Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 William Gibson - Svetlost prividne stvarnosti taj Ned Sep 30, 2012 6:49 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator

Kakva se zlokobna tajna krije iza nehotice ukradenih naočala za prividnu stvarnost? Zašto tvrtka IntenSecure traži dostavljačicu Chevette Washington - živu ili mrtvu? Što tajanstveno udruženje hackera, Republika želja, ima protiv karijere murjaka u nevolji, Barryja Rydella? Kako je Golden Gate Bridge postao thomasson i što stari samotnjak Skinner radi u kućerku sklepanom na vrhu velikog mosta? Koji film Rydellov kolega Subblet nije gledao? Kako je privatni istražitelj i lovac na ljude Lucius Warbaby dobio ime? Zašto plaćeni ubojica Loveless više ne voli Coca-colu?
Odgovore na sva ova naizgled nepovezana pitanja, i još mnogo više, dobit ćete u novom romanu Williama Gibsona, pisca koji je trilogijom "Neuromancer" utemeljio novi književni smjer unutar znanstvene fantastike - cyberpunk.
Pažljivo složenim mozaikom kratkih kadrova, Gibson manirom iskusnog redatelja rasprostire široku tapiseriju Kalifornije XXI. stoljeća napučene malim običnim ljudima suočenim s nevidljivim moćnicima globalnih korporacija.
Gibsonov autentični svijet budućnosti, možda okrutan, možda mračan, toliko je blizak stvarnosti da se gotovo ne razlikuje od sutrašnjice za koju znamo da nas čeka tu iza ugla.
Scan: crackora



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Garyju Gaetanu Bandeiri, velikom frajeru,
našem prijatelju



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
1 Svijetleće meso divova
Kurir pritišće čelo na panel-staklo s argonom i tvrdo
prešanom plastikom. Promatra topovnjaču kako prelazi
raspon gradske jezgre poput ose-lovca, a smrt joj visi o
grudnom košu u glatkoj crnoj kapsuli.
Prije nekoliko sati projektili su pali na sjeverno
predgrañe, sedamdeset i troje mrtvih, lavina za koju još
nitko nije preuzeo odgovornost. Ali ovdje, u ogledalima
zigurata na Lazaro Cardenasu teče svijetleće meso divova i
skreće paljbu snova prema avenidama koje čekaju - posao
ide svojim tokom, svijet bez konca.
Zrak iza prozora obrubljuje svaki izvor svjetla
crvenkastosmeñom aureolom, žućkastom bojom što
neprimjetno prelazi u smeñastu prozirnost. Fine suhe
pahulje fekalnog snijega koji kulja iz kanalizacijskih otvora
zagušile su leću noći.
Zatvarajući oči postavlja se usred šištanja klimaureñaja.
Zamišlja sebe u Tokiju, u sobi u nekom novom
krilu starog Imperijala. Gleda se na ulicama Chiyoda-kua,
ispod vlakova što uzdišu. Svjetiljke od crvenog papira
pružaju se niz usku uličicu.
Otvara oči.
Mexico City još je tamo.
Osam praznih boca, plastičnih minijatura, pažljivo je
poredano uz rub stolića za kavu: japanska votka "Vrati se,
losose"; njeno ime nervira više od okusa koji ostavlja.
Na ekranu iznad konzole čekaju ga ptičke u kremastoj
zamrznutoj slici. Dok uzima daljinski upravljač njihove se
istaknute jagodične kosti svijaju u prostoru iza njegovih
očiju. Njihovi mladići, koji ih obavezno ševe odostraga,
nose crne kožnate rukavice. Slavenska lica što prizivaju
neželjene komadiće djetinjstva: zapah crnog kanala, čelik
što udara o čelik ispod vlaka koji se ljulja, visoki stari
stropovi stana s pogledom na smrznuti park.
Dvadeset i osam rubnih slika na ekranu uokviruje Ruse
u njihovu revnu sjedinjenju; nazire tijela što ih iznose s
palube za automobile, pocrnjele od dima, s nekog azijskog
trajekta.
Otvara još jednu malu bocu.
Ptičke, čije se glave ljuljaju poput dobro podmazanih
strojeva, sada gutaju svoje nadmene dečke, zaokupljene
same sobom. Kutovi snimanja podsjećaju na zanos
sovjetske industrijske kinematografije.
Pogled mu luta do vremenske prognoze stanice NHK.
Fronta niskog tlaka prelazi Kansas. Do nje, čudovišno
mirna islamska veza neprestano ponavlja ime Boga u
traktalno razlomljenoj kaligrafiji.
Pije votku.
Gleda televiziju.
Poslije ponoći, na križanju ulica Liverpool i Flaencia,
zuri u Zonu Rosu sa stražnjeg sjedišta bijele Lade dok mu
švicarska nanoporna maska za disanje nadražava svježe
obrijanu bradu.
I svako je prolazeće lice zamaskirano, usta i nosnica
sakrivenih iza filtera. Neka od njih u čast Dana mrtvih
podsjećaju na nacerene šećerne lubanje čije su vilice
ukrašene srebrnim perlicama. Kako god izgledale, njihovi
proizvoñači daju iste, sumnjive, neiskreno umirujuće izjave
o viroidima.
Pomišljao je pobjeći od jednoobraznosti, a možda otkriti
nešto od ljepote ili prolaznog zanimanja, ali ovdje su samo
zamaskirana lica, njegov strah, svjetlo.
Starinski američki auto puzeći dolazi iza zavoja sa
Avenide Chapultapec, zapusi ugljika pulsiraju ispod
obješenog branika. Prašnjavi krugovi smole boje kole i
uzorka razbijenog ogledala pokrivaju sve površine; samo je
prednje staklo izloženo, crno i sjajno, neprozirno poput
kapljice tinte, podsjeća ga na smrtonosnu kapsulu
topovnjače. Osjeća strah kako se počinje nagomilavati,
srastati, neobrubljen, bešćutan, s potpunim uvjerenjem,
oko tog karnevalskog duha, Cadillaca, oko te relikvije što
sagorijeva benzin u svojoj sablasnoj odori od zaprljanog
mozaik-srebra. Zašto joj je dopušteno da pridonosi svojom
prljavštinom već nemogućem zraku. Tko sjedi iznutra iza
crnog vjetrobrana?
Dršćući, promatra stvar kako prolazi.
"Taj auto..." Lovi se kako se naginje prema naprijed,
prisilno se obraća širokom smeñem vratu vozača, čije
ogromne ušne resice nekako podsjećaju na glinene odljeve
koje nudi hotelski prodajni tv program.
"El coche", kaže vozač koji ne nosi masku i koji se
okreće i tek sada, po prvi put zamjećuje kurira. Kurir
opaža kako zrcalni sjaj Cadillaca pleše na trenutak,
rubinskim odsjajem lasera noćnog kluba i onda nestane.
Vozač bulji u njega.
Kaže vozaču da se vrati u hotel.
Izlazi iz sna o metalnim snovima u nadsvoñenim
šetalištima nekog europskog aerodroma gdje se udaljeni
likovi naziru u nijemom ritualu odlaska.
Tama. Šištanje klima-ureñaja.
Dodir pamučnih plahti. Telefon mu je ispod jastuka.
Zvuci prometa prigušeni prozorima što su ispunjeni
plinom. Sva napetost, njegova panika, nestali su. Prisjeća
se bara u atriju. Glazba. Lica.
Postaje svjestan unutrašnje ravnoteže, rijetke
izjednačenosti. To je sve što zna od mira.
I, da, naočale su tu, skrivene tik do telefona. Vadi ih,
rasklapa slušalice s njih, s osjećajem krivnje i zadovoljstva
koji ga drži još od Praga.
Volio ju je gotovo deset godina, iako ne razmišlja više o
njoj u tim pojmovima. Ali više nikad nije kupio drugi
software, a crni plastični okviri počeli su gubiti sjaj. Natpis
na kazeti je nečitljiv, izblijeñen od njegovih dodira u noći.
Toliko soba nalik ovoj.
Već davno počeo je uživati u njoj u tišini. Više ne stavlja
požutjele sićušne slušalice. Naučio je sam govoriti, šaptati
joj dok ubrzano premotava kroz nespretne naslove do
izbrazdanog krajolika pod mjesečinom, mjesta koje nije ni
Hollywood ni Rio, već je magličasta digitalna predodžba
oba ta mjesta.
Ona ga čeka, uvijek, u bijeloj kući na cesti za kanjon.
Svijeće. Vino. Haljina od crnih perlica nasuprot mat
savršenstvu njene kože, kakva bjelina, a crne perlice
spuštaju se glatko i hladno poput zmijskog trbuha niz
njeno napeto bedro.
U daljini, ispod pamučnih plahti, njegove se ruke miču.
Kasnije, dok plovi u san drugačijeg oblika, telefon pod
jastukom nježno zazvoni, samo jednom.
"Da?"
"Potvrñujemo vašu rezervaciju za San Francisco", kaže
netko, žena ili ureñaj. Dodiruje tipku, bilježi broj leta, kaže
laku noć i spušta pogled na fino svjetlo što sipi iza tamnih
rubova zavjesa.
Njene bijele ruke ga grle. Njezina kosa je plava, vječna.
Spava.
2 Krstarenje s razbijačem
IntenSecure je svoja vozila čistio redovno nakon svake
treće smjene. Koristili su onu veliku auto-praonicu za
specijalna vozila blizu Colbyja; dvadeset slojeva Wet Honey
Sienna laka istrljanih rukom, pa nisi mogao pustiti da ti
vozilo izgleda jadno.
Te večeri u studenom, kada je Republika želja
zapečatila njegovu karijeru u uzvraćanju vatrom, Berry
Rydell stigao je u praonicu malo prerano.
Sviñalo mu se kako miriše unutra. Imali su onu
ružičastu tvar koju bi protjerali kroz snažne pumpe da
skinu sloj cestovne prljavštine, a miris ga je podsjećao na
ljetni posao što ga je radio u Knoxvilleu svoje zadnje
školske godine. Ugrañivali su stambene prostore u
ljušturu one velike stare autoceste, tamo na Jefferson
Davisu. Arhitekti su zahtijevali da zidovi od blokova troske
budu oguljeni na sasvim odreñen način, tako da se vidi
samo siva boja, ali je nešto stare ružičaste boje asfalta
zaostalo u malim ulekninama i raspuklinama. Bili su iz
Memphisa i nosili su crna odijela i bijele pamučne košulje.
Košulje su očigledno koštale više od odijela ili barem isto
toliko i nisu nikad nosili kravate ili imali otkopčano naj
gornje dugme. Rydell je skontao da se tako oblače
arhitekti; sada je živio u L. A. i znao je da je to istina. Čuo
je jednog od njih kako objašnjava predradniku da je to što
oni rade izlaganje unutrašnje čvrstine tvari pri prolasku
kroz vrijeme. Mislio je da je to vjerojatno sranje, ali mu se
dopalo kako zvuči; bilo je nalik onome što se dogaña
starim ljudima na televiziji.
Ali sve se svodilo na to da se najveći dio te kenjaste
stare boje skine sa stotina i stotina kvadratnih metara
jednako kenjastog bloka troske i to se radilo oscilirajućom
prskalicom na kraju motke od nerñajućeg čelika. Kad si
mislio da te predradnik ne gleda, mogao si uperiti stvar u
drugog momka, napraviti luk žareće duge od deset metara
i sprati sav njegov zaštitni losion. Rydell i svi njegovi
prijatelji imali su onu australijsku robu, u žestokim
bojama, pa si mogao uočiti gdje si je stavio, a gdje nisi.
Trebao si naći pravu udaljenost, jer kad bi je previše
približio ta bi stvar skidala i krom s odbojnika. Naposljetku
su Rydell i Buddy Crigger zajedno otpušteni baš zbog toga
i onda su prošetali preko Jeff Davisa do pivnice i Rydell je
završio tako da je noć proveo s curom iz Key Westa i to mu
je bilo prvi put da je spavao sa ženskom.
I eto ga sad u Los Angelesu kako vozi Hotspur Hussara
sa šest kotača i dvadeset slojeva laka, ručno uglancanim.
Hussar je bio oklopljeni Land Rover koji je mogao
potegnuti dvjesto pedeset na otvorenoj cesti, pod
pretpostavkom da se takva mogla naći i da se ima vremena
za ubrzanje. Hernandez, njegov voña smjene, rekao je da
Englezima ne možeš vjerovati da su u stanju napraviti išta
dobrog veće od šešira a da možeš biti siguran da će to
raditi kad ti bude trebalo; rekao je da je IntenSecure
trebao kupiti izraelski proizvod ili barem brazilski i kome
uopće treba Ralph Lauren da mu oblikuje tenkove?
Rydell o tome ništa nije znao, ali po načinu na koji je
Rover bio obojen vidjelo se da se previše trude. Činilo se
kao da žele ljude navesti da misle na one velike smeñe
kamione United Parcela, a možda su se istovremeno i
nadali da će to biti nalik nečem što se može vidjeti u
kakvoj episkopalnoj crkvi. Čisto malo pozlate na natpisu.
Pomalo suzdržano.
Ljudi koji su radili u praonici automobila bili su
uglavnom useljenici iz Mongolije i to odnedavna, koji su
imali poteškoća u pronalaženju boljih poslova. Izvodili su
ono ludo grleno pjevanje dok su radili, a on je to volio
slušati. Nije mogao shvatiti kako to izvode; zvučalo je
poput žaba što žive na drveću, ali kao da su dva zvuka
jedan.
Sada su kožom polirali redove kromiranih izbočina sa
strane. Bile su zamišljene kao nosači električnih rešetki za
kontrolu gomile i bile su kromirane samo zbog lijepog
izgleda. Vozila za razbijanje gomile u Knoxvilleu bila su
elektrificirana, ali sa sustavom kapaljki što su ih održavale
mokrima, a to je bilo gadnije.
"Potpišite ovdje", reče šef grupe, tihi crnac imenom
Anderson. Bio je student medicine po danu i vječito je
izgledao kao da mu nedostaju dvije noći sna.
Rydell uzme blok i svjetlosnu olovku i potpiše se na
pločicu za potpis. Anderson pruži Rydellu ključeve.
"Treba ti odmora", reče Rydell. Anderson se usiljeno
osmjehne. Rydell ode do Razbijača, isključivši
protuprovalnički alarm.
Netko je unutra napisao "RAZBIJAČ" zelenim markerom
na štitniku iznad prednjeg stakla. Ime je ostalo uglavnom
zato jer se sviñalo Sublettu. Sublett je bio Teksašanin,
izbjeglica iz neke sulude video-sekte što je živjela u
kamperskim prikolicama. Rekao je da je njegova majka
bila spremna posvetiti njegovo dupe crkvi, što god to
značilo.
Sublett se nije previše skanjivao pričati o tome, ali
Rydell je dobio dojam da ti ljudi smatraju da je video Božji
način komuniciranja, da je ekran neka vrsta trajno
gorućeg grma. "On je u detaljima", rekao je jednom
Sublett. "Moraš Ga tražiti izbliza." Kakav god da je oblik to
obožavanje poprimilo, bilo je očito da je Sublett upio više tv
programa od ikoga koga je Rydell ikad sreo, uglavnom
stare filmove na programima gdje se samo to prikazivalo.
Sublett je rekao da je Razbijač ime robota-tenka iz
japanskog filma o čudovištima. Hernandez je mislio da je
Sublett napisao to ime. Sublett je to nijekao. Hernandez
mu je rekao da ga izbriše. Sublett ga je ignorirao. Još je
uvijek stajalo, ali je Rydell znao da Sublett previše poštuje
zakon i da ne bi počinio nikakav vandalizam, a uostalom,
boja iz markera mogla bi ga i ubiti.
Sublett je patio od teških alergija. Dobivao bi šokove od
različitih sredstava za čišćenje i otapala, pa ga nisi mogao
nikad dobiti da uñe u praonicu automobila. Alergija bi ga
činila osjetljivim na svjetlo i zato je nosio reflektne
kontaktne leće. U crnoj odori IntenSecurea, sa suhom
plavom kosom i s tim lećama bio je nalik kakvom nacirobotu
Klana. A to je moglo biti i malo komplicirano u
pogrešnom dućanu na Sunsetu, na primjer u tri ujutro, a
tebi treba samo mineralna voda i Coke. Ali Rydellu je
uvijek bilo drago imati ga u smjeni, jer je bio odlučno
nenasilan policajac za iznajmljivanje kakvog je teško bilo
naći. I vjerojatno nije bio ni lud. To su bili definitivni
plusevi za Rydella. Kako je Hernandez rado isticao, Južna
California imala je strože zakone o tome tko može, a tko ne
može biti frizer.
Poput Rydella, velik dio IntenSecureovih ljudi na poziv
bili su bivši policajci raznih vrsta, neki su bili čak i iz
Policijske uprave L. A., i ako su pravila kompanije o
nenošenju osobnog naoružanja na dužnosti bila ikakav
pokazatelj, od njegovih se suradnika očekivalo da predaju
svaku vrstu željeznarije. Na ulaznim vratima prostorije za
osoblje bili su detektori metala i Hernandez je obično imao
ladicu punu noževa na pero, nunčaka, pištolja za
omamljivanje, noževa što se ugrañuju u čizmu i svega što
bi detektor otkrio. Kao da je petak ujutro u gimnaziji u
južnom Miamiju. Hernandez bi sve vraćao po završetku
smjene, ali kad bi otišli na poziv, očekivalo se da se snañu
sa svojim Glockovima i kidačima.
Glockovi su bili uobičajeni dio policijskog arsenala,
najmanje dvadeset godina stari, a IntenSecure ih je
kupovao na kamione od policijskih uprava koje su si mogle
priuštiti da prijeñu na municiju bez čahure. Ako bi se
držao pravila, držao bi Glockove u njihovim plastičnim
futrolama, a futrole bi držao pričvršćene čičak-trakom za
glavnu konzolu u Roveru. Kad bi odgovorao na poziv, uzeo
bi pištolj s futrolom s konzole i pričvrstio ga na odreñeno
mjesto na odori. Bio je to jedini trenutak kad se smjelo biti
izvan vozila s pištoljem, kad bi uistinu uzvraćao.
Kidači nisu bili čak ni pištolji, bar ne zakonski, ali bi
rafal u trajanju od deset sekundi izbliza raskidao nečije
lice. Bile su to sprave kojima su se koristili Izraelci za
kontrolu gomile, na zračni pogon i ispaljivali su kockice od
reciklirane gume veličine dva i pol centimetra. Izgledali su
kao rezultat nasilnog sjedinjenja izmeñu teške jurišne
puške i industrijskog pištolja za klamerice, osim što su bili
izrañeni od žute svijetle plastike. Kad bi povukao obarač,
te bi kockice izletjele u čvrstom mlazu. Ako si bio stvarno
spretan s njima, mogao si pucati iza uglova; trebalo bi ih
samo odbiti od pogodne površine. Iz blizine su mogle
prepoloviti šper-ploču, ako bi ih duže ispaljivao, a
ostavljale su jake modrice na udaljenosti od trideset
metara. Teorija je bila da nećeš naletjeti na veći broj
naoružanih provalnika, a kidač je svakako manje opasan
za klijenta ili klijentovo vlasništvo. Ako bi naletio na
naoružanog provalnika, imao si Glocka. Iako bi provalnik
vjerojatno tjerao municiju bez čahure kroz klizni zatvarač
puške - toga nije bilo u teoriji. U teoriji nije bilo ni toga da
su ozbiljno naoružani provalnici obično zakvačeni na
plesnjak i zato su bili i neljudski brzi i klinički psihotični.
U Knoxvilleu je bilo puno plesnjaka i zbog njega je
Rydell bio suspendiran. Uvukao se u stan u kojem je
strojar imenom Kenneth Turvey držao svoju curu i dvoje
male djece i zahtijevao razgovor s predsjednicom. Turvey je
bio bijelac, mršav, nije se okupao već mjesec dana, a na
grudima je imao istetoviranu Posljednju večeru. Bila je to
svježa tetovaža; još se nije bila ni ukrastala. Kroz tanak
sloj krvi Rydell je mogao vidjeti da Isus nema lica. Nisu ga
imali ni apostoli.
"K vragu", rekao je Turvey kad je ugledao Rydella.
"Hoću samo razgovarati s predsjednicom." Sjedio je
prekriženih nogu, gol, na kauču svoje cure. U krilu je imao
nešto nalik na komad cijevi umotane ljepljivom trakom.
"Pokušavamo je dovesti do vas", reče Rydell. "Žao nam
je što to tako dugo traje, ali moramo proći razne
procedure."
"Boga mu", reče Turvey umorno, "zar nitko ne shvaća
da sam u Božjoj misiji?" Nije zvučao posebno ljuto, već
samo umorno i ugašeno. Rydell je mogao vidjeti curu kroz
otvorena vrata jedine spavaće sobe u stanu. Ležala je na
leñima, na podu i jedna joj je noga izgledala slomljeno. Nije
joj mogao vidjeti lice. Uopće se nije micala. Gdje su bila
djeca?
"A što to imate?" upitao je Rydell, pokazujući na
predmet u Rydellovu krilu.
"To je puška", reče Turvey "i zato moram razgovarati s
predsjednicom."
"Nikad nisam vidio takvu pušku", primi jeti Rydell.
"Kakvo streljivo?"
"Limenke grejpfruta", reče Turvey. "Pune betona."
"Bez zajebancije?"
"Gledaj", reče Turvey i podigne predmet do ramena.
Imao je stražnji dio, vrlo pažljivo izrañen, nešto nalik na
obarač, što je podsjećalo na kliješta za žicu s oprugom, i
nekoliko savitljivih cijevi. Rydell je opazio da one vode do
velikog plinskog spremnika, za kakvog bi vam trebala
ručna kolica da ga pomaknete, koji je bio na podu pored
kauča.
Na koljenima, na djevojčinom prašnjavom
poliesterskom tepihu, promatrao je otvor cijevi kako se
miče. Bio je dovoljno velik da u njega stane šaka. Gledao je
Turveya kako cilja, kroz otvorena vrata spavaće sobe u
zidni ormar.
"Turvey", čuo je sam sebe kako govori, "gdje su, do
vraga, djeca?"
Turvey je pritisnuo dršku i probio rupu veličine limenke
soka kroz vrata ormara. Djeca su bila unutra. Sigurno su
kriknula, ali se Rydell nije mogao sjetiti da ih je čuo.
Kasnije je Rydellova odvjetnica tvrdila da ne samo da je u
tom trenutku bio gluh, već i u stanju zvučno stvorene
katalepsije. Turveyev izum bio je samo za nekoliko decibela
slabiji od ošamućujućih granata antiterorističke postrojbe.
Ali se Rydell nije mogao sjetiti. Nije se mogao sjetiti ni da je
upucao Kennetha Turveya u glavu, ili bilo čega dok se nije
probudio u bolnici. Bila je tamo i žena iz Murjaka u nevolji,
Rydellove najdraže emisije, ali je rekla da ne može zapravo
razgovarati s njim sve dok ne razgovara s njegovim
agentom. Rydell je rekao da ga nema. Rekla je da to zna,
ali da će ga jedan nazvati.
Rydell je ležao i razmišljao o svim trenucima kada su on
i njegov otac gledali Murjake u nevolji. "O kakvoj nevolji
razgovaramo?" upita napokon.
Žena se samo nasmi ješila. "Kakva god da jest, Berry,
vjerojatno će biti primjerena."
Zaškiljio je u nju. Bila je zgodna. "Kako se zovete?"
"Karen Mendelsohn." Nije izgledala kao da je iz
Knoxvillea, pa ni iz Memphisa.
"Vi ste iz Murjaka u nevolji?''''
"Da."
"Što radite za njih?"
"Ja sam odvjetnica", reče ona. Rydell se nije mogao
sjetiti da je ikad sreo odvjetnika, ali je ispalo da ih je
poslije upoznao još mnogo.
Razbijačevi ekrani bili su bezoblične ploče s tekućim
kristalom; probudili su se kad je Rydell gurnuo ključ,
otipkao sigurnosnu šifru i obavio kontrolu osnovnih
sustava. Kamere pod stražnjim odbojnikom bile su mu
najdraže; uz njihovu pomoć parkiranje je bilo stvarno lako,
točno si mogao vidjeti gdje ideš u rikverc. Veza sa
Zvijezdom smrti nije radila dok je auto bio u praonici,
previše čelika u zgradi, ali je Sublettov posao bio da prati
sve što se dogaña pomoću slušalice.
U sobi za osoblje u IntenSecureu bila je postavljena
obavijest da je politika kompanije da se ne koristi ime
Zvijezda smrti, ali svi su je tako zvali. I u Policijskoj upravi
L.A. su je tako zvali. Službeno, bio je to Geosinklinalni
satelit za provoñenje zakona Južne Californije.
Promatrajući ekrane na prednjoj ploči s instrumentima,
Rydell se pažljivo izvukao iz zgrade. Razbijačeve duple
keramičke mašine bile su dovoljno nove da bi bile relativno
tihe; Rydell je mogao čuti gume kako pljeskaju preko
mokrog betonskog poda.
Sublett je čekao vani, a u njegovim srebrnim očima
odražavala su se prolazeća stražnja svjetla. Iza njega sunce
je zalazilo, a boje neba su bile više od uobičajene smjese
aditiva. Ustuknuo je korak dok je Rydell natraške prošao
pokraj njega, pažljivo izbjegavajući i najmanju kapljicu s
guma. I Rydell je bio pažljiv; nije želio opet vući Teksašanina
do bolnice Cedars ako ga zgrabi alergija.
Rydell je čekao dok je Sublett navlačio par potrošnih
kirurških rukavica.
"Bok", reče Sublett, smještajući se u sjedalo. Zatvorio je
vrata sa svoje strane i počeo skidati rukavice i pažljivo ih
odložio u vrećicu s patentnim zatvaračem.
"Pazi da te ne zaskoči", reče Rydell, promatrajući s
kakvom pažnjom Sublett postupa s rukavicama.
"Samo izvoli, smij se", reče Sublett blago. Izvadio je
paketić hipo-alergenične gume za žvakanje i uzeo jednu iz
mjehurića. "Kako je stari Razbijač?"
Rydell pogleda ekrane, zadovoljan. "Nije loše."
"Nadam se da ove noći nećemo morati odgovarati ni na
kakve pozive iz glupih zaštićenih kuća", reče Sublett
žvačući.
Takozvane zaštićene kuće bile su na Sublettovu popisu
loših poziva. Govorio je da je zrak u njima otrovan. Rydell
je mislio da to nema smisla, ali je bio umoran od prepirke
o tome. Zaštićene kuće bile su veće od većine običnih
kuća, koštale su više i Rydell je gruntao da vlasnici puno
plaćaju da bi imali čist zrak. Sublett je uporno tvrdio da je,
za početak, svatko tko gradi zaštićenu kuću paranoik i da
će kuću uvijek imati dobro zaključanu, bez cirkulacije
zraka i da se zato stvaraju otrovi.
Ako je bilo zaštićenih kuća u Knoxvilleu, Rydell nije
znao za njih. Mislio je da je to izmišljotina Los Angelesa.
Sublett, koji je radio za IntenSecure gotovo dvije godine,
uglavnom u dnevnoj patroli Veniceom, bio je prva osoba
koja ih je spomenula Rydellu. Kada je Rydell napokon
odgovorio na poziv iz jedne od njih, nije mogao povjerovati
da takvo nešto postoji; mjesto je bilo bez kraja, ukopano
ispod nečeg što je bilo nalik, ne baš sasvim, bombardiranoj
kemijskoj čistionici. A unutra su bili obrañeni trupci od
pravog drveta, zidovi u reljefu, turski sagovi, velike slike,
namještaj kakav nikad ranije nije vidio. Bio je to nekakav
sumnjiv poziv; nasilje u kući, pretpostavljao je Rydell. Muž
udari ženu, žena lupi po dugmetu i onda se oboje
pretvaraju da je to bila greška u programu. Ali to nikako
nije mogla biti greška u programu, jer netko je morao
pritisnuti dugme budući da nitko nije odgovorio na poziv s
lozinkom koji je uslijedio 3,8 sekundi kasnije. Vjerojatno je
nešto petljala s telefonima i onda je pritisnula dugme,
mislio je Rydell. Vozio se s "Velikim Georgeom"
Kechakmadzeom te noći, a ni Gruzijcu se to nije svidjelo.
"Kužiš, ti su ljudi pretplatnici, čovječe; nitko ne krvari,
nosi svoje dupe van, u redu?" To je Veliki George rekao
poslije. Ali se Rydell prisjećao napetosti oko ženinih očiju i
kako je držala ovratnik velikog bijelog ogrtača oko grla.
Muž je imao sličan ogrtač, a debele noge su mu bile
dlakave i imao je skupe naočale. Nešto nije štimalo u
svemu tome, ali to nikad neće doznati. Kao što nikad neće
doznati kakav im je uistinu život, život koji izgleda kao sa
tv, ali nije takav.
L.A. je bio pun tajni kad tako gledaš na stvari. Nema im
kraja.
Svejedno, volio je voziti kroz njega. Ne kad bi morao ići
na neko odreñeno mjesto, ali samo krstarenje s
Razbijačem bilo je dobro.
Sada je skretao na La Cienegu i mali zeleni kursor na
prednjoj ploči radio je isto.
"Zabranjena zona", reče Sublett. "Herve Villechaize,
Susan Tyrell, Marie-Pascal Elfman, Viva."
"Viva?" upita Rydell. "Viva što?"
"Viva. Glumica."
"Kad je to snimljeno?"
"1980."
"Tad se još nisam rodio."
"Vrijeme na tv je uvijek isto vrijeme, Rydell."
"Čovječe, mislio sam da se želiš otarasiti svog odgoja."
Rydell skine refleks s prozora na vratima kako bi bolje
promotrio crvenokosu djevojku što je prolazila pokraj njega
u ružičastom Daihatsu Sneakeru bez krova. "Svejedno, taj
nisam nikad vidio." Bilo je to ono doba večeri kada su u
Los Angelesu žene u automobilima izgledale dobre kao
malo toga. Ministar zdravstva pokušavao je zabraniti
kabriolete; govorio je da oni doprinose broju oboljelih od
raka kože.
"Svršetak igre. Al Cliver, Moira Chen, George Eastman,
Gordon Mitchell. 1985."
"Pa, onda mi je bilo dvije", reče Rydell, "ali ni taj nisam
gledao."
Sublett zašuti. Rydell ga je žalio; Teksašanin uistinu
nije poznavao nikakvog drugog načina da započne
razgovor, a njegovi su doma, u kamperskoj prikolici,
sigurno vidjeli sve te filmove, pa i više od toga.
"No", reče Rydell, pokušavajući početi sa svog kraja,
"prošle sam noći gledao neki stari film..."
Sublett živne. "Koji?"
"Ne znam", reče Rydell. "Neki tip u L.A. sreo je djevojku.
Onda se javlja na telefon u govornici, jer ovaj zvoni. Kasna
je noć. Zove neki frajer iz nekog negdje silosa za projektile
koji zna da su ih upravo ispalili na Ruse. Pokušava to
javiti svom ocu ili bratu, tako nešto. Kaže da će svijet
nestati po kratkom postupku. Onda tip koji se javio na
telefon čuje kako upadaju vojnici i upucavaju frajera. Onog
koji je zvao, mislim."
Sublett je zatvorio oči, pregledavajući svoju internu
banku trivijalnosti.
"Da? I kakav je završetak?"
"Nemam pojma", reče Rydell. "Zaspao sam."
Sublett otvori oči. "Tko glumi?"
"Sad si me našao."
Sublettove prazne srebrne oči raširiše se u nevjerici.
"Isuse, Berry, ti ne bi smio gledati tv ako ne obraćaš
pažnju."
Nije bio dugo u bolnici nakon što je upucao Kennetha
Turveya; jedva dva dana. Njegov odvjetnik, Aaron Pursley
osobno, tvrdio je da su ga tamo trebali zadržati duže, kako
bi mogao bolje procijeniti opseg njegovog post-traumatskog
šoka. Ali Rydell je mrzio bolnice, a ionako se nije osjećao
previše loše; naprosto se nije mogao točno sjetiti što se
dogodilo. I imao je Karen Mendelsohn da mu pomogne i
novog agenta, Wellingtona Ma, da surañuje s drugim
ljudima iz Murjaka u nevolji, ali nitko nije bio tako lijep kao
Karen, koja je imala dugu smeñu kosu. Wellington Ma je
bio Kinez, živio je u Los Angelesu, a Karen je rekla da je
njegov otac bio u bandi Velikog kruga - no, savjetovala je
Rydellu da to ne spominje.
Posjetnica Wellingtona Ma bila je pravokutni odrezak
ružičastog sintetičkog kvarca, s laserski ugraviranim
imenom, "Agencija Ma-Mariano", s adresom na bulevaru
Beverly i različitim brojevima i adresama za elektronsku
poštu. Stigla je GlobExom u maloj sivoj kožnatoj omotnici
dok je Rydell ležao u bolnici.
"Izgleda kao da se možeš porezati na nju", reče Rydell.
"I možeš, a mnogi se vjerojatno i jesu", reče Karen
Mendelsohn, "i ako je staviš u lisnicu i sjedneš, lomi se."
"I u čemu je onda smisao?"
"Moraš je čuvati s puno pažnje. Drugu nećeš dobiti."
Rydell nikad nije zapravo sreo Wellingtona Ma, barem
ne dosta dugo, ali Karen je donosila kovčežić s parom
videoslušalica na žici i Rydell je mogao razgovarati s njim u
uredu u L.A. Bila je to najoštrija teleprisutnost što ju je
Rydell ikad koristio i stvarno je izgledalo kao da je tamo.
Mogao je vidjeti kroz prozor do naherene piramide boje teglice
Noxzeme. Pitao je Wellingtona Ma što je to, a Ma mu
je rekao da je to stari Centar za oblikovanje, no da je
trenutačno diskontni prodajni centar i da će ga Rydell
moći posjetiti kada doñe u L.A., a to će biti ubrzo.
Turveyeva cura, Jenni-Rae Cline navalila je sa
zamršenim sklopom odvojenih tužbi protiv Rydella,
Policijske uprave, grada Knoxvillea i singapurske
kompanije koja je posjedovala zgradu. Sve u svemu
dvadeset milijuna.
Rydell, koji je postao murjak u nevolji, bio je sretan kad
je otkrio da su Murjaci u nevolji čekali na njega. Za
početak, unajmili su Aarona Pursleya, a njega je Rydell
znao iz emisije. Imao je sijedu kosu, plave oči, nos s kojim
bi mogao cijepati drva za potpalu i nosio je traperice, Tony
Lama čizme i obične bijele pima kaubojske pamučne
košulje sa srebrnim Navaho bolo-vezicama. Bio je slavan i
branio je murjake poput Rydella od ljudi kao što su bili
Turveyeva cura i njen odvjetnik.
Odvjetnik Jenni-Rae Cline tvrdio je da Rydell uopće nije
smio biti u njenom stanu, da je ugrozio njen život i život
njene djece i da je tom prilikom ubio Kennetha Turveya,
kojeg je opisao kao iskusnog i solidnog radnika, voljenog
oca malog Ramboa i Kelly, preobraćenog kršćana i
ovisnika o 4-tiobuskalinu na putu izlječenja i jedinog člana
obitelji koji je privreñivao.
"Izlječenja?" pitao je Rydell Karen Mendelsohn u svojoj
sobi u aerodromskim Direktorskim apartmanima. Upravo
mu je pokazala faks koji je dobio od odvjetnika Jenni-Rae
Cline.
"Izgleda da je baš tog dana bio na sastanku", reče
Karen.
"Što je radio tamo?" upita Rydell, prisjetivši se
Posljednje večere u osušenoj krvi.
"Prema našim svjedocima, otvoreno je pošmrkao punu
kuhinjsku žlicu svoje omiljene supstance, na silu zauzeo
govornicu i održao tridesetminutnu deklamaciju o
gaćicama Predsjednice Millbank i navodnom stanju njenih
genitalija. Onda se skinuo, masturbirao, ali nije ejakulirao
i zatim napustio podrum Prve baptističke crkve."
"Isuse", reče Rydell. "I sve je to bilo najednom od onih
narkićkih sastanaka, sličnih društvu Anonimnih
alkoholičara?"
"Tako je", reče Karen Mendelsohn, "iako je očito da je
Turveyeva predstava izazvala nesretan slijed padova u
staro stanje. Naravno, poslat ćemo ekipu savjetnika koji će
raditi s onima koji su bili na sastanku."
"Zgodno", reče Rydell.
"Bit će zgodno na sudu", reče ona, "ako se kojim
nevjerojatnim slučajem nañemo tamo."
"Nije se on oporavljao", reče Rydell. "Nije se još bio
oporavio od zadnje doze što ju je strpao u nos."
"Očito je bilo tako", reče ona. "Ali bio je i sljedbenik
Preživjelih odraslih satanista, a sad oni počinju pokazivati
zanimanje za ovaj slučaj. I zato i Mr. Pursley i Mr. Ma
misle da bi najbolje bilo da brzo klisnemo, Berry. Ti i ja."
"A što je sa sudom?"
"U Odjelu si pod suspenzijom, ništa ti još nije
natovareno, a ime tvog odvjetnika je Aaron-sa-dva-a
Pursley. Nestaješ odavde, Berry."
"U L.A.?"
"Ni manje ni više."
Rydell je pogleda. Razmišljao je o Los Angelesu kakvog
je gledao na televiziji. "Hoće li mi se dopasti?"
"Na prvi pogled", reče ona. "I na prvi pogled ćeš se ti
njemu dopasti. Znam da se meni dopadaš."
I tako je završio u krevetu s odvjetnicom - ženom koja je
mirisala na milijun dolara, prosto govorila, svuda se
muvala i nosila rublje iz Milana, a to je u Italiji.
"Ubojita doza. Cyrinda Burdette, Gudrun Weaver, Dean
Mitchell, Shinobu Sakamaki. 1997."
"Nikad vidio", reče Rydell srčući ostatak dekofeinizirane
pojačane kave iz mliječnog leda sa dna plastične šalice
termosice.
"Mama je vidjela Cyrindu Burnette. U prodajnom centru
u Wacou. Ima i njen autogram. Držala ga je na postolju s
molitvenim maramicama i hologramom velečasnog Waynea
Fellona. Imala je molitvenu maramicu za svaku vražju
stvar. Jednu za stanarinu, jednu za tjeranje AIDS-a,
turbekuloze."
"Da? Kako ih je upotrebljavala?"
"Držala ih je na televizoru", objasni Sublett i dovrši
ostatak četverostruko destilirane vode iz tanke prozirne
boce. Ta se voda mogla kupiti samo na jednom mjestu na
Sunsetu, ali to Rydellu nije smetalo; mjesto je bilo kraj
kafića i mogli su parkirati na uglu. Tip koji je držao
parkiralište uvijek je izgledao sretan što ih vidi.
"Molitvena maramica neće otjerati AIDS", reče Rydell.
"Moraš se cijepiti, kao i svi. Neka ti se i mama cijepi." Kroz
prozor sa skinutim refleksom Rydell je mogao vidjeti ulični
hram J. D. Shapelyja smješten uz betonski zid, jedino što
je ostalo od zgrade što je nekad tamo stajala. Bilo je puno
takvih hramova u zapadnom Hollywoodu. Netko je sprejom
napisao SHAPELY JE BIO PEDERSKI PUŠAČ KURCA
jarkom ružičastom bojom, slovima od tri stope i na kraju
nacrtao veliko ružičasto srce. Ispod toga, na zid su bile
pričvršćene razglednice Shapelyja i ljudi koji su vjerojatno
umrli. Sam bog zna koliko je to milijuna. Na pločniku, uz
podnožje zida, bilo je uvelog cvijeća, ostataka svijeća i
koječega. Razglednice su nekako plašile Rydella; tip je na
njima izgledao kao križanac izmeñu Elvisa i nekakvog
katoličkog sveca, mršav i s prevelikim očima.
Okrene se prema Sublettu. "Čovječe, ako se još nisi
cijepio, to možeš zahvaliti samo vlastitoj čistoj gluposti
tipičnoj za bjelačku sirotinju."
Sublett se zgrči. "To je gore od živog cjepiva, čovječe; to
je prava nova bolest!"
"Pa da", reče Rydell, "ali ti od nje nije ništa. A vani šeće
još puno starih slučajeva. Da se mene pita, ja bih
cijepljenje proglasio obaveznim."
Sublett zadršće. "Velečasni Fellon je uvijek govorio ..."
"Zajebi velečasnog Fellona", reče Rydell pritisnuvši
dugme za paljenje. "Kurvin sin samo zarañuje lovu
prodajući molitvene maramice ljudima kao što je tvoja
mama. I znao si da je to čisto sranje, jer zašto bi inače
došao ovamo?" Ubacio je Razbijača u brzinu i ubacio se u
promet na Sunsetu. Kad voziš Hotspur Hussara, zgodno je
to što te ljudi uvijek propuste.
Sublettova glava kao da se uvukla izmeñu visokih
ramena, dajući mu izgled zabrinutog lešinara čeličnog
pogleda. "Nije baš tako jednostavno", reče. "To je sav moj
odgoj. Ne može sve biti sranje, zar ne?"
Rydell ga sažaljivo pogleda. "Ne", reče, "valjda nije baš
sve, već samo..."
"A kako si ti odgojen, Berry?"
Rydell je o tome morao razmisliti. "Kao republikanac",
reče napokon.
Karen Mendelsohn izgledala je kao nešto najbolje u
nizu stvari za koje je Rydell osjećao da bi se na njih mogao
sasvim fino naviknuti. Kao što je let u poslovnom razredu
ili kartica SoCal MexAmeriBanke koju je dobio od Murjaka
u nevolji.
Taj prvi put s njom, u Direktorskim apartmanima u
Knoxvilleu, nije imao ništa kod sebe, pokušao joj je
pokazati svoje potvrde o cijepljenju (Uprava ih je tražila,
inače vas nisu mogli osigurati). Samo se nasmijala i rekla
da će se njemačka nanotehnologija pobrinuti za to. Onda
je pokazala Rydellu tu stvar kroz prozirni vrh ureñaja nalik
na mali baterijski ekspres lonac. Rydell je čuo za to, ali
nikad nije vidio tu stvar; čuo je da košta kao manji auto.
Negdje je pročitao kako je treba uvijek držati na
temperaturi tijela.
Izgledalo je kao da se nešto miče unutra. Blijedo, nalik
na meduzu. Pitao ju je je li istina da je ta stvar živa. Rekla
mu je da nije baš tako, ali da je gotovo živa, a ostatak su
bile Buckyjeve loptice i podstanična automatika. I neće čak
ni znati da je stvar tamo, ali nema šanse da to stavi unutra
pred njim.
Otišla je to obaviti u kupaonici. I kad se vratila u onom
rublju, saznao je gdje je Milano. Iako je istina da ne bi
imao pojma da je stvar unutra, znao je da je to tamo, ali
ubrzo je na to zaboravio, gotovo.
Sljedećeg jutra iznajmili su avion s usmjerivim elisama
do Memphisa i zatim su se Air Magellanom prebacili do
LAX-a. Poslovni razred obično je značio bolje ureñaje na
pozadini sjedala ispred tebe, a Rydell se odmah oduševio
ureñajem za teleprezentaciju koji se mogao podesiti na
servokamere što su se nalazile izvan aviona. Karen je
mrzila koristiti mali VirtuFax koji je nosila u torbi, pa se
spojila sa svojim uredom u L.A. i tražila od njih da joj
jutarnju poštu isporuče na ekran na sjedalu ispred nje.
Brzo se uključila u posao, pričala u telefon, slala faksove,
a Rydella je ostavila da uzdiše uh i ah nad vidicima iz
kamera.
Sjedala su bila veća od onih kada je putovao u Floridu
da vidi oca, hrana je bila bolja, a piće je bilo besplatno.
Rydell ih je popio tri ili četiri, zaspao i nije se probudio sve
dok nisu bili negdje nad Arizonom.
Zrak na LAX-u bio je čudan, a svjetlo drugačije.
California je bila napučenija nego što je očekivao, i
glasnija. Bio je tamo čovjek iz Murjaka u nevolji koji je
držao zgužvan komad kartona na kojem je bilo napisano
MENDELSOHN crvenim markerom, samo što je S bilo
napisano naopačke. Rydell se nasmi ješio, predstavio i
rukovao s njim. Njemu se to izgleda svidjelo; rekao je da se
zove Sergej. Kad ga je Karen pitala gdje je jebeni auto,
pocrvenio je i rekao da će mu trebati samo minuta da ga
do veze. Karen reče ne hvala, odšetat će s njim do
parkirališta čim stigne prtljaga i da nema šanse da čeka u
ovom zoološkom vrtu. Sergej kimne. Pokušavao je presaviti
natpis i staviti ga u džep sakoa, ali bio je prevelik. Rydell
se čudio zašto je odjednom postala tako osorna. Možda je
umorna od puta. Namignuo je Sergeju, ali je momak od
toga postao samo još nervozniji.
Nakon što je stigla njihova prtljaga, Karenine dvije crne
kožnate torbe i plava samsonitka od meke kože što ju je
Rydell kupio svojom novom kreditnom karticom, on i
Sergej su ih iznijeli i prenijeli preko nekakve prometne
petlje. Zrak vani je bio isti, samo topliji. Glas sa zvučnika
ponavljao je da su bijelo označeni prostori samo za utovar i
istovar. Razne vrste automobila muvale su se uokolo, djeca
su plakala, ljudi su se naslanjali na gomile prtljage, ali
Sergej je znao kamo idu - tamo preko do garaže.
Sergejev automobil bio je dugačak, crn, njemački i
izgledao je kao da ga je netko upravo očistio toplom
pljuvačkom i vatenim štapićima.
Kad se Rydell ponudio da sjedi na mjestu suvozača,
Sergej se ponovno uznemirio i ugurao ga na stražnje
sjedalo s Karen. To ju je nasmijalo, pa se i Rydell osjećao
bolje.
Dok su izlazili iz garaže Rydell je opazio dva murjaka
kraj velikih slova od nerñajućeg čelika što su sačinjavala
riječ METRO. Nosili su šljemove s klima-ureñajima sa
čistim, plastičnim vizirima. Gurkali su palicama nekog
starca, ali izgledalo je da ih nisu uključili. Starčeve
traperice bile su iznošene na koljenima, a na svakom
obrazu imao je veliki flaster što je gotovo uvijek značilo
rak. Bio je toliko izgoren, da je bilo teško reći je li bijelac ili
nešto drugo. Gomila ljudi kuljala je stepenicama iza starca
i pajkana, pod znakom METRO, pažljivo ih zaobilazeći.
"Dobro došao u Los Angeles" reče ona. "Budi sretan da
ne ideš podzemnom."
Te noći večerali su u Hollywoodu, kako ga je zvala
Karen, s Aaronom Pursleyem osobno, u Tex-Mex restoranu
u ulici North Flores. Bila je to najbolja tex-mex hrana što
ju je Rydell ikad probao. Otprilike mjesec dana kasnije
pokušao je odvesti Subletta tamo za svoj roñendan, da ga
malo razveseli domaćom kuhinjom, ali ih čovjek na ulazu
jednostavno nije htio pustiti.
"Popunjeno", rekao je.
Rydell je mogao vidjeti puno praznih stolova kroz
prozor. Bilo je rano i jedva da je koga bilo unutra. "A što je
s ovima", rekao je Rydell pokazujući na sve te prazne
stolove.
"Rezervirano", reče čovjek.
Sublett je rekao da mu se začinjena hrana ionako ne
sviña.
Krstareći Razbijačem najviše mu se sviñala vožnja uz
brežuljke i kanjone, pogotovu u noćima s jakom
mjesečinom.
Ponekad bi tamo vidio stvari za koje nisi mogao biti
siguran da li si ih ugledao ili ne. Jedne noći, bio je pun
mjesec, Rydell je zatjerao Razbijača iza zavoja i u svjetlima
farova zamrznuo golu ženu, poput drhtavog jelena, na cesti
u divljini. Stajala je tamo sekundu, dovoljno dugo da
Rydell pomisli kako je vidio da ima srebrne rogove ili
nekakav šešir s preokrenutim mjesečevim srpom i da
izgleda kao Japanka, a to ga je u tom trenutku pogodilo
kao najčudnije u svemu tome. Onda ga je ugledala - vidio
je da ga je ugledala - i nasmi ješila se. Onda je nestala.
I Sublett ju je ugledao, ali to ga je samo ubacilo u neku
vrstu motogovorne ekstaze religioznog straha, kao da su se
svi filmovi strave što ih je ikad vidio spojili sa govorima
velečasnog Fallona o vješticama, obožavateljima vraga i
živoj moći Sotone. Odmah je potrošio tjednu dozu
kauguma, pričajući non-stop, sve dok mu Rydell nije rekao
da začepi gubicu.
I baš zato što je nestala, želio je razmišljati o njoj. Kako
je izgledala, što je mogla tamo raditi i kako je to iščezla.
Dok se Sublett durio na strijelčevu sjedalu, Rydell se
pokušao točno sjetiti kako joj je uspjelo tako savršeno ne
biti tamo. I smi ješno je bilo to, sjećao se toga na dva
načina, što nije bilo ništa prema tome kako se još uvijek
nije mogao sjetiti kako je upucao Kennetha Turreya, iako
je slušao pomoćnika producenta i odvjetnike TV stanice
kako raspredaju stvar toliko puta da je mislio kako je to
vidio, barem kao verziju u Murjacima u nevolji (koja nikada
nije bila prikazana). Jedan način na koji je to zapamtio,
naprosto se spustila niz padinu, iako ne bi mogao reći da li
je odlebdjela ili otrčala. Drugi način bio je da je skočila -
preslaba riječ za to - uz padinu, iznad druge strane ceste,
naprosto preskočila tu srebrnasto-prašnjavu vegetaciju
obasjanu mjesečinom, jednostavno nemoguće nestala kao
da je tih dvanaest metara samo jedan.
Imaju li japanske žene takvu dugačku kovrčavu kosu? I
nije li izgledalo da joj je osjenčana tama stidnih dlaka
izbrijana nalik na uskličnik?
Završio je tako da je kupio Sublettu četiri paketića te
posebne gume za žvakanje u ruskoj apoteci na Wilshireu
što je radila cijelu noć, zapanjen koliko ga je to koštalo.
Vidio je i druge stvari, gore u kanjonima, posebno kada
je bio u kasnoj noćnoj smjeni. Uglavnom vatre, male, tamo
gdje ne bi smjele biti. I svjetla na nebu, ponekad, ali je
Sublett bio toliko napumpan kamperskim sranjem o
kontaktu da bi Rydell, i kad je vidio svjetlo, pametno to
prešutio.
Ali ponekad bi, kad je bio gore, mislio na nju. Znao je
da ne zna što je ona bila i na neki način bilo mu je
svejedno da li je bila ljudsko biće ili ne. Ali nikad je nije
doživljavao kao zlu, već naprosto drugačiju.
I tako je naprosto vozio, blebećući gluposti sa
Sublettom, te noći koja će ispasti njegova posljednja u
patroli IntenSecurea. Mjesečine nije bilo, ali nebo je ovaj
put bilo rijetko čisto, čak se vidjelo i nekoliko zvijezda. Pet
minuta do njihove prve kućne provjere, a onda se vraćaju
prema Beverly Hillsu.
Razgovarali su o lancu japanskih vježbaonica nazvanih
Tjelesni čekić. Tjelesni čekić nije nudio uobičajenu tjelesnu
kulturu; zapravo su krenuli potpuno suprotnim smjerom,
pružajući usluge većinom klincima kojima se sviñala ideja
o injekcijama brazilskog fetalnog tkiva i jačanju kostura
"vrhunskim materijalima", kako je pisalo u oglasima.
Sublett je rekao da je to djelo vraga.
Rydell je rekao da je to tokijska franšiza.
Razbijač je rekao: "Višestruko umorstvo, uzimanje
talaca u tijeku, moguće da su pretplatnikova maloljetna
djeca. Benedict Canyon. Imate ovlast IntenSecure da primi
jenite smrtonosnu, ponavljam, smrtonosnu silu."
A ploča je zasjala poput starinske arkadne video-igre.
Kako su stvari tekle, Rydell zapravo nije imao vremena
naviknuti se na Karen Mendelsohn, sjedala u poslovnom
razredu ili na ostale takve stvari.
Karen je živjela na nekom visokom katu u Century
Cityju II, poznatijim pod imenom Hrpa, nalik izduženoj,
poluprozirnoj zelenoj sisi, trećoj grañevini po visini u
cijelom L.A. bazenu. Kad je svjetlo bilo dobro, moglo se
vidjeti kroz nju i razaznati tri divovska kosa potpornja što
su je držali, a svaki od njih bio je toliko velik da bi u njega
stao običan neboder i još bi ostalo mjesta. Kroz te su
potpornje vozili i liftovi, ukoso; ni na to se Rydell nije
stigao priviknuti.
Sisa je imala pažljivo korodiranu bakrenu bradavicu,
kao na kineskim šeširima, koja bi mogla pokriti nekoliko
stadiona. Tamo se nalazio Karenin stan zajedno sa
stotinama ostalih, jednako skupih, s teniskim klubom,
barovima i restoranima i prodajnim centrom u koji se
trebalo učlaniti da bi se u njemu moglo kupovati. Živjela je
na samom rubu, a veliki zakrivljeni prozori bili su
postavljeni u zelenom zidu.
Sve je u stanu bilo u raznim nijansama bijelog, osim
njene odjeće koja je uvijek bila crna, njenih kovčega koji su
takoñer bili crni i velikih frotirnih ogrtača koje je voljela
nositi i koji su bili boje suhog zobenog brašna.
Karen je rekla da je to stil Agresivnih retro
sedamdesetih i da je pomalo umorna od njega. Rydell je i
shvaćao zašto, ali je mislio da to ne bi bilo pristojno reći.
TV kompanija našla mu je sobu u zapadnom
Hollywoodu, u hotelu koji je više izgledao kao obična
stambena zgrada, ali tamo ionako nije provodio puno
vremena. Dok se nije pojavio slučaj Pooky Bear u Ohiu,
boravio je uglavnom kod Karen.
Otkriće prvih trideset i pet žrtava Pooky Beara
uglavnom je zapečatilo Rydellovu karijeru murjaka u
nevolji. Nije mu koristilo što su policajke koje su prve stigle
na mjesto, narednica China Valdez i desetarka Norma
Pierce, bile najvjerojatnije dvije najzgodnije ženske u cijeloj
policiji Cincinnatija ("imaju telegenična muda" rekao je
jedan od pomoćnika producenta, iako je to Rydellu zvučalo
čudno u tim okolnostima). A onda je brojka stala rasti i
napokon prešla mjeru svakog poznatog ili utvrñenog
masovnog ubojstva. A onda je objelodanjeno da su sve
žrtve bila djeca. A onda je narednica Valdez doživjela težak
zajebani posttraumatski šok, ušetala u vinariju u centru
grada i potkresala oba koljena poznatom pedofilu -
nevjerojatno ogavnom tipu s nadimkom Bombonček, koji
apsolutno nije imao veze sa Pooky Bear umorstvima.
Aaron Pursley već je bio u mlažnjaku za Cincinatti, u
avionu koji nije imao ni komadića metala, Karen je nabila
cvilje na oči i non-stop pričala s najmanje šestero ljudi
odjednom, a Rydell je sjedio na rubu njena velikog bijelog
kreveta, počinjući shvaćati da se nešto promi jenilo.
Kad je napokon skinula naočale, jednostavno je sjedila i
buljila u bijelu sliku na bijelom zidu.
"Imaju li osumnjičene?" pitao je Rydell.
Karen ga je pogledala kao da ga nikad prije nije vidjela.
"Osumnjičene? Imaju već i priznanja..." Rydella je
pogodilo kako je stara tada izgledala i pitao se koliko joj je
zapravo godina. Ustala je i izašla iz sobe.
Vratila se pet minuta kasnije u novoj crnoj odjeći.
"Pakiraj se. Ne mogu te više držati ovdje." I onda je otišla,
bez poljupca, bez pozdrava i to je bilo to.
Ustao je, uključio televizor i po prvi put ugledao Pooky
Bear ubojice. Svu trojicu. Izgledali su, mislio je, kao sav
ostali svijet, ali tako uvijek izgledaju oni ljudi koji rade
sranja što se mogu vidjeti na televiziji.
Sjedio je tamo u jednom od njenih ogrtača boje zobenog
brašna kada su dva unajmljena murjaka ušla bez kucanja.
Odore su im bile crne i imali su jednako crne
antiterorističke cipele povišenih ñonova kakve je i Rydell
nosio u patrolama u Knoxvilleu, one s kevlarskim
umecima za slučaj da se netko prikrade i pokuša ti
prostrijeliti stopalo.
Jedan je jeo jabuku. Drugi je u ruci držao palicu za
omamljivanje.
"Hej, kompa", reče prvi, usta punih jabuke, "moramo te
izvesti."
"I ja sam imao ovakve cipele", reče Rydell. "Napravljene
u Portlandu, Oregon. Dvije stotine devedeset i devet dolara
u CostCou."
Onaj s palicom se naceri. "Hoćeš se početi pakirati?"
Rydell je tako i učinio, uzimajući sve što nije crno, bijelo
ili boje zobenog brašna i bacajući to u svoju plavu
samsonitku.
Iznajmljeni murjak s palicom ga je promatrao, dok je
drugi šetkao, dovršavajući jabuku.
"Za koga radite, dečki?" upita Rydell.
"IntenSecure", reče onaj s palicom.
"Dobra firma?" Rydell je povlačio patentni zatvarač
svoje torbe. Čovjek slegne ramenima.
"Iz Singapura su", reče drugi, zamatajući ostatak
jabuke u zgužvanu papirnatu maramicu što ju je izvadio iz
džepa hlača. "Držimo sve velike zgrade, ograñene
zajednice, takva mjesta." Pažljivo je pospremio ogrizak
jabuke u džep na grudima svoje čiste crne košulje, iza
brončane značke.
"Imaš novaca za Metro?" upita Mr. Palica Rydella.
"Naravski", reče Rydell, misleći na svoju kreditnu
karticu.
"Onda si bolji od većine klipana koje ispraćamo
odavde", reče čovjek.
Dan kasnije, TV kompanija mu je poništila
MexAmeriBank karticu.
Možda Hernandez nema pravo o engleskim
antiterorističkim vozilima, razmišljao je Rydell, kad je
natjerao Hotspur Hussara u pogon na šest kotača i osjetio
kako Razbijač guta cestu poput trotonske pijavice s
duplim motorima. Zapravo ga nikad nije dobro nagario.
Sublett vrisne kad se sigurnosni pojas automatski
zategnuo, izbacujući ga iz uobičajenog mlohavila.
Rydell natjera Razbijača na rub pokriven prašnjavom
travom-lednicom i projuri sa sto deset pokraj muzejskog
primjerka Bentleya i to s krive strane. Kratak pogled na
užasnuto lice suputnice, i tek tada je Sublett uspio lupiti
po crvenoj plastičnoj pločici koja je aktivirala bljeskalice i
sirenu.
Ravni dio. Bez automobila. Rydell je zajašio na srednju
crtu i pritisnuo gas do daske. Sublett se glasao čudnim
oštrim glasom koji se sablasno slagao sa sve glasnijim
keramičkim zavijanjem duplih Kycerasa i Rydellu je sinulo
da je Teksašanin potpuno puknuo pod pritiskom i da pjeva
nekim kamperskim jezikom poznatim samo zavedenim
sljedbenicima velečasnog Fellona.
Ali ne, kad je svrnuo pogled na njega, vidio je
Sublettove usne kako se miču i njega kako uzbuñeno
pregledava podatke o klijentu što su curili na ekranima, a
oči su mu bile tako izbuljene da se činilo da će mu leće
iskočiti. No dok je čitao, opazio je Rydell, zapravo je punio
svoj istrošeni, rabljeni Glock, dugi bijeli prsti su se micali
potpuno nehajno, kao da pravi sendvič ili presavija novine.
A to je bilo zastrašujuće.
"Zvijezda smrti!" poviče Rydell. Sublettov je posao bio da
drži audioperlu u uhu i sluša preko satelita trenutačne
poruke, Riječi pravih policajaca.
Sublett se okrene, ubacujući okvir u Glocka, a lice mu
je bilo tako blijedo, da je izgledalo kao da odražava boje s
ekrana na prednjoj ploči s instrumentima jednako kao i
prazno čelično punjenje njegovih očiju.
"Služinčad je mrtva", reče, "a oni drže tri klinca u dječjoj
sobi." Zvučao je kao da priča o nečem blago zakučastom
što gleda na televiziji, na primjer lošu obradu nekog starog,
dragog filma s drastičnom izmjenom glumaca za neko
opskurno etničko tržište. "Kažu da će ih ubiti, Berry."
"I što jebeni murjaci kažu na to sve?" poviče Rydell,
lupajući po volanu oblika osmice, s tolikim bijesom i
frustracijom kakve do tada nije osjetio.
Sublett prstom dodirne desno uho. Izgledao je kao da će
zavrištati. "Crkla je", reče.
Razbijačev prednji desni odbojnik sruši nečiji sandučić
za poštu, proizveden negdje 1943. i potpuno galvaniziran i
bez sumnje kupljen za velike novce u aveniji Melrose.
"Nije mogla crknuti", reče Rydell, "oni su policija."
Sublett iščupa perlicu iz uha i pruži je Rydellu. "Samo
šumi..."
Rydell pogleda svoj ekran. Razbijačev kursor bio je
zeleno koplje sudbine, šibajući blijedozelenom kanjonskom
cestom prema djevičanski bijelom krugu veličine vjenčanog
prstena. U prvom prozoru s desne strane mogao je
pročitati glavne podatke o pretplatnikovih troje djece. Puls
im je bio ubrzan. U donjem prozoru bila je smi ješno
miroljubiva infracrvena slika pretplatnikovih ulaznih vrata.
Izgledala su čvrsto. Pisalo je da su zaključana i opremljena
oružjem.
Vjerojatno je tog trena odlučio da naprosto proñe.
Tjedan dana, ili tu negdje, poslije, kad se sve sleglo,
Hernandez je u osnovi bio blagonaklon cijelom slučaju.
Treba imati na umu da nije bio sretan, jer se to dogodilo u
njegovoj smjeni, ali je rekao da pod onakvim okolnostima
ne može previše kriviti Rydella.
IntenSecure je doveo pun avion ljudi iz glavnog ureda u
Singapuru, čuo je Rydell, kako bi sve ostalo izvan medija i
kako bi se nekako nagodili s pretplatnicima,
Schonbrunnovima. Pojma nije imao koliko će takva
nagodba koštati, ali bio je sretan što to ne zna; nije
postojala emisija Iznajmljeni murjaci u nevolji, a ulazna
vrata Schonbrunnovih vjerojatno su koštala nekoliko
njegovih plaća.
Naravno da je IntenSecure mogao nadomjestiti vrata,
sami su ih i postavili. Bila su to dobra vrata, neke vrste
japanske ploče ojačane vlaknima, toplinski obrañena na
betonsku čvrstoću i vraški su dobro skinula najveći dio
Wet Honey Sienna auto-laka s Razbijačeva prednjeg dijela.
Onda, bila je tu šteta i u samoj kući, uglavnom na
prozorima sobe za dnevni boravak (kroz koje je upao) i na
namještaju (preko kojeg se provezao).
Ali, treba nešto i za Schonbrunnove na sve to, objasnio
je Hernandez. Nešto za emocionalnu bol, reče, točeći
Rydellu šalicu ustajale odvratne kave iz velike termosice od
nerñajućeg čelika što ju je držao iza stola. Na termosici je
stajao natpis složen magnetnim slovima JA NISAM OK, TI
NISI OK - ALI HEJ, TO JE OK.
Prošla su dva tjedna od te noći, bilo je deset ujutro,
Rydell je imao bradu od pet dana, stetson šešir od fino
ispletene paname, par vrećastih izblijedjelih hlača, majicu
s natpisom POLICIJSKA UPRAVA KNOXVILLE što se
počela parati na ramenim šavovima, crne antiterorističke
cipele od svoje IntenSecureove odore i napuhanu prozirnu
udlagu na lijevoj ruci. "Emocionalna bol", reče Rydell.
Hernandez, koji je bio širok gotovo poput svog stola,
doda Rydellu kavu. "Imaš puno sreće, to je sve što mogu
reći."
"Izgubio sam posao, ruka mi je u gipsu i imam puno
sreće?"
"Ozbiljno, čovječe", reče Hernandez, "mogao si se ubiti.
Policijska uprava L.A., mogla ti je oguliti kožu s dupeta.
Mr. i Mrs. Schonbrunn su se ponijeli vrlo fino u cijeloj
stvari, kada se uzme u obzir nezgodan položaj gospoñe
Schonbrunn i sve to. Ako ti je ruka nastradala, hej, žao mi
je..." Hernandez slegne velikim ramenima. "Uostalom, nisi
dobio nogu, čovječe. Samo ne možemo pustiti da voziš. Ako
hoćeš ići u čuvare stambenjaka, nema problema."
"Ne, hvala."
"Male trgovine? Hoćeš raditi večernje smjene u
prodajnom modnom centru Encino?"
"Ne."
Hernandez uzdahne. "Čovječe, što je s onim sranjem što
ti se sprema u Nashvilleu?"
"Knoxvilleu. Uprava traži trajnu suspenziju. Upadanje
bez ovlasti ili propisane podrške."
"A ona kurva što te tuži?"
"Zadnje što sam čuo je da su ona i sin uhvaćeni u
pljački butika..." Sad je bio Rydellov red da slegne
ramenima, samo što ga je od tog rame zaboljelo.
"Vidiš", reče ozareno Hernandez, "imaš sreće."
U trenutku upadanja s Razbijačem kroz
Schonbrunnova zaključana i oboružana vrata u Benedict
Canyonu, Rydell je iskusio prolaznu svijest o nečem vrlo
uzvišenom, vrlo čistom i klinički praznom; sam čin, ne
mišljenje; tu čudnu adrenalinsku ushićenost i gubljenje
svih uznemirujućih aspekata svog ja.
A to je - kasnije je prizvao u pamet kako se toga sjetio
dok se borio s volanom, krčeći put kroz japanski vrt, preko
trijema i kroz opnu ojačanog stakla koje je popustilo kao u
snu - bilo jako slično osjećaju što ga je doživio kad je
izvukao pištolj i raspljeskao mozak Kennethu Turveyu
preko naizgled beskrajne bijele okrečene površine zida
kojeg se nitko nikad nije potrudio obojati.
Rydell je otišao do bolnice Cedars da vidi Subletta.
IntenSecure je platio privatnu spavaonicu kako bi bolje
držali Subletta podalje od krstarećih ulizica medijima.
Teksašanin je napola ležao na krevetu, žvakao gumu i
gledao mali disk player na tekući kristal, oslonjen na
njegove grudi.
"Gospodari rata 21. stoljeća ", reče kad se Rydell
pojavio, "James Wainright, Annie McEnroe, Michael Beck."
Rydell se naceri. "Kad je snimljen?"
"1982." Sublett utiša ton i podigne pogled. "Ali već sam
ga gledao nekoliko puta."
"Bio sam u uredu, vidio Hernandeza, čovječe. Kaže da
ne moraš brinuti o svom poslu."
Sublett pogleda Rydella svojim praznim srebrnim
očima. "Što je s tvojim poslom, Berry?"
Rydella je počela svrbjeti ruka u napuhanoj udlazi.
Sagnuo se i izvukao slamku iz male bijele košare za smeće
kraj kreveta. Ugurao je slamku pod udlagu i vrtio je. Malo
je pomoglo. "Ja sam prošlost. Ne daju mi više da vozim."
Sublett je gledao u slamku. "Ne bi smio dirati korištene
stvari, bar ne u bolnici."
"Nemaš nikakvu zaraznu bolest, Sublett. Ti si jedan od
najčišćih zajebanata koji je ikad živio."
"Ali što ćeš raditi, Berry? Moraš zarañivati za život,
čovječe."
Rydell baci slamku ponovno u koš. "Pa, ne znam. Ali
znam da neću raditi u zatvorenim stambenjacima i znam
da neću raditi po prodajnim centrima."
"Što je s onim hakerima, Berry? Misliš da će uloviti one
koji su nam to namjestili?"
"Jok. Previše ih je. Republika želje se već dugo tu mota.
Federalci imaju popis od možda tristo "vanjskih", ali nema
načina da ih sve zgrabe i otkriju tko je to zapravo učinio.
Sve dok netko nekog ne otkuca, a to oni obično rade
manje-više redovito."
"Ali zašto su to htjeli natovariti baš nama?"
"K vragu, Sublett, kako da to znam?"
"Prokleti su", reče Sublett.
"Pa, i to, sigurno je, a Hernandez veli da su mu u
Policijskoj upravi L.A. rekli kako smatraju da je nekome
stalo da se gospoñu Schonbrunn ulovi bez gaća." Ni
Sublett ni Rydell nisu zapravo vidjeli gospoñu
Schonbrunn, jer, kako je ispalo, ona je bila u dječjoj sobi.
Ali klinci nisu bili tamo, jer su s tatom otišli u državu
Washington da iz zraka pogledaju tri najnovija vulkana.
Ništa od onog što je Razbijač te noći upisao u izvještaj,
otkako je izašao iz praonice, nije bilo stvarno. Netko je
petljao po kompjutoru u Hotspur Hussaru i usadio hrpu
pažljivo izmišljenih i potpuno lažnih podataka u
komunikacijsku stanicu, odrezavši Rydella i Subletta i od
IntenSecurea i od Zvijezde smrti (koja, naravno, nije crkla).
Rydell je dumao da bi dobri stari Mongoli u praonici mogli
znati nešto o tome.
I možda je, u tom času čudne jasnoće, dok se
Razbijačev prednji kraj još uvijek pokušavao popeti preko
razbijenih ostataka dva velika kožnata trosjeda, i sa
sjećanjem na smrt Kennetha Turveya koje je napokon
postalo stvarno, Rydell došao do zaključka da je ta
uzvišena luda stvar, taj poriv da se Krene U To, možda
nešto čemu ne treba uvijek vjerovati.
"Ali, čovječe", rekao je Sublett kao da govori samom
sebi, "ubit će tu djecu. " Kazavši to, otkopčao je pojas i
izletio van, s Glockom u ruci, prije nego je Rydell mogao
išta učiniti. Rydell mu je zapovjedio da isključi sirenu i
bljeskalice blok ranije, ali tko god da je sad bio u kući, bilo
mu je jasno da je IntenSecure stigao.
"Uzvraćamo", čuo je Rydell samog sebe kako govori,
lupivši Glockom u futroli po odori i grabeći kidač, koji ne
samo da je imao veliku brzinu ispaljivanja, već je to bila
najbolja stvar za okršaj u dječjoj sobi punoj klinaca. Naglo
je nogom otvorio vrata i iskočio, a cipele su mu prošle kroz
inč debelo staklo stolića za kavu. (Trebalo mu je dvanaest
šavova, ali porezotina nije bila duboka.) Nije mogao vidjeti
Subletta. Zateturao je prema naprijed, prigrlivši žuti
masivni kidač, nejasno svjestan da mu s rukom nešto nije
u redu.
"Ne mrdaj, pederu!" progovorio je najglasniji glas na
svijetu. "Policija L.A.! Baci to sranje ili si najebo!" Rydell se
odjednom našao u žarištu naglog i nevjerojatno bolnog
svjetla, svjetla tako jarkog da mu je udarilo u
neshvaćajuće oči poput vrućeg metala. "Čuješ me,
pederu?" Žmirkajući, s prstima preko očiju, Rydell se
okrenuo i ugledao oklopljene gomoljaste ćelije topovnjače
što se spuštala. Vihor je u japanskom vrtu ravnao sve što
Razbijač nije sredio.
Rydell je bacio kidač.
"I pištolj, glupane!"
Rydell je uhvatio dršku Glocka palcem i kažiprstom.
Skinuo ga je, s plastičnom futrolom i uz tih, ali
razgovijetan zvuk čička koji se nekako čuo kroz bubnjanje
helikopterskog stroja prigušenog za borbu.
