Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 1:37 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 1:45 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PROLOG
Evo kako su izgledale: tri mrtve djevojke postavljene na tri obična stolca s
naslonom. Četrnaestogodišnjakinja je sjedila u sredini. Bila je za pola glave
viša od drugih dviju djevojaka. Trinaestogodišnjakinje su joj se nalazile svaka
s jedne strane. Svaka od djevojaka preko prsa je imala konopac povezan u
obliku slova X: prelazio im je preko ramena, spuštao se do struka i bio
učvršćen straga. Sve tri djevojke bile su bosonoge, a gležnjevi su im bili
svezani za noge stolca. Konopci, medutim, nisu bili zategnuti, tako da se
činilo da više služe kako bi ih održavali u uspravnome položaju nego kako bi
žive djevojke zadržali u zatočeništvu: to je značilo da su svezane nakon što
su već bile mrtve.
Sve to nisam vidio svojim očima. Samo sam vidio fotografije koje mi je
pokazao bratić. A tih je fotografija bilo puno. Rekao mi je i kako je policija
videokamerom snimila čitavo potkrovlje, no ja tu snimku nisam vidio.
Stolci su bili raTmaknuti nešto više od pola metra. Kako je zrak u potkrovlju
bio posve suh, djevojke su izgledale staro. Više uopće ni
su podsjećale na tinejdžerice. Bile su ispijene i koščate i nalikovale na kakve
sedamdesetogodišnjakinje. Veliki klima-uredaj i aparat za isušivanje zraka bili
su uključeni be2 prestanka, dan za danom, tako da su iz njih izvukli i
posljednje kapi tekućine. Bile su posve isušene i koža im je izgledala poput
tamnog izgužvanog papira. No nisu bile jednako isušene jer nisu ni ubijene u
isto vrijeme. Tako je posljednja ubijena djevojka izgledala najmlade. Glave su
im bile nagnute una
trag ili u stranu. Djevojka u sredini imala je plavu kosu. Dugački pramenovi
padali su joj preko lica. Ostale dvije imale su smedu kosu. Sve tri imale su
kosu dugu do pola leđa i to je možda nešto značilo. Zbog kose su imale
ponešto djevičanski izgled. Premda su sada, kada su izgledale tako staro,
više sličile kakvim redovnicama, usidjelicama. A u vrijeme kada su fotografije
snimljene, kosa im je već bila prašnjava. I bile su ispijene, barem njih dvije,
kao da uopće nisu dobivale hranu. Možda je to bila posljedica isušivanja. Iz
kože im je bila ispijena i posljednja kap života. Na obrazima su imale
nevjerojatne udubine. Desni su im se povukle iza ravnine zuba.
Što su imale na sebi? Ne svoju odjeću. Ona im je bila oduzeta. Na sebi su
imale ručno izradene duge haljine skrojene od debelog baršuna. Haljina
djevojke u sredini bila je tarnnozelena, s dugačkim rukavima. Dosezala joj je
gotovo do gležnjeva. Djevojka s desne strane nosila je tamnocrvenu haljinu,
a djevojka s lijeve plavu. No govoriti o bojama znači ne reći ništa. Zašiveni za
haljine, učvršćeni pribadačama, čak i zalijepljeni za njih, bili su mjeseci,
zvijezde i sunca, izrezani iz iskričave bijele ili žute tkanine. Ali bile su tu i
životinje, odnosno njihovi obrisi: psi i medvjedi, konji i ribe, jastrebovi i
golubovi. Kao i brojke, odabrane, izgledalo je, nasumično - petice, sedmice,
četvorke -blistave brojke koje čovjek kupuje da bi ih postavio na poštanski
sandučić. Činilo se da su raspoređene bez ikakva reda. I nakit, mnoštvo
jeftinog lažnog nakita bilo je učvršćeno za baršun i postav~eno preko brojki,
zvijezda i životinja: narukvice, ogrlice i naušnice. Covjeku je trebalo nekoliko
trenutaka da bi odredio boju haljine, budući da je sukno bilo toliko pokriveno
brojkama, nakitom i komadima drugih tkanina.
Jesam li već spomenuo riječi? Na nekima od tih komada tkanine bile su
ispisane riječi, no ne i riječi koje bi imale smisla. "AC", "KA", "ČKA" i "PRLJ".
Dijelovi riječi, početna i završna slova određenih riječi. Što su ta slova
nekome uopće mogla značiti? Za sukno su bila učvršćena i mjedena zvona i
malena zrcala, komadići metala i višebojne staklene kuglice.
Moguće je da je to mnoštvo raznovrsnih tkanina i ukrasa, riječi i brojki na
haljine postavljeno kada su djevojke već bile u njima i kada su već bile
svezane za stolce, jer takvih pojedinosti nije bilo ni na njihovim leđima ni na
koščatim stražnjicama. Bilo je jasno da su djevojke postavljene na stolce i
ukrašene nakon što su već bile ubijene.
A rad na tome zacijelo je potrajao više dana, jer ništa nije bilo načinjeno
navrat-nanos.
A sami stolci? Imali su uspravan naslon, no nisu bili kupljeni. Amaterska ruka
sklepala ih je od drvenih gredica profila pet puta deset centimetara, tako da
su bili asimetrično nakrivljeni. No materijal od kojeg su bili izrađeni nije se
uočavao na prvi pogled jer je gotovo svaki kvadratni centimetar njihove
površine bio prekriven sjajnim poklopcima limenih konzervi ili okruglim
crvenim odraznim stakalcima ili donjim plohama staklenih boca, zelenih i
žutih, prozirnih i smedih. Većina ih je za drvo bila pribijena, no stakleni
krugovi bili su učvršćeni povijenim čavlima postavljenima oko njih.
Stolci su se sjajili i blistali i - kako bih to opisao? - izgledalo je da nekako
uzvraćaju intenzivan promatračev pogled. Nisu bili statični. Zbog te boje i
blistanja izgledali su živo, čak i agresivno. Noge stolaca bile su obavijene
aluminijskom folijom. No i ovdje je bilo jasno da je to učinjeno nakon što su
djevojke već bile postavljene na stolce, jer je na mjestima na koja su se
naslanjale ili gdje su dodirivale sjedalo, drvo bilo golo.
A potkrovlje? Bila je to jedna velika prostorija sa zakošenim stropom. Na
najvišem dijelu strop su od poda dijelila možda i kakva četiri metra, no s
jedne i druge strane visina potkrovlja bila je tek nešto iznad pola metra.
Dimenzije sobe bile su oko dvanaest puta petnaest metara, a na oba kraja
nalazio se po jedan prozor sa zavjesom. Klima-uredaj bio je postavljen na
krovnome prozoru u sredini, u blizini sljemena. No zapravo nisam vidio kako
izgleda čitav taj prostor; vidio sam ga samo iz različitih kutova, u cjeline
udružujući ono što sam vidio na fotografijama. Između greda su se nalazile
izolacijske ploče koje su s donje strane imale sloj sjajne folije, tako da je
čitava prostorija upravo blistala te je u svjetlu svijeća zasigurno morala
izgledati posve živo. Stotine srebrnih komadića aluminijske folije također je
visjelo sa stropa. Moguće je da su se blago ljuljale u struji zraka koju je
stvarao klima-uređaj. A kako su se samo morale cakliti.
Jer bila je tu još jedna stvar: te svijeće. Mnoge od njih bile su tek
kratki komadl voštanlca, no vidjelo se ~a su redovito zamjenjivane,
tako da je onaj tko ih je pripalio, tko god to bio, u potkrovlje svakako dolazio
i palio ih puno puta. Na fotografijama svijeće nisu gorjele. Čovjek ih je stoga
morao zamisliti, zamisliti njihov odbljesak na srebrnoj foliji izolacijskih ploča,
njihovo podrhtavanje na staklu i cr
venim reflektorima i metalnim krugovima koji su ukrašavali stolce, njihovo
treperenje na jeftinoj bižuteriji postavljenoj na haljine djevojaka. Kako li je to
potkrovlje samo moralo biti ispunjeno živošću u svjetlu tih svijeća, od kojih se
svaka odražavala stotinama puta. Zidovi, stolci, odjeća: pravi živi razgovor
svjetla, crkveno ljeskanje. I kako su samo lica tih djevojaka morala blistati.
Spoj svjetla i sjene zasigurno irn je probudio lica, lica koja su izgledala kao da
nisu mrtve, kao da nikada nisu bile mrtve.
No sve je to potrebno zamisliti. Pouzdano znam da predstavnici policije nisu
palili svijeće. Jednostavno su sve snimili, uklonili tijela i rastavili čitav
spektakl. Ne znam je li sve to nekamo spremljeno ili je jednostavno uništeno.
Čovjek bi mogao zamisliti kako netko tko nema skrupula sve to krade, kaneći
izložiti te blistave stolce da bi ih drugi mogli razgledavati za novae. Možda bi
u tom slučaju na stolce stavio i lutke i odjenuo ih poput onih djevojaka. Sve
to mogao bi nazvati Crkvom mrtvih djevojaka ili Monstrumovom jazbinom.
Jer je osoba koja je ubila te djevojke nedvojbeno bila monstrum. No nije li taj
netko, to čudovište, živio medu nama? Naš je gradić nevelik. Taj je netko
dolazio i odlazio, obavljao poslove, imao poznanike, čak i bliske prijatelje.
Nitko tog čovjeka nije gledao i u sebi mislio: evo čudovišta. Možda je to i bilo
ono što je u čitavoj priči najviše uznemiravalo: to što se ta osoba, barem na
površini, ničim nije isticala, ili, u najmanju ruku, nitko medu nama nije bio
dovoljno pronicav da uoči te znakove. A kakvi su ti znakovi mogli biti? Ne bi li
zao i čudovišan um na sebe nekako svratio pozornost? Pa ipak, taj je netko
imao svoje mjesto u našem društvu. Što mislite, kako smo se osjećali i što
smo misIili jedni o drugima, čak i nakon toga, kada su otkrivene sve stvari?
Ako je jedan od nas, koji je u sebi nosio takve tajne, izgledao nedužno, kakvi
su onda ostali? Kakve su njihove tajne`? A jesu Ii na taj način počeli gledati i
mene? Dakako da jesu.
Tri mrtve djevojke na tri obična stolca, mlohavo oslonjene na užad,
nakrivljenih glava, kože nalik na papir, bosonoge na drvenome podu, stopala,
onako smeđih i koščatih, više nalik šapama nego stopalima. Usta su im bila
blago rastvorena, a usne uvučene. Vidjeli su im se maleni zubi i bilo je lako
zamisliti mračnu suhoću njihovih jezika, tamu njihovih nijemih grla. Kako su
im se zubi samo morali sjajiti, onako obasjani svijećama. A oči, napola
otvorene, kao da drijemaju, i one su tada svakako blistale.
No ni to nije sve. Nijedna djevojka nije imala lijevu šaku. Bile su im odrezane
u visini ručnoga zgloba. Ondje im je iz mesa provirivala kost. A i ti odrezani
komadi kosti zacijelo su se Ijeskali na svjetlu. Na fotografijama su kosti imale
nevjerojatno mliječnu bijelu boju. Koža i meso bili su se isušili, stisnuli se,
tako da su kosti provirile iz batrljaka. Ta njihova bjelina i zaobljenost
podsjetili su me na oči, slijepe oči, jer, dakako, kako su te bijele kosti ikada
išta mogle vidjeti?
A odrezane ruke? Nije ih bilo ni u potkrovlju ni u kući.
PR~I DIO
1a
snije su svi govorili kako je sve počelo s nestankom prve djeKvojke, no
čitava je priča započela još prije toga. Uvijek postoje događaji koji prethode
nekom nasilnom činu i za koje izgleda da sa zločinom nemaju veze ili se
inače doimaju posve nedužnima. Postoji čitava mreža dogadaja, međusobno
povezanih posve nevidljivim nitima. Za primjer uzmimo čovjeka koji si je
prerezao vrat. Nije li točno da će mrtvozornik otkriti nekoliko pokusnih
zareza, kao da je preminuli pokušavao utvrditi koliko bi to moglo boljeti? A u
slučaju našeg gradića, još prije nestanka prve djevojke nesumnjivo je bilo
nekoliko događaja koji se mogu usporediti s dva-tri zareza na koži iznad
vratne arterije.
Primjerice, jednog utorka ujutro, bilo je to početkom rujna, neposredno
nakon početka škole, na vanjskom prozorskom pragu učionice sedmog
razreda udruženel škole Albert Knox pronađena je bomba. Činilo se da je
riječ o trima štapovima dinamita povezanima srebrnom ljepljivom vrpcom.
Dvije zelene žice od dinamita su se spuštale do papirnate vrećice koja je
ležala na travi. Jedan učenik to je pokazao nastavnici engleskoga, gospodi
Hicks, i ona je oglasila uzbunu. Katkada nam se dogadaju prijetnje
bombama, to se dogada
svim školama. Rijeć je samo o zlobuim psinama u kojima zapravo
nikada nema prave bombe. Kada se škola zatvara zbog prijetnje
~ Riječ je o izrazu "consolidated school" koji u SAD-u označava driavnu školu
nastalu spa
janjem više manjih školskih ustanova koje su prestale s radom.
bombom, najčešće vlada praznična atmosfera. Nitko ne vjeruje u istinitost
prijetnje, a učenici se pri žurnome izlasku iz zgrade smiju i veselo
razgovaraju.
No tog dana, početkom rujna, glas o pravoj bombi širio se brzo. Učenici su
bili prestrašeni. Sarah Phelps, učenica osmog razreda, srušena je na stubama
dok je trčala iz zgrade. Bilo je i drugih učenika s modricama. U našem izlasku
nije bilo nikakva reda. Nametljivo savjesni nastavnici poput Loua Hendricksa i
Sandre Petoski predvodili su svoje učenike i u svakom trenutku održavali red.
No ostali nisu bili toliko sposobni, tako da je u nekim razredima - primjerice
kod gospode Hicks, bilo i panike. Gospođa Hicks je nervozna, razdražljiva
žena koja je tada vjerojatno uvidjela kako pred sobom konačno ima nešto
zbog čega može biti istinski uzrujana.
Zgrada je zatvorena i svi su istrčali na parkiralište. Ja sam onamo doveo
nekolicinu svojih učenika sa sata biologije, bili su to polaznici desetog
razreda, no većina mojih štićenika već se bila izgubila. Naš ravnatelj, Harry
Martini, otišao je pogledati bombu i vratio se trčeći. Na sebi je imao bijelu
košulju kratkih rukava, a veliki polumjeseci znoja zatamnjeli su mu bijelu
tkaninu ispod pazuha. Harry je poprilično krupan, tako da trčanje od njega
iziskuje napor. Natjerao nas je da se odmaknemo na udaljeniji kraj
parkirališta, te na igralište, gdje je teren bio blatnjav. Imamo šest stotina
učenika, tako da smo stvorili popriličnu gužvu. Na sreću, nije kišilo.
Ryan Tavich, koji je nedavno promaknut u poručnika, stigao je prvi od
pripadnika gradske policije. Ubrzo nakon njega stigla su troja patrolna kola.
Ryan je preuzeo stvar u svoje ruke. Bio je u civilu u sivom odijelu, koliko se
sjećam - s kapom od tvida zabačenom na zatiljak. Policajci su postavili
prepreke. Potom smo se pripremili za čekanje posebne jedinice državne
policije koja je trebala stići iz baze u Pottervilleu. Učenici su se razmiljeli
uokolo. Kada je postalo očito da tog dana više neće biti nastave, neki učenici
koji su imali automobile odvezli su se, povevši sa sobom još nekolicinu
učenika. No većina je ipak ostala, želeći vidjeti hoće li uistinu doći do
eksplozije.
Tog sam prijepodneva dogadaje promatrao kroza svoje blagonaklono
neznanje. Nije nestala nijedna djevojka. Grad je bio odredena cjelina, a
gradonačelnik je mogao govoriti o duhu zajedništva. Sada isti taj prizor
gledam kroz prizmu drugih dogadaja i ondje gdje
sam tada zamišljao otpornost sada vidim krhkost, aok ono što sam t~~~
$matrao trajnošću sada gledam kao prolazr~qst. Bilo je to toplo
prijepodne i žutjeti je počelo tek nekoliko javora. Vrane su se glasale s
hrastova iza igrališta za baseball. Nebo je bilo intenzivno plavo, onako kako
to već biva u ranu jesen, uz dva-tri oblačka koji se prevlače nošeni vjetrom.
Škola se nalazila na sjevernome rubu grada, a iznad drveća vidio sam zvonik
crkve Sv. Marije i dio crvenog krova četveroetažne zgrade Weber, najvišeg
zdanja u gradu. Neki zlatni retriver pojavio se iz jedne od obližnjih kuća, te je
stao juriti od jedne učeničke skupine do druge, zastajući samo načas kako bi
ga netko počešao po ušima ili pogladio po leđima.
Vidim ih kako stoje zajedno. Meg Shiller, duge smede kose, razgovara sa
stidljivim Bobbyjem Lucasom, kojeg sam naveo na pristupanje šahovskome
klubu. Bonnie MeBride s uobičajenom hrpom knjiga, Hillary Debois s
kovčegom za violinu. Sharon Malloy neprestano prstima prolazi kroz plavu
kosu. Zacijelo je bilo i učenika kojima nisam znao ime, no imao sam osjećaj
da ih sve poznajem. U pojedinim slučajevima bio sam školski kolega njihovih
roditelja. Nekolicina dječaka počela je izmedu sebe dobacivati loptu za
football. Dvojica su imala frisbee. Nastavnici su ih nestrpljivo pogledavali, kao
da im žele reći da se tu nisu našli radi zabave.
Učenici su u rujnu bolje odjeveni: nova odjeća, nove cipele, nove frizure. U
rujnu čak i nastavnici osjećaju odredenu količinu nade. Harry Martini koračao
je amo-tamo od učenika do policajaca, gradeći tako vlastitu prepreku.
Nažalost, moram priznati da mi nikada nije bio simpatičan; koračao je široko,
sa stopalima iskrenutima prema van, poput kakve stare guske, dok mu se
pozamašan trbuh Ijuljao u skladu s pokretima nogu. Sami nastavnici
podsjećali su me na kvočke. Takve usporedbe nisu mi na pamet pale prvi
put.
Specijalisti za eksploziv državne policije stigli su nakon trideset minuta, a
dotada su već bili pristigli i školski autobusi, kako bi kući odvezli većinu
učenika. Mnogi su željeli ostati, no Harry Martini to nije dopuštao. Ona
naprava na prozoru izgledala je poprilično opasno i nikako se nije moglo
odrediti koliko bi štete mogla izazvati. Škola se nalazila u dvoetažriotri zdatlju
od Žut~ Opeke. Bila je i2gra~ena sredinom pedesetih godina i ćovjek je lako
mogao zamisliti
opeke kako lete zrakom poput šrapnela, A Harty se, dakakQ, uiasavao svega
što bi mu moglo donijeti nevolje u odnosima s članovima školskoga odbora.
Ja sam odlučio ostati i vidjeti što će se dogoditi, premda me Harry zbog toga
pogledao poprijeko. S mjesta na kojem sam stajao, na ru
bu područja koje je policija zatvorila razv~ukavši žute vrpce, bomba je bila
nekakva srebrna masa koja se isticala na staklenoj pozadini. U blizini se
zadržalo još dvadesetak nastavnika, kao i neki ljudi koji su automobilima
pristigli iz grada. Došao je i Franklin Moore iz Independenta, koji je otpočeo
razgovor s Ryanom Tavichem. Njih su dvojica bili dobri prijatelji, četvrtkom
uvečer zajedno bi igrali košarku u školskoj dvorani, a često su se družili i
vikendom. Obojica su izgledali vrlo ozbiljno. Ryan je neprestano skidao kapu i
gladio kratku crnu kosu, dlanovima je potiskujući unatrag. Franklin je bio
visok, mršav muškarac, negdje na pola puta između tridesete i četrdesete
godine. Razgovarao je i s gospodom Hicks, koja je neprestano ponavljala:
"Sretni smo što nismo poginuli". To je rekla barem desetak puta, svaki put
posebno naglašavajući neku drugu riječ, kao da vježba ne bi li na koncu tu
rečenicu izgovorila besprijekorno.
Franklinova kći, Sadie, bila je moja učenica u sedmome razredu. Bila je to
zgodna smedokosa djevojka dugih nogu koja se držala poput kakve
plesačice. U vrijeme kada joj je otac stigao do škole, ona je već bila
autobusom otišla kući. Majka joj je prije dvije godine umrla od raka dojke,
stoga pretpostavljam da se Sadie vratila u praznu kuću, kao i velik broj
učenika čiji su roditelji radili. Za manje od mjesec dana, djeca više neće
smjeti biti sama kod kuće.
Po držanju kapetana iz državne policije, očekivao sam da bi bomba mogla
eksplodirati svakoga trena. Policija je proširila krug zatvoren žutim plastičnim
vrpcama i s parkirališta nas premjestila još dalje, na igrališta. Premda je po
svim pravilima glavnu riječ trebao voditi Ryan Tavich, kapetan iz državne
policije odmah je preuzeo sve u svoje ruke. Nisam čuo što su govorili, no
izraz kapetanova lica bio je strog, kao da je Ryan u nečemu pogriješio, što,
dakako, nije odgovaralo istini.
Automobili su premješteni iza škole, kako se ne bi oštetili u mogućoj
eksploziji. Dvojica pripadnika specijalne jedinice na sebi su imali pancirne
kombinezone i srebrne kacige, zbog čega su izgledali poput kakvih
svemiraca. S pomoću dalekozora poduže su pomno promatrali bombu i
papirnatu vrećicu, a potom im se stali približavati uz neizmjeran oprez, sa
sobom noseći nešto što je izgledalo poput velike bijele kante za smeće.
Gledali smo ih suspregnuta daha. Većina nas zapravo je očekivala kako ćemo
njih dvojicu vidjeti raznijete na komadiće. Jedan od njih tada je iskoračio
pred onoga drugoga i polako iskrivio vrat kako
bi zavirio u vrećicu. Zastao je, pogledao dolje, potom nestrpljivo domahnuo
partneru, koji mu je žurno prišao i također pogledao u vrećicu. Čak i uz tu
njihovu odjeću i opremu, jasno sam vidio koliko im je laknulo. Unutra se
nalazila opeka oko koje su bile omotane žice. Takvo što nikako ne bi moglo
eksplodirati. Ipak, njih dvojica vrlo su pomno položili dinamit, ili ono što mu
je nalikovalo, u bijelu kantu za smeće. Potom su kantu stavili u mali bijeli
kamion i odvezli je.
Policajci su potom počeli uklanjati plastične vrpce. Franklin Moore za novine
je razgovarao s kapetanom iz državne policije. Kasnije smo doznali da je
napravi, premda dinamit nije bio lažan, nedostajao detonator. Na prozoru je
ostavljena samo radi zastrašivanja. Tog istog poslijepodneva Phil Schmidt,
šef naše policije, priznao je da je to druga otkrivena bomba. Jedna je
nekoliko dana ranije postavljena u osnovnu školu Pickering. Ta je novost
uznemirila sve i na naš grad privukla određenu pozornost. Televizijske ekipe
pristigle su iz Syracusea i Utice. Svi su se pitali gdje će se otkriti sljedeća
eksplozivna naprava. Državna je policija gradu dodijelila još po jednog
čovjeka za svaku smjenu dvadesetčetverosatnog patroliranja, a gradska
policija primila još jednog policajca za patrole.
Svi su uveliko nagađali o tome tko je postavio te dvije naprave. Je li bila riječ
samo o jednoj osobi ili o nekakvoj skupini? Je li to bila tek zlurada šala ili je u
pozadini stajalo nešto složenije? Primjerice, pripadnici baptističke crkve
Ebenezer poprilično su glasno zahtijevali ponovno uvođenje obvezatne
molitve u crkve. Cuo sam ljude kako se naglas pitaju jesu li vjernici te crkve
konačno posve skrenuli i tako izdali svojevrsno upozorenje. Čovjek se tih
dana mogao naslušati mnoštva takvih teorija. Možda kakav razbjesnjeli
roditelj? Neki nastavnik ili netko od školskog osoblja, netko tko je otpušten iz
škole? Takve su teorije bile štetnije od samih eksplozivnih naprava. Prst
sumnje tako je sada mogao biti usmjeren prema svakome, ovisno o situaciji.
A to nikako nije bila zanemariva sitnica, s obzirom na sve ono što će se ubrzo
početi događati.
Naš gradić, Aurelius, ima sedam tisuća stanovnika, a to je za dvi
~e tisuće manje od devet tisuća, koliko ih je imao početkom stoljeća.
Nekadašnjem su selu 1798. pridodani posjedi dodijeljeni vojnicima nakon
rata za neovisnost. Sjedište okruga, Potterville, nalazi se pet
naestak kilometara u smjeru juga. Utica, šezdeset pet kilometara
sjeverozapadno, najbliži je veliki grad. Prije izgradnje kanala Erie, Aurelius se
nalazio neposredno južno od glavne prometnice prema zapadu, a do
razdoblja grčkog preporoda bio je poznat pod nazivom Loomis Corners.
Potom je 1843. prihvaćeno novo ime. I danas imamo brojne lijepe primjere
gradnje iz razdoblja grčkoga preporoda, velike bijele kuće s bijelim
stupomma. No čim je kanal otvoren za promet, Aurelius se prestao širiti, dok
su gradovi uz kanal samo rasli i razvijali se. Neki su time bili zadovoljni, neki
nezadovoljni.
Nakon toga, promjene su bile malene. Pred Gradskom je vijećnicom podignut
spomenik u znak sjećanja na Gradanski rat: visoki stup s vojnikom od bronce
koji u ruci drži mušketu. Željeznička postaja izgrađena prije stotinu godina
počela je propadati, a nov život u to zdanje unijela je novouređena pizzerija.
Brijestovi su posječeni, tako da je Glavna ulica ostala poprilično ogoljela.
Aurelius College, koji je nastao kao djevojačka srednja škola, dvadesetih je
godina dvadesetog stoljeća postao višom djevojačkom školom, pedesetih
četverogodišnjim djevojačkim fakultetom, a potom je sedamdesetih otvorio
vrata i mladićima. Danas ga pohada pet stotina studenata. Aurelius ima
dobar program sportskog jahanja, a dio diplomanata izravno se upisuje na
studij veterine na Cornellu.
Na samom rubu grada, uz glavnu je prometnicu izgrađen poslovni centar s
Amesovom prodavaonicom, samoposluživanjem Wegmans, prodavaonicom
automobilskih dijelova Napa i drogerijom Fays. U Utici radi i onamo
svakodnevno putuje stotinjak ljudi. Ostali rade u Pottervilleu ili za
farmaceutsku tvrtku u Norwichu. Na samom kraju grada nalazi se tvornica
užadi, te mali električarski pogon u vlasništvu General Electrica. Brojni
farmeri uzgajaju kupus za kiseljenje koji se preraduje i pakira u Pottervilleu.
Svake jeseni bira se Kraljica kiselog kupusa. Imamo malenu bolnicu i kino
koje se zove Strand. Sada imamo i tri videoteke.
Knjižnica ima dovoljno knjiga, a može ih pribaviti i iz veće knjižnice u
Pottervilleu ili čak odnekuda dalje. Imamo dva salona automobila: Jack
Morris Ford i Central halley Chevy. U Fordovu salonu prodaju se i
holkswagenova vozila. U Chevyjevu salonu i Toyote. A u oba se prodaju i
kamioneti, dakako. Godinama je vrijedilo pravilo da se iz Aureliusa više Ijudi
iseljava nego što ih u njega dolazi. Neprestano primjećujem kuće koje se
prodaju. CitalaČki klub i dalje se sastaje jednom mjesečno u klljiŽn~ci~
jednako kao i u vri~eme kada
sam bio mladić. Tet"ćjeri, srednjaškolskafootballskd mom~~d, prošle
su jeseni bili mjesni prvaci, no u finalu natjecanja za saveznu državu
I New York izgubili su od Baldwinsvillea. Svi su neko vrijeme bili prepuni
nade. Sveučilišna momčad IZimljani zauzela je treće mjesto u
; svojoj ligi, dok je Hamilton bi.~ prvi. Željezničke veze izmedu Utice i i
Binghamtona prekinute su prije četrdeset godina. Autobusni pro; met prije
osam. Posljednja predstava u gradskoj operi bila je Li'I Ab, ner, 1958. Često
se govori o planovima za obnovu te kuće, no od njih
nikada ne bude ništa. Imamo dva motela - Gillian's i Aurelius. Veliki hotel u
središtu izgorio je za mog boravka na studiju u Buffalu, šezdesetih godina.
Sada se na tom mjestu nalazi mala Key Bank. Imamo dva talijanska
restorana, pa McDonald's, Dunkin' Donuts i
; Pizza Hut. Knjižara Dunratty's malo-pomalo pretvorila se u proda' vaonicu
darova, suvenira i uredske opreme, no kod njih još uvijek j možete naručiti i
knjige. Prodavaonica alata i željeznarija Trustwor
thy Hardware i dalje posluje dobro, kao i pekarnica Weaver's. Imamo dva
pansiona, koji u jesen često ugošćuju sve one koji su željni promatranja
jesenskih boja krošnji, kao i roditelje koji posjećuju djecu na sveučilištu.
Imamo šest crkava. Episkopalna crkva Sv. Luke nekoć je bila najveća, nakon
nje crkva Sv. Marije, no obje je sada
' nadmašila evangelička crkva Velikog prijateljstva, čiji se pripadnici ! nalaze u
nekadašnjem A&P-u. Osim Phila Schmidta, šefa policije, imamo desetoricu
profesionalnih policajaca i četvoricu do šestoricu honorarnih, ovisno o
godišnjem dobu. Imamo četiri policijska patrolna automobila. Vatrogasnu
jedinicu uglavnom popunjavaju dobrovoljci, premda njezin zapovjednik,
Henry Mosley, za tu dužnost prima stalnu plaću.
Središte grada čine dvoetažna i troetažna zdanja od crvene opeke. Njihovi
gornji dijelovi - štukature, stupovi i jednostavni frizovi koji prikazuju
Napredak i Slobodu - imaju određeni šarm. Zgrada Weber, na uglu glavne
ulice Main Street i ulice State, ima zabatne prozore sa zaobljenim zabatima
na najvišem katu. S vremena na vrijeme javljaju se inicijative da se to zdanje
proglasi dijelom nacionalne baštine. Niži su katovi, medutim, osuvremenjeni
plastičnim masama i aluminijskim elementima, izlozima i metalnim vratima.
To je učinjeno pedesetih godina. Sada najboljih prodavaonica zaslužnih za
preuređenje - Western Auto, Monty Ward, Rexall - više nema i
~grade izgledaju trošno,
Gradska vijećnica nalazi se na drugoj strani ulice nasuprot zgradi Weber i, s
obzirom na tornjiće i crvenu opeku, više je gotičkog nego klasičnog izgleda.
Dvadeset stuba od bijeloga mramora vodi do velikih dvokrilnih vrata. Drvo je
tamno, a prozori prašnjavi. Mješa
vina dostojanstva i zapuštene jeftinoće središtu našeg grada daje
ambivalentan izgIed, a prazne zgrade u svako se doba nude na prodaju.
Na istoku zemlje zasigurno postoje stotine gradića poput našega. Nazivaju ih
uspavanima. U nekorn od njih s vremena na vrijeme pojavi se kakva velika
nogometna ili košarkaška momčad. Krajobraz oko Aureliusa obilježen je
brežuljcima, dugačkim grebenima koji se protežu u smjeru sjever-jug, a
između njih su uske doline s rječicama ili malim jezerima. Uspješne farme
nalaze se u dolinama, a siromašne na brežju. Jabučnjaci se prostiru na
zapadnoj strani, prema skupini izduženih jezera pod nazivom Fingers. Rijeka
Loomis protječe kroz Aurelius i u njoj se u proljeće lovi pastrva. Velik broj
ljudi ima brvnare na jezerima, kamo odlaze Ijeti ili zimi, u ribolov pod ledom.
Prije one jeseni kada je sve pošlo po zlu, moji kolege iz srednje škole govorili
su o lagodnom životu. Katkada bi se kakav par ili čitava obitelj spustili do
New Yorka, otišli u posjet ili pogledali kakvu kazališnu predstavu, no većina
je ostajala u Aureliusu. Ne želim reći da su bili samozadovoljni, no nisu posve
jasno uvidali što znače i nude druga mjesta. Na fakultetu su redovito
gostovali predavači, a tu i tamo u grad bi došao i gudački kvartet iz
Syracusea, premda za to među građanstvom nije bilo osobitog zanimanja. S
vremena na vrijeme netko bi organizirao odlazak autobusom na kakvu
utakmicu u Syracuse. Puno muškaraca u jesen je odlazilo u lov i tada su se iz
okolnog gorja čuli puščani hici. Ljudi su najčešće glasali za republikance, no
moguće je bilo i priklanjanje demokratima, u slučaju kakvih privlačnih
mogućnosti.
Najveća uzbuđenja, kakva grad nije doživljavao već godinama, poticao je
Independent, a za to je bio zaslužan njegov urednik, Franklin Moore. Neki su
držali da se Franklin poslije smrti supruge trebao zaposliti u kakvim novinama
u Utici ili Syracuseu, tako bi mnogi u gradu mogli mirno spavati, premda se
teško moglo reći da je on samo stoga što su njegove novine pisale o
određenim dogadajima nekako bio odgovoran i za posljedice tih dogadaja.
Drugi su držali da se trebao ponovno oženiti, a to je značilo da je trebao
učiniti nešto čime bi bolje ispunio slobodno vrijeme, a nas ostavio na miru.
Franklin Moore rodom nije bio iz Aureliusa. To uopće ne znači da je samom
tom činjenicom nekako više skrivio ono što se do
godilo, premda je bilo onih koji su tvrdili kako bi Franklin, da je bio iz
Aureliusa, u svemu bio ponešto oprezniji. Moguće je da u došljacima postoji
nešto što čovjeka navodi na postupke bez osjećaja za uloženo kakav bi bio
uobičajeniji u onih koji su tješnje povezani s odredenom zajednicom. Ljudi su
govorili kako Franklin nema što izgubiti; kako nije vezan za Aurelius; kako se
može odseliti prohtije li mu se; nema čvrstih veza. No to nije bilo točno. Imao
je kćer.
Franklin se prije pet godina doselio iz Rochestera sa suprugom Michelle i
Sadie, kojoj je u to vrijeme bilo osam godina. U Rochesteru je dotada radio
kao novinar u Chronicleu. Prije toga magistrirao je novinarstvo na Cornellu, a
još ranije, kao student, pisao za Sun i postao jednim od urednika u tom listu.
Inače se rodio i odrastao na širem području grada New Yorka.
Franklin je imenovan pomoćnikom urednika Independenta, uz
dogovor o tome kako će u roku od dvije godine postati urednikom. No za
manje od godinu dana boravka u Aureliusu, kod njegove se supruge pojavio
rak dojke. Još joj nije bilo ni ~trideset godina. Čini mi se da je radila kao
fotografkinja u Rochesteru, a honorarno je suradivala u Independentu. Bolest
je sve to prekinula. Njezino je napredovanje bilo tužno i tako dobro poznato:
mastektomija, kemoteT~pij~ i xadijaGija, metastaze, nove operacije i
terapije i na kraju
smrt. U to vrijeme u Aureliusu su bili već tri godine. Kako to obično biva u
malim sredinama, svi smo se uživjeli u njezinu priču i promatrali kako joj se
stanje pogoršava. MichelIe je pokopana na groblju Homeland. Njezina obitelj
na pogreb je stigla iz Bron~cvillea.
Tijekom tih dviju godina ženine bolesti Franklin je uistinu postao urednikom
novina i puno radio iako je pozornost i velik dio vremena posvećivao supruzi.
Bila je to iznimno lijepa tamnokosa žena koja je morala podnositi ne samo
bolest, nego i sva poniženja koja bolest sa sobom nosi - rnastektomiju,
blijedožutu kožu, otpadanje kose. S time se nosila snagom koja se silno
dojmila svih njezinih poznanika.
Upoznao sam je kada se njezina kći Sadie našla u sedmome razredu u kojem
sam predavao prirodne znanosti i kada su majka i kći došle na sastanak
roditelja i učenika. Je li Sadie u školi dobra? Prati li pozorno nastavu? Majka
me uvjeravala da se ne moram bojati pretjeranog opterećivanja Sadie, da je
djevojčica vrlo vrijedna. Michelle Moore bila je u to vrijeme vrlo mršava i
nosila je periku, premda je i ta perika na njoj izgledala privlačno. Ipak, zbog
simulacije zdravlja koju je isijavala perika i debelih slojeva šminke, ta je žena
već izgledala kao smrt, premda je bila lijepo odjevena, prerušena u živu ženu
punu života. .
Sjedila je uz moj stol u učionici i molila me da ne popuštam njezinoj kćeri, ne
iz zlobe, nego da bi Sadie bila što bolja učenica. Bilo je očito da pred tom
ženom više nema puno vremena, pa ipak, ni jednom riječju nije spomenula
svoju bolest i gotovo me izazivala, želeći mi pokazati kako ne mogu uočiti
znakove bolesti. Odlikovala se izraženim ponosom, što je bilo uočljivo i na
Sadie, za koju je govorila da će jednoga dana studirati medicinu ili veterinu.
U gradu u kojem mnogi mladi ne završe srednju školu i u kojem samo
polovica maturanata započne i studij, njezine ambicije u vezi sa Sadie bile su
hvalevrijedne. Michelle Moore sjedila je uspravno, govorila tiho. dugačkim
prstom katkada dotičući bradu, katkada popravljajući maramu i netremice me
promatrajući tamnim očima. Ako je osjećala bol, to posve pouzdano ničim
nije pokazivala.
Tri tjedna kasnije, krajem listopada, čuo sam da je umrla. Sadie tjedan dana
nije dolazila na nastavu i potom se vratila. Na njezinu licu pomno sam tražio
tragove boli i uočio bljedilo, duboku ozbiljnost,
no ni jednom riječju nije spomenula majku, kao ni ono što je vidjela, Majka
joj je umrla kod kuće, srušivši se ~I kuhlnjl. Franklin j~ poZVao
liječnika, no već je bilo prekasno. Ljudi su govorili kako mogu biti sretni što
se sve dogodilo tako brzo, no što ljudi znaju? U takvim primjedbama, ne
govore li uvijek o vlastitoj smrti? Tko zna je li ovaj način bolji od drugoga?
Šest mjeseci nakon smrti Franklinove supruge, ljudi su počeli primjećivati
promjene u Independentu. Postao je agresivniji, društveno svjesniji u
uvodnicima. U njemu je izlazilo više razgovora s gradanima. Ljudi su govorili
o tome da Franklin nakon ženine smrti proživljava veliku promjenu, no ja
držim da je uglavnom imao više vremena i da je nečim želio odvratiti vlastitu
pozornost od te velike tuge. Jednostavno je u novinama svakoga tjedna imao
nekoliko članaka više, uza svoje uvodnike i stalne rubrike. Osim Franklina, u
listu su stalno bili zaposleni još jedan novinar, sportski izvjestitelj, fotograf te
žena koja je radila kao tajnica i redaktorica. I bez proširivanja, list je nekako
postao puniji, zgusnutiji; u njemu je bilo manje materijala čija je jedina
funkcija bila popuniti prostor.
No stvar možda ipak nije bila samo u energiji i potrebi za zaboravljanjem boli.
"Ljude treba probuditi", govorio bi mi Franklin. Činilo se čak i da brže vozi.
Imao je plavi Ford Taurus koji se redovito viđao kako velikom brzinom
zamiče za neki ugao. Franklinu su tada bile trideset četiri godine. Bio je visok
nešto preko stotinu osamdeset pet centimetara, vrlo mršav i imao
svijetlosmedu, gotovo crvenkastu kosu, koja je bila poduža i začešljana
unatrag. Hodao je nagnut prema naprijed, tako da bi mu gornji dio tijela,
torzo i glava koji bi vrvjeli od namjera, na odredište stigao prije donjeg dijela.
Govorio je brzo i ponešto glasno, a ako biste mu presporo odgovarali na
pitanja, ponudio bi vam nekoliko mogućnosti i prepustio vam izbor. Na
mršavom licu imao je nekoliko blijedih pjega zbog čega je izgledao gotovo
dječački. A zračio je i nekakvom nedužnošću, ako je riječ o ispravnom nazivu
za to kada mislite da i ostali dijele vašu strast prema svijetu.
Mnogi su ga smatrali nametljivim, no Aurelius je poprilično skučen i izoliran
$radić, čiji prirodni ritam ničim ne nadilazi tempo bes
posliČarenja, Cinilo se da se Franklin kreće brže, no to je možda i bila
uobićajena brzina kretanja svijeta. Bio je energićan i brižan. Dolazio je na
svaki roditeljski sastanak i strastveno govorio o svojoj kćeri. Jedino što je bilo
neobično - a moguće je i da griješim kada to smat
ram neobićnim - bilo je to što nikada ni riječju nije spomenuo sup
rugu. Ja sam to pripisivao njegovoj velikoj borbi kojom je nastojao
nadići tu veliku bol. No u pričanju o svojoj kćeri i njezinu djetinjstvu, Franklin
bi stvarao dojam - nehotice, u to sam posve uvjeren - da je oduvijek sam sa
kćeri, da Michelle uopće nije postojala.
Druga se promjena očitovala u tome što je Franklin prodao prizemnicu s
niskim krovom na samom rubu Aureliusa i preselio se u središte, u ulicu Van
Buren. Štoviše, kupio je kuću koju je od moje dijelila samo jedna kuća, bijelo
viktorijansko zdanje koje je izgledalo preveliko samo za njega i Sadie. Sve
kuće u Van Burenu potječu iz razdoblja neposredno nakon Gradanskoga rata,
osim kuće Sutterovih, koja je na ovome području bila prvo zdanje s farmom.
U kući u kojoj ja živim rodila se moja majka i ona se u nju vratila poslije
pogibije svoga supruga, moga oca, u ratu - Korejskome ratu. Ljudi su govorili
da Franklin želi biti bliže novinama, no činilo se da želi pobjeći i od svega što
ga podsjeća na suprugu. Čak je prodao i Taurus i kupio bijeli Subancov
karavan.
Često bih ga vidio vani kako nešto boji, kosi travnjak ili skuplja lišće. Sve je
radio brzo, gotovo nestrpljivo. Sadie je imala brdski bicikl, grimizni sa žutim
prugama nalik na munje, i ja bih je gledao kako se vozi pokraj moje kuće.
Ako bi me opazila, mahnula bi mi. Bila je vrlo mršava, a smeda kosa vijorila
se iza nje.
Čuo sam priče o tome da je Franklin nakon ženine smrti izgubio svaki
građanski osjećaj za način na koji je održavao vezu novina i grada. Štoviše,
Ijudi su tvrdili da se te novine prema Aureliusu odnose sa sve više
neprijateljstva. Primjerice, u svojim uvodnicima Franklin je počeo tvrditi da
Gradsko vijeće treba prihvatiti petogodišnji plan poboljšavanja financijskog
stanja, da se asfaltiranje i obnavljanje ulica provodi nesustavno i da je
gradski kanalizacijski sustav u lošem stanju. Pisao je kako bi glasači, u
slučaju da Gradsko vijeće prihvati posve konkretan plan, točno znali što je
potrebno učiniti i kako bi grad u tom slučaju uspostavio posve jasnu metodu
usmjeravanja sredstava, umjesto da ih stihijski dodjeljuje od jedne omanje
katastrofe do druge.
Franklin se suprotstavio i školskome odboru kada je to tijelo odbilo prijedlog
o dodjeljivanju sedampostotne povišice plaće i zdravstvenog osiguranja za
zubarsku zaštitu nastavnom i administrativnom
osoblju. Glavni je problem bilo pokrivanje troškOVa lijeČenja kod zubara. S
obzirom na ćinjenicu da gotovo polovica stanovnika okru
ga nije imala zdravstveno osiguranje, članovi odbora nisu vidjeli raz
loge za to da nastavnici i administrativno školsko osoblje imaju osiguranje i
za liječnika i za zubara.
Franklin je tvrdio da škola treba služiti kao istaknuti primjer, kako u učionici
tako i kada je riječ o osoblju, kako se Aurelius može samo nadati da će
ponudom o pristojnoj plaći i pogodnostima privući najbolje nastavnike. U tim
uvodnicima Franklin je uspio natuknuti ne samo da su Gradsko vijeće i školski
odbor nekako zaostali, nego i da školski nastavnici i administrativno osoblje
ne pripadaju najvišoj razini u svojoj struci.
Što je možda bilo i razumljivo, mnogi su bili zadovoljni svojim načinom života.
Poznavali smo članove Gradskoga vijeća i školskoga odbora. To nisu bili loši
Ijudi. Odradili bi svoje mandate, a potom bi ih ponovno izabrali ili bi ih
zamijenili neki drugi. Franklinovi članci, uvodnici i stalne rubrike nikada nisu
izazvali skandal ili bijesne reakcije, no sve to bilo je otprilike kao da vam
netko pijeskom posipa postelju. Kada bi ljudi primijetili da se približava, brzo
bi se izmaknuli. Cini mi se da bi, da nije bio zgodan, da nedavno nije ostao
udovac s mladom kćeri, bio još nepopularniji. Bio je ljubazan i prema
drugima se odnosio s poštovanjem. No za one koji su se pojavljivali u
njegovim napisima postao je križem koji su bili prisiljeni nositi. Nisu mu željeli
zlo, no svakako su željeli da ode. Jer su Ijudi na to počeli obraćati pozornost.
Primjećivali su stvari koje su dotada prolazile neopaženo. Čak i ako se nisu
slagali s Franklinom, moguće je da su počeli misliti kako Aurelius i nije
onoliko savršen koliko su to dotada pretpostavljali.
Franklinovi tjedni razgovori bili su još neugodniji od uvodnika. Nekako je
uspijevao sugovornike navesti na to da o sebi kažu i stvari koje drugi nisu
željeli čuti. Jedan od prvih objavljenih razgovora vodio je s Herbom
Wilcoxom, mjesnim posrednikom nekretnina i prodavateljem osiguranja, koji
je u Gradskome vijeću bio već dvadeset godina. Svi su poznavali Herba. Znali
su i njegovu suprugu, Betty. Svi su gledali odrastanje njegovo troje djece.
Dvoje je otišlo
na studij, a mladi se Bobby zaposlio u očevu uredu. U tom razgovoru Herb je
nedvosmisleno ustvrdio kako je u Aureliusu sve upravo onako kako treba biti.
"Bio sam i u drugim gradovima, i volim druge gradove, no ništa se ne može
usporediti s onim što imamo ovdje. Imamo prvorazredne škole, dobru
bolnicu. Uopće mi nije jasno zašto se ljudi iseljavaju. Za primjer uzmite moju
djecu, Brucea i Mary Lou. Oboje su do
bili stipendije za sveučilište u Aureliusu, ali Bruce je otišao u Albany, a Mary
Lou na Cortland State. Bruce je sada gore, u Cohoesu. A kakvo je to, molim
vas, mjesto?"
Razgovor se nastavljao u istome tonu i čitateljima je postalo jasno da Herb
ne govori o onome što je u Aureliusu savršeno ili nesavršeno, nego o odlasku
svoje dvoje djece, o tome koliko ih voli i koliko je razočaran. Franklin je uspio
otkriti područje na kojem je Herb ranjiv. To je Herba nekako umanjilo, ako je
to ono što se čovjeku dogada kada odjednom poprimi više ljudskih obilježja.
Sljedećeg tjedna Franklin je objavio razgovor s Willom Fowlerom, gradskim
upraviteljem. Imamo i gradonačelnika i upravitelja grada. Gradonačelnik se
bira, ali ne prima plaću, premda ima tajnicu, otvoreni račun za troškove i
malen fond koji može upotrijebiti prema nahodenju. Obično je riječ o eovjeku
iz zajednice koji se vali rukovati. S upraviteljem je drukčije. Njega zapošljava
Gradsko vijeće i obično je riječ o čovjeku koji ne potječe iz grada. Naš
sadašnji gradanačelnik, Bernie Kowalski, Fowlera naziva svojim bičem.
"Imam bič i taj bič obavlja sve što je potrebno", česte su Berniejeve riječi.
Franklin je Willa Fowlera ispitivao o Aureliusu. "Riječ je o ugodnom gradu
prepunom ugodnih ljudi." Drži li da je savršen? "Ne bih rekao da je savršen",
odgovorio je. A Gradsko vijeće? "Ni oni nisu savršeni." Ima li Fowler kakvih
konkretnih pritužbi na račun vijeća? "Možda su neki u njemu već predugo."
Što Fowler misli o potrebi donošenja petogodišnjeg plana poboljšanja
financijskog stanja? "Potterville ima takav plan. Svaki grad naše veličine
obično ima takav plan. Problem je u tome što zbog takvoga plana Gradsko
viječe postaje odgovorno pred javnošću. Možda članovi to žele izbjeći." I još
samo jedno pitanje. Ovama ste se prije šest godina doselili iz Albanyja.
Nedostaje li vam Albany? "Svakako. Albany je veći grad."
Oni koji su tjedan dana ranije pročitali razgovor s Herbom Wilcoxom imali su
osjećaj da je Herb zbog toga ispao glup. Takvim je razmetanjem štetio
Aureliusu, dok su njegove tvrdnje o besprijekornom stanju u gradu bile
izgovor zbog kojeg ne treba ulagati više tru
da. A Will Fowler, činilo se, uopće ne voli r ne cijeni Aurelius. Više 6i volio
iivjetl u Albanyju. "Misli da smo mi seljaćine", rekao je jedan od mojih kolega
nastavnika.
A možda smo i bili seljačine, no o tome nismo željeli razmišljati. Kao i u
slučaju Herba Wilcoxa, imali smo osjećaj da o Wilu Fowleru znamo više nego
što bismo željeli. "Što si on umišlja, tko je on?" čuo sam jednu nastavničku
pritužbu. Fowler je bio angažiran da bi se brinuo o svakodnevnom
funkcioniranju grada. Ljudi su željeli da bude sretan što živi u tako lijepom
gradu. Danas su drukčijeg mišljenja.
Dakako, većina Franklinovih tjednih razgovora nije imala takav odjek. Ipak,
doznavali smo određene stvari jedni o drugima. Pokazalo se da Tom
Henderson, koji je vodio prodavaonicu Trustworthy Hardware, izraduje
brodove u bocama. Margaret Debois, medicinska sestra u bolnici, svirala je
jazz na glasoviru u baru Tiny's u Utici. Lou Fletcher iz prodavaonice Fletcher's
Feed bio je član društva ljubitelja Arthura Conana Doylea i štedio je svaki
novčić da bi mogao obići London tragom Sherlocka Holmesa. Neki su odbijali
razgovor za novine, poput zapovjednika vatrogasne jedinice, Henryja
Mosleyja, i ljekarnika, Donalda Malloya. Razgovor sam odbio i ja.
"Ali zašto?" upitao me Franklin. Bilo je to prije više od godinu dana.
Grabljama sam čistio travnjak pred kućom. Ugledavši me, polako mi je
prišao.
"Ne smatram se zanimljivim."
"Radili ste u New Yorku kao znanstvenik i potom se vratili u Aurelius. To je
zanimljivo."
"Bio sam tehničar. I bilo to zanimljivo ili ne, ne želim o tome razgovarati za
novine."
Namjera mi nije bila biti neljubazan, no pošto sam mu rekao da ne želim
razgovarati za novine, to je trebao i prihvatiti. Nije bila stvar u tome da me
smatra zanimljivim. O meni nije znao ništa osim onoga što je mogao čuti od
kćeri. Najprije će biti da je razmišljao o razgovoru za sljedeći broj i tada me
ugledao pred kućom. Puno njih s kojima je razgovarao za novine nisu bili
zanimljivi - automehaničari, pomoćno osoblje u samoposluživanju Wegmans,
vodoinstalater. No moram priznati da je u većini tih osoba uspio otkriti nešto
živopisno, a to je možda i bio razlog zbog kojeg sam odbio razgovor. Nisam
želio da me ljudi gledaju i misle: "Aha, znam nešto o tebi." Pokazalo se,
medutim, tako mi se barem činilo, da me Franklin cijenio zbog toga što sam
odbio razgovor. Počeli smo se češće vidati. Ne kao prijatelji, više kao
prijateljski naklonjeni poznanici. On bi s vre
mena na vrijeme svratio do mene i ja bih mu ponudio šalicu čaja ili bih ja
svratio do njega a on bi meni ponudio pivo. Kao što rekoh, izmedu nas je
stajala samo jedna kuća.
Što je bilo najneobičnije, najviše prašine nije podignuo razgovor s nekim od
običnih gradana, nego razgovor s profesorom povijesti kojeg je sveučilište
Aurelius u posljednji čas angažiralo za drugi semestar. Zaposlili su ga doista
na brzinu. To govorim zbog toga što taj tip, da je traženje profesora išlo
uobičajenim putem, ne bi dobio posao. A nije bila riječ o tome da je bio
nesposoban ili glup. Naprotiv. No bio je marksist i Alžirac. I nije imao dlake
na jeziku. Prije razgovora u novinama, o njemu nismo znali ništa osim da vozi
mali crveni Citroen koji je dovezao odozgo, iz Kingstona, u Ontariju, gdje je
dotada živio. Prvo smo uočili njegov automobil, taj crveni Citročn. A onda
smo doznali kako se zove: Houari Chihani.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 1:52 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
3
ranklin je s Chihanijem razgovarao u njegovu uredu na SveučiFlištu Aurelius.
Glavni dio kompleksa, nastao sedamdesetih godina 19. stoljeća, čine zdanja
od crvene opeke rasporedena oko četverokutnog dvorišta s javorima i
hrastovima. Zgrade imaju bijele ukrase i bršljan, bijele stupove i široke
granitne stube. Nažalost, zbog ograničenih novčanih sredstava, čitav je
kompleks postao poprilično otrcan; boja se ljušti, a u spojeve opeka trebalo
bi dodati novu žbuku. Travnjaci su ponešto nedotjerani, ukrasno grmlje
nejednako podšišano. Kada je riječ o studentima, oni su najčešće mješavina
svega i svačega. I dok neki smjerovi, poput konjičkoga programa, privlače
dobre studente, rezultati ostalih na standardiziranim testovima znanja
zanemarivi su.
U središnjem dijelu države New York puno je obrazovnih ustanova i Aurelius
je rijetko ono za što se student odlučuje već u prvome krugu. Stoga je ova
ustanova imala specijalne programe za studente s problemima u učenju, za
disleksičare, programe na engleskome kao nematerinjem jeziku. Neki su
studenti bili pametni mladići i djevojke iz ne osobito primjernih obitelji, no
mnogi su se na Aureliusu
našli jer nisu primljeni nigdje drugdje, bez obzira na razloge. A ako bi ostvarili
umjeren uspjeh, nakon druge godine studija, najčešće bi se prebacivali
nekamo drugamo.
Moglo bi se reći da je najveći dio onoga čemu su studenti bili izloženi
potjecalo s MTV-ja i iz časopisa People. Nisu razmišljali o
prošlosti ni nagađali o budućnosti. Većini to nije bilo važno. Nikada neće
postati misliocima, a čitava ta strka u vezi s poteškoćama u učenju i zastoju u
razvoju mentalnih sposobnosti trebala je samo prikriti činjenicu da nisu
osobito pametni. No ne.ki su studenti bili i inteligentni i samo su čekali
pojavu prave osobe: poput suhe spužve koja čeka kaplju vode. Taj netko
mogao je biti bilo tko. Na nesreću, bio je to Houari Chihani.
Bio je to čovjek pedesetih godina, točno pedeset pet, koji je odrastao u
Alžiru, ali je kao tinejdžer, tijekom alžirskoga rata za oslobađanje od
francuske vlasti otišao u Pariz. Otac mu je bio liječnik, majka nastavnica.
Moguće je da su osjećali veću bliskost s francuskim osvajačima nego sa
svojim muslimanirna. A tijekom tog rata pobunjenici su umjerene muslimane
napadali jednako žestoko kao i Francuze. Nekoliko godina Houari Chihani
studirao je na Sorboni, a potom se iz Francuske preselio u Montreal, gdje se
upisao na sveučilište. Marksistom je postao na Sorboni, negdje oko 1960.
Činjenica da je toliko marksističkih intelektualaca poteklo iz povlaštenih klasa
doima se ironičnom. Odrasli u udobnosti lagodna života, oni su nastojali taj
komfor poreći drugima, istodobno zadržavajući sve prednosti svoga životnog
stila. Premda to možda nije bilo posve točno i u Chihanijevu slučaju, jer je on
po prirodi, činilo se, bio asketski usmjeren.
Chihani je u Montrealu ostao tri godine, a potom je primljen na postdiplomski
studij na sveučilištu Chicago, gdje je doktorirao na području povijesti. Nitko
nikada nije sumnjao u njegove iznimne sposobnosti. Unatoč stranom
naglasku, bio je izniman i uvjerljiv nastavnik. Poteškoća je bila u tome što
nije bio samo nastavnik, nego i preobratitelj gotovo fanatičnoga žara. Stoga
je, gdje god bi se zaposlio, pridonosio ili pokretanju ili preuzimanju
sveučilišnog marksističkog kluba ili čitalačkog društva. Moguće je da bi bilo
mudrije da je najprije došao do stalnog mjesta, a tek se potom toliko
eksponirao; s druge strane, takva njegova nerazboritost samo je svjedočila o
beskompromisnom poštenju. Nedvosmisleno je pokazivao što misli. I
potrebno je naglasiti kako su mnogi držali da su kontroverze koje bi izazvao
na pojedinom odsjeku bile zdrave. No posljedica je bila to da bi, nakon dvije
godine provedene na određenom sveučilištu, redovito odlazio dalje. Michigan
State, Carnegie-Mel
]~n, Universit~ of ~indsor, Cleveland State, Lafayett~ Conege, onvet
College - sve dol~ na kraju nije završio kao profesor povij~sti na
malenom sveučilištu u Kingstonu, u kanadsko~j provinciji Ontario. Ostao je i
bez tog posla, odnosno, iduće ga jeseni više nisu angažirali. Preostao mu je
još samo jedan semestar.
U prosincu je, međutim, Max Schnell, omiljeni profesor povijesti na Aurelius
Collegeu, poginuo u prometnoj nesreći. Sveučilište je trebalo hitno pronaći
zamjenu i Roger Fielding, pročelnik odsjeka za povijest, dobio je odobrenje
za početak potrage.
Fielding je u oglasu zatražio nekoga čija je specijalnost suvremena europska
povijest i tako dobio prijavu Houarija Chihanija. U molbi je sve izgledalo više
nego dobro: doktorat na čikaškome Sveučilištu, brojni objavljeni radovi,
pohvale od studenata. Čak i preporuke s fakulteta na kojima je predavao bile
su dobre. Takve preporuke najčešće nisu posve istinite, osobito ako se pišu
za nekoga koga ustanova želi nekamo premjestiti. Dekan fakulteta X želio se
riješiti Chihanija i stoga mu je napisao preporuku prepunu pohvala. A treba
priznati i da su Roger Fielding i Priscilla Guerthen, dekan za nastavu, imali
određenih ambicija vezanih uz Aurelius. Oči su im, moguće je, bile veće od
trbuha, tako da su u Chihaniju vidjeli nekoga tko bi njihovoj maloj zajednici
mogao donijeti ugledan status. Naposljetku, ne bi li se u njegovim knjigama i
brojnim drugim publikacijama spominjalo da je predavao i na Aurelius
Collegeu? I tako je Chihaniju ponuden posao.
Chihani nije nimalo žalio zbog odlaska s Kingston Collegea prije svršetka
godine. Rekli su mu da ga ne žele ponovno primiti, a ako je on zauzvrat
mogao učiniti nešto što im neće odgovarati, na to je svakako bio pripravan.
Spakirao je knjige, poslao ih u Aurelius, dovezao se svojim crvenim
Citroenom i već početkom siječnja počeo živjeti i raditi u Aureliusu. Držao je
tri kolegija: Zapadna civilizacija, Europski politički pokreti devetnaestoga
stoljeća i Kapitalizam i rad. Početkom veljače već je bio pokrenuo malenu
čitalačku skupinu, s tek ćetvero-petero studenata, koju je nazvao Ispitivaćima
desnoga
(ili ID), što je bio posve nejasan naziv. Nekako u to vt'ijeme za novine je
razgovarao s Franklinom Mooreom.
Chihanijev se ured nalazio u Douglas Hallu, zgradi u kojoj su bili smješteni
odsjeci humanističkih znanosti, neposredno uz glavnu upravnu zgradu. Bila je
to soba na drugome katu, s krovnim prozorom i Franklin je rekao kako za
Chihanijeve knjige u njoj nije bilo dovoljno polica, tako da su uza zid bile
posložene kartonske kutije s knjigama. Franklin je Chihanija opisao kao
visokog, zgodnog muškarca čije je
lice podsjećalo na neku pticu grabljivicu. I doista, sjećam se da mu je nos bio
poprilično dugačak i tanak, u sredini izrazito svijen prema dolje. Visoke
jagodične kosti, izbočena brada i gusta crna kovrčava kosa. Boja njegove
kože podsjećala me na sjajnu hrastovu površinu kakvog stola. Imao je duge i
mršave dlanove, primjerene kakvome košarkašu, premda ga sport uopće nije
zanimao. Uvijek je bio u tamnom odijelu, s bijelom košuljom i kravatom, te,
katkada, beretkom.
Pojedinost koju Franklin nije spomenuo bila je da je Chihani imao lijevu nogu
dužu od desne, tako da je na desnoj cipeli imao deblji potplat, najmanje
sedam-osam centimetara, te da je Chihani u hodu šepao, vitlajući desnom
nogom, koja bi potom bučno udarala o tlo. Cesto se služio štapom. Ja bih ga
katkada čuo u knjižnici Carnegie, u gradu, kako se provlači izmedu polica, a
znao bih da je riječ o njemu po zvuku te teške cipele koja je udarala po
drvenom podu.
Tijekom razgovora, Chihani je sjedio za svojim radnim stolom, na kojem nije
bilo ničega osim bloka za pisanje, skupog zlatnog nalivpera i telefona.
Franklin mu je sjedio nasuprot. Upitao je Chihanija bi li mu smetalo da snima
njihov razgovor, no Chihani je rekao da bi više volio da se ništa ne snima.
Franklin je stoga počeo bilježiti. Prije razgovora pretpostavljao je da je
Chihaniju drago što je došao na Aurelius College. Već nekoliko sekundi
kasnije, medutim, postalo mu je jasno kako Chihani drži da se Aurelius može
smatrati sretnim što ga je dobio. Chihani nije bio od onih ljudi koji znaju
iskazivati humor u vezi s vlastitom ličnošću. Divio se samome sebi kao
velikom umu i čovjeku koji donosi odredenu poruku. I moguće je da je na
petnaestominutni susret s Franklinom pristao samo da bi prenio dio te
poruke.
Franklin ga je na početku upitao kako mu se svida Aurelius, što je bilo
trivijalno pitanje na koje je očekivao i trivijalan odgovor. Bio je to početak
koji mu je trebao pomoći u stjecanju prvog dojma i usmjeravanju daljnjeg
razgovora. Chihani mu je odgovorio: "Rijeć je o malenom gradu poput tolikih
drugih: osebujnom, slikovitom i ispu
njenom Ileznanjem."
Franklin ga je upitao što je uzrok tom neznanju.
"Potpuno nepoznavanje svijeta, potpun izostanak svijesti o prošlosti, potpun
izostanak svijesti o budućnosti."
Chihani je sjedio u košulji, laktova položenih na stol i spojenih vrhova prstiju,
tako da su mu ruke stajale poput kakva šatora.
Je li čovjeku potrebno poznavanje svijeta, upitao ga je nadalje Franklin, da bi
živio sretno?
"Ne nužno, no ako se čovjek želi izdići iznad krava i ovaca, to mu je znanje
potrebno. Reći ćete da krave i ovce žive zadovoljno. A ja bih rekao da njihovo
neznanje dovodi do njihova ubijanja. Svaki postupak ima odredene
posljedice. Nepoznavanje prirode tih postupaka čovjeka ne oslobađa
odgovornosti za posljedice."
Franklin je uvidio da se našao na nesigurnu terenu. Razgovarati s Chihanijem
neće biti isto što i razgovarati s mjesnim zubarom ili pekarom. Stoga ga je
Franklin počeo ispitivati o njegovoj prošlosti: o mladosti u Alžiru, o školovanju
u Parizu, o sveučilištima u Montrealu i Chicagu. Chihani je bio razveden i nije
imao djece. Nije imao ni braće ni sestara. Roditelji mu više nisu bili živi.
Rekao je kako nema pojma koliko će ostati u Aureliusu, no sve dok su s njim
i njegove knjige, nije mu važno gdje živi. U gradu je unajmio kuću. Ne kani
kupovati kuću jer ne vjeruje u vlasništvo nad zemljom.
Franklin je rekao da je Chihani govorio polagano, no bez stanki i oklijevanja.
To nije bio čovjek kojem bi ponestalo ideja. Jednako tako, svoju poruku nije
uvijao u diplomatske fraze.
Franklin je rekao da je šteta što se mjesto na sveučilištu otvorilo zbog takve
tragedije.
"To nije bila tragedija", odgovorio je Chihani. "Šteta, moguće čak i vrlo velika
šteta. No, slučajna smrt ljudskog bića koje obavlja svoje dnevne zadaće
nikako ne može biti tragična."
Iza njega su ostali supruga i dvoje male djece, rekao je Franklin.
"Tada je šteta još veća, ali ne i tra~ičnija."
Franklin ga je potom upitao što misli o svojim studentima na Aureliusu.
"Od mladosti se očekuje da ništa ne zna. To i jest definicija mladosti:
neznanje. Pretpostavlja se da je mlade moguće nečemu naučiti. Ovdje
studenti ne žive samo u neznanju, nego su i bezvoljni. Ipak, u svakoj situaciji
čovjek će naići na nekoliko studenata koji pokazuju volju, a upravo ta volja
stvara inteligenciju ili pripravnost koja se percipira kao inteligencija. A tih
nekoliko studenata može povući
ostale. Gdje god ima kukolja, čovjek će naići i na pokoje zrno. Ovdje ima
puno kukolja."
A kolege na Aureliusu?
"Oni su u neznanju poput studenata, no njihovi su umovi već ovapnenili. U
najboljem slučaju mogu davati informacije koje se obično smatraju
korisnima. Stupanj do kojeg će studenti provariti tu mudrost ovisi o mjeri u
kojoj će im se ona predočiti na ugodan način. No istinsko znanje ne ovisi o
šarmu. Sposobnosti slušateljeva zaključivanja jedino su što je potrebno da bi
se on uvjerio u istinitost onoga što mu se govori."
A zašto Houari Chihani predaje?
"Predajem da bih mladima pomogao preuzeti odgovornost za svijet i
odgovornost jednih za druge. Obrazovanje mora imati posljedicu. Ta se
posljedica najčešće smatra povećanom sposobnošću zarađivanja. A to je
jedna himera pridodana drugoj: rast i razvoj bez ograničenja. Ja držim da
posljedice obrazovanja moraju biti odgovornost i promjena."
Govoreći o promjeni, misli li Chihani na revoluciju?
"Ta je riječ melodramatična. Mislim na odgovornost za svijet. Povijesno
gledano, svjedoci smo pojave stanja u kojem mali dio stanovništva
iskorištava većinu i od njih stvara potrošače koji žive u neznanju. Naporno
rade na besmislenim poslovima kako bi mogli kupovati odjeću, automobile i
igračke za koje drže da će ih usrećiti. Tonu u dugove, postaju robovima
plaće, a zaborav traže u nasilju i sportskim natjecanjima. Obrazovanje je
minimalizirano, a umjetnost obezvrijeđena. Alternativa je društvo koje sve
pripadnike cijeni ravnopravno, društvo koje preuzima odgovornost za svoje
ljude i koje djeluje na temelju osjećaja odgovornosti, društvo koje nastoji
umanjiti pohlepu, neznanje i niže nagone svojih pripadnika, umjesto da ih
potiče."
Nazivate li to marksizmom, upitao ga je Franklin.
"Mnoge od tih ideja pronaći ćete kod Marxa, no jednako kao što su teorije
evolucije nadrasle Darwina, tako su i gospodarske teorije nadišle Marxa."
Ali ne predajete li Marxa?
"Njegove Su ideje bile početak. Moglo bi se ustvrditi da te zamis
li postoje i u Novome zavjetu. Naša je zadaća pripremati mlade za
dvadeset prvo stoljeće - a to je složeniji posao c>d pukog predavanja
marksizma."
A što gospodin Chihani misli o stanovnicima Aureliusa?
"Spavaju. To je stanje koje im najviše odgovara. Boje se svijeta i san je način
na koji se suočavaju s tim strahom. Jednog će se dana probuditi. Možda će
se dogoditi nešto strašno. I doista, užasi najviše vole dolaziti onamo gdje
vlada neznanje - odnosno, gdje ljudi snivaju."
4
ranklinov razgovor s Chihanijem nije nikoga usrećio. Roger FFielding i Priscilla
Guerthen pogriješili su u procjeni, držalo se među čitateljstvom, primivši na
posao Chihanija, zbog čega su se ljudi počeli prisjećati njihovih ranijih
pogrešaka. Kada su novine izišle, bilo je to trećeg četvrtka u veljači,
predsjednik Aurelius Collegea, Harvey Shavers, pozvao je Rogera i Priscillu u
svoj ured i na glas im pročitao intervju. Ljudi koji su prolazili hodnikom
govorili su da se iz ureda čuo Shaversov glas. Bio je to velik i krupan čovjek,
glasa primjereno snažna i dobro uvježbana u javnim obraćanjima. Shavers je
prije svega bio osoba koja je prikupljala novčana sredstva, te je dobro znao
kako će biti teško prikupljati novac u zajednici nazove li netko od profesora
javno, i crno na bijelome, pripadnike te zajednice glupima. Shaversu je važan
bio dojam o kvaliteti, a ne sama kvaliteta. Kako je to već više puta utvrdio,
genijalci rijetko skrivaju svoj dar, što znači da previše pričaju i stvaraju loš
publicitet. Neusporedivo je lakše imati šutljive mediokritete koji će hiniti
kvalitetu, nego se odlučiti za pravu stvar.
A u sveučilišnome se senatu govorilo o zahtijevanju objašnjenja. Nije li u
pitanje doveden ugled nastavnoga osoblja? Robinson Smart, pročelnik
odsjeka za engleski jezik i književnost, rekao je da će imati poteškoća u
suočavanju sa studentima ne ispriča li se Chihani jav
no cijeloj ustanovi. U prilog takvim zamislima i pt'otiv njih raspravljalo se
unedogled sve dok r~ije zaključeno da bi bilo pogrešno Chi.
haniju pružiti još jednu priliku za javno iznošenje stavova. Umjesto toga,
senat nastavnog osoblja složio se da će provesti glasanje o povjerenju dogodi
li se da Chihani ponovi uvredu u vezi s njihovom stručnosti.
Studentski je senat otišao i korak dalje, te odaslao troje studenata kako bi od
Chihanija zatražili objašnjenje.
"Poričete li da živite u neznanju?" upitao ih je Chihani.
Tada je uslijedila odredena rasprava o pojmu neznanja: kako ono ne govori
ništa loše o nečijim sposobnostima, potencijalu ili inteligenciji. Primjerice,
Chihani je priznao svoje neznanje na području japanskog jezika.
"Trebate prigrliti vlastito neznanje", rekao im je Chihani, "jer vam ono
omogućuje učenje."
Sjedili su u njegovu uredu. Te je veljače bilo puno snijega, a samo dva dana
u mjesecu vrijeme je bilo razmjerno dobro. Na tlu je bilo više od metra
snijega. Činilo mi se da pri svakom pogledu kroz prozor vidim snijeg kako,
nošen vjetrom, promiče pokraj stakla.
"Ono čemu se protivim", rekla je Sharon MeGregor, potpredsjednica
studentskoga tijela, "jest to što vi mislite da bih ja trebala znati rusku
povijest da bih bila veterinarka."
"Absolumentpas," reče Chihani, "samo da biste bili dobra veterinarka."
Reakcije izvan sveučilišta nisu bile toliko snažne, no ipak su bile ogorčene. U
ovom je kraju oduvijek postojala podjela između farmerske zajednice -
uzgajivača kupusa i proizvodača mliječnih proizvoda i samoga grada. Farmeri
su u pravilu ponešto prezirni prema gradu i još prezirniji prema sveučilištu.
To što je Chihani izrekao tako grube ocjene samo je potvrdilo njihove
stavove. Profesori su odreda idioti, a sada se pojavio i posve konkretan idiot
koji samo dokazuje točnost takve tvrdnje. Činjenica da je bila riječ o strancu,
nekršćaninu i marksistu, samo je pogoršala stanje. U očima one nekolicine
farmera ko
jima je do toga bilo stalo, Chihani nije bio posve ljudski lik. Taj njegov mali
crveni automobil, beretka i koža nalik na orahovinu bili su odveć ekscentrični.
O njemu se nakratko razgovaralo u onih nekoliko barova u kojima su se
okupljali farmeri, da bi se odmah potom prešlo na druge teme. Gnoj smrdi, a
Chihani je samo dokazao svoj smrad.
Stanovnici grada reagirali su žešće. Mnogi među njima Aurelius su smatrali
dobrim i lijepim gradom, a taj marksist sada je tvrdio da je Aurelius manje
kulturan od Sjevernoga pola. U gostionicama su se prosvjedi protiv Chihanija
približavali rubu nasilja: netko bi ga trebao dobro premlatiti. U pristojnijim
krugovima govorilo se o Chihanijevu nepoznavanju sustava vrijednosti takve
zajednice. Liječnici, odvjetnici i poslovni ljudi govorili su o finom tkanju
prijateljstava i odnosa zbog kojeg sve u gradu funkcionira bez poteškoća. Čak
se i među nastavničkim osobljem u udruženoj školi Albert Knox govorilo o
tome da bi Chihaniju trebalo uputiti pismo osude, premda na koncu nitko nije
poduzeo ništa.
Ako je Houari Chihani i uviđao koliko je nepopularan, to ničim nije pokazivao.
Predavao je kao i uvijek, svoje stavove objašnjavajući jednoličnim glasom,
bez imalo strasti. Viđalo ga se u gradu i u trgovačkome centru. Chihani je bio
jedan od onih ljudi koji, čini se, nikada ne odvraćaju pogled od cilja i ne
dopuštaju očima da znatiželjno kruže po okolnim ljudima ili stvarima.
Nepopustljivo je gledao točno pred sebe, kao da je oko njega samo prazan
prostor. Često su viđali Citroen kako se kroza snijeg probija do njegove kuće,
potom se vraća do sveučilišta, a zatim odlazi na razna mjesta u gradu radi
obavljanja raznovrsnih poslova: pred samoposluživanjem Wegmans, pred
prodavaonicu Trustworthy Hardware. Bilo bi bolje da je vozio neki
uobičajeniji automobil, jer je taj njegov mali Citroen bio nešto poput soli
pridodane na rane ovoga grada. I tako je doista, pet dana nakon što se u
Iredeperedentu pojavio razgovor s njim, Chihani negdje poslije podne izišao
iz Wegmansa i ugledao razbijeni vjetrobran i oveći kamen koji je ostao na
vozačevu sjedalu. Spremivši vrećice s kupljenom robom u prtljažnik, vratio se
u prodavaonicu i nazvao policiju. Na njegov poziv javio se Chuck Hawley, moj
bratić. Nije bilo ni najmanjeg traga koji bi ukazivao na počinitelja i bilo je
jasno da je Chihani policiju pozvao samo zbog dobivanja odštete od
osiguranja.
"Nije bio ćak ni ljutit", rekao je Chuck. "~ljetar je nanos~o snijeg
u automobil, no tip to uopće nije primjećivao, Dao je izjavu, potpisao se na
obrazac i to je bilo sve. Upitao sam ga je li koga vidio i ima li kakvih
neprijatelja. Dakako da sam tada već bio pročitao onaj razgovor. Rekao mi je
da nema razloga zbog kojih bi trebao imati nep
rijatelje. Potom je ušao u auto i odvezao se d`ok mu je vjetar bacao snijeg u
lice. Zacijelo se užasno smrznuo."
Dan nakon tog dogadaja, Franklin je uvečer svratio do mene sa Sadie, a ja
sam im iz kuhinje donio svakom po šalicu čaja. Na policama u salonu držim
knjige koje je moja majka čitala kao mlada djevojka i Sadie se tada odlučila
za čitanje romana Understood Betsy'. Smjestila se tako da je sjedila na
prekriženim nogama, u starome podstavljenom naslonjaču s visokim krilnim
naslonorn za leda. Smeđa kosa spuštala joj se s obiju strana lica. Bila je isti
otac, dugačka i mršava. Donio sam im i tanjur s keksima sa šećernim
preljevom. Sadie bi uzela keks i razlomila ga na male komadiće koje bi potom
stavljala u usta. Ne bih rekao da je tom prilikom rekla bilo što osim dobra
večer, hvala i laku noć.
Franklin je bio uznemiren i nije mogao sjediti. Premda je osjećao krivnju zbog
objavljivanja onog razgovora, ljutio ga je upravo taj njegov osjećaj krivnje,
kao da ta krivnja pokazuje da nije onoliko dobar novinar koliko bi to trebao
biti.
"Nisam ni promijenio njegove riječi niti ih pojačavao i pretjerivao",
objašnjavao mi je. "Ako je i bilo nekih intervencija, onda sam samo ublažio
sve ono što mi je rekao. Nisam želio da se u javnosti stekne dojam da je riječ
o nekakvom fanatiku."
Franklin je na sebi imao stari kaput od ovčje kože koji mu je sezao do
koljena. Oko vrata je imao jedan od onih šalova kakvi se nose na britanskim
sveučilištima, plavi s dvjema crvenim prugama. U ruci je držao irski ribarski
šešir i njime neprestano udarao o nogu, s njega tako odbacujuči kapljice
vode. Zasigurno mu je bilo vruće, no to ničim nije pokazivao. Nosio je čizme
s potplatima Yibram i dok je tako koračao amo-tamo, na turskome sagu moje
bake Francine ostavljao je komadiće snijega u obliku malenih klinova. Bio
sam uvjeren da mu nedostaje cigareta, no ja u svojoj kući nikome nisam
dopuštao pušenje. S vremena na vrijeme Sadie bi mu se s ljubavlju
nasmiješila i potom se vraćala čitanju.
"U jednom gradu žive svakakvi ljudi", govorio je Franklin. "Kada bi se svi
ponašali jednako, kakvog bi sve to imalo smisla? Već sa
Z Dječji roman književnice Dorothy Canficld Fisher, ohjavljen 1917.
ma činjenica da takve rasprave postoje pokazuje da grad nije uspavan."
No činilo se da u gradu nema nikakvih rasprava. Postojali su samo ljutnja i
povrijedenost. Najveći dio kivnosti bio je usmjeren na Chihanija, no Ijudi su
znali i tko je poslužio kao sredstvo prenošenja Chihanijevih stavova. Da
Franklin nije obavio i objavio taj razgovor, nitko ne bi znao ništa više o tom
marksistu u našoj sredini.
Franklin je sada odbacio šal na kauč. Činilo se da je to učinio svjesno, ne
posve promišljeno, ne posve spontano - bio je to pokret čovjeka koji točno
ne zna tko je, te je stoga posudio gestu za koju drži da odgovara situaciji.
"Moj je posao navesti ljude na razmišljanje. Kao novinar, mogu pisati ugodne
stvari na koje neće obraćati pozornost, no to znači da neću obavljati svoju
dužnost."
Upitao sam ga što će poduzeti u vezi s razbijenim vjetrobranom.
"O tome ću napisati uvodnik."
Tako je i bilo. Kada su novine izišle prvog četvrtka u ožujku, u njima je
objavljen i uvodnik u kojem je Franklin napao onoga tko je Chihaniju razbio
vjetrobran na automobilu, tko god to bio, kao i one koji drže da je takav
vandalski čin zaslužen. "Posjedujemo li, kao grad, nekakvo bogatstvo", pisao
je, "tada ono leži u našoj raznolikosti. Međusobno se razlikujemo - to je ne
samo naše bogatstvo, time bismo se trebali i ponositi... Osoba koja je razbila
vjetrobran na automobilu Houarija Chihanija napala je upravo to bogatstvo...
Chihanijevu nazočnost trebamo smatrati prednošću. On nam pomaže u tome
da pogledamo sami sebe, a promatrati sebe znači i napredovati."
Ne bih rekao da je tim uvodnikom bilo što izgladio. Prema riječima jednog od
muškaraca koje sam čuo u zbornici: "Franklin nam ponovno prijeti." Bilo bi
bolje da je odustao od te teme i dopustio ljudima da zaborave Chihanija, no
Franklin je krenuo suprotnim smjerom. Kako se bojao da bi ga netko mogao
početi smatrati kuka
vicom ili, kako bi on rekao, ne~rofesiot~al~im u~ed~il~am, F~~nkliri je od
Chihanija počeo tražiti mišljenje o različitim pitanjima i doga~ajima i u gradu
i, općenito, u svijetu. To nije činio redovito, no svako toliko u novinama bi se
pojavio neki članak u kojem bi bio objavljen i Chihanijev stav. Bile su to
uglavnom nedužne stvari. Primjerice, za
trajanja rasprava o reformi sustava zdravstvene zaštite, Chihani je, stajalo je
u novinama, rekao kako se svaka zemlja koja se pretvara da je civilizirana
mora brinuti za svoje stanovnike. No u pojedinim slučajevima, Chihanijeve su
primjedbe uznemiravale čitatelje, te su s vremenom počele uznemiravati više
od svega što je rekao u onom
prvom razgovoru.
Bilo bi netočno reći da su Chihanijeve primjedbe svi dočekivali s potpunim
prijezirom. Jedna im je malena skupina pljeskala. To je bila Chihanijeva
čitalačka skupina. ID je tada imao petero članova. Moguće je da se svi sa
studija sjećamo takvih marginalnih grupa. Kada bi vidio na okupu članove
takvih skupina, čovjek bi bio svjesniji psihologije nego intelektualnih
vjerovanja. Stidljivi, bubuljičavi i kivni - stjecao se dojam da su se udružili
više kako bi bili protiv nečega nego za nešto.
Primjerice, tu su bila braća Jesse i Shannon Levine, jedan student druge, a
drugi treće godine. Bili su to nihilisti sa skateboarda s čijih je prijenosnih
kasetofona treštala glazba u kojoj je krčanje bilo važan sastavni dio. Imali su
plave kozje bradice i bili mršavi poput hrtova, zbog čega su im koljena i
laktovi izgledali silno veliki. Na nadlanicama i rukama imali su istetovirane
znakove i natpise vlastite proizvodnje: malene poruke ljubavi i mržnje,
anarhičnosti i nezadovoljstva. U svakoj prilici nosili su traperice, majice s
kratkim rukavima i velike tenisice raspuštenih vezica. Otac im je predavao
psihologiju na državnome sveučilištu u Cortlandu. Prije nego što su počeli
slušati jedno Chihanijevo predavanje, bili su na akademskom pokusnom
St~iu, Chihani ih je uspio zainteresirati i usmjeriti dovoljno za trojku. Uspio je
nekako usmjeriti i tu njihovu kivnost. Umjesto da samo osjećaju ljutnju i
bijes, sada su raspolagali i intelektualnom argumentacijom kojom su mogli
dokazivati utemeljenost svojih osjećaja.
Zbog toga je njihova pobuna postala razumnim činom, pametno odabranim
putem,
Jesse~~ i Shannona viđao bih u gradu. TI njihovi novi stavovi po.
darili su im plašt koji ih je oslobodio pretjerane osjetljivosti na napade i
omogućio im stjecanje određene superiornosti. Kod njih se razvila ona
Chihanijeva navika gledanja točno ispred sebe; držali su se iCao da su u
svakom trenutku posve sami. Na mjesto skateboarda u
njihovu su se životu sada našle knjige koje im je Chihani objašnjavao. Na nas
ostale gledali su kao na zavedenu i pohlepnu masu obilježenu krivnjom. U
njihovu izražavanju pojavio se žargon koji je postavio veliku prepreku izmedu
njih i neprosvijetljenih masa. Za onaj novinski razgovor s Chihanijem držali su
da je napad na samodopadnost i radovali se budućim bitkama. Sebe su
smatrali vojnicima, te su počeli nositi tamne traperice i majice koje su
ponešto podsjećale na vojničku odjeću. Počeli su čak i vezivati tenisice.
Medu članovima ID-a bio je i Leon Stahl, mladić velike tjelesne težine koji je
danju spavao, a po čitave noći čitao i vodio rasprave. Činilo se da se nigdje
ne pojavljuje bez velike boce Coca-Cole. Imao je zaobljeno bubuljičavo lice i
rijetke crne brkove. Nosio je bijele košulje, sive u području oko vrata, s
potamnjelim mrljama na ledima, na mjestima na kojima su se bubuljice
rasprsnule. Svoju ružnoću slavio je kao udarac konvencijama, premd<~ uz
pedesetak kilograma manje uopće ne bi bio ružan. Leon je teško disao i imao
je ključ za dizala namijenjena nastavničkom osoblju i hendikepiranima. Prije
upoznavanja s Chihanijem, omiljena knjiga bila mu je Zlatna grana~. Sada je
čitao Chihanijeve knjige i članke, iz kojih je znao citirati čitave odlomke.
Strastveno je volio rasprave i bio poznat po krajnjoj nepopustljivosti. Jednom
je dvojicu studenata uvukao u debatu o zlima privatnoga vlasništva koja je
potrajala dvadeset šest sati. Na prvoj godini pristupio je debatnome klubu,
na drugoj godini izabran je za njegova predsjednika, a na trećoj iz njega
izbačen. Nosio je debela stakla na okvirima boje kože, a na lećama su se
uvijek vidjeli veliki, masni tragovi palaca. Na studij je došao iz Dunkirka,
južno od Buffala, gdje su mu roditelji radili kao srednjoškolski nastavnici.
Četvrti je član bio Jason Irving, visoki, mršavi mladić za kojeg sam
pretpostavljao da je homoseksualac, no koji je kasnije tvrdio da uopće nema
spolnih sklonosti. Pušio je cigaretu za cigaretom i ispijao bezbrojne kave.
Igrao je šah na sat. Jason je bio tašt u vezi sa svojom dugom kosom koju je
neprestano češljao. Volio je sjediti u McDonald'su i čitati Das Kapital. Bio je
iznimno uljudan, no činilo se da zapravo nikada i ne govori ništa drugo osim
molim i hvala. Na svim prstima, čak i palcima, nosio je jeftino prstenje. Jason
je bio dobar student i želio je upisati se na postdiplomski studij povijesti. Prije
3 The Golden Bough, djclo britanskog antropologa Sir Jamesa Gcorgca
Frazcra ( 1859.
1941.) koje se bavi starodrevnim kultovima i mitovima, te proučava njihove
veze s ranim kršćanstvom.
nego što je pristupio ID-u, rečenicu "Mali crni kunić ukrao je žuti bicikl
debelog grbavca" naučio je na dvadeset šest jezika, medu njima i
perzijskome. To je bio doseg intelektualnih ambicija koje je kasnije zamijenio
marksizmom.
Peti član bila je mlada žena Harriet Malcomb. Bila je to studentica treće
godine iz Binghamtona. Imala je dugu tamnu, raspuštenu kosu i svi su je
smatrali lijepom. Bila je toliko mršava da je izgledala anoreksično i ni u jednoj
se prilici ne bi smiješila. Lice joj je bilo blijedo, a šminka boje krede to je
samo naglašavala, tako da je izgledala poput lika iz ObiteljiAddams. Pričalo
se da ju je u djetinjstvu seksualno zlostavljao neki bratić. Kada bih ljude pitao
kako znaju za takvo što, govorili bi mi da je tu priču ispričala osobno Harriet.
Premda je bila radikalna feministica, odijevala se tako da su joj se uvijek
vidjeli poprilični dijelovi nogu i grudi. Cesto bi očijukala s mladićima, a potom
im, kada bi reagirali pozitivno, pronalazila brojne mane. Očijukanje je možda
i prejaka riječ. Pokazivala bi da je dostupna, a kada bi joj mladić pokušao
pristupiti, držala bi se nedostupno. I potom bi ga iskritizirala zbog takvog
prilaženja, kao da je time pokazao svoja šovinistička uvjerenja, čak i
životinjske karakterne osobine. Stjecao se dojam kako ne samo da o
muškarcima ima loše mišljenje, nego i manipulira dogadajima, ne bi li ih
prikazala u još nepovoljnijem svjetlu. Imala je blizak prijateljski odnos s
Jasonom Irvingom i njih dvoje često su nosili jednaku odjeću, crvene svilene
košulje i široke hlače od kepera. Leon Stahl bio je uvjeren da je voli i slijedio
bi je uokolo, teško dišući. Ona bi prema njemu, najčešće, bila ljubazna i u
beskraj mu davala malene zadaće, poput kupnje cigareta i žvakaćih guma,
što je jadniku vjerojatno bila jedina tjelesna aktivnost. Činilo se da su
braća, Jesse i Shannon, imuni na njezine čari.
Tih petero studenata činilo je skupinu Ispitivača desnoga, Sva
kog tjedna nalazili bi se u malenoj kući Houarija Chihanija u ulici Maple i
razgovarali o onome što im je profesor na prethodnome sastanku zadao:
uglavnom o temeljnim marksističkim tekstovima. U vrijeme objavljivanja
novinskog razgovora, Chihani je na sveučilištu bio već oko sedam tjedana i
bilo je vrlo dojmljivo što je već imao sljedbenike, premda malobrojne.
ID je objavljivanje razgovora dočekao s velikim oduševljenjem. Bili su to
mladi ljudi čiji su izrazi lica poznavali samo raspon od kri
tično~a do podru~laivo~a. Sada su iz~ledali sretno. Javnost će shvati
ti da predstavljaju snagu s kojam treba računati, A nakon divljačkog
napada na Chihanijev Citroen svi su se spremali za prosvjed pred Gradskom
vijećnicom, sve dok ih Chihani nije od toga odgovorio.
U tjednu nakon objavljivanja razgovora u novinama, ID-u je pristupilo i
petero novih članova. Četvero ih je bilo sa sveučilišta: Barry Sanders, student
biologije, koji je odrastao u Aureliusu; Bob Jenkins i Joany Rustoff, studenti
kazališne umjetnosti koji su hodali još od srednjoškolskih dana u Utici; te
Oscar Herbst, student povijesti iz Troya. Bio je na drugoj godini i tvrdio da je
marksizam užasno podcijenjen. Njih su četvero bili mlad:i, nesigurni i
prosječni, ispunjeni nejasnim nezadovoljstvom zbog kojeg su se željno
priključili Chihanijevoj skupini. Peti je član bio nešto posve drugo. Kao prvo,
uopće nije pripadao sveučilištu. Premda se rodio i odrastao u Aureliusu, na
studij je otišao u Buffalo. Kao drugo, bio je stariji, bile su mu približno
dvadeset tri godine, i u Aurelius se vratio nakon izbivanja koje je potrajalo
više od godinu dana. Zvao se Aaron McNeal, a njegov otac, Patrick, bio je
moj kolega, nastavnik u srednjoj školi.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 1:56 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
5
Kada se Aaron McNeal vratio u Aurelius, jasno sam osjetio kako je čitav grad
razočarano uzdahnuo. Njegovu zamršenu priču
pratili smo veći dio njegova života. Znali smo za neveselu sudbinu njegovih
roditelja i užasan način na koji se završila priča o njegovoj majci. Pogled na
Aarona u nama je budio sjećanje na te dogadaje.
Aaronova majka, Janice, napustila je supruga kada je Aaronu bilo šest
godina. Umjesto da ode iz Aureliusa, kupila je kuću samo dvije ulice dalje, u
ulici Hamilton, kako bi ostala u blizini sina, ili je tako barem govorila. Patrick
je zadržao skrbništvo nad Aaronom zbog spolnih veza svoje supruge, koje
ona uopće nije skrivala i u kojima su sudjelovali neki od najuglednijih
građana Aureliusa, među njima i sudac Marshall, koji je samog sebe isključio
iz saslušanja o
skrbništvu nad djetetom održanom u Pottervilleu. Pojavilo se i pitanje
očinstva, budući da se često prepričavala šala o tome kako je Patrick McNeal
vjerojatno jedini muškarac u Aureliusu s kojim Janice ne spava.
Janice je Patricku bila druga supruga. Bio je stariji od nje, a ranije je bio u
braku s nekom ženom u Utici, koja se zvala Rachel ili Roberta, više se ne
sjećam. Bilo kako bilo, iz tog prvog braka imao je kćer, Paulu, koja se, koliko
sam čuo, često brinula za Aarona. Neki su tvrdili da je upravo to što je Janice
bila ljubomorna na Patrickovu prvu suprugu i što joj se Paula nije nikako
dopadala, bio uzrok takva njezina ponašanja, no ja ne bih rekao da je Janice
bio potreban izgovor.
Bila je puna energije, a supruga je smatrala beživotnim i dosadnim, premda
joj je možda mogao biti drag na nekakav sestrinski način.
Pošto je počela živjeti sama, Janice se nastavila viđati s brojnim muškim
prijateljima. Radila je kao tehničarka u tvornici farmaceutskih proizvoda u
Norwichu, a, na sreću, velik broj njezinih ljubavnika bio je upravo odande,
što je značilo da su se nalazili i izvan dosega naših ogovaranja. Aaron je
određeno vrijeme boravio i u jednoj i u drugoj kući, premda je pravno
skrbništvo nad njim pripadalo Patricku. Paula, međutim, uopće nije boravila s
pomajkom, što je, činilo se, potkrepljivalo tvrdnje onih koji su govorili kako je
Janice nikako ne voli. Patricka sam često viđao u školi i žalio ga. Učenici su
znali za indiskrecije njegove supruge i užasno su mu zagorčavali život. Tvrdilo
se čak da su i trojica učenika završnog razreda jedne noći posjetili Janice i da
im je ona pružila užitak. Tako su se barem hvalili. U malenome gradu poput
našega, nešto što se dogodilo i što se nije dogodilo, kad se prepričava ima
jednaku vrijednost. Moguće je da ti mladići nikada nisu bili s Janice, no uz
priče to uopće nije bilo važno.
S obzirom na takvu pozornost, čovjek bi lako pomislio da je Janice bila velika
ljepotica; mec~utim, nije bilo tako. Bila je niska, punašna i imala je velika
usta. Kada bi se smijala, vidjeli bi joj se svi zubi. Imala je znatiželjne oči,
pomalo uzdignute u vanjskim kutovima i nekako zelenkaste. Nos joj je bio
kratak, širok i pomalo pridignuta vrška, brada ponešto četvrtasta. Imala je
kratku tamnu kosu koja joj se kovrčala ispod donje vilice. Moguće je da ne
znam dobro procijeniti žensku ljepotu, no bilo mi je neobično to što je
privlačila muškarce. Lijepo se odijevala, dobro se držala i bilo je posve jasno
da ima izražen osjećaj za dostojanstvo. No i uza sve to, meni je svejedno
izgledala nekako jeftino.
Da je Patrick bio u stanju zaboraviti bivšu suprugu, život bi mu bio punojednostavniji,
no bilo je očito da je obožava i svako spominjanje Janice
zadavalo mu je silne muke. Moj bratić, policajac Chuck Hawley, jednom je
zatekao Patricka pred njezinom kućom u dva izjutra. Ponudio mu se da ga
automobilom prebaci kući, no Patrick je to odbio. Chuck je rekao da je
Patrick tada plakao. Šalio se u vezi s time. Pitao sam ga je li Patrick tada što
pio, no rekao je da nije. "Bio je čist ko suza", odgovorio mi je.
Ljudi su očekivali da će ili jedno ili drugo otići iz Aureliusa, no to se nije
do~odilo. Činilo se da im ~e, unatoč razvodu, važna me~usobna
veza: ona uživa mučeći ga, a on ima potrebu za takvim mučenjem, premda
sam uvjeren da bi oboje zanijekali takvu tvrdnju.
Ako je takav odnos medu roditeljima nekako naškodio Aaronu, on to ničim
nije pokazivao. Barem u početku. Možda je za to bila zaslužna njegova
polusestra Paula koja je, izgledalo je, bila vrlo nježna i puna ljubavi. Aaron je
bio srdačan dječarac koji bi pozdravio i imenom oslovio svakoga koga bi
susreo na ulici. I bio je dobro odjeven i doimao se vrlo urednim, onako
pomno iščetkane plave kose i blistava i nasmiješena pjegava lica. Dok je još
išao u osnovnu školu, počeo je dostavljati novine iz Utice i Syracusea, vozeći
se na biciklu u pratnji svog springer španijela, Jeffersona. Činilo se da su mu
prijatelji malobrojni, no isto je tako izgledalo da mu nisu ni potrebni. To,
dakako, nije bilo točno, jer svi trebaju prijatelje, no on je izgledao zadovoljno
i onako sam ili tek u društvu svoga psa, tako da se nitko nije brinuo ili ako se
netko zbog toga i brinuo, ubrzo bi na to zaboravio. Tek kasnije, kada su je se
prisjećali, ljudi su njegovoj samoći pokušavali pridati odredeno značenje,
navodeći je kao svojevrstan dokaz.
Aaron je očito znao kakva mu je majka, jer ona nije tajila svoje veze s
muškarcima, a ostala su ga djeca i zadirkivala zbog toga što mu je majka
upitna morala. Aaronu sam predavao dva puta, u osmome razredu prirodne
znanosti i u desetome biologiju. Bio je vrlo bistar, od onih dječaka koji uvijek
dižu ruku i javljaju se za dodatne zadaće. Imao sam osjećaj da ću ga dobro
upoznati, no nikada nisam dospio dalje od onoga što sam o njemu znao
prvoga dana nastave.
Sa šesnaest godina Aaron je dosegao punu visinu od stotinu sedamdeset
osam centimetara. Nekada plava kosa postala je svijetlosmedom. Bio je
mršav, ali nije izgledao krhko; prije bi se moglo reći da je imao tijelo kakvog
gimnastičara, premda ga ništa od sporta, osim vožnje biciklom, nije zanimalo.
Bio bi zgodan da mu se oči nisu nalazile na tako malome razmaku, zbog čega
je čovjeka ponešto podsjećao na ribu. Usto je na lijevome obrazu imao i
malen ožiljak u obliku slova L, na mjestu na kojem ga je ugrizao njegov pas.
Aaron je raznosio novine kada se malamut Loua Hendricksa nekako oslobodio
i napao Aaron~ova psa. Aaron se bacio medu njih, a njegov se pas toliko
prestrašio da je ugrizao Aarona, kojem je u to vrijeme bilo trinaest godina.
Premda mu je rana zašivena, ožiljak je ostao vidljiv, osobito kada bi se
razljutio. U takvim situacijama, kada bi mu čitavo lice problijedjelo, ožiljak u
obliku slova L posve bi pocrvenio.
Jednom, kada je Aaron išao u osmi razred, njegova je majka došla na
roditeljski sastanak. Ne želim reći da je očijukala sa mnom, no svakako sam
osjećao intenzivnu nelagodu. Prodorno me promatrala svojim zakošenim
očima i nikako nije željela odvratiti pogled, sve dok na to nije prisilila mene.
Dakako, znao sam kakav je bije glas. Bio je to jedan od onih sastanaka na
kojima roditelji idu od jednog djetetova nastavnika do drugog, upoznaju se i
sa svakim od njih provode po nekoliko minuta. Izgledalo je da je Janice nešto
malo zainteresirana za Aaronovo zalaganje u školi, no čim sam ustvrdio kako
je dobar, ona me počela ispitivati o životu u New Yorku. Netko joj je bio
rekao da sam nekoć ondje živio. "Ali zašto ste se vratili u Aurelius?"
neprestano je ponavljala. Osjetio sam veliko olakšanje kada je vrijeme isteklo
i kada je stigao sljedeći roditelj. Za vrijeme sastanaka izmedu nastavnika i
roditelja u desetome razredu, Janice se nije pojavila nijednom. Dakako, često
sam se viđao s Patrickom, tako da je on znao da mu je sin u školi dobar.
Mladenaštvo je užasno razdoblje. Najčešće opažamo samo one koji se
neprimjereno ponašaju ili nekako na sebe privlače pozornost, no postoje i oni
drugi, jednako jadni, koji ne primaju nikakvu pomoć jednostavno zbog toga
što šute. Rekao bih da je Aaron bio jednako jadan i nesretan kao i svi ostali,
no tek u završnoj godini školovanja kod nas pokazao je prve znakove onoga
što su neki smatrali mračnom stranom njegove ličnosti. Možda to ne bismo
uočili ni tada da nije bilo jednog drugog dječaka, Harka Powersa, koji je dugo
godina bio jedan od Aaronovih mučitelja.
Hark Powers bio je jedan od onih mladića koji se isticao u sportskim
aktivnostima i praktički ni u čemu više, osim u zastrašivanju i maltretiranju.
Moguće je da je Hark Aaronu zavidio na uspjehu u školi. Možda je ponašanje
Aaronove majke istinski vrijedalo njegov senzibilitet. Bilo kako bilo, u
desetome razredu, Hark je počeo ozbiljno maltretirati Aarona. Obojicu sam
imao na biologiji i redovito sam ih morao smještati tako da budu što dalje
jedan od drugoga. Aaron je imao peticu, Hark dvojku. Bio bi pao razred da
me trener Pendergast nije uvjerio u to da ga pustim, kako bi mogao igrati
football.
Hark Powers bio je od Aarona teži više od dvadeset kilograma. Potekao je iz
farmerske obitelji i bio najmladi od petorice braće koji su se bez imalo
isticanja nekako provukli kroz obrazovni sustav. Hark je nosio traperice i
traper-jakne, prljava smeđa kosa uvijek mu
je bila duga, a uokolo je hodao u bučnim crnim motociklističkim čizmama
koje su preko svoda stopala imale učvršćen lanac. Činilo se da mu je
ponašanje Aaronove majke nešto najsmješnije što se uopće može zamisliti.
Činjenica da je Aaronov otac nastavnik samo mu je davala nove poticaje. Čak
i na svojim satovima iz biologije u desetom razredu morao sam ga koriti zbog
pjevanja "Pitam se tko je sada bocka", riječi koje je pjevao na melodiju "Back
in the Saddle Again".
Između Harka i Aarona dogac~ali su se bezbrojni mali incidenti. Hark mu je
jednom ubacio neugašen opušak u porub nogavica na hlačama od kepera i
tako ih zapalio. Nekoliko je puta u školskoj blagovaonici na Aarona istresao
hranu. Uvjeren sam da je svakog tjedna dolazilo barem do jednog takvog
incidenta: zadirkivanja ili namigivanja, upućivanja poruka, od učenika do
učenika, o tome kako je netko kurva. Mogao bih navesti niz primjera podlih i
tipičnih za takav oblik zlostavljanja. Aaron je morao prestati čak i biciklom
dolaziti u školu, jer bi mu ga Hark uništio.
Aaron na sve to uopće nije reagirao. Obrisao bi hranu s košulje, vodom je
zalio zapaljenu nogavicu, nijednom se ne osvrćući na zadirkivanja, kao da ga
uopće ne diraju. A činjenica da Aaron nije reagirao navela je još nekoliko
dječaka na to da ga počnu zlostavljati, premda ga je većina ostavljala na
miru, ne iz dobrote, nego zato što je Aaronova šutnja bila odviše neobična.
Takvo maltretiranje potrajalo je nekoliko godina, ni u jednom trenutku ne
dosežući razinu nasilnosti koja bi privukla pozornost zaduženih za red i mir, ni
u jednom trenutku dovoljno zanemarivo da bi se zaboravilo.
U Aureliusu postoji jedan mali restoran-Junior's-u koji učenici dolaze nakon
škole i igraju videoigrice, a u kojem mogu naručiti lakše obroke, obično
slance i Coca-Colu s okusom trešnje. U lokalu postoji i držač s časopisima, te
glazbeni automat. Katkada se u Junior'su nade i po tridesetak klinaca. Hark
je ondje boravio gotovo svakog poslijepodneva, no Aaron onamo nije zalazio
nikada, čak ni da bi kupio kakav časopis.
Jednog poslijepodneva u svibnju, kada je pohadao završni razred, Aaron je
oko četiri sata ušao u Junior's. Tog dana u školskoj se blagovaonici odigrao
još jedan incident: Hark je svoje piće, neku mješavinu sa sokom od naranče,
izlio u Aaronov tanjur tjestenine sa sirom. Takvo što doima se trivijalnim, a
Hark je svakako počinio i gorih stvari, no takvo njegovo ponašanje trajalo je
već dugo. Kasnije
sam čuo da ljudi govore kako su držali da se Aaron na to već bio naviknuo,
kao da se čovjek može naviknuti na ulogu žrtve.
Čim je ugledao Aarona, Hark ga je zazvao: "Hej, kurvin sine". Sjedio je za
stolom sa svojom curom, Cindy Loomis, i još dvojicom mladića. Svi oni s
radošću su očekivali novu zabavu.
Aaron je na sebi imao bijelu košulju i hlače od kepera, što je bilo važno, s
obzirom na ono što se dogodilo. Cindy mi je kasnije rekla kako se Aaron
smiješio. To nije bio osobito srdačan osmijeh, no svakako je izgledao
bezopasno.
"Ispričaj nam kako to tvoja majka radi s mornarima." Hark se nasmijao.
Pušio je i bacao pepeo na pod.
Aaron mu je prišao držeći se opušteno, a Cindy je rekla kako su očekivali da
će nešto reći, možda se nekako našaliti. Kada je došao do stola, Aaron je
namignuo Harku i potom se nagnuo prema njemu kako bi mu rekao nešto u
povjerenju. Hark se iznenadio, no ipak se nagnuo naprijed kako bi mu Aaron
mogao nešto reći na uho. Aaron mu se još nikada dotada nije obratio ni
riječju. U protivnom mu se Hark, najvjerojatnije, i ne bi tako približio.
Umjesto da mu nešto kaže, Aaron je zubima ščepao Harkovo uho i snažno
zagrizao. Hark je kriknuo. Nogom je snažno udario stol, rušeći čaše na pod.
Hark je zgrabio Aarona za košulju, no bol je zasigurno bila nepodnošljiva.
Aaron se pridignuo i povukao unatrag, povlačeći Harka sa stolca. U ustima je
držao veći dio Harkova uha. Hark ga je i dalje bezuspješno pokušavao udariti,
no samo je posrtao i dalje vrištao. Junior je brzo obišao šank i prišao im.
Aaron je povlačio Harka unatrag i dalje mu zubima čvrsto držeći uho. Potom
je posve stisnuo zube i odgurnuo Harka. Hark je zateturao prema suprotnoj
strani restorana, rukama se držeći za krvavo uho. Aaron je stajao do vrata, a
potom je rukom posegnuo prema ustima i iz njih nešto izvadio. Bilo je to
Harkovo uho, najmanje njegove tri četvrtine.
Junior se tada proderao na Aarona: "Vrati mu ga!" Valjda je mislio kako bi se
uho moglo zašiti tamo gdje pripada. Dakako, i svi ostali vikali su uglas.
Aaron je tada ponovno stavio uho u usta i stao ga žvakati. Bijela košulja bila
mu je natopljena Harkovom krvlju. Hark je ležao na podu, privučenih koljena,
i vrištao. Cindy je bila uz njega, no većina je klinaca samo promatrala Aarona
kako grize Harkovo uho. Aaron
ga je potom ispljunuo i komadići uha pljusnuli su na bijeli mramorni pod.
Jedan od dječaka rekao je kako su izgledali poput onih jestivih voštanih
usana koje se kupuju za Noć vještica: bezlična ružičasta kaša koja leži na
bijelome mramoru, napola preko zelene plastične slamke koja je nekome
ispala.
Aaron je tada jezikom prešao usnom šupljinom, savršeno smireno
pogledavajući oko sebe. Junior je pozvao policiju.
Aaron je proveo nekoliko sati u zatvoru, dok ga otac nije uspio izvući uz
jamčevinu. Tijekom posljednjih srednjoškolskih godina činilo se da prezire
oca. Nikada nisu bili zajedno, a Aaron bi u školi kraj njega prolazio i ne
kimnuvši mu. Chuck Hawley ispričao mi je kako ga Aaron, kada je Patrick
došao po njega u policijsku postaju, nije htio ni pogledati.
Premda je Aaron optužen za tjelesni napad, stvar nije dospjela do suda.
Mnogi su posvjedočili da je Hark zlostavljao Aarona. Zacijelo je postalo posve
jasno da porota ne bi osudila Aarona. Umjesto toga, odlučeno je da Aaron
mora potražiti stručnu pomoć psihologa. Nije se vratio u školu, nego je učio
kod kuće i pristupao posebnim ispitima. Bio je odlikaš i već primljen na
sveučilište u Buffalu. Cilj takve odluke bio je udaljiti Aarona iz škole, jer je
bilo posve izvjesno da bi ondje izazvao nemire.
Ni Hark se nije pojavljivao u školi. Vraćanje uha na mjesto šivanjem nije
dolazilo u obzir. Aaron ga je izgrizao u hrpu malih komadića. Uho je stavljeno
u formaldehid i očuvano kao dokazni materijal. Chuck Hawley rekao mi je da
je u policijskoj postaji uho postalo pravom atrakcijom. Policajci iz drugih
gradova, čak i pripadnici državne policije dolazili su ga razgledati.
Aaron je otišao na studij u Buffalo. Patrick je nastavio raditi u srednjoj školi.
Janice je radila u Norwichu i viđala se sa svojim dečkima. Jednom, bilo je
ljeto, vidio sam Harka na ulici. Na mjestu na kojem mu je nekoć bilo uho
sada je imao povoj. Rana mu je kasnije zarasla, tako da je na njezinu mjestu
ostao ružićasti ožiljak. Hark je potom pustio kosu koja ga je prekrila. Ne
znam je li plastičnom ope
racijom mogao doći do novoga uha ili se namjerno nije odlučio za takvo što.
Patrick bi to svakako bio voljan platiti.
Aarona nije bilo tri godine. Pretpostavljam da se vjerojatno i ne
bi vratio da mu je majka ostala na životu. Neću reći ništa novo ustvr
dim li da je malenl grad poput jedne obitelji, Cak i došljaci sudjeluju
u zajedničkim iskustvima. Vozite se istim ulicama, kupujete u istim
prodavaonicama. U ovome gradu zasigurno nije bilo osobe koja bi u zbivanja
bila uključena manje od mene, no smrt Janice McNeal na grub je način
povrijedila i moj život. Utjecala je na moj pogled na svijet, na moj odnos
prema susjedima. Ako je tako djelovala na mene, drugi su zasigurno osjetili i
neusporedivo drastičnije posljedice. Dakako da nije bila riječ o običnoj smrti.
Bilo je to ubojstvo.
6
Tijelo Janice McNeal otkrila je Megan Kelly, koja je svake srijede u deset prije
podne dolazila u njezinu kuću radi posprema
nja i čišćenja. Bila je sredina listopada, tako da je centralno grijanje bilo
uključeno. U kući je bilo vruće. Janiceine tri mačke, dvije crne i jedna šarene
dlake, bile su izvan sebe. Pojele su svu svoju hranu i bile su izbezumljene od
gladi. Ljudi su se iznenadili doznavši da susjedi nisu zaključili kako nešto nije
kako valja već i po zavijanju i cviljenju mačaka. No susjedi su rekli kako su
glasni zvukovi u toj kući bili uobičajena stvar.
Gospoda Kelly bila je zbijena žena šezdesetih godina. Tvrdila je kako je znala
da nešto nije u redu čim je otvorila ulazna vrata. U redu, mačke su i dalje
zavijale, no gospoda Kelly rekla je da se u kući osjetio i miris, jedva primjetan
slatkasti miris početka truljenja. Jedna od mačaka istoga je trena pobjegla iz
kuće, a preostale dvije toliko su joj se stale vrtjeti oko nogu da su je zamalo
srušile. Gospođa Kelly objesila je kaput u zidni ormar u predvorju i izvadila
usisavač. Najprije je usisala prašinu u predvorju. Mačke su se držale uz nju,
što ju je iznenadilo, budući da nikako nisu podnosile zvuk tog aparata. Janice
je bila jedna od onih žena koje su držale da prostorije moraju biti "žive", tako
da su zidovi bili obloženi ružičastim i žutim tapetama, a na
Iljlma je b~lo i puno reprodukeija djela franeuskih slikara prepunih
cvijeća i svjetla: bile su to slike Matissea i Bonnarda, osobito Bonnarda. Imala
je masivan namještaj s blijedim cvjetnim uzorcima i sag s grimiznim i žutim
trokutićima.
Kada je gospođa Kelly s usisavačem ušla u dnevnu sobu, ugledala je tijelo.
Janice je ležala na leđima, između sofe i kamina. Na sebi je imala plavi
frotirni ogrtač koji je zacijelo pripadao nekome od njezinih krupnijih prijatelja.
Ogrtač je bio rastvoren, tako da je gospođa Kelly pod njim vidjela golu kožu.
Lice joj je bilo plavičasto. Blago zakošene oči bile su otvorene i izbuljene,
jabučice podignute, kao da nastoji pogledati iza sebe, prema polici iznad
otvora kamina. Ubojica ju je udavio, no to nije bilo ono najgore. Najgore od
svega, prema iskazu gospođe Kelly, bilo je to što joj je lijeva šaka bila
odrezana, a kost je iz podlaktice provirivala poput "bijelog štapa u lokvi krvi".
Gospođa Kelly najprije je pomislila da su joj mačke pojele ruku, no pokazalo
se da nije bilo tako.
Gospođa Kelly otrčala je do prvih susjeda, Washburnovih, i od njih nazvala
policiju. Za manje od deset minuta stigla su troja patrolna kola, stvarajući u
ulici Hamilton uzbuđenje kakvog nije bilo godinama. Uviđaj je vodio Ryan
Tavich. Bio je to muškarac od četrdeset i nešto godina koji je uglavnom
uživao simpatije građana. Poteškoća je bila u tome što je i on, i to ne tako
davno, bio jedan od Janiceinih ljubavnika.
A to je preraslo u pravi problem: Janiceini ljubavnici. Jer se pozornost, pošto
je istraga u tom slučaju otvorena a u roku od dvadeset četiri sata nije
pronađen ubojica, usmjerila na te muškarce. Neki od njih imali su obitelj i s
Janice su se viđali potajno. Sada su njihovi životi odjednom izokrenuti
naglavačke. Proglašeni su osumnjičenima ili potencijalno osumnjičenima. A
svi oni i nisu bili poznati, tako da je postojala mogućnost da su s Janice imali
veze i oni za koje to nitko nije pretpostavljao. O tome su kružile razne
pretpostavke, a u svima njima bilo je velikog pretjerivanja.
Šef policije Schmidt pozvao je šerifa u Pottervilleu. Potom su obaviješteni i
pripadnici policijskih snaga savezne države New York. Prema Ryanu su se svi,
barem po njegovu mišljenju, odnosili loše. Bio je to podebeo, četvrtast
muškarac, dizač utega, jednako širok, činilo se, i u ramenima i u prsima i u
kukovima i u bokovima. A imao
je i široko liee s četvrtastom vilicom, kratku crnu kosu i tamne, gotovo
mrke oči. Pogled koji je nekako ukazivao na razočaranje. On je za'' počeo
istragu i proveo prve razgovore s mogućim svjedocima, uglav
nom susjedima i bivšim Janiceinim suprugom, Patrickom. Potom je Phil
Schmidt razgovarao s gradonačelnikom, koji je nakon toga razgovarao s
gradskim upraviteijem. Pokazalo se da će biti najbolje os
' loboditi Ryana dužnosti na tom slučaju.
Novinari su pristizali iz Utice i Syracusea, čak i Albanyja. A novinske agencije
upućivale su novosti na sve strane. Činjenica da nigdje nije bilo Janieeine
lijeve šake čitavoj je priči pridala osobito zlokobnu notu. Još nekoliko dana
viđale su se televizijske ekipe kako žurno ulaze u Gradsku vijećnicu. I tako su
Ryanovu vezu s Janice, premda ju je ona prekinula prethodnoga ljeta,
problematičnom
' smatrali svi osim samog Ryana. On nikada nije tajio svoje susrete s Janice.
Nije bio oženjen, zapravo je bio razveden, i ljudi su ih vidali zajedno, bilo u
restoranima, bilo u kinu. Zbog te svoje veze s Janice, Ryan je pod svaku
cijenu želio uhvatiti njezina ubojicu, o kome god bila riječ. Ostalima je ta
veza značila da je i on sumnjiv. A na nesreću, dužnosnici i policajci iz šerifova
ureda i policije savezne države prema policajcima iz malenih sredina nerijetko
su se odnosili bez imalo poštovanja, ako već ni zbog čega drugog, onda
stoga što su seoski policajci imali manja primanja. Poznavali su Ryana i
možda im je bio i simpatičan, no u njihovim očima nije bio pravi
profesionalac.
Ryan je o tome razgovarao s Franklinom. Bilo je to tek nešto pred Michelleinu
smrt, premda su svi tada mislili da će izdržati duže. Sadie je u to vrijeme bilo
jedatlaest gOdiria. Ryan je posjetio Franklina kod kuće, ne u mom
susjedstvu, nego u onoj prizemnici u ulici Jackson. Michelle je imala postelju
u dnevnoj sobi. Kuća je mirisala po lijekovima i u njoj je bilo toplo, oko
dvadeset osam stupnjeva. Potkraj života Michelle je uvijek bilo hladno i
neprestano je tražila kćer da pojača grijanje.
Dvojica muškaraca popili su po dva piva u kuhinji. Dok je još bila
Z~rava, Miehelle je bila energična domaćica, unatoč fotografskome zvanju,
no sada, za njezine bolesti, kuća je bila ponešto zapuštena. A ni~e bila riječ
o tome da je Franklin bio lijen ili da nije znao usisavati - Michelleina bolest
jednostavno ga je toliko osupnula da je imao
pote5l~oća 5a SY~m~ 5to ~ij~ imalo Y~z~ ~ radom ~~ n~Yine.
Ryan k Franklinu nije došao zbog Janiceina ubojstva nego zbog toga što su
bili prijatelji i zbog suosjećanja u vezi s Michelleinom bolešću. Takvom
razumijevanju potrebno je malo riječi. Tako su uglavnom razgovarali o
trivijalnim stvarima: kako trenutačno stoji srednjoškolska footballska momčad
i kakvi su izgledi Buffalo Billsaa u sljedećoj utakmici. No Franklin je jasno
osjećao i Ryanovu bol. Janice je bila ubijena prije manje od tjedan dana.
"Jesi li je volio?" upitao ga je u jednom trenutku Franklin.
Ryan premjesti položaj na stolcu. "Znala je čovjeku zaokupiti misli."
"Tko je prekinuo?"
"Njoj se činilo da sam se previše vezao za nju."
Franklin je pričekao kako bi Ryan nastavio, no ovaj je samo noktom palca
skidao naljepnicu s boce Budweisera.
"Jesi li se naljutio kada je prekinula s tobom?"
"Svakako, no znao sam da ima pravo. Sa mnom sada razgovaraš kao
novinar?" Ryan se pokuša nasmiješiti.
"Samo me zanima kako si se osjećao."
"Mislio sam na nju po čitav dan. A kada bih uvečer došao k njoj jedva sam je
i pozdravio. Samo sam je počeo dodirivati i Ijubiti. Ona bi me ugrizla za usnu.
Boljelo je. Još tjedan dana nakon što smo prekinuli, osjećao sam tu bol. I
želio sam taj osjećaj zadržati zauvijek."
"Koliko ste se dugo viđali?"
"Tri mjeseca. A za to vrijeme viđala se i s nekim drugim. To me nije mučilo.
Koliko znam, mogla se viđati i još s dvojicom. To je za nju značilo još veću
moć."
"Pretpostavljaju li uopće tko ju je mogao ubiti?"
"Obdukcijom su utvrdili da je nedugo prije smrti s nekim spavala. Tako bi
došli do DNA, osim u slučaju korištenja kondoma. No nisu pronašli ništa,
nikakvih tragova. Tako je moguće da ju je ubila i neka žena. Možda kakva
ljubomorna supruga ili tako nešto."
"A što je s rukom?" upita ga Franklin.
° ProfeSionalnafoor6allska momčad iz Buffala.
"Za to jednostavno nema objašnjenja. Totalno suluda stvar, ništa više."
"I tebe su posve udaljili sa slučaja?"
"Istragu sada vodi državna policija. Drže kako moja povezanost s tim
slučajem ne bi dobro odjeknula u javnosti. Morali su dobro tražiti da bi došli
do tipova koji s njom nisu imali veze. Imala je veze čak i sa šerifovim
uredom. Dakako, državni policajci ne žele ništa priznati."
"Imala je dobar apetit."
Ryan nije podizao pogled s poda. "Moglo bi se reći."
"Jesi li se s njom nastavio viđati samo zbog... znaš, seksa?"
"Da je stvar bila samo u tome, već bih je odavno zaboravio. Bila je to
čudesna žena: duhovita, puna energije. Do vraga, bio bih sretan u njezinu
društvu i bez seksa."
"Ali nećeš se miješati u to?"
"Ne mogu prestati misliti na nju. Imala je crveni madež točno ispod pupka.
