18 Kondenzator
Chevettina majka imala je jednom momka imenom
Oakley, koji je uglavnom pio, a ostatak vremena vozio
kamione s drvima, barem je tako tvrdio. Bio je to čovjek
dugačkih nogu, previše razmaknutih plavih očiju na licu
niz čije su obraze tekle dvije duboke bore. A to ga je činilo
nalik pravom kauboju, rekla je Chevettina majka. Chevette
je naprosto mislila da zbog toga izgleda opasno. Ali
uglavnom nije bio takav, osim ako se nije sastao s bocom
ili dvije viskija i zaboravio gdje je i s kim je; nekoliko je
puta tako zami jenio Chevettu s njenom majkom, ali uvijek
mu je uspjela umaći, a njemu je poslije uvijek bilo žao,
kupovao joj je slatkiše i stvari u Seven-Eleven. Ali se
Oakleya sada sjetila, gledajući kroz otvor tog tipa s
pištoljem, jer ju je on jednom odveo u šumu i dao joj da
puca iz pištolja.
I ovaj je imao lice pomalo nalik Oakleyevu, s tim očima i
borama na licu. Takve se bore dobivaju od puno smi jeha,
kao što se sada i ovaj tip smi ješio. Ali to svakako nije bio
osmi jeh zbog kojeg bi se itko osjećao dobro. U uglovima se
vidjelo zlato.
"A sada lijepo siñi", reče on, jednako naglašavajući
svaku riječ.
"Koji si sad pa ti?" Skinner je zvučao više
zainteresirano, nego uplašeno.
Pištolj opali. Ne baš glasno, ali oštro, s tim plavim
bljeskom. Vidjela je kako je Japanac sjeo na pod, kao da
su mu se noge podsjekle i pomislila je da ga je tip upucao.
"Šuti." Onda ponovno Chevetti. "Rekao sam ti da siñeš."
Onda ju je Sammy Sal dotaknuo po vratu, vrhovi
njegovih prstiju gurnuli su je prema otvoru prije nego su
se povukli.
Tip možda i ne zna da je Sammy Sal uopće ovdje.
Sammy Šalje imao naočale. Chevette je sada bila sigurna u
jednu stvar, ovaj tip nije bio murjak.
"Oprostite", reče Japanac, "oprostite, ja..."
"Upucat ću te u desno oko podzvučnim titanijskim
zrnom." Još se uvijek smi ješio, kao da kaže kupit ću ti
sendvič.
"Silazim", reče Chevette. I nije upucao nikoga, ni nju ni
Japanca.
Učinilo joj se da je čula kako je Sammy Sal zakoračio
unazad na krovu, dalje od nje, ali se nije osvrnula. Nije
bila sigurna da li da zatvori vratašca ili ne. Odlučila je ne
zatvoriti ih, jer tip joj je rekao samo da siñe. Da bi ih
zatvorila, trebala bi se malo izvući i ispružiti ruke da
dohvati zasun, pa bi se njemu moglo činiti da želi
posegnuti za pištoljem ili nečim sličnim. Kao u filmu.
Skočila je sa zadnje prečke, pokušavajući držati ruke
tako da ih on vidi.
"Što si radila gore?" Još se uvijek smi ješio. Njegov
pištolj nije bio nimalo nalik Oakleyevu velikom starom
brazilskom revolveru; bila je to mala, tupasta, uglata stvar
načinjena od mutnog metala boje Skinnerovih starih
alatki. Tanak prsten svjetlijeg metala oko uske rupe na
kraju. Poput zjenice oka.
"Gledala sam grad", reče ona, ne osjećajući se posebno
uplašeno. Nije osjećala ništa posebno, osim što su joj noge
drhtale.
On podigne pogled, ali je pištolj ostao na istom mjestu.
Nije željela da je pita da li je gore bila sama, jer bi odgovor
mogao biti nedorečen i otkriti mu da laže. "Znaš zašto sam
ovdje."
Skinner je sjedio na svojem krevetu, naslonjen leñima
na zid, izgledajući budno kakvog ga nikad nije vidjela.
Japanac, koji uopće nije izgledao upucano, sjedio je na
podu, a mršave noge bile su raširene ispred njega u obliku
slova V.
"Pa", reče Skinner, "rekao bih zbog novca ili droga, ali
izgleda da nemaš sreće. Imam ti pedeset i šest dolara i
ustajali smotak humboltove trave, ako hoćeš."
"Šuti." Kad je automatski osmi jeh nestao, izgledalo je
kao da uopće nema usana. "Njoj govorim."
Skinner je izgledao kao da će nešto reći, možda se
nasmijati, ali nije.
"Naočale." Sad se osmi jeh vratio. Podigao je pištolj,
tako da je sad gledala ravno u malu rupu. Ako me upuca,
mislila je, svejedno će ih morati tražiti.
"Hepburn", reče Skinner, s malim ludim osmi jehom i
tek tada je Chevette opazila da Roy Orbison na posteru
ima rupu na svom sivom čelu. "Tamo dolje", reče ona,
pokazujući na otvor u podu.
"Gdje?"
"Na mojem bajku", rekla je, nadajući se da Sammy Sal
neće bubnuti u ona stara zarñala kolica i napraviti buku.
On pogleda prema otvoru na krovu, kao da je čuo što
ona misli.
"Nasloni se na onaj zid tamo, dlanovima." Primaknuo se
bliže. "Raširi noge..." Pištolj joj dodirne vrat. Njegova druga
ruka klizne pod Skinnerovu jaknu, tražeći oružje. "Ostani
tako." Nije našao Skinnerov nož, onaj s fraktalnom
oštricom. Malo je okrenula glavu i vidjela ga kako omotava
nešto crveno i gumeno oko jednog japančeva zapešća,
radeći to jednom rukom. Pomislila je na one gumene crveslatki-
še što se prodaju u velikim plastičnim teglama.
Naglo je potegnuo Japanca s tom crvenom stvari, vukući
ga preko poda do stola-police gdje je doručkovala.
Provukao je jedan kraj crvene stvari iza kutnog držača koji
je držao stol podignutim i onda je svezao oko njegovog
drugog zapešća. Izvadio je još jednu takvu stvar iz džepa i
protresao je poput zmi je-igračke. Zašao je s njom iza
Skinnerovih leña i nešto učinio svojom rukom. "Ti ostani
na krevetu, stari", reče, dodirujući pištoljem Skinnerovu
sljepoočnicu. Skinner je samo gledao u njega.
Vratio se do Chevette. "Spustit ćeš se niz ljestve. Ispruži
ruke."
Stvar je bila hladna i glatka i stopila se sama u sebe
čim ju je stavio oko njenih zapešća. Tekla je. Micala se
sama od sebe. Plastične crvene narukvice, nalik dječjim.
Jedan od onih štosova s molekulama.
"Pazit ću na tebe", reče on, još jednom pogledavši
prema otvorenim vratašcima na krovu, "i zato silazi fino i
polako. Ako skočiš ili potrčiš kad stigneš dolje, ubit ću te."
Nije ni sumnjala da će tako učiniti, ako treba, ali se
sjetila nečeg što joj je Oakley rekao onog dana u šumi,
kako je teško pogoditi nešto ako moraš pucati skoro ravno
dolje, a još je teže ako moraš pucati prema gore. I zato
možda treba naprosto turati kad stigne dolje, treba prijeći
samo dva metra od ljestava da bude tamo gdje je neće
vidjeti. Ali onda je pogledala u crno i srebrno oko pištolja i
to se naprosto nije činilo kao dobra ideja.
I tako je otišla do rupe na podu i klekla. Nije bilo lako, s
rukama tako svezanim. Morao ju je pridržati, zgrabivši je
za Skinnerovu jaknu, ali uspjela je spustiti stopala na
treću prečku, a prstima se uhvatila za prvu i tako je
krenula prema dolje. Morala je staviti stopala na prečku,
pustiti onu koju je držala, zgrabiti iduću prije nego izgubi
ravnotežu i tako opet.
Ali dok je tako radila, imala je vremena misliti i to joj je
pomoglo da odluči pokušati što je naumila. Bilo je čudno
misliti tako, kako se mirnom osjećala, ali to joj nije bilo
prvi put. Tako se osjećala i u Bea-vertonu, one noći kad je
prešla žicu, isto tako bez previše planiranja. Kao i onda
kad su je kamiondžije pokušali odvući u kabinicu otraga;
pravila se kao da joj je svejedno, a onda je sasula
termosicu vruće kave jednom u lice, drugog je tresnula u
glavu i pobjegla. Tražili su je jedan sat, sa svjetiljkama,
dok je čučala u riječnom blatu i puštala komarce da je živu
pojedu. Svjetla su je tražila kroz grmlje.
Došla je do kraja i odstupila jedan korak, držeći
svezane ruke tako da ih on može vidjeti ako to hoće. Sišao
je brzo, bez suvišnih pokreta, bez zvuka. Njegov je dugačak
kaput bio načinjen od nečeg crnog, neke tkanine koja nije
odražavala svjetlo i primi jetila je da nosi crne kaubojske
čizme. Znala je da u njima može dobro trčati, ako treba;
ljudi ne misle tako, ali može se.
"Gdje je?" Zlato bljesne u uglovima njegova osmi jeha.
