DVADESET SEDMO POGLAVLJE
Lipanj 2012.
MAX JE ČETIRI DANA poslije stigao u Delhi.
Zračna luka bila je dvostruko veća nego što je bila za vrijeme njegova posljednjeg posjeta četrdeset godina prije i iako su ulice i dalje bile zakrčene biciklima, rikšama, magarcima, kravama i pješacima s golemim teretima na glavi, na gotovo modernoj autocesti s četiri trake koja je vodila od zračne luke do Delhija nalazili su se uglavnom automobili, kamioni i autobusi.
Prvu je noć proveo u hotelu Taj Mahal, jednako modernom i raskošnom kao bilo koji drugi hotel u kojemu je dotad boravio i apsurdno skupom. Dogovorio je da ga automobil odveze do B. N.-ova sela, samo tridesetak kilometara izvan grada, gdje će ostalo vrijeme provesti s B. N.-ovom kćeri i proširenom obitelji.
Max se nije sjećao ceste, jer se samo jednom vozio njome, noću, prije mnogo godina, ali se iznenadio shvativši kako se sa svakim prevaljenim kilometrom vraća unazad u vremenu. Kad su stigli do samog sela, uspio je prepoznati ulice, još prepune torbara i malih dućana, gdje se prodavalo sve, od vode do voća i svijeća, starih komada metala do modernih, elek¬troničkih igrački.
Mali dječaci igrali su se skrivača, a djevojčice su na glavama nosile velike vrčeve za vodu, koje su napunile na gradskom zdencu, baš kao što se sjećao.
Mnogo je toga bilo isto kao i prije.
Kad je ušao na imanje Maharovih, zamijetio je da su zidovi svježe obojeni te da su neki stolci i klupe ispred blagovaonice zamijenjeni.
U kući je, pak, namještaj bio isti — kuhinja se nije promijenila, a mnoštvo knjiga na policama u bivšem B. N.-ovu uredu stajale su upravo onako kao i prije.
Dok je stojeći promatrao naslove knjiga, u prostoriju je ušla Shilpa, B. N.-ova kći, i toplo ga pozdravila.
»Pripremili smo objed za vas«, objavila je. »Uskoro će ovamo doći i cijela obitelj. Posebno je zgodno što ste danas došli ovamo, jer je blagdan i dan ispunjen velikim duhovnim značenjem. Moj je ujak siguran da to nije nikakva slučajnost.«
Uskoro je stigao čitav klan te su se preselili u blagovaonicu.
Za vrijeme ručka Maxa je zaokupio Shilpin sin C. D. Imao je seda¬mnaest godina i rodio se s rijetkim mentalnim poremećajem uvelike sličnim Downovu sindromu, tako da je imao mentalne sposobnosti trogodišnjaka, za što nije bilo lijeka. Mogao je razumjeti upute i puštati zvukove, ali nije mogao govoriti u rečenicama, pa ni u frazama.
Kad bi se oglasio, ti su zvukovi najčešće bili glasni - izgledalo je da nema osobitu kontrolu nad glasnoćom ili da nije u stanju prosuditi učinak onoga što je pokušavao reći. C. D. je bio veoma snažan, tako da je dobivao zadatke na polju, kao što je skupljanje povrća. Zbog toga su mu se prsa i ruke pretjerano razvili u odnosu na njegovu visinu od metar sedamdeset, pa je imao fizičku snagu mnogo krupnijeg čovjeka.
Imao je nevjerojatne smeđe, gotovo crne, oči koje su blistale privlačnim sjajem i svjetlošću. Uvijek se osmjehivao, a kad je pozdravio Maxa, zagrlio ga je tako snažno da je Max mislio da će mu zdrobiti rebra.
Shilpa je blago odvukla svog sina.
»C. D. je veoma snažan«, rekla je ohrabrujuće, »ali je i veoma blag. Neće vas povrijediti. Voli sve ljude, a najviše voli životinje. Grli svako živo biće koje susretne. Nama je više radost, nego teret, ali dakako da neprestano moramo biti na oprezu, budući da se uistinu ne može brinuti o sebi.«
Kad je progovorila, Max je očekivao da će joj u očima pročitati tugu, ali u njima je vidio samo ljubav.
Koliko je C. D. očarao Maxa, izgledalo je da je dječak potpuno obuzet Maxom. Stalno mu je nudio hranu i gledao ga ravno u oči, približavajući se na nekoliko centimetara od njegova lica. Njegov intenzitet i pažnja bili su donekle neugodni Maxu, ali istodobno je osjećao povezanost koja je bila gotovo neodoljiva.
Promatrao je C. D.-jeve krupne, tamne oči i vidio kako mu odražavaju bezuvjetnu ljubav i povjerenje. Nije mogao drugo nego očarano uzvratiti pogled.
***
Poslije ručka su Shilpa i ujak Gupta odveli Maxa u B. N.-ovu radnu sobu, koju je uvijek dijelio s drugim učenjacima u obitelji. Police su bile prepune knjiga i karti, a stolove su prekrivali crteži. Neki rukopisi bili su veoma stari, a mnogi su sadržavali iznimne crteže rukom. To su bile najveće dragocjenosti obitelji Mahar, koja je bila čuvena po svojim učenjacima.
Prvi je progovorio Gupta, koji je upravo bio navršio osamdeset devetu godinu.
»Godinama smo te čekali«, rekao je. »Prošlo je gotovo osamnaest godina otkako je moj nećak B. N. umro od raka, a još nije imao ni pedeset godina. Posljednjih nekoliko mjeseci svog života proveo je ležeći na ležaju koji smo postavili za njega u ovoj sobi.
Kao što znaš, volio je svoje knjige i posljednje godine svog života pro¬učavao je drevne tekstove Upanišada, u kojima se kriju svete tradicije i uvjerenja naše hinduističke religije.«
Gupta je Maxu pružio malu, tanku ružičastu bilježnicu. Na koricama je imala prekrasnu sliku planina, stabala i potoka.
»Tu je bilježnicu B. N. imao u tom razdoblju i u nju je bilježio svoje posljednje misli. Onoga dana kad je umro, pozvao je mene i Shilpu k sebi i predao nam je. Rekao nam je da je moramo čuvati, da bi jednog dana netko mogao doći i pitati za njega te nas je uputio da mu je moramo dati ako se to dogodi. Vjerujem da si ti ta osoba. B. N. nikad to nije rekao, ali u proteklih sedamnaest godina nitko ga nije došao potražiti i ja nemam razloga vjerovati da postoji bilo tko drugi tko bi se trebao pojaviti.«
Max je držao bilježnicu u rukama, ali nije znao bi li je otvorio ili ne
bi.
Dok je tako oklijevao, progovorila je Shilpa.
»Svakog sam dana bila s ocem i stalno brinula o njemu za vrijeme njegove posljednje bolesti. Postali smo još bliskiji nego prije, budući da mi majka više nije bila živa, a ja sam bila njegova najbliža rođakinja. Tada sam bila trudna s mojim prvim djetetom i to nas je oboje radovalo.
Posljednjeg dana njegova života, kad je Gupti predao bilježnicu, rekao nam je da osoba koja dođe po nju ne smije uzeti od nas ako moje nerođeno dijete ne ode s njim. Ta bilježnica, rekao je, može putovati bilo gdje po svijetu, ali jednoga se dana mora vratiti u ovu sobu i uvijek mora biti u blizini njegova unuka ili unuke.«
Nastavio je Gupta.
»Doima se kao neobičan zahtjev, ali kao što znate iz našeg razgovora otprije četrdeset godina, mi Mahari smo prepuni iznenađenja i neobičnog znanja.«
Na to se Max prisjetio jogija i svog putovanja do Mjeseca i dalje. Guptin glas vratio ga je u sadašnjost.
»B. N.-ov zahtjev nismo dovodili u pitanje onda, a to ne činimo ni sada. Knjigu možete pročitati ovdje i možete je ponijeti sa sobom ako vam je potrebna, ali ako to učinite, mora vas pratiti C. D., jer on je bio nerođeno dijete u Shilpinoj utrobi.«
Max je bio ujedno i iznenađen i zbunjen. B. N. je bio neobičan čovjek, ali nije se doimao sklonim varkama, niti hirovitim maštarijama. Zašto bi postavio tako neobične uvjete uz svoj »dar«?
Što li se samo nalazilo u toj bilježnici?
»Ni Shilpa ni ja — a ni bilo tko drugi — nikad nismo otvorili bilježnicu«, objasnio je Gupta. »B. N. nam je rekao da je sadržaj namijenjen onome tko ga dođe potražiti te da nikome drugome ništa neće značiti.«
Max je razmislio o tome na trenutak — i s koje god strane pogledao, Guptine riječi nisu imale nikakva smisla.
»Ostavit ćemo vas da pročitate bilježnicu, a onda nam možete reći trebamo li pripremiti C. D.-a da otputuje s vama ili ne«, nastavio je starac. »Ako vam je potreban, pratit će ga Shilpa, dakako. C. D. je već putovao te ima i putovnicu. Shilpu sluša, a svakome je jasno da ste mu se već svidjeli.«
Gupta i Shilpa su se okrenuli prema vratima, a onda se starac okrenuo i posljednji put progovorio.