Bacio je Glocka i podignuo ruke. Pokušao. Lijeva je bila
slomljena.
Subletta su našli petnaest stopa od Razbijača. Lice i
ruke su mu se napuhavali poput svijetlih, ružičastih
dječjih balona i izgledalo je kao da se guši, jer je
spremačica Schonbrunnovih, Bosanka, upotrijebila
proizvod koji je sadržavao ksilen i klorirane ugljikovodike
kako bi očistila neke mrlje od krede u boji sa stola od
izblijedjele hrastovine.
"Koji je kurac njemu?'''' upita jedan od pajkana.
"Alergičan je", reče Rydell kroz stisnute zube, lisicama
su mu uhvatili ruke iza leña, gadno je boljelo. "Morate ga
odvesti na hitnu."
Sublett je otvorio oči, zapravo, pokušao je to.
"Berry..."
Rydell se sjetio naslova filma što ga je vidio na televiziji.
"Milja čuda ", reče.
Sublett zaškilji u njega. "Nikad vidio", reče Sublett i
onesvijesti se.
Mrs. Schonbrunn je te večeri zabavljala svog vrtlara,
Poljaka. Pajkani su je našli u dječjoj sobi. Zanijemjela od
ljutnje, bila je utegnuta u nekoliko tisuća dolara vrijedan
engleski lateks, kožu iz North Beacha i par rijetkih lisica
Smith& Wesson, za koje je netko dobro platio pažljivo
poliranje i kromiranje u crno - a vrtlar se očito uputio
prema brežuljcima kada je čuo Rydella kako parkira
Razbijača u dnevnom boravku.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
3 Ne baš dota zabava
Chevette nikad nije krala stvari, bar ne od drugih ljudi,
a svakako ne dok je furala pošiljke. Osim tog jednog lošeg
ponedjeljka kada je uzela naočale onom totalnom kretenu,
ali to je bilo zato što joj se naprosto nije svidio.
Bilo je to tako da je stajala pokraj prozora na devetom
katu, jednostavno promatrala most, iza sivih školjki velikih
trgovina, kad joj je došao iza leña. Skoro je uspjela
razaznati Skinnerovu sobu, tamo, visoko na starim
kablovima, kada je vršak prsta pronašao njena gola leña.
Ispod Skinnerove jakne, ispod njene majice, dodirnuo ju
je.
Nosila je tu jaknu svugdje, poput nekog oklopa. Znala
je da bi trebalo nositi samo nanopornu odjeću, pogotovo
dok vozi u ovo doba godine, ali je svejedno nosila
Skinnerovu staru konjsku kožu sa bar-kod značkama
Udruženja na reverima. Kuglice s lančićima na patentnim
zatvaračima zanjihale su se kad se naglo okrenula da
odgurne taj prst.
Oči podlivene krvlju. Lice koje je izgledalo kao da će se
rastopiti. Imao je kratku malu cigaru u ustima, ali nije bila
upaljena. Izvadio ju je, promućkao njen mokri kraj u maloj
čaši čiste tekućine i onda je dugo potegnuo iz nje. Cerio joj
se oko te cigare. Kao da je znao da ne pripada ovamo,
ovakvoj zabavi i nijednom starom, ali ozbiljno skupom
hotelu nad Gearyjem.
Ali bila je to zadnja pošiljka tog dana, paket za
odvjetnika, dok su vatre od smeća u četvrti Tenderloin
gorjele blizu, a oko njih, stisnuti, svi ti definitivno nesretni,
potpuno i kemijski izgubljeni. Lica obasjana nježnom
iluminacijom sićušnih staklenih lula. Oči dokinute u tom
strašnom i prolaznom zadovoljstvu. Od toga se uvijek
naježila.
Zaključavši i naoružavši svoj bicikl u šupljem zvuku
podzemne garaže u Morriseyu, odvezla se teretnim dizalom
do predvorja gdje su je mrge iz osiguranja probali
preveslati za paket, ali nema šanse. Neće ga uručiti nikom
osim sasvim odreñenom Mr. Garreauu u 808, kako je i
naznačeno na paketu. Skenerom su prešli preko koda na
znački Udruženja, na rendgenu pogledali paket, proveli je
kroz detektor za metal i uputili je u dizalo okićeno
ružičastim ogledalima i dotjerano broncom kao na
bankovnom sefu.
I tako je otišla gore, do osmog, do hodnika tihog poput
tla u nekoj šumi iz snova. Ondje je našla Mr. Garreaua u
košulji bijelih rukava i kravate boje svježe izljevenog olova.
Potpisao je prijam pošiljke bez gledanja u oči; držeći paket
u ruci zatvorio joj je tri mjedene brojke na vratima u lice.
Provjerila si je frizuru u kosoj ništici uglačanoj poput
ogledala. Otraga joj je rep dobro stajao, ali nije bila sigurna
da su je dobro sredili naprijed. Šiljati pramenovi još su
uvijek bili predugački. Nekako pretanki. Krenula je nazad
niz hodnik, željeznarija je zveckala na Skinnerovoj jakni, a
njene nove antiterorističke cipele upadale su u svježe
očišćen baršun boje terakote oplakane kišom.
Ali kad su se vrata dizala otvorila, ta je japanska
djevojka ispala van. Odnosno, skoro je pala, jer ju je
Chevette zgrabila ispod obje ruke i naslonila je na rub
vrata.
"Gd je zabava?"
"Tko bi tebe pozvao", reče Chevette.
"Kat devet! Velika zabava!"
Djevojčine su oči bile same zjenice, a šiške su joj se
sjale kao da su plastične.
I tako se Chevette našla, s vinskom čašom od pravog
stakla punom pravog francuskog vina u jednoj ruci i s
najmanjim sendvičem što ga je ikad vidjela u drugoj, kako
se pita koliko još ima vremena prije nego hotelski
kompjutor zapazi da još uvijek nije napustila zgradu.
Teško da bi je došli ovdje tražiti, jer netko je očito bacio
veliku lovu za ovakvu zabavu.
Neka stvarno privatna stvar, jer mogla je vidjeti ljude u
zamračenoj kupaonici, kako puše led kroz delfina od
puhanog stakla, dok mu njegove glatke krivulje obasjava
treperavi plavičasti jezičak iz upaljača industrijske snage.
I ne da je bila samo jedna soba, već puno njih i sve su
bile povezane. Bilo je i puno ljudi, muškarci su uglavnom
bili u odijelima sa sakoima sa četiri dugmeta, uštirkanih
košulja i uskih gušećih ovratnika, s malim kopčama
ukrašenim dijamantima umjesto kravata. Žene su nosile
odjeću kakvu je Chevette vidjela samo u časopisima.
Bogati ljudi, morali su biti, k tome i stranci. Iako je već i
biti bogat značilo biti dovoljno stran.
Uspjela je polegnuti Japanku u horizontalu na dugačak
zeleni kauč, gdje je sada hrkala i bila dovoljno sigurna,
osim ako netko ne sjedne na nju.
Osvrćući se, Chevette je opazila da nije jedina lošije
odjevena domaća osoba koja se nekako uspjela provući. Za
početak, bio je tamo frajer u kupaonici koji je baratao
velikim žutim Bic upaljačem, ali on je bio ekstreman
slučaj. Bile su tamo i dvije djevojke, očito djelatnice sa
štajge Tenderloina, ali to možda nije bilo ništa nego
uobičajena količina lokalnog kolorita za što god ovo bilo.
A onda joj se taj kreten unio u lice, cereći se
podmuklim pijanim osmi jehom, a ona je spustila ruku na
mali nož na preklapanje, još jednu stvar koju je posudila
od Skinnera. Nož ima rupu u oštrici koju pritisneš palcem
i on se otvara, sve jednom rukom. Oštrica je malo kraća od
sedam centimetara, široka poput žlice za juhu, gadno
nazupčana i keramička. Skinner kaže da je to fraktalni
nož, da mu je stvarni rub duži više nego dva puta od same
oštrice.
"Mislim da ne uživaš", kaže on. Evropljanin, ali nije
sigurna koje vrste. Ni Francuz ni Nijemac. I njegova je
jakna kožna, ali nimalo nalik Skinnerovoj. Od neke je
tankokožne životinje, visi poput teške svile, boje duhana.
Misli o mirisu časopisa požutjelih hrbata u Skinnerovoj
sobi, neki su toliko stari da su slike u njima samo nijanse
sivog, kao što ponekad izgleda i grad viñen s mosta.
"Bilo mi je dobro dok se ti nisi pojavio", kaže Chevette,
misleći kako je vrijeme za odlazak, jer ovaj frajer ne sluti
na dobro.
"Reci mi", kaže on, pogledom procjenjujući jaknu i
majicu i bicke, "kakve usluge nudiš?"
"Koji kurac to znači?"
"Jasno je", kaže on pokazujući na cure iz Tenderloina
preko sobe, "da nudiš nešto puno zanimljivije", vlažno se
oblizujući jezikom na tu riječ, "nego one dvije."
"Zajebi to", kaže Chevette, "ja sam kurirka."
Čudna stanka prelazi mu preko lica, kao da ga je nešto
gurnulo na trenutak iz njegove pijanosti. Onda zabacuje
glavu i smi je se kao da je to najbolja šala na svijetu. Njoj
uspijeva vidjeti puno bijelih, očito vrlo skupih zuba.
Bogataši nikad nemaju ništa metalnog u zubima, rekao joj
je Skinner.
"Rekla sam nešto smi ješno?"
Kreten briše oči. "Ali ti i ja imamo nešto zajedničko..."
"Sumnjam."
"I ja sam kurir", kaže on, iako izgleda kao netko čija bi
praseća klijetka riknula i na blagoj uzbrdici.
"Kurir", kaže on, kao da podsjeća sam sebe.
"Pa furaj dalje", kaže ona i zaobilazi ga, no tog se
trenutka svjetla gase, počinje glazba, uvod u "Ona je Božja
cura" od Kromiranog Kurana. Chevette, koja je otkvačena
na Kromirani Kuran i opali ih do daske na biciklu kad joj
treba poticaja za turanje, sada se uklapa, svi plešu, čak i
ledari iz kupaonice.
Sad kad kretena više nema, odnosno kad je
zaboravljen, primjećuje koliko bolje izgledaju ti ljudi dok
plešu. Nalazi se nasuprot djevojci u kožnoj suknji i malim
crnim čizmama sa srebrnim mamuzama. Chevette se
osmjehuje; djevojka joj uzvraća osmi jeh.
"Ti si iz grada?" pita djevojka dok "Ona je Božja cura"
završava i na trenutak Chevette misli da je ova pita da li je
kurirka iz gradske uprave. Djevojka - žena - starija je nego
što je mislila, u kasnim dvadesetim možda, ali nesumnjivo
je starija od Chevette. Dobro izgleda i to, čini se, bez
pomoći kozmetike; tamne oči, kratko ošišana tamna kosa.
"San Francisco?"
Chevette kima glavom.
Iduća stvar starija je od nje; od onog crnog tipa koji se
pretvorio u bijelca i onda mu se, pretpostavlja ona, lice
urušilo. Pogledom traži svoje piće, ali sva pića izgledaju
jednako. Njena japanska lutkica ple-šući prolazi kraj nje,
šiške joj se tresu, u očima joj nema prepoznavanja dok
gleda Chevettu.
"Cody obično može naći u San Franciscu sve što treba",
kaže žena, iza njenog se glasa krije umor, ali se može
razaznati da istovremeno misli kako je sve to smi ješno.
Njemica, misli Chevette po njezinu naglasku.
"Tko?"
Žena podiže obrve. "Naš domaćin." Ali još uvijek se
široko, ljubazno osmjehuje.
"Samo sam ušetala..."
"Kad bih barem ja mogla isto reći!" Žena se smi je
glasno.
"Zašto?"
"Onda bih mogla išetati."
"Ne sviña vam se?" Iz blizine, miriše skupo. Chevette se
odjednom brine kako ona miriše nakon cijelog dana na
biciklu, bez tuširanja. Ali žena je hvata za lakat i vodi u
stranu.
"Ne poznaješ Codyja?"
"Ne." Chevette vidi pijanca, kretena, na prolazu u drugu
sobu, gdje su svjetla još uvijek upaljena. Gleda ravno u
nju. "Mislim da bih sad trebala otići, u redu?"
"Ne moraš. Molim te. Naprosto ti zavidim na
mogućnosti izbora."
"Vi ste Njemica?"
"Padovka."
Chevette zna da je to dio onoga što je nekad bila Italija.
Sjeverni dio, koliko zna. "Tko je taj Cody?"
"Cody voli zabavu. Cody voli ovu zabavu. Ova zabava
traje već nekoliko godina. Ako nije ovdje, onda je u
Londonu, Pragu, Macauu..." Mladić se probija kroz gomilu
s tacnom pića. Za Chevettu ne izgleda kao da radi u
hotelu. Njegova bijela uštirkana košulja više nije tako
kruta; potpuno je raskopčana, izgužvani krajevi vise i ona
primjećuje jednu od onih malih sitnica poput sitnog
čeličnog utega provučenog kroz bradavicu. Uštirkani
ovratnik mu je otkopčan i strši mu iza vrata poput pale
aureole. Žena uzima čašu bijelog vina s tacne koju nudi.
Chevette odmahuje glavom. Na tacni je i bijeli tanjurić, s
tabletama i nečim nalik na smotke plesnjaka.
Mladić namiguje Chevetti i kreće dalje.
"Ovo ti izgleda čudno?" Žena ispija svoje vino i baca
praznu čašu preko ramena. Chevette čuje kako se razbija.
"Ha?"
"Codyjeva zabava."
"Da. Valjda. Jednostavno sam upala..."
"Gdje živiš?"
"Na mostu." Čeka reakciju.
Osmi jeh se širi. "Stvarno? Izgleda tako... tajanstveno.
Željela bih otići tamo, ali nema razgledavanja, a kažu i da
je opasno..."
"Nije", kaže Chevette, zatim oklijeva. "Samo se
nemojte... toliko nacifrati, dobro? Ali nije opasno, čak ni
toliko koliko je ovaj kvart ovdje." Misli na one okupljene
oko vatri od smeća. "Samo nemojte ići na Otok s blagom.
Nemojte probati ići cijelim putem do Oaklanda. Ostanite
na strani gdje je ovjes."
"Sviña ti se živjeti tamo?"
"Boga mu, da. Ne bih živjela nigdje drugdje."
Žena se osmjehuje. "Mislim da si vrlo sretna."
"Pa", kaže Chevette, osjećajući se nelagodno, "moram
ići."
"Zovem se Maria..."
"Chevette", pruža ruku. Zvuči kao njeno drugo ime.
Chevette-Marie.
Rukuju se.
"Doviñenja, Chevette." "Dobro se zabavite, u redu?"
"Ovo nije dobra zabava."
Popravljajući široka ramena Skinnerove jakne, Chevette
kima glavom Mariji i počinje se probijati kroz gomilu.
Gomila je sada gušća za nekoliko stupnjeva, kao da
Codyjevi prijatelji još uvijek pristižu. Primjećuje još
Japanaca, svi su u ozbiljnim odijelima; njihove žene, ili
sekretarice, ili što već jesu, sve nose bisere. Ali to ih očito
ne sputava da se prepuste vladajućoj atmosferi. Postalo je i
bučnije kako su ljudi postajali otkačeniji. Čuje se glasno,
stalno brujanje buke od zabave koje se javlja kad te piće
lupi i zato želi nestati odavde što brže.
Evo je zaštopane kraj vrata od kupaonice gdje je vidjela
ledare, ali sad su vrata zatvorena. Nekolicina Francuza
priča francuski i smiju se i mašu rukama, ali Chevette
može čuti kako netko povraća unutra. "U prolazu sam",
govori muškarcu s leptir-mašnom i sijedom kratkom
kosom, gura se kraj njega, prolijeva mu dio pića. Govori
nešto za njom na francuskom.
Sada se već uistinu osjeća klaustrofobično, tako joj je i
u uredima dok je recepcionerka pušta da čeka na pošiljku
i dok gleda uredske ljude kako šetaju amo-tamo i pita se
da li sve to ima nekog smisla ili naprosto šetaju amo-tamo.
Ili ju je vino možda lupilo, malo, jer ona ne pije puno i
sada joj se ne dopada ni okus u dnu grla.
I odjednom, eno njenog pijanca, njenog Evropljanina s
nezapaljenom cigarom, znojnih obrva tik do tupookog,
pomalo zabrinutog lica jedne od djevojaka iz Tenderloina.
Pritjerao ju je u kut. A svi su tako natiskani, tako blizu
vrata i hodnika i slobode, da se Chevette na trenutak našla
stisnuta uz njegova leña, no to ga ni na trenutak nije
prekinulo u turobnom prekenjavanju djevojci, ali zabio joj
je lakat, tvrd, u rebra, kako bi si osigurao više prostora.
I Chevette, spuštajući pogled, vidi kako mu nešto viri iz
džepa kožnate jakne boje duhana.
I to je već u njenoj ruci, turnuto zatim u bicke, prošla je
kroz vrata, a kreten ništa nije skužio.
U nagloj tišini hodnika, dok zvuci zabave slabe dok se
približava dizalu, želi potrčati. Želi se i nasmijati, ali sada
se počinje osjećati uplašenom.
Hodaj.
Pokraj gomile tacni, prljavih čaša, tanjura od zabave.
Pomišlja na mrge iz osiguranja u predvorju. Stvar joj je
zabijena u hlače.
Niz hodnik u koji se ulazi iz ovog vidi vrata teretnog
dizala širom otvorena kako je pozdravljaju. Klinac iz
srednje Azije s kolicima poprskanim bojom na kojima su
nagomilani plosnati pravokutnici, televizijski ekrani.
Pažljivo je promatra dok se ugurava kraj njega. Lice mu je
svo u jagodičnim kostima, svijetlim prikrivenim očima,
kosa mu je ošišana onako uvis, kako to frajeri vole. Ima
značku osiguranja na čistoj sivoj radnoj košulji, a VirtuFax
mu visi oko vrata na crvenom najlonskom konopcu.
"Podrum", kaže Chevette.
Njegov faks zazuji. Podiže ga, pritišće dugme, gleda u
okular. Stvar u njenim bickama kao da raste. On tada
zabacuje faks natrag na grudi, trepće u nju i pritišće
dugme označeno sa B-6. Vrata se zatvaraju s treskom i
Chevette zatvara oči.
Naslanja se na velike vatirane ploče na zidu i poželi da
je u Skinnerovoj sobi, da sluša škripu kablova. Pod je tamo
od sloja parketnih daščica postavljenih po rubu; sam vrh
grbe kabla, što sjedi u svom čeličnom sedlu, viri kroz
sredinu, a Skinner kaže da u tom kablu ima 17 464
šukova žice. Svaka je debela poput olovke. Možeš nasloniti
uho na njega i čuti kako čitav most pjeva kad je vjetar
povoljan.
Dizalo se bez ikakva razloga zaustavlja na četvrtom
katu. Vrata se otvaraju, nema nikoga. Chevette želi
pritisnuti ponovno B-6, ali se prisiljava da pričeka klinca s
faksom da to učini. On to i radi.
A B-6 nije garaža koju toliko sada želi, već splet stotinu
godina starih betonskih tunela, pod je od napuknutog
asfalta, velike stare cijevi vise u čeličnim nosačima na
stropovima. Izvlači se van dok on petlja oko jednog kotača
na kolicima.
Cijelo stoljeće stari, lokotima zaključani ogromni
hladnjaci, pedesetak usisivača koji se pune u redu na
mjestima označenim brojevima, bale tapisona naslaganih
poput klada. Još ljudi u radnim odijelima, neki imaju
kuhinjske bijele odore, ali ona pokušava namjestiti izgled
kurira pošiljki i nada se da izgleda kao da ima posla.
Pronalazi usko stepenište i penje se. Zrak je vruć i
ustajao. Senzori pokreta s klikom joj pale svjetla na
početku svakog nivoa. Osjeća svu težinu te stare zgrade
kako je pritišće.
Ali njen je bicikl tamo, na B-2, iza stupa od
izrezbarenog betona.
"Odbij", kaže on kad se približila na pet stopa. Ne
glasno, poput auta, ali zvuči kao da to stvarno misli.
Ispod sloja našpricane imitacije rñe i znalačkog
bandažiranja od izolacijske trake nalazi se geometrija od
papirne srži omotane ugljikom koja tjera Chevettine
bokove na drhtanje. Provlači lijevu ruku kroz petlju za
prepoznavanje iza sjedala. Čuje se dvostruki zik dok se
čestične kočnice oslobañaju i ona se penje na njega.
Nikad se nije osjećala bolje dok ga tjera uz uljem
umrljanu rampu, van.
4 Prilike za karijeru
Kydellov cimer, Kevin Tarkovsky, nosio je kost u nosu i
radio je u butiku za daskaše imenom "Samo me popuši".
U ponedjeljak ujutro, kada mu je Rydell rekao da je
ostavio posao u IntenSecureu, Kevin se ponudio da mu
nañe nešto u prodaji, u vezi s kulturom plaže.
"U osnovi si dobro grañen", rekao je Kevin gledajući
Rydellove gole grudi i ramena. Rydell je još uvijek nosio
narančaste kratke hlače koje je imao i kad je otišao
Hernandezu. Posudio ih je od Kevina. Tek je skinuo gips,
ispuhao ga i izgužvanog bacio u kantu za boju od pet
galona koja je služila kao koš za smeće. Na kanti je bila
samoljepiva tratinčica. "Mogao bi malo redovitije vježbati.
Nabavi si dobre krpice. Nešto etničko, na crno."
"Kevine, ne znam surfati, daskati, ništa. Jedva da sam
ikad ušao u ocean. Bio sam par puta dolje u Tampa Bayu."
Bilo je oko deset ujutro. Kevin je imao slobodan dan.
"Prodaje se iskustvo, Berry. Mušterija treba informacije,
ti je snabdijevaš. Ali daješ im i iskustvo." Kevin lupne po
dvoinčnom vretencu od glatke bijele goveñe kosti da bi
pokazao što misli. "A onda im prodaš novu opremu."
"Ali bijel sam k'o sir."
Kevin je imao boju i sjaj sličan paru umjerenosmeñih
Cole-Haan mokasina kakve je Rydell dobio od tetke za svoj
petnaesti roñendan. To nije imalo nikakve veze s
genetikom ili izlaganjem golom suncu, već je bilo rezultat
stalnih injekcija i kompliciranog režima tableta i krema.
"Pa", prizna Kevin, "boja ti ne bi smetala."
Rydell je znao da Kevin ne daska, da nikad to nije radio,
ali je kući donosio diskove iz dućana i vrtio ih na
naočalama, ponavljao razne pokrete i Rydell nije nimalo
sumnjao da Kevin može pružiti svaku informaciju koju
budući kupac može poželjeti. I to važno iskustvo; sa
svojom bojom kože iz Kordobe, izgledom iz vježbaonice i
kosti u nosu privlačio je pažnju. Uglavnom žena, iako to
izgleda njemu nije ništa značilo.
Ono što je Kevin uglavnom prodavao bila je odjeća.
Skupa vrsta koja je navodno štitila od UV zraka i
zagañivača u vodi. Imao je dvije velike kutije pune te robe,
nagurane u jedini ormar u sobi. Rydell, koji trenutačno
baš nije raspolagao s puno garderobe, mogao je slobodno
prebirati po robi i posuditi što god mu se svidi. A toga baš
nije bilo puno, kao što se pokazalo, jer oprema za daskanje
na vjetru bila je uglavnom u svijetlećim neonskim bojama,
crna nanoporna ili ogledalna. Par otkvačenijih komada
imalo je logotipe SAMO MI POPUŠI osjetljive na UV zrake
koji bi se pojavljivali kada bi ozon bio posebno slab, što je
Rydell otkrio zadnji put kada je otišao na seljačku tržnicu.
On i Kevin dijelili su jednu od dvije spavaće sobe u kući
iz šezdesetih na Mar Vista, što je značilo "Pogled na more",
ali toga nije bilo. Netko je postavio nekoliko ploča suhozida
po sredini sobe. S Rydellove strane suhozid je bio
prekriven onim istim velikim samoljepivim tratinčicama i
zbirkom naljepnica za odbojnike s mjesta kao što su
Čarobna planina, Oblast Nissan, Disneyland i Skywalker
park. Još dvoje ljudi stanovalo je u kući, zapravo troje ako
se uračuna Kineskinja u garaži (ali ona je tamo imala
svoju kupaonicu).
Rydell je kupio strunjaču od većeg dijela svoje prve
plaće u IntenSecureu. Kupio ju je na štandu na tržnici;
tamo su bile jeftinije, a štand se zvao "Usne Strunja" i to je
Rydellu bilo smi ješno. Cura sa štanda objasnila mu je
kako da gurne dvadeseticu tipu na peronu metroa da ga
ovaj pusti na vlak sa svijenom strunjačom u velikoj zelenoj
plastičnoj vreći koja je Rydella podsjećala na vreću za
mrtvaca.
U zadnje vrijeme, čekajući da skine gips, proveo je puno
vremena na toj strunjači i buljio u naljepnice. Pitao se da li
se osoba koja ih je nalijepila ikad potrudila da ode na sva
ta mjesta. Hernandez mu je jednom ponudio mjesto u
oblasti Nissan. IntenSecure je tamo imao podružnicu za
iznajmljivanje murjaka. Njegovi su roditelji proveli medeni
mjesec u Disneylandu. Skywalker park bio je u San
Franciscu; prije se zvao Golden Gate i prisjetio se nekoliko
ne baš žestokih nereda na televiziji kada su ga privatizirali.
"Jesi li uključen u neku od mreža za traženje posla,
Berry?"
Rydell odmahne glavom.
"Ovim ja častim", reče Kevin, dodajući Rydellu šljem.
Nije bio nimalo nalik šminkerskim malim naočalama kakve
je imala Karen; bio je to običan bijeli plastični komplet
kakav klinci koriste za igre. "Stavi ga. Ja ću nazvati."
"No", reče Rydell, "lijepo od tebe, Kevine, ali ne moraš se
gnjaviti."
Kevin dotakne kost u nosu. "Pa, treba plaćati
stanarinu." To je bilo to. Rydell stavi šljem.
"No tako", reče živahna Sonya, "istaknut ćemo da ste
položili tečaj nakon srednje škole."
"Akademija", ispravi je Rydell. "Policijska."
"Da, Berry, ali vidi se da ste tada bili zaposleni sve u
svemu osamnaest dana prije nego ste suspendirani."
Sonya je izgledala poput karikature lijepe djevojke. Bez
pora. Bez tkiva. Zubi su joj bili vrlo bijeli i izgledali kao da
su u jednom komadu, kao da se mogu izvaditi i pažljivo
pregledati. Ali ne zbog čišćenja, jer za tim nije bilo potrebe;
karikature ne jedu. No, imala je prekrasne cice; imala je
cice kakve bi joj Rydell nacrtao da je bio nadaren
karikaturist.
"Pa", reče Rydell, misleći na Turveya, "imao sam nekih
neprilika kad su me ubacili u Patrolu."
Sonya vedro kimne. "Shvaćam, Berry." Rydell se pitao
što to shvaća. Ili što bi sistem stručnjaka koji ju je koristio
poput marionete mogao shvatiti. Ili kako je shvaćao. Kako
izgleda netko poput Rydella računarskom sistemu tvrtke
za zapošljavanje? Ne baš sjajno, zaključio je.
"Onda ste se preselili u Los Angeles, Berry, i imamo
deset tjedana zaposlenja u ogranku korporacije
IntenSecure, vatreno uzvraćanje u privatnom stanovanju.
Vozač s poznavanjem oružja."
Rydell je mislio na čahure s raketama obješene pod
helikopterom Policijske uprave L.A. Vjerojatno su na
njemu imali i jedan od onih CHAIN topova. "Aha", složi se
on.
"I podnijeli ste ostavku u IntenSecureu."
"Valjda je tako."
Sonya se razvedrila, kao da je Rydell skromno priznao
da ima postavljenje u Zastupničkom domu ili
postdoktoratski stupanj. "Pa, Berry", reče ona, "dopustite
mi da samo na trenutak stavim svoju misleću kapu!"
Namignula je i zatvorila svoje velike karikaturalne oči.
Isuse, mislio je Rydell. Pokušavao je pogledati u stranu,
ali Kevinov šljem nije imao perifernog kuta, tako da tamo
nije bilo ničega. Bili su tamo samo Sonya, prazan
pravokutnik njenog stola, skicirane pojedinosti ureda i
logotip agencije za zapošljavanje na zidu. Zbog logotipa je
izgledala kao voditeljica vijesti na programu koji priopćava
vrlo dobre vijesti.
Sonya otvori oči. Osmi jeh joj je bio užaren do bjelila.
"Vi ste s juga", reče ona.
"Aha."
"Plantaže, Berry. Magnolije. Tradicija. Ali i odreñena
tama. Gotička kvaliteta. Faulkner."
Fawk-? "Ha?"
"Narodna umjetnost noćne more, Berry. Bulevar
Ventura, Sherman Oaks."
Kevin je gledao kako Rydell skida šljem i zapisuje
adresu i broj telefona na korice prošlotjednog časopisa
People. Časopis je pripadao Moniki, Kineskinji iz garaže;
svoje je časopise uvijek dobivala tako otisnute, da u njima
nije nikad bilo ni traga nesrećama ili skandalima, već
trostruka porcija ljubavnog života slavnih, pogotovo onog
što se ticalo britanske kraljevske obitelji.
"Nešto za tebe, Berry?" Kevin je izgledao pun nade.
"Možda", reče Rydell. "Neko mjesto u Sherman Oaksu.
Nazvat ću ih i provjeriti."
Kevin se poigravao sa svojom kosti u nosu. "Mogu te
odbaciti", reče.
U izlogu Narodne umjetnosti noćne more nalazila se
velika slika Ushita. Rydell je poznavao tu vrstu slika sa
kršćanskih kombija parkiranih pokraj trgovačkih centara.
Mnoštvo uništenih automobila i nesreća, a sve se spašene
duše dižu u susret Isusu, čije su oči malo presvijetle, a da
bi davale utjehu. Ova je slika bila s puno više pojedinosti
od onih kojih se prisjećao. Svaka od ovih spašenih duša
imala je svoje osobno lice, kao da uistinu predstavlja
nekoga, a nekoliko njih podsjećalo ga je na neke slavne
ljude. Ali svejedno je izgledala kao da ju je naslikao neki
petnaestogodišnjak ili stara bakica.
Kevin ga je ostavio na uglu Sepulvede i morao je
prošetati dva bloka da nañe to mjesto, pokraj grupe
radnika sa zaštitnim šljemovima široka oboda koji su
lijevali temelje za palmu. Rydell se pitao da li je na Venturi
bilo pravih palmi prije virusa; umjetne su bile sada tako
popularne da su ih ljudi željeli posvuda.
Ventura je bila jedna od onih ulica u Los Angelesu koje
se pružaju unedogled. Znao je da se sigurno provezao
Razbijačem pokraj trgovine Narodne umjetnosti noćne
more bezbroj puta, ali te ulice izgledaju potpuno drugačije
kada njima hodaš. Kao prvo, obično si sam; kao drugo,
možeš vidjeti kako je puno kuća ispucano i prašnjavo.
Prazni prostori iza prljavog stakla, unutra, na podu,
požutjele hrpe beznačajne pošte i možda lokvica nečeg što
nije moglo biti kišnica, pa se pitaš što je to. Proñeš pokraj
nekoliko takvih kuća, onda pokraj mjesta gdje se prodaju
sunčane naočale po cijeni šest puta većoj od onoga što
Rydell plaća za svoju polovicu sobe na Mar Visti. U dućanu
s naočalama sigurno je neki iznajmljeni murjak koji te
pušta unutra pritiskom na dugme.
I Narodna umjetnost noćne more bila je takvo mjesto,
stisnuto izmeñu mrtvog ogranka usluge za produljenje
kose i neke vrste propadajuće trgovine nekretninama, gdje
se usput prodavalo i osiguranje. NARODNA UMJETNOST
NOĆNE MORE - JUŽNJAČKA GOTIKA, slova su bila
ispisana rukom, kvrgava i dlakava, poput komarčevih
nožica u karikaturi, bijelo na crnom. Ali ispred su bila
parkirana dva skupa automobila: srebrnosivi Range Rover,
nalik na Razbijača ureñenog za promociju i jedan od onih
malih antiknih Porschea dvosjeda koji su Rydellu uvijek
izgledali kao dječja igračka kojoj je ispao ključ za navijanje.
U širokom luku zaobišao je Porschea; takvi auti obično
imaju hiperosjetljive protuprovalničke sisteme, da ne
spominjemo i hiperagresivnost.
Murjak ga je iznutra gledao kroz neprobojno staklo na
vratima; nije bio iz IntenSecurea, već iz neke druge firme.
Rydell je posudio nekoliko ispeglanih širokih hlača od
Kevina. Bile su mu malo uske u struku, ali su bile puno
bolje od narančastih kratkih hlača. Imao je i crnu košulju
od odore IntenSecurea s koje su bile skinute oznake, svoj
Stetson i svoje antiterorističke cipele. Nije bio baš siguran
da crno ide sa smeñim. Pritisnuo je dugme. Iznajmljeni
murjak ga je pustio unutra.
"Imam sastanak sa Justine Cooper", reče, skidajući
sunčane naočale.
"Ima stranku", reče iznajmljeni murjak. Izgledao je kao
da ima trideset godina i kao da bi trebao biti na farmi u
Kansasu ili već negdje. Rydell se nagne i ugleda mršavu
ženu crne kose. Razgovarala je s debeljkom koji je bio
potpuno ćelav. Izgledalo mu je kao da mu pokušava nešto
prodati.
"Pričekat ću", reče Rydell.
Farmer nije odgovorio. Državni zakon je propisivao da
ne može imati pištolj, već samo omamljivač industrijske
snage i nosio ga je u iznošenoj plastičnoj futroli, ali je
vjerojatno imao i pištolj. Jedan od onih malih ruskih
modela koji šaržiraju one napuhane bogognjevne kalibre,
prvotno nami jenjene za uništavanje bloka mašine u
tenku. Rusi, koji nikad nisu marili za osobnu sigurnost,
držali su tržište takvim veselicama za subotnju večer.
Rydell se osvrne. Taj je Ushit značio puno u Narodnoj
umjetnosti noćne more, zaključio je. Njegov je otac uvijek
tvrdio kako je ta vrsta kršćana patetična. Tisućljeće je
došlo i prošlo, nikakvog Ushita nije bilo, a eto njih, i dalje
lupetaju isto. Sublett i njegovi u kamperskom naselju u
Texasu gledaju stare filmove za Velečasnog Fallona - u
tome je bilo barem nekog šarma.
Pokušao je baciti pogled, vidjeti što to gospoña
pokušava prodati debeljku, ali ona je ulovila njegov pogled,
a to nije bilo dobro. Zato se povukao dublje u trgovinu,
pretvarajući se da pregledava robu. Bio je tamo cijeli jedan
odjeljak paučastih stvari nalik na vijence koje su gadno
izgledale, iza stakla s izblijedjelim, pozlaćenim okvirima.
Vijenci su Rydellu izgledali kao da su napravljeni od
kovrčave stare kose. Bilo je tamo malih mrtvačkih
sanduka za bebe, potpuno zarñalih, a u jednom od njih bio
je posañen bršljan. Bilo je tamo stolića za kavu i Rydellu se
činilo da su napravljeni od nadgrobnih kamenova, starih,
slova su toliko izblijedjela da se nisu mogla pročitati.
Zastao je kraj okvira za krevet koji je bio načinjen od
zavarenih crnčića-džokeja koje je bilo nezakonito držati na
travnjacima u Knoxvilleu. Džokeji su bili svježe obojeni,
imali su velike osmi jehe, crvene usne, kao da jedu
lubenice. Krevet je bio prekriven ručno šivanim
prekrivačem u obliku zastave Konfederacije. Kada je
potražio ceduljicu s cijenom našao je samo naljepnicu sa
žutim PRODANO.
"Mr. Rydell? Mogu li vas zvati Berry?" Vilica Justine
Cooper bila je tako uska da je izgledalo kao da u njoj nema
mjesta za obično zubalo. Imala je kratku kosu u obliku
uglačanog smeñeg šljema. Nosila je tamne, široke stvari i
Rydell je pretpostavljao da moraju skrivati činjenicu da je
grañena poput kukca-grančice. Nije zvučala kao da dolazi
južno od bilo čega i kroz nju je probijala očita napetost,
poput žica.
Rydell je opazio kako debeljko izlazi i zastaje na
pločniku da bi isključio obrambene sustave Range Rovera.
"Naravno."
"Vi ste iz Knoxvillea?" Primi jetio je da diše kontrolirano,
kao da pokušava izbjeći hiperventilaciju.
"Tako je."
"Baš i nemate naglasak."
"Volio bih kad bi svi tako mislili." Nasmi ješio se, ali mu
ona nije odvratila osmi jehom.
"Da li vam je obitelj iz Knoxvillea, Mr. Rydell?" Sranje,
pomisli on, samo naprijed, zovi me Berry. "Mislim da otac
jest. Roñaci s majčine strane uglavnom su iz okolice
Bristola."
Tamne oči Justine Cooper, u kojima nije bilo puno
bjeloočnice, gledale su ravno u njega, ali izgledalo je kao
da ništa ne zapažaju. Pretpostavljao je da joj je otprilike
četrdeset.
"Ms. Cooper?"
Naglo se trgnula, kao da ju je prepao.
"Ms. Cooper, kakve su ono stvari što izgledaju poput
vijenaca, u starim okvirima?" Pokazao je na njih.
"Memorijalni vijenci. Jugozapadna Virginia, kraj
devetnaestog stoljeća, početak dvadesetog."
Dobro, mislio je Rydell, natjeraj je da priča o robi.
Odšetao je do uokvirenih vijenaca da bi ih izbliza
promotrio. "Izgleda kao kosa", reče.
"I jest", reče ona. "Što drugo?"
"Ljudska kosa?" "Naravno."
"Mislite, kosa mrtvih ljudi?" Sada je zapazio sićušne
uzice, kosu svijenu u majušne čvorove nalik na cvjetove.
Bila je bez sjaja i bez posebne boje.
"Mr. Rydell, bojim se da sam vam uzalud potrošila
vrijeme." Pokusno mu se približila. "Kad sam razgovarala s
vama telefonom stekla sam dojam da ste nekako više s
juga..."
"Kako to mislite, Ms. Cooper?"
"Ono što nudimo ljudima ovdje jest odreñena vizija, Mr.
Rydell. Kao i odreñena tama. Gotička kvaliteta."
K vragu. Ona govoreća glava u agencijskom programu
izgovorila je točno ove riječi.
"Pretpostavljam da niste čitali Faulknera?" Podigla je
ruku da odmakne nešto nevidljivo, nešto što joj je visjelo
pred licem.
Evo ga opet. "Ne."
"Ne, tako sam i mislila. Nadam se da mogu naći nekoga
tko bi mogao pomoći prenijeti upravo tu tamu, Mr. Rydell.
Um juga. Grozničavi san senzualnosti."
Rydell zatrepće.
"Ali vi to meni ne prenosite. Žao mi je." Izgledalo je kao
da se nevidljiva paučina vratila.
Rydell pogleda iznajmljenog murjaka, ali taj kao da
ništa od toga nije slušao. K vragu, izgledao je kao da
spava.
"Gospoño", reče Rydell oprezno, "mislim da ste luñi
nego vreća puna dupeglavaca."
Njene se obrve naglo podignu.
"Evo", reče ona.
"Evo čega?"
"Boje, Mr. Rydell. Vatre. Teških verbalnih polikroma
gotovo nezamislivo uznapredovalog raspadanja."
Rydell je morao razmisliti o tome. Ulovio se kako gleda
u džokejev krevet. "Zar vam nikad ne dolaze crnci da vam
se požale na ovakve stvari?"
"Potpuno suprotno", reče ona s drugačijim prizvukom u
glasu, "sasvim dobro poslujemo s imućnijim stanovnicima
South Centrala. Oni barem imaju osjećaja za ironiju.
Pretpostavljam da ga moraju imati."
I sada će morati hodati do najbliže stanice, gdje god to
bilo, podzemnom otići kući i reći Kevinu Tarkovskom da
nije bio dovoljno južnjak.
Iznajmljeni murjak ga je pustio van.
"Odakle ste vi zapravo, Ms. Cooper?" upitao ju je.
"New Hampshire", reče ona.
Bio je na pločniku, vrata su se za njim zatvarala.
"Jebeni jenkiji", reče on Porscheu. To bi i njegov otac
rekao, ali je njemu sada bilo teško povezati to sa bilo čime.
Jedan od onih velikih njemačkih zglobnih teretnjaka
prošao je pokraj njega, onaj koji vozi na canola ulje. Rydell
je mrzio te stvari. Ispušni dim je smrdio na pržene piliće.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
5 Hay problems
Kurirovi snovi načinjeni su od vrućeg metala, sjena što
vrište i bježe, planina boje betona. Na obronku brežuljka
sahranjuju siročad. Plastični mrtvački sanduci,
blijedoplavi. Oblaci na nebu. Svećenikov visoki šešir. Ne
vide prvu granatu koja stiže iz betonskih planina. Ona
probija rupe u svemu: brežuljku, nebu, plavom mrtvačkom
sanduku, ženinu licu.
Zvuk preširok za bilo koji zvuk, ali kroz njega nekako
čuju tek sada udaljeno, radosno pop-pop minobacača, a
uredni mali oblaci dima dižu se na sivoj planinskoj strani.
Uspravlja se, sam u širokom krevetu, pokušava vrištati
i riječi su na jeziku koji si više ne dozvoljava govoriti.
Glava mu puca. Pije ustajalu vodu iz karafea od
nerñajućeg čelika što stoji na noćnom ormariću. Soba se
ljulja, postaje nejasna, ponovno se uoštrava. Sili se da
izañe iz kreveta, gol odlazi do visokih, starinskih prozora.
Nespretno odgurava teške zavjese u stranu. San Francisco.
Zora poput potamnjela srebra. Utorak je. Nije u Mexicu.
U bijeloj kupaonici žmirka pod neočekivanim svjetlom,
trlja hladnu vodu u svoje utrnulo lice. San se povlači, ali
ostavlja talog. Drhti, hladne pločice nelagodne su mu pod
golim stopalima. Kurve na zabavi. Taj Harwood.
Dekadentno. Kurir ne odobrava dekadenciju. Njegov ga
posao dovodi u dodir s pravim bogatstvom, stvarnom moći.
On susreće uistinu bogate. Harwood je samo naprosto
bogat.
Gasi svjetlo u kupaonici i tiho se vraća u krevet,
cijeneći bol u glavi.
S prugastim pokrovom povučenim do brade počinje
slagati prethodnu večer. Ima praznina. Pretjeranost. Ne
odobrava pretjeranost.
Harwoodova zabava. Glas na telefonu koji mu nalaže da
bude prisutan. Već je bio popio nekoliko pića. Vidi lice
mlade djevojke. Ljutnja, prezir. Kratka, tamna kosa svijena
joj je u šiljke.
Oči kao da su mu prevelike za duplje. Kada ih trlja,
svijetli, bolni bljeskovi svjetla ga okružuju. Hladan teret
vode pokreće mu se u trbuhu.
Sjeća se da je sjedio za širokim stolom od mahagonija,
pio je. Prije poziva, prije zabave. Sjeća se dvije otvorene
kutije pred sobom, jednake. Nju drži u jednoj. Druga je za
ono što mu je povjereno. Skupo, ali ne sumnja u to da je
informacija koju sadrži vrlo dragocjena. Svija grafitne
slušalice te stvari i naglo zatvara kutiju. Onda dodiruje
kutiju koja sadrži svu njenu tajnovitost, bijelu kuću na
obronku, olakšanje koje da je. Stavlja kutije u džepove
svog sakoa...
Odjednom, pod pokrivačem, naglo postaje napet, a
želudac mu je zgrčen od nagle uzburkane tjeskobe.
Nosio je sako na zabavi s koje se ne sjeća previše toga.
Zanemarujući lupanje u glavi, izvlači se iz kreveta i
nalazi sako zgužvan na podu, pokraj stolice.
Srce mu jako lupa.
Evo. Ono što mora isporučiti. Zatvoreno u unutrašnji
džep. Ali su vanjski džepovi prazni.
Nestala je. Prekopava po ostatku odjeće. Na rukama i
nogama, dok mu iza očiju pulsira agonija, viri pod stolicu.
Nestala.
Ali nju barem može nadomjestiti, podsjeća se, još uvijek
na koljenima, sa sakoom u rukama. Naći će prodavača koji
proda je takav software. U zadnje vrijeme, priznaje, počeo
je sumnjati da je počela gubiti rezoluciju.
Misleći na to, gleda svoje ruke kako otvaraju unutrašnji
džep i izvlače kutiju koja sadrži njegovu brigu, njihovo
vlasništvo, ono što mora isporučiti. Otvara je.
Istrošeni crni plastični okviri, natpis na kaseti izblijedio
i nečitljiv, žuta prozirnost audioperli.
Čuje tanak visok zvuk koji dolazi iz dna njegova grla.
Vrlo sličan onom što ga je ispustio prije mnogo godina,
kada je prva granata pala.
6 Most
Pažljivo izračunavši napojnicu od trideset posto,
Yamazaki je platio vožnju i iskobeljao se iz iskrivljenog
stražnjeg sjedala taksija. Vozač, koji je znao da su Japanci
bogati, mrzovoljno je izbrojao podrapane, prljave novčanice
i onda ubacio još tri petdolarske kovanice u napuknutu
termosicu sa znakom Oblasti Nissan što je bila vrpcom
nalijepljena na izblijedjelu ploču s instrumentima.
Yamazaki, koji nije bio bogat, zabacio je na rame torbu,
okrenuo se i krenuo prema mostu. Kao i uvijek, srce mu je
ustreptalo kada ga je ugledao, u kosom jutarnjem svjetlu
što se probijalo kroz sekundarnu konstrukciju.
Cjelovitost njegova raspona bila je napeta i čvrsta kao i
svi moderni programi, pa ipak je oko njega izrasla druga
stvarnost, zaokupljena sama sobom. Pojavila se malopomalo,
bez unaprijed odreñenog plana, koristeći svaku
zamislivu tehniku i materijal. Rezultat je bio ponešto
bezobličan, začudno organski. Noću, osvijetljen božičnim
žaruljama, recikliranim neonkama, bakljama, posjedovao
je čudnu srednjovjekovnu energiju. Danju, gledan iz
daljine, podsjećao ga je na ostatke šetališta u Brightonu,
Engleska, gledanog kroz kakav napuknuti kaleidoskop
kućne izrade.
Njegove čelične kosti, njegove napete tetive bile su
skrivene iza sraslih snova: salona za tetovažu, igraonica,
mutno osvijetljenih štandova nakrcanih raspadajućim
časopisima, prodavaonica pribora za vatromet, gotovih
mamaca, kladionica, zalogajnica sushija, divljih zalagaonica,
travara, brijačnica, barova. Snovi o trgovini čiji
položaj uopćeno odgovara nivoima prvotno nami jenjenim
kolnom prometu; iznad njih, uzdižući se do tornjeva s
kablovima, podizao se zakučasto ovješen barrio sa svojim
neprebrojanim stanovništvom i svojim područjima osobnije
fantazije.
Prvi put ga je vidio jedne noći, prije tri tjedna. Stajao je
u magli, meñu prodavačima voća koji su svoju robu raširili
po dekama. Zurio je u otvorena usta špilje, dok mu je srce
lupalo. Para se dizala iz lonaca prodavača juhe, ispod
nazupčanog luka neona dovučenog sa smetlišta. Sve se
spajalo, rastapalo i utapalo u magli. Teleprisutnost koju je
prije iskusio samo je davala naslutiti čaroliju i
jedinstvenost stvari i on je polako krenuo naprijed, u tu
neonsku čahuru i taj šareni karneval načinjen od stvari
dovučenih sa smetlišta, u savršenom strahopoštovanju.
Čarobna zemlja. Šperploča srebrna od kiše, polomljeni
mramor iz zidova zaboravljenih banaka, naborana
plastika, uglačana mjed, šljokice, obojena platna, ogledala,
mutni krom koji se guli na slanom zraku. Toliko puno
stvari, previše za njegovo nemirno oko i znao je da njegovo
putovanje nije bilo uzaludno.
Na cijelom svijetu svakako nema veličanstvenijeg
Thomassona.
I sada je ušao, tog utorka ujutro, u već poznatu
uskomešanost -kolica s ledom i ribom, drndanje stroja za
pravljenje tortilla - i pronašao put do kavanice čija je
unutrašnjost imala oblik drevnog trajekta, tamni, izgrebeni
lak na običnom teškom drvu, kao da je netko sve to ispilio
u jednom komadu iz nekog umornog sredstva za javni
prijevoz. Što je bilo sasvim moguće, pomisli, dok je sjedao
za dugačak šank; tamo prema Oaklandu, iza ukletog
otoka, beskrilno truplo 747 udomilo je kuhinje devet
tajlandskih restorana.
Mlada žena iza šanka imala je istetovirane narukvice u
obliku stiliziranih indigo guštera. Naručio je kavu. Dobio
ju je u čvrstoj, teškoj porculanskoj šalici. Ovdje nije bilo
dvije iste šalice. Izvadio je notes iz torbe, uključio ga i unio
kratak opis šalice, sićušnog rasporeda pukotina na glazuri
nalik na minijaturni mozaik od bijelih pločica. Pijuckajući
kavu, prevrtio je do zabilješki od prethodnog dana. Um tog
Skinnera bio je nevjerojatno nalik na most. U njemu su se
stvari nakupljale oko neke armature koje je imala
originalnu svrhu dok nije dosegnuta krizna točka i dok se
nije pojavio novi program. Ali što je taj program bio?
Pitao je Skinnera da mu objasni metodu srašćivanja čiji
je sadašnji rezultat bila sekundarna struktura. Koji su bili
motivi nekog graditelja, individualnog graditelja? Njegov je
notes zabilježio čovjekovo trabunjanje, prikriveni odgovor,
transkribirao ga i preveo.
Bio je neki čovjek, pecao je. Udica mu
zapela. Izvukao je bicikl. Prekriven školjkama.
Svi su se smijali. Uzeo je bicikl i izgradio
zalogajnicu. Juha od školjki, hladne kuhane
dagnje, meksičko pivo. Objesio je taj bicikl
nad šankom. Bile su samo tri stolice, a svoju
je zalogajnicu ovjesio nekih osam stopa van,
upotrijebio je super-ljepilo i verige. Zidove je
prekrio razglednicama. Kao da su šindra.
Noću bi se sklupčao iza šanka. Jednog je jutra
naprosto iščeznuo. Polomljene verige, nešto se
iverja još uvijek držalo zida brijačnice. Mogao
si pogledati dolje, vidjeti vodu izmeñu nožnih
prstiju. Razumi ješ, previše je isturio
zalogajnicu.
Yamazaki je promatrao kako se para diže iz kave i
zamišljao bicikl prekriven školjkama, Thomasson značajne
snage. Skinner je bio začuñen tim pojmom i notes je
zabilježio Yamazakijev pokušaj da objasni njegovo porijeklo
i njegovu trenutačnu upotrebu.
Thomasson je bio američki igrač baseballa,
vrlo zgodan, vrlo jak. Prešao je u Yomiyuri
Giantse 1982. za veliku svotu novca. I onda se
otkrilo da ne zna udariti loptu. Pisac i
umjetnik Gempei Akasegawa upotrijebio je
njegovo ime kako bi opisao odreñene
beskorisne i neobjašnjive spomenike,
bespredmetne, pa ipak začudne, gotovo
umjetničke značajke urbanog pejzaža. Ali je
pojam vremenom poprimio i neke druge
značenjske nijanse. Ako želite mogu ih
prevesti iz našeg Gendai Yogo Kisochishiki, to
jest Osnovnog znanja iz suvremenih pojmova.
Ali je Skinner, siv, neobrijan, bjeloočnica njegovih
plavih očiju požutjelih, poprskanih popucalim žilicama,
samo slegnuo ramenima. Troje stanovnika koji su još prije
pristali na razgovor navelo je Skinnera kao starosjedioca,
jednog od prvih na mostu. Položaj njegove sobe odavao je i
odreñen status, iako se Yamazaki pitao koliko bi ljudi rado
izgradili sobu na vrhu jednog od tornjeva s kablovima.
Prije nego je postavljeno električno dizalo, taj bi uspon bio
pothvat za svakog. Danas, sa svojim ozlijeñenim kukom,
čovjek je praktički bio invalid, ovisan o svojim susjedima i
djevojci.
Oni su mu donosili hranu, vodu, održavali njegov
kemijski zahod ispravnim. Yamazaki je pretpostavljao da
djevojka zauzvrat ima zaklonište, iako mu se njihov odnos
učinio nekako dublji, složeniji.
Ako je Skinnera bilo teško shvatiti zbog njegovih
godina, ličnosti ili zbog obojega, djevojka koja je s njim
dijelila sobu bila je nerazumljiva na onaj običan, natmuren
način koji je Yamazaki povezivao s mladim Amerikancima.
Iako je to možda bilo zato što je on, Yamazaki, bio stranac
koji je postavljao previše pitanja.
Pogledao je niz šank promotrivši profile drugih
mušterija. Amerikanci. Činjenica da je uistinu bio ovdje,
da pije kavu pokraj tih ljudi, još mu je uvijek bila začudna.
Kako neobično. Pisao je u notes, pero je lupkalo po
ekranu.
Stan je u visokoj viktorijanskoj kući
izgrañenoj od drveta i pažljivo obojanoj, u
četvrti gdje ulice nose imena u čast američkih
političara iz devetnaestog stoljeća: Claya,
Scotta, Piercea, Jacksona. Jutros, utorak,
kada sam odlazio iz stana, primi jetio sam na
vrhu stubišne ograde tragove iščezle šarke.
Pretpostavljam da su na njoj nekad bila
vratašca za dijete. Hodajući ulicom Scott u
potrazi za taksijem, naišao sam na smočenu
razglednicu što je, licem prema gore, ležala
na pločniku. Uske crte lica mučenika
Shapelyja, sveca AIDS-a, nabubrene od kiše.
Vrlo melankolično.
"Nisu to smjeli reći. Mislim, za Godzillu."
Yamazaki se našao kako trepće u iskreno lice djevojke
iza šanka.
"Oprostite?"
"Nisu to smjeli reći. Za Godzillu. Nisu se smjeli smijati.
Imali smo mi potrese ovdje, a vi se niste smijali."
7 Vidim da ti ide dobro
Hernandez je slijedio Rydella u kuhinju kuće na Mar
Visti. Nosio je barutnoplavu trenirku bez rukava i one
odvratne njemačke kupaonske sandale, one s tisuću malih
bradavica za masiranje tabana. Rydell ga nikad prije nije
vidio bez uniforme i bio je to mali šok. Na nadlakticama je
imao velike stare tetovaže; rimske brojeve; znakove iz
bande. Stopala su mu bila smeña i zbijena i pomalo nalik
na medvjeñe šape.
Bio je utorak ujutro. Nikog više nije bilo u kući. Kevin je
bio u Samo me popuši, a ostali su radili ono što već rade.
Monica je možda bila u garaži, ali nju se ionako nije
previše dalo vidjeti.
Rydell je izvadio svoju vrećicu pahuljica iz ormarića i
pažljivo je otvorio. Bit će dosta za jednu zdjelicu. Otvorio je
frižider i izvadio plastičnu litarsku posudu s poklopcem,
na čijoj je strani bio nalijepljen komad vrpce. Debelim
markerom još prije je napisao POKUS S MLIJEKOM na
vrpcu.
"Što je to?" upita Hernandez.
"Mlijeko."
"Zašto piše 'pokus'?"
"Tako ga nitko neće popiti. To sam otkrio u domu u
Akademiji." Istresao je pahuljice u zdjelu, prelio ih
mlijekom, našao žlicu i odnio svoj doručak do kuhinjskog
stola. Stol je imao jednu kraću nogu, pa si morao jesti tako
da se ne oslanjaš laktovima na njega.
"Kako ruka?"
"Dobro." Rydell je zaboravio na stavljanje laktova na
stol. Mlijeko i pahuljice prelili su se na izbrazdanu bijelu
plastiku površine stola.
"Evo." Hernandez je otišao do šanka i otrgnuo debelu
grudu papirnih ručnika bež boje.
"To su od onog kako se zove", reče Rydell, "a on stvarno
ne voli da ih mi koristimo."
"Pokus s ručnicima", reče Hernandez, bacajući gužvu
Rydellu.
Rydell pobriše mlijeko i najveći dio pahuljica. Nije
mogao ni zamisliti što Hernandez radi ovdje, ali isto tako
nije mogao ni zamisliti da Hernandez vozi bijelog Daihatsu
Sneakera s animiranim hologramom na haubi.
"Lijep ti je onaj auto vani", reče Rydell, kimnuvši prema
parkiralištu i trpajući pahuljice žlicom u usta.
"Kćerkin je. Rosin auto. Bio sam kod majstora."
Rydell prožvače i proguta. "Kočnice ili nešto drugo?"
"Jebeni vodopad. Trebao bi imati majušne životinje,
izlaze iz grmlja i kao da ga promatraju, vodopad, razumi
ješ?" Hernandez se naslonio na šank, svijajući nožne prste
u bradavičastim sandalama. "Nekakve kostarikanske
životinje, razumi ješ? Ekološka tema. Ona je stvarno
zelena. Natjerala nas je da maknemo ono što je ostalo od
travnjaka i nasadila je tamo one stvari koje prekrivaju tlo,
one što izgledaju poput sivih paukova. Ali majstor ne može
dobiti jebene životinjice da se pokažu, čovječe. Imamo i
garanciju i sve, ali to ti je živa zajebancija." On zatrese
glavom.
Rydell je završio s pahuljicama.
"Jesi ikad bio u Costa Rici, Rydell?"
"Ne."
"Prekrasno je, čovječe. Kao Švicarska."
"Ni tamo nisam bio."
"Ne, mislim na ono što rade s podacima. Kao što su
Švicarci radili s novcem."
"Misliš na utočišta?"
"Pogodio si. Pametni su to ljudi. Nema vojske, nema
mornarice, nema zrakoplovstva, neutralni su. I čuvaju
svačije podatke."
"Bez obzira kakvi su."
"Ma, super su. Pametni ljudi. I troše novac na ekologiju,
čovječe."
Rydell je odnio zdjelicu, žlicu i mokru gužvu ručnika do
sudopera. Isplahnuo je zdjelicu i žlicu, obrisao ih
ručnicima i onda zagurao ručnike koliko je duboko mogao
iza ostatka smeća u vreći pod sudoperom. Ispravivši se,
pogleda Hernandeza. "Je l' vam mogu kako pomoći, šefe?"
"Obratno." Hernandez se nasmi ješio. Nekako nije bilo
utješno. "Razmišljao sam o tebi. Tvom položaju. Nije dobro.
Nije dobro, čovječe. Više ne možeš biti murjak. Sad kad si
dao ostavku, ne mogu te više uzeti ni natrag u IntenSecure
da radiš na zaštićenim stambenjacima. Možda možeš
prijeći u obične čuvare, sjediti u malom kokošinjcu u
trgovini pićem. Hoćeš to raditi?"
"Ne."
"To je dobro, jer tako bi nastradao. Netko ti upadne i
raznese ti kokošinjac, čovječe."
"Trenutačno tražim posao u trgovini."
"Nemoj srati. Trgovini? Što prodaješ?"
"Okvire za krevete od željeznih džokeja. Slike
napravljene od ljudske kose stare sto godina."
Hernandez je stisnuo oči i odgurnuo se od šanka i
krenuo prema dnevnom boravku. Rydell pomisli da odlazi,
ali on je samo počeo šetkati. Rydell ga je vidio nekoliko
puta kako to radi u svom uredu u IntenSecureu. Sad se
okrenuo, prije nego što je trebao ući u dnevni boravak i
krenuo nazad prema Rydellu.
"Ponekad si tako tvrdoglav, čovječe, ne kužim te. Trebao
bi malo stati i razmisliti da ti možda pokušavam pomoći, u
redu?" Nazad prema dnevnom boravku.
"Reci mi što zapravo hoćeš?"
Hernandez stane, okrene se i uzdahne. "Nisi nikad bio
u Sjevernoj Californji, točno? San Franciscu? Ne poznaješ
nikoga tamo?"
"Ne."
"IntenSecure ima licencu i za Sjevernu Californju, u
redu? Druga država, drugi zakoni, drugačiji odnos prema
životu, kao da su neka druga jebena zemlja, ali i tamo
radimo. Imamo više uredskih zgrada, puno hotela.
Zaštićeni stambenjaci nisu tamo toliko jaki, tek na
rubovima gradova. Držimo i dobar dio toga."
"Ali je firma ista. Neće me zaposliti ovdje, neće me
zaposliti ni tamo."
"Imaš čistu jebenu peticu. Nitko ne govori o tome da te
zaposli. Radi se o tome da možda ima nešto za tebe, kod
jednog tipa. Radi kao slobodnjak. Kad kompanija ima
kakvih problema, ponekad uzme nekog. Ali tip nije iz
IntenSecurea. Slobodnjak. Ima i ured tamo, takvo ti je sad
tamo stanje."
"Čekaj malo. O čemu mi to pričamo? O slobodnjaku koji
ima pravo na vatreno uzvraćanje?"
"Tip je tragač. Znaš što je to?"
"Nalazi ljude koji se pokušavaju sakriti od dugova,
zeznuti stanarinu, tako nešto?"
"Ili ti uzmu klinca u slučajevima skrbništva, tako nešto.
Ali, znaš, takve možeš danas naći i putem mreže.
Jednostavno stalno ostavljaju svoje tragove u DatAmerici i
vremenom ih nañeš. A možeš", slegne on ramenima, "otići i
murji."
"Znači tragač uglavnom..." nadoveže Rydell, sjećajući se
jedne epizode iz Murjaka u nevolji što ju je gledao s ocem.
"Omogućava da ne moraš ići murji."
"Ili ovlaštenoj privatnoj detektivskoj agenciji."
"Pogodio si." Hernandez ga je promatrao.
Rydell proñe pokraj njega u dnevni boravak, slušajući
kako njemačke kupaonske sandale šljapkaju za njim preko
mutnih pločica u kuhinji. Netko je ovdje prošle noći pušio
duhan. Mogao ga je namirisali. Bila je to povreda ugovora
o najmu stana. Gazda će ih gadno natrljati. Gazda je bio
srpski useljenik koji je vozio BMW star petnaest godina i
nosio one smi ješne krznene tirolske šešire i inzistirao da
ga zovu Wally. Kako je Wally znao da Rydell radi u
IntenSecureu jednom mu je pokazao ručnu svjetiljku što
ju je držao pričvršćenu ispod ploče s instrumentima u
BMW-u. Bila je oko stopu dugačka i imala je dugme koje je
ispaljivalo veliku dozu ljutog plina. Pitao je Rydella što on
misli je li to "dosta".
Rydell mu je lagao. Rekao mu je da, na primjer, ljudi
koji uzmu puno plesnjaka zapravo uživaju u jednoj ili dvije
doze ljutog plina. Kao da im pročišćava sinuse. Sokovi im
bolje teku. Pale se na to.
Sada je Rydell spustio pogled i po prvi put zami jetio da
je sag u dnevnom boravku kuće u Mar Visti potpuno
jednak onom preko kojeg je puzao u stanu Turveyeve cure
u Knoxvilleu. Možda malo čišći, ali jednak. To ranije nije
primi jetio.
"Čuj, Rydell, ako nećeš taj posao, u redu. Moj slobodan
dan, dovezem se ovdje, ne cijeniš to? Zeznuli su te neki
hakeri, popušio si, malo pretjerao u uzvraćanju, mogu to
razumjeti. Ali to se dogodilo, čovječe, u tvojem je dosjeu i
ovo je najbolje što mogu učiniti. Ali poslušaj me. Ako
budeš dobar za kompaniju, možda se to čuje u Singapuru."
"Hernandez..."
"Moj slobodan dan..."
"Čovječe, ne znam ništa o nalaženju ljudi."
"Znaš voziti. To je sve što traže. Samo vožnja. Voziš
tragača, kužiš? Ima zeznutu nogu, ne može voziti. I to ti je
kao neka osjetljiva stvar. Treba mozga za to. Rekao sam im
da ti to možeš, čovječe. To sam napravio. Rekao sam im."
Monikin primjerak Peoplea bio je na kauču, otvoren na
strani o Gudrun Weaver, glumici od četrdesetak godina
koja je upravo otkrila Boga posredstvom Velečasnog
Waynea Fallona, točno na vrijeme da joj slika izañe u
Peopleu. Slika je bila preko cijele stranice, prikazivala ju je
na kauču u njenom dnevnom boravku kako ushićeno zuri
u red monitora na kojima se vrtio isti stari film.
Rydell se vidio na strunjači iz "Usne strunje" kako bulji
u one velike naljepive cvjetove i naljepnice za odbojnike.
"Je li to zakonito?"
Hernandez se lupi po barutnoplavom boku. Zvučalo je
kao hitac iz pištolja. "Zakonito? Govorimo o Korporaciji
IntenSecure. Razgovaramo o važnoj stvari. Pokušavam ti
pomoći, čovječe. Misliš da bih od tebe tražio da radiš nešto
protuzakonito?"
"Ali u čemu je stvar, Hernandez? Samo odem tamo i
vozim?"
"Jebena petica! Voziš! Mr. Warbaby kaže da voziš, ti
voziš."
"Tko?"
"Warbaby. Lucius Warbaby."
Rydell je podignuo Monikin primjerak Peoplea i našao
sliku Gudrun Weaver i Velečasnog Waynea Fallona.
Gudrun je izgledala kao glumica od četrdesetak godina.
Fallon je izgledao kao oposum s presañenom kosom i
frakom od deset tisuća dolara.
"Taj Warbaby je na vrhu stvari, Berry. On je jebena
zvijezda, čovječe. Zašto bi ga inače unajmili? Budeš li to
radio, naučit ćeš svašta. Još si mlad, čovječe. Možeš svašta
naučiti"
Rydell baci People nazad na kauč. "Koga pokušavaju
naći?"
"Hotelska kraña. Netko je nešto uzeo. U objektu kojeg
mi osiguravamo. Čovječe, Singapur je ozbiljno za to
zainteresiran. To je sve što znam."
Rydell je stajao u toploj sjeni parkirališta i zurio u
svjetlucave dubine animiranog vodopada na haubi
Sneakera Hernandezove kćeri; maglica se dizala iz zelenih
grana džungle. Jednom je vidio Harleya tako ureñenog da
je na njemu sve ono što nije bilo tri puta kromirano,
ubrzano puzalo, kukci u prirodnoj veličini. Škorpioni,
stonoge, što god hoćeš.
"Vidiš", reče Hernandez, "vidiš tamo gdje se muti? Tu bi
trebao biti neki jebeni ljenivac, čovječe. Nekakav lemur,
kužiš? Tvornička garancija."
"Kad žele da doñem?"
"Dat ću ti broj." Hernandez pruži Rydellu otrgnut
komadić žutog papira. "Nazovi ih."
"Hvala."
"Hej", reče Hernandez. "Drago mi je vidjeti da ti ide
dobro, stvarno je. Sviña mi se to." Dotaknuo je haubu
Sneakera. "Pogledaj to sranje. Jebena tvornička garancija."
8 Jutro poslije
Chevette je sanjala da vozi kroz Folsom, jak vjetar sa
strane prijetio je da je gurne na suprotnu traku. Skrenula
je lijevo na Šestoj, uhvatila vjetar u leña, prošla kroz
crveno na križanju ulica Howard i Mission, prošla kroz
ustajalo zeleno svjetlo na Tržnici, stisnula kočnice i presjekla
obje trake.
Spuštajući se, opasno nagnuto, krenula je prema Nobu
u ulici Taylor.
"Ovaj put učini to kako spada", reče ona.
Noge su pumpale, vjetar je bio kao jaka ruka što gura
njena križa, nebo je bilo vedro i namigivalo joj je s vrha
brežuljka, palcem je prebacila lanac na veliki zupčanik,
prevelik za njen bicikl, prevelik za bilo koji okvir i osjetila
sjajne zupce kako hvataju i njeno pumpanje usporilo se u
stalnom okretanju - ali već je gubila.
Podigla se i počela jako raditi nogama, vrištala je dok joj
je mliječna kiselina lupala u venama. Bila je na vrhu vala,
dizala se...
Obojeno svjetlo koso je padalo kroz potamnjene kriške
stakla okruglog prozora. Utorak ujutro.
Dva manja komada stakla su ispala; rupe su bile
začepljene ostacima krpe i bacale su sjenke na otrcan
požutjeli zid od National Geographica. Skinner je sjedio u
krevetu, imao je na sebi običnu vunenu košulju, a deke i
vreću za spavanje povukao je sve do grudiju. Krevet su mu
bila hrastova vrata od osam dijelova na četiri zarñale felge
s Volkswagena i preko toga je bio položen pravokutnik
pjenaste gume. Chevette je spavala na podu, na užem
komadu pjenaste gume koji je svakog jutra smotala i
turnula iza dugačkog drvenog sanduka punog masnih
ručnih alatki. Ponekad bi joj miris kolomasti prodirao u
san, ali joj to nije smetalo.
Ispružila je ruku u novembarsku hladnoću i zgrabila
pulover sa sjedala drvenog stolca obojenog debelim
nanosom boje. Turnula je pulover u vreću i uvukla se u
njega, natežući ga preko koljena. Visio joj je do koljena kad
je ustala, ovratnik je bio već toliko proširen da ga je stalno
morala vraćati na rame. Skinner nije ništa rekao; rijetko bi
kad i rekao nešto kad se probudio.
Protrljala je oči, otišla do ljestvi ušarafljenih u zid i
popela se pet prečki, otkvačila kuku na krovnom poklopcu
bez gledanja. Sada je uglavnom dolazila ovdje ujutro,
počinjala dan s vodom i zatim gradom. Osim ako je kišilo
ili je bilo maglovito, a onda bi bio njen red da napumpa
starog Colemana, čiji je crveno obojeni spremnik podsjećao
na dječju igračku-podmornicu. Kad bi dan bio lijep, to je
radio Skinner, ali kad je padala kiša uglavnom bi bio u
krevetu. Kazao bi da mu smeta za kuk.
Popela se kroz četverokutnu rupu i sjela na njen rub,
mašući golim nogama u sobu. Sunce se borilo da pobijedi
srebrnasto sivilo. Kad bi dan bio vruć, katran na
četvrtastom ravnom krovu bi se zagrijao i mogao se osjetiti
njegov miris.
Skinner joj je pokazao slike jama u La Brei u National
Geographicu, velike tužne životinje koje zauvijek tonu tamo
gdje će jednom nastati L.A. To je bio katran, asfalt, a ne
nešto što proizvode negdje u tvornici. Volio je znati odakle
dolaze stvari.
Njegova jakna, ona koju je uvijek nosila, došla je iz D.
Lewisa, Great Portland Street. To je u Londonu. Skinner je
volio karte. Neki primjerci National Geographica imali su u
sebi savijene karte, na njima su sve zemlje bile velike,
jedinstvene mrlje u bojama, sjedne strane na drugu. I nije
ih bilo toliko kao sada. Bilo je tamo nekih jako velikih
zemalja: Kanada, SSSR, Brazil. Sada je na njihovom
mjestu bilo puno malih zemalja. Skinner je rekao da se
isto dogodilo i Americi, samo što to ova nije priznala. Čak
je i California nekoć bila jedna velika država.
Skinnerov krov bio je šest na četiri. Nekako je izgledao
manji od sobe ispod, iako su zidovi sobe bili potpuno
prekriveni Skinnerovim stvarima. Na krovu nije bilo ničeg
osim zarñalog metalnog vagončića, dječje igračke, u kojeg
je bilo zabodeno nekoliko rola izblijedjelog terpapira.