Njegova kosa, začešljana ravno unazad bila je izmeñu
smeñe i blond. Pomaknuo je ruku, podsjećajući je na
pištolj. Primi jetila je da mu se ruka počela znojiti, vlažne
mrlje su tamnjele u njegovoj bijeloj gumenoj rukavici.
"Moramo ići..." Stala je. Žuto dizalo bilo je gdje su ga
ona i Sammy Sal ostavili, pa kako se onda popeo?
Još više zlata. "Došli smo stepenicama."
Popeli su se stepenicama za malere, po golim čeličnim
prečkama, od kojih su neke potpuno zarñale. Tako da ne
čuje dizalo. Nije ni čudo da je Japanac izgledao tako
uplašen. "No", reče ona, "ideš?"
Slijedio ju je do dizala. Držala je oči na podu, kako ne bi
digla pogled i pokušala vidjeti Sammyja, koji je morao biti
tamo negdje gore. Nije imao vremena sići, jer bi ga čuli.
Ponovno joj je pridržao rame dok je zakoračila i ušla u
dizalo, promatrajući je stalno.
"Ovo treba potegnuti dolje", reče ona, pokazujući na
jednu od poluga.
"Učini to."
Pomakla ju je za jedan zarez, pa još jedan i stroj
zastenje pod njihovim nogama i počne ih spuštati. Na dnu
se vidio mali komad svjetla, od žarulje u zarñalom
aluminijskom kavezu i pitala se što bi on učinio da sad
netko stupi u svjetlo, recimo Fontayne ili netko od ljudi
koji su dolazili provjeravati struju. Bilo tko. Ustrijelio bi ih,
zaključila je. Upucao i otkotrljao ih u mrak. To mu se
vidjelo na licu. Jasno se vidjelo.
Izašao je prvi i pomogao joj da izañe. Vjetar je jačao i
mogli su se osjetiti harmonici kako prodiru kroz potplate,
most je počeo zujati poput prigušene harfe. Mogla je čuti
kako se negdje smiju ljudi.
"Gdje?" reče on.
Ona pokaže na mjesto gdje je bicikl stajao, kablom
spojen s biciklom Sammyja Sala. "Onaj roza i crni."
On mahne pištoljem.
"Odbij ", javi se njen bicikl kad mu se približila na
metar i pol. "Što je to?" Pištolj joj se zabije u leña.
"Onaj drugi bicikl. Clunker s glasovnim alarmom. Drži
ljude podalje od moga." Sagnula se da palcem pritisne
pločicu kako bi oslobodila bicikl Sammyja Sala, ali nije
dodirnula petlju za prepoznavanje iza sjedala svog bicikla.
"Ne zajebavam se, dupeglavče", reče njen bajk.
"Isključi ga", reče on. "U redu."
Znala je da to mora učiniti na mah, okrenuti ga
postrance, samo s palcem i kažiprstom na neprovodljivom
dijelu gume.
Ali bila je čista nesreća što je okvir dodirnuo njegov
pištolj. Spazila je mali strujni luk izmeñu svog bajka i
pištolja, vruć i grimizan, debeo poput prsta, kako su
kondenzatori čestičnih kočnica u okomitoj sipki ispraznili
nakupljeni naboj u protuprovalnički sustav ugrañen u
lažnu rñu i pomno iskrzanu srebrnu izolir-traku. Pao je na
koljena, zamućena pogleda, a jedan jedini mjehurić
pljuvačke stvorio mu se i prsnuo meñu poluotvorenim
usnama. Učinilo joj se da je vidjela paru kako se diže iz
pištolja u njegovoj ruci.
Furaj, pomisli ona, skvrčivši se da potrči, a onda ga
udari crna stvar i obori na pod, dolepršavši iz tame iznad
njih, sa zvukom poput slomljenih krila. Rola terpapira.
Onda je spazila Sammyja Sala kako stoji na tamnoj
karbonskoj prijelaznoj prečki, s jednom rukom omotanom
oko okomite šipke. Učinilo joj se da vidi i njegov bijeli osmi
jeh.
"Zaboravila si ovo", reče on i baci joj nešto. Naočale u
kutiji. Ona ih ulovi, svezanih ruku, kao da su znale gdje
žele doći. Nikad nije saznala zašto je to učinio.
Jer mali pištolj je napravio mljackavi zvuk, plavi
bljeskovi stopili su se u tucet malih prasaka i Sammy Sal
se prevalio preko prijelazne prečke i samo nestao.
A ona je počela trčati.
19 Superloptica
Klečeći na podu, Yamazaki je čuo pucnjavu pištolja,
dok su mu zapešća bila spojena svjetlucavom plastikom
iza grubog metalnog držača Skinnerova zidnog stola. Ilije
to bio samo zvuk neke hidraulične alatke?
U sobi je vonjalo, jako i trpko. Mislio je da je to vonj
njegovog straha.
Oči su mu bile u ravnini s okrhnutim bijelim tanjurom
na čijem je rubu tamnjela razmazana mrlja avokada.
"Rekao sam mu što imam", reče Skinner, upinjući se da
ustane na noge, ruku svezanih iza leña. "Nije to htio. Hoće
ono što hoće, zar ne?" Mali televizor klizne s ruba kreveta i
udari o pod, a ekran mu iskoči na plosnatoj traci kabla u
duginim bojama. "Sranje." On se zaljulja, iskrivivši lice kad
mu je bolesni kuk podnio težinu i Yamazaki je pomislio da
će pasti. Skinner korakne, pa još jednom, naginjući se
naprijed kako bi održao ravnotežu.
Yamazaki zategne plastične spone. Kriknuo je kad ih je
osjetio kako se stežu. Poput nečeg živog.
"Ako ih vučeš ili trzaš", reče Skinner iza njega, "gadure
će te stisnuti. Murjaci su ih prije nosili. Proglašene su
neustavnim." Začuje se lom koji je potresao sobu i svjetla
zatreperiše. Yamazaki pogleda preko ramena i ugleda
Skinnera kako sjedi na podu, koljena napola dignutih,
nagnutog naprijed. "Tu su škare za željezo od dvadeset
cola", reče starac, pokazujući svojom lijevom nogom na
ulubljenu, rñom iskrzanu zelenu kutiju za alat. "Dobro je
ovako, samo ako ih dohvatim." Yamazaki ga je gledao kako
počinje turati nožne prste kroz rupe svojih poderanih sivih
čarapa. "Nisam siguran da njima mogu išta izvesti..."
Zašuti. Pogleda Yamazakija. "Imam bolju ideju, ali ti se
neće dopasti."
"Skinner-san?"
"Pogledaj onaj držač."
Bezbojne grude otopljenog lema držale su stvar zajedno,
ali izgledala je dovoljno otporno. Izbrojao je devet
nepravilno poredanih glavica zavrtnja. Sam poprečni držač
izgleda da je bio načinjen od tankih metalnih šajbica,
privezanih na oba kraja zarñalim komadima žice.
"Ja sam to napravio", reče Skinner. "To su tri dijela
oštrice tvorničke pile. Nikad im nisam skinuo zupce. Na
vrhu su."
Yamazakijevi prsti kretali su se preko skrivenih zubaca.
"Pogodak, Izviñaču. Nisu uopće htjeli rezati. Zato sam
ih i koristio."
"Pilim plastiku?" On podigne ruke.
"Čekaj malo. Ako počneš piliti tu ludu ljepilicu, neće joj
se dopasti. Treba je srediti brzo ili će se zariti do kosti.
Čekaj, rekoh..."
Yamazaki se zamrzne. Pogleda unatrag.
"Preblizu si sredini. Ako tu prerežeš, imat ćeš sponu
oko svakog zapešća i gadure će se i dalje stezati. Treba
prerezati što je bliže moguće jednoj strani, stići ovamo i
škarama srediti drugu sponu, prije nego te zgrabi. Pokušat
ću ovo otvoriti..." On bubne kutiju nožnim prstima. Ona
zazveči.
Yamazaki prinese lice blizu crvenim sponama. Imale se
slab, medicinski miris. Udahne, stisne zube i počne
bijesno piliti zapešćima. Stvar se počela stezati. Okovi od
čelika, bol vruća i nemoguća. Sjetio se kako ga je Loveless
zgrabio svojom rukom oko zapešća.
"Učini to", reče Skinner.
Plastika se razdvoji uz apsurdno glasan plop, poput
zvučnog efekta u dječjem crticu. Bio je slobodan, za
trenutak, crvena spona oko njegovog lijevog zapešća se
opustila, apsorbirajući ostatak mase.
"Izviñaču!"
Stegnula se. Posegnuo je za kutijom, začuñen što je vidi
kako se otvara, jer Skinner ju je prevrnuo udarcem pete, i
iz nje se prosulo tisuće komada alatki.
"Plave ručke!"
Škare za željezo bile su dugačke, nespretne, a ručke
omotane masnom plavom trakom. Opazio je kako se
crvena spona počela stezati, urezivati u meso. Napipao je
škare jednom rukom u zbrci stvari, naslijepo gurnuo
oštricu pokraj zapešća i svom svojom težinom pritisnuo
gornju ručku. Udar bola. Detonacija.
Skinner glasno izdahne, zvuk dugačkog, dubokog
olakšanja. "U redu si?"
Yamazaki pogleda svoja zapešća. Na lijevom je bio
dubok, plavičast urez. Počelo je krvariti, ali ne više nego
što je očekivao. Drugo je zapešće bilo ogrebano pilom.
Pogleda po podu, tražeći ostatke spona.