Cijelo mi je vrijeme pred očima. Ne želim izazivati Schmidtov bijes, no i dalje
ću misliti na to. Ako ju je ubio netko iz Aureliusa, otkrit ću ga."
"Što ćeš poduzeti?"
"Najprije se moram smiriti, osjećaji mi se moraju slegnuti. Tog prijepodneva
u njezinu sam kuću ušao prvi put nakon više mjeseci. Prepoznao sam mirise,
ali uz njih osjetio se i jedan drugi, miris njezine smrti. Ležala je na podu,
poplavjela lica i visoko uzdignutih šare
nica` Neko~ sam ljubio to lice. Ne znam možeš li zamisliti kako je to ugledati
takvo lice žene koju voliš. Taj užas rije2iri~ be~ivOtnOg IICa." Ryan se tada
prisjetio Miehelle koja je ležala u susjednoj sobi, te se smeo, postidio i odmah
zašutio.
w Aaron se iz Buffala vratio zbo~ po~reba. Bio je na završnoj godi
ni stlldija mat~~natik~, Nij~ došao ocl~, llego je odsj~o u Gillianovu
motelu. Ljude je to pogodilo. Da je želio, mogao je ostati kod puno njih, no
on je odabrao motel. I to je učinio na tako očit način. Nije bi
la ri~eč o tome da je to trebao skrivati, no on je to ljudima sam spominjao,
kao da tim boravkom kod Gilliana želi nešto pokazati,
Vratila se i Paula, koja je odsjela kod svog oca. Nisam je bio vidio nekoliko
godina. U međuvremenu je postala izrazito lijepa. Posve je sigurno da ni prije
nije bila neugledna, no zgodan djevojački izgled u međuvremenu je bila
zamijenila ženstvenost. Bila je visoka i vitka, s valovitom crnom kosom koja
joj se spuštala ispod ramena. I nosila je naočale s velikim okruglim okvirima.
Već je bila magistrirala na Binghamtonu i sada je radila za IBM.
Pogrebna misa održana je u episkopalnoj crkvi Sv. Luke. Patrick je sjedio u
prvome redu s Paulom. Aaron je sjedio na suprotnoj strani prolaza među
klupama i nekoliko redova iza njih, s bratićem koji je stigao iz Scarsdalea.
Crkva je bila prepuna. Dakako, ondje su se našli i Janiceini kolege s posla iz
Norwicha, kao i nešto rodbine, čak i nekolicina susjeda. No mnogi su pristigli
iz znatiželje. Uz Ryana Tavicha, koji je sjedio s Franklinom, u crkvi se našao
veći broj muškaraca, neki među njima bili su i sami, te je bilo nemoguće ne
nagađati o tome kako su ti muškarci imali veze s Janice.
Janice je kremirana, tako da je na postolju u prednjem dijelu crkve stajala
bijela kartonska kutija dovoljno velika za kakav buket. Bilo je čudesno i
pomisliti kako je ono što se nalazi u toj maloj kutiji bilo toliko snažno da je
zaludjelo srca tolikih muškaraca. Oko postolja su bili postavljeni zvjezdani,
ljiljani i ruže. Stotine ruža. McHughova cvjećarnica u ulici Jefferson
rasprodala je sve zalihe, tako da je cvijeće pristizalo i iz Utice. Čak je i to bilo
nevjerojatno: količina cvijeća nadmašila je sadržaj one bijele kutije u odnosu
od približno tisuću prema jedan. I bilo je teško ne zamišljati kako u kutiji nije
njezin pepeo, nego njezino srce.
Službu je vodio otac John, a orgulje je svirala Eunice Duncan. Bacha, čini mi
se. Otac John govorio je o Janiceinoj znanstveničkoj karijeri, o tome kako je
to bila žena koja je radila na pionirskim medicinskim projektima, premda je,
kao što rekoh, bila tek tehničarka. Govorio je o tragediji u kojoj je Janice iz
naše zajednice istrgnuta tako nasilno. Govorio je o njezinoj energiji i vedroj
naravi. Govorio je o njezinoj srdačnosti i ljubavi. To je zapravo bila jedina
opaska koja se, uz velike napore i korištenje mašte, mogla povezati s
njezinim muškim prijateljima.
Određenu napetost izazivala je sumnja u mogućnost da se u tom trenutku u
crkvi nalazi i Janicein ubojica. Ryan je neprestano pogledavao uokolo, a
medu nazočnima je bilo i detektiva u civilnoj odjeći;
jedan od njih bio je i na koru uz Eunice Duncan. Jesu li očekivali da bi se
ubojica iznenada mogao nekako odati, suočen s tom jadnom malom
kartonskom kutijom i bolnim riječima oca Johna? Pretpostavljam da je velik
broj ljudi očekivao da bi se rnoglo dogoditi nešto dramatično, što je i bio dio
razloga njihova dolaska. No zapravo se nije dogodilo ništa.
Služba je završila i ljudi su polako krenuli prema groblju Homeland. Bila je to
povorka vozila s uključenim svjetlima, na čijem su čelu bila mrtvačka kola
marke Cadillac iz pogrebnoga društva Belmont's. Kišilo je. Lišće je već bilo
požutjelo i najljepše kombinacije boja već su bile nestale. Možda je oko
polovice okupljenih u crkvi otišlo i na groblje, među njima i Ryan Tavich i
Franklin, kao i nekoliko detektiva u civilu. Otac John obratio se okupljenima
oko groba, nad čijim je glavama bilo puno kišobrana.
Groblje Homeland lijepo je mjesto, s velikim hrastovima i popriličnim brojem
spomenika iz viktorijanskoga razdoblja, uplakanih drijada i andela. Nazočni su
se rasporedili u polukrug, a Aaron je u odnosu na oca i polusestru stajao na
suprotnoj strani groba. Bio je to malen grob za malenu kutiju, a još manjim
doimao se zbog cvijeća, osobito ruža, prenijetih iz crkve. Na tom grobu ubrzo
će biti postavljen veliki nadgrobni kamen koji je naručio i platio Patrick.
Netko je rekao kako je taj kamen bio toliko velik da se u njega mogla
postaviti i polica na koju bi se odložila kutija s pepelom. Drugi su držali da je
postavljanje takvog spomenika, visokog najmanje dva metra, bilo izraz
Patrickova prkosa. Treći su držali kako je sve to neukusno, kao da Janice ne
bi trebala imati spomenik, kao da joj je pepeo trebalo prosuti negdje u rijeku
Loomis.
Nije se dogodilo ništa neuobičajeno. Pogreb je završio i ljudi su se razišli,
ostavljajući blatnjav trag u mokroj travi. Potkraj istog tog mjeseca neki od
istih tih ljudi ponovno su se okupili na pogrebu Michelle Moore. Tom prilikom
ožalošćene su predvodili Franklin i mala Sadie. Bio je to znatno manji pogreb,
s neusporedivo manje cvijeća, no s lijesom uobičajene veličine. Na njemu
nije bilo nijednog policajca, osim Ryana Tavicha.
napredovanju istrage u vezi s ubojstvom doznavao sam iz neO koliko izvora,
među njima i od bratića. Uobičajenome tijeku istrage smetao je prevelik broj
tragova - odreda je bila riječ o Janiceinim ljubavnicima - i potpun nedostatak
pravih tragova: nitko nije ništa vidio. Identificiran je velik broj Janiceinih
ljubavnika. Ispitivali su se njihovi alibiji. Taj postupak pratila je i određena
mjera skandala, budući da su neki od njih bili i oženjeni, održavali vezu s
nekim drugim ženama ili bili poznati u svojim sredinama, poput suca
Marshalla u Pottervilleu. A vjerojatno je bilo i drugih, još neutvrdenih
ljubavnika. Postojala je i mogućnost da je Janice ubila neka žena. A, dakako,
bilo je moguće i da ubojstvo nije imalo veze s Janiceinim ljubavnim životom.
Bilo je teško ne zamisliti se nad lijevom šakom koje nije bilo nigdje.
Pretpostavljalo se da negdje još postoji. Po obujmu je zacijelo odgovarala
sadržaju one bijele kartonske kutije. Zašto ju je ubojica uopće uzeo? Ubiti
Janice u napadu ljubomornoga bijesa još je možda i moglo biti razumljivo;
odsjeći joj šaku bio je posve sulud čin.
Od bratića sam nekoliko puta čuo da se policija sprema nekoga uhititi, no to
se nijednom nije dogodilo. Neki od muškaraca za koje se znalo da su imali
vezu s Janice nisu imali alibi ili im je alibi bio vrlo klimav, no sama ta
činjenica nije automatski značila i krivnju. Na ispitivanju je bio i Patrick
McNeal, a od policije u Buffalu zatraženo
je da utvrdi gdje se u vrijeme ubojstva nalazao Aaron. Pomno je preispitano i
kretanje Patrickove kćeri Paule.
Kako su dani prolazili, sve smo jasnije uviđali da će se odgovori pojavljivati
polagano. Sve češće moglo se čuti da je ubojica netko izvan grada, netko
nama nepoznat. Ubojica je zasigurno došao iz Utice ili Syracusea, čak i
Norwicha. Državna je policija posve preuzela slučaj u svoje ruke, premda je u
istrazi još uvijek sudjelovao i jedan djelatnik šerifova ureda. No državna je
policija imala mogućnosti koje okružnim snagama nisu bile na raspolaganju.
Kada je bila riječ o našim policajcima, raditi je nastavio samo Ryan Tavich, no
samo nakon isteka radnog vremena i uglavnom vrlo diskretno. Naposljetku, i
on je bio u krugu osumnjičenih.
Utvrđeno je da je Janice ubijena kasno u nedjelju navečer ili rano u
ponedjeljak ujutro. Susjedi su potvrdili da je cijelu večer provela vani i da se
kući zacijelo vratila pošto su oni već otišli na spavanje. Nije bilo naznaka o
tome gdje je bila, premda je oko jedanaest kupila benzin u Cumberland
Farmsu, u sjevernome dijelu grada. No nitko se nije javio i rekao da je te
večeri bio s Janice. U nedjelju poslije podne uklanjala je lišće s travnjaka
pred kućom. Pitanja su glasila: Gdje je provela večer, kada se vratila kući i je
li se kući vratila sama? Pošto su dva tjedna protekla bez odgovora, zanimanje
je počelo blijedjeti.
U svakom slučaju, ubrzo nakon pokopa, zanimanje za ubojstvo djelomično je
zasjenilo ponašanje Janiceina sina, Aarona. Pretpostavljalo se da se on kani
vratiti na fakultet, no umjesto da otputuje nakon pogreba, ostao je u gradu.
Bila mu je tek dvadeset jedna godina i tih je dana primijećen u nekoliko
gradskih barova.
U gostionici Bud's Tavern radila je neka konobarica, Sheila Murphy,
crvenokosa žena godinu-dvije starija od Aarona. Sjećam je se sa svojih
satova prirodnih znanosti - bila je to dobrodušna, ali u svemu posve
prosječna učenica. Sheila je kao konobarica radila u Bud'su još od mature.
Otac joj je radio na održavanju gradskih prometnica. Majka je, čini mi se,
uglavnom igrala tombolu.
Nitko nije primjećivao da se Aaron viđa sa Sheilom i moguće je da se nisu
viđali u uobičajenome smislu riječi, osim u tom lokalu, sve do jedne večeri,
oko dva tjedna nakon pogreba njegove majke. Činilo se da kod njih ranije
nije bilo ničega, odnosno da je njihova priča otpočela in medias res.
Zbilo se to ovako. Negdje oko pola tri izjutra desetak gostiju Gillianova
motela probudili su bolni i bijesni krikovi. Tako su barem svjedoci izjavili
Franklinu. Bili su to ljudi na proputovanju - trgovački putnici, poslovni ljudi - a
moguće je da je ondje bio i poneko iz grada, netko od muškaraca i žena na
tajnome sastanku, premda takvi parovi obično odlaze u Potterville ili još
dalje.
Nekolicina muškaraca istrčala je na hodnik, navlačeći hlače ili popravljajući
pidžamu. Upravo u tom trenutku naglo su se otvorila vrata Aaronove sobe i
kroz njih je na hodnik izletjela Sheila Murphy. Na sebi je imala samo
traperice. Na grudima je imala veliku količinu krvi. O "velikoj količini" govorim
stoga što se svjedoci oko te količine nikako nisu slagali, no čak bi i mala
količina bila užasna, a ona je, dakako, vrištala. Imala je velike dojke i ubrzo
je postalo jasno da joj lijeva krvari. Krv je kapala na sag, dospijevajući
nekako i do zidova. Jedan od muškaraca poveo ju je u svoju kupaonicu.
Drugi je pozvao policiju. Aaron se pojavio na vratima. Svjedoci su rekli da se
smiješio. To nije bio radostan osmijeh, nego više nekako razmetljiv. Bio je
gol iznad pojasa, a duga kosa nije mu bila svezana u uobičajeni rep.
Nekolicina muškaraca spominjala je ožiljak u obliku slova L na Aaronovu
lijevom obrazu, kako je bio crven dok je preostali dio lica bio blijed.
Pokazalo se da je Aaron Sheilu ugrizao, zamalo joj zubima otrgnuo komad
lijeve dojke. Ugrizao ju je toliko jako da su joj bili potrebni šavovi. Na poziv je
u motel stigao moj bratić. Aaron je odbio bilo što reći. Chuck ga je zapravo
morao zaštititi od nekolicine muških gostiju hotela, koji su držali da Aarona
treba kazniti na licu mjesta.
Sheila je tada već bila prestala vrištati te je stajala na hodniku, pritišćući
grudi bijelim, krvlju umrljanim ručnikom, nazivajući Aarona životinjom i
perverznjakom. Dakako, svi su u tom dijelu motela bili na nogama, a njegovi
vlasnici, Jimmy i Kate GiIlian, bili su užasno uzrujani. Pretpostavljalo se da je
Aaron pijan. Chuck ga je potom odveo, s lisicama na rukama, u policijsku
postaju. Stigla su i kola hitne pomoći da bi Sheilu prebacila u bolnicu, premda
je ona tvrdila da joj prijevoz ne treba, da može voziti i sama, no na koncu je
ipak otišla s bolničarima. Netko je pokupio odjeću koja joj je još ostala u
sobi. Gillianovi su nastojali primiriti goste i nakon nekog vremena, svi su se
vratili u sobe.
Činjenica da je tri godine ranije Aaron odgrizao uho Harku Powersu nije
promakla nikome. Ljudi su Aarona počeli nazivati vampirom. Postupci su mu
bili užasni, no imali su i tu neku komičnu notu, premda ne i za njegove žrtve.
Aaron i Sheila te su večeri pili, te su se u Gillianov motel vratili nakon
zatvaranja lokala Bud's. Sheila je kasnije izjavila kako ju je Aaron tražio da
svuče traperice, a ona je to odbila. Stali su se prepirati, a potom i hrvati.
Sheila je bila velika i snažna djevojka, a s godinama rada u gostionici stekla
je iskustvo i s najgoriin oblicima muškog ponašanja. U svakom slučaju,
svojski mu se oduprla. Aaron ju je tada ugrizao, ne popuštajući stisak zubima
sve dok ga Sheila nije koljenom udarila u područje prepona. Aaron je do tada
već uspio učiniti svoje.
Aaron je tvrdio da je bio pijan, no taj izgovor nije bio dovoljan. Podignuta je
optužba i određen datum suđenja. Patrick je ponovno položio jamčevinu i
oslobodio sina iz pritvora. Jamčevina je prihvaćena uz uvjet da se Aaron
preseli u očevu kuću. Ryan Tavich razgovarao je sa Sheilom i sa sucem.
Činjenica da je Aaronova majka pokopana prije samo dva tjedna sada je
poprimila veliku ulogu. Premda je bila bijesna, Sheila je bila dobra srca. Na
kraju je Aaron platio troškove liječničke intervencije. Kažnjen je uvjetno, na
razdoblje od jedne godine. Prema sudskoj odluci, morao je potražiti i stručnu
pomoć. Tu pomoć odlučio je potražiti u Buffalu, tako da se početkom drugog
semestra vratio na studij.
Ljude je iznenadilo to što se Aaron izvukao tako lako, a neki, poput Harka
Powersa, čak su govorili i o zavjeri koja je radila u Aaronovu korist, za što je,
medutim, bilo vrlo malo dokaza. Svi smo uvidjeli da je Aaron imao sreće. I
bilo nam je drago kada je otišao iz grada. Činilo se da je to i posljednja
stranica jedne neugodne priče.
Kako su prolazili mjeseci, ljudi su prestali razmišljati o Aaronu. Hark Powers
zaposlio se kao automehaničar u Fordovu salonu Jacka Morrisa. Kad god bih
ga vidio, a to se nije događalo osobito često, prisjetio bih se onoga što mu je
učinio Aaron, jer smo, premda je Hark imao dugu kosu, svi znali da nema
uho. Usto se uopće nije promijenio. I dalje je bio bučan. I dalje je volio
zlostavljati i maltretirati. Ako ga je Aaronov napad nečemu trebao naučiti, u
tome posve sigurno nije uspio, premda je sada možda nešto više pazio na to
koga će zlostavljati. Neko kratko vrijeme hodao je sa Sheilom Murphy, što se
doimalo primjerenim, budući da su i jedno i drugo na sebi nosili tragove
Aaronovih zuba. Veza, međutim, nije potrajala. Sheila je
rekla da ju je Hark pljusnuo, a ljudi su govorili da je ona jedna od onih žena
kojima je sudbina dodijelila ulogu žrtava muškog zlostavljanja. No jednom
sam otišao u Bud's samo da bih je pogledao i tada mi se učinila ljubaznom i
ugodnom, premda je bila glasna i previše je pušila.
Aarona nitko nije vidio više od godinu dana. Diplomirao je i odslušao
semestar postdiplomskoga studija informatike. Pretpostavljalo se da
komunicira s ocem i polusestrom, no nama je to ostalo nepoznato. Kako smo
zajedno radili, često sam viđao Patricka, ali on je postao još povučeniji i nije
imao volje za druženjem. Govorilo se da traži posao u nekom drugom gradu.
Sljedeće jeseni odselio se u Uticu. Nekako se dogodilo da se upravo u to
vrijeme u grad vratila njegova kći, koja je prihvatila posao osobe zadužene za
profesionalnu orijentaciju pri sveučilišnoj studentskoj službi. Čak i oni koji su
držali da je Aurelius najbolji grad na svijetu nisu mogli shvatiti zašto se
vratila. Usto se uselila i u očew kuću.
Čini mi se da nitko nije primjetio da se i Aaron vratio u grad, no njegova je
sestra to morala znati, kao i neki drugi, premda je Aaron izbjegavao barove i
činilo se da puno ne izlazi. Vratio se u prosincu, unajmio stan u stambenoj
zgradi od opeke u blizini Gradske vijećnice, te se zaposlio kao analitičar u
jednoj newyorškoj tvrtki za obradu podataka, što je značilo da radi kod kuće
na računalu. Ta mi je činjenica bila najneobičnija od svega. Aaron je imao
posao koji mu je ornogućavao da živi bilo gdje, a on je odabrao Aurelius. No
nije li se u grad vratila i njegova sestra, kao da su oboje trebali blizinu
Janiceina pepela? Premda je, s druge strane, to možda i odviše
melodramatična pretpostavka.
U slučaju ubojst~a Janice McNeal, policija se nije pomakla ni za korak od
onoga što je doznala na dan kada je otkriveno njezino tijelo. U takvim
slučajevima neke se stvari često znaju i kada nema konkretnih dokaza koji bi
se mogli iznijeti pred preliminarnu porotu i tako omogućiti podizanje
optužnice. Policija ima određene sumnje, ponešto čak i pouzdano zna, i o
tome se priča. No u ovome slučaju nije bilo ničega. Pretpostavljalo se da je
Janice upoznala nekoga tko je bio u prolazu ili da ju je možda posjetio netko
iz nekog drugoga grada. Dakako, obavljeni su razgovori sa svim ljudima koji
su odsjeli u motelima, čak i u motelima udaljenima i do osamdeset
kilometara.
Prevladavale su teorije u koje je bilo najlakše povjerovati: ubojica je netko
tko je došao izdaleka. Ako bi netko i spomenuo mogućnost da je ubojica
netko koga viđamo svakodnevno - nastavnik u nekoj od naših škola ili netko
tko radi u nekoj prodavaonici - takva pretpostavka dočekivana je s prijezirom
i podsmijehom. Za nas je slučaj bio završen. U vezi s Janiceinom smrću bilo
je čak i licemjerja: govorilo se kako je takav njezin svršetak izazvala upravo
priroda njezina života, tako neuredan spolni život.
No isto tako dotada smo držali da je završen i slučaj Aarona McNeala, a on se
sada ponovno pojavio.
8s
im Aarona, slučajno sam poznavao još jednog člana Ispitivača O desnoga,
Barryja Sandersa. Predavao sam mu tri predmeta prirodne znanosti, biologiju
i biologiju za napredne. On sada na Aureliusu studira biologiju. Pokušao sam
ga navesti na to da se upiše na neko od boljih državnih sveučilišta, no on je
ipak odlučio ostati ovdje, kako bi bio blizu majci koja je tvrdila da je bolesna,
premda sam uvjeren da je u vezi s tim svojim stanjem uvelike pretjerivala.
Barry je bio jedan od mojih najboljih učenika i posreći li mu se da karijeru
nastavi na području biologije, velike zasluge za to imat ću upravo ja.
No na putu takvoj karijeri nije se ispriječila njegova inteligencija, nego
upravo njegova nepostojana narav. Čak i za pohadanje naprednih predavanja
iz biologije, koja su bila rezervirana samo za nekoliko odabranih učenika, i
koja sam držao izvan nastave, u svoje slobodno vrijeme, trebao sam ga dugo
nagovarati i uvjeravati.
Čovjek počne razmišljati o putu kojim ljudi prolaze kroz život. Nekima je sve,
izgleda, lako. Nimalo ne oklijevaju. Zgodni su i pametni, a život im se otvara
onako kako se Crveno more rastvorilo pred Mojsijem, No čak i u ztjihovim
životima mogu se pojaviti određene sjene. Primjerice, Franklin je bio jedan
od onih čije je napredovanje iz~ledalo kao očarano, no tko je mogao
očekivati Michellei
nu smrt? ~esto sam slušao kako ljudi govore ~a to nije prave~no, no
lcal~ve uopće veze pravednost irri~ bilo s č~tne~ I~~~t, Ći~i se ~~ ne~i
ljudi u svemu uspijevaju doći do kraja bez i najmanje nezgode. Žive sretno i
za sobom ostavljaju sretnu djecu.
Drugi se neprestano s nečim bore. Stidljivi su ili neobično izgledaju. Mucaju.
Posve su nenadareni za bilo kalcvu sportsku aktivnost. Ni u jednom trenutku
ne osjećaju samopouzdanje. Posrću i glupo se smijulje. Govore kada bi
trebali šutjeti, a šute kada bi trebali govoriti. Kada začuju smijeh, zaključuju
da je upućen njima. Premda su pametni, osjećaju se glupo. Premda su
kreativni, osjećaju se dosadnima. Njihov životni put nalikuje kretanju čovjeka
koji gazi kroz duboko blato. A za mnoge izgleda da su se takvima rodili. Zbog
toga gotovo počinjem vjerovati u reinkarnaciju, u to da životi nekih ljudi
uistinu nalikuju odradivanju kazne. A na što bi se ta kazna mogla odnositi
ako ne na neki grijeh iz prošloga života?
Barry Sanders bio je albino: bijela kosa, bijela koža, ružičaste zečje oči
kojima je stalno žmirkao i treptao iza zatamnjenih stakala naočala. Usto ga je
mučila i prekomjerna težina; nije bio debeo, nego žrtva prekobrojnih slastica
- kolača, biskvita s čokoladom, pudinga - koje mu je spravljala majka, na taj
mu se način ispričavajući zbog toga što je drukčiji od ostale djece. Barry je
usto bio i nizak. Bio je nizak tijekom cijelog školovanja, a kada je izrastao do
pune visine, imao je stotinu šezdeset sedam centimetara. I bio je stidljiv, što
je bilo osobito teško prokletstvo za nekoga tko je tako uočljiv.
U osnovnoj školi Barryja su zvali Čovječja Ribica. Premda je bio prosječan
učenik, bio je vrlo bistar. Tjeskoba i nesigurnost bili su jedini razlog zbog
kojeg nije ništa poduzimao i zbog kojeg je imao lošije ocjene, budući da
Barry nikada nije zaboravljao tko je i kakav je. Izgledalo je da je u svakom
trenutku negdje izvan svoga tijela, da promatra samog sebe u učionici ili
pokraj školskoga igrališta, i proučava svoj neobičan izgled u odnosu na
druge.
Živio je sam s majkom, Mabel Sanders, u ulici Birch. Otac je jednostavno
išeznuo kada su Barryju bile dvije godine. Mabel je bila šefica poslovnice
osiguravajućeg društva State Farm Insurance. Držala je da je Barry boležljiv -
premda držim da to nije točno - i prema njemu se odnosila kao da bi se
svakog trena mogao slomiti. Za proljetnih dana, kada su sva ostala djeca
svlačila jakne, Barry je i dalje bio umotan do grla. U Noći vještica nije mu bilo
dopušteno u maski obilaziti susjedstvo. Nije smio sudjelovati u sportskim
aktivnostima.
Barry je bio moj najbolji učenik na predavanjima iz prirodnih znanosti u
osmome razredu, premda čitave godine nije rekao ni riječi. Sjedio je po
strani, negdje oko polovice učionice i stalno imao pognutu glavu. Bio je toliko
stidljiv da sam i ja osjećao stid zbog mogućnosti da bih na njega trebao
svratiti pozornost. Povremeno bih s njim razgovarao nakon nastave, no
njemu je čak i to padalo teško, osobito kada bih ga zbog nečega hvalio.
Dječake koji su ga zvali Čovječjom Ribicom, natjerao sam da s time prestanu.
Na biologiji u desetome razredu bio je bolji, no i dalje nije želio govoriti na
nastavi. Nekoliko smo puta, medutim, razgovarali nakon sata, a potkraj
godine katkada bi i on sam započeo razgovor. Dakako da su se naši razgovori
bavili znanstvenim temama. Nisam znao ništa o njegovu životu izvan škole,
premda sam znao tko mu je majka i gdje žive. Počeo sam mu posuđivati
primjerke časopisa ScientificAmerican kada bih ih pročitao i on je to s
vremenom počeo i očekivati i u tome uživati.
U proljeće Barryjeve završne godine u školi uvidio sam da ima
homoseksualne sklonosti. Dolazio je na moje satove iz napredne biologije i
uspješno napredovao. Sastajali smo se na kraju radnoga dana, a on bi
ostajao i duže, barem jednom tjedno. Trebalo je proći nekoliko mjeseci da
bismo došli do pitanja Barryjeve homoseksualnosti, no tada je priznao da je
imao kratkotrajnu vezu s nekim muškarcem u gradu, premda nije želio reći s
kime. Kada sam pokušao doznati više, gotovo se odmah posve povukao.
Činilo se da je taj njegov strah usmjeren ne prema meni nego prema tom
muškarcu s kojim je imao vezu. Jedina dodatna informacija bilo je to što je
Barry tog muškarca nazivao "stručnjakom i profesionalcem", kao da želi reći
kako on ne bi pošao bilo s kime. Potom se pokazalo da je to bio izraz kojim je
taj muškarac nazivao samog sebe. Premda sam znao nekolicinu muškaraca
koji nisu krili homoseksualnost, činilo mi se da nije riječ ni o jednom od njih.
To je za mene postalo još jednom od malih zagonetki Aureliusa. I zbog te
teme bilo mi je blago nelagodno. Ne zbog same homoseksualnosti, nego
zbog mogućeg Barryjeva zanimanja za mene kao samca. Nikada nismo
dosegli točku u kojoj bih mu trebao reći da nisam dostupan, no
pretpostavljam da je Barry to nekako naslućivao. Kada se Barry upisao na
fakultet, osje
tio sam poprilično olakšanje. Ako ništa drugo, neću se svakodnevno viđati s
njim,
Prve je godine živio kod kuće. Odnosi između Barryja i majke, međutim,
postajali su sve napetijima. Nije bila riječ o tome da je Barry bio buntovan ili
neposlušan, no bio je mrzovoljan i, rekao bih, kivan, kao da je majka nekako
skrivila takvo njegovo stanje. Okruživala ga je poput kakva staroga
pokrivača, dajući mu tablete i kada ne bi bio bolestan i neprestalno se
pribojavajući propuha. Nije mu dopuštala čak ni da kosi travnjak, govoreći
kako mu boravak na otvorenom škodi. Za održavanje travnjaka stoga je
angažirala nekog dječaka iz susjedstva. Barry mi je nekoliko puta opisivao
kako bi sjedio do prozora i promatrao Sammyja McClatchyja kako pred
kućom kosi travnjak, tako silno žaleći što on to ne može činiti. Bila je to
uistinu tužna i jadna priča.
No na sveučilištu Aurelius Barry je počeo stjecati prijatelje. Nije ih bilo puno,
tek dvoje-troje, no oni su mu poslužili kao slika svijeta koju može usporediti s
majčinim svijetom. I dalje bi me posjećivao u školi, pod izlikom da posuđuje
moje časopise, i tako bi mi pričao o mladićima koji se doimaju posve
praznima i dosadnima, osim što se zanimaju za šah, znanstvenu fantastiku ili
igre stvorene na temelju srednjovjekovnih predložaka. No na početku drugog
semestra prve godine studija, Barry je već ostvario vezu s jednim od njih,
studentom glasovira iz Wilkes-Barrea. Veza nije potrajala osobito dugo, a
Barry je nakon toga postao samo još bjesniji, ne zbog svoje
homoseksualnosti, ni zbog majke, ni zbog svojih pigmenata, nego zbog
čitavog tog napornog životnog puta, zbog činjenice da se čovjek rađa,
naporno se probija prema naprijed i onda ga protiv njegove volje izvlače,
obično uz vrištanje.
No u tome nije bilo ničeg neobičnog. Barry je bio umoran od svoje uloge
čudovišta i tražio je ljude i sustave koje bi za to mogao okriviti. Zato se na
drugoj godini preselio na sveučilište, premda je to značilo da petnaest sati
tjedno mora raditi u fakultetskoj kantini. Sve je to neobično kod stidljivih
osoba: takvi ljudi nikada posve ne nauče govoriti, osjećati se ugodno s
riječima u ustima. Barry je svaku riječ izgovarao što je bilo moguće kraće i
govor mu je zbog toga izgledao nekako isprekidano. Uglavnom je govorio o
studiju, majci i tome kako mu ide, uglavnom o tako općenitim stvarima. Na
svršetku prvog semestra druge godine još je tražio nešto što bi ga oslobodilo
te užasne stidljivosti i smetenosti. Tada je na Aurelius stigao Houari Chihani,
Barryju Chihani tog proljeća nije predavao, premda je znao za njega. Kako i
ne bi? No znao je i za čitalačku skupinu, jer je bio prijatelj, ili barem
poznanik, s Jasonom Irvingom, budući da su i jedan i drugi bili članovi
šahovskoga kluba. A, kao i ostali, i Barry je vjerojatno pretpostavljao da je
Jason homoseksualac, premda je Jason, kako se činilo i kako sam već
ustvrdio, odbacivao oba spola. Barry u početku nije želio pristupiti ID-u. Mrzio
je na sebe svraćati pozornost. No pošto je Franklin objavio svoj razgovor s
Chihanijem, Barry je osjetio znatiželju. Potom, kada su skupini pristupili
kazalištarci Bob Jenks i Joany Rustoff, Jason je počeo sve odlučnije
nagovarati Barryja na taj korak.
Ne znam bi li Jason uspio nagovoriti Barryja da se skupini upravo tada nije
pridružio i Aaron McNeaI. Barry je bio tri godine mIadi i nije poznavao
Aarona. No dobro je znao njegovu priču koja je s vremenom poprimila
pretjerane razmjere. To što je Aaron odgrizao uho Harku Powersu svakako je
bilo dramatično, no u vrijeme kada je ta priča doprla do Barryja, već se bila
uzdignula na visoku opernu razinu. Čak se i Aaronov napad na Sheilu Murphy
pretvorio u priču kojom je Aaron stjecao ugled, premda uglavnom među
nesretnim mladićima kojima je Sheila bila izvan domašaja.
Barry je Ispitivačima desnoga pristupio krajem ožujka. Ponosio se tom
svojom odlukom. Počeo je raditi na nečemu važnom, premda nikada nije bio
u stanju artikulirati točnu narav te važne stvari. No, pričao mi je o tome.
Svaka dva tjedna navratio bi do škole, a jednom ili dvaput posjetio me kod
kuće, premda često pokušavam izbjeći takve posjete učenika ili bivših
učenika. Naposljetku, ljudi ogovaraju.
Isprva se ID okupljao ponedjeljkom uvečer, u jednoj prostoriji za seminare u
Webster HaIlu. Chihani je govorio o usponu srednje klase nakon Francuske
revolucije, o prirodi imperijalizma i eksploataciji radnika. Skupina je čitala i
raspravljala o Marxu, ali i o Veblenu~ i romanima poput Plodova gnjevab, jer
Chihanijev cilj nije bio samo poučiti svoje štićenike, nego u njima pobuditi i
ogorčenost. Pritom je, dakako, nadzirao raspravu svojim odmjerenim,
monotonim glasom
SThorstein Vehlen (1857.-1929.?, američki ekonomist i sociolog.
6 John Steinbeck: The Grapes of Wrath,
glasom razuma, kako bi on to rekao. Ta mladež nije imala pojma o povijesti,
tako da su ih uzrujavale čak i priče o vladinu miješanju u prilike u Južnoj
Americi. U srednjoj školi, američka je povijest bila jedna vesela priča; Chihani
im je sada ispričao njezinu tužnu stranu.
Da je rad ID-a ostao ograničen samo na te susrete ponedjelj' kom, sve to bila
bi ostala poprilično nedužna rabota. No Chihani je
skupinu ubrzo počeo petkom pozivati kući. Bili su to društveni susreti,
premda za Chihanija ništa nikada nije imalo posve društvenu , narav.
Primjerice, ako bi puštao glazbu, bio bi to, recimo, Paul Ro
beson i studentima bi tada pričao priču o tom frustriranom čovjeku. Ili bi
katkada gledali neki video-film, poput filma Predodrec~en za slavu,
ekranizaciju priče o Woodyju Guthrieju7. Chihani je uvijek poučavao, čak i
kada se činilo da organizira društveni dogadaj. A ve
' lik dio onoga što je govorio bio je točan. Nije bilo potrebe za izmišljanjem
priča o opačinama kapitalizma. Na raspolaganju je imao mnoštvo istinitih
priča.
Kako su se i drugi studenti počeli pridruživati ID-u, sastanci su počeli više
nalikovati raspravama nego predavanjima. Članovi su raspravljali o
pročitanom, o Marxu i tome što sve nedostaje Aureliusu. Bili smo zajednica
koja je ID-u služila kao uzorak za proučavanje. Bili smo primjer, ilustracija
svega onoga što može poći pogrešnim tokom. Članovi s najdužim stažem -
Jesse i Shannon Levine, Leon Stahl, Jason Irving i Harriet Malcomb - postali
su svojevrsnim dočasnicima. Na odredeni su način svojatali Chihanija i
prepirali se s
, novim članovima. Poteškoća je bila u tome što je Aaron bio stariji od njih i
što je od njih više pročitao. On je postao predvodnikom novih članova.
Premda se nije prepirao s Chihanijem, oko interpretacija se prepirao s Harriet
i debelim Leonom Stahlom. I stari i novi članovi nadmetali su se ne bi li stekli
Chihanijevu naklonost. Chihani je to
' uočavao i poticao. Naposljetku, priželjkivao je obraćenike, a ne prijatelje.
Vidali bismo ih i u drugim prilikama. Kad god bi sniježilo, dvoje-troje članova
ID-a lopatama bi raščišćavalo prilaze Chihanijevoj kuĆi. Kada bi se vrijeme
poboljšalo, svi bi petkom uvečer sjedili u vrtu iza Chihanijeve kuće i
raspravljali uz bezbrojne vrćeve ledenoga čaja. Susjedi to nisu mogli ne
primjećivati, a čak i najtolerantniji me
~ Woodrow Wilson Guthric (1912.-1967.), američki pjevač folk glazbe.
đu njima bili su sumnjičavi. Katkada bi se: čuli povišeni glasovi, a katkada
smijeh.
Već u travnju petero novih članova počelo se svakog četvrtka nalaziti u
Aaronovu stanu u središtu grada. Ne bih rekao da su sebe smatrali oporbom,
no Aaron bi na tim sastancima prelazio ono o čemu će raspravljati idućeg
tjedna, poučavajući ih poput kakva trenera, kako bi se mogli ravnopravno
nositi s Leonom i Harriet. Barry je s uzbudenjem čekao te sastanke i ubrzo se
blago zaljubio u Aarona, kojem je počeo obavljati sitne poslove i pratiti ga
uokolo. Barry Aarona nije zanimao u spolnom smislu, no takva mu je pažnja
laskala. Odnosno, čak i ako nije bio polaskan, Aaron je volio koristiti svoju
moć, ono malo utjecaja koliko je imao. Llživao je u dodjeljivanju sitnih zadaća
Barryju. Počeo ga je čak nazivati i Covječjom Ribicom, premda, rekao bih,
nekako od milja. Ako već ništa drugo, Aaron barem nikome drugome nije
dopuštao ga da tako zove.
Na sastancima ponedjeljkom najviše su se sučeljavali Aaron i Harriet. Premda
je i Leon Stahl bio načitan, on je, onako debeo, izgledao poprilično komično.
Sjedio bi na podu, a za podizanje mu je bila potrebna pomoć. Jesse i
Shannon tada bi ga povukli na noge, dok bi se ostali smijali. I Chihani je u
takvoj debljini vidio svojevrsnu izopačenost. Takva debljina ukazivala je na
nedostatak discipliniranosti i premda ga nije zadirkivao, Chihani je s Leonom
razgovarao o mršavljenju. Držim da je Leon smanjio potrošnju Coca-Cole ili
se barem privremeno prebacio na isti napitak bez šećera. Leon je bio
najinteligentniji među studentima, no zbog te svoje prekomjerne težine i
raznih s njom povezanih komičnih elemenata, poput strasti prema Harriet
Malcomb, nije mogao postati intelektualnim vodom. Tako su preostali samo
Harriet i Aaron.
Prema Barryjevu pričanju, njih su se dvoje medusobno prezirali, no cijela
stvar nije bila tako jednostavna, a možda ni točna. Na svoj način, Harriet je
bila poprilično pokvarena i zla. Ta njezina ljepota, sjajna crna kosa, blijeda
put, uski struk i velike grudi - sve to bilo je njezino oružje. Na predavanjima
je nosila kratke suknje i pulovere, izvan fakulteta traperice i majice s kratkim
rukavima, sve to vrlo usko. Činilo se da njezin izgled Aarona uopće ne dira.
Na sastancima joj se obraćao uljudno, ali i svisoka, te uvijek kratko, kao da
želi što prije obratiti pozornost na nekoga drugog. Ona se njemu obraćala
sarkastičnim tonom, a on ju je slušao ne pokazujući nikakve emocije, osim
možda jedva primjetnog osmijeha.
Nekako sredinom svibnja, Aaron je Barryju spomenuo kako se sprema
"srediti" Harriet Malcomb. Barry je pretpostavio kako će je pred svima
ismijati, no prevario se. Objedovali su kod Junior'sa, Aaron je jeo hamburger.
Barry je, s obzirom na to da je zaključio kako će biti vegetarijanac, naručio
salatu. Sjedili su za šankom. Aaron je već polako ostajao bez kose, zbog čega
mu se 'blago isticao dio kose na sredini tjemena i zbog čega je izgledao
poprilično otmjeno. Kosa mu je i dalje bila svezana u rep na zatiljku.
Barry ga je upitao što točno podrazumijeva pod tim kada kaže da će "srediti"
Harriet Malcomb.
"Želim da mi postane robinjom." Aaron uzdigne obrvu, kao da želi reći da
Barry zasigurno zna što pritom misli.
"Kako ćeš to postići?"
"Postat će mojom kurvom."
Barry nikako nije volio razgovarati o seksu i takve je razgovore počeo
smatrati posve pogrešnima. Dakako da je znao da je Harriet prelijepa, no
ponosio se time što je imun na njezine čari. Sada je počeo mucati.
"Ššš... što namjeravaš učiniti?"
"Želio bih da joj uručiš pismo." I Aaron tada iz svoje platnene torbe za knjige
izvadi pismo.
Tek tada Barry je uvidio kako je sve, i dan i objed i vrijeme, odabrano samo
radi upućivanja tog pisma. Naposljetku, pismo je već bilo napisano. Bio je
četvrtak, a Harriet četvrtkom nije imala predavanja. Štoviše, svima je jasno
dala do znanja da je četvrtke rezervirala samo za čitanje za ID.
"Što piše u tom pismu?"
Aaron mu ga je predao, a potom ga gotovo s nekakvom naklonošću sa
stražnje strane uhvatio za vrat. Barry nije bio siguran je li ga Aaron tako htio
pogladiti ili ga podignuti poput kakva mačića.
"Pozivam je na razgovor. Podilazim njezinu intelektu."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 1:57 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
9
B arry je predao pismo. Bilo je dva poslije podne. Bio je četvrtak i bio je
svibanj, vjetrovit proljetni dan tijekom kojeg je nebo čas
bilo posve čisto, a čas zastrto mračnim oblacima. Vjetar je podizao prašinu s
pijeska kojim su zimi posipavane ulice. Neki umirovljenici grabljama su
uklanjali uvelo lišće ispod rododendrona. Barry je vozio nekadašnji majčin
hrđavi Ford Fairlane, automobil napuklog ovjesa i neispravnih amortizera koji
se ljuljao poput broda nasred pučine. Na retrovizoru je bio obješen osvježivač
zraka u obliku borova stabla.
Harriet Malcomb živjela je u stanu u potkrovlju jedne kuće u ulici Adams,
dvije ulice od sveučilišta. Barry se parkirao pred kućom i stubama se uputio
do potkrovlja. Unatoč ubojstvu Janice McNeal, kuće u našem gradu nikada
nisu zaključane, premda je Harriet na vratima svoga stana imala bravu. Kad
ga je ugledala, nije pokazala da joj je drago zbog takva posjeta, doimala se
razdraženo i prijezirno, no uvjeren sam da je djelomičan uzrok takvom dojmu
bila i njegova tjeskoba. Harriet je na sebi imala kratke hlače i sportsku majicu
sa znakom Colgatea. Barry joj je uručio pismo i ona je odmah počela
zatvarati vrata. "Meni pred nosom", rekao je Barry.
Barry je tada položio ruku na vrata. "Rečeno mi je da pričekam odgovor."
"U tom slučaju čekaj", rekla je ona i zatvorila vrata.
Barry je ostao stajati na hodniku. Bilo mu je žao što nije ponio ništa za
čitanje, ne zbog čitanja, nego da bi izgledao zauzeto kada se
Harriet ponovno pojavi, kako bi joj pokazao da samo ne čeka, nego da
pritom i čita, da je, štoviše, i zaboravio na čekanje. Prozor u hodniku gledao
je na sveučilišni kompleks i on je sada vidio bijelu kupolu i zvono na vrhu
upravne zgrade. Negdje dolje zalajao je nekakav pas. U daljini je čuo neki
motocikl, zavijanje rnotora i hitru izmjenu brzina.
Deset minuta kasnije Harriet je otvorila vrata. Na sebi je i dalje imala one
kratke hlače, no umjesto trenirke, gore je sada imala bijelu bluzu. Barryju se
ta bijela bluza nije dopala, jer je u njoj izgledala čedno, a u takw čednost nije
mogao imati povjerenja. Crna kosa bila joj je skupljena na zatiljku, u
nezategnutoj pletenici učvršćenoj debelom crvenom gumicom. Nosila je i
ogrlicu od plavih perlica.
"Spremna sam", reče mu.
Kako Barry nije znao što stoji u pismu, nije točno znao što mu time želi reći,
no mrzio je ostavljati dojam o zbunjenosti. "Auto mi je pred kućom", reče joj.
Spustili su se niza stube. Barry joj nije pridržao ni jedna ni druga vrata, ni
ulazna ni vrata na automobilu. Cijelim putem do stambene ' zgrade u blizini
Gradske vijećnice nastojao je smisliti nešto što bi
mogao reći. Harriet je nepomično gledala pred sebe, a Barry je pomislio kako
time vjerojatno oponaša Houarija Chihanija. Kompleks zgrada u kojima je
živio Aaron zvao se Belvedere
Apartments. U njegovoj su se zgradi nalazila četiri stana, s hodnikom u
sredini koji se protezao do stropa prvoga kata, a s kojeg je visio bogato
ukrašen luster jeftina izgleda. Aaronov stan nalazio se na prvome katu.
Harriet je za Barryjem pošla na kat i Barry je potom zakucao, dvaput, pa
potom jednom, što je bio njegov osobni znak, premda ga Aaron nije tražio.
, Kada je otvorio vrata Aaron uopće nije izgledao iznenadeno zbog toga što je
ugledao Harriet. "Uđite", reče im. Stan je imao veliku dnevnu sobu koja je
gledala na ulicu State, spavaću sobu, te malenu kuhinju. Aaronov radni
prostor i računalo nalazili su se u spavaćoj sobi. Na zidovima dnevne sobe
nalazili su se posteri s likovima Zapate i Pancha Ville, postavljeni iznad riječi
"Huelga!" U toj je prostoriji bio i ormar pretrpan knjigama, glazbena linija,
nekoliko naslonjača, modernistički svijetli kauč, dugačak i nizak. Na podu se '
nalazio i sag s resama.
Aaron se obrati Barryju i reče: "Pođi, molim te, u spavaću sobu i pričekaj
malo."
Barryju je bilo jasno da počinje svojevrsna igra za odrasle. "Svakako", reče.
Potom je otišao u sobu i za sobom zatvorio vrata. Vrata nisu imala otvor za
ključ, tako đa je ostao razočaran. Iznad
običnoga kreveta nalazio se Vermeerov portret žene sa žutom maramom.
Zivot u njezinim očima, ta žudnja za življenjem, u opreci s asketskim
izgledom sobe. Bijeli zidovi, bijeli pod, radni stol načinjen od bijelih vrata,
Compacovo računalo, telefon i telefaks, pisač tvrtke Hewlett Packard. Jedini
ukras na stolu bila je uokvirena fotografija mlade žene sa zakošenim očima i
velikim ustima, lice koje je Barryja ponešto podsjetilo na žabu. Uzeo ju je u
ruku i nakon nekoliko trenutaka uvidio da je na fotografiji Janice McNeal,
Aaronova majka. Možda bi to zaključio i ranije da ta žena na snimci nije bila
toliko mlada, ne puno starija od samog Aarona.
Barry sada priđe vratima. Čuo je Aarona kako govori, no nije razabirao riječi.
Ton je bio ustrajan. Barry zaključi da razgovaraju o Chihanijevim raspravama,
a onda je začuo Harriet kako glasno kaže "Ne!" Potom se začuo Aaronov
smijeh. Netko je srušio neki stolac. Barry je stajao držeći ruku na ručici na
vratima. Prisjetio se da je Harriet svojevoljno pošla s njim i počeo se pitati
što bi to moglo značiti.
Barry je iz trenutka u trenutak postajao sve nesretniji. Prišao je telefonu i
poželio nekoga nazvati, no nije znao koga. Osjećao je tjeskobnu nelagodu i
nije znao što se događa. Aaron je sada govorio glasnije i još je ustrajnije
nešto zahtijevao. Barry ponovno priđe vratima i tada začuje pljusku, potom
još jednu, a onda i Harrietin krik. Barry ponovno položi ruku na ručicu.
Nekoliko trenutaka kasnije čuo je Aarona kako izgovara riječ "šupak", gotovo
s ljubavlju.
Barry žurno priđe prozoru. Bilo mu je devetnaest godina i plašilo ga je puno
toga, osobito ono što nije razumio, a toga je bilo puno. Stao je žmirkati,
okrenut prema suncu. Vidio je crveni Citroen Houarija Chihanija kako skreće
u ulicu Monroe. Prepoznao je mnoge među onima koje je vidio na ulici,
premda im nije znao imena.
Nakon nekog vremena začuo je Aarona kako ga doziva. "Čovječja Ribice!
Čovječja Ribice!"
Barry ponovno žurno priđe vratima. "Čovječja Ribice, dođi ovamo!"
Barry otvori vrata. Harriet je ležala na sagu. Na sebi više nije imala kratke
hlače, a koža na bedrima bila joj je jako bijela. Aaron je ležao na njoj, s
hlačama od kepera spuštenim do gležnjeva. Harriet je zurila u strop, a onda
je, polako, pogledala Barryja. Pomislio je kako joj~nešto nije u redu s očima.
Pogledala je Barryja i vrlo tiho rekla: "Covječja Ribice". Aaron se rukama
oslanjao o pod do Harrietinih ramena. Nije se smiješio; prije je izgledalo da
prodorno promatra Barryja, koji je istoga trena poskočio unatrag i zatvorio
vrata spavaće sobe. Okrenuvši im se ledima, Barry je dlanovima čvrsto pokrio
uši i spustio se tako da je sada sjedio na podu spavaće sobe. Ondje je i
ostao. Pogledao je čvorove na tenisicama. Spustio je ruke i začuo povik.
Odmah je brzo ponovno pokrio uši. Osjećao se usamIjeno. Promatrao je
sjene kako se pomiču podom i prelaze na Aaronov krevet. Pogledao je prema
prozoru i zamišljao kako iskače, no znao je da bi time naškodio samo sebi.
Ubrzo je, medutim, osjetio potrebu za nužnikom, a on se nalazio u drugoj
prostoriji. I dalje je dlanovima pokrivao uši. Sjene su ubrzo posve pokrile
Aaronov krevet za jednu osobu.
U tom trenutku netko je naglo odgurnuo vrata i njima mu pritisnuo ramena,
a onda po njima tri puta udario šakom. Barry brzo ustane. Na vratima je
stajao Aaron. Harriet se nalazila nekoliko koraka iza njega. Oboje su bili
odjeveni.
"Idemo na pizzu", reče Aaron. "Ideš s nama?"
Barry se već spremao reći da nije gladan, no na koncu nije rekao ništa. Samo
je kimnuo. No svejedno je morao otići na zahod. Ušao je u kupaonicu i
zaključao vrata. Dok je prao ruke, na podu je ugledao nekakav papir. Bila je
to poruka koju je dostavio Harriet. Barry je spremi u džep.
Pošto se te večeri vratio kući, Barry je izvadio poruku i pročitao je. "Možemo
toliko toga pružiti jedno drugome. Trebam tvoju pomoć. Podi s Čovječjom
Ribicom." Nije mu bilo jasno zbog čega je to pismo uvjerilo Harriet u to da
treba doći Aaronu, kao ni to što je Aaron podrazumijevao pod "pomoći".
Osjećao se prevarenim zbog toga što ga je Aaron u poruci nazvao Čovječjom
Ribicom.
Barry sljedećeg tjedna nije došao na sastanak ID-a, lcao ni na raspravu u
Aaronov stan u četvrtak. Na sastanak nije otišao ni sljedećeg ponedjeljka,
posljednjeg ponedjeljka u svibnju. U utorak ga je nazvao Aaron.
"Dođi k meni u četvrtak navečer", rekao mu je. Potom je spustio slušalicu.
Barry je i dalje seksualno maštao o Aaronu. Zamišljao je sebe na podu,
umjesto Harriet, dok Aaron leži na njemu i snažno ulazi u njega. Barry je
isprva nastojao potiskivati te fantazije, a onda im se prepustio i uz njih
masturbirao. Kada je bila riječ o Harriet, nju je mrzio. I zamišljao je,
poprilično priglupo, kako bi Aaron, da nema nje, njemu pridavao više
pozornosti, točnije - seksualne pozornosti. U beskraj je iznova čitao onu
Aaronovu poruku: "Možemo toliko toga pružiti jedno drugome".
Kada je u četvrtak došao u Aaronov stan, Barry je ondje zatekao sve članove
ID-a. Aaron je sjedio na kauču, a Harriet je sjedila s njim. Premda su se
dodirivali, nisu se mazili i nisu jedno prema drugome iskazivali nježnost.
Od tog dana Aaron je bio neslužbeni vođa Ispitivača desnoga. Chihani je,
pak, bio njihov mentor. Nije upravljao ID-om; umjesto toga, članovi su od
njega tražili smjernice..A upravo ih je Aaron dovodio Chihaniju, ili se barem
stjecao takav dojam. Za rasprava u Aaronovu stanu, četvrtkom uvečer,
prelazili su zadanu lektiru i Aaron se brinuo za to da svi sve shvate. Petkom
uvečer mnogi među njima odlazili su Chihaniju na razgovore i kavu, no Aaron
se ondje nije često pojavljivao. Prema Chihaniju se odnosio prijateljski, ali i
hladno. Nije se ulagivao poput nekih članova, osobito Jasona Irvinga, koji je
Chihanija pratio poput kakva psa. Aaron se držao rezervirano, I premda je
intelektualno uvijek popuštao Chihaniju. A kada bi Chihani zatražio kakvu
uslugu, kada mu je nešto trebalo pribaviti ili popraviti, Aaron je to obavljao
vrlo djelotvorno. No nikada se nije , zadržavao u Chihanijevoj kući. ',
Aaron i Harriet često su bili zajedno. Ona bi prenoćila kod Aa- ~ rona i bilo je
teško ne zamišljati ih na Aaronovu uskom krevetu. ''~ Barryja je to užasno
mučilo. U javnosti su se Aaron i Harriet rijetko ', otvoreno pokazivali kao par.
Katkada su se držali za ruke, no i u tak- ', vim situacijama osjećala se
određena hladnoća, kao da im je nešto slučajno ispreplelo prste: kakav vjetar
ili igra slučaja. No nasamo su ', bili strastveni, čak i glasni, jer je jedan od
srednjoškolskih nastavni- ' ka, Martin Tyson, imao stan u Aaronovoj zgradi i
katkada je spominjao kako je čuo razbijanje stakla i rušenje namještaja.
Jednom je
zakucao na Aaronova vrata da bi utvrdio je li sve u redu.
Ljudi su se prisjećali Sheile Murphy i stoga su pomno promatrali Harriet,
tražeći kakvu modricu ili nešto što bi im pokazalo da je nesretna. No koža joj
je bila i čista i blijeda kao i uvijek dotada. Ako je Aaron i ostavljao tragove,
svakako ih je ostavljao tako da se ne vide. Vjerojatno i nije bilo nikakvih
tragova. No s obzirom na Aaronovu prošlost, Ijudi su se gotovo nadali da će
nešto ugledati, primijetiti nekakve vanjske znakove o tome da se ta neobična
priča nastavlja, kao što su i pretpostavljali da će se nastaviti. Sheila Murphy i
dalje je radila u Bud'su i bila je vrlo sumnjičava. "Pričekajte još samo malo",
ponavljala je bez prestanka.
10
Moguće je da samo u malim gradovima dolazi do tog jedinstvenog i stalnog
isprepletanja pojedinih životnih priča. Netko je
neko vrijeme dio vašeg svakodnevnog postojanja, potom se udalji od vas, a
onda se ponovno vraća. Na ulici i u prodavaonicama vidate iste ljude. U
prolazu razgovarate i doznajete novosti o susjedima. Čak i ja, koji vodim
povučen život, subotom poslije podne ne mogu otići u nabavku u Wegmans a
da ne popričam s četvero-petero ljudi. Tako doznajem da je gospoda
Dunratty imala gripu, da je kći Toma Hendersona, Midge, upravo pred
diplomom na sveučilištu Cortland State, ili da je stara gospođa Howster
svojim Dodge Caravanom udarila jelena. Radosno iščekujem takve razgovore.
I svoj primjerak Independenta i Syracuse Post Standarda namjerno kupujem
u ljekarni Malloy's, umjesto da se na njih pretplatim, upravo zbog tih
usputnih razgovora.
Život mi je tako, posredno, poprilično pun i širok. I zbog toga, dakako, imam
osjećaj da u svemu sudjelujem više nego što to odgovara stvarnom stanju.
Brinem se zbog gospođe Howster i radujem se s Tomom Hendersonom,
premda bi netko mogao ustvrditi da mi takvi kontakti omo~ućuju da steknem
osjećaj o suživotu, ali i da istodobno slavodobitno uživam u svojoj
odvojenosti.
Još kojih godinu dana nakon smrti supruge, Franklin Moore živio je vrlo
povučeno, Brinuo se za Sadie, Održavao je prijateljstvo s
RYanom Tavichem. Ula~ao ~e velik trud u novine. No bio je tek na
pola puta izmedu tridesete i četrdesete. Bilo je logično očekivati da će se kod
njega pojaviti zanimanje za druge žene. A s obzirom na veličinu našega
grada i malobrojne slobodne žene, vjerojatno se i nije moglo izbjeći njegovo
zanimanje za Aaronovu polusestru, Paulu.
Paula je imala trideset godina i bila je neudana. Ljudi su za nju govorili da je
četiri godine živjela s nekim muškarcem u Binghamtonu koji je, međutim,
pio, tako da je sve završilo vrlo ružno. Stoviše, pričalo se da je zbog njega od
suda morala tražiti nalog o zabrani približavanja, a tvrdilo se da to i jest
jedan od razloga njezina povratka u Aurelius. Drugi je razlog možda bilo i to
što joj se na raspolaganju našla očeva kuća, tako posve prazna.
Pretpostavljam da je Patrick imao namjeru prodati je jer je odlučio kao
nastavnik raditi u Utici i jer je bilo jasno da je naš grad zauvijek izbacio iz
svojih planova. No kada se Paula vratila u Aurelius, Patrick je kćeri iznajmio
kuću za malen iznos. To je bilo tako tipično za Patricka. Nije joj mogao
dopustiti da u kući živi besplatno. Morao je postaviti nekakvo ograničenje
koje će održavati odredenu udaljenost između njega i njegova vlastita
djeteta, premda ni od koga nisam čuo da se Paula zbog takva stanja tužila.
No Patrick je u svakoj situaciji bio mirniji uz papire i odvjetnike, zbog čega ga
je pokojna supruga često zadirkivala, govoreći mu kako odvjetnike troši
onako kako drugi muškarci troše kondome. Henry Swazey, Patrickov
odvjetnik, inače je bio jedan od Janiceinih ljubavnika.
Kada sam doznao za njezin povratak u grad, Paula je već nekoliko tjedana
živjela u Aureliusu. Držala se povučeno i rijetko izlazila. Premda se čovjek
mogao upitati kamo se u Aureliusu uopće moglo izlaziti, osim na kuglanje,
tombolu, misu ili sastanak kakvoga bratstva. Nekoliko puta došla je na
kulturne priredbe na sveučilištu poslušati kakvo predavanje ili koncert
komornoga sastava. Uvjeren sam da većina ljudi nije imala pojma o tome da
se Paula vratila, premda su je, da su na to više obraćali pozornost, mogli
vidjeti kako uvečer šeće s psom, Fletcherom, visokim žućkastosmede-crnim
mješancem između labradora i ovčara.
Položaj urednika Independenta Franklinu je omogućavao pristup svim
informacijama. Stoga je njegov posjet uredu studentske službe bio
neizbježan, jednako kao i susret s Paulom.
Valovitu crnu kosu u meduvremenu je bila podšišala tako da joj
više nije sezala ispod brade, a postala je i izraziti~e koYrča~om~ Patrickova
prva supruga, Rachel i1i Roberta, bila je Zidovka i ta mješa
vina židovske i škotske krvi Pauli je podarila neku egzotičnu privlačnost. Oči
su joj, primjerice, bile svijetloplave. S druge strane, odijevala se i držala
ponešto konzervativno, što je uobičajenije za stanovnike malih sredina. A
naočale su joj pridavale ozbiljnost koja je, činilo se, bila u skladu s njezinom
ulogom na sveučilištu.
Paula i Franklin bili su zgodan par. Franklin u svojim hlačama od kepera i
sakoima od tvida, Paula u svojim suknjama sa škotskim uzorkom i bijelim
bluzama. Ljudi su im željeli sreću. Zbog toga što su iza sebe imali tragične
priče - Franklinova prva supruga umrla od raka, Paulina pomajka ubijena -
vjerojatno su ostali pošteđeni onog zlobnog elementa koji se pronalazi u svim
ogovaranjima. A Franklin i Paula tu vezu nisu oglašavali na sva zvona. Bili su
odveć diskretni da bi u javnosti od toga stvarali veliku predstavu. No, ljudi bi
ih viđali zajedno u kinu ili u kakvom restoranu, a Franklinov bijeli karavan
katkada bi kasno u noći bio parkiran pred kućom Patricka McNeala.
I Ryan Tavich možda je mogao izlaziti s Paulom da nije bilo njegove veze s
njezinom pomajkom. Ryan je pretjerano pazio na moralnost takvih veza. No
kako su Ryan i Franklin bili prijatelji, njih dvojica i Paula često su zajedno pili
u Bud's Tavernu ili išli na skijaško trčanje u šumski rezervat na rubu Lincoln
Parka. I Ryan je redovito izlazio s pripadnicama ljepšega spola, no on se
nikada ne bi stalno vezao za neku od tih žena. Ljudi su govorili kako još nije
prebolio Janice. Katkada bi izišao s Patty MeClosky, tajnicom šefa policije
Schmidta, a katkada s Ronnie Glivens, medicinskom sestrom na bolničkome
odjelu kirurgije.
Paula se nije sviđala samo Sadie, premda ni to možda nije bilo posve točno.
Paula bi joj bila draga da nije održavala vezu s njezinim ocem.
Trinaestogodišnjaci imaju složen, ali u pojedinim elementima i rudimentaran
um. Poslije majčine smrti, Sadie se silno zbližila s Franklinom. Posvuda bi išli
zajedno. Početak Franklinove veze s Paulom značio je da više neće moći
toliko vremena provoditi s kćeri. Franklin i Paula često bi vodili Sadie u kino ili
na šetnje državnim parkom prirode, no premda nije bila nepristojna, Sadie je
bila šutljiva i nesretna.
Franklin bi mi za svojih posjeta katkada pričao o tome. "lV~isli da sam
nekako iznevjerio uspomenu na njezinu majku", govorio bi.
"Samo je ljubomorna jer manje vremena provodiš s njom, a više s Paulom",
odvraćao bih.
A Sadie je osjećala da je Franklin iznevjerio nju, a ne uspomenu na njezinu
majku. Imala je osjećaj da ju je on zamijenio nekim drugim, što je bilo
apsurdno, no, s druge strane, bilo joj je tek trinaest godina. A Sadie je čula i
priče, užasno pretjerane, o Janice i tome kako je ubijena, te je zamišljala
kako ista ta pokvarenost - što se odnosilo na promiskuitet - zasigurno postoji
i u Pauli, premda te dvije žene nisu bile ni u kakvom srodstvu. Najironičnije je
bilo to što je Paula u vrijeme kada je njezin otac, Patrick, počeo hodati s
Janice, prije dvadeset pet godina, osjećala jednaku Ijubomoru prema Janice,
premda je u tom slučaju Patrick možda i trebao poslušati upozorenje.
Sadie je počela kažnjavati oca, premda ona na to nije tako gledala. U školi je
počela postizati sve lošije rezultate i odlazila bi od kuće ne govoreći Franklinu
kamo ide. On se zbog toga jako uzrujavao. Sadie je oduvijek bila odgovorna i
kako je s njom ostao sam, Franklin se oslanjao na tu njezinu odgovornost
kada bi katkada ostajala sama. Franklin je imao spremačicu, Megan Kelly,
istu onu ženu koja je pronašla tijelo Janice McNeal. Ponedjeljkom, utorkom i
srijedom uvečer gospođa Kelly pripremala bi večeru za Franklina, točnije za
Sadie, jer je Franklin tih dana zbog posla morao duže ostajati u
Independentu.
Kada bi tako otišla od kuće ne govoreći kamo ide, Sadie bi često došla do
mene i Franklin bi za to, dakako, znao, jer bih mu ja rekao, premda nikada
nisam rekao Sadie da je tako odajem. Još od njezine jedanaeste godine
uveseljavam Sadie pokazujući joj uzorke u formaldehidu. Nazivam ih
ukiseljenim gubama. Tako u staklenkama imam nekoliko žaba, jednog
štakora, čegrtušu, ljudski fetus zatvorenih očiju koji sam naslijedio od svog
prethodnika na mjestu nastavnika biologije, deset kravljih očnih jabučica, te
svinjski fetus. Skupio sam ih tijekom godina da bih ih mogao koristiti u
nastavi. Zbog formaldehida, svi su uzorci poprimili identičnu tamnu boju, a
štakorova dlaka gotovo je posve poispadala. Kravlje oči pokazuju zamućenu
inteligenciju, a svinjski fetus izgleda tužno. Sadie je svaki put opčinjao ljudski
fetus. Pitala se tko su mu mogli biti roditelji, kako bi izgledao da se razvio do
kraja i rodio. Zbog toga bi se počela duboko zamišljati nad mnogim stvarima.
No kad ne bi dolazila k meni, Sadie bi sama odlazila na duge šetnje ili vožnje
biCiklom, a to je Franklinu znalo donijeti velike brige,
osobito ako bi je Želio tiekamo ~ovesti ili jednostavno znati gdje je.
Sadie je imala nekoliko prijatelja svoje dobi, a među njima je bila i sirota
Sharon Malloy, tako da je Sadie često bila kod nje. No njezini roditelji nisu bili
toliko brižni, te nisu redovito obavještavali Franklina o posjetima njegove
kćeri.
S vremena na vrijeme Paula bi pokušala sama nekamo izvesti Sadie, no u
takvim slučajevima Sadie bi ili odbila ponudu ili bi, ako bi već nekamo i pošla
s Paulom, samo šutjela. To je trajalo već kakvih šest mjeseci i ja sam se
počeo diviti Paulinoj upornosti. No Sadie se nikako nije svidalo Paulino
društvo, ili je možda bila riječ tek o tvrdoglavosti. Zbog toga je Franklin
počeo provoditi više vremena s Paulom, bez Sadie, što je samo dodatno
pogoršalo stanje.
Franklin se nadao da će problem nekako nestati sam od sebe. Naposljetku,
Paula je bila dobra, pričala je duhovite priče i Sadie kupovala lijepe stvari -
Franklin nije mogao ni zamisliti da je Sadie s vremenom neće zavoljeti. No
zbog tih Paulinih odlika u Sadie se počela buditi sumnja.
"Zašto mi donosi darove?" pitala je Sadie. "U nedjelju mi je donijela pulover,
plavi s okruglim izrezom."
"Željela bi da je zavoliš", rekoh. "Ne želim je voljeti."
"Što si učinila s puloverom?"
"Dala sam ga Sharon. Ne čini li se i tebi da se Paula previše smiješi?"
U odraslih osoba takvo bi ponašanje bilo neurotično, no kod tako mladih
osoba i neurotičnost i normalno ponašanje mogu postojati zajedno, jedno uz
drugo. Pomagao sam Sadie s domaćim zadaćama i ocjene su joj se počele
popravljati, no i dalje bi neočekivano nestajala i potkraj proljeća Franklin je
počeo govoriti o tome kako će je odvesti u savjetovalište u Hamilton. To je
zacijelo bila Paulina zamisao, budući da se ona bavila pružanjem stručne
psihološke pomoći. Dakako, Ryan Tavich upozorio je i ostale policajce na to
da Sadie često luta, tako da ju je nekoliko puta kući dovezao netko od
policajaca, svaki put uzbunjujući susjede koji bi odmah počeli širiti priče.
Sadieno ponašanje puno bi me više zabrinjavalo da od njega nisam imao
koristi. Premda mi obitelj ne nedostaje, u Sadienoj nazočnosti bilo je nečeg
ugodnog. Nakon njezina odlaska osjećao bih se glupo i nezrelo i zbog toga
bih se korio, premda su svi ti susreti bili
savršeno nedužni. Ipak, nikako ne bih bio volio da se u školi nekako doznalo
kako sam u društvu Sadie Moore cijelu prethodnu večer proveo pripravljajući
biskvitne kolačiće s komadićima čokolade. Kolače nismo pekli svakodnevno,
možda jednom mjesečno, no radovao sam se tim prigodama. Premda sam
znao da bih Sadie trebao pokušati uvjeriti u to kako je Paula dobronamjerna,
nisam je želio gnjaviti ili u njoj izazvati nekakvo nepovjerenje. I u tome sam
griješio: ti njezini dolasci bili su mi važniji od njezina slaganja s Paulom.
Ryan Tavich takoder se počeo zanimati za Sadie i, pretpostavljam, pokušavao
je navesti na to da prihvati Paulu. On i Sadie zajedno su zimi odlazili na
skijanje, a u proljeće na pecanje pastrva. Ryan nije bio osobito vičan
razgovorima, no pričao bi joj o raznom drveću i livadnom cvijeću, o tome
kako žive pastrve i što čine u koje doba dana. Bio je to čovjek praktičnih
nazora, bez osobite mašte, koji je Sadie pružao informacije o svijetu.
I tako smo Sadie i ja pripremali čokoladne kolačiće i promatrali mrtva bića i
organe u staklenkama, a Ryan Tavich odvodio ju je na pecanje - dotada se
još nije dogodilo ništa zbog čega bi prizor sa starijim muškarcem i mladom
djevojkom po nečemu izgledao neuobičajeno. No u Sadienu životu postojao
je jedan drugi muškarac koji je izazivao više zabrinutosti: Aaron McNeal. S
obzirom na njegovu prošlost, čak je i Franklin bio zabrinut za Sadieno
prijateljstvo s njim. Sadie je, rekao bih, znala za očevu podvojenost i stoga je
njome - posve nedužno, dakako - i manipulirala. Franklin je vrijeme provodio
s Paulom, pa je tako Sadie vrijeme.provodila s Paulinim polubratom. Sadie se
to zacijelo činilo pravednim.
Paulin, pak, odnos s bratom bio je složen. Ona je pomogla pri njegovu
odgoju i često ga je čuvala u djetinjstvu. No, Paula nikako nije voljela
pomajku, a Aaron joj je bio sličan. Imali su jednake, na krajevima blago
uzdignute oči. Imao je čak i neke od njezinih pokreta-poput Janice, slijegao
bi jednim ramenom ili pokrivao usta kada bi se smijao.
A što je Aaron osjećao prema svojoj sestri? Nakon što su se Patrick i Janice
razveli, Paula je ne samo zauzela mjesto Aaronove majke, nego joj je i
onemogućavala pristup. Paula ga je podizala i izolirala. Upravo je Paula
Aaronu davala knjige i odvodila ga u gradsku knjižnicu. Čak ga je nastojala i
zaštititi od Harka Powersa kada bi
Hark dolazio zadirkivati Aarona. I možda je ona poticala Aarona na to da mu
se suprotstavi, premda ga, dakako, zasigurno ne bi nagova
rala na to da Harku odgrize uho. Obiteljske je veze gotovo nemoguće posve
jasno razlučiti: poput laži koje prikrivaju nenaklonost, poput ljubavi koja
prikriva sebičnost. A zavist, kivnost i Ijutnja - čitava ta mješavina može
postati problematičnom. Osobno se smatram sretnim zbog toga što nisam
imao ni braće ni sestara, te sam odrastao samo uz jednog roditelja, no posve
sigurno ne mogu jednoznačno odrediti narav svoje veze s majkom, osobito
tijekom posljednjih godina njezina života.
Kada je Franklin počeo izlaziti s Paulom, Aaron se još nije bio vratio u grad. A
onda, kakva tri mjeseca kasnije, u prosincu, stigao je u grad, te su zajedno
proveli Božić, što je zacijelo bila prava noćna mora. Sadie je imala zamjerke
na Pauline darove: ovaj je pulover pogrešne boje, ova je košulja premala. A
Aaron se prema Franklinu držao hladno, premda je Franklin prema njemu bio
besprijekorno uljudan, čak i ljubazan. Covjek bi pomislio da je Aaron mogao
suosjećati s Franklinom zbog Michelleine smrti, no on je bio toliko obuzet
vlastitom pričom da mu tuda bol nije bila vjerodostojna. A možda je bio
ljubomoran na lakoću Franklinova odnosa prema svijetu. Franklin je imao
stabilan život. Nije se vrtio u krug i tražio pravi smjer. A, dakako, Paula ga je
voljela, što je u Aaronu takoder moglo izazvati kivnost, ako ni zbog čega
drugog, a onda zbog toga što je i sam želio Paulinu pažnju.
Po tome su Aaron i Sadie bili slični i tog su Božića igrali monopol i grudali se,
uglavnom gadajući Franklina. No Aaron i Sadie počeli su se češće družiti
nakon objavljivanja Franklinova razgovora s Houarijem Chihanijem i nakon
što je Aaron pristupio ID-u, zbog čega se Franklin počeo pribojavati da bi tu
moglo biti i nečega drugog. Aaron bi Sadie davao malene darove - jeftin
nakit, katkada kakvu knjigu. Franklin u Aarona nije imao povjerenja, premda
ga je želio imati. No, ni Paula, Aaronova sestra, nije mu vjerovala.
"Kod Aarona nikada ne znaš koji će mu biti sljedeći korak", rekao mi je
jednom Franklin. "Najčešće je kao i svi mi, a onda će učiniti nešto gotovo
perverzno, kao kada je Paulinu psu dao punč s rumom ili iz zabave meni
sakrio ključeve. Znaš ono kako s većinom ljudi zapravo vodiš dva razgovora?
Jedan je ono što govorite, a drugi ono što se krije iza tih riječi... U razgovoru
primjećuješ nečiji ponos ili taštinu, a to je zapravo tema tog drugog
razgovora. Kod Aarona nikada ne primjećujem taj drugi razgovor." Franklin
se tada nasmijao. "Ta je druga razina odviše skrivena. A bez nje nikako ne
uspije
vam steći osječaj o tome koji će mu biti sljedeći korak ili zašto čini to što čini.
Nikako ne mogu otkriti kako kod njega funkcionira načelo uzroka i posljedice.
Kao da gledam površinu jezera: pod njom se nešto komeša, ali ne znam što."
Sadie zapravo nije provodila puno vremena s Aaronom, no katkada bi je
netko vidio u njegovu automobilu ili bi ona nazvala oca iz Aaronova stana i
zamolila ga da dođe po nju, premda je Aaron živio samo osam ulica dalje.
Katkada bi ih vidjeli kod Juniora, kako jedu sladoled. Činilo se da su jedno
drugome skloni, no Aaronu su bile dvadeset tri, a Sadie trinaest godina, a svi
smo dobro znali priču o Aaronu.
I Sadie je znala tu priču, no ona je u njemu počela gledati nekakvog
romantičnog junaka. Žrtvu. I znala je da prijateljstvom s Aaronom uzrujava
oca i donosi mu brige. Negdje u njezinoj mladenačkoj duši to joj je pružalo
užitak. Jednom je crvenom olovkom na obrazu nacrtala slovo L koje je
veličinom i oblikom odgovaralo Aaronovu ožiljku. Kada ga je ugledao,
Franklin ju je želio natjerati da ga opere, no ipak joj nije ništa rekao.
11
nakovito je da nijedan od desetero članova Ispitivača desnoga Ztog proljeća,
nakon svršetka predavanja, nije napustio Aurelius. Većina ih je pronašla
sezonske poslove u gradu. Harriet Malcomb tako je preko ljeta radila kao
domaćica u svratištu Pine Cone Inn. Leon Stahl radio je kao prodavač u
Amesu. Jesse i Shannon Levine zaposlili su se na održavanju okoliša
sveučilišta. Oscar Herbst radio je na pilani. Za druge ne znam čime su se
točno bavili. No skupina se nastavila sastajati dva-tri puta na tjedan. Čitali su
knjige koje im je zadavao Chihani i nalazili se u Aaronovu stanu kako bi o
njima raspravljali i utvrdili terminologiju, premda to nikada nisu tako i
nazivali. Sveta nomenklatura vjerojatno je bila prikladnija. Petkom uvečer
nekolicinu članova moglo se zateći u Chihanijevoj kući, u daljnjim raspravama
na više društvenoj razini. Jesse i Shannon održavali su Chihanijev travnjak
zajedno s travnjacima sveučilišnog kompleksa. Joany Rustoff održavala mu je
kuću, usisavajući i perući rublje, premda joj je Chihani to plaćao.
Članovi ID-a postali su vjernicima, neki od njih u većoj mjeri od ostalih. U
Barryjevu slučaju postojala je velika želja za time da počne vjerovati u nešto.
A onda je naišao Chihani. I to je, činilo se, vrijedilo za sve osim Aarona: želja
za vjerom prethodila je predmetu vjerovanja. Svatko od desetero članova IDa
osjećao je određeni nedostatak, koji je nakon nekog vremena ispunio sam
ID, ali tko to može reći da tu prazninu nije mogao ispuniti klasičan salonski
ples ili pristupanje podružnici Greenpeacea ili kupnja psa? Da sam mu
spomenuo tu mogućnost, Barry bi se zasigurno bio uvrijedio. Svaki " je član
držao da je ta njegova praznina imala posve određenu veličiI nu i oblik i da ju
je mogao ispuniti samo ID.
', Iznimka je bio Aaron. Sumnjam da je i on postao vjernikom; umjesto toga,
on je bio nevoljki nihilist koji je tragao za alternativama nihilizmu. No imao je
i neobičan smisao za humor - čovjeku je to zapravo teško i nazvati humorom
- koji se iskazivao u duhu
' suprostavljanja. Zbog toga je bio problematičniji od ostalih jer, kada su
~ostojale podjele među članovima ID-a, Aarona je i to zabavlja' lo. Stoviše,
katkada je možda i poticao takve podjele. No ja sam gri' ješio misleći da se
Aaron u tome povodi za trenutačnim hirovima.
Kod njega je postojala samo jedna istinska strast koja je svakako upravljala
njegovim postupcima - no ja sada već nepotrebno istrča' vam.
Bila je prava šteta što Aaron tako često nije dolazio na sastanke petkom
uvečer u Chihanijevoj kući, jer su to s vremenom postale seanse
samokritičnosti. Dirnulo me kako je Barry skupini počeo govoriti o tome kako
se osjeća zbog toga što je albino i nizak. Priznao je čak i da mrzi kada ga
netko zove Covječjom Ribicom. Bili su to poprilično tipični i ne osobito bistri
mladi ljudi koji su uz Chihanijeve poticaje uspjeli uvidjeti pokoju od svojih
mana: zavist, lijenost. Leona Stahla prisilili su na to da se suoči sa svojom
proždrljivošću. Jason Irving govorio je o svome strahu od spolnosti. Bob
Jenkins i Joany Rustoff priznali su da su svoju vezu upotrijebili da bi od sebe
odgurnuli preostali dio svijeta. Ne mogu vjerovati da su Jesse i Shannon
Levine u sebi uopće mogli vidjeti nešto drugo osim čiste superiornosti, no
pod Chihanijevim vodstvom uspjeli su uvidjeti kako svoja stajališta cijene više
od tudih stavova. I premda Chihani vjerojatno nije griješio kada je u svoje
sljedbenike usadio takvu svijest, možda je pogriješio kada je njihove slabosti
zamijenio svojim osobitim oblikom marksizma.
Poput Aarona, Harriet Malcomb nije pokazivala zanimanje za samokritiku.
Tvrdila je da u vrijeme sastanaka kod Chihanija mora raditi u Pine Cone Innu,
no možda ni Aaron nije želio da ona odlazi na takva druženja. Možda se
pribojavao da bi oni mogli oslabiti njegov utjecaj na nju. Bilo je teško odrediti
koliko on zapravo uspijeva njome vladati, osobito pošto je počela izlaziti s
Ryanom Tavichem. Ryan ju je vidio u Pine Cone Innu, kamo je na večeru bio
izveo Ron
nie Glivens. Potom je Harriet nazvala njega.
"Dakako da izlazim s njom", rekao je Ryan kada mu je Franklin jednog
četvrtka uvečer, nakon košarke, postavio to pitanje. "Kada se tako lijepa
žena želi sa mnom vidjeti, bio bih lud kada s njom ne bih izišao."
"Stariji si više od dvadeset godina", rekao mu je Franklin.
"I ja znam toliko brojiti", odgovorio je Ryan. "Ako njoj ne smeta, zašto bih ja
time trebao razbijati glavu?"
Harriet je bila viša od Ryana, no on je bio mišićav od redovitog vježbanja s
utezima i nije izgledao loše. Njihovi zajednički izlasci doimali su se
neobičnima, no još nisu bili dosegli točku u kojoj bi ta neobična narav odmah
počela izazivati i sumnju.
"O čemu razgovarate?" upitao ga je :Franklin.
"O policijskim stvarima. Sviđaju joj se moje priče."
Sastanci u Chihanijevoj kući odvijali su se pod strogim nadzorom. A kada bi
se ondje i pojavio, Aaron je bio posve drukčija osoba, promišljen i popustljiv.
Do sastanka koji se jednog ponedjeljka u srpnju održao u Chihanijevoj kući,
članovi ID-a trebali su pročitati Elitu na vlasti C. Wrighta Millsa. Chihanijeva
je dnevna soba bila uređena poprilično spartanski: dva podesta sa
spužvastim podmetačima umjesto kauča, nekoliko stolaca s uspravnim
naslonima. Jedini je ukras bio crveno-plavi alžirski sag na zidu; na podu se
nalazio još jedan sag, obojen različitim nijansama smeđe i žutosmeđe. U
prostoriji nije bilo ni knjiga, ni glazbe ni fotografija. Premda je Chihani imao
puno knjiga, sve one nalazile su se na katu. Chihani je posluživao čaj od
metvice bez šećera, te pšenične kekse bez šećera iz Kanade.
On je sjedio na jednom od stolaca; ostali su se rasporedili po cijeloj sobi.
"A što nazivate pravednošću?" upitao ih je Chihani. "Može odgovoriti tko god
želi."
"Ono što je dobro za najviše ljudi?" upitao je Leon. Sjedio je na podu,
prekriženih nogu, koje su, međutim, bile predebele da bi ih samo tako
prekrižio, tako da se morao pridržavati za potkoljenice da se noge ne bi same
razdvojile.
"Što je onda dobro?" upita dalje Chihani. (llas mu je bio monoton, a riječi je
izgovarao odsječeno, tako da se činilo da je svaki slog točno jednake duljine.
"Dobro je ono što je nepristrano", odgovori Harriet. Ona je s Aaronom sjedila
na podmetačima. Aaron je prelistavao neki francuski časopis.
"`Od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema količini
učinjenoga"`, reče Leon, citirajući Marxa.
"A zašto je to pravedno?" upita Chihani. "Temelji li se takvo postavljanje
pravednosti na moralnim zahtjevirna pojedinca?"
"Temelji se na teoriji povijesti", reče Leon. "Objasni tu tvrdnju", reče Chihani.
"Povijest je progresivna", reče Leon. "Kreće se prema postizanju boljeg
društvenog poretka."
"Ponovno te pitam, što je bolje?" upita Chihani.
"Emancipacija čovječanstva", reče Shannon. "Zašto je bolja?" upita Chihani.
"Kada pojedinac eksploatira drugog pojedinca, u društvu dolazi do sukoba",
reče Harriet. "Svi ne rade na unapređenju čovječanstva. Svaka izostavljena
skupina ujedno je i eksploatirana skupina, skupina koja će se prije ili kasnije
okrenuti protiv onih na vlasti."
Leon uzdigne ruku i stane čitati iz nekog Marxova rada. "'Tek pošto velika
društvena revolucija nadvlada posljedice buržoaskoga razdoblja, svjetsko
tržište i suvremene proizvodne snage, te ih podvrgne zajedničkome nadzoru
najnaprednijih naroda, ljudski će napredak prestati nalikovati na onaj užasni
poganski idol, koji je pio nektar isključivo iz lubanja ubijenih."`
"Sviđa mi se ovaj dio o lubanjama ubijenih", reče Oscar. U donjoj je usnici
imao zlatnu iglu, sasvim u lijevome kutu. Dok je slušao, volio ju je dodirivati
jezikom i tako se poigravati, kao da iskušava okus nečega slatkoga.
"Lenjin je rekao da je moralno sve što pripomaže razaranju starog
izrabljujućeg društvenog sustava i ujedinjenju radnika u stvaranju novoga
komunističkog društva", reče Harriet.
"Ne znači li to da cilj opravdava sredstva?" upita Barry. Ponosio se tim svojim
pitanjem jer se rijetko javljao za riječ.
"Pa što onda?" upita Oscar.
"Zlo koje služi dobru više nije zlo", reče Aaron. "To je vrlo upitna filozofija",
reče Leon. "Ponekad jest," reče Aaron, "a ponekad i nije." "A što je s
policijom?" upita Leon.
"Leon se boji policije", reče Oscar. On je pripadao onoj vrsti heretika koji
traže dokaze i vrlo se malo zanimaju za teoriju. Bio je poput kakvog
automehaničara koji nije vidio ni najmanje smisla u filozofskim raspravama o
poteškoćama u funkcioniranju automobila. No, to nije bilo posve točno. Oscar
se nije zanimao popravljanjem. Uzbuđivalo ga je uništavanje. Želio je nešto
rastavljati.
Premda su zime u Aureliusu hladne, duge i s puno snijega, ljeta su poput
kakva dara, sunčana i ne prevruća. To je Ijeto bilo osobito ugodno. Sjećam
se jednog tjedna u srpnju kada je svake noći nakratko padala kiša, ali su dani
bili vedri i sunčani. Tako se neko kratko vrijeme činilo da je priroda konačno
pogodila prvi omjer. Premda imam velik travnjak, svjesnom ga odlukom
održavam sam. Volim kada me susjedi vide kako radim oko kuće, imam
dojam kao da na taj način iskazujem svoju pripadnost njima. Katkada mi je
pomagala Sadie, a ja bih joj plaćao malu naknadu za brigu o cvijeću, tako da
sam oko kuće imao geranije, vodenike i graničice. Pomogla mi je obojiti i
garažu, u bijelu boju sa zelenim ukrasnim obrubom. Nosila je kratke hlače i
majice s kratkim rukavima. Na svoje razočaranje, jasno sam uvidio da ubrzo
više neće biti dijete.
Kao što sam rekao, ID se sastajao cijelog ljeta, no u njegove članove uvukao
se odreden nemir, medu njima su se pojavile određene napetosti. Ne mogu
vjerovati da bi Chihani poticao takvo što, premda je moguće da on to i nije
primjećivao. No prema Barryjevu pričanju, Aaron je poticao takvu atmosferu.
Prezirao je svaku mirnu i glatku površinu. Nekoliko dana u srpnju cijelo je
vrijeme provodio s Joany Rustoff, vodeći je u kino i na kupanje. Možda je i od
nje nastojao stvoriti svoju robinju, što god to značilo. To je mučilo Harriet i
Boba Jenkinsa. A onda se Aaron prestao viđati s njom, zbog čega se uzrujala
sama Joany. Mislim da njih dvoje nisu spavali, no u početku se držao kao da
mu se ona sviđa, a onda je postao posve nezainteresiran. Ona je bila plava i
zgodna i nosila je uske traperice i pripijene kratke majice. Imala je mali blago
prćast nos, poput filmskih glumica iz pedesetih godina, a njime se ponosila
onako kako se neki pono
se svojom pameću. Rijetko se šminkala, no to je činila onih dana kada joj se
Aaron udvarao. Tada je čitava epizoda završila i Joany se vratila Bobu.
Napetost se pojavila i između Barryja i Oscara Herbsta. Oscar je Barryja
prezirao. Nije mu se sviđalo to što je Barry albino i nije mu se sviđalo to što
je homoseksualac, jer je Barry to priznao na jednoj od onih samokritičkih
seansi kod Chihanija. Oscaru se nije sviđalo ni to što se Aaron prema Barryju
odnosi kao prema kakvom psiću koji pripada samo njemu. Možda je Oscar
želio biti u tom položaju, no takav stav naveo ga je na to da pokuša nekako
odvojiti Barryja od Aarona.
A Jesse i Shannon iskazivali su potpunu nepromišljenost, opijajući se i bučeći
u barovima. A kako drukčije opisati Harrietinu vezu s Ryanom nego kao
jednako tako lakoumnu? Kada bi ih ljudi vidjeli na ulici ili kako prolaze u
Ryanovu Escortu, ona je doslovce visjela na njemu. I doista, kako je ljeto
odmicalo, svi oni na sve su očitije načine iskazivali ekstravagantnost u
ponašanju.
Primjerice, početkom kolovoza Aaron je organizirao tulum. Trebao se održati
u ponoć, na groblju Homeland, na samom rubu gradskoga područja. Nisam
baš uvjeren da su i ostali, osim Oscara Herbsta, uistinu željeli ići onamo.
Leon Stahl, koji nije volio pješačiti, a osobito ne grobljem, nekoliko je puta
izjavio kako nije "lud za tulumima". Barry nije želio ići, no nije želio ni ostati
sam kod kuće. Joany i Bob Jenks vjerojatno su pošli na tulum kako bi
pokazali da na njih uopće ne utječe Aaronovo očijukanje s Joany od prije
nekoliko tjedana. Harriet je došla i zbog toga otkazala dogovoreni sastanak s
Ryanom. Na kraju se predomišljati stao čak i Leon, govoreći da će sve možda
biti u redu omota li koljena povezom. Kako se pokazalo, ipak mu je bilo bolje
kod kuće.
Skupina je ponijela i mali prijenosni kasetofon. Uzeli su i papirnate čaše, četiri
litre soka od naranče i gotovo dvije litre votke. Imali su nekoliko nosača s po
šest limenki piva i čini mi se da su imali i perece.
"Nije bilo balona?" upitao sam kasnije Barryja. "Prestanite", rekao je on.
Barry mi je rekao da je neprestano zamišljao ruku nekog kostura kako se
diže iz grobnice da bi ga ščepala za nogu ili kako proviruje iz zemlje da bi ga
uhvatila za porub nogavica. Zbog toga je nasto
jao stalno biti nekako u sredini skupin.e, te je neprestano gurkao i udarao u
druge, zbog čega su se oni počeli ozbiljno Ijutiti. Moguće je da su svi bili
nervozni. Naposljetku, ušli su na područje na koje pristup nije bio dopušten,
a bila je ponoć. Na nebu je bio samo polumjesec, no Aaron je imao baterijsku
svjetiljku, kao i Shannon i Bob Jenks. Barry se nije sjetio ponijeti je.
U blizini središta groblja nalazila se granitna ploča postavljena ispred obeliska
visokog kojih pet metara. Bila je to obiteljska grobnica Hyrama Peabodyja,
mjesnog bankara iz devetnaestoga stoljeća. Ploča je imala dimenzije 2,5 x 2
metra, a na njoj je bilo zapisano: "Duh napretka stalno ga je vodio dalje"'. S
obiju strana obeliska nalazile su se manje nadgrobne ploče, s imenima
Hyrama Peabodyja, njegove supruge, te sinova i kćeri, od kojih su neki
preminuli još u ranom djetinjstvu. Hrastovi su u tom dijelu groblja bili vrlo
stari, a u blizini obeliska nalazilo se pet ili šest dostojanstvenih mramornih
grobnica s grčkim stupovima. Jedna od njih, koja je pripadala C~rusu
Tuckeru, bila je velika poput omanje brvnare za odmor.
Dok sam krajem pedesetih i početkom šezdesetih polazio srednju školu,
pričalo se da odvažni parovi noću dolaze ovamo i vode ljubav na granitnoj
ploči Hyrama Peabodyja i školski kolege nekoliko su puta tvrdili da su u travi
ili na samoj ploči vidjeli kondome, premda nitko ne može znati jesu li govorili
istinu.
Upravo ta granitna ploča bila je Aaronov cilj. Na njoj će plesati. Pit će sok s
votkom, ponašati se opsceno i raspravljati o Marxu. Dok su prolazili izmedu
grobova, Aaron je ostatak društva zadirkivao pitajući: "Što je ono?" ili "Jeste
li čuli...?" Oni bi se potom još više zbili.
Shannon je kasetofon postavio u podnožje obeliska. Aaron je uključio
Doorse. Oscar je priredivao pića. Bob i Joanny plesali su uz pjesmu o
mjesecu nad Alabamom. "Oh, pokaži mi put do prvog bara i boce whiskeyja."
Plesali su uz puno trzanja, ironično. Jason je okrenuo leđa ostalima, potom
prekrižio ruke, polažući dlanove na ramena i lelujajući tijelom tako da je
izgledao kao da u zagrljaju drži nekog još tanjeg od sebe.
"Daj, stavi joj ga", reče Shannon. "Jaa-huuu", podvikne Jesse.
Barry je stajao koliko je mogao bliže Aaronu, pritom pazeći da ga ne
dodiruje. Bojao se sjesti; zamišljao je tlo kako se otvara i kako ga nešto
uvlači u tu pukotinu. Nije mu bilo jasno zašto je pristao po
ći s njima, I~amo god bi pogledao, vidio bi nešto što bi ga užasnulo.
"Koja je razlika," upita Oscar, "izmedu epistemološke dijalektike, ontološke
dijalektike i relacijske dijalektike`.? Tko da točan odgovor, Joany mu za
nagradu puši."
"Zaveži", reče Joany ogorčeno. "Onda Harriet", reče Oscar.
"Na to bi znao odgovoriti Leon", reče Barry, osjećajući kako treba reći nešto
u prilog jedinoj osobi koja je bila dovoljno pametna i nije pošla s njima.
"Zato i nismo željeli da dode ovamo", reče Oscar.
"Nikako ne bih željela pušiti Leonu", reče Harriet. Nasmijala se, a Aaron se
nasmijao zajedno s njom.
Barry osjeti val užasa pri pomisli da bi mu Joany ili Harriet mogle ustima
dodirivati penis. Popio je sok s votkom. Nije osjetio okus votke, no znao je da
je pomiješana sa sokom. Baterijske svjetiljke bljeskale su tlom amo-tamo.
"Umiru li Ijudi zato što to zaslužuju?" upita Jason. "Umiru zato što su stari i
bolesni", odvrati Harriet. "Umiru jer se dosađuju", reče Aaron.
Mjesec je prosijavao kroz grane hrastova. Harriet je s obiju strana kasetofona
postavila šest svijeća. Premda se činilo da nema vjetra, plamenovi su treperili
kao da prate ritam glazbe.
Aaron i Bob Jenks stali su raspravljati o pauperizaciji i razlici izmedu relativne
i apsolutne pauperizacije. Obojica su već bili popili po nekoliko pića. Bob je
ustvrdio da je pauperizacija danas uglavnom ograničena na marginalne
zemlje Trećega svijeta.
Oscar Herbst tada reče: "Pojebimo nekog paupera!"
"Hej," reče Shannon, "pauperi su naši ljudi. Pojebimo kapitalista."
"Mrtvog kapitalista", primetne Jesse.
"Uvjeren sam da možemo odmaknuti neke od ovih ploča", reče Oscar. Tada
je pogurnuo obelisk koji se, međutim, nije pomaknuo ni za milimetar.
"Nemoj!" reče Barry.
"Hej," reče Oscar, "Čovječja Ribica ne želi uznemiravati usnule kapitaliste."
"Jau~ au~ auuuuu!" stane zaviaati Jesse.
"Tiho", reče Harriet. "Želite da netko pozove policiju?"
"Ovaj kamen ne drži se čvrsto", zazove ih Shannon s udaljenosti od kojih pet
metara.
"Taj je malen", reče Aaron s prijezirom. "Jasno je da je pod njim neki
siromah, netko od obespravljenih."
Oscar tada stane gurati jednu veću ploču koja je pripadala Wilhelmu
Bockmanu, koji je nekoć bio vlasnik pletionice u Aureliusu. "Hajde..." reče
Oscar. Jesse i Shannon odmah su mu se pridružili. Ljuljali su kamen naprijednatrag.
Barry je dlanovima pokrio uši. Bio je uvjeren da će se dogoditi nešto
užasno. Spomenik je bio visok oko dva metra. Bob i Jason tada su im prišli u
pomoć; Joany je takoder stala gurati kamen. Nadgrobni kamen tada se
zaljuljao i trenutak kasnije uz mukli udarac pao na zemlju.
"Sjebali smo ga", reče Oscar. "Koga još?" upita Shannon. "Srušimo obelisk",
reče njegov brat.
Stali su gurati kamen, no on se uopće nije micao. Pomogao im je i Aaron.
Obelisk je i dalje stajao posve nepomično.
"Dođi, Čovječja Ribice", reče Aaron.
"Neću." "Učini što sam ti rekao."
"Ne želim", reče Barry. Potom im okrene leda, no tako se počeo osjećati
odviše usamljenim, pa se ponovno okrenuo prema njima.
"Jebeni kapitalisti", reče Oscar. "Idemo srediti još tog kamenja." U sljedećih
pola sata srušili su deset nadgrobnih ploča. Barry je stajao pokraj obeliska,
uglavnom sam. Određenu utjehu pronašao je u glasu Jima Morrisona, no
pjesma mu je ulijevala strah: Kada glazba završi, ugasi svjetlo.
U jednom trenutku pridružila mu se Harriet. "Ti si mali mekušac", reče mu. U
njezinu glasu čuo se i tračak ljubaznosti.
"Znam. Žao mi je."
"Nemoj reći policiji." Lice joj je bilo samo blijedi krug usred tame.
"To nikako ne bih učinio."
"Bit ćeš smiješan revolucionarr Čov~eč~a Ribice."
"Ne želim biti revolucionar", reće on,
Nakon nekog vremena i ostali su se vratili c~o Peabodyjeva obeliska. Oscar
se bacio na zemlju i držao se kao da će zaspati. Shannon i Jesse pili su pivo.
Aaron je u nekoliko čaša pomiješao sok i votku i dodao ih Harriet, Jasonu i
Bobu.
Barry također posegne za čašom.
"Za tebe nema pića", reče mu Aaron. "Nisi bio dobar."
Oscar je ležao na trbuhu, lica zarivena u travu. "Bio si zločest, zločest,
zločest."
"Otkazujem pretplatu na uskrsnuće", pjevao je Jim Morrison. Aaron pogleda
oko sebe, lijevo pa desno. "Ovdje je pokopana moja majka", reče.
"Ona gospoda koju su ubili", reče Bob Jenks.
"Mislim da je ondje", reče Aaron i krene ulijevo. Harriet pode za njim. Ostali
su ih promatrali. Oscar poskoči na noge i pođe za njima. Potom i Shannon i
Jesse.
Barry je ostao sam. Pogledavši oko sebe, potrči za Jesseom. "Čekajte",
zazove ih.
Grob Janice McNeal nalazio se u novijem dijelu Homelanda; visoki pravokutni
nadgrobni kamen još je izgledao nov. Na grobu je bilo cvijeća i Barry se upita
tko ga je onamo donio. Aaron, Bob i Shannon usmjere svjetiljke prema ploči.
"Da ga srušimo?" upita Oscar. "Da se nisi usudio", reče Aaron. "Kakva ti je
bila majka?" upita Harriet.
Aaron najprije ne odgovori. Nekoliko trenutaka kasnije reče: "Voljela se
ševiti."
Nitko nije rekao ni riječi.
"Voljela je drkati muškarcima i gledati kako štrcaju u zrak." "To ti je rekla?"
upita Harriet.
"To su mi rekli drugi muškarci", reče Aaron. "Držali su da bih trebao znati
kakva mi je bila majka. Tako mogu sjediti kod Buda, a neki će mi pijanac
prići i reći: `Tvoja mi ga je majka voljela drkati'."
Ulicom je u tom trenutku prošao neki automobil.
"Šupci"? reče Shannon. Snop sv~etla iz n~e~ove sv~etil~ke Plesao
je na nadgrobnome kamenu.
Činilo se da se Aaron razljutio. "Držiš da nije u redu nekome tako drkati?
Možda joj se to svic~alo. Svidalo joj se puno toga."
"Što misliš o njezinu ubojstvu?" upita Barry. Nije mu bila namjera tako
postaviti pitanje. Zapravo ga je zanimalo sumnja li Aaron u nekoga.
"A što, do vraga, misliš da se o tome može misliti?" upita Jason. "Meni se
čini", reče Oscar, "da se Čovječja Ribica večeras izvukla s puno toga."
"Stid ga bilo", reče Shannon.
"Nije nam pomogao s kapitalističkim spomenicima", reče Jesse. "Ja mislim",
reče Oscar, "da bismo iskazali počast uspomeni na
Janice McNeal kada bismo joj dali njegove hlače.
Shannon se nasmije. "Super", reče. "I gaće", reče Oscar.
Barry zakorači unatrag, no netko ga je istoga trena ščepao i odbacio na pod.
Shannon mu klekne na ramena, a Oscar i Jesse stanu mu otkopčavati pojas.
Ostali su stajali oko njih, a onda im se pridružio i Bob Jenks.
Barry im se odupirao. "Ne!" vikao je dok mu Shannon nije dlanom prekrio
usta. Potom su mu izuli tenisice i počeli mu prema dolje povlačiti hlače. Dok
se tako koprcao, vidio je Aarona i Harriet kako stoje nad njim i tako ga
odozgo promatraju. Harriet se jedva primjetno smiješila. Na Aaronovu licu
nije se vidjelo apsolutno ništa.
I pošto su mu svukli hlače i gaće, Shannon i Jesse nastavili su držati Barryja.
Oscar je ustao i baterijsku svjetiljku usmjerio prema Barryjevim genitalijama.
"Nije ni čudo što te zovu Čovječja Ribica", reče mu.
"Hej, Barry," reče Shannon, "što misliš, kada će ti početi rasti?" Nastavili su
se šaliti na račun njegova penisa.
"Možda mu treba vitamina", reče Joany. "Ili umjetnog gnojiva", reče Bob.
Aaron nije rekao ništa. Pogledao je Barryja, a potom odvratio pogled. Barry
je samo čvrsto stisnuo oči, želeći nestati.
Oscar tada prebaci Barryjeve hlače preko Janiceina nadgrobnog kamena.
"O, draga preminula sestro," reče, "ostavljamo ti ovaj nadgrobni zalog kako
bi znala da štovanju koje ti posvećujemo neće biti kraja."
Sva svjetla usmjerila su se prema spomeniku. Obješne preko njega,
Barryjeve su traperice činile naglavce okrenuto slovo V između čijih se
krakova pojavljivalo Janiceino ime.
"Pođimo odavde", reče Aaron. "Postalo mi je dosadno."
Oscar tada ščepa hlače i potrči prema ulici. Jesse i Shannon potrčali su za
njim. Ostali su žurno pošli za njima. Barry je ostao ležati na zemlji, dlanovima
pokrivajući oči. Uvidio je da leži iznad ostataka Janiceina tijela. Nije se micao.
Tama je postala još gušća. Oglasila se neka noćna ptica. Već trenutak kasnije
više se nije čulo apsolutno ništa.
Barry je i dalje rukama pokrivao oči. "Čovječja Ribica", reče naglas. "Čovječja
Ribica." U toj se tišini činilo da viče. Više nije čuo ostale, no nekoliko
trenutaka kasnije začuo je neki automobil kako juri škripeći gumama. I dalje
je očekivao da će ga netko ili nešto povući dolje, među mrtve, samo što je
sada želio da do toga dođe.
No nije se događalo ništa. Barry je tako ležao još gotovo sat vremena, a
potom mu je postalo odviše hladno. Krenuo je prema ulici. Odnijeli su mu i
tenisice. Na ručnome je satu vidio da je pola četiri. Zakoračio je na šljunak i
osjetio bol u golim tabanima.
"Čovječja Ribica", reče naglas.
Došavši do ulice, ostao je stajati iza nekog stabla. Nije bilo automobila, a
kuće su bile u mraku. Do njegova stana trebalo je prijeći oko kilometar i pol.
Majčina je kuća bila bliže, no onamo nije mogao otići. Barry je zamišljao
prolazak gradom bez hlača. Netko bi ga svakako primijetio. Želio je ostati na
groblju i nikada ne otići odande. Činilo mu se da su mrtvaci pravi sretnici.
Negdje oko pola pet začuo je neki automobil. Zaklonio se iza stabla.
Automobil se zaustavio ispred ograde i vrata su se otvorila. "Barry!"
Bio je to Aaron.
Barry se pojavi iza stabla.
Aaron je stajao pokraj ograde. U ruci je držao Barryjeve hlače. Pogledavši ga,
tada mu ih dobaci.
"Ulazi u auto", reče mu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 2:01 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
1~
aron je bio deset godina stariji od Sadie, što je svakako bila preAvelika razlika
da bi bili vršnjaci, premda ja imam prijatelje koji su od mene i mlađi i stariji
po deset godina, a ipak ih smatram vršnjacima. No Sadie je bilo trinaest
godina. Nitko nije odobravao njihovo prijateljstvo i Sadie je na to upozorena.
Već i sama činjenica da se Aaron zanima za Sadie prihvaćana je kao dokaz o
tome da nešto nije u redu. A to je otvaralo i nova pitanja: zašto se Aaron
zanima za Sadie, zašto se želi s njom družiti? Zivot je obilježen složenim
vezama zbog kojih se ništa ne čini samo iz jednoga razloga. Moguće je da
postoje brojni razlozi, i svjesni i nesvjesni. Najviše volim čitati u naslonjaču u
kojem je nekoć sjedila moja majka i čitala mi. Pa ipak, kada sam se vratio u
ovu kuću, nisam bio svjestan toga da je riječ o istome naslonjaču, premda
sam u njemu svake večeri vjerojatno provodio i po nekoliko sati. Bio je
popravljen i obnovljen, tako da je tkanina na njemu sada bila svijetloplava,
sa žutim cvjetovima, a ne više ona tamnosmeđa. To čak i nije bio najudobniji
naslonjač u dnevnoj sobi; nasloni za ruke bili su prepuni izbočina, a sjedalo
udubljeno. Nešto me ipak nagnalo na to da za čitanje odaberem upravo to
mjesto. Psihološki gledano, meni je to bio najudobniji naslonjač. To je jedan
od pritnjera povo~enja za nesvjesnim razlnzima.
Moguće je da se Sadie Aaronu sviđala jer je bila neiskvarena i jer je svijet
promatrala s čuđenjem. To je svakako bio jedan od razloga
~bo~ koj~h je b~la draga meni~ pogled na sve kod nje još nije bio zasi.
ćen. Osim toga, bila je puna energije i oduševljenja, uljudna i zgod
na. Imala je smisla za humor, uživala u blago neobičnim pojavama, što je
meni izgledalo dražesno: npr. u pričama koje je izmišljala o mome svinjskom
fetusu ili gotovo bezdlakom štakoru u staklenci s formaldehidom, kojeg je
nazvala Prespori i za kojeg je izmišljala pustolovine u kojima na kraju ništa
nikada ne'bi završilo kako valja.
I Aaron je zacijelo imao drugih razloga. S obzirom na njegovu prošlost, dobro
je poznavao mračnu stranu ljudskoga postojanja. Kod Sadie nije bilo te
tamne strane, ili je možda bila u životnome razdoblju koje tek prethodi
tamnoj strani. Ćak i idealizam ID-a, koliko god se doimao praznoglavim,
temeljio se na nadi u to da je mračnu stranu moguće izbrisati iz ljudskoga
iskustva promjenom čovjekovih institucija, premda sam uvjeren da bi takvo
postavljanje stvari iznenadilo neke od njegovih članova. Taj je idealizam,
medutim, bio jedan od razloga zbog kojih je Aaron pristupio skupini, čak i
ako je imao još pet-šest drugih razloga. I njega i mene privlačila je Sadiena
nedužnost. Medutim, ja nikada ne bih učinio nešto čime bih Sadie doveo u
opasnost, no činilo se da to posve ne vrijedi i za Aarona.
Deset dana nakon onog dogadaja na groblju, Aaron je poveo Sadie na
kupanje u preplavljeni kamenolom nekoliko kilometara istočno od Aureliusa.
Jezerce se nalazilo na zemljištu u privatnom vlasništvu i policajci iz šerifova
ureda obilazili su to područje jer su se tijekom godina ondje utopile tri-četiri
osobe. Ondje je bilo i starih strojeva, bilo pod vodom ili djelomično nad
njezinom površinom: izobličene konstrukcije od zahrdala metala koje su bile
toliko propale da nije bilo moguće odrediti njihovu izvornu funkciju. Franklin
bi se jako uzrujao da je znao da Aaron odvodi Sadie na tako opasno mjesto,
no za to je doznao tek kasnije.
Koliko sam uspio utvrditi, Sadie je čitavo ljeto upravo preklinjala Aarona da je
povede onamo, tako da se možda sva krivnja ne može pripisati samo njemu.
S druge strane, on joj je prvi spomenuo kamenolom i vjerojatno joj ga
prikazao kao nešto silno uzbudljivo. Ljudi su i u mom djetinjstvu odlazili na
kupanje u kamenolom, a još i tada znalo se da je to mjesto opasno. Ja
onamo nisam otišao nijednom, bojeći se da bih time mogao razljutiti majku.
Aaron je svoju staru Toyotu parkirao pod nekim drvećem, kojih kilometar i
pol od jezerca, do kojeg su došli prolazeći poljima kukuruza i potom nekim
šumarkom. Sadie je bila pripravila sendviče sa salamom, a u malenom
hladnjaku imali su šest limenki Pepsi Cole. Bila je sredina kolovoza i bilo je
jako vruće. Vedar dan bez ijednog
oblaka. Cvrčci su se glasali nekako umorno. Već duže od tjedan dana nije bilo
kiše i sve je bilo isušeno. Iz Aureliusa su krenuli oko deset i do jezerca došli
sat vremena kasnije. Sadie je željela povesti i svog psa, Shadowa, crnog
koker-španijela koji je mrzio tjelesne aktivnosti, no Aaron joj je rekao neka
ga ostavi kod kuće.
Ono što se dogodilo na groblju Homeland privuklo je veliku pozornost, no
zasada još nitko nije bio optužen i počinitelji su ostali nepoznati. U
Independentu se o tome pojavio članak, a Franklin je napisao i uvodnik,
govoreći kako se karakter sadašnjosti može prosuđivati na temelju
poštovanja prema prošlosti. Desetak nadgrobnih ploča bilo je srušeno i
polegnuto, a jedna je čak i puknula na pola. Pronađeno je mnoštvo limenki
od piva. Pretpostavljalo se da su ondje bili neki srednjoškolci. Činilo se da
nitko ne sumnja na ID, premda su neki zacijelo mislili i na njih. Za nekoliko
mjeseci ID će se sumnjičiti za sve, od krađe nestalih pasa do bacanja smeća
na ulice. Gradski odred skauta dobrovoljno se prijavio za čišćenje groblja i
policija je pojačala budnost.
Kada je Sadie Aaronu spomenula groblje, priznao joj je da je bio ondje.
"Jeste li vi srušili spomenike?" upitala ga je Sadie. "Dva-tri. Teški su."
Bili su došli do kamenoloma i sada su koračali stazicom oko ruba jezerca,
niskom kosinom koja se uzdizala od vode. Jezerce je imalo promjer od kojih
stotinu pedeset metara, a rub mu je bio nazubljen i ovalna oblika. Na
suprotnoj su strani četvorica dječaka skakala u vodu s grane nekog stabla, a
kraj njih je lajao pas.
"Niste se bojali nevolja?"
"Nismo o tome razmišljali. Mrtvima je svejedno, a živih nije bilo u blizini."
"Zašto ste to učinili?"
"Bit će zbog dosade."
Odabrali su jednu čistinu uz vodu, gdje su tri debla bila postavljena u trokut.
U njegovu središtu netko je jednom zapalio vatru, iza koje je ostao crn
spaljeni trag. Iza tog trokuta strmina se uzdizala još kojih sedam metara
iznad vode. Uz obalu je rasla rujevina. Aaron i Sadie nalazili su se točno na
suprotnoj strani jezerca ~ odnosu na djećake koji su se kupali na kraju staze,
gdje bi se katkada pojavili
šerifovi policajci. Pas nije prestajao lajati. Jed;an od dječaka prema njemu je
bacio kamen, no ipak ga je promašio.
Aaron, koji je u društvu drugih obično šutio, sa Sadie je bio vrlo razgovorljiv.
Ne bih mogao sa sigurnošću ustvrditi da je s njom uistinu bio drukčiji, no
činilo se da je manje oprezan, manje ironičan. I on je takoder odrastao u
Aureliusu i doimao se sretnim djetetom. Do promjene je došlo u ranoj
mladosti. Gledano površinski, za promjenu je bilo moguće okriviti Harka
Powersa, no Hark je jednostavno simbolizirao svijet. Aaronovu promjenu bilo
je moguće pripisati i nastupanju puberteta i svijesti o majčinu životu.
Zapravo, čak i očevu životu.
Aaron bi Sadie pričao o onome što je čitao - o povijesti, filozofiji i književnosti
koja se bavila socijalnim pitanjima, knjigama koje je dobivao od Chihanija -
ali i o odrastanju u Aureliusu, o raznošenju novina u društvu svoga psa, o
svojim dolascima na jezerce u vrijeme kada je bio čak i mlađi od Sadie.
Spomenuo joj je i odlazak iz Aureliusa. "Ne sada odmah. No razmišljao sam o
tome da bih rado nabavio motocikl i njime se odvezao do južnoga Meksika -
do Chiapasa i Yucatana - gdje nastoje pokrenuti revoluciju."
"Kakvu revoluciju?" upita Sadie. Jeli su sendviče. Aaron je bio svukao majicu i
sada je na sebi imao crne kupaće gaće koje su mu se spuštale negdje do
pola tankih bedara. Sjedio je na zemlji, ledima naslonjen na velik okrugao
kamen. Sadie je sjedila na deblu. Preko zelenog jednodijelnog kupaćeg
kostima nosila je podrezane traperice. Imala je dugačke noge, puno duže od
torza. Na koljenima su joj se vidjeli tragovi ožiljaka od koturanja od prije
nekoliko godina.
"Cilj revolucije je redistribucija moći", reče Aaron. "Neki tip ima batinu i
njome udara ljude oko sebe, sve dok mu je netko ne oduzme. Onda neko
vrijeme taj netko drugi ima batinu. I tada on udara oko sebe. U južnome
Meksiku Indijanci se bore protiv zemljoposjednika."
"Zar uvijek mora biti tih revolucija?"
"Ne nužno. Kada želiš oduzeti batinu onome tko te udara - revolucija je
posljednje sredstvo kojem ćeš pribjeći."
"Bi li ondje dolje mogao raditi svoj posao?"
"Gdje god postoji telefonska linija."
"Što točno radiš kao analitičar? Povjeravaju li ti ljudi svoje probleme?"
Aaron se nasmije. "Analiziram samo podatke. Mrtve stvari. Trenutačno
analiziram bazu podataka neke newyorške bolnice, kako bih im pomogao
odrediti bi li im se isplatilo proširiti odjele ginekologije i porodiljstva."
Sadie nabere nos. "To mi ne izgleda osobito uzbudljivo." "Iznenadila bi se
kada bi znala koliko taj posao smiruje. Svaka, i najmanja, informacija
pronalazi svoju kućicu."
"A što kaniš raditi nakon revolucije?"
"Tko god planira nešto za razdoblje nakon revolucije zapravo je reakcionar.
Tako je barem govorio Marx." Aaron iz hladnjaka izvadi limenku Pepsi, otvori
je i pruži Sadie. "Ako tip ima batinu, njome će mlatiti ljude oko sebe, osim
ako ga u tome ne budu sprječavali neki zakoni. To je činio dok su ljudi još
živjeli u špiljama i to će činiti kada ljudi budu putovali svemirskim raketama."
"Takav je čovjek jednostavno agresivni zlostavljač", reče Sadie. "Svatko
negdje u sebi ima takvog zlostavljača, nekoga tko će zastrašivati sve oko
sebe." Aaron na trenutak zašuti da bi razmislio o tome je li to točno. "Barem
ja tako mislim." Potom je prstima pritisnuo gola stopala. Bila su to krupna
stopala s dugačkim prstima. Njima je mogao uzimati kamenčiće.
"I ja?" upita Sadie, blago ga zadirkujući. "Možda. Najprije trebaš doći do
batine."
"Jesi li Harka Powersa ugrizao zato što je bio takav tip osobe?" "Ugrizao sam
ga jer sam bio bolestan."
"A Sheilu Murphy?"
"Na nju sam bio ljutit, no i tada sam bio bolestan." "Jesi li na nju bio ljutit jer
nije htjela... znaš već..." "Ljutio sam se jer mi nije željela odgovoriti na
pitanja." "Kakva pitanja?"
"Obična pitanja."
"Jesi li još bolestan?"
Aaron se počeše po tjemenu. "Ne znam točno."
Sadie već zausti da ga upita još nešto, a onda se predomisli i upita: "Kakav je
okus imalo to njegovo uho?"
Aaron otpije gutljaj Pepsi i stane se njime~ poigravati u ustima. "Nekako
sličan vosku," reče, "poput kakva vostanog komadića salame. Ne
preporučujem..."
"Što to znači biti bolestan?"
"To je kada nešto činiš a znaš da to ne bi trebao ni smio činiti, no ipak
nastavljaš dalje."
"Jesi li se u Aurelius vratio zato što si bolestan?"
"Ne, imao sam posve jasno određene razloge za povratak ovamo."
"Kako bi naučio sve o revoluciji, kako bi pristupio ID-u?" "Još prije toga
odlučio sam vratiti se kući."
"Jesi li se vratio zbog majke?"
"Djelomično. Želio sam otkriti tko ju je ubio." Sadie priguši glas. "Imaš li
kakvih sumnji?"
"Bio je to netko od njezinih ljubavnika i netko tko se zna dobro skrivati.
Možda neki svećenik ili liječnik ili kakav policajac."
"Znači sumnjaš na neke određene osobe?"
"Svakako." Aaron ustane. "Hej, nismo li se došli kupati?"
"A što je s Harriet?" upita Sadie, koja još nije bila riješila sva pitanja.
Aaron je do gležnja stajao u vodi. "Što je s njom?" "Voliš li je?"
"Ona mi je prijateljica", odvrati on. "I moja robinja." "Imaš li i drugih
djevojaka?"
' "Puno njih."
"Sa svima njima i spavaš?"
Aaron se naceri, a lice mu se potom uozbilji. "Uglavnom." Potom uroni u
vodu i otpliva kojih sedam-osam metara od obale, a poi tom se okrene i
stane mahati rukama poput kakva psića, dozivajući
je: "Dolaziš li?" U tom trenutku odmahnuo je glavom da bi uklonio ', kosu iz
očiju.
"Ima li tu zmija?"
"I ti misliš da će se one baviti tobom?"
Sadie takoder skoči u vodu. Aaron je plivao držeći glavu iznad površine vode.
Sadie je plivala onako kako ju je naučio trener pliva
nja u školi. Aaron ju je pokušavao dostići, no ona je bila brža. On se u
jednom trenutku okrenuo na leđa i, odgurujući se nogama, krenuo natrag
prema obali. Koža mu je bila vrlo bijela, kao da čitavog ljeta uopće nije
skidao majicu. Bio je mršav i pod kožom su mu se jasno isticala rebra. Sadie
je zaplivala za njim.
Aaron je brzo izišao iz vode i stao se uspinjati stazom prema vrhu kosine.
"Skočit ćeš odande?" zazove ga Sadie. "Zašto ne?"
Strma se obala do vode nije spuštala pod pravim kutom, tako da se Aaron
morao zatrčati da bi preletio obalu. Duga kosa raširila se u letu iza njega. U
padu je privukao koljena na prsa i u vodi se našao koja tri metra od obale.
Oko njega se uvis podiglo mnoštvo kapljica. Aaron potom dopliva do obale.
Kada je ponovno došao do uzvisine, Sadie je gledala preko njezina ruba.
"Izgleda užasno opasno", reče ona. Činilo se da je uzvisina visoka poput
kakve omanje kuće, a postojala je i opasnost prekratkog doskoka.
"Samo ako o tome razmišljaš." "Je li voda duboka?"
"Dovoljno je duboka." Aaron se povuče unatrag kojih šest-sedam metara, te
potrči. U skoku je raširio ruke i nešto povikao. Uronio je u vodu i pojavio se
tek kojih trideset sekundi kasnije, na nekoliko metara od mjesta na koje je
skočio.
"Nemoj skočiti ako ne želiš", zazove je on. Potom dopliva do obale. Sadie je
ponovno gledala preko ruba.
"Daleko je", reče ona.
"U tome i jest čar", reče Aaron. "Samo moraš paziti da skočiš dovoljno daleko
od ruba." Sada se već uspeo na velik kamen da bi je promatrao.
Ona se izgubi i Aaron je stane čekati. A onda se odjednom ponovno pojavila i
poletjela u zrak, onako bijela i vitka. Vrisnula je i zadržala tijelo u
uspravnome položaju. U vodu je uronila najprije stopalima, na nešto manje
od tri metra od obale.
Kada se ponovno pojavila nad površinom, Aaron je po izrazu njezina lica vidio
da nešto nije u redu.
"Udarila sam nešto", povikala je. "Boli me."
Aaron odmah skoči s kamena i stane kroz plićak gaziti prema njoj. Međutim,
nakon nekoliko je koraka izgubio ravnotežu i pao u vodu, posve uronivši, a
potom ponovno brzo izronio. Sadie je plivala prema obali. On ju je uhvatio za
ruku i oboje su se žurno izvukli na obalu. Lijeva joj je noga krvarila.