Pogledala je prema Otoku s blagom, iza tri tornja s
kablovima. Tamo se dizao dim od vatre na obali, gdje se
niski nosač mosta, omotan maglom, pružao prema
Oaklandu. Bila je tamo kupola na najdaljem ovjesnom
tornju, površine nalik na saće, poput nove bakrene oplate,
ali Skinner je rekao da je to samo milar, nategnut preko
čeličnih greda. U kupoli je bio neki piskavac, nešto što je
razgovaralo sa satelitima. Razmišljala je da to ode vidjeti
jednog dana.
Sivi galeb projedri pokraj nje, u ravnini njenih očiju.
Grad je izgledao kao i uvijek, brežuljci poput uspavanih
životinja iza uredskih tornjeva koje je znala po brojevima.
Trebala bi vidjeti i onaj hotel.
Jučerašnja noć zgrabi je za vrat.
Nije mogla vjerovati da je to učinila, da je bila tako
glupa. Kutija što ju je izvukla iz džepa onog kurcoglavca
bila je sada u Skinnerovoj jakni, na čeličnoj kuki u obliku
slonove glave. U njoj je bio samo par naočala, izgledale su
skupo, ali bile su tako tamne da prošle noći ništa nije
mogla vidjeti kroz njih. Mrge iz osiguranja skenirali su joj
značke kad je ušla; što se njih tiče, ona nije ni izašla.
Njihov će je kompjutor vremenom početi tražiti. Ako se
budu raspitivali u Ujedinjenima, reći će da je zaboravila na
provjeru, da se spustila teretnim dizalom nakon što je
isporučila pošiljku u 808. Nije bila ni na kakvoj zabavi i
tko ju je uostalom tamo vidio? Kreten. I možda je on otkrio
da mu je popalila naočale. Možda je to osjetio. Možda će se
toga sjetiti kada se otrijezni.
Skinner vikne da ima kave, ali više nisu imali jaja.
Chevette se odgurnula od rupe, zanjihala i uskočila,
uhvativši se za prečku na vrhu.
"Ako ih hoćeš, moraš po njih", reče Skinner, dižući
pogled s Colemana.
"Ostavi mi kave." Navukla je par crnih pamučnih
čarapa i tenisice bez da ih je zavezala. Otvorila je podni
poklopac i spustila se, još uvijek brinući o kretenu,
njegovim naočalama, svom poslu. Dolje niz deset čeličnih
prečki na strani starog krana. Košara berača trešanja
čekala je tamo gdje ju je ostavila kada se vratila. Njen
bicikl bio je pričvršćen kablovima u uspravnom položaju,
osiguran s par Radio Shack vrištećih zvučnika, za svaki
slučaj. Ušla je u žutu plastičnu košaru što je dosizala do
struka i pritisnula prekidač.
Motor je zastenjao i veliki zub počne je spuštati niz
nagib. Skinner je košaru zvao svojom uspinjačom. No, nije
je on napravio; bio je to crni tip imenom Fontaine koji ju je
napravio za njega kada se Skinner počeo mučiti s
penjanjem. Fontaine je živio na oaklandskom kraju, s
nekoliko žena i puno djece. Vodio je brigu o velikom dijelu
elektrike mosta. Pojavio bi se tu i tamo u dugačkom
kaputu od tvida, s torbom za alat u svakoj ruci, podmazao
bi spravu i provjerio je. A Chevette je imala i broj da ga
nazove ako bi se stvar potpuno pokvarila, ali to se još nije
dogodilo.
Stvar se stresla kad je udarila o dno. Ispela se na
drvenu skelu i krenula uza zid od napete mliječne plastike
iza koje su se vidjele halogene sjenke biljki i čulo se
grgljanje hidroponike. Zaokrenula je i niz stepenice došla
do buke i jutarnje gužve mosta. Nigel je išao prema njoj s
jednim od svojih kolica, novima. Vozio je robu.
"Vette", nasmiješi joj se on poput Šilje. Tako ju je zvao.
"Jesi vidio ženu s jajima?"
"S gradske strane je", reče on, misleći uvijek na SF, jer
Oakland je bio uvijek samo 'zemlja'. "Dobra su, ha?"
pokaže on na kolica kao ponosni konstruktor. Chevette je
opazila polirani aluminijski okvir, tajvanske ratkape i felge
ojačane debelim novim žbicama. Nigel je radio i za neke
druge vozače iz Ujedinjenih, one koji su još uvijek vozili
metal. Nije mu se svidjelo kad je Chevette prešla na
papirni okvir. Sagnula se da bi palcem prešla preko
posebno glatke politure. "Dobra je", reče.
"Je li ti se ono japansko sranje raspalo?"
"Nema šanse."
"Hoće. Pretvrdo skači i hoće, kao da je od stakla."
"Posjetit ću te kad se to dogodi."
Nigel zatrese kosom. Izblijedjeli drveni plovak za
pecanje što mu je visio iz lijevog uha začegrta i zavrti se.
"Onda će biti prekasno." Gurnuo je kolica prema
Oaklandu.
Chevette je našla ženu s jajima i kupila tri komada
umotana u po dva lista suhe trave. Čarolija. Mrzilo te
odmotati, bilo je to tako savršeno i više nikad nisi mogao
saviti to nazad ili otkriti kako ona to radi. Žena s jajima
uzme petaka i ubaci ga u malu torbicu oko svog mršavog
gušterskog vrata. Uopće nije imala zuba, a lice joj je bilo
mreža bora koje su se usredotočile prema vlažnom otvoru
usta.
Skinner je sjedio za stolom kad se vratila. Bila je to više
polica nego stol. Pio je kavu iz ulubljene čelične šalice od
termos-boce. Ako bi jednostavno ušao i vidio ga ovakvog,
ne bi te odmah pogodila njegova starost; bio je naprosto
velik, njegove ruke, ramena, kosti, bile su velike. Sijeda
kosa bila mu je zalizana sa čela na kojem se nalazila
životna zbirka ožiljaka, malih rupica, nekoliko crnih
točaka nalik na tetovaže u koje se nakupila nekakva
prljavština.
Odmotala je jaja, čaroliju žene s jajima i stavila ih u
plastičnu zdjelu. Skinner se s uzdahom dignuo iz škripave
stolice, mršteći se kako mu je težina sjela na kuk. Dodala
mu je zdjelu i on se okrene prema Colemanu. Jaja je
mućkao tako da ne koristi putar, već samo malo vode.
Rekao je da je to naučio od kuhara na brodu. Kajgana bi
ispala izvrsno, ali je teško bilo oprati tavu, a to je bio
Chevettin posao. Dok je razbijao jaja, otišla je do jakne na
kuki i izvadila kutiju.
Nisi mogao znati od čega je načinjena, a to znači da je
bila skupa. Od nečeg tamnosivog, poput grafita u olovci,
tanka poput ljuske onog jajeta, ali bi vjerojatno mogao
prijeći kamionom preko nje. Kao i njen bicikl. Prošle je
noći otkrila kako se otvara; prst ovdje, palac tamo i otvara
se. Nema bravice, ničega, nema opruge. Nema ni tvorničke
oznake; nema brojeva patenta. Unutra je bila obložena
nečim nalik na crnu mekanu kožu koja je pod prstom
davala dojam pjenaste gume.
I tu su bile smještene naočale. Velike i crne. Kao od
onog Orbisona na crno-bijelom plakatu nalijepljenom na
Skinnerovu zidu. Skinner je rekao da možeš plakat
zalijepiti za vječnost tako da kao ljepilo iskoristiš
kondenzirano mlijeko. Ono iz limenke. Više nije bilo puno
stvari u limenkama, ali je Chevette znala na što misli i
onaj čudan tip velikog lica bio je solidno pričvršćen za
bijelu šper-ploču Skinnerova zida.
Izvadila ih je iz crne kože, a ta se odmah izravnala u
glatku crnu površinu.
Nisu joj davale mira. Ne samo zato što ih je ukrala, već
zato što su bile preteške. Znatno preteške za to što jesu,
pa makar i s velikim slušalicama. Okviri su izgledali kao
da su izrezbareni iz blokova grafita. Možda i jesu, mislila
je; grafita je bilo i oko papirne srži u okviru njenog bica,
proizvod Asahi Engineeringa.
Skinner je lupkao mi ješalicom miješajući jaja.
Stavila ih je. Crne. Potpuno crne.
"Katherine Hepburn", reče on.
Skinula ih je. "Ha?"
"S ovim velikim naočalama."
Uzela je upaljač što ga je držala pokraj Colemana,
kliknula i podigla plamen iza jedne leće. Ništa.
"Za što su, zavarivanje?" Stavio je njen dio kajgane u
aluminijski tanjur iz menze na kojem je bilo otisnuto 1952.
Spustio ga je pokraj vilice i njene šalice crne kave.
Stavila je naočale na stol. "Ne možeš vidjeti kroz njih.
Naprosto su crne." Privukla je stolicu od javorova drveta
bez naslona i sjela, te uzela vilicu. Pojela je jaja. Skinner je
sjedio, jeo i gledao je. "Sovjetske", reče, nakon gutljaja iz
termos-šalice.
"Ha?"
"Tako su izrañivali naočale u starom Sovjetskom
Savezu. Imali su dvije tvornice sunčanih naočala, u jednoj
su radili samo ovakve. Punili su dućane njima, nije ih
kupovao nitko, kupovali su one iz druge tvornice. Kako su
stizale."
"Tvornica je proizvodila crne naočale?"
"U Sovjetskom Savezu."
"Jesu li bili glupi, ili što?"
"Nije baš tako jednostavno... Odakle ti?"
Pogledala je u kavu. "Našla sam ih." Podigla je i ispila.
"Radiš danas?" Podignuo se, ugurao prednji kraj
košulje u hlače na kojima su zarñalu kopču na starom
kožnom remenu pridržavale dvije savijene spajalice.
"Od podneva do pet." Podigla je naočale, okrećući ih.
Bile su preteške za svoju veličinu.
"Moram pozvati nekog da provjeri energetsku ćeliju..."
"Fontainea?"
Nije odgovorio. Položila je naočale na crnu kožu,
zatvorila kutiju, ustala, odnijela tanjure do sudopera.
Pogledala ponovno kutiju na stolu.
Bilo bi bolje da ih baci, pomisli.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
9 Kad diplomacija zakaže
Rydell je uzletio tilt-rotorom CalAira iz Burbanka u
utorak rano uvečer. Tip iz San Francisca platio je kartu;
rekao mu je da ga zove Freddie. Na CalAiru nije bilo
zabavnih stvarčica na poleñinama sjedala, a putnici su
očito bili manje imućni. Djeca su plakala. Dobio je mjesto
pokraj prozora. Dolje su se vidjela svjetla kroz slabašan
premaz ulja za kosu nekog od ranijih putnika: Dolina.
Tirkizne praznine nekoliko preživjelih jezerca, osvijetljene
površine. Tupa bol u njegovoj ruci.
Zatvorio je oči. Ugledao je oca za kuhinjskim
sudoperom u njegovom pokretnom domu na Floridi kako
pere čašu. Točno tog trenutka smrt je, bez sumnje, već
počela rasti u njemu, bila je to čvrsta činjenica, odreñena
crta je prijeñena. Govorio je o svom bratu, Rydellovu
stricu, tri godine mlañem i pet godina mrtvom, koji je
jednom poslao Rydellu majicu iz Afrike. Na omotnici s
plastičnim mjehurićima bile su vojne marke. Na majici je
bio otisnut starinski bombarder, B-52 i natpis KAD
DIPLOMACIJA ZAKAŽE.
"Što mislite, je li to Obalna autocesta?"
Otvorio je oči i ugledao ženu koja se nagnula i gledala
kroz premaz ulja za kosu. Sličila je Mrs. Armbruster u
petom razredu; starija nego što bi sada bio njegov otac.
"Ne znam", reče Rydell. "Možda. Meni sve to liči na iste
ulice. Hoću reći", doda, "nisam odavde."
Nasmi ješila mu se i ponovno smjestila u zagrljaj uskog
sjedala. Ista kao Mrs. Armbruster. Ista čudna kombinacija
tvida, oksfordskog platna i pelerine iz Santa Fea. Stare
ženice s elastičnim cipelama debelih potplata.
"Nitko od nas nije." Nagnula se da ga potapše po
njegovu khaki koljenu. "Bar ne u zadnje vrijeme." Kevin
mu je rekao da može zadržati hlače.
"A-ha", reče Rydell, očajnički rukom tražeći dugme za
spuštanje stolice, mali čelični udubljeni krug koji će ga
baciti nazad u privid sna. Zatvorio je oči.
"Putujem u San Francisco kako bih asistirala u
transferu mog pokojnog muža u manju kriogeničnu
jedinicu", reče ona. "Onu koja nudi individualne skladišne
module. Stručni časopisi ih zovu 'butik operacijama',
koliko god to groteskno zvučalo."
Rydell pronañe dugme i otkrije da sjedala CalAira
dozvoljavaju maksimalni nagib od deset centimetara.
"Zaleñen je već, oh, devet godina, ali mi se nikad nije
sviñala pomisao da mu se mozak tamo tumba. Zamotan u
foliju. Ne podsjećaju li vas na krumpire pečene u foliji?"
Rydellove se oči otvore. Pokušao je smisliti odgovor.
"Ili na tenisice u centrifugi", reče ona. "Znam da su
solidno zaleñeni, ali ne izgleda kao da počivaju, zar ne?"
Rydell se koncentrirao na sjedalo ispred sebe. Gola
plastika. Siva. Nije bilo čak ni telefona.
"Ta manja mjesta ne mogu ponuditi ništa novog u
samom buñenju, naravno. Ali čini mi se kao da imaju
nešto više dostojanstva. Barem ja to shvaćam kao
dostojanstvo."
Rydell svrne pogled u stranu. Ona ulovi njegov pogled:
imala je oči boje lješnjaka okružene finom mrežom bora.
"A mene svakako neće biti ako ga ikad budu otopili, ili
što već namjeravaju učiniti s njima. Ne vjerujem u to.
Stalno smo se svañali o tome. Mislila sam na milijarde
mrtvih, godišnju brojku u siromašnim zemljama. "Davide",
rekla sam mu, "kako možeš razmišljati o tome dok veći dio
čovječanstva živi bez klima-ureñaja?"
Rydell otvori usta. I zatvori.
"Ja sam, osobno, članski nosilac kartice Ugasi se u
ponoć."
Rydell nije bio siguran što to znači "nosilac kartice", ali
je Ugasi se u ponoć bila uzajamna samo-pomoćna
eutanazija, nezakonita u Tennesseeju. Iako su to i tamo
radili, a netko u policiji mu je rekao da su ostavljali
mlijeko i kekse za osoblje hitne pomoći. Radili bi to njih
osam ili devet zajedno. USUP. "Supovi", zvali su ih
bolničari. Ubijali bi se koktelima od zakonito dobivenih
lijekova. Nema gužve, nema strke. Najurednija
samoubojstva.
"Oprostite, gospoño", reče Rydell, "ali pokušavam malo
odspavati."
"Samo naprijed, mladiću. I izgledate umorno."
Rydell zatvori oči, nagne glavu unazad i ostane tako
dok nije osjetio da se rotori namještaju u položaj za
spuštanje.
"Tommy Lee Jones", reče crnac. Frizura mu je bila
oblikovana poput preokrenute tegle za cvijeće u čiju je
stranu bila urezana spiralna stazica. Poput Shrinerova
fesa, ali bez rese. Bio je oko metar i pol visok, a njegova
košulja za tri broja prevelika činila ga je isto toliko širokim.
Košulja je bila limunsko žuta s otisnutim pištoljima u
naravnoj veličini, u boji, svih vrsta. Nosio je ogromne
tamnoplave kratke hlače koje su mu padale ispod koljena,
čarape sa znakom Raidersa i platnene cipele s malim
crvenim svjetlima ugrañenim u rubove peta i refleksne
naočale s lećama veličine kovanice od pet dolara.
"Kriva osoba", reče Rydell.
"Ne, čovječe, izgledaš kao on."
"Kao tko?"
"Tommy Lee Jones."
"Tko?"
"Bio je glumac, čovječe." Na trenutak Rydell pomisli da i
ovaj tip pripada Velečasnom Fallonu. Imao je i iste
naočale, kao što su bile Sublettove leće. "Ti si Rydell.
Profurao sam te kroz program 'Odvojen u djetinjstvu'."
"Ti si Freddie?" 'Odvojen u djetinjstvu' bio je policijski
program koji se koristio u slučajevima nestalih osoba.
Skanirao bi fotos tražene osobe i onda našao pola tuceta
imena slavnih osoba koje bi pomalo sličile na tu osobu, a
onda bi krenuo uokolo pitajući ljude da li su u zadnje
vrijeme vidjeli nekog sličnog osobi A, B, C... Čudno je bilo
to što je stvar radila bolje nego kad bi im pokazao
fotografiju osobe. Instruktor u Akademiji u Knoxvilleu
rekao je Rydellovu razredu da je to zato što informacija
prolazi do dijela mozga koji prati što se dogaña s
poznatima. Rydell je to zamišljao kao režanj za filmske
zvijezde. Da li ga ljudi stvarno imaju? Možda Sublett ima
ogroman režanj. Ali kad su program na Akademiji primi
jenili na Rydella, ispao je pljunuti Howard Clacton, bacač
iz Atlante; nije se mogao sjetiti nikakvog Tommy Lee
Jonesa. Ali ionako nije mislio da izgleda ni kao Howard
Clacton.
Taj Freddie ispruži vrlo mekanu ruku i Rydell je
prihvati. "Imaš prtljage?" upita Freddie.
"Samo ovo." Podigne samsonitku.
"Tamo je Mr. Warbaby", reče Freddie, pokazujući
glavom u smjeru izlaznih vrata, gdje je uniformirana
chilanga provjeravala putnicima kupone od karata prije
nego ih je pustila van. Drugi crnac uzdizao se nad njom,
ogroman, širok kao i Freddie, ali izgledao je dva puta viši.
"Velik čovjek."
"A-ha", reče Freddie, "i bolje da ga ne puštamo da čeka.
Danas ga boli noga, a naprosto je inzistirao da došeta ovdje
i dočeka te."
Rydell je promotrio čovjeka dok se približavao vratima i
dao svoj kupon stražarki. Bio je ogroman, preko dva
metra, ali ono što je Rydella najviše pogodilo bila je
mirnoća oko njega, to i neka vrsta tuge na licu. Bio je to
izgled kakav je vidio na licu nekog crnog svećenika, pred
svoj kraj otac ga je odveo do njega. Pogledao bi u lice tog
svećenika i osjetio bi kako je taj vidio sve tužne stvari, pa
možda možeš vjerovati onome što priča. Barem je Rydellov
otac vjerovao, možda barem malo.
"Lucius Warbaby", reče izvadivši najveće ruke što ih je
Rydell ikad vidio iz dubokih džepova dugačkog maslinastog
kaputa šivanog od svile dijamantnog uzorka, a glas mu je
bio toliko u basu da se naslućivala podzvučnost. Rydell
pogleda ponuñenu ruku i opazi da ovaj nosi starinski
bokser na kojem je dijamantnim mrvicama bilo ispisano
WARBABY velikim slovima tipa sans-serif.
Rydell se rukuje, prstiju svijenih oko dijamanata i zlata.
"Drago mi je što smo se upoznali, Mr. Warbaby."
Warbaby je nosio crni stetson šešir nabijen na glavu,
oboda podignutog unaokolo i naočale s teškim crnim
okvirima. Prozirne leće, kao da je prozorsko staklo. Oči iza
tih leća bile su slične kineskima ili tako nečem; mačkaste,
ukošene, čudno zlaćanosmeñe. Oslanjao se o jedan od
onih podesivih štapova što ih se dobiva u bolnici. Oko
lijeve noge imao je pričvršćenu karbonsku protezu,
podloženu velikim po-noćnoplavim najlonskim jastucima.
Kožne crne traperice, potpuno nove i nikad prane bile su
mu uvučene u ulaštene teksaške lovačke čizme u tri
nijanse crnog.
"Juanito kaže da si pristojan vozač", reče Warbaby kao
da je to najtužnija stvar koju je ikad čuo. Rydell nikad prije
nije čuo da itko Hernandeza tako zove. "Kaže da ne
poznaješ ovaj kraj..."
"Točno."
"Dobra strana toga je", reče Warbaby, "da nitko ne
poznaje tebe. Ponesi čovjekovu prtljagu, Freddie."
Freddie uzme Rydellov kovčeg s očitim oklijevanjem,
kao da je to nešto što inače baš ne voli raditi.
Ruka s bokserom spusti se na Rydellovo rame. Bokser
kao da je bio težak deset kila. "Je li ti Juanito rekao išta u
vezi s našim poslom ovdje?"
"Spomenuo je hotelsku krañu. Rekao je da vas
IntenSecure uzima na temelju ugovora..."
"Kraña, da." Warbaby je izgledao kao da ga pritišće
moralna težina svemira i da je odlučan podnijeti taj teret.
"Nešto fali. A sad se još sve i... zakompliciralo."
"Kako?"
Warbaby uzdahne. "Čovjek kojem je stvar nestala sad je
mrtav."
Bilo je još nečeg u tim očima. "Kako mrtav?" upita
Rydell kad mu je teret napokon bio podignut s ramena.
"Umorstvo", reče Warbaby, dubokim i sjetnim glasom,
ali vrlo jasno.
"Zanima te moje ime", reče Warbaby sa stražnjeg
sjedala crnog Ford Patriota.
"Zanima me gdje da gurnem ključ, Mr. Warbaby", reče
Rydell sjedeći iza volana, pregledavajući ploču pretrpanu
instrumentima. Američki automobili ostali su jedini na
svijetu koji su još uvijek nudili fizičko izlaganje
instrumenata. Možda ih zato više i nije bilo puno. Poput
Harleya s lančanim pogonom.
"Moja prabaka", zagrmi Warbaby poput tektonske ploče
koja popušta i spušta se prema Kini, "bila je Vijetnamka.
Pradjed je bio dečko iz Detroita. Vojnik. Doveo ju je kući iz
Sajgona, ali nije ostao s njom. Moj otac, njegov sin, promi
jenio je svoje ime u Warbaby, razumi ješ? Gesta.
Sentiment."
"A-ha", reče Rydell, pokrenuvši veliki Ford i
provjeravajući prijenos. Sajgon je bio mjesto gdje bogati
idu na odmor.
Pogon na četiri kotača. Keramička oplata. Gume
Goodyear Streetsweepers za koje treba jači pištolj da bi ih
probušio. Bio je tamo i kartonski osvježivač zraka u obliku
bora, visio je s otvora za grijanje.
"A što se tiče ovog Lucius, to ti ne bih znao reći."
"Mr. Warbaby", reče Rydell gledajući preko ramena,
"gdje želite da vas vozim?"
Signal za modem na ploči.
U svom plišanom sjedalu pokraj Rydella, Freddie
zazviždi. "Jebo mater", reče, "ovo izgleda gadno."
Rydell se okrene natrag i ugleda faks kako curi: debeli
muškarac, gol, na plahtama krutim od krvi. Mlake krvi u
kojima je sjaj fotografovih bljeskalica ležao smrznut poput
blijedih sličica sunca.
"Što mu je to pod bradom?" upita Rydell.
"Kubanska kravata", reče Freddie.
"Ne, čovječe", Rydellov se glas podigne za oktavu, "što je
to?"
"Čovjekov jezik", reče Freddie parajući sliku iz otvora i
dodajući je Warbabyju otraga.
Rydell je čuo kako mu faks šušti u ruci.
"Ti ljudi", reče Warbaby. "Užas."
10 Suvremeni ples
Yamazaki je sjedio na niskoj drvenoj stolici i promatrao
Skinnera kako se brije.
Skinner je sjedio na rubu kreveta, strugao lice do
rumenila potrošnom britvicom, oplahujući oštricu u
ulubljenom aluminijskom lavoru što ga je smjestio izmeñu
nogu.
"Oštrica je stara", reče Yamazaki. "Ne bacate je?"
Skinner ga pogleda preko plastične britvice. "Stvar je u
tome, Izviñaču, da nakon nekog vremena ne može još više
otupjeti." Nasapunao je i obrijao gornju usnu i tada stao. U
prvih nekoliko posjeta Yamazaki je bio "Kawasaki". Sada je
bio "Izviñač". Blijede stare oči neutralno su ga promatrale,
nadsvoñene crvenkastim kapcima. Yamazaki je osjetio
Skinnerov unutarnji smi jeh.
"Nasmijavam vas?"
"Danas ne", reče Skinner spustivši britvicu u lavor s
vodom gdje se vrtjela pjena od sapunice sa sijedim
dlakama u površinskoj napetosti. "Ne kao onog dana kad
sam te gledao kako loviš govna."
Yamazaki je proveo čitavo jedno jutro pokušavajući
nacrtati dijagram sustava za prikupljanje otpadnih voda u
nizu nastambi koje je smatrao Skinnerovim "susjedstvom".
Raširena upotreba prozirnih desetcentimetarskih cijevi
učinila je taj posao prilično uzbudljivim, poput neke igre
namijenjene djeci, dok je pokušavao slijediti tijek ^ neke
odreñene grude otpada od jedne nastambe do druge. Cijevi
su se savitljivo spuštale kroz superstrukturu u gracioznim
slučajnim luko vima, skupljene poput ganglija da bi se
srele na donjem nivou mosta u rezervoaru od tri tisuće
sedamsto litara. Kad bi taj bio pun do vrha, objasnio je
Skinner, živin prekidač na plutajućoj kuglici aktivirao bi
snažnu pumpu koja bi potjerala nakupljen otpad u cijev
promjera jednog metra koja bi provela otpad dalje do
gradske aglomeracije.
Zabilježio je da razmotri taj spoj kao vezu izmeñu
programa mosta i programa grada, ali izvlačenje
Skinnerove priče o mostu bilo je očito važnije. Uvjeren da
Skinner na neki način predstavlja ključ za egzistencijalno
značenje mosta, Yamazaki je napustio fizičko
pregledavanje sekundarne konstrukcije kako bi provodio
što više vremena u starčevu društvu. Svake noći, iz svojeg
bi iznajmljenog stana slao dnevni prikupljeni materijal
Odjelu za sociologiju na sveučilištu u Osaki.
Danas, penjući se do dizala što će ga odvesti do
Skinnerove sobe, sreo je djevojku koja je silazila na posao
s biciklom preko ramena. Bila je dostavljač u gradu.
Je li bilo značajno to što je Skinner dijelio svoju
nastambu s osobom koja je zarañivala za život radeći
posao koji je bio arhaično preklapanje informacije i
geografije? Uredi izmeñu kojih se djevojka vozila bili su
elektronski povezani - jedan jedini stol, karta s
udaljenostima izbrisana savršeno spojenom i trenutačnom
prirodom komunikacije. Pa ipak se baš ta savršenost
spojeva, što je učinila fizičku poštu skupim novitetom,
može lako razmotriti kao propusnost i kao takva stvorila je
potrebu za uslugama koje je djevojka pružala. Fizički
prenoseći komadiće informacija kroz mrežu u kojoj gotovo
nema ničega drugoga, ona je pružala stupanj potpunog
osiguranja tajnosti u tekućem svemiru podataka. Ako vam
je memorandum bio u djevojčinoj torbi, točno ste mogli
znati gdje je; inače vaš memorandum u trenutku
prenošenja nije bio nigdje, a možda je bio i svugdje.
Izgledala mu je privlačno, Skinnerova djevojka, na
čudan način strankinje, sa čvrstim bijelim nogama i
militantnim, visoko dignutim repom tamne kose.
"Sanjariš, Izviñaču?" Skinner stavi lavor sa strane, a
ruke su mu lagano drhtale, te se nasloni na jastuke što su
izgledali pljesnivo. Zid od bijelo obojane šperploče malo je
zaškripao.
"Ne, Skinner-san. Ali obećali ste mi da ćete mi pričati o
prvoj noći, kada ste odlučili zauzeti most..." Ton mu je bio
blag, riječi namjerno izabrane kako bi iznervirale, potakle
sugovornika na razgovor. Uključio je funkciju snimanja u
notesu.
"Nismo ništa odlučili. To sam ti već rekao..."
"Ali to se nekako dogodilo, zar ne."
"Sranje se dogaña. To se zbilo te noći. Bez znaka, bez
voñe, bez arhitekata. Ti misliš da je to bila politika. Dečko,
s tim je plesom gotovo."
"Ali rekli ste da su ljudi bili spremni."
"Ali ne za nešto. Izgleda da to ne možeš shvatiti, je li?
Most je bio tu, ali ne kažem da je čekao. Shvaćaš li
razliku?"
"Ja mislim..."
"Misliti je drek znati." Notes je ponekad imao poteškoća
sa Skinnerovim idiomima. K tome, bio je sklon nejasnom
izgovaranju. Stručnjak iz Osake smatrao je da je pretrpio
odreñen stupanj nervnog oštećenja, kao posljedicu
upotrebe droga s ulice, jedan ili više blažih moždanih
udara. Ali je Yamazaki mislio da je Skinner naprosto
predugo bio u neposrednoj blizini tog čudnog privlačitelja
koji je omogućio mostu da postane ono što jest. "Nitko",
reče Skinner govoreći isprva polako i odmjereno, kao da
naglašava, "nije koristio most ni za što. Poslije Malog
velikog, razumi ješ?"
Yamazaki kimne, promatrajući slikovne znakove
Skinnerova prevedenog govora kako klize kroz notes.
"Potres ga je dobro sjebao, Izviñaču. Tunel na Otoku s
blagom se urušio. Tamo je uvijek bilo nestabilno... Isprva
su odlučili sve ponovno izgraditi, od temelja, ali naprosto
nisu imali novca. I zato su stavili lanac, oštru žicu, beton
na oba kraja. Onda su došli Nijemci, možda nakon dvije
godine, prodali im nanomehaniku i ideju kako da izgrade
novi tunel. Jeftin, kroz koji će prolaziti automobili i maglevi.
Nitko nije vjerovao da mogu biti tako brzi, jednom kad
je stvar ozakonjena usprkos Zelenima. Da, lobiji Zelenih
biotehničara su ih natjerali da dijelove zapravo uzgoje u
Nevadi. Kao bundeve, Izviñaču. Onda su ih dovukli ovdje
teretnim helikopterima i potopili ih u Zaljev. Priključili ih.
Sićušne mašinice su puzale onuda, tvrde poput
dijamanata; povezale su čvrsto sve skupa i opa, evo ti
tunela. Most je samo mogao gledati."
Yamazaki je suspregnuo dah, očekujući da Skinner
izgubi nit, kao što mu se i prije dogañalo - a često je to bilo
namjerno, kako je Yamazaki sumnjao.
"Bila je neka žena koja je stalno ponavljala da cijelu
stvar treba prekriti bršljanom, virdžinijskim puzavcem...
Netko je pak predlagao da ga se sruši prije nego ga
dokrajči drugi potres. Ali bio je tu. U gradovima, puno ljudi
bez da ikamo odu. Kartonski gradovi u parkovima, ako si
imao sreće, jer donijeli su one kapaljke iz Portlanda,
postavili ih oko zgrada. Voda je curila dovoljno da ne
poželiš ležati na tlu. To je gadan grad, Portland. To su
tamo izumili..." Zakašljao je. "Ali su te noći ljudi naprosto
došli. Ima svakakvih priča kako se to dogodilo. I kiša je
pljuštala. To svakako nije ničije vrijeme za uličnu gužvu."
Yamazaki je zamišljao dva raspona opustjelog mosta u
pljusku i okupljanje gomile. Promatrao je ljude kako se
penju preko žicanih ograda, barikada, u tolikom broju da
su lanci pucali. Popeli su se na tornjeve, više od trideset ih
je palo u smrt. Ali kad je zora svanula, preživjeli su bili
gore, novinarski helikopteri kružili su oko njih u sivom
svjetlu poput strpljivih vilinih konjica. Vidio je to puno
puta pregledavajući vrpce u Osaki. Alije Skinner bio tamo.
"Bilo je možda tisuću ljudi na ovom kraju. Još tisuću u
Oaklandu. Policajci su se povlačili, uostalom, što su imali
čuvati? Imali su uglavnom zapovijed da spriječe okupljanje
ljudi na ulici. Njihovi su helikopteri letjeli kroz kišu,
osvjetljavali nas. Samo su olakšali stvar. Imao sam čizme
sa špičastim vrhom. Dotrčao sam do žičane ograde, bila je
visoka možda pet metara. Ubo sam vrhovima u nju i počeo
se penjati. Po takvoj se ogradi lako popeti ako imaš
špičaste čizme. Gore, čovječe. Penjao sam se kao da letim.
Na vrhu kolutovi oštre žice, ali su ljudi iza mene svašta
doturali: daske, kapute, vreće za spavanje. Da se polože
preko žice. A ja sam se nekako osjećao... bestežinski."
Yamazaki je osjećao da je na neki način blizu, vrlo blizu
srcu stvari.
"Skočio sam. Ne znam tko je skočio prvi, ali naprosto
sam skočio. Preko. Udario o pločnik. Ljudi su vikali. Tada
su već probili i blokade na oaklandskoj strani. Te su bile
niže. Vidjeli smo njihova svjetla kad su istrčali na nosače
mosta. Svjetla policijskih helikoptera, a neki su ljudi imali
i one crvene baklje za autoceste. Trčali su prema Otoku s
blagom. Na njemu nije bilo nikoga otkako ga je Ratna
mornarica napustila... I mi smo trčali. Sreli smo se negdje
na sredini i začuo se radostan usklik..." Skinnerove oči
gledale su u prazno, daleke. "Poslije toga, pjevale su se
himne i slično sranje. Ljudi su naprosto tumarali i pjevali.
Ludo. Ja i još neki bili smo napaljeni. I mogli smo vidjeti
murjake kako dolaze s obje strane. Jebemti."
Yamazaki proguta knedlu. "I onda?"
"Počeli smo se penjati. Na tornjeve. Na njima su bile
zavarene prečke, kužiš, kako bi se maleri mogli penjati.
Penjali smo se. Do tada je i televizija poslala svoje
helikoptere, Izviñaču. Upali smo u svjetske novosti, a to
nismo ni znali. Ne znaš ni ti, pretpostavljam. Ionako nam
se živo fućkalo. Naprosto smo se penjali. Alije stvar išla u
živo. To je kasnije otežalo posao murjacima. I, čovječe,
ljudi su padali. Tip ispred mene imao je oko cipela
omotanu crnu traku da mu drži potplate. Traka se
smočila, razvezala, noge su mu stalno klizile. Točno ispred
mog lica. Stopalo mu je neprestano klizalo s prečke i da
nisam pazio dobio bih petom u oko.. .Pri samom vrhu obje
su mu noge skliznule." Skinner je zašutio, kao da sluša
neki udaljeni zvuk. Yamazaki nije disao.
"Ovdje se penjanje uči tako", reče Skinner, "da je prva
stvar da ne gledaš dolje. Drugo, jednu ruku i jednu nogu
uvijek držiš na mostu. Taj tip to nije znao. I te njegove
cipele. Jednostavno se prevalio. Bez zvuka. Nekako...
elegantno."
Yamazaki zadršće.
"Alija sam se nastavio penjati. Kiša je stala, pojavilo se
svjetlo. Ostao sam."
"Kako ste se osjećali?"
Skinner zatrepće. "Osjećao?"
"Što ste onda učinili?"
"Vidio sam grad."
Yamazaki se spustio Skinnerovim dizalom do početka
stepenica, njegova žuta košara izgledala je kao komad
opreme za izlet koju je odbacio neki div. Svugdje oko njega
sada su se čuli zvuči večernje trgovine, iza zamračenih
vrata dopiralo je bacanje karata, ženski smi jeh, glasne
španjolske riječi. Zalaz sunca rumen poput vina probijao
se kroz plastične plahte što su lupale poput jedara na
povjetarcu kojim su se širili mirisi pržene hrane, gorućeg
drva i slatkasto uljast zapuh kanabisa. Dječaci u
podrapanoj koži čučali su nad igrom u kojoj su figure bili
obojeni kamenčići.
Yamazaki je zastao. Stajao je vrlo mirno, jednu je ruku
položio na drvenu ogradu zapackanu crticama srebrnog
aerosola. Skinnerova priča kao da je probijala kroz tisuću
stvari, kroz neumivene osmjehe i dim kuhanja, poput
koncentričnih krugova nekog skrivenog zvona, ugoñenog
prenisko za strančevo željno uho.
Prešli smo ne samo kraj stoljeća, mislio je, i okret
tisućljeća, već smo došli i do kraja nečeg drugog.
Ere? Paradigme? Posvuda, znaci zatvaranja.
Suvremenost je završavala.
Ovdje, na mostu, to se već odavno dogodilo.
Sada će poći prema Oaklandu, tražeći čudno srce nove
stvari.
11 Raznošenje pošiljaka
U utorak joj nije išlo. Nije mogla furati. Bez fokusa.
Bunny Malatesta, otpravnik, mogao je to osjetiti, njegov
glas bio je zujanje u njenom uhu.
"Chev, nemoj me krivo shvatiti, ali imaš li one ženske
stvari ili tako nešto?"
"Odjebi, Bunny."
"Hej, samo vidim da nisi ona uobičajena vatrena kugla.
To je sve."
"Daj mi pošiljku."
"655 Mo, petnaesti, recepcija."
Podigla je, došla do 555 Cali, pedeset i prvi kat. Predala
pošiljku i vratila se. Nakon obećavajućeg jutra, danje
postao siv.
"456 Montgomery, tridesettreći, recepcija, idi teretnim."
Zastala je, s rukom u alarm-petlji za prepoznavanje.
"Kako to?"
"Kažu da dostavljači urezuju grafite u putničkim
dizalima. Idi teretnim ili će te izbaciti i zabraniti ulazak, a
u tom trenutku prestaje i tvoje zaposlenje u Ujedinjenim."
Sjetila se da je vidjela Ringerov znak urezan na
kontrolnu pločicu u jednom od dizala u 456-ici. Jebeni
Ringer. Oskvrnuo je više dizala od bilo koga u povijesti.
Nosio je i stalnu torbicu s priborom za to.
Iz 456-ice je otišla do 1 EC s paketom širim nego što je
smjela primiti, ali zato su tu prečke i elastični konopi, a
zašto bi dala posla vozačima kaveza? Bunny joj se javio na
izlasku i dao joj 50 Beale, kafić na drugom katu.
Pretpostavila je da se radi o ženskoj torbici, umotanoj u
plastičnu vrećicu iz kuhinje i imala je pravo. Smeña, kao
od gušterove kože, s nekoliko zelenih izdanaka zaostalih u
uglovima vrećice. Žene bi zaboravljale torbice, sjetile ih se,
nazvale i šefovi restorana bi za njih potražili kurire. Obično
bi pala dobra napojnica. Ringer i još neki bi ih otvorili,
pročešljali sadržaj, ponekad našli droge. Ona to nije radila.
Mislila je na sunčane naočale...
Nikako da dobije vožnju danas. U Ujedinjenim nije bilo
u praksi upućivanja pošiljki odreñenom rutom, ali bi
vožnju ponekad dobio slučajno; podigni ovdje, predaj
tamo, pa opet nešto ovdje. Ali to se rijetko dogañalo. Raditi
za Ujedinjene značilo je voziti napornije. Njezin je rekord
bio šesnaest pošiljki u jednom danu; to je bilo kao
četrdeset u nekoj drugoj firmi.
Prevezla je torbicu do Fultona na Masonicu, dobila dva
petaka nakon što je vlasnica provjerila da li je sve u njoj.
"Restoran bije trebao predati murjacima", rekla je
Chevette. "Mi ne volimo biti odgovorni." Prazan pogled od
vlasnice torbice, nekakve sekretarice. Chevette je strpala
petake u džep.
"298 Alabama", reče Bunny kao da joj nudi nekakav
skupocjen biser. "Dotjeraj ta bedra..."
Izmučit će se da doñe do tamo, ali će to obaviti. Ali
danas joj nikako nije išlo.
Kretenove sunčane naočale...
"Iz taktičkih razloga", rekla je plavuša, "trenutačno ne
zagovaramo upotrebu nasilja ili vraćanja protiv privatnih
lica."
Chevette je upravo dopumpala iz ulice Alabama, njene
zadnje današnje pošiljke. Žena na malom CNN plosnatom
ekranu iznad vrata Bunnyjeve rupe imala je nešto crno i
rastezljivo preko lica, s izrezanim trokutastim otvorima.
Plavim slovima na dnu ekrana pisalo je FIONA X -
GLASNOGOVORNICA - OSLOBODILAČKA FRONTA
JUŽNOG OTOKA.
Preosvijetljen fluoroscentni hodnik u Ujedinjenim
dostavljačima zaudarao je na vrući stiren, laserske
štampače, odbačene sprinterice i ustajale ručkove u
vrećici, a ovo posljednje prizivalo je Chevetti u sjećanje
neki nezagrijan podrum za beskućnike u Oregonu, kroz
čije je mutne prozore koso padalo bezbojno zimsko svjetlo.
Ali sada su se vrata ulice treskom otvorila iza nje i par
blatnjavih neonskih tenisica broj 11 treskajući je sišao niz
stepenice i Samuel Saladin DuPree, obraza uprskanih
krastavim sivim zarezima ulične prljavštine, stao je cereći
joj se, široko.
"Zbog nečeg si sretan, Sammy Sal?"
Najljepša stvar na dva kotača u Ujedinjenim, bez svake
sumnje, DuPree je bio dvometarska električna ebanovina
prelivena preko okvira takvog sklada i snage, da je
Chevette zamišljala da su njegove kosti uglačana kovina,
triput kromirana, s armaturom od žive. Kao u onim starim
filmovima s onim velikim tipom, onim koji se poslije bacio
u politiku, kad bi mu skinuli meso. Maštanje o kostima
Sammy Sala tjeralo je većinu djevojaka da požele da im on
razmrda malo njihove, ali ne i Chevette. Bio je peder, bili
su prijatelji, a Chevette ionako nije bila previše sigurna
kako se osjeća u vezi s tim u zadnje vrijeme.
"Istina je to", reče Sammy Sal, razmazujući prljavštinu
po obrazu nadlanicom svoje duge ruke, "da sam odlučio
ubiti Ringera. A istina te, znaš, čini slobodnim...''''
"Ho", reče Chevette, "sigurno si danas imao nešto za
isporučiti u 456-ici."
"Jesam, draga, imao sam. Cijelim putem gore u
prljavom teretnom dizalu. Sporom prljavom teretnom
dizalu. A zašto?"
"Jer je Ringer urezao svoj znak na njihovu mjed, Sal, i
na njihovo ružino drvo?"
"Toč-no, Chevette, dušo." Sammy Sal odveže plavobijelu
maramu oko vrata i obriše njome lice. "I zato će
umrijeti s vriskom."
"...i sada mora sistematski početi sabotirati radno
mjesto", reče Fiona X, "ili će biti obilježen kao neprijatelj
ljudske rase."
Vrata otpravnikove rupe, tako debelo pokrivena
rasporedima, detaljnim kartama, razderanim Muni
pravilima i faksiranim pritužbama da Chevette nije imala
pojma kakva bi se površina ispod toga mogla nalaziti,
naglo se otvore. Bunny ispruži svoju glavu, neravnomjerno
obrijanu i s ožiljcima, nalik na kornjaču, trepćući u svjetlu
hodnika i automatski pogleda prema gore, pogleda
privučenog tonom glasa-ugriza Fione X. Izraz lica mu
postane prazan pri pogledu na njenu masku, mentalno
zatvaranje kanala trajalo je kraće nego što mu je trebalo da
pogleda u nju. "Ti", reče gledajući ponovno u Chevettu,
"Chevy. Unutra."
"Pričekaj me, Sammy Sal", reče ona.
Bunny Malatesta bio je dostavljač na biciklu u San
Franciscu trideset godina. Bio bi još uvijek da ga nisu
izdala koljena i leña. Bio je istovremeno najbolja i najgora
stvar ako si radio u Ujedinjenim. Najbolja zato što je imao
biciklističku kartu San Francisca iza očiju, bolju od bilo
kakve karte koju bi kompjutor mogao napraviti. Poznavao
je svaku zgradu, svaka vrata, znao je gdje je kakvo
osiguranje. Imao je svu tu zbrkanu igru u glavi, taj Bunny,
a još bolje, poznavao je folklor, cijelu povijest, priče koje bi
te natjerale da se osjećaš dijelom nečeg, što je vrijedilo
raditi, koliko god to ludo bilo. Bio je legenda taj Bunny, sa
Kryptom je označio nekih sedam šofer-šajbi policijskih
kola tijekom svoje biciklističke karijere i taj je rekord još
uvijek vrijedio. Ali zbog istih tih razloga, a i još nekih, bio
je i najgori, jer njega nisi nikako mogao smuljati. Nekom
drugom otpravniku bi mogao ukrasti malo vremena. Ali ne
i Bunnyju. Naprosto je znao.
Chevette ga je slijedila. Zatvorio je vrata za njom.
Naočale koje je koristio za otpravljanje njihale su mu se
oko vrata, jedan je podstavljeni okular bio zalijepljen
selotejpom. U sobi nije bilo prozora i Bunny je imao
ugašena svjetla dok je radio. Pola tuceta kolor monitora
bilo je poredano u polukrug ispred crne nagibne fotelje na
koju je bio privezan Bunnyjev ružičasti gumeni naslonjač
za leña sa Sacro zaštitnikom, nalik na nekakvu ogromnu
nadutu larvu.
Bunny promasira križa korijenima dlanova. "Kralježak
me ubija", reče, ne posebno Chevetti.
"Trebao bi pustiti Sammy Sala da ti ga namjesti",
predloži ona. "Stvarno je dobar."
"Već je namješten, ljubavi. Ne valja od početka. A sad
mi reci što si radila prošle noći u Morisseyu. I da to bude
dobro."
"Isporučila pošiljku", reče Chevette, prelazeći na
automatiku, kao i uvijek u slučajevima kad treba lagati, a
da to proñe. Napola je očekivala ovako nešto, ali ne tako
brzo.
Gledala je dok je Bunny skidao naočale, isključio ih i
stavio na jedan od monitora. "Kako to da se nisi prijavila
na izlazu? Nazvali su nas, rekli da si ušla predati pošiljku,
pregledali su tvoje značke, a ti nisi izašla. Gledajte, kažem
im, znam da nije sada unutra, jer sam je poslao na poziv u
ulicu Alabama, u redu?" Promatrao ju je.
"Hej, Bunny", reče Chevette, "bila je to moja posljednja
pošiljka, bajk mi je bio u podrumu. Ugledala sam teretnjak
kako se spušta i uskočila u njega. Znam da bih se trebala
prijaviti kod sigurnosti, ali mislila sam da će imati nekog
na izlazu iz parkinga, kužiš? Uspela sam se uz prilaz, a
tamo nema nikog i neki je auto izlazio, pa sam se provukla
ispod brklje i eto me na ulici. Zar sam se trebala vratiti i
ponovno se javiti u predvorju?"
"Znaš da jesi. Takva su pravila."
"Bilo je kasno, shvaćaš?"
Trzajući licem od bola, Bunny je sjeo u stolicu sa Sacro
zaštitnikom. Primio je oba koljena rukama s velikim
člancima i zurio u nju. Nimalo nalik na Bunnyja. Kao da
ga je nešto stvarno mučilo. Ne samo grubijani iz sigurnosti
koji su kenjali jer je dostavljač zeznuo provjeru. "Koliko
kasno?"
"Ha?"
"Žele znati kada si izašla."
"Možda desetak minuta nakon što sam ušla. Najviše
petnaest. Taj je podrum pravi labirint za štakore."
"Ušla si u 6:32:18", reče on. "Tako je zapisano kad su te
provjerili. Znaju da si isporučila pošiljku, jer su razgovarali
s tim odvjetnikom." Na licu mu je još uvijek bio isti izraz.
"Bunny, u čemu je stvar? Reci im da sam zajebala stvar
i to je sve."
"Nisi išla nigdje drugdje? U hotelu?"
"Ne", reče ona i osjeti taj čudan treptaj kako prolazi
kroz nju, kao da je prešla neku crtu preko koje nema
povratka. "Dala sam tipu paket, Bunny."
"Mislim da ih ne brine frajerov paket", reče Bunny. "I
onda?"
"Gle, Chev", reče on, "kad zove tip iz sigurnosti, to je
jedno. Žao mi je šefe, neće se ponoviti. Ali ovo je bio netko
na visokom položaju u kompaniji, zove se IntenSecure i taj
je nazvao Wilsona direktno.'''' Vlasnika Ujedinjenih. "I zato
moram biti dobar i s Wilsonom i sa Mr. Osiguranjem,
moram dovući Grassa da me pokriva na ploči i, normalno,
on sve zajebe..."
"Bunny", reče ona, "žao mi je."
"Hej. Tebi je žao, meni je žao, ali tamo neki prilično
glavni usrani iznajmljeni murjak sjedi iza stola i ispituje
jebenog Wilsona o tome što si točno radila nakon što si
isporučila odvjetniku paket. Kakav si zapravo radnik,
koliko već dugo voziš za Ujedinjene, imaš li kakav krivični
dosje, koje droge trošiš, gdje živiš."
Chevette je vidjela tupanove crne naočale točno tamo
gdje ih je ostavila. U njihovoj kutiji iza Skinnerovih
Geographica iz 97. Pokušala ih je maknuti s tog mjesta
snagom uma. Ravno do krova koji miriše na katran i preko
ruba. Baciti tu gadnu stvar u Zaljev kako je i trebala
učiniti ovog jutra. Ali ne, bile su tamo.
"To nije normalno", reče Bunny. "Kužiš što mislim?"
"Rekao si im gdje živim, Bunny?"
"Na mostu", reče on, uputivši joj mali osmi jeh. "To baš
i nije neka adresa, zar ne?" Zavrtio se u stolici i počeo
gasiti monitore.
"Bunny", reče ona, "što će sada učiniti?"
"Doći i naći te." Bio je okrenut leñima prema njoj.
"Ovdje. Jer ne znaju gdje drugdje da te nañu. Nisi ništa
učinila, jesi li, Chevy?" Na stražnjoj strani lubanje vidjela
se oštra, kratka kosa.
Automatski. "Ne. Ne.. .Hvala, Bunny."
Progunñao je odgovor, neutralno, završivši razgovor i
Chevette je ponovno bila u hodniku dok joj je srce lupalo
ispod Skinnerove jakne. Gore po stepenicama,
proračunavajući najbrži put kući, prolazeći kroz crveno u
glavi, treba se riješiti tih naočala, treba...
Sammy Sal stisnuo je Ringera uz plavu kantu za
reciklirani otpad. Zabrinutost je počela prodirati u
Ringerov rudimentarni pogled na stvari. "Nisam ništa
napravio tebi, čovječe."
"Opet si urezivao svoje ime u dizalima, Ringeru."
"Ali nisam ništa učinio tebi."
"Uzrok i posljedica, pas ti mater. Znamo da je to za tebe
težak koncept, ali probaj: ti zasereš, drugo sranje slijedi. Ti
urezuješ svoje ime u šminkerskim dizalima mušterija, mi
jebemo tebe, čovječe." Sammy Sal raširio je dugačke smeñe
prste lijeve ruke preko Ringerove očajno ulubljene kacige,
primivši je poput košarkaške lopte i podigao je, zakrećući
je, tako da se remenčić počeo urezivati Ringeru u
podbradak. "Nisam ništa učinio!" grgljao je Ringer.
Chevette je sagnuta prošla pokraj njih prema soškama
za bicikle ispod zidnog portreta Shapelyja. Netko ga je
pogodio u njegovo mučeničko oko puno duše sa
kondomom punim plave boje i plava mu je boja curila niz
upali obraz.
"Hej", reče Sammy Sal, "doñi i pomogni mi mučiti ovo
govno."
Gurnula je ruku u petlju za prepoznavanje i pokušala
izvući upravljač iz zbrke molibdenskog čelika, grafita i
aramidnih ovoja. Alarmi drugih bicikla proradili su u isti
čas, mahniti zbor meketanja koje probija uši, digitalno
jecanje sirena u basu i jedan produžen glasan zvučni udar,
siktavo psovanje na španjolskom, vješto izmiksano s
kricima mučene životinje. Okrenula je bicikl, zabila prste u
pedalu i zaletjela se prema ulici, skoro se prevrnuvši kad je
sjela. Krajem oka vidjela je Sammy Sala kako pušta
Ringera.
Vidjela je Sammy Sala kako uzjahuje svoj bajk, ružičast
i isprskan crnom, s debelim gumama i Fluoro-Rimzom
spojenim na dinamo.
Sammy Sal je krenuo za njom. Nikad joj društvo nije
trebalo manje nego sada.
Krenula je.
Furaj. Samo furaj.
Kao u jutrošnjem snu, samo strasnije.
12 Pokret oka
Rydell je pogledao tu dvojicu murjaka iz San Francisca,
Svobodova i Orlovskog i zaključio da bi posao kod
Warbabyja mogao biti zanimljiv. Ovi su tipovi bili zaistač,
super-teška kategorija. Odjel za umorstva uvijek je, bilo
gdje, kolosalan.
I evo ga ovdje u Sjevernoj Californiji svega četrdeset i
osam minuta i već sjedi za šankom i pije kavu s tipovima iz
Umorstava. Osim što su oni pili čaj. Vrući čaj. U čašama. S
puno šećera. Rydell je bio na jednom kraju, kraj Freddieja
koji je pio mlijeko. Sljedeći je bio Warbaby, još je uvijek
imao šešir na glavi, zatim Svobodov, zatim Orlovsky.
Svobodov je bio visok skoro kao i Warbaby, ali je
izgledao kao da je sav od tetiva i kvrgavih kostiju. Imao je
dugu, blijedu kosu, začešljanu ravno unatrag sa čvrstog
čela, obrve u skladu s kosom, a koža mu je bila napeta i
sjajna, kao da je predugo stajao ispred vatre. Orlovsky je
bio mršav i crnomanjast, sa špicom kose na čelu, imao je
puno dlaka na prstima i naočale koje su izgledale kao da
su prepiljene napola.
Obojica su imali onaj pogled koji te pribija i drži i
uranja ravno u tebe, težak i nepokretan poput olova.
Rydell je imao tečaj iz toga u Policijskoj akademiji, ali
nekako nije to usvojio. Predmet se zvao 'Desenzitizacija i
odgovor pokretom oka' i predavao ga je umirovljeni
forenzični psiholog imenom Bagley, sa sveučilišta Duke.
Bagleyeva predavanja imala su sklonost da prijeñu u priče
o ozbiljnim masovnim ubojicama koje je obrañivao na
Dukeu, smrtnim slučajevima zbog gušenja u autoerotizmu,
o takvim stvarima. Dobro su ispunjavala rupu izmeñu
Zaustavljanja počinitelja teškog krivičnog djela i
Sistemskih scenarija u obuci vatrenim oružjem. Ali Rydell
je obično bio prodrman nakon Zaustavljanja počinitelja, jer
su instruktori stalno tražili da on glumi počinitelja. Nikako
nije mogao shvatiti zašto. I zato je imao poteškoća
usredotočiti se na Pokret oka. I ako bi uspio zapamtiti išta
korisno kod Bagleya, vježbe u SSOVO-u stjerale bi to u
zaborav. SSOVO je bilo nalik igranju u Zidovima snova,
samo s pištoljima, pravim.
Kad se obračunavao rezultat u SSOVO-u, uvukli bi te
ravno u ulazne rane, tvoje ili drugog momka i onda se
odlučivalo da lije gubitnik iskrvario do smrti ili je pao u
hidrostatski šok. Bilo je ljudi koji bi poslije nekoliko vježbi
u SSOVO-u uistinu doživjeli posttraumatske komplikacije,
ali bi Rydell izašao iz toga cereći se glupo. Ne zato što je
bio nasilan ili što mu nije smetao pogled na krv, stvar je
bila u tome što je to bila takva furka. I nije bila prava. I
zato nije nikad naučio kako da prostrijeli ljude službenim
pogledom. Alije por. Svobodov imao tumač tog talenta, a
njegov je partner, por. Orlovsky imao i svoju verziju, gotovo
jednako uspješnu, preko rubova svojih prepiljenih naočala.
Tip je ionako bio nalik vukodlaku, što je samo pomagalo.
Rydell je nastavio provjeravati izgled pripadnika Odjela
za umorstva u San Franciscu. Bili su to stari žutosmeñi
baloneri preko crnih pancirki, preko bijelih košulja i
kravata. Košulje su bile do grla zakopčane oksfordice, a
kravate su bile prugaste, kao da pripadaš nekom klubu ili
nečem takvom. Suvraci na hlačama i špičoke sa
šljunkastim uzorkom i Vibram poplati sa čepićima. Gotovo
jedini ljudi koji su nosili takve košulje i kravate i cipele bili
su useljenici, ljudi koji su htjeli biti što više američkiji. Ali
ako se na to nabaci pancirka i iznošen baloner londonac
bila je to neka vrsta izjave, mislio je on. Ni aerodina-mična
drška H&K-a nije škodila i Rydell je mogao vidjeti jednu
kako proviruje iz Svobodovljeve otkopčane pancirke. Nije
se mogao sjetiti broja modela, ali izgleda da je to bio pištolj
sa spremnikom municije pri vrhu cijevi. Ispaljivao je
municiju bez čahura, nalik na voštane bojice, plastični
eksploziv oblikovan oko slitinskih čunjića poput velikih
čavala.
"Kad bi znali što ti već znaš, Warbaby, možda bi sve bilo
jednostavnije." Svobodov se osvrne po maloj zalogajnici i
izvadi kutiju Maribora iz balonera.
"Nezakonito u ovoj državi, prijatelju", reče konobarica,
zadovoljna kad god bi joj se pružila prilika da nekom
priprijeti zakonom. Imala je nekakvu ogromnu frizuru. Bilo
je to jedno od onih mjesta za ljude koji rade noćne u nekoj
usranoj industriji. Ako imaš sreće, pretpostavljao je Rydell,
onda kao bonus dobiješ baš ovu konobaricu.
Svobodov je prostrijeli sa par tisuća negativnih volti
murjačkog pogleda, izvuče crni plastični držač značke iz
pancirke, otvori ga prema njoj i pusti ga da padne nazad
na najlonskoj uzici njemu na grudi. Rydell začuje klik pri
udarcu; nekakav dodatni oklop ispod bijele košulje.
"Kada doñu ona dvojica mormona iz prometne policije,
pokaži to njima'", reče ona.
Svobodov stavi cigaretu u usta.
Warbabyjeva šaka se digne, držeći komad zlata veličine
ručne bombe.
Zapali njome Rusovu cigaretu.
"Zašto ti ovo imaš, Warbaby?" reče Svobodov mjerkajući
upaljač. "Pušiš nešto?"
"Sve osim kineskog Maribora, Arkady." Tužan kao i
uvijek. "Pun je fiberglasa."
"Američka marka", ustrajao je Svobodov, "s
proizvoñačevom licencom."
"U ovoj zemlji već šest godina nije zakonito proizvedena
cigareta", reče Warbaby, tužan zbog toga kao i zbog svega
drugog.
"Marl-bor-ro", reče Svobodov izvadivši cigaretu iz usta i
pokazavši slova kod filtera. "Kad smo bili klinci, Warbaby,
Marlboro je bio novac."
"Arkady", reče Warbaby kao da je nevjerojatno strpljiv,
"kad smo mi bili klinci, novac je bio novac."
Orlovsky se nasmi je. Svobodov slegne ramenima. "Što
ti znaš, Warbaby?" reče Svobodov, vrativši se poslu.
"Mr. Blix je nañen mrtav u Morriseyu. Ubijen."
"Profi posao", reče Orlovsky učinivši od toga jednu riječ,
profpos. "Hoće da mislimo kako ima nekog posranog
etničkog faktora u tome, razumi ješ?"
Svobodov žmirne prema Warbabyju. "Mi to ne znamo",
reče.
"Jezik", reče Orlovsky odlučno. "To je miris. Da nas
odmami. Oni misle da mi mislimo da su u pitanju Latinski
kraljevi."
Svobodov povuče iz cigarete i otpuhne dim prema
konobarici. "Što ti znaš, Warbaby?"
"Hans Rutger Blix, četrdeset tri, naturalizirani
Kostarikanac." Warbaby kao da je držao govor na pogrebu.
"Moj kurac", reče Svobodov, s Mariborom u ustima.
"Warbaby", reče Orlovsky, "znamo da si radio na tome
prije nego su tom kretenu prerezali grlo."
"Kreten", reče Warbaby, kao da mu je mrtvac bio blizak
prijatelj, brat iz lože ili tako nešto. "Čovjek je naprosto
mrtav. I zato je kreten?"
Svobodov je sjedio, pušeći Marlboro. Ugasio ga je u
tanjuriću pred sobom, pokraj nedodirnute salate od tune.
"Kreten. Vjeruj."
Warbaby uzdahne. "Čovjek je imao sako, Arkady?"
"Hoćeš njegov sako", reče Svobodov, "ti nama reci što si
to trebao raditi za njega. Znamo da je razgovarao s tobom."
"Nismo nikad razgovarali."
"U redu", reče Svobodov. "Razgovarao je s
IntenSecureom. Ti si slobodnjak."
"Isključivo", reče Warbaby.
"Zašto je razgovarao s IntenSecureom?"
"Čovjek je nešto izgubio."
"Što?"
"Nešto osobno."
Svobodov uzdahne. "Lucius, molim te."
"Sunčane naočale."
Svobodov i Orlovsky se pogledaju meñusobno, pa opet
pogledaju Warbabyja. "IntenSecure uvodi Luciusa
Warbabyja zato što je tip izgubio naočale?"
"Možda su bile skupe", upadne tiho Freddie. Proučavao
je svoj odraz u ogledalu iza šanka.
Orlovsky sastavi svoje dlakave prste i kvrcne
zglobovima.
"Mislio je da ih je možda izgubio na zabavi", ponudi
Warbaby, "možda mu ih je netko čak uzeo."
"Kojoj zabavi?" Svobodov se pomakne u stolici i Rydell
je čuo kako je skriveni oklop zaškripao.
"Zabavi u Morriseyu."
"Čijoj zabavi?" upita Orlovsky preko onih naočala.
"Zabavi Mr. Codyja Harwooda", reče Warbaby. "Harwood",
reče Svobodov, "Harwood..."
"Znači li ime 'Pavlov' nešto?" reče Freddie nikome
posebno. Svobodov zagunña. "Novac."
"A ništa od njega uloženo u Marlboro", reče Warbaby.
"Mr. Blix je otišao na zabavu kod Mr. Harwooda, popio
nekoliko pića..."
"Imao je toliku količinu alkohola u krvi da ga ne treba
balzamirati", reče Orlovsky.
"OK. Dostaje popio. Stvar je imao u džepu sakoa.
Idućeg jutra stvari nije bilo. Pozvao je osiguranje u
Morriseyu. Oni su pozvali IntenSecure. IntenSecure je
pozvao mene..."
"Telefon mu je nestao", reče Svobodov. "Uzeli su ga.
Nema ničeg što bi ga povezivalo s drugim ljudima. Nema
bilježaka, notesa, ničega."
"Profi posao", reče Orlovsky pjevušavim glasom.
"Naočale", reče Svobodov. "Kakva vrsta naočala?"
"Sunčane naočale", reče Freddie.
"Našli smo ove." Svobodov izvadi nešto iz džepa svog
londonca. Vrećicu za dokazni materijal s patentnim
zatvaračem. Podigne je. Rydell ugleda krhotine crne
plastike. "Jeftine PS naočale. Smrvljene na tepihu."
"Znaš li što je gledao na njima?" upita Warbaby.
Sada je bio red na Orlovskom za predstavljanje. Predoči
drugu vrećicu za dokazni materijal iz svoje crne pancirke.
"Tražili smo software, ali ga nismo mogli naći. Onda smo
ga pregledali na rentgenu. Netko mu je ovo ugurao u grlo."
Crni pravokutnik. Naljepnica istrošena i zamrljana. "Ali
prije nego su ga sasjekli."
"Što je to?" upita Warbaby.
"McDonna", reče Svobodov.
"Ha?" Freddie se nagnuo preko Warbabyja da bi
promotrio predmet. "Mc-što?"
"Jebački čip." Rydellu je zvučalo kao jebjački čiip, ali
onda je shvatio. "McDonna."
"Zanima me da li su ga pogledali do kraja?" reče Freddie
sa stražnjeg sjedišta Patriota. Stavio je stopala na naslon
prednjeg sjedala i mala crvena svjetla na rubovima
njegovih tenisica ispisivala su riječi neke pjesme.
"Pogledali što?" Rydell je promatrao Warbabyja i Ruse
kako što je pokraj jednog od najnesuptilnije neobilježenog
automobila što ga je Rydell ikad vidio: kit u temeljnoj sivoj
boji s kavezom od rastezljivog rešetkastog grafita koji je
štitio glavna svjetla i hladnjak. Sitna kiša skupljala se u
kapljice na prednjem staklu Patriota.
"Onaj pornić što su ga našli u tipovu jednjaku." Ako je
Warbaby uvijek zvučao tužno, Freddie je uvijek zvučao
opušteno. Ali je Warbaby zvučao kao da je stvarno
žalostan, a Freddijeva vrsta opuštenosti zvučala je kao da
se osjeća potpuno suprotno.
"Ima puno kodiranja u takvom programu. Kao da
sakriješ puno vrijednih stvari u šarama tapeta, kužiš?
Recimo, koristiš fraktalno za teksturu kože i tu možeš
ubaciti puno teksta..."
"Razumi ješ se u kompjutore, Freddie?"
"Ja sam tehnički savjetnik Mr. Warbabyju."
"Što misliš, o čemu razgovaraju?"
Freddie se nagne naprijed i dodirne jednu tenisicu.
Crvene riječi nestanu. "Sada vode pravi razgovor."
"A to je?"
"Razgovaraju o pogodbi. Nama treba ono što znaju o
Blixu, mrtvacu."
"Da? A što mi imamo?"
"Mi?" zazviždi Freddie. "Ti samo voziš." Spusti stopala i
uspravi se. "Ali to zapravo i nije neka tajna; IntenSecure i
DatAmerica su manje-više ista stvar."
"Nemoj zezati." Izgledalo je da glavnu riječ vodi
Svobodov. "Što to znači?"
"To znači da smo povezani s većom bankom podataka
nego policija. Sljedeći put kada stari Rubudub bude želio
nešto vidjeti, bit će sretan što nam je učinio uslugu. Ali
večeras, čovječe, njegovo rusko dupe naprosto gori."
Rydell se sjetio kada je otišao do "Velikog Georgea"
Kechakmadzea na roštilj i taj ga pokušao upisati u
Nacionalno društvo posjednika oružja. "Imate ovdje dosta
Rusa u policiji?"
"Ovdje? Posvuda."
"Malo je čudno kako puno tih frajera ide u policiju."
"Razmisli malo, čovječe. Imali su tamo cijelu policijsku
državu. Možda naprosto imaju osjećaja za to."
Svobodov i Orlovsky su se ukrcali u sivog kita. Warbaby
je došetao do Patriota, koristeći se svojim slitinskim
štapom. Policijski auto se dignuo oko desetak centimetara
na hidraulici i počeo stenjati i drhtati, a kiša mu je plesala
po haubi dok je Orlovsky dodavao gas.
"Isuse", reče Rydell, "nije ih briga da li će ih netko
spaziti kako dolaze, je li?"
"Oni žele da ih vidiš kako dolaze", reče Freddie nejasno
dok je Warbaby otvarao stražnja desna vrata i započeo
postupak uvlačenja svoje krutonoge tjelesine na stražnje
sjedalo.
"Razlaz", reče Warbaby lupnuvši vratima. "Protokol. Mi
odlazimo prvi."
"Ne ovuda", reče Freddie. "Ovaj put vodi u Candlestick
Park. Onuda."
"Da", reče Warbaby, "imamo posla u centru." Bio je
tužan zbog toga.
Centar San Francisca uistinu je bio nešto. Sve
okruženo brežuljcima, izgrañen nizbrdo i uzbrdo, pa je
Rydell imao osjećaj kao da, no, baš i nije bio siguran. Kao
da jest negdje. Na nekom odreñenom mjestu. Baš i nije bio
siguran da mu se ovdje sviñalo. Možda je stvar bila u tome
da je tu bilo toliko drugačije od L.A. i onog osjećaja da
tumaraš kroz mrežu svjetla koje se prelijeva preko rubova
svega. Ovdje se osjećao kao da je došao negdje, posvuda te
stare zgrade jedna do druge, nijedna modernija od one
velike šiljate s nekakvom kitom (a znao je da je i ta stara).
Hladan, vlažan zrak, para koja suklja iz rešetki u pločniku.
I ljudi na ulicama i to ne uobičajena vrsta; ljudi sa
zaposlenjem i odijelima. Pomalo nalik na Knoxville,
pokušao je reći samom sebi, ali nekako se nije slagalo. Još
jedno strano mjesto.
"Ne, čovječe, lijevo, lijevo'", lupao je Freddie po
stražnjem dijelu njegovog sjedala. I još jedna karta grada
koju treba naučiti. Provjerio je kursor na Patriotovoj karti
na prednjoj konzoli tražeći lijevo skretanje koje ih je
trebalo dovesti do tog hotela, Morriseya.
"Ne lupaj po Mr. Rydellovu sjedalu", reče Warbaby s
dvometar-skim svitkom faksa skupljenim u njegovim
rukama, "on vozi." Faks je stigao dok su dolazili ovamo.
Rydell je pretpostavljao da se tiče sakoa tog Blixa, tipa
kojem su prerezali grlo.
"Fassbinder", reče Freddie. "Jesi ikad čuo za tog
Rainera Fassbindera?"
"Nije mi do šale, Freddie", reče Warbaby.
"Nije šala. Provukao sam Blixa kroz Razdvojeni pri
roñenju, skenirao sam fotku iz mrtvačnice, znaš, koju je
Rus još prije poslao? Ispada da izgleda kao Rainer
Fassbinder. I to kad je mrtav, s prerezanim grlom. Taj
Fassbinder je morao gadno izgledati, ha?"
Warbaby uzdahne. "Freddie..."
"No, svakako je bio Nijemac. Slaže se s narodnošću..."
"Mr. Blix nije bio Nijemac. Ovdje piše da Mr. Blix nije
čak bio ni Mr. Blix. Sad me pusti da čitam. Rydellu treba
tišina kako bi se prilagodio vožnji u gradu."
Freddie zagunña i zatim Rydell začuje njegove prste
kako lupkaju po malom računalu koje je nosio svugdje.
Rydell je skrenuo lijevo tamo gdje je mislio da mora.
Ratna zona. Ruševine. Vatre u čeličnim bačvama. Pognuti
tamni likovi, lica vampirski bijela.
"Ne koči", reče Warbaby. "Niti ubrzavaj."
Nešto je doletjelo okrećući se i obrćući se, iz gomile
pognutih ramena, nalik na sastanak vještica, udarilo o
vozačevo staklo, zadržalo se i zatim otpalo, ostavljajući
prljavi žuti trag. Nije li stvar bila siva i krvava, poput hrpe
iznutrica?
Crveno na križanju.
"Proñi", dao je Warbaby uputu. Rydell tako učini, usred
prosvjedovanja sirena. Žuta stvar još se nalazila tamo.
"Zaustavi uz rub. Ne. Gore na pločnik. Da." Patriotove
Goodyear Streetsweepers gume poskakivale su preko
raspucanog ruba. "U pretincu za rukavice."
Kad ge je Rydell otvorio, upalilo se svjetlo. Sredstvo za
čišćenje prozora, rola sivih papirnih ručnika i kutija
potrošnih kirurških rukavica.
"Naprijed", reče Warbaby. "Nitko nas neće smetati."
Rydell je navukao rukavicu, uzeo sredstvo za čišćenje i
ručnike i izašao. "Pazi da se ne zamažeš time", reče,
misleći na Subletta. Žutu mrlju je dobro pošpricao
sredstvom za čišćenje, zgužvao tri ručnika u ruci s
rukavicom i brisao staklo dok nije bilo čisto. Zgulio je
rukavicu oko vlažne hrpe onako kako su ga naučili na
Akademiji, ali onda nije znao što da radi s njom.
"Samo je baci", reče Warbaby iznutra. Rydell učini tako.
