Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
William Gladstone - Dvanaest - 21. 12. 2012. Novi početak William-gladstone-dvanaest-21.-12.-2012.-novi-pocetak_6617

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Dvanaest je izuzetan i nezaboravan roman o neobičnom i neočekivanom junaku. Max je živio u svijetu boja i brojeva, ne progovorivši do šeste godine. Kao odrasla osoba, upustio se na sudbinsko putovanje kako bi razotkrio tajnu skrivenu iza drevnog majanskog proročanstva o "kraju vremena" do kojega bi, prema proročanstvu, trebalo doći 21. 12. 2012. godine.

U petnaestoj godini Max je doživio iskustvo tik do smrti, kad mu se razotkrila vizija s dvanaest imena. Iako Max ne može dokučiti značaj tih dvanaest imena, nije u stanju otresti se osjećaja da se tu krije nekakvo dublje značenje. Nakon što je dovršio školovanje na Harvardu i Yaleu, moralo je proći još osam godina prije nego što je susreo prvog od Dvanaestero.

Maxovo putovanje otkrivanja počinje tim prvim susretom i on čezne razotkriti identitet i uloge dvanaest pojedinaca koje će susresti na svojim putovanjima prema istini. Izgleda da su Dvanaestero povezani i svi su značajni za ono što će se dogoditi upravo u onom trenutku kad se okonča svijet kakav poznajemo.

Ovaj roman čitatelja vodi kroz niz spektakularnih pustolovina u Jeruzalemu, Ateni, Londonu, Indiji, Istanbulu, Kini, Japanu i Meksiku, a kulminaciju predstavlja spoznaja o tome zašto su i kako Max i Dvanaestero sudbinski predodređeni da se sjedine i tako otkriju istinski smisao godine 2012.

Rezultat njihova okupljanja mogao bi ispuniti drevno majansko proročanstvo i odrediti budućnost života na našem planetu. Samo Dvanaestero mogu pružiti odgovore, dok je sudbina cijelog čovječanstva u njihovim rukama.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Ovu knjigu posvećujem dvanaestero ljudi koji su prenijeli energiju drevnih proročanstava za dobrobit čovječanstva.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
PREDGOVOR

OBJAVLJENO JE DA JE 2012. godina posljednja u majanskom kalendaru. Drevne legende Indijanaca Hopi, tibetanskih šamana, pa čak i onih koji vjeruju da kanaliziraju mudrost drevnih svjetova ili mitova o Lemuriji i Atlantidi, ukazuju na tu godinu kao početak, odnosno kraj života kakvim je čovječanstvo živjelo tijekom proteklih nekoliko tisuća godina.
Kršćani dugo očekuju drugi Kristov dolazak koji će najaviti kraj vremena u ognju, kao i obećanje raja na zemlji. Židovi očekuju dolazak Mesije, a mnoge aboridžinske duhovne tradicije predviđaju svojevrsnu čarobnu preobrazbu planeta.
A sve to negdje oko te svete, 2012., godine.
Ako ste naišli na primjerak ove knjige i osjećate poriv da je pročitate, tada ste nedvojbeno jedan od mnogih odabranih koji će pripomoći u donošenju odluke hoće li ovo posljednje razdoblje dovesti do razaranja planeta ili do preobrazbe sveukupnog čovječanstva.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
PRVO POGLAVLJE

VELIKI PRASAK

12. 3. 1949. GODINE
VELIKI PRASAK do kojeg je došlo dvanaestog ožujka 1949. godine nije doveo do stvaranja života u svemiru - kako to opisuju Stephen Hawking i mnogi drugi znanstvenici - nego do rođenja Maxa Doffa.
Te sretne, zvijezdama ispunjene zimske noći, točno u 23.11 h i 45 sekundi, u spavaonici njihova doma u predgradu, uređenog u rančerskom stilu, na Aveniji Benedict u Tarrytownu u državi New York, Herbert i Jane Doff doživjeli su najradosniji zajednički orgazam svog četrdesetpetogodišnjeg braka.
Herbertov je trajao četrnaest sekundi.
Za Jane je bio daleko značajniji. Dok joj je fizičko tijelo podrhtavalo od valova senzualna zadovoljstva koje je odzvanjalo duboko u njezinoj duši, istodobno je doživjela izvantjelesno iskustvo, u kojemu su je okružile veličanstvene grimizne i plave boje.
Vrijeme se zaustavilo i našla se u stanju potpune predanosti. Nikad u cijelom svom životu nije iskusila nešto slično i bila je posve sigurna da su baš u tom konkretnom trenutku u vremenu ona i njezin suprug stvorili dijete za kojim su žudjeli.
Herbert i Jane već su imali osamnaestomjesečnog sina Louisa, rođenog s pupčanom vrpcom omotanom oko vrata. Traumu rođenja preživio je samo zahvaljujući junačkim nastojanjima bolničkog osoblja.
Od samog početka Louis je patio od grčeva, bio je razdražljiv i hiperaktivan i nitko ga nije mogao kontrolirati. Na svu sreću, Herbert je imao uspješnu izdavačku tvrtku te je bio u stanju zaposliti sluškinju i dadilju s punim radnim vremenom kako bi pomogla Jane u brizi oko djeteta, ali uza sve to, obje su imale pune ruke posla s njim. I Herbert i Jane su žudjeli za normalnim djetetom.

***
U noći dvanaestog ožujka 1949. godine, oko ponoći, Herbert se uspio opustiti, potpuno zadovoljen, i s čuđenjem zamijetiti Janeino stanje bla¬ženstva. Držao ju je cijele tri minute dok je prolazila kroz orgazam koji joj je obuzeo cijelo tijelo, daleko jači od bilo kojeg Herbertova vrhunca.
Argentinski pisac Jorge Louis Borges napisao je da bi se cijeli svemir promijenio kad bi samo jedan jedini par doživio savršen ljubavni doživljaj te da bi se njihovi osjećaji prenijeli na sve parove. Tibetanski Dalaj lama tantrički put prema prosvjetljenju nazvao je putem smijeha i dodira. Vjerovao je da bi dvoje ljudi, koji se međusobno vole savršenom ljubavlju, mogli spasiti čovječanstvo i sva bića povesti u nirvanu.
Koliko je on znao, takav par nikad nije postojao, kao ni takvo tjelesno sjedinjenje.

***
Max Doff rodio se dvanaestog prosinca 1949. godine u četiri sata i pet minuta poslijepodne, otvorenih očiju i s osmijehom na licu.
Zbog kaosa kojim je bilo popraćeno Louisovo rođenje, Jane su liječnici savjetovali carski rez. Iako je to predstavljalo traumu za nju samu, djetetu je omogućavalo najlakši porod, utemeljujući za Maxa presedan koji je nagovještavao relativno lak život.
Međutim, nad blaženim okolnostima njegova rođenja nadvijala se tamna sjena. Sjenu je utjelovljivao njegov brat Louis, dvadeset sedam mjeseci stariji, dovoljno snažan i pokretan da bude itekako opasan za dobrobit svog mlađeg brata.

***
Trećeg dana Maxova života Jane i Herbert su ga doveli kući i, sjedeći na velikom krevetu u zajedničkoj spavaonici, upoznali Louisa s njegovim mlađim bratom.
Tek nekoliko trenutaka poslije, prije nego što su mogli reagirati, Louis je zgrabio Maxa i počeo ga čvrsto stezati oko vrata. Oporavivši se od zaprepaštenja, Jane je hitro raskinula Louisov stisak snažan poput škripca te odvukla starije dijete, dok je Herbert zaštitio mlade.
Kad su ga svladali, Loula je počeo glasno vikati i udarati najprije Jane, a onda i Herberta, koji ga je morao izvesti iz spavaonice.
Max je preživio pretjerano žustro upoznavanje sa starijim bratom, ali to je bio tek početak bezbrojnih sličnih eksplozivnih situacija. Od samog je početka bilo jasno da mu je takvo nasilje bilo neobično, koliko god je bilo često i koliko god je uvijek bilo usmjereno protiv njega.
Međutim, u svemu ostalom njegov je život bio uglavnom bezbrižan i Max je bio smireno dijete.
Kao dječak je bio neodoljiv. Imao je crvenkastosmeđu kosu, dugačke crne trepavice, duboke smeđe oči i lice gotovo savršenih proporcija, osobito kad bi se smijao - a to je činio gotovo stalno.
Nije ga uznemiravala prisutnost nepoznatih i izgledalo je kako vjeruje da mu ljudi s kojima se susretao ne namjeravaju pružiti ništa osim ljubavi i naklonosti. Izuzevši zastranjivanje kad je bila riječ o Louisu, pokazalo se da je to vrijedilo u cijelom njegovu ranom djetinjstvu.
Međutim, zbog nekog nepoznatog razloga - bilo zbog traga koji su ostavili Louisovi napadi ili neke genetske sklonosti - kod Maxa se nisu razvijale uobičajene govorne sposobnosti. Mogao je stvarati zvukove kao i bilo koje drugo malo dijete, ali nije mogao oblikovati riječi.
Izgledalo je da razumije što mu ljudi govore i mogao je gotovo telepatski komunicirati s majkom, pa čak i sa svojim mučiteljem Louisom, ali to je bio krajnji doseg njegovih komunikacijskih vještina.
Takva je situacija njegovu starijem bratu pružala bezbrojne mogućnosti za zlostavljanje.
»Idiote, donesi mi još jedan kolačić iz kuhinje«, zapovjedio bi Louis.
»Hej, retarde, dođi ovamo, inače ćeš dobiti svoje«, viknuo bi.
Vjerovao je da je pametan zato što je skratio »retardirani« - što je bilo njegovo omiljeno ime za mlađeg brata. Iako su Jane i Herbert zabranili izraz »idiot«, barem dok su bili prisutni, nevoljko su dopustili »retarda«, uzalud se nadajući da će se Louis umoriti od te riječi.
Kad bi bio izvan dosega roditeljskog sluha, Louis se ne bi nimalo oba¬zirao na njihova pravila, redovito se obraćajući bratu: »Retardu, ako mi ne daš taj kamion, samljet ću te.« Ili: »Gubi mi se s očiju, retarde!«

***
Jane i Herbert su na temelju toga što se kod Maxa nisu razvijale govorne sposobnosti izvukli zaključak da im je sin mentalno zaostao. Kad je imao četiri godine, odlučili su zaposliti logopedinju da radi s njim, ali je žena ubrzo shvatila da ima posla s iznimno inteligentnim dječačićem koji kao da je sve mogao shvatiti.
Bez obzira na to, Max nije počeo govoriti u potpunim rečenicama sve dok nije navršio šestu godinu, a tada je odmah pokazao da potpuno vlada jezikom, daleko bolje nego što se to moglo očekivati u njegovoj dobi. Jednog dana, naizgled kao pod utjecajem magije, Max je jednostavno progovorio.
»Kad ovog ljeta odemo u Martha's Vineyard, mislim da bismo trebali iznajmiti žutu kuću s jezercem i čamcem«, rekao je. »Sviđalo mi se prošlog ljeta na tom jezeru i volio bih svakog dana ići onamo.«
Kad su se oporavili od zaprepaštenja, Jane i Herbert bili su izvan sebe od radosti.
Max je istodobno postigao iznimno visoke rezultate na testu inteligen¬cije, umirivši sve strahove koji su mučili njegove roditelje.
Dok je takav preokret predstavljao potpuno i radosno iznenađenje za Herberta i Jane, Louisa je samo razljutio, pa je s još većim intenzitetom prigrlio ulogu božice osvete u Maxovu djetinjstvu.

***
Max je od početka bio svjestan da njegov život ima svoju svrhu te da on sam ima važnu sudbinu koju treba ispuniti. No, ta spoznaja nije bila osobito opipljiva. Glas u njegovoj glavi govorio mu je o razlogu zbog kojeg se rodio, ali ne riječima, nego bojama i snažnim vibracijama. Njegov je unutarnji svijet, njegovo tajno igralište, bio ispunjen ljepotom i elegancijom, što je radovalo Maxa.
Izgledalo je da je u stanju prizvati znanje o bilo kojem predmetu, ali je bio osobito sklon matematici te je pokazivao nadnaravnu sposobnost i vještinu s brojevima, koji su mu se neprestano vrtložili u mislima, vibri- rajući u mnoštvu boja. I prije nego što je uspio progovoriti, mogao je u glavi množiti troznamenkaste brojeve.
Taj je talent dobio i trodimenzionalni element. Zamišljao je kutije po¬stavljene okomito i vodoravno te pod tangentama bez kraja. Zamišljao je svaku kutiju kao cjelovit svemir te bi razmatrao oblik, smjer i nedostatak početka ili kraja u svakoj kutiji i svakoj zbirci kutija.
Takve su mu vježbe pružale veliko zadovoljstvo, kao i većina stvari u životu. Međutim, postojao je jedan stalni podsjetnik da nije sve tako savršeno kako je izgledalo.
Louis.
Usprkos nasilju i sadizmu koje je doživio od ruke svog starijeg brata, Max je Louisa smatrao najboljim prijateljem. Njihova nadnaravna povezanost u Maxu je izazivala duboku empatiju prema bratu pa se činilo kao da se obojica prisjećaju maternice, tog raja ispunjenog blaženstvom.
Od trenutka rođenja Max je prihvatio ideju da se, gdje god se nalazio, nalazi upravo ondje gdje bi i trebao biti te se potpuno pomirio s time.
S druge strane, Louis je bio bijesan što je morao napustiti to savršeno stanje postojanja i zato što ga je svijet, umjesto da mu izrazi dobrodošlicu, pokušao zadaviti. Zbog toga je na svijet došao udarajući oko sebe i vrišteći te je ostao u stalnom stanju bunta.
Još ga je više ljutilo što Max nije osjećao ništa slično tome te je bio odlučan u tome da bratov život učini podjednako nesretnim kao što je bio njegov, služeći se pri tome silom i strahom. Louis je napadao Maxa još dok su bili mala djeca, pritisnuvši ga o pod i daveći ga, a onda bi se povukao čim bi Max počeo plakati. Kad bi dotrčali odrasli, Louis se već uspio naći na sigurnoj udaljenosti te oni nikad nisu shvatili pravu razinu njegove nasilnosti. Budući da se Max nije mogao izražavati, živjeli su u potpunom neznanju.
Max je naposljetku naučio glumiti da je mrtav. Otkrio je da se inače nikako ne može oduprijeti, budući da je bijesni Louis vladao nadljudskom snagom te jedna odrasla osoba ne bi bila dovoljna da ga svlada, čak i da je itko bio svjestan takve potrebe.
Usprkos svojoj urođenoj sklonosti optimizmu, Max je shvatio da stalno nasilje počinje uzimati svoj danak. Kod kuće se nikad nije osjećao sigurnim i bio je svjestan da će platiti za svaki uspjeh koji postigne u školi, ili u bilo kojem dijelu svog života.
Kako su napadi postajali brojniji, ozbiljno je razmišljao o tome da sam okonča svoj život kako bi pobjegao svom mučitelju.
U sedmoj godini razmišljao je da se probode nožem za maslac. Iako je u svom tajnom, unutarnjem svijetu uočio mogućnosti svog postojanja i bio uzbuđen zbog potencijala koji su ga čekali, vanjski mu je svijet predstavljao vrlo veliku, naizgled nepremostivu prepreku.
Donijevši odluku, zgrabio je nož.
No, dok je gurao tupu oštricu u trbuh, prisjetio se onog tihog unutarnjeg glasa iz ranog djetinjstva. Stoga je odložio nož, shvativši u tom trenutku da ima svrhu — istinsku misiju — pa iako se mogu pojaviti prepreke, imat će dovoljno hrabrosti da se suoči sa svime što se ispriječi na njegovu putu.
Jednom kad shvati kako može izbjeći bratove ruke koje ga guše.
Kao malo dijete, usprkos tome što nije mogao suvislo govoriti, Max je pokazivao svojstva vode preuzimajući kontrolu nad svakom skupinom.
Kako je rastao, bio je najbolji u svakom školskom predmetu i istinski je uživao u učenju. Bio je veoma dobar u sportu, a u dvanaestoj godini postao je najbrži sprinter u okrugu Westchester. Šalio se da mu je bježanje pred Louisom pomoglo da postane tako brz.
Kad je završio osmi razred, održao je oproštajni govor, bio je predsjednik učeničkog vijeća i kapetan nogometne, hrvačke i bejzbolske ekipe. Na izuzetan je način mogao predvidjeti kojim bi se smjerom mogla kretati lopta ili protivnički igrači, činilo se da je uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme i nikad mu ni na pamet nije pala ideja da bi mogao pogriješiti.
Od sebe je očekivao da će biti savršen u svemu što radi... pa je tako i bilo. No, takva očekivanja kod njega nisu dovela do stvaranja tjeskobe koju je doživljavala većina djece.
Nije bilo nikakve sumnje u to da su ga roditelji voljeli, a zahvaljujući očevu uspjehu živio je okružen obiljem. Stoga je Max, usprkos mučenju kojem ga je podvrgavao brat, uspio preživjeti početak adolescencije.
A onda je, navršivši petnaestu godinu — u četvrtak devetnaestog veljače 1965. godine, u 15 sati i 15 minuta - Max Doff umro u ordinaciji dr. Howarda Graya.


DRUGO POGLAVLJE

SMRT MAXA DOFFA

1965. GODINA
TOGA KOBNOG poslijepodneva u veljači Jane i njezin sin Max stigli su u kompleks Medicinskog centra Tarrytowna točno u 14 sati i 44 minute. Bilo je hladno i tlo je prekrivao snijeg - ne čist, svjež snijeg, nego snijeg koji se otapao, a onda zaledio i svakog trenutka postajao sve manje privlačan.
Ceste su uglavnom bile očišćene, iako su od prethodnog posipanja solju i čišćenja ralicom bile prekrivene slojem stvrdnute prljavštine, neugodne i za oko i za uho.
Na svu sreću što su ceste bile očišćene. Jane Doff bila je grozna vozačica. Za upravljačem automobila nije imala nimalo samopouzdanja, a samo dvije godine prije našla se u teškoj automobilskoj nesreći - i taj joj je događaj promijenio život.

***
Jane Lefkowitz bila je prekrasna žena. Visoka metar šezdeset pet, savršene kože i figure, imala je tamnu, kovrčavu kosu, nevjerojatno meke tamne oči i privlačan, neodoljiv osmijeh. One koji su je poznavali podsjećala je na Mary Pickford, Normu Shearer i druge filmske zvijezde 20-ih i 30-ih godina.
Bilo joj je tek šesnaest godina kad je sa svojom dvadesettrogodišnjom sestrom Monom otišla na krstarenje na Kubu. Budući da je bila kćer ruskih doseljenika, Monu su smatrali »starom djevojkom« koja gotovo da više i nije imala priliku za udaju. Najstarija od tri sestre, Mona nije bila lijepa poput Jane niti je lako privlačila prosce. No, bilo je to 1939. godine, i
budući da su joj roditelji potjecali iz Starog svijeta, Mona se morala udati prva, inače se njezine sestre nisu mogle udati.
Takva je bila tradicija ruskih obitelji ili barem obitelji Lefkowitz.
Janein otac, Arnold Lefkowitz, prodajom jaja osiguravao je skroman obiteljski život u Newarku, u New Jerseyju, dok je njegova supruga Gladys s prezirom gledala na to zanimanje. Arnold je bio iznimno intelektualan muškarac i stručnjak za Toru pa su ga poštovali rabini diljem svijeta. No, to nije bilo dovoljno da Gladys nadoknadi to što se, kako je smatrala, »srozala« u društvu.
Njezina obitelj imala je vlastitu trgovinu u Europi, a otac joj je bio liječnik, što je bilo prilično ugledno zanimanje. Zato je Gladys sebe sma¬trala svjetovnom i sofisticiranom ženom, predobrom za svog skromnog supruga.
Gladys nikad nije bila zaposlena, ali je bila izvrsna domaćica te je up¬ravljala i kontrolirala sav novac koji je zarađivao njezin suprug Arnold. Usprkos troškovima krstarenja, posegnula je u staklenku sa sredstvima za »crne dane«, koju je čuvala skrivenu u trećoj ladici iznad kuhinjskog hladnjaka te izvukla potreban iznos - gotovo potpuno osiromašivši zalihe — te ne samo Monu, nego i njezinu sestru Jane, poslala na desetodnevno krstarenje iz njujorške luke do Havane na Kubi.
Jane je imala ulogu pratilje svoje sestre, s kojom se zapravo nije dobro slagala. No, nije namjeravala prigovarati, jer joj je to bila prilika da vidi malo svijeta. Oduvijek je sanjala o putovanjima, o tome da će postati spi¬sateljica i živjeti u kolibi sa slamnatim krovom u Devonu.
Osim toga, ne bi bilo prikladno da Mona putuje sama, jer bi to dalo mogućnost ljudima da ogovaraju njezino ponašanje i moral.
Bio je to prilično ozbiljan posao.
Na tom »krstarenju za samce« Mona je trebala pronaći partnera, iako se nitko nije usudio otvoreno to spomenuti. Vrijeme joj je istjecalo i njezina je budućnost - a time i budućnost njezinih sestara, Jane i Miriam - visjela o koncu.
Krstarenje je bilo osmišljeno tako da se samci, muškarci i žene, što više druže. Na prvom večernjem objedu Jane i Mona dobile su mjesta za kapetanovim stolom.
Za istim stolom sjedio je i Herbert Doff, moderan i zgodan dvadeset- četverogodišnjak - Monin vršnjak. Bio je visok metar i sedamdeset, s tamnom, valovitom kosom i blistavim smeđim očima zaigranog vragolana, pomalo debeljuškast zahvaljujući pretjeranom uživanju u vinu i hrani, ali
u dobroj kondiciji i snažnog tijela.

***
Izgledalo je da Herberta, sjajnog znanstvenika, čeka napredna karijera ke¬mičara. No, poslije eksplozije u kemijskom laboratoriju u tvornici Union Carbide ostao je nagluh te je morao uzeti šest mjeseci plaćenog bolovanja. Tijekom toga razdoblja Herbert je odlazio na bejzbolske utakmice, sastajao se s obdarenim djevojkama i općenito se posvećivao sitnijim životnim poslovima — kao što je obnavljanje vozačke dozvole.
To posljednje dovelo ga je do prekretnice u karijeri.
Herbert je primijetio da ponestaje brošura o polaganju vozačkog ispita te se, budući da je imao dovoljno vremena, prihvatio toga da otisne kopije i proda ih potencijalnim vozačima.
Kad je prošao na ispitu, proširio je posao. Budući da je popriličan broj učenika padao na tom dijelu vozačkog ispita i morao se ponovno prijavlji¬vati, zaposlio je tajnicu da pretipka i otisne kopije brošure, koja je ujedno sadržavala i odgovore na pitanja pismenog testa.
Tada se Herbert utaborio na ulazu u ured za izdavanje vozačkih dozvola na Manhattanu i ubrzo prodao sve brošure po cijeni od jednog dolara po primjerku. Tiskao je još nekoliko tisuća brošura i zaposlio prijatelje i studente da ih prodaju diljem New Yorka, a za svaki prodani primjerak dobivali su četvrt dolara.
Taj posao trajao je nekoliko mjeseci, a Herbert je imao dobit od nekoliko tisuća dolara tjedno - što je sredinom 30-ih godina bila poprilična svota, daleko više od onoga čemu se uopće mogao nadati kao kemičar.
U to doba, dok se zemlja još mučila da izađe iz velike ekonomske krize, broj nezaposlenih bio je jako visok. Vojna služba tada nije bila obavezna, nego povlastica i rješenje za nezaposlene. Plaća i prilike za trajno obrazovanje novaka bili su određeni njegovim uspjehom na prijemnom ispitu u vojsku. Budući da je ispit - kao i priručnik za polaganje vozačkog ispita - bio javni dokument čije se tiskanje plaćalo novcem poreznih obveznika, Herbert je i tu vidio još jednu priliku da zaradi novac pomažući drugima.
Riješio je pitanja s uglavnom osnovnim znanjem iz matematike i engle¬skog jezika, a onda kopirao prijemni pisani test i tako se rodila brošura pod nazivom »Vježbe za test vojnih snaga«. A Herbert je bio nadomak svog prvog milijuna.
Godine 1938. milijun dolara je praktički predstavljao bogatstvo i sva¬kako veći novac nego što ga je samac mogao potrošiti, a da ne upadne u nevolje — u čemu je Herbert bio osobito uspješan. Volio je život na visokoj nozi - obilne obroke, dobro vino i društvo lijepih žena - pa je upravo zbog žena i krenuo na krstarenje.
Šest se mjeseci bio sastajao s Lisom, privlačnom, plavookom plavušom koja je očekivala da joj na prst stavi zaručnički prsten i zajamči joj život ugode i zadovoljstva. Iako mu je bilo stalo do Lise, nije se želio oženiti njome.
Prvo, nije bio spreman za brak. Osim toga, iako je bila zabavna kad bi se provodili, Herbert je smatrao da se ne bi mogao skrasiti s njom i imati djecu.
No, činilo mu se da ne uspijeva skupiti hrabrost, pogledati je u oči i to joj reći, stoga je odlučio nestati. Bio je to kukavički potez, ali je vjerovao da će njegov odlazak izliječiti Lisinu želju za bračnim blaženstvom — barem s njim - te da će on sam moći nastaviti s provodima.
Zato joj je rekao da mora poslovno otputovati u Havanu i pripremio je hrpu unaprijed ispisanih razglednica koje će joj slati s Kube tijekom slje¬dećih šest mjeseci, na kojima joj je detaljno objašnjavao sve veću složenost svojih poslova koji su mu onemogućivali da se vrati.
Dakako, planirao se vratiti u New York i nadao se da će Lisa, poslije šest mjeseci, odustati od njega i pronaći nekog drugog.
Tako se našao za kapetanovim stolom i onoga trenutka kad je sjeo pokraj Mone i Jane, ludo se, beznadno, potpuno i zauvijek zaljubio... u Jane.
Njezina ga je ljepota potpuno očarala i iako je izgledala svjesna svoje ljepote, nije se razbacivala njome. Ipak je zračila samopouzdanjem i zadovoljstvom, što ga je odmah privuklo njoj. Tijekom objeda saznao je koliko ima godina i shvatio da je premlada da bi joj se udvarao. Stoga je više pažnje posvetio po godinama prikladnijoj Moni, koja je očito bila oduševljena njegovim šarmom.
Kad je brod pristao u Havani, tek sastavljeni parovi šetali su ulicama i posjećivali plaže i kockarnice sparnog glavnog grada. Herbert se pobrinuo da obje sestre podu s njim na vožnju kočijom kroz grad. Vodio ih je na predstave, častio večerama, kupovao im cvijeće i poklone. Za vrijeme cijelog boravka u Havani njih troje bili su nerazdvojni, a po povratku na brod ponovno su zauzeli svoja mjesta za kapetanovim stolom, s tim što se Herbert čvrsto usidrio između dvije sestre, uvijek osobito pažljiv prema Moni.
Vrativši se kući, sestre su obradovale roditelje svojim pričama o poten¬cijalnom Moninu proscu. Zato su se zaprepastili kad ih je Herbert posjetio i zatražio dopuštenje da se udvara Jane.
Ni Gladys Lefkowitz ni Mona nikad nisu oprostile Herbertu što je odbacio stariju sestru. I godinama poslije, kad je Mona već bila udana i imala dvoje djece, Herberta su smatrali skandaloznim podlacem koji ju je iskoristio kako bi se približio njezinoj mladoj i lijepoj sestri.
Jane je s godinama postajala sve ljepša. Godine 1953., kad je već bila majka troje djece, s Herbertom je objedovala u hotelu La Mamounia u Marakešu. Za obližnjim je stolom sjedio Winston Churchill, koji nije mogao skinuti pogleda s nje. Naposljetku je pozvao Jane i Herberta da mu se pridruže, što je Jane s lakoćom prihvatila. Iako je bila odgojena vrlo jednostavno, ugodno se osjećala s ljudima kojem god sloju pripadali.
Duša joj je bila blaga i posjedovala je nezemaljsku, gotovo telepatsku empatiju zbog koje su se ljudi, bez obzira na to odakle dolazili, pokraj nje osjećali ugodno. Isto se dogodilo i s postarijim državnikom. Razgovarali su kao da se poznaju godinama, dok se Herbert zavalio u stolcu, sav bli¬stajući od ponosa.

***
Za Jane se sve okončalo šesnaestoga lipnja 1963. godine u 16,22 h u ulici Sleepy Hollow u Sleepy Hollowu u državi New York, tridesetak kilometara sjeverno od New Yorka.
Vozila je Louisa da zajedno kupe hranu i piće za zabavu kojom su trebali proslaviti Maxovu maturu. Maxa su odabrali da sljedećeg dana održi govor učenicima i roditeljima, a budući da su svečanosti trebali prisustvovati i viši i niži razredi privatne škole Hackley, trebalo se okupiti na stotine ljudi. Jane je željela na neki način odati priznanje Maxu na njegovu izuzetnom školskom uspjehu.
Max je ostao kod kuće pripremati govor. Jane je zaustavila svoj bijeli karavan ispred znaka za zaustavljanje na mjestu gdje su se križale tri ulice. Približio joj se smeđi Chevrolet koji je vozila gospoda Allison Broad- street.
Jane je imala pravo prvenstva, ali je oklijevala.
Umjesto da se potpuno zaustavi, gospoda Broadstreet je pobrkala papučicu za brzinu s kočnicom, tako da je automobil pojurio naprijed i dosegao brzinu od šezdesetak kilometara na sat — što, na svu sreću, nije bilo dovoljno da usmrti Jane i Louisa, ali ipak dovoljno da udar izbaci Louisa iz automobila, a njegovoj majci nanese ozljede na glavi i licu.
Brzo su ih odvezli u bolnicu, gdje je Jane dobila četrdeset tri šava da bi se zatvorila rana iznad njezina lijevog oka. Prema liječnicima, jedina druga posljedica sudara bio je potres mozga.
Max je sljedećeg dana na svečanosti dodjele svjedodžbi u školi Hackley ipak održao govor, kako je i bilo planirano. Od cijele obitelji na svečanost je došao samo njegov brat Louis, koji u nesreći nije bio ozlijeđen, a budući da je i on pohađao Hackley, morao je biti ondje.
Herbert je odlučio ostati pokraj Janeine postelje. Ona se nedugo poslije vratila kući, u očima svog supruga, a i drugih ljudi, jednako lijepa kao i prije, ali na žalost ne i u vlastitima.
Jane je mučio manji nedostatak - nije mogla kontrolirati živce na li¬jevoj strani lica. Još se mogla osmjehivati, ali joj se osmijeh promijenio i nije mogla zanemariti takvu anomaliju na svom licu. Nikad nije bila tašta i svoju je ljepotu doživljavala kao nešto što se podrazumijeva. Život ju je mazio. Bila je blagoslovljena Herbertom, djecom, udobnim domom, prijateljima i obiljem.
Uvijek je osjećala da drugi brinu o njoj i vole je te je živjela u stalnom stanju milosti. Poslije nesreće, međutim, svega je toga nestalo. Izgubila je nadu i više nije bila očarana životom.
Četrdesetjednogodišnjakinja u trenutku nesreće, Jane je počela sumnjati u vlastitu vrijednost. Njezin san o Engleskoj nije se ispunio. Identitet joj je bio neodvojivo povezan s Herbertom, kojeg je iskreno voljela, ali se zbog života u sjeni tog moćnog i uspješnog čovjeka u njoj razvio osjećaj manje vrijednosti te mu je počela zamjerati.
Potpuno je izgubila vjeru u sebe. Nikad nije bila religiozna i oduvijek je, a osobito poslije nesreće, sumnjala u Božje postojanje. Dok joj je misli prožimao neugodan osjećaj žaljenja i razočaranja, Jane je počela pušiti cigaretu za cigaretom, pijući votku kako bi otupjela bol.

***
Njezin je liječnik bio dr. Howard Gray. Njegova su djeca također pohađala školu Hackley, a Howard i njegova supruga Zelda često su objedovali i družili se s Herbertom i Jane. Budući da su godinama bili prijatelji, bilo je posve prirodno da se, kad se Jane vratila iz bolnice s dijagnozom kliničke depresije, Herbert i Jane za savjet i pomoć obrate Howardu.
Dok je bila djevojka, Jane je svakog ljeta provodila po dva tjedna na obali države Jersey. Voljela je te izlete i kao mlada majka uvijek je organizirala ljetne praznike za sebe, Herberta i djecu na Cape Codu, Long Island Soundu ili čak i Marthas Vineyardu - gdje god je satima mogla proma¬trati valove. Nije joj bilo važno koje je doba dana ili noći dok je hipnotički zanos mora — njegovi zvukovi, nadiranje, šum vode, povlačenje i stalno gibanje - obuhvaćalo Jane i prenosilo je u stanje na rubu blaženstva.
Tako je Howard Gray, saznavši za dijagnosticiranu depresiju, mudro preporučio da Jane iznajmi kolibu na mjesec dana i uživa u svojoj romansi s oceanom.
Jane je pristala pod uvjetom da je nitko ne dolazi vidjeti u njezinu, kako je osjećala, »oštećenu« stanju, izazvanom iskrivljenim osmijehom zbog oštećenja živca i depresijom. Nije željela nijednog posjetitelja - ni djecu, ni Herberta, čak ni ženu koja bi dolazila pospremati. Željela je biti potpuno sama, da je nitko ne provjerava.
No, dr. Gray ju je ipak obilazio s vremena na vrijeme. Ukazao je na to da koliko god Jane treba odmor i more, izdvojenost koju je uporno zahtijevala nije zdrava za nju. Budući da ju je on ujedno opskrbljivao sredstvima protiv bolova i tabletama za spavanje, odlazio ju je posjetiti svakog vikenda.
U početku je ostajao u obližnjem motelu na plaži, ali uskoro je subotom navečer ostajao u kolibi, izvodeći Jane na večeru i šećući s njom plažom. Polako je utjecao na nju da se ponovno počne družiti s ljudima, pomogavši joj da shvati kako je još lijepa i vrijedna ljubavi koja joj je oduvijek ispunja¬vala život.
Dogodilo se neminovno i Howard se zaljubio u Jane. Ljubav je procvje¬tala u spontanom stanju uzbuđenja kojemu se ni on ni ona nisu mogli oduprijeti - niti su to željeli. Howard je bio nesretno oženjen, ali uz dvoje djece i s obiteljskim odgovornostima nije bio muškarac koji bi imao afere ili iskoristio nepovredivost odnosa liječnika i pacijenta.
Ono što se događalo među njima opravdavao je smatrajući to činom iscjeljivanja, pokušajem da na najintimniji način uvjeri Jane kako nesreća nije umanjila njezinu ljepotu. Ona je još bila živahna, seksualno privlačna žena kojoj je bilo potrebno uvjeravanje - pa čak i ljubav - nekog drugog muškarca, ne samo Herberta, koji je sve do tog ljeta bio jedini s kojim je vodila ljubav. Howard bi napustio suprugu i djecu da je Jane to željela. Ali, nije to željela. Njezina ljubav prema Herbertu nije se smanjila. Nije se smanjila ni njezina ljubav prema djeci.
No, smanjila se Janeina ljubav prema samoj sebi. Ljubavna veza s Howardom završila je krajem ljeta - vrućeg i sparnog babljeg ljeta koje je trajalo od rujna do sredine listopada. Više nikad nije bila dio svoje obitelji
kao prije, a osobito u odnosu s Maxom došlo je do zahlađenja kojeg prije nije bilo.
Pušenje, teško opijanje i gubitak divljenja prema životu, kao i osjećaja da živi u stanju milosti, promijenili su Jane tako da je to bilo očigledno svima - a osobito Maxu. Snažna povezanost između njega i njegove majke je nestala, ostavivši za sobom osamljenost i prazninu.

***
Kad im se majka vratila, Max i Louis znali su samo to da se nešto pro¬mijenilo.
Prihvatila se pletenja te je radila sve oblike i veličine šešira i rukavica, pa čak i pulovera, koji su najčešće bili donekle nesavršeni, ali uvijek topli i ispunjeni ljubavlju.
Dr. Gray nastavio je posjećivati Doffove, uvijek šaljiv s dječacima i prepun duhovitih primjedbi. Bio je od one vrste obiteljskih liječnika koji su dobro upoznati s medicinskom poviješću svakog člana obitelji. Dolazio je u kućne posjete u vrijeme kad je to činio samo mali broj liječnika.
Devetnaestoga veljače 1965. Max se razbolio od teškog oblika gripe, popraćene upalom bronhija, od čega mu je svaki udisaj bio bolan. Tri dana nije išao u školu, ali su mu se simptomi pogoršavali, a ne poboljšavali. Nisu pomagali ni sokovi, ni juhe, ni tablete.
»Bolje ga dovedi k meni«, rekao je dr. Gray kad ga je Jane nazvala tog zlosretnog poslijepodneva. Kad su ona i Max ušli u čekaonicu liječničke ordinacije, bilo je točno 14 sati i 44 minute.
Koliko god je bio bolestan, Maxu se činilo da su mu se osjetila izoš¬trila i dok je sjedio u čekaonici zamjećivao je svaki detalj - reprodukciju slike koja je prikazivala Georgea Washingtona kako sa svojim ljudima prelazi rijeku Potomac, časopise National Geographic s njihovim žutim koricama, smeđi stol na kojemu su ležali, zelene stolce na kojima su on i njegova majka sjedili satima, kako mu se činilo, ali je prošlo zapravo tek nekoliko minuta, kao i čistu bijelu odoru medicinske setre Ethel koja je toplo pozdravila Maxa, povevši ga u ordinaciju.
Dr. Grayu je trebalo samo nekoliko minuta da ga pregleda. Prislonio je stetoskop na Maxova prsa i zatražio od njega da diše. Max je teško disao, zakašljavši od boli.
Sestra Ethel mu je izmjerila temperaturu i primijetila da je samo um¬jereno povišena.
Dr. Gray je odlučio Maxu dati injekciju penicilina, kakve je davao pacijentima sa sličnim simptomima. Objasnio je da ta injekcija najduže za dva dana liječi gripu. Tada je zamolio Maxa da zavrne rukav košulje.
Max je mrzio injekcije, ali je već bio umoran od bolova u grlu pa se po¬mirio s iglom u ruci. Osjetio je ubod, bol i onda je sve prošlo.
»Sjedni ovdje«, dr. Gray je rekao Maxu. »Vraćam se odmah.«
Max nije imao pojma koliko je dugo dr. Gray bio odsutan, ili je li uopće napustio ordinaciju. Zapamtio je samo da se iznenada našao u stanju blaženstva.
Imao je osjećaj da je postao stvorenje čiste svjetlosti koje lebdi s drugim svjetlosnim bićima, okružen najblještavijim sjajem koji je dotad vidio. Tijelo mu je pulsiralo ljubavlju, a svaki otkucaj donosio je još više svjetlosti u njegov unutarnji i vanjski svijet.
Zašao je u stanje potpune euforije.
Iznenada se kroz blistavu svjetlost pojavio cijeli niz prekrasnih boja koje su vibrirale i lebdjele oko njega poput pojedinačnih predmeta. Kako su vibracije boja postajale sve snažnije, Max je u svakoj boji ugledao utisnuto po jedno ime. Izbrojio je dvanaest boja i dvanaest imena — od kojih mu nijedno nije bilo poznato.
Tada su imena nestala isto onako brzo kako su se i pojavila te se vratila čista bijela svjetlost. Kad je nastupila promjena, Max je imao osjećaj da su ga bića koja je davno poznavao okružila ljubavlju i pozdravila ga kao dragog prijatelja ili rođaka koji se tek vratio kući.
Bilo je to stanje tihe smirenosti, euforično, a ipak mirno, blago, ali prepuno radosti - aktivno i lako gibanje bez ikakvih ograničenja - osjećaj vlastita ja, ali oslobođeno fizičkog tijela.
I tako je Max umro.


TREĆE POGLAVLJE

Max je živ

1965. GODINA
MAX DOFF RAZDRAGANO se kretao prema tunelu svjetlo¬sti.
Za to vrijeme njegovu je nesputanu svijest ometao niz glasnih zvukova i pažnju mu je privukao muškarac preplavljen emocijama i strahom. Taj je muškarac nešto glasno izgovarao.
Klečao je pritisnuvši ruke na tijelo koje je ležalo na podu male prostorije. Max se pitao zašto je muškarac tako uznemiren, a onda je uvidio da je to liječnik i da je uznemiren zato što tijelo na podu ne reagira na njegove riječi i pokušaje oživljavanja.
Tada je Max shvatio da je tijelo na podu njegovo. Uznemiren liječnikovom tjeskobom, Max je svjesno odlučio da će se vratiti.
Stoga je, u smionom činu nesebičnosti, okrenuo leđa svjetlosnom tunelu koji mu je pružao mogućnost da uđe u poznat i ugodan svijet te se vratio ljudskoj drami vlastita života.
Kad je ponovno ušao u svoj tjelesni oblik, otvorio je oči pa su s lica dr. Graya nestali strah i panika.
»Mislio sam da smo te izgubili«, rekao je dr. Gray, nemajući pojma o žrtvi koju je Max podnio iz suosjećanja prema njemu.
No, liječnikova bol nije bilo jedino što je potaknulo Maxa da se vrati. Bilo je to nešto još veće - važnija misija... ona koja je od njega tražila da ostane živ.
Max se još neko vrijeme osjećao bolesno i donekle zbunjeno od isku¬stva umiranja. U medicinskom centru ostao je još dva sata pod nadzorom liječnika, a Jane je ostala s njim.
»Mama, nemaš pojma koliko je lijepo bilo dok sam bio izvan tijela«, rekao joj je. »Bila su ondje i svjetlosna bića prepuna ljubavi.«
»Mogu samo zamisliti što si doživio«, odvratila je Jane i čvrsto ga za¬grlila. »Podsjeća me na ono što osjećam dok promatram valove oceana, zamišljajući svaki val kao silu ljubavi i života.
No, reci mi nešto o tih dvanaest imena koja si vidio«, zamolila ga je.
»Ta imena nikad prije nisam vidio, a neka su bila strana. Jedino kojeg se sjećam je posljednje, neobično ime - Medvjed Koji Trči.
Svako ime imalo je svoju posebnu boju i vibraciju«, nastavio je, »a zajedno su predstavljala dugu boja i simfoniju vibracija. Čarobno i prekrasno.
Misliš li da sam ih trebao zapamtiti?«, upitao je Max, iznenada se zabrinuvši da je možda propustio veliku šansu za stjecanjem znanja.
Jane ga je utješila.
»Ta imena možda uopće nisu važna, a ako i jesu, nema smisla da se mučiš oko toga. Jednostavno idi vlastitim putem pa ćeš vidjeti što će se događati.« Zastala je i zagledala mu se u oči. »Svijet je širok, prostran i neobičan i nikad nećeš moći do kraja shvatiti sve ono što se događa.«
S tim riječima poljubila je Maxa u čelo i zagrlila ga, pa su pričekali dok dr. Gray nije rekao da Max može kući.

***
Kad se liječnik uvjerio da se Maxov prijevremeni odlazak neće ponoviti, otpustio ga je iz bolnice.
Max je majčin savjet primio srcu i nastavio svojim putem, i dalje iznimno uspješan u sportu, usvajajući izuzetne vještine vode u svim aktivnostima i postižući vrhunski uspjeh u školi, osobito u matematici.
Međutim, uspjehe je postizao tako lako da je počeo tragati za dodatnim izazovima pa se s tim na umu prijavio za učenje u Španjolskoj u okviru programa jednogodišnjeg školovanja u inozemstvu. Ta ga je zemlja odavno fascinirala, djelomično i zbog utjecaja njegova učitelja španjolskog, Fernanda Iglesiasa.
Teško je bilo povjerovati da bi čovjek poput senora Iglesiasa, kako je tražio od učenika da mu se obraćaju, postao učitelj, a kamoli nadahnuo učenike onako kako mu je to uspijevalo. Bio je najmlađi sin pete najbo¬gatije obitelji na Kubi. Zajedno s druga četiri klana, obitelj Iglesias je kontrolirala politiku, posjedovala šećerane, pruge, kockarnice i sve ostalo vrijedno posjedovanja. Fernando je imao sluge koji su mu stalno bili na raspolaganju i ispunjavali svaku njegovu potrebu. Isticao se u zabavama za koje je rekao da samo pravi Kubanac može shvatiti — koje su bile vari¬jacija na brazilski karneval s neobuzdanim oduševljenjem i intenzitetom, ljubavlju prema ljepoti i poštovanju prema velikoj umjetnosti.
Iako mu to nije bilo potrebno, Fernando je pohađao pravni fakultet, jer se smatralo da bi to za njega bila dostojna karijera dok čeka da naslijedi svoje bogatstvo. Međutim, bio je idealist i želio je da dođe do reformi - osobito kad je bila riječ o uklanjanju Fulgencija Batiste, diktatorskog i represivnog kubanskog vladara. Kao student je uvelike financirao drugog mladog idealistu, Fidela Castra. Tek kad je Castro došao na vlast, Fernando je shvatio da je podupirao podjednako totalitarističkog diktatora.
U trenutku kad je Fernando bio spreman pobjeći s Kube, bilo mu je dopušteno da ponese samo pet dolara i odjeću koju je imao na sebi.
Našao se u Miamiju i pronašao posao kao konobar u restoranu Howarda Johnsona. Tečno je govorio engleski te se, zahvaljujući svom podrijetlu, prijavio za mjesto učitelja španjolskog u različitim privatnim školama na istočnoj obali Amerike. Njegov odgoj pripadnika više klase odgovarao je zahtjevima škole Hackley iz Tarrytowna u New Yorku te je 1964. godine postao učitelj španjolskog jezika prvog razreda te privatne srednje škole za dječake.

***
Senor Iglesias nije imao nikakva iskustva kao učitelj, ali je posjedovao bogato znanje o životu u svojoj srednjoameričkoj kulturi. Zbog toga su se Maxu njegove metode poučavanja činile prilično neuobičajenim, ali uvijek dramatičnim, uzbudljivim i čarobnim. Njegova je filozofija glasila: ništa nije nemoguće. Svoje je učenike vodio u New York na zabave s drugim kubanskim izbjeglicama gdje su mladići širom otvorenih očiju doživljavali egzotičnu hranu, uzbudljivu glazbu i prekrasne žene.
Kad se 1964. godine u Queensu u New Yorku otvorio Španjolski paviljon na Svjetskom sajmu, senor Iglesias organizirao je izlet za cijeli razred, uključivši i propusnice za prostorije za izvođače kako bi upoznali plesače flamenka. Maxa je zapanjilo što taj jednostavni učitelj, doslovce bez ijednog novčića, u svom svakodnevnom životu može otkriti takvu radost i uzbuđenje.
Fernandova ljubav prema rodnoj kulturi bila je potpuno zarazna te je Max uskoro usvojio duboku naklonost prema svemu što se odnosilo na Srednju Ameriku, uključujući i priče o civilizacijama Inka i Maja te
o španjolskim konkvistadorima, koji su, iznimno brzo i naizgled bez ikakva napora, te visoko razvijene civilizacije sravnili sa zemljom. I tako je devetog rujna 1966. godine, šesnaestogodišnjak prepun poleta i čuđenja, sa skupinom ostalih učenika digao sidro na američkom brodu Aurelia koji je plovio za Barcelonu, odlučivši naučiti nešto više o kulturi koja je iznjedrila Cortesa i Pizarra.
Po dolasku su ga dodijelili obitelji Segovia, koja se sastojala od matrijarha, udovice Segovia, njezino troje djece te sobarice i kuharice Juliete, koja je bila u obitelji od rođenja Alejandra, najstarijeg sina.
Alejandro je bio iznimno zgodan dvadesetosmogodišnjak sklon zabavama, koji se družio s modelima i umjetnicima, uključujući i Salvadora Dalija. Bio je arhitekt, ali ne osobito uspješan i neprestano se svađao s majkom oko novca i svojih, ne pretjerano sjajnih, poslovnih postignuća.
Roberto, drugi sin, imao je dvadeset četiri godine i također je studirao arhitekturu. Nije bio tako izuzetno zgodan kao Alejandro, ali mu je lice bilo ugodno, iako pomalo punašno. Dok je Max živio s obitelji, zaručio se sa svojom dragom iz srednje škole. Zvala se Cristina i bila je mnogo viša i vitkija od Roberta. Bili su smiješan par, ali dragi, inteligentni i ljubazni.
Max je mnogo vremena provodio s Robertom u kartanju i u razgovorima o hrani, glazbi i arhitekturi. Budući da je Roberto volio jesti, upoznao je Maxa s raznolikim španjolskim, katalonskim i baskijskim specijalitetima.
Međutim, Max je najviše vremena provodio s najmlađim djetetom, dvadesetogodišnjom Emilijom, koja mu je bila bliža po godinama. Studirala je književnost na Sveučilištu u Barceloni pa su satima razgovarali o velikim svjetskim piscima i pjesnicima, upuštajući se duboko u filozofske teme. Emilia je Maxu bila prava sestra, a pomisao o ljubavnom odnosu nikad mu nije ni pala na pamet. Uistinu, Emilia je imala vrlo imućnog dečka, Quitana, koji je živio u Madridu, ali je svakog vikenda posjećivao Emiliju te bi nju
i Maxa vodio u kazalište, na balet, u lijepe restorane i na koncerte.
No, la senora, udovica Segovia, najviše je privlačila pažnju.
Suprug joj je bio utemeljio iznimno uspješan posao sa zdravstvenim osi¬guranjem, ali je prerano umro, ostavivši je samu s troje male djece u dobi od četvrte do osme godine. Španjolska 1956. godine nije priznavala jednaka prava ženama te ih je bilo malo - ili nijedna - koje su imale vlastitu tvrtku. Budući da je španjolski zakon onemogućavao neudanim ženama da imaju bilo kakvu tvrtku, la senora je zadržala svoje službeno ime udovice Segovia.
Po prirodi je bila poduzetnica, a osim što je upravljala osiguravajućom tvrtkom, kupila je praonicu rublja, nekoliko manjih trgovina i vikendicu na Costa Bravi - španjolskoj obali sjeverno od Barcelone. Vjerovala je u naporan rad te je svoju radnu etiku usadila Robertu i Emiliji, ali nije uspjela s Alejandrom, kojega su više privlačili glamur i svijet umjetnosti.
U svemu onome u čemu je Maxova majka Jane bila slaba, udovica Se¬govia je bila snažna. Nije bila lijepa, ali je posjedovala beskrajnu energiju i izvrstan estetski ukus.
Julieta, koja je obitelji služila kao sobarica i kuharica, bila je gotovo druga majka djeci. Potekavši iz siromašne obitelji u malom selu u seoskom dijelu pokrajine Aragon, kod obitelji Segovia počela je raditi kad joj je bilo samo šesnaest godina, a kad je Max došao živjeti s obitelji, bila je pri kraju četrdesetih. Cesto je Maxa vodila u kupnju na tržnicu, poučavajući ga kako treba izabrati svježe povrće i ukazujući mu koji bi od živih pilića bio najbolji za pripremu.
»Este chico es mas listo que el diablo«, govorila bi svima koji bi je slušali. »Ovaj dečko koji živi sa senorom pametniji je od samog vraga!« Te je riječi izgovarala s ponosom, očito uživajući što se brine za tog američkog dječaka, što je kod Maxa izazivalo osmijeh.

***
U devet mjeseci koje je proveo u Barceloni Max je naučio govoriti španjolski s naglaskom koji je bio podjednako čist kao i bilo kojeg Kastiljanca. Sa španjolskim narodom osjećao je duboku povezanost kakvu nikad nije mogao osjetiti dok bi govorio engleskim jezikom - koji je za njega uvijek ostao jezik logike i mentalne gimnastike, ali ne i dubokih emocija.
Proputovao je cijelu Španjolsku, posjetivši svaki veći grad, postao je stručnjak za barcelonskog arhitekta Antonija Gaudija, posjetio je El Grecovo rodno mjesto, divio se Alhambri u Granadi, u Galiciji je jeo domaće guske, koračao je drevnim ulicama Unamunove Salamanke, sve se više zaljubljujući u španjolsku kulturu i njezinu ljubav prema životu, njezin intenzitet i strast. Sve mu se doimalo bliskim. Imao je osjećaj da se vratio kući.
Vjerovao je da tamo pripada. U Španjolskoj je naučio živjeti bez straha. Mogao je hodati bilo gdje u gradu u bilo kojem dijelu dana ili noći, osjeća¬jući se potpuno sigurnim. Franco je vladao željeznom rukom, pa čak ni u četvrti crvenih svjetiljki nije bilo drugih zločina osim prostitucije, koja je bila napola regulirana zakonom, s trgovinama kondoma na svakom uglu i jeftinim hotelskim sobama iznad svakog bara.
Iako je Max te zime navršio sedamnaestu godinu, i dalje je izgledao kao da ima četrnaest, pa su čak i prostitutke smatrale da je premlad. Jedne noći je zajedno sa svoja tri prijatelja odlučio kako je došlo vrijeme da izgube nevinost. Svi su prijatelji bili uspješni i, usprkos kondomima, kao dokaz pokupili zarazu. Zbog njegova izgleda, Maxa su prostitutke odbile i zbog toga je bio sretan.
U kući udovice Segovije Max je dobro spavao i sanjao ugodne snove, osim jedne noći kad je, poslije utakmice bejzbola, popio daleko previše konjaka. Poslije dvije godine stalnih neuspjeha, uz pomoć Maxove vještine, njegova je španjolska ekipa pobijedila u utakmici protiv svojih najvećih protivnika. Svaki od deset članova ekipe platio je rundu konjaka za cijelu ekipu, što je značilo da je u roku od dva sata svaki popio po deset konjaka.
Te je noći Max sanjao da se bori protiv cijelog niza zelenih zmajeva koji su rigali vatru. Imao je mač i uspio ubiti svakog zmaja koji bi mu se približio, ali su ta stvorenja nadirala u neprekinutom nizu.
Ubivši na stotine - ako ne i tisuće - zmajeva, Max je podigao pogled prema nebu i ugledao bogoliku prisutnost koja mu je doviknula.
»Bi li se htio prestati boriti sa zmajevima?«, upitala ga je.
»Da. Umara me i već sam nekako iscrpljen«, priznao je Max.
»Dobro, možeš prestati kad god to poželiš.«
»Ali, ako prestanem, zmajevi će samo nastaviti nadirati i uništit će cijeli svijet.«
»Ispravno razmišljaš«, priznala je bogolika prisutnost, govoreći špa¬njolskim jezikom. »No, nikad nećeš biti u stanju poraziti sve zmajeve. Njima nema kraja.«
»Jesi li siguran da želiš nastaviti?«, upitala je.
Max je samo slegnuo ramenima i vratio se ubijanju zmajeva.
Tada se probudio.
Bili su mu rekli da će znati kako je vješt u španjolskom kad počne i sanjati na tom jeziku. Budući da Max nikad nije pamtio svoje snove, to je za njega bilo neuobičajeno i ugodno iskustvo.
Također mu je ukazivalo na to da je dosegnuo svoj prvobitni cilj u učenju španjolskog prije nego što se vrati pobjeđivanju svih zmajeva koji bi ga mogli čekati dok se priprema da dovrši svoje obrazovanje, kako bi bio spreman za koledž i život u svijetu odraslih.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
ČETVRTO POGLAVLJE

"RAZUMIJEVANJE RAZUMIJEVANJA"

1968. GODINA
MAX JE ČETVRTU godinu pohađao Akademiju Phillips Andover i bio je uspješan, ali se nije posebno isticao - osobito kad je riječ o izvanš¬kolskim aktivnostima. Umjesto toga usredotočio se na učenje, prijave za koledž i upoznavanje sa seksom i ljubavlju.
Nije imao nikakvih poteškoća upisati se na bilo koji koledž koji je oda¬brao te je, primivši povelik broj potvrda za upis, odlučio pohađati Yale.
U međuvremenu je razvio nježan i bezglasan odnos s petnaestogodiš¬njom Lizzie koju je upoznao na plesu u ekskluzivnom ladanjskom klubu u Sleepy Hollowu. Max je te večeri plesao s mnogim živahnim djevojkama odjevenim u haljine svijetlih boja, ali je Lizzie bila drukčija. Kad ju je upitao koja joj je omiljena knjiga, odgovorila je da je to Candy, prilično nemoralan, gotovo pornografski roman koji se u tom razdoblju nalazio na popisima bestselera.
Maxa je zanimalo kako bi tako mlada djevojka mogla biti tako smiona u razgovoru s njim i shvatio da ga privlače njezine tajnovite oči, nježno i ženstveno tijelo i zavodljiv osmijeh. Prije nego što je ples završio, odlučio ju je osvojiti.
Živjela je u blizini Maxova doma, ali budući da je on uglavnom bio u Andoveru, sastanci su im bili ograničeni na školske praznike. Bez obzira na to, ljubavna priča je cvjetala.
Odlazili bi u dugačke šetnje ili u Maxovu spavaonicu, smještenu iznad garaže, s posebnim ulazom, koja je nudila potpunu privatnost.
Njihov je odnos smatrao »bezglasnim«, jer kad su bili sami, on i Lizzie
su rijetko kad razgovarali. Ljubili bi se i zurili jedno drugome u oči i do pet sati odjednom. No, oboje su bili nevini i niti jedno od njih nije bilo potpuno spremno prebrzo se upustiti u istraživanje sljedeće razine intimnosti.
Taj je odnos na daljinu trajao tijekom cijele Maxove četvrte godine na Andoveru. U ljeto prije nego što je Max otišao na Yale, preko vikenda su uživali u posjetu New Yorku, ostavši u praznu stanu njegova oca na uglu 18. ulice i Trga Irving, iznad Peteove taverne. Tada su zajedno odlučili istražiti konačni oblik tjelesne intimnosti onoga što je već ionako bila intenzivna i emocijama ispunjena ljubav.
Kad su počeli s vođenjem ljubavi, nisu se mogli zaustaviti. Tada je popularna bila pjesma Beatlesa Why Don't We Do It in the Road? i, dakako, Lizzie i Max su to učinili — na cesti i gotovo na svim drugim mjestima.
Kad je sljedećeg rujna Max otišao na Yale, postalo je teže sastajati se s Lizzie, ali joj je redovito pisao. Ona u svojim odgovorima nije bila podjed¬nako marljiva, stoga je Max živio u blaženom neznanju i onda kad je postalo očito da više nije zainteresirana za njega.
Lizzie je imala samo šesnaest godina i bila je u srednjoj školi, pa joj se činilo da nema smisla imati dečka na koledžu. Napisala je Maxu oproštajno pismo koje je on primio dvanaestoga prosinca 1968. godine, na svoj devetna¬esti rođendan.
Bio je slomljen kad je primio njezino pismo. Obuzela ga je duboka potištenost.
Maxovu depresiju pojačala je činjenica da se nije prilagodio Yaleu - nije uživao boraviti u studentskom domu podignutom uz Aveniju College, kojom su cijele noći jurili kamioni, budeći ga ili mu ne dopuštajući da uopće zaspi. Nije uživao u tome što ima djevojku koja je tako daleko. Nije uživao u predavanjima s gotovo šesto studenata i profesorima koji čak nisu znali imena studenata.
Iako mu je glavni predmet bio matematika, nije mu se sviđalo odlaziti na predavanja iz matematike na kojima profesori nisu govorili suvislim en¬gleskim jezikom ili koji su se koristili matematičkim notacijama drukčijim od onih koje je Max naučio. U svijetu koji se preokrenuo naglavce zbog vijetnamskog rata, naglim širenjem opijata među njegovim kolegama stu¬dentima, pa čak i profesorima, Max je propitivao koliko je uistinu važno to što mu je matematika glavni predmet.
Ostali predmeti nisu mu pružali nekakvu osobitu utjehu. Proučavao je Piageta i naučio da prema Piagetovim stupnjevima razvoja nije moguće da malo dijete ima i istražuje apstraktne ideje. To ga je zbunilo, jer nije mogao odbaciti stvarnost vlastitih vizija i iskustava iz djetinjstva.
Došlo je i do političkih nemira - Kennedyjevo ubojstvo, Kent State, Abby Hoffman i, naposljetku, ubojstvo Martina Luthera Kinga. U takvom kaosu ostao je bez jednog od svojih značajnih emocionalnih temelja i nije se mogao nositi s time.

***
Te su se jeseni Herbert i Jane preselili iz Scarsdalea u New Yorku u Green¬wich u Connecticutu, tako da su bili bliže Maxu - samo četrdeset pet minuta vožnje od Yalea.
Konsolidacija je bila tema dana tog razdoblja i Herberta je opsjedala tvrtka Litton Industries, jedna od velikih tvrtki koja je bila odlučila uklju¬čiti izdavaštvo u model šireg medijskog posla. Litton je počeo otkupljivati manje izdavače i Herbert je dobio jednu ponudu, a onda još jednu.
Uslijedile su konkurentne ponude drugih tvrtki. Cijene su bile visoke. Naposljetku, jedan od kupaca otkrio je način na koji će slomiti Herbertov otpor. Fotografska tvrtka Perfect Film obećala je da će Herberta postaviti za šefa izdavačkog odjela. Obećali su mu i to da će novcem Perfect Filma moći kupovati druge izdavačke tvrtke.
Herbert nije imao nikakvu želju da uistinu proda svoju izdavačku tvrtku, ali mu se itekako sviđala ideja o upravljanju većom organizacijom te se počeo pripremati za promjenu. Odselili su se iz države New York u Connecticut, gdje je 1968. godine bio mnogo niži porez na dobit, a nije bilo oporezivanja zarade.