»Kad se vratimo, upitat ćemo vas što ste odlučili.«
Kad su otišli, Max je otvorio bilježnicu.
Bila je ispunjena brojevima.
Bilo je ondje gotovo četrdeset stranica proračuna, a na posljednjoj stranici Max je pronašao konačnu formulu i konačnu notaciju.
21122012
Taj se broj pojavljivao dvanaest puta na različitim mjestima u bilježnici, kao rješenje dvanaest različitih proračuna koji su se temeljili na dvanaest različitih skupova početnih aksioma koje je bio formulirao B. N.
U bilježnici je bilo jako malo teksta u kojemu se objašnjavalo da se svaki proračun temelji na različitom skupu uvjerenja povezanih s početkom različitih razdoblja hinduističkog kalendara i drugih drevnih sustava. B. N. je posljednje mjesece svog života - sve do samog kraja, kako je izgledalo - analizirao i uspoređivao drevne kalendare raznih svjetskih kultura.
Na posljednjoj stranici B. N. je napisao osobnu poruku:
Na ovim stranicama sadržana je energija moje duše i moja bit.
Za vrijeme prijelaza, dok napuštam ovo tijelo, usmjeravat ću
svoju bit u tijelo Shilpina nerođena djeteta. Moja će bit preži¬vjeti
u mom unuku i bit će dostupna u tom djetetu koje će, kad je
u njegovoj blizini ova knjiga, utjelovljivati drevne vibracije
i znanje potrebne svijetu.
Na taj način ispunjavam svoju sudbinu i svoju životnu
svrhu i sad prenosim zadatak planetarne preobrazbe na tebe
koji čitaš ove riječi.
B. N. Mahars
Max je istoga trenutka bio svjestan da će knjiga i C. D. morati otputovati s njim u Izapu. B. N. je na neki način znao da će njegova bit biti potrebna u nekom budućem događaju, istodobno znajući da umire.
Max je namjeravao dodatno proučiti brojeve kako bi pokušao otkriti što bi mogli značiti, ali mu je bilo jasno da će B. N. biti prisutan kroz knjigu i svog unuka - te da će Max na taj način ispuniti svoju svrhu ponovnog sjedinjavanja Dvanaestero, kako je to zatražio Veliki Duh.
Zastao je na trenutak da uhvati dah, a onda izašao na sunčevu svjetlost na verandi gdje je Gupta drijemao, a Shilpa spremala.
»Prihvatit ću vašu ponudu«, objavio je. »Možete li se organizirati tako da oboje doletite u Mexico City devetog ili desetog kolovoza? Netko će doći po vas i odletjeti s vama ili vas odvesti u Izapu, sjedište drevnih Maja koji su osmislili majanski kalendar.«
Zastao je na trenutak, spustio se u stolac i domahnuo Shilpi da i ona sjedne. Kad je sjela, nastavio je:
»Rečeno mi je da jedanaestog kolovoza dovedem dvanaest posebnih ljudi na to mjesto, a B. N. je trebao biti jedan od njih. Pročitavši njegovu bilježnicu, postalo mi je jasno da je C. D. sad jedan od Dvanaestero, jer energija njegova djeda sad prebiva u njemu.« Zastao je da vidi kako će reagirati na to otkriće.
Shilpa se samo osmjehnula.
»Moj mi otac nikad nije izravno rekao da ću poći na takvo putovanje, ali u posljednjim danima mi je dao do znanja da bi me netko jednog dana mogao pozvati da pomognem u jednom uzvišenom dogadaju te da bih trebala biti spremna, ako me itko ikada pozove. Pripremit ću C. D.-a za put i čast mi je što ću biti dio vašeg skupa«, rekla je. »Sigurna sam da će to donijeti veliku dobrobit.«
***
Preostali dio večeri Max je s C. D.-om i njegovom mladom sestrom igrao lokalnu verziju igre mikado. C. D. je imao izvrsnu kontrolu nad svojim fizičkim pokretima i gotovo svaki put pobijedio. Nasmijao bi se svaki put kad bi Max pomaknuo štapić i čvrsto pritisnuo prst u Maxov želudac, dajući mu do znanja da više nije na redu.
Poslije svake partije predao bi štapiće Maxu da ih izbroji, a iako sam nije znao brojiti, mogao je već samo pogledavši svoj velik svežanj štapića, u usporedbi s Maxovim manjim svežnjem, zaključiti da je pobijedio.
I to bi ga navelo na smijeh.
Kad je došlo vrijeme da ode spavati, zagrlio je Maxa i poljubio ga tako intenzivno kako to Max još nikad nije doživio. Energija njegove bezuvjetne ljubavi Maxa je podsjetila na osjećaje koji su ga preplavili u njegovu isku¬stvu tik do smrti u ordinaciji dr. Graya u Tarrytownu u New Yorku, prije gotovo pedeset godina.
Dok je tonuo u ugodan i zadovoljavajući san, Max se nije mogao odu¬prijeti pomisli: Naposljetku ću saznati svrhu svog života. C. D. je onaj član Dvanaestero koji je nedostajao. Mislim da je na neki način on taj koji nas može najviše naučiti.
DVADESET OSMO POGLAVLJE
Izapa
Srpanj 2012.
DREVNI GRAD IZAPA bio je smješten samo devet kilometara od modernog grada Tapachule, trgovačkog središta Chiapasa, najjužnijeg okruga u Meksiku, sjeverno od Gvatemale.
Manuel, otac Juana Acoste, zapravo je živio tik izvan Tapachule, tri kilometra od drevnog igrališta, najpoznatije arheološke ruševine u Izapi. U tom području pretežno se uzgajala kava, ali je glavni izvor gotovine u Izapi bio kakao.
Posjetivši to mjesto, Max je mogao osjetiti miris i jednog i drugog.
Odlučio je sam otići sastati se s Manuelom i pripremiti se za okupljanje Dvanaestero. Razgovarao je s Medvjedom Koji Trči, a on mu je rekao da bi Veliki Duh želio da sastanak počne jedanaestog kolovoza pri izlasku sunca.
Prije toga Max je morao pronaći hotel u Tapachuli gdje bi svi mogli odsjesti noć prije okupljanja.
Jedini bolji hotel u Tapachuli bio je relativno moderan. Max je rezervirao sobe čim je stigao, a onda dogovorio iznajmljivanje dva kombija s lokalnim vozačima.
***
Sljedećeg je dana potražio Manuela, koji je imao gotovo osamdeset godina, ali i energiju mnogo mlađeg čovjeka. Još je uzgajao kakaovac na malom komadiću zemlje i svakog dana pješačio do drevnog nalazišta u Izapi - kao što su to činili njegovi očevi i djedovi prije njega - kako bi otvorio i zatvorio ulaz u drevno igralište, svete spomenike i druge nalaze koje su turisti posjećivali.
Manuel je od turista prihvaćao sitne napojnice, ali inače je bio neplaćeni dnevni čuvar, pridržavajući se tradicije svojih predaka. Molio se svojim drevnim majanskim bogovima, ali samo kad bi bio u Izapi i samo tijekom otvaranja i zatvaranja nalazišta. U svom svakodnevnom životu odlazio je na katoličke mise, objašnjavajući da ne postoji nikakav sukob između vjere u drevne bogove i Isusa Krista.
Budući da je Manuel loše govorio engleski, Max mu se obraćao na španjolskom, objasnivši mu prirodu svog posjeta i svoje namjere da se vrati jedanaestog kolovoza na posebnu ceremoniju s Dvanaestero.
»Dobro je«, odgovorio je Manuel. »Ja ću sve srediti. Znam da je to vrlo važno okupljanje.«
Manuel je Maxu objasnio da je jedanaesti kolovoz bio posvećen datum te godine te da predstavlja početak posljednjih 130 dana »ljubavne energije«, koji će se okončati 21. prosinca 2012. godine — istog onog dana kojeg prestaje cijeli kalendar dugotrajnog ciklusa.
Max je jasnije nego prije shvatio da to nije običan kraj, nego kraj zbirke kalendara koji su obuhvaćali razdoblje od 26.000 godina.
Kad ga je Manuel poveo u obilazak drevnog nalazišta, otkrio mu je da su arheolozi nedavno potvrdili kako je Izapa prije nekoliko tisuća godina bila napredan grad, s otprilike 10.000 stanovnika. Spomenici su predstavljali dokaz da je na tom mjestu osmišljen kalendar dugačkog ciklusa, koji se poslije proširio i u drugim gradovima u Chiapasu — a naposljetku i diljem velikog dijela Srednje, Sjeverne i Južne Amerike.
Dok ga je Max slušao kao očaran, Manuel je objasnio da su ritualne igre loptom, koje su se odigravale na igralištu u Izapi, u konačnici bile po¬vezane sa samim kalendarom. Prema majanskom vjerovanju, ako čovjek želi preživjeti i onkraj »kraja vremena«, 21. prosinca, tog presudnog datuma, trebalo bi doći do pomaka u svijesti.