Onda se udaljio pet koraka od auta i povratio. Ustaje
obrisao čistim ručnikom. Vratio se u auto, zatvorio vrata,
zaključao ih i stavio sredstvo za čišćenje i ručnike u
pretinac za rukavice.
"To ti je za grgljanje, Rydell?"
"Začepi, Freddie", reče Warbaby. Patriotov ovjes je
zaškripao kad se Warbaby nagnuo prema naprijed.
"Najvjerojatnije ostaci iz klaonice", reče. "Ali dobro je što
znaš mjere opreza." Nagnuo se natrag.
"Nekoć smo ovdje imali grupu s imenom Mač svinje.
Jesi ikad čuo za njih?"
"Ne", reče Rydell. "Nikad."
"Krali su aparate za gašenje požara po zgradama.
Ponovno ih punili krvlju. Krvlju iz klaonice. Ali su pustili
glasinu da je ta krv, no, ljudska. Onda bi navaljivali na
isusovce dok bi ovi marširali, s tim aparatima..."
"Isuse", reče Rydell.
"Točno", reče Warbaby.
"Vidiš ona tamo vrata?" reče Freddie.
"Koja vrata?" Predvorje Morriseya tjeralo je Rydella na
šaptanje, kao da je u crkvi ili u pogrebnom zavodu. Sag je
bio tako mekan da bi najradije legao i zaspao.
"Ona crna", reče Freddie.
Rydell ugleda crno lakiran pravokutnik, savršeno
gladak, čak i bez kvake. Kad je bolje pogledao, shvatio je
da se ta vrata ne slažu ni sa čim drugim. Ostatak mjesta
bio je od ulaštenog drva, mliječno brušene bronce i ploča
rezbarenog stakla. Da mu Freddie nije rekao da su to
vrata, mislio bi da je to nekakva umjetnost ili tako nešto,
kao neka slika. "Da? Što je s njima?"
"To je restoran", reče Freddie, "i tako je skup da čak ne
možeš ni ući u njega."
"Pa", reče Rydell, "ima puno takvih."
"Ne, čovječe", ustrajao je Freddie. "Mislim, čak da si i
bogat, da ti lova curi na dupe, ne bi mogao ući. Nešto kao
privatno. Japansko."
Stajali su pokraj stola osiguranja dok je Warbaby
razgovarao s nekim preko kućnog telefona. Tri tipa u
smjeni za stolom imali su odore IntenSecurea, ali stvarno
šminkerske, s brončanim dugmetima s logom na
zašiljenim kapama.
Rydell je parkirao Patriota u podzemnoj garaži, nekoliko
katova u korijenju ovog mjesta. Nikad nije vidio takvo
nešto: timovi ljudi u kuharskoj bijeloj odjeći stavljalo je
jadne porcije salate na stotine tanjura, mali Sanyo
usisivači piskutali su u pastelnim stadima, sve to iza scene
za što nikad ne bi znao ako bi stajao samo u predvorju.
Apartmani za poslovne ljude u kojima je boravio s
Karen Mendelsohn imali su korejske robotiće koji su čistili
kad nisi gledao. Imali su i jednog posebnog koji je gutao
prašinu sa zidekrana, ali Karen se to nije dojmilo. To je
samo značilo da si nisu mogli priuštiti ljude, rekla je.
Rydell je gledao kako se Warbaby okrenuo i dodao
telefon jednom od tipova sa šiljatom kapom. Warbaby
mahne prema Freddieju i Rydellu. Stajao je oslonjen na
štap dok su mu oni prilazili.
"Sada će nas povesti gore", reče. Kapa kojoj je Warbaby
dodao telefon izañe iza stola. Opazio je da Rydell nosi
IntenSecureovu košulju s koje su bile otrgnute oznake, ali
nije ništa rekao. Rydell se pitao kada će imati prilike kupiti
kakvu odjeću i gdje bi za to trebao otići. Pogledao je
Freddijevu košulju, misleći kako Freddie vjerojatno nije taj
kojeg treba pitati.
"Ovuda, gospodine", reče kapa Warbabyju. Freddie i
Rydell su slijedili Warbabyja kroz predvorje. Rydell je
opazio kako čvrsto ubada štapom u sag i kako mu proteza
na nozi kucka poput sporog sata.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
13 Grižnja
Ponekad, kad bi uistinu vozila, kad je stvarno mogla
turati, Chevette bi se oslobodila svega: grada, svog tijela,
čak i vremena. To je bilo pravo otkačenje dostavljača, i
znala je, iako je to bio osjećaj nalik slobodi, u stvari to je
bilo stapanje, uklapanje, koje je otkačenje činilo mogućim.
Bajk izmeñu njenih nogu bio je poput nekog
hiperevolviranog repa vanzemaljca koji joj je nekako
narastao, tijekom strpljivih stoljeća, dragi i komplicirani
koštani stroj kojem su narasle gume ojačane Lexanom,
kuglični ležajevi skoro bez trenja i plinom ispunjeni
amortizeri. Tada je u potpunosti bila dio grada, divlja
točkica energije i tvari i od trenutka do trenutka vršila je
na tisuće izbora, ovisno o stanju u prometu, o tome kako
kiša svjetluca na tramvajskim tračnicama, kako mahagonij
ska kosa neke sekretarice pada poput same milosti,
umorno, do ramena njenog loden kaputa.
I sada je počela dobivati taj osjećaj, usprkos svemu; ako
se samo opusti, prestane misliti, pusti da joj um potone u
ustroj kosti i zupčanika za mi jenjanje brzina i japanskog
papira omotanog karbonom...
Ali, Sammy Sal iznenada skrene do nje dok je bas
pumpao iz koštano provodnog zvučnika na njegovom
bajku. Morala je naskočiti na nogostup kako bi izbjegla
otvor za kanalizaciju. Njene su gume ostavile crne tragove
kad su čestične kočnice uhvatile, Sammy Sal je pri-kočio
zajedno s njom, dok je njegov Fluoro-Rimz blijedio
bljeskajući.
"Nešto te muči, draga?" Rukom je uhvatio njenu ruku,
grub i ljut. "Možda te neki čudesan proizvod čini
pametnijom, bržom? Ha?"
"Pusti me."
"Nema šanse. Ja sam ti našao ovaj posao. Ako ga hoćeš
zeznuti, ja želim znati zašto." Lupio je drugim dlanom po
crnoj pjenastoj gumi oko upravljača, prekinuvši glazbu.
"Molim te, Sammy, moram stići do Skinnera..."
Pustio joj je ruku. "Zašto?"
Počela je kašljati, zaustavila se, tri puta duboko
udahnula. "Jesi li ikad nešto ukrao, Sammy Sal? Mislim,
dok si bio na poslu?"
Sammy Šalje pogleda. "Ne", reče napokon, "ali zna se da
ševim mušterije."
Chevette zadrhti. "Ja ne."
"Ne", reče Sammy Sal, "ali ti ne raznosiš pošiljke na sva
mjesta gdje ja idem. Osim toga, ti si cura."
"Ali ukrala sam nešto prošle noći. Nekom tipu iz džepa,
na zabavi u hotelu Morrisey."
Sammy Sal obliže usne. "Kako ti je ruka ušla u njegov
džep? Da li ga poznaš?"
"Neki kreten", reče Chevette.
"Oh. On. Mislim da sam ga upoznao."
"Gnjavio me. Stvar mu je virila iz džepa."
"Jesi li sigurna da je ta stvar koja te zagnjavila virila iz
njegovog džepa?"
"Sammy Sal", reče ona, "ovo je ozbiljno. Nasmrt sam
preplašena."
Sada ju je gledao izbliza. 'To je to. Strah te? Ukrala si
nekakvu glupost i bojiš se?"
"Bunny kaže da su neki tipovi iz osiguranja nazvali
Ujedinjene, čak su zvali i Wilsona i tako. Traže me."
"Sranje", reče Sammy Sal još uvijek je gledajući, "mislio
sam da si se zakvačila na plesnjak. Mislio sam da te
Bunny skužio. Krenuo sam za tobom da te zadavim. A ti
samo uplašena?"
Ona ga pogleda. "Tako je."
"Pa", reče, čvršće grabeći crnu pjenastu gumu, "čega se
bojiš?"
"Bojim se da će doći do Skinnera i naći ih."
"Naći što?"
"Te naočale."
"Za špijuniranje, curo? Za gañanje? Za gledanje, poput
Alice i tako to?" Bubnjao je prstima po crnoj pjenastoj
gumi.
"Te crne naočale. Poput sunčanih naočala, ali ne možeš
vidjeti kroz njih."
Sammy Sal nagne svoju lijepu glavu na stranu. "Kako
to misliš?" "Naprosto su crne."
"Sunčane naočale?"
"Da. Ali samo su crne."
"Ha", reče on, "da se ševiš s mušterijama, ali samo sa
zgodnim, kao ja, znala bi što je to. Oprosti, ali vidi se da
nemaš puno uspješnih dečki. Da imaš veze s kakvim
arhitektima, kakvim kirurzima za mozak, znala bi što je
to." Podigne ruku i kvrcne po zarñalom lančiću koji je visio
s patentnog zatvarača na vratu Skinnerove jakne. "To su
SPS naočale. Svjetlost prividne stvarnosti."
Čula je za to, ali nije bila sigurna što je to. "Jesu li
skupe, Sammy Sal?"
"K vragu, jesu. Otprilike kao japanski auto. Ne baš
toliko, ipak. Imaju male EMP usmjerače oko leća, direktno
utječu na vidne živce. Jedan moj prijatelj ih je jednom
donio iz ureda gdje je radio Vrtni arhitekt. Staviš ih i
kreneš u šetnju, sve izgleda normalno, ali svaka biljka
koju vidiš, svako stablo ima malu pločicu s imenom i
latinskim nazivom ispod..."
"Ali su neprozirno crne."
"Nisu ako ih uključiš. Kad ih uključiš, čak ne izgledaju
kao sunčane naočale. Izgledaš nekako, ne znam, ozbiljno."
Naceri joj se. "Ti ionako izgledaš preozbiljno. To je tvoj
problem."
Ona zadrhti. "Poñi sa mnom do Skinnera, Sammy. U
redu?"
"Baš ne volim visinu", reče on. "Ta će mala kutija jedne
noći biti jednostavno otpuhana s mosta."
"Molim te, Sammy? Ta me stvar grize. Kad vozim s
tobom, dobro sam, ali kad stanem i počnem misliti o tome
bojim se da ću riknuti. Što da napravim? Doñem tamo,
možda su murjaci tamo? Što će Skinner reći ako doñu
murjaci? Sutra odem na posao i možda me Bunny najuri.
Što da napravim?"
Sammy Sal je pogleda s onim izrazom lica koji je imao
one noći kada ga je tražila da je ubaci u Ujedinjene. Onda
se naceri. Opako i smi ješno. Pokaže sve svoje oštre bijele
zube. "Onda, drži stvar meñu nogama. Idemo, pokušaj ne
zaostati."
Odskoči od nogostupa, a njegov Fluoro-Rimz zabljesne
neonskom bjelinom kada je počeo pumpati. Onda je valjda
palcem uključio play, jer začula je lupanje basa kad je
krenula za njim kroz promet.
14 Loveless
"Hoćeš još jedno pivo, dušo?"
Žena s druge strane šanka imala je zamršenu crnu
ornamentiku s obje strane obrijane glave sve do onoga za
što je Yamazaki pretpostavljao da je njena prirodna
granica kose. Stil tetovaže bio je kombiniran od keltskih
čvorova i stripovskih munja. Iznad toga, njena kosa je bila
nalik krznu nekakve noćne životinje koja se hrani
peroksidom i vazelinom. Lijevo uho bilo joj je nasumce
izbušeno s pet-šest rupica kroz koje je bio proveden komad
fine čelične žice. Obično bi Yamazaki takvo što smatrao
vrlo zanimljivim, ali je sada bio udubljen u sastavak, a
notes je ležao otvoren pred njim.
"Ne", reče on, "hvala."
"Ne želiš se naliti, što li?" Njezin je ton bio potpuno
veseo. On digne pogled s notesa. Čekala je.
"Da?"
"Ako želiš ovdje sjediti, moraš nešto naručiti." "Pivo,
molim." "Isto?" "Da, molim."
Otvorila je bocu meksičkog piva, komadi leda klizili su
niz bocu kad ju je stavila na šank, pred njega i odmakla se
do mušterije s njegove lijeve strane. Yamazaki se vrati
svom notesu.
Skinner je stalno pokušavao izraziti da
ovdje nema nikakvog plana o tome, nikakve
temeljne strukture. Samo kosti, most,
Thomasson sam po sebi. Kad je Mali veliki
stigao, to nije bio Godzilla. Uistinu, nema
točno jednakoznačnog mita na ovom mjestu i
u ovoj kulturi (iako ovo možda ne vrijedi za
Los Angeles). Toliko očekivana Bomba nikad
se nije dogodila. Namjesto nje došle su
pošasti, najsporije od svih kataklizmi. Ali kad
je Godzilla napokon stigao do Tokija, mi smo
upadali u nijekanje i očaj. Istina je da smo to
grozno razaranje dočekali s dobrodošlicom.
Osjećajući, dok smo oplakivali mrtve, da nam
je opet poklonjena najnevjerojatnija prilika.
"Stvarno je lijep", reče čovjek s njegove lijeve strane,
položivši svoju lijevu ruku na Yamazakijev notes. "Sigurno
je japanski, tako je lijep." Yamazaki digne pogled,
nesigurno se smi ješeći i susretne se s očima u kojima je
bila neka vrlo čudna praznina. Svijetle, usredotočene, pa
ipak nekako tupe.
"Iz Japana, da", reče Yamazaki. Ruka se povuče polako,
s milovanjem, s njegova notesa.
"Loveless", reče čovjek.
"Oprostite?"
"Loveless. Moje ime."
"Yamazaki."
Oči, vrlo blijede i široko položene, bile su oči nečega što
promatra iz mirne vode. "Da. Pretpostavljao sam da je
nekako takvo." Ležeran osmi jeh, naglašen zastarjelim
zlatom.
"Da? Takvo?"
"Nekakvo japansko. Nekakvo zaki, nekakvo zuki.
Nekakvo takvo sranje." Osmi jeh je postajao nešto oštriji.
"Popijte svoju Coronu, Mr. Yamazuki." Strančeva ruka
čvrsto stisne njegovo zapešće. "Ovdje postaje toplo, ha?"
15 U 1015
Postojao je proizvod imenom Kil'Z što ga je Rydell
upoznao na Akademiji. Imao je slab miris na neki prastari
tonik za kosu, cvjetni i hladan, i koristio se u situacijama
gdje su prolivene znatne količine tjelesnih tekućina. Bio je
to antivirusni agens, sposoban razoriti viruse HIV od 1 do
5, Crimean-Congo, groznicu Mokola, Tarzana dengu i
Kansas City gripu.
Sada mu je zamirisao, dok je čovjek iz IntenSecurea
koristio crni anodizirani ključ da bi otvorio vrata od 1015.
"Pazit ćemo da zaključamo kad odlazimo", reče
Warbaby, dotaknuvši obod svog šešira kažiprstom. Čovjek
iz IntenSecurea je oklijevao, a zatim reče "Da, gospodine.
Želite li još nešto?"
"Ne", reče Warbaby i uñe u sobu, s Freddiejem za
petama. Rydell je odlučio da i on treba ući za njima. Tako
je i učinio, zatvorivši vrata u lice IntenSecureovom čovjeku.
Tama. Navučene zavjese. Miris Kil'Z-a. Svjetla seupališe.
Freddiejeva ruka na prekidaču. Warbaby je zurio u svjetliji
dio saga boje cigle, mjesto gdje mora da je bio krevet.
Rydell se osvrne. Staromodno, izgleda skupo. Pomalo
kao u otmjenom klubu. Zidovi su bili pokriveni nekom
svjetlucavom bijelo-zelenom prugastom stvari nalik na
svilu. Ulašten drveni namještaj. Stolice tapecirane u
zelenoj boji mahovine. Velika mjedena svjetiljka s
tamnozelenim štitnikom. Izblijedjela stara slika u debelom
pozlaćenom okviru. Rydell se približi da bi je bolje vidio.
Konj koji vuče nekakvu kočiju s dva kotača, sa samo
jednim malim sjedalom i bradatim čovjekom koji je imao
šešir kao Abe Lincoln. Pisalo je "Currier & Ives." Rydell se
pitao koji je konj. Onda spazi okruglu smeñasto-gri-miznu
mrlju osušene krvi na staklu. Bila je raspucana poput
blata na dnu potoka u ljeti, ali sitnije. Kako je izgledala,
činilo se da na njoj nema Kil'Z-a. On korakne unazad.
Freddie se, u svojim velikim kratkim hlačama i košulji
sa slikama pištolja, smjestio u jednu od zelenih stolica i
otvarao svoje prijenosno računalo. Rydell ga je promatrao
kako odmotava mali crni kabel i uključuje ga u utičnicu
pokraj telefona. Pitao se da li su Freddieju noge hladne ako
nosi kratke hlače u studenom. Primi jetio je kako neki
crnci jako prate modu tako da neki put nose odjeću kao da
ne postoji nikakvo vrijeme.
Warbaby je samo zurio u mjesto gdje je nekad stajao
krevet, izgledajući tužno, kao i uvijek. "No?" reče on.
"Dobivam ga, dobivam", reče Freddie, vrteći malu kuglu
na svom računalu.
Warbaby zagunña. Dok ga je promatrao, Rydellu se
učinilo da su leće njegovih naočala sa crnim okvirima na
sekundu trepnule crnom bojom. Igra svjetla. I onda se
Rydell počeo osjećati čudno, jer je Warbaby gledao ravno
kroz njega, njegov lutajući pogled usredotočio se na neki
pokret, nešto toliko živo da se i Rydell okrenuo da pogleda
-ništa.
Ponovno je pogledao Warbabyja. Warbabyjev štap se
digne, pokazujući mjesto gdje je trebao biti krevet i onda se
spusti na sag. Warbaby uzdahne.
"Hoćeš podatke s lica mjesta od PU San Francisca
sada?" upita Freddie.
Warbaby zagunña. Oči su mu skakale amo-tamo.
Rydell se sjetio tv dokumentaraca o voodoou i kolutanju
očiju svećenika kad bi bogovi ušli u njih.
Freddie je kotrljao kuglicu prstom. "Otisci, kosa,
ljuščice kože.. .Znaš kakva je hotelska soba."
Rydell nije više mogao izdržati. Stao je ispred
Warbabyja i pogledao ga u oči. "Kog to vraga radite?"
Warbaby ga opazi. Tužno mu se i polako nasmi ješi i
skine naočale. Izvadi veliku tamnoplavu svilenu maramicu
iz džepa svog dugačkog kaputa i obriše naočale. Doda ih
Rydellu. "Stavi ih."
Rydell pogleda naočale i opazi da su im leće sada bile
crne. "Hajde", reče Warbaby.
Rydell je zapazio težinu dok ih je stavljao. Neprozirna
tama. Onda zatreperi nekakva blaga, nejasna kugličasta
munja, kao ona koju vidiš kad protrljaš oči u mraku i sad
je gledao Warbabyja. Odmah iza Warbabyja visjele su na
nevidljivom zidu riječi, brojke, jarkožute. Izoštrile su se
kad je pogledao u njih, nekako izgubivši Warbabyja i on
spazi da su to forenzički podaci.
"Ili", reče Freddie, "možeš naprosto biti ovdje sada..."
Krevet se vratio, natopljen krvlju, čovjekovo mekano,
teško tijelo rastegnuto poput žabe. Stvar ispod njegove
brade, plavo-crna, nabubrena.
Rydellu se želudac preokrene, žuč mu se digne u grlo i
onda se gola žena skotrlja s drugog kreveta, u drugačijoj
sobi, kose srebrne u nekoj nemogućoj mjesečini...
Rydell strgne naočale. Freddie se zavalio u stolicu,
tresući se od tihog smijanja, s računalom preko koljena.
"Čovječe", uspije napokon reći, "trebao si se vidjeti kako si
izgledao! Umetnuo sam dio tipovog pornića iz Arkadyjeva
istražnog izvještaja..."
"Freddie", reče Warbaby, "zar si tako željan tražiti
posao?"
"Ne, gospodine Warbaby. Znate to."
"Mogu biti težak, Freddie. Znaš to."
"Da, gospodine." Freddie je sada zvučao zabrinuto.
"Čovjek je umro u ovoj sobi. Netko se nagnuo nad njega
na ovom krevetu", pokazujući na krevet kojeg nije bilo,
"izrezao mu novi osmi jeh i kroz njega mu izvukao jezik. To
nije obično ubojstvo. Takvi se trikovi s anatomijom ne uče
gledajući televiziju, Freddie." Ispružio je ruku prema
Rydellu. Rydell mu doda naočale. Leće su im opet bile
crne.
Freddie je gutao knedle. "Da, gospodine Warbaby.
Oprostite."
"Kako to radi?" upita Rydell.
Warbaby ponovno obriše naočale i opet ih stavi. Sada
su bile prozirne. "U okvirima i lećama su pogoni. Izravno
utječu na živce."
"To je prikaz prividne svjetlosti", reče Freddie, željan
promi jeniti temu razgovora. "Sve što se može digitalizirati
možeš vidjeti u njima."
"Teleprezentnost", reče Rydell.
"Nee", reče Freddie, "to je svjetlo. Fotoni stižu i udaraju
te u oko. Ovo ne radi tako. Mr. Warbaby šeta i gleda stvari,
a istovremeno može vidjeti unesene podatke. Ako staviš te
naočale čovjeku koji nema oči, a da mu je vidni živac u
redu, i on može vidjeti unesene podatke. Zato su i
napravili te naočale isprva. Za slijepe ljude."
Rydell ode do zavjesa i raširi ih, pogledavši neku ulicu u
noći u ovom drugom gradu. Nekoliko je ljudi prolazilo.
"Freddie", reče Warbaby, "nabaci mi tu curu
Washington, iz IntenSecureova dešifriranog opisa, onu
koja radi za Ujedinjene dostavljače."
Freddie kimne i napravi nešto sa svojim računalom.
"Da", reče Warbaby, gledajući u nešto što je samo on
mogao vidjeti, "moguće je, sasvim moguće, Rydell", i skine
naočale, "pogledaj." Rydell pusti zavjese da se vrate na
mjesto, ode do Warbabyja, uzme naočale i stavi ih. Nekako
je osjećao da bi bila greška oklijevati, čak ako treba
ponovno pogledati i mrtvog čovjeka.
Crno prijeñe u boju, pa u lice sprijeda i profil djevojke.
Otisci prstiju. Slika njene desne retine povećana na
veličinu njene glave. Statistički podaci. WASHINGTON,
CHEVETTE-MARIE. Velike sive oči, dugačak ravan nos i
mali osmi jeh za slikanje. Tamna kosa ošišana kratko i
čupavo, osim tog ludog konjskog repa na tjemenu.
"No", upita Warbaby, "što misliš?"
Rydell nije mogao shvatiti što ga se pita. Naposljetku
jednostavno reče: "Zgodna."
Začuje Freddieja kako prezirno puše, kao da je to bilo
glupo reći.
Ali Warbaby reče: "Dobro. Tako se pamti."
16 Suncokret
Izgubila je Sammy Sala tamo gdje se Bryant zapetljao u
zbrci mikada betonskih protutenkovskih zapreka. Velik
kakav je bio, nije mu bilo ravna u opasnoj vožnji; mogao je
napraviti zaokrete koji naprosto nisu mogući; mogao je
poskakivati i zaokrenuti na mjestu za 360 stupnjeva, a
Chevette ga je jednom vidjela kako je to učinio za okladu.
Ali je dobro znala gdje ga može naći.
Pogledala je prema gore istovremeno kad je prošibala
izmeñu prvih ploča, a most kao da ju je gledao odozgo,
očima od baklji i neona. Vidjela je slike kako je nekad
izgledao, prije, kad su po cijeli dan preko njega prelazili
automobili, ali nekako nije do kraja vjerovala tim slikama.
Most je bio to što jest i što je uvijek bio. Utočište, čudo,
mjesto gdje je spavala, dom za mnoge i njihove snove.
Zabrzala je pokraj kolica s ribom, malo se okliznuvši po
struganom ledu i iznutricama oko kojih će se ujutro tući
galebovi. Prodavač ribe je nešto viknuo za njom, ali ga nije
razumjela.
Vozila je izmeñu štandova i tezgi večernje trgovine,
tražeći Sammy Sala.
Našla ga je tamo gdje je i očekivala, naslonjenog na
ručke upravljača, pokraj kućice s espressom, čak nije bio
ni zadihan. Mongolska djevojka s isklesanim jagodičnim
kostima koje kao da su bile premazane medom, dodavala
mu je šalicu. Chevette stisne čestične kočnice i zaveže
pokraj njega.
"Mislio sam da ću imati vremena za jednu na brzaka",
reče on, primajući malu šalicu.
Noge su je boljele od pokušaja da ga stigne. "Imaš
pravo", reče ona, pogledavši most i onda pokaže djevojci da
i njoj natoči jednu. Promatrala je izbacivanje zadimljene
grudice mljevenih smeñih zrna, svježu dozu i kratak, brz
stisak. Djevojka potegne ručicu prema gore i umetne filter
u aparat.
"Znaš", reče Sammy Sal, pričekavši prije prvog kratkog
gutljaja, "ne bi trebala imati takav problem. Ne treba ti.
Ljudi koji si mogu priuštiti takve hotele su jedna vrsta. Mi
smo druga. Nekad je postojala i srednja klasa, ljudi
izmeñu. Ali više ih nema. Naš odnos s tim drugim ljudima
jest da prenosimo njihove pošiljke. Za to smo plaćeni.
Pokušavamo ne zabrljati stvar. I tako prolazimo, u redu?
Ali što se dogaña u dodiru? Što se dogaña ako se
dotaknemo?"
Chevette opeče usta espressom.
"Kriminal", reče Sammy Sal, "seks. Možda i droge."
Spustio je šalicu na šank od šperploče na kućici. "To je
otprilike sve."
"Ti ih ševiš", reče Chevette. "To si sam rekao."
Sammy Sal slegne ramenima. "To mi se sviña. Ako se
zbog toga javi kakva neprilika, spreman sam na to. Ali ti si
jednostavno učinila nešto, bez razloga. Posegnula kroz
opnu. Pustila prste da rade. Loša zamisao."
Chevette je puhala u kavu. "Znam."
"I, kako ćeš se nositi s onim što te čeka?"
"Idem do Skinnerove sobe, uzet ću naočale, odnijeti ih
na krov i baciti ih."
"I onda?"
"I onda nastavljam dok se netko ne pojavi." "I onda?"
"Nisam to učinila. Nemam pojma. Ništa se nije
dogodilo."
On polako kimne, ali ju je i dalje proučavao. "A-ha.
Možda. Možda i ne. Ako netko želi te naočale natrag, može
te gadno pritisnuti. Možemo i ovako: uzet ćemo ih, vratiti
se do Ujedinjenih i ispričati što se dogodilo."
"Mi?"
"A-ha. Ići ću s tobom."
"Izgubit ću posao."
"Možeš naći novi posao."
Ispila je šalicu u jednom gutljaju. Obrisala je usta
nadlanicom. "Posao mi je sve što imam, Sammy. Ti znaš
to. Ti si mi ga našao."
"Imaš i mjesto za spavanje tamo gore. Imaš i jednog
ludog starog zajebanta koji te primio..."
"Ja ga hranim, Sammy Sal..."
"I dupe ti je cijelo, dušo. A ako neki bogataš odluči
zajebati te, jer si mu uzela njegove naočale s podacima,
možda više neće biti tako."
Chevette spusti šalicu na šank i gurne ruke u džepove
jakne. Dala je djevojci petnaest dolara i dva dolara za dvije
kave napojnice. Promrdala je ramenima ispod Skinnerove
jakne, a lančići zazveketaše. "Ne. Jednom kad taj drek
bude u Zaljevu, nitko ne može dokazati da sam nešto
učinila."
Sammy Sal uzdahne. "Ti si nevinašce."
Zvučalo je smi ješno, kao da prvi put čuje tu riječ da se
tako koristi. "Ideš, Sammy Sal?"
"Zašto?"
"Razgovaraj sa Skinnerom. Stani izmeñu njega i
njegovih časopisa. Tamo sam ih ostavila. Iza časopisa.
Onda me neće vidjeti kako ih uzimam. Popet ću se na krov
i baciti ih."
"U redu", reče on, "ali kažem ti da ćeš još samo više
zasrati stvari."
"Riskirat ću, u redu?" Sjahala je s bicikla i počela ga
gurati prema mostu.
"To sam i mislio", reče Sammy Sal, ali je i on sišao s
bicikla i gurao ga, iza nje.
U Chevettinu životu dogodile su se samo tri stvarno
dobre, uistinu čarobne stvari. Jedna je bila noć kad joj je
Sammy Sal rekao da će je pokušati ubaciti u Ujedinjene, i
to mu je uspjelo. Jedna je bila dan kad je gotovinom platila
svoj bajk u Gradskim kotačima i izvezla se ravno van. I
jedna je bila noć kad je prvi put srela Lowella u
Spoznajnim otpadnicima - ako se to sada moglo nazvati
dobrom stvari.
To nije značilo da su to bila vremena kad je imala
najviše sreće, jer to su sve bila vremena podjednako
prijeteća i usrana, osim tih trenutaka kad bi se sreća
ubacila.
I imala je puno sreće kada je po prvi put do lutala na
most, na donji nivo, dok su joj koljena klecala od groznice
koju je pokupila na putu niz obalu. Sve joj je zadavalo bol:
svjetla, svaka boja, svaki zvuk, a um joj se utiskivao u
svijet poput natekle sablasti. Sjećala se otpara-nog
potplata na tenisici kako lamaće dok se vukla po nivou
prepunom smeća, kako je i to boljelo i kako je napokon
morala sjesti, sve se dizalo i okretalo oko nje, neki
Korejanac je istrčao iz svog malog dućana i vikao na nju,
ustaj, ustaj, ne ovdje, ne ovdje. I to Ne Ovdje se činilo kao
potpuno dobra zamisao, krenula je ravno natraške i nije ni
osjetila kad je zveknula glavom o pločnik.
I tu ju je Skinner našao, iako se on toga nije sjećao ili
nije želio o tome govoriti; nikad nije bila sigurna koje od
toga je točno. Znala je da je sam nije mogao odnijeti do
svoje sobe, trebala mu je pomoć da se i sam popne do gore,
zbog bolesnog kuka i svega toga. Ali bilo je dana kad bi u
njega ušla energija i moglo se vidjeti koliko mora da je bio
jak nekada i onda je mogao napraviti stvari za koje si
mislio da ih ne može napraviti, tako da nikad nije bila
sigurna kako se to stvarno dogodilo.
Prva stvar koju je ugledala kad je otvorila oči bio je
okrugli crkveni prozor sa krpama uguranim u procijepe,
kroz njega je ulazilo sunce, točkice i mrljice boja koje
nikad prije nije vidjela, plivale su u njenim grozničavim
očima poput kukaca u vodi. Onda je stiglo vrijeme pucanja
kostiju, virus ju je cijedio kao što je starac cijedio sive
ručnike kojima joj je omatao glavu. Kad je groznica stala i
otišla, kao da je otišla stotine milja daleko, tamo negdje,
preko ruba bolesti, kosa joj je počela otpadati u suhim
čupercima i primala se uz vlažne ručnike poput nekakvog
prljavog punjenja za jastuke.
Kad joj je ponovno narasla, bila je tamnija, skoro crna.
Tako da se na neki način osjećala poput druge osobe. Ili
poput same sebe, mislila je.
I tako je ostala sa Skinnerom, radeći ono što joj je rekao
kako bi nabavila hranu i održavala stvari u njegovoj sobi u
pogonu. Slao ju je na donji nivo, gdje su kramari izlagali
svoju robu. Slao bi je sa svačime: odvijačem na kojem je sa
strane pisalo "BMW", trošnom kartonskom kutijom punom
onih crnih stvari s kojih je nekoć svirala glazba, vrećicom
plastičnih dinosaurusa. Mislila je da ništa od toga neće
vrijediti, ali uvijek je vrijedilo. Odvijač im je donio hrane za
tjedan dana, a dvije okrugle stvari donijele su još i više.
Skinner je znao otkud stižu, za što su služile i mogao je
naslutiti kad će nekom trebati. Isprva se brinula da neće
dobiti dovoljno za stvari koje proda je, ali njemu to izgleda
nije bilo važno. Ako se nešto nije moglo prodati, poput
plastičnih dinosaurusa, vratilo bi se nazad u zalihe, kako
je zvao stvari poredane uz podnožja četiri zida.
Kako je jačala i kako joj je nova kosa rasla, počela se
sve više udaljavati od sobe na vrhu tornja. Nije išla ni
ujedan grad isprva, iako je odšetala do Oaklanda dva-tri
puta, preko kraka i pogledala ga. Stvari su tamo izgledale
drugačije, iako nikad nije bila sigurna zašto. Ali najbolje se
osjećala na visećem mostu, sva je bila u njemu, sa svim
tim ljudima koji su se motali i gurali i radili ono što su već
radili i cijela je stvar pomalo rasla, mi jenjala se pomalo,
svakog dana. Ništa slično tome nije postojalo, bar ona nije
znala za takvo nešto, u Oregonu.
Isprva nije ni shvatila da joj most stvara dobro
raspoloženje; bilo je to pomalo čudno, možda ju je groznica
ostavila polako luckastom, ali je jednog dana odlučila da je
naprosto sretna, malo sretna i da se na to mora naviknuti.
Ali ispalo je da možeš biti i sretan i nemiran
istovremeno, pa je počela zadržavati dio Skinnerova novca
dobivenog prodajom starih stvari, kako bi istraživala grad.
A u početku je bilo puno toga za istražiti. Našla je ulicu
Haight i prošetala njom cijelom, sve do zida oko parka
Skywalker, s Hramom sudnjeg dana i svim tim stvarima
koje su tamo stršale, ali nije pokušavala ući. Bio je tamo i
dugačak, uzak park kojim se dolazilo do Skywalkera, zvali
su ga Drška i taj je još bio otvoren za javnost. Čak i
previše, mislila je, jer u njemu je bilo ljudi, uglavnom
starih ili su tako izgledali, ležali su jedan pored drugog,
umotani u srebrnkastu plastiku za zaštitu od zračenja i ta
je naborana stvar svjetlucala poput Elvisovih odijela na
videosnimkama koje su im ponekad prikazivali u
Beavertonu. Podsjećali su je na crve, onako zamotani u
svoje komadiće folije. Slično su se i micali, pomalo, i od
toga se ježila.
Ježila se i od ulice Haight, iako je tamo bilo dijelova koji
su gotovo podsjećali na most, jer nikog normalnog nije bilo
na vidiku, a ljudi su radili stvari javno, kao da murjaci
nikad neće doći. Ali na mostu nikad nije bila uplašena,
možda zato što su oko nje uvijek bili ljudi koje je
poznavala, ljudi koji su tamo živjeli i poznavali Skinnera.
Ali voljela se smucati ulicom Haight, jer je tamo bilo puno
malih prodavaonica i puno mjesta gdje se moglo jeftino
jesti. Znala je zajedno mjesto gdje su se mogli kupiti
uštipci stari jedan dan, a Skinner je rekao da su tako bolji.
Rekao je da su svježi uštipci kao otrov, jer te začepe ili
tako nešto. Takve su mu se misli motale po glavi. U većinu
trgovina mogla je ući, ako je bila tiha, smi ješila se i držala
ruke u džepovima. Jednog je dana u ulici Haight ugledala
trgovinu s imenom Obojeni ljudi i nije mogla skopčati što
prodaju. Iza izloga je bila zavjesa, a ispred nje su bile
složene hrpe stvari: kaktusi u loncima, veliki zarñali
komadi metala i hrpa malih čeličnih stvari, uglačanih i
svijetlih. Prstenovi i slično. Male šipke s kuglicama na
krajevima. Visjele su na bodljama kaktusa i bile razbacane
po zarñalom metalu. Odlučila je otvoriti vrata i samo
pogledati, jer je vidjela kako je nekoliko ljudi ušlo i izašlo,
pa je znala da nije zaključano. Veliki debeli tip potpuno
obrijane glave, u hlačama s naramenicama, izašao je
zviždučući, a onda su ušle dvije visoke ženske, crnokose,
nalik lijepim vranama, skroz obučene u crno. Zanimalo ju
je što se tu krije.
Gurnula je glavu unutra. Iza pulta je stajala žena s
kratkom crvenom kosom, a svi su zidovi bili prekriveni
jarkim slikama, kao u stripovima, u bojama od kojih su oči
skakale, same zmi je i zmajevi i sve to. Bilo je toliko slika
da ih je bilo teško obuhvatiti pogledom i Chevette nije ušla
sve dok joj žena nije rekla da uñe, da ne stoji na vratima, a
onda je vidjela da žena ima flanelsku košulju bez rukava,
potpuno raskopčanu i da su joj tijelo i ruke potpuno
pokriveni tim istim slikama.
Chevette je vidjela tetovaže u Centru za maloljetne
delikvente, prije toga još i na ulici, ali to su bile takve
tetovaže koje si radio sam, tintom i iglama, koncem i
starom kemijskom olovkom. Prišla je i dobro promotrila
boje koje su se rasprskavale izmeñu ženinih grudi - koje,
iako joj je bilo možda trideset godina, nisu bile velike
poput Chevettinih - bile su tamo hobotnica, ruža, plave
munje i sve to isprepleteno, nijedan komadić kože nije bio
neoslikan.
"Nešto trebaš", reče žena, "ili samo gledaš?"
Chevette zatrepće. "Ne", čula je sebe kako govori, "samo
me zanimalo kakve su ono metalne stvarčice u izlogu."
Žena joj gurne veliku crnu knjigu preko pulta, nalik
školskom dnevniku, samo što su joj korice bile od crne
kože posute kromiranim čavlićima. Otvorila ju je i Chevette
ugleda frajerovu stvar, veliku, kako visi. Dvije čelične
kuglice bile su sa strane klinastog glavića.
Chevette zagunña.
"To se zove amfalang", reče žena. Počela je prelistavati
album. "Bučice s drškama", reče. "Šiljak za septum i
Labret čavlić. Konjski prsten. Ova se zove kanta za mlijeko.
Ovo su bombice. Kirurški čelik, niobij, bijelo zlato,
četrnaest karata." Vratila se na sliku pimpeka sa
zavrtnjem umetnutim postrance. Možda je to trik, mislila
je Chevette, trik fotografija.
"To sigurno boli", reče Chevette.
"Ne koliko misliš", začuje se krupan, dubok glas, "a
onda počinje biti sasvim dobro"
Chevette pogleda tog crnog tipa s velikim bijelim osmi
jehom, svim tim zubima i mikropornom filter-maskom
obješenom pod bradom i tako je upoznala Samuela
Saladina DuPreea.
Dva dana poslije srela ga je ponovno na Trgu
ujedinjenja, bio je s grupom dostavljača na biciklima.
Dostavljače je već zapamtila kao nešto vrijedno za
pogledati u ovom gradu. Imali su odjeću i frizure kao nitko
drugi i bajkove s neonkama i svijetlećim kotačima,
ručkama zavijenima poput škorpionova repa. Kacige s
ugrañenim malim radio prijemnicima. Ili su negdje jurili ili
su naprosto opušteno stajali i pili kavu.
Stajao je s nogama raširenim s obje strane glavne šipke
svog bicikla i jeo pola sendviča. Glazba je dolazila iz
ružičastog i crno isfleka-nog okvira, uglavnom basovi, a on
je skakutao u ritmu. Primakla se da bolje pogleda bajk,
kako je napravljen, i složenost kočnica i prijenosnika
odmah ju je privukla. Prekrasno.
"Dang", reče on, usta punih sendviča, "dang, moj amfalang.
Gdje si nabavila ove cipele?"
Bile su to Skinnerove stare platnene tenisice, njoj
prevelike, pa je u vrhove nagurala papira.
"Evo." Doda joj ostatak sendviča. "Ja sam pun."
"Tvoj bajk", reče ona, uzimajući sendvič.
"Što s njim?"
"Tako je... tako je..."
"Sviña ti se?"
"A-ha!"
On se naceri. "Sugawara okvir. Sugawara felge i
zupčanici, Zuni hidraulika. Čisto."
"Sviñaju mi se kotači", reče Chevette.
"Pa", reče on, "to je samo sjaj. Da te neki zajebant može
vidjeti prije nego te zgazi, kužiš?"
Chevette dodirne ručke. Osjetila je glazbu.
"Pojedi taj sendvič", reče on. "Izgledaš kao da ti treba."
Tako je izgledala i tako ga je pojela i tako su počeli
razgovarati.
Nosili su bicikle preko ramena uza stepenice od
šperploče, a Chevette mu je pričala o japanskoj djevojci
koja je ispala iz dizala, i kako ona, Chevette, uopće ne bi
bila na toj zabavi da se tog trena nije našla na tom mjestu.
Sammy je gunñao, a njegove Fluoro-Rimz gume sada su
bile boje mutnog opala, kad se nisu okretale.
"Tko je priredio zabavu, Chev? Jesi li se sjetila ikoga to
pitati?"
Ona se sjeti Marije. "Cody. Rekla je da je to Codyjeva
zabava..."
Sammy Sal zastane, podignutih obrva. "Hm. Cody
Harwood?"
Ona slegne ramenima, papirnati bicikl jedva da je imao
ikakvu težinu na njenom ramenu. "Ne znam."
"Znaš tko je to?"
"Ne." Stigla je do platforme i spustila bicikl da ga gura.
"U pitanju je ozbiljna lova. Oglašavanje. Harwood
Levine, ali to je bio njegov otac."
"Pa rekla sam da su tamo svi bili bogati." Nije obraćala
pažnju na njega.
"Kompanija njegovog oca vodila je odnose s javnošću
predsjednice Millbank, za oba izbora."
Ali ona je već uključivala petlju za prepoznavanje, ne
dirajući zvučnike iz Radio Shacka. Sammyjeve Fluoro-
Rimz gume su pulsirale dok je stavljao svoj bajk kraj
njenog. "Priključit ću ga na svoj. Ovdje su ionako sigurni."
"To sam i ja govorio", reče Sammy Sal, "za zadnja dva
što su mi nestali." Gledao ju je dok je izvlačila petlju, savila
je oko okvira njegovog bicikla, pazeći na ružičasto-crni
emajl i zapečatila je pritiskom palca.
Krenula je prema žutom dizalu, sretna što ga vidi tamo
gdje ga je i ostavila, a ne na vrhu. "Učinimo to, u redu?"
Sjetila se da je namjeravala kupiti Skinneru juhu u
kolicima Thai Johnnyja, onu slatko-kiselu, s okusom
limuna, koju je volio.
Kad je rekla Sammyju da bi htjela biti dostavljač, da
želi svoj bicikl, nabavio joj je onaj mali meksički komplet
za glavu pomoću kojeg se moglo naučiti svaku ulicu u San
Franciscu. Za tri dana sve je zapamtila, uglavnom većinu,
iako je on rekao da to nije poput karte u dostavljačevoj
glavi. Treba poznavati zgrade, kako ući u njih, kako se
ponašati, kako paziti da ti ne ukradu bicikl. Ali kad ju je
odveo da upozna Bunnyja, to je bila čarolija.
Za tri tjedna je zaradila dovoljno da kupi svoj prvi, pravi
bicikl. I to je bila čarolija.
U to se vrijeme nekako počela i družiti poslije posla s
ostalim curama u Ujedinjenim, Tami Two i Alice Maybe i
tako je i došla u Spoznajne otpadnike te noći kad je
upoznala Lowella.
"Ovdje nitko ne zaključava vrata", reče Sammy, na
ljestvama ispod nje, dok je podizala poklopac.
Chevette zatvori oči i zamisli dva murjaka (ma kako god
oni izgledali) kako što je u Skinnerovoj sobi. Otvorila je oči
i gurnula glavu tako da su joj oči došle u ravninu s podom.
Skinner je ležao u krevetu, mali mu je televizor bio
postavljen na grudi, a veliki, stari, žuti nokti na nožnim
prstima virili su mu kroz rupe na njegovim stvrdnutim
sivim čarapama. On je pogleda preko televizora.
"Hej", reče ona. "Dovela sam Sammyja. S posla." Popela
se i napravila mjesta za Sammy Salovu glavu i ramena.
"Bok", reče Sammy Sal.
Skinner je samo buljio u njega dok su mu boje s malog
ekrana treperile po licu.
"Kak' ste?" upita Sammy Sal, penjući se.
"Jesi li donijela štogod za jelo?"
"Thai Johnny će imati gotove juhe ubrzo", reče ona,
pomičući se prema policama, časopisima. Bilo je to glupo
što je rekla i znala je to, jer Johnnyjeva juha je uvijek bila
gotova; počeo ju je prije nekoliko godina i samo je dodavao
u lonac.
"Kak' ste, Mr. Skinner?" Sammy Šalje stajao lagano
pognut, raširenih nogu, držeći kacigu s obje ruke, nalik
mladiću koji pozdravlja oca svoje cure. Namignuo je
Chevetti.
"Kome namiguješ, dečko?" Skinner ugasi televizor i
zaklopi ekran. Chevette mu ga je kupila na teretnom brodu
u Klopci. Rekao je da ne može više razlikovati "program" od
"reklama", što god to značilo.
"Nešto mi je upalo u oko, Mr. Skinner", reče Sammy
Sal, stružući svojim velikim nogama, još više nalik
nervoznom dečku. To je tjeralo Chevettu na smi jeh. Zašla
je Sammyju iza leña i posegnula iza časopisa. Bile su
tamo. U džep s njima.
"Jesi li ikad vidio kakav je pogled odozgo, Sammy?"
Znala je da joj je na licu onaj veliki ludi osmi jeh i da
Skinner zuri u nju, pokušavajući shvatiti što se zbiva, ali
bilo joj je svejedno. Podigla je ljestve do otvora na krovu.
"Joj, nisam, Chevette, dušo. Sigurno je prekrasan."
"Hej", reče Skinner kad je otvorila vratašca, "što je
tebi?"
Već je bila gore, vani, u jednom od onih čudnih džepova
mirnoće koji su se katkad znali desiti gore. Obično bi te
vjetar tjerao da poželiš leći i držati se, ali bilo je tih
trenutaka kada se ništa nije micalo, potpuni mir. Čula je
kako se Sammy Sal uspinje ljestvama za njom. Izvadila je
kutiju i pomakla se prema rubu.
"Hej", reče on, "daj da ih vidim."
Podigla je stvar i zamahnula da je baci.
Zgrabio ju je iz njenih prstiju.
"Hej!"
"Pssst." Otvorio je kutiju i izvadio ih. "Ha. Lijepe su."
"Sammy!" Posegnula je za njima. Dao joj je praznu
kutiju.
"Vidiš kako se to radi?" Rastvorio ih je i držao s obje
ruke. "Lijevo je aus, desno je ein. Samo malo pomakneš."
Vidjela je kako to radi, u svjetlu koje je dolazilo kroz otvor
iz Skinnerove sobe. "Evo. Probaj ih." Stavio ih je njoj na
lice.
Kad je to učinio, ugledala je grad. Poslovnu četvrt,
Piramidu s protezom, ostatkom od Malog velikog i
brežuljke iza toga. "Jebemti sveca", reče ona, tornjevima
koji su se uzdizali, zgradama većim od bilo čega, kamena,
čvrsta mreža spuštala se s brežuljaka. Svaka je zgrada
mogla imati četiri bloka u podnožju, dizale su se ravno i
bezoblično prema širokim ekranima, nalik cjedilu u kojem
je parila povrće. Onda kineska slova ispune nebo.
"Sammy..."
Osjetila je kako ju je uhvatio kad je zateturala.
Kineska se slova izvinu u engleski.
KORPORACIJA SUNCOKRET
"Sammy..."
"Ha?"
"Koji je kurac ovo?" Na što god da je usredotočila
pogled, novi bi natpis osvijetlio nebo u gustim paragrafima
tehničkih riječi koje nije razumjela.
"Otkuda bih ja to znao", reče on. "Daj da vidim."
Posegnuo je za naočalama.
"Hej", čula je Skinnerov glas kroz otvor, "to je Izviñač.
Što ti opet ovdje radiš?"
Sammy Sal je skinuo naočale, a ona je klečala,
gledajući kroz otvor u tog japanskog šmokljana koji je
obilazio Skinnera, studoša ili socijalnog radnika, što je već
bio. Ali izgledao je izgubljeniji nego inače. Izgledao je
ustrašeno. A još je netko bio s njim.
"Hej, Izviñaču", reče Skinner, "kako si?"
"Ovo je Mr. Loveless", reče Yamazaki. "Tražio je da vas
vidi."
Zlato bljesne prema Chevetti iz neznančeva osmi jeha.
"Bok svima", reče on, vadeći ruku iz džepa svog dugačkog
crnog kišnog ogrtača. Pištolj nije bio jako velik, ali bilo je
nečeg prelaganog u načinu na koji ga je držao, kao što
drvodjelja drži čekić. Nosio je kirurške rukavice. "Zašto ne
siñeš?"
17 Klopka
“Stvar ide ovako", reče Freddie, pružajući Rydellu debit
karticu, "plaćaš pet stotina za ulaz, a onda dobiješ kredit
za robu u vrijednosti pet stotina dolara."
Rydell pogleda karticu. Nekakva holandska banka. Ako
će ga ovako plaćati ovdje, možda je vrijeme da ih upita što
stvarno dobiva. Ali možda je bolje pričekati dok Freddie ne
bude bolje volje.
Freddie je rekao da je ovaj Kontejnerski grad dobro
mjesto za pogodnu kupovinu odjeće. Obične odjeće, nadao
se Rydell. Ostavili su Warbabyja da pije biljni čaj u
nekakvom čudnom kafiću, jer morao je razmišljati. Rydell
je otišao do Patriota dok su unutra Warbaby i Freddie
imali kratak dogovor.
"Što ako bude trebao nas ili auto?"
"Bipnut će nas", reče Freddie. Pokazao je Rydellu kako
da gurne debit karticu u ureñaj koji mu je dao
petstodolarsku magnetsku vrpcu Kontejnerskog grada i
priznao parkiranje za Patriota. "Ovuda." Freddie pokaže na
red prolaza s pomičnim šipkama.
"Ti nećeš kupovati?" upita Rydell.
"Jesi lud?" reče Freddie. "Ja svoju odjeću ne kupujem
na brodovima." Izvadio je karticu iz lisnice i pokazao
Rydellu logotip IntenSecurea.
"Mislio sam da ste vi momci strogo slobodnjaci."
"Strogo, ali često", reče Freddie, gurajući karticu u
vratašca. Kvrcnula su i propustila ga. Rydell umetne
magnetnu vrpcu i poñe za njim.
"I ovo košta ljude pet stotina dolara, samo da uñu?"
"Zato ljudi i zovu ovo mjesto Klopkom. Ali tako se oni
osiguravaju da će režijski troškovi biti pokriveni. Ne dolaziš
ovamo, osim ako znaš da ćeš toliko potrošiti. Prihod po
glavi je osiguran."
Kontejnerski grad se pokazao kao najveći polupokriveni
trgovački centar koji je Rydell ikad vidio, ako se trgovačkim
centrom mogu nazvati svi ti veliki brodovi. A
petstodolarska obavezna kupovina izgleda da nije nikog
zabrinjavala; ovdje je bilo više ljudi nego vani na ulici, tako
se činilo. "Hongkonški novac", reče Freddie. "Kupili su s
njim komad Embarcaderoa."
"Hej", reče Rydell, pokazujući nejasan, nepravilan oblik
koji se uzdizao iza mostova s tračnicama i tornjeva s
reflektorima, "ono je most, onaj na kojem žive ljudi."
"Da", reče Freddie, čudno ga pogledavši, "luñaci." Poveo
je Rydella prema pokretnim stepenicama koje su išle uz
bijelo obojeni bok kontejnerskog broda.
Rydell je gledao Kontejnerski grad dok su se dizali. "Ovo
je luñe od bilo čega u L.A.", reče on s udivljenjem.
"Nema šanse", reče Freddie. "Ja sam iz L.A. Ovo je samo
trgovački centar, čovječe."
Rydell je kupio najlonsku jaknu tamnocrvene boje, dva
para crnih traperica, čarape, donje rublje i tri crne majice
kratkih rukava. To je iznosilo malo više od pet stotina
dolara. Iskoristio je debit karticu da naknadi razliku.
"Hej", reče Freddieju, noseći robu u velikoj žutoj vrećici
sa znakom Kontejnerskog grada, "ovo je ispala stvarno
povoljna kupovina. Hvala."
Freddie slegne ramenima. "Gdje su napravljene te
traperice?" Rydell provjeri markicu.
"Afrička Unija."
"Robovski rad", reče Freddie, "ne bi smio kupovati to
sranje."
"Nisam razmišljao o tome. Ima li ovdje što za jesti?"
"Ima, zalogajnica..."
"Jesi li ikad probao ono korejsko ukiseljeno sranje?
Ljuto je, čovječe..."
"Imam čir." Freddie je metodički žlicom trpao bijeli
smrznuti jogurt u usta, s naglašenim odsutnošću
entuzijazma.
"Stres. To je povezano sa stresom, Freddie."
Freddie pogleda Rydella preko ruba ružičaste plastične
čašice jogurta. "Misliš da si duhovit?"
"Ne", reče Rydell. "Samo znam puno o čiru, jer su mislili
da ga moj tata ima."
"Pa, zar nije? Tvoj 'tata'? Je li imao ili ne?"
"Ne", reče Rydell. "Imao je rak na želucu."
Freddie napravi grimasu, odloži jogurt, protrese kockice
leda u papirnatoj čaši s vodom Evian i malo otpije.
"Hernandez", reče, "nam je rekao da si učio za murjaka, u
nekom provincijskom mjestu..."
"Knoxville", reče Rydell. "I bio sam murjak. Samo ne baš
dugo."
"Kužim, kužim", reče Freddie, kao da želi da se Rydell
opusti, ili čak da ga zavoli. "Prošao si obuku i sve to?
Murjačke stvari?"
"Pa, probaju te naučiti svemu pomalo", reče Rydell.
"Istraživanje na mjestu zločina.. .Kao danas u onoj sobi.
Odmah sam vidio da nisu koristili postupak sa
superljepilom."
"Ne?"
"Ne. U superljepilu je kemikalija koja prianja uz vodu
što se nalazi u otisku prsta, a devedeset i osam posto
otiska i jest voda. Onda imaš mali grijač za ljepilo, znaš?
Paše u običnu utičnicu za svjetlo, znaš? Oblijepiš vrata i
prozore s vrećama za smeće i sličnim i ostaviš mali grijač
uključen. Ostaviš ga dvadeset i četiri sata, vratiš se i
pretražiš sobu."
"Kako to napraviš?"
"Otvoriš vrata, prozore. Onda posipaš prah. Ali to u
hotelu nisu napravili. Ostaje tanak sloj posvuda. I miris..."
Freddie podigne obrve. "Sranje. Ti si kao pravi tehničar,
zar ne, Rydell?"
"Uglavnom se radi o zdravom razumu", reče on. "Na
primjer, ne ići u kupaonicu."
"Ne ići?"
"Na mjestu zločina. Nikad ne koristi zahod. Ne puštaj
vodu. Ako nešto baciš u školjku, način na koji se voda
komeša... Jesi li ikad primi jetio kako se voda skuplja
tamo dolje?"
Freddie kimne.
"E, pa možda je tvoj krivac pustio vodu nakon što je
nešto bacio u školjku. Ali stvar ne radi uvijek kako bi
trebala raditi i možda tamo nešto pluta... A ako ti ponovno
pustiš vodu, zasigurno će otići."
"Boga ti", reče Freddie, "to nisam znao."
"Zdrav razum", reče Rydell, brišući usne papirnatim
ubrusom.
"Mislim da Mr. Warbaby ima pravo u vezi s tobom,
Rydell."
"A to je?"
"Kaže da te koristimo bez veze, puštamo te da samo
voziš onaj četveropogonski auto. Bit ću iskren s tobom,
čovječe, osobno nisam bio siguran u tebe." Freddie
pričeka, kao da misli da će se Rydell uvrijediti.
"Pa?"
"Jesi li vidio onu protezu na nozi Mr. Warbabyja?"
"Jesam."
"Znaš onaj most, onaj koji si primi jetio kad smo se
penjali ovamo?"
"Da."
"A Warbaby ti je pokazao sliku one vražje
dostavljačice?" "Da."
"Pa", reče Freddie, "za nju Mr. Warbaby misli da je
uzela čovjekovu stvar. A ona živi na tom mostu, Rydell. A
taj most je, čovječe, jebeno vražje mjesto. Tamo su ti
anarhisti, antikristi, jebeni ljudožderi su tamo, čovječe..."
"Čuo sam da je to samo hrpa beskućnika", reče Rydell,
mutno se prisjećajući nekog dokumentarca što ga je vidio
u Knoxvilleu, "da se nekako snalaze."
"Ne, čovječe, "jebeni beskućnici su na ulici. Oni jebivjetri
na mostu su ti nekakvi pakleni sotonisti i takvo sranje.
Misliš da se tamo možeš sam kretati? Nemaš jebene šanse.
Puštaju samo sebi slične, kužiš? To ti je kao kult. Sa
'nicijacijama i tim sranjem."
'"Nicijacije?"
"Crne 'nicijacije", reče Freddie, puštajući Rydellu da
odluči da nije mislio rasno.
"U redu", reče Rydell, "ali kakve to veze ima s protezom
na War-babyjevu koljenu?"
"Tamo je i zeznuo nogu", reče Freddie. "Otišao je tamo,
znajući da izlaže svoj život smrtnoj opasnosti, pokušao je
spasiti bebicu. Curicu", doda Freddie, kao da mu se
dopada ton ovakve izjave. "Jer ti će luñaci s mosta to i
napraviti."
"Napraviti što?" upita Rydell, prisjetivši se Pooky Bear
ubojstava.
"Ukrasti djecu", reče Freddie. "A Mr. Warbaby i ja, nas
obojica ne možemo više tamo ići, Rydell, jer nas ti luñaci
vrebaju, shvaćaš me?"
"I hoćete da ja to učinim?" upita Rydell, trpajući svijeni
ubrus u masnu kutiju od bijelog papira u kojoj su bili
njegova dva Kim Chee WaWa.
"Pustit ću Mr. Warbabyja da ti to objasni", reče Freddie.
Našli su Warbabyja gdje su ga i ostavili, u tom
mračnom kafiću visokog stropa, za kojeg je Freddie rekao
da se zove Sjeverna plaža. Ponovno je nosio one naočale i
Rydell se pitao što sad gleda.
Rydell je ponio svoju plavu samsonitku iz Patriota i
vrećicu iz Kontejnerskog grada. Otišao je u zahod presvući
se. Bio je samo jedan zahod, uniseks, a zapravo je bio
kupaonica, jer je u njemu bila i kada. Samo je izgleda
nitko nije koristio, jer u njoj je bila narisana morska sirena
u punoj veličini, sa smeñom cigaretom ugašenom na
trbuhu, točno iznad mjesta gdje su počinjale krljušti.
Rydell je otkrio da su Kevinove kaki hlače razderane sve
do guzice. Pitao se koliko je dugo tako hodao. Ali nije to
primi jetio u Kontejner-skom gradu, pa se nadao da su se
poderale u autu. Skinuo je IntenSecureovu košulju,
ugurao u koš za otpatke i obukao jednu od crnih majica
kratkih rukava. Onda je razvezao cipele i pokušao se
domisliti kako da promi jeni hlače, čarape i rublje, a da ne
stavi noge na pod koji je bio mokar. Razmišljao je da to
napravi u kadi, ali je i ona izgledala prljavo. Odlučio je da
se to može izvesti što jeći na tenisicama i napola sjedeći na
školjci. Sve što je skinuo stavio je u koš. Pitajući se koliko
još vrijedi debit-kartica koju mu je dao Freddie, premjestio
je lisnicu u desni stražnji džep novih traperica. Obukao je
novu jaknu. Oprao je ruke i lice u kapavom ćurku vode.
Počešljao je kosu. Složio ostatak nove odjeće u samsonitku
i sačuvao vrećicu iz Kontejnerskog grada za prljavi veš.
Želio se istuširati, ali nije znao kad će biti u prilici da to
učini. Čista odjeća vrijedila je skoro isto toliko.
Warbaby podigne pogled kad se Rydell vratio do stola.
"Freddie ti je nešto ispričao o mostu, zar ne, Rydell?"
"Kaže da je pun sotonista koji jedu dječicu."
Warbaby mrko pogleda Freddieja. "Možda preslikovito
rečeno, ali bolno blisko istini, Mr. Rydell. To nije uopće
zdravo mjesto. I praktično izvan dosega zakona. Na
primjer, tamo nećeš naći naše prijatelje Svobodova ili
Orlovskog. Ni u kakvom službenom svojstvu."
Rydell opazi da se na to Freddie počeo smi ješiti, ali ga
je Warbabyjev oštar pogled zaustavio u tome.
"Freddie mi je dao naslutiti da želite da ja poñem tamo,
Mr. Warbaby. Da odem tamo i nañem tu curu."
"Da", reče Warbaby, smrtno ozbiljan, "želimo. Želio bih
da ti mogu reći da neće biti opasno, ali slučaj nije takav."
"Pa... Koliko je opasno, Mr. Warbaby?"
"Vrlo", reče Warbaby.
"A ta djevojka, je li i ona opasna?"
"Izuzetno", reče Warbaby, "tim više što ona ne izgleda
uvijek tako. Napokon, vidio si što se dogodilo s grlom onog
čovjeka..."
"Isuse", reče Rydell, "mislite da je to učinila ta mala
cura?"
Warbaby tužno kimne. "Strašno", reče on, "takvi ljudi
rade grozne stvari..."
Kad su izašli do auta, opazio je da je parkirao ravno
ispred murala J.D. Shapelyja u crnoj kožnoj motorističkoj
jakni, bez košulje, a u nebo ga nosi pola tuceta izrazito
slatkastih anñela s dugačkom rokerskom blond kosom.
Bile su tamo i plave svjetlucave spirale DNA koje su izlazile
iz Shapelyjeva trbuha i napadale nešto za što je Rydell
pretpostavljao da predstavlja virus AIDS-a, samo što je to
izgledalo više poput nekakve zarñale naoružane svemirske
stanice s opakim robotskim rukama.
To ga je natjeralo na pomisao o tome kako je sigurno
čudno bilo biti taj tip. Kao što je čudno biti bilo tko,
pretpostavljao je. Ali bilo bi još čudnije biti Shapely, tako
mrtav, i onda gledati taj mural.
ON IPAK ŽIVI U NAMA, pisalo je ispod slike, bijelim
slovima od tridesetak centimetara visine, A KROZ NJEGA I
MI ŽIVIMO.
A to je u stvari bila istina, a Rydell je čak i cijepljen kao
dokaz za to.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
18 Kondenzator
Chevettina majka imala je jednom momka imenom
Oakley, koji je uglavnom pio, a ostatak vremena vozio
kamione s drvima, barem je tako tvrdio. Bio je to čovjek
dugačkih nogu, previše razmaknutih plavih očiju na licu
niz čije su obraze tekle dvije duboke bore. A to ga je činilo
nalik pravom kauboju, rekla je Chevettina majka. Chevette
je naprosto mislila da zbog toga izgleda opasno. Ali
uglavnom nije bio takav, osim ako se nije sastao s bocom
ili dvije viskija i zaboravio gdje je i s kim je; nekoliko je
puta tako zami jenio Chevettu s njenom majkom, ali uvijek
mu je uspjela umaći, a njemu je poslije uvijek bilo žao,
kupovao joj je slatkiše i stvari u Seven-Eleven. Ali se
Oakleya sada sjetila, gledajući kroz otvor tog tipa s
pištoljem, jer ju je on jednom odveo u šumu i dao joj da
puca iz pištolja.
I ovaj je imao lice pomalo nalik Oakleyevu, s tim očima i
borama na licu. Takve se bore dobivaju od puno smi jeha,
kao što se sada i ovaj tip smi ješio. Ali to svakako nije bio
osmi jeh zbog kojeg bi se itko osjećao dobro. U uglovima se
vidjelo zlato.
"A sada lijepo siñi", reče on, jednako naglašavajući
svaku riječ.
"Koji si sad pa ti?" Skinner je zvučao više
zainteresirano, nego uplašeno.
Pištolj opali. Ne baš glasno, ali oštro, s tim plavim
bljeskom. Vidjela je kako je Japanac sjeo na pod, kao da
su mu se noge podsjekle i pomislila je da ga je tip upucao.
"Šuti." Onda ponovno Chevetti. "Rekao sam ti da siñeš."
Onda ju je Sammy Sal dotaknuo po vratu, vrhovi
njegovih prstiju gurnuli su je prema otvoru prije nego su
se povukli.
Tip možda i ne zna da je Sammy Sal uopće ovdje.
Sammy Šalje imao naočale. Chevette je sada bila sigurna u
jednu stvar, ovaj tip nije bio murjak.
"Oprostite", reče Japanac, "oprostite, ja..."
"Upucat ću te u desno oko podzvučnim titanijskim
zrnom." Još se uvijek smi ješio, kao da kaže kupit ću ti
sendvič.
"Silazim", reče Chevette. I nije upucao nikoga, ni nju ni
Japanca.
Učinilo joj se da je čula kako je Sammy Sal zakoračio
unazad na krovu, dalje od nje, ali se nije osvrnula. Nije
bila sigurna da li da zatvori vratašca ili ne. Odlučila je ne
zatvoriti ih, jer tip joj je rekao samo da siñe. Da bi ih
zatvorila, trebala bi se malo izvući i ispružiti ruke da
dohvati zasun, pa bi se njemu moglo činiti da želi
posegnuti za pištoljem ili nečim sličnim. Kao u filmu.
Skočila je sa zadnje prečke, pokušavajući držati ruke
tako da ih on vidi.
"Što si radila gore?" Još se uvijek smi ješio. Njegov
pištolj nije bio nimalo nalik Oakleyevu velikom starom
brazilskom revolveru; bila je to mala, tupasta, uglata stvar
načinjena od mutnog metala boje Skinnerovih starih
alatki. Tanak prsten svjetlijeg metala oko uske rupe na
kraju. Poput zjenice oka.
"Gledala sam grad", reče ona, ne osjećajući se posebno
uplašeno. Nije osjećala ništa posebno, osim što su joj noge
drhtale.
On podigne pogled, ali je pištolj ostao na istom mjestu.
Nije željela da je pita da li je gore bila sama, jer bi odgovor
mogao biti nedorečen i otkriti mu da laže. "Znaš zašto sam
ovdje."
Skinner je sjedio na svojem krevetu, naslonjen leñima
na zid, izgledajući budno kakvog ga nikad nije vidjela.
Japanac, koji uopće nije izgledao upucano, sjedio je na
podu, a mršave noge bile su raširene ispred njega u obliku
slova V.
"Pa", reče Skinner, "rekao bih zbog novca ili droga, ali
izgleda da nemaš sreće. Imam ti pedeset i šest dolara i
ustajali smotak humboltove trave, ako hoćeš."
"Šuti." Kad je automatski osmi jeh nestao, izgledalo je
kao da uopće nema usana. "Njoj govorim."
Skinner je izgledao kao da će nešto reći, možda se
nasmijati, ali nije.
"Naočale." Sad se osmi jeh vratio. Podigao je pištolj,
tako da je sad gledala ravno u malu rupu. Ako me upuca,
mislila je, svejedno će ih morati tražiti.
"Hepburn", reče Skinner, s malim ludim osmi jehom i
tek tada je Chevette opazila da Roy Orbison na posteru
ima rupu na svom sivom čelu. "Tamo dolje", reče ona,
pokazujući na otvor u podu.
"Gdje?"
"Na mojem bajku", rekla je, nadajući se da Sammy Sal
neće bubnuti u ona stara zarñala kolica i napraviti buku.
On pogleda prema otvoru na krovu, kao da je čuo što
ona misli.
"Nasloni se na onaj zid tamo, dlanovima." Primaknuo se
bliže. "Raširi noge..." Pištolj joj dodirne vrat. Njegova druga
ruka klizne pod Skinnerovu jaknu, tražeći oružje. "Ostani
tako." Nije našao Skinnerov nož, onaj s fraktalnom
oštricom. Malo je okrenula glavu i vidjela ga kako omotava
nešto crveno i gumeno oko jednog japančeva zapešća,
radeći to jednom rukom. Pomislila je na one gumene crveslatki-
še što se prodaju u velikim plastičnim teglama.
Naglo je potegnuo Japanca s tom crvenom stvari, vukući
ga preko poda do stola-police gdje je doručkovala.
Provukao je jedan kraj crvene stvari iza kutnog držača koji
je držao stol podignutim i onda je svezao oko njegovog
drugog zapešća. Izvadio je još jednu takvu stvar iz džepa i
protresao je poput zmi je-igračke. Zašao je s njom iza
Skinnerovih leña i nešto učinio svojom rukom. "Ti ostani
na krevetu, stari", reče, dodirujući pištoljem Skinnerovu
sljepoočnicu. Skinner je samo gledao u njega.
Vratio se do Chevette. "Spustit ćeš se niz ljestve. Ispruži
ruke."
Stvar je bila hladna i glatka i stopila se sama u sebe
čim ju je stavio oko njenih zapešća. Tekla je. Micala se
sama od sebe. Plastične crvene narukvice, nalik dječjim.
Jedan od onih štosova s molekulama.
"Pazit ću na tebe", reče on, još jednom pogledavši
prema otvorenim vratašcima na krovu, "i zato silazi fino i
polako. Ako skočiš ili potrčiš kad stigneš dolje, ubit ću te."
Nije ni sumnjala da će tako učiniti, ako treba, ali se
sjetila nečeg što joj je Oakley rekao onog dana u šumi,
kako je teško pogoditi nešto ako moraš pucati skoro ravno
dolje, a još je teže ako moraš pucati prema gore. I zato
možda treba naprosto turati kad stigne dolje, treba prijeći
samo dva metra od ljestava da bude tamo gdje je neće
vidjeti. Ali onda je pogledala u crno i srebrno oko pištolja i
to se naprosto nije činilo kao dobra ideja.
I tako je otišla do rupe na podu i klekla. Nije bilo lako, s
rukama tako svezanim. Morao ju je pridržati, zgrabivši je
za Skinnerovu jaknu, ali uspjela je spustiti stopala na
treću prečku, a prstima se uhvatila za prvu i tako je
krenula prema dolje. Morala je staviti stopala na prečku,
pustiti onu koju je držala, zgrabiti iduću prije nego izgubi
ravnotežu i tako opet.
Ali dok je tako radila, imala je vremena misliti i to joj je
pomoglo da odluči pokušati što je naumila. Bilo je čudno
misliti tako, kako se mirnom osjećala, ali to joj nije bilo
prvi put. Tako se osjećala i u Bea-vertonu, one noći kad je
prešla žicu, isto tako bez previše planiranja. Kao i onda
kad su je kamiondžije pokušali odvući u kabinicu otraga;
pravila se kao da joj je svejedno, a onda je sasula
termosicu vruće kave jednom u lice, drugog je tresnula u
glavu i pobjegla. Tražili su je jedan sat, sa svjetiljkama,
dok je čučala u riječnom blatu i puštala komarce da je živu
pojedu. Svjetla su je tražila kroz grmlje.
Došla je do kraja i odstupila jedan korak, držeći
svezane ruke tako da ih on može vidjeti ako to hoće. Sišao
je brzo, bez suvišnih pokreta, bez zvuka. Njegov je dugačak
kaput bio načinjen od nečeg crnog, neke tkanine koja nije
odražavala svjetlo i primi jetila je da nosi crne kaubojske
čizme. Znala je da u njima može dobro trčati, ako treba;
ljudi ne misle tako, ali može se.
"Gdje je?" Zlato bljesne u uglovima njegova osmi jeha.