***
Zbog toga je Max ostao bez svoje sobe iznad garaže, kao i bez svakog dru¬gog temelja, emocionalnog ili nekog drugog, kad se za Božić vratio »kući«. Jane je često bila omamljena ili u snu, a zbog svojih poslova oko moguće prodaje tvrtke, Maxu nije bio dostupan ni Herbert.
Max je bio očajan.
Bilo je to uznemirujuće razdoblje kad su se mnogi mladići plašili da će biti unovačeni i da će ih poslati u Vijetnam, gdje se situacija neprestano pogoršavala. Budući da je Max bio relativno nisko na popisu za mobiliza¬ciju, nije ga brinula vojska, ali isto tako je smatrao da nema osobita razloga ostati na Yaleu.
»Mama, zbilja ne vidim svrhu u tome. Učitelji nisu onako dobri kao što su bili oni s kojima sam učio u Andoveru, tijekom četvrte godine u
inozemstvu, ili čak i Hackleyu«, žalio se. »Najčešće odlazim na tri ili četiri filma u jednoj večeri u filmskim društvima, a ostatak vremena prilično se dosađujem na predavanjima.«
»Malo se više potrudi povezati sa svojim učiteljima i drugim studentima te sam sigurna da ćeš imati bolja iskustva«, savjetovala ga je Jane. »Važno je ne odustati - tvoje je obrazovanje previše važno.«
»Ostat ću ako će te to usrećiti«, pristao je. »No, to mi izgleda kao ra¬sipanje vremena i novca.«
»Vjeruj mi kad je o tome riječ«, zamolila ga je. »Ako ustraješ i diplomiraš, imat ćeš veću moć u svijetu odraslih. Vjeruj mi, ta će ti moć biti itekako potrebna.
Zato mi obećaj da ćeš ostati i diplomirati. Max, molim te.«
Obećao je, ne želeći razočarati majku.

***
Usprkos osjećaju otuđenosti, Max je ipak imao prijatelja u školi, uključujući Archibalda Bensona - jednog od članova skupine koja je putovala u Bar¬celonu - Chrisa Garveya i Carla Beckera.
Na početku desetodnevnih proljetnih praznika, Chris i Carl predložili su Maxu da iskuša njihov restani krumpir. Činilo mu se da nema što izgubiti.
Velik broj studenata na Yaleu 1968. godine poigravao se s drogama. Bio je to dio fakultetske kulture, koja je uz to prigrlila radikalne promjene u glazbi i modi.
Na veliko Chrisovo i Carlovo zadovoljstvo, gladni Max je progutao krumpire, no neočekivano je bilo to što je, umjesto da bude u zanosu, utonuo u dubok san koji je trajao punih četrdeset osam sati.

***
Probudio se prepun energije, pršteći od novih ideja. Tijekom desetodnevnih praznika progutao je sve udžbenike koje je trebao pročitati za svojih pet studijskih predmeta. Nije osjećao potrebu za snom te bi povremeno prodrijemao dvadesetak minuta ili sat vremena, ali ništa više.
Vratio se na sveučilište i večer prije ispita iz filozofije napisao je konačni nacrt eseja koji mu je zadao njegov profesor Robert Fox, kojemu je umno¬gome bio fizički sličan. Zadatak je glasio »Napiši kritiku obrazovnog sustava na Yaleu prema Whiteheadu«.
Smatralo se da je Alfred North Whitehead vodeći svjetski mislilac o sustavima, koji je objasnio kako je sveukupno znanje sadržano u okvirima granica i mogućnosti sustava u kojima ljudska bića stupaju u međusobne odnose. Max je u bljesku iznenadne spoznaje shvatio da je konačno ograni¬čenje u tome što je čovjek samo čovjek.
Također je shvatio da se istinsko razumijevanje može postići tek kad čovjek u potpunosti postane ljudsko biće, kad osjećajima i emocijama dopusti da zađu u analitičko carstvo znanstvenog istraživanja. Max je zaključio kako je očito da Yale u tome nije osobito uspješan. Na tom sveučilištu raz¬dvaja se svaki element svakog predmeta, a ti se predmeti dijele na dodatna područja, dok predavači razgovaraju međusobno, ali ne i s drugim ljudima izvan tog zatvorenog sustava. Studenti uče sve više i više o sve manjim i manjim područjima te se ne približavaju Whiteheadovu cilju »razumijevanja razumijevanja«, nego se zapravo sve više udaljuju od njega.
Pripremajući se da napiše esej, Max je dočitao knjigu Eldridgea Cleavera, Soul on Ice (Duša na ledu), izvještaj o pokretu Crnih pantera i o bijesu koji su osjećali crnci izloženi ugnjetavanju, ograničenjima i nepravdi zakon¬skog sustava u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća. Dio rječnika kojim se Cleaver koristio bio je ogorčen, pa čak i nasilan.
Pod utjecajem takva jezika, smatrajući ga djelotvornim, Max je svoj filozofski esej na osamnaest stranica napisao podjednako snažnim termi¬nima i uključio elemente vlastita emocionalnog stanja, zajedno s detaljima
o nesanici, o svom padu u potištenost, opisavši kako se ti čimbenici odnose prema njegovu uvidu o »razumijevanju razumijevanja«.
Esej je bio pažljivo konstruiran. Max se osvrnuo na svrhu i metode sveučilišta Yale. Moto sveučilišta - Lux et Veritas, svjetlost i istina - bio je, prema njegovoj procjeni, dobar i u skladu s Whiteheadovom kritikom obrazovanja. Kad bi čovjek mogao razumjeti razumijevanje, ustvrdio je Whitehead, tada bi mogao shvatiti sve.
Max je kao matematičar vjerovao da se to može postići samo na jedan način: izdvajanjem iz ljudskog sustava, pa je tu teoriju objasnio u svom eseju.
Završio je s formulacijom »A jest i nije jednako A«, kao konačnom jedna¬džbom koja objašnjava kako prodrijeti u neprobojno intelektualno područje »razumijevanja razumijevanja«. Ta je jednadžba bila poput alkemičarskog čarobnog kamena koji pretvara olovo u zlato, ili neznanje u znanje.
Whitehead je vjerovao da bi se u svakom obrazovnom trenutku studenti
i učitelji trebali usredotočiti na najviše iskustvo učenja. Zato je Maxu bilo jasno da bi za njegove kolege studente najviše iskustvo učenja bilo da on sam pročita esej te da ga onda zajedno prodiskutiraju.

Međutim, smatrao je da o tome najprije treba razgovarati s profesorom Foxom, predstojnikom filozofskog odsjeka, da vidi bili on možda odabrao taj bolji tijek djelovanja i jednostavno odgodio ispit. Imajući to na umu, Max je rano otišao u dvoranu za ispite i popeo se na drvenu pozornicu. Zastao je na podiju, okrenuvši se prema velikoj dvorani.
Budući da je bio sličan njihovu profesoru - neuredna smeđa kovrčava kosa, naočale i ležerna, nemarno odabrana kvalitetna jakna, uredne hlače i košulja bez kravate - mnogi su studenti pretpostavljali da je Max zapravo profesor Fox. Jedno ili dvoje su mu prišli s pitanjima o ispitu. Max im je smireno odgovorio da zauzmu svoja mjesta i ništa ne brinu.
»Možda se završni ispit čak neće ni održati«, zagonetno je izjavio.
Kao posljedica tih riječi dvoranom se proširilo šaputanje i prije dolaska profesora Foxa, koji se pojavio minutu-dvije prije početka ispita. Pred očima začuđenih studenata, Max je profesoru trijumfalno predao svoj esej pod naslovom »A jest i nije A«.
»Cijelu sam noć pisao ovaj esej«, objasnio je Max praktično, »i mislim da sam dosegnuo Whiteheadov konačni cilj 'razumijevanja razumijevanja'.«
Dok je profesor listao njegov rad, Max je nastavio: »Studenti će imati više koristi od čitanja ovog eseja nego od ispita«, izjavio je.
Profesor Fox ga je slušao bez riječi, a onda odgovorio.
»Vi možda i jeste doživjeli taj čudesni uvid«, rekao je, »ali ja još nisam imao priliku pročitati esej i zato, kao što se vi pridržavate Whiteheadove upute da svaki pojedinac u svakom trenutku mora slijediti ono za što vjeruje da je najviši tijek obrazovnog učenja, ja moram nastaviti s ispitom.«
Iako to nije bilo ono čemu se Max nadao, smireno je prihvatio te riječi i odgovorio.
»Razumijem. Možda će za to biti prilike drugi put. Samo sam vam želio pružiti mogućnost.«
»Ovaj put ne morate pristupiti ispitu ako ne želite. Esej koji ste napisali mnogo je duži nego što je to bilo potrebno i bili ste budni cijelu noć - kao što kažete - da biste ga završili, pa vas ne mogu dovesti u nepovoljan položaj.«
»Ne treba, sve je u redu sa mnom«, odvratio je Max. »Mogu ostati na ispitu - zaista nisam previše umoran.«
No, kad je krenuo preko pozornice prema svom mjestu, Max je shvatio da bi, ako želi ostati vjeran Whiteheadovim oblicima misli, uistinu trebao neko vrijeme razmišljati o uvidima o razumijevanju razumijevanja, a ne tratiti vrijeme odgovarajući na pitanja o Spinozi i Kantu samo da bi dobio peticu i impresionirao druge.
Zato se okrenuo profesoru Foxu i rekao.
»Mislim da ste ipak u pravu. Vjerojatno bi bilo najbolje da ne ostanem na ispitu. Hvala vam, gospodine.«
S tim riječima uputio se prema izlazu iz predavaonice.

***
Kad je izašao iz zgrade, razmišljajući o svom eseju, osjećao je kako u njemu raste oduševljenje. Naletio je na svog profesora sociologije, Eugenija Rodrigueza. Duboko uzbuđen zbog svog otkrivenja i goreći od želje da ga s nekim podijeli, Max ga je zaustavio i ushićeno počeo govoriti.
»Upravo sam shvatio Whiteheadove oblike misli i otkrio tajnu razumije¬vanja razumijevanja'«, rekao je žurno.
Ponesen mladićevim oduševljenjem, profesor Rodriguez se zainteresirao i uživio u ulogu đavoljeg odvjetnika.
»Hoće li nam to razumijevanje pomoći da stignemo do Mjeseca ili nam omogućiti da riješimo bilo koji sadašnji društveni problem?«, upitao je.
Max je na trenutak oklijevao, a onda je, spustivši se s razine apstrakcije koja je nagovještavala da oni koji se odbijaju ograničiti na ljudski sustav mogu postići sve što žele, vedro odgovorio.
»Moram još malo razmisliti o tome, ali mislim da će riješiti i te i mnoge druge probleme!«
»Onda nastavite razmišljati«, odvratio je profesor Rodriguez, »i obavi¬jestite me kad nešto saznate.« S tim riječima se uputio prema zgradi.
Zainteresiran profesorovim prijedlogom, Max je zaključio da bi mu šetnja na svježem siječanjskom zraku mogla pomoći da razbistri misli. Dok mu je snijeg sa svakim korakom škripio pod nogama, Max je počeo razmatrati različite primjene fraze »A jest i nije A« te što bi fraza »razu¬mijevanje razumijevanja« mogla uistinu značiti za svako pojedino ljudsko biće na Zemlji.
Mogla bi imati praktične primjene. Možda više neće biti uvijek primje¬njiv zakon koji tvrdi da dva predmeta ne mogu biti na istom mjestu u isto vrijeme. To bi promijenilo prirodu fizike i moglo omogućiti razvoj novih tehnologija koje bi mogle nadvladati ograničenja brzine svjetlosti i drugih konstanti, što može dovesti do velikog napretka u svemirskim putovanjima i kolonizaciji drugih planeta.
Spoznaja da »A i jest i nije A« promijenila je parametre sveukupne logike, kao i zaključke koje može pružiti ta čisto logička teorija. Ta je spoznaja promijenila aksiome na kojima se temelji opća matematika, a to bi moglo utjecati na sva čvrsta znanstvena istraživanja.
Maxove misli počele su se kovitlati.
To bi mogao biti odgovor i na samo naše postojanje... na našu životnu svrhu, razmišljao je. Mi smo svi povezani, i to ne samo površno.
Dok je razmišljao o tim idejama, pristupio mu je profesor Fox, ot¬krivši mu da ga je tražio. Profesor ga je pogledao u oči s divljenjem, ali uznemireno.
»Vaš je esej izuzetan, Max, ali nisam siguran da ga razumijem«, rekao je. »Zamolio sam Gordona Howella, postdiplomanta zaduženog za vaš filozofski odsjek, da ga pogleda. Želio bi se što prije sastati s vama u de¬kanovu uredu.«

***
»Meni se čini da to nema nikakva smisla«, oštro je rekao Gordon Howell. »Uopće ne razumijem vašu postavku. Tvrdite da osjećaji na neki način moraju biti dio svake analitičke analize koja se odvija u lijevoj moždanoj poluči. To nije ni logično ni praktično.«
Howell se zagledao Maxu ravno u oči.
»Uz to, doimate se veoma ljuti — ne samo na Yale, vaše profesore i kolege studente, nego na cijelo čovječanstvo.«
»Niste shvatili poantu«, rekao je Max, dok mu se u glas uvlačila ljutnja. »Bijesan sam na licemjerje ove ustanove, a ne na samu ustanovu. Na Yaleu ima mnogo toga sjajnog, ali ja govorim o najvišim razinama istine. Morali biste ponovno pročitati moj esej pa ćete uvidjeti da je ono što govorim, prema Whiteheadu, točno - da 'A i jest i nije A'.«
Tada je u prostoriju ušao još jedan muškarac i Max je prepoznao dekana Bridgesa. On je Maxu pružio obrazac.
»Max, razgovarao sam s profesorom Foxom i gospodinom Howellom«, tiho je rekao. »Oni smatraju da bi vam mogao koristiti odmor i da bi možda bilo dobro da se neko vrijeme odmorite od svojih redovnih predavanja.« Pokazao je prema komadu papira u Maxovoj ruci. »Molim vas, potpišite taj obrazac o izuzeću pa ćete se moći vratiti na Yale kad se odmorite.«
Max je na trenutak oklijevao, a onda je shvatio da bi radije samostalno proučavao učinak tvrdnje »A jest i nije A« na sveukupno ljudsko učenje. Zato je dekanu uzvratio pogled.
»Gdje biste htjeli da potpišem?«, upitao je.
Trenutak poslije službeno se povukao s Yalea.
Tada je u prostoriju ušao krupan muškarac kovrčave crne kose, predsta¬vivši se kao dr. Weinstein iz Službe za mentalno zdravlje na Yaleu. Maxu je rekao da je organizirao njegov boravak u bolnici gdje će mu propisati tablete za spavanje.
Dok je Max razmišljao o tome, dr. Weinstein je objasnio da je kod mnogih studenata vidio posljedice uzimanja droga, koje su se očitovale u nestalnom ponašanju i prisilnoj nesanici zbog pretjeranog korištenja sredstava za stimulaciju, koje su studenti uzimali da bi se lakše pripremali za ispite.
Tvrdio je da je Max klasičan slučaj.
Zato je Max bez ikakva protivljenja krenuo za dr. Weinsteinom prema njegovu automobilu. Liječnik ga je odvezao u bolnicu gdje mu je dao tablete za spavanje.
Pola sata poslije Max je pozvao sestru i upitao je može li mu donijeti neke knjige iz knjižnice. Obavijestila ga je da to nije moguće i rekla da mora spavati.
»Barem mi donesite papir i olovku«, zamolio ju je Max. »Glavom mi se vrte neke ideje i moram ih zapisati. To će mi samo pomoći da zaspim.«
Nije joj se sviđala ta ideja, ali je ipak udovoljila njegovoj molbi.
Tako je sljedeća četiri sata zapisivao i analizirao na koji bi način »ra¬zumijevanje razumijevanja« moglo promijeniti sve ljudske postupke i razmišljanje. Izrazio je svoje ideje o prirodi ljudskih odnosa.
Ako vrijedi da »A jest i nije A«, tada svi odnosi jesu i nisu onakvi kakvi izgledaju. Neki muškarac može biti sin, ali istodobno nije sin. Supruga može biti supruga, ali istodobno i nije supruga. Student može biti student, ali istodobno i nije student.
U početku su mu se tvrdnje učinile očiglednima, ali je Max uvidio da većina ljudi uopće ne bi shvatila što one impliciraju. Za Maxa su značile da se sveukupno ljudsko programiranje temelji na lažnim postavkama, lažnim aksiomima koji previše često izazivaju zbunjenost i dovode do propuštanja prilika za najuzvišenije i najbolje odnose među ljudima.
Mogao je uvidjeti na koji bi način »razumijevanje razumijevanja« moglo pomoći u razrješavanju političkih i gospodarskih sukoba. Jednom kad se razotkriju lažne postavke, mogu se stvarati potpuno nova ustrojstva - u kojima nisu potrebne hijerarhijske razlike.
Nastavio se baviti implikacijama za matematiku i filozofiju. »A jest i nije A« razrješavalo je temeljne filozofske probleme. Ta je tvrdnja razrješavala paradokse i omogućivala višu razinu apstrakcije za sve složenije matema¬tičke sustave.
Max se nalazio u vlastitu svijetu, oduševljen svojim matematičkim formulacijama i uzbuđen vlastitim idejama. One mu nisu dopuštale da zaspi, usprkos jakim tabletama za spavanje koje je već popio.
Dr. Weinstein ga je posjetio i propisao mu još jaču dozu tableta za spa¬vanje, koje su konačno polučile svoju svrhu. Dvadesetak minuta poslije njegova posjeta Max je zapao u isprekidan san.
Probudio se sljedećeg jutra, spreman da napusti bolnicu. Počeo se odi¬jevati, ali ga je zaustavila medicinska sestra.
»Molim vas, pričekajte da nazovem dr. Weinsteina«, hitro je rekla. »Ne možete samo odšetati iz bolnice bez njegova odobrenja.«
»Ali, dobro se osjećam«, usprotivio se. »Odmorio sam se i želim se vratiti u knjižnicu da istražim učinak onoga što sam otkrio.«
Sestra je uporno zahtijevala da ostane te se Max, uvidjevši koliko se uznemirila, vratio u krevet. Nije je želio dodatno uznemirivati.
Kad je došao dr. Weinstein, rekao je Maxu da mora ostati u svojoj sobi sve dok roditelji - koji su bili u Europi - ne dođu po njega kad se vrate za nekoliko dana. Obavijestio je Maxa da su mu njegovi roditelji dali ovlaštenje da ga zadrži ako bi se na bilo koji način odupirao pa čak i da ga prebaci u psihijatrijsku bolnicu, isključivo radi njegove sigurnosti i zaštite.
»Upravo to ću i napraviti ako samo još jednom pokušate otići«, rekao je dr. Weinstein, a njegov ton je ukazivao da o tom pitanju više nema rasprave.
Max se zgranuo.
»Ali, moji roditelji nikad ne bi pristali na takvo ponašanje«, ustvrdio
je.
»Ipak jesu«, odvratio je liječnik, »a ja ću vas poslati na psihijatriju ako budem morao.« Tada mu se glas smekšao. »Ako je ikako moguće, radije vas ne bismo poslali u psihijatrijsku bolnicu. Max, doživjeli ste psihotični slom. To se događa i to, što je ironično, kod naših najboljih studenata. Studiranje na Yaleu predstavlja velik pritisak i ne morate se toga stidjeti, ali morate surađivati i dopustiti sebi da vas liječimo.
Dobivate Thorazine i neke druge antipsihotične lijekove«, nastavio je. »Oni će vam pomoći da spavate te ćete se osloboditi svojih zabluda. Morate surađivati«, ponovio je, »i sve dok tako postupate, nema dvojbe da ćete se sljedeće jeseni ponovno moći prijaviti i nastaviti svoju sveučilišnu karijeru, ne izgubivši pritom ono što ste dosad postigli.«
Max ipak nije mogao prihvatiti to što su mu napravili.
»Ali, ja ne patim od zabluda. Samo sam uspio razumjeti razumijevanje. To uopće nije pošteno«, usprotivio se.
Međutim, poslije tih riječi postalo je očigledno da je razgovor završen. Izlazeći iz prostorije, liječnik mu je uputio neodređen pogled i tada je Max shvatio da dr. Weinstein uistinu vjeruje kako u mentalnom smislu nešto nije u redu s njim.
Pokušavajući umiriti svoj unutarnji nemir, Max je počeo razmišljati o mentalnim problemima svoje obitelji. Miriam, mlađa sestra njegove majke, kao mlada djevojka bila je smještena u psihijatrijsku bolnicu. Kako je to sudbina zamislila, ondje je upoznala svog supruga Michaela, koji je također bio pacijent. Michaela su smatrali nestabilnim, ali je na kraju kupio veliku močvaru nedaleko New Yorka u New Jerseyu, koju je za nekoliko milijuna dolara prodao tvrtki da bi ona naposljetku ondje podigla nogometni stadion Meadowlands.
Maxova prabaka s tatine strane počinila je samoubojstvo, bacivši se s krova stambene zgrade u Brooklynu u kojoj je živjela otkrivši da se njezin zet, Maxov djed, ne pridržava propisa o »košer« prehrani, nego da u njezinu kuhinju donosi slaninu.
Louis nije bio jedini član obitelji koji je patio od shizofrenije. Bilo je i drugih članova šire obitelji koji su bili nestabilni iako nijedan, osim ujne, nije bio hospitaliziran.
U svjetlu svojih razmatranja Max se zaustavio da bi razmislio nije li on sam uistinu mentalno nestabilan. Iako je zaključio da nije, ipak je shvatio da njegov teorem »A jest i nije jednako A« u sebi sadrži shizofreni element - više u obliku kontroliranog ludila, ali se to ipak moglo smatrati ludilom.

***
Tijekom tri dana, koliko je ostao u bolnici, Max je iskusio umor i druge popratne pojave lijekova. Ipak je počeo spavati sve duže, ali se njegovo oduševljenje u pogledu potencijala jednadžbe nije smanjilo.
Otac je došao po njega i čim je ušao u sobu, Max je pokušao razgova¬rati s njime o svom otkriću, ali Herbert nije pokazao nikakvo zanimanje. Odgovorio mu je ravnodušno i pokazao prema Maxovim stvarima.
»Samo hajde sa mnom do automobila da se maknemo odavde«, rekao je žustro.
Kad su stigli kući, Jane ih je dočekala s toplinom i ljubavlju, objasnivši da je dr. Weinstein dogovorio da se Max sastane s psihijatrom. Dodala je da ni ona ni Herbert ne smiju razgovarati s njim o »razumijevanju razumi¬jevanja«, kao ni o bilo kojim njegovim filozofskim uvidima iz straha od pogoršanja problema. Samo će dr. Austinu, odabranom psihijatru, biti dopušteno da s Maxom razgovara o njegovu otkriću.
Ti su uvjeti frustrirali Maxa, ali nije htio uznemirivati svoje roditelje pa se složio s njima, a onda otišao smjestiti se u svoju sobu.
Sljedećeg jutra Jane je odvezla Maxa na sastanak s dr. Austinom, punačkim muškarcem sijede kose i s naočalama. Njegov je sin bio profesionalni glazbenik koji je s Jerryjem Jeffom Walkerom radio na albumu na kojem se nalazila jedna od Maxovih omiljenih pjesama — Mr. Bojangles. Ta je činjenica pridonijela uspostavljanju odnosa između liječnika i pacijenta koji bi inače nedostajao.
Dr. Austin je napisao dobro ocijenjenu knjigu o psihološkim silama koje su stvorile Adolfa Hitlera, a Maxa je i to zanimalo. Liječnik je bio ponosan na činjenicu da je njegova kuća u Tarrytownu nekoć pripadala Marku Twainu, koji je u radnoj sobi dr. Austina nedvojbeno napisao neka od svojih remek-djela.
Dr. Austin je objasnio da je i prije radio s grandioznim misliocima te nije nimalo dvojio da Max pati od stanja »grandioznosti«. Bez obzira na to, Max je tijekom njihovih prvih pet sastanaka pokušavao objasniti nijanse svoje jednadžbe »A jest i nije A« te zašto ona predstavlja važan uvid.
No, dr. Austin nije nasjeo na to.
Stalno je Maxu povećavao dozu Thorazina, sve dok Max nije gotovo neprestano bio omamljen. A dok liječnik ne odluči drukčije, Max je psihi¬jatra trebao posjećivati pet dana u tjednu.

***
Već je došao i kraj svibnja kad je dr. Austin osjetio značajnije poboljšanje i smanjio sastanke na triput tjedno.
Max je također imao osjećaj da napreduje. Naučio je kako odgovarati na pitanja tako da dr. Austin više ne smatra kako je pod utjecajem obmana ili da pati od »grandioznog razmišljanja«.
Nikad nije spomenuo svoje iskustvo tik do smrti, kao ni dvanaest boja i dvanaest imena. Jednostavno je smatrao da to nije prijeko potrebno. Max je znao da je na vlastitoj valnoj dužini i to mu je bilo posve prihvatljivo - iako drugi ljudi to jednostavno nisu shvaćali. Zato je ostavio stvari takve kakve jesu.
Usprkos svom očiglednom poboljšanju i prihvaćanju, nikad nije odbacio pomisao da je postavka »A jest i nije A« genijalna, kao ni ideju da su uvidi koje je dobio uvidi koji mijenjaju svijet. Ipak je shvatio da mora biti mnogo diskretniji kad govori o svojim idejama. Međutim, to nije značilo da su te ideje imalo manje valjane.
U rujnu se Max ponovno upisao na Yale. Postojao je samo jedan uvjet:
Nije mogao uzeti nijedan filozofski predmet.


PETO POGLAVLJE

Zadržan u Boliviji


1970. GODINA
OPREZNO PAZEĆI DA SE pridržava samo općeprihvaćena načina rada na Yaleu, Max se uglavnom držao za sebe, izvršavao svoje studijske obaveze, sudjelovao u sveučilišnim sportovima i općenito se nije isticao, jer je želio udovoljiti svojim roditeljima, profesorima i onima koji su se plašili za njegovu mentalnu stabilnost.
Bio je, dakako, svjestan da još uvijek razumije razumijevanje, kao i sve ono što to podrazumijeva, ali je, u skladu s uputama, izbjegavao filozofske predmete. Uspio se ubaciti u predavanja iz kulturalne antropologije o Claudeu Levi Straussu i strukturalizmu, što mu je pružilo zaobilaznu mogućnost za razmatranje neuobičajenih kontinuiteta ljudskog mozga u presjeku kultura i vremena.


***
U proljeće 1970. godine Max je upoznao Paula Hazeltona, čiji je glavni predmet bila politička znanost, a osobito ga je zanimala Srednja Amerika. Paul je sudjelovao u programu u Peruu pod nazivom Projecto Amistad, odnosno Projekt prijateljstva, sastavljen od američkih studenata koji su odlučili da žele sudjelovati u programu još izravnijem od Mirovnih snaga, koji trebao omogućio izravan kontakt između sjevernoameričkih studenata i ljudi Srednje Amerike.
Ideja se sastojala u tome da se u Arequipu u Peruu pošalje četrdeset studenata kako bi radili na izgradnji škola, provođenju programa socijalne službe i općenito u pomaganju u svemu što bi im savjetovali njihovi doma¬ćini u Peruansko-sjevernoameričkom kulturnom centru u Arequipi.
Studenti su trebali biti smješteni u obitelji u gradu, što je služilo dodatnom upoznavanju lokalne kulture i običaja.
Budući da je Max već tečno govorio španjolski, smatrao je da bi Projekt prijateljstva za njega bio idealan ljetni program. Mogao bi doživjeti nove pustolovine, a ujedno utvrditi svoje znanje španjolskog.
Boravak u Peruu nije mogao početi povoljnije. Obitelj u Arequipi kojoj je Max bio dodijeljen bila je slična njegovoj barcelonskoj obitelji, utoliko što je senora Rodriguez bila udovica i imala dva sina, petnaestogodišnjeg Alberta i sedamnaestogodišnjeg Javiera. Sestra senore Rodriguez također je živjela s njima. Svi su bili voljni naučiti engleski i održati ekonomsku slobodu koju im je osiguravao njihov položaj gornje srednje klase dok je senor Rodriguez bio živ. Poput svih, osim najsiromašnijih, obitelji u Arequipi u to doba, Rodriguezovi su imali nekoliko slugu - dva vrtlara, kuharicu i dvije sobarice — iako kuća nije bila osobito velika.
Iz Maxove sobe pružao se širok pogled na svijetli, bijeli centar Arequipe s njezinom kolonijalnom arhitekturom. Sve su zgrade po zakonu trebale biti okrečene u bijelo, pa kad je sjalo sunce, grad je doslovce blistao za- sljepljujućom svjetlošću koja je oduzimala dah. Zalasci sunca s nijansama narančaste i ružičaste boje na ranom noćnom nebu ostavljali su podjednako neizbrisiv dojam.
Sa spektakularnom vulkanskom planinom El Misti u pozadini nasu¬prot uvijek blistavo plavog neba bez ijednog oblaka, Arequipa je bila jedan od vizualno najupečatljivijih gradova koje je Max dotad vidio. Kao i u Španjolskoj, osjetio je duboku povezanost s tom zemljom i njezinim narodom, kao i znatnu utjehu.
Još nije u potpunosti nadvladao gubitak Lizzie, ali više nije bio u stanju emocionalne opustošenosti kad je upoznao nevjerojatno intenzivnu i egzo¬tično lijepu Carolinu, staru dvadeset tri godine, koja je živjela samo pet minuta hoda od Rodriguezove kuće. Carolina je bila Javierova i Albertova sestrična, jedina kći brata njihove majke, koji je prije njezina rođenja dobio dvanaest sinova.
Usprkos svojoj dobi, Carolina nikad nije bila nasamo s nekim mladićem. Otac joj je bio sveučilišni profesor i osmišljavao je matematički udžbenik. Maxa je upoznao na zabavi koju je priredila njegova sestra u svojoj kući kako bi izrazila dobrodošlicu njihovu posjetitelju. Zanimalo ga je to što je Max bio uspješan matematičar i dogovorio mu je mjesto učitelja algebre u jednoj od gradskih srednjih škola.
Zadovoljan Maxovim vještinama poučavanja, profesor je zaključio da bi Max bio idealan za prevođenje njegova udžbenika na engleski. Tako je Maxu omogućen pristup Carolininu domu, a naposljetku i njoj samoj.
Maxovo zanimanje za Carolinu izazvalo je sumnjičavost njezine braće, koji su bili sigurni da u tome nema nikakva dobra, ali je njihova oca toliko zanijela Maxova sposobnost da je odbacio njihovu zabrinutost. Čak i kad je Carolina predložila da Maxa odvede u razgledavanje, otac je pristao, iako je, dakako, jedan od braće išao s njima kao pratnja.
Poslije dvije takve ekspedicije Carolina je zamolila Maxa da je otprati u kino, da vide novi film Roberta Altmana, M*A*S*H. Iako braća nisu mogla izvršiti svoju dužnost pratitelja, Carolinin je otac ipak dao svoj pristanak. Izgledalo je sasvim bezazleno da dvoje mladih ljudi zajedno odu u kino, pa je na Carolinin prijedlog Max kupio dvije karte za butacu, odjeljak za prevođenje u kolonijalnoj palači glazbenog kazališta.
Iako Max to nije znao, butaca je bila, kako se pokazalo, privatna pro¬storija sa zavjesama koje su je u potpunosti skrivale od svih ostalih po¬sjetitelja kina. Carolina i Max mogli su vidjeti ekran, ako su to htjeli, ali nitko nije mogao vidjeti njih.
Max nije zapamtio ni jedan jedini prizor iz filma.
Tijekom ta dva sata Carolina se potrudila istražiti svaki centimetar njegova tijela i upiti ono što joj je tijekom dvadeset tri godine života bilo zabranjeno vidjeti i iskusiti.
Max je poslije toga bio očaran Carolininim intenzitetom i tijekom svog osmotjednog boravka u Arequipi svoje ruke, usta ili misli nije mogao usre¬dotočiti ni na što drugo osim na njezinu peruansku ljepotu. Puki intenzitet njihove veze izazvao je u njemu stanje euforije, prožeto otuđenošću koja ga je i uznemiravala i oslobađala.

***
Dok je bio u tom neobičnom stanju otuđenosti, prišao mu je kolega iz Projekta prijateljstvo, Rolf Ines, koji je Maxa pozvao da ga otprati u div¬ljinu bolivijske džungle, u potrazi za jaguarima. Rolf je bio Nizozemac koji je već odslužio vojnu službu te je u dvadeset šestoj godini bio najstariji član skupine koja je sudjelovala u projektu. Imao je više od metar osamdeset, bio je visok i mršav, nosio je naočale, elegantno se odijevao i bio uvijek uredan sa svojom kratko ošišanom smeđom kosom, zbog koje se isticao, jer je u to vrijeme duga kosa bila uobičajenija.
Rolf je bio student građevinarstva na Sveučilištu Vanderbilt u Tennesseeju, a njegovo se stručno znanje pokazalo osobito korisnim u izradi nacrta za škole i kuće koje je skupina pomagala izgraditi u Arequipi toga ljeta 1970. godine.
Te je godine sjeverni Peru uzdrmao potres i Rolf je uzeo dva tjedna odmora kako bi pomogao. Volio se zabavljati i tražiti adrenalinske avan¬ture. Jedan od njegovih osobnih ciljeva bio je ovaj izlet, odlazak u lov na jaguare, koji je uslijedio nakon završetka projekta prijateljstvo. Zato je tražio suputnika koji govori španjolski, budući da sam nije znao gotovo nijednu riječ toga jezika, makar je tjednima surađivao s mještanima.
Maxa je smatrao izvrsnim kandidatom koji bi ga mogao pratiti i već je označio dvije moguće lokacije za lov. Jedna je bila peruanski grad Iquitos na Amazoni, a drugi područje Yungas u obližnjoj Boliviji.
»Max, jesi li ikada razmišljao o lovu na jaguare u peruanskim ili bolivij¬skim džunglama?«, upitao je Maxa dok su pili Pisco Sours u baru Peruansko- sjevernoameričkog kulturnog centra u poslovnom dijelu Arequipe.
»Ne bih mogao reći da jesam«, odvratio je Max. »Nikad nisam držao pušku u ruci, a kamoli pucao, ali mi se sviđa pomisao o posjetu pravoj džungli. Što si imao na umu?«
»Sve sam provjerio«, poletno je rekao Rolf. »Posjetio sam bolivijski konzulat i oni su mi spomenuli mjesto u džungli, Cavanavi, gdje možeš unajmiti vodiče i opremu i loviti jaguare. Nije osobito skupo pa bih ja pokrio troškove, ako bi mi se htio pridružiti.
Znaš da španjolski ne govorim osobito dobro pa bi bilo sjajno da ideš sa mnom kao moj prevoditelj, a uz to bismo se, dakako, mogli sjajno provesti.«
»Možeš računati na mene«, ne razmišljajući je odgovorio Max. »Zvuči ludo.« Kucnuli su se čašama da zapečate dogovor. »Ali ja imam samo sto dolara za cijeli dvotjedni izlet pa bi to trebalo biti jeftino putovanje«, dodao je.
»Osim novca koji sam odvojio za lov, i ja sam u priličnom škripcu«, priznao je Rolf. »Ali, ništa ne brini. Sve sam isplanirao pa ćemo usput moći čak posjetiti Cuzco, Machu Pichhu i neka druga zanimljiva mjesta.«
»Izvrsno«, odgovorio je ozareni Max. »Zbilja sam se nadao da ću stići do Machu Pichhua, jezera Tititcaca i Tiahuanaca, ako je to ikako moguće.«
»Sva su ta mjesta na našem putu«, potvrdio je Rolf, iskapivši ostatak pića.

***
Dva dana poslije njih dvojica su krenula vlakom u Puno i, provevši dan ondje, nastavili do Copacabane.
Najjeftiniji oblik prijevoza iz Puna do Copacabane bio je collectivo, privatni prijevoz Volkswagenovim kombijima u koje se moglo nagurati i do dvanaest putnika. Međutim, kad su se Rolf i Max pojavili na postaji, devet kombija već je bilo popunjeno.
Jedan od vozača ih je odmjerio i izjavio da će napraviti mjesta u svom kombiju. Na narječju Quechua hitro se obratio putnicima koji su već sjedili i iznenada su dva Indijanca ustala, izašla iz kombija i popela se na krov - vjerojatno da bi platili manju cijenu.
Cesta nije bila asfaltirana, nego prašnjava i prepuna rupa - bila je to istinski luda vožnja zbog koje su se putnici na krovu morali držati svim snagama.
Putnici u kombiju potjecali su iz malih sela oko jezera Titicaca. Bile su to naseobine drevnih naroda, izvornih Inka koji su stoljećima vladale Andama i velikim dijelom - ako ne i cijelom - Južnom Amerikom.
Nisu znali nijednu riječ španjolskog, samo domorodačke jezike Aymara i Quechua. Mnogi su se bili uputili na dvodnevni glazbeni festival koji se održavao svakog kolovoza, na kojemu su svirali iste instrumente, pjevali iste pjesme i ponavljali iste plesne korake kao i pradjedovi njihovih pradje¬dova, pa čak i stariji preci u davnini.
Indijanci su vjerovali da je sve što živi sveto. Obožavali su kamenje i stabla te nisu vidjeli nikakvu razliku između živih i neživih stvari. Smatrali su da se u svakom predmetu nalazi život, a vrijeme su pokušavali pobijediti ritualom ponovnog stvaranja svoje svete glazbe. Uz to su se prepuštali nesputanim orgijama ispunjenim plesom, pjesmama i chichom — pivom od kukuruza te lišćem koke.
Svi u kombiju bili su već opijeni ili drogirani i prije nego što su zauzeli sjedala.
Max i Rolf su se nadali da se to ne odnosi na vozača.

***
Kad je kombi prešao granicu između Perua i Bolivije, Max je zamolio vozača da stane kako bi mogao dobiti pečat u svoju putovnicu. Vozač mu je rekao da granična straža ne provjerava putovnice.
»Znaju da će stotine pripadnika našeg naroda prijeći granicu i vratiti se na kraju sutrašnjeg festivala«, objasnio je. »Poznaju nas i znaju da je sve u redu.«
Maxu i Rolfu se to činilo logičnim pa nisu postavljali pitanja.
Dva sata poslije kombi se zaustavio na obali jezera Titicaca u Copacabani. Gotovo je već pala večer, ali na plaži i na trgovima bile su gomile ljudi, a posvuda su se održavale glazbene izvedbe i plesovi. Flaute i žičani instru¬menti stvarali su čudesne vibracije koje su svakoga vukle na ples, drukčiji od divlje raskalašenosti karnevala u Riju, ispunjen promišljenijim i duboko emocionalnim koracima te nekom vrstom mistične tuge ispunjene suštinom radosti koju utjelovljuju ti ponosni, ali porobljeni narodi.
Muškarci i žene bili su obavijeni prekrivačima svijetlih boja i pončima napravljenim od vune njihovih alpaka i ovaca. Sve su žene nosile šešire različitih oblika i veličina. Svaki je gradić bio poznat po svojim jedinstvenim šeširima — svaki pojedini stil bio je oznaka identiteta i osobno naslijede odreĐenog mjesta i svrhe.
Hipnotizirani glazbom i energijom ljudi, Max i Rolf su se kao u snu kretali kroz visoko naelektriziranu atmosferu. Jeli su pečeni kukuruz, zamorce i druge delikatese kupljene kod prodavača hrane, a naposljetku su osjetili potrebu za snom.
Budući da su svi hoteli bili popunjeni, ljubazni seljak dopustio im je da spavaju u njegovoj žitnici s alpakama i kozama, pripremivši si krevet na slami. Dobacio im je dva prekrasna, raznobojna prekrivača.
Rolf je smatrao da bi prekrivači mogli poslužiti kao ponča te znajući da će im trebati toplija odjeća dok budu prelazili planinska sedla prije nego što se spuste u džunglu, kupili su ih od seljaka za nešto sitno.
Sljedećeg dana Max i Rolf su odlutali do gradskog središta, zaogrnuti šarenim novim pončima. Da upotpune sliku, kupili su velike meksičke slamnate šešire u stilu sombrera i izgledali su prilično smiješno. Ne samo što se nisu uklopili, nego su se izdvajali kao dva gringa, što su i bili.
Lutajući plažom, susreli su dvije privlačne sedamnaestogodišnjakinje koje su sa svojim obiteljima i prijateljima došle sudjelovati u glazbenom festivalu. Živjele su u La Pazu i doputovale školskim autobusom, koji ih je trebao i vratiti kući.
Kako se razgovor nastavio, djevojke su koketirale s dva gringa koji su predstavljali svijet kakva nisu mogle ni zamisliti. Pozvale su Rolfa i Maxa da im se pridruže u autobusu kad krenu natrag u La Paz, a njih dvojica su objeručke prihvatili tu priliku, znajući da će im putovanje biti daleko ugodnije u društvu djevojaka.
Sljedećeg jutra, nedugo poslije izlaska sunca i nakon još jedne noći koju su prospavali sa seljakovim alpakama, Rolf i Max ukrcali su se u školski autobus. Putovanje je bilo jednolično, iako je na cesti do La Paza bilo barem dvadeset kontrolnih točaka. Stražari su uvijek prepoznali autobus i vozača te mu domahnuli da prođe bez ikakvih incidenata.
U La Paz su stigli u kasno poslijepodne, oprostili se s djevojkama i njihovim obiteljima, zahvalivši im te odlučili stati u lokalu na otvorenom u blizini autobusne postaje. Rolf je, kao Nizozemac, bio osobito sklon pivu, a bolivijsko pivo bilo je izvrsne kvalitete, a napravili su ga Nijemci dovedeni u Boliviju posebno da bi izgradili pivovare.
Zahvaljujući svježini planinske vode koja je tekla Andama, lokalne vrste piva bile su izvrsne, a služili su ih u bocama dvostruko većim od američkih.
»Ovo je najbolje pivo koje sam pio«, ustvrdio je Max. »Bolje čak i od peruanskog Arequipena.« Naručili su još jednu rundu uz delikatese iz bara u kojima su uživali.
»Mislim da si u pravu«, suglasio se Rolf spustivši čašu.
Iznenada je Max skočio od stola.
»O, moj Bože«, rekao je. »Archie Benson!«
»Archie, Archie, ovamo«, vikao je Max, žustro mašući da privuče Archiejevu pažnju. »Sto ti radiš ovdje, za ime Boga?«, upitao je kad je njegov prijatelj prišao stolu s privlačnom djevojkom.
Obavljeno je upoznavanje i Archie je objasnio.
»Mislim da nisi upoznao moju suprugu Elizabet, je li tako, Max? Vjenčali smo se u lipnju, odmah poslije završetka nastave i doputovali ovamo u Južnu Ameriku u posebnoj misiji istraživanja za Ujedinjene narode. Oboje ćemo izostati s jesenjeg polugodišta da bismo dovršili ovaj projekt.«
»Ali što ti radiš ovdje?«, upitao je Archie.
»Samo sam u posjetu, ali Rolf je želio otići u Yungas u lov na jaguare«, osmjehnuo se Max.
»Mi smo se upravo vratili iz Yungasa«, napomenuo je Archie. »Onamo ćete najbolje stići ako uskočite u 'čamac banana, kako to ovdje zovu. To je kamion koji dolazi iz džungle krcat bananama, a kad ih isporuči, vraća se prazan sljedećeg dana. Mještani samo uskoče. Za otprilike peni po kilometru možeš otputovati sve do kraja linije, do grada Caranavija.
Siguran sam da ćete ondje pronaći vodiče koji će vas odvesti u lov na jaguare.«
Na Maxovo iznenađenje, Archie mu je tada pružio ključ hotelske sobe.
»Mi imamo plaćeno još dvije noći. Zašto ne uzmete našu sobu ako vam je potrebno mjesto za spavanje.«
To je oduševilo Maxa i Rolfa. Ponovno su pronašli smještaj po najboljoj cijeni — u ovom slučaju, besplatan.
Budući da je Bolivija bila zemlja mnogih revolucija, a zakoni su jasno davali do znanja da se svi stranci moraju prijaviti, svaki je hotel imao čvrsto pravilo da se putovnica svakog stranca mora pregledati i da se svakog posjetitelja mora zabilježiti. Tako su Rolf i Max potajno ušli u skroman hotel i smjestili se u svoju besplatnu sobu.
Sljedećeg dana sve su komunikacijske službe proglasile štrajk - svi su zaposlenici u medijima otišli kućama, zatvorivši svaku pojedinu novinsku, radijsku i televizijsku postaju.
Nestrpljivo očekujući da se upute u svoju pustolovinu s jaguarima, Max i Rolf otišli su do posljednje benzinske postaje u smjeru prema istoku na cesti od La Paza prema Yungasu i ukrcali se u »čamac banana«, kamion s otvorenom prikolicom, gdje su se stisnuli uz četrnaest lokalnih Indijanaca, uključujući tri majke s djecom koju su još dojile, od kojih je najmlađe imalo nekoliko mjeseci, a najstarije otprilike pet godina. Bolivijke su vjerovale da je dojenje najbolji oblik kontracepcije pa nije bilo neuobičajeno vidjeti šestogodišnje dijete kako sisa na majčinim prsima.
Indijanci su bili ponijeli hranu i piće te su sve podijelili s Rolfom i Maxom, koje su pomno promatrali zbog njihove lažne domorodačke odjeće. Na svakih dvadesetak kilometara nalazile su se kontrolne točke, ali čamac s bananama nijednom nije usporio. Vozač Jose bio je poznat stražarima te su smatrali kako nema razloga da provjeravaju kamion.
Vožnja se ubrajala u neke od najluđih koje su Rolf i Max doživjeli - a isto im je tako mogla biti i posljednja. Jose je poznavao svaki djelić ceste, ali je na njoj bilo toliko kamenja i oštrih zavoja da nikome pri zdravoj pameti ne bi palo ni na pamet da vozi onuda.
Tijekom sljedećih šest sati ostali su putnici postupno poiskakali iz kamiona kad bi stigli do svojih domova i sela zbijenih ispod planinskih padina preko kojih su putovali.
Jose je pozvao Maxa i Rolfa da mu se pridruže u kabini, postavljao im je pitanja o Americi i povjerio im koliko zna o Caranavi, svom gradu u džungli i koliko ga voli. Kad su stigli do posljednje vojne kontrolne točke na ulazu u Caranavi, mladi stražar na dužnosti shvatio je da Max i Rolf nisu obični putnici. Sumnjičavo se zagledao u njih i zatražio njihove osobne iskaznice. Max je pružio putovnice zbunjenom stražaru, koji u toj udaljenoj vojnoj ispostavi nikad nije vidio takve strance, pa čak ni putovnicu.
»To su međunarodne identifikacijske karte, kao one koje imate ovdje u Boliviji, samo bolje«, objasnio je Max
Stražar je pogledao Josea, koji se osmjehnuo i progovorio.
»Dečki su u redu«, rekao je. »Bili su sa mnom za vrijeme cijelog putovanja. Jorge, neće raditi nikakve probleme. Slobodno ih propusti.«
Pokazalo se da je stražar oženjen Joseovom sestričnom pa su Rolf i Max s lakoćom prošli kroz trideset devetu, posljednju kontrolnu točku od ulaska u Boliviju, iako ih ni na jednoj nisu zaustavili i ispitali, što se protivilo svim sigurnosnim mjerama bolivijske vojne vlade.
Čamac banana nastavio je prema Caranaviju. Jose je ostavio Maxa i Rolfa kod najbližeg bara, uputivši se kući, supruzi i djeci. Dok su dva mlada pustolova uživala u pivu i objedu, čavrljali su s vlasnikom restorana, koji im je obećao pronaći puške za lov i povesti ih u potragu za jaguarima.
Kad su to dogovorili, zavalili su se i promatrali okolinu.
Iako su se nalazili usred južnoameričke džungle, imali su osjećaj da su u nekom od vesterna Johna Waynea. S obje strane glavne ulice dizale su se drvene barake, a ulica je bila suha i prašnjava, a uz nju se pružao plo¬čnik uzdignut gotovo dva i pol metra. Koliko su dotad shvatili, tijekom kišne sezone ulica se pretvarala u rijeku te je većina zgrada sagrađena na stupovima kako bi se zaštitile od poplave.
Kad su Max i Rolf ispili treće pivo, pristupio im je časnik u odori, vojnički ih pozdravio i progovorio na španjolskom.
»El dice vas želi vidjeti. Možete li doći sa mnom?«, upitao je.
Max nije imao pojma o kome stražar govori, a kad je navalio na njega, saznao je da je el dice istovremeno direktor, gradonačelnik i guverner te pokrajine. Max je stekao dojam da se nitko ne bi trebao suprotstavljati el diceu, pa su on i Rolf ispili pivo i krenuli za muškarcem prema drvenoj kolibici na drugoj strani ulice, u kojoj su bili općinski uredi i zatvor.
El dice bio je krupan, dojmljiv čovjek. Najprije je zatražio njihove putovnice, koje je pažljivo pregledao. Tada je tiho i bez emocija počeo ispitivati Maxa. Kad je saznao da su došli u lov na jaguare, nasmijao se i rekao da će ih njegov stražar odvesti do jedinog hotela u gradu te da će u međuvremenu zadržati njihove putovnice sve dok se nalaze u području pod njegovom nadležnošću.
Svjestan da im se novčane zalihe sve više smanjuju, Rolf je ukazao Maxu da bi trebao reći el diceu kako još nisu spremni otići u hotel, jer najprije žele istražiti grad. Zapravo, planirali su kampirati pokraj rijeke kako bi izbjegli plaćanje hotelskog računa, kako se na kraju i dogodilo.
Nažalost, Max i Rolf su svoje prekrivače stavili preko mravinjaka tako da su se ujutro, kad su se mravi probudili, probudila i njih dvojica, s nekoliko mravljih uboda.
Ujutro je vladala žestoka vrućina i dok su se vraćali u grad na objed i kako bi se sastali sa svojim vodičem i vlasnikom restorana, Rolf se okrenuo Maxu i priznao da je, što zbog vrućine, a što zbog mravljih uboda, izgubio volju za lovom.
»Uspjeli smo vidjeti egzotičnu džunglu i mnoštvo rijetkih ptica i živo¬tinja«, izjavio je. »To mi je zapravo i bio glavni cilj. Nije mi toliko važno da uistinu ubijemo jaguara, a sredstva su nam već ionako gotovo presušila. Možda bismo se jednostavno trebali vratiti natrag u La Paz, a onda odvojiti još malo vremena za posjet Cuzcou i Machu Pichhuu.«
»Slažem se s tim«, odvratio je Max.
Tako su se sa svojim sombrerima na glavi i teškim, ukrasnim pončima pod rukom uputili natrag u grad i sjeli za objed.
Naručili su dvije platos americanos — tanke odreske na riži, pečene banane, jaja i vrstu bolivijskog graha. Jelo su, dakako, zalili s nekoliko piva i poslije ležernog objeda naručili gustu bolivijsku kavu. Upravo kad su dovršavali prvu šalicu, dovezao se džip i elegantno zaustavio ispred restorana, podigavši velik oblak prašine.
Iz džipa je izašao stražar u odori, ušao u restoran i prišao njihovu stolu.
»Izgleda da postoje nekakve nepravilnosti u vašim putovnicama«, osorno je rekao. »Poručnik u vojnim barakama želi razgovarati s vama.«
Max je samo pogledao Rolfa da vidi što bi trebao reći ili napraviti. Rolf se osmjehnuo i pozvao konobara da mu nalije drugu šalicu kave.
Ne znajući što bi drugo učinio, i Max je naručio drugu šalicu. Tada se okrenuo stražaru.
»Samo nam dopustite da završimo objed pa ćemo odmah doći.«
Čovjek u odori je otišao, a deset minuta poslije Rolf je naručio treću šalicu kave. Isto je učinio i Max.
»Rolfe, što ćemo učiniti?«, nervozno je upitao Max. »Ne mogu popiti četvrtu šalicu, a mislim da je stražarima u džipu dosadilo čekati nas.«
»Ne brini«, samopouzdano je odvratio Rolf. »Čekat će nas koliko god treba. Bio sam u vojsci u Nizozemskoj. Za njih je to prava igra i zabava. Poručnik vjerojatno samo želi provjeriti da vidi kakvi su nam planovi, budući da se sinoć nismo pojavili u hotelu.«
Zato su njih dvojica ležerno platili račun i uputili se prema prednjem dijelu restorana, gdje su četvorica muškaraca u vojnim odorama strpljivo sjedila u džipu s teškim puškama pokraj sebe.

Sunce je još bilo visoko i bilo je vruće. Rolf se zagledao u neravnu, prašnjavu cestu, a onda se okrenuo svom prijatelju.
»Max, reci im da poslije takvog velikog objeda trebamo prošetati. Mogu nas slijediti džipom, ali znam da ćemo se obojica mnogo bolje osjećati ako prošećemo ta tri kilometra do baraka, umjesto da se stišćemo u neudobnom džipu.«
Max je to prenio glavnom stražaru koji ih je strpljivo čekao i u tom je trenutku shvatio da više nije riječ o igri.
Zapovjednik je izbacio naredbu te su sva četiri stražara iskočila iz džipa, uperivši puške u Rolfa i Maxa.
»Ući ćete u džip i to odmah«, obavijestio ih je zapovjednik glasnim, čvrstim glasom kojemu se nije moglo protiviti. Max je sad bio uplašen, ali je Rolf, kako je izgledalo, i dalje mislio da je sve to velika šala.
»Opusti se«, rekao je. »Uvježbani su da tako postupaju. Nitko zapravo neće pucati na nas.« Osmjehnuo se i ušao u vozilo.
Trebalo im je samo pet minuta da stignu do vojnih baraka, najveće vojne ispostave u cijelom području Yungasa. Ondje je bilo smješteno više od četiristo ljudi, ali u tom trenutku se činilo da ih ima mnogo manje.
Kad ih je po dolasku pozdravio mladi poručnik, Max ga je upitao gdje su ostali ljudi. Poručnik je objasnio da su za petama posljednjim članovima Che Guevarinih pobunjenika. Cijelo je područje bilo zatvoreno za strance upravo onog dana kad su Max i Rolf uskočili na čamac za banane - a oni to nisu znali zbog medijskog štrajka. Čuvši te vijesti, Max i Rolf su se zabrinuto pogledali, ali nisu rekli ni riječi.
Poručnik je bio uredan, opušten mladić. Praktički im se ispričao što su se našli ondje, dok su svi stariji časnici s generalom sudjelovali u akciji u kojoj su opkolili posljednje članove lokalnih gerilaca. Na kraju krajeva, rekao je, oni koji obave ta posljednja uhićenja steći će slavu.
Objasnio je da nemaju službeni zatvor, stoga će Maxa i Rolfa smjestiti pod stražom u časničkim odajama, gdje će provesti noć. Dodatno ih je obavijestio da će te večeri objedovati s njim i generalovom suprugom, bu¬dući da će to biti najprikladniji način da ih se drži na oku.
S obzirom na njihove sombrere i neukusne prekrivače, izgledalo je da misli kako uistinu jesu to što tvrde - turisti koji su posve nenamjerno odlutali s utrte staze i uspjeli izbjeći trideset devet različitih kontrolnih točaka.
No, u takvu je priču bilo teško povjerovati i budući da nijedan od viših časnika nije bio prisutan, poručnik nije imao druge mogućnosti nego telegrafirati Odjelu 5 — najvišem sigurnosnom odjelu bolivijskog
centralnog vojnog zapovjedništva u La Pazu - i zatražiti upute. Rekao je da će im njihovu sudbinu otkriti za vrijeme večere.

***
Za vrijeme vožnje Rolf je bio zamijetio lijepa zemljana teniska igrališta, nedvojbeno rezervirana za časnike. Naveo je Maxa da upita bi li bilo u redu da poslijepodne odigraju koju partiju tenisa. Ne vidjevši razlog za prigovor, poručnik im je dao dopuštenje.
Zato su kratko poslije toga dobili dva stražara koji su jurili za teniskom lopticom - kao skupljači loptica, kao da su u teniskom klubu - dok su druga dvojica stražara držali na nišanu strojnica Maxa i Rolfa kako bi bili sigurni da neće pokušati pobjeći.
Kasnije te večeri, uz jedan od najukusnijih obroka koje je Max dotad pojeo i uz ugodan razgovor s generalovom suprugom, poručnik im je rekao kako stvari stoje.
»Odjel 5 sumnja u istinitost vaše priče«, otkrio je. »Zatražili su od mene da vas sutra ujutro pošaljem u La Paz, kako bi vas mogli pravo ispitati. Sve dok je vaša priča istinita, nemate zbog čega brinuti.«
»Mi svakako nismo špijuni«, tjeskobno je potvrdio Max.
»Znam to«, priznao je poručnik. »Poslat ću s vama Raula kao vašeg stražara, autobusom koji u šest ujutro kreće za La Paz. Vožnja je besplatna, ali ćete putem sami morati kupiti hranu.«
Uz te je riječi ustao.
»Uživao sam u našoj današnjoj večeri i nadam se da će u La Pazu sve proći dobro«, rekao je poručnik.
Kad su otišli, Rolf je Maxu uputio podrugljiv pogled.
»Hej, ovo je još jeftinije od dva dolara koliko smo platili da bismo stigli ovamo«, primijetio je. »Nema ništa bolje od besplatnog prijevoza!«
Max nije bio u toj mjeri siguran da će ta vožnja uistinu biti besplatna, ali se osmjehnuo i zadržao dobro raspoloženje. Međutim, bilo mu je teško zaspati.

***
Pokazalo se da je vožnja autobusom mnogo udobnija od vožnje čamcem za banane. Za objed su stali u malom gradiću. Dobili su priliku da odaberu neku od planinskih pastrva koje su plivale u prirodnim jezercima među kamenjem uz rijeku, a kad su odabrali, dobili su ribu s roštilja. Okus je bio
58
izuzetan te je stražar - Raul - bio veoma sretan, budući da mu je njegov zadatak pružio priliku za trodnevno odsustvo u La Pazu, gdje je mogao posjetiti svoju zaručnicu.
Sve je bilo dobro dok autobus nije stigao u La Paz i dok ih Raul nije upoznao s Juanom, njihovim novim stražarom koji ih je trebao provesti ostatak puta do Odjela 5. Juan je bio sasvim pristojan, ali očito nije nasjeo na njihov izgled »izgubljenih gringa« s meksičkim sombrerima i prekrivačima svijetlih boja. Poveo je Maxa i Rolfa do vojnog džipa s vozačem i naoružanim stražarom.
U četiri sata poslijepodne dva su se »gringa« našla u Odjelu 5, stožeru bolivijske sigurnosne organizacije. Rolf je izvukao svoju mini kameru Minoltu i počeo fotografirati. Stražar ju je istrgnuo iz njegovih ruku i prije nego što se Rolf mogao usprotiviti, uveo ih u veliku prostoriju. Rečeno im je da će se general Anahola sastati s njima čim stigne.
U devet navečer bili su gladni. Upitali su Juana mogu li večerati i iznenadili se kad je rekao stražaru da ih otprati u časnički klub, gdje su mogli naručiti objed - iako su morali sami platiti.
Poslije kratke šetnje od zatvora, zastali su ispred neupadljive vojne zgrade. Kad su ušli, i Maxa i Rolfa je zapanjila elegancija časničkog kluba. Podsjećao je na engleski ladanjski puh, sa stolovima od tamnog drveta i ukusnim ukrasima. Bilo je samo osam stolova, ali uz četiri konobara posluga je bila besprijekorna. Za tri stola sjedili su ljudi i objedovali, ali ni Max ni Rolf nisu smatrali da bi bilo mudro zapodjenuti bilo kakav razgovor pod trenutnim okolnostima.
Juana je tijekom objeda zamijenio novi stražar, Jorge. Kad su pojeli, Rolf je, kako se činilo, i dalje smatrao da je sve to samo vedra vojna vježba te je rekao Maxu da objasni konobarima kako su njih dvojica »gosti« generala Anahole te da će general platiti račun. Iako to nije smatrao pametnim, Max je iznio to objašnjenje konobaru koji se osmjehivao dok su njih dvojica dovršavali svoj besplatan obrok, prije nego što ih je Jorge odveo natrag u pritvor.
Bilo je već gotovo 23 sata, ali od generala ni traga ni glasa.