Usprkos grandioznosti vlastitih riječi, Manuel je govorio smireno, kao da se obraća bilo kojem pojedincu ili skupini. Max je za to vrijeme iznenada otkrio povezanost koja mu je izmicala sve od putovanja u Indiju.
U mislima je vidio ključni niz brojeva koji su se stalno ponavljali u bilježnici B. N. Maharsa - 21122012. Budući da je bio Amerikanac, nije odmah shvatio o čemu je riječ. No, u svim drugim dijelovima svijeta ti bi brojevi označavali konkretan datum: 21. 12. 2012.
Dvadeset prvi prosinac 2012. godine.
To nije mogla biti slučajnost.
Sastanak koji se trebao odigrati jedanaestog kolovoza, na neki je način predstavljao početak razdoblja koje će završiti 21. 12. 2012. godine, na kojem trebaju biti prisutni svi članovi Dvanaestero.
Max se osvrnuo po svetom prostoru da vidi ima li negdje prikladno mjesto za sastanak. Razmišljao je o samom igralištu, ali je bio svjestan da se ondje ne bi mogli odvojiti od turista koji bi mogli naići, a nije imao pojma koliko bi sastanak Dvanaestero mogao trajati. No, znao je kako bi bilo najbolje kad bi se održao negdje gdje bi imali barem malo privatnosti.
Zagledao se u daljinu, u vulkane na istoku - u vulkan Tacana i još viši Tajumlco — i upitao Manuela postoji li možda nekakvo mjesto za sastanak u podnožju jednog od njih.
Manuel se osmjehnuo.
»Naravno da postoji«, odvratio je, i dalje govoreći na svom jeziku. »Do¬đite sa mnom. Čak postoji i špilja u kojoj je moj drevni narod običavao obavljati moćne obrede. Više se ne sjećamo rituala, pa čak ni njihove svrhe, ali naše nam legende govore da je i samo igralište postavljeno tako da svjetlost sunca bude izravno iznad vulkana Tajumulco u trenutku zimskog suncostaja.«
Poslije dvadesetak minuta vožnje u iznajmljenom džipu i još dvadesetak minuta pješačenja, Max i Manuel su stigli do čistine na brežuljku. Uz nju se nalazila špilja, a odande ne samo što su mogli vidjeti igralište i drevne kipove, nego čak i Tihi ocean na zapadu, udaljen otprilike dvadeset pet kilometara.
»Da, ovo je savršeno«, potvrdio je Max, iako ga je očarao pogled. »Možemo li se na bilo koji način pobrinuti da nas nitko ne ometa kad se sastanemo u kolovozu?«
»Ne brinite«, odgovorio je Manuel. »Ja ću stajati u podnožju staze i nikoga neću propustiti. Nitko ne živi na padinama vulkana, tako da nećete morati brinuti o uljezima.«
Max je Manuelu ponudio naknadu za njegovo vrijeme i trud, ali se starac samo osmjehnuo i odmahnuo glavom.
»Dovoljno mi je što ću vidjeti svog sina Juana«, odvratio je. »Osim toga, u srcu osjećam da je vaš obred povezan s mojom svrhom. I vi i ja služimo svojoj sudbini pa mi zato ne morate novcem nadoknaditi ono što ću napraviti s ljubavlju i zahvalnošću prema mom Stvoritelju.«
Max je uzvratio osmijeh muškarcu koji je stajao pred njim.
»Uistinu sam vam zahvalan«, rekao je. »Nisam siguran kao vi da će nam ova ceremonija razotkriti našu sudbinu, ali svakako će poslužiti kao neka vrsta prekretnice u mojoj odiseji i objasniti sinkronicitete i podudarnosti koji su utjecali na moj život.« S tim je riječima zagrlio Manuela.
***
Te je noći Max bio previše uzbuđen da bi zaspao.
Nije se mogao nagnati da povjeruje kako će dvadeset prvog prosinca doći do propasti svijeta, ali nije mogao zanijekati da je s tim datumom povezano nešto važno. Dogodilo se previše neobjašnjivih stvari i što se taj datum više približavao, brže su se zbivale.
A što ako se stvari nastave ubrzavatipitao se ležeći na krevetu, zureći u strop. Sto bi nas još moglo čekati?
Jedan sinkronicitet za drugim. Od njegova uznemirujućeg sastanka s Marijom do misterija posljednjeg proračuna B. N. Maharsa, mnoštvo naizgled nemogućih podudarnosti dovele su Maxa u Izapu isto onako neumoljivo kao što je neumoljivo kretanje plime i oseke.
Početak posljednjeg odbrojavanja, koje je vodilo okončanju majanskog kalendara, natjeralo je Maxa da se uznemireno pozabavi proračunima.
Sve otkako je bilo otkriveno i posljednje od dvanaest imena, dopisivao se e-mailom sa Sunom, stručnjakom za numerologiju. Prvi Sunovi pro¬računi bili su nevjerojatni. Ne samo što su obuhvaćali sve od prvih devet ključnih brojeva, nego se sklad na neki način održao usprkos tome što više nije bilo B. N.-a.
Samo su se tri broja ponavljala. Jedan je bio zajednički Chillu Campisteru i B. N.-u, koji su obojica nosili broj četiri. No, budući da je B. N. umro, taj broj je postao jedinstven.
Maria i Sun su bili devetke, ali različite devetke, jer je Marijino ime davalo zbroj 189, a Sunovo se svodilo na sveti hinduistički broj 108. Jedini preostali dvostruki broj odnosio se na dr. Alana i Melody, koji su bili dvojke. Melody je bila trostruka dvojka i predstavljala je »dvije energije« koje su bile usklađenije i integriranije s grupnom energijom nego energija dr. Alana, jedinog nevjernika među Dvanaestoricom.
Bilo je očito da je, prema numerologiji, takvo grupiranje brojeva na neki način bilo pažljivo osmišljeno, ako ne i unaprijed predodređeno.
Max se stalno vraćao na brojku 21122012 i neizbježnu progresiju od 21 do 20, koji su još bili povezani s misterioznim brojem dvanaest. Dvanaestero, majanski kalendar i B. N.-ovi proračuni nekako su bili međusobno povezani.
Dok mu je san i dalje izmicao, Max je postao svjestan da nikad neće imati mira dok ne objasni povezanosti - energetske i brojčane - između ljudi, datuma i vlastite misije okupljanja Dvanaestero u Izapi.
DVADESET DEVETO POGLAVLJE
Kolovoz 2012.
MAX JE BIO na rubu živaca.
Navečer devetog kolovoza odletio je u Mexico City kako bi dočekao C. D.-a i Shilpu te je, u malom zrakoplovu koji je vibrirao tako glasno da su on i Shilpa jedva mogli razgovarati, s njima odletio u Tapachulu.
C. D.-u je cijela pustolovina bila veoma zabavna. Bio je izuzetno uzbuđen, skakao je gore-dolje i glasno vikao, pokazujući na sve oko sebe s prozora zrakoplova. Max već neko vrijeme nije bio u blizini slične energije i ona ga je iscrpljivala.
Više nego ikada bio je zahvalan Shilpi što je mogla paziti na sina.
Kad su stigli u hotel u Tapachuli, svi su se ostali već bili smjestili. Erol je bio odlučio kako nema smisla otići na takvo dugačko putovanje, a da ne odvoji dan-dva kako bi posjetio druga sveta mjesta u zemlji drevnih majanskih piramida. Zato je doputovao sedmog kolovoza i već se potpuno zbližio s Juanom i Manuelom, svojim novim prijateljima.
Povezao se i sa Sunom Pakom, s kojim je raspravljao o poslovima. Iako je bio dvostruko stariji od nje, nije mogao skinuti pogleda s Melody.
»Kreće se poput vode i blista poput dragulja«, povjerio se Maxu.
Yoko i Maria su zajedno putovale do San Lorenza de Chiapasa. Juan i Manuel su se sprijateljili s Medvjedom Koji Trči i Yutskyjem, razmjenju¬jući fotografije i obiteljske priče. Manuel je Medvjeda Koji Trči poveo do sastajališta kako bi mu pokazao špilju i uvjerio se je li prikladna.
Medvjed Koji Trči znao je dovoljno španjolskog da bi mogao komuni¬cirati, a Juan ih je pratio kao prevoditelj, ako im slučajno zatreba. Medvjed Koji Trči odobrio je mjesto na kojemu su se trebali sastati, kupio nekoliko sanduka vode i zatražio od Juana da naruči sendviče koje su ujutro jeda¬naestog mogli ponijeti sa sobom.
»Moramo se sastati u trenutku sunčeva izlaska, ali nemam pojma koliko ćemo biti ondje ili što će se dogoditi. Najbolje je da budemo spremni«, rekao je.