Njegova kosa, začešljana ravno unazad bila je izmeñu
smeñe i blond. Pomaknuo je ruku, podsjećajući je na
pištolj. Primi jetila je da mu se ruka počela znojiti, vlažne
mrlje su tamnjele u njegovoj bijeloj gumenoj rukavici.
"Moramo ići..." Stala je. Žuto dizalo bilo je gdje su ga
ona i Sammy Sal ostavili, pa kako se onda popeo?
Još više zlata. "Došli smo stepenicama."
Popeli su se stepenicama za malere, po golim čeličnim
prečkama, od kojih su neke potpuno zarñale. Tako da ne
čuje dizalo. Nije ni čudo da je Japanac izgledao tako
uplašen. "No", reče ona, "ideš?"
Slijedio ju je do dizala. Držala je oči na podu, kako ne bi
digla pogled i pokušala vidjeti Sammyja, koji je morao biti
tamo negdje gore. Nije imao vremena sići, jer bi ga čuli.
Ponovno joj je pridržao rame dok je zakoračila i ušla u
dizalo, promatrajući je stalno.
"Ovo treba potegnuti dolje", reče ona, pokazujući na
jednu od poluga.
"Učini to."
Pomakla ju je za jedan zarez, pa još jedan i stroj
zastenje pod njihovim nogama i počne ih spuštati. Na dnu
se vidio mali komad svjetla, od žarulje u zarñalom
aluminijskom kavezu i pitala se što bi on učinio da sad
netko stupi u svjetlo, recimo Fontayne ili netko od ljudi
koji su dolazili provjeravati struju. Bilo tko. Ustrijelio bi ih,
zaključila je. Upucao i otkotrljao ih u mrak. To mu se
vidjelo na licu. Jasno se vidjelo.
Izašao je prvi i pomogao joj da izañe. Vjetar je jačao i
mogli su se osjetiti harmonici kako prodiru kroz potplate,
most je počeo zujati poput prigušene harfe. Mogla je čuti
kako se negdje smiju ljudi.
"Gdje?" reče on.
Ona pokaže na mjesto gdje je bicikl stajao, kablom
spojen s biciklom Sammyja Sala. "Onaj roza i crni."
On mahne pištoljem.
"Odbij ", javi se njen bicikl kad mu se približila na
metar i pol. "Što je to?" Pištolj joj se zabije u leña.
"Onaj drugi bicikl. Clunker s glasovnim alarmom. Drži
ljude podalje od moga." Sagnula se da palcem pritisne
pločicu kako bi oslobodila bicikl Sammyja Sala, ali nije
dodirnula petlju za prepoznavanje iza sjedala svog bicikla.
"Ne zajebavam se, dupeglavče", reče njen bajk.
"Isključi ga", reče on. "U redu."
Znala je da to mora učiniti na mah, okrenuti ga
postrance, samo s palcem i kažiprstom na neprovodljivom
dijelu gume.
Ali bila je čista nesreća što je okvir dodirnuo njegov
pištolj. Spazila je mali strujni luk izmeñu svog bajka i
pištolja, vruć i grimizan, debeo poput prsta, kako su
kondenzatori čestičnih kočnica u okomitoj sipki ispraznili
nakupljeni naboj u protuprovalnički sustav ugrañen u
lažnu rñu i pomno iskrzanu srebrnu izolir-traku. Pao je na
koljena, zamućena pogleda, a jedan jedini mjehurić
pljuvačke stvorio mu se i prsnuo meñu poluotvorenim
usnama. Učinilo joj se da je vidjela paru kako se diže iz
pištolja u njegovoj ruci.
Furaj, pomisli ona, skvrčivši se da potrči, a onda ga
udari crna stvar i obori na pod, dolepršavši iz tame iznad
njih, sa zvukom poput slomljenih krila. Rola terpapira.
Onda je spazila Sammyja Sala kako stoji na tamnoj
karbonskoj prijelaznoj prečki, s jednom rukom omotanom
oko okomite šipke. Učinilo joj se da vidi i njegov bijeli osmi
jeh.
"Zaboravila si ovo", reče on i baci joj nešto. Naočale u
kutiji. Ona ih ulovi, svezanih ruku, kao da su znale gdje
žele doći. Nikad nije saznala zašto je to učinio.
Jer mali pištolj je napravio mljackavi zvuk, plavi
bljeskovi stopili su se u tucet malih prasaka i Sammy Sal
se prevalio preko prijelazne prečke i samo nestao.
A ona je počela trčati.
19 Superloptica
Klečeći na podu, Yamazaki je čuo pucnjavu pištolja,
dok su mu zapešća bila spojena svjetlucavom plastikom
iza grubog metalnog držača Skinnerova zidnog stola. Ilije
to bio samo zvuk neke hidraulične alatke?
U sobi je vonjalo, jako i trpko. Mislio je da je to vonj
njegovog straha.
Oči su mu bile u ravnini s okrhnutim bijelim tanjurom
na čijem je rubu tamnjela razmazana mrlja avokada.
"Rekao sam mu što imam", reče Skinner, upinjući se da
ustane na noge, ruku svezanih iza leña. "Nije to htio. Hoće
ono što hoće, zar ne?" Mali televizor klizne s ruba kreveta i
udari o pod, a ekran mu iskoči na plosnatoj traci kabla u
duginim bojama. "Sranje." On se zaljulja, iskrivivši lice kad
mu je bolesni kuk podnio težinu i Yamazaki je pomislio da
će pasti. Skinner korakne, pa još jednom, naginjući se
naprijed kako bi održao ravnotežu.
Yamazaki zategne plastične spone. Kriknuo je kad ih je
osjetio kako se stežu. Poput nečeg živog.
"Ako ih vučeš ili trzaš", reče Skinner iza njega, "gadure
će te stisnuti. Murjaci su ih prije nosili. Proglašene su
neustavnim." Začuje se lom koji je potresao sobu i svjetla
zatreperiše. Yamazaki pogleda preko ramena i ugleda
Skinnera kako sjedi na podu, koljena napola dignutih,
nagnutog naprijed. "Tu su škare za željezo od dvadeset
cola", reče starac, pokazujući svojom lijevom nogom na
ulubljenu, rñom iskrzanu zelenu kutiju za alat. "Dobro je
ovako, samo ako ih dohvatim." Yamazaki ga je gledao kako
počinje turati nožne prste kroz rupe svojih poderanih sivih
čarapa. "Nisam siguran da njima mogu išta izvesti..."
Zašuti. Pogleda Yamazakija. "Imam bolju ideju, ali ti se
neće dopasti."
"Skinner-san?"
"Pogledaj onaj držač."
Bezbojne grude otopljenog lema držale su stvar zajedno,
ali izgledala je dovoljno otporno. Izbrojao je devet
nepravilno poredanih glavica zavrtnja. Sam poprečni držač
izgleda da je bio načinjen od tankih metalnih šajbica,
privezanih na oba kraja zarñalim komadima žice.
"Ja sam to napravio", reče Skinner. "To su tri dijela
oštrice tvorničke pile. Nikad im nisam skinuo zupce. Na
vrhu su."
Yamazakijevi prsti kretali su se preko skrivenih zubaca.
"Pogodak, Izviñaču. Nisu uopće htjeli rezati. Zato sam
ih i koristio."
"Pilim plastiku?" On podigne ruke.
"Čekaj malo. Ako počneš piliti tu ludu ljepilicu, neće joj
se dopasti. Treba je srediti brzo ili će se zariti do kosti.
Čekaj, rekoh..."
Yamazaki se zamrzne. Pogleda unatrag.
"Preblizu si sredini. Ako tu prerežeš, imat ćeš sponu
oko svakog zapešća i gadure će se i dalje stezati. Treba
prerezati što je bliže moguće jednoj strani, stići ovamo i
škarama srediti drugu sponu, prije nego te zgrabi. Pokušat
ću ovo otvoriti..." On bubne kutiju nožnim prstima. Ona
zazveči.
Yamazaki prinese lice blizu crvenim sponama. Imale se
slab, medicinski miris. Udahne, stisne zube i počne
bijesno piliti zapešćima. Stvar se počela stezati. Okovi od
čelika, bol vruća i nemoguća. Sjetio se kako ga je Loveless
zgrabio svojom rukom oko zapešća.
"Učini to", reče Skinner.
Plastika se razdvoji uz apsurdno glasan plop, poput
zvučnog efekta u dječjem crticu. Bio je slobodan, za
trenutak, crvena spona oko njegovog lijevog zapešća se
opustila, apsorbirajući ostatak mase.
"Izviñaču!"
Stegnula se. Posegnuo je za kutijom, začuñen što je vidi
kako se otvara, jer Skinner ju je prevrnuo udarcem pete, i
iz nje se prosulo tisuće komada alatki.
"Plave ručke!"
Škare za željezo bile su dugačke, nespretne, a ručke
omotane masnom plavom trakom. Opazio je kako se
crvena spona počela stezati, urezivati u meso. Napipao je
škare jednom rukom u zbrci stvari, naslijepo gurnuo
oštricu pokraj zapešća i svom svojom težinom pritisnuo
gornju ručku. Udar bola. Detonacija.
Skinner glasno izdahne, zvuk dugačkog, dubokog
olakšanja. "U redu si?"
Yamazaki pogleda svoja zapešća. Na lijevom je bio
dubok, plavičast urez. Počelo je krvariti, ali ne više nego
što je očekivao. Drugo je zapešće bilo ogrebano pilom.
Pogleda po podu, tražeći ostatke spona.
"Sad riješi mene", reče Skinner. "Ali zakvači ih ispod
plastike, u redu? Pazi da ne otkineš komad. A drugu sredi
brzo."
Yamazaki isproba rad škara, klekne iza Skinnera,
provuče jednu oštricu ispod plastike oko starčeva desna
zapešća. Koža mu je bila prozirna, pjegava i bezbojna, vene
vijugave i nabrekle. Plastika se lako razdvojila, onim istim
smi ješnim zvukom, trenutačno se ovijajući oko
Skinnerova drugog zapešća, svijajući se poput živog bića.
Prerezao ju je prije nego se stigla stegnuti, ali ovog puta,
uz zvuk iz crtica, stvar naprosto iščezne.
Yamazaki je buljio u prostor gdje je bila spona.
"Zarigljaj vrata!"
"Što?"
"Zaključaj jebena vratašca!"
Yamazaki probaulja preko poda na rukama i koljenima,
spusti vratašca na mjesto i zakračuna ih plosnatim
komadom mutne bronce, nečim što je nekoć možda bilo
dio broda. "Djevojka", reče, pogledavši ponovno Skinnera.
"Može pokucati", reče Skinner. "Hoćeš da opet upadne
onaj mudonja s pištoljem?"
"Popni se i pogledaj gdje je crnjo." "Skinner-san?
Oprostite?"
"Veliki peder. Crni, razumiješ?"
Ne znajući o čemu ili o komu to Skinner govori,
Yamazaki se popne uz ljestve. Udar vjetra baci mu kišu u
lice kako se pojavio kroz otvor. Odjednom je bio čvrsto
uvjeren da je na vrhu nekog drevnog broda, neke čelične,
crne olupine škune, na tamnim morima, čija su plastična
jedra poderana, a posada poludjela ili mrtva, sa
Skinnerom kao poludjelim kapetanom koji izvikuje
zapovijedi dolje iz svoje kabine.
"Ovdje nema nikoga, Skinner-san."
Kiša se spusti u eksplozivnom plastu, skrivajući svjetla
grada.
Yamazaki povuče glavu, napipavajući vratašca, te ih
zatvori nad sobom. Učvrsti zasun, poželjevši da je načinjen
od nečeg jačeg.
Spusti se niz ljestve.
Skinner je sada bio na nogama, ljuljajući se prema
krevetu. "Sranje", reče, "netko mi je razbio tv." Prevrne se
na madrac.
"Skinner?"
Yamazaki klekne pokraj kreveta. Skinnerove su oči bile
zatvorene, disanje mu je bilo plitko i brzo. Lijeva mu se
ruka digne, raširenih prstiju i počeše se po zamršenoj
gužvi bijelih dlaka na raskopčanom ovratniku izlizane
flanelske košulje. Yamazaki namiriše kiseo, oštar miris
urina povrh trpkog mirisa eksploziva koji je gonio
Lovelessove metke. Pogleda Skinnerove traperice, čija se
plava boja od iznošenosti pretvorila u sivu, a nabori su se
trajno urezali, slabo svjetlucajući od masnoće i opazi da se
Skinner popisao.
Stajao je tako nekoliko minuta, nesiguran što bi trebao
učiniti. Napokon sjedne na bojom poprskanu stoličicu
pokraj stolića, gdje je nedavno bio zarobljenik. Prijeñe
vrhovima prstiju preko zubaca pile. Pogleda dolje i spazi
finu crvenu kuglicu. Ležala je na podu pokraj njegovog
lijevog stopala.
Podigne je. Sjajna špekula jarkocrvene plastike, hladna
i malo podatna. Jedna od spona, njegova ili Skinnerova.
Podigne je. Sjajna špekula jarkocrvene plastike, hladna
i malo podatna. Jedna od spona, njegova ili Skinnerova.
Sjedio je tamo, promatrao Skinnera i slušao most kako
stenje na oluji, dok čudna glazba dopire iz svežnjeva
kablova. Želio je prisloniti uho na njih, ali neki ga je
bezimeni strah u tome priječio.
Skinner se u jednom trenutku probudio, barem je tako
izgledalo, i pokušao sjesti, zazivajući djevojku, činilo se
Yamazakiju.
"Ona nije ovdje", reče Yamazaki, držeći ruku na
Skinnerovu ramenu. "Zar se ne sjećate?"
"Nije tu", reče Skinner. "Dvadeset, trideset godina.
Zajebant. Vrijeme."
"Skinner?"
"Vrijeme. Potpuni jebeni zajebant, zar nije?"
Yamazaki prinese crvenu kuglicu starčevim očima.
"Pogledajte, Skinner-san. Vidite što je nastalo?"
"Superloptica", reče Skinner.
"Skinner-san?"
"Idi i baci je, Izviñaču." Zatvori oči. "Baci je da se odbije
visoko..."
20 Velika praznina
“Boga mi", reče Nigel, "ovo se sranje upravo pomaklo."
Zatvorenih očiju, Chevette je osjetila tupi rub oštrice
keramičkog noža kako joj se utiskuje u zapešće; začuje se
zvuk kao kod ispuštanja unutrašnje gume koja je previše
puta krpana, a onda joj je zapešće bilo slobodno.
"Sranje. Isuse..." Njegove su ruke bile grube i brze, a
Chevettine se oči otvore na drugi plop, a crvena mrlja
počne udarati amo-tamo po naslaganom otpadu. Nigel je
okretao glavu promatrajući je, a glava mu je bila kao ona s
utegom na plastičnom psiću što ga je Skinner jednom
našao i poslao je dolje da ga proda.
Uza svaki zid u ovom uskom prostoru bili su naslagani
metalni predmeti, oguljeni dijelovi starih cijevi od
Reynoldsa, prašnjave staklenke od pekmeza pune zarñalih
žbica. To je bila Nigelova radionica, mjesto gdje je izrañivao
kolica i obavljao čudne poslove na svakom biciklu koji bi
mu naišao. Plovak za pecanje lososa visio mu je na lijevom
uhu i ljuljao se u kontra-ritmu s njegovom klimajućom
glavom, a onda je zazvoncao kad je uhvatio stvar usred
skakanja. Loptu od crvene plastike.
"Čovječe", reče on impresioniran, "tko je to stavio na
tebe?"
Chevette ustane i zadršće, a drhtaj proñe kroz nju
poput živog bića, slično načinu na koji su se micale crvene
narukvice.
Sada se osjećala isto onako kao i onog dana kada je
došla u kamp-prikolicu i otkrila da je majka pokupila svoje
stvari i otišla. Bez poruke, ali je limenka raviola bila u
posudi na štednjaku, s otvaračem ostavljenim sa strane.
Nije pojela te raviole, više ih nikad nije uopće jela i znala je
da ih više nikada neće jesti.
Tog se dana pojavio taj osjećaj i progutao sve oko sebe,
u sebe, osjećaj toliko velik da zapravo nisi mogao dokazati
da postoji, osim čistom aritmetikom odsutnosti i sjećanja
na bolje dane. I ona se kretala u njemu, kakav god da je
bio, od jedne točke do druge, sve dok nije završila iza žice
u Beavertonu, mjestu toliko gadnom da se osjećala kao da
komadom razbijenog stakla struže po toj velikoj praznini.
Tako je počela bivati svjesna stvari koja je progutala svijet,
iako je ona bila vidljiva samo krajičkom oka. Nije to
zapravo bio ni osjećaj, već više neka vrsta plina koji se
može osjetiti duboko u grlu, kako leži hladan i nepokretan
u sobama njenih narednih putovanja.
"Jesi dobro?" Nigelu je masna kosa padala u oči, držao
je crvenu kuglicu u ruci, a ukrasna čačkalica s komadićem
požutjela celofana virila mu je iz kuta usta.
Dugo se vremena pitala nije li možda groznica spalila
taj osjećaj, spržila krug na kojem se hranio u njoj. Ali kako
se privikavala na most, na Skinnera, na posao u
Ujedinjenim, počelo se činiti da je praznina ispunjena
običnim stvarima, kao da je na mjestu starog izrastao cijeli
novi svijet i da jedan dan prelazi u drugi - bez obzira pleše
li u Otpadnicima, ili sjedi cijelu noć i razgovara s
prijateljima, ili spava sklupčana u vreći u Skinnerovoj
sobi, gdje vjetrovi deru po zidovima od šperploče, a kablovi
lupaju i prenose lupanje u stijenu koja pluta (kako je
rekao Skinner) na najsporijem od svih mora.
I sad je to puklo.
"Vette?"
Jednom je vidjela skakačicu koju su izvukli kod
Zodijaka blijedom plastičnom kukom, bijelu i labavu, dok
joj je voda curila iz nosa i usta. Svaka se kost slomi ili
iščaši, rekao je Skinner, samo ako dobro udariš o vodu.
Cura je protrčala kroz bar gola i skočila naglavačke sa
stola nekog turista, najbližeg ogradi, preko ruba, sva
umotana u svjetlucavu Haru mrežu i imitaciju japanskih
ribarica plitkog gaza. I ne pluta li sada tako i Sammy Sal,
već izvan mrtve zone iz koje je toksično olovo, otpalo iz
nebrojenih slojeva boje, prije puno godina otjeralo svu
ribu, i ulazi u struju koja nosi mrtvace s mosta, govorili su
ljudi, pokraj Hridi misije i nosi ih do betonske obale
Kineskog bazena, gdje džogiraju mikroporni bogataši?
Chevette se savije i povrati, najveći dio u otvorenu
praznu limenku od boje, čiji su rubovi bili pokriveni
debelim krastama temeljne sive boje što ju je Nigel koristio
za pokrivanje svojih slabije izvedenih radova.
"Hej, hej", skakutao je Nigel oko nje, srameći se na svoj
medvjeñi način da je dotakne, uzdignutih velikih ruku,
zabrinut što joj je zlo i zabrinut da mu ne povrati po poslu,
jer bi to zahtijevalo dubinsko, nikad prije pokušano
čišćenje; bilo bi bolje da povrati po prostoriji. "Voda? Hoćeš
vode?" Pružio joj je staru džezvu u kojoj je inače hladio
užareni metal. Na vodi je plivao uljasti sloj, poput plina
pored doka i ona opet skoro povrati, no uspjela je sjesti.
Sammy Sal je mrtav, možda i Skinner. On i onaj
studoš, tamo gore, vezani plastičnim crvima.
"Chev?"
Spustio je džezvu i umjesto toga ponudio joj otvorenu
limenku piva. Kašljući, ona odmahne rukom.
Nigel se premještao s noge na nogu, a onda se okrenuo
i provirio kroz trokutastu krhotinu lucita koja mu je služila
kao jedini prozor. Treperila je na vjetru. "Oluja će", reče on,
kao da je sretan što vanjski svijet nastavlja svojim tokom,
ma koliko drastičan on bio. "Oluja će i kiša."
Bježeći od Skinnerove sobe i pištolja u ruci ubojice, od
njegovih očiju i zlata u uglovima njegovog osmi jeha, nisko
pognuta zbog ravnoteže, svezanih ruku i s kutijom od
naočala, Chevette je vidjela ljude kako bježe, vjerojatno od
nagle tišine, prvog šamara kiše koja je stigla gotovo topla.
Skinner bi znao da dolazi kiša; promatrao bi barometar
u kiča-stom drvenom okviru u obliku kormila nekog starog
broda; Skinner se dobro razumio u vrijeme, nasañen u
svojoj kutiji na vrhu tornja. Možda su se i drugi ljudi dobro
razumjeli u vrijeme, ali stil je bio da se čeka i onda bježi,
da se do zadnjeg trenutka obavlja kupovina, popuši još
jedan dim i obavi kakav poslić. Sat vremena prije oluje bio
je dobar za takve stvari, ljudi bi obavljali nervozne
kupovine zbog inače podnošljive nesigurnosti. Iako bi
uvijek nekoliko ljudi nestalo ako je oluja bila dovoljno jaka,
i to ne uvijek novopridošli stanovnici, novi koji su se
privezivali, zajedno sa svojom otrcanom prtljagom uz bilo
kakvo utočište na vanjskoj strukturi; ponekad bi čitav
skrpani komad staništa naprosto otpao, ako ga je vjetar
dobro pogodio; nije to nikad vidjela, ali je čula priče. Ništa
nije sprečavalo ljude da potraže zaklon na nivoima, ali su
to rijetko činili.
Obrisala je usta nadlanicom i uzela pivo od Nigela.
Srknula je. Bilo je toplo. Vratila mu je nazad. Izvadio je
čačkalicu iz usta, počeo podizati limenku da otpije iz nje,
onda je bolje razmislio i spusti je pored aparata za
zavarivanje.
"Nešto nije u redu", reče on, "to mogu vidjeti."
Masirala je zapešća. Dva oguljena prstena su se
pojavljivala, ružičasta i mokra, na mjestima gdje ju je
plastika držala. Podignula je keramički nož i automatski ga
sklopila.
"Da", reče ona, "da. Nešto nije u redu..."
"Što nije u redu, Chevette?" Zamahom glave on otrese
kosu s očiju, poput zabrinutog psa, dok su mu prsti
nervozno prelazili preko alatki. Ruke su mu bile nalik
blijedim prljavim životinjama, sposobnima na svoj nijemi i
okretan način rješavati probleme koji bi inače ostavili
čovjeka beznadno zbunjenim. "Ono japansko sranje ti se
počelo delaminirati", odluči on, "zato si i potištena..."
"Ne", reče ona, zapravo ga ne slušajući.
"Za dostavljački bicikl treba ti nešto čelično. Težina. S
velikom košarom naprijed. A ne karton omotan nekakvim
aramidskim sranjem, pa cijela stvar nije teža od sendviča.
Što ako udariš u b-bus? Zabiješ mu se odostraga? Imaš
veću masu nego b-bajk, preletiš i ra-razbiješ... razbiješ..."
Ruke mu se savinu, pokušavajući točnije objasniti fiziku
nesreće što ju je gledao. Chevette digne pogled i spazi da
on drhti.
"Nigel", reče ona, ustajući, "netko mi je to stavio za
šalu, razumi ješ?"
"Pomakla se", reče on, "vidio sam."
"Pa, šala nije bila baš smiješna, u redu? Ali znala sam
gdje moram doći. Tebi, točno? I ti si je skinuo."
Nigel ponovno vrati kosu na oči, stidljiv i zadovoljan.
"Imala si nož. Dobro reže." Onda se namršti. "Treba ti
čelični nož..."
"Znam", reče ona. "Sad moram ići..." Sagnula se da
podigne limenku od boje. "Bacit ću ovo. Oprosti."
"Oluja je", reče Nigel. "Ne izlazi na oluju."
"Moram ići", reče ona. "Bit će u redu." Mislila je kako bi
onaj ubio i Nigela ako je nañe ovdje. Povrijedio ga. Uplašio
ga.
"Odrezao sam ih." Držao je crvenu lopticu.
"Riješi se toga", reče ona.
"Zašto?"
"Pogledaj ovaj osip."
Nigel pusti lopticu kao da je otrovna. Odskočila je i
nestala iz vida. Obrisao je prste u prljavi prednji dio
majice.
"Nigel, možeš li mi dati kakav odvijač? Obični?"
"Moji su svi istrošeni..." Bijele životinje trčale su preko
gomile alatki, sretne što love, dok ih je Nigel ozbiljno
promatrao. "Bacam obične vijke čim ih skinem. Treba ti
šesterokutni..."
"Treba mi jedan istrošen."
Desna ruka mu odskoči i digne blago, s crnom drškom i
lagano iskrivljeno.
"To je taj", reče ona, zakopčavajući Skinnerovu jaknu.
Obje ruke ponude joj odvijač, a Nigelove oči skrivale su
se iza kose, promatrajući. "Ti.. .ti mi se sviñaš, Chevette."
"Znam", reče ona, što jeći tako s limenkom boje u kojoj
je bila bljuvotina u jednoj ruci i s odvijačem u drugoj.
"Znam to."
Zbunjena zakrpanim plastikama koje su natkrovljavale
gornji nivo, kiša je slijedila cijevi za otpad i strujne
kablove, nadirući odozgo pod čudnim kutovima, u
slučajnim vodopadima, minijaturnim Nijagarama koje su
se slijevale s valovitog lima i šperploče. S ulaza u Nigelovu
radionicu Chevette je promatrala kako se jedna cerada
ruši i kako galoni srebrne vode pljušte odjednom iz nekad
napete konkavnosti, napuhnuti zastor za kupaonicu naglo
je puknuo i odjednom se pretvorio u metre lepršave, vlažne
tkanine. Ovdje nikad ništa nije bilo planirano u nekom
sveopćem smislu i probleme odvoda rješavalo se kako su
nailazili. Ili još češće, nisu se rješavali.
Vidjela je da je pola svjetala ugašeno, ali to je bilo
možda zato što su ih ljudi isključili, iskopčali što je više
toga moguće. Ali onda je spazila čudan ružičasti odsjaj koji
se javlja kada crkne transformator i onda je čula
eksploziju. Tamo negdje od Otoka s blagom. Na taj je način
bila sreñena većina preostalih svjetala i odjednom je
stajala u gotovo potpunoj tami. Nikog nije bilo na vidiku,
baš nikog. Osim stovatne žarulje u narančastom
plastičnom grlu koja se vrtjela na vjetru.
Pomakla se prema sredini nivoa, pazeći na prekinute
žice. Sjetila se limenke u ruci i odbaci je sa strane, te čuje
kako je udarila i otkotrljala se.
Pomislila je na svoj bicikl kako leži tamo na kiši,
praznih spremnika. Netko će ga sigurno uzeti, i Sammy
Šalova. Bila je to najveća, najvrednija stvar koju je ikad
imala i zaradila je svaki dolar koji je izbrojala tamo na kasi
u Gradskim kotačima. Nije o njemu mislila kao o stvari,
već više, pretpostavljala je, onako kako ljudi shvaćaju
konje. Bilo je dostavljača koji su svojim biciklima davali
imena, ali Chevette to nikad ne bi učinila, baš zato što je o
njemu razmišljala kao o živom biću.
Furaj, reče sama sebi, uhvatit će te ako ostaneš ovdje.
Leñima okrenuta San Franciscu, ona krene prema Otoku s
blagom.
Koji oni? Onaj s pištoljem. Došao je po naočale. Došao
je po naočale i ubio Sammyja. Jesu li ga poslali oni ljudi
koji su nazvali Bun-nyja i Wilsona, vlasnika? Murjaci za
iznajmljivanje. Sigurnjaci.
Kutija u njenom džepu. Glatka. I taj čudni crtić grada,
onih tornjeva s raširenim vrhovima. Suncokret.
"Isuse", reče ona, "kamo? Kamo ja to idem?"
Do Otoka s blagom, gdje se okupljaju vukodlaci i
ljubitelji smrti, otjerani s mosta kako bi tamo opsjedali
šume? Tamo je nekad bila mornarička baza, rekao je
Skinner, ali je kuga to sredila odmah nakon Malog velikog,
nekakva koja ti oči pretvara u kašu, a onda ti otpadnu
zubi. Groznica Otoka s blagom, kao da je nešto ispuzalo iz
limenke u toj mornaričkoj bazi, poslije potresa. I zato tamo
nitko nije išao, nitko normalan. Noću si ponekad mogao
vidjeti njihove vatre i dim po danu, i odšetao bi ravno do
oaklandskog luka i konzole, a ljudi koji su tamo živjeli isto
nisu bili isti kao i ljudi ovdje na ovjesu.
Da li da se vrati, pokuša uzeti bicikl? Sat vožnje i
kočnice bi opet bile pune. Vidjela je samu sebe kako
naprosto vozi, možda prema istoku, zauvijek vozi u koju
god to zemlju, u pustinje koje gledaš na televiziji, pa preko
ravnih zelenih dobara gdje veliki strojevi marširaju u
redovima, radeći to što već rade. Ali sjetila se one ceste iz
Oregona, kamiona koji su stenjući prolazili u noći poput
izgubljenih poludjelih životinja i pokušala je sebe zamisliti
kako tuda vozi. Ne, nema mjesta za nju na takvoj cesti,
ničeg ljudske veličine, skoro da i nema svjetla, a sva su
polja u mraku. Preko kojih možeš hodati i hodati zauvijek i
nikad nećeš stići ni do čega, čak ni do mjesta gdje bi
mogao sjesti. Bicikl je nikamo ne bi odveo.
Ili bi se mogla vratiti Skinneru. Popeti se i vidjeti... Ne.
Čvrsto je odbacila tu pomisao.
Praznina se poput plina dizala iz sjenki ispunjenih
škropljenjem kiše i ona zadrži dah kako je ne bi udahnula.
Kad nešto izgubiš, onda po prvi put shvatiš da si nešto
imao. Tek kad je majka otišla shvatila je da je tamo uopće
bila, jer ona je bila to mjesto, sve, kao i vrijeme. I Skinner i
Colemanov štednjak i ulje koje je morala kapati u malu
rupu kako bi kožna brtva ostala mekana, tako da pumpa
može raditi. Ne budiš se svakog jutra govoreći da i da
svakoj maloj stvari. Ali od malih je stvari sve načinjeno. Ili
od nekog tko te samo gleda kad se budiš. Ili Lowella. Kad
je imala Lowella - ako se može reći da ga je ikad imala, a
pretpostavljala je da u stvari nije - ali dok je bio tamo, on
je bio pomalo takav...
"Chev? Jesi to ti?"
Bio je tamo. Lowell. Sjedio je prekriženih nogu na vrhu
zarñalog hladnjaka na kojem je pisalo ŠKAMP i pušio
cigaretu i gledao kišu kako curi s cerade prodavača
škampa. Prošla su tri tjedna otkako ga je zadnji put vidjela
i jedino što je mogla sada pomisliti bilo je kako sigurno
izgleda kao potpuno sranje. Onaj klinac obrijane glave što
su ga zvali Codes, sjedio je pokraj njega, crna kapuljača
trenirke bila mu je podignuta a ruke su mu bile skrivene u
rukavima. Codes je nikad nije volio.
Ali se Lowell smi ješio široko, u žaru cigarete. "Pa", reče
on, "hoćeš reći 'bok' ili nećeš?"
"Bok", reče Chevette.
21 Spoznajni otpadnici
Rydell nije bio siguran u vezi s cijelom tom stvari oko
mosta, a još manje je bio siguran u vezi s onim što je
Freddie napričao na Sajmu hrane i cijelim putem od
Sjeverne plaže. Stalno mu je padao na pamet
dokumentarac što ga je gledao u Knoxvilleu i bio je prilično
siguran da se tamo nisu spominjali nikakvi ljudožderi ili
kultovi. Pretpostavljao je da ga Freddie želi uvjeriti u to, jer
će on, Rydell, biti taj koji će otići po tu curu, Chevettu
Washington.
I sada je uistinu bio na njemu, promatrajući ljude kako
žure da bi sklonili robu od nevremena i cijela stvar je
izgledala još manje nalik onome što je Freddie ispričao. Sve
je pomalo ličilo na karneval. Ili na lunapark na velikom
sajmištu, samo što je sve bilo natkriveno s tim šašavim
malim straćarama, običnim kutijama na gornjem nivou, a
bilo je tamo i cijelih ogromnih kamp-prikolica podignutih
čekrcima i zalijepljenih na ovjes velikim grudama ljepila,
nalik skakavcima u paukovoj mreži. Kroz rupe što su ih
probušili u gornjoj traci moglo se naj različitu'im skrpanim
stepenicama ići gore-dolje izmeñu dva nekadašnja
prometna nivoa, a bilo ih je od šperploče i od zavarenog
čelika pa čak i jedne stepenice za silazak iz aviona,
nasañene na svoje ispražnjene gume.
Dolje, na donjem nivou, jednom kad proñeš kolica s
hranom, uglavnom su se nalazili barovi, najmanji što ih je
Rydell ikad vidio, neki su imali samo četiri stolice, nisu
imali čak ni vrata, već samo veliki rolo koji se spusti i
zaključa.
Ali ništa od toga nije napravljeno prema nekom planu,
barem ga on nije mogao uočiti. To nije bilo nalik
trgovačkom centru, gdje se posao automatizira i onda se
čeka da li će uspjeti ili ne. Izgledalo je kao da je ovo mjesto
naprosto naraslo, kao da jedna stvar prikrpana na drugu
sve dok čitav raspon nije bio omotan tom bezobličnom
masom stvari u kojima nije bilo dvije iste. Gdje god bi
pogledao, vidio bi različite materijale, a gotovo nijedan od
njih nije bio upotrijebljen za ono što mu je bila prvotna
namjena. Prošao je pored štandova oblijepljenih tirkiznom
formikom, lažnom ciglom, djelićima slomljenih crepova
poslaganih u obliku virova i sunčanih eksplozija i cvijeća.
Jedno, već zatvoreno mjesto, bilo je prekriveno
bakrenozelenim naslagama odlo-mljenih krovnih obloga.
Ulovio se kako se smi ješi svemu tome i ljudima koji
nisu obraćali ni najmanju pažnju na njega, ni
ljudoždersku ni bilo kakvu drugu. Bili su šaroliki kao i
njihovi grañevni materijali: bilo ih je svih dobi, rasa, boja i
svi su bježali od oluje koja je sada zasigurno stizala, vjetar
je bio sve jači dok je prolazio kraj kolica i starih žena koje
su vukle svoje slamnate kofere. Dijete, koje je teturalo s
rukama obavljenima oko velikog crvenog protupožarnog
aparata, zaletjelo mu se u noge. Rydell nikad nije vidio
dijete s ovakvim tetovažama. Dječak reče nešto na nekom
drugom jeziku i nestane.
Rydell zastane i izvadi Warbabyjevu kartu iz džepa
jakne. Tu je bilo nacrtano mjesto gdje je živjela djevojka i
način kako da se tamo popne. Ravno gore do krova te
proklete stvari, male daščare pričvršćene za vrh jednog od
tornjeva za kojeg su bili zakvačeni kablovi. Warbaby je
imao prekrasan rukopis, uistinu elegantan i ovu je kartu
nacrtao i označio za Rydella sjedeći otraga u Patriotu.
Stepenicama ovuda, onda po mostiću, pa do nekakvog
dizala.
Sada je otkrio da će biti zeznuto s tim prvim
stepenicama, jer kad se osvrnuo, primi jetio je puno uskih
malih stepeništa kako se skrivaju izmeñu štandova i
zatvorenih mikrobarova, a sve skupa nije imalo nikakvog
reda. Pretpostavljao je da sva ona vode do istih zakloništa,
ali nije bilo jamstva da su sva povezana.
U tom ga trenutku obuzme umor i sve što je želio znati
bilo je gdje i kada će odspavati i o kakvoj se ovdje
budalaštini zapravo radi? Zašto je pustio da ga Hernandez
uvali u sve ovo?
Onda udari kiša, vjetar pojača brzinu za nekoliko
stupnjeva i lokalci zaozbiljno potraže zaklone, ostavljajući
Rydella stisnutog izmeñu nekoliko starih japanskih uličnih
automata za hranu. Sveukupna struktura, ako se tako
mogla nazvati, bila je dovoljno šuplja da bi propuštala
dosta kiše, ali dovoljno velika i nespretna da bi usporila
vjetar. Cijela je stvar počela škripati i puckati i pomalo
stenjati. I svjetla su se počela gasiti.
Spazio je bljesak bijelih iskri i žica padne negdje iz te
lude zbrke. Netko vikne, ali je vjetar odnio riječi i nije ih
mogao razumjeti. Pogleda nadolje i primi jeti kako mu se
voda diže oko antiterorističkih cipela. Nije dobro, pomisli:
lokve, mokre cipele, izmjenična struja.
Do jednog od automata stajao je štand s voćem, skucan
od drvenog otpada, nalik dječjoj tvrñavi. No, imao je
nekakvu policu pod sobom, podignutu za kojih desetak
centimetara i tamo je izgledalo suho. Ugurao se, sjeo na
nju, podignuvši stopala iz vode. Mirisalo je na prezrele
mandarinke, ali je mjesto bilo devedeset posto suho, a
automati su zaustavili najveći dio vjetra.
Zakopčao je jaknu što je više mogao, stisnuo šake u
džepovima i pomislio na vruću kupku i suhi krevet. Mislio
je na svoj madrac tamo u kući na Mar Visti, i stvarno je
osjetio tugu za domom. Isuse, još će mi nedostajati i one
cvjetne naljepnice.
Platnena cerada padne jer su joj se slomili drveni
držači, poput čačkalica i prospe se možda dvadeset galona
kiše. I tog trenutka je ugleda, Chevettu Washington, ravno
pred sobom. Kao da sanja. Na manje od deset metara.
Stajala je tamo.
Rydell je nekoć imao neku curu koju bi mogao nazvati
djevojkom, dolje na Floridi, gdje mu se otac preselio prije
nego što se razbolio. Zvala se Claudia Marsalis, bila je iz
Bostona i majka joj je imala kamp-prikolicu u istom parku
kao i njegov otac, odmah do zaljeva Tampa. Rydell je
pohañao prvu godinu na Akademiji, ali bilo je i nešto
praznika, a njegov je otac znao kako povoljnije dobiti
avionske karte.
I tako bi za praznike Rydell dolazio dolje i boravio s
ocem, a ponekad bi izlazio noću i vozikao se s Claudiom
Marsalis u Lincolnu iz 94. vlasništvu njene majke, koji je
bio pravi bombončić kad su ga dovezli, rekla je Claudia, ali
sad ga je slani zrak već nagrizao. Očito da ga je u Bostonu
izvozila na cestu samo ljeti, kako ga kemikalije ne bi izjele.
Imao je na sebi plavo-bijele tablice BAŠTINA MASSACHUSSETSA,
jer je to bio kolekcionarski primjerak. Tablice su
bile starinske, slova otisnuta u metalu i nisu svijetlile
iznutra.
U tom dijelu Tampe bilo je pomalo opasno, ulični
znakovi su bili izrešetani, posluživši kao mete za trening u
pucanju ili kao kasnonoć-ni pokazatelji djelovanja
prigušivača na nečijoj pušci. A bilo je i puno pušaka
uokolo za pokazivanje; uvijek bi ih nekoliko bilo u
stražnjem prozoru kamioneta ili džipova, obično s parom
velikih pasa. Claudia je stalno dodijavala Rydellu u vezi s
tim, tim dečkima s Floride u kapicama, koji se voze uokolo
s puškama i psima. Rydell joj je rekao da to nema veze s
njim, da je on iz Knoxvillea, a u Knoxvilleu se ljudi nisu
vozili pokazujući svoje puške. Nisu ni radili rupe u uličnim
znakovima, barem je na to policija pazila. Ali Claudia je
bila jedna od onih osoba koja je mislila kako je južno od
Washingtona sve isto, ili se samo tako pretvarala kako bi
ga zafrkavala.
Noću je mirisalo na sol i magnolije i močvaru, a oni bi
se vozili uokolo u Lincolnu sa spuštenim prozorima i
slušali radio. Kad bi se smračilo, mogla su se vidjeti svjetla
na brodovima i velikim platformama s kranovima koji su
drndajući prolazili poput najsporijih NLO-a na svijetu.
Ponekad bi se ufurali u nehajno hvatanje na stražnjem
sjedištu, ali je Claudia rekla da se od toga na Floridi
previše znojiš, a Rydell bi se u principu složio s tim. Stvar
je bila u tome što su oboje bili tamo, sami i nije bilo ničeg
drugog za raditi.
Jedne su noći slušali neku lokalnu stanicu iz Georgije,
kad je zasvirala stvar "Ja i Isus ćemo išibati tvoje pogansko
dupe", bila je to tvrda pentekostalna metalna stvar o
pobačaju i ajatolasima i svemu tome. Claudia nikad prije
nije to čula i smočila je gaćice smijući se. Naprosto nije
mogla vjerovati da postoji takva pjesma. Kad se malo
primirila, pitala je Rydella zašto uopće želi postati
policajac? A on se oko toga osjećao nelagodno, jer njoj kao
da je bilo smi ješno i to što on pohaña Akademiju, jednako
smi ješno kao i ta pjesma. Ali i zato što o tome nije baš
previše razmišljao. Istina je vjerojatno bila to da su on i
njegov otac uvijek gledali Murjake u nevolji zajedno, jer ta
te emisija uistinu učila poštovanju. Vidjelo se s kakvim se
problemima murjaci uistinu susreću. Ne s nekakvim
nakresanim i naduvanim ljigavcima, već s njihovim
odvjetnicima, prokletim sudovima i svim tim. Ali ako bi joj
rekao da je to zbog tv emisije, znao je da bi se i tome
smijala. Zato je malo promislio i rekao joj da mu se sviña
ideja da je u mogućnosti pomagati ljudima kad se stvarno
nañu u neprilici.
"Berry", reče ona, "ti stvarno tako misliš, zar ne?"
"Svakako", reče on, "čini mi se da je tako."
"Ali, Berry, kad budeš murjak, ljudi će ti lagati. Ljudi će
o tebi misliti kao o neprijatelju. S tobom će htjeti
razgovarati jedino kad uistinu budu u nevolji."
Vozeći, on je pogleda sa strane. "A kako ti znaš toliko o
tome?"
"Jer to je ono što moj otac radi", reče ona za kraj
razgovora, i više nikad nije načela tu temu.
Alije on razmišljao o tome, dok je vozio Razbijača za
IntenSecure, jer to je bilo kao da je murjak, osim što to
nije bio. Ljudima kojima je trebalo pomoći nisu se čak ni
trudili lagati, jer oni su bili ti koji su plaćali račun.
I eto ga sad ovdje, tu na ovom mostu, kako ispuzava
ispod štanda s voćem da bi slijedio tu djevojku za koju su
Warbaby i Freddie - kojem je Rydell sve više bio sklon ne
vjerovati ni jednu jedinu stvar -tvrdili da je preklala onog
Nijemca, ili što je već bio, u onom hotelu. I da je ukrala te
naočale koje je Rydell trebao vratiti, slične Warbabyjevima.
Ali ako ih je prvo ukrala, zašto se onda vratila i ubila
tipa kasnije? No pravo pitanje bilo je kakve to veze ima s
ičim, čak i sa Murjacima u nevolji koje je toliko puta gledao
sa svojim ocem? Pretpostavljao je da je odgovor taj da on,
kao i bilo tko drugi u njegovu položaju, pokušava zaraditi
za život.
Čvrsti slapovi kiše padali su iz raznih točaka s one
krpanje iznad njega i rasprskavali se na asfaltu. Pojavi se
ružičasti bljesak, poput munje, negdje dolje ispod mosta.
Učinilo mu se da je bacila nešto u stranu, ali ako stane da
bi to provjerio, mogao bije izgubiti. Kretala se, izbjegavajući
vodopade.
Tehnika uličnog praćenja nije se puno uvježbavala na
Akademiji, osim ako nisi izgledao kao dobar materijal za
detektiva koji su odmah ubacivali u napredne tečajeve
kriminalističkog istraživanja. Rydell je svejedno kupio
knjigu. I zato je, na nesreću, znao da je potreban najmanje
jedan partner za takvu stvar, i to pod pretpostavkom da
imaš radio-vezu i da se i neki grañani kreću i pokrivaju te.
Ovako, kako je sad to morao raditi, najbolje što je mogao
učiniti bilo je da se nada i šulja za njom.
Znao je da je to ona zbog njene lude frizure, tog repa na
vrhu glave, kao kod onih debelih japanskih rvača. Samo,
ona nije bila debela. Noge su joj virile iz velike stare
motociklističke jakne koja kao da je godinama visjela u
nekakvom štaglju, i po nogama je izgledalo kao da puno
radi. Bile su odjevene u nešto usko, sjajno i crno, nalik
Kevinovoj odjeći u "Samo me popuši", a završavale su u
nekoj vrsti tamnih čizama ili cipela s visokom petom.
Pazeći tako na nju i pokušavajući ostati izvan njenog
pogleda ako se slučajno okrene, uspio je ušetati ravno pod
jedan od onih vodopada. Spustio mu se ravno niz vrat. A
onda je čuo nekog kako je zove, "Chev, jesi li to ti?" i
spustio se na jedno koljeno u lokvu, iza hrpe naplavljenog
drveta, dasaka na kojima je bilo nalijepljenog gipsa.
Identifikacija pozitivna.
Vodopad iza njega stvarao je previše buke, a da bi čuo
što se tada izgovorilo, ali mogao ih je vidjeti: mladića u
crnoj kožnoj jakni, puno novijom nego što je njena i još
nekog u nečem crnom, s podignutom kapuljačom. Sjedili
su na nekom hladnjaku, takvom nečem, a tip u kožnjaku
pušio je cigaretu. Kosu je imao začešljanu u nekakvu
krijestu; dobar štos, na ovoj kiši. Cigareta napravi luk i
ugasi se na mokrom podu i tip siñe; izgledalo je da
razgovara s djevojkom. I onaj s crnom kapuljačom je sišao,
krećući se poput pauka. Imao je trenirku, opazio je Rydell,
s rukavima koji su visili desetak centimetara preko
njegovih ruku. Izgledao je kao mlitava sjenka iz nekog
starog filma što ga je Rydell jednom gledao, u kojem su se
sjene odvajale od ljudi i trebalo ih je uloviti i prišiti ih
nazad. Sublett bi mu vjerojatno mogao reći kako se zvao
taj film.
Jako se trudio da se ne miče, klečao je u toj lokvi, a
onda su oni krenuli, njih dvojica njoj sa svake strane dok
se onaj u sjeni okrenuo da im provjeri leña. Uhvatio je
komadić bijelog lica i par čvrstih, pažljivih očiju.
Brojao je: jedan, dva, tri. Onda je ustao i krenuo za
njima.
Nije mogao reći koliko su daleko otišli prije nego su
iščezli, izgledalo je kao da su naprosto propali. Obrisao je
kišu s očiju i pokušao to shvatiti, ali je onda opazio da su
se spustili stepeništem koje je vodilo na donji nivo, a to je
bilo prvo takvo što je vidio. Mogao je čuti glazbu kad se
približio i vidjeti plavičast sjaj, koji je dolazio od tankog
neonskog natpisa s plavim štampanim slovima:
SPOZNAJNI OTPADNICI.
Na trenutak je stajao tamo, slušajući kako voda šišti na
transformatoru od natpisa i onda se naprosto spustio
stepenicama.
Bile su od šperploče i na njima su klamericama bili
pričvršćeni komadići brusnog papira protiv klizanja, ali
svejedno se skoro okliznuo. Negdje na pola puta do dolje
znao je da je to bar, jer mogao je namirisati pivo i nekoliko
raznih vrsta dimova.
Tamo dolje bilo je toplo. Kao da ušetaš u parnu kupelj. I
bila je gužva. Netko mu baci ručnik. Bio je skroz mokar i
udario ga u grudi, ali ga je on zgrabio i obrisao njime kosu
i lice i onda ga bacio nazad u smjeru iz kojeg je stigao.
Netko se nasmijao, po zvuku žensko. Prišao je do šanka i
našao slobodno mjesto na kraju. Pročeprkao je po vlažnim
džepovima, našao nekoliko petaka i lupnuo njima o šank.
"Pivo", reče on i ne pogleda kad mu ga netko stavi ispred
njega i zamahom ruke pobere kovanice. Pivo je bilo jedna
od onih japanskih vrsta destilirana u Americi, kakvu ljudi
u mjestima kao što je Tampa, nisu baš puno pili. Zatvorio
je oči i popio pola naiskap. Kad je otvorio oči i spustio pivo,
netko pokraj njega reče "Prespojenje?"
On pogleda i spazi tog tipa bez vilice, s malim
ružičastim naočalama i malim ružičastim ustima,
istanjenom žućkastom kosom začešljanom ravno unazad,
sjajnu ne samo od vlage u prostoriji.
"Što?"
"Rekoh 'prespojenje'."
"Čuo sam te", reče Rydell.
"Pa? Trebaš uslugu?"
"Uh, gledaj", reče Rydell, "sve što mi sad treba je pivo, u
redu?"
"Tvoj telefon", reče rozousti čovjek. "Ili faks.
Garantirano prespojenje, jedan mjesec. Trideset dana ili
dobiješ trideset sljedećih dana besplatno. Neograničena
dužina za domaće razgovore. Ako trebaš prekomorske,
možemo razgovarati o prekomorskima. Ali osnovno prespojenje
je tri stotke." Sve skupa ličilo je na zujanje koje je
Rydella podsjećalo na glasovni čip kakav se nalazi u
najjeftinijim vrstama dječjih igračaka.
"Čekaj malo", reče Rydell.
Čovjek žmirne nekoliko puta iza svojih ružičastih
naočala.
"Pričaš o onom što se može napraviti s džepnim
telefonom? Da ne moraš plaćati telefonskoj kompaniji?"
Čovjek ga je samo gledao.
"Ipak, hvala", reče Rydell, brzo. "Cijenim ponudu, ali
nemam sa sobom nikakvog telefona. Da imam, bio bih
sretan da mogu zatražiti tvoju uslugu."
Čovjek ga je još uvijek gledao. "Čini mi se da sam te već
vidio..." Sumnja.
"Neee", reče Rydell. "Ja sam iz Knoxvillea. Samo sam se
sklonio od kiše." Procijenio je da je trenutak da riskira i da
se okrene i provjeri ovo mjesto, jer ogledala iza šanka bila
su potpuno zamagljena i po njima su curile kapljice.
Okrenuo je rame i spazio onu Japanku, onu koju je vidio
tamo na brežuljcima iznad Hollywooda, dok je krstario sa
Sublettom. Stajala je na maloj pozornici, gola, a njena
duga kovrčava kosa padala je oko nje do njenog struka.
Rydell začuje samog sebe kako je zastenjao.
"Hej", govorio je čovjek, "hej..."
Rydell se strese čudnim automatskim pokretom, poput
mokrog psa, ali ona je još uvijek bila tamo.
"Hej. Kredit." Ponovno to jednolično zujanje. "Imaš
problema? Možda želiš vidjeti čega sve ima o tebi? Hoćeš
provjeriti nekog drugog, ako imaš prave brojeve..."
"Hej", reče Rydell, "čekaj malo. Tko je ona žena tamo?"
Ružičaste naočale se nagnu.
"Tko je ona?" upita Rydell.
"To je hologram", reče čovjek, potpuno drugačijim
glasom i udalji se.
"Ti boga", reče iza njega barmen. "Upravo si postavio
rekord u odjebavanju Eddieja Govna. Zaslužio si još jedno
pivo, moj čovječe."
Barmen je bio crnac s bakrenim kuglicama u kosi.
Cerio se Rydellu. "Zovemo ga Eddie Govno, jer ne vrijedi ni
toliko, a toliko za njega i marimo. Spoji ti telefon na
nekakvu kutiju bez baterija, pritisne par gumba, nešto
začarobira i uzme ti lovu. To je Eddie." Otvorio je pivo i
stavio ga pored prvog.
Rydell ponovno pogleda Japanku. Nije se pomakla.
"Sklonio sam se od kiše", reče on, jer jedino se to sjetio
reći.
"Prava noć za to", reče barmen.
"Reci", reče Rydell, "ona tamo dama..."
"To je Josiena plesačica", reče Rydell. "Samo gledaj. Za
koji tren će početi plesati, čim doñe pjesma koja joj se
sviña."
"Josie?"
Barmen pokaže prstom. Rydell pogleda u smjeru u
kojem je pokazivao. Ugledao je vrlo debelu ženu u
invalidskim kolicima s kosom boje i oblika grube čelične
žice. Nosila je potpuno nove plave jednodjelne traperice i
najveći broj bijele trenirke, a obje ruke bile su joj skrivene
u nečem što je držala u krilu, nalik glatkom sivom
plastičnom mufu. Oči su joj bile zatvorene, lice
bezizražajno. Nije mogao biti potpuno siguran ne spava li
ona.
"Hologram?" Japanka se još nije nimalo pomakla.
Rydell se podsjećao što je vidio one noći. Zavijene krune,
potpuno srebrne. Stidnih dlaka obrijanih u obliku
uskličnika. Ova nije imala ni jednu od tih dviju stvari, ali
bila je to ona. Bila je.
"Josie stalno projicira", reče barmen, kao da je to nešto
oko čega nema pomoći.
"Iz one stvari u krilu?"
"To je prijenosnik", reče barmen. "Projektor je tamo."
Pokaže prstom. "Na vrhu onog znaka NEC."
Rydell spazi mali crni ureñaj pričvršćen na vrhu starog
svijetlećeg natpisa. Izgledao je poput starinskog
fotoaparata, onog optičkog. Nije znao da li je NEC pivo ili
nešto drugo. Cijeli zid bio je prekriven tim natpisima,
različitim i sad je prepoznao i neka od imena za koja je
ustvrdio da su oglasi za stare elektronske kompanije.
Promotrio je ureñaj, pa ponovno debelu ženu u
invalidskim kolicima i osjetio se tužno. I ljuto. Kao da je
nešto izgubio. "Nije kao ono što sam mislio da je", reče
samome sebi.
"Prevarilo bi svakoga", reče barmen.
Rydell zamisli kako netko sjedi tamo uz cestu kroz
kanjon. Čeka automobile. Kao što su on i njegovi prijatelji
ležali u grmlju u ulici Jefferson i bacali limenke pod gume
automobila. Zvučalo je kao da je otpala ratkapa.
Promatrali su ih kako izlaze i gledaju, tresu glavama.
Znači, ono što je vidio bila je verzija ovog, netko se igrao
skupom igračkom.
"Sranje", reče on i usredotoči se na traženje Chevette
Washington u ovoj gužvi. Više nije toliko zapažao miris
piva i dima koliko mokre kose i odjeće i samih tijela. Bila je
tamo, sa svoja dva prijatelja, nagnuta nad malim okruglim
stolom u uglu. Tip u trenirci je skinuo kapuljaču i Rydell je
vidio bijelu kožu lubanje ispod kratko ošišane kose, s
nekakvom tetovažom šišmiša ili ptice sa strane, koja se ne
bi vidjela kad kosa ponovno naraste. Bila je to tetovaža
koju je netko napravio rukom, a ne ona kakva se radi na
stolu s računarom. Ćelavko je u profilu imao malo tvrdo
lice i nije govorio. Chevette Washington je nešto govorila
onom drugom i nije izgledala sretno.
Onda se glazba promi jenila, začuli su se bubnjevi, kao
da ih je milijun i kao da su poredani iza zidova, a na njima
su pristizali čudni statični valovi, povlačili se i opet
pojavljivali, ženski glasovi poput krikova ptica, ništa
prirodno, glasovi su u doplerovu efektu prolazili poput
sirena na autocesti, a kad bi pažljivije osluhnuo bubnjeve,
čuo bi da su stvoreni od malih djelića zvuka koji uopće nije
bubnjanje.
Japanka - hologram, podsjeti se Rydell - podigne ruke i
počne plesati, vijugavo mi ješajući, u ritmu ne s
bubnjevima već s valovima statike koja je plavila preko
zvuka i nestajala i kad se Rydell sjetio pogledati, oči debele
žene bile su otvorene, a ruke su joj se micale u onom
plastičnom mufu.
Nitko u baru nije obraćao ni najmanje pažnje na to,
osim Rydella i žene u invalidskim kolicima. Rydell se
naslonio na šank i promatrao hologram kako pleše i pitao
se što će sljedeće učiniti.
Warbabyjev popis bio je ovaj: najbolje bi bilo da zgrabi i
naočale i djevojku, ako ne ide onda samo naočale, a sama
djevojka bila je definitivno na trećem mjestu, ali pod mus
ako se samo to može.
Josiena glazba otklizi i iščezne i hologramski ples
završi. Začuje se pijano pljeskanje s nekoliko stolova. Josie
je malo kimala glavom kao da im zahvaljuje.
Najgore u svemu tome bilo je to, razmišljao je Rydell,
što je Josie bila prikovana u tu stolicu i što nije baš
spretno baratala s tim hologramskim ureñajem. Podsjetila
ga je na slijepca u parku u Knoxvilleu, koji je sjedio po
cijeli dan i drndao po starinskoj gitari marke National.
Tako slijep, imao je tu staru gitaru i nije znao svirati. I
činilo se da ne postaje ništa bolji. To jednostavno nije
pošteno.
Tada su neki ljudi ustali od stola blizu onog za kojim je
sjedila Chevette Washington. Rydell se brzo stvori tamo, s
pivom koje je zaslužio zato što se riješio Eddieja Govna.
Još uvijek nije bio dovoljno blizu da bi razumio o čemu
pričaju, ali mogao je pokušati. Pomišljao je da nekako
stupi s njima u razgovor, ali to je izgledalo prilično
beznadno. Ne zato što bi izgledao kao da zato ne pripada
ovamo, jer ionako mu se činilo da najveći dio ove gomile
nisu stalni gosti, već klijentela koja je slučajno tu, zbog
kiše. Ali nije imao blagog pojma kakvo je ovo zapravo
mjesto. Nije mogao ni shvatiti što to "Spoznajni otpadnici"
znači; to mu ionako ne bi pomoglo da shvati koja je tema
razgovora. Osim toga, o čemu god da su Chevette
Washington i njen momak razgovarali, izgledalo je da
razgovor postaje žešći.
Njen momak, pomisli on. Bilo je nečeg u njenom
tjelesnom izražaju što je govorilo "cura koja je dobila
nogu", a bilo je i nečeg u tome kako je njen momak čvrsto
pokušavao pokazati kako ga to nimalo ne smeta, kao da je
bivša...
Sve je naglo stalo, svi su razgovori prestali i Rydell
digne pogled sa svog piva i spazi poručnika Orlovskog,
murjaka vampirskog izgleda iz Odjela za umorstva u
policiji u San Franciscu, kako silazi niz stepenice u svom
londoncu i sa šeširom na glavi, koji je izgledao kao da je
oblikovan od plastike boje mesa i tim stravičnim
naočalama s pola okvira. Orlovsky je stajao tamo, mali
potočići vode curili su s ruba njegovog kaputa tamnog od
kiše i stvarali lokvice oko njegovih špičo-ka, dok je
otkopčavao kaput jednom rukom. Još je uvijek imao na
sebi crnu pancirku, a ruka se spustila i smirila na glatkoj,
pod pritiskom izljevenoj, maslinastosivoj dršci H&K-a s
pokretnom cijevi. Rydell potraži pogledom spremnik za
značku na najlonskoj uzici oko vrata, ali ga nije vidio.
Cijeli je bar gledao u Orlovskog.
Orlovsky baci pogled po prostoriji, preko ruba svojih
naočala, polako, pruživši svima dobru dozu murjačkog
pogleda. Glazba, nekakva čudna šuplja tehno stvar koja je
zvučala poput eksplozija bombi u komorama s odjekom,
počela je dobivati drugačiji smisao.
Rydell opazi da Josie, žena u invalidskim kolicima,
gleda Rusa s izrazom koji on nije mogao shvatiti.
Ugledavši Chevettu Washington u njenom uglu,
Orlovsky priñe njenom stolu, sporo trošeći svoje vrijeme i
puštajući ostatak ljudi da isto tako polako troše to vrijeme.
Ruka mu je još uvijek bila na pištolju.
Rydellu je izgledalo kao da bi je Rus naprosto mogao
izvući i ustrijeliti. Tako je izgledalo, ali koji bi to murjak
napravio?
Sada je Orlovsky stao pred njihovim stolom, na pravoj
udaljenosti, predaleko da ga mogu dosegnuti i dovoljno
daleko da može potegnuti onaj veliki pištolj, ako bude
trebalo.
Rydell je nekako bio zadovoljan kad je vidio da njen
momak izgleda kao da bi se mogao usrati. Celavko je
izgledao kao da je zalje-ven u plastiku, naprosto smrznut,
s rukama na stolu. Izmeñu njegovih ruku Rydell je ugledao
telefon.
Orlovsky zaspe djevojku punom strujom svog pogleda, a
njegovo izbrazdano lice bilo je u ovom svjetlu sivo, bez
osmi jeha. Trznuo je rubom plastičnog šešira, točno koliko
je trebalo i rekao "Ustaj."
Rydell pogleda u nju i opazi da ona drhti. Nije bilo
nikakve sumnje da je Rus mislio na nju, a ne na njene
dečke. Momak je izgledao kao da će se svakog časa
onesvijestiti, a Ćelavko je izigravao kip.
Chevette Washington ustane, dršćući, a klimava mala
drvena stolice sruši se iza nje.
"Van." Rub šešira pokaže na stepenice. Dlakava
nadlanica Orlovskijeve ruke pokrivala je dršku H&K-a.
Rydell je čuo svoja koljena kako škripe od napetosti.
Naginjao se naprijed, stežući rub stola. Ispod je mogao
osjetiti stare sasušene grude žvakaće gume.
Svjetla se ugase.
Puno kasnije, kad je pokušavao objasniti Sublettu kako
je to izgledalo kad je Josie zavitlala svoj hologram u
Orlovskog, Rydell je rekao da je to izgledalo pomalo kao
onaj posebni efekt na kraju Pljačkaša izgubljenog kovčega,
onaj dio kad oni anñeli ili što su već bili, vijugavo izlaze iz
one kutije i preplave naciste.
Ali sve se zbivalo odjednom. Kad su se svjetla ugasila,
ugasilo se sve, svi oni natpisi na zidu, sve, a Rydell je
naprosto odgurnuo stol u stranu bez razmišljanja i bacio
se tamo gdje je ona stajala. Velika kugla svjetla buknula je
nadolje, šireći se, iz mjesta na zidu gdje je vjerojatno bio
gornji rub natpisa NEC. Bila je boje kože holograma, malo
nalik na boju meda i slonove kosti, prošarana tamnom
bojom njene kose i očiju, sve je izgledalo kao ubrzana
snimka s meteorološkog satelita. Oko Rusa se stvorila
kugla metarskog promjera, oko njegove glave i ramena,
vrteći se, njene su oči i usta bili otvoreni u nijemom kriku,
treptali su, povećani. Svako je oko za djelić sekunde bilo
veliko kao i kugla, a bijeli zubi veliki, svaki je bio poput
čovjekove ruke.
Orlovsky udari prema tome, a to ga je i malo zadržalo u
izvlačenju pištolja.
Ali bilo je dovoljno svjetla da Rydell vidi kako da zgrabi
djevojku, a ne momka. Jednostavno ju je pokupio,
zaboravljajući sve što je učio o pozivima i sprečavanjima i
trčao je što je brže mogao prema stepenicama.
Orlovsky je nešto viknuo, ali to je sigurno bilo na
ruskom.
Njegov ujak, onaj koji je otišao u Afriku s vojskom,
govorio je da voli kod žena kad hodaju, a dupe im se miče
poput dva mala risa u lov-čevoj vreći. I taj je izraz sada pao
Rydellu na pamet, dok je trčao prema stepenicama sa
Chevettom Washington i gurao je ispred sebe poput velike
torbe sa špecerajem. Ali to nije imalo nikakve veze sa seksi
izgledom.
Imao je sreće da nije dobio modricu ili da mu nije
slomila koje rebro.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
22 Bubadob
Ne znajući tko ju je to zgrabio, i dalje je udarala i
lupala, uz stepenice, iza sebe. Ali držao ju je daleko pred
sobom, tako da je skoro pao na nju.
Našla se na nivou, bilo je malo svjetla i gledala u neku
vrst plastične strojnice, boje dječjeg oružja-igračke, u
rukama drugog od ovih velikih ružnih tipova u kišnim
kaputima, taj nije imao šešira i mokra kosa bila mu je
začešljana s lica, a koža kao da mu je bila previše
nategnuta.
"Sad je pusti, zajebantu", reče onaj sa strojnicom. Imao
je naglasak kao iz starinskog filma strave. Jedva se
zadržala na nogama kad ju je onaj koji ju je držao, pustio.
"Zajebantu", reče tip sa strojnicom, zvučalo je kao
zajebjantu, "što ti hoćeš?"
"War", reče onaj koji ju je zgrabio, onda se savije,
kašljući. "Baby", reče, ispravljajući se, zatim se namršti i
obuhvati svoje grudi, gledajući je. "Jebo te bog, al' udaraš."
Zvučalo je američki, ali ne sa Zapadne obale. Imao je
jeftinu najlonsku jaknu, jedan je rukav bio na-pol oderan s
ramena i iz njega je visjela kudrava bijela tvar.
"Ako se samo pomakneš..." Plastična strojnica bila je
uperena ravno u tipovo lice.
"War-baby, war-baby", reče tip, barem je tako zvučalo,
"war-baby me poslao da je zgrabim. Parkirao se iza onih
spremnika, čeka me da je dovedem."
"Arkady..." Bio je to onaj s plastičnim šeširom, popeo se
uza stepenice iza tipa koji ju je zgrabio. Nosio je naočale za
noćno gledanje, a ona smi ješna srednja cijev virila je ispod
ruba njegovog šešira.
Držao je nešto što je ličilo na minijaturnu limenku
spreja. Rekao je nešto na onom jeziku. Ruskom? Pokazao
je malom limenkom dolje niz stepenice.
"Ako upotrijebiš ljuti plin u tako zatvorenom prostoru",
reče onaj koj i ju je zgrabio, "ljudi će nastradati. I imat ćeš
stalnih problema sa sinusima."
Čovjek zategnuta lica ga pogleda kao nešto što je
ispuzalo ispod kamena. "Ti voziš, da?" reče on, pokazujući
tipu sa šeširom da odloži onu stvar, što god da je bila.
"Bili smo na kavi. No, ti si pio čaj, Svobodov, je li tako?"
Chevette uhvati na sebi pogled čovjeka zategnuta lica,
kao da mu se ne sviña što je čula njegovo ime. Htjela mu je
reći da je čula Dubadob, kako je onaj drugi govorio, ali
sigurno ne može biti tako, zar ne?
"Zašto si je zgrabio?" upita čovjek zategnuta lica,
Dubadob.
"Mogla je pobjeći u mraku, nije li? Nisam znao da tvoj
partner ima naočale za noćno gledanje. Osim toga, onaj me
poslao da je nañem. Nije spomenuo vas. U biti, rekli su da
vi ovdje i ne dolazite."
Onaj sa šeširom nañe se iza nje, potegnuvši joj ruku
zahvatom. "Pusti me..."
"Hej", reče onaj koji ju je zgrabio, kao da je sve u redu,
"ovi su ljudi policajci. Iz Odjela za umorstva, Policijska
uprava San Francisca, žarne?"
Dubadob tiho zazviždi. "Budalo." "Murjaci?" upita ona.
"Svakako."
To je izazvalo kratak siktaj srdžbe kod Dubadob.
"Arkady, sad idemo. One ništarije nas pokušavaju
špijunirati odozdo..." Čovjek sa šeširom skinuo je naočale
za noćno gledanje i skakutao na mjestu kao da mu se piša.
"Hej", reče ona, "netko je ubio Sammyja. Ako ste
murjaci, slušajte me, ubio je Sammyja Sala."
"Tko je Sammy?" upita onaj s poderanom jaknom.
"Radim s njim! U Ujedinjenima. Sammy DuPree.
Sammy. Ubijen je."
"Tko ga je ubio?"
"Rydell. Začepi gubec." Začjepi gobec.
"Ona nam kaže da ima podatak o mogućem umorstvu,
a ti mi kažeš da začepim?"
"Da, velim ti da začepiš. War-baby. Objasnit će on."
Ruka joj je bila svijena, tako da je pošla s njima.
23 Učinio je to
Ovobodov je inzistirao da ga lisicama pri veže sa
Chevettom Washington. Lisice su bile Beretta, kao one što
ih je nosio u ophodnji u Knoxvilleu. Svobodov je rekao da
su njemu i Orlovskom potrebne slobodne ruke ako neki od
ljudi s mosta shvate da odvode djevojku.
Ali ako je privode, kako to da joj nisu pročitali nikakva
prava, nisu joj čak ni rekli da je uhićena? Rydell je već
odlučio da nema načina da krivo prisegne na sudu, ako
bude tamo pozvan kao svjedok, i da kaže da je čuo
pročitana jebena prava. Ovi su Rusi bili najobičnije
seljačine koliko je on mogao vidjeti, upravo onakvi kakvim
je Akademija pokušala uporno Rydella stvoriti da ne bude.
Na neki način, ipak, odražavali su ono što puno ljudi
manje-više podsvjesno očekuje kakvi policajci trebaju biti,
kako postupati, a to je zbog mitologije, kako je rekao jedan
od predavača na Akademiji. Kao što u situacijama
zatočenih talaca postoji sindrom Oca Mulcahyja. Netko
uzme taoca, a murjaci pokušavaju odlučiti što učiniti. Svi
su vidjeli onaj film o Ocu Mulcahyju, pa kažu, da, kužim,
dovest ću svećenika, dovest ću tipove roditelje, spustit ću
pištolj i ući unutra i razgovarati s njim. I takav uñe i dobije
za zbilja u dupe. Jer je zaboravio, jer je mislio da je ono na
filmu pravo. A stvar se može razviti i drugačije, pa
postepeno postaneš onakav murjak kakvog si gledao u
filmovima i na televiziji. Svi su bili upozoreni na to. Ali
možda su na ljude poput Svobodova i Orlovskog, ljude koji
su došli iz drugih zemalja, mediji utjecali još jače. Gle
samo kako se oblače, na primjer.
Čovječe, morat će si priuštiti jedno tuširanje. Vrućom
vodom. Tuširat će se dok više ne bude mogao izdržati ili
dok ne nestane vruće vode. Onda će izaći, obrisati se i
obući potpuno novu, potpuno suhu odjeću, u nekoj
hotelskoj sobi kakvu mu već Warbaby bude našao. Naručit
će velik sendvič i kantu s ledom i četiri-pet meksičkih piva
u njoj, onih u boci dugog grlića, kakvu piju u L.A. Sjest će
s daljinskim upravljačem i gledati nešto na televiziji.
Možda će gledati Murjake u nevolji. Možda će čak nazvati i
Subletta, probrbljati s njim, ispričati mu o ludom poslu u
Sjevernoj Californii. Sublett je uvijek radio u kasnim
noćnim smjenama, jer je bio osjetljiv na svjetlo, pa ako mu
je ovo slobodna noć, onda gleda svoje filmove.
"Pazi kud ideš..." Potegnula mu je ruku s lisicom tako
jako da je zamalo pao. Skoro je prošao s jedne strane
stupa, a ona je krenula s druge. "Hej. Oprosti", reče on.
Nije ga htjela pogledati. Svejedno, Rydellu nije izgledala
kao netko tko će sjesti s britvom tipu na grudi i izvući mu
jezik na teži način. Istina, imala je onaj keramički nož kod
sebe kad ju je Svobodov pretresao, plus džepni telefon i
proklete naočale koje su svi tražili. Izgledale su baš kao i
Warbabyjeve i bile su u kutiji. Rusi su bili stvarno sretni
zbog toga i sad su bile sigurno spremljene u unutrašnjem
džepu Svobodovljeve pancirke.