"Sad riješi mene", reče Skinner. "Ali zakvači ih ispod
plastike, u redu? Pazi da ne otkineš komad. A drugu sredi
brzo."
Yamazaki isproba rad škara, klekne iza Skinnera,
provuče jednu oštricu ispod plastike oko starčeva desna
zapešća. Koža mu je bila prozirna, pjegava i bezbojna, vene
vijugave i nabrekle. Plastika se lako razdvojila, onim istim
smi ješnim zvukom, trenutačno se ovijajući oko
Skinnerova drugog zapešća, svijajući se poput živog bića.
Prerezao ju je prije nego se stigla stegnuti, ali ovog puta,
uz zvuk iz crtica, stvar naprosto iščezne.
Yamazaki je buljio u prostor gdje je bila spona.
"Zarigljaj vrata!"
"Što?"
"Zaključaj jebena vratašca!"
Yamazaki probaulja preko poda na rukama i koljenima,
spusti vratašca na mjesto i zakračuna ih plosnatim
komadom mutne bronce, nečim što je nekoć možda bilo
dio broda. "Djevojka", reče, pogledavši ponovno Skinnera.
"Može pokucati", reče Skinner. "Hoćeš da opet upadne
onaj mudonja s pištoljem?"
"Popni se i pogledaj gdje je crnjo." "Skinner-san?
Oprostite?"
"Veliki peder. Crni, razumiješ?"
Ne znajući o čemu ili o komu to Skinner govori,
Yamazaki se popne uz ljestve. Udar vjetra baci mu kišu u
lice kako se pojavio kroz otvor. Odjednom je bio čvrsto
uvjeren da je na vrhu nekog drevnog broda, neke čelične,
crne olupine škune, na tamnim morima, čija su plastična
jedra poderana, a posada poludjela ili mrtva, sa
Skinnerom kao poludjelim kapetanom koji izvikuje
zapovijedi dolje iz svoje kabine.
"Ovdje nema nikoga, Skinner-san."
Kiša se spusti u eksplozivnom plastu, skrivajući svjetla
grada.
Yamazaki povuče glavu, napipavajući vratašca, te ih
zatvori nad sobom. Učvrsti zasun, poželjevši da je načinjen
od nečeg jačeg.
Spusti se niz ljestve.
Skinner je sada bio na nogama, ljuljajući se prema
krevetu. "Sranje", reče, "netko mi je razbio tv." Prevrne se
na madrac.
"Skinner?"
Yamazaki klekne pokraj kreveta. Skinnerove su oči bile
zatvorene, disanje mu je bilo plitko i brzo. Lijeva mu se
ruka digne, raširenih prstiju i počeše se po zamršenoj
gužvi bijelih dlaka na raskopčanom ovratniku izlizane
flanelske košulje. Yamazaki namiriše kiseo, oštar miris
urina povrh trpkog mirisa eksploziva koji je gonio
Lovelessove metke. Pogleda Skinnerove traperice, čija se
plava boja od iznošenosti pretvorila u sivu, a nabori su se
trajno urezali, slabo svjetlucajući od masnoće i opazi da se
Skinner popisao.
Stajao je tako nekoliko minuta, nesiguran što bi trebao
učiniti. Napokon sjedne na bojom poprskanu stoličicu
pokraj stolića, gdje je nedavno bio zarobljenik. Prijeñe
vrhovima prstiju preko zubaca pile. Pogleda dolje i spazi
finu crvenu kuglicu. Ležala je na podu pokraj njegovog
lijevog stopala.
Podigne je. Sjajna špekula jarkocrvene plastike, hladna
i malo podatna. Jedna od spona, njegova ili Skinnerova.
Podigne je. Sjajna špekula jarkocrvene plastike, hladna
i malo podatna. Jedna od spona, njegova ili Skinnerova.
Sjedio je tamo, promatrao Skinnera i slušao most kako
stenje na oluji, dok čudna glazba dopire iz svežnjeva
kablova. Želio je prisloniti uho na njih, ali neki ga je
bezimeni strah u tome priječio.
Skinner se u jednom trenutku probudio, barem je tako
izgledalo, i pokušao sjesti, zazivajući djevojku, činilo se
Yamazakiju.
"Ona nije ovdje", reče Yamazaki, držeći ruku na
Skinnerovu ramenu. "Zar se ne sjećate?"
"Nije tu", reče Skinner. "Dvadeset, trideset godina.
Zajebant. Vrijeme."
"Skinner?"
"Vrijeme. Potpuni jebeni zajebant, zar nije?"
Yamazaki prinese crvenu kuglicu starčevim očima.
"Pogledajte, Skinner-san. Vidite što je nastalo?"
"Superloptica", reče Skinner.
"Skinner-san?"
"Idi i baci je, Izviñaču." Zatvori oči. "Baci je da se odbije
visoko..."
20 Velika praznina
“Boga mi", reče Nigel, "ovo se sranje upravo pomaklo."
Zatvorenih očiju, Chevette je osjetila tupi rub oštrice
keramičkog noža kako joj se utiskuje u zapešće; začuje se
zvuk kao kod ispuštanja unutrašnje gume koja je previše
puta krpana, a onda joj je zapešće bilo slobodno.
"Sranje. Isuse..." Njegove su ruke bile grube i brze, a
Chevettine se oči otvore na drugi plop, a crvena mrlja
počne udarati amo-tamo po naslaganom otpadu. Nigel je
okretao glavu promatrajući je, a glava mu je bila kao ona s
utegom na plastičnom psiću što ga je Skinner jednom
našao i poslao je dolje da ga proda.
Uza svaki zid u ovom uskom prostoru bili su naslagani
metalni predmeti, oguljeni dijelovi starih cijevi od
Reynoldsa, prašnjave staklenke od pekmeza pune zarñalih
žbica. To je bila Nigelova radionica, mjesto gdje je izrañivao
kolica i obavljao čudne poslove na svakom biciklu koji bi
mu naišao. Plovak za pecanje lososa visio mu je na lijevom
uhu i ljuljao se u kontra-ritmu s njegovom klimajućom
glavom, a onda je zazvoncao kad je uhvatio stvar usred
skakanja. Loptu od crvene plastike.
"Čovječe", reče on impresioniran, "tko je to stavio na
tebe?"
Chevette ustane i zadršće, a drhtaj proñe kroz nju
poput živog bića, slično načinu na koji su se micale crvene
narukvice.
Sada se osjećala isto onako kao i onog dana kada je
došla u kamp-prikolicu i otkrila da je majka pokupila svoje
stvari i otišla. Bez poruke, ali je limenka raviola bila u
posudi na štednjaku, s otvaračem ostavljenim sa strane.
Nije pojela te raviole, više ih nikad nije uopće jela i znala je
da ih više nikada neće jesti.
Tog se dana pojavio taj osjećaj i progutao sve oko sebe,
u sebe, osjećaj toliko velik da zapravo nisi mogao dokazati
da postoji, osim čistom aritmetikom odsutnosti i sjećanja
na bolje dane. I ona se kretala u njemu, kakav god da je
bio, od jedne točke do druge, sve dok nije završila iza žice
u Beavertonu, mjestu toliko gadnom da se osjećala kao da
komadom razbijenog stakla struže po toj velikoj praznini.
Tako je počela bivati svjesna stvari koja je progutala svijet,
iako je ona bila vidljiva samo krajičkom oka. Nije to
zapravo bio ni osjećaj, već više neka vrsta plina koji se
može osjetiti duboko u grlu, kako leži hladan i nepokretan
u sobama njenih narednih putovanja.
"Jesi dobro?" Nigelu je masna kosa padala u oči, držao
je crvenu kuglicu u ruci, a ukrasna čačkalica s komadićem
požutjela celofana virila mu je iz kuta usta.
Dugo se vremena pitala nije li možda groznica spalila
taj osjećaj, spržila krug na kojem se hranio u njoj. Ali kako
se privikavala na most, na Skinnera, na posao u
Ujedinjenim, počelo se činiti da je praznina ispunjena
običnim stvarima, kao da je na mjestu starog izrastao cijeli
novi svijet i da jedan dan prelazi u drugi - bez obzira pleše
li u Otpadnicima, ili sjedi cijelu noć i razgovara s
prijateljima, ili spava sklupčana u vreći u Skinnerovoj
sobi, gdje vjetrovi deru po zidovima od šperploče, a kablovi
lupaju i prenose lupanje u stijenu koja pluta (kako je
rekao Skinner) na najsporijem od svih mora.
I sad je to puklo.
"Vette?"
Jednom je vidjela skakačicu koju su izvukli kod
Zodijaka blijedom plastičnom kukom, bijelu i labavu, dok
joj je voda curila iz nosa i usta. Svaka se kost slomi ili
iščaši, rekao je Skinner, samo ako dobro udariš o vodu.
Cura je protrčala kroz bar gola i skočila naglavačke sa
stola nekog turista, najbližeg ogradi, preko ruba, sva
umotana u svjetlucavu Haru mrežu i imitaciju japanskih
ribarica plitkog gaza. I ne pluta li sada tako i Sammy Sal,
već izvan mrtve zone iz koje je toksično olovo, otpalo iz
nebrojenih slojeva boje, prije puno godina otjeralo svu
ribu, i ulazi u struju koja nosi mrtvace s mosta, govorili su
ljudi, pokraj Hridi misije i nosi ih do betonske obale
Kineskog bazena, gdje džogiraju mikroporni bogataši?