"Nešto je bilo dolje, ispod površine", reče ona. "Ogrebla sam se na to."
Č~rsto je stiskala zube.
Aaron se sagne do njezine noge, nastojeći obrisati krv kako bi utvrdio koliko
je rana velika. I dalje je krvarila. Dlanovima zagrabivši vodu, isprao joj je
ranu. Porezotina je bila duboka i protezala se od koljena bedrom prema gore.
"Možeš li stajati?" "Boli me."
Aaron uzme svoj ručnik, namoči ga u vodi i omota oko njezina bedra.
"Odvest ću te liječniku." Potom počne obuvati cipele.
Pridržavajući je, odveo je Sadie preko polja do automobila. Bila je dovoljno
lagana da ju je mogao i nositi.
Sadie je samo šutjela. Pokušavala se koncentrirati kako ne bi zaplakala. Usne
su joj bile napućene. Ni Aaron nije ništa rekao. Ako je i osjećao određenu
odgovornost, nije je spominjao.
Aaron ju je namjeravao odvesti na bolnički odjel hitne službe, no dok su došli
do grada, krvarenje je već bilo prestalo. "Ne trebam ići u bolnicu", rekla je
Sadie.
Još su nekoliko trenutaka raspravljali o tome. Na kraju su odlučili otići do
drogerije i sami se pobrinuti za njezinu nogu.
U Aureliusu su postojale dvije drogerije: Fays Drugs u trgovačkome centru i
Ijekarna Malloy's Pharmacy u Glavnoj ulici. Donald Malloy doselio se ovamo
prije više godina iz Buffala, nakon svoga brata, Allena, liječnika i oca Sadiene
prijateljice Sharon. Donald Malloy bio je krupan muškarac četrdesetih godina,
žućkastocrvenkaste kose i crvena lica. Nosio je bijelu kutu, a ime mu je
crvenim slovima bilo ispisano na džepu na prsi~maf U prodavaonici je bio
sam. Žena po imenu Mildred Porter radila je s njim, no sada je bila na
objedu.
Malloy je počeo uvjeravati Aarona da bi Sadie trebao odvesti liječniku.
"Prestala je krvariti", reče mu Aaron. "Sami ćemo se pobrinuti za to."
"Da vidim..." reče Malloy. Imao je visok, piskav glas. Sadie je rekla kako je
imao slatkast dah, kao da je jeo bombone s metvicom. Sadie sjedne na pult,
pokraj stare kromirane blagajne. Malloy joj
s noge skine ručnik. Porezotina je bila duga tridesetak centimetara. "Gadna
stvar..." reče. "Trebala bi dobiti injekciju protiv tetanusa." Stao joj je čistiti
ranu alkoholom, zbog čega je Sadie čvrsto stisnula Aaronovu ruku. "Hrabra si
djevojka. Kako se zoveš?"
"Sadie Moore."
Malloy je tada spomenuo da joj poznaje oca, a potom kimne Aaronu.
"Siguran sam da te znam, ali ne mogu se sjetiti..."
"Aaron McNeal."
"Aaah", reče Malloy. Potom je komadićem vate nastavio čistiti Sadieno bedro.
"Zar sam na tako lošem glasu?" upita Aaron, želeći se našaliti. "Vjerojatno ste
mi znali i roditelje."
"Da," reče Malloy, "sjećam ih se oboje." Činilo se da se sprema još nešto reći,
no tada se predomislio. Imao je krupne ružičaste šake, a nokti su mu bili
besprijekorno njegovani. Uzevši tubu, kremom je namazao ranu i područje
oko nje. A potom je preko svega, vrlo pomno, položio gazu. Tada je zastao i
rukom pokazao prem~ prstenu koji je Sadie nosila na srednjaku lijeve ruke,
jeftinom srebrnom prstenu s ugraviranim prikazom golubice, koji je dobila od
Aarona.
"Zašto nosiš taj prsten?" upita je Donald. "Lijep mi je. Dobila sam ga od
prijatelja." "Znaš li što znači?"
"Mora nešto značiti?"
"Svako stvorenje ima određeno značenje. Primjerice, lav može značiti
hrabrost, a može značiti i veliku zvijer u Apokalipsi."
"Golubica bi valjda trebala značiti mir i prijateljstvo", reče Sadie. "Čak i
ljubav." Obrazi su joj se blago zarumenjeli.
"To su neka od značenja", reče Donald. Tada stane zavojem omatati gazu.
"Što još znači?" upita Aaron. Stajao je pokraj Sadie, držeći joj dlan na
ramenu.
"Može značiti božansku žrtvu ili nadu."
"Što znače psi?" upita Sadie, sada s više zanimanja.
"Ovisi o pasmini. ~ećina jednostavno simbolizira vjernost." Kada je dovršio
omatanje, Donald potapše Sadie po koljenu. "Ne zaboravi na injekciju. Može
ti je dati moj brat ili njegova medicinska sestra. Odmah otiđi k njemu, a ja ću
ga nazvati."
Sadie dotakne zavoj, koji joj je bio pomno i precizno omotan oko noge. Bijela
se vrpca križala vodoravno i okomito, poput otisnute igre kružića i križića.
"Ovo je divno", reče Sadie. "Trebali ste biti liječnik."
"Moj me brat prestigao", reče Donald. Potom se nasmiješi. "Koliko vam
dugujem?" upita ga Aaron.
Malloy odmahne glavom. "Ovo je moje današnje dobro djelo." Drogerija je
bila pretrpana izloženim čestitkama, časopisima, hladnjacima s bezalkoholnim
pićima i sladoledom. Do vrata se nalazila velika košara s loptama za odbojku i
košarku.
"Želiš li nešto?" upita Aaron Sadie. Nekako mu se činilo da bi zbog Malloyeve
ljubaznosti kod njega trebali nešto kupiti. "Namjeravali smo kupiti loptu za
odbojku", reče Sadie. "Odlična zamisao", reče Aaron. Odabravši jednu od
lopti, dobaci je Sadie. Potom je plati.
U trenutku kada mu je vraćao ostatak novca, Malloy ga upita: "Nije li se tvoj
otac odselio u Uticu?"
"Ondje predaje u srednjoj školi." Po Aaronovu se tonu moglo zaključiti da
govori o nekom dalekom poznaniku.
"A imaš i sestru, ako se ne varam?"
Aaron se nasmije. "Ona je djevojka Sadiena oca. Vidite li kako je sve to
incestuozno?"
Potom obgrli Sadie oko struka i pomogne joj pri izlasku iz prodavaonice.
Malloy ih je promatrao kako odlaze.
Aaron je odveo Sadie liječniku radi seruma protiv tetanusa, a potom ju je
odvezao kući. Te večeri, ugledavši povez na njezinoj nozi, Franklin ju je
upitao što joj se dogodilo. Prepričavajući mu dogadaje, Sadie mu nije ništa
zatajila. Naposljetku, bila je to prava pustolovina.
13
Ryan Tavich živio je sam u kućici od opeke u ulici Jackson, gdje je stanovao
još otkako je krajem sedamdesetih stigao u Aure
lius. Ispred kuće su se nalazila dva javora, a prostora iza kuće zapravo i nije
bilo. Poznavao sam jednog od njegovih susjeda, Whiteyja Shermana, koji je
govorio kako se često čini da u Ryanovoj kući ne živi nitko, da se kuća doima
praznom. Ja sam još i mogao pomisliti na nešto bizarno, no Franklin je bio u
Ryanovoj kući i rekao kako ništa nije moglo biti uobičajenije. Neobična su bila
jedino dva naslonjača u dnevnoj sobi koje je Ryanova mačka pandžama
izrezala na vrpce. Bila je to velika crno-bijela životinja iznimno duge i meke
dlake koja se zvala Šef.
Ryan je imao cijelu zbirku jazz-ploča, a u podrumu je imao utege. Na
zidovima nije bilo ničega, osim iznad kamina, gdje je objesio sliku koja je
prikazivala fazana kako obire vrhove žutih kukuruznih stabljika. A u sobi se
nalazio i malen ormar s knjigama, premda je Ryan najveći dio knjiga
posuđivao iz knjižnice, a ionako nije bio osobito zainteresiran za čitanje. Na
toj komodi nalazila se glazbena linija, te elektronski šah. U kutu se nalazio
zaključan drveni ormar u kojem je
Ryan držao lovačke puške i sačmarice. Nekoć je imao nekoliko pasa,
uglavnam setera, no sada vi~e t`;ije imao pse zbđg mačke,
Kada bi ujutro odlazio od kuće, Ryan bi doviknuo: "Čuvaj kuću, Šefe". A kada
bi se uvečer vratio, zazvao bi: "Što ima novo, Šefe?" U međuvremenu, Šef bi
uništavao pokućstvo.
Ryan Tavich odrastao je u Oneonti, no odande je otišao s osamnaest godina,
u vojsku. Iako je u to vrijeme trajao Vijetnamski rat, uputili su ga u Koreju,
gdje mu se, kako je ispričao Franklinu, "smrznulo dupe".
Franklin je prije nekoliko godina objavio razgovor s Ryanom. To mu baš i nije
bio jedan od boljih razgovora, jer Ryan ili nije ništa odavao ili je o sebi
mogao reći vrlo malo. Nakon vojske radio je kao čuvar u jednoj tvrtki za
osiguranje u Albanyju, upisao se na policijsku akademiju i potom, prije
zaposlenja u Aureliusu, kao policajac patrolirao Cohoesom. Policajci u malim
gradovima dobivaju jadnu plaću, tako da ti posIovi privlače one koji ili ne
mogu pronaći ništa bolje ili u određenome gradu žele biti zbog čvrstih
razloga. Ryan nije spadao ni u jednu ni u drugu kategoriju. Bio je dobar
policajac i mogao je raditi bilo gdje u zemlji. Umjesto nečega drugog, skrasio
se u Aureliusu, čime smo mi bili na dobitku, premda mi je bilo žao zbog
načina na koji ga se ogovaralo, kao da iz prošlosti sa sobom nosi neku tajnu.
Imao je vrlo malo prijatelja osim Franklina, pogrebnika Ralpha Belmonta i
Charlieja Kirbyja iz kršćanske organizacije mladih YMCA, no njima je bio silno
odan. Pomislite, primjerice, samo na sve one sate koje je proveo sa Sadie,
vodeći je u ribolov, pa čak i lov. Pretpostavljao sam da je te prigode koristio
da bi hvalio Paulu McNeal ili da bi Sadie pokušao uvjeriti u to da je ona
bezopasna, no Sadie je rekla da uopće nije spominjao Paulu.
Premda je Ryan izlazio s većim brojem žena, ni s jednom od njih veza ne bi i
potrajala. Katkada bi je prekinuo on, a katkada ta žena, no ako bi je
prekinula ona, razlog bi bio to što bi znala da u toj vezi nema budućnosti, da
se Ryan nikako ne bi smirio i prihvatio nečije uvjete. Iznimka je bila Janice
MeNeal. Franklin je držao da je Janice bila drukčija upravo zbog svoje
seksualnosti. Ona je bila od onih žena koje posve nadziru svakog muškarca s
kojim še ~ladu 1 m~guĆČ je da se Ryanu to dopadalo.
Franklin je rekao da Ryan još uvijek govori o njoj i njezinoj spolnosti.
"Opisivala bi kako sperma svakog rnuškarca ima drukčiji okus", rekao je
jednom Franklinu. "Kako je nečija slatka, nečija bez okusa, a nečija gorka.
Pitao sam je kakva je moja, a ona je rekla da je negdje između slatke i bez
okusa."
A što Ryan misli, tko ju je ubio?
"Uvjeren sam da je riječ o nekome iz grada. Nekome tko je do njezine kuće
došao pješice i tako i otišao odande."
Je li je mogla ubiti i kakva žena? "Žena je ne bi mogla zadaviti."
Ryan mi se katkada činio nekako ograničenim. Imao sam dojam da uopće
nema mašte, da je osoba koja se nije oženila i koja nije pronašla životnog
suputnika jer je posve zadovoljna u vlastitom društvu. No bio sam
ljubomoran i na njegov odnos sa Sadie i ne smijem ga nepravedno kritizirati.
Katkada bi mi izgledao tek kao kakva tamna cjepanica, no razlog je možda
bio i što nije bio osobito visok i to što je zbog utega postao toliko pravokutan.
Moram priznati da je on bio jedan od onih sugradana s kojima sam rijetko
razgovarao.
No ostavljao je dojam o odredenom gubitku, o tajnama i bilo je lako zamisliti
kako mu se nešto dogodilo u djetinjstvu ili čak za službe u Koreji. Franklin je
rekao da Ryanovi roditelji više nisu živi, no da ima sestru u Corningu. Čini mi
se da se bila udala za nekog čovjeka koji je radio za neku tvrtku koja se
bavila staklom. Vjerojatnije je da je Ryan bio nešto poput biljke koja se
nikada ne uspije razviti. Nedostajao mu je onaj neki završni element koji
čovjeku omogućuje povezivanje sa životom, postajanje dijelom životnoga
toka. A možda mi u njegovu društvu nije bilo posve ugodno zbog toga što se
isto to moglo reći za mene.
Često pomislim kako bi bilo zgodno kada bi ljudi na prsima imali male ekrane,
male televizijske monitore koje bi bilo moguće uključiti i vidjeti što se dogada
u njihovu unutarnjem životu. Pritom ne mislim na optok krvi i rad pluća, nego
na ono o čemu razmišljaju, o čemu se brinu i što i koga vole. Jer su u
protivnom sve to samo spekulacije i promatranje njihovih postupaka koji
odaju poneku mogućnost, a koje čovjek potom nastoji prebaciti na razinu
vjerojatnosti.
Tijekom pet tjedana u srpnju i kolovozu Ryan je izlazio s Harriet Malcomb i s
njom se često vidao. Pretpostavljao sam da ih je spojila isključivo spolna
želja, jer o čemu bi njih dvoje uopće mogli razgova
rati? No kasnije sam utvrdio da ta pretpostavka nije bila posve toč
sa, ~ie
do
~m -o~š:m :va
~e
na. A onda je Ryan prekinuo s njom, ponajviše: zbog njezina sudjelovanja u
vandalskom divljanju na groblju Homeland. Nije ih prijavio, premda mu je
bilo jasno da je time postao suučesnikom. Čini se da i zbog drugih razloga
nije mogao biti siguran u Harriet. Kao što je rekao Franklinu: "Postavlja
previše pitanja o Janice."
Tri tjedna nakon što je Ryan prestao hodati s Harriet, u školi Albert Knox
pronadena je ona lažna bomba. Od samog početka, Ryan je počeo provoditi
vlastitu istragu s policajcima iz gradske policije Aureliusa. To govorim stoga
što je policija savezne države takoder provodila istragu. No sve otkako je
ubijena Janice, Ryan nije bio u dobrim odnosima s državnom policijom.
Premda je s njima radio na stotinama drugih stvari, nije im mogao zaboraviti
kako su ga uklonili sa slučaja McNeal. S profesionalne je strane znao da je
državna policija u tome postupila ispravno, no iz njegova kuta to je bilo
neoprostivo. To je bila još jedna crta njegova karaktera: imao je dugo
pamćenje. Prema pripadnicima državne policije nije se odnosio ljutito,
jednostavno je to pamtio, zbog čega se moglo dogoditi da im on u nekom
budućem slučaju na kojem bude radio ne ispriča sve što zna.
Jednog petka ujutro, deset dana nakon otkrivanja lažne bombe u Albertu
Knoxu, Ryan je izišao iz ureda oko devet, nikome ne rekavši kamo ide. To
nije bilo osobito neobično, no Patty McClosky, tajnica zapovjednika Schmidta,
rekla je da je primijetila da Tavich provjerava pištolj i u džep stavlja lisice. U
razgovoru s drugima, Patty ga je nazivala Starim Šutljivcem.
Ryan je uzeo policijski automobil bez oznaka, sivi Ford Taurus, i odvezao se
prema Sveučilištu Aurelius, koje je počelo raditi krajem kolovoza. Bio je to
jedan od onih svježih sunčanih dana koji vam pokazuju da je ljeto prošlo i da
počinje nešto novo. Djeca su bila u školi i ulice su bile mirne.
Ryan je parkirao u ulici Juniper, u blizini raskrižja sa Spruceom, nekoliko ulica
od sveučilišnoga kompleksa. Zaključao je automobil, pogledao na papirić koji
je izvadio iz džepa i potom se vratio nekoliko desetaka metara, do kućnoga
broja 335 u ulici Juniper, do bijele viktorijanske kuće podijeljene na šest
studentskih stanova. Kuću je trebalo hitno obojiti, ulazni je trijem bio
uleknut, dok je travnjak pred njim bio mješavina korova i gole zemlje
prošarane tragovima guma bicikala. Na trijemu su ležale dvije prazne limenke
piva Budweiser.
Ryan Tavich uđe u kuću. Oscar Herbst imao je unajmljen stan na prvome
katu. Ryan usporedi broj na vratima s brojem ispisanim na papiru i zakuca.
Trenutak kasnije začuo je neki prigušeni glas. "Tko je?"
"Policija", reče Ryan.
Pričekao je. Potom je ponovno zakucao, ovaj put glasnije. Ponovno je zastao
i stao osluškivati. A onda je brzo zakoračio unatrag i nogom snažno udario
bravu. Vrata su se naglo otvorila. Ryan je utrčao u sobu. Već je počeo
izvlačiti pištolj, no onda je zaključio da za to nema potrebe.
Oscar je, u majici s kratkim rukavima i trapericama, ali bosonog, već bio
napola izišao kroz prozor. Ryan ga ščepa za pojas i povuče u sobu. Posrnuvši,
Oscar se sruši na pod. Samo načas pogledom sijevne prema Ryanu, tada
poskoči na noge i potrči prema vratima. Ryan ga ponovno uhvati, ovaj put
malo snažnije i grublje.
"Dosta je", reče mu Ryan.
Oscar ponovno pokuša potrčati prema vratima.
Ryan ga snažno uhvati, pljusne i potom mu stavi lisice. Oscar je od Ryana bio
niži desetak centimetara.
"Sada idemo u policijsku postaju", reče Ryan. "Želiš li uzeti cipele?"
Oscar stane jezikom dodirivati iglu koja mu je prolazila kroz usnicu. "Jebi se",
reče.
Ryan svejedno ponese njegove cipele.
Kad su se našli na ulici, Oscar je ponovno pokušao pobjeći, no Ryan ga je
uhvatio za vrat. "Želiš da te nosim?" upita ga Ryan.
Potom ga strpa na stražnje sjedalo Zaurusa i odveze u policijsku postaju.
"I dalje ševiš Harriet?" upita ga Oscar sa stražnjeg sjedala.
Ryan se nije potrudio odgovoriti mu. "Trebao bi me se bojati", reče Oscar.
Kad su se našli u policijskoj postaji, Ryan je odveo Oscara u svoj ured i
zatvorio vrata.
Sve to vidjela je Patty McClosky. Nekoliko minuta kasnije, kada je Phil
Schmidt izišao iz svoga ureda kako bi otišao na racquetball u
YMCA, Patty mu reče: "Ryan u uredu ima nekog studenta. Stavio mu je
lisice."
Schmidt premjesti težinu na drugu nogu. Mrzio je kasniti na racquetball.
Upravo u tom trenutku Ryan je s Oscarom izišao iz svog ureda.
"Ovaj je klinac priznao postavljanje onih bombi", reče.
Ryan je sastavio zapisnik i odveo Oscara u ćeliju. Philu Schmidtu prepustio je
da pozove državu policiju.
Premda je Oscar priznao podmetanje bombi, tvrdio je da je na tome radio
sam. Neki muškarac koji je rano ujutro bio u šetnji s psom vidio ga je pred
Knoxom, a jedan drugi svjedok vidio ga je tjedan dana ranije pred osnovnom
školom Pickering.
"To nisu bile prave bombe", rekao je Oscar. "Bila je to samo šala." Tog istog
petka i tijekom vikenda, Ryan je razgovarao s ostalim članovima skupine
Ispitivača desnoga, pa tako i s Houarijem Chihanijem. Svi su tvrdili kako
nemaju pojma o Oscarovim postupcima. Problematičan je bio Aaron. Ryan je
bio uvjeren da zna više od onoga što govori, no Ryan je imao složen odnos s
Aaronom. Naposljetku, još je bio zaljubljen u Aaronovu majku koja više nije
bila živa.
"Ne znam ništa o tim bombama", rekao mu je Aaron. "Oscar je zacijelo radio
sam."
"Nikada nije spominjao nešto u vezi s time?" upitao ga je Ryan. "Ne, meni
nije." Ryanu se obraćao hladnim tonom, kao da mu je antipatičan.
Aaron ga nije pozvao u stan, nego su razgovarali na hodniku pred ulaznim
vratima. Ryan se pitao je li kod njega možda Harriet, te je zamišljao njezino
nago tijelo na Aaronovu krevetu. I ona je Ryanu rekla da ne zna ništa o
bombama.
Franklin je s Oscarom razgovarao u zatvoru. Kako je Oscar uhićen u petak, a
novine su trebale izići tek sljedeći četvrtak, svi su znali za uhićenje iz novina
iz Utice i Syracuse još puno prije tiskanja Independenta .
Q~Gar jG Franklinu rekao: "Sretni su što to nisu bile prave bombe". Potom je
još rekao: "A kako bi bilo da objavite članak o policajcu koji ševi upola mladu
studenticu?" A Franklina je nazvao "kapitalističkim lakajem".
"Što je lakaj?" upitala me Sadie nakon izlaska tog broja.
"Poslušni sljedbenik, poslužitelj", rekao sam joj. "Nešto poput sluge?"
"Strogo jezično, mislim da je to upravo sluga."
Oscar je vikend proveo u zatvoru. U ponedjeljak mu je otac došao iz Troya
kako bi za njega platio jamčevinu. Nakon razgovora sa sucem, gospodin
Herbst ispisao je sina sa sveučilišta i odveo ga kući. Prije suđenja, održat će
se saslušanja i bit će drugih razloga za dolazak u Aurelius, no sve ostalo
vrijeme Oscar će provoditi u Troyu.
Novost o tome kako je Oscar postavio one bombe sve je iznenadila, a u
pokušajima objašnjavanja takva postupka, ljudi su doznali puno toga o
Ispitivačima desnoga. I na Sveučilištu i među članovima gradske vlasti
postavljala su se pitanja u vezi s mogućnošću zabrane djelovanja te skupine.
Došlo je i do pokušaja smjenjivanja Houarija Chihanija s mjesta na Aureliusu,
no Chihani je imao iskustva s takvim taktikama, te je angažirao odvjetnika.
Odrađivao je drugi semestar trogodišnjeg ugovora i, osim u slučaju da mu
netko uspije dokazati pogreške u radu i postupanju na Sveučilištu, kanio
ondje ostati do posljednje minute trajanja ugovora. Dakako, uopće se nije
nadao da bi ga Sveučilište moglo angažirati i nakon isteka ugovora, no tada
je to pitanje već ionako bilo bespredmetno.
Ryan je s Chihanijem razgovarao u njegovu domu. Je li možda nekako
poticao Oscara i ostale?
"Zašto bih činio takvo što?" upitao je Chihani. "Ja sam filozof. Nisam
revolucionar."
"Ne zagovarate li revoluciju?"
"Učim ljude kako bi bili u stanju što bolje promatrati svijet. Zagovaram
vjernost slike pri pogledu na okolinu."
"Ne osjećate li barem nekakvu odgovornost?" "Uopće."
"A što bi bilo da je bila riječ o pravoj bombi?" "Ali nije."
"Oscar Herbst je vaš student."
"Po naravi se lako uzbuđuje. To je pitanje genetike, a u puno manjoj mjeri
obrazovanja, Bilo bi bolje da ispitate njegove roditelje."
"Znate li što je to zavjera?" upita ga Ryan.
"Zavjera je nešto što je potrebno dokazati na sudu", odvrati mu Chihani.
I Franklin je razgovarao s Chihanijem.
"Školovanje," rekao mu je Chihani, "mladim ljudima pruža informacije o
svijetu. Postupaju li mladi ljudi na temelju tih informacija, za to ne možemo
okrivljavati njihove nastavnike, jednako kao što ne možemo kriviti novine
zbog vijesti koje objavljuju. Ja sam samo medij za određeni tip informacija."
"Ne osjećate li odgovornost za Ispitivače desnoga?" upitao ga je Franklin.
"To je samo jedna studijska skupina, ništa više. Čitaju knjige i sastaju se da
bi o njima raspravljali."
"Mislite li da je neka od tih knjiga uspjela razjariti Oscara Herbsta?"
"Vraćamo se na prirodu informacija. Moguće je da je Oscara na djelovanje
pokrenulo nešto što je pročitao. Vrlo se lako oduševljava. Pri učenju o prirodi
svijeta, postaje ogorčen. A to i nije neko iznenađenje, zar ne? No brine me to
što vi, gospodine Moore, razmišljate o kažnjavanju knjige i nastavnika."
"Budite uvjereni da mi namjere nisu takve."
"U tom slučaju ne razumijem smjer vaših pitanja."
Nekim je ljudima izgledalo malo vjerojatno da je Ryan Tavich mogao doći do
Oscarova sudjelovanja u podmetanju bombi bez informacije koju mu je
pružio netko iz kruga ID-a. O tome se naveliko nagađalo. Harriet se zaklinjala
da mu nije rekla ništa. Naposljetku, njih su se dvoje prestali viđati još
nekoliko tjedana prije nego što su pronađene bombe.
U nedjelju ujutro, prve nedjelje nakon Oscarova uhićenja, Barry se uputio do
Aaronova stana. Vrijeme je bilo toplo i nekoliko javora već je počelo žutjeti,
grane narančastih listova na još uglavnom zelenom drveću. U trenutku kada
je Barry skrenuo na pločnik pred Aaronovom zgradom, začuo je neki
automobil kako se zaustavlja uz rub pločnika. Okrenuo se i ugledao Jesseja i
Shannona kako izlaze iz svog Chevyja, prepoznajući ih po plavim repovima i
prije nego što im je ugledao lica. Kako je Aaron rekao da neće doći nitko
drugi, Barry je osjetio razočaranje. A onda je uvidio da su Jesse i Shannon
bijesni. Barry požuri prema vratima Aaronove zgrade.
Jesse ga je oborio prije nego što je uspio prijeći i polovicu udaljenosti. Kada
je Barry pokušao brzo ustati, Jesse ga je dlanom opalio po obrazu, udarcem
mu zabacivši naočale.
"Ti si im rekao", reče Jesse. "Što sam rekao?" upita Barry. "Ispričao si im za
Oscara", reče Jesse. "Ne, nisam. Kunem se, nisam."
Barry je sjedio na tlu, jednom rukorn trljajući obraz, a u drugoj držeći
naočale. Spoj izmedu dva stakla je puknuo, tako da je u šaci držao dva dijela
naočala. Bez prestanka je treptao. Bez naočala, sve oko njega bilo je
jarkobijelo i treperavo.
"Lažeš", reče Shannon.
Barry tada začuje kako se naglo otvaraju ulazna vrata zgrade, a onda je
začuo i Aaronov glas. "Ostavite ga na miru."
"On je policiji rekao za Oscara", reče Shannon. "Čovječja Ribica nikome nije
rekla ništa", reče Aaron.
"Mogu se okladiti da će propjevati, samo ga daj meni", reče Shannon.
Aaron položi ruku na Shannonovu nadlakticu. "Jeste li čuli što sam vam
rekao?"
Barry nije dobro vidio i oči su ga boljele od sunca. Samo je razabirao plave
Shannonove i Jessejeve bradice. Braća se pogledaju. Jesse tada slegne
ramenima.
"Hajde, pođimo", reče Shannon. Vratili su se u automobil. Izbočene na
mršavim leđima, lopatice su im pod majicama s kratkim rukavima izgledale
poput kakvih krila u razvoju.
Barry se pridigne na noge. Protrljao je obraz na mjestu na kojem ga je Jesse
pljusnuo. "Nisam im rekao, doista nisam."
"Ne cendraj", reče Aaron. Uhvativši Barryja za nadlakticu, poveo ga je prema
vratima. "Znam da im nisi rekao."
eio
14
scarovo uhićenje popratio je svojevrstan osjećaj dovršenosti: poO činjeno je
nešto ludo i za to je utvrđena krivnja jednoga ludaka. Činjenica da je Oscar
nosio zlatnu iglu u usnici dobila je veliku važnost. Nikako ne bi bilo logično da
se pokazalo kako je počinitelj, ili počinitelji, netko od tzv. normalnih
tinejdžera koje su svi znali godinama, premda su se ljudi toga i pribojavali.
Svi su žalili jedino zbog toga što i preostale članove ID-a nije bilo moguće
povezati s podmetanjem navodnih eksplozivnih naprava. U tome je zasigurno
sudjelovalo svih desetero članova, a Chihani ih je na to poticao. Tako se
barem tvrdilo. Kako se znalo da izlazi s Paulom McNeal, pretpostavljalo se da
Franklin štiti njezina polubrata. A svi su znali za vezu Ryana Tavicha s
Aaronovom majkom. Uvelike se pričalo o zavjeri šutnje među tim osobama, a
o zavjeri je najglasnije govorio Hark Powers. On bi u Budovoj gostionici tvrdio
kako je posve jasno da iza podmetanja stoje Chihani i Aaron. Dakako, kako
je Aaron Harku odgrizao uho, Harkova je vjerodostojnost dolazila pod
sumnju. No Ijudi su medu sobom o tome govorili i činilo se malo vjerojatnim
da je Oscar djelovao sam.
Glasine o Franklinovu i Ryanovu suučesništvu proširile su se toliko da je
jednog jutra Phil Schmidt pozvao Ryana u svoj ured. Schmidt je na mjestu
zapovjednika policije bio dvadeset pet godina i s vremenom je Aurelius počeo
smatrati osobnim vlasništvom. Bio je to krupan čovjek s velikim trbuhom, na
kojem je volio odmarati ruke dok bi govorio. Najčešće je nosio odijelo,
umjesto službene
odore, no i ta odijela nalikovala su na uniforme: bila su plava i sjajna.
Njegova supruga, Gladys, radila je u poštanskome uredu, tako da se činilo da
njih dvoje zajedno znaju sve što u Aureliusu treba znati.
"Ne bih te želio povrijediti, Ryane," rekao je Schmidt, "ali moram te nešto
pitati."
Ryan je znao što mu se sprema. "Ne štitim Aarona McNeala", reče.
"Misliš li da je imao veze s onim bombama?" "Aaron to poriče, a Oscar kaže
da je sve radio sam." "Vjeruješ li im?"
"Ne radim na temelju vjerovanja, radim na temelju dokaza." Ryan pokuša
obuzdati sve snažniji osjećaj uzrujanosti i duboko udahne. "Ne znam ništa
više od onoga što sam naveo u izvještaju. A, kad smo već kod toga, više od
toga ne zna ni Franklin."
"Jesi li u prijateljskim odnosima s Aaronom?" "Šališ se? Mislim da me mrzi."
Ako je Phil Schmidt time bio zadovoljan, ostali posve sigurno nisu. Chihanija
je rešetao predsjednik sveučilišta, Harvey Shavers. Njegova je tajnica
opisivala kako je čula Shaversov prodoran glas i Chihanijeve monotono
izgovorene riječi kako se izmjenjuju čitavih sat vremena. Na kraju je Shavers
odustao, ne doznavši, kako se činilo, ništa.
Sveučilišni odbor za primjereno ponašanje ispitao je članove ID-a iz redova
studenata. Kako nisu uhvaćeni ni u kakvu prijestupu, nije ih se moglo kazniti,
no Barry je rekao da su ih podsjetili na svijetlu tradiciju ustanove.
"Gdje god se pojavite", rekao im je dekan Phipps, "ljudi ne vide Jasona
Irvinga ili Harriet Malcomb ili Boba Jenksa. Vide Sveučilište Aurelius."
Shannon Levine napola se čujno glasao poput svinje, dlanom prekrivajući
usta, no Barry je rekao da je Shannon bio u strahu. Da se znalo da su oni
onako divljali na groblju, posve sigurno bi ih izbacili sa sveučilišta. Svakoga
tjedna u Independentu su se pojavljivala ogorčena pisma u vezi s tim činom i
svakoga tjedna zapovjednik Schmidt izjavljivao je da se istraga nastavlja.
Strah od zavjere bio je podmukao. Činjenica da su članovi ID-a tvrdili kako su
nedužni nije imala nikakva značenja. Ljudi su vjerovali da su se oni urotili. A
takvo vjerovanje postalo je svojevrsnim dokazom. Bilo je vrlo malo onih koji
su držali da je s bombama svemu došao kraj i većina je čekala novi istup.
Štaviše, jedva su čekali neki novi sličan događaj.
A onda se dogodilo nešto što je ljudima iz misli gotova izbrisalo i Oscara
Herbsta i njegove lažne bombe. No nije ih izbrisalo posve, a to je i bio dio
čitavog problema.
Megan Kelly živjela je u maloj bijeloj kući na samom kraju Aureliusa. Bila je
to posljednja kuća u ulici Jackson prije raskrižja s Adamsom. U istoj ulici na
tom se potezu nalaze još Hapwoodova vulkanizerska radionica, te nekoliko
spremišta. Prva kuća u ulici Adams nakon izlaska iz grada jest farma Bellovih,
kojih petsto metara od grada. Megan Kelly bila je žena šezdesetih godina.
Njezin suprug, Winfred, radio je kao pomoćnik šefa prodavaonice
Trustworthy Hardware, no prije pet godina umro je od srčanog udara. Imali
su četiri kćeri, koje su se odreda odselile iz Aureliusa. Kako bi pripomogla
onome što je dobivala od socijalnog osiguranja, gospođa Kelly čistila je i
pospremala kuće.
Gospoda Kelly kod mene je jednom prilikom radila nekoliko mjeseci, dolazeći
svakog četvrtka, no učinila mi se ponešto ljubopitljivom, te sam je otpustio.
Odviše se zanimala za moje navike i prečesto mi bez mog traženja nudila
savjete o tome kako bih trebao živjeti. Nastojao sam prihvatiti činjenicu da je
gospoda Kelly vjerojatno usamljena, te stoga pokazuje veliko zanimanje za
ljude za koje radi. U tom njezinu zanimanju nisam vidio ničega zlobnoga, niti
sam zbog toga smatrao da voli ogovarati i širiti glasine, no pozornost koju je
poklanjala mome životu bila je pritisak koji nisam smatrao nužnim. Bila je to
djelomično posljedica moje osjetljivosti.
U ponedjeljak poslije podne, bio je 18, rujna, gospoda Kelly uredivala je
svoju dnevnu sobu. "Namještala sam jastuke", kako je kasnije objasnila. Bilo
je nešto poslije tri, a u pola šest morala je već biti kod Franklina Moorea, do
kojeg je put automobilom mogao trajati najviše pet minuta, Pogledavši kro~
prozor dnevne sobe, ugledala
je Sharon Malloy kako se biciklom vozi ulicom Adams, odlazeći izvan grada.
Pretpostavljala je da Sharon ide do Bellovih, čija je kći, Joyce, bila Sharonine
dobi. Sharon je na sebi imala traperice i plavi pulover s okruglim izrezom. Na
ledima je imala crvenu platnenu torbu za knjige. Vozila je crveno-plavi brdski
bicikl Hersky. Nastava je završila prije kojih petnaest minuta.
Sharon Malloy imala je četrnaest godina i polazila je deveti razred. Njezina se
obitelj u Aurelius doselila sredinom osamdesetih, iz Rochestera. Gospođa
Kelly nekoliko je puta bila kod doktora Malloya u vezi s reumom. Premda joj
je bio drag, više je voljela liječnike koji su bili iz Aureliusa. Dr. Malloy bio je:
došljak i gospoda Kelly osjećala bi nelagodu kada bi je dodirivao. Premda je u
svakoj prilici bio vrlo ljubazan.
Gospođa Kelly samo je primijetila Sharon Malloy, ništa više. Ulicom je prošlo i
nekoliko automobila, no jedini kojeg je prepoznala bio je crveni Citroen
Houarija Chihanija. GospoBa Kelly poznavala je taj automobil - svi su ga znali
- i pomislila je na ono što je u Independentu pročitala o tome kako je neki
prijatelj, ili možda student, gospodina Chihanija uhićen zbog postavljanja
onih bombi u osnovnoj i srednjoj školi. Gospođi Kelly to je bio dokaz sve veće
izopačenosti u gradovima, dokaz propadanja i rasapa, riječi koje je gospoda
Kelly voljela koristiti.
Nakon minutu-dvije, gospođa Kelly otišla je u kuhinju kako bi priredila čaj.
Kuhinjski prozor nalazio se na stražnjoj strani kuće i također je gledao na
Adams, no bio je okrenut prema jugu, a ne prema sjeveru. U daljini je s
njega vidjela silos koji se uzdizao do suše Franka Bella. Očekivala je da će na
biciklu ponovno ugledati Sharon Malloy, no djevojke nije bilo. Gospoda Kelly
pogledala je na ručni sat, a potom ponovno kroz prozor. Otvorila je kuhinjska
vrata i izišla na stubu pred njima.
Po prirodi nije bila sumnjičava, no sve otkako je prije gotovo dvije godine
otkrila tijelo Janice McNeal svemu je prilazila očekujući najgore. Da nije
otkrila Janiceino tijelo, vjerojatno se uopće ne bi obazirala na to što ne vidi
Sharon. No, po njezinu mišljenju, svijet je od Janiceina ubojstva postao
prepredeniji i opasniji. Gospoda Kelly razmišljala je o tome kako je najprije
vidjela Sharon a sada je ne vidi. No ne bi li Sharon trebala biti negdje ondje?
Gospoda Kelly ponovno pogleda na ručni sat, potom se uzdigne na nožne
prste kako
bi imala bolji pregled. Bila je sigurna da je prošlo samo nekoliko minuta. Nije
joj bilo jasno kako je Sharon već mogla doći do Bellovih.
Gospođa Kelly vratila se u kuhinju i dok je čekala da zakuha voda, razmišljala
je o Sharon Malloy. Ako je djevojka već došla do Bellovih, to znači da je ona
sama posve izgubila orijentaciju za vrijeme, a ta ju je mogućnost
zabrinjavala. Imala je stariju sestričnu u Munnsvilleu koja je ostala bez
pamćenja, a i njezina je majka potkraj života počela zaboravljati. Gospođa
Kelly ponosila se oštrinom svoga uma, a ova moguća pogreška sada ju je
zabrinula. No isto se tako prisjetila i Janice McNeal, ne kao nečeg zlokobnog,
već kao primjera neočekivanoga. A moguće je da je gospođi Kelly bilo i
pomalo dosadno, tako da je otvorena mogućnost postojanja zagonetke
oživjela to poslijepodne.
Pošto je čajnik počeo zviždati, gospođa Kelly prelila je vodom vrećicu s čajem
u šalici i nakon toga prišla telefonu da bi nazvala Bellove. Sylvia Bell često ju
je vozila na misu, a gospođa Kelly katkada se brinula za Joyce dok je
djevojka bila mlađa. Na prozorskoj polici iznad sudopera nalazilo se šest
rajčica koje joj je Sylvia donijela dan ranije.
Na poziv se javila Joyce.
"Je li Sharon došla k vama?" upita je gospoda Kelly, osjećajući se glupo.
"Još nije," reče Joyce, "no trebala bi doći svakoga trena. Želite li da vas
nazove?"
Gospođa Kelly osjeti kako je obuzima ledeni strah. "Bilo bi to lijepo", reče.
Potom je prekinula vezu.
Gospođa Kelly potom je uzela jaknu i izišla kroz stražnja vrata. Došavši do
ugla, skrenula je Adamsom prema jugu. Puhao je vjetar i poslijepodne je
postalo prohladno. Zapusi vjetra nosili su lišće ulicom. Tamni oblaci nailazili
su od jezera Ontario; kasnije će zasigurno biti kiše. Gospođa Kelly nastojala
je ne prepuštati se neobuzdanim strahovanjima. Prisjetila se suprugova
moždanog udara i toga kako ga je zatekla u vrtu, još s lopatom u ruci. A
prisjetila se i Janice McNeal, koja je ležala zadavljena u svojoj dnevnoj sobi, i
izgleda njezina lica.
Prešavši tridesetak metara, gospođa Kelly ugledala je nešto u visokoj travi
uza cestu: nešto neočekivane boje. Bio je to crveno-plavi
bicikl. Prišavši mu, utvrdila je da je to Sharonin bicikl. Dodirnula ga je nogom.
Bio mu je otpao lanac. Gospođa Kelly pogledala je u smjeru farme Bellovih,
no nigdje nije bilo ni traga djevojci. Pokraj nje je prošlo nekoliko automobila.
Gospođa Kelly podignula je bicikl i pomaknula ga za nekoliko desetaka
centimetara; kotači su se nesmetano okretali. Pomislila je kako bi bicikl
mogla odvesti kući, no potom ga je ipak ostavila na zemlji. Okrenula se i
ukočenim se korakom vratila kući, hodajući koliko je brže mogla.
Lanac koji se smaknuo sa zupčanika ili puknuo mogao je biti razlog zbog
kojeg nije vidjela Sharon i s kuhinjskog prozora, no zašto Sharon nije
odgurala bicikl do Bellovih, do kojih nije bilo daleko? Možda se zaustavio
netko od prijatelja i povezao je.
Došavši u kuću, gospođa Kelly ponovno je nazvala Bellove. "Je li Sharon
stigla?" upitala je.
"Nije", odgovorila joj je Joyce. "Nešto nije u redu?"
Gospođa Kelly razmislila je o tom pitanju. "Ne znam", rekla je i potom
spustila slušalicu. Promislila je o svemu što se moglo dogoditi. Na telefonu je
imala naljepnicu s brojevima vatrogasne službe, hitne pomoći i policije.
Gospođa Kelly podignula je slušalicu i nazvala policiju.
Ryan Tavich nije bio u postaji kada je Megan Kelly nazvala policiju. Bio je u
Fordovu salonu Jacka Morrisa, gdje je popravljao kočnice na svome Escortu.
Automobil je bio podignut na dizalici, a Hark Powers bio mu je skinuo stražnji
lijevi kotač. Hark Powers alatom se služio grubim pokretima, udarajući
pneumatskim odvijaćem po kotaču i naglo povlačeći otponac, tako da je
radionicu ispunjavala zaglušujuća buka nalik vatri iz strojnice. Kada je buka
prestala, Ryan je uvidio da mu zvoni pager. Bilo je točno pola četiri. Otišavši
u ured, na~ao je policijsku postaju.
"Nazvala nas je Megan Kelly", rekao mu je Chuck Hawley. "Misli da se nešto
dogodilo Sharon Malloy~ doktorovoj kćeri." Nadalje je objasnio što je bilo s
biciklom i kako u kući Megan Kelly prozor dnevne sobe gleda prema sjeveru,
a kuhinjski prozor prema jugu, no Ryan ga nije razumio. Kroz prozor ureda
vidio je kako mu dizalicom spuštaju Escort.
"Odvest ću se onamo i vidjeti što se događa.", rekao je.
Sat vremena kasnije, pošto se uvjerio da Sharon nije kod Bellovih, da se nije
vratila kući i da nije u posjetu kod neke od pet-šest ostalih prijateljica, Ryan
Tavich obavijestio je državnu policiju. I dalje je imao osjećaj da će se Sharon
negdje pojaviti, no želio je još nečiju pomoć. Bila je to samo mjera opreza,
ništa više. Kada je policajac na centrali u Pottervilleu radiovezom obavijestio
dežurne patrole, poruka se čula i na privatnim scannerima širom okruga, pa
tako i na radiouređaju u uredu Independenta u Aureliusu. Franklin Moore u
tom trenutku nije bio u uredu. Te je večeri trebao izvještavati sa sastanka
Gradskoga vijeća, te je uzeo slobodno poslijepodne. Frieda Kraus, tajnica,
redaktorica i šefica ureda, nazvala je Franklina kući.
Kako Sadie nikako nije pokazivala naklonost prema vezi svog oca s Paulom,
Franklin i Paula često su se nalazili u Franklinovoj kući kada bi Sadie bila u
školi. Tog ponedjeljka poslije podne Sadie se kući trebala vratiti najranije u
pola šest - rekla je da ide nekoj prijateljici: Paula je Franklinu došla u pola tri.
Franklin i Paula bili su u postelji.
Nekoliko minuta poslije pola pet zazvonio je telefon. Franklin je nastojao ne
obazirati se na poziv. Telefon se nalazio na noćnome ormariću pokraj
uzglavlja.
Paula se odmaknula od njega i sjela. "Bit će najbolje da se javiš." Još i prije
nego što je podignuo slušalicu, Franklin je znao da ga traži Frieda Kraus.
Nitko drugi ne bi čekao da telefon odzvoni dvadeset puta. A vjerojatno je i
znala da je on sada u postelji s Paulom. Za to je već vjerojatno imala
spremnu i neku šalu.
Friedin je glas bio ozbiljan. "Policija drži da se nešto dogodilo Sharon Malloy.
Samo sam mislila da bi te to moglo zanimati."
U tom trenutku otvorila su se vrata spavaće sobe i na njima se pojavila
Sadie. U ruci je imala loptu za odbojku, a na sebi traperice i prevelik gornji
dio sive trenirke sa simbolom Hamiltona. Nepomično je promatrala oca i
Paulu. "Oči su joj bile poput kakvih tanjura", ispričao mi je Franklin. Paula je
navukla plahtu preko golih dojki.
"Krećem odmah", rekao je Franklin Friedi. Potom je spustio slušalicu.
Franklin je pogledao kćer koja je promatrala odjeću razbacanu na podu.
"Mislio sam da se nećeš vratiti prije pola šest", rekao je Franklin, nastojeći
govoriti opuštenim tonom.
Sadieino je lice bilo blijedo. Duga kosa u pletenici spuštala joj se niz leda.
"Trebala sam se nakon škole naći s Aaronom", rekla je, "ali nije došao." Lice
joj je tada prekrio bijesan izraz. Objema rukama podignula je loptu i bacila je
prema ocu. Lopta je udarila o zid iza njegove glave i odbila se.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 2:04 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DRUGI DIO
15
ednako kao što smo svjesni samo površinskih razina tude svijesti, Jtako smo
svjesni i samo površinskih dijelova tudega ponašanja. Obično vidimo samo
onaj uljudni dio, javno lice, i možemo samo nagadati o onome što je ispod
toga. No ako je ta površina konvencionalna i pristojna, obično zaključujemo
da je takvo i sve ostalo. Premda, što to znači? Kako to možemo zaključivati
da je nečije tajno biće jednako konvencionalno i pristojno? Ako je ugladenost
nečijeg javnog bića posljedica straha, tada onaj skriveni aspekt može biti bilo
što.
Nedavno mi je neki učenik pokazao članak u časopisu Rolling Stone, a ja sam
u stražnjem dijelu nekako opazio male oglase, medu kojima su se nalazile i
dvije stranice telefonskih brojeva s predbrojem 900. Bili su svrstani pod
naslovom "Zabava telefonom" i nudili su sve seksualne kombinacije kojima se
čovjek uopće može nadati. To što se u tom časopisu reklamiraju takvi brojevi
nije me se dojmilo koliko i činjenica da ih je bilo više od dvije stotine. "Zagrizi
čizmu! Muškarac na muškarcu!" stajalo je u jednom od njih, "Iskusite kožu."
"Biseksualne domaćice", nudile su se u drugom. "Slatke studentice uživo",
obećavalo se u trećem. To je značilo da velik broj ljudi uživa u pozivima na
brojeve koji počinju s 900. Ja nikada nisam nazvao neki takav broj - za to ne
bih imao dovoljno hrabrosti. No, isto tako, nitko od mojih poznanika nije
priznao da je nazvao takav
broj, premda mi se čini da su ne~i to zacijelo učiniii.
Pretpostavljam da velik dio osoba koje nazivaju te brojeve tu svoju sklonost
skriva pred susjedima. Takvo je držanje primjer onog prikrivenog ponašanja
o kojem sam maločas govorio. Ne bih ga nazvao nemoralnim, no ono
svakako govori o raznovrsnosti neispunjenih želja unutar društva. Pogledom
u druge časopise, osim Rolling Stonea, naići ćete na nove brojeve. Koliko ih
ljudi naziva? Tisuće? Više od milijuna?
Za neispunjene strasti često mislimo kako su usmjerene prema nekakvome
ponoru, i pribojavamo se da bi one, popustimo li im, mogle početi zahtijevati
sve užasnije načine zadovoljavanja. Nisam uvjeren da je to točno. No čak i
ja, koji živim povučeno, imam osjećaj da bi moje popuštanje pred iskušenjem
označilo početak dugotrajnog utonuća u propast.
Izmedu moje i Franklinove kuće nalazi se bijela viktorijanska kuća u
vlasništvu Petea Danielsa i njegove supruge, Molly. Katkada razgovaramo, no
nismo prijatelji. Ali nismo ni neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima.
Ja njima pripazim na kuću kada su na putu, a oni to čine meni. To je
jednostavno ta susretljivost tipična za svaki mali grad. Oni mene vide kao
neoženjenog, sredovječnog srednjoškolskog profesora biologije, ponešto
sitničavog, koji se s vremena na vrijeme tuži na to kako mu njihov terijer
ostavlja izmet u cvjetnim nasadima.
Pete Daniels je uspješan električar, no meni još nikada nije ništa radio. Ne
želim da mi se nađe u kući upravo zbog toga što već i ovako o meni zna
previše, premda zapravo zna vrlo malo. Molly radi u prodavaonici Fays Drugs
u trgovačkome centru. Zbog toga u slučaju kada bih trebao kupiti bilo što
imalo neugodno - čak i tablete za spavanje ili povremeno kakav laksativ -
nisam odlazio u Fays nego u Malloy's Pharmacy u središtu grada. Donald
Malloy bio je srdačan, a zbog toga što mu je brat bio liječnik, uvijek mi se
nekako činilo da zna i nešto više.
Pete i Molly imaju troje djece. Dvoje starijih, Dennis i Jenny, primiču se
tridesetoj. Dennis je oženjen i radi s ocem. Jenny se udala za nekog ugadača
glasovira i živi u Oneonti. Kada je starijoj djeci bilo devet, odnosno jedanaest
godina, Molly je dobila malu Rosu, koja se rodila slijepa. Bilo je to veliko
iskušenje, no Rosa je bila pametna, a jedna od prednosti osoba koje se rode
slijepe u odnosu na one koje oslijepe kasnije jest to što se na svoje stanje
privikavaju lakše i uspješnije. A Pete i Molly željeli su postupiti što su mogli
bolje, tako da
je Rosa provela nekoliko godina u školi za slijepe Perkins u Bostonu. Zapravo
u Watertownu.
Razgovarao sam i s Rosom. Bilo joj je osamnaest godina i sljedeće je jeseni
kanila poći na studij. Često je nosila tamne naočale, jer su joj se slijepe oči
neprestano micale; nije imala potpun nadzor nad licem. Kad bi se
nasmiješila, radila bi grimase, stišćući zube, a usta bi joj bila otvorena kada
bi trebala biti zatvorena. No nije se mogla vidjeti; nikada se nije mogla
poslužiti zrcalom.
To spominjem jer moram priznati nešto zbog čega mi je neugodno. Prozor
Rosine spavaće sobe na prvome katu nalazio se na manje od sedam metara
od prozora moje spavaće sobe, odnosno moje nekadašnje spavaće sobe. Bilo
kako bilo, često sam je promatrao kako se svlači i čini druge stvari. Uvečer bi
se vratila s tuširanja u starom smeđem ogrtaču i ničemu više. Voljela je sjesti
u naslonjač okrenuta prema prozoru. Udobno bi se zavalila, rastvorila ogrtač i
stala se dodirivati. Možda je i nisam promatrao često, možda desetak puta. U
svakom je slučaju bilo bolje otkako sam počeo spavati u drugoj sobi. Rosini
su zastori obično bili rastvoreni, jer nije očekivala da bi je netko mogao
gledati. Naposljetku, zatvorila je vrata svoje sobe.
Ne mogu reći da su me ti njezini postupci uzbuđivali. Isprva mi je to bilo
odvratno, te sam se morao prisiljavati kako bih ostao kraj prozora i
promatrao je, koliko god se takvo priznanje doimalo neobičnim. Čovjek bi
pomislio da sam u tom slučaju mogao odvratiti pogled ili njezinoj majci reći
neka navuče zastore. No ja nisam učinio ni jedno ni drugo, premda sam, kao
što rekoh, nakon nekoliko mjeseci počeo spavati u drugoj sobi. Dakako da
sam zbog tog gledanja osjećao krivnju, no nosio sam se s tom krivnjom sve
dok se promatranje nije pretvorilo u svojevrsnu ovisnost, te bih kraj svog
prozora čekao da se pojavi na katu. Da su me njezini postupci spolno
uzbudivali, možda bi me to više uznemirilo, ali izgledalo je da ne promatram
tu spolnu komponentu; umjesto toga zagledavao sam se u njezinu najdublju
prirodu.
A onda sam jednom pomislio: što bi bilo da nam se uloge zamijene? Što bi
bilo da netko tako promatra mene? I ja se gdjekada dodirujem, to sam činio
neusporedivo češće dok sam bio Rosinih godina. I premda sam vrlo povučen
i to se događalo rijetko, spolni partneri dolazili su mi u kuću. Kakva se
izobličenja vide na mome licu? Je li moje lice, ili moje unutarnje lice, ako ga
tako smijem nazvati, manje izražajno?
Često bi se dogodilo da bih nakon takvog noćnog promatranja sutradan
ponovno primijetio Rosu. Katkada bih je vidio i na travnjaku i razgovarao s
njom. Pomno bih joj promatrao lice, tražeći poneki izraz ekstaze kakav je
pokazala protekle noći. No, dakako, takvih tragova nije bilo. A kada je riječ o
njezinim mislima, bile su to vjerojatno misli koje su se pojavljivale i kod
rnene. Rosa je bila normalna mlada djevojka. Samo zbog te nesreće, sljepila,
njezine je postupke bilo moguće promatrati. U svojim svakodnevnim
aktivnostima vidimo površinske slojeve tuđeg ponašanja i, moguće,
nagađamo o onome što postoji ispod njih. Ne činimo li to stoga što se pitamo
do kojih bi nas sve postupaka mogle dovesti i naše vlastite strasti? Kada bih
mogao biti siguran u potpunu diskreciju, ne bih li i ja, ponekad, nazvao neki
od onih telefonskih brojeva? No nije riječ samo o spolnom ponašanju. Sve
naše emocije - ljubav, mržnja, zavist, pohlepa, ponos - imaju prihvaćenu
društvenu razinu, a potom i ostale razine, privatne razine, na kojima mogu
prijeći u područje krajnosti? Nisam li već osjetio zavist? Nisam li se pretjerano
ponosio svojim sposobnostima? A kada sam s prijateljima u nekom restoranu
i kada nam poslužiteljica donese jelo, ne gledam li oko stola kako bih utvrdio
tko je dobio više od mene?
Ipak, imam osjećaj za mjeru. U određenom trenutku reći ću samome sebi da
je bilo dovoljno ili ću obuzdati tek. Reći ću ne. Propast, ponor, gubitak
nadzora nad sobom - zamislite osobu koja nema osjećaj za ograničenja. Nije
li to definicija čudovišta, stvora čiji užici i postupci dovedeni do krajnosti
nemaju nikakvih granica? Prepuštamo se nečemu što se doima sitnicom, a to
nešto ubrzo nevjerojatno naraste i preuzima potpun nadzor nad nama.
Zamislite takvu osobu kako živi među nama i živi naoko uobičajenim životom.
Tko je to s druge strane zaključanih vrata, bila ri~eč o muškarcu ili ženi? Tko
je ta osoba pošto se navuku svi zastori? Sto se sve ondje može dogadati? A
potom zamislite da nam se počinju ukazivati tragovi takve osobe, učinci
apetita, ostaci i ogoljele kosti tog užasnog obroka. Kako će to utjecati na
nas? Ne bi li to moglo stvoriti odredenu atmosferu dopuštenosti koja ima i
vlastite posljedice? Kao u slučaju Rose Daniels: što sam je više promatrao, to
sam bivao opčinjeniji, istodobno osjećajući gadenje zbog takve opčinjenosti.
Njezin je užitak postao mojim užitkom. Premda sam i dalje bio promatrač,
žudio sam za upoznavanjem svake pojedine nijanse njezina ponašanja. Moj
osjećaj za granicu u hipu se promijenio.
A u Aureliusu su se dogodile određene stvari koje su promijenile naš osjećaj
za mjeru. Dogodilo se nešto strašno, a za sprječavanje toga bile su potrebne
strašne stvari. To nam je nalagao glas morala, superego. No nije li bilo i
određenoga užitka u tome što su strašne i užasne stvari sada dopuštene? Ne
želim reći da bi normalni Ijudi prirodnim putem bili dovedeni do izopačenih
postupaka, no možda je ta iskvarenost koju su gledali, ili je zamišljali kao da
se događa u njima, pojačavala osjećaj za to da je sve više toga dopušteno,
da odsada postoji dozvola za puno toga. Svoje postupke mogli su
opravdavati nazivajući ih reakcijama. Mogli su činiti užasne stvari i nazivati ih
kažnjavanjem ili osvetom ili odmazdom, no te su stvari i dalje bile užasne.
Unutarnja iskušenja sada su prerasla u otvoreno iskazano ponašanje, te su
tako i oni počeli pokazivati osobine onog čudovišta. Tako se to barem
dogodilo u mome gradu.
16
S haron Malloy je nestala, no još dvadeset četiri sata nakon što je posljednji
put viđena ljudi su očekivali da će se nekako pojaviti
ili javiti telefonom. Čak i da će se telefonom javiti njezin otmičar, ako je takvo
što uopće postojalo. No nije se događalo ništa. A kako su dani prolazili, nada
je slabjela.
Dakako, već sutradan ujutro fotografija i opis bili su razaslani širom zemlje.
Na slici se vidjela kako stoji pred bijelim garažnim vratima i drži rukavicu za
baseball. Vršak brade bio joj je uzdignut i širom se smiješila. Imala je živahno
ovalno lice i zubarske proteze koje su blago blistale u tom njezinu osmijehu.
Na sebi je imala plavi pulover u kojem je bila i kada je nestala. Plava kosa
nesmetano joj se spuštala do ispod ramena. Koljena su joj bila lagano
povijena, a stopala razmaknuta. Lice joj je bilo iznimno lijepo, obilježeno
nekakvim očekivanjem i željnošću, koji su pokazivali kako ne samo da čeka
da joj netko dobaci loptu, nego i iščekuje sam život. Zbog toga je zračila
silnom nedužnošću, izgledala kao da se strastveno raduje onome što je pred
njom, što god to bilo. A što je bilo pred njom? To nitko nije znao, no to je
samo pogoršavalo situaciju.
Tjedan dana kasnije Sharonino se lice viđalo posvuda: u izlozima, poštanskim
uredima, bankama, na stupovima telefonskih vodova, na naplatnim kućicama
na autocesti, na stražnjim staklima automobila. Puno puta tijekom dana
viđalo se Sharonino lijepo lice, željno i puno iščekivanja i čovjek bi redovito
osjetio taj nesklad između onoga što je očekivala i onoga što joj se možda
dogodilo. A nije li to navelo lju
de, medu njima i mene, na pomisao o nepredvidenim zaokretima u
vlastitome životu? Sharon je počela simbolizirati iznevjerena očekivanja -
kakva smo svi osjetili barem jednom - obećanja o onome što život, naoko,
nudi, a što zapravo daje.
Od samog početka istraga se vodila na dvjema razinama: jedna u w
vanjskome svijetu, a jedna u Aureliusu. Policijske organizacije šij rom
istočnoga dijela zemlje počele su tražiti Sharon. Državna policif ja, savezni
FBI - svaki član patrole i svaki agent kod sebe je imao
njezinu fotografiju. Vijest je objavljena u središnjoj emisiji vijesti mreže NBC,
dok joj je CNN posvetio deset minuta. Novinari i televizijske ekipe stizali su i s
udaljenosti od nekoliko stotina kilometa
- ra. Sharonina je obitelj bila u šoku i isprva odbijala svaki kontakt s
novinarima, no s Megan Kelly dopisnici su razgovarali pedeset puta. Joyce
Bell govorila je o strahu koji je osjetila kada Sharon tog posli
p jepodneva nije došla do njih. Novinari su razgovarali i sa Sharoni` nim
nastavnicima i prijateljicama, čak i sa Sadie. Mnogi su već imali ''
pxipremljene prave male govore, premda sam uvjeren da nisu tako j gledali
na te svoje izjave, u kojima su ponavljali kako je Sharon bila
divna djevojka. Junior, iz lokala Junior's, koji ju je jedva poznavao, ponovio je
iste te tvrdnje. Štoviše, mnogi koji su govorili o prijateljstvu, sa Sharon su
prije njezina nestanka vjerojatno razgovarali tek jedanput ili dvaput.
O tome je teško govoriti bez odredene mjere cinizma. Sharonin nestanak
mnogima je donio mogućnost stjecanja bezopasnoga publiciteta. Harry
Martini, ravnatelj srednje škole Knox, pojavio se u programu televizijskih
postaja iz Syracusea i Utice, govoreći o opasnostima koje se kriju u
situacijama kada djeca sama idu u školu i iz nje se vraćaju. Usto je opisivao i
kako je Sharon bila jedna od svijetlih zvijezda devetoga razreda. Harry je sav
zračio ponosom, nabacio očajan izgled i brisao oči. Uvjeren sam da je držao
kako je to iskren nastup, no jednako sam tako uvjeren i da se jedva sjećao
tko je to Sharon. Bila je dobra učenica s vrlo dobrim prosjekom, no usto je
bila i stidljiva i ničim nije svraćala pozornost na sebe. S obzirom na publicitet
i to koliko su i kako ljudi govorili o njoj, čovjek je mogao steći dojam da je
bila najpametnija i najpopularnija učenica u čitavoj školi.
No to ne znači da su ljudi lagali. Držali su da govore istinu, samo što su to
činili kao da se na neki način povezuju s njom, kao da takvim govorenjem o
njoj pred predstavnicima medija ili vlasti prisvajaju G119 llje~ine važnosti:
važnosti njezina nestanka. Da sam to spome
nuo Harryju Martiniju, on bi se bio ra-r.bjesnio. A kada sam Ruth Henley -
Sharoninoj nastavnici engleskoga - u zbornici postavio pitanje o tome koliko
je doista poznavala Sharon, postala je blago sumnjičava, te je, poprilično
nepravedno, rekla kako je meni očito žao što Sharon nije bila i moja učenica.
Zapravo uopće nisam žalio zbog toga što mi Sharon nije bila učenica, premda
su njezina starija braća, Frank i Allen mladi, kod mene imali biologiju. No ono
što mi se činilo žalosnim bila je ta pozornost: to što su ljudi željeli što prije i
što snažnije izraziti povezanost s njom. Stojeći pokraj prozora svoje učionice,
vidio sam televizijske ekipe kako snimaju školsku zgradu i njezin okoliš. Ili bi
na njih nailazio u hodnicima ili bi razgovarali s učenicima, nastavnicima ili
upravnim osobljem. Zbog te njihove rasvjete i opreme, bili su tako uočljivi.
Čak je i Herkimer Potter, učenik specijalnog programa, koji je Knox pohadao
gotovo čitavu vječnost, dobio dopuštenje da izostane s nastave kako bi
nekom televizijskom novinaru iz Albanyja rekao da je Sharon jednom dao
gumu za žvakanje i da mu je ona zahvalila.
To što su tolike osobe željele privući pozornost i na sebe, počeo sam smatrati
pogubnim. Bio je to izraz jedne od njihovih skrivenih strasti. No kada sam o
tome otpočeo razgovar s Franklinom, on je samo slegnuo ramenima.
"To olakšava novinarski posao. Devedeset devet posto ljudi silno želi davati
izjave."
"Žele izgledati važno", rekoh. "Žele priznanje svoga postojanja."
"Harry Martini traži više od priznavanja puke činjenice o svome postojanju."
"Želi priznanje i potvrdu", reče Franklin. "Time dobivaju dokaz da su živi."
No nisam mogao prestati razmišljati o tome kako ljudi pokazuju nimalo
privlačnu stranu vlastite ličnosti.
Druga razina istrage, u lokalnim okvirima, nije privlačila toliko pozornosti.
Premda je u njoj sudjelovala gradska policija, a osobito Ryan Tavich,
postupak je vodila državna policija. Kapetan zadužen za taj slučaj zvao se
Raymond Percy. U to ga vrijeme nisam poznavao, premda su se Franklin i
moj bratić Chuck Hawley o njemu izražavali pohvalno. Percy se odlikovao
profesionalnošću u kojoj više
nije bilo ni tračka osobnoga. Živio je u Norwicshu, a u čin kapetana
promaknuli su ga tek nedavno. Osam godina služio je u vojsci, najveći dio
kao narednik u vojnoj policiji. Bio je visok, u odličnoj tjelesnoj kondiciji,
tamne kose s tek ponešto sjedina. Njegov dugački i vrlo uski nos podsjećao
me na oštricu kakve sjekirice. Nosio je tamna odijela i kravate prigušenih
boja. Vjerojatno mu je bilo tek nešto više od četrdeset. Nije bilo znakova
nikakvih manjkavosti karaktera i bio je marljiv, ali uopće nije pokazivao
emocije. Ne znam točno što bi mi od toga bilo draže, premda bi mi se
svidjela pokoja psovka ili osmijeh. Zapravo, ova se moja priča zacijelo doima
nedosljednom, jer se žalim na skrivene poroke nekih, dok se na temelju tog
izlaganja stječe dojam da drugi uopće nemaju poroka.
Prema svim izvanjskim znakovima sudeći, Raymond Percy želio je biti stroj -
možda je već i to bio dovoljno skriven porok. Njegov je unutarnji život bio
prikriven, zbog čega sam samo još željnije tražio znakove tog unutarnjeg
postojanja. Možda je upravo to bila moja slabost: ta želja za spoznavanjem
onoga što je ispod površine, vjerovanje da je Raymond Percy u četiri ujutro,
kada se budi i gleda u strop, neka druga osoba.
Ryan Tavich često je bio s njim. "Ali, kakav je?" pitao ga je Franklin.
"Temeljit."
"A to bi značilo...?"
"Proizvodi masu papira, razgovara s puno ljudi, traži mnoštvo izvještaja."
Franklin i Ryan sjedili su za Franklinovim kuhinjskim stolom. Bila je rana
večer, još u prvome tjednu istrage i obojica su pili pivo. Mislili su da je Sadie
gore, u svojoj sobi i piše zadaću, no ona je sjedila na stubama i prisluškivala.
"Razgovara li ikada o footballu?" upitao ga je Franklin. "Nikada ne govori ni o
čemu što nema veze sa slučajem." "Jesi li mu na košulji kada primijetio kakve
tragove hrane?" "Ma, hajde.., što time želiš reći?"
"Želio bih da doznaš kakav je. Kako mogu pisati o tipu ako je to zapravo
komad drva?"
Jednom sam automobilom prošao pokraj njegove kuće. Norwich je grad koji
čine prelijepe viktorijanske kuće, no kapetan Percy živio
je u novoj kući s prostorijama raspoređenima na više nivoa, na uglu dviju
ulica. Kuća je imala bijele plastične rolete. Prostor ispred nje bio je ograđen,
ispred garaže nije bilo koša za košarku, na travi nije bilo ni bicikala ni
igračaka, a svi zastori bili su navučeni. Bilo je teško ne pomisliti na to koliko
ta kuća nalikuje na samog kapetana Percyja; a zašto i ne bi? Znao sam da
ima suprugu i dvojicu tinejdžera, no, barem s vanjske strane, njima nije bilo
nikakva traga.
Ryan Tavich uzeo je izjavu od Megan Kelly sat vremena nakon što je nazvala
policiju. Kapetan Percy razgovarao je s njom sljedećeg prijepodneva u
Gradskoj vijećnici. Tu priču gospođe Kelly, o tome kako je vidjela Sharon s
prozora na prednjoj strani kuće, te kako je potom nije vidjela i sa stražnje
strane, razmatrali su više puta. Između tih dvaju pogleda kroz prozor
proteklo je tri do pet minuta. Gospođa Kelly bez oklijevanja je priznala kako
je u tom vremenu ulicom prošlo više automobila, premda ulica Adams nije
osobito prometna, no jedini automobil kojeg se konkretno sjećala bio je
crveni Citroen Houarija Chihanija.
Kasnije tog prijepodneva, u utorak, 19. rujna, Ryan i kapetan Percy odvezli
su se do sveučilišta Aurelius da bi razgovarali s Chihanijem. Upravo je bio na
predavanju iz europske povijesti devetnaestoga stoljeća kada ga je kapetan
Percy pozvao iz predavaonice. Ryan je kasnije rekao kako on ne bi bio tako
postupio, kako mu se činilo da nema smisla izazivati govorkanja u vezi s
Chihanijem. Percy je sa sobom poveo i nekog narednika, kao i vozača. Taj
dolazak na sveučilište nije bio nimalo diskretan. Megan Kelly već je i ostalima
ispričala da je vidjela Chihanijev crveni Citroen i neki su izrazili iznenađenost
time što Chihani već nije u pritvoru, što nije uhićen još protekloga dana.
Uniformirani narednik i neka tajnica sa sveučilišta izveli su Chihanija iz
predavaonice. Ryan i kapetan Percy s njim su razgovarali u nekom praznom
uredu u upravnoj zgradi. Ryan je rekao da su ga čuli kako brzo šepa niz
hodnik, jedan tiši korak, a potom onaj mukli udarac. Chihani je ispod sivog
sportskog sakoa imao crnu dolčevitu, a na glavi beretku. U ruci je imao i
štap. Nije bio presretan.
"S ovim studentima imam dvadeset šest predavanja u semestru. Upravo ste
prekinuli jedno od tih predavanja. Sada ću morati odrediti novi termin."
"Sjednite", reče mu kapetan Percy. "Ne želim sjesti."
"Od vas tražim da sjednete."
"Na temelju kojih ovlasti?" Kapetan Percy objasni mu tko je.
"Ništa od svega toga", odvrati mu Chihani, "ne može me navesti na to da
sjednem ako to ne želim."
I tako je Chihani ostao stajati, držeći štap priljubljen uz desnu nogu.
I kapetan Percy ostao je stajati. Zapravo, sva su četvorica stajali, premda je
u prostoriji bilo dovoljno stolaca. Chihani i Percy bili su podjednake visine,
nešto niži od stotinu osamdeset pet centimetara. I jedan i drugi bili su vitki,
no dok je Percy bio mišićav, Chihani je bio žilav i koščat.
"Jučer ste videni", započene Percy, "kako se nedugo poslije tri sata, vozite
ulicom Adams. Možete li nam reći kamo ste išli?"
"Zašto je to nužno?"
"To je dio istrage na kojoj radimo."
Chihani je nepomično gledao u pod i činilo se da nije voljan odgovoriti. A
onda reče: "Išao sam do Hendersonova voćnjaka, gdje sam kanio kupiti
nešto jabuka, jabučnog vina i staklenku meda". Izraz njegova lica bio je
prijeziran, kao da ne podnosi to što policiju zanima njegova kupnja jabuka.
"Dok ste izlazili iz grada, jeste li vidjeli neku djevojčicu kako se vozi na
biciklu?"
"Nisam vidio nikoga."
"Zasigurno ste prošli kraj nje", reče Ryan. "Ipak nisam vidio nikoga."
"Namjeravali ste kupiti jabuke", reče Percy. "Jeste li ih kupili?" "Usput sam
utvrdio da nisam ponio dovoljno novca, te sam se vratio kući. Namjeravao
sam onamo poći danas poslije podne."
"Jeste li se u Aurelius također vratili ulicom Adams?"
"Skrenuo sam u Drake, kako bih otišao u banku."
"Jeste li došli do voćnjaka i potom se okrenuli?" upita Ryan. "Okrenuo sam se
prije voćnjaka. Zašto je to važno?" "Djevojčica je nosila plavi pulover i imala
je crvenu torbu za
knjige", reče Percy. "Bicikl joj je bio plavo-crven."
"Nisam je vidio."
"Gdje vam je sada automobil?"
"Na parkiralištu za nastavno osoblje.."
"Bojim se da ću vas morati povesti u postaju", reče Percy. Chihani je sada
prvi put pokazao da je iznena8en. "Zbog čega?" "Ta je djevojčica nestala."
"U tom slučaju, želio bih nazvati svog odvjetnika", reče Chihani. Percy je
naložio da se Chihanijev Citroen vučnim vozilom preveze do sjedišta državne
policije u Pottervilleu. Već je imao potpisane naloge za pregled Chihanijeve
kuće i automobila.
U Gradskoj vijećnici Chihani nije rekao ništa što već nije rekao i na
sveučilištu. Nije vidio tu djevojčicu. Okrenuo se i vratio prije nego što je
došao do voćnjaka. Odvjetnica mu je bila Agnes Whitehead. Ona je jasno
naglasila da je njezina klijenta potrebno ili optužiti ili pustiti. Dok je Chihani
bio na policiji, kuću mu je pretražila ekipa tehničara i stručnjaka, pripadnika
državne policije. Odugovlačeći koliko je više mogao, Percy je Chihanija pustio
kasno tog poslijepodneva. U njegovoj kući nije pronađen nikakav trag koji bi
ukazivao na Sharon. Državna policija još je jedan dan zadržala njegov
automobil, no ni ondje nije pronađeno ništa što bi pokazivalo da se Sharon
Malloy u njemu ikada vozila.
"Poteškoća je u tome", rekao je Ryan Franklinu, "što je malo vjerojatno da je
Chihani mogao ukloniti svaki njezin trag. Pronašli smo tragove drugih osoba,
čak i žena, ali ne i Sharon."
"Kojih žena?" upita Franklin.
"Članica ID-a. Harriet Malcomb, na primjer, i Joany Rustoff." I sada su sjedili
za Franklinovim kuhinjskim stolom. Iz susjedne sobe čulo se kako Sadie
vježba Ijestvice na glasoviru.
"Chihani, dakle, vjerojatno nije počistio automobil."
"Tako je. Usto, nemoguće je čistiti ga selektivno, ukloniti tragove jedne
osobe, a ostaviti tragove ostalih."
"Ima li kakvih dokaza o tome da je Chihani uopće ikada razgovarao sa
Sharon?"
"Nema." Franklin pozove Sadie i upita je je li Sharon ikada spominjala
Houarija Chihanija.
"Koga?" reče Sadie. Vježbala je glasovir po očevoj želji, tako da joj prekid
nije ni najmanje smetao.
"Predaje na sveučilištu i vozi crveni Citroen."
"Onaj crveni autić? Vidjela sam ga, ali nisam znala čiji je. Kakvo je to ime?"
"Alžirsko." "Ondje se i rodio?"
"Vjerojatno", reče njezin otac.
"To je daleko od Aureliusa", reče Sadie.
Premda su ga pustili, Chihani je ostao potencijalnim osumnjičenim. Pripadnici
patrola državne policije i šerifovi policajci razgovarali su s ljudima u ulicama
Adams i Fletcher, kako bi doznali je li ga tko primijetio. Mnogi su se sjećali
crvenog Citroena, no nisu bili sigurni jesu li ga vidjeli upravo tog ponedjeljka
poslije podne.
Ubrzo su svi znali da su Chihanija priveli u Gradsku vjiećnicu, te da su mu
automobil prebacili u Potterville. Bio bih voljan okladiti se da je svatko tko je
razmišljao o Chihaniju mislio i na Oscarovo uhićenje zbog postavljanja onih
bombi. A Ijudi su i općenito razmišljali o ID-u. Štoviše, neki su se počeli pitati
nije li ta skupina imala veze i s onim divljačkim činom na groblju Homeland,
koji je policija i dalje istraživala. Nije bilo nikakvih dokaza o vezi izmedu
bombi i dogadaja na groblju, no Aurelius je bio malen grad, te je broj osoba
voljnih prekršiti zakon bio ograničen. Tako su ljudi držali i da je moguće
postojanje veze izmedu ID-a i Sharonina nestanka. Franklin nije zaboravio na
činjenicu da se Aaron u ponedjeljak poslije podne trebao naći sa Sadie, ali se
nije pojavio. Gdje je bio? Franklin je tu informaciju, dakako, prenio i Ryanu
Tavichu.
Ryan je zacijelo bio nesretan. Premda je znao da je ID počinio onaj vandalski
čin na groblju, odlučio je ne reći ništa o tome. Nije želio da se na to počne
gledati kao na još jedan primjer situacije u kojoj štiti sina umrle ljubavnice ili
čak Harriet Malcomb. Jednostavno je izbjegavao izazvati nevolje skupini
razmjerno bezopasnih studenata. S obzirom na Chihanijew nepopularnost i
sumnje u vezi s ID-om, činjenica da su članovi te skupine rušili spomenike
nekih od najcjenjenijih građana Aureliusa prenapuhala bi se izvan svake
mjere. Stoga je i dalje šutio.
1~
Ryan je onog ponedjeljka kada je nestala Sharon Malloy zapravo pokušavao
pronaći Aarona. Četiri puta otišao je do njegova
stana. Dvaput je navratio do stana u kojem je živjela Harriet. Njih su dvoje
od kolovoza jedno prema drugome bili vrlo hladni. Ryanu je smetalo što je ne
može pogledati a da ne osjeti želju i smetalo mu je što u njihovih pet
zajedničkih tjedana ni u jednome trenutku nije znao što prema njemu osjeća.
Ryan je obišao i ostale članove Ispitivača desnoga, među njima i Barryja, koji
je kasnije rekao: "Izgledao je ljutito. Činilo mi se da me želi udariti."
Ryan nije mogao prestati razmišljati o onome što je Aaron učinio Harku i
Sheili Murphy. Razmišljao je i o tome kako se Aaron druži sa Sadie. Ryan je
možda bio čak i ljubomoran. Vodeći Sadie na pecanje, možda je držao da
ublažuje Aaronov utjecaj. No koliko god Ryan bio protiv Aarona, nije mogao,
pri svakom susretu s njim, u njemu ne ugledati lice njegove majke kako ga
promatra tim blago zakošenim očima.
Čim je utvrdio da Aarona nema, Ryan je o tome trebao obavijestiti Percyja,
no to nije učinio. U ponedjeljak uvečer i u utorak ujutro tražio je Aarona,
budeći članove ID-a i dvaput odlazeći do Paule McNeal kako bi doznao je li
joj se polubrat javljao. No nitko nije znao ništa o njemu.
Paula je od Franklina otišla oko pet, nedugo nakon što je Sadie nju i
Franklina zatekla u postelji. Bilo joj je žao što je Sadie toliko
uzrujana, ali je bila i ljutita na Franklina jer se držao ~Cao cja je iznev
jerio kćer. Paula je, međutim, kada bi je nešto mučilo, običavala šutjeti,
gutati to nešto, tako da su ostali vrlo lako mogli zaključiti kako je sve u redu.
Novosti o Sharoninu nestanku potisnule su tu njezinu kivnost koja, međutim,
nije i iščezla. I tako je ona otišla kući, a Franklin je još sat-dva proveo s
Ryanom Tavichem i zatim otišao na sastanak u Gradsku vijećnicu. Sadie je
ostavio kod mene, jer je gospođa Kelly još bila zauzeta na policiji.
Iznenadio sam se kada sam uvidio da ju je do mene doveo osobno, umjesto
da je pusti samu. Naposljetku, između naših se kuća nalazila samo jedna
kuća. Meni je to bio prvi nagovještaj promjena do kojih će doći zbog
Sharonina nestanka.
Sadie je bila uzrujana zbog Sharon, no novost o tome nije još bila posve
doprla do nje. Više ju je brinulo to što je zatekla Paulu s ocem.
"Zašto mu se ona sviđa?" neprestano je ponavljala. "Zar ne vidi da ga ona
samo vara?"
"Zašto bi to činila?" upitao sam je.
"Jer je nepoštena." Sadie me ljutito promatrala ispod tih svojih šiški. A onda
se nasmiješila vlastitoj ozbiljnosti.
"Ali, što misliš, što ona želi od njega?" upitah je.
"Možda novac, možda našu kuću. Možda me mrzi i želi mi nauditi."
"Možda ga voli."
"Takva mu ljubav nije potrebna", reče Sadie.
Zbog njezinih dolazaka u kući sam uvijek imao nekoliko kutija makarona sa
sirom, tako da smo tada zajedno pojeli jednu takvu večeru. Sadie je napisala
zadaću i potom gledala televiziju, dok sam ja radio na izvještajima o radu u
laboratoriju. U vijestima u jedanaest sati objavljena je kratka vijest o
Sharoninu nestanku, te fotografija na kojoj stoji ispred garaže.
"To je moj pulover", reče Sadie. "Taj pulover dobila sam od Paule."
Ryan Tavich konačno je pronašao Aarona u utorak, u osam ujutro. Odnosno,
Ryan je sjedio u parkiranome automobilu ispred Aaronove zgrade kada je
pogledao retrovizor i u njemu ugledao Aarona
kako dolazi pločnikom. Jutro je bilo svježe, no Aaron je bio samou košulji.
Ryan iziđe iz automobila.
"Tražio sam te", reče Ryan.
Aaron ne reče ništa. Kosa mu je bila raspuštena i spuštala se ispod ramena.
Ispod očiju je imao tamne krugove.
"Gdje si bio?" "Vani", reče Aaron. "Gdje?"
"Jednostavno vani."
"Zašto se jučer nakon škole nisi našao sa Sadie?" "Imao sam posla."
"Znaš li što o Sharon Malloy?"
"Sinoć sam nešto vidio u vijestima. Jesu li je pronašli?" Aaron iz džepa izvadi
elastičnu vrpcu i stane vezati kosu u rep.
"Gdje si bio jučer oko tri poslije podne?" "Imao sam posla."
"Tražim konkretniji odgovor."
Aaron se na trenutak zamisli. "Neću reći ništa konkretnije od to- # ga."
Stoga je Ryan odveo Aarona u Gradsku vijećnicu i predao ga ia Percyju.
Ispričao mu je i Aaronovu prošlost, spomenuo ID i rekao ~ kako
pretpostavlja da je ta skupina onako divljala na groblju. Chuck ~' Hawley,
koji je bio zadužen za istragu o događajima na groblju, slu- ;: čajno je načuo
njihov razgovor.
"Zašto mi to, do vraga, nisi rekao ranije?" upitao je Percy, više ` iznenađen
nego ljutit.
Ryan je nešto zaustio, a onda samo slegnuo ramenima. Chuck mi je kasnije
rekao da je Ryan poprilično pocrvenio u licu.
Percy je nazvao policiju u Troyu i od njih zatražio da zatvore Oscara. Uputio
je policajce i po ostale članove ID-a, želeći ih imati na ' okupu u Gradskoj
vijećnici. Potom su on i Ryan otišli na sveučilište, gdje su razgovarali sa
Chihanijem, a zatim i njega doveli u postaju. Sve to nije prošlo neopaženo.
Već oko podneva veći je dio grada znao za to da su članovi ID-a uhićeni. I o
tome su pričali svi u srednjoj školi, premda su verzije bile poprilično
iskrivljene. Govorilo se da su se Jesse i Shannon opirali privođenju; te da su
pretučeni. Leon
Stahl doživio je svojevrstan moždani udar. Jason Irving pokušao je izići kroz
prozor na stražnjoj strani svoga stana, ali su ga uhvatili. Harriet je pronađena
skrivena u svome ormaru. Joany Rustoff i Bob Jenkins zatečeni su goli,
zajedno, te su u grad privedeni u donjem rublju. Barry je plakao. Ništa od
toga nije bilo točno, premda je u svakoj od tih priča možda postojao zametak
istine. Primjerice, Barry mi je ispričao da se jako uzrujao, ali je psovao, a ne
plakao. To je bilo gotovo potpuno nevažno. Bile su to priče koje su kružile. A
nije izgledalo nimalo pretjeranim da je ta marksistička skupina sa sveučilišta
otela Sharon. Nisu li već pokušali u zrak dignuti čitavu školu?
Malo je ljudi vjerovalo u potpunu krivnju članova ID-a, no isto je tako bilo
malo onih koji su držali da su ID-ovci posve nedužni. Bilo je jasno da su
nešto zgriješili - naposljetku, policija ih je i uhitila. A potom, kasnije toga
istoga dana, čuli smo da su svi članovi ID-a osim Leona Stahla optuženi za
vandalski čin na groblju i ljudi su se odmah prisjetili srušenih spomenika na
groblju Homeland. I oni koji nikada nisu posumnjali u ID-ovce kao u moguće
vandale, čudili su se samima sebi, ili su tako barem govorili, jer nije li posve
logično da su to učinili upravo oni?
Strah i gorljive spekulacije vrlo su nezdrava kombinacija. Potkraj nastave,
učenici su tog dana već govorili o sotonizmu i magiji. Čuo sam čak i gospođu
Hicks, profesoricu engleskoga, kako nagađa o tome da bi Sharon mogla biti
žrtva u nekakvom obredu. U to vrijeme Sharon nije bilo dvadeset četiri sata.
Mnogi su i dalje držali kako će se pojaviti, no nazočnost novinara, policije i
mnoštva nepoznatih ljudi dovodila je do raznih nagadanja. A uza sve,
pojavila se i ta priča o uhićenju članova ID-a. Činjenica da nitko od njih nije
bio optužen ni za što u vezi sa Sharon nije zanimala nikoga. Ljudi su otprilike
znali prošlost svakoga od njih, imali su nejasnu predodžbu o dogadajima i na
temelju tih nejasnih informacija stvorili su priču.
U zbornici, Sandra Petoski, koja je inače razumna žena, nagađala je u vezi s
Barryjem Sandersom, govoreći kako se oduvijek pitala ima li on emocionalnih
poteškoća. Ostali su joj odmah priskočili u pomoć pričama o Barryju, ali i
Aaronu, sve dok nije počelo izgledati kao da je do Sharonina nestanka
jednostavno moralo doći. A škola je bila samo mikrokozam grada, jer se
jednako nagađalo posvuda. Ispitivači desnoga s time moraju imati veze,
tvrdilo se, a osoba koja stoji iza takvog ponašanja svakako je Chihani. A što
se tiče razloga, odnosno pitanja zašto bi Chihani priželjkivao srušene
nadgrobne
spomenike - pa, jasno, nije li musliman i nije li komunist? Protiv njega je
govorilo i to što vozi crveni automobil. Meni se činilo da je policija trebala
postupiti diskretnije, no i oni su bili naivni, a u takvim su situacijama imali tek
rudimentaran osjećaj za uzročno-posljedične veze. Nisu mogli predvidjeti
utjecaj koji će ti dogadaji ostvariti u našem gradu.
U utorak poslije podne članovi ID-a odvedeni su na sud u Pottervilleu. Ondje
su pod pritiskom trebali priznati povezanost sa Sharoninim nestankom, a
optužbe za vandalski čin na groblju poslužile su kao sredstvo koje ih je
trebalo navesti na to da progovore. U meduvremenu, policija im je, uz
valjano izdane naloge, pretražila stanove.
Barryja su uveli u neki ured i ostavili ga da ondje čeka. Ubrzo su u sobu ušla
dvojica agenata u civilu i rekli mu da ga zbog vandalizma na groblju očekuje
pet godina zatvora. Je li u cijeloj priči bilo i droge? Barry se nije sjećao
nikakve droge. Mislio je samo na to što će mu reći majka i kako će se
razljutiti. Iako je znao da je Sharon nestala, nije imao pojma da je s tim
povezano i njegovo uhićenje. Jedan od agenata rekao mu je kako je moguće
da se optužbe za vandalizam povuku ako ispriča sve što zna o Sharon. Barry
je poznavao jednog od njezine braće, no nije mogao sa sigurnošću reći da je
ikada ~idio Sharon, barem ne u skorije vrijeme.
"Što ti znače brojevi 666?" glasilo je jedno od pitanja postavljenih Barryju.
Barry je stao intenzivno razmišljati. Je li to nešto poput broja hitne službe,
911 ili je to broj njegova ormarića u školi? "Ne znam", rekao je. Sjedio je
posve nepomično i treptao.
Agenti su ga potom upitali kako je proveo protekla dvadeset četiri sata i gdje
je bio u tri sata u ponedjeljak poslije podne. Barry je tada bio na nastavi, a
navečer je posjetio majku. Očekivao je da bi se navečer mogao vidjeti s
Aaronom, no Aarona nije bilo kod kuće.
"Kako znaš da nije bio kod kuće?" upitao ga je jedan od agenata. "Nazvao
sam ga, no nije se javio."
"A što misliš, gdje je bio?" "Nemam pojma."
"A kada si posljedn~i put vidio gospodina Chihani~a?"
tiv "Na sastanku u petak navečer." Dvojica su se agenata izmjenjivala u
ispitivanju i Barry je od toga već počeo osjećati blagu vrtoglavicu.
"I o čemu ste raspravljali?"
"O Desaijevu Marxističkom gospodarstvug. Gospodin Chihani je govorio o toj
knjizi, a mi smo o njoj kasnije raspravljali". Barry se nadao da ga neće pitati
o čemu govori knjiga, jer je o tome imao samo vrlo maglovitu sliku.
"Je li tko spominjao Sharon Malloy?"
"Koliko se sjećam, nije. Siguran sam da je nitko nije spominjao." "Smatraš li
je lijepom?"
"Ne sjećam se kako izgleda." "Voliš li mlade djevojčice?"
"Pa, valjda", reče Barry, koji uopće nije volio djevojčice, ali se bojao reći
nešto pogrešno. "Dobre su, ali nisam ih vidio puno otkako, ovaj, više nisam...
mali dječak."
Ryan je uspio odvojiti Harriet od ostalih i razgovarati s njom u nekom
malenom uredu. "Mislila sam da nikome nećeš reći za Homeland", reče ona.
Bila je izvadila kontaktne leće i sada je nosila naočale s prozirnim okvirima.
Crna kosa spuštala joj se s obiju strana lica_ Nosila je gornji dio trenirke
Colgate koji joj je prikrivao obline. Ryan nije uspio primijetiti ni trag grudima
koje su ga nekoć opčinjavale. Izgledala je kao kakva dvanaestogodišnjakinja i
na bradi je imala aknu. Ryan je osjećao nevjericu na pomisao da je spavao s
njom.
"Saznalo bi se, ovako ili onako", reče on. "Svima ću im reći da si me ševio."
Ryan je sada utvrdio da je ne može izravno gledati. "Čini što god želiš", reče
joj.
"Misliš da mi se to sviđalo, zar ne? To sam učinila samo zato što mi je tako
rekao Aaron. Ti si običan mali starac."
"Aaron?" reče gotovo i ne registrirajući njezinu uvredu. "Zašto?"
"Pitaj ga ako te zanima."
s Morarji Ranchhodji Desai (1896.-1995.~, indijski državnik.
"Čini se da ću i morati", reče Ryan; ne gledajući Harriet u oči, nego
usmjeravajući pogled na njezin prištić na bradi. I sada se počeo pitati je li
ikada spavao s nekom ženom nekako drukčije, a ne u nastojanju da iz misli
protjera Janice McNeal.
Nitko od članova ID-a nije imao ništa reći o Sharon. Nekoliko njih, poput
Leona Stahla i Joany Rustoff tvrdili su kako uopće ne znaju da je nestala.
Aaron je rekao da je se nejasno prisjeća, kao i Barry, no ostali su rekli da
uopće ne znaju o kome je riječ. Na pitanje gdje su proveli posljednja
dvadeset četiri sata, većina je odgovorila navodima koje je bilo moguće
potvrditi. Imali su predavanja, otišli u grad. Svratili su u Bud's Tavern na
pivo. Neki su činili jedno, neki nešto drugo, no kod svakog je postojalo
određeno razdoblje za koje nisu imali alibi.
Leona su pustili i Ryan ga je prebacio natrag u Aurelius. "Bože, kako mi je
drago~što sam te noći ostao kod kuće", ponav
ljao je neprestano Leon. "Zeljeli su da s njima pođem na groblje, stalno su
me pozivali. Ovo je prvi put da mi je debljina donijela i neku korist."
~ Ostali su optuženi za vandalsko ponašanje; svi osim Aarona pušteni su uz
prihvaćanje obveze pojavljivanja pred sudom. Aaron je zadržan u pritvoru uz
jamčevinu od 25.000 dolara. Nazvao je polusestru, koja je obavijestila očeva
odvjetnika, Henryja Swazeyja, a koji će Aarona pokušati osloboditi u srijedu.
Pripadnici državne policije u Troyu ispitali su Oscara Herbsta i utvrdili da on
nije mogao oteti Sharon. Kasno u ponedjeljak poslije podne imao je
dogovoren posjet zubaru.
U srijedu poslije podne Franklin je otišao na Aurelius College kako bi
razgovarao s Houarijem Chihanijem, u nadi da će doći do nečega što bi
sutradan mogao objaviti u Independentu. Chihanija je zatekao u njegovu
uredu na drugome katu, u Douglas Hallu. Novih informacija o Sharon nije
bilo, premda je policija imala više tragova. Većina ih je izgledala lažno: ljudi
kojima se činilo da su vidjeli Sharon na raznim mjestima, čak i u Chicagu. No
pričalo se o ID-u i Ijudi nikako nisu mogli prijeći preko činjenice da je
gospoda Kelly vidjela Chihanijev crveni Citroen.
Kako ga je policija već ispitivala i kako je znao za sumnje prema ID-u,
Chihani se s Franklinom zacijelo susreo uz odredenu mjeru opreza, premda
to nije pokazivao.
Franklin je sjeo sa suprotne strane Chihanijeva radnoga stola i izvadio notes.
"Imate li kakvu predodžbu o tome što se moglo dogoditi Sharon Malloy?"
"Nikakvu." Chihani je imao tanke usne, koje su Franklina podsjećale na
spljošteno slovo M postavljeno nad jednako spljošteno slovo W. Zbog njih se
Franklinu činilo da se Chihani blago smiješi, premda u to nije bio siguran.
"Ne možete ni zamisliti zašto bi je netko eventualno oteo?" upita Franklin,
pišući u notes.
"Mogu zamisliti desetke razloga, no to su tek obične mogućnosti. Čak i ne
znamo jesu li je oteli. Možda je s tim nekim otišla svojevoljno. Ili možda i ne
postoji ta neka druga osoba. Možda je nekamo otišla sama. Trenutačno bi se
mogla nalaziti bilo gdje na svijetu."
"Dakle, mislite da nije bilo nikakva zločina'?"
"Govorim samo da, koliko ja znam, ne postoji razlog zbog kojeg bi
automatski trebalo zaključivati kako je riječ o nekakvom zlodjelu. Nema je
već dva dana. Dakako da je zločin više nego realna mogućnost." _
"Čini se da je posljednji put viđena u ulici Adams na samom izlazu iz grada,
oko tri u ponedjeljak poslije podne. Vi ste u to vrijeme videni u blizini. Je li
moguće da ste automobilom mogli proći pokraj Sharon i ne primijetiti je?"
"Moguće je. Oko mene je bilo puno toga: drveće, ptice, kuće, drugi
automobili, psi. Ničega se ne sjećam posve odredeno." Franklin i to zapiše.
"Recimo da je oteta... koje nam razloge možete navesti za takvo što?"
"Vaše je pitanje u svakom slučaju odviše hipotetičke naravi."
"Dopustite, onda, da vas, hipotetički, pitam o silovanju. Ponegdje do
silovanja dolazi često; negdje rijetko. Imate li kakvih objašnjenja za to?"
Chihani položi laktove na stol. "Silovatelj se često osjeća kao žrtva socijalne
emaskulacije. Njegova je žrtva samo povod; ona, ili on, predstavlja društvo.
Silovatelj, doduše slabašno, nastoji pokazati da nije kastriran ili da zadaje
udarac vlastitoj viktimizaciji, jer je i on svakako žrtva. Seks s time rijetko ima
veze. Uškopljeni traže moć, slabi i komodificirani izražavaju nezadovol~stvo.
To su općeniti razlozi. Ali
postoji i specifična psihologija silovatelja koju je potrebno razmotriti, a nju ne
možemo spoznati ako ne znamo tko je silovatelj."
"Držite li mogućim da je Sharon Malloy silovana?" "Nemam pojma."
"Mislite li da je silovatelj žrtva u jednakoj mjeri kao i osoba koju siluje?"
"On je svakako žrtva, no to ne znači da ga ne treba kazniti. Ima zločina koji
se događaju jer nam je društvo pokvareno, zločina koji su reakcija na tu
izopačenost. To vrijedi za većinu zločina. Društvo se može promijeniti da bi
smanjilo broj takvih zločina ili može kažnjavati one koje naziva kriminalcima.
Silovatelj je žrtva u jednakoj mjeri kao i osoba koju siluje, no u ovom društvu
on time krši zakon i stoga će biti kažnjen."
"Vi držite da ga ne bi trebalo kazniti?"
"Mislim da su razlozi zbog kojih siluje puno važniji od samoga silova~ja.
Zatvaranje silovatelja neće riješiti problem silovanja. Na taj se način samo
uklanja, i to privremeno, jedan silovatelj."
"Kojim bi se promjenama smanjila pojava silovanja?" "Društvo u kojem bi
svaki njegov član iskreno vjerovao u svoju ravnopravnost sa svima drugima
bilježilo bi puno manje silovanja."
"No silovanje se ipak ne bi posve iskorijenilo?"
"Moguće je da postoje razlozi za silovanje koji nisu političke naravi, no ako
silovanje ima veze s moći i bespomoćnošću, onda su to bolesti koje je
potrebno liječiti. Jedan od problema ovoga društva jest to što ono nastoji
rješavati uzroke kažnjavanjem posljedica, zastrašivanjem potencijalnih
počinitelja. A uopće ne pokušava eliminirati same uzroke."
"Zašto?"
"Jer sustav počiva na moći i nemoći. Ne možemo se riješiti kriminala dok se
ne pravedu promjene u društvu."
Sve to ipak se nije pojavilo u Independentu. Franklin je neke dijelove izbacio,
neke rečenice presložio. Imao je dojam da se vjerno drži izvornoga
razgovora, ali je istodobno nastojao da Chihaniju ne izaziva nepotrebne
nevolje. Primjerice, nije spominjao činjenicu da je Chihani bio u blizini tog
mjesta i upravo u vrijeme kada je Sharon posljednji put videna. No ljudi su to
znali, a razgovor su čitali kako bi utvrdili što će Chihani o tome reći.
Franklin je izostavio i Chihanijeva teoretska objašnjenja, predosjećajući da bi
ona samo zamutila vodu. Bilo bi bolje da uopće nije razgovarao s Chihanijem,
no Franklin se pribojavao da bi novine tako u očima javnosti mogle izgledati
odviše plaho.
Na~itanje o otmici, Franklin je objavio ovakav Chihanijev odgovor: "Cak i ne
znamo je li oteta. Možda je s tim nekim otišla svojevoljno. Možda je nekamo
otišla sama. Trenutačno bi se mogla nalaziti bilo gdje na svijetu. Ne postoji
razlog zbog kojeg bi automatski trebalo zaključivati kako je riječ o nekakvu
zlodjelu."
U vezi sa silovanjem, Franklin je ovako prenio Chihanijeve riječi: "Seks je s
time rijetko povezan. Riječ je o pitanju moći. No držim da su razlozi zbog
kojih netko siluje važniji od samoga silovanja. Silovatelj je također žrtva, ali u
ovome društvu on krši zakon i zato će biti kažnjen. Društvo u k~jem svaki
njegov član iskreno vjeruje u svoju ravnopravnost sa svima ostalima imalo bi
puno manje silovanja."
Aarona su uz jamčevinu oslobodili u srijedu poslije podne. Optužili su ga za
vandalizarn povezan s događajima na groblju Homeland. I dalje, međutim,
nije želio ništa reći o tome gdje je bio u ponedjeljak poslije podne i čitave
sljedeće noći. Moj je bratić rekao kako je policija već bila na korak od toga da
ga optuži i za otmicu Sharon Malloy, no to nije bilo točno. Nije bilo čvrstih
dokaza o tome da je Sharon oteta, a nije bilo ničega čime bi se Aaron mogao
povezati s tim dogac~ajem. Chuck je zapravo želio reći da je policija željela
optužiti Aarona. On je odbijao odgovoriti na njihova pitanja. Odbio je
razgovarati. Policija je željela da on bude krivac, jer ga je željela kazniti. Ne
kažem da je to vrijedilo i za kapetana Percyja, a nije vrijedilo ni za Ryana
Tavicha, no Aaron se ni s kim nije zbližio.
Pitanje gdje je bio u ponedjeljak ostalo je zagonetkom, no Aaronovi instinkti
navodili su ga na to da stane dodatno uvećavati tu zagonetku. Sviđalo mu se
to što nikako nije drag policiji. Zašto im inače ne bi rekao gdje je bio? Sinulo
mi je da bi Aaron, čak i da je radio nešto posve nedužno, i dalje vjerojatno
odbijao dati odgovor. Bila bi to jednostavno šala, jer je on jednostavno bio
takav. Štoviše, imao je svu silu razloga zbog kojih bi nam želio nauditi. Majka
mu je bila ubijena, a njemu su se svi rugali jer je bio njezin sin.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 2:09 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
18
Sve đo sada jedna skupina ljudi uopće nije sudjelovala u svim tim
raspravama: obitelj Sharon Malloy. Koliko god bili uzrujani nje
zinim nestankom, naši osjećaji mogli su biti tek jedva čujna jeka onoga što su
proživljavali Malloyevi. I doista, teško je procjenjivati tuđu bol, jer je riječ o
emociji koja nema granica. Prisjećam se boli koju sam osjetio nakon majčine
smrti ili pošto su mi umrli neki od prijatelja, neki vrlo mladi i od AIDS-a.
Nastojim proširiti taj osjećaj ne bih li uspio zamisliti kako se osjećala
Sharonina obitelj i tada uviđam da mogu zamisliti tek djelić te boli.
Malloyevi su se u Aurelius doselili iz Rochestera kada su Sharon bile tri
godine. Sestra doktora Malloya, Martha, bila je u braku s jednim od mjesnih
knjigovođa, Paulom Leimbachom, vrlo cijenjenim čovjekom koji je radio
porezne prijave za pola grada. Dr. Malloy želio je otići iz velikoga grada. U
njegovu je kuću u Rochesteru više puta provaljeno, tako da mu se činilo kako
bi bilo bolje da mu obitelj živi u sigurnijem okruženju. Odabrao je Aurelius,
kako bi bio blizu svoje sestre i šogora. Kupio je veliku bijelu kuću i otvorio
ordinaciju kao obiteljski liječnik. On i njegova supruga Catherine u to su
vrijeme imali troje djece: Sharon, Francisa ili Franka, kojem je bilo šest
godina te osmogodišnjeg Allena mladeg. Cijela obitelj dolazila je u crkvu
Svete Marije. Dvije godine nakon doseljenja, Catherine je rodila još jedno
dijete, malenu Millie, pet godin~ tula~u od Sharon.
Martha Leimbach takoder je imala četvero djece i te su dvije obitelji bile vrlo
bliske. Tri godine nakon dolaska Malloyevih u Aurelius, u grad se iz Buffala
doselio i brat doktora Malloya, Donald, ljekarnik. Donald Malloy bio je
razveden. Neko je vrijeme radio u prodavaonici Fays, a onda kupio malenu
drogeriju u središtu grada, proširivši je prodajom časopisa, novina,
bezalkoholnih pića iz hladnjaka i sličnih sitnica. Ne bih rekao da je osobito
zaradivao, no brat liječnik svakako je bio od pomoći.
Malloyevi i Leimbach~vi često su se i puno družili. Iako su imali i druge
prijatelje - Robertu Fletcher, koja je kao medicinska sestra radila kod dr.
Malloya, kao i doktora Richardsa, koji je imao ordinaciju u istoj zgradi u blizini
bolnice - činilo se da su najsretniji u društvu obitelji. Djeca Leimbachovih
neprestano su bila s djecom doktora Malloya i te su dvije obitelji redovito
zajedno objedovale nedjeljom nakon mise.
Kada je Ryan Tavich u ponedjeljak poslije podne otišao do gospode Kelly,
među prvim stvarima koje je učinio bili su nalozi policajcima da stupe u vezu
sa Sharoninim roditeljima, kao i njezinim tetkom, Paulom Leimbachom i
Donaldom Malloyem, kako bi provjerili je li ju tko od njih vidio. A, posve
jasno, trebalo je, doći i do njezine braće i bratića da bi im postavili isto
pitanje. Za manje od sat vremena policajci su došli do većine njih. Prema
iskazima, nitko od njih nije vidio Sharon. Nakon toga Ryan je pozvao i
državnu policiju. Bol koja je zahvatila obitelj datira od tog trenutka.
U šest sati svi su se već okupili u domu Malloyevih - petero djece i petero
odraslih - kako bi čekali novosti. Najstariji mladići, John Leimbach i Allen
mladi, bili su na studiju, a za čitav će događaj doznati tek sutradan. Moj
bratić, Chuck Hawley, također je bio s njima, kao i Roberta Fletcher. Nekoliko
susjeda uputilo im je pladnjeve sa sendvičima te salatu od krumpira, premda
nitko nije imao osobit tek. No iznenadilo me koliko su ljudi brzo doznavali za
djevojčicu koja je nestala i koliko su brzo reagirali, pokušavajući pomoći
koliko su mogli, čak i ako je bila riječ tek o pripremi salate od krumpira.
Dnevna soba Malloyevih bila je mješavina suvremenog i kolonijalnOg stila -
jastucima pretrpane sofe i naslonjači, tkanine i zastori koji prikazuju
doseljeničko orude, kutni stolići u obliku stapa za maslac. Gotovo jedini zvuk
bilo je kucanje velikog zidnog sata. Lju
di su go~rorili šaptom. S vremena na Yrijeme oglasis 1?i ~e t~l~fQn,
obično bi bila riječ o susjedima koji zovu i zabrinuto se raspituju ili
izražavaju brižno suosjećanje. Roberta Fletcher javljala se na sve pozive. Bila
je to krupna i vrlo razumna žena koja je te razgovore obavljala što je brže i
kraće mogla. Nikako joj nije bilo jasno zašto ljudi tako uznemiravaju
Malloyeve u tim teškim trenucima.
Doktor MaiHoy bio je visok muškarac žutocrvene kose i blago proćelav, s
gustim crvenim brkovima koje je volio gladiti palcem i kažiprstom od sredine
prema rubovima. Nosio je tamna odijela i od ~lave do pete izgledao kao
pravi liječnik. Imao je svijetloplave oči. Sake su mu bile krupne i ružičaste,
gotovo bez dlaka, s pjegama na nadlanici. Uvijek je mirisao po sapunu.
Nekoliko sam puta bio u njegovoj ordinaciji, dolazeći na cijepljenje protiv
gripe, no s njim sam razgovarao samo nakratko. Bit će da mi je u
komunikaciji s liječnicima uvijek bilo nekako nelagodno. Neki su toliko
potpuno posvećeni liječničkome pozivu da izgledaju kao da u sebi ne nose
nikakvu drugu ličnost. Čovjek se počinje pitati odabiru li takve osobe
zanimanje upravo zato da bi mogli preuzeti stereotipni karakter tog poziva. U
tome je Allen Malloy bio sličan kapetanu Percyju.
Doktor Malloy sjedio je na kauču, laktovima se oslonivši na koljena, bradom
na dlanove. Tako je čekao. Nije plakao, nije govorio. Njegova supruga s
vremena na vrijeme obrisala bi nos. Djeca su izgledala prestrašeno. Paul
Leimbach neprestano je ispuhivao nos. Donald Malloy sjedio je u naslonjaču
za ljuljanje i grickao palac. S vremena na vrijeme samo bi odmahnuo glavom.
Čovjek mora nekako zaključivati o prirodi njihovih misli. Bez imalo sumnje,
svatko od njih nagadao je o tome što se moglo dogoditi Sharon. Bila je to
mlada djevojka koja je uvijek dolazila na vrijeme, uvijek obavještavala
roditelje o tome kamo ide i općenito se ponašala poput kakve odgovorne
odrasle osobe. A sada su se one ružne mogućnosti vjerojatno odvagivale u
odnosu na one bezazlene. Kako je vrijeme prolazilo, bezazlene su mogućnosti
postajale sve manje vjerojatnima. Bilo je jasno da doktor Malloy razmišlja o
užasnim stvarima. Nakon svake takve pomisli samome bi sebi govorio: Ali to
je nemoguće. A onda bi uvidio da to nije nemoguće. Tada bi samome sebi
govorio: Ali možda joj se nije dogodilo ništa, Potom bi uvidio kako je tako
očito da joj se nešto dogodilo. Možda su je pretukli. Možda su je silovali ili
ubili. A nije bilo osobe koja nije uočila tu veliku ironiju: Malloyevi su se u
Aurelius preselili da bi izbjegli opasnosti koje vrebaju u gradu.
Čak je i doktor Malloy uvidio da bi Sharon, da su ostali u Rochesteru, sada
bila na sigurnom. Zamišljao bi neku neimenovanu rul-a kako poseže za njom,
kako je hvata, kako joj para odjeću: tu njegovu tanahnu četrnaestogodišnju
djevojčicu koju je tog jutra vidio za doručkom. Pas je tada poskakivao oko
njih. Millie je prepekla kruh. Frank nije mogao pronaći knjigu iz biologije. I
doktor Malloy potom je otišao: bila je sredina rujna, ponedjeljak ujutro, s tek
pokojim tračkom mraza. Do ordinacije se odvezao automobilom. Primao je
pacijente i obavio vizitu u bolnici. Ručao je s kolegom, doktorom Richardsom.
Primio je još pacijenata. Negdje oko četiri stigla je policija. Zna li gdje mu je
kći? I tada se pokazalo da je nestala.
Obitelj je večer provela u zajedničkom čekanju. Svaki put kad bi zazvonio
telefon ili zvonce na ulaznim vratima, srce bi im poskočilo. No ni u jednom
slučaju nije bilo novosti o Sharon. Negdje nakon ponoći uputili su djecu na
spavanje. Tada je doktor Malloy supruzi dao sedativ. Donald Malloy zagrlio je
brata i otišao kući. Otišli su i Leimbachovi. Negdje oko tri izjutra kući je otišla
i Roberta Fletcher. Moj bratić Chuck zaspao je u naslonjaču. S vremena na
vrijeme probudio bi se i promijenio položaj. Svaki put ugledao bi doktora
Malloya kako sjedi na kauču pridržavajući glavu rukama. Chuck mi je pričao
da je htio nešto reći, ali nije znao što.
Utorak je došao i prošao bez novosti. Djeca Malloyevih i Leimbachovih ostala
su kod kuće i nisu išla na nastavu. Doktor Malloy otkazao je dogovorene
obveze i prebacio ih doktoru Richardsu. Otišao je u Gradsku vijećnicu i potom
u Potterville. Vidio je kada su priveli Houarija Chihanija i kada su ga pustili.
Dakako da je znao da je Chihanijev Citroen viden u ulici Adams. Nekolicina
televizijskih novinara pokušala je s njim razgovarati, no zapovjednik Schmidt
dodijelio mu je u Gradskoj vijećnici prostoriju u kojoj ga nitko nije smetao.
Kroz prozor je vidio kako privode Aarona, potom Jessea i Shannona Levinea,
Harriet Malcomb i ostale, čak i Barryja Sandersa. Neke je poznavao. Barryja
je liječio od raznih prehlada i niza manjih boljetica, jer je Barry naslijedio
poveći dio majčine hipohondrije. I onda je doktor Malloy vidio kako ih odvode
u Potterville. Neprestano se raspitivao o tome ima li kakvih novosti, no
novosti jednostavno nije bilo.
Najmanje stotinu muškaraca i žena, dobrovoljaca i pripadnika državne
policije, pretraživalo je polja u blizini ulice Adams. Doveli
su i pse i radi mirisa im dali razne Sharonine odjevne predmete. Nisu pronašli
ništa. A to je samo pojačalo nagadanja o tome kako je Charon netko odvezao
automobilom. Susjedi koji su već odgovorili na pitanja o tome jesu li što
primijetili ponovno su podvrgnuti ispitivanjima. U televizijskim i radijskim
vijestima tražile su se informacije o Sharon Malloy. Javilo se nekoliko osoba
koje su uočile Sharon na biciklu, no nitko zapravo nije vidio da se nešto i
dogodilo.
' Doktor Malloy pomogao je pri pretraživanju polja, a njegov je brat Donald u
potragu pošao s njim. Donald je plakao. Lice doktora Malloya bilo je
nepomično i ispijeno. Koračali su medu niskim raslinjem, rame uz rame.
Donald je imao štap kojim je razmicao grane i pridizao razne stvari. Kada se
smračilo, obojica su se vratili u Gradsku vijećnicu. Ondje su doznali da su
članovi ID-a optuženi za van
' dalizam i pušteni na temelju obećanja o pojavljivanju pred sudom. Doznali
su da je Aaron u zatvoru u Pottervilleu, ali da nije optužen ni za što od onoga
što bi imalo veze sa Sharon. Percy je u jednoj fazi razgovarao sa svim
pripadnicima obitelji Malloy i Leimbach. Negdje oko osam sati doktor Malloy i
njegov brat vratili su se u liječnikovu kuću. Dvojica mladića vratili su se sa
sveučilišta i tako je još jedna
, večer provedena u čekanju. Chuck Hawley ponovno je spavao u naslonjaču.
Doktor Malloy proveo je noć na kauču.
"Činilo se da uopće ne spava", rekao mi je Chuck. "U svakom slučaju, kad
god sam ga pogledao, bio je budan."
U srijedu su se pojavile novosti o raznim situacijama u kojima je primijećena
Sharon. Viđena je u New Yorku. Viđena je u Albanyju i Rochesteru i Buffalu i
Syracuseu. Viđena je kako korača nekim seoskim putem u blizini Plattsburga.
Svaka nova informacija sa sobom je donosila pravu provalu optimizma koji bi
iščezao kada bi se utvrdilo da je dojava bila lažna. 5vako novo razočaranje
bilo je još neugodnije od onoga prethodnoga. A svaka takva sljedeća novost
dočekivana je sa sve manje i manje nade.
Aarona su pustili iz zatvora u Pottervilleu i vratili ga u Aurelius. Chihanija su
drugi put priveli u Gradsku vijećnicu i ponovno ga pustili. U srijedu poslije
podne o Sharon je već pristizalo toliko informacija - odreda netočnih - da su
se na telefone morali početi javljati dobrovoljci. Njezine fotografije nalazile su
se posvuda.
Te se večeri doktor Malloy vratio kući i Malloyevi, Leimbachovi Donald u
dnevnoj su sobi pono~rno iščekivali novosti. Chuck
..~~:._- _
Hawley još je jednom proveo noć u naslonjaču. Doktor Malloy ostao je na
kauču, pokraj telefona, no te je noći, prema Chuckovoj priči, nešto malo
odspavao.
U četvrtak se pojavio Independent s izjavama Houarija Chihanija. "Možda je
nekamo otišla svojevoljno", glasila je njegova objavljena izjava. "Silovatelj je
žrtva jednako koliko i osoba koju siluje... Razlog zbog kojeg siluje važniji je
od samoga silovanja."
Doktor Malloy pročitao je razgovor i samo odmahivao glavom, nikako ne
uspijevajući shvatiti takav način razmišljanja.
Na naslovnoj stranici objavljena je Sharonina fotografija, ona na kojoj je
stajala kraj garažnih vrata i držala rukavicu za baseball. Igrala se lopticom za
baseball s bratom Frankom. Fotografiju je snimio doktor Malloy. Objavljeni su
razgovori sa Sharoninim prijateljima iz razreda. "Ona je najdivnija prijateljica
koju sam ikada imala", rekla je Joyce Bell. "Nikada se nije ljutila, uvijek se
smijala", izjavila je Meg Shiller. "Ne bih rekao da mi je bila najbolja učenica",
rekao je Lou Hendricks, koji je Sharon predavao društvene predmete, "no
bila je jedna od najboljih i svakako je bio užitak imati je na satu."
Navedene su i izjave članova Sharonine obitelji. "Nemamo pojma što se
moglo dogoditi", rekao je njezin brat Frank. "Kada sam je vidio u ponedjeljak
ujutro sve je bilo u redu."
"Ako joj je netko nekako naudio", rekao je njezin stric Donald, "u tom
slučaju, ne znam, volio bih ga ubiti. Ona je svetica, predivna djevojčica."
Navedene su i ove riječi male Millie: "Hoću da se seka vrati." Franklin je
razgovarao i s kapetanom Percyjem. "Trenutačno na slučaju rade stotine
policajaca. Traže je tisuće ljudi. I dalje se nadamo da će se negdje pojaviti."
Oko Aureliusa je bilo puno otvorenoga prostora koji su pretraživale stotine
ljudi: jedinice skauta, pripadnici Nacionalne garde9, dobrovoljci. Skupine
učenika mogle su se vidjeti kako istražuju šume i okolna polja. Obje obale
rijeke Loomis pretražene su od Hamiltona do Nonwicha. Ljudi su pretraživali
zaštićeni park Henderson, obližnja jezera i kamenolom. Učenici nisu pohađali
nastaw kako bi pomogli, no nitko nije razmišljao o tome kako bi ih zbog toga
trebalo kazniti. Nekako se držalo, a ta zamisao zasigurno je bila tek fantazi
y Otprilike poput nekadašnje Teritorijalne obrane u nas.
ja, kako će, budu li svi ulagali zajednički napor, Sharon pronaći živu i zdravu.
A pretraži li se svaki centimetar okruga, posve će je sigurno negdje pronaći.
Čak se i taj izraz "svaki centimetar" ponavljao unedogled, kao da je nje~ovo
nekorištenje nekako značilo ne pridržavati se pravila magije. Cinjenica da je
Sharon nestala tako posve bez traga, isparila, kako je to opisao Ryan,
otvarala je prostor za mogućnosti iz svijeta magije. Prije nego što se sve
završilo, zatražena je i pomoć medija i osoba koje su bile na glasu kao
iscjelitelji. Čini mi se da je u jednoj fazi doveden i neki rašljar, premda to nije
učinio nitko iz obitelji, kao ni od vlasti.
Sharonin nestanak imao je još jednu posljedicu: od srijede su se u vrijeme
početka i svršetka nastave počele stvarati male prometne gužve. Mnoga
djeca pješače ili se voze biciklom; sada je većinu njih netko vozio. Nešto se
dogodilo Sharon Malloy. Tko je mogao reći da se to isto ne može dogoditi i
nekome drugome? Zapovjednik Schmidt angažirao je još dvojicu policajaca, a
posvuda su se mogle vidjeti i patrole državne policije.
U onom istom broju Independenta u kojem su objavljene one nesretne izjave
Houarija Chihanija, izišao je i članak o tome kako su članovi ID-a optuženi za
vandalsko ponašanje na groblju Homeland u kolovozu. To nije nimalo
pridonijelo njihovoj popularnosti. Jason Irving ispisao se s fakulteta i vratio
roditeljima u Kingston. Dakako, za to je morao dobiti policijsko dopuštenje.
Ostali nisu posve iščezli, ali su nastojali na sebe ne svraćati pozornost.
Iznimke su bili Houari Chihani, čiji se crveni automobil i dalje vidao u gradu, i
Aaron McNeal, koji nije nimalo promijenio navike.
Policija je i dalje nastojala utvrditi gdje je Aaron bio onog ponedjeljka poslije
podne i navečer. Govorilo se o sudskome saslušanju, tako da bi se Aarona, u
slučaju da odbije otkriti što je u to vrijeme radio i gdje je bio, moglo kazniti
zbog nepoštivanja suda. Pouzdano znam da je okružni tužitelj radio na tome.
U subotu poslije podne Sadie mi je pomagala skupljati lišće na travnjaku pred
kućom. Pazio sam na nju jer je Franklin radio.
"Aaron nije imao nikakve veze sa Sharoninim odlaskom", rekla mi je. Na sebi
je imala crvenu jaknu, a kosa joj je bila raspuštena.
"Zašto to misliš?"
"Jer je nije poznavao, a čak i da jest, ne bi je oteo. On nije takav." "Kakav?"
Tada sam već prestao grabljama skupljati lišće.
"Nije osoba koja bi otela dijete."
"A kakve su to osobe?" Nisam kanio zadirkivati Sadie; zanimalo me što će
reći.
"Podli. Aaron nije podao."
"Što misliš, što se dogodilo Sharon?"
"Znaš kako ljudi kradu pse da bi ih prodali laboratorijima? Možda se nešto
takvo dogodilo i Sharon. Možda ju je netko oteo zbog nekakvog pokusa. Ali,
znaš što?"
"Što?" "Stalno mislim kako bi bilo bolje da je mrtva, jer ako nije, onda je
netko vjerojatno muči."
"Možda se pojavi živa i zdrava", primijetih. Sadie me prijekorno pogleda. "Ne
vjeruješ u to."