Chill Campister je sve češće izražavao svoje uvjerenje da će rezultat sastanka Dvanaestero biti drugi Kristov dolazak te je pričao samo o tome. Kad je Juan glumio prevoditelja, Rinpoche je mogao uživati u nekoliko dugačkih razgovora s Manuelom i Medvjedom Koji Trči o prirodi šaman- skih praksi i rituala.
Alan Taylor je i dalje bio sumnjičav prema svim članovima skupine, budući da nije vjerovao u Boga i priznavao kako uvelike sumnja da Medvjed Koji Trči zna o čemu govori. Priznao je Maxu da je s oklijevanjem došao na taj sastanak, sve dok nije otkrio da se Izopa nalazi u blizini izvrsnih mjesta za surfanje te da će Erol pokriti troškove putovanja. Zato je odvojio malo vremena za uživanje na valovima.
»Osim toga«, prijateljski je rekao, »sviđaš mi se, Max, a u pustolovini nema ničeg lošeg. Ako ništa drugo, bit će zanimljivo.«
***
Navečer desetog kolovoza Max je sve pozvao na večeru u njihovu hotelu. Ponovio je cijelu priču o svom iskustvu tik do smrti i ispričao nove detalje koje je otkrio u Indiji i iz bilježnice B. N. Maharsa. Shilpa je bila ondje, brinući za svog sina, te je zablistala kad je Max govorio o nadarenosti njezina oca.
Za vrijeme te večere Max se ponovno povezao s Marijom. Samo su im se pogledi susreli, ali Max se na trenutak ponovno izgubio u dubinama njezine još živahne ljepote. Ponovno ga je začarala glazba njezina glasa i smireno držanje.
Maria je Maxu uzvratila pogled, ali se on suprotstavljao porivu da se još više zbliži s njom dok je nastavljao objašnjavati okolnosti koje su dovele do toga da C. D. predstavlja B. N.-a, budući da je Medvjed Koji Trči sasvim jasno dao do znanja da svaki član Dvanaestero mora biti prisutan kako bi Veliki Duh blagoslovio ceremoniju. Iako nije bio jedan od njih, Max se trebao pridružiti ceremoniji kao čuvar B. N.-ove bilježnice.
»Trebao bi nam se pridružiti barem na početku«, potvrdio je Medvjed Koji Trči. »Izgleda jasno da B. N. Mahars C. D.-a smatra svojim pred¬stavnikom, ali i da je bilježnica također važna, a kad se ne nalazi u Indiji, izgleda da pripada tebi.
Ako energija ne poteče, još uvijek možeš otići«, zaključio je šaman.
Nitko drugi nije smio biti prisutan, jer je, prema Medvjedu Koji Trči, energija Dvanaestero - i samo Dvanaestero - bila prijeko potrebna za ono što se trebalo dogoditi.
Max je donekle sa strahom shvatio da će morati brinuti o C. D.-u.
***
Skupina se sljedećeg jutra u pet minuta do pet našla u podnožju vulkana Tajumulco. Manuel se ondje sastao s njima s baterijskom svjetiljkom u ruci i sigurnim ih koracima poveo prema čistini na brežuljku u blizini špilje.
Tada je otišao čuvati stražu u podnožju staze, kao što je bio obećao.
Medvjed Koji Trči također je došao rano i sve sazvao oko vatre koju je zapalio.
»Moramo sjediti u krugu oko vatre. Ostalo je još pola sata do izlaska sunca i za to vrijeme molio bih da se svatko od vas u sebi pomoli na svoj način. Ako ste uobičajili pjevušiti, možete i to, ali što tiše. Uvjeren sam da svatko od nas predstavlja jedno od dvanaest plemena boje i da smo ovdje kako bismo primili upute. Ne znam u kojem će se obliku pojaviti i ne znam koliko bismo dugo trebali ostati ovdje. Možda nećemo morati ostati duže od sat ili dva, ali možda će trajati i cijeli dan. Bez obzira na to koliko će trajati, budući da smo došli ovako daleko, bilo bi glupo da odemo prije nego što dobijemo odgovor na svoje molitve.«
Zastao je i prešao pogledom od jednog člana skupine do drugog, sve dok nije napravio puni krug. »Svi mi potječemo iz različitih tradicija, dolazimo iz različitih zemalja i imamo različita uvjerenja, ali u ovo kratko vrijeme što sam proveo sa svakim od nas, jasno mi je da ste svi vi duše sudbine. Živimo u razdoblju velikog obećanja i velike tuge, stoga predlažem da molimo - i to ne za sebe ili svoje narode, nego za sve ljude i sva stvorenja. Ne vjerujem da smo slučajno odabrani, nego mislim da smo ovdje zbog konkretne svrhe, stoga se pomolimo svom Stvoritelju.«
Max nikad u svom životu nije molio, a znao je da ni dr. Alan nije osobito sklon molitvi, kao ni Erol, zato su se njih trojica jednostavno zagledali preda se.
C. D. nije imao pojma o čemu govori Medvjed Koji Trči, ali je opo¬našao Maxa pa je mirno sjedio i pronašao grančice koje je savijao i radio različite znakove na tlu. Tako je dječak cijelo vrijeme tiho crtao, zatim bi obrisao, a onda ponovno crtao likove štapićem.
***
Poslije, kako se činilo, dugog vremena, sunce je izašlo i obasjalo im lica.
Max se osvrnuo oko sebe, ali još se nije događalo ništa neuobičajeno. Rinpoche je tiho pjevušio, kao i Medvjed Koji Trči. Sun Pak se doimao kao da mu je dosadno, ali je izgledalo da su se Maria i Yoko izgubile u meditativnom transu. Juan, Melody, Yutsky i Chill doimali su se savršeno zadovoljni što mogu sjediti i ništa ne raditi te im je pozavidio na njihovoj smirenosti.
Poslije barem sat vremena, Medvjed Koji Trči je ustao i upitao je li itko gladan ili žedan. Budući da nitko nije odvojio vremena za doručak, svi su bili sretni zbog sendviča i tamale ovijene kukuruznim lišćem, koje su se našle u naprtnjači Medvjeda Koji Trči.
Dok su jeli, nisu napuštali krug.
Prošao je još jedan sat, ali još se nije pojavio nikakav znak. Dr. Alan je sa čežnjom promatrao Tihi ocean, zamijetio je Max, nedvojbeno raz¬mišljajući o surfanju koje je propustio. Poslije nekog vremena okrenuo se Medvjedu Koji Trči i progovorio:
»Koliko dugo trebamo sjediti ovdje?«, upitao je. »Nemam osjećaj da bi se nešto moglo dogoditi.«
Indijančevo lice ostalo je pasivno kad je odgovorio.
»Ne znam koliko dugo, ali očito je da trebamo više vremena. Možda niste svjesni nikakve promjene, ali vas uvjeravam da se energije ovog mjesta mijenjaju. Nas dvanaest moramo jednostavno sjediti kako bi se naše energije uravnotežile. Svi smo došli iz jednog jedinog izvora te smo ponovno sjedinjeni kako bismo vratili one sile koje su nas stvorile. Molim vas, budite strpljivi - ovdje smo tek dva sata. Kad tražimo viziju, to ponekad traje cijeli dan.«
Uvidjevši bojazan na nekim licima, dodao je: »Možda nam neće biti potreban cijeli dan, ali svakako hoće još nekoliko sati.«
Rekavši to, ponovno je utonuo u meditaciju.
C. D. je bio nevjerojatno tih, ali sad je počeo škakljati Maxa i smišljati igre koje su zahtijevale punu Maxovu pažnju. Ne samo što mu to nije sme¬talo, nego je to Maxu predstavljalo olakšanje, jer nije bio osobito sposoban sjediti i ništa ne raditi. Tako mu je C. D. pružio ugodnu zabavu.
Poslije nekog vremena su Erol, zatim Sun Pak, a onda i dr. Alan, pa i ostali odlutali protegnuti noge i razgledati uokolo. Međutim, nitko nije bio odsutan duže od dvadeset minuta i ni u jednom trenutku u krugu nije bilo manje od devetero ljudi.
Max se nadao da će to biti dovoljno.
***
Neposredno prije podneva zamijetio je da se diže čudan vjetar.
Najprije je zapazio da se kreću grane na stablima, a onda se iznenada iznad žeravice zavrtio mali vrtlog, dok je vatra zasjala, a onda se ugasila.
Medvjed Koji Trči bio je kao očaran.
Tada je pogledao Rinpochea, poslije njega Juana, a onda Erola. Svi su bili fascinirani - Sun Pak, Maria, Yoko, Melody, Yutsky i Chill te napo¬sljetku Alan i C. D.
Sjedili su u tišini, čak i C. D„ a oči su im bile prikovane za ugaslo ognjište. Čistinu je obuhvatio mir i izgledalo je da se vrijeme zaustavilo.
Max je trepnuo, ali ništa nije vidio. Vjetar je utihnuo i tišina je bila potpuna. Pomislio je da bi trebao osjećati tjeskobno uzbuđenje zbog onoga što se događalo — zbog kulminacije svega onoga što je napravio — no i njega je, kao i ostale, ispunio mir te ga prožeo osjećajem znatiželje i čuđenja.
Tada je ponovno pogledao Dvanaestero i vidio kako im niz obraze klize suze. Tišina se prekinula i tihi jecaji su dopirali od svakoga od njih.
Izgledalo je da su to suze radosnice.
Naposljetku, nakon, kako se činilo, nekoliko sati, Max je osjetio kako se na čistini pojavila prisutnost.
Zar bi to moglo biti ono što smo čekali?, pomislio je. Je li to naposljetku to?
»Da, ja sam taj«, izustio je dubok, smiren glas, odjekujući oko njih. »Legende o meni govore kao o Trinaestom Apostolu, iako me vi doživljavate kao svog Boga - Isusa, Muhameda, Krišnu i Padmasambhavu, čak i kao Budu. Mogu se pojaviti u obliku čiste energije ili čak i kao izvanzemaljac.
Svatko od vas me vidi kao ispunjenje svoje sudbine... kao spasitelja ili mesiju, a ja uistinu i jesam ispunjenje tih uvjerenja.
Vi ste svojom prisutnošću stvorili vrtlog energije koji mi omogućuje da zakoračim u vaš svijet i ja sam došao reći svakome od vas što morate napraviti da biste spasili svijet. Vi ste dio drevnog dogovora, koji je sklopljen prije nekoliko desetaka tisuća godina, kako bi se osigurao opstanak ovog planeta i ljudske vrste.
Svatko od vas će otići do druge špilje koja se nalazi uz ovu čistinu i saznati što mora učiniti kako bi ispunio drevna proročanstva i pobrinuo se da ovi posljednji dani ne okončaju i vaš svijet.« Tada je zavladala tišina.
***
Prvi koji je ušao u špilju bio je Erol. Poslije nekoliko minuta izašao je s transcendentnim — ali i nekako ozbiljnim — izrazom odlučnosti na licu.
Sljedeći je bio Yutsky, zatim Sun Pak, onda dr. Alan, Chili, Maria, Yoko i Melody. Svi su ostali u špilji samo nekoliko minuta.
Rinpoche je ondje proboravio cijeli sat te se već spustio sumrak kad je izašao Juan, a kad se vratio Medvjed Koji Trči, bio je mrak.
Preostao je samo C. D.
Max ga je otpratio do ulaza i namjeravao ostati vani, ali ga je mladi Indijac povukao sa sobom.
Ušao je, osjetivši sjaj i smirenost. Kad se glas obratio njemu i Maxu, C. D. se stao smijati.
»Ti si dijete ljubavi«, rekao je glas. »Mnogo je toga čemu možeš poučiti ljude. Tvoj je pradjed računao da bi do propasti svemira moglo doći za 130 dana od današnjeg dana. To je, zapravo, točno, ali tvoj pradjed nije mogao znati da kraj jednog svemira može označavati početak drugog.
Ljudska bića su potratila svoje dragocjene darove i svijet će se uistinu okončati ako ne promijene svoj život i ne preobraze svoju svijest.
Ti me vidiš kao Krišnu i ne razumiješ važnost mojih riječi. No, zbog toga imaš vodiča. Čak i da ga nemaš, ja mogu dosegnuti do tvog srca. Postoji biće koje se utjelovilo na tvom planetu u ovom razdoblju, biće koje je veće i od mene, koje je zapravo stvorilo i mene i sve ostalo što postoji. To je biće ono Jedno.
Jedno je napravilo vrhunsku žrtvu, utjelovivši se kao ljudsko biće, isto¬dobno riskiravši da zaboravi sve kako bi postao istinski i pravi čovjek.
Tvoj je zadatak - kao i zadatak svih ostalih jedanaestero - da se vratiš svome domu i potražiš to Jedno. Vrati se istim putem kojim si došao, do najsvetijih mjesta koja si proputovao ili na kojima si živio u ovom ljudskom životu. Max će putovati s tobom - iako nije jedan od Dvanaestero, ti se ponovno udružio s ostalima zahvaljujući njemu. Ako je Max s tobom, bit će lakše uvjeriti Jedno u važnost te misije. Zato marljivo traži.
Tada se morate ponovno sastati svi zajedno, neposredno prije zore dvadeset prvog prosinca. Dvanaestero i Jedno moraju biti prisutni i to je dovoljno kako bismo bili sigurni da će ljudska vrta uistinu ispuniti sudbinu koja vam je obećana - raj na Zemlji. Zajedno ćemo pozdraviti Jedno i saznati što moramo napraviti da bi se ostvarilo obećano razdoblje.
Sad idi i uživaj u spoznaji da si ispunio prvi dio svog obećanja. Ti si poseban sluga dobrote, C. D., i ja te blagoslivljam za cijelu vječnost.«
Nastupila je tišina i Max je bio svjestan da su ponovno sami. Trinaesti Apostol više nije bio s njima.
Max je uzeo C. D.-a za ruku i izveo ga na čistinu gdje su drugi tiho sjedili, još pokušavajući prihvatiti ono što je za svakoga od njih bio čudesan susret.
Uspoređivali su svoje doživljaje - svatko je od njih vidio duhovno biće svojih uvjerenja. Svi su dobili istu poruku kakvu je dobio i C. D. te su se svi osjećali blagoslovljeni što su dio cijele priče.
Svatko se nadao da će upravo on ili ona pronaći i vratiti Jedno. Toga su jutra na čistinu zakoračili kao dvanaest odvojenih pojedinaca koje je povezivalo samo poznanstvo s Maxom. Sad su bili ujedinjeni zajedničkom svrhom i misijom.
Zajedno su se u mraku spustili s planine, sve dok nisu ugledali svjetlost baklje. Manuel ih je dočekao ne postavljajući pitanja te se skupina tiho vratila u Tapachulu.
***
Za vrijeme večere Max je Shilpi ispričao što je doživio C. D. i što je čuo u špilji. Također joj je objasnio da će se u prosincu morati vratiti u Izapu.
Iako više nitko među njima nije sumnjao, svi su gorjeli od želje da se vrate u Izapu - čak i dr. Alan. Shilpa je bila zabrinuta, pitajući se hoće li C. D. uistinu biti u stanju uputiti se u potragu za Jednim, ali ju je Max umirio.
»Ja ću doći i pomoći, ali sumnjam da će biti potrebno krenuti u stvarnu potragu. Mislim da je Jedno već odlučilo tko će pronaći njega ili nju, a ako to treba biti C. D., Jedno će doći k njemu.«
TRIDESETO POGLAVLJE
VRAĆANJE ISTIM PUTEM
Kolovoz 2012.
PROVEVŠI DAN U razmišljanjima o onome što se dogodilo, po¬novno su se okupili za večeru - ovaj put kako bi usporedili svoje doživljaje i planirali budućnost.
U uputama koje je svaki od Dvanaestero dobio od Trinaestog Apostola postojao je jedan zajednički element.
»Vratite se putem kojim ste došli do najsvetijih mjesta kroz koja ste proputovali ili u kojima ste živjeli tijekom ovog ljudskog života. Max će ići s vama - iako nije jedan od Dvanaestero, zahvaljujući njemu ste se povezali jedni s drugima.«
Tek što su završili s objedom, Erol je sjeo pokraj Maxa i napravio raspored, kako bi Max mogao provesti barem deset dana sa svakim članom i članicom Dvanaestorice.
»Uključivši današnji dan, ostaje nam točno 130 dana«, primijetio je Erol. »Ako sa svakim od nas provedeš deset ili jedanaest dana, imat ćeš dovoljno vremena. Odmah moramo rezervirati tvoje karte i razgovarati o planu putovanja koji će svatko od nas odabrati, kako bismo se vratili istim putem kojim smo došli do onih mjesta gdje postoji najveća vjerojatnost da ćemo pronaći Jedno.« Tada je ponudio da će platiti sve putne troškove.
»Erole, ti si više nego velikodušan«, rekao je Max, osjetivši olakšanje što je oslobođen tereta plaćanja. »Ne znam kako bismo uspjeli u ovome da nema tebe.«
»Naša je misija neprocjenjiva«, rekao je Erol, a glas mu je bio ozbiljan. »Poruka koju je Trinaesti Apostol predao meni bila je možda najteža. Rekao je da ako se ne uspijemo vratiti s Jednim, svijet neće doživjeti pomak koji je unaprijed odreden. Ako ne uspijemo, nećemo odmah propasti, ali kaos će se i dalje razvijati — propadanje okoliša, nasilje i ratovi, siromaštvo, pohlepa i strah koji su dominirali većim dijelom dvadesetog i dvadeset prvim stoljećem, sve dok sam planet ne uđe u razdoblje sna, tijekom kojeg će ljudska bića u konačnici uništiti sama sebe. Tada će nastupiti razdoblje od 26.000 godina, razdoblje tmine, prije nego što se ljudska bića ponovno pojave kako bi popravila štetu koju su napravili.«
»Apostol C. D.-u nije rekao ništa o tako teškim posljedicama neuspjeha«, ubacio se Max.