Chevette se savije i povrati, najveći dio u otvorenu
praznu limenku od boje, čiji su rubovi bili pokriveni
debelim krastama temeljne sive boje što ju je Nigel koristio
za pokrivanje svojih slabije izvedenih radova.
"Hej, hej", skakutao je Nigel oko nje, srameći se na svoj
medvjeñi način da je dotakne, uzdignutih velikih ruku,
zabrinut što joj je zlo i zabrinut da mu ne povrati po poslu,
jer bi to zahtijevalo dubinsko, nikad prije pokušano
čišćenje; bilo bi bolje da povrati po prostoriji. "Voda? Hoćeš
vode?" Pružio joj je staru džezvu u kojoj je inače hladio
užareni metal. Na vodi je plivao uljasti sloj, poput plina
pored doka i ona opet skoro povrati, no uspjela je sjesti.
Sammy Sal je mrtav, možda i Skinner. On i onaj
studoš, tamo gore, vezani plastičnim crvima.
"Chev?"
Spustio je džezvu i umjesto toga ponudio joj otvorenu
limenku piva. Kašljući, ona odmahne rukom.
Nigel se premještao s noge na nogu, a onda se okrenuo
i provirio kroz trokutastu krhotinu lucita koja mu je služila
kao jedini prozor. Treperila je na vjetru. "Oluja će", reče on,
kao da je sretan što vanjski svijet nastavlja svojim tokom,
ma koliko drastičan on bio. "Oluja će i kiša."
Bježeći od Skinnerove sobe i pištolja u ruci ubojice, od
njegovih očiju i zlata u uglovima njegovog osmi jeha, nisko
pognuta zbog ravnoteže, svezanih ruku i s kutijom od
naočala, Chevette je vidjela ljude kako bježe, vjerojatno od
nagle tišine, prvog šamara kiše koja je stigla gotovo topla.
Skinner bi znao da dolazi kiša; promatrao bi barometar
u kiča-stom drvenom okviru u obliku kormila nekog starog
broda; Skinner se dobro razumio u vrijeme, nasañen u
svojoj kutiji na vrhu tornja. Možda su se i drugi ljudi dobro
razumjeli u vrijeme, ali stil je bio da se čeka i onda bježi,
da se do zadnjeg trenutka obavlja kupovina, popuši još
jedan dim i obavi kakav poslić. Sat vremena prije oluje bio
je dobar za takve stvari, ljudi bi obavljali nervozne
kupovine zbog inače podnošljive nesigurnosti. Iako bi
uvijek nekoliko ljudi nestalo ako je oluja bila dovoljno jaka,
i to ne uvijek novopridošli stanovnici, novi koji su se
privezivali, zajedno sa svojom otrcanom prtljagom uz bilo
kakvo utočište na vanjskoj strukturi; ponekad bi čitav
skrpani komad staništa naprosto otpao, ako ga je vjetar
dobro pogodio; nije to nikad vidjela, ali je čula priče. Ništa
nije sprečavalo ljude da potraže zaklon na nivoima, ali su
to rijetko činili.
Obrisala je usta nadlanicom i uzela pivo od Nigela.
Srknula je. Bilo je toplo. Vratila mu je nazad. Izvadio je
čačkalicu iz usta, počeo podizati limenku da otpije iz nje,
onda je bolje razmislio i spusti je pored aparata za
zavarivanje.
"Nešto nije u redu", reče on, "to mogu vidjeti."
Masirala je zapešća. Dva oguljena prstena su se
pojavljivala, ružičasta i mokra, na mjestima gdje ju je
plastika držala. Podignula je keramički nož i automatski ga
sklopila.
"Da", reče ona, "da. Nešto nije u redu..."
"Što nije u redu, Chevette?" Zamahom glave on otrese
kosu s očiju, poput zabrinutog psa, dok su mu prsti
nervozno prelazili preko alatki. Ruke su mu bile nalik
blijedim prljavim životinjama, sposobnima na svoj nijemi i
okretan način rješavati probleme koji bi inače ostavili
čovjeka beznadno zbunjenim. "Ono japansko sranje ti se
počelo delaminirati", odluči on, "zato si i potištena..."
"Ne", reče ona, zapravo ga ne slušajući.
"Za dostavljački bicikl treba ti nešto čelično. Težina. S
velikom košarom naprijed. A ne karton omotan nekakvim
aramidskim sranjem, pa cijela stvar nije teža od sendviča.
Što ako udariš u b-bus? Zabiješ mu se odostraga? Imaš
veću masu nego b-bajk, preletiš i ra-razbiješ... razbiješ..."
Ruke mu se savinu, pokušavajući točnije objasniti fiziku
nesreće što ju je gledao. Chevette digne pogled i spazi da
on drhti.
"Nigel", reče ona, ustajući, "netko mi je to stavio za
šalu, razumi ješ?"
"Pomakla se", reče on, "vidio sam."
"Pa, šala nije bila baš smiješna, u redu? Ali znala sam
gdje moram doći. Tebi, točno? I ti si je skinuo."
Nigel ponovno vrati kosu na oči, stidljiv i zadovoljan.
"Imala si nož. Dobro reže." Onda se namršti. "Treba ti
čelični nož..."
"Znam", reče ona. "Sad moram ići..." Sagnula se da
podigne limenku od boje. "Bacit ću ovo. Oprosti."
"Oluja je", reče Nigel. "Ne izlazi na oluju."
"Moram ići", reče ona. "Bit će u redu." Mislila je kako bi
onaj ubio i Nigela ako je nañe ovdje. Povrijedio ga. Uplašio
ga.
"Odrezao sam ih." Držao je crvenu lopticu.
"Riješi se toga", reče ona.
"Zašto?"
"Pogledaj ovaj osip."
Nigel pusti lopticu kao da je otrovna. Odskočila je i
nestala iz vida. Obrisao je prste u prljavi prednji dio
majice.
"Nigel, možeš li mi dati kakav odvijač? Obični?"
"Moji su svi istrošeni..." Bijele životinje trčale su preko
gomile alatki, sretne što love, dok ih je Nigel ozbiljno
promatrao. "Bacam obične vijke čim ih skinem. Treba ti
šesterokutni..."
"Treba mi jedan istrošen."
Desna ruka mu odskoči i digne blago, s crnom drškom i
lagano iskrivljeno.
"To je taj", reče ona, zakopčavajući Skinnerovu jaknu.
Obje ruke ponude joj odvijač, a Nigelove oči skrivale su
se iza kose, promatrajući. "Ti.. .ti mi se sviñaš, Chevette."
"Znam", reče ona, što jeći tako s limenkom boje u kojoj
je bila bljuvotina u jednoj ruci i s odvijačem u drugoj.
"Znam to."
Zbunjena zakrpanim plastikama koje su natkrovljavale
gornji nivo, kiša je slijedila cijevi za otpad i strujne
kablove, nadirući odozgo pod čudnim kutovima, u
slučajnim vodopadima, minijaturnim Nijagarama koje su
se slijevale s valovitog lima i šperploče. S ulaza u Nigelovu
radionicu Chevette je promatrala kako se jedna cerada
ruši i kako galoni srebrne vode pljušte odjednom iz nekad
napete konkavnosti, napuhnuti zastor za kupaonicu naglo
je puknuo i odjednom se pretvorio u metre lepršave, vlažne
tkanine. Ovdje nikad ništa nije bilo planirano u nekom
sveopćem smislu i probleme odvoda rješavalo se kako su
nailazili. Ili još češće, nisu se rješavali.
Vidjela je da je pola svjetala ugašeno, ali to je bilo
možda zato što su ih ljudi isključili, iskopčali što je više
toga moguće. Ali onda je spazila čudan ružičasti odsjaj koji
se javlja kada crkne transformator i onda je čula
eksploziju. Tamo negdje od Otoka s blagom. Na taj je način
bila sreñena većina preostalih svjetala i odjednom je
stajala u gotovo potpunoj tami. Nikog nije bilo na vidiku,
baš nikog. Osim stovatne žarulje u narančastom
plastičnom grlu koja se vrtjela na vjetru.
Pomakla se prema sredini nivoa, pazeći na prekinute
žice. Sjetila se limenke u ruci i odbaci je sa strane, te čuje
kako je udarila i otkotrljala se.
Pomislila je na svoj bicikl kako leži tamo na kiši,
praznih spremnika. Netko će ga sigurno uzeti, i Sammy
Šalova. Bila je to najveća, najvrednija stvar koju je ikad
imala i zaradila je svaki dolar koji je izbrojala tamo na kasi
u Gradskim kotačima. Nije o njemu mislila kao o stvari,
već više, pretpostavljala je, onako kako ljudi shvaćaju
konje. Bilo je dostavljača koji su svojim biciklima davali
imena, ali Chevette to nikad ne bi učinila, baš zato što je o
njemu razmišljala kao o živom biću.
Furaj, reče sama sebi, uhvatit će te ako ostaneš ovdje.
Leñima okrenuta San Franciscu, ona krene prema Otoku s
blagom.
Koji oni? Onaj s pištoljem. Došao je po naočale. Došao
je po naočale i ubio Sammyja. Jesu li ga poslali oni ljudi
koji su nazvali Bun-nyja i Wilsona, vlasnika? Murjaci za
iznajmljivanje. Sigurnjaci.
