Prvi dio
Jack gasi svjetlo
Prvo poglavlje
Alhambra Inn i Park
1
Petnaestoga rujna 1981., djeĉak po imenu Jack Sawyer stajao je na mjestu gdje se voda i kopno spajaju, s rukama u dţepovima svojih traperica, gledajući u mirni Atlantik. Imao je dvanaest godina i bio visok za svoju dob. Morski povjetarac zadizao je njegovu smeđu, vjerojatno predugu kosu s finog, jasnog ĉela. Stajao je tamo, ispunjen zbunjenim i bolnim osjećajima s kojima je ţivio posljednja tri mjeseca - od trenutka kad je njegova majka zatvorila njihovu kuću na Rodeo Driveu u Los Angelesu i, u vrtlogu namještaja, ĉekova i agenata za nekretnine, iznajmila stan zapadno od Central Parka. Iz tog su stana pobjegli u ovo tiho odmaralište na sićušnoj obali New Hampshirea. Red i urednost nestali su iz Jackovog svijeta. Ĉinilo se kao da mu je ţivot isto toliko uzbiban i
nekontroliran kao uzburkana voda pred njim. Njegova se majka zajedno s njim kretala kroz svijet, vukući ga od mjesta do mjesta; ali što je pokretalo njegovu majku?
Njegova majka je bjeţala, bjeţala.
Jack se okrenuo, gledajući po praznoj plaţi, prvo lijevo, pa zatim desno. S lijeve strane bio je Zabavni svijet Arcadia, zabavni park koji je upravljao svom galamom i bukom od Spomendana1 do Praznika rada2. Sad je stajao prazan i miran, srce između otkucaja. Vlakić je bio samo skela naspram bezliĉnog, oblaĉnog neba, usponi i potpornji pod kutem poput poteza ugljenom. Tamo dolje bio je njegov novi prijatelj, Speedy Parker, ali djeĉak nije sad mogao razmišljati o Speedyju Parkeru. S desne strane bio je Alhambra Inn i Park, i djeĉakove misli neumorno su ga ponijele prema tamo. Na dan kad su stigli, Jacku se naĉas uĉinilo da vidi dugu iznad mansardnih krovova s prozorĉići- ma. Neka vrsta znaka, obećanje boljih stvari. Ali nije bilo duge. Vjetrokaz se okretao desno-lijevo, desno-lijevo, uhvaćen među vjetrovima. On je izašao iz njihova unajmljenog automobila, ignorirajući majĉinu neizreĉenu ţelju
__________________________________
1 Memorial Day, američki praznik koji se slavi prvog ponedjeljka u svibnju, u spomen na američke vojnike koji su pali u sluţbi. Nap. prev.
2 Labor Day, u Americi praznik koji se slavi prvog ponedjeljka u rujnu, u slavu radničkih sindikata. Nap. prev.
da uĉini nešto oko prtljage, i podigao pogled. Iznad uskovitlanog mjedenog kokota vjetrokaza visjelo je samo prazno nebo.
"Otvori prtljaţnik i izvadi torbe, sunce mamino", doviknula mu je majka. "Ova izmuĉena stara glumica hoće se prijaviti i pronaći piće."
"Jednostavan martini", rekao je Jack.
"Nisi tako stara, to si trebao reći." S naporom se izvlaĉila iz sjedala u autu.
"Nisi tako stara."
Nasmiješila mu se - traĉak one stare, odjebite-svi Lily Cavanaugh (Sawyer), kraljice dva desetljeća B-filmova. Ispravila je leđa. "Ovdje će biti dobro, Jacky", rekla je. "Ovdje će sve biti dobro. Ovo je dobro mjesto."
Neki galeb je lebdio nad krovom hotela, i na ĉas je Jack imao neugodan dojam da je vjetrokaz poletio.
"Neko vrijeme ćemo se riješiti telefonskih poziva, jel' tako?"
"Jasno", rekao je Jack. Htjela se sakriti od ujaka Morgana, nije htjela više okapanja s poslovnim partnerom njena mrtvog muţa, htjela se uvući u krevet s jednostavnim martinijem i prevući pokrivaĉe preko glave ...
Mama, što nije u redu s tobom?
Bilo je previše smrti, svijet se napola sastojao od smrti. Iznad njihovih glava, galeb je zakriĉao.
"Vamonos, mali, vamonos", rekla je njegova majka. "Idemo u Veliko Dobro Mjesto."
Tada, Jack je pomislio: Bar uvijek postoji ujak Tommy da pomogne ako stvari krenu jako krivo.
Ali ujak Tommy je već bio mrtav; samo je vijest o njegovoj smrti još uvijek bila na drugom kraju puno telefonskih ţica.
2
Alhambra se nadnosila nad vodu, velika viktorijanska gomila na di-vovskim granitnim blokovima koji su se skoro neprimjetno spajali s niskom istakom - izboĉenom kljuĉnom kosti od granita, ovdje, na skromnih nekoliko kilometara morske obale New Hampshirea. Strogo uređeni vrtovi s njene kopnene strane bili su jedva vidljivi iz Jackove perspektive na plaţi - tamnozeleni trag ţivice, to je bilo sve. Mjedeni kokot stajao je naspram neba, pokazujući zapad-sjeverozapad. Ploĉa u predvorju objavljivala je da je 1838. godine baš ovdje Sjeverna metodistiĉka konferencija odrţala prvi abolicijski skup u Novoj Engleskoj. Daniel Webster odrţao je vatren, nadahnuti govor. Prema ploĉi, Webster je rekao: "Od danas nadalje, znajte da je ropstvo kao ameriĉka institucija oboljelo i mora ubzo umrijeti u svim našim drţavama i na svim teritorijima."
3
I tako su stigli toga dana prošlog tjedna koji je završio nemir mjeseci u New Yorku. U Arcadia Beachu nije bilo pravnika koje plaća Morgan Sloat da iskaĉu iz automobila mašući papirima koje se mora potpisati, mora ispuniti, gospodo Sawyer. U Arcadia Beachu telefoni nisu zvonili od podneva do tri ujutro (ujak Morgan je izgleda zaboravio da stanovnici zapadnog Central Parka nisu na kalifornijskom vremenu). Zapravo, telefoni u Arcadia Beachu uopće nisu zvonili.
Na putu prema malom primorskom odmaralištu, dok je njegova majka vozila s natmurenom usredotoĉenošću, Jack je na ulicama vidio samo jednu osobu - ludog starca koji je bezvoljno gurao prazna kolica iz dućana po ploĉniku. Iznad njih bilo je to prazno sivo nebo, neudobno nebo. U
potpunoj suprotnosti od New Yorka, ovdje se ĉuo samo ustrajan zvuk vjetra koji je zavijao napuštenim ulicama koje su djelovale puno preširoko bez prometa koji bi ih napunio. Ovdje su bili prazni dućani sa znakovima u izlozima na kojima je pisalo OTVORENO SAMO VIKENDOM ili, još gore, VIDIMO SE U LIPNJU! Bilo je stotinu praznih parkirnih mjesta na ulici pred Alhambrom, praznih stolova u Arcadijskoj ĉajani i slastiĉarni odmah pored nje.
A otrcani ludi starci gurali su kolica iz dućana po pustim ulicama.
"U ovom smiješnom mjestašcu sam provela najsretnija tri tjedna u ţi-votu", rekla mu je Lily prolazeći autom kraj starca (koji se, Jack je to vidio, okrenuo da ih isprati pogledom zastrašene sumnjiĉavosti -mrmljao je nešto ali Jack nije mogao shvatiti što), a onda je skrenula autom uz vijugavi puteljak kroz prednje dveri hotela.
Jer zato su sve bez ĉega nisu mogli ţivjeti utrpali u kovĉege i torbe i pla-stiĉne vrećice, zakljuĉali vrata stana (ignorirajući prodornu zvonjavu telefona, koja kao da je prodirala kroz tu istu kljuĉanicu da bi ih slijedila niz hodnik); zato su natrpali prtljaţnik i straţnje sjedalo iznajmljenog automobila svim svojim pretrpanim kutijama i torbama i proveli sate puzeći prema sjevera uzduţ ceste Henry Hudson, pa zatim još mnogo sati po autocesti 1-95 - zato što je Lily Cavanaugh Sawyer jednom bila sretna ovdje. 1968., godinu dana prije nego što se rodio Jack, Lily je nominirana za Oskara za ulogu u filmu po imenu Plamen. Plamen je bio bolji film od većine Lilynih filmova, i u njemu je imala priliku pokazati znatno bogatiji talent nego što su otkrivale uobiĉajene uloge zloĉestih djevojaka. Nitko nije oĉekivao da će Lily dobiti, a Lily najmanje od svih; ali za Lily je uobiĉajeni kliše o tome kako je prava poĉast sama nominacija bio sušta istina - doista se osjećala poĉašćeno, duboko i iskreno, i za proslavu tog jedinstvenog trenutka stvarnog profesionalnog priznanja, Phil Sawyer ju je mudro odveo na tri tjedna u Alhambra Inn i Vrtove, na drugu stranu kontinenta, gdje su gledali Oscare pijući šampanjac u krevetu. Da je Jack bio stariji, i da mu je bilo stalo, mogao je proraĉunati i otkriti kako je baš Alhambra Inn bio mjesto njegova suštinskog poĉetka.
Kad su nominacije za sporednu glumicu proĉitane, prema obiteljskom predanju, Lily je zareţala Philu: "Ako dobijem to ĉudo, a nisam tamo, plesat ću ti majmuna na prsima u visokim petama."
Ali kad je Ruth Gordon pobijedila, Lily je rekla: "Jasno, zasluţila je, ona je sjajna klinka." I smjesta je prstom uprla u prsa svome suprugu i rekla:
"Bolje bi ti bilo da mi pronađeš još neku takvu ulogu, ti jedan vaţni agentu."
Nije bilo više takvih uloga. Lilyna posljednja uloga, dvije godine nakon Philove smrti, bila je uloga ciniĉne bivše prostitutke u filmu Manijaci na motociklima.
Lily se sad prisjećala baš tog razdoblja, Jack je to znao dok je izvlaĉio prtljagu iz prtljaţnika i sa straţnjeg sjedala. Jedna D'Agostinova torba potrgala se toĉno po sredini velikog D'AG, i izbljuvala gomilu smotanih ĉarapa, rastresenih fotografija, šahovskih figura i ploĉe, stripova po ostatku prtljage. Lily je polako išla uz hotelsko stubište, povlaĉeći se uz rukohvat kao starica. "Pronaći ću posluţitelja", rekla je ne okrećući se.
Jack se ispravio od pretrpanih torbi i opet pogledao u nebo gdje je, bio je siguran, vidio dugu. Nije bilo duge, samo to neugodno, nestalno nebo.
Zatim:
"Dođi k meni", rekao je netko iza njega tihim i savršeno razgovjetnim glasom.
"Molim?" upitao je okrećući se. Prazni vrtovi i prilaz pruţali su se pred njim.
"Da?" rekla je njegova majka. Djelovala je grbavo, sagnuta preko kvake velikih drvenih vrata.
"Pogreška", rekao je. Nije bilo glasa, ni duge. Zaboravio je oboje i po-digao pogled prema svojoj majci, koja se borila s ogromnim vratima. "Ĉekaj, pomoći ću ti", doviknuo je, i oteturao uza stubište, nespretno noseći jedan veliki kovĉeg i napetu papirnu vreću natrpanu puloverima.
4
Sve dok nije upoznao Speedyja Parkera, Jack se kroz dane u hotelu kretao nesvjestan protoka vremena kao usnuli pas. Cijeli mu se ţivot tih dana ĉinio nekako poput sna, pun sjena i neobjašnjivih pretapanja. Ĉak i strašna vijest o ujaku Tommyju koja je stigla telefonskim ţicama noć prije nije ga do kraja probudila, koliko god bila šokantna. Da je Jack bio mistik, bio bi pomislio da su ga preuzele neke druge sile i manipulirale njegovim i mjaĉinim ţivotom. Jack Sawyer je s dvanaest godina bio biće kojem je trebalo posla, i utihla pasivnost tih dana, nakon galame Manhattana, zbunila ga je i uništila na neki bitan naĉin.
Jack se našao stojeći na plaţi, ne sjećajući se kako je dospio tamo, nemajući pojma što uopće tamo radi. Pretpostavljao je da ţali za ujakom Tommyjem, ali ĉinilo mu se kao da mu je um usnuo, ostavivši tijelo da se brine samo za sebe. Nije se mogao koncentrirati dovoljno dugo da shvati zaplete komiĉnih serija koje su uveĉer gledali on i Lily, a kamoli da u glavi odrţi nijanse beletristike.
"Umoran si od svih tih seljakanja", rekla je njegova majka povlaĉeći dug dim cigarete i škiljeći prema njemu kroz dim. "Jack-O, samo se trebaš malo opustiti. Ovo je dobro mjesto. Uţivajmo u njemu što dulje moţemo."
Bob Newhart, malo prerumen pred njima na televizoru, zaĉuđeno se zagledao u cipelu koju je drţao u desnoj ruci.
"To je ono što ja radim, Jacky." Nasmiješila mu se. "Opuštam se i uţivam."
Virnuo je prema svom satu. Prošla su dva sata što sjede pred televizorom, a on se nije mogao sjetiti niĉega što bi prethodilo ovoj emisiji.
Jack je ustajao da ode u krevet kad je zazvonio telefon. Pronašao ih je dobri stari ujak Morgan Sloat. Vijesti ujaka Morgana nikad nisu bile baš predivne, ali ovo je izgleda bio vrhunac ĉak i za njegove standarde. Jack je stajao usred sobe, promatrajući kako lice njegove majke postaje blijedo, bljeđe, najbljeđe. Ruka joj se podigla do grla, gdje su se u posljednjih nekoliko mjeseci pojavile nove bore, i blago pritisnula. Jedva da je i rijeĉ izustila sve do kraja, kad je prošaptala "Hvala ti, Morgane" i spustila slušalicu. Onda se okrenula Jacku, djelujući starije i bolesnije no ikad.
"Sad moraš biti jak, Jacky, dobro?"
Nije se osjećao jako.
Uzela ga je za raku i rekla mu:
"Ujaka Tommyja je danas popodne pregazio nepoznati automobil, Jack. Mrtav je."
Zinuo je, osjećajući kao da mu je netko oteo dah.
"Prelazio je bulevar La Cienega i udario ga je kamionet. Ima jedan svje-dok koji kaţe da je kamionet bio crn, i na njemu je pisalo WILD CHILD3, ali to je ... sve."
Lily je poĉela plakati. Ĉasak kasnije, skoro iznenađeno, i Jack je poĉeo plakati. Sve se to dogodilo prije tri dana, a Jacku se to ĉinilo beskonaĉno dugim.
5
Petnaestoga rujna 1981. djeĉak po imenu Jack Sawyer stajao je promatrajući mirnu vodu, stojeći na neoznaĉenoj plaţi pred hotelom koji je djelovao kao dvorac iz romana sir Waltera Scotta. Ţelio je zaplakati ali nije mogao osloboditi svoje suze. Bio je okruţen smrću, smrt je predstavljala polovicu njegovog svijeta, nije bilo duga. Kamionet s natpisom WILD CHILD uklonio je ujaka Tommyja s ovog svijeta. Ujak Tommy umro je u Los Angelesu, predaleko od istoĉne obale, gdje je - to je znao ĉak i klinac kao Jack - zapravo pripadao. Ĉovjek koji je osjećao da mora staviti kravatu prije nego što ode po sendviĉ s govedskim peĉenjem u Arby's nije uopće imao što traţiti na zapadnoj obali.
Njegov otac je umro, ujak Tommy je umro, majka mu moţda umire. I ovdje je osjećao smrt, na plaţi Arcadia, gdje se javljala telefonski, glasom ujaka Morgana. Nije se radilo ni o ĉemu tako jeftinom ili oĉitom kao što je melankoliĉni dojam odmarališta izvan sezone, gdje se ĉovjek stalno spotiĉe o Duhove prošlih ljeta; ĉinilo se da je u samoj teksturi stvari, miris na oceanskom lahoru. Bio je prestrašen ... i bio je prestrašen već dugo vremena. Boravak ovdje, gdje je bilo tako tiho, samo mu je pomogao da to shvati - pomogao mu je da shvati kako se Smrt moţda vozila cijelim putem po 1-95 iz
_______________________________
3 Wild Child: Divlje dijete. Nap. prev.
New Yorka, ţmirkajući kroz dim cigareta i traţeći od njega da na auto-radiju pronađe neki stari jazz.
Sjećao se - nejasno - kako mu je otac govorio da je rođen sa starim umom, ali sad mu se uopće nije ĉinilo da je tako. Ovog ĉasa, ĉinilo mu se da mu je um vrlo mlad. Prestrašen, pomislio je. Popriliĉno sam prokleto prestrašen. Ovdje svijet završava, jel' tako?
Galebovi su prelazili sivim nebom iznad njegove glave. Tišina je bila siva poput zraka - smrtonosna kao sve veći podoĉnjaci ispod njenih oĉiju.
6
Kad je dolutao do Zabavnog svijeta i upoznao Lestera Speedyja Parkera nakon ni sam nije znao koliko dana tupog plutanja kroz vrijeme, taj pasivni osjećaj da je na ĉekanju ga je nekako napustio. Lester Parker je bio crnac s kovrĉavom sivom kosom i dubokim borama na obrazima. Sad
je bio potpuno nezamjetan, usprkos onome što je u prethodnom ţivotu postigao kao putujući blues glazbenik. A nije ni rekao ništa osobito zamjetno. No ĉim je Jack besciljno ušetao u dio s igrama u Zabavnom svijetu i susreo Speedyjev blijedi pogled, osjetio je kako ga neodređenost napušta. Opet je postao on sam. Bilo je to kao da je ĉarobna struja skoĉila izravno od starca u Jacka. Speedy mu se nasmiješio i rekao: "Pa, izgleda da imam društvo. Upravo je ušao mali putnik."
Bila je istina, nije više bio na ĉekanju: samo ĉasak ranije, ĉinilo se da je umotan u mokro platno i šećernu vunu, a sad je bio slobodan. Oko starca kao da je na trenutak zatitrao srebrnasti oblaĉak, aureolica svjetla koja je nestala ĉim je Jack zatreptao. Po prvi puta, Jack je vidio da ĉovjek drţi dršku široke, teške metle.
"Jesi dobro, sinko?" Radnik je stavio jednu ruku na dno leđa i istegnuo se unatrag. "Je li svijet upravo postao gori ili bolji?"
"Ovaj, bolji", reĉe Jack.
"Onda si došao na pravo mjesto, rekao bih. Kako se zoveš?"
Mali putnik, rekao je Speedy toga prvog dana, stari Jack putnik. Oslo-nio je svoje visoko uglato tijelo na aparat za skee-ball, i omotao ruke oko drške metle kao da je djevojka na plesu. Ĉovjek kog vidiš pred sobom je Lester Speedy Parker, nekad i sam putnik, sinko, hee, hee - o, da, Speedy je upoznao cestu, znao je sve ceste, tamo nekad u staro doba. Im'o sam
bend, Jack putnik, svirao blues. Gitarski blues. Snimio par ploĉa, ali neću te stavit' u neugodnu situaciju i pitat jesi kad ĉuo koju. Svaki slog imao je svoj vlastiti ritam, svaka reĉenica naglasak i pratnju; Speedy Parker nosio je metlu umjesto gitare, ali još je bio,muziĉar. U prvih pet sekundi razgovora sa Speedyjem, Jack je shvatio da bi njegov otac, koji je volio jazz, uţivao u njegovom društvu.
Dobar dio sljedećih tri ili ĉetiri dana vukao se za Speedyjem, proma-trajući ga kako radi i pomaţući mu kad bi mogao. Speedy ga je pustio da zabija ĉavle, ošmirgla nekoliko kolaca ograde koje je trebalo obojati; te jednostavne zadaće pod Speedyjevim vodstvom bile su jedino obrazovanje koje je dobivao, ali od njih mu je bilo bolje. Jack je sad vidio svojih prvih nekoliko dana u Arcadia Beachu kao razdoblje niĉim ublaţenog jada iz kojeg ga je spasio novi prijatelj. Jer Speedy Parker mu je bio prijatelj, to je bilo sigurno - tako sigurno, zapravo, da je samo po sebi predstavljalo misterij. U nekoliko dana otkako se Jack otresao svoje zbunjenosti (ili otkako ju je Speedy otresao s njega, raspršujući je jednim pogledom svojih oĉiju boje svjetla), Speedy Parker postao mu je bliskiji
nego bilo koji dragi prijatelj, uz moguću iznimku Richarda Sloata, kojeg je Jack poznavao otprilike od rođenja. A sad, poništavajući uţas zbog gubitka ujaka Tommyja i strah da mu majka zapravo umire, osjećao je privlaĉnost Speedyjeve tople i mudre prisutnosti sve s kraja ulice.
Opet, i nelagodno, Jack je osjetio onaj stari dojam da ga netko upravlja, manipulira: kao da je neka duga nevidljiva ţica odvukla njega i njegovu majku do ovog napuštenog mjesta kraj mora.
Htjeli su ga ovdje, tko god oni bili.
Ili je to samo ludost? U sebi, vidio je pognutog starca, oĉito ludog, kako mrmlja sebi u bradu dok gura prazna kolica niz ploĉnik.
Jedan galeb je kriknuo u zraku, i Jack si je obećao da će se natjerati da o svojim osjećajima porazgovara sa Speedyjem Parkerom. Ĉak i ako Speedy bude mislio da je lud, ĉak i ako se bude smijao Jacku. Neće se smijati, znao je Jack potajno. Bili su stari prijatelji jer je jedna od stvari koje je Jack shvatio o starom domaru bila da mu moţe reći skoro sve.
Ali još nije bio spreman za sve to. Sve je to bilo previše ludo, i još to ni sam nije razumio. Skoro nevoljko, Jack je okrenuo leđa Svijetu zabave i vukući noge krenuo preko pijeska prema hotelu.

Drugo poglavlje
Lijevak se otvara
1
Bilo je dva dana kasnije, ali Jack Sawyer nije bio ništa mudriji. No sinoć jest doţivio jednu od najgorih noćnih mora svih vremena. U njoj, neko uţasno stvorenje krenulo je po njegovu majku - patuljasto ĉudovište pogrešno smještenih oĉiju i trule, siraste koţe. Majka ti je skoro mrtva, Jack, znaš li reći aleluja? kreketalo je ĉudovište, i Jack je znao - onako kako znaš stvari u snovima - da je radioaktivno, i ako ga dotakne, i on će umrijeti. Probudio se tijela mokrog od znoja, na rubu gorkog vriska. Tek ga je uporno lupanje valova podsjetilo gdje se nalazi, i prošli su sati prije nego što je uspio opet zaspati.
Namjeravao je jutros ispriĉati san svojoj majci, ali Lily je bila ogorĉena i nepristupaĉna, skrivena u oblaku cigaretnog dima. Tek kad je krenuo iz hotelskog kafića s nekom izmišljenom zadaćom, malo mu se nasmiješila.
"Razmisli što bi veĉeras htio jesti."
"Da?"
"Da. Bilo što osim brze hrane. Nisam došla iz Los Angelesa ĉak do New Hampshirea da se trujem hot-dogovima."
"Moţemo isprobati jedan od onih ribljih restorana u Hampton Beachu", reĉe Jack.
"Fino. Idi se igrati."
Idi se igrati, pomislio je Jack s ogorĉenošću koja mu nije bila nimalo nalik. O, da, mama, bravo. Totalno kul. Idi se igrati. S kim? Mama, zašto si ovdje? Zašto smo mi ovdje? Koliko si bolesna? Zašto nećeš razgovarati sa mnom o ujaku Tommyju? Što to radi ujak Morgan? Što ...
Pitanja, pitanja. A nijedno ne vrijedi ništa, jer na njih nema tko odgovoriti.
Osim ako Speedy...
Ali to je bilo smiješno; kako bi jedan stari crnac kojeg je tek upoznao mogao riješiti bilo koji njegov problem?
Svejedno, pomisao na Speedyja Parkera plesala je na rubu Jackova uma dok je vrludao preko drvene šetnice, dolje do depresivno prazne plaţe.
2
Ovdje svijet završava, jel' tako, pomislio je Jack ponovno.
Galebovi su prelazili sivim nebom iznad njegove glave. Kalendar je govorio da je još ljeto, ali ovdje u Arcadia Beachu, ljeto je završavalo na Praznik rada. Tišina je bila siva poput zraka.
Pogledao je u svoje tenisice i vidio da je na njima neka vrst ljepljivog blata. Katran s plaţe, pomislio je. Nekakvo zagađenje. Nije imao pojma gdje je to pokupio i s nelagodom je ustuknuo od ruba vode.
Galebovi u zraku, pikiraju i klikću. Jedan od njih kriknuo je iznad nje-gove glave i ĉuo je tupo, skoro metalno krckanje. Okrenuo se na vrijeme da ugleda galeba kako se lepetavo, nespretno spušta na jednu stijenu. Galeb je okretao glavu hitrim, skoro robotskim pokretima, kao da ţeli provjeriti je li sam, a onda je doskoĉio dolje, do mjesta gdje je školjka koju je bacio leţala na glatkom, ĉvrsto nabijenom pijesku. Školjka se otvorila poput jajeta i Jack je vidio sirovo meso u njenoj unutrašnjosti, kako se još trza ... ili je moţda to samo zamislio.
Ne ţelim to vidjeti.
Ali prije nego što se stigao okrenuti, galebov ţut, kukasti kljun vukao je meso, rasteţući ga poput gumene vrpce, i osjetio je kako mu se ţeludac steţe u sklisku šaku. U sebi je ĉuo kako to rastegnuto tkivo vrišti - ništa suvislo, samo tupo meso koje zapomaţe od bola.
Pokušao je opet skrenuti pogled s galeba i nije mogao. Galebov se kljun otvorio, naĉas mu pruţajući pogled na prljavoruţiĉasti jednjak. Školjka se trznula natrag u svoj raspukli oklop, i naĉas je galeb gledao u njega, smrtno crnih oĉiju, potvrđujući sve uţasne istine: oĉevi umiru, majke umiru, ujaci umiru ĉak i ako su išli na Yale i djelovali ĉvrsto kao zidovi banke u svojim trodjelnim odijelima iz Savile Rowa. Moţda i klinci umiru ... a na kraju je moţda samo tupo, nepromišljeno vrištanje ţivog tkiva.
"Hej", rekao je Jack naglas, nesvjestan da ĉini išta osim misli unutar svoje glave. "Hej, pusti me na miru."
Galeb je sjedio nad svojim plijenom, promatrajući Jacka svojim gumbastim crnim oĉima. Zatim je opet navalio na meso. Hoćeš malo, Jack? Još se trza! Bogami, tako je svjeţe da još ni ne zna da je mrtvo!
Snaţan ţuti kljun opet se zabio u meso i povukao. Razvucccccc ...
Puklo je. Galebova glava podigla se prema sivom rujanskom nebu, i grlo mu se pokrenulo. I opet se ĉinilo da gleda u Jacka, onako kao što vas
na nekim slikama oĉi naizgled uvijek slijede, kamo god se pokrenuli. A oĉi ... on je poznavao te oĉi.
Odjednom je poţelio svoju majku -njene tamnoplave oĉi. Nije se sjećao da ju je tako oĉajniĉki ţelio još otkako je bio jako, jako mali. La-la, ĉuo ju je u glavi kako pjeva, a glas joj je bio glas vjetra, zasad ovdje, i prebrzo negdje drugdje. La-la, spavaj sad, Jacky sinĉiću moj, u lov je otišao tatica tvoj. I tako dalje i tome sliĉno. Sjećanje na to kako ga ljuljaju, njegova majka puši jednog Herberta Tareytona za drugim, moţda gledajući u scenarij - plave stranice4, tako ih je zvala, toga se sjećao: plave stranice. La-la Jacky, sve je ok. Volim te, Jacky. Šššš ... spavaj. La-la.
Galeb ga je gledao.
S naglim uţasom od kojeg mu je grlo nabreklo kao od vruće slane vode, vidio je kako ga stvarno gleda. Te crne oĉi (ĉije?) su ga vidjele. I poznavao je taj pogled.
Sirova nit mesa još je visjela iz galebovog kljuna. Dok je on gledao, galeb ju je usisao. Kljun mu se otvorio u neobiĉnom ali nedvojbenom smiješku.
Onda se okrenuo i otrĉao, pognute glave, oĉiju sklopljenih pred vrelim slanim suzama, kopajući nogama po pijesku, i da je postojao naĉin da se podigne gore, i gore, gore do nekog pogleda iz galeblje perspektive, vidjelo bi se samo njega, samo njegove tragove, u cijelom tom sivom danu; Jack Sawyer, dvanaest godina star i sam, kako trĉi natrag prema hotelu, zabora- vivši na Speedyja Parkera, glasa skoro izgubljenog u suzama i vjetru, kako izvikuje negaciju, ponovno i ponovno: ne i ne i ne.
3
Zastao je na kraju plaţe, zadihan. Vrući grĉ pruţao mu se niz lijevi bok od sredine rebara do najdubljeg dijela pazuha. Sjeo je na jednu od klupa koje je grad postavio za starce i maknuo si kosu iz oĉiju.
Moraš se kontrolirati. Ako narednik Bijes prolupa, tko će voditi Urlajuće komandose?
Nasmiješio se i doista se osjetio malo bolje. Odavde, petnaest metara od vode, stvari su djelovale malo bolje. Moţda je u pitanju bila promjena
___________________________
4 Tzv. "plave stranice" u filmskoj industriji odnose se na scenarij prilagođen samo jednom glumcu, koji u sebi sadrţi i podrobnosti o liku, tonu glasa, ponašanju ltd. Nap. prev.
barometarskog tlaka, ili tako nešto. Ono što se dogodilo ujaku Tommyju bilo je uţasno, ali pretpostavljao je da će to preboljeti, nauĉiti to prihvatiti. Bar je tako njegova majka rekla. Ujak Morgan je u zadnje vrijeme bio neobiĉno naporan, ali onda, ujak Morgan je oduvijek bio priliĉna napast.
A što se tiĉe njegove majke ... pa, to je bilo ono veliko pitanje, zar ne?
Zapravo, pomislio je, sjedeći na klupi i kopkajući po rubu pijeska iza šetnice jednom nogom, njegova bi majka zapravo mogla biti sasvim u redu. Mogla bi biti dobro; to je bilo nedvojbeno moguće. Konaĉno, nitko se nije odluĉio i izrekao da se radi o raku, zar ne? Ne. Da ima rak, ne bi ga dovela ovamo, zar ne? Vjerojatnije bi bili u Švicarskoj, i njegova bi majka išla na hladne mineralne kupke i trusila kozje ţlijezde, ili tako nešto. Ona bi to i uĉinila.
Pa moţda...
Neki tih, suh šaptavi zvuk uvukao mu se u svijest. Spustio je pogled i oĉi su mu se razrogaĉile. Pijesak se poĉeo kretati uz unutrašnju stranu nje-gove lijeve tenisice. Fina bijela zrnca klizila su po krugu promjera moţda duţine prsta. Pijesak u sredini toga kruga odjednom se urušio, tako da je
sad na pijesku stajala udubina. Bila je duboka moţda pet centimetara. Bokovi te udubine također su bili u pokretu: u krug i u krug, krećući se u hitrim pokretima u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.
Nije stvarno, rekao si je smjesta, ali srce mu je opet poĉelo brţe lupati. Disanje mu se također ubrzalo. Nije stvarno, to je jedan od Dnevnih snova, to je sve, ili je moţda u pitanju rakovica ili tako nešto ...
Ali nije bila rakovica i nije bio neki Dnevni san - to nije bilo ono drugo mjesto, ono o kojem je sanjao kad bi stvari bile dosadne i moţda pomalo zastrašujuće, i prokleto sigurno nije bila nikakva rakovica.
Pijesak se zavrtio brţe, zvuk isušen i hrskav, podsjećajući ga na statiĉki elektricitet u eksperimentu koji su proveli na satu prirodnih znanosti prošle godine, s Leydenovom posudom. Ali više od svega, taj je sitni zvuk podsjećao na dug luđaĉki dah, posljednji dah ĉovjeka na samrti.
Još se pijeska urušilo prema unutra i zavrtjelo. Sad to više nije bila udubina; bio je to procijep u pijesku, neka vrst obrnutog pješĉanog kovitlaca. Kriĉavo ţut omot ţvakaće gume se pokazao, sakrio, pokazao, sakrio, opet pokazao - svaki put kad bi se opet pojavio, Jack bi mogao proĉitati više, dok je procijep rastao: JU, zatim JUI, zatim JUICY F. Procijep je rastao a pijesak se opet otrgnuo od omota. Bio je hitar i nepristojan kao neka drska ruka koja povlaĉi pokrivaĉe na sloţenoj postelji. JUICY FRUIT, proĉitao je, a onda je omot poletio prema gore.
Pijesak se okretao sve brţe i brţe, u siktavom bijesu. Hhhhhhaaaahhhhhh bio je zvuk koji je proizvodio pijesak. Jack je zurio u njega, isprva fasciniran, zatim prestravljen. Pijesak se otvarao kao krupno tamno oko: bilo je to oko galeba koji je bacio školjku na stijenu i zatim iz nje izvukao ţivo meso kao gumenu vrpcu.
Hhhhhhaaaahhhhhh, rugao se pješĉani kljun svojim mrtvim suhim glasom. Nije to bio glas uma. Koliko god Jack ţelio da je to sve samo u njegovoj glavi, taj je glas bio stvaran. Laţno mu je zubalo izletjelo, Jack, kad ga je udario stari WILD CHILD, izjurilo je van, tabadadum! Yale ili ne, kad stari WILD CHILD kamionet stigne i izbaci ti laţno zubalo, Jacky, moraš ići. A tvoja majka...
A onda je opet trĉao, slijepo, ne osvrćući se, kose zabaĉene sa ĉela, oĉiju razrogaĉenih i prestravljenih.
4
Jack je hodao što je hitrije mogao kroz sumraĉno predvorje hotela. Sva atmosfera toga mjesta branila je trĉanje: bilo je tiho kao u knjiţnici, i sivo
svjetlo koje je padalo kroz visoke nadsvođene prozore mekšalo je i mutilo već ionako izblijedjele sagove. Jack je prešao u lagani trk kad je prošao recepciju, a pognuti, sivoput dnevni sluţbenik odabrao je baš tu sekundu da se pojavi iz jednog nadsvođenog drvenog prolaza. Sluţbenik nije ništa rekao, ali njegovo stalno mrštenje povuklo mu je uglove usana još centimetar niţe. Bilo je to kao da su ga uhvatili da trĉi u crkvi. Jack je prešao rukavom preko ĉela, natjerao se da odhoda ostatak puta do dizala. Pritisnuo je dugme, osjećajući kako mu ĉinovnikovo mrštenje gori među lopaticama. Jedini put toga tjedna što je Jack vidio ĉinovnika da se smiješi bilo je kad je ĉovjek prepoznao njegovu majku. Smiješak je ispunio samo minimalne standarde pristojnosti.
"Pretpostavljam da moraš biti toliko star da bi se sjećao Lily Cavana- ugh", rekla je ona Jacku ĉim su ostali sami u sobi. Postojalo je vrijeme, i nije bilo tako davno, kad bi joj to što ju je netko prepoznao iz bilo kojeg od pedeset filmova koliko ih je snimila u pedesetima i šezdesetima (zvali su je "kraljicom B-filmova"; njen je komentar bio: "dragica Drive-in kina") - radilo se o taksistu, konobaru ili gospođi koja prodaje bluze u Saksu na Bulevaru Wilshire - popravilo raspoloţenje na nekoliko sati. Sad joj je ĉak i to jednostavno zadovoljstvo presušilo.
Jack se vrpoljio pred nepomiĉnim vratima dizala, slušajući kako se nemoguć i poznati glas podiţe prema njemu iz uskovitlanog procijepa u pijesku. Na sekundu je ugledao Thomasa Woodbinea, ĉvrstog poznatog ujaka Tommyja Woodbinea, koji je trebao biti jedan od njegovih staratelja - snaţan zid pred nevoljama i zbunjenošću - sklupĉanog i mrtvog na Bulevaru La Cienega, a zubi su mu poput kokica šest metara dalje, u jarku. Opet je pritisnuo dugme.
Poţuri!
A onda je vidio nešto još gore - svoju majku koju dva bezizraţajna ĉovjeka odvlaĉe u auto koji ĉeka. Jacku se odjednom pripišalo. Pritisnuo je gumb dlanom, a pognuti sijedi ĉovjek na recepciji ispustio je zakašljan zvuk neodobravanja. Jack je rub druge ruke pritisnuo na ono magiĉno mjesto tik ispod ţeluca koje je smanjivalo pritisak na njegov mjehur. Sad je ĉuo polagano zujanje lifta koji silazi. Sklopio je oĉi, stišćući noge. Njegova je majka djelovala nesigurno, izgubljeno i zbunjeno, i muškarci su je ugurali u auto lako kao umornog ovĉarskog psa. Ali to se nije doista događalo, znao je; bilo je to sjećanje - dio toga morao je biti jedan od Dnevnih snova - i nije se dogodilo njegovoj majci već njemu.
Kad su drvena vrata dizala skliznula u stranu da razotkriju zasjenjenu unutrašnjost iz koje ga je susrelo njegovo vlastito lice u otrcanom i napola oguljenom zrcalu, taj prizor iz njegove sedme godine opet se omotao oko njega, i vidio je kako se oĉi jednog ĉovjeka ţute, osjetio kako se drugome ruka pretvara u nešto nalik pandţi, tvrdo i neljudsko ... skoĉio je u dizalo kao da ga je netko ubo viljuškom.
Nemoguće: Dnevni snovi nisu bili mogući, on nije vidio kako se ĉovjeku oĉi iz plavih pretvaraju u ţute, a njegova majka bila je sasvim dobro, nije se imao ĉega plašiti, nitko ne umire, a opasnost je ono što galeb namjerava uĉiniti školjkama. Sklopio je oĉi a dizalo je krenulo prema gore.
Ona stvar u pijesku mu se smijala.
Jack se progurao kroz otvor ĉim su se vrata poĉela razdvajati. Otrĉao je kraj zatvorenih usta drugih liftova, skrenuo desno u drvom prekriven hodnik i projurio kraj zidnih svjetiljki i slika prema njihovim sobama. Ovdje se trĉanje ĉinilo manjim svetogrđem. Bili su u 407 i 408, dvije spavaće sobe, mala kuhinja i dnevna soba s pogledom na dugaĉku glatku plaţu i prostranstvo oceana. Njegova majka je odnekud ukrala cvijeće i rasporedila ga u vaze, i kraj njega postavila svoju malu zbirku uramljenih fotografija. Jack se pet godina, Jack s jedanaest godina, Jack kao dijete u naruĉju svoga oca. Njegov otac, Philip Sawyer, za volanom starog DeSota koji su on i Morgan Sloat odvezli u Kaliforniju u nezamislivim danima dok su bili toliko siromašni da su ĉesto i spavali u autu.
Kad je Jack otvorio 408, vrata od dnevne sobe, povikao je: "Mama? Mama?"
Doĉekalo gaje cvijeće, fotografije su se smiješile; nije bilo odgovora. "Mama!" Vrata su se zatvorila za njim. Jack je osjetio kako mu se ţeludac sledio. Projurio je kroz dnevnu sobu do velike spavaće sobe s desne strane. "Mama!" Još jedna vaza visokog, blistavog cvijeća. Prazan krevet djelovao je uštirkano i izglaĉano, tako tvrdo da bi se novĉić odbio od prekrivaĉa. Na noćnom stoliću stajala je zbirka smeđih boĉica s vitaminima i drugim pilulama. Jack je izašao unatraške. Prozor njegove majke prikazivao je crne valove kako se kotrljaju i kotrljaju prema njemu.
Dva ĉovjeka koji izlaze iz neupadljivog auta, i sami neupadljivi, posiţu za njom ...
"Mama!" povikao je.
"Ĉujem te, Jack", stigao je glas njegove majke kroz vrata kupaonice. "Što, za ime svijeta ...?"
"Oh", rekao je, i osjetio kako mu se svi mišići opuštaju. "Oh, oprosti. Samo nisam znao gdje si."
"Kupam se", rekla je. "Spremam se za veĉeru. Je li to još dozvoljeno?"
Jack je shvatio da više ne treba na zahod. Spustio se u jedan od pretjerano podstavljenih stolaca i s olakšanjem sklopio oĉi. Još je dobro -
Još je dobro za sada, prošaptao je neki tmurni glas, i u sebi je vidio onaj procijep u pijesku kako se opet otvara i kovitla.
5
Desetak-petnaest kilometara uz obalnu cestu, tik izvan grada Hamptona, pronašli su restoran po imenu Chateau Jastog. Jack je vrlo ukratko opisao svoj dan - već je uzmicao od uţasa koji je iskusio na plaţi, puštajući ga da mu se u sjećanju smanji. Konobar u crvenoj jakni s otisnutom ţutom slikom jastoga na leđima odveo ih je do stola kraj dugaĉkog, prljavog prozora.
"Bi li gospođa htjela neko piće?" Konobar je imao kameno hladno izvansezonsko novoenglesko lice, i, promatrajući ga, sluteći zavist prema njegovom sportskom sakou Ralpha Laurena i nehajno prebaĉenoj Halstonovoj popodnevnoj haljini njegove majke u vodenasto plavim oĉima, Jack je osjetio kako ga probada poznatiji uţas - jednostavna nostalgija. Mama, ako nisi stvarno bolesna, koga vraga radimo ovdje? Cijelo mjesto je prazno! Jezivo je! Isuse!
"Donesite mi osnovni martini", rekla je.
Konobar je podigao obrve. "Gospođo?"
"Led u ĉaši", rekla je. "Maslina na led. Gin Tanqueray preko masline. Zatim - pazite li?"
Mama, za boga miloga, zar mu ne vidiš oĉi? Misliš da si šarmantna - a on misli da mu se rugaš! Zar mu ne vidiš oĉi?"
Ne. Nije ih vidjela. I taj nedostatak suosjećanja, a ona je inaĉe uvijek bila osjetljiva na to kako se drugi ljudi osjećaju, bio je još jedan kamen na njegovom srcu. Povlaĉila se ... na sve naĉine.
"Da, gospođo:"
"Zatim", rekla je, "uzmete bocu vermuta - bilo kojeg - i prionete njome uz ĉašu. Zatim vratite vermut natrag na policu, a ĉašu donesete meni. Moţe?"
"Da, gospođo." Vodeno hladne novoengleske oĉi koje zure u njegovu majku bez imalo ljubavi. Ovdje smo sami, pomislio je Jack, po prvi put to doista shvaćajući. Tibokca, i to kako.
"Mladi gospodin?"
"Ja bih kolu", rekao je Jack ojađeno.
Konobar je otišao. Lily je prokopala po svojoj torbici, izvukla paket Herbert Tarrytoonsa (tako ih je zvala otkako je on bio beba, govoreći Donesi mi moje Tarrytoonse s police, Jacky, i on je još uvijek tako razmišljao o njima) i zapalila jednu. Iskašljala je dim u tri nagla trzaja.
To je bio još jedan kamen na njegovom srcu. Prije dvije godine, njegova je majka potpuno prestala pušiti. Jack je ĉekao da se vrati navici s neobiĉnim fatalizmom koji je samo naliĉje djeĉje lakovjernosti i nevinosti. Njegova je majka oduvijek pušila; ubrzo će opet pušiti. Ali nije ... nije sve do prije tri mjeseca, u New Yorku. Carltoni. Hodajući po dnevnoj sobi u stanu u zapadnom Central Parku, pućkajući kao vlak ili ĉuĉeći pred ormarićem za ploĉe, prekapajući po svojim starim rokerskim ploĉama ili starim jazz-ploĉama svoga pokojnog supruga.
"Opet pušiš, mama?" upitao ju je tada.
"Aha. Pušim lišće kupusa", rekla je.
"Volio bih da prestaneš."
"Zašto ne upališ televizor?" odgovorila je s neuobiĉajenom oštrinom, okrećući se prema njemu, usnica ĉvrsto stisnutih. "Moţda pronađeš Jimmyja Swaggarta ili veleĉasnog Ikea. Prebaci se u molitveni ugao sa subotarima."
"Oprosti", promrmljao je.
Pa - samo Carltoni. Lišće kupusa. Ali tu su bili Herbert Tarrytoonsi - plavobijeli starinski paket, završeci koji izgledaju kao filteri ali nisu. Sjećao se, mutno, kako je njegov otac nekom rekao da on puši Winston, a njegova ţena Crna pluća.
"Vidiš nešto ĉudno, Jack?" upitala ga je sad, pretjerano sjajnih oĉiju uperenih u njega, drţeći cigaretu u onom starom, donekle ekscentriĉnom poloţaju između kaţiprsta i srednjeg prsta desne ruke. Izazivajući ga da nešto kaţe. Izazivajući ga da kaţe: "Mama, vidim da opet pušiš Herbert Tarrytoonse - znaĉi li to da smatraš da više nemaš što izgubiti?"
"Ne", rekao je. Ona jadna, izbezumljena nostalgija opet ga je preplavila, i osjećao se kao da bi najradije zaplakao. "Osim ovog mjesta. Stvarno jest malo uvrnuto."
Ogledala se oko sebe i iskezila. Dva druga konobara, jedan debeo, jedan mršav, obojica u crvenim jaknama sa zlatnim jastozima na leđima, stajala su kraj šiber-vrata prema kuhinji, tiho razgovarajući. Plišani konopac visio je preko ulaza u ogromnu blagovaonicu iza odjeljka u
kojem su sjedili Jack i njegova majka. U toj mraĉnoj pećini, stolci su bili natrpani na stolove u obliku zigurata. Na suprotnom kraju, ogroman stakleni zid gledao je na gotiĉku obalu koja je Jacka podsjećala na Ljubavnicu smrti, film u kojem je igrala njegova majka. Glumila je mladu ţenu s puno novca koja se udala za tamnog i privlaĉnog stranca prkoseći ţelji roditelja. Tamni i privlaĉni stranac odveo ju je u veliku kuću kraj oceana i pokušao izludjeti. Ljubavnica smrti bila je više-manje tipiĉna za karijeru Lily Cavanaugh - igrala je glavne uloge u mnogo crnobijelih filmova u kojima su se privlaĉni ali nedojmljivi glumci vozikali uokolo u Fordovim kabrioletima sa šeširima na glavi.
Znak koji je visio s plišanog konopa što je prijeĉio ulaz u tu tamnu spilju bio je smiješno suzdrţan: OVAJ DIO JE ZATVOREN.
"Stvarno jest malo tmurno, zar ne?" rekla je.
"Kao Zona sumraka", odgovorio je, a ona se nasmijala onim svojim prodornim, zaraznim, nekako ljupkim smijehom.
"Aha, Jacky, Jacky, Jacky", rekla je, i nagnula se naprijed da promrsi njegovu predugu kosu, smiješeći se.
Odgurnuo joj je ruku, također se smiješeći (ali, oh, prsti su joj bili poput kostiju, zar ne? Skoro je mrtva, Jack ...) "Ne diraj la roba."
"Skini mi se."
"Opaki smo za bakicu."
"Oh, mali, ovaj tjedan pokušaj iz mene izvući lovu za film."
"Aha."
Nasmiješili su se jedno drugome, a Jack se nije mogao sjetiti da je ikad tako silno ţelio zaplakati, ili da ju je ikad tako silno volio. Sad je u njoj postojala neka vrst oĉajne ĉvrstine ... povratak na Crnoplućaše bio je dio toga.
Stigla su im pića. Nagnula je ĉašu prema njegovoj. "Za nas."
"Moţe."
Popili su. Konobar im je donio jelovnike.
"Jesam li ga prije malo previše gnjavila, Jacky?"
"Moţda malo", rekao je.
Razmislila je o tome, onda slegne ramenima. "Što ćeš ti?"
"Lista, valjda."
"l ja ću."
Pa je on naruĉio za njih oboje, osjećajući se nespretno i nelagodno ali znajući da je ona to ţeljela - a u njenim je oĉima, kad je konobar otišao, vidio da nije tako loše obavio posao. Puno toga bilo je zaslugom ujaka
Tommyja. Nakon izleta do Hardee'sa, ujak Tommy je rekao: "Mislim da za tebe ima nade, Jack, ako te samo izlijeĉimo od te odvratne opsjednutosti industrijskim ţutim sirom."
Došla je hrana. On je navalio na svog lista, koji je bio topao i limunast i dobar. Lily se samo igrala svojim, pojela nekoliko mahuna, i onda gurkala stvari uokolo po tanjuru.
"Ovdje je škola poĉela prije dva tjedna", objavio je Jack na pola obroka. Kad je vidio velike ţute autobuse s natpisom ŠKOLE REGIJE ARCADIA, osjetio se krivim - u okolnostima u kojima je, ĉinilo mu se, to vjerojatno apsurdno, ali svejedno. Markirao je.
Ona ga je upitno pogledala. Naruĉila je i dovršila još jedno piće; sad je konobar donio treće.
Jack slegne ramenima. "Samo sam spomenuo."
"Ţeliš li ići?"
"Ha? Ne! Ne ovdje!"
"Dobro", rekla je. "Jer nemam sa sobom tvoje proklete potvrde o cijepljenju. Neće te pustiti u školu bez pedigrea, stari moj."
"Ne zovi me stari moj", rekao je Jack, ali Lily se nije nasmiješila na stari vic.
Mali, zašto nisi u školi?
Zatreptao je kao da je glas zazvonio kraj njegova uha a ne samo u nje-govoj glavi.
"Što je?" upitala je.
"Ništa. Ma ... ima taj tip u zabavnom parku. Zabavni svijet. Domar, kućepazitelj, nešto takvo. Jedan stari crnac. Pitao me zašto nisam u školi."
Nagnula se naprijed, sad bez imalo humora, skoro zastrašujuće smrknuta. "Što si mu rekao?"
Jack slegne ramenima. "Rekao sam da se oporavljam od mononukle- oze. Sjećaš se kad ju je Richard imao? Doktor je rekao ujaku Morganu da Richard šest tjedana ne smije u školu, ali smio je ići van i sve." Jack se malo nasmiješio. "Mislio sam da je jako sretan."
Lily se malo opustila. "Ne volim kad razgovaraš s nepoznatima, Jack."
"Mama, on je samo -"
"Nije me briga tko je on. Ne ţelim da razgovaraš s nepoznatima."
Jack je pomislio na crnca, njegova kosa siva ĉeliĉna vuna, njegovo lice puno dubokih bora, njegove ĉudne, svijetle oĉi. Gurao je metlu u velikom lunaparku na molu - to je bio jedini dio Zabavnog svijeta Arcadia koji je
bio otvoren cijele godine, ali tada je bio pust osim Jacka i crnca i dva starca daleko otraga. Njih dvojica su u apatiĉnoj tišini igrali Skee-Ball.
Ali sad, sjedeći tu u tom pomalo jezivom restoranu s majkom, pitanje nije postavio crnac; postavio ga je on sam.
Zašto nisam u školi?
Bit će toĉno kao što ona kaţe, sinko. Nemaš cijepljenja, nemaš pedigrea. Misliš da je došla ovamo s tvojim rodnim listom? To misliš? Ona bjeţi, sinko, a ti bjeţiš zajedno s njom. Ti...
"Jesi li se ĉuo s Richardom?" ubacila se, i kad je to rekla, sinulo mu je - ne, to je bilo preblago. Lupilo ga je. Ruke su mu se trznule i ĉaša mu je pala sa stola. Razbila se na podu.
Ona je skoro mrtva, Jack.
Glas iz uskovitlanog procijepa u pijesku. Onaj koji je ĉuo u svome umu.
To je bio glas ujaka Morgana. Ne moţda, ne skoro, ne malo nalik. To je bio stvaran glas. Glas Richardova oca.
6
Na putu kući u autu, upitala ga je: "Što ti se tamo dogodilo, Jack?"
"Ništa. Srce mi se malo igralo Genea Krupe5." Zalupkao je po uprav-ljaĉkoj ploĉi da pokaţe. "Lupanje srca, kao u Osnovama anatomije."
"Ne pravi mi se pametan, Jacky." U svjetlu instrumenata s upravljaĉke ploĉe djelovala je blijedo i iscrpljeno. Cigareta se dimila između kaţiprsta i srednjeg prsta njene desne ruke. Vozila je vrlo polako - nikad više od šezdeset - kako je uvijek vozila kad bi previše popila. Sjedalo joj je bilo povuĉeno do kraja naprijed, suknja zadignuta tako da su joj koljena lebdjela, kao rodi, s obje strane upravljaĉa, a brada kao da joj se objesila na upravljaĉ. Naĉas je izgledala kao vještica, i Jack je hitro skrenuo pogled.
"Ne", promrmljao je.
"Molim?"
"Ne pravim se pametan", rekao je. "Samo me uhvatio trzaj, to je sve. Oprosti."
"U redu je", rekla je. "Mislila sam da ima veze s Richardom Sloatom."
"Ne." Njegov otac mi se obratio iz rupe u pijesku dolje na plaţi, to je sve. U mojoj glavi, obratio mi se, kao u filmu u kojem ĉuješ glas komentatora. Rekao mi je da si skoro mrtva.
"Nedostaje li ti, Jack?"
"Tko, Richard?"
"Ne - Spiro Agnew. Naravno, Richard."
"Ponekad." Richard Sloat je sad išao u školu u Illinoisu - u jednu od onih privatnih škola gdje je kapelica obavezna, i nitko nema akne.
"Vidjet ćeš ga." Promrsila mu je kosu.
"Mama, jesi li dobro?" Rijeĉi su provalile iz njega. Osjetio je kako mu se prsti zabijaju u bedra.
"Da", rekla je, paleći još jednu cigaretu (usporila je na trideset da to uĉini; neki stari kamion je projurio kraj njih, tuleći trubom). "Nikad bolje."
"Koliko si kila izgubila?"
"Jacky, ne moţe se biti premršav ili prebogat." Zastala je i nasmiješila mu se. Bio je to umoran, povrijeđen osmijeh i rekao mu je svu istinu koja mu je trebala.
"Mama -"
_________________________
5 Gene Krupa: jedan od najpoznatijih jazz-bubnjara u poslijeratnom razdoblju. Nap. prev.
"Dosta", rekla je. "Sve je u redu. Vjeruj mi na rijeĉ. Pogledaj moţeš li nam naći neki be-bop na radiju."
"Ali - "
"Nađi nam bop, Jacky, i zaĉepi."
Pronašao je nekakav jazz na jednoj bostonskoj postaji - alt-saksofon koji nabraja "Ono sve što si ti". Ali ispod toga, uporan, besmislen kontrapunkt, ĉuo se ocean. A kasnije je vidio veliki kostur vrtuljka naspram neba. I razbacana krila Alhambra Inna. Ako je to dom, stigli su doma.

Treće poglavlje
Speedy Parker
1
Sutradan, sunce se vratilo - tvrdo sjajno sunce koje se kao boja u slojevima nanosilo na ravnu plaţu i iskošeni, crveni dio krova koji je Jack vidio s prozora svoje sobe. Dugaĉak, nizak val daleko na vodi kao da je oĉvrsnuo u svjetlu i poslao blistavo koplje ravno prema njegovim oĉima. Jacku se ovo sunce ĉinilo drukĉijim od svjetla u Kaliforniji. Ĉinilo se nekako tanjim; hladnijim; manje hranjivim. Val vani na tamnom oceanu se
istopio, a zatim se opet podigao, a preko njega je skoĉio tvrd, zasljepljujući trag zlata. Jack se okrenuo od prozora. Već se istuširao i obukao, a tjelesni mu je sat govorio kako je vrijeme da krene prema postaji školskog autobusa. Sedam i petnaest. Ali, naravno, danas neće ići u školu, više ništa nije normalno, a on i njegova majka samo će plutati poput duhova kroz sljedećih dvanaest sati dana. Nema rasporeda, nema odgovornosti, nema zadaća ... nema nikakvog reda osim onog koji im pruţaju obroci.
Je li uopće bio radni dan? Jack je zastao kraj svoga kreveta, osjećajući trenutni bljesak panike što mu je svijet postao tako bezobliĉan ... nije mislio da je subota. Jack je odbrojao unatrag do prvog apsolutno prepoznatljivog dana koji je mogao pronaći u sjećanju, a to je bila prethodna nedjelja. Brojeći prema naprijed, stigao je do ĉetvrtka. Ĉetvrtkom je imao satove informatike s gospodinom Balgom i rani tjelesni. Bar je to imao dok mu je ţivot bio normalan, u vrijeme koje se sad ĉinilo - premda je završilo prije samo mjesec dana - nedohvatljivo daleko.
Odlutao je iz svoje spavaće sobe u dnevnu. Kad je povukao uzicu za-stora, tvrdo sjajno svjetlo nahrupilo je u sobu, izbjeljujući namještaj. Onda je pritisnuo dugme na televizoru i bacio se na tvrdi kauĉ. Njegova majka neće ustati još bar petnaest minuta. Moţda i duţe, s obzirom na to da j e sinoć popila tri pića uz veĉeru.
Jack je bacio pogled na vrata majĉine sobe.
Dvadeset minuta kasnije, tiho je pokucao na njena vrata. "Mama?" Od-govorilo mu je nerazgovjetno mrmljanje. Jack je odškrinuo vrata i pogledao unutra. Dizala je glavu s jastuka i zurila kroz poluspuštene kapke.
"Jacky. Jutro. Kol'ko je sati?"
"Oko osam."
"Boţe. Jesi gladan?" Ustala je i pritisnula dlanove na oĉi.
"Malo. I malo mi je dosta sjedenja ovdje. Samo sam se pitao hoćeš li uskoro ustati."
"Ne ako to mogu sprijeĉiti. Te smeta? Otiđi dolje u blagovaonicu, doruĉkuj. Zabavljaj se na plaţi, moţe? Danas ćeš imati puno bolju majku ako joj daš još sat vremena u krevetu."
"Moţe", rekao je. "Dobro. Vidimo se kasnije."
Glava joj je već pala natrag na jastuk.
Jack je iskljuĉio televizor i izašao iz sobe provjerivši da mu je kljuĉ u dţepu traperica.
Dizalo je bazdilo na kamfor i amonijak - sobarici je neka boca pala s kolica. Vrata su se otvorila, a sivi sluţbenik mu se namrštio i vaţno okrenuo glavu. To što si derište filmske zvijezde ti ovdje neće donijeti neki poseban poloţaj, mali... i zašto nisi u školi? Jack je skrenuo u poploĉeni ulaz u restoran - Janjeći but - i vidio redove praznih stolova u sjenovitom prostranstvu. Pet-šest ih je bilo postavljeno. Konobarica u bijeloj bluzi i crvenoj suknji s volanima ga je pogledala, pa skrenula pogled. Dvoje iscrpljenih staraca sjedilo je jedno preko puta drugog za stolom na drugom kraju prostorije. Nitko drugi nije doruĉkovao. Dok je Jack promatrao, starac se nagnuo preko stola i bez imalo krzmanja razrezao prţeno jaje svoje ţene u ĉetiri dijela od po dva centimetra.
"Stol za jednoga?" Ţena tijekom dana zaduţena za Janjeći but stvorila se kraj njega, i već je uzimala jelovnik s hrpe kraj knjige rezervacija.
"Predomislio sam se, ţalim." Jack je pobjegao.
Alhambrin kafić, The Beachcomber Lounge, leţao je sasvim s druge strane predvorja, niz dugaĉak, tmuran hodnik pun praznih vitrina. Glad mu je zamrla na pomisao da će sjesti za šank i promatrati kako kuhar koji se dosađuje baca komade slanine na zahrđali gril. Priĉekat će dok mu majka ne ustane; ili, još bolje, izići će i vidjeti moţe li u jednom od dućana u ulici koja vodi do grada kupiti krafnu i malo pakiranje mlijeka.
Otvorio je visoka i teška ulazna vrata hotela i izašao na sunce. Naĉas, nagla svjetlost zapekla mu je oĉi - svijet je postao pljosnat, zasljepljujući bljesak. Jack je zaškiljio, poţeljevši da se sjetio ponijeti svoje sunĉane naoĉale. Prešao je preko prilaznog puteljka od crvene cigle, niz ĉetiri zavinute stube, sve do glavnog puteljka kroz vrt ispred hotela.
Što će se dogoditi ako ona umre?
Što će se dogoditi s njim - kamo bi on otišao, tko bi se brinuo za njega kad bi se doista dogodila najgora stvar na svijetu i ona umrla, zauvijek i do kraja umrla, tamo gore u hotelskoj sobi?
Stresao je glavom, pokušavajući otjerati tu uţasnu pomisao prije nego što panika koja je vrebala stigne izjuriti iz Alhambrinih urednih vrtova i rasturiti ga. Neće plakati, neće dopustiti da mu se to dogodi - i neće si dopustiti da razmišlja o Tarrytoonsima i koliko je smršavila, osjećaju koji ponekad ima da je previše bespomoćna i izgubljena. Sad je hodao vrlo hitro, i zagurao si je ruke u dţepove dok je skakao s vijugavog puteljka kroz vrtove na cestovni prilaz hotelu. Ona bjeţi, sinko, a ti bjeţiš zajedno s njom. Bjeţi, ali od koga? I kamo? Ovamo - samo ovamo, u ovo pusto odmaralište?
Stigao je do široke ulice koja je vodila uz obalu prema gradu, i sad je sav prazan pejzaţ pred njim bio vrtlog koji bi ga mogao usisati u sebe i ispljunuti ga u neko crno mjesto gdje mir i sigurnost nikad nisu postojali. Neki galeb zajedrio je preko prazne ceste, skrenuo u širokom luku, i opet se vratio prema plaţi. Jack ga je promatrao kako odlazi, smanjujući se u zraku do bijele mrlje iznad neravne crte roller-coastera.
Lester Speedy Parker, crnac kovrĉave sijede kose i dubokih bora na obrazima, bio je negdje dolje u Zabavnom svijetu, i baš je Speedyja morao vidjeti. To je Jacku postalo isto onako jasno kao što je naglo shvatio istinu
o ocu svoga prijatelja Richarda.
Neki galeb je zakriĉao, jedan val odbacio je tvrdo zlatno svjetlo prema njemu, i Jack je vidio ujaka Morgana i svoga novog prijatelja Speedyja kao skoro alegorijski suprotstavljene figure, kao da su kipovi NOĆI i DANA postavljene na postamente, MJESEC i SUNCE - tama i svjetlo. Ono što je Jack shvatio ĉim je zakljuĉio da bi se Speedy Parker svidio njegovom ocu bilo je da bivši bluzer u sebi nema nikakvog zla. Ujak Morgan, pak ... on je bio posve drugaĉije biće. Ujak Morgan ţivio je za posao, za sklapanje pogodbi
i prodaju; i bio je tako ambiciozan da se suprotstavljao ĉak i najudaljenije sumnjivoj presudi u teniskom susretu, tako ambiciozan da je varao ĉak i kad bi ga njegov sin tu i tamo nagovorio da se pridruţi njihovom djeĉjem kartanju. Jack je bar mislio da je ujak Morgan varao u nekim njihovim igrama ... nije to bio ĉovjek koji smatra da poraz treba prihvatiti dostojanstveno.
NOĆ i DAN, MJESEC i SUNCE; TAMA i SVJETLO, a crnac je u tim suprotnostima bio svjetlo. A kad je Jackov um stigao dotle, sva ona panika kojoj se bio othrvao u urednim vrtovima hotela opet ga je napala. Podigao je noge i potrĉao.
2
Kad je djeĉak ugledao Speedyja kako kleĉi ispred sive i otrcane zgrade s fliperima - omatajući elektriĉarsku vrpcu oko debele ţice, sijede glave sagnute skoro do tla i mršave guzice izboĉene u otrcanim zelenim radnim hlaĉama, dok su mu prašnjava stopala ĉizama izgledala kao par prevrnutih daski za surfanje - shvatio je da nema pojma što misli reći domaru, pa ĉak ni namjerava li mu uopće išta reći. Speedy je oko ţice omotao još jedan krug vrpce, kimnuo glavom, uzeo stari skalpel iz pljosnatog dţepa svoje radne košulje i presjekao vrpcu odluĉno i kirurški precizno. Jack bi i odatle
pobjegao da je mogao - smetao je ĉovjeka pri poslu, i, uostalom, bilo je ludo pomisliti da bi mu Speedy doista mogao ikako pomoći. Kakvu bi pomoć mogao pruţiti stari domar u praznom zabavnom parku?
A onda je Speedy okrenuo glavu i primijetio djeĉakovu prisutnost s izrazom potpune i tople dobrodošlice - ne toliko osmijeh koliko produbljivanje svih onih bora na njegovom licu - i Jack je znao da bar ne smeta.
"Jack Putnik", rekao je Speedy. "Već sam se bojao da se nećeš više druţiti sa mnom. I to baš kad smo se sprijateljili. Drago mi je što te opet vidim, sinko."
"Aha", reĉe Jack. "I meni je drago što vas vidim."
Speedy je vratio metalni noţ natrag u dţep i podigao svoje dugo košĉato tijelo tako lako, tako atletski, da se ĉinilo kao da je u besteţinskom stanju. "Cijelo ovo mjesto oko mene će se srušiti", rekao je. "Popravljam samo malo -pomalo, toliko da sve radi više-manje onako kako bi trebalo." Zaustavio se usred reĉenice kad je dobro vidio Jackovo lice. "Stari svijet izgleda sad baš i nije tako dobar. Jack Putnik ima puno briga. Jel' tako?"
"Aha, tako nekako", poĉeo je Jack - još uvijek nije imao pojma kako bi poĉeo iskazivati stvari koje su ga muĉile. Nije ih se moglo smjestiti u obiĉne reĉenice, jer u obiĉnim reĉenicama sve zvuĉi razumno. Jedan ... dva ... tri: Jackov svijet više nije pratio te ravne crte. Sve ono što nije mogao izreći pritiskalo mu je prsa.
Ojađeno se zagledao u visokog, mršavog ĉovjeka pred sobom. Speedyje- ve ruke bile su zabijene duboko u dţepove; njegove guste sijede obrve nagnule su se prema dubokoj okomitoj udubini između njih. Speedyjeve oĉi, tako svijetle da nisu imale skoro nikakve boje, podigle su se od popucale boje na molu i susrele s Jackovim - i odjednom se Jack opet osjećao bolje. Nije
shvaćao zašto, ali ĉinilo se da mu Speedy moţe izravno prenijeti osjećaje: kao da se nisu upoznali prije samo tjedan dana, već prije puno godina, i podijelili puno više od nekoliko rijeĉi u napuštenom lunaparku.
"Pa, to je zasad dovoljno rada", rekao je Speedy bacajući pogled prema Alhambri. "Ako budem više radio, samo ću ih razmaziti. Ti još nikad nis' vidio moj ured, jel' da?"
Jack strese glavom.
"Vrijeme je za malo osvjeţenje, deĉko. Vrijeme je došlo."
Krenuo je niz mol svojim dugonogim koracima, a Jack je trĉkarao za njim. Dok su se spuštali niz stube mola i krenuli preko otrcane trave i
nabijene smeđe zemlje prema zgradi na suprotnoj strani parka, Speedy je zapanjio Jacka zapjevavši:
Putnik si, Jack, stari moj
Dugaĉak te ĉeka put
Još duţi povratak tvoj
Nije to baš bilo pjevanje, pomislio je Jack, već nešto na pola puta između pjevanja i govora. Da nije bilo rijeĉi, uţivao bi slušajući Speedyjev grub, samopouzdan glas.
Jako te dugaĉak ĉeka put
Još duţi povratak tvoj.
Speedy mu je preko ramena dobacio skoro svjetlucavi pogled.
"Zašto me tako zoveš?" upita ga Jack. "Zašto sam Jack Putnik? Jer sam iz Kalifornije?"
Stigli su do blijedoplavog kioska za prodaju karata na ulazu prema roller- coasteru, i Speedy je opet zagurao ruke duboko u dţepove svojih vrećastih zelenih radnih hlaĉa, okrenuo se na peti i oslonio se ramenima na plavu kućicu. Djelotvornost i brzina njegovih pokreta bila je skoro teatralna - kao da je, pomisli Jack, kao da je znao da će mu postaviti baš to pitanje, baš u tom trenutku.
Kaţe da je iz Kalifornije,
Zar ne zna da se vratit' mora ...
Pjevao je Speedy, zamišljenog, isklesanog lica punog emocija koje su se Jacku ĉinile skoro nevoljkima.
Kaţe da je stigao ĉak odande,
Jadni putnik Jack, vratit se mora ...
"Što?" reĉe Jack. "Vratiti se? Mislim da je moja mama ĉak prodala i kuću - ili ju je iznajmila, tako nešto. Ne znam koga vraga to pokušavaš uĉiniti, Speedy."
Laknulo mu je kad mu Speedy nije odgovorio ritmiĉno zapijevajući, nego je rekao normalnim glasom: "Kladim se da se ne sjećaš da si me već upoznao, Jack. Ne sjećaš se, zar ne?"
"Već sam te upoznao? Kad je to bilo?"
"Kalifornija - bar mislim da smo se tamo upoznali. Ne da ćeš se ti sje-ćati, Jack Putnik. To je bilo priliĉno burnih par minuta. Moralo je biti... da vidim ... valjda je to bilo prije ĉetiri-pet godina. Tisuću devetsto sedamdeset i šeste."
Jack se zabuljio u njega potpuno zapanjen. Tisuću devetsto sedamdeset i šeste? Bilo bi mu sedam godina.
"Idemo do mog malog ureda", rekao je Speedy, i odgurnuo se od kućice s istom onom besteţinskom otmjenošću.
Jack je krenuo za njim, vijugajući kroz visoke potpornje roller coastera - crne sjene poput mreţe za kriţić-kruţić prekrile su prašnjavu pustoš tu i tamo poprskanu limenkama od piva i omotima od bombona. Traĉnice roller coastera nadnosile su se nad njih poput nedovršenog nebodera. Speedy se kretao, vidio je Jack, s razbacanom lakoćom košarkaša, uzdignute glave i mašući rukama. Kut njegova tijela, njegovo drţanje u iskriţanoj tmini ispod greda djelovali su vrlo mladoliko - mogao je biti u dvadesetima.
A onda je domar opet istupio na oštro sunce, i pedeset dodatnih godina posijedilo mu je kosu i smeţuralo mu straţnju stranu vrata. Jack je zastao kad je stigao do posljednjeg reda uspravnih greda, osjećajući kao da je prividna mladost Speedyja Parkera bila kljuĉ za ono, da su Dnevni snovi nekako vrlo blizu, lebdeći posvuda oko njega.
Tisuću devetsto sedamdeset i šesta? Kalifornija? Jack se vukao za Speedyjem, koji se kretao prema sićušnoj crveno obojanoj drvenoj potleušici tik uz ţiĉanu ogradu na suprotnoj strani lunaparka. Bio je siguran da nije upoznao Speedyja u Kaliforniji... ali skoro vidljiva pristunost njegovih fantazija povratila mu je još jedno toĉno određeno sjećanje iz tih dana, prizore
i osjećaj kasnog poslijepodneva u njegovoj šestoj godini, Jacky koji se igra crnim taksijem-igraĉkom iza kauĉa u uredu svoga oca... a njegov otac i ujak Morgan neoĉekivano, ĉarobno, razgovaraju o Dnevnim snovima. Oni imaju magiju kao što mi imamo fiziku, jel' tako? Agrarna monarhija koja koristi magiju umjesto znanosti. Ali moţeš li uopće pojmiti koliko ćemo jebenog utjecaja imati ako im damo struju? Ako pravim ljudima tamo damo moderno oruţje za borbu? Imaš li uopće pojma?
Stani malo, Morgan, imam ja puno ideja koje izgleda tebi još nisu ni na pamet pale...
Jack je skoro ĉuo glas svoga oca, a neobiĉno i uznemirujuće podruĉje Dnevnih snova kao da se uzvrpoljilo u zasjenjenoj pustoši ispod roller coa- stera. Opet je potrĉao za Speedyjem, koji je otvorio vrata crvene kućice i naslonio se na njih, smiješeći se bez osmijeha.
"Nešto ti je na umu, Jack Putnik. Nešto ti zuji u glavi k'o pĉela. Uđi unutra, u direktorski apartman, i priĉaj mi o tome."
Da je osmijeh bio širi, oĉitiji, Jack bi se okrenuo i otrĉao: avet ruganja još se drţala poniţavajuće blizu. Ali cijelo Speedyjevo biće kao da je izraţavalo dobrodošlicu i brigu - i Jack je prošao kraj njega, kroz vrata.
Speedyjev "ured" bio je maleni ĉetverokut od dasaka- isto tako crvenih kao i s vanjske strane - bez stola i telefona. Dvije prevrnute kašete za naranĉe oslanjale su se na jedan od popreĉnih zidova, kraj iskopĉane elektriĉne grijalice koja je sliĉila na hladnjak Pontiaca iz polovice pedesetih. U sredini sobe, drvena školska stolica zaobljenog naslona druţila se s pretjerano podloţenim naslonjaĉem od izblijedjelog sivog materijala.
Rukohvate naslonjaĉa kao da je razrovalo više generacija maĉaka: otrcani traĉci punila leţali su preko naslona kao kosa; na leđima školske stolice bilo je nekoliko urezanih inicijala. Namještaj sa smetlišta. U jednom kutku stajale su dvije uredne, trideset centimetara visoke hrpe knjiga u mekim omotima, u drugom ĉetvrtast poklopac od laţne krokodilske koţe koji je skrivao jeftini gramofon. Speedy je glavom pokazao prema grijalici i rekao: "Da dođeš ovamo u sijeĉnju ili veljaĉi, mali, znao bi zašto to imam. Hladnoća? Briši." Ali Jack je sad gledao slike zalijepljene na zid iznad grijalice i kašeti za naranĉe.
Sve osim jedne slike bile su izrezane iz muških ĉasopisa. Ţene s grudima velikim poput njihovih glava zavaljivale su se unatrag uz neudobno drveće i širile duge, mišićave noge. Jacku su njihova lica djelovala istovremeno fascinantno i proţdrljivo - kao da bi te ţene mogle odgristi komad koţe nakon što
ga poljube. Neke od tih ţena nisu bile ništa mlađe od njegove majke; druge su djelovale samo koju godinu starije od njega. Jackove oĉi pasle su preko toga potrebitog mesa - sve ono, mlado i nemlado, ruţiĉasto ili ĉokoladno smeđe ili medeno ţuto, kao da se guralo prema njegovom dodiru, i bio je i previše svjestan Speedyja Parkera koji stoji kraj njega, promatrajući. A
onda je ugledao pejzaţ usred golišavih fotografija, i naĉas je vjerojatno zaboravio disati.
I to je bila fotografija; i ona kao da je posezala prema njemu, kao da je trodimenzionalna. Dugaĉka travnata ravnica osobite, bolno zelene boje pruţala se prema niskom, izrovanom planinskom lancu. Iznad ravnice i planina dizalo se duboko, prozirno nebo. Jack je skoro mogao nanjušiti svjeţinu ovog pejzaţa. Poznavao je to mjesto. Nikad nije bio tamo, ne doista, ali ga je poznavao. Bilo je to jedno od mjesta u Dnevnim snovima.
"Zapinje za oko, ha?" rekao je Speedy, i Jack se sjetio gdje se nalazi. Neka euroazijska ţena leđima okrenuta fotoaparatu naprćila je srcoliku straţnjicu i smiješila mu se preko ramena. Da, pomislio je Jack. "Jako lijepo mjesto", reĉe Speedy. "To sam sam stavio gore. Sve ove cure su me doĉekale kad sam se uselio. Nisam ih imao srca skinuti sa zida. Nekako me podsjećaju na davna vremena, dok sam još putovao."
Jack je podigao pogled prema Speedyju, iznenađen, i starac mu je na-mignuo.
"Znaš li to mjesto, Speedy?" upita Jack. "Mislim, znaš li gdje je?"
"Moţda, a moţda i ne. Mogla bi biti Afrika - negdje u Keniji. Ili se ja samo tako sjećam. Sjedi, Jack Putnik. Uzmi fotelju."
Jack je okrenuo naslonjaĉ tako da još uvijek vidi sliku mjesta iz Dnevnih snova. "To je Afrika?"
"Moţda je negdje puno bliţe. Moţda je neko mjesto kamo bi se moglo dospjeti - kad god hoćeš, mislim, ako to dovoljno ţeliš."
Jack je odjednom shvatio da drhti, i to već neko vrijeme. Stisnuo je ruke u šake, i osjetio kako se drhtaji prebacuju u njegov ţeludac.
Nije bio siguran da ikad ţeli vidjeti mjesto iz Dnevnih snova, ali je upitno pogledao prema Speedyju, koji se smjestio na školski stolac. "Nije to nigdje u Africi, zar ne?"
"Pa, ne znam. Moţda. Ja imam svoje ime za to, sinko. Ja to samo zovem Teritoriji."
Jack je opet pogledao fotografiju - dugaĉka, udubljena ravnica, niske smeđe planine. Teritoriji. To je bilo ispravno; tako se to zove.
Oni imaju magiju kao što mi imamo fiziku, jel' tako? Agrarna monarhija ... moderno oruţje za prave tipove tamo dolje ... Ujak Morgan koji pravi planove. Njegov otac koji odgovara, pod koĉnicama: Moramo paziti na to kako ulazimo tamo, partneru ... sjeti se, dugujemo im, i to, mislim, zbilja im dugujemo ...
"Teritoriji", rekao je Speedyju, da okusi ime u ustima isto koliko i da postavi pitanje.
"Zrak kao najbolje vino u bogataškom podrumu. Meka kiša. To je pravo mjesto, sinko."
"Jesi ti bio tamo, Speedy?" upitao je Jack, grozniĉavo se nadajući izravnom odgovoru.
Ali Speedy ga je frustrirao, kao što je Jack gotovo i oĉekivao. Domar mu se nasmiješio, i ovog puta je to bio pravi smiješak, a ne samo subliminalni bljesak topline.
Ĉasak kasnije, Speedy je rekao: "Dovraga, nikad nisam bio izvan SAD-a, Jack Putnik. Ĉak ni u ratu. Nikad nisam dospio dalje od Teksasa i Alabame."
"Kako znaš za ... Teritorije?" Ime se tek poĉelo gnijezditi u njegovim ustima.
"Ĉovjek kao ja ĉuje razne priĉe. Priĉe o dvoglavim papigama, ljudima koji lete s vlastitim krilima, ljudima koji se pretvaraju u vukove, priĉe o kraljicama. Bolesnim kraljicama."
... magiju kao što mi imamo fiziku, jel' tako?
Anđeli i vukodlaci. "I ja sam ĉuo priĉe o vukodlacima", reĉe Jack. "Ima ih ĉak i u crtićima. To ništa ne znaĉi, Speedy."
"Vjerojatno da ne. Ali ĉuo sam, ako ĉovjek izvuĉe rotkvu iz zemlje, drugi će je nanjušiti kilometar daleko - zrak je tako ĉist i sladak."
"Ali anđeli..."
"Ljudi s krilima."
"I bolesne kraljice", rekao je Jack, misleći se našaliti - ĉovjeĉe, baš si neko glupo mjesto izmislio, ĉistaĉ jedan. Ali ĉim je izgovorio te rijeĉi, i sam se osjetio bolesno. Sjetio se crnog galebovog oka kako ga fiksira vlastitom smrtnošću dok izvlaĉi školjku iz oklopa; i ĉuo je uzbuđenog, prepredenog ujaka Morgana kako pita moţe li mu Jack dati kraljicu Lily.
Kraljica B-filmova. Kraljica Lily Cavanaugh.
"Aha", reĉe Speedy tiho. "Posvuda nevolje, sinko. Bolesna kraljica ... moţda i umire. Umire, sinko. A svijet ili dva ĉekaju tamo vani, samo ĉekaju da vide moţe li je tko spasiti."
Jack je zurio u njega otvorenih usta, osjećajući se otprilike kao da ga je domar upravo udario u ţeludac. Spasiti je? Spasiti svoju majku? Panika se opet poĉela podizati prema njemu - kako bi je on mogao spasiti? I znaĉe li sve te lude rijeĉi da ona stvarno umire, tamo u onoj sobi?
"Imaš posla, Jack Putnik", rekao mu je Speedy. "Posla koji te neće pustiti na miru, i to ti je ţiva istina. Rado bih da je drukĉije."
"Nemam pojma o ĉemu priĉaš", rekao je Jack. Dah kao da mu je zapeo u vrelom dţepu pri dnu vrata. Pogledao je u drugi ugao male crvene sobe i u sjeni ugledao otrcanu gitaru oslonjenu na zid. Kraj nje je leţao uredni cilindar tankog, zarolanog madraca. Speedy je spavao kraj svoje gitare.
"Pitam se", reĉe Speedy. "Dođe vrijeme, znaš što mislim, kad znaš više nego što misliš da znaš. Prokleto puno više."
"Ali ja ne ..." poĉeo je Jack, i onda se prekinuo. Upravo se neĉeg sjetio. Sad se još više bojao - još jedan komad prošlosti jurnuo je na njega, zahtijevajući njegovu pozornost. Istog ĉasa bio je prekriven znojem, a koţa mu je bila vrlo hladna - kao da ga je netko ovlaš poprskao iz vrtne cijevi. Ovo sjećanje bilo je ono što je nastojao potisnuti juĉer ujutro, stojeći pred dizalima, pretvarajući se da mu mjehur neće prsnuti.
"Jesam ti rekao da je vrijeme za malo osvjeţenje?" upitao je Speedy saginjući se da odmakne dasku s poda.
Jack je opet vidio dva ĉovjeka obiĉna izgleda kako pokušavaju ugurati njegovu majku u auto. Iznad njih, neko ogromno drvo spuštalo je nazubljeno lišće preko krova automobila.
Speedy je lako izvukao polalitarsku bocu iz pukotine između podnih dasaka. Staklo je bilo tamnozeleno, a tekućina unutra djelovala je crno. "Ovo će ti pomoći, sinko. Treba ti samo mali gutljaj - da te pošalje na neka nova mjesta, pomogne da kreneš u potragu za onim poslom o kojem sam ti priĉao."
"Ne mogu ostati, Speedy", izlanuo je Jack u oĉajniĉkoj ţurbi da se vrati u Alhambru. Starac je vidljivo zauzdao iznenađenje na svome licu, pa spusti bocu natrag pod podnu dasku. Jack je već bio na nogama. "Brinem se", rekao je.
"Za svoju mamu?"
Jack kimne, krećući unatraške prema otvorenim vratima.
"Onda se bolje umiri i idi vidi je li dobro. Ovamo se moţeš vratiti kad god hoćeš, Jack Putnik."
"Dobro", rekao je djeĉak, a onda zastao prije no što je izjurio. "Mislim ... mislim da se sjećam gdje smo se već sreli."
"Ma ne, meni je mozak zaštekao", rekao je Speedy tresući glavom i mašući rukom naprijed-natrag. "Ti si imao pravo. Nismo se nikad vidjeli prije prošlog tjedna. Vrati se ti svojoj mami i umiri si savjest."
Jack je istrĉao kroz vrata i otrĉao kroz plosnato sunce sve do širokog luka što je vodio natrag na ulicu. Iznad njega vidio je slova AIDACRATEJIVS INVABAZ ocrtana naspram neba; noću, šarene ţarulje ispisale bi naziv parka u oba smjera. Prašina se dizala pod njegovim najkicama. Jack se trsio, tjerajući svoje mišiće da se kreću brţe i jaĉe, tako da je, dok je prošao ispod luka, imao dojam skoro kao da leti.
Tisuću devetsto sedamdeset i šesta. Jack je bio šetuckao po Rodeo Driveu jedno popodne u lipnju? Srpnju? ... neko popodne u sezoni suša, ali prije onog vremena kad svi poĉnu brinuti o poţarima na bregovima. Sad se više nije mogao sjetiti ĉak ni kamo je išao. Do nekog prijatelja? Nije bilo ništa hitno. Bio je, sjetio se Jack, taman stigao do toĉke kad više nije svake slobodne sekunde razmišljao o svome ocu - mnogo mjeseci nakon smrti Philipa Sawyera u nesreći u lovu, njegov duh, njegov gubitak pojurio bi prema Jacku opakom brzinom kad god djeĉak ne bi bio spreman za to. Jacku je bilo samo sedam godina, ali znao je da mu je dio djetinjstva ukraden - njegovo šesterogodišnje biće sad mu se ĉinilo nemoguće naivnim i nerazumnim - ali nauĉio je vjerovati snazi svoje majke. Bezobliĉne i divlje prijetnje nisu se više skrivale po mraĉnim zakutcima, u ormarima pritvorenih vrata, zasjenjenim ulicama i praznim sobama.
Događaji toga besciljnog ljetnog popodneva 1976. ubili su taj privremeni mir. Nakon toga, Jack je šest mjeseci spavao s upaljenim svjetlom; košmari su mu uništavali san.
Auto se zaustavio s druge strane ulice, samo nekoliko kuća dalje od bijele kolonijalne dvokatnice u kojoj su ţivjeli Sawyeri. Bio je to zeleni auto, i to je bilo sve što je Jack znao o njemu, osim da nije Mercedes - Mercedesi su bili jedini automobili koje je znao prepoznati na prvi pogled. Ĉovjek za volanom spustio je prozor i nasmiješio se Jacku. Djeĉaku je prva pomisao bila da pozna tog ĉovjeka - ĉovjek je poznavao Phila Sawyera i htio je pozdraviti njegova sina. Nekako je to proizlazilo iz ĉovjekova osmijeha, koji je bio lak i prirodan i poznat. Drugi ĉovjek nagnuo se naprijed na suvozaĉkom sjedalu i zaškiljio prema Jacku kroz sljepaĉke naoĉale - okrugle i tako tamne da su bile skoro crne. Taj drugi ĉovjek imao je na sebi ĉisto bijelo odijelo. Vozaĉ je još ĉasak govorio samo osmijehom.
Onda je rekao: "Sinko, znaš li kako da dođemo do hotela Beverly Hills?" Dakle ipak je bio stranac. Jack je osjetio neki ĉudan treptaj razoĉaranja.
Pokazao je ravno uz ulicu. Hotel je bio blizu, dovoljno blizu da je njegov otac pješice išao na jutarnje sastanke u Lođi.
"Ravno naprijed?" upitao je vozaĉ još uvijek se smiješeći.
Jack je kimnuo.
"Ti si priliĉno pametan deĉko", rekao mu je ĉovjek, a onaj drugi se nasmijao. "Imaš li pojma koliko je daleko?" Jack strese glavom. "Moţda par ulica?"
"Aha." Poĉelo mu je bivati neugodno. Vozaĉ se još uvijek smiješio, ali sad je taj osmijeh djelovao sjajno i kruto i prazno. A suvozaĉev hihot bio je zadihan i vlaţan, kao da cucla nešto mokro.
"Moţda pet? Šest? Što misliš?"
"Tako, pet-šest", rekao je Jack ustuknuvši.
"Pa, zbilja ti ţelim zahvaliti, mali", rekao je vozaĉ. "Voliš moţda slat-kiše?" Ispruţio je stisnutu šaku kroz prozor, okrenuo je dlanom prema gore, i rastvorio prste: karamela. "Za tebe. Uzmi."
Jack je nesigurno krenuo naprijed, u sebi slušajući rijeĉi tisuća upozo-renja o nepoznatim ljudima i slatkišima. Ali ovaj je ĉovjek još bio u auto-mobilu; ako išta pokuša, Jack bi mogao biti pola ulice daleko prije nego što ĉovjek uopće otvori vrata. A nekako, ne uzeti to ĉinilo se nepristojnim. Jack je koraknuo još bliţe. Pogledao je ĉovjeka u oĉi, koje su bile plave i sjajne i krute kao njegov osmijeh. Jacku su instinkti govorili da spusti ruku i ode. Pustio je ruku da dopluta koji centimetar bliţe karameli. A onda je nesigurno, trzavo posegnuo prstima za njom.
Vozaĉeva ruka stisnula se oko Jackove, a suvozaĉ u sljepaĉkim naoĉa-lama naglas se nasmijao. Zapanjen, Jack je zurio u oĉi ĉovjeka koji mu je stiskao ruku i vidio je kako se mijenjaju - ĉinilo mu se da se mijenjaju - iz plavih u ţute.
Ali kasnije su bile ţute.
Ĉovjek na drugom sjedalu otvorio je svoja vrata i zaobišao auto sa straţnje strane. Na reveru svoga svilenog sakoa imao je mali zlatni kriţ. Jack se sumanuto otimao, ali vozaĉ se smiješio, sjajno, prazno, i ĉvrsto ga drţao. "NE!" vikao je Jack. "UPOMOĆ!"
Ĉovjek s tamnim naoĉalama otvorio je straţnja vrata sa Jackove strane.
"POMOZITE MI!" vrištao je Jack.
Ĉovjek koji ga je drţao poĉeo ga je svijati u oblik koji će proći kroz otvorena vrata. Jack se trznuo, još uvijek viĉući, ali ĉovjek je bez imalo napora stegnuo jaĉe. Jack ga je udario u ruku, zatim je pokušao odgurnuti
ruke sa sebe. S uţasom je shvatio da ono što osjeća pod prstima nije koţa. Okrenuo je glavu i vidio da se iz crnog rukava, prikliještena uz njega, pruţa neka ĉvrsta stvar, poput raĉjih kliješta ili pandţe. Jack je opet zavrištao.
S ulice je dopro glas: "Hej, pustite tog malog! Vi tamo! Pustite malog na miru!"
Jack je odahnuo od olakšanja i okrenuo se koliko je mogao u ĉovje-kovim rukama. S ugla ulice prema njima je trĉao visok, mršav crnac, još uvijek viĉući. Ĉovjek koji ga je drţao pustio je Jacka da padne na ploĉnik i pobjegao oko straţnje strane automobila. Ulazna vrata jedne od kuća iza Jacka s treskom su se otvorila - još jedan svjedok.
"Poţuri, poţuri", rekao je vozaĉ već stišćući gas. Onaj u bijelom odijelu uskoĉio je na suvozaĉko sjedalo, a automobil je zaškripao kotaĉima i krenuo dijagonalno preko Rodeo Drivea, jedva izbjegavši dugaĉak bijeli Clenet kojeg je vozio osunĉani ĉovjek u bijeloj odjeći. Clenetova truba je zajeĉala.
Jack je ustao s ploĉnika. Vrtjelo mu se u glavi. Neki ćelavi ĉovjek u safari odijelu kaki boje pojavio se kraj njega i rekao: "Tko je to bio? Znaš li njihova imena?"
Jack je stresao glavom.
"Kako si? Trebali bismo pozvati policiju."
"Ţelim sjesti", rekao je Jack, a ĉovjek je ustuknuo za korak.
"Hoćeš da ja pozovem policiju?" upitao je, a Jack je stresao glavom.
"Ne mogu povjerovati", rekao je ĉovjek. "Ţiviš li ti negdje ovdje? Već sam te vidio, zar ne?"
"Ja sam Jack Sawyer. Moja kuća je tamo dolje."
"Bijela kuća", rekao je ĉovjek kimajući glavom. "Ti si mali Lily Cavanaugh. Otpratit ću te do kuće, ako hoćeš."
"Gdje je onaj drugi ĉovjek?" upitao ga je Jack. "Onaj crnac - koji je vikao." S nelagodom se odmakao od ĉovjeka u safari odijelu. Osim njih dvojice, na ulici nije bio nikoga.
Lester Speedy Parker bio je ĉovjek koji je trĉao prema njemu. Speedy mu je tada spasio ţivot, shvatio je Jack, i tim brţe potrĉao prema hotelu.
3
"Jesi li doruĉkovao?" upitala ga je majka, ispuštajući iz usta oblak dima. Preko kose je nosila šal svezan u turban, i tako skrivene kose lice joj je dje-
lovalo košĉato i ranjivo, bar Jacku. Pola cigarete ţarilo joj se između prstiju,
a kad je vidjela kako je gleda, ugasila ju je u pepeljari na svome toaletnom stoliću.
"Ah, ne, zapravo ne", rekao je, oklijevajući na vratima njene spavaonice.
"Daj mi jasan odgovor", rekla je okrećući se natrag zrcalu. "Dvoznaĉnost me ubija." Njeno zrcalno zapešće i zrcalna ruka koji su stavljali šminku na Lilyno lice djelovali su tanko poput štapića.
"Ne", rekao je.
"Pa, priĉekaj sekundu, i kad ti se majka uljepša odvest će te dolje i kupiti ti što god ti srce ţeli."
"U redu", rekao je. "Naprosto je djelovalo depresivno što sam dolje sasvim sam."
"Zaboga, zbog ĉega bi ti trebao biti depresivan..." Nagnula se naprijed i prouĉila si lice u zrcalu. "Valjda ti ne bi smetalo da priĉekaš u dnevnoj sobi, Jacky? Radije bih ovo napravila sama. Plemenske tajne."
Jack se bez rijeĉi okrenuo i vratio u dnevnu sobu.
Kad je telefon zazvonio, odskoĉio je pola metra.
"Da se javim?" doviknuo je.
"Hvala", uzvratio je njen hladan glas.
Jack je podigao slušalicu i rekao halo.
"Hej, mali, konaĉno sam te dobio", rekao je ujak Morgan Sloat. "Koji bog se događa u glavi tvoje mame? Isuse, moglo bi nam se svašta dogoditi ako netko ne poĉne paziti na detalje. Je li ona tamo? Reci joj da mora razgovarati sa mnom - nije me briga što ona kaţe, mora razgovarati sa mnom. Vjeruj mi, mali."
Jack je pustio da mu telefon visi iz ruke. Htio je spustiti slušalicu, ući u auto sa svojom majkom i odvesti se u neki drugi hotel, u nekoj drugoj drţavi. Nije spustio slušalicu. Povikao je: "Mama, ujak Morgan je na telefonu. Kaţe da moraš razgovarati s njim."
Naĉas je šutjela, a on je ţelio da joj moţe vidjeti lice. Konaĉno je rekla: "Ovdje ću se javiti, Jacky."
Jack je već znao što će morati uĉiniti. Njegova je majka lagano zatvorila vrata svoje spavaonice; ĉuo ju je kako se vraća do toaletnog stolića. Podigla je slušalicu u svojoj spavaonici. "Dobro, Jacky", doviknula je kroz vrata. "Dobro", odviknuo je on. Zatim je vratio telefonsku slušalicu do uha i pokrio mikrofon rukom tako da mu nitko ne ĉuje disanje.
"Sjajna predstava, Lily", rekao je ujak Morgan. "Fantastiĉna. Da si još na filmu, vjerojatno bismo iz ovog mogli izvući nešto korisno. Nešto tipa, Zašto je ova glumica nestala. Ali, zar ne misliš kako je krajnje vrijeme da se opet poĉneš ponašati kao racionalna osoba?"
"Kako si me pronašao?" upitala je.
"Misliš da je bilo teško? Ma daj, Lily, hoću da dovuĉeš dupe natrag u New York. Vrijeme je da prestaneš bjeţati."
"Zar to radim, Morgane?"
"Nemaš baš beskonaĉno puno vremena, Lily, a ja nemam dovoljno vremena da ga razbacujem traţeći te po cijeloj Novoj Engleskoj. Hej, samo malo. Klinac nije spustio slušalicu."
"Naravno da jest."
Jacku je srce zastalo nekoliko sekundi ranije.
"Skini se s linije, mali", rekao mu je glas Morgana Sloata.
"Ne budi smiješan, Sloat", rekla je njegova majka.
"Reći ću ti ja što je smiješno, draga moja. To što si se zavukla u neko ofucano ljetovalište kad bi trebala biti u bolnici, to je smiješno. Isuse, zar ne znaš da moraš donijeti milijun poslovnih odluka? A brine me i obrazovanje tvoga sina, i sva sreća što me brine. Jer ti si izgleda odustala od njega."
"Ne ţelim više razgovarati s tobom", rekla je Lily.
"Ne ţeliš, ali moraš. Doći ću tamo i na silu te strpati u bolnicu ako budem morao. Moramo napraviti planove, Lily. Ti si vlasnica pola kompanije kojom pokušavam upravljati - a Jack dobiva tvoju polovicu kad tebe više ne bude. Ţelim se uvjeriti da će Jack biti zbrinut. A ako ti misliš da se brineš za njega vodeći ga tamo gore u prokleti New Hampshire, onda si puno bolesnija nego što misliš."
"Što ţeliš, Sloat?" upitala je Lily umornim glasom.
"Znaš što ţelim - ţelim da svi budu zbrinuti. Ţelim samo ono što je fer. Ja ću se pobrinuti za Jacka, Lily. Dat ću mu pedeset tisuća dolara godišnje - razmisli o tome, Lily. Pobrinut ću se da ode u dobar koledţ. Ti ga ne moţeš ĉak ni zadrţati u školi."
"Plemeniti Sloat", rekla je njegova majka.
"Misliš da je to odgovor? Lily, treba ti pomoć, a samo ja je nudim."
"Što je tvoj udio", Sloat?" upitala je njegova majka.
"Znaš to prokleto dobro. Dobijem pošteni udio. Dobijem ono što me ide. Tvoj interes u Sawyeru i Sloatu - radio sam kao majmun za tu
kompaniju, i trebala bi biti moja. Sutra ujutro bismo mogli riješiti papire, Lily, i onda se koncentrirati na to da se pobrinemo za tebe."
"Kao što si se pobrinuo za Tommyja Woodbinea", rekla je. "Ponekad mi se ĉini da ste ti i Phil bili previše uspješni, Morgane. Sawyerom i Sloatom je bilo znatno lakše upravljati prije nego što ste se upustili u investicije nekretnina i produkcijske poslove. Sjećaš se kad ste imali samo nekoliko loših komiĉara i pet-šest nadobudnih glumaca i scenarista za klijente? Ţivot je bio ljepši prije velike love."
"Lakše upravljati, koga ti zavaravaš?" povikao je ujak Morgan. "Ne moţeš ti upravljati ĉak ni samom sobom!" Onda se natjerao da se smiri. "I zaboravit ću da si spomenula Toma Woodbinea. To je bilo nisko ĉak i za tebe, Lily."
"Sad ću spustiti slušalicu, Sloat. Drţi se podalje odavde. I drţi se podalje od Jacka."
"Ti ideš u bolnicu, Lily, a ovo jurcanje okolo će ..."
Njegova majka prekinula je vezu usred reĉenice ujaka Morgana; Jack je polako spustio svoju slušalicu. Zatim je napravio nekoliko koraka prema prozoru, da ne bude u blizini telefona u dnevnoj sobi. Iz zatvorene spavaonice dopirala je samo tišina.
"Mama?" rekao je.
"Da, Jacky?" Ĉuo je blagu nesigurnost u njenom glasu.
"Jesi dobro? Jel' sve u redu?"
"Ja? Jasno." Njeni koraci blago su stigli do vrata koja su se otškrinula. Pogledi su im se susreli, njegov plavi s njenim plavim. Lily je do kraja otvorila vrata. Opet su im se pogledi susreli, u trenutku neugodnog intenziteta. "Naravno da je sve u redu. Zašto ne bi bilo?" Pogledi su im se rastali. Među njima je prošla nekakva spoznaja, ali kakva? Jack se pitao zna li ona da je on prisluškivao razgovor; zatim mu se uĉinilo da je spoznaja koju su upravo podijelili bila - po prvi puta - ĉinjenica njene bolesti.
"Pa", rekao je, sad s nelagodom. Bolest njegove majke, ta ogromna neizgovoriva tema, među njima je porasla do opscene veliĉine. "Ne znam baš. Ujak Morgan je djelovao ..." slegnuo je ramenima.
Lily je zadrhtala, a Jack je došao do još jednog velikog priznanja. Nje-gova majka se bojala - bar isto toliko kao i on.
Stavila je cigaretu u usta i otvorila svoj upaljaĉ. Još jedan prodoran pogled njenih dubokih oĉiju. "Ne obraćaj paţnju na tog gnjavatora, Jack. Samo mi ide na ţivce jer zbilja izgleda da ga se nikad neću moći riješiti. Tvoj ujak Morgan me voli terorizirati." Ispuhnula je sivi dim. "Bojim se da
više nemam baš nekog apetita za doruĉak. Zašto ne bi sišao i ovog puta stvarno doruĉkovao?"
"Dođi sa mnom", rekao je.
"Rado bih malo bila sama, Jack. Pokušaj to razumjeti."
Pokušaj to razumjeti.
Vjeruj mi.
Odrasli su govorili takve stvari, a mislili su nešto sasvim drugo.
"Bit ću ti bolje društvo kad se vratiš", rekla je. "Obećajem."
A zapravo je govorila Ţelim vrištati, ne mogu to više izdrţati, gubi se, gubi se!
"Da ti nešto donesem?"
Stresla je glavom, odluĉno mu se smiješeći, i morao je otići iz sobe, premda ni on više nije imao volje za doruĉkom. Jack je odlutao niz hodnik do liftova. I opet, postojalo je samo jedno mjesto kamo je mogao otići, ali ovog puta je to znao još i prije nego što je došao do tmurnog predvorja i pepeljastog, strogog recepcionara.
4
Speedy Parker nije bio u maloj crvenoj potleušici koju je zvao uredom; nije bio vani na dugaĉkom molu, u zabavnom parku gdje su se dva starija djeĉaka vratila i igrala Skee-Ball kao da je to rat koji obojica oĉekuju iz-gubiti; nije bio ni u prašnjavom prolazu ispod roller coastera. Jack Sawyer besciljno se okretao po jarkom suncu, gledajući niz prazne prolaze i napuštene prostore parka. Jackov strah pojaĉao se za jedan stupanj. A što ako se nešto dogodilo Speedyju? To je bilo nemoguće, ali što ako je ujak Morgan doznao za Speedyja (ali što bi doznao?) i onda ... Jack je u sebi vidio WILD CHILD kombi kako ţuri za ugao, struţući kroz brzine i jureći.
Natjerao se na pokret, ni ne znajući toĉno kamo je namjerio otići. U blistavoj panici svoga raspoloţenja, ugledao je ujaka Morgana kako trĉi kraj reda iskrivljenih ogledala koja ga pretvaraju u seriju ĉudovišnih, izobliĉenih obrisa. Na njegovoj ćeli izrasli su rogovi, među mesnatim ramenima procvjetala je grba, široki prsti postali su lopate. Jack je oštro skrenuo udesno, i našao se kako kreće prema nekoj skoro okrugloj, ĉudnovatoj zgradi od bijelih letvi.
Iznutra je odjednom zaĉuo ritmiĉno tap tap tap. Djeĉak je pojurio prema zvuku - neki kljuĉ koji udara cijev, ĉekić koji lupa po nakovnju, zvuk rada. Usred letvi pronašao je kvaku i otvorio krhka drvena vrata.
Jack je krenuo unutra u ispruganu tamu, a zvuk je postao glasniji. Tama se mijenjala oko njega, dobivajući druge dimenzije. Ispruţio je ruke i dodirnuo platno. Ono je skliznulo u stranu; istog ĉasa, okruţilo ga je sjajno ţuto svjetlo. "Putnik Jack", rekao je Speedyjev glas.
Jack se okrenuo prema zvuku i ugledao domara kako sjedi na tlu kraj djelomiĉno rastavljenog vrtuljka. U ruci je imao francuski kljuĉ, a pred njim je bijeli konj pjenušave grive leţao proboden dugim srebrnim kolcem od lopatica do trbuha. Speedy je blago spustio kljuĉ na tlo. "Jesi li sad spreman za razgovor, sinko?" upitao je.