***
Kako se noć vukla, a umor ih obuzimao, Rolfov uvijek vedar c'est la vie stav pretvorio se u uznemirenost i zabrinutost. Njegov je nizozemski naglasak postajao jači i bilo ga je teže razumjeti.
»Max, upitaj Jorgea možemo li nazvati nizozemski i američki konzulat da vidimo mogu li nam pomoći«, rekao je s očitom napetošću u glasu. »Ne bismo željeli provesti noć u zatvoru. Mora postojati nekakav izlaz.«
»Gospodine, smijemo li obaviti jedan poziv?« upitao je Max Jorgea. Stražar je sjedio za radnim stolom u čekaonici gdje su ih držali posljednjih nekoliko sati. Na stolu je stajao jasno vidljiv telefon.
»Dopustite mi da provjerim s kapetanom Moralesom i pitam je li vam dopušteno«, odgovorio je Jorge.
Pet minuta poslije dobili su dopuštenje te je Max nazvao službenika u američkom konzulatu.
»Konzul je odavno otišao kući«, rekao je službenik. »Odmah ujutro iznijet ću mu vaš problem, ali večeras ništa ne mogu učiniti.«
S tim riječima službenik je spustio slušalicu.
No, kad je Rolf nazvao nizozemski konzulat, odmah su ga spojili s di¬plomatom kod njegove kuće. Nizozemski konzul je razgovarao s glavnim časnikom na dužnosti u zgradi pritvora, kapetanom Moralesom, i dogovorio da se Rolf i Max predaju na odgovornost nizozemske ambasade. Također je rekao kako jamči da nijedan od njih neće pokušati napustiti Boliviju dok se njihov slučaj ne razriješi.
Za četrdeset pet minuta - neposredno prije ponoći - nizozemski konzul osobno je došao u Odjel 5, potpisao potrebne dokumente te otpratio Rolfa i Maxa u skroman hotel, gdje je bolivijski vojni stražar ostao sjediti pred njihovim vratima kako bi vojska bila sigurna da neće pokušati pobjeći.
Sljedećeg jutra probudili su ih u šest sati i odvezli natrag u Odjel 5. Poslije ne osobito dugačkog čekanja od sat i pol general Anahola je pozvao Maxa.
Max je ušao u malu prostoriju s jednom jedinom žaruljom koja je visjela sa stropa - upravo onako kako je to izgledalo u starim filmovima koje je volio gledati. Bio je spreman na najgore, pa čak i za mučenje, ali jedini instrument mučenja bio je stari pisaći stroj koji se nalazio na radnom stolu i podizao zaglušujuću buku kad god bi ga general koristio.
General je sjedio za pisaćim strojem i odmah mu počeo postavljati pitanja.
»Koliko ste dugo pripadnik NLF-a?«, žustro je upitao.
»Što je NLF?«, iskreno je upitao Max.
»Lokalni gerilci«, odvratio je general. » Oni koji podržavaju Che Guevaru i njegove zvijeri.«
»Ja nisam pripadnik te grupe. Sve do ovog trenutka nisam ni znao što je to.«
»Tada ste zacijelo član CIA-e«, otresito mu je uzvratio časnik.
»Nisam«, odgovorio je Max, pokušavajući zadržati smirenost u glasu. »Mislim da čak nisam ni dovoljno star da se pridružim CIA-i, a ionako to ne bih učinio.«
»Koja je vaša politička stranka?«, odlučno je upitao general.
»Premlad sam za glasanje u SAD-u, ali da sam stariji, vjerojatno bih bio demokrat.«
Ispitivanje se nastavljalo sedam sati. Svaki pokret koji su Max i Rolf bili napravili bio je podvrgnut ispitivanju, bila je ispitana svaka moguća motivacija. Svaka osoba - od prvog bolivijskog službenika u konzulatu u Arequipi do pipničara u Caranavi — bila je spomenuta u izvještaju.
Pri kraju sedmog sata general Anahola je izvukao dokument na dvije stranice, s jednostrukim proredom, na kojem su bile obuhvaćene četrdeset četiri točke. Max je pročitao dokument, a onda ga potpisao, ustvrdivši da je sve zapisano istinito i izvorno »priznanje«.
U dokumentu se precizno objašnjavalo kako su Max i Rolf promakli osiguranju, kako su radili na Projektu prijateljstvo, kako su odlučili krenuti autobusom iz Puna, kako su »naletjeli« na Archibalda Bensona na ulici u La Pazu, kao i svaki drugi detalj njihova neuvjerljivog putovanja.
Pročitavši sve crno na bijelom, čak je i Maxu bilo teško povjerovati u to, ali je potpisao dokument i - iscrpljen - vratio se u čekaonicu gdje ga je Rolf tjeskobno očekivao, držeći svoju Minoltu. Doimao se duboko uznemirenim i objasnio da je to zato što je uništen cijeli njegov film s mještanima i životinjama u džungli.
Max nije bio pretjerano suosjećajan. Bio je iscrpljen od sedmosatnog ispitivanja koje je izdržao. Došao je red na Rolfa no, nevjerojatno, bio je odsutan manje od pet minuta, vrativši se sa širokim osmijehom na licu.
»Što se dogodilo?«, s nevjericom je upitao Max.
»Pa, znaš da ne znam osobito dobro španjolski pa su me samo pitali je li istinito sve ono što si ti rekao. Ja sam rekao: 'Max nikad ne laže' i pot¬pisao isto priznanje kakvo je i tvoje.«
***

Usprkos tome što su potpisali »priznanje«, Maxa i Rolfa su zadržali pod vojnim nadzorom sedam dana. Bilo im je dopušteno noći provoditi u hotelu, s tim da ih je vojni stražar budio svakog jutra u šest sati i prebacivao ih natrag u Odjel 5 na dodatno ispitivanje.
Max je bio jedini kojega su uistinu ispitivali, ali Rolfa su počeli uvoditi u prostoriju za ispitivanje zajedno s njim.
Po nekoliko su puta provjeravali svaki detalj njihove priče. Nazvali su hotel u La Pazu i saznali da nema nikakve bilješke o tome da su uopće bili ondje. U Areyuipu, Copacabanu i Caranavi bili su poslani istražitelji kako bi potvrdili svaki detalj, svako ime i svaku »slučajnost«.
Noću su mogli odlaziti kamo su željeli — budući da su za obojicu jamčili nizozemski i američki konzulat - ali uvijek pod pratnjom stražara. Jedne večeri otišli su na nogometnu utakmicu, na veliko oduševljenje stražara, pa su tada sva devetorica istodobno bila s njima - usprkos svojim smjenama - samo kako bi bili sigurni da Max i Rolf neće pokušati pobjeći.
Tako su posve slučajno mogli uživati u velikoj utakmici protiv susjednog Perua.
Budući da istražitelji nisu mogli pronaći nijednu rupu u nevjerojatnoj i neuvjerljivoj izjavi stranih pritvorenika, pri kraju tjedna Max i Rolf su saznali da mogu otputovati sljedećeg jutra. Stražar ih je trebao odvesti do autobusne postaje, odakle bi otputovali u Tiahuanaco, drevno mistično mjesto, a odande su trebali brodom otploviti natrag u Puno u Peruu.
Putovnice su im trebale biti vraćene u Punu kad se iskrcaju s broda. Bilo je odredeno da ih na posljednjem dijelu njihove bolivijske pustolovine prate dva vojna časnika.
Oba stražara bila su zadovoljna što su dobili tako lak zadatak i dali su Maxu i Rolfu dovoljno vremena da posjete drevne inkanske ruševine u Tiahuanacu. Sad, kad je najgori dio njihove »pustolovine« bio završen, Max je medu ruševinama pronašao utjehu, a osjetio je i čuđenje. Bio je čitao o drevnom bogu sunca, Virakoči, za kojeg s

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
ŠESTO POGLAVLJE

PERSONA NON GRATA

Travanj 1973. godine
KAD JE MAX IMAO dvadeset dvije godine, diplomirao je na Yaleu i počeo raditi za očevu izdavačku tvrtku. Bolivijske pustolovine ostale su samo uzbudljivo sjećanje.
Posao mu je omogućavao da se uzdržava i da nauči osnove rada u izdavaštvu. Njegov je otac nedavno doživio manji srčani udar pa je Maxu njegov novi posao omogućavao da ostane u bliskom dodiru s ocem.
Za oca je radio već devet mjeseci kad je prihvatio poseban zadatak pre¬uređivanja i osuvremenjivanja priručnika za pripremu za ispit, Kako postići visoke rezultate na prijemnom testu na Medicinskom fakultetu, nastavljajući očevu uspješnu tradiciju u pomaganju studentima na njihovu putu prema uspjehu. Max nije znao ništa o medicini, a od srednje škole čak nije imao nijedan predmet s područja znanosti, ali je znao istraživati, a puno je toga znao o osmišljavanju testova.
Sad je živio u Westportu, u Connecticutu, i svakog jutra odlazio do knjižnice kako bi ondje započeo radni dan.
U podne je bio spreman za pauzu.
Budući da je YMCA1 bilo odmah u susjedstvu, a sportsko udruženje igrača paddleballa2 tražilo je nove igrače, Max se prijavio. Tada je upoznao Georgea Hardyja, neovisnog filmskog producenta i pisca. Iako je od Maxa bio stariji više od dvadeset godina, George je imao dobru kondiciju i bio je konkurentan igrač te su on i Max postali stalni suparnici i partneri u igri parova.


1 YMCA, Young Men's Christian Association, Udruženje mladih kršćana (prim, prev.)
2 Paddleball, engl., igra s drvenim reketom i gumenom lopticom koju se udara o zid (prim, prev.)


Max se uvijek radovao trenucima s Georgeom. Poslije utakmice često su razgovarali i Max mu je povjerio svoju ljubav prema Srednjoj Americi, njezinoj kulturi, narodu i jeziku. Blistao je od uzbuđenja prepričavajući svoja iskustva i Georgea je, iako ga se nije bilo lako dojmiti, zarazilo Maxovo mladenačko oduševljenje.
George je pristao biti producent filma za Ralph Cohen Productions pod nazivom U potrazi za drevnim misterijima, te je tražio nekoga tko bi mogao istražiti lokacije u Srednjoj Americi. Max mu se svidio, i smatrao je da je etičan u svom poslu, znao je španjolski i poznavao srednjoameričku kulturu.
»Ma kvragu«, rekao je jednog dana, »pa nije to operacija mozga.« Zato je jednog dana u svlačionici, poslije osobito naporne igre, George Maxu ponudio posao.
»Jesi li ikad čuo za Ericha Von Danikena i njegovu knjigu U potrazi za drevnim astronautima?«, upitao je dok su sjedili za šalicom kave.
»Nisam«, iskreno je odgovorio Max.
»On smatra da su astronauti iz svemira kolonizirali Zemlju prije ne¬koliko tisuća godina i stvorili neke od neobjašnjivih misterija drevnih civilizacija. Rod Serling je na temelju njegovih knjiga vodio specijalnu emisiju na NBC-u. Emisija je postigla golem uspjeh i sad žele napraviti nastavak. Mnoge lokacije koje spominje nalaze se u Srednjoj Americi pa sam pomislio da bi ti možda mogao pomoći u odabiru lokacija za film.
Misliš li da bi te to zanimalo?«, upitao je George.
Max je zgrabio priliku nimalo ne oklijevajući.
»Jasno, izgleda zabavno«, odgovorio je.

***
Sljedećeg dana George je Maxu predao nacrt filma na četrnaest stranica, zajedno s preliminarnim popisom lokacija koji je uključivao Tiahuanaco u Boliviji, Cuzco u Peruu i druga egzotična mjesta koja su se mogla pohvaliti neobjašnjivim misterijima, eventualnim pokazateljima prisutnosti drevnih astronauta.
George je bio prilično otvoren u pogledu slabosti ideje filma.
»To bi sve moglo biti samo mlaćenje prazne slame«, priznao je. »Nitko ne može reći je li Von Daniken u pravu pa čak ni vjeruje li on sam u to.«
»Kad si mi ispričao o njegovoj teoriji, posudio sam njegovu knjigu iz knjižnice i moram reći da mi se mnogo toga čini nategnuto, u najmanju ruku - a možda je riječ i o potpunim izmišljotinama«, povjerio se Max.
»Onda pretpostavljam da te taj projekt ne zanima«, razočarano je rekao George.
»Ne, posve suprotno - mislim da je to fascinantan projekt i oduševljen sam što ti mogu pomoći. Volim istraživati drevne mitove i drevne civiliza¬cije. Bit će sjajno raditi s tobom.«
»Izvrsno!«, odvratio je George. »Za početak dobivat ćeš 125 dolara tjedno. Mislim da ćeš obaviti izvrstan posao. Osim što trebaš dodati detalje uz svaku sliku i dodati je na popis lokacija, trebao bi smisliti i kako bismo mogli dopremiti našu ekipu i opremu u svaku od zemalja u kojima planiramo snimati. Misliš li da bi mogao to obaviti?«
»Apsolutno«, samopouzdano je odgovorio Max.
Stoga je uzeo godišnji odmor u očevoj izdavačkog kući i, ispunjen oduševljenjem, intenzivno se bacio na projekt. Započeo je s temeljnim istra¬živanjima i za četiri tjedna pročitao svaki primjerak National Geographica koji je bio dotad objavljen te sastavio popis lokacija na kojem su se našle misteriji i drevna nalazišta od Bolivije do Engleske, Sirije, Izraela, Grčke, Indije i Japana.
Kad su se sljedeći put sastali, George je bio impresioniran poslom koji je Max dotad obavio i ponudio mu je posao produkcijskog koordinatora na projektu, što je značilo da će sudjelovati u svakodnevnim poslovima snimanja u svim zemljama. George je uz to povisio Maxovu plaću na 150 dolara tjedno.
Iznenada su dobili obavijest da je pomaknut datum početka snimanja za emisiju U potrazi za drevnim misterijima. Bili su prisiljeni požuriti kako bi bili spremni za raniji datum i za ekipu koja je trebala stići.
»Možeš li otputovati za Peru tijekom sljedeća dva tjedna?«, George je upitao Maxa.
Zapravo, Max je bio spreman za pokret - no, pojavio se problem. Am¬basade mu nisu poslale neophodne dozvole koje bi mu omogućile snimanje u različitim državama.
Na Maxovo iznenađenje, George se nije doimao previše zabrinutim i izrazio je uvjerenje da će sve doći na svoje mjesto. Max nije bio toliko siguran, ali za nekoliko dana već je putovao u Limu u Peruu, gdje se prijavio u Sheraton, najviši i najraskošniji hotel u Limi.
Pokazalo se da George uvijek putuje sa stilom - hoteli s pet zvjezdica i najbolji restorani - te je očekivao da se i prema njegovu osoblju postupa na isti način. Godine koje je proveo u filmskom poslu naučile su ga da zadovoljna filmska ekipa znači i dobro raspoloženje na snimanju, rekao je Maxu.
Budući da je Max bio novi član ekipe - onaj koji prvi obilazi lokacije - također je požnjeo dobrobiti deluxe smještaja. Ipak, pred njim je još bio zahtjevan zadatak: ostatak ekipe trebao je stići za pet dana, a on se morao pobrinuti da sve njihove potrebe budu ispunjene.
Prvi korak bio je sastanak s podtajnikom peruanskih kulturalnih poslova, senorom Altamontanom, a taj sastanak nije dobro prošao. Altamontana, nizak muškarac s naočalama, bio je ispunjen intenzivnom energijom, ali je, pozdravivši Maxa, otkrio da nema pojma o filmskoj produkciji.
Max se zaprepastio, ali se brzo oporavio.
»Ali, zar niste dobili moje pismo?« upitao je. »Poslao sam ga prije više od dva tjedna.«
Podtajnik je odgovorio da sigurno nije dobio pismo, pa čak i da ga je dobio, zajedno s prijavom za prolazak opreme kroz carinu i snimanje u zemlji, trebalo bi proći barem dvanaest tjedana da bi se izdala takva odo¬brenja.
Budući da se Max sve više zabrinjavao, Altamontana mu je smireno objasnio da je te godine donesen novi zakon kako bi se zaštitila peruanska filmska industrija. U skladu s tim zakonom, bilo bi nemoguće dopuštenje izdati imalo prije toga roka.
»U tome nema nikakvih iznimaka«, rekao je podtajnik Maxu ozbiljnim glasom.
Max je bio zbunjen.
»A što sad?«, pomislio je, dok su mu se misli kovitlale.
U tom trenutku pomoćnik podtajnika ušao je u prostoriju s malim svežnjem omotnica na srebrnom pladnju - bila je to dnevna pošta.
Ondje, na vrhu svežnja, Max je zamijetio poznati predmet. Pismo koje je poslao s dodatnim markama za što bržu dostavu.
»To je moje pismo«, pobjednički je uzviknuo Max. »Molim vas, samo ga otvorite. Ondje ćete naći sve što je potrebno.«
S izrazom sumnje, podtajnik je otvorio kuvertu i pročitao pismo otipkano pod zaglavljem Future Filmsa.
Iako ga se dojmila podudarnost pojave pisma i uvjerivši se u valjanost projekta, podtajnik je bio nepopustljiv, tvrdeći da nije moguće izdati dopuštenje u tako kratkom roku. Objasnio je Maxu da poseban odbor za kulturalna pitanja treba pregledati scenarij snimanja i molbu. Ponovno je naglasio da bi njegovi zahtjevi najranije mogli biti riješeni do rujna.

Bio je srpanj.
»Ali, moja ekipa stiže za pet dana«, usprotivio se Max.
»Kako god bilo, ni oni ni njihova oprema neće moći ući u zemlju«, čvrsto je odgovorio Altamontana. »Zato im bolje javite da ne dolaze.«
Sastanak je završio i Max je bio razočaran. Činilo se da će njegova sjajna karijera u show-businessu završiti prije nego što je i počela.
George mu se trebao pridružiti u Limi, ali Max nije mogao čekati na njegov dolazak. Odmah je nazvao jednog od producenata i njegova glasnogovornika, Dana Brandona u Los Angelesu, i rekao mu da su se pojavili problemi.
»Ne brini«, začuo je Danov vedar odgovor i Max se zbunjeno namrštio. »Kad smo morali ubrzati plan, predvidjeli smo da bismo mogli imati pro¬blema s peruanskim službenicima. Na svu sreću, jedan od bliskih prijatelja Ralpha Cohena iz USC-a je Julian Jasper.«
Budući da Max nije prepoznao ime, Dan je nastavio.
»Julian je bio u plivačkoj ekipi i natjecao se na Olimpijskim igrama. Dobar je momak i upravlja filmskom industrijom u Peruu. Posjeduje glavnu autobusnu tvrtku u Limi i nekoliko drugih poslova. Pristao je sastati se s tobom. Živi u Mirafloresu i očekuje te za ručak.«
Koliko god je Dan bio vedar, Max je još gajio duboke sumnje kad je spustio slušalicu. Julian je mogao biti »dobar momak« i moćan filmski producent, ali je podtajnik bio posve izričit - bila su potrebne dozvole, morali su donijeti scenarij, najmanje dvanaest tjedana.
No, Miraflores je bio Beverly Hills u Limi, pa je Max pretpostavljao da će barem dobiti ukusan objed.
Kad je stigao na Jasperovo imanje, dočekao ga je besprijekorno odjeven sluga koji ga je otpratio u vrt gdje su Julian, njegova supruga i kći sjedili za elegantnim objedom. Stol je bio prekriven cvijećem i finim porculanom, a vrt je bio prepun voćki i cvjetnih gredica u egzotičnim oblicima.
Julian je bio krupan i vedar muškarac. Ustao je i zagrlio Maxa, predsta¬vivši ga svojoj obitelji.
Hrana je bila izvrsna, a razgovor ležeran i ispunjen prijedlozima o lokacijama koje bi Max trebao pogledati dok se nalazi u Limi. Usprkos brigama zbog neminovnog dolaska filmske ekipe, Max se uistinu počeo opuštati.
Tek poslije objeda, kad su se povukli u sjenicu u drugom dijelu vrta, Julian je konačno pokrenuo najvažniju temu.
»Ne morate brinuti«, vedro je rekao. »Pobrinuo sam se za sve. Vaša ekipa i oprema neće imati nikakvih problema pri dobivanju dozvole za snimanje.«
Max se bio zaprepašten.
»Ali, kako je to moguće? Prije samo nekoliko sati izašao sam iz podtajni¬kova ureda, kad mi je rekao da novi zakon ne Ispušta nikakve iznimke.«
Julian mu je tada otkrio da je on sam napisao filmski kod i zakone te da su napisani u osnovi zato da bi zaštitili njega i njegove prijatelje. Budući da mu je Richard Cohen bio prijatelj, suglasili su se da će se emisija U potrazi za drevnim misterijima biti koprodukcija s Jasper Productions.
Tako je emisija postala dio peruanske produkcije i na nju se neće odnositi novi zakoni. Julian je dodao da bi moglo biti manjih problema s carinom, zato što prema nacionalnom zakonu sva oprema mora ostati barem tjedan dana u karanteni, što je mjera zaštite protiv bezobzirnih krijumčara.
Međutim, Julian je nedavno dobio medalju počasnog gradonačelnika Lime, jer je za obavljanje javnih radova besplatno dao svoje autobuse. Medalja mu je davala izuzeće od svih zakona koji su upravljali zaposlenicima u gradskoj upravi, a budući da su neki carinski službenici bili zaposlenici gradske uprave, bio je siguran da će mu njegov počasni položaj omogućiti da filmsku opremu prebaci preko granice.
Julian je bio posve u pravu i posao je bio spašen.

***
Budući da je peruanska situacija bila pod kontrolom, sljedeća postaja na Maxovu popisu lokacija bila je Bolivija, pa je došlo vrijeme da Max obavi¬jesti Georgea o svom položaju persone non grate koji mu ne dopušta da se uputi južnije od La Paza, gdje je trebao dogovoriti snimanje u Tiahuanacu i na jezeru Titicaca.
George je doputovao u Limu te su se sastali u predvorju Sheratona. Nije prošlo dugo, a George je počeo ispijati iz vrča Pisco Soursa, jakog domo¬rodačkog alkohola, te je sastanak prošao bolje nego što je Max očekivao.
»Pa, sve dok nas ondje čekaju ljudi koji se trebaju sastati s nama, a raspored nam je definiran, pretpostavljam da će sve biti dobro«, rekao je George između dva gutljaja. »Zato sam možeš ostati dan ili dva duže ovdje u Peruu. Mogao bi otići do Trujilla da pogledaš piramide i vidiš ima li ondje nešto što bismo mogli snimiti ili bismo li mogli razgovarati s nekim.«



SEDMO POGLAVLJE

Sve počinje s ljubavlju

Lipanj 1973. godine
MAX JE IZAŠAO IZ zrakoplova u Trujillu i odvezao se taksijem do hotela. Iako je Trujillo bio najveći grad u sjevernom Peruu, još se opo¬ravljao od potresa i imao je samo jedan velik i raskošan hotel.
Prijavivši se, Max je otkrio svoj zadatak hotelskom službeniku Joseu i upitao ga koliko su udaljene drevna piramida i ruševine. Jose je bio pre¬sretan što može pomoći i uskoro je došao taksi koji je Maxa odvezao do piramide Huaca de la Luna, odnosno Hrama mjeseca.
Dok je obilazio tu golemu i tajanstvenu građevinu, samo četiri kilometra udaljenu od grada, Maxu je prišlo nekoliko »arheologa amatera« koji su mu željeli prodati starine i kipove. Sama piramida, iako dojmljiva zbog svojih kompliciranih zidnih slika, nije čuvala tajne koje bi bile važne za odabranu priču u stilu von Danikena.
Vrativši se u hotel, Maxa je čekao tamnokos i energičan mladić. Predstavio se kao Eduardo i objasnio da radi za mjesnu televizijsku postaju.
»U Trujillo još nikad nije došla američka filmska ekipa, osim kad su snimali reportažu o potresu pa bismo vas željeli intervjuirati«, rekao je.
Max je bio iskren prema Eduardu i rekao mu je kako nije siguran hoće li se u Trujillu nešto snimati. Međutim, činilo se da gorljivom mladom izvjesti¬telju to nije bilo osobito važno te je otišao po svoju filmsku ekipu.
Max je pretpostavljao da toga tjedna nije bilo previše drugih vijesti.
Nekoliko minuta poslije Eduardo se vratio u pratnji snimatelja Reginalda i jedne od najljepših i najprivlačnijih žena koje je Max dotad vidio.
Zvala se Maria, imala je dvadeset godina i bila je vitka, tamnokosa i dubokih smeđih očiju. Osmijeh joj je bio lak i živahan, a intenzitet njezina pogleda gotovo da ga je uznemiravao.
Maria je bila odjevena jednostavno u srebrnu bluzu i hlače. Bila je pro¬dukcijska pomoćnica u redakciji informativnog programa, kako je objasnio Eduardo i bavila se svim i svačim. Osmjehnula se Maxu i izgledalo je da joj je zanimljiv kao i ona njemu.
Poslije intervjua otišla je s Reginaldom i Eduardom. Međutim, nekoliko trenutaka poslije vratila se i zamolila Maxa da joj napiše svoje ime, naziv produkcijske tvrtke i nekoliko drugih potankosti koje je spomenuo tijekom intervjua. Dobivši potrebne informacije, krenula je prema vratima, a onda se iznenada zaustavila i okrenula prema njemu.
»Jeste li sami ovdje?«, upitala ga je, a njemu je srce poskočilo u prsima. »Biste li željeli društvo za večeru? Poznajem najbolje restorane u Trujillu.«
Max se brzo sabrao i rekao da bio oduševljen kad bi joj se mogao pridru¬žiti. Uskoro su se našli u taksiju, na putu prema malom restoranu gdje su kušali mjesne antechuchos (ražnjići od začinjenih komadića telećih srca), poslije čega je uslijedio pečeni zamorac poslužen s egzotičnim povrćem koje Max nije mogao identificirati, ali je svejedno uživao u jelu.
Tijekom večere Max se nije mogao suzdržati, a da se povremeno ne zagleda Mariji u oči. Bile su tamne i beskrajne te o čemu god bi razgovarali, Maxove su misli neprestano bježale.
Izgledalo je da je Maria isto tako zainteresirana za Maxa te mu je pri¬znala da je on prvi američki turist kojeg je upoznala.
»Jesu li svi gringosi tako zanimljivi kao ti?«, našalila se. »Govore li svi tako čistim kastiljanskim? Čini mi se gotovo kao da razgovaram sa španjolskim kraljem. Ti toliko bolje govoriš španjolski od mene da me je gotovo stid.« Nasmijala se.
Izgubljen zbog Marijine ljepote, Max je, uvijek ozbiljan, promucao odgovor.
»Imao sam sreću da još u ranoj mladosti proputujem Europu i obje Amerike, ali zaista nisam osobito zanimljiv. Mene tvoj svijet fascinira kao i tebe moj, a možda i više. Sviđa mi se kako govoriš. Tvoj glas je ispunjen blagošću i prirodnom melodijom i to je prava glazba za moje uši.«
Sto je Maria više govorila, to se Maxu više činilo da gubi kontrolu nad svojim razumom.
U restoranu su ostali sve do poslije ponoći, kad se restoran naposljetku zatvorio. Ni jedno ni drugo nisu željeli da se ta noć završi pa su se taksijem odvezli u park u blizini Maxova hotela. Dok su rukom u ruci šetali među stablima, pod nebom obasjanim zvijezdama, medu njima se učvrstila povezanost.
Maxu se činilo kao da se poznaju više života. Maria mu je pričala o svojoj obitelji i svojim korijenima u domorodačkom narodu Inka. Pričala je o svojoj vjeri u duhovnu moć nad ljudskim znanjem te o tome da je sve što postoji živo. »Čak i kamenje i stabla imaju svijest«, rekla je.
Otkrila je Maxu svoje uvjerenje da će se jednoga dana vratiti drevna inkanska božanstva te da će pravi narod Inka ponovno vladati svojim zemljama. Govorila je o tome kako je bez pogovora prihvatila katoličke rituale i pravila koja su seks dopuštala samo u braku.
Sjedeći pokraj nje na drvenoj klupi, Max je neočekivano shvatio da mu iz usta nekontrolirano izviru riječi.
»Jasno mi je da je to šašavo, ali potpuno sam se zaljubio u tebe«, rekao je. »Želim te kao što nikad nisam želio nijednu ženu u svom životu ali, što je još važnije, volim te svetom, čistom ljubavlju kakvu nikad prije nisam doživio... Svjestan sam da je to potpuno ludo...«
Maria ga je iznenada strastveno poljubila dugim, neprekinutim poljupcem. Zagledali su se jedno drugome u oči i u jednom bljesku koji nije trajao duže od tridesetak sekundi, Max je sagledao cijeli životni vijek koji su mogli provesti zajedno. Izraz na njezinu licu rekao mu je da je i ona doživjela isto iskustvo.
Čuli su djetešce koje je zaplakalo pri rođenju.
Ostarjeli su zajedno i postali baka i djed.
Vidjeli su istu budućnost i nisu progovorili ni riječi.
Jasnoća tog iskustva nije se mogla opisati. Zajedničke emocije nisu se mogle svesti na riječi. To ih je iskustvo ostavilo bez daha.
Naposljetku je progovorila Maria.
»I ja tebe jednako volim. Jednako sam luda. Tu ljubav nikad ne možemo ostvariti, ali tu je ljubav ostvario naš poljubac u punoći vremena i ona će zauvijek živjeti u mom sjećanju.«
Max je ostao bez riječi, zaprepašten tim ljubavnim priznanjem, a ipak zbunjen i izgubljen. Vidio je život s tom ženom. Poznavao ju je i želio ju je zauvijek.
Isto je tako bio siguran da je Maria u pravu te da im okolnosti ne do¬puštaju dugogodišnju vezu za kakvu je Maria bila odgojena.
Za samo nekoliko sati trebao je telefonirati Georgeu u La Paz i izvijestiti ga što je pronašao u Trujillu. Imao je rezerviran let toga poslijepodneva iz Lime za Quito u Ekvadoru, a poslije toga trebao je odletjeti u London. Jedva će imati vremena da se istušira i stigne u zračnu luku u Trujillu te uhvati let za Limu.
Dok su mu se takve i slične misli vrtložile glavom, Max se zagledao u Mariju, ispunjen radošću, tugom i pomirenošću sa sudbinom, privukavši obje njezine ruke na svoje srce.
»Ovo je bila čarobna noć. Nikad te neću zaboraviti.«
Izvadio je olovku i papir, zamolivši Mariju da mu napiše svoje ime i adresu kako bi mogli ostati u kontaktu.
Maria mu je vratila papir na kojemu je napisala svoje ime i adresu.

Maria Magdalena Ramirez
224 Calle de las Flores
Trujillo 9490 Peru


Max se zaprepastio.
To je bilo ime koje je vidio prije mnogo godina i koje, koliko god nastojao, nije uspio zapamtiti. No sad, dok mu je uzvraćalo pogled s komada papira koji je stiskao u ruci, posve ga se jasno sjećao.
Maria je nosila prvo od dvanaest imena koje je dobio tijekom svog iskustva tik do smrti.
Svrnuo je pogled na Mariju u njezinoj srebrnoj bluzi, a onda ponovno na papir.
Prije osam godina, njezino se ime pojavilo u srebrnoj boji. To nije mogla biti slučajnost. Moralo je postojati neko dublje značenje - možda povezanost koja je, zapravo, trebala promijeniti njihove živote. Možda je Maria uistinu bila njegova srodna duša pa je zbog toga vidio njezino ime.
Pokušao je Mariji objasniti tu novu razinu njihove povezanosti.
»Možda je susret s tobom bio jedini razlog zbog kojega sam doputovao u Peru«, rekao joj je. »Možda smo istinski suđeni jedno drugome ili nas možda povezuje nekakva važna sudbina.«
Na njegovo olakšanje, nije se ponašala kao da je poludio. Ostala je smirena i prihvatila taj neobičan sinkronicitet u kojem su se zatekli.
»Svijet je prostran i neobičan i nikad nećemo moći shvatiti sve što se događa«, potvrdila je. »Ako nam je suđeno da budemo zajedno, to će se nekako ostvariti, ali ako ne kreneš sada, prepustit ćeš zrakoplov, a moji mi roditelji to nikad neće oprostiti. Volim te. Uvijek sam te voljela i uvijek ću te voljeti«, nastavila je. »Uistinu s tobom osjećam dublju povezanost nego s bilo kojom drugom osobom koju poznajem. Dublju nego s bilo kojim dečkom, dublju nego s mojom braćom, pa čak i majkom i ocem te nimalo ne sumnjam da su se naši putovi ukrstili zbog nekog razloga. No, ipak ne vidim kako bismo mogli promijeniti svoju trenutnu sudbinu.«
S tim riječima Maria je Maxü dala posljednji poljubac, ustala i otišla iz parka, ostavivši ga samog pred hotelom da razmišlja kako to da je izgovo¬rila upravo one riječi koje je izgovorila i njegova majka poslije njegova iskustva tik do smrti.


OSMO POGLAVLJE

Potraga se nastavlja

Lipanj 1973. godine
USKRŠNJI OTOCI.
Stonehenge.
Glastonbury.
Muzej čovjeka u Londonu, špilje Lascaux u Francuskoj, Atena i Santo- rini.
Max je na svakoj od tih lokacija dogovarao sastanke sa znanstvenicima, arheolozima i ekscentricima, a svi su imali informacije koje su pridonosile sveobuhvatnijoj potrazi za drevnim misterijima.
Međutim, tijekom onih nekoliko minuta dnevno kad nije dogovarao unajmljivanje automobila, brodova, zrakoplova i svega ostalog što bi moglo pomoći produkcijskoj ekipi, nije mogao prestati razmišljati o Mariji Magdaleni Ramirez.
U njegovu se radu pojavio svojevrstan obrazac. Max bi doputovao u neki grad, kontaktirao službenike, zaposlenike u muzeju i druge ljude s kojima je trebao dogovoriti izdavanje dozvola. Istražio bi lokacije, a onda dočekao ekipu u međunarodnoj zračnoj luci.
Snimatelj u ekipi bio je Uri Ulick, koga su smatrali najboljim snima¬teljem svog naraštaja kad su u pitanju teški tereni. Norvežanin Uri imao je tridesetak godina, bio je vitak i u kondiciji gotovo kao profesionalni sportaš. Uživao je u parnim kupeljima i u sauni, kao i u drugim oblicima fitnessa koji su mu pomagali da se opusti.
U svom poslu bio je tvrdoglav i samopouzdan. Otišao bi bilo kamo samo da nešto snimi i bio je neustrašiv. Budući da je bio u kondiciji i gibak, penjao se po krovovima zgrada, visio s prečki i uvijek uspio snimiti što je želio. Snimao je iz helikoptera i zrakoplova i nije imao poteškoća s visinama, često se naginjući van ili bi se vezao s vanjske strane manjih zrakoplova koje su iznajmljivali za snimanje tajanstvenih linija u Nazci, u peruanskoj pustinji ili ruševinama na udaljenim lokacijama.
S Urijem se bilo jednostavno družiti. Svi su se prema njemu odnosili s poštovanjem i za njegovim uslugama uvijek je vladala potražnja. Kod kuće u Los Angelesu imao je suprugu i dvoje male djece, ali je na terenu boravio više od osam mjeseci godišnje.
Russ Arnold - drugi snimatelj - imao je dvadesetak godina, bio je krupan i mišićav. Za njega je emisija U potrazi za drevnim misterijima predstavljala veliku prekretnicu, najvažniji projekt u njegovoj mladoj karijeri. Uživao je u pivu i bio je sporiji od Urija, ali je bio sposoban, pro¬fesionalan i iznimno marljiv.
Kao stručnjak za kameru i osvjetljenje, Russ je bio pedantan. Uživao je u jelu i šalama iako se, za razliku od Urija, manje bavio fitnessom te se, kad bi obavio posao, često prepuštao raznim užicima.
Orlando Summers imao je dvadeset devet godina i kao linijski producent bio je odgovoran za proračun. Maxu je davao novac za dnevne troškove te držao na oku opremu i potrošnju. Bio je izravno odgovoran Georgeu koji je u njega imao potpuno povjerenje. Orlando je i sam želio postati producent i režiser, a Max je više komunicirao s njim nego s bilo kojim drugim članom ekipe.
Blisko su surađivali da bi organizirali prijevoz opreme i ekipe te je Or¬lando shvatio da se može osloniti na Maxovo prosuđivanje o kompromi¬sima koje su morali prihvatiti s obzirom na troškove i važnost odabiranja prioriteta snimanja.
Posljednji član ekipe bio je Andy Munitz, dvadesetsedmogodišnjak, vitak i četvrtast koji je, kao tehničar zvuka i osvjetljenja bio odgovoran izravno Orlandu i Uriju te obojici pomagao u pripremama za snimanje i u svemu ostalom što je bilo potrebno u bilo kojoj situaciji.
Za Maxa, koji nikad nije bio u vojsci, snimanje U potrazi za drevnim misterijima predstavljalo je ekvivalent tipičnog muškog druženja. Mala je ekipa gotovo neprestano bila u poslu te su se u svemu oslanjali jedni na druge.
Ulozi su za sve bili visoki - taj je projekt mogao uvelike pridonijeti nji¬hovim karijerama. Uživali su u pritisku pregovaranja sa stranim zemljama i putovanjima na egzotične, udaljene lokacije koje jedva da je itko posjetio, tragajući za drevnim misterijima.
U tom poslu postojala je užurbanost koja, prema Maxovu mišljenju, nije postojala u redovnom poslu s uobičajenim radnim vremenom. To je bilo krajnje uzbudljivo.
Oprema im je bila vrijedna stotine tisuća dolara te su ih svugdje do¬čekivali sa znatiželjom i ispitivački. Smatrali su da u Indiji neće moći ni proći ulicom. No, isto im se dogodilo u Jeruzalemu, Limi, Ateni, na Santoriniju, u Londonu, Tokiju, pa čak i u manjim gradovima oko špilja Lascaux, u blizini monolita Stonehengea i ruševinama Cuzca.
Zajedno su radili i jeli te se, osim za spavanje, nikad nisu razdvajali. Razvili su vlastiti rječnik te kad bi netko na kraju dana rekao: »Šest ujutro poslije«, to je značilo da se trebaju sastati u šest ujutro poslije doručka. »Jedan i gotovo na Akropoli u cik zore«, značilo je jedan snimak u zoru na Akropoli, dok je »čisto ko suza« značilo »gotovo je«.
Svaki trenutak svakog dana i noći predstavljao je pustolovinu. Svaki slobodan trenutak potrošili su na obilazak neobičnih gradova i istraživanje dodatnih lokacija. Odmor su provodili u toplicama ili u potrazi za daro¬vima za obitelj i prijatelje. Na kraju dvanaestotjednog snimanja smatrali su da ne samo što su zajedno doživjeli pustolovinu, nego i da su istinski prijatelji... a to su i bili.
Max je znao tko voli kakav viski i koju vrstu čokolade, a zahvaljujući tome što je bio zadužen za blagajnu te bio dobro upućen u raspored brojnih duty-free dućana, filmskoj ekipi nikad nije nedostajalo omiljenih napitaka i slastica. Maxova druga jedinstvena vještina bila je, kako se pokazalo, sposobnost pronalaženja taksija.
Kad bi doputovali u zračnu luku, bilo je lako pronaći taksije potrebne za ekipu i opremu, ali kad bi obilazili grad provjeravajući lokacije, izgle¬dalo je da nikad nema dovoljno taksija za sve. No, pokazalo se da je Max svojim ležernim i praktičnim pristupom bio u stanju magično prizvati sve potrebne automobile, čak i kad je padala kiša ili kad bi se našli negdje gdje ih nije bilo dovoljno.
Međutim, svi su znali da će u Izraelu biti drukčije.
S obzirom na dodatne mjere opreza koje su morali prihvatiti radi sigurnosti, odlučili su da će zaposliti mjesnog produkcijskog menadžera kako bi se pobrinuo za logistiku - unajmljivanje automobila, rezerviranje letova te za potrebe produkcije. Max je bio savršeno sretan što se mogao osloboditi takvih glavobolja.
U Jeruzalemu se namjeravao usredotočiti na istraživanje i intervjue. Poslije dvadesetosatnih radnih dana to mu se činilo gotovo kao odmor.
Iz njujorškog ureda Maxa su nazvali u njegov hotel u Ateni upravo kad se spremao krenuti u zračnu luku. Obavijestili su ga da se produkcijski menadžer koji će ih dočekati u Jeruzalemu zove Yutsky Hasfor.
Max je problijedio kad mu se s potpunom jasnoćom vratio još jedan djelić sjećanja.
Yutsky Hasfor bilo je drugo ime na popisu Dvanaestero.

***
Tijekom trosatnog leta Max je razmišljao o tome što bi Dvanaestero mogli predstavljati.
Prošlo je osam godina od njegova iskustva tik do smrti i jedva da je uopće razmišljao o Dvanaestero. Iznenada, u razmaku od četiri tjedna, trebao se susresti s drugim imenom s popisa, a ipak još nije imao pojma što bi to moglo značiti.
Prema njegovu mišljenju, morala je postojati povezanost između snimanja emisije i tih dvanaest imena. Je li možda riječ o povezanosti s izvanzemaljcima za kojima su tragali? Možda oni uistinu postoje i možda bi se njihovo postojanje moglo dokazati.
Na temelju svog iskustva na Yaleu, gdje su se čak i najobrazovaniji pokazali nespremni da razmotre nove ideje, Max je odlučio da Yutskyju, kad ga susretne, neće otkriti prirodu njihove međusobne povezanosti. Namjeravao je gledati i promatrati te pokušati pronaći nekakvu povezanost koja bi mu mogla pružiti objašnjenje.

***
Yutsky se u zračnoj luci stalno osmjehivao. Bio je to pravi medvjed od čovjeka, nizak, ali snažan, s brkovima i kosom koja se povlačila s čela. Nosio je zelene vojne hlače iz svojih vojničkih dana, a na pojasu je imao prsten s bezbroj ključeva. Oko vrata je imao dugačak bijeli šal.
S lakoćom se osmjehivao i volio je pričati pričice i zbijati šale te bi se sav ozario kad bi se ostali nasmijali. Bio je bojnik u izraelskoj vojsci i ponosio se svojim vojnim uspjesima.
Koliko je Max mogao zaključiti, nije postojalo ništa što Yutsky nije mogao postići. Bio je najorganiziraniji čovjek kojeg je Max ikada upoznao i u cijelom su ga Izraelu smatrali vrhunskim produkcijskim koordina¬torom. Radio je na mnogim dugometražnim filmovima i poznavao je sve i svakoga u tom poslu.
Yutsky se pobrinuo da vozila uvijek budu spremna te je dogovorio ulazak u Masadu, Jerihon, pa čak i u neke udaljenije lokacije. Volio se zabavljati i uživao je u dobroj hrani i piću, zbog čega se sviđao Russu i Andyju. Pobrinuo se da ekipa uživa u najboljim hotelima i restoranima, a za vrijeme odmora, u krajolicima i opuštanju.
Maxa je odveo u tisuću godina staru, izvornu tursku kupelj u Jeruzalemu, poveo ga je do Zida plača, do crkve Kupola na stijeni i u Betlehem te mu pokazao sva svetišta u Jeruzalemu i Izraelu. Max je s Yutskyjem ostao samo pet dana, ali su se povezali onako kako se to događa samo u ratu - ili u žaru snimanja filma.
Na kraju, dok su se vozili u zračnu luku iz koje je Max trebao otputovati u Delhi, Yutsky se okrenuo prema njemu i upitao ga kako mu se svidio posjet Izraelu.
»Dakle, Max, od svega što sam ti pokazao u ovih pet dana, čega ćeš se najduže sjećati?«
Max je prije odgovora razmislio na trenutak.
»Sve je bilo čudesno - i ne mogu odabrati samo jednu lokaciju, ali na neki mističan način možda je to sama zemlja i energija naroda. Na uli¬cama, u restoranima, u barovima i posvuda vlada duboka usredotočenost i intenzitet.«
»Drago mi je što si osjetio tu energiju«, odvratio je Yutsky i osmjehnuo se. »Da, istinska magija Izraela je u njegovu narodu. Neki, poput mene, potječu iz obitelji koje ovdje žive stoljećima. No, i drugi, koji su u novije doba stigli iz Europe, Rusije pa čak i iz tvoje Amerike, osjete magiju i svrhu ove svete zemlje. Sad, kad si doživio svoje prvo iskustvo Izraela, siguran sam da ćeš se vratiti - a kad se vratiš, ja ću te dočekati.«
Yutsky se blistavo osmjehnuo, parkiravši automobil na parkiralištu zračne luke.
Trenutak prije nego što je Max ušao u kompleksnu sigurnosnu zonu zračne luke, okrenuo se svom prijatelju.
»Ovdje, u Izraelu, bio si mi poput drugog oca«, rekao je. »Nikad ti neću moći dovoljno zahvaliti, niti se odužiti na tvojoj gostoljubivosti.«
Yutsky se samo osmjehnuo.
»Ništa ne brini. Uživao sam u svakom trenutku dok sam radio s tobom i tvojom ekipom. Ti si mlad. Jednog će dana neka druga mlada osoba trebati tvoju pomoć. Sjeti me se u tom trenutku i to će mi biti hvala. A sad idi i snimi dobar film. Sretan put.«
Dok je ulazio u zrakoplov, Max je bio siguran da je stekao doživotnog prijatelja. No, usprkos bliskoj povezanosti, nije mogao utvrditi nikakvu tajanstvenu povezanost koja bi mogla objasniti Yutskyjevo ime na popisu Dvanaestorice, pa je odlučio da na rastanku neće povjeriti tu tajnu svom prijatelju.
Budući da je bio vojnik, Yutsky nije izgledao kao vrsta muškarca kojemu bi netko htio povjeriti svoje iracionalno iskustvo. Ali, bilo je dovoljno znati da se Yutsky našao u njegovu životu.


DEVETO POGLAVLJE
Indija

Srpanj 1973. godine
IZAŠAVŠI IZ ZRAČNOG terminala u Delhiju, Maxa su okružili nosači, prosjaci, vozači taksija, navodni vozači taksija, džepari i suputnici, zaogrnuti oblacima odjeće svijetlih boja. Morao se pomučiti da zadrži svoju torbu uza se i uz malo napora uspio se dokopati taksija koji ga je odvezao u hotel Ašokina palača, jedan od tri luksuzna hotela u Delhiju.
Poslije dobrog noćnog odmora bio je spreman sastati se s pročelnikom za kulturna pitanja, Projabom Akbarom, koji je bio odgovoran za sve strane filmske projekte koji su se snimali u Indiji. Ušavši u vladin centar, Max se zaprepastio ugledavši četrdeset majmuna odjevenih u crvena odijela kako čuvaju stražu ispred glavnog ulaza. To ga je podsjetilo na prizor dvorca zle vještice iz filma Čarobnjak iz Oza, jer ti majmuni nisu bili ništa bolji od vještičinih slugu, nego su se obrušavali na turiste, kradući bilo kakvu hranu ili sitnije predmete do kojih su mogli doći.
Prošavši majmunski izazov, pronašao je put do ureda Projaba Akbara, odebljeg pedesetogodišnjaka. Akbar je strpljivo saslušao Maxa i objasnio da neće biti u stanju dati dozvolu za ulazak filmske ekipe u zemlju ako ne dobije cijeli tekst scenarija - u tri primjerka - sa svim prizorima koji će se snimati u Indiji.
Max mu je pokušao objasniti da scenarij ne postoji, budući da snimaju dokumentarni film. Projab se samo nasmijao.
»Pa, onda neće postojati ni film«, rekao je. »Morate mi barem dati opću priču, popis lokacija te ono što će se prikazati i govoriti u svakom dijelu filma. Ako do pet poslijepodne ne dobijem taj scenarij, ni na koji način vam neću moći dati dozvole koje tražite.«
Nepokoleban, Max je ustao.
»Hvala vam. Nabavit ću scenarij i vratit ću se do pet poslijepodne.«
Kad se Max vratio u Ašokinu palaču, bilo je već gotovo podne. Znao je sve lokacije, a scenarij je dovoljno dobro poznavao da bi mogao napraviti dokument koji je Akbar tražio, ali nije imao pisaći stroj, kao ni kopirni da napravi potrebne primjerke.
Morao je požuriti.
Max je Shivi, službeniku na recepciji, objasnio prirodu svog posla, a Shiva se osmjehnuo i rekao da brzo piše na stroju te da može doći do je¬dnog od pisaćih strojeva u stražnjem uredu hotela.
Do tri sata poslije podne Max je dovršio scenarij i pomislio da je na konju. No, kad je objasnio da su mu potrebna tri primjerka, Shiva ga je obavijestio da ni u Delhiju ni, koliko je on znao, u cijeloj Indiji, nema kopirnih strojeva. Međutim, uvjerio je Maxa da ima plan.

***
Taksi se provlačio kroz stari dio Delhija, pokraj kakofonije zvukova koje su stvarali vozači rikša, pedicikla3, bicikla, krave, konjske zaprege, traktori, drveni kamioni, moderni automobili, autobusi koji su rigali dizel i bezbrojni pješaci, od kojih su mnogi na glavama nosili velike terete.
Shiva je iznenada pokazao vozaču da se zaustavi ispred neupadljivog fotografskog studija. Max je bio pomalo nesiguran, ali je krenuo za svojim vodičem kroz vrata. Nekoliko minuta poslije saznao je da taj studio ima staromodnu kameru. Shiva je namjeravao snimiti svaku stranicu scenarija, a onda ih razviti u kemikalijama u mračnoj komori u stražnjem dijelu studija.
Za četrdeset minuta Max je imao tri savršene kopije, spremne da ih predoči vladinu službeniku.

***
U Projabov ured Max je ušao točno u 4 sata i 59 minuta. Službenik je bio zadovoljan, ali i iznenađen kad ga je vidio, a još se više iznenadio kad mu je Max pružio tri primjerka »scenarija«.
»Pregledat ću ovo i javit ću vam se za dva dana da vam kažem hoće li to biti dovoljno da dobijete dozvolu za ulazak vaše ekipe i opreme u

3 Pedicikl, vozilo sa četiri kotača i sjedalima za putnike koje se pokreće pedalama (prim, prev.)


Indiju«, ugodno je rekao. »Ako dobijete dozvolu, dodijelit ćemo vam pro¬matrača.«
Obuzet dubokim olakšanjem, Max je požurio u hotel, skupio svoje stvari, a onda zrakoplovom odletio u Pakistan, gdje je trebao dogovoriti snimanje u Lahoreu.
Morao je brzo obaviti posao, jer se sljedećeg dana trebao vratiti u Delhi te je dva dana, koja je odredio za organizaciju pakistanske lokacije, morao sažeti u jedan.
Usprkos žurbi, bio je sretan kad se ponovno našao u zrakoplovu i duboko udahnuo. Razmišljao je koliko je imao sreće susrevši Mariju i Yutskyja te iako se osjećao duboko povezanim s oboma, smatrao je kako je malo vjerojatno da će ih ikada više vidjeti.
Činilo mu se uistinu ironičnim da se, radeći na filmu koji se zvao U potrazi za drevnim misterijima, njegovo vlastito iskustvo razvijalo u važno putovanje osobnih otkrivenja. Nije imao pojma što ga čeka iza sljedećeg ugla te ga je ta intriga istodobno uzbuđivala i stimulirala.
Imao je osjećaj da je prepun energije zbog onoga što ga je moglo čekati u budućnosti.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
DESETO POGLAVLJE

Čuvar petnaestog stoljeća

Srpanj 1973. godine
MAX JE BRZO UTVRDIO što bi trebalo snimiti u Lahoreu te je ostatak dana proveo upoznajući se s egzotičnim gradom na čijim je glavnim prometnicama bilo više magaraca i rikša nego automobila i autobusa.
Međutim, gorio je od želje da se što prije vrati u Delhi kako bi se uvjerio da je njegov scenarij dobio odobrenje te da će ekipa i oprema dobiti dopuštenje za ulazak u zemlju. Zato je prvim letom otputovao natrag u Indiju i smjestio se u svoj hotel kako bi pričekao obavijest.
Sljedećeg se dana oduševio kad mu je Projab javio da je filmska komi¬sija odobrila scenarij i dodijelila mu vladina službenika za film kako bi se osigurala da se tijekom snimanja ekipa pridržava mjesnih zakona. Također je saznao da je zabranjeno snimati mostove, prosjake ili željezničke postaje te da bi im, ako se ne bi pridržavali tog zakona, sav snimljeni materijal mogao biti oduzet, a ekipa deportirana.
Za jednu od lokacija - Nacionalni muzej Indije u New Delhiju - bila je potrebna dozvola samog direktora muzeja, a to je odobrenje morao podnijeti Projabu sljedećeg dana.
»Koliko sam upoznat, direktor nikad nijednoj snimateljskoj ekipi nije izdao dozvolu za snimanje u Nacionalnom muzeju, stoga sumnjam da ćete uspjeti u tome«, rekao je Maxu. Nešto u načinu na koji je to rekao ukazivalo je da bi mogao zaobići direktora muzeja... pod pravim okolnostima.
Od samog početka svog rada Max je bio svjestan da novac govori i otvara sva vrata. Oklijevao je krenuti tim putem, međutim, odlučan da sve obavi po pravilima. Dotad je bio uspješan te je nekoliko potencijalno težih situacija manje-više riješio služeći se šarmom.
Nije očekivao da će ovaj slučaj biti imalo drukčiji.
Oboružan svojim idejama, uputio se u muzej. Došavši, objasnio je svoj zadatak stražarima na ulazu, a oni su mu pomogli da prođe pokraj prosjaka i putujućih prodavača, odvevši ga do posebnog ulaza rezerviranog za zaposlenike i posjetitelje koji su došli službenim poslom.
Muzej je bio prostran i predstavljao je više od dvadeset stoljeća civilizacije na velikom Indijskom potkontinentu. Svako je područje bilo označeno svojom vremenskom crtom i Max je saznao da kustosi svakog razdoblja imaju naziv čuvara. Činilo mu se zabavnim da bi jedno jedino ljudsko biće moglo biti odgovorno za čitavo stoljeće povijesti i civilizacije.
U svakom dijelu muzeja kroz koji je prošao bio je zapanjen sadržajima muzeja, a dok je sjedio u predvorju ispred direktorova ureda, nervozno je razmišljao o tome kako bi direktora mogao uvjeriti da mu dade dozvolu za snimanje.
»Možete sada ući«, rekla je vedra tajnica Maxu, popravljajući svoj sari. Nekoliko sekundi poslije Max je sjedio ispred visokog, dojmljivog šezdesetogodišnjaka bijele brade i s naočalama.
To je bio V. S. Naipul. Bio je direktor muzeja više od dvadeset godina i dok su razgovarali, Max je uvidio da direktor još osjeća istu intelektualnu znatiželju zbog koje je uspio postati osobit učenjak na svom putu do tog polo¬žaja za kojim su mnogi žudjeli. Iz očiju mu je isijavala mudrost i znanje.
»Naše je pravilo da u ovom muzeju ne dopuštamo snimanje bilo koje vrste«, objasnio je činjenično. »Naše su starine prilično osjetljive i ne možemo dopustiti bilo kakvo nepotrebno premještanje, jer bi to moglo izazvati oštećenja koja se ne bi mogla popraviti.
Naš je zadatak očuvati starine za dobrobit učenjaka i indijske javnosti«, nastavio je. »Zašto bismo onda vama dopustili snimanje?«
Max je pažljivo odvagnuo svoje riječi.
»Nisam siguran biste li nam trebali dopustiti da snimamo ovdje«, iskreno je odvratio. »Dok sam prolazio muzejom idući na sastanak s vama, zamijetio sam koliko su izuzetni i krhki mnogi izlošci.
Na Yaleu sam studirao književnost i antropologiju i puno sam istraživao u knjižnici rijetkih izdanja na fakultetu. Kao i kod vas, pravilo na Yaleu je da se ne dopušta fotografiranje bilo koje vrste. Međutim, u rijetkim zgo¬dama napravili bismo iznimku. Vjerujem da bi naš projekt, U potrazi za drevnim misterijima, mogao predstavljati takvu iznimku za vaš muzej.«
»A zašto, zapravo? Sto je to tako posebno u vašem filmu?«, bio je uporan V. S. Naipul.
»Djelomičan cilj našeg filma jest da pokaže napredne tehnologije drevnih civilizacija«, odgovorio je Max potpuno izravno i iskreno. »Naša istraži¬vanja upućuju na to da ovdje u vašem muzeju postoje drevni sanskrtski tekstovi koji potvrđuju postojanje prastarih letećih strojeva u Indiji prije dosta stoljeća. Želimo snimiti te zapise i intervjuirati stručnjake koji bi mogli potvrditi da su takvi leteći strojevi uistinu postojali.«
Osmijeh je obasjao Naipulovo lice.
»Ja sam sanskrtski učenjak i pročitao sam tekstove o kojima govorite. Znanje o letećim strojevima u Indiji staro je više od tisuću godina. Jedini tekstovi koje imamo ovdje u muzeju o drevnim letećim strojevima potječu iz 15. stoljeća, ali ja osobno znam za postojanje drugih drevnih tekstova u kojima ima mnogo napomena o dizajnu i mogućnostima takvih naprava.«
Ispričao je Maxu da je studirao u Oxfordu te da su ga kolege uvijek ismijavali kad bi govorio da prvi leteći strojevi nisu bili napravljeni u Kitty Hawku u SAD-u, nego u Indiji. Potvrdio je da muzejski tekstovi sadrže i dijagrame, ali je rekao Maxu da mora dobiti odobrenje od čuvara 15. stoljeća da premjesti i otvori tekstove, a da ih ne ošteti. Kad bi dobio takvo dopuštenje, rekao je direktor, napravio bi iznimku svog općeg pravila i dopustio ekipi da snimi film.
Osjećajući kako u njemu raste uzbuđenje, Max je spoznao da se nalazi na rubu važnog otkrića. No, vrijeme je bilo od najveće važnosti, budući da je već idućeg dana trebao predati dozvole.
Naipul je pozvao čuvara 15. stoljeća i kad je stigao, Naipul ga je pred¬stavio kao »B. N-a«.
B. N. je imao dvadesetak godina, ali je bio prerano osijedio. Tiho je govorio i bio je vrlo blag. Studirao je na Bostonskom sveučilištu i imao nekoliko kolegija iz više matematike i antropologije istodobno s arheologijom.
Bila je slučajnost što je studirao kod profesora koji su studirali s profeso¬rima s Yalea, kod kojih je, pak, studirao Max.
Sastanak je pomalo bio sličan ponovnom sastanku intelektualne obi¬telji.
Muzej je bio zatvoren te je B. N. Maxu mogao bez ometanja pokazati cijelu dvoranu s izlošcima iz 15. stoljeća. Rukopis koji je trebalo snimiti bio je u dobrom stanju i otvaranje stranica na kojima su se spominjali drevni leteći strojevi, kako bi se pokazali dijagrami, nije predstavljalo problem.
B. N. je uvjerio Maxa da će se pobrinuti da V. S. napiše neophodnu dozvolu, koju bi Max mogao podići sljedećeg poslijepodneva. Tada je pozvao Maxa da ga otprati kući na večeru.
»Znam da će moja obitelj uživati u susretu s vama«, rekao je toplo. Tada je dodao: »Morat ćemo vlakom.«