19
Energičnu narav Franklina Moorea Sharonin je nestanak doveo na veliku
kušnju. Ono čemu je dotada posvećivao pedeset sati na
tjedan sada je radio sedamdeset sati. Osim obveza povezanih s
Independentom, izvještavao je i za novine iz Kingstona, Romea,
Binghamtona i Albanyja, pišući članke o nestaloj djevojci. Kada bi novinari i
televizijske ekipe iz drugih gradova dolazile u Aurelius, razgovarali bi s
Franklinom i računali na njega kada je bila riječ o informacijama i
upoznavanjima s odgovarajućim osobama. Ne znam je li tolika njegova
zaposlenost Sadie padala teško, no svakako je provodila više vremena s
gospođom Kelly i kod mene. Držao sam se kao da zbog toga negodujem, no
zapravo sam uživao. Dopuštao sam joj da sastavlja jelovnik i često smo jeli
makarone sa sirom. S mojim je konzerviranim životinjama provodila toliko
vremena da su njihove staklenke dobile stalno mjesto na kuhinjskome stolu.
Svakog jutra tako me dočekivao nujan pogled kravljih očiju.
Osim službene istrage koju je vodio kapetan Percy, u ukupnim su naporima
sudjelovale i druge skupine - crkvene udruge, skauti, i udruga ratnih
veterana. Skupina crkvenih duhovnjaka fundamentalista bila je osobito
aktivna. No tijekom drugoga tjedna, osnovana je veća skupina koja se
nazvala Prijateljima Sharon lVIalloy. Ova je udruga zamijenila i, u pojedinim
slučajevima, apsorbirala manje skupine. Distribuirala je plakate i prikupljala
novac za informacije o Sharon, te čak i više novca za njezin siguran povratak
(isprva je bila riječ
o iznosima od 10.000 i 20.000 dolara, no s vremenom su se bitno povećali).
Ta je skupina odgovarala i na pozive osoba koje su držale da imaju korisne
informacije. Većina ih je bila posve iskrena u dobrim nakanama. Vidjeli su
neku djevojku koja nalikuje Sharon ili nekog muškarca koji se sumnjivo
ponaša (obično nekoga u kombiju) i držali su da vrijedi dojaviti takvu
informaciju, premda se čovjek uvijek pita koliko ih je zapravo najviše
zainteresirano za onih 10.000 dolara. Bilo je i provokacija i zlobnih primjedbi
- poziva osoba koje su govorile o čarolijama i optuživali Sharon za moralnu
iskvarenost, o tome kako je to prljava djevojčica koja je zaslužila to što joj se
dogodilo. No takvih je poziva bilo uistinu malo.
Prijatelji Sharon Malloy tijesno su suradivali s policijom i pomagali u
pretraživanjima, dok je to što su se javljali na telefonske pozive policiji
uštedjelo puno vremena. Postali su dijelom prave mreže skupina širom
zemlje koje su upućivale i primale informacije o nestalim osobama. Ubrzo su
se širom Aureliusa počeli pojavljivati plakati s licima druge nestale djece.
Neke nije bilo već godinama, a velik broj bio ih je sa Zapadne obale.
Sandra Petoski, koja je predavala društvene predmete, bila je supredsjednica
Prijatelja Sharon Malloy, zajedno s Rolfom Porterom, voditeljem podružnice
tvrtke za trgovinu nekretninama Century 21. Porter je bio suprug Mildred
Porter, koja je radila u drogeriji Donalda Malloya, no njih su dvoje već
nekoliko godina bili razvedeni. Prijatelji Sharon Malloy nadali su se da će u
svoje redove pridobiti i Sharonine roditelje, osjećajući da bi nazočnost
doktora Malloya poslužila kao velik poticaj, no ni Allen Malloy ni njegova
supruga nisu željeli neprestanu pozornost, premda su izrazili svoju potporu.
Paul Leimbach pridružio se, medutim, organizaciji, dovevši i svog šogora
Donalda, koji je poslužio kao velika pomoć jer je nastojanjima na prikupljanju
novca za nagrade mogao pridružiti i prezime Malloy. Donald je radu u skupini
posvetio nekoliko sati na dan, pomažući s telefonima i razgovarajući s
ljudima.
Donald je bio kojih pet godina mladi od liječnika i s njim je imao
~ajedničku tu jarku irsku ertu, premda je od njega bio krupniji, zapravo
poprilično zdepast. A imao je i više kose od brata, kose iste one
žućkastocrvene boje. Imao je besprijekorno njegovane dlanove: tanke, s
obzirom na ukupne proporcije, s dugačkim, profinjenim prstima. Donald je
užasno patio zbog nestanka nećakinje; često se
mračno zamišljao i doživljavao erupcije bijesa. Kako su ovamo došG iz većih
gradova, obojica braće osjećali su se osobito prevarenima suočivši se u
malenome gradu poput Aureliusa upravo s onim opasnostima od kojih su
pobjegli. Suprug njihove sestre, Paul Leimbach, koji se rodio u Aureliusu, nije
dijelio tu njihovu tjeskobu, premda je volio nećakinju i bio užasno uznemiren.
Franklin je redovito razgovarao s Donaldom i dovodio mu i novinare iz drugih
gradova. Njegov bijes rezultirao je dobrim člancima i on je često hvalio
guvernera Patakija zbog toga što je na području savezne države New York
ponovno uveo smrtnu kaznu. I doista, činilo se da zatvorska kazna, čak i
dugogodišnja, ne može biti dovoljno teška za osobe koje otimaju djecu.
Donald je u izlog svoje drogerije postavio divovsku fotografiju svoje
nećakinje, dimenzija najmanje dva i pol puta metar i pol - istu onu snimku na
kojoj je Sharon stajala pred garažom s rukavicom za baseball - i premda
drogerija nikako nije bila i sjedište Prijatelja Sharon Malloy, zbog te je velike
fotografije postala svojevrsnim središtem zanimanja, tako da su se ondje
katkada viđali i ljudi koji su je fotografirali. Harry Martini, naš ravnatelj, rekao
je kako ta divovska slika nije naškodila ni poslu Donalda Malloya, no tu
njegovu primjedbu svi su smatrali ciničnom. Knjigovodstvena tvrtka Paula
Leimbacha takoder je imala ured u središtu grada. I ondje je Sharonina slika
bila u izlogu, premda je tu bila riječ o uobičajenom plakatu dimenzija
dvadeset tri puta trideset centimetara.
U razgovorima s Franklinom, Donald bi izražavao svoje neshvaćanje
psihologije osobe koja može oteti dijete.
"Zašto bi netko činio takvo što?" pitao je. "Za takvu osobu ne može biti
prevelike kazne."
Donald je to često govorio stojeći za pultom u svojoj drogeriji, pultom koji je
bio ponešto povišen, tako da je on bio viši od svakoga tko bi se našao u
prodavaonici. Kao i uvijek, na sebi bi imao bijeli ogrtač s imenom izvezenim
crvenim koncem na lijevoj strani prsa, a ispod imena riječ ljekarnik. Naočale
su mu imale bezbojan okvir, a kad
god bi govorio nešto važno skinuo bi ih, držao in u jednoj ruci i rljima lupkao
po dlanu druge ruke.
Donald je Franklinu ispričao brojne priče u vezi sa Sharon: o vje
veriei sa slomljenom nogom kajoj je pamogla i izliječila je, o tame
kako je prodala više kolačića od bilo koje djevojčice u svojoj ženskoj
skautskoj jedinici, o tome kako ju je majka učila kuhati i kako je Sharon bila
zadužena za pripremu večere svake srijede; obično je bila riječ o složencu od
piletine ili svinjskim kotletima sa špinatom. Zbog takvih informacija Sharon
više nije bila tek lice s plakata i zbog njih su Prijateljima Sharon Malloy
pristigle nove količine potpore i pomoći. Sharon je bila tipična
četrnaestogodišnjakinja, te su članci o njezinim brojnim dobrim djelima i o
tome kakva je bila u kući objavljeni u Independentu naveli ljude na to da o
njoj počnu razmišljati kao o kakvoj rođakinji. Pam Larkin, blagajnica u banci
Fleet, nekoliko mi je puta dala do znanja kako je Sharon upravo poput
njezine sestre Betsy, koja se prije deset godina odselila u Kaliforniju i koja
sada živi u Bakersfieldu. Idealiziranje Sharon, ako to tako mogu nazvati,
uvelo ju je u brojne obitelji i podignulo razinu boli i potpunog
nerazumijevanja zločinačkoga čina. Činilo se da se svi sjećaju neke
četrnaestogodišnjakinje poput Sharon koja im je bila važna, tako da je
udarac koji je prouzročio njezin nestanak utjecao na sve.
Objavljujući takve članke, Franklin je držao da ispunjava svoju novinarsku
dužnost. Njegov je posao bio prenositi informacije, no njegovi su čitatelji
zapravo dobivali umanjenje i iskrivljavanje onoga što se doista dogodilo.
Moguće je da sam se ovime našao na nesigurnom terenu, no idealiziranjem
Sharon i opisivanjem njezina nestanka toliko crno-bijelom tehnikom,
Franklinovi su članci na ljude djelovali tako da su i oni počeli razmišljati u
crno-bijelim kategorijama. U zbornici sam čuo Franka Phelana, nastavnika
povijesti, kako govori da su u devetome stoljeću Britanci, kada bi uhvatili
kakvog Danca u pljački, takvome prijestupniku oderali kožu i pribili je na
crkvena vrata. Isto to, ustvrdio je, trebalo bi učiniti i s onim tko je oteo
Sharon, tko god to bio. To što je ta osoba mogla biti bolesna, luda ili nekako
drukčije hendikepirana, nije značilo ništa.
No to je bilo više od dužnosti, više od obična posla: Franklina je njegov poziv
posve zaokupljao. To nije bio tek tip koji živi u kući do vas sa svojim
sumnjama, bolima i ambicijama. On sam postao je vlastitim poslom. I ja sam
slično osjetio kao nastavnik biologije: to da me posao može toliko zaokupiti
da ona nesavršena strana moje ličnosti, ta nepouzdana strana, jednostavno
nestaje i ja postajem onim što sam izabrao za svoju ulogu. Bilo bi pogrešno
reći da je Franklin bio manje vrijedan čovjek, no ono što se događalo u
našem gradu sve mu je više omogućavalo da se mijenja i sve više se uklapa
u vlastitu definiciju novinara. Možda sam upravo to vidio i u kapetanu
Percyju i doktoru Malloyu: životni poziv bio ih je posve obuzeo. Oslobadao ih
je tereta osobne obveze - odluke je donosio njihov poziv.
Bilo mi je neobično što Franklin ostavlja Sadie samu neposredno nakon što je
jedna djevojčica nestala, no nije bila riječ o njemu, nego o njegovu pozivu. A
time što se pretvorio u svoj poziv, suočavao se sa svojim strahovima. U
onom starom kaputu od ovčje kože i irskom šeširu, u neprestanoj žurbi i s
notesom u ruci, s neurednom kosom i nezategnutom kravatom - odavao je
čovjeka koji zrači poznavanjem pozadine svih činjenica i odražavao odlike
novinara iz maloga provincijskoga grada. A u takvim situacijama čovjekova
ranjiva mjesta i strahovi mogu naoko nestati.
Početkom listopada svi u okrugu već su znali da su Chihanija i članove ID-a
ispitivali u vezi sa Sharoninim nestankom. To je stvorilo nelagodnu atmosferu
i, kao što rekoh, roditelji Jasona Irvinga odlučili su da je najbolje ispisati ga
sa studija i odvesti natrag u Kingston. Franklin je, dakako, snosio određenu
odgovornost za tako pojačanu pozornost. No i Syracuse Post Standard je
objavio članak o Chihaniju i ID-u, a nekoliko je novina pisalo o vandalskom
ponašanju na groblju, kao i o dvjema eksplozivnim napravama koje je
postavio Oscar Herbst. Novine imaju potrebu uspostavljanja uzročnih veza i
tako su tvrdile, ili možda samo navodile kao mogućnost, da je sve to
počinjeno s predumišljajem, kao dio velike ID-ove zavjere. A uspjeli su doći
do gradskih dužnosnika, pa čak i pripadnika policije koji su di~elili takve
stavove, premda Ryan Tavich i kapetan Percy nijednqm nisu javno govorili o
toj skupini.
Ljudi ne vole nerazvrstane informacije i stoga su te djeliće pove~ zali u
teoriju o zavjeri koja je nastala Chihanijevim dolaskom protekle godine.
Najumjereniji zagovornici te teorije na ID su ukazivali kao na marksističku
skupinu koja prihvaća marksističke teorije. Oni radikalniji na ID su gledali kao
na skupinu koja raspiruje pobunu i čini anarhistička djela. Takvi su l~udi
vidjeli jasnu povezanost događaja, liniju koja je od Chihanijeva dolaska vodila
do Sharonina nestanka. Štoviše, Prijatelji Sharon Malloy došli su do
fotografija Chihanija, Aarona, Oscara i ostalih i uputiIi ih u ostale đijelove
zemlje u kojima je bilo otmica. S njima su poslali čak i fotografiju crvenog
Citroena. Neki je tip na Spencerovoj benzinskoj postaji Texaco
uočio i vezu između boje Chihanijeva Citroe'na i činjenice da nečastivi nosi
crvenu odoru. Nekoliko puta već mi je na vrhu jezika bila primjedba o tome
da se to može reći i za Djeda Božićnjaka, no ipak mi se učinilo da je
pametnije šutjeti. Bila su to neizvjesna vremena i da su Ijudi pomislili kako se
izrugujem općeprihvaćenoj teoriji, i ja sam se mogao naći pod sumnjom.
Paula je pripadala onima koji su strahovali od daljnjeg razvoja događaja i s
vremenom je počela osjećati sve veću užasnutost. Znala je za bratovu
nepopustljivost i njegovu potrebu za izazivanjem. A možda je pretpostavljala
i kako je njegovo trenutačno ponašanje u nekakvoj vezi sa smrću njegove
majke, kao da grad smatra odgovornim za njezino ubojstvo. S obzirom na
Aaronov karakter, Franklinovo strastveno izvještavanje, reakcije građana i
aktivnosti Prijatelja Sharon Malloy, Paula je, moguće, i predvidjela gdje će se
te linije ponašanja sastati, a to ju je, moguće je, užasavalo.
Primjećivala je i kako se ljudi odnose prema njoj zbog toga što je Aaronova
sestra. U prodavaonicama i na ulicama osjećala je određenu hladnoću i
opažala da Ijudi koji su nekoć s njom razgovarali to sada više ne čine. Bila je
lijepa žena iznimna šarma i energije; srdačna prema drugima, a oni su prema
njoj najčešće izražavali jednako tople prijateljske osjećaje. Sada se sve to
promijenilo. Svake večeri izvodila je psa u tri kilometra dugu šetnju gradom.
Redovito se susretala s istim ljudima i s njima razmjenjivala pokoju riječ. No
Ijudi su sada s njom prestali razgovarati i zbog toga je počela osjećati
nelagodu. Promijenila je raspored te je psa izvodila u različito vrijeme,
odabirući druge ulice.
Čak i kao savjetnica za profesionalnu orijentaciju pri sveučilišnoj studentskoj
službi, bila je svjesna promjene. Studenti se prema njoj nisu odnosili drukčije,
no osjećala je određenu hladnoću ili znatiželju profesora i osoblja - ljudi iz
Aureliusa kojima je grad bio važniji od sveučilišta. Paula je osjećala da je
promatraju s neodobravanjem ili samo pokazuju na nju kao na Aaronovu
sestru. Pam Larkin u banci Fleet jedva je pokazivala i najosnovnije elemente
pristojnosti, dok se Lois Schmidt, šefica odjela s voćem i povrćem u
Wegmansu, jednostavno udaljila kada joj je Paula postavila neko posve
nedužno pitanje o salati. Paula je znala da, kada se ljudi prema njoj odnose
tako, njezin brat i ostali članovi ID-a prolaze neusporedivo gore.
"Ovo je mali grad", govorio bi joj Franklin kada bi mu ona pričala o tome.
"Ljudi se lako uzbude."
Bila je to loša strana njihove veze - koliko god se voljeli: to što je on, kao
novinar, najčešće izražavao očite istine, dok je ona, kao psiholog, očitim
stvarima prilazila s nepovjerenjem. Sjedili su na kauču u dnevnoj sobi Pauline
kuće, kuće koju je unajmila od oca. Kauč je bio poprilično izlizan, s uzorkom
plavih i grimiznih cvjetova. Taj kauč Patrick i Janice kupili su nedugo nakon
vjenčanja, prije dvadeset pet godina.
"Muči me to što ljudi donose zaključke tako naprečac", rekla je jednom Paula.
"A situacija se samo pogoršava sa svakim novim danom bez novosti o
Sharon."
"Aaron mora reći gdje je bio onoga dana", reče Franklin.
"Tvrdi da to nema nikakve veze sa Sharon."
"Može reći što god hoće", reče Franklin, "ali ljudi mu neće vjerovati."
"Razgovaraj još s njim. Bojim se onoga što bi se moglo dogoditi." Franklin je
pokuša utješiti tonom svoga glasa. "Sharon će se negdje pojaviti ili će policija
pronaći osobu koja ju je otela i sve će tada prestati. Ljudi će zaboraviti na
ID."
"To je ono u što bi želio vjerovati," reče Paula. "Jesu li pronašli onoga tko je
ubio Janice? Ljudi su uznemireni, a sa svakim novim danom pritisak je sve
veći. Pogledaj samo nas - više se gotovo uopće ne viđamo."
Franklin je uhvati za ruku. "U posljednje vrijeme imam puno više posla, a tu
je i Sadie. Ne mogu je ostaviti samu."
"Sadie", reče Paula kao da želi reći još nešto. No ipak je samo zašutjela.
zo
Franklin i Aaron sjedili su u Aaronovoj dnevnoj sobi. Bila je srijeda prije
podne, četvrti dan listopada. Od Sharonina je nestanka
proteklo više od dva tjedna. Aaron elastičnom vrpcom učvrsti rep na zatiljku.
"Ništa od ovoga nije za objavljivanje", reče.
Franklin prestane prelistavati svoj notes i odloži ga na stol. "To mi je jasno."
"Govoriš o uzrocima i posljedicama. Nema tog uzroka koji ujedno nije i
posljedica."
"I tako do Velikoga praska, pretpostavljam."
"A što je bio njegov uzrok?" upita Aaron napola ozbiljno. "Želim samo reći đa
dolazak Houarija Chihanija u Aurelius nije ništa prouzročio. On je najviše
mogao biti tek katalizator, i to u slučaju nekolicine studenata."
Franklin kihne, a potom iz džepa sportskoga sakoa izvadi rupčić. Posljednjih
nekoliko dana mučila ga je prehlada s glavoboljom i osjećajem nadraženosti
u prsima. "Onda, gdje si bio u vrijeme kada je Sharon nestala?"
"Dogovorili smo se da nećemo o tome", reče Aaron.
Aaron je sjedio u naslonjaču pokraj prozora i sunce mu je u sobu dopiralo
preko ramena. Franklin je sjedio na kauču, koji je bio deformiran i prenizak.
Na suprotnome zidu nalazio se crveni Zapatin
poster. Ispod njega ormarić pretrpan knjigama, medu kojima, medutim, nije
bilo drugih romana osim Plodova gnjeva i Džunglelu.
"Pokušavaš shvatiti što se dogodilo", reče Aaron, "proučavajući tragove tih
dogadaja. To je kao da nasl:ojiš naučiti nešto o slonu proučavajući tragove
njegovih nogu."
"A ti bi da se vratim do slonova rodenja? Govoriš kao Chihani."
"Od njega sam puno naučio." "Na primjer?"
"Zamisli dva krajobraza", reče Aaron. Dok je govorio, raspustio je kosu, a
onda ponovno svezao rep. "Prvi je nekakvo polje potkraj proljeća: evijeće,
sve raste. Zečevi trekaraju uokolo. Leptiri lete od cvijeta do cvijeta. Sve je
puno ptica: crvendaća, sjenica, crvenokrilih kosova, možda i pokoji fazan.
Poljem prolazi i jedan svizac. Jabuke su procvjetale, a ptice se gnijezde na
njihovim granama."
"Kao u Waltu Disneyju", reče Franklin. "Upravo tako."
"A drugi krajobraz?"
"Jednak je kao prvi, ali mu dodajemo mačku, lisicu, zmiju i jastreba."
"I što time želiš reći?" upita Franklin. Aaron mu je bio dao čašu narančina
soka i on iz nje sada otpije gutljaj.
"Prvome se krajobrazu ljudi nadaju, voljeli bi misliti kako žive u takvom
svijetu. No, drugi krajobraz stvarno i postoji. U onome prvome ne nestaje
nikakva Sharon Malloy. To je krajobraz u kojem moja majka ne bi pala kao
žrtva ubojstva. Poteškoća je u tome što je takav svijet lažan, nestvaran.
Stvaran je samo onaj drugi. I u tome nema ničega lošega. Svijet je takav:
promjene i nasilne promjene, stvorenja se medusobno jedu, ništa nije
sigurno. Ta je radikalna nestabilnost zapravo prirodna nestabilnost."
"Chihani te naučio takvom gledanju na svijet?"
"Naučio me ne žudjeti za tim drugim svijetom, ne gledati na svijet kroz ono
što bih volio vidjeti."
"Kakve to ima veze s marksizmom?" upita ga Franklin.
~° Roman američkog pisca Uptona Sinclairea (1878.-1968.).
"Uvijek postoje nesavršeni elementi, no s nekima se čovjek može nositi, a s
nekima ne. U vezi sa starenjem ne mogu poduzeti ništa; ali u vezi s
neravnopravnošću i zlouporabama vlasti mogu."
Franklin izvadi rupčić i ispuše nos. Znao je da zbog novinarskog poziva
postavlja pitanja ne radi stjecanja odredenoga znanja nego radi informacija,
te da informacije želi ne radi svog vlastitog života nego često radi nečega što
će napisati i potom zaboraviti. Misli li ili osjeća nešto o tome što mu Aaron
govori ili o tome zbog čega Aaron želi vidjeti svijet u kojem lisica i mačka i
zmija i sokol tragaju za svojim neophodnim užicima?
"Zašto si se vratio u Aurelius?" "Što misliš, zašto sam se vratio?" "Kako bi
otkrio tko ti je ubio majku." "To si rekao ti, a ne ja."
"I misliš da ti Chihani u tome može pomoći?"
"Može mi pomoći pri jasnijem sagledavanju situacije."
"Kakvim pretpostavkama raspolažeš u vezi s majčinom smrću?" Aaron
nakrene glavu, time Franklina podsjećajući na pticu koja
osluškuje nešto pod zemljom. "Držim da ju je ubio neki muškarac koji živi u
Aureliusu. No kakve to ima veze s onim o čemu smo dosada razgovarali?"
"Zanima me u kojoj je mjeri smrt tvoje majke utjecala na tvoj pogled na
svijet. Možda je njezina smrt prozor kroz koji gledaš na svijet."
"Znači, ako zagovaram veću ravnopravnost, uzrok je to što mi je netko ubio
majku?"
"To je pretjerano pojednostavljeno objašnjenje."
"Ako netko čita filozofske i povijesne radove, zaključuje odredene stvari o
prirodi svijeta, te zaključke zapravo je oblikovala njegova psiha, na koju je
utjecalo ono što se tom pojedincu događalo u životu, te njegovo naslijede,
koje je zapravo nastalo prije nego što je bilo što pročitao. Vjeruješ u to?"
Franklin sada pomisli kako ništa od toga neće moći upotrijebiti za članak i
kako još treba dovršiti sutrašnji broj. U sebi je vidio praznine na naslovnoj i
uvodničarskoj stranici, koje će morati popuniti tijekom poslijepodneva.
"Ne nužno."
"No, dobro," reče Aaron, "razmotrimo tvoje stajalište i što nam ono govori o
odgovornosti. Ako su tvoje reakcije na događaje sudbinski vezane za tvoju
psihologiju, tada to čovjeka oslobađa, zar ne? To znači da nisi kriv ni za
jedan konkretan događaj."
"Kakav događaj?"
"Na primjer, za smrt svoje supruge." "Umrla je od raka."
"To je, dakle, bila sudbina i ti tu nisi mogao ništa." "Nisam mogao ništa."
"Da je rak možda otkriven ranije?"
"Nije bilo nikakvih znakova o tome da nešto nije kako valja." "Ali da je bila na
pregledu?"
"Bila je na pregledu godinu dana ranije."
"A što bi bilo da je na pregledu bila šest ili čak tri mjeseca ranije?"
Franklin ne reče ništa. Iznenadila ga je nelagoda koju je osjetio. "Vratimo se
na moje ranije pitanje. Kakve zamisli imaš u vezi s majčinim ubojstvom?"
Aaronov izgled Franklina je ponovno podsjetio na nekakvu pticu. U njemu je
bilo ironičnosti koja se Franklinu nikako nije svidjela: kao da je Aaron sada
stekao osjećaj da o Franklinu zna nešto što dotada nije znao.
"A kakve bih trebao imati zamisli?" upita Aaron. "Na primjer, tko ju je mogao
ubiti?"
"Jesi li kada spavao s njom?"
Franklin se iznenadi. "Dakako da nisam."
"Zašto `dakako'? Tvoj je prijatelj Ryan Tavich s njom spavao." "On je
neoženjen."
"Misliš li da je moja majka spavala samo s neoženjenima?"
"Nemam pojma, Misliš li da ju je ubio neki oženjerta mušk~ra~?" "Ubio ju je
muškarac, neki od muškaraca koji su s njom spavali.
Zasada znam samo to. Prema tvom misaonom sklopu, sudbina joj je
namijenila smrt zbog promiskuiteta određenog njezinom psihologi
jom. Čekaj malo", reče Aaron u trenutku kada je Franklin već nešto zaustio.
"Znam da pretjerujem, no njezin promiskuitet i želja za muškarcima, o kojima
možda ne zna ništa, povećali su izglede za to da naiđe na nekoga tko će je
možda ubiti. Ja držim da ju je njezino vjerovanje u dobar svijet zaslijepilo i
onemogućilo joj da uoči mogućnost nekog takvog događaja. Da je naučila
gledati stvarni svijet, svijet zmije i lisice, bila bi opreznija i možda bi još bila
među živima."
"A Sharon Malloy?" upita Franklin.
"Djecu ne krivim zbog toga što gledaju krajobraz kojem se nadaju", reče
Aaron. "To mi se kod njih i sviđa - ta njihova umiljatost. A zato i trebaju
odrasle kako bi ih štitili. Želiš li reći da joj je sudbina namijenila nestanak?"
Franklin nije želio vjerovati u to. "Biciklom se vozila čitavim gradom; možda
je u tome bila greška. Tako se dovela u veću opasnost i stoga joj je možda
bilo suđeno nešto slično."
"Pripisuješ li pogrešku njezinim roditeljima?" "Nitko nije kriv."
"Misliš li da se takav stav može upotrijebiti da bi se opravdalo to koliko malo
vremena provodiš sa Sadie?"
Franklin sada uvidi kako nepomično bulji u ožiljak u obliku slova L na
Aaronovu obrazu. "Ne želim razgovarati o tome", reče. "Neobično je, zar ne,"
reče Aaron, "kada novinar treba odgova
rati na pitanja. Ni njemu se to ne sviđa."
Uvečer šestoga listopada, svi članovi Ispitivača desnoga, osim Aarona,
Jasona i Oscara, sastali su se u kući Houarija Chihanija. Prema Barryjevu
pričanju, razmjenjivali su informacije o svemu što im se dogada u gradu.
"Neka žena počela je vikati na Harriet u Weg
mansu, na~rala ju j~ Xunom~ Na J~55ea i Shannona YiXali Su n~ uli
ci. Profesor Chihani želio je razgovarati o tim incidentima. Rekao je da govore
o kapitalističkome sustavu i njegovoj potrebi za žrtvama. Samo što smo ovaj
put žrtveni jarci mi. Cijela je večer bila užasavajuća i žao mi je što sam otišao
onamo`"
Chihani je jasno uočavao problem i nastojao je s njime se suočiti prevodeći
ga u svijet filozofije. Te je večeri podijelio dvadesetak krafni i pet litara
jabučnog soka, što je bilo dirljivo, jer studentima nikada nije nudio ništa osim
čaja i krekera. Već i same krafne pokazale su da nešto nije u redu. Studenti
su se rasporedili po dnevnoj sobi, uglavnom sjedeći na podu. Zbog toga što
su Jesse i Shannon onako ružno postupili s Barryjem, on se smjestio što je
mogao dalje od njih. Sjedio je do Leona, osobe na koju je imao najmanje
prigovora. Leonu je krčalo u želucu i vonjao je po znoju.
"Što je žrtveni jarac?" upita Chihani.
"Netko koga se okrivljuje za tuđe grijehe", reče Bob Jenks. "Izraz potječe iz
Staroga zavjeta", reče Leon. Sjedio je na podus tri krafne pred sobom i
papirnatim ubrusom. Nedostajala je četvrtina jedne krafne, a Leon je imao
puna usta. "Levitski zakonik," reče, "treća knjiga Petoknjižja."
Chihani se tada obrati Harriet. "Koja su obilježja žrtvenoga jarca?"
"Mora se razlikovati od ostalih", reče Harriet, "čak i ako je ta razlika isključivo
posljedica slučaja, kao što je, na primjer, Barry albino. Izgleda drukčije i svi
ga gledaju kao nekoga tko ne pripada njihovoj sredini. Zbog toga je vrlo
pogodan za ulogu žrtvenoga jarca."
"Vrlo dobro." Chihani pogleda studente. "Utemeljivanjem Istraživača desnoga
postali ste drukčiji. Time što ste postali drukčiji privukli ste pozornost.
Privlačenjem pozornosti doveli ste se u položaj u kojem na sebe navlačite
krivnju u situacijama kada društvo nekoga treba okriviti. U društvu istinske
ravnopravnosti ne bi bilo potrebe za žrtvenim jarcima, Ljudi bi sebe smatrali
odgovornima za vlastite pogreške. Ne bi trebali krivnju prebacivati na druge."
No Barry je znao da to nije cijela priča. Nisu li članovi ID-a srušili spomenike
na groblju? Nije li jedan od njih postavio lažne bombe na prozore dviju škola?
Chihani je govorio o odgovornosti i tome kako se u kapitalističkome sustavu
odgovornost za pogreške prebacuje na pleća obespravljenih, dok istinska
krivnja leži u samim kapitalistima. Medutim, kako se buržoazija nada
mrvicama koje padaju sa stola viših klasa, ona i sama okrivljuje niže klase još
većom silinom, jer bi, da nema nižih klasa, krivnju ponijeli oni sami.
"Buržoazija žudi za ulaskom u više slojeve društva", reče Chihani, "jednako
kao što odani kršćani žude za ulaskom u raj. Zadaća je viših klasa održavati
te težnje."
Upravo u tom trenutku, nešto nakon devet uvečer, oglasilo se zvonce na
ulaznim vratima.
"To je Aaron", reče Harriet.
Ali na vratima nije bio Aaron. Na ulazu je stajao doktor Malloy. Barry je rekao
da je izgledao užasno. Lice mu je bilo upalo, uz vr
lo malo ostataka irskoga zdravlja. Kako su očekivali Aarona, iznenadili su se
ugledavši nepoznatu osobu. Barry je uvidio da je on jedini prepoznao doktora
Malloya.
"Čemu možemo zahvaliti..." započne Chihani, poprilično službeno.
"Zovern se Allen Malloy. Samo sam želio vidjeti kako svi vi izgledate." Stajao
je pokraj vrata i pogledom prelazio sobom.
"Zašto ste nas željeli vidjeti?" upita Chihani.
"Želio sam vidjeti vaša grješna lica", reče doktor Malloy, podižući glas.
Studenti su ga netremice promatrali. "Zašto smo grješni?" upita Chihani.
Doktor zakorači prema Chihaniju. Lice mu se zajapurilo. "Zar vam nije jasno
da moje kćeri nema?"
Chihani polako kimne. "Kao da je", rekao mi je Barry kasnije, "pomislio,
`Aha, znači vi ste taj Malloy'."
"Najdublje suosjećam s vama..." odvrati Chihani.
"Netko mi je ukrao kćer!" poviče doktor Malloy. "Kako ste mogli reći da je taj
netko više žrtva nego Sharon? To može reći samo obična budala! Samo
sadist!"
Barry nije znao na što doktor Malloy pritom misli, ali Chihani je to odmah
shvatio. "Gospodinu Mooreu rekao sam puno toga, a on je naveo samo neke
izjave. No ne bih rekao da sada želite povesti filozofsku raspravu..."
"Želim samo", reče Malloy šaptom, "da vas stigne zaslužena kazna,"
Chihanijevo lice naboralo se od snažnih emocija. "Vjerujte mi kada vam
kažem da nitko od ovdje nazočnih nije imao veze s nestankom vaše kćeri.
Postoji li bilo što čime bismo vam mogli pomoći u njezinu pronalaženju ili
učiniti nešto drugo za vas, molim vas, recite nam."
Istog tog petka uvečer Sadie je s Aaronom bila vani do deset sati. Kada se
vratila kući, otac ju je dočekao u dnevnoj sobi.
"Zabranjujem ti svaki oblik povezanosti s Aaronom McNealom", rekao joj je
Franklin. Potom je strpao ruke u džepove hlača, bojeći se da je njima ne
ščepa.
"On mi je prijatelj", reče Sadie. Aaron joj je darovao srebrnu ogrlicu sa
srebrnim koker-španijelom i ona je dodirne. Pitala se treba li je pokazati ocu,
no ipak je sada odlučila to ne učiniti.
"Što onda trebam učiniti? Zaključati te u svoju sobu'? Zar ne shvaćaš da se
bojim kako bi ti se nešto moglo dogoditi?"
"S Aaronom je sve u redu", reče Sadie. "To ne znamo ni ti ni ja."
"Ja znam."
No Sadie je poslušala oca, manje-više. Pokazalo se da sam najviše koristi
imao ja, budući da je provodila više vremena sa mnom. Tri dana u tjednu
poslije podne, nakon škole, dolazila je k meni, takoder i vikendom. Ipak, čak i
to izazvat će nemila ogovaranja.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 2:10 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Z1
Ryan Tavich otvorio je oči. Bilo je šest ujutro, ponedjeljak, devetog dana
listopada. Ryan nije trebao gledati na sat kako bi ut
vrdio da je šest. Uvijek se budio u šest, bez obzira na to kada bi otišao na
počinak. Ležao je na ledima, zagledan u strop. Uvijek je spavao na ledima.
Janice McNeal to je nazivala njegovim "mrtvačkim položajem". Vani je još
uvijek bilo mračno, no u sobu je dopiralo prigušeno svjetlo iz kupaonice.
Zbog toga mu je bilo ponešto neugodno: volio je ostavljati uključeno svjetlo
u kupaonici. Ryan se tako nekako osjećao bolje, premda je znao da
četrdesetčetverogodišnji muškarae ne bi trebao imati potrebu za takvom
utjehom.
Ryan se probudio misleći na Aarona, kao da je o njemu podsvjesno
razmišljao cijelu noć. Razmišljao je i o Janice i nekim naoko zajedničkim
odlikama majke i sina. Tada je začuo pokretanje motora u neposrednom
susjedstvu: bio je to Frank Penrose koji je pokrenuo svoj stari Pontiac
Cutlass, pripremajući ga za vožnju do Norwieha, gdje je radio za
farmaceutsku tvrtku. Ryan je već stoti put pomislio kako bi ga, kada bi mu se
i dogodilo da se sam ne probudi u šest, Frank Penrose probudio pet minuta
kasnije, jednako kao što je budio i pola susjedstva.
Ryan je potom počeo razmišljati o Arleen Barnes, prvoj susjedi Paule McNeal.
Arleen je bilo oko trideset pet godina. Suprug joj je bio kemičar u Norwichu.
Moguće je da se zvao Harold. Njih dvoje
rilSt1 iril~li djeGe. Arleen je nekoliko sati na dan radila u uredu po
ljoprivredne zadruge State Farm u Glavrioj ulici, s majkom Barryja Sandersa,
premda se odijevala, razmišljao je Ryan, kao da radi u Saksu u newyorškoj
Petoj aveniji. Ryan nikada nije bio u Saksu, no osiguravao je automobil kod
State Farm i na stražnjem odbojniku imao njihovu reklamnu naljepnicu.
Zagledan u strop, jasno je vidio jednaku takvu naljepnicu i na stražnjem
odbojniku Aaronove Toyote.
Ryan je počeo razmišljati o Arleeninoj kući, malenom zdanju sa zelenom
šindrom, uvučenom od ulice, tako da se nalazilo iza Pauline kuće. Aaron je tu
kuću vjerojatno viđao svaki put kad bi posjetio sestru. A prisjetio se i da je
Arleen bila Janiceina prijateljica. Naposljetku, neko su vrijeme bile i prve
susjede. Ryan se pokušao prisjetiti kako izgleda Harold Barnes, no uspio je
doći samo do ćelave glave i nejasne predodžbe o zdepastom liku. No Arleen
Barnes mogao se prisjetiti bez ikakvih poteškoća. Bila je to vitka i elegantna
žena koja je voljela nositi po mjeri izrađene kostime, a oko vrata marame
živih boja. Ryanu se sviđao njezin izgled. Odijevala se poput osobe čije su
spolne opcije i dalje otvorene. A izgledala je poput osobe koja redovito
posjećuje salone za uljepšavanje, onako s pomno njegovanom valovitom
svijetlosmeđom kosom. Dok je razmišljao o tome, Ryan je čak jasno
zamišljao Arleen kako izlazi iz salona Make Waves u ulici State, uza samu
Glavnu ulicu. Vlasnica mu je bila Cookie Evans, vedra i energična žena. Ryan
je to znao jer je katkada s njom izlazio, a u svakoj takvoj prilici na kraju bi
ostajao iscrpljen. Koliko god se žurio, uvijek je bio nekoliko koraka iza nje. A
neprestano je govorila, ne izravno njemu, nego preko ramena.
Ryan iziđe iz postelje, odjene trenirku i siđe u podrum kako bi se posvetio
svojim utezima. Mačka je pošla za njim.
"Imam dobru zamisao, Šefe", reče.
Punih pola sata utezi su zveckali i udarali poput kakvih starih cjevovoda.
Ryan se potom otuširao i pripravio kavu. Dok je čekao kavu, pomno je ogulio
ružičasti grejpfrut, dobro pazeći da na njemu ne ostane ni najmanji trag
bijele pokožice. Potom ga je narezao na šesnaest malenih kriški. Mačka mu
se vrzmala oko nogu, sve dok joj Ryan u tanjurić nije ulio mlijeko. Potom je
pojeo grejpfrut, popio kavu i pročitao Syracuse Post Standard. S vremena na
vrijeme pritom bi odložio novine i ponovno se zagledao u strop.
"Imaš sreće što si mačak, Šefe", reče Ryan. "Život mačaka je lakši. Čak i
ljubavni život."
U pola osam Ryan je već bio u svome Esc~rtu, na putu prema kozmetičkome
salonu. Uopće nije sumnjao u to da će Cookie biti ondje; uvijek ga je otvarala
rano. A u to vrijeme mogao bi biti i prazan. Ryan je oduvijek osjećao
određenu nesklonost prema kozmetičkim salonima. Podsjećali su ga na
svojevrsne ženske klubove - sa zastorima i mutnim staklima-mjesta na
kojima se žene medusobno povjeravaju, a što je zapravo i bio razlog
Ryanova odlaska do Cookie Evans. Zanimalo ga je što i o kome priča Arleen
Barnes.
U salonu nije bilo mušterija, no Cookie nije bila sama. Jaime Rose uređivao je
bradu pred zrcalom. Jaime je radio za Cookie. Roden i odrastao u Aureliusu,
na svijet je došao kao James Rozevicz, no frizerska mu se sreća širom
nasmiješila kada je promijenio ime u Jaime Rose. Crna kosa bila mu je
začešljana unatrag, tako da je bio viši za još pokoji centimetar. Inače je bio
mršav, koščat i imao nešto više od trideset godina. Jaime je zanat izučio u
Albanyju, premda je svima, pa tako i Cookie, govorio da se školovao u Los
Angelesu. Neko je vrijeme živio u New Yorku, no već nekih pet godina
ponovno je bio u Aureliusu. Novo ime izgovarao je po uzoru na španjolski:
Haime.
Jaime mi je kasnije ispričao kako je Cookie uvela Ryana u svoj mali ured,
gdje su se zadržali gotovo pola sata. Jaime je rekao i kako se našao u
iskušenju, kako je osjetio želju za prisluškivanjem uz vrata, no da se toga
ipak pribojavao. Policija bi u njemu izazivala nervozu. Za njegov ukus
policajci su bili odviše Ijubopitljivi. A potom, nekoliko minuta nakon osam
sati, Ryan je izišao iz ureda i napustio salon i ne pogledavši Jaimea. Jaime je
tada već radio na pramenovima gospođe McAuley.
"O čemu je bila riječ?" upitao je Jamie Cookie.
Ona je počela četkati periku koju je neka mušterija željela podignuti kasnije
tog prijepodneva. Cookie je bila tek nekoliko centimetara viša od stotinu
pedeset centimetara, točno trideset centimetara niža od Jaimea. "Ne bi
vjerovao kakvi se sve skandali dogactaju u ovome gradu", rekla mu je.
"U Aureliusu me", reče Jaime, "nikada ništa ne može jako iznenaditi,"
Ryan je pješice otišao u ured State Farm u Glavnoj ulici. Nije imao namjeru
razgovarati s Arleen Barnes, samo je pogledati. Gos- ` pođi Sanders rekao je
kako je izgubio svoje autokarte dobivene od ; State Farm, te bi želio uzeti
novi komplet, ako mu ga mogu dati. Arleen je telefonirala, smijala se i potom
dlanom pokrila usta. Na sebi je imala tamnosivu haljinu i oko vrata maramu
sa žutim i ljubičastim geometrijskim tijelima. Smeđa kosa u dva joj se vala
uzdizala s jedne
i druge strane glave, a potom se spuštala do određene točke na vratu. Imala
je i maskaru i sjenilo za oči, ali ne previše, barem za Ryanov ukus.
Gospođa Sanders dala je Ryanu novi atlas. On ponovno načas pogleda
Arleen, koja se i dalje smijala, držeći telefonsku slušalicu. Ryan je bio gotovo
uvjeren da ne razgovara s mušterijom. Zahvalivši gospođi Sanders, Ryan se
odvezao do sveučilišta Aurelius.
Ondje je dvadeset minuta proveo s Paulom McNeal, u uredu studentske
službe. S njom je razgovarao o Aaronu, a potom se vratio u Gradsku
vijećnicu. Već u devet bio je za svojim radnim stolom. Patty McClosky
donijela mu je kavu, crnu s dvije žličice šećera.
"Izgledate zadovoljno", reče ona.
Ryana je ta izjava iznenadila. Svoje je lice smatrao bezizražajnim zidom
između sebe i svijeta.
"Ima li kakvih novosti u vezi sa Sharon Malloy?" upita tada. Znao je da nema
novosti, jer bi ga u protivnome netko već pozvao pagerom.
"Kapetan Percy nazvao je i rekao da će stići u pola deset, no to mi nije
izgledalo kao hitna poruka."
Ryan polako otpije gutljaj kave. Na stolu se nalazio izvještaj Chucka Hawleyja
o tome kako je vikend proveo na službi u kući doktora Malloya i kako je
doktor Malloy u petak uvečer posjetio Houarija Chihanija. Doktor se u
njegovoj kući zadržao petnaest minuta, a potom se odvezao kući. Chuck je
kasnije upitao Barryja Sandersa što je Malloy htio. "Pitao je je li tko od nas
ukrao njegovu kćer", rekao mu je Barry.
Ryan je oćekivao da će istraga ubrzo biti dodijeljena dvojici-trojici ljudi čiji će
posao biti čekati neki novi moment u cijeloj priči. Državna policija nije mogla
na tom slučaju zadržati dvadesetak ljudi. Tako je bilo i s Janiceinim
ubojstvom, velika strka koja je na kraju presahnula ne donijevši ništa. Sada
se zatekao kako razmišlja o Ja
niceinim rukama. U vezi s njima pokazivala je taštinu, njegujući i lakirajući
dugačke nokte, govoreći o svojim kožicama na noktima. Razmišljao je o onoj
odrezanoj šaci. Lijevoj. Nikako nije mogao prijeći preko činjenice da se ta
ruka u tom trenutku nalazi na nekom posve određenom mjestu: u nekom
jarku, na nekom polju, na nekoj polici. Od te se posljednje mogućnosti
trgnuo.
U pola deset, neposredno prije dolaska kapetana Percyja, Ryan je nazvao
ured State Farm i zatražio gospođu Barnes.
"Dobro jutro, Arleen, ovdje Ryan Tavich. Imaš li stanku za kavu? Bismo li
mogli popričati pet minuta? Navratit ću u pola jedanaest. Vidimo se."
Ryan je odveo Arleen u Junior's i tada se počeo pitati je li postupio ispravno.
Arleen je bila pretjerano elegantna za Junior's i nikako se nije uklapala među
videoigre. Ryan ju je poveo za stol u stražnjem dijelu lokala.
"Želiš li i krafnu?" upitao ju je. "Svakako. Pitaj imaju li s cimetom."
Ryan je sa šanka donio dvije kave i četiri krafne s cimetom. Arleen mu se
nasmiješila. Dok je on bio za šankom, ponovo je namazala usne ružem.
Ryanu nikako nije bilo jasno kako žene mogu imati ruž na usnama i
istodobno jesti. Zbog toga im sve zacijelo ima okus po nekakvom parfemu.
Ryan je u kavu stavio dvije žličice šećera. Podigavši pogled, ugledao je Arleen
kako ga promatra s puno iščekivanja. Tada je osjetio neugodu.
"Arleen," započne sada, "u svojstvu policajca katkada sam prisiljen pitati
stvari koje u uobičajenim okolnostima nikako ne bih pitao." On sada načas
zastane, pitajući se ne govori li preglasno. Od nizova videoigara dopirali su
zvukovi elektroničkih eksplozija. Arleen ga pogleda držeći jedan prst na bradi.
"Želim samo reći", nastavi tada Ryan, "ne bih volio da se uvrijediš zbog tog
mog pitanja, jer to pitam samo kao policajac."
"Zanima te ševim li se s Aaronom McNealom?" reče Arleen. Tada se načas
nasmiješi, a lice joj se već trenutak kasnije ponovno uozbilji.
Ryan se ogleda oko sebe, kako bi utvrdio je li ih tko čuo. Farmer Lou Weber
jeo je krafnu sa želeom na udaljenosti od koja tri metra. Nije obraćao
pozornost ni na što drugo osim svoje krafne. "Zapravo", reče Ryan,
"zanimalo me upravo to."'
"Pa, ševim se", rekla je Arleen, "odnosno, ševila sam se. Nije mi se javio već
više od tjedan dana."
Ryan uzme krafnu s cimetom, a onda je ponovno odloži na tanjur. "Je li bio s
tobom onog dana kada je nestala Sharon?" "Cijelo popodne i cijelu noć."
Arleen popravi maramu koju je
nosila oko vrata. "Harold je morao ostati u Norwichu i to mi je javio odmah
iza podneva. Nazvala sam Aarona i on je do mene došao prije dva. Automobil
je ostavio na prilazu sestrinoj kući. Bilo nam je divno. Kada se Harold
sutradan oko pet vratio, već sam bila sredila kuću."
Ryan pokuša zamisliti razmjere njihovih aktivnosti. Zaključio je da bi, kada bi
to želio, i sam vjerojatno mogao posjetiti Arleen. Pritom se zarumenio. "Kako
si znala da me zanima upravo to?"
"Jer je Aaron rekao kako te zanima gdje je bio. Bojao se da bi Harold mogao
doznati za to. A meni se čini da bi Harold za to mogao doznati zbog toga što
bi to trebao doznati. To bi mu dobro došlo. Znaš, više bi cijenio ono što ima."
Ryan zausti kako bi nešto primijetio, no onda se predomisli. Umjesto toga,
upita je: "Je li Aaron rekao još štogod o meni?" "Rekao je da si ti jedan od
muškaraca koji su održavali vezu s
njegovom majkom. Dakako, ja sam to već znala."
"Govorio je o Janice?"
"Svakako. Janice i ja bile smo dobre prijateljice, no zbog toga ni približno
nemam pojma tko ju je ubio. Aarona je zanimalo s kime je sve izlazila. Ja
sam mu dala nekoliko imena, sva kojih sam se mogla sjetiti. Možda
desetorice muškaraca. Katkada smo Janice i ja izlazile zajedno, u četvero.
Znaš već, potajno."
Ryan pomisli na Aarona i Arleen Barnes kako zajedno leže u krevetu i
razgovaraju o Janiceinim ljubavnicima. No možda se nisu ševili u postelji.
Možda je Aaron poput svoje majke. Za Janice je krevet bio samo jedna od
brojnih mo~ućnosti. Ryan odmahne glavom da bi se oslobodio tih sjećanja.
"Zeliš li ti te krafne?" upita je.
"Predomislila sam se", reče Arleen. "Trebam skinuti pokoji kilogram."
Ryan uzme nekoliko papirnatih ubrusa i umota četiri krafne u dva zamotuljka.
Potom ih spremi u džepove s lijeve i desne strane. "Sačuvat ću ih za užinu",
reče.
Deset minuta kasnije, dok se Ryan vozio prema Aaronovu stanu, zaključio je
kako je moguće da je Arleen lagala, no kako je kasnije rekao Franklinu, nije
vidio razloga za takvo što. Arleen ga je pomalo uzbudila i razmišljao je o
tome da bi je jeđnom mogao nazvati, premda je znao da to neće učiniti. Nije
imao nikakvih obzira prema njezinu suprugu, no nije mu se svidalo činiti
nešto što ne bi trebao činiti u postelji nekog drugog muškarca, ponajviše
zbog toga što je i on bio ljubomoran kada se Janice sastajala s drugim
muškarcima dok je održavala vezu s njim.
Prijatelji Sharon Malloy unajmili su jedan lokal s izlogom koji je gledao na
Glavnu ulicu, a pokraj kojeg se Ryan provezao na putu do Aaronova stana. U
izlogu se nalazila velika Sharonina fotografija. Pred njim je bilo parkirano više
vozila. A onda su se otvorila vrata i na njima se pojavio Hark Powers s još
jednim muškarcem. Ryan se iznenadio ugledavši ga, iznenadila ga je
mogućnost da Hark osjeća bilo što u vezi s nestankom Sharon Malloy. Hark
se širom osmjehivao, a to je Ryana takoder iznenadilo, jer mu nije bilo jasno
što bi se to moglo nalaziti unutra, a da bi Harku moglo biti smiješno.
Ryan se parkirao ispred Aaronove zgrade, zaključao automobil i ušao.
Zakucao je, pričekao nekoliko trenutaka, potom ponovno zakucao. Trenutak
kasnije Aaron mu je otvorio vrata. Bio je u ogrtaču i papučama. Gole
potkoljenice bile su mu tanke i gotovo bez dlaka. Duga kosa spuštala mu se
preko ramena. Zakoračio je unatrag kako bi propustio Ryana.
"Zatekao si me u radnoj odjeći", reče Aaron.
Ryan se upita misli li na nešto seksualne naravi, a onda se prisjeti da Aaron
radi kod kuće.
"Osamnaestog si bio s Arleen Barnes", reče Ryan. "Rekla ti je?"
"Zašto mi to nisi ranije rekao?" "Nije mi se dalo."
"Bila je to stvar koja je policiji važna i tako si upao u nevolje."
"Ne zanima me što je policiji važno." Aaron uzme kutiju cigareta Pall Mall,
kucne prstom o njezino dno, izvadi cigaretu i pripali je. U tom trenutku začula
se voda koja se iz kotlića slila u zahodsku školjku. Ryan iznenadeno uvidi da
je u stanu još netko.
"Imam gosta", reče Aaron.
Ryan već zausti kako bi rekao nešto o tom gostu, a onda reče: "Time što
nam to nisi rekao, ometao si policijsku istragu."
"Mene vaša istraga uopće ne zanima." "Nije te briga za Sharon Malloy?"
"Briga za nju i briga za policijske poslove dvije su različite stvari. Nećete
otkriti tko je počinitelj, jednako kao što niste otkrili ni tko je ubio moju
majku. Sharon je sada već vjerojatno mrtva. Vaš je posao štititi imovinu; a ja
ne vjerujem u imovinu."
Ryan baci pogled na knjige i namještaj. Tada se upita bi li Aaronu smetalo da
mu sve to netko oduzme.
"Jesi li s Arleen izlazio zato što je bila prijateljica tvoje majke?" "Izlazio sam s
njom, kako ti to nazivaš, jer sam je želio ševiti." "Sličniji si majci nego što
sam mislio", reče Ryan.
"Misliš zato što oboje volimo seks?"
Dok je promatrao Aarona, Ryan je ponovno osjećao kako ga muči to što u
njezinu sinu vidi i Janiceino lice. Zbog toga nije bio u stanju nesmetano
razmišljati o Aaronu. A prisjetio se i Harriet Malcomb i toga kako je rekla da
ju je Aaron naputio neka spava s njim. Ryan je želio pitati Aarona o tome, no
još nije bio pripravan. Ta bi ga tema još uvijek razbjesnila.
"Ne znam što sam točno mislio", reče Ryan. Potom iziđe. Nije želio vidjeti tko
je u kupaonici. Dio njega to je želio doznati, no drugi dio nije želio unijeti još
više prepreka u razmišljanje o čitavoj situaciji. Kasnije je rekao Franklinu
kako je to mogla biti Harriet, ali i netko posve drugi.
Dok se automobilom vraćao u Gradsku vijećnicu, Ryan je razmišljao o
Janiceinu apetitu prema muškarcima. Kod nje u seksu nije bilo nikakvih
ograničenja, osim činjenice da nije voljela bol - odnosno intenzivniju bol,
budući da joj je čak i udaranje dlanom po straž. njici bilo ugodno. Katkada je
voljela masturbirati Ryanu, stišćući mu penis toliko da ga je to boljelo,
odgađajući mu orgazam tako da
bi mu sperma štrcnula što dalje. Katkada je voljela tu spermu štrcnuti sebi na
lice. Za to je govorila da je uzbuđuje više od svega. Spermu bi potom
premazivala obrazima ili čelom ili bi tražila Ryana da je razmazuje sve dok je
ne bi posve nestalo. Ryana je to i uzbudivalo i gadilo mu se. No nikada nije
bio s nekom drugom ženom, ni prije ni poslije Janice, koja je strastveno
voljela takve aktivnosti.
Hark Powers prvi je ustvrdio da onaj ožiljak u obliku slova L na Aaronovu
obrazu simbolizira Lucifera, kao da je Lucifer Aa
ronu podario osobitu vrstu istetoviranoga znaka, proglašavajući ga tako
svojim štićenikom. Ubrzo su svi ponavljali tu njegovu teoriju. Štoviše, bila je
to jedna od onih tvrdnji koje se ljudima sviđaju. Pojašnjavaju svijet. Dakako,
to se uvijek ponavljalo kao svojevrsna šala, no nekima je to bilo manje šala
nego ostalima.
Osobe koje vole zlostavljati i zastrašivati druge u sebi nerijetko imaju i
određenu sentimentalnu crtu. Ne vole vjerovati u zloćudnost
k~o nešto što postoji iskljućiuo zbog sebe same. 5voju želju z~ l~d~r~
njem i nadziranjem vole pripisivati nekom višem cilju. To je običan izgovor,
no takvoj osobi omogućuje da u svojem osjećaju moći uživa uz manje
krivnje. Na taj način sebi može govoriti i kako žrtvu udara ne zbog toga što
voli udarati nego i zbog toga što je žrtva zavrijedila kaznu. Takav je bio i
Hark Powers.
Mene, za razliku od Ryana Tavicha, nije iznenadilo to što se Hark angažirao u
društvu Prijatelja Sharon Malloy. Poput mnogih drugih, vjerovao je da je
osoba koja je otela Sharon, tko god to bio, samo prolazila kroz grad, premda
je usto bio posve siguran i da je ta osoba na neki način povezana s
Houarijem Chihanijem i Ispitivačima desnoga. Harka je silno razjarilo to što je
netko iz ID-a postavio bombe na prozore dviju škola u Aureliusu, a užasno ga
je razljutilo i oskvrnuće groblja Homeland. Ondje je bila pokopana i Harkova
obitelj,
tako da ga je to osobito pogodilo. Neprestano je razmišljao o srušenim
nadgrobnim pločama, a ta slika u njegovim je mislima u svakom trenutku bila
svježa i užasna. Ili je to tako barem prikazivao kada bi o tome pričao u
Budovu lokalu. "Ateisti", tako je Hark nazivao IDovce, premda se samog
Harka rijetko viđalo u crkvi.
Hark nije bio glup, ali je bio jedan od onih mladih ljudi na kakve se često
nailazi u malim sredinama, koji su za sebe odabrali put neznanja. Bio je to
gotovo filozofski stav prihvaćen radi obrane od vanjskoga svijeta, a on je te
svoje naočnjake nosio s ponosom i prkosom. Na odbojniku njegova
kamioneta nalazila se naljepnica s natpisom "Kupujte američko", a na
stražnjem prozoru mala američka zastava. Na drugoj naljepnici stajalo je
nešto o tome kako treba odlijepiti hladne prste s drška svog revolvera iz čije
cijevi izlazi dim. Nije ni potrebno naglašavati kako je držao da svakome treba
omogućiti posjedovanje oružja. S druge strane, za njega se govorilo da je
dobar mehaničar, a znao je biti i dobra srca: često je pomagao na očevoj
farmi, koju je vodio njegov stariji brat. Time ga ne želim osloboditi krivnje,
no jednako tako ne bi bilo pravedno ni samo tako ga odbaciti kao defektnog.
S nepovjerenjem je pristupao svemu što je dolazilo izvana. Nije osjećao
antipatiju samo prema Houariju Chihaniju, antipatično mu je bilo čitavo
sveučilište. A činjenica da se Aaron školovao u Buffalu bila je samo još jedan
njegov minus.
Dakako, Hark je mrzio Aarona i zbog onoga što mu je ovaj učinio s uhom. No
u godinama koje su protekle od tog događaja došlo je do niza novih povreda
koje su kod Harka održavale svježinu sjećanja na Aarona. Primjerice, ona
mlada žena koja je bila u Aaronovoj kupaonici u vrijeme Ryanova dolaska
nije bila Harriet Malcomb, nego Jeanette Richards, pomoćnica upravitelja
robne kuće Ames. Lice joj je izgledalo ponešto obično, no tijelo se odlikovalo
upravo dramatičnim oblinama. Poteškoća je bila u tome što je cijele jeseni
hodala s Harkom Powersom. A onda je on doznao da se ona vida i s
Aaronom. U gradu poput Aureliusa - gdje osim televizije ima vrlo malo oblika
zabave - romantika i melodrama poprimaju pretjerane razmjere. Činjenica da
je Harkova djevojka videna kako ulazi u Aaronovu zgradu i izlazi iz nje,
pokrenula je lavinu telefonskih poziva. Hark je ponudio pomoć Prijateljima
Sharon Malloy svakako i zbog toga što ga je uznemirio Sharonin nestanak, no
tom je društvu pristupio i zbog toga što se njegova djevojka vidala s
njegovim neprijateljem.
U prodavaonici koju je unajmilo društvo Prijatelja Sharon Malloy, Hark se
javljao na telefonske pozive, otvarao poštu i lijepio omotnice. Sudjelovao je i
u nekoliko potraga. Kako je imao stalan posao u salonu automobila Jacka
Morrisa, vrijeme koje je posvećivao Prijateljima bilo je ograničeno na desetak
sati tjedno. Sharonin stric, Donald Malloy, i tetak, Paul Leimbach, često su
dolazili u taj lokal, a Hark bi tada bio uz njih poput kakva počasnog stražara.
Svoju snagu stavio je u njihovu službu. S radošću im je obavljao sitne
poslove, kao da zbog te svoje povezanosti s njima stječe osobitu važnost.
Hark je bio krupan muškarac mjesecolika lica. Držao se nekako ironično,
šaljivo, što je ukazivalo na činjenicu da zna nešto više od ljudi oko sebe i da
ga nije moguće prevariti. Donaldu Malloyu i Paulu Leimbachu bio je
simpatičan. Smatrali su ga jednim od najboljih dobrovoljaca, premda sam
uvjeren u to da nisu imali pojma o tome koliko bi opasnim instrumentom
mogao postati.
Hark je počeo motriti Aarona i ostale. A imao je i svoje pajdaše, sitnije
nasilnike čiju je pomoć priskrbio. Katkada, kada bi se Chihani dovezao do
Wegmansa radi tjedne kupovine, netko od njih bi ga slijedio. Harku i
njegovim prijateljima bilo je jasno da Aaron zanimna policiju i zbog stvari
koje nemaju veze s optužbom za vandalizam na groblju Homeland. Stoga su
na svoje postupke gledali kao na nešto što je u interesu pomaganja policiji,
jednako kao i njihov rad u društvu Prijatelja Sharon Malloy.
Hark bi s vremena na vrijeme pratio i Barryja Sandersa, premda mu se ovaj
toliko gadio da mu čak ni ime Čovječja Ribica nije bilo dovoljno pogrdno.
Hark mu nije dao novo ime, samo naziv: ružičasto govno. Harku je bilo jasno
da ga se Barry užasno boji, zbog čega je takvo beznačajno zlostavljanje
poprimilo obilježje užitka. A činjenica da se Barry bojao, pokazivala je da
osim Harka ima i drugih razloga za strah, što je značilo da je nešto skrivio.
Moguće je da Hark nije znao da je Barry homoseksualac, no više se puta
svojski potrudio da bude neugodan prema Jaimeu Roseu. U Aureliusu je bilo
nekoliko homoseksualaca, no Jaime Rose jedini je tako očito pripadao toj
skupini, premda nije nosio natpis koji bi govorio o tome. S druge strane, volio
je govoriti: "Ako ti je takva priroda, onda to i pokaži". Jednom sam ga upitao
zašto se ne preseli u neki grad koji posve prihvaća zajednicu
homoseksualaca.
"To sam već učinio", rekao mi je. "Pederi su u Aureliusu tako slatki. Vole se
praviti normalnima. Zbog toga su očajni. Zgodan dečko poput mene uvijek
može naći dečka."
Hark se u slučaju Jaimea ograničio na razjarene poglede. Godinu dana ranije
Hark je primijetio Jaimea u Bud's Tavernu, te se nekoliko puta glasno
dotaknuo teme pedera. No Jaime je sve to okrenuo protiv njega. U lokal je
došao s tri žene iz Make Wavesa i njih četvero tada su zajedno došli do
mjesta na kojem je Hark sa svojim pa~jdašima stajao uza šank. "Poslušajte
ga samo", rekao je Jaime. "Cini mi se da me želi poljubiti. Želiš li me poljubiti,
Hark?" Jaime je tada napućio usne.
Nasmijali su se čak i Harkovi pajdaši. Nakon toga Hark se u javnosti više nije
obraćao Jaimeu.
Kada dođe do takvih malih incidenata, o njima se razgovara, a onda se
zaboravljaju. Tek u svjetlu drugih događaja ponovno stječu važnost. Tako je,
primjerice, bilo i s Harkovim susretom s Houarijem Chihanijem. Chihani je
tako jednom otišao u Mallyojevu drogeriju kako bi kupio bočicu aspirina. Bilo
je malo vjerojatno da je znao da je vlasnik prodavaonice Sharonin stric,
unatoč onoj divovskoj fotografiji u izlogu. Kao što sam već pokušao naznačiti,
stvarnost od krvi i mesa Chihaniju je značila vrlo malo. Mozak mu je bio
odviše zaokupljen razgovorima s preminulima, intelektualnim raspravama i
filozofskim razmišljanjima. Tog dana Donald Malloy nije bio u svojoj
prodavaonici. Chihanija je poslužila gospođa Porter.
Chihani je platio aspirin i zahvalio gospođi Porter. Uvijek je bio pristojan na
poprilično služben način. Na odlasku, vrata mu je zapriječio Hark koji je
upravo ulazio. To mi je ispričao Barry Sanders, koji se našao vani, na
pločniku. Harkov ulazak u tom trenutku, rekao mi je Barry, nije bio nimalo
slučajan. Hark je bio primijetio Chihanija i ulazak je tempirao tako da se
poklopi s Chihanijevim izlaskom.
Kako se netko našao pred njim, Chihani je zakoračio ulijevo. Hark je
zakoračio udesno. Potom je Chihani zakoračio udesno, a Hark ulijevo. Chihani
pritom uopće nije gledao Harka. Na kraju je ipak podignuo pogled.
"Oprostite", reče Chihani.
"I vi", reče Hark. Bio je niži od Chihanija, ali i širi i mišićaviji.
Chihani zakorači ulijevo, a Hark zakorači udesno. Chihani ponovno zastane.
"To činite namjerno." "Vi to činite namjerno", reče Hark.
"Prestanite s tim glupostima", reče Chihani. Potom zakorači udesno, a Hark
zakorači ulijevo.
Takvi dogadaji obično i ponešto eskaliraju. Chihani uzdigne štap i drškom
zamahne Harku pred licem. "Pustite me da prodem." Hark ispruži ruku,
naglim pokretom skine Chihanijevu beretkui baci je na ulicu.
"To je moja kapa", reče Chihani. "Zahtijevam da je podignete." Hark se
naceri. Barry potrči na ulicu i donese kapu. Chihani ponovno uzdigne štap, a
Hark ga ščepa, tako da su ga sada obojica povlačili istovremeno. Tada se
umiješala gospođa Porter.
"Ostavi ga na miru, Hark."
Hark pusti štap i Chihani zatetura unatrag. Barry projuri kraj Harka i
Chihaniju vrati beretku. Hark uđe. u prodavaonicu. Našavši se na pločniku,
Chihani se okrene da bi pogledao divovsku fotografiju Sharon Malloy u izlogu.
"Zašto je ta slika tako velika?"
"Ovo je drogerija njezina strica", reče Barry.
"Ah", reče Chihani, "sada je sve jasno." On popravi beretku, zahvali Barryju i
pođe prema automobilu.
Ja sam upitao Barryja~ "Jesi li i ti bio l~re~uo u drogeriju~"
"Nikada ne idem onamo", rekao mi je Barry. "Samo sam bio u prolazu. Hoću
reći~ uvij~l~ i~em ~ Fays Drugs u Wegmansu,"
$arry se ponovno doselio u majčinu kuću jer je, živeći sam, tako je barem
tvrdio, počeo osjećati nervozu zbog sumnji koje je ID počeo izazivati nakon
Sharonina nestanka i zbog toga što su ga optužili za vandalski čin. Kod majke
se osjećao kIaustrofobično, no pozornost koju mu je pridavala ipak mu se
sviđala. Tako je barem nekome bio središte svijeta, pa čak i ako je bila riječ o
vlastitoj majci. Ona bi ga pogledala i rekla mu: "Oh, Barry, što ćemo mi s
tobom?" Barry bi zakolutao očima i uzdahnuo, no i on je sebi često postavljao
isto to pitanje.
Kada više ne bi mogao podnijeti boravak kod majke, Barry bi često posjetio
moju kuću. Pritom naglašavam "moju kuću", a ne "mene" jer je Barry često
dolazio kako bi se vidio sa Sadie, koja mu je bila draga, osobito zbog toga što
je bila Aaronova prijateljica. U tom je odnosu Sadie bila dominantna, premda
joj je bilo trinaest godina, a njemu devetnaest, i ona bi Barryju davala
savjete i narediva
la mu, premda uvijek na Ijubazan način. Sadie je za školsku zadaću izradivala
sag s resama, a Barry bi joj pomagao. Oboje bi sjedili na podu, pletući i
šijući, dok bih ja sjedio u svom starom naslonjaču i čitao zadaće o radu u
laboratoriju. Katkada bih naložio vatru. Kasno uvečer Sadie bi priredila kakao.
Bilo je to početkom listopada. Često sam samog sebe podsjećao na lažnost
svega toga, na iluziju ugode i obiteljske topline, čak i uz tako neobičnu obitelj
kakvu smo činili Barry, Sadie i ja. Sadie je bila kod mene jer je njezin otac bio
u potrazi za osobom koja je otela Sharon i jer se bojao ostaviti je posve
samu. Barry je bio kod mene jer su ljudi držali kako ima nekakve veze s
otmicom. Naši su obiteljski užici postojali samo zbog nestanka jedne mlade
djevojke.
No u srijedu, jedanaestoga listopada, u čitavoj se priči pojavio novi moment.
Neki muškarac u Somersetu, u Pennsylvaniji, istočno od Pittsburgha, uhićen
je zbog toga što je u svoj kombi pokušao namamiti nekog desetogodišnjaka.
Zvao se Daniel Layman, a izjavio je da honorarno radi kao vodoinstalater. Bio
je neoženjen i bilo mu je nešto manje od četrdeset godina. U nevoljama se
našao i prije kojih pet godina kada je milovao nekog dječaka na pikniku na
koji su djecu poveli vjeroučitelji.
Pod pritiskom ispitivanja, Layman je priznao da je oteo još troje djece i ubio
ih. Među njima je bila i Sharon Malloy. Rekao je kako ju je namamio u svoj
kombi, odvezao je do zaštićenog parka prirode, udaljenog tridesetak minuta
vožnje, silovao je i zakopao joj tijelo negdje u šumi. Opisao je njezinu
valovitu smeđu kosu i plavi pulover. Rekao je kako je neprestano tražila svog
taticu.
Kada je državna policija u Pottervilleu primila informacije o Laymanovu
priznanju, kapetan Percy nazvao je Prijatelje Sharon Malloy kako bi im rekao
da su mu potrebni dobrovoljci za pomnije pretraživanje parka Henderson. Bio
je to najbliži park, no pedesetak kilometara južno od Aureliusa nalazio se i
zaštićeni državni park Hannible. Percy je svoje ljude uputio i u Somerset,
kako bi ispitali Laymana.
Već u petak ujutro dvije stotine muškaraca i žena ponovno je pretraiivalo
park, Policija je za potragu upotrijebila i pse i helikopter. Hark Powers bio je
na čelu odreda od dvadesetero dobrovoljaca. U petak nisu pronašli ništa,
tako da su se svi vratili u subotu. Potrazi se pridružilo još ljudi, no tijekom
cijelog vikenda nije pronađeno ništa.
Agenti koje je kapetan Percy uputio u Somerset kako bi ispitaG Daniela
Laymana u subotu su se javili s novim informacijama: Layman je opisao park
s rijekom. U parku Henderson nije bilo rijeke, no rijeka Loomis prolazila je
kroz park Hannible. I tako se u nedjelju tristotinjak tragača uputilo u
Hannible.
Ono dvoje djece za koje je Daniel Layman priznao da ih je oteoi ubio također
nisu bili pronadeni, a on je nekako približno opisao gdje je zakopao njihova
tijela. Tako su e;kipe za traženje upućene i na ta dva mjesta, jedno u blizini
Northamptona, u Massachusettsu, a drugo negdje u Vermontu. No nije
pronađeno nijedno tijelo, tako da je već početkom sljedećeg tjedna policija
počela sumnjati da Layman laže, da je lud ili želi publicitet ili je samo još
jedna duša koja je zgriješila i sada traži kaznu.
Do srijede je broj onih koji su sudjelovali u potragama u parkovima
Henderson i Hannible već premašio brojku sedamsto. Neki su u potrazi
proveli pola dana, neki i više dana. Neki su automobilima dolazili iz Utice,
neki čak i iz Syracusea. Posljedica je bila ujedinjenje ljudi kakvog dotada nije
bilo. I kako je postajalo sve očitije da je Daniel Layman lagao, tako je
ogorčenje raslo.
A onda se dogodilo nešto što je pozornost ljudi usmjerilo na drugu stranu.
~3
Uponedjeljak ujutro, 16. listopada, Chuck Hawley stigao je na posao u
Gradsku vijećnicu u pola šest. Još je bilo mračno i na
nebu su se vidjele zvijezde. Policijska postaja imala je poseban ulaz s jedne
strane zgrade i dok mu se primicao, Chuck je ugledao nekakvu kartonsku
kutiju - točnije, bila je riječ o kutiji s oznakama piva Budweiser - kako leži na
stubi pred vratima. Chuck nije mogao otvoriti vrata a da ne pomakne kutiju,
stoga ju je uzeo u ruke. Ljudi su kasnije pričali kako je taj njegov čin bio
hrabar, jer je unutra mogla biti i bomba, no rnoj bratić nije osobito maštovita
osoba, tako da mu ta mogućnost i nije pala na pamet. Rekao je da je kutija
bila lagana. Pogledao je u nju.
U postaji je dežurao Josh Riley, odnosno, spavao je za stolom, čelom
naslonjen na upijač za tintu, pokraj nekoliko omota čokoladica Baby Ruth.
Chuck je postavio kutiju na stol i otvorio je. Unutra su se, uredno posloženi,
nalazili plavi pulover, bijela bluza, traperice, djevojačko donje rublje, bijele
čarape, tenisice Adidas i crvena naprtnjača. Chuck je već gotovo počeo
otvarati naprtnjaču, no onda se predomislio. Umjesto toga, nazvao je Ryana
Tavicha, koji je, u dvadeset do šest, još spavao.
Ryan se javio pošto je telefon odzvonio tri puta, te je na drugoj strani linije
začuo uzbuden Chuckov glas. "Netko nam je upravo vratio odjeću Sharon
Malloy."
Deset minuta kasnije, Ryan je ušao u policijsku postaju, prestigavši
zapovjednika Schmidta za pet minuta. Kapetan Percy morao je doći iz
Pottervillea, te je stigao u šest i pet.
Patty McClosky, tajnica zapovjednika Schmidta, čula je za odjeću i naprtnjaču
kada je stigla na posao, u osam i petnaest, premda je u to vrijeme kutija,
zajedno sa sadržajem, već bila upućena u laboratorij državne policije u
Ithaci. Čim je pripremila prvu šalicu čaja i položila je pred sebe, nazvala je
prijateljicu Denise Clark.
"Sva je odjeća bila oprana, izglačana i uredno složena", rekla je, "čak i
čarape i donje rublje."
U devet sati Frieda Kraus nazvala je Franklina iz ureda upravo u trenutku
kada se spremao izići iz kuće.
"Chuck Hawley pronašao je jutros točno ispred policijske postaje kutiju sa
svom Sharoninom odjećom. Upravo mi se javila Denise Clark."
Franklin se zacijelo upitao kako je Denise Clark doznala takvu informaciju.
Odmah je nazvao Ryana Tavicha.
"Istina je", potvrdio mu je Ryan, "no trenutačno ne mogu reći ništa o tome."
U sljedećih sat vremena, policiju su nazvali iz novina u Utici, Syracuseu i
Albanyju, kao i s četiri televizijske postaje. Kanal 9 iz Syracusea u Aurelius je
uputio svoju ekipu koja je u deset sati parkirala bijeli kombi pred Gradskom
vijećnicom. U podne je zapovjednik Schmidt objavio da će se u tri poslije
podne održati konferencija za novinare.
Zbog odaziva, konferencija se održala u dvorani Gradskoga vijeća na prvome
katu vijećnice, umjesto u uredu zapovjednika Schmidta. Bilo je i određenih
poteškoća u vezi s protokolom, budući da je slučaj vodio kapetan Percy. S
druge strane, kutija je ostavljena na pragu zapovjednika Schmidta, tako da je
Percy predložio da Schmidt zauzme mjesto predsjednika vijeća. Percy mu je
sjeo zdesna, zajedno s jednim od svojih poručnika, Peterom Marcosom,
fotogeničnim mladim muškarcem koji je stigao iz Albanyja. Do Marcosa su
sjedili Ryan Tavich i doktor Malloy. Gradonačelnik Bernie Kowalski sjedio je
slijeva zapovjedniku Schmidtu.
U dvorani se okupilo više od pedeset novinara iz novina, televizijskih i
radijskih postaja, iz časopisa i izvještajnih agencija. Nazočni su bili i
izvjestitelji New York Timesa i New York Posta. Franklin se
nekako uspio dokopati mjesta u prednjem redu. Pod je bio prekriven žicama
televizijskih ekipa. Franklin je očekivao da će javnosti biti prikazana i sama
kutija, no njoj nije bilo ni traga. Zbog toga mu je bilo drago. Prisjetio se onog
plavog pulovera koji je Paula darovala Sadie u znak pomirenja i toga kako ga
je Sadie dala Sharon. Franklin nije želio ponovno vidjeti taj pulover.
Zapovjednik Schmidt pročitao je službenu izjavu o tome da je odjeću Sharon
Malloy u kutiji pred vratima policijske postaje tog jutra u pola šest pronašao
policijski narednik. Odjeću je identificirala obitelj Sharon Malloy, a nakon
toga, zajedno s kutijom, upućena je u policijski laboratorij u Ithaci.
"Imate li kakvih pretpostavki o tome tko je ondje ostavio odjeću?" upitao je
jedan novinar.
"Zasada ne."
"Kada je odjeća ondje ostavljena?"
"Negdje između pola četiri i pola šest", rekao je zapovjednik Schmidt.
"Stajala je na vratima, a posljednja osoba koja se koristila tim izlazom izišla
je u pola četiri."
"Je li na odjeći bilo tragova krvi?" "Nije."
"Je li bilo ikakvih mrlja ili tragova?"
"Odjeća je bila oprana, izglačana i uredno posložena. Čini se da je oprana
više puta."
"Znači da je na odjeći moglo biti mrlja koje su potom isprane."
"To je moguće", rekao je zapovjednik Schmidt. "Je li u kutiji bila kakva
poruka ili nešto slično?"
"Ništa", rekao Percy.
Doktor Malloy sjedio je za stolom, zagledan u njegovu površinu. Bio je to
težak stol od hrastovine, star kao i sama Gradska vijećnica, i imao je
raskošnu zlatnu boju. Netko je pripalio cigaretu, a Percy je odmah objavio
kako pušenje nije dopušteno. Televizijska rasvjeta i kamere bile su
postavljene s obiju strana prostorije. Fotografi su prilazili prednjem dijelu
dvorane da bi snimili zapovjednika policije i doktora Malloya.
"Je li u policijskoj postaji tko bio kada je odjeća ostavljena pred ulazom?"
"Dežurni je bio na svome mjestu." "Je li što čuo?"
"Nije", reče zapovjednik Schmidt.
"Znači, moguće je da je osoba koja je odjeću ondje ostavila onamo došla
pješice?"
"To je posve moguće."
"Znači li to da je taj čovjek iz grada?"
Tada se umiješao i kapetan Percy. "hlemamo nikakvih dokaza koji bi ukazivali
na spol osobe koja je ostavila kutiju."
"U redu, znači, je li ta osoba, bio to rnuškarac ili žena, iz ovoga grada?"
Kapetan Percy ustane i položi dlanove na stol. "Nemamo nikakvih dokaza da
je osoba koja je donijela kutiju s odjećom odgovornai za nestanak gospođice
Malloy."
"Ali, nije li to vjerojatno?" "Nemamo nikakvih dokaza o tome." "Držite li da je
Sharon Malloy još živa?"
"Nadamo se da jest", reče zapovjednik Schmidt, "ali o tome ne znamo ništa."
"Što se nalazilo u naprtnjači?"
"Sharonine školske knjige, bilježnice i školski pribor." "»oće li pronalaženje
odjeće utjecati na prirodu istrage?"
"Kako to mislite?" upita zapovjednik Schmidt.
"Ne ukazuje li to na mogućnost da je počinitelj, o kome god bila riječ, osoba
iz ovoga grada?"
Sada se ponovno oglasio kapetan Percy: "Ni u jednom trenutku nismo izvodili
zaključke o tome je li, ako je gospodica Malloy oteta, počinitelj iz grada ili
neki došljak."
"Kako to mislite `ako je oteta'?" upita jedan od novinara. "Nemamo nijedan
nedvosmislen dokaz o tome da je doista oteta, Znamo samo da je nema."
"Želite li reći da je odjeću vratila sama?"
Netko se u stražnjim redovima nasmije i kapetan Percy pogleda u tom
smjeru. Na njegovu licu, međutim, nije se odražavala nikakva emocija.
"Želim samo reći da zasada o tome ne znamo ništa", reče Percy. "Je li se
Sharon javila obitelji ili je obitelj možda primila infor
macije od nekog drugog tko s njom ima veze?"
"Ne", odgovori zapovjednik Schmidt. Percy ponovno sjedne. "Mislite li da
postoji mogućnost da je mrtva?"
"Nemamo nikakvih dokaza ni za jednu pretpostavku u tom smi»
slu. "Što mislite, zašto je odjeća vraćena?" upita Franklin. "Nemamo pojma",
reče kapetan Percy.
"Izgleda li vam to poput svojevrsnog povlačenja za nos?"
"O tome ne mogu reći ništa", reče kapetan Percy. "Nemamo nikakvih
dokaza."
"Kako će povrat odjeće utjecati na priznanje Daniela Laymana?"
Zapovjednik Schmidt pogleda kapetana Percyja. "Istraga je u tijeku i zasada
o tome ne mogu govoriti."
"Je li Layman rekao kako je djevojčici svukao odjeću?" "O tome ne mogu
govoriti."
"Držite li da je netko vratio odjeću", upita Franklin, "želeći pokazati kako
Daniel Layman s čitavim slučajem nije imao nikakve veze?"
"Nemam pojma."
"Imate li o tome kakvo mišljenje?" upita netko s Kanala 9. Nekolicina se
novinara nasmijala.
Kapetan Percy ponovno ustane. "Pokušavamo prikupiti i shvatiti određene
informacije. Ne znamo zašto je netko vratio tu odjeću. Ne znamo je li osoba
koja ju je vratila imala kakve veze s otmicom, ne znamo čak ni je li došlo do
otmice. Ne znamo je li vraćena odjeća imala kakve veze s Danielom
Laymanom. Ne znamo znači li to da je počinitelj iz grada ili je odnekuda
došao ovamo."
Percy pritom nije rekao potpunu istinu. Čim je čuo za povratak odjeće,
preraspodijelio je poslove i slučaju ponovno dodijelio desetoricu ljudi. Cijelog
dana ispitivali su osobe koje su živjele u blizini Gradske vijećnice, ne bi li
doznali jesu li štogod vidjeli. A nisu zaobišli ni činjenicu da je Aaron živio
samo dvije ulice dalje. Percy je tog prijepodneva ishodio nalog za pretres, a
laboratorijski tehničari iz
Ithace pretražili su svaki kvadratni centimetar Aaronova stana. Aaron se nije
bunio. Iznio je naslonjač i prijenosno računalo u hodniki nastavio raditi kao
da mu stan nije prepun policajaca.
"Gledao je kroz nas", rekao je Chuck Hawley. "Došlo mi je daga odalamim."
Chuck je preko Aaronova ramena pogledao maleni monitor, gdje je ugledao
samo brojke. 'To ga je takoder mučilo. "Uopće nije bilo riječi", rekao je.
Prošlonoćne aktivnosti članova ID-a i Houarija Chihanija također su ispitane.
Percy je želio doći i do naloga za pretraživanje Chihanijeve kuće, no
zapovjedniku Schmidtu činilo se da to ne bi imalo smisla. Ti su se razgovori
vodili u Schmidtovu uredu, no čuli su ih i Patty MeClosky i ostali. U vrijeme
održavanja konferencije za novinare, priroda tih razgovora, uglavnom u
iskrivljenom obliku, bila je poznata desecima osoba. A najvažnije u svemu
tome, što nije promaknulo nikome, bila je činjenica da se i dalje sumnja u
Chihanija i ID.
"Policija je jutros pretražila stan Aarona McNeala", rekao je jedan od
novinara. "Jeste li u njemu pronašli nešto na temelju čega biste ga mogli
optužiti?"
"To vam ne mogu reći", reče zapovjednik Schmidt.
Chuck Hawley mi je rekao: "Nadali su se da će barem pronaći malo trave.
Tada bi ga mogli pritisnuti. No bio je posve čist."
"Znači da su članovi ID-a i dalje osumnjičeni?"
"Pogrešno je nazivati ih osumnjičenima", reče Schmidt. "Trenutačno nitko
nije osumnjičen i nitko nije isključen iz kruga mogućih osumnjičenih."
"Je li Herbst mogao automobilom doći iz Troyja i ostaviti odjeću?"
"To ne mogu reći."
Zapravo nije bilo nikakvih dokaza o tome da je Oscar odlazio od kuće,
"A što je s onim malim koji se vratio kući u Kingston, je li on mogao doći
ovamo?"
, "Ni to ne mogu reći."
Novinar je pritom mislio na Jasona Irvinga, koji je takoder čita- v vu noć
proveo kod kuće. No članovi ID-a koji su još živjeli u Aureliusu nisu imali
besprijekorne alibije. Barryjeva se majka zaklinjala ;' da je bio kod kuće, no
policija to nije prihvatila kao stopostotni do
kaz. Prema Chuckovim riječima: "Bilo tko od tih klinaca mogao je izići na pet
minuta i odnijeti kutiju do Vijećnice. Čak i onaj debeli. Hoću reći, tko je tada
uopće vani? To si mogao učiniti i ti."
"Je li moguće iz odjeće isprati svaki trag krvi?" upita netko od novinara.
"Ne bih rekao", reče Schmidt.
"Ne, ne bi bilo moguće", reče Percy. "Koje onda zaključke iz toga izvodite?"
"Zaključujemo da na odjeći nije bilo krvi", reče Percy. Netko se nasmije.
"A što je s ostalim tjelesnim tekućinama?" upita netko od novinara. "Bi li s
odjeće bilo moguće ukloniti sve tragove sperme?"
"Tu smo već na manje pouzdanom terenu", reče Schmidt. "Hoćete reći da bi
to bilo moguće?"
"Tako su mi rekli."
"Znači, želite reći da na odjeći nisu pronađeni nikakvi tragovi sperme."
"Tako je."
"Je li što pronađeno na odjeći?"
"Samo uobičajeni tragovi nošenja i habanja." "Je li odjeća na bilo kakav način
potrgana?" "Ne, nisam mislio na to."
"Znači, ako je Sharon Malloy ubijena, ubijena je ili bez krvi ili bez odjeće."
To pitanje postavio je neki novinar iz Utice. Konferencija je tada već dospjela
u kritičnu fazu i nitko zapravo više nije razmišljao o živoj Sharon Malloy.
Doktor Malloy nije ni govorio ni podizao pogled prema novinarima. Objema
rukama čvrsto se držao za rub stola, sjedeći nagnut prema naprijed, ne
naslanjajući se na naslon. Njegov brat, Donald, nalazio se u stražnjem dijelu
dvorane. Njegov šurjak, Paul Leimbach, došao je nakon početka konferencije
i stajao je pokraj vrata. U prostoriji je bilo vruće od mnoštva reflektora. Bilo
je već gotovo četiri poslije podne.
"Ni približno ne znamo što se dogodilo Sharon Malloy", reče zapovjednik
Schmidt.
"Znači, moguće je da je silovana?" upita netko od novinara.
U tom trenutku eksplodirao je doktor Malloy. "Zar vi ne shvaćate da govorite
o djetetu? O četrnaestogodišnjoj djevojčici? Znate li kako je to divno dijete?
Dakako da onaj tko ju je oteo živi ovdje. Živi ovdje među nama, u ovome
gradu!"
Sva sila novinara uglas je upitala doktora Malloya zna li tko je to učinio.
Fotografi su se gurali prema prednjem dijelu dvorane kako bi mogli snimati.
Ljudi su ustajali. Ryan prebaci ruku preko liječnikova ramena i pokuša ga
odvesti od stola i izvesti na stražnja vrata. Doktor Malloy već je bio počeo
plakati i sada je nadlanicom žurno brisao oči. Njegov se brat kroz gomilu
probio do prednjeg dijela dvorane.
"Kako se samo usudujete pitati je li silovana?!" poviče doktor Malloy.
Zapovjednik Schmidt rukom odmahne Ryanu. "Vodi ga van." Donald Malloy u
tom je trenutku stigao do stola. "Dakako da je to učinio netko iz grada",
poviče tada. "Netko ju je uzeo. Netko ju je ukrao! Nekoga zbog toga treba
kazniti!"
"Tko je to?" pitali su uglas svi.
Zapovjednik Schmidt tada je uspio pronaći batić i njime udariti po stolu. "Ne
vrati li se svatko na svoje mjesto, ispraznit ću dvoranu."
"Pronaći ćemo ga", reče Donald. "Prijatelji Sharon Malloy sada nude 50.000
dolara za bilo kakvu informaciju o Sharon i 100.000 za njezin siguran
povratak."
Te riječi izazvale su novu pomutnju i novo bljeskanje fotoaparata. Chuck
Hawley uhvatio je Donalda za ruku i poveo ga kroz stražnja vrata. Ryan je
već bio izišao s doktorom Malloyem. Novinari su i dal~e bučno izvikivali
pitanjal a zapovjednik Schmidt i dalje je uda
rao če>tićem po stolu. Franklin je bjesomučno zapisivao biljeŠke. Je~ dina
osoba koja nije pokazivala ništa, koja je izgledala poput gibraltarske hridi,
prema riječima Chucka Hawleyja, bio je kapetan Percy.
Kada su se nazočni konačno stišali, oglasio se kapetan Percy. "Točno znate
što mi znamo, a to je malo. Ne znamo kakva je priroda ovog zločina. Ne
možemo pouzdano reći da je netko oteo Sharon. Znamo samo da je netko
noćas negdje između pola četiri i pola šest njezinu odjeću i naprtnjaču vratio
policiji. Odjeća je bila oprana, izglačana i složena. Bijele kožne tenisice Adidas
bile su ulaštene.
Ne znamo tko je to učinio, kao ni to ima li ta osoba kakve veze sa 1
Sharoninim nestankom."
Kapetan Percy ponovno je prešutio dio istine. U Sharoninoj su se naprtnjači,
osim školskoga pribora nalazile još dvije stvari. Jedna je bila šaka neke
plastične lutke za izloge: lijeva šaka, boje ljudske kože, s obojenim noktima.
Sharonini roditelji i nekoliko njezinih prijatelja, medu njima i Sadie, izjavili su
kako tu ruku nisu nikada vidjeli.
Druga je stvar bila bijela omotnica u kojoj se: nalazio samo jedan ' list
papira, s nizom riječi sastavljenih od slova izrezanih iz novina. Riječi su
glasile: "PIZDA", "PRLJAVŠTINA", "ŠEVA", "PIČKICA", "KUCKA", "SMEĆE",
"KURVA" i još pet-šest njih, poredanih u jednom stupcu. No netko je te riječi
i mijenjao, možda ih pokušavao redigirati. Crnim okomitim crtama bila su
prekrižena neka slova, tako da je "PIZDA" postala "IZDA", a "PRLJAVŠTINA"
"ŠTINA". Na svim je riječima bilo odredenih ispravaka, a crne su crte
nebrojeno puta prepravljane, duboko urezane u papir, tako da je slovo "S" u
riječi "SMECE" postalo gotovo nevidljivo. Za sadržaj omotnice znali su samo
kapetan Percy i zapovjednik Schmidt i njih dvojica to su zadržali za sebe.
Kada je bila riječ o plastičnoj ruci, za nju su znali svi u uredu. Čak je i
Franklin znao za tu ruku, premda ga
i je zapovjednik Schmidt zamolio neka je ne spominje. To, međutim, nije
značilo gotovo ništa. Već dva dana kasnije svi su znali za to da je u
naprtnjači pronađena i lutkina šaka.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 2:11 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Z4
vrdnja kapetana Percyja o tome kako povrat odjeće ne ukazuje Tna to da je
osoba koja je otela Sharon iz Aureliusa ili obližnjeg područja nikome nije
izgledala uvjerljivo. A činjenica da je Percy izjavio kako nema nikakvih dokaza
o tome da je Sharon oteta takoder nije imala nikakva utjecaja. Svi su se
slagali u tome da je Sharonin otmičar vratio odjeću isključivo kako bi policiju
povukao za nos. Ljudi su na to gledali kao na ludo hrabar čin čiji je jedini cilj
golo razmetanje. A moguće je i da se tom nekom nikako nije svidjelo da
Daniel Layman u Somersetu, u Pennsylvaniji, svojata zasluge za nešto što je
učinila ta osoba. Kažem "ta osoba", no ovdje su svi bili uvjereni da je otmičar
muškoga spola.
Takve je pretpostavke imala i policija, barem prema Ryanovu pričanju, no to
nije značilo da kapetan Percy može pred dvoranom punom novinara izjaviti
kako drži da je Sharon Malloy oteo netko iz grada ili najbliže okolice. Uvjeren
sam da su novinari na konferenciju došli očekujući da će doznati nešto
senzacionalno. U velikoj mjeri nakon toga su osjetili frustriranost. Povrat
odjeće bio je sablastan ali ne dramatičan. To razočaranje djelomično je
nadomjestio ispad
doktora Malloya.
Te su večeri tisuće ljudi u saveznoj državi, a možda i u cijeloj zemlji, na
televiziji vidjeli doktora Malloya kako naglo ustaje i viče: "Zar vi ne shvaćate
da govorite o djetetu? O četrnaestogodišnjoj
djevojčici? Znate li kako je to divno dijete? Dakako da onaj tko ju je oteo živi
ovdje. Živi ovdje medu nama, u ovome gradu!"
Nakon konferencije za novinare u lokalnim novinama iz okolnih područja
pojavilo se više uvodnika u kojima je postavljeno pitanje o tome čine li vlasti
dovoljno da bi se pronašla osoba koja je otela Sharon Malloy. Zbog toga je
kapetan Percy dobio nalog da tom slučaju dodijeli još ljudi, tako da je na
koncu imao ekipu od dvadeset petero članova.
Sve izraženiji stav o tome kako taj kriminalac živi među nama dodatno je
pojačao pritisak na ID. Sve dok su ljudi vjerovali da je kriminalac došao iz
nekoga dalekoga kraja, na Chihanija i ostale članove skupine gledalo se tek
sa sumnjom. Držalo se kako je moguće da je postojala veza između
kriminalca i ID-a, no čak i o tome govorili su samo Ijudi poput Harka
Powersa. Sada to više nije izgledalo tako nemoguće. A novost o pretraživanju
Aaronova stana primljena je kao dokaz o njegovoj umiješanosti. Chihani i
ostali članovi ID-a podvrgnuti su još pomnijoj prismotri. Barry se žalio da ljudi
u njega bulje više nego ikada. "Kao da sam nešto ukrao", govorio bi mi.
Članovima skupine nije se pričinjavala sve izražajnija nepopularnost. Paula
McNeal u studentskoj je službi načula kako sveučilište s odvjetnicima
razmatra mogućnost legalnog suspendiranja članova ID-a prije suđenja za
vandalski čin na groblju.
Potkraj tjedna u kojem je pronađena vraćena odjeća, Bob Jenks i Joany
Rustoff ispisali su se sa sveučilišta i vratili roditeljima u Uticu. Nekoliko dana
kasnije automobilom su otputovali u Seattle, gdje je Bobov stariji brat radio
za neku tvrtku koja se bavila izradom programa za računala. Tako je, uz
Chihanija, u gradu ostalo šestero članova. Bojim se da je Bobov i Joanyin
odlazak kod ljudi samo pojačao sumnju prema ostalima, kao da je njihovo
povlačenje ukazivalo na krivnju čitave skupine. Dakako da su Bob i Joany
kapetana Percyja obavijestili o tome što čine i kako je do njih moguće doći.
Ljudi su, čini se, držali da je, ako je netko u gradu već kriv, bolje da je to
netko koga nitko ne voli. Aaron je medu nama ionako već bio na neobičnom
glasu. Barry je čudno izgledao. Leon je bio debeo, čisti dokaz perverznosti.
Jesse i Shannon svakim su pokretom pokazivali prijezir prema žabokrečini u
kojoj se ništa ne mijenja. Harriet se odlikovala hladnom ljepotom koja je
ljude navodila na pomisao o tome kako o sebi ima viso~Q mišljenje~ kako se
smatra superiornom
nad svima ostalima. A tu je još bio i Houari Chihani sa svojim crvenim
Citroenom.
Mnogi su se, međutim, pribojavali da bi krivac mogao biti netko u koga nitko
ne sumnja, netko od takozvanih stupova društva. Na primjer, što ako je
doktor Malloy oteo i ubio vlastitu kćer? Ili čak Paul Leimbach - ne pada li
sumnja često na članove obitelji? Jer je mogućnost da je zločin počinio netko
ugledan i samoj zajednici pridavala element krivnje. Nismo uočili njegovu
izopačenost. Medu nama je živio kao prijatelj. Nemoguće je ukloniti stup
društva a da se cijelo to društvo ne zatrese. Neusporedivo je bolje pronaći
nekog došljaka, nekoga tko ne pripada zajednici, ne.koga tko je sumnjivveć i
zbog svojih osobitosti.
Zbog povrata Sharonine odjeće, Harkove su optužbe postale još
uvjerljivijima. Hark je sve vrijeme tvrdio kako je ID umiješan u taj zločin.
Sada je stajao za šankom u Bud's Tavernu i ponavljao: "Jesam li vam rekao?"
glasnije nego ikada. Kada se pročulo da je u Sharoninoj naprtnjači pronađena
i ona plastična šaka, sama neobičnost te činjenice Harku je pridala dodatnu
vjerodostojnost. Lažna šaka nije bila logičan element. Bila je užasna i
besmislena. Hark je rekao da ga to podsjeća na Oscarove lažne bombe i
Aaronovo besmisleno nasilje. I tako je Hark utvrdio da ima još više slušatelja,
kao i da su mu dionice ponešto porasle. A i njegovi su pajdaši koristili svaku
priliku i naglašavali kako je Hark cijelo vrijeme u pravu, jer su i oni sada bili
na boljem glasu. Bilo bi pogrešno nazvati ih na bilo koji način utjecajnima, no
svakako su bili svjesni pozornosti koju su im ljudi pridavali.
Tko su bili ti njegovi pajdaši? Bila su to ova trojica: Jeb Hendricks, koji je
radio u servisu za zamjenu i popravak ispušnih cijevi Midas Muffler, pokraj
Wegmansa; Ernie Corelli, koji je radio u tvrtki za instaliranje cjevovoda i
grijanja Henderson's Plumbing and Heating te Jimmy Feldman, koji je bio
podvornik u školi Knox Consolidated. Harka su poznavali praktički od rođenja,
iako se mora reći da su od njega bili nekoliko godina mlađi. U jesen bi
zajedno lovili, a u proIjeće pecali. Ljeti su se zabavljali baseballom. Feldman
je jedini bio oženjen. Oženio se još u srednjoj školi - djevojka je zatrudnjela -
i mislim da nije maturirao.
Svi su, zajedno s Harkom, bili ljudi koji su se na nešto neprestano žalili. Ako
bi footbalska momčad za koju bi navijali izgubila, za to bi okrivljavali
namještanje rezultata. Ako bi se povećao državni po
rez, razlog je bio to što novac odlazi u veliki grad, primateljima socijalne
pomoći i pohlepnim pripadnicima manjinskih skupina. Osim što su se
neprestano na nešto tužili, bili su razmjerno normalni mladi ljudi koji su na
svijet i svoje mjesto u njemu gledali s mješavinom zbunjenosti i kivnosti.
Voljeli su Harka jer je imao vlastito mišljenje o puno toga i bacao krivnju na
ljude koje su oni željeli okriviti: one druge, Ijude iz neke druge sredine. Bio je
i jači od njih. Bio je glasniji, mogao je više popiti i pogodio bi jelena kojeg bi
ostali promašivali. Većinu večeri u tjednu dvojicu-trojicu tih mladića moglo se
zateći u Bud's Tavernu kako piju pivo, igraju biljar i tuže se. Katkada bi im se
pridružile još dvije-tri manje-više srodne duše. Uz njihove uobičajene
razgovore, sada se pričalo i o Sharoninu nestanku.
"Ako Aaron McNeal s time nema veze", govorio bi Hark, "dat ću i drugo
jebeno uho."
U tim raspravama istina nije bila pitanje logike, nego je počivala na snazi
uvjerenja i sposobnosti nadglasavanja suprotstavljene strane. Što su mu
drugi poklanjali više pozornosti, to je Hark postajao glasniji, sve dok i sam,
posve jasno, nije počeo vjerovati u sve što je govorio.
"Nije li automobil onog Arapina viden točno kada je Sharon nestala?" pitao
bi.
A njegovi bi pajdaši kimali glavom, pa tako i ostali nazočni. "Policajci mogu
reći da još nemaju čvrste dokaze koje mogu iznijeti pred sudom", navodio bi
dalje Hark. "No nešto je posve drugo ne znati. Hoću reći, ne znati u svom
jebenom srcu!"
Premda sam se sada uhvatio Harka Powersa, njegove tvrdnje nisu odskakale
od onoga što se moglo čuti u drugim lokalima i kućama širom Aureliusa. On
je, možda, bio najglasniji, no njegove stavove s vremenom su počeli dijeliti
mnogi. Štoviše, slične tvrdnje čuo sam i u zbornici škole Knox Consolidated.
Od svih članova ID-a, najbolje sam razumio Barryjevu izolaciju, budući da me
često posjećivao. Od početka rujna imao je dečka na sveučilištu Aurelius,
nekog tipa po imenu Ralph koji se nadao da će postati inženjerom
elektrotehnike. Pozornost koju je Barry privlačio kao član Ispitivača desnoga
Ralpha je mučila od samog početka. A potom, nakon Sharonina nestanka,
kada je skupina optužena za vandalsko ponašanje na groblju Homeland,
rekao je Barryju da se s njim više ne želi vidati, premda ga je uvjeravao da
će i dalje ostati
prijatelji. Izgleda da je između njih dvojice došlo do neugodne scene u
Ralphovoj sobi u sveučilišnom studentskom domu, pri čemu je Barry priznao
da je zaljubljen u Ralpha, te da Ralphovu odluku o prekidu njihove veze
smatra okrutnom prijevarom.
Onog petka nakon što se pojavila Sharonina odjeća, Barry mi je došao u
posjet. O svojoj ogorčenosti govorio je vrlo otvoreno. Bio je usamljen. Srce
mu je bilo slomljeno. Sudbina mu je namijenila doživotnu samoću.
"Nikome više neću biti drag", rekao je.
"A što je s onim muškarcem u gradu?" upitao sam ga. "Na koga mislite?"
"Na onog prvog muškarca s kojim si se upustio u vezu." Zapravo sam čitavo
vrijeme osjećao zanimanje za tu osobu, budući da mi Barry nikako nije htio
otkriti njegovo ime.
"Nije mi se sviđao", reče Barry. "Što si s njim činio?" upitah. "Ništa lijepo."
"Ali što ste radili?"
"Želio je samo da mu masturbiram i uopće me nije htio dodirivati. I bio je
ljutit."
"Želiš reći da je vikao na tebe?"
"Ne, nimalo. Zahtijevao je da pomno perem ruke i stajao pokraj mene da bi
se uvjerio da to činim kako valja."
Kada je bila riječ o njegovoj samoći, Barryju je najveća poteškoća bilo to što
je bio ili na predavanjima ili kod majke. Bilo je očito da se neće upoznati s
drugim muškarcima ne proširi li društveni krug. Zatekao sam se kako
razmišljam o Jaimeu Roseu, no nije bilo elemenata po kojima se moglo
zaključiti da bi Barry Jaimeu bio išta drugo osim smiješan. Znao sam,
međutim, da Jaime redovito izlazi. Odlazio je na kuglanje i bio član kluba
vrtlara u Gradskoj knjižnici. Katkada sam ga viđao čak i u barovima, ne u
Bud's Tavernu, ali u baru u Gillianovu motelu. I tako sam Barryju rekao da bi
trebao češće izlaziti. A to nije bio osobito radikalan savjet.
"Ljudi u mene bulje", reče Barry. "Nećeš se ni s kim upoznati ne iziđeš li."
"Ne volim piti."
"U knjižnici postoje skupine raznih interesa. Osim onih koji čitaju, postoji
društvo prijatelja jazza i društvo prijatelja putovanja. Moraš uložiti malo
truda."
Potrebe se odlikuju odredenom ravnopravnošću. Svi ih imamo. Barryjeva
potreba za društvom bila je identična potrebama drugih. Te subote navečer
skijaški je klub bio pokrovitelj plesa u kantini sveučilišta Aurelius na kojem je
nastupao mjesni sastav pod nazivom Nerazumno ponašanje. A u kući jednog
od profesora španjolskoga, Ricarda Diaza, Latinskoamerički savez priređivao
je meksičku večeru - na jelovniku su bili tacos, enchiladas verdes, chicken
mole i Dr. Pepperl 1.
U središtu grada održavao se društveni skup u Masonskome hramu, a Elksovi
su organizirali dražbu da bi namakli novac za dječju baseball ligu.
Evangelička crkva Velikog prijateljstva priredivala je večeru s palačinkama. U
onih nekoliko talijanskih restorana u Aureliusu vladala je gužva i ako bi se
čovjek zaustavio pred Gradskom vijećnicom i dobro udahnuo, vjerojatno je
mogao osjetiti miris origana i masnoće. U koktel-baru Gillianova motela dame
su mogle dobiti dva pića po cijeni jednoga. Bud's Tavern nudio je besplatna
pileća krila. Parkiralište Landryjeve kuglane bilo je ispunjeno kamionetima.
Dostavno vozilo lokala Domino's Pizza neprestano je prolazilo gradom amotamo,
poput kakve igle i konca koji sve uredno povezuju u jednu cjelinu. U
kinu Strand pred prepunim se gledalištem prikazivalo nešto što se zvalo
Glupani. Tinejdžeri koji su radili u prodavaonici sendviča u Glavnoj ulici imali
su pune ruke posla.
Te je subote navečer Barry Sanders odlučio izići - što je bila važna odluka -
te je tako otišao u Landryjevu kuglanu. Onamo nije otišao igrati, nego sjediti
za stolom i piti Coca-Colu. Premda se to može doimati nedužnom aktivnošću,
Barry je držao da je time učinio nešto vrlo odvažno. Tko je poznavao prirodu
njegovih maštarija? Na sebi je imao novu plavu košulju, a bijela kosa bila mu
je pomno začešljana. Polako je pijuckao Coca-Colu, iza debelih stakala
treptao ružičastim očima i vaero~atno se blago trzao kad ~od bi se čuo
tresak čunjeva. Barry je, na svoj način, izišao u život.
~~ Meksički specijaliteti: dvije vrste punjenih tortilla, piletina ujako
začinjenom umaku s čokoladom i chillijem, bczalkoholni napitak.
Aaron je te večeri takoder bio vani. U Gillian'su je popio piće s Jeanette
Richards, s kojom je njegova veza hladnjela, a kada je ona otišla, oko pola
osam, ostao je i razgovarao sa srednjoškolskim nastavnikom engleskoga,
Ronom Slavittom, koji je pisao poeziju. Aaron je tvrdio da je poezija mrtav
medij; Ron Slavitt s time se nije slagao. Jaime Rose takoder je bio u
Gillianovu motelu i sam pio za šankom. Volio je komplicirana pića: koktele s
rumom, limunom i svježim voćem te pića s Kahluom.
Franklin i Paula izveli su Sadie na večeru u Angottijevu špageteriju. Paula je
pokušavala razgovarati sa Sadie o školi, no Sadie joj je odgovarala
jednosložnim riječima. Nije željela špagete, pa je jela hamburger i prženi
krumpir. Ranije tog tjedna Sadie je u vijestima vidjela svoj plavi pulover
nakon povratka iz policijskog laboratorija u Ithaci. Pauli nije bila rekla da ga
je dala Sharon Malloy, premda je Paula to znala i Sadie se sada osjećala
krivom. Mučio ju je i užasan strah, otkrila je kasnije, od mogućnosti da
pulover vrate njoj. Užas ne zbog njegove povezanosti s Paulom, nego zbog
veze sa Sharon. Sadie je zamišljala čak i kako će otkriti mrlje krvi na
mjestima na kojima ih policija nije uočila, što je bilo besmisleno. Dok je jela,
Sadiena kosa lelujala je nad tanjurom, prilazeći opasno blizu umaku od
rajčice. I Franklin i Paula nekoliko su puta već gotovo zaustili da joj kažu
neka zatakne kosu za uši, no ipak su se suzdržavali.
Ryan Tavich izveo je Cookie Evans na večeru u restoran Mike's Steak House
u blizini trgovačkoga centra. Uz uobičajene dužnosti i vrijeme koje je
posvećivao kapetanu Percyju, u posljednje je vrijeme radio po dvanaestak
sati na dan i sada mu se već činilo da mu je potreban predah. No i dalje je
razmišljao o onoj plastičnoj ruci u Sharoninoj naprtnjači. I razmišljao je o
Janice McNeal, o njezinu brzom govoru i načinu na koji ga je dodirivala.
Gotovo je osjećao njezine ruke i zbog te uspomene~ hrana ko~u ~e aeo
~otovo uopće ni~e imala okus.
Premda je Cookie Evans iscrpljivala Ryana svojom energijom, izlazak s njom
bio mu je ugodan, jer joj nije smetalo što mora sama pričati. Štoviše, gotovo
i nije primjećivala govori li Ryan što ili ne. Dok su jeli, Ryanu je navodila sve
žene koje su tijekom tjedna posjetile Making Waves. Činilo se da njihovu
broju nema kraja. Ryan bi kimao, smiješio se i razmišljao o Janice McNeal.
Cookie je na prste nabrajala mušterije. Nokti su joj bili dugi i tamnocrveni.
Kratka ko
sa bila joj je nakovrčana i učvršćena la com. Ryan je pomislio lcako
joj glava izgleda poput kakva pomno uređenog parka, te je samome sebi
rekao da to mora ispričati Franklinu, koji je za njega tvrdio da se nikada ne
šali.
U jednom trenutku Ryan ju je upitao: "Je li koja od tih žena govorila o
Sharon Malloy?"
Cookie ga pogleda, otpuhujući. "Nisu razgovarale ni o čemu drugome. Osim o
svojim muževima, dakako. Neobično je to koliko ih misli da su u opasnosti."
U Bud's Tavernu o tome je govorio i Hark Powers. Sheila Murphy posluživala
je mušterije za šankom, te je tako Harka, Jeba Hendricksa, Ernieja Corellija i
Jimmyja Feldmana opskrbljivala vrčevima piva, kao i masnim koricama
pečene svinjetine i krumpirovim ljuskama. Prostorija je bila ispunjena dimom
i u njoj se čulo sudaranje kugli za bilijar. U glazbenome automatu svirala je
countryglazba i pokoja stara Sinatrina pjesma.
"Na televiziji sam gledao neku emisiju", govorio je Hark, "u kojoj je ubojica
odnio tijelo na groblje. Iskopao je zemlju iz svježega groba i tijelo položio
točno na nečiji lijes. Mogu se okladiti da državna policija nije ni pogledala
grobove. Kada netko otme djevojčicu, proći će samo određeno vrijeme prije
nego što to ponovi. To je bolest."
I njegovi pajdaši tako su počeli razmišljati o toj bolesti i o tome kako bi se
takvo što moglo spriječiti.
Doktor Malloy i njegova obitelj te su večeri bili kod kuće, s Leimbachovima.
Nastojali su provesti razmjerno uobičajenu subotnju večer, uz večeru,
televiziju i razgovor, no znali su da zapravo samo čekaju da zazvoni telefon.
Moj bratić Chuck Hawley sjedio je pred kućom doktora Malloya i u patrolnim
kolima slušao govorne radioemisije. U sjedištu Prijatelja Sharon Malloy
desetak je dobrovoljaca, među njima i Donald Malloy, pripremalo plakate za
slanje poštom. Kapetan Percy bio je kod kuće, u svojoj Ijupkoj prizemnici u
Pottervilleu i čitao izvještaje koje su mu pripremili članovi ekipe koja je radila
na slučaju Sharon Malloy. U njima za njega nije bilo nikakvih novosti.
U osam uvečer, upravo kada sam pripremao tanjur juhe, Barry je odlazio iz
Landryjeve kuglane. Ušao je u svoj hrđavi Ford Fairlane i odvezao se do
prodavaonice sendviča u gradu jer je bio ogladnio i jer mu je dosadilo
promatrati ljude kako kuglaju. Nije ni s kim razgvvarav, ~P ]oš je bilo
prerano za odlazak kući~ ~d~e bi ~a ma~ka pi
tala gdje je bio i je li se dobro proveo. Potom bi ga samo zabrinuto
pogledala.
Pred prodavaonicom sendviča nije bilo slobodnih mjesta, tako da je parkirao
auto ulicu dalje. Nije volio parkirati u redu vozila i trebalo mu je puno
prostora, dva mjesta umjesto jednoga. Večer je bila hladna, a na vedrom
nebu vidio se polumjesec. Barry je u jednom trenutku zastao ne bi li odredio
čuju li se guske. Svidalo mu se kada bi letjele visoko nad gradom i negdje
daleko snažno gakale. Te večeri nije se čulo ništa osim glazbenog automata
iz Bud's Taverna. Barryju se country-glazba nije svidala. Najviše je volio
skupinu pod nazivom Phish. No, općenito govoreći, u glazbi nije vidio osobita
smisla.
U restoranu je naručio sendvič s povrćem i sirom, te veliku Coca-Colu.
Najprije je pomislio da će jesti za stolom, no u lokalu su bila i petorica
tinejdžera koji su ga promatrali i cerekali se. Kako je bio tek ušao, Barry je
znao da trepće češće nego inače. A kada se našao za šankom, ledima
okrenut dječacima, začuo je jednog od njih kako kaže: "Čovječja Ribica".
Premda je mrzio svoj izgled, Barry je u tom pogledu poprimio podosta stoičko
držanje. Više nije razmišljao o bojenju kose, korištenju šminke i kontaktnim
lećama u boji - bile su to njegove maštarije iz prošlosti. No nije želio jesti
sendvič dok netko u njega tako bulji.
Glavnom ulicom uputio se prema automobilu. Odvest će se do sveučilišta i
ondje pojesti sendvič. Vrati li se kući, majka će ga upitati zašto je uludo
utrošio novac na sendvič, kada mu je ona mogla načiniti savršeno dobar
sendvič od onoga što imaju u hladnjaku.
Kada se našao na pola puta do automobila, netko ga je zazvao: "~Iej,
Čovječja Ribice, pričekaj malo."
Hark Powers i još trojica njegovih prijatelja prelazili su ulicu i koračali prema
njemu. Barry je osjetio gotovo neodoljivu potrebu da potrči, no ipak je ostao
stajati na mjestu.
Hark mu je prišao na pločniku, zaustavivši se između njega i njegova
automobila, koji je bio pred Weaverovom pekarnicom. Barry je prepoznao
Jeba Hendricksa, no ostalu dvojicu nije poznavao.
"Kamo ideš, Čovječja Ribice?" upita ga Hark. "Kući."
"Čemu takva žurba?"
"Samo želim otići kući, ništa više."
"Majka te čeka?" upita Hark. "Ne bi želio zakasniti." Hark i Jeb Hendricks
nosili su traper-jakne. Ostala dvojica na sebi su imali tamne trenirke.
"Nije to. Samo želim ići kući." "Što to imaš, Čovječja Ribice?"
Barry je u lijevoj ruci držao Coca-Colu, dok je u desnoj, umotan u bijeli papir
imao dugačak sendvič s povrćem i sirom, veličine tanke lopte za football.
"Samo sendvič."
"Da vidimo." Hark mu oduzme sendvič, odmota ga i baci papir na pločnik.
Potom ga zagrize. "Mmm, povrće i sir. Još je topao. Volim povrće i sir. Želiš
kušati, Jeb?"
Hark preda sendvič Jebu, koji odgrize zalogaj i pruži ga Ernieju Corelliju.
Barry je promatrao njih trojicu kako žvaču.
"Nema mesa?" upita Ernie. "Ne jedem meso", reče Barry.
"Meso škodi Čovječjoj Ribici", reče Hark. "Od njega postaje ružičast."
Barry je već gotovo zaustio da zatraži svoj sendvič, no tada zaključi da ga
više ne želi. Hark odgrize još jedan komad.
"Što to piješ, Čovječja Ribice?" upita ga Hark punih usta.
"Coca-Colu."
"Da vidim."
Barry prinese plastičnu čašu prsima i zakorači unatrag. "Ne može, moja je."
Hark ispruži ruku i izbije je Barryju iz ruke. Pola Coca-Cole prolilo se po
Barryjevoj novoj plavoj košulji, a ostatak po pločniku. "Izgleda da si je prolio,
Čovječja Ribice", reče Hark.
Barry se okrene i krene prema prodavaonici sendviča. Nije imao dovoljno
novca za još jedan sendvič, no kanio je unutra pričekati dok Hark i njegovi
prijatelji ne odu. Osjećao je kako mu se hladna košulja lijepi uz kožu.
"Hej, tebi se obraćam, Čovječja Ribice."
Barry je samo nastavio hodati. Premda se bojao Harka, još se više bojao da
će zaplakati.
Hark ga ščepa za rame, naglo ga okrene i nabije ledima na neko pročelje od
opeke. "Rekao sam da se obraćam tebi." Harkovo lice našlo se samo na
dvadesetak centimetara od njegova. Barry je glavom bio udario o zid i to ga
je sada bolje.lo.
"Ostavi me na miru", reče Barry.
Hark ga lagano pljusne. "Ovdje ja naredujem", reče ljubaznim tonom.
Barry primijeti kako netko stoji ispred prodavaonice sendviča i
promatra ih. Tada uvidi da je to Aaron.
Hark ga sada pljusne malo jače. "Tebi se obraćam, Čovječja Ribice. Zašto
nam ne ispričaš što je bilo sa Sharon?"
"Kako to misliš?" upita Barry. Krajičkom oka još je vidio Aarona, koji se nije
micao, nego ih je samo promatrao.
"Želio si je dirati, zar ne?"
"Sharon? Zašto bih je dirao?" Barry je želio pozvati Aarona. Tada je iz
stražnjeg džepa izvadio rupčić i njime stao brisati prednji dio košulje. Coca-
Cola mu je hladila kožu.
"Čuo sam da si ti donio Sharoninu odjeću", reče Hark. Barry ga pogleda. U
Harkovu dahu osjećao se miris piva. "Njezinu odjeću?"
"Je li ti je dao onaj Arapin?" Tu riječ izgovorio je s razvučenim glasom "a".
Barry se brzo okrene ulijevo i stane trčati prema prodavaonici sendviča. Nije
prešao ni metar i pol kada ga je Hark zaskočio s leda, rušeći ga na pločnik.
Barry se otklizao na trbuhu i pritom su mu s glave pale naočale. Hark ga
okrene na leda i pokuša ga šakom udariti po licu.
"Nisam ti rekao da možeš otići!" poviče Hark.
Barry rukama pokrije lice. Ležao je na ledima, dok je Hark sjedio na njemu. I
dalje ga je pljuskao po rukama, udarajući mu laktove i zapešća.
A onda se Barryju učinilo da je Hark nekako poskočio unatrag. Barry otvori
oči. Kroz zamagljeni je pogled vidio kako je Aaron ščepao Harka za dugu
kosu i kako ga povlači unatrag. Hark se brzo pri
dignuo i pokušao udariti Aarona, koji je njega snažno udario nogom. Potom
je Jeb Hendricks šakom udario Aarona, a nakon njega Ernie Corelli i Jimmy
Feldman. Aaron se pokušavao obraniti, leđima se naslanjajući na neki
parkirani automobil i zamahujući šakama, no nije bio roden za tučnjave.
Barry se sklupčao na pločniku i pokrio glavu rukama. Nije mogao podnijeti
zvukove koji su nastajali dok su ona trojica udarali Aarona, mukle udarce
njihovih šaka. Samo je žalio zbog toga što je takva kukavica.
Aarona su oborili na pločnik i Hark i još dvojica pokušavali su ga udarati
nogama, no jedan su drugome tako smetali. Barry je tada začuo korake kako
im se žurno približavaju. Pogledao je kroz razmaknute prste i ugledao Ryana
Tavicha.
"Policija!" povikao je Ryan. Potom je ščepao Harka za ovratnik i odbacio ga
podalje od Aarona. I ostali su se udaljili od Aarona, koji je ostao ležati na
pločniku.
"Napali su me", rekao je Barry. Pokušao je ustati, no koljena su mu klecala.
"Pojeli su mi sendvič. Aaron ih je pokušao spriječiti." Potom je obrisao oči i
počeo tražiti naočale.
Ryan je snažno držao Harka Powersa za nadlakticu. Do tog mjesta u
meduvremenu je dotrčalo još desetak ljudi, medu njima i oni tinejdžeri iz
prodavaonice sendviča.
"Pitajte ih za Sharon Malloy", rekao je Hark.
Aaron je tada ustao. Na licu mu se vidjela krv. Potom se sagnuo i iz odvoda
uz rub pločnika podignuo Barryjeve naočale. Policijski automobil s uključenim
rotirajućim svjetlima zaustavio se na ulici. Aaron Barryju pruži naočale.
"Trebao bi se paziti, Hark", rekao je Aaron. "Ostalo ti je još samo jedno uho."
Ryan Tavich i dalje je držao Harka Powersa. Aaron je zakoračio prema njemu
i nogom snažno udario Harka u prepone. Hark se, ostavši bez daha, presavio
u struku, oslobadajući se iz Ryanova stiska. Istoga trena jedan od policajaca
ščepao je Aarona s leda.
Z5
ada su mog oca uputili u Koreju i kada sam ga vidio posljednji Kput, bile su
mi četiri godine. Moja se majka vratila u majčinu kuću u Aureliusu. Dotada
smo živjeli u Utici, premda se toga sjećam vrlo oskudno: veliki Ijudi, prepune
ulice. Moj djed tada više nije bio živ, no baka je bila vrlo zdrava, aktivna u
bridž-klubu i episkopalnoj crkvi Sv. Luke. Obitelj moga oca bila je iz Utice.