Četvrto poglavlje
Jack prelazi prijeko
1
"Da, sad sam spreman", rekao je Jack savršeno mirnim glasom, a onda briznuo u plaĉ.
"Ĉuj, Jack Putnik", rekao je Speedy ispuštajući kljuĉ i prilazeći mu. "Ĉuj, sinko, polako, samo polako ..."
Ali Jack više nije mogao polako. Odjednom je sve to bilo previše, toliko toga, previše, i morao je plakati ili naprosto potonuti pod velikim valom tame - valom koji nije mogao osvijetliti nikakav blistavi trag zlata. Suze su boljele, ali osjećao je da će ga uţas ubiti ako ga ne isplaĉe.
"Samo se ti isplaĉi, Jack Putnik", rekao je Speedy i zagrlio ga. Jack je svoje vrelo, oteklo lice spustio na Speedyjevu tanku košulju, osjećajući njegov miris - nešto poput Old Spicea, nešto poput cimeta, nešto poput knjiga koje nitko već dugo nije posudio iz knjiţnice. Dobri mirisi, utješni 'mirisi. Zagrabio je rukama oko Speedyja; dlanovi su mu osjetili kosti na Speedyjevim leđima, blizu površine, jedva pokrivene oskudnim mesom.
"Samo ti plaĉi ako će ti biti lakše", rekao je Speedy ljuljajući ga. "Kojiput pomaţe, znam ja to. Zna Speedy kol'ko si ti puta prošao, Jack Putnik, i kol'ko ga još moraš proći, i kako si umoran. Zato plaĉi ako će ti biti lakše."
Jack je jedva razumio njegove rijeĉi - samo njihove zvukove, umirujuće i blage.
"Moja majka je zbilja bolesna", rekao je konaĉno Speedyju u prsa. "Mislim da je došla ovamo kako bi pobjegla od nekadašnjeg partnera mog
oca. Gospodina Morgana Sloata." Jako je šmrknuo, pustio Speedyja, ustuknuo, i protrljao si oteĉene oĉi dlanovima. Bio je iznenađen što mu nije neugodno - prije bi ga suze uvijek posramile i gadile mu se ... bilo je to skoro kao da si se popišao u gaće. Je li to zato što je njegova majka uvijek bila tako ĉvrsta? Pretpostavljao je da je to doista dio razloga; Lily Cavanaugh nije trebala suze.
"Ali to nije jedini razlog zašto je došla ovamo, jel'da?"
"Ne", rekao je Jack tiho. "Mislim ... da je došla ovamo umrijeti." Glas mu se nemoguće podigao na posljednjoj rijeĉi, škripeći kao nepodmazne šarke.
"Moţda", rekao je Speedy mirno promatrajući Jacka. "A moţda si ti tu da je spasiš. Nju ... i ţenu istu k'o ona."
"Koga?" pitao je Jack kroz obamrle usne. Znao je koga. Nije joj znao ime, ali znao je koga.
"Kraljicu", reĉe Speedy. "Zove se Laura DeLoessian, i ona je kraljica Teritorija."
2
"Pomozi mi", zastenjao je Speedy. "U'vati Srebrnu Damu ravno pod rep. Tako se Dame ne hvata, ali njoj valjda neće smetati ako mi pomogneš da je vratim na mjesto."
"Tako je zoveš? Srebrna Dama?"
"Aha", rekao je Speedy s osmijehom, pokazujući moţda desetak zubi, gore i dolje. "Svi konji na vrtuljku imaju imena, nisi to znao? Hvataj je, Jack Putnik!"
Jack je posegnuo pod drveni rep bijelog konja i spojio prste. Stenjući, Speedy je svoje krupne tamne ruke ovio oko Daminih prednjih nogu. Zajedno su prenijeli drvenog konja do udubljenog postolja vrtuljka, kolca uperenog prema dolje, donjeg kraja blistavog i zlokobnog od slojeva strojnog ulja.
"Malo lijevo ..." dahtao je Speedy. "Aha ... sad je ubodi, Jack Putnik! Ubodi je dobro!"
Namjestili su kolac i ustuknuli, Jack zadihan, Speedy nasmiješen i promuklo dišući. Crnac je rukom obrisao znoj sa ĉela i onda okrenuo svoj smiješak prema Jacku.
"Ĉovjeĉe, jesmo strašni?"
"Ako ti tako kaţeš?" odvratio je Jack s osmijehom.
"Kaţem! I te kako!" Speedy je posegnuo u svoj straţnji dţep i izvukao tamnozelenu polalitarskubocu. Odvrnuo je ĉep, popio - i naĉas je Jack osjetio neku ĉudnu uvjerenost: vidio je kroz Speedyja. Speedy je postao proziran, kao duh, kao jedna od onih prikaza u seriji Topper6, koju su prikazivali na jednoj nezavisnoj postaji dolje u Los Angelesu. Speedy je nestajao. Nestaje, pomislio je Jack, ili odlazi nekamo drugamo? Ali to je bila još jedna suluda pomisao; nije imala nikakvog smisla.
________________________________
6 Topper: vrlo stara serija u kojoj duhovi veselog bračnog para progone ukočenog sveučilišnog profesora. Nap. prev.
A onda je Speedy bio ĉvrst kao i uvijek. Bio je to samo privid, trenutna -
Ne. Ne, nije. Na sekundu zamalo nije bio tu!
- halucinacija.
Speedy ga je promućurno promatrao. Krenuo je pruţiti bocu prema Jacku, onda blago strese glavom. Umjesto toga, zaĉepio ju je i opet je stavio u svoj straţni dţep. Okrenuo se promatrati Srebrnu Damu, vraćenu na mjesto na vrtuljku, pa ju je sad samo trebalo uĉvrstiti. Smiješio se. "Totalno smo strašni, Jack Putnik."
"Speedy -"
"Svi imaju imena", rekao je Speedy polako hodajući oko postolja vr-tuljka dok su mu koraci odjekivali u visokoj zgradi. Iznad njihovih glava, u zasjenjenoj kriţaljki greda, nekoliko lastavica tiho je gugutalo. Jack ga je slijedio. "Srebrna Dama ... Ponoć ... ovaj riđan se zove Izviđaĉ ... ova kobila je Brza Ella."
Crnac je zabacio glavu i zapjevao, prestrašivši lastavice i natjeravši ih da polete:
"Dobro se zabavlja Brza Ella ... dok je stari Martin ne poštela. Ha! Gle kako lete!" Nasmijao se ... ali kad se okrenuo Jacku, opet je bio ozbiljan. "Hoćeš probat' spasit' ţivot svoje majke, Jack? Njen, i one druge ţene za koju sam ti rek'o?"
"Ja ..." ... ne znam kako, htio je reći, ali neki glas iznutra - glas koji je stigao iz iste one prije zakljuĉane sobe iz koje je jutros stiglo sjećanje na onu dvojicu ljudi i pokušaj otmice - snaţno se digao: Znaš! Moţda ti treba Speedy da se pokreneš, ali zaista znaš, Jack. Znaš.
Tako je dobro poznavao taj glas. Bio je to glas njegova oca.
"Hoću ako mi kaţeš kako", rekao je, glasa koji se neravnomjerno dizao i spuštao.
Speedy je otišao do suprotnog zida sobe - veliki kruţni obris saĉinjen od uskih dasaka obojanih primitivnim ali divlje snaţnim muralom konja u trku. Jacku je zid izgledao kao pokretni poklopac radnog stola njegova oca (a taj je stol bio u uredu Morgana Sloata kad su Jack i njegova majka zadnji put bili tamo, sjetio se odjednom - ta je pomisao sa sobom donijela tanak, mlijeĉni bijes).
Speedy je izvukao ogroman sveţanj kljuĉeva, zamišljeno probrao kroz njega, pronašao kljuĉ koji je traţio i okrenuo ga u jednom lokotu. Izvukao je kraĉun iz drška, zatvorio ga, i spustio u dţep na prsima košulje. Zatim je cijeli zid na traĉnici pogurnuo u stranu. Unutra je nahrupilo predivno sjajno
sunce, tjerajući Jacka da stisne oĉi. Vodeni valići dobroćudno su plesali na stropu. Promatrali su prekrasan pogled prema moru koji bi jahaĉi na vrtuljku Zabavnog svijeta Arcadia dobili svaki put kad bi ih Srebrna Dama i Ponoć i Izviđaĉ pronijeli kraj istoĉne strane okrugle zgrade s vrtuljkom. Lagani morski lahor dizao je Jacku kosu sa ĉela.
"Bolje je da ima sunca ako ćemo priĉati o tome", rekao je Speedy. "Dođi ovamo, Jack Putnik, i reći ću ti što mogu ... a to nije sve što znam. Ne dao Bog da ikad moraš doznati sve to."
3
Speedy je govorio svojim tihim glasom - Jacku je bio udoban i utješan kao dobro razrađena koţa. Jack je slušao, ponekad se mršteći, ponekad zi-jevajući od iznenađenja.
"Znaš ono što ti zoveš Dnevni snovi?"
Jack kimne glavom.
"Nisu ti to snovi, Jack Putnik. Ni dnevni, ni noćni. To je stvarno mjesto. Bar dovoljno stvarno. Jako je drukĉije od ovog tu, ali je stvarno."
"Speedy, moja mama kaţe -"
"Zanemari to sad. Ona ne zna za Teritorije ... ali na određeni naĉin ipak zna. Jer tvoj tata jest znao. A ovaj drugi -"
"Morgan Sloat?"
"Aha, valjda. I on zna." A onda, tajnovito, Speedy doda: "Ja znam tko je on tamo. I te kako! Huuu!"
"Ona slika u tvom uredu ... nije Afrika?"
"Nije Afrika."
"Nije trik?"
"Nije trik."
"A moj otac je otišao na to mjesto?" upitao je, ali u srcu je već znao odgovor - bio je to odgovor koji je objašnjavao previše stvari da ne bude istinit. Ali, istinit ili ne, Jack nije bio siguran koliko toga ţeli povjerovati. Magiĉne zemlje? Bolesne kraljice? Bilo mu je nelagodno od toga. Bilo mu je nelagodno zbog vlastita uma. Zar mu nije majka kad je bio mali toliko puta govorila da ne bi smio pobrkati svoje Dnevne snove s onim što je zbilja stvarno? Bila je jako oštra oko toga, i malo je prestrašila Jacka. Moţda je, pomislio je sada, i sama bila prestrašena. Je li mogla tako dugo ţivjeti
sa Jackovim ocem i ne znati bar nešto? Jacku se nije ĉinilo tako. Moţda, pomislio je, nije znala jako puno ... samo dovoljno da se prestraši.
Prolupati. O tome je ona govorila. Ljudi koji ne razlikuju stvarnost i maštu su prolupali.
Ali njegov otac je znao jednu drugaĉiju istinu, zar ne? Da. On i Morgan Sloat.
Oni imaju magiju kao što mi imamo fiziku, jel' tako?
"Tvoj otac je ĉesto išao, da. A taj drugi ĉovjek, Groat..."
"Sloat."
"Tako je! On. I on je odlazio. Samo što je tvoj tata, Jacky, išao da bi . vidio i nauĉio. A taj drugi tip je samo išao opljaĉkati si bogatstvo."
"Je li Morgan Sloat ubio moga ujaka Tommyja?" upitao je Jack.
"O tome ne znam niš'. Slušaj ti mene, Jack Putnik. Jer nema puno vremena. Ako stvarno misliš da će se taj tip Sloat pojaviti ovdje ..."
"Zvuĉao je jako ljutito", reĉe Jack. Sama pomisao na ujaka Morgana u Arcadia Beachu ĉinila ga je nervoznim.
"... onda vremena ima manje nego ikad. Jer njemu moţda ne bi jako smetalo da tvoja majka umre. A njegov Dvojnik se sigurno nada da će kraljica Laura umrijeti."
"Dvojnik?"
"Neki ljudi u ovom svijetu imaju Dvojnike u Teritorijima", reĉe Speedy. "Nema ih puno, jer tamo ima puno manje ljudi - moţda jedan u svakih sto tisuća s ove strane. Ali Dvojnici najlakše mogu ići ovamo i onamo."
"Ta kraljica ... ona je ... Dvojnica moje majke?"
"Aha, tako izgleda."
"Ali moja majka nikad ...?"
"Ne. Nikad nije. Nije imala zašto."
"Moj otac je imao ... Dvojnika?"
"Bogme jest. Dobar ĉovjek."
Jack je obliznuo usnice - kakav je to lud razgovor! Dvojnici i Teritoriji! "Kad je moj otac ovdje umro, je li i njegov Dvojnik tamo isto umro?"
"Aha. Ne baš isti ĉas, ali skoro."
"Speedy?"
"Molim?"
"Imam li ja Dvojnika? U Teritorijima?"
A Speedy ga je pogledao tako ozbiljno da je Jack osjetio duboke ţmarce kako mu prolaze leđima. "Ti ne, sinko. Ti si samo jedan. Poseban. A taj tip Smoot -"
"Sloat", rekao je Jack s blagim smiješkom.
"... aha, kako god, on to zna. To je jedan od razloga zašto će ubrzo doći ovamo. Ijedan od razloga zašto ti moraš poţuriti."
"Zašto?" prasnuo je Jack. "Od kakve koristi ja mogu biti ako je to rak? Ako je to rak a ona je ovdje umjesto u nekoj klinici, to je zato što nema naĉina, ako je ona ovdje, shvaćaš, to znaĉi -" Suze su mu opet zaprijetile a on ih je oĉajniĉki progutao. "To znaĉi da ga je puna po cijelom tijelu."
Po cijelom tijelu. Da. To je bila još jedna istina koju je njegovo srce znalo: istina o njenom ubrzanom gubitku teţine, istina o smeđim sjenama pod njenim oĉima. Po cijelom tijelu, ali molim te, Boţe, hej, Boţe, molim te, ĉovjeĉe, to mi je majka -
"Mislim", dovršio je promuklo, "kakve koristi moţe biti od tog mjesta iz Dnevnih snova?" ;
"Mislim da smo sad dost' priĉali", reĉe Speedy. "Vjeruj samo jedno, Jack Putnik: nikad ti ne bi' rek'o da trebaš ići kad joj ne bi mog'o koristiti."
"Ali -"
"Tišina, Jack Putnik. Nećemo više razgovarati dok ti ne pokaţem što mislim. Ne bi imalo koristi. Dođi."
Speedy je ogrlio Jackova ramena i poveo ga oko vrtuljka. Zajedno su izašli kroz vrata i spustili se niz jedan od napuštenih puteljaka u zabavnom parku. S lijeve strane bila im je zgrada s autićima, sad zatvorena daskama. S desne strane bila im je serija štandova: Bacaj dok ne pogodiš, Slavna obalna pizza i pekara, Streljana, također zatvorena daskama (izblijedjele divlje ţivotinje skakutale su po daskama - lavovi i tigrovi i medvjedi, ajme meni).
Stigli su do široke glavne ulice, koja se zvala Drvena avenija, u blagoj imitaciji Atlantic Cityja- Zabavni svijet Arcadia imao je mol, ali ne drveni.
Zgrada s igrama bila je sad sto metara dalje s njihove lijeve strane, a luk koji je oznaĉavao ulaz u Arcadiju kakvih dvjesto metara desno. Jack je ĉuo upornu, strugavu grmljavinu valova koji su udarali u obalu, usamljenih krikova galebova.
Pogledao je Speedyja, namjeravajući ga upitati što sad, što dalje, misli li doista išta od onoga ili je sve to samo okrutna šala ... ali nije rekao nijednu od tih stvari. Speedy mu je pruţao zelenu staklenu bocu.
"To ..." poĉeo je Jack.
"Te vodi tamo", rekao je Speedy. "Puno ljudi koji odlaze tamo ne treba niš' takvoga, ali ti već dulje nisi bio tamo, zar ne, Jacky?"
"Ne." Kad je posljednji puta sklopio oĉi u ovom svijetu i otvorio ih u ĉarobnom svijetu Dnevnih snova, tom svijetu bogatih, ţivahnih mirisa i dubokog, prozirnog neba? Prošle godine? Ne. Prije toga ... Kalifornija ... nakon što mu je otac umro. Moralo mu je biti...
Jackove oĉi se razrogaĉe. Devet godina? Tako dugo? Tri godine?
Bilo je zastrašujuće pomisliti kako su mu tiho, kako neprimjetno, ti snovi, ponekad slatki, ponekad mraĉni i uznemirujući, iskliznuli iz ruku - kao da je velik dio njegove mašte umro bezbolno i bez najave.
Uzeo je bocu od Speedyja uţurbano, skoro je ispustivši. Osjećao je blagu paniku. Neki Dnevni snovi bili su uznemirujući, da, a briţljivo sroĉena upozorenja njegove majke da ne brka stvarnost i maštu (drugim rijeĉima, nemoj prolupati, Jacky, stari moj, klinĉe moje, moţe?) bila su malo zastrašujuća, da, ali sad je otkrio da ipak ne ţeli izgubiti taj svijet.
Pogledao je Speedyja u oĉi i pomislio: I on to zna. Sve što sam upravo pomislio, on to zna. Tko si ti, Speedy?
"Kad neko vrijeme nis' bio tamo, malo zaboraviš kako ćeš sam doć' do tamo", rekao je Speedy. Glavom je pokazao na bocu. "Zato sam si nabavio ĉarobni sok. Ovo je posebna stvar." Ovo posljednje izgovorio je skoro sa strahopoštovanjem.
"Je li to odande? S Teritorija?"
"Nije. Tamo imaju nešto magije, Jack Putnik. Ne puno, ali malo. Ovaj ĉarobni sok dolazi iz Kalifornije."
Jack ga je sumnjiĉavo gledao.
"Daj. Gucni malo pa ćeš si otputovat'." Speedy se iscerio. "Popij dovoljno toga, i moţeš otići više-manje kamo god hoćeš. Vjeruj mi, ja to znam."
"Tibokca, Speedy, ali -" Poĉeo se bojati. Usta su mu se posušila, sunce se ĉinilo puno previše sjajnim, i osjećao je kako mu bilo lupa u sljepooĉni-
cama. Pod jezikom je osjećao bakrenasti okus, i pomislio je: Takav će okus imati taj 'ĉarobni sok' - uţasan.
"Ako se preplašiš i hoćeš se vratiti, gucni još malo", rekao je Speedy.
"To ide sa mnom? Ta boca? Sigurno?" Pomisao da zapne tamo, na tome mistiĉnom drugom mjestu, dok mu je ovdje majka bolesna i progoni je Sloat, bila je uţasna.
"Sigurno."
"Dobro." Jack je prinio bocu usnama ... a onda je malo spustio. Miris je bio odvratan - prodoran i ustajao. "Ne ţelim to, Speedy", šapnuo je.
Lester Parker ga je promatrao, i usnice su mu se smiješile, ali u oĉima mu nije bilo osmijeha - bile su oštre. Beskompromisne. Zastrašujuće. Jack je pomislio na crne oĉi: oĉi galeba, srce vrtloga. Proţela ga je strava.
Pruţio je bocu Speedyju. "Moţeš li je opet uzeti?" upitao je, a glas mu je bio slabašni šapat. "Molim te?"
Speedy nije odgovorio. Nije podsjetio Jacka da mu majka umire, ili da dolazi Morgan Sloat. Nije nazvao Jacka kukavicom, premda se on nikad u ţivotu nije osjećao kukavnije, ĉak ni onda kad je ustuknuo pred visokom odskoĉnom daskom u kampu Accomac a dio djece mu se rugao. Speedy se samo okrenuo i zazviţdao prema oblaku.
Sad se usamljenost pridruţila uţasu, beznadno ga proţimajući. Speedy je odustao od njega; Speedy mu je okrenuo leđa.
"Dobro", reĉe Jack odjednom. "Dobro, ako je to ono što moram uĉiniti."
Opet je podigao bocu, i prije nego što je stigao promisliti ili se predo-misliti, popio je.
Okus je bio gori od bilo ĉega što je oĉekivao. Već je u ţivotu pio vino, ĉak ga je donekle zavolio (osobito su mu se sviđala suha bijela vina koja je njegova majka sluţila s listom ili arbunom ili sabljarkom), a ovo je bilo donekle nalik vinu ... ali istovremeno je bila i odvratna opaĉina u odnosu na sva vina koja je prije pio. Okus je bio snaţan i sladak i truo, ne okus ţivahnog groţđa već okus mrtvog groţđa koje nije lijepo ţivjelo.
Dok su mu se usta punila tim uţasnim slatko-ljubiĉastim okusom, doista je vidio to groţđe - tmurno, prašnjavo, debelo i gadno, kako puţe uz prljavi zid u gustom, sirupastom svjetlu koje je šutjelo osim glupavog zujanja brojnih muha.
Progutao je, a tanka vatra ostavila je puţevski trag u njegovom grlu.
Zatvorio je oĉi mršteći se, dok mu se ţeludac okretao. Nije povratio, premda je bio uvjeren da bi to uĉinio da je doruĉkovao.
"Speedy -"
Otvorio je oĉi, i daljnje rijeĉi zamrle su mu u grlu. Zaboravio je potrebu da se riješi one uţasne parodije vina. Zaboravio je na svoju majku, i ujaka Morgana, i svoga oca, i skoro sve drugo.
Speedy je nestao. Otmjeni lukovi roller-coastera naspram neba su nestali. Drvena avenija je nestala.
Sad je bio negdje drugdje. Bio je -
"U Teritorijima", prošaptao je Jack, a cijelo mu je tijelo vrvjelo ludom mješavinom uţasa i uzbuđenja. Osjećao je kako mu se jeţi kosa na potiljku,
osjećao je blesavi osmijeh kako mu povlaĉi uglove usana. "Speedy, tu sam, Boga mi, tu sam, u Teritorijima! Ja -"
Ali zapanjenost ga je nadvladala. Pritisnuo sije ruku na usta i polako se okrenuo u punom krugu, promatrajući to mjesto kamo ga je doveo Speedyjev ĉarobni sok.
4
Ocean je još bio tamo, ali sad je bio tamnije, bogatije plave boje -najplaviji indigo koji je Jack ikad vidio. Naĉas je opĉinjeno stajao, dok mu je morski povjetarac podizao kosu, promatrajući crtu obzora gdje se taj indigo ocean susretao s nebom boje izblijedjelog trapera.
Ta je crta obzora bila blago ali nedvojbeno zakrivljena.
Stresao je glavom, mršteći se, i okrenuo se na drugu stranu. Morska trava, visoka i divlja i zapetljana, spuštala se niz istaku gdje je samo minutu prije bila okrugla zgrada vrtuljka. Mol s igrama također je nestao; na njegovom mjestu, divlja hrpa granitnih blokova spuštala se u ocean. Valovi su udarali u najniţe blokove i zavlaĉili se u drevne pukotine i kanale uz snaţno, šuplje odzvanjanje. Pjena gusta kao šlag skakala je u ĉisti zrak i nestajala na vjetru.
Naglo, Jack je uhvatio svoj lijevi obraz palcem i kaţiprstom. Uštipnuo je, snaţno. Oĉi su mu zasuzile, ali ništa se nije promijenilo.
"Stvarno je", prošaptao je, a još jedan val udario je u istaku, podiţući bijele krijeste pjene.
Jack je odjednom shvatio da je Drvena avenija još uvijek tamo ... na određeni naĉin. Izrovani trag kola spuštao se s vrha istake - tamo gdje je Drvena avenija završavala na ulazu u arkadu, u onome što je njegov um uporno krstio "stvarnim svijetom" - sve do mjesta gdje je on stajao, pa zatim prema sjeveru, kao što se Drvena avenija pruţala prema sjeveru,
postajući Avenija Arcadije nakon što prođe pod lukom na granici Zabavnog svijeta. Morska trava rasla je po središtu ovog traga, ali djelovala je iskrivljeno i otrcano, pa je Jack zakljuĉio da se staza još uvijek koristi, bar povremeno.
Krenuo je prema sjeveru, drţeći zelenu bocu u desnoj ruci. Palo mu je na pamet kako negdje u nekom drugom svijetu Speedy drţi ĉep te iste boce.
Jesam li nestao njemu pred nosom? Vjerojatno jesam. Tibokca!
Ĉetrdesetak koraka niz stazu naišao je na gustiš grmova borovnice. Među trnjem su se ugnijezdile najdeblje, najtamnije, najslasnije borovnice koje je ikad vidio. Jackov ţeludac, koji je izgleda nadišao poniţenje "ĉarobnog soka", proizveo je glasan grgljavi zvuk.
Borovnice? U rujnu?
Nije vaţno. Nakon svega što se danas dogodilo (a nije još bilo ni deset sati), zapeti na borovnicama u rujnu djelovalo je pomalo kao da odbiješ uzeti aspirin nakon što si progutao kvaku.
Jack je posegnuo, ubrao šaku bobica, i bacio ih u usta. Bile su nevjerojatno slatke, nevjerojatno dobre. Smiješeći se (usnice su mu zadobile plaviĉasti odsjaj), uvjeren da je sasvim moguće da je poludio, ubrao je još jednu šaku bobica ... pa i treću. Nikad još nije kušao nešto tako fino - premda, pomislit će kasnije, nije bila stvar samo u borovnicama; dio toga bila je i nevjerojatna ĉistoća zraka.
Zadobio je par ogrebotina dok je brao ĉetvrtu porciju - kao da su mu sami grmovi govorili neka stane, bilo bi već dosta. Pocuclao je najdublje ogrebotine, na mesnatom dijelu palca, a onda se opet zaputio prema sjeveru, među paralelnim tragovima, krećući se polako, nastojeći gledati na sve strane odjednom.
Zastao je malo dalje od borovnica i pogledao prema suncu, koje se ĉinilo nekako manjim ali vatrenijim. Ima li blagi naranĉasti odsjaj, kao u onim starim srednjovjekovnim slikama? Jacku se ĉinilo tako. I -
Povik, hrđav i neugodan kao stari ĉavao koji se polako izvlaĉi iz daske, odjednom je odjeknuo njemu s desna, raspršujući mu misli. Jack se okrenuo prema njemu, podiţući ramena i šireći oĉi.
Bio je to galeb - a veliĉina mu je bila zapanjujuća i skoro nevjerojatna (ali bio je tamo, ĉvrst kao stijena, stvaran kao kuća). Bio je, zapravo, veliĉine orla. Njegova glatka, bijela glava nakrenula se u stranu. Kukasti mu se kljun otvarao i zatvarao. Lepetao je velikim krilima, uzbibavajući travu oko sebe.
A onda je, naizgled bez straha, poĉeo skakutati prema Jacku.
Blago, Jack je zaĉuo jasnu, odluĉnu notu mnogih truba koje pušu zajedno u jednostavnom zovu, i bez ikakvog razloga pomislio je na svoju majku.
Naĉas je bacio pogled prema sjeveru, u smjeru u kojem je putovao, privuĉen tim zvukom - ispunio ga je osjećajem neodređene hitnosti. Bilo je to, pomislio je (kad je stigao misliti), kao kad si gladan jedne određene stvari koju već dugo nisi jeo - sladoleda, ĉipsa, moţda tacosa. Ne znaš to dok je ne vidiš - i dok se to ne dogodi, postoji samo potreba bez imena, od koje si nemiran, od koje si nervozan.
Vidio je barjake i vrh neĉeg što je mogao biti veliki šator - paviljon - naspram neba.
Tamo je Alhambra, pomislio je, a onda je galeb kriknuo prema njemu. Okrenuo se prema ptici i s panikom vidio da je sad udaljena niti dva metra. Kljun joj se opet otvorio, pokazujući onu prljavo-ruţiĉastu unutrašnjost, podsjećajući ga na juĉerašnji dan, na galeba koji je bacio školjku na stijenu i zatim se zabuljio u njega s uţasnim pogledom, toĉno istim ovakvim. Galeb mu se kezio - bio je siguran u to. Dok je skakutao bliţe, Jack je nanjušio prigušen ali prodoran smrad oko njega - mrtve ribe i istrunula morska trava.
Galeb je siknuo prema njemu i opet zalepetao krilima.
"Gubi se odavde", rekao je Jack glasno. Srce mu je hitro pumpalo, a usta se osušila, ali nije se htio prestrašiti galeba, pa makar i velikog. "Gubi se!"
Galeb je opet otvorio kljun ... a onda, u uţasnom, grlenom slijedu klik- taja, progovorio je - ili se bar tako ĉinilo.
"Ajka t'uire Ack ... ajka t'uiiiiiiiiire -"
Majka ti umire, Jack ...
Galeb je napravio još jedan nezgrapan skok prema njemu, ljuskavih nogu koje su grabile ţbunove trave, dok mu se kljun otvarao i zatvarao a crne oĉi uperile se u Jacka. Jedva svjestan što radi, Jack je podigao zelenu bocu i popio.
I opet ga je onaj uţasan okus natjerao da se namršti i sklopi oĉi - a kad ih je otvorio, tupo je zurio u ţuti znak koji je prikazivao crne siluete dvoje djece u trku, djeĉaka i djevojĉice. USPORI DJECA, pisalo je na znaku. Je-dan galeb - ovaj potpuno normalne veliĉine - poletio je sa znaka uz kliktaj, zacijelo prestrašen Jackovim naglim pojavljivanjem.
Ogledao se oko sebe i zateturao od dezorijentiranosti. Njegov ţeludac, pun borovnica i Speedyjevog trulog "ĉarobnog soka" se okrenuo i zastenjao. Mišići u njegovim nogama poĉeli su neugodno drhtati, i odjednom je sjeo na ploĉnik kraj znaka, uz tresak koji mu je prošao kralješnicom i udario u zube.
Odjednom se nagnuo između raširenih koljena i širom otvorio usta, siguran da će jednostavno sve pobljuvati. Umjesto toga, dvaput je štucnuo, napola se zagutio, a onda osjetio kako mu se ţeludac polako opušta.
To je od bobica, pomislio je. Da nije bilo bobica, sigurno bih se pobljuvao.
Podigao je pogled i opet osjetio kako ga zapljuskuje nestvarnost. U svi-jetu Teritorija nije napravio više od šezdeset koraka niz stazu. Bio je siguran
u to. Recimo da mu je korak šezdeset centimetara - ne, recimo sedamdeset pet, da budemo sigurni. To bi znaĉilo da je prošao bijednih ĉetrdeset i pet metara. Ali - pogledao je iza sebe i vidio luk, s velikim crvenim slovima: ZABAVNI SVIJET ARCADIA. Premda je savršeno vidio, znak je sad bio tako daleko da ga je jedva mogao proĉitati. S njegove desne strane bio je prostrani, raspršeni Alhambra Inn, s francuskim vrtovima pred sobom i oceanom iza sebe.
U svijetu Teritorija, prošao je ĉetrdeset i pet metara.
Ovdje je nekako prešao osamsto.
"Isuse Kriste" prošaptao je Jack Sawyer i pokrio si oĉi rukama.
5
"Jack! Jack, deĉko! Jack Putnik!"
Speedyjev glas podigao se preko grmljavine starog automobila koji je zvuĉao poput perilice. Jack je podigao pogled - glava mu je bila nemoguće teška, udovi olovni od iscrpljenosti - i ugledao vrlo stari poljoprivredni kamion kako se polako kotrlja prema njemu. Na straţnji dio kamiona bila je dodana zaštitna ograda iz kućne radinosti, i drmusala se naprijed-natrag dok je kamion išao ulicom prema njemu. Vozilo je bilo obojano u odvratno tirkiznu boju. Za volanom je bio Speedy.
Stao je kraj ploĉnika, zaturirao motorom (Vuš! Vuš! Vuš-vuš-vuš!) i onda ga ugasio (Hahhhhhh ...). Hitro je izašao.
"Jesi dobro, Jack?"
Jack je Speedyju pruţio bocu. "Tvoj ĉarobni sok je zbilja grozan, Speedy", rekao je jadno.
Speedy je djelovao povrijeđeno ... a onda se nasmiješio. "'Ko ti je rek'o da su lijekovi fini, Jack Putnik?"
"Valjda nitko", reĉe Jack. Osjećao je kako mu se dio snage vraća - po-lako - dok je onaj osjećaj dezorijentiranosti blijedio.
"Sad vjeruješ, Jack?"
Jack kimne.
"Ne", reĉe Speedy. "To nije dost'. Reci naglas."
"Teritoriji", reĉe Jack. "Tamo su. Stvarni. Vidio sam pticu -" Stao je i zadrhtao.
"Kakvu pticu?" upita Speedy oštro.
"Galeba. Najveći prokleti galeb -" Jack strese glavom. "Ne bi povjero-vao." Promislio je, pa reĉe: "Ne, ti valjda bi. Nitko drugi, moţda, ali ti bi."
"Jel govorio? Puno ptica tamo govori. Uglavnom gluposti. A ima ih i koje znaju koju pametnu ... ali obiĉno su zlobne, i uglavnom laţu."
Jack je kimao glavom. Bilo mu je bolje već samo zato što je slušao Speedyja kako govori o tim stvarima kao da su potpuno razumne i normalne.
"Mislim da jest govorio. Ali bilo je kao -" Duboko se zamislio. "U školi u koju smo Richard i ja išli u L. A. je bio jedan klinac. Brandon Lewis. Imao je govornu manu, i jedva si ga mogao razumjeti kad je govorio. Ptica je bila ista takva. Ali znao sam što govori. Rekla je da mi majka umire."
Speedy je stavio ruku Jacku oko ramena i neko vrijeme su tiho zajedno sjedili na ploĉniku. Recepcioner iz Alhambre, blijed i uzak i sumnjiĉav prema svemu ţivome, izašao je s malom hrpicom pošte. Speedy i Jack su ga promatrali kako ide do ugla Arcadije i Ceste za plaţu i baca poštu iz hotela u poštanski sanduĉić. Krenuo je natrag, ugledao Jacka i Speedyja svojim tankim pogledom, a onda skrenuo na glavni prilaz Alhambri. Vrh njegove glave jedva se vidio iznad vrhova guste ţive ograde.
Zvuk velikih ulaznih vrata koja se otvaraju i zatvaraju bio je vrlo jasan, a Jacka je pogodio strašan osjećaj pustoši na ovom mjestu u jesen. Široke puste ulice. Duga plaţa s praznim dinama šećernog pijeska. Prazan zabavni park, s kolima rollercoastera koja stoje pod zaštitnim platnom, a svi su štandovi zakljuĉani. Sinulo mu je da ga je majka dovela na mjesto vrlo nalik kraju svijeta.
Speedy je zabacio glavu i zapjevao svojim iskrenim, mekim glasom: "Leţao sam svuda ... i igrao se svuda ... predugo u ovom gradu ... zima na-dolazi, ljeto je u padu ... zima nadolazi... meni je vrijeme poć ..."
Prekinuo se i pogledao Jacka.
"Osjećaš da ti je vrijeme poć, stari Jack Putnik?"
Neizbjeţan uţas šuljao mu se kroz kosti.
"Valjda", rekao je. "Ako će to pomoći. Ako će njoj pomoći. Mogu li joj pomoći, Speedy?"
"Moţeš", reĉe Speedy ozbiljno.
"Ali - "
"Oh, ima ali kol'ko hoćeš", reĉe Speedy. "Do grla, Jack Putnik. Ne obećajem ti da će biti lako. Ne obećajem ti uspjeh. Ne obećajem da ćeš se vratit ţiv, ili ako to uspiješ, da ćeš se vratiti s umom na mjestu.
Morat ćeš puno šetati po Teritorijima, jer su Teritoriji puno manji. To si primijetio?"
"Da."
"Znao sam da hoćeš. Jer zbilja si napravio dobar komad puta, jel'da?"
Sad se Jacku vratilo jedno ranije pitanje, i premda nije imalo veze, morao je doznati.
"Jesam li nestao, Speedy? Jesi li me vidio kako nestajem?"
"Otišao si", rekao je Speedy i jednom oštro pljesnuo rukama. "Samo tako." Jack je osjetio kako mu polagani, nevoljki smiješak rasteţe usnice ... a Speedy ga je uzvratio.
"Volio bih to jednom napraviti na satu informatike kod gospodina Bal- goa", rekao je Jack, a Speedy se zahihotao kao dijete. Jack mu se pridruţio - smijeh je bio dobar, skoro tako dobar kao okus onih borovnica.
Nakon nekoliko trenutaka, Speedy se otrijeznio i rekao: "Postoji razlog zašto moraš bit' u Teritorijima, Jack. Moraš neš' uzeti. Jako snaţno neš'."
"A to je tamo?"
"Aha."
"Moţe li to pomoći mojoj majci?"
"Njoj ... i onoj drugoj."
"Kraljici?"
Speedy kimne glavom.
"Što je to? Gdje je? Kad ću -"
"Stani! Stoj!" Speedy je podigao jednu ruku. Usne su mu se smiješile, ali oĉi su mu bile ozbiljne, skoro tuţne. "Jedno po jedno. I Jack, ne mogu ti reć' ono što ne znam ... ili što ti ne smijem reć'."
"Ne smiješ?" upitao je Jack zapanjeno. "Tko -"
"Opet ti", reĉe Speedy. "Sad me slušaj, Jack Putnik. Moraš krenuti što prije moţeš, prije nego što se onaj tip Bloat pojavi i zatvori te -"
"Sloat."
"Da, on. Moraš otić' prije neg' što on dođe."
"Ali gnjavit će mi majku", rekao je Jack, pitajući se zašto to govori - jer je istina, ili jer je to izlika da izbjegne putovanje koje mu je Speedy postavljao kao obrok koji bi mogao biti otrovan. "Ne znaš ti njega! On -"
"Znam ga", reĉe Speedy tiho. "Znam ga odavno, Jack Putnik. I on zna mene. Ima moje tragove na sebi. Skriveni su - ali su na njemu. Tvoja mama se moţe brinut' sama za sebe. Bar će morat' neko vrijeme. Jer ti moraš ići."
"Kamo?"
"Na zapad", reĉe Speedy. "Od ovog oceana do onog drugog."
"Molim?" povikao je Jack, zapanjen takvom udaljenošću. A onda je pomislio na reklamu koju je vidio na televiziji prije dva dana - ĉovjek koji bira obrok na švedskom stolu, deset tisuća metara u zraku, hladan kao špricer. Jack je dobrih dvadesetak puta letio s jedne na drugu obalu sa svojom majkom, i uvijek se potajno oduševljavao time što kad letiš iz New Yorka u L. A. dobiješ šesnaest sati dnevnog svjetla. Bilo je to kao da varaš vrijeme. I bilo je lako.
"Mogu li letjeti?" upitao je Speedyja.
"Ne!" Speedy je zamalo povikao, oĉiju raširenih od konsternacije. Uhvatio je Jacka za rame jednom snaţnom rukom. "Da nisi niĉim išao gore u nebo! Ne smi'š! Ako sluĉajno sklizneš u Teritorije dok si tamo gore -" Nije više ništa rekao; nije ni morao. Jack je odjednom imao uţasavajući viziju sebe kako se kotrlja kroz ono ĉisto nebo bez oblaka, vrišteći djeĉak-projektil u trapericama i crveno-bijelom prugastom sportskom košuljom, padobranac bez padobrana.
"Hodaš!" rekao je Speedy. "I uţicaš voţnju kad moţeš ... ali moraš pazit', jer tamo ima ĉudnih ljudi. Neki su samo luđaci, kreteni koji te hoće pipat' ili banditi koji te hoće opljaĉkat'. Ali neki su pravi Stranci, Jack Putnik. Ljudi jednom nogom u svakom svijetu - gledaju ovamo i onamo kao prokleti Janus. Bojim se da će oni brzo doznat' da ti dolaziš. I onda će pazit'."
"Jesu li oni -" prisjećao se - "Blizanci?"
"Neki jesu. Neki nisu. Sad ti ne mogu reć' nešto više. Ali prijeđi ako moţeš. Idi do drugog oceana. Putuj Teritorijem kad moţeš i brţe ćeš stić'. Uzmi sok -"
"Mrzim ga!"
"Nije vaţno što ga mrziš", reĉe Speedy odluĉno. "Prijeđi i pronaći ćeš mjesto - drugu Alhambru. Uđi u to mjesto. To je strašno mjesto, gadno mjesto. Ali moraš ući."
"Kako ću ga pronaći?"
"Dozivat će te. Ĉut ćeš ga jasno i glasno, sinko."
"Zašto?" upita Jack. Obliznuo je usne. "Zašto moram tamo ako je to tako gadno?"
"Zato", reĉe Speedy, "što je tamo Talisman. Negdje u toj drugoj Alhambri."
"Ne znam o ĉemu to govoriš?"
"Znat ćeš", reĉe Speedy. Ustao je, pa uzeo Jacka za ruku. Jack se digao. Njih dvojica stajali su licem u lice, stari crnac i mladi bijelac.
"Slušaj", rekao je Speedy, a glas mu je poprimio spor, zapijevajući ritam. "Talisman ti moţe stat' u ruku, Jack Putnik. Nije prevelik, nije premali, izgleda toĉno kao kristalna kugla. Jack Putnik, stari Jack Putnik, u Kaliforniju ideš, natrag da ga vratiš. Ali imaš teret, imaš strku, ispusti ga, Jack, i imat ćemo frku."
"Ne znam o ĉemu govoriš", ponovio je Jack s nekakvom prestrašenom tvrdoglavošću. "Moraš -"
"Ne", rekao je Speedy, nimalo neljubazno. "Ja moram danas prijepodne dovršit onaj vrtuljak, Jack, to ja moram. Nemam više vremena za brbljanje. Moram se vratit' a ti moraš ić'. Ne mogu ti više ništa reć'. Vidimo se valjda još. Ovdje ... ili tamo."
"Ali ne znam što da radim!" rekao je Jack dok je Speedy ulazio u stari kamion.
"Znaš dovoljno da se pokreneš", rekao je Speedy. "Stići ćeš ti do Tali-smana, Jack. Povući će te on k sebi."
"Ja ĉak ni ne znam što je to Talisman!"
Speedy se nasmijao i okrenuo kljuĉ. Kamion je krenuo u velikom pla-vom oblaku ispušnog dima. "Potraţi ga u rjeĉniku!" doviknuo je, i krenuo kamionom unatrag.
Vratio se, okrenuo, a onda je kamion tandrkao natrag prema Zabavnom svijetu Arcadia. Jack je stajao na ploĉniku promatrajući ga kako odlazi. Nikad se još u ţivotu nije osjećao tako usamljeno.

Peto poglavlje
Jack i Lilly
1
Kad je Speedyjev kamion skrenuo s puta i nestao pod lukom Zabavnog svijeta, Jack je krenuo prema hotelu. Talisman. U drugoj Alhambri. Na rubu drugog oceana. Srce mu se ĉinilo praznim. Bez Speedyja kraj njega, zadaća mu se ĉinila divovskom, tako ogromom; i neodređenom - dok je Speedy govorio, Jack je imao dojam da skoro razumije tu zbrku naznaka i prijetnji i uputa. A sad je bila više-manje samo zbrka. No Teritoriji su bili stvarni. Tu je uvjerenost prigrlio što je ĉvršće mogao, i ona ga je istovremeno grijala i ledila. Bilo je to stvarno mjesto, i on će se tamo vratiti. Premda još zapravo ne razumije sve - premda je neobrazovani hodoĉasnik, ide. Sad još samo treba pokušati uvjeriti svoju majku. "Talisman", rekao je samome sebi, koristeći rijeĉ kao samu stvar, i prešao praznu Drvenu aveniju pa poskoĉio preko stubišta na puteljak između ţivica. Tama unutrašnjosti Alhambre kad su se velika vrata zatvorila bila je iznenađenje. Predvorje je bilo dugaĉka spilja - trebala bi ti vatra samo da razdvojiš sjene. Blijedi recepcionar bljeskao se iza dugaĉke recepcije, probadajući Jacka svojim bijelim oĉima. Poruka: da. Jack je progutao i okrenuo se. Poruka ga je ĉinila snaţnijim, povećavala ga, premda joj je namjera bila iskljuĉivo prezriva.
Prišao je dizalima uspravnih leđa i neuţurbanih koraka. Motaš se s kmicama, ha? Puštaš ih da te grle, ha? Dizalo je štropotalo prema dolje poput velike, teške ptice; vrata su se otvorila, i Jack je ušao unutra. Okrenuo se da pritisne dugme oznaĉeno svjetlucavim brojem 4. Recepcionar je još uvijek poput duha stajao na svome mjestu, šaljući svoju poruku kao tam-tamom. Kmicoljubac Kmicoljubac Kmicoljubac (to ti se
sviđa, ha, klinac? Vruće i crno, to je za tebe, ha?). Kad su se vrata milosrdno zatvorila, Jacku se ţeludac spustio a dizalo je zateturalo prema gore.
Mrţnja je ostala dolje u predvoiju: već i sam zrak u dizalu bio je bolji ĉim su se izdigli iznad prizemlja. Sad je Jack još samo trebao reći svojoj majci da mora sam u Kaliforniju.
Samo ne daj ujaku Morganu da ti potpiše ikakve papire.
Dok je Jack izlazio iz dizala, po prvi put u ţivotu se zapitao razumije li Richard Sloat kakav mu je zapravo otac.
2
Dolje, kraj praznih zidnih svjetiljki i slika s brodićima na zapjenjenim, zahrđalim morima, vrata oznaĉena brojem 408 bila su uvuĉena prema unutra, otkrivajući deset centimetara blijedog saga. Sunce s prozora u dnevnoj sobi na unutarnjem je zidu stvorilo dugaĉak pravokutnik. "Hej, mama", rekao je Jack ulazeći u apartman. "Nisi zatvorila vrata, u ĉemu je -" Bio je sam u sobi. "Štos?" rekao je namještaju. "Mama?" Nered kao da je sipio iz uredne sobe - prepuna pepeljara, napola puna ĉaša vode ostavljena na stoliću.
Ovog puta, Jack si je obećao da neće paniĉariti.
Polako se okrenuo oko sebe. Vrata spavaće sobe bila su otvorena, a sama soba tamna kao hodnik jer Lily nije razgrnula zastore.
"Hej, znam da si tu", rekao je, i zatim prošao kroz njenu praznu spavaonicu kako bi zakucao na vrata kupaonice. Nije bilo odgovora. Jack je otvorio i ova vrata i ugledao ruţiĉastu ĉetkicu za zube kraj umivaonika, zaboravljenu ĉetku za kosu na toaletnom stoliću. Ĉekinje su bile pune svijetlih lasi. Laura DeLoessian, objavio je neki glas u Jackovom umu, i ustuknuo je iz male kupaonice - to ga je ime lecnulo.
"O, ne opet", rekao je samome sebi. "Kamo je otišla?"
Već je to mogao vidjeti.
Vidio je to dok je ulazio u svoju vlastitu spavaonicu, vidio je to dok je otvarao svoja vrata i promatrao svoj neuredan krevet, svoj spljošteni ruksak i malu hrpu dţepnih knjiga, svoje ĉarape smotane u kuglu na vrhu toaletnog stolića. Vidio je to kad je pogledao u svoju kupaonicu, gdje su ruĉnici u istoĉnjaĉkom neredu leţali na podu, preko ruba kade, i na kupaonskim elementima.
Morgan Sloat koji se gura kroz vrata, hvata njegovu majku za ruku i odvlaĉi je dolje ...
Jack je poţurio natrag u dnevnu sobu i ovog puta pogledao iza kauĉa. ... izvlaĉi je kroz pokrajnja vrata i gura je u auto, a oĉi mu postupno postaju ţute ...
Dohvatio je telefon i pritisnuo nulu. "Ovdje, ah, Jack Sawyer, ja sam u, ah, sobi ĉetiristo osam. Je li mi majka ostavila kakvu poruku? Trebala bi biti ovdje, a ... iz nekog razloga ... ah ..."
"Pogledat ću", rekla je djevojka, a Jack je jedan gorući trenutak stezao slušalicu dok se nije vratila. "Nema poruke za ĉetiristo osam, ţalim."
"A ĉetiristo sedam?"
"To je isti odjeljak", rekla mu je djevojka.
"Ovaj, je li u zadnjih pola sata imala kakvih posjeta? Je li jutros netko dolazio? Mislim, k njoj."
"To će znati na recepciji", rekla je djevojka. "Ja ne bih znala. Hoćete da vam provjerim?"
"Molim vas", reĉe Jack.
"Oh, drago mi je da imam što raditi u ovoj mrtvaĉnici", rekla mu je. "Ostanite na liniji."
Još jedan gorući trenutak. Kad se vratila, rekla je: "Nikakvih posjetitelja. Moţda vam je negdje u apartmanu ostavila poruku."
"Da, pogledat ću", rekao je Jack ojađeno i spustio slušalicu. Bi li re-cepcionar rekao istinu? Ili bi Morgan Sloat ispruţio ruku s novĉanicom od dvadeset dolara sloţenom kao marka sitno u mesnatom dlanu? I to je Jack mogao vidjeti.
Bacio se na kauĉ, prigušujući iracionalnu potrebu da pogleda pod jastu-ke. Naravno da ujak Morgan nije mogao doći u sobu i oteti je - on je još u Kaliforniji. Ali mogao je poslati druge ljude da to uĉine za njega. One ljude koje je Speedy spomenuo, Strance koji stoje s po jednom nogom u svakom svijetu.
Onda Jack više nije mogao ostati u sobi. Odskoĉio je s kauĉa i vratio se u hodnik, zatvarajući vrata za sobom. Kad je napravio nekoliko koraka po hodniku, okrenuo se na peti, vratio, i otvorio vrata svojim kljuĉem. Gurnuo ih je desetak centimetara, pa se vratio natrag prema dizalima. Uvijek je bilo moguće da je izašla bez kljuĉa - do dućana u predvorju, do kioska, po neki ĉasopis ili novine.
Jasno. Nije ju vidio ĉitati novine još od poĉetka ljeta. Sve vijesti do kojih joj je bilo stalo stizale su preko internog radija.
Onda je vani na šetnji.
Da, vani je, vjeţba i duboko diše. Ili moţda dţogira: moţda se Lily Cavanaugh odjednom poĉela baviti sprinterskim trĉanjem. Postavila je prepreke na plaţi i trenira za sljedeću Olimpijadu. Kad ga je dizalo spustilo do predvorja, bacio je pogled u trgovinu, gdje je jedna postarija plavuša iza šanka zurila u njega preko vrhova naoĉala. Plišane ţivotinje, mala hrpica tankih novina, polica s bombonima. Iz dţepova na zidu virili su ĉasopisi People i Us i New Hampshire Magazine.
"Oprostite", rekao je Jack i okrenuo se.
Uhvatio se kako zuri u bronĉanu ploĉu kraj ogromne, obeshrabrene paprati... razbolio se i ubrzo mora umrijeti.
Ţena u dućanu se nakašljala. Jacku se uĉinilo da već minutama zuri u te rijeĉi Daniela Webstera. "Da?" rekla je ţena iza njega.
"Oprostite", ponovio je Jack, i odvukao se u središte predvorja. Odvratni recepcionar podigao je jednu obrvu, a onda se okrenuo i zabuljio u pusto stubište. Jack se natjerao da priđe ĉovjeku.
"Gospodine", rekao je kad je stao pred recepciju. Recepcionar se pre-tvarao da se pokušava prisjetiti glavnog grada Sjeverne Karoline, ili glavnog izvoza Perua. "Gospodine." Ĉovjek se namrštio: skoro je uspio, ne moţe ga se sad smetati.
Sve je to bila gluma, znao je Jack, i rekao je: "Pitam se moţete li mi pomoći."
Ĉovjek ga je ipak odluĉio pogledati. "Ovisi od toga kakvu pomoć trebaš, sinko."
Jack je svjesno odluĉio ne obazirati se na prikrivenu porugu. "Jeste, li prije nekog vremena vidjeli moju majku kako izlazi?"
"Što znaĉi neko vrijeme?" Sad je podrugljivi osmijeh bio skoro vidljiv.
"Jeste li je vidjeli kako izlazi? Samo vas to pitam."
"Bojiš se da te vidjela s dragom kako se tamo vani drţite za ruĉice?"
"Boţe, koji ste vi gad." Jack je samog sebe iznenadio tom izjavom. "Ne, ne bojim se toga. Samo se pitam je li izašla, i da niste takav gad, rekli biste mi." Lice mu se zajapurilo, i shvatio je da su mu ruke stegnute u šake.
"Pa, dobro, izašla je", rekao je recepcionar opet se okrećući prema poštanskim pretincima iza sebe. "Ali bolje bi ti bilo da pripaziš na izraţavanje, mali. Bolje bi ti bilo da mi se ispriĉaš, fini mladi gospodine Sawyer. I ja imam oĉi. Znam ja svašta."
"Vi se brinite za svoj jezik, a ja ću za svoje stvari", rekao je Jack izvlaĉeći taj izraz s neke stare ploĉe svoga oca - moţda nije baš sasvim odgovaralo situaciji, ali dobro mu je leţalo u ustima, a recepcionar je lijepo zatreptao.
"Moţda je u vrtu, ne znam", rekao je ĉovjek smrknuto, ali Jack je već krenuo prema vratima.
Ljubimica auto-kina i kraljica B-filmova nije bila nigdje u prostranom vrtu pred hotelom, Jack je to odmah vidio - a i znao je da neće biti tamo, jer bi je vidio na putu za hotel. Osim toga, Lily Cavanaugh nije vrludala vrtovima: to joj je odgovaralo isto koliko i postavljanje prepreka na plaţi.
Nekoliko automobila spustilo se niz Drvenu aveniju. Visoko iznad njegove glave zakriĉao je galeb, a Jacku se srce stislo.
Prošao si je rukom kroz kosu i pogledao uz i niz sjajnu ulicu. Moţda ju je zanimao Speedy - moţda je htjela provjeriti tog neobiĉnog novog prijatelja svoga sina, pa je otišla do zabavnog parka. Ali Jack je nije mogao zamisliti u Zabavnom svijetu Arcadija, ništa više nego što ju je mogao zamisliti kako slikovito vrluda vrtom. Krenuo je manje poznatim smjerom, prema crti grada.
Odvojena od Alhambre gustom ţivom ogradom, Ĉajana i slastiĉarnica Arcadia stajala je prva u redu šarenih dućana. Ona i Ljekarna New England bili su jedini dućani u tom bloku koji su ostali otvoreni i nakon Praznika rada. Jack je naĉas oklijevao na raspucalom ploĉniku. Ĉajana, a pogotovo slastiĉarnica, bile su slabo vjerojatno mjesto za Miljenicu auto-kina. Ali budući da je to bilo prvo mjesto gdje bi je mogao pronaći, prešao je cestu i zavirio kroz izlog.
Kod blagajne je sjedila ţena s pundţom i pušila. Konobarica u ruţiĉa-stoj prugastoj haljini naslonila se na suprotni zid. Jack nije vidio nikakvih mušterija. Onda je za jednim stolom na strani prema Alhambri ugledao neku staricu kako podiţe šalicu. Osim posluge, bila je sama. Jack je promatrao kako starica briţljivo vraća šalicu na tanjurić, a zatim kopa cigaretu iz torbe, i s bolnim trzajem shvatio je da mu je to majka. Trenutak kasnije, dojam starosti je nestao.
Ali on ga se sjećao - i bilo je kao da gleda kroz bifokalne naoĉale, videći istovremeno i Lily Cavanaugh Sawyer i onu krhku staricu u istom tijelu.
Jack je njeţno otvorio vrata, ali je svejedno zazvonilo zvonce nad vratima; znao je da je tamo. Plavuša za blagajnom je kimnula s osmijehom. Konobarica se ispravila i popravila si suknju. Njegova majka zurila je u njega s neĉim što je djelovalo kao iskreno iznenađenje, a onda mu se otvoreno nasmiješila.
"Pa, Jack Lutalica, tako si visok da si izgledao toĉno kao otac kad si prošao kroz vrata", rekla je. "Ponekad zaboravim da ti je samo dvanaest godina."
3
"Nazvala si me Jack Lutalica", rekao je, povlaĉeći stolac i bacajući se u njega.
Lice joj je bilo vrlo blijedo, a podoĉnjaci su izgledali skoro kao masnice.
"Zar te nije otac tako zvao? Samo mi je palo na pamet - cijelo jutro si u pokretu."
"On me zvao Jack Lutalica?"
"Nešto takvo... naravno. Kad si bio mali. Jack Putnik", rekla je odluĉno. "To je to. Zvao te Jack Putnik - znaš, kad bismo te vidjeli kako tutnjiš po tratini. Bilo je smiješno, valjda. Usput, ostavila sam vrata otvorena. Nisam znala jesi li se sjetio uzeti kljuĉ sa sobom."
"Vidio sam", rekao je Jack, još titrajući od nove informacije koju mu je tako olako pruţila.
"Hoćeš doruĉkovati? Naprosto nisam mogla podnijeti pomisao da još jedan obrok pojedem u onom hotelu."
Kraj njih se pojavila konobarica. "Mladiću?" upitala je, podiţući svoj blok.
"Kako si znala da ću te pronaći ovdje?"
"A kamo drugamo bih mogla otići?" upitala je njegova majka razumno, i rekla konobarici: "Dajte mu doruĉak s tri zvjezdice. Raste mi tri centimetra dnevno."
Jack se zavalio u svome stolcu. Kako da zapoĉne?
Njegova ga je majka znatiţeljno pogledala, a on je poĉeo - sad je morao poĉeti. "Mama, kad bih morao otići na neko vrijeme, bi li s tobom sve bilo u redu?"
"Kako to misliš, u redu? I kako to misliš, otići na neko vrijeme?"
"Bi li mogla - ovaj, bi li imala problema s ujakom Morganom?"
"Mogu ja na kraj sa starim Sloatom", rekla je s napetim osmijehom. "Bar neko vrijeme mogu s njim na kraj. O ĉemu se radi, Jacky? Ne ideš ti nikamo."
"Moram", rekao je. "Zbilja." Onda je shvatio da zvuĉi kao dijete koje moljaka igraĉku. Na svu sreću, stigla je konobarica s tostom i zdepastom ĉašom soka od rajĉice. Naĉas je skrenuo pogled, a kad je opet pogledao, njegova je majka mazala dţem iz jedne od posuda na stolu na trokutasti komad tosta.
"Moram ići", rekao je. Majka mu je dodala tost; lice joj se pokrenulo od misli, ali nije ništa rekla.
"Moţda me neko vrijeme nećeš vidjeti, mama", rekao je. "Pokušat ću ti pomoći. Zato moram ići."
"Pomoći mi?" upitala je, a njena hladna nevjerica bila je po Jackovoj procjeni oko sedamdeset i pet posto iskrena.
"Ţelim ti pokušati spasiti ţivot", rekao je.
"Je li to sve?"
"Ja to mogu."
"Moţeš mi spasiti ţivot. To je jako zabavno, Jacky moj; trebalo bi jednog dana doći u elitni termin. Jesi li kad razmišljao da se baviš javnom televizijom?" Spustila je crvenilom zamrljan noţ i podrugljivo razrogaĉila oĉi; ali pod namjernim neshvaćanjem, uoĉio je dvije stvari. Bljesak njenog uţasa; blijedu, skoro nepriznatu nadu da bi moţda ipak mogao nešto uĉiniti.
"Ĉak i ako kaţeš da ne smijem, ja ću to svakako uĉiniti. Zato mi baš i moţeš dopustiti."
"Oh, to je sjajna pogodba. Pogotovo zato što nemam pojma o ĉemu govoriš."
"Ali mislim da imaš - mislim da imaš pojma, mama. Jer bi tata toĉno znao o ĉemu govorim."
Obrazi su joj se zarumenjeli; usnice stanjile u crtu. "To je toliko nepo-šteno da je gnjusno, Jacky. Ne moţeš ono što bi Philip mogao znati koristiti kao oruţje protiv mene."
"Ono što je znao, ne što je mogao znati."
"Sereš kvake, mali moj."
Stavljajući tanjur s kajganom, domaćim pomfritom i kobasicama pred Jacka, konobarica je glasno udahnula.
Nakon što se konobarica izmakla, njegova majka slegnula je ramenima. "Izgleda da ne uspijevam pronaći pravi ton s ovdašnjom poslugom. Ali sranje je svejedno sranje je svejedno sranje, da citiram Gertrudu Stein."
"Spasit ću ti ţivot, mama", ponovio je. "A moram otići daleko i donijeti nešto natrag da bih to uĉinio. I zato ću to i uĉiniti."
"Voljela bih da znam o ĉemu priĉaš."
Samo obiĉan razgovor, rekao si je Jack: obiĉan, kao kad traţi dopušte-nje da prenoći kod prijatelja. Presjekao je kobasicu na pola i jedan komad si ubacio u usta. Ona ga je briţljivo promatrala. Proţvakavši i progutavši
kobasicu, Jack si e u usta ubacio vilicu punu jaja. Speedyjeva boca oslanjala mu se na leđa poput kamena.
"I voljela bih da se ponašaš kao da ĉuješ primjedbice koje ti upućujem, koliko god moţda bile tupave." Jack je odluĉno progutao jaja i ubacio si u usta slani komad hrskavih krumpirića.
Lily je stavila ruke u krilo. Što dulje ništa ne kaţe, to će ga bolje slušati kad konaĉno progovori. Pretvarao se da je usredotoĉen na svoj doruĉak, jaja kobasica krumpiri, kobasica krumpiri jaja, krumpiri jaja kobasica, sve dok nije osjetio da joj malo fali da poviĉe na njega.
Otac me zvao Jack Putnik, pomislio je za sebe. Ovo je ispravno; isprav- nije ne moţe biti.
"Jack-"
"Mama", rekao je, "zar te nije tata ponekad nazvao iz daleka, a ti si znala da bi trebao biti u gradu?"
Podigla je obrve.
"I zar nisi ponekad, ah, ušla u sobu jer si mislila da je on tamo, moţda si ĉak i znala da je tamo - a njega nije bilo?"
Neka to probavi.
"Ne", rekla je.
Oboje su pustili da nijekanje izblijedi.
"Skoro nikad."
"Mama, to se ĉak i meni dogodilo", reĉe Jack.
"Uvijek je postojalo neko objašnjenje, znaš da jest."
"Moj otac - to ĉak i ti znaš - nikad nije imao problema s objašnjavanjem nekih stvari. Posebno stvari koje se zapravo ne moţe objasniti. Bio je jako dobar u tome. To je jedan od razloga zašto je bio tako dobar agent."
Sad je opet šutjela.
"Pa, ja znam kamo je odlazio", reĉe Jack. "Već sam bio tamo. Jutros sam bio tamo. I ako opet odem tamo, mogu ti pokušati spasiti ţivot."
"Moj ţivot ne treba tvoje spašavanje, ne treba niĉije spašavanje", siknula je njegova majka. Jack je pogledao svoj opustošeni tanjur i nešto promrmljao. "Što si rekao?" ubola ga je.
"Mislim da treba, to sam rekao." Susreo joj je pogled.
"Pretpostavimo da te pitam kako mi namjeravaš, kako ti to kaţeš, spasiti ţivot."
"Ne mogu ti odgovoriti. Jer ni ja to još zapravo ne razumijem. Mama, ionako nisam u školi... daj mi priliku. Moţda me neće biti samo tjedan dana."
Podigla je obrve.
"Moglo bi biti i duţe", priznao je.
"Mislim da si lud", rekla je. Ali vidio je da mu dio nje ţeli vjerovati, a njene sljedeće rijeĉi su to i dokazale. "Ako - ako - bih bila toliko luda da ti dopustim otići na tu tajnovitu misiju, morala bih biti sigurna da nećeš biti ni u kakvoj opasnosti."
"Tata se uvijek vraćao", istakne Jack.
"Radije bih riskirala svoj ţivot nego tvoj", rekla je, i ta je istina također dugo i krupno leţala među njima.
"Zvat ću te kad uzmognem. Ali nemoj se previše zabrinuti ako prođe par tjedana bez da se javim. I ja ću se vratiti, kao što se i tata uvijek vraćao."
"Ovo je sve ludo", rekla je. "I ja sam luda. Kako ćeš. dospjeti do toga mjesta kamo moraš otići? I gdje je to? Imaš li dovoljno novca?"
"Imam sve što mi treba", rekao je, nadajući se da neće ustrajati na prva dva pitanja. Tišina se rastegla, i konaĉno, rekao je: "Mislim da ću uglavnom hodati. Ne mogu puno govoriti o tome, mama."
"Jack Putnik", rekla je. "Skoro mogu povjerovati..."
"Da", reĉe Jack. "Da." Kimao je glavom. A moţda, pomislio je, ti znaš dio onoga što ona zna, prava kraljica, i zato mi to tako lako dopuštaš. "Tako je. I ja vjerujem. Zato je to i ispravno."
"Pa ... kad već kaţeš da ćeš otići što god ja rekla ..."
"I hoću."
"... onda valjda i nije vaţno što ja kaţem." Hrabro ga je pogledala. "Ali vaţno je, znam. Hoću da se vratiš što brţe moţeš, deĉko moj. Ne krećeš odmah, zar ne?"
"Moram." Duboko je udahnuo. "Da. Odmah krećem. Ĉim se oprostim s tobom."
"Skoro da mogu povjerovati u tu priĉu. Ti si zbilja sin Phila Sawyera. Nisi negdje ovdje pronašao neku djevojku, je li...?" Vrlo ga je oštro pogledala. "Ne. Nemaš djevojku. Dobro. Spasi mi ţivot. Kreni." Stresla je glavom, i uĉinilo mu se da joj u oĉima vidi dodatni bljesak. "Ako misliš otići, odlazi odavde, Jacky. Nazovi me sutra."
"Ako budem mogao." Ustao je.
"Ako budeš mogao. Naravno. Oprosti mi." Pogledala je u ništa, i vidio je da su joj oĉi zagledane u prazno. Crvene mrlje gorjele su joj na obrazima.
Jack se nagnuo i poljubio je, ali ona je samo odmahnula. Konobarica je zurila u njih dvoje kao da izvode neki kazališni komad. Usprkos onome što
mu je majka upravo rekla, Jacku se ĉinilo da joj je razinu nevjerice spustio na kakvih pedeset posto; a to je znaĉilo da ona više ne zna što bi vjerovala.
Naĉas se zagledala u njega, i opet je vidio onaj divlji sjaj u njenim oĉima. Ljutnja; suze? "Pazi na sebe", rekla je, i pozvala konobaricu.
"Volim te", reĉe Jack.
"Nikad ne izlazi s takvom izjavom." Sad se skoro smiješila. "Kreni na put, Jack. Kreni prije nego što ja shvatim koliko je ovo ludo."
"Nema me", rekao je, i okrenuo se i izašao iz restorana. Glava mu je bila napeta, kao da su mu kosti lubanje porasle prevelike za pokrov od mesa. Prazno ţuto sunce napadalo mu je oĉi. Jack je ĉuo kako su se zalupila vrata Ĉajane i slastiĉarne Arcadia, a ĉas kasnije oglasilo se zvonce. Zatreptao je; pretrĉao Drvenu aveniju ne pazeći na automobile. Kad je stigao do ploĉnika na drugoj strani, shvatio je da će se morati vratiti u apartman po odjeću. Njegova majka još nije izašla iz slastiĉarnice kad je Jack otvorio velika ulazna vrata hotela.
Recepcionar je ustuknuo i natmureno zurio. Jack je osjetio kako ĉovjek isijava neku emociju, ali naĉas se nije mogao pristjetiti zašto bi recepcionar tako jako reagirao na njega. Razgovor s njegovom majkom - zapravo puno kraći nego što je bio zamišljao - kao da je trajao danima. S druge strane prostranog ponora vremena koje je proveo u Ĉajani i slastiĉarni, bio je tog ĉovjeka nazvao gadom. Treba li se ispriĉati? Više se ĉak nije ni sjećao zašto je bio planuo na recepcionara ...
Njegova je majka pristala da ode - dala mu je dopuštenje da ode na putovanje, i dok je hodao kroz unakrsnu vatru recepcionarovog pogleda, konaĉno je shvatio zašto. Nije spomenuo Talisman, ne izrijekom, ali ĉak i da jest - ĉak i da je govorio o najluđem aspektu svoje misije - ona bi i to prihvatila. I da je rekao da će natrag donijeti trideset centimetara dugaĉkog leptira i ispeći ga u pećnici, pristala bi jesti leptirsko peĉenje. Bilo bi to iro-niĉan, ali stvaran pristanak. Dijelom je to ukazivalo na dubinu njenog straha, to što se hvata slamki.
Ali hvatala bi ih se zato što na nekoj razini zna da su to cigle a ne slamke. Njegova mu je majka dala dopuštenje za odlazak zato što negdje u sebi i ona zna za Teritorije.
Je li se ikad probudila usred noći dok joj je ime Laura DeLoessian odzvanjalo u umu?
Gore u sobama 407 i 408, ubacio si je odjeću u ruksak skoro nasumce: ako je to napipao u ladici i nije bilo preveliko, išlo je u ruksak. Košulje,
ĉarape, jedan pulover, gaće. Jack je ĉvrsto smotao jedne svijetle traperice i nagurao i njih unutra; zatim je shvatio da je ruksak postao neugodno teţak, i izbacio većinu košulja i ĉarapa. I pulover je izbaĉen. U posljednji trenutak sjetio se ĉetkice za zube. Zatim je prebacio ruksak na leđa i osjetio kako ga teţina poteţe - nije bio preteţak. Mogao bi hodati cijeli dan noseći samo tih par kilograma.
Jack je naĉas samo tiho stajao u dnevnoj sobi, osjećajući - neoĉekivano snaţno - nedostatak bilo koje osobe ili stvari s kojom bi se mogao pozdraviti. Njegova se majka neće vratiti u apartman dok ne bude sigurna da je otišao; kad bi ga sad vidjela, naredila bi mu neka ostane. Nije se mogao s tim sobama oprostiti kao s kućom koju je nekad volio: hotelske sobe prihvaćale su odlaske bez osjećaja. Na kraju je otišao do bloka kraj telefona, s otisnutim crteţom hotela na biblijski tankom papiru, i tupom uskom Alhambrinom olovkom napisao je tri reda u kojima je izrekao većinu onog što je htio reći:
Hvala
volim te
i vratit ću se.
4
Jack se kretao niz Drvenu aveniju na tankom sjevernom suncu, pitajući se gdje bi trebao ... preskoĉiti. To je bila rijeĉ za to. I treba li se još jednom vidjeti sa Speedyjem prije nego što "preskoĉi" na Teritorije? Skoro da bi morao još jednom razgovarati sa Speedyjem, jer tako malo zna o tome kamo ide, koga bi mogao susresti, što traţi. Izgleda k'o kristalna kugla. Zar su to sve upute koje mu Speedy misli dati o Talismanu? To, i upozorenje da ga ne ispusti? Jacku je bilo skoro zlo od nepripremljenosti - kao da treba otići na ispit iz predmeta koji nikad nije slušao.
Osjećao je i da bi mogao preskoĉiti tu gdje stoji, toliko je bio nestrpljiv da poĉne, da krene, da se pomakne. Mora opet biti na Teritorijima, shvatio je odjednom; u vrtlogu njegovih osjećaja i ĉeţnji, ta se nit isticala sjajem. Htio je udisati taj zrak; bio ga je gladan. Teritoriji, dugaĉke ravnice i niski planinski lanci, sve ga je to dozivalo, polja visoke trave i potoci koji bljeskaju kroz njih. Cijelo Jackovo tijelo ĉeznulo je za tim pejzaţem. I bio bi izvadio bocu iz svoga dţepa i protjerao si gutljaj odvratnog soka kroz grlo tamo gdje je stajao, da nije upravo ugledao bivšeg vlasnika boce
naslonjenog uz drvo, ĉuĉeći na petama s rukama prebaĉenim preko koljena. Kraj njega je leţala
smeđa papirnata vrećica iz dućana, a povrh vreće ogroman sendviĉ, naizgled s jetrenom kobasicom i lukom.
"Sad se krećeš", rekao je Speedy smiješeći mu se. "Vidim da si krenuo. Oprostio se jesi? Mama ti zna da te neko vrijeme neće biti?"
Jack je kimnuo glavom, a Speedy podigne sendviĉ. "Jesi gladan? Meni je ovo previše."
"Pojeo sam nešto", rekao je djeĉak. "Drago mi je što se mogu oprostiti s tobom."
"Stari Jack je pun snage, jedva ĉeka da krene", rekao je Speedy nagnuvši glavu u stranu. "Deĉko je u pokretu."
"Speedy?"
"Ali nemoj otići bez ovih par sitnica što sam ti donio. Tu su mi u vrećici, hoćeš vidjet'?"
"Speedy?" Ĉovjek je zaškiljio prema Jacku onako ispod drveta.
"Jesi li ti znao da me otac nekad zvao Jack Putnik?"
"Oh, valjda sam to negdje ĉuo", rekao je Speedy smiješeći se. "Dođi ovamo da vidiš što sam ti donio. Plus, moram ti reć' kamo ćeš prvo, ne?"
S olakšanjem, Jack je prešao ploĉnik do Speedyjeva drveta. Starac si je stavio sendviĉ u krilo i privukao vrećicu. "Sretan Boţić", rekao je Speedy i izvadio visoku, otrcanu staru knjigu u mekom omotu. Bio je to, vidio je Jack, stari auto-atlas Rand McNally.
"Hvala", rekao je Jack uzimajući knjigu iz Speedyjeve pruţene ruke.
"Tamo nema mapa, zato se drţi kol'ko moţeš cesta u starom McNallyju. Tako ćeš stić' tamo kamo ideš."
"Dobro", rekao je Jack i skinuo ruksak da stavi knjigu u njega.
"Sljedeća stvar ne mora ić' u taj fini ruksak što imaš na leđima", rekao je Speedy. Stavio je sendviĉ na papirnu vrećicu i ustao jednim dugim, glatkim pogledom. "Ne, to moţeš nosit' u dţepu." Zavukao je prste u lijevi dţep na svojoj radnoj košulji. Iz njega je kaţiprstom i srednjakom, kao da se radi o jednom od Lilynih Tarrytoonsa, izvukao neki bijeli trokutasti predmet koji djeĉak nije u prvi ĉas prepoznao kao trzalicu. "Uzmi to i ĉuvaj. Pokazat ćeš to jednom ĉovjeku. On će ti pomoći."
Jack je prevrtao trzalicu po prstima. Nikad još nije vidio takvu - od slo-novaĉe, s urezanim filigranskim motivima koji su vijugali po njoj u nagnutim crtama, poput nekog nezemaljskog pisma. Prelijepo onako apstraktno, ali skoro preteško da bude korisno kao trzalica.
"Tko je taj ĉovjek?" upita Jack. Stavio je trzalicu u jedan dţep svojih hlaĉa.
"Ima veliki oţiljak na licu - vidjet ćeš ga dosta brzo nakon što stigneš na Teritorije. On je ĉuvar. Zapravo, on je satnik Vanjske straţe, i odvest će te do mjesta gdje moţeš vidjeti gospu koju moraš vidjet'. Mislim, koju bi trebao vidjet'. Tako da znaš drugi razlog zašto izlaţeš vrat. Moj prijatelj će shvatiti šta radiš i smislit će kako da te dovede do gospe."
"Ta gospa ..." poĉeo je Jack.
"Aha", reĉe Speedy. "Shvatio si."
"Ona je kraljica."
"Dobro je pogledaj, Jack. Vidjet ćeš što ćeš vidjeti kad je vidiš. Vidjet ćeš što je ona, shvaćaš? A onda kreni na zapad." Speedy je stajao i ozbiljno ga promatrao, skoro kao da ovog ĉasa sumnja hoće li ikad više vidjeti Jacka Sawyera, a onda su mu se crte lica trznule i rekao je: "Ĉuvaj se starog Bloata. Pazi na njegov trag - i njegov i njegovog blizanca. Stari Bloat moţe otkrit kud si proš'o ako ne paziš, a ako otkrije krenut će za tobom kao lisica za guskom." Speedy si je ugurao ruke u dţepove i opet se zagledao u Jacka, djelujući kao da bi volio da se moţe dosjetiti još neĉeg što bi trebalo reći. "Uzmi Talisman, sinko", završio je. "Uzmi ga i donesi ga natrag. Bit će ti teret, ali ti moraš biti veći od svog tereta."
Jack se toliko koncentrirao na ono što mu Speedy govori da je zaškiljio u njegovo izborano lice. Ĉovjek s oţiljkom, satnik Vanjske straţe. Kraljica. Morgan Sloat koji ga progoni poput predatora. U nekom zlom mjestu s druge strane zemlje. Teret. "Dobro", rekao je, odjednom ţeleći da je još uvijek u Ĉajani i slastiĉarni sa svojom majkom.
Speedy se nasmijao neravnomjerno, toplo. "Aha-ha. Stari Jack Putnik je sav dobro." Smiješak se produbio. "Vrijeme ti je već da cugneš onog posebnog soka, ne misliš?"
"Valjda jest", reĉe Jack. Izvukao je tamnu bocu iz dţepa na svome boku i odvrnuo ĉep. Pogledao je opet prema Speedyju, ĉije su se blijede oĉi zabile u njegove.
"Speedy će ti pomoći kad god moţe."
Jack je kimnuo, trepnuo, i podigao bocu do usta. Slatko-truli miris koji je nahrupio iz boce skoro mu je zatvorio grlo u nevoljnom grĉu. Nagnuo je bocu i okus toga mirisa navalio mu je u usta. Ţeludac mu se zgrĉio. Progutao je, a gruba, plamteća tekućina potekla mu je niz grlo.
Duge sekunde prije nego što je Jack otvorio oĉi, znao je po bogatstvu i jasnoći mirisa oko sebe da je preskoĉio na Teritorije. Konji, trava, opijajući miris sirovog mesa; prašina, sam ĉisti zrak.

Interludij
Sloat u ovom svijetu (I)
"Znam da previše radim", rekao je Morgan Sloat te veĉeri svome sinu Richardu. Razgovarali su telefonom, Richard stojeći za zajedniĉkim telefonom u prizemnom hodniku svoje spavaonice, a njegov otac sjedeći za radnim stolom na najvišem katu prve i najbolje nekretnine Sawyera & Sloata na Beverly Hillsu. "Ali kaţem ti, mali, ima puno sluĉajeva kad moraš sam nešto napraviti da bi sve bilo u redu. Posebno kad se radi o obitelji mog pokojnog partnera. Nadam se daje to samo kratko putovanje. Vjerojatno ću za manje od tjedan dana srediti sve što treba tamo u tom prokletom New Hampshireu. Opet ću te nazvati kad sve završi. Moţda odemo vlakom po Kaliforniji, kao u stara vremena. Još će biti pravde. Vjeruj svom starom."
Pogodba za zgradu bila je posebno dobra zbog toga što je Sloat bio voljan sam raditi. Nakon što su on i Sawyer ispregovarali ugovor za kratkoroĉno iznajmljivanje, pa zatim (nakon baraţe tuţbi) dugoroĉno iznajmljivanje, odredili su najamnine na određenu svotu po kvadratnom metru, obavili potrebne izmjene, i oglasom potraţili nove najmoprimce. Jedini stari najmoprimac bio je kineski restoran u prizemlju, koji je davao za najamninu otprilike trećinu od onoga koliko je prostor vrijedio. Sloat je pokušao razumno razgovarati s Kinezima, ali kad su vidjeli da ih pokušava natjerati da plaćaju višu najamninu, odjednom su izgubili sposobnost govoriti ili razumjeti engleski. Sloatovi pokušaji pregovora nekoliko su dana šepesali, a onda je sluĉajno ugledao jednog kuhinjskog pomoćnika kako iznosi kantu masti kroz straţnja vrata kuhinje. Odmah se osjećajući bolje, Sloat je slijedio ĉovjeka u mraĉnu, usku slijepu uliĉicu i promatrao ga
kako izlijeva mast u kantu za smeće. Ništa mu više nije trebalo. Dan kasnije, ograda od ţiĉane mreţe odvojila je slijepu uliĉicu od restorana; još dan kasnije, inspektor javnog zdravstva isporuĉio je Kinezima ţalbu i sudski poziv. Sad su kuhinjski pomoćnici morali sav otpad, ukljuĉujući tu i masnoće, iznositi kroz prostor za jelo, pa niz ţicom ograđen prolaz koji je Sloat izgradio uzduţ restorana. Posao je oslabio: mušterije su osjećale ĉudne, neugodne mirise iz obliţnjeg smeća. Vlasnici su ponovno otkrili znanje engleskog, i dobrovoljno predloţili udvostruĉenje mjeseĉnih rata. Sloat je uzvratio govorom koji je zvuĉao zahvalno ali nije ništa znaĉio.
I te noći, pripremivši se s tri velika martinija, Sloat se odvezao od svoje kuće do restorana i izvadio baseball-palicu iz prtljaţnika svog automobila i razbio dugaĉak izlog koji je nekad pruţao ugodan pogled na ulicu ali sad je gledao na ţiĉani hodnik koji završava gomilom metalnih kanti.
Uĉinio je te stvari... ali nije baš bio Sloat kad ih je uĉinio.
Sljedećeg jutra, Kinezi su zatraţili još jedan sastanak, i ovog puta po-nudili uĉetverostruĉenje najamnine. "Sad razgovarate kao ljudi", rekao je Sloat Kinezima kamenih lica. "I reći ću vam još nešto! Samo da dokaţem kako smo svi na istoj strani, mi ćemo platiti pola cijene za zamjenu vašeg izloga."
U roku od devet mjeseci otkako su Sawyer i Sloat preuzeli zgradu, sve najamnine su se bitno podigle, a izvorne projekcije troškova i zarade poĉele su djelovati divljaĉki pesimistiĉno. Sad je ta zgrada već bila jedan od skromnijih poslova Sawyera & Sloata, ali Morgan Sloat je bio isto toliko ponosan na nju kao i na masivne nove građevine koje su podigli u centru. Samo prolazak kraj mjesta gdje je podigao ogradu kad bi dolazio na posao podsjetio bi ga - svakog dana - koliko je doprinio Sawyera & Sloatu, kako su njegovi zahtjevi razumni!
Taj osjećaj za pravednost ţelja zapalio se u njemu i dok je razgovarao s Richardom - konaĉno, zbog Richarda je i ţelio preuzeti dio kompanije koji je pripadao Philu Sawyera. Richard je, na određeni naĉin, bio njegova besmrtnost. Njegov će sin moći pohađati najbolje poslovne škole pa zatim diplomirati pravo prije nego što uđe u kompaniju; i tako dobro naoruţan, Richard Sloat prenijet će svu sloţenu i delikatnu mehaniku Sawyera & Slo-ata u sljedeće stoljeće. Djeĉakova smiješna ambicija da postane kemiĉar ne moţe dugo nadţivjeti odluku njegova oca da je ubije - Richard je dovoljno pametan da shvati kako je ono što radi njegov otac prokleto zanimljivije, da ni ne spominjemo neusporedivo isplativije od rada s epruvetama nad Bun- senovim plamenikom. Ta glupost s "istraţivaĉkom kemijom" će vrlo
brzo izblijediti kad djeĉak jednom malo pogleda stvarni svijet. A ako se Richard brine o tome da budu pošteni prema Jacku Sawyera, moţe ga se uvjeriti da je pedeset tisuća na godinu i zajamĉeno sveuĉilišno obrazovanje ne samo pošteno nego i velikodušno. Prinĉevski. Uostalom, tko bi mogao znati ţeli li Jack uopće neki dio posla, ili da za to ima ikakvog dara?
Osim toga, nesreće se događaju. Tko bi uopće mogao znati hoće li Jack Sawyer poţivjeti do dvadesete godine?
"Ma, to je samo pitanje toga da sve papire, sve ono o vlasništvu, konaĉno sredimo", rekao je Sloat svome sinu. "Lily se već predugo skriva od mene. Dosad joj je mozak već sama rupa na rupi, vjeruj mi. Vjerojatno neće poţivjeti ni godinu dana. I zato, ako je ne poţurim vidjeti sad kad sam je otkrio, mogla bi mi odugovlaĉiti dovoljno dugo da sve završi u ostavinskoj - ili u nekom fondu, a ne vjerujem da bi mama tvog prijatelja dopustila da ja upravljam njime. Hej, ne ţelim ti dodijavati svojim problemima. Samo sam ti htio reći da par dana neću biti kod kuće, ako sluĉajno nazoveš. Pošalji mi pismo ili nešto. I zapamti ono s vlakom, moţe? Moramo to ponoviti."
Djeĉak je obećao da će pisati, da će raditi, da neće brinuti o svome ocu ili o Lily Cavanaugh ili o Jacku.
A jednom kad taj poslušni sin bude, recimo, na posljednjoj godini Stanforda ili Yalea, Sloat će ga upoznati s Teritorijima. Richard će biti šest ili sedam godina mlađi no što je on bio kad je Phil Sawyer, veselo napušen u njihovom prvom malom uredu u sjevernom Hollywoodu, prvo zbunio, zatim razbjesnio (jer je Sloat bio uvjeren da mu se Phil ruga), pa zatim zaintrigirao svoga partnera (jer je Phil sigurno bio previše napušen da izmisli sve te znan- fan govnarije o drugom svijetu). A kad Richard bude vidio Teritorije, to će biti to - ako to već ne uĉini sam, Teritoriji će ga natjerati da se predomisli. Ĉak i mali pogled na Teritorije potresa povjerenje u sveznanje znanstvenika.
Sloat je prešao dlanom ruke po svome blistavom tjemenu, zatim s uţit-kom dotakao svoj brk. Glas njegova sina ga je nekako prigušeno, beznaĉajno utješio: tako dugo dok postoji Richard koji uljudno ide za njim, sve je u redu i sve je u redu i sve moguće stvari su u redu. U Springfieldu u drţavi Illinois već je bila noć, i u Nelsonovoj kući u Školi Thayer Richard Sloat tapkao je niz zeleni hodnik natrag za svoj radni stol, moţda razmišljajući o lijepim trenucima koje su proveli i opet će provesti na Morganovom vlakiću na obali Kalifornije. Zaspat će do trenutka kad mlaţnjak njegova oca potisne zrak duboko ispod sebe, i kakvih stotinu i
pedeset kilometara sjevernije; ali Morgan Sloat će spustiti preklopac na svome prozoru u prvoj klasi i pogledati prema dolje, nadajući se mjeseĉini i razdvajanju oblaka.
Htio je odmah otići kući - bila je udaljena samo pola sata od ureda - tako da se presvuĉe i nešto pojede, moţda pošmrĉe malo bijelog prije nego što mora krenuti na aerodrom. Ali umjesto toga morao se tandrkati autocestom do Marine: sastanak s klijentom koji je prolupao i na rubu je toga da ga se izbaci iz filma, a zatim sastanak s gomilom kretena koji tvrde da projekt Sawyera & Sloata odmah ispred Marine del Rey zagađuje plaţu - stvari
koje se ne moţe odgoditi. Ali si je Sloat obećao da će, ĉim se pobrine za Lily Cavanaugh i njenog deĉka poĉeti izbacivati klijente se svoga popisa - sad ima puno vaţnijeg posla. Sad postoje cijeli svjetovi kojima se moţe trgovati, a njegov udio neće biti samo bijednih deset posto. Osvrnuvši se, Sloat nije bio siguran kako je tako dugo trpio Phila Sawyera. Njegov partner nikad nije igrao na pobjedu, ne ozbiljno; bio je opterećen sentimentalnim zamislima o odanosti i ĉasti, pokvaren stvarima koje govoriš klincima kako bi ih donekle civilizirao prije nego što im skineš povez s oĉiju. Koliko god to djelovalo prizemno u svjetlu uloga s kojima sad igra, nije mogao zaboraviti da mu je Sawyer ostao i te kako duţan - kiselina mu je procvjetala u utrobi kao srĉani udar na pomisao koliko mu duguje, i prije nego što je stigao do svog automobila na još uvijek osunĉanom parkiralištu kraj zgrade, gurnuo je ruku u dţep svog sakoa i izvukao zguţvani paket Peptorana.
Phil Sawyer ga je podcijenio, i to ga je još smetalo. Budući da ga je Phil smatrao nekom vrstom dresirane zveĉarke koja se pušta iz kaveza samo pod kontroliranim okolnostima, i drugi su to mislili. Ĉuvar parkirališta, seljaĉina u poderanom kaubojskom šeširu, drţao ga je na oku dok je hodao oko svoga automobila traţeći udubljenja i ogrebotine. Peptoran je otopio veći dio plamene kugle u njegovoj utrobi. Sloat je osjećao kako mu ovratnik postaje ljepljiv od znoja. Ĉuvar je znao da ne treba ni pokušavati druţiti se: Sloat mu je verbalno odrao koţu prije tjedan dana, otkrivši sićušan trag na vratima BMW-a. Usred predavanja, vidio je kako se nasilnost tmuri u seljaĉininim zelenim oĉima, i nagla navala radosti natjerala ga je da priđe ĉovjeku, još uvijek ga grdeći, skoro se nadajući da će ga ĉuvar napasti. Odjednom, seljaĉina je izgubio snagu; slabašno, pa ĉak i s ispriĉavanjem, nagovijestio je da bi moţda ta mala nikak'a ogrebotinica
stigla od nekud drugud? Moţda parkiranje u restoranu? Znate kak'i su oni prema autima, a svjetlo naveĉer nije baš dobro, i...
"Zaĉepi tu smrdljivu gubicu", rekao je Sloat. "Ta nikakva ogrebotinica, kako je zoveš, koštat će me pola tvoje mjeseĉne plaće. Trebao bih te ovog ĉasa otpusiti, kravaru jedan, a jedini razlog što to neću uĉiniti jest to što postoji oko dva posto šanse da si moţda u pravu; sinoć kad sam izašao iz Chansena moţda stvarno nisam pogledao ispod ruĉke na vratima, moţda JESAM a moţda i NISAM, ali ako mi se ikad više obratiš, ako mi ikad više kaţeš išta osim Dobar dan, gospodine Sloat ili Do viđenja, gospodine Sloat, otpustit ću te tako brzo da će ti se ĉiniti da si na giljotini." I zato ga je seljaĉina promatrao kako prouĉava svoj auto, znajući da će, ako pronađe ikakav nedostatak na
laku, Sloat spustiti sjekiru, bojeći se ĉak prići i izgovoriti ritualni pozdrav. Ponekad bi s prozora s pogledom na parkiralište Sloat vidio kako ĉuvar histeriĉno briše neku mrljicu, ptiĉje govno ili kap blata, s haube BMW-a. 1 to ti je upravljanje, stari moj.
Kad je izašao s parkirališta provjerio je u retrovizoru i na seljaĉininom licu vidio izraz vrlo sliĉan onome koji je Phil Sawyer imao u posljednjim sekundama svog ţivota, tamo usred niĉega u Utahu. Smiješio se cijelim putem do izlaska na autoput.
Philip Sawyer podcijenio je Morgana Sloata od trenutka kad su se prvi put susreli, dok su obojica bili brucoši na Yaleu. Moţda je to, mislio je Sloat, zato što je njega bilo lako podcijeniti - bucmasti osamnaestogodišnjak iz Akrona, bez otmjenosti, preopterećen tjeskobama i ambicijama, po prvi put u ţivotu izvan drţave Ohio. Slušajući kako njegovi kolege lako priĉaju o New Yorku, o klubovima 21 i Stork, o tome kako su slušali Brubecka u Ulici Basin i Errola Garnera7 u Vanguardu, trudio se prikriti svoje neznanje. "Ja zbilja volim centar grada", ubacio je što je nehajnije mogao. Vlaţnih dlanova punih zgrĉenih prstiju. (Ujutro je Sloat ĉesto otkrivao da su mu dlanovi tetovirani masnicama koje bi ostavili njegovi nokti.) "Koji dio centra, Morgane?" upitao ga je Tom Woodbine. Drugi su zahihotali. "Znaš, Broadway i Village. Tamo." Još hihota, opakijeg. Bio je neprivlaĉan i loše odjeven; garderoba mu se sastojala od dva odijela, oba antracit-siva i oba naizgled namijenjena ĉovjeku s ramenima strašila. Kosu je poĉeo gubiti još u srednjoj školi, i kroz njegove kratke, plosnate frizure provirivao je ruţiĉasti skalp.
Ne, Sloat nije bio nikakva ljepota, i to je bio dio priĉe. Ostali su ga tjerali da se osjeća poput zgrĉene šake: te jutarnje masnice bile su sjenovite foto-grafije njegove duše. Ostali, svi zainteresirani za kazalište kao i on i Sawyer, imali su lijepe profile, ravne trbuhe, lako, nehajno ponašanje. Ispruţeni preko naslonjaĉa u svojim apartmanima u Davenportu dok je Sloat u izmaglici znoja stajao da si ne izguţva hlaĉe na odijelu i tako ih uspije nositi još par dana, ponekad bi djelovali kao skupina mladih bogova - kašmirski puloveri prebaĉeni preko ramena poput zlatnog runa. Bili su na putu da postanu glumci, dramatiĉari, pisci pjesama. Sloat je sebe vidio kao redatelja: kako ih sve ornata u mreţu komplikacija i namjera koju samo on moţe raspetljati.
Sawyer i Tom Woodbine, koji su obojica Sloatu djelovali nezamislivo bogato, bili su cimeri. Woodbine se samo vrlo mlako zanimao za kazalište i motao se po njihovoj studentskoj kazališnoj radionici samo zato što je Phil to
________________________________
7 Dave Brubeck, Errol Garner: zvijezde američke jazz-scene pedesetih i šezdesetih godina. Nap. prev.
ĉinio. Još jedan pozlaćeni deĉko iz privatnih škola, Thomas Woodbine razlikovao se od ostalih po svojoj potpunoj ozbiljnosti i izravnosti. Namjeravao je postati odvjetnikom, i ĉinilo se da već ima promućurnost i nepristranost suca. (Zapravo, većina Woodbineovih poznanika smatrala je da će završiti na Vrhovnom sudu, što je njemu samome bilo neugodno.) Woodbine nije uopće imao ambicije u Sloatovom smislu, jer ga je znatno više zanimalo da ţivi ispravno nego da ţivi dobro. Naravno, on je imao sve, a ono što bi mu nekom sluĉajnošću nedostajalo drugi su mu ljudi rado davali: kako bi on, tako iskvaren prirodom i prijateljstvima, mogao biti ambiciozan? Sloatu se skoro nesvjesno gadio Woodbine, i nije se mogao natjerati da ga zove "Tommy".
Sloat je reţirao dva komada tijekom ĉetiri godine na Yaleu: Bez izlaza8, koji su jedne studentske novine nazvale "bijesnom zbrkom", i Volponea9. On je opisan kao "uzburkan, ciniĉan, mraĉan i skoro nevjerojatno zbrkan." Sloata se smatralo odgovornim za većinu tih osobina. Moţda ipak nije bio za redatelja - vizija mu je bila previše intenzivna i natrpana. Ambicije mu se nisu smanjile, samo su se promijenile. Ako neće na kraju biti iza kamere, moţe biti iza ljudi koji su pred njom. I Phil Sawyer je poĉeo tako razmišljati - Phil nikad nije bio siguran kamo bi ga mogla odvesti njegova ljubav prema kazalištu, i smatrao je da moţda ima dara za predstavljanje glumaca i pisaca. "Idemo u Los Angeles da pokrenemo
agenciju", rekao mu je Phil na zadnjoj godini. "To je totalno ludo i roditelji će nam biti bijesni, ali moţda uspijemo. Pa ćemo par godina krepavati od gladi."
Phil Sawyer, nauĉio je Sloat nakon prve godine, zapravo ipak nije bio bogat. Samo je izgledao bogato.
"A kad ga budemo mogli platiti, uzet ćemo Tommyja da nam bude odvjetnik. Dotad će već završiti pravni faks."
"Jasno, moţe", rekao je Sloat, uvjeren da će to moći zaustaviti kad dođe vrijeme. "Kako ćemo se nazvati?"
"Kako god hoćeš. Sloat i Sawyer? Ili da se drţimo abecede?"
"Sawyer i Sloat, jasno, to je sjajno, abecedni red", rekao je Sloat, kipteći od bijesa jer je zamišljao kako ga je partner natjerao da zauvijek priznaje kako je donekle sekundaran u odnosu na Sawyera.
Oba para roditelja su doista bili bijesni, kao što je Phil i predvidio, ali partneri u tek rođenoj agenciji odvezli su se u Los Angeles u starom DeSotou (Morganovom, još jedna demonstracija koliko mu Sawyer duguje), napravili
____________________________
8 Bez izlaza (izv. Huis Clos), egzistencijalistička drama Jean-Paul Sartrea. Nap. prev.
9 Volpone: satirički komad Bena Jonsona iz 17. stoljeća. Nap. prev.
ured u zgradi u sjevernom Hollywoodu uz sretno stanovništvo štakora i buha, i poĉeli se kretati po klubovima, dijeleći svoje ganc-nove posjetnice. Ništa - skoro ĉetiri mjeseca potpunog promašaja. Imali su komiĉara koji je bio previše pijan da bi bio smiješan, pisca koji nije znao pisati, striptizetu koja je traţila da joj se plati gotovinom kako bi preveslala svoje agente. A onda, kasno jednog poslijepodneva, razvaljen od marihuane i viskija, Phil Sawyer je uz hihot ispriĉao Sloatu o Teritorijima.
"Znaš što ja mogu napraviti, ti ambiciozni nikogoviću? Oh, ja mogu putovati, partneru. Do kraja."
Ubrzo nakon toga, sad kad su obojica putovali, Phil Sawyer upoznao je mladu glumicu u usponu na jednoj studijskoj zabavi, i u sat vremena dobili su svoga prvog vaţnog klijenta. A ona je imala tri prijeteljice koje su isto tako bile nezadovoljne svojim agentima. A jedna od prijateljica imala je deĉka koji je doista napisao pristojan scenarij i trebao je agenta, a taj deĉko imao je deĉka... Prije nego što je prošlo tri godine, imali su novi ured, nove stanove, dio holivudske pite. Teritoriji su ih, na neki naĉin koji je Sloat prihvatio ali nikad nije shvatio, blagoslovili.
Sawyer se brinuo za klijente; Sloat za novac, investicije, poslovnu stranu agencije. Sawyer je trošio novac - ruĉkovi, avionske karte - a Sloat ga je ĉuvao, i to je bilo jedino opravdanje koje mu je trebalo da malo s vrha strpa sebi u dţep. I Sloat ih je stalno gurao u nova podruĉja, izgradnja, nekretnine, produkcija. Dok je Tommy Woodbine stigao u Los Angeles, Sawyer & Sloat bio je multimilijunski posao.
Sloat je otkrio da mu se još uvijek gadi nekadašnji kolega; Tommy Woodbine dobio je petnaest kila, i djelovao je i ponašao se kao sudac više nego ikad prije, zajedno s plavim odijelima s prslucima. Obrazi su mu stalno bili malo rumeni (alkohol, pitao se Sloat), ponašanje još uvijek ljubazno i promišljeno. Svijet je ostavio traga i na njemu - mudre boriće u uglovima oĉiju, a same oĉi beskrajno opreznije nego one zlatnog deĉka na Yaleu. Sloat je skoro odmah shvatio, i znao je da Phil Sawyer to nikad neće vidjeti ako mu se ne kaţe: Tommy Woodbine ţivio je s ogromnom tajnom; kakav god zlatni deĉko nekad bio, Tommy je sad bio homoseksualac. Vjerojatno se naziva gay. I zato je sve bilo lakše - na kraju, ĉak je bilo lakše i riješiti se Tommyja.
Jer pedere stalno ubijaju, zar ne? I ţeli li itko doista da mu stokilaška tetkica bude odgovorna za odgoj tinejdţerskog djeĉaka? Moglo bi se reći
da je Sloat samo spašavao Phila Sawyera od posthumnih posljedica ozbiljne pogreške u prosuđivanju. Da je Sawyer uĉinio Sloata izvršiteljem svog imanja i starateljem svoga sina, ne bi bilo nikakvih problema. A ovako, ubojice iz Teritorija - ista dvojica koja su zabrljala s otmicom djeĉaka - prošle su kroz crveno svjetlo i zamalo su ih uhitili prije nego što su se stigli vratiti kući.
Stvari su mogle biti toliko jednostavnije, pomislio je Sloat moţda po tisućiti put, da se Phil Sawyer nikad nije oţenio. Da nije bilo Lily, ne bi bilo ni Jacka; da nije bilo Jacka, ne bi bilo problema. Phil moţda nikad ne bi ni pogledao izvješća o prethodnom ţivotu Lily Cavanaugh koje je sastavio Sloat: nabrajala su gdje i kako ĉesto i s kime, i trebala su ubiti ljubav isto kao onaj crni kamionet koji je Tommyja Woodbinea pretvorio u hrpicu na cesti. Ako je Sawyer i proĉitao ta podrobna izvješća, zapanjujuće, nisu nimalo djelovala na njega. Htio se oţeniti Lily Cavanaugh, i to je i uĉinio. Kao što je njegov prokleti blizanac oţenio kraljicu Lauru. Opet podcjenjivanje. I uzvraćeno na isti naĉin, što se ĉinilo odgovarajućim.
A to je znaĉilo, pomislio je Sloat s određenim zadovoljstvom, da će, nakon što se riješi nekoliko sitnica, sve konaĉno biti na svome mjestu. Nakon toliko godina - kad se vrati iz Arcadia Beacha, trebao bi imati cijeli
Sawyer & Sloat u dţepu. A na Teritorijima, sve je leţalo baš kako treba: na samom rubu, spremno pasti Morganu u ruke. Ĉim kraljica umre, bivši zamjenik njenog pratitelja zavladat će zemljom, uvodeći sve one zanimljive promjenice koje su ţeljeli on i Sloat. A onda pogledaj kako će lova teći, pomislio je Sloat skrećući s autoputa u Marinu del Rey. A onda pogledaj kako će sve teći!
Njegov klijent, Asher Dondorf, ţivio je u donjoj polovici nove zgrade u jednoj od uskih uliĉica u Marini, odmah kraj plaţe. Dondorf je bio stari karakterni glumac koji je dostigao iznenađujuću razinu slave i vidljivosti kasnih sedamdesetih kroz ulogu u jednoj televizijskoj seriji; igrao jekućegazdu mladog para - privatni detektivi, oboje slatki kao pandine bebe - koji su bili zvijezde serije. Dondorf je dobivao toliko pošte zbog rijetkih pojavljivanja u ranim epizodama da su pisci povećali njegovu ulogu, pretvarajući ga u nesluţbenog oca mladih detektiva, puštajući ga da riješi pokoje ubojstvo, gurajući ga u opasnost itd. itd. Plaća mu se udvostruĉila, utrostruĉila, uĉetverostruĉila, i kad je serija nakon šest godina završila, vratio se radu na filmu. I to je bio problem. Dondorf se smatrao zvijezdom, ali studiji i producenti još uvijek su ga smatrali karakternim glumcem - popularnim, ali ne ozbiljnim doprinosom bilo kojem projektu. Dondorf je htio cvijeće u garderobi, htio je
vlastitog frizera i dijalogera, htio je više novca, više poštovanja, više ljubavi, više svega. Dondorf je, zapravo, bio kreten.
Kad je zaustavio auto na prostoru za parkiranje i izvukao se iz njega pazeći da ne ogrebe rub vratima na ciglama, Sloat je došao do jedne spoznaje: ako dozna, ili ĉak posumnja u sljedećih nekoliko dana da je Jack Sawyer otkrio postojanje Teritorija, ubit će ga. Postoji i nešto što se zove neprihvatljivi rizik.
Sloat se nasmiješio samom sebi, ubacio si još jedan Peptoran u usta i pokucao na vrata stana. Već je sve znao: Asher Dondorf će se ubiti. Uĉinit će to u dnevnoj sobi da napravi što više nereda. Temperamentni krelac kao što je njegov uskoro bivši klijent stvarno bi mislio da je vrlo neuredno samoubojstvo osveta banci koja drţi njegovu hipoteku. Kad je blijed, drhtavi Dondorf otvorio vrata, toplina Sloatovog pozdrava bila je sasvim iskrena.