Nije bila ni uplašena na pravi način, govorilo mu je
nešto. Nije iz nje izbijao onaj krivčev strah koji upoznaš
trećeg dana na poslu. Više je to bio strah žrtve, iako je
otvoreno priznala Orlovskom da je ukrala naočale. Rekla je
da je to učinila na zabavi u hotelu, prošle noći. Ali ni jedan
od Rusa nije ni spomenuo nikakvo umorstvo, nikakvog
Blixa ili kakvo je već bilo ime žrtve. Nisu spomenuli čak ni
krañu. A ona je rekla nešto kako je netko ubio Sammyja,
tko god da je Sammy bio. Možda je Sammy bio Nijemac.
Rusi su sve naprosto prečuli, začepili Rydella, a sad je i
ona ušutjela, osim što se istresala na njega kad bi padao u
san hodajući.
Život se vraćao na ovo mjesto, sada kad je oluja
prestala, ali bilo je bogzna koliko sati ujutro i nije baš
puno ljudi izašlo na nivo provjeravati štetu. Tu i tamo
ponovno su se palila svjetla, neki ljudi pometali su vodu s
podova i stvari, bilo je par pijanaca ijedan tip koji je
izgledao kao da je na plesnjaku, jer je pričao sto na sat i
slijedio ih, dok Svobodov nije izvukao H&K, okrenuo se i
rekao mu da će ga zdrobiti u jebenu kašu, ako ne otpleše
do Oaklanda u roku odmah, jebemti, i naravno da je tip
poslušao, oči su mu skoro ispale iz glave, dok mu se
Orlovsky smijao.
Došli su na još osvjetljeniji dio, tamo negdje gdje je
Rydell prvi put ugledao Chevettu Washington. Kad je
spustio pogled kako bi pazio gdje hoda, Rydell je spazio da
ona nosi crne antiterorističke cipele, jednake njegovim.
Ulošci od leksana.
"Hej", reče on, "furka cipele."
A ona ga je pogledala kao da je lud i opazio je da joj niz
lice cure suze.
A Svobodov je grubo zarinuo cijev svojeg H&K Rydellu u
zglob vilice, točno ispred desnog uha i rekao: "Jebote. Ne
razgovaraj s njom."
Rydell je pogledao Svobodova postrance, niz vrh cijevi.
Pričekao je dok nije mislio da je sigurno reći u redu.
Poslije toga više nije pokušavao razgovarati s njom pa,
čak je ni pogledati. Kad je mislio da to može proći,
pogledao bi Svobodova. Kad mu skinu lisice, možda će
kresnuti tog kurvinog sina.
Ali baš kad je Rus skinuo pištolj s njegovog uha, Rydell
je vidio nešto iza njega. Nije mu se to doimalo važnim, ali
kasnije mu se uklopilo: veliki medvjed s dugom kosom,
treptao je u njih, tamo gdje su stajali na svjetlu, iz malog
ulaza koji je izgledao kao da nije širi od trideset
centimetara.
Rydell nije imao ništa posebno protiv crnih ljudi ili
useljenika ili bilo koga, ne kao puno drugih ljudi. U biti, to
je i bila jedna od stvari zašto su ga primili na Akademiju,
bez obzira na loše ocjene u srednjoj školi. Ispitivali su ga
na svim mogućim testovima i odlučili da nije rasist. I nije
bio, ali ne zato što je o tome posebno razmišljao.
Jednostavno nije vidio smisla u tome. Ako si takav, život ti
je zeznut, pa zašto onda biti takav? Nitko se neće vratiti i
živjeti tamo gdje je prije živio, zar ne, a i da učine tako
(imao je blijedu pretpostavku o tome), ne bi bilo
mongolskog roštilja i možda bi svi morali slušati pentekostalni
metal, a ionako je Predsjednica crnkinja.
Ipak, morao je priznati, dok su on i Chevette
Washington hodali izmeñu betonskih spremnika, ruku
spojenih lisicama, mašući onim glupim zajedničkim
pokretom koji se javlja zbog lisica, trenutačno ga pomalo
ponižavaju neki vrlo odreñeni crnci i useljenici.
Warbabyjeva melankolija tv-propovjednika išla mu je na
živce; Freddie je bio obični drski crnjo, kako bi rekao
njegov otac; Svobodov i Orlovsky bili su obične glupe
seljačine, kako bi rekao njegov ujak koji je otišao u vojsku.
Ugledao je Freddija s guzicom naslonjenom na prednji
odbojnik Patriota, kako kima glavom na nešto u
slušalicama, dok su riječi pjesme puzale oko rubova
njegovih tenisica, animirane crvenim svijetlećim diodama.
Kišu je sigurno presjedio u autu, jer mu košulja s
otisnutim pištoljima i velike kratke hlače uopće nisu bili
mokri.
I Warbaby je bio tamo, u svom dugačkom kariranom
kaputu, šešir mu je bio natučen do ruba onih PS naočala.
Ličio je na hladnjak, ako se hladnjak može naslanjati na
štap.
Sivi neoznačeni tanker Rusa bio je parkiran nos uz nos
s Patriotom, a ojačane gume i ona grafitna mreža za
guranje nosoroga vrištali su "murjački auto" svakom koga
je to zanimalo. A neke i jest, vidio je Rydell, jer mala je
skupina ljudi s mosta promatrala s raznih mjesta na
betonskim stupovima i kolica s hranom ojačana daskama.
Djeca, par Meksikanki s mrežicama preko kose kao da
rade na pripremi hrane, neki naizgled žestoki momci u
blatnjavoj radnoj odjeći, naslonjeni na lopate i metle. Samo
su promatrali, lica su im bila pažljivo neutralna, a
znatiželjna, kakva lica već jesu kad vide murjake kako
rade.
Netko se nalazio u automobilu Rusa, skvrčen,
podignutih koljena, na suvozačevu sjedalu.
Rusi su stisnuli i Rydella i djevojku, privodili ih. Rydell
je mogao osjetiti kako su svjesni prisutnosti gomile. Nisu
smjeli tako ostaviti automobil.
Na ovoj blizini, Svobodov kao da je malo škripao dok je
hodao, bila je to pancirka ispod košulje, koju je Rydell još
ranije zapazio, tamo u onoj prčvarnici. Svobodov je pušio
svoj Marlboro, ispuštajući oblake plavog dima. Sakrio je
pištolj od pogleda.
Freddie se tamo kraj Warbabyja široko smi ješio cijeloj
sceni, i Rydell bi ga rado bio kresnuo, ali Warbaby je
izgledao tužan kao i uvijek.
"Skinite ove jebene lisice", reče Rydell Warbabyju,
podižući svoju ruku i ruku Chevette Washington. Tada je
gomila spazila lisice; čulo se komešanje i glasovi.
Warbaby pogleda Svobodova. "Imaš ih?"
"Ovdje." Svobodov dotakne svoj londonac.
Warbaby kimne, pogleda Chevettu Washington i onda
Rydella. "Onda dobro." Zatim Orlovskom: "Skini lisice."
Orlovsky uzme Rydelovo zapešće, klizne magnetnom
vrpcom u prorez lisice.
"Ulazi u auto", reče Warbaby Rydellu.
"Nisu joj pročitali nikakva prava", reče Rydell.
"Ulazi u auto. Ti si vozač, sjećaš se?"
"Je li ona uhićena, Mr. Warbaby?"
Freddie se zasmijulji.
Chevette Washington ispruži ruku Orlovskom, ali on
pospremi magnetnu vrpcu.
"Rydell", reče Warbaby, "upadaj sad u auto. Mi smo
svoje obavili."
Suvozačeva vrata na sivom autu se otvore. Čovjek
izañe. Crne kaubojske čizme i dugačka crna kabanica.
Žućkasta kosa, nikakve posebne dužine. Niz lice su mu se
pružale dvije duboke bore kao od smijanja, kao da mu ih je
netko urezao. Oči svijetle boje. A onda se nasmi ješio, dvije
trećine osmi jeha bile su desni, jedna trećina zubi sa
zlatom u uglovima.
"To je taj", reče Chevette Washington promuklim
glasom, "on je ubio Sammyja."
Tog je trenutka veliki frajer duge kose, onaj u prljavoj
košulji, kojeg je Rydell zami jetio tamo na mostu, tresnuo
biciklom ravno Svobo-dovu u leña. Nije to bio običan
bicikl, već nekakav veliki stari zarñali s torpedo kočnicom,
i teškom željeznom košarom zavarenom ispred upravljača.
Bicikl i košara bili su zajedno teški vjerojatno pedeset
kilograma, a u košari je sigurno bilo još pedeset kilograma
metalnog otpada kad je Svobodov dobio svoje. Tresnuo je
licem ravno na haubu Patriota, a Freddie je skočio poput
ofurenog mačka.
Dugokosi skoči ravno na Svobodova i taj otpad, poput
pobjesnjelog medvjeda, zgrabi ga za uši i počne mu licem
udarati o haubu. Orlovsky počne vaditi svoj H&K, a Rydell
ugleda kako se Chevette Washington sagiba i vadi nešto iz
svoje cipele. Zabila je to Orlovskom u leña. Izgledalo je
poput odvijača. Udario je u pancirku, ali to ga je izbacilo iz
ravnoteže dok je povlačio obarač.
Ništa na svijetu nema zvuk kao streljivo bez čahure, na
punoj automatici, iz pokretnog zatvarača. Nije to bio zvuk
strojnice, već nekakav razorni, produženi huuup.
Prvi rafal izgleda nije ništa pogodio, ali je Orlovsky
pokušavao okrenuti pištolj prema njoj, dok mu ga je
Chevette Washington pokušavala zgrabiti. Drugi rafal
otišao je negdje prema gomili. Ljudi su zavrištali, grabeći
djecu.
Warbabyjeva usta bila su otvorena, kao da ne može
vjerovati što se to zbiva.
Rydell je bio iza Orlovskog kad je ovaj pokušao ponovno
podići pištolj i onda se naprosto dogodio jedan od onih
trenutaka.
Postrance je udario Rusa, otprilike deset centimetara
ispod koljena, odostraga i treći je rafal otišao gotovo ravno
u zrak kad je Orlovsky pao.
Freddie je pokušao zgrabiti Chevettu Washington i onda
je izgleda tek spazio odvijač i jedva je uspio podignuti
prijenosno računalo objema rukama. Odvijač je
jednostavno prošao kroz računalo. Freddie je vrisnuo i
ispustio ga.
Rydell je zgrabio otključanu lisicu, onu koja je prije bila
na njegovoj ruci i naprosto potegnuo.
Otvorio je suvozačeva vrata na Patriotu i uvukao je za
sobom. Ubacujući se na vozačevo mjesto, imao je divan
pogled na dugokosog koji je lupetao Svobodovljevim
okrvavljenim licem o haubu, dok su zarñali komadi otpada
poskakivali svaki put kad bi lupnuo.
Ključ. Paljenje.
Rydell je ugledao kako su telefon Chevette Washington i
kutija s PS naočalama ispali iz Svobodovljeve pancirke.
Otvorio je prozor i posegnuo. Netko je pucnjevima skinuo
dugokosog sa Svobodova, pop, pop, pop, i Rydell ugleda,
ubacujući u rikverc, čovjeka iz policijskog auta kako
okreće mali pištolj, s dvije ruke. Baš kako su učili na
SSOVO. Stražnji dio Patriota udari u nešto i Svobodov
odleti s haube u hrpi zarñalih lanaca i cijevi raznih dužina.
Chevette Washington pokušavala je izaći kroz suvozačeva
vrata, pa je morao jednom rukom držati lisice, a drugom
okretati volan, ispustiti je na tren, kako bi ubacio u brzinu
i pritisnuo gas, a onda je opet zgrabio.
Suvozačeva vrata lupnu kad je krenuo ravno na čovjeka
s velikim osmi jehom, koji je možda imao vremena ispucati
još jedan metak prije nego se morao baciti brzo u stranu.
Patriot je klizio na sloju od nekoliko centimetara vode i
zamalo je udario u stražnji dio velikog narančastog
kamiona za smeće što je stajao blizu kuće.
U retrovizoru je na trenutak vidio ludu sliku kroz
stražnji prozor: most koji se uzdiže, kao da je umotan u
alge, iza njega nebo koje je postajalo sivo i Warbabyja kako
je napravio jedan korak s ukočenom nogom, pa još jedan i
podignuo štap ravno do ramena, uperivši ga prema
Patriotu kao da je to čarobni štapić ili takvo nešto.
Što god da je izašlo iz kraja Warbabyjeva štapa uništilo
je Patriotov stražnji prozor i Rydell je skrenuo desno tako
naglo da su se skoro prevrnuli.
"Isuse", reče Chevette Washington, kao netko tko priča
u snu, "što to radiš?"
Nije znao, ali zar nije to naprosto učinio?
24 Pjesma središnjeg luka
Kad su se svjetla ugasila, Yamazaki je prtljajući u
mraku potražio svoju torbu. Našao ju je i izvadio iz nje
džepnu svjetiljku.
U bijelom snopu, Skinner je spavao otvorenih usta,
ispod pokrivača i otrcane vreće za spavanje.
Yamazaki je pretražio nekoliko polica iznad stola na
preklapanje: male staklenke sa začinima, jednake
staklenke s čeličnim vijcima, stari telefon od bakelita koji
ga je podsjetio na izraz "okrenuti broj", mnogo koluta
raznih vrsta i boja ljepljive trake, navoje teške bakrene
žice, komadi nečega za što je pretpostavljao da je kalem za
namatanje morske udice i, napokon, hrpu prašnjavih
ostataka svijeća, pričvršćenih istrošenom gumicom.
Izabrao je najduži komad, našao upaljač pokraj zelenog
izletničkog kuhala. Postavio je svijeću na bijeli tanjurić i
zapalio je. Plamen zatreperi i ugasi se.
Sa svjetiljkom u ruci prišao je prozoru i čvršće ga
namjestio u dubokom kružnom okviru.
Sad je svijeća gorjela, iako je plamen treptao i širio se
na propuhu za kojeg je izgubio svaku nadu da bi mogao
naći odakle dolazi. Vratio se do prozora i pogledao van.
Zamračen most bio je nevidljiv. Kiša je padala gotovo
vodoravno na prozor, sićušne kapi padale su mu na lice
kroz pukotine u staklu i zarñale dijelove olovnog držača.
Sjetio se da je Skinnerova soba možda napravljena da
funkcionira kao camera obscura. Kad bi se maknulo malo
središnje staklo crkvenog prozora, a druga stakla
zamračila, obrnuta slika našla bi se na suprotnom zidu.
Yamazaki je znao da je središnji luk, središnje sidrište
mosta, nekoć važio kao najveća kamera s rupicom na
svijetu. U mrkloj tami strukture, svjetlo koje je dopiralo
kroz jedinu sićušnu rupu projiciralo je ogromnu sliku
podnožja donjeg nivoa, najbližeg tornja i okolnog zaljeva.
Sada je u srcu sidrišta boravio neznan broj tajnovitijih
stanovnika mosta, a Skinner mu je savjetovao da ne ide
tamo. "Nisu nimalo kao oni mansoni u grmlju na Otoku s
blagom, ali ne trebaš ih smetati, svejedno. Ljudi su u redu,
ali baš ne traže društvo, kužiš me?"
Yamazaki prijeñe do glatke obline kabla koji je
presijecao pod sobe. Bio je vidljiv samo ovalni odsječak,
poput nekakve matematičke formule koja samo što viri iz
topološke površine u računarskom prikazu. Sagnuo se da
ga dodirne, taj vidljivi odsječak uglačan nekim drugim
rukama. Svaki od trideset sedam kablova sadržavao je
četiri stotine sedamdeset i dvije žice i izdržao je, a izdržava
i sada težinu od nekoliko milijuna kilograma. Yamazaki je
osjetio nešto, neku poruku ogromnog, nejasnog trenutka,
drhtanje u leñnoj grbi uglačanoj prošlošću. Oluje, bez
sumnje; sam most imao je sposobnost znatnog pomicanja;
rastezao se i skupljao s vrućinom i hladnoćom; veliki
čelični zubi lukova bili su zabijeni u kamenu podlogu
ispod zaljevskog blata, kamenu podlogu koja jedva da se
pomakla čak i kod Malog velikog.
Godzilla. Yamazaki zadršće, sjetivši se televizijskih slika
pada Tokija. Tada je bio u Parizu, s roditeljima. Sada se
tamo dizao novi grad, čije su zgrade doslovce rasle kat po
kat.
Svjetlo svijeće obasjalo mu je Skinnerov mali televizor,
zaboravljen na podu. Odnio ga je do stola, sjeo na stolicu i
pregledao ga. Na ekranu nije bilo vidljivog oštećenja.
Jednostavno je ispao iz okvira, na kratkom komadu
višebojne vrpce. Savinuo je vrpcu nazad u okvir i pritisnuo
ekran s obje strane palcima. Pucnuvši, ekran se vratio na
mjesto, ali hoće li raditi? Nagnuo se da pogleda sićušne
kontrole. ON.
Zeleno-ljubičaste dijagonale lovile su se preko ekrana,
zatim su izblijedjele i pokazao se kadar snimljen
steadycamom, a znak NHK vidio se u donjem lijevom uglu:
"-zakoniti nasljednik bogatstva zarañenog poslovima u
javnim odnosima i na reklami Harwooda Levina, napustio
je San Francisco danas poslije podne, nakon, kako se
priča, nekoliko dana provedenih ovdje, odbivši dati
komentar o svrsi svoje posjete." Dugačko lice, konjsko, ali
lijepo, iznad podignute kragne balonera. Veliki bijeli osmi
jeh. "S njim u pratnji", snimka, sa srednje udaljenosti niz
aerodromski hodnik, vitke, tamnokose žene obučene u
nešto luksuzno i crno, sa svjetlucavim srebrom na petama
njenih sjajnih čizama, "bila je Maria Paz, Padovanka,
medijska ličnost, kćerka filmskog režisera Carla Paza..."
Žena, koja je izgledala nesretno, iščezne, a zami jenila ju je
infracrvena snimka s Novog Zealanda, gdje su japanske
mirovne snage u oklopljenim vozilima napredovale prema
seoskom aerodromu. "Gubici pripisani zabranjenom
Frontu osloboñenja Južnog Otoka, dok su u
Wellingtonu..." Yamazaki je pokušao promi jeniti program,
ali je ekran samo bljeskao zeleno-ljubičasto, a onda se
pokazao uokviren portret Shapelyja. BBC-jeva
dokumentarna drama. Mirna, ozbiljna, blago hipnotička.
Nakon još dva bezuspješna pokušaja da nañe koji drugi
program, Yamazaki je pustio da britanski glas zaguši
vjetar i stenjanje kablova, škripanje zidova od šperploče.
Usredotočio se na poznatu priču, s odreñenim krajem,
utješnu - barem po svojoj odreñenosti.
James Delmore Shapely privukao je pažnju AIDS
industrije u prvim mjesecima novog stoljeća. Imao je
trideset i jednu godinu, prostituirao se i bio je HIVpozitivan
već dvanaest godina. U vrijeme kad ga je "otkrila"
dr. Kim Kutnik iz Atlante, Georgia, Shapely je odsluži-vao
zatvorsku kaznu od dvije stotine i pedeset dana, zbog
navoñenja na blud. (Njegov status kao HIV-pozitivnog, koji
bi mu automatski garantirao još ozbiljnije optužbe, bio je,
kako se čini, zagubljen u računalu.) Kutnikova je vršila
istraživanja za grupu Sharman, američku podružnicu
farmaceutske tvrtke Shibata i pregledavala je zatvorske
liječničke podatke tražeći pojedince koji su bili HIVpozitivni
desetljeće ili i više, asimptomatični i koji su imali
potpuno normalan (ili, kao u Shapelyjevu slučaju, čak
iznad normale) broj T-stanica.
Jedna od istraživačkih inicijativa grupe Sharman
usredotočila se na mogućnost izoliranja mutantnih vrsta
HlV-a. Tvrdeći kako virusi poštuju zakone prirodnog
odabiranja, nekoliko biologa iz Sharmana iznijeli su
zamisao da je HIV virus, u svojem ondašnjem genetskom
obliku, neumjereno smrtonosan. Ako mu se dopusti da se
širi nekontrolirano, tvrdili su Sharmanovci, virus koji
pokazuje 100% smrtono-snost dovest će do izumiranja
organizma domaćina. (Drugi istraživači iz grupe Sharman
proturječili su navodeći da dugačak period inkubacije
doprinosi opstanku populacije domaćina.) BBC-jevi
scenaristi pažljivo su istaknuli da je zamisao o
pronalaženju nepatogenih vrsta HIV-a, s idejom da se
svladaju i neutraliziraju smrtonosne vrste, prvi put
objavljena još prije deset godina, iako su "etičke"
implikacije eksperimentiranja s ljudima kočile istraživanje.
Taj raniji rad činio je jezgru istraživanja grupe Sharman:
virus želi preživjeti, a to ne može ako ubije domaćina.
Ekipa Sharman, čiji je dio bila i dr. Kutnik, namjeravala je
u HIV-pozitivne pacijente ubaciti krv dobivenu od
pojedinaca za koje se pretpostavljalo da su zaraženi
nepatogenim vrstama virusa. Moguće je, vjerovali su, da
nepatogena vrsta nadvlada smrtonosnu vrstu. Kim Kutnik
bila je jedna od sedam istraživača koji su dobili zadatak da
pronañu HIV-pozitivne pojedince koji možda imaju u sebi
nepatogenu vrstu. Izabrala je da početak njenog traženja
bude u dijelu podataka koji se tiču trenutačnih
zatvorenika u državnim zatvorima, a koji su (a) naizgled
zdravi, i (b) bili HIV-pozitivni barem prije deset godina.
Njeno početno traženje dovelo je do šezdeset i šest mogućih
slučajeva - meñu njima bio je i J.D. Shapely.
Yamazaki je gledao kako se Kutnikova, koju je glumila
mlada britanska glumica, prisjeća, na nekom trijemu u
Riju, svog prvog susreta sa Shapelyjem. "Zapanjila me
činjenica da je tog dana broj njegovih T-stanica bio preko
1200 i što su njegovi odgovori u upitniku izgleda odavali
da 'sigurni seks', kakvim smo ga onda smatrali, kod njega
baš nema prioritet. Bio je vrlo otvoren, vrlo iskren, uistinu,
vrlo nevin tip, i kad sam ga tamo u sobi za zatvorske
posjetitelje pitala o oralnom seksu, on je doista pocrvenio.
Onda se nasmijao i rekao, no, rekao je da on 'puši kurac,
ali kao da to izlazi iz mode'..." Glumica Kutnikova izgledala
je kao da će i sama pocrvenjeti. "Naravno", reče ona, "tih
dana nismo poznavali točne pravce zaraze tom bolešću,
jer, iako to sada izgleda čudno, nije bilo pravog istraživanja
na koji način se virus egzaktno prenosi..."
Yamazaki ugasi prijemnik. Dr. Kutnik će srediti da
Shapely, dobrovoljac za istraživanje AIDS-a, izañe iz
zatvora po saveznom zakonu. Projekt grupe Sharman
ometat će fundamentalistički kršćani, prosvjedujući protiv
unošenja "HIV zaražene" krvi u sustave smrtno bolesnih
bolesnika od AIDS-a. Kako će projekt propadati, Kutnikova
će iznijeti kliničke podatke koji daju naslutiti da je
nezaštićen spolni odnos sa Shapelyjem izgleda preokrenuo
simptome u nekoliko njenih pacijenata. Doći će do
emocionalne ostavke doktorice Kutnik, njena bijega u
Brazil sa zbunjenim Shapelyjem, izdašnog financiranja s
nadolazećim grañanskim ratom kao živopisnom kulisom i
do onoga što bi se moglo samo nazvati krajnje
pragmatičnom klimom za istraživanja.
Ali bila je to tako tužna priča.
Bolje da sjedi ovdje pri svjetlosti svijeće, s laktovima na
Skinnerovu stolu i da sluša pjesmu središnjeg luka.
25 Bez vesla
Ponavljao je da je iz Tennesseeja i da mu ovakvo sranje
ne treba. Ona je pak mislila da će poginuti, s obzirom kako
vozi, a ionako će uskoro murjaci biti iza njih, ili onaj koji je
ubio Sammyja. Još uvijek nije znala što se dogodilo, a nije
li ono bio Nigel koji se zaletio u onog sa zategnutim licem?
Ali skrenuo je desno s ulice Bryant, pa mu je rekla da
skrene lijevo na Folsomu, jer ako dupeglavci dolaze, mislila
je da je najbolje da je na Haightu, mjestu gdje se moglo
lako izgubiti, a to je definitivno namjeravala učiniti, čim
prije. Ovaj Ford bio je isti kao i onaj kojeg je vozio Mr.
Matthews, onaj koji je imao firmu za održavanje u Beavertonu.
I pokušala je nekog ubosti odvijačem. Nikad prije u
životu nije takvo nešto učinila. I uništila je računalo onog
crnog tipa, onog s frizurom. I ova narukvica na njenoj
lijevoj ruci, s drugom polovicom koja visi, na tri karike...
Posegnuo je i zgrabio odvezanu lisicu. Nešto je učinio s
njom bez odvraćanja pogleda s ulice. Pustio je. Sad je bila
zabravljena.
"Zašto si to učinio?"
"Tako da se ne zakvačiš o nešto, da ne završiš privezana
za kvaku ili prometni znak..."
"Skini to."
"Nemam ključa."
Ona zazvekeće lisicama prema njemu. "Skidaj ih."
"Gurni ih u rukav jakne. To su Beretta lisice. Stvarno
su dobre." Zvučao je kao da je sretan što ima o čemu
pričati i vožnja mu se smirila. Smeñe oči. Nije bio star;
dvadesetak, možda. Jeftina odjeća, iz drugorazrednog
dućana, sva mokra. Svijetla smeña kosa prekratko
ošišana, ali ne dovoljno kratko. Promatrala mu je mišić u
vilici kako se miče, kao da žvače gumu, ali nije.
"Kamo idemo?" upita ona.
"Jebeš me ako znam", reče on, dodavši malo gasa. "Ti si
rekla 'lijevo'..."
"Tko si ti?"
On je pogleda. "Rydell. Berry Rydell." "Barry?"
"Berry. Kao beri-beri. Hej, ovo je velika jebena ulica,
ima svjetla i sve..."
"Desno."
"I gdje moram..."
"Desno!"
"U redu", reče on i zaokrene. "Zašto?"
"Haight. Puno ljudi do kasno u noć, murjaci ne vole ići
tamo..."
"Mogu se riješiti ovog auta tamo?"
"Okreneš mu leña na dvije sekunde i pripada prošlosti."
"Ima li tamo bankomata?"
"A-ha."
"Pa, evo ga..." Na nogostup, a komadi popucanog
sigurnosnog stakla popadaju iz okvira gdje se nalazio
stražnji prozor. Nije to čak ni zami jetila.
Iskopao je mokar novčanik iz stražnjeg džepa i počeo iz
njega izvlačiti kartice. Tri. "Moram probati izvući nešto
gotovine", reče on. Pogleda je. "Ako hoćeš iskočiti iz auta i
pobjeći", slegne on ramenima, "samo izvoli." Onda je
posegnuo u džep od jakne i izvadio naočale i Codesov
telefon kojeg je pokupila kad su se svjetla u Otpadnicima
ugasila. Jer od Lowella je naučila da ljudima u nevolji
treba telefon, uglavnom više od bilo čega drugog. Bacio joj
je kretenove naočale i telefon u krilo. "Tvoje stvari."
Onda je izašao, odšetao do bankomata i počeo gurati u
njega kartice. Sjedila je i promatrala ureñaj kako izlazi iz
svojeg oklopa na svoj način, stidljivo i oprezno i kako izlaze
kamere da bi pratile transakciju. On je stajao tamo,
lupkajući prstima po stranama, usta su mu bila skupljena
kao da zviždi, ali nije proizvodio nikakav zvuk. Spustila je
pogled na kutiju i telefon i pitala se zašto ne iskoči i
pobjegne, kako joj je rekao.
Napokon se vratio, palcem brojeći svežanj novčanica,
zabio ih u prednji džep traperica i ušao. Bacio je prvu
karticu kroz otvoreni prozor prema bankomatu, koji se
povlačio u svoju ljušturu poput rakovice. "Nemam pojma
kako su tako brzo poništili ovu, s obzirom da si
proburazila Freddiejevo računalo s onim." Bacio je i drugu.
Onda i zadnju. Ležale su ispred bankomata, dok se
leksanska ploča spuštala, a njihovi mali hologrami žmigali
su u halogenom svjetlu ureñaja.
"Netko će ih uzeti", reče ona.
"Nadam se", reče on, "nadam se da će ih uzeti i otići na
Mars." Onda je napravio nešto s rikvercom, sa sva četiri
kotača i Ford nekako poskoči unazad, na ulicu, a neki ih
auto kočeći, vijugajući i trubeći izbjegne, vozačeva usta
bila su kao crno O, a onom dijelu nje u kojem je još uvijek
živio dostavljač, to se dopadne. Nju su stalno presijecali.
"Sranje", reče on, stiskajući mjenjač dok nije dobio ono što
je htio i oni krenu.
Lisica je grebala po ožiljku gdje se prije nalazio crveni
crv. "Ti si murjak?"
"Ne."
"Sigurnost? Kao oni u hotelu?" "Ne."
"Pa", reče ona, "što si onda?"
Svjetla ulice klizila su mu preko lica. Izgledalo je kao da
razmišlja o pitanju. "Čamac na rijeci govana. Bez vesla."
26 Obojeni ljudi
Prvo što je Rydell ugledao kad je izašao iz Patriota, u
prolazu koji se odvajao od ulice Haight, bio je jednoruki,
jednonogi čovjek na skateboardu. Čovjek je ležao trbuhom
na dasci i kretao se čudnim trzavim pokretom, koji je
Rydella podsjećao na udove žabe nabodene na osti. Imao je
desnu ruku i lijevu nogu, tako da je bila prisutna barem
nekakva simetrija, ali na nozi nije imao stopala. Kao od
posljedice neke čudne osmoze, lice mu je bilo boje betona,
a Rydell nije mogao prepoznati koje je rase. Kosu, ako ju je
uopće imao, pokrivala mu je crna pletena kapa, a ostatak
tijela bio mu je umotan u crnu halju od jednog komada,
očito skrpanu od dijelova tvrde zračnice. Podigao je pogled
dok je prolazio pokraj Rydella, kroz lokve zaostale od oluje,
krenuo prema početku prolaza i rekao, barem se Rydellu
učinilo da je rekao: "Hoćeš razgovarati sa mnom? Ako
hoćeš razgovarati sa mnom, onda zatvori svoja jebena
usta..."
Rydell je stajao sa samsonitkom koja se ljuljala i
promatrao ga kako odlazi.
Onda nešto zazvekeće pokraj njega. Metalni dijelovi na
kožnoj jakni Chevette Washington. "Idemo", reče ona, "ne
treba se ovdje zadržavati."
"Jesi vidjela ono?" upita Rydell, pokazujući svojim
kovčegom.
"Ako se budeš zadržavao ovdje, vidjet ćeš i gorih stvari",
reče ona.
Rydell ponovno pogleda Patriota. Zaključao ga je i
ostavio ključ ispod vozačeva sjedala, jer nije želio da stvar
izgleda prelagano, ali je zaboravio na stražnji prozor. Nikad
prije nije se nalazio u situaciji da hoće da auto bude
ukraden.
"Sigurna si da će ga netko uzeti?" upita on nju.
"Ako ne nestanemo odavde, uzet će i nas s njim." Počela
je hodati. Rydell ju je slijedio. Na zidovima od cigle bilo je
natpisa, onoliko visoko koliko se može dosegnuti, ali nisu
bili ni na kojem njemu poznatom jeziku, osim možda onih
znakova kako pišu proste riječi u stripovima.
Tek što su skrenuli iza ugla, na pločnik, Rydell začuje
zvuk Patriotova stroja. Naježio se od toga, kao da je to
nekakva priča o duhovima, jer tamo nikog nije bilo, a sad
više nije vidio ni čovjeka na dasci.
"Gledaj u zemlju", reče Chevette Washington. "Ne gledaj
kad budu prolazili, inače će nas ubiti..."
Rydell se usredotočio na vrhove svojih crnih
antiterorističkih cipela. "Puno se družiš s kradljivcima
automobila?"
"Samo hodaj. Ne pričaj. Ne gledaj."
Čuo je kako Patriot izlazi iz prolaza i pristiže ih i slijedi.
Nožni prsti stvarali su mu male šljapkave zvukove pri
svakom koraku i što ako je zadnja stvar koje si svjestan
prije nego pogineš upravo nekakva patetična nezgoda
poput ove, kad su ti nožni prsti mokri i čarape su ti mokre
i nikada ih nećeš stići promi jeniti?
Rydell je čuo kako je Patriot naglo krenuo, dok se vozač
borio s nepoznatim američkim mjenjačem brzina. Počeo je
dizati pogled.
"Nemoj", reče ona.
"To su tvoji prijatelji, što li?"
"Pirati iz prolaza, tako ih Lowell zove."
"Tko je Lowell?"
"Vidio si ga u Otpadnicima."
"U onom baru?"
"Nije ono bar. Ono je visiona."
"Poslužuju alkohol", reče Rydell.
"Visiona. Mjesto gdje visiš."
"Tko to? Onaj Lowell, i on visi tamo?"
"Da."
"I ti?"
"Ne", reče ona ljutito.
"On je tvoj prijatelj, taj Lowell? Tvoj momak?"
"Rekao si da nisi murjak. Pričaš kao da jesi."
"Nisam", reče on. "Možeš pitati njih."
"On je naprosto netko koga sam poznavala", reče ona.
"Dobro."
Pogledala je samsonitku. "Imaš unutra pištolj ili nešto
slično?"
"Suhe čarape. Rublje."
Ona ga pogleda. "Ne kužim te."
"I ne moraš", reče on. "Samo šetamo ili možda znaš
kamo idemo? Negdje dalje od ove ulice?"
"Pogledali bi malo mesa", reče ona debeljku. Kroz
bradavice mu je visjelo par stvarčica, izgledale su poput
Yale lokota. Natezale su ga i Rydell ih naprosto nije mogao
gledati. Nosio je nekakve vrećaste bijele hlače, šlic mu je
bio negdje gdje bi trebala biti koljena, a mala vesta od
plavog baršuna bila je sva izvezena zlatom. Bio je velik i
mekan i debeo i prekriven tetovažama.
Rydellov ujak, onaj koji je otišao u Afriku s vojskom i
nikad se nije vratio, imao je nekoliko tetovaža. Najbolja mu
je bila na leñima, onaj veliki uskomešani zmaj s rogovima i
nekakvim budalastim osmi jehom. Napravio ga je u Koreji,
u osam boja uz pomoć računala. Ispričao je Rydellu kako
mu je računalo pregledalo leña i točno mu pokazalo kako
će stvar izgledati kad bude gotova. Onda je morao leći na
stol, dok mu je robot crtao tetovažu. Rydell je zamišljao
robota sličnog usisivaču za prašinu, ali sa savitljivim
kromiranim rukama koje na krajevima imaju igle. Ali ujak
mu je rekao da to više izgleda kao da se nalaziš u
matričnom štampaču, i morao je doći osam puta, svaki put
zbog jedne boje. Bio je to uistinu velik zmaj, i to puno
svjetliji nego tetovaže na ujakovim rukama, američki orlovi
i znak Harleya. Kad je ujak vježbao u dvorištu s Rydellovim
kompletom utega kupljenih u Searsu, Rydell je promatrao
zmaja kako se miče.
Ovaj debeli ćelavi frajer s utezima u bradavicama imao
je tetovaže posvuda, osim na rukama i glavi. Izgledalo je
kao da je obučen u odijelo od tetovaža. Bilo ih je svih vrsta,
bez američkih orlova ili znaka Harleya, i nekako su se
spajale. Rydellu se pomalo vrtjelo u glavi pa je svrnuo
pogled na zidove koji su bili pokriveni s još više tetovaža,
poput uzoraka za biranje.
"Bila si već ovdje", reče čovjek.
"Da", reče Chevette Washington, "s Lowellom. Sjećaš se
Lowella?"
Debeljko slegne ramenima.
"Moj prijatelj i ja", reče ona, "htjeli bi nešto izabrati..."
"Tvog prijatelja nisam prije vidio", reče debeljko,
potpuno uljudno, ali je Rydell mogao čuti pitanje u njegovu
glasu. Gledao je Rydel-lov kovčeg.
"U redu je", reče ona. "Pozna Lowella. Inače, dečko je iz
Oak-landa."
"Vi, ljudi s mosta", reče debeljko, kao da mu se sviñaju
ljudi s mosta. "Oluja je naprosto bila strašna, zar ne?
Nadam se da vam nije uzrokovala puno štete... Prošlog
mjeseca smo imali mušteriju koja je donijela širokokutnu
snimku u boji i koja je to htjela kao crtež na leñima. Čitav
vaš ovjes i sve na njemu. Prekrasna snimka, ali želio ju je
ucrtanu točno u toj veličini, ali nije bio dovoljno širok..."
On pogleda Rydella. "Na tvog bi prijatelja išla..."
"I nije to mogao dobiti?" upita ona, a Rydell je uhvatio
onaj instinkt za tjeranje ljudi da govore, da budu upleteni.
"Mi, ovdje, u Obojenim ljudima, smo trgovina koja daje
potpunu uslugu", reče debeljko. "Lloyd je stavio snimku u
stroj za grafiku, rotirao je za trideset stupnjeva, povisio
perspektivu i ispalo je prekrasno... A sad, zanima li te
pogledati meso za tebe ili za tvog velikog prijatelja?"
"Uh, u stvari", reče Chevette, "tražimo nešto za oboje.
Nešto poput parova, shvaćate?"
Debeljko se nasmi ješi. "To je romantično..."
Rydell je pogleda.
"Samo doñite ovuda." Debeljko je zvoncao dok je hodao,
a Rydell napravi grimasu. "Mogu li vas ponuditi čajem na
račun kuće?"
"Kava?" upita Rydell, pun nade.
"Žao mi je", reče debeljko, "ali Butch je otišao u podne,
a ja se ne znam koristiti aparatom. Ali mogu vam donijeti
finog čaja."
"Da", reče Chevette, nutkajući Rydella malim udarcima
lakta, "može čaj."
Debeljko ih povede niz hodnik, u malu sobu s nekoliko
zidekrana i kožnim trosjedom. "Donijet ću vam čaj", reče
on i gegajući se i zveckajući izañe.
"Što si to pričala o parovima tetovaža?" Rydell se
osvrtao po sobi. Čisto. Prazni zidovi. Blago svjetlo, bez
sjena.
"Zato što će nas ostaviti na miru dok pokušavamo
izabrati tetovažu i zato što će nam dugo trebati da se
odlučimo."
Rydell spusti samsonitku i sjedne na kauč. "Znači,
možemo ostati ovdje?"
"Da, toliko dugo dok budemo pregledavali meso." "Što je
to?"
Podigla je mali daljinski upravljač i uključila jedan od
zidekrana. Počela je prelistavati menije. Snimke tetovirane
kože, visoke rezolucije, izbliza. Debeljko se vrati s dvije
velike grube šalice na tacni u kojima se dimio čaj. "Tvoj je
zeleni", reče on Chevetti Washington, "a tvoj je
mormonski", reče on Rydellu, "jer si tražio kavu..."
"Mmm, hvala", reče Rydell, uzimajući ponuñenu šalicu.
"A sad si vas dvoje uzmite vremena koliko hoćete", reče
debeljko, "i ako nešto trebate, samo me pozovite." Izašao
je, s tacnom pod rukom i zatvorio vrata.
"Mormon?" Rydell pomiriše čaj. Nije imao neki poseban
miris.
"Ne smiju piti kavu. Ovaj čaj ima efedrina u sebi."
"U njemu ima droge?"
"Napravljen je od biljke u kojoj ima nečeg što te drži
budnim. Poput kave."
Rydell je odlučio da je ionako prevruć za piti. Spustio ga
je na pod pokraj kauča. Djevojka na zidekranu imala je
zmaja nalik na ujakova, ali na lijevom bedru. Mali srebrni
prsten kroz gornji rub pupka.
Chevette Washington previti do velike znojne ruke
motociklista s licem predsjednice Millbank koje je bilo u
nijansama sive boje.
Rydell se iskobelja iz svoje vlažne jakne, zami jetivši
rasparano rame iz kojeg je ispadala jeftina bijela podstava.
Bacio ju je iza kauča. "Ti imaš kakve tetovaže?"
"Ne", reče ona.
"Kako znaš za sve ovo?"
"Lowell", reče ona, vrteći još nekoliko slika, "on ima
Gigera."
"Giggera?" Rydell je otvorio samsonitku, izvadio par
čarapa i počeo odvezivati svoje antiterorističke cipele.
"Tog slikara. Čini mi se da je iz devetnaestog stoljeća, tu
negdje. Prava klasika. Bio-meh. Lowell ima tu Gigerovu
sliku koja se zove "N.Y.C. XXIV." Rekla je iks, iks, i, ve. "To
ti je kao grad. Zasjenčano i crno. Ali želi i takve rukave, pa
smo jednom došli ovdje, tražiti još Gigera koji bi se slagali."
"Zašto ne sjedneš", reče Rydell, "zaboljet će me vrat."
Ona je koračala amo-tamo ispred ekrana. Skinuo je mokre
čarape, stavio ih u vrećicu iz Container Cityja i obukao
suhe. Pomislio je da neko vrijeme ne obuje cipele, ali što
ako bude morao naglo otići? Obuo ih je. Zavezivao ih je
kad je ona sjela do njega.
Raskopčala je jaknu i skinula je, a slobodna Beretta je
zazveketala. Rukavi njene obične crne majice bili su
odrezani škarama, a nadlaktice su joj bile glatke i blijede.
Protegnula se preko ruba kauča i spustila jaknu, naslonila
je na zid, a koža je bila toliko kruta da je jakna ostala
tamo, spuštenih ruku, kao da spava. Onako kako je Rydell
poželio spavati. U ruci je držala daljinski.
"Hej", reče Rydell, "onaj tip tamo, u baloneru, onaj koji
je upucao..." Zaustio je da kaže velikog dugokosog s
biciklom, ali ga ona zgrabi za ruku, dok je lisica zveketala.
"Sammy. Ustrijelio je Sammyja, gore kod Skinnera.
On... On je tražio naočale, a Sammy ih je imao, i..."
"Čekaj. Ček' malo. Naočale. Svi hoće te naočale. I onaj
tip ih hoće, i Warbaby ih hoće..."
"Tko je Warbaby?"
"Veliki crnac koji je spucao zadnji prozor na autu koji
sam mu ukrao. Taj Warbaby."
"Misliš da ja znam što su te naočale?"
"Ne znaš zašto ih ljudi traže?"
Pogledala ga je onako kako se gleda psa koji ti je upravo
rekao da je dobar dan za potrošiti sav svoj novac na jednu
srećku.
"Idemo ispočetka", predloži Rydell. "Reci mi kako si
došla do naočala."
"Zašto bih?"
Razmislio je o tome. "Zato što bi sad već bila mrtva da
ja nisam napravio onu potpunu bedariju tamo."
Ona razmisli o tome. "U redu", reče.
Možda je stvarno bilo nečeg u debeljkovu mormonskom
čaju ili je Rydell naprosto prešao u ono stanje umora gdje
ti se sve neko vrijeme mi ješa i onda se počinješ osjećati
nekako više budniji nego obično. I tako je pijuckao taj čaj i
slušao nju, a kad se previše udubila u priču i zaboravila
vrtjeti slike tetovaža na zidekranu, on je to činio mjesto
nje.
Kad se stvar postavi u redoslijed, ona je bila cura iz
Oregona, nije imala obitelji, došla je ovdje i uselila se kod
onog starca na mostu, a taj je izgleda bio lud, imao je
bolestan kuk i trebao mu je netko za pripomoć. Onda je
dobila posao i vozila bicikl po San Franciscu, razvozila je
pošiljke. Rydell je znao za dostavljače još iz vremena svojih
pješačkih ophodnji središtem Knoxvillea, jer ih je stalno
morao kažnjavati zbog vožnje po pločniku, bio je to
prometni prekršaj, a oni su se žestoko bunili. Ali su
sasvim dobro zarañivali ako su dobro radili. Sammy, za
kojeg je rekla da je ustrijeljen, ubijen, bio je takoñer
dostavljač, crnac koji ju je uveo u Ujedinjene, gdje je
radila.
A priča o tome kako je uzela naočale iz tipova džepa na
toj velikoj pijanoj zabavi na koju je zalutala u Morriseyu, to
mu je imalo smisla kao i sve ostalo. I to nije bila priča
kakvu bi čovjek izmislio. Nisu joj naočale same došetale u
ruke ili tako nešto, jednostavno ih je ukrala, nagonski, jer
joj se tip unosio u lice i gnjavio je. Sitna kraña, osim što su
naočale bile vrijedne.
Ali iz njenog opisa je znao da je kreten iz Morriseya isti
onaj koji je zaradio kubansku kravatu, Kostarikanac roñen
u Njemačkoj, koji možda nije bio ništa od toga, zvijezda
onog porno-faksa, onaj čiji su slučaj istraživali Svobodov i
Orlovsky. Ako uopće jesu.
"Sranje", reče on usred nečeg što mu je pokušala reći.
"Što?"
"Ništa. Pričaj dalje."
Rusi su bili podmićeni, znao je to. Bili su iz Odjela za
umorstva, bili su podmazani i kladio bi se u sve da uopće
nisu istraživali taj slučaj. Pričom su uspjeli dovesti
Warbabyja na mjesto zločina, mogli su se priključiti na
računalo u Odsjeku, ali je ostatak bila šminka za njega,
Rydella, iznajmljenu pomoć. A što je ono Freddie rekao o
tome da su DatAmerica i IntenSecure u osnovi ista
kompanija?
Ali Chevette Washington je i dalje pričala, onako kako
ljudi obično pričaju kada lažu sve odreda i pritom pričala
kako je Lowell, onaj s kosom, a ne ćelavi, i koji joj je
uistinu bio nekakav momak neko vrijeme, bio tip koji može
srediti stvari (znaš?) pomoću računala, ako imaš novca, i
to ju je plašilo, jer stalno je pričao o murjacima i kako ne
mora brinuti zbog njih.
Rydell je klimao glavom, automatski vrteći slike
tetovaža - dama s roza karanfilima koji su slijedili liniju
bikinija - ali je zapravo slušao nešto što mu se vrtjelo u
glavi. Kako je Hernandez iz IntenSecurea, hotel Morrisey
bio je IntenSecureov, Warbaby je bio iz IntenSecurea,
Freddie je rekao da su DatAmerica i IntenSecure kao
jedno...
"...želje..."
Rydell trepne. Mršavko s tužnim likom J.D. Shapelyja
na grudima. Ali svatko bi bio tužan da mu dlake rastu iz
očiju. "Što?"
"Republika. Republika želje."
"Što je s njom?"
"Zato Lowell kaže da ga murjaci nikad neće zagnjaviti,
ali rekla sam mu da sere."
"Hakeri", reče Rydell.
"Nisi me uopće slušao."
"Ne", reče Rydell, "ne, nije istina. Želja. Republika. Daj
mi ponovi to još jednom, u redu?"
Ona uzme daljinski i brzo previti preko obrijane glave
sa suncem na tjemenu i planetima koji su se spuštali do
početka ušiju, ruke s vrištećim ustima na dlanu, stopala
prekrivenih plavo-zelenim ljuskavim stvorovima. "Rekla
sam", reče ona, "da se Lowell preserava o tome, kako je
povezan s Republikom želje, kako mogu napraviti što god
požele pomoću računala i ako ga netko bude gnjavio dobit
će svoje."
"Ne zezaj", reče Rydell. "Jesi ikad vidjela te tipove?"
"Njih ne vidiš”, reče ona, "ne u živo. Razgovaraš s njima
telefonom. Ili imaš one naočale, a to je najluñe."
"Zašto?"
"Jer izgledaju kao jastozi i slična sranja. Ili kao neka tv
zvijezda. Bilo što. Ali ne znam zašto ti to pričam."
"Jer ću inače zadrijemati, a kako ćemo onda odlučiti
hoćemo li stvorove na stopalima ili karanfile na
preponama?"
"Na tebi je red", reče ona i ostane sjediti dok on nije
počeo pričati.
Ispričao joj je kako je iz Knoxvillea i kako je upisao
Akademiju, kako je uvijek gledao Murjake u nevolji i kad je
on postao murjak u nevolji činilo se da će se pojaviti u
emisiji. Kako su ga doveli u Los Angeles jer nisu htjeli da
im Preživjeli odrasli satanisti ukradu zamah, ali onda su se
dogodila Pookey Bear ubojstva i nekako su izgubili
zanimanje za njega i morao se zaposliti u IntenSecureu i
voziti Razbijača. Ispričao joj je o Sublettu i zajedničkom
životu s Kevinom Tarkovskym u kući na Mar Vista, a
preskočio je preko Republike želje i onu noć kad je uvezao
Razbijača u kuću Schonbrunnovih u kanjonu Benedict.
Ispričao joj je kako ga je posjetio Hernandez tog jutra, koje
se činilo godinama daleko, i rekao mu da može doći ovamo
i voziti za Mr. Warbabyja. Onda je željela znati što to
tragači rade, pa joj je objasnio što bi oni trebali raditi, a što
je skužio da vjerojatno stvarno rade, a ona je rekla da je to
loše za čuti.
Kad je završio, ona ga je gledala. "I to je to? Tako si se
stvorio ovdje i radiš ove stvari?"
"Da", reče on, "mislim da je tako."
"Isuse", reče ona. Zatrese glavom. Oboje su promatrali
kako je niz ekran kliznulo nekoliko tetovaža po cijelom
tijelu, jedna od njih bila je dezena pločice s integriranim
krugovima, nalik onim starinskim šablonama. "Oči su ti",
reče ona i zijevne usred rečenice, "kao dvije rupice od
pišanja u snijegu."
Na vratima se začuje kucanje. Malo su se otvorila i
netko, ali ne čovjek koji je zvoncao dok hoda, reče: "Imate
li sreće u biranju? Henry je otišao kući..."
"Baš je teško odlučiti se", reče Chevette Washington,
"toliko ih ima, a mi želimo izabrati pravu."
"U redu je", reče glas, dosañujući se. "Samo nastavite s
gledanjem." Vrata se zatvore.
"Daj da vidim te naočale", reče Rydell.
Ona posegne za svojom jaknom. Izvadila je kutiju s
naočalama i telefon. Doda mu naočale. Kutija je bila
napravljena od nekakvog tamnog materijala, tankog poput
ljuske jajeta, čvrstog poput čelika. Otvorio ju je. Naočale su
izgledale jednako kao i Warbabyjeve. Veliki crni okviri, a
leće su im sada bile crne. Bile su čudno teške, težile su
više nego bi čovjek pomislio.
Chevette Washington je otvorila brojčanik na telefonu.
"Hej", reče Rydell, dodirnuvši joj ruku, "pronaći će ti
broj. Ako nazoveš ili čak i razgovaraš, bit će ovdje za deset
minuta."
"Ovaj broj neće naći", reče ona. "To je jedan od
Codesovih telefona. Uzela sam ga sa stola kad su se svjetla
ugasila."
"Čini mi se da si rekla da ne kradeš."
"Pa", reče ona, "ako je bio Codesov, znači da je već
ukraden. Codes ih nabavlja od ljudi u gradu, a onda
Lowell nañe nekog da ih preradi, promi jeni im brojeve."
Lupkala je po pločici i podigla mali telefon do uha. "Ništa",
reče ona, slegnuvši ramenima.
"Čekaj", reče on, stavivši naočale u krilo i uzevši telefon.
"Možda se smočio ili se baterija pomakla. A što stari Codes
traži za njih?" Noktom palca je prošao otraga po telefonu,
tražeći mjesto gdje ga se otvara.
"Pa", reče ona, "robu."
Skinuo je poklopac. Ugledala je čvrsto svijenu vrećicu
gurnutu pokraj baterije. Zbog nje su se pomakli kontakti.
On izvadi vrećicu i odmota je. "Roba?"
"A-ha."
"Ovakva roba."
"A-ha."
On je pogleda. "Ako je ovo 4-tiobuskalin, znaš da je to
supstanca pod nadzorom."
Ona pogleda vrećicu sivog praška, pa njega. "Ali ti više
nisi murjak."
"Ti ne uzimaš ovo, je li?"
"Ne. No, jesam, jednom ili dvaput. Lowell je ponekad
troši."
"Svejedno, nemoj to raditi kad sam ja u blizini, jer sam
vidio kako to djeluje. Dobri, normalni ljudi uzmu to par
puta i pošašave totalno." On lupne po vrećici. "Ovdje ima
dosta da sjebe šestero ljudi tako da ne bi vjerovala." Dodao
joj je vrećicu i uzeo telefon, pokušavajući smjestiti bateriju
na njeno mjesto.
"Vjerovala bih", reče ona. "Vidjela sam kako je to
djelovalo na Lowella..."
"Pozivni ton", reče on. "Koga želiš pozvati?"
Ona razmisli, onda uzme telefon i naglo ga zatvori.
"Mislim da nemam koga."
"Ima li onaj starac telefon?"
"Ne", reče ona i ramena joj se spuste. "Bojim se da su i
njega ubili. Zbog mene..."
Rydell se nije mogao sjetiti ničega što bi rekao na to.
Bio je preumoran da bi stiskao daljinac. Ruka nekog
frajera sa smotanom zastavom Konfederacije na njoj. Baš
kao kod kuće. On je pogleda. Ona svakako nije izgledala
umorno kao što je on bio. Možda je to zbog mladosti, mislio
je on. Usrdno se nadao da nije ni na kakvom ledu ili
plesnjaku ili nečem sličnom. Možda je još uvijek bila u
nekakvom šoku. Rekla je da je Sammy ubijen, a zbog
dvojice se još brinula. Očito je poznavala i tipa koji je bacio
bicikl na Svobodova, ali još nije znala da je ubijen. Čudno
kakve stvari propustiš vidjeti u borbi. No, nije vidio smisla
da joj to priopći, barem ne još.
"Probat ću nazvati Fontainea", reče ona, ponovno
otvarajući telefon.
"Koga?"
"On održava Skinnerovu struju i slično." Odabrala je
broj i prislonila telefon uz uho.
Oči mu se zatvore i glava mu udari o zadnji dio kauča
tako jako da se skoro probudio.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
27 Poslije oluje
"Smrdi na pišalinu", reče Skinner optužujućim glasom,
probudivši Yamazakija iz sna u kojem je stajao pokraj J.D.
Shapleyja na velikoj tamnoj ravnici, ispred crnog i
beskrajnog zida na kojem su bila ispisana imena mrtvih.
Yamazaki podigne glavu sa stola. Soba je bila u mraku.
Svjetlo je dolazilo kroz crkveni prozor.
"Što radiš tu, Izviñaču?"
Yamazakija je boljela stražnjica i leña. "Oluja", reče on,
još uvijek napol u snu.
"Kakva oluja? Gdje je djevojka?"
"Otišla je", reče Yamazaki. "Ne sjećate se? Loveless?"
"O čemu ti pričaš?" Skinner se mukom osloni na jedan
lakat, razbacujući pokrivače i vreću za spavanje, a lice,
prekriveno sijedim dlakama bilo mu je iskrivljeno od
gañenja. "Moram se okupati. Presvući u suho."
"Loveless. Našao me u baru. Natjerao me da ga
dovedem ovamo. Mislim da me je već slijedio, prije, kada
sam vas ostavio..."
"Svakako. Začepi, Izviñaču, u redu?"
Yamazaki zatvori usta.
"Sad mi treba dosta vode. Vruće. Prvo za kavu, a onda
da se operem. Znaš raditi sa Coleman štednjakom?"
"Sa čim?"
"Onom zelenom stvari tamo što ima crveni spremnik
naprijed. Idi i lagano prodrmaj spremnik, a ja ću ti reći
kako da pumpaš."
Yamazaki ustane, iskrivi lice od bola u leñima i zatetura
prema zeleno obojenoj metalnoj kutiji koju mu je pokazao
Skinner.
"Otišla je opet onoj svojoj ništariji od frajera. Nikakve
koristi, Izviñaču..."
Stajao je na Skinnerovu krovu, nogavice su mu lepršale
na povjetarcu po kojem se nije mogla naslutiti oluja od
prošle noći, gledao je na grad obasjan čudnim čeličnim
svjetlom, komadići sna još uvijek su mutno kružili...
Shapely mu se obratio, a glas mu je bio glas mladog Elvisa
Presleyja. Rekao je da oprašta svojim ubojicama.
Yamazaki je zurio u uspravljenu bodlju
Transamericana, omotanu držačima što su ih stavili poslije
Malog velikog i još uvijek napola slušao sanjani glas. Nisu
bolje ni znali, Izviñaču.
Dolje je Skinner psovao, dok se prao spužvom u vodi
što ju je Yamazaki zagrijao na Coleman štednjaku.
Yamazaki je mislio na svog mentora u Osaki.
"Nije me briga", reče Yamazaki na engleskom, a San
Francisco mu je bio svjedok.
Čitav grad bio je Thomasson. Možda je i Amerika
Thomasson.
Kako to mogu shvatiti u Osaki, u Tokiju?
"Ti! Gore na krovu!" vikne netko.
Yamazaki se okrene, ugleda mršavog crnca na vrhu
zbrke nosača koji su držali gornji dio Skinnerova dizala.
Nosio je debeli kaput od tvida i pletenu kapu.
"Jesi li dobro? Kako je Skinner?"
Yamazaki je oklijevao, prisjećajući se Lovelessa. Ako
Skinner ili djevojka imaju neprijatelje, kako će ih
prepoznati?
"Zovem se Fontaine", reče čovjek. "Chevette me nazvala,
rekla mi je da doñem ovamo i vidim je li Skinner preživio
tarapanu. Brinem o električnim instalacijama, pazim da
mu dizalo radi i sve to."
"Sad se pere", reče Yamazaki. "Za vrijeme oluje postao
je... zbunjen. Izgleda da se ne sjeća."
"Dobit ćete struju za kakvih pola sata", reče čovjek.
"Volio bih kad bi se to dogodilo i na mom kraju. Ostali smo
bez četiri transformatora. Imamo petero mrtvih i dvadeset
ranjenih, koliko znam. Je li Skinner pristavio kavu?"
"Da", reče Yamazaki.
"Sad bi mi dobro došla šalica."
"Da, molim", reče Yamazaki i nakloni se. Crnac se
nasmi ješi. Yamazaki se spusti kroz otvor. "Skinner-san!
Čovjek s imenom Fontaine, on je vaš prijatelj?"
Skinner je s mukom navlačio požutjelo toplinsko rublje.
"Beskorisno kopile. Još uvijek nema struje..."
Yamazaki otkvači zasun na otvoru na podu i podigne
vratašca. Pojavi se Fontaine na kraju ljestava, s otrcanim
platnenim torbama u obje ruke. Spustivši jednu i
prebacivši drugu preko ramena, on se počne penjati.
Yamazaki je natočio ostatak kave u najčišću šalicu.
"Energetska ćelija je upropaštena", reče Skinner, dok je
Fontaine gurao torbu ispred sebe, kroz otvor. Skinner je
sada bio obučen u najmanje tri iznošene flanelske košulje,
čiji su krajevi nejednako bili gurnuti u stare vunene
vojničke hlače.
"Radimo na tome, šefe", reče Fontaine, ustajući i
ravnajući svoj kaput. "Doživjeli smo gadnu oluju."
"To i Izviñač kaže", reče Skinner.
"Pa, ne laže ti, Skinneru. Hvala." Fontaine primi
zadimljenu šalicu crne kave i počne puhati u nju. Pogleda
Yamazakija. "Chevette je rekla da se možda neko vrijeme
neće pojavljivati. Znaš li nešto o tome?"
Yamazaki pogleda Skinnera.
"Nišf koristi", reče Skinner. "Otišla je ponovno s onim
svojim seratorom."
"Nije rekla ništa o tome", reče Fontaine. "Nije baš puno
pričala. Ali ako nje neće biti, trebat ćeš nekoga da se
pobrine oko tebe."
"Brinem se ja sam", reče Skinner.
"Znam, šefe", uvjeravao ga je Fontaine, "ali u tvom
dizalu je par sprženih servo-ureñaja. Trebat će mi nekoliko
dana da ga ponovno pokrenem, uz sav ostali posao. Trebaš
nekoga da se penje i spušta po prečkama. Da ti nosi hranu
i ostalo."
"Izviñač to može", reče Skinner.
Yamazaki zatrepće.
"Stvarno?" Fontaine digne obrve prema Yamazakiju.
"Ostat ćeš ovdje i brinuti se za Mr. Skinnera?"
Yamazaki je mislio na svoj posuñeni stan u visokoj
viktorijanskoj kući, na kupaonicu od crnog mramora koja
je bila veća od njegova samačkog stana u Osaki. Pogleda
prvo Fontainea, pa Skinnera, pa natrag. "Bio bih počašćen
da ostanem sa Skinner-sanom, ako on tako želi."
"Radi kako hoćeš", reče Skinner i počne s mukom
skidati plahte s madraca.
"Chevette mi je rekla da si možda ovdje", reče Fontaine.
"Ti si nekakav studoš..." Spustio je šalicu na stol i sagnuo
se da stavi torbu pokraj nje. "Rekla je da ste možda u brizi
zbog nepozvanih posjetitelja." Otkopčao je dvije kopče na
torbi i otvorio je. Unutra su svjetlucale alatke, navoji žice s
izolacijom. Izvadio je nešto umotano u masnu krpu,
pripazio da ga Skinner ne gleda i gurnuo stvar iza
staklenki na polici iznad stola.
"Možemo biti svakako sigurni da se nitko koga ne
poznajete neće idućih dana pojavljivati ovdje", reče on
Yamazakiju, sniženim glasom. "Ovo je 0.38 Special, sa šest
metaka tupog vrha. Kad ga iskoristiš, učini mi veliku
uslugu i baci ga, u redu? Naime, uh", naceri se Fontaine,
"sumnjivog je porijekla."
Yamazaki pomisli na Lovelessa. Proguta knedlu.
"Bit će vam dobro ovdje?" upita Fontaine.
"Da", reče Yamazaki, "da, hvala vam."
28 Rv
Bilo je pola jedanaest kad su napokon morali izići na
ulicu, i to samo zato što je Laurie, koju je Chevette znala
od svog prvog dolaska ovamo, rekla da gazda, Benny
Singh, uskoro stiže i da ne mogu više ostati, pogotovo što
je njezin prijatelj zaspao i to kao da je pao u komu ili nešto
slično. Chevette je rekla da razumi je i zahvalila joj.
"Ako vidiš Sammyja Sala", reče Laurie, "pozdravi ga od
mene."
Chevette tužno kimne, i počne drmati frajerovo rame.
On zagunña i pokuša maknuti njenu ruku. "Probudi se.
Moramo ići."
Nije mogla vjerovati da mu je sve ono ispričala, ali
morala je nekome reći, inače bi poludjela. Stvar pričanjem
nije dobila ništa više smisla nego prije, a kad se doda još i
ono što je Rydell rekao, imala je i manje. Novost da je
netko ubio kretena nije zvučala stvarno, ali ako je to bila
istina, bila je u većem dreku nego što je mislila.
"Probudi se!"
"Isuse..." Sjeo je, trljajući oči.
"Moramo ići. Uskoro će doći gazda. Moja te prijateljica
pustila da malo odspavaš."
"Ići kuda?"
Chevette je već razmišljala o tome. "U Cole, preko
Drške, ima mjesta koja iznajmljuju sobe po satu."
"Hoteli?"
"Ne baš", reče ona. "To je za ljude kojima na kratko
vrijeme treba krevet."
Posegnuo je iza kauča za svojom jaknom. "Pogledaj
ovo", reče on, gurnuvši prst u poderotinu na ramenu.
"Prošle noći je bila gane nova."
Kvartovi koji uglavnom žive noću nekako izgledaju puno
gore ujutro. Čak i prosjaci izgledaju gore u to doba dana,
poput onog tipa s ranama, onog koji je pokušavao prodati
pola limenke umaka za špage-te. Opkoračila ga je. Kroz
blok ili dva počeli su nailaziti na ranu gomilu dnevnih
izletnika koji su krenuli prema parku Skywalker; u gomili
su bili bolje prikriveni, ali bilo je i više murjaka. Pokušala
se prisjetiti da li su iznajmljeni murjaci u Skywalkeru iz
IntenSecurea, one kompanije o kojoj je pričao Rydell.
Pitala seje li Fontaine otišao do Skinnera, kako je rekao
da će učiniti. Nije htjela puno reći preko telefona, pa je
ispočetka rekla samo da na neko vrijeme odlazi i da li bi
Fontaine mogao otići i vidjeti kako je Skinner, a možda i
kako je onaj japanski studoš koji se u zadnje vrijeme tamo
motao. Ali Fontaine je mogao osjetiti da je zvučala
zabrinuto, pa ju je malo natjerao da priča i rekla mu je da
se brine za Skinnera, jer možda bi mogli doći neki ljudi i
gnjaviti ga.
"Ne misliš na ljude s mosta", rekao je on, a ona je rekla
ne, ali to je bilo sve što mu je mogla reći. Razgovor je
nakratko utihnuo i mogla je čuti nekog od Fontaineovih
klinaca kako u pozadini pjeva, jednu od onih afričkih
pjesama sa čudnim grlenim škljocanjem. "U redu",
napokon reče Fontaine, "obavit ću to za tebe." A Chevette
je rekla hvala, brzo, i prekinula. Fontaine je činio puno
usluga Skinneru. Chevetti nikad o tome nije pričao, ali
činilo se da poznaje Skinnera cijeli život, barem toliko dugo
koliko je na mostu. Bilo je puno takvih ljudi i Chevette je
znala da Fontaine može srediti da ljudi paze na toranj i
dizalo. Da paze na strance. Ljudi s mosta su to činili jedni
za druge, a Fontaineu su uvijek dugovali puno usluga, jer
on je bio jedan od glavnih električara.
Sada su brzo prolazili pokraj mjesta s uštipcima, koje je
imalo vani nekakav kavez, zavaren od otpada, gdje možeš
sjediti za malim stolovima, piti kavu i jesti uštipke, i od
mirisa jutarnjih uštipaka skoro se onesvijestila od gladi.
Pomišljala je da uñu i da uzmu pet-šest komada u vrećici,
možda i sira za mazanje, da to ponesu sa sobom, kad joj je
Rydell stavio ruku na rame.
Okrenula je glavu i ugledala taj veliki sjajni bijeli RV
kako zaokreće na Haight, ispred njih, i kreće prema njima.
U Oregonu možeš vidjeti bogate stare ljude, ustvari cijele
konvoje, kako vuku čamce na prikolicama, male džipove,
motore koji vise otraga poput čamaca za spašavanje. Noću
bi se zaustavljali u tim posebnim kampovima okruženim
bodljikavom žicom, psima, znakovima ZABRANJEN
PROLAZ koji su to stvarno i značili.
Rydell je zurio u ovaj RV kao da ne može povjerovati
očima, a taj se zaustavljao pored njih, i sjedokosa stara
dama spustila je prozor, nagnula se s vozačeva sjedala,
govoreći "Mladiću! Oprostite, ja sam Danica Elliott i mislim
da smo se upoznali jučer, u avionu iz Burbanka."
Danica Elliott bila je umirovljenica iz Altadene, dolje u
Južnoj Californiji, doletjela je u San Francisco, istim
avionom kao i Rydell, rekla je, da bi premjestila muža na
novo mjesto sa zamrzivačima. Pa, ne baš muža, već njegov
mozak, koji sije on dao zamrznuti kad je umro.
Chevette je čula da ljudi to rade, ali nikad nije shvatila
zašto to rade i očito ni Danica Elliott nije to razumjela. Ali
došla je ovdje da nastavi trošiti novac, rekla je, i da mozak
svog muža Davida premjesti na to skuplje mjesto, gdje će
ga držati na ledu u osobnom malom spremniku, gdje se
neće tumbati u velikom spremniku s gomilom smrznutih
mozgova drugih ljudi, gdje je dosad bio. Chevetti je
izgledala kao stvarno draga gospoña, ali je mogla o tome
mljeti, tako da je nakon nekog vremena Rydell naprosto
vozio i kimao glavom kao da je sluša, a Chevette, koja je
bila navigator, uglavnom je pazila na ekran s kartom na
prednjoj ploči RV-a i usput pazila na murjake u autima.
Mrs. Elliott se pobrinula da prošle noći premjeste
mozak njenog muža i rekla je da ju je to malo učinilo
osjetljivom, pa je odlučila iznajmiti ovaj RV i odvesti se
nazad do Altadene, bez žurbe, i uživati u putu. Neprilika je
bila u tome što nije poznavala San Francisco, a podigla ga
je jutros u firmi na šestoj i izgubila se tražeći autocestu.
Završila je kružeći Haightom, za koji je rekla da uopće ne
izgleda kao prijateljski kvart, ali je svakako zanimljiv.
Slobodna lisica stalno je ispadala iz rukava Skinnerove
jakne, ali je Mrs. Elliott bila prezaposlena pričanjem, a da
bi to primi jetila. Rydell je vozio, Chevette je bila u sredini,
a Mrs. Elliott je sjedila na suvozačevu sjedištu. RV je bio
japanski, sprijeda je imao velika sjedala koja su se
podešavala strujom, a nasloni za glavu imali su ugrañene
zvučnike.
Mrs. Elliott je Rydellu rekla da se izgubila, i pitala ga
poznaje li on grad i može lije odvesti do mjesta s kojeg
može ući na autocestu za Los Angeles? Rydell je s
nevjericom zurio u nju punu minutu, onda se stresao i
rekao da bi mu to bilo drago, a ovo je njegova prijateljica
Chevette, koja poznaje grad, a on je Berry Rydell.
Mrs. Elliott je rekla da je Chevette lijepo ime.
I tako su se našli kako izlaze iz San Francisca, a
Chevette je dobro pretpostavljala da će Rydell pokušati
nagovoriti Mrs. Elliott da ih pusti da putuju s njom.To je
bilo sve na što je ona mogla misliti i eto ih, maknuli su se s
ulice i od tipa koji je upucao Sammyja i od onog Warbabyja
i onih ruskih murjaka, i to joj je izgledalo kao dobra
zamisao, i osim što joj se činilo da će joj želudac pojesti
samog sebe, počela se osjećati bolje.
Rydell je prošao pokraj mjesta Pekara nutra-van i ona
se sjetila dečka kojeg je poznavala, Franklina, tamo u
Oregonu, koji je uzeo zračnu pušku, otišao do Pekare i
skinuo P i E, pa je pisalo KARA NUTRA-VAN. Ispričala je
Lowellu o tome, ali njemu se to nije činilo smi ješnim. Sad
se i sjetila kako je Rydellu ispričala takve stvari o Lowellu
da bi ovaj poludio kad bi to saznao, a Rydell je bio nešto
vrlo blisko murjaku. Ali brinulo ju je to kakav je Lowell bio
prošle noći. Flegma i super sa svojim vezama i svim tim, a
ona mu ispriča da je u neprilici i da je netko upravo ubio
Sammyja Sala i da će i nju potražiti, a on i Codes samo
sjede, gledaju jedan drugog onako, kao da im se ta priča iz
minute u minutu sve manje sviña, a onda se pojavi onaj
jebeni veliki murjak u baloneru i oni se zaseru.
Tako joj i treba. Nikome od njenih prijatelja Lowell se
nije baš dopadao, a Skinner ga je zamrzio na prvi pogled.
Rekao je da je Lowellu glava toliko duboko u dupetu da bi
mu najbolje bilo da krene za njom i nestane. Ali ona nikad
prije nije imala pravog momka, ne takvog, i ispočetka je
bio dobar prema njoj. Da samo nije počeo trošiti plesnjak,
jer to je brzo izazivalo gada u njemu i onda bi ga Codes,
koji je nikad nije volio, natjerao da o njoj govori kao o
seljančici. Jebi ga.
"Znaš", reče ona, "ako ubrzo nešto ne pojedem, mislim
da ću umrijeti."
A Mrs. Elliott počela je zbog toga stvarati gužvu kako
Rydell odmah mora stati i donijeti nešto za Chevettu i kako
joj je žao što se nije sjetila pitati jesu li doručkovali.