Njih sam jedva i poznavao. S vremena na vrijeme, na proputovanju do
Binghamtona, u gradu bi se našao jedan od stričeva, te bi na kojih sat
vremena svratio do nas. Trebao sam biti nesretan što sam bez oca, no bio
sam sretan. Odnosno, potajno sretan, jer je nedostajao mojoj majci, a kada
je doznala da je poginuo, još je danima plakala. Prirodno je da sam se
osjećao krivim zbog toga što mi je drago da sam bez oca, a kada je poginuo,
čak sam pomislio - dakako, posve iracionalno - da sam to skrivio ja jer mi je
bilo tako drago što je otišao od kuće.
Vratili smo se ljeti i Aurelius je bio sav u zelenilu. Posvuda~je bilo cvijeća. Iz
dana u dan sve sam vrijeme provodio s majkom. Citala mi je i odlazili smo u
šetnje. Pričala bi mi priče o ljudima koji su živjeli u kućama pokraj kojih smo
prolazili. Oca se sjećam kao grube osobe. Volio me škakljati i bacati u zrak,
što me užasavalo. Činilo mi se da je ugodnije kada ga nema. Ako troje već
stvara gužvu, tada je upravo on bio prekobrojan. Nakon što je poginuo,
rijetko sam mislio na njega. Dakako, primio sam brojne izraze suosjećanja.
Ljudi su me tapšali po glavi i govorili kako je to tužno što neću imati oca. A i
zbog toga sam osjećao krivnju. Kada je riječ o mojoj baki, bila je to
usporenija i mekša inačica moje majke. I ona mi je čitala i odvodila me u
šetnje. Bilo je to nekoliko sretnih godina.
Aurelius je pedesetih godina bio užurbano mjesto, a tada je još postojala i
željeznička veza s Uticom. Seoski sajam u Pottervilleu bio je važan dogadaj, a
svakog ljeta Aurelius je organizirao vlastiti Dan vatrogasaca, s vrtuljcima i
igrama na sreću. Radovao sam se toj manifestaciji i osjećao popriličan ponos
zbog svoje vještine probijanja ba
i lona strjelicama, premda ne bih rekao da je bila riječ o nečemu osoj bitom.
Svake subote poslije podne u Strandu su se održavale po dvije i predstave.
Jednom je ondje nastupio hipnotizer sa svojim trikovima.
Hipnotizirao je pola publike, a ja sam pomislio kako sa mnom nešto strašno
nije u redu kada me nije moguće hipnotizirati. Ti sretnici ko! ji su bili podložni
hipnozi sjedili su na pozornici i gakali poput pataka
i plakali nad zamišljenim bolesnim psićem i preskakali uže bez užeta, što je
bilo jako smiješno.
Želim samo reći da sam imao osjećaj kako je grad tek nastavak majčine
kuće. Nije bilo mjesta do kojeg ne bih mogao došetati, premda mi je majka
govorila da se klonim željezničke pruge i neka ne prilazim rijeci. No vikendom
bih se do mile volje uspinjao na prazne
; teretne vagone, a malo je toga moglo izazvati užitak ravan bacanju
kamenja u rijeku s obale ili s mosta. Imao sam pet-šest prijatelja, ; premda
to nisu bila osobito bliska prijateljstva, jer nikada nisam bio , naročito
uspješan u sportu. No mogućnost obilaženja svega i svače
ga i uvjerenost u dobru volju ljudi bili su nešto o čemu nisam ni razmišljao.
Možda bih izbjegavao pojedine ulice zbog kakva oštra psa ili zlostavljača
poput Harka Powersa, no straha nije bilo. Koreja i komunizam bili su tako
daleko. A u blizini je uvijek bilo dovoljno ratnih veterana i razgovora o II.
svjetskom ratu da se mogao steći dojam kako su ratovi završili zauvijek.
Ne znam bih li svoje djetinjstvo mogao nazvati idealnim. Često sam osjećao
usamljenost i imao dojam da sam drukčiji od ostale dje! ce, djelomično i zbog
toga što sam bio bez oca, djelomično zato što
nisam bio dobar u sportskim aktivnostima, djelomično zbog toga što sam
nosio naočale. Katkada su me nazivali cmžcom i to mi se nije svidalo. Moj
bratić Chuck bio je nekoliko godina mladi od mene.
i Bio je najstariji od četvero djece. S njima sam se često viđao, no bili su
premali da bih se prema njima odnosio ozbiljno. Chuckova je j majka bila
sestra moje majke. Bila je to još jedna žena koja je prema
meni bila dobra. Štoviše, njihov hladnjak i ormarići uvijek su mi bili otvoreni.
Ako bih se našao na biciklu i ogladnio, na usputni sam obrok teti mogao otići
jednako lako kao i majci.
Moja je teta danas stara dama. Majka i baka su umrle. Chuck je od mojih
bratića i sestrični jedini ostao u .Aureliusu i premda katkada razgovaramo,
nismo bliski. Za Božić mu obično kupim bocu whiskeyja, a njegova supruga
meni kupi kravatu. No u vrijeme o kojem pišem Aurelius je izgledao tek
poput sjene grada kakav je bio prije četrdeset godina. Čovjek više nije imao
dojam da je grad tek nastavak doma.
Kada sam se tek vratio iz New Yorka u Aurelius, prije dvadeset godina,
očekivao sam da ću zateći onaj Aurelius s početka pedesetih. No željeznička
je postaja već bila pretvorena u pizzeriju, a u Glavnoj je ulici bilo praznih
izloga. Ipak, u usporedbi s New Yorkom, gradić je izgledao idealno. Ljudi nisu
zaključavali ni kuće ni automobile. Prije nekoliko godina, kada je Jack
Shelbourne pribavio alarm za svoj BMW, srednjoškolci su silno uživali u
njegovu aktiviranju samo da bi čuli to zavijanje. Nitko do tada nije bio čuo
zwk takva uredaja.
Nije bilo nimalo teško poznavati više generacija obitelji iz Aureliusa. Poznavao
sam oca Harka Powersa. Bio je to farmer od mene stariji desetak godina. A
poznavao sam i njegova djeda. Otac je Harka prisiljavao na igranje u dječjoj
baseball ligi, a pričalo se da bi ga i udarao kada ne bi igrao dobro ili kad bi
ispao. Nekoliko godina, bilo je to davno, Harkov je otac imao Ford coupe iz
1949., na kojem je skinuo ukras na poklopcu motora i bravu na prtljažniku,
pobrusio ga i obojio blistavom metalik bojom trule višnje. Ispušna je cijev
stvarala prigušen melodičan zvuk. Subotom uvečer on bi se s prijateljima u
beskraj vozio u krug oko ona četiri ulična bloka u središtu grada. Ili bi on i
neki prijatelj izišli zajedno, s djevojkama, odvodeći ih u autokino u Norwichu.
S devetnaest godina već se bio oženio, a za manje od godinu dana rodio se i
Harkov najstariji brat.
Harkova je majka bila iz Morrisvillea. Uvjeren sam da sam je prvi put vidio
kada je već nekoliko m~eseci bila u braku. Tada je postala toliko uočljiva jer
je bila tako trudna. Kosa joj je bila vrlo meka i žućkastocrvena, gotovo poput
kose kakva novorodenčeta. Imala je i velike plave oči. U sedam godina rodila
je četvoricu dječaka, a onda, deset godina kasnije, i petog, Harka. Sjećam se
kako se jednom, dok smo u središtu grada još imali robnu kuću Woolworth's,
Hark ondje izgubio. Kada sam ga ugledao, a tada sam ga možda vidio i prvi
put, nalazio se medu velikim policama sa ženskim donjim rubljem i lio suze.
Bile su mu oko tri godine i bio je vrlo okrugao. Robna je kuća imala drvene
podove i čim je počeo plakati, ljudi su pojurili prema
njemu, dok su im noge na drvenome podu švplje odjekivale. Ne znam koji je
tome bio povod, no Hark je na sebi imao plavo mornarsko odijelo s plavim
kratkim hlačama. Dok je tužno tulio, čvrsto je stiskao oči, tako da se činilo da
mu suze frcaju vodoravno između kapaka. Majka mu je žurno prišla,
podignula ga, malo ga protresla,
, a zatim poljubila. Potom je pogledala oko sebe, gotovo prkosno, kako bi se
uvjerila u to je li ga tko rasplakao. Ja sam stajao tri-četiri metra dalje i ona
me pogledala poprilično oštro, kao da sam možebit gurnuo dječarca ili pred
njim načinio nekakav ružan izraz
; lica. Harkova je majka umrla još dok je polazio srednju školu. Ne znam je li
uzrok bio rak ili nešto drugo. U svakom slučaju, nije ga vidjela samo s jednim
uhom.
Sada bih za uobičajene dnevne šetnje vidao susjede i njihovu ne; sigurnost,
koju bi, medutim, dodatno uvećavala moja vlastita nesigurnost, kao da je
riječ o nekakvome staklu kroz koje promatram svijet. A teško je ne prisjećati
se kakvi su bili u sretnijim, mirnijim vremenima.
Harry Martini, ravnatelj Knox Consolidateda, bio je punašan dječak s crnim
šiškama koji je svakome s kime bi se upoznao govorio kako zna sricati riječ
antidisestablishmentarianisml'-. Kako nije bio zadovoljan samo tim velikim
umijećem, ubrzo se počeo hvaliti kako
. zna sricati i unatrag. Sam bi dolazio u banke i pred blagajnicama pokazivao
tu svoju sposobnost. Čak bi zaustavljao i ljude na ulici i razmetao se svojim
umijećem. Escutcheonl3 je bila još jedna riječ koju je dobro znao, premda
nitko, pa tako ni Harry, nije znao što znači. Ne tvrdim da ga je ljubav prema
ispravnom pisanju dovela do ravnateljskoga mjesta, ali se katkada pitam je li
tome tako.
Phil Schmidt, naš zapovjednik policije, bio je naša srednjoškolska zvijezda u
footballu. Govorilo se kako je zamalo dobio sportsku ; stipendiju za Syracuse,
koja je na kraju ipak pripala nekom crnom
mladiću. A ubrzo nakon toga, Jim Brown proslavio se igrajući za Syracuse, a
ja sam uvijek mislio, pogrešno, uvjeren sam, kako je Jim Brown dobio
stipendiju Phila Schmidta.
Naš gradonačelnik, Bernie Kowalski, često je priređivao tulume u roditeljskoj
vikendici na jezeru Round. Sa sedamnaest sam prisustvovao jednoj od tih
zabava. Ondje je bilo piva i parovi su se milova
~Z Vrlo rijetko korištena riječ, "protivljenje rušenju poretka". ~3 Štit na
kojem jc prikazan grb.
li ili plesali uz Teen Angela. U to je vrijeme alkohol bio zabranjen mlađima od
osamnaest, što se činilo razumnim ograničenjem. Bernie nije nikome
dopuštao da dotakne gramofon. Pušio je Pall Mall iz crvene kutije i imao
djevojku iz Norwicha po imenu Suzie, za koju se govorilo da ima veliko
iskustvo. Ja sam stajao na molu i bacao žabice. Bojao sam se da bi, popijem
li pivo, majka njegov miris osjetila u mom dahu. Bojao sam se da bi se,
zaplešem li s nekom djevojkom, njezin miris uvukao u moju odjeću. Do
jezera sam došao s nekim drugim mladićima, tako da nisam mogao otići prije
njih. Bio je lipanj, neposredno pred završetak škole. Negdje oko ponoći neki
su se našli u jezeru, uglavnom djevojke. Neki igrač,footballa po imenu Hercel
Morgan gurnuo me u jezero jer mu se, kako je rekao, nije svidio izraz mog
lica.
Godinama kasnije, kada sam se vratio iz New Yorka, Cookie Evans vodila je
školsku ekipu navijačica. Bila je dovoljno sitna da bi
; je mogli bacati uvis, od onih djevojaka koje ne možete zateći bez osmijeha.
Nosila je debeli plavi pulover sa slovima, koji je s prednje strane imao zlatno
A. Glas joj je bio vrlo visok, gotovo piskutav. Još i tada nazivali su je
brbljavicom. U završnom je razredu konačno malo porasla, a glas joj se
produbio, za što je njezina majka rekla kako je šteta, jer se inače mogla
zaposliti u cirkusu.
',, "' Danas gledam Megan Kelly, krupnu ženu koja se jedva uzdržava
čišćenjem po kućama i kojekakvim manjim poslovima, poput brige za Sadie
Moore. Kada je bila mlađa, Megan je bila vrlo lijepa, unatoč svojoj veličini i
snazi. Imala je četiri kćeri, sve četiri bile su u ženskom odredu skauta. Kada
su skauti u proljeće prodavali kolačiće, moja bi ih majka kupovala samo od
kćeri gospode Kelly. Kasnije su te djevojčice osnovale pjevačku skupinu.
Nazvale su se Kellyettes i plesale i
f;, ~ okretale palice pjevajući "Koliko košta taj psić u izlogu". Ljudi su pisali
pisma, nastojeći im osigurati mjesto u emisiji za nove nade Ted
Mack'sAmateurHour, no od toga nikada nije ispalo ništa.
Katkada razmišljam o Janice MeNeal ili Franklinu ili Ryanu Tavichu u
djetinjstvu. Nitko od njih troje, dakako, tada nije živio ovdje. Zasigurno su
slušali vijesti o Vijetnamu i Beatlese. Imali su bicikle. Imali su idole među
filmskim zvijezdama i sportašima. Lijepili su
postere na zidove svojih soba. Imali su pse ili mačke kojima su povjeravali
tajne.
Allen i Donald Malloy odrasli su u blizini Rochestera, u Spencerportu, čini mi
se. Paul Leimbach pričao je kako su imali jedrilice na jezeru Ontario. Još su
uvijekvoljeli jedriti i doktor Malloy pouča
vao je Sharon tehnici plovidbe s jedrima. Prije kakvih godinu dana, doktor
Malloy je organizirao zabavu za svoj pedeseti rodendan. Na objavi proslave
bila je otisnuta njegova fotografija iz djetinjstva. U vrijeme kada je snimljena
vjerojatno mu je bilo oko osam godina. Nosio je kratke hlače i sako, bijelu
košulju i kravatu. Lice mu je bilo okruglo poput novčića, a plava kosa kratka i
uspravljena, na tjemenu ošišana posve ravno. Držao se vrlo ozbiljno i stajao
na malome trijemu pred kućom obloženom bijelim daskama. Lijevu ruku bio
je ispružio, a na dlanu mu je stajao yo-yo. Na donjoj stubi, njemu pod
nogama, sjedio je Donald, trogodišnji dječak nalik na malenu bačvicu.
Zagledao se u yo-yo u bratovoj ruci kao da je riječ o kakvom predmetu
vjerskoga štovanja, blago otvorenih usta.
Paul Leimbach u školi je bio dva razreda iza mene. Bio je to mršav, vrlo
ozbiljan dječak, na glasu kao matematički genij. Imao je čitave svežnjeve
sličica s baseball igračima i volio je postavljati pitanja drugoj djeci, čak i
starijoj od sebe, o tome koliko je dvostrukih pogodaka Ted Williams ostvario
1956. ili koliko je baza Jackie Robinson osvojio 1955. Te je podatke znao
napamet. To što do toga nije bilo stalo nikome, nije ga mučilo. Imao je
malenu plavu školsku torbu u kojoj je nosio te svoje sličice. Bilo je to stručno
znanje po kojem se razlikovao od ostale djece. Imao je tamne oči, tamnu
kosu i guste crne obrve i volio je stajati nepomično poput kakva stupa, držeći
torbu sa sličicama uz nogu. Covjek je zamišljao beskrajne nizove brojki kako
mu protječu mozgom. Kako je tada zamišljao svoju budućnost'? Danas je
ovlašteni knjigovodal4 u provincijskome gradiću. A nećaka mu je nestala.
Prolazim Aureliusom i primjećujem te ljude s njihovim složenim životima, od
kojih su neki sretni, a neki nesretni. Dakako, mlade ljude poznajem praktički
od njihova rodenja. Aaron je kao dijete bio posve drukčiji od onoga što je
postao u odrasloj dobi; bio je otvoren, srdačan i dobronamjeran. Već sam
rekao da sam ga vidao u raznošenju novina, na biciklu, u pratnji psa. Zbog
toga što mi je njegov otac bio kolega u školi, Aaron mi je bio uočljiviji, a još
puno prije nego što sam doznao za promiskuitetni život njegove majke,
primjećivao sam Aarona i njegova psa po čitavom gradu. Pas je silno volio
donositi bačeni štap. Donosio bi ga čak i posve nepoznatim osobama i njime
vam udarao o potkoljenicu sve dok ga ne biste primijetili. Na koncu je
skončao pod kotačima nekog kamiona na državnoj
~4 Tdklv poSlO u SAD-u zahtijeva stručno fakultetsko obrazovar~e.
autocesti. Aaron je raznosio novine do četrnaeste godine. Njegov otac,
Patrick, hvalio bi se time kako Aaron vlastitim novcem kupuje odjeću, a meni
se zbog toga činilo kako je Patrick poprilično škrt, jer inače pristojno
zaraduje. Dakako, to nikada nisam spomenuo. Nakon završetka osnovne
škole, Aaron se. počeo pretvarati u ono što je danas: postao je povučen,
ponešto zagonetan, osoba za čije se postupke često čini da nemaju
racionalan uzrok.
Barry Sanders bio je ružičasto i punašno dijete s bijelom kosom i debelim
staklima na naočalama. Nikada ga nisam vidio u trčanju ili igri. Kao što sam
već rekao, otac mu je nestao kada su mu bile dvije godine, a majka mu je
poprilično voljela zapovijedati. Ljeti ga je uvijek prisiljavala na nošenje šešira,
crvenog kaubojskog šešira od slame. Druga su mu ga djeca skidala s glave, a
Barry bi ih onda preklinjao da mu ga vrate. Šešir bi često završio na glavi
brončanog vojnika iz Građanskoga rata koji je držao mušketu i stajao pred
Gradskom vijećnicom. Kad god bih onuda prošao automobilom i ugledao
crveni kaubojski šešir na vojnikovoj glavi, zamišljao bih Barryja kako negdje
plače. U to vrijeme imali smo jednog policajca, Pottera Malonea, koji je
kasnije otišao u mirovinu i odselio se na Floridu. Bio je to ljubazan tip koji je
vraćanje šešira Barryju počeo smatrati svojom zadaćom. Zapravo, često je
izgledalo i da mu je to jedini posao, tako da je na sastanku Gradskoga vijeća
netko jednom rekao kako grad zapošljava i policajca koji je zadužen samo za
to da Čovječjoj Ribici vraća šešir.
Kada Sadie Moore dođe k meni i sjedi na kauču, piše zadaću ili čitaAnne of
Green Gablesl5, tada ne vidim samo njezino sadašnje lice, nego i njezina lica
iz prošlosti, vraćam se sve do lica one osmogodišnjakinje usta umrljanih
čokoladom. Katkada sjedi za mojim kuhinjskim stolom i bulji u malog
bezdlakog štakora, Presporog, u staklenci. Laktovi su joj položeni na stol, a
lice tek petnaestak centimetara od štakorove njuške. "Jednom je Prespori",
rekla bi katkad, "prelazio ulicu kada je naišao veliki kamion i znaš što se
dogodilo?"
"Pregazio ga je?" pitao bih.
"Ne. Spasio ga je neki policajac. Možda Ryan." Ili bi pogledala ' čegrtušu u
staklenci i rekla; "Zašto ljudi zmije smatraju zlima? One samo izgledaju
tužno." "
~5 Roman (iz 1908.) kanadske književnice Lucy Maud Montgomery (1874.-
1942.), klasično djelo dječje književnosti.
A Harkovi pajdaši, Jeb Herldricks, Ernie C:orelli, Jimmy Feldman - sjećam se
svih njih. Jeba i Ernieja imao sam na satovima prirodnih znanosti u osmome
razredu. Bili su to poprilično glupi dječaci koji se nikako nisu mogli
koncentrirati na nastavu. No sjećam ih se i iz još mlađe dobi, iz bazena u
Lincoln Parku, kako s daske u vodu skaču "bombu", u uspravnom položaju i
privučenih nogu, ili u pokrajnjim ulicama biciklima izvode razne akrobacije.
Sve to bio je uobičajeni dio odrastanja - tog dugotrajnog procesa koji
započinje nedužnošću, a završava... gdje?
Kada se Hark Powers pogleda u ogledalo i vidi ožiljak na mjestu na kojem je
nekoć bilo uho, o čemu razmišlja? Kada Barry pogleda svoj odraz u zrcalu i
zatrepće očima, što vidi? Kada se Aaron svakog jutra brije, može li pogledati
vlastito lice a da se ne prisjeti majčina lica? A ona osoba koja je otela Sharon
Malloy, što ona vidi kada se zagleda u svoje lice? Osjeti li ledeno probadanje
u srcu?
Prije pet godina u Aureliusu je održana božićna svečanost na kojoj se našao i
zbor andela poredanih oko jaslica u Betlehemu. Anđeli su bile djevojčice iz
osnovne škole koje su pjevale "Svetu noć". Sadie je bila jedan od tih anđela,
kao i Sharon Malloy, Sarah Patton, Meg Shiller, Bonnie McBride, Hillary
Debois, uz još dvije-tri djevojčice. Anđeli su na sebi imali pomno skrojene
bijele haljine izradene od plahti, ali ukrašene nizovima srebrnih ukrasa i
plastičnoga nakita. Za tkaninu su bili učvršćeni deseci broševa i sjajnih igala.
Na svaki pokret haljine su blistale i sjajile se. Djevojčice su imale i kartonska
krila sa sjajnim premazom, a zlatne aureole u kosi Ijeskale su se na svjetlu.
Zbog njihovih visokih glasova u srednjoškolskoj sportskoj dvorani zubi su mi
počeli vibrirati. Jednostavno nisam u stanju pomisliti na Sharon Malloy a da je
pritom ne vidim kao anđela koji pjeva "Svetu noć". A to zasigurno vrijedi za
stotine ljudi u mom gradu.
Užas koji je izazvao Sharonin nestanak nije počivao samo na mogućoj
Sharoninoj smrti, premda je već i to bila strašna mogućnost; taj je nestanak i
svoj toj djeci pridao lice smrti. Ta su djeca postala potencijalnim primjercima,
poput životinja u mojim staklenkama. Hoće li Bonnie McBride doživjeti
maturu? Hoće li Hillary Debois izrasti u odraslu ženu? Hoće li Sadie dočekati
dvadeseti rođendan? Upravo je to bila sjena koja se nadvila nad naš grad:
tko će još nestati? A sumnje i strahovi koje je ta sjena izazivala... kakvo bi
nasilje oni mogli potaknuti?
z6
Ne znam kako je u drugim malim gradovima, no u Aureliusu je Halloweenlb
počeo poprimati sve veće značenje. U mom dje
tinjstvu bila je riječ samo o navlačenju rnaske ili kakvog kod kuće izrađenog
kostima i obilaženja susjedstva u potrazi za slatkišima. Danas su kostimi već
poprilično skupi, a moguće ih je čak i unajmiti za tu jednu noć. Kuće su
pomno ukrašene i opskrbljene raznim svjetlima i zvučnicima iz kojih se čuje
zavijanje. Viđaju se vreće za smeće u obliku i boje bundeva i umjetne
paučine, nadgrobne ploče i viseći kosturi, čuje se stravična glazba i nailazi se
na treperave električne svijeće. Na drveću se mogu zateći lutke u staroj
odjeći kako vise s grana ili, pak, leže na nečijem travnjaku, katkada i s nožem
zabodenim u prsa. Sve to podsjeća me na kakav vjerski blagdan bez
božanstva.
I djeca danas očekuju više: velike čokolade, kutije s raznovrsnim slasticama,
čak i novac. Jednom sam u takvoj prilici, tome nema tako davno, svakome
djetetu dao ponešto od sitnih slatkiša - lizaljki i tvrdih bombona, za koje sam
mislio da ih svi vole kao i ja nekoć - i petero djece taj je moj mali dar
pogledalo i upitalo: "I to je sve?" Jedan je dječak čak i odbio uzeti bilo što.
Ako u Noći vještica i ima nečega što ima veze s vjerom, teško je
odrediti o kojoj bi vjeri mogla biti riječ. Čini mi se da ne može biti riječi ni o
čemu lijepom. Nekoć davno tim se slatkišima kupovala zaš
~6 "Noć vještica", posljednji dan u listopadu, dan uoči Svih svetih, kada
djeca uvećer obilaze kuće u maskama i rezbare bundeve.
tita od zlih duhova. Sada se čini da su stanovnici upravo u dosluhu s
demonima. Što je još gore, s tim svojim lažnim nadgrobnim pločama,
umjetnim leševima i zvučnim efektima, škripom vrata, vriskovima i
zavijanjem vukova, nastoje prestrašiti zle duhove koji dolaze po slatkiše. Taj
događaj sada je obilježen nekakvom mahnitom žurbom, kao da se ljudi
ulaguju i udvaraju samome Gospodaru tame.
U mojoj su mladosti skupine raspomamljenih tinejdžera - takvima su se
barem sami smatrali - u Noći vještica premazivale prozore sapunom ili
istresali sadržaj kanti za smeće. Danas njihovo ponašanje kao posljedicu ima
veće štete. Jedne se godina Geo Helen Berger našao na krovu pred samom
njezinom kućom. Zapaljena je jedna garaža u ulici Alfred, više snažnih
okruglih petardi postavljeno je u ispušne cijevi parkiranih automobila, a
škotski ovčar gospođe Parson, Ollie, obrijan je do gole kože. Zlobne
nepodopštine, tako je to karakterizirala policija, no stjecao se dojam da je cilj
takva ponašanja prizivati nekakvu mračniju silu, čak je i zavesti. A tako
užasno nisu se ponašali samo dječaci u tinejdžerskoj dobi. Hark Powers,
primjerice, kao i njegova tri pajdaša, odreda su bili odrasli ljudi koji su silno
željeli izazivati nevolje.
Sva četvorica, kao i Aaron, protekle su subote uvečer optuženi zbog
remećenja javnoga reda. Aaron je bio više žrtva nego napadač, no Ryanu se
nije dopalo kako je Aaron nogom udario Harka dok ga je držao za ruku. Tako
je optužen i Aaron. Svoj trojici određena je kazna od tri stotine dolara.
Barryjevu majku nazvali su iz policijske postaje, kamo je došla po sina. Te je
večeri Barry na kraju večerao kod kuće, dok je majka sjedila na suprotnoj
strani stola i pitala ga kako se uspio uvaliti u tolike nevolje.
Budući da je Aaron zadao posljednji udarac, pitanje je ostalo nerazriješeno.
Hark je bio bijesan jer je ponižen pred prijateljima. Dobio je bolan udarac u
prepone, a nije mogao uzvratiti. O tome je pričao u Bud's Tavernu i u
Fordovu servisu Jacka Morrisa. A svaki put osjećaj povrijeđenosti samo se
pojačavao. Po njegovu mišljenju, Aaron je zaslužio nešto puno gore od
kazne. Jeb i Ernie još su pojačali taj osjećaj da mu je nanijeta nepravda.
Pitali su ga što kani poduzeti i kako će se osvetiti. Hark je morao nešto učiniti
ne samo zbog toga što je nepravedno primio udarac, nego i da bi ponovno
stekao nadzor nad prijateljima.
"Pričekajte samo Noć vještica", govorio je Hark.
I drugi su ga čuli da to govori, a među njima i Sheila Murphy. Kasnije su o
tome svjedočili pred sudom.
Nestanak Sharon Malloy te je godine za Noć vještica izazvao još jedan oblik
straha. Bilo je malo djece koja su iz kuće izišla sama. Ili su uokolo išla u
skupinama ili su ih vozili roditelji. Više roditelja organiziralo je zabave kod
kuće kako djeca uopće ne bi trebala izlaziti. A noć i nije bila osobito ugodna,
bilo je hladno, s kišicom koja se pred jutro pretvorila u gust snijeg.
Sadie se maskirala u vampira i na sebi je imala crnu haljinu i crnu periku.
Lice joj je bilo obojeno bijelom bojom, a usne jarkocrvenom. Obilazila je kuće
sa svojim prijateljicama Meg Shiller i Hillary Debois. Meg se maskirala u žrtvu
prometne nesreće, sva okupana krvlju i u zavojima, te s lijevom nogom u
gipsu. Hillary je bila zombi i imala je periku i puna usta divovskih zuba. A u
ruci je nosila palicu probijenu velikim čavlom. Njih tri svratile su i do mene.
Učinilo mi se da su nervozne glede izlaska, te sam im ponudio da ću poći s
njima. Tu sam pogriješio, jer ih je moja ponuda toliko revoltirala da su posve
zaboravile strah. Bilo je neobično promatrati ta tri užasa kako stoje u mojoj
dnevnoj sobi i grickaju Tootsie Rollsl~, dok je ispod krvi i šminke provirivala
njihova trinaestogodišnja ljepota.
Ja sam tu večer proveo sjedeći pokraj ulaznih vrata i dijeleći čokoladice Baby
Ruth, Milky Way i Snickers. Trebao sam još ocijeniti izvještaje o
laboratorijskome radu, no ne bih rekao da sam između šest i devet uvečer
imao i pet minuta mira. Djeca koja su me posjećivala bila su mokra i
uprljana. Bila su sličnija kakvim izbjeglicama ne. go zlodusima. Otac ili majka
često bi čekali na pločniku. Neki su se odrasli takoder maskirali i dočekivali
posjetitelje s većim i još strašnijim inačicama dječjih kostima. Ja sam na sebi
imao uobičajeni plavi sako i leptir-kravatu~ i premda je i to~ moždar
svojevrstan kostimr riječ je o onome što ljudi na meni očekuju.
Hark i prijatelji imali su tek osnovne elemente maske. Hark je nosio crnu
masku s brkovima i kapu sa zaslonom i oznakama Metsalg.
Jeb Hendricks imao je preko glave nataknutu masku demona. Ernie
Corelli imao je plastičnu masku s likom Mickeyja Mousea. Jimmy Feldman
nosio je zelenu masku u obliku skakavca. Uokolo su se vo~ zili u Jebovu
crvenom Chevy Blazeru s kutijom s ledom punom piva
~~ Keksi s okusom vanilije i kokosa. Is Newyorška baseballska momčad.
Budweiser u stražnjem dijelu. Što su se duže vozili, to su postajali
razularenijima.
Približno od sedam sati neko su se vrijeme vozili gradom amo-tamo, a potom
su se odvezli do sveučilišta, gdje se održavao prigodan ples. Jeb je turirao
motor plašeći klince koji su prelazili ulicu. Potom su se odvezli izvan grada,
kako bi igrali baseball s poštanskim sandučićima, uništivši ih šest-sedam
palicama. Tom Schneider čuo ih je kada su tako razmrskali njegov sandučić,
te pojurio za njima u svom kamionetu, no ipak ih nije uspio dostići. Negdje
oko osam odvezli su se do Aaronova stana. Svjetla su bila isključena. Jeb je
parkirao vozilo, ušao u zgradu i glasno zakucao na vrata. Namjera im je bila
dočepati se Aarona i potom ga bez odjeće izbaciti pred Gradskom vijećnicom.
Možda će mu i jednim konopcem zajedno povezati ruke i noge. Možda će ga
golog svezati za spomenik podignut u čast žrtvama Građanskoga rata i obojiti
ga žutim sprejom. Možda će za njega svezati i kakvog psa. Dok su
razgovarali o tim mogućnostima, toliko su uživali da su se silno razočarali
uvidjevši da Aaron nije kod kuće.
Jebov je Blazer imao osobito bučnu ispušnu cijev i mnogi su ga čuli nadaleko.
A u gradu je bilo i drugih skupina mladića, poprilično sličnih Harku i njegovim
prijateljima, koji su takoder na umu imali razne nestašluke. Netko je stražnji
odbojnik Forda Bronca Randyja Beevisa svezao za ulazna vrata Weaverove
pekarnice i kada je Randy pokrenuo vozilo, vrata su se istrgnula iz okvira i
oglasio se protupožarni alarm. A netko je, možda ta ista osoba, stube
policijske postaje polio biljnim uljem. Chuck Hawley gadno se poskliznuo i
natukao trticu.
Franklin je u grad izišao sa svojim fotografom, Bobom Altonom. Noć vještica
je te godine pala u utorak, tako da je Franklin za broj od četvrtka želio
pripremiti čitavu stranicu s fotografijama. Naišli su na šestoricu tinejdžera u
sakoima i kravatama kako sedmog prijatelja, Louiea Hydea, nose u lijesu.
Tako su ga nosili od vrata do vrata i lijes se ubrzo dopola ispunio slatkišima.
Louiea Hydea odabrali su kao mrtvaca jer je, premda četrnaestogodišnjak,
bio niži od stotinu pedeset centimetara. Bob Alton snimio je dvadeset
fotografija, a Franklin je razgovarao s Louiejem, koji je izjavio kako nije loše
biti mrtav jer to znači da ga ostali nose.
Franklin je tako došao i do fotografije lutke koju su objesili na stup za
zastavu ispred Gradske vijećnice. Elkovi su bili pokrovitelji
zabave za mlade na kojoj se birao najbolji kostim i igrala igra s prenošenjem
jabuke. Franklin je razgovarao s pobjednicima - blizancima Timom i Tomom
Millerom - odjevenima poput dviju igraćih kocki. Bob Alton snimio je i djecu
koju su susretali na ulicama: Lucy Schmidt koju je u kolicima vukao
bernardinac, šestoricu dječaka i djevojčica Gillespijevih, odreda odjevenih u
kostim Velike ptice iz "Ulice Sezam". Franklin je automobilom prošao i pokraj
kuće doktora Malloya, no ondje u prizemlju nije bilo nikakve rasvjete.
Jednako je bilo i u kući Leimbachovih. I kuća Donalda Malloya bila je
obavijena tamom. Franklin je marljivo radio cijele večeri, no zbog ; onoga što
se dogodilo nakon toga, zaključio je da bi bilo neukusno objaviti bilo koju od
snimljenih fotografija.
Ryan Tavich dogovorio se za izlazak s Cookie Evans i kanio ju je odvesti na
večeru u Colgate Inn, no dogovor je otkazao u posljednji trenutak. Nije znao
navesti pravi razlog. Nešto ga je mučilo. Večer je proveo u automobilu,
obilazeći grad ili sjedeći u zaustavljenom vozilu u Glavnoj ulici. ,
Cookie zbog toga nije bilo nimalo drago. "Mogao si me obavijestiti barem dan
unaprijed, pa bih dogovorila nešto drugo."
Sadie, Meg Shiller i Hillary Debois zadržale su se na ulicama u svome
susjedstvu. Sadie je kasnije rekla da se uopće nisu zabavile, kako je bilo
prehladno i prevlažno. Vidjele su puno druge djece, no zbog maski i tame,
prepoznali su vrlo malo njih.
"Vidjeli smo i veliku djecu", rekla je Sadie, "više poput prerušenih odraslih."
"Koliko?" upitao sam je.
"Možda dvadesetak, puno više nego inače."
Moguće je da su to bili roditelji koji su pazili na djecu, no možda i nisu.
Nešto malo poslije osam Hark i njegovi prijatelji odvezli su se do Barryjeve
kuće. Sva četvorica natisnula su se na trijem i Hark je tada pozvonio. Vrata
im je otvorila gospođa Sanders. Bila je to žena jake građe, znatno krupnija
od Barryja,
"Kvar ili dar..." reče Hark.
Jeb Hendricks se nasmije.
Gospođa Sanders već je ispružila zdjelicu sa slatkišima, a onda je zastala.
"Izgledate mi malo prestaro za traženje slatkiša", reče ona.
"U srcu smo djeca", reče Hark. Potom zakorači naprijed, od gospode Sanders
uzme zdjelicu sa slatkišima i pruži je Ernieju Corelliju. I Jeb Hendricks i
Jimmy Feldman šakama su grabili slatkiše i trpali ih u džepove. A onda je Jeb
bacio bombon u Jimmyja, a Jimmy potom drugi bombon u Jeba.
"Dajte mi to", reče gospoda Sanders ljutito.
Hark se nije obazirao na te riječi. "Smije li Barry izići i igrati se?" upita je.
"Hoćemo Čovječju Ribicu", reče Ernie.
"Da se niste usudili tako ga nazivati", reče Barryjeva majka. Potom Ernieju
istrgne zdjelicu sa slatkišima. Kada ju je on u tome pokušao spriječiti, ona ga
je odgurnula tako da je zateturao.
"Bježite s mog trijema!" poviče gospođa Sanders. "Stara je nadrkana", reče
Jeb.
Gospođa Sanders odloži zdjelicu negdje s druge strane vrata i ponovno se
okrene prema njima, u ruci držeći crni kišobran. "Nosite se s mog trijema."
"Hoćemo Čovječju Ribicu", reče Hark.
Gospođa Sanders kišobranom ubode Harka u trbuh, tako da je ovaj
zastenjao.
"Znam ja tko si, Hark Powers", reče mu. "Odlazi s mog trijema prije nego što
pozovem policiju." Potom ponovno zamahne kišobranom, a njih trojica malo
se povuku.
Hark je počeo razmišljati o tome kako bi joj mogao oduzeti kišobran. Bio je
bijesan jer je u ovoj situaciji opet ispao glupo. Kući se tada približila neka
skupina djece - prave djece pod maskama.
"Idemo", reče Hark. Sva četvorica otišli su do Jebova Blazera. Jeb je pritom
slatkiše koje je uzeo bacio na zemlju. Udaljavajući se od pločnika, zaškripao
je gumama.
Gospođa Sanders ipak je nazvala policiju. "Bit će najbolje da uhitite Harka
Powersa", rekla je Chucku. "Pokušao je provaliti u moju kuću."
Te su večeri na ulicama bila troja patrolna kola. Chuck ih je radiovezom
obavijestio kako bi bilo dobro da pripaze na Harka. Nije znao za Jebov crveni
Blazer. Mislio je da su u Harkovu kamionetu.
Hark je rekao Jebu neka ih vozi do Aaronova stana. Ondje je i dalje bilo
mračno. Hark je ušao u zgradu i, za svaki slučaj, više puta šakom udario po
vratima. Pričekao je gotovo minutu, a potom ponovno stao lupati. Nakon
toga izišao je iz zgrade.
"Pronađimo nešto psećega govna", re.če.
Njih četvorica tada su se razmiljeli travnjakom i pronašli tri malene hrpe
psećeg izmeta, koje je Jimmy uzeo rukom umotanom u plastičnu vrećicu.
Hark mu je rekao neka pola izmeta stavi u Aaronov poštanski sandučić.
Preostalom polovicorn Jimmy je premazao Aaronova vrata. Dok su se
cerekali, Herman Potter, koji je živio u stanu na suprotnoj strani hodnika,
otvorio je vrata. "Hej, što to radite?"
"Jebi se", reče Hark. Potom su se žurno vratili u Jebov Blazer. Nakon toga
pokušali su pronaći Leona Stahla, koji je imao malen stan u blizini sveučilišta.
"Odvest ćemo ga u grad i ostaviti ga golog pred Vijećnicom", rekao je Hark.
"Tog debelog dupeglavca."
U Leonovoj zgradi vrata su se otvarala samo kada bi netko unutra pritisnuo
gumb za oslobadanje brave. Hark pritisne zvonce do ulaznih vrata i nakon
nekoliko trenutaka s malenog se zvučnika začuo Leonov glas. "Tko je?"
"Prijatelji", reče Hark. ".hko~»
"Aaron McNeal."
"To nije Aaronov glas", reče Leon sumnjičavo. "Kako ne bi bio... otvori mi
vrata", reče Hark. "Koje ti je srednje ime?"
"Ma, hajde, Leon, pusti me." "Koje ti je srednje ime?"
"pritisni ostale gumbe", reće mu Jeb. "Netko će otvoriti."
U zgradi je bilo petnaest stanova i Hark po redu pritisne sve gumbe. Nakon
nekoliko trenutaka začulo se zujanje brave i Hark otvori vrata.
Pojurili su do Leonova stana i stali udarati po vratima. Hark dlanom prekrije
rupicu na vratima. Kako Leon nije otvarao, Hark zakorači unatrag i nogom
snažno udari po vratima.
"Vidio sam te", reče Leon. "Zovem policiju.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

11 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 2:14 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
,,
"Tko sam?" "Hark Powers."
"Sranje", reče Hark. Stubama su se vratili do Jebova Blazera. "Kako me mogu
prepoznati kad imam jebenu masku?"
"Vjerojatno te znaju po odjeći", reče Jeb. "Ili po hodu", reče Jimmy.
Nitko mu nije želio reći da ga prepoznaju po uhu.
Nakon toga odvezli su se do stana Harriet Malcomb, no nje nije bilo kod
kuće. Ponovno su otišli do Aaronova stana, ali ondje je i dalje bilo mračno.
"Idemo po onu dvojicu braće", reče Hark.
Jesseovu i Shannonovu adresu pronašli su u telefonskome imeniku. Bila je
riječ o stanu u blizini sveučilišta, u ulici Whittier.
I Jesse i Shannon ranije te večeri bili su vani, obilazili kuće i tražili slatkiše, a
to su činili jer su bili bez novca i tako su željeli doći do slatkiša. Preko lica su
bili svezali marame, govoreći kako su razboj
i nici. Nakon pola sata skupljanja slatkiša, vratili su se kući da bi gledali
televiziju. Oko pola devet nazvao ih je Barry i rekao im da je j Hark bio pred
njegovom kućom. Nekoliko minuta nakon devet na' zvao ih je Leon, govoreći
kako su Hark i prijatelji došli i do njega. Ni i Barryju ni Leonu braća nisu bila
simpatična, no željeli su ostati u nji
hovoj milosti. Nazvali su i Aarona i Harriet, no ni on ni ona nisu bili kod kuće.
, Jesse i Shannon isključili su rasvjetu, izišli i stali čekati. Ubrzo su čuli Jebov
Blazer kako se približava. Vozilo se zaustavilo i iz njega su izišli Hark i ostali.
Njih dvojica živjeli su u velikoj kući podijeljenoj na studentske stanove.
Ulazna su vrata bila otvorena. Hark, Ernie i Jimmy ušli su u kuću, a Jeb ih je
ostao čekati pokraj automobila. Nekoliko minuta kasnije, Hark je izišao iz
kuće.
"Nema ni njih." "Kukavice", reče Jeb.
i Sva četvorica potom su ušli u Blazer. U trenutku kada je Jeb pokrenuo
motor, Jesse i Shannon pritrčali su vozilu svatko s jedne strane. Obojica su
imali bočice sa crnim sprejom i sada su njime počeli pokrivati prozore. Jeb je
stao vikati i pokrenuo automobil. Hark je vikao neka se zaustavi. Jesse je
tada poprskao vjetrobran. Jeb je Blazerom prešao na pločnik i naglo pritisnuo
kočnicu. Jesse i Shannon
crnom su bojom pokrili i stražnje staklo. Jeb, Hark i ostali poiskakali su iz
vozila, no Shannon i Jesse već su trčali prema sveučilištu. Ona četvorica
pojurila su za njima, no u njima je bilo previše piva da bi mogli trčati brzo.
Usto nisu poznavali taj dio grada. Shannon i Jesse doveli su ih do samog
sveučilišnog kompleksa i nestali.
Hark se zaustavio u dvorištu, a prijatelji su zastali oko njega. Nigdje nije bilo
nikakvih pokreta, premda su čuli glazbu kako dopire iz studentskoga centra,
gdje se održavao prigodni ples.
"Želim se vratiti do auta prije nego oni dođu onamo i zapale ga", reče Jeb.
"Isuse", reče Hark. "Isuse!"
Kada su se vratili do Blazera, ugledali su razbijen vjetrobran i opeku na
prednjem sjedalu. Komadići stakla na kontrolnoj ploči, onako osvijetljeni
uličnom rasvjetom, izgledali su poput dijamanata.
no što je Hark Powers smatrao osjećajem za pravdu zapravo je Obio osjećaj
za osvetu, pri čemu je on trebao biti taj koji će provesti kažnjavanje. Sebe je
smatrao oružjem koje je pokrenula pravednička ruka. U Noći vještica nakana
mu je bila kazniti one koji su mu nekako naudili. A što su te njegove nakane
izazivale snažniju frustriranost, to je postajao ogorčeniji. Činjenica da Aaron
nije bio kod kuće, da ga je Barryjeva majka ubola kišobranom, da Leon nije
htio otvoriti vrata, da su Jesse i Shannon obojili stakla na Blazeru i razbili
vjetrobran-sve to, po njegovu shvaćanju, učinjeno je da bi se on razbjesnio.
Oko deset sati te večeri Hark je već bio utjelovljenje najčišćega bijesa.
Ernie Corelli i Jimmy Feldman željeli su se vratiti u Bud's Tavern. Jeb je želio
otići kući. Njegov je kamionet, kako ga je nazivao, bio razbijen i sada mu je
već bilo dosta. Hark je jasno uočavao da gubi nadzor nad svojim pajdašima.
Ali je isto tako imao i osjećaj o široko rasprostranjenoj izopačenosti, što je
djelomično bila posljedica vremena uloženog u pomaganje Prijateljima
Sharon Malloy. Nešto je bilo užasno pogrešno i Hark nije želio otići kući dok u
vezi s tim nešto ne poduzme. .
"Prodimo pokraj kuće onog Arapina", predložio im je.
I tako su se odvezli do ulice Maple. Bilo je već prošlo deset i ulice su bile
opustjele. U meduvremenu je i zahladnjelo, a izgledalo je i da u kiši već ima
nečega gušćeg; padala je susnježica. Blazer je na
vjetrobranu imao veliku rupu. Kroz nju su u kabinu dopirali kiša i hladan zrak.
Jeb i Hark sjedili su pognuti, a grijač je bio uključen na · maksimum. Sva
četvorica pili su pivo, a prije;nosni hladnjak koji je i dalje stajao straga bio je
gotovo prazan. Kako bi se ugrijali, kod sebe
su imali i sedam i pol decilitara Seagramova vvhiskeyja Seven Crown.
Chihanijeva je kuća bila mračna, no automobil mu je bio na prilazu kući.
"Mogao bih se okladiti da nije dijelio slatkiše", reče Jeb. "Vjerojatno je sjedio
na katu, u mraku", reče Ernie.
"I drkao", reče Jimmy.
"Parkiraj ispred kuće", reče Hark.
Jeb zaustavi automobil i isključi svjetla, no ne i motor. Kišne kapi padale su
na kontrolnu ploču.
"Što ćeš učiniti?" upita Ernie.
"Vidjet ćeš", reče Hark. Bio je podignuo masku na čelo. Sada je ponovno
spusti na lice. Nepomično je promatrao Chihanijevu kuću ' i crveni Citroen.
"Misliš da je budan?" upita Jimmy.
"Baš me briga je li budan ili spava", reče Hark. Ispruživši ruku do stražnjeg
sjedala, uzeo je jednu od palica kojima su razbijali poštanske sandučiće. "Ne
isključuj motor", reče, a potom otvori vrata i iziđe.
"Do vraga sve..." reče Ernie. Potom ščepa drugu palicu i izide na stražnja
vrata. Zbog maske s likom Mickeyja Mousea izgledao je beskrajno radosno.
Hark pođe prema Citroenu. U njemu je već bilo puno alkohola, tako da je
blago teturao. Nekoliko javora nalazilo se uza suprotni rub kolnoga prilaza, a
još jedno takvo stablo na travnjaku pred kućom. Susjedna kuća također je
bila u tami, premda se u drugim kućama vidjelo svjetlo. Ernie požuri za
Harkom. Neprestano se smijuljio. Ni on nije hodao posve sigurnim korakom.
Ostala dvojica promatrali su ih iz Blazera.
Stigavši do Citroena, Hark je pričekao Ernieja. Automobil je prednjim dijelom
bio okrenut prema ulici. Hark stane do vozačevih vrata, nehajno držeći
palicu. Potom zakorači unatrag, ščepa palicu objema rukama i njome
zamahne prema vjetrobranu crvenog auto
mobila. Kiša je prigušila zveket razbijenog stakla. Hark ponovno udari po
vjetrobranu, a staklo se saspe na prednja sjedala.
"Super", reče Ernie. I on sada zamahne palicom i razbije prednje desno
svjetlo. To je već odjeknulo snažnije, gotovo zazvečalo. Okvir svjetla otpao je
i zakotrljao se travom poput malog srebrnog koluta.
Hark palicom udari posred stražnjega stakla. Prozor napukne i Hark ga udari
još jedanput, a staklo se saspe unutra. Potom je gornjim dijelom palice
odgurnuo komadiće koji su ostali u okviru. Na stražnjoj polici ležale su neke
knjige, koje su sada bile posute kristalićima stakla. Ernie je tada razmrskao
drugo prednje svjetlo. Hark stane razbijati ostale prozore. Najprije bi se blago
pognuo, poput pravog udarača u baseballu, a onda divljački zamahnuo.
Pogodio je vanjski retrovizor, koji je istog trena otpao i prilazom se otkotrljao
prema ulici. Ernie je palicom uklonio retrovizor s desne strane.
U sljedećih nekoliko minuta njih je dvojicu razbijanje zaokupilo toliko da ni
jedan ni drugi nisu znali je li Chihani izišao na glavna vrata ili je dotrčao iz
stražnjeg dijela kuće. Čak i uza šepanje prilazio im je brzo, zamahujući
nogom s onom povišenom cipelom i odgurujući se štapom. Na sebi je imao
beretku i tamni sportski sako. Primičući se onoj dvojici, podignuo je štap.
"Prestanite s tim!" povikao je.
Hark i Ernie toliko su se iznenadili da su prestali udarati, te su se okrenuli
prema Chihaniju. I jedan i drugi blago su lelujali.
"Ovo je posve neprihvatljivo!" vikao je Chihani. Glas mu je bio povišen, a
činilo se i da je strani naglasak izraženiji. Bio je viši i od Harka i od Ernieja,
jednako tako i mršaviji. Usto je bio i trijezan.
Hark je počeo govoriti nešto ružno i prijezirno, no u trenutku v kada se
okrenuo, Chihani je zamahnuo štapom i pogodio Harka posred lica.
"Auu!" poviče Hark, zateturavši unatrag i đržeći se za obraz.
" Ernie palicom udari po poklopcu motora crvenog Citroena, koji je šuplje
zazvečao.
"Vi ste obični razbojnici!" vikao je Chihani. Tada je štapom zamahnuo prerria
Ernieju i zahvatio ga po leđima. Ernie zatetura prema naprijed. Chihani ga
potom pogodi posred plastične maske, raskolivši tako lice Mickeyja Mousea.
Prilazni je put zbog kiše i mokroga lišća
bio klizav. Ernie je izgubio ravnotežu, poskliznuo se i pao na leda. Maska mu
je spuznula oko vrata. Sjedio je na vlažnom prilaznom putu i držao se za
rame. Chihani ga tada štapom udari po glavi i Ernie bolno vrisne.
Sjedeći u Blazeru, Jimmy Feldman i Jeb Hendricks promatrali su Chihanija
kako im napada prijatelje. Njegova brzina posve ih je zatekla. Nikako im nije
bilo jasno kako može biti toliko brz. Cijelo vrijeme čekali su da Chihani
prestane, no on se uopće nije zaustavljao.
"Moramo nestati odavde", reče Jeb.
"Ne možemo ih ostaviti." Jimmy je imao poteškoća s govorom. Sada je
polako čepom zatvorio bocu Seagramove Sedmice.
"Policija samo što nije stigla."
"Isuse, taj Arapin mlati i jednog i drugog." Jimmy iziđe kroza stražnja vrata i
vrludajući potrči prema ostalima. Ernie je i dalje sjedio na zemlji i držao se za
glavu. Chihani ponovno štapom udari Harka po licu i Hark se sruši uz
automobil.
Jimmy podigne palicu koja je ležala na zemlji pokraj Ernieja. U međuvremenu
je na lice bio navukao onog skakavca i sada nije najbolje vidio kroz malene
rupice. Dok je nastojao izoštriti sliku i dobro pogledati Chihanija, spotaknuo
se na Erniejeve noge i zateturao prema Citroenu. Ispružio je ruke ne bi li se
dočekao, a one su samo skliznule po vlažnome metalu poklopca motora.
Chihani zamahne štapom i pogodi Jimmyja posred zatiljka, tako da mu je
maska odletjela s glave.
"Hej..," poviče Jimmy,
Hark dlanom protrlja lice, drugom se rukom držeći za palicu. Chihani
ponovno zamahne prema njemu, a Hark uspije odvratiti udarac palicom za
baseball. Bio je omamljen i nikako nije uspijevao shvatiti kako se Arapin
može kretati tako brzo. Štap je ponovno poletio prema njemu, udarajući ga
po koljenu, tako da je Hark zateturao u stranu. Hark tada pomisli na to koliko
je ponižavajuće da jedan stranac u beretki tako mlati njih trojicu. Činilo mu
se da je to svojevrstan oblik varanja. Nije mogao vjerovati koliko je svijet
nepravedan. Zamahnuo je palicom, no nije pogodio ništa. Maska mu je bila
pala prema dolje, djelomično mu pokrivajući oči, tako da nije najbolje vidio.
Jimmy se odgurne s poklopca motora i palicom zamahne prema Chihaniju,
pogodivši ga u nadlakticu. Chihani štapom svom snagom raspali po
Jimmyjevu ramenu i Jimmy padne unatrag, ponovno posrnuvši preko
Erniejevih nogu.
Hark tada primijeti da mu je Chihani okrenut leđima. Zamahnuvši, uspio ga je
udariti u rame. Chihani je istoga trena ponovno navalio na njega, zamahujući
štapom i odbacujući ga unatrag, prema automobilu. Hark je uspio odvratiti
nekoliko udaraca, no štap ga je ipak pogodio posred lica.
Jimmy se tada uspravi i ponovno udari Chihanija u nadlakticu. I Jeb je sada
već bio izišao iz Blazera, te je vlažnim lišćem trčao prema njima.
Ščepao je Ernieja za vrat i stao ga podizati na noge. Njegova demonska
maska uopće nije nalikovala na masku. Izgledala je stvarno. No i Jeb je imao
poteškoća s otvorima za oči. Dok je podizao Ernieja na noge, dobio je udarac
posred zatiljka. Zateturao je prema naprijed, ispuštajući Ernieja i padajući na
njega. Jimmy ponovno zamahne prema Chihaniju i promaši.
Hark tada svuče masku i kapu, te ih odbaci na zemlju. Ugledao je Chihanija
kako tjera Jimmyja Feldmana unatrag, dok su se Jeb i Ernie pokušavali
pridići. Nikako nije mogao prijeći preko toga kako ih taj Arapin mlati. Hark se
odgurne od automobila, čvršće uhvati palicu i potrči nekoliko koraka prema
Chihaniju, podižući palicu. Zamahnuo je svom snagom, ciljajući Chihanijeva
ramena. Chihani ga je začuo i počeo se okretati prema njemu. Podignuo je
štap no nije uspio blokirati udarac. Palica ga je svom snagom pogodila ispod
zatiljka. Beretka mu je poletjela s tjemena poput uvis bačenog novčića.
Posrnuo je na~rijed, tako prešao nekoliko desetaka centimetara i pao na
zemlju. Stap mu se otklizao preko mokroga lišća.
"Jebeni kučkin sin", reče Hark. Potom nogom udari Chihanija u rebra, no ovaj
ne ispusti ni glasa.
"Bježimo odavde", reče Jeb. Uspio je uspraviti se na noge. Ernie je bio na sve
četiri, poput kakva psa. Potrgana maska s likom Mickeyja Mousea bila je
iskrivljena i stajala mu je na jednom obrazu, tako da je izgledao kao da ima
dva lica. Jimmy Feldman sjedio je na prilaznome putu i dlanom trljao glavu.
Maska s likom skakavca ležala je nedaleko od njega.
Hark nogom ponovno udari Chihanija; dovoljno snažno da mu je pomaknuo
tijelo.
"Hajde", reče Jeb. "Ostavi ga." Potom pridigne Ernieja na noge. Ernie stane
teturati prema kući. Jeb ga ščepa za nadlakticu i usmjeri prema ulici. Ernie je
posrtao još nešto više od metra, a onda je iznenada stao povraćati. Maska s
likom Mickeyja Mousea pala mu je s glave i Ernie je povratio u nju.
"Isuse", reče Jeb.
Jimmy Feldman ustane i stane se klatiti naprijed-natrag. Potom podigne
palicu i zamahne prema automobilu, ali ga promaši. Okrenuvši se oko osi,
ponovno je pao na zemlju. Hark ga privuče na noge.
Jeb uhvati Ernieja za nadlakticu i povede ga prema Blazeru.
"Boli me glava i boli me trbuh", reče Ernie. "Sredimo tog dupeglavca", reče
Jimmy.
"Već smo ga sredili", reče Jeb. "Pođimo kući." Tada ugura Ernieja u Blazer, i
trčeći se vrati po ostale. Minutu kasnije, na stražnjem je sjedalu imao i
Jimmyja. Hark je stajao na travnjaku i nepomično promatrao Chihanijevu
kuću. Rasporak mu je bio otkopčan i sada je mokrio. Svjetlo ulične rasvjete
blistalo se na žutome luku. Kiša se sve više pretvarala u snijeg. Chihani je i
dalje ležao na zemlji. Hark je dovršio mokrenje, zakopčao patentni zatvarač
na hlačama i sa zemlje podignuo obje palice, tako da je u svakoj ruci držao
po jednu.
"Razbijmo mu kuću", reče Hark.
"Moramo ići", reče Jeb. "Doći će policija." On tada povuče Harka prema ulici.
Hark mu se otrgne i jecjnom od palica zamahne prema n~emu, ah ga ne
zahvati. "Ostavi me."
"Isuse, lud si ko i on. Dođi!"
Jeb krene prema ulici, a Hark pođe za njim, ali polagano. Neprestano se
osvrtao prema kući, kao da želi počiniti još neku štetu. Jeb ga ugura u
automobil. Jimmy i Ernie sjedili su straga, stenjali i držali se za glavu. Hark je
i dalje gledao prema Chihanijevoj kući. Vrata su s njegove strane bila
otvorena.
"Zatvori vrata, Hark", reče Jeb.
Hark se nije micao. Jeb iskoči iz automobila, obiđe ga sprijeda, zalupi vrata s
Harkove strane i potom se vrati na svoje mjesto. Nika
ko mu nije bilo jasno zašto još nema policije. Zbog toga je osjećao silnu
zahvalnost. Cinilo mu se da ima sreće.
"Idemo k Budu?" upita Hark.
Jeb ne reče ništa. Kanio je razvesti prijatelje kućama, potom i sam otići kući.
Za njega je večer bila završena. Ernieju se straga i daIje dizao želudac,
premda je sada bio prazan. Suho je kašljao i gotovo se gušio. Jeb je i dalje
gledao Chihanija kako leži pred kućom, te je nastojao otresti se te slike.
Probudit će se, neprestano je ponavljao u sebi. Potom je strgnuo demonsku
masku. Iznutra je bila posve pokrivena znojem. Jeb jedini nije izgubio masku
i činilo mu se da je u tome imao sreće. Kada je sve njih razvezao kućama,
već je padao gust snijeg koji se zadržavao na ulicama. Jeb je u krilu imao
desetak centimetara snijega.
~ Houari Chihani ležao je pred kućom, kakvih pet metara od automobila.
Prozori na njemu bili su razbijeni, kao i farovi, a poklopac motora imao je
udubljenja. Harkova crna maska ležala je pokraj desnih vrata. Jimmyjev
skakavac ležao je pred automobilom. Posred travnjaka dvije polovice lica
Mickeyja Mousea cerile su se prema drveću sve dok ih snijeg nije posve
prekrio.
Snijeg je prekrio i Chihanija. Te je noći palo više od petnaest centimetara
snijega, tako da je do ujutro od Chihanija ostao tek bijeli humak. Nestalo je i
njegova štapa i onih maski. Prednje sjedalo automobila bilo je prekriveno
snijegom.
Svakog jutra oko šest Irving Powell vodio je svog labradora boje čokolade u
šetnju ulicom Maple. Pas se zvao Siđney. Kako je u šetnju išao tako rano,
Powell se nikada nije služio uzicom, budući da vani tada još nije bilo nikoga.
A Sidney je bio dobar, uvijek bi se odazivao na poziv, premda je volio snijeg i
uživao razmetati ga njuškom, a onda se otresti. Bilo je mračno i ulična je
rasvjeta još bila uključena.
Powell je ugledao Chihanijev Citroen i uvidio da su mu prozori razbijeni.
Poznavao je taj automobil i znao priču o Chihaniju, kao i svi ostali u
Aureliusu. Sidney je stao njušiti humak pokriven snijegom. Powell je zazvao
psa, no ovaj se nikako nije odvajao od onoga što je pronašao. Powell pode
prema njemu. Sidney je već bio šapom razmaknuo nešto snijega i Powell je
tako uvidio da je pod njim jedna od onih lutaka koje ljudi u Noći vještica
postavljaju na travnjake.
Powell nije volio Noć vještica. Protekla je večer bila naporna od početka do
samoga kraja. Rano mu je ponestalo slatkiša, tako da je nakon toga pogasio
svjetla. A onda su mu nestale kante za smeće.
"Hajdemo, Sidney", zazove psa.
Pas je i dalje kopao i njuškao lutku.
Irving Powell požuri do psa i ščepa ga za ogrlicu. Nije volio hodati po tuđim
travnjacima i sada se Ijutio na Sidneyja. "Zločesti pas", rekao je. Potom je
načas pogledao lutku. Snijeg je bio pao s lutkina lica. Oči su joj bile otvorene
i činilo se da nepomično promatraju Irvinga Powella.
Z8
Bilo bi pogrešno pomisliti da susjedi Houarija Chihanija nisu pozvali policiju.
Potmuli udarci palica za baseball po poklopcu
automobilskoga motora poremetit će mir svakog kućevlasnika. Gospoda
Morotti, na suprotnoj strani ulice, nazvala je policiju u deset i petnaest, a
njezin susjed s desne strane, James Pejewski, nazvao je nekoliko minuta
kasnije. Ni on ni ona, medutim, nisu vidjeli Chihanija kako pada, tako da se u
njihovim dojavama govorilo isključivo o vandalizmu. Kada su ponovno
pogledali kroz prozor, ugledali su Chihanija kako leži u blatu pred kućom, ali
ga nisu prepoznali. Bila je Noć vještica. Pred mnogim kućama ležala su tijela.
Negdje oko dva izjutra, dugo nakon poziva upućenih policiji, patrolna kola
prošla su pokraj Chihanijeve kuće. Tada je već padao gust snijeg. Dvojica
policajaca, Tommy Flanaghan i Ray Hanna, nisu znali ništa o tim ranijim
pozivima, no primijetili su razbijeni Citroen. Hanna se želio zaustaviti, no
Flanaghan je rekao kako trebaju nastaviti dalje. Chihanijeva je kuća bila u
mraku, tako da će ti problemi moći pričekati jutro. U svakom slučaju, imaju i
većih briga od običnog vandalizma.
Pozivi Chihanijevih susjeda vjerojatno su zabilježeni u policijskim izvještajima.
Možda je nekome od policajaca i rečeno neka istraži tu dojavu kada za to
bude imao vremena. No, na te se pozive zaboravilo pod naletom ostalih
dogadaja koji su se začeli još početkom večeri.
Sadie, Meg Shiller i Hillary Debois obilazile su kuće od pola sedam do osam,
no s obzirom na blato i hladnoću, nakon prvih pola sata nisu se osobito
zabavljale. Sadie i Meg nosile su kišobrane, koji, činilo im se, nikako nisu
pristajali uz Noć vještica i koji su se zapetljali u jastučnice u kojima su nosile
slatkiše.. Nailazile su i na neke od prijatelja i nekoliko puta pridružile su se
drugoj djeci, s njima obišle po pet-šest kuća i potom se odvajale od njih.
U osam su se već bile vratile kod Sadie. Franklin je još bio u gradu i tražio
materijal za novine, tako da su djevojke bile same. Gospođa Kelly ondje je
bila ranije, no do tada je već bila otišla, premda je Franklin očekivao da će
ostati do deset. Bojala se da bi joj netko mogao ukrasti kante za smeće, ne
bude li kod kuće pa je pazila na njih. Djevojke su bile mokre do kože, tako da
su se svukle i odjenule Franklinove kupaće ogrtače koje im je Sadie pronašla
u ormaru. Mokru odjeću ubacile su u sušilicu. Meg i Hillary nazvale su
roditeIje i rekle im gdje se nalaze. Meg je živjela dvije ulice dalje u jednome
smjeru, a Hillary oko jedne ulice dalje u suprotnome smjeru. Dok su čekale
da im se odjeća osuši, pripravile su vruću čokoladu i grickale prikupljene
slatkiše. O čemu su razgovarale? O zadaći iz povijesti za sutradan. O tome
kako se Shirley Potter, po svemu sudeći, zaljubila u Bobbyja McBridea. O
tome kako Meg u subotu kani ići na jahanje. O tome kako će Hillary preko
vikenda posjetiti sestrična Anne iz Albanyja. O tome kako se Meg čini da je
Frank Howard nekako zgodan, no njezine dvije prijateljice s time se nisu
složile. Odviše je ukočen. Jesu li razgovarale o Sharon Malloy i tome što joj
se moglo dogoditi? Ne, nisu, što ne znači da im to pitanje nije padalo na
pamet. Govorile su brzo, neprestano jedna drugu prekidale i često se smijale.
"Dakako da smo mislile na Sharon", ispričala mi je Sadie kasnije. "Na nju
mislimo cijelo vrijeme. Ali ta nas tema jednostavno odviše deprimira da
bismo o njoj stalno razgovarale."
U devet sati odjeća im je već bila suha. Meg je imala traperice, a preko jakne
očevu bijelu košulju umrljanu crvenom bojom koja je trebala izgledati kao
krv. Kao žrtva prometne nesreće, nije trebala imati osobito složen i pomno
pripremljen kostim i sada se i nije trudila na nogu ponovno stavljati gips. On
se ionako raspadao od vlage, budući da je bio načinjen od novinskog papira.
Jednako tako, nije ni na glavu i ruke stavljala krvave zavoje.
Hillary je imala jedno od očevih odijela, dok je Sadie bila zaključila kako je
nekadašnja majčina crna haljina prikladna za njezinu ulogu vampira. Ruž za
usne uzela je Pauli, obrisavši vršak papirnatim rupčićem, kako usnama ne bi
dotaknula mjesto kojim je Paula premazivala usne.
Budući da su sutradan imale školu, Meg i Hillary roditeljima su obećale da će
se kući vratiti do pola deset ili najkasnije deset. Bile su još živahne od silnih
količina pojedenih slatkiša, no bile su i toliko umorne, da su ubrzo nakon pola
deset nazvale roditelje kako bi im rekle da dolaze. Franklin je još bio vani s
fotografom. Ja sam bio kod kuće sa svojim laboratorijskim zadaćnicama,
sretan zbog toga što mi nitko od bučnih slavljenika barem četrdeset pet
minuta nije pozvonio na vrata.
Hillaryna je majka rekla da će po nju doći automobilom, premda je njihova
kuća bila udaljena tek nešto više od jedne ulice. Meg je rekla da ne želi da
dolaze po nju. Roditelji su joj bili beskrajno spori, tako da se u postelji mogla
naći i prije nego što bi oni pronašli ključeve automobila. Vani je i dalje kišilo,
no Meg je imala kišobran, očev veliki crni kišobran. Hillary je rekla da njezina
majka može bez problema prebaciti i nju, no Meg je bila nestrpljiva.
I tako se oko devet četrdeset pet Meg pozdravila s prijateljicama i istrčala na
kišu. Dodge Caravan Joan Debois zaustavio se na prilazu do kuće kojih pet
minuta kasnije i zatrubio. Sadie je stajala na trijemu i promatrala Hillary kako
trči do automobila, koji se potom unatrag vratio do ulice. Hillary joj je
mahnula kroz prozor. Sadie je zatvorila i zaključala vrata, a potom se vratila
u kuhinju. Još je trebala riješiti zadatke iz matematike, tako da je sjela za stol
s još jednom šalicom vruće čokolade i udžbenikom iz matematike. Nadala se
da će joj se otac vratiti kući prije nego što pođe na spavanje, no on je često
odlazio do Paule McNeal. Neki put, kada bi noću bila sama, Sadie bi me
nazvala oko pola jedanaest da me pozdravi. Nikako mi se nije sviđalo što
Franklin ostavlja Sadie samu, no nisam se mogao odlučiti i o tome s njim
popričati. I dalje se ne mogu načuditi tome kako šutimo kada imamo osjećaj
da bismo o nečemu trebali progovoriti. No ne želimo nekoga povrijediti
skretanjem pozornosti na odredeni problem, na nešto za što držimo da bi ta
druga osoba trebala učiniti. Činilo mi se da nije mudro ostavljati Sadie da
toliko vremena provodi sama, no umjesto da u vezi s tim nešto i poduzmem
i,
vjerojatno, razljutim Franklina, ostavljao sam Sadie u tako nesigurnom
položaju.
U deset i petnaest majka Meg Shille:r nazvala je Sadie i zatražila da joj na
telefon da Meg. Po njezinu glasu izgledalo je da se Ijuti zbog toga što joj je
kći ostala vani dokasna, unatoč tome što ju je uvjeravala da odmah dolazi
kući.
U tom trenutku naglo se uključio hladnjak i Sadie je prestrašeno poskočila.
"Meg je otišla prije pola sata", odgovorila je.
I jedna i druga zacijelo su odmah u sebi izračunale koliko joj je vremena
trebalo da bi prešla udaljenost od dviju ulica.
"Jesi li sigurna?" upitala je Megina majka. "Sada se uozbilji." Helen Shiller bila
je učiteljica u drugome razredu osnovne škole Pickering. Znala je kako se
djeca znaju šaliti kada tome nije vrijeme.
"Otišla je petnaest do deset", rekla je Sadie, osjećajući kako je obuzima sve
veći strah.
"O, Bože moj", rekla je Helen Shiller i spustila slušalicu.
Sadie je nazvala Hillary Debois, no telefon je bio zauzet. Potom je nazvala
mene. Rekao sam joj da ću odmah doći do nje. Navukao sam kišni ogrtač i
hitro uzeo kišobran. Sadie me dočekala na trijemu. "Nije kod Hillary", reče.
"Upravo sam razgovarala s njom."
U ruci sam imao baterijsku svjetiljku i sada sam je usmjerio prema njoj.
Iznenadio sam se uvidjevši koliko Sadie izgleda staro, koliko je prestrašena.
"Pođimo do Megine kuće", rekla je ona. "Možda je sada već stigla."
Kiša se upravo počela pretvarati u snijeg. Kišobran sam držao i nad sobom i
nad njom. Dok smo žurno koračali pločnikom, Sadie mi je ispričala kako je
provela večer i kako je Meg odlučila kući otići pješice. Prešli smo samo pola
uličnoga bloka kada se uz pločnik zaustavio neki karavan. U njemu je bila
Helen Shiller.
"Jeste li je gdje vidjeli?" upitala nas je.
Rekli smo da nismo. Ulice su bile mračne i puste. Kuće su u tom dijelu ulice
imale velike travnjake, koji su se katkada sa stražnje strane protezali i do
sljedeće ulice. Prve pahulje počele su se zadržavati na tlu.
Hellen Shiller krene dalje. Strah koji sam ugledao na njezinu licu vidim još
uvijek: oči su odražavale paniku u svjetlu koje je dopiralo s instrumenata na
kontrolnoj ploči. Sadie i ja nastavili smo ulicom prema Meginoj kući, stisnuti
pod mojim kišobranom. I dalje sam baterijskom svjetiljkom osvjetljavao
mračne travnjake. Prešli smo još desetak metara kada sam osvijetlio nešto
tanko i crno što je ležalo na travnjaku Herba Gladstonea.
"Što je to?" upitao sam.
Sadie je brzo prišla predmetu i pogledala ga. "Megin kišobran", rekla je.
Ja sam nazvao policiju. Stidim se svoje umišljenosti zbog koje držim da je
policija zbog toga što je dežuran bio Chuck Hawley reagirala brže nego što bi
to inače bio slučaj. Tada mi je prvi put bilo drago što mi je bratić policajac,
premda ni dotada zbog toga nisam imao razloga žaliti. Ispričao sam Chucku
što se dogodilo.
"Do bijesa", rekao je on. "O, ne."
Za manje od pet minuta Ryan Tavich našao se kod Sadie u kući. Samo
nekoliko minuta nakon toga stigla su još dva policijska vozila. Majka Hillary
Debois nazvala je Sadie da bi se raspitala ima li kakvih novosti. Vani su se
čuli zvukovi zatvaranja automobilskih vrata i užurbani koraci. Hladan zrak
dopirao je u kuću kroz otvorena vrata.
"Kod Meg se nitko ne javlja", rekla je Joan Debois. Sadie joj je rekla kako o
Meg nema ni traga ni glasa.
"Želiš reći da se nije vratila kući? Oh, jadna njezina majka."
Ubrzo su počeli pristizati i policajci koji su te večeri bili slobodni. U jedanaest
su već bili stigli i pripadnici policije savezne države New York. Sadien kokeršpanijel,
Shadow, morao je biti zatvoren u podrum, gdje je bez prestanka
lajao. Kiša je sada već bila posve prešla u snijeg. Kapetan Percy stigao je u
pola dvanaest. Njegovo inače bezizražajno lice sada je bilo osobito
nepomično, kao da je izdubeno iz drva. Ja sam trebao otići kući, no Franklin
je još uvijek bio negdje vani, tako da nisam bio spreman samo tako ostaviti
Sadie, koja je plakala. Osjećao sam i ponešto uzbuđenja, te sam želio ostati.
Premda ne znam zašto sam trebao osjetiti bilo kakvo uzbuđenje kada je
kapetan Percy nazvao bazu u Utici i zatražio da se psi dopreme što je prije
moguće. Mnoštvo ljudi bučno je koračalo unutra-van, a telefon je neprestano
zvonio. Uz pločnik se redalo sve više policijskih vozila, a primijetio sam i kako
se sve više ljudi okuplja na ulici.
Pošto je kapetan Percy obavio svoj razgovor, Ryan je kriomice nazvao
Franklina.
"Bit će najbolje da se odmah vratiš kuć;i", rekao mu je.
Nakon nekoliko trenutaka šutnje, Ryan je rekao: "Sa Sadie je sve u redu.
Riječ je o jednoj od njezinih prijateljica". Potom je spustio slušalicu.
Već nekoliko minuta kasnije Franklin je dojurio u kuću i u njoj zatekao
mnoštvo policajaca.
Policija je pretražila svaki kvadratni centimetar u prostoru između kuća Sadie
Moore i Meg Shiller. Budili su ili smetali sve, ne samo u našoj ulici, nego i u
uličnim blokovima sjeverno i južno od nas. Nitko nije vidio Meg Shiller. Ranije
su ulice bile pune djece. Ljudi su čuli njihove glasove, njihove povike. Bila je
Noć vještica. I doista, da je Meg Shiller slučajno nešto povikala ili kriknula,
kome bi to bilo neobično?
A poteškoće je stvarao i snijeg. Sadie je Ryanu pokazala mjesto na travnjaku
Herba Gladstonea na kojem smo pronašli onaj kišobran. Njegov se travnjak
protezao unatrag sve do ulice Tyler. Policija je probudila Herba, no on nije
ništa ni vidio ni čuo. Ako je netko prošao preko njegova travnjaka i ostavio
tragove u blatu, ti su tragovi u ponoć već bili pokriveni snijegom. Premda nije
bilo ničega što bi ukazivalo na to da takvi tragovi postoje.
Kući sam se vratio u ponoć, držeći kako nakon Franklinova povratka više
nema opravdanja za moje zadržavanje.
fi Sadie je bila bijesna na oca. "Bio si s Paulom, zar ne." To nije bi
lo pitanje.
Franklinovo je držanje izražavalo krivnju. Njegova svijetlosmeđa kosa bila je
nepočešljana, a to je, činilo se, bio svojevrstan dokaz ; njegovih prijestupa.
Čovjek bi očekivao da će mu na obrazu ugleda
ti i tragove ruža za usne.
Novinari iz Utice i Syracusea počeli su pristizati oko jedan poslije 2 ponoći,
približno u isto vrijeme kada su iz Utice dovedeni i psi. Ja
sam bio u postelji. Pokušavao sam zaspati i slušao ih kako laju. U dva sam
ustao i popio tabletu za spavanje. Na ulici je još bilo živo.
Meg je pripadala četvrtoj generaciji Shillerovih koji su živjeli u Aureliusu.
Njezin pradjed ovamo se doselio ubrzo nakon svršetka Prvoga svjetskoga
rata. On je bio taj koji je iz obiteljskog prezimena uklonio ono c - Shiller
umjesto Schiller - u nadi da će ga tako anglizirati. Njegov se otac
sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća rodio u nekom malom
bavarskom gradiću. Prije petnaestak godina, godinu-dvije prije Megina
rođenja, Ralph i Helen posjetili su taj gradić u Bavarskoj - ne sjećam se kako
se zove -- i rekli da je prepun Schillerovih. Ralph je mnogima u Aureliusu
rekao da mu je neugodno zbog toga što je njegov djed tako promijenio
prezime i da razmišlja o tome da mu ponovno doda c. Mislim da od toga nije
bilo ništa. No zacijelo je bilo neobično otkriti čitav jedan grad dalekih rodaka i
obići groblje na kojem su se čovjekovi preci ukopavali stotinama godina.
Djevojačko prezime Helen Shiller također je bilo njemačko: Kraus. No ona
nije znala ništa o precima prije svog djeda, čovjeka koji joj, koliko sam uspio
doznati, nije bio drag. I Ralph i Helen odrasli su u Aureliusu i ja sam ih
poznavao cijelog života. Kao električar, Ralph je radio i na mojoj kući. I
njegov je otac bio električar, a kada sam prvi put pozvao Ralpha u pomoć
oko struje, razlog je bio taj što sam znao da je moja majka uvijek angažirala
Ralphova oca. Kao što sam već rekao, Helen je bila učiteljica u drugome
razredu osnovne škole Pickering. Njih su dvoje imali troje djece:
devetogodišnjeg Bobbyja, trinaestogodišnju Meg i šesnaestogodišnjeg
Henryja. I Ralph i Helen u gradu su imali braću ili sestre, kao i bratiće,
sestrične, nećakinje i nećake, tako da je u Aureliusu bilo puno Shillerovih,
premda vjerojatno ne koliko i u onom bavarskom gradiću čije sam ime
zaboravio. Možda i pomalo glupo, Nijemce zamišljam plavokosima, no
Shillerovi su bili tamnokosi i niski, smedih očiju. Bila je to čestita obitelj,
ozbiljna i vrijedna. Jedna od onih obitelji uz čije se ime nikada ne vežu
nikakvi skandali.
Meg Shiller bila je kod mene na satovima prirodnih znanosti u osmome
razredu i premda nije bila odlikašica, uvijek se čvrsto držala vrlo dobrog
prosjeka. Bila je živahna i dobroćudna i bilo mi je jas
no zašto je bila toliko dobra sa Sadie. Obožavala je jahanje, a smeda kosa
uvijek joj je bila svezana u dugačak rep, kao iz nekakve solidarnosti s
konjima. Gotovo svaki vikend radila je na ergeli na južnome izlazu iz grada,
kako bi sat-dva imala priliku jahati. Bila je dijetetočnije, mlada dama - koje u
čovjeku izaziva osjećaj da se svijet kreće ispravnim tokom: bila je sretna,
uspješna i zadovoljna. A sada je nestala.
Ryan Tavich te noći s utorka na srijedu uopće nije spavao. Trebalo je
probuditi puno ljudi i pitati ih jesu li vidjeli što sumnjivo. I doista, neki su se
sjećali kako su ranije te večeri vidjeli Meg Shiller odjevenu kao žrtvu
prometne nesreće. A nekima se činilo znakovitim upravo to što je Meg išla od
vrata do vrata umrljana krvlju i bijela lica povijena zavojima.
Kada su čuli da je Meg nestala, ljudi su počeli nazivati prijatelje, susjede i
rodake. Nekolicina ih se i automobilima polako provezla ulicom Van Buren,
pokraj moje kuće, i potom od Sadiene do Megine kuće. Snijeg je i dalje
padao, a kolnici su bili skliski. Zbog sveg tog prometa, kapetan Percy rekao je
Ryanu neka zatvori dio ulice oko kuće Shillerovih, što je možda bio i pogrešan
potez, jer je sve više ljudi izlazilo iz postelja kako bi otišlo pogledati policijske
prepreke. Ne znam je li bilo i pravih prometnih nesreća, no iz treće se ruke
neprestano čulo kako je taj i taj automobilom udario u drvo ili se nabio u
stražnji dio nekog drugog automobila.
Usred svega toga Ralph Shiller sjedio je za kuhinjskim stolom
nepomično poput kamena, dok je njegova supruga Helen plakala u spavaćoj
sobi. Snijeg je polako prekrivao njihov karavan, parkiran na prilazu kući.
~edan policajac javljao se na sve telefonske pozive, a dječaci, Bobby i Henry,
sjedili su zajedno na kauču u dnevnoj sobi, premda je Bobby bio zaspao.
Mladi brat Ralpha Shillera, Mike, koji je radio u poštanskome uredu, takoder
je bio kod njih. Neprestano se raspitivao kod Chucka Hawleyja: "Misliš li da
će se pojaviti? Dakako da će se vratiti, zar ne?" A Chuck bi mu samo kimnuo,
nastojeći ne reći ništa.
Čekali su telefonski poziv ili dolazak nekoga tko će reći da je užasnim
mukama došao kraj. Svi su neprestano razmišljali o tome što se moglo
dogoditi, jednako kao i Malloyevi, a svaki novi scenarij
I bio je užasniji od onog prethodnog. Ne postoji li i neka bezazlenija
mogućnost u kojoj bi Meg iznenada utrčala kroz vrata, sretna i zdrava? No to
je bilo malo vjerojatno.
Oko pola šest ujutro Ryan se odvezao do Aaronova stana. Bri! nulo ga je to
što je možda nekog policajca do Aarona trebao uputiti i ranije, no uputiti
policajca onamo bilo bi isto što i proglasiti Aarona osumnjičenim. Brinulo ga
je i to što je proteklo previše vremena,
E tako da je Aaron, ako je i imao nešto sakriti, to već zasigurno uspješ'~ no
učinio. No ništa od tih briga nije se i materijaliziralo, jer ga u sta! nu, kada je
Ryan stigao onamo, nije bilo. Štoviše, svježi mu je snijeg I govorio da Aarona
nije bilo kod kuće cijele noći. Na Aaronovim su I se vratima nalazile smede
mrlje. Omirisavši ih, Ryan je zaključio ka! ko je netko tako zamišljao šalu
primjerenu Noći vještica. A pomislio
je i kako bi taj netko mogao biti Hark Powers.
Ryan je znao da Aaron ima više djevojaka, no nije znao s kojom se
trenutačno vida. Pitao se je li djevojka još uvijek uopće primjeren naziv za to.
Štoviše, Ryan se pribojavao da Aaron nije bio ni s jed
! nom ženom, nego je pred sobom imao neki mračniji cilj povezan s Meg
Shiller. A je li taj mračniji cilj imao veze i s ID-om ili nečim u čemu je Aaron
sudjelovao sam?
Od Aaronova stana, Ryan se odvezao do stana Harriet Malcomb. Zakucao je
na vrata, no nije dobio odgovor. Potom se odvezao do stana u kojem su
živjeli Jesse i Shannon. Činilo se da ni njih nema kod kuće. Zbog strke
izazvane nestankom Meg Shiller, Ryan se tek nejasno sjećao kako je protekle
večeri izbila i neka gužva u vezi s Harkom Powersom. I tako, dok se vozio
prema stanu Leona Stahla, uopće nije razmišljao o Harku. I dalje je nastojao
ući u trag Aaronu.
; Leon je spavao i nije želio otvoriti vrata sve dok mu Ryan to nije ', naredio i
pokazao mu iskaznicu. Leon je na sebi imao prugastu nježnoplavu pidžamu
toliko veliku da je Ryana pođsjetila na kakav šator. Leon je zauzimao čitav
otvor ulaznih vrata. Oko devet sati prethodne večeri Leon je nazvao policiju
da bi prijavio Harka, no nije se dogodilo ništa. Leon je najprije bio ogorčen
zbog toga što policija nije dojurila do njega; sada ga je Ijutilo to što mu se
Ryan pojavio na vratima u šest izjutra.
"Nije li to moglo malo pričekati?" upita sada. "Danas imam test iz kemije."
Glas mu je bio cendrav.
"Tražim Aarona", reče Ryan. "Jesi li ga vidio?"
"Dakako da nisam."
"A Shannona i Jessea?"
"Sinoć sam s njima razgovarao, ali nisam ni njih vidio. Je li riječ o Harku
Powersu?"
"A zašto bi trebala biti riječ o njemu?"
Leon mu je tako objasnio kako su Hark i njegovi prijatelji došli do njegova
stana i nastojali ga navesti na to da im otvori vrata. Rekao mu je da su bili i
kod Barryja.
Otišavši iz Leonova stana, Ryan se odvezao do Chihanijeve kuće. Snijeg je i
dalje padao. Premda se prisjećao da je netko već spominjao Chihanija, Ryan
se nikako nije mogao sjetiti i konteksta. No pretpostavljao je da je Hark, ako
je već bio kod ostalih članova ID-a, možda posjetio i Chihanija.
Ryan se zaustavio pred Chihanijevom kućom upravo u trenutku kada je
Irving Powell svog labradora čokoladne boje pokušavao odvući od
Chihanijeva trupla.
Ryan izide iz automobila.
"Zločesti pas", ponavljao je neprestano Powell. "Zločesti pas." Ryan primijeti
razbijeni Citroen. Potom požuri prema Powellu. "Što se dogodilo?" upita.
"U snijegu leži neki čovjek", reče Powell. "Oči su mu otvorene." Labrador
boje čokolade u ustima je držao beretku i sada je njome mahao naprijednatrag.
To je odvuklo Ryanovu pozornost, tako da mu je trebalo još nekoliko
trenutaka kako bi uvidio da u snijegu leži Houari Chihani i da je mrtav.
TR~ ĆI DIO
Z9
svakome tekstu postoji očiti i prikriveni rnaterijal koji kod čiUtatelja dopire do
različitih kognitivnih razina. To je jedna od onih tvrdnji koje se silno cijene na
nastavničkim savjetovanjima koja izbjegavam. No ovdje se njome koristim
kako bih ukazao na to da moja vlastita homoseksualnost nikoga ne bi trebala
iznenaditi. Sve dosada ona nije bila dio priče na način na koji sam to bio ja. U
početku sam sebe smatrao samo parom očiju. Čak i prozorom-da, ja sam bio
prozor kroz koji je prolazila moja priča. U Aureliusu živi vjerojatno više od
stotinu homoseksualaca, u rasponu od razmjerno površnih, poput Jaimea
Rosea, do ozbiljnih - muškaraca koji nimalo ne nalikuju klišejima o
homoseksualcima. U gradu ne postoje nikakva okupljališta ili organizacije
homoseksualaca, nema skupina u kojima se raspravlja ni mjesta na kojima se
druže, no takvi se muškarci među sobom uglavnom poznaju. Nekolicina ih je
oženjena, neki žive s drugim muškarcem, no većina ih je sama, budući da
mali gradovi poput Aureliusa najčešće pokazuju nesklonost prema
homoseksualnim iskustvima. Zbog toga je većina takvih muškaraca oprezna.
Štoviše, poveći ih je broj i napustio Aurelius, kao, uostalom i ja, premda sam
se kasnije vratio. Poznajem i dvojicu muškaraca iz grada koji su umrli od
AIDS-a, kao i jednog mladog hemofiličara. A poznajem i još nekolicinu kod
kojih je utvrdeno postojanje virusa HIV, budući da se ta pokora proširila i u
najmanje sredine.
Poznajem i muškarce koji se s lakoćom nose sa svojom homoseksualnošću i
slave je, premda moje iskustvo nije bilo takvo, možda i
zbog toga što sam se svojevoljno vratio u mali grad ili možda zbog moje
nesklonosti privlačenju pozornosti. Ja nikada ne govorim o svojoj
homoseksualnosti i, zapravo, i nisam imao puno partnera. Čitava ta stvar kod
mene izaziva popriličnu deprimiranost. A nije riječ o tome da bih želio biti
heteroseksualan - što je manje privlačna mogućnost - nego mi se čini da su
ljudska spolna iskustva i stvorena s namjerom da izazivaju poniženje. Celibat
je za mene uvijek bio nedostižni ideal. Nemam izražene vjerske orijentacije,
no katkada bi mi se učinilo da zavidim učenom redovniku koji ne izlazi iz
svoje ćelije.
A alternativa celibatu? Mladići koji su mi privlačni u meni ne vide ništa
privlačno, što znači da se moj homoseksualni život ograničava na muškarce
koji se primiču četrdesetoj, koji su navršili četrdesetu ili su čak i stariji. Jedan
moj prijatelj iz San Francisca u jednom mi je pismu spomenuo kako se barovi
u kojima se okupljaju muškarci moje dobi nazivaju "barovima s borama".
Jedan naborani muškarac za zagrljaj traži drugog naboranog muškarca.
Dakako da je celibat bolji. Medutim, dakako, i ja imam seksualne žudnje i
dolazim u iskušenja. Nikada nisam ni dotaknuo Barryja Sandersa, no noću bih
katkada zamišljao koliko bi to bilo ugodno. Čak i Jaimea Rosea. Imam osjećaj
da bježim od poniženja, a ipak ga tako silno želim prigrliti. No, što je uopće
poniženje? Nije li to definicija koja je potekla iz heteroseksualnoga svijeta? A
ja zavidim onim homoseksualcima - jesu li oni doista u većini? - za koje
čovjek stječe dojam da su sretni što imaju takve sklonosti.
Tijekom godina provedenih u Aureliusu ljubavnici su mi u kuću dolazili samo
tri puta i svaki sam put sve vrijeme osjećao nervozu. Možda sam oprezniji od
većine drugih, no sa svojim sam se prijateljima više volio nalaziti na drugim
mjestima. Čak i kad sam s njima i kada smo pri spolnome činu, dio moje
ličnosti žudi za celibatom. A znam da je to pogrešno. Znam da bih trebao
prihvatiti svoju spolnost, no pomisao na podrugljive poglede mojih učenika
ispunjava me užasom. Dakako, mnogi već sumnjaju - naposljetku, neožerljeri
59m -no nemaju nikakvih dokaza. Nažalost, tema kojom se ovdje bavim jest
sumnja,
N~ bjh r~kl~Q da se bilo tko od homoseksualaca iz Aureliusa osjećao
sretnim zbog postojanja Ispitivača desnoga, no za svakoga tko je imalo
odskakao od uobičajenoga, ID je služio kao svojevrstan štit. Ljudi imaju
potrebu vjerovati u to da ružne stvari čine zli ljudi. A što je ružno i zlo? Ne
označuje li se to kao sve ono što je izvan granica
zajedničke dobrobiti, koja se, pak, definira kao sve što većina smatra dobrim?
Zašto zlikovac mora nositi crni šešir? Jer kad ga ne bi imao, kako bismo znali
da je upravo on taj zlikovac?
Isprva se držalo da je Sharon Malloy oteo netko tko nije iz Aureliusa. Cim se
u to počelo sumnjati, sve je više ljudi stalo gledati u smjeru Houarija
Chihanija i Ispitivača desnoga. ID je propovijedao potrebu za bezakonjem, a
ovo je sada bio vrhunac anarhije. Chihani je, k tome, bio povezan i s
mjestorn na kojem je Sharon videna posljednji put. Usto je bio i stranac
neobična izgleda; nosio je beretku, a koža mu je bila nešto tamnija od
prosjeka. Svi nisu držali da je kriv, no nekako se mislilo kako bi bilo zgodno
da jest. Kada je nestala Meg Shiller, međutim, Ijudi su krenuli i dalje i počeli
se zagledavati u sve što se imalo moglo nazvati zastranjivanjem, neobičnošću
ili osobitošću.
To znam jer sam to osjetio i na sebi. Zbog toga što nisam u braku, Ijudima
sam postao sumnjiv. Znalo se i da me Sadie posjećuje i da poznajem njezine
prijateljice. Meg Shiller zacijelo je prošla pokraj moje kuće samo nekoliko
trenutaka prije nego što je nestala. Premda sam razgovarao s policijom,
prema meni se ni u jednome trenutku nije postupalo kao prema
osumnjičenome. Već i sama ta pomisao bila je besmislena. No mnogi su me
počeli gledati drukčije, a o meni se razgovaralo i u školi. Učenike je uzbudila
mogućnost da je nastavnik iz biologije ubojica sa seksualnim motivima. No
sumnjivi su bili i drugi: homoseksualci, lezbijke, ekscentrici, povučeni i
retardirani. A i ja sam počeo drukčije gledati susjede - te ljude koji su držali
da bih ja mogao biti krivac. Jesam li dotada mislio da su mi prijatelji? A
poznavao sam ih cijelog života.
Bob Moreno, vlasnik prodavaonice muške odjeće u Glavnoj ulici, bio je mali
Bobby Moreno koji je sjedio ispred mene od prvoga do šestoga razreda. Bio
sam na njegovu vjenčanju. Najmanje šestero od njegovo sedmero djece bili
su moji učenici. A on je sada mislio da bih ja mogao biti kriminalac. Kada
sam ušao u njegovu prodavaonicu da bih kupio nekoliko potkošulja, zagledao
se u mene kao da me vidi prvi put.
Fotrebno je naglasiti da je onih nekoliko dana nakon nestanka Meg Shiller
gradom vladala opća histerija. Jedan od članova Gradskoga vijeća, George
Rossi, predložio je izglasavanje rezolucije kojom bi se od državne policije
zatražilo da pretraži sve kuće u gradu. Rossi je rekao da odmah mogu početi
od njegove kuće. Kada su se
ostali članovi pobunili, Rossi je bio toliko drzak da je ustvrdio kako nešto
skrivaju. Ispričao se tek nekoliko mjeseci kasnije.
Policija je mnoge građane ispitala u vf:zi s time gdje su proveli Noć vještica.
Među njima je bilo i nekoliko homoseksualaca. Jaimea Rosea odveli su u
policijsku postaju, gdje je proveo sat vremena s nekim narednikom iz
državne policije. Premda su ga pustili, posvuda se pročulo za to da je bio na
ispitivanju. Pritom moram naglasiti da Jaime Rose cijelog života nije kažnjen
ni za pogrešno parkiranje. Ljudi su stvarali sve veći pritisak na Cookie Evans,
od nje tražeći da ga otpusti, a osam žena izjavilo je kako će prestati dolaziti u
salon Make Waves, nastavi li Jaime ondje raditi.. Cookie se nije dala zastrašiti
i nije željela promijeniti odnos prema Jaimeu. Neki su je zbog toga cijenili, no
nedvojbeno je da je izgubila neke mušterije.
Među ispitanima su bili i doktor Malloy i njegov brat Donald, kao i njihov
šogor Paul Leimbach. Čak i od Ralpha Shillera i njegova brata Mikea policija
je zatražila da se izjasne o tome gdje su bili u vrijeme nestanka Sharon
Malloy mjesec dana ranije. Dakako, svi su imali zadovoljavajuće alibije.
Jednom sam u banci slučajno naišao na svog bratića i tada sam mu rekao
kako držim da policija maltretira očeve dviju žrtava. Chuck je preko toga
prešao poprilično olako. "Statistički gleda
no, gotovo je uvijek riječ o nekome iz obitelji." Potom se malko smekšao.
"Da, i mene je to mučilo."
Pretpostavljam da je htio reći kako policija nije mogla ne ispitati svaku
mogućnost, no ljude je uznemirila već i sama mogućnost da se može
sumnjati u Malloyeve i Shillerove.
Agenti FBI-a ponovno su viđeni kako ulaze u Gradsku vijećnicu. Ryan je
rekao da je kapetan Percy osobito krivio samoga sebe nakon što je nestala i
Meg: da je poduzeo sve što je bilo moguće kako bi pronašli Sharon, Meg bi
sada bila na sigurnom. To je neprestano ponavljao. A neki su ljudi ukazivali i
na mogućnost da dva nestanka nisu povezana. Možda je Meg oteo netko
drugi, ili možda uopće nije oteta. To je izgledalo malo vjerojatno, no, kako je
to Ryan rekao Franklinu, trebalo je istražiti i tu mogućnost.
Megin nestanak revitalizi~ao je aktivt~osti Praijatelja Sharon Malloy. To ne
znači da im je zbog novog nestanka bilo drago, no potraga za Sharon sve je
dublje ulazila u slijepu ulicu. Megin nestanak pridao joj je nov život. Već
nekoliko sati kasnije najmanje pedesetero Prijatelja Sharon Malloy
pretraživalo je prostore između kuća u
ulici Van Buren, što je ponešto razljutilo kapetana Percyja, koji je rekao da
njihova nazočnost smeta psima dovedenima iz Utice, te da će Prijatelji unijeti
zbrku ili izbrisati trag.
Sutradan ujutro, prvoga studenoga, lokal koji je unajmilo društvo Prijatelja
Sharon Malloy bio je prepun dobrovoljaca. I svi su pokazivali više želje za
istražiteljskom ulogom. Negdje prije podneva nekolicina je članova, medu
njima i Donald Malloy, otišla do kuće Houarija Chihanija, kaneći razgovarati s
njim. Nisu imali pojma o tome da je mrtav sve dok nisu stigli onamo i ondje
zatekli policiju. Čovjek se mora upitati što bi bili učinili da su Chihanija kod
kuće zatekli živog. No do određenih je predodžbi moguće doći i na temelju
onoga što se dogodilo Harryju Martiniju, ravnatelju škole Knox Consolidated.
Spominjanjem toga ponovno se istrčavam, no to je važnije u ovom dijelu
priče nego kasnije. Moram naglasiti da je cijela ta epizoda apsolutno trivijalna
i da nije imala nikakve veze s nestancima, no dobro ilustrira raspoloženje
mase i čitavoga grada.
Harry Martini bio je u braku sa svojom suprugom, Florence, dvadeset pet
godina. Taj brak najbolje se može opisati riječju leden. Da je imao hrabrosti,
Harry bi se zasigurno bio razveo od supruge. No mučio ga je školski odbor i
opći stav grada prema tome, premda ne bih rekao da bi razvodom u
opasnost doveo svoj ravnateljski položaj. Harry i njegova supruga imali su
dvoje djece. Starija Sally radila je za Kodak u Rochesteru; Harold mladi,
studirao je na sveučilištu Alfred. Nije bio osobito bistar mladić, no u svakom
slučaju bio je dobronamjeran. Premda su Harry i njegova supruga živjeli
zajedno, imali su zasebne spavaće sobe i zajedno provodili vrlo malo
vremena. Koliko znam, najveći dio krivnje počivao je na Florence. Harry je
imao važan posao s puno obveza, dok je njegova supruga, premda je
magistrirala povijest, radila samo dio radnoga vremena, i to u prodavaonici
uredskoga pribora Letter Perfect u ulici Jefferson. Aktivno je sudjelovala i u
radu Prijatelja Sharon Malloy, te u Prezbiterijanskoj crkvi. Bilo joj je oko
četrdeset pet godina; bila je to visoka žena sijede kose i uočljivih tamnih
dlačica na gornjoj usni.
To što se dogodilo bilo je vrlo jednostavno. Rano predvečer na Noć vještica,
Harry je otišao od kuće, govoreći kako s Frankom Armstrongom,
pomoćnikom ravnatelja, mora srediti neke papire. Kako je bila povezana s
Prijateljima Sharon Malloy, Florence Martini za Megin je nestanak doznala
rano, još oko jedanaest sati. Odmah je nazvala Franka, želeći razgovarati sa
suprugom, no od Frankove je supruge doznala da Harryja ondje nije bilo
cijele večeri. Kada se
Harry sat vremena kasnije vratio kući, supruga ga je upitala gdje je bio.
Odgovorio je da je bio kod Franka Armstronga, a Florence ga je optužila da
laže. Gotovo vidim izraz Frankova lica kada mu je to rekla, to neko
superiorno durenje koje sam vidio toliko puta. Florence je zahtijevala da joj
objasni gdje je bio, a Harry je to odbio. Sutradan je u društvu Prijatelja
Sharon Malloy Florence priznala kako joj supruga prethodne večeri nije bilo
kod kuće i kako je odbio reći gdje je bio.
A to možda nije bilo posve iskreno. Više je ljudi tvrdilo da je Florence i više
nego dobro znala gdje joj je bio suprug i da je cijelu tu scenu izazvala kako
bi ga osramotila. U svakom slučaju, ispričala je Paulu Leimbachu i Donaldu
Malloyu da joj prethodne večeri supruga nije bilo kod kuće i đa se ponašao
neobično sve od Sharonina nestanka.
Umjesto da se obrate policiji, Donald i još dvojica članova skupine odvezli su
se do škole kako bi razgovarali s Harryjem. Vidio sam ih da dolaze oko
jedanaest, no tome nisam pridavao nikakvo značenje, kao, uostalom, ni svi
ostali. Sjedili su u njegovu uredu, iza zatvorenih vrata. Harry je odbio reći
gdje je proveo prethodnu večer. Potom su ga upitali gdje je bio kada je
nestala Sharon. Kao što sam već rekao, Donald Malloy je krupan čovjek,
poprilično širok, i tada se nagnuo preko Harryjeva stola, takvim mu stavom
poprilično prijeteći. Sve to čuo sam kasnije. Pokazalo se da Harryja nije bilo
ni onoga dana kada je nestala Sharon. Navodno je bio na nekakvom skupu u
Utici.
Harryja sam vidio kasnije tog dana i moram priznati da je izgledao vrlo
iscrpljeno i blijedo. Tog poslijepodneva trebao se održati sastanak
nastavničko$a vi~eća, no HarrY ~a Je otkazao. Mislim da je ~ pq~j~ Otišao
raniae.
Kada sam u četvrtak uautro stigao u školu, bio sam uvjeren da se Harry neće
pojaviti na poslu. No, prevario sam se. Za njega je bilo tipično da nikada ne
čini ono što bi trebao, a prečesto čini ono što ne bi trebao. Takav je bio još i
kao dijete. Poprilično je zlostavljao društvo svojim prenapuhanim
sricateljskim sposobnostima i svojim zamornim pitanjima u banci i
samoposluživanju. Koga je uopće zanimalo zna li sricati riječpachyderml9?
Bilo kako bilo, Harry je otišao u svoj ured i zaključao vrata, rekavši gospođi
Miller kako ne želi ni
~9 Debelokožac. š .
koga primiti, kao ni javljati se na telefonske pozive. To je bilo u pola devet.
U pola jedanaest, Peter Marcos, onaj mladi poručnik koji je u grad došao u
svojstvu pomoćnika kapetana Percyja, stigao je u školu s još trojicom
muškaraca. U Albanyju su Marcosa često dodjeljivali guverneru savezne
države New York, tako da zasada još nije bio zaključio je li Aurelius u
njegovoj karijeri korak naviše ili naniže, pa je silno želio pokazati se u
dobrom svjetlu. U svakom slučaju, želio je da to bude korak naviše. Deset
minuta kasnije odveo je Harryja sa sobom.
Harry je imao naviku - zapravo, više nekakav zaštitni znak - u zapučku nositi
cvijet, obično karanfil. Tijekom odmora između satova nakon što su ga
odveli, karanfil je pronađen u glavnom predvorju. Djeca su ga neko vrijeme
šutala uokolo, a onda ga je Tommy Onetti podignuo i pokušao ga prodati.
Nije mogao pronaći kupca, pa ga je na koncu sam nosio do svršetka nastave
za taj dan, taj ponešto povijeni i uprljani ružičasti karanfil.
Gospođa Miller rekla je da je Harry plakao dok su ga odvodili, a to isto reklo
mi je još barem deset osoba. Oko podneva svi su već znali da je policija
uhitila Harryja i da je bio u suzama, dok je nekoliko ljudi tvrdilo da je imao i
lisice, što nije bilo točno, a neki i da je priznao kako je oteo Sharon Malloy i
Meg Shiller.
Dakako, Harry ni slučajno nije učinio takvo što. Ryan Tavich ispričao je
Franklinu što se dogodilo:
"Martinija su ovamo priveli svog u suzama. Marcos ga je odveo kapetanu
Percyju. I ja sam bio s njima. Prije nego što mu je Percy uspio postaviti prvo
pitanje, Martini je počeo blebetati nekakvu kompliciranu priču o nekakvoj
ženi koju je upoznao u Utici i kako je ona došla ovamo i odsjela u Gillianovu
motelu. Rekao je kako ga ona voli, kako ga razumije i kako mu je čitav život
upropašten. Nije ga bilo lako uhvatiti ni za rep ni za glavu. Moram priznati da
je Percy bio strpljiv. Osim toga, bilo je posve jasno što je Martini radio cijele
večeri - ševio je nekakvu učiteljicu iz Utice. Mogao bih se okladiti u deset
dolara da je njegova supruga točno znala što se događa, da je to znala čak i
kada je one večeri nazvala Armstronga."
Novosti o tome da Harry Martini nije imao nikakve veze s nestankom Meg
Shiller grad su obišle sporije nego vijest o tome da je osumnjičen. Kada se,
oko dva tog poslijepodneva, vratio u školu, nekolicina učenika s koaima se
susreo na hodniku uspaničila su se i
pobjegla na suprotnu stranu. A takva reakcija nije bila ograničena samo na
školu. Postavljala su se pitanja na sastanku školskoga odbora, sastanku
udruge nastavnika i roditelja, na zasjedanju Gradskoga vijeća. Jesu li djeca
na sigurnom dok im je Harry ravnatelj? Govorilo se o njegovoj suspenziji,
premda mislim da je to bilo pretjerano. Bilo je jasno kako se ne bi našao u
takvim nevoljama da je na početku priznao kako je bio sa svojom
ljubavnicom iz Utice. A onda, sljedećeg tjedna, kada se već počelo
zaboravljati na Harryjevu navodnu umiješanost u nestanak dviju djevojčica,
:njegova je žena službeno zatražila razvod.
Taj incident s Harryjem bio je samo jedan u nizu sličnih dogadaja. Posve
pouzdano znam da su Paul Leimbach i još dvojica članova Prijatelja Sharon
Malloy posjetili salon Make Waves i razgovarali s Jaimeom Roseom. Cookie je
rekla da je razgovor bio posve srdačan, no, tko zna? I doista, puno je važnije
bilo to što su viđeni kako ulaze u salon, nego što je iz toga proizišlo. Jednako
kao što je bilo važnije to što su Donald Malloy i još nekolicina građana viđeni
kako ulaze u Harryjev ured. Kada bi se na nekome jednom našla sumnja, a
uz njih su postojali i drugi, sumnje ih je bilo teško osloboditi. A svi su se još
uvijek sjećali kako su sumnjivi bili i još dugo nakon što je čitava priča
okončana.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

12 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 2:15 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
No ni to nije bilo sve; situacija je, naime, bila još složenija. Kao što sam već
rekao, i ja sam privukao određenu pozornost kao neoženjeni sredovječni
muškarac za kojeg je izgledalo da se zanima za vrlo mlade djevojke. Pa, eto,
osjetio sam olakšanje kada je sumnja pala na Harryja, jer je pozornost time
odvraćena od mene. Dakako, zbog toga sam osjećao određenu krivnju. Harry
mi nikada nije bio drag. Smiješan je, služben i šepuri se poput kakva pijetla,
no zbog to
ga 5to 5am bio 5retan zbog njegoYih »uka, zbo~ to~a što su ljudi ~le
dali prema njemu, a ne prema meni, osjećao sam se užasno. A uvjeren sam
da su i drugi, potajno, dijelili te moje osjećaje.
Ukratko valja spomenuti još dva događaja. U ponedjeljak ujutro, 6.
studenoga, Tom Schneider pojavio se u policijskoj postaji i zatražio da ga
uhite. Schneider je bio vlasnik Mobilove benzinske crpke na izlazu iz grada.
Tvrdio je da je perverzan i da želi biti u zatvoru, premda, kako je rekao,
nema veze s nestankom Sharon i Meg. No bilo je jasno kako očekuje da će
ga zbog toga okriviti. Schneider je izjavio kako je spolno općio sa svoje dvoje
djece mlađe od petnaest godina. Rekao je i da njegova supruga zna za to, te
kako priznaje jer mu je ona priprijetila da će ga u protivnom prijaviti. Rekao
je i kako sup
ruga sumnja da je imao nekakve veze i sa Sharon Malloy i Meg Shiller, no
zaklinjao se da to nije točno.
Ryan je razgovarao sa Schneiderovom suprugom i dvoje djece. Razgovarao
je i sa Schneiderovim susjedima i obiteljskim liječnikom. Na kraju svega
Schneider je optužen za više djela incesta i spolnoga zlostavljanja. Nekoliko
dana proveo je u zatvoru, a potom je pušten na slobodu uz jamčevinu. Kako
se pokazalo, zaposlio je nekoga tko će mu voditi benzinsku postaju, a sam je
dobio dopuštenje za boravak u Utici ili Romeu - ne znam više točno gdje - do
početka suđenja. Premda nije bilo nikakvih dokaza, ljudi su spekulirali o tome
kako je vjerojatno imao veze i sa Sharon i Meg. Tjedan dana nakon što je
protiv njega podignuta optužnica, netko je porazbijao prozore na
Schneiderovoj benzinskoj postaji i srušio jednu od crpki. Sutradan je čovjek
kojeg je Schneider angažirao da vodi postaju šperpločama pokrio prozore i
zatvorio postaju. Nedugo zatim netko je na šperploče crvenim sprejem
napisao "Seksualni manijak". Nitko se nije potrudio ukloniti ta slova.
U drugome je dogac~aju sudjelovao Billy Perkins, mjesni pijanac koji je živio
od malene mjesečne mirovine Uprave za ratne veterane. Dva dana nakon što
se Schneider prijavio policiji, u policijskoj se postaji pojavio i Perkins. Bio je
prestrašen. U Noći vještica bio je pijan. Nekolicina mladića rekla mu je kako
je vjerojatno on ubio Meg Shiller, no Billy se toga uopće nije sjećao. Jednom
je u pijanom stanju ubio psa i to ga je još progonilo. Billy je zatražio da ga
zatvore. Bojao se da će ga, nađe li se ponovno na ulici, Prijatelji Sharon
Malloy pretući ili čak ubiti.
Moj je bratić bio jedan od dvojice policajaca zaduženih za to da utvrde gdje
je Billy bio i što je radio na Noć vještica. Tako su doznali da je oko šest
poslije podne u prodavaonici alkoholnih pića kupio bocu Old Dukea.
Razgovarali su s dvojicom njegovih prijatelja s kojima ju je podijelio, a koji su
kupili još dvije boce. Njegov stanodavac, Pat O'Shay, rekao je kako se Billy u
svoju sobu vratio oko ponoći. Pritom je pjevao vojničke pjesme. O'Shay je
Chucku rekao kako Billy to čini često. U Noći vještica, stanodavac je od Billyja
zatražio neka zašuti. Billy se stao ispričavati i brzo otišao na spavanje.
Pat O'Shay rekao je: "Propalica je, ali je dobar."
Billy je pristao na odlazak u centar za liječenje ovisnosti u Syracuseu. Ondje
je već boravio, no ovaj put možda će biti drukčije. Ryan je zapravo želio
Billyja ukloniti iz grada. Bilo je posve jasno da
Billy nema nikakve veze sa Sharon i Meg, no u očima nekih i dalje je bio
potencijalno sumnjiv, te bi se mogao naći u opasnosti. Ponovno je bila riječ o
sumnji, o činjenici da su ljudi u strahu i da što prije žele pronaći nekog koga
bi mogli okriviti za nestanak dviju djevojaka. No sada sam već istrčao
predaleko.
30
Tjada je Ryan pronašao snijegom pokriveno tijelo Houarija Chi~hanija, lako
je mogao zamisliti što se dogodilo. Lijepo se vidjelo da je netko palicom za
baseball udarao po Citroenu, a znao je da su ranije tijekom prethodne večeri
Hark i njegovi pajdaši u okolici grada igrali baseball s poštanskim
sandučićima. Ryan je zaključio da je vozilo udareno tridesetak puta. Osjetio
je kako u njemu buja bijes prema Harku i želio je i njega i njegove prijatelje
razmrskati onako kako su oni razmrskali taj mali crveni automobil.
Irving Powell stajao je na prilaznom putu. "Mogu li ja sada ići?" upitao ga je.
U mec~uvremenu je labradora boje čokolade bio svezao na uzicu, a u lijevoj
je ruci držao Chihanijevu beretku. Ispod Powellova zimskoga kaputa
provirivale su nogavice plave prugaste pidžame. Bio je to muškarac od
pedeset i koje godine koji je u tom dijelu grada proveo cijeli život.
"Dakako da ne", odvrati otresito Ryan, "dio ste istrage o ubojstvu." A onda je
popustio. "Pođite kući, odjenite se i zatim se odmah vratite. I ostavite psa
kod kuće."
John Farulli dežurao je u postaji. Ryan mu je rekao kako izgleda da je netko
ubio Chihanija. Ryan je znao da će odmah biti pozvan zapovjednik Schmidt i
da će se pokrenuti čitava policijska mašinerija. Policija će zatvoriti taj dio
ulice. Uslijedit će ispitivanja svjedoka i pripreme naloga za uhićenje. A kako
su praktički svi policajci u ok
rugu angažirani u potrazi za Meg Shiller, Ryanu će ostati tek minimalan broj
ljudi.
Ubrzo su počeli pristizati policajci. U sljedećih nekoliko sati pronadene su tri
maske: crna s brkovima, potrgana maska s likom Mickeyja Mousea i zelena
maska s likom skakavca. Pronadena je i kapa s oznakom Metsa, kao i
Chihanijev štap. Policija je prikupila i šest boca Budweisera, od kojih su dvije
bile napola pune. Snijeg na travnjaku bio je ispresijecan tragovima nogu.
Susjedi sa suprotne strane ulice - gospoda Morotti i James Pejewski -- izjavili
su da su protekle večeri dvaput nazvali policiju. Opisali su kako su neki
muškarci palicama za baseball razmrskali Citroen. Nisu znali točno
identificirati Chevy Blazer Jeba Hendricksa, no rekli su da je to bilo crveno
vozilo s pogonom na sva četiri kotača.
"Nije imalo vjetrobran", rekao je James Pejewski. "To mi nikako nije bilo
jasno. Tim je tipovima moralo biti jako hladno."
U razgovorima sa susjedima i pretraživanju Chihanijeva travnjaka sudjelovalo
je desetak policajaca. Gospođa Morotti priredila im je kavu. "Dobro pazite,"
ponavljala je svima, "jako je vruća."
Franklin Moore stigao je upravo kada su dvojica bolničara premještali
Chihanijevo tijelo na nosila. Kolima hitne pomoći tijelo će biti prevezeno u
Potterville gdje će okružni mrtvozornik nad njim obaviti obdukciju. Poput
Ryana i ostalih policajaca, i Franklin je čitavu noć proveo budan, no nekako
se uspio obrijati. I dok su policajci izgledali izmučeno, s podočnjacima,
Franklin je izgledao svježe i pun energije. Na sebi je imao svoj stari kaput od
ovčje kože i prugasti šal.
"Kako je Sadie?" upitao ga je Ryan.
"Upravo sam je prebacio u školu. Dobro je - pomalo omamlje~ na. Što se
ovdje dogodilo?"
Stajali su pokraj kola hitne pomoći i polako pili kavu iz plavih keramiekih
šalica. Gospođa Morotti desetak je puta ponovila kako želi da joj vrate sve
šalice, a za to je čak i zadužila jednog od policajaca, Henryja Swendera.
"Hark Powers došao je ovamo s prijateljima i razbio Chihanijev Citroen", reče
Ryan. "Chihani je vjerojatno izišao i pobunio se, pa su tako sredili i njega."
"Jeste li ih uhitili?" upita Franklin. Već je pisao bilješke.
"Neće nam nikamo otići", reče Ryan. "Llbrzo ću krenuti po njih." Ryanu tada
sine kako zbog Chihanijeva ubojstva sada ima još više razloga za to da
pokupi Aarona i članove ID-a. Može ih istodobno ispitivati i u vezi s Harkom i
u vezi s Meg Shiller.
Upravo u tom trenutku bijeli kombi Kanala 9 iz Syracusea skrenuo je u ulicu
Maple, a odmah za njim i vozilo Kanala 5. I jedno i drugo vozilo prilazilo je
velikom brzinom.
"Dobro će vas pokriti", reče Franklin. "Svi su ovdje zbog Meg." Ryan je već
prilazio policijskom automobilu. "To će srediti Schmidt", reče preko ramena.
"Ne podnosim razgovore s tim ljudima."
Ryan je bio uvjeren da zna tko je bio s Harkom i da je ono crveno vozilo s
pogonom na sva četiri kotača bio Chevy Blazer Jeba Hendricksa. Uputio je
dvojicu policajaca u Midas Muffler kako bi ga uhitili. Potom je uputio još
dvojicu u Hendersonovu prodavaonicu vodovodnih instalacija kako bi uhitili
Ernieja C'.orellija i još dvojicu u školu Knox Consolidated kako bi uhitili
Jimmyja Feldmana. Zatražio je i da se u policijsku postaju privede Aaron, kao
i Barry, Harriet, Leon i Jesse i Shannon Levine. Posve jasno naglasio je da
nitko od članova ID-a nije priveden zbog nestanka Meg Shiller, što nije bilo
posve točno.
A kada je bila riječ o Harku, Ryan se osobno odvezao do Forda Jacka Morrisa
da ga uhiti. To je želio obaviti sam. Ljudi su imali posla, a Ryan nije želio
izazivati dodatne probleme. Osim toga, želio je raščistiti situaciju prije nego
što se u istragu umiješa i državna policija.
Snijeg je u međuvremenu prestao padati i pojavilo se sunce. Ryan je
sumnjao da će se snijeg na tlu održati do večeri, osim možda na pokojem
mjestu pod drvećem. Sada, dok se vozio na suprotnu stranu grada, izgledalo
je kao da snijeg isparava. Sunce i snijeg su bliještali i on je stoga stavio
sunčane naočale. Kao što je to često činio, skrenuo je u ulicu Hamilton - na
taj način put mu se produžio samo za dvije ulice - kako bi prošao pokraj kuće
u kojoj je živjela Janice McNeal: bila je to malena dvoetažna kuća od crvene
opeke s bijelim trijemom. Janice je ubijena točno prije dvije godine.
Godišnjica je bila dva tjedna ranije,16. listopada. Ryan je sjedio sam u svojoj
dnevnoj sobi, slušao Billie Holiday i opijao se Jack Daniel'soni. U kaminu je
gorjela vatra. Cijelog sljedećeg dana proklinjao je samog sebe zbog toga što
je takva sentimentalna budala, no ta mu sentimentalnost nije smetala.
Janiceina je kuća stajala prazna godinu dana. A onda ju je kupio neki
inženjer iz Kingstona, koji je imao suprugu i troje male djece. Dok se vozio
pokraj te kuće, Ryan je primijetio da se na travnjaku pred njom već nalazi
snježna tvrdava, a do nje dvoje plavih plastičnih sanjki. Pogledao je prema
nekadašnjoj Janiceinoj spavaćoj sobi i , na oba prozora ugledao narančaste
bundeve od papira. On i Janice " ševili su se u svim prostorijama, pa tako i u
potkrovlju i podrumu. Čak i na travnjaku iza kuće. A to je vjerojatno vrijedilo
i za druge muškarce. Ryan je pouzdano znao da je katkada imala i po dva
ljubavnika u jednom danu. Do vraga, vjerojatno i pet-šest. On sada ša- i kom
snažno udari po upravljaču i pritom nehotice pritisne sirenu. Tada se zarekne
kako više neće prolaziti ulicom Hamilton. Takvih je obećanja već bilo. U
retrovizoru je promatrao kako se kuća i plave plastične sanjke smanjuju. '
Ponovno je pomislio na to tko ju je mogao ubiti. S obzirom na Janicein apetit,
ubojica je mogao biti bilo tko. Taj netko nije nužno morao živjeti u Aureliusu.
Mogao je živjeti u Pottervilleu, Norwichu, čak i drugdje. Ryan nije vjerovao u
to da ju je ubila neka žena. Ubio ju je netko od ljubavnika. Možda ju je ubio
iz ljubomore. Ryan prekine takav tok misli. Nije morala biti riječ o ljubomori.
Mogla je biti riječ o jednom od brojnih drugih razloga. No da ju je ubio sam
Ryan - a osjetio je kako bi je najradije bio ubio kada mu je rekla da joj je na
smrt muka od njega - ljubomora bi svakako bila razlog. Promislio je i o tome
kako je pronadena bez ruke i kako je plastična ruka pronadena u naprtnjači
Sharon Malloy. Hoće li netko vratiti i odjeću Meg Shiller? I hoće li i uz nju
doći ruka?
Ryan je do Fordova salona Jacka Morrisa stigao ubrzo nakon pola deset.
Parkirao se vozeći unazad, uz mehaničarsku radionicu, te izišao, ne
zaključavši Escort. Premda je nosio i pištolj i lisice, o njima nije razmišljao.