Drugi dio
Put iskušenja
Šesto poglavlje
Kraljičin paviljon
1
Nazupĉane vlati trave tik ispred Jackovih oĉiju ĉinile su se visokim i ĉvrstim poput sablji. One će sjeći vjetar a ne svijati se pred njim. Jack je zastenjao diţući glavu. On nije bio tako dostojanstven. Ţeludac mu je još uvijek bio prijeteće tekuć, ĉelo i oĉi su mu gorjeli. Podigao se na koljena i natjerao se da ustane. Dugaĉka konjska zaprega tandrkala je prema njemu niz prašnjavi puteljak, a njen vozaĉ, bradati ĉovjek ruţiĉastog lica, otprilike iste veliĉine i oblika kao i drvene baĉve koje su klopotale iza njega, zurio je
u Jacka. Jack mu je kimnuo i pokušao otkriti što više moţe o tome ĉovjeku, istovremeno odajući dojam besposlenog djeĉaka koji je moţda odjurio na neki nedozvoljen dremeţ. Kad se uspravio, više mu nije bilo zlo; zapravo, osjećao se bolje nego što se osjećao još otkako je otišao iz Los Angelesa, ne samo zdravo već i nekako usklađeno, tajnovito u harmoniji sa svojim tijelom. Topao lepršavi zrak Teritorija tapkao mu je lice najnjeţnijim, najmirisnijim dodirom - njegov je vlastiti, profinjen cvjetni miris bio posve jasan ispod jaĉe arome sirovog mesa koju je nosio. Jack si je prešao rukama preko lica i zirnuo prema vozaĉu kola, prvom ĉovjeku s Teritorija kojeg je ikad vidio.
Ako mu se vozaĉ obrati, kako bi mu trebao odgovoriti? Govore li oni ovdje uopće engleski? Njegovu vrst engleskog? Naĉas, Jack se zamislio kako pokušava proći neprimijećen u svijetu u kojem ljudi govore "jur" ili "sad varh sablje kruna visi" i zakljuĉio da će se, ako tako stoje stvari, pretvarati daje nijem.
Vozaĉ je konaĉno skrenuo pogled s Jacka pa rekao svojim konjima nešto što sasvim sigurno nije bio ameriĉki engleski iz osamdesetih godina. Ali moţda se samo tako razgovara s konjima. Sluša, sluša! Jack se unatraške vratio u travu, ţeleći da je uspio ustati nekoliko sekundi ranije. Ĉovjek mu je opet dobacio pogled, i iznenadio Jacka kimnuvši - pokret koji nije bio ni prijateljski ni neprijateljski, samo komunikacija dvojice ravnopravnih. Bit će mi drago kad se današnji posao završi, brate. Jack je uzvratio kimanje, pokušao staviti ruke u dţepove, i naĉas je morao djelovati slaboumno od zaĉuđenosti. Vozaĉ se nasmijao, nimalo neugodno.
Jackova odjeća se promijenila- imao je na sebi grube, prostrane vunene hlaĉe umjesto traperica. Iznad pojasa ga je pokrivala uska jakna od neke meke plave tkanine. Umjesto dugmadi, jakna -haljetak, pretpostavio je - je imala red platnenih kukica i omĉica. Kao i hlaĉe, bila je oĉito napravljena rukom. I najkice su nestale, a zamijenile su ih ravne koţne sandale. Ruksak se pretvorio u koţnu vreću koju mu je na ramenu drţala tanka vrpca. Vozaĉ kola imao je na sebi vrlo sliĉnu odjeću - njegov haljetak bio je od koţe, tako duboko i trajno prljane da je imala mrlje unutar mrlja, poput presjeka nekog starog debla.
Uz klopot i prašinu, kola su prošla pored Jacka. Baĉve su ispuštale kvasavi zadah piva. Iza baĉvi je stajala trostruka gomila neĉeg što je Jack nepromišljeno ocijenio kao kamionske gume. Nanjušio je "gume" i istovremeno primijetio da su savršeno, besprijekorno ćelave - bio je to
kremasti miris pun tajnih dubina i profinjenog uţitka od kojeg je smjesta ogladnio. Sir, ali ne sir kakav je on ikad jeo. Iza kotaĉa sira, blizu dna kola, nepravilna hrpa sirovog mesa - dugaĉki, oguljeni goveđi butovi, krupni odresci, gomila uţastih unutarnjih organa koje nije mogao prepoznati - bljeskala se pod sjajnim prekrivaĉem muha. Moćan miris sirovog mesa napao je Jacka, ubijajući glad koju je izazvao sir. Prešao je na sredinu puta nakon što su kola prošla i promatrao ih kako se drmusaju prema vrhu niskog breţuljka. Sekundu kasnije krenuo je za njima, idući prema sjeveru.
Prošao je samo polovinu uspona kad je opet ugledao vrh velikog šatora, ukoĉen usred redova uskih, lepetavih barjaka. To je, pretpostavljao je, bilo njegovo odredište. Još nekoliko koraka kraj grmova borovnica gdje je prošli put zastao (prisjetivši se kako su bile dobre, dvije ogromne bobice ubacio je u usta) i ugledao je cijeli šator. Bio je to zapravo velik, razvedeni paviljon s dugaĉkim krilima s obje strane, s ulaznim dverima i dvorištem. Poput Alhambre, ova ekscentriĉna građevina - ljetna palaĉa, rekli su Jacku instinkti - uzdizala se tik iznad oceana. Male skupine ljudi kretale su se kroz i oko velikog paviljona, tjerane silama moćnim i nevidljivim poput djelovanja magneta na metalne opiljke. Skupinice su se susretale, dijelile, sukljale dalje.
Neki ljudi nosili su blistavu odjeću bogatog izgleda, no mnogi su bili odjeveni vrlo sliĉno Jacku. Nekoliko ţena u dugaĉkim, blistavo bijelim haljinama ili haljama prolazilo je dvorištem, svrhovito poput generala. Pred dverima je stajala skupina manjih šatora i improviziranih drvenih koliba; i tu
su se ljudi kretali, jedući ili kupujući ili razgovarajući, no lakše i neodređenije. Negdje dolje u toj zaposlenoj gomili morat će pronaći ĉovjeka s oţiljkom.
Ali prvo se osvrnuo niz cijelu duţinu kolnog puta, da vidi što se dogodilo sa Zabavnim svijetom.
Kad je kakvih pedesetak metara dalje ugledao dva sitna tamna konja kako vuku plugove, pomislio je da je zabavni park postao farma, ali onda je primijetio gomilu koja je promatrala oranje s ruba polja i shvatio da je to natjecanje. Zatim mu je pogled privukao prizor ogromnog crvenokosog ĉovjeka golog do pasa koji se vrtio sam oko sebe poput zvrka. Njegove ispruţene ruke drţale su neki teţak predmet. Ĉovjek se naglo prestao vrtjeti i ispustio je predmet, koji je daleko odletio prije nego što je udario i odbio se od trave te se pokazao kao ĉekić. Zabavni svijet bio je sajam a ne
farma - Jack je sad vidio stolove natrpane hranom, djecu na ramenima svojih oĉeva.
Postoji li usred sajma neki Speedy Parker koji se brine da svaka veza i drţaĉ bude ĉvrst, svaka peć puna drva? Jack se nadao da je tako.
A sjedi li njegova majka još uvijek sama u Ĉajani i slastiĉarni, pitajući se zašto ga je pustila otići?
Jack se okrenuo i promatrao kako duga kola tandrĉu kroz dveri ljetne palaĉe pa skreću lijevo, razdvajajući ljude koji su prolazili onuda poput automobila koji skreće s Pete avenije i razdvaja pješake u pokrajnjoj ulici, »Ĉasak kasnije, krenuo je za kolima.
2
Bojao se da će se svi ljudi oko paviljona okrenuti i zabuljiti u njega, smjesta osjećajući razliku među njima. Jack je briţljivo spuštao pogled kad god je mogao, i oponašao djeĉaka sa sloţenom zadaćom - poslali su ga da prikupi cijeli popis stvari; njegovo je lice govorilo da je usredotoĉen na to da ih upamti. Jedna lopata, dva pijuka, smotak uzice, boca gušĉje masti ... Ali postupno je shvatio da ni jedna odrasla osoba pred ljetnom palaĉom ne obraća nikakvu pozornost na njega. Ţurili su se ili razvlaĉili, prouĉavali robu - sagove, ţeljezne posude, narukvice - ponuđenu u malim šatorima, pili iz drvenih vrĉeva, vukli jedno drugo za rukave da nešto prokomentiraju ili zapoĉnu razgovor, svađali se sa straţarima na ulazu, svatko posve zaokupljen svojim poslom. Jackova gluma bila je tako nepotrebna da je postala smiješna. Uspravio se i krenuo prema vratima, krećući se općenito u nepravilnom polukrugu..
Skoro odmah je uvidio da se neće moći samo prošetati kroz njih - dvo-jica straţara sa svake strane zaustavljala su i ispitivala skoro svakoga tko bi pokušao stići do unutrašnjosti ljetne palaĉe. Ljudi su morali vaditi isprave, ili pokazivati znaĉke ili peĉate koji su im davali pravo pristupa. Jack je imao samo trzalicu Speedyja Parkera, a nije vjerovao da će ga to provesti kraj straţara. Jedan je ĉovjek koji je baš toga ĉasa prilazio dverima bljesnuo okruglom srebrnom znaĉkom i mahnuli su mu da prođe; ĉovjek iza njega je zaustavljen. Svadio se; zatim mu se ton promijenio, i Jack je vidio da preklinje. Straţar je stresao glavom i naredio ĉovjeku da ode.
"Njegovi ljudi ulaze bez problema", rekao je netko s Jackove desne strane, istovremeno rješavajući problem jezika Teritorija, a Jack je okrenuo glavu da vidi obraća li se to ĉovjek njemu.
Ali sredovjeĉni ĉovjek koji je hodao kraj njega govorio je drugom ĉo-vjeku, također odjevenom u priprostu, jednostavnu odjeću kakvu je nosila većina ljudi i ţena izvan palaĉe. "I bolje im je", odgovorio je drugi ĉovjek. "On dolazi - trebao bi valjda stići danas u neko doba."
Jack je krenuo iza njih dvojice i slijedio ih do dveri.
Straţari su krenuli prema naprijed kako su se ljudi pribliţili, a kako su obojica prišli istom straţaru, drugi je pokretom pokazao na ĉovjeka koji mu je bio bliţe. Jack je ostao po strani. Još uvijek nije vidio nikog s oţiljkom, a nije vidio ni nikakvih ĉasnika. Jedini vojnici na vidiku bili su straţari, obojica mladi i seljaĉkog podrijetla - širokih rumenih lica iznad kompliciranih odora s pregibima i volanima, djelovali su kao farmeri na karnevalu. Ona dvojica koju je Jack slijedio zacijelo su prošla test straţara, jer su nakon nekoliko trenutaka razgovora ljudi u odorama odstupili i propustili ih. Jedan od straţara oštro je pogledao Jacka, a Jack je okrenuo glavu i ustuknuo.
Ako ne pronađe satnika s oţiljkom, nikad neće ući u palaĉu.
Skupina ljudi prišla je straţaru koji je zurio u Jacka, i smjesta se poĉela natezati. Imaju sastanak, od kljuĉne je vaţnosti da ih propuste, o tome ovisi jako mnogo novca, ali naţalost nemaju isprava. Straţar je stresao glavom, grebući bradom preko bijelih volana svoje odore. Dok je Jack promatrao, još uvijek se pitajući kako bi pronašao satnika, vođa male skupine mahnuo je rukama po zraku, udario šakom o dlan. Postao je jednako rumen kao i straţar. Konaĉno je poĉeo upirati prstom u straţara. Straţaru se pridruţio i kolega - oba straţara djelovala su kao da im je dosadno i traţe nevolju.
Neki visok, uspravan ĉovjek u odori koja se samo malo razlikovala od straţarskih - moţda se samo radilo o tome kako ju je nosio, ali izgledala
je kao da bi mogla posluţiti i u borbi, a ne samo u opereti - tiho se stvorio pokraj njih. Nije imao volana, primijetio je Jack tren kasnije, dok mu je šešir bio šiljat a ne trorog. Rekao je nešto straţarima, pa se okrenuo vođi male skupine. Više nije bilo vikanja ni upiranja prstom. Ĉovjek je govorio tiho. Jack je vidio kako se opasnost povlaĉi iz skupine. Meškoljili su se, ramena su im se spustila. Poĉeli su se udaljavati. Ĉasnik ih je promatrao kako odlaze, a zatim se okrene straţarima za posljednju primjedbu.
Naĉas, dok je ĉovjek bio okrenut prema Jacku, zapravo tjerajući sku-pinu samom svojom nazoĉnošću, Jack je ugledao dugaĉak, blijedi oţiljak u obliku munje kako mu se u cik-cak spušta od ispod desnog oka pa sve do ruba ĉeljusti.
Ĉasnik je kimnuo straţarima i ţustro se odmakao. Ne gledajući ni lijevo ni desno, vijugao je kroz gomilu, oĉito krenuvši prema neĉemu što je leţalo pokraj ljetne palaĉe. Jack je pojurio za njim.
"Gospodine!" povikao je, ali ĉasnik je nastavio dalje kroz sporu gomilu.
Jack je optrĉao skupinu muškaraca i ţena koji su vukli svinju prema jednom od malih šatora, prošišao kroz pukotinu između dvije druge skupine ljudi na putu prema ulazu, i konaĉno se dovoljno pribliţio ĉasniku da posegne i dotakne mu lakat. "Satniĉe?"
Ĉasnik se naglo okrenuo, zamrzavši Jacka u mjestu. Ovako izbliza, oţiljak se ĉinio gustim i odvojenim, neko ţivo biće koje jaši na ĉovjekovom licu. Ĉak i bez oţiljka, ĉinilo se Jacku, lice ovog ĉovjeka izraţavalo bi snaţno nestrpljenje. "Što je, mali?" upita ĉovjek.
"Satniĉe, trebam razgovarati s vama - moram vidjeti gospu, ali mislim da ne mogu ući u palaĉu. Oh, i trebate vidjeti ovo." Prokopao je po prostranom dţepu nepoznatih hlaĉa i sklopio prste oko trokutastog predmeta.
Kad ga je podigao na dlanu, osjetio je kako kroz njega odjekuje šok - ono što je imao u ruci nije bila trzalica već dugaĉak zub, moţda morskog psa, ukrašen vijugavim, sloţenim motivom u zlatu.
Kad je Jack podigao pogled prema satnikovom licu, napola oĉekujući udarac, ugledao je isti takav šok. Nestrpljenje koje se ĉinilo tako karakte-ristiĉnim posve je nestalo. Nesigurnost, pa ĉak i strah, naĉas su izobliĉili ĉovjekove odluĉne crte. Satnik je podigao ruku do Jackove, i djeĉak je naĉas pomislio da će uzeti ukrašeni zub: dao bi mu ga, ali ĉovjek je samo sklopio njegove prste oko predmeta na dlanu. "Pođi sa mnom", rekao je.
Otišli su okolo, do boĉne strane velikog paviljona, i satnik je proveo Jacka iza zaklona velikog trokutastog komada tvrdog bijelog platna. U blistavoj
tami iza njega, vojnikovo lice izgledalo je kao da je netko crtao po njemu debelom ruţiĉastom bojicom. "Taj znak", rekao je sasvim mirno. "Gdje si ga dobio?"
"Od Speedyja Parkera. Rekao je da vas trebam pronaći i pokazati vam ga." Ĉovjek je stresao glavom. "Ne znam to ime. Ţelim da mi daš znak, smjesta. Smjesta." Ĉvrsto je stegnuo Jackovo zapešće. "Daj mi ga, i reci mi gdje si ga ukrao."
"Govorim istinu", reĉe Jack. "Dobio sam ga od Lestera Speedyja Par-kera. On radi u Zabavnom svijetu. Ali kad mi je to dao, nije bilo zub. Bilo je trzalica."
"Mislim da ne shvaćaš što će ti se dogoditi, djeĉaĉe."
"Ma poznate ga", cvilio je Jack. "Opisao vas je - rekao mi je da ste vi satnik Vanjske straţe. Speedy mi je rekao da vas pronađem."
Satnik je stresao glavom i ĉvršće stegnuo Jackovo zapešće. "Opiši tog ĉovjeka. Odmah ću otkriti laţeš li, djeĉaĉe, zato se dobrano potrudi."
"Speedy je star", reĉe Jack. "Nekad je bio glazbenik." Uĉinilo mu se da je ĉovjeku u oĉima bljesnula neka vrst prepoznavanja. "On je crnac - crn je. Sijede kose. Duboko izboranog lica. I priliĉno je mršav, ali puno je snaţniji nego što izgleda."
"Crni ĉovjek. Hoćeš reći, smeđi ĉovjek?"
"Pa, crnci nisu stvarno crni. Kao što ni bijelci nisu stvarno bijeli."
"Smeđi ĉovjek po imenu Parker." Satnik je njeţno pustio Jackovo za-pešće. "Ovdje se zove Parkus. Znaĉi, ti si iz ..." Glavom je pokazao prema nekoj udaljenoj, nevidljivoj toĉki na obzoru.
"Tako je", reĉe Jack.
"A Parkus ... Parker... te poslao da vidiš našu kraljicu."
"Rekao je da hoće da vidim gospu. I da me vi moţete odvesti do nje."
"Ovo će morati biti brzo", reĉe satnik. "Mislim da znam kako ćemo to izvesti, ali nemamo vremena za gubljenje." Promijenio je mentalni smjer s vojniĉkom lakoćom. "Sad me slušaj. Mi ovdje imamo puno kopiladi, i zato ćemo se pretvarati da si ti moj sin s krive strane kreveta. Bio si neposlušan u nekom malom posliću, i ja sam ljut na tebe. Mislim da nas nitko neće zaustaviti ako budemo uvjerljivi u glumi. Bar te mogu uvesti unutra - ali moţda će biti malo teţe kad jednom uđemo. Misliš da to moţeš uĉiniti? Uvjeriti ljude da si mi sin?"
"Majka mi je glumica", rekao je Jack, i osjetio onaj stari ponos zbog majke.
"Pa, onda, da vidimo što si nauĉio", rekao je satnik, i iznenadio Jacka namignuvši mu. "Nastojat ću ti ne nauditi." A onda je opet iznenadio Jacka i stegnuo vrlo snaţnu ruku preko njegove nadlaktice. "Idemo", rekao je, i izašao iz zaklona platna, napola vukući Jacka za sobom.
"Kad ti kaţem da opereš pod iza kuhinje, onda ćeš prati pod iza kuhi-nje", rekao je satnik glasno, ne gledajući ga. "Shvaćaš li to? Obavit ćeš svoj posao. A ako ne obaviš svoj posao, moram te kazniti." .
"Ali oprao sam dio poda ..." zavijao je Jack.
"Nisam ti rekao da opereš dio poda!" povikao je satnik vukući Jacka za sobom. Ljudi oko njih su se razdvojili da propuste satnika. Neki od njih su se sa simpatijama smiješili Jacku.
"Namjeravao sam dovršiti, stvarno, mislio sam se zaĉas vratiti..."
Vojnik ga je povukao prema vratima ĉak ni ne gledajući straţare, i provukao ga kroz njih. "Ne, tata!" skviĉao je Jack. "To me boli!"
"Ni pribliţno toliko koliko će te tek boljeti", rekao je satnik i povukao ga preko prostranog dvorišta koje je Jack bio vidio s kolnog puta.
Na drugom kraju dvorišta, vojnik ga je povukao uz drvene stube pa u samu veliku palaĉu. "Sad jako dobro glumi", šapnuo je ĉovjek, i smjesta krenuo niz dugaĉak hodnik, steţući Jackovu ruku dovoljno snaţno da ostavi traga.
"Obećajem da ću biti dobar!" povikao je Jack.
Ĉovjek ga je povukao u drugi, uţi hodnik. Unutrašnjost palaĉe njie ni-malo nalikovala unutrašnjosti šatora, vidio je Jack. Bio je to sloţeni labirint prolaza i sobiĉaka, i mirisao je na dim i mast.
"Obećaj!" zaderao se satnik.
"Obećajem! Stvarno!"
Ispred njih, kad su izašli iz još jednog hodnika, skupina otmjeno odje-venih ljudi naslanjala se na zid ili izleţavala po kauĉevima, a sad su okrenuli glave da pogledaju buĉni dvojac. Jedan od njih, koji se bio zabavljao izdajući naredbe dvjema ţenama što su u rukama nosile hrpe plahti sumnjiĉavo je pogledao prema Jacku i satniku.
"A ja ti obećajem da ću ti izbiti grijeh iz glave", reĉe satnik glasno.
Dvojica muškaraca su se nasmijala. Nosili su meke šešire širokih oboda obrubljene krznom, a ĉizme su im bile od pliša. Imali su pohlepna, nepromišljena lica. Ĉovjek koji je razgovarao sa sobaricama, i koji je djelovao kao vođa, bio je visok i mršav poput kostura. Njegovo napeto, ĉastohlepno lice pratilo je djeĉaka i vojnika dok su ţurili kraj njih.
"Molim te, nemoj!" zavijao je Jack. "Molim te!"
"Svako molim te ti je još jedan udarac", zareţao je vojnik, a ljudi su se opet nasmijali. Mršavi si je dopustio osmijeh hladan poput oštrice noţa prije no što se okrenuo natrag sobaricama.
Satnik je odvukao djeĉaka u praznu sobu punu prašnjavog drvenog namještaja. Onda je konaĉno pustio Jackovu bolnu ruku. "To su bili njegovi ljudi", šapnuo je. "Kakav će biti ţivot kad -" stresao je glavom, i naĉas se ĉinilo da je zaboravio na ţurbu. "U Knjizi dobrog poljodjelstva, skrušeni će naslijediti zemlju, ali ovi tipovi nemaju svi zajedno ni ţliĉice skrušenosti. Dobri su samo za priĉu. Ţele bogatstvo, ţele - " Podigao je pogled, ne ţeleći ili nesposoban izreći što još ţele ljudi tamo vani. Zatim je opet pogledao djeĉaka. "Morat ćemo poţuriti, ali još uvijek ima nekih tajni
u palaĉi koje njegovi ljudi nisu doznali." Pokazao je glavom u stranu, prema izblijedjelom drvenom zidu.
Jack ga je slijedio, i shvatio kad je satnik pogurnuo dva smeđa ĉavla koji su virili s kraja prašnjave daske. Ploĉa u izblijedjelom zidu pomakla se prema unutra, otkrivajući uzak crni prolaz, ništa viši od uspravljenog lijesa. "Moći ćeš je samo ĉaskom vidjeti, ali pretpostavljam da je to sve što ti treba. U svakom sluĉaju, to je sve što moţeš dobiti."
Djeĉak je slijedio prešutnu uputu da uđe u prolaz. "Samo idi ravno naprijed dok ti ne kaţem", šapnuo je satnik. Kad je za njima zatvorio ploĉu, Jack je polako krenuo natrag kroz potpunu tamu.
Prolaz je vijugao ovamo i onamo, povremeno osvijetljen slabim svjetlom što je prošlo kroz neku pukotinu u skrivenim vratima ili prozor postavljen visoko iznad djeĉakove glave. Jack je ubrzo izgubio sav osjećaj smjera, i slijepo je slijedio prošaptane upute svoga pratitelja. U jednom trenutku osjetio je slastan miris peĉenja, u drugom prepoznatljivi zadah kanalizacije.
"Stani", rekao je satnik konaĉno. "Sad ću te morati podići. Digni ruke."
"Hoću li moći vidjeti?"
"Ubrzo ćeš doznati", rekao je satnik i stavio po jednu ruku ispod Jackovih pazuha te ga potpuno podigao s poda. "Sad je pred tobom jedna ploĉa", šapnuo je. "Gurni je ulijevo."
Jack je slijepo posegnuo pred sebe i dotakao glatko drvo. Lako je kliznulo u stranu, a u prolaz je palo dovoljno svjetla da vidi pauka veliĉine maĉeta kako ţuri prema stropu. Gledao je odozgo u prostoriju veliĉine hotelskog predvorja, punu ţena u bijelom i namještaja tako ukrašenog da je podsjetio djeĉaka na sve muzeje koje je nekad posjećivao s roditeljima. U središtu
sobe, neka ţena leţala je usnula ili onesviještena na ogromnom krevetu, a iznad pokrivaĉa vidjeli su joj se samo glava i ramena.
A onda je Jack skoro povikao od šoka i uţasa, jer ţena na krevetu bila je njegova majka. To je bila njegova majka, i umirala je.
"Vidio si je", šapnuo je satnik i ĉvršće se podboĉio.
Jack je otvorenih usta zurio u svoju majku. Umirala je, o tome više nije bilo nikakve dvojbe: ĉak joj je i koţa izgledala izblijedjelo i nezdravo, a i kosa joj je izgubila nekoliko nijansi. Bolniĉarke su poslovale oko nje, ispravljajući pokrivaĉe ili premještajući knjige na stolu, ali ponašale su se tako zaposleno i svrhovito jer nisu imale prave zamisli o tome kako pomoći svojoj pacijentici. Bolniĉarke su znale da za takve pacijente nema
prave pomoći. Ako uspiju odloţiti smrt za još jedan mjesec, ili ĉak tjedan, to će biti sav domet njihovih moći.
Opet je pogledao u lice okrenuto prema gore poput voštane maske i konaĉno uvidio da ţena na krevetu nije njegova majka. Brada joj je bila za- obljenija, oblik nosa malo klasiĉniji. Ţena na samrti bila je blizanka njegove majke; bila je to Laura DeLoessian. Ako je Speedy htio da on vidi nešto više, nije to uspio postići: to nepokretno blijedo lice nije mu ništa govorilo o ţeni iza njega.
"U redu", prošaptao je, gurajući ploĉu natrag na mjesto, a satnik ga je spustio na pod.
U tami, upitao je: "Što joj je?"
"To nitko ne moţe otkriti", stiglo je iznad njega. "Kraljica ne vidi, ne govori, ne miĉe se." Naĉas je vladala tišina, a onda je satnik dotakao Jackovu ruku i rekao: "Moramo se vratiti." Tiho su izašli iz tame u prašnjavu praznu sobu. Satnik je oprašio svoju odoru od debele pauĉine. Nagnuvši glavu u stranu, dugo je promatrao Jacka, vidljivo zabrinutog lica. "Sad ti moraš meni odgovoriti na jedno pitanje", rekao je.
"Da."
"Jesi li poslan da je spasiš? Da spasiš kraljicu?"
Jack kimne. "Mislim da jesam - mislim da je to dio priĉe. Recite mi samo jedno." Oklijevao je. "Zašto oni gadovi tamo vani naprosto ne preuzmu stvari? Ona ih zacijelo ne bi mogla zaustaviti."
Satnik se nasmiješio. U tome osmijehu nije bilo nikakvog humora. "Ja", rekao je. "Moji ljudi. Mi bismo ih zaustavili. Ne znam što su mogli uĉiniti u straţarnicama, gdje baš nema puno reda - ali ovdje, mi ĉuvamo kraljicu."
Mišić tik ispod oka na ĉistom obrazu poskoĉio mu je poput ribe. Kršio
je ruke. "A tvoje upute, tvoje naredbe, što već, su ... ah, da odeš na zapad, je li tako?"
Jack je skoro osjećao kako ĉovjek vibrira, kontrolira svoju sve veću uzbuđenost samo kroz cjeloţivotnu naviku samodiscipline. "Tako je", rekao je. "Trebam ići na zapad. Zar nije tako? Zar ne bih trebao ići na zapad? U drugu Alhambru?"
"Ne bih znao, ne bih znao", izbacio je satnik ustuknuvši. "Sad te mora-mo izvući odavde. Ne mogu ti reći što da uĉiniš." Jack je vidio da ga sad ne moţe ni pogledati. "Ali ovdje ne smiješ ostati ni trenutka dulje - hajdemo, ah, hajdemo vidjeti moţemo li te izvući i otpratiti prije nego što Morgan stigne ovamo."
"Morgan?" rekao je Jack, skoro uvjeren da je pogrešno ĉuo ime. "Morgan Sloat? Zar on dolazi ovamo?"

Sedmo poglavlje
Farren
1
Satnik kao da nije ĉuo Jackovo pitanje. Gledao je u stranu, u ugao prazne nekorištene sobe, kao da tamo ima neĉeg zanimljivog. Mislio je dugo i duboko i brzo; Jack je to shvatio. A ujak Tommy ga je nauĉio daje prekinuti zamišljenu odraslu osobu isto toliko nepristojno kao prekinuti odraslu osobu koja govori. Ali...
Drţi se podalje od starog Bloata. Pazi na njegov trag - i njega i njegovog blizanca ... Progonit će te kao lisica gusku.
Speedy je to rekao, a Jack se toliko koncentrirao na Talisman da je skoro propustio taj dio. Sad su mu se rijeĉi vratile i odzvonile s gadnim odjekom kao da ga je netko udario u potiljak.
"Kako on izgleda?" upitao je uţurbano satnika. "Morgan?" upitao je satnik, kao otrgnut iz neke unutarnje sanjarije.
"Je li debeo? Je li debeo i pomalo proćelav? Izgleda li ovako kad se raz-ljuti?" I koristeći prirođen dar mimikrije koji je oduvijek imao - dar od kojeg je njegov otac urlao od smijeha ĉak i kad bi bio umoran i depresivan - Jack je oponašao Morgana Sloata. Godine su mu pale na lice kad je naborao ĉelo kao što se boralo ĉelo ujaka Morgana kad bi ga nešto razljutilo. Istovremeno, Jack je uvukao obraze i spustio glavu da stvori podbradak. Usnice su mu se proširile u ribljem pućenju, i ubrzano je podizao i spuštao obrve. "Izgleda li ovako?"
"Ne", rekao je satnik, ali nešto mu je bljesnulo u oĉima, kao što mu je nešto bljesnulo kad mu je Jack kazao da je Speedy Parker star. "Morgan je visok. Nosi dugu kosu" - satnik je podigao ruku do desnog ramena da pokaţe Jacku duţinu - "i šepa. Jedno mu je stopalo izobliĉeno. Nosi pojaĉanu ĉizmu, ali -" Slegnuo je ramenima.
"Izgledali ste kao da ga poznate kad sam ga oponašao! Vi —"
"Šššš! Ne tako prokleto glasno, deĉko!" Jack je spustio glas. "Mislim da poznam tog tipa", rekao je - i po prvi put je osjetio strah kao informiranu
emociju... nešto što je mogao shvatiti na naĉin na koji još nije mogao shvatiti ovaj svijet. Ujak Morgan ovdje? Isuse!
"Morgan je samo Morgan. S njim se ne valja zafrkavati, deĉko. Dođi, idemo odavde." Ruka mu se opet stisnula oko Jackove nadlaktice. Jack se lecnuo ali se odupro.
Parker postaje Parkus. A Morgan... to je naprosto prevelika podudarnost.
"Ne još", rekao je. Palo mu je na pamet još jedno pitanje. "Je li ona imala sina?"
"Kraljica?"
"Da."
"Imala je sina", odgovorio je satnik s oklijevanjem. "Da. Djeĉaĉe, ne moţemo ostati ovdje. Mi -"
"Ispriĉajte mi o njemu!"
"Nema se što ispriĉati", odgovorio je satnik. "Umro je kao dijete, ni šest tjedana nakon rođenja. Govorkalo se da je jedan od Morganovih ljudi - moţda Osmond - ugušio djeĉaĉića. Ali takva govorkanja se uvijek šire. Ja ne volim Morgana od Orrisa, ali svi znaju da svako dvanaesto dijete umre u kolijevci. Nitko ne zna zašto; umiru tajnovito, bez razloga. Postoji izreka - Bog udara svoje ĉavle. Ĉak ni kraljevsko dijete nije iznimka u oĉima Stolara. On ... Djeĉaĉe? Jesi li dobro?"
Jack je osjetio kako se svijet oko njega zasivio. Zateturo je, a kad ga je satnik uhvatio, njegove ĉvrste ruke bile su poput pernatih jastuka.
I on je zamalo umro kao dijete.
Njegova mu je majka ispriĉala tu priĉu - kako ga je pronašla nepomiĉ-nog i naizgled beţivotnog u kolijevci, plavih usnica, obraza boje pogrebnih svijeća kad ih se ugasi. Rekla mu je kako je vrišteći utrĉala u dnevnu sobu s njim u naruĉju. Njegov otac i Sloat sjedili su na podu, omamljeni vinom i travom, i gledali hrvanje na TV-u. Otac ga je dograbio iz majĉinih ruku, divlje mu zatvorivši nosnice lijevom rukom (Imao si masnice skoro mjesec dana, Jacky, rekla mu je majka kroz drhtavi smijeh) i zatim spustivši usta preko Jackovih sitnih usnica, dok je Morgan vikao: Mislim da mu to neće pomoći, Phil. Mislim da mu to neće pomoći!
(Ujak Morgan je bio ĉudan, zar ne, mama? bio je rekao Jack. Da, vrlo ĉudan, Jacko, odvratila je njegova majka i nasmiješila se nekim ĉudnim,
nimalo zabavljenim osmijehom i zapalila još jedan Herbert Tarrytoon na ĉik onog koji se još dimio u pepeljari.)
"Djeĉaĉe!" šapnuo je satnik i stresao ga tako jako da se Jackova opuštena glava trznula. "Djeĉaĉe! Prokletstvo! Ako mi se sad onesvijestiš ..."
"DobrO sam", rekao je Jack - glas kao da mu je stizao izdaleka; zvuĉao je kao glas spikera Dodgersa kad noću prolaziš Chavez Ravineom spuštenog krova, odzvanjao je u daljini, prijenos baseballa u slatkom snu. "U redu, pustite me, moţe? Dajte mi disati."
Satnik ga je prestao tresti, ali se oprezno zagledao u njega.
"U redu", rekao je Jack opet, i naglo pljusnuo svoj vlastiti obraz što je jaĉe mogao - Au! Ali svijet je doplivao natrag u oštrinu.
Skoro je umro u kolijevci. U onom stanu koji su tada imali, onom kojeg se jedva sjećao, onom koji je njegova majka uvijek zvala Tehnikolor palaĉa iz snova zbog spektakularnog pogleda na Hollywood Hills iz dnevne sobe. Skoro je umro u svojoj kolijevci, a njegov otac i Morgan Sloat pili su vino, a kad piješ puno vina moraš puno i piškiti, i sjećao se Tehnikolor palaĉe dovoljno jasno da zna kako se iz dnevne sobe do najbliţeg zahoda išlo prolazeći kroz sobu koja je bila njegova kad je bio beba.
Vidio je to: Morgan Sloat kako ustaje uz olaki smiješak, govoreći nešto poput Samo sekundicu da si napravim još mjesta, Phil; njegov otac jedva da se okreće jer se Calhoun Stog Sijena sprema primijeniti vrtlog ili spavaĉa na nekog bespomoćnog protivnika; Morgan kako prolazi iz televizijskog bljeska dnevne sobe u pepeljastu polutamu djeĉje sobe, tamo gdje mali Jacky Sawyer leţi i spava u svojoj pidţamici s Winniejem Poohom, mali Jacky Sawyer, topao i siguran u suhoj peleni. Vidio je kako ujak Morgan potajice baca pogled prema sjajnom pravokutniku vrata dnevne sobe, ĉelo prorijeđene kose se bora, usnice mu se puće poput hladnih usta jezerskog grgeĉa; vidio je ujaka Morgana kako uzima ukrasni jastuĉić s obliţnjeg naslonjaĉa, vidio ga kako ga blago ali odluĉno stavlja preko cijele glave usnule bebe, drţeći ga tamo jednom rukom dok je drugu spustio djetetu na leđa. A kad je svaki pokret prestao, vidio je ujaka Morgana kako odlaţe jastuĉić natrag u naslonjaĉ u kojem je Lily sjedila pri dojenju, i odlazi pišati u zahod.
Da ga njegova majka nije skoro istog ĉasa došla pogledati...
Oblio ga je hladan znoj.
Je li se tako dogodilo? Moguće. Srce mu je govorilo da je zaista bilo tako. Podudarnost je bila previše savršena, previše besprijekorno potpuna.
U dobi od šest tjedana, sin Laure DeLoessian, kraljice Teritorija, umro je u svojoj kolijevci.
U dobi od šest tjedana, sin Phila i Lily Sawyer zamalo je umro u svojoj kolijevci... a Morgan Sloat je bio tamo.
Njegova je majka uvijek dovršavala priĉu šalom: kako je Phil Sawyer skoro uništio njihovog Chryslera, jureći u bolnicu nakon što je Jacky već opet poĉeo disati.
Zbilja jako smiješno. Aha.
2
"Sad dođi", reĉe satnik.
"U redu", reĉe Jack. Još se osjećao slabo i ošamućeno. "U redu, id-"
"Ššššš!" Satnik se oštro okrenuo na zvuk glasova koji su se pribliţavali. Zid s njihove desne strane nije bio od drveta već od teškog platna. Završavao je dvadeset centimetara od poda, i Jack je kroz procijep vidio prolazak nogu u ĉizmama. Pet parova. Vojniĉke ĉizme.
Jedan se glas probio kroz blebetanje: "... nisam znao ni da ima sina."
"Pa," odgovorio je drugi, "kopilad pravi drugu kopilad - bar bi ti to trebao znati, Simone."
Na ovo se zaĉuo grohot grubog, praznog smijeha - ona vrst smijeha koju je Jack znao ĉuti od nekih krupnih djeĉaka u školi, onih koji su lomili zglobove iza šupe i mlađe djeĉake nazivali tajnovitim ali nekako zastrašujućim imenima: tetkica i pušaĉ i morfadit. Svaki od tih nekako ljigavih izraza slijedio je neotesani grohot toĉno poput ovog.
"Zaĉepi! Zaĉepi!" - treći glas. "Ako vas on ĉuje, bit ćete na putu za Vanjsku crtu prije no što sunce trideset puta zađe!" Mrmljanje.
Prigušeno smijuckanje.
Još jedna poruga, ova nerazumljiva. Još smijeha u prolazu.
Jack je pogledao satnika, koji je zurio u kratki platneni zid usana po-vuĉenih od zuba sve do desni. Nije bilo dvojbe o kome govore. A ako oni govore, netko bi ih mogao slušati... netko pogrešan. Netko tko bi se mogao zapitati tko bi taj odjednom otkriveni kopilan zapravo mogao biti. Ĉak je i klinac poput njega to shvaćao.
"Jesi dosta ĉuo?" upita satnik. "Moramo krenuti." Izgledao je kao da bi rado protresao Jacka ... ali se baš i ne usuđuje.
"Tvoje upute, naredbe, što već, suda ... ah, odeš na zapad, je li tako?"
Promijenio se, pomisli Jack. Dvaput se promijenio.
Prvi put kad mu je Jack pokazao zub morskog psa koji je bio filigranska trzalica u svijetu u kojem su cestama jurili teretni kamioni umjesto konjskih zaprega. I opet se promijenio kad je Jack potvrdio da ide na zapad. Prošao je od prijetnje do volje za pomoći do ... ĉega?
Ne bih znao ... ne mogu ti reći što da radiš.
Do neĉega nalik vjerskom poštovanju ... ili vjerskom strahopoštovanju.
Ţeli me izvući odavde jer se boji da će nas uhvatiti, pomisli Jack. Ali ima tu još nešto, zar ne? Boji se mene. Boji se -
"Dođi", reĉe satnik. "Dođi, u ime JazonovO."
"Ĉije ime?" upitao je Jack glupavo, ali satnik ga je već gurao van. Po-vukao je Jacka oštro ulijevo, i napola ga poveo, napola odvukao niz hodnik koji je s jedne strane bio od drveta, a s druge od krutog platna što je zaudaralo na plijesan.
"Ovo nije put kojim smo došli", šapne Jack.
"Ne ţelim prolaziti kraj onih tipova koje smo vidjeli pri dolasku", odvratio je satnik šapatom. "Morganovi ljudi. Jesi li vidio onog visokog? Mršavog tako da skoro vidiš kroz njega?"
"Da." Jack se sjetio tankog osmijeha i oĉiju koje se nisu smiješile. Drugi su djelovali mekano. Mršavi je ĉovjek djelovao tvrdo. Djelovao je ludo. I još nešto: djelovao je neodređeno poznato.
"Osmond", rekao je satnik, sad povlaĉeći Jacka udesno.
Miris peĉenja postupno se pojaĉavao, i sad je već ispunjavao sav zrak. Jack još nikad u ţivotu nije omirisao meso koje bi tako silno ţelio kušati. Bio je prestrašen, mentalno i emocionalno na kraju snaga, moţda i drhteći na rubu ludila ... ali usta su mu se napunila slinom.
"Osmond je Morganova desna ruka", zagunđao je satnik. "Vidi previše, i radije bih da tebe ne vidi dvaput, djeĉaĉe."
"Kako to mislite?"
"Ssssst!" Još je jaĉe stegnuo Jackovu bolnu ruku. Pribliţavali su se ši-rokom platnenom zastoru koji je visio preko prolaza. Jacku je djelovao kao zastor iz kupaonice - samo što je platno bilo tkano tako grubo i široko da je bilo skoro nalik na mreţu, a prstenovi na kojima je visjelo bili su od kosti umjesto od kroma. "Sad plaĉi", dahnuo je satnik toplo Jacku u uho.
Odmaknuo je zastor i uvukao Jacka u ogromnu kuhinju koja je odisala bogatim aromama (meso je još uvijek dominiralo) i zapusima zaparene vreline. Jack je uhvatio zbunjen prizor ţaraĉa, velikog kamenog dimnjaka, ţenskih lica ispod lelujavih bijelih marama koje su ga podsjećale na velove
opatica. Neke od njih bile su poredane uz dugaĉko ţeljezno korito koje je stajalo na nogarima, lica rumenih i oblivenih znojem dok su prale posude i pribor za kuhanje. Druge su stajale kraj radnog stola koji se pruţao cijelom duţinom prostorije, reţući i sjeckajući i guleći i ĉisteći. Još jedna je nosila ţiĉani stalak pun nepeĉenih pita. Sve su zurile u Jacka i satnika kad su se probili u kuhinju.
"Nikad više!" zaurlao je satnik na Jacka, tresući ga kao što terijer trese štakora ... i cijelo vrijeme i dalje ih je hitro vodio preko prostorije, prema dvostrukim vratima sa suprotne strane. "Nikad više, ĉuješ li me? Sljedeći put kad budeš izbjegavao duţnosti, rasporit ću ti koţu na leđima i oguliti te kao peĉeni krumpir!"
A ispod glasa, siknuo je: "Sve će one zapamtiti i priĉati o tome, zato, prokletstvo, plaĉi!"
I sad, dok ga je satnik s oţiljkom vukao preko zaparene kuhinje drţeći ga za ovratnik i jednu bolnu ruku, Jack je namjerno prizvao uţasnu sliku svoje majke kako leţi u pogrebnom poduzeću. Vidio ju je u lepršavim slojevima bijelog organdija - leţala je u lijesu noseći vjenĉanicu koju je imala u filmu Nevolja u lošem kvartu (RKO, 1953.). Lice joj je u Jackovom umu bilo sve jasnije i jasnije, savršena voštana maska, i vidio je da ima male naušnice sa zlatnim kriţićima, one koje joj je Jack darovao za Boţić prije dvije godine. Onda se lice promijenilo. Brada je postala zaobljenija, nos ravniji i više patricijski. Kosa je postala malo bljeđa i nekako grublja. Sad je u lijesu vidio Lauru DeLoessian - a sam lijes nije više bio gladak i anoniman proizvod pogrebnog poduzeća, već nešto što je izgledalo kao da je grubim bijesom izrovano iz nekog starog panja - vikinški lijes, ako je tako nešto ikad postojalo; bilo je lakše zamisliti taj lijes zapaljen na postolju od nauljenih trupaca nego kako se spušta u laku zemljicu. Bila je to Laura DeLoessian, kraljica Teritorija, ali u njegovoj mašti, koja je postala jasna poput vizije, kraljica je na sebi imala vjenĉanicu njegove majke iz filma Nevolja u lošem kvartu, i zlatne naušnice s kriţićima koje mu je ujak Tommy pomogao odabrati u zlatarnici Sharp na Beverly Hillsu. Odjednom, suze su mu potekle u vrućoj, palećoj plimi - ne laţne suze, već prave, ne samo za njegovu majku već za obje te izgubljene ţene koje umiru u razliĉitim svjetovima, vezane nekim nevidljivim uţetom koje moţe istrunuti ali nikad neće pući - ili bar ne dok obje ne umru.
Kroz suze je vidio ogromnog ĉovjeka u lepršavoj bijeloj odjeći kako ţuri preko prostorije prema njima. Na glavi je umjesto napuhane kuharske
kape imao crvenu bandanu, ali Jacku se ĉinilo da joj je svrha ista - oznaĉiti onog tko je nosi kao šefa kuhinje. Također, mahao je trokrakom drvenom vilicom opakog izgleda.
"Marţ VAN!" zakriĉao je kuhar na njih, a glas koji je izašao iz tih krupnih, baĉvastih prsa bio je ĉudno nalik flauti - bio je to glas vitkog homoseksualca koji drţi lekciju prodavaĉu cipela. Ali u vilici nije bilo niĉeg apsurdnog: djelovala je smrtonosno.
Ţene su se pred njegovim napadom raštrkale poput ptica. Najniţa pita ispala je iz stalka one ţene, a ona je ispustila visok, oĉajan krik kad se pita rasprsla na podu. Sok jagoda raspljeskao se i pocurio, crven i svjeţ i sjajan poput arterijske krvi.
"BRIŢITE VAN IZ MOJE GUHINJE, PUŢEVI JEDNI! NIJE VAM OVO BREDŢAC! NIJE VAM OVO ŢETNICA! OVO JE MOJA GUHINJA, I AKO TO NE ZABAMTITE, BOGAMI ĆU VAM OBOJICI RAZBORITI GUZICE!"
Prijeteći je mahao vilicom prema njima, istovremeno napola okrećući glavu i škiljeći, kao da je pomisao na vrelo prskanje krvi usprkos njegovim rijeĉima nekako previše gauche10 da se podnese. Satnik je maknuo ruku kojom je bio drţao Jacka za ovratnik i pruţio je - skoro nehajno, ĉinilo se Jacku. Ĉas kasnije, kuhar je leţao na podu, punom svojom visinom od dva metra. Vilica za meso leţala je u lokvi soka od jagoda i komada bijelog nepeĉenog tijesta. Kuhar se zakotrljao naprijed-natrag, steţući slomljeno desno zapešće i vrišteći onim visokim, šupljim glasom. Vijesti koje je vrištao cijeloj sobi bile su doista pune bijede: mrtav je, satnik ga je sigurno ubio (izgovoreno kao zigurno kuharevim ĉudnim, skoro njemaĉkim naglaskom); u najboljem sluĉaju ostat će bogalj, a okrutni satnik straţe bez srca uništio mu je ruku i time ţivot, osudivši ga tako na bijedan ţivot prosjaka u dugim godinama koje slijede; satnik mu je nanio uţasnu bol, nevjerojatnu bol, bol koju se ne moţe podnijeti -
"Zaĉepi!" zagrmio je satnik, a kuhar ga je poslušao. Istog trena. Leţao je na podu poput ogromnog dojenĉeta, desne ruke stegnute na prstima, crvene bandane koja se naherila tako da mu je provirilo jedno uho (s malim crnim biserom u uški) dok su mu debeli obrazi podrhtavali. Kuhinjske sluškinje su dahtale i coktale dok se satnik sagibao preko zastrašujećeg glavnog diva uparene spilje u kojoj su provodile dane i noći. Još uvijek plaĉući, Jack je krajiĉkom oka vidio crnog djeĉaka (smeđeg djeĉaka, ispravio se) kako stoji
______________________________________
10 Gauche (franc.) nezgrapan, nespretan. Nap. prev.
na jednom kraju najvećeg ognjišta. Djeĉakova usta bila su razjapljena, lice komiĉno iznenađeno poput lica klauna, ali i dalje je okretao raţanj u svojoj ruci, a but ovješen iznad uţarenog ugljena i dalje se okretao.
"A sad me poslušaj i dat ću ti savjet kakav nećeš pronaći u Knjizi dobrog poljodjelstva," rekao je satnik. Sagnuo se nad kuhara sve dok im se nosevi nisu skoro dotakli (paralizirajući stisak na Jackovoj ruci - koja je sad već milostivo utrnula - nije ni najmanje posustao). "Nikad ... nikad ... ne kreći na ĉovjeka s noţem ... ili vilicom ... ili kopljem ... ili makar samo bijednim iverom u ruci ako ga ne misliš time ubiti. Od kuhara se oĉekuje temperamentnost, ali temperamentnost ne obuhvaća napade na satnika Vanjske straţe. Razumiješ li me?"
Kuhar je odstenjao suzni, prkosni odgovor. Jack ga nije uspio do kraja razumjeti - ĉovjekov naglasak kao da se stalno pogoršavao - ali imalo je nekakve veze sa satnikovom majkom i psima što se okupljaju oko smeća iza paviljona.
"To je moguće", reĉe satnik. "Ja osobno nikad nisam upoznao tu gospu. Ali to nije odgovor na moje pitanje." Gurnuo je kuhara jednom prašnjavom, otrcanom ĉizmom. Nije to bilo grubo guranje, ali kuhar je zaskviĉao kao da je satnik zamahnuo nogom i udario ga svom snagom. Ţene su opet zacoktale.
"Razumijemo li se oko kuhara i oruţja i satnika, ili ne? Jer ako se ne razumijemo, moţda je potrebno još malo razjašnjenja."
"Razumijemo se!" dahne kuhar. "Razumijemo! Razumijemo! Raz-"
"Dobro. Jer danas sam već i previše toga morao razjašnjavati." Stresao je Jacka za ovratnik. "Zar ne, deĉko?" Opet ga je stresao, a Jack je ispustio cvileţ koji nije bio nimalo glumljen. "Pa... to je valjda sve što zna reći. Mali je zaostao. Kao i njegova majka."
Satnik je svojim tamnim, blistavim pogledom obuhvatio cijelu kuhinju.
"Do viđenja, moje dame. Kraljica vas blagoslovila."
"I vas, dragi gospodine", uspjela je reći najstarija od njih spuštajući se u nezgrapan, nimalo otmjen naklon. Ostale su slijedile njen primjer.
Satnik je povukao Jacka preko kuhinje. Jackov bok udario je u rub korita za pranje bolnom silinom, i opet je zajeĉao. Vrela voda je potekla. Uparene kapi udarile su u daske i siktavo potekle među njima. Te su ţene u onome drţale ruke, pomisli Jack. Kako to izdrţe? A onda je satnik, koji ga je sad već skoro nosio, progurao Jacka kroz još jedan platneni zastor, u hodnik iza njega.
"Fiju!" reĉe satnik tiho. "Ne sviđa mi se ovo, ni malo, i sve mi smrdi."
Lijevo, desno, pa opet desno. Jack je poĉeo osjećati da se pribliţavaju vanjskim zidovima paviljona, i imao se vremena upitati kako to mjesto moţe djelovati toliko veće iznutra nego izvana. A onda ga je satnik progurao kroz još jedna platnena vrata i opet su se našli na danjem svjetlu - popodnevno svjetlo, tako sjajno nakon nestalne tame paviljona da je Jack morao zaţmiriti pred navalom bola.
Satnik nije ni zastao. Pod nogama im je pljaĉkalo i klizilo blato. Osjećao se miris sijena i konja i govana. Jack je opet otvorio oĉi i vidio da prolaze kroz nešto što je moţda bila štala ili koral ili moţda obiĉno dvorište. Vidio je otvoren hodnik zaštićen platnom, i ĉuo kako negdje iza njega kvocaju kokoši. Neki štrkljast ĉovjek koji je na sebi imao samo prljav kilt i koţne sandale bacao je sijeno u jedan otvoren odjeljak, koristeći za to vile drvenih zubaca. U odjeljku, neki konj ne puno veći od šetlandskog ponija smrknuto ih je pogledavao. Već su prošli kraj odjeljka kad je Jack konaĉno uspio prihvatiti ono što su mu oĉi vidjele: konj je imao dvije glave.
"Hej!" rekao je. "Mogu li pogledati onaj odjeljak? Taj -"
"Nemamo vremena."
"Ali onaj konj ima -"
"Rekao sam da nemamo vremena." Podigao je glas i povikao: "I ako te ikad više uhvatim kako se izleţavaš kad treba raditi, dobit ćeš dvaput toliko!"
"Ne!" zavrištao je Jack (zapravo, osjećao je da mu je ta scena već pomalo dojadila). "Kunem se, neće biti tako! Bit ću dobar, rekao sam!"
Tik ispred njih, visoke drvene dveri prijetile su se u zidu napravljenom od drvenih stupova koji su još imali i koru na sebi - nalikovalo je na drveni zid iz nekog starog vesterna (njegova je majka snimila i par takvih). U vrata su bile ugrađene teške drške, ali popreĉna greda koju su drške trebale drţati nije bila na mjestu. Bila je naslonjena na hrpu drva s lijeve strane, debela poput ţeljezniĉkog praga. Vrata su bila otvorena skoro petnaest centimetara. Neki zbunjeni osjećaj orijentacije u Jackovoj glavi govorio je da su potpuno zaobišli paviljon i stigli do straţnje strane.
"Hvala Bogu", rekao je satnik normalnijim glasom. "A sad -"
"Satniĉe", rekao je jedan glas iza njih. Glas je bio tih ali prodoran, var-ljivo nehajan. Satnik je stao u mjestu. Glas ih je pozvao baš kad je Jackov pratitelj s oţiljkom posegnuo prema lijevim vratnicama da ih otvori; ĉinilo se kao da ih je vlasnik glasa promatrao i ĉekao baš tu sekundu.
"Moţda biste bili tako ljubazni i upoznali me sa svojim... ah ... sinom."
Satnik se okrenuo, okrećući i Jacka zajedno sa sobom. Na pola puta preko konjskog dvorišta, djelujući uznemirujuće kao da tamo ne pripada, stajao je kosturasti dvorjanin kojeg se satnik bojao - Osmond. Promatrao ih je tamnosivim, melankoliĉnim oĉima. Jack je vidio kako se nešto pokreće u tim oĉima, nešto duboko u njima. Strah mu je odjednom postao oštriji, nešto s oštricom što ga probada. On je lud - taj mu se zakljuĉak sam pojavio u mozgu. Lud kao prokleta šlapa.
Osmond je napravio dva uredna koraka prema njima. U lijevoj je ruci drţao u sirovu koţu umotanu dršku biĉa za volove. Drška se samo blago stanjivala u tamnu, pokretljivu uzicu triput omotanu oko njegovog ramena - biĉ je bio debeo kao zveĉarka. Blizu vrha, središnja se nit razdvajala u moţda dvanaest manjih niti, svaka od upletene koţe, svaka dovršena grubo izrađenim ali sjajnim metalnim zubom.
Osmond je povukao dršku biĉa, a namoti su gmiznuli preko njegova ramena uz suho siktanje. Protresao je dršku, a metalom dovršene niti koţe polako su vijugale kroz blato posipano slamom.
"Vaš sin?" ponovio je Osmond i napravio još korak prema njima. A Jack je odjednom shvatio zašto mu je taj ĉovjek prije izgledao poznato. Onog dana kad je zamalo otet - zar nije taj ĉovjek bio u bijelom odijelu?
Jacku se ĉinilo da je moţda tako.
3
Satnik je stegnuo šaku, podigao je do ĉela, i nagnuo se naprijed. Nakon samo ĉaska oklijevanja, i Jack je uĉinio isto.
"Moj sin, Lewis", rekao je satnik ukoĉeno. Još je bio pognut, vidio je Jack skrenuvši pogledom ulijevo. Zato je i sam ostao pognut dok mu je srce lupalo.
"Hvala, satniĉe. Hvala, Lewis. Kraljica vas blagoslovila." Kad ga je dotakao drškom biĉa, Jack je skoro povikao. Opet se uspravio, prigušivši krik.
Osmond je sad bio udaljen samo dva koraka, promatrajući Jacka tim ludim, melankoliĉnim pogledom. Imao je na sebi koţnu jaknu i nešto što su moţda bile dijamantne manţete. Košulja mu je bila prepuna volana. Narukvica od karika ĉastohlepno je zveketala na njegovu desnom zapešću (po naĉinu kako je baratao biĉem, Jack je pretpostavio da je ljevak). Kosa mu
je bila povuĉena unatrag i svezana širokom vrpcom koja je moţda bila od bijelog satena. Ispuštao je dva mirisa. Jaĉi je bio onaj koji je Jackova majka nazivala "svi oni muški parfemi", misleći na losion poslije brijanja, kolonjsku vodu, što god. Miris oko Osmonda bio je gust i pudrast. Podsjetio je Jacka na one stare crno-bijele britanske filmove gdje je neki jadnik na suđenju u Old Baileyju. Suci i odvjetnici u tim filmovima uvijek su nosili perike, a Jack je smatrao da bi kutije iz kojih dolaze te perike mirisale poput Osmonda - suho i krhko-slatko, kao najstarija krafna s prah-šećerom na svijetu. Ispod toga, međutim, slutio se ţivahniji ali još neugodniji miris: ĉinilo se da pulsira prema njemu. Bio je to miris znoja u slojevima i prljavštine u slojevima, miris ĉovjeka koji se kupa rijetko ili uopće nikad.
Da. To je bilo jedno od stvorenja koja su ga onog dana pokušala ukrasti.
Ţeludac mu se uĉvorio i stisnuo.
"Nisam znao da imate sina, satniĉe Farren", reĉe Osmond. Premda se obraćao satniku, oĉi su mu ostale na Jacku. Lewis, pomislio je, ja sam Lewis, ne zaboravi -
"Volio bih da nemam", odvratio je satnik promatrajući Jacka s ljutnjom i prezirom. "Poĉastim ga i dovedem u veliki paviljon, a on zbriše kao pas. Uhvatio sam ga kako igra -"
"Da, da", rekao je Osmond udaljeno se smiješeći. Ne vjeruje ni rijeĉi, pomislio je Jaćk divlje, i osjetio kako mu je um napravio još jedan nespretan korak prema panici. Ni jedne rijeĉi! "Djeĉaci su zloĉesti. Svi djeĉaci su zloĉesti. To se podrazumijeva."
Blago je dotakao Jacka po zapešću drškom biĉa. Ţivaca napetih do nepodnošljivosti, Jack je zavrištao ... i smjesta se zarumenio od srama.
Osmond se zahihoće. "Zloĉesti, o, da, to se podrazumijeva, svi djeĉaci su zloĉesti. Ja sam bio zloĉest; a kladim se da ste i vi bili zloĉesti, satniĉe Farren. Ha? Ha? Jeste li bili zloĉesti?"
"Da, Osmonde", reĉe satnik.
"Vrlo zloĉesti?" upitao je Osmond. Nevjerojatno, poĉeo je skakutati po blatu. Ali nije u tome bilo niĉeg uzbibanog: Osmond je bio vitak i skoro profinjen, ali Jack nije imao dojam da je homoseksualac; ako je u njegovim rijeĉima bilo neke takve naznake, Jack je intuitivno osjetio da je vrlo šuplja. Ne, ono što se najjaĉe osjećalo bio je dojam zlobe ... i ludila. "Vrlo zloĉesti? Sasvim uţasno zloĉesti?"
"Da, Osmonde", rekao je satnik Farren drveno. Njegov je oţiljak sjajio u popodnevnom svjetlu, sad više crven nego ruţiĉast.
Osmond je prekinuo svoj spontani ples isto onako naglo kao što ga je i zapoĉeo. Hladno se zagledao u satnika.
"Nitko nije znao da imate sina, satniĉe."
"On je kopile", reĉe satnik. "I zaostao. A sad se pokazalo da je i lijen." Naglo se okrenuo i udario Jacka postrance po licu. Udarac nije bio jako snaţan, ali ruka satnika Farrena bila je tvrda poput cigle. Jack je zaurlao i pao u blato drţeći se za uho.
"Vrlo zloĉest, sasvim uţasno zloĉest", rekao je Osmond, ali lice mu je sad bilo uţasavajuće prazno, tanko i tajnovito. "Ustani, ti zloĉesti djeĉaĉe. Zloĉesti djeĉaci koji ne slušaju oĉeve moraju biti kaţnjeni. I zloĉesti djeĉaci moraju biti ispitani." Trznuo je biĉem u stranu. Pucnuo je. Jackov nesiguran um napravio je još jednu ĉudnu poveznicu - traţeći, pretpostavio je kasnije, neki dom kako god zna i umije. Zvuk Osmondova biĉa bio je poput pucnja one zraĉnice koju je imao kad mu je bilo osam godina. On i Richard Sloat imali su iste puške.
Osmond je pruţio ruku i uhvatio Jackovu blatnjavu nadlakticu jednom blijedom šakom nalik pauku. Povukao je Jacka k sebi, u one mirise - stari slatkasti puder i stara ustajala prljavština. Njegove ĉudne sive oĉi ozbiljno su zurile u Jackove plave. Jack je osjetio kako mu je mjehur oteţao, i trudio se da si ne zapiša hlaĉe.
"Tko si ti?" upita Osmond.
4
Rijeĉi su visjele u zraku iznad sve trojice.
Jack je bio svjestan da ga satnik promatra s oštrim izrazom koji nije do kraja uspijevao sakriti njegov oĉaj. Ĉuo je kvocanje kokoši; lajanje psa; negdje, klopot kola koja se pribliţavaju.
Reci mi istinu; prepoznat ću laţ, govorile su te oĉi. Izgledaš kao stanoviti zloĉesti deĉko kojeg sam upoznao u Kaliforniji - jesi li taj deĉko?
I, naĉas, sve mu je zadrhtalo na usnama:
Jack, ja sam Jack Sawyer, aha, ja sam klinac iz Kalifornije, kraljica ovog svijeta bila mi je majka, ali sam umro, i znam vašeg šefa, znam Morgana - ujaka Morgana - i reći ću vam što god ţelite znati samo ako prestanete buljiti u mene tim svojim ĉudaĉkim oĉima, jasno, jer ja sam samo klinac, a klinci to rade, oni priznaju, priznaju sve -
Onda je zaĉuo glas svoje majke, grab, na rubu poruge:
Sve ćeš izblebetati ovom tipu, Jacko? OVOM tipu? Bazdi kao rasprodaja na odjelu muške kozmetike i izgleda kao srednjovjekovna verzija Charlesa Mansona ... ali ti kako hoćeš. Moţeš ga zavarati ako hoćeš - nema frke - ali radi što hoćeš.
"Tko si ti?" upitao je Osmond ponovno, prilazeći još bliţe, a Jack mu je sad na licu vidio posvemašnje samopouzdanje - navikao je od ljudi dobivati odgovore koje ţeli... i to ne samo od dvanaestogodišnjih klinaca.
Jack je duboko, drhtavo udahnuo (Kad hoćeš maskirati glasnoću - kad hoćeš stići sve do zadnjeg reda balkona - to moraš izvući iz dijafragme, Jacky. To onda nekako samo prolazi kroz zvuĉnu kutiju kad se digne) i zavrištao:
"MISLIO SAM SE ODMAH VRATITI! ĈASNE MI RIJEĈI!"
Osmond, koji se bio nagnuo još više naprijed oĉekujući slomljen i slabašan šapat, ustuknuo je kao da ga je Jack odjednom ošamario. Jednom nogom u ĉizmi stao je na repove svoga biĉa i zamalo se spotakao preko njih.
"Ti prokleto malo -"
"MISLIO SAM! MOLIM VAS, NEMOJTE ME BIĈEVATI, OS-MON- DE, MISLIO SAM SE VRATITI! NISAM NI HTIO DOĆI OVAMO NISAM NISAM NISAM -"
Satnik Farren bacio se naprijed i udario ga u leđa. Jack je pao cijelim tijelom u blato, još uvijek vrišteći.
"Rekao sam vam daje zaostao", ĉuo je satnika. "Ispriĉavam se, Osmonde. Moţete mi vjerovati da ću ga pretući kao vola u kupusu. On -"
"Što on uopće radi ovdje?" zakriĉao je Osmond. Glas mu je sad bio visok i prodoran kao u kakve piljarice. "Što tvoje slinavo kopile uopće radi ovdje? Ne nudi da mi pokaţeš njegovu propusnicu! Znam da nema propusnice! Uvukao si ga unutra da se najede za kraljiĉinim stolom ... da pokrade kraljiĉino srebro, koliko ja znam... on je zloĉest... i jedan pogled je dovoljan da svatko shvati kako je jako, nepodnošljivo i posve nedvojbeno zloĉest!"
Biĉ se opet spustio, ovog puta ne kao blago kašljucanje zraĉnice već glasan, jasan udarac kalibra .22, i Jack je stigao pomisliti znam kamo to ide, a onda mu je krupna plamena raka zaparala leđa. Bol kao da mu je potonula u meso, ne smanjujući se već ĉak jaĉajući. Bila je vrela i izluđujuća. Zavrištao je i koprcao se u blatu.
"Zloĉest! Posve uţasno zloĉest! Nedvojbeno zloĉest!"
Svako "zloĉest" bilo je podvuĉeno još jednim pucketanjem Osmondova biĉa, još jednim plamenim otiskom rake, još jednim Jackovim vriskom.
Leđa su mu gorjela. Nije imao pojma koliko je to trajalo - Osmond kao da je samog sebe svakim udarcem tjerao u sve vreliju mahnitost - ali onda je jedan novi glas povikao: "Osmonde! Osmonde! Tu ste! Hvala Bogu!"
Zbrka koraka u trku.
Osmondov glas, bijesan i pomalo zadihan: "Onda? Onda? Što je?"
Neka ruka uhvatila je Jackov lakat i pomogla mu da ustane. Kad je zateturao, ruka je skliznula oko njegovog pasa i poduprla ga. Bilo je teško povjerovati da bi satnik, koji je bio tako oštar i siguran tijekom njihove zbunjujuće šetnje paviljonom sad mogao biti tako njeţan.
Jack je opet zateturao. Svijet stalno kao da mu je pokušavao pobjeći u maglu. Tragovi tople krvi curili su mu niz leđa. Pogledao je Osmonda s mrţnjom koja se brzo budila, i bilo je dobro osjećati takvu mrţnju. Bio je to dobrodošao protuotrov za njegov strah i zbunjenost.
Ti si to uĉinio - ti si me povrijedio, porezao. I slušaj me, Jiggs, ako budem imao prilike da ti uzvratim -
"Jesi li dobro?" šapnuo je satnik.
"Da."
"Molim?" povikao je Osmond dvojici ljudi koji su prekinuli Jackovo biĉevanje.
Prvi je bio jedan od fićfirića kraj kojih su Jack i satnik prošli na putu za tajnu sobu. Drugi je pomalo nalikovao na vozaĉa kola kojeg je Jack susreo skoro odmah kad se vratio na Teritorije. Ovaj je ĉovjek djelovao jako prestrašno, a i povrijeđeno - krv mu je liptala iz porezotine na lijevoj strani glave, i prekrila mu skoro cijelu lijevu stranu lica. Lijeva mu je ruka bila oderana, a haljetak razderan. "Što ti to govoriš, magarĉe jedan?"
"Kola su mi se prevrnula kad smo skretali s druge strane Sela Svih Ruku", rekao je vozaĉ. Govorio je s polaganim, zbunjenim strpljenjem ne-koga duboko u šoku. "Sin mi je stradao, gospode. Zdrobile su ga baĉve. Tek je napunio šesnaest prošlog svibanjskog dana. Njegova majka -"
"Što?" povikao je Osmond opet. "Baĉve? Pivo? Ne valjda Kraljevsko? Nećeš mi valjda reći da si prevrnuo cijela kola Kraljevskog piva, ti tupavi kozji kurcu? Nećeš mi to valjda reći, je liiiiiiiiii?"
Osmondov glas na ovoj se posljednjoj rijeĉi podigao kao glas ĉovjeka koji se opako ruga nekoj opernoj divi. Drhtao je i mutio se. Istovremeno, opet je poĉeo plesati... ali ovog puta bijesno. Kombinacija je bila tako
suluda da je Jack morao podići obje ruke kako bi prigušio nevoljni hihot. Taj mu
je pokret povukao košulju preko izranjenih leđa, i to ga je umirilo još i prije no što je satnik promrmljao rijeĉ upozorenja.
Strpljivo, kao da je Osmond propustio jedinu vaţnu ĉinjenicu (a doista mu je tako moralo i djelovati), vozaĉ je opet poĉeo: "Tek je napunio šesnaest prošlog svibanjskog dana. Njegova majka nije htjela da ide sa mnom. Ne mogu ni pomisliti što —"
Osmond je podigao svoj biĉ i glasno ga spustio, zasljepljujuće i neo-ĉekivano brz. U jednom trenutku labavo je u ruci drţao ruĉku, a sam biĉ vukao se po blatu; u sljedećem, zaĉulo se pucketanje biĉa, ne poput zvuka ,22-ojke već više kao puške za igru. Vozaĉ je zateturao unatrag kriĉeći, ruku sklopljenih preko lica. Svjeţa krv pokuljala mu je kroz prljave prste. Pao je, vrišteći: "Gospode! Gospode! Gospode!" prigušenim, grgljavim glasom.
Jack je zastenjao: "Idemo odavde. Hitro!"
"Ĉekaj", reĉe satnik. Smrknuti izraz njegovog lica kao da se sasvim malĉice opustio. Moţda mu je u oĉima bilo i nade.
Osmond se okrenuo fićfiriću, koji je zakoraknuo unatrag, dok su mu se rumena usta otvarala i zatvarala.
"Je li se radilo o Kraljevskom?" dahne Osmond.
"Osmonde, ne bi se smio tako naprezati -"
Osmond je trznuo lijevim zapešćem prema gore; ĉeliĉni vrhovi repova biĉa zaklopotali su o fićfirićeve ĉizme. Ovaj je napravio još jedan korak unatrag.
"Ne govori mi što bih a što ne bih trebao raditi", rekao je. "Samo mi odgovaraj na pitanja. Ljut sam, Stephen, nepodnošljivo, nedvojbeno ljut. Je li se radilo o Kraljevskom?"
"Da", rekao je Stepehen. "Ţalim što to moram reći, ali -"
"Na Straţarskoj cesti?"
"Osmonde -"
"Na Straţarskoj cesti, ti kapavi penisu?"
"Da", proguta Stephen.
"Naravno", rekao je Osmond, a mršavo mu je lice prepuklo od uţasnog blijedog osmijeha. "Gdje je Selo Svih Ruku ako ne na Straţarskoj cesti? Moţe li selo letjeti? Ha? Moţe li selo nekako odletjeti s jedne na drugu cestu, Stephen? Moţe li? Moţe li?"
"Ne, Osmonde, naravno da ne moţe."
"Ne. Dakle, po cijeloj Straţarskoj cesti su baĉve, je li tako? Je li ispravna moja pretpostavka da Straţarsku cestu blokiraju baĉve i prevrnuta kola, dok
najbolje pivo u svim Teritorijima natapa zemlju da se crvi razvesele? Je li to toĉno?"
"Da ... da. Ali -"
"Morgan dolazi preko Straţarske ceste!" zavrišti Osmond. "Morgan dolazi, a ti znaš kako on tjera svoje konje! Ako njegova koĉija zađe za ugao i dođe do te svinjarije, njegov vozaĉ moţda neće stići zaustaviti! Mogao bi se prevrnuti! Mogao bi stradati!"
"Boţe dragi", rekao je Stephen, sve u jednoj rijeĉi. Njegovo bljedunjavo lice postalo je još svjetlije.
Osmond polako kimne. "Mislim da bi, kad bi se Morganova koĉija prevrnula, svima nama bilo bolje da molimo za njegovu smrt nego za oporavak."
"Ali - ali -"
Osmond se okrenuo od njega i skoro otrĉao da mjesta gdje je satnik straţara stajao sa svojim "sinom." Iza Osmonda, izbezumljeni vozaĉ još se koprcao u blatu, mrmljajući Gospode.
Osmondov pogled došao je do Jacka pa prešao preko njega kao da ga i nema. "Satniĉe Farren", rekao je. "Jeste li slijedili događaje u posljednjih pet minuta?"
"Da, Osmonde."
"Jeste li ih briţljivo pratili? Jeste li ih prouĉili? Jeste li ih briţljivo pro-uĉili?"
"Da. Mislim da jesam."
"Mislite da jeste? Kakav ste vi sjajan satnik, satniĉe! Mislim da ćemo još porazgovarati o tome kako je ovako vrstan satnik uspio proizvesti takav ţablji testis od sina."
Oĉi su mu dotakle Jackovo lice, kratko, hladno.
"Ali sad nemamo vremena za to, zar ne? Ne. Predlaţem da prizovete desetak najjaĉih ljudi i krenete hitrim tempom - ne, jurećim tempom - prema Straţarskoj cesti. Moći ćete po nosu pronaći mjesto nesreće, zar ne?"
"Da, Osmonde."
Osmond je bacio hitar pogled prema nebu. "Morgana oĉekujemo u šest sati - moţda malo prije. Sad je - dva. Rekao bih dva. Biste li vi rekli dva, satniĉe?"
"Da, Osmonde."
"A što bi ti rekao, govno malo? Trinaest? Dvadeset i tri? Osamdeset i jedan sati?"
Jack je razjapio usta. Osmond se prezrivo nasmiješio, a Jack je osjetio kako se njegova mrţnja opet podiţe u ĉistoj plimi.
Povrijedio si me, i ako dobijem priliku - !
Osmond je opet pogledao satnika. "Do pet sati, predlaţem da se potru-dite spasiti sve baĉve koje bi još mogle biti cijele. Nakon pet, predlaţem da jednostavno rašĉistite cestu što brţe moţete. Razumijete li?"
"Da, Osmonde."
"Onda se gubite odavde."
Satnik Farren prinio si je šaku ĉelu i poklonio se. Tupavo zjapeći, još uvijek mrzeći Osmonda tako silno da se ĉinilo kako mu mozak pulsira, Jack je uĉinio isto. Osmond im je okrenuo leđa još i prije nego što su zapoĉeli pozdrav. Ţurio je natrag prema vozaĉu, pucketajući biĉem, proizvodeći one kašljave zvukove zraĉnice.
Vozaĉ je ĉuo kako se Osmond pribliţava i poĉeo vrištati.
"Dođi", rekao je satnik po posljednji put povlaĉeći Jackovu ruku. "Ovo ne ţeliš vidjeti."
"Ne", propentao je Jack. "Boţe, ne."
Ali dok je satnik Farren otvarao desnu vratnicu i konaĉno su izašli iz paviljona, Jack je ĉuo - a ĉuo je ponovno i u snovima te noći: karabinsko pucketanje, jedno za drugim, svako u pratnji vriska zlosretnog vozaĉa. A i Osmond je proizvodio zvuk. Ĉovjek je teško disao, zadihan, i zato je bilo teško razaznati koji je to toĉno zvuk bez da se okrene i pogleda mu lice - a to Jack nije ţelio uĉiniti.
No bio je priliĉno siguran da zna.
Mislio je da se Osmond smije.
5
Sad su bili na otvorenom dijelu podruĉja oko paviljona. Šetaĉi su krajiĉ-kom oka bacali poglede prema satniku Farrenu ... i naširoko ga zaobilazili. Satnik je hodao hitro, lica smrknutog i tamnog od zamišljenosti. Jack je morao trĉkarati kako bi ga sustigao.
"Imali smo sreće", reĉe satnik naglo. "Proklete sreće. Mislim da te htio ubiti." Jack je blejao u njega, a usta su mu bila suha i vrela.
"On je lud, znaš. Lud kao ĉovjek koji je lovio kolaĉ." Jack nije imao pojma što bi to moglo znaĉiti, ali slagao se da je Osmond lud.
"Što -"

"Ĉekaj", reĉe satnik. Vratili su se do malog šatora kamo je satnik odveo Jacka vidjevši zub morskog psa. "Stoj tu i ĉekaj me. Ne razgovaraj ni sa kim."
Satnik je ušao u šator. Jack je stajao, gledao i ĉekao. Kraj njega je prošao neki ţongler, bacivši pogled prema Jacku ali ne gubeći ritam dok je bacao šest loptica u sloţenom, prozraĉnom rasporedu. Gomilica prljave djece ga je slijedila, kao što su djeca slijedila bremenskog sviraĉa. Neka mlada ţena s prljavim dojenĉetom na ogromnoj dojki rekla mu je da bi ga mogla nauĉiti što još moţe s malim osim pišati, ako ima koji novĉić. Jack je s nelagodom skrenuo pogled zajapurenog lica.
Djevojka se buĉno zahihotala. "Ooooo, ovaj zgodni mladić je STIDLJIV! Dođi ovamo, ljepotane! Dođi -"
"Odlazi, droljo, ili ćeš dan završiti u pomoćnoj kuhinji."
To je bio satnik. Izašao je iz šatora s još jednim ĉovjekom. Taj je drugi bio star i debeo, ali je dijelio jednu osobinu s Farrenom - izgledao je kao pravi vojnik a ne nešto iz operete. Pokušavao je zakopĉati odoru preko izboĉenog trbuha, istovremeno drţeći vijugavo glazbalo nalik francuskom rogu.
Djevojka s prljavim djetetom je otperjala ni ne pogledavši više Jacka. Satnik je uzeo debeljkovu trubu da se ovaj moţe do kraja zakopĉati, i rekao mu još koju rijeĉ. Debeljko je kimnuo, dovršio zakopĉavanje, uzeo svoju trubu i zatim otišao pušući u nju. Nije bilo nalik onom zvuku koji je Jack ĉuo kad je prvi put preskoĉio na Teritorije; ono je bilo mnogo trublji, i zvuk im je bio nekako spektakularan: zvuk fanfara. Ovo je bilo sliĉnije tvorniĉkoj zviţdaljci, najavljujući da ima posla koji treba obaviti.
Satnik se okrenuo Jacku.
"Pođi sa mnom."
"Kamo?"
"Na Straţarsku cestu", rekao je satnik Farren, a onda bacio zamišljen, napola prestrašen pogled na Jacka Sawyera. "Ono što je moj otac zvao Za-padnom cestom. Ide na zapad kroz sve manja i manja sela, sve dok ne stigne do Straţarnica. Iza Straţarnica, ne vodi nikamo ... ili u pakao. Ako ideš na zapad, djeĉaĉe, trebat će ti Boţja pratnja. Ali ĉuo sam da ni On nikad ne odlazi iza Straţarnica. Dođi."
Jacku su se U glavi gomilala pitanja - milijun njih - ali satnik je išao ubitaĉnim korakom, pa nije imao daha kojim bi ih postavio. Prešli su uzvi-sinu juţno od velikog paviljona, i prošli toĉku gdje je prvi put preskoĉio na
Teritorije. Seljaĉki zabavni sajam sad je bio blizu - Jack je ĉuo nekog sajmara
kako nagovara goste da iskušaju sreću na Ĉudesnom vraţjem magarcu; ako ostanu na njemu dvije minute, dobit će nagradu, vikao je sajmar. Glas mu je na morskom povjetarcu stizao savršeno jasno, kao i zamaman miris tople hrane - ovog puta, uz meso, i peĉeni kukuruz. Jacku je ţeludac zakruĉio. Sad kad je bio na sigurnoj udaljenosti od Osmonda Velikog i Groznog, umirao je od gladi.
Prije nego što su stigli do samog sajma, skrenuli su na cestu znatno širu od one koja je vodila prema velikom paviljonu. Straţarska cesta, pomislio je Jack, a zatim, uz drhtaj straha i išĉekivanja u ţelucu, ispravio se: Ne ... Zapadna cesta. Put do Talismana.
A onda je opet ţurio za satnikom Farrenom.
6
Osmond je bio u pravu; mogli su, da je trebalo, pronaći mjesto i nosom. Još su bili kilometar i pol od sela onako ĉudnog imena kad im je povjetarac donio prvi kiselkasti miris prolivenog piva.
Promet cestom prema istoku bio je gust. Većinom se radilo o teretnim kolima koja su vukli zapjenjeni konji (ali ni jedan s dvije glave). Kola su, pretpostavljao je Jack, bila glavni špediteri ovog svijeta. Neka su bila natrpana vrećama i balama i kesama, neka sirovim mesom, neka buĉnim kavezima pilića. Na ulazu u Selo Svih Ruku, neka otvorena kola puna ţena projurila su kraj njih zabrinjavajućom brzinom. Ţene su se smijale i vrištale. Jedna je ustala, podigla suknju sve do dlakavog međunoţja, i supijano se uzbibala. Prevrnula bi se preko ruba kola u jarak - vjerojatno i slomila vrat - da je jedna od kolegica nije dohvatila za straţnji dio suknje i grubo je povukla natrag.
Jack se opet zarumeni: vidio je djevojĉinu bijelu dojku, s bradavicom u zaposlenim ustima prljavog djeteta. Oooooo, ovaj zgodni mladić je STID-LJIV!
"Boţe!" promrmljao je Farren hodajući brţe nego ikad. "Svi su bili pijani! Pijani od prolivenog Kraljevskog! I kurve i vozaĉ! Razbit će ih na cesti ili sjuriti s litica - neće biti velika šteta. Bolesne drolje!"
"Bar", dahne Jack, "je cesta sigurno priliĉno ĉista ako sav ovaj promet prolazi. Zar ne?"
Sad su bili u Selu Svih Ruku. Široka Zapadna cesta ovdje je bila nau-ljena da priguši prašinu. Kola su dolazila i odlazila, skupine ljudi prelazile
su cestu, i svi kao da su preglasno govorili. Jack je vidio dva ĉovjeka kako se svađaju pred neĉim što je moţda bio restoran. Naglo, jedan od njih je udario. Ĉas kasnije, obojica su se valjali po tlu. One kurve nisu jedine pijane od Kraljevskog, pomisli Jack. Mislim da su svi u selu malo popili.
"Sva velika kola koja su nas prošla došla su odavde", reĉe satnik Farren. "Neka manja se moţda mogu probiti, ali Morganova koĉija nije mala, djeĉaĉe."
"Morgan -"
"Zaboravi sad na Morgana."
Miris piva postajao je sve prodorniji kako su prošli kroz centar sela i na drugu stran van. Jacka su noge boljele dok se trudio odrţati korak sa satni-kom. Pretpostavljao je da su prešli kakvih ĉetiri i pol kilometra. Koliko je to daleko u mom svijetu, zapitao se, i ta ga je pomisao podsjetila na Speedyjev ĉarobni sok. Divlje se prepipao po haljetku, uvjeren da ga više nema - ali bio je tamo, siguran u donjem rublju Teritorija koje je zamijenilo njegove gaće.
Kad su stigli na zapadnu stranu sela, promet kolima se smanjio, ali pješaĉki promet prema istoku dramatiĉno se povećao. Većina pješaka je vrludala, teturala, smijala se. Svi su bazdili na pivo. U nekim sluĉajevima, odjeća im je bila mokra, kao da su cijelim tijelom legli u pivo i pili ga kao psi. Jack je pretpostavljao da su to i uĉinili. Vidio je nekog nasmijanog ĉovjeka kako za ruku vodi nasmijanog djeĉaka od kakvih osam godina. Ĉovjek je košmarski nalikovao odvratnom recepcionaru iz Alhambre, i Jack je savršeno jasno shvatio da je taj ĉovjek blizanac onog drugog. I on i djeĉak kojeg je vodio bili su pijani, i kad se Jack okrenuo da ih pogleda, djeĉaĉić je poĉeo povraćati. Njegov otac - bar je Jack pretpostavio da mu je otac - oštro ga je povukao za ruku kad je djeĉak pokušao oteturati prema jarku, gdje bi mogao bljuvati relativno mirno. Djeĉak se trznuo prema svome ocu kao pas na kratkom povodcu, prskajući bljuvotinom po nekom postarijem ĉovjeku koji se srušio kraj ceste i tamo hrkao.
Lice satnika Farrena sve se više smrkavalo. "Bog ih sve izdevetao", rekao je.
Ĉak i oni najpijaniji u širokom su. opreznom luku obilazili satnika s oţiljkom. Dok je bio u straţarnici pred paviljonom, opasao je kratak, poslovni
koţni tok. Jack je (nimalo nerazumno) pretpostavio da je u njemu kratak, poslovni maĉ. Kad bi neki pijanac prišao preblizu, satnik bi dotakao maĉ, a pijanac bi hitro skrenuo u stranu.
Deset minuta kasnije - baš kad je Jack poĉeo misliti da više ne moţe - stigli su na mjesto nesreće. Vozaĉ je bio izlazio iz zavoja s unutarnje strane kad su se kola prevrnula i pala. Zbog toga su se baĉve rasule po cijeloj cesti. Mnoge su se razbile, i cesta je na kakvih šest kvadratnih metara postala moĉvarom. Jedan je konj leţao mrtav pod kolima, i samo mu se straţnjica vidjela. Drugi je leţao u jarku, a odkrhnuti komad daske od baĉve virio mu je iz uha. Jacku se nije ĉinilo da se to dogodilo sluĉajno. Pretpostavio je da je konj bio jako povrijeđen i netko ga je spasio bijede najbliţim što je imao pri ruci. Drugih konja nije bilo nigdje.
Između konja pod kolima i onog u jarku leţao je vozaĉev sin, opruţen na cesti. Pola lica zurilo mu je prema gore, u sjajno plavo nebo Teritorija, s izrazom glupe zapanjenosti. Tamo gdje je nekad bila druga polovica sad je postojala samo crvena masa i krhotine bijele kosti, poput ţbuke.
Jack je vidio da su mu dţepovi izvrnuti.
Po mjestu nesreće vrludalo je desetak ljudi. Hodali su polako, ĉesto se saginjući da rukama pokupe pivo iz otiska kopita ili umoĉe rupĉić ili otrgnut komad košulje u drugu baricu. Većinom su teturali. Glasovi su se dizali u smijehu i ratobornim povicima. Nakon priliĉno ţicarenja, Jacku je majka dopustila da s Richardom ode pogledati ponoćnu dvostruku predstavu, Noć ţivih mrtvaca i Zora mrtvaca, u jednom od desetak kina u Westwoodu. Teturavi pijani ljudi podsjetili su ga na zombije iz ta dva filma.
Satnik Farren isukao je maĉ. Bio je kratak i poslovan kao što ga je Jack i zamišljao, ĉista suprotnost maĉa iz neke romantiĉne priĉe. Bio je jedva nešto više od dugaĉkog mesarskog noţa, otrcan i pun otkrhnutih dijelova i oţiljaka, ruĉka zamotana u staru koţu koja je potamnjela od znoja. Sama oštrica bila je tamna ... osim oštrog ruba. On je djelovao sjajno i odrţavano i vrlo oštro.
"Gubite se!" zavikao je Farren. "Gubite se od kraljiĉinog piva, prokletnici! Gubite se i zadrţite utrobe na mjestu!"
Ovo su doĉekali izrazi negodovanja, ali odmakli su se od satnika Farrena - svi osim jednog krupnog ĉovjeka kojem je kosa rasla u nasumiĉnim grmovima na inaĉe ćelavoj glavi. Jack je procijenio da je teţak kakvih sto pedeset kila, i visok malo više od dva metra.
"Misliš nas sve napast', vojak?" upitao je taj grmalj, i jednom prljavom rukom mahnuo prema grupici seljana koji su se na Farrenovu naredbu odmakli od pivske moĉvare i legla baĉvi.
"Naravno", rekao je satnik Farren i iscerio se krupnome ĉovjeku. "Ne smeta mi nimalo, pod uvjetom da budeš prvi, ti krupna pijana hrpo govana." Farrenov se osmijeh proširio, a krupnije ĉovjek zateturao unatrag od njegove opasne snage. "Napadni me, ako hoćeš. Ako te rasjeckam, to će biti prva dobra stvar koja mi se danas dogodila."
Mrmljajući, pijani div se odvukao u stranu.
"A sad, svi!" poviĉe Farren. "Gubite se! Tucet mojih ljudi upravo je krenulo iz kraljiĉnog paviljona! Neće biti sretni s ovom zadaćom, a ja im ne zamjeram i ne mogu odgovarati za njih! Mislim da imate taman vremena da se vratite u selo i sakrijete u podrume prije nego što oni stignu ovamo! Bilo bi mudro da tako i uĉinite! Gubite se!"
Već su krenuli prema Selu Svih Ruku, na ĉelu s krupnim ĉovjekom koji je izazvao satnika. Farren je zagunđao a onda se okrenuo natrag mjestu nesreće. Skinuo je haljetak i njime pokrio lice vozaĉeva sina.
"Pitam se tko je od njih ispraznio djeĉakove dţepove dok je leţao mrtav ili na samrti", reĉe Farren zamišljeno. "Da znam, do veĉeri bi mi visio na kriţu."
Jack nije odgovorio.
Satnik je dugo stajao i gledao mrtvog djeĉaka, jednom rukom trljajući glatko, naborano meso oţiljka na svom licu. Kad je podigao pogled prema Jacku, bilo je kao da se tog ĉasa osvijestio.
"Sad moraš otići, djeĉaĉe. Smjesta. Prije nego što Osmond odluĉi da bi volio podrobnije istraţiti moga zaostalog sina."
"Koliko ćete vi imati problema?" upita Jack.
Satnik se blago nasmiješi. "Ako odeš, nikakvih. Mogu reći da sam te poslao natrag majci, ili da sam pobjesnio i udario te komadom drveta i ubio te. Osmond bi povjerovao i jedno i drugo. Rastresen je. Svi su takvi. Svi ĉekaju da ona umre. To će se ubrzo dogoditi. Osim ako ..."
Nije dovršio.
"Idi", reĉe Farren. "Ne zadrţavaj se. I kad ĉuješ da stiţe Morganova koĉija, sidi s ceste i idi duboko u šumu. Duboko. Inaĉe će te nanjušiti kao što maĉka nanjuši štakora. Odmah zna ako nešto nije u redu. Njegovom redu. On je vrag."
"Hoću li je ĉuti? Njegovu koĉiju?" upitao je Jack stidljivo. Pogledao je cestu iza rasutih baĉava. Uzdizala se prema gore, prema rubu crnogoriĉne šume. Tamo će biti mraĉno, pomislio je ... a Morgan će dolaziti iz suprotnog smjera. Strah i usamljenost spojili su se u najoštriji, najgrozniji
val nesreće koji je ikad osjetio. Speedy, ne mogu ja to! Zar ne znaš? Ja sam samo klinac!
"Morganovu koĉiju vuĉe šest parova konja i trinaesti koji vodi", reĉe Farren. "U punom galopu, ti prokleti konji zvuĉe kao da se grmljavina kotrlja po zemlji. Ĉut ćeš je, ne brini. Imat ćeš puno vremena da se skloniš. Samo stvarno tako uĉini."
Jack je nešto prošaptao.
"Što?" upita Farren oštro.
"Rekao sam da ne ţelim ići", rekao je Jack samo malo glasnije. Bio je na rubu suza i znao je, ako mu poteku, izgubit će se potpuno, postati posve bespomoćan i zatraţiti od satnika Farrena da ga izvuĉe, zaštiti, nešto -
"Mislim da je prekasno da svoje ţelje uplićeš u to", reĉe satnik Farren. "Ne znam tvoju priĉu, djeĉaĉe, i ne ţelim je znati. Ne ţelim ti doznati ĉak ni ime." Jack je stajao i gledao ga, pognutih ramena, gorućih oĉiju i drhtavih usana.
"Ispravi ramena!" povikao je Farren odjednom bijesan. "Koga ćeš spasiti? Kamo ideš? Nećeš preći ni deset stopa ako ovako nastaviš! Premlad si da bi bio muškarac, ali moţeš se bar pretvarati, zar ne? Izgledaš kao prebijeno pseto!"
Uvrijeđen, Jack je ispravio ramena i progutao suze. Pogled mu je pao na ostatke vozaĉeva sina, i pomislio je: Bar ne izgledam tako, ne još. Ima pravo. Samosaţaljenje je luksuz koji si ne mogu priuštiti. Istina. Svejedno, nije mogao a da malo ne mrzi satnika s oţiljkom zato što je tako lako pose-gnuo u njega i pritisnuo na pravim mjestima.
"To je bolje", reĉe Farren suho. "Ne puno, ali malo."
"Hvala", reĉe Jack sarkastiĉno.
"Ne moţeš to riješiti plakanjem, djeĉaĉe. Osmond je iza tebe. I Morgan će uskoro biti iza tebe. A moţda ... moţda imaš problema i tamo odakle dolaziš. Ali uzmi ovo. Ako te Parkus poslao k meni, sigurno bi htio da ti to dam. Zato uzmi, i idi."
Pruţao mu je novĉić. Jack je oklijevao, zatim ga uzme. Bio je veliĉine novĉića od pola dolara s Kennedyjem, ali znatno teţi - teţak kao zlato, pretpostavio je, premda mu je boja bila mutno srebrna. Gledao je lice Laure
DeLoessian iz profila - opet ga je naĉas ali snaţno pogodila sliĉnost s njegovom majkom. Ne, ne samo sliĉnost - usprkos tjelesnim razlikama, tanjem nosu i okruglijoj bradi, ona je bila njegova majka. Jack je to znao. Okrenuo je novĉić na drugu stranu i vidio neku ţivotinju s glavom i
krilima orla i tijelom lava. Ĉinilo se da gleda u Jacka. Od toga se malo uznemirio, i gurnuo si je novĉić u haljetak, zajedno s bocom Speedyjevog ĉarobnog soka.
"Ĉemu to?" upitao je Farrena.
"Znat ćeš kad dođe vrijeme", odvrati satnik. "Ili moţda nećeš. U svakom sluĉaju, ja sam svoju duţnost prema tebi ispunio. Reci to Parkusu kad ga vidiš."
Jack je osjetio kako ga opet zapljuskuje nestvarnost.
"Idi, sinko", reĉe Farren. Glas mu je bio tiši, ali ne nuţno njeţniji. "Obavi svoj posao ... bar onoliko koliko moţeš."
Na kraju, baš ga je taj osjećaj nestvarnosti - proţimajući dojam da je samo duh u neĉijoj tuđoj halucinaciji - natjerao na pokret. Lijeva noga, desna noga, sijeno, slama. Nogom je odgurnuo krhotinu pivom natopljenog drveta. Prešao preko smrskanih ostataka kotaĉa. Zaobišao kraj kola, nimalo zadivljen krvlju koja se tamo sušila i muhama koje su zujale. Što je krv ili zujanje muha u snu?
Stigao je do kraja blatnjavog dijela ceste zasutog drvetom i baĉvama, i osvrnuo se ... ali satnik Farren okrenuo se na drugu stranu, moţda traţeći svoje ljude, moţda zato da ne mora gledati Jacka. U svakom sluĉaju, pretpostavio je Jack, hvatalo se na isto. Leđa su leđa. Nema se što vidjeti.
Posegnuo je u svoj haljetak, s oklijevanjem dotakao novĉić koji mu je Farren dao, a zatim ga ĉvrsto stisnuo. Ĉinilo se da se od toga osjeća malo bolje. Drţeći ga kao što bi dijete drţalo sitniš koji je dobilo za slatkiše, Jack je krenuo dalje.
7
Prošlo je moţda samo dva sata kad je Jack zaĉuo zvuk koji je satnik Farren opisao kao "grmljavinu koja se kotrlja po zemlji" - a moţda je prošlo ĉak i ĉetiri. Kad je sunce zašlo za zapadni rub šume (a to se dogodilo nedugo nakon što je Jack ušao u nju), postalo je teško procijeniti vrijeme.
Nekoliko puta sa zapada su naišla vozila, vjerojatno na putu za kraljiĉin paviljon. Kako bi koje ĉuo (a vozila se ovdje ĉulo izdaleka; jasnoća kojom
je zvuk putovao podsjetila je Jacka na ono što je Speedy rekao o tome kako jedan ĉovjek izvuĉe rotkvu iz zemlje a drugi je nanjuši kilometar daleko) pomislio bi na Morgana, i svaki put bi pojurio prvo u jarak i zatim gore na drugu stranu pa u šumu. Nije mu se sviđalo biti u toj tamnoj šumi - ĉak i kad bi ušao samo malo, i još bi uvijek mogao proviriti iza debla i
vidjeti cestu; nije to bio odmor za ţivce, ali još mu se manje sviđala pomisao da ga ujak Morgan (jer je još uvijek vjerovao da je to Osmondov nadređeni, usprkos onome što je rekao satnik Farren) uhvati na cesti.
I tako, svaki put kad bi ĉuo pribliţavanje kola ili koĉije sklonio bi se s vidika, i svaki put kad bi vozilo prošlo vratio bi se na cestu. Jednom, dok je prelazio vlaţan i zarastao desni jarak, nešto mu je prešlo - ili pregmizalo - preko noge, i Jack je povikao.
Promet je bio gnjavaţa, i nije mu baš pomagao da brzo napreduje, ali bilo je i neĉeg utješnog u neravnomjernom prolasku kola - sluţio je kao podsjetnik da bar nije sam.
Htio se jednostavno do kraja izvući iz Teritorija.
Speedyjev ĉarobni sok bio je najgori lijek koji je ikad u ţivotu uzeo, ali rado bi potegnuo odvratan gutljaj kad bi se netko - recimo Speedy - pojavio pred njim i uvjerio ga da će, kad opet otvori oĉi, prvo ugledati zlatne lukove McDonalda - ono što je njegova majka zvala Velike sise Amerike. Osjećaj opresivne opasnosti sve je više rastao u njemu - dojam da je šuma moţda doista opasna, da u njoj ima stvari koje su svjesne njegova prolaska, da je moţda i sama šuma svjesna tog prolaska. Drveće je sad bliţe cesti, zar ne? Da. Prije je završavalo kod jaraka. Sad se širilo i po njima. Prije, ĉinilo se da se šuma sastoji samo od borova i jela. Sad su se uvukle i druge vrste drveća, neke s crnim kvrgama koje su se previjale kao guţve istrunulog konopca, neke koje su izgledale kao ĉudni kriţanci paprati i zimzelena - te su biljke imale gadno sivo korijenje koje je hvatalo tlo poput masnih prstiju. Naš deĉko? Kao da su te gadne stvari šaputale u Jackovoj glavi. NAŠ deĉko?
Sve ti je to u glavi, Jacko. Samo si malo prolupao.
Ali problem je bio što on nije zapravo vjerovao u to.
Drveće se doista mijenjalo. Dojam gustog pritiska u zraku - osjećaj da ga netko promatra - bio je i previše stvaran. I poĉelo mu se ĉiniti kako je opsesivno vraćanje njegovih misli na ĉudovišne stvari nešto što je pokupio od same šume ... kao da mu je drveće slalo neke uţasne kratkovalne upute.
Ali Speedyjeva boca ĉarobnog soka bila je samo dopola puna. Nekako mu je morala potrajati preko cijelih Sjedinjenih Drţava. Neće potrajati ni dok izađe iz Nove Engleske ako potegne kad god ga prođu ţmarci.
Misli su mu se također stalno vraćale na zapanjujuću udaljenost koju je prošao u svome svijetu kad je iskoĉio iz Teritorija. Pedesetak metara ovdje odgovaralo je skoro pola kilometra tamo. Tim tempom - osim ako se odnos prijeđene udaljenosti nekako mijenja, a Jack je priznao da je i to
moguće - mogao bi ovdje prijeći petnaest kilometara i zamalo izaći iz New Hampshirea. Kao da ima ĉizme od sedam milja.
Svejedno, drveće ... ti sivi, masni korijeni...
Kad se zaozbiljno smraĉi - kad nebo postane ljubiĉasto umjesto plavo - preskoĉit ću natrag. To je to; to je sve što je napisala. Neću hodati kroz ovu šumu poslije mraka. A ako mi u Indijani ili negdje ponestane ĉarobnog soka, stari Speedy mi moţe naprosto poslati novu bocu UPS-om, ili tako nešto.
Još uvijek tako razmišljajući - i misleći koliko se bolje osjeća sad kad ima plan (premda se plan odnosio samo na sljedećih dva-tri sata) - Jack je odjednom shvatio da ĉuje još jedno vozilo, i jako puno konja.
Nagnuvši glavu, stao je nasred ceste. Oĉi su mu se razrogaĉile, a iza oĉiju su mu se odjednom razvile dvije slike, silnom brzinom: veliki auto u kojem su bila ona dva ĉovjeka - auto koji nije bio Mercedes - a zatim kombi WILD CHILD kako juri niz ulicu, ostavljajući za sobom leš ujaka Tommyja, dok krv kaplje sa slomljenih plastiĉnih oĉnjaka njegove rešetke. Vidio je ruke na upravljaĉu kombija ... ali to nisu bile ruke. Bile su ĉudna, oblikovana kopita.
Pri punom galopu, ta prokleta kola zvuĉe kao da se grmljavina kotrlja po zemlji.
Sad, ĉuvši ga - zvuk je još bio udaljen ali savršeno jasan u ĉistom zraku - Jack se zapitao kako je uopće mogao pomisliti da bi ona druga kola mogla biti Morganovo vozilo. Sigurno neće ponoviti tu pogrešku. Zvuk koji je sad ĉuo bio je potpuno zlokoban, gust od potencijalnog zla - zvuk mrtvaĉkih kola, da, mrtvaĉkih kola koja vozi sam vrag.
Stajao je na cesti ukoĉeno, skoro hipnotizirano, kao zec pred svjetlima automobila. Zvuk se uporno pojaĉavao - grmljavina kotaĉa i kopita, škripanje koţe. Sad je ĉuo i vozaĉev glas: "Hiii-ja! Hiiii-jaaa! HIIIII-JAAAAA!"
Stajao je na cesti, stajao, dok mu je u glavi bubnjao uţas. Ne mogu se pomaknuti, o Boţe dragi o Kriste mili ne mogu se pomaknuti mama mama mamiceeeee -!
Stajao je na cesti i u svojoj mašti vidio ogromnu crnu stvar nalik po-štanskoj koĉiji kako juri cestom, a vuku je crne ţivotinje koje više nalikuju pumama nego konjima; vidio je crne zastore kako lepeću kroz prozore koĉije; vidio vozaĉa kako stoji na svome mjestu, dok mu kosa vijori, a oĉi su mu divlje i lude kao luđaku s noţem-skakavcem.
Vidio je kako ide prema njemu i ne usporava.
Vidio je kako ga gazi.
To je probilo paralizu. Potrĉao je udesno, kliţući se niz rub ceste, zapevši nogom pod jedan od onih kvrgavih korjena, padajući, kotrljajući se. Njegova leđa, koja su zadnjih nekoliko sati bila priliĉno tiha, sad su bljesnula novim bolom, a Jack se namrštio.
Ustao je i pogrbljeno odjurio u šumu.
Prvo je skliznuo iza jednog crnog drveta, ali dodir ĉvornovatog debla - bilo je pomalo nalik banjanima koje je vidio pretprošle godine na ljetovanju na Havajima - bio je uljast i neugodan. Jack je skrenuo lijevo pa iza debla jedne jele.
Grmljavina koĉije i pratnje postajala je sve glasnija. Svake sekunde, Jack je oĉekivao da će skupina bljesnuti na putu prema Selu Svih Ruku. Jackovi su se prsti stiskali i opuštali na mekim leđima jele. Grickao si je usnice.
Ravno ispred njega pruţao se uzak ali savršeno jasan pogled na cestu, tunel sa zidovima lišća i paprati i borovih iglica. I baš kad je Jack poĉeo vjerovati da se Morganova skupina nikad neće pojaviti, desetak ili više vojnika na konjima prošlo je prema istoku, jašući galopom. Onaj na ĉelu nosio je neki barjak, ali Jack nije mogao razaznati što je na njemu ... a nije bio siguran ni ţeli li to. A onda je kroz Jackov uski pogled bljesnula koĉija.
Trenutak prolaska bio je kratak - moţda samo sekunda, moţda i manje - ali Jack ga se savršeno sjećao. Koĉija je bila divovsko vozilo, visoko sigurno tri i pol metra. Kovĉezi i zamotci ĉvrstim uţetom priĉvršćeni za vrh dodavali su joj još metar. Svaki konj u zaprezi imao je na glavi crno pero - ta su pera bila zabaĉena unatrag, skoro ravno, od vjetra koji je stvarala brzina. Jack je kasnije pomislio da Morganu zacijelo treba nova zaprega za svaku voţnju, jer ovi su djelovali kao da su na kraju snaga. Pjena i krv prskali su im iz usta; oĉi su im ludo kolutale, pokazujući bjelooĉnice.
Kao u njegovoj mašti - ili viziji - crni zastori od krepa lepršali su kroz prozore bez stakla. Odjednom, na jednom od tih crnih pravokutnika pojavilo se blijedo lice uokvireno ĉudnim, izobliĉenim rezbarijama. Nagla pojava tog
lica bila je šokantna kao lice duha na uništenom prozoru opsjednute kuće. To nije bilo lice Morgana Sloata ... ali jest.
A vlasnik toga lica znao je daje Jack- ili neka druga opasnost, isto tako omrznuta i isto tako osobna - tamo vani. Jack je to vidio po širenju oĉiju i naglom, opakom trzaju usnica prema dolje.
Satnik Farren je rekao Nanjušit će te kao štakora, a Jack je sad ojađeno pomislio: Doista me nanjušio. Zna da sam ovdje, i što će sad biti? Kladim se da će ih sve zaustaviti i poslati vojnike u šumu po mene.
Još jedna skupina vojnika - ovi su štitili Morganovu koĉiju straga - prošla je kraj njega. Jack je ĉekao, ruku zalijepljenih za koru bora, siguran da će ih Morgan zaustaviti. Ali nisu stali; ubrzo je teška grmljavina koĉije i pratnje poĉela blijediti.
Njegove oĉi. To je isto. Te tamne oĉi na tom blijedom licu. I -
Naš deĉko? DAAAA!
Nešto mu je skliznulo preko stopala ... i uz gleţanj. Jack je zavrištao i ustuknuo, uvjeren da je to zmija. Ali kad je pogledao dolje vidio je da se jedan od onih sivih korijena uspeo uz njegovu nogu ... i sad mu okruţio list.
To je nemoguće! Pomislio je tupo. Korijenje se ne kreće ...
Naglo se povukao unatrag, izvlaĉeći nogu iz grubog sivog okova koji je stvorio korijen. U listu je osjećao tanušnu bol, poput bolova od struganja konopcem. Podigao je pogled i osjetio kako mu se u srce uvlaĉi bolestan strah. Ĉinilo mu se da sad zna zašto ga je Morgan osjetio i svejedno nastavio dalje; Morgan je znao da je šetnja po ovoj šumi ista kao šetnja po rijeci punoj piranja u dţungli. Zašto ga satnik Farren nije upozorio? Sve što je Jack mogao smisliti bilo je da satnik s oţiljkom zacijelo to ni ne zna; zacijelo nikad nije bio ovako daleko na zapadu.
Sivkasto korijenje tih mješanaca sad je bilo sve u pokretu - diţući se, padajući, gmizeći po mekom tlu prema njemu. Enti", pomislio je Jack suludo. ZLI Enti. Jedan osobito debeo korijen, posljednja dva metra potamnjela od zemlje i vlage, uzdigao se i zaljuljao pred njim poput kobre koju je fakir frulom izmamio iz košare. NAŠ deĉko! DAAA!
Jurnuo je prema njemu, a Jack je ustuknuo, svjestan da korijenje sad već tvori ţivi zid između njega i sigurnosti ceste. Oslonio se leđima na drvo ... a onda oteturao od njega, vrišteći kad se kora poĉela lelujati i trzati o njegova leđa-bilo je to kao daje napipao mišić koji se poĉeo divlje grĉiti. Jack se ogledao oko sebe i ugledao jedno od onih crnih drva ĉvornovatih
_______________________
11 Enti: rasa divovskog, pokretnog drveća iz Gospodara prstenova J. R. R. Tolkiena. Nap. prev.
debala. Sad se deblo kretalo, izvijalo. Oni izobliĉeni ĉvorovi na kori stvarali su nešto poput uţasnog izobliĉenog lica, jednog oka širom, crno otvorenog, drugog skupljenog u odvratnom namigivanju. Drvo se niţe
dolje razdvojilo uz škripavi zvuk, i iz njega je pocurio bjeliĉasto-ţuti sok. NAŠ! O, daaa!
Korijenje poput prstiju kliznulo je između Jackove nadlaktice i prsnog koša, kao da će ga škakljati.
Otrgnuo se, drţeći se posljednjih tragova razuma silnim naporom volje, pipajući po svom haljetku u potrazi za Speedyjevom bocom. Bio je - udaljeno - svjestan serije silnih zvukova deranja. Pretpostavljao je da se drveće izvlaĉi iz zemlje. Tolkien nikad nije bio takav.
Uhvatio je bocu za grlić i izvukao je. Zapetljao je s poklopcem, a onda je jedan od onih sivih korijena lako skliznuo oko njegova vrata. Ĉasak kasnije, stisnuo je gorko ĉvrsto poput krvnikove omĉe.
Jacku se dah presjekao. Boca mu je pala iz prstiju dok se hrvao s onim što ga je davilo. Uspio je zavući prste pod korijen. Nije bio hladan i ukoĉen već topao i pokretljiv i nalik mesu. Borio se s njim, svjestan ugušenog grgljavog zvuka koji je ispuštao i glatke sline na bradi.
Uz zadnji grĉeviti napor oslobodio se korijena. Ovaj mu je pokušao okruţiti zapešće, a Jack je uz povik istrgnuo ruku. Spustio je pogled i ugledao bocu kako se vijuga i odlazi, a jedan joj je sivi korijen omotan oko grlića.
Jack je skoĉio za njom. Korijenje mu je dograbilo noge i okruţilo ih. Teško je pao na zemlju, isteţući se, poseţući, vrhovima prstiju kopajući po gustom crnom šumskom tlu da se pomakne još centimetar -
Dotakao je glatki zeleni bok boce ... i dohvatio je. Povukao je što je jaĉe mogao, neodređeno svjestan da mu je korijenje sad preko cijelih nogu, iskriţano kao veze, ĉvrsto ga drţeći. Odvrnuo je poklopac boce. Još jedan korijen je doplutao, lagan poput pauĉine, i pokušao mu oteti bocu. Jack ga je odgurnuo i podignuo si bocu do usana. Onaj miris bolesnog voća kao da se odjednom proširio posvuda, kao ţiva membrana.
Speedy, molim te, neka proradi!
Dok je još korijenja klizilo preko njegovih leđa i oko pasa, okrećući ga bespomoćno ovamo i onamo, Jack je popio, a jeftino vino zapljusnulo mu je oba obraza. Progutao je, stenjući, moleći se, i nije koristilo, nije proradilo, oĉi su mu još bile zatvorene ali osjećao je korijenje kako mu omata ruke i noge, osjećao
8
vodu kako mu natapa traperice i košulju, osjećao miris
Voda?
blata i vlage, ĉuo
Traperice? Košulja?
uporno kreketanje ţaba i
Jack je otvorio oĉi i ugledao naranĉasto svjetlo sunca na zalasku kako se odraţava na širokoj rijeci. Neprekinuta šuma rasla je s istoĉne strane ove rijeke; sa zapadne strane, na kojoj se on nalazio, neko dugo polje, sad djelomiĉno zaklonjeno veĉernjom izmaglicom, spuštalo se sve do ruba vode. Tlo je ovdje bilo mokro i šljapkavo. Jack je leţao na rubu vode, u najmoĉvarnijem dijelu. Ovdje je rasla gusta trska - jaki mrazovi koji će je pobiti još su bili udaljeni mjesec ili više dana - a Jack se zapetljao u nju, kao što se ĉovjek koji se budi iz košmara zna zapetljati u posteljinu.
Teturavo je ustao, mokar i ljigav od smrdljivog blata, dok mu je remenje ruksaka potezalo pazuha. Uţasnuto je odgurnuo trave s lica i ruku. Krenuo je od vode, onda se osvrnuo i vidio Speedyjevu bocu kako leţi u blatu s poklopcem kraj sebe. Dio "ĉarobnog soka" ili je iscurio ili se prolio u borbi sa zloćudnim drvećem na Teritorijima. Sad je boca bila puna samo do trećine.
Naĉas je stajao tamo, blatnjavih tenisica duboko u gustom kalu, gleda-jući prema rijeci. Ovo je njegov svijet; ovo su dobre stare Sjedinjene Drţave Amerike. Nije vidio zlatne lukove kojima se nadao, ni neboder, ni neki satelit kako mu bljeska nad glavom na veĉernjem nebu, ali znao je gdje je kao što je znao svoje ime. Pitanje je bilo, je li ikad uopće bio u onom drugom svijetu?
Pogledao je nepoznatu rijeku, isto tako nepoznat krajolik, i osluhnuo udaljeno mukanje krava. Pomislio je: Sad si negdje drugdje. Ovo sigurno više nije Arcadia Beach, Jacko.
Ne, nije bila Arcadia Beach, ali kraj oko nje nije poznavao dovoljno dobro da procijeni je li se udaljio više od šest ili osam kilometara - taman dovoljno prema kopnu da više ne moţe osjetiti miris Atlantika. Vratio se kao da se budi iz košmara - zar nije moguće da je cijela stvar samo to, od vozaĉa s teretom mesa punog muha do ţivog drveća? Neki budni košmar u kojem je sudjelovalo i mjeseĉarenje? Imalo bi smisla. Majka mu umire, a sad mu se ĉinilo da to već duţe vrijeme zna - svi su znaci bili prisutni, i njegova je podsvijest izvukla ispravan zakljuĉak premda je to svjesno nijekao. To bi
pridonijelo odgovarajućoj atmosferi za neku vrst samohipnoze, a onaj ludi pijanac Speedy Parker ga je pokrenuo. Jasno. Sve se slagalo.
Ujak Morgan bi se oduševio.
Jack je zadrhtao i progutao. Gutanje je boljelo. Ne kao kad se upali grlo, već kao kad se istegne mišić.
Podigao je lijevu ruku, onu u kojoj nije drţao bocu, i njeţno si dlanom protrljao grlo. Naĉas je apsurdno nalikovao ţeni koja traţi bore ili ovješen podvaljak. Pronašao je masnicu tik ispod adamove jabuĉice. Nije puno kr-varila, ali bila je skoro prebolna za dodir. To mu je napravio korijen koji mu se stegnuo oko grla.
"Istina", prošaptao je Jack gledajući naranĉastu vodu, slušajući kreket ţaba i mukanje udaljenih krava. "Sve je istina."
9
Jack je krenuo uz padinu polja, ostavljajući rijeku - i istok - za leđima. Nakon što je prošao malo manje od kilometra, uporno trljanje i pomicanje ruksaka na njegovim bolnim leđima (udarci koje mu je nanio Osmond također su još bili tu, podsjetio ga je ruksak) potaklo je jedno sjećanje. Bio je odbio Speedyjev ogroman sendviĉ, ali nije li Speedy svejedno gurnuo ostatak u njegov ruksak dok je Jack prouĉavao trzalicu?
Ţeludac mu se oduševio tom pomisli.
Jack je na licu mjesta otvorio ruksak, stojeći u oblaĉiću izmaglice pod veĉernjaĉom. Otvorio je dţep, i pronašao sendviĉ, ne samo komad ili polovicu, već cijeli sendviĉ, umotan u novinski papir. Jackove su se oĉi napunile toplinom suza i poţelio je da je Speedy ovdje pa da ga moţe zagrliti.
Prije deset minuta si ga okrstio ludim starim pijancem.
Lice mu se na to zaţarilo, ali sram ga nije sprijeĉio da proguta sendviĉ u pet-šest krupnih zalogaja. Opet je zatvorio ruksak i uprtio ga na leđa. Nastavio je osjećajući se bolje - sad kad je na neko vrijeme zapušio razjapljenu prazninu u svome ţelucu, Jack se opet osjećao prisebnije.
Nedugo zatim, iz sve jaĉe tame zatreptala su svjetla. Farma. Neki je pas zalajao - teško lajanje doista krupnog stvorenja - i Jack se naĉas smrznuo.
Unutra je, pomisli. Ili na lancu. Bar se nadam.
Drţao se desne strane, a nakon nekog vremena pas je prestao lajati. Slu-ţeći se svjetlima s farme kao vodiĉem, Jack je ubrzo izbio na uzak, katranom
pokriven puteljak. Stajao je gledajući desno i lijevo i nemajući pojma kojim putem ići.
Pa, društvo, evo Jacka Sawyera, niti je smiješan niti je komiĉan, pro- moĉen do koţe i tenisica punih blata. Bravo, Jack!
Opet su ga zahvatili usamljenost i nostalgija. Jack im se opirao. Pljunuo je na svoj lijevi kaţiprst i oštro udario po pljuvaĉki. Veća polovica odletjela je prema desno - ili se bar Jacku tako ĉinilo - pa je zato skrenuo tamo i poĉeo hodati. Ĉetrdeset minuta kasnije, mrtav umoran (i opet gladan, što se nekako ĉinilo još gorim), ugledao je šljunĉani s nekom vrstom potleušice kako stoji na lancem zaprijeĉenoj pokrajnjoj cesti.
Jack je prošao ispod lanca i prišao potleušici. Vrata su bila zatvorena lokotom, ali vidio je da se pod jednim zidom straćare zemlja urušila. Trebala mu je samo minuta da skine ruksak, provuĉe se ispod zida, i zatim uvuĉe ruksak za sobom. Zbog lokota na vratima ĉak se osjećao sigurnije.
Ogledao se oko sebe i vidio da dijeli prostor s nekim vrlo ĉudnim ala-tom - ovo mjesto oĉito već dugo nije korišteno, a Jacku je to sasvim odgo-varalo. Skinuo se do gola, zgađen osjećajem svoje vlaţne, blatnjave odjeće. Napipao je novĉić koji mu je satnik Farren dao u jednom od dţepova hlaĉa, poput diva usred ono malo obiĉnog sitniša. Jack ga je izvadio i vidio da je Farrenov novĉić s kraljiĉinim profilom na jednoj strani i krilatim lavom na drugoj postao srebrni dolar iz 1921. Uporno je neko vrijeme zurio u profil Dame Slobode12, a onda ga spremi natrag u dţep traperica.
Iskopao si je ĉistu odjeću, misleći kako će prljavu ujutro staviti u ruksak
- dotad će se posušiti - i moţda je putem oĉistiti, moţda u nekoj praonici, a moţda samo u kakvom potoku.
Dok je traţio ĉarape, ruka mu je susrela nešto vitko i ĉvrsto. Jack je to izvukao i vidio da se radi o njegovoj ĉetkici za zube. Odjednom, slike doma i sigurnosti i razuma - sve ono što moţe predstavljati jedna ĉetkica za zube
- uzdigle su se i nadjaĉale ga. Ovog puta nije mogao svladati te osjećaje ili ih odgurnuti od sebe. Ĉetkica za zube bila je stvar koju treba ugledati u dobro osvijetljenoj kupaonici, koristiti uz pamuĉnu pidţamu na tijelu i tople papuĉe na nogama. Nije ju trebalo pronaći na dnu ruksaka u hladnoj, tamnoj potleušici na rubu šljunĉare u pustom zabaĉenom gradiću kojem ni imena ne znaš.
Usamljenost je bjesnila kroz njega; sad je do kraja shvatio koliko je postao izopćenik. Jack je zaplakao. Nije histeriĉno jecao ni vrištao kao što
_________________________
12 Lady Liberty, simbol SAD-a, kip Slobode. Nap. prev.
ĉine ljudi kad bijes maskiraju suzama; plakao je upornim jecajima nekog tko je upravo otkrio koliko je zapravo sam, i još će dugo tako ostati. Plakao je jer su sva sigurnost i razum izgleda napustili svijet. Usamljenost je bila tu, stvarna; ali u njegovu poloţaju, ludilo je također bilo i pretjerano bliska mogućnost.
Jack je zaspao prije nego što su mu se jecaji iscrpli. Spavao je smotan oko svoga ruksaka, nag osim ĉistih gaća i ĉarapa. Suze su prosijekle ĉiste puteljke niz njegove prljave obraze, a u jednoj je ruci blago stezao svoju ĉetkicu za zube.