"Pa", reče Rydell, namrštivši se u retrovizor, "stvarno
bih htio da izbjegnemo, uh, prometnu gužvu oko ručka..."
"Oh", reče Mrs. Elliott. Onda se razvedri. "Chevette,
draga, samo idi otraga, tamo je hladnjak. Sigurna sam da
su ljudi iz firme za iznajmljivanje stavili nešto za prigristi.
Gotovo uvijek to učine."
To je Chevetti zvučalo dobro. Otkopčala je pojas i
provukla se izmeñu svog sjedala i sjedala Mrs. Elliott. Bila
su tamo mala vrata i kad je prošla kroz njih, upalila su se
svjetla. "Hej", reče ona, "ovdje je prava cijela kućica..."
"Uživaj!" reče Mrs. Elliott.
Svjetla su ostala upaljena kad je za sobom zatvorila
vrata. Nikad prije nije vidjela unutrašnjost ovakvog vozila i
prvo što je pomislila bilo je kako ovdje ima prostora kao i u
Skinnerovoj sobi, a još je i deset puta udobnije. Sve je bilo
sivo, sivi sag i siva plastika i siva imitacija kože. Hladnjak
je bio zgodna stvarčica ugrañena u ormarić, u njemu je
bila košara umotana u plastiku s vrpcom. Skinula je
plastiku i našla vino, male sireve, jednu jabuku, krušku,
krekere i dvije-tri čokoladice. U hladnjaku je bilo i kokakole
i flaširane vode. Sjela je na krevet i pojela sir, nešto
krekera, čokoladicu iz Francuske i popila bocu vode. Onda
je isprobala tv koji je imao spoj na dvadeset i tri programa.
Kad je bila gotova s time, stavila je praznu bocu,
poderane papiriće i otpatke u mali koš za smeće ugrañen u
zid, isključila tv i legla na krevet.
Bilo je čudno ispružiti se na krevetu u maloj sobi koja
se kreće, nije znala kamo i razmišljati o tome gdje će biti
sutra.
Baš prije nego je zaspala, sjetila se da još uvijek ima
Codesovu vrećicu plesnjaka turnutu u hlače. Bolje da se
toga riješi. Pretpostavljala je da ima dovoljno toga da ode u
zatvor.
Mislila je o tome kako se od te stvari osjećaš i kako je
čudno da ljudi troše sav svoj novac da bi se tako osjećali.
Željela je da se Lowell ne voli osjećati tako.
Probudila se kad je on legao do nje, RV se kretao, ali je
znala da su prije morali negdje stati. Svjetla su bila
ugašena.
"Tko vozi?"
"Mrs. Armbruster."
"Tko?"
"Mrs. Elliott. Mrs. Armbruster je bila učiteljica koju sam
imao, slična joj je."
"Kamo vozi?"
"Los Angeles. Rekao sam joj da ću preuzeti kad se
umori. Rekao sam joj da se ne gnjavi i da nas ne budi kad
budemo prelazili državnu granicu. Ako im ovakva gospoña
kaže da ne vozi nikakve poljoprivredne proizvode,
vjerojatno će je propustiti bez da provjeravaju otraga."
"Što ako provjere?"
Bio je sasvim blizu nje na uskom krevetu, pa je mogla
osjetiti kad je slegnuo ramenima.
"Rydell?"
"Ha?"
"Odakle to da ima ruskih murjaka?"
"Kako to misliš?"
"Kad gledaš tv, emisiju o murjacima, otprilike pola
velikih murjaka su uvijek Rusi. Ili oni frajeri na mostu.
Zašto baš Rusi?"
"Pa", reče on, "na tv malo pretjeruju s tom
Organizatsiyom, ali ljudi vole gledati takve emisije. Istina je
da uglavnom Rusi vode stvari oko organiziranog kriminala,
pa ti onda trebaju i ruski murjaci..." Čula je kako je
zijevnuo. Osjetila je kad se protegnuo.
"Izgledaju li svi kao ona dvojica koji su došli u
Otpadnike?"
"Ne", reče on. "Uvijek ima pokvarenih murjaka, ali to je
naprosto tako..."
"Što ćemo raditi kad doñemo u Los Angeles?"
Ali on nije odgovorio i nakon nekog vremena počeo je
hrkati.
29 Napušteni trgovački centar
Rydell otvori oči. Vozilo se nije kretalo.
Podigao je Timex do lica i upalio malo svjetlo u satu.
3:15 poslije podne. Chevette Washington sklupčala se
pokraj njega u svojoj motociklističkoj jakni. Osjećaj kao da
spava pokraj komada stare prtljage.
Prevrtao se dok nije našao žaluzinu na prozoru pokraj
sebe i podigao je malo. Vani je bilo mračno kao i unutra.
Sanjao je da je u petom razredu kod Mrs. Armbruster,
u osnovnoj školi Oliver North. Trebali su biti pušteni kući,
jer su na Školskoj mreži rekli da je zavladala kanzaška
gripa, i djeca u Virginiji i Tennesseeju ne bi smjela biti u
školi. Svi su nosili one jednake bijele papirnate maske što
su ih bolničarke ostavile tog jutra na njihovim stolicama.
Mrs. Armbruster je upravo objasnila značenje riječi
pandemičan. Poppy Markoff, koja je sjedila do njega i već
imala povelike sise, rekla je Mrs. Armbruster da je njen
tata rekao da te kanzaška gripa može ubiti za onoliko
vremena koliko ti treba da došetaš do busa. Mrs.
Armbruster, sa svojom maskom, onom mikropornom iz
trgovine, počela je s riječi panika, povezala je s
pandemičan zbog korijena, ali se na tom mjestu Rydell
probudio.
Sjeo je na krevetu. Imao je glavobolju i početak
prehlade. Kanzaška gripa. Možda groznica Mokola.
"Ne paničari", reče on ispod glasa.
Ali imao je taj osjećaj.
Ustao je i napipao put prema prednjem dijelu. Tamo je
bilo malo svjetla, dolazilo je ispod vrata. Našao je kvaku.
Malo je odškrinuo vrata.
"Ej, pozdrav." Zlato u uglovima osmi jeha. Kockasti mali
automatik bio je uperen Rydellu u oko. Zaokrenuo je
suvozačevo sjedalo i nagnuo ga. Čizme je držao na
srednjem sjedalu. Svjetlo na krovu bilo je slabo.
"Gdje je Mrs. Elliott?"
"Mrs. Elliott je otišla."
Rydell otvori vrata do kraja. "Ona radi za tebe?"
"Ne", reče čovjek, "ona je iz IntenSecurea."
"Stavili su je na avion da pazi na mene?"
Čovjek slegne ramenima. Rydell je primi jetio da se
pištolj nije ni pomaknuo kad je to napravio. Nosio je
kirurške rukavice i onaj isti kaput što ga je imao kad je
izašao iz automobila onih Rusa, nalik australskom ogrtaču
za zaštitu od prašine napravljenom od crnog mikropor-nog
materijala.
"Kako je znala da će nas pobrati kod onog salona za
teto važu?"
"Warbaby mora u nečem biti dobar. Imao je nekoliko
ljudi koji su vas pratili."
"Nisam nikog primi jetio", reče Rydell.
"Nisi ni trebao."
"Reci mi nešto", reče Rydell. "Ti si obradio onog Blixa,
tamo u hotelu?"
Čovjek ga pogleda preko cijevi pištolja. Tako mali
kalibar obično ne znači veliku štetu, pa je Rydell
pretpostavio da je municija obrañena na neki način. "Ne
vidim kakve to ima veze s tobom", reče on.
Rydell razmisli o tome. "Vidio sam sliku. Naprosto, ne
izgledaš tako lud."
"To je moj posao", reče on.
A-ha, mislio je Rydell, njemu je to kao da upravlja
automatskom fritezom. S desne strane vrata nalazili su se
hladnjak i sudoper, pa je znao da se ne može pomaknuti u
tom smjeru. Ako se makne lijevo, pretpostavio je da će tip
naprosto otvoriti vatru kroz zid i vjerojatno pogoditi i
djevojku.
"Nemoj ni pomišljati na to."
"Na što?"
"Junačka djela. Murjačko sranje." Skinuo je noge sa
srednjeg sjedala. "Učini ovo. Polako. Vrlo. Sjedni na
vozačevo mjesto i stavi ruke na upravljač. Devet sati i dva
sata. Drži ih tamo. Ako ih ne budeš držao tamo, upucat ću
te iza desnog uha. Ali to nećeš čuti." Govorio je polako i
ravnomjerno, podsjećao je Rydella na veterinara koji govori
konju.
Rydell učini kako mu je rečeno. Vani nije mogao vidjeti
ništa. Samo mrak i odraze malog krovnog svjetla. "Gdje
smo?"
"Voliš trgovačke centre, Rydell? Imate li ih u
Knoxvilleu?"
Rydell ga pogleda postrance.
"Pogled naprijed, molim te."
"Da, imamo ih."
"Ovom nije baš išlo dobro."
Rydell stisne pjenastu podstavu na upravljaču.
"Opusti se."
Rydell ga je čuo kako je udario sjedalo petom jedne
čizme. "Miss Washington! Na noge lagane, Miss
Washington! Počastite nas vašom nazočnošću."
Rydell je čuo dvostruki udar kad se trgnula iza sna,
pokušala skočiti, udarila glavom i pala s kreveta. Onda je
u vjetrobranu ugledao odraz njena blijedog lica u vratima.
Opazio je kad je ugledala čovjeka i pištolj.
Nije bila od onih koje vrište. "Ti si ubio Sammyja Sala",
reče ona.
"A ti si me pokušala spržiti strujom", reče čovjek, kao
da sije sad mogao priuštiti da u tome vidi nešto duhovito.
"Izañi, okreni se i zaja-ši srednju konzolu. Samo polako.
Tako je. Sad se nagni naprijed i sklopi ruke na sjedalu."
Našla se kraj Rydella, nogama s obje strane konzole s
ureñajima, licem okrenuta prema natrag. Kao da vozi
nekakav šminkerski motor.
On je imao luk od pet centimetara u kojem ih je mogao
oboje upucati u glavu.
"Hoću da skineš jaknu", reče joj, "zato ćeš morati
maknuti ruke sa sjedala da bi to učinila. Probaj cijelo
vrijeme imati jednu ruku na sjedalu. Vremena imaš koliko
hoćeš."
Kad ju je slijeganjem lijevog ramena uspjela zbaciti,
jakna je pala do čovjekovih nogu.
"Ima li unutra kakvih igala", reče on, "oštrica ili opasnih
predmeta?"
"Ne", reče ona.
"A strujna punjenja? Tu se baš nisi pokazala." "Samo
kretenove naočale i telefon."
"Pazi, Rydell", reče on, "kreten." Po tome će ga se
pamtiti. Bezimeni. Još jedan bezimeni kreten..."
Pregledavao je džepove jakne slobodnom rukom. Izvadio je
kutiju i telefon i stavio ih na duboku, podstavljenu ploču s
instrumentima RV-a. Rydell je okrenuo glavu i promatrao
ga, iako mu je bilo rečeno da to ne radi. Promatrao je ruku
u rukavici kako otvara kutiju po osjećaju i vadi crne
naočale. To je bio jedini trenutak kad ga te oči nisu
gledale, da bi provjerile naočale, a to je trajalo otprilike
jednu sekundu.
"To su te", reče Rydell. "Sad ih imaš."
Ruka ih stavi natrag u kutiju i zatvori ih. "Da."
"I što sad?"
Osmi jeha nestane pa je izgledalo kao da uopće nema
usana. Onda se osmi jeh vratio, širi i pretjeraniji.
"Bi li mi mogla donijeti kolu iz hladnjaka? Svi prozori i
stražnja vrata čvrsto su zatvoreni."
"Hoćeš kolu?" Kao da mu nije vjerovala. "Ubit ćeš me
kada ustanem."
"Ne", reče on, "nije nužno. Zato što baš sada hoću kolu.
Grlo mi je pomalo suho."
Okrenula je glavu da pogleda Rydella, očiju širokih od
straha.
"Donesi mu njegovu kolu", reče Rydell.
Sišla je s konzole, provukla se otraga, ali samo do vrata,
tamo gdje se nalazio hladnjak.
"Gledaj naprijed", podsjeti on Rydella. Rydell je u
odrazu vidio kako se upalilo svjetlo u hladnjaku i na
trenutak ju je vidio kako čuči.
"D-dijetnu ili običnu?" reče ona.
"Dijetnu", reče on, "molim te."
"Klasičnu ili dekofeiniziranu?"
"Klasičnu." Ispustio je pritom zvuk za koji je Rydell
pomislio da bi mogao biti smi jeh.
"Nema čaša."
Ponovno je načinio zvuk. "Limenku."
"M-malo sam zabrljala", reče ona, "r-ruka mi se t-trese-"
Rydell pogleda postrance, ugleda ga kako uzima crvenu
limenku, dok je nešto smeñe kole curilo sa strane. "Hvala.
Sad možeš skinuti hlače."
"Što?"
"Ove crne koje nosiš. Samo ih skini, polako. Ali sviñaju
mi se čarape. Njih ćeš ostaviti."
Rydell uhvati izraz na njenom licu, odražen u crnom
vjetrobranu i onda opazi kako joj je lice najednom postalo
bezizražajno. Savila se i počela skidati hlače.
"Sad se vrati na konzolu. Tako. Kako si bila. Daj da te
pogledam. Hoćeš i ti pogledati, Rydell?"
Rydell se okrenuo i vidio ju kako čuči, gole noge bile su
joj glatke i mišićave, mrtvački bijele u sjaju krovnog
svjetla. Čovjek potegne dugačak gutljaj kole, gledajući
Rydella preko ruba limenke. Stavio je limenku na ploču s
instrumentima i obrisao usta rukom u rukavici. "Nije loša,
ha, Rydell?" kimnuo je prema Chevetti Washington. "Rekao
bih da ima u njoj potencijala."
Rydell ga pogleda.
"Smeta li te ovo, Rydell?"
Rydell nije odgovorio.
Ponovno je načinio zvuk koji je možda bio smijeh. Popije
malo kole. "Misliš da sam uživao što sam se onako morao
petljati s onim posrancem, Rydell?"
"Ne znam."
"Ali misliš da jesam. Znam da misliš da sam uživao. I
jesam, uživao sam. Ali, znaš u čemu je razlika?"
"Razlika?"
"Nije mi se dignuo kad sam to učinio. U tome je
razlika."
"Jesi li ga poznavao?"
"Što?"
"Mislim, jesi li to učinio zbog nečeg osobnog?"
"Oh, mislim da bi se moglo reći da sam ga poznavao.
Poznavao sam ga kako nikoga ne bi trebalo poznavati,
Rydell. Znao sam sve što je radio. Išao bih na spavanje,
noćima, slušajući ga kako diše. Došlo je do toga da sam
mu samo po disanju znao koliko ih je kresnuo."
"Kresnuo?"
"Pio je. Bio je Srbin. Ti si bio policajac, zar ne?"
"Da."
"Jesi li ikad morao koga promatrati?"
"Nisam tako daleko dospio."
"Smi ješno je to, promatrati nekoga. Putovati s njima.
Ne poznaju te. Ne znaju da si tamo. Oh, naslućuju.
Pretpostavljaju da si tamo. Ali ne znaju tko si. Ponekad ih
uloviš kako gledaju nekoga, u predvorju hotela, na primjer,
i znaš da misle da si to ti, taj koji promatra. Ali nikad nije
tako. I dok ih promatraš, Rydell, kroz nekoliko mjeseci
počinješ ih voljeti."
Rydell opazi kako drhtaj prolazi napetim bijelim bedrom
Chevette Washington.
"Ali onda, nakon još par mjeseci, nakod dvadeset
letova, dva tuceta hotela, no, stvar se mi jenja..."
"Ne voliš ih?"
"Ne. Ne voliš. Počinješ očekivati da zajebu, Rydell.
Počinješ čekati da izdaju povjerenje. Jer kurirovo
povjerenje je strašna stvar. Strašna stvar."
"Kurir?"
"Pogledaj je, Rydell. Ona zna. Čak ako i samo razvozi
povjerljive papire po San Franciscu, ona je kurir. Njoj je
dano povjerenje, Rydell. Podaci postaju fizička stvar. Ona
to nosi. Ne nosiš li ih, curo?"
Bila je mirna poput sfinge, bijeli prsti bili su joj duboko
u sivoj tkanini središnjeg sjedala.
"A ja to radim, Rydell. Promatram ih kako to nose.
Promatram ih. Ponekad im to ljudi pokušavaju uzeti."
Završio je s kolom. "Te ljude ubijam. Zapravo, to je najbolji
dio posla. Jesi li ikad bio u San Joseu, Rydell?"
"Costa Rica?"
"Točno."
"Nikad."
"Tamo ljudi znaju živjeti."
"Radiš za ona utočišta podataka", reče Rydell.
"To nisam rekao. Mora da je to rekao netko drugi."
"To je on radio", reče Rydell. "Nosio je te naočale
nekome, tamo iz Costa Rice, i ona ih je uzela."
"I bio sam sretan što je to učinila. Tako sretan. Bio sam
u sobi do njegove. Ušao sam kroz spojna vrata. Predstavio
sam se. Upoznao je Lovelessa. Po prvi put. I zadnji put."
Pištolj nimalo nije zadrhtao, ali se on počeo češati po glavi
rukom u kirurškoj rukavici. Češao se kao da ima buhe ili
tako nešto.
"Loveless?"
"Moje nom. Nom de thing." Čulo se dugačko čegrtanje,
Rydell je pretpostavio da je to španjolski, ali je uhvatio
samo nombre de nešto. "Misliš da je uska, Rydell? Ja volim
kad su uske."
"Ti si Amerikanac?"
Glava mu se nekako malo trznula postrance kad je
Rydell to rekao i oči su mu se na trenutak zamutile, ali
onda su opet postale jasne poput kromiranog obruba oko
cijevi pištolja. "Znaš tko je pokrenuo utočišta, Rydell?"
"Karteli", reče Rydell, "Kolumbijci."
"Tako je. Tamo negdje oko tisuću devetsto osamdesetih
uveli su prve ekspertne sustave u Srednju Ameriku, kako
bi koordinirali pošiljke. Netko je trebao otići dolje i
postaviti te sustave. Rat drogama, Rydell. Puno je
Amerikanaca, s obje strane, tamo dolje."
"Pa", reče Rydell, "sada jednostavno proizvodimo vlastite
droge ovdje, zar ne?"
"Ali dolje imaju utočišta. Više im i ne treba posao s
drogama. Imaju ono što je Švicarska nekad imala. Imaju
mjesto, jedino na svijetu, gdje čuvaju ono što si ljudi ne
mogu priuštiti da čuvaju negdje drugdje."
"Izgledaš malo premlad da si ti u tome sudjelovao."
"Moj otac. Ti znaš svog oca, Rydell?"
"Svakako. Na neki način."
"Ja nisam nikad znao za njega. Zbog toga sam morao
proći kroz dosta terapija."
Baš mi je drago da je uspjelo, pomisli Rydell. "I
Warbaby radi za utočišta?"
Znoj je izbio na čovjekovu čelu. Obrisao ga je
nadlanicom ruke u kojoj je držao pištolj, ali je Rydell
opazio da se pištolj vratio na isto mjesto kao da ga drži
magnet.
"Upali svjetla, Rydell. U redu je. Lijevu ruku skini s
upravljača."
"Zašto?"
"Zato što si mrtav ako to ne učiniš." "Ipak, zašto?"
"Samo to napravi, u redu?" Znoj mu je curio u oči.
Rydell makne lijevu ruku s upravljača, upali svjetla, pa
stisne još jednom duga. Dva snopa svjetla udariše o zid
mrtvih trgovina, mrtvih natpisa, prašinu na plastici. Jedan
je natpis ispred lijevog svjetla glasio RUPA.
"Zašto bi itko tako nazvao trgovinu?" reče Rydell.
"Pokušavaš me sjebati u glavu, Rydell?"
"Ne", reče Rydell, "naprosto, ime je čudno. A sad sva ta
mjesta izgledaju kao rupe..."
"Warbaby je samo iznajmljena pomoć, Rydell.
IntenSecure ga uvodi kad se stvari previše zabrljaju. A to
se uvijek dogodi, uvijek."
Bili su parkirani na nekoj vrsti trga, u trgovačkom
centru, sve su trgovine bile prekrivene daskama ili su im
izlozi bili premazani krečom. Centar se nalazio pod
zemljom ili je bio natkrovljen. "I zato što je ukrala naočale,
u hotelu gdje je sigurnost držao IntenSecure, oni uvode
Warbabyja?" Rydell pogleda Chevettu Washington.
Izgledala je poput jedne od onih kromiranih stvarčica na
haubi antiknih automobila, osim što se po bedru naježila.
Nije bilo baš toplo, pa je Rydell pomislio da su ipak pod
zemljom.
"Znaš što, Rydell?"
"Što?"
"Ne razlikuješ dupe od glave. Koliko god da ti ispričam,
nikad nećeš razumjeti situaciju. Stvar je naprosto
prevelika da bi je netko poput tebe razumio. Ne znaš
razmišljati u tim pojmovima. IntenSecure pripada
kompaniji koja posjeduje informacije u tim naočalama."
"Singapur", reče Rydell. "Singapur posjeduje i
DatAmericu?"
"Ne možeš to dokazati, Rydell. Ne bi to mogao ni
Kongres."
"Pogledaj one štakore..."
"Sjebavaš me u glavu..."
Rydell je promatrao kako zadnja tri štakora nestaju u
mjestu koje se zvalo Rupa. Ušli su kroz razlabavljeni
ventilacijski otvor, tako nešto. Rupa. "Ne. Vidio sam ih."
"Je li ti palo na pamet da sad ne bi bio ovdje da se
Lucius jebeni Warbaby nije vozio na koturaljkama prošlog
mjeseca?"
"Kako to?"
"Zeznuo si je koljeno. Warbaby ozlijedi koljeno, ne može
voziti, a ti završiš ovdje. Razmisli o tome. Što ti to govori o
kapitalizmu završne faze?"
"Govori o čemu?"
"Zar vas ničem ne uče na toj policijskoj akademiji?"
"Uče", reče Rydell, "puno toga." Misleći: kako da
razgovaramo s jebenim luñacima koji te drže kao taoca, ali
se teško prisjećao što se o tome učilo. Podržavaj ih da
pričaju i ne svañaj se puno, nešto takvo. "Svejedno, kako
to da je ono u naočalama zapalilo svakoga?"
"Ponovno će izgraditi San Francisco. Iz temelja. Onako
kako to rade s Tokiom. Počet će s polaganjem mreže
sedamnaest kompleksa u pošto jeću infrastrukturu.
Osamdesetkatne zgrade, uredsko/stambene,
trgovačko/stambene. Potpuno samodovoljne. Parabolični
reflektori s promjenjivim frekvencijama, parni generatori.
Nove zgrade, čovječe; jest će svoj vlastiti otpad."
"Tko će jesti otpad?"
"Zgrade. Bit će napravljene da rastu, Rydell. Onako
kako to sad rade u Tokiju. Kao i tunel za megleve."
"Suncokret", reče Chevette Washington i učini se kao
da je to požalila.
"Neko je gle-da-o..." Zlatni zubi bijesnu.
"Uh, hej..." Probaj onim tonom razgovor-s-naoružanimluñakom.
"Da?"
"I u čemu je problem? Ako to žele učiniti, neka ih."
"Problem je", reče Loveless, počinjući otkopčavati svoju
košulju, "što grad kao San Francisco ima pojma o tome
kamo želi ići, kamo bi trebao ići, otprilike kao i ti. Sto
znači, vrlo malo. Ima ljudi, milijuni njih, koji bi imali
primjedbe samo na to što takav plan postoji. A tu je i posao
nekretninama..."
"Nekretninama?"
"Znaš koja su tri najvažnija čimbenika u bilo kojoj
kupovini nekretnina, Rydell?" Lovelessove grudi, bez dlaka
i umjetno pigmenti-rane, sjajile su se od znoja.
"Tri?"
"Lokacija", reče Loveless, "lokacija i opet lokacija."
"Ne shvaćam."
"I nikad nećeš. Ali ljudi koji znaju gdje treba kupovati,
ljudi koji su vidjeli gdje padaju otisci temelja nebodera, oni
će shvatiti. Oni će sve shvatiti."
Rydell razmisli o tome. "A ti si pogledao, ha?"
Loveless kimne. "U Mexico Citiyju. Ostavio ih je u svojoj
sobi. To nikad, nikad nije smio napraviti."
"Ali ni ti nisi smio pogledati?" Naprosto mu je izletjelo.
Po Lovelessovoj koži curio je znoj, usprkos hladnoći.
Izgledalo je kao da mu je cijeli limbni sustav, ili što već,
popustio. Stalno je treptao i brisao znoj s očiju. "Obavio
sam svoj posao. Obavio sam posao. Poslove. Godinama. I
moj otac. Nisi vidio kako dolje žive. Ograñeni prostori.
Ljudi ovdje nemaju pojma što novac može učiniti. Ne znaju
što je pravi novac. Žive poput bogova na tim mjestima.
Neki od njih su preko stotinu godina stari, Rydell..." U
uglovima Lovelessovih usta vidjele su bijele mrlje, a Rydell
se ponovno nalazio u stanu Turveyeve cure i gledao u
Turveyeve oči i tad mu je bljesnulo što je učinila.
Sasula je cijelu vrećicu plesnjaka u kolu koju mu je
donijela. Nije uspjela sasipati sve unutra, pa je izlila malo
kole na vrh limenke kako bije oplahnula i sve promućkala.
Sad je do kraja otkopčao košulju, tamna tkanina bila je
još tamnija od znoja, a lice mu je postajalo crveno.
"Loveless..." počeo je Rydell, nemajući pojma što će reći,
ali je tada Loveless zavrištao, visokim blijedim neljudskim
glasom, poput zeca kojem se noga ulovila u žicu i počeo
lupati drškom pištolja po uskim preponama svojih
traperica, kao da mu je tamo pričvršćeno nešto stravično,
nešto što mora ubiti. Svaki put kad se pištolj spustio,
opalio je, bušeći rupe u podu prekrivenom tepihom, rupe
veličine kovanice od pet dolara.
Chevette Washington skočila je s konzole kao da je na
gumicama, ravno preko srednjeg sjedala, pa u kabinu
otraga.
Loveless se ukočio, dršćući, kao da mu se svaki atom u
tijelu zaustavio u mjestu i kruži u nekoj orbiti za hitne
slučajeve. Onda se nasmi ješio, kao da je možda ubio stvar
koja mu je napala prepone, ponovno zavrištao i počeo
pucati kroz vjetrobran. Rydell se samo mogao sjetiti nekog
instruktora koji im je rekao da je prema prevelikoj dozi
plesnjaka prevelika doza PCP-a poput aspirina u koli. U
koli.
A po zvuku bi se reklo da i Chevette Washington postaje
jednako luda, pokušavajući pronaći stražnji izlaz iz RV-a.
"Stotinu godina stari, ti zajebanti", reče Loveless i
nekako zajeca, vadeći prazni magazin i ubacujući drugi, "a
još uvijek sve dobivaju..."
"Tamo vani", reče Rydell. "Kod Rupe-"
"Tko?"
"Svobodov", reče Rydell, nagañajući da će to upaliti.
Meci su izašli iz malog pištolja poput gumenih kockica
iz kidača. Kod trećeg se Rydell nagnuo, isključio bravu od
vrata i naprosto ispao. Pao je leñima na nekakve limenke i
nešto što je ličilo na plastične čaše. Okretao se. Okretao se
dok nije udario o nešto.
Ti mali meci radili su velike rupe u krečom
premazanom staklu mrtvih dućana. Cijeli jedan dio je s
treskom otpao.
Mogao je čuti Chevettu Washington kako lupa po
vratima RV-a i poželio je da je može zaustaviti.
"Hej! Loveless!"
Pucanje prestane.
"Svobodov je pao, čovječe!"
Chevette je još uvijek lupala. Isuse.
"Treba mu hitna pomoć!"
Na rukama i koljenima, oslonjen o nekakav popločani
zdenac što je smrdio na klor i prašinu, ugledao je
Lovelessa kako puzi s vozačeva sjedala, a lice i grudi bili su
mu glatki i sjajni. Taj je čovjek imao toliko duboko usañen
trening, shvatio je Rydell, da mu je dopiralo čak i kroz ono
što mu je plesnjak radio. Jer, još se uvijek kretao onako
kako su učili na SSOVO, s pištoljem u obje ruke, u
polučučnju, s glatkim pokretima kroz moguće linije vatre.
A Chevette se još uvijek pokušavala probiti kroz
plastično saće ili to od čega je već stražnji dio RV-a bio
napravljen. Onda je Loveless uputio nekoliko metaka u
tom smjeru i ona odjednom prestane.
30 Karneval duša
U četiri sata Yamazaki se spustio niz prečke kojima se
popeo s Lovelessom, u tami, prošle noći.
Fontaine je otišao, dvadeset minuta prije nego što se
struja vratila i sa sobom je ponio, usprkos Skinnerovim
prosvjedima, ogromnu hrpu rublja za pranje. Skinner je
proveo dan slažući i preslagujući sadržaj zelene torbe za
alat, one koju je prevrnuo u potrazi za škarama za željezo.
Yamazaki je promatrao starčeve ruke kako su
dodirivale svaku alatku posebno, zamišljajući da je spazio
neku trenutačnu snagu ili svrhu kako se javlja u njima, ili
su to bila samo sjećanja na poslove poduzete, ostavljene,
završene. "Uvijek možaš prodati alatke", govorio je Skinner,
možda Yamazakiju, možda sebi. "Netko će ih uvijek kupiti.
Ali uvijek ti trebaju, i to baš one koje si prodao." Yamazaki
nije znao engleske riječi za većinu alatki, a mnoge su mu
bile i potpuno nepoznate. "Svrdlo s T drškom", reče
Skinner, podigavši šaku, a izmeñu drugog i trećeg prsta
prijeteći je bio isturen strojno izrañen šiljak, smeñ od rñe.
"Ta ti stvarčica uvijek dobro doñe, Izviñaču, ali većina ljudi
je nikad nije ni vidjela."
"Njena svrha, Skinner-san?"
"Čini okruglu rupu većom. I drži je okruglom, ako je
dobro koristiš. U metalnim pločama, uglavnom, ali vrijedi i
za plastiku i sintetiku. Bilo što tanko, dovoljno čvrsto.
Osim stakla."
"Imate mnogo alatki, Skinner-san."
"Svejedno, nikad nisam naučio kako da ih stvarno
koristim."
"Ali vi ste napravili ovu sobu?"
"Jesi li ikad promatrao pravog drvodjelju kako radi,
Izviñaču?"
"Jesam jednom", reče Yamazaki, sjećajući se prikaza na
proslavi, crnih oštrica u letu, mirisa izrezanog cedra. Sjetio
se izgleda sirovog drveta, blijedožućkastog i bez greške.
Gradila se kućica za čaj, koja će stajati za vrijeme proslave.
"Drvo je vrlo rijetko u Tokiju, Skinner-san. Nećete vidjeti
da se baca, čak ni mali komadići."
"Nije ga ni ovdje lako naći", reče Skinner, trljajući
jagodicu palca oštricom dlijeta. Je li mislio na Ameriku,
San Francisco, na most? "Ložili smo naš drveni otpad,
prije nego smo dobili struju. Grad to nimalo nije volio. Loše
za zrak, Izviñaču. To sad baš ne radimo."
"To je zajednički dogovor?"
"Samo zdrav razum..." Skinner je stavio dlijeto u zelenu
platnenu futrolu i pažljivo je gurnuo u zelenu kutiju.
Povorka se kretala svojim putem prema San Franciscu,
gornjim nivoom i Yamazaki je istog trena požalio što je
zaboravio notes u Skinnerovoj sobi. Ovo je bio prvi dokaz
javnog rituala što ga je vidio ovdje.
Iz uskog, okruženog prostora, bilo je teško sagledati
povorku kao išta više od slijeda sudionika, koji su išli sami
ili u paru, ali je to ipak bila povorka, i to očito pogrebna,
možda memorijalna po svojoj svrsi. Prvo su išla djeca, na
brzinu ih je izbrojao sedmero, jedno iza drugog, u odrpanoj
odjeći posipanoj pepelom. Svako je dijete nosilo masku od
obojenog gipsa, koja je očito prikazivala Shapelyja. Ali u
njihovu napredovanju nije bilo ničeg pogrebnog; nekoliko
ih je poskakivalo, oduševljeno pažnjom koju su privlačili.
Na svom putu da kupi juhu, Yamazaki je zastao izmeñu
kolica prodavača knjiga i štanda na kojem su visili kavezi s
pticama. Osjećao se nelagodno, kao da ne pripada tu, s
neuobičajenim oblikom termosa pod rukom. Ako je ovo bio
pogreb, možda je trebalo namjestiti kakav odreñen izraz,
možda se od njega očekivao kakav položaj? Svrnuo je
pogled na knjižarku, visoku ženu u masnom prsluku od
ovčje kože, sijede kose zavezane u čvor i pričvršćene sa dva
ružičasta plastična štapića za jelo.
Njena roba, koja se sastojala uglavnom od požutjelih
džepnih izdanja u raznim stupnjevima raspadanja, a svaki
je komad bio u prozirnoj plastičnoj vrećici, bila je
naslagana ispred nje na kolicima. Vičući je nudila svoju
robu kad je ugledala djecu s maskama Shapelyja;
izvikivala je čudne fraze za koje je pretpostavljao da su
naslovi: "Dolina lutaka, krvavi meridijan, vještine
motornom pilom..." Yamazaki je, začuñen tom čudnom
američkom poezijom, bio na granici da pita za Vještine
motornom pilom. Onda je ona utihnula, a i on je ugledao
djecu.
Ali u njenu ponašanju sada nije bilo ničega što bi
pokazivalo da povorka zaslužuje išta više od onog stupnja
pažnje koji je sama odredila. Vidio je kako automatski
prebrojava svoju robu i promatra djecu kako prolaze, a
ruke joj se pomiču preko knjiga u vrećicama.
Vlasnik štanda s pticama, blijedi muškarac s pažljivo
njegovanim crnim brkovima, češao se po trbuhu, a izraz
lica mu je bio blag i prazan.
Poslije djece išlo je petero plesača u kostimima kostura
kao za La Noche de Muerte, iako je Yamazaki vidio da su
neke maske samo napola maske, mikroporni respiratori
oblikovani kako bi podsjećali na cereće vilice lubanja. Bili
su to očito tinejdžeri koji su se tresli prema nekoj
unutarnjoj glazbi kuge i kaosa. Osjećala se jaka erotska
podloga i nasilje u crnim bedrima na kojima su bile
naslikane kosti, bijeli stripovski pelvisi bili su napackani
na guzove u uskim trapericama. Dok su kosturasti plesači
prolazili, jedan od njih oštro se zapiljio u Yamazakija
plavim mladenačkim očima iznad crnih, oblikovanih
nosnica bijelog respiratora.
Onda su naišle dvije visoke spodobe, crnci s licima
obojenim ružnom bež bojom, odjeveni poput kirurga, u
blijedozelenim ogrtačima, s dugačkim rukavicama od
grimiznog lateksa. Jesu li to bili liječnici, uglavnom bijelci,
koji nisu uspjeli spasiti toliko mnogo ljudi prije
Shapelyjeva dolaska ili su na neki način predstavljali
brazilske biomedicinske firme koje su tako uspješno i
raskošno nadgledale Shapelyjevu preobrazbu iz nepismene
muške prostitutke u sjajan izvor prihoda? Za njima je
došlo prvo od tijela, umotano i uvezano u slojeve mliječne
plastike, a svako od njih vozilo se na kolicima sa dva
kotača, onima koja se ovdje proizvode za prijevoz prtljage
ili kabaste hrane. Kolica na koja su privremeno bili
pričvršćeni uski komadi šperploče, vozili su sprijeda i
straga muškarci i žene bez posebnog kostima ili držanja,
iako je Yamazaki zapazio da neki od njih ne gledaju ni
lijevo ni desno i kao da izbjegavaju pogledati promatrače.
"Evo Nigela", reče knjižarka, "vjerojatno je napravio
kolica na kojima ga odvoze."
"To su žrtve oluje?" usudio se upitati Yamazaki.
"Nigel nije", reče žena, a oči su joj se suzile kad je
opazila da je stranac. "Ne s tim rupama u sebi..."
Sve skupa sedam tijela, svako na svojim kolicima, a
onda muškarac i žena u jednakim papirnatim odorama
koji su izmeñu sebe nosili uramljenu litografiju Shapelyja,
bio je to jedan od onih sladunjavih portreta s velikim
očima i upalih obraza koji je Yamazakiju uvijek izazivao
blagu mučnimu.
A onda je naišla crvena skakutava spodoba. Možda je to
bio vrag bez repa i rogova koji je plesao s ogromnom
automatskom puškom, starinskim AK-47, čiji je sklopivi
kundak odavno nestao i koji je imao magazin izdjeljan od
drveta i čitav je samo jednom bio umočen u crveni emajl
boju koju su na rukama nosili i svi u povorci.
I Yamazaki je znao, bez pitanja, da crveni plesač
predstavlja način na koji je Shapely otišao, poput neke
strašne bazične gluposti koja čeka u srcu svih stvari.
"Skinner-san?" Notes je bio spreman. "Vidio sam
povorku danas. S mosta su odvozili tijela. Mrtve od oluje."
"Ne mogu ih držati ovdje. Ne smiju ih baciti u vodu.
Grad je nepopustljiv oko toga. Šaljemo ih na kremiranje.
Neki ljudi se ne slažu s vatrom, pa ih sahranjujemo na
Otoku s blagom. S obzirom na to kakva vrsta ljudi živi na
Otoku s blagom, čovjek se pita ima li to puno smisla."
"U povorci je bilo puno referenci na Shapelyja i priču o
njemu."
Skinner kimne nad svojim malim televizorom.
"Djeca maskirana poput J.D Shapelyja, dva crnca
obojana poput bijelih liječnika, Shapelyjev portret..."
Skinner zagunña. A onda, kao iz daljine: "Već je dosta
prošlo otkako sam vidio takvu povorku."
"I na kraju mala spodoba, crvena. Plesala je. S jurišnom
puškom." "A-ha." Skinner kimne.
Yamazaki uključi transkripcijsku funkciju notesa.
Znaš, ja ga nisam nikad dobio. Od njega, mislim. Taj je
dio njega sada u svima. U svojim godinama, nisam vidio
smisla u tome, a ionako ne mislim baš najbolje o medicini.
Slučajno se dogodilo da nikad nisam dobio ni drugu vrstu,
a ne bi se reklo da nisam imao prilike. Svejedno, premlad
si da bi se sjećao kako je to bilo. Oh, znam, znam da svi vi
mislite da živite odjednom u svim vremenima, sve je za vas
snimljeno, sve možeš ponovno pokazati. Digitalno. To je
sve, je li: ponovno pokazati. Pa ipak se ne sjećate kako je
to bilo, dok smo promatrali kako se tijela gomilaju. Ovdje
ne baš toliko, iako je bilo loše, ali u Tajlandu, Africi,
Brazilu. Isuse, Izviñaču. Stvar je bjesnjela. Ali vrlo, vrlo,
vrlo polako. Takvi su ti retrovirusi. Neki mi je čovjek
jednom rekao, a imao je onu staru vrstu, umro je od nje,
kako smo živjeli u tom čudnom malom vremenskom
odsječku kad je puno ljudi mislilo da malo seksa neće
nikoga ubiti, čak ni ženu. Shvaćaš, one su ionako uvijek
morale brinuti, svaki put kad se poševe je lutrija, zatrudne
i možda umru pri poroñaju ili kod pobačaja, u svakom
slučaju, život ti više nije isti. Ali u tom odsječku postojale
su pilule protiv začeća, vrag zna što sve ne, cjepiva za
bolesti, čak i one od kojih su prije ljudi umirali u velikom
broju. To je bilo vrijeme, Izviñaču. A onda doñe ta stvar i
sve baci unatrag. I klizimo prema 2000, posvuda sranje,
grañanski ratovi u Europi, a AIDS se cijelo vrijeme šlepa.
Znaš da su to probali svaliti na pedere, pa su rekli da je to
zami jesila CIA, rekli su da je to poteklo iz neke vojne baze
u Marylandu. Rekli su da je to došlo od toga što su ljudi
ševili zelene kapucinere. Kunem se bogom. Znaš zašto se
to pojavilo? Zbog ljudi. Prokleto previše ljudi, Izviñaču.
Lete posvuda, posvuda mile. Možeš se kladiti da će netko
pobrati koji virus. Svako mjesto na planetu udaljeno je
samo nekoliko sati od drugog mjesta. A onda eto jadnog
jebenog Shapelyja s tom mutantnom vrstom koja ne ubija.
Ništa ti ne radi, osim što staru vrstu jede za doručak. A ne
pušim ono sranje da je bio Isus, Izviñaču. Mislim da ni
Isus nije to bio.
"Je li ostalo što kave?" "Napumpat ću štednjak."
"Stavi kap ulja u onu rupicu kraj ručke od pumpe,
Izviñaču. Unutra je kožna brtva. Treba je držati mekom."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
4 Vozačeva strana
Nije vidjela taj prvi metak, ali sigurno je pogodio kakvu
žicu na svom putu, jer svjetla su se upalila. Vidjela je
drugog, zapravo rupu koju je probio u plastici dezena kože.
Nešto u njoj je stalo, naučivši o mecima ovo: u jednom
trenutku nema nikakve rupe, a u drugom ima. Izmeñu
toga ništa. Vidiš kako se to dogodi, ali ne možeš promatrati
kako se to dogaña.
Onda se spustila na ruke i koljena i počela puzati. Nije
mogla samo stajati tamo i čekati sljedeći. Kad je došla do
vrata, mogla je vidjeti svoje crne hlače, izgužvane na podu,
pokraj svežnja ključeva prikvačenih na sivu pločicu dezena
kože. Osjećao se miris koji je nastao kad je pucao u pod.
Možda je to tepih izgorio, jer mogla je vidjeti da su rubovi
rupa opečeni i nekako otopljeni.
Sad ga je mogla čuti kako viče, negdje vani, promuklo i
šuplje, s odjecima. Zadržala je dah. Vikao je kako su oni
(tko?) najbolji u stvaranju odnosa s javnošću, kako su
prodali Hunnis Millbank, sad će prodati Suncokret. Ako je
dobro čula.
"Ovdje dolje, kod vrata. Vozačeva strana."
Bio je to Rydell, a vrata su na toj strani bila otvorena.
"Ostavio je ključeve unutra", reče ona.
"Mislim da je otišao u smjeru gdje je nekad bio salon sa
Zidovima snova."
"Što ako se vrati?"
"Ako se budemo ovdje zadržali, vjerojatno će se vratiti.
Da dopuziš i dobaciš mi ih?"
Provukla se kroz vrata i izmeñu sjedala. Ugledala je
Rydellovu glavu kod otvorenih vrata. Zgrabila je ključeve i
bacila ih postrance, bez gledanja. Zgrabila je hlače i
pobjegla unatrag, pitajući se da li bi stala u hladnjak ako
podvine noge?
"Zašto se ne ispružiš tamo na podu..." Glas mu je
dolazio s vozačeva sjedala.
"Da legnem?"
"Minimalni obris."
"Ha?"
"Počet će pucati. Kad učinim ovo..." Zvuk paljenja.
Staklo je letjelo od svježih rupa u vjetrobranu i ona se baci
potrbuške. RV zatetura unazad, s mukom zaokrećući i
mogla ga je čuti kako lupa po konzoli, pokušavajući naći
potrebnu funkciju, a još je metaka pristizalo, svaki je bio
razgovijetan udarac, kao da netko udara nevidljivim
čekićem, pazeći da drži ritam.
Rydell je tada vjerojatno pogodio kako treba, jer tada je
napravio ono što rade dečki u Oregonu, s kočnicama i
prijenosom.
Tada je shvatila da vrišti. Nikakve riječi ili išta, samo je
vrištala.
Onda su zaokrenuli tako da su se skoro prevrnuli i ona
pomisli kako ovi RV-i nisu nami jenjeni za brzo kretanje. A
sad su išli još brže, činilo se kao da idu uzbrdo.
"Jebemti", čula je Rydella kako kaže, tim čudno običnim
glasom i onda su udarili u vrata ili rampu ili već nešto, bilo
je to kao onda kad je pokušala izvesti onaj smjeli skok u
parku Lafayette i morali su joj stalno iznova objašnjavati
kako je pala na glavu i svaki put kad su joj to objasnili,
ona je zaboravila.
Ponovno je bila u Skinnerovoj sobi i čitala u National
Geographicu o tome kako se Kanada podijelila u pet
različitih država. Pila je hladno mlijeko iz kartona i jela
slance. Skinner je bio u krevetu, s tv-om, i gledao jednu od
onih emisija o povijesti, to je volio. Pričao je o tome kako
su tokom njegovog života ti povijesni filmovi postajali sve
bolji i bolji. Isprva su bili ubrzani i crno-bijeli, vojnici su
trčali uokolo kao da su im hlače pune mrava, bili su
strašno zrnati, nebo je bilo puno ogrebotina. Postepeno su
se usporili do stvarne brzine kojom se ljudi kreću, onda su
dobili boju, zrno je postajalo sve finije i finije, čak su i
ogrebotine nestale. I sve je to bilo sranje, rekao je, jer je
sve ostalo bio samo približni prikaz, nečija zamisao kako je
sve to možda izgledalo, rezultat je bila odreñena odluka,
pritisnuto je odreñeno dugme. Svejedno je to bio hit, rekao
je, kao i kad prvi put čuješ kako pjeva Billie Holiday, bez
krckanja i škripanja.
Chevette je mislila da je Billie Holiday vjerojatno bio tip
poput Elvisa, sa šljokicama na odijelu, ali kao onda kad je
bio mlad i nimalo debeo.
Skinner se napalio na povijest. Kako se sve pretvara u
plastiku. Ali voljela je pokazati da ga sluša kad bi joj nešto
govorio, jer inače bi prošli dani a da ništa ne bi progovorio.
Zato je sad i digla pogled s časopisa i slike djevojaka koje
mašu plavim i bijelim zastavama Republike Quebec i
ugledala je svoju majku kako sjedi na rubu Skinnerova
kreveta, izgledala je prekrasno i malo umorno, kako je
znala izgledati kad se vratila s posla i još uvijek bila
našminkana.
"Ima pravo", rekla je Chevettina majka.
"Mama?"
"O povijesti, kako je mi jenjaju." "Mama, ti..."
"Svi to rade, dušo. Nije to ništa novo. Filmovi su
napokon dostigli sjećanja."
Chevette je počela plakati.
"Chevette-Marie", rekla je njena majka onim pjevajućim
glasom, negdje iz velike daljine, "opet si povrijedila glavu."
32 Falonville
"Što kažeš, koliko dobro poznaješ tog tipa?" upita ona.
Rydellove antiterorističke cipele drobile su kvadratiće
sigurnosnog stakla svaki put kad bi zakočio. Da je imao
vremena i metlu, sve bi to bio očistio. Ali kako je stvar
stajala, morao je izbiti ono što je ostalo od vjetrobrana
komadom zarñale šipke što ju je našao pokraj ceste, inače
bi prometna policija vidjela rupe i privela ih u stranu.
Ionako je imao umetke u cipelama. "Radio sam s njim u
L.A.", reče on, kočeći kako bi zaobišao komade razderanih
kamionskih guma što su ležali na crnom asfaltu autoceste
s dvije staze poput zguljenih koža nekakvih čudovišta.
"Samo me zanimalo neće li s njim biti isto kao i s Mrs.
Elliott. Rekao si da i nju poznaš."
"Nju nisam poznavao", reče Rydell. "Nju sam sreo, na
avionu. Ako je i Sublett nekako podmetnut, onda je cijeli
svijet u zavjeri." Slegnuo je ramenima. "Onda mogu početi
brinuti i zbog tebe, na primjer." A mogao bi i brinuti,
recimo, jesu li se ili nisu Loveless ili Mrs. Elliott potrudili
da smjeste kakvu stjenicu-lokatora u ovaj motorizirani
dom i da li ih Zvijezda smrti sada promatra i može li ih
uopće ovdje opaziti? Govorilo se da Zvijezda smrti može
pročitati naslove u novinama, a iz dobrog otiska stopala
vrstu i broj cipela koje nosiš.
A onda kao da je iskočio taj drveni križ, pred svjetlima,
otprilike četiri metra visok, na njemu je u vodoravnom
smjeru pisalo UKLJUČI SE, a okomito se spuštalo U
NJEGOV BESMRTNI PROGRAM i prašnjavi stari prijenosni
tv bio je čavlima zabijen na mjesto gdje bi inače trebala biti
Isusova glava. Izgledalo je da je netko opalio 0.22 u ekran.
"Sigurno se približavamo", reče Rydell.
Chevette Washington kao da je zagunñala. Onda je
popila malo vode što su je uzeli na Shellovoj benzinskoj
crpki i ponudila i njemu bocu.
Kad se probio iz onog centra, osjećao je da se moraju
nalaziti u blizini kakve važnije autoceste. Izvana, centar je
bio tek nizak nered od smeñih cigli, izlozi su mu bili
prekriveni tim uistinu ružnim pokrovima koje su dobivali
pod vrućom prešom od recikliranog usitnjenog smeća, boje
bljuvotine stare jedan dan. Škripeći gumama projurio je
preko velikog praznog parkirališta, na kojem je bilo tek
nekoliko mrtvih štakora i starih madraca što su se našli
na putu i onda je našao izlaz kroz ogradu od lanaca.
Ali nije bilo nikakve autoceste, već samo neki
četverostazni odvojak i izgledalo je da je Loveless metkom
pogodio opremu za navigaciju, jer karta je zastala na
središtu Santa Ane i stajala na tom mjestu, pomalo
trepereći. Mjesto na kojem se našao ličilo je na propalo
predgrañe, onu vrstu mjesta koja su propala kad je euronovac
implodirao.
Chevette Washington bila je sklupčana kraj hladnjaka,
zatvorenih očiju, i nije mu odgovarala. Bojao se da je
Loveless i nju pogodio, ali je znao da ne smi je stati dok se
ne udalji od centra. A nije mogao na njoj vidjeti nikakvu
krv.
Napokon je došao do Shellove crpke. Moglo se
prepoznati da je bila Shellova zbog oblika metalnih stvari
na motkama koje su pridržavale natpise. Vrata muškog
zahoda bila su otrgnuta sa šarki; vrata ženskog bila su
zaključana lancem i lokotom. Izgledalo je da je netko
automatskim oružjem pogodio automat za sokove. Zavezao
je RV otraga i opazio stvarno stari Airstream, kamperska
kola, ista onakva u kakvima je živio susjed njegovog oca,
tamo u Tampi. Bio je tamo i čovjek, klečao je pokraj
hibachija, radio je nešto s loncem, a dva crna labradora su
ga promatrala.
Rydell je parkirao, pogledao da li Chevette Washington
diše i izašao iz auta. Prišao je čovjeku pokraj hibachija*
( hibachi - velika glinena posuda u kojoj je žar i koja služi za
zagrijavanje soba ili utopljavanje ruku), koji je sada ustao I brisao
dlanove o bokove svojeg crvenog radnog kombinezona. Na
glavi je imao staru ribičku kapu žutosmeñe boje, kojoj je
šilt bio isturen petnaest centimetara. Konci na njegovom
izvezenom znaku Shella bili su iscufani i izblijedjeli.
"Samo si se izgubio", reče čovjek, "ili imaš kakav
problem?" Rydell je pretpostavljao da je čovjeku najmanje
sedamdeset godina.
"Ne, gospodine, nemam problema, ali svakako sam se
izgubio." Rydell pogleda crne labradore. Oni mu uzvrate
pogled. "Ti vaši psi baš ne izgledaju sretni što me vide."
"Ne viñaju puno stranaca."
"Ne, gospodine, pretpostavljam da ne vide."
"Imam i nekoliko mačaka. Trenutačno ih hranim suhim
otpacima. Mačke ponekad ulove pticu, možda i miševe.
Kažeš da si se izgubio?"
"Da, gospodine, jesam. Ne znam čak ni u kojoj smo
državi sada."
Čovjek pljune na zemlju. "Dobrodošao u prokleti klub,
sinko. Kad sam bio tvojih godina, ovo je sve bila California,
kako je Bog i želio. Sada je Južna, tako mi kažu, ali znaš li
zapravo što je?"
"Ne, gospodine. Što?"
"Puno konjskog dreka. Poput one ženske koja kampira
u Bijeloj kući." Skinuo je ribičku kapu, pokazavši
srebrnobijele ožiljke od raka, obrisao je obrve masnom i
prljavom džepnom maramicom, pa ponovno stavio kapu.
"Veliš da si se izgubio, je li?"
"Da, gospodine. Karta mi je u kvaru."
"Znaš čitati papirnatu?"
"Da, gospodine, znam."
"K vragu, što si je ona napravila s glavom?" Gledao je
pokraj Rydella.
Rydell se okrenuo i ugledao Chevettu Washington kako
se nagi-nje preko vozačeva sjedala i gleda ih.
"Tako se šiša."
"Nek' me vrag nosi", reče čovjek. "Mogla bi inače sasvim
dobro izgledati."
"Da, gospodine", reče Rydell.
"Vidiš onu kutiju cikorije? Misliš da mi možeš ubaciti
šalicu toga u ovu vodu kad zakipi?"
"Da, gospodine."
"E, ja ti idem potražiti kartu. Skeeter i Whitey će ti
praviti društvo."
"Da, gospodine..."
RAJ, J. CALIFORNIA
KRŠĆANSKA ZAJEDNICA
TRI MILJE
NEMA KAMPIRANJA
BETONSKE PODLOGE
SVI PRIKLJUČCI
ELEKTRIZIRANA SIGURNOSNA OGRADA
BESPLATNO KUPANJE
OVLAŠTENA KRŠĆANSKA NJEGA (DRŽAVA J. CAL.) 327
TV PROGRAMA
Iza toga dizao se još viši križ od zavarenih zarñalih
tračnica, kao neki okvir pun starih televizora čiji su mrtvi
ekrani gledali prema cesti.
Chevette Washington je sada spavala, pa je to
propustila.
Rydell je razmišljao kako je iskoristio Codesov telefon
da bi došao do Sublettova broja u L.A. i kako se čulo
čudno zvonjenje, pa je skoro prekinuo vezu, ali bio je to
signal za prosljeñivanje poziva, jer Sublett je dobio
slobodno kako bi bio s majkom koja se osjećala loše.
"Hoćeš reći da si u Texasu?"
"U Raju, Berry. Mama je bolesna jer se morala s još
nekima preseliti ovdje u Južnu Califoraiju."
"Raju?"
Sublett mu je objasnio gdje je to, a Rydell je gledao u
kartu koju je dobio od čovjeka na Shellovoj crpki.
"Hej", reče Rydell kad je dobio uopćenu ideju gdje je to,
"kako bi bilo da se dovezem i da se vidimo?"
"Mislio sam da imaš posla u San Franciscu."
"Pa, pričat ću ti kad doñem."
"Znaš da ovdje pričaju da sam otpadnik?" Sublett nije
zvučao sretno zbog toga.
"Što?"
"Otpadnik od vjere. Pokazao sam mami onaj
Cronenbergov film, Berry. Sjećaš se Videodroma. Rekli su
da je to od Vraga."
"Mislio sam da se u svim filmovima nalazi Bog."
"Ima filmova koji su očito od Vraga, Berry. Barem tako
kaže velečasni Fallon. Kaže da su svi Cronenbergovi filmovi
takvi."
"I on je u Raju?"
"Gospode, ne", reče Sublett, "u tunelima je, negdje
ispod Kanalskih otoka, izmeñu Engleske i Francuske. No,
ne može ih napustiti, jer treba sklonište."
"Od čega?"
"Poreza. Znaš tko je iskopao te tunele, Berry?"
"Tko?"
"Hitler, radom robova."
"To nisam znao", reče Rydell, zamišljajući tog
zastrašujućeg malog frajera s crnim brčićima kako stoji na
stijeni i pucketa velikim bičem.
A onda se pojavio drugi znak, samo ovaj nije bio ni
izdaleka toliko profesionalan poput prvog, bila su to samo
crna nasprejana slova na nekoliko dasaka.
JESTE LI SPREMNI ZA VJEČNOST?
ON ŽIVI! HOĆETE LI IVI?
GLEDAJTE TELEVIZIJU
"Gledajte televiziju?" Probudila se.
"Pa", reče Rydell, "faloniti vjeruju da je Bog na neki
način tamo. Na televiziji, mislim."
"Bog je na televiziji?"
"Da. Nekako u pozadini ili tako nešto. Sublettova majka
pripada toj crkvi, ali je Sublett nekako ispao."
"Znači, gledaju televiziju i mole se, ili što?"
"Pa, mislim da je to više kao meditacija, znaš?
Uglavnom gledaju sve te stare filmove i misle ako ih budu
dovoljno gledali da će duh nekako ući u njih."
"Gore u Oregonu imali smo Objavljene arijevske
nazarene", reče ona. "Prvu Isusovu crkvu, Preživljače.
Upucali bi te čim bi te pogledali."
"Loše je to", složi se Rydell, dok se RV uspinjao preko
malog sedla, "takva vrsta kršćana..." Onda je ugledao Raj,
tamo dolje, sav osvijetljen svjetlima sa stupova.
Sigurnosna ograda koju su najavljivali sastojala se od
namotaja bodljikave žice koja je obuhvaćala možda ral i pol
zemljišta. Rydell je sumnjao da je uistinu elektrizirana, ali
je mogao na njoj zami jetiti sirene, svakih tri-četiri metra,
tako da sigurnost nije dolazila u pitanje. Na mjestu gdje je
cesta ulazila bila je postavljena nekakva stražarnica s
rampom, ali sve što se tu štitilo bilo je otprilike tucet
kamperskih prikolica, kamiona preureñenih za stanovanja
i prikolica parkiranih na cementne podloge, oko nečega što
je ličilo na starinsku radio-antenu koja je bila načičkana
grozdom satelitskih antena, onih malih i skupih što su
ličile na velike sive plastične cvjetove sljeza. Netko je
zagradio potok kako bi napravio jezerce za kupanje, ali je
potok izgledao poput industrijske otpadne vode u kojoj ne
možeš naći čak ni kukce, a kamoli ptice.
Ali je mjesto svakako bilo osvijetljeno. Mogao je čuti
bubnjanje velikih generatora dok su vozili usponom.
"Isuse", reče Chevette Washington.
Rydell zaustavi pokraj stražarnice i otvori prozor,
zadovoljan što to još funkcionira. Iziñe čovjek u
jarkonarančastoj vunenoj jakni i sa sličnom kapom, noseći
nekakvu pušku sa šipkastim metalnim kundakom.
"Privatno vlasništvo", reče gledajući tamo gdje je trebao biti
vjetrobran. "Što se dogodilo s vašim vjetrobranom, mister?"
"Jelen", reče Chevette Washington.
"Došli smo u posjetu našim prijateljima, Sublettovima?"
reče Rydell, nadajući se da će privući stražarevu pažnju
prije nego ovaj primi jeti rupe od metaka i sve to. "Možete
ih pozvati, očekuju nas."
"Ne bih baš rekao da izgledate poput kršćana."
Chevette Washington se nagne preko Rydella i oštro
pogleda stražara. "Ne znam što si ti, brate, ali mi smo
arijevski Nazareni, iz Eugenea. Ovdje nećemo ni ući, ako
kažeš da unutra držite one pečene i ako tu ima ikakvog mi
ješanja rasa. Izdajice rase ovih se dana nalaze posvuda."
Stražar je pogleda. "Ako ste Nazareni, kako to da
nemate obrijane glave?"
Ona dodirne početak svoje šašave frizure, kratki šiljati
dio. "Od tebe ću još čuti da je Isus bio Židov. Ne znaš što
ovo predstavlja?"
Sad je izgledao dosta zabrinuto.
"To su ti posvećeni čavli. Možda ti to nešto znači."
Rydell opazi kako stražar oklijeva i guta knedlu.
"Hej, dobri čovječe", reče Rydell, "hoćeš li nam nazvati
Subletto-ve ili ne?"
Čovjek se vrati u stražarnicu.
"Što je to o čavlima?" upita Rydell.
"To mi je jednom ispričao Skinner", reče ona. "Uplašilo
me."
Dora, Sublettova majka, pila je kolu i meksičku votku.
Rydell je i prije vidio da ljudi to piju, ali nikad na sobnoj
temperaturi. A kola je bila ishlapjela, jer je nju i votku
kupila u onim velikim plastičnim bocama u supermarketu
i izgledalo je da ih već dugo drži. Rydell je odlučio da mu se
ionako ne pije.
U dnevnom boravku Dorine kamperske prikolice
nalazili su se kauč i naslonjač koji su bili slični. Dora je
legla u naslonjač, podigla noge zbog cirkulacije, rekla je, a
Rydell i Chevette Washington sjeli su jedno pored drugog
na kauč, koji je više ličio na sjedalo za zaljubljene, dok je
Sublett sjedio na podu i koljena podignuo skoro do brade.
Na zidu i ukrasnim policama bilo je puno svega, ali sve je
bilo čisto. Rydell je pretpostavio da je tako zbog
Sublettovih alergija. Stvarno je bilo puno svega: plaketa i
slika i figurica i stvarčica za koje je Rydell pretpostavio da
su molitvene maramice. Bio je tu i ravni hologram vel.
Fallona, koji je i tu ličio na oposuma, ali na oposuma s
tenom i koji je prošao plastičnu operaciju. Bila je tu i glava
J.D. Shapelyja u prirodnoj veličini koja se Rydellu nije
dopala, jer oči kao da su te pratile. Najveći dio lijepih stvari
bio je grupiran oko televizora, velikog i sjajnog, ali od stare
vrste, prije nego su postali uistinu veliki i tanki. Bio je
uključen, prikazivao se crno-bijeli film, ali je zvuk bio
isključen.
"Sigurni ste da nećete popiti, Mr. Rydell?"
"Ne, gospoño, hvala", reče Rydell.
"Joel ne pije. Zbog alergija, znate."
"Da, gospoño." Rydell uopće nije znao za Sublettovo
ime.
Sublett je nosio potpuno nove bijele traperice, bijelu
majicu, bijele pamučne čarape i potrošne bijele bolničke
papuče.
"Uvijek je bio osjetljiv dječak, Mr. Rydell. Sjećam se kad
je jednom pokušao cuclati dršku tricikla, usta su mu
užasno natekla."
"Mama", reče Sublett, "znaš da ti je liječnik rekao da
moraš više spavati."
Gospoña Sublett uzdahne. "Pa da, Joel, znam da vi
mladi želite nasamo razgovarati." Zaškiljila je u Chevettu
Washington. "Šteta zbog tvoje kose, dušo. No, baš si
zgodna i znaš da će ti opet lijepo narasti. Jednom sam
pokušala upaliti plamenik na plinskom štednjaku što smo
ga imali u Galvestonu, kad je Joel bio sasvim mala beba,
bio je tako osjetljiv i taj je štednjak eksplodirao. A ja sam si
baš napravila trajnu, draga, i onda..."
Chevette Washington nije rekla ništa.
"Mama", reče Sublett, "znaš, popila si svoje piće..."
Rydell je promatrao Subletta kako odvodi staru ženu u
krevet.
"Isuse Kriste", reče Chevette Washington, "što mu ne
valja s očima?"
"Samo je osjetljiv na svjetlo", reče Rydell. "Izgleda
sablasno."
"Ne bi povrijedio ni muhu", reče Rydell.
Sublett se vratio, pogledao sliku na tv, onda uzdahnuo i
ugasio ga. "Znaš da ne bih smio izlaziti iz prikolice, Berry?"
"Kako to?"
"To je zato što sam otpadnik. Kažu da bih mogao
iskvariti pastvu svojom prisutnošću." Nasjeo je na rub
naslonjača, tako da ne mora leći u njega.
"Mislio sam da si odbacio Fallona kad si došao u L.A."
Sublett je izgledao posramljeno. "Znaš, bolesna je,
Berry, i kad sam došao ovdje rekao sam im da ću
preispitati stvar. Meditirati uz tv i sve to." Svijao je svoje
dugačke blijede ruke. "Onda su me uhvatili dok sam
gledao Videodrom. Jesi li ikad gledao, uh, Deborah Harry,
Rydell?" Sublett uzdahne i nekako zadršće.
"Kako su te uhvatili?"
"Postavili su stvar tako da mogu pratiti što tko gleda."
"Što zapravo ovdje rade?"
Sublett proñe prstima kroz svoju suhu kosu boje slame.
"Teško je reći, ali mislim da to ima veze s poreznim
problemima velečasnog Fallona. U zadnje vrijeme sve se
vrti oko toga. Zar tvoj posao u San Franciscu nije upalio,
Berry?"
"Ne", reče Rydell, "nije."
"Hoćeš mi ispričati o tome?"
Rydell reče da hoće.
"Mislim da je pogodio nešto što ima veze s prokletim
grijanjem", reče Rydell. Ponovno su bili u RV-u, izvan
ograde.
"Sviña mi se tvoj prijatelj", reče ona.
"I meni."
"Ne, mislim da stvarno brine o tome što će se dogoditi s
tobom. Stvarno brine."
"Idi u krevet", reče on. "Ja ću spavati naprijed."
"Nema vjetrobrana. Smrznut ćeš se."
"Bit će mi dobro."
"Spavaj ovdje. Već smo spavali tako. U redu je."
Probudio se u mraku i slušao zvuk njenog disanja,
škriputanje tvrde stare kožne jakne prebačene preko
njenog ramena.
Sublett je saslušao njegovu priču, povremeno bi
kimnuo, tu i tamo postavio pitanje, a njegove su refleksne
leće odražavale sićušne konveksne slike njih samih dok su
sjedili na ljubavničkoj stolici. Na kraju je samo tiho
fićuknuo i rekao: "Berry, meni ovo izgleda kao da si sada
stvarno u nevolji. Gadnoj nevolji."
Sada si stvarno u nevolji.
Rydell spusti ruku i pritom slučajno dodirne njenu
ruku, te dodirne nabreklinu od novčanika u stražnjem
džepu hlača. Sav novac što ga je imao bio je tamo, ali
unutra je bila i kartica Wellingtona Ma. Barem ono što je
ostalo od nje. Zadnji put kad ju je pogledao, bila je
slomljena na tri dijela.
"Gadnoj nevolji", reče on tami, a Chevette Washington
podigne rub jakne i priljubi se bliže njemu, a kako joj se
disanje nije promi jenilo, znao je da još uvijek spava.
Ležao je tako i razmišljao i nakon nekog vremena počela
mu se javljati ideja. Jedna od najluñih koja mu je ikad
pala na um.
"Onaj tvoj frajer", reče on njoj u kuhinjici prikolice
Sublettove majke, "onaj Lowell?"
"Što s njim?"
"Imaš broj na koji bi ga mogli dobiti?"
Prelila je mlijeko preko kukuruznih pahuljica. Bilo je to
ono koje se radi od praška. Imalo je kredast izgled. Bila je
to jedina vrsta koju je Sublettova majka imala. Sublett je
bio alergičan na mlijeko. "Zašto?"
"Mislim da bih želio porazgovarati s njim o nečem."
"O čemu?"
"O nečem za što mislim da bi mi mogao pomoći."
"Lowell? Lowell ti neće pomoći. Lowellu se živo fućka za
sve."
"Svejedno", reče Rydell, "daj mi da samo popričam s
njim."
"Ako mu kažeš gdje smo ili ako preko mreže otkrije
odakle zovemo, otkucat će nas. Napravio bi to kad bi znao
da nas love."
"Zašto?"
"Jednostavno je takav." Ali je onda dala Rydellu telefon
i broj.
"Hej, Lowell?"
"Tko je to jebemti?"
"Kako si?"
"Tko ti je dao..."
"Ne prekidaj."
"Slušaj, mater ti..."
"Odjel za umorstva, PUSE"
Mogao je čuti Lowella kako povlači iz cigarete. "Što si
rekao?" reče Lowell.
"Orlovsky. Odjel za umorstva, PUSE Veliki frajer s
gadnim velikim pištoljem? Pojavio sam se u baru? Sjećaš
se. Malo prije nego su se svjetla ugasila. Bio sam kod
šanka, razgovarao sa Eddiejem Govnom."
Lowell potegne još jedan dim, zvučalo je kao malo plići.
"Gledaj, ne znam što ti..."
"I ne moraš. Možeš odmah prekinuti, Lowell. Ali ako to
napraviš, pozdravi se sa svijetom. Jer si vidio Orlovskog
kako je došao po djevojku, Lowell, nisi li? Vidio si ga. On to
nije želio. Nije bio tamo ni zbog kakvog policijskog posla,
Lowell. Bio je tamo za svoj račun. A on ti je jedan ozbiljno
gadan policajac, Lowell. Ozbiljan kao rak."
Tišina. "Ne znam o čemu govoriš."
"Onda samo slušaj, Lowell. Slušaj. Ako ne saslušaš,
reći ću Orlovskom da si ga vidio. Dat ću mu ovaj broj, dat
ću mu tvoj opis i opis onog ćelavca. Reći ću mu da si
pričao o njemu. A znaš što će on učiniti, Lowell? Doći će i
načisto te upucati, to će učiniti. Nitko ga neće zaustaviti.
Odjel za umorstva, Lowell. A onda može istraživati slučaj
sam, ako želi. Tip je težak, Lowell, moram ti to reći."
Lowell se nakašlje nekoliko puta. Pročistio je grlo. "Ovo
je šala, žarne?"
"Ne čujem da se smiješ."
"U redu", reče Lowell, "recimo da je to istina. I što onda?
Što ti hoćeš?"
"Čujem da poznaješ ljude koji mogu srediti stvari. S
računalima i tim stvarima." Mogao je čuti kako Lowell pali
novu cigaretu.
"Pa", reče Lowell, "na neki način."
"Republika želje", reče Rydell. "Hoću da ih nañeš da mi
učine uslugu."
"Bez imena", reče Lowell brzo. "Ima monitora podešenih
da uhvate razgovore iz telefonskog..."
"Njih. Njih, u redu? Hoću da ti nañeš njih da učine
nešto za mene."
"Koštat će te", reče Lowell, "i neće biti jeftino." "Ne", reče
Rydell, "koštat će tebe."
Pritisnuo je dugme i prekinuo vezu. Daj starom Lowellu
malo vremena da razmisli o ovome; možda da pregleda
popis državnih službenika, vidi da ima Orlovskog, da je u
Odjelu za umorstva. Preklopio je mali telefon i vratio se u
prikolicu. Sublettova majka držala je klima-ureñaj
uključenim za dvije crtice previše.
Sublett je sjedio na ljubavničkoj stolici. U svojoj bijeloj
odjeći izgledao je poput slikara, gipsera ili nekog takvog,
samo što je bio previše čist. "Znaš, Berry, razmišljam da bi
bilo bolje da se vratim u Los Angeles."
"Što će biti s tvojom majkom?"
"Pa, Mrs. Baker je sada ovdje, znaš, ona iz Galvestona?
Godinama su bile susjede. Mrs. Baker se može pobrinuti
za nju."
"Ide ti na živce ovo o otpadništvu?"
"Sigurno", reče Sublett, okrenuvši se da pogleda
hologram Fallona. "Još uvijek vjerujem u Boga, Berry, i
znam da sam vidio Njegovo lice u medijima, baš kako
velečasni Fallon naučava. Vidio sam. Ali sve ostalo, kunem
se, moglo bi biti najobičnija zafrkancija." Sublett je
izgledao kao da bi mogao zaplakati. Srebrne oči se okrenu i
susretnu s Rydellovim. "Razmišljao sam i o IntenSecureu,
Berry. O onome što si mi ispričao prošle noći. Ne vidim
kako bih se mogao tamo vratiti i raditi, znajući kakve bih
im sve stvari morao oprostiti. Mislio sam da sam barem
malo pomogao u zaštiti ljudi od nekih zala na ovom
svijetu, Berry, ali sada znam da bih radio za kompaniju
koja uopće nema morala."