Shep McDonald skidao je snijeg s novih automobila
~a parkiralištu. Iz rad~onice su se ćuli wul~oUi udaranja ~o m~talnoj
površini i, povremeno, zujanje nekog pneumatskog aparata. Ryan pride
otvorenim dvokrilnim vratima, nastojeći ne ugaziti u bljuzgu, premda je već
smočio cipele na Chihanijevu travnjaku. Nekolicina ljudi zastala je kako bi
pogledala prema njemu, no nitko nije ništa
rekao. Prepoznali su ga, a po njegovu su licu znali da nije došao popraviti
automobil.
Hark je radio na turbopunjaču plavog Mustanga `92 Petea Robertsa, koji se
proteklog tjedna pokvario na cesti izmedu Aureliusa i Clintona. Bio je nagnut
nad prednji odbojnik, koji je bio pokrio zelenom tkaninom kako bi zaštitio lak.
Ryanu je bio okrenut leđima. Dok je Ryan prelazio na suprotnu stranu
radionice, nekolicina radnika odložila je alat da bi ga mogla promatrati. Nitko
nije znao za Chihanija, no znali su da je Hark protekle noći bio vani s
prijateljima i da je zasigurno upao u nekakve nevolje jer je, kada je ujutro
onako mamuran i mrzovoljan došao na posao, imao modricu na oku.
Kako je u radionici sve utihnulo, Hark je uvidio da nešto nije kako valja. Tada
se okrenuo. Na sebi je imao plavi kombinezon na čijem je džepu na prsima
stajao natpis "Jack Morris Ford". Tamno plava kosa bila mu je raspuštena,
razdijeljena na sredini, tako da mu je pokrivala uši. Lijevi obraz bio mu je
otečen i taman u području oka. Na čelu je imao crvenu masnicu.
Hark nije rekao ništa, no oči su mu se širom rastvorile. U jednoj je ruci držao
veliki zglobni ključ, a u drugoj narančastu krpu. Ryan je još uvijek bio kojih
šest-sedam metara od njega. Hark naglo ispusti ključ, koji se bučno odbije od
betonskog poda, te pojuri prema stražnjim vratima.
Kasnije, u Bud's Tavernu, Jerry Golding je rekao: "Stari ga je Ryan slijedio ali
nije trčao. Možda je samo malo brže hodao. Izgledao je poput male
lokomotive. Učinkovito."
Harkov je kamionet bio parkiran straga. Kada je Ryan izišao na parkiralište,
ugledao je Harka kako stoji pokraj vrata s lijeve strane i mahnito pretražuje
džepove kombinezona. A onda je prestao. Ključevi su mu ostali u odjeći koja
se nalazila u ormariću u garderobi. Hark pogleda Ryana. Ramena su mu se
tada rezignirano spustila i naslonio se na kabinu kamioneta, dok mu se Ryan
primicao.
Nekon nekoliko trenutaka Hark je pokušao pokazati određenu oštrinu. Naglo
se okrenuo i prinio palac licu. "Vidiš što mi je učinio?" povikao je. "Taj jebeni
Arapin!"
Ryan nije rekao ništa, samo je nastavio koračati prema njemu. Nekolicina
mehaničara izišla je iz garaže. Na Harkovu se licu pojavila nesigurnost. Ruke
su mu dotada bile uzdignute, a šake stisnute. Sada ih je spustio.
"Chihani je mrtav", reče Ryan, našavši se na nekoliko desetaka centimetara
od Harka. 1
"Lažeš."
"Sredio si ga palicom za baseball."
Na Harkovu licu prkos je ustuknuo pred iznenađenošću, a zatim i strahom.
On sada rukama pritisne prsa. Tjlanovi su mu bili masni i na kombinezonu su
ostavili crne tragove. On zatvori oči i pogne se prema naprijed. Iz grla mu je
tada izišao dubok grleni zvuk, nalik sireni kakva kamiona, nalik zvuku motora
koji se ne može pokrenuti.
Ryan ga pogleda. Kada se Ryan 1977. doselio u Aurelius, Harku je bilo šest
godina. Sjećao se kako mu je kosa u to vrijeme bila gotovo posve bijela, ne
osobito tamnija od kose Barryja Sandersa. Ryan zagrli Harka i potapše ga po
ramenu. Tako su stajali dok ih je pet-šest mehaničara iz radionice
promatralo. Ryan je potom poveo Harka preko parkirališta, do mjesta na
kojem je ostavio Escort. Kasnije, kada su ga pitali zašto mu nije stavio lisice,
Ryan je rekao da je zaboravio, a potom da ga nije htio ponižavati.
U vrijeme kada je Ryan doveo Harka u policijsku postaju, Jeb Hendricks,
Ernie Corelli i Jimmy Feldman već su davali službene izjave. U njima su
ustvrdili kako je odlazak do Arapinove kuće bila Harkova zamisao. Oni su se
samo željeli vratiti u Bud's Tavern. Jeb je izjavio da je pokušao zaustaviti
Harka kada je napao Chihanija palicom za baseball. Ernie je rekao da je i on
pokušao spriječiti Harka, no zapravo se nije sjećao ničega nakon što su se
vratili iz potrage za Jesseom i Shannonom. Ni Jimmy se nije sjećao ništa više,
no i on je imao crnu modricu i s puno je pojedinosti objašnjavao kako ga je
Chihani napao gotovo bez ikakva razloga. Naposljetku, on uopće nije
zamahivao palicom za baseball. A i nije imao ništa protiv Arapina. Njegovo je
geslo živi i pusti druge da žive u miru.
I Hark je dao službenu izjaw, Nije mu palo na pamet da to može odbiti.
Osjećao se toliko poraženim da čak i uz tako zamagljeno sjećanje nije vidio
nikakva razloga za skrivanje bilo čega. Ne zna zašto je odlučio uništiti
Arapinov auto. Tada mu se činilo da je to dobra zamisao. Sjećao se kako je
zamahivao palicom i kako je udario Arapina; znao je da ga nije namjeravao
usmrtiti. U to je bio posve sigu
ran. Neprestano je ponavljao kako mu je žao. Kada je čuo da je nestala Meg
Shiller, samo je ponavljao: "Sranje, jebemu, sranje."
Barry i Leon odgovarali su na pitanja o protekloj noći. S Barryjem je na
policiju došla i njegova majka, koja mu nije dopuštala da govori bez njezina
prekidanja i objašnjavanja onoga što Barry zapravo želi reći, te toga kako su
ga ostali članovi ID-a iskorištavali. Rekla je i da je čitavo vrijeme znala da
Hark ništa ne vrijedi, ali da isto tako ništa ne vrijedi ni Aaron. Rekla je da se
osjeća užasno zbog Meg Shiller.
Barry je nekoliko puta uzastopno pitao: "Ali što je s profesorom Chihanijem?"
Majka mu je samo rekla: "Zaboravi na njega."
No, Barryju je Chihanijeva smrt izgledala strašnije od nestanka '' Meg Shiller.
Barry se stalno vidao s profesorom Chihanijem i prem; da je osjećao
nelagodu zbog Meg Shiller, nije se mogao posve odre
đeno sjetiti o kojoj je djevojčici riječ.
i Leon nije imao pojma o Meg Shiller. Mislio je samo na Chihanija. "Oni su ga
ubili?" neprestano je pitao. "Ali, zašto? Što im je uči, nio?" Nije želio
razgovarati o Meg. To, po njemu, nije imalo nikak
ve svrhe. Pomislio je na sve ono što je Chihani pisao i kako će sve to ostati
nedovršeno. "Kakva šteta", rekao je. "Kad samo pomislite na sav taj rad."
Jesse i Shannon priznali su da su razmrskali vjetrobran na Jebovu Blazeru.
Nakon toga, izjavili su, neko su vrijeme besciljno lutali , uokolo. Popili su po
dva piva i prije ponoći vratili se kući. Da, začuli ' su policajce kako su im
ranije tog jutra kucali na vrata, no željeli su
spavati. Nisu znali ništa o Meg. Kada su doznali da je Chihani ubijen, silno su
se razljutili.
"Što im je, do bijesa, učinio?" upitao je Jesse. ; "Šupci", rekao je njegov brat.
' Jesse je tada počeo jecati, a brat ga je zagrlio. Ryan se zatekao kako
nepomično promatra njihove kozje bradice i plave repiće. Te su ga njihove
emocije iznenadile i upitao se zašto bi mu trebale biti neobične. Kasnije je
ispričao Franklinu kako nema pojma ni o kome. "Od čovjeka očekuješ jedno,
a on učini suprotno." Negdje oko podneva, Ryan je braću uputio kući.
Harriet Malcomb nije bila voljna odati gdje je bila sve dok nije doznala za
Meg. G
"AIi zašto bih ja imala ikakve veze s njom?" upitala je. I nju je Chihanijeva
smrt šokirala. "Ne možeš zaštititi nikoga, zar ne?" upitala je Ryana. "Ne
možeš zaštititi nastavnike, ne možeš zaštititi djecu."
Pokazalo se da se upravo bila upustila u vezu s oženjenim profesorom
povijesti po imenu Sherman Carpenter, kod kojeg je pohadala predavanja o
radničkim i sindikalnim pokretima. Za Carpenterove bračne probleme znao je
čitav grad. Njih dvoje otišli su u neki motel u blizini Clintona. Ona se vratila
kući oko pet ujutro, a kasnila je zbog snijega.
Ryan ju je želio upitati koju ocjenu očekuje iz predmeta o sindikalnim
pokretima i što misli o Carpenterovoj supruzi, koja se žalila na suprugovu
nasilnost izazvanu alkoholom. No Harriet je bila hladna i daleka; Ryana je
promatrala kao da o njemu zna neku prljavu tajnu. Na sebi je imala usku
plavu dolčevitu i uske traperice Levi's. Neprestano je dodirivala i zabacivala
dugu tamnu kosu, kao da je ona predmet njezina bijesa. Ryan ju je smatrao
oštrokondžom, no u razgovoru s Franklinom najsnažniji izraz koji je
upotrijebio bio je "opasna ženska". Činjenica da je s njom imao intimne
odnose zamagljivala mu je misli.
"Zabrljao si čitavu stvar", rekla mu je Harriet. "Ne samo da ću to prijaviti
gradonačelniku, nego ću razgovarati i s predsjednikom Sveučilišta."
"Nosi se odavde", rekao joj je Ryan.
Dok je izlazila, prošaptala je: "Mučno mi je kada samo i pomislim da sam ti
dopustila da me dotakneš."
I tako je preostao još samo Aaron.
Dva sata sjedio je sam u nekakvome uredu i to mu se nikako nije dopalo.
Ryan je ušao i sjeo za radni stol i ne pogledavši ga. Zbog svih onih koji su
sudjelovali u potrazi za Meg, u prostoru oko njih bilo je vrlo bučno, no u
uredu je bilo tiho. Aaron je držao ruke sklopljene u krilu i nepomično gledao
u pod. Ryan nije uočio da je Aaron bijesan. Izgledao je zamišljeno, kao da se
bavi životnim problemima. Ryan pomisli na Harrietinu primjedbu o tome kako
joj je Aaron rekao neka spava s njim. Uvidio je da mu se nikako ne sviđa
kompleksnost svega onoga što nastaje kada čovjek izgubi društvenu anonim
nost. Možda sada već i dovoljno dugo živi u malom gradu.
Ryan otvori ladicu u stolu i iz nje izvadi žuti blok za pisanje. Na vrhu papira
napisao je datum, potom svoje ime, a ispod njega i Aaronovo. I dalje nije
ništa govorio. Na vrhu stranice crtao je malene zvjezdice, potom patku i iza
nje pačiće. Upravo je dovršavao šestog pačića kada je Aaron upitao: "Onda?"
"Jutros sam se provezao pokraj kuće tvoje majke", reče Ryan. "I to bi me
trebalo smekšati?" Aaron se nagne unatrag i ispruži noge, prekriživši ih u
gležnjevima. Dlanovi su mu bili sklopljeni na ravnom trbuhu.
"Pitam se pomisle li kada oni ljudi koji sada žive ondje na to kako je ubijena
točno u dnevnoj sobi."
"To ćeš morati pitati njih", reče Aaron.
Ryan je u Aaronovim očima ugledao antipatiju. On sada istrgne onaj žuti list
s patkama, zgužva ga i baci u koš za smeće. Pogodio je rub, tako da se papir
odbio i pao na pod. "Kakvo si mišljenje imao o Chihaniju?"
"Bio je bezopasan. Bio je i pametan. Sviđao mi se."
"Pitam se bi li ga Hark ubio i da mu nisi odgrizao uho", reče Ryan. Počeo je
črčkati i po novom papiru. Ovaj put jaja.
"Što bi to trebalo značiti?"
"To što sam rekao." Ryan zaključi da je to bilo glupo pitanje. "Misliš da sam
ja odgovoran za to što ga je ubio?"
Ryan mu ne odgovori na to pitanje. "Držiš li da osoba koja ti je ubila majku
živi u Aureliusu?"
Aaron mu ne odgovori.
"Što bi učinio da znaš tko ju je ubio?" "Što bi ti učinio?"
"Vjerojatno bih ga mogao ubiti." "I što bi se time riješilo?"
"Bolje bih spavao. Nisi mi odgovorio na pitanje. Što bi učinio?" Aaron odvrati
pogled. "Ne bih rekao da te se to tiče."
"Je li ti svejedno?"
' Aaron se trgne i promjeni položaj. "Dakako da mi nije svejedno." "Bi li ga
želio ubiti?"
,
"Kako znaš da je riječ o muškarcu?" Aaron mu se svojim tonom izrugivao.
"Dakako da je riječ o muškarcu."
"Ako ju je ubio neki muškarac iz Aureliusa, zašto ga onda nisi otkrio?
"Stvar baš nije toliko jednostavna."
"To je jedno od objašnjenja", reče Aaron. Potom upita: "Misliš li da je ista ta
osoba otela i Sharon i Meg?"
"To me ne bi iznenadilo." Ryan je u međuvremenu nacrtao osam jaja u nizu.
Sada je na njima počeo crtati pukotine. "Zašto si rekao Harriet neka spava sa
mnom?"
"To ti je rekla?" "Zašto si joj rekao?" "Ona je moja robinja." "Što bi to trebalo
značiti?" "Pitaj je."
Ryan je dovršio crtanje pukotina na jajima. "S kim si bio prošle noći?"
"To ti nemam namjeru reći."
Ryan istrgne papir, zgužva ga i baci u koš. Ovaj je put pogodio. Potom
ustane, priđe vratima i zazove Chucka Hawleyja: "Chuck, prebaci ovog tipa u
Potterville i zatvori ga."
31
D eset dana nakon nestanka Meg~Shiller bilo je razdoblje pogaženih nada i
silnih previranja. Cinjenica da je nestala i druga
djevojka i sve veće pouzdanje s kojim se govorilo o tome da zločinac mora
živjeti negdje u našoj blizini, Aureliusu su donijeli ne samo pozornost čitave
zemlje, nego i dobrovoljce iz svih njezinih krajeva, a medu njima i proročicu -
tako je nazivala samu sebe - po imenu madame Respighi, koja se smjestila u
motel Aurelius i, uz pomoć odijevnih predmeta koji su pripadali Sharon i Meg,
otpočela parapsihološku potragu za djevojkama. Te usluge nije naplaćivala i
općenito se držalo da ne može počiniti nikakve štete, premda sam svaki put
kad bih se vozio pokraj motela pomislio na madame Respighi zatvorenu u
sobi, u ogorčenoj borbi s hirovitim paranormalnim silama. Mnogi su na nju
gledali s prijezirom, sluteći kako se nastoji okoristiti nesrećom koja je
zahvatila naš grad. Bila je to krupna žena koja je nosila sive kostime, pomalo
na moju žalost, budući da sam zamišljao slikovite duge suknje i ciganske
zlatne naušnice. Nosila je crne naočale rožnatih okvira, a kratka čeličnosijeda
kosa bila joj je sva u sitnim, gustim kovrčama.
Pojavilo se i nekoliko osoba s psima neuobičajenih sposobnosti. Drugi su
dolazili sami, samo zbog toga što su željeli sudjelovati u potrazi. Odnekud su
se pojavila i dvojica pisaca jer su već zamišljali ugovore o knjigama. U gradu
su se našli i psiholozi, policajci iz raznih dijelova zemlje u kojima je bilo sličnih
slučajeva, te socijalni rad
nici školovani za pružanje pomoći osobama suočenima s velikom boli.
Posjetitelji koji su unosili najviše nemira, barem se meni tako činilo, bili su
roditelji djece koja su nestala na drugim mjestima. Dolazili su utješiti
Malloyeve i Shillerove, ali i u nadi da će zločinac biti priveden pravdi i dati
informacije o njihovoj djeci. Bili su to tužni Ijudi poraženih izraza lica i bilo je
teško pogledati ih a ne osjetiti tu njihovu bol.
Krajem prvog tjedna u studenome već su ispitani svi koji su mogli vidjeti ili
čuti nešto važno. Pronađeni su sumnjivi automobili. Stotine ljudi pretražile su
polja i parkove u okolici grada. Posebnom opremom pretražena su dna
jezera. Megin stric Mike postao je aktivnim članom društva Prijatelja Sharon
Malloy i ta je skupina informacije o Meg razaslala širom Sjedinjenih Država.
Ponovno su uslijedili pozivi, dojave o tome da je možda viđena, o sumnjivim
osobama koje bi trebalo ispitati.
Na fotografiji je Meg Shiller bila prikazana kao mršava trinaestogodišnjakinja
s dugom smeđom kosom, kako stoji pokraj stola za piknik. Domahivala je
osobi koja ju je snimala i na licu imala pomalo priglup osmijeh. Nosila je
kariranu suknju i svijetlu bluzu. Kosa, razdijeljena na sredini i zataknuta iza
ušiju, spuštala joj se ispod ramena. Imala je pravilan nos, blago uzdignut na
vršku, a donja usna bila joj je lagano izbočena, tako da je izgledala kao da je
vedro napućila usta. Glava joj je bila nagnuta u stranu, zbog čega je izgledala
znatiželjno: blagi osmijeh, blago napućene usne, maleni upitnik. Već
dvadeset četiri sata kasnije ta je fotografija zauzela mjesto uz fotografiju
Sharon Malloy u izlozima i na stupovima telefonskih vodova, te naplatnim
kućicama na autocesti. Mnogi su te dvije fotografije imali na stražnjim
prozorima automobila.
Strah koji je okruživao Megin nestanak bio je veći nego u Sharoninu
siućaju.'I'ada smo se ~oš mogli nadati da le tđ u5dtlilj~ri 5luedj. No nakon
što je neštala i Meg postalo je jasno da je pred nama vjerojatno niz
nestanaka i gotovo istoga trena na ulici više niste mogli vidjeti samo dijete, ni
žensko, pa ćak ni muško. To je vrijedilo čak i u Binghamtonu i Syracuseu.
Zbog tog smo događaja počeli očekivati i treću otmicu, možda čak i četvrtu i
petu.
Takvi su strahovi doveli do niza lažnih uzbuna. Betty Brewer u ulici Forest
primijetila je da neki muškarac motri njezinu kuću, te je stekla dojam da je
naumio oteti njezinu kĆer, Ilene. Obavijestila je
policiju, čiji su pripadnici već za nekoliko minuta stigli u četiri patrolna vozila.
Muškarac koji je motrio njezinu kuću -zapravo je prolazio pokraj nje - bio je
agent u civilu koji je radio za državnu policiju. Desetorica agenata u civilu
patrolirala su ulicama Aureliusa i svi su na koncu prijavljeni policiji kao
sumnjive osobe. Brojne prijave odnosile su se na inkasatore
elektrodistribucijske rnreže Niagara Mohawk i gradske inkasatore koji su
očitavali potrošnju vode. Sumnjivima bi postajali muškarci koji su u šetnju
izvodili pse, čak i poštari. A onda bi se noću čuli sumnjivi zvukovi; koraci iza
kuće, štropot prozora, lišće koje vjetar raznosi po trijemu. Policija bi takve
dojave primala i po deset puta tijekom noći i svaki put patrole bi pojurile do
označena mjesta jer bi taj put, možda, mogli pronaći krivca.
A kakva je osoba bio taj zločinac? Policija je imala pripremljene psihološke
profile i, prema Ryanovim riječima, činilo se da svaki stanovnik grada s njima
ima barem nešto ođ zajedničkih osobina. No to nije bilo točno. Policija je
prije svega tragala za neoženjenim muškarcem u dobi od dvadeset pet do
pedeset godina ili, ako ne neoženjenim, onda muškarcem koji živi odvojeno
od svoje supruge. Uvjeren sam da su potražili policijske dosjee nekoliko
tisuća muškaraca u okrugu, pa tako i moj. U to vrijeme Harry Martini izveden
je iz svog ureda pred očima čitave škole, a Jaime Rose priveden je radi
ispitivanja. Pri ispitivanju jednog muškarca, Herberta Maxwella, koji je kao
vodoinstalater u gradu radio već dvadeset godina, otkrilo se da je vijetnamski
dezerter. Živio je sam i držao se poprilično povučeno. Zbog dezerterstva mu
je već bila određena kazna ili pomilovanje - ne znam više točno, no nije želio
da se za to pročuje. A sada su to svi doznali. Kao čovjek koji je živio sam i
povučeno, našao se pod sumnjom. To je vrijedilo za mnoge muškarce. To je
vrijedilo za Ryana Tavicha, to je vrijedilo za mene.
Prve subote nakon Noći vještica, moj prvi susjed, Pete Daniels, slučajno je
zapodjenuo razgovor sa mnom dok smo, i jedan i drugi, skupljali lišće s
travnjaka. Gotovo mi se nikada nije obraćao, tako da me takva pozornost
iznenadila. Prvo je spomenuo lijepo vrijeme, a potom kako je užasno sve to s
Meg Shiller.
Zatim je rekao: "Sadie Moore kod vas provodi puno vremena, zar ne?"
Osjetio sam kako me obuzima jeza. Odgovorim li negativno, bit će mu
sumnjivo. Odgovorim li potvrdno, i to će mu biti sumnjivo. Da
kako, to ga se nije nimalo ticalo, tako da je već i samo to pitanje ukazivalo
na nepovjerenje. Pete je izgledao napeto, poput čovjeka koji osluškuje jeku.
Naslonio se na grablje. Bio je to sićušan čovjek u trenirci sa znakom
sveučilišta Syracuse na kojoj je stajao natpis "Orangeman2°".
"Drago mi je što Franklinu mogu pomoći kad god mi se za to uka
že prigoda", rekoh. "U posljednje vrijeme ima strašno puno posla." i Postao
sam temom razgovora. Primjećivao sam kako me susjedi gledaju novim
očima. Dakako, u takvim situacijama nije teško prepustiti se paranoji. Jesam
li Petea mogao upitati drži li da sam mogao oteti Sharon Malloy i Meg Shiller?
Policija je znala da sam u vrijeme nestanka prve djevojčice bio u školi, a u
vrijeme kada je nestala druga kod kuće ili sa Sadie. No što su o tome znali
moji susjedi? A kada takve priče jednom krenu, riječi istina i neistina više ne
znače ništa. Priče imaju vlastitu dinamiku.
Sutradan, u nedjelju, Sadie mi je rekla da njezin otac nastoji pronaći nekog
drugog tko će paziti na nju. Gospođa Kelly na raspolaganju je bila samo tri
poslijepodneva u tjednu, i to do rano uvečer, a, osim toga, više je puta otišla
prije dogovorenog vremena. Franklin je i njoj želio pronaći zamjenu. Rekao je
čak i da će možda uputiti Sadie njezinoj teti u White Plains dok se "sve to ne
raščisti". Sadie se pobunila toliko energično da su o tome privremeno prestali
razgovarati. No Franklin je rekao Sadie da više ne može toliko boraviti kod
mene. Ona je na to rekla kako joj se činilo da sam Franklinu simpatičan.
"To nije pitanje simpatija ili nesimpatija", rekao joj je Franklin.
Predložio joj je i da večeri provodi kod Paule. "Pobjeći ću od kuće", rekla mu
je Sadie.
A onda, kada se Sadie u ponedjeljak poslije podne vratila iz škole, u dnevnoj
je sobi zatekla majku Barryja Sandersa, koja se ondje bila udObno Smjestila i
gledala televiziju. "Poput kakve velike, ružne biljke", ispričala mi je Sadie.
"Reci mi jesi li gladna, pa ću ti nešto pripremiti", rekla je gospođa Sanders i
odmah se vratila gledanju emisije. Kako je tvrdila daje
-_ -_-__
zt~ Student sa sveučilišta Syracuse, član sportskih, a osobito košarkaškc,
momčadi te ustanove. q
alergična na pse, zatvorila je Shadowa u podrurn. Sadie ga je oslobodila i
otišla u svoju sobu. Oko šest, gospoda Sanders priredila je makarone sa
sirom i mahune. Barry je došao na večeru, no nije razgovarao sa Sadie, jer
se stidio pred majkom. Gospoda Barry nagovarala je Barryja neka pojede sve
mahune. Nakon večere Barry i Sadie željeli su otići k meni, no gospođa
Sanders rekla je kako to ne bi bilo dobro. Umjesto toga gledali su televiziju.
Shadow je cvilio iz Sadiene sobe, no nije im se smio pridružiti.
"Ona želi da budem zatočenica u vlastitoj kući", rekla mi je Sadie sutradan
ujutro u školi.
U utorak uvečer posjetio sam Franklina kada se oko jedanaest vratio kući.
"Doista misliš da bih mogao imati veze s tim otmicama?"
Nije mu bilo ugodno. "Pričaju se svakakve ludosti." "Time nisi odgovorio na
ono što sam te pitao."
"Dakako da ne mislim da s time imaš veze, ali Ijudi su uznemireni. Što tu
mogu?"
Želio sam mu reći: Frankline, pogledaj me, ja sam ti prijatelj. Međutim, rekao
sam samo: "No, dobro, nadam se samo da će se to ubrzo riješiti."
"I ja", rekao je Franklin. "Isuse, i ja."
Protiv Harka je podignuta optužnica. Okružni tužitelj želio ga je optužiti za
urnorstvo s predumišljajem, no Ryan ga je naveo na to da formulaciju
promijeni u ubojstvo iz nehaja. Nekako bih volio misliti kako je Ryan na
određeni način suosjećao s Harkom, no možda je
' zapravo samo znao da ga ne bi bilo moguće osuditi za umorstvo s
namjerom. Puno je Ijudi držalo da Harka nije trebalo uhititi, da je postupio
ispravno. Tvrdilo se da je Chihani, premda i nije imao veze s otmicama, ipak
predstavljao način razmišljanja koji dovodi do zločinačkoga ponašanja. Moglo
se čuti i kako zakoni postoje upravo radi uklanjanja devijantnih osoba iz
društva, te kako zahtjevi za radikalnim promjenama tih zakona, kako je to
priželjkivao Chihani, potkopavaju temelje društva. Chihanijevo učenje i
postojanje ID-a stvorili su atmosferu koja je omogućila te otmice.
Opasnosti pretjerane tolerancije postale su općom temom i tako , sam čuo da
je Henry Skoyles, vlasnik kina Strand u Glavnoj ulici, otkazao tri filma zbog
prevelike količine nasilja ili seksa, zamjenjujući
ih nečim što je nazvao "obiteljskim filmovima". Henryja Skoylesa poznavao
sam još u školi. Bio je dvije godine iza mene i na glasu zbog nećudorednosti.
Jednom je ravnatelja nazvao "govnoglavcem" i ubrzo se pokazalo da se svi
služe tim izrazom. A sada se osjećao pozvanim čitav mjesec prikazivati samo
Disneyjeva Aladina.
Ali još nisam dovoljno opisao strah. Ne samo da smo znali da su se užasne
stvari dogodile, nego smo se i bojali da će se užasne stvari ubrzo dogoditi.
Zbog toga smo postali još sumnjičavijima, kao da će nas već i sama sumnja
održavati budnima i pružiti nam sigurnost.
Nakon nestanka Meg Shiller, Prijateljima Sharon Malloy pristupili su brojni
novi članovi. Ta se skupina sada češće nazivala samo Prijateljima, budući da
su u njoj bili i prijatelji Meg Shiller, premda je u pravnome smislu naziv
udruge i dalje glasio Prijatelji Sharon Malloy. Prijatelji su zaključili kako mogu
pomoći organiziraju li ekipe dobrovoljaca koje će ophoditi Aurelius. Već do
vikenda imali su tri automobila s po tri osobe koje su dvadeset četiri sata na
dan obilazile ulice grada. Više nisu samo pokušavali pronaći nestale djevojke,
nego su nastojali spriječiti nove nestanke. Da sam u školi spomenuo kako je
riječ o gradanima koje su uzeli pravdu u vlastite ruke, kolege bi me ukorili.
Uvjeren sam da su i ostali dijelili moje mišIjenje, no stupanj straha bio je
toliki da čovjek nije imao izbora, te je morao odobravati postupke Prijatelja.
Sharonin tetak i stric, Paul Leimbach i Donald Malloy, najaktivnije su
sudjelovali u organiziranju tih patrola, no i Megin stric, Mike Shiller, također
je sudjelovao u tom poslu. Govorilo se da bi ti ljudi u ophodnjama trebali
nositi posebne kape ili oznake na rukavima kako bi se označio njihov
zaštitnički položaj, no Leimbach je rekao da bi tako postali odviše slični
policijskim snagama, Donald Malloy pribavio je od jedne grac~evinske tvrtke
u Lltici više magnetskih trokuta, Bili su jarke narančaste boje i vrlo uočljivi i
pri danjem svjetlu, visoki četrdeset centimetara, a Prijatelji su ih postavili na
prednja vrata patrolnih vozila. Ne znam koliko bih puta na dan pogledao kroz
prozor učionice ili dnevne sobe i ugledao automobil s tim narančastim
trokutima kako polako prolazi ulicom. Pogled na ta vozila donosio je
istovremeno i osjećaj sigurnosti i straha. Znam da Ryan Tavich nije
podržavao takvo patroliranje, premda je zapovjed
nik Schmidt držao kako ono nikako ne može škoditi, te mu je bilo drago što
je netko tako na ulicama. Kapetan Percy još nije znao točno odredititi što bi o
tome mislio.
Paul Leimbach i Donald Malloy na poslu su provodili sve manje vremena.
Znalo se da i jedan i drugi govore kako policija čini premalo kako bi se
pronašao krivac i zaštitili građani Aureliusa. Na sastanku Gradskoga vijeća
Donald je predložio zabranu izlaska nakon osamnaest sati svima mlađim od
osamnaest godina. Unatoč određe
! nim prosvjedima, njegov je prijedlog prihvaćen uz određene izmjene. a
Tako je istoga dana na snagu stupila odredba da se nakon sedam uvečer na
ulici ne smije naći nitko mladi od sedamnaest godina ako nije u pratnji
odrasle osobe.
Našao sam se u iskušenju da ljude podsjetim na to kako je Sharon nestala
usred dana, no već smo bili dosegli točku kada su ljudi, pa tako i ja, u govoru
postali oprezni. Činilo se da svi osluškuju i traže neku pojedinost koja će
ukazati na krivnju, nijansu ili dvosmislenost koja će prstom pokazati prema
krivcu. Kada bih govorio, imao
, sam osjećaj da ljudi ne slušaju moje riječi, nego ono što bi se moglo nalaziti
iza njih. A, dakako, ljudi su stjecali dojam da su nešto čuli i kada to ni
približno nije bio slučaj. Neusporedivo je bolje šutjeti i odvažno se smiješiti,
slaviti Prijatelje zbog njihovih žrtava. Nakratko sam čak razmišljao i o tome
da im pristupim - to je bilo kada mi se činilo da me promatraju -no onda sam
se pobunio na svoj nenametljiv način i odbio tu mogućnost, premda to
nikome nisam spomenuo, tako da sam to odbio isključivo sebi.
Nakon određivanja zabrane izlaženja, Henry Skoyles otkazao je j drugu
predstavu u Strandu, a čak i prve predstave imale su tek malobrojne
posjetitelje. Mnoge prodavaonice i restorani koji su radili
y uvečer promijenili su radno vrijeme. Junior's se počeo zatvarati u sedam, a
Aurelius Grill u osam. Wegmans, koji se godinama zatvarao u ponoć, sada je
radio do devet uvečer. Otkazani su i noćni sku
i povi. Otkazane su probe za jesensku školsku predstavu, kao i probe za
božićnu priredbu u crkvi Sv. Marije. Promet je slabio i u mjesnim barovima i
restoranima. Ljudi koji nikada nisu zaključavali ulazna vrata, sada su to počeli
činiti.
' S druge strane, broj dostava pizza se udvostručio, a posao u vi; deotekama
procvjetao. Više prometa bilježilo se i u prodavaonici alkoholnih pića u sklopu
trgovačkoga centra. I u Gradskoj je knjižnici bilo više posudba knjiga, a više
Ijudi počelo je dolaziti i u crkve. Mo
ram reći i da je veći broj mojih učenika na vrijeme dovršavao domaće
zadaće. Na temelju onoga što sam čuo u zbornici, tako je bilo i u brojnim
drugim predmetima. Morellijevi, koji su živjeli na suprotnoj strani ulice od
moje kuće, iz Utice su pribavili velikoga psa, njemačkog ovčara koji je lajao
po cijele noći i terorizirao mačke u susjedstvu. Zapravo, u gradu je bilo više
ljudi koji su tada kupili pse.
Velik dio svega toga našao se u Franklinovim novinama, a time što je o tome
pisao samo je, činilo se, u nama pojačao strah. Zbog njegovih članaka
otkazano je još sastanaka, a još neke prodavaonice odlučile su skratiti radno
vrijeme. Ipak, činilo se bi se užasan strah pojačao još više kad Franklin ne bi
pisao ništa. I tako je objavljivao sve do čega bi uspio doći. No zbog svoje
povezanosti s Paulom i Aaronom, zbog toga što je za novine često
razgovarao s Chihanijem, čak i zbog toga što se samo doselio u Aurelius,
držalo se kako ne objavljuje sve što zna. Pretpostavljalo se da prikriva
odredene informacije, kao da policija izričito sumnja u odredene ljude, poput
Aarona i ostalih IDovaca, za što Franklin zna, ali o tome šuti.
Franklin se tako našao u nemogućoj situaciji. Pisati je značilo izazivati strah;
ne pisati je značilo izazivati strah. A nikako nije mogao napisati dovoljno;
uvijek se držalo da najgore stvari prešućuje.
3Z
ebeli Leon Stahl nastavio je s uobičajenim dnevnim rasporedom, Dkao da se
ne događa ništa neobično. Chihanijeva predavanja preuzeli su drugi
profesori, a predmet koji je slušao Leon - Meduklasni odnosi u
devetnaestome stoljeću-dodijeljen je Shermanu Carpenteru, profesoru koji je
imao vezu, koliko god ona kratko potrajala, s Harriet Malcomb. Premda
uzrujan zbog Chihanijeve smrti, Leon gotovo uopće nije razmišljao o
nestanku Meg Shiller i Sharon Malloy. Time ne želim reći da je bio bezdušan;
točnije bi bilo reći da je, poput većine ostalih studenata na sveučilištu, živio u
jednom posve drugom svijetu. Mnogi od njih uopće nisu napuštali sveučilišni
kompleks, osim ako bi išli u neki od pubova ili na objed u restoran. Leon je
znao za to da su djevojke nestale i možda se brinuo zbog njih, no činjenica
da Harriet, za koju je zamišljao da je voli, održava spolnu vezu s profesorom
Carpenterom bila mu je neusporedivo važnija.
U onih deset mjeseci koje je proveo kao član ID-a, Leon je i ponešto sazrio.
Malenim crnim brkovima pridodao je i crnu kozju bradicu i sada je nosio niz
raznovrsnih sportskih sakoa, sakoa od tvida i sakoa s uzorkom riblje kosti
koje je kupovao u prodavaonicama rabljene odjeće u Utici. Nijedan od tih
odjevnih predmeta nije bio u besprijekornom stanju i nijedan mu nije posve
pristajao. A kako je vani postajalo sve hladnije, tako je počeo nositi i plitki
karirani pusteni šešir. I dok je većina studenata knjige nosila u naprtnjačama,
Leon je imao staru kožnu torbu, koju je takoder kupio u prodavaonici
rabljene robe. Kupio je i nove naočale s tankim žičanim okvirima. Smatrao se
intelektualcem, a to je možda i bio. Ako ništa drugo,
nos mu je uvijek bio u knjigama. Uspijevao je čitati čak i u hodu, i često sam
ga vidao kako od sveučilišta pješači prema gradu i čita neku knjigu.
Upravo za jedne takve šetnje pronašli su ga Andy Wilkins i Russ Fusco. Ti su
mladići r adili u u tvornici konopaca. Što je bilo još važnije, bili su dobrovoljci
u Prijateljima i sudjelovali u patrolama, premda u trenutku kada su naišli na
Leona nisu bili na dužnosti. Bio je to par samozadovoljnih mladića s
pretjerano dobrim mišljenjem o vlastitom izgledu. Andy je igrao football za
Terijere, a uspio je čak i maturirati. Russ je bio iz Norwicha, ali se doselio u
Aurelius dobivši posao u tvornici konopaca. Obojici je bilo oko dvadeset pet
godina.
Tko zna što su mislili? Ni jedan ni drugi, koliko se znalo, nisu bili nasilni tipovi
koji bi zlostavljali ljude oko sebe, no isto tako nije bilo puno toga što im se
moglo reći u prilog. Bili su to mladi ljudi koji su pili pivo i izražavali se tako da
je to katkada graničilo s nerazumljivošću. Posljednji događaji u našem gradu
kod njih su izazvali šok, uzbuđenost i ogorčenje. Željeli su samo nešto upitati
Leona; tako su tvrdili. I moguće je da je to bilo točno, no to pitanje odnosilo
se na Leonovo sudjelovanje u radu ID-a i povezanost ID-a sa Sharon i Meg. I
Andy i Russ poznavali su Harka Powersa, i premda nisu bili prijatelji, držali su
da je Hark prošao nezasluženo loše. Naposljetku, Chihani je Harka pretukao
štapom.
Leon je ulicom Monroe dolazio prema Glavnoj ulici. Bilo je nekoliko minuta iza
podneva i kanio je objedovati u Aurelius Grillu. Svake srijede u tom se
restoranu nudila mesna štruca s pireom i umakom. Leonu je to preraslo u
svojevrstan ritual, osobito zbog toga što je od najdraže konobarice uvijek
dobivao osobito obilnu porciau mesa. Vrijeme je bilo razmjerno toplo, a
maleni bijeli oblaci polako su prolazili plavim nebom. Leon je u hodu ćitao
knjigu Terryja Eagletonazl o marksističkoj književnoj teoriji.
Andy je vozio svoj zeleni Camaro i zaustavio se uz pločnik. Kada se Leon
našao u ravnini s automobilom, Andy ga je zazvao: "Hej, ti."
Leon je nastavio hodati. Kasnije je rekao da ništa nije čuo. Andy ga je
ponovno zazvao, no Leon se ni tada nije zaustavio. Andy je pojurio unatrag,
naglo stisnuo kočnice i izišao. Russ Fusco takoder je izišao iz automobila.
'-~ Suvremeni britanski teoretičar književnosti marksističke orijentacije (r.
1944.).
Andy je stajao nasred pločnika dok mu se Leon približavao, i dalje čitajući.
"Hej", reče Andy ponovno. Nije mogao ni zamisliti da netko može čitati
knjigu, a kamoli čitati u hodu.
Leon je nastavio dalje. Činilo se da uopće ne primjećuje Andyja. Andy ispruži
ruku i izbije mu knjigu koju je ovaj držao objema rukama. Knjiga se otkliže
pločnikom i Russ je podigne. Naslov mu je bio posve besmislen, no uspio je
prepoznati Marxovo ime. Potom , pokaže naslov Andyju.
"Vratite mi knjigu", reče Leon, postavši svjestan ove dvojice. Tonom je
iskazivao odlučnost. Nije mu bilo jasno zašto bi mu netko izbio knjigu iz ruke.
Bio je viši od Andyja i Russa i težak vjerojatno
i koliko i njih dvojica zajedno. Russ će kasnije reći kako je plitki pusteni šešir
na Leonovoj glavi izgledao poput grožđice na krafni, a taj opis ponovit će još
mnogi.
"Želim te nešto pitati", reče Andy.
' "Vratite mi knjigu", reče Leon nešto glasnije.
"Dobit ćeš je kada ti je budem spreman dati", reče Russ.
U tom trenutku Leon je nasrnuo na njih. S obzirom na vrijednost koju je
pridavao knjigama, za njega je to bilo vjersko pitanje. Leon je
odbacio Andyja na pločnik. Potom je pokušao Russu istrgnuti knjigu iz ruke,
no Russ je odskočio unatrag. Leon je pojurio prema Russu, ali Andy je tada
već bio ustao, te ščepao Leona straga.
Andy je na koncu pretukao Leona. Razbio mu je naočale, srušio ga na pločnik
i nogom mu odbacio šešir na ulicu. A kada se Leon pretvorio u veliku masu
koja je stenjala i zapomagala, Andy je uzeo i knjigu i poderao je. Sve to
dogodilo se usred dana i pred očima prolaznika. Prije nego što je Andy
završio, policijski automobil u kojem
' su bili Chuck Hawley i Ray Hanna zaustavio se pokraj njih uz škripu guma i
njih su dvojica odvukli Andyja od Leona. Russ ga nije bio ni dotaknuo, ali
jednako tako nije ničim ni spriječio prijatelja.
. Premda Leon nije ozbiljnije ozlijeđen, bio je povrijeden. Andy je bio bijesan
zbog toga što ga se usudio napasti netko tako debeo kao Leon. Leon je bio
bijesan zbog toga što su mu oduzeli knjigu i poderali je. Podnio je krivičnu
prijavu i tako su Andy i Russ uhićeni. Leon je zahtijevao i da ga prebace u
bolnicu. Na rentgenskim se snimkama nisu vidjele nikakve unutarnje ozljede i
uz dva je flastera opet bio kao nov.
Franklin je u četvrtak o tome objavio članak u Independentu. Ljudi su tako
doznali da su Andy i Russ aktivni u Prijateljima Sharon Malloy. Naglašavalo se
Leonovo članstvo u ID-u, kao i njegova povezanost s Chihanijem. Andy je
tvrdio da je Leonu želio samo postaviti najobičnije pitanje (nije rekao o
čemu) kada ga je Leon napao. Leon je izjavio da je samo želio doći do svoje
knjige.
Franklin je o tom incidentu razgovarao i s Paulom Leimbachom, nadajući se
da će od Prijatelja dobiti nekakvu ispriku. "Ljudi su uznemireni", rekao je
Leimbach. "Stoga će dolaziti do pogrešaka." To nije umirilo nikoga.
' U četvrtak navečer netko je kamenjem razbio prozore Leonova stana na
prvome katu u blizini sveučilišta. Razmrskano staklo bilo je razasuto čitavim
sagom i oštetilo je kasetofon. Leon je u to vrijeme bio u knjižnici. Nitko nije
optužen za taj čin, premda je Ryan utvrdio da Andy i Russ s time nisu mogli
imati veze. U nedjelju uvečer, oko deset sati, netko je ponovno ubacio kamen
kroz Leonov prozor. Leon je pozvao policiju. Došavši onamo, Chuck Hawley u
blizini nije zatekao nikoga. "Pustoš" je bila riječ kojom je Chuck opisao ono
što je zatekao. Ulice su bile puste.
U ponedjeljak ujutro sveučilišni prodekan za nastavu razgovarao je s Leonom
i upitao ga želi li se na neko vrijeme odmoriti od studija. Novac koji je uplatio
za jesenski semesetar može se prebaciti na neki drugi semestar. Leon je
prihvatio ponudu. Sada kada je obratio pozornost na svijet, počeo je osjećati
tjeskobu. Nije mu bilo jasno zašto bi mu bilo tko krao knjige ili razbijao
prozore.
"Naposljetku," rekao je, "ja tada čak i nisam bio na groblju." Članstvo u
Ispitivačima desnoga nije smatrao važnim. "Skupina za filozofske rasprave",
neprestano je ponavljao.
"Zašto bismo mi željeli oteti nekakvu djevojćicu?"
Leon je u utorak spakirao kovčeg i vratio se kući u Dunlcirk, na obali jezera
Erie. Policija je imala njegov broj telefona za slučaj da im zatreba. Tako je u
gradu ostalo petero članova ID-a: Aaron, Harriet, Barry i braća Levine. Više
se nisu sastajali. Barry i Aaron bi se katkada našli. Aaron bi se s vremena na
vrijeme vidio s Harriet. Jesse i Shannon vratili su se svojim skateboardima,
no i dalje su se nazivali marksistima. Taj njihov oblik marksizma, međutim,
nije iziskivao nikakvo proučavanje. Bila je to jednostavno alternativa svemu
pogrešnom na ovome svijetu, dok im je njihovo korištenje marksističkoga
žargona davalo prednost u raspravama s drugim studenti
ma. "Praksis", govorili bi. "Epistemološka dijalektika!" No, dakako, s njima još
nismo bili završili.
j Premda je napad na Leona osuden, neki su na taj događaj gleda' li kao na
sredstvo usmjereno protiv sila anarhije. U njemu su vidjeli ; djelo Prijatelja
Sharon Malloy, premda Andy i Russ u to vrijeme ni
su bili na dužnosti. Prijatelji su postali značajnom snagom u Aureliusu, no ni
u jednom trenutku nije izgledalo da ih motivira osjećaj snage koliko osjećaj
straha: strah od novih nestanaka djece. Njihova primjena sile potjecala je od
straha a ne od uživanja u samoj sili. Ne
' ki od članova zloupotrebljavali su tu moć, no sama skupina imala je, ' činilo
se, dobre namjere.
Ali strah ih je naveo i na to da prekorače svoje ovlasti - meni se činilo da je
tako. Jedan od primjera bio je njihov dolazak k meni onoga dana kada je
pretučen Leon. Trebam naglasiti kako su tako posjetili mnoge građane i kako
se nitko zbog toga nije osjećao za
; strašeno ili zlostavljano. U svakom slučaju, drugi se nisu tužili.
; Upravo sam bio dovršio pripreme za sljedeći radni dan i udobno se smjestio
da prelistam Scientific American. Moram priznati da rijetko pročitam više od
prvih nekoliko odlomaka bilo kojeg članka,
, no fotografije uistinu pružaju užitak i u svakom broju moguće je nai, ći
barem na jedan članak važan za nastavu biologije u desetome razredu.
Jednom u mjesecu netko od mojih učenika piše referat o takvome članku
kako bi mogao dobiti i dodatnu ocjenu.
Zvonce na mojim ulaznim vratima oglasilo se u devet. Isprva sam pomislio da
bi to mogla biti Sadie, premda ona obično pokuca ili samo otvori vrata. Kao i
ostali, i ja sam sada imao zaključana vrata. Za Sadie se i dalje brinula
Barryjeva majka, "Gromada", kako ju je nazivala Sadie. A kako je bila srijeda
uvečer, znao sam da Franklin ima puno posla s novinama.
Kroza zavjesu na staklu na vratima ugledao sam troje ljudi kako stoje na
trijemu. Uključio sam svjetlo pred vratima i prepoznao Donalda Malloya,
Agnes Hilton i Davea Bauera. Udmah sam se uzbunio jer sam znao da su sve
troje članovi Prijatelja. S druge strane, Agnes Hilton radila je kao blagajnica i
tajnica baptističke crkve
Eberlezer, dok je Dave Bauer bio pomoćnik ravnatelja YMCA-a i dobrovoljni
vatrogasac, A izgledali su mi srdačno naklonjeni, osobito pošto sam uključio
rasvjetu.
Otvario sam vrata i pozvao ih da udu. Još gotovo čitavu minutu toptali su
nogama, svlačili kapute i pružali mi ruke. Noć je bila hlad
na i sve troje na sebi su imali teške zimske kapute. Ponovno me iznenadila
njihova srdačnost, no još više ta njihova želja da pokažu prijateljsku
naklonost.
"Zanimalo nas je bismo li s tobom mogli makratko popričati", rekao je Donald
Malloy usrdnim glasom. "Nećemo ti oduzeti puno vremena."
Pozvao sam ih u sobu. Agnes je s nekoliko riječi pohvalila namještaj, premda
nije bila riječ ni o čemu osobitom. Bila je to crvenokosa žena koja se
primicala pedesetoj i koja je u svakoj prilici nosila haljine. Suprug joj je bio ili
umro ili nekako nestao, jer je živjela s mladom sestrom. Međutim, nosila je
vjenčani prsten, tako da je u nekoj fazi vjerojatno postojao nekakav gospodin
Hilton.
Ponudio sam im čaj.
"To bi bilo vrlo lijepo", rekao je Dave Bauer.
Agnes Hilton ponudila mi je pomoć, no ja sam rekao kako sve mogu prirediti
sam. Želio sam načas ostati sam kako bih se pribrao. Otišao sam u kuhinju i
pripremio pladanj. U ormariću sam imao limenu kutiju s punjenim prhkim
keksima koje sam čuvao, te sam ih sada izvadio dvanaest i stavio ih na
tanjur. Ovakve su situacije uvijek neugodne. Trebam li ih staviti na najbolji
tanjur ili na obični tanjur? Odabrao sam obični tanjur, porculanski iz
Syracusea. Ulio sam vodu u čajnik i odnio pladanj u dnevnu sobu. Dave
Bauer i Agnes sjedili su na kauču. Donald je bio u naslonjaču, u onom u
kojem uvijek sjedim ja.
Donald zatvori Scientific American koji je dotada pregledavao. "Taj projekt s
Ijudskim genima poprilično je fantastična stvar", reče. "Tom Watsonu volio
bih stisnuti ruku." Potom je odložio časopis na stolić. Imao je otvoreno,
prijazno lice, a zbog pjega je izgledao mlade od svoje stvarne dobi. Na sebi
je imao svijetle hlače od kepera i jedan od onih žutosmedih pulovera iz
prodavaonice L. L. Bean. Kada se nagnuo naprijed kako bi odložio časopis,
malo je zastenjao.
Pladanj sam odložio pokraj časopisa.
"Zacijelo ste uzrujani zbog Terijera", rekao je Bauer.
Srednjoškolska utakmica footballa u petak je otkazana zbog policijskoga sata,
što je značilo da momčad Terijera više ne sudjeluje u natjecanju unutar svoje
lige. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da bih shvatio o čemu Bauer govori.
"Prava šteta", rekoh. Potam sam ulio ćaj u tri visoke šalice. "Sa. mi stavite
šećer i mlijeko."
"Ja ću samo ovako", reče Donald.
Pružio sam mu šalicu, potom natočio čaj u svoju šalicu i sjeo u naslonjač sa
suprotne strane kamina. Premda sam u kamin bio postavio brezine klade,
čuvao sam ih za petak uvečer. Namjestio sam izraz lica pun očekivanja.
"Vjerojatno se pitaš zašto smo došli", reče Donald i nasmiješi se svojim
pratiteljima. Bauer uzme keks.
Agnes tada objasni njihovu vezu s Prijateljima Sharon Malloy. Nakon toga
uslijedio je mali razgovor o nestalim djevojkama. Bojim se da sam silno želio
ne reći nešto pogrešno i isto tako silno želio ne pokazivati nervozu. Bauer je
uzeo još jedan keks. Bio je to jedan od onih mršavih mladih ljudi koji mogu
jesti čitav dan i pritom se ne udebljati ni za dekagram. Ljeti je trenirao dječju
baseballsku momčad a zimi vodio košarkaški program u YMCA-u. Nadao sam
se da neće otkriti moju nezainteresiranost za sport. A onda sam počeo
osjećati uzrujanost zbog toga što se pred tim ljudima osjećam zastrašeno.
"Ali kakve sve to ima veze sa mnom?" upitah.
"Koliko sam čuo, vidio si Meg Shiller one noći kada je nestala", reče Donald.
Činilo se da mu je u mom naslonjaču posve udobno. Njegov je čaj netaknut
stajao na stoliću. Nije uzeo ni keks.
"Došla je k meni s Hillary i Sadie prije nego što su počele u maskama obilaziti
kuće. Željele su mi pokazati kostime."
"Znači, poznajete Meg?" upita Agnes.
Iznenadilo me što je upotrijebila sadašnje vrijeme. "Poznajem Sadie, a Meg
je njezina prijateljica. Dakako, znam ih i iz škole. Meg sam prošle godine
imao na satovima prirodnih znanosti."
"U koje su vrijeme došle do tebe?" upitao je Donald. "Oko šest."
"I više nisi vidio Meg?"
Još nekoliko trenutaka nisam rekao ništa. A onda rekoh: "Smijem li priupitati
koji je razlog takvom vašem zanimanju? Već sam
razgoVarao s policijom i čini mi 5e da Su ta pitanja - ako Su ClOISta važna -
stvar o kojoj trebam razgovarati samo s predstavnicima vlasti i ni s kim više.
U svakom slučaju, nemam nikakvu obvezu odgovarati na vaša pitanja."
Nakon svih tih riječi poprilično sam ostao bez daha.
Njih troje tada su se pogledali. Na njihovim licima odražavala se prijateljska i
blaga ogorčenost, kao da su se i pribojavali takvog mog pitanja.
"Razgovarali smo s puno Ijudi", reče Bauer. "Znamo da ste razgovarali s
policijom, kao i ostali. No činilo nam se da ne može biti zgorega još jednom
prijeći čitav materijal. Time ne želimo reći da nešto skrivate, no moguće je da
je policiji nešto promaknulo."
Već sam na vrhu jezika imao pitanje o tome po čemu su to oni tako stručni
istražitelji, no učinilo mi se da bi se moji novi prosvjedi mogli protumačiti
samo kao inat, tako da sam se morao upitati je li to vrijedno takvog rizika.
"Te večeri više nisam vidio Meg", rekoh.
Postavili su mi još nekoliko pitanja, a ja sam im opisao kako je Sadie nakon
toga došla do mene i kako smo zajedno izišli da bismo potražili Meg i kako je
Sadie pronašla njezin kišobran.
"Vi ste pozvali policiju?" upita Agnes.
Priznao sam da jesam. Nastojao sam na njihova pitanja odgovarati smireno,
ne pokazivati iziritiranost. Opisao sam im da sam se te večeri zadržao u
Franklinovoj kući do ponoći, a potom se vratio kući.
"Imam još jedno pitanje", reče Donald, "i moram naglasiti kako te time
nikako ne želim povrijediti."
Čekao sam, pribojavajući se najgoreg.
Donald načas pogleda gospođu Hilton, koja kimne. "Zanima nas jesi li
homoseksualac."
Premda sam očekivao iznenađenje, ipak sam ostao šokiran. "Moj osobni život
nimalo vas se ne tiče", rekoh.
"To razumijemo", reče Donald. Ponovno je pogledao ostale, tražeći potporu,
a onda se pokušao ljubazno osmjehnuti. Premda je izgledao vedro, s tim
širokim irskim licem, nije bio od onih za koje držim da su osobito vedre
naravi. "Moraš shvatiti", nastavi tada, "da to ne pitamo u svoje ime, nego u
interesu pronalaženja nestalih djevojčica. Poznaješ li ostale homoseksualce u
Aureliusu?"
POll0Y110 5ai11 IllalO OltllJeYaO. "MOŽda.'~
"Što je s Jaimeom Roseom?" upita Agnes Hilton. "Je li homoseksualac?"
odvratih.
"A Aaron McNeal?" upita Donald.
"Sumnjam. Ima djevojke po čitavom gradu." Njegovo me pitanje iznenadilo,
tako da sam se upitao je li ono posljedica Aaronova prijateljstva s Barryjem.
Donald je tada počeo govoriti brzo, nagnuvši se naprijed i oslonivši se
laktovima na koljena, dok mu je veliki trbuh počivao na bedrima. "To jesi li
homoseksualac tvoja je stvar, no zanima nas postoji li u Aureliusu nekakva
organizacija muškaraca homoseksualaca. Voljeli bismo dobiti priliku da im se
obratimo, kako bismo se uvjerili da smo iskušali sve mogućnosti."
"Razgovarali smo i s drugim skupinama", reče Bauer. Potom je naveo
skupinu posvećenu klasičnome plesu koja se sastajala u episkopalnoj crkvi i
tada mi se učinilo nevjerojatnim da je u stanju usporedivati organizaciju
homoseksualaca s klubom za klasične plesove.
"Razgovarali smo sa slobodnim zidarima i članovima Kiwanisa", reče Agnes.
Promatrali su me sa svojevrsnom blagonaklonom zabrinutošću, kao da sa
mnom nešto nije u redu. Moj pogled upućen njima bio je prazan. Nastojao
sam prikriti kako mislim da je moguće da nešto nije u redu s njima.
"Ne znam ni za kakvu organizaciju homoseksualaca u Aureliusu", rekoh, što
je bilo točno. Zapravo, imao sam osjećaj da to već i znaju, što je značilo da
ovamo nisu došli zbog tih informacija, nego kako bi im se pružila prilika da
me bolje promotre.
"Znam da si uzrujan zbog nestanka tih djevojčica", reče Donald, ponovno se
naslanjajući, "osobito s obzirom na bliskost sa Sadie. Užasno je to što se
dogodilo ne samo obiteljima tih djevojčica nego i čitavom gradu." Potom je
desnom rukom lagano protrljao obraz, kao da dodiruje kakvu modricu.
"Uvjeren sam da si zabrinut zbog svega što se dogodilo - zbog podmetanja
bombe u srednjoj školi, smrti onog profesora i, dakako, nepovjerenja. No
nećemo nastaviti normalno živjeti sve dok ne doznamo što se dogodilo
Sharon i Meg. Taj njihov krajnje neuobičajeni nestanak prisilio nas je na
poduzimanje iznimnih mjera."
"Uistinu držiš da ćemo se moći vratiti normalnom životu?" upitao sam. "Čak i
ako doznamo što se dogodilo?"
"Možda nećemo", rekao je Donald.
"Ali nadamo se da hoćemo", pridodala je Agnes Hilton. "I za to se svakako
molimo."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

13 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 2:16 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
33
Dva dana nakon Noći vještica Ryan Tavich primio je telefonski poziv. U
slušalici je čuo šaputanje nekoga prigušenog ženskog
glasa. "Možete pustiti Aarona McNeala iz zatvora", rekla je. "U Noći vještica
bio je sa mnom."
Informacija o tome da je Aaron u zatvoru u Pottervilleu objavljena je u
Independentu.
"A tko ste vi?" upitao je Ryan. Zapravo je i očekivao nešto slično. Nastojao je
povezati glas s nekom osobom, no to mu nije uspjelo.
"To ne bih željela reći", reče žena poprilično usiljeno.
Ryan glasom izrazi žaljenje. "Bojim se da ne mogu pustiti McNeala samo na
temelju vaše riječi. Ne znam tko ste i ne znam nikakve pojedinosti o vremenu
koje je proveo s vama."
"Pojedinosti zasigurno možete zamisliti."
Ryan se upita je li to istina. "Ali i dalje ne znam tko ste. Zašto bih vam trebao
vjerovati?"
"Predstavim li vam se, obećajete li da to ime nećete otkriti?" "Svejedno bih s
vama trebao razgovarati", reče Ryan.
"Razgovarate sa mnom.~~
"Trebao bih s vama razgovarati u četiri oka." "To nije moguće." Ženin se glas
ponešto povisio.
"U tom slučaju Aaron će morati ostati u zatvoru." Ryan je čekao.
"Ali zašto?" upita žena.
Ryan odluči prekinuti zavitlavanje. "Jer s vama želim razgovarati osobno, ne
preko telefona. Ili ćemo razgovarati ili ništa."
Uslijedila je stanka i Ryan je osluškivao ženino disanje. Negdje iza nje čuo se
zvuk otvaranja blagajne. Tko u prodavaonici još ima onaj stari tip mehaničkih
blagajni? U tom trenutku u ured je ušao kapetan Percy s dvojicom svojih
Ijudi. Prišli su zemljovidu učvršćenome na zidu i Percy je stao prstom
pokazivati neko mjesto sjeverno od grada.
"Taj bi razgovor morao biti vrlo povjerljiv", reče ona žena. "Gdje god želite."
"Ako se uvjerite da je Aaron bio sa mnom, hoćete li ga odmah pustiti iz
zatvora?"
"Svakako." "U tom slučaju sastat ćemo se danas prije podne." Žena je na
trenutak zašutjela. "Kako bi bilo da se u pola deset nađemo na studijskome
odjelu knjižnice. Ondje nikada nema nikoga."
Ryan se složi i spusti slušalicu. Pitao se kakva bi to mogla biti žena. Glas joj
nije bio djevojački, no nije joj mogao odrediti dob. I pitao se što je s onom
blagajnom. Točno ju je zamišljao - kromiranu s crnim tipkama - no nije
mogao odrediti gdje se nalazi. Knjižnica se nalazila tri ulice dalje i Ryan odluči
onamo otići pješice. Kapetan Percy i njegovi ljudi i dalje su pomno proučavali
zemljovid na zidu. U posljednjih mjesec dana Percy je izgubio nešto od onoga
svog vojničkog držanja. To nije značilo da je postao imalo srdačniji, samo je
izgledao manje samouvjereno. Kao i svi mi, pomislio je Ryan.
Uzevši sportski sako, Ryan je izišao iz Gradske vijećnice i krenuo desno
Glavnom ulicom. Dan je bio prohladan i sunčan i vjetar je raznosio posljednje
lišće uz rubove pločnika. Promet je bio rijedak, no usput je uočio nekolicinu
poznanika, te im odmahnuo. Automobili su bili parkirani dijagonalno ispred
Prijatelja Sharon Malloy. Sharonina se fotografija nalazila na desnoj a Megina
na lijevoj strani vrata. Ryan je prošao pokraj Junior'sa i banke Key. Prošao je
pokraj Weaverove pekarnice i Malloyeve drogerije. Sharon mu se smiješila s
divovske fotografije u izlogu Malloyeve prodavaonice.
On pogleda kroz vrata no unutra nije bilo nikoga, ili je možda primijetio neki
pokret - nije bio siguran. Došavši do knjižnice Carnegie, stubama se uspeo do
čitaonice. Desetak ljudi pregledavalo je novine i časopise. Ryan je prepoznao
gotovo sve nazočne, a nekolicini je kimnuo. Knjižničarka, gospođa Wright,
pogledala ga je uzdignutih obrva.
"Trebam provjeriti neke stvari", reče on. Požurio je pokraj nje prije nego što
mu je uspjela ponuditi pomoć i stubama se uspeo na prvi kat. Studijski je
odjel bio prazan. Radijatori su štropotali. Ryan uzme jedan svezak
Encyclopaedie Britannice i sjedne za stol u stražnjem dijelu, ali okrenut
prema vratima. Otvorio je članak o Tibetu i stao ga površno čitati. Pomislio je
kako nikada neće otići na Tibet, te kako zapravo nikada neće otputovati ni u
Europu. Upitao se je li mu zbog toga krivo i tada je zaključio da nije.
Netko je tada ušao u prostoriju. Bila je to gospođa Porter, koja je radila u
Malloyevoj drogeriji. On osjeti razdraženost, pribojavajući se da bi njezina
nazočnost mogla prestrašiti ženu s kojom se treba naći. A onda je, na svoje
veliko iznenadenje, primijetio kako gospoda Porter prilazi izravno njegovu
stolu i, uz još veće iznenađenje, shvatio da je upravo to žena s kojom je
razgovarao telefonski. Sada se sjetio i gdje je vidio onu blagajnu; sada je
barem to riješeno.
Gospoda Porter bila je žena četrdesetih godina uglađene vanjštine, nelijepa,
ali u dobroj formi. Na sebi je imala dugu plavu vunenu jaknu navučenu preko
tamne haljine. Ryan je očekivao da će reći nešto poput: "Tako se stidim."
Umjesto toga, rekla je: "Je li to sada dovoljno?"
Ryan ju je dotada vidio stotinu puta, no nikada izvan drogerije. Sada je
uvidio da o njoj ne zna ništa. Nekako nejasno prisjećao se gospodina Portera,
no nije imao pojma čime se taj čovjek bavi. Ta žena nikada nije bila lijepa,
Ryan je u to bio uvjeren, no bila je lijepo odjevena, a njezine tamnosmeđe
oči bile su privlačne. Nije bila ni mršava ni debela: zbijena, tako ju je opisao
Ryan.
"Sjednite", reče joj.
Q~a j~ ~~~~$ Qklijevala~ a onda sjela nasuprot njemu. Sklopila~e rul~e
na stolu pred sobom. ~`ba i ja uzmem nekakvu knjigu~" upitala je ponešto
ironičnim tonom.
"Ako želite..." Nije se pomaknula. Ryan pogleda svoje ruke, četvrtaste s
kratkim prstima. Potom pogleda njezine ruke, koje su
bile krupne i s dugačkim prstima. Dlanovi gospode Porter zacijelo su bili veći
od njegovih. "Kako vam je krsno ime?" upita je.
"Mildred", reče ona.
Ryan se tada odjednom sjeti kako joj je suprug Rolf Porter, koji je vodio ured
za posredovanje nekretninama C'entury 21, te bio supredsjednik Prijatelja
Sharon Malloy, zajedno ,~a Sandrom Petoski. Nije se mogao prisjetiti imaju li
njih dvoje djece:.
"Opišite mi svoju vezu s Aaronom", reče Ryan.
"Tu ne postoji nikakva veza. Nekoliko je puta došao u moju kuću i prenoćio.
Ne znam točno hoće li doći ponovno." U njezinu je glasu bilo blagoga prkosa,
kao da od Ryana očekuje neodobravanje. Promatrala ga je netremice.
"I s vama je bio tijekom Noći vještica?"
"Otišao je sutradan ujutro, kada sam ja krenula na posao." "Koliko ga dugo
poznajete?"
"Godinama znam tko je. Prije mjesec dana razgovarali smo u drogeriji.
Naišao je i dan nakon toga, pa smo još malo razgovarali. Dva dana nakon
toga uvečer me posjetio kod kuće. Nisam ga otpravila." U njezinu se glasu
ponovno čuo prizvuk prkosa. Ryan se pitao što je Aaronu na njoj bilo
privlačno.
"O čemu razgovarate?" upita Ryan.
Na trenutak se činilo da ju je obuzela nesigurnost, kao da je Ryan želio reći
da mladić od dvadesetak godina i žena četrdesetih
; godina ne mogu imati zajedničkih tema. "O svemu i svačemu."
"Je li govorio o Houariju Chihaniju?"
i "Nije."
"Je li govorio o Sharon Malloy?" "Nešto malo."
"Je li govorio o svojoj majci?"
; "Da, više puta."
"Na primjer?"
"Govorio je o njezinu smislu za humor, o tome koliko je bila energična, kako
je uvijek pokazivala zanimanje za njega. Govorio je čak i o tome kako je
četkala kosu."
Ryan se iznenada prisjeti Janice kako sjedi pred zrcalom i četka i četka, i po
pola sata. To ga je sjećanje gotovo razoružalo.
r "Je li govorio i o njezinu ubojstvu?"
"Ne izravno. Za njega je to vrlo bolna tema." "A o njezinim vezama s
muškarcima?"
"Rekao je kako je vjerojatno spavala s više od dvije stotine muškaraca u
Aureliusu. To je na njega ostavilo snažan dojam. Pitala sam ga hoće li on
doseći tu brojku sa ženama, a on je rekao da je to moguće."
"Što vam se svidjelo na Aaronu?" upita je Ryan. "Bio je Ijubazan i želio me.
To vam je neobično?"
Ryan odvrati pogled. I dalje su bili sami. On zatvori svezak enciklopedije.
"Jeste li mu poznavali majku?" upita tada.
Gospođa Porter na trenutak neodlučno zastane. "Više je puta navraćala u
drogeriju."
"Radi kupovine?" "Dakako." "Što je kupovala?" "Uobičajene stvari."
"Je li kupovala kondome?" "Jest."
"Je li razgovarala s Donaldom?"
"Katkada bi je on posluživao."
"Jesu li se jedno prema drugome držali srdačno?"
"Ne osobito. Zapravo su jedno prema drugome bili poprilično hladni."
"Kakvo je bilo vaše mišljenje o njoj?"
"Nisam sigurna da sam o njoj imala odredeno mišljenje."
"Zasigurno jeste."
Ona spusti pogled, a onda ponovno pogleda njega. "Bila je vaša ljubavnica,
zar ne?"
Ryan osjeti kako ga to pitanje ljuti. Gotovo se nasmiješio vlastitoj
osjetljivosti. "Neko vrijeme."
ii.le li vam se svic~ala~"
"Jako."
"Zacijelo je bila iznimna osoba kada je toliki broj muškaraca prema njoj imao
tako snažne osjećaje. Svida li vam se Aaron?"
"Aaron mi je velika gnjavaža, samo izaziva nevolje, no teško mi je ne osjećati
simpatije. Tako joj je sličan."
"Još mislite na njegovu majku?"
Ryan se nasloni. "Ovdje bih ja trebao postavljati pitanja." Gospoda Porter
klikne jezikom, odvajajući ga od zuba, kao da
mu se prepušta na volju. "U tom slučaju, pitajte."
"Jeste li kada imali vezu s Donaldom Malloyem?" "Dakako da nisam."
"Zašto `dakako'?"
"On mi je poslodavac." "Nije vam privlačan?"
"O njemu nikada nisam razmišljala na taj način."
Ryan razmisli o stavovima gospođe Porter o muškarcima. Dotada je nekako
mislio kako žene koje vole seks to uvijek nekako i pokazuju, no Mildred
Porter nije pokazivala ništa. Ryan zaključi da je u tome pogriješio kao i u
drugim stvarima.
"Hoćete li sada pustiti Aarona iz zatvora?" upita ona. "Bez odlaganja."
Sat vremena kasnije Ryan je oslobodio Aarona iz zatvora. Dok su dolazili do
njegova automobila, Ryan je šutio. Želio je u Aaronu pobuditi znatiželju, ako
je to uopće bilo moguće. U međuvremenu su nebo prekrili oblaci, a
temperatura je padala. Do navečer će pasti i snijeg. Aaron je gledao izravno
pred sebe, kroz vjetrobran, ne govoreći ništa.
"Reci mi", reče Ryan pošto su već prevalili nekoliko kilometara, "što vidiš u
Mildred Porter?"
"Voli seks." Aaron je i dalje samo nepomično gledao pred sebe. Ljutio se na
Ryana zbog toga što ga je strpao u pritvor. Zbog tog bijesa onaj ožiljak u
obliku slova L na njegovu je licu izgledao tamnije.
"Zacijelo je i dvadeset godina starija od tebe i neugledna je." "Osamnaest
godina. Ševio sam joj tijelo, a ne lice."
Ryana je to poprilično šokiralo. "Zacijelo ti se svidjela."
"Daj mi da biram izmedu ružne žene koja voli seks i ljepotice koja je
nezainteresirana i odabrat ću ružnu. Sviđa mi se Mildred Porter. Strastvena je
i skromna."
s.
"Hoćeš li se ponovno vidjeti s njom?" "Sumnjam."
"Zašto?" "Ondje sam već bio."
"Što znaš o ubojstvu svoje majke?" upita Ryan. "Nimalo više od tebe."
"Jesi li siguran?" "Tako sam rekao, ne?"
Ryan je nekoliko trenutaka nastavio voziti u tišini. Na poljima izmedu
Pottervillea i Aureliusa uzgajao se uglavnom kupus. U ovo doba godine polja
su bila siva i izorana. Onih nekoliko glavica koje su ostale na poljima Ryana
su podsjećale na lubanje u raspadanju.
"Misliš li da ubojstvo tvoje majke ima veze s ovim nestalim djevojkama?"
upita Ryan.
"Nemam pojma."
"Sumnjaš li na neke muškarce kao na potencijalne ubojice svoje majke?"
"Nemam pojma."
"Zašto si rekao Harriet neka spava sa mnom?" "Pitaj je."
Pošto je ostavio Aarona u gradu, Ryan se odvezao do Bud's Taverna. Kanio
je istražiti nešto što mu je u međuvremenu palo na pamet. Još nije bilo pola
dvanaest i Sheila Murphy stajala je za šankom i prala čaše. Crvena kosa bila
joj je skupljena na tjemenu i u trenutku kada je podignula pogled prema
Ryanu, rukom je s lica uklonila nekoliko nepovezanih pramenova. Bila je to
krupna, jedra žena koja je, u dobi od kojih dvadeset pet godina, počela
dobivati na težini. Iz kuhinje je dopirao miris mesa.
"Objed još nije gotov", reče Sheila. "Želite pivo?" "Želim razgovarati."
Na Sheilinu se licu pojavio izraz žaljenja. "Imam podosta posla. M~Žemo li
razgovarati kasni~e?"
llilw~i..
Ryan se trudio ostavljati dojam ljubaznosti. "Pretpostavljam da bih te mogao
privesti u svoj ured, pa bismo razgovarali ondje."
Ona je još nekoliko trenutaka šutjela. "O čemu želite razgovarati?"
"Je li ti Janice McNeal bila prijateljica?" "Poznavale smo se", reče Sheila
iznenađeno.
"Zanima me više od toga." Ryan sjedne na barski stolac.
"Na primjer?"
"Jeste li zajedno izlazile s muškarcima?"
"Ne vidim zašto bi vas se to ticalo." Sheila je već bila podignula glas. Sada
brzo pogleda prema kuhinji.
"U tom slučaju idemo u moj ured."
"U redu, do bijesa." Sheila se ugrize za donju usnu, a na zubima joj ostane
trag ruža. "Katkada bih dolazila k njoj. Sviđala mi se. Zajedno bismo izlazile s
muškarcima. Napola naslijepo. Ili bi ona poznavala muškarce ili ja."
"Jeste li spavale s tim muškarcima?"
Sheila presavije krpu i položi je na šank. "Katkada. Ako bi nam se sviđali."
"Znači, poznavala si muškarce s kojima je spavala?"
"Znam da ste joj i vi bili u gaćama", reče ona Ijutito. Potom ponovno s lica
odmakne pramen. "Nisam poznavala sve njezine muškarce."
"Je li ti Aaron postavljao takva pitanja?" "Kada?"
"One noći u motelu kada te ugrizao." "Kako ste znali za to?"
Sheila se objema rukama naslanjala na šank, naginjući se prema Ryanu. On
je polako okretao stolac lijevo-desno. U tome je bilo nečega gotovo
djetinjastog.
"Nisi mu rekla, zar ne? Zato se onako razbjesnio." "Rekla sam rnu da ga se to
ne tiče. A ne tiče se ni vas."
"Jesi li mu uopće što rekla?"
"Šalili smo se. Barem ja. Rekla sam mu kako se njegova majka smijala u vezi
s profesionalcem. Tako ga je zvala, `profesionalac',
kao da je to kakva šala. Pitao me tko je to bio, a ja mu nisam željela reći.
Tada sam uvidjela da je sa mnom izišao samo kako bi me to pitao i to me
povrijedilo. Ali isto tako nikome nisam željela izazvati nevolje. Hrvali smo se.
Rekao je da će prema meni postupiti kao prema Harku ako mu ne otkrijem to
ime. Mislila sam da se šali. Rekla sam mu neka se jebe. Tada me ugrizao."
"Tko je bio taj `profesionalac'?"
"To ne želim reći. Hoću reći, ne znam je li ikada uopće bila s njim."
"Željela ti to ili ne, to je stvar policijske istrage... Moraš mi reći." Dvojica
muškaraca u tom su trenutku ušli u bar i Sheila krene prema njima.
"Budi sigurna", reče joj Ryan, "da ću te privesti u svoj ured." Sheila ga je
bijesno promatrala. "Istina je da zapravo ne znam točno. Ali mogla bih se
okladiti da je to bio doktor Malloy. Jeste li sada sretni? Janice je rekla kako se
voli ševiti s doktorima, jer su uvijek čisti i mirisni."
Ryan ju je promatrao kako se premješta za drugi dio šanka, već
pozdravljajući onu dvojicu. Prepoznao ih je kao farmere, no nije im znao
imena. Razmišljao je o Janice i njezinu apetitu. Potom je izišao iz gostionice i
vratio se do automobila. Odvezao se do Janiceine kuće u ulici Hamilton.
Sljedećih sat vremena Ryan je razgovarao s Janiceinim susjedima, Floydom i
Lois Washburn s lijeve strane i gospođom Winters s desne. S njima je
razgovarao i neposredno nakon Janiceina ubojstva, no sada je želio ponovno
razgovarati. Svakome od njih postavio je isto pitanje: Jesu li u skorije vrijeme
razgovarali s Aaronom?
Sve troje rekli su kako ih je Aaron u posljednjih nekoliko mjeseci posjetio
nekoliko puta. Zanimalo ga je koje su sve ljude viđali kako ulaze u Janiceinu
kuću približno u vrijeme kada se dogodilo ubojstvo.
"Pitao me čak i jesam li vidjela vas", rekla mu je gospoda Winters, Bila je
umirovljena nastavnica, a njezinom dnevnom sobom prevladavao je pljesniv
miris starih knjiga i prekomjernog broja mačaka. "'Jeste li kada vidjeli Ryana
Tavicha?' To me pitao. No raspitivao se
i Q ~rugim muškarcima."
"Kojima?" upita Ryan. Stajao je u hodniku gospođe Winters. "Raznim
muškarcima. Ne, to nije točno. Zanimali su ga nekakvi
`profesionalci'. Među njima je bila nekolicina odvjetnika, jedan knjigovođa,
jedan profesor, jedan inženjer."
"Je li taj knjigovođa bio Paul Leimbach?" "Jest, tako je." .
"A onaj profesor?"
Gospođa Winters zatrepće malenim crnim očima. "Profesor Carpenter sa
sveučilišta."
"I vi ste vidjeli sve te muškarce?"
"Rekla sam mu da nisam provodila dane i noći gledajući tko dolazi njegovoj
majci."
"Je li se raspitivao za doktora Malloya?" "Nikada."
Floyd i Lois Washburn Ryanu su dali uglavnom iste odgovore. Upravo su
objedovali u kuhinji i Ryan je prihvatio ponuđenu kavu. Floyd je popravljao
kućanske aparate i na sebi je imao zelene hlače i zelenu košulju.
"Izdeklamirao je hrpu imena", rekao je Floyd. "Većina mi nije bila poznata,
no i vi ste bili među njima. Dakako, vas sam viđao s Janice, no to je bilo
nešto prije nego što je ubijena."
"Čovjek bi pomislio da smo vodili nekakav popis", reče Lois. "Hoću reći, činilo
se da se iznenadio što nemamo takav nekakav popis.
"Da vam iskreno kažem", reče Floyd, "nastojao sam ne gledati tko sve ulazi
onamo. To je često bilo i neugodno. Na primjer, sa zubarom - možete li
zamisliti svog zubara u takvoj tajnoj vezi?"
"A točno znate", reče Lois, "da će vam istim tim rukama dodirivati usta."
Na odlasku od njih, Ryan je znao tek djelić više od onoga što je doznao u
tjednima nakon Janiceina ubojstva, a ono što je doznao vi
še se odnosilo na Aarona nego na njegovu majku, Ipak, bio je nekako
zadovoljan. Aaronovo ponašanje zbog toga je izgledalo nekako manje
proizvoljno. Ryan se odvezao do sveučilišta. Želio je razgovarati sa
Shermanom Carpenterom s Odsjeka za povijest, muškarcem s kojim je
Harriet Malcomb u Noći vještica otišla u onaj motel. Ryan
je s njim već bio razgovarao, želeći potvrditi Harrietinu priču. Sada je za
njega imao jedno drugo pitanje.
Kod Carpentera je bio netko od studenata, tako da ga je Ryan pričekao na
hodniku. Studenti koji su prolazili hodnikom znatiželjno su ga promatrali. Čuo
je Carpentera kako se smije i priča nekakw anegdotu o Johnu L. Lewisuz2 i
njegovim gustim sijedim obrvama.
Kada je student izišao, Ryan proviri kroz vrata. "Samo jedno pitanje. Je li vas
Harriet ispitivala štogod o Janice McNeal?" Carpenter je sjedio na svome
radnorn stolu prepunom papira. "Udite i zatvorite vrata, može?"
Ryan uđe u ured i zatvori vrata. Carpenter je bio sportski graden muškarac
nešto mlađi od četrdeset. Ryan protiv njega nije imao ništa osim činjenice da
je izgledao i govorio poput profesora: previše tvida i previše dlaka na licu.
"Pitala me jesam li ševio Janice." "I jeste li?"
"Dva puta. Da vam pravo kažem, previše je zapovijedala. Učini ovo, učini
ono. To mi se nije svidjelo."
"Kada je to bilo?"
Carpenter protrlja čelo. Istodobno je izgledao i skrušeno i ironično, kao da
mu je neugodno, ali ne previše. "Otprilike mjesec dana prije nego što je
ubijena."
"Je li vas Harriet pitala je li Janice kada spominjala nekakvog `profesionalca',
stručnjaka, čovjeka od karijere?"
"Jest, ali Janice nikada nije spominjala takvo što. Koliko ja znam, ja sam bio
taj profesionalac. Janice i ja nismo puno razgovarali. Uglavnom bismo se
samo bacili na posao, ako znate na što mislim."
Ryan zatekne samog sebe kako škrguće zubima.
"Je li Harriet pitala je li Janice spominjala dotora Malloya ili Paula
Leimbacha?"
"Ne, raspitivala se samo za jednog određenog čovjeka." Carpenterovo lice
ponovno poprimi onaj izraz ironične nelagode.
"A tko je to bio?"
'-2 7ohn Llewellyn Lewis (1880.-1969.), američki sindikalni voda.
~liš~
"Pitala je je li Janice kada spominjala vas. Rekao sam joj kako se toga sjećam
samo u jednoj prilici. Janice je rekla kako su vas žene s kojima ste izlazili
zvale Stari Šutljivac. Harriet se na to nasmijala."
Dan nakon što su me posjetili Prijatelji Sharon Malloy, odlučio sam se ošišati.
To s moje strane nije bilo posve uobičajeno i nepromišljeno. Najčešće sam
odlazio u brijačnicu Jimmy's u kojoj mi je postariji čovjek po imenu Jimmy
Hoblock šišao kosu. Zapravo, šišao me još i u mladosti. No bio sam primijetio
kako se Make Waves reklamira kao frizerski salon i za muškarce i za žene, te
sam odlučio ošišati se kod Jaimea Rosea. Razumjet ćete da je moja znatiželja
sada već bila jača od mene.
Nakon škole odvezao sam se u grad i nakon malo čekanja našao se u stolcu
ispred Jaimea.
"Davno je to bilo", reče on.
Objasnio sam mu da sam se šišao proteklog mjeseca.
"Mislio sam na to kada sam te posljednji put vidio", reče on. Jaime je imao
besprijekorno njegovanu crnu bradu koju je zacijelo šišao dlaku po dlaku.
Nije bila gusta i čupava, nego mu je uredno prianjala uz obraze. Činilo se da
je pokrivač kojim me obavio načinjen od crnoga satena.
Rekao sam mu da sam imao puno posla i da me, osim toga, sve ono užasno
što se u našem gradu dogodilo u posljednje vrijeme uvjerilo kako je bolje da
iz kuće izlazim samo ako je to apsolutno nužno. Cookie Evans na drugoj je
strani prostorije radila na Brigit Daly, uopće ne prestajući pričati dok ju je
češljala i skraćivala joj kosu.
"Više gotovo i ne vrijedi živjeti ovdje", reče Jaime. "Misliš li da ćeš se
odseliti?"
"Razmišljam o tome. Imam prijatelje na drugim mjestima." Riječ "prijatelji"
blago je naglasio. Jaime nije bio osobito ženskast, no nije odavao ni dojam
muškosti.
"Ne mogu vjerovati da krivac, tko god to bio, živi u Aureliusu", rekoh.
"Oh~ to me ne bi iznenadilo."
"Govoriš ozbiljno?"
Jaime me pogleda u zrcalu. O meni je znao više nego što sam želio, premda
nikada nismo bili zajedno, niti smo jedan drugog zanimali hoću reći, na taj
način. S druge strane, znao je da ću mu pomoći zatreba li mu nešto, jednako
kako što sam ja znao da bi on pomogao meni. Takav osjećaj u New Yorku ne
bih mogao imati, no Aurelius je malen grad.
"Vjeruj mi," reče on, "s vremenom sam upoznao više čudaka." "To ne znači
da je netko od njih mogao oteti djevojčicu." Jamie se vrati radu na mojoj
kosi. Prvi put u životu šišao sam se
britvicom. Pitao sam se koliko će me to stajati.
"Možda i ne, ali kada bih policiji ispričao nešto o dva-tri naša sugradanina,
podignula bi se poprilična prašina."
"Na koga to misliš?" upitah, što sam mogao blažim glasom. Jaime mi
namigne u ogledalu. "Nemoj biti znatiželjan."
"Ako znaš bilo što o onim djevojčicama," rekoh odlučno, "to bi trebao ispričati
policiji."
"Dakako da ne znam ništa takvo", reče Jaime braneći se. "Samo ti govorim
da neki Ijudi nisu ono za što se prodaju. Štoviše, neki su ljudi upravo zli."
Umirao sam od želje da doznam na koga misli, no činilo mi se da ne smijem
pretjerati sa zahtjevima. "Svatko od nas ima odredene tajne", rekoh.
Jamie mi je tada nečim poprskao tjeme. "Neke su mračnije od ostalih."
Potom je odrezao još nekoliko čuperaka. "Znaš li onu dvojicu braće u onoj
marksističkoj skupini na sveučilištu?"
"Jessea i Shannona Levinea?" "Tako je."
"Oni imaju tajne?"
"Ni govora. Slučajno sam s njima razgovarao u Gillian'su i bili su vrlo nasilni.
Jako sam se iznenadio."
"Mislim da su pretukli Barryja Sandersa, ili su to barem pokušali." "To me
nimalo ne čudi. Zapravo sam samo usputno čavrljao," Stojeći iza mene,
Jaime mi je položio dlanove na obraze i pred zrcalom mi okrenuo glavu
najprije malo ulijevo, a potom udesno. "Dobro bi ti došlo malo zgušnjavanja",
reče,
"Bojim se da sam već nadišao tu fazu."
"Kakva užasna pomisao", reče Jaime. "Možda bih ipak trebao otići odavde.
Što uopće radim u ovako smiješnom gradu? Cak bi i u Syracuseu bilo bolje."
"Plaše li te neki od tih ljudi?" upitah. "Mislim na Ijude koji imaju tajne?"
"Dakako da ne", reče on, malo mi šuškajući kosu kako bi stajala ponešto
uvis. "Samo tako neobavezno razgovaram."
Ubrzo je moje šišanje završilo. Čitava ta stvar zapravo je bila tek malen
bljesak u dugotrajnom danu kojim je dominirala moja nastava. A čak bi i taj
događaj ostao posve nevažan da nije bilo onoga što se dogodilo kasnije.
Moja tvrdnja o tome da sam posjetio Make Waves prvenstveno kako bih se
vidio s Jaimeom Roseom vjerojatno nije točna. Činjenica je da mi se kosa
prorjeđuje i da ćelavim. Iz čiste taštine i ničega više mislio sam da Jaime u
vezi s tim može nešto učiniti. A kosa mi je izgledala znatno bolje, u to sam
uvjeren, barem još nekoliko dana.
34
Sve od nestanka Meg Shiller ulaz u policijsku postaju kao i još tri ulaza u
Gradsku vijećnicu bili su pod prismotrom dvadeset četi
ri sata na dan. Kapetan Percy bio je pun nade. Ako je ista osoba skrivila oba
nestanka, tada će zasigurno vratiti i Meginu odjeću, jednako kao što je vratila
i Sharoninu.
Pitanje koje je postavljeno kasnije glasilo je koliko je ljudi znalo za tu
prismotru. Nadzor ulaza tražio je da netko bez prestanka prati što se događa
na četiri monitora. Dvije su se kamere nalazile u skladištu prodavaonice
cipela Weber's Shoes, na suprotnoj strani ulice i sjeverno od Gradske
vijećnice. Druge su dvije bile na prvome katu prodavaonice muške odjeće
Boba Amorena, južno od zgrade. Sami monitori nalazili su se u podrumu
vijećnice. Bob Moreno znao je da na katu ima kamere, kao i Charlie Weber.
Tako se, kada se pojavilo pitanje o tome kako je osoba koja je otela one
dvije djevojčice znala da je policijska postaja pod prismotrom, odgovor
doimao očitim. Za to je znalo previše ljudi da bi to ostalo tajnom.
Frieda Kraus, koja je po mišljenju mnogih održavala redovito izlaženje
Independenta, na posao je svakog jutra dolazila u pola osam, katkada i
ranije. Franklin je imao sreće kada je za taj posao angažirao ženu koju je
mučila nesanica i koja je imala energije poput kakva Mackova kamiona. Da je
bila imalo nadarena za pisanje, možda
bi i ~ama preuzela čitave novine, no na Franklinow sreću, nije bilo
tako, Bilo joj je oko pedeset godina, imala je pet sijamskih mačaka i
velik vrt. Dvije su mačke živjele u uredništvu novina jer se nisu slagale s
trima mačkama kod kuće. Frieda je u mladim godinama imala puno mladića,
no ni s jednim od njih nije ostala. Franklin je držao da ih je sve iscrpljivala.
Sada je održavala trajniju vezu iz praktičnih razloga sa samostalnim
krovopokrivačem koji joj je svakog tjedna dolazio iz Norwicha. Zbog njezine
energičnosti i stalnog pričanja (uglavnom je opisivala sportske događaje koje
je po čitave noći pratila s pomoću svoje satelitske antene), bila je naporna
osoba.
Frieda je u drugom koljenu bila sestrična majke Meg Shiller, Helen Kraus
Shiller, tako da ju je Megin nestanak osobito pogodio. Što nije značilo da nije
pogodio i ostale. Frieda je bila žena solidna izgleda, s kratkom crnom kosom
počešljanom prema naprijed, poput kose Marlona Branda u filmu Julije Cezar.
Nosila je naočale s prevelikim staklima koja su joj povećavala ne samo oči,
nego i obrve i jagodične kosti.
Dok je prelazila onih šest ulica od stana do ureda, Frieda je razmišljala o
tome kako će dan koji je pred njom biti dosadan. Kako su se novine
prethodne večeri pojavile u prodaji, imat će vrlo malo posla. Prodavaonice su
još bile zatvorene i na ulici je bilo malo ljudi, premda su dva automobila
stajala pred restoranom Aurelius Grill na suprotnoj strani ulice. Dok se
približavala ulaznim vratima Independenta, Frieda je ugledala kartonsku
kutiju s oznakama piva Miller's, omotanu srebrnom Ijepljivom vrpcom, kako
visi s kvake. Katkada bi kakav suradnik noću ostavio članak o nekoj noćnoj
košarkaškoj utakmici ili čak o žrtvi kakve prometne nesreće zalijepljen za
ulazna vrata. No sada je ondje prvi put ugledala kutiju.
Ljepljiva je vrpca bila omotana oko ručice na vratima i Frieda ju je morala
razrezati svojim švicarskim nožićem. Potom je otključala vrata, ušla i odložila
kutiju na svoj radni stol. Prije nego što je pogledala što je unutra nahranila je
mačke. Potom je otvorila kutiju. Podignuvši poklopac, najprije je ugledala
ruku, dlana okrenuta prema gore, s krvavim prstima. Brzo je ustuknula,
pritom srušivši stolac. Tek nakon nekoliko trenutaka uvidjela je da je ruka
lažna, da je riječ o gumenoj šaci koja se za Noć vještica prevlači preko prave
ruke. Ova je, međutim bila ispunjena gipsom, tako da je bila čvrsta. Ležala je
na hrpi uredno posložene odjeće.
Frieda je nazvala Chucka Hawleyja u policijskoj postaji i Franklina, koji je bio
kod kuće. Potom, dok je čekala policiju, nekoliko je puta snimila kutiju s
rukom i te fotografije sljedećeg su se četvrtka poja
vile u novinama. Frieda je znala da policija nadzire Gradsku vijećnicu. Nije ju
iznenadilo što je kutija ostavljena pred Independentom.
Kapetan Percy stigao je prvi. Činilo se da je bijesan, no vjerojatnije je bila
riječ o frustriranosti.
"Zašto ste otvorili kutiju?" upitao je Friedu.
"A kako sam mogla doznati što je unutra a da je ne otvorim?" Franklin se
pojavio nekoliko minuta kasnije i utvrdio da mu je
ured zaposjela policija. Štoviše, morao se poslužiti i stražnjim ulazom dok su
tehničari snimali i tražili otiske na ulaznim vratima, a policajci pretraživali
okolno područje.
Kada je ušao u ured, Franklin je ugledao Percyja kako iz kutije vadi neku
omotnicu i sprema je u džep. "Što je to?" upitao ga je.
"Vas se to ne tiče. Ne želim da budete ovdje." "Izbacit ćete me iz mog
vlastitog uređa?" "Upravo tako", rekao je Percy i tako i postupio.
Osim one šake, u kutiji se nalazila i odjeća koju je Meg Shiller na sebi imala u
Noći vještica. Bila je oprana i složena. Isprva se me~u okupljenima pojavilo
uzbuđenje, jer su se na bijeloj košulji vidjele crvene mrlje, no onda je postalo
jasno da su to mrlje od boje i dio Megina kostima. Njezini su roditelji
identificirali odjeću. U pomisli
! o tome kako su Sharon i Meg negdje nage bilo je nečega užasnog. Tako je
barem izgledalo sada kada se njihova odjeća vratila.
Polieijski izvještaji koji su tog poslijepodneva pristigli iz laboratorija u Ithaci
nisu navodili ništa, bilo iz kutije, bilo izvan nje, bilo iz područja oko ulaza u
Independent, što bi nekako odavalo osobu koja je kutiju ondje ostavila. A
nitko nije vidio apsolutno ništa. Roy Hanna završio je s patroliranjem u
Glavnoj ulici oko pet izjutra i rekao kako na tim vratima, kada je pokraj njih
prolazio oko pola pet, nije bilo ničega. Članovi Prijatelja na sebe su preuzeli
zadaću ispitivanja stanovnika gradskoga središta o tome jesu li vidjeli što
sumnjivo. Katkada bi se na određenom mjestu pojavljivali upravo kada bi
policija odlazila. I, dakako, postavljali bi ista pitanja kao policija.
Percy se požalio Paulu Leimbachu na nazočnost Prijatelja, premda se,
službeno, trebao požaliti supredsjednicima, Sandri Petoski i Rolfu Porteru.
"Samo želimo zajamčiti da se doista i čini sve što je moguće", rekao je
Leimbach, poprilično agresivno.
~; r ". ia,
Ryan je tvrdio da je Percy, premda mu se Leimbach nikako nije svidao i
premda je u njemu vidio samo izvor gnjavaže, zapravo bio zahvalan zbog
toga što su dobrovoljci pomagali u traženju, a slutio je i njihovu snagu -
političku snagu. Stoga je dobro pazio da ne uvrijedi Leimbacha.
"Uvjeravam vas da se čini sve što je u našoj moći", reče Percy. "Još ne
znamo gdje su djevojčice", reče Leimbach.
"Nimalo nam ne pomaže da se stalno spotičemo o vaše ljude." "Žele se samo
uvjeriti da se ništa ne propušta."
Percy je imao rumene obraze - ne prirodno rumene, nego kao da ih je
ostrugao grubim brusnim papirom. Za razliku od lica, čelo mu je bilo posve
blijedo.
"A držite da se nešto previđa?" upitao je Percy. "Jesu li djevojčice
pronadene?"
Franklin, koji je prisustvovao tome razgovoru, rekao je da je Percyjev glas bio
krut i loman poput osušenih grančica. Stajao je vrlo uspravno, ruku
prekriženih na prsima. Javna suočavanja osoba koje su jedna drugoj
antipatične no to ne smiju pokazati mogu biti vrlo bolna.
"Što biste vi to učinili a da mi to već ne činimo?" upitao je Percy. "Ja bih
pretražio sve kuće u gradu", rekao je Leimbach. "Svaku kuću u okrugu."
"To bi bilo protuzakonito."
"Nisu li djevojčice važnije?"
Kad su se tog prijepodneva našli nasamo, Percy i zapovjednik Schmidt otvorili
su omotnicu koju je Percy izvadio iz one kutije. Nalazili su se u Schmidtovu
uredu.
Ondje su ponovno naišli na popis riječi načinjenih od slova izrezanih iz novina
i zalijepljenih na list papira. Neka su slova bila prekrižena-gotovo izdubena
tamnom olovkom-tako da je "KUČKA" postala "UCKA", a "KURVA" je postala
"KRVA". Analiza otisaka prstiju na tom papiru nije dala nikakvih rezultata.
Psiholozi konzultirani posredstvom FBI-a značajnim su smatrali to što je
Megina odjeća vraćena brže od Sharonine. Govorili su i o
poteškoćama ostavljanja odjeće ispred novinske redakcije i o tome kako je ta
osoba bila lukava. S druge strane, ostavljanje odjeće bila je svojevrsna izjava
za javnost. Psiholozi su tvrdili da je, premda se odgovorna osoba nastojala
zaštititi, jedan njezin dio želio biti uhvaćen. Na određenoj razini, tu osobu
užasavaju vlastiti postupci i zlodjela. Zbog toga će se početi izlagati sve
većim rizicima i djelovati sve češće -ne zbog lude smionosti, nego iz želje da
bude zaustavljen.
Ryan Tavich sudjelovao je na tim sastancima.
"Bit ćete svjedoci", govorio je neki psiholog iz velikoga grada, "sve veće
brutalnosti i smionosti tog zločinca, što bi čovjek mogao protumačiti i kao
svojevrstan poziv u pomoć." Bio je to sitan muškarac crne brade u sakou od
tvida. Ryan je rekao da je izgledao poput kakva elegantnog glodavca.
"Želite reći da će biti još otmica?" upitao je Schmidt.
"Posve sigurno", odgovorio je psiholog. "Barem će biti takvih pokušaja. Sve
to u skladu je s klasičnim obrascima akceleracije." Ryan se usprotivio
stručnjacima, držeći kako se našim nevolja
ma koriste kako bi naplatili masne honorare. "Ja samo znam", rekao je
kasnije, "da nam se grad napunio kretenima."
U ovoj je fazi potrebno spomenuti još jedan dogadaj. Madame Respighi,
medij koji se uključio u istragu, i dalje je boravila u motelu Aurelius, baveći
se svojim zakučastim postupcima. Dva dana nakon što je kutija s odjećom
pronadena pred uredom Independenta, dobila je bijelu košulju s tragovima
crvene boje kako bi je pregledala, onjušila ili o njoj razmislila, kako joj god
već odgovaralo. Policija nije bila za to, no Megini su roditelji zatražili da se to
učini, jednako kao i Prijatelji Sharon Malloy. Štoviše, na tome su inzistirali.
Premda je kapetan Percy držao kako je posve apsurdno davati košulju
nekakvoj vračari, izgledalo mu je da to ne može odbiti.
Madame Respighi primila je košulju i povukla se u osamu svoje sobe dok su
članovi Prijatelja ostali čekati pred vratima. Donald Malloy bio je ondje s još
pet-šest članova, a među njima je bila i Sandra Petoski. Sandra je bila od
onih osoba koje moraju imati veze sa svime i koje o tome govore u beskraj.
Čovjek se mora upitati koliko je u tom razdoblju na gubitku bila njezina
nastava.
Nakon deset minuta madame Respighi pozvala je skupinu unutra. Kao što
sam već rekao, bila je to žena poprilično konvencionalna
izgled~ kojaje nosila sive kostime i naočale s rožnatim okvirom. Sto.
više, sivi su kostimi bili njezin zaštitni znak. Premda je živjela u sjevernoj
Kaliforniji, zapravo je bila iz Brooklyna i imala je jedva primjetan brooklynski
naglasak.
"Pokazalo se nekoliko slika", rekla im je. Sjedila je na stolcu pokraj stola, dok
su ostali stajali. Bila je to uobičajena motelska soba, mješavina prisne ugode
i bezlične serijske opremljenosti. U rukama je držala onu bijelu košulju s
crvenim mrljama - zapravo ju je držala u stisnutim šakama. "Vidim podrum
sa zemljanim podom", rekla im je.
Neću vam prepričavati čitav postupak, koji je bio poprilično razvučen. Dakako
da su se Prijatelji hvatali za svaku riječ. Opisala je kuću koju bi bilo potrebno
obojiti, bijelu kuću staru stotinjak godina. Opisala je i trijem i ulaz. Dugačka,
uska kuća s tri etaže i garažom za jedan automobil u stražnjem dijelu.
Opisala je izbojak s prozorima i crne prozorske kapke. Opisala je stabla
javora pred kućom. Opisala je muškarca koji živi sam. Takvih je kuća u
Aureliusu bilo puno, no što ju je više opisivala, to je opis postajao određeniji.
"Možete li nam reći naziv ulice?" upitao ju je Donald Malloy. "Nosi ime
slavnoga istraživača", rekla je madame Respighi. "Nekog broda."
"Ulica Hudson", rekla je Sandra Petoski.
Moram naglasiti da u gradu imamo i ulice koje nose imena De Sota, Cooka i
Francisa Drakea.
Postavljana su nova pitanja, nacrtan raspored ulica i tako je zaključeno da
madame Respighi govori o Irvingu Powellu, koji živi u ulici Hudson i koji je
otkrio Chihanijevo tijelo. Tada se već bližilo podne. Bila je subota.
"Vidite li kakvog psa?" upitala je Sandra Petoski, misleći na Powellova
labradora boje čokolade, Sidneyja.
"Ne, ne vidim nikakvog psa", rekla je madame Respighi.
Donald Malloy želio je bez odlaganja otići do Powella. No Sandra je zaključila
kako bi bilo bolje nazvati policiju. Tako je telefonom dobila Ryana Tavicha.
Pošto je Ryanu objasnila što je rekla madame Respighi, Ryan joj ae rekao:
"Powellovu kuću ne možemo pretražiti bez naloga, a nalog ne možemo dobiti
na temel~u onoga što ~e rekla neka luda vračara.
No, hajde, Sandra, malo mućni glavom."
Ryana su kasnije kritizirali zbog nedovoljne taktičnosti. "Odsada", rekao mu
je kapetan Percy, "ja razgovaram s tim ljudima."
Sandra je Malloyu i ostalima prenijela Ryanovu rekaciju. "U tom slučaju sami
idemo onamo", rekao je Donald.
Irving Powell trideset je godina radio u gradskom tajništvu, a izabrana tajnica
grada, Martha Schroeder, tvrdila je da on zapravo vodi čitavu tu službu. Kao
udovac s odraslom djecom, živio je sam s psom. Bio je to muškarac blage
ćudi, u kasnim srednjim godinama. Bio je član čitalačkoga kluba u knjižnici,
društva vrtlara i šahovskoga kluba. Koliko znam, nije bio homoseksualac, što
je bilo jako dobro.
Negdje oko podneva Malloy, Sandra Petoski i još nekolicina članova Prijatelja
posjetili su Powella i objasnili mu o čemu je riječ. Powell ih je zadržao vani,
na trijemu. Ako već ni zbog čega drugog, u kući je lajao pas. Trebalo mu je
desetak minuta da bi shvatio o čemu govore. Bio je to koščat muškarac,
blago pogrbljen, koji je najviše volio nositi veste na kopčanje i uvijek se
naginjao prema naprijed kako bi slušao.
Na njihovo pitanje rekao je: "Ni slučajno ne možete pretraživati ovu kuću."
Malloy i ostali povukli su se na pločnik. Ako je Powell kriv, držali su da bi
mogao uništiti dokaze. Sandra je rekla kako im je potrebno još ljudi, tako da
se Tom Simpson odvezao do ureda Prijatelja kako bi pribavio pomoć. Oko
pola jedan oko kuće se razmiljelo već pedesetak dobrovoljaca. Pogledavši
kroz prozor, Powell je pozvao policiju, tvrdeći da je napadnut. Za samo
nekoliko minuta ondje su se pojavila četiri policijska vozila, a kapetan Percy
stigao je ubrzo nakon njih. Nije se obradovao Prijateljima.
"Zašto niste pozvali nas?" upitao ih je Percy.
"Jesmo", rekao je Donald. "Razgovarali smo s Ryanom Tavichem. To ga nije
zanimalo."
Sada se oko kuće već bila okupila poveća masa ljudi. Irving Powell stajao je
na trijemu i za ovratnik držao Sidneyja. Nije bilo jasno tko štiti koga. Ondje
se već našao i Franklin, koji je za novine razgovarao sa Sandrom Petoski.
"Činilo nam se da nemamo izbora i da moramo nešto poduzeti", neprestano
je ponavljala. Netko je nešto viknuo Powellu, nazivajući ga "perverznjakom".
Isprva se činilo da je to šala, u masi je vladala tolika napetost da je već
trenutak kasnije bilo jasno koliko su ljudi ozbiljni. Pojavila se nada da bi se
Powellu
moglo nešto pronaći, zbog čega bi ga pritvorili i tako bi se okončala cijela
priča. Stoga su počele kružiti i odredene glasine. Neki su navodili kako je
Chihani bio živ kada ga je Powell zatekao pred kućom i kako ga je Powell i
dokrajčio. Mnogi su bili skloni o Powellu misliti sve najgore, premda je dotada
živio, koliko ja znam, upravo besprijekorno. No činjenica da je Powell
izgledao nedužno nije značila ništa. T'ko zna što je sve činio onako sam usred
noći?
Kapetan Percy prišao je Powellu na trijemu. "Najbolje bi bilo", rekao mu je,
"kada biste dvoje-troje njih pozvali u kuću, a s njima ću ' doći ja i
zapovjednik Schmidt. Ili možete jednostavno pozvati svog odvjetnika."
"Ali ovo nema smisla", rekao je Powell.
' "Ne želim vam govoriti što vam je činiti", rekao je Percy.
"Ako ih pustim u kuću, hoće li ostali otići s mog travnjaka?" "Budu li
zadovoljni rezultatima."
"Mrzim ovakvu prisilu", rekao je Powell.
Kapetan Percy nastojao je izgledati strpljivo, no samo je radio grimase.
Chuck Hawley rekao je da je Powell bio na rubu histerije,
' premda ne mogu znati je li to bilo točno. Zamislite kako je to cijeli život
živjeti u određenom gradu, biti poštovanim članom društva i odjednom
postati osumnjičenim za perverzije, ubojstva, naći se usred mase od više od
stotinu ljudi. Ni u najgorim noćnim morama Powell nije mogao očekivati
takvo što.
"Svakako udite."
Donald Malloy, Sandra Petoski i Dave Bauer iz YMCA-a ušli su kao
predstavnici Prijatelja. Percy, zapovjednik Schmidt i Chuck Hawley
predstavljali su policiju. Powell ih je proveo kroz kuću.
"Dave Bauer puzao je u stražnje dijelove zidnih ormara", rekao je Chuck. "U
podrumu nije bilo zemljanog poda. Bio je od betona." Provevši čitav život u
istoj kući, Powell je s godinama skupio pu
no stvari. A u kući je imao i stvari preminule supruge. A i njegovo troje
odrasle djece imalo je stvari u kući. Pred kućom su se ubrzo zaustavila i
televizijska reportažna kola. Činjenica da je madame Respighi navodno
prokazala na Irvinga Powella bila je važna vijest.
Policija i Prijatelji u kući su proveli sat vremena. Nisu pronašli ništa,
"Dakako, nešto bi i dalje moglo biti skriveno", rekao je Malloy.
"Dovedite tehničare", rekao je Powell, gotovo uspaničeno. "Budite unutra
koliko god želite. Slobodno činite što vam je volja."
"Ne bih rekla da su nam potrebni tehničari", rekla je Sandra Petoski.
"Kako ćemo onda biti sigurni?" upitao je Malloy. Stajali su na trijemu pred
kućom. Oko njih su se nalazile televizijske kamere i fotoreporteri.
"Molim vas," rekao je Powell, "ako su potrebni i tehničari, pozovite ih."
I tako je kapetan Percy pozvao ekipu iz laboratorija. Ali čemu odugovlačiti s
time? Nisu pronašli ništa. No kada je na Powella jednom pala sumnja, bilo ga
je teško nje posve osloboditi. Neki od Prijatelja, medu njima i Donald Malloy,
ustvrdili su kako je tehničarska ekipa mogla pretraživati i pomnije. A u subotu
navečer netko je kamenom razbio prozor s prednje strane Powellove kuće.
Zbog toga je pred njegovu kuću postavljena jednočlana policijska straža,
dvadeset četiri sata na dan sljedećih pet dana. Sam Powell dobrovoljno je
ponudio svaki oblik pomoći Prijateljima. Bio je prestrašen i izgledao je jadno.
Madame Respighi nije se ni ispričala, no, s druge strane, u svojim "slikama"
nije nužno vidjela baš njegovu kuću. Ja za čitavu epizodu krivim Sumnju s
velikim S. Sumnja je bila nešto poput snažnog reflektora koji se stalno vrti
ukrug. U jednom bi trenutku osvijetlio jednu osobu, već trenutak kasnije
nekog drugog. U jednome kratkom razdoblju, Irving Powell živio je u stanju
na granici užasa. A onda je pozornost privuklo nešto drugo.
Među okupljenima pred Powellovom kućom bili su i Barry Sanders i Jaime
Rose. U to su vrijeme prolazili tim dijelom grada. Salon Make Waves subotom
se zatvarao u podne. Barry je od majčine kuće išao prema sveučilištu, a
Jaime mu je radio društvo više iz dokonosti nego bilo čega drugog. Bio je
topao jesenji dan i mnogi su ljudi pripremaIi vrtove i travnjake za zimu. Barry
je, kao i obično tijekom dana, nosio kapu - točnije, kapu za golf - i tamne
naočale. Jamie je volio kožu, te je na sebi imao kožne hlače i crnu kožnu
jaknu navučenu preko gornjeg dijela trenirke. I jedan i drugi izgledali su kao
da posve ne pripadaju Aureliusu.
Franklinu sam već bio spomenuo svoj razgovor s Jaimeom od prije nekoliko
dana. A moguće je i da sam malo pretjerao kako bi priča bila zanimljivija.
Franklin je zaključio da želi i osobno razgovarati s Jaimeom. Stoga mu je
prišao u gužvi. On i Jaime su se znali, premda ne dobro.
"Oooh," rekao je Jaime, "medijsko njuškalo."
Pošto su se pozdravili, Franklin je rekao: "Volio bih čuti još nešto od tvojih
opažanja o ljudima u Aureliusu."
"Moram krenuti na faks", rekao je Barry i udaljio se poprilično žurno. Možda
je to bila posljedica stidljivosti, no tko god ih je promatrao mogao je
posumnjati i u nešto drugo. A u tome je i bio problem: u ljudima koji su
budno promatrali: više od stotinu Ijudi moglo je njih trojicu primijetiti
zajedno.
"Imam puno opažanja", rekao je Jaime.
"Netko mi je rekao da se nisi iznenadio posljednjim dogadajima u gradu",
rekao je Franklin, ne navodeći točno moje riječi.
"Taj pokvarenjak", rekao je Jaime. Takvo teatralno ponašanje kod Jaimea je
bilo posve neprirodno, jer se uglavnom ponašao kao i svi ostali. Dakako da je
ovdje bio svjestan publike. "Mrzim kako ljudi ogovaraju", pridodao je tada.
Njih dvojica tada su polako pločnikom pošli prema gradu. Bili su približno
jednake visine i obojica su bili vrlo vitki. Franklin je na glavi imao svoj irski
ribarski šešir. Jamie je bio gologlav. Bio je tašt na svoju kosu i nikako je nije
volio pokrivati.
"Imaš li kakvu predodžbu o tome tko je mogao oteti djevojke?" upitao ga je
Franklin.
"Ni u jednom trenutku nisam rekao da znam nešto o tome", rekao je Jaime.
"Samo sam rekao da znam ljude koji u sebi nose odredenu zloću."
"Tko su ti ljudi?"
"Ne budi smiješan. Misliš li da bih želio da im imena objaviš u novinama?"
"Ali ako su imali nekakve veze s Meg ili Sharon?"
Jaime ga prijekorno pogleda. "To nisam rekao. Samo znam da im želje nisu
posve uobičajene."
"0 koliko je Ijudi riječ?" upitao je Franklin, koji je već počeo zamišljati
nekoliko desetaka osoba.
"Dvoje-troje, ne više."
"Jesu li među njima i Jesse i Shannon L,evine?" "Dakako da nisu. Oni su
obični seljačići, ništa više."
"Na kakve želje pritom misliš?"
"U tome i jest problem. Samo zbog toga što neki ugledni gradanin voli da ga
netko veže i tuče ne znači da je imao veze s onim otmicama. A što bi se
dogodilo da ti odam njihova imena? Pogledaj samo Irvinga Powella. Tko bi
normalan pomislio da je taj jadničak skrivio bilo što? A sada mu pustoše
kuću. Mislim da smo razgovarali dovoljno dugo."
"Ali ako je netko od tih..." započeo je Franklin.
"Ne," rekao je Jaime, "Ijudi me ne bi trebali čak ni vidjeti da razgovaram s
tobom."
No tada je već bilo prekasno.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

14 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 2:17 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
35
Brutalnost kao jedan od oblika poziva u pomoć nikako mi nije bio jasan. Zbog
toga su motivi otmičara postajali sve enigmatič
nijima. Povrat Megine odjeće dodatno nas je uvjerio-kao da nam je to uopće
bilo potrebno - u činjenicu da ta osoba ne samo da živi u Aureliusu, nego i
odlično poznaje policijske aktivnosti. Takva su nam podsjećanja bila potrebna
jer bismo samima sebi inače govorili kako je nemoguće da je to netko od
nas.
U nedjelju uvečer bio sam u prizemlju i drijemao nad nekom knjigom kada se
na ulaznim vratima iznenada začulo kucanje. Prenuvši se, ispustio sam
knjigu, nekakav triler Daphne du Maurier'~ koji sam već bio čitao. Bilo je
blizu jedanaest. Već sam pomislio kako neću otvoriti vrata, no onda sam se
prisilio i ustao. Pred vratima je bila Sadie.
"Netko pokušava ući na naša stražnja vrata", rekla je. Na sebi je imala
staromodnu spavaćicu od flanela i bila je bosonoga. Neprestano se osvrtala,
a ja sam je uveo u dnevnu sobu.
Ništa nije toliko prijelazno poput straha i sada sam požalio zbog toga što
nemam pištolj ili pušku - mnogi su sada kupovali oružje nego samo nekoliko
tupih kuhinjskih noževa.
"Gdje je Franklin?" "Vani."
'-3 Engleska književnica (1907.-1989.).
"A gospoda Sanders?"
"Spava na kauču pred televizorom. Ne mogu je probuditi. Shadow je
zaključan u podrumu. Neprestano laje." Sadie je stajala pokraj kamina.
Onako tanahna i s onako malim grudima podsjećala me na kakvu biljku prije
evatnje. Prebacila je kosu iza ramena.
"Što se dogodilo?" upitao sam je.
"Čula sam kako su zaškripala mrežasta vrata iza kuće, a onda je netko
okrenuo ručicu na vratima. Bila su zaključana. Potom ih je taj netko snažno
povukao. Ja sam onda otrčala ovamo."
Premda sam osjećao njezin strah, nisarn želio tu priču prihvatiti kao istinu.
Noć je bila vjetrovita; možda su se mrežasta vrata jednostavno pokrenula na
vjetru. Nada u to da ondje nema nikoga nije mi dopuštala da nazovem
policiju. Dotada sam već bio čuo za brojne lažne uzbune zbog kojih su oni
koji su pozivali policiju u očima javnosti na koncu izgledali glupo. Stara
gospoc~a Sherman bila se zaključala u kupaonici začuvši miša u smočnici.
Odbila je izići čak i na pozive policajaca. Na kraju je stigla i njezina kći iz
Norwicha. Chuck Hawley tome bi se uvijek dobro nasmijao.
"Podimo vidjeti", rekoh.
"Sami?" Sadie se nije ni pomaknula.
Uzeo sam žarač koji je stajao pokraj kamina. "Možemo barem probuditi
gospođu Sanders."
Sadie kimne i pođe za mnom. Dao sam joj staru vunenu jaknu iz zidnoga
ormara u predvorju i navukao svoj zimski kaput. Tiho smo izišli na trijem.
Ulica je bila pusta. Vjetar je travnjacima prenosio nekoliko uvelih listova.
Većina kuća bila je u tami, no svjetlo u spavaćoj sobi one slijepe djevojke bilo
je uključeno. Djelić mjeseca lebdio je nad središtem grada, a mračni oblaci
svakih su nekoliko trenutaka prelazili preko njegove površine. Sadie me
odostraga gurnula laktom i ja sam poskočio, a zatim se brzo pribrao. Nikada
nisam bio osobito odvažan. Kao dijete jako sam se bojao čak i kampiranja.
Prešli smo travnjak Petea Danielsa. Naše sjene, nastale pod uličnom
rasvjetom, prelazile su stubama koje su vodile do njegova ulaza. Prešli smo
na Sadien travnjak. U njezinoj se kući svjetlo vid~jelo samo u dnevnoj sobi.
Bilo je isključeno čak i svjetlo na trijemu. Zarač sam držao uz nogu da se ne
bi isticao. Pitao sam se koliko se često čovjek dovodi u opasnost samo zbog
straha od toga da će ga netko ismijati.
Do Sadiena smo trijema došli škripavim stubama. Sadie se držala tek na
korak iza mene. Otvorio sam ulazna vrata i tako smo ušli. Shadow je i dalje
lajao u podrumu, bilo je to oštro, gotovo izbezumljeno lajanje. Dnevna se
soba nalazila lijevo od hodnika. Televizor je bio uključen. U vijestima iz
Syracusea, u jedanaest uvečer, govorilo se o dvostrukom vjenčanju u bolnici
Sv. Josipa. Vidjeli su se prizori sretnoga slavlja. Gospoda Sanders ležala je na
kauču, glave položene na jastučić. Cipele su joj bile na podu pokraj kauča, a
usta rastvorena. Da nije hrkala, bio bih pomislio da je doživjela moždani
udar. Bila je krupna, okrugla žena s nepomičnom trajnom frizurom
načinjenom od guste sijede kose. Škotska karirana suknja bila joj je
naborana i ponešto zadignuta, tako da se ispod nje vidjela prošarana bjelina
unutarnjeg dijela njezina bedra. Odvratio sam pogled. Iz televizijskog je
aparata dopiralo prigušeno klepetanje.
Prišao sam kauču i prodrmao gospođu Sanders za rame. Nije reagirala.
Prodrmao sam je snažnije, a glava joj je tada skliznula s jastuka. Otvorila je
oči a onda se brzo uspravila u sjedeći položaj.
"Što vi radite ovdje?" upitala me.
"Sadie vas nije mogla probuditi. Bila se zabrinula." "Imam čvrst san", rekla je
gospođa Sanders.
' Sadie je stajala pokraj mene. Ja sam krenuo prema izlazu iz dnevne sobe.
' "Kamo idete?" upitala je gospoda Sanders. Promatrala je žarač i , ja sam
tada uvidio da je nervozna zbog mog dolaska. I ja sam pogledao žarač.
"Opreza nikad dovoljno", rekao sam. Potom sam hodnikom nastavio do
kuhinje.
Iza sebe sam čuo gospodu Sanders kako govori: "Nikako mi se ; ne sviđa što
je on ovdje."
Nisam čuo Sadien odgovor. Prišao sam stražnjim vratima, koja su bila
zaključana. Uključio sam svjetlo na stražnjemu trijemu i otključao vrata. Na
trijemu je stajala kanta za smeće na kojoj nije bilo
! poklopca. S vremena na vrijeme imali bismo problema s rakunima, ; tako
da sam se sada pitao jesu li Sadie i pas zapravo čuli kakvog rakuna. Stavio
sam poklopac na kantu. Na trijemu nije bilo ničega prema čemu bi se moglo
zaključiti da je netko pokušavao provaliti u kuću,
' no isto tako nisam znao rl~ kakvi bi to trebali biti zrlakovi. Vjerojatno
nešto slomljeno. Sadie je u međuvremenu pustila Shadowa iz podruma i pas
je sada iza mene projurio kroz mrežasta vrata, skočio mi na noge i potom
pojurio niza stube. Istog je trena počeo lajati.
Pogledao sam na suprotnu stranu travnjaka. Netko je bio izmedu drveća i
prilazio mi. Instinktivno sam uzdignuo žarač.
"Doista ćete me napasti?" začuo se nečiji glas. Bio je to Aaron. Njegov rep
prepoznao sam prije nego što sam mu ugledao lice. "Što ti radiš ondje?"
upitao sam ga.
"Prečac. Je li Sadie još budna?" Shadow je prestao lajati i odmah mu je
pritrčao. Aaron se sagnuo kako bi ga počešao iza uha.
"Jesi li maloprije već bio ovdje?" "O čemu to govorite?"
"Sadie se učinilo da je nešto čula." Tada se na trijemu već našla i Sadie.
"Aarone", rekla je.
Aaron se zaustavio ispred prve stube i pogledao nas. Rep mu je bio svezan
tako čvrsto da mu je povlačio kožu u kutovima očiju, zbog čega je imao
ponešto azijatski izraz lica. "Imam novosti za tebe", rekao je tada, obraćajući
se Sadie. "Tvoj će se otac vjenčati s mojom j' sestrom. Ovoga tjedna."