Osmo poglavlje
Tunel Oatley
1
Šest dana kasnije, Jack se skoro do kraja izvukao iz oĉaja. Do kraja prvih dana na putu, ĉinilo mu se daje izrastao iz djetinjstva, prošavši kroz adolescenciju ravno do odrastanja - u sposobnost. Istina da se nije vratio na Teritorije otkako se probudio na zapadnoj obali rijeke, ali to je mogao opravdati, a sporije putovanje objasnio je govoreći si da ĉuva Speedyjev sok za trenutak kad mu doista bude trebao.
U svakom sluĉaju, zar mu Speedy nije rekao da najviše putuje cestama ovog svijeta? Samo slijedi naredbe, stari.
Kad je sunce bilo visoko i automobili bi jurili kraj njega brzinom od pedeset, šezdeset kilometara na sat a ţeludac mu je bio pun, Teritoriji su se ĉinili nevjerojatno udaljenim i snolikim: bili su kao film koji poĉinje zaboravljati, privremena fantazija. Ponekad, kad bi se Jack zavalio u putniĉko sjedalo auta nekog uĉitelja i odgovarao na uobiĉajena pitanja o Priĉi, doista bi zaboravio. Teritoriji bi ga ostavili, i opet bi bio - skoro - djeĉak kakav je bio na poĉetku ljeta.
Osobito na velikim drţavnim autocestama, gdje bi ga prijevoz ostavio blizu izlazne rampe, obiĉno bi vidio kako sljedeći auto staje deset-petnaest minuta nakon što bi podigao prst u zrak. Sad je bio negdje blizu Batavije, daleko u zapadnom dijelu drţave New York, spuštajući se niz krivudavu crtu ceste 1-90, opet uzdignutog palca, prolazeći kroz Buffalo - nakon Buffala, skrenut će prema jugu. Samo, mislio je Jack, treba otkriti najbolji
naĉin da se nešto uĉini, i onda to naprosto uĉiniti. Rand McNally i Priĉa doveli su ga ovako daleko; samo je još trebao dovoljno sreće da pronađe nekog vozaĉa koji ide sve do Chicaga ili Denvera (ili Los Angelesa, ako ćemo već sanjariti o sreći, Jacky, dušo), i mogao bi opet krenuti kući prije sredine listopada.
Bio je opaljen suncem, u dţepu je imao petnaest dolara od zadnjeg posla - pranje suda u restoranu Zlatna ţlica u Auburnu - a mišići su mu bili istegnuti i oĉvrsnuli. Premda je ponekad ţelio plakati, nije popustio suzama još od one prve, bijedne noći. Imao je kontrolu, to je ĉinilo svu razliku. Sad
kad je znao kako, tako je to pomno razradio, i upravljao je svime što mu se događa; ĉinilo mu se da već vidi kraj puta, premda je još bio daleko pred njim. Ako bude putovao uglavnom ovim svijetom, kao što mu je Speedy rekao, moţe se kretati hitro kao dosad i na vrijeme se vratiti u New Hampshire s Talismanom. To će upaliti, a on će imati puno manje problema nego što je oĉekivao.
Tako je bar Jack Sawyer zamišljao kad je prašnjavi plavi Ford Fairlane skrenuo na rub ceste i priĉekao da on dojuri do njega, ţmirkajući u popod-nevnom suncu. Pedeset-šezdeset kilometara, pomislio je. Zamislio je stranicu iz Randa McNallyja koju je jutros prouĉio, i odluĉio: Oatley. Zvuĉalo je dosadno, maleno i sigurno - bio je na putu, i sad ga više ništa nije moglo povrijediti.
2
Jack se sagnuo i pogledao kroz prozor prije no što je otvorio vrata Fairlanea. Debele knjige uzoraka i otisnuti leci u neredu su leţali na straţnjem sjedalu; dva velika kovĉega zauzimala su suvozaĉko mjesto. Malo debeljuškast crnokosi ĉovjek koji sad kao da je imitirao Jackovo drţanje, sagnut preko volana i zureći kroz prozor prema djeĉaku, bio je trgovaĉki putnik. Sako njegova plavog odijela visio je s kukice iza njega; kravata mu je bila na pola koplja, rukavi zavrnuti. Trgovaĉki putnik na polovici tridesetih godina, udobno se kotrlja po svome teritoriju. Rado će razgovarati, kao svi trgovci. Ĉovjek mu se nasmiješio i uzeo jedan od velikih kovĉega, prebacujući ga preko ruba sjedala na rasute papire otraga, pa zatim isto uĉinio i s drugim. "Da napravimo malo mjesta", rekao je.
Jack je znao da će ga ĉovjek prvo pitati zašto nije u školi.
Otvorio je vrata, rekao "Joj, hvala" i ušao.
"Ideš daleko?" upitao je trgovaĉki putnik gledajući u retrovizor dok je pomicao polugu mjenjaĉa i vraćao se na cestu.
"Oatley", reĉe Jack. "Mislim da je to pedesetak kilometara daleko."
"Padaš iz zemljopisa", reĉe trgovaĉki putnik. "Oatley ti je prije sedam-deset i pet kilometara daleko." Okrenuo je glavu i pogledao Jacka, pa ga iznenadio namignuvši mu. "Bez uvrede", rekao je, "ali ne volim kad klinci stopiraju. Zato ih uvijek poberem kad ih vidim. Bar znam da su sa mnom
sigurni. Nema pipanja, kuţiš? Na cesti ima previše luđaka, mali. Ĉitaš ti novine? Mislim, govorim ti o mesoţderima. Mogao bi postati ugroţena vrsta."
"Valjda imate pravo", reĉe Jack. "Ali ja nastojim biti oprezan."
"Ţiviš negdje tamo, jel'da?"
Ĉovjek ga je još uvijek gledao, bacajući kratke pticolike poglede niz cestu, a Jack je uţurbano prekopavao svoje pamćenje u potrazi za imenom grada uz cestu. "Palmyra. Ja sam iz Palmyre."
Trgovaĉki putnik kimnuo je glavom, rekao: "Sasvim lijepo mjestašce" i opet se okrenuo cesti. Jack se opustio u udobnom plišu sjedala. Onda ĉovjek konaĉno reĉe: "Valjda ne markiraš, ha?" i opet je došlo vrijeme za Priĉu.
Priĉao ju je tako ĉesto, mijenjajući imena gradova kako se kretao prema zapadu, da mu je u ustima imala gladak okus monologa. "Ne, gospodine. Samo moram otići u Oatley da bih neko vrijeme ţivio sa svojom tetom Helen. Helen Vaughan? To je sestra moje mame. Ona je uĉiteljica. Znate, tata mi je umro prošle zime, i bilo je dosta teško - a onda, prije dva tjedna, mojoj mami se pogoršalo kašljanje i jedva se popela uz stepenice i lijeĉnik je rekao da mora ostati u krevetu što duţe moţe i ona je zamolila svoju sestru da ja neko vrijeme budem kod nje. Ona je uĉiteljica i to, tako da mislim da ću sigurno ići u školu u Oatleyju. Teta Helen nikad ne bi dopustila markiranje ni jednom klincu."
"Hoćeš reći da ti je majka rekla da autostopiraš od Palmyre sve do Oatleyja?" upita ĉovjek.
"Ma ne, ne bi ona to nikad. Ne, dala mi je novac za autobus ali ja sam ga htio prištedjeti. Mislim da kod kuće još dugo neće biti puno novca, a ni teta Helen baš nije nešto bogata. Moja mama bi se jako ljutila da zna da stopiram. Ali meni se to ĉinilo bacanje novca. Hoću reći, pet dolara je pet dolara, zašto bih to dao vozaĉu autobusa?"
Ĉovjek mu je postrance dobacio pogled. "Što misliš, koliko ćeš dugo biti u Oatleyju?"
"Teško je reći. Nadam se da će mi mama brzo ozdraviti."
"Pa, nemoj stopirati natrag, dobro?"
"Više nemamo auto", rekao je Jack, dograđujući Priĉu. Poĉeo je uţivati. "Moţete to povjerovati? Došli su usred noći i uzeli su nam ga, iz banke. Prljave kukavice. Znali su da će svi spavati. Samo su došli usred noći i drpili nam auto iz garaţe. Gospodine, ja bih se borio za taj auto - i to ne zato da se mogu odvesti do tetine kuće. Kad moja mama ide lijeĉniku, mora ići pješice niz cijeli brijeg i onda još pet ulica samo da stigne do autobusne stanice. Ne
bi smjeli raditi takve stvari, ne? Samo tako doći i uzeti auto? Mislili smo opet poĉeti plaćati kredit ĉim budemo mogli. Mislim, zar vi ne mislite da je to krađa?"
"Da se meni to dogodi, vjerojatno bih tako mislio", reĉe ĉovjek. "Pa, nadam se da će ti majka brzo ozdraviti."
"I ja", rekao je Jack savršeno iskreno.
I tako su izdrţali dok se nisu poĉeli pojavljivati znakovi za izlaz prema Oatleyju. Trgovaĉki putnik prešao j e u zaustavni trak tik nakon izlazne rampe, opet se nasmiješio Jacku i rekao: "Sretno, mali."
Jack je kimnuo i otvorio vrata.'
"U svakom sluĉaju, nadam se da nećeš morati dugo ostati u Oatleyju."
Jack ga upitno pogleda..
"Pa, znaš kakvo je to mjesto, ne?"
"Malo. Ne baš."
"Ma, to ti je prava rupa. Mjesto u kojem jedu ono što pregaze na cesti. Gorilagrad. Pojedeš pivo pa popiješ ĉašu. Tog tipa."
"Hvala na upozorenju", rekao je Jack i izašao iz automobila. Trgovaĉki putnik mu je mahnuo i vratio se Fairlaneom na cestu. Zaĉas je postao samo tamni obris koji juri prema niskom naranĉastom suncu.
3
Otprilike kilometar i pol ceste proveo ga je kroz dosadan ravni krajolik - u daljini, Jack je vidio male montaţne jednokatnice šćućurene na rubovima polja. Polja su bila smeđa i pusta, a kuće nisu bile farme. Jako razmaknute, kuće s pogledom na pustopoljine obitavale su u sivoj nepokretnoj tišini razlomljenoj samo zavijanjem prometa po cesti 1-90. Krave nisu mukale, konji nisu rzali - nije bilo ţivotinja ni poljoprivredne opreme. Pred jednom kućicom ĉuĉalo je desetak odbaĉenih zahrđalih automobila. To su bile kuće ljudi koji su tako duboko mrzili vlastitu vrstu
da im je ĉak i Oatley bio prenapuĉen. Prazna polja pruţala su im jarke koji su im trebali oko otrcanih montaţnih dvoraca.
Konaĉno je stigao do raskriţja. Izgledalo je kao raskriţje u crtiću, dva prazna uska putića koji se presijecaju usred niĉega, pruţajući se dalje prema drugoj vrsti niĉega. Jack je poĉeo sumnjati u svoj osjećaj za smjer, i popravio si je ruksak na leđima i krenuo prema visokoj, zahrđaloj ţeljeznoj cijevi
koja je drţala crne pravokutnike s imenima ulica, isto tako zahrđale. Je li trebao skrenuti lijevo umjesto desno nakon izlazne rampe? Na znaku koji je pokazivao niz puteljak paralelan s autocestom pisalo je CESTA DOGTOWN. Dogtown? Jack je pogledao niz tu cestu i vidio samo beskrajnu ravnicu, polja puna korova i crni trag asfalta kako nastavlja dalje. Njegov trag asfalta zvao se po znaku MLINSKA CESTA. Kakvih kilometar i pol dalje ulazio je u tunel skoro zarastao iskrivljenim drvećem i ĉudno pubiĉnom prekrivkom bršljana. Usred bršljana visio je bijeli znak, naizgled oslonjen na puzavce. Rijeĉi su bile presitne da bi se proĉitale. Jack je stavio ruku u dţep i stegnuo novĉić koji mu je dao satnik Farren.
Ţeludac mu je prigovarao. Ubrzo će trebati veĉeru, zato se mora maknuti odavde i pronaći neki grad gdje bi mogao zaraditi obroke. Odluĉio se za Mlinsku cestu - bar se moţe spustiti dovoljno daleko da vidi što je s druge strane tunela. Jack je krenuo prema njemu, a tamni otvor usred drveća rastao je sa svakim korakom.
Hladan i vlaţan i s mirisom prašine cigala i razrovane zemlje, tunel kao da je uhvatio djeĉaka i zatim se stegnuo oko njega. Naĉas, Jack se pobojao da silazi pod zemlju - na kraju tunela nije se vidio nikakav trag svjetla - ali onda je shvatio da je asfaltni pod ravan. Na znaku ispred tunela pisalo je UPALITE SVJETLA. Jack je udario u cigleni zid i osjetio kako se zrnasti prah mrvi po njegovim rukama. "Svjetla", promrmljao je, ţeleći da ima neko koje bi upalio. Tunel se, shvatio je, sigurno svija na nekom mjestu. Oprezno, polako, paţljivo je uhodao ravno u zid, kao slijepac ispruţenih ruku. Jack si je pipao put uza zid. Kad god bi kojot u crtićima s pticom trkaĉicom uĉinio ovako nešto, obiĉno bi završio raspljackan po haubi nekog kamiona.
Nešto je uţurbano zašuškalo na podu tunela, a Jack se smrznuo.
Štakor, pomislio je. Moţda zec koji ide kraćim putem s jednog polja na drugo. Ali zvuĉalo je veće od toga.
Opet je ĉuo isti zvuk, malo dalje u tami, i napravio još jedan slijepi korak naprijed. Ispred sebe, samo jednom, ĉuo je udisaj. I zastao, pitajući
se: Je li to neka ţivotinja? Jack je oslonio prste na vlaţan cigleni zid, ĉekajući izdah. Nije zvuĉalo kao ţivotinja - nikakav štakor ni zec ne bi tako duboko udahnuo. Odšuljao se nekoliko centimetara dalje, skoro si ne ţeleći priznati da ga je, štogod bilo, ono pred njim plašilo.
Opet se zaustavio ĉuvši u tami pred sobom prigušen tih zvuk poput hrapavog hihota. Sljedeće sekunde, osjetio je poznat ali neodrediv miris, grub, snaţan i mošusan, koji je doplivao do njega iz tunela.
Jack se osvrnuo preko ramena. Ulaz je sad bio samo napola vidljiv, napola zakriven zavojem, daleko odatle i otprilike veliĉine zeĉje jame.
"Tko je tamo?" povikao je. "Hej! Ima li koga ovdje? Ikoga?"
Uĉinilo mu se da ĉuje nešto kako šuška dublje u tunelu.
Nije na Teritorijima, podsjetio se - u najgorem sluĉaju, moţda je pre-strašio nekog glupog psa koji se zavukao u prohladnu tamu da odspava. U tom sluĉaju, spasit će mu ţivot ako ga probudi prije no što naiđe neki auto. "Hej, pseto!" povikao je. "Pseto!"
I smjesta ga je nagradio zvuk šapa koje hodaju kroz tunel. Ali, idu li... prema van ili prema unutra? Osluškujući tiho tap tap tap, nije mogao razluĉiti pribliţava li se ţivotinja ili udaljava. Onda mu je palo na pamet da zvuk moţda stiţe iza njega, pa je iskrenuo vrat i osvrnuo se i vidio da se dovoljno odmakao tako da više ne vidi ni taj ulaz.
"Gdje si, psu?" rekao je.
Nešto je zagreblo tlo samo pola metra iza njega, a Jack je skoĉio prema naprijed i jako udario ramenom o zavinuti zid.
Osjetio je neki obris - moţda nalik psu - u tami. Napravio je korak naprijed - i zaustavio se zbog osjećaja izmještenosti, tako snaţnog da se mogao zamisliti opet na Teritorijima.
Tunel je bio pun toga mošusnog, prodornog mirisa zoološkog vrta, i što god mu se pribliţavalo nije bilo pas.
Navala hladnog zraka koji bazdi na ulje i alkohol gurnula se prema njemu. Osjetio je kako mu se obris pribliţava.
Samo na ĉasak, ugledao je neko lice kako visi u zraku, svjetleći kao vlastitim, bolesnim i blijedim unutarnjim svjetlom, dugaĉko, gorko lice koje je trebalo biti skoro mlado ali nije bilo. Znoj, mast, zadah alkohola u dahu koji je stizao od njega. Jack se priljubio uza zid podigavši šake dok je lice bljedilo natrag u tamu.
Usred uţasa uĉinilo mu se da ĉuje korake koji meko, hitro grabe tunelom prema ulazu, i okrenuo je lice od ĉetvornog metra tame koji mu se obratio da se osvrne. Tama, tišina. Tunel je sad bio prazan. Jack je
gurnuo šake pod miške i blago se oslonio na cigle, oslanjajući se na ruksak. Ĉasak kasnije opet je krenuo naprijed.
Ĉim je Jack izašao iz tunela, okrenuo se da ga pogleda. Nije se ĉulo nikakvog zvuka, nikakav ĉudan stvor nije se šuljao prema njemu. Napravio je tri koraka naprijed, virnuo unutra. A onda mu je srce skoro stalo, jer su prema njemu išla dva ogromna naranĉasta oka. Prepolovila su udaljenost
između njih u sekundi. Nije se mogao pomaći - noge su mu utonule u asfalt do gleţnjeva. Konaĉno je uspio ispruţiti ruku s dlanom prema naprijed, u instinktivnom pokretu odbijanja. Oĉi su nastavile prema njemu a truba se zaorila. Sekundu prije nego što je auto izbio iz tunela otkrivajući zarumenjelog ĉovjeka koji prijeti šakom, Jack se bacio u stranu.
"SRAAAAAANJEEEEEEAAAA ..." ĉulo se iz izobliĉenih usta. Još uvijek ošamućen, Jack se okrenuo i gledao auto kako juri niz brijeg prema selu koje je sigurno Oatley.
Smješten u dugaĉko udubljenje u zemlji, Oatley se skromno proširio iz dvije glavne ulice. Jedna, u nastavku Mlinske ceste, pruţala se kraj ogromne otrcane zgrade smještene usred prostranog parkirališta - neka tvornica, mislio je Jack - da postane red trgovina rabljenim automobilima (s mlohavim barjacima), restorana brze hrane (Velike sise Amerike), kuglane s ogromnim neonskim znakom (KUG-LANA!), špeceraja, benzinskih postaja. Iza svega ovoga, Mlinska cesta postajala je onih pet-šest blokova koji su u Oatleyju sluţili kao centar grada, red starih jednokatnih zgrada pred kojima su automobili bili parkirani prema unutra. Druga ulica bila je oĉito mjesto za najvaţnije kuće u Oatleyju - velike montaţne kuće s trijemovima i dugaĉkim, ukošenim tratinama. Na mjestu gdje su se te ulice kriţale stajao je semafor, trepćući svojim crvenim okom u kasno poslijepodne. Još jedan semafor, moţda osam ulica dalje, prešao je u zeleno pred visokom, otrcanom zgradom s mnogo prozora koja je izgledala kao umobolnica, te se vjerojatno radilo o srednjoj školi. Od te se dvije ulice pruţala zbrka kućica ispresijecanih anonimnim zgradama ograđenim visokim ţiĉanim ogradama.
Mnogi prozori na tvornici bili su razbijeni, a neki od izloga u centru grada zagrađeni daskama. Gomile smeća i lepršavih papira prekrivali su ograđena betonska dvorišta. Ĉak i vaţne kuće ĉinile su se zanemarenima, s oronulim trijemovima i izblijedjelim bojama. Ti su ljudi vjerojatno vlasnici trgovina rabljenim automobilima koje ne mogu prodati.
Naĉas, Jack se pitao bi li okrenuo leđa Oatleyju i odpješaĉio do Dog- towna, gdje god to bilo. Ali to bi znaĉilo da mora opet proći tunelom na Mlinskoj cesti. Iz središta trgovaĉkog dijela zatulila je automobilska truba, i taj se zvuk pruţio prema Jacku pun neizrecive usamljenosti i nostalgije.
4
Nije se mogao opustiti sve dok nije stigao do ulaza tvornice, ostavivši tunel na Mlinskoj ulici daleko iza sebe. Skoro trećina prozora na fasadi od prljave cigle bila je razbijena, a mnogi drugi zurili su praznim smeđim pravokutnicima kartona. Ĉak i na cesti, Jack je mogao nanjušiti strojno ulje, mast, oprljene remene ventilatora i tandrkave mehaniĉke zglobove. Zagurao je ruke u dţepove i krenuo niz brijeg što je brţe mogao.
5
Izbliza, grad je bio još depresivniji no što je izgledao s brda. Prodavaĉi rabljenih automobila naslanjali su se na prozore svojih ureda, dosađujući se previše da izađu. Njihovi barjaci visjeli su otrcano i snuţdeno, jednom optimistiĉni natpisi podboĉeni na ispucali ploĉnik pred redovima automobila - PRVI VLASNIK! FANTASTIĈNA KUPNJA! AUTO TJEDNA! - sasvim poţutjeli. Na nekim se natpisima tinta rastoĉila i iscurila, kao da su ostavljeni na kiši. Na ulicama je bilo vrlo malo ljudi. Kako je Jack krenuo prema centru grada, ugledao je nekog starca utonulih obraza i sivkaste puti kako pokušava prazna kolica iz dućana podići na ploĉnik. Kad se pribliţio, starac je zaskviĉao nešto neprijateljski i prestrašeno i pokazao mu desni crne kao u jazavca. Mislio je da će mu Jack ukrasti kolica! "Oprostite", rekao je Jack dok mu je srce lupalo. Starac je pokušavao ogrliti cijelo nezgrapno tijelo kolica, štiteći ga i istovremeno pokazujući te pocrnjele desni svome neprijatelju. "Oprostite", ponovi Jack, "htio sam samo ..."
"Febenilofov! FebeniLOOOOOFOOOOF!" zaskviĉao je starac, a suze su mu potekle niz bore na obrazima.
Jack je poţurio dalje.
Dvadeset godina ranije, u šezdesetima, Oatley je zacijelo napredovao. Relativno svjetlo Mlinske ceste koja je vodila iz grada bilo je proizvod toga doba kad su dionice poludjele a benzin je još bio jeftin i nitko još nije ĉuo izraz "ograniĉeni prihod" jer su ga svi imali dovoljno. Ljudi su bacali
novac na franšize i dućanĉiće i neko su vrijeme, ako ne baš cvjetali, a ono bar drţali glavu iznad vode. Ova kratka serija ulica još je imala tu površnu nadobudnost - ali samo se nekoliko tinejdţera dosađivalo u franšiznim restoranima, cijedeći srednje kole, a u izlozima većine duĉanćića natpisi blijedi kao i oni kod rabljenih automobila objavljivali su TOTALNA RASPRODAJA! ZBOG
ZATVARANJA. Jack nije vidio ni jedan natpis koji traţi radnu snagu, i hodao je dalje.
Centar Oatleyja pokazivao je stvarnost koja je preostala ispod sretnih klaunovskih boja iz šezdesetih. Dok je Jack prolazio kraj tih ulica punih ciglenih zgrada prepeĉenog izgleda, ruksak mu je oteţao a noge postale bolne. Ipak bi otišao u Dogtown da nije bilo nogu i potrebe da opet prođe tunel na Mlinskoj cesti. Naravno da tamo u tami ne vreba nikakav ĉovjek-vuk. To je dosad već shvatio. Nitko mu se nije obratio u tunelu. Teritoriji su ga potresli. Prvo prizor kraljice, zatim mrtvi mladić ispod kola kojem fali pola lica. Zatim Morgan; drveće. Ali to je bilo tamo, gdje takve stvari mogu biti - pa, moţda i jesu normalne. Ovdje, normalnost nije prihvaćala takav kiĉ.
Nalazio se pred dugaĉkim, prljavim izlogom iznad kojeg je otrcani natpis SKLADIŠTE NAMJEŠTAJA bio jedva ĉitljiv na ciglama. Zaklonio sije oĉi rukama i zabuljio se unutra. Jedan kauĉ i jedan naslonjaĉ, svako pokriveno bijelom plahtom, sjedili su na razmaku od pet metara na prostranom drvenom podu. Jack je krenuo dalje niz ulicu, pitajući se hoće li na kraju morati prositi hranu.
Ĉetiri ĉovjeka sjedila su u autu pred daskama zagrađenim dućanom malo niţe. Jacku je trebao trenutak da uoĉi kako taj automobil, stari crni DeSoto koji je djelovao kao da bi iz njega trebao iskoĉiti Broderick Crawford13, nema guma. Na vozaĉko je staklo bio zalijepljen ţuti papir na kojem je pisalo KLUB LIJEPOG VREMENA. Ljudi u autu, dvojica naprijed i dvojica otraga, igrali su karte. Jack je prišao suvozaĉkom prozoru.
"Oprostite", rekao je, a kartaš najbliţi njemu pogledao ga je riblje sivim okom. "Znate li gdje -"
"Gubi se", reĉe ĉovjek. Glas mu je zvuĉao stisnuto i promuklo, kao da mu je govor stran. Lice napola okrenuto prema Jacku bilo je izbrazdano oţiljcima od akni i ĉudno izravnato, kao da je netko stao na njega dok je bio dijete.
"Samo sam se pitao znate li neko mjesto gdje bih mogao pronaći posla za par dana."
"Probaj u Teksasu", rekao je ĉovjek na vozaĉkom sjedalu, a ona dvojica straga su se nasmijala, prolijevajući pivo preko svojih listova.
"Rekao sam ti, mali, gubi se", rekao je sivooki ĉovjek plosnatog lica najbliţi Jacku. "Ili ću te ja osobno izdevetati."
______________________________
13 Broderick Crawford (1911.-1986.), američki glumac proslavljen ulogama opakih tipova. Nap. prev.
To je bila doslovna istina, shvatio je Jack- ako ostane ovdje još trenutak, bijes toga ĉovjeka će prekipjeti i izaći će iz auta i premlatiti ga. Zatim će se vratiti u auto i otvoriti još jedno pivo. Limenke Rolling Rocka14 prekrivale su pod, otvorene naginjući se na sve strane, svjeţe još povezane bijelim plastiĉnim omĉama. Jack je ustuknuo, a riblje oko skrenulo je pogled s njega. "Onda ću ipak probati u Teksasu", rekao je. Na odlasku, osluškivao je hoće li se vrata DeSota otvoriti, ali ĉuo je samo otvaranje još jednog Rolling Rocka.
Krc! Sssss!
Nastavio je dalje.
Stigao je do ugla ulice i otkrio da gleda preko druge glavne ulice u gra-du, u polumrtvu tratinu punu ţutog korova iz kojeg su se uzdizali plastiĉni kipovi diznijevskih jelena. Neka bezobliĉna starica s mlatilicom za muhe u ruci zurila je u njega s ljuljaĉke na trijemu.
Jack se okrenuo od njena sumnjiĉavog pogleda i pred sobom vidio posljednju beţivotnu ciglenu građevinu na Mlinskoj cesti. Tri betonske stube vodile su do otvorenih platnenih vrata. Dug, mraĉan izlog imao je u sebi svijetleći znak BUDWEISER i, trideset centimetara desno od njega, naslikan naziv UPDIKEOVA TOĈIONICA OAKLEY. I desetak centimetara ispod toga, ispisano rukom na ţutom papiru poput onog na DeSotu, ĉudesne rijeĉi TRAŢI SE RADNA SNAGA. Jack je skinuo ruksak s leđa, stisnuo ga pod rukom i popeo se uza stube. Samo na ĉasak, prelazeći s umornog sunca u tamu bara, sjetio se prolaska kroz guste puzavice na ulasku u tunel na Mlinskoj cesti.
_________________________________
14 Rolling Rock: američko svijetlo pivo. Nap. prev.

Deveto poglavlje
Jack u vrčevcu
1
Ni šezdeset sati kasnije, Jack Sawyer potpuno drugaĉijeg raspoloţenja od onoga Jacka Sawyera koji se u srijedu uputio u tunel Oatley stajao je u prohladnom skladištu Toĉionice Oatley, skrivajući svoj ruksak iza baĉvi Buscha koje su stajale u udaljenom kutu prostorije poput aluminijskih ĉunjeva za kuglanje u nekoj divovskoj kuglani. Za manje od dva sata, kad se Toĉionica konaĉno zatvori, Jack je namjeravao pobjeći. To što je o tome uopće razmišljao na taj naĉin - ne otići, ne krenuti dalje, već pobjeći - pokazivalo je koliko je sad svoj poloţaj smatrao oĉajnim.
Bilo mi je šest godina, Johnu B. Sawyera bilo je šest godina, Jackyju je bilo šest godina. Šest.
Ta naizgled besmislena pomisao pala mu je na um te veĉeri i tamo se poĉela ponavljati. Pretpostavljao je da to u velikoj mjeri pokazuje koliko je sad prestrašen, koliko uvjeren da su ga stvari poĉele sustizati. Nije imao pojma što ta pomisao znaĉi; samo je kruţila i kruţila, kao drveni konj priĉvršćen na vrtuljak.
Šest. Bilo mi je šest godina. Jackyju Sawyera bilo je šest godina.
Ponovno i ponovno, u krug i u krug.
Skladište je dijelilo jedan zid sa samom toĉionicom, a veĉeras je taj zid doista vibrirao od buke; podrhtavao je poput koţe na bubnju. Do prije dvadeset minuta, bio je petak uveĉer, a petkom su plaće isplaćivali i Tekstil Oatley i Predionica i Guma Dogtown. Sad je Toĉionica Oatley bila puna do praskanja... i dalje. Veliki poster s lijeve strane bara objavljivao je NAZOĈNOST VIŠE OD 220 OSOBA KRŠI POŢARNI PROPIS BR. 331 OPĆINE GENESEE. Po svemu sudeći, poţarni propisi vikendom nisu vrijedili, jer je Jack procijenio da je vani sad više od tristo ljudi koji plešu na glazbu country&western skupine koja se nazivala Deĉki iz Doline Genny. Bili su uţasna grupa, ali imali su slajd-gitara. "Ovdje ima tipova koji bi pojebali slajd, Jack", rekao je Smokey.
"Jack!" povikala je Lori preko zvuĉnog zida.
Lori je bila Smokeyjeva ţenska. Jack još uvijek nije znao njeno prezime. Jedva ju je ĉuo preko dţuboksa, koji je treštao svom snagom dok je grupa bila na pauzi. Sva petorica sad stoje na suprotnom kraju bara, znao je Jack, natakajući se Crnim Rusima15 u pola cijene. Gurnula je glavu kroz vrata skladišta. Umorna plava kosa potegnuta unatrag djetinjastim bijelim plastiĉnim kopĉama bljeskala se u svjetlu fosfornih ţarulja.
"Jack, ako ne izvuĉeš hitro tu baĉvu, izvući će ti on ruku."
"Dobro", reĉe Jack. "Reci mu da odmah stiţem."
Osjetio je kako se najeţio, i to ne samo od vlaţne hladnoće skladišta. Smokey Updike nije bio ĉovjek s kojim se moglo zafrkavati - Smokey koji je na svojoj uskoj glavi nosio cijeli slijed papirnatih kuharskih kapa, Smokey sa svojim velikim, preko teleprodaje naruĉenim plastiĉnim laţnim zubalom, jezovitim i nekako pogrebniĉkim u svojoj savršenoj ujednaĉenosti, Smokey sa svojim divljim smeđim oĉima i bjelooĉnicama drevne, prljavo ţute boje. Smokey Updike koji je Jacku na neki naĉin još uvijek bio nepoznat - i koji je zato bio samo još strašniji - nekako ga je uspio zarobiti.
Dţuboks je naĉas zašutio, ali uporno brujanje gomile kao da se još pojaĉalo da to nadoknadi. Neki kauboj s jezera Ontario podigao je glas uz prodoran, pijani "Jiiiii-HA!" Neka je ţena zavrištala. Jedna ĉaša se slomila. Zatim je dţuboks opet krenuo, zvuĉeći pomalo kao raketa tipa Saturn kad dostiţe brzinu bijega.
Mjesto u kojem jedu ono što pregaze na cesti.
Sirovo.
Jack se sagnuo preko jedne aluminijske baĉve i povukao je za metar, usnica spuštenih u bolnom mrštenju, dok mu se na ĉelu skupljao znoj, usprkos hladnoći klima-uređaja a leđa se bunila. Baĉva je škripala i cvilila po neurešenom betonu. Zastao je, zadihan, dok mu je u ušima zvonilo.
Otkoturao je kolica do baĉve Buscha, uspravio ih, pa opet prišao baĉvi. Uspio ju je prevaliti na rub i pokrenuti je naprijed prema mjestu gdje je ostavio kolica. Dok ju je spuštao, izgubio je kontrolu - velika baĉva bila je samo koju kilu lakša od Jacka. Sletjela je teško na poliĉicu kolica podloţenu ostacima nekog saga da ublaţi baš takva spuštanja. Jack je pokušavao istovremeno upravljati baĉvom i na vrijeme izmaknuti ruke. Bio je spor. Baĉva mu je priĉepila prste o straţnji dio kolica. Zaĉuo se bolan udarac, i nekako je uspio izvući svoje pulsirajuće prste odatle. Sve prste lijeve ruke ugurao je u usta i posisao ih sa suzama u oĉima.
______________________________
15 Crni Rus: koktel od votke i likera od kave. Nap. prev.
Još gore od priĉepljenih prstiju, ĉuo je spori uzdah plinova koji prolaze kroz ventil na vrhu baĉve. Ako Smokey postavi baĉvu i krene pjena ... ili, još gore, ako je otvori a pivo mu polipta u lice ...
O tome bolje ne razmišljati.
Sinoć, u ĉetvrtak uveĉer, kad je pokušao "izvući baĉvu za Smokeyja", baĉva se prevrnula na bok. Ventil je izletio preko cijele prostorije. Bijelo- zlatno pivo zapljusnulo je preko poda skladišta i poteklo u odvod. Jack je samo stajao tamo, zgađen i zamrz;nut, ne mareći za Smokeyjevo vikanje. Nije to bio Busch, već Kraljevsko. Pivo za kraljicu.
Tada ga je Smokey prvi put udario - hitar usputan udarac koji je zabio Jacka u jedan od nesigurnih zidova skladišta.
"To je otišla tvoja današnja plaća", rekao je Smokey. "I više nikad to nemoj uĉiniti, Jack."
Jacka je u reĉenici i više nikad to nemoj uĉiniti najviše ispunila jezom prešutna pretpostavka: da će imati još puno prilika da to opet uĉini; kao da Smokey Updike oĉekuje da će on još dugo, dugo biti ovdje.
"Jack, poţuri!"
"Stiţem." Jack je dahtao. Povukao je kolica preko prostorije do vrata, zapipao iza sebe u potrazi za kvakom, okrenuo je i gurnuo vrata. Udario je nešto krupno i meko i podatno.
"Kriste, pazi!"
"Ups, pardon!" reĉe Jack.
"Dat ću ja tebi ups, govnaru", odvrati glas.
Jack je priĉekao dok nije ĉuo kako se teški koraci udaljavaju niz hodnik pred skladištem, a onda opet pokuša s vratima.
Hodnik je bio uzak i obojan u jetreno zeleno. Bazdio je na govno i pišali- nu i sredstvo za ĉišćenje. Tu i tamo, bilo je rupa koje su prolazile i kroz ţbuku i kroz zid; grafiti su posvuda teturali i pruţali se, ispisani rukama pijanaca koji su se dosađivali ĉekajući na red za STOJEĆKI ili SJEDEĆKI. Najveći od njih presijekao je zelenu boju crnim markerom, i ĉinilo se da izvikuje sav tup i bespredmetan bijes Oatleyja. POŠALJITE SVE AMERIĈKE KMICE I ŢIDOVE U IRAN, pisalo je.
Zvukovi iz toĉionice bili su glasni i u skladištu; ovdje vani, pretvarali su se u ogroman val zvuka koji kao da se nikad nije prekidao. Jack je bacio jedan pogled u skladište, preko vrha baĉve naherene na kolica, pokušavajući provjeriti je li mu ruksak nevidljiv.
Mora otići. Mora. Krepani telefon koji je konaĉno progovorio, kao da ga oblaţe kapsulom crnog leda ... to je bilo gadno. Randolph Scott je bio još gori. Taj tip nije stvarno bio Randolph Scott; samo je izgledao onako kako je Scott izgledao u svojim filmovima iz pedesetih. Smokey Updike bio je moţda još i gori... premda Jack više nije bio siguran u to. Ne otkako je vidio (ili mu se uĉinilo da vidi) kako oĉi ĉovjeka koji je izgledao kao Randolph Scott mijenjaju boju.
Ali da je sam Oatley najgori od svega ... u to je bio siguran.
Oatley, drţava New York, duboko u srcu pokrajine Genny, sad se ĉinio kao uţasna klopka postavljena baš za njega ... neka vrst gradskog vrĉevca. Jedno od pravih ĉuda prirode, vrĉevac. Biljka u koju je kukcima tako lako ući. 1 skoro nemoguće izaći.
2
Visoki ĉovjek velikog uzbibanog trbuha izboĉenog ispred sebe stajao je i ĉekao na red za zahod. Prebacivao je plastiĉnu ĉaĉkalicu s jedne na drugu stranu usta i mrštio se Jacku. Jacku je pretpostavljao da je vratima udario baš njegov ţeludac.
"Govnaru", ponovio je debeli, a onda su se vrata zahoda otvorila. Neki je ĉovjek izašao. Jedan uţasavajući trenutak, pogled mu se sreo sa Jackovim. Bio je to ĉovjek koji je liĉio na Randolpha Scotta. Ali nije bio nikakva filmska zvijezda; samo mlinar iz Oatleyja koji pije svoju tjednu plaću. Kasnije će otići u dopola otplaćenom ogromnom Mustangu, ili moţda na do triĉetvrt otplaćenom motociklu - velikom starom Harleyju s naljepnicom KUPUJTE AMERIĈKO na sjedalu, vjerojatno.
Oĉi su mu postale ţute.
Ne, to je tvoja mašta, Jack, samo tvoja mašta. On je samo -
- samo pomoćni radnik u mlinu koji ga mrko gleda jer je nov. Vjero-jatno je on ovdje u gradu išao u školu, igrao nogomet, napumpao katoliĉku navijaĉicu i oţenio je, a ona se udebljala od ĉokolade i zamrznutih gotovih jela; samo još jedan vol iz Oatleyja, samo -
Ali oĉi su mu postale ţute.
Prestani! Nisu!
No bilo je neĉeg u njemu zbog ĉega se Jack prisjećao onog što se do-godilo dok je stizao u grad ... što se dogodilo u mraku.
Debeli ĉovjek koji je Jacka nazvao govnarom ustuknuo je pred krupnim ĉovjekom u trapericama i ĉistoj bijeloj majici. Randolph Scott
krenuo je prema Jacku. Njegove krupne, venama prošarane šake ljuljale su mu se kraj bokova.
Oĉi su mu bljeskale ledeno plavo ... a onda su se poĉele mijenjati, topiti i svijetliti.
"Mali", rekao je, a Jack je pojurio u nespretnoj ţurbi, guzicom otvarajući vrata, ne mareći koga će udariti.
Udarila ga je galama. Kenny Rogers16 je urlikao oduševljenu seljaĉku slavopojku nekome po imenu Reuben James17. "Uvijek si okret'o drugi OBRAAAZ" svjedoĉio je Kenny prostoriji punoj uzbibanih, natmurenih pijanaca, "i govorio da skrušene ĉeka bolji KRAJOBRAZ!"
Jack ovdje nije vidio nikog osobito skrušenog. Deĉki iz doline Genny trpali su se natrag na pozornicu i uzimali instrumente. Svi osim gitarista djelovali su pijano i zbunjeno ... moţda ne baš sasvim sigurni gdje su. Gitarist je djelovao samo kao da mu je dosadno.
Sa Jackove lijeve strane, neka je ţena zaneseno razgovarala na javnom telefonu Toĉionice - telefonu koji Jack više nikad neće dodirnuti ako se njega pita, ni za tisuću dolara. Dok je govorila, njen pijani pratilac probijao se u unutrašnjost njene napola otkopĉane kaubojske košulje. Na prostranom plesnom podiju, moţda sedamdeset parova se hvatalo i ljuljalo, ne mareći za hitar ritam trenutne pjesme, samo se stiskajući i trljajući, ruke stegnute na bokovima, usne zalijepljene slinom, dok im se znoj slijeva niz obraze i stvara krupne krugove pod pazusima.
"Ma, Bogu hvala", rekla je Lori i otvorila barski panel da Jack uđe. Smokey je bio na pola bara, puneći Glorijin pladanj gin-tonicom, votkom i onim što se ĉinilo jedinim suparnikom pivu kad je u pitanju gradsko piće Oatleyja: Crnim Rusima.
Jack je vidio kako Randolph Scott izlazi kroz vrata. Bacio je pogled prema Jacku, i njegove su plave oĉi opet odmah uhvatile Jackove. Blago je kimnuo, kao da ţeli reći: Razgovarat ćemo mi. O, da. Moţda ćemo porazgovarati o onome što jest ili nije u tunelu Oatley. Ili o biĉevima. Ili o bolesnim majkama. Moţda ćemo razgovarati o tome kako ćeš jako, jako dugo biti u
_______________________________________
16 Kenny Rogers: američki pop i country pjevač. Nap. prev.
17 Reuben James (1776.-1838.) mornar američke mornarice koji je postao legendarni junak kad se u sukobu s piratima bacio pred svoga kapetana kako bi ga zaštitio od udarca mačem i preţivio. Nap. prev.
pokrajini Genny ... moţda dok ne budeš starac koji plaĉe nad kolicima. Što misliš, Jacky?
Jack je zadrhtao.
Randolph Scott se nasmiješio, kao da je vidio drhtaj ... ili ga osjetio. Onda je ušao u guţvu i gust zrak.
Ĉas kasnije, Smokeyjevi tanki, snaţni prsti zabili su se Jacku u rame - traţeći najbolnije mjesto i, kao i uvijek, pronalazeći ga. Bili su to obrazovani prsti u potrazi za ţivcima.
"Jack, morat ćeš biti brţi", reĉe Smokey. Glas mu je zvuĉao skoro sućutno, ali prsti su mu se ukopali i kretali i pipkali. Dah mu je bazdio na ruţiĉaste kanadske bombone koje je skoro stalno jeo. Njegovi naruĉeni laţni zubi su kliketali i kleketali. Ponekad bi se zaĉulo opsceno srkanje kad bi malo pali pa bi ih usisao natrag na mjesto. "Morat ćeš biti brţi ili ću ti morati potpaliti vatru pod guzicom. Jel' me shvaćaš?"
"D-da", reĉe Jack. Trudeći se da ne zastenje.
"Dobro. To je onda u redu." Jednu bolnu sekundu, Smokeyjevi su se prsti zabili još dublje, mrveći s gorkim oduševljenjem gnjezdašce ţivaca koje su pronašli. Jack je ipak zajeĉao. To je Smokeyju bilo dovoljno. Pustio ga je.
"Pomogni mi da zakaĉim baĉvu, Jack. I poţurimo. Petak je uveĉer, ljudi moraju piti."
"Subota ujutro", reĉe Jack tupo.
"I onda. Dođi."
Jack je nekako uspio pomoći Smokeyju podići baĉvu u ĉetvrtasti odje-ljak pod barom. Smokeyjevi tanki, uţasti mišići napinjali su se i gmizali pod majicom s natpisom Toĉionica Oatley. Papirna kapa kuhara za gril na njegovoj uskoj lasiĉastoj glavi ostala je na mjestu, prednje strane skoro kraj lijeve obrve, naizgled prkoseći gravitaciji. Jack je promatrao stegnuta grla dok je Smokey skidao crveni plastiĉni ventil s baĉve. Baĉva je odahnula ţešće nego što je trebala ... ali nije se zapjenila. Jack je neĉujno ispustio dah.
Smokey je zavrtio praznu baĉvu prema njemu. "Vrati to u skladište. I onda isperi zahod. Sjeti se što sam ti rekao danas popodne."
Jack se sjećao. U tri sata oglasio se zviţduk nalik sireni za zraĉnu uzbunu, natjeravši ga skoro da iskoĉi iz koţe. Lori se nasmijala, rekla: Pogle Jacka, Smokey - mislim da se upiškio u hlaĉice. Smokey ju je pogledao smrknuto, bez osmijeha, i pokretom pozvao Jacka. Rekao Jacku da je to zviţduk koji oznaĉava dijeljenje plaće u tkaonici i tekstilnoj tvornici Oatley. Rekao Jacku da se vrlo sliĉan zviţduk oglasio u Gumi Dogtown, kompaniji koja proizvodi
igraĉke za plaţu, lutke za napuhavanje i kondome s imenima poput Rebra uţitka. Ubrzo, rekao je, Toĉionica Oatley će se poĉeti puniti.
"A ti i ja i Lori i Gloria morat ćemo biti brzi kao munje", rekao je Smokey, "jer kad se orao oglasi u petak moramo nadoknaditi sve ono što ne zaradimo u nedjelju, ponedjeljak, utorak, srijedu i ĉetvrtak. Kad ti kaţem da mi doneseš baĉvu, hoću da bude kraj mene prije nego što završim reĉenicu. I svakih pola sata si u zahodu s krpom. Petak uveĉer, ljudi bljuju svakih petnaest minuta."
"Ja pokrivam ţenski", rekla je Lori prilazeći. Kosa joj je bila tanka, valovito zlatna, put blijeda poput vampira iz stripova. Bila je prehlađena, ili navuĉena na bijelo; stalno je šmrcala. Jack je pretpostavljao da se radi
o prehladi. Sumnjao je da si itko u Oatleyju moţe priuštiti da se navuĉe na bijelo. "Ali ţene nisu tako grozne kao muškarci. Skoro, ali ne sasvim."
"Zaĉepi, Lori."
"Odjebi", rekla je, a Smokeyjeva ruka bljesnula je kao munja. Zaĉuo se tresak i odjednom se na jednom od Lorinih blijedih obraza vidio crveni otisak Smokeyjevog dlana, kao djeĉja šminka. Poĉela je sliniti... ali Jack se zgadio i zapanjio ugledavši joj u oĉima izraz koji je bio skoro sretan. Bio je to izraz ţene koja vjeruje da je takvo ponašanje znak pozornosti.
"Ti samo ţuri i neće biti problema", reĉe Smokey. "Sjeti se da moraš biti brz kad ti kaţem da mi doneseš baĉvu. I sjeti se da moraš s krpom otići u muški svakih pola sata i poĉistiti bljuvotine."
A onda je rekao Smokeyju da ţeli otići i Smokey je ponovio svoje laţne obećanje o nedjelji popodne ... ali kakve koristi od razmišljanja o tome?
Sad se ĉulo jaĉe vrištanje, i prodorni hihot. Krckanje stolca koji puca
i drhtavi povik bola. Na plesnom podiju izbila je tuĉnjava - treća te veĉeri. Smokey je promrmljao psovku i progurao se kraj Jacka. "Riješi se baĉve", rekao je.
Jack je stavio praznu baĉvu na kolica i odgurao ih natrag prema vratima, s nelagodom se usput ogledavajući za Randolphom Scottom. Vidio ga je kako stoji u gomili koja je promatrala borbu i malo se opustio.
U skladištu, stavio je praznu baĉvu kraj ostalih kod ukrcajne rampe - Updikeova Toĉionica Oakley veĉeras je već prošla kroz šest baĉvi. Obavivši to, opet je provjerio svoj ruksak. Jedan paniĉan trenutak mislio je da je nestao, i srce mu je zalupalo u grudima - unutra je bio ĉarobni sok, kao i novĉić s Teritorija koji je u ovom svijetu postao srebrni dolar. Okrenuo se desno, sad oznojenog ĉela, i zapipao iza još dvije baĉve. Tu je
- osjećao je obris Speedyjeve boce kroz zeleni najlon ruksaka. Srce mu je poĉelo
usporavati, ali osjećao se drhtavo i nesigurno - kako se osjećaš kad nešto za dlaku izbjegneš.
Muški zahod bio je ĉisti uţas. Ranije te veĉeri Jack bi moţda povratio iz suosjećanja, ali sad se izgleda već poĉeo navikavati na smrad ... a to je nekako bilo najgore od svega. Natoĉio je vruće vode, ubacio u nju sredstvo za ĉišćenje, i poĉeo prelaziti svojom sapunjavom krpom naprijed-natrag prema neizrecivoj gadosti na podu. U mislima je opet prolazio posljednjih nekoliko dana, ţvaĉući ih kao što ţivotinja ţvaĉe ud uhvaćen u klopku.
3
Toĉionica Oatley bila je mraĉna, i otrcana, i naizgled mrtvaĉki prazna kad je Jack prvi put ušao u nju. Dţuboks, fliper i igra Space Invaders bili su iskljuĉeni iz stroja. Jedino svjetlo dolazilo je od Buschove reklame iznad bara - digitalni sat uhvaćen između vrhova dviju planina, djelujući kao najĉudniji NLO svih vremena.
Blago se smiješeći, Jack je krenuo prema baru. Skoro je stigao kad je neki hladan glas iza njega rekao: "Ovo je bar. Bez maloljetnika. Jesi glup? Gubi se."
Jack je skoro iskoĉio iz koţe. Dodirivao je novac u svome dţepu, uvjeren da će stvari ići isto kao i u Zlatnoj ţlici: sjest će na stolac, naruĉiti nešto, i onda zatraţiti posao. Naravno, bilo je protuzakonito zaposliti klinca poput njega - bar bez radne dozvole koju su potpisali roditelji ili staratelji - a to je znaĉilo da ga mogu dobiti za niţu plaću od minimalca. Znatno niţu. Tako bi poĉeli pregovori, obiĉno od Priĉe br. 2 - Jack i Zli pooĉim.
Okrenuo se i ugledao ĉovjeka koji je sam sjedio u jednom odjeljku, promatrajući ledenom, prezrivom pozornošću. Ĉovjek je bio mršav, ali uţasti mišići kretali su mu se pod bijelom majicom i uz vrat. Imao je na sebi vrećaste bijele kuharske hlaĉe. Papirnata kapa naherila mu se nad lijevu obrvu. Glava mu je bila uska kao lasici. Kosa mu je bila podšišana kratko, sijedeći na rubovima. Među krupnim šakama imao je hrpu raĉuna i kalkulator tvrtke Texas Instruments.
"Vidio sam da traţite radnu snagu", rekao je Jack, ali bez puno nade. Ovaj mu ĉovjek neće dati posao, a Jack nije bio ni siguran da ţeli raditi za njega. Tip je izgledao opako.
"A da?" rekao je ĉovjek u odjeljku. "Sigurno si nauĉio ĉitati jedan od onih dana kad nisi markirao." Na stolu je stajao paket Phillies Cherootsa. Istresao je jedan cigarilo.
"Pa, nisam znao da je ovo bar", rekao je Jack krećući prema vratima. Sunce kao da je prolazilo kroz prljavi izlog i onda mrtvo padalo na pod, kao da se Toĉionica Oatley nalazi u nekoj malo drugaĉijoj dimenziji. "Valjda sam mislio da je ... znate, bar i roštilj. Tako nešto. Idem ja sad."
"Dođi ovamo." Ĉovjekove smeđe oĉi sad su ga mirno promatrale.
"Ne, sve je u redu", reĉe Jack nervozno. "Samo ću -"
"Dođi ovamo. Sjedni." Ĉovjek je upalio drvenu ţigicu na palcu i zapalio cigaru. Neka muha koja se bila ĉistila na njegovoj papirnoj kapi odzujala je u tamu. Pogled mu je ostao na Jacku. "Neću te ugrist."
Jack je polako prišao odjeljku, i trenutak kasnije sjeo s druge strane i uredno sloţio ruke pred sobom. Kakvih šezdeset sati kasnije, ĉisteći muški zahod u pola jedan ujutro dok mu je znojna kosa padala u oĉi, Jack je pomislio - ne, znao je da je njegovo vlastito glupo samopouzdanje omogućilo da se klopka zatvori (a zatvorila se onog ĉasa kad je sjeo nasuprot Smokeyju Updikeu, premda to tada nije znao). Venerina muholovka moţe se zatvoriti nad svojim nehajnim insektnim ţrtvama; vrĉevac, divnog mirisa i smrtonosnih, kao staklo glatkih bokova, samo ĉeka da neki leteći tupavac dozuji unutra ... i tamo se utopi u kišnici koju vrĉ skuplja. U Oatleyju, vrĉ je bio pun piva umjesto kišnice - to je bila jedina razlika.
Da je pobjegao -
Ali nije pobjegao. A moţda će, pomislio je Jack trudeći se koliko je mogao da susretne taj hladan smeđi pogled, ovdje ipak biti posla. Minette Banberry, ţena koja je bila vlasnica i upraviteljica Zlatne ţlice u Auburnu, bila je sasvim ugodna prema Jacku, zagrlila ga je i poljubila i dala mu tri debela sendviĉa kad je otišao, ali nije ga zavarala. Ugodnost, pa ĉak i neka udaljena vrst ljubaznosti ne iskljuĉuju hladan interes za profitom, pa ĉak ni nešto vrlo blizu ĉistoj pohlepi.
Minimalac je u drţavi New York bio tri dolara i ĉetrdeset centi na sat - ta je informacija bila istaknuta u kuhinji Zlatne ţlice prema zakonu, na sjajno ruţiĉastom komadu papira veliĉine skoro filmskog postera. Ali kuhar za narudţbe bio je Haićanin koji je vrlo slabo govorio engleski i skoro sigurno je bio ilegalac, ĉinilo se Jacku. Tip je kuhao kao ĉarobnjak, ne ostavljajući ni krumpir ni školjke ni ĉaska predugo u prţilicama.
Djevojka koja je pomagala gospođi Banberry u sluţenju bila je zgodna ali prazna, dio radnog programa
za retardirane u Romeu. U takvim sluĉajevima, minimalac nije bio u pitanju, i zaostala djevojka s govornom manom rekla je Jacku s nimalo glumljenom zadivljenošću da dobiva dolar i dvadeset i pet centi svakog sata, i to samo za sebe.
Jack je pak dobivao dolar i pol. Pogodio se na to, i znao je da se gos-pođa Banberry, da nije bila u nevolji - stari joj je peraĉ posuđa otišao baš toga jutra, otišao na pauzu i naprosto se nije vratio - uopće ne bi pogađala; naprosto bi mu rekla prihvati dolar i ĉetvrt, mali, ili vidi što ima dalje. Ovo je slobodna zemlja.
A sad je, pomislio je s nesvjesnim cinizmom koji je također bio dio nje-gova novog samopouzdanja, pred njim još jedna gospođa Banberry. Muško umjesto ţensko, mršav kao uţe umjesto debeo i nalik baki, kiseo umjesto nasmiješen, ali bez obzira na sve, skoro sigurno neka vrsta gospođe Banberry.
"Traţiš posao, ha?" Ĉovjek u bijelim hlaĉama i papirnoj kapi spustio je cigaru u staru limenu pepeljaru na kojoj je na dnu stajao natpis CAMELS. Muha si je prestala prati noge i odletjela.
"Da, gospodine, ali, kao što ste rekli, ovo je bar i sve -"
Nelagoda se opet pokrenula u njemu. Muĉile su ga te smeđe oĉi ţutih bjelooĉnica - bile su to oĉi nekog starog maĉjeg lovca koji je već vidio puno zalutalih miševa poput njega.
"Da, i moj je", reĉe ĉovjek. "Smokey Updike." Ispruţio je ruku. Izne-nađen, Jack je prihvati. Stisnuo je Jackovu ruku jednom, ĉvrsto, skoro do bola. Onda se opustio ... ali nije ga pustio. "Onda?" rekao je.
"Molim?" rekao je Jack, svjestan da zvuĉi glupo i pomalo prestrašeno - osjećao se glupo i pomalo prestrašeno. I ţelio je da mu Updike pusti ruku.
"Tvoji te nisu nauĉili da se pre'staviš?"
To je bilo tako neoĉekivano da je Jack skoro izlanuo svoje pravo ime, umjesto onoga koje je koristio u Zlatnoj ţlici, koje je također koristio i kad bi ga ljudi koji bi ga povezli pitali za ime. To je ime - ono o ĉemu je poĉeo razmišljati kao o svome "cestovnom imenu" bilo Lewis Farren.
"Jack Saw - ah - Sawtelle", rekao je.
Updike mu je još trenutak drţao ruku, a smeđe se oĉi nisu ni pomicale. Onda ga je pustio. "Jack Saw-ah-Sawtelle", rekao je. "To je sigurno najduţe jebeno prezime u imeniku, ha, mali?"
Jack se zarumenio ali nije ništa rekao.
"Nisi baš krupan", reĉe Updike. "Misliš da bi mogao zaljuljati pedeset litarsku baĉvu piva na bok i prevući je do kolica?"
"Mislim da bih", rekao je Jack, ne znajući je li doista tako. U svakom sluĉaju, nije mu to djelovalo kao pravi problem - na ovako mrtvom mjestu, vjerojatno je mijenjao baĉve samo kad bi se pivo u baĉvi za barom pokvarilo.
Kao da mu ĉita misli, Updike je rekao: "Da, sad ovdje nema nikoga. Ali bude priliĉna guţva oko ĉetiri, pet. A za vikend se stvarno popunimo. Tada bi zaradio plaću, Jack."
"Pa, ne znam", rekao je Jack. "Koliko biste mi platili?"
"Dolar na sat", rekao je Updike. "Volio bih da ti mogu platiti više, ali -" Slegnuo je ramenima i potapšao hrpu raĉuna. Ĉak se malo i nasmiješio, kao da ţeli reći Vidiš kako stvari stoje, mali, sve u Oatleyju se zaustavlja kao jeftini sat koji je netko zaboravio naviti - još od 1971. sve samo propada. Ali oĉi mu se nisu smiješile. Promatrale su Jackovo lice s mirnom, maĉkolikom usredotoĉenošću.
"Paaa, to baš nije jako puno", reĉe Jack. Govorio je polako, ali mislio je što je brţe mogao.
Toĉionica Oatley bila je grob - u baru nije bilo ĉak ni jednog propalog pijanca koji bi za barom cuclao pivu i gledao sapunicu. U Oatleyju se, izgleda, pije u autu koji prekrstiš u klub. Dolar i pol na sat je slaba plaća kad radiš kao vol; na ovakvom mjestu, dolar na sat bi mogla biti dobra plaća.
"Ne", sloţio se Updike vraćajući se svome kalkulatoru, "nije." Njegov je glas govorio da Jack moţe prihvatiti ili odbiti; neće biti pregovora.
"Moţda bude dosta", reĉe Jack.
"Pa, to je dobro", reĉe Updike. "Ali moramo prvo nešto rašĉistiti. Od koga bjeţiš, i tko te traţi?" Smeđe oĉi opet su bile na njemu, i prodirale duboko. "Ako ti je netko za petama, neću da mi sjebe ţivot."
To baš i nije poljuljalo Jackovo samopouzdanje. Moţda i nije najpa-metniji klinac na svijetu, ali je dovoljno pametan da zna kako ne bi dugo izdrţao na cesti bez druge priĉe za potencijalne poslodavce. To je bila Priĉa ' br.2 - Zli pooĉim.
"Ja sam iz jednog malog grada u Vermontu", rekao je. "Fenderville. Moji mama i tata su se razveli prije dvije godine. Tata je pokušao dobiti skrbništvo, ali sudac me dodijelio mami. Najĉešće tako naprave."
"Jebeno toĉno." Vratio se svojim raĉunima i toliko se sagnuo nad dţepni kalkulator da mu je nos skoro dodirivao tipke. Ali Jacku se ĉinilo da svejedno sluša.
"Pa, tata mi je otišao u Chicago i tamo je dobio posao u jednoj tvornici", reĉe Jack. "Piše mi skoro svaki tjedan, valjda, ali prestao je dolaziti prošle godine, kad ga je Aubrey prebio. Aubrey je -"
"Tvoj pooĉim", rekao je Updike, i naĉas su se Jackove oĉi stisle a izvorno se nepovjerenje vratilo. U Updikeovu glasu nije bilo nimalo sućuti. Umjesto toga, Updike skoro kao da mu se smijao, kao da zna da cijela priĉa nije ništa doli pusta izmišljotina.
"Aha", rekao je. "Mama se udala za njega prije godinu i pol. Dosta me tuĉe."
"Tuţno, Jack. Jako tuţno." Sad je Updike ipak podigao pogled, a oĉi su mu bile ironiĉne i neuvjerene. "I tako si ti krenuo u Cikac, gdje ćete ti i tata ţivjeti sretno do kraja ţivota."
"Pa, bar se nadam", rekao je Jack, i odjednom se nadahnuo. "Samo znam da me pravi tata nikad nije objesio u ormar." Spustio je ovratnik svoje majice, pokazujući trag na vratu. Već je poĉeo blijediti; dok je radio u Zlatnoj ţlici, još je bio snaţne, ruţne crveno-ljubiĉaste boje - kao biljeg. Ali u Zlatnoj ţlici ga nikad nije morao otkriti. Bio je to, naravno, trag koji je ostavio korijen koji ga je zamalo zadavio u onom drugom svijetu.
Sa zadovoljstvom je vidio kako se oĉi Smokeyja Updikea šire od izne-nađenja i neĉeg što je moţda ĉak bio i šok. Nagnuo se naprijed, raspršivši neke od svojih ruţiĉastih i ţutih papira. "Sveti boţe, mali", rekao je. "To ti je napravio pooĉim?"
"Tada sam zakljuĉio da moram zbrisati."
"Hoće li se pojaviti ovdje, traţeći svoj auto ili motocikl ili novĉanik ili jebenu zalihu droge?" Jack strese glavom.
Smokey je još trenutak gledao Jacka, a onda je ugasio kalkulator. "Dođi sa mnom u skladište, mali", rekao je.
"Zašto?"
"Hoću vidjeti moţeš li stvarno prebaciti jednu baĉvu na bok. Ako mi moţeš donijeti baĉvu kad mi zatreba, dobio si posao."
4
Jack je zadovoljavajuće pokazao Smokeyju Updikeu da moţe nakrenuti veliku aluminijsku baĉvu na rub i povući je prema naprijed dovoljno da je
prebaci na kolica. Ĉak je uspio djelovati kao da se ne muĉi - ispuštanje baĉve i udarac u nos još su bili cijeli dan daleko.
"Pa, nije to tako loše", reĉe Updike. "Nisi dovoljno velik za taj posao i vjerojatno ćeš si nešto sjebati, ali to je tvoj problem."
Rekao je Jacku da moţe poĉeti u podne i raditi do jedan ujutro ("Ili bar dokle izdrţiš"). Platit će mu, rekao je Updike, svake veĉeri kod zatvaranja. Franko šapica.
Vratili su se naprijed a tamo je bila Lori, odjevena u tamnoplave košarkaške hlaĉice, tako kratke da su se vidjeli rubovi njenih najlonskih gaćica, i bluzu bez rukava koja je sasvim sigurno došla iz najjeftinijeg dućana u Bativiji. Tanku plavu kosu drţale su joj plastiĉne kopĉe, i pušila je PalL MalL kojem je filter bio vlaţan i debelo zamrljan ruţem. Krupan srebrni kriţ visio joj je među dojkama.
"Ovo je Jack", reĉe Smokey. "Moţeš izvaditi natpis za radnu snagu iz izloga."
"Bjeţi, mali", reĉe Lori. "Još stigneš."
"Zaĉepi."
"Natjeraj me."
Updike ju je pljesnuo po guzici, ali ne s ljubavlju već dovoljno snaţno da je odbaci do ruba bara. Jack je zatreptao i sjetio se zvuka koji je proizvodio Osmondov biĉ.
"Veliki ĉovjek", reĉe Lori. Oĉi su joj bile pune suza ... ali istovremeno su djelovale zadovoljno, kao da su stvari toĉno onakve kakve trebaju biti.
Jackova prijašnja nelagoda sad je bila jasnija, oštrija ... sad je to bio skoro strah.
"Ne daj da ti idemo na ţivce, mali", rekla je Lori krećući kraj njega prema znaku u izlogu. "Bit će ti dobro."
"Zove se Jack, a ne mali", reĉe Smokey. Vratio se do odjeljka gdje je ispitao Jacka i poĉeo skupljati raĉune. "Mali je za pimpeke. Nisi to još nau-ĉila? Napravi malome par hamburgera. Mora poĉeti raditi u podne."
Izvadila je znak TRAŢI SE RADNA SNAGA iz izloga i stavila ga iza dţuboksa, s izrazom nekog tko je to već puno puta uĉinio. Prolazeći kraj jacka, namignula mu je.
Telefon je zazvonio.
Sve troje su pogledali prema njemu, iznenađeni naglom zvonjavom. Jacku je naĉas izgledao kao crni puţ zalijepljen za zid. Bio je to ĉudan trenutak, skoro izvan vremena. Stigao je primijetiti kako je Lori blijeda - jedina boja u njenim obrazima stizala je od crvenkastih tragova sve bljeđih
adolescentskih akni. Stigao je prouĉiti okrutne, priliĉno tajnovite površine lica Smokeyja Updikea i vidjeti kako mu se na dugim rukama istiĉu vene. Stigao vidjeti kako na poţutjelom znaku iznad telefona piše MOLIMO, OGRANIĈITE SVOJE POZIVE NA TRI MINUTE.
Telefon je u tišini zvonio i zvonio.
Jack je pomislio, odjednom prestravljen: To je za mene. Međugradska ... međuSVJETSKA.
"Javi se, Lori", rekao je Updike, "zar si gluha?" Lori priđe telefonu.
"Toĉionica Oatley", rekla je drhtavim, tihim glasom. Osluhnula je. "Halo? Halo? ... Oh, odjebite." Zalupila je slušalicu s treskom.
"Nema nikoga. Klinci. Kojiput pitaju imamo li Princa Alberta u limenki. Kakve hamburgere voliš, mali?"
"Jack!" zareţi Updike.
"Jack, dobro, dobro, Jack. Kakve hamburgere voliš, Jack?"
Jack joj je rekao, i dobio ih je baš kako treba, srednje peĉene, vruće, s tamnim senfom i lukom. Progutao ih je i popio ĉašu mlijeka. Nelagoda mu se primirila kad je utolio glad. Klinci, kao što je i rekla. Svejedno, svako malo oĉi bi mu odlutale natrag do telefona, i pitao se.
5
Stiglo je ĉetiri sata, i bilo je to kao da je potpuna praznina Toĉionice bila samo lukava varka koja ga je namamila unutra - poput vrĉarke sa svojim nevinim izgledom i slasnim mirisom - otvorila su se vrata i skoro tucet muškaraca u radnoj odjeći provalilo je unutra. Lori je ukljuĉila dţuboks, fliper i igru. Nekoliko ljudi doviknulo je pozdrave Smokeyju, koji se smješkao svojim uskim smiješkom, pokazujući krupne laţne zube. Većina je naruĉila pivo. Dvojica ili trojica naruĉili su Crne Ruse. Jedan od njih - ĉlan Kluba lijepog vremena, Jack je bio skoro siguran - spustio je sitniš u dţuboks, prizivajući glasove Mickeyja Gilleya, Eddieja Rabbita, Waylona Jenningsa18. Smokey mu je rekao da ode po vjedro i krpu i prebriše skladište i plesni podij ispred pozornice koja je pusto ĉekala petak uveĉer na Deĉke iz doline Genny. Rekao je Jacku neka se potrudi s laštilom. "Znat ćeš da si gotov kad vidiš svoj vlastiti odraz", rekao je Smokey.
____________________________
18 Mickey Gilley, Eddie Rabbit, Wylon Jennings: američki pjevači country&western glazbe. Nap. prev.
6
Tako je poĉela njegova sluţba u Updikeovoj Toĉionici Oatley.
Bude priliĉna guţva oko ĉetiri, pet.
Pa, nije mogao reći da mu je Smokey slagao. Do trenutka kad je Jack odgurnuo tanjur i poĉeo zarađivati plaću, Toĉionica je bila pusta. Ali do šest sati u Toĉionici je bilo već moţda pedeset ljudi, a konobarica Gloria došla je na duţnost uz povike i dovikivanja nekih gostiju. Gloria se pridruţila Lori, sluţeći nekoliko politrica vina, puno Crnih Rusa, i oceane piva.
Osim baĉvi s Buschom, Jack je izvlaĉio i paletu za paletom flaširanog piva - Budweisera, naravno, ali i lokalnih miljenika kao što su Genesee, Utica Club, i Rolling Rock. Na rukama su mu se pojavili ţuljevi, leđa su ga boljela.
Između odlazaka u skladište po palete piva u boci, i odlazaka u skladište da "donese baĉvu" (izraz od kojeg je već poĉeo osjećati iskonski strah), vratio se plesnom podiju, krpi i velikoj boci laštila. Jednom mu je kraj glave proletjela prazna pivska boca, promašivši ga samo za koji centimetar. Sagnuo se, uzrujanog srca, dok se boca razbila o suprotni zid. Smokey je pijanog poĉinitelja izbacio van, zubala iskeţenog u velikom, laţnom aligatorskom smiješku. Pogledavši kroz izlog, Jack je vidio pijanca kako udara u sat za parkiranje takvom silinom da je iskoĉila crvena zastavica PREKORAĈENJE.
"Ma daj, Jack", doviknuo je Smokey nestrpljivo od bara, "promašio te, ne? Poĉisti to!"
Smokey ga je pola sata kasnije poslao u muški zahod. Sredovjeĉni ĉovjek s frizurom Joea Pynea nesigurno je stajao pred jednim od dva ledom zapunjena pisoara, jednom rukom se oslanjajući na zid, drugom mašući ogromnim, neobrezanim penisom. Između njegovih raširenih radniĉkih ĉizama pušila se barica bljuvotine.
"Poĉisti to, mali", rekao je ĉovjek vijugajući natrag prema vratima i potapšavši Jacka po leđima skoro dovoljno snaţno da padne. "Mjesta moraš napraviti kako znaš i umiješ, ne?"
Jack je uspio priĉekati dok se vrata nisu zatvorila, a onda više nije mogao kontrolirati svoj ţeludac.
Stigao je do jedine školjke u zahodu, gdje ga je doĉekao neispran i od-vratno bazdeći trag prošle mušterije. Jack je povratio sve što mu je preostalo od veĉere, nekoliko puta duboko udahnuo, a onda opet povratio. Drhtavom rukom zapipao je prema lancu za vodu i povukao ga. Waylon i Willie tupo su drndali kroza zid, pjevajući o Luckenbachu u Teksasu.
Odjednom se pred njime stvorilo lice njegove majke, ljepše nego što je ikad bilo na filmskom platnu, oĉiju krupnih i tamnih i tuţnih. Vidio ju je samu u njihovom apartmanu u Alhambri, dok se cigareta zaboravljeno dimila u pepeljari kraj nje. Plakala je. Plakala zbog njega. Srce ga je toliko zaboljelo da mu se ĉinilo kako će umrijeti od toga koliko je voli i koliko mu nedostaje - koliko mu nedostaje ţivot u kojem nema stvorenja u tunelima, nema ţena koje nekako ţele da ih se pljuska i tjera u plaĉ, nema muškaraca koji si bljuju među noge dok pišaju. Htio je biti s njom i mrzio Speedyja Parkera crno i potpuno jer ga je poslao na taj uţasan put prema zapadu.
Toga ĉasa, što god je još preostalo od njegovog samopouzdanja je propalo - nestalo do kraja i zauvijek. Svjesna misao ugušila se pod dubokim, izvornim, zavijajućim, djetinjim krikom: Hoću svoju majku molim te Boţe hoću svoju MAJKU -
Drhtavo je na nesigurnim nogama izašao iz odjeljka, misleći, U redu, svi su sad izašli iz bazena, jebi se, Speedy, ovaj mali ide kući. Ili kako to već hoćeš zvati. Toga ĉasa nije ga bilo briga što mu majka moţda umire. Toga ĉasa neartikuliranog bola, postao je potpuno Jackov Jack, nesvjesno samoţiv kao ţivotinja kojom se hrane mesoţderi: jelen, zec, vjeverica. Toga ĉasa, bio bi posve spreman pustiti je da umre od raka koji joj divlje metastazira iz pluća, samo ako ga zagrli i poljubi za laku noć i kaţe mu da ne svira radio u krevetu i ne ĉita pola noći sa dţepnom svjetiljkom pod pokrivaĉem.
Spustio je ruku na zid i malo-pomalo uspio se obuzdati. To obuzdavanje nije bilo ništa svjesno, već naprosto stezanje uma, nešto vrlo nalik Philu Sawyeru i Lily Cavanaugh. Pogriješio je, da, ali neće se vratiti. Teritoriji su stvarni, pa bi zato i Talisman mogao biti stvaran; neće ubiti svoju majku nedostatkom srĉanosti.
Napunio je svoju kantu toplom vodom iz pipe u skladištu i poĉistio svinjarije.
Kad je opet izašao, bilo je pola deset i gomila u Toĉionici poĉela se prorjeđivati - Oatley je bio radniĉki grad, i njegovi zaposleni pijanci preko tjedna su se rano vraćali kući.
Lori je rekla: "Blijed si kao krpa, Jack. Jesi dobro?"
"Mogu li dobiti tonik?" upitao je.
Donijela mu ga je, i Jack ga je popio dok je dovršavao laštenje plesnog podija. U ĉetvrt do dvanaest, Smokey je poĉeo vikati ljudima neka dovrše. Lori je iskljuĉila dţuboks - Dick Curless umro je uz dugaĉko, usporeno
zavijanje - uz nekoliko bezvoljnih povika protivljenja. Gloria je iskljuĉila igre, obukla pulover (bio je ruţiĉast kao kanadski mentol-bomboni koje je
Smokey stalno jeo, ruţiĉast kao laţne desni njegovog zubala), i otišla. Smokey je poĉeo gasiti svjetla i tjerati posljednjih pet-šest pilaca kroz vrata.
"Dobro, Jack", rekao je kad su otišli. "Dobro si se pokazao. Moţe se to i bolje, ali bar si dobro krenuo. Moţeš ubit' oko u skladištu."
Umjesto da zatraţi svoju plaću (koju Smokey ionako nije ponudio), Jack je oteturao prema skladištu, toliko umoran da je djelovao kao malo manja verzija pijanaca koje je tako nedavno ispratio kroz vrata.
U skladištu, vidio je kako Lori ĉuĉi u jednom uglu - zbog ĉuĉanja su joj se košarkaške hlaĉice zadigle do mjesta koje je bilo skoro neugodno - i naĉas je Jack s tupom uzbunom pomislio da mu prekopava ruksak. Onda je vidio da je nekoliko deka prostrla na sloj platnenih vreća za jabuke. Također je spustila i mali satenski jastuĉić kojem je na jednoj strani pisalo NEW YORK WORLD'S FAIR.
"Htjela sam ti napraviti gnjezdašce, mali", rekla je.
"Hvala", rekao je. Bio je to jednostavan, skoro nehajan ĉin ljubaznosti, ali Jack je otkrio kako se mora suzdrţavati da ne briţne u plaĉ. Uspio se umjesto toga nasmiješiti. "Hvala ti puno, Lori."
"Nema frke. Bit će ti dobro ovdje, Jack. Smokey nije tako loš. Kad ga malo upoznaš, uopće nije loš." Rekla je to s nekom nesvjesnom ĉeţnjom, kao da ţeli da je doista tako.
"Valjda nije", reĉe Jack, a onda naglo doda, "ali ja sutra idem dalje. Oatley naprosto nije za mene, ĉini mi se."
Ona je rekla: "Moţda odeš, Jack... a moţda odluĉiš neko vrijeme ostati. Zašto ne odspavaš prije odluke?" U tom je govoru bilo neĉeg forsiranog i neprirodnog - nije bilo ni blizu iskrenom osmijehu kad je rekla Htjela sam ti napraviti gnjezdašce. Jack je to primijetio, ali bio je preumoran da uĉini išta drugo.
"Pa, vidjet ćemo", rekao je.
"Jasno da hoćemo", sloţila se Lori idući prema vratima. Otpuhriula mu je poljubac s jednog prljavog dlana. "Laku noć, Jack."
"Laku noć."
Poĉeo je skidati košulju... a onda je ipak ostavio, zakljuĉivši da će skinuti samo tenisice. Skladište je bilo hladno. Sjeo je na vreće od jabuka, povukao vezice, skinuo jednu pa drugu tenisicu. Spremao se leći na Lorin suvenir sa Svjetske izloţbe u New Yorku - a mogao je duboko zaspati prije
nego što bi spustio glavu na njega - kad je u baru zazvonio telefon, prodoran u tišini, bušeći tišinu, podsjećajući ga na vijugave, masno sive korijene i biĉeve i dvoglave ponije.
Zvr, zvr, zvr, u tišinu, u mrtvu tišinu.
Zvr, zvr, zvr, dugo nakon što su klinci koji nazivaju da bi pitali za princa Alberta u krevetu. Zvr, zvr, zvr. Halo, Jacky, Morgan je i osjetio sam te u svojoj šumi, ti pametno malo govance, NANJUŠIO sam te u svojoj šumi, i kako ti je uopće palo na pamet da si siguran u svojem svijetu? I tamo ima mojih šuma. Posljednja prilika, Jacky. Vraćaj se kući ili šaljemo trupe. Nećeš imati šansu. Nećeš -
Jack je ustao i pretrĉao pod skladišta u ĉarapama. Blagi ledeni znoj kao da mu je prekrivao cijelo tijelo.
Malo je otškrinuo vrata.
Zvr, zvr, zvr, zvr.
Onda konaĉno: "Halo, toĉionica Oatley. I bolje da bude dobro." Smokeyjev glas. Stanka. "Halo?" Još jedna stanka. "Odjebi!" Smokey je buĉno zalupio slušalicu, a Jack ga je ĉuo kako opet prelazi pod i kreće prema stubama i malom stanu na katu koji je dijelio s Lori.
7
Jack je s nevjericom pogledavao zeleni papirić u svojoj lijevoj ruci i malu hrpicu novĉanica - samo od po jednog dolara - i sitniša u desnoj. Bilo je jedanaest sati sljedećeg jutra. Ĉetvrtak ujutro, i zatraţio je svoju plaću.
"Što je to?" upitao je, još uvijek pun nevjerice.
"Znaš ĉitati", reĉe mu Smokey, "i znaš brojati. Nisi brz kao što bih volio, Jack - bar ne još - ali dovoljno si pametan."
Sad je sjeo sa zelenim papirićem u jednoj ruci i novcem u drugoj. Tupi bijes poĉeo mu je pulsirati posred ĉela kao vena. RAĈUN ZA GOSTA, bio je naslov na zelenom papiriću. Bio je potpuno isti kao onaj koji je koristila gospođa Banberry u Zlatnoj ţlici. Pisalo je:
1 hmbrg 1,35 $
1 hmbrg 1,35 $
1 mlk viko ,55 $
1 tnk ,55 $
Porez ,30 $
Na dnu je svota 4,10 $ bila ispisana krupnim brojevima i zaokruţena. Jack je u smjeni od ĉetiri do jedan zaradio devet dolara. Smokey mu je
naplatio skoro polovicu; ono što je preostalo u njegovoj desnoj ruci bilo je ĉetiri dolara i devedeset centi.
Podigao je pogled, bijesan - prvo prema Lori, koja je skrenula pogled kao da joj je neugodno, pa onda u Smokeyja, koji je naprosto uzvratio pogled.
"Ovo je prevara", reĉe tanko.
"Jack, nije istina. Pogledaj cijene na meniju —"
"Ne mislim na to i vi to znate!"
Lori se malo trznula, kao da oĉekuje da će ga Smokey tresnuti ... ali Smokey je samo pogledao Jacka s nekom vrstom uţasnog strpljenja.
"Nisam ti naplatio krevet, zar ne?"
"Krevet!" poviĉe Jack, osjećajući kako mu vrela krv kipti u obrazima. "Koji krevet! Razderane platnene vreće na betonskom podu! Kakav krevet! Baš bih volio da mi još i to pokušaš naplatiti, ti prljava varalice!"
Lori je ispustila prestrašen zvuk i dobacila pogled Smokeyju ... ali Smokey je samo sjedio preko puta Jacka u odjeljku, dok se gust plavi dim cigare svijao između njih. Svjeţa papirnata kuharska kapica bila je naherena prema naprijed na Smokeyjevoj glavi.
"Razgovarali smo o tome da spavaš tamo otraga", reĉe Smokey. "Pitao sije li to ukljuĉeno u posao. Rekao sam da jest. Nismo ni spomenuli obroke. Da se to spomenulo, moţda se nešto moglo dogovoriti. Moţda i ne. Poanta je da to nisi ni spomenuo, i sad to moraš prihvatiti."
Jack je sjedio drhteći, dok su mu oĉi bile pune bijesnih suza. Pokušao je progovoriti a ništa nije izašlo osim malog, prigušenog stenjanja. Bio je doslovno previše bijesan da bi progovorio.
"Naravno, ako si sad htio raspravljati o popustu za osoblje kod obroka -"
"Idi do vraga!" uspio je Jack konaĉno, dograbivši ĉetiri novĉanice po dolar i hrpicu sitniša. "Sljedećeg klinca koji dođe ovamo nauĉi kako da se brine za sebe! Ja odlazim!"
Prešao je pod do vrata, i usprkos bijesu znao je - nije samo mislio, već naprosto znao - da neće stići do ploĉnika.
"Jack."
Dotakao je kvaku, zamislio kako je hvata i okreće - ali taj glas je bilo nemoguće zanijekati, pun sigurne prijetnje. Spustio je ruku i okrenuo se, dok ga je bijes napuštao. Odjednom se osjećao skutreno i staro. Lori je
otišla iza šanka, i tamo je mela i pjevušila. Oĉito je zakljuĉila da Smokey neće premlatiti Jacka, a kako ništa drugo nije vaţno, sve je u redu.
"Nećeš me ostaviti u gabuli kad mi dolazi gomila ljudi za vikend."
"Ţelim otići odavde. Prevario si me."
"Nisam, gospodine", reĉe Smokey. "Objasnio sam ti. Ako je netko zabrljao, Jack, onda si to ti. Sad, moţemo razgovarati o obrocima - pedeset posto popusta za hranu, moţda, pa ĉak i besplatni sokovi. Nikad još nisam otišao tako daleko s mlađim pomoćnicima koje povremeno zaposlim, ali ovaj vikend će biti posebno gadan, sa svim tim sezonskim radnicima koji su došli brati jabuke. I sviđaš mi se, Jack. Zato ti nisam opalio šamar kad si podigao glas na mene, premda sam moţda trebao. Ali trebaš mi preko vikenda."
Jack je osjetio kako mu se bijes naĉas vraća, pa opet zamire.
"Što ako svejedno odem?" upita. "Ipak sam zaradio pet dolara, a odlazak iz ovog usranog gradića moţe biti sasvim dobar bonus."
Promatrajući Jacka, još uvijek se smiješeći svojim uskim smiješkom, Smokey reĉe: "Sjećaš se kako si sinoć išao u zahod poĉistiti za nekim tipom koji je pobljuvao utrobu?"
Jack kimne glavom.
"Sjećaš se kako je izgledao?"
"Vojniĉka frizura. Kaki odjeća. Pa što?"
"To je Lopata Atwell. Pravo mu je ime Carlton, ali deset godina se brinuo za gradska groblja, pa ga svi zovu Lopata. To je bilo - oh, prije dvadeset ili trideset godina. Negdje u vrijeme kad je Nixon izabran za predsjednika, upisao se u gradsku policiju. Sad je šef policije."
Smokey je uzeo svoju cigaru, zapućkao, i pogledao Jacka.
"Lopata i ja se dugo poznajemo", reĉe Smokey. "I kad bi ti sad samo otišao odavde, Jack, ne bih ti mogao jamĉiti da nećeš imati problema s Lopatom. Moţda te na kraju pošalju kući. Moţda završiš berući jabuke na gradskoj zemlji - općina Oatley ima ... oh, valjda ĉetrdeset hektara dobrog drveća. Moţda te premlate. Ili... ĉuo sam da stari Lopata voli klince koji se klatare. Uglavnom deĉke."
Jack je pomislio na onaj zdepasti penis. Bilo mu je muĉno i hladno.
"Ovdje si pod mojom zaštitom, da tako kaţem", reĉe Smokey. "Kad jednom odeš na ulicu, tko zna? Lopata bi mogao kruţiti bilo gdje. Moţda prijeđeš granicu grada bez frke. S druge strane, moţda ga ugledaš kako se zaustavlja kraj tebe u onom svom velikom Plymouthu. Lopata nije baš najbistriji, ali kojiput ima nos. Ili... bi ga netko mogao nazvati."
Iza šanka, Lori je prala posuđe. Osušila je ruke, ukljuĉila radio i poĉela pjevati uz neku staru pjesmu Steppenwolfa.
"Gle ovako", reĉe Smokey. "Ostani ovdje, Jack. Odradi vikend. Onda ću te staviti u svoj kamion i sam te odvesti preko granice grada. Kako bi to bilo? Otići ćeš odavde u nedjelju u podne, sa skoro trideset dolara u dţepu koje nisi imao kad si došao. Otići ćeš uvjeren da Oatley baš i nije tako grozno mjesto. Onda, što kaţeš?"
Jack se zagledao u te smeđe oĉi, primijetio ţute bjelooĉnice i male mrljice crvenog; primijetio je Smokeyjev krupan, iskren osmijeh ograniĉen laţnim zubalom; ĉak je sa ĉudnim i uţasavajućim osjećajem deja vu vidio da se i muha vratila na papirnatu kuharsku kapicu, ĉisteći se i perući svoje tanke prednje noge.
Slutio je da Smokey zna da on zna kako je sve što je Updike rekao laţ, i nije ga ni briga. Nakon što bude radio do subote rano ujutro, pa onda i do nedjelje ujutro, Jack će u nedjelju spavati moţda i do dva popodne. Smokey će mu reći da ga sad ne moţe odvesti jer se prekasno probudio; sad je Smokey previše zauzet gledajući Coltse i Patriotse. A Jack će biti ne samo previše umoran za hodanje, već i previše prestrašen da bi Smokey mogao izgubiti zanimanje za Coltse i Patriotse, dovoljno dugo da nazove svoga dobrog prijatelja Lopatu Atwella i kaţe: "On ovog ĉasa hoda Mlinskom cestom, Lopato, stari moj, zašto ga ne bi pokupio? I onda dođi ovamo na drugo poluvrijeme. Besplatna piva, ali da se nisi zbljuvao u mom veceu dok ne dovuĉem klinca natrag ovamo."
To je bio jedan scenarij. Mogao je smisliti i druge, svaki malo drugaĉiji, svaki zapravo na kraju isti.
Smiješak Smokeyja Updikea malo se raširio.

Deseto poglavlje
Elroy
1
Kad mi je bilo šest godina ...
Toĉionica, koja se do ovog doba prethodne dvije veĉeri već poĉela prazniti, sva je grmjela, kao da gosti oĉekuju pozdraviti zoru. Vidio je da su
dva stola nestala - ţrtve šakanja koje je izbilo tik prije njegova posljednjeg odlaska u zahod. Sad su ljudi plesali tamo gdje su prije bili stolovi.
"Bilo je i vrijeme", rekao je Smokey kad je Jack doteturao uz bar s unutrašnje strane i spustio kašetu kraj hladnjaka. "Ubaci to unutra i idi po jebenog Buda. To si ionako trebao prvo donijeti."
"Lori nije rekla —"
Vrela, nevjerojatna bol eksplodirala mu je u stopalu kad je Smokey jednom teškom cipelom tresnuo po Jackovoj tenisici. Jack je ispustio prigušen krik i osjetio kako ga u oĉima peku suze.
"Zaĉepi", reĉe Smokey. "Lori ne razlikuje govno od goveda, a ti si dovoljno pametan da to shvatiš. Idi natrag i donesi mi kašetu Buda."
Vratio se u skladište, šepajući nogom na koju je Smokey nagazio, pitajući jesu li mu neki noţni prsti moţda slomljeni. Ĉinilo se i previše mogućim. U glavi mu je buĉalo od dima i buke i isprekidanog plesaĉkog ritma Deĉki iz doline Genny, od kojih su se dvojica sad već primjetno ljuljala na pozornici. Jedna se pomisao jasno isticala: moţda neće biti moguće priĉekati do zatvaranja. Doista moţda ne uspije izdrţati tako dugo. Da je Oatley zatvor a Toĉionica Oatley njegova ćelija, onda bi mu iscrpljenost nedvojbeno bila ĉuvar isto toliko koliko i Smokey Updike - moţda i više.
Usprkos brigama o tome kakvi bi Teritoriji mogli biti na ovom mjestu, ĉarobni sok ĉinio mu se sve više i više kao jedini sigurni izlaz. Mogao bi popiti malo i preskoĉiti ... i kad bi mogao odhodati bar kilometar i pol na zapad, moţda tri, mogao bi popiti još malo i opet preskoĉiti u SAD, daleko iza gradske granice ovog uţasnog mjestašca, moţda već u Bushvilleu ili ĉak Pembrokeu.
Kad mi je bilo šest godina, kad je Jacku bilo šest godina, kad -
Uzeo je Buda i opet teturavo zašepesao kroz vrata ... a visok, mršav kauboj velikih ruku, onaj koji je izgledao kao Randolph Scott, stajao je tamo i promatrao ga.
"Zdravo, Jack", rekao je, a Jack je sa sve većim uţasom vidio da su mu šarenice ţute kao pileće noge. "Zar ti nije netko rekao da se gubiš? Ne slušaš baš dobro, ha?"
Jack je stajao dok mu se kašeta Buda izvlaĉila ruke, zureći u te ţute oĉi, i odjednom mu se u um zakucala uţasavajuća pomisao: da je taj ĉovjek bio vrebao u tunelu - taj ĉovjek-stvor sa svojim mrtvim ţutim oĉima.
"Pusti me na miru", rekao je - rijeĉi su zvuĉale kao tihi zimski šapat.
Ovaj se nagura bliţe. "Trebao si se izgubiti."
Jack je pokušao ustuknuti... ali sad je bio uza zid, a kauboj koji je liĉio na Randolpha Scotta naginjao se prema njemu, i Jack je osjetio miris mrtvog mesa na njegovom dahu.
2
Između trenutka kad je Jack poĉeo raditi u ĉetvrtak u podne i ĉetiri sata kad je uobiĉajena klijentela poĉela dolaziti poslije posla, telefonska govornica s natpisom MOLIMO, OGRANIĈITE POZIVE NA TRI MINUTE zazvonila je dva puta.
Kad je prvi put zazvonila, Jack nije osjetio nikakav strah - i ispostavilo se da je to neki trgovac koji nudi udjele fondova.
Dva sata kasnije, dok je Jack pospremao posljednje sinoćnje boce, telefon je opet poĉeo prodorno zvoniti. Ovog puta, glava mu se digla kao ţivotinji koja nanjuši vatru u suhoj šumi... samo što nije osjetio vatru, već led. Okrenuo se prema telefonu, koji je bio samo oko metar od mjesta gdje je radio, i ĉuo kako mu tetive u vratu škripe. Ĉinilo mu se da bi morao vidjeti telefon prekriven ledom, ledom koji se znoji kroz crnu plastiĉnu oplatu telefona, izbija kroz rupe na slušalici u crtama plavog leda tankim poput punila za olovku, visi s brojĉanika na okretanje i u sigama s automata za novĉiće.
Ali to je bio samo telefon, a sva hladnoća i smrt bili su iznutra.
Hipnotizirano je zurio u njega.
"Jack!" povikao je Smokey. "Javi se fra prokleti telefon! Kojeg te kurca plaćam?"
Jack je pogledao prema Smokeyju, oĉajan kao ţivotinja stjerana u kut ... ali Smokey je zurio u njega s onim nestrpljivim izrazom tankih usnica koji bi imao prije nego što bi zveknuo Lori. Krenuo je prema telefonu, jedva svjestan da mu se noge pomiĉu; ulazio je sve dublje i dublje u tu kapsulu hladnoće, osjećajući kako mu se koţa na rukama jeţi, vlaga pucketa u nosu.
Ispruţio je ruku i uzeo slušalicu. Ruka mu je otupjela.
Stavio ju je do uha. Uho mu je otupjelo.
"Toĉionica Oatley", rekao je u tu mrtvaĉku crninu, i usta su mu otupjela.
Glas koji je izašao iz telefona bio je ispucalo, hrapavo graktanje neĉeg odavno mrtvog, nekog stvora kojeg ţivi nikad ne bi mogli vidjeti; pogled
na to ţivu bi osobu izludio, ili je ubio mrazom na usnama i izbuljenih oĉiju zaslijepljenim kataraktima leda. "Jack," šapnuo je taj izbrazdani, klepetavi glas iz slušalice, a njemu je lice otupjelo, onako kao kad cijeli dan provedeš u zubarskom stolcu a tip ti da malo previše anestetika. "Vuci guzicu kući, Jack."
Iz velike daljine, udaljenosti od svjetlosnih godina, ĉinilo se, ĉuo je svoj glas kako ponavlja: "Toĉionica Oatley, ima li koga? Halo? ... Halo? ..." Hladno, tako hladno.
Grlo mu je otupjelo. Udahnuo je i ĉinilo se da su mu se pluća smrzla. Ubrzo će se komore njegova srca slediti i samo će pasti mrtav.
Ledeni je glas šapnuo: "Deĉku koji je sam na cesti mogu se dogoditi gadne stvari, Jack. Pitaj koga god hoćeš."
Spustio je slušalicu hitrim, nezgrapnim pokretom. Povukao je ruku i stajao zureći u telefon.
"Je li to bio onaj seronja, Jack?" upitala je Lori, a glas joj je bio daleko ... ali malo bliţe nego što se njegov vlastiti glas ĉinio trenutak prije. Svijet se vraćao natrag. Na slušalici telefona vidio je obris svoje ruke ocrtan svje-tlucavim rubom mraza. Dok je promatrao, mraz se poĉeo topiti i curiti niz crnu plastiku.
3
To je bila veĉer - ĉetvrtak uveĉer - kad je Jack prvi put vidio odgovor pokrajine Genny na Randolpha Scotta. Gomila je bila nešto manja nego u srijedu uveĉer - vrlo oĉito gomila dan prije plaće - ali još je bilo dovoljno ljudi da ispune bar i preliju se na stolove i odjeljke.
Bili su to gradski ljudi iz ruralnog kraja gdje plugovi sad vjerojatno zaboravljeni hrđaju u šupama, ljudi koji su moţda htjeli biti farmeri ali su zaboravili kako se to radi. Vidjelo se puno kapica s reklamom za kompaniju John Deere'9, ali Jacku je malo tko od tih ljudi djelovao kao da bi se dobro snašao na traktoru. Bili su to ljudi u sivim platnenim hlaĉama i smeđim platnenim hlaĉama i zelenim platnenim hlaĉama; ljudi s imenima izvezenim zlatnim koncem na plavim košuljama; ljudi u Dingo ĉizmama ĉetvrtastih vrhova i u velikim, buĉnim Survivorima. Ti su ljudi nosili kljuĉeve na pojasu. Ti su ljudi imali bore ali ne i crte smijeha; usta su im bila kisela. Ti su ljudi nosili kaubojske šešire i kad bi Jack pogledao prema baru iza stolaca, bilo ih je bar osmorica koji su izgledali kao Charlie Daniels20 u reklamama za duhan za ţvakanje. Ali ti ljudi nisu ţvakali; ti su ljudi pušili cigarete, i to u velikim koliĉinama.
Jack je ĉistio prednje staklo dţuboksa kad je ušao Lopata Atwell. Dţuboks je bio iskljuĉen; utakmica Jenkija prenosila se na kablovskoj, i ljudi za barom napeto su gledali. Sinoć, Atwell je bio u onome što u Oatleyju sluţi kao sportska odjeća (platnene hlaĉe, kaki-košulja s puno olovaka u jednom od dva velika dţepa, radne ĉizme ĉeliĉnih vrhova). Veĉeras je imao plavu policijsku odoru. Veliki pištolj s drvenom drškom visio mu je u futroli na krckavom koţnom pojasu.
Bacio je pogled prema Jacku, koji se sjetio Smokeyjevih rijeĉi Ĉuo sam da stari Lopata voli klince koji se lomataju po cesti. Uglavnom djeĉake, i trznuo se kao da je proglašen krivim za nešto. Lopata Atwell iscerio se širokim, sporim osmijehom. "Odluĉio si malo ostati, mali?"
"Da, gospodine", promrmljao je Jack i našpricao još sredstva za ĉišćenje na staklo dţuboksa, iako je već bilo ĉisto koliko moţe biti. Samo je ĉekao da Atwell ode. Nakon nekog vremena, otišao je. Jack se okrenuo promatrati debelog policajca kako prilazi baru ... a tada se ĉovjek sasvim lijevo za šankom okrenuo i pogledao ga.
Randolph Scott, pomislio je Jack smjesta, baš na njega liĉi.
Ali usprkos otrcanim i izrazitim crtama lica, pravi Randolph Scott imao je nedvojben izraz junaštva; premda mu je privlaĉnost bila gruba, bila je dio lica koje se moglo smiješiti. Ovaj ĉovjek djelovao je istovremeno kao da mu je dosadno i nekako kao da je lud.
_________________________
19 John Deere: američka kompanija, vodeći proizvođač poljoprivredne opreme u svijetu. Nap. prev.
20 Charlie Daniels: američki country pjevač, najpoznatiji po hitu The Devil Went Down to Georgia. Nap. prev.
I sa stvarnim strahom, Jack je shvatio da ĉovjek gleda u njega, u Jacka. Nije se samo okrenuo tijekom reklama da vidi tko je sve u baru; okrenuo se da pogleda Jacka. Jack je znao da je tako.
Telefon. Zvonjava telefona.
Uz silan napor, Jack je poĉeo skretati pogled. Pogledao je opet u staklenu površinu dţuboksa i ugledao svoje vlastito prestrašeno lice kako poput duha lebdi nad ploĉama u njemu.
Telefon je poĉeo vrištati sa zida.
Ĉovjek na lijevom kraju šanka ga je pogledao ... a onda opet pogleda Jacka, koji je stajao kao ukopan kraj dţuboksa sa svojom bocom sredstva za ĉišćenje u jednoj ruci i krpom u drugoj, dok mu se kosa koĉila a koţa ledila.
"Ako je to opet onaj seronja, nabavit ću zviţdaljku i fućkati mu u telefon kad nazove, Smokey", govorila je Lori idući prema telefonu. "Kunem ti se Bogom, tako ću napraviti."
Mogla je biti glumica u komadu, a svi gosti plaćeni statisti koji dobivaju standardnu naknadu od trideset i pet dolara dnevno. Jedino dvoje stvarnih ljudi na svijetu bili su on i onaj uţasan kauboj krupnih šaka i oĉiju koje Jack nije baš ... mogao ... vidjeti.
Odjednom, šokantno, kauboj je ustima oblikovao rijeĉi:
Kupi guzicu doma. I namignuo.
Telefon je prestao zvoniti još dok je Lori pruţala ruku prema njemu.
Randolph Scott se okrenuo, ispraznio svoju ĉašu i povikao: "Donesi mi još jednu pjenušavu, moţe?"
"Prokleta bila", reĉe Lori. "Taj telefon ima duhove."
4
Kasnije, u skladištu, Jack je upitao Lori tko je tip koji liĉi na Randolpha Scotta.
"Liĉi na koga?" upita ona.
"Stari kaubojski glumac. Sjedio je dolje na kraju šanka."
Ona slegne ramenima. "Meni oni svi izgledaju isto, Jack. Gomila veselih pimpeka koji traţe provod. Ĉetvrtkom uveĉer obiĉno ga plaćaju ţeninim novcem za hranu."
"On za pivo kaţe pjenušavo."
Oĉi su joj bljesnule. "0, da! On. Djeluje opako." To je izrekla s pravim poštovanjem ... kao da se divi ravnoći njegova nosa ili bjelini njegova osmijeha.
"Tko je on?"
"Ne znam mu ime", reĉe Lori. "On je tu tek tjedan-dva. Valjda mlin opet uzima ljude. To -"
"Kriste, Jack, zar ti nisam rekao da mi doneseš baĉvu?"
Jack je bio vukao jednu od velikih baĉvi Buscha na podnoţje kolica. Budući da su njegova i teţina baĉve bile tako sliĉne, to je zahtijevalo puno opreznog balansiranja. Kad je Smokey povikao s vrata, Lori je vrisnula a Jack poskoĉio. Izgubio je kontrolu nad baĉvom i ona se prevrnula, a ventil je izletio poput šampanjskog ĉepa, i za njim pivo u bijelo-zlatnom mlazu. Smokey je još vikao na njega ali Jack je mogao samo smrznuto zuriti u pivo ... dok ga Smokey nije klepio.
Kad se vratio u toĉionicu, moţda dvadeset minuta kasnije, drţeći papirni rupĉić pod oteklim nosom, Randolph Scott je nestao.
5
Šest mi je godina.
Johnu Benjaminu Sawyeru je šest godina.
Šest-
Jack je stresao glavom, pokušavajući išĉistiti tu mirnu, upornu pomisao koja se ponavljala dok je otrcani mlinarski pomoćnik koji nije mlinarski pomoćnik sve više pribliţavao. Njegove oĉi ... ţute i nekako krljuštaste. On - ono - zatrepće, hitrim, mlijeĉnim, plivaĉkim treptajem, i Jack shvati da ima treći kapak.
"Trebao si se izgubiti", šapnulo je opet, i posegnulo prema Jacku rukom koja se poĉela iskrivljavati i pokrivati krljuštima i tvrdnuti.
Vrata su se s treskom otvorila, puštajući unutra veselu plimu deĉki iz Oak Ridgea.
"Jack, ako ne prekineš s ljenĉarenjem, bit će ti ţao", rekao je Smokey iza Randolpha Scotta. Scott ustukne. Ovdje nije bilo topljenja, oĉvrslih ko-pita; ruke su mu opet bile samo ruke - krupne i snaţne, nadlanica prošaranih vidljivim venama. Još jedan mlijeĉan, uskovitlan treptaj koji uopće nije ukljuĉivao kapke ... a onda mu oĉi više nisu bile ţute već naprosto blijedoplave. Dobacio je Jacku posljednji pogled i krenuo prema zahodu.
Smokey je sad išao prema Jacku, papirne kapice nagnute prema naprijed, uske lasiĉje glave blago nagnute, usana razdvojenih da pokaţu aligatorske zube.
"Nemoj da moram opet razgovarati s tobom", reĉe Smokey. "Ovo ti je zadnje upozorenje, i nemoj misliti da to ne mislim ozbiljno."
Kao i s Osmondom, Jackov bijes odjednom se digao - ona vrst bijesa, blisko povezana s osjećajem beznadne nepravde, koja nikad nije snaţnija nego u dvanaestoj godini - studenti ponekad misle da je osjećaju, ali obiĉno se radi samo o intelektualnom odjeku.
Ovog puta mu je prekipjelo.
"Nisam ti pas, i zato me ne tretiraj tako", rekao je Jack i koraknuo prema Smokeyju Updikeu na nogama koje su još bile drhtave od straha.
Iznenađen - moţda ĉak i preneraţen - Jackovim posve neoĉekivanim bijesom, Smokey ustukne za korak.
"Jack, upozoravam te -"
"Ne, ĉovjeĉe, ja upozoravam tebe ", ĉuo se Jack kako govori. "Ja nisam Lori. Ne ţelim da me udaraš. I ako me udariš, ja ću ti vratiti ili nešto."
Zbunjenost Smokeyja Updikea potrajala je samo trenutak. On sasvim sigurno nije vidio sve - ţiveći u Oatleyju, sigurno nije - ali mislio je da jest, a ĉak i za sitnu ribu, ponekad samouvjerenost moţe biti dovoljna.
Ispruţio je ruku i uhvatio Jackov ovratnik.
"Nemoj mi se praviti pametan, Jack", rekao je, privlaĉeći Jacka bliţe. "Tako dugo dok si u Oatleyju, baš i jesi moj pas. Tako dugo dok si u Oatleyju, gladit ću te kad hoću i mlatit ću te kad hoću."
Zatresao ga je jednom, da mu je vrat zakrckao. Jack se ugrizao za jezik i povikao. Sad su na Smokeyjevim blijedim obrazima bljeskale mrlje bijesa, kao jeftino rumenilo.
"Moţda sad ne misliš tako, Jack, ali tako je. Tako dugo dok si u Oatleyju, ti si moj pas, a bit ćeš u Oatleyju dok te ja ne odluĉim pustiti. I moţemo to baš i sad odmah nauĉiti."
Zamahnuo je šakom. Naĉas, tri gole ţarulje od po šezdeset vati koje su visjele u uskom hodniku iskrivljeno su zablistale na dijamantnim komadićima prstena u obliku potkove koji je nosio na malom prstu. Onda mu je šaka jurnula naprijed i zabila se u Jackovo lice postrance. Odletio je unatrag u zid pokriven grafitima, dok mu je obraz prvo planuo a onda otupio. Usta mu je zapljusnuo okus njegove vlastite krvi.
Smokey ga je promatrao - pozoran, procjenjivaĉki pogled ĉovjeka koji razmišlja bi li kupio tele ili uplatio lutriju. Zacijelo nije vidio izraz koji je htio vidjeti u Jackovim oĉima, jer je opet dograbio ošamućenog djeĉaka, vjerojatno da ga bolje postavi za drugi udarac.
Toga ĉasa, neka je ţena u Toĉionici vrisnula "Ne, Glen! Ne!" Zaĉula se zbrka muških glasova, većinom uplašenih. Još jedna ţena je'zavrištala - visok, prodoran zvuk. Zatim pucanj iz pištolja.
"Govno i sranje!" povikao je Smokey, izgovarajući svaku rijeĉ briţljivo kao glumac na broadwayskoj pozornici. Bacio je Jacka u zid, okrenuo se i projurio kroz vrata. Opet je opalio pištolj, i zaĉuo se krik bola.
Jack je bio siguran samo u jedno - došlo je vrijeme da ode. Ne na kraju veĉerašnje smjene, ni sutra, ni u nedjelju ujutro. Baš sad.
Guţva kao da se smirivala. Nije bilo sirena, znaĉi moţda nitko nije pogođen ... ali, sjetio se Jack i ohladio, mlinarski pomoćnik koji izgleda kao Randolph Scott još je u muškom zahodu.
Jack je ušao u ledeno skladište koje je bazdilo na pivo, kleknuo kraj baĉvi, i pipanjem potraţio svoj ruksak. I opet ona zagušujuća uvjerenost,
dok su mu prsti prelazili samo po zraku i prljavom betonskom podu, da ga je netko od njih - Smokey ili Lori - vidio kako skriva ruksak i uzeo ga. Da te bolje zadrţimo u Oatleyju, dragoviću moj. Onda olakšanje, skoro isto tako zagušujuće kao i strah, kad su mu prsti dotakli najlon.
Jack je stavio ruksak i sa ĉeţnjom pogledao prema utovarnim vratima u straţnjem dijelu skladišta. Puno bi radije upotrijebio ta vrata - nije htio ići do poţarnih vrata na kraju hodnika. To je preblizu muškom zahodu. Ali ako otvori utovarna vrata, upalit će se crveno svjetlo za šankom. Ĉak i ako Smokey još sređuje guţvu na plesnom podiju, Lori će vidjeti svjetlo i reći mu.
Dakle...
Prišao je vratima koja su vodila na straţnji hodnik. Odškrinuo ih je i provirio jednim okom. Hodnik je bio prazan. Dobro, to je fino. Randolph Scott je ispraznio bubrege i vratio se tamo gdje je akcija dok je Jack uzimao svoj ruksak. Izvrsno.
Aha, samo što je moţda još tamo. Hoćeš ga sresti u hodniku, Jacky? Hoćeš opet gledati kako mu oĉi postaju ţute? Ĉekaj dok ne budeš siguran.
Ali to nije mogao uĉiniti. Jer će Smokey vidjeti da nije vani u Toĉionici, pomaţući Lori i Gloriji u brisanju stolova, ni iza šanka prazneći stroj za
pranje posuđa. Vratit će se ovamo da do kraja nauĉi Jacka koje mu je mjesto u sustavu. Pa -
Pa što! Pokreni se!
Moţda je tamo unutra i ĉeka te, Jacky ... moţda će iskoĉiti kao veliki, zli klaun iz kutije ...
Gospa ili tigar? Smokey ili mlinar? Jack je još ĉasak oklijevao u agoniji neodluĉnosti. Bilo je moguće da je ĉovjek ţutih oĉiju još u zahodu; bilo je sigurno da će se Smokey vratiti.
Jack je otvorio vrata i izašao u uski hodnik. Ruksak na njegovim leđima kao da je oteţao - jasna optuţba o planiranom bijegu za svakoga tko ga vidi. Krenuo je niz hodnik, hodajući groteskno na prstima usprkos buĉnoj glazbi i reţanju gomile, dok mu je srce lupalo u grudima.
Bilo mi je šest godina, Jackyju je bilo šest godina.
Pa što? Zašto se to stalno vraća?
Šest.
Hodnik se ĉinio duţim. Bilo je kao da hoda u mjestu. Poţarna vrata na suprotnom kraju kao da su se pribliţavala samo u bolnim koraĉićima. Znoj mu je sad prekrivao ĉelo i gornju usnicu. Pogled mu je svakog ĉasa sijevao prema vratioma desno, s crnim obrisom psa na sebi.
Ispod tog obrisa bila je rijeĉ STOJEĈKI. Na kraju hodnika, vrata blijede i oguljene crvene boje. Na vratima znak SAMO U SLUĈAJU NUŢDE! OGLASIT ĆE SE ALARM! Zapravo, poţarno je zvono pokvareno već dvije godine. Lori mu je to rekla kad Jack nije htio kroz ta vrata iznijeti smeće.
Konaĉno, skoro je stigao. Toĉno preko puta STOJEĈKI.
Unutra je, znam da jest... a ako iskoĉi, vrisnut ću ... i ...ja ću ...
Jack je ispruţio drhtavu ruku i dodirnuo popreĉnu ruĉku poţarnih vrata. Bila je blaţeno hladna pod njegovim dodirom. Naĉas je doista povjerovao da će naprosto izjuriti iz vrĉevca u noć ... slobodan.
Onda su se vrata iza njega odjednom s treskom otvorila, vrata za SJEDEĆKI, i neka ruka dograbila mu je ruksak. Jack je ispustio visok, oĉajan krik ţivotinje u klopci i vratio se prema poţarnim vratima, zaboravivši na ruksak i ĉarobni sok u njemu. Da su ruĉke pukle, on bi naprosto projurio kroz prazno, smećem posuto polje iza Toĉionice, i ne bi mislio ni na što drugo.
Ali ruĉke su bile od ĉvrstog najlona i nisu pukle. Vrata su se otškrinula, otkrivajući nakratko tamni odrezak noći, a onda se opet zalupe. Jack se našao uvuĉen u ţenski zahod. Okrenut i baĉen unatrag. Da je udario ravno u zid, boca ĉarobnog soka sigurno bi se razbila u ruksaku, natapajući ono malo
odjeće i dobrog starog Randa MeNallyja mirisom trulog groţđa. Umjesto toga, udario je dnom leđa u jedini umivaonik. Bolje bila divovska, neizdrţiva.
Mlinarski pomoćnik išao je prema njemu, polako, povlaĉeći si traperice rukama koje su se poĉele izvijati i debljati.
"Trebao si otići, mali", rekao je, a glas mu je grubio, svakoga ĉasa sve više sliĉeći na reţanje ţivotinje.
Jack se poĉeo povlaĉiti ulijevo, ne skrećući pogledom s ĉovjekovog lica. Oĉi su mu sad izgledale skoro prozirno, ne samo ţuto već osvijetljene iznutra ... oĉi uţasne izdubene bundeve za noć vještica.
"Ali vjeruj starom Elroyu", rekao je kaubojski stvor, i sad se iscerio da otkrije usta puna neravnih zuba, nekih oštro puklih, nekih crnih od truleţi. Jack zavrišti. "Oh, vjeruj Elroyu", rekao je stvor, rijeĉi sad jedva razaznatljivih od psećeg reţanja. "Neće te on previše povrijediti."
"Bit će ti dobro", reţao je, krećući se prema Jacku. "Bit će ti dobro, o, da, bit će ..." Govorio je i dalje, ali Jack više nije mogao razaznati što govori. Sad je to bilo samo reţanje.
Jackovo stopalo udarilo je visoki koš za smeće kraj vrata. Dok je kaubojski stvor posizao za njim svojim kopitastim rakama, Jack je dograbio kantu i bacio je. Kanta se odbila od prsa Elroy-stvora. Jack je otvorio vrata i jurnuo ulijevo, prema poţarnim vratima. Udario je u preĉku na njima, svjestan da je Elroy tik iza njega. Isteturao je u mrak iza Toĉionice Oatley.
Desno od vrata stajala je kolonija pretrpanih kanti za smeće. Jack je naslijepo iza sebe srušio tri, ĉuo ih kako udaraju i klopoću - a onda urlik bijesa kad je Elroy naletio na njih.
Okrenuo se na vrijeme da vidi stvora kako pada. Imao je ĉak i trenutak da shvati - Oh, Isuse dragi, rep, ima nekakav rep - kako je stvor sad skoro u ' potpunosti neka ţivotinja. Zlatno svjetlo padalo je iz njegovih oĉiju u ĉudnim zrakama, poput jasnog svjetla koje teĉe kroz dvije kljuĉanice.
Jack je ustuknuo od njega, povlaĉeći si ruksak s leđa, pokušavajući otvoriti kopĉe prstima koji su imali osjetljivost drvenih kockica, uma uskovitlanog i zbunjenog - Jackyju je bilo šest godina Boţe pomozi mi Speedy Jackyju je bilo ŠEST godina Boţe molim te - mislima i nesuvislim molitvama. Stvor je reţao i udarao kante za smeće. Jack je vidio jednu kopitastu raku kako se diţe i zatim s fijukom spušta, derući bok jedne zahrđale metalne kante u metar dugaĉkom neravnom potezu. Ustao je, zateturao, skoro pao i poĉeo teturati prema Jacku, iskeţenog, neravnomjernog lica skoro na razini prsa.
I nekako, kroz lajanje i reţanje, uspio je razaznati što govori. "Sad te neću samo razderati, pilence. Sad ću te ubiti... poslije."
Ĉuje ga ušima? Ili u glavi?
Nije bilo vaţno. Prostor između ovog svijeta i onog sveo se s cijelog svemira na obiĉnu membranu.
Stvor-Elroy je zareţao i krenuo prema njemu, sad nesiguran i nespretan na straţnjim nogama, odjeće nabrekle na posve pogrešnim mjestima, jezika koji je visio iz usta punih oĉnjaka. Ovdje je bila pustopoljina iza Toĉionice Oatley Smokeyja Updikea, da, eto je, konaĉno, prepuna korova i raspuhanog smeća - tu zahrđala opruga iz kreveta, tamo maska Forda iz 1957., i jezoviti mladi mjesec poput svinute kosti na nebu iznad glave, pretvarajući svaku krhotinu stakla u mrtvo izbuljeno oko, a to nije poĉelo u New Hapmshireu, zar ne? Ne. Nije poĉelo kad mu se majka razboljela, ni s pojavom Lestera Parkera. Poĉelo je kad je -
Jacky imao šest godina. Kad smo svi ţivjeli u Kaliforniji i nitko nije ţivio nigdje drugdje i Jacky je -
Povukao je ruĉke svoga ruksaka.
Stvor je opet stigao, gotovo kao da pleše, naĉas ga podsjećajući na neki Disneyjev crtić u nasumiĉnoj mjeseĉini. Suludo, Jack se poĉeo smijati. Stvor je reţao i skakao na njega. Potez onih teških kopitastih pandţi opet ga je promašio samo za koji centimetar dok je on plesao unatrag kroz korov i otpad. Stvor-Elroy stao je na oprugu i nekako se zapetljao u nju. Zavijajući, pljujući bijele gvaljice pjene u zrak, povlaĉio je i izvijao se i bacao, jedne noge duboko zakopane u zahrđale zavoje.
Jack je u ruksaku pipao za bocom. Prolazio je kraj ĉarapa i prljavih gaća i smotanog, smrdljivog para traperica. Uhvatio je vrat boce i izvukao je.
Stvor-Elroy raspukao je zrak s urlikom bijesa, konaĉno se oslobodivši opruge.
Jack je pao na pepeljasto, korovasto, otrcano tlo i otkotrljao se, zakaĉivši posljednja dva prsta lijeve ruke za ruĉku ruksaka, desnom rukom drţeći bocu. Otvarao je ĉep palcem i kaţiprstom lijeve ruke, dok je ruksak visio i njihao se. Ĉep se otvorio.
Moţe li me slijediti? Zapitao se nesuvislo, naginjući bocu prema usnama. Kad prođem, otvaram li nekakvu rupu usred svega? Moţe li me slijediti i dokrajĉiti me s druge strane?
Jackova usta napunila su se onim trulim ukusom mrtvog groţđa. Digao mu se ţeludac, grlo se zatvorilo, gotovo kao da okreće smjer. Sad mu je
odvratan okus napunio i sinuse i nosnice, i ispustio je dubok, drhtavi jecaj. Sad je ĉuo kako stvor-Elroy vrišti, ali vrisak se ĉinio udaljenim, kao daje na jednom kraju tunela Oatley a on, Jack, uţurbano pada prema drugom kraju. I ovog puta je imao dojam padanja i pomislio je: O, Boţe, što ako sam glupavo preskoĉio preko nekakve litice ili planine?
Drţao je ruksak i bocu, oĉiju oĉajno zatvorenih, ĉekajući što god će se sljedeće dogoditi - sa ili bez stvora-Elroya. Teritoriji ili zaborav - i pomisao koja ga je progonila cijele noći vratila se s okretom kao konj na vrtuljku - Srebrna Dama, moţda Brza Ella. Uhvatio ju je i odjahao na njoj prema dolje u oblaku odvratnog smrada ĉarobnog soka, drţeći je, ĉekajući što će se sljedeće dogoditi; osjećajući kako mu se odjeća na tijelu mijenja.
Šest o da kad nam je svima bilo šest godina i nitko nije bio stariji i u Kaliforniji tko svira taj saksofon tata je li to Dexter Gordon ili je što mama misli kad kaţe da ţivimo na trusnom podruĉju i kamo kamo o kamo odlaziš tata ti i ujak Morgan o tata ponekad te gleda kao kao o kao da ima trusno podruĉje u glavi i potres iza oĉiju i ti umireš u njemu o tata!
Padajući, okrećući se, preokrećući usred limba, usred mirisa poput ljubiĉastog oblaka, Jack Sawyer, John Benjamin Sawyer, Jacky, Jacky
- imao je šest godina kad se to poĉelo događati i tko je svirao taj sak-sofon tata? Tko ga je svirao kad mi je bilo šest godina, kad je Jackyju bilo šest godina, kad je Jacky -

Jedanaesto poglavlje
Smrt Jerryja Bledsoea
1
imao šest godina... kad je to stvarno poĉelo, tata, kad su strojevi koji su ga na kraju odvukli u Oatley i iza njega poĉeli huktati. Bilo je glasne glazbe saksofona. Šest. Jacky je imao šest godina. Isprva mu je pozornost bila posve usredotoĉena na igraĉku koju mu je otac dao, model londonskog taksija - auto-igraĉka bio je teţak kao kamen, i na glatkim drvenim podovima novog ureda dobar potez poslao bi ga drndavo preko cijele sobe. Kasno popodne, prvi razred još daleko s one strane kolovoza, fora novi auto koji se kotrlja kao tenk na komadu golog drveta iza kauĉa, zadovoljan, opušten osjećaj u uredu s klimom ... bez dodatnog posla, bez dodatnih telefonskih poziva koji ne mogu ĉekati do sutra. Jack je gurao teški taksi-igraĉku niz traku golog drva, jedva ĉujući drndanje punih guma pod soliranjem saksofona. Crni je auto udario jednu od nogu kauĉa, okrenuo se u stranu i stao. Jack se zavukao dolje, a ujak Morgan se zavalio u jedan od naslonjaĉa s druge strane kauĉa. Oba su muškarca imala pića; ubrzo će odloţiti svoje ĉaše, ugasiti gramofon i pojaĉalo, i otići dolje do svojih automobila.
- kad nam je svima bilo šest godina i nitko nije bio stariji i bila je Ka-lifornija
"Tko svira taj saksofon?" ĉuo je kako pita ujak Morgan i, napola u snu, ĉuo je taj poznati glas na novi naĉin: nešto šaptavo i skriveno u glasu Morgana Sloata zavuklo se Jackyju u uho. Dotakao je vrh taksija-igraĉe i prsti su mu bili hladni kao da je od leda, a ne engleskog ĉelika.
"To ti je Dexter Gordon, eto tko", odgovorio je njegov otac. Glas mu je bio lijen i prijateljski kao uvijek, a Jack je rukom obuhvatio teški taksi.
"Dobra ploĉa."
"Tata svira trubu. Dobra stara ploĉa, zar ne?"
"Morat ću je potraţiti." A onda je Jack pomislio da zna o ĉemu se radi u ĉudnom glasu ujaka Morgana - ujak Morgan zapravo uopće ne voli jazz, samo se pretvara da ga voli pred Jackovim ocem. Jack je to znao o Morganu Sloatu veći dio djetinjstva, i ĉinilo mu se budalastim što njegov otac to ne
vidi. Ujak Morgan nikad neće potraţiti ploĉu pod naslovom Tata svira trubu, samo laska Philu Sawyeru - a moţda Phil Sawyer to nije vidio jer, kao i svi ostali, nikad nije baš obraćao dovoljno pozornosti na Morgana Sloata. Ujak Morgan, pametan i ambiciozan ("pametan kao lasica, prepreden kao odvjetnik", govorila je Lily), dobri stari ujak Morgan odbijao je promatranje - oĉi bi vam samo nekako prirodno skliznule s njega. Kad je bio klinac, Jacky se mogao kladiti, uĉitelji su mu sigurno teško pamtili ĉak i ime.
"Zamisli kakav bi taj tip bio tamo prijeko", rekao je ujak Morgan, jednom u potpunosti privlaĉeći Jackovu pozornost. Laţnost mu je još uvijek titrala u glasu, ali Jackova glava nije se podigla niti prsti stisnuli na teškoj igraĉki zbog Sloatova licemjerja - rijeĉi tamo prijeko uplovile su mu ravno u mozak i sad su odzvanjale kao zvona. Jer tamo prijeko je bilo zemlja Jackovih Dnevnih snova. On je to smjesta znao. Njegov otac i ujak Morgan zaboravili su da je on iza kauĉa, i namjerili su razgovarati o Dnevnim snovima.
Njegov otac je znao za Zemlju Dnevnih snova. Jack nije mogao spomenuti Dnevne snove ni ocu ni majci, ali njegov otac je znao za Dnevne snove jer je morao znati - bilo je tako jednostavno. A sljedeći korak, koji je Jack više osjećao nego svjesno izrazio, bio je da njegov tata pomaţe da Dnevni snovi budu sigurni.
Ali iz nekog razloga, jednako tako teško prevodivog iz emocija u jezik, veza Morgana Sloata i Dnevnih snova ispunjavala je djeĉaka nelagodom.
"Hej?" reĉe ujak Morgan. "Taj tip bi ih zbilja izbezumio, ha? Vjerojatno bi ga proglasili vojvodom Prokletih zemalja ili nešto."
"Pa, vjerojatno ne baš to", reĉe Phil Sawyer. "Ne kad bi im se sviđao koliko i nama."
Ali ujaku Morganu se ne sviđa, tata, pomislio je Jacky, odjednom shvativši da je to vaţno. On se njemu uopće ne sviđa, zapravo ne, misli da je ta glazba previše glasna, misli da mu nešto oduzima.
"Oh, ti o tome znaš puno više nego ja", rekao je ujak Morgan glasom koji je zvuĉao lagodno i opušteno.
"Pa, ja sam ĉešće tamo. Ali ti lijepo hvataš korak." Jacky je ĉuo da mu se otac smiješi.
"Oh, nauĉio sam ja par stvari, Phil. Ali zbilja, znaš - nikad ti neću prestati biti zahvalan što si mi sve to pokazao." Ta tri sloga zahvalan bila su puna dima i zvuka lomljenja stakla.
Ali sva ta mala upozorenja mogla su samo nagristi Jackovo silno, skoro zaneseno zadovoljstvo. Govorili su o Dnevnim snovima. To je ĉarobno, da je
tako nešto moguće. Ono što su govorili išlo mu je iznad glave, izrazi i rjeĉnik previše odrasli, ali šest godina star Jack opet je iskusio ĉudesnost i radost Dnevnih snova, i bio je bar dovoljno star da shvati smjer njihova razgovora. Dnevni snovi su stvarni, i Jacky ih nekako dijeli s ocem. U tome je bilo pola njegove radosti.
2
"Daj samo da nešto razjasnimo", rekao je ujak Morgan, a Jacky je rijeĉ razjasnimo vidio kao mutno staklo koje se sve više bijeli. "Oni imaju magi-ju kao što mi imamo fiziku, jel' tako? Govorimo o agrarnoj monarhiji koja koristi magiju umjesto znanosti."
"Jasno", reĉe Phil Sawyer.
"I vjerojatno je tako već stoljećima. Ţivoti im se nikad nisu baš puno mijenjali."
"Osim politiĉkih uzbuna, toĉno."
Zatim se glas ujaka Morgana napeo, a uzbuđenje koje je pokušavao sakriti pucketalo mu je u suglasnicima poput biĉa. "Ma, zaboravi te poli-tiĉke stvari. Hajdemo za promjenu razmišljati o sebi. Reći ćeš - i ja ću se s tobom sloţiti, Phil - da smo već i ovako priliĉno dobro prošli s Teritorijima, i da moramo biti oprezni kako tamo uvodimo promjene. Ja uopće nemam problema s tim stavom. I ja tako osjećam."
Jacky je osjećao tišinu svoga oca.
"Dobro", nastavi Sloat. "Idemo s konceptom da, unutar situacije koja je nama suštinski u korist, moţemo dobrobiti širiti na svakoga tko je na našoj strani. Ne ţrtvujemo prednost, ali nismo pohlepni za onime što donosi. Duţni smo tim ljudima, Phil. Pogledaj što su oni uĉinili za nas. Mislim da bismo se mogli tamo postaviti u vrlo sinergijsku situaciju. Naša energija moţe hraniti njihovu energiju i stvarati stvari o kojima nismo ni sanjali, Phil. A mi na kraju djelujemo velikodušno, što i jesmo - ali što nam istovremeno ne škodi." Sigurno se naginje naprijed, dlanova pritisnutih jedan o drugi. "Naravno da nemam kompletnu viziju situacije, to znaš, ali mislim, da ti iskreno kaţem, da već sama sinergija vrijedi svake cijene. Ali Phil - moţeš li zamisliti koliki bismo jebeni utjecaj imali kad bismo im dali struju? Kad bismo pravim ljudima tamo dali moderno oruţje? Imaš li ti pojma? Ja mislim da bi to bilo fantastiĉno. Fantastiĉno." Vlaţan, gnjecavi zvuk pljeskanja njegovih ruku.
"Ne ţelim te uhvatiti na prepad ili nešto, ali mislim da bi bilo vrijeme da poĉnemo razmišljati u tom smjeru - da poĉnemo razmišljati o povećanom ulaganju na Teritorijima."
Phil Sawyer nije ništa rekao. Ujak Morgan opet pljesne rukama. Konaĉno je Phil Sawyer rekao, neutralnim glasom, "Ţeliš da promislimo o povećanju ulaganja."
"Mislim da je to pravi smjer. I mogu ti to objasniti na papiru, Phil, ali ne bih trebao. Vjerojatno se sjećaš kako je bilo prije nego što smo poĉeli zajedno odlaziti tamo. Hej, moţda smo mogli uspjeti i sami, moţda i bismo uspjeli i sami, ali što se mene tiĉe, ja sam sretan što ne predstavljam dvije propale striptizete i malog Tomija plesaĉa."
"Samo malo", reĉe Jackov otac.
"Zrakoplovi", reĉe ujak Morgan. "Pomisli na zrakoplove."
"Samo malo, Morgan, imam ja puno zamisli koje tebi oĉito još nisu pale na pamet."
"Uvijek sam spreman za nove zamisli", rekao je Morgan, a glas mu je opet bio zadimljen.
"Dobro. Mislim da moramo paziti što radimo tamo prijeko, partneru. Mislim da bi se bilo što veliko - bilo kakve velike promjene koje prouzroĉimo - moglo okrenuti i ugristi nas za guzicu. Sve ima svoje posljedice, a neke od tih posljedica mogle bi biti neugodne."
"Kao recimo?" upita ujak Morgan.
"Kao rat."
"To je ludo, Phil. Nikad nismo vidjeli ništa što bi... osim ako ne misliš na Bledsoea..."
"Mislim na Bledsoea. Je li to bila sluĉajnost?"
Bledsoe? zapita se Jack. Već je ĉuo to ime; ali to je bilo mutno.
"Pa, to je bilo daleko od rata, blago reĉeno, a i ne priznajem ti vezu."
"U redu. Sjećaš li se da si ĉuo kako je usamljeni Stranac ubio starog kralja tamo prijeko - jako davno? Jesi li ikad ĉuo za to?"
"Aha, valjda", rekao je ujak Morgan, a Jack je opet ĉuo laţnost njegova glasa.
Stolac njegova oca je zaškripao - skinuo je noge sa stola, naginjući se naprijed. "Ubojstvo je tamo prijeko zapoĉelo omanji rat. Sljedbenici starog kralja morali su zaustaviti pobunu koju je vodila nekolicina nezadovoljnih plemića. Ti tipovi su uoĉili priliku da preuzmu stvari i upravljanje - dokopaju se zemlje, oduzimaju posjede, bace svoje neprijatelje u zatvor, i obogate se."
"Hej, budi pošten", ubaci se Morgan. "I ja sam za to ĉuo. Htjeli su isto-vremeno unijeti i neku vrst politiĉkog reda u suludo nedjelotvoran sustav - ponekad na poĉetku moraš biti grub, ja to shvaćam."
"I nije na nama da donosimo prosudbe o njihovoj politici, slaţem se. Ali evo što hoću reći. Taj mali rat tamo trajao je nekih tri tjedna. Kad je završio, poginulo je moţda sto ljudi. Vjerojatno i manje. Je li ti itko ikad rekao kad je taj rat poĉeo? Koja godina je bila? Koji dan?"
"Ne", promrmljao je ujak Morgan natmurenim glasom.
"Bio je prvi rujna 1939. Ovdje je to dan kad je Njemaĉka napala Poljsku." Njegov otac prestao je govoriti a Jacky je, steţući svoj crni taksi-igraĉku iza kauĉa, zijevnuo, neĉujno ali silno.
"To je suludo", reĉe ujak Morgan konaĉno. "Njihov rat je zapoĉeo naš? Stvarno to vjeruješ?"
"Da, vjerujem to", reĉe Jackov otac. "Vjerujem da je trotjedno koškanje tamo prijeko nekako ovdje zapoĉelo rat koji je trajao šest godina i pobio milijune ljudi. Da."
"Pa ..." rekao je ujak Morgan, i Jack ga je mogao zamisliti kako puše i frkće.
"Ima još. Razgovarao sam o tome s puno ljudi tamo prijeko, i imam dojam da je stranac koji je ubio kralja bio pravi Stranac, ako shvaćaš što mislim. Oni koji su ga vidjeli imali su dojam da mu je neudobno u odjeći Teritorija. Ponašao se kao da nije siguran u lokalne obiĉaje - nije od prve razumio njihov novac."
"Ah."
"Da. Da ga nisu razderali odmah nakon što je zabio noţ u kralja, mogli bismo biti sigurni u to, ali ja sam svejedno siguran da je bio -"
"Kao mi."
"Kao mi. Tako je. Posjetitelj. Morgan, mislim da ne smijemo previše prtljati tamo prijeko. Jer naprosto ne znamo kakve bi mogle biti posljedice. Da ti iskreno kaţem, mislim da smo stalno pod utjecajem stvari koje se događaju na Teritorijima. A da ti kaţem još jednu ludu stvar?"
"Zašto ne?" odvrati Sloat.
"To nije jedini drugi svijet tamo vani."
3
"Gluposti", reĉe Sloat.
"Ozbiljno to mislim. Jednom ili dvaput kad sam bio tamo, imao sam dojam da sam blizu nekom drugom mjestu - Teritorijima Teritorija."
Da, pomisli Jack, tako je, mora biti, Dnevni snovi Dnevnih snova, neko još ljepše mjesto, a na drugoj strani toga su Dnevni snovi Dnevnih snova tih Dnevnih snova, a s druge strane toga je još jedno mjesto, još jedan još ljepši svijet Po prvi put je shvatio da je jako pospan.
Dnevni snovi Dnevnih snova.
A onda je skoro istog ĉasa zaspao, s teškim malim taksijem u krilu, ci-jelog tijela istovremeno oteţalog od sna, usidrenog na dijelu drvenog poda, i tako blaţeno laganog.
Razgovor se sigurno nastavio - sigurno je bilo puno toga što je Jacky propustio. Dizao se i padao, teţak i lagan, kroz cijelu drugu stranu ploĉe Tata svira trubu, i za to vrijeme Morgan Sloat sigurno se zalagao - blago, ali s kakvim stezanjem šaka, kakvim mrštenjem ĉela! - za svoj plan; zatim si je morao dopustiti da djeluje kao da bi ga mogle uvjeriti, a na kraju ga i jesu uvjerile dvojbe njegova partnera. Na kraju toga razgovora, koji se dva-naestogodišnjem Jackyju Sawyeru vratio u opasnom pograniĉnom podruĉju između Oatleyja, drţava New York, i bezimenog sela na Teritorijima, Morgan Sloat dopustio si je da djeluje ne samo uvjeren već i iskreno zahvalan za poduku. Kad se Jack probudio, prva stvar koju je ĉuo bio je njegov otac kako pita: "Hej, je li Jack nekamo nestao?" a druga stvar bio je ujak Morgan kako govori: "Dovraga, valjda si u pravu, Phil. Ti znaš vidjeti samu suštinu stvari, sjajan si, kako to moţeš."
"Gdje je, dovraga, Jack?" rekao je njegov otac, a Jack se pomakao iza kauĉa, sad doista budan. Crni taksi tresnuo je na pod.
"Aha", reĉe ujak Morgan. "Mali zidići s ušima, peut-etre?"
"Jesi tamo otraga, mali?" reĉe njegov otac. Zvukovi stolaca odgurnutih preko drvenog poda, muškaraca koji ustaju.
Rekao je "Oooh" i polako podigao taksi natrag u svoje krilo. Noge su mu bile ukoĉene i bolne - kad ustane, proći će ga ţmarci.
Njegov se otac nasmijao. Koraci su mu se pribliţili. Crveno, podbuhlo lice Morgana Sloata pojavilo se na vrhu kauĉa. Jack je zijevnuo i gurnuo koljena u leđa kauĉa. Lice njegova oca pojavilo se kraj Sloatovog. Njegov
se otac smiješio. Naĉas se ĉinilo kao da obje odrasle glave lebde iznad vrha kauĉa. "Idemo kući, pospanko", reĉe njegov otac. Kad je djeĉak pogledao u lice ujaka Morgana, vidio je kako proraĉunatost tone u njegovu koţu, klizi ispod njegovih obraza veselog debeljka poput zmije pod stijenom. Opet je izgledao kao tata Richarda Sloata, kao dobri stari ujak Morgan koji uvijek donosi spektakularne darove za Boţić i rođendan, kao dobar stari znojni ujak Morgan kojeg je tako lako ne primijetiti. Ali kako je prije izgledao? Kao ĉovjek-potres, kao ĉovjek koji se mrvi preko trusnog podruĉja iza svojih oĉiju, kao nešto navijeno što ĉeka eksploziju.
"Moţe malo sladoleda na putu kući, Jack?" pitao mu je ujak Morgan. "Jel' ti to zvuĉi dobro?"
"Uh", reĉe Jack.
"Aha, moţemo svratiti do onog mjesta u predvorju", reĉe njegov otac.
"Njam-njam-njam", reĉe ujak Morgan. "Sad stvarno govorimo o sinergiji", i opet se nasmiješio Jacku.
To se dogodilo kad mu je bilo šest godina, i usred svoga besteţinskog padanja kroz limb, dogodilo se opet - uţasan ljubiĉasti okus Speedyjevog soka vratio mu se u usta, u prolaze iza nosa, i cijelo to lijeno popodne od prije šest godina opet mu se odigralo u umu. Vidio ga je kao da ĉarobni sok donosi savršeno sjećanje, i tako brzo da je proţivio cijelo to popodne u istih onih nekoliko sekundi koje su mu rekle da će ovog puta stvarno povratiti od ĉarobnog soka.
Zadimljene oĉi ujaka Morgana, a unutar Jacka, dimilo se pitanje koje zahtijeva konaĉan izlazak...
Tko je svirao
Tko mijenja koje promjene
Tko svira te promjene, tata?
Tko
je ubio Jerryja Bledsoea? Ĉarobni sok nagurao se natrag u djeĉakova usta, bockavi mlazići muĉno su mu curkali u nos, i baš kad je Jack osjetio rahlu zemlju pod svojim rukama, odustao je i povratio umjesto da se utopi. Što je ubilo Jerryja Bledsoea? Ogavna ljubiĉasta tvar pljusnula je iz Jackovih usta, gušeći ga, i slijepo se odgurnuo prema natrag - stopala i noge zapetljali su mu se u visok, ukoĉen korov. Jack se podigao na ruke i koljena i ĉekao drugu navalu, strpljiv kao mula, otvorenih usta. Ţeludac mu se zgrĉio, i nije imao vremena ni zastenjati prije nego što mu je još smrdljivog soka progorjelo put
kroz prsa i grlo i rasprslo mu se kroz usta. Rastegnuti ruţiĉasti traĉci sline visjeli su mu s usana, i Jack ih je slabašno obrisao. Otro si je ruke o hlaĉe. Jerry Bledsoe, da. Jerry - kojem je ime uvijek pisalo na košulji, kao kod radnika na benzinskoj postaji. Jerry, koji je umro kad - djeĉak je stresao glavom i opet si obrisao usta rukom. Ispljunuo je u busen grube divlje trave koja je kao divovski buket rasla iz sivo-smeđe zemlje. Neki mutan ţivotinjski instinkt koji nije razumio natjerao ga je da nagura rahlu zemlju preko ruţiĉastog jezerca bljuvotine. Drugi refleks natjerao ga je da otre dlanove o hlaĉe. Konaĉno digne pogled.
Kleĉao je, u posljednjem svjetlu veĉeri, na rubu zemljane ceste. Nika-kav uţasan stvor-Elroy nije ga slijedio - to je odmah shvatio. Psi zatvoreni u drveni obor nalik kavezu lajali su i reţali na njega, gurajući njuške kroz pukotine u svome zatvoru. S druge strane zatvorenih pasa bila je razvedena drvena građevina, a i odatle su se prema ogromnom nebu dizali pseći zvukovi. Bili su to nepogrešivo zvukovi sliĉni onima koje je Jack maloprije slušao s druge strane zida u Toĉionici Oatley: zvukovi pijanih ljudi koji urlaju jedan na drugog. Bar - ovdje će to biti svratište ili krĉma, pretpostavio je Jack. Sad kad mu više nije bilo zlo od Speedyjevog soka, osjećao je prodorne, kvašĉane mirise jeĉma i hmelja. Nije smio dopustiti da ga ljudi u svratištu otkriju.
Naĉas se zamislio kako bjeţi od svih tih pasa koji su kevtali i reţali kroz pukotine u svome oboru, a onda ustane. Nebo kao da mu se nagnulo nad glavom, smraĉilo. A kod kuće, u njegovom svijetu, što se događa? Neka lijepa katastrofica usred Oatleyja? Moţda neka lijepa mala poplava, slatki poţarĉić? Jack je tiho krenuo unatrag od svratišta, onda krene postrance kroz visoku travu. Moţda šezdeset metara dalje, debele su svijeće goijele u prozorima jedine druge zgrade koju je vidio. Odnekud nedaleko od njega s desne strane dopirao je miris svinja. Kad je Jack prešao pola udaljenosti od
svratišta do kuće, psi su prestali reţati i kevtati, i polako je krenuo naprijed prema Zapadnoj cesti. Noć je bila mraĉna i bez mjeseĉine.
Jerry Bledsoe.
4
Bilo je i drugih kuća, premda ih Jack nije vidio dok nije stigao skoro pred njih. Osim buĉnih pijanaca iza njega u svratištu, ovdje u seoskom dijelu Teritorija ljudi su lijegali sa suncem. Nikakve svijeće nisu gorjele u tim
malim ĉetvrtastim prozorima. I same ĉetvrtaste i mraĉne, kuće s obje strane Zapadne ceste sjedile su u ĉudnoj izoliranosti - nešto je bilo pogrešno, kao u vizualnim zagonetkama iz djeĉjeg ĉasopisa, ali Jack nije mogao odrediti što. Ništa nije visjelo naopaĉke, ništa nije gorjelo, ništa se nije ĉinilo ekstravagantno ĉudnim. Većina tih kuća imala je debele ĉupave krovove koji su sliĉili na plastove sijena s vojniĉkim frizurama, ali Jack je pretpostavljao da su to slamnati krovovi - ĉuo je za njih, ali ih još nikad nije vidio. Morgan, pomislio je s naglim drhtajem panike, Morgan od Orrisa, i vidio je njih dvojicu, ĉovjeka duge kose i uzdignute ĉizme i radoholiĉarskog znojnog partnera svoga oca, naĉas pomiješane - Morgan Sloat s piratskom frizurom i šepanjem. Ali Morgan - Morgan ovog svijeta - nije bio Pogreška Na Slici.
Jack je ovog ĉasa prolazio kraj niske, zdepaste prizemnice nalik uve-ćanom zeĉjem brlogu, neravno napola uĉvršćene širokim crnim drvenim X-ovima. Ĉupavi slamnati krov pokrivao je i ovu zgradu. Da je izlazio iz Oatleyja - ili ĉak bjeţao iz Oatleyja, da budemo bliţe istini - što'bi mogao oĉekivati vidjeti u tom jednom mraĉnom prozoru brloga za divovske zeĉeve? Znao je: rasplesani bljesak televizijskog ekrana. Ali, naravno, kuće na Teritorijima nisu imale televizijske aparate u sebi, i nedostatak šarenog bljeska nije bio ono što ga je zbunjivalo. Bilo je to nešto drugo, nešto što je do te mjere dio bilo kakve skupine kuća uz cestu da je nedostatak toga ostavio rupu u krajobrazu. Primijetio bi rupu ĉak i kad ne moţeš toĉno odrediti što nedostaje.
Televizija, televizijski aparati... Jack je nastavio kraj drvetom ojaĉane zgradice i vidio pred sobom, ulaznih vrata postavljenih tek na koji centimetar od ruba ceste, još jednu patuljastu nastambu. Ova kao da je imala krov od blata a ne slame, i Jack se nasmiješio sam za sebe - sićušno ga je seoce podsjetilo na Hobbiton. Bi li hobbitski kablovski radnik zastao ovdje i rekao gazdarici... kolibe? Pseće kućice?... u svakom sluĉaju, bi li rekao: "Gospođo, postavljamo kablovsku u vašem podruĉju, i za malu
mjeseĉnu pretplatu - mogu vas odmah spojiti, dobijete petnaest novih kanala, dobit ćete Ponoćno plavetnilo, dobit ćete sportski kanal i kanal s prognozom, dobit ćete ...?"
I to je, shvatio je odjednom, to. Pred tim kućama nije bilo stupova. Ni ţica! Nikakve TV-antene nisu komplicirale nebo, nikakvi visoki drveni stupovi nisu marširali uzduţ Zapadne ceste, jer na Teritorijima nema struje. Zato si nije ni dopustio odrediti element koji nedostaje. Jerry Bledsoe bio je, bar djelomiĉno, elektriĉar i pomoćni radnik u Sawyera & Sloatu.
5
Kad su njegov otac i Morgan Sloat spomenuli to ime, Bledsoe, mislio je da ga nikad prije nije ĉuo - premda, sjetivši se, morao je bar jednom-dvaput ĉuti njegovo ime. Ali Jerry Bledsoe bio je skoro uvijek samo Jerry, kao što je pisalo iznad dţepa njegove radne košulje. "Zar ne moţe Jerry nešto uĉiniti s klima uređajem?" "Reci Jerryju da podmaţe šarke na onim vratima, moţe? Škripanje će me izluditi." I Jerry bi se pojavio, uredne i izglaĉane radne odjeće, prorijeđene hrđavo crvene kose zaĉešljane unatrag, naoĉala okruglih i iskrenih, i tiho sredio što god ne valja. Postojala je i gospođa Jerry, koja je pazila da oker radne hlaĉe budu ĉiste i izglaĉane, i nekoliko malih Jerryja, kojih bi se Sawyer & Sloat uvijek sjetili za Boţić. Jack je bio dovoljno malen da ime Jerry poveţe s vjeĉitim protivnikom maĉka Toma, te je tako zamišljao da radnik i gospođa Jerry i mali Jerryji ţive u divovskoj mišjoj rupi u koju se ulazi kroz zaobljeni luk izrezan u zidu.
Ali tko je ubio Jerryja Bledsoea? Njegov otac i Morgan Sloat, .uvijek tako dragi prema Bledsoevljevoj djeci u vrijeme Boţića?
Jack je koraknuo naprijed u tamu Zapadne ceste, ţeleći da je posve zaboravio na radnika u Sawyera & Sloatu, da je zaspao ĉim se zavukao ispod kauĉa. Sad je ţelio san - ţelio ga je puno više nego neugodne misli koje je ta već šest godina mrtva konverzacija probudila u njemu. Jack si je obećao da će, ĉim bude siguran da je bar koji kilometar od posljednje kuće, pronaći neko mjesto da odspava. Posluţit će bilo kakvo polje, pa ĉak i jarak. Njegove noge nisu se više ţeljele kretati; njegovi mišići, pa ĉak i kosti kao da su bili dvaput teţi nego obiĉno.
Bilo je to jednom tik nakon onih situacija kad bi Jack zalutao u neki zatvoren prostor za svojim ocem i otkrio da je Phil Sawyer nekako uspio nestati. Kasnije, njegov bi otac uspio nestati iz spavaće sobe,
blagovaonice, iz sobe za sastanke u Sawyera & Sloatu. Ovom prilikom izveo je taj zbunjujući trik u garaţi kraj kuće na Rodeo Driveu.
Jack, koji je neprimijećen sjedio na malom breţuljku koji je bio najbliţe brijegu što je nudio taj dio Beverly Hillsa, vidio je kako mu otac izlazi iz kuće kroz vrata, prelazi tratinu kopajući po dţepovima u potrazi za novcem ili kljuĉevima, i ulazi u garaţu kroz pokrajnja vrata. Bijela vrata S desne strane trebala su se podići koju sekundu kasnije; ali ostala su tvrdoglavo zatvorena. Onda je Jack shvatio da je auto njegova oca bio na istom mjestu
cijelog tog subotnjeg jutra, parkiran uz ploĉnik izravno pred kućom. Lilyn auto je nestao - stavila je cigaretu u usta i objavila da ide na prikazivanje Zemljanog puta, najnovijeg filma redatelja Miljenice smrti, i neka je nitko do Boga ne pokušava zaustaviti - tako da je garaţa bila prazna. Duge minute, Jack je ĉekao da se nešto dogodi. Niti pokrajnja vrata ni velika prednja vrata nisu se otvarala. Konaĉno, Jack se spustio s travnatog breţuljka, otišao do garaţe i ušao. Prostran poznati prostor bio je posve prazan. Tamne mrlje ulja prošarale su sivi betonski pod. Alati su visjeli sa srebrnastih kuka u zidovima. Jack je zastenjao od zapanjenosti, pozvao "Tata?" i opet sve pregledao, za svaki sluĉaj. Ovog puta ugledao je kako cvrĉak skakuće prema zasjenjenoj zaštiti zida, i naĉas je skoro povjerovao da je magija stvarna i neki zloćudni ĉarobnjak je naišao i... cvrĉak je stigao do zida i nestao u nekoj nevidljivoj pukotini. Ne, njegov otac nije se pretvorio u cvrĉka. Naravno da nije. "Hej", rekao je djeĉak - izgleda, samome sebi. Otišao je unatraške do pokrajnjih vrata i izašao iz garaţe. Sunce je padalo na bogate, ţivahne tratine Rodeo Drivea. Mogao je pozvati nekoga, ali koga? Policiju? Moj tata je ušao u garaţu i nisam ga tamo našao i sad me strah.
Dva sata kasnije, Phil Sawyer došao je s kraja ulice koji izlazi na Beverly Wilshire. Sako je prebacio preko ramena, olabavio ĉvor na kravati - Jacku je izgledao kao ĉovjek koji se vraća s puta oko svijeta.
Jack je skoĉio sa svoga zabrinutog breţuljka i pojurio prema ocu. "Bogme si brz", rekao je njegov otac nasmiješeno, a Jack se priljubio uz njegove noge. "Mislio sam da spavaš, Jack Putnik."
Ĉuli su kako zvoni telefon dok su prilazili kući, i neki instinkt - moţda instinkt da si zadrţi oca blizu - natjerao je Jacka da se pomoli da je već zazvonio deset puta, da će tko god zove spustiti slušalicu prije nego što stignu do ulaznih vrata. Njegov otac raskuštrao mu je kosu, stavio veliku toplu ruku na njegov vrat, zatim otvorio vrata i stigao do telefona u pet
dugih koraka. "Da, Morgane", ĉuo je Jacky oca. "Oh? Loše vijesti? Bolje da mi kaţeš, da." Nakon dugog trenutka tišine u kojoj je djeĉak ĉuo metalni, hrapavi zvuk Sloatovog glasa kako se provlaĉi kroz telefonske ţice: "Oh, Jerry. Boţe moj. Jadan Jerry. Odmah dolazim." Onda je njegov otac pogledao ravno u njega, ne smiješeći se, ne namigujući, ne ĉineći ništa osim gledajući ga. "Doći ću, Morgane. Moram dovesti Jacka, ali on moţe ĉekati u autu." Jack je osjetio kako mu se mišići opuštaju, i osjetio je toliko olakšanje da nije pitao zašto mora ĉekati u autu, što bi inaĉe uvijek uĉinio.
Phil se odvezao uz Rodeo Drive do hotela Beverly Hills, skrenuo lijevo na Sunset, i usmjerio auto prema uredskoj zgradi. Ništa nije rekao.
Njegov je otac ţurio kroz promet i skrenuo autom na parkiralište kraj uredske zgrade. Tamo su već bila dva policijska automobila, jedan vatrogasni auto, dţepni bijeli Mercedes kabriolet ujaka Morgana, zahrđali stari Plymout s dvoja vrata u kojem se vozio radnik. Tik u ulazu, ujak Morgan razgovarao je s policajcem, koji je tresao glavom polako, polako, s oĉitom sućuti. Desna ruka Morgana Sloata stezala je ramena vitke mlade djevojke u prevelikoj haljini koja je sakrila lice u njegova prsa. Gospođa Jerry, znao je Jack, budući da joj je veći dio lica bio skriven bijelim rupĉićem koji je pritisnula na oĉi. Vatrogasac sa šljemom i kabanicom gurao je izobliĉene komade metala i plastike, pepela i puknutog stakla na neurednu hrpu daleko dolje u hodniku. Phil je rekao: "Samo sjedi ovdje koju minutu, moţe, Jacky?" i odjurio prema ulazu. Neka mlada Kineskinja sjedila je i razgovarala s policajcem na betonskom stupiću na kraju parkirališta. Pred njom je leţao zguţvani predmet koji je Jack tek nakon nekog vremena prepoznao kao bicikl. Kad je Jack udahnuo, nanjušio je gorak dim.
Dvadeset minuta kasnije, i njegov otac i ujak Morgan otišli su iz zgrade. Još uvijek grleći gospođu Jerry, ujak Morgan mahnuo je na pozdrav Sawyerima. Poveo je ţenu do suvozaĉkih vrata svoga sićušnog automobila. Jackov otac izvukao je svoj auto s parkirališta i natrag u promet na Sunsetu.
"Je li Jerry povrijeđen?" upita Jack.
"Nekakva ĉudna nesreća", reĉe njegov otac. "Struja - cijela zgrada je mogla planuti."
"Je li Jerry povrijeđen?" ponovio je Jack.
"Jadnik je povrijeđen tako gadno da je umro", reĉe njegov otac.
Jack i Richard Sloat trebali su dva mjeseca da doista sloţe priĉu iz razgovora koje su naĉuli. Jackova majka i Richardova domaćica dodale su druge pojedinosti - najkrvavije su stigle od domaćice.
Jerry Bledsoe došao je na posao u subotu kako bi pokušao srediti neke probleme u sigurnosnom sustavu zgrade. Da je s tim osjetljivim sustavom petljao tijekom tjedna, sigurno bi zbunio ili iznervirao ljude alarmom kad god ga sluĉajno pokrene. Sigurnosni sustav bio je ugrađen u glavnu strujnu ploĉu zgrade, postavljenu iza dvije velike pomiĉne drvene ploĉe u prizemlju. Jerry je spustio alat i podigao ploĉe, provjerivši prije toga da je mjesto prazno i nitko neće iskoĉiti iz koţe kad se alarm oglasi. Zatim je otišao dolje do telefona u svome podrumskom urediću i najavio lokalnoj policijskoj
postaji da se ne obazire na signale s adrese Sawyera&Sloata sve do njegovog sljedećeg poziva. Kad se opet vratio gore da napadne vranino gnijezdo ţica koje su ulazile u strujnu ploĉu, dvadesettrogodišnjakinja po imenu Lorette Chang baš je svojim biciklom stigla na parkiralište zgrade - dijelila je letke s reklamom za restoran koji se trebao otvoriti u istoj ulici za dva tjedna.
Gospođica Chang kasnije je rekla policiji da je pogledala kroz staklena ulazna vrata i vidjela radnika kako iz podruma ulazi u predvorje. Tik prije nego što je radnik uzeo svoj odvijaĉ i dotakao strujnu ploĉu, osjetila je kako joj parkiralište podrhtava pod nogama. Pretpostavila je da se radi o mini- potresu: cijelog ţivota ţiveći u Los Angelesu, Lorette Chang nauĉila je ne obazirati se na seizmiĉke događaje koji ništa ne obore. Vidjela je kako je Jerry Bledsoe raširio noge (dakle, i on je to osjetio, premda nitko drugi nije), stresao glavom, i zatim blago uvukao vrh odvijaĉa u košnicu ţica.
A onda su se ulaz i donji hodnik zgrade Sawyer&Sloat pretvorili u holokaust.
Cijela strujna ploĉa smjesta se pretvorila u ĉvrsto pravokutno tijelo pla-mena; plavo-ţuti lukovi neĉeg nalik munjama zafrcali su i okruţili radnika. Elektriĉne trube su zavijale i zavijale: KA-BAAAAAAM! KA-BAAAAAM! Vatrena kugla visoka dva metra ispala je ravno iz zida, odgurnula već mrtvo tijelo Jerryja Bledsoea, i otkotrljala se niz hodnik prema predvorju. Prozirna ulazna vrata rasprsla su se u komadiće stakla i zadimljene, izobliĉene dijelove okvira. Lorette Chang pustila je svoj bicikl i odjurila do telefonske govornice s druge strane ulice. Dok je vatrogascima diktirala adresu zgrade, uoĉila je da joj je sila koja je provalila kroz vrata uredno presavinula bicikl na pola, a speĉeno truplo Jerryja
Bledsoea još je stajalo i ljuljalo se naprijed-natrag pred uništenom ploĉom. Tisuće volta strujale su mu kroz tijelo, trzajući ga u ravnomjernim navalama, tresući ga amo-tamo u upornom pulsiranju. Sva dlaka na njegovom tijelu i većina odjeće je izgorjela, a koţa mu je dobila skuhano sivu boju. Njegove naoĉale, istopljena gvalja smeđe plastike, prekrile su mu nos poput melema.
Jerry Bledsoe. Tko svira te promjene, tata? Jack je natjerao svoje noge da se miĉu dok nije prošlo pola sata a da nije vidio još neku kolibu pokrivenu slamom. Nepoznate zvijezde u nepoznatom rasporedu leţale su po cijelom nebu nad njim - poruke na jeziku koji nije znao išĉitati.

Dvanaesto poglavlje
Jack ide na tržnicu
1
Tu je noć prespavao u slatko mirisnom plastu sijena Teritorija, prvo si prokopavši put unutra a onda se okrenuvši kako bi svjeţ zrak stizao do njega kroz tunel koji je napravio. Sa zebnjom je osluškivao tihe šuškave zvuke - negdje je ĉuo ili proĉitao da poljski miševi oboţavaju plastove sijena. Ako ih je u ovom i bilo, veliki miš po imenu Jack Sawyer prestrašio ih je i utišao. Malo-pomalo se opustio, lijevom rukom opisujući obris Speedyjeve boce - zaĉepio je vrh komadom svjeţe mahovine iz malog potoka gdje je zastao da se napije. Pretpostavljao je da je sasvim moguće kako će nešto mahovine pasti u bocu, ili već jest. Kakva šteta, pokvarit će pikantni okus i delikatni miris.
Dok je tako leţao, konaĉno na toplom, jako pospan, osjećaj kojeg je najviše bio svjestan bilo je olakšanje ... kao da je prije imao deset utega od po pet kila svezane na leđima, a neka ljubazna duša otkopĉala ih je i pustila da padnu na tlo. Opet je na Teritorijima, na mjestu koje šarmantni stvorovi kao što su Morgan od Orrisa, Osmond s biĉem i Elroy nevjerojatni ĉovjek- -jarac nazivaju domom, gdje se bilo što moţe dogoditi.
Ali Teritoriji mogu biti i dobri. Sjećao se toga iz najranijeg djetinjstva, kad su svi još ţivjeli u Kaliforniji i nitko nije ţivio nigdje drugdje. Teritoriji
mogu biti dobri, i ĉinilo mu se da sad oko sebe osjeća tu dobrotu, isto toliko mirno, nedvojbeno slatku kao miris plasta sijena, jasnu kao miris zraka na Teritorijima.
Osjeća li muha ili bubamara olakšanje kad naiđe neoĉekivan nalet vjetra i nakrene vrĉevac taman toliko da omogući kukcu koji se utapa da ispliva? Jack nije znao ... ali je znao da se izvukao iz Oatleyja, daleko od Klubova lijepog vremena i staraca koji ridaju nad svojim ukradenim kolicima iz su- permarketa, daleko od mirisa piva i bljuvotine ... i najvaţnije od svega, bio je daleko od Smokeyja Updikea i Toĉionice Oatley.
Zato je smatrao da bi ipak mogao neko vrijeme putovati Teritorijima.
I misleći tako, zaspao je.
2
Prešao je tri, moţda i pet kilometara po Zapadnoj cesti sljedećeg jutra, uţivajući u suncu i dobrim, zemljastim mirisima polja skoro spremnih za ţetvu na kraju ljeta, kad su se neka kola zaustavila, i brkati seljak u neĉem što je izgledalo kao toga s grubim hlaĉama ispod nje povikao je: "Ideš li do trgovišta, mali?"
Jack je zurio u njega, napola u panici, shvativši da ĉovjek ne govori engleski - ne ono "jur" ili "sad varh sablje kruna visi"; to uopće nije bio engleski.
Ţena u bogatoj haljini sjedila je kraj brkatog seljaka; u krilu je drţala djeĉaka od moţda tri godine. Ljubazno se nasmiješila Jacku i prevrnula oĉima prema svome suprugu. "On je bedak, Henry."
Ne govore engleski ... ali što god govorili, ja to razumijem. Zapravo razmišljam na tom jeziku ... i to nije sve - i vidim na njemu, ili njime, ili što god mislio pod time.
Jack je shvatio da je to isto ĉinio i kad je prošli put bio na Teritorijima - samo što je tada bio previše zbunjen da bi to shvatio; stvari su se prebrzo kretale, i sve je djelovalo ĉudno.
Seljak se nagnuo naprijed. Nasmiješio se, pokazujući apsolutno odvratne zube. "Jesi bedak, mali?" upitao je, nimalo neljubazno.
"Ne", odvratio je, uzvraćajući smiješak što je najbolje mogao, svjestan da nije rekao ne već neku teritorijsku rijeĉ koja znaĉi ne - kad je preskoĉio, promijenio je i govor i naĉin razmišljanja (ili bar naĉin zamišljanja - nije imao tu rijeĉ u svome rjeĉniku, ali svejedno je znao na što misli) kao što je promijenio i odjeću. "Nisam bedak. Samo mi je majka rekla da budem
oprezan s ljudima koje sretnem na cesti." Sad se seljakova ţena nasmiješila.
"I majka ti je dobro rekla", reĉe ona. "Ideš za trgovište?"
"Da", reĉe Jack. "To jest, idem niz cestu - na zapad."
"Onda se popni otraga", reĉe seljak Henry. "Dan se bliţi kraju. Hoću prodati što imam, ako mogu, i vratiti se kući prije sumraka. Kukuruz je jadan, ali to je posljednji ove sezone. Sreća što uopće ima kukuruza u devetaku. Netko ga moţda kupi."
"Hvala vam", rekao je Jack penjući se na straţnji dio niskih kola. Ovdje, deseci klipova kukuruza bili su povezani grubim komadima uţeta i naslagani kao cjepanice. Ako je taj kukuruz jadan, Jack nije mogao zamisliti što bi ovdje
bilo dobar kukuruz - bili su to najveći klipovi koje je ikad u ţivotu vidio. Bilo je tu i malih hrpica buća i tikava i stvari koje su liĉile na bundeve - ali bile su crvenkaste a ne naranĉaste. Jack nije znao što je to, ali slutio je da su divnog okusa. Ţeludac mu je zakruljio. Otkako je krenuo na cestu, otkrio je što je to glad - ne kao prolazna pojava, nešto što mutno osjetiš nakon škole i umiriš s par keksa i šalicom mlijeka zaĉinjenog Nestleovim Quikom, već kao intimnog prijatelja koji se ponekad odmakne, ali rijetko kad ode do kraja.
Sjedio je leđima okrenut prednjem dijelu kola, nogu u sandalama koje su visjele i skoro dodirivale nabijenu zemlju Zapadne ceste. Jutros je bilo puno prometa, većinom na putu za trgovište, pretpostavio je Jack. Svako toliko, Henry bi pozdravio nekog poznatog.
Jack se još pitao kakvog su okusa one bundeve boje jabuka - i odakle će uopće doći do sljedećeg obroka - kad su mu se male ruke zaplele u kosu i ţustro povukle - dovoljno ţustro da mu oĉi zasuze.
Okrenuo se i vidio kako trogodišnjak stoji na bosim nogama sa širokim osmijehom na licu i po nekoliko pramena Jackove kose u svakoj ruci.
"Jason!" povikala je njegova majka - ali bio je to, na svoj naĉin, ponosan povik (Jeste li vidjeli kako je povukao tu kosu? Zar nije snaţan!) - "Jasone, to nije lijepo!"
Jason se nimalo posramljeno iskezio. Bio je to širok, blesast, sunĉani osmijeh, i na svoj naĉin isto tako sladak kao i miris plasta sijena u kojem je Jack proveo noć. Nije ga mogao ne uzvratiti ... i premda u tom uzvraćanju osmijeha nije bilo politiĉkih kalkulacija, vidio je da se stekao prijateljicu u Henryjevoj ţeni.
"Sjedi", reĉe Jason, njišući se naprijed-natrag nesvjesnim kretnjama mornarskog veterana. Još se smiješio Jacku.
"Ha?"
"Kuilo."
"Ne shvaćam te, Jasone."
"Sjedi-kuilo."
"Ne mogu -"
A tada se Jason, krupan za trogodišnjaka, bacio u Jackovo krilo, još uvijek se smiješeći.
Sjedi-kuilo, oh, da, sad shvaćam, pomislio je Jack, osjećajući kako mu se tupa bol iz testisa širi do ţeluca.
"Jason je zloĉest!" doviknula je njegova majka istim onim trpeljivim, zar-nije-sladak glasom ... a Jason, koji je znao tko vlada, iskezio se svojim blesastim, slatko šarmantnim osmijehom.
Jack je shvatio da je Jason mokar. Vrlo, iznimno, nedvojbeno mokar.
Dobrodošao natrag na Teritorije, Jacko.
I sjedeći tamo, s djetetom u rukama i toplom mokrinom koja mu je po-lako namakala odjeću, Jack se poĉeo smijati, lica podignutog prema plavom, plavom nebu.
3
Nekoliko minuta kasnije, Henryjeva ţena prebacila se do mjesta gdje je Jack sjedio s djetetom u krilu i preuzela Jasona.
"Oooh, mokar, zloĉesti deĉko", rekla je svojim trpeljivim glasom. Kako puno piški moj Jason! Pomislio je Jack, i opet se nasmijao. To je nasmijalo Jasona, i gospođa Henry nasmijala se s njima.
Dok je presvlaĉila Jasona, postavila je Jacku više pitanja - kakva je ĉesto ĉuo i u svome svijetu. Ali ovdje mora biti oprezan. On je stranac, i moglo bi biti skrivenih klopki. Ĉuo je kako njegov otac govori Morganu ... pravi Stranac, ako shvaćaš što mislim.
Jack je osjetio da ţenin suprug pozorno sluša. Odgovorio je na njena pitanja opreznom varijantom Priĉe - ne one koju je priĉao kad bi traţio posao, već one koju je priĉao kad bi netko tko bi ga povezao postao znatiţeljan.
Rekao je da dolazi iz Sela Svih Ruku - Jasonova majka mutno se sjećala da je ĉula za to mjesto, ali to je sve. Zar je doista stigao tako daleko? Htjela
je znati. Jack joj je to potvrdio. A kamo ide? Rekao je njoj (i Henryju koji je tiho osluškivao) da je pošao u selo Kalifornija. Za to nije ĉula ĉak ni mutno, u priĉama koje bi povremeno priĉali putujući trgovci. Jack se baš nije jako iznenadio ... ali je bio sretan što nitko od njih nije uzviknuo "Kalifornija? Tko je ikad ĉuo za selo koje se zove Kalifornija? Koga ti to muljaš, mali?" Na Teritorijima sigurno ima puno mjesta - cijela podruĉja, kao i sela - za koje ljudi koji ţive u svojim malim okruţenjima nikad nisu ĉuli. Nema strujnih stupova. Nema struje. Nema filmova. Nema kabelske televizije da im pokaţe kako su divne stvari u Malibuu ili Sarasoti. Nema teritorijske verzije telekoma, s reklamom za trominutne pozive prema Straţarnicama nakon pet popodne po cijeni od samo 5,83 dolara plus porez, cijene mogu biti više za dan Boţjih ĉekića i druge praznike. Oni ţive u misteriji, pomislio je. Kad ţiviš u misteriji, ne propituješ selo samo zato što nikad nisi ĉuo za njega. Kalifornija ne zvuĉi ništa luđe nego mjesto po imenu Svih Ruku.
I nisu ga propitivali. Rekao im je da mu je otac umro prošle godine, i da mu je majka vrlo bolesna (pomislio je dodati da su kraljiĉini ovršnici došli usred noći i odveli im magarca, iscerio se i zakljuĉio da bi to moţda trebao preskoĉiti). Majka mu je dala novca koliko je mogla (samo što rijeĉ koja je izišla na ĉudnom jeziku nije zapravo bila novac - bila je nešto poput štapići) i poslala ga u selo Kalifornija, da ţivi sa svojom tetom Helen.
"Teška su vremena", rekla je gospođa Henry, ĉvršće grleći sad presvu-ĉenog Jasona.
"Svih Ruku su blizu ljetne palaĉe, zar ne, mali?" Bilo je to prvi put što je Henry progovorio otkako je pozvao Jacka da se popne.
"Da", reĉe Jack. "To jest, priliĉno blizu. Mislim -"
"Nisi nam rekao od ĉega ti je otac umro."
Sad je okrenuo glavu. Pogled mu je bio uzak i procjenjivaĉki, prijašnja ljubaznost je nestala; otpuhala mu je iz oĉiju kao plamen svijeće na vjetru. Da, ovdje ima klopki.
"Je li bio bolestan?" upita gospođa Henry. "Danas ima toliko bolesti - boginje, kuga - teška vremena ..."
Jedan divlji trenutak, Jack je pomislio reći Ne, nije bio bolestan, gospođo Henry. Primio je puno volta, moj tata. Znate, otišao je jedne subote odraditi nešto i ostavio je gospođu Jerry i sve male Jerryje - ukljuĉujući i mene - kod kuće. To je bilo dok smo svi ţivjeli u rupi u zidu i nitko nije ţivio nigdje drugdje, shvaćate. I znate što? Zabio je odvijaĉ u hrpu ţica a gospođa Feeny, ona radi u kući Richarda Sloata, ona je ĉula
kako ujak Morgan priĉa na telefonu i rekao je da je struja izašla, sva struja, i skuhala ga je, tako gadno da su mu se naoĉale rastopile na nosu, samo što vi ne znate za naoĉale jer ih vi ovdje nemate. Nemate naoĉala ... nemate struje ... nemate Playboy TV ... nemate aviona. Nemojte završiti kao gospođa Jerry, gospođo Henry. Nemojte -
"Nije vaţno je li bio bolestan", rekao je brkati seljak. "Jel' se bavio politikom?"
Jack ga pogleda. Usta su mu se kretala, ali nije ispuštao nikakva zvuka. Nije znao što bi rekao. Previše klopki.
Henry kimne, kao da je odgovorio. "Skoĉi dolje, mali. Trgovište je tik iza sljedeće uzvisine. Mislim da moţeš i pješice do tamo, zar ne?"
"Da", reĉe Jack. "Mislim da mogu."
Gospođa Henry djelovala je zbunjeno ... ali sad je drţala Jasona podalje od Jacka, kao da ima neku zaraznu bolest.
Još uvijek se osvrćući preko ramena, seljak se pomalo tuţno nasmiješio. "Ţao mi je. Djeluješ kao drag deĉko, ali mi smo ovdje priprosti ljudi - što god se događa tamo daleko kraj mora je stvar za veliku gospodu. Ili će kraljica umrijeti ili neće ... a, jasno, jednog dana mora. Bog prije ili kasnije zabije sve ĉavle. A kad se mali ljudi miješaju u poslove velikaša, nastradaju."
"Moj otac -"
"Ne ţelim ĉuti o tvome ocu!" reĉe Henry oštro. Njegova ţena odmakla se od Jacka, još uvijek stišćući Jasona na grudima. "Dobar ili loš ĉovjek, ne znam, i ne ţelim znati - znam samo da je mrtav, mislim da to nisi lagao, i njegov sin spava na otvorenom i bazdi na bijeg. Sin ne govori kao da stiţe iz ovih krajeva. Zato silazi. Imam i ja sina, kao što vidiš."
Jack je sišao, ţalostan zbog straha na licu mlade ţene - straha koji je on tamo doveo. Seljak je bio u pravu - mali ljudi ne smiju se miješati u probleme velikaša. Ne ako su pametni.

Trinaesto poglavlje
Ljudi na nebu
1
Bio je šok otkriti da se novac koji je tako teško zaradio doslovno pretvorio u štapiće - izgledali su poput zmija-igraĉaka koje je izradio neki nesposoban obrtnik. Šok je pak potrajao samo trenutak, i ţalobno se nasmijao samome sebi. Štapići jesu novac, naravno. Kad dolazi ovamo, sve se mijenja. Srebrni dolar u grifonski novĉić, košulja u haljetak, engleski u teritorijski, i dobar stari ameriĉki novac u - pa, u zglobaste štapiće. Prešao je s ukupno oko dvadeset dolara, i pretpostavio je da ima toĉno istu svotu u novcu Teritorija, premda je prebrajao ĉetrnaest zglobova na jednom od novĉanih štapića, i više od dvadeset na drugom.
Problem nije bio toliko u novcu koliko u cijeni - nije imao pojma što je jeftino a što je skupo, i dok je hodao kroz trţnicu, Jack se osjećao kao natjecatelj na kvizu Cijena je ispravna21 - samo, ako ovdje pogriješi, neće biti utješne nagrade i tapšanja po ramenu Boba Barkera; ako ovdje pogriješi, mogli bi... pa, nije bio sasvim siguran što bi mu mogli napraviti. Otjerati ga, sigurno. Povrijediti ga, tući? Moţda. Ubiti ga? Vjerojatno ne, ali nije mogao biti potpuno siguran. To su mali ljudi. Ne bave se politikom. A on je stranac.
Jack je polako prešao s jednog na dragi kraj glasne i zaposlene guţve u trgovištu, hrvući se s tim problemom. Sad se usredotoĉio uglavnom u njegovom ţelucu - bio je uţasno gladan. Jednom je vidio Henryja kako se nateţe s ĉovjekom koji prodaje koze. Gospođa Henry stajala je kraj njega, ali malo povuĉeno, dajući muškarcima prostora za trgovinu. Bila je okrenuta leđima Jacku, ali drţala je dijete u rakama - Jason, jedan od malih Henryja, pomislio je Jack - ali Jason ga je ugledao. Dijete je mahnulo jednom bucmastom rakom prema Jacku, a Jack se hitro okrenuo, tako da između njega i Henryja bude što više ljudi.
Posvuda se ĉini se osjećao miris peĉenog mesa. Vidio je trgovce kako polako okreću govedske butove na ugljenim vatrama, kako malim tako i
______________________
21 The Price Is Right, američki kviz u kojem natjecatelji pogađaju cijene robe. Kviz je pokrenut 1972. godine, i emitira se još uvijek, a sve do 2007. godine vodio gaje Bob Barker. Nap. prev.
ambicioznim; vidio je šegrte kako stavljaju debele odreske neĉeg što je dje-lovalo kao svinjetina na kriške domaćeg kruha i odnose ih kupcima. Izgledali su kao teklići na aukciji. Većina kupaca bili su seljaci kao Henry, i ĉinilo se da i hranu kupuju onako kako ljudi na aukcijama obavljaju svoje licitacije - naprosto bi carski podigli jednu ruku, raširenih prstiju. Jack je podrobno promatrao nekoliko takvih transakcija, i u svakom sluĉaju, sredstvo razmjene bili su zglobasti štapići ... ali koliko bi zglobova bilo dovoljno? zapitao se. Nije bilo vaţno. Mora jesti, oznaĉila ga transakcija kao stranca ili ne.
Prošao je kraj pantomimiĉarske predstave, jedva bacivši pogled na nju premda je brojna publika koja se okupila - uglavnom ţene i djeca - urlala od smijeha i pljeskala. Krenuo je prema štandu platnenih zidova gdje je neki krupan ĉovjek s tetovaţama na velikim bicepsima stajao sjedne strane rova sa zadimljenim ugljenom iskopanog u zemlji. Ţeljezni raţanj dugaĉak oko dva metra pruţao se iznad ugljena. Po jedan znojan, prljav djeĉak stajao je sa svake strane. Pet krupnih peĉenja bilo je nanizano na raţanj, i djeĉaci su ih ujednaĉeno okretali.
"Fino meso!" zapijevao je krupni ĉovjek. "Fino meso! Fiiiiiino meso! Kupite moje fino meso! Finog mesa ima! Fino meso je ovdje!" Sa strane, prema djeĉaku bliţem sebi: "Koristi leđa, Bog te zakucao" Zatim natrag onom zapijevajućem, trgovaĉkom poviku.
Neki seljak koji je prolazio s mladom kćerkom podigao je ruku, zatim pokaţe na drugo peĉenje s lijeva. Djeĉaci su prestali okretati raţanj dovoljno dugo da njihov šef odreţe komad s peĉenja i stavi ga na krišku kruha. Jedan od njih odjurio je s time do seljaka, koji je izvadio jedan zglobni štapić. Pozorno promatrajući, Jack je vidio kako je odlomio dva zgloba novĉanog štapića i dao ih djeĉaku. Dok je djeĉak jurio natrag na svoje mjesto, mušterija je vratila novĉani štapić u dţep odsutnim ali paţljivim pokretom ĉovjeka koji vraća sitniš u dţep, odgrizao ogroman griz toga otvorenog sendviĉa, i dao ostatak svojoj kćeri, ĉiji je prvi griz bio skoro isto toliko oduševljen kao i onaj njenog oca.
Jackov ţeludac je huĉao i zveĉao. Vidio je što mu treba ... nadao se.
"Fino meso! Fino meso! Fino -" Krupni ĉovjek se prekinuo se i pogledao prema Jacku, gustih obrva koje su se skupile nad malim ali ne posve glupim oĉima. "Ĉujem pjesmu tvoga ţeluca, prijatelju. Ako imaš novca, trguj sa mnom a ja ću te veĉeras blagosloviti u molitvama. A ako nemaš, onda makni svoje glupo ovnujsko lice odavde i idi dovraga."
Oba djeĉaka su se nasmijala, ali bili su oĉito umorni - smijali su se kao da nemaju nadzora nad zvukovima koje proizvode.
Ali izluđujući miris mesa koje se polako kuha nije mu dopuštao otići. Izvadio je kraći od svojih zglobnih štapića i pokazao na drugo peĉenje slijeva. Nije govorio. To se ĉinilo sigurnijim. Prodavaĉ je zastenjao, opet izvukao svoj grabi noţ iz pojasa i odrezao komad - bio je to manji komad nego što je odrezao seljaku, primijetio je Jack, ali njegov ţeludac nije se zanimao za takve stvari; ludo je krulio u išĉekivanju.
Prodavaĉ je bacio meso na krah i sam ga donio umjesto da ga da jednom od djeĉaka. Uzeo je Jackov novĉani štapić. Umjesto dva zgloba, odlomio je tri.
U glavi mu je progovorio glas njegove majke, kiselo zabavljen: Ĉestitke, Jacko ... upravo su te sjebali.
Prodavaĉ ga je promatrao, cereći se oko usta punih uništenih crnih zuba, izazivajući ga da nešto kaţe, nekako se pobuni. Trebaš biti zahvalan što sam uzeo samo tri zgloba umjesto svih ĉetrnaest. Mogao sam, znaš. Mogao bi isto tako ići uokolo sa znakom oko vrata na kojem piše JA SAM OVDJE STRANAC, I SAM SAM. Zato mi reci, ovnujska faco: hoćeš se svađati oko toga?
Što on ţeli nije bilo vaţno - bilo je oĉito da ne moţe ulaziti u raspravu oko toga. Ali opet je osjetio onaj tanak, bespomoćan bijes.
"Kreni", rekao je trgovac umorivši se od njega. Mahnuo je krupnom rakom Jacku pred licem. Prsti su mu bili puni oţiljaka, i imao je krvi pod noktima. "Dobio si hranu. Sad se gubi odavde."
Jack je pomislio, Mogao bih ti pokazati dţepnu svjetiljku i pobjegao bi kao da te progone svi vrazi pakla. Pokazati ti avion i vjerojatno bi poludio. Moţda nisi baš tako opak kao što misliš, stari.
Nasmiješio se, i moţda mu je u osmijehu bilo neĉega što se prodavaĉu mesa nije svidjelo, jer je ustuknuo od Jacka, s trenutnom nelagodom na licu. Onda su mu se obrve opet nabrale.
"Gubi se, rekao sam!" zareţao je. "Gubi se, Bog te zakucao!" I ovog puta, Jack je otišao.
2
Meso je bilo izvrsno. Jack je progutao i njega i kruh na kojem je leţalo, a onda nemarno polizao sok s dlanova, šećući dalje. Meso je doista imalo okus svinjetine ... a ipak i nije. Bilo je nekako bogatije, aromatiĉnije od
svinjetine. Što god bilo, odliĉno je popunilo rupu u njegovom ţelucu. Jacku se ĉinilo da bi tisuću godina mogao to nositi u školu za uţinu.
Sad kad je uspio ušutkati svoj ţeludac - bar na neko vrijeme - mogao se ogledati s više zanimanja ... i premda to nije znao, konaĉno se poĉeo uklapati u gomilu. Sad je bio samo još jedan neotesanac sa sela koji je došao u trgovište, polako hodajući među štandovima i pokušavajući zuriti u svim smjerovima odjednom. Varalice su ga prepoznavale, ali samo kao još jednu od mnogih mogućih meta. Dozivali su ga i dovikivali mu, a kad bi prošao dovikivali bi i dozivali svakoga tko bi prošao iza njega - muškarca, ţenu ili dijete. Jack je iskreno buljio u robu rasprostrtu svuda oko njega, robu istovremeno ĉudesnu i ĉudnu, i usred svih ostalih koji su zurili prestao je biti stranac - moţda zato što je odustao od napora da djeluje blazirano na mjestu gdje nitko nije djelovao blazirano. Smijali su se, svađali, cjenkali... ali nitko nije djelovao kao da mu je dosadno.
Trgovište ga je podsjetilo na kraljiĉin paviljon, bez ozraĉja napetosti i pretjeranog veselja - bila je tu ista ona apsurdno bogata mješavina mirisa (kojom je dominiralo peĉeno meso i ţivotinjski izmet), iste šarene gomile (premda ĉak ni najsjajnije odjeveni ljudi koje je Jack vidio nisu bili ni blizu kicošima koje je vidio u paviljonu), ista ona uznemirujuća ali nekako predivna preklopljenost savršeno normalnog, rame uz rame s ekstravagantno ĉudnim.
Zastao je kraj štanda gdje je neki ĉovjek prodavao sagove s utkanim kraljiĉinim portretom. Jack je odjednom pomislio na mamu Hanka Scofflera i nasmiješio se. Hank je bio jedan od klinaca s kojima su se Jack i Richard Sloat druţili u L. A.-ju. Scofflerica je bila slaba na najkiĉastije ukrase koje je Jack ikad vidio. I, Boţe, oboţavala bi te sagove, s utkanom slikom Laure DeLoessian, kose podignute u visoku, kraljevsku krunu od pletenica! Bolje od plišanih slika aljaških jelena ili keramiĉke diorame Posljednje veĉere iza bara u dnevnoj sobi Scofflerovih ...
A onda se lice utkano u sagove naizgled promijenilo još dok ga je promatrao. Kraljiĉino je lice nestalo, i vidio je lice svoje majke, kako se ponavlja i ponavlja, pretamnih oĉiju, puno preblijede koţe.
Nostalgija je opet zaskoĉila Jacka. Projurila mu je kroz um u valu i u srcu ju je zazvao - Mama! Hej, mama! Isuse, što ja radim ovdje? Mama!! - pitajući se s ĉeznutljivom silinom ljubavnika što sad radi, baš ovog ĉasa. Sjedi kraj prozora, pušeći, promatrajući ocean, s otvorenom knjigom kraj sebe? Gleda TV? Film u kinu? Spava? Umire?
Mrtva? dodao je zlobni glas prije nego što ga je mogao zaustaviti. Je li mrtva, Jack? Već mrtva?
Prestani.
Osjetio je gorući ubod suza.
"Ĉemu takva tuga, maleni moj?"
Podigao je pogled, iznenađen, i vidio kako ga promatra trgovac sagovima. Bio je krupan kao i prodavaĉ mesa, i ruke su mu također bile tetovirane, ali njegov je osmijeh bio otvoren i sunĉan. U njemu nije bilo zlobe. To je bila velika razlika.
"Nije to ništa", reĉe Jack.
"Ako od niĉega tako izgledaš, sinko moj, sinko moj, trebao bi razmišljati
o neĉemu."
"Tako je gadno izgledalo, ne?" upitao je Jack blago se smiješeći. Izgubio je nelagodu i zbog govora - bar naĉas - i moţda zato prodavaĉ sagova nije u njemu ĉuo ništa ĉudno ni neritmiĉno.
"Mali, djelovao si kao da ti je samo jedan prijatelj preostao s ove strane Mjeseca, i baš si vidio kako je Divlji bijeli vuk sa sjevera došao i pojeo ga srebrnom ţlicom."
Jack se malo nasmiješi. Prodavaĉ sagova okrenuo se i uzeo nešto s manje police desno od najvećeg saga - bilo je ovalno i imalo kratku dršku. Kad ga je okrenuo, sunce je bljesnulo preko njega - bilo je to zrcalo. Jacku je djelovao maleno i jeftino, kakvo moţeš osvojiti kad oboriš sve tri drvene boce za mlijeko u lunaparku.
"Eto, deĉko", reĉe prodavaĉ sagova. "Pogledaj da vidiš jesam li u pravu."
Jack je pogledao u zrcalo i zinuo, naĉas tako zapanjen da mu se ĉinilo kako mu je srce zaboravilo kucati. Bio je to on, ali izgledao je kao nešto s Otoka uţitaka iz Disneyjeve verzije Pinokija, gdje je previše igranja biljara
i pušenja cigara pretvorilo djeĉake u magarce. Njegove oĉi, inaĉe plave i okrugle kakvima ih je moglo stvoriti anglosaksonsko podrijetlo, postale su smeđe i bademastog oblika. Njegova kosa, gruba, zamršena i spuštena preko sredine ĉela, definitivno je djelovala kao griva. Podigao je jednu ruku da je odmakne, i dotakao samo golu koţu - u zrcalu, prsti kao da su mu izblijedili kroz kosu. Ĉuo je kako se prodavaĉ zadovoljno smije. Najnevjerojatnije od svega, dugaĉke magareće uši visjele su mu sve do ispod ĉeljusti. Dok je zurio, jedno se od njih trznulo.
Odjednom je pomislio: Ja sam IMAO jedno takvo!
I odmah zatim: U Dnevnim snovima sam imao takvo zrcalo. A u redovnom svijetu je to bilo ... bilo ...
Nije mu moglo biti više od ĉetiri godine. U redovnom svijetu (prestao je
o tome razmišljati kao o stvarnom svijetu a da to nije ni primijetio) bila je to velika staklena pikula ruţiĉastog središta. Jednog dana dok se igrao njome, otkotrljala se niz betonirani putić pred njihovom kućom i prije nego što ju je stigao uhvatiti, pala je kroz rešetke kanalizacije. Nestala je - zauvijek, mislio je tada, sjedeći na ploĉniku lica skrivenog u prljave šake i plaĉući. Ali nije; tu je ponovno otkrio tu staru igraĉku, isto tako predivnu sada kao i kad mu je bilo tri ili ĉetiri godine. Oduševljeno se nasmiješio. Slika se promijenila, i Jack Magarac postao je Jack Maĉak, mudrog lica punog tajnovite zabavljenosti. Oĉi su mu od magareće-smeđih postale maĉje zelene. Sad su se ţivahna siva krznata uha pozorno dizala tamo gdje su prije visjele magareće uši.
"Bolje", reĉe trgovac. "Bolje, sinko moj. Volim vidjeti sretnog djeĉaka. Sretan djeĉak je zdrav djeĉak, a zdrav djeĉak će se snaći u svijetu. Tako piše u Knjizi dobrog poljodjelstva, a ako i ne piše, trebalo bi. Moţda to upišem u svoj primjerak, ako ikad skupim dovoljno grebalica od svoga polja bundeva da si kupim jednu. Hoćeš zrcalo?"
"Da!" poviĉe Jack. "Da, sjajno!" Posegnuo je za svojim štapićima. Štedljivost je zaboravljena. "Koliko?"
Prodavaĉ se namrštio i hitro se ogledao da vidi promatra li ih tko. "Spremi to, sinko moj. Zaguraj ih duboko, tako treba. Pokaţeš li grebalice, ostat će ti zezalice. Na trţnici je sve puno grebara."
"Molim?"
"Nije vaţno. Ne košta ništa. Uzmi ga. Polovica ih se razbije u mojim kolima kad ih vuĉem natrag u trgovinu u desetaku. Majke dovode djeĉicu i probaju, ali ih ne uzimaju."
"Bar svi to znaju", reĉe Jack.
Trgovac gaje pogledao malo iznenađeno, a onda obojica prasnu u smijeh.
"Sretan djeĉak brzog jezika", reĉe trgovac. "Dođi k meni kad budeš stariji
i hrabriji, sinko moj. Povest ćemo tvoj jezik na jug i utrostruĉiti prodaju."
Jack se zahihoće. Tip je bio poput rap-ploĉe Sugarhill Ganga.
"Hvala!" rekao je (krupan, nevjerojatan smiješak pojavio se na licu maĉka u zrcalu.). "Puno vam hvala!"
"Zahvali mi kod Boga", reĉe trgovac ... A zatim, kao da se tek sjetio: "I pazi na paljivo!"
Jack je krenuo dalje, briţljivo zaguravši igraĉku-zrcalo u svoj haljetak, kraj Speedyjeve boce.
I svakih nekoliko minuta provjeravao je da se uvjeri kako su mu štapići još na mjestu.
Valjda ipak zna što su grebari.
3
Tri štanda dalje od pjesniĉkog trgovca sagovima, neki ĉovjek uništenog izgleda i iskošenog poveza na jednom oku i okruţen mirisom jakog pića pokušavao je seljaku prodati velikog pijetla. Govorio je seljaku kako će, ako kupi tog pijetla i stavi ga s kokošima, sljedećih dvanaest mjeseci imati samo jaja s po dva ţumanjka.
Jack, međutim, nije ţelio ni gledati pijetla ni slušati trgovĉevu priĉu. Pridruţio se gomili djece koja su zurila u glavnu atrakciju jednookog ĉovjeka. U velikom kavezu od pruća stajao je papagaj. Bio je visok skoro koliko najmlađa djeca u skupini, i bio je glatko, tamnozelen kao boca piva Heineken. Oĉi su mu bile sjajno zlatne ... sva ĉetiri. Kao i poni kojeg je vidio u štalama paviljona, papagaj je imao dvije glave. Drţao se za svoju preĉku krupnim ţutim nogama i mirno gledao u dva smjera istovremeno, dvije pernate krune skoro preklopljene.
Papagaj je razgovarao sam sa sobom, na veliku zabavu djece - ali ĉak i zadivljen, Jack je uoĉio kako, premda pozorno promatraju papagaja, ne djeluju ni zapanjeno pa ĉak ni jako zaĉuđeno. Nisu bili poput klinaca koji gledaju prvi film u ţivotu, zapanjeno sjedeći u sjedalima pretvoreni u oĉi; više su bili poput klinaca koji kao i obiĉno gledaju crtiće u subotu ujutro. Ovo je ĉudo, da, ali ne baš posve novo. A kome ĉudesa prije izblijede negoli vrlo mladima?
"Kraaaa! Koliko je visoko gore?" upitala je istoĉna glava.
"Dolje kao nisko", odvrati zapadna glava, a djeca zahihoću.
"Graak! Koja je velika istina velikaša?" upita sad istoĉna glava.
"Da će kralj biti kralj cijelog ţivota, ali vitezov vijek moţe biti duţi!" odgovori ţivahno zapadna glava. Jack se nasmiješio a nekoliko starije djece se nasmijalo, ali mlađi su samo djelovali zbunjeno.
"A što je u ormaru gospođe Spratt?" upita sad istoĉna glava.
"Prizor koji nitko neće vidjeti!" uzvrati zapadna glava, i premda je Jack bio zbunjen, djeca su se grohotom smijala.
Papagaj je sveĉano promeškoljio noge na preĉki i posrao se u slamu ispod sebe.
"A što je Alana Destryja prestravilo na smrt usred noći?"
"Ugledao je svoju ţenu - graaaaaaak! - kako izlazi iz kade!"
Seljak je sad odlazio, a jednooki trgovac još je drţao pijetla. Bijesno se okrenuo prema djeci. "Gubite se odavde! Gubite se odavde prije nego vam svima nalupam guzice!"
Djeca su se raspršila. Jack je pošao s njima, bacajući posljednji zapanjen pogled preko ramena na ĉudesnog papagaja.
4
Na drugom štandu dao je dva drvena zgloba za jabuku i vrĉ mlijeka - najslađeg, najbogatijeg mlijeka koje je ikad kušao. Jacku se ĉinilo da bi, kad bi kod kuće imali takvog mlijeka, Nestle i Hershey22 bankrotirali za tjedan dana.
Baš je dovršavao mlijeko kad je ugledao obitelj Henry kako polako ide prema njemu. Vratio je vrĉ ţeni na štandu, koja je ostatak štedljivo izlila natrag u veliku drvenu baĉvu kraj sebe. Jack je poţurio dalje, brišući brk od mlijeka s gornje usnice i s nelagodom se nadajući da nitko tko je prije njega pio iz vrĉa ne pati od lepre ili herpesa ili neĉeg takvog. Ali nekako mu se ĉinilo da takve grozne stvari ovdje ĉak ni ne postoje.
Prošao je glavnom cestom trgovišta, kraj pantomimiĉara, kraj dvije debele ţene koje su prodavale zdjele i tave (Tupperware Teritorija, pomislio je Jack i iskezio se), kraj onog ĉudesnog dvoglavog papagaja (njegov je vlasnik sad posve otvoreno pio iz glinene boce, divlje teturajući s jednog na drugi kraj svoga štanda, drţeći ošamućenog pijetla za vrat i svadljivo viĉući na prolaznike — Jack je vidio da je ĉovjeku desna ruka prekrivena ţuto-bijelim ptiĉjim izmetom i namrštio se), kraj otvorenog prostora gdje su se okupili
_____________________________________
22 Nestle i Hershey: dvije najveće svjetske kompanije za proizvodnju čokolade. Nap. prev.
seljaci. Tamo je naĉas zastao, znatiţeljan. Mnogi seljaci pušili su glinene lule, a Jack je vidio i nekoliko glinenih boca, vrlo sliĉnih onoj kojom je mahao prodavaĉ ptica, kako idu od ruke do ruke. Na dugaĉkom travnatom polju, ljudi su bacali kamenje iza krupnih dlakavih konja spuštenih glava i mekih, tupih oĉiju.
Jack je prošao kraj štanda sa sagovima. Prodavaĉ ga je vidio i podigao ruku. Jack je također podigao ruku u pozdrav i poţelio doviknuti Maši, maši, ali za se' se ne maši! Zakljuĉi da bi bilo bolje šutjeti. Odjednom je shvatio da se osjeća tuţno. Onaj osjećaj stranosti, izdvojenosti, opet se spustio na njega.
Stigao je do kriţanja. Put prema sjeveru i jugu bio je jedva nešto širi seoski puteljak. Zapadna cesta bila je puno šira.
Stari Jack Putnik, pomislio je i pokušao se nasmiješiti. Ispravio je ramena i ĉuo kako Speedyjeva boca kucka o zrcalo. Eto ti starog Jacka Putnika na teritorijskoj verziji Međudrţavne ceste 90. Noge, nemojte me sad iznevjeriti!
5
Kakvih pet sati kasnije, usred popodneva, Jack je sjeo u visoku travu kraj ceste i gledao kako veći broj ljudi - s ove udaljenosti bili su jedva nešto veći od buba - ulazi u visok toranj nesigurnog izgleda. Odabrao je to mjesto da se odmori i pojede svoju jabuku jer se ĉinilo da se Zapadna cesta ovdje najviše pribliţava tome tornju. Još je bio bar pet kilometara daleko (a moţda i puno više od toga - skoro nadnaravna bistrina zraka ĉinila je procjenu udaljenosti vrlo teškom), ali bio je Jacku na vidiku već više od sat vremena.
Jack je pojeo jabuku, odmorio svoje umorne noge, i zapitao se što bi mogao biti taj toranj koji tako usamljeno stoji usred polja uzbibane trave. I, naravno, zapitao se zašto se ti ljudi penju u njega. Vjetar je uporno puhao još otkako je Jack otišao iz trgovišta, a toranj je bio niz vjetar od Jacka, ali kad god bi vjetar naĉas zamro, Jack ih je ĉuo kako se dozivaju ... i smiju se. Ĉulo se puno smijanja.
Kakvih sedam kilometara zapadno od trgovišta, Jack je prošao kroz neko selo - ako se definicija sela proširi da ukljuĉi pet sićušnih kućica i jedan dućan koji je oĉito već dugo zatvoren. To je bila posljednja ljudska nastamba koju je vidio otad do sad. Tik prije nego što je ugledao toranj, poĉeo se pitati je li doista stigao do Vanjske straţe ni ne znajući. Sjećao se što je rekao satnik
Farren: Iza Vanjske straţe, Zapadna ceste odlazi u ništavilo ... ili u pakao. Ĉuo sam kako se govori da ni sam Bog ne odlazi iza Vanjske straţe.
Jack malo zadrhti.
Ali nije doista vjerovao da je stigao tako daleko. Nedvojbeno, nije osjećao sve dublju nelagodu koju je osjetio prije nego što je zalutao među
ţivo drveće nastojeći pobjeći od Morganove koĉije ... ţivo drveće koje se sad ĉinilo poput nekog jezovitog prošloga vremenu koje je proveo u Oatleyju.
Doista dobri osjećaji koje je iskusio od trenutka kad se probudio, na toplom i odmoran unutar plasta sijena, pa sve do trenutka kad mu je seljak Henry rekao neka siđe s njegovih kola sad su se vratili: osjećaj da su Teritoriji, kakvo god zlo moţda skrivali, u svojoj suštini dobri, i da bi kad god poţeli mogao postati dijelom ovog mjesta ... da zapravo uopće nije Stranac.
Shvatio je da doista jest dio Teritorija, u dugim razdobljima. Pala mu je na pamet ĉudna pomisao, dok je s lakoćom išao Zapadnom cestom, misao napola na engleskom i napola na jeziku Teritorija, kako se god zvao: Kad sanjam, jedini trenutak kad ZNAM da sanjam jest kad se poĉinjem buditi. Ako sanjam i samo se odjednom probudim - ako se oglasi budilica ili tako nešto - onda sam totalno iznenađen. Isprva, buđenje se ĉini kao san. A ovdje nisam stranac kad san postane dubok - je li to ono što mislim? Ne, ali blizu je. Kladim se da je moj tata puno duboko sanjao. I kladim se da ujak Morgan to skoro nikad ne ĉini.
Odluĉio je da će otpiti gutljaj iz Speedyjeve boce i preskoĉiti natrag ĉim ugleda nešto što bi moglo biti opasno ... ĉak i ako samo vidi nešto za-strašujuće. Inaĉe će cijelog dana hodati ovuda prije nego što se vrati u New York. Zapravo, mogao bi biti u iskušenju da provede noć na Teritorijima kad bi imao nešto za jelo osim one jabuke. Ali nije to imao, a uzduţ, široke, napuštene zemljane trake Zapadne ceste nije bilo ni jednog supermarketa ni benzinske postaje.
Staro drveće koje je okruţivalo kriţanje i trgovište povuklo se pred otvorenom travnatom ravnicom s obje strane kad je Jack prošao ono posljednje malo naselje. Poĉelo mu se ĉiniti da hoda uzduţ beskonaĉne šetnice koja prolazi posred beskrajnog oceana. Sam je putovao Zapadnom cestom toga dana pod nebom koje je bilo bistro i sunĉano ali prohladno (sad je kasni rujan, naravno da je prohladno, pomislio je, samo što je rijeĉ koja mu je pala na pamet bila teritorijska rijeĉ koja se doista bolje prevodi kao devetak). Nisu ga prestizali nikakvi pješaci, a ni kola, ni natovarena ni prazna. Vjetar je puhao priliĉno uporno, uzdišući kroz ocean trave uz tih zvuk koji je bio
istovremeno jesenski i usamljen. Veliki valovi pruţali su se preko trave pred tim vjetrom.
Kad bi ga netko pitao "Kako si, Jack?", djeĉak bi odgovorio: "Priliĉno dobro, hvala. Vedro:" Vedro je rijeĉ koja bi mu pala na pamet dok je prolazio kroz te prazne travnate ravnice; uznesenje je rijeĉ koju je prvo povezivao s istoimenim pop-hitom grupe Blondie. I zapanjio bi se da mu je netko rekao kako je zaplakao nekoliko puta dok je stajao promatrajući te velike valove kako se jure prema obzoru, upijajući prizor koji je vidio tek vrlo mali broj ameriĉke djece njegova vremena - ogromne prazne dijelove zemlje pod plavim nebom vrtoglave širine i prostranosti, pa ĉak i dubine. Bilo je to nebo još neprošarano tragovima zrakoplova na svojoj kupoli, ni prljavim tragovima smoga na donjim rubovima.
Jack je doţivljavao iskustvo zapanjujućeg osjetilnog dojma, gledajući i slušajući i njušeći stvari koje su mu bile sasvim nove, dok su drugi osjetilni dojmovi, na koje se posve navikao, po prvi put nedostajali. U mnogo smi- slova, on je bio nevjerojatno sofisticirano dijete - odgojen u Los Angelesu, u obitelji gdje mu je otac bio agent a majka filmska glumica, bilo bi ĉudnije da je bio naivan - ali još je uvijek bio samo dijete, sofisticirano ili ne, i to mu je nedvojbeno bilo na korist... bar u ovakvoj situaciji. Taj usamljeni dan putovanja preko ravnica zacijelo bi proizveo preop terećenje osjetila, moţda ĉak i duboki dojam ludila i halucinacija u odrasloj osobi. Odrasla bi osoba grabila Speedyjevu bocu - moţda prstima previše uzdrhtalim da je ĉvrsto dograbe - sat zapadno od trgovišta, a moţda i prije.
U Jackovom sluĉaju, udarac je skoro potpuno prošao kroz njegov svje-stan um ravno u nesvjesno. I kad je dosegnuo blaţenstvo i poĉeo plakati, doista nije bio svjestan suza (osim kao trenutnog udvostruĉavanja vida, koji je pripisao znoju) i pomislio je samo: Tibokca, dobro se osjećam ... trebalo bi biti jezovito ovako vani i nikog uokolo, ali nije.
Tako je Jack razmišljao o svome uznesenju samo kao o dobrom, vedrom osjećaju dok je sam hodao Zapadnom cestom dok mu se sjena postupno produţivala iza leđa. Nije mu palo na pamet da bi dio te emocionalne odu- ševljenosti mogao proizlaziti iz ĉinjenice da je niti dvanaest sati prije toga bio zarobljenik u Updikeovoj Toĉionici Oatley (krvavi ţuljevi od posljednje baĉve koja mu je pala na prste još su bili svjeţi); da je prije jedva dvanaest sati pobjegao - jedva! - od neke ubitaĉne ţivotinje o kojoj je poĉeo razmišljati kao o kododlaku; da je po prvi put u ţivotu bio na širokoj, otvorenoj cesti, potpuno pustoj osim njega; da nigdje na vidiku nije bilo znaka za Coca-Colu
ni reklame za Budweiser sa Svjetski slavnim Clydesdaleima23; da nije bilo sveprisutnih ţica s obje strane ceste ni u kriţ preko nje, kao što je bio
sluĉaj sa svakom cestom kojom je Jack Sawyer putovao cijelog svog ţivota; nije bilo ĉak ni udaljenog kotrljavog zvuka zrakoplova, a kamoli grmljavine 747-ica na konaĉnom prilazu LAX-u24, ni F-l 1-ica koje su uvijek kretale s portsmouthske mornariĉke zraĉne postaje i pucale zrakom iznad Alhambre kao Osmondov biĉ kad bi krenule preko Atlantika; da je ĉuo samo zvuk svojih stopa na cesti i ĉistu plimu i oseku svoga disanja.
Tibokca, dobro se osjećam, mislio je Jack odsutno si brišući oĉi, i sve to zajedno definirao kao "vedro".
6
Sad je imao toranj koji je mogao gledati i pitati se o njemu.
Ĉovjeĉe, mene nikad ne bi dobio u to, pomislio je Jack. Oglodao je jabuku sve do kocena i, ne razmišljajući o tome što radi ili ĉak skrećući pogleda s tornja, prstima je iskopao rupu u ĉvrstoj, otpornoj zemlji i pokopao kocen jabuke u nju.
Ĉinilo se da je toranj izgrađen od dasaka za štalu, a Jack je procijenio da je visok bar sto pedeset metara. Ĉinilo se da je to samo velik šuplji kvadrat, a daske se podiţu s obje strane, jedan X za drugim. Na vrhu je stajala platforma i Jack je, zaškiljivši, vidio kako se tamo šetka više ljudi.
Vjetar je prošao kraj njega u blagom zapuhu dok je on sjedio kraj ceste, koljena stisnutih uz prsa i ruku ovijenih oko njih. Još jedan travnati val pojurio je prema tornju. Jack je zamislio kako se ta nesigurna stvar mora ljuljati i osjetio kako mu se ţeludac okrenuo.
NIKAD me ne bi dobio tamo gore, pomislio je, ni za milijun dolara.
A onda se dogodilo ono ĉega se pribojavao otkako je primijetio da na tornju ima ljudi: jedan od njih je pao.
Jack ustane. Lice mu je imalo zapanjen, razjapljen izraz svakoga tko je ikad nazoĉio cirkuskoj predstavi u kojoj je neki opasan trik pošao krivo - akrobat koji pogrešno pada i leţi na iskrivljenoj hrpi, trapezistica koja promaši
_____________________________________
23 Clydesdale: pokrajina u Škotskoj, slavna osobito po svojim konjima, čvrstim i krupnim teretnim konjima prepoznatljive smeđe boje s bijelim nogama obraslim dugom dlakom. Tvrtka Budweiser već dugi niz godina koristi Clydesdale konje u svojim reklamama, pa čak imaju i šest zaprega koje stalno odrţavaju i koje odlaze na turneje po SAD-u. Nap. prev.
24 LAX: međunarodna zračna luka Los Angeles. Nap. prev.
trapez i uz udarac se odbije s mreţe, ljudska piramida koja se neoĉekivano ruši, slijevajući tijela na hrpu.
Oh sranje oh bogati, oh -
Jackove oĉi se odjednom razrogaĉe. Naĉas mu je ĉeljust pala još niţe
- zapravo, skoro mu je dotakla prsnu kost - a onda se podigla i usta su mu se raširila u ošamućen smiješak pun nevjerice. Ĉovjek nije pao s tornja, niti ga je otpuhalo. S obje strane tornja nalazile su se dugaĉke izboĉine nalik je-zicima - izgledale su kao daske za skakanje - i ĉovjek je naprosto otišao do kraja jedne od njih i skoĉio. Na pola puta do dolje nešto se poĉelo odmatati
- padobran, pomislio je Jack, ali neće se stići otvoriti.
Samo što to nije bio padobran.
Bila su krila.
Ĉovjekov se pad usporio i zatim posve stao dok je još bio kakvih petnaest metara iznad visoke trave. Zatim se preokrenuo. Ĉovjek je sad letio prema gore i van, krila uzdignutih tako visoko da su se skoro dodirivala - kao krune na glavi onog papagaja koji je glumio Hennyja Youngmana25 - a onda bi se opet spustila dolje, silnom snagom, kao ruke plivaĉa u završnom sprintu.
Oh, fiju, pomislio je Jack, sveden na najgluplji kliše koji zna tom potpu-nom, posvemašnjom zapanjenošću. To je bolje od svega; to je totalni zakon. O, fiju, gledaj ti to, o, fiju.
Sad je drugi ĉovjek skoĉio s odskoĉne daske na vrhu tornja; pa i treći; pa i ĉetvrti. Za manje od pet minuta u zraku je bilo sigurno pedeset ljudi koji su letjeli u sloţenim ali raspoznatljivim formacijama: van od tornja, opiši osmicu, natrag preko tornja pa na drugu stranu, još jedna osmica, natrag do tornja, sleti na platformu, pa sve iz poĉetka.
Vrtjeli su se i plesali i prolazili jedni kraj drugih u zraku. Jack se poĉeo oduševljeno smijati. Bilo je to pomalo kao da promatraš one vodene balete u starim kiĉastim filmovima Esther Williams26. S tim plivaĉima - najviše od svih s Esther Williams osobno, naravno - uvijek je to djelovalo lako, kao da bi i sam mogao zaroniti i tako se kovitlati, ili kao da bi s još nekoliko prijatelja mogao lako stići sa suprotnih strana daske za skakanje, stvarajući neku vrst ljudske fontane.
____________________________
25 Henny Youngman (1906.-1998.) američki violinist i komičar britanskog podrijetla, slavan po svojim vrlo kratkim vicevima (tzv. one-linerima) isprekidanim kratkim violinskim melodijama. Nap. prev.
26 Esther Williams (1921.-) nekad američka sportska plivačica koja se proslavila glumeći u filmovima u kojima se spajalo plesne i plivačke nastupe, od kojih je najpoznatiji, bar u našim krajevima, Bal na vodi. Nap. prev.
Ali postojala je jedna razlika. Ljudi u letu nisu odavali taj dojam nedo-statka napora; ĉinilo se da troše velike koliĉine energije da ostanu u zraku, i Jack je s naglom uvjerenošću osjetio da to boli, kao što neke vjeţbe na tjelesnom - dizanje nogu, na primjer, ili trbušnjaci - bole. Bez muke nema nauke! Grmio bi trener kad bi se netko usudio poţaliti.
A sad mu je još nešto palo na pamet-onaj put kad ga je njegova majka povela da vidi njenu prijateljicu Myrnu, koja je bila prava balerina, i vjeţbala je u potkrovlju plesnog studija u donjem dijelu Bulevara Wilshire. Myrna je bila dio baletne trupe, i Jack je vidio i nju i druge plesaĉe na predstavi - majka ga je ĉesto vodila sa sobom, i uglavnom su to bile dosadne stvari, kao crkva ili Sunrise Semester27 na TV-u. Ali nikad još nije vidio Myrnu na probi ... nikad iz tolike blizine. Zadivio ga je i nemalo prestrašio kontrast između gledanja baleta na pozornici, gdje se ĉinilo da svi klize ili bez napora skakuću na vrhovima svojih pointes28, i promatranja s udaljenosti od niti dva metra, s grubim dnevnim svjetlom koje se slijeva kroz prozore od stropa do poda i bez glazbe - samo koreograf koji ritmiĉki pljeska rukama i dovikuje oštre kritike. Nema pohvala; samo kritike. Lica su im bila oblivena znojem. Dresovi su im bili mokri od znoja. Prostorija, koliko god bila velika i prozraĉna, cijela je bazdila na znoj. Glatki mišići su drhtali i podrhtavali na rubu iscrpljenosti. Napete tetive isticale su se kao izolirani kablovi. Puslirajuće vene iskakale su na ĉelima i vratovima. Osim koreografovog pljeskanja i ljutitih, voditeljskih povika, jedini zvukovi bili su tup-tup balerina en pointe koje se kreću preko poda i grubog, bolnog disanja. Jack je odjednom shvatio da te plesaĉice ne zarađuju za ţivot; ubijaju se. Uglavnom se sjećao njihovih izraza lica - sva ta iscrpljena usredotoĉenost, sva ta bol... ali nadilazeći bol, ili bar šuljajući se njenim rubovima, vidio je radost. Ti su izrazi nedvojbeno znaĉili radost, i to je prestrašilo Jacka jer se ĉinilo neobjašnjivim. Kakva se osoba moţe radovati podlaţući se takvom upornom, pulsirajućem, neizdrţivom bolu?
A bol vidi i ovdje, pomislio je. Jesu li to stvarno krilati ljudi, poput ljudi-ptica u starim serijama Flasha Gordona, ili su to krila više tipa Ikara i Dedala, nešto što staviš na leđa? Jack je otkrio da to zapravo nije vaţno ... bar ne njemu.
Radost.
Oni ţive u misteriju, ti ljudi ţive u misteriju.
__________________________________________
27 Sunrise Semester: obrazovna televizijska serija koja se u Americi emitirala od 1957. do 1982. Nap. prev.
28 pointe (franc.) doslovno vrh, vršak; u baletu, odnosi se na posebno podloţen vrh baletnih cipelica koji omogućuje ples en pointe, na vršcima prstiju. Nap. prev.
Radost ih drţi u zraku.
To je ono najvaţnije. Radost ih drţi u zraku, bez obzira rastu li im krila iz leđa ili su nekako priĉvršćena kopĉama i remenjem. Jer ĉak je i s ove udaljenosti vidio istu onu vrst napora koju je vidio u potkrovlju na donjem Wilshireu onoga dana. Sva ta obilna investicija energije da se postigne veli-ĉanstven, trenutni preokret prirodnog poretka. To što takav preokret zahtijeva toliki napor i traje tako kratko je strašno; to što ljudi svejedno pokušavaju istovremeno je i strašno i ĉudesno.
A sve je to samo igra, pomsilio je i odjednom je bio siguran u to. Igra, ili moţda ĉak ne niti igra - moţda je to samo vjeţba za igru, kao što je sav onaj znoj i drhtava iscrpljenost koju je vidio onog dana u potkrovlju u Wilshireu bila samo vjeţba. Vjeţba za predstavu koju će se vjerojatno samo mali broj ljudi udostojati posjetiti i koja će se vjerojatno brzo zatvoriti.
Radost, pomislio je opet, sad stojeći, lica podignutog prema gore da vidi leteće ljude u daljini, dok mu je vjetar prosipao kosu preko ĉela. Vri-jeme njegove nevinosti brzo se pribliţavalo kraju (i, kad bi ga pitali, ĉak bi se i Jack nevoljko sloţio da osjeća pribliţavanje takvog kraja - djeĉak ne moţe dugo biti na cesti, ne moţe proći mnoga iskustva poput onog koje je doţivio u Oatleyju i oĉekivati da ostane nevin), ali u tim trenucima, dok je stajao gledajući u nebo, ĉinilo se da ga nevinost okruţuje, kao mladog ribara tijekom kratkog trenutka otkrovenja u pjesmi Elizabeth Bishop29, sve je bilo duga, duga, duga.
Radost - prokletstvo, ali to je baš vedra rijeĉ.
Osjećajući se bolje nego što se osjećao otkako je sve ovo poĉelo - a samo Bog zna kako je to davno bilo - Jack je opet krenuo Zapadnom cestom, lakog koraka, lica ovjenĉanog istim onim blesastim, veliĉanstvenim osmijehom. Svako toliko bi se osvrnuo, i još je dugo vidio letaĉe. Zrak Teritorija bio je tako ĉist da se ĉinilo kako zamalo povećava. A ĉak i nakon što ih više nije vidio, taj osjećaj radosti je ostao, poput duge u njegovoj glavi.
______________________________________
29 Elizabeth Bishop (1911.-1979.) američka pjesnikinja, dobitnica mnogih nagrada, smatra se jednim od najvaţnijih američkih pjesnika 20. stoljeća. Citat se odnosi na jednu od najslavnijih njenih pjesama, "Riba" (The
Fish) u kojoj pripovjedačica uhvati ribu koja već ima pet udica uraštenih u ustima; dok promatra pejzaţ oko sebe, sve postaje "duga, duga, duga", i na kraju pušta ribu. Nap. prev.
7
Kad je sunce poĉelo zalaziti, Jack je shvatio da odgađa povratak na drugi svijet - na ameriĉke Teritorije - i to ne samo zbog odvratnog okusa ĉarobnog soka. Odgađao ga je jer nije ţelio otići odavde.
Neki potoĉić istekao je iz travnatih ravnica (gdje su se opet poĉeli pojavljivati mali gajevi drveća - drveće širokih i ĉudno ravnih krošnji, po-put eukaliptusa) i skrenuo je desno tako da je tekao kraj ceste. Malo dalje, desno i naprijed, bila je neka velika vodena površina. Bila je tako ogromna, zapravo, da je do posljednjih sat vremena Jack mislio da je to dio neba koji je iz nekog razloga plaviji od ostatka. Ali nije bilo u pitanju nebo. Bilo je to jezero. Veliko jezero, pomislio je, smiješeći se na igru rijeĉima. Pretpostavljao je da je u drugom svijetu to jezero Ontario.
Osjećao se dobro. Išao je u pravom smjeru - moţda malo predaleko na sjever, ali nije nimalo sumnjao da će Zapadna cesta ubrzo skrenuti iz toga smjera. Onaj osjećaj skoro maniĉne radosti - ono što je definirao kao vedrinu - umirio se do neke ljupke vrste smirenosti, osjećaj koji se ĉinio ĉistim kao zrak Teritorija. Samo mu je jedna stvar kvarila dobro raspoloţenje, a to je bilo sjećanje
(šest, mu je šest, Jacku je bilo šest godina)
na Jerryja Bledsoea. Zašto mu je um tako oteţao prizivanje toga sjećanja?
Ne - ne sjećanja ... dvaju sjećanja. Prvo ja i Richard kako slušamo da gospođa Feeny svojoj sestri govori kako je struja izašla i skuhala ga, da mu je rastopila naoĉale na nosu, da je ĉula gospodina Sloata kako priĉa na telefonu i on je tako rekao i onda skrivanje iza kauĉa, bez prave namjere da prisluškuje, i tata kako govori "Sve ima svoje posljedice, a neke od tih posljedica mogle bi biti neugodne." A Jerry Bledsoe je nedvojbeno doţivio nešto neugodno, zar ne? Kad ti se naoĉale rastope na nosu, da, rekao bih da si prošao nešto blago neugodno
Jack stane. Kao ukopan.
Što pokušavaš reći?
Znaš ti što ja pokušavam reći, Jack. Tvoj otac je otišao onog dana - i on i Morgan. Bili su ovdje. Gdje, ovdje? Mislim da su bili na istom mjestu ovdje gdje je njihova zgrada u Kaliforniji, tamo na ameriĉkim Teritorijima.
I nešto su uĉinili, ili je jedan od njih nešto uĉinio. Moţda nešto veliko, a moţda samo nešto sitno, kao bacanje kamena... ili zakapanje kocena jabuke
u zemlju. I to je nekako ... odjeknulo tamo. Odjeknulo je tamo i ubilo Jerryja Bledsoea.
Jack zadrhti. O, da, mogao je zamisliti zašto je njegovom umu toliko dugo trebalo da iskašlje to sjećanje - igraĉka-taksi, mrmljanje muških glasova, Dexter Gordon koji svira svoju trubu. Nije ga htio iskašljati. Jer
(tko svira te promjene tata)
je govorilo da bi samo.hijući ovdje mogao ĉiniti nešto strašno na drugom svijetu. Zapoĉeti Treći svjetski rat? Ne, vjerojatno ne. Nije u zadnje vrijeme ubio nikakve kraljeve, ni stare ni mlade. Ali koliko je trebalo da nastane odjek koji je sprţio Jerryja Bledsoea? Je li ujak Morgan upucao Jerryjevog blizanca (ako gaje Jerry imao?) Pokušao nekom glavešini Teritorija prodati koncept struje? Ili se radilo o nekoj maloj stvari ... neĉem nevaţnom, kao što je kupovanje komada mesa u seoskom trgovištu? Tko svira te promjene? Što svira te promjene?
Lijepa poplava, slatka vatra.
Odjednom, Jackova usta su se posušila kao od soli.
Prešao je potoĉić kraj ceste, pao na koljena i spustio ruku da prikupi vode. Odjednom mu se ruka smrzla. Potoĉić je preuzeo boje nadolazećeg zalaska sunca... ali te su se boje odjednom napile crvenog, tako da je izgledao da kraj ceste ne teĉe potok vode, već krvi. Onda se zamraĉio. Ĉas kasnije, postao je proziran i Jack je vidio -
Ispustio je slabašan mjauk kad je vidio Morganovu koĉiju kako grmi po Zapadnoj cesti, dok je vuĉe trinaest konja s crnim perjanicama. Jack je s uţasom od kojeg mu se zavrthjelo u glavi vidio da je vozaĉ, koji sjedi na visokom sjedalu, nogu na ĉizmama oslonjenih na dasku i neprestano pucketajući biĉem u jednoj ruci, Elroy. Ali uopće nije biĉ drţao u ruci. Bila je to neka vrst kopita. Elroy vozi tu košmarnu koĉiju, Elroy se ceri ustima punim mrtvih oĉnjaka, Elroy jedva ĉeka da opet pronađe Jacka Sawyera i raspori ţeludac Jacka Sawyera i izvuĉe utrobu Jacka Sawyera.
Jack je kleĉao kraj potoka, razrogaĉenih oĉiju, dok su mu usta drhtala od uţasa i strave. U svojoj je viziji vidio još jednu stvar, ne veliku, ne, ali po implikacijama je to bila najstrašnija stvar od svih: konjima oĉi kao da su blistale. Kao da su blistale jer su bile pune svjetla - pune zalaska sunca.
Koĉija putuje na zapad ovom istom cestom ... i progoni ga.
Puţući, nesiguran bi li mogao ustati ĉak i kad bi morao, Jack se povukao od potoĉića i nezgrapno zateturao na cestu. Pao je na nos u prašinu, a Speedyjeva boca i zrcalo koje mu je dao trgovac sagovima zabili su mu se u
trbuh. Okrenuo je glavu u stranu tako da su mu se desni obraz i uho ĉvrsto pritisnuli na površinu Zapadne ceste.
Osjećao je uporno drhtanje u tvrdoj, suhoj zemlji. Bilo je daleko ... ali se pribliţavalo.
Elroy gore ... unutra Morgan. Morgan Sloat? Morgan od Orrisa? Nije vaţno. Obojica su isto.
S naporom je prekinuo hipnotizirajući uĉinak tog podrhtavanja u zemlji i opet ustao. Uzeo je Speedyjevu bocu - istu ovdje na Teritorijima kao i u SAD-u - iz haljetka i izvukao koliko je god mogao mahovinastog ĉepa, ne obazirući se na kišu ĉestica koje su padale u ono malo preostale tekućine - sad još samo desetak centimetara. Nervozno je pogledao ulijevo, kao da oĉekuje da će se crna koĉija pojaviti na obzoru, zalaskom napunjene oĉi konja koje blistaju poput ĉudnih lampi. Naravno, nije vidio ništa. Obzor je ovdje na Teritoriju bliţe, kao što je već primijetio, i zvuk putuje dalje. Morganova koĉija sigurno je bar petnaest kilometara istoĉno, moţda i trideset.
Još mi je za petama, pomislio je Jack, i podigao bocu do usana. Sekundu prije nego što je otpio iz nje, um mu je povikao, Hej, ĉekaj malo! Ĉekaj malo, tupane, hoćeš poginuti? Baš bi bio sladak, zarn e, stojeći usred Zapadne ceste i zatim preskaĉući u drugi svijet usred iste te ceste tamo, da ga pogazi neki kamionet ili kombi UPS-a.
Jack je oteturao do ruba ceste ... a zatim za svaki sluĉaj otišao još deset ili dvadeset koraka u travu do bokova. Posljednji je put duboko udahnuo, udišući slatki miris ovog mjesta, traţeći taj osjećaj smirenosti... taj osjećaj duge.
Moram pokušati zapamtiti kakav je to osjećaj, pomislio je. Moţda mi zatreba ... i moţda se dugo ne vratim ovamo.
Pogledao je preko ravnica, sad sve tamnijih kako se s istoka preko njih šuljala noć. Vjetar je ojaĉao, sad prohladan ali još uvijek mirisav, podiţući mu kosu - već je postajala raskuštrana - kao što je dizao i travu.
Jesi spreman, Jacko?
Jack je sklopio oĉi i pripremio se na odvratan okus i povraćanje koje će vjerojatno uslijediti.
"Banzai", šapnuo je, i popio.

Četrnaesto poglavlje
Buddy Parkins
1
Povratio je tanku ljubiĉastu slinu, lica samo koji centimetar udaljenog od dugaĉke padine prema cesti sa ĉetiri traka; stresao je glavom i zaljuljao se na koljena, tako da su mu samo leđa bila izloţena teškom sivom nebu. Svijet, ovaj svijet, je bazdio. Jack se odgurnuo prema unatrag, dalje od tragova bljuvotine koji su se cijedili niz vlati trave, i smrad se promijenio ali nije se smanjio. Benzin, drugi bezimeni otrovi lebdjeli su zrakom; a sam zrak bazdio je na iscrpljenost, umor - ĉak i buka koja je grmjela s autoceste kaţnjavala je taj umirući zrak. Straţnja strana cestovnog znaka uzdizala se nad njegovom glavom poput divovskog televizijskog ekrana. Jack nesigurno ustane. Daleko dolje na drugoj strani autoceste blistala je beskonaĉna vodena površina samo malo manje siva od neba. Neka vrst zloćudnog sjaja poskakivala je po površini. I odatle se dizao smrad metalnih strugotina i umornog daha. Jezero Ontario: a stisnuti gradić tamo dolje mogao bi biti Olcott ili Kendall. Kilometrima je skrenuo sa svoga puta - izgubio više od sto i pedeset kilometara i oko ĉetiri i pol dana. Jack je stupio pod znak, nadajući se da nije ništa gore od toga. Podigne pogled prema crnim slovima. Obriše usta. ANGOLA. Angola? Gdje je to? Zurio je dolje prema zadimljenom gradiću kroz već skoro nepodnošljiv zrak.
A Rand McNally, taj neprocjenjivo vrijedan suputnik, rekao mu je da su hektari vode tamo dolje jezero Erie - umjesto da izgubi dane putovanja, dobio ih je.
Ali prije nego što je djeĉak mogao zakljuĉiti kako bi ipak bilo sigurnije kad bi skoĉio natrag na Teritorije ĉim pomisli da bi to moglo biti sigurno - to će reći, ĉim Morganova koĉija projuri kraj mjesta gdje je bio - prije nego što to uĉini, prije nego što moţe makar i poĉeti razmišljati o tome, mora otići dolje u zadimljeni gradić Angolu i vidjeti je li ovog puta Jack Sawyer, Jacko, odsvirao neku od tih promjena, tata. Poĉeo se spuštati niz padinu,
dvanaestogodišnjak u trapericama i kariranoj košulji, visok za svoju dob, već pomalo nenjegovana izgleda, odjednom s previše brige na licu.
Na pola put niz dugu padinu, shvatio je da opet razmišlja na engleskom.
2
Mnogo dana kasnije, i daleko na zapadu: ĉovjek po imenu Buddy Parkins, koji je tik iza Cambridgea, drţava Ohio, na cesti U.S. 40 pokupio visokog djeĉaka koji se predstavio kao Lewis Farren, prepoznao bi taj izraz zabrinutosti - taj klinac Lewis izgledao je kao da će mu zabrinutost zauvijek utonuti u lice. Razvedri se, sinko, zbog sebe samog ako nikog drugog, htio je Buddy reći djeĉaku. Ali djeĉak je po priĉi imao dovoljno nevolja za desetoricu. Majka bolesna, otac mrtav, poslan nekakvoj teti uĉiteljici u Buckeye Lakeu ... Lewis Farren ima puno toga što ga moţe brinuti. Djelovao je kao da nije vidio ni pet dolara odjednom još od prošlog Boţića. Svejedno ... Buddyju se ĉinilo da ga taj klinac Farren negdje u svemu tome mulja.
Kao prvo, mirisao je na farmu a ne na grad. Buddy Parkins i njegova braća upravljali su sa tri stotine hektara nedaleko od Amande, oko ĉetrdeset i pet kilometara jugoistoĉno od Columbusa, i Buddy je znao da u tome sigurno ne griješi. Ovaj djeĉak mirisao je na Cambridge, a Cambridge je selo. Buddy je odrastao s mirisom farme i štale, gnoja i kukuruza i graškove loze, a neoprana odjeća tog djeĉaka kraj njega upila je sve te poznate mirise.
A onda i sama odjeća. Gđa Farren mora da je uţasno bolesna, pomislio je Buddy, ako je svoga djeĉaka poslala na put u potrganim trapericama tako otvrdnulim od prljavštine da su se nabori ĉinili bronĉanima. A tek cipele! Tenisice Lewisa Farrena samo što mu nisu spale s nogu, vezice isprevezane da se jedva drţe na okupu a tkanina raspuknuta i izlizana na nekoliko mjesta na svakoj.
"Znaĉi, uzeli su ti tatin auto, je li, Lewis?" upitao je Buddy.
"Baš kao što sam rekao, tako je - gadne kukavice došle su poslije ponoći i samo su ga ukrali iz garaţe. Mislim da to ne bi smjeli raditi. Ne kod ljudi koji teško rade i stvarno će poĉeti plaćati ĉim mogu. Mislim, što vi mislite? Zar ne, je li tako?"
Djeĉakovo iskreno, suncem opaljeno lice bilo je okrenuto prema njemu kao da je to najozbiljnije pitanje još od Nixonova oprosta ili moţda
Zaljeva svinja, i svi instinkti u Buddyju ţeljeli su se sloţili - bio bi sklon sloţiti se s
bilo kakvim općenito dobroćudnim mišljenjem koje izrekne djeĉak koji tako miriše na farmu. "Mislim da za sve postoje dvije strane kad pravo razmisliš", rekao je Buddy Parkins ne baš presretno. Djeĉak je trepnuo, i onda se opet okrenuo prema naprijed. I opet je Buddy osjetio tu zebnju, taj oblak brige koji kao da je stalno visio nad djeĉakom, i skoro mu je bilo ţao što nije Lewisu Farrenu pruţio odobravanje koje mu je izgleda trebalo.
"Pretpostavljam da ti je teta u srednjoj školi tamo u Buckeye Lakeu", rekao je Buddy, bar se dijelom nadajući olakšati djeĉakovu bijedu. Razmišljaj o budućnosti, ne o prošlosti.
"Da, gospodine, tako je. Radi u srednjoj školi. Helen Vaughan." Izraz lica nije mu se promijenio.
Ali Buddy je opet ĉuo ono - nije se smatrao baš Henryjem Higginsom30, profesorom iz onog mjuzikla, ali bio je siguran da Lewis Farren ne govori kao netko tko je odrastao u Ohiju. Djeĉakov glas je bio pogrešan, previše naguran i pun pogrešnih uzdizanja i padova. To uopće nije bio glas iz Ohija. Osobito ne iz seoskog Ohija. To je bio naglasak.
Ili je li moguće da neki djeĉak iz Cariibridgea, Ohio, nauĉi tako govoriti? Koji god ludi razlog imao za to? Buddy je pretpostavljao da je moguće.
S druge strane, novine koje je taj Lewis Farren stalno stiskao pod lijevim laktom kao da su potvrđivale najdublje i najgore sumnje Buddyja Parkinsa, da je taj mirisavi mladi suputnik bjegunac i svaka mu je rijeĉ laţ. Naziv novina, koji je Buddy vidio samo malo nagnuvši glavu, bio je Angola Herald. Postoji ona Angola u Africi kamo je puno Engleza odjurilo kao plaćenici, i postoji Angola u drţavi New York - gore na jezeru Erie. Nedavno je vidio slike tog grada na vijestima, ali se više nije toĉno sjećao zašto.
"Htio bih te nešto pitati, Lewis", rekao je i proĉistio si grlo.
"Da?" reĉe djeĉak.
"Kako to da deĉko iz lijepog gradića na U.S. ĉetrdesetki nosi novine iz Angole u New Yorku? Koja je prokleto daleko. Samo sam znatiţeljan, sinko." Djeĉak je spustio pogled na novine stisnute pod miškom i privio ih još ĉvršće k sebi, kao, da se boji da bi mu mogle pobjeći. "Oh", rekao je. "Našao sam ih."
"Oh, vraga", reĉe Buddy.
"Da, gospodine. Bile su na klupi na autobusnoj stanici kod kuće."
__________________________
30 Henry Higgins, naslovni lik iz drame Georgea Bernarda Shawa Pigmalion, profesionalni fonetičar koji je u stanju razlikovati čak i pojedine kvartove Londona samo po naglasku. Jack ga pak smješta u holivudsku glazbenu i romantiziranu verziju iz 1964. godine, My Fair Lady. Nap. prev.
"Jutros si bio na autobusnoj stanici?"
"Prije nego što sam odluĉio uštedjeti novac i stopirati. Gospodine Parkins, ako me moţete spustiti na izlasku kod Zanesvillea, ostat će mi samo kratka voţnja. Vjerojatno stignem do tetine kuće prije veĉere."
"Moţda", rekao je Buddy, i nekoliko kilometara vozio u nelagodnoj tišini. Konaĉno više to nije mogao podnijeti, i rekao je, vrlo tiho i zureći ravno pred sebe: "Sinko, bjeţiš li ti od kuće?"
Lewis Farren zapanjio ga je smiješeći se - ne cereći se i ne glumeći, već iskreno se smiješeći. Njemu je cijela pomisao na bijeg od kuće bila smiješna. Škakljala ga je. Djeĉak je djelić sekunde pogledao prema njemu nakon što je Buddy okrenuo glavu, i pogledi su im se sreli.
Jednu sekundu, dvije, tri ... koliko god je taj trenutak trajao, Buddy Parkins je vidio da je taj neoprani djeĉak koji sjedi kraj njega lijep. Smatrao bi sebe nesposobnim da upotrijebi tu rijeĉ kako bi opisao bilo koje muško ljudsko biće starije od devet mjeseci, ali ispod putne prljavštine, taj Lewis Farren bio je lijep. Njegov smisao za humor naĉas je ubio brige, i ono što je iz njega zabljesnulo prema Buddyju - koji je imao pedeset i dvije godine i tri sina tinejdţera - bila je neka vrst izravne dobrote samo ulubljene gomi-lom neobiĉnih iskustava. Taj Lewis Farren, po vlastitom priznanju dvanaest godina star, nekako je otišao dalje i vidio više nego Buddy Parkins, i ono što je vidio i radio uĉinilo ga je lijepim.
"Ne, nisam bjegunac, gospodine Parkins", rekao je djeĉak.
A onda je trepnuo, i oĉi su mu se opet okrenule prema unutra i izgubile sjaj, blistavost, i djeĉak se opet oslonio u sjedalu. Podigao je jedno koljeno, oslonio ga na upravljaĉku ploĉu i podigao novine Više ispod miške.
"Ne, valjda nisi", reĉe Buddy Parkins opet skrećući pogled prema cesti. Osjećao je olakšanje, premda nije bio do kraja siguran zašto. "Mislim da nisi bjegunac, Lewis. Ali nešto jesi."
Djeĉak nije odgovorio.
"Radio si na farmi, zar ne?"
Lewis ga iznenađeno pogleda. "Jesam, da. Prošla tri dana. Dva dolara na sat."
A mama ti j e tako bolesna da ti nije oprala odjeću prije nego što te poslala sestri, jel' tako? pomisli Buddy. Ali rekao je: "Lewis, htio bih da razmisliš o tome da pođeš sa mnom kući. Ne kaţem da si u bijegu ili nešto, ali ako si ti igdje iz okolice Cambridgea, pojest ću ovaj stari auto zajedno s gumama, a i ja imam tri deĉka i najmlađi, Billy, je samo tri godine stariji od tebe, i mi
kod kuće znamo kako se hrani deĉke. Moţeš ostati koliko god hoćeš, ovisno od toga na koliko pitanja si voljan odgovoriti. Jer ja ću postavljati pitanja, bar nakon što prvi put nešto zajedno pojedemo."
Protrljao je jednim dlanom po svojoj sivoj vojniĉkoj frizuri i bacio pogled preko sjedala. Lewis Farren izgledao je sad više kao djeĉak a manje kao otkrovenje. "Bio bi dobrodošao, sinko."
Smiješeći se, djeĉak reĉe: "To je jako ljubazno od vas, gospodine Parkins, ali ne mogu. Moram ići do svoje, ah, tete u ..."
"Buckeye Lakeu", pomogne mu Buddy.
Djeĉak proguta i opet se zagleda naprijed.
"Pomoći ću ti ja, ako ti treba pomoć", ponovi Buddy.
Lewis potapše njegovu podlakticu, opaljenu suncem i debelu. "Voţnja je velika pomoć, stvarno."
Deset skoro neĉujnih minuta kasnije promatrao je kako djeĉakova iz-gubljena figura koraĉa niz izlaznu rampu pred Zanesvilleom. Emmie bi mu vjerojatno razbila glavu da je došao kući s nepoznatim prljavim djeĉakom koga treba nahraniti, ali kad bi ga jednom vidjela i porazgovarala s njim, Emmie bi izvadila dobre ĉaše i tanjure koje je dobila od majke. Buddy Parkins nije vjerovao da u Buckeye Lakeu postoji ţena po imenu Helen Vaughan, i nije bio do kraja siguran da taj tajnoviti Lewis Farren uopće ima majku - djeĉak je djelovao kao takvo siroĉe, na nekom velikom zadatku. Buddy je gledao sve dok djeĉaka nije progutao nagib silazne rampe, i zurio je u ništa i ogroman ţuto-ljubiĉasti znak shopping-centra.
Na sekundu je razmišljao o tome kako iskaĉe iz auta i juri za klincem pokušavajući ga dovesti natrag ... a onda se naĉas prisjetio guţve i dima u prizoru iz vijesti u šest sati. Angola, New York. Neka nesreća, premala da bi se o njoj izvještavalo više od jednom, to se dogodilo u Angoli: jedna od onih malih tragedija koje svijet pokopa u planine tiska. Sve što je Buddy mogao uhvatiti u tom kratkom, vjerojatno zabludjelom trenutku prisjećanja bila je slika greda raštrkanih poput ogromnih slamki preko uništenih automobila, kako vire iz zadimljene rupe u zemlji - rupe koja bi mogla voditi ravno u pakao. Buddy Parkins opet je pogledao prazno
mjesto na cesti gdje je djeĉak bio stajao, a zatim pritisne kvaĉilo i prebaci stari auto u prvu.
3
Sjećanje Buddyja Parkinsa bilo je toĉnije nego što je mislio. Da je vidio prvu stranicu mjesec dana starog Angola Heralda koji je taj tajnoviti djeĉak "Lewis Farren" tako zaštitniĉki i strašljivo drţao pod rukom, proĉitao bi ove rijeĉi:
ĈUDAN POTRES UBIO 5 LJUDI
Heraldov reporter Joseph Gargan
Posao na tornju Rainbird, koji je trebao biti najviša i najluksuznija stambena zgrada u Angoli i ĉije se dovršenje oĉekivalo za šest mjeseci juĉer je tragiĉno zaustavljen kad je neoĉekivano podrhtavanje tla urušilo strukturu zgrade, zatrpavajući mnoge radnike pod otpadom. Pet tijela izvuĉeno je iz ruševina zgrade u izgradnji, dok dva radnika još nisu pronađena i pretpostavlja se da su također nastradali. Sva sedmorica radnika bili su metalci i građevinci zaposleni u Speiser Gradnji, i svi su bili na gredama na dva najviša kata zgrade u trenutku nesreće.
Juĉerašnje podrhtavanje prvi je potres u zabiljeţenoj povijesti Angole. Armin Van Pelt, s odjela geologije na sveuĉilištu New York, s kojim smo danas telefonski razgovarali, opisao je fatalni potres kao "seizmiĉki mjehurić". Predstavnici drţavnog odbora za sigurnost i dalje istraţuju mjesto nesreće, kao i skupina...
Poginuli ljudi bili su Robert Heidel, dvadeset tri; Thomas Thielke, trideset i ĉetiri, Jerome Wild, ĉetrdeset i osam; Michael Hagen, dvadeset i devet, i Bruce Davey, trideset i devet. Dvojica ljudi koji još nisu pronađeni su Arnold Schulkamp, pedeset i ĉetiri, i Theodore Rasmussen, ĉetrdeset i tri. Jack više nije morao pogledavati na naslovnicu novina kako bi se sjetio njihovih imena. Prvi potres u povijesti Angole, drţava New York, dogodio se na dan kad je Jack preskoĉio sa Zapadne ceste i završio na rubu grada. Dio Jacka Sawyera ţelio je da je mogao otići kući s ljubaznim Buddyjem Parkinsom, poveĉerati za stolom u kuhinji obitelji Parkins - kuhana govedina i pita od jabuka - i zatim se uvući u gostinjski krevet Parkinsovih i prevući si domaći ispleteni prekrivaĉ preko glave. I ne micati se, osim do stola, kakvih ĉetiri-pet dana. Ali dio nevolje bio je u tome što je
vidio taj kuhinjski stol od ĉvornovate jelovine pun razmrvljenog sira, a na drugoj strani stola bila
je mišja rupa usjeĉena u zidu; a iz rupa u trapericama trojice Parkinsovih djeĉaka virili su dugaĉki repovi. Tko svira te promjene Jerryja Bledsoea, tata? Heidel, Thielke, Wild, Hagen, Davey; Schulkamp i Rasmussen. Te Jerryjeve promjene? On je znao tko ih svira.
4
Ogroman ţuto-ljubiĉasti znak s natpisom BUCKEYE SHOPPING CENTAR lebdio je pred Jackom kad je prošao posljednji zavoj silazne rampe, prošao kraj njega i ponovno se pojavio s njegove druge strane, kad je konaĉno vidio da je znak podignut na tronošcu visokih ţutih stupova na parkiralištu shopping centra. Sam je centar bio futuristiĉka tvorevina oker zgrada koje kao da nisu imale prozora - sekundu kasnije, Jack je shvatio da je centar natkriven, i vidi samo privid odvojenih zgrada. Stavio je ruku u dţep i popipao ĉvrsti smotuljak od dvadeset i tri novĉanice po dolar koje su predstavljale sve njegovo zemaljsko blago.
U prohladnom suncu ranojesenskog popodneva, Jack je pretrĉao cestu prema parkiralištu centra.
Da nije bilo njegova razgovora s Buddyjem Parkinsom, Jack bi vjero-jatno ostao na cesti U.S. 40 i pokušao prijeći još stotinjak kilometara - htio je u sljedeća dva-tri dana stići do Illinoisa, gdje je Richard Sloat. Pomisao da će opet vidjeti svoga prijatelja Richarda pomogla mu je nastaviti tijekom iscrpljujućih dana neprestanog rada na farmi Elberta Palamountaina; slika ozbiljnog Richarda Sloata s naoĉalama u sobi u školi Thayer, u Springfiel- du, Illinois, pokretala ga je isto toliko koliko velikodušni obroci gospođe Palamountain. Jack je još uvijek htio vidjeti Richarda, i to što prije: ali to što ga je Buddy Parkins pozvao kući ga je nekako rastrojilo. Nije se mogao samo popeti u sljedeći auto i krenuti s Priĉom iz poĉetka. (U svakom sluĉaju, podsjetio se Jack, ĉini se da Priĉa gubi svoju moć). Shopping centar mu je pruţio savršenu priliku da nestane na sat-dva, osobito ako negdje tamo unutra postoji kino - ovoga ĉasa, Jack bi mogao pogledati i najdosadniji, najsladunjaviji film tipa Ljubavna priĉa31.
______________________________
31 Ljubavna priča (Love Story), melodrama iz 1970. godine s Ryanom O'Nealom i Ali MacGraw u glavnim ulogama, ljubavna melodrama o bogatom studentu koji se zaljubljuje u siromašnu studenticu koja umire od leukemije. Nap. prev.
A prije kina, ako bude imao sreće i našao ga, moći će srediti dvije stvari koje je odgađao već tjedan dana. Jack je vidio kako Buddy Parkins gleda njegove raspadnute najkice. Tenisice ne samo da su se raspadale, već su im i stopala, nekad spuţvasta i elastiĉna, tajnovito postala tvrda kao asfalt. Kad bi morao hodati na velike udaljenosti - ili raditi stojećki cijeli dan - noge bi ga pekle kao da ih je oprljio.
Druga zadaća, nazvati majku, bila je tako opterećena krivnjom i drugim zastrašujućim emocijama da joj Jack nije mogao dopustiti da postane svjesna. Nije znao moţe li se suzdrţati od plaĉa kad jednom ĉuje majĉin glas. Što ako bude zvuĉala slabo - što ako bude zvuĉala doista bolesno? Moţe li doista nastaviti prema zapadu ako ga Lily bude promuklo molila da se vrati u New Hampshire? Zato si nije mogao priznati da vjerojatno neće nazvati majku. Um mu je odjednom pruţio vrlo jasnu sliku reda telefonskih govornica pod plastiĉnim zaklonima nalik sušilicama za kosu, i skoro istog ĉasa ustuknuo od nje - kao da bi Elroy ili neko drugo stvorenje s Teritorija moglo posegnuti iz slušalice i stisnuti mu ruku oko grla.
Baš tada, tri djevojke godinu-dvije starije od Jacka iskoĉile su iz stra-ţnjeg dijela Subaru Brata koji je nehajno skrenuo na parkirališno mjesto blizu glavnog ulaza u shopping-centar. Na sekundu su izgledale kao manekenke iskrivljene u nezgodno otmjene poloţaje oduševljenja i ĉuđenja. Kad su se vratile u uobiĉajenije poloţaje, djevojke su bez znatiţelje bacile pogled na Jacka i poĉele struĉno prebacivati kosu natrag na mjestu. Bile su dugonoge u svojim uskim trapericama, te samopouzdane princezice drugog srednje, a kad su se smijale stavile bi ruke preko usta na naĉin koji je govorio da je samo smijanje smiješno. Jack je usporio hod do neke vrste mjeseĉarske šetnje. Jedna od princeza pogledala ga je i promrmljala nešto smeđokosoj djevojci kraj sebe.
Ja sam sad drugaĉiji, pomisli Jack: više nisam kao one. Ta ga je spoznala probola usamljenošću.
Krupan plavokosi mladić u plavom skijaškom prsluku izašao je s vozaĉkog sjedala i okupio djevojke oko sebe time što se pretvarao da ih ignorira. Mladić, koji je morao biti u ĉetvrtom razredu i u najmanju ruku igraĉ ameriĉkog nogometa, bacio je jedan pogled prema Jacku, a zatim pro- cjenjivaĉki pogledao fasadu centra. "Timmy?" rekla je visoka smeđokosa djevojka." "Aha, aha", reĉe mladić. "Samo sam se pitao što ovdje bazdi na govna." Nagradio je djevojke superiornim smiješkom. Smeđokosa djevojka podsmješljivo je pogledala prema Jacku, onda krene preko asfalta sa svojim
prijateljima. Tri djevojke slijedile su Timmyjevo nadmeno tijelo kroz staklena vrata u centar.
Jack je priĉekao dok obrisi Timmyja i njegove pratnje, vidljive kroz staklo, nisu spale na veliĉinu štenadi, daleko niz dugaĉak centar, prije nego što je stao na ploĉu koja otvara vrata.
Opkolio ga je hladan prerađen zrak.
Voda je curila preko dva kata visoke fontane postavljene u širok bazen okruţen klupama. Dućani otvorenih vrata na obje razine gledali su prema fontani. Tupa bezliĉna glazba dolazila je s oker stropa, kao i neobiĉno bronĉano svjetlo; miris kokica, koji je zapahnuo Jacka ĉim su se staklena vrata šuštavo zatvorila za njim, dolazio je iz drvenih kolica s kokicama, obojanih u vatrogasno crvenu i postavljenih pred knjiţarom Waldenbooks lijevo od fontane u prizemlju. Jack je odmah vidio da nema kina u shopping-centra Buckeye. Timmy i njegove nogate princeze lebdjeli su uz pokretne stube na dragom kraju centra, na putu, ĉinilo se Jacku, za restoran brze hrane nazvan Kapetanov stol, na samom vrhu pokretnog stubišta. Jack je stavio rake u dţep svojih hlaĉa i dotakao svoj sveţanj novĉanica. Speedyjeva trzalica i novĉić satnika Farrena ugnijezdili su se na dnu dţepa, zajedno sa šaĉicom sitniša.
Na Jackovoj razini, stisnut između slastiĉarnice Mr. Chips i prodavaonice alkoholnih pića koja je oglašavala NOVE NIŢE CIJENE za burbon Hiram Walker i chablis Inglenook, dućan s cipelama Fayva privukao ga je prema svome dugaĉkom stolu tenisica. Sluţbenik za blagajnom nagnuo se naprijed i promatrao Jacka kako prebire po tenisicama, oĉito sumnjajući da bi mogao nešto ukrasti. Jack nije prepoznao ni jednu marku na stolu. Ovdje nije bilo Nike ni Puma modela - zvali su se Speedster ili Bullseye ili Zooms, i vezice svakog para bile su svezane zajedno. To su bile tenisice za hodanje a ne za trĉanje. Posluţit će, pretpostavljao je Jack.
Kupio je najjeftiniji par koji su imali u njegovoj veliĉini, plave platnene s cik-cak crtama sa strane. Nigdje na njima nije se vidjela marka. Ĉinile su se potpuno istima kao većina drugih tenisica na stolu. Na blagajni je izbrojao šest mlitavih novĉanica od po dolar i rekao sluţbeniku da mu ne treba vrećica.
Sjeo je na jednu od klupa pred visokom fontanom i skinuo otrcane najkice ne trudeći ih se odvezati. Kad je stavio nove tenisice, noge su mu skoro uzdahnule od zahvalnosti. Jack je otišao s klupe i bacio stare tenisice
u visoku crnu kantu za smeće s bijelim natpisom NE BUDITE PRASCI. Ispod toga, manjim slovima, pisalo je Zemlja vam je jedini dom.
Jack je besciljno krenuo kroz dugaĉko prizemlje shopping-centra, traţeći telefonske govornice. Kod kolica s kokicama oprostio se od pedeset centi i dobio veliku porciju svjeţih kokica blistavih od masti. Sredovjeĉni ĉovjek s polucilindrom, morţevskim brkom i drţaĉima za rukave koji mu je prodao kokice rekao mu je da su govornice iza ugla, kraj trgovine 31 Flavors, na katu. Neodređeno je pokazao prema najbliţem pokretnom stubištu.
Stavljajući kokice u usta, Jack se uspeo iza ţene u dvadesetim godinama i neke starije ţene bokova tako širokih da su skoro pokrile cijelu širinu stubišta, obje u trenirkama.
Kad bi Jack preskoĉio iz centra Buckeye - ili ĉak koji kilometar od njega - bi li se zidovi zatresli i strop urušio, bacajući cigle i grede i zvuĉnike i lampe na svakog tko ima nesreću biti unutra? I bi li princeze iz drugog razreda pa ĉak i nadmeni Timmy i većina ostalih završili s lomovima lubanje i odsjeĉenim udovima i razderanim prsima i ... na sekundu, tik prije nego što je stigao do vrha pokretnog stubišta, Jack je vidio kako padaju ogromni komadi gipsa i metalnih greda, ĉuo uţasno krckanje mezanina, i vriskove - neĉujni, svejedno su bili otisnuti u zraku.
Angola. Toranj Rainbird.
Jack je osjetio kako ga dlanovi svrbe i znoje se, i obrisao ih je o svoje traperice.
31 FLAVORS, bljeskalo je hladnim fosfornim svjetlom s njegove lijeve strane, i kad se okrenuo prema tamo vidio je s druge strane vijugavi hodnik. Sjajne smeđe ploĉice na zidovima i podu; ĉim ga je zavoj hodnika sakrio s pogleda onih na razini mezanina, Jack je ugledao tri telefonske govornice, koje su doista bile pod prozirnim plastiĉnim štitnicima. Preko puta hodnika bila su vrata za MUŠKE i DAME.
Pod srednjim štitnikom, Jack je okrenuo 0, pa zatim pozivni broj i broj Alhambra Inna i Parka. "Naplata?" upitala je operaterka, a Jack je rekao: "Poziv plaća gospođa Sawyer u sobi ĉetiri nula sedam i ĉetiri nula osam. Zove Jack."
Hotelska operaterka se javila, a Jacka je stisnulo u prsima. Prebacila je poziv u apartman. Telefon je zazvonio jednom, dvaput, triput.
Onda njegova majka reĉe: "Isuse, mali, baš mi je drago što te ĉujem! Ovo majĉinstvo na daljinu je teško za staru koku kao što sam ja. Nekako
mi fališ kad se ne vucaraš po uglovima i ne govoriš mi kako da se ponašam s konobarima."
"Ti si samo previše otmjena za većinu konobara, to je sve!" rekao je Jack, i ĉinilo mu se da bi mogao zaplakati od olakšanja.
"Jesi li dobro, Jack? Reci mi istinu."
"Dobro sam, jasno", rekao je. "Aha, dobro sam. Samo sam se morao uvjeriti da ti... znaš."
Telefon je elektronski zašaputao, krĉanje statike koje je zvuĉalo kao pijesak koji se kotrlja po plaţi.
"Dobro sam", reĉe Lily. "Izvrsno sam. Nije mi ništa gore, u svakom sluĉaju, ako te to brine. Valjda bih htjela znati gdje si."
Jack je sastao, a statika je naĉas šaputala i siktala. "Sad sam u Ohiju. Uskoro ću moći posjetiti Richarda."
"Kad se vraćaš kući, Jacko?"
"Ne bih znao. Volio bih da znam."
"Ne bi znao. Kunem ti se, mali, da ti otac nije dao taj glupi nadimak - i da si me to pitao deset minuta ranije ili deset minuta kasnije ..."
Plima statiĉke buke odnijela joj je glas, i Jack se sjetio kako je izgledala u ĉajani, otrcana i slabašna, starica. Kad se statika povukla, upitao je: "Imaš li probleme s ujakom Morganom? Gnjavi li te?"
"Otjerala sam tvog ujaka Morgana odavde i dobro ga isprašila", reĉe
ona.
"Bio je tamo? Došao je? Gnjavi li te još uvijek?"
"Riješila sam se Sloata dva dana nakon što si otišao, dušo. Ne gubi vrijeme brinući zbog njega."
"Je li rekao kamo ide?" upitao ju je Jack, ali ĉim su mu rijeĉi izašle iz usta, telefon je ispustio izmuĉen elektronski vapaj koji kao da mu se zabio ravno u glavu.
»Jack se namrštio i odmakao si slušalicu od uha. Uţasna zavijajuća buka statike bila je tako glasna da bi je ĉuo svatko tko uđe u hodnik. "MAMA!" povikao je Jack, stavljajući slušalicu što se bliţe usudio. Skviĉanje statike se pojaĉalo, kao da je radio između dviju stanica pojaĉan do kraja.
Linija je naglo z:ašutjela. Jack si je nabio slušalicu na uho i ĉuo samo ravnu crnu tišinu mrtvog zraka. "Hej", rekao je, i pretresao prekidaĉ. Ravna tišina telefona kao da mu je pritiskala uho.
Isto tako naglo, kao da ga je izazvalo njegovo drndanje, pozivni ton - oaza razuma i ispravnosti, sada - ponovno se pojavio. Jack je zabio desnu ruku u dţep, traţeći drugi novĉić.
Nespretno je drţao slušalicu lijevom rukom dok si je kopao po dţepu; smrznuo se kad je zaĉuo kako se pozivni ton odjednom vinuo u svemir.
Glas Morgana Sloata obratio mu se kao da dobri stari ujak Morgan stoji za telefonom pokraj njega. "Vuci guzicu kući, Jack." Sloatov glas sjekao je zrak kao skalpel. "Samo vuci guzicu natrag kući prije nego što te sami vratimo."
"Ĉekaj", rekao je Jack, kao da moli malo vremena; zapravo, bio je previše prestravljen da bude svjestan što govori.
"Ne mogu više ĉekati, mali moj. Sad si ubojica. Tako je, zar ne? Ubojica si. Zato ti ne moţemo dati više prilika. Samo dovući dupe u ono odmaralište u New Hampshireu. Smjesta. Ili ćeš otići kući u vreći."
Jack je ĉuo klik u slušalici. Ispustio ju je. Telefon koji je Jack koristio zadrhtao je prema naprijed, zatim se sagne iz zida. Na sekundu je visio na mreţi ţica; onda teško padne na pod.
Vrata muškog zahoda s treskom su se otvorila iza Jacka, i neki glas je povikao: "SRANJE!"
Jack se okrenuo i vidio mršavog kratko podšišanog mladića od dvade-setak godina kako zuri u telefone. Imao je bijelu pregaĉu i leptir-kravatu: radi u nekom dućanu.
"Nisam to ja uĉinio", reĉe Jack. "Samo se dogodilo."
"Sranje!" Kratko podšišani trgovac naĉas je zurio u Jacka, trznuo se kao da će potrĉati, onda prijeđe rukama preko tjemena.
Jack se unatraške udaljavao hodnikom. Kad je bio na pola puta niz pokretne stube, konaĉno je ĉuo kako trgovac viĉe: "Gospodine Olafson! Telefon, gospodine Olafson!" Jack je pojurio.
Vani, zrak je bio sjajan, iznenađujuće vlaţan. Smućen, Jack je krenuo ploĉnikom. Oko kilometar dalje, na drugoj strani parkirališta, crno-bijeli policijski auto skrenuo je prema shopping-centru. Jack je skrenuo i pošao dalje ploĉnikom. Malo ispred njega, obitelj sa šest ĉlanova trudila se provući leţaljku kroz sljedeći ulaz u centar. Jack je usporio i promatrao kako muţ i ţena dijagonalno naginju leţaljku, a ometaju ih pokušaji manje djece da sjednu u nju ili im pomognu. Konaĉno, skoro u poloţaju dizaĉa zastave na slavnoj fotografiji s Iwo Jime, obitelj je proteturala kroz vrata. Policijski automobil lijeno je kruţio kroz veliko parkiralište.
Tik iza vrata gdje je neuredna obitelj uspjela poloţiti leţaljku, neki stari crnac sjedio je na drvenoj kašeti, s gitarom u krilu. Kako se Jack polako
pribliţavao, vidio je metalnu ĉašicu kraj ĉovjekovih nogu. Ĉovjekovo lice bilo je skriveno iza velikih prljavih sunĉanih naoĉala i oboda umrljanog filcanog šešira. Rukavi njegove traper-jakne bili su izguţvani kao slonovska koţa.
Jack je skrenuo prema rubu ploĉnika da da ĉovjeku prostora koji je ĉini se zasluţivao, i primijetio je da ĉovjeku oko vrata visi znak napisan rukom, krupnim, nesigurnim velikim slovima na izblijedjelom bijelom kartonu. Nekoliko koraka dalje mogao je proĉitati slova.
SLIJEP OD ROĐENJA
SVIRA SVAKU ŢELJU
BOG VAS BLAGOSLOVIO
Skoro je prošao kraj ĉovjeka s otrcanom starom gitarom kad ga je ĉuo kako govori, glasa ispucalog i soĉnog u šapatu, "Aha-ha."

Petnaesto poglavlje
Gruda pjeva
1
Jack se okrenuo natrag prema crncu, dok mu je srce lupalo u grudima.
Speedy?
Crnac je zapipao po svoju ĉašicu, podigao je, stresao. Nekoliko novĉića zaklepetalo je na dnu.
To jest Speedy. Iza tih tamnih naoĉala, to doista jest Speedy.
Jack je bio siguran u to. Ali ĉas kasnije bio je isto tako siguran da to nije Speedy. Speedy nema tu ĉetvrtastu građu ramena i široka prsa; Speedyjeva ramena su zaobljena, malo spuštena, a prsa mu zato djeluju malo ulubljeno. Mississippi John Hurt32, a ne Ray Charles.
Ali bio bih siguran u jedno ili drugo kad bi skinuo te naoĉale.
Zaustio je da naglas izgovori Speedyjevo ime, i odjednom je starac poĉeo svirati, smeţuranih prstiju, tupo tamnih kao stara orahovina koja je redovno podmazivana ali nikad ulaštena, koji su s gipkom brzinom i otmjenošću skakali po strunama i pragovima. Svirao je dobro, prstima izvodeći melodiju. I ĉas kasnije, Jack je prepoznao pjesmu. Bila je na jednoj od starijih ploĉa njegova oca. Album kuće Vanguard pod naslovom
Mississippi John Hurt Danas. I premda slijepac nije pjevao, Jack je znao rijeĉi:
Prijatelji dragi, zar nije to teško?
Vidjet' starog Lewisa na groblju novom,
Anđeli gdje su ga poloţili.
Plavokosi nogometaš i njegove tri princeze izašli su kroz glavna vrata shopping-centra. Svaka princeza imala je po kornet sladoleda. Gospodin Ameriĉki idol imao je po jedan hot-dog u svakoj ruci. Krenuli su prema mjestu gdje je stajao Jack. Jack, kome je svu pozornost zaokupio stari crnac, nije ih ĉak ni primijetio. Zanijela ga je pomisao da je to Speedy, i Speedy
________________________________
32 Mississippi John Hurt (1893.-1966.), veliki country i blues gitarist i pjevač prepoznatljivog mršavog, ispijenog lica.
mu nekako ĉita misli. Kako bi inaĉe taj ĉovjek poĉeo svirati kompoziciju Mississippi Johna Hurta, baš kad je Jack sluĉajno pomislio da Speedy izgleda baš kao on? I to pjesmu koja sadrţi baš njegovo cestovno ime?
Plavokosi nogometaš prebacio je oba hot-doga u lijevu ruku i desnom pljesnuo Jacka po leđima što je jaĉe mogao. Jacku su zubi zagrizli jezik kao klopka za medvjede. Bolje bila nagla i uţasna.
"Samo polako, smrdljivko", rekao je. Princeze su zahihotale i vriskale.
Jack je zateturao prema naprijed i prevrnuo slijepĉevu ĉašu. Novĉići su se prosuli i otkotrljali. Blagi ritam blues-melodije naglo se zaustavio.
Gospodin Ameriĉki idol i Tri Male Princeze već su krenuli dalje. Jack je zurio za njima i osjećao sad već poznatu nemoćnu mrţnju. Tako to izgleda kad si sam, dovoljno mlad da budeš svima na milost i nemilost - svakome, od poremećenog tipa kao što je Osmond do smrknutog starog luterana kao što je Elbert Palamountain, ĉija je zamisao o poštenom radnom danu bila kopati i šljapkati kroz ljepljiva polja dvanaest sati, uz ravnomjernu hladnu listopadsku kišu, i sjediti potpuno uspravno u kabini njegova kamiona International Harvester tijekom pauze za ruĉak, jedući sendviĉe s lukom i ĉitajući iz Knjige Jobove.
Jack nije imao potrebe da ih "dohvati", premda je imao ĉudan dojam da bi mogao kad bi htio - da dobiva neku vrst moći, skoro kao elektriĉni naboj. Ponekad mu se ĉinilo da i drugi ljudi to znaju - da im je to na licima kad ga pogledaju. Ali nije ih ţelio dohvatiti; samo je htio da ga puste na miru. On -
Slijepac je pipao oko sebe u potrazi za prosutim novcem, bucmastih ruku koje su njeţno prelazile preko ploĉnika, skoro kao da ga ĉitaju. Naišao je na novĉić, opet uspravio ĉašu, i spustio novĉić u nju. Plink!
Udaljeno, Jack je ĉuo jednu od princeza: "Zašto mu dopuštaju da sjedi tamo, tako je odvratan, znate?"
I još udaljenije: "Da, zbilja!"
Jack se spustio na koljena i krenuo pomoći, skupljajući novĉiće i stavlja-jući ih u slijepĉevu ĉašu. Ovdje dolje, blizu starca, osjetio je miris ustajalog znoja, plijesni, i neĉeg slatkastog i neutralnog nalik kukuruzu. Lijepo odjeveni kupci iz centra naširoko su ih zaobilazili.
"Hvala, hvala", graktao je slijepac monotono. Jack je osjetio miris mrtvog chilija u njegovom dahu. "Hvala, blagoslovljen, Bogteblagoslovio, hvala."
On jest Speedy.
On nije Speedy.
Ono što ga je konaĉno natjeralo da progovori - a to zapravo i nije bilo tako ĉudno - bila je pomisao na to kako mu je malo ĉarobnog soka preostalo. Jedva za dva gutljaja. Nije znao moţe li se, nakon onog što se dogodilo u Angoli, ikad više natjerati da putuje na Teritorije, ali još uvijek je bio odluĉan spasiti ţivot svoje majke, a to znaĉi da će moţda morati.
I, što god Talisman bio, moţda će morati preskoĉiti u drugi svijet po njega.
"Speedy?"
"Blagoslovljen, hvala, Bogteblagoslovio, zar nisam jednog ĉuo tamo negdje?" Pokazao je prstom.
"Speedy! Ja sam, Jack!"
"Ovdje nema niĉeg brzog, mali. Ne-ne." Ruke su mu šapatom krenule po betonu u smjeru kamo je maloprije pokazao. Jedna od njih pronašla je novĉić i bacila ga u ĉašu. Drugom je sluĉajno dodirnuo cipelu lijepo odjevene mlade ţene koja je prolazila. Njeno ljepuškasto, prazno lice smeţuralo se u skoro bolnom gađenju dok se odmicala od njega.
Jack je posljednji novĉić iskopao iz jarka. Bio je to srebrni dolar-veliki stari kotaĉ s damom Slobodom na jednoj strani.
Iz oĉiju su mu potekle suze. Jurile su niz njegovo prljavo lice a on ih je obrisao drhtavom rukom. Plakao je za Thielkea, Wilda, Hagena, Daveyja i Heidela. Za svoju majku. Za Lauru DeLoessian. Za kolarevog sina koji leţi mrtav na cesti izvrnutih dţepova. Ali najviše od svega za sebe. Bio je umoran od potucanja po cesti. Moţda je to cesta snova kad se voziš
Cadillacom, ali kad moraš stopirati, voziti se palcem i priĉom koja se već skoro do kraja izlizala, kad si svakome na milost i nemilost, onda je to samo cesta iskušenja. Jack je osjećao da je dovoljno iskušan... ali nije bilo naĉina da odustane. Ako odustane, rak će uzeti njegovu majku, a ujak Morgan bi mogao uzeti njega.
"Mislim da neću uspjeti, Speedy", plakao je. "Mislim da neću, ĉovjeĉe."
Sad je slijepac posegnuo za Jackom umjesto za prosutim novĉićima. Ti blagi, ĉitajući prsti pronašli su njegovu ruku i sklopili se oko nje. Jack je osjećao ĉvrstu podlogu ţuljeva na vrhu svakog prsta. Privukao je Jacka k sebi, u one mirise znoja i vrućine i starog chilija. Jack je pritisnuo lice na Speedyjeva prsa.
"Heej, mali. Ne znam tko je Speedy, ali zvuĉi mi kao da mu puno na-valjuješ na leđa. I -"
"Nedostaje mi mama, Speedy", plakao je Jack, "a Sloat me progoni. On je bio na telefonu u shopping centru, on. A to još nije najgore. Najgora je
Angola ... toranj Rainbird ... potres ... pet ljudi... ja sam to uĉinio, Speedy, ja sam ubio te ljude kad sam preskoĉio u ovaj svijet, ubio sam ih kao što su moj tata i Morgan Sloat onda ubili Jerryja Bledsoea!"
Sad je izbacio najgore. Izbljuvao je kamen krivnje koji mu je bio sjedio u grlu, prijeteći da će ga ugušiti, i uhvatila ga je oluja plaĉa - ali ovog puta od olakšanja umjesto od straha. Izrekao je. Priznao. On je ubojica.
"Eeeh-eeeeej!" poviĉe crnac. Zvuĉao je perverzno oduševljeno. Drţao je Jacka jednom tankom, snaţnom rukom i ljuljao ga. "Ti baš nosiš teţak teret, mali. Bogme da. Moţda bi ga malo treb'o spustit."
"Ubio sam ih", šaptao je Jack. "Thielkea, Wilda, Hagena, Daveyja ..."
"Pa, da je taj tvoj Speedy tu", reĉe crnac, "tkogod bio, i gdjegod bio u ovom velikom starom svijetu, rek'o bi ti da ne mo'š nosit' cijeli svijet na leđ'ma, sinko. Ne mo'š to. Ni'ko ne mere. Ako nosiš svijet na leđ'ma, pa prvo će ti slomit' leđa, a onda će ti slomit' i duh."
"Ubio sam -"
"Uperio im pištolj u glave i puc'o?"
"Ne ... potres ... skoĉio sam ..."
"Ne znam ja niš' o tome", reĉe crnac. Jack se odmakao od njega i zna-tiţeljno zurio u crnĉevo izbrazdano lice, ali crnac je okrenuo glavu prema parkiralištu. Ako doista jest slijep, onda je ĉuo gladak, nešto snaţniji zvuk motora policijskog automobila dok se pribliţavao, jer je gledao ravno u njega. "Znam samo da ti je ubojstvo malo širok pojam. Ka' bi sa' neko umro od srca dok nas zaobilazi ovdje, mislio bi da si ga ti ubio. Ooo, gle,
ubio sam onog tipa jer sam tu sjedio, o jao, o uţas, o, ovo ... o ono!" Dok je izgovarao vo i ono, slijepac ih je naglasio hitrim prelazom iz G u C i natrag na G. Nasmijao se, zadovoljan samim sobom.
"Speedy -"
"Nema ti ovdje niĉeg brzog", uzvratio je crnac, i pokazao ţute zube u iskrivljenom osmjehu. "Osim moţda kako brzo neki krive sami sebe za stvari koje su moţda drugi pokrenuli. Moţda bjeţiš, mali, a moţda te ne'ko juri." G-dur.
"Moţda si samo malo promašio."
C-dur, s lijepim prijelazom u sredini od kojeg se Jack i protiv volje nasmiješio. "Moţda je ne'ko drugi tebe pritišće."
Opet natrag na G, i slijepac je odloţio svoju gitaru (dok su u policijskom automobilu dvojica policajaca bacala novĉić da vide tko će od njih morati dodirnuti Grudu ako ne uđe mirno u auto).
"Moţda jaooo i moţda uţaaaas i moţda ovo i moţda ono ..." Opet se nasmijao, kao da su Jackovi strahovi nešto najsmješnije što je ikad ĉuo.
"Ali ne znam što bi se moglo dogoditi ako —"
"Ni'ko nikad ne zna š'a će se dogodit' ako naprave bilo š'a, jel'da?" prekinuo ga je crnac koji moţda jest a moţda i nije bio Speedy Parker. "Ne. Ne zna. Ka' bi tako razmišlj'o, ost'o bi zauvijek u kući i boj'o se izaći! Ne znam ja š'a tebe muĉi, mali. Ni ne bi' rado znao. Moţda s' lud, s tim priĉama o potresima i sve. Ali ka' si mi pomog'o da skupim svoje novce i nisi ništa ukr'o - a broj'o sam svaki plink, da znaš - da' ću ti savjet. Neke stvari ne mo'š zaustavit'. Nekad ljudi umru jer ne'ko neš' napravi ... ali ka' neko ne bi napravio to neš', puno više ljudi bi umrlo. Vidiš kamo idem, mali?"
Prljave sunĉane naoĉale nagnule su se prema njemu.
Jack je osjetio duboko, drhtavo olakšanje. Doista je vidio. Slijepac je govorio o teškim izborima. Govorio je da moţda postoji razlika između teškog izbora i kriminalnog ponašanja. 1 moţda kriminalac nije ovdje.
Kriminalac bi mogao biti tip koji mu je prije pet minuta rekao da vuĉe guzicu kući.
"A moţda", primijetio je slijepac svirajući tmurni d-mol, "da sve sluţi Gospodu, kako bi rekla moja mama i kako bi tebi rekla tvoja, ako je kršćanka. Moţda mislimo da radimo jednu stvar, a zapravo radimo drugu. Dobra knjiga kaţe da sve, pa ĉak i ono š'a izgleda zlo, sluţi Gospodu. Š'a ti misliš, mali?"
"Ne znam", reĉe Jack iskreno. Bio je sav zbunjen. Bilo je dovoljno da sklopi oĉi i vidio bi telefon kako se ĉupa iz zida, viseći na ţicama poput neke ĉudne marionete.
"Pa, meni bazdi kao da ćeš ti to pustit' da te natjera na piće."
"Molim?" upitao je Jack zapanjeno. Onda pomisli, Pomislio sam da Speedy izgleda kao Mississippi John Hurt, i ovaj tip je poĉeo svirati blues Johna Hurta ... a sad govori o ĉarobnom soku. Oprezan je, ali zakleo bih se da o tome govori - mora biti tako!
"Ti ĉitaš misli", reĉe Jack tiho. "Zar ne? Jesi li to nauĉio na Teritorijima, Speedy?"
"Ne znam ja ništa o ĉitanju misli", reĉe slijepac, "ali lampe su mi ugašene ĉetr'es dvije godine bi' će u studenom, i u ĉetr'es' dvije godine ti nos i uši nauĉe svašta. Njušim jeftino vino na tebi, mali. Njušima ga po cijelom tebi. K'o da si si kosu prao!"
Jack je osjetio neku ĉudnu, snoliku krivnju - tako se uvijek osjećao kad bi se našao optuţen za nešto što nije uĉinio - ili više-manje nije. Otkako se vratio u ovaj svijet, jedva da je dotakao skoro praznu bocu. Sam dodir već ga je ispunjavao zebnjom - poĉeo je o tome misliti sliĉno kao što bi europ-ski seljak iz ĉetrnaestog stoljeća mislio o komadiću Pravog kriţa ili kosti iz prsta nekog sveca. To je doista magija. Moćna magija. I ponekad od nje ljudi stradaju.
"Nisam ga pio, stvarno", uspio je konaĉno reći. "Onog sa ĉim sam krenuo skoro više nema. To ... ja ... ĉovjeĉe, ĉak mi se ni ne sviđa!" Ţeludac mu se poĉeo nervozno grĉiti; sama pomisao na ĉarobni sok donosila mu je muĉninu. "Ali moram ga nabaviti još. Za svaki sluĉaj."
"Još ljubiĉastog Isusa? Za deĉka tvojih godina?" Slijepac se nasmijao i mahnuo jednom rukom. "Vraga ti to treba. Ni'ko ne treba taj otrov za pu-tovanje."
"Ali -"
"Gle. Otpjeva' ću ti pjesmu da te razveselim. Zvuĉiš k'o da ti treba."
Poĉeo je pjevati, a njegov pjevaĉki glas nije bio ni nalik govornome. Bio je dubok i moćan i uzbudljiv, bez onih crnaĉkih zapijevanja u glasu. Bio je to, pomislio je Jack zadivljeno, skoro istrenirani, kultivirani glas opernog pjevaĉa koji se ovog ĉasa zabavlja nekim popularnim pjesmuljkom. Jack je osjetio kako mu se koţa jeţi od toga bogatog, punog glasa. Na ploĉniku koji se pruţao uz tupe oker bokove shopping-centra, glave su se poĉele okretati.
"Kad mali, mali crvendać pjeva veselo, VESELO, nećeš više plakati kad zapjeva sve selo, sve SELO -"
Jacka je zapanjila slatka i uţasna poznatost, osjećaj da je to već ĉuo, ili nešto vrlo sliĉno, i dok je slijepac pjevao, sa svojim iskrivljenim ţutim osmijehom, Jack je shvatio odakle dolazi taj dojam. Znao je zašto se sve te glave okreću, kao što bi se okretale da je neki jednorog u galopu prešao preko parkirališta. U ĉovjekovom se glasu ĉula prelijepa, strana ĉistoća. Bila je to ĉistoća, recimo, zraka tako ĉistog da nanjušiš repu kad je netko išĉupa iz zemlje kilometar daleko. Bila je to dobra, stara, popularna pjesma ... ali glas je bio ĉisti Teritorij.
"Ustani... ustani, pospanko... izađi, izađi iz kreveta, Janko ... ţivi, ljubi, smij se i bu -"
I gitara i glas naglo su stali. Jack, koji se bio sav usredotoĉio na slijepĉevo lice (nesvjesno pokušavajući zaviriti iza tih tamnih naoĉala, moţda, i
vidjeti jesu li iza njih oĉi Speedyja Parkera) sad je podigao pogled i vidio dva policajca kako stoje iza slijepca.
"Da znaš, ne ĉujem ništa", rekao je slijepi gitarist skoro zafrkantski, "al' mislim da njušim neš' plavo."
"Prokletstvo, Grudo, znaš da ne bi trebao raditi kod centra!" poviĉe jedan od policajaca. "Što ti je sudac Hallas rekao kad smo te prošli put priveli? Dolje između ulica Centar i Mural. Nigdje drugdje. Prokletstvo, mali, jesi posenilio? Jel' ti već pimpaĉ otpao od onog što ti je ţena ostavila prije nego što je pobjegla? Kriste, naprosto -" Njegov mu je partner spustio ruku na rame i glavom pokazao na Jacka, pokretom koji je govorio da i klinci imaju uši.
"Idi reci mami da te treba, mali", reĉe prvi policajac kratko.
Jack je krenuo niz ploĉnik. Ne moţe ostati. Ĉak i kad bi mogao nešto uĉiniti, ne moţe ostati. Imao je sreće što je pozornost policajaca zaokupio ĉovjek kojeg su zvali Gruda. Da su ga drugi put pogledali, Jack nije nimalo sumnjao da bi zatraţili njegove podatke. Bez obzira na nove tenisice, osta-tak njega djelovao je otrcano i prljavo. Policajcima ne treba dugo da poĉnu prepoznavati klince koji se vuku cestom, a Jack je bio klinac koji se najviše vuĉe cestom.
Zamislio je kako ga bacaju u zatvor Zanesville dok zanesvilleski poli-cajci, fini pristojni deĉki u plavom koji svakog dana slušaju Paula Harveyja33 i podupiru predsjednika Reagana pokušavaju otkriti ĉiji je on deĉko.
Ne, ne ţeli da ga zanesvilleski policajci pogledaju više od jednom.
Neki motor glatkog zvuka naišao je iza njega.
Jack je podigao svoj ruksak malo više na leđa i spustio pogled na svoje nove tenisice kao da ga silno zanimaju. Krajiĉkom oka vidio je kako kraj njega polako prolazi policijski auto.
Slijepac je bio na straţnjem sjedalu, a vrat gitare virio je kraj njega.
Dok je auto skretao u jednu od uliĉica koje su vodile od centra, slijepac je naglo okrenuo glavu i pogledao kroz zadnje staklo, pogledao ravno u Jacka...
... i premda Jack nije vidio kroz prljave tamne naoĉale, savršeno je dobro znao da mu je namignuo Lester "Speedy" Parker.
___________________________________
33 Paul Harvey (1918.-2009.), američki radio-voditelj, najslavniji po emisiji Paul Harvey News, populističkoj emisiji vijesti koja se emitirala godinama. Nap. prev.
2
Jack je uspio ne razmišljati dalje sve dok nije opet stigao do izlaza na autocestu. Stajao je promatrajući putokaze, koji su se ĉinili jedinim jasnim stvarima preostalim na svijetu
(svjetovima?)
gdje je sve ostalo bilo izluđujući sivi vrtlog. Osjećao je tamnu depresiju kako se kovitla svuda oko njega, tone u njega, pokušavajući mu uništiti od-luĉnost. Shvaćao je da nostalgija igra veliku ulogu u njegovoj depresiji, ali u usporedbi s tim osjećajem njegova je prethodna nostalgija djelovala doista djeĉaĉki i plitko. Osjećao se potpuno izgubljeno, bez iĉeg ĉvrstog ĉega bi se mogao drţati.
Stojeći kraj znakova, promatrajući promet na autocesti, Jack je shvatio da se osjeća skoro samoubilaĉki. Dosta dugo uspijevao se tjerati dalje pomišlju da će uskoro vidjeti Richarda Sloata (i, premda si tu pomisao nije mogao priznati, zamisao da bi Richard mogao krenuti s njim na zapad nije mu samo jednom prošla kroz glavu - konaĉno, ne bi bilo prvi put da Sawyer i Sloat zajedno kreću na ĉudno putovanje, zar ne?), ali teţak rad na farmi Palamountain i neobiĉni događaji u shopping-centru Buckeye ĉak su i tome dali laţni sjaj krivotvorine.
Idi kući, Jacky, poraţen si, šaptao je neki glas. Ako nastaviš, na kraju će te netko prebiti kao vola ... a sljedeći put moţda pogine pedeset ljudi. Ili pet stotina.
1-70 Istok.
1-70 Zapad.
Naglo, posegnuo je u dţep za svojim novĉićem - novĉićem koji je u ovom svijetu bio srebrni dolar. Neka bogovi kakvi već jesu odluĉe jednom zauvijek. On je previše utuĉen da to sam uĉini. Još su ga boljela leđa tamo gdje ga je udario gospodin Ameriĉki idol. Ako padne pismo, krenut će prema istoĉnom izlazu i zaputiti se kući. Ako padne glava, nastavit će ... i neće se više osvrtati.
Stajao je u prašini kraj ceste i bacio novĉić u prohladan listopadski zrak. Uzdigao se, okrećući se i okrećući, odbacujući odbljeske sunca. Jack je iskrivio vrat prateći njegovu putanju.
* * *
Neka obitelj koja je prolazila u starom kamionetu prestala se svađati dovoljno dugo da ga znatiţeljno pogleda. Ĉovjek koji je vozio kamionet, proćelavi raĉunovođa koji se ponekad budio usred noći zamišljajući da osjeća probadajuće bolove u prsima i lijevoj ruci, doţivio je naglu i apsurdnu seriju misli: Pustolovina. Opasnost. Potraga s nekom plemenitom svrhom. Snovi o strahu i slavi. Stresao je glavom kao daje ţeli rašĉistiti, i bacio pogled na djeĉaka u retrovizoru kamioneta baš dok se klinac saginjao da nešto pogleda. Kriste, pomislio je proćelavi raĉunovođa. Izbaci si to iz glave, Larry, zvuĉiš kao jebena pustolovna knjiga za deĉke.
Larry je jurnuo u promet, hitro ubrzavajući kamionet na stotku, zabo-ravljajući na klinca pokraj ceste u prljavim trapericama. Ako dođe kući do tri, stići će pogledati meĉ za prvaka srednje kategorije na ESPN-u.
Novĉić se spustio. Jack se sagne nad njega. Pala je glava ... ali to nije bilo sve.
Dama na novĉiću nije bila dama Sloboda. Bila je to Laura DeLoessian, kraljica Teritorija. Ali, Boţe, kakva razlika od onog blijedog, mirnog, usnulog lica koje je naĉas vidio u paviljonu, okruţeno zabrinutim njegovateljicama u lepršavim bijelim velovima! Ovo je lice bilo svjesno i pozorno, napeto i lijepo. Nije to bila klasiĉna ljepota; linija brade nije bila dovoljno ĉista za to, a jagodica koja se vidjela na profilu bila je pomalo meka. Njena je ljepota leţala u kraljevskom drţanju glave, zajedno s jasnim dojmom da je ljubazna isto koliko i sposobna.
I oh, toliko nalik licu njegove majke.
Jackove su se oĉi zamutile od suza i ĉvrsto je zatreptao, ne ţeleći da poteku. Dovoljno je plakao za jedan dan. Dobio je svoj odgovor, i nad njime ne treba plakati.
Kad je opet otvorio oĉi, Laure DeLoessian je nestala; ţena na novĉiću opet je bila dama Sloboda.
Svejedno je imao odgovor.
Jack se sagnuo, podigao novĉić iz prašine, stavio ga u dţep, i krenuo prema zapadnom izlazu za međudrţavnu cestu broj 70.
3
Dan kasnije, bijeli oblaci u zraku koji je imao okus hladne kiše u dolasku; granica Ohio-Indiana ovdje je bila na pljuvomet.
"Ovdje" je bila šumica iza odmorišta Lewisburg na cesti 1-70. Jack je stajao skriven - bar se nadao - među drvećem, strpljivo ĉekajući da se krupni ćelavi ĉovjek krupnog ćelavog glasa vrati u svoj Chevy Nova i odveze. Jack se nadao da će brzo otići, prije nego što poĉne kiša. Već mu je bilo dovoljno hladno bez da se smoĉi, a sinusi su mu cijelog jutra bili zaĉepljeni, glas maglovit. Ĉinilo mu se da konaĉno navlaĉi prehladu.
Krupni ćelavi ĉovjek krupnog ćelavog glasa rekao je da se zove Emory W. Light. Pokupio je Jacka oko jedanaest sati, sjeverno od Daytona, a Jack je skoro odmah osjetio umoran, tonući dojam u ţelucu. Već se prije vozio s Emoryjem W. Lightom. U Vermontu Light je rekao da se zove Tom Ferguson, i da je predradnik u dućanu s cipelama; u Pennsylvania, zvao se Bob Darrent ("Skoro kao onaj tip koji pjeva Splish-Splash, ah-ha-ha-ha") a posao mu je bio ravnatelj okruţne srednje škole; ovog puta, Light je rekao da je predsjednik Prve trgovaĉke banke Paradise Falls, u gradiću Paradise Falls, u Ohiju. Ferguson je bio vitak i taman, Darrent bucmast i ruţiĉast kao svjeţe oprana beba, a ovaj Emory W. Light bio je krupan i nalik sovi, s oĉima poput kuhanih jaja iza naoĉala bez okvira.
Ali sve su te razlike bile samo površne, otkrio je Jack. Svi su oni slušali Priĉu s istim oduševljenim zanimanjem. Svi su ga pitali ima li kod kuće dje-vojaka. Prije ili kasnije otkrio bi ruku (krupnu ćelavu ruku) kako mu leţi na bedru, i kad bi pogledao Fergusona/Darrenta/Lighta, vidio bi izraz polulude nade u oĉima (pomiješane s poluludom krivnjom) i trag znoja na gornjoj usnici (kod Darrenta, znoj je zablistao kroz tamne brkove kao sićušne bijele oĉi koje vire kroz rijetko grmlje).
Ferguson ga je pitao ţeli li zaraditi deset dolara.
Darrent je to podigao na dvadeset.
Light je, krupnim ćelavim glasom koji je svejedno pucketao i drhtao kroz više registera, upitao treba li mu pedeset dolara - uvijek ima pedesetaĉu u peti lijeve cipele, rekao je, i vrlo bi je rado dao mladom gospodinu Lewisu Farrenu. Ima jedno mjesto kamo bi mogli otići blizu Randolpha. Prazna štala.
Jack nije uoĉio vezu između sve viših novĉanih ponuda od Lighta i njegovih raznih inkarnacija i promjena koje bi njegove pustolovine mogle
ostavljati na njemu - po prirodi nije bio sklon introspekciji i nije ga zanimalo analizirati samoga sebe.
Vrlo je brzo nauĉio kako izaći na kraj s tipovima kao što je Emory W. Light. Prvo iskustvo s Lightom, kad se Light zvao Tom Ferguson, nauĉilo ga je da je diskrecija najbolja opcija. Kad je Ferguson stavio ruku na Jackovo bedro, Jack je odgovorio automatski, s kalifornijskim senzibilitetom u kojem su gayevi samo još jedan dio scene: "Ne, hvala, gospodine. Ja sam striktno hetero."
Već su ga i prije pipali, naravno - uglavnom u kinima, ali bio je tu i onaj trgovac u dućanu muške odjeće u Sjevernom Hollywoodu koji mu je veselo ponudio da mu popuši u kabini (a kad je Jack rekao ne, hvala, trgovac je odgovorio, "Dobro, sad isprobaj ovaj plavi sako, moţe?").
To su bile neugodnosti s kojima se zgodan dvanaestogodišnji deĉko u Los Angelesu naprosto nauĉio nositi, kao što se zgodna ţena nauĉi nositi s povremenim pipanjima u podzemnoj. S vremenom pronađeš naĉin da se snađeš i da ti to ne pokvari cijeli dan. Promišljeni uleti, kao ovaj Fergusonov, bili su manji problem nego naglo drpanje iz zasjede. Njih se moglo jednostavno odbiti.
Bar je u Kaliforniji bilo tako. Istoĉni gayevi - osobito ovdje u zabiti - oĉito su odbijanje doţivljavali na drugaĉiji naĉin.
Ferguson se škripavo naglo zaustavio, ostavljajući iza svog Pontiaca ĉetrdeset metarski trag guma i bacajući u zrak do ramena visok oblak prašine.
"Koga ti zoveš homićem?" zavrištao je. "Koga zoveš pederom? Nisam ja peder! Isuse! Povezeš klinca pa te nazove pederom!"
Jack je ošamućeno zurio u njega. Nespreman na naglo zaustavljanje, dobrano je udario glavom o podstavljenu upravljaĉku ploĉu. Ferguson, koji ga je samo ĉas prije bio gledao ganutim smeđim oĉima, sad je djelovao kao da će ga ubiti.
"Gubi se!" urlao je Ferguson. "Ti si peder, a ne ja! Ti si peder! Gubi se, mali pederu! Gubi se! Ja imam ţenu! Imam djecu! Vjerojatno imam i
kopiladi po cijeloj Novoj Engleskoj! Nisam ja peder! Ti si peder, a ne ja, i zato SE GUBI IZ MOG AUTA!"
Prestravljeniji no što je bio još od susreta s Osmondom, Jack je to i uĉinio. Ferguson je odjurio na cestu, zasipajući ga šljunkom, još uvijek bjesneći. Jack je oteturao do kamenog zidića, sjeo i poĉeo hihotati. Hihot se pretvorio u glasan smijeh, i tog je ĉasa zakljuĉio da mora razviti SUSTAV, bar dok ne izađe iz vukojebina. "Svaki ozbiljan problem zahtijeva SUSTAV", rekao je njegov otac jednom. Morgan se ţustro sloţio, ali Jack je zakljuĉio da ga to ne bi trebalo obeshrabriti.
Njegov SUSTAV je sasvim dobro funkcionirao s Bobom Darrentom, i nije imao razloga vjerovati da neće funkcionirati i s Emoryjem Lightom ... ali u međuvremenu mu je bilo hladno a nos mu je curio. Ţelio je da Light odustane i krene. Stojeći među drvećem, Jack ga je vidio tamo dolje, kako hoda naprijed-natrag s rukama u dţepovima, krupne ćelave glave koja je meko blistala ispod izbijeljelog neba. Na cesti, veliki automobili su zujali dalje, ispunjavajući zrak smradom izgorenog diesel-goriva. Suma je bila puna smeća, kao sve šume na granici s nekim odmorištem kraj ceste. Prazne vrećice ĉipsa. Izguţvane kutije od hamburgera. Zdrobljene limenke Pepsi i Budweisera s otvaraĉima unutra koji bi zaklopotali ako ih udariš. Razbijene boce Wild Irish Rose i gina Five O'Clock. Tamo razderane najlonske gaćice s još zalijepljenim pljesnivim uloškom. Kondom nabijen na odlomljenu granĉicu. Puno lipih stvari, hi-hi. I puno grafita našaranih na zidove zahoda, skoro svi one vrste koju bi Emory W. Light dobro razumio: VOLIM SISAT VELKE DEBELE KURCE. BUDI TU U 4 ZA NAJBOLJE PUŠENJE IKAD. ZABI MI SE U GUZICU. A bio je tu i gay pjesnik velikih ambicija: NEKA LJUDSKA RASA CIJELA / SVRŠI POSRED MOGA ĈELA.
Nedostaju mi Teritoriji, pomislio je Jack, i u toj spoznaji nije bilo nikakva iznenađenja. Ovdje je stajao iza dva ciglena zahoda kraj ceste 1-70 negdje u zapadnom Ohiju, drhteći u otrcanom puloveru koji je kupio u trgovini rabljenom odjećom za dolar i pol, ĉekajući da onaj krupni ćelavi ĉovjek tamo dolje opet uzjaše i odgalopira.
Jackov SUSTAV bio je posve jednostavan: nemoj se protiviti ĉovjeku s krupnim ćelavim rukama i krupnim ćelavim glasom.
Jack uzdahne s olakšanjem. Sad je poĉelo funkcionirati. Izraz koji je bio napola bijes a napola zgađenost spustio se na krupno ćelavo lice Emoryja W. Lighta. Vratio se natrag do svog automobila, ušao u njega, krenuo unatrag tako brzo da je skoro udario u kamionet koji je prolazio iza njega
(kratko trubljenje, a putnik u kamionetu pokazao je Emoryju W. Lightu srednji prst), a onda je otišao.
Sad je samo trebalo stajati na izlazu gdje se promet s odmorišta pridruţuje prometu na autocesti i dići palac ... i, nadao se, uhvatiti prijevoz prije nego što poĉne kiša.
Jack se još jednom ogledao oko sebe. Ruţno, uništeno. Te su mu rijeĉi prirodno pale na pamet dok se ogledavao po smeću i razaranju tu na
bubuljiĉavim leđima odmorišta. Palo mu je na pamet da ovdje osjeća smrt - ne samo na ovom odmorištu ili na međudrţavnim cestama, već duboko u cijeloj zemlji kojom je proputovao. Jacku se ponekad ĉinilo da je ĉak i vidi, oĉajnu nijansu vruće tamnosmeđe, poput ispušnih plinova iz hitrog kamioneta.
Nova se nostalgija vratila - ţelja da se vrati na Teritorije i vidi ono tamnoplavo nebo, blagu zakrivljenost na rubu obzora
Ali to svira one promjene kao za Jerryja Bledsoea.
Ne znam ja niš o tome ... Znam samo da ti je ubojstvo malo širok pojam.
Hodajući dolje prema odmorištu - sad je stvarno trebao pišati - Jack je hitro kihnuo tri puta. Progutao je i trznuo se na vrelo peckanje u grlu. Razbolijeva se, o, da. Sjajno. Nije još stigao ni do Indijane, deset stupnjeva, prognoza za kišu, nema prijevoza, i sad sam -
Misao se ĉisto prelomila. Zurio je u parkiralište, razjapivši usta. Jedan uţasan trenutak ĉinilo mu se da će se pomokriti u gaće dok se sve ispod njegove prsne kosti naizgled grĉilo i stezalo.
Smješten na jedno od dvadesetak ukošenih parkirališnih mjesta, ta- mnozelene površine sad umrljane prljavštinom s ceste bio je BMW ujaka Morgana. Nije bilo šanse da griješi; ni pribliţno. Kalifornijske tablice po narudţbi, MLS, kratica za Morgan Luther Sloat. Djelovao je kao da se vozio brzo i opako.
Ali ako je odletio u New Hampshire, kako mu auto moţe biti tu? zabr- bljao je Jackov um. To je podudarnost, Jack, samo -
A onda je vidio ĉovjeka koji je stajao kraj telefona okrenut leđima i znao je da nije sluĉajna podudarnost. Bio je odjeven u jaknu vojniĉkog stila podstavljenu krznom, prije predviđenu za pet ispod nule nego deset stupnjeva. Leđa ili ne, nije mogao pogriješiti s tim širokim ramenima i tim krupnim, opuštenim, snaţnim tijelom.
Ĉovjek za telefonom poĉeo se okretati, drţeći slušalicu između uha i ramena.
Jack se povukao unatrag uz cigle muškog zahoda.
Je li me vidio?
Ne, odgovorio je samome sebi. Ne, mislim da nije. Ali -
Ali satnik Farren rekao je da će ga Morgan - onaj drugi Morgan - na-njušiti kao što maĉka nanjuši štakora, i tako je i bilo. Iz svoga skrovišta u onoj opasnoj šumi, Jack je vidio kako se odvratno blijedo lice na prozoru koĉije mijenja.
I ovaj će ga Morgan nanjušiti. Ako stigne.
Koraci iza ugla, pribliţavaju se.
Lica tupog i iskrivljenog od straha, Jack je prokopao po svom ruksaku a onda ga ispustio, znajući da je prekasno, presporje, Morgan će zaobići ugao i uhvatiti ga za vrat, smiješeći se. Zdravo, Jacky! Idemo, idemo, kopamo i radimo! Sad je igra gotova, zar ne, ti govno malo?
Ĉovjek u kariranoj jakni prošao je ugao zahoda, nezainteresirano po-gledao Jacka, i nastavio do fontane za piće.
Vraća se. Vraća se. Nije bilo krivnje, bar ne sada; samo taj uţasan uhvaćen strah pomiješan s ĉudnim osjećajima olakšanja i uţitka. Jack je drhtavo otvorio svoj ruksak. Tu je Speedyjeva boca, s manje od tri centimetra ljubiĉaste tekućine u sebi
(Ni'ko ne treba taj otrov za putovanje ali ja trebam Speedy trebam ga!)
kako pljuska na dnu. Nije vaţno. Vraća se. Srce mu je poskoĉilo na tu pomisao. Veliki vikendaški smiješak mu se spustio na lice, nijeĉući i sivi dan i strah u njegovom srcu. Vraćam se, o, da, super.
Opet pribliţavanje koraka, a ovo jest bio ujak Morgan, nema sumnje s tim teškim a ipak nekako njeţnim koracima. Ali strah je nestao. Ujak Morgan je nešto nanjušio, ali kad zađe za ugao vidjet će samo prazne vrećice ĉipsa i zguţvane limenke piva.
Jack je duboko udahnuo - udahnuo mastan smrad diesel-isparenja i automobilskih auspuha i hladnog jesenjeg zraka. Nagnuo bocu prema usnama. Progutao jedan od dva preostala gutljaja. I ĉak i zatvorenih oĉiju zaškiljio je dok je -

Šesnaesto poglavlje
Vuk
1
- snaţno sunce udaralo u njegove sklopljene vjeđe.
Kroz gadljivo sladak miris ĉarobnog soka, njušio je još nešto ... topao miris ţivotinja. I ĉuo ih je kako se kreću svuda oko njega.
Prestrašen, Jack je otvorio oĉi ali isprva nije vidio ništa - razlika u svjetlu bila je tako nagla i prijeka kao da je netko odjednom upalio cijeli grozd ţarulja od po dvjesto vati u mraĉnoj sobi.
Neki topao koţni bok ga je dodirnuo, ne prijeteće (ili se bar tako Jack nadao) ali definitivno na naĉin koji je govorio ţuri-mi-se-da-prođem-hvala. Jack, koji je ustajao, opet je tresnuo na zemlju.
"Hej! Hej! Makni se od njeg'! Smjesta i odmah!" Glasan, zdravi udarac za kojim je slijedio neki nezadovoljan ţivotinjski zvuk, između muu i beee. "Boţjih mi ĉavala! Glupan! Makni se od njega prije nego što ti iskopam oĉi!"
Sad su mu se oĉi prilagodile na blistavost toga skoro besprijekornog jesenskog dana na Teritorijima da razazna mladog diva koji je stajao usred stada uzrujanih ţivotinja, pljeskajući ih po bedrima i blago grbavim leđima naizgled s velikim uţitkom i vrlo malo stvarne snage. Jack je sjeo, automatski pronalazeći Speedyjevu bocu s dragocjenim preostalim gutljajem i spremajući je. Nije skrenuo pogleda s mladića koji je stajao okrenut leđima.
Bio je doista visok - bar metar devedeset, procijenio je Jack - s ramenima tako širokim da mu je širina djelovala neproporcionalno u odnosu na visinu. Duga, masna crna kosa spuštala mu se niz leđa sve do lopatica. Mišići su se napinjali i mreškali među ţivotinjama koje su djelovale poput pigmejskih krava. Tjerao ih je od Jacka, i prema Zapadnoj cesti.
Bio je upadljiva figura, ĉak i viđen s leđa, ali ono što je zapanjilo Jacka bila je njegova odjeća. Svi koje je vidio na Teritorijima (ukljuĉujući i njega samoga) nosio je tunike, haljetke ili grube hlaĉe.
Ovaj tip kao da je nosio kombinezon iz Oshkosha.
Onda se okrenuo i Jack je osjetio uţasan šokirani oĉaj kako mu se diţe u grlu. Sunuo je na noge.
To je bio stvor-Elroy.
Pastir je bio stvor-Elroy.
2
Samo što nije.
Jack moţda i ne bi ostao da to vidi, i sve što se nakon toga dogodilo - kino, šupa i pakao Kuće Sunca - ne bi se dogodilo (ili bi se bar dogodilo na neki posve drugaĉiji naĉin), ali u svome se silnom uţasu potpuno smrznuo nakon što je ustao. Nije bio u stanju trĉati ništa više nego kad se jelen nađe smrznut pred lovaĉkim svjetlom.
Dok se obris u kombinezonu pribliţavao, mislio je: Elroy nije toliko visok ni širok. I oĉi su mu bile ţute - Oĉi ovog stvora bile su sjajno, nemo-guće naranĉaste. Gledati u njih bilo je kao da se gleda u oĉi bundeve u noći vještica. I dok je Elroyev smiješak obećavao ludilo i ubojstvo, smiješak na licu ovog tipa bio je krupan i vedar i bezopasan.
Noge su mu bile bose, ogromne i lopataste, noţni prsti zgrĉeni u skupi-ne od tri i dva, jedva vidljivi kroz kovrĉe ţiĉaste dlake. Ne nalik kopitima, kao kod Elroya, shvatio je Jack napola lud od iznenađenja, straha, postupne zabavljenosti, već nalik šapama.
Dok je prelazio udaljenost između sebe i Jacka
(on? to?)
oĉi su mu bljesnule još sjajnije naranĉasto, naĉas poprimajući fluores-centni ton kakav vole lovci i radnici koji popravljaju cestu. Boja je izblijedila do blatnjavog lješnjaka. Pri tome, Jack je vidio da mu je smiješak zbunjen koliko i prijateljski, i odjednom shvatio dvije stvari: prvo, da u tom tipu nema zloće, ni traga, i drugo, da je spor. Moţda ne slabouman, ali spor.
"Vuk!" rekao je krupan, dlakavi mladić-ţivotinja s osmijehom. Jezik mu je bio dugaĉak i šiljast, i Jack je s drhtajem pomislio da izgleda toĉno kao vuk. Ne koza već vuk. Nadao se da je u pravu i u njemu nema zloće. Ali ako sam u tome pogriješio, bar neću morati brinuti o drugim pogreškama ... nikad više. "Vuk! Vuk!" Ispruţio je jednu ruku i Jack je vidio da su mu šake, kao i stopala, pokrivene dlakom, premda je ova dlaka bila finija i bogatija - zapravo sasvim lijepa. Osobito je gusto rasla na dlanovima, gdje je bila meka i bijela kao zvijezda na konjskom ĉelu.
Boţe, mislim da se ţeli rukovati sa mnom!
Oprezno, misleći na ujaka Tommyja koji mu je rekao da nikad ne smije odbiti rukovanje, ĉak ni s najgorim neprijateljem ("Kasnije se s njim bori do smrti ako moraš, ali prvo se rukuj s njim", rekao je ujak Tommy), Jack je ispruţio vlastitu ruku, pitajući se hoće li mu ruka biti zdrobljena... ili moţda pojedena.
"Vuk! Vuk! Rukuje se sad i odmah!" povikao je mladić-stvor u Oshkosh kombinezonu. "Sad i odmah! Dobar stari Vuk! Bog ga zakucao! Sad i odmah! Vuk!"
Usprkos oduševljenju, Vukov stisak bio je sasvim njeţan, ublaţen oštrom krznatom dlakom na njegovom dlanu. Kombinezon i veliko rukovanje od tipa koji izgleda kao prerasli sibirski haški i miriše pomalo kao štagalj nakon teške kiše, pomislio je Jack. Što je sljedeće? Poziv da u nedjelju odem s njim u crkvu?
"Dobar stari Vuk, mo'š se kladiti! Dobar stari Vuk sad i odmah!" Vuk je omotao ruke oko svojih ogromnih prsa i nasmijao se, oduševljen samim sobom. Onda opet dograbi Jackovu ruku.
Ovog puta, ţivahno mu je zapumpao ruku gore-dolje. Ĉinilo se da se u tom trenutku nešto oĉekuje od njega, pomislio je Jack. Inaĉe bi taj ljubazan premda priliĉno priprost mladić mogao tresti njegovu ruku dok sunce ne zađe.
"Dobar stari Vuk", rekao je. Ĉinilo se da je taj izraz osobito drag nje-govom novom poznaniku.
Vuk se nasmijao kao dijete i pustio Jackovu ruku. To je bilo olakšanje. Šaka mu nije bila ni zdrobljena ni pojedena, ali malo je patila od morske bolesti. Vuk je pumpao brţe nego igraĉ jednorukog Jacka kojem je krenulo.
"Stranac, jel'da?" upita Vuk. Zavukao je svoje dlakave ruke u prorezane dţepove svoga kombinezona i poĉeo si kopati po jajima bez imalo nelagode.
"Da", rekao je Jack, pitajući se što bi ta rijeĉ mogla ovdje znaĉiti. Ima li ovdje vrlo određeno znaĉenje. "Da, valjda sam baš to. Stranac."
"Zabijeno toĉno! Njušim te! Sad i odmah, o, da, o, da! Jasno! Ne smrdi, znaš, ali je zbilja ĉudno. Vuk! To sam ja. Vuk! Vuk! Vuk! " Zabacio je glavu i nasmiao se. Zvuk je na kraju zazvuĉao neugodno bifeu zavijanju.
"Jack", reĉe Jack. "Jack Saw-"
Ruka mu je opet dograbljena i oduševljeno zapumpana.
"Sawyer", dovršio je kad ga je opet pustio. Nasmiješio se, osjećajući se više-manje kao da ga je netko zveknuo velikim, teškim štapom za zvekane.
Prije pet minuta je stajao skutren uz hladan cigleni zid zahoda na 1-70. Sad je stajao ovdje i razgovarao s tipom koji se ĉinio više ţivotinjom nego ĉovjekom.
I proklet bio ako mu prehlada nije potpuno nestala.
3
"Vuk upozna Jacka! Jack upozna Vuka! Sad i odmah! Okay! Dobro! O, Jason! Krave na cesti! Zar nisu glupe! Vuk! Vuk!"
Viĉući, Vuk je krenuo nizbrdo prema cesti, gdje je oko pola njegovog stada stajalo i ogledavalo se s izrazima tupog iznenađenja, kao da pitaju kamo im je nestala trava. Ţivotinje su doista izgledale kao neka ĉudna mješavina krava i ovaca, vidio je Jack, i zapitao se kako bi se takvi kriţanci zvali. Jedina rijeĉ koja mu je odmah pala na pamet bila je kovca - ili bi, moţda, pomislio je, u ovom sluĉaju bilo bolje koristiti mnoţinu, kao u izrazu Evo, vuk se brine za svoje stado kovaĉa. O, da. Sad i odmah.
Jacku se opet na glavu spustio štap za zvekane. Sjeo je i poĉeo hihotati, ruku prekriţenih na ustima da priguši zvukove.
Ĉak ni najviša kovca nije bila viša od metar i dvadeset. Runo im je bilo vunasto, ali blatnjave boje sliĉne Vukovim oĉima - odnosno, Vukovim oĉima kad ne bljeskaju kao lampioni u noći vještica. Vuk ih je opet otjerao s ceste. Išle su poslušno, bez traga straha. Kad bi krava ili ovca s moje strane preskoka nanjušila tog tipa, pomisli Jack, ubila bi se pokušavajući mu se izmaknuti s puta.
Ali Jacku se Vuk sviđao - svidio mu se ĉim ga je vidio, kao što ga je Elroy prestrašio i ogadio mu se ĉim ga je vidio. A ta je suprotnost bila osobito prikladna jer je usporedba među njima dvojicom bila neizbjeţna. Osim što je Elroy bio nalik jarcu, dok je Vuk bio nalik ... pa, vuku.
Jack je polako krenuo prema mjestu gdje je Vuk otjerao svoje stado na pašu. Sjećao se kako je na prstima prolazio kroz smrdljivi straţnji hodnik u Toĉionici Oatley prema poţarnim vratima, osjećajući Elroya negdje u blizini, njušeći ga moţda, kao što bi krava s druge strane zacijelo nanjušila Vuka. Sjetio se kako su se Elroy eve ruke poĉele trzati i debljati, kako mu je vrat natekao, kako su mu zubi postali cijelo zubalo pocrnjelih oĉnjaka.
"Vuĉe?"
Vuk se okrenuo i pogledao ga smiješeći se. Oĉi su mu bljesnule sjajno naranĉasto i naĉas djelovale istovremeno divlje i inteligentno. Onda je bljesak izblijedio i bile su opet samo one blatnjave, stalno zbunjene boje lješnjaka.
"Jesi li ti... nekakav vukodlak?"
"Jasno da jesam", reĉe Vuk nasmiješeno. "To si zabio od prve, Jack. Vuk!"
Jackje sjeo na stijenu, zamišljeno promatrajući Vuka. Bio je mislio da se više ne moţe još jaĉe iznenaditi, ali Vuku je to sasvim lijepo uspjelo.
"Kako ti je otac, Jack?" upitao je Vuk onim nehajnim, usputnim tonom kojim se pita za tuđe rođake. "Kako je Phil u zadnje vrijeme? Vuk!"
4
Jack je doţivio neobiĉno odgovarajuću asocijaciju: osjećao se kao da mu je netko izbio sav dah iz mozga. Naĉas je samo sjedio tamo, u svojoj glavi u kojoj nije bilo nikakve misli, kao radio-postaja koja emitira samo osnovni signal. Onda je vidio kako se Vukovo lice mijenja. Izraz sreće i djetinje znatiţelje zamijenila je tuga. Jack je vidio kako se Vukove nosnice hitro trzaju.
"Mrtav je, zar ne? Vuk! Ţao mi je, Jack! Bog me zabio! Baš sam glup! Glup!" Vuk se udario rukom u ĉelo, i ovog puta je doista zavijao. Bio je to zvuk od kojeg se Jacku smrzla krv u ţilama. Pastir kovaĉa s nelagodom se okrenuo.
"U redu je", reĉe Jack. Ĉuo je svoj glas više ušima nego glavom, kao da govori netko drugi. "Ali... kako si znao?"
"Miris ti se promijenio", reĉe Vuk jednostavno. "Znao sam da je mrtav jer ti je to u mirisu. Jadni Phil! Kako dobar tip! To ti kaţem sad i odmah, Jack! Otac ti je bio dobar! Vuk!"
"Da", reĉe Jack, "bio je. Ali odakle si ga poznavao? I kako si znao da mi je otac?"
Vuk je gledao Jacka kao da je ovaj postavio pitanje tako jednostavno da ne traţi odgovor. "Sjećam se njegovog mirisa, naravno. Vuk se sjeća svih mirisa. Ti mirišeš na njega."
Tres! Štap za zvekane opet mu se spustio na glavu. Jack je osjećao potrebu da se baci na ĉvrstu, elastiĉnu travu, drţeći se za trbuh i zavijajući od smijeha. Ljudi su mu znali govoriti da ima oĉeve oĉi, ili oĉeva usta, ĉak
i oĉev dar za hitre skice, ali nikad mu još nitko nije rekao da miriše kao svoj otac. No pretpostavljao je da ta zamisao ima u sebi neke lude logike.
"Kako si ga upoznao?" upita Jack opet.
Vuk je djelovao zbunjeno. "Došao je s onim drugim", reĉe konaĉno. "S onim iz Orrisa. Ja sam bio samo mali. Onaj drugi je bio zloĉest. Onaj drugi je ukrao nas nekoliko. Tvoj otac nije znao", dodao je hitro, kao da je Jack 'iskazao bijes. "Vuk! Ne! On je bio dobar, tvoj otac. Phil Onaj drugi..."
Vuk je polako stresao glavom. Na licu mu je bio izraz još jednostavniji od zadovoljstva. Bilo je to sjećanje na neki djetinji košmar.
"Zloĉest", reĉe Vuk. "Napravio si je mjesto u ovom svijetu, kaţe moj otac. Uglavnom je bio u svom blizancu, ali bio je iz vašeg svijeta. Znali
smo da je zloĉest, shvatili smo, ali tko sluša Vukove? Nitko. Tvoj otac je znao da je zloĉest, ali nije ga mogao nanjušiti tako dobro kao mi. Znao je da je zloĉest, ali ne koliko zloĉest."
I Vuk je zabacio glavu i opet poĉeo zavijati, dugaĉko, ledeno zapijevanje tuge koje je odzvanjalo od tamnoplavog neba.