***
Maxu se činilo da su svi stanovnici Delhija na postaji. B. N. je vijugao kroz gomile ljudi, pronašao svoj vlak i probio se do odjeljka u kojemu je bilo osam rezerviranih sjedala. Šest brahmana višeg staleža poput B. N.-a već je sjedilo ondje te ih je B. N. pozdravio kao da ih sve poznaje s bezbrojnih zajedničkih putovanja.
Putnici koji nisu imali takvu sreću sjedili su izvan odjeljka na podu vlaka, a bilo je i onih koji su se smjestili na krovu, držeći se čvrsto kad je vlak naglo krenuo, zastajući i krećući svakih pet do deset minuta.
Kroz prozor odjeljka Max je mogao vidjeti polja i radnike kako se vraćaju kućama u gradićima pokraj pruge. Kao da se vraćao unazad za sto ili više godina.
Kad su četrdeset minuta poslije izašli iz vlaka, našli su se u gradiću neasfaltiranih ulica. Deseci djece vozili su bicikle i igrali se »školice« i drugih igara. Djecu je zanimao Max i njegova blijeda koža - mnogi su ga protrljali da vide je li obojen tom čudnom bijelo-ružičastom bojom, dok se ispod nje krije smeđa boja kakva je bila i njihova.
B. N. se šalio s djecom i okrenuo se Maxu da mu objasni.
»Iako se nalazimo samo tridesetak kilometara od New Delhija, vi ste prvi bijelac kojeg su ova djeca dosad vidjela. Neki misle da je vaša koža nekakav trik i da zapravo ne možete biti tako bijeli.
Drugi se pitaju niste li bolesni. Naše škole u ovom gradu su primi¬tivne, a osim moje obitelji i drugih brahmanskih obitelji, djeca iz sela prilično su izolirana. Ništa ne znaju o ostatku svijeta. Nikad nisu ni čula za Ameriku.«
Poslije petnaestominutne šetnje prašnjavim putem obrubljenim jorgovanima, B. N. i Max prošli su kroz kapiju obiteljskog imanja. Jednokatnica se ponosno širila velikim dvorištem. Na tri strane pružao se širok trijem sa stolcima, stolovima i ležaljkama za spavanje. Trenutačno se ondje nalazilo više od dvadeset muškaraca.
B. N. je objasnio Maxu da na imanju živi isti ili čak i veći broj žena, ali one su bile ili u kuhinji, pomažući u pripremi hrane ili su se opuštale u prostranim sobama unutar zgrade.
B. N. je Maxa upoznao s cijelom svojom obitelji - suprugom i malom kćerkom, ocem i velikim brojem rođaka. Svi su bili odjeveni u jednostavnu, bijelu tradicionalnu indijsku odjeću i svi su se zadovoljno osmjehivali. Dok su Maxu besprijekornim engleskim postavljali jedno pitanje za drugim, postupno je shvatio da, usprkos naizgled siromašnoj okolini, stoji pred skupinom moćnih i obrazovanih muškaraca. Svi su bili visoko obrazovani, arhitekti, profesori i inženjeri s najvišim akademskim titulama, a mnogi su studirali i radili u inozemstvu.
Pri kraju večeri Max je sjedio u otvorenu dvorištu gdje su ga žene poslu¬živale čajem, kad se upustio u razgovor s B. N.-ovim ujakom Guptom, mršavim pedesetogodišnjakom u kondiciji koji je živio u Engleskoj i studirao na Oxfordu. Bio je istinski intelektualac s visokom titulom iz arhitekture s Cambridgea, a ekonomiju je diplomirao na Londonskom ekonomskom fakultetu.
Relativno mlad, u trideset petoj godini, postao je administrativni direktor Sveučilišta u Delhiju. B. N. ga je slušao, kao i njegovo petero braće, pa su uvijek tražili savjet ujaka Gupte kad su se bavili pitanjima karijere, politike ili ekonomije.
Bio je prva osoba s kojom je Max imao priliku raspravljati o Spinozi, Whiteheadu i svojih drugih omiljenih filozofa otkako mu je na Yaleu bilo zabranjeno studirati filozofiju.
Max je uz to ujaku Gupti povjerio iskustvo koje je doživio prethodnog dana, kad ga je intervjuirao izvjestitelj Hindustan Timesa, najvećih indijskih novina na engleskom jeziku.
Max nije sam organizirao intervju, ali je vratar u njegovu hotelu — saznavši za Maxov filmski projekt - smatrao da je snimanje vrijedno objavljivanja u novinama i nazvao je izvjestitelja. Max mu je pokušao objasniti da on sam uopće nije glavni i odgovorni za snimanje, ali vratar ga nije htio slušati.
»Vi ste jako budalast čovjek«, rekao je. »Iz vaše se aure jasno vidi da ste vi glavni i odgovorni. Taj se film ne može snimiti bez vas.« Usprkos Maxovu protivljenju, nastavio je po svom.
»Ja imam posla s najmoćnijim ljudima na svijetu i uvjeravam vas da ste vi sasvim osobiti. Zapravo, iz vaše aure vidim da uopće nemate karmu, nego ste ovdje na posebnom zadatku za dobrobit drugih ljudi.«
Gupta se nasmijao kad mu je Max prenio taj razgovor, ali je onda zaprepastio Maxa svojom sljedećom primjedbom.
»Nisam siguran zašto vam je uopće sve to rekao«, primijetio je Gupta, »ali koliko vam moje riječi značile, to je istina. I ja mogu pročitati vašu auru i nema gotovo nikakve sumnje da ste pri rođenju bili oslobođeni karme te da ste čovjek sudbine. Međutim, ne dopustite da vam to udari u glavu. Čak iako je vaše rođenje bilo oslobođeno karme, odgovorni ste za svoja djela dok ste ovdje i nema dvojbe da ste usput stvorili nekakvu karmu. Ja nisam stručnjak u tim pitanjima i rijetko im obraćam pažnju, budući da sadašnji život smatram izazovnim i uzbudljivim samim po sebi. Mislim da se ne trebate zamarati takvim filozofijama. Samo se i dalje usredotočite na svoj posao te ćete živjeti dugim i plodnim životom.«
Poslije toga Max se osjećao dovoljno ugodno da Gupti ispriča svoje iskustvo s Marijom. Dok su raspravljali o prirodi vremena i prostora, Max je njihovo teoretiziranje pokušao primijeniti na svoje iskustvo.
»Postoji li još taj trenutak koji sam doživio? Je li Mariji i meni suđeno da zajedno proživimo životni vijek? Možda već zapravo i proživljavamo svoj životni vijek dok mi ovdje razgovaramo?«
»Kratko rečeno, da«, odvratio je Gupta. »Takvi trenuci postoje zauvijek, ali ako sad nisi s njom, a okolnosti ti ne dozvoljavaju da u budućnosti budeš s njom, ne trebaš se zabrinjavati oko toga. Iskustvo koje si doživio bilo je de ja vu onoga što se već dogodilo. To iskustvo nije pokazatelj budućeg života i ne trebaš se baviti njime.«
Maxa je donekle zaprepastio Guptin praktični pristup, ali ga se dojmila njegova mudrost te je želio utvrditi što Gupta misli o drugim, naizgled mističnim događajima.
Razmišljao je bi li mu povjerio i svoje iskustvo tik do smrti te otkri¬venje dvanaest imena, ali je umjesto toga odlučio upitati Guptu što misli o jogijima i guruima koji su postajali popularni u Sjedinjenim Američkim Državama.
»Istinski jogi može putovati po cijelom svemiru«, objasnio je Gupta. »Poznavao sam takve jogije i bili su uistinu izuzetni. Oni ne reklamiraju svoje sposobnosti i ne pokušavaju zaraditi izvođenjem trikova.«
Max se donekle iznenadio takvoj izjavi iz usta muškarca koji se doimao prilično prizemljenim i sumnjičavim u pogledu grandioznih tvrdnji. Zato je nastavio.
»Mislite li da istinski jogi može otići na bilo koje mjesto u svemiru u svom umu?«
»Ne«, ispravio ga je Gupta. »Može putovati tjelesno.«
U tom trenutku je B. N. došao po Maxa i pokazao mu na sat.
»Večeras više nema vlakova pa se morate vratiti autobusom, ali moramo odmah krenuti na postaju, inače ćete propustiti posljednji autobus za grad«, upozorio ga je. »Rikša nas čeka.« Kad je Max ustao i pripremio se za polazak, B. N. je nastavio.
»Možda ćemo se vidjeti kad se vratite snimiti film.« Pružio je Maxu svoju posjetnicu. »U svakom slučaju trebamo ostati u kontaktu.«

***
Tako se Max našao u autobusu na putu prema starom Delhiju. Putnici u autobusu nisu bili onako dostojanstveni kao oni iz vlaka, nego su se za¬pravo doimali pomalo zlokobno.
Kad je izašao iz autobusa, stvari su se pogoršale. Bilo je ondje džepara, običnih lopova, svodnika, prostitutki, prosjaka, umirućih, bolesnih i beskućnika. Težak zadah straha i bolesti koji je obavijao postaju uspio je izbjeći jedino tako što je spustio glavu i progurao se do stajališta rikši.
Za nekoliko minuta ponovno se našao u Ašokinoj palači i uputio se u svoju sobu. Pomalo se iznenadio kad je vidio da u udubljenju ispred nje¬govih vrata spava čistač cipela. Znao je da je običaj preostao iz razdoblja kad su Indijom vladali Englezi da hotelski gosti ostave svoje cipele ispred vrata kako bi ih čistači mogli uglačati da bi bile spremne sljedećeg jutra. Nikad nije previše razmišljao o tome kad i kako cipele postaju čiste.
Ispričao se što je probudio čovjeka, a on mu je samo odgovorio molbom da mu preda svoje cipele, pa je Max to i učinio.
Ušavši u sobu, Max je zaspao čim je spustio glavu na jastuk.
Međutim, negdje tijekom noći probudio se otkrivši da lebdi iznad kreveta. Mislio je da sanja, ali onda je pružio ruku i napipao madrac ispod sebe.
Lebdio je u zraku, a da ga ništa nije pridržavalo - levitirao je iznad kreveta. Bez ikakva upozorenja, osjetio je kako ga je netko zgrabio za lijevu ruku. Ruka koja ga je držala izgledala je poput ljudske, ali je bila laganija i krhkija. Tada je postao svjestan svjetlosnog tijela. Ono je imalo sve karak¬teristike ljudskog tijela, ali ne i njegovu gustoću. Obratio mu se glas.
»Ne plaši se«, rekao je glas. »Ja sam jogi. Poslao me Gupta. Uživao je razgovarajući s tobom ove večeri i želio bi da ti pokažem istinitost onoga što ti je rekao.
Možemo otići bilo gdje u svemiru gdje poželiš«, nastavio je jogi. »Kamo bi želio otići?«
Max, koji je jedva uspijevao sabrati misli, progovorio je potpuno na¬gonski.
»Na Mjesec«, rekao je.
U istom trenutku osjetio je kako njegovo svjetlosno tijelo putuje na Mjesec. Bilo je to njegovo fizičko tijelo, ali bez gustoće, kao i jogijevo. Max je zadržao sve svoje karakteristike, osjete i sposobnost razmišljanja, govora i promatranja, ali u dimenziji u kojoj nije bilo nikakve težine.
Mjesec je bio siv i beživotan i posjedovao je prašnjavu, ali istodobno i gotovo tekuću kvalitetu. Bio je gotovo proziran. Dok je skakao s jednog mjesta na drugo, Maxu se činilo da nema težine, katkad misleći da bi mo¬gao pasti u samo središte Mjeseca. Poslije nekog vremena jogi je ponovno progovorio.
»Negdje drugdje?«
Max je još bio donekle zbunjen, ali je uspio odgovoriti.
»Odvedi me na planet s prstenovima.«
Istoga trenutka Max se našao na mjestu iz kojeg je isijavao najobuhvatniji osjećaj narančaste boje koji je ikad osjetio. Bila je to boja kakvu Max nikad nije vidio na Zemlji - tako živahne nijanse da mu je to bio dokaz kako je njegovo iskustvo istinito, a ne samo san ili mašta.
Činilo mu se da je satima upijao narančastu kvalitetu planeta kad mu se jogi ponovno obratio.
»Negdje drugdje?«
»Ovo je sasvim dovoljno za jednu večer«, odvratio je Max. »Sad se možemo vratiti natrag. Čeka me naporan dan.«
Isto onako hitro kao što su stigli na Mjesec i na narančasti planet vra¬tili su se u njegovu hotelsku sobu u staru, nekoć veličanstvenu Ašokinu palaču.
Maxovo gusto, svakodnevno tijelo i dalje je lebdjelo petnaestak centi¬metara iznad kreveta, a jogi ga je još držao za ruku. Max je osjetio kako se njegovo svjetlosno tijelo ponovno stapa s gušćim oblikom.
Osjetio je kako mu se jogi osmjehuje, a onda je nestao.
Max je osjetio kako mu se tijelo polako spušta na krevet i pogledao je na sat.
Bilo je četiri sata i 44 minute ujutro.
Uštipnuo se kako bi bio siguran da nije sanjao, a onda polako ponovno zaspao.
Kad se probudio samo četrdeset minuta poslije, osvrnuo se prostorijom kako bi bio siguran da se još nalazi u hotelu. Ustavši iz kreveta, provirio je kroz prozor na zeleni travnjak, pomirisao jutarnji zrak, promotrio cvijeće i voće na stolu u svojoj sobi i osmjehnuo se, razmišljajući o svom noćnom putovanju.
Pogledao se u zrcalo da vidi je li to još onaj isti Max kakav je bio pret¬hodnog dana. Na trenutak je posumnjao u cijelo iskustvo, ali je tada uočio sjaj na vlastitu licu i prvi put zapazio eterično tijelo unutar svog tijela - a to nikad prije nije vidio.

***
Kasnije toga poslijepodneva Max se vratio u Nacionalni muzej gdje su ga otpratili do direktorova ureda. Tajnica mu se osmjehnula i predala mu dokument.
»Već sam više od petnaest godina direktorova tajnica«, rekla je s uzbu¬đenjem u glasu. »Ovo je prvi put da je od mene zatražio da bilo kome otipkam dozvolu za snimanje filma. Vaš je projekt zacijelo iznimno važan. Čestitam.«
Max je istog poslijepodneva dozvolu odnio u ured Projaba Akbara, a kad je šef za kulturna pitanja otvorio omotnicu, na licu mu se ukazao izraz potpune nevjerice - popraćen tračkom razočaranja.
»Moram priznati da sam iznenađen«, iskreno je rekao, »ali direktor je vama i vašoj ekipi izdao dozvolu za snimanje u muzeju pa će tako i biti. Bit će vam dodijeljen filmski vodič koji će se s vama i vašom ekipom susresti u vašem hotelu u četvrtak u devet sati ujutro.«
S tim riječima Max je izašao iz ureda, prošao pokraj majmuna odjevenih u crveno i ponovno se posvetio istraživanju lokacija sa svog popisa - od drevnog Astronomskog opservatorija u Delhiju do špilja Ajanta nedaleko Bombaja.
To su bile samo neke od mnoštva nerazjašnjenih misterija koje su činile bit Indije.

***
Max je znao da sljedećeg jutra mora biti u zračnoj luci u četiri sata ujutro kako bi pomogao na carini i odveo svoju ekipu na spavanje u hotel, stoga je rano večerao i pripremio se za spavanje.
Ispraznivši džepove, prvi je put pročitao B. N.-ovu posjetnicu.
Čuvar petnaestog stoljeća Nacionalni muzej u Delhiju Brama Nepal Mahars
Treći put se zaprepastio, zatečen iznenadnom jasnoćom i nevjerojatnim otkrivenjem.
B. N. bio je Brama Nepal Mahars, treće od dvanaest imena. Čuvar petnaestog stoljeća bio je povezan s njime daleko više nego samo kao čovjek koji mu je jednostavno izdao dozvolu za snimanje u Nacionalnom muzeju.


JEDANAESTO POGLAVLJE

Put u Japan

Kolovoz 1973. godine
POSLIJE IZAZOVA S kojima se suočio pri izradi jednostavnog kompleta kopija u Delhiju, Max je, stigavši u Japan, bio spreman za visokotehnološko, djelotvorno organizirano tokijsko društvo.
Već je bio zaposlen prevoditelj, automobili su bili unajmljeni, tajnice su bile na raspolaganju, a komunikacija sa Sjedinjenim Američkim Državama je bila relativno jednostavna. Međutim, nije bilo jednostavno to što je bio kolovoz i činilo se da je cijeli Japan na godišnjem odmoru. Max je bio planirao odvesti ekipu na Hokaido, najsjeverniji otok Japana gdje su živjeli Ainui - bjeloputa rasa.
Ta bjeloputa rasa nije bila povezana s genetskim potencijalom ostatka Japana. Puno se nagađalo o tome tko su bili ti ljudi i odakle su stigli, a neki su smatrali da bi mogli biti potomci neke izvanzemaljske civilizacije.
Max je imao osjećaj da je to prilično nategnuto te da nije nužno da njihov film ispita tu tezu. Kad je otkrio da ne može rezervirati let za ekipu, otkazao je snimanje na toj lokaciji i rekao kolegama da će umjesto toga snimati u Nacionalnom muzeju.
Tada je već bio uvjeren da je Dänikenova teorija o drevnim astronautima potpuno nevjerojatna. Kao što je to od njega zahtijevao njegov ugovor, Max je za drevnim misterijima tragao gdje god bi ga odveo trag. U tom je procesu istražio više od deset milijuna muzejskih izložaka diljem svijeta i pronašao samo šest nalaza koji bi se mogli pripisati drevnim astronautima ili drevnim svemirskim brodovima.
Postojala je prilično velika vjerojatnost za pronalaženje šest bilo kakvih
određenih predmeta u deset milijuna primjeraka. Sto je više istraživao, sve ga je više frustriralo to što se televizijski dokumentarni film nije mogao ponovno usredotočiti na nevjerojatne misterije koje je uistinu otkrio.
Postojali su misteriji Stonehengea i operacija na mozgu koje su obavljane prije 600 godina u Peruu, kao i dokaz da su drevne civilizacije posjedovale čudesne tehnologije koje su se nekako uspjele izgubiti. Ljudi drevnih vre¬mena imali su dojmljivu arhitekturu, tehnologiju, društvenu organizaciju i umjetnost. Izgledalo je da ne postoje granice onome što su mogli postići te je Max smatrao kako nema nikakve potrebe uvoditi izvanzemaljce da bi se napravila zanimljiva priča.
Njegovo vlastito izvantjelesno iskustvo sadržavalo je elemente izvan¬zemaljskog i onostranog iskustva, ali je bilo čudno što Max nije smatrao da je to iskustvo po svojoj prirodi izvanzemaljsko. Ono se Maxu zapravo uopće nije činilo osobito neuobičajenim - tijekom toga izleta osjećao se smireno i zadržao je osjećaj pripadnosti.
Je li to značilo da on sam potječe iz neke izvanzemaljske kulture? Ako su jogiji mogli napustiti planet i vratiti se na njega, jesu li i oni bili vanzemaljci?
Max je smatrao da to nije točno. Svakako je tijekom svog života susreo mnogo čudnih ljudi koji su, kako je mislio, mogli potjecati s nekog drugog planeta — glavni među njima bio je njegov brat Louis. No, koliko god ta zamisao bila zabavna te iako se činilo mogućim da svakovrsna izvanze¬maljska bića postoje na planetu Zemlji, još nije pronašao nijedan dokaz da je uistinu tako.
Razmišljao je o tim idejama dok se taksijem vozio u muzej kako bi obavio pripreme za snimanje. Već je bio osigurao dozvole, tako da je to bio relativno jednostavan zadatak. Koristeći se brošurom, pronašao je izloške koje je namjeravao pogledati.
Kad je ušao u zgradu, brošura mu je ispala i sagnuo se da je podigne. U tom trenutku začuo je glasan zvuk.
Spustivši pogled, shvatio je da mu se rasparao šav na hlačama, ostavivši za sobom poderotinu dugačku dvadesetak centimetara, tako da mu se vidjelo rublje. Zastidio se, ne znajući što da napravi.
Pokušao je to objasniti stražaru na ulazu u muzej, rekavši mu da mu je potrebna igla i konac. Iako ga je stražar na kraju uspio razumjeti, nije mu mogao pomoći, budući da se pribor za šivanje nije ubrajao u njegov djelokrug.
Dok se Max pokušavao domisliti što bi trebao napraviti, prišla mu je mlada Japanka, koja se predstavila kao Yoko. Bila je odjevena u svijetložutu haljinu koja je savršeno odgovarala njezinoj crnoj kosi i besprijekornoj puti, a govorila je nesigurnim engleskim.
»Dođite sa mnom. Ja vam mogu pomoći«, rekla je.
Yoko ga je odvela do vrata muškog zahoda.
»Uđite i dajte mi svoje hlače«, rekla je Maxu. Iako zapanjen, učinio je kako mu je rekla.
Sjela je na stolac pokraj zaštitara i za nekoliko minuta predala Maxu besprijekorno zašivene hlače.
»Mnogo vam hvala«, zahvalno joj je rekao. Tada je dodao: »Molim vas, pridružite mi se na mom obilasku muzeja. Ja radim za američku televiziju i odabirem što ćemo snimiti za dokumentarac.«
Yoko se stidljivo osmjehnula.
»Dobro«, rekla je te su sljedeća dva sata obilazili izloške, dok je Max zapisivao različite artefakte za snimanje.
»Vaš je posao vrlo zanimljiv«, primijetila je Yoko. »Uživala sam upo¬znajući se s japanskim misterijima.«
»A ja sam uživao u vašem društvu«, odvratio je Max. »Molim vas, pridružite mi se za večerom.«
Yoko se ponovno stidljivo osmjehnula.
»Jeste li sigurni?«
»Da, siguran sam«, odgovorio je. »Posve sam sam, a imam i razlog za slavlje, budući da je ovo konačna lokacija u Japanu. Molim vas, pomozite mi da proslavim.«
»Tada pristajem«, odgovorila je svojim ograničenim engleskim. »Zabavno je pridružiti vam se.«
Max je brzo pronašao taksi te su se uputili u hotel Imperial place Tokyo, gdje je Max odsjeo. Tamošnji restoran imao je pet zvjezdica i Max je pota¬knuo Yoko da mu se pridruži u raskošnom objedu od sedam jela.
Tijekom večere Yoko se pomalo oslobodila svoje stidljivosti te je počela pričati o svom životu. Bila je turistička agentica i švelja, jedina kći i najmlađe dijete tvorničke obitelji srednje klase, a imala je petero braće te sedam nećaka i nećakinja. Živjela je sama u maloj garsonijeri u istoj zgradi gdje su živjeli i njezini ostarjeli roditelji te je njoj zapalo u dužnost da brine o njima.
Yoko je objasnila da je njezino rođenje iznenadilo sve, budući da se rodila kad joj je majka imala već četrdeset tri godine. Još je pamtila užase ranog djetinjstva tijekom Drugog svjetskog rata i života poslije atomske bombe.
Bez obzira na to, uživala je u svom poslu turističke agentice, a veliki luksuz u životu predstavljala su joj dva tjedna koja bi svake godine provela na Havajima, u Parizu ili drugim egzotičnim mjestima, što joj je omogu¬ćivao popust koji je imala kao agentica. Povjerila je Maxu kako misli da se nikad neće udati te da ima osjećaj kako će joj nećakinje i nećaci biti jedina djeca koja će joj ikada biti potrebna.
Kad je ispričala svoju priču, Max je naručio šampanjac kako bi proslavili kraj iscrpljujućeg dvanaestotjednog razdoblja neprekidnog rada. Opisao joj je neke od zanimljivijih pustolovina koje je proživio i Yoko se smijala pijući šampanjac. Nije bila navikla na alkohol te je naposljetku rekla Maxu kako ima osjećaj da nije u stanju sama otići kući. Iako je bila svjesna da je to skandalozno, upitala je Maxa bi li mogla prodrijemati u njegovoj sobi, a on je pristao.
Uskoro su se odmarali jedno uz drugo na krevetu i uskoro se nisu mogli oduprijeti kombinaciji tolike fizičke blizine i šampanjca.
Otkako je počeo putovati, Max nije bio ni s jednom ženom, a imao je osjećaj da Yoko godinama nije bila ni s jednim muškarcem. Ono što je započelo nježnim zagrljajima uskoro se pretvorilo u strastveno vođenje ljubavi. Uz Yoko, Max je imao osjećaj da mu se vratila ravnoteža tijela, uma i duha. Nikad nije dodirnuo tako glatku i nježnu kožu kao što je bila njezina, a ona sama bila je krhka kao porculanska lutkica.

***
Kad se sljedećeg jutra probudio, Yoko više nije bilo. Zamijetio je da je na stoliću pokraj kreveta ostavila svoju posjetnicu na kojoj je pisalo njezino puno ime i adresa te poruka:

Bilo mi je prekrasno s tobom. Sretno se vrati u Ameriku i
piši mi ako ikada ponovno doputuješ u Japan.

XOXOXO
Yoko


Na posjetnici je pisalo ime:
Miyako Mitsui

Yoko je očito bio nadimak. S osjećajem jasnoće koji mu je već počeo posta¬jati poznat, iako nije izazivao ništa manju zapanjenost, Max je shvatio da je Miyako Mitsui bilo četvrto ime na popisu Dvanaestero.
Shvatio je da je sinkronicitet postao redovna pojava u njegovu životu i pitao se kakve su to sile koje ga pokreću, a da on toga nije ni svjestan. Kakve god bile, izgledalo mu je da se njihove posljedice ubrzavaju.
No, nije bio ništa bliže razumijevanju toga kamo ga one usmjeravaju. Kakav je to bio misterij Dvanaestero? Više mu se nije činilo uvjerljivim da je riječ samo o slučajnom popisu imena. No, kako to da je susretao te ljude?
U Trujillo je otputovao samo zato što se plašio onoga što bi se moglo dogoditi ako se vrati u Boliviju, ali je u Trujillu upoznao Mariju.
Yutskyja je mogao objasniti time što ih je povezivao isti posao, ali susret s B. N.-om u potpunosti je ovisio o pokretanju jedine teme o kojoj je V. S. Naipul bio voljan govoriti.
Čak je i u posjet tokijskom muzeju otišao samo zbog toga što nije mogao doprijeti do Ainua - a nitko nije mogao pretpostaviti da će mu se poderati hlače.
Najočitija činjenica od svih bio je potpuno nepostojanje povezanosti između tih četvero ljudi.


DVANAESTO POGLAVLJE

Život ide dalje

1973. -1975.
MAX SE VRATIO U Sjedinjene Američke Države i nešto normal¬nijem načinu života.
Oduvijek je bio poslušan sin i za očevu izdavačku tvrtku počeo je raditi najviše zbog toga da pomogne ocu poslije njegova prvog srčanog udara. Kad se činilo da se Herbertu vratilo zdravlje, Max je odlučio da će se pokušati baviti poučavanjem.
Vratio se u Akademiju Phillips u Andoveru u Massachusettsu, gdje je godinu dana predavao španjolski jezik, pokušavajući svojim učenicima usaditi nešto od oduševljenja koje mu je prije dosta godina prenio sehor Iglesias.
No, njegovo je razdoblje u Andoveru bilo samo nešto privremeno i kad je godina istekla, primio je stipendiju Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje za studij antropologije kulture na Harvardu. Međutim, poslije šest mjeseci provedenih na Harvardu, Max je shvatio da je pogriješio.
Otkrio je da se antropologija više ne bavi proučavanjem domorodačkih naroda. Zapravo, na svijetu je ostalo tek nekoliko skupina domorodaca, a izgledalo je da i sam kontakt s modernom zapadnjačkom civilizacijom osuđuje svako od nekolicine preostalih izvornih plemena ili na polaganu ili na naglu propast.
Max je došao do spoznaje su se moderni ljudi zapravo uvelike razvili u, kako je on to nazvao, »neljudska bića«. Napisao je esej o toj temi, koji njegovi profesori nisu cijenili. U eseju je objasnio da izumiru suštinske karakteristike po kojima su ljudi »humani«.
Međutim, njegovim profesorima s Harvarda činilo se da Max previše romantično doživljava primitivne civilizacije, ali je Max ostao čvrsto pri svom uvjerenju da je tijekom bezumne potrage za tehnologijom i materi¬jalnom ugodom i obiljem izgubljeno nešto esencijalno.
Gledao je rane etnografske filmove kao što su Nanuk sa sjevera, kom¬binirajući ono što je vidio s vlastitim iskustvima među izdvojenim naro¬dima Amazone, Indije, Anda i drugih egzotičnih lokacija koje je posjetio snimajući filmove i za vrijeme antropoloških istraživanja. Zaključio je da je izgubljeno umijeće življenja u skladu s prirodom.
Neki od tih primitivnih naroda razvili su načine uzgajanja vrtova koji su bili prava umjetnička djela, kao i pravi izvor hrane. Stvarali su geometrijske oblike koji su sa svakim godišnjim dobom mijenjali boje. Ti su oblici često bili zamjetljivi samo s brežuljaka iznad polja. No, Maxu je bilo nezamislivo da bi netko uložio tako mnogo dodatnog napora u poljoprivredne poslove samo kako bi' kao popratnu pojavu ostvario estetsko iskustvo.
Zamijetio je da su druge kulture razvile intimne rituale s plesom i glazbom, koji su pomagali pri iscjeljivanju i njegovanju ljudskih odnosa. Max je promatrao obrasce među takozvanim primitivnim narodima koji su obilovali kreativnošću i radošću, čak i u najsitnijim detaljima - štapovi za kopanje ukrašeni posebnim rezbarijama, komadi glinenih zdjela s bojama i oblicima koji su izražavali zahvalnost tlu od kojega su bili napravljeni.
Max nije zanemarivao blagodati modernog društva i obilje u kojemu je i osobno uživao, ali je ipak mislio da imaju svoju cijenu, koja se sastojala u žrtvovanju suštinskih elemenata čiste ljudskosti. Imao je osjećaj da se moderni čovjek razvio u potrošačko biće čije su izvorne potrebe postale manje bitne. Ekonomski i tehnološki imperativi modernog svijeta zamije¬nili su izvorne ljudske potrebe. Pojedinac je mogao steći status, postati moćan i zadržati psihološki integritet samo ispunjavanjem svojih potroša¬čkih potreba.
Psihološki integritet pojedinac je mogao steći uz skupu cijenu - evolu¬cijom u više automatizirano, a manje izvorno i zapravo neljudsko biće.
Još dok je iznosio te zloslutne pretpostavke, Max je imao osjećaj da i on na neki način postaje neljudsko biće i nije bio sretan zbog osjećaja bespo¬moćnosti koji ga je obuzimao. Nije imao povjerenja u poslove »djelovanja« i »posjedovanja« koji su, kako se činilo, kontrolirali njegov život.
Pitao se kakav bi mu bio život da je ostao u Trujillu s Marijom. Bio joj je pisao, kao što je obećao, saznavši da se, kako se i očekivalo, udala za svog zaručnika. Već je bila trudna s prvim djetetom.
I dalje je bio uvjeren da su on i Maria bili zajedno u nekom drugom životu, ali mu je izgledalo nesporno da im uistinu nije bilo suđeno da budu zajedno i u ovom.
Tijekom studija na Harvardu, Max je i dalje dobivao pozive da obav¬ljanje istraživanja i provjeru lokacija za egzotične dokumentarne filmove zbog kojih je trebalo putovati u zemlje diljem svijeta. Sretan što ima priliku istraživati druge kulture, Max je takve poslove prihvaćao kad god je mogao i uskoro su ga mnoge holivudske filmske tvrtke počele smatrati čovjekom koji će kvalitetno obaviti posao. U tom poslu je bilo malo ljudi koji su se znali snaći u administrativnim poslovima i obaviti logistiku za snimanje dokumentarnih filmova.
Stoga je Max, usprkos očevoj tvrdnji da su to sve gluposti i da bi se Max trebao prebaciti na harvardski poslovni fakultet, gdje bi mogao nau¬čiti neke praktične stvari, odlučio ponovno krenuti na put zbog filma U potrazi za povijesnim Isusom.
Bilo mu je drago kad je saznao da u projektu sudjeluje i Russ Arnold - snimatelj filma U potrazi za drevnim misterijima, i Max se radovao još jednom ugodnom iskustvu, sve dok nije upoznao producenticu.

***
Kao šefica, Amanda Harding bila je nemoguća. Bila je prekrasna i počela je kao manekenka, a poslije je postala glumica. Međutim, ni u jednom poslu nije postigla osobit uspjeh, ali se nekako uspjela uzdići na razinu producentice — možda zahvaljujući svom nepokornom duhu... ili možda nekim drugim sredstvima.
Bila je tiranin... prava oštrokondža. Nitko je nije poštovao, a ipak je ona bila glavna, barem teoretski.
Amandu ništa nije moglo zadovoljiti. Brinula je o svemu-, osobito o svom izgledu, o tome što jede, koliko joj je čista odjeća, kao i o drugim stvarima koje nisu imale nikakve veze s filmskim projektom koji je obuhvaćao pet kontinenata i dvadeset zemalja u razdoblju od osam tjedana.
Jela je samo tunu konzerviranu u vodi i zahtijevala da joj se konzerve dovoze kad god bi ostala bez njih, bez obzira na to koliko to moglo biti skupo i nezgodno. Maxa je izluđivalo što mora gubiti vrijeme na takve nevažne stvari kad se pokušavao koncentrirati na neophodne detalje samog projekta.
Film U potrazi za povijesnim Isusom vrtio se oko drevne ahmedijske sekte i drugih religioznih sekti koje su vjerovale da Krist nije umro na
križu, nego da je preživio svoju muku i mnogo godina poslije toga živio u Indiji i drugim mjestima sve dok nije umro prirodnom smrću, kao starac, okružen djecom i obitelji koja ga je voljela.
Ahmediji su bili muslimanska evangelička sekta čiji je najčuveniji pristaša bio Muhammad Zafrulla Khan, koji je 60-ih godina 20. stoljeća radio kao podtajnik Ujedinjenih Naroda. On je napisao knjigu u kojoj tvrdi da njegova religija posjeduje dokaz za svoje tvrdnje. Njegov dokaz se temeljio na doslovnom značenju izraza »predati dah«, a tom je frazom opisano ono što se Isusu dogodilo na križu.
Muhammad Zafrulla Khan je objasnio da je Isus zaustavio disanje, ali da to ne znači kako je uistinu umro. Tvrdio je da jogiji mogu kontrolirati disanje i prestati disati čak i na nekoliko dana. Teoretizirao je da je i Isus zacijelo posjedovao jogijske moći.
Bilo je tu i pitanje melema Issa koji se, prema gospodinu Khanu, i dalje koristi u Indiji i Pakistanu za iscjeljivanje posjekotina i rana. Melem Issa je s hindskog jezika preveden kao »Isusova pomast«, a taj je naziv dobila zato što je upravo ta pomast korištena kako bi se uskrsnulo Krista kad je skinut s križa.
Ahmediji dodatno ukazuju na grob na kojem je u kamenu prikazan lik koji pokazuje rupe u dlanovima i na stopalima, upravo na mjestima gdje bi se nalazile na Kristovu tijelu kad je bio pribijen na križ. Mnogi tvrde - i vjeruju - da je to grobnica u kojoj je Krist pokopan kad je mirno umro u snu.
Suvremeni pripadnici ahmedijske sekte vjeruju da se Krist reinkarnirao 1835. godine u udaljenom selu Qadian izvan Amritsara u Punjabu u Indiji. Amritsar je najpoznatiji po Zlatnom hramu - najsvetijem svetištu sikha, koji su u tom području brojniji od hinduista i muslimana.
Maxov se posao na tom filmu sastojao u obavljanju uvodnih razgovora s gotovo svakim velikim duhovnim i religijskim vodom na planetu. Taj je popis uključivao Dalaj lamu, velike gurue Rišikeša, poglavara grčkog ortodoksnog manastira Mar Saba u biblijskoj Ničijoj zemlji nedaleko Jeruzalema, jeruzalemskog rabina, poglavara Anglikanske crkve, nekoliko japanskih redovnika, muslimanske svece iz Damaska te bezbrojne manje istaknute ili samozvane religijske i duhovne poglavare.
Također je razgovarao s nekima od najneobičnijih pojedinaca na Zemlji, od vidovnjaka do genija obdarenih neuobičajenim talentima.
Oni s kojima je razgovarao na njega uglavnom nisu ostavili osobit dojam. Izgledali su mu kao sektaši gladni moći, koje je više zanimalo očuvanje vlastitih tradicija i moć nego prenošenje istinskih duhovnih spoznaja.
Jedan od sugovornika koji ga se dojmio bio je Dalaj lama, s kojim je razgovarao u njegovu domu u Dharamsali u Indiji. Dalaj lama je posje¬dovao istinsku karizmu i otvoreno je govorio o svjetskoj situaciji, kao i o vlastitim nedostacima.
»Kinezi nisu u potpunosti odgovorni za patnje mog tibetanskog naroda«, objasnio je. »Tibetansko društvo bilo je iskvareno i tiransko. Imali smo kmetove i nepravedno društvo. Kinezi su pročistili stvari, ali su otišli pre¬daleko. Uništavaju tibetansku kulturu i trebali bismo surađivati s njima kako bismo pronašli bolje rješenje za sudbinu mog naroda.
Ja živim da bih činio dobro svom narodu«, dodatno je objasnio. »Nisam samo duhovni vođa svog naroda, nego i njegov politički voda. Možda sam posljednji među dalaj lamama - možda u budućnosti neće biti drugih dalaj lama. Ako se Tibet može integrirati u kinesko društvo, istodobno zadržavši svoju autonomiju, moja će svrha doći svome kraju. Budizmu bi trebalo biti dopušteno da procvjeta.
Bit svih oblika budizma je ista. To ne mora biti tibetanski budizam. Učenja vašega Krista slična su Budinima. Svjetlost je svjetlost, a istina je istina. Suosjećanje i ljubav univerzalni su zakoni svake istinske religije. Sve osim toga puko je pitanje odjeće koju nosimo. U našoj tibetanskoj tradiciji naši najsvetiji redovnici nose najsmješnije šešire. Oni nas podsjećaju da sebe ne bismo trebali shvaćati preozbiljno.«
Max je neizmjerno uživao u tom intervjuu, ali osim toga cijelo mu je putovanje bilo ispunjeno poteškoćama i frustracijama dok se nosio s Amandinim neurotičnim potrebama i arogantnim religijskim vođama gladnim moći koje je morao intervjuirati.
No, bilo mu je zanimljivo primijetiti da Amandina negativna energija kao da je bila usklađena s energijama mnogih ljudi koji su dolazili surađivati na projektu. Nije mogao, a da se ne zapita je li to dodatni dokaz sinkroniciteta te kako se negativne ili pozitivne energije povezuju s njegovom vlastitom razinom vibracijske energije.
Max je često razmišljao o Dvanaestero te o vlastitoj duhovnoj potrazi. Zašto je bio odabran da se susretne sa svim tim duhovnim i religijskim učiteljima? Izgledalo je da nijedan od njih ni na koji način nije povezan s njegovih dvanaest imena. Nijedan od njih - osim Dalaj lame - nije bio čak ni zanimljiv sugovornik. Prečesto se događalo da je sveto povjerenje jednostavnog naroda završilo u rukama pojedinaca koji nisu imali ni najosnovnija moralna načela.
No, zašto se on sam trebao susresti s njima?
Je li trebao »pristupiti Isusu«?
Smatrao je da nije tako. Svaki je susret u njemu budio još veću sum¬njičavost prema cijeloj ljudskoj religioznoj drami i potrazi za duhovnim blaženstvom. Sto su se prema njemu više odnosili kao prema duhovnu izaslaniku, to je manje poštovao one s kojima se susretao.

***
Do kulminacije je došlo u malom indijskom gradiću Qadian, koji je procvjetao u pustinji, ispunjavajući jedno od dvanaest proročanstava o reinkarniranom Kristu koji je - kako se tvrdilo -utemeljio religiju ahmedija.
Max je odletio u Lahore, gdje je intervjuirao ahmedijskog poglavara. Iako su bili neortodoksni, ahmediji su se smatrali muslimanima - ili su barem gotovo svi od njihovih dvadeset milijuna sljedbenika izvorno bili muslimani. Drugi su ih muslimani smatrali krivovjercima i ne samo što su ih izdvojili, nego su ih i grubo napadali kad god su mogli.
Ahmedijski poglavar ponašao se i odijevao poput sultana, s velikim turbanom na glavi. Od početka je bilo vidljivo da je filmski projekt smatrao sredstvom kojim će uzvisiti i proširiti doseg ahmedija. Rekao je Maxu da njegova ekipa može snimiti film u golemu hramu izvan Lahorea, u kojemu će biti deseci tisuća pripadnika ahmedija u molitvi i Max je ubrzo shvatio da bi to mogla biti dobra vizualna pozornica.
Saznao je da je seoce Qadian u blizini Amritsata najvažnije za projekt te da bi bilo dobro da otputuje onamo i upozna se sa starješinama kako bi sam vidio mjesto gdje je nastala ta religija.
Tako je Max odletio za Amritsar i kad se zrakoplov spustio, rekli su mu da pričeka dok se ne iskrcaju svi ostali putnici. Kad je na njega došao red da izađe iz zrakoplova, uvidio je da su stepenice prekrivene crvenim tepihom koji se nastavljao sljedećih tridesetak metara piste. S obje strane tepiha stajali su tamnoputi muškarci držeći goleme vijence.
Kad se spustio niz stube i stao na tlo, prebacili su mu ih oko vrata - a neki su mu dosezali i do koljena. Na kraju tepiha nalazio se stol s čajem i kolačićima, pa su pozvali Maxa da se posluži.
Kad se upoznao sa svojim domaćinima - gradonačelnikom i različitim religijskim vođama - Max je popio dvije šalice čaja, pojeo dva kolačića, a onda su ga otpratili do prastarog bijelog Rolls-Roycea parkiranog u blizini.
Zamolili su ga da sjedne na stražnje sjedalo s tri svoja domaćina, koji su bili odjeveni u bijela odijela i haljine, s četvrtastim šeširima u tradici¬onalnom muslimanskom stilu.
Čak ni na Rolls-Royceovu stražnjem sjedalu nije bilo dovoljno mjesta za četvoricu i Maxu je bio neugodan tjelesni miris njegovih domaćina, za koje je pretpostavljao da se u tom pustinjskom gradu ne kupaju svakog dana.
Kad je Rolls prešao na seoski put, vožnja je postala još neugodnija. Bez obzira na preciznu izradu, auto je poskakivao na neravnoj cesti i Max je dao sve od sebe da ne povrati. Četrdeset minuta poslije automobil je usporio na raskršću. Ondje se nalazio mladić na motoru.
Vidjevši automobil, motorist je krenuo unutarnjom cestom ravno prema središtu grada, dok je automobil skrenuo na obilaznicu koja je prolazila pokraj groblja u predgrađu.
Rollsu je trebalo desetak minuta da dođe do centra i za to se vrijeme selo pripremilo za svog »veoma važnog gosta«. Automobil se naglo zaustavio, na pozornici je zasvirao bend i pokazao se veliki natpis na kojemu je golemim crvenim slovima pisalo na engleskom jeziku:

DOBRODOŠAO, HOLLYWOOD!

Max je izašao iz automobila, a gradonačelnik je održao govor. To je Maxa podsjetilo na dobrodošlicu kojom je gradonačelnik Munchkina dočekao Dorothy kad je njezina kuća usmrtila zlu vješticu Zapada.
Bend je nastavio svirati, a onda su Maxa otpratili do glavne ulice u gradu, gdje su se s obje strane okupili stanovnici prema duhovnoj hijerarhiji kako bi primili Maxov blagoslov. Svaki pojedini čovjek dodirnuo je Maxa i pokušao ga zagrliti. Max je saznao da grad ima dvije tisuće stanovnika i to ga je iskustvo iscrpilo.
Kad se pozdravio s cijelim gradom, odveli su ga u posebnu kuću za goste gdje je bila pripremljena gozba s najsvetijim i najukusnijim jelima do kojih su ahmediji mogli doći. Bilo je ondje datulja, svježe naribanog kokosa, sokova i posebnih predjela poslije kojih je uslijedio velik izbor glavnih jela s mnoštvom egzotičnih vegetarijanskih jela, kao i onih od mesa, ribe i peradi.
Bio je to neizmjerno raznolik i obilan objed, svojevrsna gozba za Dan zahvalnosti koja se doimala beskonačnom.

***
Dva sata poslije, nakon itekako potrebnog sna, Max je bio spreman za obi¬lazak. Tek je tada otkrio zašto su mu pripremili takav kraljevski doček.
Od dvanaest proročanstava koja je u 19. stoljeću objavio utemeljitelj grada i religije ahmedija, sad su se sva ostvarila.
Prvih jedanaest proročanstava odnosilo se na sasvim nevjerojatne stvari, primjerice:

Pustinja će procvjetati.
Dvanaest obitelji utemeljitelja povećat će se na više od dvanaest
milijuna vjernika ahmedija.
Bit će sagrađen veliki hram — koji će udomiti više od stotinu
tisuća ljudi u molitvi.

Ta i ostalih osam uzvišenih proročanstava su se ostvarila, ali se posljednje proročanstvo smatralo ostvarenim tek s Maxovim dolaskom, jer je on predstavljao holivudsku filmsku ekipu.
Raščistivši misterij, Max je krenuo u istraživanje svetih lokacija u gradu.
Ubrzo je shvatio da ondje nema ničega zanimljivog za snimanje i da nema nikakve potrebe da uključe bilo kakve detalje o uvjerenjima ahmedija. Stoga je, kao i u slučaju mnogih drugih proročanstava, njihovo ispunjenje na kraju bilo prepušteno subjektivnom iskustvu onih koji su vjerovali... ili su odlučili ne vjerovati.


TRINAESTO POGLAVLJE

LOUIS


1973. -1975.
DOK JE MAX putovao svijetom, Louis je završavao studij prava na sveučilištu Duke u Durhamu u Sjevernoj Carolini. Bio je posljednji u svom razredu na Dukeu, ne zato što nije bio sposoban obavljati svoje zadatke, nego zato što nije želio raditi. Imao je osjećaj da ga je otac dužan uzdržavati, a mrzio ga je više nego što je mrzio Maxa.
Louis je čak povjerio Maxu kako je jedini razlog zbog kojeg je krenuo na pravni fakultet taj što je to bio najduži i najskuplji fakultetski program koji je mogao pronaći. Znao je da će majka prisiliti Herberta da plati studij prava, budući da je za nju obrazovanje bio najviši prioritet.
Onoga ljeta poslije Louisove mature Herbert je dogovorio da Louis radi u odvjetničkoj tvrtki u New Yorku. Istodobno se Louis počeo pripremati za odvjetnički ispit — onaj isti za koji je izdavačka tvrtka njegova oca objavila vodič za prijemni test.
Ironično je bilo to što je Louis pao na testu u prva dva pokušaja, prošavši tek pri trećem. Za to mu je trebalo više od godinu dana i tijekom toga razdoblja radio je kao niži činovnik u uglednoj tvrtki Gottlieba Harrisa.
Gottlieb je bio odvjetnik koji je radio za neke od najozloglašenijih mafijaških šefova u New Yorku. Herbert je Gottlieba upoznao na dobrotvornoj zabavi za zaštitu Zidova te su postali površni prijatelji. Herbert je jasno dao Louisu do znanja da mu čini veliku uslugu time što mu je pronašao posao u tako uglednoj odvjetničkoj tvrtki. Louis je sa svoje strane imao osjećaj da ocu čini golemu uslugu time što je prihvatio posao za koji je uopće dobivao plaću.
Louis je mrzio raditi za Gottlieba, smatrajući da je pokvaren kao i njegovi klijenti. Majci bi se žalio da i Herbert zacijelo mora biti zločinac, samim tim što je povezan s Gottliebom. Tijekom studiranja Louis je postao samozvani moralist krutih ideja o tome što je etičko, a što neetičko pona¬šanje. Tako je smatrao da bilo kakvi postupci koji donose »laku zaradu« nikako ne mogu biti etički.
Kad su ga suočili s činjenicom da je financijski ovisan o ocu cijeloga života, glasno je odgovorio da to ne smatra »lakom zaradom« — da su to sasvim drukčije okolnosti i da on ima na to pravo kao najstariji sin.
Tijekom objeda za Dan zahvalnosti Louis se naposljetku slomio pred ocem, ispunjen potisnutim frustracijama, mržnjom i ljutnjom. Maxa nije bilo pa su samo njih troje bili kod kuće u Greenwichu. Louis je Herbertu predao pismo porezne uprave koja mu je zaprijetila da će ga tužiti zato što nije platio porez - što je Louis smatrao još jednom nepravdom, s obzirom na bijednu plaću koju je dobivao kod Gottlieba Harrisa.
»Nije u redu što moram plaćati porez«, ljutito je izjavio Louis. »Ti imaš dovoljno novca - ti bi ga trebao platiti umjesto mene.«
Herbert se samo nasmijao vrativši pismo Louisu.
»To je smiješno. Svi plaćaju porez, a to uključuje i tebe.«
»Ako je tako, tada ću tebi i mami početi naplaćivati vrijeme koje provodim ovdje. Posebna cijena za vas bit će pedeset dolara, ali budući da sam ovdje proveo već više od dvadeset četiri sata, duguješ mi više od tisuću.«
Herbert se još glasnije nasmijao, ali se u tom smijehu osjetila i grubost. Ustao je i, napustivši stol otišao u vrt, gdje je sjeo u svoj omiljeni stolac medu biljkama, pokraj ognjišta i počeo čitati novine.
Prije nekog vremena Herbert je doživio drugi srčani napad i znao je da bi trebao izbjegavati emocionalne sukobe sa svojim starijim sinom.
Louis je nepokolebljivo krenuo za Herbertom i nastavio raspravljati o tome zašto bi mu otac trebao plaćati za njegove »pravne usluge«. Kad mu je otac jasno dao do znanja da ne namjerava plaćati nikakve Louisove račune — kao ni njegov porez — i da od sina očekuje da nađe pravi posao, budući da je primljen u odvjetničku komoru, Louis je počeo vikati, nazvavši oca pokvarenjakom i prevarantom.
Herbert je naposljetku ustao i zamahnuo kao da će udariti Louisa - što nije uradio još od njegove dvanaeste godine.
To je bio izazov koji je Louis čekao. Zgrabio je Herberta za grlo, gurnuo ga na tvrd mramorni pod i počeo udarati njegovom glavom o kamen.
Dovikivao je ocu ružne riječi, otpuštajući mržnju koja se nakupljala cijelog njegova života.
»Ti kurvin sine, nikad me nisi želio! Nikad me nisi volio!«
Jane je, čuvši buku, dotrčala u vrtnu prostoriju i pokušala ih razdvojiti, ali jednostavno nije bila dovoljno snažna da odvuče Louisa.
Otrčala je na telefon i nazvala policiju koja je stigla za nekoliko minuta.
Herberta su pronašli napola onesviještenog i okrvavljenog na mramornom podu, dok je izbezumljena Jane prislanjala ručnik uz njegovu glavu.
Dva policajca izvukli su pištolje i pažljivo pretražili kuću. Uskoro su Louisa stjerali u kut u garaži, gdje je sjekirom uništavao Herbertov Rolls- Royce.
Svladavši ga, odvukli su ga u zatvor kad su kola hitne pomoći stigla da Herberta odvezu u bolnicu.

***
Herbert je dobio potres mozga i tek je poslije nekoliko dana mogao napustiti bolnicu, ali izgledalo je da nema nikakvih trajnih oštećenja.
Prvi je put izravno osjetio bijes koji je Louis dotad redovito iskaljivao na Maxu, a sad je Herbert shvatio da Louis nije samo lijen i zao, nego i opasan.
Bez obzira na to, kad je došlo do Louisova suđenja, Herbert se nije mogao navesti da svjedoči protiv vlastita sina. S tužiteljem je postignut sporazum da će Louis, umjesto da ode u zatvor, mjesec dana provesti u psihijatrijskoj bolnici. Ako poslije tog razdoblja liječnici u bolnici budu smatrali da je sposoban brinuti o sebi, otpustit će ga.
Dogovorili su i to da će Louis, ako izađe iz bolnice, dobiti zabranu prilaska koja bi se odnosila na cijeli grad Greenwich, gdje su Herbert i Jane živjeli. Budući da prije toga slučaja Louis nikad nije bio nasilan prema drugim ljudima, osim prema Maxu, nisu imali razloga pomisliti da bi mogao ozlijediti bilo koga.
Jane i Herbert su se nadali da će Louis možda pronaći svoj životni put, sve dok više ne bude u kontaktu s njima.

***
Iznenadivši sve, Louis je bio uzoran pacijent dok je bio zatvoren u psihi¬jatrijskoj bolnici i poslije mjesec dana su ga otpustili.
Jane je bilo posve jasno da Louis nikad neće pronaći posao u tradicio¬nalnom smislu, a kamoli iskoristiti svoju pravničku diplomu. Osjećala je neizmjernu krivnju zbog njegova mentalnog stanja i usprkos okrutnog sinova ponašanja zahtijevala je da Herbert utemelji mali fond za njega, kako bi se mogao uzdržavati. Jane se nadala da će mu time ublažiti zabrinutost zbog novca i možda mu omogućiti da pronađe nekakvu skromnu karijeru, što bi ga moglo držati na udaljenosti od obitelji i podalje od nevolja.

***
Kad se Max vratio sa svojih putovanja i saznao što se dogodilo, otvoreno je pokazao svoje olakšanje. Njegovi otac i majka naposljetku su upoznali Louisovu nasilnu narav i poduzeli nešto kako bi zaštitili obitelj.
Bilo mu je žao Louisa, jer ga je zapravo volio i želio mu pomoći, ali istodobno nije želio imati nikakve veze s njim.
Max se još plašio da bi Louis mogao biti nasilan prema njemu.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
ČETRNAESTO POGLAVLJE

GUBITAK ILUZIJA

1978. godina
MAX SE NA HARVARD vratio s osjećajem olakšanja, nadajući se da će ga profesori i kolege pohvaliti zbog toga kako je uključio arheologiju u stvaranje dokumentarnih filmova.
Međutim, uvelike se razočarao shvativši da njegovim kolegama na sveučilištu njegov dodatni interes nije osobito dobro sjeo. U njihovim očima takva popularizacija znanosti nije bila ozbiljna stvar. Smatrali su da su priznanja koja je Max dobivao gotovo nepristojna i neprikladna za jednog studenta.
No, kao što su se njegovi profesori oslobodili očaranosti Maxom, tako se i Max počeo oslobađati očaranosti Harvardom.
Bilo mu je dosadno i tragao je za većim izazovima.

***
Nije prošlo dugo vremena kad su izazovi pronašli Maxa. Nazvao ga je otac i povjerio mu da mu je potreban u izdavačkoj tvrtki. Herbert je prekršio dogovor o prodaji Perfect Filmsa i otada je prezirno odbijao sve ponude. Obećao je Maxu da će, ako pristane preseliti se u New York i prihvati upravljanje uredništvom, pokušati isplatiti svog partnera i predati tvrtku Maxu.
Međutim, Herbert je neumoljivo zahtijevao da Max stekne iskustvo u njujorškom uredu prije nego što se preseli.
Max je pristao i preselio se, ali je ubrzo izgubio zanimanje. Usprkos novoj ljubavnoj vezi koja je ubrzo postala ozbiljna, nije uživao u gradskom životu, a posao nije smatrao osobito izazovnim.
Nije prošla ni godina dana otkako je radio u uredništvu kad je tele¬fonom primio poziv da krene na put oko svijeta zbog snimanja još jednog dokumentarnog filma. Snimanje je trebalo trajati dvanaest tjedana, a uvjete je mogao odrediti sam.
Zbog dužine putovanja, Max je uzeo godišnji odmor.
Ništa osobito, pomislio je. Sve će me to čekati i kad se vratim.

***
Iako to Max nije znao, onoga dana kad je Max otputovao za Indiju i ne¬poznate krajeve Herbert Doff je doživio treći srčani napad. Taj je napad bio ozbiljniji od prethodna dva i Herbert se osjećao primoranim da zaštiti svoju obitelj i proda tvrtku najboljem ponuđaču. Kad se Max vratio, pro¬daja je bila zaključena.
Prvi put u svom životu Max je mogao odabrati vlastitu sudbinu. To mu je donijelo osjećaj oslobođenja.
Poderao je trogodišnji ugovor koji mu je osigurao otac i preselio se u Hollywood gdje je počeo raditi kao pomoćni producent na velikom dokumentarnom filmu. Dva tjedna poslije shvatio je da je napravio još jednu pogrešku.
Mrzio je svoj posao.
Od njega se kao pomoćnog producenta očekivalo da se pobrine da kreativna ekipa bude marljiva i sretna. Ako su željeli kokain, Max je trebao nabaviti drogu za njih.
Max je dao otkaz istog trenutka.
Vratio se natrag u New York, ali nije se osjećao slobodnim. Nije imao posao, niti je znao kuda će.
Razmotrio je svoje mogućnosti i zaključio da mu je najbolja trenutačna alternativa zaigrati poker u jeftinom baru u Sohou subotom navečer. Dok su još bili prilično maleni, Lous je Maxa naučio igrati poker i Max je na putovanjima s različitim filmskim ekipama stekao poveliko iskustvo. Također je bio u stanju vizualizirati svaku kartu koja mu je bila potrebna. Na neki je način jednostavno vlastitom voljom mogao prizvati kartu koja mu je trebala i ona bi se pojavila.
Bez obzira na to je li riječ bila o sreći ili nečemu drugom, Max je uvijek osjećao sklonost prema brojevima. Još dok je bio dijete i nije mogao ni govoriti, brojevi su uvijek bili živi u njemu. S njima se igrao... i bili su mu prijatelji.
Zato mu je poker prirodno legao.

***
Subotom oko ponoći pojavio bi se za vikend partiju. Ulozi nisu bili osobito visoki, ali uvijek je bilo ljudi iz predgrađa koji su se pokazali kao lake mete. Popili bi previše i ležerno zaigrali.
Došli su se zabavljati.
Max je dolazio zaraditi.
Vrlo malo redovnih igrača su bili pravi igrači. Cesto bi se uspjeli udru¬žiti ili varati tako da ih nitko ne uhvati. Zato se Max nije upuštao u igru s redovitim igračima.

***
Uz to, bilo je dovoljno turista na kojima je Max svake subotnje večeri mogao zaraditi dvjesto-tristo dolara, a to mu je bilo dovoljno da svakog tjedna plati stanarinu, članarinu u teretani i račune za hranu.
No, to ga nije zadovoljavalo - niti je predstavljalo nekakvu osobitu karijeru.
Max se našao na raskrižju.
Napustio je Harvard, napustio je očevu izdavačku kuću, a napustio je čak i Hollywood. Još jedna ljubavna veza završila mu je loše.

***
S Tinom je bio zaručen prije nego što je krenuo na filmski projekt koji je trajao dvanaest tjedana. Dok je bio na putu, u Damasku joj je kupio prekrasan zaručnički prsten i egzotičnu svilu, kako bi mogla dizajnirati unikatnu vjenčanicu.
Nisu odredili datum vjenčanja niti ga službeno objavili, ali Tina i Max su se suglasili da će svoje obitelji obavijestiti kad se on vrati s puta.
Nažalost, kad se vratio, Tina je potpuno bila promijenila mišljenje o braku. Počela je odlaziti psihijatru kako bi istražila probleme koji su se odnosili na traume iz prošlosti, povezane sa seksualnim zlostavljanjem iz ranog djetinjstva.
To je za Maxa, dakako, bilo potpuno iznenađenje.
U procesu terapije, psihijatar joj je predložio da se suzdrži od seksualnih odnosa dok ne uspije dovesti u red svoje skrivenije osjećaje. Tina je smatrala da je to dobra ideja i obavijestila je Maxa kako smatra da zaruke — pa čak ni njihov odnos - nemaju nikakva smisla.
Max nije mogao shvatiti što se dogodilo. Izgledalo mu je da su sretni zajedno. Iznenada se njegova zaručnica udaljila od njega, a on je jedva uspijevao prepoznati osobu u koju se pretvorila.
Iz njegova života je nestala magija i Max nije znao kako bi je mogao vratiti.
Ponovno je zapao u duboku depresiju. Prestao je jesti, brijati se, pa čak i kupati. Danima je samo spavao. Bio je iscrpljen i izgubio je ideju o sebi i o tome što želi napraviti u svom životu.
Smatrao je da postoji vrlo mala vjerojatnost da će uspjeti ispuniti očekivanja koja je gajio od djetinjstva. Za svoga oca predstavljao je razo¬čaranje. .. a i za sebe samog.
Usred depresije odlučio je napisati roman koji bi odražavao njegovo stanje, a nazvao ga je Prednosti samoubojstva. Poslije dugog razmišljanja, smislio je prvu rečenicu:

Sir Winstona su probudili prigušeni krici... vlastiti.

Roman je opisivao svakodnevnu Maxovu borbu s mislima o samoubojstvu. Svoje je osjećaje počeo opisivati u nestalnim naletima na starom pisaćem stroju koji mu je dao otac.

Dosegao sam crni rub očajanja... Ne znam tko sam, što želim, što mogu ili kamo idem... Dosadio sam samome sebi... nemam nade... moram promijeniti ovaj život... želim odustati.

Bio je svjestan da se ne mora plašiti smrti same po sebi i čeznuo je za po¬vratkom bijeloj svjetlosti i blaženstvu koje je iskusio u ordinaciji dr. Graya 1965. godine.
Istodobno je još vjerovao da ga čeka nekakva sudbina zbog koje bi trebao ostati na životu. Odlučio je da će svoju sudbinu prepustiti višoj moći i napisao je NEKA BUDE VOLJA TVOJA.
Nastavio je pisati i boriti se protiv svojih samoubilačkih sklonosti.
Onoga dana kad je Max dovršio svoj roman, susjed koji je živio dva kata iznad njegova stana skočio je u smrt. O tom je činu Max bio razmišljao mnogo puta i tjednima ga zamišljao. Stvarnost toga čina ga je zapanjila te se pitao je li pisao o vlastitoj ili nečijoj tuđoj sudbini.

***
Louis se ponovno pojavio u Maxovu životu.
Kad ga je ugledao na vratima, Max ga je jedva prepoznao. Smrdio je, bio je prljav, neobrijan i udebljao se oko struka.
Izgledao je groteskno.
Nesuvislo je brbljao o tome kako svi krše zakon - osobito njegov otac i odvjetnici kod Gottlieba Harrisa.
»Nemaš pojma kako su iskvareni... i ne samo oni. Svi krše zakon... sve zakone. Čak počinju kršiti i zakone sile teže, a kad se to dogodi, znaš da ćemo svi završiti u paklu«, nastavljao je Louis, očekujući da i Max bude jednako zabrinut.
No, Max se mogao samo nasmijati kombinaciji inteligencije i ludila koja je izvirala iz njegova brata. Zbog toga je zadrhtao, shvativši da ono u što se pretvorio njegov život nije mnogo bolje od toga.
Zato je Max priredio Louisu lijep obrok - možda prvi koji je Louis pojeo poslije tko zna koliko vremena. Cijelo vrijeme se nadao da Louisovo ludilo neće eruptirati u nasilje i osjetio je veliko olakšanje kad se to nije dogodilo.
Tada je zagrlio svog brata i savjetovao mu da pronađe mirno mjesto podalje od New Yorka, gdje će biti manje ljudi koji će kršiti zakone sile teže pa će ondje biti siguran.
Louis je otišao i Max se pitao što će se sljedeće dogoditi.