'' Meni se učinilo da su to poprilično dobre novosti, no dok sam ;'
promatrao Sadie i Aarona, postalo mi je jasno da oni nisu takvog mišljenja.
"Što se to ovdje dogada?" zazvala je gospoda Sanders. "Sprema se svadba",
rekao je Aaron. Potom se nasmijao. Nakon što sam se u salonu vidio s
Jaimeom, počeo sam primjeći
i vati kako se braća Levine prema njemu odnose neprijateljski. Dakako, Jaime
mi je ispričao za onaj susret u baru u Gillian'su, premda nije točno naveo što
im je rekao. Moguće je da im se Jaime obratio, a da se njima nije svidio
njegov ton. No nije bilo tako. Jaimeu su zamjerali prijateljstvo s Barryjem
Sandersom.
A onda su u ponedjeljak ujutro, prolazeći pokraj salona Make Waves, zastali
kako bi pogledali kroz vrata. Jaime je unutra stavljao
uvijače u kosu gospode Adams. Njezin je suprug tio član Gradskoga vijeća.
Jesse i Shannon stajali su na vratima, rukom pokazivali prema Jaimeu i
smijali se. To nije bio pravi smijeh, nego smijeh iz crtanih filmova, smijeh
Pere Djetlića. Cookie ih je brzo istjerala. Isprva se činilo da neće otići, no ona
ih je onda poprskala nekakvim slatkastim mirisom, što ih je poprilično
pogodilo.
U utorak su Jesse i Shannon došli u Aurelius GriII u vrijeme kada su Jaime i
Barry ondje zajedno objedovali. Mislim da su Jaime i Barry bili tek prijatelji, ili
je to prijateljstvo bilo barem u nastajanju, no Levineovima se njihovo
prijateljstvo nikako nije dopadalo. Cinilo se da su u svojim glavama nekako
pomiješali marksizam sa svojevrsnim oblikom puritanizma. A možda im se
činilo i da je Barry iznevjerio ID.
Barry i Jaime sjedili su za stolom, a Jesse i Shannon u jednom su im se
trenutku pridružili. Zbog identičnih plavih kozjih bradica izgledali su ponešto
klaunski.
"Nitko vas nije pozvao za stol", rekao im je Jaime. "Pozvala nas je Ćovječja
Ribica", rekao je Jesse. "Namignuo nam je", rekao je Shannon.
"Nije istina", rekao je Barry.
"Što je za objed?" upitao je Jesse. "Ostavite nas na miru", rekao je Jaime.
"Mi nemamo pravo jesti?" upitao je Shannon. "Želi nas spriječiti u jelu", rekao
je Jesse.
Jaime je dao znak Ralphu Stangosu, vlasniku Aurelius Grilla. Ralph je
dobrovoljni vatrogasac i sportski tip. Kakvo god imao mišljenje o Jaimeu,
znao je da mu je on stalni gost. Stangos je obrisao ruke ručnikom i krenuo
prema njima.
"Izgleda da jedete juhu", rekao je Shannon, rukom pokazujući prema
Jaimeovoj juhi od rajčica.
"I ja bih volio pojesti malo juhe", rekao je Jesse.
"Ja ću ti je dati", rekao je Shannon. Ispružio je ruku, stavio prst pod rub
tanjura i prevalio ga Jaimeu u krilo. Jaime naglo odgurne stolac unatrag.
"Hooop", reče Shannon.
"To si učinio namjerno", reče Barry.
U tom trenutku Ralph Stangos ščepao je Shannona za vrat. "Van", reče.
"obojica,"
To je možda bila i najznakovitija epizoda. No bilo je i drugih, a moguće je da
sam neke i zaboravio. Jaimeu su se dvaput izrugivali na ulici. To je potrajalo
nekoliko dana i znam da je Jaime već razmišljao o tome kako će od suda
zatražiti zabranu njihova približavanja.
Barry je te večeri došao k meni i ispričao mi što se dogodilo u Aurelius Grillu.
"Jaime je morao otići kući i preodjenuti se", rekao je. "Čitave hlače bile su
mu umrljane juhom od rajčic:a."
Sjedili smo u naslonjačima, svaki s jedne strane kamina, i pili čaj.
"Zašto ga tako maltretiraju?" upitao sam ga.
Iza debelih stakala naočala, Barryjeve su oči bile tek blijedoružičaste mrlje.
"Shannon kaže da je homoseksualnost reakcionarna. No bit će da im je Jaime
nešto rekao u Gillian'su, pa im se to nije svidjelo."
Barry je otpio gutljaj čaja i zatreptao. Razgovarali smo o Franklinovu
vjenčanju s Paulom, do kojeg je trebalo doći sutradan u zgradi suda u
Pottervilleu.
"Sadie je zbog toga vrlo uzrujana", rekao sam Barryju.
Franklin je mislio da će Sadie morati prihvatiti njihovu vezu ako se on i Paula
vjenčaju, o čemu su razgovarali već nekoliko mjeseci. Osjećao je i grizodušje
zbog toga što Sadie ostavlja samu, tako da mu se činilo da će biti bolje bude
li u kući i Paula. Paula je bila dobra, ljubazna i inteligentna. Franklin nije vidio
nijedan logičan razlog zbog kojeg bi Sadie prema njoj trebala i dalje osjećati
antipatiju. Dakako, Sadie nisu trebali nikakvi logični razlozi.
Razmišljao sam i o onome što je Jaime rekao o tajnama nekih muškaraca u
Aureliusu. Zbog toga sam se počeo pitati tko je bio onaj muškarac s kojim je
Barry ostvario kratkotrajnu vezu još dok je pohadao srednju školu.
Upitao sam Barryja održava li spolnu vezu s Jaimeom. "Ne, ni slučajno. Samo
smo prijatelji."
"Vidaš li kada onog čovjeka s kojim si imao vezu?" "Kojeg čovjeka?" Barry se
odmah počeo braniti. "Dok si još bio srednjoškol`i~."
"O njemu ne želim razgovarati."
"Još uvijek živi u gradu?"
Barry je ponovio kako o njemu ne želi razgovarati. "Poznaje li ga Jaime?"
"Ne znam."
Barry je tada ustao i rekao da mora poći. Ispričao sam se i pokušao ga
smiriti.
"Popij još malo čaja", rekao sam mu. "Doista moram poći."
Nije ga bilo moguće zadržati. Majka mu je rekla neka dođe kod Sadie u
osam, a sada je već bilo nekoliko minuta nakon osam. To mi je kod Barryja
već počelo ići na živce. Poznavali smo se dugo i držao sam da bi u mene
trebao imati povjerenja.
' U međuvremenu su Prijatelji nastavili patrolirati. Razgovarali su s ljudima;
bili su u vezi s drugim sličnim udrugama širom zemlje. Premda se činilo posve
očitim da Irving Powell nije imao nikakve veze s onim otmicama, razgovarali
su s njegovim susjedima. A imali su i vlastite policijske radijske scannere,
tako da bi Prijatelji također reagirali kad god bi se nekome učinilo da je čuo
neobične zvukove ili vidio nešto neuobičajeno i uspaničeno pozvao policiju.
Prijatelji bi na mjesto s kojeg je upućen poziv katkada pristizali i prije policije.
Kapetan Percy više je puta prosvjedovao kod Gradskoga vijeća, no njegovi se
članovi u to nisu miješali. Usred tog straha još jc nekoliko ljudi napustilo
Aurelius, dok su neki kćeri uputili na boravak kod rodbine u gradovima za
koje se držalo da će biti sigurni, premda je pojam sigurnosti postajao sve
problematičniji. U razredima su se vidala prazna mjesta. Kada bih navodio
imena odsutnih, u administraciji bi mi govorili kako je taj i taj učenik
privremeno prešao u školu u Romeu ili Baldwinsvilleu. Ariječprivremeno
ostala bi lebdjeti u zraku i nitko je ne bi dovodio u pitanje.
Kako su sumnje rasle, tako su ogovaranja i optužbe postajale sve zlobnije,
nerijetko graničeći i s klevetom. Pouzdano znam da se govorilo i o meni, no
na takvoj razini neznanja da je to više provociralo nego zastrašivalo. Jednom
sam, primjerice, došao u učionicu na peti sat, nakon objeda, i ondje na ploči
zatekao ispisanu riječ "Ferry". Prije nekoliko godina u školi je radila
nastavnica povijesti koja se zvala Margaret Ferry, tako da sam isprva
pomislio kako se natpis
odnosi na nju, Me~utim, već jedan pogled na nacerena lica mojih
učenika osmoga razreda, pokazao mi je da je ta riječ napisana pogrešno'4.
Krepka ozarenost pozornih lica bila je odvratna. Našao sam se u iskušenju da
nešto kažem, no urnjesto toga samo sam izbrisao riječ i započeo sat. Na tom
sam ih satu iznenadio nenajavljenim testom koji nitko nije napisao dobro.
Shvatili su poruku.
No sumnja se osjećala u čitavoj školi. Zbornicom je sve više vladala tišina.
Ondje se obično neprestano kritiziralo, klevetalo i ogovaralo. No ljudi su sada
osjećali nesigurnost u vezi s identitetom svakog sugovornika. Je li Sandra
Petoski koju već godinama vidam iz dana u dan ista ona Sandra Petoski koja
je supredsjednica Prijatelja? A što ako postoji i treća Sandra Petoski, koja je
još sablasnija?
Izrazom mračna strana koristim se kao gotovo komičnim elementom. Strast
prema čokoladi gospođe Hicks bila je njezina mračna strana, kao i ljubavna
veza Harryja M;~rtinija s onom učiteljicom iz Utice. No sada smo imali
dokaza i o nečemu istinski mračnom. Zbog toga smo postali svjesniji toga
koliko ta tama zapravo može biti mračna. Netko od nas oteo je dvije
djevojčice. A što je taj netko s njima učinio? To pitanje nismo postavljali.
Tako u tišini školske zbornice ni u jednom trenutku nisam imao dojam da
moji kolege nemaju o čemu razgovarati; više je bila riječ o tome da se boje
onoga što se moglo i trebalo reći.
U srijedu poslije podne Franklina i Paulu vjenčao je matičar u Pottervilleu.
Ryan je onamo otišao s njima i bio im svjedok. Sve troje su na sat vremena
otišli s posla. Ryan je preskočio objed. Matičar, Mitchell Friedman,
neprestano se šalio u vezi s brakom i govorio kako će Franklin od Paule
stvoriti čestitu ženu, no Ryan je rekao da su njih dvoje bili ozbiljni kao da je
riječ o kakvom pogrebu. Kada je sve završilo, Franklin je poljubio nevjestu, a
Ryan im je stisnuo ruku. Automobilom su se vratili u Aurelius. Kada se Sadie,
nešto nakon tri poslije podne, vratila iz škole, ustvrdila je da ima novu majku.
To je nije usrećilo. Franklin i Paula oko sat su vremena premještali neke od
Paulinih stvari iz kuće njezina oca, koju će dati na prodaju. Franklin nije imao
puno vremena, jer su novine najkasnije u pet trebale biti u tiskari. Pred
sobom su imali i problem Paulina psa, Fletchera, koji se nije slagao sa
Shadowom. Neki prijatelji koji su živjeli
'-4lspravno napisana rijcč glasila bi fairy, a znači, izmedu ostalog,
homoseksualac, peder.
izvan grada preuzeli su Fletchera do trenutka kada Franklin i Paula odluče što
će učiniti.
Franklin je o njihovu vjenčanju napisao kratak članak. Zapravo, zacijelo ga je
napisao još prije vjenčanja. U njemu su se navodili samo osnovni podaci,
premda je u njemu stajalo i kako je Franklin urednik Independenta (kao da je
takva identifikacija bila potrebna), a Paula psihologinja pri studentskoj službi
sveučilišta Aurelius. Ljudi su čitali članak i odmahivali glavom. Mnogima se
činilo da već i ovako znaju previše o obitelji McNeal. Ljudi su Franklinu,
dakako, željeli svako dobro, no ne bih rekao da je itko išta slavio.
36
M alloyevi i Shillerovi zapravo se nikada nisu istinski sprijateljili, ali u ovome
su razdoblju bili poprilično bliski. Mec~utim, upra
vo ona tuga koja ih je zbližila ujedno ih je i razdvajala. Naposljetku, tugovali
su za različitim djevojčicama. Ali bili su u stalnoj vezi, medusobno se
raspitujući o tome je li tko čuo što novo. Ralph i Helen Shiller nisu bili izravno
povezani s Prijateljima, no Ralphov je brat Mike onamo dolazio svakodnevno.
Mike je na radnom mjestu u poštanskome uredu uzeo nekoliko slobodnih
dana. Drugi brat, Albert, također je dio vremena posvetio Prijateljima. A
Helen Shiller imala je dva brata i jednog bratića koji su sudjelovali u
patrolama.
Ralph i Helen Shiller nastojali su nastaviti s uobičajenim životnim ritmom, no
zapravo su živjeli u stanju koje je graničilo s paraliziranošću. Nekoliko bi se
minuta polako kretali naprijed, a onda bi uvidjeli da im nema kćeri i ponovno
beživotno tonuli. Na sreću, Ralph je imao ljude koji su radili u njegovoj
radionici. Užasno je bilo to što se nije znalo ništa, a nikako nisu mogli prestati
zamišljati sve užase koje je netko mogao učiniti njihovu djetetu. To neobično
vraćanje odjeće i lažna ruka otvarali su mogućnosti i za najužasnije scenarije.
Ralph se počeo voziti gradom u svome kombiju, ne odlazeći na poslove i ne
obavljajući ništa, samo tako gledajući oko sebe. Čovjek bi vidio taj kombi
kako polako prolazi - bio je to plavi Ford s bijelim natpisom "Ralph Shiller,
električar" s jedne i druge strane - i vidio Ralphovo
tamno, tužno lice kako proviruje izna~ upravljaća.
Helen je, pak, rijetko izlazila iz kuće. Megin brat Henry kod mene je imao
biologiju i često ga nije bilo na nastavi. Zbog toga mu nikako nisam mogao
sniziti ocjenu. Oduvijek je bio veseo dječak, no
, lice mu je sada bilo nepomično i činilo se da nikako ne može pozorno pratiti
nastavu. Ostali su mu se učenici obraćali šaptom, ali mnogi su više voljeli
posve ga se kloniti. Mladi brat, Bobby, polazio je četvrti razred i o njemu ne
znam ništa, što ne znači da zbog toga o njemu manje nagađam.
Malloyevi su bili pogođeni na sličan način. Doktor Malloy posve je prestao
dolaziti u ordinaciju. Sjedio je sam kod kuće ili odlazio u policijsku postaju.
Poput Henryja Shillera, njegov sin Frank, učenik trećeg razreda srednje škole,
često je izostajao s nastave. Mala je Millie bila u trećem razredu. Doktor ju je
svakoga dana dovozio u školu i čekao je nakon nastave. Vozio ju je i do
prijateljica i čekao je pred kućom dok bi se s njima igrala. Bio je opsjednut
strahom od toga da bi joj se nešto moglo dogoditi.
Njegova supruga, Catherine, izlazila bi samo da bi se vidjela s
Leimbachovima ili Shillerovima. Svi su bili svjesni toga da ih drugi
promatraju, da ljudi s njima suosjećaju. Bilo im je drago zbog takve
ljubaznosti, no kad god bi primijetili da ih netko promatra, s tugom bi se
prisjetili uzroka boli, a nestanak djeteta ponovno bi se pojavio pred njima.
Doktor Malloy vozio je Chevroletov kamionet boje trule višnje. Jednog sam
dana kroz njegov stražnji prozor uočio držač za pušku. Sljedeći put, nekoliko
dana kasnije, ondje je bila i puška. Bila je to unutrašnjost savezne države
New York u studenome. Lov je
, bio vrlo popularan. No činilo mi se da doktor Malloy nema pušku zbog lova
na jelene. I on bi se polako vozio gradom, polako skrećući ' na raskrižjima,
promatrajući razne kuće.
Automobilske patrole u Aureliusu često je organizirao Paul Leimbach. Ukupno
su imali dvadeset dva vozila, no u svakom trenutku na ulicama ih je bilo
najviše pet. Pomna točnost kojom se Leimbach isticao kao knjigovođa ovdje
je primijenjena na patrole. Svaki je automobil imao svoj sektor. Svaki je
pokrivao odredenu rutu, a onda bi naglo prešao na neku drugu, kao da bi te
neočekivane promjene mogle iznenaditi zločinca, nekoga tko vreba i pokazuje
dijaboličko zanimanje za mlade djevojke.
Paula Leimbacha poznavao sam cijeli život, premda ne osobito dobro. Uza
strast prema sličicama s igračima baseballa u djetinjstvu i strast prema
brojkama u odrasloj dobi, činilo se da svijet silno želi
pretvoriti u podatke za mjerenje i vaganje. ':~la njegovu tijelu nije bilo
suvišne mase, bio je mišićav i žilav. Netko mi je rekao da noću ne spava više
od četiri sata. Imao je tamno lice pozorna izraza i činilo se da neprestano
proučava ono što ga okružuje, u nepomičnom stavu kakva jastreba na
odumrlom stablu. Čovjek ga nije mogao ni zamisliti u situaciji u kojoj bi ga
nešto zateklo, pa ipak nećakinjin ga je nestanak iznenadio. Bio je to podatak
koji njegova oprema nikako nije mogla procesuirati.
Leimbachova kći, Jenny, imala je dvanaest godina i užasnuto se pribojavala
da je u opasnosti. Njegova supruga, Martha, željela je uputiti Jenny nekamo
izvan grada, no Leimbach je tu mogućnost odbio. Držao je kako to ne bi bilo
pravedno prema doktoru Malloyu. Pritom nije smatrao da ugrožava kćer zbog
Sharonina nestanka, no imao je osjećaj - sam Bog zna kako je to verbalizirao
- da ne bi bilo u redu kada bi Jenny bila na odviše sigurnom. S druge strane,
pomno se brinuo za to da mu kći nikada ne bude sama. Ako s njom ne bi bili
on ili Martha, uz nju bi bili petnaestogodišnji Mark ili Scott, maturant.
Nekako računam da je Donald Malloy Prijateljima posvećivao i više od
četrdeset sati tjedno. Drogeriju je sve više vodila Mildred Porter, premda bi
Donald onamo dolazio jedanput ili dvaput na dan kako bi riješio pristigle
recepte. Živio je sam u ulici Dodge, premda je, koliko sam čuo, imao mačku;
njegova troetažna kuća, koja je medutim bila poprilično uska, nalazila se na
prostranom zemljištu. Nekoliko se godina mislilo kako će se oženiti, no do
toga ipak nije došlo. Kako se bio rastao, moguće je da nije želio ponovno
iskušavati takvu mogućnost. Nije imao djece. Nakon dolaska u Aurelius neko
je vrijeme izlazio s nekoliko žena. U to je vrijeme bio vitkiji i okretniji.
Izgledao je kao da je jedan od onih muškaraca koji su u školi igrali football i
kod kojih su se mišići polako pretvorili u masno tkivo. Nije bio užasno debeo,
no bio je krupan i težak. Možda je i sada s vremena na vrijeme s nekim
izlazio, no ja za to nisam znao.
S Agnes Hilton i Daveom Bauerom posjetio je brojne kuće, jednako kao što je
posjetio i mene. Uvijek su se trudili biti srdačni, no nikako nisu mogli prikriti
činjenicu da je osoba kod koje su došli pod odredenom sumnjom, pa bila to i
neka najbeznačajnija sitnica. Donald je u svojoj kući održavao sastanke na
kojima su se razmatrali mogući scenariji, sve što se djevojčicama moglo
dogoditi, a takvi sastanci dovodili su do novih posjeta. Dakako, svi takvi
susreti nisu
protjecali u prijateljskoj atmosferi, tako da su se neki ljudi Donalda počeli
bojati i truditi se da ostanu u njegovoj milosti.
Franklin ga je u tom razdoblju ponovno pokušao intervjuirati za novine, no
bez uspjeha; točnije, Donald je rekao da će rado odgovoriti na svako pitanje,
no da ne želi biti temom čitavog posebnog intervjua.
"Ja sam samo sredstvo", neprestano je ponavljao. "Moj je jedini cilj pronaći
te djevojke. Nemam drugih zadaća."
"Ali imaš cijeli jedan život o kojem možeš govoriti."
"Možda kasnije, kada sve ovo bude iza nas", rekao je Donald.
Njegova strastvena želja za pronalaženjem djevojčica bila bi iznimna da nije
bilo jednake želje njegova brata ili Paula Leimbacha ili Ralpha ili Mikea
Shillera. Te ljude poznavao sam godinama. Leimbach mi je pomagao
pripremiti poreznu prijavu. Doktor Malloy bio mi je liječnik, kada sam za to
imao potrebu. Ralph Shiller radio mi je na električnim instalacijama u kući.
Od Mikea Shillera kupovao sam poštanske marke, a od Donalda lijekove. Ti
su ljudi bili medu najsusretljivijim i najsrdačnijim osobama u Aureliusu.
Njihova su djeca pohadala nastavu kod mene ili kod mojih kolega. A sada je
skupina njih bila izdvojena, kao da im je netko na licu ostavio nekakav
užasan znak. Na određeni su način izopćeni iz našega društva kako bi stvorili
vlastitu užasnu zajednicu. Mi ostali vidjet ćemo taj znak i moliti se za to da se
ne nade i na nama.
"Ja sam samo sredstvo", rekao je Donald. Tko ga je uopće mogao kriviti zbog
želje da odbaci svoju ljudsku prirodu, onaj dio koji je toliko patio? Pa što ako
je tako odlučno ulazio Ijudima u kuće da bi im postavljao pitanja? Žalili smo
ga. A činilo se da je upravo ta njegova krupna građa, masa koju je nosio pod
tamnim odijelima ili bijelim ljekarničkim ogrtačem fizički oblik njegove boli,
kao da bi bez te tuge i patnje bio posve vitak.
Doktor Allen Malloy često je bio u društvu kapetana Percyja i posjećivao ga u
njegovoj kući u Norwichu. Po tom osjećaju za dužnost i želji da ih ostali
smatraju pouzdanima i poštenima, njih su dvojica bili slični. I jedan i drugi
držali su se poprilično stoički. I jedan i drugi bili su crvenkaste puti i smirena
držanja, a upravo to njihovo rumenilo svjedočilo je, činilo se, o žestokim
unutarnjim aktivnostima. A imali su i djecu približno jednake dobi, tako da je
kapetan Percy sva
kako mogao duboko suosjećati s gubitkom kojeg je doživio doktor Malloy.
Prema Ryanovim riječima, sve čvršća prijateljska veza s doktorom Malloyem
na neki je način kod kapetana Percyja iskupljivala krivnju zbog toga što nije
pronašao osobu odgovornu za nestanak djevojaka. Percy bi navodio svoje
dugačke popise mogućnosti, potom o njima raspravljao i istraživao ih. Po
tome je bio sličan Prijateljima Sharon Malloy, budući da je tako pomno
istraživao sve mogućnosti i pojedinosti, a potom svaku od njih ispitivao.
Počeo se čak i povjeravati Ryanu, kojeg je ranije ignorirao, više voleći
društvo svojih kolega.
No Percy je zbog Prijatelja osjećao nelagodu, odnosno nisu mu se svidali
njihovi pokušaji ispunjavanja policijske uloge. Unatoč prijateljskom odnosu s
doktorom Malloyem, tako se nije odnosio prema Leimbachu i Donaldu.
Percyju se nikako nisu svidale patrole i protivio se Donaldovu ispitivanju
gradana Aureliusa. A to nije bilo profesionalno suparništvo. Percy je držao da
bi krivac za otmice, tko god to bio, bez tih patrola mogao biti voljniji
eksponirati se. I imao je osjećaj da zbog Donaldovih razgovora ljudi samo
postaju oprezniji.
Za kapetana Percyja, svi stanovnici Aureliusa bili su pod sumnjom, čak i
Ryan, čak i doktor Malloy. Nisu mu se svidali zečevi koji trče zajedno s psima.
Prisjećao se kako je Ryan uklonjen iz istrage o ubojstvu Janice McNeal, a
činjenica da su se ruke i dalje pojavljivale kao krvav motiv nije mu
promaknula. Čovjek za svaku zajednicu drži kako je prepuna tajni. Percy je
smatrao da je njegova zadaća skidati zaštitne slojeve obavijene oko tih tajni,
sve dok na kraju ne otkrije tajnu nestalih djevojaka. U svome je računalu
imao podatke o svima u Aureliusu - možda ne o onima vrlo starima i vrlo
mladima, no uvjeren sam da su i njihova imena bila navedena negdje u tim
datotekama. Kada je Harry Martini priveden u postaju i kada je ondje priznao
vezu s onom učiteljicom iz Utice, kapetan Percy za to je već znao. A uvjeren
sam da je znao i za moje nesretno razdoblje provedeno u New Yorku. Znao
je za mračne navike svih nas, ili gotovo svih.
Užasno je kada vam nije dopušteno imati tajne. Jednom davno slučajno sam
na travnjaku iza kuće otkrio gnijezdo malih krtica i tada sam ih promatrao
kako se nesretno koprcaju na sunčevu svjetlu.
Mi smo bili upravo takvi, Osobni je živ4t zaštitni sloj izmedu unutarnjeg bića i
drtlštva. Percy je želio sa svih skinuti tu ljušturu. ~ovje~
ga je lako mogao zamisliti kako proviruje u kupaonice i noću u spavaće sobe.
Nisam znao ništa o Percyjevim političkim stavovima, no u srcu je svakako bio
totalitarist. Slobodu je smatrao čovjekovom sposobnošću skrivanja i želio je
iskorijeniti tu moć. A dakako da je imao osjećaj da će te informacije u
njegovim rukama ili njegovu računalu biti na sigurnom. Nije li i to bio
odredeni oblik neprosvijetljenosti? Jer, što je sigurnost i gdje ju je moguće
pronaći`?
Za kapetana Percyja postojalo je ne samo pitanje nestalih djevojaka - koje je
samo po sebi svakako bilo užasno -- nego i netko tko mu se pokušavao
skrivati. Bilo bi pogrešno reći da je ovo potonje Percyju bilo gore od onog
prvoga, no svakako je bilo nešto krupno. Netko iz Aureliusa oteo je te
djevojke, netko koga je Percy vjerojatno često viđao. A ta je osoba
vraćanjem one odjeće Percyja povlačila za nos. I doista, Percyju je zacijelo
bilo teško ne svesti čitavu tu situaciju na pitanje borbe između sebe i te
nepoznate osobe čiji je cilj, činilo se, ismijavati ga. Percy je u organizaciji
državne policije imao i nadređene dužnosnike i oni su zasigurno pitali zašto
istraga toliko traje. Koliko god u njega imali povjerenja, bilo je moguće da će
ga trebati zamijeniti. Percy je znao da će neuspjeh u pronalaženju djevojaka
ostaviti negativni trag u njegovoj karijeri. Zbog toga je to počeo smatrati
pitanjem osobne naravi. Činilo mu se da je otmičarev cilj nauditi i njemu.
Imao je osjećaj da se taj netko njime poigrava.
Ryan je kapetanu Percyju spomenuo svoj razgovor sa Sheilom Murphy i ono
što je rekla o Janiceinu "profesionalcu". A rekao mu je i za profesora
Carpentera, čiji su alibi za vrijeme ubojstva upravo ispitivali.
"Kako si došao do nje?" upitao ga je Percy. Nalazili su se u uredu u Gradskoj
vijećnici kojim se koristila njegova ekipa.
"Cijelo sam vrijeme držao kako Aaron nije imao razloga ugristi Sheilu, kako je
to učinio zbog perverznosti ili pijanstva. Ali što ako je imao razloga? Ne
dobrog razloga, ali nekakav razlog? A kada sam uvidio da Aaron nastoji
otkriti tko mu je ubio majku, učinilo mi se da bi njegov napad na Sheilu
mogao biti povezan s Janice. Ona je uvijek tražila načine na koje bi se
upoznala s muškarcima. Prijateljstvo sa Sheilom otvorilo joj je mnoštvo novih
mogućnosti."
"No to nisu bili ljudi od karijere, `profesionalci'?"
"Uvjeren sam da je Janice taj izraz koristila ponešto ironično. Naziva li netko
uopće tako samog sebe? Je li to bio netko poput li
ječnika ili odvjetnika ili netko tko diže utege ili netko tko zapravo nije
muževan, ali izgleda muževno?"
"Što to znači?"
"Ne znam. Kod Janice je ironija u sebi uvijek imala nešto podrugljivo.
Primjerice, možda je to bio netko tko se drži kao da voli žene, ali ih zapravo
ne voli."
Percy je zaključio da se Ryan mora ponovno vidjeti s gospodom Porter. Ryan
se s njom drugi put sastao ponovno na studijskome odjelu knjižnice
Carnegie. Ona je odbijala doći sve dok joj Ryan nije rekao da će on u tom
slučaju biti prisiljen doći u drogeriju.
"Ovo mi se ne sviđa", rekla je ona spustivši se na mjesto nasuprot njemu.
"Imam osjećaj da iskorištavate moje povjerenje."
"Nije riječ o Aaronu", rekao je Ryan, pitajući se je li to točno. "Mislim da ste
Janice poznavali bolje nego što ste mi dali naslutiti. Bile ste prijateljice, zar
ne?"
"Je li to nužno?"
"Mislim da jest."
Ona pogleda Ryana u oči, a onda odvrati pogled. "Nekoliko sam je puta
posjetila kod kuće, no nisam sigurna da se može reći da smo bile prijateljice."
Gospoda Porter oko vrata je nosila bijelu svilenu maramu učvršćenu brošem
s nekim ženskim profilom. Dok je govorila, prstima je neprestano dodirivala
tu sličicu. "U to sam vrijeme još bila u braku. Znala je kako mi je s Rolfom.
Da ne... zadovoljava." Na trenutak je zašutjela.
"Jeste li se u njezinoj kući vidali s muškarcima?"
Gospoda Porter kimne. Ponovno je pogledala Ryana u oči, gotovo bijesno.
"A je li vas Aaron ispitivao o tim muškarcima i o tome jeste li poznavali još
nekoga od muškaraca koji su izlazili s njegovom majkom?"
"Dala sam mu nekoliko imena. Činilo se da je time zadovoljan." "Je li tko od
njih bio ono što bismo mogli nazvati profesionalcem?"
Gospoda Porter uzdigne obrve. "Tu ste vi, dakako, Janice je upravo bila
prekinula s vama. I Henry Swazey, odvjetnik. Neko joj je vrijeme bio drag."
"S njim se viđala nakon mene?" "Za vrijeme vas, čini mi se."
Ryanu se učinilo da je u njezinu glasu začuo tračak zlobe. Tada je odlučio
promijeniti temu. "Zanima me vaš odnos s Donaldom Malloyem."
Gospođa Porter uputila mu je oštar pogled. "Uvjeravam vas da su ova pitanja
posve profesionalne naravi."
"Znate li bilo što o njegovu životu izvan drogerije?"
"Ništa. Dakako, poznajem njegova brata i znam koliko je Donald uzrujan
otkako mu je nećakinja..."
"A kako je bilo prije nego je Sharon nestala?" "Ne znam ništa o njegovu
privatnom životu." "Znate li izlazi li sa ženama iz grada?"
"Nikada nije nikoga spominjao. Ne priča puno, a držim da me djelomično
cijeni i zbog toga što ja također puno ne pričam."
"Je li vam simpatičan?"
"Naš je profesionalni odnos na posve zadovoljavajućoj razini."
"On to tako naziva, `profesionalnim odnosom'?" "Dakako da ne... ali to je
upravo to."
"Znate li je li Donald kada bio s Janice McNeal?" "Ne znam ni za što takvo."
"Ali razgovarao je s njom."
"Više ju je puta posluživao, to sam već rekla." "Je li joj prodavao kondome?"
"Moguće." "Ima li Donald kakvih prijatelja?"
"Blizak je s obiteljima svog brata i Paula Leimbacha." "Jeste li ga kada vidjeli
u Janiceinoj kući?"
"Nikada. Što želite reći?"
Ryan je kasnije rekao da nije mogao prestati razmišljati o gospodi Porter i
Aaronu. Potrebno je ponoviti da na njoj nije bilo ničega privlačnoga u
spolnom smislu. Premda je bila lijepo odjevena i tjelesno u dobrom stanju, ni
po čemu nije izazivala. Ryan ju je ipak zamišljao kako se s Aaronom gola
valja po postelji. Tijekom čitavog
razgovora osjećao je nelagodu. Užasavao se mogućnosti da se zarumeni i
upravo se stoga i zarumenio.
Novonastalo zanimanje kapetana Percyja za stručne ljude od karijere
obuhvatilo je jednog zubara, odvjetnika Henryja Swazeya, Paula Leimbacha i
doktora Malloya, te jednog mjesnog arhitekta, kao i Donalda. Obavljeni su
razgovori sa svima njima. Percy je tako ubrzo doznao da je Donald prije više
godina izlazio s trima ženama, te da je spavao samo s jednom od njih, Joan
Thompson, medicinskom sestrom zaposlenom u bolnici. Bilo joj je četrdeset
godina i nije imala supruga, premda je rekla da ima stalnog mladića.
"Jedva se i sjećam Donalda Malloya", ispričala je Ryanu. "To je bilo tako
davno."
"Je li u vezi s njim bilo ičega imalo izuzetnoga?" upitao ju je Ryan.
Razgovarali su u bolničkoj kantini. Joan Thompson nosila je bijelu bolničarsku
odoru s malenom kapom. "Ništa. Možda je već i to iznimno samo po sebi. Bio
je poprilično bezličan. Izišli bismo na večeru, a on gotovo ne bi progovorio ni
riječi."
"Kako ste ga upoznali?"
"Preko njegova brata, onog jadnika. Potom me Donald nazvao. Ili sam možda
ja nazvala njega, ne sjećam se."
"Kakav je bio u postelji?" Ryan je mrzio takva pitanja.
"Bilo ga je lako zaboraviti." Joan Thompson se nasmijala. "Ili sam ga barem
ja zaboravila. Spavali smo samo jedanput ili dvaput. Činilo se da nije osobito
zainteresiran. No bio je vrlo čist, toga se sjećam, i imao je lijepe ruke."
Ryan je posjetio i Leimbacha. Razgovarali su u stražnjoj prostoriji sjedišta
Prijatelja Sharon Malloy. U glavnome uredu telefoni nisu prestajali zvoniti.
Ondje je radilo dvadeset osoba. Ryan je osjećao da nešto nije kako valja. A
onda je uvidio da se ne čuje nikakav smijeh.
Leimbach je sjedio za radnim stolom. Govorio je odsječno, tako da je to
nalikovalo na paljbu iz automatskoga oružja. Na sebi je imao tamno odijelo i
plavu, besprijekorno svezanu kravatu s prugama.
"Ne bih rekao da se moj odnos sa suprugom tiče bilo koga osim nas dvoje",
rekao je Leimbach.
"Nije riječ o vašem odnosu sa suprugom nego o vašem odnosu s ` drugim
ženama."
Leimbach je preko volje priznao da se dva ili tri puta našao s nekom ženom iz
Syracusea.
"No sve je to bilo tako davno", rekao je. Sjedio je dlanova položenih na stol
pred sobom.
"Smatrate li samog sebe čovjekom od karijere, profesionalcem?" Još dok ga
je izgovarao, Ryanu je bilo jasno da je to pitanje postavio nespretno.
"Kako to mislite? Mislite da kopam kanale? Ja sam knjigovoda." "Recite mi
nešto o svome prijateljstvu s Janice MeNeal."
"Kakvom prijateljstvu?"
"Znate više nego dobro." "Ne znam o čemu govorite."
Ryan se nagnuo naprijed, preko stola. "Zaboravljate... I ja sam imao vezu s
njom." Nije mu želio reći i da su ga susjedi vidjeli kako ulazi u Janiceinu kuću.
"Rekla vam je?" upitao ga je Leimbach, sjedeći posve nepomično. "Samo mi
ispričajte nešto o tome", rekao je Ryan.
` "Bila je luda, posve luda. S njom sam bio samo dvaput. Ozlijedila me."
"Kako vas je ozlijedila?"
"Načinila mi je... znate. Noktima mi je ostavila ogrebotine na penisu. Isuse,
kakva je to bila pogreška. Doista vam je rekla?"
j "Pitam se samo kome je još rekla..." rekao je Ryan, ne uspjevši se
suzdržati.
Leimbach se čvrsto uhvati za rub stola. "Tal.-ve stvari nikada potpuno ne
nestaju, zar ne?"
Pošto je otišao od Leimbacha, Ryan se odvezao do ordinacije doktora
Malloya. Medicinska sestra uvela ga je u sobu za preglede. Ryan ~e isprva
spremao sjesti na stol za pregledavanje, no onda je ipak odabrao stolac.
Kako mu je nakon pet minuta već postalo jako dosadno, svukao je mokasine
i izvagao se: sedamdeset kilograma. U trenutku kada je u sobu ušao doktor
Malloy, još je stajao na vagi.
"Stekao sam dojam da je ovo službeni posjet", rekao je Malloy, promatrajući
Ryanove cipele.
Ryan se blago zarumenio. "Samo sam nastojao prikratiti vrijeme." Ponovo je
navukao mokasine. "Moram vam postaviti pitanje osobne naravi. Jeste li kada
održavali vezu s Janice McNeal?"
"Dakako da nisam." Doktor Malloy na sebi je imao plavo odijelo s prslukom.
Stetoskop mu je bio zataknut u jedan džep sa strane. "Hoću reći, bez ikakva
me razloga nazvala nekoliko puta, a jednom mi je došla i u ordinaciju
pretvarajući se da ima bolove u trbuhu."
"Kako znate da se pretvarala?"
"Nisam uspio utvrditi nikakav poremećaj. Recimo samo da nisam bio prava
osoba za ono što je tražila."
"Jeste li imali veze s drugim ženama?" "To se vas ne tiče."
Ryanu je tada sinulo kako bi bilo bolje da je s doktorom Malloyem razgovarao
u policijskoj postaji, a ne na njegovu terenu. "A Paul Leimbach ili vaš brat -
jesu li oni kada imali vezu s Janice?"
"To ćete morati pitati njih." Doktor Malloy stajao je jednom rukom držeći
ručicu na vratima.
"Je li vam Janice otvoreno i konkretno rekla da s vama želi spavati?"
"Bila je to više stvar pogleda i aluzija, preko kojih sam uspio prelaziti."
"Kada je to bilo?"
"Neposredno prije nego što je ubijena. Možda tjedan-dva prije toga."
"Nazivate li ikada sami sebe profesionalcem?" Ryan se pri tom pitanju lecnuo.
Doktor Malloy na nekoliko se trenutaka zagledao u Ryana, a onda je nekoliko
puta trepnuo. "Sebe nazivam liječnikom", rekao je. Ryan je uspio uhvatiti
Donalda Malloya upravo u trenutku kada
se ljekarnik vratio iz jedne od svojih ophodnji. Stajali su na pločniku pred
sjedištem Prijatelja. Bilo je kasno poslijepodne i sunce je već bilo nisko. Činilo
se da je Donald u žurbi i na Ryanova je pitanja odgovarao nestrpljivo.
"Ponovite mi o kome je točno riječ."
Ryan se zagledao u Donaldove oči, koje su bile svijetloplave i vrlo mirne. "Ne
sjećate se?"
"Je li to bila majka Aarona McNeala, ona koju su ubili?" "Jeste li kada s njom
izlazili?"
"Apsolutno i očito ne."
"Zašto ste to rekli tim riječima?"
"Zbog glasa na kojem je bila. Nisam mogao dopustiti da me netko vidi s
njom. Usta mi i nije bila privlačna."
"Mislio sam da se ne sjećate o kome je riječ." Ryan je nastojao stajati tako
da ne gleda izravno u fotografije Sharon i Meg. "Sjećanje mi se sada vraća."
Donald je promatrao Ryana kao da
za njega drži da je posljednji idiot. "Vama nije jasno da razmišljam samo o
svojoj nećakinji?"
"Janice je dolazila u vašu drogeriju." "Da, toga se sjećam."
"Što je kupovala?"
"Ne sjećam se."
"Je li kupovala kondome?"
Činilo se da je Donalda to šokiralo. "Od mene ne možete očekivati da vam
kažem što je tko od mušterija kupovao. Mislim da me na to ne bi mogao
natjerati čak ni sud."
Četvrti čovjek od karijere s kojim je Ryan tog dana razgovarao bio je Harry
Martini. Ryan je otišao u školu Knox Consolidated neposredno prije završetka
nastave za taj dan. Martini je poricao sva
' ku vezu s Janice. Rekao je da se nije volio vidati sa ženama iz Aureliusa.
"Bio sam u iskušenju," rekao je, "no čovjek se mora kloniti domaćeg terena."
S obzirom na veze koje je priznao, Ryan mu je vjerovao. Kasnije će
informacije o svoj četvorici prenijeti Percyju.
Dok je odlazio iz Martinijeva ureda, Ryan je ugledao Sadie kao iz svog
ormarića uzima kaput. Ponudio joj je da će je prebaciti kući, a ona je pristala.
"Bilo bi uzbudljivije voziti se policijskim autom", rekla je ulazeći u Ryanov
Ford Escort.
"Možda sljedećom prilikom." Pričala mu je o školi i poznanicima.
"Kako se slažeš s Paulom?" upitao ju je Ryan.
"Previše se trudi." Sadie je na sebi imala crveni kaput i dugačku sivu skijašku
kapu s resom koja joj se spuštala do leđa.
"Možda si ljubomorna."
"Pa što? Zašto nije mogla pronaći nekog drugog muškarca?"
"Vole se."
"A što je s mojom majkom?"
"Nje više nema", rekao je Ryan. Već je bio zaustio kako bi rekao da je
"mrtva", no na vrijeme je promijenio riječi.
"Jedina dobra strana toga što je Paula sada u kući jest to što Aaron može
dolaziti a da se tata zbog toga više ne uzrujava."
"Često je kod vas?" upitao je Ryan.
"Nije kod nas. Samo nas povremeno posjećuje."
Ryan je zaustavio automobil pred kućom i potom ušao kako bi se pozdravio s
Paulom. Bila je u kuhinji i preko traperica je nosila pregaču. Naočale su joj
bile zamagljene od pare iz stroja za pranje posuđa i tada ih je obrisala
trenirkom. Bila je pripremila kolače. Ugledavši Ryana, nasmijala se. Sadie je
već bila otišla u svoju sobu.
"Teško je truditi se biti ljubazan", rekla je. "Mislila sam da sam već i prije bila
dobra i ljubazna. Nisam pripremala kolače još otkako je Aaron bio malen."
"Kako si uspjela doći s posla i ispeći kolače?" upitao ju je Ryan. "Na poslu
sam od osam do dva. Preskačem stanku za objed. Dok dođem kući već sam
posve izgladnjela."
"Sretno udana žena", rekao je Ryan. Pomislio je kako bi mogao reći nešto o
Sadie, no onda se predomislio.
"I sretna sam", rekla je Paula. "Franklina volim toliko da to uop
će ne mogu izraziti."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

15 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 2:19 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
3~
Kada je Cookie Evans u petak ujutro, oko pola osam, stigla do ulaza u salon
Make Waves, zatekla je vrata napola otvorena.
Pretpostavila je da je Jaime onamo stigao prije nje, premda je on na posao
dolazio uglavnom oko osam. Posve otvorivši vrata ugledala je potpun nered.
To je bila prva riječ koja joj se pojavila u mislima, "nered". Sljedeća je bila
"kaos". Stolci su bili prevrnuti, zrcalo razbijeno, stol razmrskan. Časopisi
razbacani posvuda. Uočivši ih, Cookie je primijetila da su pokapani krvlju. A
onda je ugledala krv i na komadićima ogledala. Na tapetama su se vidjele
raznovrsne pudlice zabavljene raznim frizerskim aktivnostima: parfimiranjem,
češljanjem, podšišavanjem, tapiranjem, stavljanjem ukrasnih vrpci. I one su
bile umrljane krvlju. Polica s izloženim šamponima i regeneratorima također
je bila srušena. Prostorijom je vladao slatkast miris iz razbijenih bočica s
mirisima. Cookie je sve to primijetila odjednom, a onda je započela pomniji
pregled. Kasnije je rekla: "Mislila sam da sam se našla u pogrešnom lokalu".
Crna talijanska mokasina s resama ležala je nasred poda. U njoj je
prepoznala jednu od Jaimeovih cipela.
"Jaime?" Zazvala ga je. Nije bilo odgovora.
Trebala je zatvoriti vrata i pozvati policiju, no mješavina ogorčenja i znatiželje
navela ju je na korak dalje. Koliko god bila sićušna, Cookie se nikada nije
osjećala ugroženom, nikada joj se nije činilo da je u nekakvoj opasnosti.
Usto, Louise Talbot imala je dogovoreno šišanje u osam i Cookie će je morati
nazvati i odgoditi dogovor.
Radio je bio uključen, bila je to neka postaja iz Utice koja se bila orijentirala
uglavnom na lakši rock, no bilo je i puno smetnji, tako da se glazba sama
pojačavala i stišavala.
"Jaime?" zazvala je Cookie ponovno. Ušla je u s~Ion, za sobom ostavljajući
otvorena vrata. Sunčano svjetlo s vrata osvjetljavalo je u obliku trokuta dio
poda, odražavajući se u šamponu koji je istekao iz bočica.
Iza salona nalazili su se priručno skladište i manja takozvana soba za
konzultacije, koju je Cookie čuvala za klijente koji su željeli imati više mira i
pozornosti. U stražnjem se prostoru nalazio i nužnik. Cookie je najprije
pogledala u skladište. Nitko ga nije ni dotaknuo. Medutim, soba za
konzultacije bila je posve uništena: prevrnuti stolci, razbijene bočice,
računalo razmrskano na podu. Cookie je primijetila vlastito preneraženo lice
kako je promatra s komadića ogledala. Potom se uputila prema nužniku. U
njemu nije bilo prozora, a svjetlo je bilo isključeno. Ona ga je sada uključila. I
tako je pronašla Jaimea Rosea.
Tijelo mu je bilo nagnuto i prebačeno preko umivaonika, a glava zaglavljena
među slavinama. Na sebi je imao samo crnu majicu s kratkim rukavima i
bijele čarape. Iz rektuma mu je virio metar žutoga drška metle. Odlomljena
metla ležala mu je među nogama, s čekinjama okrenutima prema gore.
Dugačak trag krvi poput zmije je drškom vijugao do poda, gdje je već bila
nastala tamna lokvica. Ruke su Jaimeu bile povezane straga, produžnom
žicom za struju, a glava okrenuta prema Cookie. Usta su mu bila zatvorena
krvavom gazom omotanom oko glave. Oči su bile uzdignute, tako da su se
vidjele samo bjeloočnice. Majica mu je bila poderana, tako da je Cookie na
koži jasno uočavala porezotine i krv. Dva sasušena traga krvi izlazila su mu iz
nosa i nestajala u tamnim brkovima i bradi.
Cookie začuje neki glas iz vlastitoga grla, nekakav dubok jauk kroz čvrsto
stisnute zube. Telefon je bio istrgnut iz zida. Istrčala je na ulicu kaneći
nazvati policiju iz susjednog osiguravajućeg ureda. Ulicom State u to je
vrijeme prolazilo jedno patrolno vozilo Prijatelja, označeno narančastim
trokutom. Cookie mu domahne. "Hej", povikala je.
"'! Automobil, žućkastobijela Mazda, zaustavi se uz pločnik, a vozač otvori
prozor. Bio je to Paul Leimbach. S njim su bilajošdvojic8 " muškaraca, Russ
Fusco i Bud Shiller, Ralphov i Mikeov bratić, ko~
je vozio kamion za tvrtku Aurelius Oil. Leimbach se nasmiješi Cookie. "Hej i
tebi", rekao je.
"Netko je ubio Jaimea. Morate pozvati policiju."
Leimbach brzo izide iz automobila, ostavljajući ga zaustavljenog onako
dijagonalno u odnosu na pločnik. Ostala dvojica iz automobila su iskočili
odmah nakon njega.
"Gdje je?"
"Već je mrtav. U nužniku. Netko..." Cookie se nikako nije mogla navesti na to
da opiše onaj držak.
"Pozovi policiju radiovezom", rekao je Leimbach Shilleru. Potom su on i Russ
Fusco potrčali prema kozmetičkom salonu. "Čekajte," rekla je Cookie,
"vjerojatno ne biste trebali ulaziti".
No oni su u tom trenutku već bili unutra.
Cookie je potrčala za njima. Pod salona bio je klizak od prolivenoga šampona.
Kada je došla do nužnika, Fusco je već bio pognut i povraćao po podu.
Leimbach je nepomično buljio u Jairnea.
"Policija već stiže", rekao je Bud Shiller, brzo ulazeći u salon. Zavirivši u
nužnik, rekao je: "Isuse Kriste!"
Nekoliko minuta kasnije u salon je ušao kapetan Percy u pratnji dvojice
pripadnika državne policije. Počela su pristizati i druga policijska vozila, a
Chuck Hawley ubrzo je počeo prostor oko salona zatvarati žutom plastičnom
vrpcom. Ryan Tavich u to je vrijeme bio u Pottervilleu, gdje je na sudu davao
iskaz u vezi sa šest provala. Taj slučaj razvlačio se već nekoliko mjeseci.
Percy je bio bijesan na Leimbacha. "Niste imali nikakva prava ući ovamo!
Niste policajci! Vi ste nitko i ništa! Sam Bog zna koliko ste toga uništili."
"Samo smo mislili da bismo nekako mogli pomoći", rekao je Leimbach.
"Povraćanjem po dokazima?" vikao je Percy.
Stajali su pred salonom, a oko njih se okupljao sve veći broj znatiželjnika.
Paula Leimbacha svi su toliko cijenili zbog doprinosa radu Prijatelja da je
Percyjev ton ljude šokirao. U jednom trenutku umiješao se zapovjednik
Schmidt, koji je odveo Percyja od Leimbacha. Pristigli su i novi policijski
automobili. Bio je to jedan od onakvih jesenskih dana u kojima se sunce
smjenjuje s oblacima. Palo je i nekoliko kapi kiše.
Zapovjednik Schmidt ponovno je prišao Paulu Leimbachu kako bi s njim
razmijenio nekoliko riječi. "Doista morate više paziti", rekao mu je.
Leimbach u svojim postupcima nije vidio nikakve pogreške, premda se Russ
Fusco stidio zbog povraćanja i nadao se da ljudi o tome neće pričati. Na kraju
su stigle i ekipe policijskih tehničara. Sat vremena kasnije Jaimeovo su tijelo
na nosilima iznijeli iz salona. Držak metle još je bio u njemu, kako bi se tim
problemom mogao pozabaviti mrtvozornik. Uz taj držak koji je virio iz njega, i
onako pokriven crvenom plahtom, Jaime je izgledao kao da je širi od metra.
Peter Marcos, poručnik iz državne policije, s dvojicom je policajaca otišao do
Jaimeova stana u stambenom kompleksu Belvedere, u blizini Gradske
vijećnice. Bio je to isti onaj kompleks stambenih zgrada u kojem je živio i
Aaron, premda je bila riječ o drugoj zgradi. Jaimeov se stan nalazio u
prizemlju. Vrata su bila zaključana, tako da je Marcos od upravitelja zatražio
da ih otvori. Unutra su zatekli veliku zbirku kompakt-diskova razasutu sagom.
Gipsana replika Michelangelova Davida bila je srušena na pod, tako da joj je
otpala glava. Jedan od policajaca nehotice ju je nagazio i zdrobio. Marcos je
pogledao i spavaću sobu i kuhinju, no tragova nasilja bilo je samo u dnevnoj
sobi.
Marcos je svoje ljude uputio na razgovore sa susjedima. Žena koja je živjela
iznad Jaimea, neka Clara Schloss, koja je u poslijepodnevnoj smjeni radila u
tvornici konopaca, izjavila je kako je oko dva u noći morala nogom lupati o
pod jer je glazba bila preglasna. Rekla je da je to bila neka strana glazba.
Jaime, ili netko drugi, potom ju je stišao. Još je nekoliko susjeda izjavilo da je
čulo glazbu, čak i stanovnici susjednih zgrada. Bila je to salsazs, a neprestano
je svirao isti disk. Marcos je otvorio ležište u aparatu i u njemu pronašao disk
Juana Luisa Guerre. Nitko nije čuo nikakvo vikanje ni bilo kakve druge
zvukove, moguće i zbog tako glasne glazbe.
Svi su govorili o Jesseu i Shannonu Levineu i njihovu neprijateljskom stavu
prema Jaimeu. U deset sati Percy je po braću Levine uputio dva policijska
automobila. Automobili su jurili, na raskrižjima uključujući sirene. Stan u
kojem su živjela dvojica braće nalazio se na prvome katu i zauzimao čitavu
dužinu kuće, što je značilo da
25 Latinskoamerička glazba, osobito portorikanska plesna glazha, mješavina
kubanskih ritmova i elemenata jazza, rocka i soula.
kroz prozore mogu vidjeti dolazak policije. Šestorica policajaca pod
Marcosovim su vodstvom pojurili uza stube i snažno zalupali na vrata. Nitko
se nije javljao. Policajci su udarcima nogu otvorili vrata. Na stolu je bio
doručak-zdjelice sa žitnim pahuljicama i svježe mlijeko. Stražnja su vrata bila
otvorena. Policajci su se sjurili stražnjim stubištem i izišli u vrt upravo u
trenutku kada su se Jesse i Shannon uspinjali preko ograde.
Još nekoliko tjedana nakon tog događaja ljudi iz susjedstva prepričavali su
kako su pripadnici državne policije jurili kroz njihove vrtove. Budući da su u
društvu Prijatelja Sharon Malloy prisluškivali policijske kanale, dvadesetak
članova ubrzo se pridružilo potrazi za Jesseom i Shannonom. A kako su neki
policajci bili u civilnoj odjeći, a dio Prijatelja znao je samo da traži dvojicu
mladića, došlo je do odredene pomutnje u vezi s time tko je zapravo tko. Psi
su lajali. Netko je opalio iz pištolja, premda je policija poricala da je to bio
netko od njih. Russ Fusco i Bud Shiller oborili su na tlo nekog mladog
pripadnika državne policije. Nekolicina je građana, vidjevši nepoznate osobe
kako trče kroz njihov vrt, pozvala policiju.
Jessea su konačno pronašli u drvenoj kućici na stablu koja je pripadala
Bobbyju Hicksu. Njegova je majka u srednjoj školi predavala engleski. Netko
od Prijatelja slučajno je primijetio tenisicu kako proviruje kroz rupu u zidu tog
malog drvenog skloništa za igru. Dakako, nije znao da je to Jesseova
tenisica. Taj član Prijatelja, Don Evans, koji je radio na pilani, uspeo se
ljestvama. Kada je došao do ulaza, taj netko udario ga je nogom, tako da je
pao unatrag. Don se uhvatio za granu i tako ostao čvrsto se držeći, no i dalje
je bio kakvih sedam metara od zemlje. Tako je visio s nekog starog javora.
Trojica policajaca utrčali su u vrt, ugledali Dona kako visi s grane i zaključili
da je to ili Jesse ili Shannon. Don je bio približno njihove dobi. Naložili su mu
neka skoči na zemlju. Don je to odbio, govoreći policiji da je Jesse (ili možda
Shannon) u kućici na stablu. Policajci mu nisu vjerovali. Don je uspio zaljuljati
noge prema gore tako da je sada visio s grane poput kakva ljenivca. Vikao je
na policajce, a oni su vikali na njega. Iz džepova su mu poispadale kovanice,
ključevi i češalj, zasipavši policajce. U vrtu se našlo još Ijudi, među njima i
neki Prijatelji, koji su prepoznali Dona. Nekoliko članova Prijatelja pojurilo je
po ljestve.
Jesse je i dalje bio u kućici, izvan domašaja njihovih pogleda. Policajci su ga
dozivali, no on se nije javljao. Četvorica policajaca uspe
li su se ljestvama - zapravo je bila riječ o :letvicama pribijenima na stablo.
Kada je prvi policajac stigao do njihova vrha, Jesse ga je nogom udario u
glavu. Na sreću, uspio se nekako zadržati rukama, no noge su mu se
poskliznule, tako da je policajac iza njega zamalo pao. U toj pat-poziciji
policajci su i dalje vikali, stalno nešto naredujući Jesseu - koji još nije bio
identificiran - a on im uopće nije odgovarao. U vrtu su se našli i novi policajci,
kao i novi Prijatelji, susjedi i Franklin. Razbijen je stakleni pokrov nečijeg
klijališta, a uokolo je trčao i nečiji crni pas.
Nešto kasnije stigao je i Marcos koji je preuzeo nadzor nad operacijom i
svojim Ijudima naložio da na juriš osvoje kućicu na stablu. Ljestvama su se
uspela osmorica policajaca. Prvu dvojicu Jesse je uspio odbaciti, premda je
samo jedan od njih pao na zemlju. Trećeg policajca nehotice je odgurnuo
jedan od kolega. Kada su se policajci uspeli Ijestvama i počeli se hrvati s
Jesseom, postalo je očito da kućica neće moći izdržati težinu tolikih ljudi.
Počela se raspadati. Franklin, koji je kod sebe imao i fotoaparat, u nekoliko je
navrata snimio policajce kako se drže za grane, premda je popustio pred
nagovorima da ih ne objavi u novinama. Daske od kojih je bila načinjena
kućica padale su na zemlju, odakle su se čuli bučni glasovi i povici
upozorenja.
Jesse se u međuvremenu prebacio na neku granu. Sada su se u blizini već
našli i vatrogasci sa svojim ljestvama koje su prenijeli preko vrta. Postavili su
ih uza stablo, pa su tako spašeni policajci koji su se zaglavili na stablu. Jesse
se potom uspeo na vrh stabla i stao glasno vrijedati policajce. "Kapitalistički
psi", glasila je jedan od tih uvreda. Pritom mu je plava kozja bradica
poskakivala gore-dolje, poput kakve zastavice kojom netko domahuje. Jedan
je policajac pošao za njim i uspio mu jedan obruč lisica staviti oko gležnja.
Jesseu su potom ponudili izbor: ili će sići ili će ga na silu povući sa stabla.
Sišao je, uz pomoć (ne osobito nježnu) nekolicine policajaca. Potom su ga
strpali u policijski automobil i prebacili u Gradsku vijećnicu.
Kada se Ryan u trinaest sati iz Pottervillea vratio u Aurelius, Jesse je bio u
zatvoru, premda je odbijao bilo što reći. Shannona još nisu bili pronašli. U
preliminarnom mrtvozorničkom izvještaju navodilo se da je Jaime Rose
udavljen i izboden nožem. Držak metle uguran mu je u rektum pošto je već
bio mrtav. Policija je razgovarala s desecima osoba, no nitko nije vidio ni da
je netko Jaimea odveo
iz stana niti da je išao u Making Waves. S posla je otišao u šest i sam
večerao u Aurelius Grillu. To je bilo sve što se znalo.
Ryanu je trebalo punih sat vremena kako bi uveo red u pojedinosti.
Razgovarao je s Cookie, a potom s Franklinom. Pogledao je Jessea kako
snuždeno sjedi u prihvatnoj ćeliji. Pomislio je na to kako je Jesse - ili je to
ipak bio Shannon? - u Aurelius Grillu prolio tanjur juhe od rajčice Jaimeu u
krilo.
Preostali dio tog poslijepodneva Ryan je pomagao u usmjeravanju potrage za
Shannonom. Policijske patrole zaustavljale su i kontrolirale vozila na
određenim mjestima na svim prometnicama, sve do ulaza na autocestu.
Policija je pretražila Jesseov i Shannonov stan želeći pronaći tragove koji bi
mogli ukazivati na vezu braće s Jaimeovim ubojstvom ili nestankom onih
djevojčica. U četiri poslije podne već se smračilo. Iz Utice su dovedeni i
policijski psi, no toliko je ljudi pokušavalo pomoći u potrazi za Shannonom da
su se psi odviše uzbunili, pa nisu bili od osobite koristi. Prijatelji su bili
ushićeni zbog toga što mogu činiti nešto konstruktivno. Ne znam u kojoj su
mjeri ljudi držali da bi Shannon mogao biti kriv za nestanak djevojčica, no
činilo se kako nimalo ne sumnjaju u to đa su braća ubila Jaimea. O tome,
medutim, nije bilo nikakvih dokaza, osim da su braća nekoliko tjedana
maltretirala Jaimea. No postojala je velika želja za utvrđivanjem Jesseove i
Shannonove krivnje.
U sedam uvečer Ryan se vratio kući i ostavio automobil na prilazu garaži.
Njegovom je kućom vladala tama. Još od jutra nije ništa jeo, tako da je sada
bio izgladnio. Otključao je ulazna vrata, uključio svjetlo u predvorju, otišao do
kuhinje i zastao. Na radnoj je plohi stajao kruh. Majoneza je bila otvorena.
Malena hrpa narezane šunke nalazila se na tanjuru zajedno s komadom sira.
Šunka je imala blago ustajali miris. A onda je primijetio da je prozor na
stražnjim vratima razbijen.
Ryan je u tom trenutku iza sebe začuo nečiji glas i naglo se okrenuo.
"Žao mi je što sam vam razbio prozor. Platit ću. Platit ću vam i hranu. Umirao
sam od gladi."
Bio je to Shannon. Sjedio je u polutami na kauču u dnevnoj sobi, gdje je
dotada spavao. U krilu mu je bila Ryanova mačka, koja je glasno prela.
"Što ti radiš ovdje?" upitao ga je Ryan. Pomislio je na to kako Šef rijetko
prede u njegovim rukama.
"Predajem se." "Zbog čega?"
"Nemam pojma. Zbog onoga zbog čega su nas svi oni policajci progonili."
Ryan uključi svjetiljku. Shannon je na sebi imao traperice i sivu majicu. Na
odjeći i na kauču bilo je blata. Blatnjave tenisice stajale su na podu.
"Netko je ubio Jaimea Rosea", reče Ryan. "Zajebavate me." Mačak odskoči
na pod. "Jeste li ga vi ubili?"
"Ni slučajno."
"Zašto ste onda pobjegli?"
"I vi biste bježali da milijun policajaca pojuri na vas. Što smo trebali učiniti,
mirno stajati? Kako je ubijen?"
Ryan odluči ne odgovoriti na to pitanje. "Morat ću te odvesti u postaju."
Kada je Ryan doveo Shannona u Gradsku vijećnicu bez lisica na rukama,
kapetan Percy još je uvijek upravljao potragom. Ryan je tada uvidio da ga je
trebao nazvati, no pribojavao se da bi u tom slučaju hrpa državnih policajaca
mogla navaliti u njegovu kuću. U uredu je bilo desetak ljudi, medu njima i
moj bratić. Svi su se zagledali u Shannona kao da je kakvo stvorenje
ružičaste boje i s perjem. Ryan ga je odveo u prihvatnu ćeliju i potom ga
ondje zaključao. Jesse je bio u susjednoj ćeliji. Braća su se pogledala, no nisu
ništa rekla.
Ryan se potom obratio Percyju. "Ovi klinci nisu nikoga ubili."
"O tome će suditi netko drugi", rekao je Percy.
Kasnije te večeri Ryan je pošao u potragu za Barryjem. Nije ga bilo ni kod
kuće ni kod majke. Ona je čuvala Sadie. Ryan se odvezao do sveučilišta,
pretražio knjižnicu i na kraju odlučio posjetiti Aarona.
Bilo je pola deset. Aaron je otvorio vrata stana. Pogledavši preko Aaronova
ramena, Ryan je ugledao Barryja kako sjedi na sofi s čašom mlijeka u jednoj
ruci i sendvičem u drugoj. Na obrazu je imao komadić maslaca od kikirikija.
Barry je bio prestravljen. "Netko me traži", ispričao je Ryanu. "Netko me već
duže zove kod kuće. Kada podignem slušalicu, ne čuje se ništa."
Ni Barry ni Aaron nisu bili čuli za Jaimea. Kada im je Ryan ispričao što se
dogodilo, Barry se bacio na sofu. Još je nekoliko trenutaka tako ležao, a onda
su mu ramena počela podrhtavati.
"Tko ga je ubio?" upitao je Aaron. Činilo se da je na oprezu i sumnjičavo je
pogledavao Ryana.
"To još ne znamo", odgovorio je Ryan. Bilo mu je jasno kako Aaron
pretpostavlja da je on ubio Janice, no iznenadilo ~a je to što Aaron sumnja i
da je nekako umiješan u Jaimeovu smrt. Zelio je reći Aaronu da je volio
Janice i da joj nikako ne bi naudio, no misli su mu sada preplavile
pretpostavke o povezanosti Janiceina i Jaimeova ubojstva.
"Imaš li kakvu predodžbu o tome tko je to mogao učiniti, Barry?" upitao je
Ryan.
"Zašto bih ja trebao imati predodžbu o tome?" Barryjevo je lice i dalje bilo
utisnuto u jastučiće.
"Jer je moguće da ista ta osoba traži tebe."
38
Citav je tjedan prevladavalo mišljenje da osoba koja je otela djevojčice
postaje sve lakoumnija, premda nije bilo moguće odre
diti je li uzrok tome želja da se nekako spasi ili da naudi samome sebi. Ali
zbog toga sam počeo razmišljati o Sadienu strahu od toga da je netko u
nedjelju navečer pokušao provaliti u njezinu kuću. Tu sam priču bio sklon
pripisati živcima, jer nisam želio da to bude istina. Samome sebi govorio sam
da je to nemoguće, da joj nitko ne bi pokušavao ući u kuću. No onda se to
ponovilo i taj je put bilo još strašnije.
Zamislite da ste noću sami u kući i u jednom trenutku začujete neki zvuk,
škripu podne daske ili otvaranje prozora. Mozak istoga trena utvrđuje
moguće uzroke: nešto bezazleno poput vjetra ili uobičajenih zvukova
slijeganja kuće ili nešto opako. Cekate sljedeći zvuk. Čujete peć centralnog
grijanja kako se uključuje, čujete zujanje svjetiljke, otkucaje sata. Mislima
vam prolaze nizovi ostalih mogućnosti. Osjećate li se krivima ili preplašenima,
možda se pribojavate i najgoreg. Ako ste spokojni i živite na mjestu koje
smatrate sigurnim (ali što je sigurno?), možda ćete samo nastaviti čitati
knjigu. A onda se začuje novi zvuk.
U subotu navečer Franklin i Paula izišli su na večeru kako bi proslavili svoj
trodnevni brak. Ryan im se trebao pridružiti u pratnji Cookie Evans, no onda
se pokazalo da mora raditi. Cookie se takoder ispričala. Jaimeova smrt toliko
ju je uznemirila da je zatvorila kozmetički salon sve do kraja studenoga. Da
je policija nije zamolila da ostane u gradu, zasigurno bi bila nekamo
otputovala.
Franklin i Paula odvezli su se u Colgate Inn u Hamiltonu. Franklin je rekao da
će se vratiti do pola deset. Gospoda Sanders pripravila je večeru za Sadie.
Nije bilo posve sigurno do kada će ona moći ostati, no dogovoreno je da će
Sadie, bude li ona morala otići prije Franklinova povratka, doći k meni.
Kao i obično, gospođa Sanders večer je provela uz televiziju. Shadow je bio
zatvoren u podrumu zbog alergije gospode Sanders. Sadie se otuširala, a
potom je čitala u svojoj sobi, koja se nalazila na suprotnoj strani hodnika od
dnevne sobe. Ondje bi povremeno začula smijeh gospode Sanders kako
nadjačava smijeh televizijske publike. A onda je u pola deset zazvonio
telefon.
Sadie je isprva pomislila da je zove otac kako bi joj rekao da će se vratiti
kasnije nego što su očekivali, no onda je začula gospođu Sanders kako pita:
"Tko je to?" Zatim je rekla: "Kako to mislite da je ozlijeđen?" Sadie je izišla u
predvorje upravo u trenutku kada je gospoda Sanders spustila slušalicu.
"Barryju se nešto dogodilo", rekla je. "Moram odmah poći kući." Sadie je bila
u pidžami. "Da se odjenem i podem s vama?" Gospoda Sanders pogledala je
na sat. "Otac bi ti se trebao vrati
ti svakog trena. Morat ćeš otići kod onog čovjeka." Pritom je mislila na mene.
Gospoda Sanders počela je navlačiti kaput. "Moramo se požuriti." Sadie je
navukla kaput preko pidžame i izišla za gospođom San
ders. Automobil joj je bio parkiran pred garažom. "Ti sada trči", rekla joj je.
"Gledat ću te iz auta sve dok ne stigneš onamo."
Sadie je do trenutka kada je gospođa Sanders krenula unatrag prema ulici
prešla pola duljine travnjaka Danielsovih. Upravo tada Sadie je začula kako je
njezin pas zalajao. Shadow je i dalje bio u podrumu. Gospoda Sanders izišla
je na ulicu Van Buren i zaustavila se. Sadie je tada već bila izmedu moje kuće
i kuće Danielsovih, te je rukom pokazala gospođi Sanders neka pode dalje i
tako je gospoda Sanders krenula. No Sadie je, umjesto da nastavi prema
mojoj kući, zastala i okrenula se prema svojoj kući. Shadow je bio uznemiren
jer je ostao sam, a Sadie je znala da se ja neću protiviti dovede li i psa.
Potrčala je preko svog travnjaka i potom ulaznim stubama. Vjerojatno je bilo
dobro to što je pritom bila bešumna. Pas je i dalje lajao i Sadie je tada prvi
put pomislila da je prestrašen. U tom je lajanju bilo nečeg izbezumljenog.
Sadie je potrčala hodnikom. A onda,
u trenutku kada se spremala otvoriti vrata podruma, pas je zašutio, a Sadie
je začula štropot stražnjih vrata.
Najprije je pomislila da ih je zatresao vjetar, no kada je pogledala kroz
zamračenu kuhinju kroz staklena je vrata ugledala obrise nekog muškarca.
Isprva je pomislila kako bi to mogao biti Aaron, no bio je prekrupan za
Aarona. Shadow je ponovno stao lajati i Sadie je primijetila kako je onaj
muškarac zastao i podignuo glavu. Dlanovi pokriveni rukavicama bili su mu
pritisnuti na staklo, sa široko razmaknutim prstima. Lice mu je bilo okrugla
tamna mrlja izmedu njih. Polako je okretao glavu, promatrajući mračnu
kuhinju.
Sadie se bojala hodnikom vratiti do ulaznih vrata jer su svjetla u dnevnoj sobi
bila uključena i tako više ne bi bila zaštićena od pogleda tog muškarca.
Pribojavala se da bi taj čovjek, ugleda li je, mogao postati još očajniji i oko
kuće odjuriti do ulaznih vrata. U Sadienoj sobi nalazio se telefon. Nazvat će
policiju. Najprije je, medutim, otvorila vrata podruma. Shadow je skočio na
nju, a onda uz lajanje odjurio u kuhinju. Šapama se sklizao i kuckao po
kuhinjskim pločicama.
Sadie je brzo ušla u svoju sobu, podignula slušalicu i utvrdila da u aparatu
nema signala. Pas je lajao i skakao na stražnja vrata. Sadie je brzo otvorila
prozor svoje sobe, koji je gledao na travnjak pokraj kuće, prema meni.
Pretpostavljam da bismo trebali biti sretni jer Franklin zbog svojih brojnih
aktivnosti nije imao vremena postaviti zaštitne kapke za prozore. Sadie je
prebacila noge preko prozorskoga praga i iskočila na travnjak. U tom
trenutku na prozor je poskočio i Shadow, stavljajući šape na okvir. Sadie ga
je podignula i iznijela van. A onda je odjednom začula zveket stakla koje se s
prozora na stražnjim vratima sasulo na kuhinjski pod.
Sadie je spustila Shadowa na tlo. Umjesto da ostane uz nju, pas je pojurio
iza kuće, ponovno uz lajanje. Sadie je bila odviše uplašena da bi zazvala psa i
tako privukla pozornost na sebe. Okrenula se i potrčala prema mojoj kući.
U pola deset ja sam već razmišljao o tome da podem na kat. Volim čitati u
postelji dok mi se ne prispava. Kako mi se Sadie nije javljala, pretpostavio
sam da se Franklin vratio kući. Možda bi bilo točnije reći da sam zaboravio na
njih. Još sam čitao Jamaica Inn Daphne du Maurier, tako da su mi misli bile
ispunjene pustoši i olujnim vremenom.
Medutim, kada sam začuo Sadiene korake na stubama pred svojim ulazom,
brzo sam ustao iz naslonjača. Svjetlo pred ulazom bilo
je uključeno i vidio sam je kroz staklo. Kucala je brzo i bez prekida, premda
me zasigurno vidjela kako prilazim vratima. Na sebi je imala preveliku jaknu i
neprestano se osvrtala. Njezin užas osjetio sam i prije nego što sam otvorio
vrata. Zbog toga sam se sledio.
"Vratio se!" povikala je. "Vidjela sam ga!"
Pogledao sam prema mračnome travnjaku. Nisam vidio nikoga. "Koga?"
upitao sam je.
"Ne znam", rekla je gotovo bijesno. "Onoga tko pokušava ući u moju kuću."
Poveo sam je u dnevnu sobu i zamolio je da mi objasni što se događa. Bila je
izvan sebe i nije željela sjesti. Na sebi je imala Franklinow crvenu wnenu
jaknu s kariranim uzorkom u kojoj se bila gotovo posve izgubila. Na nogama
je imala stare papuče od oveje kože.
Tijekom proteklih tjedan dana bio sam razmišljao o kupnji pištolja, što su već
bili učinili brojni moji susjedi, no već i sama ta pomisao u mene je unosila
strah, tako da nisam poduzeo ništa. Iz pištolja sam pucao samo jedanput, na
sajmu, kao dijete. Pretpostavljam da to i nije bio pravi pištolj, a osim toga
sam i promašio. No imao sam baterijsku svjetiljku, te sam izišao na trijem i
njome osvijetlio travnjak. Nije se čulo ništa. Pas je prestao lajati. Kanio sam
nazvati policiju, no dok sam stajao na trijemu, ugledao sam neki automobil
kako prolazi ulicom. Tada sam na vratima primijetio narančasti trokut. Dao
sam znak baterijskom svjetiljkom i automobil se zaustavio uz pločnik. Bila je
to Mazda žutobijele boje. Vozilo sam prepoznao i prije nego je vozač izišao.
Bio je to Leimbach i bio je sam.
Isprva mi se nije učinilo neobičnim to što je ondje sam. Bilo mi je drago što
ga vidim i požurio sam se prema njemu.
"Što se dogodilo?" upitao je Leimbach. Na sebi je imao debeo zimski kaput i
šal.
Objasnio sam mu kako je Sadie rekla da joj je netko pokušao provaliti u kuću
kroz stražnja vrata. Leimbach je istoga trena izišao iz automobila i pojurio
prema kući. Potrčao sam za njim, ponajviše stoga što nisam želio ostati sam.
Sadie je pošla sa mnom. U ruci sam i dalje imao baterijsku svjetiljku i u
trenutku kada sam njome osvijetlio Leimbacha, vidio sam da u desnoj ruci
ima pištolj, jedan od onih koje nazivaju automatskima. Ta me činjenica
nekako trebala primiriti, ali nije. Dok je trčao, skuti kaputa kloparali su mu po
koljenima. Sadie je zviždanjem dozivala Shadowa, no nije bilo odgovora.
Ušli smo u kuću. Unutra je bilo vrlo tiho. Leimbach je žurno koračao
hodnikom, usput paleći svjetla. Činilo se da su nam koraci vrlo bučni. Prozor
je na stražnjim vratima bio razbijen. Leimbach je pokušao zaobići staklo, no
dio komadića ipak mu se razmrskao pod nogama. Otvorio je vrata. Vrata s
mrežom protiv insekata bila su napola otvorena. Mreža je bila prorezana, a
kukica za zatvaranje podignuta.
"Pozvat ću policiju", rekao je Leimbach. Bio je u isto vrijeme i poslovan i
uzbuc~en. Pištolj je držao spušten uz nogu. U tom kaputu izgledao je kao
kakav krupniji muškarac i tada sam se prisjetio one sjene koju je Sadie
ugledala kroz vrata. Leimbach podigne slušalicu telefona u kuhinji. "Nema
signala."
Leimbach je imao telefon u automobilu i sada je ponovno izišao. Vjetar se
pojačao i bilo je hladno.
Sadie je i dalje zviždanjem dozivala psa. "Gdje je Shadow?" ponavljala je.
"Nikako ne dolazi."
Pošto je nazvao policiju, Leimbach je požurio do mjesta na kojem telefonska
linija s ulice ulazi u kuću. Pošli smo s njim, premda sam počeo osjećati
zabrinutost zbog toga što se on onako sretno i prigodno pojavio na pravome
mjestu i u pravo vrijeme. S druge strane, Leimbach se svakoga dana satima
vozio amo-tamo čitavim gradom. Sama činjenica da se pojavio u tako
pogodnom trenutku nije bila dovoljna za to da bih ga osumnjičio. Držao sam
ga se i pomagao mu svojom baterijskom svjetiljkom. Telefonska je linija
dolazila do sjevernog ugla kuće i spuštala se zidom pokraj trijema. Bila je
prerezana. Bakrena se žica sjajila na svjetlu. Kada je ugledala prerezanu žicu,
Sadie mi se još više približila.
Potom smo se vratili pred kuću i ja sam se uspeo stubama do glavnoga
ulaza; Leimbach i Sadie bili su na nekoliko koraka iza mene. Svjetiljkom sam
osvjetljavao tamne kutove. Zatekao sam se kako razmišljam o tome da bih,
kada bi se nešto dogodilo, bio odviše užasnut da bih vrištao. Franklinov se
trijem protezao cijelom širinom kuće, a na jednom njegovu kraju nalazila se
udobna sjedalica za ljuljanje. Sada se blago pomicala naprijed-natrag. Nešto
je ležalo na sjedalu. Načinio sam nekoliko koraka prema ljuljački.
Zacijelo sam pritom proizveo neki zvuk, jer mi je Leimbach žurno prišao. "Što
je to?"
Bojao sam se da bi mi svjetiljka mogla ispasti iz ruke. "Ruka", rekoh.
Ležala je na sjedalu ljuljačke: ženska ružičasta, vitka šaka. Isprva sam
pomislio da je prava, no onda sam uočio kako zglob završava nekom vrstom
držača: bila je to ruka plastične lutke.
Leimbach je stajao pokraj mene. "O, Bože", rekao je.
"Te ruke nije bilo", rekla je Sadie. Čvrsto se držala za moju nadlakticu.
Snopom svjetla obasjao sam travnjak, no nismo primijetili ništa. Ljuljačka se
pomicala, a ruka se tako s njom ljuljala naprijed-natrag, gotovo kao da je
živa. Osjećao sam kako Sadie drhti.
"Gdje je Shadow?" upitala je. "Zašto ne dolazi?" Na to nisam imao odgovora.
Policija i Franklin i Paula stigli su istodobna, nekoliko minuta kasnije. Policajci
su stigli u dvama automobilima, a jedan od njih četvorice bio je i moj bratić.
Leimbach im je rekao kako je netko pokušao na silu ući kroza stražnja vrata i
kako je prozor ondje razbijen. Chuck i još dvojica istog su trena otrčali iza
kuće. Imali su baterijske svetiljke i njima su sada osvjetljavali mračne vrtave
iza kuća. Ja sam pokušavao Franklinu i Pauli objasniti što se dogodilo.
Sadie je snažno uhvatila očevu ruku. U onoj velikoj vunenoj jakni izgledala je
poput nešto manje verzije Franklina. Više nije bila zabrinuta zbog sebe, nego
se brinula za svog psa. "Shadow", dozivala ga je. "Hajde, mala." Potom bi
osluškivala.
Nakon nekoliko minuta Chuck se vratio trkom. Ostalim policajcima rekao je
neka stupe u vezu s postajom i pozovu Ryana i kapetana Percyja. Potom se
obratio Franklinu, nastojeći govoriti tiho, kako ga Sadie ne bi čula. "Iza kuće
je mrtav pas, koker španijel. Netko mu je zakrenuo vratom."
Sadie je potrčala prema vrtu, a otac odmah za njom. Pas je ležao pokraj
stabla, kakvih sedam metara od trijema, izgledao je tek kao tamna mrlja na
zemlji. Sadie se bacila na psa, grleći ga i zazivajući po imenu. Psu je iz usta i
nosa istjecala krv, tako da se našIa i na Sadienu kaputu i licu. Franklin ju je
nježno odmaknuo od psa, pridignuo je i odnio u kuću. Sadie mu se licem bila
zarila u vrat. Za njim sam ušao u dnevnu sobu.
"Gdje je gospođa Sanders?" upitao je Franklin. "Morala je otići", rekoh.
Tada sam prvi put vidio Franklina toliko shrvanog. Sjedio je pokraj Sadie i
neprestano joj dodirivao kosu. Mokrom krpom s lica joj je isprao pseću krv.
Sadie je ležala sklupčana na sofi u dnevnoj
sobi i plakala. Nakon nekog je vremena zaspala. Paula ju je pokrila dekom i
sjela pokraj nje. Pokušavao sam se zamisliti na Franklinovu mjestu: zamalo je
ostao bez kćeri jer je kasnio. Možda su se Franklin i Paula zadržali zbog
deserta ili još jedne kave ili konjaka. Možda su sjedili u automobilu i ljubili se
prije polaska za Aurelius, a netko je zbog toga zamalo ubio Sadie.
U sljedećih sat vremena nastala je velika zbrka, dok su pristizali novi policajci
i dok su se davala nova objaš:njenja. Nije pronađen nikakav trag o osobi, o
kome god bila riječ, koja je pokušala ući u kuću, premda su uzeti otisci
prstiju. I pas je prebačen u laboratorij, budući da je Shadow svog ubojicu
mogao ugristi ili ogrepsti. Percy je osobito oštro razgovarao s Paulom
Leimbachom, pitajući ga kako se to dogodilo da se našao upravo u toj četvrti
i zašto je bio sam kada Prijatelji obično patroliraju u skupinama od po dvoje
ili troje. Leimbach je rekao kako često izlazi sam i kako ulicom Van Buren
svake večeri prolazi četiri puta. Percy ga je zatražio i da mu pokaže dozvolu
za pištolj. Leimbach je bio hladan, ali i spreman na suradnju. Bilo je očito da
prema Percyju osjeća jednako toliko antipatija koliko i ovaj prema njemu.
Percy je iznosio pretpostavku - premda ni u jednom trenutku posve jasno i
tim riječima - kako je upravo Leimbach mogao biti onaj muškarac na
stražnjim vratima. Ryan se nije miješao, nego je samo pomno promatrao,
kao da pogledom prodire u Leimbachov mozak.
Aaron je stigao oko jedanaest. U gradu je čuo nekakvo nejasno naklapanje o
novostima, te je svratio kako bi se uvjerio da je sa Sadie sve u redu. Pojavilo
se i pitanje zbog čega je gospođa Sanders otišla ranije. Sadie je rekla kako se
nešto dogodilo Barryju. Ryan je to prenio Aaronu.
"Barryju se nije ništa dogodilo", rekao je Aaron. "Cijelo je vrijeme bio sa
mnom."
Percy je dvojicu pripadnika državne policije uputio gospođi Sanders kako bi
se raspitali o onom telefonskom pozivu. Naša je naivnost bila upravo
nevjerojatna. Zapanjeno smo razmišljali o mogućnosti da je osoba koja je
nazvala gospođu Sanders mogla biti ista ona osoba koja je pokušala provaliti
u Franklinovu kuću. Nikako nismo mogli vjerovati kako zna za Barryja i
njegovu majku, kako to, činilo se, tako dobro poznaje sve nas. Premda su
dokazi ukazivali na to da je to netko od nas, svaki put kada bi se ponovno
pojavila ta mogućnost bili bismo tako zaprepašteni. Kako to može biti netko
od nas? Tko? Neki policajac? Netko od susjeda?
Sutradan, u nedjelju, pao je snijeg. Probudio sam se ujutro i primijetio da
posvuda vlada tišina kakva obično nastaje kada se sve nade pod trideset
centimetara bijeloga pokrivača. Čuo sam uključivanje peći za centralno
grijanje. Vidio sam velike bijele pahulje kako promiču pokraj prozora moje
spavaće sobe. Nešto u tom pogledu navelo me na prisjećanje na ostale zime,
dovelo me do mojih najranijih sjećanja. Premda je na Noć vještica padao
mokar snijeg i premda je otada bilo još nešto malo snijega nošenog vjetrom,
ovo je bio prvi pravi snijeg te jeseni. I premda sam se već primicao
pedesetoj, zbog tog sam snijega bio nekako uzbuđen. Da je bio ponedjeljak,
a ne nedjelja, nastava bi bila otkazana, tako da sam na trenutak požalio što
ipak nije ponedjeljak. Kao dijete, običavao sam se sanjkati na brežuljku u
Lincoln Parku, u blizini bolnice. Imao sam sanjke s klizačima, tip Flexible
Flyer. Djeca danas imaju pIastične sanjke, premda je još i danas moguće
vidjeti pokoji drveni model. Bilo je osam sati i spravio sam doručak. S prozora
sam vidio policijski automobil parkiran pred kućom Franklinovih. Zbog snijega
na njegovu krovu, zaključio sam da je ondje proveo čitavu noć. Po malome
oblačiću iz ispušne cijevi vidjelo se da motor radi.
Tišina je na ulicama bila poput straha. Sve je bilo obavijeno njome. Već sam
rekao kako su ljudi kupovali oružje. Zbog vremena potrebnog za dobivanje
dozvole za pištolj, mnogi su kupovali puške. George Fontini imao je u Glavnoj
ulici prodavaonicu sportske opreme i u tom je razdoblju posve rasprodao svu
zalihu lovačkih pušaka, čak i skupe modele. A prodao je i podosta pištolja.
Šalio se da je rasprodao čak i lukove i strijele, te kako očekuje da će uskoro
rasprodati i strelice za pikado.
Jesse i Shannon u pritvoru su ostali i preko vikenda. Poricali su svaku
umiješanost u Jaimeovo ubojstvo, premda nisu imali alibi. Mrtvozornik je
utvrdio da je Jaime preminuo negdje između ponoći i četiri sata ujutro, a
riječ je o razdoblju za koje malo ljudi ima dobar alibi. S druge strane,
laboratorijske su analize pokazale da ni u Jaimeovu stanu ni u salonu Make
Waves nije bilo ni Shannonovih ni Jessejevih otisaka. Njih dvojica tako i nisu
optuženi za ubojstvo. Trenutačno je Jesse bio optužen za napad na policajca,
a Shannon za provalu u Ryanovu kuću.
Ljudi su stoga pitali, ako već Jesse i Shannon nisu krivi, tko je onda ubio
Jaimea i zašto? Meni je bilo teško ne razmišljati o onome što je Jaime rekao o
ljudima s tajnama. To je vjerojatno spominjao i drugima. Bilo je očito da ga
je ubio netko s kim je imao spolnu vezu,
a tko nije želio da se za to dozna. Daljnje je pitanje glasilo je li ta osoba
imala kakve veze s onim otmicama. Je li to bila ista osoba ili neka druga, koja
se otmicama služila kao krinkom?
Policija je razgovarala sa svima koji su poznavali Jaimea a do kojih je bilo
moguće doći. Razgovarali su i sa mnom. Neki detektiv iz državne policije
posjetio me kod kuće. Bio je u civilu i zvao se Mitchell.
"Ne znam ništa o njemu", rekao sam mu. "Nedavno me šišao. Obično se
šišam kod Jimmyja, no Jimmy je zbog lova bio zatvorio salon na tjedan
dana."
"Tko su bili Jaimeovi prijatelji?"
"Nemam pojma. To bi možda znala Cookie Evans."
Stajali smo u predvorju. Nisam želio Mitchella pustiti ni u dnevnu sobu i jasno
sam vidio da ga iritiram. Nisam mu nimalo pomagao, no nikako mi se nije
sviđalo to što se o mome životu izvode posve odredene pretpostavke.
Ispitali su i Barryja. On je rekao da je ponešto poznavao Jaimea, no to je bilo
sve. Izjavio je kako ima osjećaj da netko promatra i njega, premda nije
naveo nijedan razuman razlog zbog kojeg bi trebalo biti tako. Kako je Barry
bio nervozan i kako je mucao, policija je zaključila da je histeričan ili da laže
kako bi se stekao dojam da je po nečemu važan. Barry nije rekao ništa o
svojim iskustvima s muškarcima u Aureliusu, nego je pripomenuo kako je
moguće da ga netko prati i hvata zbog njegove povezanosti s Ispitivačima
desnoga. Objasnio je i kako su neki članovi bili prisiljeni otići iz grada. On,
pak, ima tu nesreću, objašnjavao je nadalje, da nema kamo otići. Policija je
stekla dojam da se Barry pretjerano pribojava raznih stvari. ČiniIo se da je
toliko nevažan da je bilo teško i zamisliti kako bi nešto mogao znati.
Pripadnici policijskih snaga nekako su stekli dojam da se krug suzio. Percy je
dotada svoje sumnje uglavnom tajio, no sada je počeo nastupati agresivnije,
osobito nakon Ryanova razgovora sa Sheilom Murphy. Bio je posve uvjeren u
to da je osoba koja je ubila Janice, o kome god bila riječ, skrivila i one otmice
i ubila Jaimea. A mozgao je i o onome što je Sheila rekla o Janiceinu
"profesionalcu". Sheilu je dvaput dao privesti u Gradsku vijećnicu i osobno je
ispitivao. A ispitivao je i doktora Malloya, koji se zaklinjao da nikada nije imao
veze s Janice. Priveo je i Donalda Malloya, koji je pritom pokazivao krajnju
ogorčenost.
"Kako se uopće usuđujete pomisliti da sam imao veze s takvom ženom?"
govorio je. "Bila je to obična droljica!"
U subotu uvečer, nakon što je netko pokušao provaliti u Franklinovu kuću,
Percy je ubrzo doveo policajce koji su se bacili na pretraživanje okolnog
područja. Više je kuća bilo prazno. Ne puno kuća, njih dvadesetak u cijelom
gradu, no bile su to kuće ljudi koji su otišli iz straha. U pojedinim je
slučajevima bila riječ o umirovljenicima koji su zimu kanili provesti negdje na
jugu, no gdjekad i o obiteljima koje su imale kćeri nešto mlađe od petnaestak
godina. Ubrzo će iz grada otići još više ljudi. Prema Percyjevu mišljenju,
prazne su kuće mogle poslužiti kao zaštita svima koji bi se noću nekamo
šuljali i nešto vrebali.
I doista, kuća koja se nalazila točno iza Franklinove, a pripadala je Maggie
Murray, umirovljenoj nastavnici, bila je prazna. Ona je za svaku Novu godinu
odlazila sestri na Floridu, u Fort Lauderdale, gdje bi ostajala do kraja zime.
Ove je godine otputovala ubrzo nakon prvog studenog. Prema Percyjevu
mišljenju, netko se mogao parkirati pred njezinom garažom i potom kroz vrt
doći do Franklinove kuće. To je i bio jedan od razloga zbog kojih je sumnjao
u Leimbacha, čiji se automobil pojavio u tako prikladnom trenutku.
A u nedjelju je došao i do novih temelja za sumnju u Leimbacha. U policijskoj
je postaji ostavljena velika omotnica na kojoj je bilo ispisano ime kapetana
Percyja. Kasnije nitko nije znao odrediti odakle je stigla, je li došla sa
subotnjom poštom - premda na njoj nije bilo poštanske marke - ili ju je netko
ostavio pred ulaznim vratima, pa je tako unijeta u postaju. U postaju su
neprestano dolazili i iz nje odlazili deseci ljudi i netko ju je mogao podignuti s
poda i baciti na stol, želeći tako biti od pomoći.
U vrijeme kada je predana Percyju, omotnica se već nekoliko sati nalazila u
postaji, po kojoj su je prenosili s mjesta na mjesto. Percy ju je otvorio stojeći
pokraj prijamnoga šaltera. Ryan je bio u blizini i opazio je kako se Percy
blago trgnuo. U omotnici se nalazio papir na kojem je velikim tiskanim
slovima bilo ispisano prezime "Leimbach". Slova su bila napisana drvenim
bojama i bilo je očito da su potezi bili ponavljani brojnim olovkama različitih
boja, kao da je netko najprije desetak puta crnom olovkom napisao
"Leimbach", a onda isto to ponovio zelenom i crvenom i plavom i smeđom i
žutom, sve dok slova nisu postala debela više od dva centimetra i masna od
debelog, gotovo divljačkog sloja voštane boje.
39
Nakon nestanka Meg Shiller kapetan Percy pokrenuo je niz inicijativa za koje
se nadao da će dovesti do uhićenja krivca. Primje
rice, deset djevojaka sličnih Sharon i Meg - sve su bile visoke i vitke, s
dugom kosom-stavljeno je pod tajnu prismotru. Brojevi registarskih pločica
automobila u prolazu upisivani su u računalo na šest mjesta kako bi se
utvrdilo je li moguće otkriti neki obrazac kretanja ili neki od tih brojeva
povezati s registracijama stotinjak osoba za koje se znalo da su bile u
automobilima u vrijeme nestanaka onih djevojčica. A bilo je i drugih pokušaja
za koje nisam znao. Premda je bila riječ o skupim operacijama, na višim je
razinama državne policije zaključeno da je bolje platiti i takvu cijenu nego
ostati bez još jedne djevojčice. Na žalost, ni ti troškovi nisu pomogli - barem
ne na taj način.
Jedan od Percyjevih pokušaja bilo je i korištenje mamca. U grad je doveo
Becky DeMarino, tridesetpetogodišnju pripadnicu državne policije iz Corninga
koja je bila vrlo sitne grade. Kada bi se odjenula mladenački, čovjek bi
pomislio da nema više od petnaest godina. Prema planu, trebala se šetati
pokrajnjim ulicama, dok bi posvuda uokolo bili skriveni policajci. Sve to bilo je
znatno složenije i ja ovdje iznosim samo osnovne obrise plana. Primjerice,
znam da je Percy imao kombi na kojem je bio ispisan naziv neke električarske
tvrtke koja se bavi postavljanjem rasvjete, dok je u njemu bio tehničar s
radiouređajem i dvojicom policajaca.
Becky DeMarino nosila je pištolj i maleni odašiljač, tako da bi se razgovor,
kad god bi joj se netko obratio, čuo u tom kombiju. U Aurelius je stigla u
srijedu, petnaestog studenog. Poručnik Marcos bio je zadužen za tu
operaciju, ako ju je tako moguće nazvati. Trebala je započeti u petak, no
onda je otkriveno Jaimeovo tijelo. Tako je započela tek u nedjelju.
Za svojih šetnji Becky DeMarino je nosila ružičastu zimsku jaknu s
kapuljačom i za sobom vukla crvene plastične sanjke. Sa skijaškom kapom i
šalom omotanim oko vrata izgledala je kao da joj je dvanaestak godina.
Koliko sam čuo, vježbala je ;kako bi što uvjerljivije glumila dijete - što je
značilo da je morala vrludati i ostavljati dojam da to njezino kretanje nema
cilja. Ryan je potvrdio kako joj je rečeno da s vremena na vrijeme i poskoči.
Iz toga je lako zaključiti koliko je policija bila očajna. Unatoč užasu i strahu
koji su se osjećali u čitavome gradu, te je subote bilo nešto sanjkanja u
Lincoln Parku i Becky je trebala obilaziti ulice u području oko tog parka, za
sobom vukući sanjke. Mlada djevojka na ulici u mračno poslijepodne: možda
bi otmičar mogao doći u iskušenje.
No problem je ponovno bilo to što je popriličan broj ljudi znao za taj plan.
Policija je, dakako, znala. Potom se, kada je Becky sa sanjkama prolazila
ulicom Walnut, jedan od patrolnih automobila Prijatelja zaustavio pokraj nje.
Vozač - čini mi se da je to bio Henry Polaski - kanio joj je reći neka ode kući i
bio je pripravan odvesti je. S njim je u automobilu bio još jedan muškarac.
Dakako, uvidjeli su da Becky nije dijete i nakon kratkog razgovora krenuli
svojim putem. Jesu li shvatili da ona radi za policiju? Jesu li i ostalima rekli za
ženu koja vuče sanjke i koja izgleda kao da joj je dvanaest godina, no
zapravo ima oko trideset pet?
U to doba godine u Aureliusu mrak pada već oko četiri sata, osobito kada
sniježi. Becky je hodala rubnim dijelom parka, u blizini uzvisine na kojoj su se
djeca sanjkala od jutra. Premda je na uzvisini bilo drveća, bilo je široko
razmaknuto, tako da su se djeca spuštala između njih. Pločnik se nalazio
pedesetak metara od te uzvisine i samo su najbrže sanjke nakon brzog
spusta mogle doći tako daleko. Djeca su na sanjkanje stigla ili s roditeljima ili
u nekakvoj skupini. Strah od toga da bi se nešto moglo dogoditi bio je toliko
snažan da nijedno dijete nije stiglo samo, a mnogima i nije bio dopušten
odlazak na snijeg. Sjećam se vremena kada se u parku sanjkalo i više od
stotinu djece,
no te nedjelje bilo ih je najviše dvadesetak. Ipak, čula se vika, a psi su trčali
uokolo. No nakon tri sata poslije pođne svi su se počeli vraćati svojim
kućama.
Bilo je oko četvrt do četiri kada je Bec;ky krenula ulicom Johnson, koja
prolazi samim rubom parka. Ulična je rasvjeta već bila uključena, premda je
još bilo dovoljno dnevnoga svjetla kako bi Becky vidjela petero-šestero djece
kako se sanjkaju, u jaknama čije su jarke boje sada, u sumraku, bile
prigušene.
Kada je došla do staze za spuštanje, na pločniku je ugledala zelene sanjke,
jeftine plastične sanjke s narančastim konopcem s prednje strane. Zastala je i
u tom trenutku začula neko dozivanje.
"Karla! Karla!"
Becky se okrenula i ugledala ženu kako nizbrdo trči prema njoj, premda je
još bila udaljena gotovo stotinu metara. Žena je pala, a potom se podignula
na noge i nastavila dalje.
"Karla, gdje si bila?"
Becky je čekala, dok je žena i dalje trčala, potom malo usporila i nekoliko
metara hodala, a zatim opet potrčala. Činilo se da je istodobno i ljutita i
prestrašena. Bila je to mladahna žena u zelenoj jakni od perja koja joj je
dosezala gotovo do koljena, te plavo-crvenoj skijaškoj kapi.
"Karla, rekla sam ti da se odmah vratiš gore!"
A onda, kada se našla na dvadeset metara od nje, rekla je: "Ti nisi Karla.
Gdje je Karla?"
Žena je tada ponovno potrčala.
"Ovo su njezine sanjke", rekla je. Potom je zastala i dlanovima prekrila lice.
Počela je vrištati.
U kombiju s prislušnim uredajima tehničar je naglo strgnuo slušalice s ušiju.
Vozač je uključio svjetla i naglo krenuo, a kotači su se nekoliko trenutaka
najprije samo na mjestu vrtjeli u snijegu.
Žena je i dalje vrištala. Tada je prvi put postalo jasno da je nestala i treća
djevojčica.
Zena se zvala Louise Golondrini. Bila je to tridesetogodišnja samohrana
majka koja je radila u tvornici konopaca. Imala je mladića, no on je
trenutačno radio na građevini negdje na Floridi. Živjela je s još jednom
samohranom majkom, Pam O'Brien, koja je imala os
mogodišnjeg dječaka po imenu Harry. Pam je također radila u tvornici
konopaca, no ne u Louiseinoj smjeni. Louise je bila iz Utice, a u Aurelius se
doselila dvije godine ranije, dobivši taj posao.
Njezina kći Karla protekle je školske godine, u osmome razredu, kod mene
imala prirodne znanosti. Pokazivala je znakove poremećaja i nedostatka
pozornosti, a to je značilo da je sanjarila zagledana kroz prozor ili u bilježnici
crtala konje. Mogao sam je srušiti, no iz čiste dobrohotnosti dao sam joj
ocjenu dovoljan. Bila je zgodna, premda je bila onako blijeda. Bila je mršava i
imala dugu tamnu kosu. Sve te djevojke, te trinaestogodišnjakinje i
četrnaestogodišnjakinje, tako su očito u prijelaznoj fazi da se čini da
trenutačno nisu gotovo ništa. To nije posve u redu, no čovjek se najčešće
više koncentrira na ono u što se pretvaraju nego na ono što jesu. A Karla
Golondrini sada neće postati apsolutno ništa.
Ružičasta zimska jakna Becky DeMarino bila je gotovo identične boje kao i
Karlina jakna, barem prema opisu Karline majke. Zbog toga je isprva i
pomislila da je Becky njezina kći. Njih dvije sanjkale su se od dva poslije
podne i Louise Golondrini željela je poći kući; bilo joj je hladno, a stopala su
joj bila mokra. Automobil joj je bio parkiran na parkiralištu na vrhu uzvisine.
Karla se željela još jednom spustiti. Njezina je znajka na kraju pristala,
govoreći joj, međutim, da će je pričekati na vrhu brežuljka. Karla se spustila,
a majka ju je u sve većoj tami izgubila iz vida. Ostala je čekati. Prošlo je pet
minuta. Neki je pas poskakivao oko nje i odvlačio joj pozornost. Potom je
zazvala kćer. Stojeći na uzvisini i ne začuvši odgovora, počela je razmišljati o
tome kako joj se moglo dogoditi nešto užasno. I tada je pojurila niza
snijegom pokrivenu padinu. Kada je ugledala Becky DeMarino u ružičastoj
jakni osjetila je veliko olakšanje. Taj osjećaj, međutim, nije potrajao dugo.
Karle nije bilo manje od deset minuta kada je njezina majka počela vrištati.
Zahvaljujući onom kombiju s radiouređajima, policija je obaviještena istoga
trena. Desetak policajaca rasporedilo se uzvisinom u potrazi za Karlom.
Policajci su obilazili i okolne kuće, dok su dobrovoljci pretraživali čitavu četvrt.
Već u pola pet policijske su prepreke postavljene na sve prometnice koje su
vodile iz Aureliusa. Dodatne patrole kontrolirale su promet kod naplatnih
kućica i na autocesti broj 20. No, kao što je rekao Chuck Hawley, svi smo
znali da je djevojčica još uvijek negdje u Aureliusu.
Louise Golondrini željela je ostati u Lincoln Parku, no na koncu su je uspjeli
nagovoriti da pođe u policijsku postaju. "Moje dijete", ponavljala je
neprestano kroza suze. Pozvana je i Roberta Fletcher, medicinska sestra koja
je radila za doktora Malloya. U postaju je stigao i doktor Malloy sa suprugom.
Doktor Malloy pokušao je Louise dati sredstvo za smirenje, no ona ga nije
željela. Zaposjeli su ured zapovjednika Schmidta. Ondje zapravo i nije bilo
drugog mjesta za čekanje. Ubrzo su stigli i Shillerovi. Louise je zacijelo bilo
užasno kada je uvidjela da je sada dio tog društva.
U pet je sati većviše od stotinu ljudi tražilo nestalu djevojčicu. Čitavog je
dana polagano sniježilo, katkada su to bile tek rijetke pahuljice nošene
vjetrom, no s dolaskom večeri snijeg se pojačao. Počela su pristizati
reportažna kola televizijskih postaja iz Syracusea i Utice, čak i Binghamtona,
tako da se svježi snijeg blistao pod njihovim jarkim svjetlima. Lincoln Park
nalazio se u blizini moje kuće. Sadie i ja pješice smo otišli onamo kako bismo
gledali što se dogada. Za Karlin nestanak doznao sam od nje. Bio sam kod
kuće i čitao nedjeljne novine. Netko je nazvao Franklina i on je odjurio iz
kuće. Paula nije željela da Sadie izlazi, no na kraju je izišla i ona. Sadie mi je
bila s jedne strane, a Paula s druge, tako da sam služio poput kakve ograde
izmedu njih dvije. Paula je bila nekoliko centimetara viša od mene, dok je
Sadie bila nekoliko centimetara niža. Snijeg je bio poprilično dubok, tako da
mi je bilo drago što sam bio u čizmama.
Novosti o nestanku treće djevojke pogodile su nas poput kakve bolesti.
Izgledalo je kao da taj nestanak nije prouzročio nikakav ljudski element, kao
da je naš grad pogodila neka od onih pošasti o kojima se čita u Starome
zavjetu. Ljudi su se jedni drugima obraćali prigušenim glasovima. Lica su im
bila ispijena; neki su plakali. Doimali su se pogrbljenima. Bljeskanje plavih
policijskih svjetala bilo je jedini izvor boje, odajući plavičasta lica, uplakanu
tugu. U okolnim kućama viđao sam sve više lica pripijenih uz prozorska
stakla.
"Znam koja je to cura", rekla je Sadie, "ali mislim da nijednom nismo
razgovarale."
"Jadna majka", ponavljala je neprestano Paula.
Tišina je u sebi nosila nešto zlokobno. Zbog debelih kaputa i toplih kapa i
šalova, l~udi na obronku izgledali su više kao kakve čovjekolike pojave, nego
kao živa bića. Hodali su ukočeno i to me pod
sjetilo na hod mrtvaca u onom filmu Noć živih mrtvaca. Policija je imala pune
ruke posla. Uzbuđeni ~lasovi probijali su se kroz smetnje na policijskim
radiovezama. Cinilo se da uglavnom prenose brojke. U šest sati vratili smo se
u moju kuću, gdje sam spravio čaj.
Kapetan Percy imao je popis od pedeset imena osoba za koje je želio što
točnije utvrditi gdje su bile i što su radile. Na tom su popisu bile i neke osobe
koje nikada nisam spomenuo, kao i Harry Martini, Sherman Carpenter i Henry
Swazey. Na popisu sam bio čak i ja. Jedan od onih koje je posjetila policija
bio je i Greg Dorough, odvjetnik koji je slučajno bio homoseksualac i živio ;s
muškarcem koji je kao tehničar radio u farmaceutskoj tvrtki u Norwichu.
Čovjek nikada ne bi pomislio da su njih dvojica homoseksualci da to nije
pouzdano znao. Bilo kako bilo, element koji je izazivao nelagodu bila je
činjenica da je policija kod Grega došla-u to sam posve siguran-isključivo
zbog toga što je homoseksualac. Razgovor je bio vrlo kratak: policiju je
zanimalo gdje je Greg proveo poslijepodne. Ipak, posjet je posjet. Ja sam u
vrijeme dolaska policije bio sa Sadie i osjećao sam olakšanje zbog toga što je
s nama i Paula. Inače bih vjerojatno bio čuo nove primjedbe o svojem
zanimanju za mlade djevojke.
Policija je potražila i Paula Leimbacha, Donalđa Malloya, Mikea Shillera i
ostale blisko povezane s obiteljima nestalih djevojaka. Aarona su zatekli u
njegovu stanu s Harriet. Rekao je kako su on i Harriet čitavo poslijepodne
radili na pripremama za komemoracijski skup posvećen Houariju Chihaniju.
Mike Shiller tvrdio je da je pecao na zaleđenom jezeru. Donalda Malloya
najprije nije bilo moguće pronaći, no Percy je potom uvidio da je već medu
dobrovoljcima koji pretražuju park u nadi da će pronaći neki Karlin trag, te da
je u park stigao medu prvima.
Percy je doznao da je u vrijeme Karlina nestanka Paul Leimbach bio sam u
svome automobilu i navodno patrolirao svojim dijelom Aureliusa. Ljudi su
kasnije govorili kako je Percy pretjerao, no činilo se da nije mogao postupiti
drukčije, osobito nakon što je dobio onaj papir s Leimbachovim imenom
ispisanim na tako opsjednut način. U svakom slučaju, priveo je Leimbacha u
policijsku postaju i njegov automobil predao na obradu kriminalističkim
tehničarima. Chihani je bio mrtav, Jaime Rose bio je mrtav, Oscar Herbst još
je bio u Troyju, ostali članovi ID-a napustili su grad, Hark Powers bio je u
zatvoru, kao i braća Levine. Sada kada su bili riješeni navodno
najgori medu nama, bilo je nužno posvetiti pozornost ostalima, pa tako i
najboljima.
Leimbach nije ni za što optužen, no od njega je zatraženo da potkrijepi
navode o svom kretanju. Svi su bili vrlo ugladeni, ili su se barem trudili da
budu takvi. Nalazili su se u jednom kutu policijske postaje, jer je Louise
Golondrini i dalje bila u uredu zapovjednika Schmidta. Ondje je bio i Chuck
Hawley. Ispričao mi je da je Leimbach na sebi imao tamne hlače, tamnu
dolčevitu i tamnu jaknu. Gotovo poput kakva komandosa, rekao je moj
bratić. Leimbach je tvrdio da se približno tri sata vozio Aureliusom. Tijekom
prvih sat vremena s njim se vozio i Jamie Fendrick, no Jamie je morao otići
na posao, pakirati namirnice u Wegmansu. Tako je od pola tri do pola pet,
kada ga je zaustavila policija, Leimbach bio sam.
Je li poznavao Karlu Golondrini? Ne, nije ju ni vidio ni upoznao.
Pokazali su mu njezinu fotografiju. Prepoznaje li je? Nije se mogao sjetiti da
ju je već negdje vidio.
Doveli su i Karlinu majku kako bi se vidjelo prepoznaje li Leimbacha.
Nije ga prepoznala. A onda je u jednom trenutku upitala: "Je li taj čovjek
odveo moje dijete?" Počela je vikati i neka pripadnica policijskih snaga
morala ju je izvesti iz ureda.
"Zašto ste me priveli ovamo?" upitao je Leimbach. "Ovo nema nikakva
smisla."
Ryan je donio papir na kojem je Leimbachovo ime bilo ispisano u desetak
boja. Ranije tog dana Ryan je pokušao učiniti isto to - više puta na istome
mjestu ispisivati isto ime. Odabrao je ime "Janice". Tako je otkrio da je onaj
koji je tako napisao Leimbachovo ime na to utrošio najmanje sat vremena.
"Ovamo ste me dovukli zbog ovoga?" upitao je Leimbach. "Nismo te dovukli",
rekao je Ryan.
Poručnik Marcos rekao je: "Shvatite da moramo istražiti sve mogućnosti".
Ryan je znao da će sve ovisiti o Leimbachovu automobilu. Pronade li se u
njemu bilo kakav Karlin trag, Leimbacha će uhititi. Ako mu je automobil čist,
oslobodit će ga, premda to nužno neće značiti
da je nedužan. Ljude koji su živjeli u području kojim je Leimbach tog
poslijepodneva navodno patrolirao policija je već ispitivala u vezi s time jesu
li ga vidjeli. A neki su primijetili automobil s narančastim trokutom na
vratima, no nisu uočili tip automobila kao ni tko je za upravljačem.
U jednom trenutku neki je kriminalistički tehničar ušao u ured i šaptom se
obratio Marcosu.
"Jeste li nešto prolili u automobilu?" upitao ga je Marcos.
"U McDonald'su sam kupio Coca-Colu i malo mi se prolilo Coca-Cole", rekao
je Leimbach.
"I isprali ste je vodom?"
"Zaustavio sam se na benzinskoj postaji i uzeo malo vode, da." "I počistili ste
samo prolivenu Coca-Colu?"
"Dakako." U šest poslije podne Leimbacha su pustili kući.
Približno u isto vrijeme u snijegu u sjeverozapadnome kutu Lincoln Parka
pronađen je crveni vuneni šal. Louise Golondrini u policijskoj ga je postaji
identificirala kao Karlin. Policija je posve zatvorila taj dio parka i pretražila ga
centimetar po centimetar, pritom čak i prosijavajući snijeg. Nakon dva sata
traženja pronašli su srebrno nalivpero Cross, na oko tri metra od mjesta na
kojem je pronađen onaj šal.
"Bili su uzbuđeni zbog mogućnosti da je nalivpero pripadalo tipu koji je oteo
Karlu", rekao je Ryan. "Premda, s druge strane, možđa i nije bilo njegovo."
Jedino mjesto u gradu u kojem su se prodavala nalivpera C~oss bila je
prodavaonica uredskoga pribora Letter Perfect, u ulici Jefferson, u kojoj je
radila Florence Martini. Govorilo se da bi nalivpero moglo pripadati njezinu
suprugu - ubrzo bivšem suprugu. On je policiji rekao kako je veći dio
poslijepodneva proveo kod kuće, ali se oko tri odvezao do Wegmansa da bi
kupio nekoliko stvari.
Poručnik Marcos odvezao se do Martinija sa sobom ponijevši i nalivpero.
Martini je rekao da nije njegovo. Premda ima nalivpero Cross, njegovo je
kestenjaste boje i ima zlatni rub. Marcos ga je zamolio da mu ga pokaže.
Martini je stao pretraživati stol. Imao je ured u sobi u prizemlju. Njegova je
supruga stajala na vratima.
"Ne mogu ga pronaći", rekao je Martini: "Vjerojatno je u školi." "Nisam li ti ja
darovala i srebrno nalivpero?" upitala je njegova
supruga.
``Nisi", odgovorio je Martini, "nisi mi darovala srebrno nalivpero."
Marcos je posjetio i vlasnika prodavaonice Letter Perfect, Noaha
Frankenmutha. Bilo je to oko devet uvečer. Frankenmuth je živio u ulici
Butler. Upravo je bojio zidove u spavaćoj sobi na katu i uzrujao je zbog takva
uznemiravanja. Imao je jazavčara po imenu Fritz koji je neprestano jurio oko
Marcosovih nogu. Marcos se bojao da bi ga mogao nagaziti.
"Imam kompjuterski popis osoba koje su kod nas kupile nalivpero Cross. Ne
bi li to moglo pričekati do sutra?"
"Ne bi", odgovorio je Marcos.
Odvezli su se do prodavaonice. Frankenmuth je pregledao svoje datoteke i
potom isprintao popis od dvadeset pet osoba koje su u posljednje dvije
godine kupile nalivpero Cross. Pet nalivpera bilo je obične srebrne boje, bez
dodatnih ukrasa. Među osobama na popisu bila je i supruga Paula
Leimbacha, Martha, koja je nalivpero kupila prošle veljače. "Rekla je da će to
biti rođendanski dar", rekao je Frankenmuth.
Marcos se odvezao do Leimbachovih. Vozio je brzo, vozilom se kližući na
skretanjima.
Leimbachovi su živjeli u jednoj od novijih kuća u ulici Myrtle, bila je to široka
jednoipoletažna kuća s velikim prozorom u dnevnoj sobi okrenutim prema
travnjaku pred kućom. Gledali su televiziju.
"Izgleda kao moje", rekao je Leimbach. "Znam da sam imao srebrno
nalivpero. Izgubio sam ga negdje ovoga ljeta. Dobio sam ga na dar, tako da
mi je bilo jako žao kada sam ga izgubio. Gdje ste ga pronašli?"
"To vam ne mogu reći", objasnio je Marcos.
Kasnije je Marcos rekao kako se našao u iskušenju da uhiti Leimbacha odmah
tada, na licu mjesta, no ipak se suzdržao. Još nije bio rekao kapetanu Percyju
što je doznao, tako da se automobilom vratio u po~icijsku postaju.
Percy nije bio presretan. "Sada zna do čega smo došli", rekao je. Jednome od
svojih agenata dao je u zadatak da istraži ostale četiri osobe koje su kupile
nalivpero Cross. Činilo se, mec~utim, posve očitim da ono nalivpero pripada
Leimbachu, čime se nije dokazivalo da je njemu ispalo u snijegu. Dvojica
policajaca upućena su na razgovore s ljudima iz Leimbachova ureda kako bi
se utvrdilo je li kada spominjao kako je izgubio nalivpero.
Te je noći još sniježilo. Policija je oko pola sata prije ponoći prekinula
pretraživanje parka. U to vrijeme više nije bilo ni kvadratnog centimetra koji
nije bio pregažen. A i Donald Malloy u potrazi je bio vrlo temeljit, predvodeći
dvadesetero članova Prijatelja kroz stotine vrtova iza kuća. U čitavome
Aureliusu snijeg je bio izgažen, pretvoren u bljuzgu, u blato. No te je noći
palo još petnaestak centimetara novoga snijega. Travnjaci, pločnici i gradski
park bili su posve prekriveni svježim snježnim pokrivačem. U ponedjeljak
ujutro više nije bilo ni traga sinoćnjoj potrazi.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

16 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 2:20 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
40
Bilo je teško i zamisliti da je do Dana zahvalnosti preostalo još samo tjedan
dana. Bilo je tako malo toga na čemu smo mogli bi
ti zahvalni. Za prošli Dan zahvalnosti bio sam priredio malenu puricu i na
objed pozvao Franklina i Sadie. Za ovu godinu nisam imao nikakvih planova.
Škola, dakako, neće raditi. Pomislio sam kako bih se mogao odvesti u Uticu i
sam večerati u kakvom restoranu, no na taj način imao bih osjećaj da sam
iznevjerio prijatelje u Aureliusu, kao da se nekako potajno zabavljam.
Jaime Rose pokopan je u utorak. Najprije sam kanio ići na pogreb, no na
kraju ipak nisam otišao. Nisam želio da me ljudi gledaju. Telefon bi mi noću
zvonio i po pet-šest puta; kada bih se javio, ne bi se čulo ništa. To me
uznemiravalo, tako da sam promijenio broj. Kasnije sam doznao da telefon
tako zvoni i kod drugih, no u to sam vrijeme mislio da se to dogada samo
meni.
Pogreb je bio skroman. Došla je Cookie Evans, te neki Jaimeovi prijatelji iz
New Yorka. Stigla je i njegova majka iz Clintona. Barry je došao na pogreb
unatoč majčinu protivljenju. Aaron i Harriet pošli su s njim. Na pogrebu se
pojavilo i nekoliko posve nepoznatih osoba, koje su došle jer je Jaime ubijen
na tako užasan način. Jedan agent u civilnoj odjeći popisao je ožalošćene.
Ryan je rekao kako je postojala mogućnost da se ondje pojavi i Jaimeov
ubojica.
U utorak su iz zatvora uz jamčevinu pušteni Shannon i Jesse. Ni u jednom
trenutku nisu optuženi ni za što u vezi s Jaimeom, samo za napad na
policajca i provalu, premda je Ryan imao osjećaj da će se i
te optužbe povući. Pripadnici policijskih snaga bili su podijeljeni u vezi s
pitanjem o tome je li Jaime pao kao žrtva homoseksualne veze koja je
krenula pogrešnim smjerom ili je i to ubojstvo imalo veze s nestalim
djevojkama. Na taj je način homoseksualno stanovništvo Aureliusa
podvrgnuto još snažnijem pritisku. Policija je ispitivala homoseksualce čak i u
Norwichu. No ja sam se prisjetio kako je Franklin razgovarao s Jaimeom
onoga dana kada su Prijatelji Sharon Malloy okružili kuću Irvinga Powella.
Mnogi su tada vidjeli Jaimea i Franklina zajedno i moguće je da se netko
pobojao onoga što bi Jaime mogao ispričati. A s njima je bio i Barry.
Kapetan Percy pridao je veliku važnost pozivu koji je gospoda Sanders primila
u subotu uvečer. Ona je ispričala kako joj je neki muški glas rekao da je
Barry pao na ulaznim stubama i slomio nogu te je stoga pohitala kući. Neki
su ljudi pomislili da je taj poziv bio tek neslana šala, no Percy je bio uvjeren
da je gospodu Sanders nazvala osoba odgovorna za nestanak djevojaka. Više
je puta Ryanu naglasio kako to pokazuje da je netko znao da Franklin nije
kod kuće i gdje može pronaći gospodu Sanders.
Percy je u Gradsku vijećnicu doveo i Aarona i ispitao ga u Ryanovoj
nazočnosti. Percy je sjedio s jedne strane radnoga stola, a Aaron s druge,
dok je Ryan stajao pokraj vrata. Aaron ga je neprestance pogledavao i Ryan
je svaki put pomislio koliko Aaron antipatije osjeća prema njemu.
Percy je počeo govoreći kako zna da se Aaron vratio u Aurelius ne bi li otkrio
tko mu je ubio majku. Znao je i da je Aaron ispitivao Janiceine susjede, te da
je onako napao Sheilu jer mu nije željela reći nešto o Janice. Potom se
zagledao u Aarona kao da od njega očekuje protivljenje.
"Pametan ste vi tip", rekao je Aaron.
"Ne budi bezobrazan", rekao je Percy. "Jesi li razgovarao s majkom prije
nego što je ubijena?"
"Razgovarali smo telefonom približno dvaput na tjedan."
"Je li govorila što o muškarcima s kojima je imala veze?"
"Katkada bi možda rekla kako je upoznala muškarca koji joj se svida, no
nikada nije spominjala i imena."
"Imaš li kakvu predodžbu o tome tko bi mogao biti taj `profesionalac'?"
Aaron ispruži noge i prekriži ruke na prsima. "Možda Tavich, možda vi."
"Je li to mogao biti doktor Malloy?" "Moguće je."
"Ali tvoje su sumnje znatno određenije.'" "Moguće."
"Nisi li ti dobar prijatelj sa Sadie Moore? Ona je neku noć zamalo oteta. Time
što odbijaš suradnju s nama u opasnost dovodiš i njezin život."
Aaron je odvratio pogled, ne govoreći ništa. Percy mu je postavio još
nekoliko pitanja na koja je Aaron odgovorio bez imalo želje za
komunikacijom. Potom je Aarona uputio kući.