Interludij
Sloat u ovom svijetu (II)
Iz dţepa svoje bucmaste jakne (kupio ju je uvjeren da je istoĉno od Stjenjaka Amerika ledena pustoš nakon 1. listopada - i sad se znojio kao lud), Morgan je izvadio malu ĉeliĉnu kutijicu. Ispod sklopke bilo je deset malih dugmeta i pravokutnik mlijeĉnoţutog stakla pola centimetra visok i pet centimetara dugaĉak. Briţljivo je pritisnuo nekoliko dugmeta noktom lijevog malog prsta, a na prozorĉiću za oĉitanja naĉas se pojavila serija brojeva. Sloat je tu igraĉku, oglašavanu kao najmanji sef na svijetu, kupio u Zurichu. Prema ĉovjeku koji mu ga je prodao, ni tjedan dana u krematoriju ne bi prošlo kroz integritet njegova ugljiĉnog ĉelika.
Sad se otvorio.
Sloat je presavinuo dva krilca crnog draguljarskog pliša, otkrivajući nešto što je imao već više od dvadeset godina - još od prije nego što je rođeno to odvratno malo derle koje mu donosi toliko nevolja. Bio je to zamrljan limeni kljuĉ, i nekad je ulazio u leđa mehaniĉkog vojnika-igraĉke. Sloat je vojnika-igraĉku vidio u izlogu antikvarijata u ĉudnom gradiću Point Venuti u Kaliforniji - gradiću koji ga je jako zanimao. Vodeći se potrebom koja je bila prejaka da bi je odbio (nije ju ĉak ni htio odbiti, ne doista; Morgan Sloat oduvijek je od potrebe ĉinio vrlinu) ušao je i platio pet dolara za prašnjavog, ulubljenog vojnika ... a ionako nije ţelio vojnika. Kljuĉ mu je prvi privukao pogled i zatim mu šaputao. Izvadio je kljuĉ iz vojnikovih leđa i spremio ga u dţep ĉim je izašao iz dućana. Samog vojnika je bacio u koš za smeće pred knjiţarom Opasni planet.
Sad, dok je Sloat stajao kraj svoga auta na odmaralištu Lewisburg, po-digao je kljuĉ i pogledao ga. Kao Jackova trzalica, kljuĉ je na Teritorijima postao nešto drugo. Jednom, dok se vraćao, ispustio je taj kljuĉ u predvorju stare uredske zgrade. A u njemu je zacijelo preostalo još nešto magije s Teritorija, jer se onaj idiot Jerry Bledsoe sprţio ni sat vremena kasnije. Je li ga Jerry podigao? Moţda stao na njega? Sloat nije znao i nije ga bilo briga. Niti ga je bilo briga za Jerryja -a s obzirom da je tip imao policu osiguranja koja je donosila dvostruku premiju za smrt u nesreći (nadglednik zgrade, s kojim bi Sloat povremeno podijelio po lulu hašiša, prenio mu je tu informacijicu),
Sloat je smatrao da je Nita Bledsoe slavila - ali skoro je izludio zbog gubitka kljuĉa. Phil Sawyer ga je pronašao, i vratio mu ga komentirajući samo: "Evo, Morg. To je tvoja amajlija, zar ne? Sigurno imaš rupu u dţepu. Pronašao sam je u predvorju nakon što su odnijeli jadnog starog Jerryja."
Da, u predvorju. U predvorju gdje je sve bazdilo kao motor kuhinjskog miksera koji je radio na najvećoj brzini bar devet sati. U predvorju gdje je sve porcnjelo i izobliĉilo se i stopilo.
Osim toga skromnog limenog kljuĉa.
Koji je, u drugom svijetu, bio neka ĉudna vrst gromobrana - i koji je Sloat sad objesio oko svoga vrata na finom srebrnom lanĉiću.
"Stiţem po tebe, Jacky", rekao je Sloat glasom koji je bio skoro njeţan. "Vrijeme je da cijelu ovu smiješnu priĉu naglo zaustavimo."

Sedamnaesto poglavlje
Vuk i stado
1
Vuk je govorio o mnogim stvarima, povremeno ustajući da otjera svoju stoku s ceste i jednom da ih prebaci do potoka kakvih osamsto metara za-padnije. Kad ga je Jack upitao gdje ţivi, Vuk je samo neodređeno mahnuo rukom prema sjeveru. On, rekao je, ţivi sa svojom obitelji. Kad je Jack koju minutu kasnije zatraţio pojašnjenje, Vuk je djelovao iznenađeno i rekao da nema druţice ni djece - da još godinu-dvije neće doći do onog što je nazivao "veliki mjesec parenja". Bilo je posve oĉito da se raduje
"velikom mjesecu parenja", po nevino pohotnom smiješku koji mu je rastegnuo lice.
"Ali rekao si da ţiviš s obitelji."
"Oh, obitelj! Oni! Vuk!" Vuk se nasmije. "Jasno. Oni! Mi svi ţivimo zajedno. Moramo paziti na stoku, znaš. Njenu stoku."
"Kraljiĉinu?"
"Da. Nikad, nikad nam ne umrla." I Vuk je izveo apsurdno dirljiv po-zdrav, naĉas se naginjući naprijed s desnom rukom na ĉelu.
Daljnja pitanja donekle su rašĉistila stvari u Jackovom umu ... ili mu se bar tako ĉinilo. Vuk je bio neţenja (premda mu ta rijeĉ nekako nije pri-stajala). Obitelj o kojoj je govorio bila je silno proširena - doslovno, obitelj Vukova. Bili su nomadska ali divlje odana rasa koja se kretala naprijed-natrag po velikim praznim prostorima istoĉno od Vanjske straţe, ali zapadno od "Naselja", pod ĉime je Vuk izgleda mislio gradove i sela na istoku.
Vuci (nikad Vukovi - kad je Jack upotrijebio uobiĉajenu mnoţinu, Vuk se smijao dok mu suze nisu potekle iz oĉiju) bili su uglavnom ĉvrsti, pouzdani radnici. Njihova je snaga bila legendarna, hrabrost neupitna. Neki od njih otišli su na istok u Naselja, gdje su sluţili kraljici kao straţari, vojnici, ĉak i osobni tjelesni ĉuvari. Njihovi ţivoti, objasnio je Vuk Jacku, imaju samo dvije ĉvrste odrednice: Gospu i obitelj. Vuci većinom, rekao je, sluţe gospi kao on - pazeći na stada.
Kravo-ovce su bile glavni izvor mesa za Teritorije, kao i odjeće, sala i ulja za svjetiljke (Vuk to nije rekao Jacku, ali je ovaj to zakljuĉio po onom
što jest rekao). Sva stoka pripada kraljici, i obitelj Vukova ĉuvala ih je od pamtivijeka. To je njihov posao. U tome je Jack otkrio neobiĉno uvjerljivu paralelu s odnosom koji je postojao između bizona i Indijanaca na ameriĉkim ravnicama ... bar dok nije stigao bijeli ĉovjek i poremetio ravnoteţu.
"I pogledaj, lav će leći s janjetom, a vuk s kovcom", promrmljao je Jack i nasmiješio se. Leţao je na leđima s rukama isprepletenim ispod glave. Prelio ga je nevjerojatan osjećaj mira i lakoće.
"Što, Jack?"
"Ništa", reĉe. "Vuĉe, mijenjaš li se stvarno u ţivotinju kad je Mjesec pun?"
"Pa jasno!" reĉe Vuk. Djelovao je zapanjeno, kao da gaje Jack upitao nešto poput Vuĉe, diţeš li stvarno hlaĉe kad završiš sa sranjem? "Stranci to ne rade, jel' da? To mi je Phil rekao."
"A, ovaj, stado", reĉe Jack. "Kad se promijenite -"
"Oh, ne idemo ni blizu stadu kad se promijenimo", reĉe Vuk ozbiljno. "Boţe Jasone, ne! Pojeli bi' ih, nije ti jasno? A Vuk koji jede svoje stado mora biti ubijen. Tako piše u Knjizi dobrog poljodjelstva. Vuk! Vuk! Imamo mjesta kamo idemo kad je Mjesec pun. Kao i stado. Glupi su, ali znaju da moraju otići kad je Mjesec velik. Vuk! I bolje im je da znaju, Bog ih zabio!"
"Ali vi jedete meso, zar ne?" upita Jack.
"Pun pitanja, baš kao tvoj otac", reĉe Vuk. "Vuk! Ne smeta me. Aha, jedemo meso. Jasno. Vuci smo, ne?"
"Ali ako ne jedete iz stada, što onda jedete?"
"Jedemo dobro", rekao je Vuk, i nije htio više ništa reći o tome.
Kao i sve ostalo na Teritorijima, Vuk je bio tajna - tajna istovremeno prekrasna i zastrašujuća. To što je poznavao i Jackovog oca i Morgana Slo-ata - ili je bar više puta susreo njihove blizance - pridonosilo je Vukovoj osobnoj auri tajne, ali nije ju u potpunosti određivalo. Sve što bi mu Vuk rekao vodilo je Jacka do desetaka novih pitanja, na koja Vuk većinom nije mogao - ili htio - odgovoriti.
Pitanje posjeta Philipa Sawtellea i Orrisa bilo je jedan takav sluĉaj. Prvi put su se pojavili kad je Vuk bio u "malom mjesecu" i ţivio s majkom i dvije "sestre po leglu". Izgleda da su samo prolazili, kao što je sad Jack ĉinio, ali išli su prema istoku umjesto prema zapadu ("Da ti iskreno kaţem, ti si valjda jedini ĉovjek kojeg sam ikad vidio ovako daleko na zapadu koji i dalje ide prema zapadu", rekao je Vuk).
Bili su veselo društvo, obojica. Tek kasnije je bilo nevolja - nevolja s Orrisom. To je bilo nakon što je partner Jackovog oca "sebi napravio mje-sto u ovom svijetu", govorio je Vuk Jacku ponovno i ponovno - samo sad se ĉinilo da misli na Sloata, u tjelesnom obliku Orrisa. Vuk je rekao da je Morgan ukrao jednu od njegovih sestara po leglu ("Majka si je grizla ruke i noge mjesec dana nakon što je zasigurno saznala da ju je uzeo", rekao je Vuk Jacku jednostavno) a s vremena na vrijeme je uzimao i druge Vukove. Vuk je spustio glas i, s izrazom straha i praznovjerne zapanjenosti na licu, rekao Jacku da je "šepavi" poslao neke od tih Vuka u drugi svijet, Mjesto Stranaca, i nauĉio ih da jedu od stada.
"To je jako loše za vas, zar ne?" upita Jack.
"Prokleti su", odvrati Vuk jednostavno.
Jack je isprva mislio da Vuk govori o otmicama - glagol koji je Vuk upotrijebio govoreći o svojoj sestri po leglu bio je, uostalom, teritorijska
verzija uzeti. Sad je poĉeo shvaćati da se uopće nije radilo o otmicama - ukoliko Vuk nije s nesvjesnim pjesništvom pokušavao reći da je Morgan oteo umove nekih iz obitelji Vukova. Jack je sad smatrao da Vuk zapravo govori
o vukodlacima koji su odbacili svoju drevnu odanost kruni i stadu i predali je umjesto toga Morganu ... Morganu Sloatu ili Morganu od Orrisa.
Što je prirodno vodilo do misli o Elroyu.
Vuk koji jede od svoga stada mora umrijeti.
Misli o ljudima u zelenom automobilu koji su stali da ga pitaju za upute,
i ponudili mu karamelu, i koji su ga onda pokušali uvući u svoj auto. Oĉi. Oĉi su se promijenile.
Prokleti su.
Napravio si je mjesto u ovom svijetu.
Upitao je Vuka za svoga oca - Philipa Sawtelea u ovom svijetu - ali Vuk je samo stresao glavom. On je bio zakucano dobar tip, i blizanac - dakle oĉito Stranac - ali ĉinilo se da je to sve što Vuk zna. Blizanci su, rekao je, nešto što ima neke veze s leglima ljudi, a o takvim stvarima on ne bi mogao ništa reći. Niti moţe opisati Philipa Sawtellea - ne sjeća se. Sjeća se samo mirisa. Sve što on zna, rekao je Jacku, jest da je, premda su oba Stranca djelovala ljubazno, samo Phil Sawyer stvarno i bio ljubazan. Jednom je donio darove za Vuka i njegove sestre i braću po leglu. Jedan od darova, neizmijenjen iz svijeta Stranaca, bio je komplet kombinezona za Vuka.
"Stalno sam ih nosio", reĉe Vuk. "Moja majka ih je htjela baciti kad sam ih nosio nekih pet godina. Rekla da su se izlizali! Rekla da sam prevelik za
njih! Vuk! Rekla da su to samo zakrpe koje zakrpe drţe na okupu. Ali ja ih nisam dao. Na kraju je kupila neku tkaninu od trgovca koji je krenuo prema Vanjskoj straţi. Ne znam koliko je platila i Vuk! Da ti kaţem istinu, Jack, bojim se pitati. Obojila je tu tkaninu u plavo i napravila mi šest pari. One koje mi je tvoj otac donio, na njima sad spavam. Vuk! Vuk! To mi je zakucani jastuk, valjda." Vuk se nasmiješio tako otvoreno - a ipak tako ĉeznutljivo - da je Jack bio dirnut i uhvatio ga za ruku. Bilo je to nešto što nikad ne bi uĉinio u svome starom ţivotu, kakve god bile okolnosti, ali to se sad ĉinilo kao gubitak. Bilo mu je drago uhvatiti Vukovu toplu, snaţnu ruku.
"Drago mi je što ti se sviđao moj tata, Vuĉe", reĉe.
"Je! Je! Vuk! Vuk!"
A onda je izbio pakao.
2
Vuk je prestao govoriti i s trzajem se ogledao oko sebe.
"Vuĉe? Što n-"
"Ššš!"
Onda je i Jack ĉuo. Vukove osjetljivije uši prve su uhvatile zvuk, ali hitro je rastao; ubrzo će ga i gluhi ĉuti, pomislio je Jack. Stoka se ogledala i onda se poĉela odmicati od izvora zvuka u gruboj, nelagodnoj nakupini. Bilo je to poput radijskog zvuĉnog efekta gdje bi netko trebao derati plahtu popola, vrlo polako. Samo što se glasnoća sve više pojaĉavala, dok Jack nije pomislio da će poludjeti.
Vuk je skoĉio na noge, djelujući zapanjeno i zbunjeno i prestrašeno. Taj zvuk deranja, tiho, neravnomjerno predenje, i dalje je rastao. Blejanje stoke postalo je glasnije. Neki od njih ulazili su u potok, i kad je Jack pogledao prema tamo vidio je kako jedna kovca pada uz pljuskanje i nespretno batrga- nje nogama. Gurnule su je njene uznemirene druţice u povlaĉenju. Ispustila je prodoran meketav krik. Još jedna kravo-ovca spotakla se na nju i isto je tako ugurana u vodu pred sporim povlaĉenjem. Suprotna strana potoka bila je niska i mokra, zelena od šaši, blatnjavo-moĉvarna. Kravo-ovca koja je prva stigla do toga blata brzo je zapela u njemu.
"Oh, vi zakucana beskorisna stoko!" zaurlao je Vuk i pojurio niz brijeg prema potoku, gdje je prva ţivotinja koja se prevrnula sad djelovala kao da je na samrti.
"Vuĉe!" povikao je Jack, ali Vuk ga nije mogao ĉuti. Jack je jedva ĉuo samoga sebe uz taj otrcani zvuk paranja. Pogledao je malo prema desno, na ovoj strani potoka, i zinuo od zapanjenosti. Nešto se događalo sa zrakom. Komad zraka, oko metar nad zemljom, derao se i nadimao, kao da se izvija i povlaĉi samog sebe. Jack je kroz taj dio zraka vidio Zapadnu cestu, ali ĉinila se zamućenom i drhtavom, kao da je gleda kroz zagrijan, drhtavi zrak iznad neke peći.
Nešto povlaĉi zrak i otvara ga kao ranu - nešto prolazi - s naše strane? O, Jasone, ĉinim li ja to kad dolazim? Ali ĉak i u panici i zbunjenosti, znao je da nije tako.
Jack je imao priliĉno dobru zamisao o tome tko bi dolazio ovako, kao kroz proces silovanja.
Jack pojuri niz brijeg.
3
Zvuk paranja nastavljao se i nastavljao i nastavljao. Vuk je bio na kolje-nima u potoku, pokušavajući podići drugu ţivotinju na noge. Prva je mlitavo plutala nizvodno, razderanog i uništenog tijela.
"Diţi se! Bog te zakucao, diţi se! Vuk!"
Vukje vukao i pljeskao što je bolje mogao kravo-ovce koje su se vrpoljile i udarale u njega, onda spusti obje ruke oko prsa ţivotinje koja se utapala i povuĉe prema gore. "VUK! SAD I ODMAH!" zavrištao je. Rukavi njegove košulje razdrali su se na bicepsima, podsjećajući Jacka na Davida Bannera34 dok prolazi jedan od napada izazvanih gama-zrakama koji ga pretvaraju u Nevjerojatnog Hulka. Voda je pljuskala na sve strane, a Vuk je teturavo ustao, oĉiju koje su blještale naranĉasto, plavog kombinezona sad mokrog i crnog. Voda se cijedila iz nosnica ţivotinje koju je Vuk stezao uz prsa kao da je preraslo štene. Oĉi su joj se iskrenule i pokazivale bjelooĉnice.
"Vuĉe!" zavrišti Jack. "To je Morgan! To je -"
"Stado!" uzvratio je Vuk povikom. "Vuk! Vuk! Moje zakucano stado! Jack! Nemoj -"
Ostatak je nestao u zaglušnom udaru grmljavine koja je potresla zemlju. Naĉas, grmljavina je prekrila ĉak i izluđujuće monotoni zvuk paranja. Skoro
________________________________
34 David Banner: ime strip-junaka koji se pretvara u Nevjerojatnog Hulka, ogromno zeleno čudovište. Nap. prev.
isto toliko zbunjen kao i Vukova stoka, Jack je podigao pogled i vidio bistro plavo nebo bez oblaka osim nekoliko bijelih oblaĉaka kilometrima daleko.
Grmljavina je zapalila pravu paniku u Vukovom stadu. Pokušavali su pobjeći, ali u svojoj vrhunskoj gluposti, mnogi od njih pokušavali su to uĉiniti unatraške. Ţivotinje su se sudarale i pljuskale i kotrljale se pod vodu. Jack je ĉuo gorko pucanje kosti, za kojim je uslijedio meketavi vrisak ţivotinje u bolovima. Vuk je zaurlao od bijesa, spustio kravo-ovcu koju je pokušavao spasiti, i zašljapkao prema blatnjavoj suprotnoj obali potoka.
Prije nego što je stigao dotle, pet-šest kovaĉa udarilo ga je i oborilo. Voda je pljuskala i letjela u tankim, blistavim traĉcima. Sad je, vidio je Jack, Vuk bio u opasnosti da ga glupe ţivotinje u bijegu pregaze i udave.
Jack se progurao u potok, koji se sad zatamnio od uzburkanog blata.. Struja ga je stalno pokušavala oboriti. Meketava kravo-ovca ludo zakotrljanih oĉiju propljuskala je kraj njega i skoro ga srušila. Voda mu je zaprskala u lice, i Jack ju je pokušao obrisati iz oĉiju.
Sad se ĉinilo da taj zvuk ispunjava cijeli svijet: DERRRRRR-RRRRRRR - Vuk. Zanemari Morgana, bar zasad. Vuk je u nevolji.
Njegova kudrava, natopljena glava naĉas se vidjela iznad vode, a onda su ga tri ţivotinje pregazile i Jack je vidio samo jednu ruku prekrivenu dlakom. Opet se gurnuo prema naprijed, pokušavajući se probiti kroz stoku od koje su neka grla još stajala, a druga su mlatila i utapala se pod nogama.
"Jack!" jedan glas zaurlao je preko zvuka deranja. Bio je to glas koji je Jack poznavao. Glas ujaka Morgana.
"Jack!"
Zaĉuo se još jedan udar groma, ovaj ogroman i hrastovski koji se zako-trljao kroz nebo kao napad streljaštva.
Zadihan, mokre kose u oĉima, Jack je pogledao preko ramena... ravno u odmorište na cesti 1-70 kod Lewisburga, Ohio. Vidio ga je kao da gleda kroz valovito, loše izrađeno staklo ... ali ga je vidio. Rub ciglenog zahoda bio je na lijevoj strani toga nabubrenog, izmuĉenog dijela zraka. Njuška neĉeg što je djelovalo kao Chevroletov kamionet bila je s desna, lebdeći metar iznad polja gdje su on i Vuk bili mirno sjedili i razgovarali prije niti pet minuta. A u središtu, djelujući kao statist iz filma o napadu admirala Byrda35 na Juţni pol, bio je Morgan Sloat, debelog crvenog lica izobliĉenog u ubitaĉan bijes. Bijes, i još nešto. Trijumf? Da. Jacku se ĉinilo da je to u pitanju.
_________________________________
35 Admiral Richard Evelyn Byrd (1888.-1957.), američki pomorski časnik i istraţivač koji je predvodio čak pet ekspedicija na Juţni pol. Nap. prev.
Stajao je usred potoka, u vodi do jaja, sa stokom s obje strane koja je mukala i blejala, zureći u taj prozor proderan kroz samo tkanje stvarnosti, razrogaĉenih oĉiju, razjapljenih usta.
Pronašao me o dragi Boţe pronašao me.
"Tu si, ti govno malo!" zaurlao je Morgan prema njemu. Glas mu je prolazio, ali imao je neku prigušenu, mrtvu osobinu dok je iz stvarnosti onog svijeta stizao u stvarnost ovog. Kao da sluša ĉovjeka koji urla u telefonskoj govornici. "Sad ćemo vidjeti, zar ne? Zar ne?"
Morgan je krenuo naprijed, lica koje je plivalo i kovitlalo se kao da je napravljeno od mlitave plastike, i Jack je stigao vidjeti da nešto steţe u ruci, nešto što mu visi oko vrata, nešto malo i srebrno.
Jack je paralizirano stajao dok se Sloat probijao kroz rupu između dva univerzuma. Dok je stizao, izveo je svoju vlastitu vukodlaĉku toĉku, mijenjajući se iz Morgana Sloata, investitora, spekulanta zemljištem i nekadašnjeg holivudskog agenta u Morgana od Orrisa, pretendenta na prijestolje umiruće kraljice. Njegovi rumeni, ovješeni obrazi su smršavili. Boja im je izblijedila. Kosa mu se obnovila, rastući prema naprijed, prvo bojajući tonzuru na njegovoj lubanji, kao da mu neko nevidljivo biće boji glavu, a onda je prekrivajući. Kosa Sloatovog blizanca bila je duga, crna, lepršava, nekako mrtvog izgleda. Bila mu je svezana na tjemenu, vidio je Jack, ali se nekako oslobodila.
Jakna je zalelujala, naĉas nestala, vratila se kao ogrtaĉ s kapucom.
Antilop ĉizme Morgana Sloata postale su ĉizme do koljena od tamne koţe, prevrnutih manţeta, a iz jedne je virila drška noţa.
A mala srebrna stvar u njegovoj ruci pretvorila se u štapić okrunjen gmizavom plavom vatrom.
To je gromobran. O, Isuse, to je -
"Jack!"
Povik je bio tih, grgljav, pun vode.
Jack se nespretno okrenuo u potoku, jedva izbjegavši još jednu kravo- ovcu koja je plutala na boku, mrtva u vodi. Vidio je kako Vukova glava opet tone, a obje ruke mašu.
Jack se probio do tih ruku, još uvijek izbjegavajući stoku što je bolje mogao. Jedno grlo snaţno mu je udarilo u bok, i Jack je pao, udišući vodu. Hitro je opet ustao, kašljući i gušeći se, jednom rukom pipajući u svom haljetku za bocom, prestrašen da je moţda otplovila. Još je bila tamo.
"Djeĉaĉe! Okreni se i pogledaj me, djeĉaĉe!"
Nemam sad vremena za to, Morgane. Oprosti, ali moram vidjeti mogu li izbjeći da me utopi Vukovo stado prije nego što vidim mogu li izbjeći da me sprţi onaj tvoj štap usuda. I -
Plava vatra nadvila se nad Jackovo rame, cvrĉeći - bila je poput smrtonosne elektriĉne duge. Udarila je jednu od kravo-ovaca uhvaćenih u
šašu i blatu s druge strane potoka, i nesretna ţivotinja je naprosto eksplodirala, kao da je progutala dinamit. Krv je potekla u igliĉastom prskanju kapi. Komadi mesa poĉeli su padati oko Jacka.
"Okreni se i pogledaj me, deĉko!"
Osjećao je snagu te zapovijedi kako mu hvata lice nevidljivim rukama, pokušavajući ga okrenuti.
Vuk se opet probio na noge, kose zalijepljene za lice, ošamućenih oĉiju koje su virile kroz zastor kose kao oĉi engleskog ovĉara. Kašljao je i teturao, naizgled nesvjestan gdje se nalazi.
"Vuĉe!" vrisnuo je Jack, ali grmljavina je opet eksplodirala preko plavog neba, zaglušujući ga.
Vuk se sagnuo i izbljuvao snaţan blatni vodopad. Tren kasnije, još jedna prestravljena kravo-ovca udarila je u njega i opet ga srušila pod vodu.
To je to, pomislio je Jack oĉajno. To je to, nestao je, sigurno, neka ide, bjeţi odavde -
Ali i dalje se batrgao prema Vuku, odgurujući jednu umiruću kravo-ovcu koja se slabašno trzala s puta.
"Jasone!" zavrištao je Morgan od Orrisa, i Jackje shvatio da Morgan ne psuje na jeziku Teritorija; dozivao je njegovo, Jackovo ime. Samo što on ovdje nije Jack. Ovdje je Jason.
Ali kraljiĉin sin je umro kao dijete, on -
I opet mokar, siktavi udar struje koji kao da mu je napravio razdjeljak. I opet je udario suprotnu obalu, pretvarajući jedno od Vukovih grla u paru. Ne, vidio je Jack, ne do kraja. Ţivotinjine noge su još stajale, zaglavljene u blatu kao stupovi. Dok je promatrao, poĉele su se umorno naginjati u ĉetiri razliĉita smjera.
"OKRENI SE I POGLEDAJ ME, BOG TE ZAKUCAO!" Voda, zašto ga ne uperi u vodu, sprţi mene, Vuka, sve te ţivotinje odjednom?
A onda se sjetio fizike iz petog razreda. Kad struja jednom uđe u vodu, moţe otići bilo kamo ... pa tako i do onoga tko ju je proizveo.
Vukovo ošamućeno lice koje je plutalo pod vodom istjeralo je te misli iz Jackovog uzlepetanog uma. Vuk je još bio ţiv, ali dijelom prignjeĉen pod
jednom kravo-oveom koja se, premda naizgled nepovrijeđena, ukoĉila od panike. Vukove ruke mahale su patetiĉnom, sve slabijom snagom. Dok je Jack prevaljivao posljednju udaljenost, jedna od tih ruku se opustila i naprosto plutala, mlitava poput vodenog ljiljana.
Ne usporavajući, Jack je spustio lijevo rame i udario kravo-ovcu kao Jack Armstrong36 u djeĉjoj sportskoj priĉi.
Da se radilo o kravi pune veliĉine a ne o kompaktnom modelu s Teritorija, Jack je vjerojatno ne bi mogao pomaći kad je još i priliĉno snaţna struja u potoku radila protiv njega. Ali ţivotinja je bila manja od krave, a Jack je bio odluĉan. Zamukala je kad ju je Jack udario, zateturala unatrag, naĉas sjela, a zatim zagrabila prema suprotnoj obali. Jack je dograbio Vukove ruke i povukao koliko je god mogao.
Vuk se podigao nevoljko kao u vodi zapelo stablo, oĉiju sad staklastih i napola zatvorenih, dok mu je voda curila iz ušiju i nosa i usta. Usne su mu poplavile.
Dva jezika munje bljesnula su s desne i lijeve strane Jacka koji je drţao Vuka, djelujući zajedno s njim kao dva pijanca koja pokušavaju plesati valcer u bazenu. Na suprotnoj obali, još jedna kravo-ovca odletjela je u svim smjerovima, odsjeĉene glave koja je još meketala. Vreli udari vatre u cik-cak su prolazili kroz blatnjavo podruĉje, paleći šaš i travu a zatim pronalazeći sušu travu na polju gdje se zemlja opet uzdizala.
"Vuĉe!" vrištao je Jack. "Vuĉe, za ime Kristovo!"
"Auh", zastenjao je Vuk, i povratio toplu blatnjavu vodu preko Jackovog ramena. "Auhhhhhhhhhhhhhh ...
Sad je Jack vidio Morgana kako stoji na drugoj obali, visoka puritanska figura u svome crnom ogrtaĉu. Kapuca mu je okruţila blijedo vampirsko lice nekom vrstom nevesele romantiĉnosti. Jack je stigao pomisliti kako Teritoriji ĉak i tu djeluju ĉarobno, u korist njegova uţasnog ujaka. Ovdje Morgan nije bio pretio nekretninski ţabac visokog tlaka s pljaĉkom u srcu i ubojstvom na umu; ovdje mu se lice suzilo i pronalazilo neku ukoĉenu muţevnu ljepotu. Uperio je srebrni štap poput ĉarobnog štapića - igraĉke, i plava vatra razderala je zrak.
"Sad ti i tvoj glupi prijatelj!" zavrišti Morgan. Njegove tanke usnice razdvojile su se u pobjedniĉkom osmijehu, otkrivajući utonule ţute zube koji su zauvijek pokvarili Jackov mutan dojam ljepote.
__________________________________
36 "Jack Armstrong, omiljeni američki dječak", lik u radijskoj seriji za djecu koja se emitirala od 1933. do 1951. godine, sportaš koji sa svojim najboljim prijateljem i bogatim ujakom upada u najrazličitije pustolovine. Godine 1947., studio Columbia proizveo je također i pustolovnu seriju od 15 filmova s istim glavnim junakom. Nap. prev.
Vuk je zavrištao i trznuo se u Jackovim bolnim rukama. Zurio je u Morgana, oĉiju naranĉastih i iskolaĉenih u mrţnji i strahu.
"Ti, vraţe!" vrištao je Vuk. "Ti, vraţe! Moja sestra! Moja sestra po leglu! Vuk! Vuk! Ti, vraţe!"
Jack je izvukao bocu iz halje. Ionako je ostao samo jedan gutljaj. Ne moţe Vuka drţati jednom rukom; gubi ga, a Vuk se ĉinio nesposobnim da sam ostane na nogama. Nije vaţno. Ionako ga ne moţe povesti natrag u drugi svijet... ili moţe?
"Ti, vraţe!" vrištao je Vuk, plaĉući, mokrog lica koje je klizilo niz Jackovu ruku. Leđa njegovog kombinezona plutala su i nadimala se u vodi.
Miris trave u plamenu i zapaljenih ţivotinja.
Grmljavina koja eksplodira.
Ovog puta, rijeka vatre u zraku prošla je tako blizu Jacku da su mu se dlaĉice u nosu oprljile i skvrĉile.
"O, DA, OBOJICA, OBOJICA!" zavijao je Morgan. "NAUĈIT ĆU JA TEBE DA MI STAJEŠ NA PUT, TI MALO KOPILE! SPALIT ĆU VAS OBOJICU! ZABIT ĆU VAS!"
"Vuĉe, drţi se!" poviĉe Jack. Odustao je od napora da odrţi Vuka uspravnog; umjesto toga, uhvatio je Vukovu ruku i stegnuo je što je ĉvršće mogao. "Drţi se za mene, ĉuješ?"
"Vuk!"
Nagnuo je bocu, i odvratan hladan okus trulog groţđa ispunio mu je usta po posljednji put. Boca je bila prazna. Dok je gutao, ĉuo ju je kako puca kad ju je udarila jedna od Morganovih munja. Ali zvuk krhanja stakla bio je blag ... peckanje struje ... ĉak i Morganovi urlici bijesa.
Osjećao se kao da pada unatraške u rupu. Moţda u grob. Onda je Vukova ruka stisnula Jackovu tako ĉvrsto da je Jack zastenjao. Osjećaj vrtoglavice, potpunog prevrtanja, poĉeo je blijediti... a onda je i sunce izblijedilo, i postalo tuţna ljubiĉasto-siva listopadskog sumraka u srcu Amerike. Hladna kiša udarila je Jacka u lice, i bio je neodređeno svjestan da se voda u kojoj stoji ĉini znatno hladnijom nego što je bila samo sekundu prije. Negdje nedaleko ĉuo je poznato hrkasto zujanje velikih kamiona na cesti... samo što se sad ĉinilo da stiţe toĉno iznad njegove glave.
Nemoguće, pomislio je, ali, zar je doista tako? Granice toga svijeta kao da su se rastezale s plastiĉnom lakoćom. Jedan vrtoglavi trenutak imao je sliku letećih teritorijskih kamiona koje voze leteći teritorij ski ljudi s velikim platnenim krilima priĉvršćenim za leđa.
Natrag, pomislio je. Opet natrag, isto vrijeme, ista cesta. Kihnuo je. I ista prehlada.
Ali dvije stvari sad nisu bile iste.
Ovdje nije bilo odmorišta. Stajali su do bedara u ledenoj vodi potoka ispod nadvoţnjaka.
Vuk je bio s njim. To je bila druga razlika.
I Vuk je vrištao.

Osamnaesto poglavlje
Vuk ide u kino
1
Iznad njihovih glava, još jedan kamion zareţao je preko nadvoţnjaka, urlajući diesel motorom. Nadvoţnjak se tresao. Vuk je zavijao i dograbio Jacka, zamalo ih obojicu prevalivši u vodu.
"Prestani!" poviĉe Jack. "Pusti me, Vuĉe! To je samo kamion! Pusti!"
Pljusnuo je Vuka, ne ţeleći to uĉiniti - Vukova strava bila je patetiĉna. Ali, patetiĉan ili ne, Vuk je bio skoro trideset centimetara viši i moţda se-damdeset kila teţi od Jacka, i ako ga prevrne, obojica će upasti u tu ledenu vodu i zacijelo dobiti upalu pluća.
"Vuk! Ne sviđa! Vuk! Ne sviđa! Vuk! Vuk!"
Ali stisak mu je popustio. Ĉas kasnije, ruke su mu pale uz bokove. Kad im je još jedan kamion zadrndao nad glavama, Vuk se trznuo ali uspio se suzdrţati da opet ne dograbi Jacka. Ali promatrao je Jacka s nijemim, drhtavim preklinjanjem koje je govorilo Miĉi me odavde, molim te, miĉi me odavde, radije bih bio mrtav nego u ovom svijetu.
Ništa ne bih volio više od toga, Vuĉe, ali Morgan je tamo. A ĉak i da nije, više nemam ĉarobnog soka.
Pogledao je u svoju lijevu ruku i vidio da drţi neravan vrat Speedyjeve boce, kao da se sprema ukljuĉiti u neku barsku tuĉnjavu. Ĉista sreća što se Vuk nije gadno porezao kad je prestravljeno zgrabio Jacka.
Jack odbaci bocu. Pljus.
Ovog puta dva kamiona - buka se udvostruĉila. Vuk je prestravljeno zavijao i pritisnuo si ruke na uši. Jack je vidio da je veći dio dlake pri skoku
nestao s Vukovih ruku - veći dio, ali ne sva. I, vidio je, prva dva prsta na Vukovim rukama bila su potpuno iste duţine.
"Dođi, Vuĉe", rekao je Jack kad je galama kamiona malo izblijedila. "Maknimo se odavde. Izgledamo kao dvojica koja ĉekaju da ih pokrste na PTL Clubu37."
_____________________________
37 PTL (Praise The Lord) Club: Klub Hvali Boga, američka evangelistička TV-emisija koja se emitirala od 1974. do 1987. godine na tzv. PTL mreţi. Nap. prev.
Uzeo je Vuka za ruku, i trznuo se kad ga je Vuk paniĉno stisnuo. Vuk je vidio njegov izraz lica i popustio stisak ... malo.
"Ne ostavljaj me, Jack", reĉe Vuk. "Molim te, molim te, ne ostavljaj
me."
"Ne, Vuĉe, neću", reĉe Jack. Pomislio je: Kako li se samo uvališ u te stvari, kretenu? Gledaj se, stojiš ispod nadvoţnjaka negdje u Ohiju s ljubimcem vukodlakom. Kako ti to uspijeva? Vjeţbaš li posebno? I, usput reĉeno, kako stoje stvari s Mjesecom, Jacko? Imaš li pojma?
Nije, a kako su oblaci prekrili nebo i padala je hladna kiša, nije mogao ni pogledati.
Kakve su mu onda šanse? Trideset prema jedan u njegovu korist? Dva-deset osam prema dva?
Kakve god bile šanse, nisu bile dovoljno dobre. Ne kad se uzme u obzir kako stvari kreću.
"Ne, neću te ostaviti", ponovio je, i poveo Vuka prema suprotnoj obali potoka. U plićaku, raspadnuti ostaci neke djeĉje lutke plutali su trbuhom prema gore, staklenih plavih oĉiju koje su zurile u sve gušći mrak. Mišići Jackove ruke boljeli su od napora povlaĉenja Vuka u ovaj svijet, a zglob ramena pulsirao mu je kao truli zub.
Kad su izašli iz vode na smećem i trskom pokrivenu obalu, Jack je opet poĉeo kihati.
2
Ovog puta, Jack je kroz Teritorije napredovao samo osamsto metara prema zapadu - udaljenost za koju je Vuk pomakao svoje stado da se napiju iz potoka gdje se Vuk kasnije skoro utopio. Ovdje, našao se petnaest kilometara zapadnije, koliko je mogao procijeniti. Ispentrali su se na obalu - na kraju je Vuk izvukao Jacka veći dio puta - i u posljednjem danjem svjetlu Jack je ugledao izlaznu rampu kako se odvaja udesno
pedesetak metara uz cestu. Na reflektorima osvijetljenom znaku je pisalo: ARCANUM POSLJEDNJI IZLAZ U OHIJU DRŢAVNA GRANICA 30 KM
"Moramo stopirati", reĉe Jack.
"Stopirati?" upita Vuk sumnjiĉavo.
"Daj da te vidim."
Ĉinilo mu se da će Vuk proći, bar u mraku. Još je na sebi imao kombinezon, koji je sad na sebi imao pravu markicu OSHKOSH. Njegova kod kuće istkana košulja postala je strojno proizvedeno plavo platno koje je djelovalo kao specijalna ponuda iz vojnih viškova. Prethodno bose noge bile su obuvene u par promoĉenih mokasinki i bijele ĉarape.
Najĉudnije od svega, usred Vukovog krupnog lica sjedio je par okruglih naoĉala sa ĉeliĉnim okvirima kakve je nosio John Lennon.
"Vuĉe, jesi li imao problema s vidom? Na Teritorijima?"
"Nisam znao da imam", reĉe Vuk. "Valjda. Vuk! Ovdje zbilja bolje vi-dim, s tim staklenim oĉima. Vuk, sad i odmah!" Pogledao je prema buĉnom prometu na cesti, i samo naĉas Jack je vidio ono što je i on morao vidjeti: velike ĉeliĉne ţivotinje ogromnih ţuto-bijelih oĉiju kako reţe kroz noć nezamislivim brzinama, s gumenim kotaĉima koji ostavljaju tragove na cesti. "Vidim bolje nego što bih htio", završi Vuk izgubljeno.
3
Dva dana kasnije, dvojica umornih djeĉaka bolnih stopala prošepalo je pokraj znaka GRADSKA GRANICA kraj Ceste broj 32 i restorana 10-4 s druge strane, te ušla u grad Muncie, u Indiani. Jack je imao groznicu od trideset i devet stupnjeva i priliĉno uporno kašljao. Vukovo lice bilo je oteklo i ljubiĉasto. Izgledao je kao da je izvukao kraći kraj u nekoj tuĉnjavi. Dan prije, pokušao im je pribaviti nešto kasnih jabuka s drveta koje je raslo u sjeni neke napuštene šupe kraj ceste. Bio je na drvetu i bacao smeţurane jesenske jabuke u prednji dio svoga kombinezona kad su ga pronašle zidne ose koje su izgradile gnijezdo negdje u potkrovlju stare šupe. Vuk se spustio niz drvo što je brţe mogao, sa smeđim oblakom oko glave. Zavijao je. I svejedno, jednog oka posve zatvorenog i nosa koji je poĉinjao nalikovati velikoj ljubiĉastoj repi, zahtijevao je da Jack pojede najbolje jabuke. Ni jedna od njih nije baš bila dobra - bile su male i kisele i
pune crva - a Jacku baš i nije bilo do jela, ali nakon onoga što je Vuk prošao da ih pribavi, nije imao srca odbiti.
Veliki stari Camaro podignut otraga tako da mu je nos pokazivao prema cesti projurio je kraj njih. "Hejjjj, krelci!" doviknuo je netko, i zaĉuo se prasak glasnog, pivskog smijeha. Vuk je zavijao i dograbio Jacka. Jack je isprva bio mislio da će Vuk s vremenom nadvladati svoj uţas pred automobilima, ali sad se već poĉeo pitati.
"U redu je, Vuĉe", rekao je iscrpljeno, skidajući Vukove ruke sa sebe po dvadeseti ili trideseti put toga dana. "Otišli su."
"Tako glasno!" zastenje Vuk. "Vuk! Vuk! Vuk! Tako glasno, Jack, moje uši, moje uši!"
"Nabrijani auspuh", rekao je Jack, iscrpljeno misleći: Svidjele bi ti se kalifornijske ceste, Vuĉe. Pogledat ćemo ih ako budemo još putovali zajedno, moţe? Onda ćemo isprobati par auto-trka i motokrosa. Bit ćeš lud za njima. "Neki tipovi vole taj zvuk, znaš. Oni -"Ali uhvatio ga je još jedan napadaj kašlja koji ga je natjerao da se sagne. Naĉas je svijet otplutao u sive sjene. Vratio se jako, jako polako.
"Sviđa!" promrmlja Vuk. "Jasone! Kako se ikome to moţe sviđati, Jack? A mirisi..."
Jack je znao da su Vuku mirisi najgori. Nisu još ovdje proveli ni ĉetiri sata kad je Vuk poĉeo mjesto zvati Zemljom Gadnih Mirisa. Te prve noći, Vuk je povraćao pet-šest puta, isprva na tlo Ohija bljujući blatnjavu vodu iz potoka koji postoji u drugom univerzumu, a zatim na suho. To je zbog mirisa, objasnio je ojađeno. Ne zna kako ih Jack podnosi, kako ih itko podnosi.
Jack je znao - na povratku s Teritorija, zapahnuli bi te mirisi koje jedva primijetiš dok ţiviš s njima. Diesel gorivo, ispusi automobila, industrijski otpad, smeće, pokvarena voda, ustajale kemikalije. Onda se opet navikneš na njih. Navikneš se ili naprosto otupiš. Samo što se Vuku to nije događalo. Mrzio je automobile, mrzio mirise, mrzio je ovaj svijet. Jacku se nije ĉinilo da će se ikad priviknuti na to. Ako priliĉno brzo ne vrati Vuka na Teritorije, Jack je mislio da bi mogao poludjeti. A vjerojatno će i mene izludjeti kad je već pri tome, mislio je Jack. Ne da sam ja baš daleko od toga.
Drndavi kamion s farme natovaren pilićima prošao je kraj njih, a za njim nestrpljiv red automobila od kojih su neki trubili. Vuk je skoro skoĉio Jacku u ruke. Oslabljen groznicom, Jack je zateturao u grmljem i smećem zapunjen jarak i sjeo tako naglo da su mu zubi zacvokotali.
"Oprosti, Jack", reĉe Vuk jadno. "Bog me zakucao."
"Nisi ti kriv", reĉe Jack. "Dogodi se. Vrijeme za odmor."
Vuk je sjeo kraj Jacka, šuteći, i zdvojno gledajući prema Jacku. Znao je kako oteţava stvari za Jacka; znao je da je Jack grozniĉav da se kreće brţe, dijelom da pobjegne Morganu, ali uglavnom iz nekog drugog razloga. Znao je da Jack u snu stenje i doziva majku, i ponekad plaĉe. Ali jedini put kad je zaplakao budan bilo je nakon što je Vuk malo poludio na izlazu Arcanum. To je bilo kad je shvatio što Jack misli pod "stopiranje". Kad je Vuk rekao
Jacku da ne vjeruje kako bi mogao stopirati automobile - bar ne neko vrije-me, a moţda nikad - Jack je sjeo na vrh zaštitne ograde i zaplakao u ruke. A onda je prestao, što je bilo dobro ... ali kad je podigao lice s ruku, pogledao je Vuka na naĉin koji je uvjerio Vuka da će ga Jack ostaviti u toj uţasnoj Zemlji Gadnih Mirisa ... a bez Jacka, Vuk bi ubrzo posve poludio.
4
Pješice su sišli niz izlaz Arcanum, dok se Vuk trzao i grabio Jacka kad god bi u sve dubljem sumraku prošao neki automobil ili kamion. Jack je ĉuo kako se podrugljiv glas diţe prema njima: "Gdje vam je auto, pederi?" Otresao je to kao što pas otresa vodu iz oĉiju i samo nastavio dalje, uzimajući Vuka za ruku i vukući ga za sobom kad bi Vuk pokazao znakove zaostajanja ili skretanja prema šumi. Najvaţnije je bilo da se maknu sa same autoceste, gdje je stopiranje zabranjeno, do zapadnog ulaza Arcanuma. Neke drţave legalizirale su stopiranje na izlazima (ili je tako Jacku rekao neki skitnica s kojim je na jednu noć podijelio šupu), a ĉak i u drţavama gdje je stopiranje tehniĉki bilo nezakonito, drotovi bi obiĉno zaţmirili ako si na izlazu.
Dakle, prvo do izlaza. Nadajući se da neće naići patrola dok si na putu tamo. Što bi neki policajac pomislio o Vuku Jack nije ţelio ni zamisliti. Vjerojatno bi mislio da je uhvatio inkarnaciju Charlesa Mansona38 s lenonicama za osamdesete.
Stigli su do rampe i prešli na zapadni krak. Deset minuta kasnije za-ustavio se otrcani stari Chrysler. Vozaĉ, krupan ĉovjek volovskog vrata i s kapicom na kojoj je pisalo POLJOPRIVREDNA OPREMA CASE naherenom na glavi sagnuo se i otvorio im vrata.
"Uskaĉite, deĉki! Gadna noć, ne?"
"Hvala, gospodine, bogme jest", reĉe Jack veselo. Um mu je radio prekovremeno, pokušavajući smisliti kako bi mogao Vuka ukljuĉiti u priĉu, i jedva je primijetio Vukov izraz lica.
Ali ĉovjek ga je primijetio.
Lice mu se smrknulo.
"Njušiš neki smrad, sinko?"
______________________________________
38 Charles Manson (1934.-) američki kriminalac, vođa tzv. Mansonove obitelji koja je krajem šezdesetih godina 20. stoljeća počinila više vrlo krvavih ubojstava u Kalifomiji, među kojima je najpoznatije ubojstvo tadašnje supruge Romana Polanskog, Sharon Tate. Nap. prev.
Jacka je naglo vratio u stvarnost ĉovjekov ton, ogrubio kao i lice. S njega je sad nestala sva srdaĉnost, i djelovao je kao da bi mogao otići u Toĉionicu Oatley da pojede par piva i popije par ĉaša.
Jack se naglo okrenuo i pogledao Vuka.
Vukove nosnice su se trzale kao nosnice medvjeda koji je nanjušio mrtvog tvora. Usne mu se nisu samo povukle sa zuba; skutrile su se unatrag, a meso ispod nosa naguralo se u malim guţvicama.
"Šta, je retardiran?" upitao je ĉovjek s POLJOPRIVREDNOM OPREMOM CASE Jacka tihim glasom.
"Ne, on, ah, samo -"
Vuk je poĉeo reţati.
To je bilo to.
"O, Kriste", rekao je ĉovjek tonom nekoga tko jednostavno ne vjeruje da mu se to događa. Nagazio je na gas i odjurio niz izlaznu rampu usput zatvarajući putniĉka vrata. Njegova straţnja svjetla naĉas su bljeskala u kišnom mraku podnoţja rampe, šaljući odsjaje razmazanih crvenih strelica po ploĉniku prema mjestu gdje su oni stajali.
"Ĉovjeĉe, baš sjajno", rekao je Jack i okrenuo se Vuku, koji je ustuknuo pred njegovim bijesom. "To je baš sjajno! Daje imao radio, već bi okrenuo na devetnaesti kanal i traţio drota, viĉući svima da dva luđaka stopiraju kod Arcanuma! Jasone! Ili Isuse! Ili tko god, baš me briga! Hoćeš vidjeti zakucavanje jebenih ĉavala, Vuĉe? Napravi to još koji put i osjetit ćeš zakucavanje! Nas! Nas će zakucati!"
Iscrpljen, izbezumljen, frustriran, skoro dokrajĉen, Jack je krenuo prema skutrenom Vuku, koji bi mu mogao otrgnuti glavu s ramena jednim jakim udarcem da je to htio, a Vuk je uzmicao pred njim.
"Nemoj vikati, Jack", stenjao je. "Mirisi... biti unutra... zatvoren unutra s tim mirisima..."
"Ja nisam ništa nanjušio!" povikao je Jack. Glas mu je pukao, upaljeno grlo boljelo ga je više no ikad, ali kao da nije mogao stati; morao je vikati ili poludjeti. Njegova mokra kosa pala mu je u oĉi. Otresao ju je i pljesnuo Vuka po ramenu. Zaĉuo se prodoran prasak a ruka ga je smjesta poĉela boljeti. Kao daje pljesnuo kamen. Vuk je oĉajno zavijao, a to je Jacka još više razljutilo. To što laţe ljutilo ga i još više. Ovog puta je bio na Teritorijima niti šest sati, ali auto onog ĉovjeka bazdio je kao brlog divlje ţivotinje. Prodorni mirisi stare kave i svjeţeg piva (imao je otvorenu limenku Stroha među nogama),
osvjeţivao zraka koji je visio s retrovizora i mirisao kao suh slatkasti puder na obrazu leša. A bilo je tu još nešto, nešto tamnije, nešto mokrije ...
"Ama baš ništa! " povikao je, a glas mu je promuklo pukao. Pljesnuo je Vukovo drugo rame. Vuk je opet poĉeo zavijati i okrenuo se, skutren kao dijete koje tuĉe bijesan otac. Jack ga je poĉeo pljeskati po leđima, a bolni dlanovi podizali su pljuskiće vode s Vukovog kombinezona. Kad god bi se Jackova ruka spustila, Vuk bi zavijao. "I bolje ti je da se navikneš na to (Pljas!) jer sljedeći auto koji naiđe mogao bi biti drot (Pljas!) ili moţda gospodin Morgan Bloat u svojem bljuvasto zelenom BMW-u (Pljas!) a ako ti znaš biti samo velika beba, završit ćemo totalno sjebani (Pljas!) Shvaćaš li to?"
Vuk nije ništa rekao. Stajao je pogrbljen na kiši, leđima okrenut Jacku, drhteći. Plaĉući. Jack je osjetio kako mu se knedla diţe u grlu, osjetio kao mu se oĉi ţare i peku. Sve mu je to samo pojaĉalo bijes. Neki uţasan dio njega najviše je od svega ţelio povrijediti samog sebe, i znao je da to izvrsno moţe uĉiniti ako povrijedi Vuka.
"Okreni se!"
Vuk je poslušao. Suze su curile iz njegovih blatno smeđih oĉiju iza okruglih naoĉala. Sline su mu curile iz nosa.
"Razumiješ li me?"
"Da", zastenjao je Vuk. "Da, razumijem, ali nisam se mogao voziti s njim, Jack."
"Zašto ne?" Jack ga je ljutito gledao, šaka stisnutih na bokovima. Oh, kako ga je glava boljela.
"Jer on umire", reĉe Vuk tiho.
Jack je zurio u njega, a sav ga je bijes napustio.
"Jack, zar nisi znao?" upita Vuk tiho. "Vuk! Nisi to nanjušio?"
"Ne", rekao je Jack tihim, zviţdavim, zadihanim glasom. Jer je i on nanjušio nešto, zar ne? Nešto što nikad prije još nije nanjušio. Nešto kao mješavina...
Shvatio je, i odjednom ga je sva snaga napustila. Teško je sjeo na ogradu i pogledao Vuka.
Govno i trulo groţđe. Takav je to bio miris. Nije bio sto postotno isti, ali bio je odvratno blizu.
Govno i trulo groţđe.
"To je najgori miris", reĉe Vuk. "Kad ljudi zaborave kako biti zdravi. Mi to zovemo - Vuk! - Crna bolest. Mislim da on ni ne zna da je ima. A... ti Stranci to ne mogu nanjušiti, zar ne, Jack?"
"Ne", šapne on. Kad bi se odjednom teleportirao natrag u New Hamp-shire, u sobu svoje majke u Alhambri, bi li osjetio taj smrad na njoj?
Da. Nanjušio bi ga na svojoj majci, kako joj se diţe iz pora, miris govna i trulog groţđa, Crna bolest.
"Mi to zovemo rak", šapne Jack. Mi to zovemo rak i moja majka ga
ima.
"Naprosto ne znam mogu li stopirati", reĉe Vuk. "Pokušat ću opet ako hoćeš, Jack, ali mirisi... unutra ... već su gadni i na vanjskom zraku, Vuk! ali unutra ..."
Tada je Jack stavio lice u ruke i zaplakao, dijelom od oĉaja, uglavnom jednostavno od iscrpljenosti. I da, izraz za koji je Vuk vjerovao da ga je vidio na Jackovom licu doista je bio tamo; naĉas, iskušenje da napusti Vuka nije bilo samo iskušenje, već izluđujući imperativ. Šanse da će ikad stići do Kalifornije i pronaći Talisman - što god bio - bile su male i prije; sad su bile tako male da su se svele na toĉkicu. Vuk ga vjerojatno neće samo usporiti; Vuk će ih vjerojatno prije ili kasnije obojicu strpati u zatvor. Vjerojatno prije. A kako će ikad objasniti Vuka racionalnom Richardu Sloatu?
Ono što je Vuk u tom ĉasu vidio na Jackovom licu bio je izraz hladne spekulacije koji mu je presjekao koljena. Pao je na njih i podigao sklopljene ruke prema Jacku kao udvaraĉ u lošoj viktorijanskoj melodrami.
"Nemoj otići i ostaviti me, Jack", plakao je. "Ne ostavljaj starog Vuka, ne ostavljaj me ovdje, ti si me ovamo doveo, molim te, molim te ne ostavljaj me samog..."
Nakon toga, svjesne rijeĉi su nestale; Vuk je moţda pokušavao govoriti ali zapravo je bio u stanju samo jecati. Jack je osjećao kako ga prekriva
silna iscrpljenost. Dobro mu je pristajala, kao jakna koju je ĉesto nosio. Ne ostavljaj me ovdje, ti si me ovamo doveo ...
Eto ga. Vuk je njegova odgovornost, zar ne? Da. 0, da, doista. On je uhvatio Vuka za ruku i izvukao ga iz Teritorija u Ohio i rame mu je još pulsiralo u dokaz. Nije imao izbora, naravno; Vuk se utapao, a ĉak i da se nije utopio, Morgan bi ga sprţio s onim štapom, što god to bilo. Dakle, mogao se opet okrenuti Vuku, mogao je reći: Što bi radije, Vuĉe, stari moj? Biti ovdje prestrašen, ili tamo mrtav?
Mogao je, da, a Vuk ne bi imao odgovora jer Vuk baš nije bio jako hitar u glavi. Ali ujak Tommy je volio citirati kinesku poslovicu koja kaţe: Ĉovjek kojem spasiš ţivot do kraja ţivota je tvoja odgovornost.
Zaboravi izbjegavanje, zaboravi zaobilaţenje; Vukje njegova odgovor-nost.
"Ne ostavljaj me, Jack", plakao je Vuk. "Vuk-Vuk! Molim te, ne ostavljaj dobrog starog Vuka, ja ću ti pomoći, ĉuvat ću straţu po noći, svašta znam raditi, samo nemoj nemoj -"
"Prestani cmizdriti i ustani", reĉe Jack tiho. "Neću te ostaviti. Ali mo-ramo se maknuti odavde za sluĉaj da onaj tip stvarno pošalje drota da nas provjeri. Pokret."
5
"Jesi li smislio što ćemo dalje, Jack?" upitao je Vuk stidljivo. Sjedili su u grmlju jarka tik iza granice grada Muncie već više od pola sata, i kad se Jack okrenuo prema Vuku, Vuk je s olakšanjem vidio da se smiješi. Bio je to iscrpljen osmijeh, i Vuku se nisu sviđali tamni, umorni podoĉnjaci pod Jackovim oĉima (još mu se manje sviđao Jackov miris - bio je to bolestan miris), ali bio je smiješak.
"Mislim da vidim što bismo dalje trebali uĉiniti", reĉe Jack. "Razmišljao sam o tome prije nekoliko dana, kad sam nabavio nove tenisice."
Svinuo je noge. On i Vuk zagledali su se u tenisice u depresivnoj tišini. Bile su otrcane, izlizane i prljave. Lijevi đon s oklijevanjem se pozdravljao s lijevom tenisicom. Jack ih je imao već ... namreškao je ĉelo i zamislio se. Zbog groznice mu je bilo teško misliti. Tri dana. Samo tri dana otkako ih je odabrao iz košare s popustima u dućanu Fayva. Sad su izgledale staro. Staro.
"U svakom sluĉaju ..." uzdahne Jack. Onda se razvedri. "Vidiš onu zgradu tamo, Vuĉe?"
Zgrada, eksplozija nezanimljivih uglova od sive cigle, stajala je kao otok usred divovskog parkirališta. Vuk je znao na što će asfalt na tom parkiralištu mirisati: mrtve ţivotinje u raspadanju. Taj će ga miris skoro ugušiti, a Jack će ga jedva primijetiti.
"Za tvoju informaciju, na onom tamo znaku je pisalo Graniĉni Sixplex", reĉe Jack. "Zvuĉi kao neka bolest, ali to je kino sa šest dvorana. Sigurno igra bar nešto što će nam se svidjeti." A popodne tamo neće biti puno ljudi, što je dobro jer ti imaš tu nezgodnu naviku pošiziti, Vuĉe. "Dođi." Nesigurno je ustao.
"Što je to kino, Jack?" upitao je Vuk. Znao je da je bio uţasan problem Jacku - tako uţasan problem da se sad nije usuđivao pobuniti ni oko ĉega, niti izraziti nelagodu. Ali nadošla mu je zastrašujuća slutnja: da bi ići u kino i stopirati mogla biti ista stvar. Jack je buĉna kola i koĉije zvao "auti" i "Chevy" i "Jartran" i "kamionet" (to je, mislio je Vuk, sigurno nešto nalik koĉijama na Teritorijima koji nose putnike od jedne do druge postaje). Moţe li se glasne smrdljive koĉije zvati i "kino"? Zvuĉalo je sasvim moguće.
"Pa", reĉe Jack, "lakše ću ti pokazati nego ispriĉati. Mislim da će ti se svidjeti. Dođi."
Jack se spotakao izlazeći iz jarka i naĉas pao na koljena. "Jack, jesi li dobro?" upita Vuk zabrinuto.
Jack kimne. Krenuli su preko parkirališta, koje je bazdilo toĉno onako grozno kao što je Vuk oĉekivao.
6
Jack je dobar dio onih pedeset i pet kilometara između Arcanuma u Ohiju i Muncieja u Indiani prešao na Vukovim širokim leđima. Vuk se bojao auta, uţasavao kamiona, bilo mu je zlo od skoro svih mirisa i volio je zavijati i bjeţati pred naglim zvukovima. Ali bio je i skoro neumoran. Što se toga tiĉe, moţeš prekriţiti "skoro" mislio je Jack sada. Koliko ja znam, doista jest neumoran.
Jack ih je odvukao od rampe kod Arcanuma što je brţe mogao, tjerajući svoje mokre, bolne noge u zahrđali trk. Glava mu je pulsirala kao da u lubanji ima vlaţnu šaku koja se steţe, a prelijevali su ga valovi vreline i hladnoće. Vuk se lako kretao s njegove lijeve strane, stopa tako dugaĉkih da je odrţavao korak sa Jackom samo umjereno hitrim hodom. Jack je znao da je moţda paranoiĉan s drotovima, ali ĉovjek u
POLJOPRIVREDNOJ OPREMI CASE djelovao je zbilja prestrašeno. I bijesno.
Nisu prešli ni ĉetiristo metara kad mu se u tijelo urezao dubok, gorući grĉ i zamolio je Vuka bi li ga neko vrijeme nosio pišalonca.
"Molim?" upita Vuk.
"Znaš", rekao je Jack i pokazao pokretima.
Široki smiješak raširio se Vukovim licem. Konaĉno, nešto što shvaća; nešto što moţe uĉiniti.
"Hoćeš da te nosim konjića!" uzviknuo je oduševljeno.
"Da, valjda..."
"O, da! Vuk! Sad i odmah! Tako sam nosio svoju braću po leglu! Skoĉi gore, Jack!" Vuk se sagnuo, drţeći svinute ruke, kao podlogu za Jackova bedra.
"Ali kad ti postanem preteţak, samo me s-"
Prije nego što je uspio dovršiti, Vuk ga je podigao i lako je trĉao niz cestu i mrak zajedno s njim - stvarno je trĉao. Hladan kišni zrak zabacivao je Jacku kosu s vrućeg ĉela.
"Vuĉe, iscrpit ćeš se!" poviĉe Jack.
"Ne ja! Vuk! Vuk! Trĉi sad i odmah!" Po prvi put otkako su prešli ovamo, Vuk je zvuĉao doista sretno. Trĉao je sljedeća dva sata, dok nisu stigli na zapad od Arcanuma i putovali tamnim, neoznaĉenim dijelom dvotraĉne asfaltne ceste. Jack je ugledao napštenu štalu kako se naginje u zaraslom neobrađenom polju, i tu su noć tamo prespavali.
Vuk nije htio imati veze s gradskim podruĉjima gdje je promet bio zaurlana plima a smradovi su se dizali u nebesa u odvratnom oblaku, ali ni Jack nije htio imati nikakve veze s njima. Vuk se previše isticao. Ali natjerao ih je na jedno zastajanje, u dućanu kraj ceste tik iza granice Indijane, blizu Harrisvillea. Dok je Vuk nervozno ĉekao kraj ceste, ĉuĉeći, kopajući po zemlji, ustajući, hodajući u ukoĉenom malom krugu i opet se spuštajući, Jack je kupio novine i briţljivo provjerio stranicu s vremenskom prognozom. Sljedeći puni mjesec bit će 31. listopada - na Noć vještica, to baš odgovara. Jack se vratio na naslovnici da provjeri koji je danas dan ... koji je sad već postao juĉer. Bio je 26. listopada.
7
Jack je otvorio staklena vrata i ušao u predvorje Graniĉnog Sixplexa. Oštro je pogledao Vuka, ali Vuk je - bar zasad - djelovao priliĉno dobro. Vuk je, zapravo, bio oprezno optimistiĉan — bar zasad. Nije mu se
sviđalo biti u zgradi, ali bar nije bio u autu. Tu je nešto dobro mirisalo - lagano i nekako ukusno. Ili bi bilo ukusno, da nema tog gorkog, skoro pokvarenog dodatnog mirisa. Vuk pogleda lijevo i ugleda staklenu kutiju punu neĉeg bijelog. To je bio izvor onog dobrog laganog mirisa.
"Jack", Šapne.
"Ha?"
"Htio bih malo onog bijelog*Ali bez pišaline."
"Pišalina? O ĉemu ti to govoriš?"
Vuk je traţio sluţbeniju rijeĉ i našao je. "Urin." Pokazao je na stvar u kojoj se palilo i gasilo svjetlo. PRELJEV S OKUSOM MASLACA, pisalo je. "To je neka vrst urina, zar ne? Sigurno, po mirisu."
Jack se umorno nasmiješi. "Kokice bez laţnog malsaca, dobro", reĉe. "A sad se stišaj, dobro?"
"Jasno, Jack", reĉe Vuk skromno. "Sad i odmah."
Djevojka koja je prodavala karte bila je ţvakala veliku gvalju gume za ţvakanje s okusom groţđa. Sad je stala. Pogledala je Jacka, pa Jackovog krupnog, velikog prijatelja. Guma joj je sjedila na jeziku u poluotvorenim ustima kao veliki ljubiĉasti tumor. Preokrenula je oĉima prema tipu iza šanka.
"Dvije, molim", reĉe Jack. Izvadio je svoju rolicu novĉanica, prljave, izguţvane jedinice s usamljenom petaĉom skrivenom u sredini.
"Koji film?" Oĉi su joj skakale naprijed-natrag, naprijed-natrag, sa Jacka na Vuka i s Vuka na Jacka. Izgledala je kao da gleda napeti ping-pong.
"Što prvo poĉinje?" upita je Jack.
"Pa ..." Bacila je pogled na papir zalijepljen selotejpom kraj nje. "U dvorani ĉetiri je Leteći zmaj. Kung-fu film sa Chuckom Norrisom." Oĉi su joj išle amo-tamo, amo-tamo, amo-tamo. "Onda, u dvorani šest, imamo dvostruki program. Dva crtića Ralpha Bakshija. Ĉarobnjaci i Gospodar prstenova."
Jack je osjetio olakšanje. Vuk je samo veliko, preraslo dijete, a klinci vole crtiće. Ovo bi ipak moglo upaliti. Vuk bi moţda mogao pronaći bar nešto u Zemlji Gadnih Mirisa što će ga zabaviti, a Jack moţe odspavati tri sata.
"To", reĉe. "Crtiće."
"To će biti ĉetiri dolara", rekla je. "Popust za matineje završava u dva." Pritisnula je neki gumb i dvije karte izašle su iz proreza s mehaniĉkim, škri- pavim zvukom. Vuk se trznuo unatrag uz tihi krik.
Djevojka ga pogleda uzdignutih obrva.
"Jeste nervozni, gospodine?"
"Ne, ja sam Vuk", reĉe Vuk. Nasmiješio se, pokazujući jako puno zuba. Jack bi se mogao zakleti da je Vuk sad imao više zuba nego kad se nasmiješio prije dan-dva. Djevojka je pogledala sve te zube. Obliznula si je usnice.
"Dobar je on. Samo -" Jack slegne ramenima. "Ne odlazi ĉesto s farme. Znate." Dao joj je usamljenu petaĉu. Prihvatila ju je kao da bi ţeljela imati neku pincetu kojom bi je drţala.
"Dođi, Vuk."
Dok su se okretali prema šanku sa slatkišima, dok je Jack gurao novĉanicu od jednog dolara u dţep svojih prljavih traperica, djevojka je šapnula ĉovjeku za šankom: Gle mu nos!
Jack je pogledao Vuka i vidio kao se Vuku ritmiĉno šire nosnice.
"Prestani", promrmlja.
"Što da prestanem, Jack?"
"To što radiš s nosom."
"Oh. Pokušat ću, Jack, ali -"
"Ššš."
"Mogu vam pomoći?" upita ĉovjek za šankom.
"Da, molim vas. Junior Mints, Reese's Pieces39, i najveće kokice bez masnoće."
Ĉovjek za šankom pokupio je stvari i gurnuo ih prema njima. Vuk je uzeo ĉašu s kokicama u obje ruke i smjesta ih poĉeo gutati krupnim zalogajima od kojih mu je krĉkala ĉeljust.
Ĉovjek za šankom promatrao ih je bez rijeĉi.
"Ne odlazi ĉesto s farme", ponovi Jack. Dio njega već se pitao jesu li to dvoje vidjeli dovoljno ĉudnih stvari da pomisle kako bi trebalo nazvati policiju. Pomislio je - ne po prvi put - kako u tome ima stvarne ironije. U New Yorku ili L. A.-ju vjerojatno nitko ne bi dvaput pogledao Vuka ... ili bi ga pogledao dvaput, ali ne i triput. Oĉito je razina tolerancije za neobiĉnost puno niţa ovdje u središnjem dijelu zemlje. Ali, naravno, Vuk bi već odavno prolupao da su bili u New Yorku i L. A.-ju.
"Sigurno", reĉe ĉovjek za šankom. "Dva osamdeset."
Jack je platio trzajući se u sebi, shvativši da je upravo potrošio ĉetvrtinu novca koji ima za jedno popodne u kinu.
Vuk se smješkao ĉovjeku za šankom preko usta punih kokica. Jack je to prepoznao kao Vukov A-l Prijateljski osmijeh, ali nekako je sumnjao da i
ĉovjeku za šankom tako izgleda. Svi ti zubi u osmijehu ... stotine njih, ĉinilo se.
I Vuk je opet širio nosnice.
Jebi ga, neka pozovu drotove, ako to baš ţele, pomislio je s iscrpljenošću koja je bila bliţa odrasloj osobi nego djetetu. Ne mogu nas usporiti puno više nego što smo već usporili. Ne moţe se voziti u novim automobilima jer ne podnosi miris katalizatora, i ne moţe se voziti u starim autima jer bazde
____________________________
39 Junior Mints: čokoladni bomboni punjeni mentolom; Reese's Pieces: čokoladni bomboni punjeni maslacem od kikirikija, izgledom slični slavnim M&M's bombonima. Nap. prev.
na ispušne plinove i znoj i ulje i pivo, a vjerojatno se ne moţe voziti ni u jednom autu jer je tako prokleto klaustrofobiĉan. Da ti iskreno kaţem, Jacko, premda samo za sebe. Ti se vuĉeš i govoriš samom sebi da će se on uskoro naviknuti, ali to se vjerojatno neće dogoditi. I što ćeš onda? Hodati preko Indiane, valjda. Ispravak. Vuk će hodati preko Indiane. Ja ću prijeći Indianu jašući konjića. Ali prvo ću odvesti Vuka u to prokleto kino i odspavati ili dok oba filma ne završe ili dok ne stignu drotovi. I to ti je cijela moja priĉa, gospodine.
"Pa, uţivajte u predstavi", reĉe ĉovjek za šankom.
"Sigurno", odvrati Jack. Krenuo je i shvatio da Vuk nije s njim. Vuk je zurio u nešto iznad glave ĉovjeka za šankom s praznim, skoro praznovjernim ĉuđenjem. Jack podigne pogled i ugleda mobil koji najavljuje novo izdanje Bliskih susreta Stevena Spielberga kako pluta na propuhu.
"Dođi, Vuĉe", rekao je.
8
Vuk je znao da neće upaliti ĉim su prošli kroz vrata.
Prostorija je bila mala, mraĉna i vlaţna. Smradovi su ovdje bili uţasni. Pjesnik koji bi nanjušio ono što je Vuk njušio toga ĉasa mogao bi to nazvati smradom ukiseljenih snova. Vuk nije bio pjesnik. Samo je znao da prevladava smrad kokica-s-urinom, i da odjednom ima potrebu povratiti.
Onda su se svjetla poĉela još jaĉe smanjivati, pretvarajući prostoriju u spilju.
"Jack", zastenjao je, hvatajući Jacka za ruku. "Jack, idemo odavde, dobro?"
"Svidjet će ti se, Vuĉe", promrmljao je Jack, svjestan Vukove nelagode ali ne i njene dubine. Vuk je, konaĉno, stalno osjećao neku nelagodu. U ovom svijetu, rijeĉ nelagoda ga je određivala. "Probaj."
"Dobro", rekao je Vuk, a Jack je ĉuo pristanak ali ne i tiho drhtanje koje je znaĉilo da se Vuk obim rukama drţi za posljednju nit kontrole. Sjeli su s Vukom kraj prolaza, neudobno stisnutih koljena, s kokicama (koje više nije ţelio) stisnutim na prsa.
Ispred njih, neka šibica je naĉas bljesnula ţuto. Jack je osjetio suh miris trave, tako poznat u kinu da ga se moglo zanemariti ĉim se identificira. Vuk je nanjušio šumski poţar.
"Jack-!"
"Ššš, poĉinje film."
A ja zaspivam.
Jack nikad neće spoznati Vukovo junaštvo u sljedećih nekoliko minuta. Ni sam Vuk ga nije spoznao. Znao je samo da mora pokušati i za Jacka izdrţati taj košmar. Sigurno je u redu, mislio je, gle, Vuk, Jack će zaspati, zaspati sad i odmah. A znaš da te Jack ne bi odveo na neko Boli-mjesto, zato samo izdrţi ... samo ĉekaj ... Vuk! ... sve će biti u redu.
Ali Vuk je bio cikliĉno stvorenje, i ciklus mu se pribliţavao svom mje-seĉnom vrhuncu. Instinkti su mu postali silno istanĉani, skoro nezaustavljivi. Racionalni mu je um govorio da će mu ovdje biti dobro, da ga Jack inaĉe ne bi doveo. Ali to je bilo kao da si ĉovjek koga svrbi nos govori da ne kihne u crkvi jer to nije pristojno.
Sjedio je tu, njušeći šumski poţar u mraĉnoj, smrdljivoj pećini, trzajući se svaki put kad bi neka sjena prošla prolazom, tupo ĉekajući da mu nešto padne na glavu iz sjena nad glavom. A onda se u prednjem dijelu spilje otvorio ĉarobni prozor i on je sjedio u kiselom smradu vlastitog uţasnutog znoja, razrogaĉenih oĉiju i lica kao maske uţasa dok su se automobili sudarali i prevrtali, dok su zgrade gorjele, dok je jedan ĉovjek proganjao drugog.
"Foršpani", promrmlja Jack. "Rekao sam ti da će ti se svidjeti." Bilo je Glasova. Jedan je rekao zabranjenopušenje. Jedan je rekao nebacajteotpatke. Jedan je rekao popustinaskupneposjete. Jedan je rekao popustizamatinejesva- kogdanadoĉetiripopodne.
"Vuk, sjebali su nas", promrmlja Jack. Poĉeo je govoriti još nešto, ali to se pretvorilo u hrkanje.
Posljednji glas rekao je asadnašaglavnapredstava i tada je Vuk izgubio kontrolu. Bakshijev Gospodar prstenova imao je Dolby zvuk, a operater
je imao uputu da popodne odvrne zvuk do daske, jer tada dolaze glavonje, a glavonje zbilja vole glasan Dolby.
Zaĉulo se škripavo, neskladno treskanje lima. Ĉarobni prozor se opet otvorio i Vuk je sad vidio vatru - nemirno naranĉasto i crveno.
Zajaukao je i skoĉio na noge, vukući za sobom Jacka koji je više spavao.
"Jack!" zavrištao je. "Van! Moramo van! Vuk! Vidi vatru! Vuk! Vuk!"
"Dolje tamo naprijed", povikao je netko.
"Zaĉepi, seljo!" povikao je netko drugi.
Vrata u straţnjem dijelu dvorane 6 su se otvorila. "Što se to događa?"
"Vuk, zaĉepi!" siktao je Jack. "Za Boga miloga —"
" AUUUU-UUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU!"
Vuk je zavijao.
Neka je ţena dobro vidjela Vuka kad je bijelo svjetlo iz predvorja palo na njega. Vrisnula je i poĉela vući svoga djeĉaka van za jednu ruku. Doslovno ga vući; klinac je pao na koljena i sklizao se po kokicama posutom sagu u središnjem prolazu. Jedna mu je tenisica spala.
"AUUUUU-UUUUUUUUUUUUUUUHHHHHUUUUUUUUUUU- UUUUHHHHHUUUU!"
Pušaĉ trave tri reda niţe okrenuo se i gledao ih sa sanjivim zanimanjem. U jednoj ruci je drţao zadimljeni joint; rezervni si je zatakao za uho. "Nije... normalno", objavio je. "Jebeni vukodlaci iz Londona opet napadaju, jel'da?"
"Dobro", reĉe Jack. "Dobro, izlazimo. Nema problema. Samo ... nemoj to više raditi, dobro? Dobro?"
Poĉeo je izvoditi Vuka van. Iscrpljenost ga je opet prekrila.
Svjetlo u predvorju oštro mu je udarilo u oĉi, probadajući ih. Ţena koja je izvukla klinca iz kina skutrila se u kutu grleći si dijete. Kad je vidjela kako Jack vodi Vuka koji još zavija kroz dvostruka vrata dvorane 6, pokupila je klinca u naruĉje i zbrisala.
Ĉovjek za šankom, djevojka koja prodaje karte, operater i neki visoki ĉovjek u sportskom sakou koji je izgledao kao da pripada u pozadinu trkališta okupili su se u malu, stisnutu skupinu. Jack je pretpostavljao da je ĉovjek u kariranom sakou i bijelim cipelama upravitelj.
Vrata drugih dvorana u košnici bila su odškrinuta. Lica su virila iz tame da vide ĉemu buka. Jacku su svi izgledali kao krtice koje vire iz svojih rupa.
"Gubite se!" rekao je ĉovjek u kariranom sportskom sakou. "Gubite se, već sam pozvao policiju, stiţu za pet minuta."
Vraga jesi, pomislio je Jack osjećajući traĉak nade. Nisi stigao. I ako odmah odemo, moţda - samo moţda - se nećeš ni pomuĉiti.
"Odlazimo", rekao je. "Gledajte, ţao mi je. Samo ... moj stariji brat je "epileptiĉar i imao je napadaj. Mi... zaboravili smo njegov lijek."
Na rijeĉ epileptiĉar, djevojka i šanker su ustuknuli. Kao. da je Jack rekao gubavac.
"Dođi, Vuk." Vidio je kako se upraviteljev pogled spušta, vidio kako mu se usnice krive od gađenja. Jack je pratio njegov pogled i vidio široku tamnu mrlju na prednjoj strani Vukovog Oshkosh kombinezona. Upišao se.
I Vuk je vidio. Mnogo toga u Jackovom svijetu bilo mu je strano, ali oĉito je dovoljno dobro znao što znaĉi taj pogled pun prezira. Briznuo je u glasne, meketave, srceparajuće jecaje.
"Jack, ţao mi je, Vuku je tako ŢAO!"
"Vodi ga odavde", rekao je upravitelj prezrivo i okrenuo se.
Jack je zagrlio Vuka i poveo ga prema vratima. "Dođi, Vuĉe", rekao je. Govorio je tiho, i s iskrenom njeţnošću. Nikad još nije tako silno suosjećao s Vukom kao sada. "Dođi, ja sam kriv, ne ti. Idemo."
"Ţao mi je", plakao je Vuk slomljeno. "Nisam dobar, Bog me zabio, naprosto nisam dobar."
"Jako si dobar", reĉe Jack. "Dođi."
Otvorio je vrata i izašli su na tanku, kasnolistopadsku toplinu.
Ţena s djetetom bila je dobrih dvadeset metara daleko, ali kad je ugledala Jacka i Vuka, povukla se unatrag prema svom autu, drţeći klinca pred sobom kao uhvaćeni gangster s taocem.
"Nemoj da mi se pribliţi!" vrištala je. "Nemoj da se to ĉudovište pribliţi mojoj bebi! Ĉuješ li me? Da mi se nije pribliţio!"
Jacku se ĉinilo da bi trebao reći nešto što bi je umirilo, ali nije mogao smisliti što. Bio je preumoran.
On i Vuk su krenuli dalje, poprijeko preko parkirališta. Na pola puta do ceste, Jack je zateturao. Svijet je naĉas posivio.
Bio je neodređeno svjestan da ga je Vuk pokupio u naruĉje i nosi ga tako, kao bebu. Neodređeno svjestan da Vuk plaĉe.
"Jack, tako mi je ţao, molim te, ne mrzi Vuka, mogu ja biti dobar stari Vuk, samo ĉekaj, vidjet ćeš ..."
"Ne mrzim te", reĉe Jack. "Znam da si... ti dobar stari -"
Ali prije nego što je stigao završiti, zaspao je. Kad se probudio, bila je veĉer a Muncie je bio iza njih. Vuk je sišao s glavnih cesta, u mreţu
poljoprivrednih cestica i zemljanih puteljaka. Nimalo zbunjen nedostatkom znakova i mnoštvom izbora, nastavio je prema zapadu s nepogrešivim instinktom ptice selice.
Tu su noć prespavali u praznoj kući sjeverno od Cammacka, i Jacku se ujutro ĉinilo da mu se groznica malo smanjila.
Bilo je prijepodne - prijepodne 28. listopada - kad je Jack shvatio da se Vuku na dlanovima opet pojavila dlaka.

Devetnaesto poglavlje
Jack u kutiji
1
Te su noći kampirali u ruševinama izgorjele kuće sa širokim poljem s jedne i šumicom s druge strane. Na suprotnom kraju polja stajala je farma, ali Jacku se ĉinilo da će on i Vuk biti dovoljno sigurni ako budu tiho i većinu vremena provedu unutra. Nakon što je sunce zašlo, Vuk je otišao u šumu. Kretao se polako, lica blizu zemlje. Prije nego što je Jacku nestao s vida, pomislio je da Vuk izgleda kao netko kratkovid tko traţi izgubljene naoĉale. Jack je postao priliĉno nervozan (poĉele su mu dolaziti vizije Vuka uhvaćenog u ĉeliĉnu klopku, Vuka koji je uhvaćen i smrknuto ne zavija dok grize vlastitu nogu ...) dok se Vuk nije vratio, ovog puta hodajući skoro uspravno, i noseći biljke u obim rukama, dok su mu njihovi korijeni visjeli iz šaka.
"Što to imaš, Vuĉe?" upita Jack.
"Lijek", reĉe Vuk smrknuto. "Ali nije baš dobar, Jack. Vuk! Ništa nije baš dobro na tvom svijetu!"
"Lijek? Kako to misliš?"
Ali Vuk nije ništa više htio reći. Izvukao je dvije drvene šibice iz dţepa na prsima svog kombinezona i napravio vatru koja ne dimi i pitao Jacka moţe li pronaći neku limenku. Jack je u jarku pronašao limenku od piva. Vuk je onjuši i nabere nos.
"Još gadnih mirisa. Treba vode, Jack. Ĉiste vode. Idem ja ako si ti preumoran."
"Vuk, moram doznati što to smjeraš."
"Idem ja", reĉe Vuk. "Preko polja je farma. Vuk! Tamo će biti vode. Ti se odmori."
Jack je imao viziju neke seljaĉke ţene kako gleda kroz prozor kuhinje dok pere suđe od veĉere i vidi Vuka koji se šulja po dvorištu s limenkom pive u jednoj dlakavoj šapi i kiticom korijena i trava u drugoj.
"Idem ja", rekao je.
Farma je bila ni sto pedeset metara od mjesta gdje su se utaborili; topla ţuta svjetla bila su jasno vidljiva preko polja. Jack je otišao, bez incidenta
napunio limenku od piva na dvorišnoj pipi, i krenuo natrag. Na pola puta preko polja shvatio je da vidi svoju sjenu i podigao pogled prema nebu.
Mjesec se, sad skoro pun, dizao na istoĉnom obzoru.
Uznemiren, Jack se vratio Vuku i dao mu limenku vode. Vuk je ponjušio, opet se trznuo, ali nije ništa rekao. Stavio je limenku nad vatru i poĉeo smrvljene komadiće stvari koje je ubrao ubacivati unutra kroz rupicu. Kakvih pet minuta kasnije, uţasan miris - smrad, da se ne ciframo - poĉeo se dizati na pari. Jack se namršti. Nije nimalo sumnjao da će Vuk od njega oĉekvati da to popije, a isto tako nije nimalo sumnjao da će ga to ubiti. Vjerojatno polako i uţasno.
Sklopio je oĉi i poĉeo glasno, teatralno hrkati. Ako Vuk bude mislio da spava, neće ga buditi. Nitko ne budi bolesnike, zar ne? A Jack je doista bio bolestan; groznica mu se vratila kad se smraĉilo, bjesneći kroz njega, kaţnjavajući ga drhtavicom premda mu se znoj slijevao iz svake pore.
Vir'eći kroz trepavice, vidio je kako je Vuk odloţio limenku u stranu da se ohladi. Vuk je sjeo i podigao pogled prema nebu, dlakavih ruku sklopljenih oko koljena, lica sanjivog i nekako prelijepog.
Promatra Mjesec, pomislio je Jack i osjetio drhtaj straha.
Ne idemo ni blizu stadu kad se promijenimo. Dobri Jasone, ne! Pojeli bismo ih!
Vuĉe, reci mi nešto: jesam li ja sad stado?
Jack je zadrhtao.
Pet minuta kasnije - Jack je dotad skoro doista zaspao - Vuk se nagnuo nad limenku, onjušio, kimnuo, podigao je i prišao mjestu gdje se Jack oslonio na srušenu, od vatre pocrnjelu gredu, s rezervnom košuljom ispod vrata da ublaţi kut. Jack je ĉvrsto sklopio oĉi i nastavio hrkati.
"Daj, Jack", reĉe Vuk veselo. "Znam da si budan. Ne moţeš Vuka prevariti."
Jack otvori oĉi i pogleda Vuka sa sanjivom zlovoljom. "Kako si znao?"
"Ljudi imaju miris-spava i miris-budan", reĉe Vuk. "Ĉak i Stranci to sigurno znaju, zar ne?"
"Valjda ne znamo", reĉe Jack.
"U svakom sluĉaju, moraš to popiti. To je lijek. Popij to, Jack, sad i odmah."
"Ne ţelim to", reĉe Jack. Miris koji je stizao iz limenke podsjećao je na moĉvaru i ustajalost.
"Jack", reĉe Vuk, "i ti mirišeš na bolest."
Jack ga je gledao bez rijeĉi.
"Da", reĉe Vuk. "I stalno se pogoršava. Nije zbilja gadan, ne još, ali - Vuk! - postat će gadan ako ne uzmeš neki lijek."
"Vuĉe, kladim se da si sjajan kad treba nanjušiti trave i stvari tamo na Teritorijima, ali ovo je Zemlja Gadnih Mirisa, sjećaš se? Vjerojatno si tu ugurao ludare, i otrovni bršljan, i gorku koru, i -"
"To su dobre stvari", reĉe Vuk, "samo nisu jako jake, Bog ih zabio." Vuk je djelovao snuţdeno. "Ne miriše ovdje sve gadno, Jack. Ima i dobrih mirisa. Ali dobri mirisi su kao ljekovite biljke. Slabi. Mislim da su nekad bili jaĉi."
Vuk je opet sanjivo gledao prema Mjesecu, a Jack je osjetio kako mu se ranija nelagoda vraća.
"Kladim se da je ovo nekad bilo dobro mjesto", reĉe Vuk. "Ĉisto i puno moći..."
"Vuĉe?" upita Jack tihim glasom. "Vuĉe, dlake su ti se vratile na dla-nove."
Vuk se trznuo i pogledao Jacka. Naĉas - moţda je to bila njegova gro-zniĉava mašta, a ĉak i ako nije, bilo je to samo na trenutak - Vuk je gledao Jacka s otvorenom, pohlepnom gladi. Onda kao da se stresao, kao iz ruţnog sna.
"Da", rekao je. "Ali ne ţelim razgovarati o tome, i ne ţelim da ti raz-govaraš o tome. To nije vaţno, ne još. Vuk! Samo popij svoj lijek, Jack, to je sve što ti moraš uĉiniti."
Vuk oĉito nije mislio prihvatiti odbijanje; ako Jack ne popije lijek, Vuk bi mogao smatrati svojom duţnosti da mu naprosto razjapi usta i ulije mu to u grlo.
"Sjeti se, ako me to ubije, ostat ćeš sam", rekao je Jack smrknuto uzi-majući limenku. Bila je još topla.
Izraz uţasne nesreće proširio se preko Vukovog lica. Gurnuo je okru-gle naoĉale više na nos. "Ne ţelim te povrijediti, Jack - Vuk nikad ne ţeli
povrijediti Jacka." Izraz je bio tako širok i tako pun jada da bi bio smiješan kad ne bi bio tako oĉito iskren.
Jack je popustio i popio sadrţaj limenke. Nije se mogao odupirati tom izrazu povrijeđenog jada. Okus je bio odvratan kao što je i oĉekivao ... i zar nije svijet naĉas zadrhtao? Nije li zadrhtao kao da će preskoĉiti natrag na Teritorije?
"Vuĉe!" povikao je. "Vuĉe, zgrabi me za ruku!"
Vuk je to uĉinio, djelujući zabrinuto i uzbuđeno. "Jack? Jacky? Što je?"
Okus lijeka poĉeo mu je napuštati usta. Istovremeno, toplo isijavanje - ona vrst isijavanja koju bi dobio od malog gutljalja brendija u onih nekoliko prilika kad bi mu majka to dopustila - poĉelo mu se širiti ţelucem. I svijet se opet uĉvrstio oko njega. Taj kratki drhtaj mogao je također biti samo njegova mašta ... ali Jack nije mislio da je to u pitanju.
Skoro smo otišli. Naĉas smo bili jako blizu. Moţda ja to mogu i bez ĉarobnog soka ... moţda mogu!
"Jack? Što je?"
"Bolje mi je", rekao je, i uspio se nasmiješiti. "Bolje mi je, to je sve." Otkrio je da je doista tako.
"I mirišeš bolje", reĉe Vuk vedro. "Vuk! Vuk!"
2
I sutradan mu je bilo sve bolje, ali još je bio slab. Vuk ga je nosio "ko-njića" i polako su napredovali prema zapadu. Oko sumraka, poĉeli su traţiti mjesto gdje će provesti noć. Jack je ugledao drvenu šupu u prljavoj maloj udolini. Bila je okruţena smećem i ćelavim gumama. Vuk se sloţio bez puno rijeĉi. Cijelog je dana bio tih i zlovoljan.
Jack je zaspao skoro smjesta, i probudio se oko jedanaest, s potrebom da se popiša. Pogledao je kraj sebe i vidio da je Vukovo mjesto prazno. Jack je pretpostavio da je vjerojatno otišao pronaći još trava da mu da ono što bi se zvalo drugom dozom. Jack je nabrao nos, ali ako Vuk bude htio da popije još toga, uĉinit će tako. Nedvojbeno mu je bilo vraški bolje.
Otišao je do pokrajnjeg zida šupe, uspravan vitki djeĉak u gaćama, razvezanih tenisica i raskopĉane košulje. Pišao je, ĉinilo mu se, doista vrlo dugo, pri tome gledajući u nebo. Bila je to jedna od onih zavaravajućih noći koje se ponekad na srednjem zapadu dogode u listopadu ili ranom studenom, nedugo prije nego što se zima spusti uz okrutan, ţeljezni stisak. Bilo je skoro tropski toplo, a blagi povjetarac bio je poput milovanja.
Iznad njega je lebdio Mjesec, bijel i okrugao i ljubak. Bacao je bistar ali jezovito varljiv sjaj na sve, kao da istovremeno osvjetljava i zatamnjuje. Jack je zurio u njega, svjestan da je skoro hipnotiziran, ne mareći zapravo.
Ne idemo ni blizu stadu kad se promijenimo. Dobri Jasone, ne!
Jesam li ja sad stado, Vuĉe?
Na Mjesecu je bilo lice. Jack je bez iznenađenja vidio da je to Vukovo lice ... samo što nije bilo široko i otvoreno i pomalo iznenađeno, lice dobrote i prostodušnosti. Ovo lice bilo je usko, ah, da, i tamno; bilo je tamno od dlake, ali dlaka nije bila vaţna. Bilo je tamno od namjere.
Ne idemo im ni blizu, pojeli bismo ih, pojeli, pojeli bismo ih, Jack, kad se promijenim bismo -
Lice na Mjesecu, chiaroscuro isklesan u kosti, bilo je lice iskeţene zvijeri, glave nagnute u stranu u onom krajnjem trenutku prije skoka, ustiju otvorenih i punih zuba.
Pojeli bismo ubili bismo ubili bismo ubili, UBILI UBILI
Neki prst dotakao je Jackovo rame i polako se spustio do njegovog pasa.
Jack je bio stajao tamo, s penisom u ruci, koţice blago stisnute između palca i kaţiprsta, promatrajući Mjesec. Sad je novi, snaţan mlaz urina posukljao iz njega.
"Prestrašio sam te", rekao je Vuk iza njega. "Ţao mi je, Jack. Bog me zabio."
Ali naĉas se Jacku ĉinilo da Vuku nije ţao.
Naĉas je zvuĉalo kao da se Vuk kezi.
I Jack je odjednom bio siguran da će ga pojesti.
Kuća od cigala? pomislio je nesuvislo. Nemam ĉak ni kuću od slame u koju bih mogao pobjeći.
Sad je došao strah, suhi uţas u njegovim venama, vreliji od svake gro-znice.
Tko se boji Vuka još, Vuka još, Vuka -
"Jack?"
Ja se bojim, ja, o Boţe ja se bojim Vuka još -
Polako se okrenuo.
Vukovo lice, koje je bilo blago prekriveno izrastom kad su njih dvojica prišli šupi i legli, sad je bilo prekriveno bradom od toĉke tako visoko na jagodicama da se ĉinilo kako mu dlaka poĉinje na sljepooĉnicama. Oĉi su mu sjajile blistavo crveno-naranĉasto.
"Vuĉe, jesi li dobro?" upitao je Jack promuklim, zadihanim šapatom. Bilo je to najglasnije što je mogao govoriti.
"Da", reĉe Vuk. "Trĉao sam s Mjesecom. Predivan je. Trĉao sam ... i trĉao ... i trĉao. Ali sad sam dobro, Jack." Vuk se nasmiješio da pokaţe kako je dobro, i otkrio usta puna ogromnih oĉnjaka. Jack je ustknuo u tupom uţasu.
Bilo je to kao da je pogledao u usta onog izvanzemaljskog stvora u filmu Alien.
Vuk je vidio njegov izraz, i tuga je prešla preko njegovih ogrubjelih, zadebljanih crta. Ali ispod tuge - i to ne baš jako duboko ispod - bilo je još nešto. Nešto što je skakutalo i kezilo se i pokazivalo zube. Nešto što bi jurilo plijen sve dok krv ne poteĉe plijenu iz nosa u uţasu, sve dok ne poĉne stenjati i moliti. Nešto što bi se smijalo dok dere i para plijen.
Ĉak i kad bi on bio taj plijen.
Osobito kad bi on bio taj plijen.
"Jack, ţao mi je", rekao je. "Vrijeme ... stiţe. Morat ćemo nešto uĉiniti. Morat ćemo ... sutra. Morat ćemo ... morati ..." Podigao je pogled i onaj hipnotiziran izraz proširio mu se licem dok je zurio u nebo.
Podigao je glavu i poĉeo zavijati.
A Jacku se uĉinilo da ĉuje - vrlo tiho - kako Vuk na Mjesecu uzvraća zavijanjem.
Uţas ga je proţeo tiho i potpuno. Jack te noći više nije spavao.
3
Sutradan je Vuku bilo bolje. Malo bolje, u svakom sluĉaju, ali skoro mu je pozlilo od napetosti. Dok je pokušavao objasniti Jacku što da uĉini - što je bolje mogao, u najmanju ruku - neki mlaţnjak je prošao iznad njih. Vuk je skoĉio na noge, izjurio van, i zavijao na njega, tresući šakama prema nebu. Njegove dlakave noge bile su opet bose. Natekle su i rasporile jeftine mokasinke.
Pokušavao je reći Jacku što da uĉini, ali imao je malo podloge osim starih priĉa i govorkanja. Znao je što je promjena u njegovom svijetu, ali je slutio da bi mogla biti mnogo gora - moćnija i opasnija - u zemlji Stranaca. I to je sad osjećao. Osjećao je kako ta moć prolazi kroz njega, i kad veĉeras izađe Mjesec, bio je siguran da će ga odnijeti sa sobom.
Stalno je ponavljao da ne ţeli povrijediti Jacka, da će se radije ubiti nego da povrijedi Jacka.
4
Daleville je bio najbliţi mali grad. Jack je stigao tamo ubrzo nakon što je sat na sudnici odzvonio podne, i ušao u trgovinu metalnom robom Prava vrijednost. Jednu je ruku zabio u dţep svojih hlaĉa, dodirujući svoj stanjeni smotuljak novĉanica.
"Trebaš nešto, sinko?"
"Da, gospodine", reĉe Jack. "Ţelim kupiti lokot."
"Pa, dođi ovamo pa ćemo pogledati. Imamo Yale brave, i Mosslere, i Lok-Tite, što god ţeliš. Kakav lokot si htio?"
"Velik", reĉe Jack, promatrajući trgovca svojim zasjenjenim, nekako uznemirujućim oĉima. Lice mu je bilo ispijeno ali još uvijek uvjerljivo u svojoj ĉudnoj ljepoti.
"Veliki", zamislio se trgovac. "A za što ti treba, ako smijem pitati?"
"Za psa", reĉe Jack mirno. Priĉa. Uvijek traţe Priĉu. Ovu je pripremio na putu iz šupe u kojoj su proveli posljednje dvije noći. "Treba mi za psa. Moram ga zakljuĉati. Grize."
5
Lokot koji je izabrao koštao je deset dolara, ostavljajući Jacku imovinu od još oko deset dolara. Boljelo je toliko potrošiti, i zamalo je uzeo jeftiniji model ... a onda se sjetio kako je Vuk izgledao sinoć, zavijajući na Mjesec dok mu se naranĉasta vatra prosipala iz oĉiju.
Platio je deset dolara.
Dizao je palac kad god bi neki auto prošao kraj njega dok je ţurio natrag do šupe, ali naravno, ni jedan nije stao. Moţda je djelovao previše prestravljeno, previše mahnito. Doista se i osjećao prestravljeno i mahnito. Novine koje je pogledao u trgovini obećale su zalazak sunca toĉno u šest sati. Izlazak Mjeseca nije bio naveden, ali Jack je pretpostavljao najkasnije u sedam. Već je bilo jedan popodne, i nije imao pojma kamo će s Vukom te noći.
Moraš me zatvoriti, Jack, rekao je Vuk. Moraš me dobro zatvoriti. Jer ako izađem, povrijedit ću sve što mogu sustići i uhvatiti. Ĉak i tebe, Jack. Ĉak i tebe. Zato me moraš zatvoriti i drţati me zatvorenog što god rekao ili uĉinio. Tri dana, Jack, dok se Mjesec opet ne poĉne smanjivati. Tri dana ... ĉak i ĉetiri, ako nisi posve siguran.
Da, ali gdje? Mora to biti neko mjesto daleko od ljudi, tako da nitko ne ĉuje ako - kad, ispravio se nevoljko - Vuk poĉne zavijati. I mora to biti
neko puno snaţnije mjesto nego ona šupa u kojoj su bili dosad. Kad bi Jack upotrijebio svoj lijepi novi lokot od deset dolara na vratima te šupe, Vuk bi jednostavno izašao kroz straţnji zid.
Gdje?
Nije znao, ali znao je da ima samo šest sati da pronađe neko mjesto ... moţda i manje.
Jack je još više poţurio.
6
Prošli su kraj nekoliko praznih kuća dok su stigli dovde, ĉak su u jednoj proveli i noć, i Jack je cijelim putem natrag iz Dalevillea traţio znakove nenaseljenosti: prazne nezastrte prozore s natpisom NA PRODAJU, travu izraslu do druge stube trijema, i osjećaj beţivotnosti zajedniĉki svim praznim kućama. Nije se nadao da će moći zakljuĉati Vuka u neku spavaću sobu tijekom tri dana Promjene. Vuk bi mogao srušiti vrata šupe. Ali jedna je kuća imala podrum; to bi upalilo.
Ĉvrsta hrastova vrata smještena u travnatu uzvišicu poput vrata iz bajke, a iza toga prostorija bez zidova i stropa - podzemna prostorija, spilja iz koje nitko ne moţe prokopati put za manje od mjesec dana. Taj bi podrum zadrţao Vuka, a zemljani pod i zidovi ne bi mu dali da povrijedi samog sebe.
Ali prazna farma i njen podrum bili su bar pedeset ili šezdeset kilometara iza njih. Neće stići do tamo za vrijeme koje je preostalo do izlaska Mjeseca. A bi li Vuk još uvijek bio voljan otrĉati pedeset kilometara, osobito zato da bi samog sebe osudio na samicu bez hrane, tako blizu trenutka svoje Promjene?
Pretpostavimo, zapravo, da je već prošlo previše vremena. Pretpostavimo da je Vuk stigao preblizu rubu i odbije bilo kakvo zatvaranje? Što ako se ona skakutava, pohlepna pozadina njegove naravi izverala iz jame i poĉela se ogledati po tom ĉudnom novom svijetu, pitajući se gdje se skriva hrana? Veliki lokot koji je prijetio da će razderati šavove na Jackovom dţepu bio bi beskoristan.
Mogao bi se okrenuti, shvati Jack. Mogao bi se vratiti u Daleville i nastaviti dalje. Za dan ili dva bit će skoro u Lapelu ili Ciceru, i moţda bi mogao jedno popodne raditi u nekoj trgovini sjemenom, ili par sati na farmi, zaraditi koji dolar ili uţicati obrok-dva, i zatim produţiti sve do granice s Illinoisom u sljedećih nekoliko dana. Illinois bi bio lagan, mislio je Jack - nije baš toĉno znao kako će to uĉiniti, ali bio je priliĉno siguran da
bi mogao stići do Springfielda i škole Thayer samo dan-dva nakon što dospije do Illinoisa.
I, pitao se Jack dok je oklijevao, petsto metara prije šupe, kako bi objasnio Vuka Richardu Sloatu? Svom starom kompi Richardu, s okruglim naoĉalama i kravatama i cipelama s vezicama? Richard Sloat bio je potpuno racionalan i, premda vrlo inteligentan, jako tvrdoglav. Ako se ne vidi, vjerojatno i ne postoji. Richarda ni kao dijete nisu zanimale bajke; nije se uzbuđivao oko Disneyjevih filmova o vilama koje pretvaraju bundeve u koĉije, o zlim kraljicama sa zrcalima koja govore. Takve su zamisli bile previše apsurdne da privuku maštu šesterogodišnjeg (ili osmerogodišnjeg, ili deseterogodišnjeg) Richarda - za razliku, recimo, od fotografije elektronskog mikroskopa. Richardovo oduševljenje prigrlilo je Rubikovu kocku, koju je znao riješiti za manje od minutu i pol, ali Jack nije vjerovao da će otići tako daleko da prihvati dvometarskog šesnaestogodišnjeg vukodlaka.
Naĉas se Jack bespomoćno ljuljao na cesti - naĉas je skoro mislio da bi bio u stanju ostaviti Vuka za sobom i nastaviti s putovanjem prema Richardu i zatim Talismanu.
Što ako sam ja stado? upitao se u sebi. A pomislio je na Vuka koji juri niz obalu za svojim jadnim prestravljenim ţivotinjama, bacajući se u vodu da ih spasi.
7
Šupa je bila prazna. Ĉim je Jack vidio kao su vrata nagnuta i otvorena, znao je da je Vuk nekamo otišao, ali spustio se u dolinu i skoro s nevjericom se probio kroz smeće. Vuk nije mogao sam prijeći više od deset metara, ali je to uĉinio. "Vratio sam se", dovikne Jack. "Hej, Vuĉe? Imam lokot." Znao je da govori samome sebi, a pogled u šupu je to potvrdio. Njegov ruksak leţao je na maloj drvenoj klupi; kraj njega je bila hrpa ĉasopisa iz 1973. U jednom kutu drvene šupe bez prozora bila je nehajno nagomilano nekoliko komada drveta, kao da je netko jednom bezvoljno pokušao prikupiti drvo
za potpalu. Osim toga, šupa je bila prazna. Jack se okrenuo od razjapljenih vrata i bespomoćno pogledao uz padine doline.
Stare gume raštrkane tu i tamo među korovom, sveţanj izblijedjelih i natrulih politiĉkih letaka na kojima je još pisalo ime LUGAR, jedna ulubljena plavo-bijela registarska tablica iz Connecticuta, boce piva s naljepnicama tako izblijedjelim da su postale bijele ... nigdje Vuka. Jack je
podigao ruke i stavio ih oko usta. "Hej, Vuĉe! Vratio sam se!" Nije oĉekivao odgovor, i nije ga dobio. Vuk je nestao.
"Sranje", rekao je Jack i spustio ruke na bokove. Suprotstavljene emocije, oĉaj i olakšanje i tjeskoba jurili su kroz njega. Vuk je otišao da spasi Jacku ţivot - to je moralo biti znaĉenje njegova nestanka. Ĉim je Jack krenuo za Daleville, njegov je partner pobjegao. Odjurio je na tim neumornim nogama i dosad je već bio kilometrima daleko, ĉekajući da se digne Mjesec. Dosad bi Vuk već mogao biti bilo gdje.
Ta je spoznaja bila dio Jackove zabrinutosti. Jack je mogao otići u šumu vidljivu na kraju dugaĉkog polja iza doline, i u šumi se najesti zeĉeva i polj-skih miševa i što god drugo još ţivi tamo, krtica i jazavaca i cijele ekipe iz Vjetra u vrbama40. Što bi bilo krasno. Ali Vuk bi isto tako mogao nanjušiti i stoku, gdje god bila, i dospjeti u stvarnu opasnost. Mogao bi isto tako, shvatio je Jack, nanjušiti farmera i njegovu obitelj. Ili, još gore, mogao bi stići blizu nekom od gradića sjeverno od njih. Jack nije mogao biti siguran, ali ĉinilo mu se da bi promijenjeni Vuk vjerojatno bio u stanju pobiti bar pet-šest ljudi prije nego što ga netko konaĉno ubije.
"Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo", rekao je Jack i poĉeo se penjati suprotnom stranom doline. Nije se doista nadao da će vidjeti Vuka - vje-rojatno više nikad neće vidjeti Vuka, shvatio je. U novinama nekog malog gradića, nakon par dana na putu, pronaći će prestravljen opis pokolja koji je uzrokovao ogroman vuk koji je izgleda dolutao do Glavne ulice u potrazi za hranom. I bit će još imena. Još imena kao što su Thielke, Heidel, Hagen ...
Isprva je gledao prema cesti, još uvijek se nadajući da će ugledati Vu- kov ogroman obris kako se šulja prema istoku - ne bi htio susresti Jacka na povratku iz Dalevillea. Dugaĉka cesta bila je pusta kao i šupa.
Naravno.
Sunce, toĉno kao sat koji je nosio na ruci, skliznulo je duboko ispod svoga meridijana.
_____________________________
40 The Wind in the Willows, dječji roman koji je 1908. napisao Kenneth Grahame a prati pustolovine četvero junaka, Krtice, Štakora, Ţapca i Jazavca. Knjiga je više puta ekranizirana. Nap. prev.
Jack se oĉajno okrenuo prema dugom polju i rubu šume iza njega. Ništa se nije micalo osim vršaka trave koja se povijala pred hladnim lutajućim vjetrom.
NASTAVLJA SE LOV NA VUKA UBOJICU, pisat će u naslovu, nekoliko dana puta kasnjie.
A onda se jedna velika smeđa stijena na rubu šume pomakla, i Jack je shvatio da je stijena Vuk. Sklupĉao se na petama i zurio u Jacka.
"Oh, ti nezgodni kuĉkin sine", rekao je Jack, i usred olakšanja znao je da je dio njega bio potajno oduševljen Vukovim odlaskom. Koraknuo je prema njemu.
Vuk se nije micao, ali drţanje mu se nekako ojaĉalo, postalo elektriĉnije i svjesnije. Jackov sljedeći korak zahtijevao je više hrabrosti od prvog.
Dvadeset metara dalje, vidio je da se Vuk nastavio mijenjati. Kosa mu je postala još gušća, još bogatija, kao da ju je oprao i osušio fenom; i sad je Vukova brada doista poĉinjala tik ispod oĉiju. Cijelo mu je tijelo, onako skutreno, izgleda postalo šire i snaţnije. Njegove oĉi, pune tekuće vatre, blistale su naranĉastom bojom noći vještica.
Jack se natjerao da priđe bliţe. Skoro je stao kad je pomislio da Vuk sad ima šape umjesto ruku, ali ĉas kasnije shvatio je da su mu šake i ruke potpuno pokrivene izraslinom grube tamne dlake. Vuk je i dalje zurio u njega svojim blistavim oĉima. Jack je i opet prepolovio udaljenost između njih, onda zastane. Po prvi put otkako je naišao na Vuka kako brine za svoje stado kraj potoka na Teritorijima, nije mu mogao rastumaĉiti izraz lica. Moţda je Vuk već postao previše stran za to, ili je moţda naprosto dlaka skrivala previše njegova lica. Ali bio je siguran da Vuka drţi neki snaţan osjećaj.
Tri-ĉetiri metra daleko, do kraja je stao i natjerao se da pogleda vukodlaka u oĉi.
"Uskoro, Jacky", rekao je Vuk a usta su mu se otvorila u zastrašujućoj parodiji osmijeha.
"Mislio sam da si pobjegao", reĉe Jack.
"Sjeo tu da te vidim kad dolaziš. Vuk!"
Jack nije znao kako bi protumaĉio tu objavu. Neodređeno ga je pod-sjećala na Crvenkapicu. Vukovi zubi doista su djelovali izrazito nagurano, oštro i snaţno. "Imam lokot", rekao je. Izvukao ga je iz dţepa i podigao. "Je li ti nešto palo na pamet dok me nije bilo, Vuĉe?"
Vukovo cijelo lice - oĉi, zubi, sve - bljesnulo je prema Jacku.
"Sad si ti stado, Jacky", reĉe Vuk. I podigne glavu i ispusti dugaĉko, razvijeno zavijanje.
8
Manje prestrašen Jack Sawyer moţda bi rekao "Prekini s tim, moţe?" ili "Svi psi iz kraja će se okupiti ako tako nastaviš", ali obje te izjave zamrle su
mu u grlu. Bio je previše prestrašen da izrekne makar i rijeĉ. Vuk mu je opet pruţio svoj A-l osmijeh, s ustima koja su izgledala kao televizijska re-klama za Ginsu noţeve, i bez napora ustao. Lenonice kao da su se povlaĉile u ĉupavi vrh njegove brade i gustu kosu koja mu je padala preko sljepooĉnica. Jacku je djelovao kao da je visok bar dva metra, i bucmast kao pivske baĉve u skladištu Toĉionice Oatley.
"U ovom svijetu imate dobre mirise, Jacky", reĉe Vuk. I Jack je konaĉno prepoznao njegovo raspoloţenje. Vuk je bio oduševljen.
Bio je kao ĉovjek koji je s vrlo slabim izgledima upravo pobijedio u osobito teškom natjecanju. Na dnu toga pobjedniĉkog osjećaja kuhala je ona vedra i divlja osobina koju je Jack već jednom vidio.
"Dobri mirisi! Vuk! Vuk!"
Jack je oprezno ustuknuo, pitajući se je li uz vjetar od Vuka. "Nikad još nisi rekao ništa dobro o tome", rekao je ne baš sasvim suvislo.
"Prije je prije a sad je sad", reĉe Vuk. "Dobre stvari. Puno dobrih stvari - posvuda. Vuk će ih naći, moţeš se kladiti."
To je bilo još gore, jer je Jack sad vidio - mogao je skoro osjetiti - otvorenu, samopouzdanu pohlepu, posve amoralnu glad kako sjaji u tim crvenkastim oĉima. Pojest ću što god uhvatim i ubijem, govorila je. Uhvatim i ubijem.
"Nadam se da nijedna od tih dobrih stvari nisu ljudi, Vuĉe", reĉe Jack
tiho.
Vuk je podigao bradu i ispustio seriju mjehurićastih zvukova, napola zavijanje, napola smijeh.
"Vuci moraju jesti", rekao je, a i glas mu je bio radostan. "O, Jacky, kako Vuci moraju jesti. JESTI! Vuk!"
"Moram te staviti u onu šupu", reĉe Jack."Sjećaš se, Vuĉe? Donio sam lokot? Samo se moţemo nadati da će te to zadrţati. Krenimo sad tamo, Vuĉe. Prestrašio si me."
Ovog puta iz Vukovih prsa iskoĉio je mjehurićasti smijeh. "Prestrašen! Vuk zna! Vuk zna, Jacky! Imaš bojim-miris!"
"Ne ĉudi me to", reĉe Jack. "Idemo sad do one šupe, dobro?"
"Oh, ne idem ja u šupu", rekao je Vuk, a dugaĉak šiljati jezik izvio mu se iz ralja. "Ne, ne ja, Jacky. Ne Vuk. Vuk ne moţe ići u šupu." Ralje su se raširile, a nagurani zubi zasjali. "Vuk se sjetio, Jacky. Vuk! Sad i odmah! Vuk se sjetio!"
Jack korakne unatrag.
"Još bojim-mirisa. Ĉak i na cipelama. Cipele, Jacky! Vuk!"
Cipele koje mirišu na strah su oĉito bile jako smiješne.
"Ti moraš ići u šupu, to bi se trebao sjetiti."
"Krivo! Vuk! Ti ideš u šupu, Jacky! Jacky ide u šupu! Sjetio sam se! Vuk!"
Vukodlakove oĉi skliznule su od blještavo crvenkasto-naranĉaste u meku, zadovoljnu nijansu ljubiĉaste. "Iz Knjige dobrog poljodjelstva, Jacky. Priĉa o Vuku koji ne ţeli povrijediti svoje stado. Sjećaš se toga, Jacky? Stado ide u šupu. Sjećaš se? Lokot ide na vrata. Kad Vuk zna da mu dolazi Promjena, stado ide u šupu a lokot ide na vrata. On ne ţeli povrijediti svoje stado!" Ralje su se razdvojile i opet raširile, a dugaĉak tamni jezik na vrhu se svinuo u savršenoj slici oduševljenja. "Ne! Ne! Neće povrijediti svoje stado! Vuk! Sad i odmah!"
"Hoćeš da tri dana ostanem zakljuĉan u šupi?" reĉe Jack.
"Ja moram jesti, Jacky", reĉe Vuk jednostavno, a djeĉak je vidio kako nešto tamno, hitro i zlokobno klizi prema njemu iz Vukovih promjenjivih oĉiju. "Kad me Mjesec povede sa sobom, moram jesti. Dobri mirisi ovdje, Jacky. Puno hrane za Vuka. Kad me Mjesec pusti, Jacky izlazi iz šupe."
"Što se dogodi ako ja ne ţelim biti zakljuĉan tri dana?"
"Onda će Vuk ubiti Jackyja. I onda će Vuk biti proklet."
"To je sve u Knjizi dobrog poljodjelstva, je li?"
Vuk kimne glavom. "Sjetio sam se. Na vrijeme sam se sjetio, Jacky. Dok sam te ĉekao."
Jack se još uvijek pokušavao prilagoditi Vukovoj zamisli. Morat će tri dana biti bez hrane. Vuk će biti slobodan lutati. On će biti u zatvoru, a Vuk će dobiti svijet. Ali vjerojatno je to jedini naĉin kako moţe preţivjeti Vukovu promjenu. Ako mora birati između trodnevnog posta ili smrti, odabrat će
prazan ţeludac. A onda se Jacku odjednom uĉinilo da ta zamjena zapravo nije nikakva zamjena - on će još uvijek biti slobodan, zakljuĉan u šupi, a Vuk će vani u svijetu još uvijek biti zarobljen. Samo će mu kavez biti veći od Jackovog. "Onda Bog blagoslovio Knjigu dobrog poljodjelstva, jer se ja toga nikad ne bih sam sjetio."
Vuk je opet bljesnuo prema njemu, a onda pogleda prema nebu s pra-znim, ĉeznutljivim izrazom. "Ne još dugo, Jacky. Ti si stado. Moram te staviti unutra."
"Dobro", reĉe Jack. "Valjda moraš."
I to se Vuku ĉinilo urnebesno smiješnim. Dok se smijao svojim zavijajućim smijehom, stavio je ruku Jacku oko pasa i podigao ga i ponio
ga preko cijelog polja. "Vuk će se pobrinuti za tebe, Jacky", rekao je kad se skoro iskrenuo od zavijanja. Blago je spustio djeĉaka na tlo na vrhu doline.
"Vuĉe", reĉe Jack.
Vuk je raširio ralje i poĉeo si trljati međunoţje.
"Ne smiješ ubijati ljude, Vuĉe", reĉe Jack. "Upamti to - ako si se sjetio te priĉe, onda se moţeš sjetiti da ne ubijaš ljude. Jer ako to uĉiniš, sigurno će te uloviti. Ako ubiješ ljude, ako ubiješ samo jednog ĉovjeka, onda će doći puno ljudi da te ubije. I uhvatit će te, Vuĉe. Sigurno. Prikucat će ti koţu za daske."
"Bez ljudi, Jacky. Ţivotinje mirišu bolje od ljudi. Bez ljudi. Vuk!"
Hodali su padinom u dolinu. Jack je izvadio lokot iz dţepa i nekoliko ga puta provukao kroz metalni obruĉ koji će ga drţati, pokazujući Vuku kako upotrijebiti kljuĉ. "Onda gurni kljuĉ pod vrata, dobro?" upitao je. "Kad se opet promijeniš, ja ću ga opet gurnuti tebi." Jack je bacio pogled na dno vrata - između ruba i tla bila je rupa od pet centimetara.
"Jasno, Jacky. Ti ćeš ga gurnuti natrag meni."
"Pa, što ćemo sad?" reĉe Jack. "Da odmah odem u šupu?"
"Sjedi ovdje", rekao je Vuk, pokazujući na toĉku na podu šupe, trideset centimetara od vrata.
Jack je znatiţeljno pogledao u njega, onda uđe u šupu i sjedne. Vuk se sagnuo tik ispred otvorenih vrata šupe i, ĉak ni ne gledajući Jacka, ispruţio ruku djeĉaku. Jack prihvati Vukovu ruku. Bilo je to kao da drţi neko dlakavo stvorenje otprilike veliĉine zeca. Vuk je stisnuo tako jako da je Jack skoro povikao - ali ĉak i da jest, nije vjerovao da bi ga Vuk ĉuo. Vuk je opet zurio prema gore, lica sanjivog i mirnog i zanesenog. Nakon nekoliko sekundi, Jack je uspio pomaknuti ruku u udobniji poloţaj u Vukovom stisku.
"Hoćemo li dugo tako ostati?" upitao je.
Vuku je trebalo skoro minutu da odgovori. "Sve do", rekao je, i opet stisnuo Jackovu ruku.
9
Sjedili su tako, svaki sa svoje strane vrata, satima, bez rijeĉi, i konaĉno je svjetlo poĉelo blijediti. Vuk je skoro neprimjetno drhtao već kakvih dvadseset minuta, a kad se zrak smraĉio, podrhtavanje u njegovoj ruci se pojaĉalo. Bilo je to, mislio je Jack, drhtanje kao kad ĉistokrvni konj podrhtava u svome odjeljku na poĉetku trke, ĉekajući zvuk pištolja i otvaranje vrata.
"Poĉinje me odvoditi sa sobom", reĉe Vuk tiho. "Uskoro ćemo trĉati, Jack. Volio bih da i ti to moţeš."
Okrenuo je glavu da pogleda Jacka, i djeĉak je vidio da Vuk misli ono što je rekao, da jedan veliki dio njega tiho govori: Mogao bih trĉati za tobom isto kao i s tobom, mali prijatelju.
"Sad valjda moramo zatvoriti vrata", reĉe Jack. Pokušao je izvući ruku iz Vukova stiska, ali se nije mogao osloboditi sve dok ga Vuk nije skoro prezrivo pustio.
"Zakljuĉamo Jackyja unutra, Vuka vani." Vuku su oĉi naĉas bljesnule, postajući crvene rastopljene Elroy-oĉi.
"Sjeti se, stado drţiš na sigurnom", reĉe Jack. Ustuknuo je u sredinu šupe.
"Stado ide u šupu, i lokot ide na vrata. On neće povrijediti svoje stado." Vukove oĉi prestale su kapati vatru, zasjenile se prema naranĉastoj.
"Stavi lokot na vrata."
"Bog ga zabio, baš sad to i radim", reĉe Vuk. "Stavljam zabijeni lokot na zabijena vrata, vidiš?" Zalupio je vratima, smjesta zatvarajući Jacka u tamu. "Ĉuješ to, Jacky? To je zabijeni lokot." Jack je ĉuo kako lokot kucka o metalni obruĉ, zatim je ĉuo kako je kliknuo na mjesto kad ga je Vuk gurnuo.
"Sad kljuĉ", reĉe Jack.
"Zabijeni kljuĉ, sad i odmah", reĉe Vuk, i kljuĉ je zaklopotao u klju-ĉanici, isklopotao iz nje. Sekundu kasnije, kljuĉ se odbio od prašnjavog tla ispod vrata, dovoljno visoko da poskoĉi po daskama poda šupe.
"Hvala", dahne Jack. Sagnuo se i prošao prstima po daskama dok nije dotakao kljuĉ. Naĉas ga je stisnuo u dlanu tako snaţno da ga je skoro pro-tjerao kroz svoju koţu - masnica, u obliku drţave Florida, potrajat će skoro pet dana, kad Jack u uzbuđenju oko uhićenja neće ni primijetiti da je nestala. Tada je Jack oprezno stavio kljuĉ u svoj dţep. Vani, Vuk je dahtao vrelim, pravilnim, uzbuđenim navalama.
"Ljutiš li se na mene, Vuĉe?" šapnuo je Jack kroz vrata.
Jedna šaka udarila je snaţno o vrata. "Ne! Nisam ljut! Vuk!"
"U redu", reĉe Jack. "Bez ljudi, Vuĉe. Upamti to. Ili će te uloviti i ubiti."
"Bez ljuuuuuuuuu-uuuuuuhuuuuu!" Rijeĉ se pretvorila u dugo, tekuće zavijanje. Vukovo tijelo udarilo je o vrata, a njegova duga prekrivena crnim krznom skliznula su kroz otvor na njihovom dnu. Jack je znao da se Vuk priljubio uz vrata šupe. "Nisam ljut", šapnuo je Vuk kao da mu je
neugodno zbog zavijanja. "Vuk nije ljut. Vuk ţeli, Jacky. Tako će brzo, tako Boţje zakucano brzo."
"Znam", rekao je Jack, sad odjednom osjećajući kao da mora zaplakati - ţelio je da moţe zagrliti Vuka. Još bolnije, ţelio je da su ostali dodatne dane na farmi, i da sad stoji pred podrumom u kojem je Vuk sigurno zarobljen.
Opet mu se javila ĉudna, uznemirujuća misao da Vuk jest sigurno za-robljen.
Vukova stopala povukla su se od vrata, a Jacku se ĉinilo da ih vidi kako postaju skupljenija, vitkija, uţa.
Vuk je zastenjao, zadahtao, opet zastenjao. Odmakao se dobrano od vrata. Ispustio je zvuk vrlo nalik "Aaah."
"Vuĉe?" reĉe Jack.
Iznad Jacka podiglo se zavijanje koje je paralo uši: Vuk se prebacio na vrh doline.
"Budi oprezan", rekao je Jack, znajući da ga Vuk neće ĉuti, i bojeći se da ga ne bi razumio ĉak ni da je dovoljno blizu da ga ĉuje.
Ubrzo nakon toga uslijedila je serija zavijanja - zvuk oslobođenog stvo-renja, ili oĉajan zvuk onog tko se probudi i otkrije da je još zarobljen, Jack nije mogao odrediti koje. Tuţni i divlji i ĉudno prelijepi, krici jadnog Vuka letjeli su u mjeseĉinom obasjan zrak kao šalovi baĉeni u noć. Jack nije znao da drhti dok nije omotao ruke oko sebe i osjetio kako mu mišice vibriraju oko prsa, koja su izgleda također vibrirala.
Zavijanje se stišavalo, nestajući. Vuk je trĉao s Mjesecom.
10
Tri dana i tri noći, Vuk je bio zauzet skoro neprestanom potragom za hranom. Spavao je od zore sve do malo poslije podneva, u udubljenju koje je otkrio ispod palog debla nekog hrasta. Vuk se nije osjećao nimalo zarobljenim, usprkos Jackovim zlim slutnjama. Šuma na drugoj strani polja bila je prostrana, i puna prirodne prehrane za vuka. Miševi, zeĉevi, maĉke, psi, vjeverice - sve je to lako nalazio. Mogao se zadrţati u šumi i pojesti više nego dovoljno da ga prenese do sljedeće Promjene.
Ali Vuk je trĉao s Mjesecom, i nije se mogao zadrţati u šumi ništa više nego što je mogao sprijeĉiti transformaciju. Lutao je, vođen Mjesecom, kroz dvorišta i pašnjake, kraj usamljenih prigradskih kuća i niz nedovršene ceste gdje su buldoţeri i divovski asimetriĉni valjci sjedili kao usnuli dinosauri na obalama. Pola njegove inteligencije bilo je u osjetilu mirisa, i
nije bilo pretjerivanje reći da je Vukov nos, uvijek oštar, dostigao stanje genijalnosti. Mogao je nanjušiti ne samo kokošinjac pun pilića udaljen deset kilometara i razlikovati njihove mirise od krava i svinja i konja na toj istoj farmi - to su osnove - mogao je nanjušiti kad se pilići kreću. Mogao je nanjušiti da jedna usnula svinja ima povrijeđenu nogu, a jedna od krava u štali ĉireve na vimenu.
A ovaj svijet - jer zar ga nije vodio Mjesec ovog svijeta? - nije više zaudarao na kemikalije i smrt. U lutanjima ga je susreo neki stariji, primi-tivniji red bića. Udisao je što god je preostalo od izvorne Zemljine slatkoće i moći, što god je preostalo od osobina koje smo moţda nekad dijelili s Teritorijima. Ĉak i kad bi se pribliţio nekoj ljudskoj nastambi, ĉak i kad bi slomio kraljeţnicu obiteljskom mješancu i razderao psa u jezovite krpe koje je cijele gutao, Vuk je bio svjestan ĉistih hladnih struja koje se kreću duboko ispod zemlje, sjajnog snijega na planini negdje daleko na zapadu. To se ĉinilo savršenim mjestom za preobraţenog Vuka, i da je ubio ijedno ljudsko biće bio bi proklet.
Nije ubio ni jednog ĉovjeka.
Ni jednog nije ni vidio, moţda je to razlog. Tijekom tri dana svoje Promjene, Vuk je ubio i proţdro predstavnike većine drugih oblika ţivota koje se moţe pronaći u istoĉnoj Indiani, ukljuĉujući tu i jednog tvora i cijelu obitelj risova koji su ţivjeli u vapnenaĉkim spiljama na padini dvije doline dalje. Prve noći u šumi uhvatio je raljama šišmiša koji je nisko letio, odgrizao mu
glavu, i progutao ostatak dok se još trzao. Cijele trupe domaćih maĉaka sišle su mu niz grlo, odredi pasa. S divljim, usredotoĉenim veseljem jedne je noći poklao svaku svinju u svinjcu veliĉine gradske ĉetvrti.
Ali dvaput je Vuk otkrio da mu je tajnovito zabranjeno ubiti plijen, i zato se također osjećao kao kod kuće u svijetu kroz koji je prolazio. Bilo je to pitanje mjesta, ne neke apstraktne moralnosti - a na površini, mjesta su bila samo obiĉna. Jedna je bilo ĉistina u šumi na koju je pojurio zeca, druga otrcano dvorište neke farme gdje je leţao cvilavi pas svezan lancem za stup. Ĉim je stao šapom na ta mjesta, dlaka mu se najeţila a elektriĉno trzanje prošlo mu je cijelom kraljeţnicom. To su sveta mjesta, a na svetim mjestima, Vuk ne smije ubiti. To je sve. Kao i sva sveta mjesta, izdvojena su još davno, tako davno da bi ih se moglo opisati rijeĉju drevni - drevni je vjerojatno najbliţe što moţemo stići predstavljanju dubokog zdenca vremena. Vuk je oko sebe u dvorištu farme i na maloj ĉistini osjetio gustu ovojnicu godina naguranih na malo, silno nabijeno mjesto. Vuk je
jednostavno otišao sa svetog tla i odlutao nekamo drugamo. Kao krilati ljudi koje je Jack vidio, Vuk je ţivio u misteriju i stoga su mu takve stvari bile posve uobiĉajene.
I nije zaboravio svoje obveze prema Jacku Sawyeru.
U zakljuĉanoj šupi, Jack se našao oslonjenim na osobine svoga uma i naravi oštrije nego ikad prije u ţivotu.
Jedini namještaj u šupi bila je mala drvena klupa, jedina razonoda skoro desetljeće stari ĉasopisi. A njih nije mogao ĉitati. Kako nije bilo prozora, osim vrlo rano ujutro kad bi ispod vrata posukljalo svjetlo, bilo mu je teško makar razaznati slike na stranicama. Rijeĉi su bile slijedovi sivih crva, ne- razaznatljive. Nije mogao zamisliti kako će proći sljedeća tri dana. Jack je pošao prema klupi, bolno je udario koljenom, i sjeo razmisliti.
Jedna od prvih stvari koje je shvatio bila je daje vrijeme u šupi drugaĉije od vremena vani. Izvan šupe, sekunde su hitro marširale, topile se u minute koje su se topile u sate. Cijeli su dani otkucavali poput metronoma, cijeli tjedni. U vremenu šupe, sekunde su se tvrdoglavo odbijale kretati - rastezale su se u groteskne, ĉudovišne sekunde, elastisekunde. Vani, moţda bi prošao cijeli sat, dok bi se unutar šupe nadimalo i raslo ĉetiri ili pet sekundi.
11
Druga stvar koju je Jack shvatio bila je da razmišljanje o sporosti to ĉini samo još gorim. Kad se jednom usredotoĉiš na prolazak sekundi, više-manje bi uopće odbile kretati se. Zato je pokušavao koracima izmjeriti dimenzije svoje ćelije, samo da si skrene misli s vjeĉnosti sekundi koje su potrebne da se skupi tri dana. Stavljajući nogu pred nogu i brojeći korake, izraĉunao je da je šupa otprilike dva metra sa dva i pol. Bar će noću imati dovoljno prostora da se protegne.
Kad bi ophodao cijelu šupu izvana, prošao bi otprilike devet i pol metara.
Kad bi obišao unutrašnjost šupe sto i šezdeset i pet puta, prešao bi ki-lometar i pol.
Moţda ne moţe jesti, ali definitivno moţe hodati. Jack je skinuo sat i stavio ga u dţep, obećavajući si da će ga pogledati samo kad to apsolutno bude neizbjeţno.
Prošao je otprilike ĉetvrtinu puta od onih kilometar i pol kad se sjetio da u šupi nema vode. Nema hrane i nema vode. Pretpostavljao je da treba više od tri ili ĉetiri dana da se umre od ţeđi. Samo ako se Vuk vrati po
njega, bit će sve dobro - pa, moţda ne baš dobro, ali bar će biti ţiv. A ako se Vuk ne vrati? Morat će slomiti vrata.
U tom sluĉaju, pomislio je, bolje da to pokuša odmah, dok još ima nešto snage.
Jack je prišao vratima i gurnuo ih obim rukama. Gurnuo je jaĉe, i šarke su zaškripale. Eksperimentalno, Jack je udario ramenom o rub vrata nasuprot šarkama. Povrijedio si je rame, ali nije mu se ĉinilo da je imalo naškodio vratima. Jaĉe je udario ramenom o vrata. Šarke su zaškripale ali se nisu pomakle ni za milimetar. Vuk bi mogao otrgnuti vrata jednom rukom, ali Jack nije vjerovao da ih moţe pomaći pa makar si pretvorio ramena u hamburger nalijećući na njih. Naprosto će morati ĉekati Vuka.
Do ponoći, Jack je prošao petnaestak kilometara - nije više znao koliko je puta stigao do sto i šezdeset pet, ali bilo ih je sedam ili osam. Umirao je od ţeđi, a u trbuhu mu je kruljilo. Šupa je zaudarala na urin, jer je Jack morao pišati uz straţnji zid, gdje je pukotina u daskama znaĉila da je bar dio izlazio van. Tijelo mu je bilo umorno, ali nije vjerovao da moţe spavati. Prema vremenu sata, Jack je bio u šupi jedva pet sati; po vremenu šupe, bilo je bliţe dvadeset i ĉetiri. Bojao se leći.
Um ga neće pustiti - tako mu se ĉinilo. Pokušao je napraviti popis svih knjiga koje je proĉitao u proteklih godinu dana, ili svakog uĉitelja kojeg je
ikad imao, ili svakog igraĉa Los Angeles Dogersa41 ... ali stalno su ga pre-kidale uznemirujuće, neuredne slike. Stalno je vidio Morgana Sloata kako dere rupu u zraku. Vukovo lice dok pluta ispod vode, a ruke mu plahutaju kao teška vodena trava. Jerry Bledsoe koji se trza i trese pred elektriĉnom ploĉom, naoĉala razmazanih po nosu. Ĉovjekove oĉi koje postaju ţute, a ruka mu se pretvara u kopito-pandţu. Laţni zubi ujaka Tommyja koji padaju u jarak na Sunset Stripu. Morgan Sloat koji prilazi prema njegovoj majci, ne njemu.
"Pjesme Fatsa Wallera", rekao je, šaljući se na još jedan krug u tami. "Your Feets Too Big." "Ain't Misbehavin'." "Jitterbug Waltz". "Keepin' Out of Mischief Now".
Stvor-Elroy posegnuo je prema njegovoj majci, lascivno šapućući, i spustio joj ruku na bok.
"Zemlje Centralne Amerike. Nikaragva. Honduras. Guatemala. Costa Rica..."
Ĉak i kad je bio toliko umoran da je konaĉno morao leći i sklupĉati se na podu, koristeći svoj ruksak kao jastuk, Elroy i Morgan Sloat jurili su mu kroz um. Osmond je svojim biĉem udarao leđa Lily Cavanaugh, a oĉi su
mu plesale. Vuk se uzdigao na straţnje noge, masivan, aspolutno neljudski, i uhvatio metak iz puške ravno u srce.
Probudilo ga je prvo svjetlo, i nanjušio je krv. Cijelo mu je tijelo prekli- njalo vodu, pa hranu. Jack zastenje. Još tri noći ovoga neće moći preţivjeti. Niski kut sunca dopuštao mu je da mutno vidi zidove i krov šupe. Djelovala je većom nego što mu se sinoć ĉinila. Morao je opet pišati, premda nije mogao povjerovati da si njegovo tijelo moţe priuštiti odreći se bilo kakve vlage. Konaĉno shvati da se šupa ĉini većom jer on leţi na podu.
Onda je opet nanjušio krv, i pogledao u stranu, prema vratima. Oderane straţnje noge nekog zeca gurnute su kroz procijep. Leţale su razvaljene na grubim daskama, kapljući krv, blistajući. Mrlje prljavštine i dugaĉka nepravilna ogrebotina pokazivale su da su gurnute u šupu. Vuk ga je pokušavao nahraniti.
"Oh, Isuse", zastenje Jack. Zecove oguljene noge bile su neugodno ljudske. Jackov ţeludac stisnuo se sam u sebe. Ali umjesto da povrati, nasmijao se, iznenađen apsurdnom usporedbom. Vuk je bio kao obiteljski ljubimac koji svakog jutra svojim vlasnicima donosi mrtvu pticu, razderanog miša.
_________________________________
41 Los Angeles Dogers: baseball ekipa iz Los Angelesa. Nap. prev.
Sa dva prsta, Jack je delikatno podigao uţasan dar i spustio ga pod klupu. Još mu je bilo do smijeha, ali oĉi su mu bile vlaţne. Vuk je preţivio prvu noć svoje transformacije, kao i Jack.
Sljedeće jutro donijelo je potpuno anoniman, skoro jajolik komad mesa oko zapanjujuće bijele kosti slomljene na oba kraja.
Ujutro ĉetvrtog dana Jack je ĉuo kako netko klizi u dolinu. Neka pre-strašena ptica je zaskviĉala, pa se buĉno podigla s krova šupe. Teški koraci prilazili su vratima. Jack se podigao na laktove i zatreptao u tami.
Neko krupno tijelo udarilo je o vrata i ostalo tamo. Par razderanih i umrljanih mokasina vidio se kroz procijep.
"Vuĉe?" upita Jack tiho. "To si ti, zar ne?"
"Daj mi kljuĉ, Jack."
Jack je stavio ruku u dţep, izvadio kljuĉ, i gurnuo ga ravno između mokasina. Krupna smeđa ruka ušla mu je u vidokrug i pokupila kljuĉ.
"Jesi donio vode?" upita Jack. Usprkos onome što je uspio izvući iz Vukovih jezovitih darova, došao je blizu ozbiljnoj dehidriranosti - usne su mu bile oteĉene i ispucale, a jezik nateĉen i suh. Kljuĉ je kliznuo u bravu, i Jack ju je ĉuo kako se otvara.
Onda se lokot maknuo s vrata.
"Malo", reĉe Vuk. "Sklopi oĉi, Jacky. Sad imaš noćne oĉi."
Jack je stavio ruke preko oĉiju dok su se vrata otvarala, ali svjetlo koje je tresnulo i zagrmjelo u šupu svejedno mu je uspjelo procuriti kroz prste i ubosti mu oĉi. Zasiktao je od bola. "Brzo bolje", rekao je Vuk, vrlo blizu njemu. Vukove ruke su ga okruţile i podigle. "Zatvorene oĉi", upozorio ga je Vuk i izašao iz šupe.
Dok je Jack još govorio "Vode", i osjećao zahrđali rub neke stare ĉaše kako mu dodiruje usta, znao je zašto Vuk nije ostao u šupi. Zrak vani ĉinio se nevjerojatno svjeţim i slatkim - kao da je uvezen izravno s Teritorija. Udahnuo je dvije ţlice vode koja je imala okus najboljeg obroka na svijetu i spustila se niz njega kao blistava rjeĉica, oţivljavajući sve što je dotakla. Osjećao se kao da je navodnjen.
12
Vuk mu je odmakao ĉašu od usta davno prije nego što je Jack smatrao da je gotov s njom. "Ako ti dam više samo ćeš to izrigati", reĉe Vuk. "Otvori oĉi, Jack - ali samo malo."
Jack je slijedio upute. Milijun ĉestica svjetla navalilo mu je u oĉi. Po-vikao je.
Vuk je sjeo, drţeći Jacka u krilu. "Gucni", rekao je, i opet stavio ĉašu Jacku do usta. "Otvori oĉi, malo jaĉe."
Sad ga je sunĉevo svjetlo znatno manje boljelo. Jack je virnuo van kroz zaslon svojih trepavica, u sjajno blistavilo, dok mu se još jedan ĉudesni traĉak vode spuštao niz grlo.
"Ah", reĉe Jack. "Od ĉega je voda tako ukusna?"
"Zapadnog vjetra", odvrati Vuk smjesta.
Jack je jaĉe otvorio oĉi. Blistavilo i sjaj razriješili su se u otrcano smeđu šupu i pomiješano zelenilo i smeđe boje doline. Glava mu je poĉivala na Vukovom ramenu. Vukov izboĉeni trbuh pritiskao mu je lopaticu.
"Jesi li dobro, Vuĉe?" upitao je. "Jesi li se dovoljno najeo?"
"Vuci se uvijek najedu", reĉe Vuk jednostavno. Potapšao je djeĉakovo bedro.
"Hvala što si mi donosio one komade mesa."
"Obećao sam. Ti si bio stado. Sjećaš se?"
"O, da, sjećam se", reĉe Jack. "Mogu li dobiti još malo vode?" Skliznuo je s Vukovog krupnog krila na tlo, odakle ga je mogao pogledati.
Vuk mu pruţi ĉašu. Lenonice su se vratile; Vukova brada sad je bila jedva izrast koji mu pokriva obraze; njegova crna kosa, premda još uvijek duga i masna, završavala je davno prije ramena. Vukovo lice bilo je prijateljsko i mirno, skoro umornog izgleda. Preko kombinezona je nosio sivu sportsku majicu, kakva dva broja premalu, s natpisom SVEUĈILIŠTE INDIANA ATLETSKI FAKULTET na prednoj strani.
Izgledao je bliţe obiĉnom ljudskom biću nego u bilo kojem trenutku otkako ga je Jack upoznao. Nije djelovao kao da bi mogao proći najjedno-stavniji ispit na faksu, ali mogao je biti sjajan igraĉ nogometa u srednjoj školi.
Jack je opet gucnuo - Vukova ruka bila je iznad zahrđale limene ĉaše, spremna oteti je ako Jack pretjera. "Stvarno si dobro?"
"Sad i odmah", reĉe Vuk. Protrljao je drugu ruku preko trbuha, tako prepunjenog da je tkaninu na dnu majice rastegnuo kao ruka u gumenoj rukavici. "Samo umoran. Malo spavanja, Jack. Sad i odmah."
"Odakle ti ta majica?"
"Sušila se na konopcu", reĉe Vuk. "Ovdje je hladno, Jacky."
"Nisi povrijedio ni jednog ĉovjeka, jel'da?"
"Bez ljudi. Vuk! Sad polako pij tu vodu." Oĉi su mu se na sekundu zasjenile onim sretnim naranĉastim sjajem noći vještica, i Jack je shvatio da Vuk nikad ne bi mogao nalikovati na obiĉno ljudsko biće. Onda Vuk otvori svoja široka usta i zjevne. "Malo sna." Smjestio se u udobniji poloţaj na padini i spustio glavu. Zaspao je skoro istog ĉasa.

Treći dio
Sudar svjetova
Dvadeseto poglavlje
Pod udarom zakona
1
Do dva sata tog popodneva bili su sto i pedeset kilometara zapadnije, a Jack Sawyer se osjećao kao da je i on trĉao s Mjesecom - tako je lako prošlo. Usprkos iznimnoj gladi, Jack je polako pijuckao vodu iz zahrđale limenke i ĉekao da se Vuk probudi. Konaĉno se Vuk pomakao, rekao "Sad sam spreman, Jack", podigao djeĉaka na leđa, i otrĉao u Daleville.
Dok je Vuk sjedio vani na ploĉniku i pokušavao izgledati neupadljivo, Jack je ušao u Burger King u Dalevilleu. Natjerao se da prvo ode u zahod i skine do pasa. Ĉak i u zahodu, izluđujući miris mesa koje se prţi napunio mu je usta slinom. Oprao si je ruke, prsa, lice. Zatim gurne glavu pod vodu i opere si kosu tekućim sapunom. Zguţvani papirni ruĉnici padali su na pod jedan za drugim.
Konaĉno je bio spreman prići tezgi. Djevojka u odori tamo je zurila u njega dok je naruĉivao - zbog mokre kose, mislio je. Dok je ĉekala da na-rudţba stigne, djevojka je ustuknula i naslonila se na zid iza sebe, još uvijek besramno buljeći u njega.
Zagrizao je u svoj prvi Whopper42 dok je kretao prema staklenim vratima. Sok mu se cijedio niz bradu. Bio je tako gladan da se jedva trudio ţvakati. Tri ogromna zalogaja odnijela su većinu velikog sendviĉa. Upravo je ustima obuhvatio dovoljno ostatka da ogrize i ĉetvrti kad je kroz vrata vidio da je Vuk privukao gomilu djece. Meso mu se sledilo u ustima, a ţeludac se zatvorio.
Jack je poţurio van, još uvijek pokušavajući progutati puna usta mljeve-nog mesa, mlitavog kruha, kiselih krastavaca, salate, rajĉica i umaka. Klinci su stajali na ulici s tri strane oko Vuka, zureći u njega isto onako iskreno kao što je konobarica bila zurila u Jacka. Vuk se skutrio na ploĉniku koliko je god mogao, svinuvši leđa i uvukavši vrat kao kornjaĉa. Ĉinilo se da su mu uši priljubljene uz glavu. Gvalja hrane zapela je Jacku u grlu kao loptica za golf, a kad je grĉevito progutao, spustila se još malo.
_________________________
42 Whopper: naziv za standardni hamburger sendvič u Burger Kingu. Nap. prev.
Vuk mu je dobacio pogled krajiĉkom oka i vidljivo se opustio. Visoki ĉovjek od dvadesetak godina u trapericama otvorio je vrata otrcanog crvenog kamioneta oko dva metra niz ploĉnik, oslonio se na vozilo i nasmiješeno promatrao. "Evo ti burger, Vuĉe", rekao je Jack što je nehajnije mogao. Dao je Vuku kutiju koju je Vuk onjušio. Onda Vuk podigne glavu i odgrize veliki komad kutije. Poĉeo je metodiĉno ţvakati. Zapanjena i fascinirana djeca prišla su bliţe. Nekolicina ih je hihotala. "Što je on?" upitala je djevojĉica s plavim keĉkama svezanim vunastom ruţiĉastom vrpcom za poklone. "Je li on ĉudovište?" Djeĉak vojniĉke frizure od kakvih sedam-osam godina progurao se pred djevojĉicu i rekao: "On je Hulk, zar ne? On je zbilja Hulk. Hej? Hej? Ha? Jel'da?"
Vuk je uspio izvući ono što je preostalo od Whoppera iz kartonskog omota. Sve je gurnuo dlanom u usta. Komadi salate padali su između
njegovih uzdignutih koljena, majoneza i sok od mesa razmazali su mu se po bradi i obrazu. Sve ostalo postalo je smećkasta pulpa saţvakana na smrt među Vukovim ogromnim zubima. Kad je progutao, poĉeo je lizati unutrašnjost kutije.
Jack je blago uzeo kutiju iz njegovih ruku. "Ne, on mi je samo rođak. Nije ĉudovište, i nije Hulk. Zašto se vi klinci ne maknete i ne pustite nas na miru? Hajde. Pustite nas na miru."
I dalje su zurili. Vuk sije sad lizao prste.
"Ako i dalje budete tako zurili u njega, moţda ga razljutite. Ne znate što će uĉiniti ako se razljuti."
Djeĉak vojniĉke frizure vidio je transformaciju Davida Bannera dovoljno puta da ima predodţbu o tome što bi bijes mogao uĉiniti tome ĉudovišnom mesoţderu iz Burger Kinga. Ustuknuo je. Većina ostalih ga je slijedila.
"Idite, molim vas", rekao je Jack, ali djeca su se opet smrzla.
Vuk je ustao poput planine, stisnutih šaka. "BOG VAS ZAKUCAO, NEMOJTE ME GLEDATI!" zaurlao je. "NEMOJTE DA SE OSJEĆAM ĈUDNO! ZBOG SVIH SE OSJEĆAM ĈUDNO!"
Djeca su se raspršila. Teško dišući, rumenog lica, Vuk je stajao i pro-matrao ih kako nestaju uz Glavnu ulicu Dalevillea pa iza ugla. Kad su otišli, omotao si je ruke oko prsa i ĉaskom pogledao Jacka. Bio je jadan od nelagode. "Vuk nije trebao vikati", rekao je. "Oni su samo maleni."
"Neće im škoditi što su se dobrano prestrašili", rekao je jedan glas, a Jack je vidio mladića iz crvenog kamioneta kako se još uvijek oslanja na
svoju kabinu i smiješi im se. "Nikad još nisam vidio nešto takvo. Rođaci ste, ha?"
Jack sumnjiĉavo kimne.
"Hej, nisam htio zabadati ni ništa." Koraknuo je naprijed, lagodan, tamnokos mladić u podstavljenom prsluku i kariranoj košulji. "Naroĉito ne bih htio da se netko zbog mene osjeća ĉudno, znate." Zastao je i digao ruke s dlanovima prema gore. "Zbilja. Samo sam mislio da vi deĉki izgledate da ste već neko vrijeme na cesti."
Jack baci pogled na Vuka, koji se još s nelagodom stiskao, ali i iza naoĉala zirkao prema ovom ĉovjeku.
"I sam sam bio tamo", reĉe ĉovjek. "Hej, kuţim ja to - one godine kad sam završio dobru staru SŠD - Srednja škola Daleville, znate - stopirao sam sve do sjeverne Kalifornije i natrag. U svakom sluĉaju, ako idete negdje prema zapadu, mogu vas povesti."
"Ne mogu, Jacky." Vuk je progovorio gromoglasnim teatralnim šapatom.
"Kako daleko na zapad?" upita Jack. "Pokušavamo stići do Springfielda. Imam prijatelja u Springfieldu."
"Hej, no problemo, senjor." Opet je podigao ruke. "Idem do Cayuge, odmah kraj granice s Illinoisom. Priĉekajte da stresem burger i idemo. Ravno. Sat i pol, moţda i manje - i bit ćete na pola puta do Springfielda."
"Ne mogu", zaškripi Vuk opet.
"Ima samo jedan problem, dobro? Imam neke stvari na prednjem sjedalu. Jedan od vas se mora voziti otraga. Tamo će biti vjetrovito."
"Ne znate kako je to sjajno", rekao je Jack govoreći ĉistu istinu. "Vidi-mo se kad izađete." Vuk je poĉeo plesuckati od nemira. "Stvarno. Bit ćemo ovdje, gospodine. I hvala."
Okrenuo se šaputati Vuku ĉim je ĉovjek prošao kroz vrata.
I tako, kad se mladić - Bill "Buck" Thompson, jer tako se zvao - vratio do svog kamioneta noseći kutije s još dva Whoppera, pronašao je smirenog Vuka kako kleĉi u otvorenom straţnjem dijelu, ruku poloţenih na boĉnu ploĉu, otvorenih usta, već uzdignutog nosa. Jack je bio na suvozaĉkom sjedalu, zguran uz gomilu krupnih plastiĉnih vreća koje su bile zalijepljene, zatim zatvorene klamericama, i zatim obilato poprskane osvjeţivaĉem zraka, bar sudeći po mirisu. Kroz prozirne vrećice vidjeli su se dugaĉki resasti odsjeĉci, srednje zeleni. Grupice pupoljaka rasli su na tim amputiranim granĉicama.
"Ĉinilo mi se da još djelujete malo gladno", rekao je, i dobacio još jedan Whopper Vuku. Onda je ušao na vozaĉkoj strani, s druge strane hrpe plastiĉnih vreća od Jacka. "Mislio sam da će ga uhvatiti zubima, bez uvrede za tvog rođaka. Evo tebi ovaj, on je svoj već progutao."
I otišli su stotinu i pedeset kilometara na zapad, Vuk zanesen radošću što mu vjetar šiba kraj glave, napola hipnotiziran brzinom i raznolikošću mirisa koje mu je nos hvatao u letu. Blistavih i sjajnih oĉiju, registrirajući svaku nijansu vjetra, Vuk se u teretnom dijelu bacakao sa strane u stranu, gurajući nos u hitar zrak.
Buck Thompson govorio je o sebi kao o farmeru. Stalno je govorio tije-kom sedamdeset i pet minuta dok je drţao stopalo skoro na podu, i ni jednom nije postavio ni jedno pitanje Jacku. A kad je skrenuo na uski zemljani put pred ulaskom u grad Cayugu i zaustavio vozilo kraj polja kukuruza koje kao da se pruţalo kilometrima, prokopao si je po dţepu
košulje i izvukao blago nepravilnu cigaretu smotanu u bijeli papir zamalo nalik toaletnom. "Ĉuo sam za crvene oĉi", rekao je. "Ali tvoj rođak je smiješan." Spustio je cigaretu Jacku u ruku. "Kad se uzbudi, daj mu malo ovoga, dobro? Doktorova naredba."
Jack je odsutno zagurao joint u dţep svoje košulje i izašao iz kamioneta. "Hvala, Buck", doviknuo je vozaĉu.
"Ĉovjeĉe, baš je bila predstava kad je poĉeo jesti", reĉe Buck. "Kako ga vodiš? Viĉeš mu šu! šu?"
Kad je Vuk shvatio da je voţnja završila, skoĉio je s teretnog dijela.
Crveni kamionet se otkotrljao, ostavljajući za soboom dugaĉku perjanicu prašine.
"Idemo to ponoviti!" zapjevao je Vuk. "Jacky! Idemo to ponoviti!"
"Ĉovjeĉe, baš bih volio da moţemo", reĉe Jack. "Dođi, idemo malo hodati. Vjerojatno će netko naići."
Mislio je da mu se sreća okrenula, da će on i Vuk vrlo brzo prijeći granicu s Illinoisom - a oduvijek je bio uvjeren da će stvari ići glatko kad jednom stigne do Springfielda i škole Thayer i Richarda. Ali Jackov um još je djelomiĉno bio u vremenu šupe, gdje ono što je nestvarno raste i iskrivljava što god bilo stvarno, i kad su se opet poĉele događati loše stvari, dogodile su se tako hitro da ih nije mogao kontrolirati. Proći će dugo vrijeme prije nego što Jack vidi Illinois, a tijekom tog vremena naći će se opet u šupi.
2
Zapanjujuće hitra serija događaja koji su doveli do Kuće Sunca poĉela je deset minuta nakon što su njih dvojica prošli kraj oštrog malog znaka koji im je govorio da su sad u Cayugi, 23.568 stan. Cayugu samu nije se nigdje vidjelo. S njihove desne strane, beskonaĉno polje kukuruza kotrljalo se zemljom; s njihove lijeve, golo polje dopuštalo im je da vide kako cesta skreće, pa zatim ravno kao strijela ide prema niskom obzoru. Tek nakon što je Jack shvatio da će vjerojatno morati pješice otići sve do grada da pronađu sljedeći prijevoz, na ovoj se cesti pojavio auto koji je hitro putovao prema njima.
"Vozi se otraga?" povikao je Vuk, radosno podiţući ruke iznad glave. "Vuk se vozi otraga! Sad i odmah!"
"Ide u pogrešnom smjeru", reĉe Jack. "Samo budi miran i pusti ga da prođe, Vuk. Spusti ruke ili će misliti da mu signaliziraš."
Nevoljko, Vuk je spustio ruke. Auto je stigao skoro do zavoja koji će ga provesti ravno kraj Jacka i Vuka. "Neću se sad voziti otraga?" upitao je Vuk, skoro djetinje pućeći usne.
Jack strese glavom. Zurio je u ovalni medaljon naslikan na prašnjavim bijelim vratima automobila. Tamo je moglo pisati Komisija za parkove prirode, ili Drţavno povjerenstvo za divljaĉ. Moglo je to biti bilo što, od vozila drţavnog agenta za poljoprivredu do vlasništva komunalnog poduzeća Cayuga. Ali kad je skrenuo u zavoj, Jack je vidio da se radi o policijskom autu.
"To je drot, Vuk. Policajac. Samo hodaj dalje i budi drag i opušten. Ne ţelimo da stane."
"Što je droticajac?" Vukov glas spustio se u tamnosmeđ raspon; vidio je da hitri auto sad ide ravno prema njemu. "Ubijaju li droticajci vukove?"
"Ne", reĉe Jack, "ama baš nikad ne ubijaju vukove", ali nije koristilo. Vuk je uhvatio Jackovu ruku svojom, koja je drhtala.
"Pusti me, molim te, Vuĉe", molio je Jack. "Mislit će da smo ĉudni."
Vukova ruka se spusti.
Dok je policijski auto išao prema njima, Jack je bacio pogled na obris za volanom, a onda se okrene i napravi nekoliko koraka unatrag tako da moţe gledati Vuka. Ono što je vidio nije baš bilo ohrabrujuće. Policajac koji je vozio auto imalo je široko, tjestasto nadmeno lice rumenih grumena masti
tamo gdje su mu nekad bile jagodice. A Vukov uţas bio je jasno vidljiv na njegovom licu. Oĉi i nosnice su mu se širile; pokazivao je zube.
"Stvarno ti se sviđala voţnja u onom kamionetu, zar ne?" upitao ga je Jack.
Nešto uţasa je nestalo, i Vuk se skoro uspio nasmiješiti. Policijski auto zaurlao je kraj njih - Jack je bio svjestan kako vozaĉ okreće glavu da ih pregleda. "U redu", reĉe Jack. "Otišao je. U redu je, Vuĉe."
Opet se okrenuo kad je ĉuo kako zvuk policijskog auta odjednom postaje glasniji.
"Droticajac se vraća!"
"Vjerojatno samo ide natrag u Cayugu", reĉe Jack. "Okreni se i ponašaj se kao ja. Nemoj zuriti u njega."
Vuk i Jack su išli dalje, pretvarajući se da ignoriraju auto koji kao da je namjerno zaostajao iza njih. Vuk je ispustio zvuk koji je bio pola stenjanje a pola zavijanje.
Policijski auto skrenuo je na cestu, prošao ih, bljesnuo zaustavnim svje-tlima, a onda presijekao dijagonalno ispred njih. Policajac je otvorio vrata i spustio noge na zemlju. Onda se izvukao iz sjedala. Bio je otprilike Jackove visine, a sva mu je teţina bila u licu i trbuhu - noge su mu bile tanke poput granĉica, ruke i ramena kao u nekog normalno razvijenog ĉovjeka. Njegov trbuh, omotan u smeđu odoru kao puran od sedam kila, ispadao je s obje strane širokog smeđeg pojasa.
"Jedva ĉekam", rekao je i ispruţio jednu ruku i oslonio se na otvorena vrata. "Koja je vaša priĉa, je li? Pljunite."
Vuk je otapkao iza Jacka i zgurio ramena, ruku gurnutih duboko u dţe-pove svog kombinezona.
"Idemo u Springfield, policajĉe", reĉe Jack. "Stopirali smo - mislim da moţda ne bismo trebali."
"Misliš da moţda ne biste trebali. Jebaaaa te vrag. Tko je taj tip koji se skriva iza tebe, jel' to Wookie?"
"To mi je rođak." Jack je naĉas mahnito razmišljao - Priĉu se moralo iskriviti dovoljno da ukljuĉi i Vuka. "Ja bih ga trebao odvesti kući. On ţivi u Springfieldu, sa svojom tetom Helen, mislim mojom tetom Helen, koja je uĉiteljica. U Springfieldu."
"Šta je napravio, pobjegao odnekud?"
"Ne, ne, ništa takvo. Samo je -"
Drot ga je bezizraţajno promatrao, opakog lica. "Imena."
Sad se djeĉak susreo s dilemom; Vuk će ga sigurno zvati Jack, koje god on ime rekao drotu. "Ja sam Jack Parker", rekao je. "A on je -"
"Stani. Hoću da mi debil sam kaţe. Hajde, ti. Znaš kako se zoveš, ble-sane?"
Vuk se meškoljio iza Jacka, gurajući si bradu u vrh kombinezona. Promrmljao je nešto.
"Nisam te ĉuo, sinko."
"Vuk", šapnuo je.
"Vuk. Mogao sam pogoditi. Kako ti je ime, ili su ti dali samo broj?"
Vuk je stisnuo oĉi, i svijao noge jednu oko druge.
"Daj, Phil", rekao je Jack, uvjeren da je to jedno od rijetkih imena koja bi Vuk mogao upamtiti.
Ali taman je završio kad je Vuk podigao glavu i izravnao leđa i povikao: "JACK! JACK! JACK VUK!"
"Ponekad ga zovemo Jack", ubacio se djeĉak, znajući da je već prekasno. "Zato što me toliko voli, kojiput sam ja jedini koji moţe izaći na
kraj s njim. Moţda ĉak i ostanem koji dan tamo u Springfieldu kad ga dovedem kući, samo da se uvjerim da se dobro smjestio."
"Baš mi je dosta tvoga glasa, mali Jack. Zašto se ti i dobri stari Phil-Jack ne uvalite tamo na straţnje sjedalo pa da odemo u grad i sve rašĉistimo?" Kad se Jack nije pomakao, policajac je stavio ruku na dršku ogromnog pištolja koji mu je visio s napetog pojasa. "U auto. Prvo on. Hoću doznati zašto ste sto kilometara od kuće za vrijeme škole. U auto. Smjesta."
"Ah, policajĉe", poĉeo je Jack, a iza njega je Vuk škripao: "Ne. Ne mogu."
"Moj rođak ima problem", reĉe Jack. "Klaustrofobiĉan je. Mali prostori ga izluđuju, posebno unutrašnjost auta. Moţemo se voziti samo na kamio-netima, tako da se on moţe voziti na otvorenom."
"Ulazite u auto", reĉe policajac. Koraknuo je naprijed i otvorio straţnja vrata.
"NE MOGU!" zavijao je Vuk. "Vuk NE MOŢE! Smrdi, Jacky, tamo smrdi." Nos i usne su mu se svinuli.
"Ti ga uvedi u auto ili ću ja", reĉe policajac Jacku.
"Vuĉe, neće biti dugo", rekao je Jack poseţući za Vukovom rukom. S oklijevanjem, Vuk mu je dopustio da je uhvati. Jack ga je povukao prema straţnjem sjedalu policijskog auta, dok je Vuk doslovce vukao noge po površini ceste.
Nekoliko sekundi izgledalo je kao da će upaliti. Vuk je prišao dovoljno blizu policijskom autu da dodirne okvir vrata. Onda mu se cijelo tijelo streslo. Obje je ruke stavio na vrh okvira. Izgledalo je kao da će pokušati rastrgati gornju polovicu auta na pola, kao što snagator u cirkusu dere telefonski imenik na dvoje.
"Molim te", reĉe Jack tiho. "Moramo."
Ali Vuk je bio prestravljen, i previše zgađen onim što je namirisao. Divlje je stresao glavom. Iz usta mu je curila slina i kapala na vrh automobila.
Policajac je zaobišao Jacka i otpustio nešto s pojasa. Jack je samo stigao vidjeti da nije u pitanju pištolj prije nego što je drot struĉno zveknuo pendrekom po Vukovom tjemenu. Vukova prsa pala su na vrh auta, a onda je cijeli Vuk otmjeno skliznuo na prašnjavu cestu.
"Ti idi s njegove druge strane", rekao je drot, vraćajući pendrek za pojas. "Konaĉno ćemo tu veliku vreću govana uvaliti u vozilo."
Dvije-tri minute kasnije, nakon što im je Vukovo teško onesviješteno tijelo dvaput ispalo na cestu, ţurili su prema Cayugi. "Već znam što će se
dogoditi tebi i tvom debilnom rođaku, ako ti je uopće rođak, u što sumnjam." Drot je u retrovizoru pogledao Jacka a oĉi su mu bile groţđice umoĉene u svjeţ katran.
Sva krv u Jackovom tijelu kao da se spuštala dolje, dolje niz njegove vene, a srce mu je poskoĉilo u grudima. Sjetio se cigarete u dţepu svoje košulje. Stavio je ruku na njega, onda je odmakne prije nego što je drot mogao išta vidjeti.
"Moram mu vratiti cipele na noge", reĉe Jack. "Nekako su pale."
"Zaboravi", rekao je drot, ali nije se dalje bunio kad se Jack sagnuo. Kad se izmakao s pogleda retrovizora, prvo je jednu od rasparanih mokasina vratio na Vukovu golu petu, onda hitro izvuĉe joint iz dţepa i strpa ga u usta. Zagrizao ga je, i suhe mrvice ĉudno biljnog okusa prosule su mu se jezikom. Jack ih je poĉeo ţvakati među zubima. Nešto ga je zagreblo u grlu, i morao se uspraviti, stavivši ruku pred usta i nastojeći kašljati zatvorenih usta. Kad mu se grlo proĉistilo, uţurbano je progutao svu vlaţnu i sad priliĉno ljigavu marihuanu. Jack si je prešao jezikom po zubima, skupljajući sve mrvice i tragove.
"Pred vama je par iznenađenja", reĉe policajac. "Dobit ćete malo sunca za dušu."
"Sunca za dušu?" upitao je Jack, uvjeren da ga je drot vidio kako trpa joint u usta.
"I par ţuljeva na rukama", rekao je drot, i sretno se zabuljio u Jackovu sliku u retrovizoru, punu krivnje.
Zgrada općine Cayuga bila je zasjenjeni labirint neosvijetljenih hodnika i uskih stubišta koja kao da su neoĉekivano zavijala prema gore paralelno s podjednako uskim sobama. Voda je pjevala i grgljala u cijevima. "Da vam objasnim nešto, klinci", rekao je policajac, vodeći ih prema posljednjem stubištu s desne strane. "Niste uhićeni. Jasno? Zadrţani ste zbog ispitivanja. Ne ţelim ĉuti nikakva sranja o telefonskom pozivu. Sad ste u limbu dok nam ne kaţete tko ste i što namjeravate", nastavio je drot. "Ĉujete? Limb. Nigdje. Vidjet ćemo suca Fairchilda, on je magistrat, i ako nam ne kaţete istinu, snaći će vas jebeno debele posljedice. Gore. Kreći!"
Na vrhu stubišta, policajac je otvorio jedna vrata. Neka sredovjeĉna ţena s naoĉalama ţiĉanih okvira i crnom haljinom podigla je pogled s pisaćeg stroja smještenog postrance uza zid. "Još dva bjegunca", reĉe policajac. "Reci mu da smo tu."
Kimnula je, dohvatila svoj telefon i rekla nekoliko rijeĉi. "Moţete ući", rekla im je tajnica, sijevajući pogledom s Vuka na Jacka i natrag.
Policajac ih je pregurao preko prostorije i otvorio vrata u dvaput veću prostoriju kojoj je jedan zid bio prekriven knjigama, a drugi uokvirenim fotografijama, diplomama i potvrdama. Preko visokih prozora sa suprotne strane bili su povuĉeni zastori. Visok, mršav ĉovjek u tamnom odijelu, izguţvanoj bijeloj košulji i uskoj kravati bez prepoznatljivog dezena stajao je iza otrcanog drvenog stola koji je morao biti dugaĉak bar metar i osamdeset. Ĉovjekovo lice bilo je reljefna mapa bora, a kosa tako crna da je morala biti bojana. U zraku je vidljivo visio ustajali dim cigareta. "Pa, što nam je to, Franky?" Glas mu je bio zapanjujuće dubok, skoro teatralan.
"Klinci koje sam pokupio na cesti French Lick, kod Thompsona."
Bore suca Fairchilda skupile su se u smiješak dok je gledao Jacka. "Imaš li kakvih isprava pri sebi, sinko?"
"Ne, gospodine", reĉe Jack.
"Jeste li policajcu Williamsu rekli istinu o svemu? Njemu se ne ĉini tako, inaĉe ne biste bili ovdje."
"Da, gospodine", reĉe Jack.
"Onda mi ispriĉaj svoju priĉu." Zaobišao je svoj radni sloj, uznemirujući debele slojeve dima tik iznad svoje glave, i napola sjeo a napola se naslonio na prednji ugao, najbliţi Jacku. Zaškiljivši, zapalio je cigaretu - Jack je vidio
kako suĉeve upale blijede oĉi zure u njega kroz dim i znao je da u njima nema samilosti.
Opet vrĉevac.
Jack duboko udahne. "Zovem se Jack Parker. Ovo mi je rođak, i zove se isto Jack. Jack Vuk. Ali pravo mu je ime Philip. Bio je kod nas u Dale- villeu jer mu je tata umro a mama se razboljela. Baš sam ga vodio natrag u Springfield."
"Zaostao, je li?"
"Malo je spor", reĉe Jack, i baci pogled na Vuka. Ĉinilo se da je jedva svjestan.
"Kako ti se zove majka?" upitao je sudac Vuka. Vuk nije nikako odgovorio. Oĉi je stisnuo, a ruke zagurao u dţepove.
, "Zove se Helen", reĉe Jack. "Helen Vaughan."
Sudac se spustio sa stola i polako prišao Jacku. "Jesi li pio, sinko? Djeluješ malo nesigurno."
"Ne."
Sudac Fairchild prišao je Jacku na korak i sagnuo se. "Daj da ti ponjušim dah."
Jack otvori usta i izdahne.
"Ne. Nisi cugao." Sudac se opet ispravi. "Ali to je jedino o ĉemu si mi rekao istinu, zar ne? Vuĉeš me za nos, deĉko."
"Ţao mi je što smo stopirali", rekao je Jack, svjestan da sad mora govoriti vrlo oprezno. Ono što će reći neće samo odrediti hoće li njega i Vuka pustiti, već mu je bilo teško i tvoriti rijeĉi - sve kao da se događalo jako polako. Kao u šupi, sekunde su odlutale daleko od metronoma. "Zapravo, skoro nikad ni ne stopiramo, jer Vuk - to jest Jack - mrzi biti u automobilima. Nikad više to nećemo uĉiniti. Nismo uĉinili ništa pogrešno, gospodine, i to je doista istina."
"Ne shvaćaš, sinko", rekao je sudac, a njegove udaljene oĉi opet su bljesnule. On uţiva u ovome, shvatio je Jack. Sudac Fairchild polako se vratio za svoj stol. "Nije u pitanju autostopiranje. Vas dvojica deĉkića, tako sami na cesti, dolazite niotkuda, idete nikamo - prava ste meta za nevolje." Glas mu je bio poput tamnog meda. "Sad, mi u ovom kraju imamo nešto što smatramo vrlo neobiĉnom ustanovom - s odobrenjem i financiranjem drţave, usput reĉeno - koja je mogla biti uspostavljena baš za dobrobit djeĉaka kao što ste vi. Zove se Kuća svetog pisma Sunca Gardnera za zalutale djeĉake. Ono što gospodin Gardner radi s mladićima u nevolji je doista ĉudesno. Poslali
smo mu neke teške sluĉajeve, i u roku keks je sve te deĉke dobio na koljena da mole Isusa za oprost. Ja bih rekao da je to priliĉno sjajno, zar ne?"
Jack proguta. Ĉinilo mu se da su mu usta suša nego što su bila u šupi. "Ah, gospodine, stvarno je hitno da stignemo u Springfield. Svi će se pitati-"
"Jako sumnjam u to", rekao je sudac smiješeći se svim svojim borama. "Ali evo kako ćemo. Ĉim vas dvojica potucala krenete prema Kući sunca, ja ću nazvati Springfield i pokušat ću dobiti broj te Helen ... Vuk, je li tako? Ili Helen Vaughan?"
"Vaughan", rekao je Jack, a rumenilo mu je prekrilo lice kao groznica.
"Da", reĉe sudac.
Vuk je stresao glavom, trepćući, onda stavi raku na Jackovo rame.
"Dolaziš k sebi, je li, sinko?" upita sudac. "Moţeš li mi reći koliko ti je godina?" Vuk je opet zatreptao i pogledao Jacka.
"Šesnaest", reĉe Jack.
"A tebi?"
"Dvanaest."
"Oh. Mislio sam da si nekoliko godina stariji. Razlog više da ti pomo-gnemo sad, prije nego što doista dospiješ u nevolje, zar ne, Franky?"
"Amen", reĉe policajac.
"Vi deĉki ćete se ovamo vratiti za mjesec dana", reĉe sudac. "Onda ćemo vidjeti je li vam se pamćenje popravilo. Zašto su ti oĉi tako krvave?"
"Nekako su ĉudne", rekao je Jack, a policajac je zalajao. Nasmijao se, shvatio je Jack sekundu kasnije.
"Vodi ih, Franky", reĉe sudac. Već je podizao slušalicu. "Bit ćete sasvim drugaĉiji za trideset dana. Vjerujte mi."
Dok su išli niza stubište crvene općinske zgrade, Jack je upitao Frankyja Williamsa zašto je sudac pitao za njihove godine. Drot je zastao na posljednjoj stubi i napola se okrenuo da svojim sjajnim licem pogleda Jacka. "Stari Sunce obiĉno uzima klince s dvanaest godina i pušta ih s devetnaest." Iskezio se. "Hoćeš reći da ga nikad nisi ĉuo na radiju? On je više-manje najslavnija stvar u ovom kraju. Priliĉno sam siguran da su za starog Sunca Gardenera ĉuli ĉak i tamo u Dalevilleu." Zubi su mu bili mali prljavi kolĉići, neravnomjerno raspoređeni.
3
Dvadeset minuta kasnije opet su bili u poljima.
Vuk se s iznenađujuće malo problema uvukao na straţnje sjedalo policijskog automobila. Franky Williams izvukao je iz pojasa pendrek i rekao: "Hoćeš opet ovo, nakazo jebena? Tko zna, moţda postaneš pametan." Vuk je zadrhtao, nos mu se namreškao, ali je slijedio Jacka u auto. Smjesta je stavio ruku preko nosa i poĉeo disati na usta. "Otići ćemo mi odatle, Vuk", šapnuo mu je Jack na uho. "Par dana, to je sve, i smislit ćemo kako." "Bez brbljanja", stiglo je s prednjeg sjedala.
Jack je bio ĉudno opušten. Bio je uvjeren da će pronaći naĉin za bijeg. Naslonio se na plastiĉno sjedalo, s Vukovom rukom oko svoje, i promatrao polja kako promiĉu.
"Eto ga", doviknuo je Franky Williams s prednjeg sjedala. "Vaš budući dom."
Jack je vidio visoke zidove od cigle kako se nadrealistiĉki uzdiţu usred polja. Previsoki da bi se vidjelo oko njih, zidovi oko Kuće sunca imali su na vrhu tri reda bodljikave ţice i komade stakla u betonu. Auto je sad
prolazio kraj iscrpljenih polja ograđenih ogradama u kojima su se izmjenjivale obiĉna i bodljikava ţica.
"Tu ima šezdeset hektara", reĉe Williams. "I sve je ozidano ili ograđeno - moţete mi vjerovati. Deĉki su to sami napravili."
Široke ţeljezne vratnice prekidale su zid tamo gdje je cesta skretala na posjed Kuće. Ĉim je policijski auto skrenuo na cestu, vratnice su se otvorile, pokrenute nekim elektriĉnim signalom. "TV kamera", objasni policajac. "Ĉekaju na vas dvije svjeţe ribice."
Jack se nagnuo naprijed i prislonio lice uz prozor. Djeĉaci u traperskim jaknama radili su na dugim poljima s obje strane, kopajući i grabljajući, gurajući kolica.
"Vas dvojica seronja upravo ste mi zaradili dvadeset baksa", reĉe Williams. "I još dvadeset sucu Fairchildu. Zar to nije sjajno?"

Dvadeset i prvo poglavlje
Kuća Sunca
1
Kuća je izgledala kao nešto izgrađeno od djeĉjih kockica, ĉinilo se Jacku -rasla je nasumce kad bi zatrebalo više prostora. Onda je vidio da su brojni prozori zagrađeni rešetkama, i razbacana zgrada odmah je poĉela djelovati kazneno a ne djetinje.
Većina djeĉaka na poljima spustila je alate da promatraju napredovanje policijskog automobila.
Franky Williams zaustavio se na širokom, zaobljenom kraju ceste. Ĉim je zaustavio motor, jedan visok obris prošao je kroz ulazna vrata i stajao promatrajući ih s vrha stubišta, ruku skupljenih pred sobom. Pod gustom i podugaĉkom valovitom sijedom kosom, ĉovjekovo lice djelovalo je nerealno mladenaĉki - kao da su te odsjeĉne, vitalno muţevne crte lica stvorene ili bar poboljšane plastiĉnom kirurgijom. Bilo je to lice ĉovjeka koji će prodati bilo što, bilo gdje, bilo kome. Odjeća mu je bila bijela poput kose: bijelo odijelo, bijele cipele, bijela košulja, i lepršavi bijeli šal oko vrata. Dok su Jack i Vuk izlazili sa straţnjeg sjedišta, ĉovjek u bijelom iz dţepa svog odijela izvukao je par tamnozelenih sunĉanih naoĉala, stavio ih na nos, i ĉinilo se da naĉas prouĉava dvojicu djeĉaka prije nego što se
nasmiješio - dugaĉke bore pojavile su mu se na obrazima. Onda je skinuo naoĉale i vratio ih u dţep.
"Dobro", reĉe on. "Dobro, dobro, dobro. Gdje bismo mi svi bili bez vas, policajĉe Williams?"
"Bardan, veleĉasni Gardener", reĉe policajac.
"Je li to uobiĉajena stvar, ili su se ova dvojica hrabriša doista bavila kriminalnim aktivnostima?"
"Lutalice", reĉe drot. S rukama na bokovima, zurio je u Gardenera kao da ga od sve te bjeline bole oĉi. "Nisu htjeli Fairchildu reći prava imena. Ovaj tu, veliki", rekao je pokazujući palcem na Vuka, "nije uopće htio govoriti. Morao sam ga zveknuti po glavi samo da ga ubacim u auto."
Gardener tragiĉno strese glavom. "Zašto ih ne dovedete ovamo gore da se predstave, a onda ćemo se pobrinuti za razne formalnosti. Ima li nekog razloga zašto njih dvojica djeluju tako, ah, da tako kaţemo, zbunjeno?"
"Samo što sam velikome dao za uho."
"Hmmmmm." Gardener korakne unatrag, preplićući prste na prsima.
Dok je Williams gurao djeĉake uza stube prema dugaĉkom trijemu, Gardener je nagnuo glavu i prouĉavao svoje novopridošlice. Jack i Vuk stigli su do vrha stubišta i nesigurno krenuli na površinu trijema. Franky Williams obrisao si je ĉelo i zadihano stao kraj njih. Gardener se maglovito smiješio, ali oĉi su mu skakale s jednog na drugog djeĉaka. Sekundu nakon što je nešto tvrdo, hladno i poznato iz njegovih oĉiju skoĉilo prema Jacku, veleĉasni je opet potegnuo naoĉale iz svoga dţepa i stavio ih. Smiješak je ostao maglovit i profinjen, ali ĉak i onako umotan u dojam laţne sigurnosti, Jack se smrznuo pred tim pogledom - jer ga je već vidio.
Veleĉasni Gardener povukao je naoĉale niţe na nosu i zaigrano virnuo preko vrha okvira. "Imena? Imena? Moţemo li dobiti neka imena za vas dvojicu gospode?"
"Ja sam Jack", rekao je djeĉak, i stao - nije htio reći više ni rijeĉi dok ne mora. Naĉas se ĉinilo kao da se stvarnost svija i ovija oko Jacka; osjećao je da je potegnut natrag na Teritorije, ali sad su Teritoriji bili zli i prijeteći, a onaj gadni dim, treptanje plamenova, krici izmuĉenih tijela punili su zrak.
Snaţna ruka sklopila mu se oko lakta i pridrţala ga. Umjesto gadosti i dima, Jack je nanjušio neku slatku kolonjsku vodu u pretjeranim koliĉinama. Par melankoliĉno sivih oĉiju gledao je ravno u njega.
"A jesi li ti bio zloĉesti deĉko, Jack? Jesi li bio jako zloĉesti deĉko?"
"Ne, samo smo stopirali, i -"
"Mislim da si malo napušen", reĉe veleĉasni Gardener. "Morat ćemo se pobrinuti da dobiješ posebnu pozornost, zar ne?" Ruka mu je pustila lakat; Gardener se uredno izmaknuo i opet si pogurnuo naoĉale na oĉi. "Pretpo-stavljam da imaš i prezime."
"Parker", reĉe Jack.
"A-ha." Gardener je maknuo naoĉale s glave, plesno se okrenuo za pola kruga i zagledao se u Vuka. Niĉime nije pokazao vjeruje li Jacku ili ne.
"Ajme", reĉe. "Ti si baš zdrav primjerak, zar ne? Baš si ĉio. Sigurno ćemo ovdje pronaći naĉin da iskoristimo tako velikog, snaţnog deĉka, hvala budi Gospodu. A smijem li te zamoliti da se ugledaš na gospodina Jacka Parkera i kaţeš mi svoje ime?"
Jack je nelagodno pogledavao Vuka. Glava mu je bila pognuta, i teško je disao. Blistava crta sline pruţala mu se od ugla usta do brade. Crna mrlja, napola od prljavštine a napola od masnoće, prekrivala je prednjicu ukradene majice Atletskog odjela. Vuk je stresao glavom, ali pokret kao da nije imao sadrţaja - kao da odmahuje muhu.
"Ime, sinko? Ime? Ime? Zoveš li se Bill? Paul? Art? Sammy? Ne - nešto vrlo obiĉno, siguran sam. George, moţda?"
"Vuk", reĉe Vuk.
"Ah, to je baš zgodno." Gardener im se obojici široko nasmiješio. "Gospodin Parker i gospodin Vuk. Moţda da ih otpratite unutra, policajce Williams? I zar nismo sretni što je gospodin Bast već ovdje? Jer prisutnost gospodina Hectora Basta - jednog od naših redara, usput reĉeno - znaĉi da ćemo vjerojatno moći opremiti gospodina Vuka." Zapirio je u dvojicu dje-ĉaka preko okvira svojih naoĉala. "Jedna od stvari u koje vjerujemo ovdje u Kući svetog pisma jest da vojnici Gospodnji najbolje stupaju kad stupaju u odorama. A Heck Bast je velik skoro kao tvoj prijatelj Vuk, mladi Jacku Parkeru. Tako da ćete biti doista dobro posluţeni, kako u disciplini tako i u odjeći. To je utjeha, zar ne?"
"Jack", reĉe Vuk tiho.
"Da."
"Glava me boli, Jack. Jako me boli."
"Glavica vas boli, gospodin Vuk?" Veleĉasni Sunce Gardener napola je doplesao do Vuka i blago ga potapšao po raci. Vuk je trzajem odmakao ruku, lica zgrĉenog u pretjeran izraz zgađenosti. To je od kolonjske, znao je Jack - taj teţak slatkasti miris na Vukove osjetljive nosnice djeluje poput amonijaka.
"Nije vaţno, sinko", rekao je Gardener naizgled netaknut Vukovim povlaĉenjem. "Gospodin Bast ili gospodin Singer, naš dragi redar, pobrinut će se unutra za to. Frank, mislio sam da sam ti rekao da ih uvedeš u Kuću."
Policajac Williams reagirao je kao da ga je netko ubo iglom u leđa. Lice mu je postalo još grozniĉavije, i svoje je neobiĉno tijelo trznuo preko trijema prema ulaznim vratima.
Sunce Gardener opet je zatreptao prema Jacku, i djeĉak je vidio da je sva ta njegova cifrasta animiranost samo neka vrsta sterilne zabave za njega samoga: ĉovjek u bijelom iznutra je bio hladan i lud. Teţak zlatan lanac zazveketao je iz Gardenerovog rukava i zaustavio se na poĉetku njegova
palca. Jack je zaĉuo fijuk biĉa koji prolazi kroz zrak, i ovog puta je prepoznao Gardenerove tamnosive oĉi.
Gardener je bio Osmondov blizanac.
"Unutra, mladići", rekao je Gardener napola se klanjajući i pokretom pokazujući otvorena vrata.
2
"Usput, gospodine Parker", rekao je Gardener kad su jednom ušli, "je li moguće da smo se već sreli? Sigurno postoji neki razlog zašto mi djelujete tako poznato, zar ne?"
"Ne znam", rekao je Jack, oprezno se ogledavajući po ĉudnoj unutraš-njosti Kuće svetog pisma.
Dugaĉki kauĉevi pokriveni tamnoplavom tkaninom bili su postavljeni uza zid na šumski zelenom sagu; dva masivna, koţom prekrivena radna stola stajala su uz suprotni zid. Za jednim stolom, bubuljiĉavi tinejdţer tupo je bacio pogled na njih, onda se vratio video-ekranu pred sobom, gdje je TV propovjednik grmio protiv rock and rolla. Tinejdţer koji je sjedio za sljedećim stolom uspravio se i zabuljio u Jacka agresivnim pogledom. Bio je vitak i crnokos a njegovo je usko lice izgledalo pametno i zlovoljno. Za dţep njegove bijele dolĉevite bila je prikvaĉena pravokutna ploĉica s imenom kakve nose vojnici: SINGER.
"Ali ja doista mislim da smo se negdje već sreli, zar ne, mladiću moj? Uvjeravam te da jesmo - ja ne zaboravljam, doslovno sam nesposoban za-boraviti lice djeĉaka kad ga jednom sretnem. Jesi li već i prije bio u nevolji, Jack?"
Jack reĉe: "Nikad vas još nisam vidio."
S druge strane sobe, jedan krupan djeĉak ustao je s jednog od plavih kauĉeva i sad je stajao u stavu mirno. I on je na sebi imao bijelu dolĉevitu i vojniĉku ploĉicu s imenom. Ruke su mu nervozno šetale od bokova do pojasa, u dţepove traperica, pa opet na bokove. Bio je visok bar metar i devedeset, i ĉinilo se da ima skoro sto pedeset kila. Akne su mu plamtjele po obrazima i ĉelu. To je oĉito bio Bast.
"Pa, moţda se kasnije sjetim", reĉe Sunce Gardener. "Heck, dođi ovamo i pomozi našim novopridošlicama u prijamu, moţe?"
Bast je namršteno krenuo naprijed. Namjerno je prišao vrlo blizu Vuku prije nego što ga je zaobišao, cijelo vrijeme se sve jaĉe mršteći - da je Vuk otvorio oĉi, što nije, bio bi vidio samo razorenu mjeseĉastu površinu Bastova ĉela i zlobne oĉice, poput medvjeđih, koje su se razrogaĉile ispod debelih obrva. Bast je prebacio pogled na Jacka, promrmljao "Dođ'te" i mahnuo rukom prema stolu.
"Registracija, a zatim ih odvedi u praonicu po odjeću", rekao je Gardener tupim glasom. Nasmiješio se Jacku sa sjajem kroma. "Jack Parker", reĉe tiho. "Pitam se tko si zapravo, Jacku Parkeru. Bast, pobrini se da mu sve izvadiš iz dţepova."
Bast se iskezio.
Sunce Gardener otplutao je preko sobe prema oĉito nestrpljivom Frankyju Williamsu i mirno izvukao dugaĉak koţni novĉanik iz unutarnjeg dţepa svog sakoa. Jack ga je vidio kako broji novac u policajĉeve ruke.
"Obrati pozornost, šmrkavac", rekao je djeĉak za stolom, i Jack se naglo okrenuo prema njemu. Djeĉak se poigravao olovkom, a kez na njegovom licu nije nimalo skrivao ono što se Jackovim ojaĉanim osjetilima ĉinilo karakteristiĉnim bijesom - bijesom koji je kiptio duboko u njemu, stalno potican. "Zna li pisati?"
"Hmm, mislim da ne", reĉe Jack.
"Onda ćeš ti morati potpisati za njega." Singer je prema njemu gurnuo dva komada papira pravniĉkog izgleda. "Velikim slovima na vrhu, pisano na dnu. Tamo gdje je X." Zavalio se u svoje sjedalo, podiţući olovku do usta, i rjeĉito se zavalio u kut. Jack je pretpostavljao da je taj trik nauĉio od vrlo veleĉasnog Sunca Gardenera.
JACK PARKER, napisao je velikim slovima, i naškrabao nešto nalik tome na dnu papira. PHILIP JACK VUK. Još jedna škrabotina, još manje nalik njegovom pravom rukopisu.
"Sad ste štićenici drţave Indiane, i to ćete ostati sljedećih trideset dana, ukoliko ne odluĉite ostati dulje." Singer je pokupio papire. "Bit ćete -"
"Odluĉimo?" upita Jack. "Kako to misliš, odluĉimo?"
Trag rumenila glatko se pojavio pod Singerovim obrazima. Trznuo je glavom u stranu i kao da se nasmiješio. "Valjda ne znate da je preko šezdeset posto naših klinaca ovdje dobrovoljno. Aha, moguće je. Moţete odluĉiti ostati ovdje."
Jack je nastojao zadrţati svoje lice bezizraţajnim.
Singerova usta divlje su se trznula, kao da ih je zakvaĉila udica. "Ovo je priliĉno dobro mjesto, i ako vas ikad ĉujem kako ga olajavate, prebit ću vas kao volove - najbolje mjesto gdje ste ikad bili, siguran sam. Reći ću vam još nešto: nemate izbora. Morate poštivati Kuću Sunca. Jasno?"
Jack kimne glavom.
"A što je s njim? Jel' i njemu jasno?"
Jack je podigao pogled prema Vuku, koji je polako treptao i disao kroz
usta.
"Mislim da jest."
"U redu. Vas dvojica ćete dijeliti krevet na kat. Dan poĉinje u pet ujutro, kad imamo kapelu. Na polju se radi do sedam, onda je doruĉak u blagovaonici. Natrag na polje do podneva, onda dobijemo ruĉak i ĉitanje iz Biblije - svatko to prolazi, zato bolje poĉni razmišljati o tome što ćeš ĉitati. I ne one seksi stvari iz Pjesme nad pjesmama, ako ne ţeliš otkriti što znaĉi disciplina. Poslije ruĉka se dalje radi."
Oštro je pogledao Jacka. "I nemoj misliti da u Kući Sunca radiš ni za što. Dio dogovora s drţavom jest da svatko dobiva poštenu nadnicu, od koje se odbija trošak odrţavanja ovdje - odjeća i hrana, struja, grijanje, te stvari. Dobivate pedeset centi na sat. To znaĉi da zaradite pet dolara dnevno za satove koje odradite - trideset dolara tjedno. Nedjelje se provode u Kapeli Sunca, osim jednog sata kad priređujemo Sat gospela Sunca Gardenera."
Rumenilo se opet izglaĉalo pod površinom njegove koţe, i Jack je kimnuo, budući da je više-manje morao.
"Ako se dobro pokaţeš i moţeš govoriti kao .ljudsko biće, što većina ne moţe, imaš šansu da uđeš u VE - Vanjsku ekipu. Imamo dva VE tima, jedan koji radi na ulici, prodajući himne i cvijeće i pamflete veleĉasnog Gardenera, i drugu na duţnosti na aerodromu. U svakom sluĉaju, imamo trideset dana da vas dvojicu ništarija preokrenemo i navedemo vas da vidite kako su vam ţivoti bili prljavi i gadni i bolesni i jadni prije nego što ste došli, a poĉinjemo ovog ĉasa."
Singer je ustao, lica boje blistavog jesenjeg lista, i delikatno poloţio vrške prstiju na svoj stol. "Ispraznite dţepove. Odmah."
"Sad i odmah", promrmljao je Vuk, kao po navici.
"PRAZNI IH!" povikao je Singer. "HOĆU SVE VIDJETI!"
Bast je stao kraj Vuka. Otprativši Frankyja Williamsa do auta, veleĉasni Gardener je izraţajno dolebdio do Jacka.
"Osobne stvari obiĉno previše veţu naše deĉke za prošlost, otkrili smo", zapreo je Gardener Jacku. "To je destruktivno. Smatramo da je ovo velika pomoć."
"PRAZNITE DŢEPOVE!" urlao je Singer, sad skoro otvoreno bijesn.
Jack je iz dţepova izvukao nasumiĉne naplavine sa svojih potucanja cestom. Crveni rupĉić koji mu je dala supruga Elberta Palamountaina kad ga je vidjela kako briše nos u rukav, dvije kutije šibica, nekoliko dolara i sitniš koji su bili sav novac koji je imao - ukupno šest dolara i ĉetrdeset i dva centa - kljuĉ za sobu 407 u Alhambri. Sklopio je prste nad tri predmeta koja je namjeravao zadrţati. "Pretpostavljam da hoćete i moj ruksak", rekao je.
"Jasno, ti mali prdeţu", bjesnio je Singer, "naravno da hoćemo i tvoj prljavi ruksak, ali prvo hoćemo ono što pokušavaš sakriti. Vadi to - smjesta."
S oklijevanjem, Jack je uzeo Speedyjevu trzalicu, veliku pikulu, i krupni srebrni dolar iz dţepa i stavio ih u gnijezdo svoga rupĉića. "To mi samo nosi sreću."
Singer podigne trzalicu. "Hej, što ti je to? Mislim, što je to?"
"Trzalica."
"Da, baš." Singer ju je prevrtao po prstima, pa ponjušio. Da ju je zagrizao, Jack bi ga tresnuo u lice. "Trzalica. Govoriš istinu?"
"To mi je dao jedan prijatelj", rekao je Jack, i odjednom se osjećao usamljenije i izgubljenije nego ikad u tjednima putovanja. Pomislio je na Grudu, pred shopping-centrom, koji ga je gledao Speedyjevim oĉima, koji je na neki naĉin koji Jack nije razumio doista i bio Speedy Parker. Ĉije je ime upravo prihvatio kao svoje.
"Kladim se da ju je ukrao", rekao je Singer nikome posebno, i bacio trzalicu natrag na rupĉić, kraj novĉića i pikule. "Sad ruksak." Kad je Jack skinuo ruksak s ramena i predao ga, Singer ga je nekoliko minuta prekopavao sa sve većim gađenjem i frustracijom. Gađenje je uzrokovalo stanje ono malo odjeće što je Jacku ostalo, a frustracija time što mu ruksak nije htio izruĉiti nikakve droge.
Speedy, gdje si sad?
"Nema ništa", poţalio se Singer. "Da ga pretraţimo do koţe?"
Gardener strese glavom. "Da vidimo što moţemo doznati od gospodina Vuka."
Bast se progurao još bliţe. Singer reĉe: "Onda?"
"On nema ništa u dţepovima", reĉe Jack.
"Hoću da ISPRAZNI te dţepove! DO KRAJA!" vikao je Singer. "NA STOL!"
Vuk je povukao bradu na prsa i sklopio oĉi.
"Nemaš ništa u dţepovima, zar ne?" upita Jack.
Vuk kimne jednom, vrlo polako.
"On ima! Tupan ima!" graktao je Singer. "Hajde, ti veliki tupane, vadi stvari na stol." Oštro je dvaput pljesnuo rukama. "Oh, fiju, Williams ga nije pretraţio! Fairchild ga nije pretraţio! To je nevjerojatno - izgledat će kao totalni kreteni."
Bast je gurnuo lice do Vukovog i zareţao: "Ako brzo ne isprazniš dţepove na onaj stol, oderat ću ti glavu."
Jack tiho reĉe: "Uĉini to, Vuĉe."
Vuk je zastenjao. Onda izvuĉe stisnutu desnu ruku iz dţepa svog kombinezona. Nagnuo se naprijed nad stol, ispruţio ruku i rastvorio prste. Na koţu su pale tri drvene šibice i dva mala vodom uglaĉana kamenĉića, prošarana ţilicama i šarena. Kad je otvorio lijevu ruku, još dva kamenĉića otkotrljala su se kraj ostalih.
"Tablete!" Singer ih je dograbio.
"Ne budi kreten, Sonny", reĉe Gardener.
"Zbog vas sam ispao idiot", rekao je Singer tihim ali opakim glasom Jacku ĉim su se našli na stubištu prema gornjim katovima. Te su stube bile prekrivene otrcanim sagom s motivom ruţa. Samo je glavna prizemna soba u Kući svetog pisma ukrašena i uređena - ostatak je djelovao otrcano i loše odrţavano. "Zaţalit ćete, obećavam vam - nitko ovdje ne pravi magarca od Sonnyja Singera. Ja praktiĉki upravljam ovim mjestom, idioti. Kriste!" Gurnuo je svoje goruće usko lice prema Jackovom. "Baš ste to dobro izveli, tupan i njegovo jebeno kamenje. Dugo će trebati da vam na to zaboravim."
"Nisam znao da ima išta u dţepovima", reĉe Jack.
Korak ispred Jacka i Vuka, Singer je naglo stao. Oĉi su mu se suzile; cijelo lice kao da mu se skupilo. Jack je shvatio što će se dogoditi sekundu prije nego što je Singerova ruka oštro pljesnula njegov obraz.
"Jack?" šapne Vuk.
"Dobro sam", rekao je.
"Kad me povrijedite, ja ću vam uzvratiti dvostruko", reĉe Singer Jacku. "Ako me povrijedite pred veleĉasnim Gardenerom, uzvratit ću ĉetverostruko, jel' vam jasno?"
"Aha", reĉe Jack. "Mislim da sam shvatio. Zar ne bismo trebali dobiti neku odjeću?"
Singer se okrenuo i pošao dalje, i naĉas je Jack stajao i promatrao mr-šava intenzivna leđa drugog djeĉaka kako se penju stubama. I ti, rekao je samome sebi. Ti i Osmond. Jednog dana. Zatim je krenuo za njim, a Vuk ga je bezvoljno slijedio.
U dugaĉkoj prostoriji natrpanoj kutijama, Singer se vrpoljio kraj vrata dok je visok djeĉak bezizraţajnog lica i mjeseĉarskog drţanja pretraţivao police da im nađe odjeću.
"I cipele. Strpaj ih u redovne cipele ili ćeš cijeli dan drţati lopatu", rekao je Singer s vrata, upadljivo ne gledajući sluţbenika. Iscrpljeno gađenje - to je zacijelo bila još jedna lekcija Sunca Gardenera.
Djeĉak je konaĉno pronašao par ĉetvrtastih crnih cipela na vezice u broju ĉetrdeset i sedam, i Jack ih je stavio na Vukove noge. Onda ih je Singer poveo još kat više, do spavaonica. Tu se nitko nije trudio prikriti pravu prirodu Kuće Sunca. Uski hodnik pruţao se cijelom duţinom vrha kuće - bio je dugaĉak moţda petnaest metara. Redovi uskih vrata s umetnutim prozorĉićima u visini oĉiju spuštali su se s obje strane dugog hodnika. Jacku su takozvane spavaonice izgledale kao zatvor.
Singer ih je poveo kroz uski hodnik i ubrzo zastao pred jednim vratima. "Na prvi dan nitko ne radi. Puni raspored vam poĉinje sutra. Zato sad ulazite unutra i prouĉavajte si Biblije ili nešto do pet sati. Ja ću se vratiti i pustiti vas van na vrijeme za ispovijed. I presvucite se u odjeću Sunca, hej?"
"Zakljuĉat ćeš nas ovdje na sljedeća tri sata?" upita Jack.
"Hoćeš da te drţim za ruku?" eksplodirao je Singer, a lice mu se opet zarumenilo. "Gle. Da ste dobrovoljci, mogao bih vas pustiti da se šećete i pogledate okolo. Ali budući da ste štićenici drţave, po preporuci lokalne policijske uprave, samo ste korak od osuđenih kriminalaca. Moţda za trideset dana budete dobrovoljci, ako imate sreće. U međuvremenu,
ulazite u svoju sobu i poĉnite se ponašati kao ljudska bića stvorena na Boţju sliku a ne kao ţivotinje." Nestrpljivo je zagurao kljuĉ u bravu, otvorio vrata i stao kraj njih. "Ulazite. Ja imam posla."
"Što će se dogoditi s našim stvarima?"
Singer teatralno uzdahne. "Ti gade mali, misliš da bi nas zanimalo da ukrademo nešto tvoje?"
Jack se suzdrţao od odgovora.
Singer opet uzdahne. "Dobro. Mi ti ĉuvamo stvari, u dosjeu s tvojim imenom. U uredu veleĉasnog Gardenera, dolje - tamo ćemo ti ĉuvati i novac, sve dok ne budeš pušten. U redu? Sad ulazite unutra dok vas nisam prijavio zbog neposlušnosti. Ozbiljno mislim."
Vuk i Jack ušli su u sobiĉak. Kad je Singer zalupio vratima, svjetlo na stropu automatski se upalilo, otkrivajući prostoriju bez prozora, s metal-nim krevetom na kat, malim lavaboom u uglu, i metalnom stolicom. Ništa više. Na bijelim zidovima, poţutjeli tragovi selotejpa pokazivali su gdje su prethodni stanovnici sobe bili zalijepili slike. Brava se zatvorila. Jack i Vuk su se okrenuli i ugledali Singerovo progonjeno lice u malom pravokutnom prozoru. "Sad budite dobri", rekao je kezeći se, i nestao.
"Ne, Jacky", reĉe Vuk. Strop mu je bio samo dva i pol centimetra iznad glave. "Vuk ne moţe ovdje ostati."
"Bolje da sjedneš", reĉe Jack. "Hoćeš donji ili gornji krevet?"
"Ha?"
"Uzmi donji i sjedni. Ovdje smo u nevolji."
"Vuk zna, Jacky. Vuk zna. Ovo je gadno mjesto. Ne moţemo ostati."
"Zašto je gadno mjesto? Mislim, kako ti to znaš?"
Vuk je teško sjeo na donji krevet, spustio svoju novu odjeću na pod, i nehajno podigao knjigu i dva pamfleta s leţaja. Knjiga je bila Biblija uve-zana u neki umjetni materijal koji je izgledao kao plava koţa; pamfleti su, vidio je Jack gledajući one na svom krevetu, imali naslove Široka cesta do vjeĉite milosti i Bog te voli! "Vuk zna. I ti znaš, Jacky." Vuk ga je pogledao, skoro namršteno. Onda opet baci pogled na knjige u svojim rukama, poĉne ih premetati, skoro kao da miješa karte. Bile su to, pretpostavljao je Jack, prve knjige koje je Vuk ikad vidio.
"Bijeli ĉovjek", rekao je Vuk skoro pretiho da bi ga Jack ĉuo.
"Bijeli ĉovjek?"
Vuk je podigao jedan od pamfleta, pokazujući straţnju stranu. Cijele straţnje korice bile su crno-bijela fotografija Sunca Gardenera, dok mu
prelijepa kosa leprša na vjetru, raširenih ruku - ĉovjek vjeĉne milosti, voljen od Boga.
"On", reĉe Vuk. "On ubija, Jacky. Biĉevima. Ovo je jedno od njegovih mjesta. Ni jedan Vuk ne bi smio biti u jednom od njegovih mjesta. A ni jedan Jack Sawyer. Nikad. Moramo otići odavde, Jacky."
"Pobjeći ćemo", reĉe Jack. "Obećajem ti. Ne danas, ne sutra - moramo to smisliti. Ali ubrzo."
Vukove noge virile su preko ruba kreveta. "Ubrzo."
3
Ubrzo, bio je obećao, a Vuku je trebalo to obećanje. Vuk je bio pre-stravljen. Jack nije znao je li Vuk ikad vidio
Osmonda na Teritorijima, ali nedvojbeno je ĉuo za njega. Osmondova reputacija na Teritorijima, bar među ĉlanovima Vukove obitelji, bila je izgleda još gora od Morganove. Ali premda su i Vuk i Jack u Suncu Gardeneru prepoznali Osmonda, Gardener nije prepoznao njih - što je ostavljalo dvije mogućnosti. Ili se Gardener zabavlja s njima, pretvarajući se da ih ne zna; ili je blizanac poput Jackove majke, duboko povezan s figurom s Teritorija, ali nesvjestan te veze osim na nekoj najdubljoj razini.
A ako je to istina, kao što se Jacku ĉinilo, onda on i Vuk mogu ĉekati doista pravi trenutak za bijeg. Imaju vremena promatrati, vremena uĉiti.
Jack je navukao grubu novu odjeću. Ĉetvrtaste crne cipele kao da su teţile po kilu i pol svaka, i odgovarale bilo kojoj nozi. Teško je nagovorio Vuka da odjene odoru Kuće sunca. Zatim su njih dvojica legli. Jack je ĉuo kako je Vuk poĉeo hrkati, a nakon nekog vremena je i sam zaspao. U sno-vima, njegova je majka bila negdje u tami, dozivajući ga da joj pomogne, pomogne.