»A zašto i bi?«, upitao je Erol. »C. D. je među nama istinski nevin. Ako je njemu suđeno da pronađe Jedno, u tome će uspjeti zahvaljujući čistoj magiji svoje osobnosti. Vjerojatnije je da će Jedno pronaći njega.
Zato C. D.-u nije potrebna nikakva dodatna motivacija. Stoga je moj savjet da tvoja putovanja organiziramo tako da C. D. bude posljednja postaja. Mislim da bi trebao početi s Juanom, čija bi sveta mjesta trebala biti blizu, ovdje u Chiapasu, a možda su neka i u Meksiku i Gvatemali. Tada isplaniraj putovanje s Alanom i Chillom, u Kaliforniji.
Razgovarat ću s drugima da vidim koja će mjesta odabrati, kako bih mogao organizirati tvoja putovanja.«
***
Kako se pokazalo, Max s Juanom nije trebao putovati punih jedanaest dana.
Juan je bio posjetio Chichen Itzu, najveći dio svetih piramida u Chiapasu i na Yucatanu, kao i neke čarobne skrivene oaze u vulkanima koji su okruživali Izapu. Max je često pješice obilazio ta mjesta s Juanovim ocem Manuelom, koji ih je pratio na njihovu putu.
Budući da nisu točno znali što traže, cijelo su vrijeme budno motrili neće li se pojaviti bilo kakav znak — neobjašnjiva energija ili osoba koja bi rekla ili napravila nešto neuobičajeno.
Sprijateljili su se, ali nisu pronašli Jedno. Max je doživio čaroliju vulkana i u piramidama osjetio prisutnost drevnih duhova, ali nije se pojavio nitko tko bi mogao biti vjerojatan kandidat.
Max se vratio u Dana Point i saznao da je dr. Alan svoju mladost proveo u Ohiju, u blizini velikog broja drevnih grobnih humaka ameri¬čkih Indijanaca. Dr. Alan se uz to bavio i planinarenjem pa je zajedno s Maxom posjetio nekoliko vrhunaca u blizini Aspena u Coloradu, gdje je kao dječak provodio zime i ljeta. No, usprkos tome što su svih jedanaest dana proveli u Coloradu, u Ohiju i drugim dijelovima Srednjeg zapada, nisu pronašli ni traga od Jednog.
Otkako je dr. Alan povjerio Maxu da je prije puno godina u Ohiju, svojoj rodnoj državi, vidio NLO, Max je pomislio da bi Jedno mogao biti izvanzemaljac. No, to mu nije koristilo - i dalje nisu zapravo znali što je to za čime tragaju.
Max se s Chillom dogovorio da se sastanu u kanjonu Colorado u Arizoni. Chili je osjećao duboku radost posjećujući parkove prirode kao što je kanjon Colorada kad je bio dječak i zato je pomislio da bi se Jedno moglo pojaviti na takvom mjestu prirodnih ljepota.
Poslije kanjona, posjetili su Yellowstone, a onda se vratili do udaljenijih kalifornijskih obala duž Big Sura - medu sekvojama - i konačno obišli Yosemite.
Bio je njihov posljednji zajednički dan i dok su hodali kroz kamp, Chill je ugledao neobičnog, bradatog muškarca kako na roštilju peče kobasice podalje od drugih kampera. Imao je raščupanu bijelu kosu, nosio je dugačku, bijelu bradu, a bio odjeven u traperice i flanelsku radnu košulju. Glasno je i isprekidano razgovarao sa sobom.
Prvi im je dojam bio da je taj čovjek prije lud nego prosvijetljen. Me¬đutim, s obzirom na to da su već proveli jedanaest dana u potrazi za Jednim, bez ijednog tračka nade, Chillovo čvrsto uvjerenje da bi Jedno zapravo mogao biti Isus potaknulo ih je da mu pristupe.
Dok su se približavali, nešto na tom muškarcu Maxu se učinilo poznatim i, zaprepastivši se kad ga je prepoznao, jedva je mogao vjerovati vlastitim očima.
Bio je to Louis.
Max brata nije vidio više od dvadeset godina i nije znao čak ni to je li još živ.
Louis je prestao sa svojim brbljanjem i progovorio:
»Pa, bilo je i vrijeme da se pojavite.«
Usprkos svemu, Max je nakratko pomislio da je Louis možda Jedno. No, tad se prisjetio koliko je Louis bio nasilan tijekom najvećeg dijela svog života te je jasno pomislio da Jedno nikad ne bi preuzelo takav oblik.
Chill, međutim, nije imao takvih uspomena te je ustrajao u svom mišljenju čak i kad mu je Max predstavio svog brata. Činjenica da je Louis uistinu bio Maxov brat zapravo je navela Chilla na pomisao kako je mnogo vjerojatnije da bi Louis mogao biti osoba za kojom su tragali.
Zato su sjeli za izletnički stol u blizini ognjišta i podijelili kobasice, čips i pivo koje je donio Louis.
Za vrijeme večere, dok je Max bez riječi sjedio i promatrao, Chili je opisivao pustolovinu u Izapi i njihovu misiju - potragu za Jednim. Louis nije pokazivao da ga je priča iznenadila, ali je sa svojevrsnom ljubomorom i unutarnjom mržnjom zurio u Maxa, a takve je osjećaje uvijek pokazivao kad bi se suočio s bilo kojim bratovim uspjehom.
Maxu je postajalo sve neugodnije te je rekao Chillu da moraju krenuti te da se nešto kasnije te iste večeri mora susresti s Medvjedom Koji Trči kako bi nastavili potragu.
Čuvši to, Louis je pogledao Maxa i rekao:
»Nikad nećeš pronaći Jedno ako mene ne povedeš sa sobom«, rekao je. »Spakirat ću svoje stvari i uskoro ću biti spreman.«
Max se uznemirio istog trenutka.
»Ali, nemamo vremena da sve organiziramo«, hitro je rekao. »A nemamo ni novca za to.«
»Novac!«, viknuo je Louis. »Uvijek ti je bilo stalo samo do novca. I našem je ocu uvijek bilo stalo samo do novca.« Iznenada je izgledalo kao da proteklih pedeset godina uopće nije postojalo.
Louis se bacio na Maxa i počeo ga gušiti svom svojom luđačkom snagom kakvu je posjedovao u mladosti. No, bio je samo tri tjedna mlađi od šez¬deset pet godina i iako mu je nenadani nalet adrenalina dao nadmoć, taj energetski nalet nije trajao duže od minute.
Chili je, visok 188 centimetara i u izvrsnoj kondiciji, bio u stanju odvući Louisa od Maxa i zadržati ga. Buku su čuli i drugi kamperi te su i oni dotrčali u pomoć.
Netko je pozvao rendžera i Louisa je odvela policija, namjeravajući ga optužiti za napad. Iako ga je vrat bolio, Max nije bio povrijeđen. Zahvalio je Chillu što ga je spasio te su otišli.
Uskoro je svatko krenuo svojim putem i Max je, držeći se svog plana, te večeri krenuo na sastanak s Medvjedom Koji Trči.
***
Medvjed Koji Trči pridružio se Maxu u kolibi u Yosemiteu te su krenuli na put koji je Maxa odveo do drevnih indijanskih nalazišta raštrkanih diljem Montane i Kanade. Pa ipak, usprkos tome što je Medvjed Koji Trči bio u stanju komunicirati s Velikim Duhom, Jednome nije bilo ni traga ni glasa.
Sljedeća osoba s kojom je Max trebao putovati bio je Sun Pak, s kojim se sastao u Vancouveru. Putujući sjevernom obalom Britanske Kolumbije, posjetili su prekrasna mjesta, ali je Sun Pak priznao Maxu da bi Jedno, kad bi ga on pronašao, najvjerojatnije susreo u Kini, jer je to njegova istinska domovina - i istinski dom njegovih najsvetijih uspomena.
Zato su preletjeli Tihi ocean i sletjeli u Pekingu. No, usprkos tome što su posjetili Kineski zid i malo udaljeno seoce u kojemu se Sun Pak rodio, nigdje nisu pronašli ni traga ni glasa onoga što su tražili.
Max je iz Kine odletio ravno u Japan da se sastane s Yoko.
Zajedno su otputovali na Hokaido, Niko i mnoga druga sveta mjesta koja je Max također posjetio dok se snimao film U potrazi za drevnim misterijima, ali nigdje ništa nisu pronašli.
***
Poslije toga je Max otputovao u Vijetnam. Melody je sa sobom bila povela i baku, za slučaj da Jedno pronađu na svetom tlu njezinih predaka. Melodyina baka je znala za priču o Dvanaestero i doimala se zbunjenom, ali i ponosnom, što je njezina unuka dio nečega tako važnog.
Ali je ipak plakala putujući prekrasnom zemljom svoje mladosti. Usprkos tome što su posjetili više od dvadeset svetih mjesta i sela diljem zemlje, njihovo se putovanje pokazalo uzaludnim.
Melody je bila jako razočarana, ali njezina baka nije.
»Dovoljno je što smo Jedno tražili na našem svetom tlu«, rekla je. »Namjera je katkad jednako važna kao i rezultati. Naša je namjera bila čista i nemojte sumnjati da će to pomoći drugima u njihovoj potrazi za Jednim.«
Max je shvatio da ta žena svim srcem vjeruje u njihovu misiju pa je to i njemu dalo novu nadu.
»Sigurna sam«, nastavila je, »da će se Jedno pojaviti kao što kaže proro¬čanstvo. Postojanje Jednog slično je uvjerenju koje se stoljećima čuva u našoj obitelji, zajedno s predviđanjima o dolasku kraja svijeta.
Naša uloga u prenošenju raja na Zemlju uskoro će se ostvariti«, uvjera¬vala je Melody i Maxa, obdarena mudrošću i sigurnošću koja ih je oboje utješila.
TRIDESET PRVO POGLAVLJE
Zemaljska ljubav
Studeni 2012.
MAX JE IZ VIJETNAMA odletio u Limu, a onda u Trujillo, gdje ga je u zračnoj luci dočekala Marija sa svoja dva starija sina.
Toplo ga je zagrlila, a on se nakratko prisjetio koliko je čarobno lijepa bila kad su se prvi put susreli prije gotovo četrdeset godina.
Malo se odmaknuvši i pogledavši je dok ga je upoznavala sa svojim sinovima, Andreasom i Sebastianom, Max je vidio još lijepu ženu, ispunjenu nježnošću i znanjem koji su samo pridonosili njezinoj privlačnosti.
»Doputovao si na poseban dan«, objasnila je, blistajući od ponosa. »Sebastianova najstarija kći Renata danas slavi petnaesti rođendan. Cijela će obitelj slaviti s njom u mom domu, pa ćeš odjednom upoznati sve Tucane. Znam da si zacijelo umoran od leta«, dodala je. »Andreas će te odvesti u hotel dok Sebastian i ja pripremamo proslavu. Andreas će se vratiti po tebe u šest sati navečer. Nema dvojbe da će zabava trajati cijelu noć, zato se malo odmori.« Nasmijala se, poljubivši Maxa u obraz i ponovno ga hitro zagrlila.
Dok su se vozili, Max je shvatio da mu je lako razgovarati s Andreasom, koji je znatiželjno želio čuti kako su se Max i njegova majka upoznali davno prije njegova rođenja. Njegova majka nikad nije govorila o tome i sve dok Max nije nazvao i pozvao je da mu se pridruži u Izapi, Andreas nije ni znao za Maxovo postojanje.
Uživajući u ležernom držanju mladog muškarca, Max je odlučio da će biti iskren i ispričao mu cijelu priču.
A zašto ne bih, pomislio je. Najgore što bi se moglo dogoditi jest to da će pomisliti kako je majčin prijatelj Amerikanac lud.
No, Andreas se nije doimao iznenađenim kad je saznao što se dogodilo u Izapi, čak ni pojavom Trinaestog Apostola.
»Moja mi je majka opisala svoj susret s njim i objasnila mi je da ćete joj doći pomoći u potrazi za Jednim. Ona je sjajna majka i vjerujem u svaku njezinu riječ.
Ne znam hoće li ona biti ta koja će pronaći Jedno«, dodao je, dobacivši Maxu pogled i osmjehnuvši se, »ali drago mi je što ste došli i donijeli tu pustolovinu u njezin život. Bila je jako zaljubljena u mog oca i kad je on nenadano umro, duboko je žalila za njim. Tek se sad počela ponovno smijati i osmjehivati. Bilo bi krasno da može putovati s vama i ponovno posjetiti mjesta iz svoje mladosti.«
Kad je Andreas spomenuo Marijina supruga, Maxa je obuzela zna¬tiželja.
»Vaša je majka posebna žena«, rekao je. »Siguran sam da vam je i otac zacijelo bio poseban muškarac. Zao mi je što je umro tako mlad.«
»Da, tata je bio sjajan«, rekao je Andreas. »Dobro se brinuo za obitelj i volio se zabavljati. Usrećio je moju majku i uvijek se šalio sa mnom i mojom braćom. Unucima također veoma nedostaje, ali smo svi sretni što je bio prisutan u našem životu. Vidjet ćete večeras na zabavi koliko je živahan klan Tucana«, objasnio je. »Moj otac potječe iz veoma velike obitelji. Večeras će nam se pridružiti njegova braća i moji rođaci. Bit će nas više od stotinu, a gotovo svi su članovi obitelji.«
U tom trenutku zaustavio je automobil na parkiralištu istog onog hotela Sheraton u kojem je Max, prije mnogo godina, upoznao Mariju. Nije mogao odoljeti da ne baci pogled na park.
»Doći ću po vas u šest. Evo vam moj broj«, rekao je, pruživši Maxu posjetnicu. »Ako vam išta zatreba, samo me nazovite. Sebastian i moja majka brinu o svim detaljima zabave, zato sam vam ja na raspolaganju i mogu vam pomoći ako bude trebalo.«
Max je izašao iz automobila i vratar je uzeo njegov kovčeg.
»Sa mnom će sve biti u redu«, ustvrdio je Max. »Ostalo mi je još četiri sata prije nego što dođete po mene i dobro bi mi došlo poslijepodnevno spavanje.« Zaobišao je automobil, zagrlio Andreasa i zahvalio mu na gostoljubivosti.
***
Max je zaspao nekoliko minuta nakon što se našao u krevetu.
Posljednja mu je misao prije nego što je zaspao bilo sjećanje na Mariu kao djevojku koju je susreo prije mnogo godina, kako ga ljubi u parku u blizini prozora njegove hotelske sobe, govoreći mu da će ga zauvijek voljeti - kao što je i on volio nju - ali da im njihove sudbine neće dopustiti da u ovom životnom vijeku budu zajedno.
No, čim ju je vidio u zračnoj luci, Max je shvatio da je dio njega još zaljubljen u nju te da još čezne za smirenim obiteljskim životom kakvim je ona živjela sa svojim suprugom. A ne s njim.
***
U svom životu Max je posjećivao mnoge zabave, ali su ga uistinu zapanjili ljubav, smijeh, glazba i svečanosti na Renatinoj proslavi rođendana.
Unučadi je bilo svih dobi, od treće godine naviše, pa čak i novorođeno dijete jedne rođakinje. Bile su prisutne i Renatine najbliže prijateljice, odjevene u raznobojne haljine, kao i mladi udvarači u svojim najboljim odijelima. Bili su prisutne tete i ujaci te pratete i praujaci, cvijeće i ukrasi, šarena svjetla i, nadasve, ljubav.
Svi su plesali i pjevali - kao da se polovica obitelji profesionalno bavila glazbom. Pjevali su narodne i klasične ljubavne pjesme, a i posebne pjesme koje su sami napisali, od kojih su neke bile romantične, dok su druge bile ispunjene šalama o Renati i njezinim prijateljicama.
Kao što je Maria i predvidjela, zabava je uistinu trajala cijelu noć. Ispekli su cijelo janje na ražnju i pripremili raznovrsne slastice, uključujući i prekrasnu tortu visoku gotovo metar i pol.
Max se upoznao sa svima i svi su ga zagrlili, pruživši mu osjećaj da je dio obitelji. Bilo je to prvi put poslije Izape da je Max uistinu zaboravio na svoju potragu za Jednim i jednostavno se zabavljao. Plesao je, jeo i pio. Flertovao je sa starijim i mlađim djevojkama, šalio se s unučadi i zatekao se kako se igra igara riječi i brojeva s djecom.
Oduševljavao ih je pričama o Indiji i dalekim zemljama, ali bez obzira na to gdje bi se našao tijekom cijele večeri, Max nije mogao skrenuti pogleda s Marije.
Bila je skromno odjevena u crnu haljinu i uglavnom se igrala s djecom. Gotovo cijele večeri osmijeh joj nije silazio s lica i bila je tako živahna u igrama s najmlađom unučadi da ju se gotovo moglo zamijeniti za jednu od njih, a ne smatrati bakom.
Pri kraju večeri - ili negdje prema početku jutra - kad je Max pomogao Mariji da i posljednje unuče spremi u krevet, okrenula se prema njemu i zahvalila.
»Sutra ćemo, zapravo danas, s obzirom na to koliko je kasno, dugo spavati, a onda ću doći po tebe u hotel i odletjet ćemo u Arequipu«, rekla je. »Odande ćemo otići u Cuzco, Machu Pichhu, Puno, Copacabanu i na jezero Titicaca. To su najsvetija mjesta moje mladosti, ona na kojima bismo najvjerojatnije mogli naći to za čime tragamo.«
»I ja sam obišao ta mjesta, zahvaljujući poslu koji sam obavljao na filmo¬vima«, rekao je Max. »Zasad ti, pak, želim ponovno zahvaliti na današnjoj večeri. To mi je bio ugodan prekid u mojoj potrazi. Nikad nisam osjetio tako puno ljubavi u jednom jedinom domu. Za mene je posebno to što sam vidio tebe i tvoju unučad i cijelu tvoju obitelj.«
»Ne, ja sam ta koja bi se trebala zahvaliti tebi«, uzvratila je Maria. »Nisi me mogao nazvati u boljem trenutku u mom životu. U Izapi sam se ponovno povezala sa svojim osjećajem više svrhe. Moj je život bio prekrasan, a ipak na neki način imam osjećaj da tek sad zapravo počinje.«
Tada ga je izgurala iz prostorije i povela prema ulaznim vratima kuće.
»Čeka te taksi da te vrati u hotel. Naš let kreće u jedan sat poslijepodne i na putu ćemo imati dovoljno vremena da se napričamo. U Izapi, budući da je bilo prisutno tako puno ljudi, nisam imala priliku upitati kako si, o tvom životu i tvojoj obitelji. Radujem se što ćemo se na ovom putovanju upoznati.«
***
Max i Maria su sljedećih deset dana uzaludno tragali za Jednim.
Max je u svakom hotelu rezervirao odvojene sobe, kako je bilo pri¬kladno, ali su otkrili da duboka ljubav koja ih je prije puno godina prvi put ujedinila nikad nije ugasla. Budući da ih nitko nije ometao i da su bili sami, nisu mogli drugo, nego su se ponovno zaljubili.
Zajedno su pronašli prirodni ritam zahvaljujući kojemu im je puto¬vanje postalo lako i zabavno. Smijali su se pričama koje bi pričali jedno drugome, uzajamnim primjedbama i ljudima koje su susretali. U vlaku od Arequipe do Puna su kartali i Max se zaprepastio uvidjevši koliko je Maria sklona natjecanju te ga je više puta pobijedila u kartanju, iako je izgledalo da uopće ne pazi na igru.
Dok su pješačili do Machu Pichhua, Max je nježno uzeo Mariju za ruku kako bi joj pomogao da prijeđe teže dijelove staze. Jedva je mogao vjerovati osjetivši elektricitet u tako usputnom dodiru - u njemu se ponovno probudila želja, prožimajući mu i tijelo i duh.
Kad su doputovali u Copacabanu, Max ju je već držao za ruku kad god je mogao naći izgovor. Doslovce nije mogao držati ruke podalje od nje, kao što nije mogao ni skrenuti pogled.
No, Maria je ostala usredotočena, predana potrazi. Na kraju, posljednjeg dana njihova putovanja, na otočiću u jezeru Titicaca, Maria je konačno priznala da se ponovno zaljubila u Maxa.
»Razočarana sam što nismo pronašli Jedno«, priznala je. »Uistinu sam mislila da ćemo uspjeti danas, na ovom otoku. Jedna od naših legendi tvrdi da će razdoblje ženske duhovnosti započeti upravo negdje u ovom razdoblju, i to ovdje, na jezeru Titicaca. Moji su inkanski preci vjerovali da je Virakoča došao s ovog jezera i vratio se u njega. Sigurna sam da bi većina mojih predaka Virakoču smatrali Jednim«, objasnila je, »te sam se nadala da bi se mogao danas pojaviti pred nama.«
Osmjehnula se i pogledala Maxa u oči, nastavivši:
»No, zapravo uopće nisam razočarana. Kad smo se prvi put susreli, na nekoj sam mističnoj razini znala da ćeš ti biti ljubav mog života. Onaj čarobni trenutak koji smo doživjeli u parku u Trujillu za mene nikad nije završio. Voljela sam svog supruga i volim prekrasnu obitelj koju smo zajedno stvorili, ali dio mene nikad nije prestao voljeti tebe.
I sad te volim a, za razliku od okolnosti kakve su bile kad smo se susreli, smatram da više nema nikakva razloga zbog kojeg se ne bismo trebali prepustiti želji svog srca.«
Maria je uhvatila Maxa za obje ruke i poljubila ga u usta poljupcem koji je on uzvratio sa strašću i nježnošću, što ih je istodobno prenijelo unazad i unaprijed u vremenu, do mjesta na kojima su bili ili na kojima je bilo suđeno boraviti u njihovu sadašnjem i budućim životima. Izgledalo je da taj poljubac nema kraja, ali se Maria nježno povukla, osjetivši Maxove suze na svojim obrazima.
»To su suze radosnice, ljubavi moja«, rekao je Max. »O ovom sam trenutku sanjao cijelog svog života. Jedva mogu povjerovati da sam poslije svih ovih godina naposljetku pronašao svoju istinsku, ovozemaljsku ljubav. Na neki način oduvijek sam osjećao da me privlačiš, i osjećao sam se siguran, znajući da mogu biti ono što uistinu jesam. Sad, kad sam te vidio s tvojom djecom i unučadi, kad sam vidio koliko pružaš, koliko si velikodušna i brižna sa svima njima, to je samo potvrdilo moju unutarnju spoznaju da će život s tobom kroz cijelu vječnost predstavljati najveću nagradu mog života.«
Maria mu se osmjehnula.
»Max, zavoljela sam te čim sam te upoznala. Ne mogu ti odoljeti i vje¬rujem da ćemo do kraja svog života biti zajedno. No, u ovom trenutku ti se moraš pripremiti za putovanje brodom, koje će te odvesti natrag u Puno, a poslije toga te čekaju vlak i zrakoplov koji će te odvesti do preostalih članova Dvanaestero, s kojima moraš nastaviti tražiti Jedno.«
Max se počeo smijati, osjećajući mješavinu olakšanja i zadovoljstva.
»Tako je, ali sad imam još veći razlog za pronalaženje Jednog, kako bih bio siguran da ovaj planet neće uništiti samog sebe u kaosu i anarhiji. Vidjet ćemo se u Izapi za nešto više od mjesec dana«, dodao je, »a dvadeset drugog prosinca, kad pronađemo Jedno, počet ćemo planirati kako ćemo provesti ostatak svog života u blaženstvu i ljubavi.«
Max se osmjehnuo, posljednji put poljubivši Mariju i pripremajući se da nastavi sa svojom potragom.
Trideset drugo poglavlje
Preporuke
Studeni - prosinac 2012.
BUDUĆNOST S MARIJOM davala je Maxu novi poticaj. Jednostavno su morali uspjeti, inače bi se raspali svi njihovi snovi.
Tako motiviran, sletio je u London, gdje ga je dočekao Yutsky.
Izraelac je neke od najboljih godina svoje mladosti proveo u Engleskoj, snimajući filmove kod Stonehengea, u Glastonburyju, na otocima Iona, u Glendaloughu na brežuljcima Wickiowa južno od Dublina i na mnogim od onih istih svetih mjesta koje je Max bio posjetio pregledavajući lokacije za snimanje filma U potrazi za drevnim misterijima. Njihov obilazak tih lokacija pretvorio se u vrtlog aktivnosti, ali nije donio nikakve rezultate.
Ne pronašavši ni traga Jednom na britanskom otočju, Yutsky i Max su se uputili prema Njemačkoj, gdje su istražili Crnu šumu i nekoliko drevnih njemačkih dvoraca.
Budući da još ništa nisu pronašli, Max je počeo brinuti. Ono što mu se činilo potpuno sigurnim pretvaralo se u uzaludnu potragu.
Ne smijem si dopustiti takve misli, tmurno je pomislio. Uspjet ćemo.
Iz Njemačke su otputovali za Francusku, zaustavivši se u Lourdesu, na drevnim lokacijama u Provansi, a onda nastavili prema sjevernoj Španjolskoj, gdje su obojica u mladosti bili doživjeli intenzivna iskustva, snimajući prapovijesne špilje u Santillani del Mar, nedaleko od Santandera.
U nešto više od tjedan dana putovanja posjetili su više od dvadeset svetih mjesta, ali nigdje nisu naišli na Jedno.
Zato se Yutsky s Maxom vratio u svoj rodni Jeruzalem, gdje su istražili stari dio grada, Jerihon, Masadu, Betlehem, Mrtvo more i Galileju.
Uzalud. Prošlo je gotovo stotinu dana kad je doputovao u Istanbul da bi se sastao s Erolom.
»Max, moraš ostati smiren - postoji mogućnost da će Jedno ostaviti najbolje za kraj«, uvjeravao ga je Erol. »Pa ipak, moramo ići naprijed kao da bi se mogao pojaviti u bilo kojem trenutku. Najprije moramo nakratko posjetiti Grčku, gdje sam bio kao dječak, a onda ću ti pokazati istinsku ljepotu svijeta - svoju domovinu Tursku.
Turska je najsvetija od svih zemalja. Ako Jedno odluči uživati u životu, morat će doći živjeti kao Turčin. Pokazat ću ti mjesta o kakvima nikad nisi ni sanjao i ljepotu kakvu ne možeš ni zamisliti, uključujući i lokaciju na kojoj je pronađena Noina arka. Poznajem svaki centimetar ove zemlje i organizirao sam da je cijelu obiđemo u vremenu koje nam je na raspolaganju.«
No, usprkos neutaživu Erolovom oduševljenju i ljepoti njegove domovine Turske, njihova se potraga pokazala uzaludnom.