Kutija u njenom džepu. Glatka. I taj čudni crtić grada,
onih tornjeva s raširenim vrhovima. Suncokret.
"Isuse", reče ona, "kamo? Kamo ja to idem?"
Do Otoka s blagom, gdje se okupljaju vukodlaci i
ljubitelji smrti, otjerani s mosta kako bi tamo opsjedali
šume? Tamo je nekad bila mornarička baza, rekao je
Skinner, ali je kuga to sredila odmah nakon Malog velikog,
nekakva koja ti oči pretvara u kašu, a onda ti otpadnu
zubi. Groznica Otoka s blagom, kao da je nešto ispuzalo iz
limenke u toj mornaričkoj bazi, poslije potresa. I zato tamo
nitko nije išao, nitko normalan. Noću si ponekad mogao
vidjeti njihove vatre i dim po danu, i odšetao bi ravno do
oaklandskog luka i konzole, a ljudi koji su tamo živjeli isto
nisu bili isti kao i ljudi ovdje na ovjesu.
Da li da se vrati, pokuša uzeti bicikl? Sat vožnje i
kočnice bi opet bile pune. Vidjela je samu sebe kako
naprosto vozi, možda prema istoku, zauvijek vozi u koju
god to zemlju, u pustinje koje gledaš na televiziji, pa preko
ravnih zelenih dobara gdje veliki strojevi marširaju u
redovima, radeći to što već rade. Ali sjetila se one ceste iz
Oregona, kamiona koji su stenjući prolazili u noći poput
izgubljenih poludjelih životinja i pokušala je sebe zamisliti
kako tuda vozi. Ne, nema mjesta za nju na takvoj cesti,
ničeg ljudske veličine, skoro da i nema svjetla, a sva su
polja u mraku. Preko kojih možeš hodati i hodati zauvijek i
nikad nećeš stići ni do čega, čak ni do mjesta gdje bi
mogao sjesti. Bicikl je nikamo ne bi odveo.
Ili bi se mogla vratiti Skinneru. Popeti se i vidjeti... Ne.
Čvrsto je odbacila tu pomisao.
Praznina se poput plina dizala iz sjenki ispunjenih
škropljenjem kiše i ona zadrži dah kako je ne bi udahnula.
Kad nešto izgubiš, onda po prvi put shvatiš da si nešto
imao. Tek kad je majka otišla shvatila je da je tamo uopće
bila, jer ona je bila to mjesto, sve, kao i vrijeme. I Skinner i
Colemanov štednjak i ulje koje je morala kapati u malu
rupu kako bi kožna brtva ostala mekana, tako da pumpa
može raditi. Ne budiš se svakog jutra govoreći da i da
svakoj maloj stvari. Ali od malih je stvari sve načinjeno. Ili
od nekog tko te samo gleda kad se budiš. Ili Lowella. Kad
je imala Lowella - ako se može reći da ga je ikad imala, a
pretpostavljala je da u stvari nije - ali dok je bio tamo, on
je bio pomalo takav...
"Chev? Jesi to ti?"
Bio je tamo. Lowell. Sjedio je prekriženih nogu na vrhu
zarñalog hladnjaka na kojem je pisalo ŠKAMP i pušio
cigaretu i gledao kišu kako curi s cerade prodavača
škampa. Prošla su tri tjedna otkako ga je zadnji put vidjela
i jedino što je mogla sada pomisliti bilo je kako sigurno
izgleda kao potpuno sranje. Onaj klinac obrijane glave što
su ga zvali Codes, sjedio je pokraj njega, crna kapuljača
trenirke bila mu je podignuta a ruke su mu bile skrivene u
rukavima. Codes je nikad nije volio.
Ali se Lowell smi ješio široko, u žaru cigarete. "Pa", reče
on, "hoćeš reći 'bok' ili nećeš?"
"Bok", reče Chevette.
21 Spoznajni otpadnici
Rydell nije bio siguran u vezi s cijelom tom stvari oko
mosta, a još manje je bio siguran u vezi s onim što je
Freddie napričao na Sajmu hrane i cijelim putem od
Sjeverne plaže. Stalno mu je padao na pamet
dokumentarac što ga je gledao u Knoxvilleu i bio je prilično
siguran da se tamo nisu spominjali nikakvi ljudožderi ili
kultovi. Pretpostavljao je da ga Freddie želi uvjeriti u to, jer
će on, Rydell, biti taj koji će otići po tu curu, Chevettu
Washington.
I sada je uistinu bio na njemu, promatrajući ljude kako
žure da bi sklonili robu od nevremena i cijela stvar je
izgledala još manje nalik onome što je Freddie ispričao. Sve
je pomalo ličilo na karneval. Ili na lunapark na velikom
sajmištu, samo što je sve bilo natkriveno s tim šašavim
malim straćarama, običnim kutijama na gornjem nivou, a
bilo je tamo i cijelih ogromnih kamp-prikolica podignutih
čekrcima i zalijepljenih na ovjes velikim grudama ljepila,
nalik skakavcima u paukovoj mreži. Kroz rupe što su ih
probušili u gornjoj traci moglo se naj različitu'im skrpanim
stepenicama ići gore-dolje izmeñu dva nekadašnja
prometna nivoa, a bilo ih je od šperploče i od zavarenog
čelika pa čak i jedne stepenice za silazak iz aviona,
nasañene na svoje ispražnjene gume.
Dolje, na donjem nivou, jednom kad proñeš kolica s
hranom, uglavnom su se nalazili barovi, najmanji što ih je
Rydell ikad vidio, neki su imali samo četiri stolice, nisu
imali čak ni vrata, već samo veliki rolo koji se spusti i
zaključa.
Ali ništa od toga nije napravljeno prema nekom planu,
barem ga on nije mogao uočiti. To nije bilo nalik
trgovačkom centru, gdje se posao automatizira i onda se
čeka da li će uspjeti ili ne. Izgledalo je kao da je ovo mjesto
naprosto naraslo, kao da jedna stvar prikrpana na drugu
sve dok čitav raspon nije bio omotan tom bezobličnom
masom stvari u kojima nije bilo dvije iste. Gdje god bi
pogledao, vidio bi različite materijale, a gotovo nijedan od
njih nije bio upotrijebljen za ono što mu je bila prvotna
namjena. Prošao je pored štandova oblijepljenih tirkiznom
formikom, lažnom ciglom, djelićima slomljenih crepova
poslaganih u obliku virova i sunčanih eksplozija i cvijeća.
Jedno, već zatvoreno mjesto, bilo je prekriveno
bakrenozelenim naslagama odlo-mljenih krovnih obloga.
Ulovio se kako se smi ješi svemu tome i ljudima koji
nisu obraćali ni najmanju pažnju na njega, ni
ljudoždersku ni bilo kakvu drugu. Bili su šaroliki kao i
njihovi grañevni materijali: bilo ih je svih dobi, rasa, boja i
svi su bježali od oluje koja je sada zasigurno stizala, vjetar
je bio sve jači dok je prolazio kraj kolica i starih žena koje
su vukle svoje slamnate kofere. Dijete, koje je teturalo s
rukama obavljenima oko velikog crvenog protupožarnog
aparata, zaletjelo mu se u noge. Rydell nikad nije vidio
dijete s ovakvim tetovažama. Dječak reče nešto na nekom
drugom jeziku i nestane.
Rydell zastane i izvadi Warbabyjevu kartu iz džepa
jakne. Tu je bilo nacrtano mjesto gdje je živjela djevojka i
način kako da se tamo popne. Ravno gore do krova te
proklete stvari, male daščare pričvršćene za vrh jednog od
tornjeva za kojeg su bili zakvačeni kablovi. Warbaby je
imao prekrasan rukopis, uistinu elegantan i ovu je kartu
nacrtao i označio za Rydella sjedeći otraga u Patriotu.
Stepenicama ovuda, onda po mostiću, pa do nekakvog
dizala.
Sada je otkrio da će biti zeznuto s tim prvim
stepenicama, jer kad se osvrnuo, primi jetio je puno uskih
malih stepeništa kako se skrivaju izmeñu štandova i
zatvorenih mikrobarova, a sve skupa nije imalo nikakvog
reda. Pretpostavljao je da sva ona vode do istih zakloništa,
ali nije bilo jamstva da su sva povezana.
U tom ga trenutku obuzme umor i sve što je želio znati
bilo je gdje i kada će odspavati i o kakvoj se ovdje
budalaštini zapravo radi? Zašto je pustio da ga Hernandez
uvali u sve ovo?
Onda udari kiša, vjetar pojača brzinu za nekoliko
stupnjeva i lokalci zaozbiljno potraže zaklone, ostavljajući
Rydella stisnutog izmeñu nekoliko starih japanskih uličnih
automata za hranu. Sveukupna struktura, ako se tako
mogla nazvati, bila je dovoljno šuplja da bi propuštala
dosta kiše, ali dovoljno velika i nespretna da bi usporila
vjetar. Cijela je stvar počela škripati i puckati i pomalo
stenjati. I svjetla su se počela gasiti.
Spazio je bljesak bijelih iskri i žica padne negdje iz te
lude zbrke. Netko vikne, ali je vjetar odnio riječi i nije ih
mogao razumjeti. Pogleda nadolje i primi jeti kako mu se
voda diže oko antiterorističkih cipela. Nije dobro, pomisli:
lokve, mokre cipele, izmjenična struja.
Do jednog od automata stajao je štand s voćem, skucan
od drvenog otpada, nalik dječjoj tvrñavi. No, imao je
nekakvu policu pod sobom, podignutu za kojih desetak
centimetara i tamo je izgledalo suho. Ugurao se, sjeo na
nju, podignuvši stopala iz vode. Mirisalo je na prezrele
mandarinke, ali je mjesto bilo devedeset posto suho, a
automati su zaustavili najveći dio vjetra.
Zakopčao je jaknu što je više mogao, stisnuo šake u
džepovima i pomislio na vruću kupku i suhi krevet. Mislio
je na svoj madrac tamo u kući na Mar Visti, i stvarno je
osjetio tugu za domom. Isuse, još će mi nedostajati i one
cvjetne naljepnice.
Platnena cerada padne jer su joj se slomili drveni
držači, poput čačkalica i prospe se možda dvadeset galona
kiše. I tog trenutka je ugleda, Chevettu Washington, ravno
pred sobom. Kao da sanja. Na manje od deset metara.
Stajala je tamo.
Rydell je nekoć imao neku curu koju bi mogao nazvati
djevojkom, dolje na Floridi, gdje mu se otac preselio prije
nego što se razbolio. Zvala se Claudia Marsalis, bila je iz
Bostona i majka joj je imala kamp-prikolicu u istom parku
kao i njegov otac, odmah do zaljeva Tampa. Rydell je
pohañao prvu godinu na Akademiji, ali bilo je i nešto
praznika, a njegov je otac znao kako povoljnije dobiti
avionske karte.
I tako bi za praznike Rydell dolazio dolje i boravio s
ocem, a ponekad bi izlazio noću i vozikao se s Claudiom
Marsalis u Lincolnu iz 94. vlasništvu njene majke, koji je
bio pravi bombončić kad su ga dovezli, rekla je Claudia, ali
sad ga je slani zrak već nagrizao. Očito da ga je u Bostonu
izvozila na cestu samo ljeti, kako ga kemikalije ne bi izjele.
Imao je na sebi plavo-bijele tablice BAŠTINA MASSACHUSSETSA,
jer je to bio kolekcionarski primjerak. Tablice su
bile starinske, slova otisnuta u metalu i nisu svijetlile
iznutra.
U tom dijelu Tampe bilo je pomalo opasno, ulični
znakovi su bili izrešetani, posluživši kao mete za trening u
pucanju ili kao kasnonoć-ni pokazatelji djelovanja
prigušivača na nečijoj pušci. A bilo je i puno pušaka
uokolo za pokazivanje; uvijek bi ih nekoliko bilo u
stražnjem prozoru kamioneta ili džipova, obično s parom
velikih pasa. Claudia je stalno dodijavala Rydellu u vezi s
tim, tim dečkima s Floride u kapicama, koji se voze uokolo
s puškama i psima. Rydell joj je rekao da to nema veze s
njim, da je on iz Knoxvillea, a u Knoxvilleu se ljudi nisu
vozili pokazujući svoje puške. Nisu ni radili rupe u uličnim
znakovima, barem je na to policija pazila. Ali Claudia je
bila jedna od onih osoba koja je mislila kako je južno od
Washingtona sve isto, ili se samo tako pretvarala kako bi
ga zafrkavala.
Noću je mirisalo na sol i magnolije i močvaru, a oni bi
se vozili uokolo u Lincolnu sa spuštenim prozorima i
slušali radio. Kad bi se smračilo, mogla su se vidjeti svjetla
na brodovima i velikim platformama s kranovima koji su
drndajući prolazili poput najsporijih NLO-a na svijetu.
Ponekad bi se ufurali u nehajno hvatanje na stražnjem
sjedištu, ali je Claudia rekla da se od toga na Floridi
previše znojiš, a Rydell bi se u principu složio s tim. Stvar
je bila u tome što su oboje bili tamo, sami i nije bilo ničeg
drugog za raditi.
Jedne su noći slušali neku lokalnu stanicu iz Georgije,
kad je zasvirala stvar "Ja i Isus ćemo išibati tvoje pogansko
dupe", bila je to tvrda pentekostalna metalna stvar o
pobačaju i ajatolasima i svemu tome. Claudia nikad prije
nije to čula i smočila je gaćice smijući se. Naprosto nije
mogla vjerovati da postoji takva pjesma. Kad se malo
primirila, pitala je Rydella zašto uopće želi postati
policajac? A on se oko toga osjećao nelagodno, jer njoj kao
da je bilo smi ješno i to što on pohaña Akademiju, jednako
smi ješno kao i ta pjesma. Ali i zato što o tome nije baš
previše razmišljao. Istina je vjerojatno bila to da su on i
njegov otac uvijek gledali Murjake u nevolji zajedno, jer ta
te emisija uistinu učila poštovanju. Vidjelo se s kakvim se
problemima murjaci uistinu susreću. Ne s nekakvim
nakresanim i naduvanim ljigavcima, već s njihovim
odvjetnicima, prokletim sudovima i svim tim. Ali ako bi joj
rekao da je to zbog tv emisije, znao je da bi se i tome
smijala. Zato je malo promislio i rekao joj da mu se sviña
ideja da je u mogućnosti pomagati ljudima kad se stvarno
nañu u neprilici.
"Berry", reče ona, "ti stvarno tako misliš, zar ne?"
"Svakako", reče on, "čini mi se da je tako."
"Ali, Berry, kad budeš murjak, ljudi će ti lagati. Ljudi će
o tebi misliti kao o neprijatelju. S tobom će htjeti
razgovarati jedino kad uistinu budu u nevolji."
Vozeći, on je pogleda sa strane. "A kako ti znaš toliko o
tome?"
"Jer to je ono što moj otac radi", reče ona za kraj
razgovora, i više nikad nije načela tu temu.
Alije on razmišljao o tome, dok je vozio Razbijača za
IntenSecure, jer to je bilo kao da je murjak, osim što to
nije bio. Ljudima kojima je trebalo pomoći nisu se čak ni
trudili lagati, jer oni su bili ti koji su plaćali račun.
I eto ga sad ovdje, tu na ovom mostu, kako ispuzava
ispod štanda s voćem da bi slijedio tu djevojku za koju su
Warbaby i Freddie - kojem je Rydell sve više bio sklon ne
vjerovati ni jednu jedinu stvar -tvrdili da je preklala onog
Nijemca, ili što je već bio, u onom hotelu. I da je ukrala te
naočale koje je Rydell trebao vratiti, slične Warbabyjevima.
Ali ako ih je prvo ukrala, zašto se onda vratila i ubila
tipa kasnije? No pravo pitanje bilo je kakve to veze ima s
ičim, čak i sa Murjacima u nevolji koje je toliko puta gledao
sa svojim ocem? Pretpostavljao je da je odgovor taj da on,
kao i bilo tko drugi u njegovu položaju, pokušava zaraditi
za život.
Čvrsti slapovi kiše padali su iz raznih točaka s one
krpanje iznad njega i rasprskavali se na asfaltu. Pojavi se
ružičasti bljesak, poput munje, negdje dolje ispod mosta.
Učinilo mu se da je bacila nešto u stranu, ali ako stane da
bi to provjerio, mogao bije izgubiti. Kretala se, izbjegavajući
vodopade.
Tehnika uličnog praćenja nije se puno uvježbavala na
Akademiji, osim ako nisi izgledao kao dobar materijal za
detektiva koji su odmah ubacivali u napredne tečajeve
kriminalističkog istraživanja. Rydell je svejedno kupio
knjigu. I zato je, na nesreću, znao da je potreban najmanje
jedan partner za takvu stvar, i to pod pretpostavkom da
imaš radio-vezu i da se i neki grañani kreću i pokrivaju te.
Ovako, kako je sad to morao raditi, najbolje što je mogao
učiniti bilo je da se nada i šulja za njom.
Znao je da je to ona zbog njene lude frizure, tog repa na
vrhu glave, kao kod onih debelih japanskih rvača. Samo,
ona nije bila debela. Noge su joj virile iz velike stare
motociklističke jakne koja kao da je godinama visjela u
nekakvom štaglju, i po nogama je izgledalo kao da puno
radi. Bile su odjevene u nešto usko, sjajno i crno, nalik
Kevinovoj odjeći u "Samo me popuši", a završavale su u
nekoj vrsti tamnih čizama ili cipela s visokom petom.
Pazeći tako na nju i pokušavajući ostati izvan njenog
pogleda ako se slučajno okrene, uspio je ušetati ravno pod
jedan od onih vodopada. Spustio mu se ravno niz vrat. A
onda je čuo nekog kako je zove, "Chev, jesi li to ti?" i
spustio se na jedno koljeno u lokvu, iza hrpe naplavljenog
drveta, dasaka na kojima je bilo nalijepljenog gipsa.
Identifikacija pozitivna.
Vodopad iza njega stvarao je previše buke, a da bi čuo
što se tada izgovorilo, ali mogao ih je vidjeti: mladića u
crnoj kožnoj jakni, puno novijom nego što je njena i još
nekog u nečem crnom, s podignutom kapuljačom. Sjedili
su na nekom hladnjaku, takvom nečem, a tip u kožnjaku
pušio je cigaretu. Kosu je imao začešljanu u nekakvu
krijestu; dobar štos, na ovoj kiši. Cigareta napravi luk i
ugasi se na mokrom podu i tip siñe; izgledalo je da
razgovara s djevojkom. I onaj s crnom kapuljačom je sišao,
krećući se poput pauka. Imao je trenirku, opazio je Rydell,
s rukavima koji su visili desetak centimetara preko
njegovih ruku. Izgledao je kao mlitava sjenka iz nekog
starog filma što ga je Rydell jednom gledao, u kojem su se
sjene odvajale od ljudi i trebalo ih je uloviti i prišiti ih
nazad. Sublett bi mu vjerojatno mogao reći kako se zvao
taj film.
Jako se trudio da se ne miče, klečao je u toj lokvi, a
onda su oni krenuli, njih dvojica njoj sa svake strane dok
se onaj u sjeni okrenuo da im provjeri leña. Uhvatio je
komadić bijelog lica i par čvrstih, pažljivih očiju.
Brojao je: jedan, dva, tri. Onda je ustao i krenuo za
njima.
Nije mogao reći koliko su daleko otišli prije nego su
iščezli, izgledalo je kao da su naprosto propali. Obrisao je
kišu s očiju i pokušao to shvatiti, ali je onda opazio da su
se spustili stepeništem koje je vodilo na donji nivo, a to je
bilo prvo takvo što je vidio. Mogao je čuti glazbu kad se
približio i vidjeti plavičast sjaj, koji je dolazio od tankog
neonskog natpisa s plavim štampanim slovima:
SPOZNAJNI OTPADNICI.
Na trenutak je stajao tamo, slušajući kako voda šišti na
transformatoru od natpisa i onda se naprosto spustio
stepenicama.
Bile su od šperploče i na njima su klamericama bili
pričvršćeni komadići brusnog papira protiv klizanja, ali
svejedno se skoro okliznuo. Negdje na pola puta do dolje
znao je da je to bar, jer mogao je namirisati pivo i nekoliko
raznih vrsta dimova.
Tamo dolje bilo je toplo. Kao da ušetaš u parnu kupelj. I
bila je gužva. Netko mu baci ručnik. Bio je skroz mokar i
udario ga u grudi, ali ga je on zgrabio i obrisao njime kosu
i lice i onda ga bacio nazad u smjeru iz kojeg je stigao.
Netko se nasmijao, po zvuku žensko. Prišao je do šanka i
našao slobodno mjesto na kraju. Pročeprkao je po vlažnim
džepovima, našao nekoliko petaka i lupnuo njima o šank.
"Pivo", reče on i ne pogleda kad mu ga netko stavi ispred
njega i zamahom ruke pobere kovanice. Pivo je bilo jedna
od onih japanskih vrsta destilirana u Americi, kakvu ljudi
u mjestima kao što je Tampa, nisu baš puno pili. Zatvorio
je oči i popio pola naiskap. Kad je otvorio oči i spustio pivo,
netko pokraj njega reče "Prespojenje?"
On pogleda i spazi tog tipa bez vilice, s malim
ružičastim naočalama i malim ružičastim ustima,
istanjenom žućkastom kosom začešljanom ravno unazad,
sjajnu ne samo od vlage u prostoriji.
"Što?"
"Rekoh 'prespojenje'."
"Čuo sam te", reče Rydell.
"Pa? Trebaš uslugu?"
"Uh, gledaj", reče Rydell, "sve što mi sad treba je pivo, u
redu?"
"Tvoj telefon", reče rozousti čovjek. "Ili faks.
Garantirano prespojenje, jedan mjesec. Trideset dana ili
dobiješ trideset sljedećih dana besplatno. Neograničena
dužina za domaće razgovore. Ako trebaš prekomorske,
možemo razgovarati o prekomorskima. Ali osnovno prespojenje
je tri stotke." Sve skupa ličilo je na zujanje koje je
Rydella podsjećalo na glasovni čip kakav se nalazi u
najjeftinijim vrstama dječjih igračaka.
"Čekaj malo", reče Rydell.
Čovjek žmirne nekoliko puta iza svojih ružičastih
naočala.
"Pričaš o onom što se može napraviti s džepnim
telefonom? Da ne moraš plaćati telefonskoj kompaniji?"
Čovjek ga je samo gledao.
"Ipak, hvala", reče Rydell, brzo. "Cijenim ponudu, ali
nemam sa sobom nikakvog telefona. Da imam, bio bih
sretan da mogu zatražiti tvoju uslugu."
Čovjek ga je još uvijek gledao. "Čini mi se da sam te već
vidio..." Sumnja.
"Neee", reče Rydell. "Ja sam iz Knoxvillea. Samo sam se
sklonio od kiše." Procijenio je da je trenutak da riskira i da
se okrene i provjeri ovo mjesto, jer ogledala iza šanka bila
su potpuno zamagljena i po njima su curile kapljice.
Okrenuo je rame i spazio onu Japanku, onu koju je vidio
tamo na brežuljcima iznad Hollywooda, dok je krstario sa
Sublettom. Stajala je na maloj pozornici, gola, a njena
duga kovrčava kosa padala je oko nje do njenog struka.
Rydell začuje samog sebe kako je zastenjao.
"Hej", govorio je čovjek, "hej..."
Rydell se strese čudnim automatskim pokretom, poput
mokrog psa, ali ona je još uvijek bila tamo.
"Hej. Kredit." Ponovno to jednolično zujanje. "Imaš
problema? Možda želiš vidjeti čega sve ima o tebi? Hoćeš
provjeriti nekog drugog, ako imaš prave brojeve..."
"Hej", reče Rydell, "čekaj malo. Tko je ona žena tamo?"
Ružičaste naočale se nagnu.
"Tko je ona?" upita Rydell.
"To je hologram", reče čovjek, potpuno drugačijim
glasom i udalji se.
"Ti boga", reče iza njega barmen. "Upravo si postavio
rekord u odjebavanju Eddieja Govna. Zaslužio si još jedno
pivo, moj čovječe."
Barmen je bio crnac s bakrenim kuglicama u kosi.
Cerio se Rydellu. "Zovemo ga Eddie Govno, jer ne vrijedi ni
toliko, a toliko za njega i marimo. Spoji ti telefon na
nekakvu kutiju bez baterija, pritisne par gumba, nešto
začarobira i uzme ti lovu. To je Eddie." Otvorio je pivo i
stavio ga pored prvog.
Rydell ponovno pogleda Japanku. Nije se pomakla.
"Sklonio sam se od kiše", reče on, jer jedino se to sjetio
reći.
"Prava noć za to", reče barmen.
"Reci", reče Rydell, "ona tamo dama..."
"To je Josiena plesačica", reče Rydell. "Samo gledaj. Za
koji tren će početi plesati, čim doñe pjesma koja joj se
sviña."
"Josie?"
Barmen pokaže prstom. Rydell pogleda u smjeru u
kojem je pokazivao. Ugledao je vrlo debelu ženu u
invalidskim kolicima s kosom boje i oblika grube čelične
žice. Nosila je potpuno nove plave jednodjelne traperice i
najveći broj bijele trenirke, a obje ruke bile su joj skrivene
u nečem što je držala u krilu, nalik glatkom sivom
plastičnom mufu. Oči su joj bile zatvorene, lice
bezizražajno. Nije mogao biti potpuno siguran ne spava li
ona.
"Hologram?" Japanka se još nije nimalo pomakla.
Rydell se podsjećao što je vidio one noći. Zavijene krune,
potpuno srebrne. Stidnih dlaka obrijanih u obliku
uskličnika. Ova nije imala ni jednu od tih dviju stvari, ali
bila je to ona. Bila je.
"Josie stalno projicira", reče barmen, kao da je to nešto
oko čega nema pomoći.
"Iz one stvari u krilu?"
"To je prijenosnik", reče barmen. "Projektor je tamo."
Pokaže prstom. "Na vrhu onog znaka NEC."
Rydell spazi mali crni ureñaj pričvršćen na vrhu starog
svijetlećeg natpisa. Izgledao je poput starinskog
fotoaparata, onog optičkog. Nije znao da li je NEC pivo ili
nešto drugo. Cijeli zid bio je prekriven tim natpisima,
različitim i sad je prepoznao i neka od imena za koja je
ustvrdio da su oglasi za stare elektronske kompanije.
Promotrio je ureñaj, pa ponovno debelu ženu u
invalidskim kolicima i osjetio se tužno. I ljuto. Kao da je
nešto izgubio. "Nije kao ono što sam mislio da je", reče
samome sebi.
"Prevarilo bi svakoga", reče barmen.
Rydell zamisli kako netko sjedi tamo uz cestu kroz
kanjon. Čeka automobile. Kao što su on i njegovi prijatelji
ležali u grmlju u ulici Jefferson i bacali limenke pod gume
automobila. Zvučalo je kao da je otpala ratkapa.
Promatrali su ih kako izlaze i gledaju, tresu glavama.
Znači, ono što je vidio bila je verzija ovog, netko se igrao
skupom igračkom.
"Sranje", reče on i usredotoči se na traženje Chevette
Washington u ovoj gužvi. Više nije toliko zapažao miris
piva i dima koliko mokre kose i odjeće i samih tijela. Bila je
tamo, sa svoja dva prijatelja, nagnuta nad malim okruglim
stolom u uglu. Tip u trenirci je skinuo kapuljaču i Rydell je
vidio bijelu kožu lubanje ispod kratko ošišane kose, s
nekakvom tetovažom šišmiša ili ptice sa strane, koja se ne
bi vidjela kad kosa ponovno naraste. Bila je to tetovaža
koju je netko napravio rukom, a ne ona kakva se radi na
stolu s računarom. Ćelavko je u profilu imao malo tvrdo
lice i nije govorio. Chevette Washington je nešto govorila
onom drugom i nije izgledala sretno.
Onda se glazba promi jenila, začuli su se bubnjevi, kao
da ih je milijun i kao da su poredani iza zidova, a na njima
su pristizali čudni statični valovi, povlačili se i opet
pojavljivali, ženski glasovi poput krikova ptica, ništa
prirodno, glasovi su u doplerovu efektu prolazili poput
sirena na autocesti, a kad bi pažljivije osluhnuo bubnjeve,
čuo bi da su stvoreni od malih djelića zvuka koji uopće nije
bubnjanje.
Japanka - hologram, podsjeti se Rydell - podigne ruke i
počne plesati, vijugavo mi ješajući, u ritmu ne s
bubnjevima već s valovima statike koja je plavila preko
zvuka i nestajala i kad se Rydell sjetio pogledati, oči debele
žene bile su otvorene, a ruke su joj se micale u onom
plastičnom mufu.
Nitko u baru nije obraćao ni najmanje pažnje na to,
osim Rydella i žene u invalidskim kolicima. Rydell se
naslonio na šank i promatrao hologram kako pleše i pitao
se što će sljedeće učiniti.
Warbabyjev popis bio je ovaj: najbolje bi bilo da zgrabi i
naočale i djevojku, ako ne ide onda samo naočale, a sama
djevojka bila je definitivno na trećem mjestu, ali pod mus
ako se samo to može.
Josiena glazba otklizi i iščezne i hologramski ples
završi. Začuje se pijano pljeskanje s nekoliko stolova. Josie
je malo kimala glavom kao da im zahvaljuje.
Najgore u svemu tome bilo je to, razmišljao je Rydell,
što je Josie bila prikovana u tu stolicu i što nije baš
spretno baratala s tim hologramskim ureñajem. Podsjetila
ga je na slijepca u parku u Knoxvilleu, koji je sjedio po
cijeli dan i drndao po starinskoj gitari marke National.
Tako slijep, imao je tu staru gitaru i nije znao svirati. I
činilo se da ne postaje ništa bolji. To jednostavno nije
pošteno.
Tada su neki ljudi ustali od stola blizu onog za kojim je
sjedila Chevette Washington. Rydell se brzo stvori tamo, s
pivom koje je zaslužio zato što se riješio Eddieja Govna.
Još uvijek nije bio dovoljno blizu da bi razumio o čemu
pričaju, ali mogao je pokušati. Pomišljao je da nekako
stupi s njima u razgovor, ali to je izgledalo prilično
beznadno. Ne zato što bi izgledao kao da zato ne pripada
ovamo, jer ionako mu se činilo da najveći dio ove gomile
nisu stalni gosti, već klijentela koja je slučajno tu, zbog
kiše. Ali nije imao blagog pojma kakvo je ovo zapravo
mjesto. Nije mogao ni shvatiti što to "Spoznajni otpadnici"
znači; to mu ionako ne bi pomoglo da shvati koja je tema
razgovora. Osim toga, o čemu god da su Chevette
Washington i njen momak razgovarali, izgledalo je da
razgovor postaje žešći.
Njen momak, pomisli on. Bilo je nečeg u njenom
tjelesnom izražaju što je govorilo "cura koja je dobila
nogu", a bilo je i nečeg u tome kako je njen momak čvrsto
pokušavao pokazati kako ga to nimalo ne smeta, kao da je
bivša...
Sve je naglo stalo, svi su razgovori prestali i Rydell
digne pogled sa svog piva i spazi poručnika Orlovskog,
murjaka vampirskog izgleda iz Odjela za umorstva u
policiji u San Franciscu, kako silazi niz stepenice u svom
londoncu i sa šeširom na glavi, koji je izgledao kao da je
oblikovan od plastike boje mesa i tim stravičnim
naočalama s pola okvira. Orlovsky je stajao tamo, mali
potočići vode curili su s ruba njegovog kaputa tamnog od
kiše i stvarali lokvice oko njegovih špičo-ka, dok je
otkopčavao kaput jednom rukom. Još je uvijek imao na
sebi crnu pancirku, a ruka se spustila i smirila na glatkoj,
pod pritiskom izljevenoj, maslinastosivoj dršci H&K-a s
pokretnom cijevi. Rydell potraži pogledom spremnik za
značku na najlonskoj uzici oko vrata, ali ga nije vidio.
Cijeli je bar gledao u Orlovskog.
Orlovsky baci pogled po prostoriji, preko ruba svojih
naočala, polako, pruživši svima dobru dozu murjačkog
pogleda. Glazba, nekakva čudna šuplja tehno stvar koja je
zvučala poput eksplozija bombi u komorama s odjekom,
počela je dobivati drugačiji smisao.
Rydell opazi da Josie, žena u invalidskim kolicima,
gleda Rusa s izrazom koji on nije mogao shvatiti.
Ugledavši Chevettu Washington u njenom uglu,
Orlovsky priñe njenom stolu, sporo trošeći svoje vrijeme i
puštajući ostatak ljudi da isto tako polako troše to vrijeme.
Ruka mu je još uvijek bila na pištolju.
Rydellu je izgledalo kao da bi je Rus naprosto mogao
izvući i ustrijeliti. Tako je izgledalo, ali koji bi to murjak
napravio?
Sada je Orlovsky stao pred njihovim stolom, na pravoj
udaljenosti, predaleko da ga mogu dosegnuti i dovoljno
daleko da može potegnuti onaj veliki pištolj, ako bude
trebalo.
Rydell je nekako bio zadovoljan kad je vidio da njen
momak izgleda kao da bi se mogao usrati. Celavko je
izgledao kao da je zalje-ven u plastiku, naprosto smrznut,
s rukama na stolu. Izmeñu njegovih ruku Rydell je ugledao
telefon.
Orlovsky zaspe djevojku punom strujom svog pogleda, a
njegovo izbrazdano lice bilo je u ovom svjetlu sivo, bez
osmi jeha. Trznuo je rubom plastičnog šešira, točno koliko
je trebalo i rekao "Ustaj."
Rydell pogleda u nju i opazi da ona drhti. Nije bilo
nikakve sumnje da je Rus mislio na nju, a ne na njene
dečke. Momak je izgledao kao da će se svakog časa
onesvijestiti, a Ćelavko je izigravao kip.
Chevette Washington ustane, dršćući, a klimava mala
drvena stolice sruši se iza nje.
"Van." Rub šešira pokaže na stepenice. Dlakava
nadlanica Orlovskijeve ruke pokrivala je dršku H&K-a.
Rydell je čuo svoja koljena kako škripe od napetosti.
Naginjao se naprijed, stežući rub stola. Ispod je mogao
osjetiti stare sasušene grude žvakaće gume.
Svjetla se ugase.
Puno kasnije, kad je pokušavao objasniti Sublettu kako
je to izgledalo kad je Josie zavitlala svoj hologram u
Orlovskog, Rydell je rekao da je to izgledalo pomalo kao
onaj posebni efekt na kraju Pljačkaša izgubljenog kovčega,
onaj dio kad oni anñeli ili što su već bili, vijugavo izlaze iz
one kutije i preplave naciste.
Ali sve se zbivalo odjednom. Kad su se svjetla ugasila,
ugasilo se sve, svi oni natpisi na zidu, sve, a Rydell je
naprosto odgurnuo stol u stranu bez razmišljanja i bacio
se tamo gdje je ona stajala. Velika kugla svjetla buknula je
nadolje, šireći se, iz mjesta na zidu gdje je vjerojatno bio
gornji rub natpisa NEC. Bila je boje kože holograma, malo
nalik na boju meda i slonove kosti, prošarana tamnom
bojom njene kose i očiju, sve je izgledalo kao ubrzana
snimka s meteorološkog satelita. Oko Rusa se stvorila
kugla metarskog promjera, oko njegove glave i ramena,
vrteći se, njene su oči i usta bili otvoreni u nijemom kriku,
treptali su, povećani. Svako je oko za djelić sekunde bilo
veliko kao i kugla, a bijeli zubi veliki, svaki je bio poput
čovjekove ruke.
Orlovsky udari prema tome, a to ga je i malo zadržalo u
izvlačenju pištolja.
Ali bilo je dovoljno svjetla da Rydell vidi kako da zgrabi
djevojku, a ne momka. Jednostavno ju je pokupio,
zaboravljajući sve što je učio o pozivima i sprečavanjima i
trčao je što je brže mogao prema stepenicama.
Orlovsky je nešto viknuo, ali to je sigurno bilo na
ruskom.
Njegov ujak, onaj koji je otišao u Afriku s vojskom,
govorio je da voli kod žena kad hodaju, a dupe im se miče
poput dva mala risa u lov-čevoj vreći. I taj je izraz sada pao
Rydellu na pamet, dok je trčao prema stepenicama sa
Chevettom Washington i gurao je ispred sebe poput velike
torbe sa špecerajem. Ali to nije imalo nikakve veze sa seksi
izgledom.
Imao je sreće da nije dobio modricu ili da mu nije
slomila koje rebro.
William Gibson - Svetlost prividne stvarnosti Ned Sep 30, 2012 6:49 am