"Drži da sam može pronaći ubojicu", rekao je Percy.
Ryan je od tog razgovora ostao potišten. "Ili to ili nam ne vjeruje. Jesi li kada
upoznao Janice?"
"Misliš jesam li s njom održavao vezu? Dakako da nisam."
"I ona je bila jednako tako tvrdoglava."
Nekoliko je dana izgledalo da netko prati Barryja, no to je onda prestalo ili je
Barry možda ipak u vezi s time pogriješio. Tvrdio je kako je čuo udaranje
stražnjih vrata na kući ili zvonce na ulazu kada mu majke ne bi bilo kod kuće.
A spominjao je i nešto o nekakvom automobilu koji je prolazio polako, no nije
se mogao sjetiti tipa vozila. Bio je plavi ili žućkastobijeli - nije znao točno
odrediti. A tu su još bili i telefonski pozivi, zvao ga je netko tko nakon
njegova javljanja ne bi rekao ni riječi. No dakako da ga je mogao zvati i
netko drugi, a ne njegov potencijalni ubojica. Mnoge su ljude mučili anonimni
pozivi. Kasnije smo doznali da su članovi Prijatelja Sharon Malloy telefonskim
pozivima maltretirali osobe za koje su pretpostavljali da bi mogle biti
sumnjive. Pokazalo se da je tu lukavštinu osmislio Donald Malloy. On je
tvrdio kako bi, podvrgne li se niz potencijalno sumnjivih osoba pritisku, pravi
krivac mogao jednostavno popustiti. Ostalo je, medutim, nejasno jesu li svi
takvi pozivi potjecali od Prijatelja.
Aaronu se činilo da su telefonski pozivi upućeni Barryju važni, tako da je
samome sebi u zadaću dao otkriti što to Barry skriva. S kim je to Barry imao
vezu u srednjoj školi i čime ga je taj muškarac zastrašio? Policija o tome nije
znala ništa, kao ni Franklin. No znao je Aaron i znao sam ja, premda nismo
raspolagali nikakvim imenima. Aaron je nakon Jaimeova pogreba ponovno
poveo Barryja u
svoj stan i prestrašio ga. Barry je rekao da ga je Aaron ćak i pljusnuo.
Barry je bio iznimno uzrujan i sve to ispričao mi je ubrzo nakon tog događaja.
"Ali što si mu rekao?" pitao sam ga.
"Ništa. Odbio sam bilo što reći. Rekao sam samo ono što sam već rekao
vama, da je to bio `profesionalac'. Nikada nisam ni pomislio da bi mi Aaron
mogao nauditi. Posve je skrenuo."
U to vrijeme nisam uviđao značenje tog izraza za Aarona, no ubrzo je postao
vrlo nasilan, tako da je Barry Aaronu na kraju odao ime tog muškarca.
U ponedjeljak su roditelji iz škole Knox Consolidated povukli deset djevojčica.
Najstarijoj je bilo šesnaest, a najmladoj dvanaest godina. Sve su upućene na
boravak rodbini u raznim gradovima. Već prije toga iz škole je otišlo petnaest
djevojčica, tako da se njihov izostanak sada jasno uočavao u nastavi. Karla
Golondrini imala je malo prijatelja, ali ju je poznavalo mnogo djece. U
ponedjeljak je u školi bilo još plakanja, a situaciju je samo pogoršalo
pojavljivanje televizijskih novinara. Bilo je čak i prijedloga da se škola zatvori
dok se čitava situacija nekako ne riješi. No Harry Martini tvrdio je da djeca
moraju imati nekakvo mjesto na koje će dolaziti. U školi su barem sigurna,
dok bi, kada ne bi išla u školu, bila tko zna gdje. Lou Hendricks rekao je,
đovoljno glasno da to čuju mnogi, da Harry Martini, s obzirom na to da je
policija kod njega u nedjelju bila dva puta, možda ima i vlastite perverzne
razloge zbog kojih želi zadržati djevojčice u školi. Meni se učinilo da je to
poprilično nepravedno, a tako su držali i mnogi drugi. No, kako sam uvidio,
ne i svi.
Nitko nije rekao ništa protiv obitelji koje su povukle djecu iz škole ili posve
otišle iz grada. Uvjeren sam da bi i ostali postupili jednako, samo da su
mogli. Na školskim je hodnicima bilo manje galame, a manje se razgovaralo i
u zbornici. Tišina se proširila i na druga mjesta. U Wegmansu se u
razgovorima vidjelo manje ljudi. Restorani su bili gotovo prazni, kino
opustjelo. Razne skupine za čitanje, šivenje, vrtlarstvo i putovanja odreda su
se prestale sastajati. Posao je dobro išao samo videotekama i restoranima s
pizzama, onima koji su imali službu dostavljanja na kućne adrese.
U srijedu je u evangeličkoj crkvi Velikog prijateljstva održana misa za Karlu.
Nazvana je Službom nade. Okupilo se toliko ljudi da je crkva bila dupkom
puna. Louise Golondrini govorila je o svojoj
kćeri, o tome kako je voljela pse i skupljala lutke Barbie i željela postati
bolničarkom. Kako nikada nikome i ničemu ne bi naudila, te kako je hranila
odlutale mačke i pticama davala krušne mrvice. Kako je voljela Aurelius i
koliko su joj prijatelji bili važni. I kako se svi mole za njezin siguran povratak.
Bilo mi je drago što nisam otišao onamo; to ne bih mogao podnijeti.
Karlina se fotografija našla na stupovima telefonskih vodova i izlozima
prodavaonica. Netko je uočio da sve tri djevojke imaju dugu kosu i mnoge su
si djevojčice odjednom uočljivo podrezale kosu, kao da će ih to nekako
zaštititi.
Policija je bila izrazito demoralizirana.. Provodile su se potrage, tražili savjeti
stručnjaka. Kapetan Percy izgubio je velik dio samopouzdanja. "Ako imate
bilo kakvih pretpostavki, bilo kakvih prijedloga, samo nam recite", govorio je
često. Predloženo je da se više ljudi podvrgne ispitivanju detektorom laži.
Percy tom zamisli nije bio oduševljen, govoreći kako poligrafska ispitivanja
nisu posve pouzdana, no ni toj mogućnosti nije posve zatvorio vrata.
Pronadeni su i vlasnici ostalih srebrnih nalivpera. Dvoje ih je živjelo izvan
savezne države New York. Jedan je živio u Aureliusu, no zimu je provodio na
Floridi. Četvrti je živio u Norwichu i radio za farmaceutsku tvrtku. Bilo kako
bilo, sva su četvorica imala svoje nalivpero. Nakon toga Percy je odlučio
pratiti Leimbacha dvadeset četiri sata na dan. Bila je to pomno čuvana tajna,
no i u tom se slučaju pokazalo da je tajne vrlo teško čuvati. Od kapetana
Percyja ponovno se tražilo da dopusti primjenu detektora laži. Takvom
ispitivanju podvrgnuli bi Leimbacha, ali i druge. "Do vraga," rekao je moj
bratić, "bili su pripravni poligrafom ispitati čitav grad."
Od Prijatelja su dolazile mnogobrojne pritužbe. Donald Malloy govorio je kako
bi Percyja trebalo izbaciti iz grada i dovesti nekoga tko bi valjano obavio
posao. To je traženje iznosio vrlo gorljivo. Doktor Malloy još je uvijek
vjerovao u Percyja, ili ga barem nije javno kritizirao. Njegov se brat,
medutim, tužio gradonačelniku, Bernieju Kowalskome, od njega tražeći da
stvar preuzme u svoje ruke. A Donald je razgovarao i s Willom Fowlerom,
gradskim upraviteljem, koji je vodio svakodnevne poslove nužne za
funkcioniranje Aureliusa.
"Gdje vam je osjećaj za odgovornost?" pitao je Fowlera. Fowler je, međutim,
podupirao Percyja. Percy je profesionalac,
a i Fowler je sebe smatrao upravo profesionalcem. Probleme stvara
ju amateri poput Donalda. Fowler to, dakako, nije rekao, no rekao je da smo
se našli u teškim vremenima i da svi trebaju iskazati strpljivost.
Više nije ostalo ni traga od onoga što se nekada moglo nazvati duhom ovoga
grada. Naše je opće zadovoljstvo poput kakva papirnatog pokrova
jednostavno strgnuto, otkrivajući ono što je oduvijek postojalo: nesigurnost i
strah. Muškarci i žene koji su nas trebali voditi međusobno su se svadali. U
najbolje među nama sumnjalo se kao i u one najgore. A zima se primicala
brzo. Iz dana u dan imali smo po minutu-dvije manje sunčanog svjetla, a
svake noći na ulicama nije bilo nikoga osim policajaca i patrolnih vozila
Prijatelja.
U to vrijeme držao sam kako se onaj tko je oteo djevojke zacijelo osjeća
nepobjedivim. Mi smo njegove igračke i ne možemo ništa. No ispod tog
njegova osjećaja svemoći, koji su njegovi strahovi? Nestale su tri djevojke, a
zamalo je oteo i Sadie. Ne pita li se gdje će toj njegovoj žudnji doći kraj? A
kada se izlaže opasnostima, čini li to kako bi za nos povlačio policiju ili kako
bi im pružio priliku da ga uhvate?
U srijedu poslije podne Chuck Hawley slučajno je s Ryanova radnog stola na
pod srušio papirnatu vrećicu. Podignuvši je, pogledao je u nju kako bi utvrdio
je li se što razbilo ili potrgalo. Policijska je postaja bila prepuna ljudi koji su
neprestano ulazili i izlazili. Prije podne je održana konferencija za novinare.
Nakon toga je zapovjednik Schmidt pokušavao koordinirati napore s
Prijateljima. Tužili su se na zlostavljanje, dok je policija tvrdila da su Prijatelji
u svojim ispitivanjima preagresivni.
U papirnatoj se vrećici nalazila crvena zimska jakna, uredno posložena
odjeća, a na vrhu svega toga i plastična ruka.
"Do bijesa!" povikao je Chuck.
Strka koja je uslijedila bila je mješavina nelagode i nevjerice. Oko mog
bratića natisnulo se najmanje dvadesetak ljudi.
Percy je sadržaj vrećice izvadio na stol: traperice, gaćice, bluzu, zeleni
pulover, čarape, jaknu, plastičnu šaku. Unutra se nalazilo i pedeset sedam
centi u kovanom novcu, dvije gume za žvakanje Juicy Fruit, elastična vrpca
za kosu obložena crvenom tkaninom, prazan omot žvakaće gume i zlatni
lančić sa srcem na kojem su bile ugravirane riječi Zauvijekprijatelji, prsten na
kojem su bile prikazane dvije stisnute ruke i dvije plave plastične kopče za
kosu. Na dnu vrećice
nalazio se par crvenih čizama za snijeg i par crvenih rukavica. Ondje se našla
i bijela omotnica koju je Percy žurno spremio u džep.
"Bio je ovdje, u ovoj sobi", rekao je Chuck.
Ryan je pomislio: zajedno s još dvije stotine ljudi.
Kapetan Percy, poručnik Marcos i zapovjednik Schmidt raspravljali su o tome
je li isporuka odjeće trebala prenijeti i odredenu poruku. Ryan je slušao, no
nije pridonosio razgovoru. Koja god strana imala pravo, on je imao osjećaj da
je krivac na putu na kojem će se razotkriti. Možda su ga užasnuli vlastiti
postupci, možda je šenuo, možda je prepun samodopadnosti i osjećaja moći.
Ryana nisu zanimali razlozi zbog kojih se krivac želi otkriti; samo je želio da
se nekako utvrdi o kome je riječ.
U omotnici se ponovno nalazio papir s nizom osakaćenih riječi. "PIZDA" je
pretvorena u "ZDA", "ŠEVA" je postala "VA", "PRLJAVŠTINA" "INA".
Osakaćena slova bila su izdubena drvenom bojom. Percy je odložio papir na
stol pokraj papira na kojem je bilo napisano ime Paula Leimbacha.
"Ovo je zasigurno učinio isti tip", rekao je Ryan. "Pogledajte kako je to samo
suludo."
"Znači li to da je Leimbach nedužan?" upitao je Marcos. "Moguće je i da je
optužio samog sebe", rekao je Percy. "Već je bilo takvih slučajeva."
Povratak odjeće naveo je Percyja na to da se odluči u vezi s poligrafskim
ispitivanjem. "Ispitat ću čitav okrug, bude li potrebno", rekao je. Nazvao je
Albany i dogovorio da se s ispitivanjem otpočne što prije bude moguće.
I Prijatelji su pojačali aktivnosti, otvoreno se ne obazirući na Percyjev zahtjev
kojim ih je tražio da ne čine ništa a da o tome unaprijed ne obavijeste
policiju. Nakon Karlina nestanka, činjenica da je netko pokušao provaliti u
Franklinovu kuću i da je na trijemu pronađena plastična ruka postala je
razlogom za osobitu zabrinutost. Premda je policija već ionako dvadeset četiri
sata na dan čuvala Franklinovu kuću, Prijatelji su držali da je potrebno učiniti
i više od toga. Donald Malloy najavio je da će Prijatelji pred Franklinovom
kućom u svakom trenutku imati dvoje ljudi. Stoviše, Donald je predložio i da
ih Franklin pusti unutra. Franklin je to odbio. Bio im je zahvalan za pomoć, no
nije želio da mu kuća bude prepuna ljudi. Donald je na to Franklina optužio
za ugrožavanje života vlastite
kćeri. Donald i četvero Prijatelja posjetili su redakciju Independenta kako bi s
njim o tome razgovarali.
Franklin je odbio mogućnost da time dovodi Sadie u opasnost. Donald je
rekao kako je koristi kao mamac za hvatanje krivca samo da bi mogao
preduhitriti ostale novine i televizijske izvjestitelje. Franklin i Donald
razmijenili su poprilično oštre riječi prije nego što im je Frieda Kraus rekla da
se ponašaju poput djece. U tom trenutku u ured je uletio Mike Shiller i
objavio kako je: vraćena Karlina odjeća i kako kapetan Percy ispitivanju
detektorom laži kani podvrgnuti sve stanovnike Aureliusa. To je bila prava
mala senzacija. Bilo kako bilo, te je večeri automobil Prijatelja bio parkiran
pred Franklinovom kućom u ulici Van Buren, zajedno s policijskim vozilom.
Čovjek pomišlja na primjenu sile. Čovjek nešto čini jer ga nešto na to
prisiljava. No je li riječ samo o jednoj stvari ili o akumuliranju puno toga? Dio
se ljudi uzrujao zbog pomisli da će morati pristupiti poligrafskom ispitivanju.
Harry Martini rekao je da će prije dati ostavku nego se podvrći detektoru laži.
Stupio je u vezu čak i s ACLU-omz~. Kao i ja, većina ljudi imala je tek posve
nejasnu predodžbu o poligrafskom ispitivanju, a neki su zamišljali i da je riječ
o nekakvom serumu istine koji će ih natjerati na to da ispričaju u čemu su
sve zgriješili još od najranijeg djetinjstva. Ta prijetnja ispitivanjem zasigurno
je ostvarila dodatni pritisak na osobu koja je otela one djevojčice. Taj netko
zacijelo se pitao može li kako izbjeći takvo ispitivanje ili, ako mu već mora
pristupiti, hoće li se pokazati da laže.
Upravo u tom razdoblju, kada nam je sljepilo bilo sveobuhvatno, Aaron je
odlučno nastavio sa svojom osobnom istragom. Uzrok je djelomično bilo i
ono što je doznao od Barryja, ali i to što je slutio da je Sadie u opasnosti.
Ubrzo nakon pronalaženja Karline odjeće u srijedu, Aaron je iz prodavaonice
J.C. Penney u Utici pribavio ruke šest plastičnih lutaka za izlaganje odjeće.
Svaku od njih položio je u kutiju od cipela, na meku crvenu tkaninu. U te je
ruke položio fotografije svoje majke, a na njihovoj poledini napisao je: "S
Ijubavlju, Janice". Preko ruku je postavio list tankog ružičastog papira. Potom
je kutije umotao u crveni papir i povezao ih crvenom vrpcom, a onda
nagovorio Harriet i Barryja da ih dostave. Činilo se prikladnim da taj posao
obave preostali članovi Ispitivača desnoga. Jedna je kutija dostavljena u ured
Paula Leimbacha, druga u drogeriju Malloy's, treća u ordinaciju doktora
Malloya, četvrta Ryanu Tavichu u
z6American Civil Liber-ties Union (Američka udruga za gradanska prava).
policijskoj postaji, peta Shermanu Carpenteru na sveučilištu i šesta Henryju
Swazeyju, koji je bio odvjetnik Patricka McNeala i jedan od Janiceinih
ljubavnika. Ryan je jedini kutiju primio osobno.
"Što je to?" upitao je Barryja.
"Ne znam", rekao je Barry, zarumenjevši se. Odmah je pošao prema izlazu.
"Čekaj malo," rekao je Ryan, "ne ideš nikamo dok ne doznam što je unutra."
Otvorio je kutiju i podignuo ružičasti pokrivač, tako otkrivajući Janiceinu
fotografiju i onu plastičnu ruku.
"Isuse", rekao je.
"Smijem Ii sada otići?" upitao je Barry. "Tko ti je rekao da mi ovo dostaviš?"
"To vam ne mogu reći."
Ryan je zazvao Chucka Hawleyja. "Zatvori ovog klinca. Tjedan dana u
zatvoru osvježit će mu pamćenje."
Barry mu je odmah ispričao tko ga je poslao. "Aaron", rekao je. "Aaron me
natjerao na ovo."
Ryana je to toliko iznenadilo da je pustio Barryja da ode i ne upitavši ga je Ii
još tko primio takvu kutiju.
"Zato joj je rekao neka se ševi sa mnom", rekao je naglas. Chucku Hawleyu
učinilo se da ga je pogrešno razumio. "Ha?" upitao ga je.
Ryan mu nije odgovorio. Razmišljao je o tome kako je Harriet s njim izlazila
samo kako bi se mogla raspitivati o Janice. "Njegova robinja", rekao je Ryan.
Na povratku iz policijske postaje, Barry je drugu kutiju ostavio u ordinaciji
doktora Malloya. Doktora ondje nije bilo, a Barry je bio sretan zbog toga što
mu pošiljku ne mora uručiti osobno. Treću je kutiju ostavio tajnici Odsjeka za
povijest na sveučilištu.
Leimbachovu knjigovodstvenu tvrtku vodio je njegov partner, Frank Kanter,
dok je Leimbach sada bio na neplaćenom odmoru. On je rekao Harriet da će
nazvati Leimbacha i reći mu da mu je stigla pošiljka.
"Dar, ne?" upitao je Frank. "Tako nekako", rekla je Harriet.
Kutiju namijenjenu Henryju Swazeyju dostavila je u njegov ured u Glavnoj
ulici, predajući je njegovoj tajnici. S njim je neko vrijeme hodala, jednako kao
što je hodala i sa Shermanom Carpenterom i Ryanom, tako da je bila sretna
što se s njim ne mora vidjeti i osobno.
Kada je Harriet dostavila posljednji omot, u drogeriji je bila Mildred Porter.
Gospođa Porter rekla je da će Donald doći oko šest kako bi ispunio narudžbe
s receptima.
Sutradan je gospoda Porter ispričala Franklinu što se dogodilo. "Predala sam
mu pošiljku kada je došao i rekla mu tko ju je dostavio. Žurilo mu se, no ipak
je uzeo paket i odnio ga iza pulta. Pitao me je li riječ o nečemu važnom.
Rekla sam mu d<~ ne znam ništa o tome. Bio mi je okrenut ledima. Kada je
otvorio kutiju, čitavo mu se tijelo ukočilo. Potom je zatvorio kutiju i istrčao iz
prodavaonice, ponijevši je sa sobom."
U devetnaest sati policajac Roy Hanna, koji je dežurao u policijskoj postaji,
primio je telefonski poziv od osobe koja je odbila predstaviti se. "One
djevojčice ubio je Paul Leimbach", rekao je taj glas. Osoba koja je nazvala
policiju tada je prekinula vezu. U Aureliusu nije postojao sustav pozivanja
pomoći na zajednički broj 911, tako da nije bilo ni mogućnosti utvrdivanja
mjesta s kojeg je poziv upućen. Roy je o tome odmah obavijestio
zapovjednika Schmidta. Slične pozive primili su šerifov ured u Pottervilleu i
sjedište područnog ureda državne policije. Kapetan Percy u to je vrijeme bio
kod doktora Malloya, u obiteljskoj kući Malloyevih. Kada je telefon zazvonio,
javio se Sharonin stariji brat, Frank. "Sto?" upitao je. "Molim?"
Potom je dlanom pokrio mikrofon. "Netko kaže da je ujak Paul ubio Sharon i
one dvije djevojke", rekao je tada ocu.
Kapetan Percy uzeo je slušalicu, no linija je već bila prekinuta. "Je li ti to
rekao muškarac ili žena?"
"Muškarac."
"Jesi li prepoznao glas?"
"Bio je prigušen. Nije me podsjetio ni na čiji glas."
Sličan poziv primili su i Prijatelji Sharon Malloy. Leimbacha tada nije bilo u
njihovu uredu. Sandra Petoski o tom je pozivu obavijestila policiju. Nazvala je
i svog supredsjednika, Rolfa Portera, u njegov ured za prodaju nekretnina, a
on joj je rekao da će odmah doći. Malo kasnije, kada je Donald Malloy stigao
u ured, rekao je Sandri neka pozove još dobrovoljaca. Upitao je i gdje je
Leimbach. Sandra mu to nije znala reći.
"Moramo ga pronaći", rekao je Donald. Telefon je neprestano zvonio i sve
više ljudi okupljalo se u uredu. Kako su vrata bila otvorena, bilo je hladno i
ljudi su unutra unosili bljuzgu s pločnika. Automobili su na ulici glasno trubili.
Donaldov je kaput bio rastvoren i gospoda Petoski primijetila je da za
pojasom ima zataknut pištolj.
"Nešto se događa", rekao je Donald. "Sadie Moore mogla bi biti u opasnosti."
Mike Shiller tada je ušao u ured s još ne.kolicinom muškaraca. Donald je
Shilleru predao kartonsku kutiju s onom rukom. "Pogledaj što mi je donio
jedan od onih klinaca marksista."
Shiller je otvorio kutiju. "Isuse", rekao je. "Idi i istraži što smjeraju."
"Do vraga sve..." rekao je Shiller. Pozvao je dvojicu muškaraca. "Idemo",
rekao im je.
Franklin je bio u Independentu. Oko dvadeset sati Sandra Petoski nazvala ga
je iz ureda Prijatelja kako bi mu priopćila novosti o onim pozivima u vezi s
Leimbachom. "Ljudi su užasno uznemireni, a Donald je nešto spominjao i
Sadie."
Franklin je odmah otišao iz redakcije.
Približno u isto vrijeme trojica su muškaraca došla do Barryjeve kuće.
Gospođa Sanders prepoznala ih je kao članove Prijatelja. Rekla im je da Barry
nije u kući. Oni muškarci - jedan od njih bio je Mike Shiller - nisu se obazirali
na nju, nego su ušli u kuću i dali se u potragu za Barryjem. Gospođa Sanders
rekla je: "Nadam se da vam je jasno da ovime kršite zakon."
"To vi mislite", rekao je Shiller. Gospođa Sanders nazvala je policijsku
postaju, no broj je bio zauzet. Pošto se uvjerio da Barry nije u kući, Shiller je
s pratnjom otišao.
Harrietini su susjedi rekli kako su trojica muškaraca došla potražiti i Harriet.
Možda su to bila ista trojica. Harriet nije bilo kod kuće. Njih su trojica kucali,
a jedan je ramenom pritisnuo vrata.'
Student koji je živio u susjednom stanu rekao je: "Mislim da bi ih bio razvalio
da nisam izišao na hodnik. Upitali su me tko sam i zapisali mi ime."
41
S adie je bila kod kuće s Paulom. Kako joj nova pomajka nikako nije bila
draga, sve je više vremena provodila u svojoj sobi. Ondje je
imala malenu glazbenu liniju i slušala skupinu koja se zvala Indigo Girls.
Preglasno, po Paulinu sudu, premda je odlučila ne tužiti se zbog toga. Paula
je sjedila u dnevnoj sobi i pokušavala čitati. Nekoliko minuta prije dvadeset
sati na ulaznim se vratima začulo snažno lupanje. Paula je otišla do vrata i
lagano ih odškrinula. Pred njima je bio Donald Malloy. Na sebi je imao debeo
kaput i kapu od tvida.
"Sadie bi mogla biti u opasnosti", rekao je. "Moram ući."
"Ne možete ući", rekla je Paula. Na ulici je vidjela i ostale muškarce, njih
možda i šest. Policijski je automobil i dalje bio parkiran uz pločnik, no činilo
se da je prazan. Sat vremena ranije Aaron ju je nazvao i obavijestio je o
isporuci onih šest ruku. Zbog toga je na Donalda gledala sa sumnjom,
moguće i strahom.
"Je li u kući?" upitao ju je Donald.
Paula je već počela zatvarati vrata, no Donald ih je gurnuo s druge strane i
odgurnuo Paulu unatrag, u predvorje. Dvojica muškaraca za Donaldom su
ušla u kuću.
"Izlazite", rekla je Paula. "Ne možete ulaziti ovamo."
"Ovo činimo za njezino dobro", rekao je jedan od tih muškaraca. "Jeste li
vidjeli Paula Leimbaeha?" upitao ju je Donald.
"Nisam vidjela nikoga. A sada izlazite." Pokušala im je prepriječiti put, stojeći
između njih i dnevne sobe. Oni su vrata ostavili otvorenima, tako da su se s
ulice čuli povici.
"Gdje je Sadie?" upitao je Donald. "U svojoj sobi."
"Pogledajte je li ondje."
"Dakako da jest. Izlazite iz ove kuće!" Paula je sada već bila prestrašena.
"Želim se uvjeriti", rekao je Donald.
Paula je brzo prišla Sadienoj sobi i zakucala na vrata. Nije bilo odgovora.
Glazba je i dalje svirala. Okrenula je ručicu. Vrata su bila zaključana. Donald
se progurao pokraj nje. Paula je u njegovoj ruci uočila pištolj.
"Ostavite je na miru!" rekla je Paula. "I juti se na mene, zbog toga ne želi
otvoriti vrata."
"Što je učinila s onom rukom koju ste pronašli na trijemu?" Paula je kasnije
rekla kako su Donaldove oči bile neuobičajeno razrogačene, ispod šarenica se
vidjela tanka bijela linija. "Uzela ju je policija."
"Lažete." "Što je to s vama, za ime svijeta?" "Sadie je u opasnosti. Moram je
vidjeti."
Donald je pokušao okrenuti ručicu i pritom je nervozno protresao. Potom je
zakoračio unatrag i na vrata navalio ramenom. Vrata su se naglo otvorila uz
tresak. Donald je utrčao u Sadienu sobu. Prozor je bio otvoren i Sadie nije
bilo u sobi.
Upravo u tom trenutku u kuću je utrčao Franklin i utvrdio da mu je kći
nestala.
Dva traga kroz snijeg vodila su od prozora prema vrtu iza kuće. Trag manjih
cipela zacijelo je bio Sadien. Drugi su trag ostavile cipele čiji je broj bio
najmanje četrdeset tri: bio je to par muških čizama Timberland. Približno
sedam metara od kuće Sadieni su tragovi nestali, kao da ju je taj muškarae
ondje podignuo i dalje je nosio. Na pločniku su se tragovi počeli miješati s
ostalima i tako se izgubili, premda ih je bilo dovoljno da bi se vidjelo kako
vode u smjeru zapada, đalje od središta grada. Policajae iz patrolnih kola
požurio je
prema njima u ruci noseći šalicu s kavom, te je rekao Donaldu i ostalima
neka se maknu od tragova.
Za samo nekoliko minuta pred Franklinovu su kuću uza zaglušujuće sirene
stigla još tri policijska automobila. Sa svog trijema promatrao sam desetoricu
muškaraca kako iskaču iz automobila i trče kroza snijeg. Medu njima je bio i
Ryan. Tada sarn brzo uzeo kaput iz zidnoga ormara u predvorju.
Donald Malloy neprestance je pitao Paulu: "Tko ju je mogao odvesti?"
Ona je stajala uz rub pločnika i pogledavala niz ulicu. Bila je izvan sebe i
odbijala je vratiti se u kuću, premda nije imala nikal.-vu jaknu. "Nisam čula
ništa", samo je ponavljala. "Apsolutno ništa."
Franklin je želio da ga netko usmjeri, da mu se pruži prilika da potraži kćer.
Okrenuo se prema Pauli, potom zakoračio na ulicu i stao se ogledavati.
Neprestano je skidao šešir i jednom rukom prolazio kosom. Izgledao je kao
da ga je netko nekako prevario, kao da se dogodilo neko veliko zlo koje ne
može pojmiti. Kući su žurno prilazili novi Ijudi. Ryan Tavich razgovarao je
radiouređajem s pripadnicima državne policije. Iz daljine su se čule sirene.
Bilo je upravo nevjerojatno da su u tri dana nestale dvije djevojke. Ja sam iz
kuće donio kaput i dao ga Pauli. Pomisao na to da se Sadie dogodilo nešto
strašno ispunjavala me užasom.
Donald Malloy bio je jednako izvan sebe. Neprestano je trčao amo-tamo, od
kuće do pločnika. Iz automobila je bio izvadio plosnatu aktovku i sada ju je
nosio sa sobom. S onim kaputom i šeširom, izgledao je kao da kasni na
kakav poslovni sastanak.
"Nikako nije pravo što je nestala", ponavljao je bez prestanka. Ljudi su pričali
svašta, tako da njegove riječi nisu izgledale nimalo neobično. Policijska vozila
i dalje su dolazila i odlazila. Noć je postajala sve hladnija, a vjetar se
pojačavao.
U jednom trenutku Franklin je iznenada povikao: "Gdje je?" Paula mu je
pritrčala i njih dvoje ostali su tako stajati na snježnome travnjaku, držeći se.
Nitko im nije prišao.
A tada se uz pločnik zaustavio kamionet marke Chevrolet boje trule višnje. U
njemu je bio doktor Malloy. On je na svome radiouredaju čuo policijske
pozive. Ne isključivši motor, iskočio je iz kabine. Pogledao je oko sebe, a
onda pritrčao bratu. Izgledalo je da ga tek nešto malo i usput zanima što se
događa i kako bi moglo biti Franklinu.
Liječnik je jednom rukom ščepao ovra.tnik Donaldova kaputa. Stajali su na
pločniku. "Zašto stalno optužuješ Paula?" povikao je liječnik. "Što ti znaš?"
Bio sam nešto više od tri metra od njih. Dakako, nisam imao pojma o čemu
doktor Malloy govori, no iznenadio me izraz njegova lica, ta mješavina
nevjerice i bijesa. Donald mi je bio okrenut ledima i nekako mi se činilo da su
mu se ramena odjednom smanjila. U ruci je još držao onu aktovku. Na
nogama je imao žute gumene čizme koje su blistale na snijegu.
"Ne radim ništa", rekao je Donald. Ostali su bili zastali kako bi mogli
promatrati što se događa. Ryan je zakoračio prema njima, a onda je zastao.
"Ljudi zbog tebe misle da je Paul oteo Sharon!" povikao je doktor. Donald je
samo odgurnuo brata od sebe. "A kako znaš da nije?" Liječnik se poskliznuo,
ali je povratio ravnotežu. "Pa to ti je prijatelj! Znaš da je nedužan!"
Donald se nagnuo naprijed i nešto bijesno prosiktao liječniku. Uvjeren sam
da je to čulo vrlo malo ljudi. "On je obična budala", rekao je.
U tom trenutku neki je policajac iskočio iz automobila i pritrčao Ryanu.
"Primili smo dojavu o tome da netko nosi neku djevojku uzvisinom u Lincoln
Parku."
"Idemo!" povikao je netko.
Doktor Malloy pogledao je oko sebe. Svakako nas je primijetio i ranije, no
činilo se da je tek sada odjednom shvatio da nešto užasno nije u redu. "Što
se dogada?" upitao je.
"Nestala je Franklinova kći", rekao mu je netko. i
;` Donald je istrčao na ulicu. "U park!" povikao je. Potom je ušao u
automobil kojim je upravljao netko od Prijatelja.
"Ne, pričekajte!" povikao je Ryan. Stajao je na pločniku uzdib nutih ruku.
Većina se ljudi nije obazirala ~a njega, a Prijatelji su osobito brzo pojurili
prema automobilima. Franklin je već trčao uli
com. Malloy je stajao na pločniku i nepomično promatrao brata. I~ofači
jednih patrolnih kola stali su se vrtjeti na mjestu, naišavši na led, pritom
prodorno fijučući.
Donald je kroz otvoreni prozor automobila povikao. "Leimbach! Leimbach ju
je oteo!"
"Nije!" povikao je doktor Malloy. Tada je potrčao prema svom kamionetu.
Mnogi su ljudi nešto vikali, a zvuk svih tih automobilskih motora doimao se
poput provale kakva bijesa ili mahnitosti. Svjetla automobila prelazila su
pročeljima kuća i ogoljelim stablima. Ja sam stajao uz Paulu dok su ljudi oko
nas trčali kroz polutamu.
"Stanite!" ponovno je povikao Ryan. A potom je i on potrčao prema
automobilu. Ubrzo pred Franklinovom kućom više nije bilo nikoga. Na
nekoliko prozora vidjela su se lica. Vjetar je dopirao preko travnjaka
pokrivenog izgaženim snijegom.
"Odvedite me onamo", rekla je Paula. Zajedno smo požurili prema mom
automobilu.
Na samom rubu grada, Lincoln Park graničio je s približno šezdeset jutara
šumskoga rezervata u kojem su postojale uredene staze za skijaško trčanje.
Policija je ondje u nedjelju provela vrlo metodičnu potragu, pri čemu su
pojedini dijelovi bili zat<~arani i pretraživani centimetar po centimetar. Te
srijede navečer nije bilo nikakva plana. Kada je Ryan stigao u park, deseci
ljudi već su trčali snijegom. Samo ih je nekolicina imala baterijske svjetiljke.
Činjenica, ili navodna činjenica, da je netko primijećen kako nosi Sadie bila je
dovoljna da svi izgube glavu. Policija je primila tri poziva, nazvali su jedna
žena i dvojica muškaraca, i u svakom od njih govorilo se o muškarcu koji je
nosio nekakvu djevojku. Izgledalo je da je posve jasno kako je riječ o Paulu
Leimbachu, premda baš i nisam siguran jesu li se ljudi pitali zašto su to
pomislili. Osjećali su strast i želju za time da misle kako je to netko posve
određen, a dobili su Leimbachovo ime. No to nije bio i jedini razlog. To ime
dao im je Donald Malloy. A nije li upravo on bio u mogućnosti znati takvo
što?
Kasnije se pričalo da je više od dvije stotine ljudi, uglavnom muškaraca,
pretraživalo park i okolne šume. Kako nije bilo nikakve koordinacije, te zbog
vikanja i tame i osjećaja o blizini rješenja zagonetke, o odgovoru na dohvat
ruke, bilo je puno lažnih uzbuna, puno slučajeva u kojima je netko nekoga
vidio, primjećujući zapravo samo druge ljude u potrazi. Ryan je uspijevao
nadzirati rad većeg dijela policijskih snaga, a u park je dopremio i reflektore
posudene od prometne policije. Određenom broju policajaca naložio je da
okruže čitavo područje, premda je bilo tako veliko - više od tri stotine jutara -
tako da su ti policajci bili raspoređeni na apsurdno velikome razmaku. No
pozvao je i još policajaca i pripadnika okružne šerifove službe. Te pozive čuli
su i svi oni koji su imali aparate za praćenje
policijskih kanala, tako da su se prema parku ubrzo uputili ljudi iz svih
dijelova grada ili je tako barem izgledalo. A za to su, dakako, doznale i
televizijske ekipe. Ja sam se do parka dovezao s Paulom i parkirao automobil
u ulici Johnson. Na obronku medu drvećem primijetili smo desetke ljudi.
Snopovi svjetla poskakivali su u tami. Ostavio sam uključen i motor i grijanje.
Paula je sjedila rukama obujmivši koljena i s nogama na sjedalu. Na sebi je
još imala onaj debeli kaput koji sam joj bio donio, tamni zimski kaput koji je
moj otac nosio prije pedeset godina. Nepomično je gledala kroz prozor i
šutjela. S vremena na vrijeme bi zadrhtala.
Ryan je davao sve od sebe kako bi koordinirao akciju, te je uspostavio
zapovjedno mjesto u jednom kutu parka, na uglu ulica Johnson i Walnut. S
poprilično sumnje gledao je na dojave o tome kako je viđen muškarac koji
strminom nosi neku djevojku, a sumnjičavo je gledao i na tragove koji su
vodili od Sadiena prozora. Zašto bi Sadie hodala? Zašto nije vikala, zvala u
pomoć? No zasada nije bilo mogućnosti traženja odgovora na ta pitanja.
Potraga mu je izmakla iz ruku. Ipak, uputio je jednog policajca u Aaronov
stan.
Ryanu je izgledalo da čuje povike s pedeset različitih strana. Posvuda su se
vidjela svjetla koja poskakuju i nejasni obrisi. A onda je, u šoku, začuo i hitac
iz pištolja. Uputio je nekolicinu policajaca kako bi istražili što se dogodilo, a
potom pozvao i kola hitne pomoći. Činjenica da je pred njima još deset sati
tame bila je zastrašujuća i Ryan je naložio dvojici muškaraca - nije bila riječ o
policajcima da pripreme vatru kako bi se ljudi mogli ugrijati. Začuvši još dva
hica, potrčao je uzbrdo.
~t. Franklin je sam dotrčao do parka, od njegove kuće udaljenog četiri ulice.
Imao je baterijsku svjetiljku i sada je jurio uz brežuljak, kli',j; žući se u
snijegu, padajući, ponovno se dižući. Zbog vike je mislio da
su pronašli Sadie, tako da je trčao prema svakom mjestu s kojeg bi začuo
viku. Tako je ulazio sve dublje u park. Buka se čula pred njim i iza njega.
Ljudi bi trčali pokraj njega, no nitko nije ništa znao ili bi mu govorili nešto
poput: "Vidjeli su je ondje!" Dvojica muškaraca rekla su mu da je netko vidio
i Leimbacha. Franklin je nosio planinarske gležnjače u koje je ulazio snijeg. U
jednom trenutku zapeo je za granu,, zbog čega mu je s glave pao irski
ribarski šešir. Britanski šal hvatao mu se za razne stvari. Neprestano se klizao
i padao u sni
jeg, koji je na pojedinim mjestima bio i dublji od trideset centimetara. Ako
već i neće uspjeti pronaći Sadie, želio je trčati sve dok se ne onesvijesti. A
kada je pao i ozlijedio se, čak mu je i bol bila ugodna, kao da mu ona nešto
dokazuje: čistoću njegovih želja, intenzitet njegova truda. Puno je bolje
tjerati se do krajnjih granica, trčati koliko brže može, ispuniti mozak
tjelesnom iscrpljenošću, nego mislima koje ne vode nikamo osim do žaljenja.
Franklin je bio prešao vrh brežuljka i ušao u pošumljeno područje u kojem se
čulo još više povika. Grane su mu i dalje oštro šibale lice. Dozivao je kći po
imenu, no nije bilo nikakva odgovora. Snijeg među drvećem nije bio onoliko
dubok, ali je na tlu bilo grana i oborenih stabala. Ruku je držao uzdignutu, ne
bi li zaštitio lice. U jednom je trenutku strgnuo šal i odbacio ga. Nije vidio
ništa osim snopa iz svoje baterijske svjetiljke koji je poskakivao pred njim.
Kada mu je noga upala između dviju otpalih grana i kada je posrnuo prema
naprijed, učinilo mu se da mu je netko snažno ščepao desni gležanj. Pao je
preko nekog debla i svom se težinom strovalio u snijeg, iz ruke ispuštajući
svjetiljku. Snijeg mu je ušao pod košulju i uvukao mu se niz leđa. Bol koju je
osjećao u gležnju bila je poput jarkoga svjetla. Ležao je u snijegu i teško
disao, osjećajući mučninu. A onda je podignuo svjetiljku i pokušao stati na
noge. Istog je trena ponovno pao-gležanj ga nikako nije mogao držati.
Osjećao je bol sličnu onome kada je prije nekoliko godina uganuo gležanj na
košarci. U želucu je osjećao mučninu, a pred očima vidio svjetlucanje iskrica.
Ispružio se u snijegu i polako ispružio nogu. Ponovno se pridignuvši na noge,
ostao je stajati na lijevoj nozi, pridržavajući se za neku granu. Bio je bijesan
na sve-na snijeg, na cipele, na sebe. Bol koju je osjećao u gležnju bila je
poput boli koju je zavrijedio. Pokušao se osloniti na nogu, no gležanj ga je
prejako bolio i nije ga mogao držati. Čvrsto se držao za stablo i nastojao iz
ruke ne ispustiti svjetiljku.
Franklin je znao samo da je u šumi, ništa više. Poskakivao je od stabla do
stabla. "Hej!" vikao je. Pokušavao je otrgnuti grane kako bi se njima poslužio
kao štakama i konačno pronašao jednu koja se bila osušila. S nje je skinuo
manje grančice i njome zatim udario po nekom deblu da bi je skratio. Grana
je bila dugačka nešto više od metra i na vrhu je bila svijena. Oslanjajući se
na nju, stao je šepati dalje.
Deset minuta kasnije Franklin je stigao do staze za skijaško trčanje. Tim
šumama više se puta skijao sa Sadie i znao je da uza stazu ima uređenih
odmorišta za skijaše. Franklin je skrenuo lijevo i upu
tio se stazom, premda nije imao pojma ide li prema izlazu iz šume ili dublje u
nju. Nije se uopće mogao osloniti na ozlijedeni gležanj, a bojao se i
pretjerano se oslanjati na slomljenu granu. Dvaput je pao. Mahnito se
pribojavao da bi mu bol mogla odvlačiti pozornost od kćeri. A onda je negdje
iza sebe začuo hitac iz pištolja. Zaustavio se i pokušao nešto razabrati medu
drvećem. Izgledalo je da mu je baterijska svjetiljka sve slabija.
Franklin je nakon tristotinjak metara došao do odmorišta, a za prelaženje te
udaljenosti trebalo mu je deset minuta. U meduvremenu je začuo još dva
hica. Košulja mu je. bila natopljena znojem; čarape su bile mokre od snijega.
Pognuo se i ušao u sklonište, te se strovalio na dugačku klupu koja se
protezala čitavom širinom stražnjega zida. Slomljenu granu odložio je do
sebe. Sada se barem zaklonio od vjetra. Franklin je u skloništu ugledao i
malenu peć široka trbuha, no kod sebe nije imao šibice. Isključio je svjetiljku
i potom sjeo, nagnuo se naprijed i počeo masirati gležanj.
Nekoliko minuta kasnije Franklin je na stazi ugledao neko svjetlo. Snop iz
svjetiljke prelazio je drvećem. "Hej!" zazvao je. Franklin je pokušao ustati, no
ponovno je pao na klupu.
"Tko je to?" pitao je neki glas.
"Franklin Moore", rekao je Franklin, ubrzano trepćući. "Novinar, ne? Traže
tvoje dijete."
"Tako je. Tko ste vi?"
"Martin Farmer. Što radite ovdje?"
Franklinu to ime nije bilo poznato, a svjetlo ga je zasljepljivalo tako da iza
njega nije vidio ništa. "Uganuo sam gležanj", rekao je Franklin.
"I ne možete hodati? Hej, kakva nesreća." "Hoćete li mi pomoći?"
"Svakako, reći ću im da ste ovdje." Taj je muškarac tada već zakoračio kako
bi pošao dalje.
"Čekajte!" rekao je Franklin. Uključio je svoju svjetiljku. Farmerovo je lice bilo
tek neprepoznatljiva mrlja. Franklin je vidio samo tamnocrvenu lovačku kapu
i crvenu vunenu jaknu.
"Ja vas ne mogu nositi", rekao mu je Farmer. "Imam problema s leđima.
Dovest ću hrpu momaka. Neobično je što sam naišao baš na vas." Muškarac
se potom izgubio u tami.
Franklin se naslonio na zid i bolnu nogu podignuo na klupu. Čak i pri
najmanjem pokretu osjećao je bol. Na ručnom je satu vidio da su dvadeset
dva sata. Isključio je svjetiljku. Zrak je bio vlažan, izgledalo je kao da će
ponovno početi sniježiti. Vjetar je uzdisao u krošnjama drveća.
Netko je trčao stazom. Franklin je povikao: "Hej, pomozite mi!" Taj netko
samo je nastavio trčati. Je li mu se to samo učinilo? Je li to bio vjetar?
Kojih pet minuta kasnije Franklin je začuo nekog drugog, teški zvuk nogu u
trku. Već je otvorio usta kako bi pozvao u pomoć, no u tom trenutku čuo je
kako ga netko zove po imenu.
"Franklin, Franklin!" Bio je to visok, piskutav glas. "Ovdje sam!" povikao je
Franklin.
Na ulazu se pojavio neki obris. Franklin je usmjerio svjetiljku prema njemu.
Svjetlo je već bilo toliko slabašno da je jedva raspoznao tamne noge i žute
čizme.
"Tu si, znači", rekao je nečiji glas. Bio je to Donald Malloy. "Uganuo sam
gležanj", rekao je Franklin. Osjećao je silnu sreću zbog toga što vidi Donalda.
Počeo se opuštati.
"Čuo sam", rekao je Donald. Teško se spustio na klupu i Franklin je osjetio
kako se drvo svija pod pritiskom. Donald je imao baterijsku svjetiljku i njome
je načas osvijetlio Franklinovo lice, tako da je ovaj zatreptao i odvratio
pogled. Donald ga je potom isključio, pod Franklinovim se snopom svjetla
pretvarajući u krupnu neodredenu pojavu.
"Ondje su, vani", rekao je Donald. "Svi su se rastrčali posvuda uokolo."
"A Sadie?" upitao je Franklin.
"Još jedna djevojčica u nizu", rekao je Donald, pritom uzdahnuvši.
"Isuse. To mi je kći."
Donald se tada naslonio na zid. Pri njegovu se disanju čuo hrapav zvuk nalik
na zvuk koji nastaje pri piljenja drva. "Ja nemam djece", rekao je.
Franklin ga je pokušavao razabrati u tami. Držao je kako je Donald zacijelo
iscrpljen od sveg tog trčanja.
"Ima li kakva traga o njoj?" upitao je Franklin. "Moram ići odavde."
"Negdje mora postojati nekakav trag", rekao je Donald. "Ali ovdje nema
ničega. Sve se primiče svršetku."
"Kako to misliš?"
"Sve će ubrzo biti završeno. Možda večeras, možda sutra." "Kakvi su ono bili
hici?" upitao je Franklin.
"Ja sam pucao", rekao je Donald. Izvadio je pištoIj, pokazao mu ga i potom
ga položio na klupu do sebe. "Bili su to signalni hici." "Kome si davao znak?"
Donald mu nije odgovorio. I dalje je teško disao. Franklinovo se svjetlo
reflektiralo na cijevi pištolja.
Trenutak kasnije, Donald je rekao: "Zašto nisi razgovarao sa mnom?"
Franklinu se učinilo da ga je pogrešno razumio. "Za novine?"
"Mogao sam ti ispričati puno toga."
"Rekao si da ne želiš razgovarati za novine." "Tada još nisam bio spreman."
"Namjeravao sam ponoviti pokušaj."
Donald se tada uspravio u sjedeći položaj i prosiktao: "To si trebao učiniti
ranije". Kapa od tvida spuznula mu je niz čelo kada se ponovno naslonio na
zid. Franklin je tada opazio da Donald kod sebe još ima onu aktovku. Nikako
mu nije bilo jasno zašto bi netko takvu torbu nosio po šumi. Tada je uvidio
da nešto nije kako valja.
Donald je u tom trenutku ispružio ruku i uzeo granu kojom se Franklin služio
kao štakom. Iznenada ju je odbacio u šumu. Franklin je čuo kako grana
udara o neko stablo s druge strane staze. Već je nešto zaustio, no onda je
ipak ostao šutjeti. Zbog vjetra u krošnjama, grane su udarale amo-tamo i
pucketale.
"To ti više neće trebati", rekao je Donald.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

17 Re: Stephen Dobyns - Crkva mrtvih djevojaka taj Sub Jan 28, 2012 2:21 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
4Z
aul Leimbach nalazio se u sjedištu državne policije u Pottervilleu Pi
pregledavao policijske snimke osoba osuđenih za zlostavljanje djece kada je
radiovezom dojavljeno da je nestala Sadie Moore. Dakako, dopuštenje za
pregledavanje fotografija dao mu je kapetan Percy, koji je znao da je on
sada u Pottervilleu. Leimbach je izišao iz ureda i potrčao prema svome
automobilu. U trenutku kada je izlazio iz grada, na svome je radiouređaju čuo
da je neki muškarac primijećen kako nosi neku djevojčicu uzvisinom u Lincoln
Parku. Mobilnim telefonom nazvao je suprugu.
"Ljudi su te nazivali", rekla mu je ona. "Čak su dolazili ovamo i tražili te."
Leimbach je pomislio da govori o članovima Prijatelja. Na cesti više uglavnom
nije bilo snijega, no na nekim je zavojima bilo slojeva leda. Premda je vozio
brzo, na putu do Aureliusa prestiglo ga je šest patrolnih kola državne policije
s uključenim rotirajućim svjetlima.
Nazvao je i Sandru Petoski u sjedištu Prijatelja.
"Nešto se događa", rekla mu je ona. "Ljudi svašta pričaju. Mislim da bi trebao
otići na policiju."
Leimbach je pištolj držao u radnom stolu u uredu, tako da je najprije otišao
onamo. Na stolu je zatekao kutiju od cipela umotanu u crveni papir na kojem
je bilo ispisano njegovo ime. Brzo uzevši i kutiju i pištolj, žurno se vratio u
automobil. Na putu do Lincoln Parka otvorio je kutiju i u njoj otkrio ruku i
fotografiju Janice McNeal. Bi
lo je premračno da bi pročitao što je napisano na poledini, no od ruke je
osjetio jezu. Nije mu bilo jasno zašto ju je dobio. Bilo mu je jasno da se
njegovo ime spominjalo u vezi s nestancima djevojaka i da je policija znala za
njegovu kratkotrajnu ve;zu s Janice, no ništa od toga nije mu bilo logično.
Parkirao je u ulici Johnson, na rubu parka, i izišao iz automobila. Kod ugla s
ulicom Walnut, ugledao je vatru oko koje je stajalo nekoliko ljudi. Osamdevet
policijskih automobila stajalo je uz pločnik s uključenim plavim
rotirajućim svjetlima. Na obronku su se vidjela svjetla koja su se micala. Ljudi
su nešto dovikivali. Vidio je tamne obrise kako trče među drvećem. Vjetar je
s tla dizao pahuljice snijega i raznosio ih uokolo. Leimbach je stajao pod
uličnom svjetiljkom i zakopčavao kaput. Potom je stavio pištolj u džep
kaputa. Nakon toga navukao je rukavice.
Čim je načinio prvih nekoliko koraka u samom parku, začuo je kako ga netko
glasno zove imenom. Dvojica muškaraca potrčala su prema njemu. Potom su
im se priključili i ostali. Pogledavši prema obronku, vidio je i ostale ljude kako
zastaju i kreću prema njemu. Desetak, petnaestak osoba. Njihova ga je
reakcija zapanjila. Isprva je osjetio gotovo nekakav ponos, kao da je riječ o
priznanju za njegove sposobnosti vođe. A onda je uočio kako svi trče brzo i
kako su im glasovi ispunjeni bijesom.
Leimbach je prepoznao Mikea Shillera kako trči ispred ostalih. Zakoračio je u
njegovu smjeru. "Mike..." zaustio je. Tada je postao svjestan izobličenog lica
Mikea Shillera, koje je izgledalo poput izbezumljene maske.
"Kučkin sine!" rekao je Shiller.
Leimbach je podignuo ruku, no Shiller se nije zaustavljao. Poskočio je
naprijed i zahvatio Leimbacha u visini prsa, odbacivši ga unatrag tako da su
obojica pali u snijeg. Trkom su im prišli i ostali. Leimbach je uzdignuo ruku
ne bi li se zaštitio, no Shiller ga je udario posred lica. Dvojica su ga uhvatila
za ovratnik kaputa i počeli ga povlačiti prema ulici. Leimbach je pokušao iz
džepa izvući pištolj, no kako je imao rukavice, nije mogao napipati okidač. A
onda ga je netko udario nogom i pištolj je opalio, zvukom sličnim pljuski
nadglasavši viku. Ona dvojica koja su ga vukla odjednom su ga pustila i
poskočila unatrag. Leimbach se prevalio u snijeg, previjajući se i držeći se za
ranjeno mjesto. Pet-šest snopova svjetla usmjerilo se prema njemu, a u
njihovu bljesku snijeg je postajao crven. Ljudi su zašutjeli.
I ostali su trčali prema okupljenima oko Leimbacha. Među njima je bio i
Ryan. Začuo je nekoga kako zapomaže, no nije shvatio da je to Leimbachov
glas sve dok se nije progurao kroz gužvu.
"Tko ga je ustrijelio?" upitao je odlučno Ryan, pritom u stranu odgurujući
Mikea Shillera. Bio je zadihan i bijesan na sve. "Ustrijelio se sam", rekao je
Shiller.
"Bio je to nesretan slučaj", rekao je neki drugi muškarac. "Pokušavao se
ubiti", rekao je netko treći.
"Nadam se da će umrijeti", rekao je Shiller.
Ryan je potom poderao dio tkanine Leimbachovih hlača iznad lijevoga
koljena. "Pozovite hitnu", rekao je.
Ekipa hitne pomoći sa svojim se vozilom nalazila stotinjak metara dalje, na
uglu. Nekolicina ljudi počela ih je glasno dozivati, tako da je vozilo krenulo
prema njima.
Shiller je držao svjetiljku dok je Ryan od rupčića pravio podvez. Kola hitne
pomoći poskočila su preko ruba pločnika, dok je crveno okretno svjetlo
obasjavalo lica okupljenih.
"On je oteo djevojke", rekao je Shiller.
Ryan je i dalje čučao pokraj Leimbacha, za kojeg se činilo da je jedva pri
svijesti. "Za to nemate dokaza."
"U tom ćemo slučaju doći do dokaza", rekao je Shiller. "Svakako je u
njegovoj kući."
"Ako je ondje", rekao je Ryan, "onda će ga pronaći policija." "Vi se
zajebavate i kod vas to traje predugo", rekao je Shiller.
U tom trenutku začuo se povik nekoga tko je stajao pokraj Leimbachove
Mazde. "Pogledajte što je imao na sjedalu!"
Pet-šest svjetala obasjalo je muškarca koji je prema njima okrenuo ruku
plastične lutke s jarkocrveno obojenirn noktima. Nekoliko trenutaka nitko nije
rekao ni riječi.
"Idemo!" povikao je zatim Shiller.
"Pretražimo Leimbachovu kuću", povikao je netko drugi. Shiller i još dvojica
muškaraca krenuli su prema ulici. Jedan se
muškarac odvojio od skupine okupljene oko Leimbacha kako bi im se
priključio, potom još jedan, pa još jedan.
"Čekajte!" rekao je Ryan. No oni su već trčali prema automobilima. Ryan je
krenuo za njima, ali onda se začulo cviljenje kotača kola hitne pomoći koji su
se bjesornučno okretali u snijegu. Leimbach je zastenjao. "Odmah donesite
nosila!" povikao je Ryan.
Kućom Leimbachovih u ulici Myrtle vladala je tama. Svijetlile su jedino
svjetiljke iznad ulaznih vrata i uz kuću, pokraj garaže, gdje se nalazio obruč
za košarku. Martha i djeca bili su kod doktora Malloya. Mike Shiller i ostali do
kuće su došli u tri automobila. Bilo ih je ukupno osmorica. Fritz Mossbacher,
poštar koji je radio sa Shillerom, kasnije je kapetanu Percyju ispričao što se
dogodilo.
"U kući nije bilo nikoga i Mike je otišao iza kuće. Sva su vrata bila zaključana.
Mike je jednostavno uzeo kamen, razbio prozor na pokrajnjim vratima i uveo
nas unutra. Izgledalo je kao da točno zna što želi."
Mike Shiller držao je da će u Leimbachovoj kući pronaći nekakve dokaze.
Možda nekakvo oružje. Možda kloroform. Možda Meginu jastučnicu s
dobivenim slatkišima, koja nikada nije pronađena.
"Donald nam je rekao kako se Leimbach oduvijek zezao sa Sharon,"
objašnjavao je Mossbacher, "kako ju je škakljao i zadirkivao. Rekao je kako
se Leimbach jednostavno nije mogao suzdržati, kako ju je morao dirati. Mike
uopće nije sumnjao u to da je Leimbach kriv. A onda se pojavilo i ono
nalivpero i one telefonske dojave. Pa još i ruka u automobilu. I tako smo
razvalili cijelu kuću. Pretražili smo i podrum i ostale prostorije. Nismo osobito
pazili na to što ćemo potrgati."
No nisu pronašli ništa. Ponešto uzbuđenja izazvalo je pronalaženje
djevojačke odjeće, no bila je riječ o stvarima Leimbachove kćeri. Kuća je bila
iznimno uredna. Posuđe je bilo pospremljeno; odjeća se nalazila na
vješalicama ili u komodama; pročitane novine na hrpi u plavome držaču za
recikliranje. Umjesto da prekinu potragu, Shillerovi su se Ijudi samo
razbjesnjeli.
"Mike je stalno ponavljao kako to što nismo ništa pronašli ne znači ništa",
rekao je kasnije Mossbacher.
I tako su nastavili demolirati kuću. Uvjeren sam da u pozadini toga nije bila
samo uvjerenost u to da je Leimbach kriv. Jedan od faktora svakako su bili i
tjedni frustracije i neizvjesnosti, tjedni nakup
ljanoga bijesa. Ti su ljudi bili uzrujani i silno napeti. Bili su pripravni iskaliti
osjećaje na bilo čemu, a ta uloga gotovo je slučajno pripala Leimbachovoj
kući.
"Počeli su bacati posuđe", rekao je Mossbacher. "Bit će da sam u tome
sudjelovao i ja. Jedan je tip razmrskao mikrovalnu, drugi je počeo izbacivati
sve iz kuhinjskih ormarića - namirnice, sve. Mike i Charlie Potter odbacili su
hladnjak niza stube do podruma. Isuse, kakva je to bila buka. U kući su imali
vodeni krevet i jedan ga je tip neprestano bušio nožem, tako da je voda
prodrla kroza strop, bio je to pravi slap. Dječji krevet izbacili su kroz prozor.,
Dečki su se smijali. Neki su se doista zapalili. Hoću reći, čemu razbijati
televizor? Sve je to već postalo perverzno."
Mossbacheru je postavljeno pitanje o tome je li im sve to naložio Shiller.
"Svi smo to radili. Nitko nam nije trebao govoriti što da činimo." Na svu
sreću, netko od susjeda pozvao je policiju i, na sreću, u
policijskoj je postaji bilo nekoga tko se javio na poziv. Chuck Hawley
intervenirao je u pratnji još dvojice policajaca i natjerao Shillera i društvo da
iziđu iz kuće.
"Trebao bi biti na našoj strani, a ne na njegovoj!" vikao je Shiller. "Zar ti
nemaš djecu?"
Chuck je snažno držao Shillera za nadlakticu, a Shiller se istrgnuo iz tog
zahvata. Dvadesetak ljudi stajalo je uz rub pločnika. S obje strane pješačkog
prilaza Leimbachovoj kući nalazio se rub od bijeloga kamenja koje je
provirivalo iz snijega. Shiller se sagnuo, ščepao jedan kamen i bacio ga u
veliki panoramski prozor.
"Razmrskao je cijelo staklo," rekao je Mossbacher, "bila je to gotovo
eksplozija stakla. Pred kućom se nalazi živica koja je sada bila posve
pokrivena komadićima stakla. Zavjese su se nadimale na vjetru. Bio je to
pravi kaos. Chuck Hawley jedva se kontrolirao. Stavio je Mikeu lisice. A nije
bio osobito nježan ni kada ga je ugurao na stražnje sjedalo patrolnih kola."
Kasnije, pošto su se doznale sve pojedinosti, činjenica da je doktor Malloy,
upravo u vrijeme kada su Mike Shiller i ostali demolirali Leimbachovu kuću,
otišao u kuću svoga brata, doimala se ironičnom. Doktor Malloy bio je sam i
morao je provaliti kroz prozor na stražnjoj strani kuće. Sutradan je doktor
Malloy rekao kako mu nije bilo jasno zašto je Donald počeo optuživati Paula
Leimbacha, budu
ći da su njih dvojica oduvijek bili prijatelji. Nije mogao shvatiti zašto mu se
brat tako ponaša, te se nadao da će na taj način doći do nekakvog
objašnjenja. A možda je sumnjao i na neke druge stvari, možda je imao
gotovo neartikuliranih sumnji, premda je to kasnije poricao. No tko je mogao
znati je li to poricanje posve iskreno? Dakako, doktor Malloy je često boravio
u kući svoga brata, no rijetko je dolazio na kat, a u potkrovlju nije bio nikada.
Franklin je držao notes na koljenu jer ga je Donald Malloy želio vidjeti.
Franklinova je baterijska svjetiljka već bila posve oslabjela. Nije imao
dovoljno svjetla, a kemijska mu je olovka na hladnoći prestajala pisati. Ali je
zapisivao što god je mogao. Nije želio razljutiti Donalda. U tami je jedva
razabirao obrise tog muškarca koji je sjedio do njega. Donald je Franklinu
diktirao osnovne podatke o svome životu: kako se rodio u Rochesteru, o
godinama rada u Buffalu, o godinama provedenim u neuspjelom braku.
"Netko me nečim uzrujao", rekao je Donald. Glas mu je bio napet, kao da se
jedva suzdržava od vikanja.
"Što se dogodilo?"
"Netko mi je poslao ruku, ruku u kutiji od cipela. S njom je stigla i Janiceina
slika. A na poledini je Janice napisala `S ljubavlju'. To mi je poslala ona mala
marksistica."
"Harriet Malcomb?" Franklin se pitao može li Donaldu išta vjerovati.
"Sjećaš li se Janiceinih očiju? Mrzio sam te oči." "Je li to bila nekakva šala?"
"To me uzrujalo", rekao je Donald. "Nije bila prava ruka, samo ruka plastične
lutke. Kutija je bila povezana ukrasnom vrpcom." "Jesi li je predao policiji?"
"Zašto mi ju je poslala?" pitao je Donald, više sebe nego Franklina.
Pomaknuo se na klupi i lagano zadrhtao. "To je zacijelo bila ona ruka koju su
pronašli u tvojoj kući, ruka koja je bila namijenjena Sadie. To sigurno nije
bila šala." Zašutio je, a potom ljutito upitao. "Zašto to ne zapisuješ?"
"Zapisujem", rekao je Franklin, u tami zapisujući Harrietino ime.
"Nemoj mi lagati!" rekao je Donald.
Sjedili su u tišini u kojoj se čulo samo Donaldovo teško disanje. Pištolj mu je
ležao u krilu.
"Tko god mi je poslao tu ruku zna da nekoga štitim. Dužnost mi je štititi ga -
to mi je rekla čak i majka. Sva sreća što je umrla, što nikada neće doznati za
to. Imaš li ti uopće pojma kako je to bilo užasno?"
Franklin pomakne noge i tada u gležnju osjeti strašnu bol. "Koga to štitiš?"
"Zar ne uvidaš tko je kriv?" pitao je Donald povišenim glasom. "Ne budi toliko
glup!"
"Tko? Leimbach?"
"Leimbach je budala!" Donald je već gotovo cičao. "Tvoj brat? Allen?"
"Zbog njega se stidim!"
"Allen je oteo svoju kćer?" Franklin se bojao muškarca koji je sjedio pokraj
njega.
"Ljudi misle da je dobar. Doktor ovo, doktor ono. Moja ga je majka štitila i ja
sam ga štitio. Ali to je obična životinja. Poput pokvarenog je voća."
"Nitko nije znao", rekao je Franklin. Želio je vidjeti Donaldovo lice, no ipak je
isključio svjetiljku. Bit će bolje štedjeti energiju za kasnije, kada možda
nikako neće moći bez svjetla.
"Kako možeš pisati ako je svjetlo isključeno?" upitao ga je Donald.
"Baterije su se gotovo posve istrošile."
"Evo, uzmi moju svjetiljku." Donald je uključi i postavi na klupu. Snažan snop
svjetla sada je preko staze dopirao do ogoljeloga drveća. Franklin je
primijetio da se Donald smiješi. Bio je to neodređen, idiotski osmijeh.
"Moj je brat lukav", rekao je Donald. "Dakako, ja sam za to znao. Oduvijek
znam za njegove ružne navike."
"Njegova će se krivnja pokazati na poligrafskom ispitivanju", rekao je
Franklin, trudeći se da mu glas bude što bezličniji.
"Allen mi želi nauditi", rekao je Donald. "Učinit će sve da bi ispitivanje
dokazalo moju krivnju."
"Ali ti si ga štitio."
"Uvijek sam mu bio dobar brat", rekao je Donald. "Jako sam se trudio.
Nebrojeno sam ga puta izvlačio. Zašto bi ona poslala ruku meni? Zar joj nije
jasno da je to učinio Allen?"
"Je li tvoj brat imao veze s Janice McNeal`.?"
"Dakako da jest", rekao je Donald, podižući glas. "Zar tebi ništa nije jasno?"
"Pričaj mi što je sve bilo."
"Priča nije nimalo ugodna..." Donald je tada zašutio.
Franklin je čekao nastavak priče. Iz daljine su se čuli povici. U jarkome
svjetlu Donaldove su se žute čizme sjajile. "Možeš li mi pomoći da se spustim
s brežuljka?" upitao je Franklin.
"Pričekaj malo", rekao je Donald. "Požuruješ me. Zašto to ne zapisuješ?"
"Pišem, pišem", rekao je Franklin, bilježeći nekoliko riječi u notes. "Je li u
kutiji bila muška ili ženska ruka?"
Donald ščepa pištolj i bijesno se okrene. "Poigravaš se sa mnom!" Zamahnuo
je pištoljem i postrance pogodio Franklina u glavu. Franklin je spuznuo s
klupe i rukama pokušao zaštititi glavu.
"Zar ne shvaćaš da bih te mogao ubiti?" vikao je Donald. Franklin je
dlanovima protrljao lice. Bilo je obamrlo od hladnoće, tako da nije osjećao
ništa. Klečao je na tlu.
Donald ga udari nogom. "Ustani, dođi ovamo i radi svoj posao!" Franklin se
ponovno privukao do klupe. Uz pomoć Donaldove svjetiljke tražio je notes i
olovku. Pri svakom pokretu osjećao je bol u gležnju. Pronašavši notes i
olovku, ponovno je sjeo.
"Ne sviđaš mi se", rekao je Donald. "Nikada mi se nisi sviđao. Bilo mi je
drago kada ti je umrla žena."
Franklin obriše blato s pisaljke. Nastojao je govoriti smirenim tonom, ne
pokazujući bijes. "U redu", rekao je. "Pričaj mi o svome bratu i Janice."
"Ta ga je žena povrijedila", rekao je Donald nakon još jedne stanke.
"Što je učinila?"
"Šššš", prošaptao je Donald. "Ozlijedila ga je rukom. Ščepala ga je i ozlijedila
ga."
"Mislio sam da mu se to sviđalo", pokušavao je Franklin.
"Nije. Laž je da mu se to svidalo." "Tvome bratu?"
"Allenu. Uvukla bi mu ruku u hlače i izvadila maloga. Potom bi ga navlačila i
stiskala. Govorila je kako ga voli gledati kako štrca. On je to mrzio."
"Zašto joj je to onda dopuštao?"
"Jer je jedan dio njegove ličnosti bio bolestan. To sam ti već rekao."
"No i dalje se vidao s njom."
Donald je i dalje šaptao. "To je bio taj bolesni dio njega."
"Je li on ubio Janice?" Franklin je tek sada uvidio da mu negdje s lica curi
krv. Obrisao je obraz rukavom kaputa.
"Kada ga je ponovno tako zgrabila, Allen ju je ščepao za vrat. Stiskao ju je
jednako kao ona njega, ali taj stisak produžio je sve dok od nje više nije bilo
ni glasa."
"A njezina ruka?"
"Ruke se povode za svojim apetitom. Jedna je prljava, a jedna čista. Uzeo je
onu prljavu."
"Još je kod njega?"
"Dakako. Sve su ruke zajedno."
Franklin zadrhti. Donald je bio pognut prema naprijed, a glas mu je bio
prigušen. Franklin je jasno vidio pištolj pokraj Donaldove noge, no bojao se
uzeti ga.
"A Sharon?" pitao je dalje Franklin. "I ona je bila prljava?"
"Imala je prljave misli", rekao je Donald. "Jesi li je ti dirao?"
"Nisam je ni dotaknuo!" A onda je, tišim glasom, dodao: "Allen je dirao sve
djevojčice."
"Je li Allen zaustavio Sharon na cesti?"
"Bicikl joj se pokvario i on se zaustavio. Već ju je bio dirao i toga se
pribojavao. Pitao ju je hoće li kome ispričati. Ona mu nije željela odgovoriti.
Nije ju želio dirati, no ona ga je na to natjerala. Željela mu je pokazati svoje
krzno. On se bojao da će ona nekome ispričati. Bila je dobra sa Sadie Moore.
Mogla je reći Sadie; mogla je reći čak i Aaronu. Aaron se raspitivao o svojoj
majci. Stoga joj je Allen rekao
neka obeća kako nikome neće reći, no ona mu nije odgovarala. Potom joj je
rukom pokrio usta. Pokušala je vikati, no on joj to nije dopuštao. Čvrsto joj je
pokrivao usta. Kada je bila mala, Sharon je bila dobra, ali sada više nije bila
takva. Za to je već postala prevelika. Natjerala ga je da je dira, a onda kada
ju je dirao, držala se kao da je on to skrivio. A na njegovim prstima osjetio se
miris njezina krzna. Zbog toga mu je ruka postala prljava. Ona će odrasti i
hvatati i držati muškarce poput Janice. Moj ju je brat od toga želio spasiti.
Želio je od nje stvoriti crkvu."
U daljini se netko oglašavao zviždaljkom. "Ne pišeš", rekao je Donald ljutito.
"Pišem", rekao je Franklin. "Ovo je stenogram. Poslije mogu rekonstruirati
sve rečenice. A što je bilo sa Sharoninom rukom?"
"Zar ne shvaćaš?" Donald je ponovno prigušio glas. "Kriva je ru' ka. Voli
hvatati i stiskati. Jede. Ruke izjedaju. Pokrivena je pišaliy nom i govnima, čak
i gorim stvarima. Voli ih dirati, trljati se u tome." ` "Što je učinio?"
'' Donald se tiho nasmijao. "Znaš što je učinio." "Odsjekao joj je šaku?"
"Tako se čovjek rješava prljavštine. Lijeva je ruka zla ruka. Morao ih je
pročistiti, očistiti sve djevojčice."
"A Megina ruka?" upitao je Franklin. "Sve su ruke zajedno."
U tom se trenutku začulo muklo, šuplje udaranje i Franklin je užasnuto uvidio
da Donald dlanom udara po svojoj aktovci.
"Unutra su?" prošaptao je Franklin.
Donald je tiho coknuo jezikom. "Da ti ih pokažem?"
Franklin je nastojao ne misliti na aktovku, no nikako nije uspijevao odvratiti
misli od toga.
"Zašto Meg i Karla?" ustrajao je.
"Ni one nisu bile bolje", rekao je Donald. "Dolazile su u drogeriju. Moj je brat
vidio kakve su. Imale su prljave primisli. Dolazile bi ističući svoje male grudi,
svoje sisice. Promatrao sam ih. Smijale su se i očijukale. Pokazivale su gole
noge. Željele su i dirati male dječake. Usto, Sharon je bila usamljena. Allen
joj je morao pribaviti društvo,
djevojke jednako iskvarene kao i ona. Djevojčice s krznom. No nije im želio
nauditi, samo im je želio pomoći da se poprave."
"Kako ih je pridobio?"
"Iz automobila. Zaustavio bi se pokraj njih, stisnuo ih i strpao straga."
"Zašto nisu bježale?"
"A zašto bi bježale? Automobil je na vratima imao narančaste trokute.
Pripadao je Prijateljima."
"I Sadie?" Franklin je jedva izgovorio njezino ime. Veličina tog imena ispunila
ga je boli.
"Ona je pokvarena. Došla je u drogeriju. Bila se ozlijedila i morao sam joj
dodirnuti nogu. Aaron je bio s njom i postavljali su razna pitanja. No ona se
samo pretvarala da se ozlijedila. Željela je da joj diram nogu. Nosila je prsten
s likom goluba. Zasigurno ju je iskvario Aaron. Želio je da postane poput
Janice."
"Allen ju nije oteo?"
"Pokušao je. O tome ne želim govoriti."
Franklin tada nije počeo osjećati pravu nadu; više je bila riječ o nekakvom
otvorenom prostoru koji se sada počeo oblikovati pred njim, a u njemu je
stajala Sadie. "Znači, nije oteo Sadie?"
Donald je povisio glas. "Rekao sam da o tome ne želim govoriti!" Zastao je, a
potom nastavio tiho govoriti.
"Djevojke se međusobno vole i vole tu svoju prljavštinu. Jesi li vidio kako se
smiješe? Ne misliš da je to pravi osmijeh, zar ne? Allen je mislio kako nitko
neće doznati za to. Mislio je da za to zna samo moja majka. Ali on je
pokvaren. Nije li imao zlu kćer? A ona je to naslijedila od njega. Sada je moj
brat podignuo crkvu s trima djevojkama. Čovjek bi pomislio da su mrtve, ali
nisu. Kreću se i blistaju. Svjetlucaju na svjetlu. Sve su prl~ave riječi
pročišćene. Znaš za to kako postoje dobri i loši brojevi? Stite ih svi dobri
brojevi. Moj se brat ondje moli. Želi se popraviti, no ta pokvarenost ide do
same njegove srži. Ni noževima ne bi bilo moguće s njega ostrugati tu zloću.
Trebao bih o njemu obavijestiti policiju. Ali brat mi je. Trebao bih ga voljeti."
"A Jaime Rose?" upitao je Franklin, u notes bilježeći Jaimeovo ime.
"I on je bio poput Janice. Kod tih je ljudi lice maska. Smiješe se i izgledaju
sretno. Drže se kao da si im drag. Znaš li kako je lubanja
, ružna kada s nje ukloniš kožu? Tada vidiš i zube. Takva su prava lica. I Da,
moj ga je brat sredio kako valja. Jaime je uvukao ruku u Alleno' ve hlače.
Stisnuo mu je maloga i spremao se o tome pričati. Allen ni
je mogao dopustiti da dođe do toga; odveo ga je natrag u salon za
uljepšavanje. Taj naziv, gotovo je smiješan. Salon prljavštine, salon ;; pičke!"
"A Barry?"
"Oh, on neće još dugo. Ispričao je i pošto sam mu rekao da ne , smije, da bi
govoriti o tome bilo pogrešno. Treba ga naučiti da treba ' šutjeti. Moj će brat
srediti i to. Takve mu stvari dobro leže."
' "Ali Allen je opasan."
! Donald se zasmijulji. "O, da, jako je opasan." ' "Treba ga spriječiti."
"Oh, da, slažem se. Postao je jako, jako prljav." Donald je na trenutak
zašutio. "Hladno je, ali ne prehladno, zar ne? Kada jednom više ne bude
Allena i ostalih, sve će biti bolje. Nemamo puno vremena. Nije li ovo užasno,
sva ova strka? Sve moramo ponovno stišati. Ljudi se boje smrti, no u krivu
su. Smrt je vrlo tiha i mirna. Djevojke sjede tako mirno i tiho. Katkada mi se
čini da se mole."
"Trebao bi razgovarati s policijom."
Donald se u tom trenutku nasmijao. "Nikada neće povjerovati da je on to
učinio. Znaš, u njemu su svi uvijek gledali onoga dobroga. Bio je tako dobar
u školi. No ja sam ga vidio u snu, kada škrguće zubima. Promatrao sam ga
kada nije znao da ga gledam."
"Trebaš razgovarati s Ryanom Tavichem." "Pokušavaš me prevariti", rekao je
Donald. "Ne", rekao je Franklin. "Ja sam ti prijatelj."
"Pretvaraš se da pišeš, ali zapravo ne pišeš ništa." Donald je s Franklinova
koljena strgnuo notes i osvijetlio ga. Na papiru su se vidjele samo nekakve
žvrljotine, tek polovična slova.
"Želiš me ismijati!" povikao je Donald, bacajući notes u snijeg. "Imam sve u
glavi", rekao je Franklin. "Pisat ću kasnije." Donald je bijesno prosiktao:
"Mogao bih te natjerati na to da mi povjeruješ."
"Vjerujem ti." Franklin je osjećao da ga obuzima očaj. "Sve sam zapamtio."
Tada je začuo nekakav škljocaj, a potom još jedan. Kopče na aktovci sada su
bile otvorene.
"Evo, pogledaj!" rekao je Donald.
Franklin naglim pokretom okrene glavu na drugu stranu, neozlijeđenom se
nogom odgurujući od tla. Donald je u jednoj ruci držao svjetiljku, a u drugoj
nešto užasno. Franklin se trgnuo i odmaknuo od njega. Potom je izletio iz
skloništa, uhvativši se za zid i na neozlijedenoj se nozi odgurujući preko
staze. Spotaknuvši se o neko stablo, pao je na trbuh. Potom je počeo puzati
kroza snijeg. Snop iz Donaldove svjetiljke parao je zrak nad njim. Franklin se
uvukao medu drveće. Prepuzavši neko deblo, strovalio se iza njega.
"Drago mi je što smo ovako razgovarali", rekao je Donald. Svjetlo je i dalje
lelujalo naprijed-natrag iznad Franklina, ne zaustavljajući se, medutim, na
njemu.
"Sadie je lijepo ime", rekao je Donald. "Uvjeren sam da ćemo je pronaći."
43
D onald je iz šume izišao kod parkirališta. Iz Utice je već bio stigao kamion
Vojske spasa i neka žena u tamnoj odori iz njega je
dijelila šalice s kavom. Svima ostalima Donald je zacijelo izgledao poput tek
još jednog tragača iz šume. Nije se zaustavljao nego je preko parkirališta
pošao prema strmini za sanjkanje. Bio je to najkraći put do grada.
Ryan ga je primijetio kako se spušta niz obronak. Odnosno, ugledao je nekog
muškarca kako nosi aktovku i uočio žute čizme. Znao je da je riječ o
Donaldu. U načinu na koji je Donald trčao, pognuto i s povijenim nogama,
bilo je nečega što je Ryana podsjećalo na životinju. Trak svjetla iz Donaldove
svjetiljke šarao je snijegom ispred njega. Ryan je bio sa Chuckom Hawleyjem
i njih dvojica prelazila su brežuljak krećući se prema Aaronu, koji je, kako je
izgledao, upravo bio pristigao. Ryan je držao da bi Aaron mogao znati nešto
o Sadie. Ryan je u tom trenutku zastao i okrenuo se prema Donaldu. Želio ga
je priupitati nešto u vezi s onom primjedbom doktora Malloya, a zanimala ga
je i njegova aktovka. Kanio je zaviriti u nju.
Donald se zaustavio na obronku. Isključivši svjetiljku, strpao ju je u džep
kaputa. Stajao je okrenut prema Ryanu, objema rukama držeći aktovku na
trbuhu. Šešir mu je bio pomaknut na zatiljak. Stojeći onako gore, više na
brežuljku, doimao se golemim. Kada mu se približio, Ryan je primijetio da se
Donald smiješi. Ryan ga je osvijet
lio svojom svjetiljkom i upravo tada opazio kako pomiče ruku iza aktovke.
Kada je ugledao Donaldov pištolj, Ryan je najprije pomislio da je pogriješio.
Zbog toga je za trenutak zakasnio. Poskočio je upravo u trenutku kada je
Donald opalio. Tijelo mu se trgnulo i učinilo mu se da je primio snažan
udarac nogom. Njegova je svjetiljka poletjela zrakom. Začuo se i drugi hitac.
Ryan se strovalio u snijeg i zakotrljao. Pokušao je doći do pištolja, no nijedan
mišić nije funkcionirao onako kako je on to želio.
Kada je začuo hitac, Aaron se bio uspeo do pola uzvisine. Vidio je da netko
pada, no nije znao da je riječ o Ryanu. Zatim se začuo i drugi hitac. Potrčao
je uz obronak. Ispred njega je Chuck Hawley, pomno motreći Donalda, iz
korica vadio pištolj.
"Donalde!" povikao je Chuck. A potom je opalio: jedanput, dvaput, triput.
Donald Malloy se okrenuo i potrčao prema vrhu. Na tome je dijelu bilo drveća
i Donald je sada ušao među stabla. Zastao je i opalio unatrag, prema
podnožju uzvisine. Aaron je vidio Ijude pokraj vatre kako se bacaju na
zemlju. Ni u jednom trenutku nije pomislio da bi ga mogao pogoditi metak.
Vidio je Chucka da trči prema muškarcu koji na ledima leži u snijegu. Aaron
je potrčao za njim. Baterijska svjetiljka muškarca na zemlji još je bila
uključena, a stajala je okomito u snijegu, poput kakve baklje. Činilo se da
trokutasti snop njezina svjetla dotiče niske oblake. Tek kada je došao do
svjetiljke i pogledao prema Chucku, Aaron je vidio da je na zemlji Ryan
Tavich.
"O, sranje", neprestano je ponavljao Chuck. "O, sranje." Čučao je u snijegu
pokraj Ryana, koji se previjao na zemlji.
Aaron je zgrabio svjetiljku i potrčao uzbrdo za Donaldom, koji je upravo bio
stigao do vrha. Negdje naprijed čuli su se povici. Aaron se poskliznuo,
odmah, međutim, povrativši ravnotežu. Došavši do parkirališta, ugledao je
ljude kako trče prema njemu. Bilo je tu možda i dvadesetak muškaraca.
Medu njima nije vidio Donalda.
"Je li to Leimbach?" povikao je netko.
"Gdje je Donald Malloy?" upitao je Aaron. Vidio je kamion Vojske spasa i
ženu koja ga je iz njega promatrala. Nekolicina državnih policajaca imala je
izvučeno oružje. Ljudi su se kretali u svim mogućim smjerovima.
Neki muškarac snažno ga je uhvatio za nadlakticu. Bio je to netko koga još
nikada nije vidio. "Koga su ubili?" povikao je.
Aaron je rukom pokazao prema obronku, a onda se trzajem oslobodio
zahvata. Potrčao je prema šumi. Maleni je znak pokazivao smjer u kojem se
nalazila staza za skijaško trčanje. Aaron ga je osvijetlio svjetiljkom. Pomislio
je na Donalda Malloya kako tom stazom trči ispred njega. Znao je da je
Donald imao vezu s Barryjem Sandersom. Sada je znao i da mu je Donald
ubio majku. Profesionalac tako je govorio o samome sebi. Aaron mu je toliko
želio nauditi da je u ustima osjećao okus željeza. Trčao je toliko brzo da je
stalno gubio uporište pod nogama, a jednom je i, poskliznuvši se, pao.
Aaron je trčao stazom, svjetiljkom prelazeći čas lijevo, čas desno, kako mu
ne bi promaknuli eventualni tragovi koji vode u šumu. Vidjeli su se usporedni
tragovi skija za trčanje, dok su preko njih bili utisnuti duboki tragovi nogu.
Počeo se pribojavati da Donald ipak nije ispred njega, da mu je nekako
izmaknuo. Aaron se zaustavio kako bi osluhnuo oko sebe. Negdje ispred čuo
je nekoga kako doziva u pomoć.
"Hej! Pomozite mi!"
Premda nije prepoznao glas, Aaron je požurio naprijed, ipak više ne trčeći.
Pitao se je li to kakva smicalica, no nije se mogao dosjetiti nikakva razloga za
prijevaru. Zamišljao je Donalda kako mu bježi i kako bi to bilo užasno. U
međuvremenu je počelo sniježiti i krupne pahulje sada su promicale kroza
snop iz Aaronove svjetiljke.
"Hej! Pomozite mi!"
Još i prije nego što je primijetio tamnu pojavu na stazi, Aaron je prepoznao
Franklinov glas. Tada mu je sinulo da mu je Franklin šogor i zbog toga se
lecnuo, ne zbog nesklonosti, nego zbog toga što se gotovo postidio.
"U pomoć!" vikao je Franklin. Sada je vidio Aaronovo svjetlo kako mu se
približava.
Aaron nije sklanjao snop svjetla s Franklinova lica, tako da se ovaj morao
okrenuti na drugu stranu. Stajao je na jednoj nozi. Poput kakve patke,
pomislio je Aaron.
"Franklin", rekao je.
Franklin je podignuo ruku da bi oči zaklonio od svjetla. Drugom rukom
naslanjao se na nekakvo stablo. "Aaron? Uganuo sam gležanj. Ne mogu
hodati."
Aaron mu je tada prišao. "Donald Malloy ustrijelio je Ryana", rekao je.
"Isuse, je li ga ubio?" Franklin je posrnuo, te se objema rukama morao čvrsto
uhvatiti za stablo.
"Mislim da nije. Malloy je otrčao u šumu."
"Traži Sadie. Moramo ga pronaći", rekao je Franklin obuzet paničnim
strahom.
"Neće je pronaći." Aaron je sada sklonio svjetlo s Franklinova lica. "Kod mene
je."
Aaron je odveo Sadie u motel Aurelius. Ondje je sada bila s Harriet. To je
učinio kako bi zaštitio Sadie. Nadao se da će dostavljanje onih ruku u
kutijama natjerati ubojicu na to da se pokaže, no prije toga želio je skloniti
Sadie na sigurno. A onda se sjetio da bi sve to mogao učiniti tako da izgleda
kao da je i ona oteta. Ne bi li i to isprovociralo krivca, tko god to bio, i
nagnalo ga na to da pomisli kako se netko nepozvan miješa u njegov zločin?
Doznavši za Barryjevu kratkotrajnu vezu s Donaldom i za to kako ga je
Donald prestrašio, Aaron je postao gotovo posve uvjeren u to da je Donald
ubio njegovu majku i oteo one djevočice. No nije bio i sto posto siguran.
Želio je tu osobu nagnati na djelovanje, na to da se otkrije u javnosti, tako
da više ne bi bilo nikakve sumnje u njegovu krivnju.
"Ali netko je vidio kako je netko nosi u park. Ljudi su zvali policiju. Je li doista
na sigurnom?"
"To sam ti upravo rekao." Aaron se ljutio na svog šurjaka.
"Moraš mi pomoći da se spustim s brijega." "Moram pronaći Malloya."
Franklin je tada ščepao Aarona za nadlakticu i pritom zamalo izgubio
ravnotežu. "Aarone, umrijet ću ovdje. Smrznut ću se."
"On mi je ubio majku." Aaronov je glas bio bezličan, kao da izgovara
vremensku prognozu.
Franklin je šutio. Potom je rekao: "Znam." "Kučkin sin", rekao je Aaron i
naglo se istrgnuo.
Franklin se srušio na stazu i zastenjao. Aaron je stajao nepomično i
osvjetljavao Franklina. Obojica su šutjeli. Franklin se pokušao pridignuti u
sjedeći položaj. Kaput od ovčje kože bio mu je pokriven snijegom, a snijega
je imao i u kosi.
Aaron je pomislio kako bi trebao krenuti. Tada je zamislio kako se Franklin
pretvara u velik blok leda, koji bi se, kada bi se razbio, razmrskao na tisuće
komadića.
Aaron je ispružio ruku i uhvatio Franklina za ručni zglob. "Vuci", rekao je.
Franklin se pridignuo na lijevu nogu, a Aaron ga je uhvatio oko struka.
"Prebaci mi ruku preko ramena."
Franklin se tako pridržavao za Aarona i poskakivao prema naprijed.
Napredovali su sporo, ali su se ipak kretali.
"Jednom sam i ja želio ubiti Ryana," rekao je Aaron, "no nisam bio siguran."
Za izlazak iz šume trebalo im je deset rninuta. Našavši se na otvorenome,
nisu ugledali nikoga, no došavši do završetka parka, naišli su na dvojicu
pripadnika državne policije. Kamiona Vojske spasa više nije bilo. Policajci su
Franklinu pomogli da se spusti u podnožje brežu~jka. Aaron ga je promatrao
kako odlazi, uz poskakivanje njihovih svjetala na snijegu. Pomislio je na to
kako je dopustio Donaldu da mu izmakne i nastojao samog sebe uvjeriti da je
tako bilo najbolje. Pomislio je na Donalda pred sudom. To će mu već biti
dovoljna kazna.
Donald Malloy protrčao je samo kroz jedan kut šume i ubrzo se ponovno
našao na ulici. Zacijelo se zabavljao razmišljajući o tome kako policija
pretražuje šumu, dok on trči prolazom koji je povezivao ulice Juniper i
Spruce. U jednoj je ruci držao pištolj, a u drugoj aktovku. Nosio je
tamnosmeđi kaput koji mu je dopirao nekoliko centimetara ispod koljena.
Kapu je u međuvremenu bio izgubio. Na ulici je bilo automobila, no prolaz je
bio posve pust. U posljednjih mjesec dana upoznao je sve uličice, prolaze i
vrtova Aureliusa.
Donald je u vrt Barryja Sandersa ušao sa stražnje strane, a potom pričekao
pokraj ugla kuće kako bi se uvjerio da u blizini nema nikoga. Ponovno je
padao snijeg. Još nekoliko minuta pričekao je kako bi ulica posve utihnula.
Zacijelo je znao da je policija u potrazi za njim, da se njegovo ime ponavlja
na svim radiovezama. Uspeo se preko ograde i teškim koracima prešao
trijem. Potom je stao šakom udarati po vratima.
Kada ih je gospođa Sanders otvorila tek za nekoliko centimetara, Donald ih je
pritisnuo ramenom, odgurujući je u stranu i ulazeći u predvorje.
"Gdje vam je sin?" upitao je. U njegovoj rijetkoj žutocrvenoj kosi bilo je
snijega.
"Izlazite odavde", rekla je gospođa Sanders. "Izlazite iz moje kuće."
Donald ju je tada pištoljem snažno udario po licu, tako da je pala. "Gdje je
Barry? Gdje je?" Vikao je vrlo povišenim glasom, gotovo skvičao.
"Nije ovdje." Gospođa Sanders pridignula se na koljena i dodirnula krvavo
lice.
"Lažeš. Zar ne znaš koliko je pokvaren?"
"Nije ovdje", ponovila je gospođa Sanders. Pokušavala se pridignuti na noge.
Donald ju je tada ponovno udario pištoljem, tako da je pala na koljena. "Zar
ne znaš da nije lijepo lagati? Može te stići kazna. Ne znaš da sam ja zadužen
za kažnjavanje? Pogledaj!" Tada je kleknuo pokraj nje. Iz džepa izvadivši
ključić, otključao je aktovku. Dvije sjajne kopče podignule su se uvis.
Gospođa Sanders stala je vrištati.
Donald je zatvorio aktovku i utrčao u dnevnu sobu. "Barry!" zazvao je.
"Dolazim."
Barry je bio na katu. Odjurio je u kupaonicu i zaključao se. Donald ga je
zacijelo čuo, jer je potrčao uza stube. Gospođa Sanders i dalje je vrištala.
Barry je pomislio da je ozlijeđena i želio joj je pomoći, ali ga je bilo odviše
strah. Skrio se pod tuš i navukao plastični zastor. Čvrsto je stisnuo oči, želeći
istoga trena nestati.
"Barry, ti si zločest dečko!" vikao je Donald. Vrata su glasno udarala dok je
pregledavao sobu po sobu. "Ja ću te pročistiti! Ja ću ti podignuti crkvu!"
Barry je izjurio ispod tuša i pritrčao prozoru. Donald je pokušao otvoriti vrata
kupaonice, no bila su zaključana.
"Barry, ne želim ti nauditi. Treba te samo izliječiti i trebaš se popraviti."
Barry je pokušavao otvoriti prozor kupaonice, no nešto se bilo zaglavilo.
Prozor je izlazio na krov pokrajnjeg trijema.
"Otvori vrata, Barry, pa ću te samo malo ozlijediti." Donald je svom težinom
navalio na vrata; drvene su ploče stale škripati. Nešto
je progunđao, a potom nogom udario vrata, slomivši donju ploču, tako da je
Barry ugledao njegovu veliku žutu čizmu.
U kupaonici se nalazio i stolac na kojem je njegova majka katkada sjedila i
pređ zrcalom četkala kosu. Barry ju je uzeo i njome razbio staklo na prozoru.
"Barry!" povikao je Donald. "Morat ću te užasno ozlijediti!" Ponovno je svom
snagom navalio na vrata, no vrata nisu popustila. Nakon toga je kroz njih
pucao. Zrna su se odbila od umivaonika. "Barry, jako si zao!"
No Barry je već bio na krovu trijema. Spuznuo je do ruba i pogledao dolje.
Nalazio se na visini od oko pet metara. Barry je sjeo na rub, prebacivši noge
prema dolje. Šibao ga je vjetar i bilo mu je hladno. Pokušavao se prisiliti na
skok, no jednostavno se nije mogao odlučiti. U tom trenutku začuo je kako
se vrata kupaonice uz tresak otvaraju pod novim Donaldovim naletom.
Osvrnuvši se, ugledao je divovsku Donaldovu pojavu kako posrće po
kupaonici. Barry je tada skočio. Na zemlju je doskočio povijenih koljena.
Prebacio se na bok, osjećajući bol u čitavome tijelu, no nekako je ipak uspio
ustati.
"Barry!" povikao je Donald. Već je bio napola izišao kroz prozor. Snijeg mu je
lepršao oko lica.
Barry je potrčao.
Donald nije skočio. Pojurio je stubama u prizemlje i izišao na glavna vrata.
Gospođa Sanders skrivala se u kuhinji, odakle je začula lupu ulaznih vrata.
Donald je travnjakom potrčao prema gradu. Slijedio je Barryjeve tragove, no
izgubio ih je na ulici. Barry je tada već bio stigao do sljedeće ulice i jednim je
vrtom trčao prema uskome prolazu između ulica.
Donald je travnjacima ispred kuća trčao prema središtu grada. U snijegu je
iza sebe ostavljao pravocrtan trag. Nije bilo posve jasno kamo se uputio.
Kasnije su neki govorili kako je moguće da je išao na policiju. Drugi su
govorili kako je išao do sjedišta Prijatelja, gdje mu je bio parkiran automobil.
Nekoliko ljudi vidjelo ga je kako trči ispred njihovih kuća. Rekli su da je bio
pognut, kao da je slijedio nekakav trag. Opisivali su i kako se doimao velikim
u tom otvorenom kaputu koji je vjetar napuhivao i podizao oko njegova
tijela. Spominjali su i aktovku i to kako mu je udarala o nogu.
Sheila Murphy stajala je na ulazu u Bud's Tavern. Unutra nije bilo drugih
mušterija osim pijanog Tommyja Shepherda, tako da je
izišla na vrata kako bi promatrala snijeg. Pitala se kamo su svi nestali. A onda
je ugledala nekog muškarca kako trči posred ulice, napola pognut, "kao da
nešto njuška", rekla je. I tada je uvidjela da je to Donald. Ulica je bila
pokrivena bljuzgom, no padao je i gust svježi snijeg.
A onda je Sheila ugledala neki kamionet kako dolazi ulicom iza Donalda. Stala
je žmirkati prema snažnim reflektorima na vozilu. Svjetla su osvijetlila
Donalda i vozač je naglo zakočio, zbog čega se kamionet stao klizati
postrance, sve dok stražnjim kotačima nije udario o rub pločnika.
Vozač je otvorio vrata i izišao. Potom je polako uzeo pušku s držača iznad
sjedala. Sve to činio je bez imalo žurbe. Vrata kamioneta ostavio je otvorena,
a svjetla uključena. Snježne su pahulje pod tim reflektorima izgledale
ogromne. Sheila nije mogla razabrati lice tog muškarca; snijeg je bio odveć
gust. Tada se okrenula prema unutrašnjosti lokala i zazvala vlasnika: "Hej,
Bud, ondje je neki tip s puškom. Zovi policiju!" Sheila je potom žurno izišla
na ulicu, dlanovima trljajući nadlaktice kako bi se zaštitila od hladnoće.
Donald Malloy pretrčavao je Glavnu ulicu, krećući se prema Gradskoj vijećnici
i spomeniku podignutom u sjećanje na Građanski rat. Brončani je vojnik
stajao u stavu mirno s puškom i bajunetom. Na obelisku su bila ispisana
imena poginulih. Činilo se da se snijeg kovitla oko spomenika.
Donald je na trenutak zastao da bi došao do daha. Upravo u tom trenutku
onaj muškarac iz kamioneta podignuo je pušku. Hitac, prigušen snijegom,
odjeknuo je poput kakva tupog udarca. Donald je zateturao, počeo padati, a
onda se uhvatio za nogu brončanog vojnika. Tada se okrenuo prema
muškarcu koji ga je pogodio. Zakoračio je prema njemu i nešto zaustio. Onaj
drugi muškarac i dalje je držao pušku prislonjenu uz rame, kao da se
priprema ponovno pucati. Donald je zastao i ostao nepomično stajati. Potom
je odmahnuo glavom, više kako bi razbistrio misli nego zbog nekakva
neslaganja.
Stajao je pokraj spomenika dok se oko njega kovitlao snijeg. Izgledalo je da
mu je glava nekako utonula u ramena, zbog čega je u tom velikom zimskom
kaputu bio nekako širok i četvrtast. "Imao je oblik lijesa", rekla je Sheila. A
onda se okrenuo na drugu stranu i krenuo pločnikom. Nije koračao
pravocrtno. Onaj muškarac s puškom spustio je cijev. Mogao je bez
poteškoća jednim hicem raznije
ti Donaldu glavu, no ipak nije opalio. Umjesto toga, polako je spustio pušku i
krenuo ulicom za njim. Sheila ih je slijedila.
Donald je posrtao još nekoliko desetaka centimetara, a onda pao na koljena.
Tada je odbacio pištolj koji se otklizao po snijegu. Nagnuo se naprijed,
ostajući na koljenima i čelom dodirujući snijeg. Još nekoliko trenutaka ostao
je u tom položaju. A onda je, bez imalo žurbe, stao pretraživati džepove i iz
jednog od njih izvadio nekakav ključ. Potom ga je ugurao u bravicu na
aktovci. Kopče su poletjele uvis uz blag bljesak svjetla. Otvorivši torbu, iz nje
je izvadio nešto što je Sheili isprva izgledalo kao četvrtasti komad metala. Na
površini tog predmeta blistalo je ulično svjetlo. Sheila je tada uvidjela da je
riječ o mesarskom nožu. Donald ga je podignuo. Lijevi dlan i podlaktica ležali
su mu na snijegom pokrivenome pločniku. Nož je sada držao visoko nad
glavom. Četiri automobila tada su se naglo zaustavila pokraj spomenika.
Medu njima je bilo i jeđno policijsko vozilo. Donald je iznenada zamahnuo i
nožem se snažno udario po ručnome zglobu. Čitavo tijelo tada mu se povilo,
a glava se trgnula unazad, tako da je sada gledao nebo. Žute čizme naglo su
se uzdignule. Krv je stala teći snijegom. On je polako ponovno podignuo nož
i još jedanput snažno udario po istome mjestu. Potom je to učinio i treći put.
Sheila je vrisnula. Donaldova šaka odvojila se od ruke i otkotrljala u snijeg.
Visok luk krvi šiknuo je iz zgloba, bojeći snijeg crvenom bojom. Donald se
teturajući uspravio na noge., iz ruke ispustivši nož. "Malloy!" povikao je
netko.
Izgledalo je da ga Donald ne čuje. Pomnim pokretima tada je podignuo
odrezanu šaku, s nje uklonio snijeg brišući je o kaput i položio je u aktovku.
Potom je zatvorio torbu. Sheila je jasno čula škljocanje kopči. Krv je iz
njegova ručnog zgloba i dalje šikljala u snijeg. Donald se ispravio i zakoračio
dalje od ljudi koji su sada izlazili iz automobila. Ruka na kojoj više nije bilo
šake ljuljala se pokraj njegova tijela, štrcajući krv. Oni muškarci počeli su mu
prilaziti. Donald zakorači još jedanput. Potom se zaustavi, blago se zaljulja,
pogleda prema gore, prema bijelim pahuljicama koje su kosim putanjama
presijecale snop svjetla iz ulične svjetiljke, te padne ničice, dok su se crvene
kapljice rasporedivale u polukrug, tako stvarajući luk u svježem snijegu.
Muškarci koji su bili na ulici požurili su naprijed, no doktor Malloy bio je
najbrži. Prišao je aktovci i otvorio je podižući poklopac puščanom cijevi. Četiri
šake ležale su na jastučiću učvršćene gume
nim vrpcama. Peta ruka, Donaldova, ležala je preko njih. Osim Donaldove,
ostale ruke jedva su i pokazivale sličnost s ljudskim tijelom. Prsti su bili
svijeni, kao da pokušavaju nešto uhvatiti, kakvu loptu ili dašak zraka.
Najstarija je ruka bila tamnosmeđa i gotovo poput dijela kostura, površina joj
je bila poput uštavljene kože. Nokti na njoj bili su premazani
zagasitocrvenom bojom. Na najsvježijoj se ruci vidjelo još ponešto boje
ljudskoga mesa. Izgledala je poput dječje šake. Ostale su dvije bile kvrgave i
sasušene: poput majmunskih šaka. Koža je na zglobovima bila nazupčana i
naborana. Donaldova je ruka bila svijetloružičasta i u usporedbi s ostalima
izgledala je smiješno zdravo. Bila je položena preko ostalih šaka poput kakva
mekog gomolja. Krv iz rane upijala se u crveni baršun.
Allen Malloy nepomično je promatrao te ruke dok su se ostali okupljali oko
njega.
"Što je to?" upitala je Sheila Murphy. "Što je to?" Gurala se do aktovke kako
bi bolje vidjela o čemu je riječ.
"Doktore Malloy", rekao je netko probijajući se kroz gužvu. Bio je to kapetan
Percy.
Liječnik se okrenuo, dlanom brišući snijeg s lica. Činilo se da se iznenadio
ugledavši i druge ljude. Potom je Percyju predao pušku.
44
vo kako su izgledale: tri mrtve djevojke postavljene na tri obična Estolca s
naslonom. Četrnaestogodišnjakinja je sjedila u sredini. Bila je za pola glave
viša od drugih dviju djevojaka. Trinaestogodišnjakinje su joj se nalazile svaka
s jedne strane. Svaka od djevojaka preko prsa je imala konopac svezan u
obliku slova X: prelazio im je preko ramena, spuštao se do struka i bio
učvršćen straga. Sve tri djevojke bile su bosonoge, a gležnjevi su im bili
zavezani za noge stolca.
Donald Malloy bio je posve zatvorio potkrovlje; uklonio je vrata i na otvor
postavio komad gipsane ploče. Potom je na zid zalijepio tapete tako da se iz
hodnika na prvome katu nikako nije moglo uočiti da su na tome mjestu
nekoć postojala vrata. Tapete su bile svijetloplave, ukrašene malenim
stručcima tamnoplavog cvijeća. Oko stručaka su se nalazili nizovi žutih zlatica
položeni dijagonalno, tako da je čitav uzorak izgledao poput kakve žičane
ograde.
Stropna vrata, smještena u zidnome ormaru pronašao je doktor Malloy kada
je u tu kuću ušao ranije te večeri i on je prvi ušao u potkrovlje. Potom je
udarcima nogu uklonio gipsanu pregradu kako bi se policajci mogli uspeti
stubama. Udarao je svom snagom, potaknut bijesom, tako da su se komadići
gipsa razletjeli hodnikom. Nakon toga otišao je u potragu za Donaldom.
Chuck Hawley fotografirao je potkrovlje za policijski dosje. Kaže da te slike
više ne treba gledati kako bi se prisjetio što je sve na
njima. Kaže da ih ionako neprestano ima pred očima: one tri ubijene djevojke
postavljene na tri stolca s naslonom.
Djevojkama je u Lincoln Parku podignut spomenik. Posvećen je u proljeće.
Bio je to četvrtast komad opsidijana, visok nešto više od tri metra i širok
metar. Imena djevojaka i datumi bili su urezani sa sve četiri strane. Na
posvećenju se okupilo pola grada, a ondje sam se našao i ja. Bernie Kowalski
održao je govor. Otac Murphy iz crkve Svete Marije također je govorio. Bio je
to poduži govor koji nije bilo odveć jednostavno pratiti. Nijedna njihova riječ
nije nimalo poboljšala stanje. Govorili su o užasima koje smo proživljavali, ali
koji nisu ništa popravili. Prilika za govorenje ponuđena je i roditeljima
ubijenih djevojaka, premda su se oni na toj mogućnosti samo zahvalili. Ralph
Shiller rekao je da mu je drago što je sve konačno završeno, no nije želio
govoriti pred okupljenim ljudima. Ondje je bio i Paul Leimbach, koji je hodao
pomažući se štapom. Mike Shiller došao je s nekolicinom prijatelja iz
poštanskoga ureda. Bila je to ista ona skupina koja je demolirala
Leimbachovu kuću. Čovjek bi pomislio da su se sada držali kao da osjećaju
nekakvu krivnju, ali to nije bio slučaj. Meni su još uvijek izgledali bijesno, kao
da je taj bijes nešto što je sada jednostavno dio njih, nešto čega se ne mogu
osloboditi. Karlin je otac bio neki tip koji je živio u Kaliforniji i koji nikada nije
ni vidio kćer. Ipak, sada je prevalio čitav taj put. Moj kolega Lou I-~endricks
rekao je kako je to najveći sretnik medu roditeljima, no mnogi su držali da je
ta primjedba odviše cinična.
Aaron McNeal nije došao na otkrivanje spomenika. Tada se već bio odselio iz
grada. Franklin je došao sa Sadie i Paulom. Stajao je izmedu njih dvije,
neprimjetno za ruku držeći i jednu i drugu. Bio je vrlo zgodan u tamnom
odijelu od tvida. Paula je na sebi imala tamnu haljinu a crna joj se kosa
sjajila. Bio je travanj, no bilo je vrlo toplo, tako da je uokolo već bilo
sunovrata. I Ryan Tavich bio je ondje s Franklinom, no ni on neće još dugo
ostati u gradu. Na koncu se skrasio negdje na Zapadu.
Nekima je jednostavno bilo previše uspomena, previše stvari koje su željeli
zaboraviti. Zbog toga je bilo teško ostati u Aureliusu. Doktor Malloy i obitelj
vratit će se u Rochester. Činjenica da je Allen ustrijelio brata bila je, za naš
grad, prekrupna stvar: puškom s leda ustrijeliti vlastitog brata. A Franklin je
Ijudima prepričao kako je Donald optužio Allena, kao da je doktor Malloy, a
ne Donald, ubio one djevojke. Nekim je Ijudima sve to i dalje bila zagonetka.
Doktora
Malloya gledali su s nepovjerenjem. Kako u takvim uvjetima uopće može biti
liječnik? Govorilo se čak i o Paulu Leimbachu. A činjenica da je Mike Shiller
onako demolirao Leimbachovu kuću... neki su zagovarali takav postupak.
Govorili su kako je Mike u danim okolnostima postupio ispravno. O tome su
se vodile mnoge rasprave, padale su čak i teške riječi. Sumnje se nisu samo
tako raspršile. Samo su se brzo vratile onamo gdje su se skrivale, gdje god to
bilo. Ja sam imao osjećaj da će sumnje s nama ostati zauvijek, kao da jedni
druge nikada nećemo moći gledati drukčije nego kroz taj filtar, kroz obojenu
leću sumnje. Upravo su zbog toga riječi Bernieja Kowalskog o tome kako sve
to treba ostaviti iza sebe bile tako lažne. A taj veliki crni kamen, kao da je
utiskivao sumnju prema dolje, kao da ju je zadržavao pod zemljom - no
stvari ipak nisu funkcionirale na taj način.
Pogledajte samo Ryanov odlazak iz grada. Kada razmišljam o Ryanu, čini mi
se da je nastojao prerezati nekakvu nit, kao da je nastojao zaboraviti Janice,
nastojao zaboraviti ubijene djevojke. Metak ga je pogodio u rame. Sada će
se, svaki put kad pomakne rame, prisjetiti nas. On ne može zaboraviti
Aurelius, prijeći preko njega i ostaviti ga iza sebe. Aurelius je u njemu kamo
god pošao. S Aaronom je ista stvar. Ovdje je grob njegove majke, ovdje mu
je i sestra. Kad god sjedne i pogleda kroz prozor, dopuštajući mislima da
slobodno lutaju, neće li se ubrzo sjetiti Aureliusa? Čak i ako ga mrzi? Svi ti
Ijudi koji nastoje nastaviti s nekakvim normalnim životom... neće li ih ta
sjećanja povlačiti unatrag? A Franklin, kada se probudi noću, neće li čuti
Donaldov piskutavi glas koji mu u tami ponovno priča o pokvarenosti i
prljavštini? Uvjeren sam da mu se dogadalo upravo to. Uvjeren sam da se
noću okreće prema Pauli i evrsto je stišće.
Ja barem imam posao koji mi služi kao bolji lijek. Riječ je o nečemu u što
mogu imati puno povjerenje: svakodnevni raspored, učestalo ponavljanje
postupaka za koje držim da pridonose općoj dobrobiti. Imam više sati
nastave. Imam svoje hobije. Provodim više vremena s učenicima. Katkada mi
se čini da u njima gledam seksualne objekte češće nego ranije. To ne znači
da bih se ikada usudio dodirnuti ih. No razmišljam o onom razgovoru između
Donalda i Franklina koji se odvijao u šumi. Kada biste se mogli zagledati u
krajnje dubine odredenoga ljudskoga bića, kakve biste želje ondje otkrili? A
kakve su želje i žudnje skrivene ispod moje bijele košulje i leptir-kravate,
moje uglađene vanjštine?
Donald Malloy dugo je vremena živio sa svojim žudnjama. Tko je znao za
njegove unutarnje borbe? Zacijelo ih je uočavao na vlastitome licu kad god bi
se pogledao u zrcalo. Kasnije smo doznali da je još u Buffalu u drogeriji dirao
neku djevojčicu. Uhvatio ju je za ruku i njome stao trljati svoje genitalije.
Ona je to ispričala roditeljima, a oni su se suočili s njim. On ih je preklinjao
neka s time ne idu u javnost. Obećao im je da će potražiti stručnu pomoć.
Rekao je da će se odseliti. Molio ih je da mu ne upropaštavaju karijeru. Za to
nije znao nitko, čak ni Donaldov brat. Roditelji one djevojčice šutjeli su sve
dok se u novinama nije pojavio članak o njegovoj smrti. Koliko je još
djevojčica dirao? Kakvu je užasnu sladostrast otkrivao u tim iskustvima? A
kada je ubio Janice McNeal, kakw je ugodu pronašao u tome?
Kako ga je samo ta ugoda morala mamiti i kako je s vremenom zasigurno
postala ustrajna, navodeći ga na sve veće rizike. Je li moguće da takav
nekakav glas postoji u svima nama, ali je u većine tih? Kada nekom učeniku
desetog razreda pomažem sa zadaćom iz biologije i pokraj sebe osjećam
toplinu njegova tijela, toplinu njegova obraza, ne čujem li tu ugodu kako me
doziva? Dakako, ne činim ništa. Udaljavam se od njega ili mu govorim neka
se vrati na svoje mjesto, no katkada imam fantazije. U snovima činim stvari
koje ne bih trebao činiti. Ali dobar sam čovjek. Imam cijenjeno mjesto u
društvu. Nikada ne bih učinio nešto izopačeno. No nije li taj moj strah jedan
od razloga zbog kojih živim sam? Što činiti s vlastitim strahom? A sa
snovima?
Razmišljam o svojim susjedima. Viđam muškarce kako na ulici gledaju mlade
djevojke. Ili viđam kako i muškarci i žene promatraju mlade srednjoškolske
sportaše. Kakve sve želje svi ti ljudi potiskuju u sebi? Je li dobro držati se kao
da u nama nema takvih osjećaja?
A ono mjesto na kojem je Donald štovao čistoću. Zasigurno nisam jedini koji
ga zamišlja gore, u njegovu potkrovlju - u njegovoj crkvi. Ne pitaju li se i
drugi kakav je to bio osjećaj prepustiti se takvim željama?
Tri su djevojke pokopane početkom tjedna u kojem je padao Dan
zahvalnostiz~. Njihove su se obitelji odlučile za zajedničku službu u crkvi Sv.
Marije. Identični ljesovi stajali su kod oltara, a crkva
z~ Čctvrti četvrtak u studenome.
je, dakako, bila prepuna. Novinari su pristigli sa svih strana. Franklin je rekao
da se crkva pretvorila u zoološki vrt. A masa ljudi otišla je i na groblje
Homeland. Ondje nije bilo govora, a pogreb je bio krajnje jednostavan.
Čitavo brdo cvijeća iz crkve kasnije je prevezeno u bolnicu i starački dom.
Uvjeren sam da je velik dio cvijeća bačen u kante za smeće.
Održana je i komemoracijska služba za Houarija Chihanija. Na kraju je bilo
puno takvih događaja. Održani su, dakako, zbog živućih, jer koliko su
mrtvima mogle značiti takve stvari? Aaron i Harriet dogovorili su misu za
Chihanija za početak prosinca. Održana je u Unitarijanskoj crkvi, uz
pretpostavku, rekao bih, da bi Chihani na tu crkvu imao najmanje prigovora.
I doista, taj je prostor bio tek malo više od običnog društvenog okupljališta.
Nazočni su bili svi članovi Ispitivača desnoga. Studenti su zajednički platili
izradu spomen-pločice koja je postavljena na hodnik Odsjeka za povijest
sveučilišta Aurelius. Na njoj je stajalo Chihanijevo ime, datum rodenja i smrti,
te riječ Učitelj. I to je bilo sve. Nakon nekog vremena, uvjeren sam da ljudi
više nisu imali pojma o njezinu značenju.
Donald Malloy pokopan je na groblju Homeland. Njegov nadgrobni kamen bio
je širok jedva tridesetak centimetara i vrlo nizak. Na njemu je stajalo ime - D.
Malloy - te datumi rođenja i smrti. Neki nisu željeli da ga se pokopa na
Homelandu, kao da bi njegovo tijelo nekako moglo iskvariti njihove voljene
preminule. Znam da je na sastanku Gradskoga vijeća o tome bilo raznih
pitanja. No Donald je u to vrijeme već bio pokopan, a ekshumirati tijelo i
pokopati ga negdje drugdje značilo bi privlačiti neželjeni publicitet.
Na Donaldov pogreb došli su doktor Malloy, Ryan Tavich i kapetan Percy. Oni
su bili jedini nazočni. Dakako, doktor Malloy to je držao u najvećoj mogućoj
tajnosti. Ryan je sve dogovorio s Ralphom Belmontom, pogrebnikom s kojim
je četvrtkom uvečer redovito igrao košarku, odnosno s kojim je to nekoć
činio. Velika većina Ijudi za taj pokop nije znala sve dok već nije bio obavljen.
Doktor Malloy odgodio ga je do prosinca, nakon pokopa onih triju djevojaka,
do jednoga kišnoga dana kada je poslije podne počela padati i susnježica.
Nitko nije želio da se u blizini ponovno pojave televizijske ekipe. Bilo nam je
dosta slave. No pogreb ipak nije protekao bez male enigme. Bez male
zagonetke. Malloyjevo je tijelo ležalo u Belmontovoj mrtvačnici. Svi su znali
da je ondje. Tijelo je bilo pripremljeno za pokop, a šaka je bila položena
pokraj tijela. Zatvoreni je lijes le
žao u hladnjaku, premda to vjerojatno nije ispravan naziv. No imao je velika
kromirana vrata poput hladnjaka kakvi se nalaze u velikim restoranima.
Tijekom prvog tjedna u prosincu, kada je došlo vrijeme za Donaldov pogreb,
Ralph Belmont otvorio je lijes i uvidio da u njemu više nema ruke. Tada je
shvatio da ju je netko ukrao. To je ispričao Ryanu - naposljetku, njih su
dvojica bili prijatelji - no to nije rekao i doktoru Malloyu, te se nadao da ovaj
neće poželjeti vidjeti bratovo tijelo. No Allen nije imao ni najmanje volje
ponovno vidjeti bratovo lice. A i na pogreb je vjerojatno došao samo iz
nekakvog osjećaja dužnosti. Ali to nije posve točno. Želio je vidjeti kako
Donald odlazi u zemlju, kako ostaje ispod dva metra zemlje i kamenja, u
jednome kutu Homelanda, daleko od onih triju djevojčica. Želio je vidjeti
brata pokrivenog zemljom i zaboravljenog.
Ryan je pokušao utvrditi što se dogodilo s rukom, no bio je oprezan. Bojao se
razglasiti da je ruka ukradena. Znao je da bi se našli neki koji bi govorili da
nije ukradena. Pričali bi kako je pobjegla, iskrala se, hodajući na prstima, kao
na malenim nogicama. Ljudi vjeruju u svakakve gluposti. I tako se Ryan malo
raspitao, a kada je uvidio da još ne može doznati što se dogodilo s rukom,
odlučio je šutjeti. Što je bilo najneobičnije, madame Respighi je, prije odlaska
iz Aureliusa, ustvrdila kako je Donald pokopan bez ruke, premda joj nitko nije
vjerovao. Tvrdila je kako vidi Donaldovu ruku u nekakvoj staklenci, pokraj
drugih staklenki. Ljudi su joj se smijali. No ona je vjerovala svojim vizijama ili
onome što je to već bilo. Nije se obazirala na kritike, slegnula je ramenima i
autobusom otputovala u Uticu ili možda Syracuse.
Ukrasti tu šaku zasigurno nije bilo teško. Stražnji ulaz u mrtvačnicu nije bio
zaključan, kao ni hladnjak. Ralph Belmont četvrtkom je uvečer uvijek bio s
Franklinom i Ryanom, premda nisu igrali košarku sve dok se Ryanovo rame
nije oporavilo. Poklopac Donaldova lijesa nije bio učvršćen vijcima.
Belmontova je supruga bila daleko na drugom kraju kuće, a, osim toga, što
bi se uopće moglo ukrasti iz mrtvačnice?
Donaldovo je lice u smrti bilo bezizražajno poput kakva debelog koljena.
Rijetka kosa bila je učvršćena. Nije izgledao kao da spava. Nije izgledao kao
da nešto čeka. Tijelo mu je bilo jednostavno ljuska, oklop. Nestalo je svih zlih
primisli. Njegova crkva mrtvih djevo
jaka bila mu je izbrisana iz mozga. Trebao sam samo podignuti poklopac
lijesa, uzeti onu šaku, staviti je u plastičnu vrećicu i spustititi poklopac.
Dakako, imao sam i baterijsku svjetiljku.
Zbirku bioloških~reparata sada držim iznad radnoga stola: moje ukiseljene
gube. Zabe, štakor, zmija, kravlje oči, svinjski fetus, l~udski fetus sa
zatvorenim očima. Više ih ne pokazujem učenicima. Cine mi društvo na jedan
mračan način. Pitam se što su te kravlje oči uopće vidjele i kakav je mogao
biti život ljudskoga fetusa. Medu njima je sada i lijeva šaka Donalda Malloya,
polako tamni u svojoj staklenci s formaldehidom. Nalazi se u sredini, na
počasnom mjestu između svinjskoga fetusa i ljudskoga fetusa. Meni je to
podsjetnik na ono što postoji u svakom trenutku, na žudnje skrivene duboko
u ljudima, na žudnje koje skrivamo u sebi. Podižem pogled prema
Donaldovoj ruci koja pliva u svojoj tekućini. Smatram je svojim osobnim
učiteljem. Svojim vlastitim učilištem. Ona me poučava. Donaldova je desna
ruka sada već istrunula, no lijeva je na sigurnom. Premda je zglob nazubljen,
vide se sve vene i arterije, tetive i mišići. Dakako, i kost. Katkada mi je žao
što je ne mogu pokazivati učenicima; ta ruka tako lijepo pojašnjava sve.
Pokušavam zamisliti što su sve ti prsti osjetili i tada se prestrašim: vratove
onih djevojčica, njihovu mekoću.
Donald Malloy poklanjao je silnu pozornost svojim rukama. Sjećam se koliko
su bile ružičaste kada me posluživao u drogeriji, sjećam se pomno obrezanih
kožica, ulaštenih noktiju. Katkada je na noktima imao čak i prozirni lak. P~sti
su sada usmjereni prema dolje, ručni zglob prema vrhu staklenke. Na
nadlanici nema puno dlaka; nekoliko desetaka kratkih i crvenih dlačica. Prsti
su svijeni, zglobovi na prstima debeli i podbuhli od stajanja u tekućini. Palac
je okrenut prema van, kao da se sprema otići bez obzira na ostale. Kost se u
zglobu sjaji. A nokti, kako su samo pomno odrezani.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu