala se preko svojih raznobojnih tajica, ugrizla se za usnu, zatim rekla: »Misliš li da bi trebale otići do njezine kuće, pokušati je nekako uloviti?«
Nisam odmah odgovorila, a ni ona nije nastavila. Obje smo se nalazile na nepoznatom teritoriju, nikad do sada nismo se tre¬bale truditi da bismo održale naš mali trio na okupu. Nisam znala je li u redu tražiti Oliviju na ovakav način. Činilo se pomalo dra¬stičnim, ali koliko je već prošlo otkad smo je vidjele ili razgovarale s njom? Vrlo polako rekla sam: »Pričekajmo kraj tjedna. Ako do tada ne bude novosti, onda...«
Rachel je kimnula, izgledala je kao da joj je kamen pao sa srca. »Guba!«
Okrenula se u svojoj stolici kad je g. Rink, na čelu učionice pročistio grlo. Rekao je: »Vjerojatno ste već nekoliko puta danas čuli da biste trebali izbjegavati lizati javne fontane ili ljubiti potpu-ne strance. Ministarstvo zdravstva izvijestilo je o nekoliko slučajeva meningitisa u ovom dijelu države. Tko će nam reći kako se dobiva meningitis? Kroz sluznicu, šmrklje, ljubljenje, lizanje. Dakle, suz¬držite se od toga.«
Iz dna učionice začulo se zviždanje.
»S obzirom da to više ne smijete raditi, danas ćemo se ba¬viti nečim gotovo jednako zanimljivim. Društvenim znanostima. Otvorite knjigu na stranicu sto dvanaest.«
Već tisućiti put danas pogledala sam prema vratima očekujući da ću vidjeti Oliviju kako ulazi i otvorila svoju knjigu.
Za vrijeme pauze za ručak išuljala sam se u hodnik i nazva¬la Oliviju. Telefon je zazvonio dvanaest puta, zatim se uključila govorna pošta. Nisam ostavila poruku: možda nije izbivala zbog bolesti pa nisam željela da njezina mama dobije poruku i zapita se što to Olivia radi za vrijeme nastave. Gotovo sam zatvorila svoj ormarić kad sam zamijetila da je najmanji džepić mog ruksaka djelomice otvoren. Iz džepića je stršao komadić papira s mojim imenom. Odmotala sam ga, a obrazi su mi se neočekivano zažarili kad sam prepoznala Samov neuredan, gust rukopis:
Uvijek i nanovo iako znamo krajinu Ijubavi
i maleno groblje s tužnim natpisima
i strašni bezdan, pun tajnovitosti, u kojemu
svi drugi nestaju: uvijek i nanovo
pod staro drveće u dvoje mi izlazimo
uvijek i nanovo medu cvijeće sjedamo, nasuprot nebu.'
Rilke. Da sam barem ove stihove napisao ja i posvetio ih tebi.
Nisam je mogla u potpunosti razumjeti, ali pročitala sam je samoj sebi glasnim šaptom i mislila na Sama. U mojim ustima rije¬či su zadobivale oblik, ljepotu. Osjetila sam na svom licu smiješak

iako ga nitko nije mogao vidjeti. Moje brige nisu nestale, ali na trenutak sam se uzdigla iznad njih, oživjela od sjećanja na Sama.
Nisam željela da se ovaj nijemi osjećaj lakoće rasprši u buč¬noj kafeteriji pa sam otišla u učionicu i zauzela mjesto. Spustila sam udžbenik iz engleskoga na stol, izravnala papirić i ponovno ga pročitala.
Sjedila sam u praznoj učionici i osluškivala udaljenu buku učenika u kafeteriji. Sjećanja su navrla: jednom mi je pozlilo u školi pa su me poslali dežurnoj medicinskoj sestri. Prostorija za prvu pomoć odavala je jednaku atmosferu kao učionica sada, bila je poput satelita jednom bučnom planetu, našoj školi. Mnogo vre¬mena provela sam ondje nakon što su me napali vukovi; bolovala sam od gripe koja nije bila prava gripa.
Dugo vremena samo sam zurila u svoj otvoreni mobilni te¬lefon, prisjećala se vremena kad sam bila ugrizena. Ugriz me je uči¬nio bolesnom. Zatim mi je bilo bolje. Zašto sam jedino ja ozdravila?
»Jesi li se predomislila?«
Moja brada trgnula se na zvuk glasa: gledala sam u Isabel koja je sjedila za susjednim stolom. Na moje iznenađenje nije iz¬gledala savršeno njegovano kao uvijek: njezini podočnjaci bili su vrećice koje je šminka tek djelomice mogla prikriti, a njezinim krvlju podlivenim očima nije bilo kozmetičke pomoći. »Oprosti, nisam razumjela?«
»O Jacku. O tome znaš li nešto o njemu.«
Oprezno sam je promatrala. Jednom sam čula da advokati ni¬kada ne postavljaju pitanje na koje već nemaju odgovor, a Isabelin glas bio je iznenađujuće samouvjeren.
Posegnula je svojom dugom, neprirodno preplanulom rukom u torbu i izvukla svežanj papira. Bacila ga je na moju knjigu poe¬zije. »Tvoja prijateljica izgubila je ove slike.«
Trebala sam trenutak da shvatim kako se radi o fotografijama, vjerojatno digitalnim kopijama Olivijinih. Moj želudac se preokre¬nuo. Prvih nekoliko bile su fotografije drveća, ničega neobičnog u tome. Slijedile su slike vukova. Ludi, prugasti vuk napola skriven iza drveća. Zatim onaj crni vuk — je li mi Sam rekao njegovo ime? Oklijevala sam, prstima na rubovima fotografija. Isabelina napetost vidljivo je rasla, pripremala se za moju reakciju na sljedeću sliku. Sto god da je Olivia uhvatila svojim fotografskim aparatom, bit će teško objasniti.
Previše nestrpljiva, Isabel se nagnula preko prolaza između na¬ših klupa i istrgnula nekoliko slika iz svežnja. »Pogledaj sljedeću!«
Bila je to fotografija Jacka. Jacka kao vuka. Njegove oči na licu vuka.
I sljedeća je bila slika Jacka. Čovjeka. Gologa.
Snimka je imala sirovu, umjetničku snagu, izgledao je goto¬vo kao da pozira: način na koji je rukama obuhvatio tijelo, glavu okrenuo preko ramena i izložio objektivu ogrebotine na dugim, blijedim, svinutim leđima.
Grizla sam usnu i promatrala njegovo lice na dvjema snimka¬ma. Nije bilo snimke koja bi prikazivala transformaciju, ali njegove oči bile su na objema fotografijama. Portret vuka bio je pravi po¬godak. Tek tada sam shvatila što su ove fotografije zapravo znači¬le, njihovu istinsku vrijednost. Ne to da je Isabel znala. Olivia je znala. Ovo su Olivijine fotografije, naravno da je znala. Ali, koliko već dugo, i zašto mi nije rekla?
»Reci nešto!«
Napokon sam digla pogled s fotografija i pogledala Isabel. »Što želiš da kažem?«
Isabel je iznervirano rekla: »Vidiš li te slike? Živ je! On je ovdje.«
Ponovno sam pogledala u Jacka. Zuri iz šume. Doimao se kao da mu je u novoj koži hladno. »Što bih trebala reći ? Što, zapravo, želiš od mene?«
Trenutak kao da se sama sa sobom borila. Prvo mi se učinilo da će skočiti na mene, zatim je sklopila oči. Otvorila ih je i po¬gledala u stranu, u ploču na zidu. »Nemaš brata, zar ne? Nemaš braće ili sestara?«
»Ne, ja sam jedinica.«
Isabel je slegnula ramenima. »Zato ne znam kako ti objasniti. On mi je brat. Mislila sam da je mrtav. Ali nije. Živ je. Ovdje je, ali ne znam gdje. Ne znam što ovo sve znači. Ali mislim... da ti znaš. Samo što mi ne želiš pomoći.« Pogledala me i u očima joj je bljesnuo gnjev. »Što sam ti ikada učinila?«
Riječi su mi zapinjale na usnama. Jack je njezin brat — to je istina. Bilo je logično da je imala pravo saznati. Da se barem nije radilo o Isabel. Rekla sam: »Isabel, moraš znati zašto oklijevam razgovarati s tobom. Znam da meni osobno nisi ništa nažao uči¬nila. Ali poznajem ljude koje si uništila. Samo mi objasni zašto bih ti vjerovala.«
Zgrabila je fotografije i strpala ih u torbu. »Sama si odgovo¬rila na svoje pitanje. Zato što tebi nikada nisam ništa nažao uči¬nila. Ili zbog toga što mislim da isti problem koji ima Jack, ima i tvoj dečko!«
Pomisao na fotografije iz svežnja koje nisam vidjela potpuno me paralizirala. Je li Sam bio na njima? Možda je Olivia znala za vukove duže nego ja: pokušala sam se sjetiti što je točno rekla u onoj svađi, pokušala sam odgonetnuti neko dvostruko značenje. Isabel je zurila u mene, čekala da nešto kažem, a ja nisam znala što. Naposljetku sam ispalila: »Dobro, hoćeš li prestati buljiti u mene? Pusti me da razmislim!« Vrata su se muklo otvorila, uče¬nici su počeli tumarati po učionici. Istrgnula sam list iz bilježnice i načrčkala svoj broj telefona. »Ovo je broj mog mobitela. Nazovi me poslije škole pa ćemo se dogovoriti gdje ćemo se naći. Valjda.«
Isabel je uzela broj. Očekivala sam da ću na njezinu licu vidjeti zadovoljstvo, ali na moje iznenađenje izgledala je kao da joj je muč¬no koliko i meni. Vukovi su bili tajna koju nitko nije želio znati.
»Imamo problem.«
Sam se okrenuo na vozačkom sjedalu i pogledao me. »Nisi li trebala još uvijek biti u školi?«
»Izašla sam ranije.« Posljednji sat bila je likovna umjetnost. Moje grozne skulpture od gline i žice nikome neće nedostajati. »Isabel zna.«
Sam je polako trepnuo. »Tko je Isabel?«
»Jackova sestra, sjećaš se?« Smanjila sam grijanje koje je Sam pakleno pojačao i gurnula svoj ruksak na pod. Prepričala sam mu sučeljavanje, izostavivši koliko jeziva je bila fotografija Jacka kao čovjeka. »Nemam pojma što je bilo na drugim slikama.«
Sam je brzo preskočio pitanje Isabel. »To su bile Olivijine fotografije?«
»Da.«
Briga mu je bila ispisana na čelu. »Pitam se je li to povezano s njezinim ponašanjem kad smo je sreli pred knjižarom. Prema meni.« Nisam odgovorila, a on je pogledao volan ili nekamo po-red. »Ako je znala što smo, onda je njezin komentar o očima vrlo logičan. Htjela nas je natjerati na priznanje.«
Rekla sam: »Da, uistinu. To bi imalo smisla.«
Teško je uzdahnuo. »Odjednom sam se sjetio Rachelinih ri¬ječi. O vuku koji je bio kod Olivije.«
Sklopila sam oči i ponovno ih otvorila, još uvijek sam u glavi vidjela sliku Jacka kako rukama obavija svoje tijelo.
»Ah! Ne želim o tome razmišljati. Što ćemo s Isabel? Ne že¬lim je izbjegavati. A ne želim nastaviti lagati, izgledam kao idiot.«
Sam se napola nasmiješio. »Pa, trebao bih te pitati kakva je ona osoba i što misliš da trebamo učiniti...«
»Ali ja sam loša u procjenjivanju ljudi«, završila sam umjesto njega.
»Ti si to rekla, ne ja. Zapamti to.«
»Dobro, što ćemo? Izgleda da samo ja paničarim. Ti si pot- |puno... smiren.«
Sam je slegnuo ramenima. »Zbog potpune nepripremljenosti, pretpostavljam. Ne znam što očekivati prije nego što je vidim. Da sam bio primoran gledati one slike i razgovarati s njom, vjerojatno bih i ja bio zabrinut, ali budući da nisam, teško mi je sagledati stvari na ispravan način. Meni Isabel zvuči kao jedno ugodno ime.«
Nasmijala sam se: »Na potpuno krivom si tragu.«

Uvrnuta skrušena patnja na njegovu melodramatičnom licu bila je toliko pretjerana da sam se odmah osjetila bolje. »Je li uža¬sna?«
»Nekad sam tako mislila. A sada...« slegnula sam ramenima. »Porota još nije donijela odluku. Dakle, što ćemo?«
»Mislim da ćemo se morati naći s njom.«
»Oboje? Gdje?«
»Da, oboje. Ovo nije samo tvoj problem. Ne znam. Na ne- kome mirnome mjestu. Negdje gdje ću je moći na miru procije¬niti, prije nego što odlučimo što joj reći.« Namrštio se. »Već se dogodilo da je član obitelji znao.«
Iz načina na koji se namrštio, znala sam da ne govori o svojim roditeljima. Da je govorio o svojim roditeljima, izraz na njegovu licu ne bi se promijenio. »Zbilja?«
»Beckova žena je znala.«
»Znala?«
»Umrla je od raka dojke. Dogodilo se to prije mene. Nisam je poznavao. Saznao sam o njoj od Paula, i to slučajno. Beck nije želio da znam. Vjerojatno zato što ne funkcioniramo najbolje s ljudima pa nije želio da imam dojam kako bi bilo lako naći neku slatku ženicu.«
Činilo mi se nepravednim da dvije tragedije takvih razmje¬ra pogode jedan par. U njegovu glasu zamijetila sam netipičnu gorčinu, no prekasno da pokušam saznati zbog čega. Htjela sam nešto reći, pitati ga za Becka, ali trenutak je nestao u buci radija i ubrzavanja motora.
Izveo je auto s parkirališta, čela naborana od razmišljanja. »Dovraga s pravilima!« rekao je Sam. »Želim je upoznati!«

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

Sam

12°C

Prve riječi koje sam čuo od Isabel bile su: »Može li mi netko objasniti zašto, za ime Boga, pripremamo slanu pitu umjesto da razgovaramo o mom bratu?« Upravo je izašla iz golemog bi¬jelog džipa koji je zauzeo gotovo cijelu površinu kolnog prilaza ispred kuće Brisbanovih. Moj prvi dojam o njoj bio je — visoka, vjerojatno zbog dvanaest centimetara visokih potpetica na njezi¬nim žandarskim čizmama. Sljedeće što je upadalo u oči bile su kovrče — jer na glavi ih je imala više nego porculanska lutka.
»Ne«, Grace je rekla načinom koji sam kod nje obožavao, koji nije dopuštao pogovor.
U Isabelinu gunđanju bilo je dovoljno žučljivosti da jednu ma¬nju državu sravni sa zemljom. »Hoće li mi netko reći tko je on?«
Pogledao sam je i uhvatio njezin pogled na svojoj stražnjici.
Odmah je skrenula oči, a moj glas odjeknuo je: »Ne!«
Grace nas je uvela u kuću. U hodniku se okrenula prema Isabel i rekla: »Ne pitaj ništa o Jacku! Moja mama je doma.«
»Grace, jesi li to ti?« Graceina mama zazvala je s gornjeg
kata.
»Jesam. Radimo pitu.« Grace je objesila svoju jaknu i rukom nam pokazala da učinimo isto.
»Donijela sam neke stvari iz galerije, samo ih gurnite u stra¬nu«, doviknula je mama.
Isabel je frknula nosom i ostavila svoju krznom postavljenu jaknu na sebi, ugurala ruke u džepove i stajala u pozadini dok je Grace gurala kutije uza zid i krčila prolaz kroz sav taj nered.
U maloj, ugodnoj kuhinji, Isabel je izgledala kao da dolazi s drugog planeta. Nisam mogao procijeniti jesu li njezine savršene, umjetne kovrče činile prljavobijeli linoleumski pod još bjednijim ili je stari raspuknuti pod činio njezinu kosu još savršenijom i neprirodnijom.
Do sada nisam primjećivao da je kuhinja zapravo bila poha¬bana.
Kad je Grace povukla rukave i oprala ruke u sudoperu, Isabel se povukla još dalje.
»Sam, molim te uključi radio i nađi nešto dobro.«
Između posuda sa soli i šećerom na pultu našao sam mali radio i uključio ga.
»Bože, mi ćemo stvarno raditi pitu!« prigovorila je Isabel. »Mislila sam da je to samo šifra za nešto drugo.«
Poslao sam joj smiješak, a ona ga je krajičkom oka uhvatila i napravila patničku grimasu. No, nisam mogao povjerovati njezinoj patnji. Nešto u njezinu pogledu uvjerilo me da je u najmanju ruku zaintrigirana situacijom. A situacija je bila ovakva — dok se ne uvjerim kakva je osoba, Isabel neće saznati ništa.
Tada je ušla Graceina mama, zajedno s mirisom terpentina i naranče. »Bok Sam! I ti radiš pitu?
»Pokušat ću«, rekao sam iskreno.
Nasmijala se. »Kako zabavno! A tko je ovo?«
»Isabel«, Grace je rekla. »Mama, znaš li gdje stoji ona zelena kuharica? Uvijek je bila ovdje. U njoj je recept za slanu pitu.«
Mama je bespomoćno slegnula ramenima i kleknula pored jedne od kutija na podu. »Sigurno je sama odšetala. Kakva je to zaboga glazba? Sam, sigurno možeš naći nešto bolje.«
Dok je Grace listala kuharice poredane po rubu pulta ja sam prelazio radiostanicama dok me Graciena majka nije zaustavila »Stani!« Bila je to prilično čudna pop glazba. Stajala je, držala kutiju u rukama. »Mislim da sam svoj posao ovdje obavila. Dobro se zabavljajte! Vratit ću se... možda kasnije.«
Grace nije pridavala pozornost njezinu odlasku. Pokazala mi je rukom. »Isabel, jaja, sir i mlijeko su u frižideru. Sam., moramo napraviti obično tijesto za pitu. Molim te zagrij pećnicu i dodaj protvan!«
Isabel je zurila u unutrašnjost frižidera. »Ovdje ima barem osam tisuća vrsta sireva. Svi izgledaju isto.«
»Ti uključi pećnicu, a Sam neka pripremi sir i ostalo. On raspoznaje hranu«, rekla je Grace. Popela se na vrhove prstiju ka¬ko bi dohvatila brašno iz ormarića iznad naših glava: tijelo joj se istegnulo — bio je to prekrasan prizor, poželio sam dodirnuti joj golu kožu na leđima. Nimalo nevino. No već je spuštala brašno, a ja sam propustio priliku. Zamijenio sam se sa Isabel, izvadio iz frižidera mlijeko, jaja i cheddar.
Dok sam razbio jaja i pomiješao u njih malo majoneze, Gra¬ce je već odmjerila mast i brašno u zdjelu. Kuhinja je odjednom postala živahna, brujala je kao da nas je bezbroj.
»Što je zaboga ovo?!« Isabel je zahtijevala odgovor, zureći u paket koji joj je Grace dodala. Grace je zaroktala od smijeha: »To su gljive.«
»Izgleda kao da je izašlo iz kravlje stražnjice.«
»Svidjela bi mi se takva krava«. Grace je rekla, nagnula se preko Isabel i ubacila nešto putra u lonac. »Stražnjica takve krave vrijedila bi milijune. Pirjaj ih dok ne postanu lijepe i ukusne!«
»Koliko dugo?«
»Dok ne postanu ukusne«, ponovio sam.
»Čula si ga«. Grace je rekla. Ispružila je ruku: »Protvan!«
»Pomozi joj«, rekao sam Isabel, »a ja ću se pobrinuti da postanu ukusne, ako ti već nećeš.«
»Već sam dovoljno ukusna«, promrmljala je Isabel. Dodala
je Grace dva protvana, a Grace ih je spretno obložila tijestom za pitu. Pokazala je Isabel kako odrezati krajeve. Cijeli proces za Grace bio je tek rutina, činilo mi se da bi bez mene i Isabel sve brže išlo.
Isabel me je uhvatila kako ih s smiješkom promatram dok pripremaju tijesto. »Čemu se ti smiješ? Gledaj svoje gljive!«
Spasio sam gljive točno na vrijeme i dodao špinat koji mi je Grace tutnula u ruke.
»Moja maškara!« Isabelin glas bio je glasniji od graje u sobi, dignuo sam pogled i vidio nju i Grace kako se smiju i istovremeno plaču dok sjeckaju luk. Zatim je snažan miris dopro do mog nosa i počeo mi peći oči.
Dodao sam im lonac s pirjanim gljivama. »Ubacite ga ova¬mo. Ovo će ga malo ublažiti.«
Isabel je sastrugala luk s daske za rezanje, a Grace me plje- snula po stražnjici rukom prekrivenom brašnom. Izvio sam vrat, pokušao vidjeti je li ostavila otisak, a Grace je uronila ruke u osta¬tak brašna i pokušala ponovno.
»Obožavam ovu pjesmu!« Grace je odjednom objavila. »Po¬jačaj! Pojačaj!«
Bila je to Mariah Carey u svom najgorem izdanju, ali u tom trenutku došla je kao naručena. Pojačavao sam zvuk dok male li¬menke pored zvučnika nisu počele zujati. Zgrabio sam Grace za ruku i povukao je prema sebi. Počeli smo plesati, bili smo užasno nespretni, ali neizdrživo seksi: Grace je digla ruke u zrak, tijelom se trljala o moje, držao sam je za struk, prenisko, dodirom koji više nije bio nevin.
U sebi sam mislio, život se mjeri ovakvim trenucima. Grace je zabacila glavu, njezin dug, blijedi vrat naslanjao se uz moje ra¬me; djelić trenutka prije nego što sam spustio glavu da poljubim Graceine usne, vidio sam Isabeline sjetne oči kako nas promatraju.
»Reci mi na koliko trebam namjestiti tajmer«, Isabel je re¬kla, uhvatila moj pogled i odmah pogledala u stranu. »A potom, možda, možemo razgovarati...«
Grace se priljubila uz mene, sigurna u mom naručju, prekrivena brašnom i toliko potpuno jestiva da me čežnja da ostanem sam s njom, ovdje i sada, fizički zaboljela. Opijena mojom blizinom, lijeno je pokazala prema kuharici rastvorenoj na pultu. Isabel je provjerila recept i namjestila tajmer.
Pjesma je završila, a mi smo se još jedan trenutak zadržali priljubljeni jedno uz drugoga, u tišini. Uzdahnuo sam i okrenuo se prema Isabel. »Ok, reći ću ti što se događa s tvojim bratom.«
Obje, Isabel i Grace izgledale su zatečene.
»Sjednimo«, Grace je predložila, oslobodivši se mog naručja. »Dnevna soba je ondje. Donijet ću kavu.«
Tako smo Isabel i ja krenuli prema dnevnoj sobi. Bila je pre¬trpana poput kuhinje, no to prije nisam zamijetio. Odmaknula je hrpu čistog rublja koje je čekalo na sofi da ga netko složi, kako bi imala gdje sjesti. Nisam želio sjediti pored nje pa sam joj sjeo nasuprot, na stolicu za ljuljanje. Pogledala me je iskosa i upitala, »Zašto nisi poput Jacka? Kako to da ne mijenjaš neprestano tje¬lesni oblik?«
Nisam ni trepnuo, no da me Grace nije upozorila koliko to¬ga je Isabel naslućivala, vjerojatno bi me zatekla. »Ovakav sam duže od njega. Stabiliziraš se nakon nekog vremena. U početku se nekontrolirano mijenjaš u vuka i obratno. U početku temperatura nema mnogo veze s time, ali kasnije ima, i to puno.«
Odmah je ispalila sljedeće pitanje: »Jesi li ti to učinio Jacku?«
Dopustio sam da se izraz zgražanja pokaže na mom licu. »Ne znam tko je to učinio. Ima nas mnogo i nisu svi super ljudi.« Nisam spomenuo njegov zračni pištolj.
»Zašto je toliko ljut?«
Slegnuo sam ramenima. »Ne znam. Zato što je takav inače?«
Isabelino lice postalo je... šiljasto.
»Gledaj, ugrizom ne postaješ čudovište. Postaješ vuk. Ona¬kav si kakav si. Kad si vuk, ili kad se mijenjaš iz tijela u tijelo, gubiš ljudske inhibicije pa ako si prirodno sklon ljutnji ili nasilju, postaješ još gori.«
Grace je ušla nesigurno noseći tri šalice s kavom. Isabel je uzela šalicu sa slikom dabra, a ja onu s imenom banke. Grace je sjela na kauč pored Isabel.
Isabel je na trenutak sklopila oči. »Dobro, želim nešto razja¬sniti. Mog brata vukovi nisu ubili. Samo su ga izmrcvarili i pre¬tvorili u vukodlaka. Oprosti, ali dio o tome da nije mrtav ne ulazi mi u glavu! A što je s pričama o mjesečini i srebrnim mecima i gomilom takvih sranja?«
»Zacijelio je, ali za to je trebalo vremena. Zapravo nije ni bio mrtav. Ne znam kako je uspio pobjeći iz mrtvačnice. Mjesečina i srebrni meci samo su mit. Ne znam kako objasniti. To je poput bolesti koja se pogoršava kada dođu hladnoće. Mislim da je mit o mjesečini nastao zbog toga što je noću hladnije, a novonastali vuci često noću mijenjaju oblik. Zato su ljudi smatrali da mjesec nekako utječe na nas.«
Činilo se da Isabel prima ove informacije prilično dobro. Nije se onesvijestila, niti je njezin miris odavao da je uplašena. Srknula je kavu. »Grace, ovo je odvratno!«
»Instantna kava«. Grace se opravdala.
Isabel je nastavila, »Može li me moj brat prepoznati kad je vuk?«
Grace me je gledala ravno u lice, nisam joj mogao uzvratiti pogled. Odgovorio sam: »Vjerojatno maglovito. Neki od nas ne¬maju nikakvo sjećanje na svoj ljudski život dok su vukovi. Neki se mogu sjetiti tek ponečega.«
Grace je odvratila pogled, srknula kavu, pretvarala se da je to ne dira.
»Dakle, postoji čopor?«
Isabel je postavljala dobra pitanja. Kimnuo sam. »Ali Jack ga još nije pronašao. Ili, može se reći da čopor još nije pronašao Jacka.«
Isabel je jedno vrijeme prstom ocrtavala rub svoje šalice. Za¬tim je pogledala prema meni, pa prema Grace, ponovno prema meni. »Dakle, gdje je kvaka?«
Trepnuo sam. »Kako to misliš?«
"Hoću reći, sjediš ovdje i razgovaraš sa mnom, Grace se pretvara da je sve u redu, ali nije baš tako, zar ne?"
Njezina intuicija nije me trebala iznenađivati. Svoje pozicije na vrhu školskog prehrambenog lanca ne bi se mogla dokopati da nije bila sposobna čitati ljude. Pogledao sam u svoju još uvijek pu¬nu šalicu. Nisam volio kavu — imala je intenzivan, pregorak okus. Već predugo bio sam vuk, izgubio sam sklonost prema takvim stvarima. »Naše trajanje je ograničeno. Što smo duže ovakvi, to nam je manje hladnoće potrebno da se promijenimo u vukove.
I više topline da se pretvorimo u ljude. Naposljetku, više se ne vraćamo u ljudski oblik.«
»Koliko dugo?«
Nisam gledao u Grace. »To se razlikuje od vuka do vuka. Godine i godine za većinu vukova.«
»Ali za tebe ne?«
Isabel, prekini! Nisam želio još dugo iskušavati Gracein ne¬pomućen izraz. Samo sam neznatno odmahnuo glavom, nadao se da Grace gleda kroz prozor, ne u mene.
»A kad bi živio na Floridi ili nekome drugome mjestu sa zbilja toplom klimom?«
Osjetio sam olakšanje kad se tema razgovora prebacila s me¬ne. »Neki od nas su pokušali. Ne funkcionira. Učini nas super osjetljivima na najmanju promjenu temperature.« Ulrik, Melissa i vuk po imenu Bauer preselili su se jedne godine u Teksas u nadi da će prevariti zimu. Još uvijek se sjećam uzbuđenog Ulrikova tele¬fonskog poziva, nakon niza tjedana bez znakova mijenjanja, potom njegova potištenog povratka bez Bauera: nakon što su prošli pored odškrinutih vrata klimatiziranog dućana, Bauer je smjesta promi¬jenio oblik. A teksaška služba za životinje nije koristila pištolje za uspavljivanje.
»A na ekvatoru? Gdje se temperature ne mijenjaju?«
»Ne znam«, pokušavao sam prikriti uzrujanost. »Nitko od nas nije se još odlučio preseliti u prašumu, ali ako dobijemo na lutriji, imat ćemo tu ideju na na umu.«
»Ne moraš se ponašati kao idiot«, rekla je Isabel i spustila šalicu na hrpu naredanih časopisa. »Samo sam pitala. Dakle, svat¬ko tko je ugrizen mora se transformirati?«
Svi osim one koju bih želio moći povesti sa sobom.
»Otprilike tako«, čuo sam svoj glas, zvučao sam umorno, ali nisam mario.
Isabel je naškubila usne, mislio sam da će ih nastaviti još jače stiskati, ali nije. »Dakle, tako stvari stoje. Moj brat je vukodlak, pravi vukodlak, i za to nema lijeka.«
Graceine oči su se suzile, želio sam znati o čemu u tom tre¬nutku razmišlja. »Da. Shvatila si. Ali to si znala i prije. Zašto onda sva ova pitanja?«
Isabel je slegnula ramenima. »Valjda sam se nadala da će net¬ko iskočiti iza zastora i zavikati: >Hura! Tra la la, prevario sam te! Vukodlaci ne postoje! A što si mislio?<«
Želio sam joj reći da vukodlaci zapravo ne postoje. Postojali su ljudi i postojali su vukovi te oni koji su bili nešto između. Ali bio sam umoran, šutio sam.
»Reci mi da nećeš nikome otkriti!« Grace je naglo progovo¬rila. »Mislim da još nisi, ali ovo ne smiješ reći nikome!«
»Misliš li da sam idiot? Moj otac je upucao jednog od njih, bijesan zbog toga svega. Misliš li da ću mu pokušati objasniti da je Jack jedan od njih? A moja majka je već izvan sebe od sedati¬va. Da, ona bi mi bila velika pomoć! Morat ću se s time suočiti sama.«
Grace me pogledala, kao da mi želi poručiti Sam, dobra pro¬sudba.
»I s nama«. Grace je dodala. »Mi ćemo ti pomoći koliko god možemo. Jack ne mora ostati sam, ali prvo ga moramo naći.«
Isabel je otresla nevidljivi trunak prašine sa svojih čizama, kao da joj je bilo teško nositi se s Ijubaznošću. Naposljetku je progovo¬rila, još uvijek promatrajući svoju čizmu; »Ne znam. Nije se baš najljepše ponašao posljednji put kad sam ga vidjela. Ne znam želim li ga naći.«
»žao mi je«, rekao sam.
»Zbog čega?«
Zbog toga što ti ne mogu reći da je njegova nemila narav posljedica ugriza i da će s vremenom nestati. Slegnuo sam rame¬nima. Prečesto sam slijegao ramenima. »Zbog toga što nemam ljepše vijesti.«
Iz kuhinje se začulo muklo, iritirajuće zujanje.
»Pita je gotova«, rekla je Isabel. »Barem ću dobiti utješnu nagradu.« Pogledala je mene, a zatim Grace. »Ubrzo će se prestati neprestano transformirati amo-tamo? Zato što dolazi zima?«
Kimnuo sam.
»Dobro«, rekla je Isabel. Kroz prozor je promatrala gole gra¬ne drveća, šumu, sadašnji Jackov dom, a ubrzo i moj.
»Ne mogu je dočekati.« pokušala sam se sjetiti što je točno rekla u onoj svađi, pokušala sam odgonetnuti neko dvostruko značenje. Isabel je zurila u mene, čekala da nešto kažem, a ja nisam znala što. Naposljetku sam ispalila: »Dobro, hoćeš li prestati buljiti u mene? Pusti me da razmislim!« Vrata su se muklo otvorila, uče¬nici su počeli tumarati po učionici. Istrgnula sam list iz bilježnice i načrčkala svoj broj telefona. »Ovo je broj mog mobitela. Nazovi me poslije škole pa ćemo se dogovoriti gdje ćemo se naći. Valjda.«
Isabel je uzela broj. Očekivala sam da ću na njezinu licu vidjeti zadovoljstvo, ali na moje iznenađenje izgledala je kao da joj je muč¬no koliko i meni. Vukovi su bili tajna koju nitko nije želio znati.
»Imamo problem.«
Sam se okrenuo na vozačkom sjedalu i pogledao me. »Nisi li trebala još uvijek biti u školi?«
»Izašla sam ranije.« Posljednji sat bila je likovna umjetnost. Moje grozne skulpture od gline i žice nikome neće nedostajati. »Isabel zna.«
Sam je polako trepnuo. »Tko je Isabel?«
»Jackova sestra, sjećaš se?« Smanjila sam grijanje koje je Sam pakleno pojačao i gurnula svoj ruksak na pod. Prepričala sam mu sučeljavanje, izostavivši koliko jeziva je bila fotografija Jacka kao čovjeka. »Nemam pojma što je bilo na drugim slikama.«
Sam je brzo preskočio pitanje Isabel. »To su bile Olivijine fotografije?«
»Da.«
Briga mu je bila ispisana na čelu. »Pitam se je li to povezano s njezinim ponašanjem kad smo je sreli pred knjižarom. Prema meni.« Nisam odgovorila, a on je pogledao volan ili nekamo po-red. »Ako je znala što smo, onda je njezin komentar o očima vrlo logičan. Htjela nas je natjerati na priznanje.«
Rekla sam: »Da, uistinu. To bi imalo smisla.«
Teško je uzdahnuo. »Odjednom sam se sjetio Rachelinih ri¬ječi. O vuku koji je bio kod Olivije.«
Sklopila sam oči i ponovno ih otvorila, još uvijek sam u glavi vidjela sliku Jacka kako rukama obavija svoje tijelo.
»Ah! Ne želim o tome razmišljati. Što ćemo s Isabel? Ne že¬lim je izbjegavati. A ne želim nastaviti lagati, izgledam kao idiot.«
Sam se napola nasmiješio. »Pa, trebao bih te pitati kakva je ona osoba i što misliš da trebamo učiniti...«
»Ali ja sam loša u procjenjivanju ljudi«, završila sam umjesto njega.
»Ti si to rekla, ne ja. Zapamti to.«
»Dobro, što ćemo? Izgleda da samo ja paničarim. Ti si pot- |puno... smiren.«
Sam je slegnuo ramenima. »Zbog potpune nepripremljenosti, pretpostavljam. Ne znam što očekivati prije nego što je vidim. Da sam bio primoran gledati one slike i razgovarati s njom, vjerojatno bih i ja bio zabrinut, ali budući da nisam, teško mi je sagledati stvari na ispravan način. Meni Isabel zvuči kao jedno ugodno ime.«
Nasmijala sam se: »Na potpuno krivom si tragu.«

Uvrnuta skrušena patnja na njegovu melodramatičnom licu bila je toliko pretjerana da sam se odmah osjetila bolje. »Je li uža¬sna?«
»Nekad sam tako mislila. A sada...« slegnula sam ramenima. »Porota još nije donijela odluku. Dakle, što ćemo?«
»Mislim da ćemo se morati naći s njom.«
»Oboje? Gdje?«
»Da, oboje. Ovo nije samo tvoj problem. Ne znam. Na ne- kome mirnome mjestu. Negdje gdje ću je moći na miru procije¬niti, prije nego što odlučimo što joj reći.« Namrštio se. »Već se dogodilo da je član obitelji znao.«
Iz načina na koji se namrštio, znala sam da ne govori o svojim roditeljima. Da je govorio o svojim roditeljima, izraz na njegovu licu ne bi se promijenio. »Zbilja?«
»Beckova žena je znala.«
»Znala?«
»Umrla je od raka dojke. Dogodilo se to prije mene. Nisam je poznavao. Saznao sam o njoj od Paula, i to slučajno. Beck nije želio da znam. Vjerojatno zato što ne funkcioniramo najbolje s ljudima pa nije želio da imam dojam kako bi bilo lako naći neku slatku ženicu.«
Činilo mi se nepravednim da dvije tragedije takvih razmje¬ra pogode jedan par. U njegovu glasu zamijetila sam netipičnu gorčinu, no prekasno da pokušam saznati zbog čega. Htjela sam nešto reći, pitati ga za Becka, ali trenutak je nestao u buci radija i ubrzavanja motora.
Izveo je auto s parkirališta, čela naborana od razmišljanja. »Dovraga s pravilima!« rekao je Sam. »Želim je upoznati!«

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

Sam

12°C

Prve riječi koje sam čuo od Isabel bile su: »Može li mi netko objasniti zašto, za ime Boga, pripremamo slanu pitu umjesto da razgovaramo o mom bratu?« Upravo je izašla iz golemog bi¬jelog džipa koji je zauzeo gotovo cijelu površinu kolnog prilaza ispred kuće Brisbanovih. Moj prvi dojam o njoj bio je — visoka, vjerojatno zbog dvanaest centimetara visokih potpetica na njezi¬nim žandarskim čizmama. Sljedeće što je upadalo u oči bile su kovrče — jer na glavi ih je imala više nego porculanska lutka.
»Ne«, Grace je rekla načinom koji sam kod nje obožavao, koji nije dopuštao pogovor.
U Isabelinu gunđanju bilo je dovoljno žučljivosti da jednu ma¬nju državu sravni sa zemljom. »Hoće li mi netko reći tko je on?«
Pogledao sam je i uhvatio njezin pogled na svojoj stražnjici.
Odmah je skrenula oči, a moj glas odjeknuo je: »Ne!«
Grace nas je uvela u kuću. U hodniku se okrenula prema Isabel i rekla: »Ne pitaj ništa o Jacku! Moja mama je doma.«
»Grace, jesi li to ti?« Graceina mama zazvala je s gornjeg
kata.
»Jesam. Radimo pitu.« Grace je objesila svoju jaknu i rukom nam pokazala da učinimo isto.
»Donijela sam neke stvari iz galerije, samo ih gurnite u stra¬nu«, doviknula je mama.
Isabel je frknula nosom i ostavila svoju krznom postavljenu jaknu na sebi, ugurala ruke u džepove i stajala u pozadini dok je Grace gurala kutije uza zid i krčila prolaz kroz sav taj nered.
U maloj, ugodnoj kuhinji, Isabel je izgledala kao da dolazi s drugog planeta. Nisam mogao procijeniti jesu li njezine savršene, umjetne kovrče činile prljavobijeli linoleumski pod još bjednijim ili je stari raspuknuti pod činio njezinu kosu još savršenijom i neprirodnijom.
Do sada nisam primjećivao da je kuhinja zapravo bila poha¬bana.
Kad je Grace povukla rukave i oprala ruke u sudoperu, Isabel se povukla još dalje.
»Sam, molim te uključi radio i nađi nešto dobro.«
Između posuda sa soli i šećerom na pultu našao sam mali radio i uključio ga.
»Bože, mi ćemo stvarno raditi pitu!« prigovorila je Isabel. »Mislila sam da je to samo šifra za nešto drugo.«
Poslao sam joj smiješak, a ona ga je krajičkom oka uhvatila i napravila patničku grimasu. No, nisam mogao povjerovati njezinoj patnji. Nešto u njezinu pogledu uvjerilo me da je u najmanju ruku zaintrigirana situacijom. A situacija je bila ovakva — dok se ne uvjerim kakva je osoba, Isabel neće saznati ništa.
Tada je ušla Graceina mama, zajedno s mirisom terpentina i naranče. »Bok Sam! I ti radiš pitu?
»Pokušat ću«, rekao sam iskreno.
Nasmijala se. »Kako zabavno! A tko je ovo?«
»Isabel«, Grace je rekla. »Mama, znaš li gdje stoji ona zelena kuharica? Uvijek je bila ovdje. U njoj je recept za slanu pitu.«
Mama je bespomoćno slegnula ramenima i kleknula pored jedne od kutija na podu. »Sigurno je sama odšetala. Kakva je to zaboga glazba? Sam, sigurno možeš naći nešto bolje.«
Dok je Grace listala kuharice poredane po rubu pulta ja sam prelazio radiostanicama dok me Graciena majka nije zaustavila »Stani!« Bila je to prilično čudna pop glazba. Stajala je, držala kutiju u rukama. »Mislim da sam svoj posao ovdje obavila. Dobro se zabavljajte! Vratit ću se... možda kasnije.«
Grace nije pridavala pozornost njezinu odlasku. Pokazala mi je rukom. »Isabel, jaja, sir i mlijeko su u frižideru. Sam., moramo napraviti obično tijesto za pitu. Molim te zagrij pećnicu i dodaj protvan!«
Isabel je zurila u unutrašnjost frižidera. »Ovdje ima barem osam tisuća vrsta sireva. Svi izgledaju isto.«
»Ti uključi pećnicu, a Sam neka pripremi sir i ostalo. On raspoznaje hranu«, rekla je Grace. Popela se na vrhove prstiju ka¬ko bi dohvatila brašno iz ormarića iznad naših glava: tijelo joj se istegnulo — bio je to prekrasan prizor, poželio sam dodirnuti joj golu kožu na leđima. Nimalo nevino. No već je spuštala brašno, a ja sam propustio priliku. Zamijenio sam se sa Isabel, izvadio iz frižidera mlijeko, jaja i cheddar.
Dok sam razbio jaja i pomiješao u njih malo majoneze, Gra¬ce je već odmjerila mast i brašno u zdjelu. Kuhinja je odjednom postala živahna, brujala je kao da nas je bezbroj.
»Što je zaboga ovo?!« Isabel je zahtijevala odgovor, zureći u paket koji joj je Grace dodala. Grace je zaroktala od smijeha: »To su gljive.«
»Izgleda kao da je izašlo iz kravlje stražnjice.«
»Svidjela bi mi se takva krava«. Grace je rekla, nagnula se preko Isabel i ubacila nešto putra u lonac. »Stražnjica takve krave vrijedila bi milijune. Pirjaj ih dok ne postanu lijepe i ukusne!«
»Koliko dugo?«
»Dok ne postanu ukusne«, ponovio sam.
»Čula si ga«. Grace je rekla. Ispružila je ruku: »Protvan!«
»Pomozi joj«, rekao sam Isabel, »a ja ću se pobrinuti da postanu ukusne, ako ti već nećeš.«
»Već sam dovoljno ukusna«, promrmljala je Isabel. Dodala
je Grace dva protvana, a Grace ih je spretno obložila tijestom za pitu. Pokazala je Isabel kako odrezati krajeve. Cijeli proces za Grace bio je tek rutina, činilo mi se da bi bez mene i Isabel sve brže išlo.
Isabel me je uhvatila kako ih s smiješkom promatram dok pripremaju tijesto. »Čemu se ti smiješ? Gledaj svoje gljive!«
Spasio sam gljive točno na vrijeme i dodao špinat koji mi je Grace tutnula u ruke.
»Moja maškara!« Isabelin glas bio je glasniji od graje u sobi, dignuo sam pogled i vidio nju i Grace kako se smiju i istovremeno plaču dok sjeckaju luk. Zatim je snažan miris dopro do mog nosa i počeo mi peći oči.
Dodao sam im lonac s pirjanim gljivama. »Ubacite ga ova¬mo. Ovo će ga malo ublažiti.«
Isabel je sastrugala luk s daske za rezanje, a Grace me plje- snula po stražnjici rukom prekrivenom brašnom. Izvio sam vrat, pokušao vidjeti je li ostavila otisak, a Grace je uronila ruke u osta¬tak brašna i pokušala ponovno.
»Obožavam ovu pjesmu!« Grace je odjednom objavila. »Po¬jačaj! Pojačaj!«
Bila je to Mariah Carey u svom najgorem izdanju, ali u tom trenutku došla je kao naručena. Pojačavao sam zvuk dok male li¬menke pored zvučnika nisu počele zujati. Zgrabio sam Grace za ruku i povukao je prema sebi. Počeli smo plesati, bili smo užasno nespretni, ali neizdrživo seksi: Grace je digla ruke u zrak, tijelom se trljala o moje, držao sam je za struk, prenisko, dodirom koji više nije bio nevin.
U sebi sam mislio, život se mjeri ovakvim trenucima. Grace je zabacila glavu, njezin dug, blijedi vrat naslanjao se uz moje ra¬me; djelić trenutka prije nego što sam spustio glavu da poljubim Graceine usne, vidio sam Isabeline sjetne oči kako nas promatraju.
»Reci mi na koliko trebam namjestiti tajmer«, Isabel je re¬kla, uhvatila moj pogled i odmah pogledala u stranu. »A potom, možda, možemo razgovarati...«
Grace se priljubila uz mene, sigurna u mom naručju, prekrivena brašnom i toliko potpuno jestiva da me čežnja da ostanem sam s njom, ovdje i sada, fizički zaboljela. Opijena mojom blizinom, lijeno je pokazala prema kuharici rastvorenoj na pultu. Isabel je provjerila recept i namjestila tajmer.
Pjesma je završila, a mi smo se još jedan trenutak zadržali priljubljeni jedno uz drugoga, u tišini. Uzdahnuo sam i okrenuo se prema Isabel. »Ok, reći ću ti što se događa s tvojim bratom.«
Obje, Isabel i Grace izgledale su zatečene.
»Sjednimo«, Grace je predložila, oslobodivši se mog naručja. »Dnevna soba je ondje. Donijet ću kavu.«
Tako smo Isabel i ja krenuli prema dnevnoj sobi. Bila je pre¬trpana poput kuhinje, no to prije nisam zamijetio. Odmaknula je hrpu čistog rublja koje je čekalo na sofi da ga netko složi, kako bi imala gdje sjesti. Nisam želio sjediti pored nje pa sam joj sjeo nasuprot, na stolicu za ljuljanje. Pogledala me je iskosa i upitala, »Zašto nisi poput Jacka? Kako to da ne mijenjaš neprestano tje¬lesni oblik?«
Nisam ni trepnuo, no da me Grace nije upozorila koliko to¬ga je Isabel naslućivala, vjerojatno bi me zatekla. »Ovakav sam duže od njega. Stabiliziraš se nakon nekog vremena. U početku se nekontrolirano mijenjaš u vuka i obratno. U početku temperatura nema mnogo veze s time, ali kasnije ima, i to puno.«
Odmah je ispalila sljedeće pitanje: »Jesi li ti to učinio Jacku?«
Dopustio sam da se izraz zgražanja pokaže na mom licu. »Ne znam tko je to učinio. Ima nas mnogo i nisu svi super ljudi.« Nisam spomenuo njegov zračni pištolj.
»Zašto je toliko ljut?«
Slegnuo sam ramenima. »Ne znam. Zato što je takav inače?«
Isabelino lice postalo je... šiljasto.
»Gledaj, ugrizom ne postaješ čudovište. Postaješ vuk. Ona¬kav si kakav si. Kad si vuk, ili kad se mijenjaš iz tijela u tijelo, gubiš ljudske inhibicije pa ako si prirodno sklon ljutnji ili nasilju, postaješ još gori.«
Grace je ušla nesigurno noseći tri šalice s kavom. Isabel je uzela šalicu sa slikom dabra, a ja onu s imenom banke. Grace je sjela na kauč pored Isabel.
Isabel je na trenutak sklopila oči. »Dobro, želim nešto razja¬sniti. Mog brata vukovi nisu ubili. Samo su ga izmrcvarili i pre¬tvorili u vukodlaka. Oprosti, ali dio o tome da nije mrtav ne ulazi mi u glavu! A što je s pričama o mjesečini i srebrnim mecima i gomilom takvih sranja?«
»Zacijelio je, ali za to je trebalo vremena. Zapravo nije ni bio mrtav. Ne znam kako je uspio pobjeći iz mrtvačnice. Mjesečina i srebrni meci samo su mit. Ne znam kako objasniti. To je poput bolesti koja se pogoršava kada dođu hladnoće. Mislim da je mit o mjesečini nastao zbog toga što je noću hladnije, a novonastali vuci često noću mijenjaju oblik. Zato su ljudi smatrali da mjesec nekako utječe na nas.«
Činilo se da Isabel prima ove informacije prilično dobro. Nije se onesvijestila, niti je njezin miris odavao da je uplašena. Srknula je kavu. »Grace, ovo je odvratno!«
»Instantna kava«. Grace se opravdala.
Isabel je nastavila, »Može li me moj brat prepoznati kad je vuk?«
Grace me je gledala ravno u lice, nisam joj mogao uzvratiti pogled. Odgovorio sam: »Vjerojatno maglovito. Neki od nas ne¬maju nikakvo sjećanje na svoj ljudski život dok su vukovi. Neki se mogu sjetiti tek ponečega.«
Grace je odvratila pogled, srknula kavu, pretvarala se da je to ne dira.
»Dakle, postoji čopor?«
Isabel je postavljala dobra pitanja. Kimnuo sam. »Ali Jack ga još nije pronašao. Ili, može se reći da čopor još nije pronašao Jacka.«
Isabel je jedno vrijeme prstom ocrtavala rub svoje šalice. Za¬tim je pogledala prema meni, pa prema Grace, ponovno prema meni. »Dakle, gdje je kvaka?«
Trepnuo sam. »Kako to misliš?«
"Hoću reći, sjediš ovdje i razgovaraš sa mnom, Grace se pretvara da je sve u redu, ali nije baš tako, zar ne?"
Njezina intuicija nije me trebala iznenađivati. Svoje pozicije na vrhu školskog prehrambenog lanca ne bi se mogla dokopati da nije bila sposobna čitati ljude. Pogledao sam u svoju još uvijek pu¬nu šalicu. Nisam volio kavu — imala je intenzivan, pregorak okus. Već predugo bio sam vuk, izgubio sam sklonost prema takvim stvarima. »Naše trajanje je ograničeno. Što smo duže ovakvi, to nam je manje hladnoće potrebno da se promijenimo u vukove.
I više topline da se pretvorimo u ljude. Naposljetku, više se ne vraćamo u ljudski oblik.«
»Koliko dugo?«
Nisam gledao u Grace. »To se razlikuje od vuka do vuka. Godine i godine za većinu vukova.«
»Ali za tebe ne?«
Isabel, prekini! Nisam želio još dugo iskušavati Gracein ne¬pomućen izraz. Samo sam neznatno odmahnuo glavom, nadao se da Grace gleda kroz prozor, ne u mene.
»A kad bi živio na Floridi ili nekome drugome mjestu sa zbilja toplom klimom?«
Osjetio sam olakšanje kad se tema razgovora prebacila s me¬ne. »Neki od nas su pokušali. Ne funkcionira. Učini nas super osjetljivima na najmanju promjenu temperature.« Ulrik, Melissa i vuk po imenu Bauer preselili su se jedne godine u Teksas u nadi da će prevariti zimu. Još uvijek se sjećam uzbuđenog Ulrikova tele¬fonskog poziva, nakon niza tjedana bez znakova mijenjanja, potom njegova potištenog povratka bez Bauera: nakon što su prošli pored odškrinutih vrata klimatiziranog dućana, Bauer je smjesta promi¬jenio oblik. A teksaška služba za životinje nije koristila pištolje za uspavljivanje.
»A na ekvatoru? Gdje se temperature ne mijenjaju?«
»Ne znam«, pokušavao sam prikriti uzrujanost. »Nitko od nas nije se još odlučio preseliti u prašumu, ali ako dobijemo na lutriji, imat ćemo tu ideju na na umu.«
»Ne moraš se ponašati kao idiot«, rekla je Isabel i spustila šalicu na hrpu naredanih časopisa. »Samo sam pitala. Dakle, svat¬ko tko je ugrizen mora se transformirati?«
Svi osim one koju bih želio moći povesti sa sobom.
»Otprilike tako«, čuo sam svoj glas, zvučao sam umorno, ali nisam mario.
Isabel je naškubila usne, mislio sam da će ih nastaviti još jače stiskati, ali nije. »Dakle, tako stvari stoje. Moj brat je vukodlak, pravi vukodlak, i za to nema lijeka.«
Graceine oči su se suzile, želio sam znati o čemu u tom tre¬nutku razmišlja. »Da. Shvatila si. Ali to si znala i prije. Zašto onda sva ova pitanja?«
Isabel je slegnula ramenima. »Valjda sam se nadala da će net¬ko iskočiti iza zastora i zavikati: >Hura! Tra la la, prevario sam te! Vukodlaci ne postoje! A što si mislio?<«
Želio sam joj reći da vukodlaci zapravo ne postoje. Postojali su ljudi i postojali su vukovi te oni koji su bili nešto između. Ali bio sam umoran, šutio sam.
»Reci mi da nećeš nikome otkriti!« Grace je naglo progovo¬rila. »Mislim da još nisi, ali ovo ne smiješ reći nikome!«
»Misliš li da sam idiot? Moj otac je upucao jednog od njih, bijesan zbog toga svega. Misliš li da ću mu pokušati objasniti da je Jack jedan od njih? A moja majka je već izvan sebe od sedati¬va. Da, ona bi mi bila velika pomoć! Morat ću se s time suočiti sama.«
Grace me pogledala, kao da mi želi poručiti Sam, dobra pro¬sudba.
»I s nama«. Grace je dodala. »Mi ćemo ti pomoći koliko god možemo. Jack ne mora ostati sam, ali prvo ga moramo naći.«
Isabel je otresla nevidljivi trunak prašine sa svojih čizama, kao da joj je bilo teško nositi se s Ijubaznošću. Naposljetku je progovo¬rila, još uvijek promatrajući svoju čizmu; »Ne znam. Nije se baš najljepše ponašao posljednji put kad sam ga vidjela. Ne znam želim li ga naći.«
»žao mi je«, rekao sam.
»Zbog čega?«
Zbog toga što ti ne mogu reći da je njegova nemila narav posljedica ugriza i da će s vremenom nestati. Slegnuo sam rame¬nima. Prečesto sam slijegao ramenima. »Zbog toga što nemam ljepše vijesti.«
Iz kuhinje se začulo muklo, iritirajuće zujanje.
»Pita je gotova«, rekla je Isabel. »Barem ću dobiti utješnu nagradu.« Pogledala je mene, a zatim Grace. »Ubrzo će se prestati neprestano transformirati amo-tamo? Zato što dolazi zima?«
Kimnuo sam.
»Dobro«, rekla je Isabel. Kroz prozor je promatrala gole gra¬ne drveća, šumu, sadašnji Jackov dom, a ubrzo i moj.
»Ne mogu je dočekati.«

ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

Grace

7°C
Nesanica me pretvarala u zombija.
Pretvarala me u:
Esej
Glas g. Rinka
Treperavo svjetlo iznad mog radnog stola
Biologiju
Isabelino skamenjeno lice
Teške kapke

»Zemlja zove Grace«, Rachel je rekla i uštipnula me za lakat dok me prestizala na pločniku. »Eno Olivije! Nisam je primijetila na satu, a ti?«
Pratila sam Rachelin pogled prema učenicima koji su čekali školski autobus. Olivia je bila među njima, skakutala je kako bi se zagrijala. Bez fotoaparata. Sjetila sam se fotografija. »Moram razgovarati s njom.«
»Da. Moraš«, rekla je Rachel. »Moraš se pomiriti s njom prije našeg božićnog putovanja na neko sunčano, toplo mjesto. Pridružila bih ti se, ali tata me čeka, ima sastanak u Duluthu. Ako ove sekunde ne krenem, totalno će poludjeti. Ispričat češ mi što je rekla.«
Zatim je otrčala prema parkiralištu, a ja prema Oliviji. "Oli via!"
Trgnula se, a ja sam je uhvatila za lakat, kao da se bojim da bi mogla odletjeti i nestati. »Pokušavala sam te nazvati.«
Olivia je navukla svoju dugačku usku kapu dublje na oči i obuhvatila se rukama još snažnije, pokušavajući zadržati toplinu. »Da?«
Trenutak sam čekala, željela sam vidjeti hoće li nešto reći. Željela sam vidjeti hoće li dobrovoljno priznati da zna tajnu o vu¬kovima. Ali autobusi su se zaustavljali, nisam mogla više čekati. Spustila sam glas i šapnula joj u uho. »Vidjela sam tvoje slike. Slike Jacka.«
Naglo se okrenula prema meni. »Ti si ih ukrala?«
Djelomice sam uspjela izbaciti iz svog glasa optuživački ton; »Isabel mi ih je pokazala.«
Problijedjela je.
»Zašto mi nisi rekla? Zašto me nisi nazvala?« zahtijevala sam odgovor.
Ugrizla se za usnu i pogledala preko parkirališta. »U počet¬ku sam namjeravala. Priznati ti da si bila u pravu. No, onda sam naletjela na Jacka i on je zatražio od mene da nikome ne kažem. Osjećam krivnju. Osjećam se kao da sam učinila nešto loše.«
Zurila sam u nju. »Jesi li razgovarala s njim?«
Olivia je slegnula ramenima, nesretna, drhtureći na hladnoći koja je rasla s popodnevom. »Slikala sam vukove, kao i uvijek, i vidjela ga. Vidjela sam ga«, spustila je glas i nagnula se prema meni, »kako se transformira. Kako postaje čovjek. Nisam mogla vjerovati. Bio je gol, a moja kuća bila je u blizini pa sam ga odvela k sebi i dala mu nešto Johnove odjeće. Pokušavala sam samu sebe uvjeriti da nisam luda.«
»Hvala«, rekla sam sarkastično.
Jedan trenutak šutjela je. Zatim naglo ispalila: »Oh, Grace, znam! Znam da si mi rekla, i to još na samom početku, ali što
sam mogla — povjerovati? Zvuči nemoguće. Izgleda nemoguće!
Osjećam sažaljenje prema njemu. On jednostavno više nikamo ne pripada.«
»Koliko dugo to već traje?« Osjećala sam ubode. Izdaje ili nečega sličnog. Povjerila sam Oliviji svoje sumnje još na samom početku, a ona me je izbjegavala i priznala mi istinu tek kad sam je od nje zatražila.
»Ne znam. Neko vrijeme. Hranila sam ga, prala mu odje¬ću. Ne znam gdje boravi. Često smo razgovarali, dok se nismo posvađali oko lijeka. Izbivala sam iz škole kako bih razgovarala s njim i slikala vukove. Željela sam vidjeti hoće li se još neki od njih transformirati.« Zastala je. »Grace, rekao je da su i tebe ugrizli, ali si se izliječila.«
»To je istina. Bila sam ugrizena. To znaš. Ali očito je da se nisam transformirala u vuka.«
»Nikad?« gorljivo me je promatrala.
Odmahnula sam glavom. »Ne. Jesi li se još nekome povje¬rila?«
Ponovno me ošinula pogledom. »Nisam toliko glupa.«
»Isabel se nekako domogla tvojih fotografija. Ako je mogla ona, mogao bi i netko drugi.«
»Ni jedna od njih ne prikazuje što se točno događa«, Olivia je rekla. »Rekla sam ti, nisam totalna glupača. Slikala sam ono prije i ono poslije. A tko bi u nešto takvo uopće povjerovao?«
»Isabel«, rekla sam
Olivia se namrgodila; »Oprezna sam. No, u svakom slučaju, nisam ga vidjela od svađe. Moram ići«, pokazala je prema auto¬busu. »Uistinu se nikada nisi promijenila?«
Sad sam ja nju ošinula pogledom. »Nikad ti nisam lagala, Olive.«
Gledala me. Zatim je rekla: »Želiš li doći k meni?«
Na neki način željela sam da mi kaže kako joj je žao. Zato što mi se nije povjerila. Zato što se nije javljala kad sam je zvala. Zato što se sa mnom posvađala. Zato što mi nije rekla »bila si u pravu«. Zbog toga sam rekla: »Čekam Sama.«
»Ok. Možda kasnije ovog tjedna.«
Trepnula sam. »Možda.«
Potom je otišla, ušla u autobus, postala tek silueta koja se probija prema stražnjem dijelu. Mislila sam da će mi njezino priznanje dati neki... osjećaj završetka, spokoja, ali sve što sam osjećala, bila je nelagoda i tjeskoba. Toliko dugo tragala sam za Jackom, a Oli¬via je cijelo vrijeme znala gdje se nalazi... Nisam znala što o tome misliti.
Bronco je polako išao prema meni, zaustavljao se na parki¬ralištu. Pogled na Sama ispunio me je željenim mirom koji nisam osjetila nakon razgovora s Olivijom. Sam pogled na moj auto činio me sretnom. Čudno!
Sam se nagnuo i otvorio mi suvozačka vrata. Još uvijek je izgledao pomalo umorno. Dodao mi je vrelu kavu u čaši od sti- ropora. »Tvoj telefon zazvonio je prije samo nekoliko minuta.«
»Hvala«, ušla sam u auto i zahvalno prihvatila kavu. »Danas sam poput zombija. Umirem za kavom, a upravo sam imala jedan vrlo čudan razgovor s Olivijom. Čim popijem kavu, prepričat ću ti ga. Gdje je moj telefon?« Sam je pokazao prema pretincu.
Smjestila sam se na sjedištu, otvorila pretinac i uzela svoj te¬lefon. Jedna poruka. Nazvala sam glasovnu poštu, stavila mobitel na zvučnike, spustila ga na ploču s instrumentima i okrenula se prema Samu.
»Spremna sam«, rekla sam mu.
Nesigurno me pogleda. »Za što?«
»Za poljubac.«
Sam je zagrizao usnu. »Više volim da moj poljubac bude iz¬nenađenje.«
»Imate jednu poruku«, rekao je snimljeni glas.
Napravila sam grimasu i bacila se u sjedalo. »Izluđuješ me.«
Nasmiješio se.
»Bok, zlato! Nikada nećeš pogoditi na koga sam danas na- išla.« Mamin glas zujao je iz zvučnika mog mobitela. »Ako želiš, možeš se baciti na mene. To bi bilo u redu«, predložila sam.
Mama je zvučala uzbuđeno. »Naomi Ett! Znaš, išle smo za¬jedno u školu.«
»Nisam te smatrao takvom djevojkom«, Sam je rekao. Mi¬slim da se šalio.
Mama je nastavila, »Udana je, i to sve, i samo kratko u gra¬du, pa ćemo tata i ja provesti neko vrijeme s njom.«
Namrgodila sam se prema njemu. »Inače nisam, ali s tobom ništa nije sigurno.«
»Nećemo se vratiti do kasno«, zaključila je mama. »Sjeti se da u frižideru imaš nekih ostataka od jučer, i naravno, ako nas budeš trebala, imamo telefon sa sobom.«
Ostaci hrane! Od složenca koji sam ja napravila.
Sam je zurio u telefon, a snimljeni glas nastavio je tamo gdje je mama stala. »Ako želite ponovno preslušati poruku, pritisnite jedan. Ako želite izbrisati poruku...«
Izbrisala sam je. Sam je gledao u telefon odsutnim pogledom. Nisam znala o čemu razmišlja. Možda mu je, kao i meni, glava bila prepunjena raznim problemima, previše nejasnim i neopipljivim da bi mogli biti razriješeni.
Ugasila sam mobitel i zaklopila ga te time nekako prekinula začaranost. Samov pogled se odjednom izoštrio. »Otiđimo neka¬mo večeras!«
Digla sam obrvu.
»Ne, ozbiljno. Otiđimo nekamo. Mogu li te izvesti večeras? Na nešto bolje od jučerašnjih ostataka.«
Nisam znala što reći. Mislim da sam željela reći: »Zbilja mi¬sliš da me moraš pitati?«
Gledala sam Sama plamenim pogledom, blebetao je, riječi su se nestrpljivo sudarale, žurile se van. Da nisam pomirisala zrak, vjerojatno ne bih zamijetila da nešto ne štima. Ali preslatki miris tjeskobe dopirao je do mene u valovima. Tjeskobe zbog mene? Zbog nečega što se danas dogodilo? Zbog vremenske prognoze?
»Zašto?«
»Samo bih želio izaći iz grada večeras. Želio bih nekamo oti¬ći. Na kratki dopust. Nekoliko sati nečijeg tuđeg života, razumiješ? Ne moramo nikamo ako nećeš. Ako misliš da to nije...«
»Sam«, rekla sam, »šuti!«
Zašutio je.
»Vozi.«
Krenuo je.
Sam se uključio na saveznu autocestu, vozili smo se i vozili dok nebo iznad drveća nije postalo ružičasto, a ptice koje su nas preli¬jetale, crne siluete. Bilo je toliko hladno da je ispušni plin auta koji se upravo uključivao na cestu, bio vidljivo bijel na ledenom zraku. Jednom je rukom vozio, a prste druge isprepletao s mojima. Bila je to puno bolja ideja od ostanka doma s jučerašnjim složencem.
Možda sam se već navikla na njegovu tjeskobu ili je, do kad smo sišli s autoceste, nestala, jer autom se širio samo njegov mo- šusni miris vuka iz šume.
»Pa«, prozborila sam i prstom pomilovala njegovu ruku, »ka¬nio idemo?«
Sam me letimice pogledao, a svjetla s komandne ploče osvi- jedila su njegov turoban osmijeh. »U Duluth, u najnevjerojatniju slastičarnicu.«
Zapanjilo me da nas je vozio već cijeli sat kako bi nas doveo do slastičarnice. Istovremeno, bilo je to nevjerojatno glupo, s ob¬zirom na vremensku prognozu, ali svejedno neizmjerno slatko i dosjetljivo. »Nikada nisam tamo bila.«
»Imaju najbolje karamelizirane jabuke«, Sam je rekao obe- i'.ivajućim glasom. »I one ljepljive stvari, ne znam što su zapravo. Vjerojatno imaju milion kalorija. A vruća čokolada — oh, čovječe. Grace, to je nevjerojatno!«
Nisam bila u stanju govoriti. Bila sam glupavo očarana na- činom na koji je rekao: »Grace.« Tonom. Načinom na koji su njegove usne oblikovale samoglasnike. Bojom njegova glasa koja je brujala u mojoj glavi poput glazbe.
»čak sam napisao pjesmu o njihovim pralinama«, priznao je.
Ova rečenica privukla je moju pozornost. »Svirao si gitaru u maminom ateljeu. Rekla mi je da je to bila pjesma o meni. Zašto mi je nikada nisi otpjevao?«
Slegnuo je ramenima.
Gledala sam u briljantno osvijetljeni grad kroz prozor pored njega, svaka zgrada i most prkosno su svijetlili u zimskoj tami. Napredovali smo prema centru. Nisam se mogla sjetiti kad sam posljednji put bila u ovom gradu. »To bi bilo vrlo romantično. Bio bi to dodatak tvome nevjerojatno stereotipnom imidžu.«
Nije maknuo pogled s ceste, ali usne su mu se iskrivile. Na¬cerila sam se, skrenula pogled i promatrala naše kretanje kroz centar grada. Nije morao pratiti ulične znakove dok nas je vodio večernjim ulicama. Prugasti tragovi uličnih svjetala na vjetrobranu i bijele li¬nije na cesti bile su poput vremena koje protječe iznad i ispod nas.
Naposljetku, bočno je parkirao i rukom pokazao prema to¬plom svjetlošću obasjanom dućanu, nekoliko vrata ispred nas. Okrenuo se prema meni. »Raj.«
Zajedno smo izašli iz auta i pretrčali do ulaza. Nisam znala kolika je bila temperatura, ali dok sam otvarala staklena vrata sla¬stičarnice, moj dah pretvorio se u bezobličan oblak. Sam je ušao za mnom u toplu, žućkastu svjetlost; rukama je čvrsto stezao svoje tijelo. Zatim mi je prišao s leđa, privinuo me uz sebe i ruke mi čvrsto obavio oko prsa. Zvonce je još uvijek odzvanjalo iza našeg ulaska. Šapnuo mi je na uho: »Nemoj gledati. Zatvori oči i pomi¬riši oko sebe. Uistinu pomiriši. Znam da možeš.«
Naslonila sam mu glavu na rame, osjećajući toplinu njegova tijela, i sklopila oči. Nos mi je bio tek nekoliko centimetara udaljen od njegova vrata, i to je bio jedini miris koji sam osjećala. Tajan¬stveni miris zemlje, vjetra.
»Ne mene«, rekao je.
»To je sve što osjećam«, promrmljala sam, otvorila oči i digla pogled prema njemu.
»Ne budi tvrdoglava!« Sam me je neznatno pomaknuo tako da sam sada licem bila okrenuta prema srednjem dijelu dućana. Gledala sam u police prepunjene čokoladom i kolačićima u limenim kutijama, a u pozadini je svjetlucao pult s tvrdim bom bonima.
»Prepusti se, barem jednom. Vrijedit će truda, vjeruj mi!«
Njegove žalosne oči zaklinjale su me da istražim dio sebe koji sam godinama zanemarivala. Ne samo zanemarivala — dio sebe koji sam živ zakopala. Jer sam mislila da sam sama. Sad sam iza sebe imala Sama: držao me je tako čvrsto uz svoje tijelo kao da me pridržava da ne padnem, a njegov topli dah milovao mi je uho.
Sklopila sam oči, raširila nosnice i dopustila mirisima da pro¬vale poput bujice. Najsnažniji od njih, miris karamela i smedeg šećera, miris narančast i žut poput sunca, dopro je prvi. To je bilo lako. To bi prepoznao svatko. Zatim, naravno, miris čokolade, ta¬mne s malo gorčine, i šećerne mliječne. Mislim da jedna normalna djevojka ne bi mogla raspoznati više od toga: dio mene želio je stati na tome. Ali Samovo srce tuklo je iza mene i, prvi put u životu, prepustila sam se.
Pepermint je poput vrtloga ušao u moje nosnice, oštar poput stakla, zatim malina, gotovo preslatka, poput prezrela voća. Jabuka, miris prirodan i prhak. Lješnjaci, orasi, topli, zemljani poput Sama. Profinjeni, blagi miris bijele čokolade. Oh, Bože, neka vrsta moke, miris sočan, mračan, grešan. Uzdahnula sam od zadovoljstva, ali bilo je još. Kolačići s putrom na policama dodavali su brašnasti miris zadovoljstva, slijedile su lizalice, cijela gungula voćnih mirisa, presnažnih da bi bili prirodni. Slankasti zalogaj pereca, osvježava¬jući miris limuna i krhka naznaka anisa. Zatim mirisi čije nazive nisam znala. Zastenjala sam.
Sam me je nagradio najnježnijim mogućim poljupcem u uho prije nego što je šapnuo: »Nevjerojatno, zar ne?«
Otvorila sam oči. Boje su izgledale slabe i bez sjaja u uspored¬bi s onim što sam upravo iskusila. Nisam mogla naći riječi koje ne Ili zvučale beznačajno pa sam samo kimnula. Ponovno me polju¬bio, ovaj put u obraz, i zagledao u mene, vedar i ushićen nečim što je vidio na mojem licu. Odjednom sam shvatila da iskustvo ovog mjesta nije podijelio ni s kim do sada. Samo sa mnom.
»Predivno je«, rekla sam naposljetku, glasom gotovo nečuj¬nim; nisam bila sigurna je li me mogao čuti. Ali naravno da jest. Mogao je čuti sve što i ja.
Nisam bila sasvim spremna priznati koliko sam zapravo bila abnormalna.
Sam me je pustio iz zagrljaja, uhvatio za ruku i povukao u unutrašnjost dućana.
»Dođi! Sada dolazi teži dio! Izaberi nešto! Što bi željela? Izaberi nešto! Bilo što!«
Želim njega. Osjetiti stisak njegove ruke na svojoj, dodir nje¬gove kože, gledati ga dok se kreče ispred mene istovremeno vuk i čovjek, i sjećati se njegova mirisa — osjećala sam bol od čežnje, od želje za njegovim poljupcem.
Sam mi je čvršće stisnuo ruku, kao da mi čita misli, i poveo me prema pultu sa slatkišima. Zurila sam u redove savršenih čoko¬lada, malih kolačića, pereca s raznim preljevima i pralina.
»Hladna večer, zar ne?« upitala je djevojka iza pulta. »Rekli su da će pasti snijeg. Jedva čekam!« Uputila nam je blesav, blag osmijeh i gledala nas — glupavo sretne, kako se držimo za ruke i slinimo nad čokoladama.
»Sto je najbolje?«
Djevojka je odmah pokazala na nekoliko polica s čokoladom. Sam je odmahnuo glavom: »Možemo li dobiti dvije vruće čoko¬lade?«
»Sa šlagom?«
»Naravno, nije potrebno pitati!«
Nasmiješila se i okrenula nam leđa kako bi pripravila vruću čokoladu. Otvorila je limenku kakaa i gust, sočan dim izvio se iznad pulta. Polako je sipala ekstrakt peperminta na dno papirnate čaše, a ja sam se okrenula prema Samu i uhvatila ga za drugu ruku. Propela sam se na prste i ukrala s njegovih usana nježan poljubac. »Iznenađenje«, rekla sam.
Sam se nagnuo i poljubio me. Usne je čeznutljivo zadržao na mojima, zubima mi okrznuo donju usnu, izazivao trnce svojim dodirima. »Iznenađenje i tebi.«
»Zbilja podmuklo«, rekla sam zadihanije nego što sam željela.
»Vas dvoje ste zbilja preslatki«, rekla je djevojka i na pult stavila dvije šalice iz kojih je virio šlag. Imala je nesimetričan, nepo¬sredan osmijeh zbog kojeg mi se činilo da se često smije. »Koliko dugo izlazite?«
Sam mi je pustio ruku, izvukao novčanik i platio. »Šest go¬dina.«
Naborala sam nos kako bih prikrila smijeh. Naravno, računao je i vrijeme koje smo proveli kao dvije potpuno različite vrste.
»Oho!« djevojka je kimnula s odobravanjem. »Prilično ne¬vjerojatno uzevši u obzir koliko ste mladi.«
Sam mi je dodao čokoladu, nije odgovorio. Ali promatrao me je posesivno — pitala sam se je li svjestan svog pogleda, nebrojeno puta intimnijega nego što bi tjelesni dodir ikada mogao biti.
Čučnula sam i pregledavala tvrde slatkiše od badema i čoko¬lade u podnožju pulta. Nisam imala odvažnosti pogledati u lice Samu ni djevojci dok sam se pripremala izreći; »Bila je to Ijubav iia prvi pogled«, priznala sam.
Djevojka je uzdahnula. »Tako ste romantični! Nemojte se nikada promijeniti, molim vas, poslušajte me! Svijetu je potrebno više takve Ijubavi.«
»Grace, želiš li probati ovo?« Samov glas bio je promukao.
Iz njegova glasa, tona, nagovještaja, shvatila sam da su moje liječi imale snažniji učinak od namjeravanoga. Pitala sam se kad nui je posljednji put netko rekao da ga voli.
Ova misao me je rastužila.
Uspravila sam se i ponovno stala uz Sama. Njegovi prsti stezali su moje gotovo do boli. Rekla sam: »Ovi kolačići od putra izgledaju fantastično. Možemo li dobiti koji?«
Sam je kimnuo djevojci iza pulta. Nekoliko minuta potom u ruci sam držala malu papirnatu vrećicu sa slatkišima, a na vrhu Samova nosa bijelila se mrlja šlaga. Prstom sam mu je pokazala, a on je, posramljen, napravio grimasu, i obrisao nos krajem rukava.
»Upalit ću auto«, rekla sam i dodala mu vrećicu. Gledao me je, no ništa nije odgovorio pa sam objasnila: »Ugrijat ću ga.«
»Oh. Da. Dobro razmišljaš.«
Mislim da je smetnuo s uma koliko je vani bilo hladno. Ali ja nisam. U glavi sam vidjela užasavajuću sliku Samova tijela kako se grči dok ja pokušavam pojačati grijanje u autu. Ostavila sam ga u dućanu i krenula u mračnu, zimsku noć.
Zapanjio me je osjećaj samoće koji me obuzeo čim su se za mnom zatvorila vrata. Nepregledna noć napadala me, izgubljenu bez mog uporišta — Sama, njegova dodira, mirisa.
U ovom gradu ništa mi nije bilo poznato. Ako bi Sam ov¬dje i sada promijenio oblik, ne znam koliko bi mi bilo potrebno da nađem put kući ili da smislim što s njim — ne bih ga mogla ostaviti ovdje, desecima kilometara udaljenoga od njegove šume. Izgubila bih ga, izgubila bih oba oblika svoga Sama. Ulice su bile posute bijelim prahom, pahuljice, nježne i zlokobne lebdjele su oko mene. Dok sam otključavala auto, moj dah stvarao je sablasne oblike.
Ovakva, rastuća tjeskoba bila je netipična za mene. Drhtala sam u autu, čekala da se zagrije i pijuckala vruću čokoladu. Sam je bio u pravu — čokolada je bila nevjerojatno ukusna i poboljšavala mi je raspoloženje. Pepermint je davao svježinu mojem nepcu, a čokolada me istovremeno ispunjavala toplinom. Čokolada je tako¬đer djelovala umirujuće; kad se auto napokon zagrijao, pomislila sam da su moje zloslutne misli bile tek glupo umišljanje.
Iskočila sam iz auta, gurnula glavu kroz odškrinuta vrata sla¬stičarnice i ugledala Sama kako se mota oko njih. »Spremno je.«
Sam je vidljivo zadrhtao na udar hladnog zraka i bez riječi pojurio prema Broncu. Zahvalila sam djevojci iza pulta i krenula za Samom, ali nešto što sam vidjela na pločniku zaustavilo me je na mjestu. Ispod neurednih otisaka koje je Sam ostavio iza sebe, bili su drugi, stariji, koje prije nisam primijetila. Netko je koračao naprijed-nazad ispred slastičarnice.
Pogledom sam pratila putanju mekih, lakih koraka pred du¬ćanom, zatim njihov trag preko pločnika. Oko pet metara dalje, izvan osvjetljenja ulične lampe, nalazila se neobična hrpa. Oklije¬vala sam, mislila u sebi, Idi u auto, no instinkt mi nije dao mira i približila sam se:
jakna tamne boje, traperice i dolčevita, od kojih se, jasan u tankom sloju snijega, udaljavao trag životinjskih šapa.


ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Sam

0°C

Zvuči glupo, ali jedna od Graceinih osobina koju zbilja volim je ta da njoj riječi nisu potrebne. Nekad sam jednostavno želio svoju tišinu, nijemu, ispunjenu mislima, ispražnjenu od ri¬ječi. U situaciji u kojoj bi neka druga djevojka pokušala započeti razgovor. Grace je samo uzela moju ruku u svoju i spustila naše isprepletene prste na moju nogu, naslonila glavu na moje rame i u tom položaju ostala nakon što smo već odavno prošli Duluth. Nije zapitkivala zašto se tako dobro snalazim po gradu ili zašto se moj pogled zadržavao, gotovo čeznutljivo, na cesti kojom su moji roditelji nekada davno skretali u naš stari kvart, ili kako to da je mladić iz Dulutha završio u vučjem čoporu blizu kanadske granice.
A kad je napokon progovorila, maknuvši ruku s moje kako bi dohvatila kolačić iz vrećice, ispričala mi je kako je jednom, dok je bila dijete, napravila kolačiće s kuhanim uskršnjim jajima, umjesto sa sirovim. Upravo to mi je trebalo — ugodna razbibriga.
Koja je trajala sve dok nisam čuo zvonjavu mobilnog telefo¬na; silazni niz tonova koji je dolazio iz mog džepa. Jedan trenutak proveo sam pitajući se što telefon radi u mojoj jakni, a tada sam se sjetio Becka kako mi ga otiskuje u ruku dok pogledom pratim nešto pored njega. »Kad me budeš trebao, nazovi me.« To je sve što je rekao.
Zanimljivo da je upotrijebio riječ kad umjesto ako.
»Je li to telefon?« Graceine obrve spustile su se duboko na oči. »Zar ti imaš telefon?!«
Ugodna razbibriga pucala je i razbijala se oko mene, dok sam iskapao telefon iz džepa. »Do nedavno ga nisam imao«, rekao sam slabašno. Nastavila me je promatrati, a bljesak povrijeđenosti u njezinu pogledu jednostavno me ubijao. Obrazi su mi pocrvenjeli od srama. »Upravo sam ga nabavio«, rekao sam. Telefon je ponovno zazvonio i pritisnuo sam zelenu slušalicu. Nisam morao pogledati u zaslon da bih znao tko me zove.
»Sam, gdje si? Hladno je.« Beckov glas bio je ispunjen iskre¬nom brigom koju sam uvijek do sada cijenio.
Bio sam svjestan Graceina pogleda.
Nisam želio njegovu brigu. »Dobro sam.«
Beck je zastao, zamislio sam ga kako raščlanjuje ton mog glasa. »Sam, nije sve tako crno— bijelo kako izgleda. Pokušaj razumjeti! Ne želiš mi pružiti priliku da ti objasnim. Reci mi, kad sam bio u krivu?«
»Sada«, rekao sam i prekinuo. Gurnuo sam telefon natrag u džep, očekujući da će ponovno zazvoniti. Djelomice sam se tome
nadao — ali ne bih se javio.
Grace me nije pitala tko je to bio. Nije tražila da joj objasnim što se događa i što je bilo rečeno. Znam kako je čekala da joj se dobrovoljno povjerim, a ja sam znao da bih trebao, ali nisam mogao. Jednostavno... jednostavno nisam mogao podnijeti pomisao da doživi Becka na taj način. Možda sam nisam mogao podnijeti pomisao na Becka u tom svjetlu.
Šutio sam.
Progutala je, zatim izvukla svoj telefon. »To me je podsjetilo, trebala bih provjeriti poruke. Ha! Kao da bi se moja obitelj sjetila nazvati me!«
Proučavala je mobilni telefon, plavkasti zaslon osvijetlio je dlan njezine ruke i bacio sablasni odsjaj na bradu.
»Jesu li?« upitao sam.
»Naravno da nisu. Druže se sa starim prijateljima.« Ukucala je broj i čekala. Čuo sam mrmljanje s druge strane žice, pretiho, nerazumljivo. »Bok, ja sam. Da, dobro sam. Oh. Dobro, onda vas neću čekati. Dobru zabavu. Bok.«
Sklopila je telefon i zakolutala svojim smeđim očima prema meni, osmjehujući se umorno.
»Idemo se vjenčati u tajnosti.«
»Morali bismo voziti do Las Vegasa«, rekao sam. »Ovdje u ovo doba nema nikoga tko bi nas mogao oženiti osim poneke srne i nekoliko pijanaca.«
»To bi onda sigurno bila srna«, rekla je čvrstim glasom. »Pi¬janci ne bi bili u stanju izgovoriti naša imena, i to bi potpuno pokvarilo trenutak.«
»Na neki način, srna koja vjenčava vukodlaka i djevojku čini se kao prikladan izbor.«
Grace se nasmijala. »To bi sigurno privuklo pažnju mojih roditelja. Mama, tata, udala sam se! Nemojte me tako gledati. Mi¬jenja dlaku samo pola godine.«
Odmahnuo sam glavom. Želio sam joj zahvaliti, međutim rekao sam: »Beck me je zvao.«
»Tvoj Beck?«
»Da. Bio je u Kanadi sa Salemom — jednim od vukova koji je potpuno poludio«. Ovo je samo djelomice bila istina, ali ipak istina.
»Željela bih ga upoznati«, Grace je bila izravna. Izraz lica sigurno mi je postao čudan jer je nastavila: »Becka. On ti je poput oca, nije li?«
Prelazio sam prstima po površini volana, a pogledom od ceste do svojih pobijeljenih zglobova. Zanimljivo kako su mnogi ljudi uzimali svoju ljudsku kožu zdravo za gotovo, nikada nisu pomi¬šljali o tome kako bi bilo izgubiti je.
Kožu svlačim.
Razbor gubim
Vlasti nemam nad sobom Jedno sam s patnjom.
Pokušao sam se sjetiti Becka u njegovom najočinskijem iz¬danju. »U kući smo imali veliki roštilj i sjećam se, jedne noći, dosadilo mu je kuhanje i rekao je: >Sam, večeras nas ti hraniš.< Pokazao mi je kako pritiskom provjeriti jesu li odresci dovoljno pečeni, i kako ih ispeći na naglo i na taj način sačuvati sočnost.«
»Ispali su super, zar ne?«
»Pakleno su zagorjeli«, bila je to činjenica. »Usporedio bih ih s ugljenom, ali ugljen je u usporedbi s njima jestiv.«
Grace se počela smijati.
»Beck je svoj pojeo«, prisjećao sam se s potištenim osmije¬hom. »Rekao je da je to bio najbolji odrezak ikada, zato što ga nije morao sam pripraviti.«
Činilo mi se kao da se to zbilo uistinu davno.
Grace se osmjehivala, kao da su stare priče o meni i vođi čopora najljepše na svijetu. Kao da su bile poticajne. Kao da smo imali nešto posebno, Beck i ja, otac i sin.
U mislima sam vidio mladića u džipu kako me gleda i govori, Pomozi!
»Koliko je prošlo? Ne od odrezaka. Otkad si ugrizen«, pi¬tala je.
»Imao sam sedam godina. Jedanaest godina.«
»Kako to da si u ovoj šumi? Hoću reći, iz Dulutha si, zar ne? lako piše na tvojoj vozačkoj dozvoli.«
»Nisam bio napadnut u šumi«, rekao je. »O napadu na me¬ne pisale su sve novine.«
Grace me je uporno promatrala — zurio sam naprijed, u jed¬va vidljivu cestu.
»Dva vuka napala su me dok sam ulazio u školski autobus. Jedan me prikovao uz tlo, drugi me ugrizao.« Rasporio, zapravo, Kao da mi je samo želio pustiti krv. Ali, naposljetku, to je bio cilj, nije li? Iz sadašnje perspektive sve je izgledalo jasno do bola. Nikada prije nisam stavljao u pitanje svoje jednostavno dječje sjećanje — vukovi su me napali i Beck me je spasio, nakon što su me roditelji pokušali ubiti. Bio sam toliko privržen Becku, a Beck je u svemu bio besprijekoran — nikada prije nisam ni zaželio pogledati malo dublje.
Ali sada, dok sam prepričavao Grace svoju životnu priču, ne¬izbježna istina iskrsnula mi je pred očima — napad na mene nije bila tek slučajnost. Bio sam izabran, gonjen, dovučen na ulicu kako bih bio inficiran, baš poput onih mladih ljudi u džipu. Zatim je došao Beck i pokupio ostatke.
»Ti si najbolji od njih«, čuo sam Beckov glas u mislima. Nadao se da ću ga nadživjeti i preuzeti brigu o čoporu. Trebao sam biti ljut. Bijesan jer su mi ukrali život. Ali u meni je šumio tupi zvuk ništavila.
»U gradu?« Grace je upitala.
»U predgrađu. U blizini nije bilo šume. Susjedi su rekli da su vidjeli vukove kako bježe kroz njihova dvorišta.«
Šutjela je. Činjenica da su me gonili s namjerom meni je bila očita. Čekao sam da sama dođe do istog zaključka. Želio sam čuti iz njezinih usta koliko je to sve bilo nepravedno. Ali nije ništa rekla. Osjetio sam kako se mrgodi, razmišlja.
»Koji vukovi?« naposljetku je upitala.
»Ne sjećam se. Jedan od njih bio je crn, možda je to bio Paul. To je sve čega se sjećam.«
Šutnja se otegnula, zatim smo stigli kući. Kolni prilaz bio je prazan. Grace je glasno i polako izdahnula.
»Izgleda da smo ponovno sami«, rekla je. »Ostani ovdje dok ne otključam vrata, dobro?«
Iskočila je iz auta i pustila unutra eksploziju ledenog zraka ko¬ji mi je štipao obraze. Grijanje sam stavio na maksimum kako bih se pripremio na put do kuće. Prislonio sam se uz otvore kroz koje je prodirao topli zrak, vrućina mi je probadala kožu. Čvrsto sam stisnuo oči i pokušao snagom volje svoje misli usmjeriti na nešto drugo, vratiti se u stanje ugode i razbibrige. Vratiti se u trenutke iz slastičarnice, kad sam Grace naslanjao na sebe, osjećao kako to¬plina njezina tijela prodire do mene, promatrao je kako njuši zrak, znajući da upija miris mene — i zadrhtao sam. Nisam bio siguran mogu li izdržati još jednu noć s njom — suzdržavajući se.
»Sam!« Grace me je pozvala izvana. Otvorio sam oči i usre¬dotočio se na njezinu glavu koja je provirivala kroz odškrinuta vrata. Pokušavala je ulaz održati što toplijim za mene. Lukavo.
Vrijeme za pokret. Zalupio sam vratima i izletio van. Sunuo sam klizavim kolnikom, poskliznuo se na ledu, a hladnoća mi je bola i nadraživala kožu.
Grace je tresnula ulaznim vratima za mnom, zaključala hlad¬noću vani i obgrlila me rukama, grijući moje tijelo svojim. Glas joj je bio zadihani šapat u mom uhu: »Jesi li se ugrijao?«
Oči su mi se postupno prilagodavale na treperenje svjetla u njezinim očima, obris kose i na njezine ruke oko mene. Zrcalo na zidu pružalo je sličan, zamućen odraz njezina tijela privijenog uz moje. Šutio sam u njezinu zagrljaju još jedan trenutak, zatim izustio: »Dobro sam.«
»Jesi li gladan?« Glas joj je zvučno odzvanjao drvenim po¬dovima prazne kuće. Osim njezina glasa jedini drugi zvuk u kući bilo je ujednačeno, duboko disanje zraka kroz otvore za grijanje. Bio sam potpuno svjestan da smo sami.
Progutao sam: »Želim ići u krevet.«
U njezinom glasu čuo sam olakšanje. »I ja.«
Gotovo sam požalio što je bila istog mišljenja; ako bih ostao budan, pojeo sendvič, gledao televiziju, ili nešto slično, možda bih mogao smetnuti s uma koliko sam je želio.
Ali nije protuslovila. Odbacila je cipele iza vrata i meko kre¬nula hodnikom ispred mene. Tiho smo ušli u njezinu mračnu sobu osvijetljenu samo mjesečinom koja se odbijala o tanki sloj snijega. Vrata su se zatvorila s tihim uzdahom i škljocajem. Naslonila se na vrata, s rukom na bravi iza sebe. Jedan trenutak tiho je stajala, zatim je rekla: »Sam Roth, zašto si tako oprezan sa mnom?«
Pokušao sam joj reći istinu. »Ja... to je zato... Ja nisam životinja.«
»Ne bojim te se«, rekla je.
Nije izgledala uplašeno. Izgledala je prelijepo, osvijetljena mje¬sečevom svjedošću, primamljiva, mirisala je na pepermint, sapun i kožu. Proveo sam jedanaest godina gledajući ljude kako postaju životinje, potiskivao instinkte, kontrolirao se, borio se ostati čovje¬kom, borio se za pravu stvar.
Kao da mi je pročitala misli rekla je; »Želiš mi reći da me jedino vuk u tebi želi poljubiti?«
Sve u meni željelo je poljubiti je, ljubiti je dok ne nestanem. Podlaktice sam naslonio na vrata, nagnuo se prema njezinu licu i poljubio je, vrata su zacvilila. Njezine vrele usne uzvraćale su mi poljubac, jezikom je palacala po mojim zubima. Naslonjena na vra¬ta, na svoje ruke. Sve u meni zujalo je, naelektrizirano, želio sam se približiti još nekoliko centimetara koji su me od nje odvajali.
Poljubila me strastvenije, šumno je dahtala u moja usta i grizla mi donju usnu. Oh, Bože, to je bilo nevjerojatno. Zarežao sam prije nego što sam se mogao zaustaviti, prije nego što sam mogao pomisliti da bi mi zbog toga trebalo biti neugodno. Grace je izvukla ruke i savila ih oko mog vrata, privlačila me bliže k sebi.
»To je bilo toliko seksi!« rekla je drhtavim glasom. »Nisam znala da možeš biti još više seksi nego što već jesi.«
Poljubio sam je prije nego što je mogla nastaviti govoriti. Na- traške sam ušao u sobu s njom u naručju, ruku isprepletenih u za¬grljaju, osvijetljenih mjesečinom. Prste je uvukla u moje traperice, palcima mi okrznula kukove, privlačila me još bliže.
»Oh, Bože, Grace«, hvatao sam dah, »nevjerojatno precje¬njuješ moju samokontrolu.«
»Samokontrola nije ono što želim.«
Ruke su mi bile ispod njezine košulje, dlanovi pritisnuti uz njezina leda, a prsti rašireni preko cijele površine — ne sjećam se kako su tamo dospjele. »Ne želim učiniti nešto zbog čega će ti poslije biti žao.«
Graceina leđa izvijala su se pod mojim prstima, kao da ih je moj dodir oživio. »Samo nemoj stati.«
Toliko puta, na toliko mnogo načina, zamišljao sam je kako izgovara ove riječi, ali nijedna od mojih fantazija nije se mogla mjeriti sa stvarnošću.
Nespretno smo našli krevet. Dio mog uma bio je oprezan, smatrao da bi trebali biti tihi u slučaju da se njezini roditelji nena¬dano vrate. Pomogla mi je svući košulju preko glave i rukom prešla preko mojih prsa. Stenjao sam, zaboravivši na sve osim njezinih ruku na svojoj koži. Moj um tragao je za stihovima, za nizom ri¬ječi kojima bi opisao taj trenutak, ali nisu nailazile. Nisam mogao misliti ni na što osim na njezin dlan kako nježno prelazi mojom kožom.
»Mirišeš tako dobro«, Grace je šapnula. »Svaki put kad te dotaknem, tvoj miris postaje još snažniji.« Njezine nosnice micale su se, poput vučjih, znala je koliko je želim. Znala je što sam i svejedno me željela.
Dopustila mi je da je nježno položim na jastuke. Opkoračio sam je nogama u trapericama, moje tijelo iznad njezina, njezina glava među mojim rukama.
»Jesi li sigurna?« upitao sam.
Njezine su oči blistale, uzbuđene. Kimnula je.
Spustio sam se niže i poljubio njezin trbuh; bila je to toliko prirodna gesta, toliko ispravna, kao da sam ga poljubio već tisuću puta i kao da to namjeravam učiniti još najmanje toliko.
Vidio sam sjajni, ružni ožiljak koji je čopor ostavio na njezinu vratu i ključnoj kosti.
Grace je povukla pokrivače preko nas, ispod njih smo se oslobodili odjeće. Dok smo priljubljivali naša tijela, otresao sam se svoje kože zarežavši, i oslobodio u sebi, niti vuka niti čovjeka, nego Sama.


ČETRDESET PETO POGLAVLJE

Grace

-1°C

Telefon je zvonio. To je bila moja prva misao. Sljedeće što sam primijetila bila je Samova gola ruka preko mojih grudiju. Za¬tim sam konstatirala da mi je lice, tamo gdje je izvirivalo iz pokri¬vača, hladno. Trepnula sam, pokušala sam se probuditi, neobično dezorijentirana u svojoj vlastitoj sobi. Trenutak nisam shvaćala zašto moja budilica ne svijetli u mraku i da jedina svjetlost u sobi dolazi od mjesečine i zaslona telefona koji je zvonio.
Izvukla sam ruku i dohvatila ga, oprezna da ne pomaknem Samovu ruku na meni. Kad sam ga napokon dohvatila, telefon je prestao zvoniti. Bože, bilo je ledeno! Sigurno je snježna oluja koju su predvidjeli isključila struju. Pitala sam se koliko dugo neće biti struje i trebam li se brinuti za Sama. Oprezno sam pomaknula po¬krivače i našla ga sklupčanog uz mene, glave uz moje tijelo; jedino su njegova blijeda, naga ramena bila vidljiva u prigušenoj svjetlosti.
Čekala sam, pokušala osjetiti nešto loše u blizini njegova tije¬la priljubljenog uz svoje, no osjećala sam se toliko punom životne energije da mi je srce tuklo od uzbuđenja. Ovo: Sam i ja, to je bio moj pravi život. Život u kojem sam išla u školu, čekala roditelje i slušala Racheline priče o braći i sestrama — činio se poput izbli¬jedjela sna. To je bio život koji sam vodila čekajući Sama. Daleko i žalobno, vukovi su počeli zavijati, a nakon nekoliko sekundi te¬lefon je ponovno zazvonio. Tonovi su se nizali silazno: neobičan, digitalizirani odjek vučjeg zavijanja.
Tek kad sam telefon prinijela uhu, primijetila sam svoju po¬grešku.
»Sam?« Glas s druge strane žice bio je nepoznat. Baš sam glupa! S noćnog sam ormarića uzela Samov telefon, ne svoj. Dvije sekunde dvojila sam što odgovoriti. Kratko sam razmatrala trebam li prekinuti vezu, ali nisam mogla.
»Ne«, odgovorila sam, »nije Sam.«
Glas je bio ugodan, ali s naznakom oštrine. »Oprostite. Na¬zvao sam pogrešan broj.«
»Niste«, rekla sam. »Ovo je Samov telefon.«
Duga, teška stanka, zatim: »Oh.« Još jedna stanka. »Ti si ona djevojka? Djevojka koja je bila u mojoj kući?«
Pokušala sam vidjeti što bih dobila nijekanjem, i to je bilo - ništa. »Da.«
»Imaš li ime?«
»A vi?«
Kratko se nasmijao, iako za to nije bilo razloga, ali ne neu¬godno. »Počinješ mi se sviđati. Ja sam Beck.«
»Jasno.« Glavu sam okrenula od Sama koji je još uvijek du¬boko disao, moj glas bio je prigušen. »Što ste učinili da ga toliko naljutite?«
Ponovno kratak smijeh. »Još uvijek je ljut na mene?«
Razmišljala sam kako odgovoriti: »Ne sada. Spava. Trebam li mu prenijeti poruku?« Zurila sam u Beckov broj, želeći ga za¬pamtiti.
Nastupila je još jedna otegnuta stanka, toliko duga da sam pomislila kako je prekinuo vezu, zatim sam s druge strane žice čula glasan uzdah. »Jedan od njegovih... prijatelja je ozlijeđen. Možeš Ii ga probuditi?« Jedan od vukova. O tome se radilo.

Skliznula sam pod pokrivač: »Oh, naravno. Naravno, probudit ću ga.«
Spustila sam telefon i nježno pomaknula Samovu ruku kako bih mu mogla vidjeti uho i profil. »Sam, probudi se! Sam, telefon! Važno je!«
Okrenuo je glavu, njegovo žuto oko bilo je otvoreno. »Stavi mobitel na zvučnike.«
Poslušala sam i spustila aparat na svoj trbuh tako da je zaslon odaslao mali plavi kružni odsjaj na gornji dio moje potkošulje. »Što se dogodilo?« Sam se podupro laktom, napravio grimasu kad je osjetio hladnoću i povukao naglo pokrivače oko nas: u sre¬dištu šatora od deka bio je telefon.
»Netko je napao Paula. U užasnom je stanju, rastrgan u ko¬madiće.«
Samova usta oblikovala su malo slovo o. Mislim da nije bio svjestan kako mu lice izgleda — u mislima je bio daleko, s čo¬porom. Naposljetku je izustio: »Možeš li... jesi li — krvari li još uvijek? Je li bio čovjek?«
»Da, čovjek. Pokušao sam saznati tko je to učinio — da ga ubijem. Mislio sam... Sam, mislio sam kako ću te morati nazvati i reći ti da je mrtav. Bilo je tako strašno. Ali mislim da je počeo zacjeljivati. Jedna stvar je sigurna — tko god da ga je izgrizao malim ugrizima po vratu, zapešćima i trbuhu...«
»... znao je na koji način će ga ubiti«. Sam je završio.
»Bio je to vuk«. Beck je rekao. »Toliko sam uspio izvući iz njega.«
»Jedan od tvojih novih?« Sam se iznenađujućom žestinom okomio na njega.
»Sam.«
»Moguće je?«
»Sam. Ne. Oni su unutra.«
Samovo tijelo bilo je napeto pored moga. Zadubila sam se u misli pokušavajući odgonetnuti značenje riječi Jedan od tvojih novih. Nije li Jack bio jedini novi vuk?
"Hoćeš li doći?« Beck je upitao. »Možeš li? Je li prehladno?"
»Ne znam.« Po izrazu njegovih usta, znala sam da odgovara na prvo pitanje. Od Becka ga je odvajalo nešto snažno, moćno, što god da je bilo.
Beck je nastavio izmijenjenim glasom, mekšim, mlađim, ra njivijim: »Molim te. Sam, nemoj se ljutiti na mene. Ne mogu to podnijeti.«
Sam se licem odmaknuo od telefona.
»Sam«, Beck je blagim glasom zvao.
Tijelo mu je zadrhtalo, sklopio je oči.
»Jesi li tu?«
Pogledala sam Sama — šutio je. Nisam se mogla oduprijeti pobudi — bilo mi je žao Becka: »Ja jesam«, rekla sam.
Nastupila je duga stanka, potpuno lišena atmosferskih smetnji i pucketanja; mislila sam da je prekinuo vezu. Upitao je, vrlo pa¬žljivo: »Koliko mnogo znaš o Samu, djevojko bez imena?«
»Sve.«
Stanka. Zatim: »Želio bih te upoznati.«
Sam je pružio ruku i prekinuo vezu. Svjetlo sa zaslona nestalo je ostavivši nas u potpunome mraku ispod pokrivača.



ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE
Grace

7°C


Moji roditelji nisu imali pojma. Nakon noći koju smo Sam i ja proveli zajedno, najviše od svega fascinirala me činjenica da moji roditelji nisu o tome imali pojma. Pretpostavljala sam da je to normalno. Pretpostavljala sam da je osjetiti blagi ubod krivnje normalno. Pretpostavljala sam da je osjećati se bunovno normalno. Osjećala sam se kao da sam prije Sama vidjela sebe kao dovršenu sliku, zatim je došao Sam i otkrio mi da sam zapravo slagalica - sastavljena od mnogobrojnih sitnih dijelova, pa me rastavio i ponovno sastavio. Bila sam jasno svjesna svakog i najneznatnijeg osjećaja, sada su svi savršeno zauzimali svoja mjesta.
Sam je bio tih, previše, pustio me da vozim; držao moju de¬snu ruku u svojima dok sam lijevom vozila. Za njegove misli dala bih milijune.
»Što bi želio raditi danas popodne?« naposljetku sam ga upitala.
Pogledao je kroz prozor, prstom je gladio moju nadlanicu. Kroz prozor je svijet izgledao suho, papirnato. Kao da će svaki čas početi padati snijeg. »Bilo što s tobom.«
»Bilo što?«
Pogledao me i nasmiješio se. Bio je to čudan, iskrivljen osmi¬jeh. Možda se osjećao bunovno kao i ja. »Da, bilo što s tobom.«
»željela bih upoznati Becka«, rekla sam.
Eto! Izrekla sam! Bio je to jedan od dijelova slagalice, koji je, nakon što sam se javila na telefon, ostao zaglavljen u mojoj glavi.
Sam je šutio. Zurio je u školu, vjerojatno je mislio da ću za nekoliko minuta izaći na pločnik, krenuti prema školi i on će, ako samo malo pričeka, izbjeći diskusiju. Međutim, zatim je uzdahnuo, kao da je strahovito umoran. »Bože! Grace. Zašto?«
»On ti je poput oca. Sam, želim znati sve o tebi. Zar je to tako teško shvatiti?«
»Želiš složiti sve na svoje mjesto.« Samov pogled pratio je skupine učenika dok su se sporo kretali školskim parkiralištem. Odugovlačila sam s parkiranjem. »Sada nas želiš pomiriti, zamah¬nuti čarobnim štapićem i sve će ponovno biti na svome mjestu.«
»Ako me namjeravaš uzrujati, neće ti uspjeti. Znam da je to istina.«
Još jednom sam obišla parkiralište, a Sam je šutio. Naposljet¬ku je uzdahnuo. »Grace, mrzim ovu situaciju. Mrzim sukobe.«
»Neće doći do sukoba. Želi te vidjeti.«
»Ne znaš što se sve dogodilo. Užasne se stvari događaju. Ako imam ikakvih principa, doći će do sukoba. Teško mi je razmišljati nakon prošle noći.«
Žurno sam našla parkirno mjesto na najudaljenijem kraju parkirališta tako da se mogu suočiti sa Samom bez radoznalih po¬gleda. »Osjećaš krivnju?«
»Ne. Možda. Malo... osjećam neugodu.«
»Upotrebljavali smo zaštitu«, rekla sam.
Nije me pogledao. »Ne zbog toga. Samo se nadam... Nadam se da je bilo pravo vrijeme za to.«
»Bilo je pravo vrijeme.«
Skrenuo je pogled. »Jedno se pitam... jesi li se sek... vodila ljubav sa mnom samo da bi se osvetila svojim roditeljima?«
Zurila sam u njega. Zatim sam zgrabila ruksak sa stražnjeg sjedišta. Odjednom sam osjetila bijes; uši i obrazi zažarili su mi se.
nisam znala zašto. Nisam prepoznala svoj glas kad sam odgovorila. »Zbilja lijepo od tebe!«
Nije me pogledao. Kao da ga je bočni zid školske zgrade fas¬cinirao, do te mjere da me nije mogao gledati u oči dok me op¬tuživao da sam ga samo iskoristila. Obuzeo me je novi val ljutnje.
»Zar zbilja imaš takvo sranje od samopouzdanja da misliš kako te ne bih mogla željeti samo zbog tebe?« Odgurnula sam vrata i izašla iz auta. Sam se lecnuo od udara vjetra iako nije bio dovoljno hladan da bi mu naudio.
»Ovime si sve upropastio. Sve si upropastio!«
Zamahnula sam da zalupim vratima, ali on je ispružio ruku i zadržao ih.
»Grace, čekaj! Čekaj!«
»Što?«
»Ne želim ovako završiti razgovor!« Njegove oči molile su me, zaklinjale, najtužnije do sada. Gledala sam u njegove naježene ruke, ramena koja su drhtanjem reagirala na najmanji dašak vjetra. Nisam mogla podnijeti pogled na njega. Bez obzira koliko sam bila ljuta, oboje smo znali što bi se moglo dogoditi dok sam u školi. Mrzila sam to. Strah. Mrzila sam to.
»Oprosti što sam ono rekao!« Sam je ispalio, žurio se ispri¬čati prije nego što odem. »U pravu si. Ne mogu vjerovati da se nešto... netko... tako dobar može meni dogoditi. Nemoj se ljutiti. Grace, nemoj tako otići. Molim te, nemoj otići ljuta.«
Sklopila sam oči. Svim srcem zaželjela sam da je samo norma¬lan dečko, tako da ga mogu obasuti svojim povrijeđenim ponosom i ogorčenim gnjevom. Ali nije bio. Bio je krhak poput jesenjeg leptira kojeg će prvi mraz ubiti. Progutala sam gnjev, gorki zalogaj i otvorila vrata malo šire. »Ne želim da ikada pomisliš nešto takvo. Sam Roth!«
Kad sam izgovorila njegovo ime, sklopio je oči, trepavice su mu na trenutak prekrile žute šarenice, zatim je ispružio ruku i dodirnuo mi obraz. »Žao mi je.«
Uhvatila sam njegovu ruku, isprepleli smo prste, gledala sam ga u lice: »Što misliš kako bi se Beck osjećao da ga napustiš u ljutnji?«
Sam se nasmijao samoironičnim smijehom koji me podsjetio na Becka i noćašnji telefonski razgovor, zatim je spustio pogled. Znao je da imam Beckov broj. Izvukao je svoju ruku iz moje: »Otići ćemo, dobro? Posjetit ćemo ga.«
Namjeravala sam poći, ali sam se zaustavila. »Zašto si ljut na Becka, Sam? Zašto si tako ljut na njega? A nikada te nisam vidjela da se ljutiš na svoje roditelje.«
Po Samovu izrazu lica znala sam da se nikada ranije nije upi¬tao ovo pitanje. Dugo mu je trebalo da nađe odgovor.
»Zato što Beck — Beck nije morao učiniti ono što je učinio. Moji roditelji nisu imali izbora. Mislili su da sam čudovište. Bojali su me se. Nisu to planirali.«
Lice mu je bilo ispunjeno patnjom i nesigurnošću. Zakoračila sam u auto i nježno ga poljubila. Nisam znala što reći, pa sam ga poljubila još jednom, uzela svoj ruksak i izašla u sivi dan.
Kad sam pogledala preko ramena, još uvijek je sjedio nepo¬mičan, s nijemim, vučjim pogledom. Posljednje što sam vidjela bile su njegove polusklopljene oči, povjetarac mu je razbarušio crnu kosu — podsjetio me na noć kad sam ga prvi put vidjela.
Neočekivani vjetar, leden i prodoran, izazvao je trnce na mom vratu.
Odjednom sam osjetila blizinu zime. Zakoračila sam na ploč¬nik i sklopila oči, boreći se sa željom da se vratim Samu. Napo¬sljetku je osjećaj dužnosti nadvladao i krenula sam prema školi. Ali osjećala sam se kao da griješim.



ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE
Sam
6°C
Nakon što je Grace izašla iz auta, osjetio sam mučninu. Muč¬ninu od svađe s njom, mučninu od sumnje, od hladnoće na kojoj sam se jedva održavao u ljudskom tijelu. Bilo je to više od mučnine — pokolebanost, nemir. Previše rizika oko mene, previše nedovršenosti: Jack, Isabel, Olivia, Shelby, Beck.
Nisam mogao vjerovati da ćemo Grace i ja ipak posjetiti Becka. Pojačao sam grijanje u autu i glavu naslonio na volan. Nekoli¬ko trenutaka ostao sam u tom položaju dok izbrazdani vinil nije počeo žuljati moje čelo. Grijanje je bilo na maksimumu, u autu je ubrzo postalo vruće i zagušljivo, ali ja sam se osjećao ugodno. Promjena je bila daleko, osjećao sam se stabilno u svojoj koži.
Prvo sam mislio da bih mogao provesti cijeli dan tako — pje¬vušiti samom sebi:
Što sam bliži suncu, to sam više ja, moja koža pristaje mi, savršena
i čekati Grace, ali nakon pola sata osjetio sam da moram poći da¬lje. Više od toga, morao sam okajati svoje riječi. Tako sam odlučio otići ponovno do Jackove kuće. Još uvijek se nije pojavio — mrtav ili u novinama, pa je bilo logično započeti novu potragu od nje¬gove kuće. Grace bi bila sretna da me sada vidi — pokušavao sam vratiti sve na svoje mjesto. Zbog nje.
Ostavio sam auto pored osamljene ceste koja je vodila prema kampu drvosječa u blizini Culpeperove kuće i pošao prečacem kroz šumu. Borovi su bili bezbojni, mirisali su na snijeg, njihovi vrhovi njihali su se slabašno na hladnom vjetru od kojeg sam, ovdje pod granama, bio zaštićen. Dlake na mom vratu uspravile su se; pusta borova šuma neugodno je zaudarala po vuku. Je li moguće da se popišao baš na svako drvo?! Uobraženi gad.
Osjetio sam kretnju s desne strane. Poskočio sam i legao na tlo, prenapet. Zadržao sam dah.
Srna. Uhvatio sam kratak odsjaj širokih očiju, dugih nogu i bijelog repa, prije nego što je iznenađujuće nespretno nestala u šikari. Njezina prisutnost u šumi smirivala me, iako je značila da Jacka nema u blizini. Sa sobom nisam imao ništa što bi moglo poslužiti kao oružje, osim svojih ruku. Protiv nestabilnog, novona¬stalog vuka s mnogo adrenalina u krvi nisam imao mnogo šanse.
Približio sam se kući i ukočio se na rubu šume. Osluškivao sam glasove koje je vjetar nosio kroz drveće. Glasovi povišeni, srditi, djevojke i mladića koji su stajali blizu vrata. Ušuljao sam se u sjenu goleme kuće, šmugnuo iza ugla, prema njima, nečujan poput vuka. Nisam prepoznavao muški glas, žestok i dubok, ali instinktivno sam znao da je to Jack. Drugi glas bio je Isabelin. Raz¬matrao sam trebam li se razotkriti, ali oklijevao sam pokušavajući prvo saznati oko čega se prepiru.
Isabelin glas bio je visok. »Ne razumijem o čemu govoriš! Zašto mi govoriš da ti je žao? Zato što si nestao? Zato što si ugri¬zen? Zato...«
»Zbog Chloe«, rekao je mladić.
Stanka. »Kako to misliš zbog Chloe? Kakve veze pas ima s time?! Znaš li gdje je?«
»Isabel. Dovraga! Zar me ne slušaš? Nekad si zbilja glupa! Rekao sam ti, nakon što postanem vuk, ne znam što radim!«
Pokrio sam usta da prigušim smijeh. Jack je pojeo njezina psa!
»Govoriš mi da... ti... Bože! Ti si običan idiot!«
»Nisam se mogao kontrolirati. Rekao sam ti što sam. Nisi je trebala pustiti van.«
»Imaš li pojma koliko košta takav pas?«
»Buuu«, oponašao je plakanje.
»Dakle, što bih mogla reći roditeljima? Mama, tata, Jack je vukodlak i pogodite što se dogodilo s Chloe! Jack ju je pojeo!«
»Nemoj im ništa govoriti«, Jack je žurno rekao. »U svakom slučaju mislim da je gotovo s time. Mislim da sam našao lijek.«
Namrštio sam se.
»Lijek«, Isabelin glas ništa nije odavao. »Postao si vukodlak i sada misliš da se od toga možeš izliječiti?«
»Ne zamaraj svoj mozak time, plavušo — pričekaj nekoliko da¬na dok ne budem siguran. Kad budem siguran, sve ću im ispričati.«
»Da. Što god to značilo! Bože, ne mogu vjerovati da si pojeo Chloe!«
»Možeš li, molim te, prestati s time? Počinješ me živcirati!«
»Briga me. A što je s drugima? Zar ne postoje i drugi? Zar ti oni ne mogu pomoći?«
»Isabel, zašuti. Rekao sam ti da sam našao rješenje. Ne tre¬bam ničiju pomoć.«
»Ne misliš li da...«
Prasak — oštar, iznenađujuć, neprikladan. Zar je grana u bli¬zini pukla? Ili je to bio zvuk šamara?
Isabelin glas zvučao je drukčije kad je progovorila. Ne toliko snažno: »Samo budi oprezan da te ne vide. Mama je na terapiji
- zbog tebe, a tata nije u gradu. Vraćam se u školu. Ne mogu vjerovati kako si me pozvao da dođem samo da bi mi rekao kako si pojeo mog psa!«
»Nazvao sam te da ti kažem da sam našao rješenje. Ne izgle¬daš pretjerano uzbuđena oko toga.«
»Baš super! Izvrsno. Bok.«
Jedva trenutak kasnije čuo sam Isabelin džip kako uništava kol¬ni prilaz. Ponovno sam oklijevao. Nisam bio previše željan otkriti se
novom vuku koji je imao problem sa svladavanjem bijesa, dok ni¬sam bio siguran na čemu sam. Ali morao sam na toplo, ili se vratiti u auto ili ući u kuću. A kuća je bila bliže. Sporo sam se šuljao iza kuće, osluškivao Jackovo kretanje. Ništa. Sigurno je negdje unutra.
Našao sam vrata koja sam obio neki dan, prozor je već bio popravljen. Uhvatio sam kvaku. Otključano. Kako obzirno!
Čim sam ušao, začuo sam buku koju je Jack pravio svojim prekapanjem u inače praznoj kući. Šuljao sam se kroz hodnik osvijetljen prigušenom svjetlošću do izdužene kuhinje s visokim stropom, u crno-bijelim pločicama i crnim radnim plohama dokle je pogled sezao. Svjetlost, čista i bijela, prodirala je kroz dva pro¬zora na desnoj strani, osvjetljavala prljavo bijele zidove i nestajala u crnilu tava za prženje koje su visjele sa stropa. Cijela prostorija bila je crno— bijela.
Neizmjerno draža bila mi je Graceina kuhinja — topla, pre¬trpana, mirisala je na cimet, češnjak i kruh — od ovoga golemog, sterilnog prostora.
Jack mi je bio okrenut leđima, čučao je pred frižiderom od nehrdajućeg čelika, prekapao po ladicama. Ukočio sam se, ali buka koju je pravio nadglasala je zvuk mojih koraka. Nije bilo vjetra koji bi pronio moj miris do njega. Stajao sam cijelu minutu, procjenju¬jući njega i opcije. Bio je visok, širokih ramena, s kovrčavom crnom kosom; poput grčkoga kipa. Nešto u načinu na koji je hodao nago¬vještavalo je pretjeranu samouvjerenost i iz nekog razloga, iritiralo me. Suspregnuo sam režanje, provukao se kroz vrata i nečujno se popeo na pult njemu nasuprot. Ako Jack postane agresivan, visina će mi dati malu prednost.
Odmaknuo se od frižidera i spustio iz naručja gomilu hrane na ulaštenu kuhinjsku radnu plohu. Nekoliko minuta promatrao sam ga kako slaže sendvič. Pažljivo je redao meso i sireve, mazao kruh debelim slojem gotovog umaka, zatim je podigao pogled.
»Isuse!« rekao je.
»Bok«, odgovorio sam.
»Što želiš?« nije izgledao uplašeno; nisam bio dovoljno kru¬pan da bih svojim izgledom utjerivao strah u kosti.
Nisam znao što odgovoriti. Nakon njegova razgovora s Isabel, više me nisu zanimale iste informacije. »Dakle, što smatraš da će te izliječiti?«
Sad je izgledao uplašen. Samo na trenutak, zatim je strah za¬mijenila uobraženost, vidljiva u načinu na koji je držao bradu. »O čemu govoriš?«
»Smatraš da si pronašao lijek. Zašto to misliš?«
»Dobro, tko si ti?«
Zbilja mi se nije sviđao. Ne znam zašto, instinktivno sam osjećao odbojnost. Da nisam osjećao kako bi mogao biti prijetnja Grace i Oliviji, poslao bih ga k vragu i ostavio ondje. No, antipa¬tija mi je pomogla u sukobu. Bilo mi je lakše igrati ulogu frajera koji ima odgovor na sve.
»Netko poput tebe. Netko koga su ugrizli.«
Izgledao je kao da namjerava protusloviti; dignuo sam ruku u zrak, zaustavio ga. »Ako mi želiš reći nešto poput: >Pogriješio si. To nisam ja<, nemoj se truditi. Vidio sam te dok si bio vuk. A sad mi objasni zašto misliš da si našao rješenje?«
»Zašto bih ti vjerovao?«
»Zato što nemam kuću ispunjenu prepariranim životinjama kao tvoj otac. I zato što zbilja želim da se prestaneš pojavljivati oko škole i ljudima na vratima, i na taj način ugrožavati čopor. Mi samo pokušavamo proživjeti svoje usrane sudbine. Nije nam po¬treban bogat, licemjerni žutokljunac poput tebe da nas razotkrije ostatku svijeta, i nahuška ih da krenu za nama s vilama.«
Jack je zarežao. Malo preživotinjski za moj ukus; slabašno je zadrhtao, čime je potvrdio moje sumnje. Još uvijek je bio potpuno nestabilan — mogao je promijeniti tijelo svaki čas.
»Ne moram se više brinuti oko toga. Izliječit ću se, a ti idi do vraga i pusti me na miru!« Krenuo je natraške od radne plohe do pulta iza sebe.
Skočio sam sa svog pulta. »Jack, lijek ne postoji!«
»U krivu si!« ispalio je. »Jedan vuk je izliječen.«
Polako se približavao noževima. Trebao sam potrčati prema vratima, ali njegove riječi smrzle su me. »Što?«
»Trebalo mi je dugo vremena, ali shvatio sam. Jedna djevojka iz škole bila je ugrizena i izliječena. Grace. Ona zna lijek, u to sam siguran. I vrlo brzo će mi ga odati.«
Moj svijet je propadao. »Kloni je se!«
Jack se nacerio ili napravio grimasu. Rukom je napipavao no¬ževe iza leda. Nosnice su mu se širile, udisao je nejasan vučji miris koji je hladnoća stvarala na mojoj koži. Rekao je: »Zašto? Zar ti ne želiš saznati? Ili te je već izliječila?«
»Lijek ne postoji. Ona ne zna ništa«, mrzio sam svoj glas, to¬liko proziran — toliko jasno je otkrivao moje osjećaje prema Grace.
»Čovječe, to ne znaš«. Jack je rekao. Pružio je ruku za no¬žem, predrhtavu da uspije čvrsto uhvatiti dršku. »Odlazi odavde!«
Nisam se pomaknuo. Nisam mogao zamisliti ništa užasnije od njega kako se suočava s Grace i traži da mu otkrije lijek. On: drhtav, nestabilan, nasilan, a ona mu ne može dati ono što od nje traži.
Jack je uspio zgrabiti dršku i izvukao nož vrlo opasna izgleda. Oštrica je bila nazupčana i reflektirala je crno-bijelu kuhinju u de¬setak različitih pravaca. Tresao se toliko snažno da je jedva mogao uperiti oštricu prema meni. »Rekao sam ti, odlazi!«
Moji instinkti požurivali su me da skočim na njega, kao što bih učinio da sam vuk, da prijeteći zarežim pored njegova vrata i natjeram ga na predaju. Natjeram ga na obećanje da će se kloniti Grace. Ali stvari nisu tako funkcionirale u ljudskom svijetu, s to¬liko puta snažnijim protivnikom. Prišao sam mu, oči sam prikovao na njegove umjesto na nož i iskušao drugu taktiku. »Jack. Molim te! Ona nema odgovore, ali ja ti mogu pomoći.«
»Makni se od mene!« Jack je zakoračio prema meni, zatim natrag, prije nego što je posrnuo i pao na koljeno. Nož je pao na pločice. Lecnuo sam se prije nego što je tresnuo, neobično prigu¬šeno. Zatim je Jack pao na pod, gotovo nečujno. Njegovi prsti bili su kandže koje su se kvrčile i ispravljale na bijelim i crnim kvadratnim površinama. Govorio je nešto, potpuno nerazumljivo. Stihovi su nastajali u mojoj glavi. Trebali su to biti stihovi o njemu, ali zapravo su bili o meni.
Svijet riječi prestaje živjeti Mjesto u povorci mrtvih zauzimam Lišen glasa neprestano zazivam tisućama riječi ovaj užas bezimeni.
Čučnuo sam pored njega i odgurnuo nož od njegova tijela kako se ne bi ozlijedio. Bilo bi besmisleno sada ga nešto pitati. Uzdahnuo sam, slušao ga kako reži, stenje, cvili. Sada smo bili jednaki, ja i Jack. Sve prednosti fizičkog izgleda, lijepa kosa i samo¬uvjerena ramena sada mu nisu pomagali, nije bio bolji od mene.
Jack je zacvilio.
»Budi sretan«, rekao sam zadihanom vuku. »Ovaj put nisi povraćao.«
Jack me promatrao jedan trenutak svojim svijetlosmeđim oči¬ma, prije nego što se odrazio i jurnuo prema vratima.
Sve što sam želio bilo je otići, ali nisam imao izbora. Spome¬nuo je Graceino ime i više ga nisam smio izgubiti iz vida.
Skočio sam za njim. Četveronoške smo posrtali kroz kuću, njegove kandže klizale su se po podu od svijetla drveta, moje ci¬pele škripale za njim. Našao sam se u predvorju režećih životinja, a smrad njihovih mrtvih tijela ispunio mi je nosnice. Jack je imao dvije prednosti, poznavao je kuću i bio je vuk. Bio sam siguran da će iskoristiti poznatu mu okolinu i skriti se, da se neće osloniti na svoju životinjsku snagu, koje možda još nije bio u potpunosti svjestan.
Bio sam u krivu.


ČETRDESET OSMO POGLAVLJE
Grace

9°C


Sam nikada prije nije zakasnio. Kad bih izašla iz škole, on bi čekao u autu. Nikada prije nisam se zapitala gdje je i što radi, nikada prije nisam ga morala čekati.
Danas sam prvi put čekala.
Učenici su se ukrcali na autobuse. Čak i oni koji su iz nekog razloga zaostali, napustili su školsku zgradu, krenuli prema svojim autima i nestali, pojedinačno ili u parovima. Profesori su već ušli u svoje aute. Možda sam trebala izvaditi zadaću. Promatrala sam sunce koje se sporo vuklo prema vrhovima drveća i pitala se koliko hladno je u hladu.
»Kasne po tebe. Grace?« G. Rink mi se ljubazno obratio na izlazu iz zgrade. U međuvremenu je presvukao košulju, mirisao je blago na kolonjsku vodu.
Vjerojatno sam izgledala izgubljeno, sjedeći na zidiću od ope¬ke pod malom nadstrešnicom ispred škole i grleći svoj ruksak u krilu. »Malo.«
»Trebam li nekoga nazvati?«
Krajičkom oka vidjela sam Bronco kako skreće na parkiralište i duboko udahnula. Nasmiješila sam se g. Rinku. »Ne. Upravo dolaze.«
»Izvrsno«, rekao je. »Kasnije će zbilja zahladiti. Padat će snijeg.«
»Hura!« rekla sam snuždeno; on se nasmijao, mahnuo i krenuo prema svom autu. Prebacila sam ruksak preko ramena i požurila prema autu. Otvorila sam suvozačka vrata i uskočila.
Tek sekundu nakon što sam zatvorila vrata, shvatila sam da nešto ne štima. Miris je bio pogrešan. Podigla sam pogled prema vozaču i zadrhtavši, sklopila ruke preko prsa.
»Gdje je Sam?«
»Tip koji je trebao sjediti na ovome mjestu?« Jack je rekao.
Iako sam vidjela njegove oči na vučjem tijelu, iako sam znala da ga je Isabel vidjela, iako već tjednima znamo da je živ, svejedno nisam bila spremna na ovakav susret. Bila je to njegova kovrčava kosa, nešto dulja nego kad sam ga posljednji put vidjela u škol¬skom hodniku, njegove prodorne svjetlosmeđe oči, njegove ruke na volanu. Stvaran. Živ. Srce mi je tuko u grudima.
Jack je pratio cestu, izašao je s parkirališta. Vjerojatno je mi¬slio da neću pokušati pobjeći dok se auto kreće, ali nije se trebao brinuti oko toga. Ukočila sam se na mjestu, morala sam saznati gdje je Sam.
»Da, tip koji je trebao sjediti na ovome mjestu«, glas mi je zvučao kao rezanje. »Gdje je?«
Jack me okrznuo pogledom, bio je prenapet, drhtao je. Ko¬jom je riječju Sam opisivao nove vukove? Nestabilan? »Grace, ne želim biti gad ili učiniti nešto loše. Ali trebam odgovore, i to odmah, jer ubrzo neću moći odgovarati za posljedice.«
»Voziš kao idiot! Uspori ako ne želiš da nas policija zaustavi! Kamo idemo?«
»Ne znam. To ti znaš. Želim znati kako ovo zaustaviti, i to sada, jer postaje sve gore.«
Nisam znala želi li reći da će mu se stanje pogoršati s nado¬lazećom hladnoćom ili baš sada. »Neću ti ništa reći dok me ne odvedeš Samu.« Jack nije odgovorio. Rekla sam: »Ne šalim se. Gdje je Sam?«
Jack je trgnuo glavom prema meni. »Mislim da ne razumiješ situaciju. Ja vozim, ja znam gdje je on i ako se sad promijenim, mogu ti pregristi vrat, prema tome mislim da bi se sad trebala upišati od straha i reći mi ono što te pitam.«
Šakama je čvrsto stezao volan, ruke su mu se tresle. Bože, on će se ubrzo primijeniti. Morala sam nešto smisliti i maknuti ga s ceste.
»Što želiš znati?«
»Kako to zaustaviti. Ti znaš lijek! Znam to. Bila si ugrizena.«
»Jack, ja ne znam kako to zaustaviti. Ne mogu te izliječiti.«
»Da. Mislio sam da ćeš to reći. Zato sam ugrizao tvoju glupu prijateljicu. Nećeš se potruditi da izliječiš mene, ali za nju hoćeš. Pobrinuo sam se da se počne mijenjati.«
Od zapanjenosti sam gubila dah. Jedva sam iscijedila: » Ugri¬zao si Oliviju?!«
»Jesi li gluha?! Upravo to sam rekao. Sad ti je bolje da poč¬neš pričati, jer ću — ahhhh.« Jackov vrat se trgnuo, naglo i čudno. Moji vučji instinkti upozoravali su me: opasnost, strah, strava, bi¬jes, prepoznavala sam miris njegovih emocija.
Ispružila sam ruku i pojačala grijanje. Nisam bila sigurna hoće li pomoći, ali nije moglo odmoći.
»Hladno je. Hladnoća te mijenja u vuka, a toplina sprečava promjenu.« Brzo sam govorila, nisam mu davala priliku da me prekine, pokušavala sam kontrolirati njegov bijes. »U početku je teže. Neprestano se transformiraš, ali nakon nekog vremena ćeš se stabilizirati. Moći ćeš duže biti čovjek — cijelo ljeto.« Jackove ruke ponovno su se zgrčile, auto je zanosio po šljunku na bankini prije nego što se uspio vratiti na cestu. »Ne možeš voziti u ovakvom stanju! Molim te! Neću pobjeći, želim ti pomoći, zbilja! Ali moraš me odvesti Samu!«
»Zašuti!« zarežao je. »I ona kučka rekla je da mi želi po¬moći. Dosta mi je toga! Rekla mi je da su te ugrizli, ali se nisi promijenila. Slijedio sam te. Bilo je hladno. Nisi se promijenila.
Dakle, o čemu se radi? Olivia je rekla da ne zna.«
Moja koža gorjela je od jakog mlaza vrućine i snage njego¬vih emocija. Svaki put kad bi spomenuo Oliviju, osjetila bih bol u trbuhu. »Ona ne zna. Ugrizli su me, to je istina. Ali nikad se nisam promijenila, nikad. Ne znam lijek. Ja se jednostavno nisam promijenila. Ne znam zašto, to nitko ne zna. Molim te...«
»Prestani mi lagati«, sad ga je već bilo teško razumjeti. »Re¬ci mi istinu, i to odmah, jer ćeš nastradati!«
Sklopila sam oči. Osjećala sam kao da gubim do pod nogama, kao da se cijeli svijet vrti oko mene. Sigurno sam mu mogla nešto reći što bi pomoglo. »Dobro. U redu. Lijek postoji. Ali nema ga dovoljno za svakoga, zato ti nitko o tome ne želi pričati.« Lecnu¬la sam se kad je tresnuo po volanu svojim potamnjelim noktima. Moje unutarnje oko skrenulo je s nevjerojatne stvarnosti na sliku medicinske sestre kako daje Samu cjepivo protiv bjesnoće. »To je vrsta cjepiva, ide direktno u venu. Ali boli. Jako. Jesi li siguran da to želiš?«
»Ovo boli!« Jack je zarežao.
»Ako te odvedem tamo gdje se nalazi lijek, hoćeš li mi reći gdje je Sam?«
»Reci mi kamo da idem! Neka ti Bog pomogne ako lažeš! Ubit ću te!«
Objasnila sam mu kako doći do Beckove kuće i molila se da izdrži do tamo. Uzela sam telefon iz svog ruksaka.
Bronco je zakrivudao, Jackova pažnja usredotočila se na me¬ne. »Što to radiš?«
»Zovem Becka. On ima lijek. Moram mu reći da ostavi po¬sljednji za tebe. Je li to u redu?«
»Bolje ti je da mi ne lažeš...«
»Pogledaj broj koji zovem! Nije policija.« Sjetila sam se Beckova broja, bila sam bolja s brojevima nego s riječima. Počelo je zvoniti. Javi se. Javi se. Bože, molim te da ovo bude ispravna odluka!
»Halo!«
Prepoznala sam glas. »Bok Beck, Grace ovdje...«
»Grace? Oprosti, glas mi se čini poznat ali ja...-
Ignorirala sam njegove riječi: »Imaš li još onoga? Hoću reći lijeka. Molim te reci mi da nisi potrošio posljednji!«
Beck je šutio.
Pretvarala sam se da je odgovorio: »Hvala Bogu! Gledaj! Jack Culpeper me je oteo, u njegovu sam autu. Negdje drži Sama, a ne želi mi reći gdje dok ne dobije lijek. Dolazimo za deset minuta.«
Vrlo nježnim glasom Beck je izustio: »Prokletstvo!«
Iz nekog razloga te riječi izazvale su drhtanje u mojim grudi¬ma. Nisam odmah shvatila da je to bio potisnuti jecaj. »Da. Hoćeš li biti ondje?«
»Da. Naravno! Grace... još si na liniji? Može li me čuti?«
»Ne.«
»Budi samouvjerena, dobro? Pokušaj svladati strah. Nemoj ga gledati u oči, ali budi odlučna. Čekat ćemo u kući. Dovedi ga unutra. Ne mogu izaći jer ću se promijeniti i onda smo svi nadrljali.«
»Što je rekao?« Jack je zahtijevao odgovor.
»Objašnjava mi na koja vrata da te uvedem kad dođemo. Trebam te uvesti unutra na najbrži način, da se ne promijeniš. Lijek ti ne može pomoći ako si vuk.«
»Dobro si to izvela«, Beck je rekao.
Ne znam zašto, ali teško sam podnosila Beckovu neočekivanu ljubaznost — suze su mi grizle oči, ne zbog Jackovih prijetnji.
»Brzo ćemo stići«, sklopila sam telefon i pogledala Jacka. Ne ravno u oči, negdje pored. »Zaustavi na kolnom prilazu, prednja vrata bit će otključana.«
»Zašto bih ti vjerovao?«
Slegnula sam ramenima. »Sam si rekao. Samo ti znaš gdje je Sam. Zbog toga ti se ništa neće dogoditi.«


ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE
Sam
4°C
Hladnoća se priljubila uz moju kožu. Zemljana tama pritiskala mi je oči, toliko teška da sam jedva treptao. Zatim sam vidio bijeli pravokutnik ispred sebe — pukotina u vratima. Bez ičega u blizini što bi moglo poslužiti kao mjerilo, nisam mogao odrediti nalaze li se očajnički blizu ili užasavajuće daleko. Mirisi su nahru¬pili, prašni, prirodni, kemijski. Disanje mi je glasno odzvanjalo u ušima; nisam znao gdje sam, ali sam bio siguran da se radi o malom prostoru. Spremište za alat. Zmijska rupa.
Sranje! Bilo je hladno. Još uvijek nedovoljno da bih se promi¬jenio. Ali ubrzo će biti. Ležao sam — zašto sam ležao? Nesigurno sam se uspravio i snažno ugrizao usnu kako bih suspregnuo glasan jauk. Nešto nije bilo u redu s mojim gležnjem. Još jednom sam se pokušao uspraviti, pažljivo, poput laneta na lomnim nogama, ali popustile su poda mnom. Tresnuo sam na stranu, i zagrabio rukama oko sebe, tražeći oslonac. Dlanovima sam grabio preko mnoštva bodljikavih instrumenata za mučenje koji su visjeli na zidu. Nisam znao čemu služe — hladni, metalni, prljavi.
Trenutak sam stajao na sve četiri, osluškivao vlastito disanje, osjećao krv na dlanovima, razmišljao o odustajanju. Bio sam toliko umoran od neprestane borbe. Činilo mi se kao da se već tjednima borim.
Napoleon sam se uspio uspraviti i odšepao do vrata, ispruživši
ruke ispred sebe kako bih svoje krhko tijelo zaštitio od iznenađenja.
Ledeni zrak prolazio je kroz pukotinu na vratima. Ulijevao mi se u tijelo poput vode. Posegnuo sam rukom za bravom, ali nije bilo ničega osim nazubljenog drveta. Trijeska mi se zabola u prst, opsovao sam tiho. Zatim sam naslonio rame na vrata i gurnuo, u sebi preklinjući — Ako ima pravde na ovom svijetu, otvori se.
Ništa.


PEDESETO POGLAVLJE
Grace
4°C
Uzela sam ruksak u ruke: »Tu smo.«
Izgledalo mi je nekako glupo da Beckova kuća izgleda isto sada kao onda kada me je Sam odveo u zlatnu šumu. Okolnosti su bile toliko nevjerojatno različite, ali kuća je bila ista. Jedinu razliku činio je Beckov glomazan džip na kolnom prilazu.
Jack je zaustavio auto. Ugasio je motor, uzeo ključeve i po¬gledao me sumnjičavo: »Izađi tek nakon mene.« Učinila sam kako mi je rekao, čekala dok nije obišao auto i otvorio mi vrata. Skliznula sam sa svog sjedišta, a on mi je snažno zgrabio ruku. Njegova ramena bila su preblizu jedno drugome, a usta su mu vi¬sjela napola otvorena — mislim da toga nije bio svjestan. Vjerojat¬no sam trebala biti oprezna, čuvati se napada, ali sve o čemu sam mogla razmišljati bilo je — promijenit će se i nećemo saznati gdje je Sam dok ne bude prekasno.
Molila sam se da je Sam negdje na toplome, negdje izvan dosega zime.
»Požuri!« rekla sam i s naporom pokušala istrgnuti ruku iz Jackova stiska. Gotovo sam trčala prema prednjim vratima. »Ne¬mamo vremena.«
Jack je otvorio ulazna vrata. Bila su otključana kao što je Beck obećao. Gurnuo me ispred sebe preko praga i zalupio vrata za na¬ma. Moj nos osjetio je miris ružmarina u zraku — netko je kuhao. Ne znam zašto, ali u tom trenutku sjetila sam se Samove anegdote o odrescima i Becku — zatim sam čula urlik i režanje iza sebe.
Oba zvuka dolazila su od Jacka. Ovo nije bila ona nijema, Samova borba za ljudskost, koju sam već vidjela. Ovo je bilo na¬silje, bjesnilo, buka. Jackove usne razdiralo je režanje, njegovo lice parala je njuška, njegova koža promijenila je boju u trenutku, pred mojim pogledom. Ispružio je ruku, želio me udariti, ali ruke su mu se izobličile u šape, nokti — čvrsti, tamni. Koža mu se naprezala. Zablistala bi neposredno prije svake veće promjene, poput placente koja obavija zastrašujuće vučje mlado.
Zurila sam u košulju koja je visjela vuku preko tijela. Nisam mogla skrenuti pogled. Bio je to jedini detalj koji me podsjećao na činjenicu da je ova životinja uistinu bio Jack.
Ovaj Jack bio je bijesan, jednako kao onaj u autu, ali sada njegov bijes nije bio usmjeren niti kontroliran ljudskim umom. Usne su mu ogolile zube, spremao se zarežati, ali nije.
»Stoj!«
Čovjek je naglo ušao u hodnik i jurnuo ravno na Jacka. S obzi¬rom na visinu bio je iznenađujuće okretan. Zatečen, Jack je čučnuo u obrambeni stav, a čovjek se bacio na njega svom svojom težinom.
»Dolje! Lezi!« čovjek je režao. Ustuknula sam prije nego što sam shvatila da se obraća vuku. »Dolje! Ovo je moja kuća! Ti si ovdje nitko!« Rukom mu je čvrsto stisnuo njušku, urlao mu je u uho. Jack je zviždao kroz čeljust koju nije mogao osloboditi, dok mu je Beck gurao glavu na pod. Beckov pogled poletio je prema meni. Iako je jednom rukom držao vuka na podu, glas mu je bio savršeno miran: »Grace? Možeš li mi pomoći?«
Stajala sam potpuno mirno i promatrala prizor pred sobom. »Da.«
»Čvrsto uhvati rub tepiha na kojem leži. Odvući ćemo ga u kupaonicu. To je...«
»Znam gdje je.«
»Dobro? Krenimo! Pokušat ću ti pomoći, ali moram ga dr¬žati svojom težinom.«
Zajedno smo odvukli Jacka kroz hodnik u istu onu kupa¬onicu u kojoj sam Sama silom ugurala u kadu. Beck, napola na tepihu, stao je iza Jacka i gurnuo ga u prostoriju, a ja sam nogom ubacila ostatak tepiha za njim. Beck je skočio natrag, zalupio vrata i zaključao ih. Brava je bila s vanjske strane; pitala sam se koliko često su se ovakve stvari događale.
Beck je duboko izdahnuo i pogledao me: »Jesi li dobro? Je li te ugrizao?«
Odmahnula sam glavom, potpuno shrvana. »To više nije važ¬no. Kako ćemo sada naći Sama?«
Beck mi je glavom pokazao da ga slijedim u kuhinju koja je mirisala na ružmarin. Krenula sam za njim, i oprezno pogledala osobu koja je sjedila na pultu. Nisam sigurna kako bih ga opisala drukčije nego kao — tamnoga. Bio je jednostavno taman, nepo¬mičan i nijem i mirisao je poput vuka. Na rukama je imao svježe ožiljke — to je morao biti Paul. Nitko nije ništa rekao. Paul je šutio. Beck je također šutio, naslonio se na pult i dohvatio mobitel.
Ukucao je broj i stavio telefon na zvučnike. Promatrao me je. »Koliko je ljut na mene? Je li bacio svoj mobitel?«
»Ne vjerujem. Ja nemam njegov broj.«
Beck je zurio u telefon, zvonio je jedva čujno, kao iz velike daljine. Molim te, javi se. Srce mi je preskakale u grudima. Na¬slonila sam se na radnu plohu i zurila u Becka, u četvrtasta rame¬na, četvrtastu čeijust, četvrtaste obrve. Njegov izgled odavao je sigurnost, iskrenost, pouzdanost. Željela sam mu vjerovati. Željela sam vjerovati da se ništa loše ne može dogoditi jer Beck nije paničario.
S druge strane linije začulo se pucketanje.
»Sam?« Beck se nagnuo prema telefonu.
Glas je bio jako isprekidan, »Gr... jesi... ti?«
»Beck je. Sam, gdje si.«
»... ack. Grace... Jack... auto.« Jedino što sam jasno razu¬mjela bila je njegova tjeskoba. Željela sam biti s njim, gdje god da se nalazio.
»Grace je ovdje«, rekao je Beck. »Sve je pod kontrolom.
Gdje si ti? Jesi li na sigurnome?«
»Hladno.«
Ova riječ prošla je bez smetnji, strahovito jasna, sam se od radne plohe. Stajati mirno u ovoj situaciji bilo je nemoguće.
Beckov glas još uvijek je bio miran. »Ne čujemo te dobro. Ponovi što si rekao! Reci mi gdje si! Koliko god možeš jasnije.«
»Reci Grace... nazove I... bel... negdje... u spremištu. Čuo sam...«
Približila sam se pultu, naslonila se preko plohe. »Želiš da nazovem Isabel? Nalaziš se u spremištu na njihovu imanju. Je Ii ona tamo?«
»Da.« Samov glas bio je pun emocija. »Grace...«
»Što?«
»Vol... te.«
»Nemoj to govoriti«, rekla sam. »Izvući ćemo te.«
»Pož...ite.«
Spustio je slušalicu.
Beck me ošinuo pogledom punim brige koju njegov glas nije otkrivao. »Tko je Isabel?«
»Jackova sestra.«
Činilo mi se da je prošlo nekoliko minuta dok sam pretražila ruksak i izvadila mobitel iz jednog od džepova. »Sam je vjerojatno namamljen u stupicu negdje na njihovu imanju. U nekakvo spre¬mište. Ako dobijem Isabel, možda ga uspije naći. Ako ne, idem ja.«
Paul je pogledao kroz prozor u umiruće sunce. Znam, mislio je da nemam dovoljno vremena da stignem do Culpeperove kuće prije nego što temperature padnu. Razmišljati o tome bilo je be¬smisleno. Našla sam Isabelin broj u primljenim pozivima i stisnula zelenu slušalicu.
Telefon je zazvonio dvaput. »Da?«
»Isabel, Grace je.«
»Nisam glupa. Vidim tvoj broj.«
Poželjela sam je udaviti. »Isabel, Jack je zaključao Sama neg¬dje blizu tvoje kuće.« Počela je nešto govoriti, ali prekinula sam je. »Ne znam zašto. Ali temperatura pada i Sam će se promijeniti ako ga ne nađemo. Ne znam gdje je, ali negdje je zaključan, u stupici. Molim te, reci mi da si doma!«
»Jesam, upravo sam stigla. Nisam čula nikakvu buku.«
»Imate li nekakvo spremište blizu kuće?«
Isabel je iziritirano frknula: »Imamo šest sporednih zgrada.«
»On je u jednoj od njih. Kad sunce zapadne iza drveća, temperatura će pasti u roku od dvije sekunde.«
»Shvatila sam«, ispalila je Isabel. Čula sam šuškanje. »Uzi¬mam kaput. Izlazim van. Čuješ li me? Vani sam. Smrzavam svoju guzicu zbog tebe. Hodam preko dvorišta. Preko dijela po kojem je pas piškio prije nego što ga je moj glupi brat pojeo.«
Paul se jedva primjetno nasmiješio.
»Molim te, požuri!« zahtijevala sam.
»Trčim prema prvoj kolibi. Zovem ga. Sam! Sam! Jesi li ov¬dje? Ne čujem ništa. Ako se već promijenio u vuka i ako mi strga kožu s lica kad otvorim vrata, tužit ću te!«
Čula sam nejasnu buku, praskanje: »Dovraga! Ova vrata su zaglavljena.« Još jedan prasak. »Sam. Vučji mladiću, jesi li unutra? U spremištu za kosilicu — ništa. Kažeš da je Jack to učinio, gdje je on?«
»Ovdje je. Dobro je za sada. Čuješ li nešto?«
»Ne vjerujem da je dobro. Ozbiljno je poremećen, Grace. U glavi. I ne, rekla bih ti da nešto čujem. Idem prema sljedećoj.«
Paul je položio ruku na prozorsko staklo i lecnuo se. Bio je u pravu. Postajalo je prehladno.
»Nazovi Sama«, molila sam Becka. »Reci mu neka viče ka¬ko bi ga mogla čuti.«
Beck je uzeo telefon, ukucao broj i približio ga uhu.
Isabel je zvučala zadihano. »Kod sljedeće sam. Sam? Jesi li unutra čovječe?« Jedva čujno škripanje vrata. Stanka. Osim ako se nije promijenio u bicikl, nema ga.«
Da sam barem ja bila tamo umjesto Isabel. Bila bih brža. Urlala bih iz dubine pluća, sve bih učinila da ga nađem.
»Rekla sam ti, još četiri, ali samo su dvije u blizini. Druge su dvije kolibe, daleko u polju iza kuće.«
»Mora biti u jednoj od ovih bližih. Rekao je da se nalazi u spremištu.« Gledala sam u Becka koji je još uvijek držao telefon uz uho. Pogledao me je i odmahnuo glavom. Sam, zašto se ne javiš?
»Sad sam pored spremišta za vrtlarsku opremu. Sam! Sam, Isabel je! Ako si vuk, molim te nemoj mi strgati kožu s lica!« Ču¬la sam njezino disanje. »Vrata su zaglavljena. Udaram ih svojom vrlo skupom čizmom, i to me uzrujava.«
Beck je tresnuo telefonom o pult i okrenuo se od mene i Paula. Stavio je ruke iza glave. Ova kretnja bila je toliko karakteri¬stična za Sama! Bila sam na rubu.
»Otvorila sam je. Smrdi. Smeće je posvuda. Nema ničega... oh.« Zastala je, čula sam njezino disanje, sada još ubrzanije.
»Što? Što!«
»Čekaj trenutak! Prekini! Skidam kaput. Ovdje je, ok? Sam, Sam pogledaj me! Sam, rekla sam pogledaj me, čovječe, da se nisi sad promijenio u vuka! Da joj nisi to učinio!«
Tonula sam lagano niz pult, telefon sam prinijela uhu. Paul me je promatrao nepromijenjena izraza lica; nijem, miran, taman, vučji.
Zvuk razbijanja zagrmio je slušalicom, slijedila je oštra psov¬ka. »Vodim ga unutra. Hvala Bogu da moji roditelji nisu večeras doma. Nazvat ću te za nekoliko minuta. Sada su mi potrebne obje ruke.«
Telefon u mojim rukama zanijemio je. Pogledala sam Paula, još uvijek me je promatrao. Pitala sam se trebam li mu nešto reći, ali nisam imala što. On je već sve znao.

PEDESET PRVO POGLAVLJE
Grace
3°C
Susnježica je plesala po mom vjetrobranu, a borovi su gutali svjetlost prednjih svjetala dok sam se zaustavljala na Culpeperovu kolnom prilazu. Glomazna kuća bila je gotovo nevidljiva u tami osim nekolicine svjetala koja su blistala kroz prozore u prizemlju. Usmjerila sam Bronco prema njima kao da upravljam brodom prema svjetioniku i zaustavila uz Isabelin bijeli džip. Na kolnom prilazu nije bilo drugih automobila.
Zgrabila sam Samov rezervni kaput i iskočila. Isabel me je pozdravila na stražnjem ulazu i povela me kroz blatnjavu sobu koja je mirisala na dim, punu čizama, psećih vodilica i jelenjih rogo¬va. Miris dima pojačao se kad smo izašli iz blatnjave sobe i ušli u prekrasnu, minimalističku kuhinju. Nepojeden sendvič stajao je na pultu.
Isabel je rekla: »U dnevnoj sobi je, pored vatre. Prestao je povraćati neposredno prije nego što si stigla. Ispovraćao je cijeli tepih. Ali to je ok, jer obožavam kad se moji roditelji ljute na me¬ne. Nema smisla prekidati običaje.«
»Hvala«, rekla sam puno zahvalnije nego što je ova riječ otkrivala. Pratila sam miris dima do dnevne sobe. Sva sreća da je strop bio visok, jer je dim većim dijelom otišao gore: Isabel uistinu nije znala naložiti vatru. Sam je bio umotan u kuglu pored ognji¬šta, deka od toplog materijala bila mu je omotana oko ramena. netaknute šalice pored njega pušilo se.
Jurnula sam prema njemu, ustuknuvši pred vatrom i zaustavila se naglo kad sam osjetila njegov miris, oštar, zemljan, divlji Bolno poznati miris koji sam toliko voljela — ali sada ga nisam željela osjetiti. Lice koje se okrenulo prema meni bilo je Ijudsko, kleknula sam pored njega i poljubila ga. Nježno me je zagrlio, kao da smo toliko krhki da bismo se mogli razbiti, glavu je položio na moje rame. Osjetila sam kako na mahove drhti, usprkos maloj vatri s puno dima koja je bila dovoljno vruća da mi opeče rame.
Željela sam da nešto kaže. Plašila me je ova beživotna tišina. Odmaknula sam se od njega i milovala mu kosu jednu dugu mi¬nutu prije nego što sam izrekla ono neizbježno:
»Nisi dobro, zar ne?«
»Osjećam se kao da sam u vlaku smrti u luna parku«, Sam je rekao blago. »Penjem se, penjem i penjem prema zimi, ali sve dok ne dođem do vrhunca, još se uvijek mogu otklizati natrag.«
Skrenula sam pogled prema vatri, zurila u samo središte pla¬mena, u njegov najtopliji dio, dok boje i svjetlucanja nisu izgubili značenje i pretvorili se u bijelu treperavu svjetlost. »A sada si na samom vrhuncu.«
»Moguće je. Nadam se da nisam. Ali Bože, osjećam se uža¬sno«, ledenim prstima uzeo je moju ruku.
Nisam mogla podnijeti tišinu. »Beck je želio doći, ali nije mogao napustiti kuću.«
Sam je progutao, zvučno. Pitala sam se osjeća li mučninu. »Neću ga više vidjeti. Ovo je njegova posljednja godina. Mislio sam da se imam pravo ljutiti na njega, ali sad mi se čini glupim. Jednostavno ne mogu... ne mogu to shvatiti.«
Nisam znala želi li reći da ne može shvatiti zašto se naljutio na Becka ili vlak smrti u kojem se nalazio. Nastavila sam zuriti u vatru. U izvor vrućine. Maleno ljeto, samodostatno i neobuzdano. Sto bih dala da njime mogu ispuniti Sama i održati ga toplim za¬uvijek! Bila sam svjesna Isabelina prisustva, stajala je na dovratku, ali ipak nekako daleko.
»Ne mogu se prestati pitati zašto se nisam promijenila«, rekla sam polako. »Kao da sam rođena imuna. Ali nisam. Dobi¬la sam gripu. I nisam sasvim normalna. Moja čula njuha i sluha snažnija su nego kod većine ljudi.« Zaustavila sam se, pokušala pribrati misli. »Mislim da moj tata ima veze s time. Mislim na onaj put kad me je ostavio u autu. Bilo je toliko vruće, doktori su rekli da sam zamalo umrla. Ali nisam. Preživjela sam. A nisam se pretvorila u vuka.«
Sam me je pogledao tužnim očima. »Vjerojatno si u pravu.«
»Vidiš, to bi mogao biti lijek, ne misliš li ? Možda bi te tre¬bali zagrijati do krajnosti, nekako ti povećati temperaturu.«
Sam je odmahnuo glavom. Bio je vrlo blijed. »Ne vjerujem da je to moguće, anđele. Koliko vruća je bila ona voda u koju si me ugurala? A Ulrik, on je jedne godine otišao u Teksas — tamo je temperatura četrdeset, četrdeset jedan stupanj. Još uvijek je vuk. Možda te je to izliječilo, ali samo zato što si bila vrlo mlada i zato što si imala opasnu vrućicu koja te je spalila iznutra i izvana.«
»Vrućica se može izazvati«, rekla sam naglo. Odmah zatim odmahnula sam glavom. »Ali vjerojatno ne postoje lijekovi koji podižu temperaturu.«
»Možda postoje«, Isabel je rekla s dovratka. Pogledala sam je. Naslanjala se na okvir vrata, ruke je prekrižila na prsima, a ruka¬vi njezina džempera bili su prljavi od izvlačenja Sama iz spremišta. »Moja mama radi dva dana tjedno u klinici za siromašne. Čula sam kako govori o čovjeku čija je temperatura dosegla četrdeset dva stupnja. Imao je meningitis.«
»Što je bilo s njim?« upitala sam. Sam je ispustio moju ruku i okrenuo lice u stranu.
»Umro je«, Isabel je slegnula ramenima. »Ali možda vukod¬lak ne bi umro. Možda zbog toga nisi umrla, jer si bila ugrizena prije nego što te je tvoj idiotski otac ostavio da se kuhaš u autu.«
Pored mene Sam je žurno ustao i počeo kašljati.
»Ne na tepih, zaboga«, Isabel je rekla.
Skočila sam kad se rukama oslonio na koljena. Grčio se kao da će povratiti. Ali nije. Okrenuo se prema meni, drhtav. Ono što sam vidjela u njegovim očima, stisnulo mi je utrobu do bola.
Soba je zaudarala na vuka. Jedan vrtoglavi trenutak postojali smo samo on i ja, moje lice ukopano u njegovo krznu, tisućama milja udaljeno odavde.
Sam je čvrsto stisnuo oči, a kad ih je otvorio, rekao je: »Oprosti Grace — znam da je grozno što te ovo tražim. Ali mo- žemo li otići Becku? Moram ga još jednom vidjeti, ako je ovo...« Zašutio je.
Znala sam što je htio reći. Kraj.


PEDESET DRUGO POGLAVLJE

Grace

1°C
Uvijek me je uznemiravalo voziti po maglovitoj noći. Kao da su niski oblaci ne samo skrivali mjesečinu nego i lišavali prednja svjetla njihove funkcije, uvlačili su svjetlost u sebe istog trenutka kad bi dotakla zrak. Osjećala sam kao da se sa Samom vozim kroz mračan tunel koji se neprestano sužavao. Susnježica je tapkala po prednjem staklu. Rukama sam čvrsto stezala volan, a gume su se opirale na skliskoj cesti.
Grijanje je bilo na maksimumu i željela sam vjerovati da Sam izgleda malo bolje. Isabel je usula kavu u termosicu, pa sam ga sili¬la piti dok smo se vozili, unatoč mučnini. Mislim da je pomagalo, svakako više od vanjskoga grijanja. Shvatila sam to kao moguću potvrdu svoje nove teorije o unutrašnjoj vatri.
»Sve više razmišljam o tvojoj teoriji«, rekao je Sam kao da mi je pročitao misli. »Ima dosta smisla. Ali morala bi imati nešto što bi izazvalo vrućicu — možda meningitis, kao što je rekla Isabel, a mislim da to ne bi bilo ugodno.«
»Misliš, osim vrućice.«
»Da. Osim vrućice. Bilo bi to neugodno i vrlo opasno. Po¬sebno zato što se ne može testirati na životinjama i na taj način saznati djeluje li.« Sam me pogledao krajičkom oka, želio je pro¬vjeriti jesam li shvatila dosjetku.
»Nije baš smiješno.«
»Bolje nego ništa.«
»U svakom slučaju!«
Sam je ispružio ruku i dodirnuo mi obraz. »Ali spreman sam pokušati. Zbog tebe. Kako bih mogao ostati s tobom.-
Te riječi bile su toliko jednostavne i iskrene da nisam odmah shvatila njihovu pravu vrijednost. Željela sam nešto reći, ali nisam imala daha.
»Ne mogu više ovako, Grace. Više mi nije dovoljno proma¬trati te iz šume. Nakon što sam bio s tobom. Jednostavno, nije mi dovoljno samo gledati te. Radije bih riskirao bilo što.«
»Smrt.«
»Da, bolje smrt nego gledati kako mi sve klizi iz ruku. Ne mogu. Grace. Želim pokušati. Jedino... Mislim da bih morao biti čovjek da bi upalilo. Ne vjerujem da bi to moglo ubiti vuka — u vuku.«
Drhtala sam. Ne zbog hladnoće, nego zato što je zvučalo moguće. Strahovito, ubojito, grozno, moguće. Toliko sam to že¬ljela. Nisam se mogla odreći njegova dodira na svom obrazu ili žalobnog zvuka njegova glasa. Trebala sam mu reći. Ne, nije toga vrijedno, ali to bi bila laž koju jednostavno nisam mogla izgovoriti.
»Grace«, rekao je naglo, »ako me želiš.«
»Što?« rekla sam i tek tada shvatila značenje njegovih riječi. Zar me je morao pitati? Nije li to bilo očito? Zatim je moj glupi, spori mozak shvatio — želio je čuti te riječi, želio je da mu kažem. Već nebrojeno puta priznao mi je svoje osjećaje, a ja sam bila... stoična. Mislim da mu nikada nisam govorila o svojim osjećajima. »Naravno, naravno, želim te. Sam, volim te, znaš da te volim. Vo¬lim te već godinama. Znaš to.«
Sam je obavio rukama svoje tijelo. »Znam. Ali želio sam te riječi čuti iz tvojih usta.« Posegnuo je za mojom rukom, potom shvatio da je ne mogu pomaknuti s volana. Omotao je pramen mo¬je kose oko prstiju i dodirnuo mi vrat. Zamislila sam kako taj blagi dodir sinkronizira udarce naših srca. Ovako bi moglo biti zauvijek.
Zgurio se u svom sjedalu, izgledao je umoran. Lice je naslonio na rame i gledao me dok se igrao mojom kosom. Počeo je pjevušiti ispod glasa, a nakon nekoliko sekundi zapjevao je glasnije. Tiho, di-jelom je pjevao, dijelom recitirao, nevjerojatno nježno. Nisam čula sve riječi, ali pjevao je o ljetnoj djevojci. O meni. O svojoj vječnoj djevojci. Njegove žute oči bile su napola sklopljene — taj zlatni tre-nutak, napet u ovom ledenom krajobrazu poput mjehurića ljetnog nektara, odjednom mi je otkrio kakav bi moj život mogao biti.
Auto se silovito zanjihao i nakon djelića sekunde vidjela sam jelena kako se kotrlja pokrovom motora. Pukotina se širila vjetro¬branom poput paukove mreže, a trenutak kasnije staklo je eksplo¬diralo u tisuće krhotina. Kočila sam, ali ništa se nije dogodilo. Čak niti nagovještaj reakcije.
Skreni, rekao je Sam, možda mi samo pričinilo, ali kad sam okrenula volan. Bronco je nastavio ravno, sklizao se, sklizao, skli¬zao. Iz velike daljine čula sam tatin glas kako govori, Skreni u smje¬ru klizanja, što sam i učinila, ali prekasno.
Čula sam zvuk poput prelamanja kosti: na autu i u autu le¬žala je mrtva srna, stakla je bilo svuda i Bože, udarila sam u drvo, a na mojim ručnim zglobovima bilo je krvi od stakla, tresla sam se. Sam je zurio u mene a na licu mu se ocrtavalo — Oh, ne! Za¬tim sam shvatila da motor ne radi i da ledeni zrak prodire kroz nazupčanu rupu u vjetrobranu.
Jedan trenutak samo sam zurila u njega. Zatim sam pokušala upaliti motor, ali bezuspješno. Rekla sam: »Zovem policiju i hitnu pomoć. Doći će po nas.«
Samova usta pretvorila su se u ravnu crtu. Kimnuo je, kao da je mislio da bi to moglo upaliti. Ukucala sam broj i prijavila ne¬sreću. Govorila sam brzo, pokušavajući odrediti gdje se nalazimo. Skinula sam svoj kaput, pažljivo preko krvavih zglobova, i prebaci¬la ga preko Sama. Sjedio je tih, nepomičan. Uzela sam pokrivač sa stražnjeg sjedala i pokrila ga, zatim sam mu se približila i zagrlila ga, pokušavajući ga ugrijati svojim tijelom.
»Molim te, nazovi Becka«, Sam je rekao. Poslušala sam ga. Stavila sam telefon na zvučnike i spustila ga na kontrolnu ploču.
»Grace?« Beckov glas.
»Beck«, Sam je rekao, »ja sam.«
Stanka. Zatim: »Sam, ja...«
»Nemam vremena«. Sam je rekao, »naletjeli smo na jelena Auto je razbijen.«
»Bože! Gdje se nalazite? Možete li upaliti auto?«
»Predaleko samo. Zvali smo policiju. Motor je mrtav.« Sam je zastao na trenutak dajući vremena Becku da shvati značenje nje¬govih riječi. »Beck, žao mi je što te nisam još jednom vidio. Želio bih ti reći toliko toga...«
»Ne, slušaj me. Sam. Oni mladi ljudi... Regrutirao sam ih. Znali su sve. Znali su cijelo vrijeme. Ništa nisam učinio protiv nji¬hove volje. Nije bilo kao s tobom. Toliko mi je žao, Sam! Nikad nisam prestao žaliti zbog toga.«
Ove riječi nisu za mene imale puno smisla, ali Samu su mno¬go značile. Oči su mu svijetlile, previše, trepnuo je. »Ne žalim ni za čim. Beck, volim te.«
»I ja tebe volim. Sam. Ti si najbolji od nas, tu činjenicu ništa ne može promijeniti.«
Sam je zadrhtao, prvi znak da je hladnoća utjecala na njega. »Moram ići«, rekao je. »Nemam više vremena.«
»Zbogom, Sam.«
»Zbogom, Beck.«
Sam mi je kimnuo i prekinula sam vezu.
Trenutak je bio nepomičan, treptao je. Zatim je otresao sa sebe pokrivač i kapute, oslobodio ruke i zagrlio me najsnažnije što je mogao. Osjetila sam kako drhti, drhti uz mene, licem u mojoj kosi.
Izustila sam, uzalud: »Sam, nemoj otići.«
Sam je obuhvatio moje lice dlanovima i pogledao me u oči. Očima žutim, tužnim, vučjim, mojim. »One će ostati iste. Sjeti se toga kad me vidiš. Sjeti se da sam to ja. Molim te.«
Molim te, nemoj otići.
Pustio me je i raširio ruke. Jednom rukom zgrabio je kon¬trolnu ploču, a drugom naslon sjedišta. Spustio je glavu, a njego¬va ramena su se tresla i napinjala. Promatrala sam nijemu patnju njegove promjene. Zatim je prigušeno, ali zastrašujuće jauknuo, i s tim zvukom nestao.


PEDESET TREĆE POGLAVLJE

Sam

1°C

Rušim se u drhtavu prazninu
Pružam ruku prema tebi
Moja svijest gubi se u ledenu žaljenju.
Zar je ova krhka Ijubav,
naš
posljednji
pozdrav?


PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Grace


0°C


Hitnu pomoć dočekala sam sklupčana na suvozačkom sjedalu zamotana u hrpu kaputa, s licem prekrivenim rukama.
»Gospođice, jeste li dobro?«
Nisam odgovorila, samo sam spustila ruke u krilo i zurila u svoje prste kojima su tekle krvave suze.
»Gospođice, je li još netko bio s vama?«
Odmahnula sam glavom.


PEDESET PETO POGLAVLJE

Sam
0°C

Promatrao sam je, kao što sam je uvijek promatrao.
Misli su bile skliske, nestalne, mirisi nejasni na ledenom vjetru, predaleki, neuhvatljivi.
Sjedila je sklupčana na rubu šume pored gume za ljuljanje. Hladnoća bi joj protresala tijelo, ali ona se nije micala. Dugo vre¬mena nisam razumio što je to značilo.
Promatrao sam je. Dio mene želio joj je prići, ali instinkti su se glasali protiv toga. Želja je zaiskrila mišlju, a ona je zaiskrila sje¬ćanjem na zlatnu šumu, dok su dani Iebdjeli i padali pored mene, stajali nepomični i rušili se na tlo.
Tada sam shvatio što je činila, zgurena ondje, drhtureći od pakosne hladnoće. Čekala je i čekala da je hladnoća promijeni u drugo tijelo. Možda je taj nepoznati miris koji mi je vjetar slao, bio miris njezine nade.
Čekala je transformaciju, i ja sam čekao transformaciju: oboje smo željeli nemoguće.
Naposljetku bi se noć prišunjala dvorištu i sjene bi se nadvijale sve duže i duže, dok ne bi prekrile cijeli svijet.
Promatrao sam je.
Vrata su se otvorila. Povukao sam se dublje u tamu. Muškarac 287
je izašao i podigao djevojku s da. Svjetlo iz kuće obasjalo je smr¬znute tragove na njezinu licu.
Promatrao sam je. Misli, nejasne, gubile su se bez njezina prisustva. Nakon što je nestala u kući, ostala je samo čežnja.


PEDESET ŠESTO POGLAVLJE

Grace

1°C
Najteže mi je bilo podnijeti njihovo zavijanje.
Dani su bili užasni, a noći još gore — dani su bili tek apatične pripreme na noći, ispunjene njihovim glasovima. Ležala sam u krevetu i grlila jastuk sve dok njegov miris nije u potpunosti nestao. Spavala sam u fotelji u tatinoj radnoj sobi dok nije popri¬mila moj oblik umjesto njegova. Bosonoga sam koračala kućom u intimnoj tuzi koju nisam mogla ni s kim podijeliti.
Jedina osoba s kojom bih je mogla podijeliti, bila je Olivia, ali nisam je mogla dobiti na telefon, a moj auto — nisam mogla podnijeti ni pomisao na svoj auto — bio je beskoristan i skršen.
I tako sam u kući bila samo ja, sati koji su se preda mnom nizali i uvijek ista šuma Boundary iza mog prozora.
Najgore je bilo one noći kad sam ga čula kako zavija. Ostali su počeli prvi, kao i posljednje tri noći. Potonula sam u kožnatu fotelju u tatinoj radnoj sobi, zakopala lice u posljednju majicu koja je mirisala na Sama i pretvarala se da slušam snimku zavijanja, ne prave vukove. Ne prave ljude. I tada, prvi put od nesreće, čula sam kako im se pridružuje. Srce mi je pucalo — slušala sam njegov glas. Vukovi su sporo pjevali u pozadini, skladno i s primjesom tuge, ali ja sam čula samo Samov glas. Njegovo zavijanje uzdizalo se i padalo s patnjom, drhteći.

Dugo sam slušala. Molila sam se da zašute, puste me na miru, ali istovremeno sam očajnički željela da nastave. I nakon što su im glasovi zamrli. Sam je nastavio zavijati, nježno i sporo.
Naposljetku je utihnuo, a noć kao da je umrla.
Nisam mogla sjediti. Ustala sam, koračala, stezala i opuštala šake. Konačno sam uzela u ruke gitaru koju je Sam svirao i s vri¬skom je smrskala u komadiće o tatin radni stol.
Kad je tata sišao u sobu, našao me kako sjedim usred mora potrganog drveta i puknutih žica, poput glazbenog broda koji je udario o stjenovitu obalu.



PEDESET SEDMO POGLAVLJE
Grace

1°C


Sniježilo je kad sam se prvi put nakon nesreće javila na telefon. Lagane, nježne pahuljice plovile su iza tamna četvrtasta prozora poput cvjetnih latica. Ne bih se javila da to nije bila Olivia, jedina osoba koju sam nakon nesreće pokušala kontaktirati. »Olivia?« »G... gr... r... r... ace«, bila je jedva razumljiva. Jecala je. »Olivia, šššš... Što nije u redu?« Bilo je to glupo pitanje. Znala sam što nije bilo u redu s njom.
»Sjećaš se, rekla sam ti, znam za vukove.« Između svake rije¬či bila je duga stanka; uzimala je zrak. »Nisam ti rekla za bolnicu, Jack...«
»Te ugrizao«, rekla sam.
»Da«, Olivia je rekla kroz jecaje. »Nisam vjerovala da bi se nešto moglo dogoditi, jer dani su prolazili, a ja nisam osjećala nikakve promjene.«
Osjetila sam slabost u udovima. »Ali promijenila si se.« »Ja... ja... ne mogu... ja...«
Sklopila sam oči, zamislila prizor pred sobom. Zaboga! »Gdje si sada?«
»Na a... autobusnoj stanici«, zastala je, šmrcala je. »Hladno je.«
»Oh, Olivia. Olivia, dođi. Ostani kod mene. Naći ćemo ne¬ko rješenje. Došla bih po tebe, ali još nemam auto.«
Olivia je ponovno zajecala.
Ustala sam i zatvorila vrata svoje sobe iako me mama nije mogla čuti; bila je na gornjem katu. »Olivia, sve je u redu. Neću se izbezumiti. Vidjela sam Sama kako se mijenja i nisam se izbe¬zumila. Znam kako to izgleda. Smiri se, dobro? Ne mogu doći po tebe. Nemam auto. Morat ćeš se dovesti do mene.«
Uspjela sam je smiriti na nekoliko minuta i rekla joj da će ulazna vrata biti otključana. Prvi put nakon nesreće osjećala sam se barem približno kao — ja.
Kad je stigla, crvenih očiju i raskuštrana, ugurala sam je u ku¬paonicu pod tuš i dala joj čistu odjeću. Sjedila sam na poklopljenoj toaletnoj školjci dok je Olivia stajala pod vrućim mlazom.
»Ispričat ću ti svoju priču, ako mi ti ispričaš svoju«, rekla sam. »Želim znati kad te je Jack ugrizao.«
»Ispričala sam ti kako sam, dok sam slikala vukove, naišla na njega. Ispričala sam ti da sam ga hranila, također. Osjećala sam se toliko krivom zbog one svađe da ti nisam odmah mogla reći. Zatim sam počela izbivati iz škole kako bih mu pomagala, a onda ti više nisam mogla reći bez... ne znam što sam mislila. Oprosti.«
»Lanjski snijeg«, rekla sam. »Ali kako se ponašao? Je li te prisilio da mu pomogneš?«
»Ne«, Olivia je rekla. »Dok je bilo po njegovu, bio je pri¬lično ljubazan. Kad se promijenio, bio je ljut, ali izgledao je kao da trpi uistinu veliku bol. Neprestano je zapitkivao o vukovima, zanimale su ga fotografije, želio je razgovarati, ali nakon što je saznao da si i ti bila ugrizena...«
»Saznao?« ponovila sam.
»Dobro, ja sam mu rekla. Nisam znala da će toliko poludje¬ti. Nakon toga samo je pričao o lijeku i pokušao me natjerati da mu ga pripravim. A potom... hm, on je...« Obrisala je oči. »Ugri¬zao me je. »Čekaj! Ugrizao te dok je još bio čovjek?«
»Da.«
Zadrhtala sam. »Bože! To je užasno, Bolesni gad! I ti si se sama s time nosila sve ovo vrijeme!«
»Kome sam mogla reći?« Olivia je rekla. "Zbog Samovih
očiju mislila sam da je jedan od njih, mislila sam ih prepoznala s fotografija, ali kad sam ga srela, rekao mi je da nosi IEĆE. ILI sam ga krivo procijenila ili mi nije želio pomoći.«
»Trebala si meni reći. Već sam ti rekla da znam za vukodlakc,
»Znam. Osjećala sam se krivom. Bila sam jednostavno -, zatvorila je vodu, »glupa. Ne znam. Sto ja uopće znam?! Kako je Sam toliko dugo izdržao u ljudskom tijelu? Dok si bila u .školi, cijelo vrijeme te je čekao u autu i nijednom se nije promijenio.«
Dodala sam joj ručnik preko zastora. »Dođi u moju sobu. Sve ću ti ispričati.«
Olivia je prenoćila kod mene, no toliko je nemirno spavala, drhtala cijelim tijelom i udarala me nogama da se naposljetku ugnijezdila u pokrivače i vreću za spavanje pokraj mog kreveta. Nakon kasnog do¬ručka otišle smo u dućan po pastu za zube i toaletne potrepštine za Oliviju. Mamu je tata odvezao na posao tako da sam posudila njezin auto. Na putu prema kući zazvonio je moj mobilni telefon. Olivia je uzela telefon i pročitala mi broj. Beck. Jesam Ii zbilja mogla podnijeti taj razgovor? Uzdahnula sam i približila slušalicu uhu. »Halo?«
»Grace.«
»Da?«
»Oprosti što te zovem«, Beck je rekao. Glas mu je zvučao potišteno. »Zasigurno su ti posljednji dani bili teški.«
Jesam Ii trebala odgovoriti nešto na to? Nadala sam se da nisam, jer moj mozak nije funkcionirao.
»Grace?«
»Tu sam.«
»Zovem zbog Jacka. Bolje mu je, stabilniji je, ali ubrzo će se promijeniti za zimu. Pred njim je još nekoliko tjedana mijenjanja iz jednog oblika u drugi.«
Moj um bio je usporen, zamagljen — isprva nisam shvaćala koliko mi Beck ovime iskazuje povjerenja. Osjetila sam se nejasno počašćenom. »Nije više zaključan u kupaonici?«
Beck se nasmijao, bez posebnog razloga, ali bilo je lijepo čuti nekoga da se smije. »Ne, napredovao je iz kupaonice u podrum. Ali bojim se da ću se ja ubrzo promijeniti — zamalo mi se to ju¬tros dogodilo. A to neće biti dobro za Jacka. Grozno mi je što te to moram zamoliti jer te na taj način ugrožavam, mogao bi te ugristi — bi li mogla pripaziti na Jacka dok se ne promijeni?«
Stanka. »Beck. Mene su već ugrizli!«
»Bože!«
»Ne, ne«, žurno sam dodala,« ne nedavno. Davno, prije mnogo godina.«
Beckov glas zvučao je neobično. »Ti si djevojka koju je Sam spasio, nisi li?«
»Da.«
»Nikada se nisi promijenila?«
»Ne.«
»Koliko dugo poznaješ Sama?«
»Upoznali smo se tek ove godine. Ali znam ga otkad me spasio.«
Zaustavila sam se uz cestu, ali nisam ugasila motor. Olivia se nagnula naprijed, pojačala grijanje i opustila se u svom sjedalu sklopljenih očiju. »Željela bih te vidjeti prije nego što se promije¬niš. Željela bih razgovarati, ako se slažeš.«
»Naravno! I ja to želim. Ali to bi moralo biti ubrzo. Mislim da se približavam točki s koje nema povratka.«
Sranje! Imala sam drugi poziv. »Danas popodne?« upitala sam. Dogovorili smo se i rekla sam: »Moram ići, oprosti, netko me zove.«
Pozdravili smo se i javila sam se na drugi poziv.
»Zaboga Grace, koliko puta ćeš me pustiti da zvonim, jeda¬naest, dvanaest, stotinu?« Bila je to Isabel. Nisam se čula s njom od dana nakon nesreće kada sam je obavijestila što se događa s Jackom.
Odgovorila sam: »Koliko ti možeš znati, ja sam u školi i sada me masakriraju zato što moj telefon zvoni pod satom."
»Nisi bila u školi. U svakom slučaju, trebam tvoju pomoć. Moja mama je imala još jednog pacijenta s meningitisom - naj-| gorom vrstom meningitisa. U klinici u kojoj radi. Dok sam bila tamo izvadila sam tipu krv. Tri bočice.«
Nekoliko puta trepnula sam prije nego što sam shvatila o če¬mu je govorila: »Ti si što?! Zašto?!«
»Grace, ti si najbolja učenica u razredu. No očito je to sve relativno. Pokušaj se usredotočiti. Dok je mama razgovarala na telefon, ja sam se pretvarala da sam medicinska sestra i izvadila mu krv. Njegovu groznu, inficiranu krv.«
»Ti znaš vaditi krv?«
»Da, ja znam vaditi krv. Zar to ne znaju svi? Ne shvaćaš li što ti govorim? Tri bočice. Jednu za Jacka, jednu za Sama, jednu za Oliviju. Potrebna si mi, moram nekako Jacka dovesti u kliniku. Krv je ondje, u frižideru. Mislim da mora ostati u frižideru kako bakterije ne bi uginule, ili što već. Ali ne znam gdje se nalazi kuća onog tipa u kojoj je Jack.«
»Želiš im uštrcati tu krv? Zaraziti ih meningitisom?«
»Ne, želim ih zaraziti malarijom! Glupo pitanje! Da, želim ih zaraziti meningitisom. Što misliš da je glavni simptom meningi¬tisa — vrućica! Iskreno, fućka mi se hoćeš li to dati Samu i Oliviji. Vjerojatno na Samu neće ni upaliti — on je vuk. Ali izvadila sam dovoljno krvi za sve kako bih te nagovorila da mi pomogneš.«
»Isabel, pomogla bih ti bez obzira«, uzdahnula sam. »Dat ću ti adresu. Nađimo se ondje za jedan sat.«



PEDESET OSMO POGLAVLJE

Grace


5°C

Kad sam stigla u Beckov podrum, bila sam najsretnija i najtuž- nija otkad se Sam promijenio u vuka. Gledati Becka okruže¬nog njegovim svijetom, bilo je kao da ponovno vidim Sama. Osta¬vile smo Oliviju u kupaonici, povraćala je, i srele Becka na vrhu stepenica prema podrumu; bilo je prehladno pa nas nije mogao dočekati na ulaznim vratima. Uvidjela sam koliko je osebujnosti u govoru, ponašanju i pokretima tijela Sam posudio od Becka. Čak i najjednostavniji pokreti poput posezanja za prekidačima za svjetlo ili trzaja glavom kao znak da krenemo za njim, nespretnog sagibanja ispod niskih greda na dnu stepenica. Boljelo me koliko je podsjećao na Sama.
Sišli smo niz stepenice i zaustavila sam disanje. Velika, glavna prostorija u podrumu bila je ispunjena knjigama. Ne samo mje¬stimice. Bila je to knjižnica. Zidovi su bili prekriveni policama s knjigama, redale su se, potpuno ispunjavajući prostor sve do niskog stropa. Čak i s distance vidjela sam da su sve knjige kategorizirane: visoki, debeli atlasi i enciklopedije na jednoj polici, šarena džepna izdanja s otrcanim rubovima na nekoliko drugih, velike knjige fo¬tografija s tiskanim slovima na hrptovima, romani u tvrdim uve¬zima u svjetlucavim košuljicama. Polako sam se približila sredini sobe, zastala na tamnom narančastom tepihu i gledala oko sebe.
A miris, miris Sama bio je posvuda, činilo mi se kao da je pored mene, drži me za ruku i promatra ove knjige sa mnom te čeka moje priznanje. »Ovdje je predivno!«
Željela sam reći — vidim odakle Samu strast za čitanjem.
No Beck me preduhitrio s gotovo ispričavajućim tonom: »Kada provodiš puno vremena unutar četiri zida, ne preostaje ti mnogo toga osim čitanja.«
Odjednom mi je sinulo sjećanje na Samove riječi za Becka: »Ovo je njegova posljednja godina.« Nikad više neće čitati ove knjige. Izgubila sam moć govora, pogledala u Becka i isprtljala glupavo: »Obožavam knjige.«
Nasmiješio se, kao da mi je pročitao misli. Zatim je pogledao prema Isabel koja je pomno pregledavala prostor oko sebe, kao da je Jack ležao pospremljen na jednoj od polica. »Jack je vjerojatno u drugoj sobi, igra videoigrice«. Beck je rekao.
Isabel je slijedila njegov pogled prema vratima: »Hoće li me pokušati zaklati kad uđem?«
Beck je slegnuo ramenima. »Neće, osim ako to i inače ne ra¬di. To je najtoplija soba u kući i mislim da se ondje osjeća ugodnije nego ovdje. Iako se još uvijek često mijenja. Samo obrati pozornost na znakove mijenjanja.«
Bilo mi je zanimljivo kako je govorio o Jacku — više kao o životinji nego o čovjeku. Kao da je savjetovao Isabel kako prići gorilama u zoološkom vrtu. Nakon što je Isabel nestala u drugoj sobi. Beck je pokazao prema dvjema mekanim crvenim foteljama u prostoriji. »Sjedni, molim te.«
Bilo mi je drago što ću sjediti u toj fotelji. Mirisala je na Becka i druge vukove, ali najviše na Sama. Bilo je iako zamisliti ga ovdje, sklupčanoga, kako čita i razvija svoj odbojno velik rječnik. Naslonila sam glavu na naslon za ruke i pogledala u Becka koji se spremao sjesti u suprotnu fotelju. Bacio se u nju, a noge su mu odletjele u zrak. Izgledao je umorno. »Malo me iznenađuje da te je Sam toliko dugo tajio.«
»Zbilja?«
Slegnuo je ramenima. »Vjerojatno me ne bi trebalo iznena¬đivati. Nikad mu nisam ispričao za svoju suprugu.«
»Znao je za nju. Pričao mi je o njoj.«
Beck se nasmijao, kratko, ali srdačno. »Ni to me ne bi tre¬balo čuditi. Sačuvati tajnu od Sama, bilo je nemoguće. Gotovo doslovce čitao je ljude kao knjige.«
Oboje smo o Samu govorili u prošlom vremenu, kao da je umro. »Hoćemo li ga ikada više vidjeti?«
Njegovo lice pokazivalo je odsutnost, misli su mu bile daleko. »Mislim da mu je ovo bila posljednja godina. Znam da moja jest. Ne znam zašto je dobio tako malo vremena. Mislim da to jedno¬stavno nije normalno. Hoću reći, to sve ovisi, ali ja sam ugrizen prije nešto više od dvadeset godina.«
»Dvadeset!«
Beck je kimnuo. »U Kanadi. Imao sam dvadeset osam godi¬na, bio zvijezda u usponu u svojoj firmi i na godišnjem odmoru na planinarenju.«
»A što je s ostalima? Odakle su oni došli?«
»Od svagdje. Kad sam čuo da u Minnesoti ima vukova, po¬mislio sam da su možda poput mene. Potražio sam ih, uvjerio se da sam bio u pravu i Paul me uzeo pod svoje. Paul je...«
»Crni vuk.«
Kimnuo je. »Mogu li te ponuditi kavom? Mogao bih ubiti za šalicu kave, oprosti na izrazu.«
Bila sam uistinu zahvalna. »To bi bilo super. Pokaži mi gdje je vrč i ja ću je skuhati.« Pokazao je rukom, bio je skriven u udu¬bini između polica, pored malog frižidera. »Možeš nastaviti.«
Po tonu glasa činilo mi se da se zabavlja. »S čime?«
»S pričom o čoporu. Kako je to biti vuk? O Samu. Zašto si promijenio Sama?« Zastala sam, u ruci sam držala filter za kavu. »Da, o tome bih željela znati više.«
Beck je zario lice u dlanove. »O Bože, pitaš me najteže pita¬nje! Promijenio sam Sama zato što sam bio sebičan, bezdušni gad!«
Uzela sam mjericu za kavu. Jasno sam čula kajanje u njegovu glasu, ali nisam namjeravala tek tako odustati od razgovora. »To nije razlog.«
Duboko je uzdahnuo. »Znam. Jen, moja žena, upravo je umrla. Bila je smrtno bolesna od raka kada samo se upoznali, dakle znao sam što će se dogoditi, ali bio sam mlad i glup i na¬dao sam se čudu te dugom i sretnom bračnom životu. Naravno, čudo se nije dogodilo. Pao sam u depresiju. Razmišljao sam o samoubojstvu, ali kad si dijelom vuk, samoubojstvo nije tako dobra ideja. Jesi li primijetila da se životinje nikada ne ubijaju namjerno?«
Nisam. Ali sam mislila da je to opaska koju je vrijedno za¬pamtiti.
»Dakle, bio sam to ljeto u Duluthu i vidio Sama. Bio je sa svojim roditeljima. Bože, ovo zvuči strašno! Ali bio sam takav. Jen i ja razmišljali smo o djeci iako smo znali da od toga ništa neće biti. Imala je još samo osam mjeseci života. Kako bi mogla roditi dijete? I ugledao sam Sama, njegove žute oči, poput vučjih i po¬stao sam potpuno opsjednut tom zamisli. I ne moraš mi to reći. Grace, znam koliko sam time nepravde učinio, ali kad sam ga vidio s onim njegovim blesavim, praznoglavim roditeljima, nesposobnim poput para golubova, mislio sam da bi to moglo biti bolje za nje¬ga. Od mene bi mogao naučiti više nego od njih.«
Šutjela sam, a Beck je ponovno zaklonio rukom čelo. Glas mu je bio umoran i star, stoljećima star. Šutjela sam, a on je za¬stenjao: »Bože, znam. Grace, znam. Ali znaš što je najgluplje od svega? Meni se zapravo sviđa tko sam. Ne otprve. U početku biti ovakav bilo je poput prokletstva. Ali postao sam netko tko voli i ljeto i zimu. Ima li to ikakva smisla? Znao sam da ću naposljetku izgubiti sam sebe, ali s time sam se pomirio još davno. Mislio sam da će se i Sam s time nekako pomiriti.«
Našla sam šalice u malom kutku iznad vrča za kavu i izvukla dvije.
»Ali nije.«
»Mlijeko?«
»Malo, ne previše«, uzdahnuo je. »Za njega je to pakao. Život sam mu pretvorio u pakao. Njemu je prijeko potrebna ta svijest o vlastitoj ličnosti kako bi se osjećao živim, a kad to izgubi i postane vuk... njegov život postaje pakao. On je definitivno naj¬bolja osoba koju sam ikada sreo, a ja sam ga definitivno uništio. Kajem se zbog toga svaki dan već godinama.«
Možda je zasluživao, ali nisam ga željela više mučiti. Donijela sam mu šalicu i sjela na svoju fotelju. »Beck, on te voli. Možda mrzi biti vuk, ali tebe voli. Moram ti priznati, užasno mi je teško sjediti ovdje s tobom jer sve u vezi tebe podsjeća me na njega. Diviš mu se jer ti si ga učinio takvim.«
Beck je izgledao neobično ranjivo. Prste je ovio oko šalice i gledao me kroz paru. Dugo je šutio, zatim je rekao: »Jedina stvar koju će mi biti drago izgubiti je kajanje.«
Namrštila sam se. Pijuckao je kavu. »Sve ćeš zaboraviti?«
»Ne, ništa neću zaboraviti. Samo ću na sve drukčije gledati. Kroz vučji mozak. Neke stvari gube važnost kad si vuk. Osim to¬ga vukovi nemaju emocije. Njih ću izgubiti. Ali sjećanje na nama najvažnije stvari možemo zadržati. Mnogi od nas to mogu.«
Poput Ijubavi. Razmišljala sam o Samu: promatrao me je i ja sam njega promatrala, zatim smo se upoznali. Zaljubili smo se, nemogući scenarij. Utroba mi se stegnula, strahovito bolno, i na trenutak sam zanijemila.
»Ugrizena si«, Beck je rekao. Već sam čula ovo pitanje bez upitnika.
Kimnula sam. »Prije nešto više od šest godina.«
»Ali nikada se nisi promijenila.«
Ispričala sam mu o tome kako sam ostala zaključana u autu i objasnila teoriju o mogućem lijeku koju smo Isabel i ja razvile. Beck je mirno sjedio jedan dug trenutak, prstom je ocrtavao kruž¬nu kretnju po svojoj šalici, zurio netremice u knjige na zidnim policama.
Naposljetku je kimnuo. »Moglo bi upaliti. Vidim logiku. Ali da bi upalilo, mislim da bi morao biti u ljudskom obliku.«
»To je isto rekao Sam. Rekao je, ako želiš ubiti vuka na taj način, u trenutku inficiranja ne bi smio biti vuk.«
Beckov pogled još uvijek je bio neusredotočen, razmišljao je.
»Bože! Ali opasno je. Ne bi se smjelo krenuti s terapijom protiv meningitisa prije nego što bi se ustvrdilo da je vrućica ubila vuka. Bakterijski meningitis ima nevjerojatno visoku stopu smrtnosti, čak i kad se bolest otkrije rano i liječi od samog početka.«
»Sam mi je rekao da bi riskirao smrt. Misliš li da je to uisti- nu mislio?«
»Apsolutno!« Beck je rekao bez oklijevanja. »Ali sada je vuk. I vrlo je vjerojatno da će takav ostati do kraja života.«
Spustila sam pogled na polupraznu šalicu i primijetila da je tekućina promijenila boju na rubovima. »Htjela bih ga dovesti u kliniku i vidjeti hoće li se promijeniti u toplini grijane zgrade.«
Stanka. Nisam digla pogled i provjerila Beckov izraz lica. Nježno je rekao: »Grace.«
Progutala sam, još uvijek zureći u šalicu. »Znam.«
»Promatram vukove već dvadesetak godina. Situacija je vrlo predvidljiva. Dođemo do kraja... i to je kraj.«
Osjećala sam se poput tvrdoglava djeteta. »Ali promijenio se ove godine, i to u vrijeme kada nije trebao, nije li? Kad su ga upucali, vratio se u ljudski oblik.«
Beck je otpio velik gutljaj. Čula sam kako prstima bubnja po šalici. »I onda kada je tebe spasio. Postao je čovjekom da bi tebe spasio. Ne znam kako je to učinio. Hi zašto. Ali jest. Uvijek sam smatrao da to ima veze s adrenalinom koji tijelo zavara da mu je toplo. Znam da je i prije pokušavao, ali nije mu uspjelo.«
Sklopila sam oči i vidjela, osjećala Sama kako me nosi. Mogla sam osjetiti miris tog trenutka.
»Dovraga!« Beck je rekao i zašutio na dulje vrijeme. Zatim ponovio. »Dovraga! On bi to želio. Bio bi spreman pokušati.« Iskapio je svoju šalicu. »Pomoći ću ti. Kako si to zamislila izvesti? Omamiti ga sedativima?«
Od Isabelina poziva o tome sam razmišljala neprestano. »Mi¬slim da bih morala, zar ne? Ne bi to podnio drukčije.«
»Benadryl«, zaključio je. »Imam ga gore. To će ga dovoljno omamiti pa neće ludjeti u autu.«
»Jedino ne mogu smisliti kako ga dovesti ovamo. Nisam ga vidjela od... nesreće«, oprezno sam birala riječi. Nisam si mogla dopustiti nadu. Jednostavno, nisam smjela.
Beck je rekao odlučno: »To ću ja učiniti. Ja ću ga dovesti. Namamit ću ga. Stavit ćemo Benadryl u hamburger ili nešto slič¬no«, ustao je i uzeo mi šalicu iz ruke. »Sviđaš mi se Grace. Volio bih da je Sam imao...«
Zaustavio se i položio ruku na moje rame. U glasu mu je bilo toliko dobrote i nježnosti, pomislila sam da ću zaplakati. »Moglo bi upaliti, Grace. Moglo bi upaliti.«
Nije vjerovao, bilo je jasno kao dan. Ali želio je vjerovati, i to je za sada bilo dovoljno.


PEDESET DEVETO POGLAVLJE

Grace

3°C


Tanki sloj snijega prekrivao je tlo kad je Beck izašao u dvorištu. sce. Gledala sam u njegova ramena, tamna i četvrtasta ispod džempera. Pred staklenim vratima, pored mene, stajale su Isabel i Olivia, spremne pomoći. Ali osjećala sam se tako samom pro-matrajući Becka kako polako izlazi u susret svojim posljednjim trenucima u ljudskom tijelu. U jednoj ruci držao je sluzavi komad crvenog sirovog mesa kojem je dodao dozu Benadryla. Druga nje¬gova ruka nekontrolirano se tresla.
Zaustavio se desetak metara od kuće, ispustio komad mesa na tlo i zakoraknuo prema šumi. Trenutak je samo mirno stajao, glave nakrivljene na tako poznat način. Osluškivao je.
Što radi ? Isabel je zahtijevala odgovor, ali ja sam šutjela.
Beck je stavio ruke oko usta i zavikao. Čak iza zatvorenih vrata čula sam ga vrlo jasno.
»Sam!« Ponovno je zavikao. »Sam! Znam da si ondje. Sam! Sam! Sjeti se tko si! Sam!«
Drhtao je, ali nastavio je prizivati Sama iz prazne, ledene šu¬me, dok nije posrnuo. Podupro se rukom i vratio ravnotežu.
Pritisnula sam rukama usne dok su mi suze tekle niz obraze.
Beck je još jednom zazvao Sama, zatim su mu se ramena po- grbila, ulegla se i iskrivila, njegove ruke i noge su se trzale i grabile, brazdajući oko sebe snijeg i tlo. Odjeća je visjela na njemu, velika i zgužvana, zatim ju je otresao sa sebe i protresao glavom.
U sredini dvorišta stajao je vuk i gledao prema staklenim vratima, promatrajući nas kako promatramo njega. Iskoračio je iz hrpe odjeće na tlu koju više nikada neće obući, zatim se ukočio okrenuvši glavu prema šumi.
Iz sumorne šume crnih borova izronio je drugi vuk, spuštene glave, oprezan, hrpta obijeljena snijegom. Pogledom me je prona¬šao iza stakla.
Sam.



ŠEZDESETO POGLAVLJE

Grace

2°C

Večer je bila olovnosiva, nebo beskrajno prostranstvo ledenih oblaka koji su čekali snijeg i noć. Gume džipa drobile su po posoljenoj cesti, a susnježica kuckala po vjetrobranu. Isabel, za volanom, nije se prestajala žaliti na miris poput mokrog psa mje¬šanca, ali za mene je to bio miris borovine, zemlje, kiše i mošusa. S primjesom oštre, zarazne tjeskobe. Na suvozačkome mjestu Jack je slabašno cvilio, na pola puta između čovjeka i vuka. Olivia je sjedila pored mene na stražnjem sjedalu, njezini prsti isprepleteni s mojima, stezala mi je ruku snažno do bola.
Sam je bio iza nas. Kad smo ga podigli kako bismo ga sta¬vili u džip, njegovo tijelo bilo je teško od omamljujućeg sna. Sada je njegovo disanje postajalo dublje i nejednako, jedva sam ga mogla čuti od zvuka guma koje su jurile kroz bljuzgavicu. Pokušavala sam održati neku povezanost s njim, jer dodirnuti ga nisam mogla. Bio je omamljen, pa sam mogla sjediti pored njega i provlačiti prste kroz njegovo krzno, ali za njega to bi bilo rav-no mučenju.
Sada je bio životinja. U svome svijetu, daleko od moga.
Isabel se zaustavila ispred male klinike. U ovo doba dana parkiralište je bilo mračno, neosvijetljeno, a zgrada mala siva kva¬dratna tvorevina. Nije izgledala kao mjesto na kojem se događaju čuda. Izgledala je kao mjesto za bolesne i siromašne. Izgurala sam ovu misao iz glave.
»Ukrala sam ključeve od mame«, Isabel je rekla. S divljenjem sam ustanovila da nije zvučala nervozno. »Dođite! Jack, molim te, nemoj zaklati nekoga prije nego što uđemo!«
Jack je promrmljao nešto što se nije dalo ponoviti. Pogledala sam u Sama — bio je na nogama, njihao se. »Isabel, požuri! Be¬nadryl prestaje djelovati.«
Isabel je naglo potegnula ručnu kočnicu. »Ako nas uhapse, reći ću da ste me oteli.«
»Hajdemo!« ispalila sam i otvorila vrata. Olivia i Jack trgnuli su se na hladnoću izvana. »Požurite! Vas dvoje morat ćete trčati!«
»Vratit ću se i pomoći ti s njim«, Isabel mi je rekla i iskočila iz džipa. Okrenula sam se prema Samu, a on je fokusirao zjenice, koje su se trenutak prije kolutale, na mene. Izgledao je dezorijentirano, omamljeno.
Momentalno sam se smrznula od njegova pogleda, od sjeća¬nja na Sama u svom krevetu, njegov nos uz moj, njegov pogled duboko u mom.
Tiho je proizveo zvuk uznemirenosti.
»Zao mi je«, rekla sam mu.
Isabel se vratila i ja sam izašla s druge strane i pomogla joj. Skinula je remen sa sebe i stručno njime obavila Samovu njušku. Lecnula sam se, ali nisam je mogla zaustaviti. Nije bila ugrizena, a nitko nije mogao sa sigurnošću predvidjeti kako će Sam reagirati na sve ovo.
Podigle smo ga i postrance koračajući prišle vratima. Isabel je nogom odgurnula odškrinuta vrata. »Prostorije za preglede su ondje. Zaključaj ga u jednu od njih pa možemo početi s Olivijom i Jackom. Možda se u međuvremenu promijeni, ako ga pustimo dovoljno dugo na toplome.«
Isabeline riječi bile su laži, ali nevjerojatno dobrohotne; obje smo znale da se, osim nekim čudom, neće promijeniti. Najbolje če¬mu sam se mogla nadati bilo je da je Sam krivo pretpostavio i da ga
lijek neće ubiti dok je vuk. Slijedila sam Isabel u malu sobu pretrpanu medicinskom opremom koja je zaudarala na bolnički gumeni miris. Olivia i Jack čekali su unutra. Približili su glave kao da prisno razgovaraju, što me iznenadilo. Kad smo ušli, Jack se uspravio.
»Ne mogu podnijeti neizvjesnost«, rekao je. -Možemo li
već jednom završiti s time?«
Pogledala sam prema kutiji s alkoholnim maramicama. „ Trebam li mu dezinficirati ruku?“
Isabel me je pogledala: »Sada ćemo ga hotimice zaraziti s meningitisom. Besmisleno je brinuti se oko dezinfekcije.«
Dok je Isabel vadila iz frižidera špricu ispunjenu krvlju, prešla sam alkoholnom maramicom po njegovoj ruci.
»Oh, Bože!« Olivia je šapnula, ukočenim pogledom pratila je špricu.
Nismo imale vremena ohrabrivati je. Uzela sam Jackovu le¬denu ruku i okrenula je dlanom prema gore. Sjećam se da je tako učinila medicinska sestra prije nego što nam je uštrcala cjepivo protiv bjesnoće. Isabel je gledala u Jacka. »Jesi li siguran?«
Podigao je usnu, zarežao. Osjećala sam na njemu miris straha. »Učini to već jednom!«
Isabel je oklijevala, nisam odmah razumjela zašto. »Pusti me¬ne! Ja ću to učiniti«, rekla sam joj. »Meni ne može nauditi.«
Isabel mi je dodala špricu i pomaknula se u stranu. Zauzela sam njezino mjesto. »Ne gledaj!« naredila sam Jacku. Okrenuo je glavu. Ugurala sam iglu u njegovu ruku, zatim ga slobodnom rukom ošamarila posred lica jer je trgnuo glavom prema meni. »Kontroliraj se!« ispalila sam. »Nisi životinja!«
Prošaptao je: »Oprosti!«
Do kraja sam ugurala iglu i utisnula sadržaj, pokušavajući ne misliti o zaraženoj krvi, pa sam je izvukla. Crvena kapljica pojavila se na mjestu uboda. Nisam znala je li to Jackova krv ili inficirana krv iz šprice. Isabel je samo nijemo zurila u tu kap, pa sam se okre¬nula oko sebe, zgrabila flaster i zalijepila ga preko krvave točkice. Olivia je tiho zajecala.
»Hvala«, Jack je rekao. Obgrlio se rukama. Isabel je izgledala kao da joj je mučno.
»Dodaj mi drugu!« rekla sam Isabel. Dodala mi je drugu špricu i obje smo se okrenule prema Oliviji koja je bila toliko bli¬jeda da sam mogla vidjeti venu kako joj bubri preko sljepoočnice. Ruke su joj drhtale od živčanosti. Isabel je preuzela moju dužnost dezinficiranja ruku. Obje smo se morale osjećati korisno kako bismo bile u stanju dovršiti mrski zadatak, bilo je to nepisano pravilo.
»Predomislila sam se«, Olivia je viknula. »Ne želim to uči¬niti! Radije ću riskirati.«
Uzela sam je za ruku. »Olivia, Olive! Smiri se!«
»Ne mogu.« Pogled joj je počivao na tamnom crvenilu u šprici. »Ne mogu reći da bih radije umrla nego bila ovakva.«
Nisam znala što reći. Nisam je željela nagovarati na nešto što bi je moglo ubiti, ali svejedno sam se nadala da neće odustati, bojala sam se. »Ali što će biti s ostatkom tvog života, Olivia?«
Olivia je odmahnula glavom. »Ne. Nije toga vrijedno! Neka Jack pokuša! Ja ću riskirati. Ako bude upalilo na njemu i ja ću pokušati. Ali ja... ne mogu.«
»Znaš da se bliži listopad«, Isabel je bila odlučna. »Postaje prehladno! Ubrzo ćeš se promijeniti, ove zime nećeš se više vraćati u ljudski oblik i nećemo ovo imati prilike isprobati prije proljeća.«
»Neka čeka, pusti je!« Jack je ispalio. »Neće time ništa iz¬gubiti. Neka njezini roditelji radije misle da je nestala na nekoliko mjeseci nego da saznaju da je vukodlak.«
»Molim te!« Olivijine oči bile su pune suza.
Bespomoćno sam slegnula ramenima i spustila špricu. Ništa više nego ona nisam znala kako će ovo djelovati. A u svom srcu vjerovala sam — na njezinom mjestu učinila bih isto. Radije bih živjela sa svojim voljenim vukovima nego umrla od meningitisa.
»U redu«, Isabel je rekla. »Jack, odvedi Oliviju u auto! Če¬kaj tamo i budi oprezan! Grace, pogledajmo što je Sam učinio od sobe za preglede!«
Jack i Olivia krenuli su hodnikom, čvrsto zagrljeni kako bi zadržali toplinu i održali se u ljudskom tijelu, a Isabel i ja krenule smo prema nekome kome to nije uspjelo.
Stajale smo ispred prostorije u kojoj smo ostavile Sama. Isabel je spustila ruku na moju nadlakticu. Već sam posegnula za kvakom, ali njezin dodir me je zaustavio. »Jesi ii sigurna?« upitala je. »Moglo bi ga ubiti. Vjerojatno će ga ubiti.«
Umjesto odgovora otvorila sam vrata.
Na ružnom fluorescentnom svjetlu Sam je izgledao nekako obično, maleno poput psa. Sklupčao se pored stola za pregledava¬nje. Kleknula sam pred njega, neizmjerno sam žalila što se nismo dosjetili ovog lijeka na vrijeme, dok nije, možda, postalo prekasno. »Sam.« Ne želim biti za tebe tek predmet, lukav, tajnovit... Znala sam, toplina ga neće promijeniti u čovjeka. Moja sebičnost, ništa drugo, dovela ga je u kliniku. Sebičnost i varavi lijek koji ne može djelovati dok je ovakav. »Sam, želiš li još uvijek pokušati s ovim?«
Dodirnula sam mu ovratnik, zamislila da je to njegova kosa, kroz koju sada prolazim prstima. Nesretno sam progutala.
Sam je zazviždao kroz nozdrve. Nisam mogla pojmiti je li ili koliko me je mogao razumjeti. Bio je još uvijek pomalo omamljen jer nije ustuknuo od mog dodira.
Pokušala sam još jednom: »Moglo bi te ubiti. Sigurno još uvijek želiš pokušati?«
Iza mene je Isabel značajno zakašljala.
Sam je zacvilio kroz nos, pogledom ošinuo prvo Isabel potom vrata, pa još jednom. Pogladila sam mu glavu i pogledala ga u oči. Bože, bile su iste! Gledati ih sada ubijalo me je.
Mora upaliti.
Suza je kliznula mojim licem. Nisam je ni pokušala obrisati. Pogledala sam Isabel. Željela sam ovo više nego išta u svom životu. »Moramo pokušati.«
Isabel se nije pomaknula. »Grace, neće uspjeti ako nije čo¬vjek. Ne vjerujem da će upaliti.«
Prstom sam prešla preko kratke, glatke dlake na njegovu licu. Da nije bio omamljen, ne bi mi dopustio dodirivati ga, ali Bena¬dryl je umrtvio njegove instinkte. Sklopio je oči. Na način toliko neživotinjski da je u meni probudio nadu.
»Grace, da ili ne? Najozbiljnije!«
»Čekaj!« rekla sam. »Želim nešto pokušati.«
Smjestila sam se na pod i šapnula Samu: »Ako možeš, čuj me sada!« Naslonila sam lice na njegov ovratnik i sjetila se zlatne šume koju mi je pokazao tako davno. Sjetila sam se listova žutih poput njegovih očiju, kako trepere i uvijaju se, slični leptirima koji se sudaraju dok padaju na do. Sjetila sam se vitkih, svijetlih bre¬zovih stabala, žućkasto bijelih i glatkih poput ljudske kože. Sjetila sam se Sama, stajao je nasred šume, raširenih ruku: tamna, čvrsta silueta ispred drveća iz snova. Prišao mi je, sjećala sam se, šakom sam mu nježno udarila prsa, poljubili smo se. Sjećanjima sam re¬dala svaki naš poljubac, svaki zagrljaj. Sjećala sam se nježne topline njegova daha na svom vratu dok smo spavali.
Sjećala sam se Sama.
Sjećala sam se kako se vlastitom voljom promijenio zbog me¬ne. Kako bi me spasio.
Sam se naglo odmaknuo od mene. Glava mu je bila pognuta, rep među nogama, drhtao je.
»Što se događa?« Isabel je stavila ruku na kvaku.
Sam se povukao još dalje, tresnuo u ormar iza sebe, kvrčio se u kuglu. Oslobađao se. Mijenjao je kožu. Tresao je sa sebe krzno. Bio je vuk i Sam istovremeno, zatim
je
postao
Sam.
»Požuri!« šapnuo je. Trzao se silovito, sudarao s ormarom. Njegovi prsti na pločicama postajali su kandže. »Požuri. Učini to sada!«
Isabel je stajala uz vrata, smrznuta.
»Isabel! Dolazi već jednom!«
Naglo se pribrala i prišla. Cučnula je uz Sama, uz njegova du¬ga, gola leda. Grizao je usnu toliko snažno da je krvarila. Kleknula sam, uhvatila ga za ruku.
Glas mu je bio prenapet: »Grace, požuri! Gubim se!«
Isabel više nije oklijevala. Zgrabila ga je za ruku, okrenula je dlanom prema gore i zabila iglu. Polovica sadržaja ispraznila se u ruku, zatim je šprica naglo iskočila u zrak, istisnuta njegovim gr¬čevitim stiskom. Sam je odskočio od mene, istrgnuo ruku iz moje i povratio.
»Sam...«
Nestao je. U vremenu dvostruko kraćem od onoga koje mu je trebalo da se vrati u ljudski oblik, postao je vuk. Drhtao je, te¬turao, pandžama grebao po pločicama, pao na pod.
»Žao mi je. Grace.« To je bilo sve što je Isabel rekla. Položila je špricu na pult. »Sranje! Čujem Jacka. Odmah se vraćam!«
Vrata su se otvorila i zatvorila. Kleknula sam uz Samovo tijelo i zakopala lice u njegovo krzno. Disanje mu je bilo isprekidano, bio je izmoren. A mojom glavom prolazila je jedna jedina misao: »Ubila sam ga. Ovime sam ga ubila.«

ŠEZDESET PRVO POGLAVLJE

Grace


2°C

Vrata je otvorio Jack. »Grace, požuri! Moramo ići! Oliviji nije dobro!«
Stajala sam, posramljena, jer me je vidio s obrazima mokrim od suza. Okrenula sam se i vršcima prstiju bacila upotrijebljenu špricu u koš za opasni otpad kraj pulta. »Neću ga moći sama nositi.«
Srdito me je pogledao. »Zbog toga me Isabel poslala k tebi.«
Pogledala sam u pod i moje srce prestalo je kucati. Pod je bio prazan. Okrenula sam se, pogledala pod stol: »Sam!«
Jack je ostavio otvorena vrata. Soba je bila prazna.
»Pomozi mi naći ga!« viknula sam Jacku i progurala se po¬red njega u hodnik. Od Sama nije bilo ni traga. Dok sam jurila kroz hodnik, vidjela sam da su ulazna vrata širom otvorena, crna noć zurila je u mene. To je prvo što bi vuk učinio čim bi se otrije¬znio od omamljujučeg sredstva. Pobjegao bi. U noć. U hladnoću.
Vrtjela sam se parkiralištem, pokušavala otkriti njegov trag koji bi vodio prema uskom traku šume Boundary, vidljivom iza klinike. Ali noć je bila mračna. Nije bilo svjetala. Nije bilo zvuko¬va. Nije bilo Sama.
»Sam!«

Neće doći, znala sam, čak i da me je mogao čuti. Sam je bio snažan, ali njegovi instinkti bili su još snažniji.
Nisam mogla podnijeti pomisao na njega negdje daleko, dok se polovica sadržaja zaražene šprice miješa s njegovom krvlju.
»Sam!« moj glas bio je jauk, jecaj, zavijala sam u noći. Ne¬stao je.
Svjetla su me zaslijepila; Isabel je jurnula džipom pored mene i s drhtajem se zaustavila. Nagnula se preko suvozačkog sjedala i otvorila vrata, njezino lice bilo je sablasno osvijetljeno svjetlima kontrolne ploče.
»Grace, ulazi! Požuri, dovraga! Olivia se mijenja, predugo smo ovdje.«
Nisam ga mogla ostaviti.
»Grace!«
Jack se popeo na zadnje sjedalo, drhtao je, očima me zakli¬njao. Bile su to iste oči sa samog početka, iz vremena kada još ništa nisam znala, kada je tek postao vuk.
Ušla sam unutra, zalupila vratima, okrenula glavu prema pro¬zoru i ugledala bijelu vučicu kako stoji na samom rubu parkirali¬šta. Shelby. Živa. Baš kao što je Sam pretpostavio. Promatrala sam je u retrovizoru, stajala je na parkiralištu i zurila za nama.
Činilo mi se da u njezinim očima vidim pobjednički sjaj prije nego što se okrenula i nestala u tami.
»Tko je taj vuk?« Isabel je zahtijevala odgovor.
Ali nisam mogla odgovoriti. U meni je odzvanjalo Sam, Sam,
Sam.


ŠEZDESET DRUGO POGLAVLJE

Grace


4°C

Jacku vjerojatno nije dobro«, rekla je Olivia. Sjedila je na suvo¬začkom sjedištu mog novog auta, malene Mazde koja je mirisala na sredstvo za čišćenje tepiha i usamljenost.
Iako je na sebi imala dva moja džempera i kapu, još uvijek je drhtala, rukama se obgrlivši oko trbuha. »Da mu je dobro, Isabel bi nas nazvala.«
»Možda«, rekla sam. Isabel nije previše sklona telefoniranju. Ali usprkos svemu mislila sam da je u pravu. Danas je bio treći dan, a s Isabel smo se zadnji put čule prije osam sati.
Prvi dan: Jack je dobio neizdrživu glavobolju. Vrat mu se ukočio.
Drugi dan: Glavobolja se pogoršala. Pojavila se vrućica.
Treći dan: Isabelina glasovna poruka.
Zaustavila sam Mazdu na Beckovu kolnom prilazu i parkirala iza Isabelina golema džipa. »Spremna?«
Olivia nije izgledala spremna, ali izašla je iz auta i jurnula prema ulaznim vratima. Krenula sam za njom i zatvorila vrata za nama. »Isabel?«
»Ovdje sam.«
Slijedile smo njezin glas u jednu od spavaćih soba u prizem-
Iju. Bila je to jedna vesela, žuta sobica potpuno u suprotnosti s raspadajućim mirisom bljuvotine koji je ispunjavao prostor.
Isabel je sjedila prekriženih nogu na stolici u podnožju kreve¬ta. Ispod njezinih očiju crnili su se podočnjaci, kao da ih je netko utisnuo palcem.
Dodala sam joj kavu koju smo donijele sa sobom. »Zašto nas nisi nazvala?«
Isabel me je pogledala. »Prsti mu odumiru.«
Nisam više mogla izbjegavati pogled na njega: ležao je na kre¬vetu sklupčan poput polumrtvog leptira. Vrhovi njegovih prstiju bili su uznemiravajuće modri. Lice mu je bilo sjajno od znoja, oči sklopljene. Nešto mi je zastalo u grlu.
»Pretražila sam internet«, Isabel mi je rekla. Držala je telefon u zraku, kao da time nešto objašnjava. »Glavobolja je uzrokovana oticanjem moždane ovojnice. Prsti na rukama i nogama plavi su zato što mozak ne govori tijelu da pošalje onamo krv. Izmjerila sam mu temperaturu. Četrdeset jedan.«
Olivia je rekla: »Moram povratiti.«
Ostavila me je u sobi s Isabel i Jackom.
Nisam znala što bih rekla. Da je Sam ovdje, znao bi reći pra¬ve riječi. »Žao mi je.«
Isabel je slegnula ramenima, oči su joj bile bez sjaja. »Počelo je kako treba. Prvi dan, kad je temperatura pala preko noći, gotovo se promijenio u vuka. To je bio posljednji put. Nije se ponovilo čak ni sinoć, kad je nestalo struje. Mislila sam da funkcionira. Nije se promijenio otkad ima vrućicu.« Malim pokretom ruke pokaza¬la je prema krevetu. »Jesi li me ispričala u školi.«
»Da.«
»Fantastično.«
Rukom sam je pozvala da me slijedi. Ustala je s mukom i pratila me u hodnik.
Pritvorila sam vrata spavaće sobe tako da nas Jack, u sluča¬ju da je prisluškivao, ne bi mogao čuti. Tihim glasom rekla sam: »Isabel, moramo ga odvesti u bolnicu.«
Isabel se nasmijala — čudnim, ružnim smijehom: »I što im reći? Za njih je on već mrtav. Ne misliš li da nisam na to već pomišljala? Čak i ako ga predstavimo lažnim imenom, njegovo lice je u novinama već dva mjeseca.«
»Onda ćemo riskirati, ok? Smislit ćemo nešto. Hoću reći, moramo barem pokušati.«
Jedan dugi trenutak gledala me je svojim očima s crvenim ru¬bovima. Kad je ponovno progovorila, glas joj je bio šupalj. »Misliš da ga želim pustiti da umre? Želim ga spasiti, nije li ti to jasno? Ali prekasno je. Grace. Meningitis nije lako preživjeti čak ni kad se liječi od samog početka. Nakon tri dana on nema više nikakvih izgleda. Nemam ni sredstva za ublažavanje bolova, a kamoli nešto što bi moglo djelovati protiv meningitisa. Mislila sam da će ga vuk u njemu spasiti, kao što je spasio tebe. Ali on jednostavno nema izgleda.«
Uzela sam iz njezine ruke šalicu s kavom: »Ne možemo ga samo gledati kako umire. Odvest ćemo ga u neku bolnicu gdje ga neće odmah prepoznati. Ako treba, otići ćemo u Duluth. Ondje ga neće prepoznati, barem ne odmah, a do tada ćemo nešto smisliti. Umij se i spremi nešto njegovih stvari. Hajde, Isabel. Pokreni se!«
Nije odgovorila, ali je krenula prema stepenicama. Otišla sam u kupaonicu u prizemlju i otvorila ormarić, nadala sam se da ću naći nešto korisno. U kući u kojoj živi puno ljudi, moglo bi se naći raznih lijekova. Našla sam nešto sredstava za ublažavanje bolova i neke tablete dobivene na recept još prije tri godine. Odnijela sam ih u Jackovu sobu.
Kleknula sam mu uz glavu i rekla: »Jack, jesi Ii budan?« Dah mu je zaudarao na bljuvotinu. Razmišljala sam o paklu u ko¬jem su on i Isabel proveli posljednja tri dana. Postalo mi je mučno. Pokušala sam se uvjeriti da je bar donekle zaslužio biti u ovom stanju jer zbog njega sam izgubila Sama, ali nisam uspjela.
Dugo nije odgovarao. Izustio je: »Ne.«
»Mogu li ti nekako pomoći? Učiniti nešto da ti bude ugod¬nije?«
Glas mu je bio tih: »Glavobolja me ubija.«
»Imam tablete protiv bolova. Možeš li ih progutati i zadržati unutra?«
Promrmljao je nešto potvrdno pa sam dohvatila čašu vode koja je stajala uz krevet i pomogla mu ugurati u usta i progutati nekoliko kapsula. Promrmljao je nešto poput hvala. Čekala sam petnaestak minuta dok tablete nisu počele djelovati, zatim mu se tijelo neznatno opustilo.
Sam je negdje ležao u ovakvu sranju. Zamislila sam ga: nje¬gov mozak rasprskava se od bola, vrućica mu pustoši tijelom, umi¬re. Na neki način znat ću kad dođe taj trenutak, osjetit ću mali ubod patnje onog trenutka kada umre. Jack je u svom isprekida¬nom snu proizveo nesvjestan zvuk bola, mali jauk. Nisam mogla prestati misliti na Sama čijim je venama tekla ista inficirana krv. U mislima sam vidjela Isabel kako mu u venu uštrcava smrtonosni koktel.
»Odmah se vraćam«, rekla sam Jacku, iako je vjerojatno spa¬vao. Ušla sam u kuhinju i našla Oliviju naslonjenu na radnu plohu kako presavija list papira.
»Kako mu je?« upitala je.
Odmahnula sam glavom. »Moramo ga odvesti u bolnicu. Možeš li poći s nama?«
Olivia me je pogledala s izrazom lica koji nisam mogla pro¬tumačiti. »Spremna sam.« Gurnula je prema meni komad papira. »Molim te pronađi načina da ovo dospije do mojih roditelja.«
Počela sam razmatati papir, a ona je odmahnula glavom. Di¬gla sam obrvu. »Što je ovo?«
»Obavještavam ih o tome da sam pobjegla od kuće i molim ih da me ne traže. Naravno, svejedno će krenuti u potragu, ali barem neće misliti da sam žrtva otmice ili nečega sličnog.«
»Promijenit ćeš se.« To nije bilo pitanje.
Kimnula je i napravila čudnu grimasu. »Zbilja je teško odu- pirati se. Možda se odupirem samo stoga što je promjena toliko neugodna — ali ja se želim promijeniti. Zapravo se radujem. Znam, zvučim kao luđakinja...«
Meni nije zvučala nazadno. Sve bih dala da mogu biti u njezinoj koži, biti sa svojim vukovima i Samom. Ali nisam joj to željela priznati pa sam samo upitala iako je bilo očito: »Sad ćeš se promijeniti?«
Olivia me je rukom pozvala da je slijedim. Zajedno smo stale ispred velikoga kuhinjskog prozora i zurile u dvorište. » Željela bih ti nešto pokazati. Pogledaj! Čekaj trenutak! Gledaj!«
Stajale smo uz prozor, zurile u mrtvi zimski svijet i zamršenu šikaru, šumu. Jedan dugi trenutak nisam vidjela ništa osim malih, bezbojnih ptica koje su lepršale golim granama. Zatim mi je po¬gled uhvatio jednu slabašnu kretnju, nisko pri tlu. Ugledala sam velikoga, tamnog vuka u šumi. Njegove svijetle, blijede oči zurile su u kuću.
»Ne znam kako znaju«, Olivia je rekla, »mislim da me če¬kaju.« Odjednom sam shvatila da je na njezinu licu zapravo uzbu¬đenje. Osjetila sam se neobično osamljeno.
» Želiš otići?«
Olivia je kimnula. »Više ne mogu podnositi čekanje. Ne mo¬gu dočekati.«
Uzdahnula sam i pogledala joj oči, intenzivno zelene i svije¬tle. Morala sam ih usaditi u sjećanje tako da ih mogu prepoznati. Možda sam joj trebala nešto reći, ali nisam se mogla dosjetiti ni¬čega prikladnog. »Dat ću ono pismo tvojim roditeljima, ne brini se oko toga. Molim te, budi oprezna. Olive, nedostajat ćeš mi.«
Otvorila sam klizna, staklena vrata; ošinuo nas je ledeni zrak.
Smijala se dok je drhtala od hladnog vjetra. Postala je jedno malo, čudno biće koje nisam mogla prepoznati.
»Vidimo se u proljeće. Grace.«
Istrčala je u dvorište, usput skidajući sa sebe džempere, i prije nego što je stigla do prvog drveća, već je postala vučica, svijetla vučica, koja poskakuje od radosti. Njezina promjena nije bila bolna kao Samova ili Jackova — možda je rođena za ovakav život. Pogled na nju izazvao je grč u mom želucu. Od tuge, ili zavisti, ili sreće.
Sad nas je bilo troje koji se nismo mijenjali.
Upalila sam auto kako bih ga ugrijala, ali na kraju to nije više bilo važno. Petnaest minuta kasnije Jack je umro. Sad nas je bilo dvoje.





ŠEZDESET TREĆE POGLAVLJE

Grace

-5°C

Vidjela sam Oliviju, nakon što sam ostavila pismo na autu nje¬zinih roditelja. Lagano se kretala kroz šumski sumrak; njezine zelene oči činile su je lako prepoznatljivom. Nikada sama, vodili su je drugi vukovi, podučavali, štitili od primitivnih opasnosti sa¬motne zimske šume.
Željela sam je pitati je li ga vidjela.
Mislim da mi je željela poručiti »ne«.
Isabel me je nazvala nekoliko dana prije božičnih praznika i pu¬tovanja koje sam planirala s Rachel. Ne znam zašto me je nazvala kad je mogla samo priči mom novom autu, jasno sam je vidjela na drugom kraju parkirališta; sjedila je sama u svom džipu.
»Kako si?« pitala je.
»Ok«, odgovorila sam.
»Lažljivice!« Nije me gledala. »Mrtav je, znaš to?«
Preko telefona bilo je lakše priznati nego licem u lice. »Znam.« Na drugoj strani školskog parkirališta Isabel je prekinula vezu. Čula sam kako pali motor i prilazi mom autu. Čula sam klik kad je otključala suvozačko mjesto i vrrr, kad je spustila prozor. »Uđi Hajdemo nekamo!«
Otišle smo u centar grada, kupile kavu, a zatim, u potrazi za slobodnim parkirnim mjestom zaustavile se pred knjižarom. Dugo vremena samo je zurila u vrata knjižare, potom je izašla iz auta. Stajale samo na zaleđenom pločniku i gledale u izlog. Božične stvari. Sobovi, božićni kolači i vesela božićna glazba.
»Jack je volio Božić«, rekla je Isabel. »Za mene je to glup praznik. Više ga ne slavim.« Pokazala je rukom prema knjižari. »Hoćemo li ući? Nisam ovdje bila već tjednima.«
»Ja nisam bila ovdje od...« zastala sam. Nisam mogla izreći. Željela sam ući, ali nisam mogla o tome govoriti.
Isabel je otvorila vrata i propustila me. »Znam.«
U sivoj, beživotnoj zimi, knjižara je izgledala poput nekog drugog svijeta. Police, plave i sive, dobile su novi ton. Svjetlo je bilo čisto, bijelo. Klasična glazba svirala je u pozadini, a šum gri-jalice bio je glasan poput glazbe uživo. Pogledala sam mladića na blagajni — tamnokos, visok i mršav, nagnut nad knjigom i na trenutak kugla se pojavila u mom grlu, prevelika da bih je uspjela progutati.
Isabel mi je okrenula ruku, naglo i bolno. »Nađimo knjige o debljanju.«
Našle smo odjeljak s knjigama o kuhanju i sjele na pod. Tepih je bio hladan. Isabel je napravila golem nered, vadila je knjigu za knjigom te ih nasumce vraćala na kriva mjesta, a ja sam se izgubila u lijepim kićenim naslovima; odsutno sam vadila knjige i redala ih po veličini.
»Želim naučiti sve o debljanju«, rekla je Isabel. Dodala mi je knjigu s receptima za kolače i torte. »Kako ti se čini?«
Prelistala sam je. »Sve su mjere metričke. Morala bi nabaviti digitalnu vagu.«
»Zaboravi!«
Isabel ju je vratila na krivo mjesto. »A ova?«
Ova je bila samo o tortama. Redovi čokolade prepunjeni kre¬mama od malina, žuti biskvitni kolači preliveni pahuljastom kre¬mom od putra, slatke torte od sira poprskane jagodinim nektarom.
»Ne možeš sa sobom u školu ponijeti komad torte.« Dodala sam joj knjigu sa suhim kolačićima. »Pokušaj s ovom.«
»Savršeno!« optužila me je Isabel i stavila knjigu na odvoje¬nu hrpu sa strane. »Uistinu ne znaš kako kupovati. Nije dobro biti efikasan. Onda cijeli proces prekratko traje. Naučit ću te umijeću razgledanja. To ti definitivno nedostaje.«
Učila me umijeću razgledanja u odjeljku s kuharicama dok se nisam počela vrpoljiti od nervoze, zatim sam je ostavila i lutala dućanom. Popela sam se tamnocrvenim stepenicama u potkrovlje, gotovo protiv svoje volje.
Snježni dan činio je potkrovlje manjim nego prije, ali dvo¬sjed je još uvijek bio na svome mjestu, kao i male police visine do struka kojima je Sam tragao. U mislima sam vidjela obris njegova tijela, povijenog pred njima dok traži savršenu knjigu.
Sjela sam na kauč i naslonila se, iako nisam željela. Sklopila sam oči i zamišljala Sama kako leži iza mene, pretvarala se da sam sigurna u njegovim rukama i očekivala svaki tren osjetiti njegov dah kako mi pomiče kosu i škaklja uho.
Uz malo truda mogla sam osjetiti njegov miris. Zadržao se tek na nekolicini mjesta, ali sada sam ga mogla osjetiti — ili sam samo svoje očajničke želje pretvarala u stvarnost.
Sjetila sam se kako je u slastičarnici želio da se prepustim svom osjetilu mirisa. Želio je da se prepustim onome što sam ui¬stinu bila. Sada sam jedan po jedan otkrivala mirise ove knjižare: orašastu aromu kože, gotovo parfemski deterdžent za čišćenje te¬piha, slatki miris crne tinte i benzinski miris tinte u boji, šampon za kosu mladića na blagajni, Isabelin parfem, miris uspomene na Samov poljubac na ovoj sofi.
Nisam željela da me Isabel nađe u suzama, ništa više nego što je ona željela biti viđena uplakana. Sada smo mnogo toga dijelile, ali plakanje je bila zabranjena tema. Rukavom sam obrisala suze i uspravila se.
Odšetala sam do police s koje je Sam uzeo knjigu, pretražila naslove, prepoznala je i izvukla. Pjesme. Rainer Maria Rilke. Prini¬jela sam je nosu — bio je to onaj isti primjerak. Sam.
Kupila sam je. Isabel je kupila kuharicu s kolačićima pa smo otišle k Rachel i ispekle sedamdesetak kolačića u obliku pečata i čavrljale oprezno izbjegavajući dotaknuti se Sama ili Olivije. Nakon toga Isabel me je odvezla kući. Zatvorila sam se u tatinu radnu sobu s Rilkeom. Čitala sam i čeznula.
I dok odlazi (nemoguće je opisati riječima)
Tvoj život, strašan, ali neizmjeran i razbuktan Ponekad uzaludan, ponekad toliko jasan,
Tvoj život u tebi jednom je kamen, zatim zvijezda.
Počinjala sam razumjeti poeziju.


ŠEZDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Grace

-9°C

Bez mog vuka ovaj Božić za mene nije bio pravi Božić. Uvijek u ovo doba godine imala sam barem njegovu nijemu prisutnost na rubu šume. Toliko puta stajala bih pored kuhinjskog prozora i osjećala njegov pogled na sebi, a moje bi ruke mirisale na dumbir, muškatni oraščić, borovinu i još stotine božićnih mirisa. Digla bih oči i vidjela Sama na rubu šume, njegove zlatne oči promatrale bi me uporno i netremice.
Ali ne ove godine.
Stajala sam uz kuhinjski prozor, ruke mi nisu mirisale. Bilo je besmisleno peći kolače ili podrezivati drvce: za dvadeset četiri sata otputovat ću s Rachel na dva tjedna. Na bijelu floridsku plažu, daleko od Mercy Fallsa. Daleko od šume Boundary i najvažnije, daleko od praznog dvorišta.
Polako sam ispirala svoju putnu šalicu i po tisućiti put ove zime pogledala prema šumi.
Nije bilo ničega osim sivog drveća, snježnih grana urezanih u teško zimsko nebo. Jedini trag boje ostavila je crvena ptica koja je lepršala prema hranilici. Kljucnula je po praznom drvenom dnu hranilice prije nego što je odletjela natrag, crvena točkica u bijelom nebu.
Nisam željela izaći u dvorište prekriveno netaknutim snije¬gom, na kojem nije bilo otisaka šapa, ali također nisam željela osta¬viti hranilicu praznu dok sam na putu. Iz ormarića ispod sudopera izvadila sam vreću hrane za ptice, obukla kaput, kapu i rukavice i otvorila stražnja, klizna vrata.
Miris zimske šume snažno mi je ispunio nosnice, silovito me podsjetio na svaki Božić koji je nešto značio u mom životu.
Znala sam da sam sama, ali svejedno sam zadrhtala.


ŠEZDESET PETO POGLAVLJE
Sam
-9C
Promatrao sam je.
Bio sam šumska prikaza; nijem, nepomičan, hladan. Bio sam utjelovljena zima, studeni vjetar koji je zadobio tjelesni oblik. Stajao bih uz rub šume, gdje je drveće postajalo rjeđe i njušio zrak — u ovo doba godine prevladavao je miris smrti. Prodorni miris crnogorice, mošusni miris vuka, njezina slatkoća, ništa više.
Zastala je na dovratku, ostala nepomična nekoliko udisaja. Lice je okrenula prema drveću, prema meni, ali neprepoznatljivo¬me, nevidljivome, bio sam samo oči u šumi. Nestalan povjetarac u valovima pronosio je do mene njezin miris, i tek naslućena sjećanja na neki drugi jezik iz nekog drugog života.
Naposljetku, istupila je na verandu i ostavila tragove na sni¬jegu u dvorištu.
A ja sam bio ondje, gotovo nadohvat, istovremeno tisućama milja daleko.

ŠEZDESET ŠESTO POGLAVLJE


Grace


-9°C


Svaki korak koji sam učinila prema hranilici, približavao me je šumi. Osjećala sam miris prhkih listova u šikari, plitkih poto¬čića koji su tromo protjecali ispod ledene kore, dok je ljeto ležalo uspavano u nebrojenim kosturima drveća. Drveće me je podsjetilo na vukove koji zavijaju u noći, a to me podsjetilo na zlatnu šumu iz mojih snova, skrivenu ispod snježnog pokrivača. Nedostajala mi je šuma.
Nedostajao mi je on.
Okrenula sam leda drveću i spustila vreću ptičje hrane na do. Sve što sam trebala učiniti bilo je napuniti hranilicu, vratiti se u kuću i spakirati torbe za putovanje s Rachel, gdje ću pokušati zaboraviti na sve tajne skrivene u ovoj zimskoj šumi.


ŠEZDESET SEDMO POGLAVLJE
Sam
-9°C
Promatrao sam je.
Nije me još zamijetila. Ona je kuc, kuc, kuckanjem skida¬la led s hranilice za ptice. Polako i mehanički čistila je hranilicu, zatim ju je otvorila i ispunila hranom, zatvorila i nastavila zuriti u nju kao da je hranilica za ptice najvažnija stvar na svijetu.
Promatrao sam je. Čekao sam da se okrene i zapazi moj ta¬mni obris u šumi. Spustila je kapu preko ušiju, puhnula nekoliko puta i promatrala kako se topli dah iz njezinih pluća vrti u zraku poput oblaka. Lupala je rukama jednom o drugu, skidala snijeg s rukavica. Potom se okrenula, spremala se vratiti u kuću.
Nisam se više mogao skrivati. Izdahnuo sam duboko, jedva čujno, ali njezina glava okrenula se isti tren. Pogledom je našla moj magličasti dah, iz kojeg sam zatim iskoračio, polako, oprezno, nesigurno, jer nisam mogao pretpostaviti kako će reagirati.
Ukočila se. Savršeno nepomično, poput srne. Nastavio sam se približavati, ostavljati neodlučne, oprezne otiske u snijegu dok nisam izašao iz šume i stajao pred njom.
Bila je nijema poput mene, mirna, ukočena. Donja usna joj je drhtala. Kad je trepnula, tri svjetlucave suze ostavile su kristalan trag na njezinu obrazu.
Ispred nje stajala su poput prikazanja moja stopala, ruke, prsti, ramena ispod jakne, moje ljudsko tijelo, ali ona je zurila u moje oči.
Vjetar je ponovno zafijukao kroz drveće, ali nije imao moći nada mnom, izgubio je svoju prijašnju snagu. Hladnoća mi je gri¬zla prste, ali oni su ostali prsti.
»Grace«, rekao sam vrlo nježno, »reci nešto.«
»Sam«, rekla je, a ja sam je snažno stisnuo uz sebe.

KRAJ