PETNAESTO POGLAVLJE
Kalifornija

1979. -1982.
MAXOVI POKERAŠKI dani naglo su došli svome kraju. Sve je počelo s najjačom zuboboljom koju je doživio.
Bol je bila nepodnošljiva i, koliko god se trudio, nije mogao izbjeći činjenicu da će morati nešto poduzeti. Na putu prema stomatološkoj ordinaciji, sudario se s bivšim kolegom iz srednje škole, Peterom Bohrom, koji je upravo izlazio iz ordinacije.
»Drago mi je što te vidim, Max! Kako ide?«, upitao je Peter zgrabivši Maxovu ruku. »Još radiš za svog starog?«
»Držim se«, odvratio je Max kroz bol. »Tata je prije nekoliko mjeseci prodao tvrtku. Nisam siguran što ću sad raditi, ali u Hackleyu sam ti se uvijek divio. Daj mi svoju posjetnicu pa ćemo se uskoro čuti.« Max je napravio grimasu dok je to izgovarao.
Uistinu, Peter je otišao na Hackley s Maxom, ali je maturirao godinu dana prije njega. Bio je zadužen za Maxovu učionicu tijekom prvog polu¬godišta, bio je predsjednik svog razreda i održao oproštajni govor. Uz to je bio jedan od vrhunskih sportaša u školi.
»Svakako - evo ti posjetnica«, oduševljeno je rekao Peter. »Nedavno sam preuzeo odjel za CRM Films. Nazovi me - trebali bismo otići na ručak i popričati.«

***
Max je nazvao i ni dva tjedna poslije sastali su se u elegantnom restoranu u Tribeci. Max je Peteru ispričao o filmovima na kojima je radio i prije nego
121
što su završili s ručkom Peter mu je ponudio posao pomoćnog producenta zaduženog za urede CRM Films studija na zapadnoj obali.
»Moj je otac direktor i tražim nekoga s poduzetničkim instinktom tko poznaje sve praktične stvari o radu na dokumentarnim filmovima«, objasnio je. »Koliko god to izgledalo nevjerojatno, moglo bi se pokazati da je naš sastanak prekretnica za obojicu.«
»Pa, ja znam ponešto o dokumentarnim filmovima«, priznao je Max, »i ovo bi bilo baš nešto po mojoj mjeri. Prihvaćam«, dodao je.

***
Nakon što je dovršio neke poslove, Max se uskoro preselio u Del Mar u Kaliforniji, uživajući u gotovo savršenom vremenu i potpunoj samostal¬nosti koju je dobio za upravljanje svojim odjelom CRM-a. Del Mar je bila mala četvrt sjeverno od San Diega u kojoj se nalazila trkaća staza, čuvena zahvaljujući slavnim ličnostima kao što je bio Bing Crosby. Svake godine tijekom sezone utrka broj stanovnika bi se i više nego udvostručio.
Kuće su ondje bile skupe, ali je Max dobro zarađivao.
Još je važnija bila činjenica da je uživao u svom novom poslu i prvi put poslije dugo vremena osjećao se korisnim. Njegovim uredom je upravljao prodajni menadžer. Imali su zajedničku izvršnu tajnicu. Svakog jutra bi ga čekalo dvadesetak-tridesetak novih filmova i trebalo mu je samo sat vremena da ih pregleda, odabirući desetak ili dvanaest koje je smatrao da imaju kreativni ili komercijalni potencijal.
Max bi uzeo filmove koje je odabrao i prešao bi dvoranu do ureda trgo¬vačkog menadžera. Atmosfera u CRM-u bila je vrlo opuštena - nijedan sastanak nisu dogovarali unaprijed i svaki je počinjao na isti način.
»Frank, imaš li malo vremena?«
Max bi počeo opisivati svaki film koji je odabrao i postavljati ključna pitanja.
»Ako je ovo najbolji mogući film o ovoj temi, koliko bi primjeraka mogao napraviti u početnoj distribuciji?« Iako su se bavili stvaralačkim radom, zarada je ipak bila najvažniji čimbenik.
U većini slučajeva odgovor je glasio »Ne dovoljno« ili »Ne mnogo«, a ponekad i »Ništa« te se više ne bi ni osvrtali na te filmove.
Povremeno bi - jednom ili dvaput tjedno - odgovor bio drukčiji.
»Mogli bismo zaraditi deset tisuća dolara ili više ako sve ispadne kako treba.«
Ako bi na tom projektu uistinu radila prava postava glumaca i dobra ekipa, a ideja bila najbolja što može biti - ili barem takva da bi postala pristojna poslije kvalitetne obrade - u tim bi slučajevima Max zatražio prava za film.
Cesto bi im taj proces oduzeo samo dio poslijepodneva, tako da je Max imao dovoljno vremena da istraži plaže i vruće kupelji te druge atrakcije južne Kalifornije.
To je i činio i uskoro je susreo osobu koja ga je potpuno očarala. Tjedni su prelazili u mjesece, a Max joj se s uživanjem udvarao sve dok nije pri¬stala udati se za njega. Tada se u Maxovu životu ostvarilo sve što je mogao zamisliti.
Bio je djelotvoran i uspješan. Počeo je privlačiti pažnju novina, sve dok San Diego Tribune i San Diego Magazine nisu objavili članak o njemu, s fotografijom na dvije stranice.
»Sjajan mladi producent dolazi u San Diego«, objavljivao je naslov. Ljudi su San Diego smatrali usnulim gradom s vojnim bazama i poljo¬privredom, zbog čega su mnogi njegovi stanovnici bili ogorčeni na svog većeg sjevernog susjeda, pa bi zgrabili svaku priliku da se istaknu. Maxova je slava, međutim, imala i svoju cijenu.
Uskoro su njegovi kolege postali ljubomorni na pažnju koju je dobivao.

***
CRM je zadržao nekoliko odjela, a šef odsjeka za opće poslove, Bill Battely, bio je sklon nadmetanju. Max je nenamjerno preoteo jednog od njegovih glavnih stručnjaka za snimanje filma o OPEC-u i naftnoj krizi, a Battely je to doživio kao osobitu uvredu.
Battely se nadao da će se uzdići na položaj direktora kad stari Bohr
- Peterov otac - naposljetku ode u mirovinu. Taj je klinac Max dobivao preveliku pažnju medija i odlazio na privatne objede s »predsjednikom odbora«, kako su nazivali Bohra starijeg.
U novinama se pojavila priča u kojoj je Maxu pogrešno odano pri¬znanje za CRM-ov najunosniji film, Sloboda izbora, koji je snimio čuveni ekonomist Milton Friedman. Novinar se nadao da će tako zaraditi uslugu kod Maxa, iako je jedini razlog zbog kojeg je CRM producirao taj film bio osobni odnos starog Bohra i dr. Friedmana.
Battely je zgrabio tu priliku te članak - zajedno s četiri-pet drugih o Maxu- poslao predsjedniku odbora, popraćene jednostavnom porukom.
Možda biste htjeli pogledati ovo.
Max je dobio otkaz. William Bohr je natjerao sina Petera da nazove Maxa i poslao mu osobnu poruku:


Da smo u staroj domovini, bacili bismo te u klade. No, budući
da nismo u vojsci, možemo ti samo oduzeti ono što si dobio.
Platit ćemo ti do kraja godine, ali do kraja današnjeg radnog
dana pokupi sve svoje stvari i nestani.


Max je bio u šoku.
Nije napravio ništa pogrešno i potpisao je više od trideset naslova u osamnaest mjeseci koje je proveo u toj tvrtki.
Kolege su mu rekli da može tužiti CRM zbog neutemeljenog otkaza, ali to nije bilo u Maxovu stilu.
Zahvaljujući bizarnom preokretu, dan prije nego što je dobio otkaz Maxova je zaručnica raskinula zaruke i Max je ostao zgromljen na svim frontama. Bio je tako skršen i zaprepašten nenadanim završetkom zaruka da nije mogao čak ni razmisliti što za njega zapravo znači taj otkaz.
Kad je tijekom sljedećih dana razmislio o tome, shvatio je da zapravo više ni za koga ne želi raditi — čak ni u tako ugodnim uvjetima kakve je imao u CRM-u.
Želio je živjeti prema vlastitim pravilima.
Zato je, koliko se njega ticalo, ponovno bio slobodan da se posveti stvaranju vlastite sudbine.

***
Max nije imao novca te je trebao početi s malim zalogajem.
S lokalnom kablovskom televizijskom kućom dogovorio je da koristi njihovu opremu za produkciju videopriručnika u stilu popularnih videa s vježbama Jane Fonde i tako je nastala tvrtka MAXimum Productions. U teretani se susreo s autorom videa Del Mar Workout i pomislio kako je to zgodno ime i dobre vježbe — idealno za tržište Jane Fonde.
Najveći mu je problem bio u tome što nije imao Jane Fondu - niti bilo koju drugu slavnu ličnost - koja bi bila povezana s Del Mar Workout, pa kad je distributeru odnio grubi nacrt, rekli su mu da bi mogli uzeti petsto pri¬mjeraka da testiraju video, ali su mu rekli i da nisu osobito optimistični.
Maxu je trebala narudžba od najmanje pet tisuća primjeraka samo da bude na nuli. S petsto primjeraka izgubio bi dva dolara na svakoj vrpci i ne bi imao nikakvog kapitala da nadoknadi razliku. Izgledalo je da MAXimum Productions nikad neće razviti krila.
Dok je razmišljao o svojim mogućnostima, Maxa je nazvao susjed Andy Kay sa zanimljivom novom idejom.
»Max, sjetio sam da si na jednoj od naših večera rekao da se razumiješ u priručnike za testove još otkako si radio za očevu izdavačku tvrtku.«
Max nije znao kamo Andy smjera, ali ga je to zanimalo.
»Da, tako je. Što si smislio?«
»U Nonlinear Systemsu bavim se projektom razvoja stroja koji sam nazvao 'tutor kompjutor', a trebao bi pomoći studentima da poboljšaju svoj rječnik. Odavno sam zaljubljenik u rad Johnsona O'Connora i vjerujem da je poboljšanje rječnika najvažniji obrazovni cilj svakog čovjeka.
Bi li razmislio o tome hoćeš li mi pomoći s tim projektom kao vanjski honorarni savjetnik?«, gorljivo je upitao Andy.
»Svakako«, odgovorio je Max, dodavši, »mogu početi odmah.« Izgledalo je da mu sinkronicitet ponovno donosi idealnu poslovnu mogućnost upravo kad mu je to najviše bilo potrebno.
Radio je kao direktor projekta i direktor marketinga, a zauzvrat je trebao dobiti postotak od buduće prodaje. Odmah su se bacili na posao i brzo su napredovali.
Dva mjeseca poslije početka razvojne faze jedan od Andyjevih struč¬njaka osmislio je računalo KayPro, kako su ga nazvali - koje je odmah zauzelo drugo mjesto najpopularnijeg prijenosnog računala na svijetu, iza Osborna, od kojeg se ubrzo počelo bolje prodavati.
Nastavili su raditi na »tutor kompjutoru«, ali to računalo više nije predstavljalo prioritet. KayPro je postigao uspjeh i Andyjeva mala tvrtka je napredovala od dva milijuna godišnje prodaje do dvjesto pedeset.
Iznenada se medu zaposlenicima tvrtke našlo na desetke tehničkih pisaca i računalnih savjetnika. Kad su pisci saznali za Maxovu prošlost i veze, zatražili su od njega da im pomogne u stvaranju obrazovnih filmova u stilu priručnika.
MAXimum Productions se preko noći pretvorila u naprednu filmsku tvrtku s nekima od najnadarenijih stručnjaka na svijetu. Maxa je zanimao napredak tehnologije i visokotehnološkog svijeta. On se sam nije bavio tehnološkim stvarima, ali je uskoro shvatio kako može odrediti koji bi filmovi vjerojatno mogli postati popularni. A u svijetu obrazovnih videa koji nije razlikovao DOS od CMP-a ili Lotus od WordPerfecta, Maxa su smatrali tehnološkim guruom.
Odustao je od svojih ambicija da snima »stvarne filmove« ili da radi bilo što drugo osim da igra golf, sastaje se s lijepim ženama i uživa u kalifornijskom načinu života.

***
Godine su prolazile, a Max više nije naišao ni na jedno novo ime od svojih dvanaest imena. Gotovo kao da su Maria, Yutsky, B. N. Sharma i Yoko pripadali svijetu snova.
Uz izuzetak jednog nevjerojatnog imena — Medvjed Koji Trči — bilo bi ih lako otpisati kao iluziju, rođenu iz traume iskustva tik do smrti.
No, imena su mu se pojavljivala jedno po jedno, tako da ih nije više mogao samo otpisati. Ali, nije ih mogao ni objasniti.
Pa ipak.... Medvjed Koji Trči?
Koliko god mu se to činilo apsurdno, moralo je postojati nekakvo objašnjenje.

***
Max bi svakih nekoliko mjeseci dobio obavijest — najčešće od roditelja — o nezgodi zbog koje bi Louis završio u psihijatrijskoj bolnici na promatranju, odakle bi ga otpustili poslije obaveznih mjesec dana.
Znao je redoslijed događanja. Njegov bi brat uzimao lijekove dok bi bio u bolnici, ali bi prestao čim bi ga otpustili.
Jednom se Louis, poslije incidenta zbog kojega je nakratko završio u bolnici, pojavio u Kaliforniji. I dalje je zaudarao, bio je prljav, govorio je glasno i samo napola suvislo. Max je osjećao sažaljenje prema njemu pa je sredio da ostane u hotelu Marriott, gdje bi se mogao dobro odmoriti i okupati.
Sljedećeg su se dana susreli ondje za ručkom i Max je ponudio da plati Louisu još jednu noć u hotelu.
»O, ne - hotel je daleko preskup«, usprotivio se Louis. »Neću ostati ovdje. Mogu jednostavno spavati u svom automobilu na parkiralištu i uštedjeti novac.«
Max se zgrozio.
»Ali, to je moj novac«, pobunio se, »i meni ne smeta što plaćam.« Ali prije nego što je mogao nastaviti, Louis ga je prekinuo.
126
»Ne! Ja volim uštedjeti. Bit će mi dobro u automobilu.« S tim su se riječima rastali i dogovorili za sastanak u restoranu sljedećeg dana.
Sljedećeg jutra Max je došao na parkiralište hotela Marriott da potraži Louisa, ali ga nije mogao pronaći. Nije bio ni u sobi.
Nekoliko sati poslije, kad su se sastali za ručkom, Max je upitao Louisa gdje je spavao.
»Vidio sam Motel 6 u ovoj ulici pa sam parkirao automobil i spavao u njemu. Marriott je previše skup.«
»Ali, i na parkiralištu Marriotta bi isto tako bilo besplatno«, ustvrdio je Max. »Nema nikakve razlike.«
»Ti ništa ne razumiješ o novcu«, rekao je Louis, a glas mu je poprimio ton koji se Maxu nije sviđao. »Marriott bi bio skuplji i s onim što sam uštedio možemo si priuštiti dobar ručak.«
Max je odustao i uživali su u tihom objedu.
Usprkos tome što ga je Louis godinama tukao, Max si nije mogao pomoći - osjećao je tugu. Dok su jeli, Max je spomenuo nešto za što se nadao da bi moglo biti rješenje i predložio je Louisu da ode psihijatru. Iznio je prijedlog da bi mjesečno financirao Louisa, dajući mu više od onoga što je primao od roditelja, ako bi liječnik svakog tjedna mogao potvrditi da Louis uzima lijekove.
Louis je pristao i krenuo na tretmane. Istodobno je postao gorljiv kockar i redovit gost na čuvenom trkalištu Del Mar. Kockanje mu je išlo od ruke i redovito je pobjeđivao, tako da mu nije bio potreban dodatni novac od Maxa.
Poslije dva mjeseca Louis je prestao odlaziti psihijatru i uzimati lijekove. Poput svih Doffova, jedan od njegovih glavnih užitaka bila je hrana te se izgovarao da mu lijekovi smetaju za želudac, remete okus hrane te da je od njih omamljen i ošamućen.
Max ga je upozorio da će mu prestati davati novac ako ne nastavi uzimati lijekove, ali ta je prijetnja bila slaba, s obzirom na Louisov novo- pronađeni prihod.
Louis je na to uzvratio napisavši dugačko pismo u kojemu je Maxa optužio za nezakonite postupke. Rekao je da ga namjerava prijaviti pore¬znoj službi i FBI-ju.
Uskoro poslije toga potpuno je nestao i Max je izgubio svaki trag o njemu. Zahvaljujući diskretnom raspitivanju, čuo je glasine da je Louis postao lutalica — živio je u automobilu, ljeta provodio u Michiganu, a zime u Tennesseeju i na Floridi.
Kad bi osjetio potrebu za tuširanjem i krevetom, Louis bi unajmio sobu, ali je uglavnom živio u svom automobilu u kampovima, na parkiralištima motela i na konjskim trkalištima.

***
Nedugo poslije ponovnog susreta s Louisom, Maxovoj majci Jane dija¬gnosticiran je rak. Tumor je lociran na lijevoj strani mozga, upravo ondje gdje je ozljeda od automobilske nesreće bila najteža.
Jane se gotovo dvije godine mučila sa zračenjem i kemoterapijom, ali kad više nije mogla govoriti niti se kretati, Maxu je, koji je doletio u Greenwich u posljednji posjet, predala kratku poruku.

Spremna sam zakoračiti u svjetlost.

Za dva dana je umrla.
Max je pomogao ocu pri organizaciji sprovoda i posebne memorijalne službe za Jane. Louisa nisu niti pozvali, niti mu zabranili da dođe, iako je Herbert priznao da je Jane potajno vjerovala kako je stalna bol zbog nepredvidljiva sinova ponašanja ubrzala pogoršanje njezina zdravlja.
U svakom slučaju, ni Max ni Herbert ni na koji način nisu mogli stupiti u kontakt s Louisom, pa ga nisu ni mogli pozvati na sprovod - čak i da su to htjeli - kao što ga nisu mogli obavijestiti ni da mu je majka umrla.


ŠESNAESTO POGLAVLJE

Grace

1979. -1984.
IAKO SE POKAZALO da je njegova filmska karijera prilično nestalna, izgledalo je da mu je i ljubavni život podjednako dramatičan... i nepredvidiv.
Grace Bradley bila je prva žena koju je Max upoznao preselivši se u San Diego. Naletio je na nju na bazenu rezerviranom »samo za stanare« u četvrti ekskluzivnih stambenih zgrada Sea Point Village u Del Maru, gdje je živio. Plivala je gore-dolje u bazenu i onoga trenutka kad je izašla iz vode, Max je postao svjestan da je zaljubljen. Bila je plavokosa i imala je najljepše noge koje je vidio. U njegovim očima bila je apsolutni ideal.
Krenuo je za njom u vruću kupelj.
Oči su joj bile nasmijane, kao da nema nikakvih briga, a glas sladak kao najljepša glazba koju je ikad čuo.
»No, vi ste zacijelo najlošiji plivač kojeg sam ikad vidjela«, nasmijala se Grace, »ili ste se namjerno pokušavali sudariti sa mnom?«
»Samo imam poteškoća s orijentacijom, pretpostavljam«, odvratio je Max i uzvratio joj osmijeh. »Iako mi je strašno drago što sam se sudario s vama. Vi ste vjerojatno najljepša žena koju sam dosad vidio.«
To ju je navelo da se još šire osmjehne i Max je bio očaran.
»Ne vidim prsten na vašem prstu«, rekao je, odlučivši se da krene u napad. »Nadam se kako to znači da niste u vezi.«
»Nisam u vezi, ali ništa si nemojte zamišljati. Upravo sam prošla razvod i obećala sam sama sebi da barem šest mjeseci neću ići na spojeve«, odvratila je Grace dok su joj plave oči blistale na suncu.
129
»Pa, ne moramo se sastajati, ali nadam se da možemo biti prijatelji«, rekao je Max. »Tek sam jučer uselio i jedva da ikoga poznajem u Sea Pointu.«
»Ja imam puno prijatelja i bit će mi drago da budem u vašem nesluž¬benom odboru za doček«, vedro je rekla. »Moja me majka u Iowi odgojila da sudjelujem u društvenim zbivanjima te iako se svi u Kaliforniji doimaju ležerni, ja još vjerujem da treba poštovati društvene obaveze. Upoznat ću vas s ljudima pa ćete za tjedan-dva shvatiti da sam ja samo jedna od mnoštva ljepotica koje žive ovdje u Sea Pointu.«
U trideset trećoj godini Max je uživao u slobodi koju mu je donosio status samca u San Diegu u vrijeme kad većini dvadesetogodišnjakinja nije nimalo smetalo upustiti se u seksualne odnose na prvom sastanku. Zato je, čekajući Grace, ipak mogao imati seksualne odnose koliko god je htio s brojnim dostupnim i privlačnim ženama koje je upoznavao na filmskim festivalima i putem svojih novih kalifornijskih prijatelja.

***
Pa ipak, ako se njega pitalo, Grace nije bila u pravu. Čak i poslije šest mjeseci, Grace je bila nešto daleko više od samo jedne od ljepotica — bila je ona s kojom mu se bilo suđeno vjenčati.

***
Poslije devet mjeseci hodanja, Max je zaprosio Grace, a ona je pristala.
I dalje je bila žena njegovih snova. U njezinu društvu je blistao od sreće i morao bi se uštipnuti da se uvjeri kako je to stvarnost - da će uskoro imati svoju savršenu družicu.
Njezina je najveća ljubav bila Postani stvaran, režim new age meditacije koji je u Kaliforniji pokrenuo Harold Henderson. Maxu se to činilo čudnim, ali sve dok je Grace bila sretna, nije previše razmišljao o tome.
Uz to, morao se diviti uspjehu. Činilo se da Harold ne posjeduje osobite talente, ali je poučavanjem meditacije zapravo stvorio vlastiti kult.
Ljudi bi davali dosta novca za predavanja o meditaciji, a Harold je mogao spavati s onoliko žena s koliko je htio. Iako je imao šezdesetak godina, širio je glasine da je stariji od stotinu godina te da je meditacijskim metodama stekao vječnu mladost. Tvrdio je da mora spavati s mlađim ženama kako bi sačuvao svoj chi.
Većina njegovih mladih učenica smatrala je da je velika čast ako ih odabere da ga održe mladim.
Budući da je Grace potjecala iz Iowe, bila je relativno konzervativna. Stoga usprkos vježbama meditacije nikad nije spavala s Haroldom i tvr¬dila je da to nikada i ne namjerava. Vjerovala je u seks u braku, rekla je odlučno, ali je ipak vjerovala i u meditaciju.
Grace je očito bila očarana Haroldom.
Kad je Harold saznao da je Grace zaručena za Maxa, predložio joj je da se poveže s naprednijim praktikantom meditacije.
Upoznao ju je sa Stephenom, koji je bio učenik »treće razine«. Grace je meditirala devet godina pa se uzdigla do »četvrte razine«. Harold je objasnio da bi Grace Stephena mogla mnogo čemu naučiti, a time bi se i sama uzdigla na višu razinu.
Osim što je bio na trećoj razini, Stephen je ujedno bio i agent za nekretnine te multimilijunaš. Max je u to vrijeme kao pomoćni producent zarađivao 40.000 dolara godišnje i nije se mogao natjecati s njim.
Grace je Maxu vratila prsten. Za tri mjeseca bila je zaručena za Stephena. Max ništa nije mogao poduzeti.
Bio je slomljen.

***
Dan poslije raskida zaruka, Max je dobio otkaz u CRM-u.
Bio je duboko uznemiren zbog toga što je izgubio Grace i dugo se nije htio odreći nade da će se ponovno sjediniti s njom, usprkos tome što je situacija bila posve nepraktična.
Međutim, uskoro je osnovana tvrtka MAXimum Productions i nije više imao vremena ni za što osim za posao. Bio je to prikriveni blagoslov - intelektualni i emocionalni sinkronicitet u praksi, iako Max to nije uspio shvatiti zbog toga što se nalazio usred dramatičnih zbivanja.
Zapravo, moralo je proći deset godina prije nego što je počeo sagleda¬vati širu sliku.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Gracein povratak

1994.
MAXA JE NAZVALA Meg Perkins, jedna od Graceinih najbližih prijateljica.
Nije bio ostao u kontaktu s Grace, kao ni s bilo kojom sljedbenicom pokreta Postani stvaran, ali je prošlo dovoljno vremena, pa je pristao sastati se s Meg, koja je bila glumica.
Meg se dovezla iz Los Angelesa da upita Maxa za savjet o filmovima i da mu iznese ideju koju je željela realizirati. Uljudno joj je objasnio da je njezina ideja dobra, ali nije od one vrste kojima se on bavio. Tada mu je nešto palo na pamet.
»Usput rečeno, što se dogodilo s Grace?«, nemarno je upitao, iako svjestan da stare rane još nisu potpuno zacijelile. »Čuo sam da se odselila. Je li još sa Stephenom?«
»Nije«, odgovorila je Meg, žustro odmahujući glavom. »Brak je trajao samo tri godine. Grace je preselila u Portland i sad se bavi prodajom ne¬kretnina. Zapravo, sljedeći tjedan poslovno dolazi ovamo na poslovnu konferenciju. Sigurna sam da bi te voljela vidjeti ako imaš vremena.«
Max nije bio siguran kakve je osjećaje u njemu izazvalo Megino otkriće, ali je znatiželja nadvladala zdrav razum te je rekao da bi je rado vidio. Meg je pristala dogovoriti sastanak.

***
Dva dana poslije Max je sjedio za svojim radnim stolom promatrajući ocean iz svog ureda na drugom katu zgrade MAXimuma. Tu je zgradu i kupio zbog pogleda te je najveći dio dana provodio na telefonu promatrajući surfere, dupine, kitove i druge atrakcije s plaže. Iz sanjarenja ga je naglo trgnula prisutnost žene koja mu je s leda prekrila rukama oči.
Bila je to Grace. Znao je to, a da nije morao ni čuti njezin glas.
Osjetio je njezinu energiju. Čuo je njezin smijeh kad je odmaknula ruke, a kad se okrenuo da je pogleda, zapanjio se ugledavši ženu koja samo što nije navršila četrdesetu, a da u deset godina nije ostarjela ni dana.
Možda je ta meditacija na kraju krajeva ipak djelotvorna, pomislio je, ali to nije rekao glasno.
Neko su vrijeme čavrljali, što je Maxa uvelike podsjetilo na njegovo iskustvo tik do smrti. Bio je svjestan da ravnopravno sudjeluje u razgovoru, ali kad ju je upitao bi li otišla s njim na ručak, učinilo mu kao da sebe promatra s udaljenosti.

***
Tri mjeseca poslije Grace i Max bili su zaručeni.
Max je pozvao stotinu najbližih prijatelja i suradnika na Arubu u Karipskom moru gdje su proslavili trodnevno vjenčanje koje je uključivalo golf, izlete čamcem, tradicionalne gozbe i uzvanike u svečanim odijelima koji su plesali uz glazbu velike glazbene grupe u hotelu Brickell Bay, koji je Max bio unajmio za tu prigodu.
Grace je uistinu obavila svoj posao i u proslavu je uključila mnoštvo tradicionalnih otočkih elemenata. Imala je osjećaj za ljepotu, a zahvaljujući tome što je Max bio u stanju osigurati neograničenu svotu novca, vjenčanje je ispunilo sva očekivanja... osim jednog.

***
Čak i prije obreda vjenčanja Max je imao osjećaj da griješi. Zapravo, bio je odlučio posavjetovati se s nekoliko prijatelja i vidovnjaka - kao i sa sve¬ćenikom koji ih je trebao vjenčati - i svi su smatrali da će pogriješiti ako oženi Grace. No, Max je ponovno dopustio srcu da nadvlada mozak.
»Ako ne uspijemo, jednostavno ćemo se razvesti«, rekao je, pokušava¬jući biti džentlmen. Zanijela ga je romantičnost prigode i činjenica da će prekrasna žena, koja je deset godina ostala u njegovu srcu, postati njegova supruga. Doživljavao ju je kao duboko duhovnu životnu partnericu, pre¬punu visokih težnji u odnosu prema čovječanstvu i sa željom da stvori zajednicu u kojoj bi se mogli okupljati vodeći duhovni učitelji i najmudriji ljudi stoljeća.
Max je bio siguran da će taj brak dati smisao njegovu životu.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Tibetansko čudo


1996.
DVIJE GODINE poslije vjenčanja Maxovo se bračno blaženstvo poljuljalo.
Sve otkako se vratila iz Kalifornije Grace mu je jasno davala do znanja da ne želi živjeti ondje. Objasnila mu je da je dom njezinih snova na imanju u Virginiji te ga je neprestano forsirala da se presele. No, MAXimum Pro¬ductions imao je bazu u Kaliforniji, a upravo je Maxova tvrtka omogućivala Grace da održi životni stil na koji je bila navikla.
Usprkos tome što je nastavila raditi kao učiteljica meditacije, Grace je bila jedna od najsebičnijih osoba koje je Max upoznao. Gotovo je uopće nije zanimala njegova karijera i stvari kojima se oduševljavao.
Pokušao joj je ispričati o Dvanaestero, dok bi ona na početku uvijek bila zainteresirana, a poslije bi se pravila da ima neki važan posao. Ako bi Max poslije ponovno spomenuo tu priču, više nije imala pojma o čemu govori.
Grace je odlučila otputovati u Jackson Hole u Wyomingu na poseban seminar u ašramu jedine plavooke tibetanske redovnice u svijetu. Bila je to Agatha Winright, koja je u devetnaestoj godini otišla na Tibet i ondje se zaredila. Nekoliko godina poslije shvatila je da joj nije suđen život u celibatu te je pronašla odgovarajućeg duhovnog partnera, udala se i rodila četvero krasne djece, ne odričući se svojih tibetanskih budističkih rituala.
Konačno je prikupila dovoljno novca da kupi zemljište od 160 hektara nedaleko Jackson Holea, gdje je osnovala centar za duhovne učenike, Mandala Mandala. Agatha je objavila da će krajem kolovoza čuveni tibe¬tanski redovnik ondje održati poseban tečaj. Redovnik je bio visok 187 centimetara - tridesetak centimetara viši od prosječnog Tibetanca. Šuškalo se da posjeduje čarobne moći te da može gurnuti ruku u kamen.
Takvog je duhovnog učitelja Grace čeznula susresti pa se odmah upi¬sala za tečaj. Pokušala je nagovoriti i Maxa da prisustvuje tečaju, ali nije pristao.
Rekla mu je da ga ne želi natjerati da prisustvuje seminaru, ali mu je pružila plavu knjižicu s naslovom Cho Den meditacija. Max ju je otvorio i pročitao prvu rečenicu.

Cilj meditacije nije meditiranje.

»Lijepo, za promjenu«, suho je rekao. »Ovu bih knjigu mogao i pro¬čitati.«
No, Grace se nije dala smesti.
»Mislim da ćeš imati potpuno drukčiji stav o meditaciji ako mi se pridružiš na seminaru«, rekla je.
Max nije bio tako siguran u to, ali je želio usrećiti svoju suprugu i pokazati joj da je dovoljno otvoren prema novim stvarima - ako već ne i oduševljen - da nauči novu metodu.
Zato je uplatio kotizaciju i uskoro se s Grace uputio u Jackson Hole kako bi naučio meditaciju koja bi ga trebala povesti prema stanju nemediti- ranja. Grace mu je pokušala objasniti da je cilj nemeditiranja u biti zapravo neprestano meditiranje, u svakom svjesnom i nesvjesnom trenutku - a to je ono što budisti nazivaju svjesnošću.
Naposljetku je odustala, ali je ipak bila izvan sebe od oduševljenja.
»Veoma mi je drago što si odlučio poći sa mnom«, gukala je. »Svidjet će ti se ovaj seminar.«
Sletjevši u Wyoming, u zračnoj su luci unajmili automobil i odvezli se do centra. Krajolik je bio vruć i prašnjav, a posljednjih gotovo pet kilometara puta ceste nisu bile asfaltirane, nego neravne i naporne, čak i u njihovu raskošnom automobilu.
Max nije obraćao previše pažnje na smještaj, pretpostavljajući da će biti seoski, a kad su stigli, vidio je znakove koji su pokazivali prema kampovima te mu se postupno upalila žaruljica.
Nije bio od vrste ljudi sklone kampiranju - nikad u svom životu nije podigao šator. Bilo je već gotovo sedam sati navečer kad su stigli i spuštao se mrak. Nije bilo nikakve svjetlosti, osim baterije koju je ponijela Grace.
U cijelom naselju očito nije bilo električne struje.
Grace se nije dala smesti te je odabrala mjesto za kampiranje i uputila Maxa kako na najbolji način podići šator.

***
Sat vremena poslije, frustriran i razdražljiv, Max se zajedno s Grace pridružio ostatku skupine u glavnoj zgradi, gdje se trebao održati tečaj meditacije. Trebala je početi i meditacija zagrijavanja pa su Max i Grace dobili jastuke i čuli da se trebaju pridržavati pravila meditacije.
Na Maxovu žalost, bila je to kratka meditacija od petnaest minuta. Svi ostali u prostoriji meditirali su pet ili više godina, a od svakoga se poslije meditacije tražilo da se predstavi i izrazi svoje ciljeve na tom seminaru.
Većina meditanata nadala se da će svoje vježbe uzdići na višu razinu. Mnogi su osjećali da im je iskustvo nirvane nadohvat ruke, ili da će, ako ništa drugo, dosegnuti stanje u kojemu više neće biti vezani uz svoje tijelo, osjetila ili misli povezane s normalnim ljudskim aktivnostima — što su nazivali »samadijem«.
Max je bio posljednji na redu i kad je trebao otkriti svoje ciljeve, bio je otvoren.
»Ja sam ovdje samo zato što sam dopratio svoju suprugu Grace«, priznao je. »Ne znam ništa o meditaciji, ali ona meditira već dvadeset godina i to joj je važno. Zato sam i ja ovdje.«
Izgledalo je da se to nije osobito svidjelo njegovim novim kolegama, a iz onoga što je uspio shvatiti, seminar je bio namijenjen samo naprednim učenicima. Mnogi od njih su smatrali da se Max uvukao medu njih samo kao muž napredne učenice - rijetko se događalo da se napredni učenik vjenča s osobom koja nije na sličnom stupnju razvoja ili barem iznimno motivirana.
Maxu se nije sviđalo što ga procjenjuju na taj način. Vidio je to na licima ljudi koji su ga okruživali - na licima tih takozvanih naprednih učenika. To ga je podsjećalo na duhovne vođe s kojima se susretao na svojim puto¬vanjima, koji nisu željeli prihvatiti ljude drukčije od sebe.
Sve je bilo u redu ako biste prihvatili njihovu doktrinu, primijetio je, ali ako niste, to je umanjivalo vašu vrijednost kao pojedinca. Max je mrzio licemjerstvo takvih odnosa i shvatio da upravo zbog toga nikad nije pri¬hvatio nijedan konkretan sustav religijskih uvjerenja. Kročio je vlastitim putem otkrivanja i nije želio da ga nešto odvoji od istine o tome tko on sam jest i od otkrivanja vlastite istinske svrhe.
Sljedeća osoba koja je govorila bila je sama Agatha, organizatorica i osnivačica centra. Prelazila je pogledom od jedne osobe do druge, zračeći svojevrsnom smirenošću koju joj je pružalo trideset godina bavljenja meditacijom, i počela govoriti.
»Ovog tjedna je došlo do promjene instruktora«, priznala je. »Jasno mi je da je većina vas došla isključivo da biste upoznali Tulkua Hanka i meditirali s njim. Nažalost, kineska vlada mu nije htjela dati vizu koja mu je potrebna da otputuje iz Kine te nam se nije mogao pridružiti.«
Kroz gomilu se proširilo mrmljanje i Agatha je pričekala da se stiša, a onda nastavila.
»Njegovo će mjesto zauzeti Tulku Rinpoche Chiba, utemeljitelj Tirkiznog samostana u Nepalu. Tulku Chiba je ionako trebao doći, budući da je imao zadatak obaviti svečanost posvećivanja nove stupe, koja će biti dovršena ovaj tjedan. Tulku Chiba je najveći autoritet za svečanosti stupe na svijetu.«
Iako je razumio riječi »Tirkizni samostan«, Max ipak nije uspio raza¬znati imena osoba koje su, kako se činilo, okupljenima bile veoma važne. Budući da medu njima, koliko se njega ticalo, nije bilo nikakve razlike, jednostavno je to zanemario.
»On je ujedno i veliki učitelj«, nastavila je Agatha, »pa se nadam da će vam ovaj seminar biti isto tako koristan kao što bi bio da je Tulku Hanka mogao doći.«
Max je saznao za svečanosti stupe dok je radio na filmu U potrazi za povijesnim Isusom. Stupa je bila okrugla građevina ispunjena svetim stvarima, kao što su Budine slike i relikvije koje su izradili redovnici, oko koje bi odani budisti kružili izgovarajući molitve.
Vjerovalo se da je stupa fizički prikaz Bude na Zemlji koja zapravo privlači Budinu energiju, a onda je prenosi onima koji su je financirali, izgradili i koji je održavaju te koji joj odaju poštovanje, kao i onima koji se mole oko nje.
Usprkos Agathinim molbama, novost da Tulku Hanka nije bio u sta¬nju doći nije se osobito svidjela prisutnima. Puno su platili i doletjeli iz svih dijelova zemlje isključivo kako bi se sastali s visokim čudotvornim redovnikom.
Tulku Chiba uopće nije čudotvorni redovnik.
Grace je bila najrječitija u izražavanju svog razočaranja.
»To uistinu nije u redu«, glasno je izjavila. »Djelomično sam došla i zato da intervjuiram Tulku Hanku za knjigu koju namjeravam napisati. Trebali ste nas obavijestiti prije nego što smo stigli. Ostat ćemo«, nastavila je, »ali ovo je zbilja veliko razočaranje.«
Mrmor suglasnosti proširio se gomilom, ali prije nego što je Agatha uspjela odgovoriti, u dvoranu je ušao njezin suprug i privukao pažnju svih.
»Čiji je automobil s oznakama 4G 18VR?«, upitao je, nadglasavši buku. »Parkiran je u kampu, a svi automobili moraju biti parkirani samo na posebnom parkiralištu. Ovo je sveto tlo i osjetljivo je u ekološkom smislu. To svi moramo poštovati pa čiji god bio taj automobil, molim vas da ga odmah maknete.«
Automobil je pripadao Grace i Maxu pa su izašli i Grace je mogla bjesniti cijelim putem do kampa, zatim od kampa do parkirališta, a onda nazad do njihova šatora.
Kad su se vratili, bilo je već prošlo jedanaest sati te im, bez obzira na prigovore, nije bilo preostalo ništa drugo nego da odu spavati.

***
Sljedećeg je jutra u kamp stigao učitelj ili Rinpoche, kako su ga zvali tijekom seminara. Bio je to dobro građen muškarac s vrlo kratkom kosom i oštrim tibetanskim crtama lica, odjeven u grimiznu haljinu.
Znao je samo tibetanski jezik - ni riječi engleskog - pa je doveo vla¬stitog prevoditelja.
Predavanje nije počelo na vrijeme, ali kad se Max naviknuo na kašnjenja, predavanja su bila manje-više slična bilo kojem predavanju na koledžu. Na njegovo poprilično iznenađenje, shvatio je da su mu nevjerojatno zanimljiva - barem u usporedbi s najboljim predavanjima koja je pohađao na Harvardu i Yaleu. Bilo je to prvi put nakon što su mu bila zabranjena predavanja iz filozofije na Yaleu da ga je neki profesor istinski stimulirao.
Rinpoche je, međutim, bio bolji od profesora s Yalea. Nije samo postav¬ljao pitanja kao što su: kakvog je oblika svemir? Koje je svemir boje? On je imao i odgovore. No, umjesto da jednostavno navede vlastita mišljenja, doimao se iznimno radoznao da čuje što misle ljudi u grupi.
Većina prisutnih nije dobrovoljno davala odgovore, ali Max se bio naviknuo da sudjeluje... i da bude u pravu. Rekao je kako zbog nekog razloga smatra da je svemir plav.
Kad je izgovorio taj odgovor, rečeno mu je da je pogriješio te da bi trebao otići do obližnje šume i meditirati o ispravnom odgovoru. Rekli su mu da će Rinpoche poslati po njega kad prođe dovoljno vremena.
Max je na kraju u šumi proveo više vremena nego svi prisutni zaje¬dno.
Zamišljao je svemir u obliku dvostruke uzvojnice. Rinpoche je smatrao da griješi.
Ponovno je otišao u šumu.
Ti odlasci u šumu počeli su ga podsjećati na to kako je drugom razredu nosio kapu namijenjenu glupim učenicima, sjedeći na stolcu u uglu učionice gospođice Montaldo, dok bi mu se druga djeca podrugivala.
No, meditanti mu se nisu podrugivali, iako se neki nisu mogli suzdržati da se ne osmjehnu učestalosti njegovih izlazaka.
Bez obzira na to, za sudionike je to bio ozbiljan posao i izgledalo je da cijene Maxovo zalaganje. Grace nijednom nije otišla u šumu, jer nikad dobrovoljno nije dala nijedan odgovor na Rinpocheova pitanja, kao ni većina ostalih. Zbog prirode poučavanja nije bilo potrebno prozivati sudionike, a nisu se davale ni ocjene — osim one koju je svaki sudionik mogao dati sebi na svom putu prema prosvjetljenju.

***
Max je mnogo toga naučio, uključivši i činjenicu da njihov učitelj ima izuzetan smisao za humor.
Kad je imao tri godine, Rinpochea su postavili za nositelja loze velikog tibetanskog samostana. U šestoj su ga prepoznali kao tulkua — velikog svećenika — susjednog samostana. To je bilo iznimno neuobičajeno, budući da su takva prepoznavanja značila da se otkrilo kako je čovjek reinkarnacija preminulog tulkua, slično onome kako se biraju dalaj lame. Bilo je uistinu rijetko da netko bude odabran dvaput, kao reinkarnacija dviju različitih prosvijetljenih duša, ali je budistička staza očito dopuštala takve iznimne događaje.
Sto je s Rinpocheova stajališta bilo još rjeđe, obje loze koje je predstavljao imale su više od petsto godina neprekinutog razvoja, a onda su propale tijekom Rinpocheova života.
Bilo mu je tek petnaest godina kad su Kinezi - koji su već osvojili Ti¬bet — odlučili zatvoriti sve lame i smjestiti ih u najčuvanije zatvore koji su zapravo bili radni logori smješteni u područjima velikih šuma, gdje su zarobljenici cijelog dana bili prisiljeni obarati stabla, a noću bi ih mučili. Jedini drugi zatvorenici u logorima bili su ubojice i osuđenici na smrt.
Stražari bi dolazili usred noći i odabrali lamu ili ubojicu, a najčešće se događalo da se taj čovjek više nikad ne bi vratio. U nekoliko slučajeva kad su se ipak vratili, bili su okrutno pretučeni. No, bilo je samo pitanje vremena kad će te iste izmučene zatvorenike ponovno odvesti na ispitivanje, a nijedan se od njih nikad nije vratio poslije drugog ispitivanja.
»Zapravo sam bio zahvalan Kinezima na tome što su me zatvorili«, objasnio je Rinpoche putem prevoditelja. »Kao da sam bio u najboljem sveučilištu za lame na svijetu. Kinezi su okupili najmudrije lame iz cijelog Tibeta i ja sam od svih njih učio. Bio sam mlad i snažan, jedan od najboljih radnika. Tako sam ostao nisko pri popisu onih namijenjenih mučenju i ubijanju.
No, dakako, nije bilo nikakve sigurnosti«, nastavio je. »Kad bih medi¬tirao, bio sam u stanju razmatrati prirodu promjenjivosti onako kako to nikad ne bih doživio da nije postojala istinski stvarna svijest da bih u bilo kojem trenutku mogao biti ubijen.«
Rinpoche je rekao da je poslije četrnaest godina teške robije bio oslo¬bođen te je otputovao za Nepal, gdje je osnovao samostan za redovnice - uglavnom izbjeglice s Tibeta. Mnoge od njih kineski su osvajači tukli i silovali. Ondje je upoznao Agathu, koja ga je pozvala da obavi svete rituale za posvećenje stupe.
Rinpoche je poticao iz loze Cho Zen budista, koji su kombinirali učenje naroda Bon — šamanskog plemena u planinama - s učenjima Padmasambhave, velikog tibetanskog budističkog učitelja i osnivača te religije. Narod Bon je postojao stoljećima prije Budina dolaska i vjerovalo se da posjeduje čarobne moći. Cilj Cho Zen meditacija bio je uzimanje »tijela duge« - a taj se izraz odnosio na dušu koja je stekla sveznanje te je u bilo kojem trenutku mogla preuzeti bilo koji oblik.
To je uvelike podsjećalo na postizanje stanja nirvane, ali bilo je zani¬mljivije utoliko što se čovjek mogao reinkarnirati po volji kao bilo koje biće ili tvar koje bi duša mogla odabrati - bilo kao ptica, planina, potok, kamen, životinja, drugo ljudsko biće ili sama duga.

***
Petog dana predavanja došlo je vrijeme za posvetu stupe. Prevoditelj je zatražio da se svi okupe i rekao je učenicima da će, iako svi zajedno pjevaju, Rinpocheu biti potreban netko da mu pomogne u obavljanju obreda. To je bila velika čast.
Max je bio jedini kojemu nije bilo stalo da ga odaberu. Bez obzira na to je li Rinpoche toga bio svjestan ili nije, na kraju je odabrao Maxa.
Iako još nije imao osjećaj da je Rinpoche prosvijetljen, Maxu se on počeo sviđati i poštovao ga je. Rinpoche je imao discipliniranu radnu etiku zbog koje je ustajao u četiri ujutro, održavao privatne konzultacije, a onda poučavao od osam ujutro do šest poslijepodne. Navečer bi uglavnom obavljao rituale u skrovištima za meditaciju, spremištima i kolibama na imanju centra površine 160 hektara.
Maxu se također sviđala činjenica da Rinpoche jede meso. Uz gotovo svaki objed jeo je ovčetinu — najčešće u ukusnom kariju s rižom i povrćem - ali uvijek meso i to u većim količinama. Za Maxa je to predstavljalo osvježenje i bilo donekle zabavno, budući da su Grace i većina njezinih vegetarijanskih prijatelja smatrali da su mesojedi automatski osuđeni na jedan od unutarnjih krugova pakla.
Cijela dva dana Max je imao ulogu čarobnjakova šegrta. Držao bi pladanj s posvećenom rižom i Rinpocheu dodavao posvećene predmete, koji bi ih dobacivao okupljenim učenicima, posvećujući ih različitim bogovima i božicama.
Kad je došlo vrijeme za podugačke recitacije preciznih rituala, Max bi okretao stranice drevnih svitaka, a često bi se tekst jednog jedinog rituala protezao na dvadeset ili više stranica, pa je trebalo i više od sat vremena da završi.
Poslije svakog prekida Max bi pretpostavio da je za njega došao kraj, ali Rinpoche je svaki put tražio Maxa. Uskoro se Max našao uključen u raskošne ceremonije. Tijekom tih rituala vrijeme kao da je stajalo, a na nebu bi se pojavljivale neobične formacije oblaka.
Sudionici su bili uvjereni da oblaci imaju oblik Bude te da su znak kako je on prisutan. Max nije bio tako siguran u to, ali dok je pomagao Rinpocheu, obuzimao ga je osjećaj familijarnosti pa je čak i bez riječi imao osjećaj da se među njima stvorila doživotna povezanost.
No, i dalje nije mogao meditirati duže od dvadesetak minuta, a da mu ne postane smrtno dosadno.

***
Kad su ceremonije bile dovršene, održana je velika gozba u kojoj je skupina učenika poslužena raznolikim jelima - slatkim i kiselim, zajedno s vinima i drugim napicima. Tema gozbe bila je »jedan okus«, što se odnosilo na ideju da su svi okusi ravnopravni te da ljudi ne bi trebali više voljeti jednu vrstu hrane od druge.
Od njih se očekivalo da ne gledaju hranu na svom tanjuru koje su sluge neprestano dopunjavale. Nije bilo žlica i vilica pa je svatko jednostavno grabio ono što bi prvo dodirnuo. Maxu bi se u ruci našli slatki kolačić zajedno s jelom od miješanog povrća ili nekom drugom neodređenom poslasticom. Bila je to svojevrsna pustolovina i Max je uživao u svakom trenutku.
Pri kraju gozbe prišla mu je Agatha Winright i upitala ga je li dogovorio privatno savjetovanje s Rinpocheom. Kad je odgovorio da nije, iznenadila se.
»Uistinu? Trebali biste«, široko se osmjehnula. »Svi ostali su već imali privatno savjetovanje. Vi ste bili izvrstan pomoćnik i ne bih željela da to propustite.«

***
Sljedećeg jutra u osam sati svi su se okupili u velikoj dvorani za posljednji, završni sastanak. Prije nego što su počele meditativne pjesme, prevoditelj je u Rinpocheovo ime upitao ima li netko u prostoriji tko još nije »otišao u utočište«. To se odnosilo na čin prihvaćanja posebnog tibetanskog imena koje bi primatelju tijekom meditacije omogućilo pristup do Padmasambhave te priliku da postigne prosvjetljenje i tijelo u bojama duge, koliko god ta prilika bila neizmjerno malena.
Svi u prostoriji već su »prihvatili utočište«, osim Maxa te su ga pozvali u prednji dio prostorije. U kratkoj petnaestominutnoj ceremoniji dobio je utočište i Rinpoche mu je dao komadić papira na kojemu je bilo napisano njegovo novo tibetansko ime.
Max je odmah izgubio papir i nikad nije naučio izgovarati svoje tibe¬tansko ime. Međutim, saznao je da znači »dijamant« te da označava čistog mislioca ispunjenog snagom i genijalnošću.
Prije početka meditacije trebalo je obaviti još jedan posao: Rinpoche je s Tibeta donio posebnu crnu biljku, koju je podijelio učenicima. Prevoditelj je objasnio da su tu biljku sadili drevni tibetanski lame u vrtovima za koje su se stoljećima brinuli redovnici. Redovnici i lame biljku su obdarili posebnom energijom i blagoslovima, što je poboljšavalo duhovno putovanje svih koji su je konzumirali.
Svi prisutni uzeli su malo te biljke, ne više od grama težine te je prožvakali ili progutali. Budući da je izgledalo kako je svima to nešto uobičajeno, Max se ugledao na njih i progutao.
Nije primijetio ništa osobito neobično, ali se ipak iznenadio otkrivši da prvi put može izdržati dvosatnu meditaciju, a da mu ne postane dosadno ili da se ne zaokupi poslom i drugim, praktičnijim, pitanjima.
Kad je meditacija završila i svi se počeli opraštati, Max se uputio u Rin- pocheov privatni kamp na privatno savjetovanje. I učitelj i prevoditeljica već su ga čekali.
Prevoditeljica je započela razgovor.
»Rinpoche želi znati za čim tragate i može li vam on u tome pomoći«, rekla je.
»Zapravo, ni za čim ne tragam«, iskreno je odvratio Max. »No, pitam se zašto u svijetu ima toliko mnogo nasilja i mržnje te zašto tako velik broj ljudi pati.«
Kad je prevoditeljica prevela njegovu primjedbu, Rinpoche je na tre¬nutak razmislio, a onda mu odgovorio.
»Volite sve ljude kao da su vaša djeca«, uputila ga je prevoditeljica. »Na taj ćete način početi shvaćati da je ono što doživljavate kao nasilje i mržnju zapravo samo djelovanje povrijeđene djece koja izražavaju svoje osjećaje. Takvo ponašanje nije trajno.«
Rinpoche je Maxu tada dao svoju sliku i posjetnicu kako bi mu Max mogao pisati ako bude imao kakvih pitanja. Zahvalio je Maxu na tome što mu je pomagao, a onda se vratio u svoj šator kako bi se pripremio za odlazak.
Vraćajući se u kamp, Max je osjetio da ga obuzima čudan osjećaj svjesnosti. Počeo je osjećati da su stabla i biljke živi na mnogo živopisniji način nego što je to ikada prije osjetio. Zatim je počeo osjećati zajedništvo s kamenjem, pa čak i s tlom po kojemu je koračao.
To mu se činilo vrlo neobičnim, ali ugodnim - gotovo kao da su počele blijedjeti granice između Maxa i svega ostalog u materijalnom svijetu.
Bi li to mogao biti samadhi?, pitao se.
Kad je stigao, otkrio je da je Grace već rastavila šator.
»Sve sam spakirala i spremni smo za polazak«, rekla je. »Ti samo trebaš dovesti automobil. Imamo 45 minuta da dođemo do zračne luke pa stoga krenimo.« Njezine odsječene upute doprle su u Maxov trenutak akutne svjesnosti te je napravio što mu je rekla.
Tek kad je sjedio u zrakoplovu iz Wyominga za Kaliforniju, pogledao je Rinpocheovu posjetnicu. Na gornjem dijelu bila su jednostavna, ali elegantna slova.

TIRKIZNI SAMOSTAN XAN NEPAL

Ispod toga je pisalo ime.

RINPOCHE GYUATMACHIBA

Prve večeri, kad je Agatha objavila da će Tulku Chiba zamijeniti Tulku Hanku, Max nije uistinu obraćao pažnju na njezine riječi.
Sad, dok je promatrao ime »Gyuatma Chiba«, zaprepastio se jasno uvidjevši da je Rinpoche jedan od Dvanaestero.
Naslonio se u svom sjedalu i pustio da mu ta spoznaja sjedne. Naposljetku se okrenuo supruzi i rekao:
»Pobogu, Grace...«, promrmljao je. »Rinpoche je jedan od Dvanae¬stero.«
»Dvanaestero?«, upitala je. »Dvanaestero? O čemu to govoriš?«
»O dvanaest imena koja su mi se otkrila tijekom iskustva tik do smrti, kad sam imao petnaest godina«, odvratio je Max dok se u njemu budila razdražljivost.
»A, ta stara priča«, rekla je nezainteresirano. »Mislila sam da si odavno odustao od toga. Rekao si da si poslije susreta s prvih četvero zapao u slijepu ulicu te da nije bilo nikakva razloga niti povezanosti između njih.«
»To je istina, ali ovo mijenja sve - Rinpoche je jedan od Dvanaestero!«, uzviknuo je, a uzbuđenje je zamijenilo razdraženost. »Možda sam prebrzo napustio potragu.«
Na njegovu žalost, Grace je samo popravila svoj jastučić za vrat i jastuke koje je nosila kad god bi letjeli zrakoplovom.
»Pa, to je jako zgodno, Max«, rekla je. »Nego, prethodne noći nisam osobito dobro spavala pa moram malo prileći. O tome mi možeš pričati kad se vratimo kući.«
Max se samo zagledao u nju, a onda odustao i pokušao čitati novine.
Nema smisla očekivati od nje da bude nešto što nije, pomislio je.
No, nije mogao prestati razmišljati o Rinpocheu i o neočekivanom povratku Dvanaestero u njegov život. Bez ikakvih ometanja otplovio je natrag u promijenjeno stanje svijesti kakvo je doživio ranije tog dana.
Činilo mu se da mu se osjetila ponovno proširuju i mogao je vidjeti spone koje su povezivale sve živo i neživo oko njega. Sve se doimalo živim, kao da ima svijest - čak i tinta na novinama koje je čitao.
Negativni osjećaji koji su ga bili obuzeli su se rastvorili i Max je osjećao samo ljubav i suosjećanje. U novinama je bio članak o silovanoj djevojci, a njegovi su se osjećaji proširili ne samo na djevojku, nego i na tintu koja je zauvijek ostala zarobljena u priči o silovanju.
Izgledalo mu je kao da i sama tinta osjeća užas sadržan u riječima koje je oblikovala te da se svijest tinte nikad neće osloboditi tog užasa sve dok se i sam papir ne raspadne.
U takvom je stanju Max prepoznao svoju životnu svrhu. Uistinu mu je bilo suđeno da traga za Dvanaestero. Nije znao zašto i nije znao kako. Nije imao pojma na koji su način Dvanaestero uistinu povezani. No, znao je da ih mora pronaći.





DEVETNAESTO POGLAVLJE
Kinesko sunce

1996. - 2001.
TVRTKA MAXIMUM Productions nastavila se razvijati u toj mjeri da Max nije morao biti prisutan da bi donosio sve odluke. Stoga se uskoro našao kako živi izvan Charlottesvilla u Virginiji, na Graceinu imanju iz snova.
Summit Farms je 1908. godine izgradila obitelj Du Pont, u isto vrijeme kad je kupila i obnovila rodno mjesto Jamesa Madisona u Montpelieru. Summit je bio još veličanstveniji od Montpeliera, izgrađen u tradicionalnom južnjačkom stilu, s velikim stupovima koji su podupirali ulaz u kuću na tri kata i na preko tisuću kvadrata.
U vrijeme kad je izgrađena, bila je među najljepšim kućama u Sjedinjenim Američkim Državama, a svakako najbolje utvrđena. Zidovi su joj bili široki 90 centimetara, sagrađeni da traju. Max je knjižnicu koja se protezala na dva kata i na 900 kvadrata pretvorio u svoj ured. Grace je također imala svoje krilo, a bilo je i pet gostinjskih spavaćih soba te preuređene služinske prostorije na trećem katu.
U podrumu se nalazila prostorija za biljar, vinski podrum, praonica i prastara kuhinja u kojoj se zadržao izvoran običaj korištenja malog dizala na vitlo za prenošenje hrane u blagovaonice na katu.
U kući se nalazila plesna dvorana visokih stropova na tri kata, u kojoj je moglo plesati i do dvjesto parova, a da ne naprave gužvu, s balkonima izgrađenim iznad plesnog podija, na kojima su bili glazbenici.
Maxu se kuća sviđala, ali Grace ju je voljela. Da bi osigurala svoju budućnost ondje, Max je imanje prepisao na njezino ime. A Grace je to s oduševljenjem prihvatila.

***
Odlazila je na aukcije u Sotheby's i Christie's te otkrivala lustere iz razdoblja u kojem je kuća sagrađena, zajedno s antikvitetima, tepisima i stolovima za objedovanje te raznim sitnicama i kipovima za koje je smatrala da bi mogli naglasiti prirodnu ljepotu kuće.
Maxovi su prijatelji tvrdili da se kuća doima prevelikom za samo dvoje ljudi, ali Max je objašnjavao da voli primati goste te da njihov dom Grace pruža mogućnost da izrazi svoju kreativnost. Planirala je 80 hektara veliko imanje za uzgoj konja pretvoriti u vinariju. Namjeravala je izvorno spremište za kočije pretvoriti u potpuno funkcionalnu uredsku zgradu, utvrditi most koji je prelazio preko potoka na kilometar i pol dugačkom prilazu do glavne zgrade, dotjerati neke hambare i druge gospodarske zgrade, dodati moderno zatvoreno vježbalište za konje i iskopati jezero od 12.000 kvadratnih metara kako bi zamijenila kukuruzište koje se pružalo između šuma i glavne zgrade.
To će biti u skladu s feng shuijem, rekla je Maxu.
Max nije imao gotovo nikakva drugog posla osim plaćanja računa. Grace je zaposlila domaćice, upravitelje imanja i domare. Kuća je uvijek vrvjela ljudima i sve u svemu, bio je to pravi cirkus. Max bi se jednostavno povukao u svoju knjižnicu i usredotočio na posao.
Povremeno bi se izvukao u obližnji Keswick na partiju ili dvije golfa. Keswick je bio jedinstven privatni klub s raskošnom gostionicom i najcje¬njenijim gurmanskim restoranom u Charlottesvilleu. Max nije bio osobito zainteresiran za uzvišen stil i sporu uslugu restorana, u baru i grilu u golf klubu služili su istu hranu bez ikakve gužve.
Max je zavolio brzu uslugu i zbog toga je Keswick bio savršen. Klub je imao relativno malo članova, pa kad bi došao kasno poslijepodne poslije posla, za sat ili manje mogao je ući u igru.
Međutim, koliko god je uživao u golfu, shvatio je da mu se ne sviđa materijalizam koji je prigrlila njegova supruga te se pitao ne ugađa li članstvo u ekskluzivnom golf klubu više njezinim željama nego njegovim.
Jedva je mogao prepoznati čovjeka u kojeg se pretvorio.
Ponovno je počeo propitivati svoju životnu svrhu. Je li to njegova svrha? Je li postojao samo zato da bi stvarao bogatstvo i pružao Grace raskošan način života?
Sve je više čeznuo za odgovorima i uvijek težio novim izazovima.

***
Jedan takav izazov pojavio se u obliku poslovne mogućnosti kroz osobu koja ga je uputila na Mikea Gallawaya.
Gallaway je 1999. godine utemeljio Easyread Book - prvu elektro¬ničku napravu za čitanje koja je mogla sadržavati desetke romana, novina i časopisa te je čitateljima omogućavala da svoj materijal za čitanje nose sa sobom gdje god se nalazili. Razbuktalo se nevjerojatno uzbuđenje zato što se smatralo da bi ta naprava mogla promijeniti prirodu književnog izdavaštva i ranim ulagačima donijeti milijarde dolara.
Zato se Max uključio među rane ulagače i sprijateljio s Mikeom, koji je bio tehnološki genij i imao mnogo uzbudljivih hobija - uključujući i utrke automobilima.
Max je zrakoplovom počeo odlaziti u Palo Alto u Kaliforniju na utrke s Mikeom. Na jednom od tih izleta pristupio mu je mladi kineski ulagač, Simpak, koji je doletio iz Vancouvera isključivo kako bi se susreo s njima. Simpak im se pridružio kad su krenuli na trkalište. Tijekom vožnje objasnio je da njegova tvrtka kreće u nove izdavačke i filmske pothvate u Kini te su željeli osigurati prava za proizvodnju Easyread Booka ondje. Mike se okrenuo i upitao Maxa što on misli.
»Kina je veliko tržište«, iskreno je rekao Max. »Trebali bismo ga istra¬žiti.«

***
Max i Mike su se našli na putu u Peking.
Simpakova tvrtka - Quinoot - bila je domaćin velike konferencije o budućnosti izdavaštva te su Maxa i Mikea pozvali da održe predavanje - Mikea zato što je bio tehnološki genij Easyread Booka, a Maxa zato da bi govorio o poslovnim primjenama. Kineska vlada bila je partner Quinoota te su konferenciju prenosile velike televizijske i radijske postaje, kao i novine.
Mike i Max objasnili su da bi njihova naprava omogućila da se svi kineski tekstovi pohrane na jednostavnoj elektroničkoj napravi, što bi uštedjelo milijune stabala i milijarde dolara koje se potroše na proizvodnju, skladištenje i otpremu knjiga. Njihova je prezentacija izazvala pravu pometnju, a poslije je održana velika gozba na kojoj je utemeljitelj tvrtke javno objavio da bi obojica mogli raditi kao savjetnici u proizvodnji nove elektroničke naprave.
Max je na banketu sjedio pokraj pročelnika tehnološkog odjela u Quinootu, kojeg su Maxu predstavili jednostavno kao Suna. Sun je bio
tek prešao četrdesetu, bio je visok, intelektualni tip, suzdržan i pedantan. Nosio je teške naočale i konzervativno odijelo sa zlatnom kravatom.
Govorio je izvrsnim engleskim jezikom, ali je ipak pažljivo razmislio prije nego što bi progovorio. Međutim, tijekom objeda Max je saznao da ima neuobičajenu povijest.
Bio je tinejdžer tijekom Mao Ce Tungove kulturne revolucije i pokazao je izuzetan talent kao hokejaš. Predstavljao je Kinu na Zimskim olimpij¬skim igrama 1980. godine i bio zvijezda svoje ekipe.
Sunu je bila ponuđena školarina u punom iznosu za studij neurologije na vodećem kineskom medicinskom fakultetu i, kad se Kina počela otva¬rati kapitalizmu, Suna su odabrali da postane glasnogovornik te sudjeluje u odborima nekih tvrtki za proizvodnju medicinske opreme. Kako je postajao poznatiji, poslali su ga u poslovnu školu Wharton u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je magistrirao poslovnu administraciju. Imao je kuću u Vancouveru, Chicagu i Pekingu. Iako je najveći dio vremena bio zaokupljen poslom, vježbao je kako bi ostao u kondiciji, a hobi mu je bila numerologija.
Intenzivno je surađivao s Quinootom, ali mu je to oduzimalo samo oko 20 posto radnog vremena, budući da je imao važnu ulogu u nekoliko drugih vodećih kineskih tvrtki i tražili su ga veliki američki kapitalisti zain¬teresirani za istraživanje mogućnosti ulaganja u sve šire kinesko tržište.
No, nijedna od tih stvari Maxa nije interesirala kao najvažnija infor¬macija — Sunovo cijelo ime. Zvao se dr. Cho Sun Pak, i onog trenutka kad je to saznao, Max je shvatio da je Sun jedan od Dvanaestero.
Preciznije rečeno, broj šest.
Slučajan susret u Palo Altu u Kaliforniji nekako je Maxa usmjerio u tisućama kilometara udaljen Peking, do posljednjeg u nizu nemogućih susreta.
Koliko god ga je zaprepastio taj poznati osjećaj iznenadnog prepozna¬vanja, Max je ostao miran.
»Sune, mogli bismo sutra ručati zajedno«, oprezno je predložio. »Želim saznati nešto više o Quinootu, a mislim da postoje i druge stvari o kojima bismo mogli razgovarati.«

***
Sljedećeg dana, uz ukusan objed u jednom od Sunovih omiljenih restorana, Max je polagano usmjeravao razgovor podalje od posla, pažljivo prateći Sunove reakcije. Kad je postalo jasno da je Sun otvoren novim, ezoteričnim idejama, Max mu je ispričao svoje iskustvo tik do smrti i otkrio misterij dvanaest imena.
Sun je strpljivo slušao. Kao znanstvenik bio je sumnjičav - iako i podjednako znatiželjan - u pogledu Maxove priče.
»Iz onoga što ste rekli nema dokaza da ste uistinu bili mrtvi«, rekao je, govoreći kao da analizira poslovni model. »Možda ste halucinirali. Kad mozak ostane bez kisika, umu se događaju čudne stvari.«
Maxu se sviđala njegova iskrenost, ali je ostao smiren, kao i obično.
»To je možda bilo točno u to vrijeme«, suprotstavio se, »no ako je tako, kako to da sam dosad upoznao šestoro od Dvanaestero? Kako biste objasnili njihove reakcije?«
Sun je ozbiljno razmišljao o tom pitanju prije nego što je odgovorio.
»To je istinski misterij. Čitao sam da nova fizika tvrdi kako prostor i vrijeme koegzistiraju u jednoj jedinoj nultoj točki u kojoj koegzistira sve¬ukupna materija, energija i svi događaji. U toj teoriji možda ima i zrnce istine, a vi ste na neki način tijekom svog iskustva tik do smrti ušli u taj prostor. Dok ste boravili ondje«, nastavio je, »možda ste se susreli s mojim imenom. Ili je možda nešto iz tog događaja ostalo u vama i nagnalo vas da pomislite kako ste vidjeli moje ime.« Odmahnuo je glavom. »Kako god bilo, moramo ostati u kontaktu, i to ne samo zbog poslovnih interesa, nego i da bismo vidjeli može li jedan od nas dvojice saznati nešto o tim misterioznim imenima.«
S tim su se riječima rastali, a Max je shvatio da ima više pitanja, ali nijednog odgovora.

***
Tijekom sljedeće dvije godine Sun i Max su razvili čvrsto prijateljstvo i za vrijeme mnogih filozofskih rasprava, Suna je u misterij dvanaest imena dodatno privukla i numerologija. Zamijetio je da zbroj slova i njegova i Marijina imena iznosi devet, ali ostala imena nisu imala istovjetne numerološke vibracije - tako da je izgledalo kako ta analiza predstavlja slijepu ulicu.
Pokazalo se da kinesko tržište za Easyread Books također predstavlja razočaranje. Bilo je mnogo teže prodrijeti na tržište nego što su pretpostav¬ljali, a nakon što su kapitalisti uložili na desetke milijuna dolara, Quinoot je zatvoren - otpisan kao dobra ideja daleko ispred svog vremena.
Iako je za Maxa to predstavljalo poslovno razočaranje, ipak je osjećao da njegovo prijateljstvo sa Sunom vrijedno toga.
Međutim, uskoro je promijenio mišljenje.

DVADESETO POGLAVLJE

FINANCIJSKA PROPAST

2000. - 2oo4.
MAX JE IMAO OSJEĆAJ da je tržište propalo.
Godine 2000. uključio se u nekoliko novih internetskih tvrtki.
Godine 2001., kad je ulagački proces bio završen i kad je Max mogao izaći iz tih tvrtki, 30 milijuna dolara u papirnatim dionicama pred nje¬govim se očima svelo na samo 30.000 dolara.
Taj iznos nije mogao pokriti ni jednomjesečne troškove na Summit Farms i Grace nije bila sretna kad ju je Max obavijestio da neće moći napraviti restoran, vinograd ili vježbalište za konje te da će morati prodati kuću, preseliti se natrag u Kaliforniju i početi ispočetka.
»To neće ići«, rekla je smireno, ali silovito. »Dolazi velik potres i Ka- lifornija nije sigurno mjesto za život. Ja se neću preseliti i nećemo prodati Summit Farms.
Kuću si prepisao na moje ime«, nastavila je, »i ja je ne namjeravam prodati.«
Max ju je pokušao urazumiti.
»Znaš da je to bilo samo zato da te zaštitim ako se meni nešto dogodi«, rekao je, pokušavajući potisnuti paniku. »Moramo je prodati i to odmah sad. Potrebna mi je tvoja pomoć«, rekao je gorljivo.
»Ne«, odvratila je i okrenula mu leđa. »Kasnim na sat jahanja. Smisli nešto. To nije moj problem.«
S tim riječima izašla je iz sobe.

***
Max je otišao svom odvjetniku koji mu je potvrdio da Max zapravo ne može prodati kuću, budući da se vodi na Grace. Međutim, savjetovao je Maxu da prestane plaćati hipoteku na imanje.
»Neće li to uništiti moju kreditnu sposobnost i dovesti do prodaje kuće?«
»Vjerojatno, ali je isto tako vjerojatno da ćete tako navesti Grace da proda kuću ili da barem nešto smisli.«
Max je učinio kako mu je odvjetnik savjetovao. Tada se preselio u kuću u gradu u Dana Pointu, sjeverno od San Diega.
Grace je tek poslije nekoliko mjeseci shvatila da Max ne otplaćuje hipoteku. Njezina je reakcija bila hitra i konačna. Uložila je zahtjev za razvodom i zatražila 75.000 dolara mjesečno alimentacije.
Uslijedio je iznimno neugodan razvod koji je završio tako što je Max morao platiti stotine tisuća dolara za administrativne pristojbe. Grace je pronašla način da proda Summit Farms, spremivši u džep cjelokupan iznos.
Max se previše istrošio. Usredotočio se na to da pronađe način zarade putem MAXimum Productionsa i nije shvatio što Grace radi dok nije bilo prekasno.
No, MAXimum je bio u lošem stanju. Od napada jedanaestog rujna potražnja za obrazovnim filmovima se smanjila. Financijske poteškoće tvrtke kod Maxa su izazivale stvarnu bol koja se smjestila u njegovim leđima.

***
Max je radio s Jeffom Charnom, utemeljiteljem tvrtke Relaxation Company, malim izdavačem audioknjiga koji se specijalizirao za egzotičnu glazbu i audioknjige. Odlazili su u Los Angeles na sastanke Udruženja izlagatelja knjiga i filmova i Jeff je zamijetio da se Max iznimno neugodno osjeća.
»Mislim da ti to nikad nisam rekao«, obratio mu se Jeff između dva predavanja, »ali prije nego što sam osnovao Relaxation Company, bio sam kiropraktičar. Čini mi se da imaš poteškoća s leđima i ako želiš, mogu ti preporučiti svog bivšeg kolegu iz Dana Pointa. Mislim da bi ga trebao posjetiti. On će te začas dovesti u red«, rekao je Jeff. »Poslat ću ti e-mailom njegove podatke.«
Tako je Maxa, kad se vratio u ured, dočekao e-mail. Kad ga je otvorio, iznenadio se uvidjevši da je Jeffov prijatelj udaljen samo dvije četvrti od njegova ureda.
Još ga je više iznenadilo njegovo ime.
Dr. Alan Taylor.
Max je bio tako zaokupljen razvodom i svojim pokušajima da se oporavi od propasti poslova na internetu, da je zaboravio na sve ostalo. Pa ipak, izgledalo je da ga sudbina nije zaboravila.
Dr. Alan Taylor bio je jedan od Dvanaestero.
Max je dogovorio sastanak s njim i odlučio da će ga malo promotriti prije nego što pokrene temu o dvanaest imena.
Tjedan dana poslije ušao je u tirkizno okrečenu ordinaciju i upoznao liječnika, koji je bio viši od 183 centimetra, guste svijetlosmeđe kovrčave kose, suosjećajnog osmijeha, sa smislom za humor i blage naravi. Izgledalo je da je dr. Taylor vrlo strpljiv i da se rijetko uzbuđuje. Pokazivao je inte¬lektualnu i analitičku stranu, no doimao se sumnjičav prema većini ljudi i većini ideja.
Iako je radio u južnoj Kaliforniji, činilo se da ne vjeruje u new age žar¬gon i trendove, što je Maxa iznenadilo i oduševilo.
Alan mu je objasnio kako radi i dao Maxu da ispuni neke obrasce pa se pet minuta poslije Max našao na stolu, dok mu je liječnik pomicao udove.
»Poslije nekoliko tretmana bol u leđima bi trebala nestati«, uvjeravao ga je Alan.
Na veliko Maxovo iznenađenje, to se pokazalo istinitim. Alan je imao jedinstvenu metodu. Kad je Max jednom bio na stolu za rad, cijeli tre¬tman ponovnog namještanja trajao je manje od dvije minute, a Max se već osjećao mnogo bolje.

***
Poslije nekoliko tjedana liječenja, Max je odlučio Alanu povjeriti priču o Dvanaestero.
»Dr. Taylore, vjerujete li u iskustva tik do smrti?«, upitao je Max jednog dana poslije tretmana.
»Zovite me dr. Alan - svi me tako zovu«, odvrati je liječnik. »Što se tiče vašeg pitanja, ne, zapravo ne vjerujem. I drugi su mi pacijenti pričali o takvim iskustvima, ali sam siguran da postoji logično objašnjenje. Ili ste mrtvi ili niste mrtvi. Tik do smrti nema nikakva smisla. Zašto pitate?«
Max je odlučio nastaviti.
»Zato što sam doživio takvo iskustvo kad sam imao samo petnaest godina, a vaše je ime bilo jedno od dvanaest koje sam vidio u tom stanju«, objasnio je.
Dr. Alan je na trenutak razmislio o tome, a kad je progovorio, u njegovu glasu nije bilo ni traga arogancije.
»To mi izgleda nevjerojatno«, rekao je, »ali na temelju onoga što znam o vama, prilično ste praktičan i prizeman momak. Zato mi recite nešto više.«
Max se upustio u detaljni opis onoga što je vidio i osjetio, a misterij Dvanaestero postala je tema razgovora svakog sljedećeg posjeta — iako nijedan od njih nije mogao doći ni do kakve prijašnje veze između njih dvojice, a Alan ni na koji način nije bio povezan s drugim imenima. No, privučen uzbuđenjem izazvanim idejom o Dvanaestero, ponudio je pomoći Maxu da pronađe preostalih petero ljudi, ako se ozbiljno odluči upustiti u potragu.
»Hvala vam«, odvratio je Max, »mogao bih i prihvatiti vašu ponudu. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati.«
Okončali su istraživanje o Dvanaestero, barem privremeno, a njihovi su se razgovori vratili golfu i ženama, surfanju i namještanju Maxovih leđa i kralježnice.

***
Iako se Maxova fizička bol povukla, financijski se kaos nije smirivao. Bračni ugovor koji je bio potpisao temeljio se na visokim prihodima kakve je imao prije razvoda. Trenutačno je, međutim, alimentacija koju je davao Grace bila veća od njegova prihoda, a nagodba je odnijela svu Maxovu imovinu i ušteđevinu.
Ostala mu je bila samo njegova filmska tvrtka, MAXimum Produc¬tions.
Bio je u stanju zaustaviti financijsko krvarenje tvrtke, ali ga je velika alimentacija sprečavala da i dalje živi bezbrižnim životom u kojemu je nekoć uživao. No, bilo je čudno to što se Max nije pretjerano zabrinjavao zbog svojih financijskih gubitaka.
Zahvaljujući svojoj karakterističnoj prilagodljivosti, već je počeo pre- usmjeravati žarište s tehničkih filmova na poslovne i lifestyle filmove te je počeo predstavljati motivacijske predavače izvan područja tehničkog filma.
Jedan od njih je bio i dr. Ivan Varne. Ivan je bio prvi stručnjak kojeg je Max upoznao, a s kojim je mogao raspravljati o detaljima Whiteheadove filozofije. Max se oduševio kad je otkrio da se i Ivan divi Whiteheadovoj složenoj metafizici.
S vremenom su postali više od kolega - pravi prijatelji.
Ivan je bio gotovo dvadeset godina stariji od Maxa, stoga je njihov odnos bio pomalo sličan odnosu oca i sina. Herbert Doff bio je preminuo upravo kad se MAXimum Productions počela razvijati i Max je osjećao olakšanje što je njegov otac poživio da vidi njegov uspjeh, a ne i njegove novije financijske nezgode.
Strašno su mu nedostajali česti telefonski razgovori s ocem, kojemu je uvijek bilo drago zbog Maxovih brojnih uspjeha s obrazovnim filmovima i divio im se. S Ivanom je dijelio oduševljenje prema umjetnosti, glazbi i filozofiji, a ne samo poslovne interese, ali je Ivan sve češće bio osoba koju bi Max nazivao kad bi se u njegovu životu dogodilo nešto lijepo.
Ivan Varne bio je utemeljitelj Kluba čuda, filantropske istraživačke organizacije posvećene sjedinjavanju čovječanstva u jedinstvenu, kohezivnu planetarnu civilizaciju te je pozvao Maxa da se uključi u odbor povjerenika kao američki predstavnik kluba. Max se suglasio i počeo posjećivati sti¬mulativne sastanke diljem Europe, zajedno s istaknutim znanstvenicima, kao i premijerima i predsjednicima.
Pa ipak, usprkos najboljim namjerama, izgledalo je da nikad nema dovoljno sredstava za pokretanje njihovih smionih planova. Bez obzira na to, ta je grupa, iako nenamjerno, ozbiljno utjecala na planet.


DVADESET PRVO POGLAVLJE

Istanbul, grad nade

2004.
KAKO JE KLUB ČUDA pokušavao proširiti svoje aktivnosti, Max je nastojao uspostaviti savez s Erolom Resuom, koji je živio u Istanbulu.
Erol je bio osmi od Dvanaestero, nizak i zdepast, oštrih, tamnih očiju, čudna smisla za humor i općenito dobro raspoložen. Bio je to muškarac koji nije mogao mirovati - ovisan o sklapanju poslova.
Međutim, budući da je bio uspješan, jednostavno su mu se divili kao ekscentričnom radoholičaru koji je posjedovao gotovo čarobnu sposobnost zarađivanja. Što je izazov bio veći, to je Erol više uživao.
Majka mu je bila muslimanka, a otac Židov. Erol se rodio u Istanbulu kao najmlađi od petero braće. Otac mu je prodavao voće na tržnici, a Erol je u šestoj godini počeo prodavati limune.
Odmah se pokazalo da je vješt u cjenkanju.
Posjedovao je inteligenciju i motivaciju i od petero braće jedini je bio izabran da pohađa školu, gdje se isticao. Dobio je školarinu za studij i odlučio se posvetiti politici.
Poslije diplome odlučio je raditi kao pomoćnik člana parlamenta, a dvije godine poslije njegov je poslodavac izabran za premijera. Erol je imao samo dvadeset tri godine, a već je zauzimao položaj utjecaja i moći.
Njegov ga je nadređeni počeo poučavati za budućeg člana kabineta ili čak i premijera. Obuka je trajala šest godina, a tada je premijer došao Erolu s prijedlogom.
»Zaboravi na položaj premijera ili bilo što slično«, gorljivo je rekao. »To bi bilo strašno rasipanje tvog talenta. S tvojom poslovnom sposobnošću, razmišljam o još važnijem poslu za tebe. Želio bih da za vladu upravljaš uvozom i izvozom nafte«, objavio je.
Erol je prihvatio i ubrzo dokazao da je premijer mudro odabrao. Na novom je položaju napredovao i zaradio neizmjerno bogatstvo za vladu. No, tri godine poslije, njegova je politička stranka izgubila na izborima i Erola su smijenili.
To je bila sretna okolnost. Erol je, sa svojim kontaktima i znanjem, odmah pronašao financijsku podršku koja mu je omogućila da osnuje privatnu tvrtku za uvoz i izvoz nafte te je za tri godine postao jedan od najbogatijih ljudi u Turskoj.
Erol je u sve što je radio unosio zarazno oduševljenje. Bio je velikodušna srca i iskreno je želio pomoći drugima. Postao je jedan od najvećih filan¬tropa koji su podržavali Abrahamov hod, međukulturalnu organizaciju koja je poticala Židove i muslimane da krenu Abrahamovim stopama, prateći njegovo putovanje kroz pustinju do Jeruzalema.
Abrahama su obje religije poštovale kao oca i utemeljitelja. Za takvo putovanje bila bi potrebna suradnja Izraela i susjednih arapskih država, u nadi da bi takav zajednički pothvat mogao pridonijeti boljem razumije¬vanju i uzajamnoj suradnji naroda koji su se prečesto prepuštali sukobima i nasilju.
Tijekom sastanka u Istanbulu, Erol je dobro zabavljao direktore Kluba čuda, jer je u potpunosti uživao u životu. Svaki slobodan trenutak ispunio im je posjetima muzejima i arhitektonskim čudima te izletima brodom po Mramornom moru, Zlatnom rogu, Crno moru i Bosporu. Sve ih je upoznao s čudesnom turskom kuhinjom, a na raspolaganju su im uvijek bila alkoholna pića i zabava.
Kad je vidio koliko je Erol otvoren prema svemu, Max je odlučio da će mu se povjeriti. Zato je pri kraju druge večeri ispričao Erolu o otkrivenju dvanaest imena.
Na njegovo oduševljenje, Erol ne samo što je prihvatio njegove riječi, nego je to učinio sa svojim uobičajenim užitkom.
»Siguran sam da je to važno«, rekao je Maxu. »Intuicija mi, međutim, govori da nećemo moći razotkriti taj misterij sve dok ne identificiramo svih dvanaest imena i dok ne pronađemo svih dvanaest ljudi.«
»To je točno«, suglasio se Max, »i ja ništa ne mogu učiniti, osim da pričekam dok se ne pojave. Dotad je Medvjed Koji Trči jedino ime koje imam, a s obzirom na to koliko je to ime neodređeno, to je kao da nemam baš ništa u rukama.«
»To je zagonetka i ja ću napraviti sve što mogu da vam pomognem u nje¬zinu odgonetavanju«, dodao je Erol. »Ako vam nešto treba, samo recite.«
»Zašto mislite da je važno?«, upitao ga je Max. »Kako to da ste bili u stanju prihvatiti moje riječi, koliko god bile čudne?«
Erol mu je nedvosmisleno odgovorio.
»Od djetinjstva sam svjestan da moja sudbina od mene zahtijeva nešto odredeno. Nikad nisam propitivao prilike koje su se pojavljivale preda mnom, pa to neću ni sad.
No, uvjeravam vas da su naše sudbine povezane s razotkrivanjem ovog misterija.«

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Svibanj 2012.

TRES!
Zvuk metala o metal bio je neizbježan.
Max je telefonirao na mobitel s hands-free uređajem, dogovarajući potankosti o filmu, i nije pazio. Bio se zaustavio na semaforu na uglu avenija La Brea i Citrus u Los Angelesu, čekajući da skrene nalijevo, stoga zapravo i nije bio odgovoran za nesreću.
Automobil ispred njega namjeravao je skrenuti nalijevo, ali kad je vo¬začica shvatila da se našla na sredini raskrižja u trenutku kad se svjetlo na semaforu promijenilo, krenula je unazad ne vidjevši da se Max približio izlazu iz raskrižja.
Max je završio telefonski razgovor i izašao iz svog BMW-a da provjeri oštećenje. Na prednjem blatobranu bilo je nekoliko ogrebotina, a prednje je svjetlo bilo razbijeno, ali je osjećao olakšanje što nije ništa gore.
Terenac koji je udario u njega nije imao ni ogrebotine. Vozačica je izašla iz svog automobila da procijeni štetu i uvjerila se da je s automobilom sve u redu. Okrenula se Maxu, koji joj je samo odmahnuo.
»Izgleda da nije velika šteta i gotovo da i nije vrijedno da to prijavljujemo osiguravajućoj kući«, rekao je ljubazno. »Vaš automobil izgleda u redu, pa što se mene tiče, sve je u redu.«
Shvativši da je izbjegla probleme, žena nije oklijevala nego je uskočila u svoj automobil i odvezla se. Max je uspio stići na svoj sljedeći sastanak i tek kad se vratio u Dana Point shvatio je da se na prednjem dijelu automobila nalazi velika udubina, koju prije nije zamijetio te da više ne može podići prednji poklopac kako bi došao do motora.

To nije bilo prvi put da je doživio manji sudar te je još prije bio otkrio tvrtku Dents R us, koja je običavala poslati potpuno opremljen kombi da na licu mjesta popravi automobil. Max ih je nazvao te su dogovorili da sljedećeg dana, u subotu, doveze automobil na popravak.
Oko jedanaest sati sljedećeg jutra došao je kamionet za popravke tvrtke Dents R us. Vozač Juan procijenio je štetu, rekao da će za 800 dolara automobil biti kao nov te se bacio na posao čim je Max pristao. U dva sata poslijepodne Juan je zazvonio Maxu i pokazao mu potpuno popravljeni BMW.
Čavrljajući s Juanom, Max je pregledavao obavljeni posao. Juan je bio iz Meksika i budući da je Max govorio španjolski, mogli su s lakoćom komunicirati. Max mu je morao objasniti da kod sebe nema gotovine, a budući da je banka bila zatvorena, rekao je da mora platiti čekom. Juan je odgovorio da mora dobiti dopuštenje da primi ček, ali nije mogao nazvati tvrtku prije ponedjeljka.
»Nije problem. Vraćam se u ponedjeljak ujutro i to možemo onda srediti. Evo vam moja posjetnica ako morate promijeniti termin susreta u ponedjeljak«, rekao je Juan i pružio Maxu svoju posjetnicu.
Ondje je, ispod logoa Dents R us, stajalo njegovo ime.

JUAN GONZALO ACOSTA

Max je pogledao tamnokosog, vitkog muškarca koji je stajao pred njim i shvatio da Juan nosi košulju boje indiga. Tu je boju Max vidio oko Juanova imena tijekom svog iskustva tik do smrti. Osam je godina prošlo od posljednjeg takvog susreta - činilo se kao cijela vječnost - i Max je konačno pronašao čovjeka koji je nosio deveto ime na popisu.
Odmah je pozvao Juana u kuću na pivo. Pitao ga je gdje je roden, je li oženjen, kako to da živi u Sjedinjenim Američkim Državama te mu je postavio desetak drugih pitanja.
Juan je s oduševljenjem prihvatio pivo i poslije nekoliko trenutaka zbu¬njenosti zbog brojnih pitanja, izgledalo je da se počeo osjećati ugodno, iako je bio znatiželjan zbog čega se Max tako iznenada zainteresirao za njega.
Juan je potjecao iz gradića Izapa, u južnom Meksiku, samo 80 kilome¬tara sjeverno od granice s Gvatemalom, na obali Meksičkog zaljeva. Bio je najmlađe od sedmero djece. Otac mu je imao malo imanje, a ujedno je bio i dnevni čuvar - sveti duhovni šaman drevne majanske tradicije. Juan je bio oženjen i imao je dvoje male djece.
U Sjedinjenim Američkim Državama živio je samo dvije godine, ali je uspio osigurati dozvolu za rad i ponosio se time što je uspijevao zaraditi dovoljno novca popravljajući automobile i ne samo što se brinuo za svoju obitelj koja se širila, nego je svakog mjeseca slao novac svom ocu i braći. Majka mu je bila umrla nekoliko mjeseci prije nego što je došao u Ameriku i bio je svjestan koliko teško otac i braća moraju raditi da bi se uzdržavali.
»Moj je otac siromašan, ali je važan čovjek u Izapi«, objasnio je Juan. »Ne samo što je dnevni čuvar, nego je i kustos prastarog ceremonijalnog igrališta u Izapi. Vjeruje se da je to drevno igralište najstarije u Meksiku. U lošem je stanju, ali u njemu još stoji nekoliko kipova s uklesanim porukama koje dolaze proučavati arheolozi iz cijelog svijeta. Mnogi vjeruju da je to drevno igralište mjesto gdje je osmišljen dugotrajni ciklus, majanski kalendar.«
Max je bio čuo za majanski kalendar, ali ga nikad nije detaljnije prou¬čavao.
»Je li majanski kalendar onaj prema kojem se tvrdi da će svijet propasti 2012. godine?«, upitao je.
»To je uobičajena pogreška u tumačenju kalendara«, priznao je Juan. »Mi vjerujemo da će se svijet promijeniti kad kalendar završi, ali da sam svijet neće propasti.
Dvadeset prvi prosinca 2012. godine označit će kraj ciklusa dugog 26.000 godina. Drevni mudraci nisu predvidjeli da će to neminovno biti i kraj svijeta. Oni su vjerovali da ljudska bića imaju slobodnu volju te da postoji mogućnost za promjenu, što će dovesti do stvaranja boljeg svijeta. Te sam stvari naučio od oca.«
Maxa je to zainteresiralo. Naposljetku je jedan od Dvanaestero pokazao znanje koje bi moglo biti povezano s višom idejom, koja bi mogla dovesti do objašnjenja svrhe postojanja Dvanaestero.
Njegove svrhe.
Stvari su se počele uklapati. Max je bio rođen dvanaestog prosinca, 12. 12., a njegov otac jedanaestog studenog, 11. 11.
Je li njegova životna svrha na neki način bila povezana s proročanstvom o 2012. godini?
Na temelju onoga što je naučio od dr. Cho Sun Paka, počeo je računati numerološku vrijednost rođendana svog oca, imajući na umu neke datume koje je upravo bio saznao od Juana, a koji su se odnosili na majanski kalendar. Juan je rekao da je čuo za takozvanu »harmoničnu konvergen¬ciju«, do koje je došlo 16. i 17. kolovoza 1987. godine, koja je označavala početak posljednjih 25 godina majanskog kalendara, i Max je prvi put počeo uočavati obrazac.
Shvaćajući da bi ga njegova prošlost mogla navesti da prihvati ono što bi drugi smatrali fantazijom, Max je Juanu opisao svoje iskustvo tik do smrti i otkrio da je Juanovo ime jedno od imena Dvanaestero.
Juan je, dakako, samo podigao svoju bocu piva i kimnuo.
»To me ne iznenađuje«, rekao je. »Moj mi je otac rekao da naša obitelj treba odigrati važnu ulogu u ispunjenju drevnih proročanstava. Uvijek je govorio: 'Svijet je prostran i čudan, prepun misterija. Nikad ne sumnjaj, usprkos našim skromnim uvjetima, da u ovom misteriju koji se zove život tebe čeka važna uloga.'«
U Maxovoj glavi ponovno su odzvanjale riječi Jane Doff. Zainteresirala ga je ta nova povezanost i želio je upoznati Juanova oca.
»Obavijestite me kad budete sljedeći put išli u Izapu«, rekao je gorljivo. »Želim upoznati vašeg oca i saznati nešto više o prorečenom kraju vremena.«
»Tako će i biti, prijatelju moj«, odvratio je Juan. »Drago mi je što ste slupali automobil. To je bio osobito važan susret.«


DVADESET TREĆE POGLAVLJE
Prema zalasku sunca

Svibanj 2012.
MAX JE STAJAO NA osamnaestoj rupi u La Costi. Sunce je zalazilo dok je usmjeravao svoj udarac prema lijevoj strani terena, u posljed¬njem trenutku zamijetivši da se u blizini nalazi drugi golfer.
Max je lopticu mogao poslati samo oko 180 metara, tako da golfer u pravilu nije trebao biti u opasnosti. No, to je bio jedan od najboljih udaraca u Maxovu životu - loptica je preletjela 200 metara zrakom, pala na tlo i otkotrljala se još dvadesetak metara, promašivši drugog igrača.
»Hej«, uzviknuo je Kim, Maxov partner u igri, »to je bilo blizu.«
»Bolje bi bilo da se ispričamo«, rekao je Max.
Kad se Max približio u svom golf vozilu, s izrazom isprike, visok muškarac afričkog podrijetla odjeven u smaragdnozelene hlače okrenuo se i osmjehnuo.
»Nije mi bila ni blizu«, rekao je. »Ne brinite. Moje je geslo 'samo mirno', a to govori i moje ime. Zovem se Chili4 Campister.«
»Pa, Chill, zahvaljujem na vašoj ljubaznosti«, zahvalno je rekao Max. »Zaista sam trebao bolje pogledati prije nego što sam udario lopticu. Ako niste previše zauzeti, dopustite mi da vam poslije ove rupe platim piće u klubu.«
»Dogovoreno. Ali završite igru.«

***
Poslije, u baru, nakon što se Max predstavio, saznao je da je Chill Campister postao donekle poznat zato što je sa svojom suprugom Rachel pobijedio u


4 Chili - engl-, sleng, smiren, ležeran (prim, prev.)

popularnom televizijskom reality showu, Čudesna utrka. S milijun dolara nagrade odlučio je rano otići u mirovinu i vratiti se na fakultet kako bi studirao režiju. Chili je ispričao Maxu da je u mladosti bio glumac te da je glumio mladog Cassiusa Claya u filmu Ja sam najveći, dokumentarcu
o Muhamedu Aliju.
Max je bio izvan sebe, ne zbog onoga što mu je Chill rekao, nego zato što je shvatio da je Chill Campister deseti od Dvanaestero.
Sto god da se dogada, pomislio je, stvari se ubrzavaju.
U samo dva dana Max je susreo devetog i desetog od Dvanaestero, iako su prošle godine dok je upoznao ostale. Nije znao kako bi reagirao, ali budući da je u blizini bilo i drugih golfera, nije se osjećao ugodno pri pomisli da ondje otkrije priču o Dvanaestero.
Zato je ostao hladnokrvan.
Također je saznao da je Chill napisao nacrt scenarija za motivacijski film, na temelju onoga što su on i njegova supruga Rachel doživjeli osvojivši glavnu nagradu u Čudesnoj utrci. Kad je Max otkrio da posjeduje filmsku tvrtku i rekao kako bi bio spreman pogledati njegov projekt, Chili je bio oduševljen.
No, Max je imao i skriveni motiv. Znao je da će, kad pročita scenarij, moći nastaviti svoj razgovor s Chillom u četiri oka i razotkriti još poneku tajnu Dvanaestero.

***
Maxu se nacrt scenarija svidio te je imao osjećaj da bi ga mogao prodati, zato što su Rachel i Chill bili poznati kao vrlo omiljeni pobjednici televi¬zijske emisije. Bili su prvi Amerikanci afričkog podrijetla koji su pobijedili u tom natjecanju, a u razdoblju kad su sudjelovali u emisiji, bili su ujedno i najstariji.
Jedna od značajki koja se očitovala u scenariju bila je njihova snažna vjera u Isusa. Čak ni tijekom emisije nikad se nisu svađali kao druge ekipe kad bi bili pod stresom zbog natjecanja, a u svom su motivacijskom filmu željeli naglasiti da je njihovo tajno oružje bila vjera.
Poslije emisije počeli su s predavačkim turnejama i postali su popu¬larni motivacijski predavači koji su isticali motiv vjere i timskog rada za ostvarivanje čuda.
Max je bio svjestan da će im sve čime su se bavili pružiti čvrst temelj za film, knjigu i mnoge druge materijale koje bi mogli napraviti. Zato je dogovorio sastanak u svom uredu s oboma i dojmili su ga se njihov pozi¬tivan i vedar pristup životu. Chill i Rachel su uistinu zračili ljubavlju i srdačnošću. Ispričali su mu još neke dijelove svoje priče i Max je saznao da su u razdoblju kad su pobijedili u Čudesnoj utrci bili na rubu bankrota. Softverska tvrtka koju je Chill utemeljio godinama prije toga bila je pokradena i da nisu pobijedili u televizijskom natjecanju, izgubili bi svoj dom i sve što su imali.
Max je imao osjećaj da nikad nije upoznao simpatičniji par te ih je pozvao na večeru. Objedovali su u restoranu Chart House, promatrajući zalazak sunca nad morem i Max je tijekom večeri razotkrio priču o dvanaest imena, rekavši Chillu da je njegovo ime deseto na popisu.
»Još ni danas nemam pojma na što se odnose ta imena, ali stvari se zahuktavaju«, rekao je. »Svjestan sam da vam se to vjerojatno čini prilično čudnim, ali vjerujte mi, nisam poludio. Iza svega toga mora se kriti neki razlog. Samo bih želio saznati koji je.«
Chill se osmjehnuo odgovarajući na Maxove riječi.
»Čudni su putovi Gospodnji«, odgovorio je. »Kao ponovno rođeni kršćanin, siguran sam da nas je Isus povezao. U ovome vidim njegovu ruku. Zašto biste inače slučajno ostvarili jedan od najdužih udaraca u svom životu - i to ravno prema meni?« Svi su se na to nasmijali.
»Ali, ja sam rođen kao Židov«, usprotivio se Max. »Nisam siguran da uopće i vjerujem u Isusa.« Govorio je o površnim ljudima koje je susreo radeći na filmu U potrazi za povijesnim Isusom te su i Chill i Rachel kimnuli.
»Isus je spasitelj svih naroda«, rekla je Rachel, »a ne samo onih koji vjeruju u njega.«
»Apsolutno«, suglasio se Chill. Tada je razgovor ponovno usmjerio u analitičkom smislu. »No, usredotočimo se na ono što ste vi doživjeli i na to kako bi ta imena mogla biti povezana. Možda je Isus imao nešto s tim, a možda i nije, ali poanta je u tome da slučajnosti ne postoje - sve je dio plana. Stoga, ako postoji popis od dvanaest imena, kao što kažete - a ja nemam nikakva razloga da vam ne vjerujem - tada bih želio znati zašto sam ja na tom popisu.«
Chili je osim toga rekao Maxu da ne samo što su pobijedili u televizijskoj emisiji, nego je bila donesena presuda u njihovu korist, a njihov je bivši partner osuđen zbog toga što je prisvojio sredstva njihove zajedničke tvrtke.
»Zahvaljujući tome«, dodao je, »imam dovoljno vremena i novca da vam pomognem u rješavanju ovog misterija. Samo mi recite kako vam mogu pomoći.«
Max je osjetio olakšanje čuvši daje Chill spreman prihvatiti objašnjenje koje bi moglo isključivati Isusa. Također je bio zahvalan što se Chill ponudio pomoći.
»Moram otputovati u New York sljedećeg tjedna na Sajam dokumen¬tarnog i obrazovnog filma«, rekao je. »No, kad se vratim mogli bismo se sastati i baciti se na rješavanje zagonetke Dvanaestero. Možda bismo mogli organizirati putovanje s Juanom u Izapu. Ne znam zašto, ali mislim da bi Izapa mogla predstavljati jedan od ključeva ovog misterija.«

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

VIJETNAMSKA MELODIJA

Svibanj 2012.
LET DO NEW YORKA bio je brz i bezbolan. Maxove su se misli kovitlale punih pet sati. Napustile su ga sve zamisli o normalnom poslu.
Bio se susreo s desetero ljudi sa svog popisa. Izgledalo je da svako ime predstavlja po jedno geografsko područje i jednu religiju.
Chill i Rachel su mu ukazali na to da je bilo dvanaest apostola i ustvrdili da je to možda razlog zbog kojeg je Max dobio dvanaest imena. Možda su dvanaestorica bili novi apostoli, koji su očekivali Isusov povratak.
Max je imao osjećaj da je takvo nagađanje nerealno, ali je sad već znao da mora iskoristiti svu svoju energiju — i potpuno se posvetiti tome — kako bi riješio taj misterij.
Kad god bi posjećivao New York, Max bi odsjedao u klubu Yale. Klub je bio prikladno smješten u blizini stanice Grand Central i bio je relativno povoljan u odnosu na Grand Hyatt i druge hotele u središtu grada. Maxova je tvrtka proslavljala svoju tridesetu godišnjicu postojanja te je Max unajmio knjižnicu u klubu na četvrtom katu, gdje su posluživali francuski šampanjac i deserte kako bi proslavili taj uspjeh.
Nije bilo mnogo neovisnih filmskih tvrtki koje su preživjele toliki niz godina i proslava takvog događaja predstavljala je dobar posao. Menadžer za strana prava u MAXimumu osobito je želio pozvati strane agente, važne za međunarodnu mrežu.
Njihov je vijetnamski agent zatražio dopuštenje da dovede gosta i Max je pretpostavio da je riječ o djevojci ili supruzi. Zato je dao dopuštenje.
Zabava je, s više od dvjesto gostiju, postigla velik uspjeh. Pri kraju večeri Maxu se predstavio nizak Azijac u pratnji visoke i vitke Azijke.
»Ja sam Do Van iz Vijetnama«, rekao je. »Ovo je moja nećakinja, Melody Jones. Melody živi u New Yorku i studira balet. Vrlo sam vam zahvalan što ste nas pozvali na ovu sjajnu zabavu.«
No, Max se nije mogao koncentrirati na riječi toga muškarca, jer ga je obuzeo sad već poznat osjećaj.
Melody je bila jedanaesta s popisa Dvanaestero.
U manje od tjedan dana susreo je troje od posljednjih četvero ljudi s popisa. No, budući da zabava još nije završila, nije želio pokazati svoje uzbuđenje, zato je smireno odgovorio:
»Ne, ja sam zahvalan vama što ste nam se pridružili«, rekao je, rukujući se s Do Vanom. »Zadovoljan sam vašim izvrsnim radom koji obavljate s našim pravima u Vijetnamu.«
Okrenuvši se Melody, nastavio je:
»Vi ste jednostavno prekrasni«, rekao je. »Hvala vam što ste došli u pratnji svog ujaka i počastili nas svojom prisutnošću.« Želio je reći i više, ali se suzdržao.
Melody je bila odjevena u narančastu haljinu i kretala se ljupko poput plesačice, što je i bila. Bila je samopouzdana i sigurna u sebe te se očito ugodno osjećala na društvenim skupovima kao što je bio taj.
Max nije bio siguran kako bi mogao otkriti Melody da je jedna od Dvanaestero. No, znao je da mora pronaći način.
»Biste li bili voljni pridružiti mi se na večeri sutra navečer?«, upitao je, obraćajući se oboma.
»Hvala vam, ali to nije potrebno«, odvratio je Do Van.
»Bilo bi mi zadovoljstvo«, Max je bio uporan. »Budući da obavljate izvrstan posao za našu tvrtku, ne mogu prihvatiti vaše odbijanje.«
Do Van je prihvatio, ali je Melody objasnila da ima sastanak sa svojim dečkom i da ne može prihvatiti poziv.
»Gluposti«, hitro je rekao Max. »Bit ću oduševljen ako nam se i on može pridružiti.«
Melody je pristala te su dogovorili sastanak.

***
Max je sljedećeg dana bio neuobičajeno tjeskoban, ne znajući hoće li Melody doći kao što je obećala. Poslije dugogodišnjih odugovlačenja, kad su poslije otkrića slijedila duga razdoblja bez ikakvih događaja, misterij Dvanaestero počeo se odvijati hitrim koracima.
Melody je bila presudan dio u pronalaženju odgovora koji mu je godi¬nama izmicao - sve od onog trenutka prije puno godina kad su mu imena iskliznula kroz prste. Nije mogao dopustiti da se nešto slično ponovi.
Međutim, kad je došao u restoran, oduševio se vidjevši da je Melody već ondje, zajedno sa svojim ujakom i dečkom, Matthewom Jordanom. Matthew je pobjeđivao u surferskim natjecanjima i prije je dosta često uzimao halucinogene droge.
Za vrijeme večere Max je čavrljao s Do Vanom, otkrivši da je profinjen i inteligentan. No, jedva se uspijevao koncentrirati na temu razgovora.
Tada se okrenuo Melody i upitao je o njezinu životu. Ispričala mu je da su njezina baka i majka - koja je tada imala samo sedamnaest godina - brodom pobjegle iz Vijetnama 1971. godine, dok se Vijetnamski rat bližio kraju. Napali su ih pirati, mučili i silovali.
Poslije teških muka doputovale su u New York i ondje uspjele ponovno izgraditi svoj život, iako se Melodyina majka godinama mučila s traumama koje je doživjela. Radila je brojne poslove i konačno pronašla svoj poziv kao dizajnerica u gradskim kazalištima.
Upoznala je koreografa Antona Jonesa i vjenčali su se poslije godinu dana. Melody je bila njihovo najmlađe dijete, jedino koje se bavilo plesom i kazalištem.
»Moja baka smatra da je pravo čudo što ih pirati nisu ubili«, rekla je Melody. »Puno puta mi je pričala da je sudbina naše obitelji da 'ostvari raj na zemlji', i tvrdi da su zato bile pošteđene. Kad god sam bila zločesta, govorila mi je da sam rođena kako bih ostvarila svoju sudbinu i da se moram bolje ponašati, inače bi njihovo čudesno izbavljenje bilo uzaludno.« Osmjehnula se, prisjećajući se.
Do Van je šutke slušao njezinu priču. Jednostavno je kimnuo glavom u znak suglasnosti - s osjećajem tuge.
Ispričao se, rekavši da mora obaviti telefonski poziv, a Max je - potpuno zanesen Melodyinom pričom i obiteljskim proročanstvom - odlučio otkriti priču o Dvanaestero.
Kad je detaljno ispričao o svom iskustvu tik do smrti, iznio je svih dva¬naest imena, završivši s »Medvjedom Koji Trči«. Očekivao je da će Melody biti sumnjičava, ali ga je ona, na njegovo olakšanje, napeto i radoznalo slušala.
Matthew je cijelo vrijeme sjedio pokraj nje, prelazeći pogledom od Melody do Maxa, pomno slušajući.
»Molim vas, napišite svih dvanaest imena«, Melody je zamolila Maxa. »Dajte da vidim mogu li otkriti nekakvu povezanost.«
Iako ga je njezin zahtjev iznenadio, Max je zapisao imena na ubrus i Melody ih je dugo proučavala. Naposljetku je podigla pogled.
»Plašim se da mi nijedno ime nije poznato«, rekla je. »Ne uspijevam uočiti nikakvu povezanost - nikako vam ne mogu pomoći.«
Tada je Matthew zatražio da pogleda popis.
»Jeste li susreli posljednjeg čovjeka na popisu - Medvjeda Koji Trči?«, upitao je uskoro.
»Nisam«, priznao je Max. »On je jedini još preostao. Zašto pitate? Po¬znajete li takvu osobu?«
»Ne poznajem«, odgovorio je Matthew, na veliko Maxovo razočaranje. »No, moj tata Toby je dijelom Indijanac. Ovo je zacijelo indijansko ime. Ako itko poznaje Medvjeda Koji Trči, to će biti moj tata. On živi u San Clementu, nedaleko od vas. Posudite mi na trenutak svoj mobitel pa ću provjeriti.«
Max je Matthewu pružio svoj mobitel i za nekoliko trenutaka Toby je bio na liniji.
Potvrdio je da poznaje turističkog vodiča u Sedoni u Arizoni koji se zove Medvjed Koji Trči.
Max je jedva mogao vjerovati svojim ušima. Razgovarao je s Tobyjem te su se dogovorili da će se sljedećeg vikenda sastati u Sedoni i pokušati pronaći Medvjeda.
Maxove su ruke drhtale od uzbuđenja kad je prekinuo vezu i kad je konačno shvatio što se događa. Bilo mu je jasno da bi za nekoliko dana mogao naposljetku upoznati i posljednjeg od Dvanaestero.
Ali, što će onda biti?


DVADESET PETO POGLAVLJE

CRVENE STIJENE

Lipanj 2012.
TOBY JORDAN bio je surferska legenda.
U mladosti je pobijedio na mnogim natjecanjima, ali je bio još poznatiji po surferskim fotografijama. To ga je dovelo do filmova o surferima, a poslije je postao umjetnik koji je stvarao koristeći se daskama za surfanje, bojom i drugim materijalima u stvaranju jedinstvenih kipova.
Osim toga, Toby je pokrenuo posao dizajniranja surferskih dasaka i prodavanja opreme. Zbog svog umjetničkog temperamenta sprijateljio se s mnogim velikim umjetnicima čije je radove prikazivao.
Njegova su dva sina također bili uspješni surferi, a stariji sin Matthew bio je poznat po svojim akrobatskim skokovima i pothvatima koje drugi surferi nisu mogli ni zamisliti.
Toby se od mladosti borio s alkoholom. Uopće nije bio otporan na njega, za što je okrivljavao svoje indijansko podrijetlo i zato je u ranoj mladosti odlučio da nikad više neće piti. Zajedno s predanošću surfanju, ta je odluka pridonijela njegovu zdravom načinu života te je svojim aktiv¬nostima dodao i dugotrajno pješačenje, čime je ušao u potpuno nov svijet tema za fotografiranje.
Jedno od njegovih omiljenih područja za hodanje i fotografiranje bila je Sedona u Arizoni, gradić u visokoj jugozapadnoj pustinji, čuven po svojim formacijama crvenih stijena. Toby je onamo hodočastio barem jednom godišnje, stoga ga nije trebalo puno nagovarati da bi pristao nakratko otputovati onamo s Maxom.
Odvezli su se onamo u jednom danu, a Max je putem Tobyju ispričao priču o Dvanaestero. Toby je, pak, ispričao Maxu sve što je znao o Medvjedu Koji Trči, za kojeg je rekao da je najbolji turistički vodič u Sedoni. Medvjed je poznavao sve tajne špilje i sveta indijanska mjesta.
»Nakon rođenja dobio je ime Joel Sheets«, objasnio je Toby. »Upoznao sam se s njim prije više od dvadeset godina, kad sam tek počeo fotografirati ljepote u Sedoni. Kad sam mu ispričao o svom podrijetlu, povjerio mi je svoje indijansko ime. Malo je ljudi koji ga poznaju kao Medvjeda Koji Trči pa sam se uistinu iznenadio kad me Matthew nazvao.
Nisam siguran biste li ga mogli pronaći na bilo koji drugi način, čak ni preko Googlea.«
»Dakako, kad je sve ovo počelo, Google još nije postojao«, primijetio je Max. »Zapravo, nije postojao ni internet. Bilo je to čudesno putovanje«, nastavio je, »iako izgleda da su ljudi s tim imenima uvijek pronalazili mene. Neki od Dvanaestero su vjerovali da sve nas povezuje svojevrsna važna sudbina, a ja sam sklon složiti se s tim. Samo se nadam da Medvjed Koji Trči ima nekakve uvide za nas — bilo bi strašno da otkrijemo kako je sve ovo samo golema slučajnost, bez ikakve stvarne svrhe ili značenja.«
Toby je kimnuo u znak slaganja.
»Ako itko ima odgovor na vaš misterij, to će biti Medvjed Koji Trči«, rekao je samopouzdano. »On je pomalo i šaman, kao i vodič i poznaje uvjerenja i običaje drevnih Hopija.«
Zastao je, a onda nastavio.
»Medvjed u svojim ritualima koristi halucinogene i stručnjak je za obrednu saunu.«

***
Toby i Max su kasno doputovali i uzeli sobe u motelu Best Western. Usprkos svom uzbuđenju, Max je ubrzo zapao u san, a kad se probudio, iznenadio se otkrivši da je dobro spavao.
Medvjed Koji Trči pridružio im se za doručkom u obližnjem restoranu. Imao je sedamdesetak godina i bio je visok, duge kose u pletenicama prošarane sjedinama, odjeven u crveni prsluk s prekrasnim tirkiznim nakitom.
Bio je veličanstven.
Max je saznao da je izravni potomak loze moćnih šamana Lakota i Hopi Indijanaca, a kad turistički vodič za sveta mjesta u Sedoni, drugim je ljudima prenosio istinsku ljubav prema zemlji i naslijeđu svojih domo¬rodačkih naroda.
Max je Medvjedu Koji Trči bez ikakva oklijevanja iznio sve detalje o dvanaest imena. Medvjed je pažljivo slušao i jednostavno se osmjehnuo. Kad je Max završio, Medvjed je progovorio dubokim glasom.
»Očekivali smo te.«
»Kako bi to moglo biti?«, s nevjericom je upitao Max. »Prošlo je četrdeset sedam godina otkako sam prvi put vidio vaše ime i cijelo to vrijeme nisam imao pojma kamo idem i zašto. Kako ste mogli znati?«
»Nismo znali konkretno za tebe«, objasnio je Medvjed Koji Trči, »ali domorodački Amerikanci već stoljećima znaju za dvanaest imena.
Čeka nas velika preobrazba, a s jednog naraštaja na drugi prenosi se spoznaja da će se u tom razdoblju ponovno pojaviti istinska ljudska bića - ljudi snažnog, integriranog duha, a drevni duhovni vodiči našeg naroda povest će nas prema svijetu mira i sklada.« Usprkos težini tih riječi, Medvjed Koji Trči smireno se osmjehnuo.
Max je u svom odgovoru bio mnogo manje smiren.
»No, kakve veze ja imam s tom legendom?«, upitao je, a u glasu mu se osjećala zbunjenost. »Nemam indijanske krvi. Moji su baka i djed s očeve strane Mađari, a s majčine Rusi.«
»Ne znam kakva je tvoja konkretna uloga, ali ako ništa drugo, poslužio si da se Dvanaestero ponovno ujedine. Svako ime predstavlja jedno od modernih plemena različite boje, koji su se reinkarnirali sad, u posljednjim danima Zemlje kakvu poznajemo.«
Vidjevši zabrinutost na Maxovu licu, nastavio je.
»Naši su drevni narodi shvatili da će u posljednjim danima biti prijeko potrebno da se mi, Indijanci, vratimo kao ljudi svih boja. Tada ne bi mogao postojati svijet u kojemu bi crveni bili protiv bijelih, a crni protiv žutih. U novom bi razdoblju mogao postojati samo jedan svijet, a samo oni koji su moralni i usklađeni s istinskim duhom pojavit će se na Zemlji kako bi iscijelili rane koje su odavno uzrokovali pohlepa i nasilje mnogih ljudi.
Moja su braća znala da su naši porazi privremeni i netrajni. Zato smo osmislili plesove duhova i druge rituale - uvijek smo bili svjesni da pravi ljudi nikad ne mogu umrijeti i da će se vratiti u drugim tijelima, pred¬stavljajući dvanaest boja i dvanaest plemena čovječanstva.«
Dok je Max upijao njegove riječi, shvatio je da prihvaća ono što je Medvjed Koji Trči govorio... pa ipak, još je bilo mnogo pitanja koja su čekala odgovor.
»Na temelju onog što sam iskusio, mislim da ste sigurno u pravu«, rekao je, zagledavši se kroz prozor preko prašnjavog, pustinjskog krajolika. »Mislim da je vaša drevna legenda na neki način uistinu istinita.«
Okrenuo se i ponovno pogledao svog domaćina.
»No, čak i ako jest, što sve to znači?«
»Odgovor nam može dati samo Veliki Duh«, odvratio je Medvjed Koji Trči. »Moramo organizirati obrednu saunu za sutrašnji izlazak sunca.«
Ustao je od stola i pokazao prema planinama sa svoje lijeve strane.
»Vidiš li one crvene stijene daleko iza ceste?«
Max ih je vidio i kimnuo je.
»Ondje je put koji vodi pet kilometara u najdublje pukotine tih crvenih stijena. Malo ljudi zna za tu pukotinu. Pokraj nje postoji drevna špilja. U toj ću špilji pripremiti saunu. Toby je i prije sa mnom bio na tom posve¬ćenom mjestu. On će te povesti ujutro, a ja ću sve pripremiti.
Otići ću onamo večeras i ponuditi žrtvu Velikom Duhu i mojim pre¬cima, a ujedno ću pripremiti vatru i kamenje.«

***
Sunce još nije bilo izašlo kad su Toby i Max stigli do pukotine i špilje. Medvjed Koji Trči već je bio ondje kad su ušli, veličanstveno odjeven u obredno odijelo s perjem svetog orla. U meditativnom stanju, koje se nije prekinulo ni kad su ušli, izgovarao je pjesme drevnih Hopija.
Vatra je već uvelike zagrijala špilju te su se Max i Toby počeli znojiti čim su ušli. Sjeli su u tišini i promatrali Medvjeda Koji Trči. Poslije desetak minuta pjevanja, Medvjed se zaustavio i okrenuo prema njima.
»Bila je ovo dobra noć. Duhovi se raduju. Čeznu da nas povedu. Dođite«, rekao je. »Morate pušiti ovaj duhan, a onda ćemo ući u špilju i početi s našim molitvama.« Pružio im je lulu i Max je pretpostavio da je u duhan umiješano neko halucinogeno sredstvo, ali nije postavljao pitanja.
Medvjed Koji Trči je otpjevao nekoliko pjesama na jeziku Hopija i na engleskom. Okrenuo se prema četiri kuta odaje i od svakog smjera zamolio blagoslov. Zatražio je da Toby i Max ponove engleske riječi pa su to i učinili.
»Molimo te, pročisti naše molbe i naša tijela te nam otkrijte našu sud¬binu«, rekao je, prizivajući Velikog Duha. Tada je zamolio Majku Duha i Oca Duha da ih vode.
Vrućina je bila intenzivna. Povremeno je Max imao osjećaj da će se onesvijestiti i znojio se kao nikad prije. No, želja da sazna svoju sudbinu bila je jača od svega te je ostao nepomičan - kao začaran, pomno prateći svaku riječ i pokret Medvjeda Koji Trči.
Konačno je došao kraj pjevanju i molitvama i nastupila je tišina. Nije se dogodilo ništa nadnaravno te se Max pitao je li uspio Medvjedov ritual.
Samanovo je lice bilo omamljeno, kao da je opsjednut. Nije se micao. Izgledalo je kao da ne diše i Max se nije usuđivao ni pomaknuti.
Toby mu je kimnuo, uvjeravajući ga da nema razloga za zabrinutost, budući da je već sudjelovao u ritualima s Medvjedom Koji Trči.
Poslije otprilike dvadeset minuta tišine i potpune nepomičnosti, Medvjed Koji Trči progovorio je tihim, smirenim glasom. Govorio je jezikom drevnih Hopija koji Max nije mogao razumjeti.
Medvjed je tada ustao i izašao iz saune. Toby i Max su krenuli za njim.
Vani je već sjalo sunce. Bila je sredina jutra i crvene su stijene odražavale svjetlost u blistavoj tapiseriji crvene i žute, narančaste i zelene boje. Ondje su stajale boce s vodom koje je donio Medvjed Koji Trči te su svi žedno pili, uživajući u mirnom, hladnom jutarnjem zraku.
Medvjed Koji Trči ispio je punu bocu vode, približio se Maxu i pogledao ga ravno u oči, progovorivši:
»Tvoja potraga počinje danas. Veliki Duh mi je rekao što moraš napraviti, za što si se dobrovoljno javio prije mnogo stoljeća, kad si pristao ponovno se utjeloviti na ovoj Zemlji.«
Iako nije razumio, Maxa je obuzelo uzbuđenje. Ako ništa drugo, bio je siguran da će saznati svrhu svog iskustva tik do smrti i razumjeti svoju povezanost s Dvanaestero.
»Kakva je to potraga?«, upitao je, pokušavajući — ali ne uspijevajući posve - ostati miran. »Što sam pristao učiniti?«
»Ti si čovjek čija je dužnost okupiti Dvanaestero«, otkrio mu je Medvjed Koji Trči. »Moraju se ujediniti nedaleko Izape u Meksiku i to jedanaestog kolovoza u praskozorje u ovoj godini proročanstva.
Tako ti preostaju samo dva mjeseca da okupiš Dvanaestero«, upozorio je Maxa. »Veliki Duh mi je razotkrio da će toga svetog dana misija Dvanaestero biti otkrivena, ali samo ako je prisutno svih dvanaest ljudi.«
U Maxa se počela uvlačiti sumnja.
»No, s nekima od Dvanaestero nisam razgovarao više od dvadeset go¬dina«, izustio je. »Sto ako ne dođu svi?«
Medvjed Koji Trči odmahnuo je glavom.
»Znam samo ono što mi je Veliki Duh rekao. Ne znam kako ćeš postići svoj cilj. Kao jedan od Dvanaestorice, ja ću biti u planinama kod Izape i napravit ću sve što mogu kako bih ti pomogao da nas ponovno ujediniš, ali mi je Veliki Duh rekao da je to tvoja, isključivo tvoja misija.«
Max je progutao knedlu i preplavila ga je sumnja.
A što ako je to sve samo iluzija? Bio je ispričao Medvjedu Koji Trči o Juanu i Juanovoj povezanosti s Izapom preko njegova oca. Možda je Medvjed Koji Trči jednostavno krenuo od toga i izmislio priču kakvu je Max želio čuti?
Na kraju krajeva, još nije postojao nijedan konkretan dokaz koji bi objasnio zašto je Dvanaestero zapravo bilo Dvanaestero ili zašto su morali otići u Izapu. Trebalo mu je više informacija.
»Kako možeš biti siguran da se moramo sastati u Izapi upravo u to vrijeme i upravo tog dana?«
»To mi je otkrio Veliki Duh.«
»Znaš li što trebamo postići?«, bio je uporan Max.
Medvjed Koji Trči strpljivo je odmahnuo glavom.
»Veliki Duh mi ništa više nije otkrio«, rekao je. No, Max to nikako nije mogao prihvatiti.
»Ali zar ti kao šaman nemaš nekakvih svojih ideja o tome zašto je riječ baš o tom mjestu i vremenu«, uporno je nastavljao Max, »i što bi se moglo dogoditi?«
»Kao pojedinac imam svoje misli, ali one nisu važne«, smireno je odgo¬vorio Medvjed Koji Trči, kao da govori djetetu. »Vrijedno je razgovarati samo o onome što nam Veliki Duh otkriva.« S tim se riječima okrenuo i uputio stazom između crvenih stijena, vraćajući se prema cesti.
Max ga je dostigao s Tobyjem za petama i nastavio ga preklinjati, s primjetnim očajanjem u glasu.
»Ali, zacijelo imaš nekakve zamisli«, rekao je. »Molim te, daj mi nešto logično ili barem nešto što bi mi moglo pomoći da objasnim zahtjev Velikog Duha.«
Medvjed Koji Trči je progovorio ne zastavši.
»Jedanaesti kolovoz sveti je dan prema dugačkom ciklusu, odnosno majanskom kalendaru. Siguran sam da će ti Juanov otac, dnevni čuvar, biti u stanju dati više detalja od mene, ali na temelju svega onoga što znam, mogu ti samo reći da će to biti sveti sastanak te da, ako ne uspiješ okupiti Dvanestero, bit će bolno.«
Zapao je u šutnju i nastavio hodati, duge noge su mu davale brzinu, ostavivši Maxa i Tobyja da razmišljaju o svemu što su čuli.
A Max je razmišljao o tome kako je i zašto odabran - ako je zapravo uopće mogao vjerovati u Medvjedovu viziju.


DVADESET ŠESTO POGLAVLJE
Čak i mrtvi čekaju

Lipanj 2012.
JEDAN OD PRVIH poziva koje je Max obavio vrativši se u Kaliforniju bio je upućen Erolu u Istanbul. Koristio se računalom, tako da su mogli komunicirati i slikom.
»Erole, počelo je«, rekao je.
No, čak i kad je to izgovorio, bilo mu je teško povjerovati vlastitim riječima. »Pronašao sam sve ostale. Medvjed Koji Trči, jedino ime kojeg sam se sjećao svih ovih godina, šaman je iz plemena Lakota i prema njegovim riječima, ti si u pravu. On tvrdi da je moja sudbina ponovno sjediniti Dvanaestero i sve vas odvesti u Izapu, dom drevnog majanskog kalendara.«
»To je čudesno, prijatelju moj«, odvratio je Erol. »Već godinama sam svjestan da su naše sudbine ostale povezane, a ovo je i dokaz. Kad krećemo u Izapu?«
»Svi morate biti ondje jedanaestog kolovoza«, obavijestio ga je Max. »Hoćeš li moći doći?«
»Ništa me ne bi moglo zaustaviti«, odgovorio je Erol. »A ako bilo tko nema novca za put, ja ću pokriti troškove. Novac ne bi smio biti prepreka na putu sudbine.
Oduvijek sam vjerovao da tvoja priča ima skrivenu svrhu«, nastavio je, »i vjerovao sam da je moja sudbina povezana s nečim većim nego što je moja ljubav prema Istanbulu i mojoj domovini Turskoj.«
Max je bio oduševljen, ali je rekao Erolu da će možda morati posjetiti različite zemlje kako bi se sastao s nekima od Dvanaestero.
»To neće biti problem«, bio je uporan Erol. »Samo mi javi kakvu ti financijsku pomoć mogu pružiti za tvoja putovanja.«
»Lijepo je znati da imam tvoju podršku ako mi bude potrebna«, odvrati je Max s velikim olakšanjem.
Sljedeća tri poziva obavio je s lakoćom. Dr. Alan Taylor i Chill Campister bili su oduševljeni, a za Juana je to bila prilika da vidi oca, pa nije nimalo dvojio.
Melody Jones je bila prva kojoj je trebala financijska pomoć, ali kad je to riješeno, rekla je da će se pridružiti Dvanaestero jedanaestog kolovoza u Izapi.
Do Yoko je došao putem interneta i ona mu je rekla da je oduševljena. U kolovozu je imala godišnji odmor, a još nije bila rezervirala svoje redo¬vito ljetovanje.
Sun Pak je morao reorganizirati poslovno putovanje, ali je uspio. Tako su mu ostali samo Yutsky, Maria, Rinpoche i B. N. Mahars.
S Rinpocheom Max nije razgovarao gotovo deset godina, a s drugima i više od dvadeset. Ipak je uspio pronaći budista - koji je posljednjih osam godina živio u Torontu. Sad je govorio isprekidanim, ali dovoljno dobrim engleskim jezikom, bio se oženio kćerkom jednog od svojih učenika i imali su dvoje male djece.
Kad mu je Max objasnio situaciju, Rinpoche je rekao da će biti odu¬ševljen što može sudjelovati u značajnom skupu.
Otkrio je da mu je nevjerojatno teško nazvati Mariju. Usprkos proteklim godinama, nikad ga nije u potpunosti napustilo žaljenje koje je osjetio kad je napustila park u kojemu su sjedili. Niti je zaboravio intenzitet ljubavi koju su izrazili jedno prema drugome.
Prisilio se da je nazove i saznao da još živi u Trujillu. Doimala se zado¬voljnom što ga čuje te su u prvom dijelu razgovora razmijenili novosti. Maria je imala četvero odrasle djece i sedmero unučadi. Nikad nije požalila što se udala za svog inženjera, rekla je, koji je umro prethodne godine.
Max joj je s podvojenim osjećajima izrazio sućut, ali mu je rekla da je sretna i da živi smirenim životom u Trujillu. Prihvatila je njegovu ponudu - rekavši da će to biti njezino prvo veliko putovanje nakon tradicionalnog jednogodišnjeg žalovanja. Posjedovala je skromna sredstva i bila je zahvalna na Maxovoj ponudi da pokrije njezine troškove.
Rekla je da će odmah početi organizirati put.
Prekinuli su vezu i Max je shvatio da je iscrpljen. Što god da je bio osjećao prema Mariji kad ju je upoznao, ti su osjećaji jednim dijelom još postojali. Morao se odmoriti prije nego što je nastavio nazivati ostale s popisa.

***
Yutskyja je bilo teže pronaći, jer se iz filmskog posla povukao u miro¬vinu.
Međutim, da bi ga pronašao, Max se poslužio onim što je znao o Yutskyjevoj vojnoj karijeri. Živio je u starom dijelu Jeruzalema i radio kao strateg osiguranja za najviše dostojanstvenike koji su posjećivali Izrael. Kad ga je Max konačno uspio dobiti na telefon, izgledalo mu je kao da su godine jednostavno nestale.
»Baš je dobro čuti ti glas, dečko«, javio se Yutsky. »Kako si?«
»Drago mi je što sam te pronašao«, odvratio je Max. »Potrebna mi je tvoja pomoć.«
»Samo reci, dečko«, oduševljeno je rekao Izraelac i Max se pitao nije li zbog boravka na jednom mjestu skrenuo. »U mom životu ovih dana nema osobitih uzbuđenja... Sto se događa? Stiže filmska ekipa? Treba ti osigurati dozvole? Samo mi javi«, ponudio se Yutsky, »i napravit ću sve što ti treba.«
»Ništa takvo«, objasnio je Max. »Trebao bi doći i sastati se sa mnom i s jedanaest drugih u Izapi u Meksiku jedanaestog kolovoza. Mi ćemo pokriti sve tvoje troškove. Detalje ću ti objasniti kad se vidimo, ali najvažnije je da nam se pridružiš.«
Nastupila je dugačka tišina i Max je mogao zamisliti Yutskyjevo lice dok razmišlja o toj neobičnoj ponudi koja je iznenada pala s neba poslije dugog niza godina.
Tada je začuo dugačak izdah i Yutsky je ponovno progovorio.
»Tko sam ja da bih u ovoj fazi svog života odbio besplatno putovanje u Ameriku?«, vedro je upitao. »Možeš računati na mene. Samo mi pošalji kartu i detalje i na raspolaganju sam ti.«
Tako mu je preostalo samo da nazove B. N. Maharsa.

***
Max je odabrao brojeve na mobitelu i uskoro se probio do Nacionalnog muzeja u Delhiju.
»Možete li me, molim vas, spojiti s B. N. Maharsom?«, upitao je operaterkom u muzeju.
»B. N. Mahars više ne radi u muzeju«, odgovorila je, »ali ću vas spojiti sa sadašnjim čuvarem petnaestog stoljeća koji će vam možda moći reći gdje biste ga mogli pronaći.«
Max se zaprepastio saznavši da se B. N. tako relativno mlad povukao u mirovinu.
Poslije nekoliko minuta javio se muški glas.
»Žao mi je što vam moram reći da je B. N. preminuo prije osamnaest godina. Bio mi je dobar prijatelj. Gotovo sam dvadeset godina radio kao njegov pomoćnik. Još mi nedostaje. Jeste li vi obiteljski prijatelj iz Amerike?«, upitao je.
Max je ostao bez riječi, a onda je zatražio trenutak da bi se sabrao.
Kako je to moguće?, pitao se. I što će se dogoditi sad, kad nas više nema dvanaest?
Kad je ponovno uspio progovoriti, objasnio je da je B. N.-a upoznao 1972. godine, kad je u muzeju snimao film.
»On mi je pomogao da dobijem dozvolu za snimanje«, rekao je Max. »S B. N.-om i njegovom obitelji proveo sam prekrasan dan.«
Njegova obitelj, pomislio je Max, osjetivši tračak nade.
»Znate li kako bih mogao doći u kontakt s njima?«, upitao je. »Veoma je važno da razgovaram s njegovim bratom ili nekim njegovim rođakom.«
Čuvar je progovorio nakon nekoliko trenutaka.
»Ne znam koja su njegova braća ili članovi obitelji još živi, ali B. N. je imao dvije kćeri i nekoliko unučadi, a vjerujem da svi još žive u njegovu rodnom selu. Ako želite, mogu vam dati njihov telefonski broj.«
Max je uzeo broj i odmah nazvao. Nije se sjećao imena B. N.-ove kćeri, ali čim je progovorila, sjetio se Shilpina nježnog glasa ispunjenog smijehom.
»Još vas spominjemo«, vedro je rekla. »One večeri kad ste objedovali s nama imala sam samo šest godina i vi ste bili prvi bijelac kojeg sam vidjela.
Moj je otac često običavao govoriti o vama, uvijek sa simpatijama«, nastavila je. »Zapravo, na svojoj samrtnoj postelji dao mi je nešto, rekavši da biste jednog dana mogli to zatražiti.«
Maxa je to iznenadilo.
»Što mi je ostavio?«, znatiželjno je upitao.
»Knjigu, ali je rekao da osobno morate doći po nju«, objasnila je. »Rekao je da vam kažem, ako ikada nazovete, da mu je žao što nije više mogao čekati na vas u ljudskom obliku. Još mi je dosta toga rekao. Ima nekih neočekivanih komplikacija povezanih s predajom knjige. No, kao što me zamolio, sve ću vam objasniti kad dođete, ako odlučite tako.«
Tajna za tajnom, pomislio je. No, sve dok je postojala nada, morao je pokušati.
»Dakako da ću doći čim uspijem«, rekao je. »Bit će sjajno što ću moći provesti neko vrijeme s vama i vašom obitelji. Je li vaš ujak koji je predavao na sveučilištu još živ?«, upitao je.
»Ujak Gupta je živ i zdrav«, odgovorila je. »Ima već gotovo devedeset godina, ali mu je um jednako bistar kao i uvijek. On je bio sa mnom kad mi je otac umro i mogao bi imati više informacija za vas.«
»Doputovat ću za tjedan dana te ću svratiti i sastati se s vama«, rekao je. »Tada možemo razgovarati detaljno o poruci vašeg oca za mene.« S tim riječima oprostio se od nje i prekinuo vezu.
No, spuštajući mobitel, Max se pitao kako će uspjeti ponovno sjediniti Dvanaestero, kad ih je samo jedanaest na životu.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
DVADESET SEDMO POGLAVLJE

Lipanj 2012.
MAX JE ČETIRI DANA poslije stigao u Delhi.
Zračna luka bila je dvostruko veća nego što je bila za vrijeme njegova posljednjeg posjeta četrdeset godina prije i iako su ulice i dalje bile zakrčene biciklima, rikšama, magarcima, kravama i pješacima s golemim teretima na glavi, na gotovo modernoj autocesti s četiri trake koja je vodila od zračne luke do Delhija nalazili su se uglavnom automobili, kamioni i autobusi.
Prvu je noć proveo u hotelu Taj Mahal, jednako modernom i raskošnom kao bilo koji drugi hotel u kojemu je dotad boravio i apsurdno skupom. Dogovorio je da ga automobil odveze do B. N.-ova sela, samo tridesetak kilometara izvan grada, gdje će ostalo vrijeme provesti s B. N.-ovom kćeri i proširenom obitelji.
Max se nije sjećao ceste, jer se samo jednom vozio njome, noću, prije mnogo godina, ali se iznenadio shvativši kako se sa svakim prevaljenim kilometrom vraća unazad u vremenu. Kad su stigli do samog sela, uspio je prepoznati ulice, još prepune torbara i malih dućana, gdje se prodavalo sve, od vode do voća i svijeća, starih komada metala do modernih, elek¬troničkih igrački.
Mali dječaci igrali su se skrivača, a djevojčice su na glavama nosile velike vrčeve za vodu, koje su napunile na gradskom zdencu, baš kao što se sjećao.
Mnogo je toga bilo isto kao i prije.
Kad je ušao na imanje Maharovih, zamijetio je da su zidovi svježe obojeni te da su neki stolci i klupe ispred blagovaonice zamijenjeni.
U kući je, pak, namještaj bio isti — kuhinja se nije promijenila, a mnoštvo knjiga na policama u bivšem B. N.-ovu uredu stajale su upravo onako kao i prije.
Dok je stojeći promatrao naslove knjiga, u prostoriju je ušla Shilpa, B. N.-ova kći, i toplo ga pozdravila.
»Pripremili smo objed za vas«, objavila je. »Uskoro će ovamo doći i cijela obitelj. Posebno je zgodno što ste danas došli ovamo, jer je blagdan i dan ispunjen velikim duhovnim značenjem. Moj je ujak siguran da to nije nikakva slučajnost.«
Uskoro je stigao čitav klan te su se preselili u blagovaonicu.
Za vrijeme ručka Maxa je zaokupio Shilpin sin C. D. Imao je seda¬mnaest godina i rodio se s rijetkim mentalnim poremećajem uvelike sličnim Downovu sindromu, tako da je imao mentalne sposobnosti trogodišnjaka, za što nije bilo lijeka. Mogao je razumjeti upute i puštati zvukove, ali nije mogao govoriti u rečenicama, pa ni u frazama.
Kad bi se oglasio, ti su zvukovi najčešće bili glasni - izgledalo je da nema osobitu kontrolu nad glasnoćom ili da nije u stanju prosuditi učinak onoga što je pokušavao reći. C. D. je bio veoma snažan, tako da je dobivao zadatke na polju, kao što je skupljanje povrća. Zbog toga su mu se prsa i ruke pretjerano razvili u odnosu na njegovu visinu od metar sedamdeset, pa je imao fizičku snagu mnogo krupnijeg čovjeka.
Imao je nevjerojatne smeđe, gotovo crne, oči koje su blistale privlačnim sjajem i svjetlošću. Uvijek se osmjehivao, a kad je pozdravio Maxa, zagrlio ga je tako snažno da je Max mislio da će mu zdrobiti rebra.
Shilpa je blago odvukla svog sina.
»C. D. je veoma snažan«, rekla je ohrabrujuće, »ali je i veoma blag. Neće vas povrijediti. Voli sve ljude, a najviše voli životinje. Grli svako živo biće koje susretne. Nama je više radost, nego teret, ali dakako da neprestano moramo biti na oprezu, budući da se uistinu ne može brinuti o sebi.«
Kad je progovorila, Max je očekivao da će joj u očima pročitati tugu, ali u njima je vidio samo ljubav.
Koliko je C. D. očarao Maxa, izgledalo je da je dječak potpuno obuzet Maxom. Stalno mu je nudio hranu i gledao ga ravno u oči, približavajući se na nekoliko centimetara od njegova lica. Njegov intenzitet i pažnja bili su donekle neugodni Maxu, ali istodobno je osjećao povezanost koja je bila gotovo neodoljiva.
Promatrao je C. D.-jeve krupne, tamne oči i vidio kako mu odražavaju bezuvjetnu ljubav i povjerenje. Nije mogao drugo nego očarano uzvratiti pogled.

***
Poslije ručka su Shilpa i ujak Gupta odveli Maxa u B. N.-ovu radnu sobu, koju je uvijek dijelio s drugim učenjacima u obitelji. Police su bile prepune knjiga i karti, a stolove su prekrivali crteži. Neki rukopisi bili su veoma stari, a mnogi su sadržavali iznimne crteže rukom. To su bile najveće dragocjenosti obitelji Mahar, koja je bila čuvena po svojim učenjacima.
Prvi je progovorio Gupta, koji je upravo bio navršio osamdeset devetu godinu.
»Godinama smo te čekali«, rekao je. »Prošlo je gotovo osamnaest godina otkako je moj nećak B. N. umro od raka, a još nije imao ni pedeset godina. Posljednjih nekoliko mjeseci svog života proveo je ležeći na ležaju koji smo postavili za njega u ovoj sobi.
Kao što znaš, volio je svoje knjige i posljednje godine svog života pro¬učavao je drevne tekstove Upanišada, u kojima se kriju svete tradicije i uvjerenja naše hinduističke religije.«
Gupta je Maxu pružio malu, tanku ružičastu bilježnicu. Na koricama je imala prekrasnu sliku planina, stabala i potoka.
»Tu je bilježnicu B. N. imao u tom razdoblju i u nju je bilježio svoje posljednje misli. Onoga dana kad je umro, pozvao je mene i Shilpu k sebi i predao nam je. Rekao nam je da je moramo čuvati, da bi jednog dana netko mogao doći i pitati za njega te nas je uputio da mu je moramo dati ako se to dogodi. Vjerujem da si ti ta osoba. B. N. nikad to nije rekao, ali u proteklih sedamnaest godina nitko ga nije došao potražiti i ja nemam razloga vjerovati da postoji bilo tko drugi tko bi se trebao pojaviti.«
Max je držao bilježnicu u rukama, ali nije znao bi li je otvorio ili ne
bi.
Dok je tako oklijevao, progovorila je Shilpa.
»Svakog sam dana bila s ocem i stalno brinula o njemu za vrijeme njegove posljednje bolesti. Postali smo još bliskiji nego prije, budući da mi majka više nije bila živa, a ja sam bila njegova najbliža rođakinja. Tada sam bila trudna s mojim prvim djetetom i to nas je oboje radovalo.
Posljednjeg dana njegova života, kad je Gupti predao bilježnicu, rekao nam je da osoba koja dođe po nju ne smije uzeti od nas ako moje nerođeno dijete ne ode s njim. Ta bilježnica, rekao je, može putovati bilo gdje po svijetu, ali jednoga se dana mora vratiti u ovu sobu i uvijek mora biti u blizini njegova unuka ili unuke.«
Nastavio je Gupta.
»Doima se kao neobičan zahtjev, ali kao što znate iz našeg razgovora otprije četrdeset godina, mi Mahari smo prepuni iznenađenja i neobičnog znanja.«
Na to se Max prisjetio jogija i svog putovanja do Mjeseca i dalje. Guptin glas vratio ga je u sadašnjost.
»B. N.-ov zahtjev nismo dovodili u pitanje onda, a to ne činimo ni sada. Knjigu možete pročitati ovdje i možete je ponijeti sa sobom ako vam je potrebna, ali ako to učinite, mora vas pratiti C. D., jer on je bio nerođeno dijete u Shilpinoj utrobi.«
Max je bio ujedno i iznenađen i zbunjen. B. N. je bio neobičan čovjek, ali nije se doimao sklonim varkama, niti hirovitim maštarijama. Zašto bi postavio tako neobične uvjete uz svoj »dar«?
Što li se samo nalazilo u toj bilježnici?
»Ni Shilpa ni ja — a ni bilo tko drugi — nikad nismo otvorili bilježnicu«, objasnio je Gupta. »B. N. nam je rekao da je sadržaj namijenjen onome tko ga dođe potražiti te da nikome drugome ništa neće značiti.«
Max je razmislio o tome na trenutak — i s koje god strane pogledao, Guptine riječi nisu imale nikakva smisla.
»Ostavit ćemo vas da pročitate bilježnicu, a onda nam možete reći trebamo li pripremiti C. D.-a da otputuje s vama ili ne«, nastavio je starac. »Ako vam je potreban, pratit će ga Shilpa, dakako. C. D. je već putovao te ima i putovnicu. Shilpu sluša, a svakome je jasno da ste mu se već svidjeli.«
Gupta i Shilpa su se okrenuli prema vratima, a onda se starac okrenuo i posljednji put progovorio.
»Kad se vratimo, upitat ćemo vas što ste odlučili.«
Kad su otišli, Max je otvorio bilježnicu.
Bila je ispunjena brojevima.
Bilo je ondje gotovo četrdeset stranica proračuna, a na posljednjoj stranici Max je pronašao konačnu formulu i konačnu notaciju.

21122012

Taj se broj pojavljivao dvanaest puta na različitim mjestima u bilježnici, kao rješenje dvanaest različitih proračuna koji su se temeljili na dvanaest različitih skupova početnih aksioma koje je bio formulirao B. N.
U bilježnici je bilo jako malo teksta u kojemu se objašnjavalo da se svaki proračun temelji na različitom skupu uvjerenja povezanih s početkom različitih razdoblja hinduističkog kalendara i drugih drevnih sustava. B. N. je posljednje mjesece svog života - sve do samog kraja, kako je izgledalo - analizirao i uspoređivao drevne kalendare raznih svjetskih kultura.
Na posljednjoj stranici B. N. je napisao osobnu poruku:

Na ovim stranicama sadržana je energija moje duše i moja bit.
Za vrijeme prijelaza, dok napuštam ovo tijelo, usmjeravat ću
svoju bit u tijelo Shilpina nerođena djeteta. Moja će bit preži¬vjeti
u mom unuku i bit će dostupna u tom djetetu koje će, kad je
u njegovoj blizini ova knjiga, utjelovljivati drevne vibracije
i znanje potrebne svijetu.
Na taj način ispunjavam svoju sudbinu i svoju životnu
svrhu i sad prenosim zadatak planetarne preobrazbe na tebe
koji čitaš ove riječi.

B. N. Mahars


Max je istoga trenutka bio svjestan da će knjiga i C. D. morati otputovati s njim u Izapu. B. N. je na neki način znao da će njegova bit biti potrebna u nekom budućem događaju, istodobno znajući da umire.
Max je namjeravao dodatno proučiti brojeve kako bi pokušao otkriti što bi mogli značiti, ali mu je bilo jasno da će B. N. biti prisutan kroz knjigu i svog unuka - te da će Max na taj način ispuniti svoju svrhu ponovnog sjedinjavanja Dvanaestero, kako je to zatražio Veliki Duh.
Zastao je na trenutak da uhvati dah, a onda izašao na sunčevu svjetlost na verandi gdje je Gupta drijemao, a Shilpa spremala.
»Prihvatit ću vašu ponudu«, objavio je. »Možete li se organizirati tako da oboje doletite u Mexico City devetog ili desetog kolovoza? Netko će doći po vas i odletjeti s vama ili vas odvesti u Izapu, sjedište drevnih Maja koji su osmislili majanski kalendar.«
Zastao je na trenutak, spustio se u stolac i domahnuo Shilpi da i ona sjedne. Kad je sjela, nastavio je:
»Rečeno mi je da jedanaestog kolovoza dovedem dvanaest posebnih ljudi na to mjesto, a B. N. je trebao biti jedan od njih. Pročitavši njegovu bilježnicu, postalo mi je jasno da je C. D. sad jedan od Dvanaestero, jer energija njegova djeda sad prebiva u njemu.« Zastao je da vidi kako će reagirati na to otkriće.
Shilpa se samo osmjehnula.
»Moj mi otac nikad nije izravno rekao da ću poći na takvo putovanje, ali u posljednjim danima mi je dao do znanja da bi me netko jednog dana mogao pozvati da pomognem u jednom uzvišenom dogadaju te da bih trebala biti spremna, ako me itko ikada pozove. Pripremit ću C. D.-a za put i čast mi je što ću biti dio vašeg skupa«, rekla je. »Sigurna sam da će to donijeti veliku dobrobit.«

***
Preostali dio večeri Max je s C. D.-om i njegovom mladom sestrom igrao lokalnu verziju igre mikado. C. D. je imao izvrsnu kontrolu nad svojim fizičkim pokretima i gotovo svaki put pobijedio. Nasmijao bi se svaki put kad bi Max pomaknuo štapić i čvrsto pritisnuo prst u Maxov želudac, dajući mu do znanja da više nije na redu.
Poslije svake partije predao bi štapiće Maxu da ih izbroji, a iako sam nije znao brojiti, mogao je već samo pogledavši svoj velik svežanj štapića, u usporedbi s Maxovim manjim svežnjem, zaključiti da je pobijedio.
I to bi ga navelo na smijeh.
Kad je došlo vrijeme da ode spavati, zagrlio je Maxa i poljubio ga tako intenzivno kako to Max još nikad nije doživio. Energija njegove bezuvjetne ljubavi Maxa je podsjetila na osjećaje koji su ga preplavili u njegovu isku¬stvu tik do smrti u ordinaciji dr. Graya u Tarrytownu u New Yorku, prije gotovo pedeset godina.
Dok je tonuo u ugodan i zadovoljavajući san, Max se nije mogao odu¬prijeti pomisli: Naposljetku ću saznati svrhu svog života. C. D. je onaj član Dvanaestero koji je nedostajao. Mislim da je na neki način on taj koji nas može najviše naučiti.


DVADESET OSMO POGLAVLJE
Izapa

Srpanj 2012.
DREVNI GRAD IZAPA bio je smješten samo devet kilometara od modernog grada Tapachule, trgovačkog središta Chiapasa, najjužnijeg okruga u Meksiku, sjeverno od Gvatemale.
Manuel, otac Juana Acoste, zapravo je živio tik izvan Tapachule, tri kilometra od drevnog igrališta, najpoznatije arheološke ruševine u Izapi. U tom području pretežno se uzgajala kava, ali je glavni izvor gotovine u Izapi bio kakao.
Posjetivši to mjesto, Max je mogao osjetiti miris i jednog i drugog.
Odlučio je sam otići sastati se s Manuelom i pripremiti se za okupljanje Dvanaestero. Razgovarao je s Medvjedom Koji Trči, a on mu je rekao da bi Veliki Duh želio da sastanak počne jedanaestog kolovoza pri izlasku sunca.
Prije toga Max je morao pronaći hotel u Tapachuli gdje bi svi mogli odsjesti noć prije okupljanja.
Jedini bolji hotel u Tapachuli bio je relativno moderan. Max je rezervirao sobe čim je stigao, a onda dogovorio iznajmljivanje dva kombija s lokalnim vozačima.

***
Sljedećeg je dana potražio Manuela, koji je imao gotovo osamdeset godina, ali i energiju mnogo mlađeg čovjeka. Još je uzgajao kakaovac na malom komadiću zemlje i svakog dana pješačio do drevnog nalazišta u Izapi - kao što su to činili njegovi očevi i djedovi prije njega - kako bi otvorio i zatvorio ulaz u drevno igralište, svete spomenike i druge nalaze koje su turisti posjećivali.
Manuel je od turista prihvaćao sitne napojnice, ali inače je bio neplaćeni dnevni čuvar, pridržavajući se tradicije svojih predaka. Molio se svojim drevnim majanskim bogovima, ali samo kad bi bio u Izapi i samo tijekom otvaranja i zatvaranja nalazišta. U svom svakodnevnom životu odlazio je na katoličke mise, objašnjavajući da ne postoji nikakav sukob između vjere u drevne bogove i Isusa Krista.
Budući da je Manuel loše govorio engleski, Max mu se obraćao na španjolskom, objasnivši mu prirodu svog posjeta i svoje namjere da se vrati jedanaestog kolovoza na posebnu ceremoniju s Dvanaestero.
»Dobro je«, odgovorio je Manuel. »Ja ću sve srediti. Znam da je to vrlo važno okupljanje.«
Manuel je Maxu objasnio da je jedanaesti kolovoz bio posvećen datum te godine te da predstavlja početak posljednjih 130 dana »ljubavne energije«, koji će se okončati 21. prosinca 2012. godine — istog onog dana kojeg prestaje cijeli kalendar dugotrajnog ciklusa.
Max je jasnije nego prije shvatio da to nije običan kraj, nego kraj zbirke kalendara koji su obuhvaćali razdoblje od 26.000 godina.
Kad ga je Manuel poveo u obilazak drevnog nalazišta, otkrio mu je da su arheolozi nedavno potvrdili kako je Izapa prije nekoliko tisuća godina bila napredan grad, s otprilike 10.000 stanovnika. Spomenici su predstavljali dokaz da je na tom mjestu osmišljen kalendar dugačkog ciklusa, koji se poslije proširio i u drugim gradovima u Chiapasu — a naposljetku i diljem velikog dijela Srednje, Sjeverne i Južne Amerike.
Dok ga je Max slušao kao očaran, Manuel je objasnio da su ritualne igre loptom, koje su se odigravale na igralištu u Izapi, u konačnici bile po¬vezane sa samim kalendarom. Prema majanskom vjerovanju, ako čovjek želi preživjeti i onkraj »kraja vremena«, 21. prosinca, tog presudnog datuma, trebalo bi doći do pomaka u svijesti.
Usprkos grandioznosti vlastitih riječi, Manuel je govorio smireno, kao da se obraća bilo kojem pojedincu ili skupini. Max je za to vrijeme iznenada otkrio povezanost koja mu je izmicala sve od putovanja u Indiju.
U mislima je vidio ključni niz brojeva koji su se stalno ponavljali u bilježnici B. N. Maharsa - 21122012. Budući da je bio Amerikanac, nije odmah shvatio o čemu je riječ. No, u svim drugim dijelovima svijeta ti bi brojevi označavali konkretan datum: 21. 12. 2012.
Dvadeset prvi prosinac 2012. godine.
To nije mogla biti slučajnost.
Sastanak koji se trebao odigrati jedanaestog kolovoza, na neki je način predstavljao početak razdoblja koje će završiti 21. 12. 2012. godine, na kojem trebaju biti prisutni svi članovi Dvanaestero.
Max se osvrnuo po svetom prostoru da vidi ima li negdje prikladno mjesto za sastanak. Razmišljao je o samom igralištu, ali je bio svjestan da se ondje ne bi mogli odvojiti od turista koji bi mogli naići, a nije imao pojma koliko bi sastanak Dvanaestero mogao trajati. No, znao je kako bi bilo najbolje kad bi se održao negdje gdje bi imali barem malo privatnosti.
Zagledao se u daljinu, u vulkane na istoku - u vulkan Tacana i još viši Tajumlco — i upitao Manuela postoji li možda nekakvo mjesto za sastanak u podnožju jednog od njih.
Manuel se osmjehnuo.
»Naravno da postoji«, odvratio je, i dalje govoreći na svom jeziku. »Do¬đite sa mnom. Čak postoji i špilja u kojoj je moj drevni narod običavao obavljati moćne obrede. Više se ne sjećamo rituala, pa čak ni njihove svrhe, ali naše nam legende govore da je i samo igralište postavljeno tako da svjetlost sunca bude izravno iznad vulkana Tajumulco u trenutku zimskog suncostaja.«
Poslije dvadesetak minuta vožnje u iznajmljenom džipu i još dvadesetak minuta pješačenja, Max i Manuel su stigli do čistine na brežuljku. Uz nju se nalazila špilja, a odande ne samo što su mogli vidjeti igralište i drevne kipove, nego čak i Tihi ocean na zapadu, udaljen otprilike dvadeset pet kilometara.
»Da, ovo je savršeno«, potvrdio je Max, iako ga je očarao pogled. »Možemo li se na bilo koji način pobrinuti da nas nitko ne ometa kad se sastanemo u kolovozu?«
»Ne brinite«, odgovorio je Manuel. »Ja ću stajati u podnožju staze i nikoga neću propustiti. Nitko ne živi na padinama vulkana, tako da nećete morati brinuti o uljezima.«
Max je Manuelu ponudio naknadu za njegovo vrijeme i trud, ali se starac samo osmjehnuo i odmahnuo glavom.
»Dovoljno mi je što ću vidjeti svog sina Juana«, odvratio je. »Osim toga, u srcu osjećam da je vaš obred povezan s mojom svrhom. I vi i ja služimo svojoj sudbini pa mi zato ne morate novcem nadoknaditi ono što ću napraviti s ljubavlju i zahvalnošću prema mom Stvoritelju.«
Max je uzvratio osmijeh muškarcu koji je stajao pred njim.
»Uistinu sam vam zahvalan«, rekao je. »Nisam siguran kao vi da će nam ova ceremonija razotkriti našu sudbinu, ali svakako će poslužiti kao neka vrsta prekretnice u mojoj odiseji i objasniti sinkronicitete i podudarnosti koji su utjecali na moj život.« S tim je riječima zagrlio Manuela.

***
Te je noći Max bio previše uzbuđen da bi zaspao.
Nije se mogao nagnati da povjeruje kako će dvadeset prvog prosinca doći do propasti svijeta, ali nije mogao zanijekati da je s tim datumom povezano nešto važno. Dogodilo se previše neobjašnjivih stvari i što se taj datum više približavao, brže su se zbivale.
A što ako se stvari nastave ubrzavatipitao se ležeći na krevetu, zureći u strop. Sto bi nas još moglo čekati?
Jedan sinkronicitet za drugim. Od njegova uznemirujućeg sastanka s Marijom do misterija posljednjeg proračuna B. N. Maharsa, mnoštvo naizgled nemogućih podudarnosti dovele su Maxa u Izapu isto onako neumoljivo kao što je neumoljivo kretanje plime i oseke.
Početak posljednjeg odbrojavanja, koje je vodilo okončanju majanskog kalendara, natjeralo je Maxa da se uznemireno pozabavi proračunima.
Sve otkako je bilo otkriveno i posljednje od dvanaest imena, dopisivao se e-mailom sa Sunom, stručnjakom za numerologiju. Prvi Sunovi pro¬računi bili su nevjerojatni. Ne samo što su obuhvaćali sve od prvih devet ključnih brojeva, nego se sklad na neki način održao usprkos tome što više nije bilo B. N.-a.
Samo su se tri broja ponavljala. Jedan je bio zajednički Chillu Campisteru i B. N.-u, koji su obojica nosili broj četiri. No, budući da je B. N. umro, taj broj je postao jedinstven.
Maria i Sun su bili devetke, ali različite devetke, jer je Marijino ime davalo zbroj 189, a Sunovo se svodilo na sveti hinduistički broj 108. Jedini preostali dvostruki broj odnosio se na dr. Alana i Melody, koji su bili dvojke. Melody je bila trostruka dvojka i predstavljala je »dvije energije« koje su bile usklađenije i integriranije s grupnom energijom nego energija dr. Alana, jedinog nevjernika među Dvanaestoricom.
Bilo je očito da je, prema numerologiji, takvo grupiranje brojeva na neki način bilo pažljivo osmišljeno, ako ne i unaprijed predodređeno.
Max se stalno vraćao na brojku 21122012 i neizbježnu progresiju od 21 do 20, koji su još bili povezani s misterioznim brojem dvanaest. Dvanaestero, majanski kalendar i B. N.-ovi proračuni nekako su bili međusobno povezani.
Dok mu je san i dalje izmicao, Max je postao svjestan da nikad neće imati mira dok ne objasni povezanosti - energetske i brojčane - između ljudi, datuma i vlastite misije okupljanja Dvanaestero u Izapi.

DVADESET DEVETO POGLAVLJE



Kolovoz 2012.


MAX JE BIO na rubu živaca.
Navečer devetog kolovoza odletio je u Mexico City kako bi dočekao C. D.-a i Shilpu te je, u malom zrakoplovu koji je vibrirao tako glasno da su on i Shilpa jedva mogli razgovarati, s njima odletio u Tapachulu.
C. D.-u je cijela pustolovina bila veoma zabavna. Bio je izuzetno uzbuđen, skakao je gore-dolje i glasno vikao, pokazujući na sve oko sebe s prozora zrakoplova. Max već neko vrijeme nije bio u blizini slične energije i ona ga je iscrpljivala.
Više nego ikada bio je zahvalan Shilpi što je mogla paziti na sina.
Kad su stigli u hotel u Tapachuli, svi su se ostali već bili smjestili. Erol je bio odlučio kako nema smisla otići na takvo dugačko putovanje, a da ne odvoji dan-dva kako bi posjetio druga sveta mjesta u zemlji drevnih majanskih piramida. Zato je doputovao sedmog kolovoza i već se potpuno zbližio s Juanom i Manuelom, svojim novim prijateljima.
Povezao se i sa Sunom Pakom, s kojim je raspravljao o poslovima. Iako je bio dvostruko stariji od nje, nije mogao skinuti pogleda s Melody.
»Kreće se poput vode i blista poput dragulja«, povjerio se Maxu.
Yoko i Maria su zajedno putovale do San Lorenza de Chiapasa. Juan i Manuel su se sprijateljili s Medvjedom Koji Trči i Yutskyjem, razmjenju¬jući fotografije i obiteljske priče. Manuel je Medvjeda Koji Trči poveo do sastajališta kako bi mu pokazao špilju i uvjerio se je li prikladna.
Medvjed Koji Trči znao je dovoljno španjolskog da bi mogao komuni¬cirati, a Juan ih je pratio kao prevoditelj, ako im slučajno zatreba. Medvjed Koji Trči odobrio je mjesto na kojemu su se trebali sastati, kupio nekoliko sanduka vode i zatražio od Juana da naruči sendviče koje su ujutro jeda¬naestog mogli ponijeti sa sobom.
»Moramo se sastati u trenutku sunčeva izlaska, ali nemam pojma koliko ćemo biti ondje ili što će se dogoditi. Najbolje je da budemo spremni«, rekao je.
Chill Campister je sve češće izražavao svoje uvjerenje da će rezultat sastanka Dvanaestero biti drugi Kristov dolazak te je pričao samo o tome. Kad je Juan glumio prevoditelja, Rinpoche je mogao uživati u nekoliko dugačkih razgovora s Manuelom i Medvjedom Koji Trči o prirodi šaman- skih praksi i rituala.
Alan Taylor je i dalje bio sumnjičav prema svim članovima skupine, budući da nije vjerovao u Boga i priznavao kako uvelike sumnja da Medvjed Koji Trči zna o čemu govori. Priznao je Maxu da je s oklijevanjem došao na taj sastanak, sve dok nije otkrio da se Izopa nalazi u blizini izvrsnih mjesta za surfanje te da će Erol pokriti troškove putovanja. Zato je odvojio malo vremena za uživanje na valovima.
»Osim toga«, prijateljski je rekao, »sviđaš mi se, Max, a u pustolovini nema ničeg lošeg. Ako ništa drugo, bit će zanimljivo.«

***
Navečer desetog kolovoza Max je sve pozvao na večeru u njihovu hotelu. Ponovio je cijelu priču o svom iskustvu tik do smrti i ispričao nove detalje koje je otkrio u Indiji i iz bilježnice B. N. Maharsa. Shilpa je bila ondje, brinući za svog sina, te je zablistala kad je Max govorio o nadarenosti njezina oca.
Za vrijeme te večere Max se ponovno povezao s Marijom. Samo su im se pogledi susreli, ali Max se na trenutak ponovno izgubio u dubinama njezine još živahne ljepote. Ponovno ga je začarala glazba njezina glasa i smireno držanje.
Maria je Maxu uzvratila pogled, ali se on suprotstavljao porivu da se još više zbliži s njom dok je nastavljao objašnjavati okolnosti koje su dovele do toga da C. D. predstavlja B. N.-a, budući da je Medvjed Koji Trči sasvim jasno dao do znanja da svaki član Dvanaestero mora biti prisutan kako bi Veliki Duh blagoslovio ceremoniju. Iako nije bio jedan od njih, Max se trebao pridružiti ceremoniji kao čuvar B. N.-ove bilježnice.
»Trebao bi nam se pridružiti barem na početku«, potvrdio je Medvjed Koji Trči. »Izgleda jasno da B. N. Mahars C. D.-a smatra svojim pred¬stavnikom, ali i da je bilježnica također važna, a kad se ne nalazi u Indiji, izgleda da pripada tebi.
Ako energija ne poteče, još uvijek možeš otići«, zaključio je šaman.
Nitko drugi nije smio biti prisutan, jer je, prema Medvjedu Koji Trči, energija Dvanaestero - i samo Dvanaestero - bila prijeko potrebna za ono što se trebalo dogoditi.
Max je donekle sa strahom shvatio da će morati brinuti o C. D.-u.

***
Skupina se sljedećeg jutra u pet minuta do pet našla u podnožju vulkana Tajumulco. Manuel se ondje sastao s njima s baterijskom svjetiljkom u ruci i sigurnim ih koracima poveo prema čistini na brežuljku u blizini špilje.
Tada je otišao čuvati stražu u podnožju staze, kao što je bio obećao.
Medvjed Koji Trči također je došao rano i sve sazvao oko vatre koju je zapalio.
»Moramo sjediti u krugu oko vatre. Ostalo je još pola sata do izlaska sunca i za to vrijeme molio bih da se svatko od vas u sebi pomoli na svoj način. Ako ste uobičajili pjevušiti, možete i to, ali što tiše. Uvjeren sam da svatko od nas predstavlja jedno od dvanaest plemena boje i da smo ovdje kako bismo primili upute. Ne znam u kojem će se obliku pojaviti i ne znam koliko bismo dugo trebali ostati ovdje. Možda nećemo morati ostati duže od sat ili dva, ali možda će trajati i cijeli dan. Bez obzira na to koliko će trajati, budući da smo došli ovako daleko, bilo bi glupo da odemo prije nego što dobijemo odgovor na svoje molitve.«
Zastao je i prešao pogledom od jednog člana skupine do drugog, sve dok nije napravio puni krug. »Svi mi potječemo iz različitih tradicija, dolazimo iz različitih zemalja i imamo različita uvjerenja, ali u ovo kratko vrijeme što sam proveo sa svakim od nas, jasno mi je da ste svi vi duše sudbine. Živimo u razdoblju velikog obećanja i velike tuge, stoga predlažem da molimo - i to ne za sebe ili svoje narode, nego za sve ljude i sva stvorenja. Ne vjerujem da smo slučajno odabrani, nego mislim da smo ovdje zbog konkretne svrhe, stoga se pomolimo svom Stvoritelju.«
Max nikad u svom životu nije molio, a znao je da ni dr. Alan nije osobito sklon molitvi, kao ni Erol, zato su se njih trojica jednostavno zagledali preda se.
C. D. nije imao pojma o čemu govori Medvjed Koji Trči, ali je opo¬našao Maxa pa je mirno sjedio i pronašao grančice koje je savijao i radio različite znakove na tlu. Tako je dječak cijelo vrijeme tiho crtao, zatim bi obrisao, a onda ponovno crtao likove štapićem.

***
Poslije, kako se činilo, dugog vremena, sunce je izašlo i obasjalo im lica.
Max se osvrnuo oko sebe, ali još se nije događalo ništa neuobičajeno. Rinpoche je tiho pjevušio, kao i Medvjed Koji Trči. Sun Pak se doimao kao da mu je dosadno, ali je izgledalo da su se Maria i Yoko izgubile u meditativnom transu. Juan, Melody, Yutsky i Chill doimali su se savršeno zadovoljni što mogu sjediti i ništa ne raditi te im je pozavidio na njihovoj smirenosti.
Poslije barem sat vremena, Medvjed Koji Trči je ustao i upitao je li itko gladan ili žedan. Budući da nitko nije odvojio vremena za doručak, svi su bili sretni zbog sendviča i tamale ovijene kukuruznim lišćem, koje su se našle u naprtnjači Medvjeda Koji Trči.
Dok su jeli, nisu napuštali krug.
Prošao je još jedan sat, ali još se nije pojavio nikakav znak. Dr. Alan je sa čežnjom promatrao Tihi ocean, zamijetio je Max, nedvojbeno raz¬mišljajući o surfanju koje je propustio. Poslije nekog vremena okrenuo se Medvjedu Koji Trči i progovorio:
»Koliko dugo trebamo sjediti ovdje?«, upitao je. »Nemam osjećaj da bi se nešto moglo dogoditi.«
Indijančevo lice ostalo je pasivno kad je odgovorio.
»Ne znam koliko dugo, ali očito je da trebamo više vremena. Možda niste svjesni nikakve promjene, ali vas uvjeravam da se energije ovog mjesta mijenjaju. Nas dvanaest moramo jednostavno sjediti kako bi se naše energije uravnotežile. Svi smo došli iz jednog jedinog izvora te smo ponovno sjedinjeni kako bismo vratili one sile koje su nas stvorile. Molim vas, budite strpljivi - ovdje smo tek dva sata. Kad tražimo viziju, to ponekad traje cijeli dan.«
Uvidjevši bojazan na nekim licima, dodao je: »Možda nam neće biti potreban cijeli dan, ali svakako hoće još nekoliko sati.«
Rekavši to, ponovno je utonuo u meditaciju.
C. D. je bio nevjerojatno tih, ali sad je počeo škakljati Maxa i smišljati igre koje su zahtijevale punu Maxovu pažnju. Ne samo što mu to nije sme¬talo, nego je to Maxu predstavljalo olakšanje, jer nije bio osobito sposoban sjediti i ništa ne raditi. Tako mu je C. D. pružio ugodnu zabavu.
Poslije nekog vremena su Erol, zatim Sun Pak, a onda i dr. Alan, pa i ostali odlutali protegnuti noge i razgledati uokolo. Međutim, nitko nije bio odsutan duže od dvadeset minuta i ni u jednom trenutku u krugu nije bilo manje od devetero ljudi.
Max se nadao da će to biti dovoljno.

***
Neposredno prije podneva zamijetio je da se diže čudan vjetar.
Najprije je zapazio da se kreću grane na stablima, a onda se iznenada iznad žeravice zavrtio mali vrtlog, dok je vatra zasjala, a onda se ugasila.
Medvjed Koji Trči bio je kao očaran.
Tada je pogledao Rinpochea, poslije njega Juana, a onda Erola. Svi su bili fascinirani - Sun Pak, Maria, Yoko, Melody, Yutsky i Chill te napo¬sljetku Alan i C. D.
Sjedili su u tišini, čak i C. D„ a oči su im bile prikovane za ugaslo ognjište. Čistinu je obuhvatio mir i izgledalo je da se vrijeme zaustavilo.
Max je trepnuo, ali ništa nije vidio. Vjetar je utihnuo i tišina je bila potpuna. Pomislio je da bi trebao osjećati tjeskobno uzbuđenje zbog onoga što se događalo — zbog kulminacije svega onoga što je napravio — no i njega je, kao i ostale, ispunio mir te ga prožeo osjećajem znatiželje i čuđenja.
Tada je ponovno pogledao Dvanaestero i vidio kako im niz obraze klize suze. Tišina se prekinula i tihi jecaji su dopirali od svakoga od njih.
Izgledalo je da su to suze radosnice.
Naposljetku, nakon, kako se činilo, nekoliko sati, Max je osjetio kako se na čistini pojavila prisutnost.
Zar bi to moglo biti ono što smo čekali?, pomislio je. Je li to naposljetku to?
»Da, ja sam taj«, izustio je dubok, smiren glas, odjekujući oko njih. »Legende o meni govore kao o Trinaestom Apostolu, iako me vi doživljavate kao svog Boga - Isusa, Muhameda, Krišnu i Padmasambhavu, čak i kao Budu. Mogu se pojaviti u obliku čiste energije ili čak i kao izvanzemaljac.
Svatko od vas me vidi kao ispunjenje svoje sudbine... kao spasitelja ili mesiju, a ja uistinu i jesam ispunjenje tih uvjerenja.
Vi ste svojom prisutnošću stvorili vrtlog energije koji mi omogućuje da zakoračim u vaš svijet i ja sam došao reći svakome od vas što morate napraviti da biste spasili svijet. Vi ste dio drevnog dogovora, koji je sklopljen prije nekoliko desetaka tisuća godina, kako bi se osigurao opstanak ovog planeta i ljudske vrste.
Svatko od vas će otići do druge špilje koja se nalazi uz ovu čistinu i saznati što mora učiniti kako bi ispunio drevna proročanstva i pobrinuo se da ovi posljednji dani ne okončaju i vaš svijet.« Tada je zavladala tišina.

***
Prvi koji je ušao u špilju bio je Erol. Poslije nekoliko minuta izašao je s transcendentnim — ali i nekako ozbiljnim — izrazom odlučnosti na licu.
Sljedeći je bio Yutsky, zatim Sun Pak, onda dr. Alan, Chili, Maria, Yoko i Melody. Svi su ostali u špilji samo nekoliko minuta.
Rinpoche je ondje proboravio cijeli sat te se već spustio sumrak kad je izašao Juan, a kad se vratio Medvjed Koji Trči, bio je mrak.
Preostao je samo C. D.
Max ga je otpratio do ulaza i namjeravao ostati vani, ali ga je mladi Indijac povukao sa sobom.
Ušao je, osjetivši sjaj i smirenost. Kad se glas obratio njemu i Maxu, C. D. se stao smijati.
»Ti si dijete ljubavi«, rekao je glas. »Mnogo je toga čemu možeš poučiti ljude. Tvoj je pradjed računao da bi do propasti svemira moglo doći za 130 dana od današnjeg dana. To je, zapravo, točno, ali tvoj pradjed nije mogao znati da kraj jednog svemira može označavati početak drugog.
Ljudska bića su potratila svoje dragocjene darove i svijet će se uistinu okončati ako ne promijene svoj život i ne preobraze svoju svijest.
Ti me vidiš kao Krišnu i ne razumiješ važnost mojih riječi. No, zbog toga imaš vodiča. Čak i da ga nemaš, ja mogu dosegnuti do tvog srca. Postoji biće koje se utjelovilo na tvom planetu u ovom razdoblju, biće koje je veće i od mene, koje je zapravo stvorilo i mene i sve ostalo što postoji. To je biće ono Jedno.
Jedno je napravilo vrhunsku žrtvu, utjelovivši se kao ljudsko biće, isto¬dobno riskiravši da zaboravi sve kako bi postao istinski i pravi čovjek.
Tvoj je zadatak - kao i zadatak svih ostalih jedanaestero - da se vratiš svome domu i potražiš to Jedno. Vrati se istim putem kojim si došao, do najsvetijih mjesta koja si proputovao ili na kojima si živio u ovom ljudskom životu. Max će putovati s tobom - iako nije jedan od Dvanaestero, ti se ponovno udružio s ostalima zahvaljujući njemu. Ako je Max s tobom, bit će lakše uvjeriti Jedno u važnost te misije. Zato marljivo traži.
Tada se morate ponovno sastati svi zajedno, neposredno prije zore dvadeset prvog prosinca. Dvanaestero i Jedno moraju biti prisutni i to je dovoljno kako bismo bili sigurni da će ljudska vrta uistinu ispuniti sudbinu koja vam je obećana - raj na Zemlji. Zajedno ćemo pozdraviti Jedno i saznati što moramo napraviti da bi se ostvarilo obećano razdoblje.
Sad idi i uživaj u spoznaji da si ispunio prvi dio svog obećanja. Ti si poseban sluga dobrote, C. D., i ja te blagoslivljam za cijelu vječnost.«
Nastupila je tišina i Max je bio svjestan da su ponovno sami. Trinaesti Apostol više nije bio s njima.
Max je uzeo C. D.-a za ruku i izveo ga na čistinu gdje su drugi tiho sjedili, još pokušavajući prihvatiti ono što je za svakoga od njih bio čudesan susret.
Uspoređivali su svoje doživljaje - svatko je od njih vidio duhovno biće svojih uvjerenja. Svi su dobili istu poruku kakvu je dobio i C. D. te su se svi osjećali blagoslovljeni što su dio cijele priče.
Svatko se nadao da će upravo on ili ona pronaći i vratiti Jedno. Toga su jutra na čistinu zakoračili kao dvanaest odvojenih pojedinaca koje je povezivalo samo poznanstvo s Maxom. Sad su bili ujedinjeni zajedničkom svrhom i misijom.
Zajedno su se u mraku spustili s planine, sve dok nisu ugledali svjetlost baklje. Manuel ih je dočekao ne postavljajući pitanja te se skupina tiho vratila u Tapachulu.

***
Za vrijeme večere Max je Shilpi ispričao što je doživio C. D. i što je čuo u špilji. Također joj je objasnio da će se u prosincu morati vratiti u Izapu.
Iako više nitko među njima nije sumnjao, svi su gorjeli od želje da se vrate u Izapu - čak i dr. Alan. Shilpa je bila zabrinuta, pitajući se hoće li C. D. uistinu biti u stanju uputiti se u potragu za Jednim, ali ju je Max umirio.
»Ja ću doći i pomoći, ali sumnjam da će biti potrebno krenuti u stvarnu potragu. Mislim da je Jedno već odlučilo tko će pronaći njega ili nju, a ako to treba biti C. D., Jedno će doći k njemu.«


TRIDESETO POGLAVLJE

VRAĆANJE ISTIM PUTEM

Kolovoz 2012.
PROVEVŠI DAN U razmišljanjima o onome što se dogodilo, po¬novno su se okupili za večeru - ovaj put kako bi usporedili svoje doživljaje i planirali budućnost.
U uputama koje je svaki od Dvanaestero dobio od Trinaestog Apostola postojao je jedan zajednički element.
»Vratite se putem kojim ste došli do najsvetijih mjesta kroz koja ste proputovali ili u kojima ste živjeli tijekom ovog ljudskog života. Max će ići s vama - iako nije jedan od Dvanaestero, zahvaljujući njemu ste se povezali jedni s drugima.«
Tek što su završili s objedom, Erol je sjeo pokraj Maxa i napravio raspored, kako bi Max mogao provesti barem deset dana sa svakim članom i članicom Dvanaestorice.
»Uključivši današnji dan, ostaje nam točno 130 dana«, primijetio je Erol. »Ako sa svakim od nas provedeš deset ili jedanaest dana, imat ćeš dovoljno vremena. Odmah moramo rezervirati tvoje karte i razgovarati o planu putovanja koji će svatko od nas odabrati, kako bismo se vratili istim putem kojim smo došli do onih mjesta gdje postoji najveća vjerojatnost da ćemo pronaći Jedno.« Tada je ponudio da će platiti sve putne troškove.
»Erole, ti si više nego velikodušan«, rekao je Max, osjetivši olakšanje što je oslobođen tereta plaćanja. »Ne znam kako bismo uspjeli u ovome da nema tebe.«
»Naša je misija neprocjenjiva«, rekao je Erol, a glas mu je bio ozbiljan. »Poruka koju je Trinaesti Apostol predao meni bila je možda najteža. Rekao je da ako se ne uspijemo vratiti s Jednim, svijet neće doživjeti pomak koji je unaprijed odreden. Ako ne uspijemo, nećemo odmah propasti, ali kaos će se i dalje razvijati — propadanje okoliša, nasilje i ratovi, siromaštvo, pohlepa i strah koji su dominirali većim dijelom dvadesetog i dvadeset prvim stoljećem, sve dok sam planet ne uđe u razdoblje sna, tijekom kojeg će ljudska bića u konačnici uništiti sama sebe. Tada će nastupiti razdoblje od 26.000 godina, razdoblje tmine, prije nego što se ljudska bića ponovno pojave kako bi popravila štetu koju su napravili.«
»Apostol C. D.-u nije rekao ništa o tako teškim posljedicama neuspjeha«, ubacio se Max.
»A zašto i bi?«, upitao je Erol. »C. D. je među nama istinski nevin. Ako je njemu suđeno da pronađe Jedno, u tome će uspjeti zahvaljujući čistoj magiji svoje osobnosti. Vjerojatnije je da će Jedno pronaći njega.
Zato C. D.-u nije potrebna nikakva dodatna motivacija. Stoga je moj savjet da tvoja putovanja organiziramo tako da C. D. bude posljednja postaja. Mislim da bi trebao početi s Juanom, čija bi sveta mjesta trebala biti blizu, ovdje u Chiapasu, a možda su neka i u Meksiku i Gvatemali. Tada isplaniraj putovanje s Alanom i Chillom, u Kaliforniji.
Razgovarat ću s drugima da vidim koja će mjesta odabrati, kako bih mogao organizirati tvoja putovanja.«

***
Kako se pokazalo, Max s Juanom nije trebao putovati punih jedanaest dana.
Juan je bio posjetio Chichen Itzu, najveći dio svetih piramida u Chiapasu i na Yucatanu, kao i neke čarobne skrivene oaze u vulkanima koji su okruživali Izapu. Max je često pješice obilazio ta mjesta s Juanovim ocem Manuelom, koji ih je pratio na njihovu putu.
Budući da nisu točno znali što traže, cijelo su vrijeme budno motrili neće li se pojaviti bilo kakav znak — neobjašnjiva energija ili osoba koja bi rekla ili napravila nešto neuobičajeno.
Sprijateljili su se, ali nisu pronašli Jedno. Max je doživio čaroliju vulkana i u piramidama osjetio prisutnost drevnih duhova, ali nije se pojavio nitko tko bi mogao biti vjerojatan kandidat.
Max se vratio u Dana Point i saznao da je dr. Alan svoju mladost proveo u Ohiju, u blizini velikog broja drevnih grobnih humaka ameri¬čkih Indijanaca. Dr. Alan se uz to bavio i planinarenjem pa je zajedno s Maxom posjetio nekoliko vrhunaca u blizini Aspena u Coloradu, gdje je kao dječak provodio zime i ljeta. No, usprkos tome što su svih jedanaest dana proveli u Coloradu, u Ohiju i drugim dijelovima Srednjeg zapada, nisu pronašli ni traga od Jednog.
Otkako je dr. Alan povjerio Maxu da je prije puno godina u Ohiju, svojoj rodnoj državi, vidio NLO, Max je pomislio da bi Jedno mogao biti izvanzemaljac. No, to mu nije koristilo - i dalje nisu zapravo znali što je to za čime tragaju.
Max se s Chillom dogovorio da se sastanu u kanjonu Colorado u Arizoni. Chili je osjećao duboku radost posjećujući parkove prirode kao što je kanjon Colorada kad je bio dječak i zato je pomislio da bi se Jedno moglo pojaviti na takvom mjestu prirodnih ljepota.
Poslije kanjona, posjetili su Yellowstone, a onda se vratili do udaljenijih kalifornijskih obala duž Big Sura - medu sekvojama - i konačno obišli Yosemite.
Bio je njihov posljednji zajednički dan i dok su hodali kroz kamp, Chill je ugledao neobičnog, bradatog muškarca kako na roštilju peče kobasice podalje od drugih kampera. Imao je raščupanu bijelu kosu, nosio je dugačku, bijelu bradu, a bio odjeven u traperice i flanelsku radnu košulju. Glasno je i isprekidano razgovarao sa sobom.
Prvi im je dojam bio da je taj čovjek prije lud nego prosvijetljen. Me¬đutim, s obzirom na to da su već proveli jedanaest dana u potrazi za Jednim, bez ijednog tračka nade, Chillovo čvrsto uvjerenje da bi Jedno zapravo mogao biti Isus potaknulo ih je da mu pristupe.
Dok su se približavali, nešto na tom muškarcu Maxu se učinilo poznatim i, zaprepastivši se kad ga je prepoznao, jedva je mogao vjerovati vlastitim očima.
Bio je to Louis.
Max brata nije vidio više od dvadeset godina i nije znao čak ni to je li još živ.
Louis je prestao sa svojim brbljanjem i progovorio:
»Pa, bilo je i vrijeme da se pojavite.«
Usprkos svemu, Max je nakratko pomislio da je Louis možda Jedno. No, tad se prisjetio koliko je Louis bio nasilan tijekom najvećeg dijela svog života te je jasno pomislio da Jedno nikad ne bi preuzelo takav oblik.
Chill, međutim, nije imao takvih uspomena te je ustrajao u svom mišljenju čak i kad mu je Max predstavio svog brata. Činjenica da je Louis uistinu bio Maxov brat zapravo je navela Chilla na pomisao kako je mnogo vjerojatnije da bi Louis mogao biti osoba za kojom su tragali.
Zato su sjeli za izletnički stol u blizini ognjišta i podijelili kobasice, čips i pivo koje je donio Louis.
Za vrijeme večere, dok je Max bez riječi sjedio i promatrao, Chili je opisivao pustolovinu u Izapi i njihovu misiju - potragu za Jednim. Louis nije pokazivao da ga je priča iznenadila, ali je sa svojevrsnom ljubomorom i unutarnjom mržnjom zurio u Maxa, a takve je osjećaje uvijek pokazivao kad bi se suočio s bilo kojim bratovim uspjehom.
Maxu je postajalo sve neugodnije te je rekao Chillu da moraju krenuti te da se nešto kasnije te iste večeri mora susresti s Medvjedom Koji Trči kako bi nastavili potragu.
Čuvši to, Louis je pogledao Maxa i rekao:
»Nikad nećeš pronaći Jedno ako mene ne povedeš sa sobom«, rekao je. »Spakirat ću svoje stvari i uskoro ću biti spreman.«
Max se uznemirio istog trenutka.
»Ali, nemamo vremena da sve organiziramo«, hitro je rekao. »A nemamo ni novca za to.«
»Novac!«, viknuo je Louis. »Uvijek ti je bilo stalo samo do novca. I našem je ocu uvijek bilo stalo samo do novca.« Iznenada je izgledalo kao da proteklih pedeset godina uopće nije postojalo.
Louis se bacio na Maxa i počeo ga gušiti svom svojom luđačkom snagom kakvu je posjedovao u mladosti. No, bio je samo tri tjedna mlađi od šez¬deset pet godina i iako mu je nenadani nalet adrenalina dao nadmoć, taj energetski nalet nije trajao duže od minute.
Chili je, visok 188 centimetara i u izvrsnoj kondiciji, bio u stanju odvući Louisa od Maxa i zadržati ga. Buku su čuli i drugi kamperi te su i oni dotrčali u pomoć.
Netko je pozvao rendžera i Louisa je odvela policija, namjeravajući ga optužiti za napad. Iako ga je vrat bolio, Max nije bio povrijeđen. Zahvalio je Chillu što ga je spasio te su otišli.
Uskoro je svatko krenuo svojim putem i Max je, držeći se svog plana, te večeri krenuo na sastanak s Medvjedom Koji Trči.

***
Medvjed Koji Trči pridružio se Maxu u kolibi u Yosemiteu te su krenuli na put koji je Maxa odveo do drevnih indijanskih nalazišta raštrkanih diljem Montane i Kanade. Pa ipak, usprkos tome što je Medvjed Koji Trči bio u stanju komunicirati s Velikim Duhom, Jednome nije bilo ni traga ni glasa.
Sljedeća osoba s kojom je Max trebao putovati bio je Sun Pak, s kojim se sastao u Vancouveru. Putujući sjevernom obalom Britanske Kolumbije, posjetili su prekrasna mjesta, ali je Sun Pak priznao Maxu da bi Jedno, kad bi ga on pronašao, najvjerojatnije susreo u Kini, jer je to njegova istinska domovina - i istinski dom njegovih najsvetijih uspomena.
Zato su preletjeli Tihi ocean i sletjeli u Pekingu. No, usprkos tome što su posjetili Kineski zid i malo udaljeno seoce u kojemu se Sun Pak rodio, nigdje nisu pronašli ni traga ni glasa onoga što su tražili.
Max je iz Kine odletio ravno u Japan da se sastane s Yoko.
Zajedno su otputovali na Hokaido, Niko i mnoga druga sveta mjesta koja je Max također posjetio dok se snimao film U potrazi za drevnim misterijima, ali nigdje ništa nisu pronašli.

***
Poslije toga je Max otputovao u Vijetnam. Melody je sa sobom bila povela i baku, za slučaj da Jedno pronađu na svetom tlu njezinih predaka. Melodyina baka je znala za priču o Dvanaestero i doimala se zbunjenom, ali i ponosnom, što je njezina unuka dio nečega tako važnog.
Ali je ipak plakala putujući prekrasnom zemljom svoje mladosti. Usprkos tome što su posjetili više od dvadeset svetih mjesta i sela diljem zemlje, njihovo se putovanje pokazalo uzaludnim.
Melody je bila jako razočarana, ali njezina baka nije.
»Dovoljno je što smo Jedno tražili na našem svetom tlu«, rekla je. »Namjera je katkad jednako važna kao i rezultati. Naša je namjera bila čista i nemojte sumnjati da će to pomoći drugima u njihovoj potrazi za Jednim.«
Max je shvatio da ta žena svim srcem vjeruje u njihovu misiju pa je to i njemu dalo novu nadu.
»Sigurna sam«, nastavila je, »da će se Jedno pojaviti kao što kaže proro¬čanstvo. Postojanje Jednog slično je uvjerenju koje se stoljećima čuva u našoj obitelji, zajedno s predviđanjima o dolasku kraja svijeta.
Naša uloga u prenošenju raja na Zemlju uskoro će se ostvariti«, uvjera¬vala je Melody i Maxa, obdarena mudrošću i sigurnošću koja ih je oboje utješila.


TRIDESET PRVO POGLAVLJE
Zemaljska ljubav

Studeni 2012.
MAX JE IZ VIJETNAMA odletio u Limu, a onda u Trujillo, gdje ga je u zračnoj luci dočekala Marija sa svoja dva starija sina.
Toplo ga je zagrlila, a on se nakratko prisjetio koliko je čarobno lijepa bila kad su se prvi put susreli prije gotovo četrdeset godina.
Malo se odmaknuvši i pogledavši je dok ga je upoznavala sa svojim sinovima, Andreasom i Sebastianom, Max je vidio još lijepu ženu, ispunjenu nježnošću i znanjem koji su samo pridonosili njezinoj privlačnosti.
»Doputovao si na poseban dan«, objasnila je, blistajući od ponosa. »Sebastianova najstarija kći Renata danas slavi petnaesti rođendan. Cijela će obitelj slaviti s njom u mom domu, pa ćeš odjednom upoznati sve Tucane. Znam da si zacijelo umoran od leta«, dodala je. »Andreas će te odvesti u hotel dok Sebastian i ja pripremamo proslavu. Andreas će se vratiti po tebe u šest sati navečer. Nema dvojbe da će zabava trajati cijelu noć, zato se malo odmori.« Nasmijala se, poljubivši Maxa u obraz i ponovno ga hitro zagrlila.
Dok su se vozili, Max je shvatio da mu je lako razgovarati s Andreasom, koji je znatiželjno želio čuti kako su se Max i njegova majka upoznali davno prije njegova rođenja. Njegova majka nikad nije govorila o tome i sve dok Max nije nazvao i pozvao je da mu se pridruži u Izapi, Andreas nije ni znao za Maxovo postojanje.
Uživajući u ležernom držanju mladog muškarca, Max je odlučio da će biti iskren i ispričao mu cijelu priču.
A zašto ne bih, pomislio je. Najgore što bi se moglo dogoditi jest to da će pomisliti kako je majčin prijatelj Amerikanac lud.
No, Andreas se nije doimao iznenađenim kad je saznao što se dogodilo u Izapi, čak ni pojavom Trinaestog Apostola.
»Moja mi je majka opisala svoj susret s njim i objasnila mi je da ćete joj doći pomoći u potrazi za Jednim. Ona je sjajna majka i vjerujem u svaku njezinu riječ.
Ne znam hoće li ona biti ta koja će pronaći Jedno«, dodao je, dobacivši Maxu pogled i osmjehnuvši se, »ali drago mi je što ste došli i donijeli tu pustolovinu u njezin život. Bila je jako zaljubljena u mog oca i kad je on nenadano umro, duboko je žalila za njim. Tek se sad počela ponovno smijati i osmjehivati. Bilo bi krasno da može putovati s vama i ponovno posjetiti mjesta iz svoje mladosti.«
Kad je Andreas spomenuo Marijina supruga, Maxa je obuzela zna¬tiželja.
»Vaša je majka posebna žena«, rekao je. »Siguran sam da vam je i otac zacijelo bio poseban muškarac. Zao mi je što je umro tako mlad.«
»Da, tata je bio sjajan«, rekao je Andreas. »Dobro se brinuo za obitelj i volio se zabavljati. Usrećio je moju majku i uvijek se šalio sa mnom i mojom braćom. Unucima također veoma nedostaje, ali smo svi sretni što je bio prisutan u našem životu. Vidjet ćete večeras na zabavi koliko je živahan klan Tucana«, objasnio je. »Moj otac potječe iz veoma velike obitelji. Večeras će nam se pridružiti njegova braća i moji rođaci. Bit će nas više od stotinu, a gotovo svi su članovi obitelji.«
U tom trenutku zaustavio je automobil na parkiralištu istog onog hotela Sheraton u kojem je Max, prije mnogo godina, upoznao Mariju. Nije mogao odoljeti da ne baci pogled na park.
»Doći ću po vas u šest. Evo vam moj broj«, rekao je, pruživši Maxu posjetnicu. »Ako vam išta zatreba, samo me nazovite. Sebastian i moja majka brinu o svim detaljima zabave, zato sam vam ja na raspolaganju i mogu vam pomoći ako bude trebalo.«
Max je izašao iz automobila i vratar je uzeo njegov kovčeg.
»Sa mnom će sve biti u redu«, ustvrdio je Max. »Ostalo mi je još četiri sata prije nego što dođete po mene i dobro bi mi došlo poslijepodnevno spavanje.« Zaobišao je automobil, zagrlio Andreasa i zahvalio mu na gostoljubivosti.

***
Max je zaspao nekoliko minuta nakon što se našao u krevetu.
Posljednja mu je misao prije nego što je zaspao bilo sjećanje na Mariu kao djevojku koju je susreo prije mnogo godina, kako ga ljubi u parku u blizini prozora njegove hotelske sobe, govoreći mu da će ga zauvijek voljeti - kao što je i on volio nju - ali da im njihove sudbine neće dopustiti da u ovom životnom vijeku budu zajedno.
No, čim ju je vidio u zračnoj luci, Max je shvatio da je dio njega još zaljubljen u nju te da još čezne za smirenim obiteljskim životom kakvim je ona živjela sa svojim suprugom. A ne s njim.

***
U svom životu Max je posjećivao mnoge zabave, ali su ga uistinu zapanjili ljubav, smijeh, glazba i svečanosti na Renatinoj proslavi rođendana.
Unučadi je bilo svih dobi, od treće godine naviše, pa čak i novorođeno dijete jedne rođakinje. Bile su prisutne i Renatine najbliže prijateljice, odjevene u raznobojne haljine, kao i mladi udvarači u svojim najboljim odijelima. Bili su prisutne tete i ujaci te pratete i praujaci, cvijeće i ukrasi, šarena svjetla i, nadasve, ljubav.
Svi su plesali i pjevali - kao da se polovica obitelji profesionalno bavila glazbom. Pjevali su narodne i klasične ljubavne pjesme, a i posebne pjesme koje su sami napisali, od kojih su neke bile romantične, dok su druge bile ispunjene šalama o Renati i njezinim prijateljicama.
Kao što je Maria i predvidjela, zabava je uistinu trajala cijelu noć. Ispekli su cijelo janje na ražnju i pripremili raznovrsne slastice, uključujući i prekrasnu tortu visoku gotovo metar i pol.
Max se upoznao sa svima i svi su ga zagrlili, pruživši mu osjećaj da je dio obitelji. Bilo je to prvi put poslije Izape da je Max uistinu zaboravio na svoju potragu za Jednim i jednostavno se zabavljao. Plesao je, jeo i pio. Flertovao je sa starijim i mlađim djevojkama, šalio se s unučadi i zatekao se kako se igra igara riječi i brojeva s djecom.
Oduševljavao ih je pričama o Indiji i dalekim zemljama, ali bez obzira na to gdje bi se našao tijekom cijele večeri, Max nije mogao skrenuti pogleda s Marije.
Bila je skromno odjevena u crnu haljinu i uglavnom se igrala s djecom. Gotovo cijele večeri osmijeh joj nije silazio s lica i bila je tako živahna u igrama s najmlađom unučadi da ju se gotovo moglo zamijeniti za jednu od njih, a ne smatrati bakom.
Pri kraju večeri - ili negdje prema početku jutra - kad je Max pomogao Mariji da i posljednje unuče spremi u krevet, okrenula se prema njemu i zahvalila.
»Sutra ćemo, zapravo danas, s obzirom na to koliko je kasno, dugo spavati, a onda ću doći po tebe u hotel i odletjet ćemo u Arequipu«, rekla je. »Odande ćemo otići u Cuzco, Machu Pichhu, Puno, Copacabanu i na jezero Titicaca. To su najsvetija mjesta moje mladosti, ona na kojima bismo najvjerojatnije mogli naći to za čime tragamo.«
»I ja sam obišao ta mjesta, zahvaljujući poslu koji sam obavljao na filmo¬vima«, rekao je Max. »Zasad ti, pak, želim ponovno zahvaliti na današnjoj večeri. To mi je bio ugodan prekid u mojoj potrazi. Nikad nisam osjetio tako puno ljubavi u jednom jedinom domu. Za mene je posebno to što sam vidio tebe i tvoju unučad i cijelu tvoju obitelj.«
»Ne, ja sam ta koja bi se trebala zahvaliti tebi«, uzvratila je Maria. »Nisi me mogao nazvati u boljem trenutku u mom životu. U Izapi sam se ponovno povezala sa svojim osjećajem više svrhe. Moj je život bio prekrasan, a ipak na neki način imam osjećaj da tek sad zapravo počinje.«
Tada ga je izgurala iz prostorije i povela prema ulaznim vratima kuće.
»Čeka te taksi da te vrati u hotel. Naš let kreće u jedan sat poslijepodne i na putu ćemo imati dovoljno vremena da se napričamo. U Izapi, budući da je bilo prisutno tako puno ljudi, nisam imala priliku upitati kako si, o tvom životu i tvojoj obitelji. Radujem se što ćemo se na ovom putovanju upoznati.«

***
Max i Maria su sljedećih deset dana uzaludno tragali za Jednim.
Max je u svakom hotelu rezervirao odvojene sobe, kako je bilo pri¬kladno, ali su otkrili da duboka ljubav koja ih je prije puno godina prvi put ujedinila nikad nije ugasla. Budući da ih nitko nije ometao i da su bili sami, nisu mogli drugo, nego su se ponovno zaljubili.
Zajedno su pronašli prirodni ritam zahvaljujući kojemu im je puto¬vanje postalo lako i zabavno. Smijali su se pričama koje bi pričali jedno drugome, uzajamnim primjedbama i ljudima koje su susretali. U vlaku od Arequipe do Puna su kartali i Max se zaprepastio uvidjevši koliko je Maria sklona natjecanju te ga je više puta pobijedila u kartanju, iako je izgledalo da uopće ne pazi na igru.
Dok su pješačili do Machu Pichhua, Max je nježno uzeo Mariju za ruku kako bi joj pomogao da prijeđe teže dijelove staze. Jedva je mogao vjerovati osjetivši elektricitet u tako usputnom dodiru - u njemu se ponovno probudila želja, prožimajući mu i tijelo i duh.
Kad su doputovali u Copacabanu, Max ju je već držao za ruku kad god je mogao naći izgovor. Doslovce nije mogao držati ruke podalje od nje, kao što nije mogao ni skrenuti pogled.
No, Maria je ostala usredotočena, predana potrazi. Na kraju, posljednjeg dana njihova putovanja, na otočiću u jezeru Titicaca, Maria je konačno priznala da se ponovno zaljubila u Maxa.
»Razočarana sam što nismo pronašli Jedno«, priznala je. »Uistinu sam mislila da ćemo uspjeti danas, na ovom otoku. Jedna od naših legendi tvrdi da će razdoblje ženske duhovnosti započeti upravo negdje u ovom razdoblju, i to ovdje, na jezeru Titicaca. Moji su inkanski preci vjerovali da je Virakoča došao s ovog jezera i vratio se u njega. Sigurna sam da bi većina mojih predaka Virakoču smatrali Jednim«, objasnila je, »te sam se nadala da bi se mogao danas pojaviti pred nama.«
Osmjehnula se i pogledala Maxa u oči, nastavivši:
»No, zapravo uopće nisam razočarana. Kad smo se prvi put susreli, na nekoj sam mističnoj razini znala da ćeš ti biti ljubav mog života. Onaj čarobni trenutak koji smo doživjeli u parku u Trujillu za mene nikad nije završio. Voljela sam svog supruga i volim prekrasnu obitelj koju smo zajedno stvorili, ali dio mene nikad nije prestao voljeti tebe.
I sad te volim a, za razliku od okolnosti kakve su bile kad smo se susreli, smatram da više nema nikakva razloga zbog kojeg se ne bismo trebali prepustiti želji svog srca.«
Maria je uhvatila Maxa za obje ruke i poljubila ga u usta poljupcem koji je on uzvratio sa strašću i nježnošću, što ih je istodobno prenijelo unazad i unaprijed u vremenu, do mjesta na kojima su bili ili na kojima je bilo suđeno boraviti u njihovu sadašnjem i budućim životima. Izgledalo je da taj poljubac nema kraja, ali se Maria nježno povukla, osjetivši Maxove suze na svojim obrazima.
»To su suze radosnice, ljubavi moja«, rekao je Max. »O ovom sam trenutku sanjao cijelog svog života. Jedva mogu povjerovati da sam poslije svih ovih godina naposljetku pronašao svoju istinsku, ovozemaljsku ljubav. Na neki način oduvijek sam osjećao da me privlačiš, i osjećao sam se siguran, znajući da mogu biti ono što uistinu jesam. Sad, kad sam te vidio s tvojom djecom i unučadi, kad sam vidio koliko pružaš, koliko si velikodušna i brižna sa svima njima, to je samo potvrdilo moju unutarnju spoznaju da će život s tobom kroz cijelu vječnost predstavljati najveću nagradu mog života.«
Maria mu se osmjehnula.
»Max, zavoljela sam te čim sam te upoznala. Ne mogu ti odoljeti i vje¬rujem da ćemo do kraja svog života biti zajedno. No, u ovom trenutku ti se moraš pripremiti za putovanje brodom, koje će te odvesti natrag u Puno, a poslije toga te čekaju vlak i zrakoplov koji će te odvesti do preostalih članova Dvanaestero, s kojima moraš nastaviti tražiti Jedno.«
Max se počeo smijati, osjećajući mješavinu olakšanja i zadovoljstva.
»Tako je, ali sad imam još veći razlog za pronalaženje Jednog, kako bih bio siguran da ovaj planet neće uništiti samog sebe u kaosu i anarhiji. Vidjet ćemo se u Izapi za nešto više od mjesec dana«, dodao je, »a dvadeset drugog prosinca, kad pronađemo Jedno, počet ćemo planirati kako ćemo provesti ostatak svog života u blaženstvu i ljubavi.«
Max se osmjehnuo, posljednji put poljubivši Mariju i pripremajući se da nastavi sa svojom potragom.






Trideset drugo poglavlje

Preporuke

Studeni - prosinac 2012.
BUDUĆNOST S MARIJOM davala je Maxu novi poticaj. Jednostavno su morali uspjeti, inače bi se raspali svi njihovi snovi.
Tako motiviran, sletio je u London, gdje ga je dočekao Yutsky.
Izraelac je neke od najboljih godina svoje mladosti proveo u Engleskoj, snimajući filmove kod Stonehengea, u Glastonburyju, na otocima Iona, u Glendaloughu na brežuljcima Wickiowa južno od Dublina i na mnogim od onih istih svetih mjesta koje je Max bio posjetio pregledavajući lokacije za snimanje filma U potrazi za drevnim misterijima. Njihov obilazak tih lokacija pretvorio se u vrtlog aktivnosti, ali nije donio nikakve rezultate.
Ne pronašavši ni traga Jednom na britanskom otočju, Yutsky i Max su se uputili prema Njemačkoj, gdje su istražili Crnu šumu i nekoliko drevnih njemačkih dvoraca.
Budući da još ništa nisu pronašli, Max je počeo brinuti. Ono što mu se činilo potpuno sigurnim pretvaralo se u uzaludnu potragu.
Ne smijem si dopustiti takve misli, tmurno je pomislio. Uspjet ćemo.
Iz Njemačke su otputovali za Francusku, zaustavivši se u Lourdesu, na drevnim lokacijama u Provansi, a onda nastavili prema sjevernoj Španjolskoj, gdje su obojica u mladosti bili doživjeli intenzivna iskustva, snimajući prapovijesne špilje u Santillani del Mar, nedaleko od Santandera.
U nešto više od tjedan dana putovanja posjetili su više od dvadeset svetih mjesta, ali nigdje nisu naišli na Jedno.
Zato se Yutsky s Maxom vratio u svoj rodni Jeruzalem, gdje su istražili stari dio grada, Jerihon, Masadu, Betlehem, Mrtvo more i Galileju.
Uzalud. Prošlo je gotovo stotinu dana kad je doputovao u Istanbul da bi se sastao s Erolom.
»Max, moraš ostati smiren - postoji mogućnost da će Jedno ostaviti najbolje za kraj«, uvjeravao ga je Erol. »Pa ipak, moramo ići naprijed kao da bi se mogao pojaviti u bilo kojem trenutku. Najprije moramo nakratko posjetiti Grčku, gdje sam bio kao dječak, a onda ću ti pokazati istinsku ljepotu svijeta - svoju domovinu Tursku.
Turska je najsvetija od svih zemalja. Ako Jedno odluči uživati u životu, morat će doći živjeti kao Turčin. Pokazat ću ti mjesta o kakvima nikad nisi ni sanjao i ljepotu kakvu ne možeš ni zamisliti, uključujući i lokaciju na kojoj je pronađena Noina arka. Poznajem svaki centimetar ove zemlje i organizirao sam da je cijelu obiđemo u vremenu koje nam je na raspolaganju.«
No, usprkos neutaživu Erolovom oduševljenju i ljepoti njegove domovine Turske, njihova se potraga pokazala uzaludnom.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
***
Max je iz Istanbula odletio u Nepal kako bi se sastao s Rinpocheom i krenuo s njim onim istim putem kojim je Rinpoche krenuo iz samostana, gdje su za njega samog vjerovali da je sveta reinkarnacija njihovih drevnih učitelja.
Zatim su otišli u šume u kojima je Rinpoche mučno radio dok je bio zatvorenik radnog logora, ali usprkos čarobnim izmaglicama i tišini kroz koje su danima pješačili, nigdje nije bilo ni traga od Jednog.
Kad se Max oprostio od Rinpochea, obojica su bili svjesni da će se za samo dvanaest dana ponovno susresti u Izapi. Maxova tjeskoba postajala je očita i Rinpoche ga je pokušavao ohrabriti.
»Ne brini«, rekao je. »Siguran sam da je energija Jednog i sad s nama - osjećam je. Znam da ga još nismo pronašli, barem ne u utjelovljenom obliku, ali siguran sam da te Jedno čeka u Indiji s C. D.-om. Sretno putuj. Uskoro ćemo se ponovno sresti.«

***
Iz Tibeta Max je odletio izravno u Delhi, gdje je saznao da su Shilpa i C. D. isplanirali njihova putovanja kroz Indiju počevši od Leha, visoko u Himalajama, u smjeru Tibeta.
Iz Leha su krenuli u posjet drevnom samostanu u kojem je Shilpa učila kao dijete i kamo je odlazila na dugačke ljetne praznike kad se C. D. tek bio rodio. Taj je samostan bio najsvetiji u cijeloj Indiji pa se čak pričalo da ga je posjetio i sam Isus Krist.
Shilpa je smatrala da bi taj samostan mogao biti mjesto u kojemu bi prebivalo Jedno. No, nije bila u pravu.
Iz Leha su se automobilom vratili u Srinagar. Već je bila gotovo polo¬vica prosinca i jedva su uspjeli prijeći planinske prijelaze pod snijegom, kroz koji je bilo teško voziti. U Srinagaru nisu uspjeli pronaći Jedno pa su odletjeli u Rišikeš na Gangi, gdje je C. D. provodio ljeta s jednim od svojih ujaka.
Pokazalo se da je i Rišikeš slijepa ulica, kao i sve ostalo, a već je bio osamnaesti prosinac - vrijeme da se ukrcaju u zrakoplov za Mexico City, odakle ih je put vodio u Izapu.

***
Budući da je u potragu krenuo ispunjen optimizmom i oduševljenjem, Maxa je iznenadio očit neuspjeh. C. D. mu je bio najveća nada, ali Jedno se nije razotkrilo mladom Indijcu, kao ni bilo kome od njih.
Pa ipak, nije htio odustati. Preostala su još dva dana i nada je postojala sve dok ne dode dvadeset prvi.
To mora biti to!, strastveno je pomislio.
S tom mišlju je potražio računalo. Tijekom pješačenja po Tibetu i Himalajama, nije imao pristup internetu, a mobitel mu je bio bes- koristan.
Možda se Jedno pojavilo pred nekim drugim pripadnikom Dvanae¬stero.

***
No, to se nije dogodilo.
Došlo je vrijeme za povratak u Izapu - s Jednim ili bez njega - kako bi se ponovno sastali s Trinaestom Apostolom.
Tada će saznati što će se dogoditi onog sudbonosnog dana koji označava kraj majanskog, i mnogih drugih drevnih kalendara.
Sad, kad je potraga došla svome kraju, Max je satima i satima pregle¬davao B. N.-ovu bilježnicu s brojevima, počevši od svog boravka u Indiji i nastavivši s tim poslom tijekom najvećeg dijela leta od New Delhija do Mexico Cityja.
Bilo mu je jasno da se odgovor krije u brojevima 21122012. Njihov je zbroj iznosio jedanaest, a u konačnici dva, predstavljajući tako i početak i kraj. Vrijednosti su se mijenjale na temelju brojčanog sustava u skladu s kojim su se tumačile. Broj je ukazivao i na svjetlost i na tamu te je sadržavao gotovo beskonačne varijacije primarnih i složenih brojeva.
Na kušnji je kao nikad prije bila Maxova izuzetna nadarenost za mate¬matiku. Izgledalo je kao da broj 21122012 žudi za ljudskim tumačenjem, koje bi variralo s obzirom na to koji bi čovjek radio proračune.
Pa ipak, koliko god se trudio, Max nije mogao pronaći takvo tumačenje.

***
Kad su Max, Shilpa i C. D. stigli u hotel u Tapachuli, bila je već kasna večer dvanaestog i svi su se ostali pripadnici Dvanaestero okupili u očekivanju, nadajući se da će moći pozdraviti Jedno. Maria je prva pozdravila Maxa, ali čim je vidjela izraz njegova lica, povukla se, dajući mu mogućnost da progovori.
Kad im je rekao da su on i C. D. došli sami, svi su se obeshrabrili.
»Kako je to moguće?«, molećivo je izustila Melody. »Bili smo sigurni da ćete ga ti i C. D. pronaći. Što će se sad dogoditi s nama? Što će se dogoditi sa svijetom kad sutra, sa zalaskom sunca, kalendar završi?«
Max je uvidio da je još nekoliko pripadnika Dvanaestero isto tako očajno. Njihova je misteriozna misija od njih tražila da u procesu otkrivanja sačuvaju nepokolebljivu vjeru i povjerenje.
Svaki pripadnik i pripadnica Dvanaestero u svoju su posljednju pusto¬lovinu na Zemlji ušli s oduševljenjem, sigurni da će pobijediti.
Sad, kad se vrijeme bližilo kraju, a Jedno se nije pojavilo, počeo se javljati strah.
»Ne smijemo sumnjati u svoju sudbinu«, rekao je Erol, hrabreći Melody i cijelu skupinu. »Tražili smo otvorena srca i napravili sve što smo mogli kako bismo ispunili zahtjev Trinaestog Apostola. Zacijelo ćemo svi biti nagrađeni.
Sutrašnji će dan biti naporan, a možda i posljednji dan na ovom planetu onakvom kakvim ga poznajemo«, nastavio je. »Trebali bismo se svi dobro odmoriti za ono što nas čeka. Medvjed Koji Trči, Juan i Manuel ponovno su nam osigurali naše sastajalište u blizini špilje. Sastat ćemo se ondje u četiri sata poslijepodne, a sunce zalazi točno u pet sati i dvije minute. U tom trenutku počinje suncostaj, a majanski kalendar završava.
Zato noćas dobro spavajte i ništa ne brinite. Moramo imati povjerenja u mudrost svemira koji nas je sve okupio da zajedno dočekamo ovaj poseban trenutak na ovom posebnom mjestu.«

***
Iscrpljen od putovanja i neuspješnih pokušaja da odgonetne jednadžbe u B. N.-ovoj knjizi brojeva, Max je spavao gotovo do podneva.
Kad se probudio, vidio je da je vedar, sunčan dan i odlučio otići na plivanje u Tihom oceanu, u slučaju da je to bio njegov posljednji dan na Zemlji. Zatekao je dr. Alana kako dovršava kasni doručak i predložio mu da jednim od kombija odu na plažu.
Alan je bio ponio svoje daske za surfanje i uzeo je još jednu da bi i Max mogao pokušati.
»Nikad prije nisam surfao«, priznao je Max. »Izgleda mi čudno da dobijem prvu pouku iz surfanja danas, kad bi to mogao biti naš posljednji dan ovdje na Zemlji.«
»Dok surfam, imam osjećaj da sam u kontaktu s onim što većina vas smatra Bogom«, odvratio je dr. Alan. »Ako je današnji dan posljednji - u što iskreno sumnjam - tada nema ničega što bih radije radio. Zato haj¬demo!«, rekao je.
Stavili su daske u kombi. Na putu do plaže Alan je priznao da još gaji sumnje o proročanstvu, usprkos susretu s Trinaestim Apostolom te da nikad nije u potpunosti povjerovao da će uspjeti pronaći Jedno.
No, smatrao je da je to iskustvo previše intenzivno da bi ga mogao u potpunosti zanemariti.
Za vrijeme vožnje Max se učinilo da ih prati oštećen, stari smeđi Chevrolet, ali nakon nekog vremena izgubio ga je iz vida i zaboravio na to. Kad su stigli do plaže, ondje ih je dočekalo samo plavo nebo i sunčeva svjetlost.
Dr. Alan mu je pružio dasku i Max se uskoro penjao na nju i padao s nje, da bi je zatim ponovno zajahao i ponovno pao.
Naposljetku je uspio pravilno čučnuti na dasci i prije nego što je shvatio što se događa, uspio je uhvatiti omanji val. Bila je to pobjeda ispunjena euforijom. Uspio se održati na dasci metar ili dva, dok nije izgubio rav¬notežu i srušio se u slabe valove.
Dr. Alan ga je oduševljeno hvalio.
»Prirodan si talent, Maxe«, rekao je. »Ne mogu vjerovati da si potratio tolike godine, a da nisi surfao.« »Ni ja to ne mogu povjerovati«, suglasio se Max. »Obavezujem se da ću se, ako svijet sutra još bude postojao, posvetiti tome da naučim surfati.«
»To je najbolja ideja koju si imao u posljednje vrijeme«, dr. Alan mu je doviknuo preko ramena, uputivši se natrag u valove. Dok ga je Max slijedio, Alan je uhvatio veliki val koji ga je odnio sve do obale.
Max je ležao na svojoj dasci, diveći se Alanu i njegovoj sposobnosti surfanja. Alan je stigao do plaže i sišao s daske, cijelo vrijeme održavajući ravnotežu. Izašavši na plažu, pokazao je prema Suncu, a onda prema kombiju, udaljavajući se od vode.
Sunce je bilo visoko na nebu i Max je shvatio da moraju krenuti. No, želio je uhvatiti jedan cijeli val, stoga je domahnuo Alanu da počne skupljati njihovu opremu i pokazao mu da će ostati još pet do deset minuta. Tada je kleknuo na dasku, osvrnuvši se preko ramena da vidi kad bi se mogao pojaviti sljedeći val prikladne veličine.
Iznenada i bez ikakva upozorenja, Max je osjetio kako ga je netko uhvatio za članak na nozi i povukao s daske. Tada ga je druga ruka zgrabila oko vrata i počela vući prema dnu. Voda je bila duboka samo oko dva i pol metra, ali Max je istog trenutka izgubio orijentaciju i više nije mogao odrediti gdje je dno i u kojem je smjeru obala.
Pokušavao se oduprijeti napadaču, ali ga je on uhvatio na prepad te se već gušio, jer nikako nije mogao udahnuti. Očajnički se odupirao i uspio se nakratko dokopati površine - tek toliko da uhvati dah, ali ga je napadač ponovno svladao i povukao pod površinu.
Počeo je gubiti svijest.
Obuzela ga je slabost i nije se mogao oduprijeti.
Prije nego što se onesvijestio, Max se prisjetio koliko ga je puta Louis pokušao udaviti i nejasno je pomislio da je uspio prepoznati lice svog napadača. Bio je to muškarac duge, sive kose i zlih očiju, koji je Maxa proganjao kroz cijelo njegovo djetinjstvo.
No, to nije bilo važno. Max je već napuštao svoje tijelo.
Vraćao se u mir i blaženstvo neke druge dimenzije, ispunjene bijelom svjetlošću, ljubavlju i zadovoljstvom. Spustio je pogled i ugledao svoje tijelo kako ga netko steže i drži ispod površine.
Ponovno je vidio dvanaest imena i dvanaest boja, a poruka koju je taj put dobio odnosila se na opraštanje.

U redu je... dao si sve od sebe.
Nisi ti kriv zbog kraja svijeta.

***
Poslije incidenta u nacionalnom parku Yosemite, Louis je bio smješten u psihijatrijsku bolnicu na trideset dana. Kad Max nije došao na saslušanje, Louisa su pustili.
Louis je bio zapamtio što je Chill govorio o sastanku u Izapi dvadeset prvog prosinca i čim su ga pustili, odvezao se u Meksiko i vrebao ispred jedinog modernog hotela u Tapachuli.
Njegovo je strpljenje na kraju urodilo plodom. Bio je slijedio Maxa i još jednog muškarca na plažu, a kad je drugi otišao, Louis je napao.
Louis je želio biti siguran da Max, što god se drugo moglo dogoditi u njegovu životu, neće biti u stanju postići svoj konačni cilj. Ispunjavalo ga je samozadovoljstvo dok je držao Maxa pod vodom. I sam je pokušavao uhvatiti dah, ali nije mario.
Bio je spreman i sam umrijeti, samo ako bi to spriječilo Maxovu po¬bjedu.

***
Max se pomirio s činjenicom da je u svojoj misiji doživio neuspjeh i pri¬premio se da zakorači u bijeli tunel. Iznenada mu se učinilo da je ugledao dr. Alana kako pliva prema dvama muškarcima koji su se borili. Okrenuo je leđa svjetlosti.

***
Dr. Alan se, kao snažan plivač, za samo nekoliko trenutaka bacio na Maxova napadača koji se, već slab zato što je dugo zadržavao dah, više nije mogao braniti.
Alan je povukao Maxa iz muškarčeva stiska i počeo se vraćati prema obali, udarajući nogom napadača kad god im se pokušavao približiti.
Napadač je zacijelo shvatio da je pobijeđen te je otplivao, a dr. Alan je Maxa izvukao na obalu. Odmah mu je počeo davati disanje usta na usta i poslije nekoliko minuta Max je zakašljao i izbacio veliku količinu slane vode koju je progutao dok ga je Louis držao ispod površine.
Poslije kraćeg vremena je ustao, ošamućen, ali živ.
»Tko je bio taj luđak i zašto te je pokušao utopiti?«, upitao je Alan. »Povremeno sam znao susresti fanatične surfere, ali još nikad nisam vidio nešto ovakvo. Možda bih mogao pronaći policajca i dati uhititi tvog napadača. Samo što te nije ubio.«
Max mu je pokazao da zaboravi na to i objasnio:
»Muškarac koji me pokušao utopiti bio je moj brat«, rekao je. Alan se zaprepastio. »Napravio je ono što uvijek radi i to nije nimalo važno. Važno je da se vratimo u hotel. Ostali će nas čekati i pitati se gdje smo. Još imamo vremena da prije zalaska sunca stignemo do Izape.«
Ustao je i zahvalno pogledao svog spasitelja.
»Spasio si mi život. Nadam se da će Dvanaestero još stići spasiti svijet. Moramo krenuti.«
Dr. Alan se složio te je vozio što je brže mogao dok su se vraćali do hotela u Tapachuli. Za vrijeme vožnje povremeno je pogledavao svog prijatelja da se uvjeri da je u redu te je bio sretan vidjevši da se na Maxovo lice vraća boja. Naposljetku, nakon što je još nekoliko puta zakašljao, Max je progovorio.
»Nisam siguran zašto nas je moj brat slijedio i zašto me pokušao ubiti, ali znam da je tvoja intervencija spriječila katastrofu. Čak iako nismo uspjeli pronaći Jedno, moramo pretpostaviti da će se ipak još pojaviti.
Molim te, nemoj drugima ništa govoriti o ovom napadu. Ionako su već dovoljno zabrinuti i ne želim da ove shvate kao negativan predznak ili da brinu zbog mene kad bi trebali biti usredotočeni i moliti se da se Jedno pojavi.«
Dr. Alan se suglasio s njim.
»Kako god ti misliš da je najbolje«, rekao je. »Iskreno rečeno, meni se sve to i dalje čini apsurdno. Majanski kalendar samo je još jedan mit, ni manji ni veći od bilo kojeg drugog mita. Nikad nisam vjerovao u biblijsku priču koja kaže da je svijet stvoren u sedam dana, a nisam sklon ni povje¬rovati u priču o kraju svijeta.
Nemoj me krivo shvatiti - uistinu se nadam da će se danas dogoditi nešto čudesno. No, kladim se da ću sutra surfati - a ako se ponovno pojavi onaj luđak od tvog brata, on će se utopiti, a ne ti.«


TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

Kraj vremena

Dvadeset prvi prosinca, 2012.

DOK SU SE KOMBIJI približavali Izapi, zrak je postajao sve teži i hladniji.
Kad je Manuel dočekao Dvanaestero u podnožju planine, gdje su trebali početi uspon do čistine pokraj špilje, počela je padati hladna i oštra kiša. Prije nego što su stigli do čistine, kiša se pretvorila u led.
Juan je tvrdio da u Izapi nikad ne pada led. Uistinu je izgledalo da bi to mogao biti kraj svijeta.
Bili su ispunjeni očekivanjem i strahom. Čak se i C. D. trzao dok je led odskakivao od njegove tamne kose i kože. Kad su stigli do mjesta okupljanja, bilo je blizu pola pet - samo pola sata prije suncostaja.
A od Jednog još uvijek ni traga ni glasa.
Svima je bilo hladno, stoga su ušli u špilju da se sklone od kiše pomije¬šane s ledom. Medvjed Koji Trči, ponovno odjeven u svoje obredne haljine, s jednim jedinim orlovim perom zataknutim za vrpcu oko glave, zapalio je vatru. Stisnuli su se jedni uz druge i uspjeli se osušiti. No, smirenost i euforija koje su osjećali kad su posljednji put bili u špilji sad su bile tek daleka uspomena.
Iznenada su i kiša i led prestali padati i posljednje zrake sunca probile su se kroz drveće te je zavladala potpuna tišina.
Svi su kao jedan izašli iz skloništa špilje i vratili se na čistinu. Trinaesti Apostol ponovno se pojavio.
Progovorio je smireno i jasno.
»Vratili ste se u dogovoreni sat, ali medu vama nema nijednog novog lica - nema Jednog. Što se dogodilo s vašom potragom?«

Nitko nije progovorio i iako je tišina trajala samo nekoliko trenutaka, izgledalo je da traje cijelu vječnost.
Sunce je naglo tonulo.
Kraj vremena se približavao, a skupina je doživjela neuspjeh.
Visoko na nebu pojavio se kondor i obrušio prema tlu, gotovo se spu- stivši na rame Medvjeda Koji Trči. Medvjed se zaprepastio, ali se hitro ponovno sabrao i progovorio:
»Na tajnim obredima Lakota i Hopija odavno se govorilo da će se znak za početak razdoblja mira i sklada pokazati kad se udruže kondor i orao.« Pokazao je prema peru koje je nosio na glavi. »To je svakako znak da nismo doživjeli neuspjeh i da je Jedno zapravo sada s nama.«
Uskoro se ponovno začuo glas Trinaestog Apostola.
»Medvjed Koji Trči je u pravu. Pojava kondora je znak da Jedno mora biti prisutno u ovom trenutku. Jedno od vas zapravo mora biti osoba za kojom ste tragali.«
Ta ih je novost iznenadila i svi su se hitro međusobno pogledali. Prije nego što je itko mogao progovoriti, ponovno se začuo glas Trinaestog Apostola:
»Tko god da jesi, sad moraš iskoračiti. Sunce će zapasti i ako ne identi¬ficiramo Jedno i ako ono ne otkupi ovaj svijet i Njegovu tvorevinu, ispunit će se neželjena proročanstva. Sudbina čovječanstva bit će doba tmine, a ne doba svjetlosti.«
Sve su se oči okrenule C. D.-u. Od Dvanaestero on jedini nije imao ego. Izgledalo je vjerojatno da bi on jedini, i ne znajući, mogao biti Jedno.
No, C. D. se jednostavno okrenuo Maxu i pogledao ga očima ispu¬njenim obožavanjem i ljubavlju.
Max mu je uzvratio pogled i u tom se trenutku prisjetio vlastita rođenja i ljubavi koju je primio od svoje majke.
Spoznao je da, usprkos svim brojevima koje je računao, nikad nije izračunao točnu numerološku vrijednost vlastita rođenja.
U tom je trenutku shvatio da njegov rođendan - dvanaestog prosinca 1949. godine - ima istu brojčanu vrijednost i vibraciju kao i datum 21. 12. 2012.
Ponovno je proživio svoje rođenje i rođenje cijelog čovječanstva i prvi put se prisjetio tko uistinu jest.
Sjećao se da se rodio kao Max. Sjećao se da je pristao zaboraviti sve što je znao kako bi mogao iskusiti ljudski život.
I kad je zakoračio prema središtu čistine, osjetio je da je dio svega što postoji. Osjetio je da njegova svijest ponovno uspostavlja povezanosti sa svima koji su ikada živjeli.
Prvi put je ugledao Trinaestog Apostola u njegovu tjelesnom obliku - u obliku vjernog glasnika i suradnika u velikoj shemi koju su pokrenuli kako bi otkupili čovječanstvo prije mnogo eona, kad su prvi put zamijetili nesretne odluke koje su ljudska bića donijela stvarajući civilizacije nasilja.
Dok su Max i Trinaesti Apostol smireno gledali jedan drugome u oči, zavladala je apsolutna tišina. Dok su se promatrali beskonačnim pogledom zahvalnosti i istinskog prepoznavanja, izgledali su kao zrcalna slika jedan drugome i kao da su se pretapali jedan u drugog.
Tada su se pretopili u tisuće različitih ljudskih bića - muškaraca i žena, mladih i starih, svih rasa i tipova koji su ikada živjeli na planetu Zemlji.
A jest i nije jednako A.
Max je bio i nije bio Max. Max je bio i nije bio Trinaesti Apostol. Max je bio i nije bio svako ljudsko biće koje je ikada živjelo.
Dvanaestero - Melody, Maria, Yutsky, Chill, dr. Alan, Rinpoche, Erol, Sun Pak, Juan, Yoko, Medvjed Koji Trči i C. D. - bili su kao začarani dok se sunce spuštalo, dok se okončavalo vrijeme kakvo je čovječanstvo prije poznavalo.
Ptice su prestale pjevati.
Nije bilo ni daška vjetra.
Samo mir i apsolutna tišina.

***
Taj je trenutak mogao trajati cijelu vječnost.
Mogao je trajati manje od sekunde.
Nitko nikad neće znati koliko je uistinu trajao.
Majansko se proročanstvo ispunilo. Sve je prošlo, kao što je bilo pred¬viđeno prije mnogo eona.
Za Maxa je to bilo deja vu njegova iskustva tik do smrti. Ponovno ga je okruživala svjetlost i ljubav, samo nježna toplina ljudskih oblika koji su stajali s njim i bezbrojne duše koje su okruživale Dvanaestero i radovale se početku novog razdoblja za čovjeka, a možda i za cijeli svemir.
Kad je vrijeme ponovno započelo, Max je progovorio, ali to nije bio samo Max čovjek. Bio je to Max prožet vlastitom svjesnošću o tome da je on uistinu Jedno i da je prije tko zna koliko tisućljeća stvorio svijest svakog pripadnika i pripadnice Dvanaestero. Govorio je s blagošću i smirenošću koje su utješile sve prisutne.
Telepatski su ga čuli svi na zemaljskoj kugli.
»Vrijeme se okončalo i sad će početi novo razdoblje«, rekao je Jedan. »Došlo je do velikog pomaka. Ništa se neće promijeniti, pa ipak, sve će biti drukčije.
Zemlja i sva njezina bića ostaju postojati, ali se svijest svih promijenila i nastavit će se mijenjati u razdobljima koja tek trebaju doći. Vi ćete, kao ljudska bića, ući u razdoblje ljubavi, sklada i slobode koje bolje odgovara vašim sudbinama. Kad otkrijete beskonačno obilje svega stvorenog, ratovi će prestati.
Na ovom planetu nema oskudice i nema potrebe za neskladom. Energija koju ste trošili za preživljavanje i nadmetanje usmjerit će se u stvaralaštvo i igru. Tako je to trebalo biti od početka, a to će sad postići svatko od vas.«
Na trenutak je zastao, a onda ponovno progovorio.
»Ovo će novo razdoblje trajati 144.000 godina, ali moglo bi se produ¬žiti beskonačno, što ovisi o odlukama koje ćete donositi vi i vaši potomci. Uvijek postoji slobodna volja i slobodna vas je volja dovela na ovo mjesto u ovom trenutku. Svatko od vas je odigrao svoju ulogu, kao i svi oni s kojima ste živjeli i bili u kontaktu. Iako je ovaj trenutak unaprijed sudbinski pre¬dodređen, nije bilo unaprijed određeno da će se i dogoditi. Vaši postupci ispunjeni hrabrošću i ljubavlju te vaše odluke dovele su do ostvarenja ovog razdoblja blaženstva na Zemlji.«
Večernje rumenilo zaostalo poslije zalaska sunca ispunilo je čistinu ružičastom i narančastom svjetlošću. Svi prisutni su sjali obasjani radošću Maxova buđenja, a ta se radosna energija proširila na svako živo biće na planetu Zemlji. Istoga trenutka u svakom stablu i biljci osjetila se nova živost pa su čak i kamenje i tlo na kojemu su stajali oživjeli ispunjeni svjetlošću i ljubavlju.
Trinaesti Apostol je napravio korak unazad od Maxa i ponovno se obratio Dvanaestero.
»Sad vas ostavljam i odlazim u carstva koja ne možete spoznati svojim trenutačnim znanjem, ali uživajte u svemu što ste napravili i što ćete raditi«, rekao je. »Budite svjesni da smo u drugim dimenzijama već ponovno sje¬dinjeni te da zajedno sudjelujemo u misteriju života i u velikom buđenju kojemu nikad neće doći kraj.
Max će ostati s vama te iako je on Jedan, također je i samo Max, ljudsko biće. Ne privlačite pažnju na njega kao da je nešto drugo, a ne samo Max, jer iako može otići u bilo kojem trenutku, bila je to njegova želja da hoda među vama kao jednak vama, a ne kao da je nešto posebno.
Iako smo bogovi, naša je najveća radost u tome da iskusimo svu cjelovitost ljudskog iskustva, uključujući neuspjeh, razočaranje i tegobe. Ljudska bića nerijetko pokušavaju potisnuti tamniju stranu života, ali mi se kao bogovi radujemo svemu što možemo doživjeti. Pred vama će se, iako ste probuđena bića, ipak naći izazovi, ali budite sigurni da ćete čak i u svojim porazima i neuspjesima doživljavati sve uzvišenije i kompleksnije ljudsko postojanje.
Štitite Maxa i zaštitite sebe, uživajte u životu koji vam je bilo suđeno stvarati i živjeti«, rekao je naposljetku. »Neka radost svemira uvijek bude s vama.«
S tim posljednjim riječima Trinaesti Apostol je nestao.

***
Iako se spuštala noć, na licima Dvanaestero i na Maxovu licu sjala je vedrina dok su se spuštali još vlažnom stazom, stigavši do mjesta gdje ih je vjerno čekao Manuel.
Na Manuelovu licu bio je osmijeh kad ih je sve pojedinačno pozdravio. Osmjehivali su se čak i vozači koji su čekali u kombijima. Nitko nije pro¬govorio ni riječi pa ipak se medu svima njima na povratku u Tapachulu odvijala komunikacija bez riječi.
Kraj vremena došao je i prošao. Nestala je bojazan da će nestati sve ono što su dijelili. Započelo je novo doba.

Trideset četvrto poglavlje

Buđenje

Dvadeset prvi prosinac 2012.

DOK JE DVANAESTERO iznosilo stvari iz kombija ispred hotela u Tapachuli, novosti o tome da se dogodilo nešto izuzetno stigle su i do udaljenog meksičkog grada u Chiapasu.
Znanstvenici su zabilježili iznenadnu promjenu nagiba zemljine osi. Pomakla su se magnetska polja. Pomakla se i sama Zemljina putanja.
Posljedice još nisu bile poznate, ali su televizija, radio i portali redovito donosile najnovije informacije, nova nagađanja i nova otkrića.
Iako je posljedica trebala biti panika, iako je vladala svojevrsna bojazan među onima koji su izvještavali o tom događajima, većina se doimala smi¬reno, gotovo vedro. Znanstvenici su izrazili svoje čuđenje zbog činjenice da je bez ikakva upozorenja i bez ikakve vidljive katastrofalne posljedice moglo doći do takva pomaka.
Nije bilo tsunamija.
Nije bilo potresa.
Na Dalekom istoku, gdje je već bilo jutro dvadeset drugog prosinca 2012. godine, sunce se s neuobičajenom blagošću uzdiglo na vedrom nebu.
Izgledalo je da će posvuda na Zemlji biti prekrasan dan.

***
Kad je Max ušao u hotel, svi su bili opušteni i osmjehivali se, od vratara do recepcionara. Izgledalo je da su svi upućeni u nekakvu skrivenu spoznaju, u istu internu šalu - zaštićeni u spoznaji da su svi međusobno povezani na najdubljoj razini.

Kao da su svi predstavljali različite stanice u istom živom tijelu. Kad je riječ o Maxu, to nije bila metafora, nego stvarna činjenica.
Za vrijeme večere, posljednje večere u kojoj su sudjelovali kao skupina, Max je otkrio da je do pomaka zapravo došlo tek u trenutku kad je shvatio da je on sam zapravo Jedno.
»Nikad nije postojalo jamstvo da ćemo uspjeti izazvati pomak«, objasnio je. »Cijelo vrijeme koje sam proživio kao Max bio sam više u snu, nego budan. Moralo je biti tako da bi eksperiment uspio.
Sva ljudska bića zaspu kad se utjelove«, rekao je. »Tako da bi se mogla uistinu probuditi. Međutim, da bi se svijest razvijala i rasla na planetarnoj razini, nije dovoljno da se probudi jedno ili dvoje ljudi. Zbog toga je bilo prijeko potrebno da svi vi sudjelujete. Ono što je potaknulo moju spoznaju bio je skupni proces - i skupno buđenje.
Svatko od vas u sebi nosi energiju Jednog. Kad što poučavaju kabala i druge drevne znanosti, trenutak Stvaranja bilo je razdvajanje svijesti Jednog u beskonačna pojedinačna bića. Svatko od vas — kao i svako ljudsko biće na pla¬netu — sudjelovao je u stvaranju proširene svijesti o kojoj je ovisio pomak.
Na toj razini ste svi vi, kao i svi koji postoje, Jedno.«
Uvijek praktičan, Erol je htio detalje.
»No, ako je tako, zašto nisi postao svjestan tko si prošlog kolovoza, kad smo se prvi put sastali kao skupina i kad su se aktivirale energije?«, upitao je. »Je li postojala bilo kakva svrha u tome što smo tragali za tobom ova posljednja četiri mjeseca, ili je to samo bio test naše vjere i predanosti misiji?«
Još je nekoliko ljudi kimnulo, kao da je Erol izrazio nešto što su se i oni sami pitali.
»Ništa nije bilo proizvoljno«, odvratio je Max. »Nisam bio svjestan, ali se plan sastojao u tome da Max kao ljudsko biće aktivira sve energetske vrtloge na Zemlji, jer je i sam planet patio. Hipoteza o Geji uistinu je točna.«
To je izazvalo nekoliko zbunjenih pogleda iz skupine te je Max obja¬snio.
»Geja je grčka božica, a hipoteza kaže da Zemlja ima jedinstvenu svijest i na nju djeluje sve što se događa. Tijekom stoljeća svaki je nasilni čim ostavljao svoj trag na Zemlji, a nadasve na svetim mjestima na planetu. Šamani su eonima ranije odabrali sveta mjesta - ponekad svjesno, a ponekad nesvjesno, na temelju moćnih energija koje su se ondje pojavljivale.
Svako je mjesto energetski vrtlog i ja sam morao obići ta mjesta kako bih ih iscijelio. Bio je to dugotrajan proces koji je započeo dok je Max bio mladić.«
»No, kako si znao da ćeš obići tako velik broj lokacija raštrkanih po cijelom svijetu?«, upitala je Melody.
»Kao Max nisam imao pojma«, odvratio je. »Putovanje je zapravo zapo¬čelo mojim prvim putovanjem, dok sam bio student, u Peru i Boliviju, kad sam posjetio jezero Titicacu, a osobito dok sam radio na filmu U potrazi za drevnim misterijima. No, nisam bio svjestan da se događa nešto posebno.
Vas Dvanaestero nije se pojavilo sve dok ta sveta mjesta nisam prvi put obišao kao pojedinac«, objasnio je Max. »Zato nisam mogao znati vaša imena sve dok se nisam susreo sa svakim od vas, a tek kad sam upoznao Medvjeda Koji Trči uspio sam shvatiti važnost našeg okupljanja.«
»No, kakav je smisao bio u tome da se vratiš po vlastitom tragu sa svakim od nas za vrijeme ovih posljednjih nekoliko mjeseci?«, upitao je Sun Pak.
»Kao prvo, na nekim mjestima nikad nisam bio, a neki od vas su ih identificirali kao mjesta moći - kao što su tibetanski samostani, sveti otok Iona, njemački dvorci i udaljeni izvori u Vijetnamu i Kini«, rekao je Max. »Pa čak i da sam bio ondje prije, nisam ih obišao već godinama.
Kad sam se vratio na ta mjesta s vama, nosio sam u sebi energiju svakog pojedinog mjesta koje sam prije posjetio, a vaše pojedinačne energije davale su mi snagu«, nastavio je. »Kao da smo aktivirali svako mjesto. Ali moja prisutnost, sama za sebe, nije izazvala pomak. Do njega nije moglo doći sve dok svako pojedino svetište nije dobilo svoj naboj. Kad smo to napravili, nedostajao je samo ključ za pokretanje motora.«
»Kako to misliš, ključ?«, upitao je Chill.
»Ja sam kao Max bio taj ključ. No, bila je potrebna posebna vrsta struje - struje koja se temelji na integriranju najviše razine svijesti u Maxovo biće. Do te sam razine svijesti stigao tek kad sam naposljetku shvatio da je moje vlastito rođenje povezano s datumom dvadeset prvog prosinca 2012. godine te da je moja jedina svrha utjelovljivanja bila da oslobodim čovječanstvo materijalizma koji dehumanizira svakog pojedinca i izopačuje prirodu, srce stvaranja na planetu Zemlji.«
Osvrnuo se oko sebe, promotrivši jedno po jedno lice s kojima je zajedno sudjelovao u toj pustolovini.
»Svatko je od vas pridonio konačnom buđenju. U srcima svakoga od vas, počevši od Marije, osjećam želju i namjeru, a možda se to najjasnije vidi u bezuvjetnoj čistoj ljubavi koja uvijek blista iz C. D.-ovih očiju i iz cijela njegova bića«, toplo je rekao. »Ali, to je najjače u kolektivnoj energiji vaše skupine, u kolektivnoj čistoći svakoga od vas kao pripadnika Dvanaestero, jer niste pokušavali pomoći samo svojim obiteljima i narodima, nego cijelom čovječanstvu.
To me navelo da shvatim - u trenutku numeričke i vibracijske povezanosti - čist temelj ljubavi koji je, zapravo, najvažniji element sveukupnog života. Ta je ljubav temelj svakog začeća i rođenja, i u fizičkom i u metafizičkom smislu. Da ja kao Max nisam ušao u to više stanje svijesti, bio bih ključ koji nema moć iscijeliti planet i možda ne bi ni došlo do velikog pomaka.«
Ponovno je zastao, dajući im vremena da u potpunosti shvate ono što je rekao, a onda je nastavio:
»Mnogo je više stvari uključeno u sudbinu čovječanstva nego što to znanstvenici mogu shvatiti.« Podigao je predmet koji je predstavljao ključ njegova otkrića. »Ovdje, u bilježnici B. N. Maharsa, nalaze se jednadžbe koje objašnjavaju neke od tih povezanosti, ali čak ni ja kao Max nisam bio u stanju shvatiti ih. Sve je međusobno povezano: kalendari drevnih civilizacija, legende o dvanaest plemena, dvanaest boja povezanih sa svakim od vas i s kozmičkom energijom udaljenih svemira.
Točno je da su od pomaka sve i ništa jedno te isto. Vrijeme ne postoji. Ne postoji ni svemir. Pa ipak su prividi života i smrti stvarni u granicama u kojima su stvoreni.« Spustio je bilježnicu i zagledao se u svakog pojedi¬načno. »Dok budete napredovali i pretvarali se u višedimenzionalna bića, uvidjet ćete da su čak i ovi uvidi tek početak većeg putovanja koje vodi buđenju... putovanja koje je najbolje započeti u budućnosti.«
Maria mu je uzvratila pogled, a na licu joj se ogledala mješavina ljubavi i divljenja.
»Tako je«, rekla je. »Jer, zasad izgleda da je dovoljno radovati se tome što je čovječanstvo spašeno. No, neće proći dugo, a pitanja će opet početi izranjati. Kako ćemo sad nastaviti? Sto moramo napraviti s preostalim dijelom našeg svetog života?«, upitala je.
Osmjehnuo joj se prije nego je odgovorio, a u njegovu osmijehu skrivalo se obećanje da će živjeti i voljeti zajedno, upravo onako kako su se zavje¬tovali. Ljudsko biće u Maxu se radovalo.
»Zasad je, a i za budućnost, dovoljno da svatko od vas doživi radost onoga tko uistinu jeste. Vaši se životi na površini možda uopće neće promijeniti, ali dok koračate ovim prostranim i čudnim svijetom budite svjesni da svako ljudsko biće koje susretnete - svaka životinja i svaka biljka pa čak i svaki predmet za koji većina ljudi misli da je beživotan — pršti od života.
Svi ćete se vi susretati s izazovima, pa čak i ja. Jer, ne želim ništa više nego nastaviti s Maxovim putovanjem, otkrivajući kakvi me ljudski zadaci čekaju i kako ću, kao muškarac s ljudskim potrebama i slabostima, inte¬grirati znanje o tome tko uistinu jesam sa svima onima koje tek trebam susresti.«
Kad je završio, Max je podigao svoju čašu da nazdravi svima okuplje¬nima te su nastavili sa svojim neobičnim putovanjem koje i čovjek i Bog nazivaju »životom«.


Pogovor

NIJEDNO OD DVANAESTERO nikad nije razotkrilo ulogu koju je svatko od njih odigrao u ostvarenju velikog pomaka i nijedno od njih nije razotkrilo istinski identitet Maxa kao Jednog.
U međuvremenu, Zemlja je procvjetala, globalno zagrijavanje se usporilo, a onda i prestalo. Sto je bilo možda još spektakularnije, čovjek je ostvario ravnotežu s prirodom.
Došlo je do otkrića novih tehnologija i otkriveni su novi oblici energije. Obilje je postalo uobičajeno za sve. Za samo nekoliko desetljeća ideja rata više nije postojala, a obrazovanje i kreativnost postali su stvar izbora. Više nije bilo nikakva razloga za zločin.
Znanstvenici su nastavili istraživati dramatični pomak koji se odigrao dvadeset prvog prosinca 2012. godine, ali nisu se uspjeli složiti ni oko čega. Neki su se vratili u prošlost, proučavajući drevna majanska uvjerenja, zaključivši da je Zemlja - a Izapa osobito - smještena u harmoničnom središtu velike galaksije Mliječne staze i središta još neimenovanih, besko¬načnih svemira.
Kako bi to moglo biti točno postalo je predmet rasprava koje su se vodile i nikada nisu dovele do rješenja, jer je to uistinu bilo izvan ljudske sposobnosti razumijevanja.


Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Post scriptum

IAKO JE KNJIGA Dvanaest u biti fikcijsko djelo, sadrži više ele¬menata stvarnosti nego što biste mogli pretpostaviti. Uvjerenje o velikom pomaku odražava se u elementima nekoliko svjetskih kultura, a ne samo majanske.
Trenutačno stanje našeg planeta i njegovih kultura svakako dokazuje da se nešto treba napraviti. Bez obzira na to vjerujete li u višu moć ili ne - smatrate li se sličnijim Medvjedu Koji Trči ili dr. Alanu - i vi možete biti dio rješenja.
Istina, integritet i ljubav su ono što će u životu uvijek biti najvažnije. Pomak koji nas čeka naglasit će te jednostavne vrijednosti, poznate tijekom mnogih stoljeća.
Kao vrsta i planet, suočavamo se s golemim izazovima, ali prvi se koraci sastoje u tome da se probudite i spoznate tko uistinu jeste te da probudite što više drugih ljudi. Čitanje i rasprave o Dvanaest korak su u tom smjeru, ali samo jedan korak.
Ako ste osjetili povezanost s Maxovim uvjerenjima da su podudarnosti, slučajnosti i sinkroniciteti dio svakog života te da vas oni mogu odvesti do vaše više svrhe, do služenja drugima, tada vas molim da posjetite web stra¬nicu http://planetchange2012.com, na kojoj se možete povezati s ljudima koji slično misle.

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

William Gladstone - Dvanaest - 21. 12. 2012. Novi početak Beautiful-girl-look-up2-