Rydell odšeta da bi bolje pogledao molitvene maramice.
Pitao se koja od njih navodno odbija AIDS. "Ne", reče
napokon, "vraćaš se natrag na posao. Ti štitiš ljude. Taj je
dio točan. Moraš zarañivati za život, Sublett."
"A što s tobom?"
"Što sa mnom?"
"Naći će te i ubiti te, Berry. Tebe i nju."
"Vjerojatno i tebe, ako doznaju što sam ti ispričao.
Nisam to smio učiniti, Sublett. To je jedan od razloga zašto
Chevette i ja moramo otići odavde. Da ti i tvoja mama ne bi
imali neprilika."
"Pa", reče Sublett, "više ne radim za njih, Berry. Ali i ja
odlazim odavde. Jednostavno moram."
Rydell pogleda Subletta, vidjevši ga nekako u potpunoj
IntenSecureovoj odori. S Glockom i svim tim i odjednom se
pojavila ta velika luda ideja-stvar, podigla i protresla,
preokrenula i otkrila sasvim nove kutove gledanja. Ali ne
možeš i njega uplesti, reče Rydell samom sebi, to ne bi bilo
pošteno.
"Sublett", čuo je Rydell samog sebe kako govori,
otprilike minutu poslije. "Kladim se da imam takvu
poslovnu ponudu za tebe o kakvoj nisi nikad razmišljao."
"A to je?" reče Sublett.
"Upadanje u nepriliku", reče Rydell.
33 Notes
riža
spužvice za pranje
metla
tekući deterdžent
vreća za spavanje
gorivo za pećicu
ulje/brtva
Sada spava. Riža s curryjem iz tajlandskih kolica. Pita
kamo je otišla djevojka. Kažem mu da se Fontaine čuo s
njom, ali da ne zna ni gdje je ni zašto je tamo. Pištolj na
polici. Skanjivam se dodirnuti ga; hladan, težak, miriše na
mazivo ulje, tamnoplava završna boja izlizana do srebrnosive,
duž cijevi, oko ižlijebljenih dijelova bubnjića.
("SMITH & WESSON." Thomasson.) Noćas je opet govorio o
Shapelyju.
Kako su ga prešli, Izviñaču, to ti je tužno sranje. Uvijek
isto sranje. Uvijek ih ima, čovjek se pita kako te proklete
religije tako dugo traju, kako su nastale uopće. Možda će i
on biti takav jednog dana, jebeni luñaci ubijat će ljude za
njega, reći će da je to za njega. Postojali su pripadnici
sekte Raspetog Isusa, nisu htjeli pričati, osim
ponedjeljkom, a na taj bi dan išli i iskopali po jednu lopatu
iz svojih grobova, Izviñaču. Svako malo zgrabili bi jednog
od svojih, za kojeg su mislili da je u njega ušao duh i onda
bi to napravili, s tim posebnim kromiranim čavlima što su
ih nosili u kožnoj vrećici oko vrata, shvaćaš, a taje morala
biti od kože neroñenog janjeta. Pa, ti su svakako bili luñi
od onih koji su ga se na kraju dočepali, Izviñaču. Napokon
su ih sve maknuli. Oko 1998. više ih nije bilo.
34 Bijeg Iz raja
"Katodna cijev, dušo", reče Mrs. Sublett. "Talitha
Morrow, Todd Probert, Gary Underwood, 1996." Ležala je u
naslonjaču s mokrom krpom za suñe preko čela. Bila je
iste boje kao i njene papuče, a i one su bile frotirne.
"Nisam ga gledala", reče Chevette, prelistavajući
stranice časopisa koji je sav bio o velečasnom Fallonu. Bila
je u njemu i bivša glumica, Gudrun Weaver i grlila Fallona
na nekakvoj pozornici. Da se okrenuo, mislila je Chevette,
nos bi mu jedva došao do njene prsne kosti. Izgledao je
kao da mu je pod kožu uštrcan kakav ružičasti vosak;
imao je najjezovitiju frizuru koju je ikad vidjela, izgledala je
popot kratke vlasulje, ali i kao da bi se mogla dići i sama
odšetati.
"Čitav film je o televiziji", reče Mrs. Sublett, "i normalno
da je posebno važan Crkvi."
"O čemu se radi?"
"Talitha Morrow glumi novinarku, a Todd Probert je
pljačkaš banke. Ali on je dobar pljačkaš, jer novac mu
treba samo da plati operaciju presañivanja srca svojoj ženi.
Carrie Lee. Sjećaš je se? Njena zrela uloga, dušo. Više za
matineju. No, Gary Underwood glumi Tali-thina bivšeg
muža, koji još uvijek jako pati za njom. U stvari, boluje od
- kako se to zove? - erotomanije, kao, uvijek misli samo na
to, dušo, i to se pretvara u čisto zlo. Prvo joj šalje isjeckane
barbike; šalje joj mrtvog bijelog zeca, onda sve ono fino
donje rublje s krvavim mrljama..."
Chevette je pustila staru damu da priča. Mogla ju je
isključiti, onako kako je to radila i sa svojom majkom,
ponekad. Pitala se oko čega su se Rydell i Sublett toliko
zagrijali. Nešto su smjerali; šaptali su u kuhinji.
Promatrala je muhu kako zuji oko stvari na policama
Mrs. Sublett. Izgledala je spora, kao da je klima-ureñaj
utjecao na nju.
Pitala se nije li se počela zaljubljivati u Rydella. Možda
je to samo zato što se tušira i brije i oblači čisto rublje iz
svojeg glupog kovčega. Odjeća je izgledala isto kao i ona
koju je nosio prije. Možda nikad nije nosio ništa drugo. Ali
morala je priznati da ima slatku zadnjicu u tim
trapericama. Sublettova majka je rekla da izgleda kao
mladi Tommy Lee Jones. Tko je bio Tommy Lee Jones? Ili
je to možda bilo zato što je slutila da će učiniti nešto gadno
Lowellu. Mislila je da još uvijek voli Lowella, ili tako nešto,
ali sada više uopće nije mislila tako. Da samo Lowell nije
počeo trošiti plesnjak. Razmišljala je o tome kakav je bio
onaj Loveless kad mu je usula sav onaj plesnjak u kolu.
Pitala je Rydella da lije to bilo dovoljno da ga ubije, a
Rydell je rekao da nije. Rekao je da je to bilo dovoljno da ga
drži luñački ušlagi-ranim neko vrijeme, a kad doñe k sebi,
boljet će ga. Onda je pitala Rydella zašto je Loveless radio
ono, onako se lupao pištoljem po preponama. Rydell se
počešao po glavi i rekao da nije siguran, ali da misli da to
ima veze s onim što ti se dogaña sa živčanim sustavom.
Rekao je da je čuo da plesnjak stvara prijapizam, izmeñu
ostalog. Pitala ga je što je to. Pa, rekao je on, to ti je kad je
muškarac, kao, prestimuliran. Ni to joj nije bilo jasno, ali
sjećala se da je Lowell imao te kamene erekcije koje
naprosto nisu mogle nestati. Bilo bi to fino, u redu, samo
da nije bio tako gadan prema njoj, pa je znala završiti sva
izmoždena, a on bi je nazivao svakakvim imenima pred
ljudima s kojima se družio, na primjer Codesom. Svejedno,
neće trošiti vijeme brinući o tome što Rydell sprema
Lowellu, to ne. Ono o čemu je brinula bio je Skinner, je li
sve u redu s njim, brinu li za njega. Nekako se bojala
pokušati nazvati Fontainea sada; svaki put kad bi Rydell
obavio poziv, brinula je da li će biti otkriveni. A kad je
mislila o biciklu, bila je tužna. Bila je sigurna da ga je
dosad netko uzeo. Mrzila je to priznati, ali se počela zbog
toga osjećati gotovo jednako tužna kao i zbog ubojstva
Sammyja. A Rydell je rekao da je i Nigel možda pogoñen.
"A onda", reče Sublettova majka, "Gary Underwood
proleti kroz taj prozor. I padne na jednu onakvu ogradu?
Onu sa šiljcima."
"Hej, mama", reče Sublett, "gnjaviš Chevettu."
"Samo joj pričam o Katodnoj cijevi", reče Mrs. Sublett
ispod svoje kuhinjske krpe.
"1996." reče Sublett. "Pa, Rydell i ja je trebamo zbog
nečeg." Sublett joj pokaže da doñe za njim u kuhinju.
"Mislim da baš nije pametno za nju da izlazi van,
Berry", reče on Rydellu. "Barem ne po danu."
Rydell je sjedio za malim plastičnim stolom za kojim je
prije do-ručkovala. "No, ti ne možeš ići, Sublett, zbog
svojeg otpadništva. A ja pak ne želim biti tamo s glavom
gurnutom u onaj videofon. Mogli bi naići njegovi roditelji.
On bi mogao slušati."
"Zar ih ne možeš pozvati preko običnog telefona, Berry?"
Sublett je zvučao nesretno.
"Ne", reče Rydell, "ne mogu. Oni to ne vole. On kaže da
će barem razgovarati sa mnom ako ih pozovem preko
videofonskog ureñaja."
"U čemu je problem?" reče Chevette.
"Sublett ovdje ima prijatelja koji ima videofon."
"Buddy", reče Sublett.
"Tvoj prijatelj?" upita ona.
"Zove se Buddy", reče Sublett, "ali taj PS, videofoni i sve
to je v protivno Crkvenom zakonu. Velečasnom Fallonu je
otkriveno da je prividna stvarnost Sotonin način, "jer više
ne gledaš dovoljno tv kad jednom počneš s tim..."
"Ne vjeruješ valjda u to", reče Rydell.
"Ni Buddy ne vjeruje", reče Sublett, "ali će ga njegov
otac dobro izlemati ako mu nañe tu PS opremu ispod
kreveta."
"Samo ga nazovi", reče Rydell, "reci mu što sam ti
rekao. Dvije stotine dolara u gotovini, plus vrijeme i
računi."
"Ljudi će je vidjeti", reče Sublett, a njegov stidljivi
srebrni pogled skoči prema Chevetti, pa nazad k Rydellu.
"Kako to misliš 'vidjeti '?"
"Pa, tvoja frizura", reče Sublett. "Previše je neobična za
njih, to ti mogu reći."
"A sada, Buddy", reče Rydell dječaku, "dat ću ti ove
dvije stotine dolara. Što si rekao, kad ti se tata treba
vratiti?"
"Neće ga biti još dva sata", reče Buddy, dok mu je glas
pucao od nervoze. Uzeo je novac kao da na njemu ima
nečeg. "Pomaže da izliju novu podlogu za energetske ćelije
koje stižu iz Phoenixa, na crkvenom teretnjaku." Buddy je
neprestano pogledavao Chevettu. Imala je na glavi
slamnati šešir koji je pripadao Sublettovoj majci, s velikim
ovješenim rubom, a na očima te stvarno čudne
starodamske naočale s limun-žutim okvirima i staklima
koja su se na krajevima šiljato zavijala. Chevette mu se
pokušala smi ješiti, ali to izgleda nije pomagalo.
"Vi ste Joelovi prijatelji, zar ne?" Buddy je bio ošišan
vrlo kratko, ali ne do kraja, u ustima je imao nekakav
aparat za ravnanje zuba, a Adamova jabučica mu je bila
velika kao trećina njegove glave. Promatrala ju je kako
skače gore-dolje. "Iz L.A. ste?"
"Tako je", reče Rydell.
"Ž... želio bih otići tamo", reče Buddy.
"Dobro", reče Rydell. "Ovo je korak u dobrom smjeru,
vjeruj mi. A sada pričekaj tamo vani, kako sam ti rekao i
reci Chevetti ako netko dolazi."
Buddy iziñe iz svoje male spavaće sobe, zatvarajući za
sobom vrata. Chevetti je izgledalo kao da tu ne živi nitko
Buddyjevih godina. Bilo je tu previše uredno, s tim
plakatima Isusa i Fallona. Bilo joj ga je žao. Bilo je
skučeno i vruće i nedostajao joj je klima-ureñaj Sublettove
majke. Skinula je šešir.
"U redu", reče Rydell, podižući plastičnu kacigu, "sjedni
na krevet i potegni utikač ako nas ometu." Buddy im je već
spojio stvar na kabel. Rydell je sjeo na pod i stavio kacigu,
tako da mu nije mogla vidjeti oči. Onda je navukao onu
jednu rukavicu za pozivanje i za pomicanje predmeta tamo
unutra.
Promatrala mu je kažiprst u toj rukavici, kako lupka
nešto po brojčaniku kojeg nije bilo. Onda ga je čula kako
razgovara s računalom telefonske kompanije o vremenu i
naplati, kad bude gotov s razgovorom.
Onda mu se ruka opet digne. "Evo ga", reče i počne
pritiskati broj za koji je rekao da mu ga je Lowell dao, a
prst mu se spuštao kroz prazan zrak. Kad je završio,
stisnuo je šaku, malo je mahnuo njome i onda spustio
ruku u rukavici u krilo.
Samo je sjedio nekoliko sekundi, kaciga se malo
pomicala kao da on nešto gleda, a onda se prestala micati.
"U redu", reče on, pomalo čudnim glasom, ali ne njoj,
"ali ima li koga ovdje?"
Chevette je osjetila kako joj se diže kosa na vratu.
"Oh", reče on, dok se kaciga okretala, "Isuse..."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
35 Republika želje
Rydell se volio igrati u Zidovima sna dok je bio klinac u
srednjoj školi. Bio je to japanski poduhvat s podružnicama
koje su postavljali u raznim prostorima, uglavnom u
starijim trgovačkim centrima; neke su bile na mjestima
gdje su nekad bile kino-dvorane, neke u starim robnim
kućama. Išao je u jednu koju su postavili u staroj kuglani;
sve je izgledalo stvarno dugačko i usko i stvari bi ti se
nekako iskrivile ako bi ih pomicao prebrzo.
Bilo je puno načina na koji se moglo igrati, a u
Knoxvilleu je najpopularniji bio borba pištoljima, gdje bi
dobio te pištolje i upucavao razne zle tipove, oni bi pucali u
tebe i na kraju si dobio rezultat. Pomalo nalik na SSOVO
na Akademiji, ali samo s pola rezolucije. I bez boje.
Ali Rydell je najviše volio ono gdje si ušao i oblikovao
stvari ni iz čega, iz oblaka piksela ili poligona ili što su već
bili, a istovremeno si mogao vidjeti što rade i drugi ljudi,
pa čak spojiti i svoj rad s njihovim, ako ste to obostrano
željeli. Nekako je bio smeten zbog toga, jer činilo se kao da
je to nešto što uglavnom rade djevojke. A djevojke su
uvijek radile jednoroge i duge i takve stvari, a Rydell je
volio raditi automobile, nalik na automobile iz sna, kao da
je dizajner u Japanu i da može napraviti što god želi. Kad
bi završio, mogao si dobiti fotografije u boji ili kazetu, ako
si stvar animirao. Na samom kraju uvijek je bilo nekoliko
djevojaka i radilo plastične kirurške zahvate na slikama
samih sebe, zezajući se s licima i kosom i dobivale bi
fotografiju one koja im se posebno dopala.
Rydell je bio bliže ulazu, oblikujući mreže od zelenog
svjetla oko okvira što bi ga nacrtao i preko toga polagao
boju i teksturu da bi vidio kako će raznolike ispasti.
Ali ono čega se sjetio kad je uskočio u videofonski
prostor Republike želje bio je osjećaj koji bi imao, dok je to
radio, o tome kakav je prostor oko Zidova snova. A to je
bila čudna stvar, jer kad bi dignuo pogled s onoga što si
radio, tamo zapravo nije bilo ničeg; ničeg posebnog, u
svakom slučaju. Ali dok bi radio, oblikovao auto ili što već,
imao bi taj čudan osjećaj da se naginješ preko ruba svijeta
i da prostor iza toga nekako pada, u beskraj.
I osjećao bi se kao da ne stojiš na podu starog kina ili
kuglane, već na nekoj ravnici ili možda na ravnom staklu i
činilo ti se kao da se prostire oko tebe, miljama i miljama,
bez kraja.
I kad je prešao s gledanja logotipa telefonske kompanije
ravno na tu staklastu ravninu, samo je rekao "On", jer
mogao je vidjeti rubove, mogao je vidjeti kako visi u nivou,
oko i iznad tog oblaka ili magle ili neba koje je bilo bez
boje, ali i u svim bojama istovremeno i sve je nekako
kipjelo.
A tamo su bili ti likovi, veći od nebodera, veći od ičega,
grudi su im bile poravnate s ravninom, tako da se Rydell
osjećao poput kukca ili male igračke.
Jedan od njih bio je dinosaur, neka vrsta T. Rexa s
kratkim prednjim nogama, samo su završavala s nečim
nalik na prave ruke. Jedan je bio neka vrsta kipa, izgledalo
je, ili više poput nekakve čudnovate prirodne tvorevine, sav
isječen pukotinama i rascjepima, no bio je oblikovan poput
čovjeka široka lica s dugačkim pletenicama, a izraz mu je
bio opušten i kapci napola zatvoreni. No, sav je bio od
kamena i mahovine, pletenice su bile složene u hrpu,
napravljene od čitavih planina škriljevca.
Onda je pogledao i ugledao treći lik i samo rekao
"Isuse."
I to je bio lik, jednako velik, ali sav napravljen od
televizora, pokretne slike savijale su se i ispreplitale jedva
zadržavajući oblik koji bi primile; možda je to bio
muškarac ili žena. Oči su ga boljele od pokušaja da bolje
pogleda bilo koji dio lika. Bilo je to kao da promatra
milijun programa odjednom, a s lika je buka padala poput
vodopada od kamenja i čuo se nekakav šum koji nije ličio
ni na kakav zvuk.
"Dobro došao u Republiku", reče dinosaur, a glas je bio
od neke prelijepe žene. Nasmi ješio se, a njegovi su zubi
boje slonovače bili poput izrezbarenih hramova. Rydell je
pokušao pogledati rezbarije; na sekundu su se uoštrile, ali
se onda nešto dogodilo.
"Nemaš trećinu valne dužine koja ti treba", reče planina
s pletenicama, glasom koji bi i očekivao od planine.
"Nalaziš se u K-Tel prostoru..."
"Mogli bi isključiti emulator", predloži stvar napravljena
od televizora, glasom koji se stvorio od šuštanja vodopada.
"Ne gnjavi se", reče dinosaur. "Mislim da ovo baš i neće
biti nekakav razgovor."
"Tvoje ime", reče planina.
Rydell je oklijevao.
"Jedinstveni matični broj grañana", reče dinosaur, kao
da mu je dosadno i zbog nečeg se Rydell sjeti svog oca,
kako je uvijek pričao o tome što je to nekad značilo, i što to
sada znači.
"Ime i broj", reče planina, "ili odlazimo."
"Rydell, Stephen Berry", i onda niz brojeva. Jedva da je
došao do zadnjeg kad dinosaur reče: "Bivši policajac,
znači."
"Oh, bože", reče planina, koja je stalno Rydella
podsjećala na nešto.
"Pa", reče dinosaur, "prilično trenutačno bivši, kako
izgleda. Poslije toga radio za IntenSecure."
"Namještaljka", reče planina i podigne ruku da bi
pokazala na Rydella, samo što je ruka bila kao divovska
granitna rakova kliješta, krastava od lišaja. Činilo se kao
da ispunjava pola neba, poput svemirskog broda. "Popušio
si deblji kraj?"
"Ako mene pitaš, ne može biti deblji", reče oluja
televizora. "Čini se da si pridobio neskrivenu pažnju našeg
Lowella, Rydellu. A on nam čak nije ni rekao tvoje ime."
"Ne zna ga", reče Rydell.
"Taj ne zna gdje mu je dupe, a gdje glava, hi-ho", reče
planina, spuštajući kliješta, glasom koji je bio parodija
napravljena iz Rydellova uzorka. Rydell pokuša dobro
pogledati oči; zapazi bljesak mirnih plavih jezera, paprati
što se njiše i nekakvog smeñeg glodavca koji je
odskakutao, prije nego što se slika zamutila. "Ljudi poput
Lowella zamišljaju da mi trebamo njih više nego oni nas."
"Iskazi svoj posao, Stephen Berry", reče dinosaur.
"Nešto se dogodilo, gore u kanjonu Benedict..."
"Da, da", reče dinosaur, "ti si vozio. Kakve to veze ima s
nama?"
U tom je trenutku Rydellu sinulo da dinosaur ili svi oni,
mogu vjerojatno vidjeti sve zapise o njemu, koji tog
trenutka bilo gdje pošto je. Osjetio se čudno. "Gledate sve
o meni", reče on.
"I nije baš zanimljivo", reče dinosaur. "Kanjon
Benedict?"
"Vi ste to učinili", reče Rydell.
Planina podigne obrve. Vjetrom okresana guštara se
pomakne, stijene se skotrljaju. Ali u samom rubu
Rydellova pogleda. "Ako te baš zanima, to nismo bili mi, ne
baš. Mi bi iskoristili elegantniji pristup."
"Ali zašto ste to učinili?"
"Pa", reče dinosaur, "ako je to itko učinio ili uzročio da
bude učinjeno, mislim da bi mogao obratiti pažnju na
gospoñina muža, za kojeg vidim da je poslije toga podnio
zahtjev za rastavu. Na vrlo čvrstim temeljima, izgleda."
"On joj je namjestio? I vrtlara i sve to?"
"Lowell će morati ovo dobro objasniti, čini mi se", reče
planina.
"Niste nam rekli što zapravo hoćete, Mr. Rydell." Bila je
to stvar-televizija.
"Takav posao. Obaviti ga. Trebam vas da napravite
takav posao. Za mene."
"Lowell", reče planina i protrese glavu s pletenicama.
Kaskade škriljevca na rubu Rydellova pogleda. Prašina što
se uzdiže na dalekoj padini.
"Takva je stvar opasna", reče dinosaur. "Opasne stvari
su vrlo skupe. Ti uopće nemaš novca, Rydell."
"A što ako vam Lowell plati za to?"
"Lowell", reče ogromno prazno lice po kojem su se
preplitale slike, "duguje nama."
"U redu", reče Rydell. "Čujem vas. I mislim da znam
nekoga tko bi vam mogao platiti." Nije bio čak ni siguran je
li to budalaština ili ne. "Ali me morate saslušati. Čuti
priču."
"Ne", reče planina i Rydell se sjeti na koga bi to trebala
stvar ličiti, na onog tipa kojeg se ponekad vidi u povijesnim
emisijama, onog koji je izumio videofone ili tako nešto, "i
ako Lowell misli da je jedini podvodač, morat će ponovno
razmisliti."
I onda su počeli blijedjeti, raspadati se u zavojite
iscjepkane oblike i Rydell je znao da ih gubi.
"Čekajte", reče on. "Živi li koji od vas u San Franciscu?"
Dinosaur se povrati trepereći. "Što ako živi?"
"Pa", reče Rydell, "Sviña li vam se?"
"Zašto pitaš?"
"Jer sve će se promijeniti. Napravit će mu ono što rade s
Tokiom."
"Tokio?" Oluja televizora vratila se poput velike kugle,
poput holograma u Spoznajnim otpadnicima. "Tko ti je to
rekao?"
Sada se i planina vratila. "Za nas u Tokiju sada baš
nema puno prostora..."
"Pričaj nam", reče dinosaur. I Rydell im ispriča.
Ponovno je stavila šešir na glavu kad je on skinuo
kacigu, ali je naočale držala u ruci. Samo ga je gledala.
"Nisam baš previše razumjela ovo", reče ona. Mogla je
čuti samo što je on govorio, a tamo pred kraj uglavnom je i
pričao samo on. "Ali mislim da si lud sto na sat."
"Vjerojatno i jesam", reče on.
Onda je zatražio vrijeme i račun za poziv. Potrošio je
skoro sav preostali novac.
"Ne shvaćam zašto su morali prenositi preko Pariza",
reče on. Ona je stavila naočale i polako zaklimala glavom.
36 Notes (2)
S krova ove kutije na vrhu tornja, grad u suncu.
Vratašca otvorena. Čuje se Skinner kako slaže i preslaguje
svoje stvari. Kartonska kutija polako se puni predmetima
koje ću ponijeti dolje, prodavačima stvari što svoju robu
drže izloženu na dekama, na masnim četvorinama starog
platna. Osaka je vrlo daleko. Vjetar donosi zvuke lupanja
čekića, pjesmu. Skinner me jutros pitao da li sam vidio
štuku u akvariju Steiner.
-Ne.
- Ne miče se, Izviñaču.
Siguran si da je to sve što je Fontaine rekao? Ali našao
je njen bicikl? To nije dobro. Ne bi se toliko dugo odvajala
od njega. Koštao je k'o svetog Petra kajgana. Unutra je
napravljen od papira. Japanskog konstrukcijskog papira,
kako se već zove? Beskorisno, Izviñaču. Sranje, to je tvoj
jezik. Zaboravljaš ga brže nego mi...Tubu takvog papira
omotaju aramidom ili nečim. Ne, ne bi ga ostavila. Onog
dana kad ga je donijela kući, provela je tri sata špricajući
na njega lažnu rñu, možeš li vjerovati? Lažna rña, Izviñaču.
I omotala ga je starim krpama, zrač-nicama, bilo čime.
Tako da ne izgleda nov. Pa, to ima više smisla nego samo
ga zaključavati, stvarno ima. Znaš kako možeš slomiti
kriptonit-sku bravu, Izviñaču? Dizalicom od Volva. Dizalica
od Volva paše točno u nju, kao da je za to napravljena. Par
puta gurneš i hopa. Ali više ih ne koriste, te brave. Neki ih
ljudi još uvijek imaju. Ima jedna tamo kod zahoda, vidjet
ćeš... Naprosto sam je jednog dana našao. Htjeli su je na
kolicima prevesti do kraja mosta, pustiti da je grad uzme.
Rekli su da će umrijeti ionako prije nego je dopreme.
Rekao sam im da odje-bu. Donio sam je ovdje. Tada sam to
još mogao. Zašto? K vragu. Zato. Ako vidiš nekoga da
umire, zar ćeš samo proći kao da je to na televiziji?
37 Grad stoljeća
Chevette nije znala što da misli o Los Angelesu.
Mislila je kako su čudne te palme. Na ulasku u grad,
Sublettov električni auto slijedio je veliki bijeli šleper kojem
je otraga pisalo ŽIVE INSTALACIJE, NANOTRONSKA
VEGETACIJA, a krošnje tih lažnih palmi virile su van,
umotane u plastiku.
Sve je to jednom vidjela na tv, sa Skinnerom, kako
postavljaju to drveće da bi nadomjestili ono što ga je ubio
virus, neki meksički virus. Bile su od one vrste kao i
zaljevski maglevi, ili kao ono što su Rydell i Sublett rekli
da će kompanija Suncokret učiniti San Franciscu; te stvari
koje su naprosto rasle, ali samo zato što su bile
napravljene od tih malih sićušnih strojića. U jednoj emisiji
što ju je gledala sa Skinnerom, govorili su kako je to novo
drveće napravljeno tako da se u njemu mogu gnijezditi
svakakve ptice i štakori i druga bića, baš kao u onom koje
je izumrlo. Skinner joj je ispričao kako se jednom
automobilom zabubao u palmu u L.A. i desetak štakora je
popadalo, pali su na haubu i samo stajali tamo, dok se
nisu preplašili i pobjegli.
Svakako se nije osjećala kao u San Franciscu. Osjećala
se dvojako. Kao da je tu naprosto razbacano puno stvari,
razbacano nasumce, a i da je to stvarno veliko mjesto, s
planinama negdje u pozadini i da kroz njega teče sva ta
energija i osvjetljava stvari. Možda je to bilo zato što su
stigli noću.
Sublett je imao taj mali bijeli Eurocar imenom Montxo.
To je znala zato što je morala gledati u logotip na
kontrolnoj ploči cijelim putem od Raja. Sublett je rekao da
se rimuje s pončo. Napravljen je u Barceloni i samo ga
treba uključiti u kućnu struju i pustiti da se napuni. Na
autocesti neće potegnuti više od četrdeset, ali Sublett nije
volio voziti ništa drugo zbog svojih alergija. Ona je rekla da
je sretan što pošto je električni automobili; on joj je
ispričao sve o tome kako ga brinu elektromagnetska polja i
rak i slično.
Ostavili su njegovu majku sa tom Mrs. Baker da
gledaju Svemirskog lovca na tv. Obje su bile uzbuñene
zbog toga, jer rekle su da je to prvi film Molly Ringwald.
One bi se uzbudile zbog bilo čega takvog, a Chevette nikad
nije imala pojma o čemu one govore.
Rydell je sve više vremena provodio na telefonu, pa su
morali dva puta stati i kupiti nove baterije koje je platio
Sublett.
Malo ju je smetalo što više ne obraća pažnju na nju. I
ponovno su spavali u istom krevetu, u motelskoj sobi i
ništa se nije dogodilo, iako je Sublett spavao u Montxou,
na spuštenim sjedalima.
Sve što je sada Rydell radio bilo je da razgovara s tim
ljudima iz Republike želje koje je Lowell poznavao, ali s
običnog telefona i pokušavao je ostaviti poruke u nečijoj
glasovnoj pošti. Mr. Mom ili tako nešto. Ma. Ali mislio je da
ih nitko ne prima, pa je nazvao ljude iz Republike želje i
ispričao im cijelu priču, sve što im se dogodilo i oni su to
snimili i trebali su to dostaviti u glasovnu poštu Mr. Ma.
Rydell je rekao da će oni to ubaciti unutra tako da ničeg
drugog neće biti unutra. Rekao je da će to privući pažnju.
Kad su stigli u L.A. i dobili sobu u motelu, Chevette je
pomalo bila uzbuñena, jer je to uvijek priželjkivala. Jer se
njena majka, činilo se, uvijek dobro provodila kad bi
odlazila u motele. Ali ovo je ispalo više nalik na kamp za
prikolice bez prikolica, s tim malim betonskim zgradama
podijeljenim u manje sobe, bili su tamo stranci koji su
radili roštilj u nečemu što je nekad bio bazen. Sublett se
uistinu uzbudio zbog toga, kako ne može podnijeti
ugljikovodike i sve to, ali je Rydell rekao da je to samo
jednu noć. Onda je Rydell otišao do tih stranaca i malo s
njima porazgovarao, vratio se i rekao da su to Tibetanci.
Radili su i dobar roštilj, ali je Sublett jeo samo kupovne
stvari koje je ponio sa sobom, flaširanu vodu i one žute
pločice što su ličile na sapun, te je otišao spavati u svoj
Montxo.
I sad je bila tu, ulazila u to mjesto nazvano Grad
stoljeća II, pokušavajući izgledati kao da treba isporučiti
pošiljku. Mjesto je bilo zelene boje, nalik na sisu, na tri
noge koje su prolazile kroz čitavu zgradu.
Moglo se vidjeti kamo idu, jer su zidovi bili od nekakvog
stakla, uglavnom, i moglo se vidjeti kroz njih. Bila je to
najveća zgrada u okolici; nije joj bilo kraja. Rydell ju je
zvao Gruda.
Mjesto je bilo i bogato, pomalo kao i Kineski bazen, s
istom vrstom ljudi, kakvu se uglavnom viña u novčarskim
četvrtima ili u trgovačkim centrima ili kad raznosiš
pošiljke.
Imala je na sebi značke, u motelu se dobro istuširala,
ali ju je ovo mjesto svejedno počelo plašiti. Svo to drveće
unutra, u toj nekakvoj divovskoj, šupljoj nozi, a sve pod
čudnim filtriranim svjetlom koje je dolazilo sa strane.
Stajala je na tim pomičnim stepenicama, otprilike milju
dugačkim, koje su se samo penjale i penjale, a oko nje su
bili svi ti ljudi koji su amo i spadali. Dizala su se nalazila i
u druge dvije noge, rekao je Rydell, i bile su pod kutom,
slično dizalu do Skinnerove sobe. Ali je Sublettov prijatelj
rekao da na njih obično pazi više IntenSecu-reovih ljudi.
Znala je da je Sublett iza nje, negdje, barem su se tako
prije dogovorili prije nego ih je Rydell ostavio vani pred
ulazom. Pitala ga je gdje on ide, a on je rekao da ide samo
posuditi svjetiljku. Stvarno joj se počeo sviñati.To ju je
nekako smetalo. Pitala se kakav bi bio da nije u ovakvoj
situaciji. Pitala se kakva bi ona bila da nije u ovakvoj
situaciji.
On i Sublett su nekad radili za kompaniju koja je držala
osiguranje ove zgrade, IntenSecure, i Sublett je nazvao
svog prijatelja i postavio mu pitanja o tome koliko je stvar
tu čvrsta. Predstavio je to kao da traži novi posao u
kompaniji. Ali su on i Rydell napravili tako da ona može
ući unutra, posebno ako će joj on paziti na leña.
Ono što ju je smetalo kod Subletta bilo je da se ponašao
kao da počinjava samoubojstvo. Kad se uključio u
program, Rydellov plan, kao da se odvojio od stvari. Stalno
je govorio o svom otpadništvu i filmovima koje je volio i o
nekom Cronenbergu. Bio je čudno miran, poput nekog tko
zna da će umrijeti; kao da se pomirio s tim, osim što su ga
još uvijek živcirale njegove alergije.
Zeleno svjetlo. Dizali su se kroz njega.
U motelu su napravili paket. U njemu su bile naočale.
Adresiran na Karen Mendelsohn.
Zatvorila je oči, rekla sama sebi da će joj Bunny
Malatesta skakati po glavi ako ne isporuči pošiljku i
pritisnula dugme.
"Da?" Bio je to jedan od onih kompjutoriziranih portira.
"Ujedinjeni dostavljači, za Karen Mendelsohn."
"Pošiljka?"
"Mora potpisati primitak."
"Autoriziran sam za kodirano..."
"Njena ruka. Moram vidjeti njenu ruku. Kako to radi.
Razumi ješ?" Tišina.
"Priroda pošiljke?" "Misliš da ih ja otvaram, ili što?"
"Priroda pošiljke?"
"Pa", reče Chevette, "ovdje piše Sud za uvjetne kazne, iz
San Francisca je i ako ne otvoriš vrata, elektronski
čarobnjaku, stvar se vraća nazad idućim avionom."
"Pričekajte, molim", reče računalo.
Chevette pogleda biljke u loncima pokraj vrata. Bile su
velike, izgledale su stvarne i znala je da Sublett stoji iza
njih, ali ga nije mogla vidjeti. Netko je u jednoj ugasio
cigaretu, izmeñu korijenja.
Vrata se malo odškrinu. "Da?"
"Karen Mendelsohn?"
"Što je?"
"Ujedinjeni dostavljači, San Francisco. Hoćete li
potpisati za ovo?" Osim što ničeg nije bilo, nikakve pošiljke
za potpis.
"San Francisco?"
"Tako piše."
Vrata se otvore još malo. Tamnokosa žena u dugačkom
blijedom frotirnom ogrtaču. Chevette ju je gledala kako
provjerava značke na Skinnerovoj jakni. "Ne razumi jem",
reče Karen Mendelsohn, "mi sve radimo preko GlobExa."
"Oni su prespori", reče Chevette kad Sublett stupi iza
biljke u crnoj odori. Chevette je ugledala svoj odraz u
njegovim lećama, u sredini nekako svijen.
"Ms. Mendelsohn", reče on, "bojim se da imamo hitan
slučaj u odjelu sigurnosti."
Karen Mendelsohn ga je gledala. "Hitan slučaj?"
"Ne trebate brinuti", reče Sublett. Stavio je ruku na
Chevettino rame i uveo je unutra, pokraj Karen
Mendelsohn. "Situacija je pod kontrolom. Zahvaljujem na
suradnji."
38 Milja čuda
'Wally' Divac, Rydellov stanodavac, Srbin, nije zapravo
želio posuditi Rydellu svjetiljku, ali je Rydell slagao i
obećao da će mu nabaviti nešto puno bolje, iz
IntenSecurea, i donijeti mu to kad mu bude vraćao
svjetiljku. Možda jednu od onih teleskopskih šok palica s
bežičnim vrhom, rekao je; nešto ozbiljno, u svakom
slučaju, profesionalno i možda kvazi-legalno. Wally je bio
neka vrsta ljubitelja murjaka. Volio se osjećati kao da
pripada redu i zakonu. Poput mnogih ljudi, ni on nije baš
razlikovao stvarnu policiju od kompanije kao što je bila
IntenSecure. U dvorištu je imao znak da je uključen u
uzvraćanje oružanom silom, ali je Rydell bio sretan kad je
vidio da nije u pitanju IntenSecure. Wally si baš nije
mogao priuštiti takvu uslugu, kao što mu je i automobil
bio iz druge ruke, iako bi on rekao da je auto prije bio u
posjedu, kao da je prvi vlasnik bio neki slugan kojem je
posao bio da ga razradi za njega.
Ali posjedovao je tu kuću, gdje je živio, čiji su plastični
zidovi bili nježnoplave boje, pomalo nalik na obojeno drvo,
a bio je tamo i lažni travnjak koji je izgledao stvarnije od
Astro-Turfa. A imao je i kuću na Mar Visti i još nekoliko
drugih. Sestra mu je ovdje došla 1994, a onda je došao i
on, kako bi izbjegao svu tu gužvu tamo. Nikad to nije
požalio. Rekao je da je ovo lijepa zemlja, samo što puštaju
previše useljenika.
"Što to voziš?" pitao je sa stepenica obnovljenog
Craftsmana, dva bloka iznad Melrosea.
"Montxoa", reče Rydell. "Iz Barcelone. Električni."
"Živiš u Americi", reče on, sijede kose pažljivo začešljane
iza rošava čela. "Zašto to voziš?" Njegov BMW bio je
besprijekoran i počivao je na prilaznom puteljku; trebalo
mu je pet minuta da isključi sve protuprovalničke naprave
da bi izvadio svjetiljku za Rydella. Rydell se prisjetio kako
su na jedan Božić u Knoxvilleu novi voki-tokiji ekipe za
narkotike uključili sve protuprovalničke alarme na kolima
u krugu od deset milja.
"Pa", reče Rydell, "dobar je za okoliš."
"Loš je za tvoju zemlju", reče Wally. "Stvar imidža.
Amerikanac bi trebao voziti kola na koja će biti ponosan.
Bavarska kola. Ili barem japanska."
"Vratit ću ti ovo, Wally." Podigao je veliku crnu
svjetiljku. "I još nešto. Rekao si." "Ne brini."
"Kad plaćaš stanarinu na Mar Visti?"
"Kevin će se pobrinuti za to." Ušao je u mali Montxo i
pokrenuo zamašnjak. Stajao je tamo, lagano se ljuljajući,
dok je zamašnjak dobivao na brzini.
Wally mahne, slegne ramenima i povuče se u kuću i
zatvori vrata. Rydell ga nikad prije nije vidio bez tirolskog
šešira.
Rydell pogleda svjetiljku, pokušavajući otkriti gdje joj je
sigurnosni zatvarač. Nije to bilo baš nešto, ali osjećao je da
mora imati bar nekakvu stvar. I bila je nesmrtonosna.
Pištolje nije bilo teško kupiti, na ulici, ali danas stvarno
nije želio imati pištolj. Odslužuješ drugačiju kaznu, ako je
u igri pištolj.
Onda se odvezao natrag prema Grudi, vozeći polako na
križanjima i pokušavajući koristiti ulice koje su imale
označene trake za električna vozila. Izvadio je Chevettin
telefon i pritisnuo dugme za ponovno biranje broja
uporišta u Utahu, onog što mu ga je u Raju dao Žderač
bogova. Žderač bogova bio je onaj koji je ličio na planinu,
tako je barem rekao. Rydell ga je pitao kakvo je to ime.
Ovaj je rekao da je čistokrvni Blood Indijanac. Rydell je
nekako sumnjao u to.
Ni jedan od njihovih glasova nije bio stvaran, sve je to
bilo digitalno. Žderač bogova mogao je biti i žena, ili tri
različite osobe, ili su sve troje koje je vidio mogli biti jedna
osoba. Pomislio je na ženu u invalidskim kolicima u
Spoznajnim otpadnicima. Mogla je to biti ona.
Mogao je to biti bilo tko. To je bila jezovita stvar kod
hakera. Čuo je kako broj uporišta zvoni, u Utahu. Žderač
bogova javio bi se uvijek usred petog signala.
"Da?"
"Raj", reče Rydell.
"Richard?"
"Nixon."
"Vaša je roba na mjestu, Richarde. Jedan mali nered i
udar."
"Jeste mi saznali cijenu?" Svjetlo se promi jenilo. Netko
je trubio, iživciran Montxovom nesposobnošću da učini
išta nalik ubrzanju.
"Pedeset", reče Žderač bogova.
Pedeset tisuća dolara. Rydell se namršti. "U redu", reče,
"to je pošteno."
"Bolje da je", reče Žderač bogova. "Možemo srediti da u
zatvoru budeš jadnik. U stvari, možemo srediti da u
zatvoru budeš pravi jadnik. Osnovica tamo počinje puno
niže."
Kladim se da tamo imate puno prijatelja, pomisli Rydell.
"Koliko računate da će biti vrijeme reagiranja od trenutka
kada pozovem?"
Žderač bogova se podrigne, dugačko i namjerno. "Brzo.
Deset, petnaest najviše. Stvar smo proveli onako kako smo
dogovorili. Prijatelji će ti se usrati u gaće. Pazi, bolje da ne
budeš na putu. Bit će to nešto što nikad nisi prije vidio.
Imamo postavljenu jednu novu jedinicu."
"Nadam se", reče Rydell i prekine vezu.
Dao je broj Karenina stana čovjeku na parkiralištu.
Poslije ovoga, to stvarno više neće biti važno. Svjetiljku je
turnuo otraga u traperice, ispod traper jakne koju mu je
Buddy posudio. Vjerojatno je pripadala Buddyjevu ocu.
Buddyju je bio rekao da će mu pomoći naći posao kad
doñe u L.A. Nekako se nadao da Buddy to nikad neće
pokušati, jer je zamišljao da klinci poput Buddyja uspiju
prijeći jedan blok od autobusnog kolodvora prije nego ih
neki stvarno brzi gradski grabežljivac ne zgrabi, vidjet će se
samo nejasna mrlja kotača i zubi i više neće biti nikakvog
Buddyja za spominjanje. Ali, s druge strane, trebaš
razmisliti o tome kako bi to izgledalo biti on, Buddy, tamo
u spavaćoj sobi metar na dva, u prikolici, s plakatima
Fallona i Isusa, stavljajući PS dok tata ne gleda. Ako bar
ne pokušaš pobjeći, kako ćeš se na kraju osjećati? I to se
moralo priznati Sublettu, jer je izašao iz svega toga, bez
obzira na alergije.
Ali bio je zabrinut zbog Subletta. Bilo je prilično ludo
brinuti zbog ikoga u situaciji poput ove, ali Sublett se
ponašao kao da je već mrtav. Kretao se od jedne stvari do
druge kao da ništa nije važno. Jedina stvar koja je mogla
izvući malo života iz njega, bile su njegove alergije.
Brinula ga je i Chevette, Chevette Washington, samo
kod nje ga je brinula bijela koža njenih leña, točno iznad
pasa njenih crnih bicki, dok je ležala sklupčana na krevetu
pokraj njega. Kako je neprestano želio dodirnuti je. I kako
su joj sise stršale u majici, kad bi ujutro sjela u krevetu, i
te male kovrče pod pazuhom. I tog trenutka, dok je išao
prema kafe-modulu boje terakote blizu podnožja dizala,
dok mu je pravokutna glava Wallyjeve svjetiljke-špricaljke
ljutog plina upirala u kičmu, znao je da možda nikad neće
dobiti drugu priliku. Za pola sata mogao bi biti mrtav ili na
putu u zatvor.
Naručio je kavu s mlijekom, duplu, platio zadnjom
lovom i pogledao svoj Timex. Deset do tri. Kad je nazvao
Warbabyjev osobni prijenosni telefon iz motela, rekao mu
je da bude tu u tri.
Žderač bogova dao mu je taj broj. Žderač bogova mogao
je doći do svakog broja.
Warbaby je zvučao stvarno tužno kad ga je čuo. Čak
razočarano. "Ovo nismo očekivali od tebe, Rydellu."
"Oprostite, Mr. Warbaby. Ti jebeni Rusi. I onaj jebeni
kauboj, onaj Loveless. Stali su mi na žulj."
"Nema potrebe za prostotama. Tko ti je dao ovaj broj?"
"Dobio sam ga još prije, od Hernandeza."
Tišina.
"Imam naočale, Mr. Warbaby." "Gdje si?"
Chevette Washington ga je promatrala iz kreveta. "U
Los Angelesu. Mislio sam da je bolje da budem što dalje
mogu od onih Rusa."
Stanka. Možda je Warbaby rukom poklopio slušalicu. A
onda. "No, pretpostavljam da mogu razumjeti tvoje
ponašanje, iako ne mogu reći da ga odobravam..."
"Možete li doći ovamo i uzeti ih, Mr. Warbaby? I da
izgladimo stvar?"
Duža stanka. "Pa, Rydellu", tužno, "ne bih želio da
zaboraviš koliko sam razočaran tobom, ali da, mogao bih
to učiniti."
"Ali samo vi i Freddie, u redu? Nitko drugi."
"Naravno", rekao je Warbaby. Rydell ga je zamišljao
kako gleda Freddieja koji lupa po novom prijenosnom
računalu pokušavajući ući u trag pozivu. Do ćelijskog
uporišta u Oaklandu, a onda do preokrenutog broja.
"Budite sutra ovdje, Mr. Warbaby. Nazvat ću vas na isti
broj, reći ću vam gdje da doñete. U tri sata. Točno."
"Mislim da si donio ispravnu odluku, Rydellu", rekao je
Warbaby.
"Nadam se", rekao je Rydell i onda prekinuo.
Sad je pogledao na Timex. Srknuo malo kave. Tri sata.
Točno. Stavio je kavu na šank i izvadio telefon. Počeo je
birati Warbabyjev broj.
Trebalo im je dvadeset minuta da stignu tamo. Došli su
u dva automobila, iz suprotnih pravaca; Warbaby i Freddie
u crnom Lincol-nu s bijelom satelitskom antenom na
krovu, Freddie je vozio, a onda Svobodov i Orlovsky u
metalik-sivoj Ladi sedan, za koju je Rydell pretpostavio da
je iznajmljena.
Promatrao je kako se njih četvorica susreću i onda
ulaze na trg ispod Grude, prošavši pokraj kinetičkih
skulptura prema najbližem dizalu. Warbaby je izgledao
tužan kao i uvijek i oslanjao se o onaj štap. Warbaby je
nosio isti maslinasti sako i Stetson, Freddie je nosio veliku
košulju s puno ružičaste boje, prijenosno računalo bilo mu
je pod rukom, a Rusi iz Odjela za umorstva bili su obučeni
u svoja siva odijela, boje i teksture Lade što su je vozili.
Pričekao je još neko vrijeme da vidi neće li se pojaviti
Loveless i onda je počeo birati onaj broj u Utahu.
"Isuse, pomozi", reče brojeći signale.
"Kava vam je dobra?" reče klinac iz Srednje Azije u kafemodulu,
gledajući ga.
"Dobra je", reče Rydell u trenutku kad se Žderač bogova
javio.
"Da?"
"Raj."
"To je Richard?"
"Nixon. Ovdje su. Četvorica, ali nema Smješka."
"Tvoja dva Rusa, Warbaby i njegov džokej?"
"Točno."
"Ali nema onog?"
"Ne vidim ga..."
"Njegov je opis ionako u paketu. U redu, Rydell. Idemo."
Klik.
Rydell gurne telefon u džep jakne, okrene se i uputi
brzo prema dizalu. Dječak u kafe-modulu sigurno je
pomislio da s kavom nešto nije u redu.
Žderač bogova i njegovi prijatelji, ako nisu bili jedna
osoba, recimo nekakva poludjela starica u oaklandskim
brdima, s nekoliko milijuna dolara vrijednom opremom i
definitivno zla, zapanjili su Rydella kao društvo
nevjerojatno puno govana. Ako bi im čovjek povjerovao,
nije bilo toga što ne mogu učiniti. Ali ako su tako moćni,
kako to da se tako skrivaju i zarañuju novac čineći
krivična djela?
Rydell je odslušao par predavanja o kompjutorskom
kriminalu na Akademiji, ali bilo je to prilično suhoparno. U
početku povijesti, hakeri su bili ti pametni klinci koji su
vukli za nos telefonske kompanije. U osnovi, rekao je
federalni policajac koji je gostovao, svako krivično djelo
koje se prije nazivalo "kriminalom bijelih ovratnika" ionako
će se zvati kompjutorskim kriminalom, jer ljudi u uredima
sve rade pomoću računala. Ali još je uvijek bilo djela koja
su se mogla nazvati kompjutorskim kriminalom u starom
smislu riječi, jer u njih su bili upleteni profesionalni
kriminalci, a ti su kriminalci sebe još uvijek smatrali
hakerima. Javnost je, rekao je federalac, još uvijek hakere
poimala kao nekakvu usranu romantičnu stvar, poput
klinaca koji pomaknu poljski zahod. Veseli zezanti. U tim
danima, rekao je, puno ljudi nije ni znalo da postoji poljski
zahod kojeg se može pomaknuti, sve dok ne bi završili u
hrpi dreka. Rydellov razred nasmi je se po dužnosti. Ali ne
i danas, rekao je federalac; suvremeni haker romantičan je
poput kombinacije lovca na glave koji guta led i nasilnika
na plesaču. I puno ga je teže uhvatiti, iako kad uloviš
jednog i malo ga stisneš, možeš računati da ćeš ih dobiti
još nekoliko. Ali ustrojeni su uglavnom u ćelije, ćelije tvore
veće skupine, tako da najviše što možeš uhvatiti jesu
članovi jedne ćelije; naprosto ne znaju tko su članovi druge
ćelije i ustraju na tome da to ne saznaju.
Žderač bogova i njegovi prijatelji, koliko god da ih je bilo
ili nije bilo, vjerojatno su bili jedna takva ćelija, samo
jedna od mnogih jedinica koje su sačinjavale Republiku
želje. A ako budu stvarno obavili taj posao za njega,
pretpostavljao je da će to učiniti zbog tri razloga: mrzili su
pomisao da San Francisco bude ponovno izgrañen, jer
voljeli su infrastrukturu s puno rupa, zaračunali su mu
veliku lovu - lovu koju nije imao - i otkrili su način da
naprave nešto što nitko prije nije napravio. Izgleda da ih je
ovo zadnje zapravo tjeralo, kad su mu već odlučili pomoći.
I sada, dok se uspinjao stepenicama, kroz sve te vrste
ljudi koji su ovdje živjeli ili radili, prisiljavajući se da ne
pobjegne, Rydellu je bilo teško povjerovati da Žderač
bogova i njegovi rade ono što su rekli da mogu napraviti. A
ako to ne rade, onda je najebao.
Ne, reče samom sebi, rade to. Moraju. Negdje u državi
Utah, tanjur se okretao, usmjeravao prema obali, prema
kalifornijskom nebu. A iz njega su izlazili paketi, zapravo
paketići signala koje su dolazili s mjesta gdje se nalazio
Žderač bogova sa svojim prijateljima. Paketići, nazvao ih je
Žderač bogova.
A negdje visoko nad Grudom, nad cijelom L.A.
udolinom, bila je Zvijezda smrti.
Rydell naglo zaobiñe čovjeka srebrne kose obučenog u
bijeli teniski dres i potrči uz stepenice. Izašao je ispod
bakrene sise. Tu su ljudi izlazili i ulazili na mali trg. Bila je
tu fontana u kojoj se voda slijevala niz velike izlomljene
staklene ploče. A tu su bili i Rusi, njihova široka siva leña
kretala su prema bijelim zidovima stambenog prostora gdje
se nalazio Karenin stan. Nije mogao vidjeti Warbabyja ili
Freddieja.
3:32. "Sranje", reče on, znajući da nije upalilo, da ga je
Žderač bogova prešao, da je on osudio Chevettu
Washington i Subletta, pa čak i Karen Mendelsohn na
propast, bilo mu je ovo zadnji put da je nešto probao
učiniti, bio je u krivu, i bilo je to zadnji jebeni put.
A onda su te stvari prošle kroz pukotine u staklu, južno
od rukometnih igrališta i takvo nešto nikad nije vidio. Bila
ih je hrpa, možda deset ili dvanaest i bile su crne. Jedva
da su stvarale ikakav zvuk i nekako su lebdjele. Lagano su
klizile. Igrači na igralištu su stali kako bi ih pogledali.
Bili su to helikopteri, ali premaleni da bi ikoga nosili.
Manji od najmanjih mikro-letjelica. Nekakvog tanjurastog
oblika. Francuske Aerospatiale topovske platforme, onakve
kakve se viñaju u vijestima iz Mexico Cityja i pretpostavio
je da su pod kontrolom Kriznog štaba komunikacijskog
sistema, KŠKS-a, koji je upravljao Zvijezdom smrti. Jedan
od njih je preletio nad njim, na kojih desetak metara i
opazio je nekakve grupirane cijevi, neku vrstu topova ili
lansera projektila.
"K vragu", reče Rydell, gledajući budućnost uzvraćanja
vatrenom silom.
"HITAN POLICIJSKI SLUČAJ. OSTANITE MIRNI."
Negdje tamo na malom trgu, neka je žena počela
vrištati, ne sta-jući, zvučalo je poput neke sprave.
"OSTANITE MIRNI."
Uglavnom su ostali, sva ta lica; lica stanovnika ove
visoke zemlje, njihove vilice čvrste, a njihova je meka
odjeća lepršala na plešućem propuhu.
Rydell počne trčati.
Protrčao je pokraj Svobodova i Orlovskog koji su gledali
u tri helikoptera što su se spustili puno niže i očito krenuli
prema njima. Usta Rusa bila su otvorena i izgledalo je kao
da će Orlovskom pasti njegove prepolovljene naočale.
"LICEM NA POD. ODMAH ILI PUCAMO."
Ali su stanovnici, vitki i uglavnom plavokosi, ostali
nepomični, promatrajući ih, s reketima u rukama ili s
papirnatim vrećicama iz trgovina, tamnim i sjajnim.
Promatrali su helikoptere. Promatrali su Rydella kako trči
pokraj njih, a pogledi su im bili blago začuñeni i čudnovato
tvrdi.
Protrčao je pokraj Freddieja koji se ispružio na
granitnom pločniku, slušajući zapovijed iz helikoptera,
ruke su mu bile iznad glave, a prijenosno računalo izmeñu
njih.
"OSTANITE MIRNI."
Onda je ugledao Warbabyja, zavaljenog u klupu od
lijevanog željeza kao da tamo sjedi oduvijek i naprosto
promatra kako život prolazi. I Warbaby je ugledao njega.
"HITAN POLICIJSKI SLUČAJ."
Štap je stajao pored njega, naslonjen na klupu. Podigao
ga je, lijeno i namjerno i Rydell je bio siguran da će ga
upucati.
"OSTANITE MIRNI."
Ali je Warbaby, izgledajući tužno kao i uvijek, samo
podignuo štap do oboda Stetsona, u nekoj vrsti pozdrava.
"BACI TAJ ŠTAP."
Pojačan glas antiterorističkog murjaka, skrivenog u
ojačanim podzemnim prostorima City Hall Easta i koji
upravlja svojim malim Aerospatialom pomoću ureñaja za
teleprezentnost. Warbaby slegne ramenima i odbaci štap.
Rydell je i dalje trčao, ravno kroz otvorena vrata, sve do
vrata stana Karen Mendelsohn. Bila su napola otvorena.
Karen i Chevette Washington su bile tamo, a oči su im
izgledale kao da će im iskočiti iz duplji.
"Unutra!" vikne on.
Samo su zijevale u njega.
"Ulazite!"
Pokraj vrata nalazile su se nekakve biljke, u loncima od
terakote, visokim do struka. Opazio je kako je Loveless
stupio iza jednog od njih i podignuo pištolj. Loveless je
imao srebrnkasti sportski sako, a lijeva ruka bila mu je u
povoju, lice mu je bilo osuto mikropornim oblozima čija
boja baš nije odgovarala, pa je izgledao kao da ima gubu ili
nešto slično. Smi ješio se onim osmijehom.
"Ne!" vrisne Chevette Washington, "ti jebeni mali
ubojico!"
Loveless okrene pištolj, na otprilike trećinu metra od
njene glave i Rydell opazi kako mu je osmi jeh nestao. Bez
njega, primi jetio je, Loveless je nekako izgledao kao da
uopće nema usana.
"OSTANITE MIRNI", podsjećali su helikopteri sve njih
kad je Rydell podigao Wallyjevu svjetiljku.
Lovelies nije imao prilike potegnuti obarač, i mora se
priznati da je to bilo impresivno. Taj ljuti plin imao je
djelovanje kao onaj od kojeg je Sublett dobio alergijski
napadaj, ali puno gore i puno brže.
"Ti ludi, ludi idiote", ponavljala je Karen Mendelsohn,
očiju nateknutih kao da je prošla kroz roj obada. Ona i
Chevette su dobile djelić ljutog plina, a Sublett se toliko
zabrinuo zbog ostatka, da je ušao u ormar u Kareninoj
spavaćoj sobi i nije htio izaći. "Ti ludi, nevjerojatni idiote.
Znaš li što si učinio?"
Rydell je samo sjedio, u jednoj od njenih bijelih retro
agresivnih fotelja, slušao kako vani viču helikopteri.
Kasnije, kad se sve završilo, otkrili su da je Republika želje
podmetnula Warbabyja i ostale kao plaćene bombaše
Sonorskog separatističkog fronta, koji drže u Kareninu
stanu dovoljno eksploziva da dignu u zrak čitavu
bradavicu cice, sve do Malibua. Razradili su i scenarij
uzimanja talaca, kako bi osigurali antiterorističkoj ekipi
mekši ulazak, ako bude trebalo. Ali kad su se tamo u živo
pojavili pripadnici antiterorističkog voda, bilo bi čupavo da
Karen nije bila odvjetnica za emisiju Murjaci u nevolji. Bili
su to neki ljuti murjaci i postajali su sve ljući, isprva, ali
su izgleda Pursleyevi ljudi imali svojih načina da ih smire.
No smi ješno je bilo to što Policijska uprava L.A. nikad,
nikad nije priznala da je netko petljao sa Zvijezdom smrti.
Ponavljali su da je to bio samo telefonski proveden poziv. I
toga su se držali; to im je bilo toliko važno da su
naposljetku puno toga bili voljni progledati kroz prste.
Ali dok je sjedio tamo i slušao Karen i postepeno dolazio
do toga da je stvarno ludi idiot, onakav kakav se njoj sviña,
i stalno je mislio na Narodnu umjetnost noćne more, i na
onu ženu, kako se već zvala, i nadao se da je s njom sve u
redu, jer Žderač bogova je trebao broj u L.A. kako bi preko
njega ubacio lažne paketiće podataka, broj s kojeg je
navodno došao poziv koji je otkucao bombaše. Rydell im
nije htio dati Kevinov broj, pa je našao broj Noćne more u
novčaniku, na komadiću časopisa Ljudi, pa ga je dao
Žderaču bogova.
Onda je došla Chevette, lica nateklog od ljutog plina i
pitala ga da li je stvar uspjela ili su se potpuno zajebali?
Rekao joj je da je stvar uspjela, a onda su upali murjaci i
to nije bilo u redu, pa se pojavio Aaron Pursley s toliko
pravnika koliko je bilo i murjaka, a došao je i Wellington
Ma, u tamnoplavoj mornarskoj jakni sa zlatnim
dugmetima.
I tako ga je Rydell napokon upoznao.
"Uvijek je zadovoljstvo osobno upoznati klijenta", reče
Wellington Ma, rukujući se s njim.
"Drago mi je da sam vas upoznao, Mr. Ma", reče Rydell.
"Neću vas pitati što ste učinili s mojom glasovnom
poštom", reče Wellington Ma, "ali se nadam da to nećete
ponoviti. Svejedno, vaša je priča fascinantna."
Rydell se sjeti Žderača bogova i pedeset tisuća dolara i
ponadao se da Ma i Karen i ostali neće biti ljuti zbog toga.
Sigurno neće, jer je Aaron Pursley već dva puta rekao da
će ovo biti veće od Pookey Bear ubojstava, a Karen je
ponavljala kako je Chevette telegenična, pričala je o
faktoru mladosti i kako će se Chrome Koran potrgati da
naprave glazbu.
A Wellington Maje unio u ugovor i Chevettu i Subletta,
samo što je morao papire gurati u ormar, jer Sublett još
uvijek nije htio izaći.
Iz onoga što mu je Karen rekla, Rydell je mogao otkriti
da joj je Chevette rekla manje-više istu priču, dok su je
ona i Sublett držali u stanu i sprečavali je da pritisne neko
od IntenSecureovih dugmeta za paniku. Karen je očito
znala sve o tim PS naočalama i kako na njima odvrtjeti
snimku, te je najviše vremena provela to radeći, tako da je
sada znala sve o Suncokretu ili kako se to već zvalo. I
stalno je ponavljala Pursleyu da je to čisti dinamit, jer sada
mogu optužiti Codyja jebenog Harwooda, ako dobro
odigraju svoje karte, jer ionako mu je već vrijeme, gadu.
Rydell nikako nije imao prilike pogledati tu stvar u
naočalama.
"Mr. Pursley?" nagnuo se Rydell prema njemu.
"Da, Berry?"
"Što će se sada dogoditi?"
"Pa", reče Pursley, štipkajući kožu ispod nosa, "tebe i
dvoje tvojih prijatelja će uhititi i privesti u pritvor."
"Stvarno?"
Pursley pogleda na svoj veliki zlatni ručni sat. Bio je
optočen dijamantima oko brojčanika, a ukrašavali su ga i
veliki komadi tirkiza. "Za otprilike pet minuta. Pripremamo
prvu konferenciju za tisak oko šest. Da li vam to odgovara
ili biste radije prvo jeli? Možemo urediti da nam nešto
dostave."
"Ali bit ćemo uhićeni."
"Kaucija, Berry. Čuo si za kauciju? Svi ćete biti vani
sutra ujutro." Pursley mu se nasmiješi.
"Hoće li s nama biti sve u redu, Mr. Pursley?"
"Berry", reče Pursley, "ti si u nevolji, sine. Murjak. I to
pošten. U nevolji. U dubokom, spektakularnom i, molim
te, moram to reći, očito junačkom govnu." Lupi Rydella po
ramenima. "Murjaci u nevolji su ovdje zbog tebe, dečko, i
uvjeravam te, svima nama će iz ovoga izaći samo dobro."
Chevette je rekla da joj pritvor zvuči dobro, ali može li
nazvati nekoga imenom Fontaine u San Franciscu?
"Možeš pozvati koga god hoćeš, dušo", reče Karen,
otirući Chevettine oči maramicom. "Sve će to snimiti, ali
ćemo i mi dobiti kopiju. Kako se zove onaj tvoj prijatelj,
crnac, onaj koji je ustrijeljen?"
"Sammy Sal", reče Chevette.
Karen pogleda Pursleya. "Bolje da pozovemo Jacksona
Calea", reče ona. Rydell se pitao zašto, jer Jackson Cale je
bio taj novi mladi crnac koji je glumio u televizijskim
filmovima.
Onda je Chevette prišla i zagrlila ga, stisla se sva uz
njega i pogledala ga ispod te svoje šašave frizure. I to mu
se svidjelo, iako su joj oči bile crvene, a nos joj curio.
39 Proslava na sivi dan
U subotu, petnaestog studenog, ujutro, poslije svoje
četvrte noći sa Skinnerom, Yamazaki se spustio žutim
dizalom, u ogromnom kariranom ogrtaču bez rukava, puno
puta krpanom i s mirisom voska, kako bi obavio poslove s
prodavačima artefakata. Sa sobom je ponio kartonsku
kutiju u kojoj je bilo nekoliko velikih komada okamenjenog
drveta, lijevi jelenski rog, petnaest kompakt diskova,
viktorijanska reklamna novotarija u obliku izbrazdanog
porculanskog pehara s ispupčenim natpisom OXO i od
vlage napuhnuti primjerak Književne povijesti Sjedinjenih
država Columbijskog sveučilišta.
Prodavači su slagali svoju robu, jutro je bilo čeličnosivo,
vlažno i hladno i bilo mu je drago što je posudio ogrtač, čiji
su džepovi bili puni drvene piljevine i sićušnih, bezimenih
stvarčica. Bio je znatiželjan zbog načina na koji bi se
trebao približiti prodavačima, ali su oni preuzeli inicijativu,
okupljajući se oko njega, sa Skinnerovim imenom na
ustima.
Okamenjeno drvo postiglo je najvišu cijenu, zatim
pehar, pa osam kompakt diskova. Napokon je sve otišlo,
osim književne povijesti, koja je bila jako pljesniva. Stavio
ju je, korica svinutih od slanog zraka, na vrh gomile
smeća. S novcem stisnutim u ruci otišao je u potragu za
staricom koja je prodavala jaja. Trebali su i kave.
Bio je nadomak mjestu gdje se pržila i mljela kava kad
je ugledao Fontainea kako se probija kroz jutarnju gužvu,
s ovratnikom svog dugačkog kaputa od tvida podignutim
da ga zaštiti od magle.
"Kako je stari, Izviñaču?"
"Sve češće pita za djevojku..."
"U zatvoru je u L.A.", reče Fontaine.
"Zatvoru?"
"Puštena je jutros uz kauciju, tako je barem rekla
prošle noći da će biti. Krenuo sam da ti dam ovo." Iz džepa
izvadi telefon i pruži ga Yamazakiju. "Ima taj broj. A ti
samo nemoj previše zvati kući, čuješ me?"
"Kući?"
"Japan."
Yamazaki zatrepće. "Ne. Razumijem..."
"Ne znam što je radila nakon što nas je lupila ona oluja,
imao sam previše posla da bih o tome brinuo. Vratili smo
struju, ali još uvijek imam taj slučaj ozljede koji još nitko
nije prijavio. Upecao sam ga iz ostataka nečijeg staklenika.
U srijedu ujutro. Negdje ispod vašeg mjesta. Ne znam da li
je udario glavom ili što, malo doñe k sebi, pa opet otpluta.
Životni znaci u redu, nema slomljenih kostiju. Sa strane
glave ima opekotinu, možda od metka, od nekakvog vrućeg
naboja..."
"Nećete ga odvesti u bolnicu?"
"Ne", reče Fontaine, "to ne radimo, osim ako sami to ne
zatraže ili ako bi mogli umrijeti. Puno nas ima dobre
razloge da ne ide na takva mjesta gdje te provjeravaju
računalom i sve to."
"Ah", reče Yamazaki, nadajući se da je to taktično
izjavio.
"Stvarno 'ah'", reče Fontaine. "Vjerojatno su ga prvo
našli neki klinci, uzeli mu novčanik, ako ga je imao. Ali on
je veliki zdravi crnac i netko će ga već prepoznati. Kako
neće, s tim kračunom u glavonji."
"Da", reče Yamazaki, ne razumjevši ovo zadnje, "a ja još
uvijek imam vaš pištolj."
Fontaine se osvrne. "Pa, ako misliš da ti više ne treba,
baci ga umjesto mene. Ali taj ću telefon opet trebati.
Uostalom, koliko ćeš još ostati ovdje?"
"Ja.. .ne znam." Bila je to istina.
"Bit ćeš ovdje poslije podne da vidiš paradu?"
"Paradu?"
"Petnaesti studenog. Shapelyjev roñendan. To treba
vidjeti. Slično karnevalu Mardi Gras. Dosta mladih se i
skida, ali ne znam kako će biti danas, s obzirom na
vrijeme. No, vidimo se. Reci Skinneru bok."
"Bok, da", reče Yamazaki, smi ješeći se, dok je Fontaine
odlazio svojim putem, a duga njegove pletene kapice
poskakivala iznad glava gomile.
Yamazaki ode prema prodavaču kave, prisjećajući se
pogrebne povorke, plešuće crvene spodobe sa crveno
obojenom puškom. Simbola Shapelyjeve smrti.
Ubojstvo Shapelyja, neki kažu žrtva, dogodilo se u Salt
Lake Cityju. Njegovih sedam ubojica, teško naoružanih
fundamentalista, članovi bijele rasističke sekte koja je
prešla u podzemlje nekoliko mjeseci nakon napada na
aerodrom, još uvijek su bili u zatvoru u Utahu, iako su
dvojica od njih poslije umrli od AIDS-a, koji su vjerojatno
pokupili u zatvoru, uporno odbijajući virusno cjepivo
patentirano pod Shapelyjevim imenom.
Za vrijeme suñenja su šutjeli, a njihov je voña samo
izjavio da je bolest Božja osveta grešnicima i nečistima.
Mršavi muškarci obrijanih glava i praznih, neumoljivih
pogleda, Božji revolveraši i takvi će gledati s povijesnih
vrpca, zauvijek.
Ali je Shapely bio vrlo bogat kad je umro, mislio je
Yamazaki, uključivši se u red za kavu. Možda je čak bio i
sretan. Vidio je kako proizvod njegove krvi okreće put
tame. Bilo je i drugih pošasti, ali živo cjepivo dobiveno iz
Shapelyjeve varijante spasilo je nebrojene milijune.
Yamazaki obeća sam sebi da će promatrati
roñendansku paradu. Sjetit će se ponijeti svoj notes.
Stajao je u mirisu svježe mljevene kave i čekao svoj red.
Zahvale
Ova knjiga posebno duguje zahvalnost Paolu Polledriju,
glavnom kustosu arhitekture i oblikovanja u Muzeju
suvremene umjetnosti u San Franciscu. Mr. Poliedri je
1990. za izložbu Vizionarni San Francisco naručio književni
rad koji će kasnije postati priča "Skinnerova soba" i
pomogao mi da surañujem s arhitektima Ming Fungom i
Craig Hodgesom, čija mi je ponovno nacrtana karta grada
(iako sam je kasnije još jednom promi jenio) dala park
Skywalker, Klopku i Suncokretove tornjeve. (Iz drugog
naručenog rada za ovu izložbu, "Sodoma: refleksije o
stereotipu" Richarda Rodrigueza, prisvojio sam
Yamazakijevo posuñeno viktorijanstvo i osjećaj njegove
melankolije.)
Pojam "svjetlo prividne stvarnosti" izmislio je
znanstvenik Stephen Beck, kako bi opisao oblik primjene
instrumenata koji proizvode "optičke podražaje neposredno
u oko, bez posredovanja fotona" (Mondo 2000).
Rydellov Los Angeles umnogome duguje mom čitanju
Kvarcnog grada Mikea Davisa, posebno njegovim
razmatranjima koja se tiču privatizacije javnih prostora.
Zahvaljujem i Markusu, poznatom kao "Krzno", jednom
od urednika časopisa Izlazak Merkura, koji izda je
Udruženje dostavljača na biciklima San Francisca i koji mi
je tako ljubazno posudio sve izašle brojeve, a onda me nije
čuo oko godinu dana (žao mi je). Izlazak Merkura postoji
kako bi "informirao, zabavio, razljutio i ojačao na svaki
način" zajednicu dostavljača. Iz njega sam dobio radno
mjesto Chevette Washington i dobar dio njene ličnosti.
Samo furajte!
Hvala i svima onima koji su mi pružili bitnu pomoć u
pravim djelićima pravog vremena, na njihovoj umjetničkoj
podršci: Laurie Anderson, Cotty Chubb, Samuel Delany,
Richard Dorsett, Brian Eno, Deborah Harry, Richard
Kadrey, Mark Laidlaw, Tom Maddox, Pat Murphy, Richard
Piellisch, John Shirley, Chris Stein, Bruce Sterling, Roger
Trilling, Bruce Wagner, Jack Womack.
Posebno zahvaljujem Marthi Millard, mom književnom
agentu, koja uvijek razumije odugovlačenje.
Hvala i Deb, Graeme i Claire, s ljubavlju, što su izdržale
vrijeme sa mnom u podrumu.
Vancouver, B.C.
siječanj, 1993.
Za vas: BABAC



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu