Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 2:37 pm
Margita
Administrator
Mojoj obitelji, sa zahvalnošću i ljubavlju
3 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 2:37 pm
Margita
Administrator
Ali vrata raja zaključana su i zasun je navučen... Moramo obići svijet i vidjeti jesu li moţda straţnja ostala otvorena.
Heinrich von Kleist, 0 lutkarskom kazalištu
Heinrich von Kleist, 0 lutkarskom kazalištu
4 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 2:38 pm
Margita
Administrator
NA POČETKU
HELSTON, ENGLESKA. RUJAN 1854
Oko ponoći su njezine oči zadobile oblik. Pogled u njima bio je mačkast, napola odlučan, napola nesiguran — pogled zbog kojeg se upada u nevolju. Da, uspio ih je doča- rati upravo kako su izgledale, te oči. Izduţivale su se prema profinjenim, elegantnim obrvama, nekoliko centimetara od slapa tamne kose.
Drţao je papir daleko od sebe kako bi mogao ocijeniti svoj napredak. Bilo je teško raditi bez nje pred sobom, ali nikada je nije mogao crtati u njezinoj prisutnosti. Otkad je stigao u London — ne, otkad ju je prvi put vidio — pomno je odrţa- vao distancu.
Svakim danom prilazila mu je i svakim je danom bilo sve teţe. Zbog toga je ujutro odlazio — u Indiju, Ameriku, nije znao, niti mu je bilo stalo. Gdje god završio bit će lakše nego ostati tu.
Uzdahnuvši, ponovo se nagnuo nad crteţ, palcem razma- zao ugljen, popravio njezinu punu donju usnu. Taj beţivotni papir, okrutan varalica, bio je za njega jedini način da je po- vede sa sobom.
Zatim se uspravio u koţnom naslonjaču u knjiţnici. Osjetio je. Taj laki dodir topline na vratu. Nju.
Sama njezina blizina ispunjavala ga je najneobičnijim osje- ćajem, poput topline koja se oslobađa kada se komad drva u
vatri pretvori u pepeo. Nije se morao okrenuti da zna: bila je tu. Pokrio je njezinu sliku hrpom uvezanih papira, ali pobjeći joj nije mogao.
Pogled mu je pao na suprotnu stranu prostorije, na divan presvučen tkaninom boje slonovače gdje se samo nekoliko
KIKA
sati prije neočekivano pojavila, kasnije nego ostatak njezina društva, u ruţičastoj svilenoj haljini, da bi zapljeskala najsta- rijoj kćeri njihovih domaćina nakon izvrsne točke na klavi- čembalu. Ovlaš je pogledao na drugu stranu prostorije, kroz prozor na trijem, gdje mu se dan prije prišunjala s pregršti divljih bijelih boţura u ruci. Još uvijek je mislila da je privla- čnost koju je osjećala prema njemu nevina, i da su njihovi česti susreti u paviljonu u parku... tek sretne slučajnosti. Tako naivna! Nikad joj neće reći da je drukčije — tajna je bila samo njegova.
Ustao je i okrenuo se, crteţe ostavio na koţnom naslonja- ču iza sebe. Tu je bila, prislonjena uz zastor boje rubina u svojem jednostavnom bijelom ogrtaču. Njezina crna kosa rasula se iz pletenice. Pogled na njezinu licu bio je jednak onome koji je već toliko puta nacrtao. U njezinim obrazima budila se vatra. Ljutita je? Posramljena? Ceznuo je da dozna, ali nije si mogao dopustiti pitati je.
— Što ćeš ti tu? — čuo je rezanje u svom glasu i zaţalio zbog te oštrine, znao je da nikada neće razumjeti.
— Ja... nisam mogla spavati — promucala je pribliţivši se vatri u kaminu i njegovoj stolici. — Vidjela sam svjedo u tvo- joj sobi i — zastala je spustivši pogled na svoje ruke — tvoj kovčeg ispred vrata. Zar ideš nekamo?
— Namjeravao sam ti reći... — Prekinuo se. Nije htio laga- ti. Nije namjeravao otkriti joj svoje planove. To bi samo po- goršalo stvari. Već je, nadajući se da će ovaj put biti drukčije, dopustio da sve ode predaleko.
Prišla je bliţe i pogled joj je pao na njegov blok za crtanje.
— Mene si crtao?
Zapanjenost u njezinu glasu podsjetila ga je na golemi jaz u njihovu međusobnom razumijevanju. Nakon toliko vreme- na koje su proteklih nekoliko tjedana proveli zajedno, nije ni počinjala slutiti istinu koja je leţala iza njihove privlačnosti.
To je bilo dobro — ili barem, tako je bilo bolje. Proteklih nekoliko dana, otkad je odlučio otići, s naporom se odvajao od nje. Taj mu je trud oduzimao toliko snage da se, kad bio
KIKA
ostao sam, nije mogao othrvati zatomljivanoj ţelji da je nacr- ta. Ispunio je svoj blok skicama luka njezina vrata, mramorne ključne kosti, crnog bezdana njezine kose.
Sada je gledao u crteţ, ne osjećajući sram zbog toga što je uhvaćen kako je crta, nego nešto gore od toga. Ledena jeza proţela ga je kada je shvatio da njezino otkriće — raskrinka- vanje njegovih osjećaja — znači njezino uništenje. Trebao je biti oprezniji. Uvijek je tako počinjalo.
— Toplo mlijeko sa ţlicom meda — promrmljao je, leđima još uvijek okrenut od nje. Zatim je tuţno dodao: — Tako lakše zaspiš.
— Kako si znao? Kako, baš tako mi je majka...
— Znam — rekao je, okrećući se licem prema njoj. Zapre- paštenost u njezinu glasu nije ga iznenadila, no nije joj mogao objasniti kako je znao, ili priznati koliko joj je puta u prošlosti sam pripravio taj napitak dok su se sjene pribliţa- vale, i drţao je u naručju dok ne bi zaspala.
Njezin dodir pekao ga je kroz košulju, gubio je dah zbog ruke njeţno poloţene na njegovo rame. U ovom ţivotu još se nisu dodirnuli, a njihov prvi tjelesni kontakt uvijek ga je ostavljao bez daha.
— Odgovori mi — šapnula je — zar odlaziš? -Da.
— Onda me povedi sa sobom — izlanula je. Kao da je znao što slijedi, promatrao ju je kako uvlači dah, ţeleći povući molbu. U bori između njezinih obrva vidio je slijed njezinih osjećaja: prvo će osjetiti ţestinu, zatim smetenost, pa sram zbog svoje smjelosti. Uvijek je bilo tako, i već previše puta pogriješio je tješeći je u takvim trenucima.
— Ne — prošaptao je sjećajući se... uvijek sjećajući se. — Sutra isplovljavam. Ako ti je imalo stalo do mene nećeš reći ni jednu riječ više.
— Ako mi je stalo do tebe — ponovila je gotovo kao da govori samoj sebi. — Ja, ja te volim...
— Nemoj.
KIKA
— Moram to reći. Ja, ja te volim. Prilično sam u to sigurna i ako odeš...
— Ako odem, spasit ću ti ţivot. — Govorio je polako, po- kušavao doprijeti do dijela nje koji bi se mogao sjetiti. Taj dio, je li uopće postojao, zakopan negdje? — Neke stvari su vaţnije od ljubavi. Ne moţeš razumjeti, ali moraš mi vjerovati.
Njezin pogled svrdlao je kroz njega. Zakoraknula je natrag i prekriţila ruke na grudima. I ovo je bila njegova pogreška — kad bi joj govorio s visine, neminovno bi izazvao njezin prijezir.
— Ţeliš li reći da postoji nešto vaţnije od ovoga? — Uzela je njegove ruke i privukla ih svojem srcu, izazivala ga je.
Oh, biti ona i ne znati što slijedi! Da je barem snaţniji nego što jest, i da je moţe zaustaviti. Ako je ne zaustavi, ona nikada neće shvatiti i prošlost će se ponoviti, mučeći ih iznova i iznova.
Osjetivši poznatu toplinu njezine koţe pod rukom, zaba- cio je glavu i zastenjao. Pokušao je ne obazirati se na njezinu blizinu, toliko je dobro poznavao dodir njezinih usana na svojima, i gorčinu zbog znanja da se bliţi kraj. Ali, njezini
prsti dodirivali su njegove tako njeţno. Osjećao je kako joj srce ubrzava pod tankim bijelim ogrtačem.
Imala je pravo. Ne postoji ništa vaţnije od toga.
Niti je ikada postojalo. Gotovo je popustio ţelji i uzeo je u naručje, kad je uhvatio pogled u njezinim očima. Kao da je vidjela duha.
Odmaknula se, s rukom na čelu. — Osjećam se nevjerojatno čudno. Ne! Zar je već prekasno?
Njezine oči su se suzile, poprimile oblik kao na njegovu crteţu, prišla mu je, poloţila ruke na njegove grudi, usne ras- tvorila u očekivanju. — Reci mi da sam luda, ali kunem se, ja sam ovdje već bila...
Dakle, bilo je prekasno. Podigao je pogled, dršćući, mogao je osjetiti tamu kako se spušta. Iskoristio je posljednju priliku
KIKA
da posegne za njom, da je privine najsnaţnije što moţe, za čime je čeznuo već tjednima.
Ĉim su se njezine usne rastopile u njegovim, oboje su iz- gubili vlast nad sobom. Zavrtjelo mu se od okusa njezinih usana, poput kozje krvi. Sto se čvršće privijala, to se njegov ţeludac sve snaţnije okretao od srsi i smrtnih boli što su ga proţimale. Njezin jezik tragao je za njegovim, a vatra između njih sa svakim je novim dodirom, novim istraţivanjem, po- stajala sve ţivlja, toplija, moćnija. Istodobno, ništa od toga nije bilo novo.
Prostorija se zatresla. Aura oko njih počela je sjajiti. Ona nije primjećivala ništa, nije bila svjesna ničega, nije razumjela ništa, osim njihova poljupca.
Samo je on znao što slijedi, kakvi se mračni drugovi spre- maju upasti na njihovo ponovno ujedinjenje. Iako ni taj put nije mogao promijeniti tijek njihovih ţivota, on je znao.
Sjene su se vrtloţile u virovima točno iznad njihovih glava. Toliko blizu da ih je mogao dodirnuti. Toliko blizu da se pitao moţe li ona čuti što šapuću. Promatrao je kako oblak prelazi njezinim licem. Na trenutak, ugledao je iskru prepoznavanja kako raste u njezinu pogledu.
Zatim ništa, apsolutno ništa.
PRVO POGLAVLjE
POTPUNI STRANCI
Luce je upala u fluorescentno osvijetljeno predvorje škole Mač i kriţ, deset minuta kasnije nego što je trebala. Vo- ditelj, s prsnim košem poput bačve, rumenim obrazima i s podlogom za pisanje s kvačilom za papir stisnutim pod ţe-
KIKA
ljeznim pazuhom već je izdavao naredbe, što je značilo da je Luce kasnila.
— Dakle, zapamtite, najvaţnije od svega su lijekovi, kre- veti i crveni — sluţbenik je lajao na skupinu od tri učenika, okrenuta joj leđima. — Zapamtite te osnove i nikome se ništa loše neće dogoditi.
Luce se poţurila i prišuljala grupi. Još uvijek je pokušavala shvatiti je li ispravno ispunila ogromnu hrpu papira, je li taj voditelj obrijane glave ispred njih muškarac ili ţena, hoće li joj tko pomoći s golemom putnom torbom, hoće li se rodi- telji riješiti njezinog voljenog auta Plymouth Furyja čim se vrate kući nakon što su je tu ostavili. Cijelo ljeto prijetili su da će prodati njezin auto, a sada su za to imali razlog koji ni Luce nije mogla pobiti: u Luceinoj novoj školi nikome nije dopušteno imati automobil. Točnije, njezinoj novoj popravnoj školi.
Još uvijek se privikavala na taj naziv.
— Moţete li, uh, moţete li ponoviti? — upitala je sluţbe- nika. — Kako ste rekli, lijekovi...?
— Gle što nam je vjetar nanio! — voditelj je rekao glasno, zatim nastavio polako sričući: — Lijekovi. Ako si jedna od onih kojima su propisani lijekovi, ne smiješ na njih zaboraviti jer oni te čine nadrogiranom, normalnom, ţivom, što god.
Ţena, zaključila je Luce proučavajući voditelja. Jedan muškarac ne bi bio sposoban izreći toliko zlobne riječi toliko sladunjavim glasom.
— Razumijem. — Luce je osjetila kako joj se diţe ţeludac. — Lijekovi.
Već godinama nije uzimala lijekove. Nakon nesreće proš- log ljeta dr. Sanford, specijalist iz Hopkintona, zbog kojeg su je roditelji poslali u privatnu školu čak u New Hampshire, razmišljao je o tome da joj ponovo propiše lijekove. Premda ga je naposljetku uvjerila da je toboţe stabilna, morala je još mjesec dana ići na psihoterapiju, samo da bi izbjegla te uţasne antipsihotike.
KIKA
Zbog toga se u četvrti razred srednje škole Mač i kriţ upi- sivala cijeli mjesec nakon početka školske godine. Bilo je gro- zno biti novom učenicom i Luce je činjenica da će upasti u razred u kojem su ostali već ugodno smješteni, doista plašila. No, činilo se da nije bila jedina.
Potajno je promotrila tri učenika koja su stajala u polukru- gu oko nje. Svoju najbolju prijateljicu Callie upoznala je na ra- zgledavanju školske zgrade svoje bivše škole Dover Prep, prvog dana školske godine. Za Luce i Callie bilo je dovoljno to što su bile jedine dvije učenice čiji roditelji nisu pohađali Dover prep, školu u kojoj su gotovo svi učenici bili u rodu. Ali, ubrzo su otkrile da su potpuno jednako opsjednute starim filmovima — osobito Albertom Finneyjem. Otkrile su to u prvom razredu, gledajući film Two for the Road, dok nijedna od njih nije bila u stanju ispeći vrećicu kokica a da ne aktivira alarm, nakon čega se nisu odvajale. Sve dok... dok nisu morale.
Danas su pored Luce mirno stajala dva mladića i jedna djevojka.
Djevojku je bilo lako prokljuviti: plavokosa, zgodna kao s reklame za Neutrogenu, s pastelno ruţičastim noktima koji su bili u skladu s plastičnom ukosnicom.
— Ja sam Gabbe — zavlačila je zabljesnuvši Luce osmije- hom koji je nestao kako se i pojavio, prije nego što se Luce uspjela predstaviti. Djevojčin usiljeni interes podsjetio ju je na djevojke s juga koje su pohađale Dover, nešto što nije očekivala u Maču i kriţu. Nije znala je li to utješno ili ne, niti je mogla pretpostaviti što djevojka takvog izgleda radi u popravnoj školi.
Luce zdesna stajao je mladić kratke smeđe kose i smeđih očiju s malo pjegica na nosu. Uporno je grickao zanokticu na palcu i skrivao pogled, zbog čega je Luce zaključila da je vjerojatno upravo poput nje, još uvijek istodobno zaprepašten i posramljen što se nalazi na tom mjestu.
Tip s njezine lijeve strane, naprotiv, odgovarao je slici ko- ju je Luce imala o tom mjestu malo previše savršeno. Bio je visok i vitak, s DJ torbom ovješenom preko ramena, kuštrave
KIKA
crne kose i krupnih, duboko usađenih zelenih očiju. Usne su mu bile pune i prirodne ruţičaste boje za koju bi većina djevojaka ubila. Na straţnjem dijelu vrata iznad ruba crne majice, tetovaţa u obliku crnog sunca čije se zrake šire u svim pravcima, gotovo je blistala na njegovoj svijetloj koţi.
Suprotno od drugo dvoje, kad se taj mladić okrenuo i kad su im se pogledi sreli, zadrţao je njezin pogled i nije mu dao da se odvoji. Usne su mu bile namještene u ravnu crtu, ali oči su bile tople i ţive. Zurio je u nju, nepomičan poput kipa, na način koji je Luce također ukopao u mjestu. Zadrţala je dah. Te oči bile su intenzivne i zavodljive i, pa, pomalo razoruţavajuće.
Voditeljica je glasno pročistila grlo kako bi prekinula mla- dićevo hipnotičko zurenje. Luce se zarumenjela i pretvarala kako je vrlo zauzeta češanjem po glavi.
— Oni koji su naučili osnove, slobodni su nakon što odbace sve zabranjene predmete. — Voditeljica je pokazala rukom na veliku kartonsku kutiju iznad koje je pisalo ZABRANJENI MATERIJALI. - A kad kaţem slobodni, Todde, — snaţno je spustila ruku pjegavom mladiću na rame, od čega je poskočio — ţelim reći da ste obvezni u gimna- stičkoj dvorani upoznati se sa svojim današnjim vodičima — studentima. Ti — pokazala je na Luce, — riješi se svojih zabranjenih predmeta i ostani uz mene.
Teškim korakom prišli su kutiji, a Luce je zbunjeno pro- matrala kako prazne dţepove.
Djevojka je izvukla osamcentimetarski dţepni noţić. Zele- nooki mladić nerado je bacio u kutiju boju u spreju i rezač za kutije. Ĉak se i nesretni Todd nekako odvojio od nekoliko kutija šibica i malog spremnika tekućine za upaljače. Luce se osjetila pomalo blesavo, jer činilo se da ne skriva nijedan od zabranjenih predmeta — ali kad je vidjela ostale kako poseţu u dţepove i odlaţu mobitele u kutiju, progutala je knedlu.
Prignula se bliţe kako bi pročitala što piše ispod natpisa ZABRANJENI MATERIJALI i uvjerila se da su mobiteli, pipseri i radio prijemnici strogo zabranjeni. Nije li bilo do-
KIKA
voljno što ne moţe imati svoj auto! Luce je znojnom rukom čvrsto stegnula svoj mobitel u dţepu, svoju jedinu vezu s os- tatkom svijeta. Kad joj je voditeljica pogledala u lice, Luce je dobila nekoliko brzih ćuški po obrazu. — Nemoj mi se sada onesvijestiti, ne plaćaju mi dovoljno za oţivljavanje. Osim toga, imaš pravo na jedan telefonski poziv tjedno u glavnom predvorju.
Jedan poziv... jednom tjedno? Ali —
Spustila je posljednji pogled prema svojem mobitelu i vidjela da ima dvije nove poruke. Ĉinilo se nemogućim da su to njezine posljednje poruke. Prva je bila od Callie.
Odmah me nazovi! Čekat ću uz mobitel cijelu noć, pa budi spremna na partiju trača. I zapamti mantru koju sam ti dala. Preiivjet ćeš! Osim toga, ako to nešto znači, mislim da su svi već totalno zaboravili na...
Tipično za Callie, napisala je toliku poruku da je Luceino smeće od mobitela nije moglo cijelu primiti, pa je odrezalo sve osim prva četiri retka. Na neki način Luce je laknulo. Nije ţeljela čitati o tome da su svi iz njezine bivše škole već zaboravili na ono što joj se dogodilo, što je učinila da završi na ovome mjestu.
Uzdahnula je i otvorila drugu poruku. Napisala ju je ma- ma, koja je tek nekoliko tjedana prije svladala tehniku pisanja tekstovnih poruka i koja zacijelo nije znala za tu stvar s tele- foniranjem jednom tjedno, jer tada ne bi na takvom mjestu ostavila kćer. Zar ne?
Neprestano mislimo na tebe malena. Budi dobra i trudi se jesti dovoljno bjelančevina. Razgovarat ćemo kad mognemo.
Vole te M&T
S uzdahom, Luce je shvatila da su znali. Kako bi drukčije protumačila njihova obješena lica kad im je jutros mahala sa školskog ulaza, s putnom torbom u ruci. Za doručkom u šali
KIKA
je primijetila kako je napokon izgubila onaj odvratni novoen- gleski naglasak koji je pokupila u Doveru, ali roditelji se nisu ni nasmiješili. Mislila je da se još uvijek ljute na nju. Nikada nisu dizali glas, Luce bi, kad bi uprskala, kaţnjavali šutnjom. Sada je razumjela njihovo čudno ponašanje toga jutra: već tada su roditelji oplakivali gubitak kontakta s kćeri jedinicom.
— Još uvijek čekamo na jednu osobu — voditeljica je pjevušila. — Pitam se tko bi to bio. — Luceina paţnja naglo se usmjerila na kutiju zabranjenih stvari, već prepunu zabra- njene robe, njoj potpuno neprepoznadjive. Osjećala je da je zelene oči tamnokosog mladića netremice gledaju. Podigla je pogled i ustanovila da je svi netremice gledaju. Bio je red na nju. Sklopila je oči, polako rastvorila prste, i mobitel je iskliznuo iz njezine ruke i spustio se na vrh hrpe s tuţnim tupim zvukom. Zvukom samoće.
Tod i robotica Gabbe krenuli su prema vratima, ne osvr- nuvši se, a drugi mladić obratio se voditeljici.
— Mogu je ja provesti uokolo — rekao je pokazujući gla- vom na Luce.
— To tako ne ide — voditeljica je odgovorila automatski, kao da je očekivala takav razgovor.
— Ti si ponovo novi učenik — što znači da za tebe vrijede ograničenja za nove učenike. Ponovo si na početku. Ako ti se to ne sviđa trebao si bolje promisliti prije nego što si prekršio uvjetnu.
Mladić je stajao nepomično, bezizraţajno, a voditeljica je povukla Luce koja se na riječ uvjetna ukočila, prema kraju ţutog hodnika.
— Idemo dalje — rekla je kao da se ništa nije dogodilo. — Kreveti. — Pokazala je prema prozoru na udaljenoj zgradi od građevnog bloka koja je gledala na zapad. Gabbe i Todd tromo su se pribliţavali zgradi od građevnog bloka, a drugi mladić slijedio ih je sporim korakom, ni ne pokušavajući ih sustići.
Učenički dom bio je golem i četvrtast, čvrst, siv blok zgrada čija debela dvostruka vrata nisu odavala ništa o tome
KIKA
kakav ţivot se vodio iza njih. Posred beţivotnog travnjaka bila je postavljena velika kamena spomen — ploča. Luce se
sjetila da je na internetskoj stranici vidjela sliku spomen — ploče izbliza — na njoj je pisalo Studentski dom Paulina. Na mutnom jutarnjem suncu bila je još ruţnija nego na bezizra- ţajnoj crno — bijeloj fotografiji.
Ĉak i s te udaljenosti Luce je vidjela crnu plijesan na prednjem zidu zgrade. Prozore su prekrivali redovi debelih metalnih rešetaka. Zaţmirila je. Je li moguće da ogradu oko zgrade nadvisuje bodljikava ţica?
Voditeljica je pogledala u raspored i prelistala Luceine dokumente. — Soba šezdeset tri. Ostavit ćeš torbu u mom uredu, za sada, zajedno s ostalima. Raspakirati se moţeš popodne.
Luce je dovukla svoju crvenu platnenu putnu torbu i osta- vila je pored tri crna, bezlična kofera. Zatim je mehanički posegnula za svojim mobitelom, u koji je obično biljeţila stvari koje je trebala zapamtiti. Ali ne napipavši ništa u pra- znom dţepu, Luce je uzdahnula i broj sobe prepustila svojoj sposobnosti pamćenja.
Još uvijek nije shvaćala zašto nije mogla ostati s roditelji- ma; od njihove kuće u Thunderboltu nije trebalo više od pola sata do Mača i kriţa. Vratiti se kući u Savannah, gdje je, kako bi njezina mama običavala govoriti, čak i vjetar puhao tako lijeno, bio je prekrasan osjećaj. Mekši, sporiji ritam Georgije odgovarao je Luce mnogo više od New Englanda.
Ali škola Mač i kriţ kao da nije pripadala Savannahi. Kao da nije pripadala nikamo, bila je tek beţivotno, bezlično mjesto u kojem joj je sud odredio boraviti.
Nehotice je čula nedavan tatin telefonski razgovor s ravna- teljem ustanove; tata je kimao na svoj smušen način profesora biologije i govorio: — Da, da, moţda je za nju najbolje da je cijelo vrijeme pod nadzorom. Ne, ne, ne ţelimo se miješati u vaš sustav.
KIKA
Bilo je očito da njezin otac nije znao kako funkcionira nadziranje njegove kćeri jedinice. Mjesto je nalikovalo zatvo- ru s maksimalnim sigurnosnim mjerama.
— A što sa... kako ste rekli — crveni? — Upitala je Luce voditeljicu, ţeleći završiti obilazak.
— Crveni — voditeljica je rekla, i pokazala na ţičane naprave koje su visjele sa stropa, optičke leće s bljeskavim crvenim svjedima. Luce ih prije nije primijetila, ali čim joj je voditeljica pokazala prvu, shvatila je da su posvuda.
— Kamere?
— Izvrsno — voditeljica je rekla tonom natopljenim snis- hodljivošću. — Ne skrivamo ih jer ţelimo da vas neprestano podsjećaju kako vas gdje god da ste, promatramo. Dakle, nemojte zabrljati — to jest, ako se moţete kontrolirati.
Sto bi joj se češće obraćali kao da je potpuni psihopat, to je u to lakše povjerovala.
Sjećanja su je proganjala cijelo ljeto; u snovima i rijetkim trenucima kada bi je roditelji ostavili samu. Nešto se dogodilo u toj kolibi i svi su (uključujući Luce) umirali od ţelje da doznaju što točno.
Policija, sudac, socijalni radnik, svi su pokušali izvući iz nje istinu, ali ona je nije znala, jednako kao ni oni. Trevor i ona cijelu su večer zbijali šale, igrali se lovice sve do niza koliba pored jezera, daleko od ostatka društva. Pokušala im je objasniti da je ta noć otpočela kao jedna od najljepših u njezinu ţivotu, a završila kao najstrašnija.
Toliko puta proţivjela je tu noć u svojoj glavi, čula je Tre- vorov smijeh, osjetila njegove ruke oko struka, pokušala se pomiriti sa svojim osjećajem koji je govorio da je doista nevina.
Ali sada, svako pravilo i propis Mača i kriţa činilo se kao da pobija tu slutnju i navodi na zaključak da je, zapravo, opasna i da treba biti nadzirana.
Ĉvrsta ruka stiskala joj je rame.
— Gledaj — voditeljica je rekla, — ako te to tješi, daleko si od najgoreg slučaja koji imamo ovdje.
KIKA
Bila je to prva ljudska gesta koju je voditeljica uputila Luce, i Luce je vjerovala da joj je namjera bila oraspoloţiti je. Ali. Poslali su je ovamo jer je osumnjičena za ubojstvo mladića za kojim je bila luda, a još uvijek je bila — »daleko od najgoreg slučaja«.
Pitala se kakvim se, zapravo, slučajevima bavi popravna ustanova Mač i kriţ.
— OK, gotovo je s uputama — rekla je voditeljica. — Sad si sama odgovorna za sebe. Evo ti karta da se lakše snadeš.
Pruţila je Luce fotokopiju grube, rukom nacrtane karte, zatim je bacila pogled na sat.
— Imaš još sat vremena do prvog školskog sata, ali moje sapunice počinju za pet minuta, prema tome, — mahnula je rukom, — nestani! I ne zaboravi, — rekla je i opet joj poka- zala kameru — Crveni te promatraju.
Prije negoli je Luce uspjela odgovoriti, pred njom se stvo- rila mršava tamnokosa djevojka i stala mahati dugim prstima pred Luceinim licem.
— Oooooooh, — djevojka je plesala oko Luce i podruglji- vim glasom zavijala, kao da priča dječje priče o duhovima.
— Crveni te promatrajuuuuu.
— Briši odavde Arriane, prije nego što te lobotomiziram
— rekla je voditeljica, iako je njezin prvi iskren osmijeh tog dana, premda se pojavio tek nakratko, govorio da joj je na neki sirov način, ta djevojka draga.
Također, bilo je jasno da djevojka nije uzvraćala naklonost. Okrenula se prema voditeljici i oponašala masturbiranje — zatim se izazovno zagledala u Luce, kao da ţeli u njoj izazvati uvrijeđenost i ljutnju.
— A ovime si — voditeljica je rekla, bijesno zabiljeţivši nešto u svoju biljeţnicu — zaradila zadatak da odvedeš ovu vedru djevojku u obilazak.
Rukom je pokazala Luce, koja je nalikovala svemu više nego vedroj osobi — odjevena u crne traperice, crne čizme i crnu majicu. U Pravilima odijevanja na internetskoj stranici Mača i kriţa obećavajuće je pisalo da se učenici mogu, sve
KIKA
dok se uzorno ponašaju, odijevati se prema vlastitom izboru, a pritom su obvezni poštovati samo dvije male odrednice: stil mora biti neupadljiv, a boja crna. Toliko o slobodi.
Prevelika dolčevita koju ju je mama tog jutra natjerala obući, nije laskala njezinim oblinama, a nedavno je ostala bez svoga najvećeg aduta — bujne, crne kose koja je dosezala do struka. Vatra u kolibi opekla joj je dio lubanje i djelomično spalila kosu. Nakon dugog putovanja u tišini iz Dovera, maj- ka je Luce postavila u kadu i bez riječi joj tatinim električnim aparatom obrijala glavu. Preko ljeta je Luceina kosa uspjela malo narasti; sada su njezini uvojci, nekad predmet zavisti, neugledno lelujajući sezali tek do ispod ušiju.
Arriane ju je odmjeravala, lupkajući prstom po svojim blijedim usnama. — Savršeno — pribliţila se i uhvatila Luce ispod ruke. — Upravo sam razmišljala o tome da bi mi dobro došla nova robinja.
Vrata predvorja zanjihala su se i propustila visokog zeleno- okog mladića. Odmahnuo je glavom i obratio se Luce. — Na ovom mjestu pretraţivanje do gola nije ništa neobično. Pa ako si spakirala još koji zabranjeni predmet — podigao je obrvu i bacio pregršt neprepoznatljivih predmeta u kutiju — poštedi se neugode.
Iza Luce, Arriane se tiho nasmijala. Mladićeva glava naglo se uspravila, a kad je pogledom registrirao Arriane, samo je otvorio usta, zatim ih zatvorio, kao da ne zna kako nastaviti.
— Arriane. — rekao je jednoličnim glasom.
— Cam — odvratila je.
— Poznaješ li ga? — Luce je šapnula, pitajući se dijele li se učenici popravnih škola u klike kao u prestiţnim školama poput Dovera.
— Nemoj me podsjećati — rekla je Arriane i povukla Luce kroz vrata u sivo, močvarno jutro.
Straţnji dio glavne zgrade vodio je prema oštećenom ploč- niku što je graničio s neurednim igralištem. Igralište je bilo toliko obraslo travom, da je više nalikovalo kakvoj napuštenoj
KIKA
parceli, no izblijedjeli semafor za rezultate i male drvene tri- bine svjedočili su suprotno.
Iza igrališta nalazile su se četiri zgrade opasna izgleda: sasvim lijevo — učenička spavaonica od građevnog bloka, ma- sivna, stara, ruţna crkva u krajnjem desnom kutu kampusa, i dvije goleme građevine u sredini za koje je Luce pretpostavila da su učionice.
Dakle, to je bilo to. Njezin cijeli svijet ograničio se na taj turobni prizor.
Arriane je odmah skrenula sa staze, povela Luce prema igra- lištu i posjela je na vrh drvenih tribina nabubrenih od vlage.
Sve u vezi s odgovarajućim ustrojstvom u Doveru nedvoj- beno je ukazivalo na buduće profesionalne sportaše Ivy Lea- gue, stoga je Luce uvijek izbjegavala zadrţavati se ondje. Ali, to prazno igralište sa svojim zahrđalim, svinutim golovima, pričalo je sasvim drukčiju priču. Koju Luce nije mogla shva- titi. Tri strvinara obrušila su se s visoka, zloslutan vjetar pro- hujao je kroz ogoljele hrastove krošnje. Luce je uvukla bradu u dolčevitu.
— Daaakleee — Arriane je rekla — Upoznala si Randy.
— Mislila sam da se zove Cam.
— Ne razgovaramo o njemu sada. — Arriane je hitro od- vratila. Mislim na onog transvestita ondje. — Glavom je trz- nula u pravcu ureda, gdje je pred televizorom sjedila vodite- ljica. — Što misliš — frajer ili ţenska?
— Ţenska? — Luce je nesigurno izustila. — Je li to nekakav test?
Arriane se nasmiješila. — Prvi od mnogih. Prošla si. Barem mislim da jesi. Spol većine profesorskog zbora tema je vječite debate u kojoj sudjeluje cijela škola. Ne brini se, već ćeš se uklopiti.
Luce je pomislila da se Arriane šali — u tom slučaju, su- per. Ali to je mjesto bilo neusporedivo drukčije od Dovera. Hodnicima njezine bivše škole klizili su budući senatori, kosa namazanih pomadom, sa zelenim kravatama i otmjenoj tišini kakvu samo novac moţe kupiti.
KIKA
Previše često učenici Dovera upućivali su joj postranične poglede koji kao da su govorili — nemoj zaprljati bijele zido- ve svojim prstima. Pokušala je zamisliti ondje Arriane: kako ljenčari na tribinama i svojim nabusitim glasom zbija grube, glasne šale. Pokušala je pretpostaviti što bi Callie mislila o Arriane. U Doveru nije postojao nitko nalik Arriane.
— Dobro, pjevaj! — Arriane je naredila. Sjela je na vrh tribina, dala Luce rukom znak da joj se ondje pridruţi i rekla: — Sto si učinila da završiš ovdje?
Arrianein ton bio je nehajan, ali Luce je odjednom osjetila potrebu da sjedne. Smiješno, ali djelomice je očekivala da joj se, na njezin prvi dan ovdje, prošlost neće prišuljati i oduzeti joj tu krinku mirnoće. Naravno, ljudi ovdje ţele znati.
Osjetila je bubnjanje bila u sljepoočnicama. To joj se do- gađalo svaki put kad se pokušala prisjetiti — uistinu prisjetiti one večeri. Nikada se nije prestala osjećati krivom zbog ono- ga što se dogodilo Trevoru, ali također, nije se ţeljela zaplesti
u klupko sjenici koje su, za sada, bile jedino čega se sjećala u vezi s nesrećom. Tih mračnih, neopisivih stvari o kojima nikome nije mogla govoriti.
Zaboravite — upravo je započela govoriti Trevoru o neobič- noj prisutnosti koju je te noći osjećala, o vijugavim oblicima koji su im visjeli nad glavama, prijeteći da će im upropastiti savršenu večer. Naravno, tada je već bilo prekasno. Trevor je nastradao, tijelo mu je izgorjelo do neprepoznadjivosti, a Lu- ce... je li ona bila... kriva?
Nitko nije znao za te čudne oblike koje je znala vidjeti u tami. Oduvijek su joj dolazili. Dolazili su i odlazili već toliko dugo, da se Luce nije mogla sjetiti kada ih je prvi put zamijetila. Ali, sjećala se kada je prvi put shvatila da sjene ne dolaze svima — ili točnije — nikome osim njoj.
Na ljetovanju s obitelji u Hilton Headu, roditelji su je poveli na putovanje brodom. Imala je sedam godina. Sunce je upravo zalazilo kada su sjene počele vijoriti iznad vode, a ona se okrenula prema ocu i rekla: — Sto ti radiš kad dođu, tata? Zašto se ti ne bojiš čudovišta?
KIKA
Ĉudovišta ne postoje, uvjeravali su je roditelji, ali zbog Luceina upornog insistiranja da nešto mračno i neodredivo postoji, roditelji su joj zakazali nekoliko posjeta obiteljskom okulistu, zatim je dobila naočale, a nakon što je pogriješila i opisala promuklo fijukanje što su sjene katkad proizvodile, zakazali su joj i termin kod otorinca — zatim psihoterapiju, pa još psihoterapije, i napokon, dobila je recept za
antipsihotike.
Ali ništa ih nije otjeralo.
Kada je navršila četrnaestu, Luce je počela odbijati lije- kove. Tada su našli dr. Sanforda i školu Dover u susjedstvu. Odletjeli su u New Hampshire, zatim ju je otac unajmljenim autom odvezao dugom, vijugavom cestom do palače na vrhu
brda, koja se zvala Sjenovite doline. Postavili su Luce pred čovjeka u laboratorijskoj kuti i pitali je ima li još uvijek vizije. Uhvatili su svoju kćer za ruke znojnim dlanovima, čela nabra- li od straha da s njihovom kćeri nešto ozbiljno nije u redu.
Nitko joj nije rekao da će, ako dr. Sanfordu ne kaţe ono što su svi ţeljeli čuti, često dolaziti u Sjenovite doline. Kada je počela lagati i hiniti da je normalna, bilo joj je dopušteno upisati se u Dover, a dr. Sanforda posjećivati samo dva puta mjesečno.
Ĉim se počela pretvarati da više ne vidi sjene, smjela je prestati uzimati grozne pilule. Ali, još uvijek nije mogla kon- trolirati njihove dolaske i odlaske. Znala je jedino gdje su se u prošlosti obično pojavljivale — i tako su guste šume i mutne vode postala mjesta koja je izbjegavala pod svaku cijenu. Sve što je o njima znala bilo je da njihovo pojavljivanje obično prati ledena jeza koja joj se širi koţom, mučnim, neopisivim osjećajem.
Opkoračila je jednu od klupa i sjela steţući sljepoočnice palcem i srednjim prstom. Ako ţeli nekako preţivjeti ovaj dan, morat će svoju prošlost spremiti u najdublji dio uma. Nije se mogla potpuno suočiti s tom noći čak ni kad je bila sama, a objaviti sve te jezive detalje čudnom, manijakalnom strancu, nije dolazilo u obzir.
KIKA
Umjesto odgovora promatrala je Arriane, koja se izleţavala na tribinama, lica skrivenog iza velikih crnih sunčanih naočala. Bilo je teško sa sigurnošću reći ali vjerojatno je zurila u Luce, jer je nakon nekoliko trenutaka naglo ustala i nacerila se.
— Ošišaš me kao sebe? — rekla je.
— Što? — Luce se zgranula. — Tvoja kosa je prelijepa. To je bila istina: Arriane je imala duge, guste uvojke koji
su Luce očajnički nedostajali. Njezini raspušteni, crni uvojci dobivali su na suncu crvenkast ton. Luce je stavila kosu iza
ušiju, ali nedovoljno duga da ondje ostane, meko je bubnula natrag.
— Prelijepa, preglupa. — Arriane je rekla. — Tvoja je seksi, moderna. I ja je ţelim.
— Oh, dobro, u redu. — Luce je rekla. Je li to bio kompli- ment? Nije znala treba li se osjećati polaskano ili malodušno zbog toga što Arriane smatra da moţe imati sve što ţeli, čak i ako to pripada nekom drugom. — Gdje ćemo nabaviti...
— Evo! — Arriane je posegnula u svoju torbu i izvukla dţepni noţ ruţičaste boje koji je Gabbe maločas odloţila u kutiju Zabranjenih materijala. — Što je? — rekla je, vidjevši Luceinu reakciju. — Moji ljepljivi prstići uvijek se nađu na pravom mjestu onim danima kada dolaze novi učenici. Sama pomisao na to odrţava me kroz pasje dane ljetne muke... to jest... ljetne škole u Maču i kriţu.
— Provela si cijelo ljeto... ovdje? — Luce se lecnula.
— Ha! Zvučiš kao pravi pridošlica. Vjerojatno očekuješ da ćeš imati proljetne praznike. — Dobacila je Luce dţepni noţ.
— Ne daju nam da napustimo ovu prokletu rupu. Nikada. Sad reţi!
— Sto ćemo s crvenim? — Luce je pitala, pogledavajući naokolo s noţem u ruci. Kamere su sigurno bile u blizini.
Arriane je odmahnula glavom. — S tetkicama se odbijam druţiti. Moţeš li to ili ne? Luce je kimnula.
— Samo mi nemoj reći da nikada prije nisi nikog šišala.
KIKA
— Arriane je zgrabila dţepni noţ iz Luceine ruke, izvukla iz njega škare i pruţila joj ga natrag. — Ne ţelim čuti ni riječ sve dok mi ne kaţeš da izgledam fantastično.
U »salonu« — kadi, Luceina majka skupila je ostatke nje- zine duge kose u neuredan rep prije nego što ga je odsjekla. Luce je bila sigurna da postoji bolja strategija, ali cijeli ţivot
nije se htjela šišati i odsječen rep bio je sve što je znala. Ruka- ma je skupila Arrianeinu kosu, omotala je gumicom koju je drţala na zapešću i čvrsto drţeći škarice, počela sjeći.
Rep je pao pored njihovih stopala, i Arriane je zapeo dah u grlu. Naglo se okrenula, podigla rep s da i okrenula ga pre- ma suncu. Na taj prizor Luce se stegnulo srce. Još uvijek je patila zbog gubitka svoje kose i svih drugih gubitaka koje je njezina kosa simbolizirala. Ali, Arriane se samo blago nas- miješila. Samo je jednom prstima dodirnula odsječenu kosu, zatim ju je ubacila u torbu.
— Nevjerojatno! — rekla je. — Samo nastavi.
— Arriane, — Luce je prošaptala prije nego što se mogla zaustaviti. — Tvoj vrat je...
— ...prepun oţiljaka? — Arriane je završila rečenicu. — Slobodno reci naglas.
Koţa na Arrianeinu vratu, sa straţnje strane lijevog uha, sve do ključne kosti, bila je izbrazdana, mramorna i sjajna. U mislima, Luce je vidjela Trevora — one jezive slike. Ĉak je ni njezini roditelji nisu mogli pogledati nakon što su ih vidjeli. Ona je sada jedva podnosila pogled na Arriane.
Arriane je zgrabila Luceinu ruku i stavila je na svoju koţu. Bila je istodobno vruća i hladna. Njeţna i gruba.
— Ne plaši me. — Arriane je rekla. — A tebe?
— Ne. — Luce je rekla, premda je više od svega ţeljela da Arriane odmakne ruku, tako da i ona moţe povući svoju. Ţeludac joj se okrenuo kad se zapitala bi li Trevorova koţa bila takva pod njezinim prstima.
— Bojiš li se istine o sebi, Luce?
— Ne. — Luce je ponovo brzo odvratila. Zacijelo je bilo očito da laţe. Sklopila je oči. Sve što je očekivala od Mača i
KIKA
kriţa bio je nov početak, mjesto gdje je nitko neće promatrati onako kako je to upravo činila Arriane. Tog jutra na ulazu
u školu, otac joj je šapnuo u uho obiteljsko geslo: — Naša vrijednost nikada ne pada. — Tada je osjetila nadu u nov početak, a sada, tek malo poslije, već je bila razotkrivena i toliko iscijeđena. Povukla je ruku k sebi. — Što se dogodilo?
— upitala je spuštajući pogled.
— Ja tebe nisam gnjavila kada si zanijemjela na pitanje kako si stigla ovamo, sjećaš se? — Arriane je rekla i podigla obrve.
Luce je kimnula.
Arriane je pokazala rukom na škare. — Popravi malo otra- ga, dobro? Da budem lijepa. Poput tebe.
Ĉak i s posve jednakom frizurom, Arriane je još uvijek izgledala poput vrlo izgladnjele verzije Luce. Dok je Luce pokušavala izravnati svoje prvo šišanje u ţivotu, Arriane je nastavila opisivati zamršeni način ţivota u Maču i kriţu.
— Onaj blok ćelija zove se Augustine. Ondje se svake srije- de navečer odrţavaju takozvani društveni događaji. I nastava, također — rekla je pokazujući zgradu boje poţutjelih zuba, dvije zgrade desno od učeničkog doma. Izgledala je kao da ju je projektirao isti sadist kao i Pauline. Bila je turobno četvr- tasta, ojačana bodljikavom ţicom i rešetkama na prozorima nalikovala je zloslutnoj utvrdi. Siva, neprirodna magla lijepila se uz prozore poput mahovine i zaklanjala pogled unutra.
— Prijateljski te upozoravam, mrzit ćeš nastavu. Osim ako nisi ljudsko biće. — Arriane je nastavila.
— Zašto? Što nije u redu s nastavom? — Luce je upitala.
Moţda Arriane općenito nije voljela školu. Sa svojim cr- nim lakom za nokte, crnim tušem za oči i crnom torbom u koju je vjerojatno mogao stati samo njezin novi dţepni noţ, Arriane nije nalikovala na tipičnog ljubitelja knjige.
— Školskom programu nedostaje duše. — Arriane je rekla.
— Štoviše, krade ti dušu. Od otprilike osamdeset učenika,
koliko broji ova škola, rekla bih da još samo troje ima dušu. — Na trenutak je podigla pogled. — Za ostale ne znam.
KIKA
Nije zvučalo obećavajuće, ali Luce je zainteresirala druga informacija koju joj je Arriane upravo dala. — Ĉekaj, škola ima samo osamdeset učenika? — Ljeto prije dolaska u Dover, Luce je gotovo izgubila vid pokušavajući zapamtiti statistike iz debelog priručnika za buduće učenike. Ali, ono što je danas saznala o Maču i kriţu bilo je za nju iznenađenje. Shvatila je da je u školu stigla potpuno nepripremljena. Arriane je kim- nula i Luce je nehotice odrezala pramen koji je trebao ostati. Ups! Moţda Arriane neće primijetiti — ili će to smatrati modernim.
— Osam sati, deset učenika po razredu. Ubrzo ćeš svakoga prepoznavati po smeću koje ostavlja za sobom. — Arriane je rekla. — I obratno.
— Vjerojatno imaš pravo. — Luce se sloţila grizući usnu. Arriane je zbijala šale, a Luce se pitala bi li još uvijek sjedila tu s tako hladnokrvnim i podrugljivim pogledom u svojim pastelno plavim očima, da je znala Luceinu priču. Sto dulje uspije sakriti svoju prošlost, to bolje za nju.
— Bilo bi dobro izbjegavati teške slučajeve.
— Teške slučajeve?
— One koji na zapešćima nose sprave za praćenje. — Arria- ne je rekla. — A to je trećina učenika.
— A oni su ...
— Oni s kojima ne ţeliš imati posla. Vjeruj mi.
— Ali, što su učinili ? — Pitala je Luce.
Premda je ţarko ţeljela sačuvati svoju priču tajnom, Luce je smetalo što je Arriane zbog toga tretira kao kakvu prije- tvornu naivku. Što god su ta djeca učinila, nije moglo biti mnogo gore od onoga što su svi tvrdili da je učinila ona. Ili
jest? Konačno, nije znala gotovo ništa o toj ustanovi i ljudi- ma koji su ondje boravili. Pretpostavke su u njezinu trbuhu prerasle u hladan, siv strah.
— Oh, pa znaš — Arriane je zavlačila. — Sukrivci za tero- rističke čine. Neki su isjeckali roditelje na komadiće i ispekli ih na roštilju. — Osvrnula se i namignula Luce.
— Prekini! — Luce je rekla.
KIKA
— Posve sam ozbiljna. Ti su psihopati pod mnogo većim restrikcijama od ostatka ovdašnjih propalica. Zovemo ih oko- vani.
Luce se nasmijala na Arrianein dramatičan ton.
— Tvoja frizura je gotova — rekla je prolazeći prstima kroz Arrianeinu kosu kako bi je malo podigla. Zapravo, izgledala je zaista dobro.
— Zgodno — Arriane je rekla. Okrenula se prema Luce. Kad je prstima prošla kroz kosu, crni dţemper ogolio joj je podlaktice i izloţio na trenutak Luceinu pogledu crnu naruk- vicu s redom srebrnih zakovica na jednom zapešću, a na dru- gom nešto drukčiju narukvicu, nekako... mehaničku. Arriane je uhvatila njezin pogled i vragolasto podigla obrve.
— Što sam rekla? — rekla je. — Totalni j.....psihopati. —
Nacerila se. — Dođi. Pokazat ću ti ostatak kampusa.
Nije imala previše izbora. Ţurno je sišla s tribina prateći Arriane, pognuvši glavu kada se strvinar obrušio opasno nisko. Arriane kao da nije vidjela pticu, upirala je prstom u crkvu obraslu puzavicama, na desnom kraju kampusa. — Tu se nalazi ovdašnje remek-djelo, naša gimnastička dvorana — rekla je nazalnim tonom koji je podsjećao na govor turis- tičkih vodiča. — Imaš pravo, neiskusnom promatraču nalikuje na crkvu. Nekada je to i bila. Mač i kriţ, zapravo je arhitek- tonska kopija Pakla. Prije nekoliko godina neki psihijatar, totalni poklonik jutarnje gimnastike, nabasao je ovamo i
odrţao bombastičan govor o tome koliko su tinejdţeri na lijekovima opasni za društvo. Donirao je tone love da bi se crkva preuredila u gimnastičku dvoranu. Sada naši nadređeni smatraju da smo dobili »normalniji i produktivniji« način na koji se moţemo riješiti naših »frustracija«.
Luce je zastenjala. Oduvijek je prezirala tjelesni. — Dje- vojko, razumijemo se. — Arriane je suosjećala. — A trenerica Diante je o-pa-ka!
Luce je trčeći odrţavala korak s Arriane i usput pogle- dom upijala okolinu. U Doveru su četverokutni prostori među zgradama bili tako lijepo odrţavani, pomno njegovani
KIKA
i ukrašeni drvoredima, savršeno obrezanim i posađenim u jednakim razmacima. Mač i kriţ izgledao je kao da se tiho spustio posred močvare i tu ostao, zaboravljen. Niske grane ţalosnih vrba doticale su do, puzavice su u debelim slojevima obavijale zidove, a svaki treći korak blatno bi šljapnuo.
Ali nije bio problem samo u izgledu. Svaki udisaj vlaţnog zraka zastao bi u Luceinim plućima. Samim disanjem u Maču i kriţu činilo joj se da sve dublje tone u ţivi pijesak.
— Očito je da arhitekti nisu bili sigurni kako obnoviti staru vojnu akademiju. I tako smo završili u nekoj vrsti kaz- nionice sa srednjovjekovnim mučilištem. I to bez vrtlara. — Arriane je rekla, otresajući mulj sa vojničkih čizama. — Odvratno! Oh, a ono je groblje.
Luce je pogledom pratila Arrianein prst uperen u lijevi kut kampusa, upravo iza spavaonica. Iznad ograđenog dijela lebdjela je još neprozirnija magla. Ogradu je s tri strane okru- ţivala gusta hrastova šuma. Groblje se nije vidjelo, kao da je potonulo ispod površine zemlje, ali Luce je osjećala miris truleţi i čula zrikavce u krošnjama. Na trenutak joj se učinilo da vidi mračni vrtlog sjena, ali kad je trepnula, nestale su.
— To je groblje!
— Aha. Za vrijeme građanskog rata ovo je bila vojna aka- demija. Dakle, ovdje su pokopali sve svoje mrtve. Jezivo je, kao i sve ostalo na ovom mjestu. I Gospode Boţe, — Arriane je nastavila, oponašajući juţnjački naglasak — smrdi sve do neba.
Zatim je namignula Luce. — Mnogo vremena provodimo ondje.
Luce je pogledala Arriane pokušavajući odrediti šali li se. Arriane je slegnula ramenima.
— Dobro, samo jednom. I to nakon velikog farmakološ- kog tuluma.
Sada je shvatila.
— Aha! — Arriane se nasmijala. — Lampica se upalila. Da- kle, nečeg ima u toj glavi. Pa, draga moja Luce, moţda znaš
KIKA
kako se tulumari u privatnim školama, ali nisi još vidjela kako se to radi u popravnim ustanovama.
— U čemu je razlika? — Luce je pitala, pokušavajući prikriti činjenicu da nikada nije bila na velikom tulumu u Doveru.
— Vidjet ćeš. — Arriane je na trenutak zašutjela, zatim se okrenula prema Luce.
— Dođeš večeras k meni, dobro? — Luce se iznenadila kada ju je Arriane uhvatila za ruku. — Obećavaš?
— Nisi li mi preporučila izbjegavati teške slučajeve? — Lu- ce se našalila.
— Drugo pravilo — ono što ja kaţem, ne shvaćaj ozbilj- no! — Arriane se nasmijala odmahujući glavom. — Ja sam sluţbeno umobolna!
Ponovo je potrčala i Luce za njom.
— Ĉekaj, a koje je prvo pravilo?
— Nemoj zaostajati!
HELSTON, ENGLESKA. RUJAN 1854
Oko ponoći su njezine oči zadobile oblik. Pogled u njima bio je mačkast, napola odlučan, napola nesiguran — pogled zbog kojeg se upada u nevolju. Da, uspio ih je doča- rati upravo kako su izgledale, te oči. Izduţivale su se prema profinjenim, elegantnim obrvama, nekoliko centimetara od slapa tamne kose.
Drţao je papir daleko od sebe kako bi mogao ocijeniti svoj napredak. Bilo je teško raditi bez nje pred sobom, ali nikada je nije mogao crtati u njezinoj prisutnosti. Otkad je stigao u London — ne, otkad ju je prvi put vidio — pomno je odrţa- vao distancu.
Svakim danom prilazila mu je i svakim je danom bilo sve teţe. Zbog toga je ujutro odlazio — u Indiju, Ameriku, nije znao, niti mu je bilo stalo. Gdje god završio bit će lakše nego ostati tu.
Uzdahnuvši, ponovo se nagnuo nad crteţ, palcem razma- zao ugljen, popravio njezinu punu donju usnu. Taj beţivotni papir, okrutan varalica, bio je za njega jedini način da je po- vede sa sobom.
Zatim se uspravio u koţnom naslonjaču u knjiţnici. Osjetio je. Taj laki dodir topline na vratu. Nju.
Sama njezina blizina ispunjavala ga je najneobičnijim osje- ćajem, poput topline koja se oslobađa kada se komad drva u
vatri pretvori u pepeo. Nije se morao okrenuti da zna: bila je tu. Pokrio je njezinu sliku hrpom uvezanih papira, ali pobjeći joj nije mogao.
Pogled mu je pao na suprotnu stranu prostorije, na divan presvučen tkaninom boje slonovače gdje se samo nekoliko
KIKA
sati prije neočekivano pojavila, kasnije nego ostatak njezina društva, u ruţičastoj svilenoj haljini, da bi zapljeskala najsta- rijoj kćeri njihovih domaćina nakon izvrsne točke na klavi- čembalu. Ovlaš je pogledao na drugu stranu prostorije, kroz prozor na trijem, gdje mu se dan prije prišunjala s pregršti divljih bijelih boţura u ruci. Još uvijek je mislila da je privla- čnost koju je osjećala prema njemu nevina, i da su njihovi česti susreti u paviljonu u parku... tek sretne slučajnosti. Tako naivna! Nikad joj neće reći da je drukčije — tajna je bila samo njegova.
Ustao je i okrenuo se, crteţe ostavio na koţnom naslonja- ču iza sebe. Tu je bila, prislonjena uz zastor boje rubina u svojem jednostavnom bijelom ogrtaču. Njezina crna kosa rasula se iz pletenice. Pogled na njezinu licu bio je jednak onome koji je već toliko puta nacrtao. U njezinim obrazima budila se vatra. Ljutita je? Posramljena? Ceznuo je da dozna, ali nije si mogao dopustiti pitati je.
— Što ćeš ti tu? — čuo je rezanje u svom glasu i zaţalio zbog te oštrine, znao je da nikada neće razumjeti.
— Ja... nisam mogla spavati — promucala je pribliţivši se vatri u kaminu i njegovoj stolici. — Vidjela sam svjedo u tvo- joj sobi i — zastala je spustivši pogled na svoje ruke — tvoj kovčeg ispred vrata. Zar ideš nekamo?
— Namjeravao sam ti reći... — Prekinuo se. Nije htio laga- ti. Nije namjeravao otkriti joj svoje planove. To bi samo po- goršalo stvari. Već je, nadajući se da će ovaj put biti drukčije, dopustio da sve ode predaleko.
Prišla je bliţe i pogled joj je pao na njegov blok za crtanje.
— Mene si crtao?
Zapanjenost u njezinu glasu podsjetila ga je na golemi jaz u njihovu međusobnom razumijevanju. Nakon toliko vreme- na koje su proteklih nekoliko tjedana proveli zajedno, nije ni počinjala slutiti istinu koja je leţala iza njihove privlačnosti.
To je bilo dobro — ili barem, tako je bilo bolje. Proteklih nekoliko dana, otkad je odlučio otići, s naporom se odvajao od nje. Taj mu je trud oduzimao toliko snage da se, kad bio
KIKA
ostao sam, nije mogao othrvati zatomljivanoj ţelji da je nacr- ta. Ispunio je svoj blok skicama luka njezina vrata, mramorne ključne kosti, crnog bezdana njezine kose.
Sada je gledao u crteţ, ne osjećajući sram zbog toga što je uhvaćen kako je crta, nego nešto gore od toga. Ledena jeza proţela ga je kada je shvatio da njezino otkriće — raskrinka- vanje njegovih osjećaja — znači njezino uništenje. Trebao je biti oprezniji. Uvijek je tako počinjalo.
— Toplo mlijeko sa ţlicom meda — promrmljao je, leđima još uvijek okrenut od nje. Zatim je tuţno dodao: — Tako lakše zaspiš.
— Kako si znao? Kako, baš tako mi je majka...
— Znam — rekao je, okrećući se licem prema njoj. Zapre- paštenost u njezinu glasu nije ga iznenadila, no nije joj mogao objasniti kako je znao, ili priznati koliko joj je puta u prošlosti sam pripravio taj napitak dok su se sjene pribliţa- vale, i drţao je u naručju dok ne bi zaspala.
Njezin dodir pekao ga je kroz košulju, gubio je dah zbog ruke njeţno poloţene na njegovo rame. U ovom ţivotu još se nisu dodirnuli, a njihov prvi tjelesni kontakt uvijek ga je ostavljao bez daha.
— Odgovori mi — šapnula je — zar odlaziš? -Da.
— Onda me povedi sa sobom — izlanula je. Kao da je znao što slijedi, promatrao ju je kako uvlači dah, ţeleći povući molbu. U bori između njezinih obrva vidio je slijed njezinih osjećaja: prvo će osjetiti ţestinu, zatim smetenost, pa sram zbog svoje smjelosti. Uvijek je bilo tako, i već previše puta pogriješio je tješeći je u takvim trenucima.
— Ne — prošaptao je sjećajući se... uvijek sjećajući se. — Sutra isplovljavam. Ako ti je imalo stalo do mene nećeš reći ni jednu riječ više.
— Ako mi je stalo do tebe — ponovila je gotovo kao da govori samoj sebi. — Ja, ja te volim...
— Nemoj.
KIKA
— Moram to reći. Ja, ja te volim. Prilično sam u to sigurna i ako odeš...
— Ako odem, spasit ću ti ţivot. — Govorio je polako, po- kušavao doprijeti do dijela nje koji bi se mogao sjetiti. Taj dio, je li uopće postojao, zakopan negdje? — Neke stvari su vaţnije od ljubavi. Ne moţeš razumjeti, ali moraš mi vjerovati.
Njezin pogled svrdlao je kroz njega. Zakoraknula je natrag i prekriţila ruke na grudima. I ovo je bila njegova pogreška — kad bi joj govorio s visine, neminovno bi izazvao njezin prijezir.
— Ţeliš li reći da postoji nešto vaţnije od ovoga? — Uzela je njegove ruke i privukla ih svojem srcu, izazivala ga je.
Oh, biti ona i ne znati što slijedi! Da je barem snaţniji nego što jest, i da je moţe zaustaviti. Ako je ne zaustavi, ona nikada neće shvatiti i prošlost će se ponoviti, mučeći ih iznova i iznova.
Osjetivši poznatu toplinu njezine koţe pod rukom, zaba- cio je glavu i zastenjao. Pokušao je ne obazirati se na njezinu blizinu, toliko je dobro poznavao dodir njezinih usana na svojima, i gorčinu zbog znanja da se bliţi kraj. Ali, njezini
prsti dodirivali su njegove tako njeţno. Osjećao je kako joj srce ubrzava pod tankim bijelim ogrtačem.
Imala je pravo. Ne postoji ništa vaţnije od toga.
Niti je ikada postojalo. Gotovo je popustio ţelji i uzeo je u naručje, kad je uhvatio pogled u njezinim očima. Kao da je vidjela duha.
Odmaknula se, s rukom na čelu. — Osjećam se nevjerojatno čudno. Ne! Zar je već prekasno?
Njezine oči su se suzile, poprimile oblik kao na njegovu crteţu, prišla mu je, poloţila ruke na njegove grudi, usne ras- tvorila u očekivanju. — Reci mi da sam luda, ali kunem se, ja sam ovdje već bila...
Dakle, bilo je prekasno. Podigao je pogled, dršćući, mogao je osjetiti tamu kako se spušta. Iskoristio je posljednju priliku
KIKA
da posegne za njom, da je privine najsnaţnije što moţe, za čime je čeznuo već tjednima.
Ĉim su se njezine usne rastopile u njegovim, oboje su iz- gubili vlast nad sobom. Zavrtjelo mu se od okusa njezinih usana, poput kozje krvi. Sto se čvršće privijala, to se njegov ţeludac sve snaţnije okretao od srsi i smrtnih boli što su ga proţimale. Njezin jezik tragao je za njegovim, a vatra između njih sa svakim je novim dodirom, novim istraţivanjem, po- stajala sve ţivlja, toplija, moćnija. Istodobno, ništa od toga nije bilo novo.
Prostorija se zatresla. Aura oko njih počela je sjajiti. Ona nije primjećivala ništa, nije bila svjesna ničega, nije razumjela ništa, osim njihova poljupca.
Samo je on znao što slijedi, kakvi se mračni drugovi spre- maju upasti na njihovo ponovno ujedinjenje. Iako ni taj put nije mogao promijeniti tijek njihovih ţivota, on je znao.
Sjene su se vrtloţile u virovima točno iznad njihovih glava. Toliko blizu da ih je mogao dodirnuti. Toliko blizu da se pitao moţe li ona čuti što šapuću. Promatrao je kako oblak prelazi njezinim licem. Na trenutak, ugledao je iskru prepoznavanja kako raste u njezinu pogledu.
Zatim ništa, apsolutno ništa.
PRVO POGLAVLjE
POTPUNI STRANCI
Luce je upala u fluorescentno osvijetljeno predvorje škole Mač i kriţ, deset minuta kasnije nego što je trebala. Vo- ditelj, s prsnim košem poput bačve, rumenim obrazima i s podlogom za pisanje s kvačilom za papir stisnutim pod ţe-
KIKA
ljeznim pazuhom već je izdavao naredbe, što je značilo da je Luce kasnila.
— Dakle, zapamtite, najvaţnije od svega su lijekovi, kre- veti i crveni — sluţbenik je lajao na skupinu od tri učenika, okrenuta joj leđima. — Zapamtite te osnove i nikome se ništa loše neće dogoditi.
Luce se poţurila i prišuljala grupi. Još uvijek je pokušavala shvatiti je li ispravno ispunila ogromnu hrpu papira, je li taj voditelj obrijane glave ispred njih muškarac ili ţena, hoće li joj tko pomoći s golemom putnom torbom, hoće li se rodi- telji riješiti njezinog voljenog auta Plymouth Furyja čim se vrate kući nakon što su je tu ostavili. Cijelo ljeto prijetili su da će prodati njezin auto, a sada su za to imali razlog koji ni Luce nije mogla pobiti: u Luceinoj novoj školi nikome nije dopušteno imati automobil. Točnije, njezinoj novoj popravnoj školi.
Još uvijek se privikavala na taj naziv.
— Moţete li, uh, moţete li ponoviti? — upitala je sluţbe- nika. — Kako ste rekli, lijekovi...?
— Gle što nam je vjetar nanio! — voditelj je rekao glasno, zatim nastavio polako sričući: — Lijekovi. Ako si jedna od onih kojima su propisani lijekovi, ne smiješ na njih zaboraviti jer oni te čine nadrogiranom, normalnom, ţivom, što god.
Ţena, zaključila je Luce proučavajući voditelja. Jedan muškarac ne bi bio sposoban izreći toliko zlobne riječi toliko sladunjavim glasom.
— Razumijem. — Luce je osjetila kako joj se diţe ţeludac. — Lijekovi.
Već godinama nije uzimala lijekove. Nakon nesreće proš- log ljeta dr. Sanford, specijalist iz Hopkintona, zbog kojeg su je roditelji poslali u privatnu školu čak u New Hampshire, razmišljao je o tome da joj ponovo propiše lijekove. Premda ga je naposljetku uvjerila da je toboţe stabilna, morala je još mjesec dana ići na psihoterapiju, samo da bi izbjegla te uţasne antipsihotike.
KIKA
Zbog toga se u četvrti razred srednje škole Mač i kriţ upi- sivala cijeli mjesec nakon početka školske godine. Bilo je gro- zno biti novom učenicom i Luce je činjenica da će upasti u razred u kojem su ostali već ugodno smješteni, doista plašila. No, činilo se da nije bila jedina.
Potajno je promotrila tri učenika koja su stajala u polukru- gu oko nje. Svoju najbolju prijateljicu Callie upoznala je na ra- zgledavanju školske zgrade svoje bivše škole Dover Prep, prvog dana školske godine. Za Luce i Callie bilo je dovoljno to što su bile jedine dvije učenice čiji roditelji nisu pohađali Dover prep, školu u kojoj su gotovo svi učenici bili u rodu. Ali, ubrzo su otkrile da su potpuno jednako opsjednute starim filmovima — osobito Albertom Finneyjem. Otkrile su to u prvom razredu, gledajući film Two for the Road, dok nijedna od njih nije bila u stanju ispeći vrećicu kokica a da ne aktivira alarm, nakon čega se nisu odvajale. Sve dok... dok nisu morale.
Danas su pored Luce mirno stajala dva mladića i jedna djevojka.
Djevojku je bilo lako prokljuviti: plavokosa, zgodna kao s reklame za Neutrogenu, s pastelno ruţičastim noktima koji su bili u skladu s plastičnom ukosnicom.
— Ja sam Gabbe — zavlačila je zabljesnuvši Luce osmije- hom koji je nestao kako se i pojavio, prije nego što se Luce uspjela predstaviti. Djevojčin usiljeni interes podsjetio ju je na djevojke s juga koje su pohađale Dover, nešto što nije očekivala u Maču i kriţu. Nije znala je li to utješno ili ne, niti je mogla pretpostaviti što djevojka takvog izgleda radi u popravnoj školi.
Luce zdesna stajao je mladić kratke smeđe kose i smeđih očiju s malo pjegica na nosu. Uporno je grickao zanokticu na palcu i skrivao pogled, zbog čega je Luce zaključila da je vjerojatno upravo poput nje, još uvijek istodobno zaprepašten i posramljen što se nalazi na tom mjestu.
Tip s njezine lijeve strane, naprotiv, odgovarao je slici ko- ju je Luce imala o tom mjestu malo previše savršeno. Bio je visok i vitak, s DJ torbom ovješenom preko ramena, kuštrave
KIKA
crne kose i krupnih, duboko usađenih zelenih očiju. Usne su mu bile pune i prirodne ruţičaste boje za koju bi većina djevojaka ubila. Na straţnjem dijelu vrata iznad ruba crne majice, tetovaţa u obliku crnog sunca čije se zrake šire u svim pravcima, gotovo je blistala na njegovoj svijetloj koţi.
Suprotno od drugo dvoje, kad se taj mladić okrenuo i kad su im se pogledi sreli, zadrţao je njezin pogled i nije mu dao da se odvoji. Usne su mu bile namještene u ravnu crtu, ali oči su bile tople i ţive. Zurio je u nju, nepomičan poput kipa, na način koji je Luce također ukopao u mjestu. Zadrţala je dah. Te oči bile su intenzivne i zavodljive i, pa, pomalo razoruţavajuće.
Voditeljica je glasno pročistila grlo kako bi prekinula mla- dićevo hipnotičko zurenje. Luce se zarumenjela i pretvarala kako je vrlo zauzeta češanjem po glavi.
— Oni koji su naučili osnove, slobodni su nakon što odbace sve zabranjene predmete. — Voditeljica je pokazala rukom na veliku kartonsku kutiju iznad koje je pisalo ZABRANJENI MATERIJALI. - A kad kaţem slobodni, Todde, — snaţno je spustila ruku pjegavom mladiću na rame, od čega je poskočio — ţelim reći da ste obvezni u gimna- stičkoj dvorani upoznati se sa svojim današnjim vodičima — studentima. Ti — pokazala je na Luce, — riješi se svojih zabranjenih predmeta i ostani uz mene.
Teškim korakom prišli su kutiji, a Luce je zbunjeno pro- matrala kako prazne dţepove.
Djevojka je izvukla osamcentimetarski dţepni noţić. Zele- nooki mladić nerado je bacio u kutiju boju u spreju i rezač za kutije. Ĉak se i nesretni Todd nekako odvojio od nekoliko kutija šibica i malog spremnika tekućine za upaljače. Luce se osjetila pomalo blesavo, jer činilo se da ne skriva nijedan od zabranjenih predmeta — ali kad je vidjela ostale kako poseţu u dţepove i odlaţu mobitele u kutiju, progutala je knedlu.
Prignula se bliţe kako bi pročitala što piše ispod natpisa ZABRANJENI MATERIJALI i uvjerila se da su mobiteli, pipseri i radio prijemnici strogo zabranjeni. Nije li bilo do-
KIKA
voljno što ne moţe imati svoj auto! Luce je znojnom rukom čvrsto stegnula svoj mobitel u dţepu, svoju jedinu vezu s os- tatkom svijeta. Kad joj je voditeljica pogledala u lice, Luce je dobila nekoliko brzih ćuški po obrazu. — Nemoj mi se sada onesvijestiti, ne plaćaju mi dovoljno za oţivljavanje. Osim toga, imaš pravo na jedan telefonski poziv tjedno u glavnom predvorju.
Jedan poziv... jednom tjedno? Ali —
Spustila je posljednji pogled prema svojem mobitelu i vidjela da ima dvije nove poruke. Ĉinilo se nemogućim da su to njezine posljednje poruke. Prva je bila od Callie.
Odmah me nazovi! Čekat ću uz mobitel cijelu noć, pa budi spremna na partiju trača. I zapamti mantru koju sam ti dala. Preiivjet ćeš! Osim toga, ako to nešto znači, mislim da su svi već totalno zaboravili na...
Tipično za Callie, napisala je toliku poruku da je Luceino smeće od mobitela nije moglo cijelu primiti, pa je odrezalo sve osim prva četiri retka. Na neki način Luce je laknulo. Nije ţeljela čitati o tome da su svi iz njezine bivše škole već zaboravili na ono što joj se dogodilo, što je učinila da završi na ovome mjestu.
Uzdahnula je i otvorila drugu poruku. Napisala ju je ma- ma, koja je tek nekoliko tjedana prije svladala tehniku pisanja tekstovnih poruka i koja zacijelo nije znala za tu stvar s tele- foniranjem jednom tjedno, jer tada ne bi na takvom mjestu ostavila kćer. Zar ne?
Neprestano mislimo na tebe malena. Budi dobra i trudi se jesti dovoljno bjelančevina. Razgovarat ćemo kad mognemo.
Vole te M&T
S uzdahom, Luce je shvatila da su znali. Kako bi drukčije protumačila njihova obješena lica kad im je jutros mahala sa školskog ulaza, s putnom torbom u ruci. Za doručkom u šali
KIKA
je primijetila kako je napokon izgubila onaj odvratni novoen- gleski naglasak koji je pokupila u Doveru, ali roditelji se nisu ni nasmiješili. Mislila je da se još uvijek ljute na nju. Nikada nisu dizali glas, Luce bi, kad bi uprskala, kaţnjavali šutnjom. Sada je razumjela njihovo čudno ponašanje toga jutra: već tada su roditelji oplakivali gubitak kontakta s kćeri jedinicom.
— Još uvijek čekamo na jednu osobu — voditeljica je pjevušila. — Pitam se tko bi to bio. — Luceina paţnja naglo se usmjerila na kutiju zabranjenih stvari, već prepunu zabra- njene robe, njoj potpuno neprepoznadjive. Osjećala je da je zelene oči tamnokosog mladića netremice gledaju. Podigla je pogled i ustanovila da je svi netremice gledaju. Bio je red na nju. Sklopila je oči, polako rastvorila prste, i mobitel je iskliznuo iz njezine ruke i spustio se na vrh hrpe s tuţnim tupim zvukom. Zvukom samoće.
Tod i robotica Gabbe krenuli su prema vratima, ne osvr- nuvši se, a drugi mladić obratio se voditeljici.
— Mogu je ja provesti uokolo — rekao je pokazujući gla- vom na Luce.
— To tako ne ide — voditeljica je odgovorila automatski, kao da je očekivala takav razgovor.
— Ti si ponovo novi učenik — što znači da za tebe vrijede ograničenja za nove učenike. Ponovo si na početku. Ako ti se to ne sviđa trebao si bolje promisliti prije nego što si prekršio uvjetnu.
Mladić je stajao nepomično, bezizraţajno, a voditeljica je povukla Luce koja se na riječ uvjetna ukočila, prema kraju ţutog hodnika.
— Idemo dalje — rekla je kao da se ništa nije dogodilo. — Kreveti. — Pokazala je prema prozoru na udaljenoj zgradi od građevnog bloka koja je gledala na zapad. Gabbe i Todd tromo su se pribliţavali zgradi od građevnog bloka, a drugi mladić slijedio ih je sporim korakom, ni ne pokušavajući ih sustići.
Učenički dom bio je golem i četvrtast, čvrst, siv blok zgrada čija debela dvostruka vrata nisu odavala ništa o tome
KIKA
kakav ţivot se vodio iza njih. Posred beţivotnog travnjaka bila je postavljena velika kamena spomen — ploča. Luce se
sjetila da je na internetskoj stranici vidjela sliku spomen — ploče izbliza — na njoj je pisalo Studentski dom Paulina. Na mutnom jutarnjem suncu bila je još ruţnija nego na bezizra- ţajnoj crno — bijeloj fotografiji.
Ĉak i s te udaljenosti Luce je vidjela crnu plijesan na prednjem zidu zgrade. Prozore su prekrivali redovi debelih metalnih rešetaka. Zaţmirila je. Je li moguće da ogradu oko zgrade nadvisuje bodljikava ţica?
Voditeljica je pogledala u raspored i prelistala Luceine dokumente. — Soba šezdeset tri. Ostavit ćeš torbu u mom uredu, za sada, zajedno s ostalima. Raspakirati se moţeš popodne.
Luce je dovukla svoju crvenu platnenu putnu torbu i osta- vila je pored tri crna, bezlična kofera. Zatim je mehanički posegnula za svojim mobitelom, u koji je obično biljeţila stvari koje je trebala zapamtiti. Ali ne napipavši ništa u pra- znom dţepu, Luce je uzdahnula i broj sobe prepustila svojoj sposobnosti pamćenja.
Još uvijek nije shvaćala zašto nije mogla ostati s roditelji- ma; od njihove kuće u Thunderboltu nije trebalo više od pola sata do Mača i kriţa. Vratiti se kući u Savannah, gdje je, kako bi njezina mama običavala govoriti, čak i vjetar puhao tako lijeno, bio je prekrasan osjećaj. Mekši, sporiji ritam Georgije odgovarao je Luce mnogo više od New Englanda.
Ali škola Mač i kriţ kao da nije pripadala Savannahi. Kao da nije pripadala nikamo, bila je tek beţivotno, bezlično mjesto u kojem joj je sud odredio boraviti.
Nehotice je čula nedavan tatin telefonski razgovor s ravna- teljem ustanove; tata je kimao na svoj smušen način profesora biologije i govorio: — Da, da, moţda je za nju najbolje da je cijelo vrijeme pod nadzorom. Ne, ne, ne ţelimo se miješati u vaš sustav.
KIKA
Bilo je očito da njezin otac nije znao kako funkcionira nadziranje njegove kćeri jedinice. Mjesto je nalikovalo zatvo- ru s maksimalnim sigurnosnim mjerama.
— A što sa... kako ste rekli — crveni? — Upitala je Luce voditeljicu, ţeleći završiti obilazak.
— Crveni — voditeljica je rekla, i pokazala na ţičane naprave koje su visjele sa stropa, optičke leće s bljeskavim crvenim svjedima. Luce ih prije nije primijetila, ali čim joj je voditeljica pokazala prvu, shvatila je da su posvuda.
— Kamere?
— Izvrsno — voditeljica je rekla tonom natopljenim snis- hodljivošću. — Ne skrivamo ih jer ţelimo da vas neprestano podsjećaju kako vas gdje god da ste, promatramo. Dakle, nemojte zabrljati — to jest, ako se moţete kontrolirati.
Sto bi joj se češće obraćali kao da je potpuni psihopat, to je u to lakše povjerovala.
Sjećanja su je proganjala cijelo ljeto; u snovima i rijetkim trenucima kada bi je roditelji ostavili samu. Nešto se dogodilo u toj kolibi i svi su (uključujući Luce) umirali od ţelje da doznaju što točno.
Policija, sudac, socijalni radnik, svi su pokušali izvući iz nje istinu, ali ona je nije znala, jednako kao ni oni. Trevor i ona cijelu su večer zbijali šale, igrali se lovice sve do niza koliba pored jezera, daleko od ostatka društva. Pokušala im je objasniti da je ta noć otpočela kao jedna od najljepših u njezinu ţivotu, a završila kao najstrašnija.
Toliko puta proţivjela je tu noć u svojoj glavi, čula je Tre- vorov smijeh, osjetila njegove ruke oko struka, pokušala se pomiriti sa svojim osjećajem koji je govorio da je doista nevina.
Ali sada, svako pravilo i propis Mača i kriţa činilo se kao da pobija tu slutnju i navodi na zaključak da je, zapravo, opasna i da treba biti nadzirana.
Ĉvrsta ruka stiskala joj je rame.
— Gledaj — voditeljica je rekla, — ako te to tješi, daleko si od najgoreg slučaja koji imamo ovdje.
KIKA
Bila je to prva ljudska gesta koju je voditeljica uputila Luce, i Luce je vjerovala da joj je namjera bila oraspoloţiti je. Ali. Poslali su je ovamo jer je osumnjičena za ubojstvo mladića za kojim je bila luda, a još uvijek je bila — »daleko od najgoreg slučaja«.
Pitala se kakvim se, zapravo, slučajevima bavi popravna ustanova Mač i kriţ.
— OK, gotovo je s uputama — rekla je voditeljica. — Sad si sama odgovorna za sebe. Evo ti karta da se lakše snadeš.
Pruţila je Luce fotokopiju grube, rukom nacrtane karte, zatim je bacila pogled na sat.
— Imaš još sat vremena do prvog školskog sata, ali moje sapunice počinju za pet minuta, prema tome, — mahnula je rukom, — nestani! I ne zaboravi, — rekla je i opet joj poka- zala kameru — Crveni te promatraju.
Prije negoli je Luce uspjela odgovoriti, pred njom se stvo- rila mršava tamnokosa djevojka i stala mahati dugim prstima pred Luceinim licem.
— Oooooooh, — djevojka je plesala oko Luce i podruglji- vim glasom zavijala, kao da priča dječje priče o duhovima.
— Crveni te promatrajuuuuu.
— Briši odavde Arriane, prije nego što te lobotomiziram
— rekla je voditeljica, iako je njezin prvi iskren osmijeh tog dana, premda se pojavio tek nakratko, govorio da joj je na neki sirov način, ta djevojka draga.
Također, bilo je jasno da djevojka nije uzvraćala naklonost. Okrenula se prema voditeljici i oponašala masturbiranje — zatim se izazovno zagledala u Luce, kao da ţeli u njoj izazvati uvrijeđenost i ljutnju.
— A ovime si — voditeljica je rekla, bijesno zabiljeţivši nešto u svoju biljeţnicu — zaradila zadatak da odvedeš ovu vedru djevojku u obilazak.
Rukom je pokazala Luce, koja je nalikovala svemu više nego vedroj osobi — odjevena u crne traperice, crne čizme i crnu majicu. U Pravilima odijevanja na internetskoj stranici Mača i kriţa obećavajuće je pisalo da se učenici mogu, sve
KIKA
dok se uzorno ponašaju, odijevati se prema vlastitom izboru, a pritom su obvezni poštovati samo dvije male odrednice: stil mora biti neupadljiv, a boja crna. Toliko o slobodi.
Prevelika dolčevita koju ju je mama tog jutra natjerala obući, nije laskala njezinim oblinama, a nedavno je ostala bez svoga najvećeg aduta — bujne, crne kose koja je dosezala do struka. Vatra u kolibi opekla joj je dio lubanje i djelomično spalila kosu. Nakon dugog putovanja u tišini iz Dovera, maj- ka je Luce postavila u kadu i bez riječi joj tatinim električnim aparatom obrijala glavu. Preko ljeta je Luceina kosa uspjela malo narasti; sada su njezini uvojci, nekad predmet zavisti, neugledno lelujajući sezali tek do ispod ušiju.
Arriane ju je odmjeravala, lupkajući prstom po svojim blijedim usnama. — Savršeno — pribliţila se i uhvatila Luce ispod ruke. — Upravo sam razmišljala o tome da bi mi dobro došla nova robinja.
Vrata predvorja zanjihala su se i propustila visokog zeleno- okog mladića. Odmahnuo je glavom i obratio se Luce. — Na ovom mjestu pretraţivanje do gola nije ništa neobično. Pa ako si spakirala još koji zabranjeni predmet — podigao je obrvu i bacio pregršt neprepoznatljivih predmeta u kutiju — poštedi se neugode.
Iza Luce, Arriane se tiho nasmijala. Mladićeva glava naglo se uspravila, a kad je pogledom registrirao Arriane, samo je otvorio usta, zatim ih zatvorio, kao da ne zna kako nastaviti.
— Arriane. — rekao je jednoličnim glasom.
— Cam — odvratila je.
— Poznaješ li ga? — Luce je šapnula, pitajući se dijele li se učenici popravnih škola u klike kao u prestiţnim školama poput Dovera.
— Nemoj me podsjećati — rekla je Arriane i povukla Luce kroz vrata u sivo, močvarno jutro.
Straţnji dio glavne zgrade vodio je prema oštećenom ploč- niku što je graničio s neurednim igralištem. Igralište je bilo toliko obraslo travom, da je više nalikovalo kakvoj napuštenoj
KIKA
parceli, no izblijedjeli semafor za rezultate i male drvene tri- bine svjedočili su suprotno.
Iza igrališta nalazile su se četiri zgrade opasna izgleda: sasvim lijevo — učenička spavaonica od građevnog bloka, ma- sivna, stara, ruţna crkva u krajnjem desnom kutu kampusa, i dvije goleme građevine u sredini za koje je Luce pretpostavila da su učionice.
Dakle, to je bilo to. Njezin cijeli svijet ograničio se na taj turobni prizor.
Arriane je odmah skrenula sa staze, povela Luce prema igra- lištu i posjela je na vrh drvenih tribina nabubrenih od vlage.
Sve u vezi s odgovarajućim ustrojstvom u Doveru nedvoj- beno je ukazivalo na buduće profesionalne sportaše Ivy Lea- gue, stoga je Luce uvijek izbjegavala zadrţavati se ondje. Ali, to prazno igralište sa svojim zahrđalim, svinutim golovima, pričalo je sasvim drukčiju priču. Koju Luce nije mogla shva- titi. Tri strvinara obrušila su se s visoka, zloslutan vjetar pro- hujao je kroz ogoljele hrastove krošnje. Luce je uvukla bradu u dolčevitu.
— Daaakleee — Arriane je rekla — Upoznala si Randy.
— Mislila sam da se zove Cam.
— Ne razgovaramo o njemu sada. — Arriane je hitro od- vratila. Mislim na onog transvestita ondje. — Glavom je trz- nula u pravcu ureda, gdje je pred televizorom sjedila vodite- ljica. — Što misliš — frajer ili ţenska?
— Ţenska? — Luce je nesigurno izustila. — Je li to nekakav test?
Arriane se nasmiješila. — Prvi od mnogih. Prošla si. Barem mislim da jesi. Spol većine profesorskog zbora tema je vječite debate u kojoj sudjeluje cijela škola. Ne brini se, već ćeš se uklopiti.
Luce je pomislila da se Arriane šali — u tom slučaju, su- per. Ali to je mjesto bilo neusporedivo drukčije od Dovera. Hodnicima njezine bivše škole klizili su budući senatori, kosa namazanih pomadom, sa zelenim kravatama i otmjenoj tišini kakvu samo novac moţe kupiti.
KIKA
Previše često učenici Dovera upućivali su joj postranične poglede koji kao da su govorili — nemoj zaprljati bijele zido- ve svojim prstima. Pokušala je zamisliti ondje Arriane: kako ljenčari na tribinama i svojim nabusitim glasom zbija grube, glasne šale. Pokušala je pretpostaviti što bi Callie mislila o Arriane. U Doveru nije postojao nitko nalik Arriane.
— Dobro, pjevaj! — Arriane je naredila. Sjela je na vrh tribina, dala Luce rukom znak da joj se ondje pridruţi i rekla: — Sto si učinila da završiš ovdje?
Arrianein ton bio je nehajan, ali Luce je odjednom osjetila potrebu da sjedne. Smiješno, ali djelomice je očekivala da joj se, na njezin prvi dan ovdje, prošlost neće prišuljati i oduzeti joj tu krinku mirnoće. Naravno, ljudi ovdje ţele znati.
Osjetila je bubnjanje bila u sljepoočnicama. To joj se do- gađalo svaki put kad se pokušala prisjetiti — uistinu prisjetiti one večeri. Nikada se nije prestala osjećati krivom zbog ono- ga što se dogodilo Trevoru, ali također, nije se ţeljela zaplesti
u klupko sjenici koje su, za sada, bile jedino čega se sjećala u vezi s nesrećom. Tih mračnih, neopisivih stvari o kojima nikome nije mogla govoriti.
Zaboravite — upravo je započela govoriti Trevoru o neobič- noj prisutnosti koju je te noći osjećala, o vijugavim oblicima koji su im visjeli nad glavama, prijeteći da će im upropastiti savršenu večer. Naravno, tada je već bilo prekasno. Trevor je nastradao, tijelo mu je izgorjelo do neprepoznadjivosti, a Lu- ce... je li ona bila... kriva?
Nitko nije znao za te čudne oblike koje je znala vidjeti u tami. Oduvijek su joj dolazili. Dolazili su i odlazili već toliko dugo, da se Luce nije mogla sjetiti kada ih je prvi put zamijetila. Ali, sjećala se kada je prvi put shvatila da sjene ne dolaze svima — ili točnije — nikome osim njoj.
Na ljetovanju s obitelji u Hilton Headu, roditelji su je poveli na putovanje brodom. Imala je sedam godina. Sunce je upravo zalazilo kada su sjene počele vijoriti iznad vode, a ona se okrenula prema ocu i rekla: — Sto ti radiš kad dođu, tata? Zašto se ti ne bojiš čudovišta?
KIKA
Ĉudovišta ne postoje, uvjeravali su je roditelji, ali zbog Luceina upornog insistiranja da nešto mračno i neodredivo postoji, roditelji su joj zakazali nekoliko posjeta obiteljskom okulistu, zatim je dobila naočale, a nakon što je pogriješila i opisala promuklo fijukanje što su sjene katkad proizvodile, zakazali su joj i termin kod otorinca — zatim psihoterapiju, pa još psihoterapije, i napokon, dobila je recept za
antipsihotike.
Ali ništa ih nije otjeralo.
Kada je navršila četrnaestu, Luce je počela odbijati lije- kove. Tada su našli dr. Sanforda i školu Dover u susjedstvu. Odletjeli su u New Hampshire, zatim ju je otac unajmljenim autom odvezao dugom, vijugavom cestom do palače na vrhu
brda, koja se zvala Sjenovite doline. Postavili su Luce pred čovjeka u laboratorijskoj kuti i pitali je ima li još uvijek vizije. Uhvatili su svoju kćer za ruke znojnim dlanovima, čela nabra- li od straha da s njihovom kćeri nešto ozbiljno nije u redu.
Nitko joj nije rekao da će, ako dr. Sanfordu ne kaţe ono što su svi ţeljeli čuti, često dolaziti u Sjenovite doline. Kada je počela lagati i hiniti da je normalna, bilo joj je dopušteno upisati se u Dover, a dr. Sanforda posjećivati samo dva puta mjesečno.
Ĉim se počela pretvarati da više ne vidi sjene, smjela je prestati uzimati grozne pilule. Ali, još uvijek nije mogla kon- trolirati njihove dolaske i odlaske. Znala je jedino gdje su se u prošlosti obično pojavljivale — i tako su guste šume i mutne vode postala mjesta koja je izbjegavala pod svaku cijenu. Sve što je o njima znala bilo je da njihovo pojavljivanje obično prati ledena jeza koja joj se širi koţom, mučnim, neopisivim osjećajem.
Opkoračila je jednu od klupa i sjela steţući sljepoočnice palcem i srednjim prstom. Ako ţeli nekako preţivjeti ovaj dan, morat će svoju prošlost spremiti u najdublji dio uma. Nije se mogla potpuno suočiti s tom noći čak ni kad je bila sama, a objaviti sve te jezive detalje čudnom, manijakalnom strancu, nije dolazilo u obzir.
KIKA
Umjesto odgovora promatrala je Arriane, koja se izleţavala na tribinama, lica skrivenog iza velikih crnih sunčanih naočala. Bilo je teško sa sigurnošću reći ali vjerojatno je zurila u Luce, jer je nakon nekoliko trenutaka naglo ustala i nacerila se.
— Ošišaš me kao sebe? — rekla je.
— Što? — Luce se zgranula. — Tvoja kosa je prelijepa. To je bila istina: Arriane je imala duge, guste uvojke koji
su Luce očajnički nedostajali. Njezini raspušteni, crni uvojci dobivali su na suncu crvenkast ton. Luce je stavila kosu iza
ušiju, ali nedovoljno duga da ondje ostane, meko je bubnula natrag.
— Prelijepa, preglupa. — Arriane je rekla. — Tvoja je seksi, moderna. I ja je ţelim.
— Oh, dobro, u redu. — Luce je rekla. Je li to bio kompli- ment? Nije znala treba li se osjećati polaskano ili malodušno zbog toga što Arriane smatra da moţe imati sve što ţeli, čak i ako to pripada nekom drugom. — Gdje ćemo nabaviti...
— Evo! — Arriane je posegnula u svoju torbu i izvukla dţepni noţ ruţičaste boje koji je Gabbe maločas odloţila u kutiju Zabranjenih materijala. — Što je? — rekla je, vidjevši Luceinu reakciju. — Moji ljepljivi prstići uvijek se nađu na pravom mjestu onim danima kada dolaze novi učenici. Sama pomisao na to odrţava me kroz pasje dane ljetne muke... to jest... ljetne škole u Maču i kriţu.
— Provela si cijelo ljeto... ovdje? — Luce se lecnula.
— Ha! Zvučiš kao pravi pridošlica. Vjerojatno očekuješ da ćeš imati proljetne praznike. — Dobacila je Luce dţepni noţ.
— Ne daju nam da napustimo ovu prokletu rupu. Nikada. Sad reţi!
— Sto ćemo s crvenim? — Luce je pitala, pogledavajući naokolo s noţem u ruci. Kamere su sigurno bile u blizini.
Arriane je odmahnula glavom. — S tetkicama se odbijam druţiti. Moţeš li to ili ne? Luce je kimnula.
— Samo mi nemoj reći da nikada prije nisi nikog šišala.
KIKA
— Arriane je zgrabila dţepni noţ iz Luceine ruke, izvukla iz njega škare i pruţila joj ga natrag. — Ne ţelim čuti ni riječ sve dok mi ne kaţeš da izgledam fantastično.
U »salonu« — kadi, Luceina majka skupila je ostatke nje- zine duge kose u neuredan rep prije nego što ga je odsjekla. Luce je bila sigurna da postoji bolja strategija, ali cijeli ţivot
nije se htjela šišati i odsječen rep bio je sve što je znala. Ruka- ma je skupila Arrianeinu kosu, omotala je gumicom koju je drţala na zapešću i čvrsto drţeći škarice, počela sjeći.
Rep je pao pored njihovih stopala, i Arriane je zapeo dah u grlu. Naglo se okrenula, podigla rep s da i okrenula ga pre- ma suncu. Na taj prizor Luce se stegnulo srce. Još uvijek je patila zbog gubitka svoje kose i svih drugih gubitaka koje je njezina kosa simbolizirala. Ali, Arriane se samo blago nas- miješila. Samo je jednom prstima dodirnula odsječenu kosu, zatim ju je ubacila u torbu.
— Nevjerojatno! — rekla je. — Samo nastavi.
— Arriane, — Luce je prošaptala prije nego što se mogla zaustaviti. — Tvoj vrat je...
— ...prepun oţiljaka? — Arriane je završila rečenicu. — Slobodno reci naglas.
Koţa na Arrianeinu vratu, sa straţnje strane lijevog uha, sve do ključne kosti, bila je izbrazdana, mramorna i sjajna. U mislima, Luce je vidjela Trevora — one jezive slike. Ĉak je ni njezini roditelji nisu mogli pogledati nakon što su ih vidjeli. Ona je sada jedva podnosila pogled na Arriane.
Arriane je zgrabila Luceinu ruku i stavila je na svoju koţu. Bila je istodobno vruća i hladna. Njeţna i gruba.
— Ne plaši me. — Arriane je rekla. — A tebe?
— Ne. — Luce je rekla, premda je više od svega ţeljela da Arriane odmakne ruku, tako da i ona moţe povući svoju. Ţeludac joj se okrenuo kad se zapitala bi li Trevorova koţa bila takva pod njezinim prstima.
— Bojiš li se istine o sebi, Luce?
— Ne. — Luce je ponovo brzo odvratila. Zacijelo je bilo očito da laţe. Sklopila je oči. Sve što je očekivala od Mača i
KIKA
kriţa bio je nov početak, mjesto gdje je nitko neće promatrati onako kako je to upravo činila Arriane. Tog jutra na ulazu
u školu, otac joj je šapnuo u uho obiteljsko geslo: — Naša vrijednost nikada ne pada. — Tada je osjetila nadu u nov početak, a sada, tek malo poslije, već je bila razotkrivena i toliko iscijeđena. Povukla je ruku k sebi. — Što se dogodilo?
— upitala je spuštajući pogled.
— Ja tebe nisam gnjavila kada si zanijemjela na pitanje kako si stigla ovamo, sjećaš se? — Arriane je rekla i podigla obrve.
Luce je kimnula.
Arriane je pokazala rukom na škare. — Popravi malo otra- ga, dobro? Da budem lijepa. Poput tebe.
Ĉak i s posve jednakom frizurom, Arriane je još uvijek izgledala poput vrlo izgladnjele verzije Luce. Dok je Luce pokušavala izravnati svoje prvo šišanje u ţivotu, Arriane je nastavila opisivati zamršeni način ţivota u Maču i kriţu.
— Onaj blok ćelija zove se Augustine. Ondje se svake srije- de navečer odrţavaju takozvani društveni događaji. I nastava, također — rekla je pokazujući zgradu boje poţutjelih zuba, dvije zgrade desno od učeničkog doma. Izgledala je kao da ju je projektirao isti sadist kao i Pauline. Bila je turobno četvr- tasta, ojačana bodljikavom ţicom i rešetkama na prozorima nalikovala je zloslutnoj utvrdi. Siva, neprirodna magla lijepila se uz prozore poput mahovine i zaklanjala pogled unutra.
— Prijateljski te upozoravam, mrzit ćeš nastavu. Osim ako nisi ljudsko biće. — Arriane je nastavila.
— Zašto? Što nije u redu s nastavom? — Luce je upitala.
Moţda Arriane općenito nije voljela školu. Sa svojim cr- nim lakom za nokte, crnim tušem za oči i crnom torbom u koju je vjerojatno mogao stati samo njezin novi dţepni noţ, Arriane nije nalikovala na tipičnog ljubitelja knjige.
— Školskom programu nedostaje duše. — Arriane je rekla.
— Štoviše, krade ti dušu. Od otprilike osamdeset učenika,
koliko broji ova škola, rekla bih da još samo troje ima dušu. — Na trenutak je podigla pogled. — Za ostale ne znam.
KIKA
Nije zvučalo obećavajuće, ali Luce je zainteresirala druga informacija koju joj je Arriane upravo dala. — Ĉekaj, škola ima samo osamdeset učenika? — Ljeto prije dolaska u Dover, Luce je gotovo izgubila vid pokušavajući zapamtiti statistike iz debelog priručnika za buduće učenike. Ali, ono što je danas saznala o Maču i kriţu bilo je za nju iznenađenje. Shvatila je da je u školu stigla potpuno nepripremljena. Arriane je kim- nula i Luce je nehotice odrezala pramen koji je trebao ostati. Ups! Moţda Arriane neće primijetiti — ili će to smatrati modernim.
— Osam sati, deset učenika po razredu. Ubrzo ćeš svakoga prepoznavati po smeću koje ostavlja za sobom. — Arriane je rekla. — I obratno.
— Vjerojatno imaš pravo. — Luce se sloţila grizući usnu. Arriane je zbijala šale, a Luce se pitala bi li još uvijek sjedila tu s tako hladnokrvnim i podrugljivim pogledom u svojim pastelno plavim očima, da je znala Luceinu priču. Sto dulje uspije sakriti svoju prošlost, to bolje za nju.
— Bilo bi dobro izbjegavati teške slučajeve.
— Teške slučajeve?
— One koji na zapešćima nose sprave za praćenje. — Arria- ne je rekla. — A to je trećina učenika.
— A oni su ...
— Oni s kojima ne ţeliš imati posla. Vjeruj mi.
— Ali, što su učinili ? — Pitala je Luce.
Premda je ţarko ţeljela sačuvati svoju priču tajnom, Luce je smetalo što je Arriane zbog toga tretira kao kakvu prije- tvornu naivku. Što god su ta djeca učinila, nije moglo biti mnogo gore od onoga što su svi tvrdili da je učinila ona. Ili
jest? Konačno, nije znala gotovo ništa o toj ustanovi i ljudi- ma koji su ondje boravili. Pretpostavke su u njezinu trbuhu prerasle u hladan, siv strah.
— Oh, pa znaš — Arriane je zavlačila. — Sukrivci za tero- rističke čine. Neki su isjeckali roditelje na komadiće i ispekli ih na roštilju. — Osvrnula se i namignula Luce.
— Prekini! — Luce je rekla.
KIKA
— Posve sam ozbiljna. Ti su psihopati pod mnogo većim restrikcijama od ostatka ovdašnjih propalica. Zovemo ih oko- vani.
Luce se nasmijala na Arrianein dramatičan ton.
— Tvoja frizura je gotova — rekla je prolazeći prstima kroz Arrianeinu kosu kako bi je malo podigla. Zapravo, izgledala je zaista dobro.
— Zgodno — Arriane je rekla. Okrenula se prema Luce. Kad je prstima prošla kroz kosu, crni dţemper ogolio joj je podlaktice i izloţio na trenutak Luceinu pogledu crnu naruk- vicu s redom srebrnih zakovica na jednom zapešću, a na dru- gom nešto drukčiju narukvicu, nekako... mehaničku. Arriane je uhvatila njezin pogled i vragolasto podigla obrve.
— Što sam rekla? — rekla je. — Totalni j.....psihopati. —
Nacerila se. — Dođi. Pokazat ću ti ostatak kampusa.
Nije imala previše izbora. Ţurno je sišla s tribina prateći Arriane, pognuvši glavu kada se strvinar obrušio opasno nisko. Arriane kao da nije vidjela pticu, upirala je prstom u crkvu obraslu puzavicama, na desnom kraju kampusa. — Tu se nalazi ovdašnje remek-djelo, naša gimnastička dvorana — rekla je nazalnim tonom koji je podsjećao na govor turis- tičkih vodiča. — Imaš pravo, neiskusnom promatraču nalikuje na crkvu. Nekada je to i bila. Mač i kriţ, zapravo je arhitek- tonska kopija Pakla. Prije nekoliko godina neki psihijatar, totalni poklonik jutarnje gimnastike, nabasao je ovamo i
odrţao bombastičan govor o tome koliko su tinejdţeri na lijekovima opasni za društvo. Donirao je tone love da bi se crkva preuredila u gimnastičku dvoranu. Sada naši nadređeni smatraju da smo dobili »normalniji i produktivniji« način na koji se moţemo riješiti naših »frustracija«.
Luce je zastenjala. Oduvijek je prezirala tjelesni. — Dje- vojko, razumijemo se. — Arriane je suosjećala. — A trenerica Diante je o-pa-ka!
Luce je trčeći odrţavala korak s Arriane i usput pogle- dom upijala okolinu. U Doveru su četverokutni prostori među zgradama bili tako lijepo odrţavani, pomno njegovani
KIKA
i ukrašeni drvoredima, savršeno obrezanim i posađenim u jednakim razmacima. Mač i kriţ izgledao je kao da se tiho spustio posred močvare i tu ostao, zaboravljen. Niske grane ţalosnih vrba doticale su do, puzavice su u debelim slojevima obavijale zidove, a svaki treći korak blatno bi šljapnuo.
Ali nije bio problem samo u izgledu. Svaki udisaj vlaţnog zraka zastao bi u Luceinim plućima. Samim disanjem u Maču i kriţu činilo joj se da sve dublje tone u ţivi pijesak.
— Očito je da arhitekti nisu bili sigurni kako obnoviti staru vojnu akademiju. I tako smo završili u nekoj vrsti kaz- nionice sa srednjovjekovnim mučilištem. I to bez vrtlara. — Arriane je rekla, otresajući mulj sa vojničkih čizama. — Odvratno! Oh, a ono je groblje.
Luce je pogledom pratila Arrianein prst uperen u lijevi kut kampusa, upravo iza spavaonica. Iznad ograđenog dijela lebdjela je još neprozirnija magla. Ogradu je s tri strane okru- ţivala gusta hrastova šuma. Groblje se nije vidjelo, kao da je potonulo ispod površine zemlje, ali Luce je osjećala miris truleţi i čula zrikavce u krošnjama. Na trenutak joj se učinilo da vidi mračni vrtlog sjena, ali kad je trepnula, nestale su.
— To je groblje!
— Aha. Za vrijeme građanskog rata ovo je bila vojna aka- demija. Dakle, ovdje su pokopali sve svoje mrtve. Jezivo je, kao i sve ostalo na ovom mjestu. I Gospode Boţe, — Arriane je nastavila, oponašajući juţnjački naglasak — smrdi sve do neba.
Zatim je namignula Luce. — Mnogo vremena provodimo ondje.
Luce je pogledala Arriane pokušavajući odrediti šali li se. Arriane je slegnula ramenima.
— Dobro, samo jednom. I to nakon velikog farmakološ- kog tuluma.
Sada je shvatila.
— Aha! — Arriane se nasmijala. — Lampica se upalila. Da- kle, nečeg ima u toj glavi. Pa, draga moja Luce, moţda znaš
KIKA
kako se tulumari u privatnim školama, ali nisi još vidjela kako se to radi u popravnim ustanovama.
— U čemu je razlika? — Luce je pitala, pokušavajući prikriti činjenicu da nikada nije bila na velikom tulumu u Doveru.
— Vidjet ćeš. — Arriane je na trenutak zašutjela, zatim se okrenula prema Luce.
— Dođeš večeras k meni, dobro? — Luce se iznenadila kada ju je Arriane uhvatila za ruku. — Obećavaš?
— Nisi li mi preporučila izbjegavati teške slučajeve? — Lu- ce se našalila.
— Drugo pravilo — ono što ja kaţem, ne shvaćaj ozbilj- no! — Arriane se nasmijala odmahujući glavom. — Ja sam sluţbeno umobolna!
Ponovo je potrčala i Luce za njom.
— Ĉekaj, a koje je prvo pravilo?
— Nemoj zaostajati!
5 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 2:39 pm
Margita
Administrator
Zaokrenule su iza ugla zgrade s učionicama i Arriane se kliţući zaustavila. — Samo se opusti i budi hladnokrvna.
— Opusti se i budi hladnokrvna — ponovila je Luce.
Učenici su se podijelili u grupe i stajali ispred zgrade Au- gustine, oko stabala obraslih puzavicama. Nitko nije izgledao previše sretan što se ondje nalazi, ali se nikome nije ni ţurilo ući u zgradu.
U Doveru nisu postojala pravila odijevanja, tako da Luce nije bila naviknuta na uniformiranost ovdašnjih učenika. No, premda je svaki učenik bio odjeven jednako, u crne traperice, crnu dolčevitu kratkih rukava i crn dţemper, obično svezan preko ramena ili oko struka, mnogi su tu odjeću nosili na različite načine.
Skupina tetoviranih djevojaka stajala je u krugu, prekriţe- nih ruku. Narukvice na njihovim rukama sezale su do lakata, a crni rupci na glavama podsjetili su Luce na film o djevo-
KIKA
jačkoj motociklističkoj bandi koji je jednom gledala. Film je posudila misleći — Što moţe biti otkvačenije od motociklističke bande? Sada se Lucein pogled sreo s pogledom jedne od dje- vojaka s druge strane travnjaka. Djevojčine teško našminkane mačkaste oči gledale su iskosa i Luce je hitro skrenula pogled.
Mladić i djevojka imali su na leđima crnih dţempera na- šivene lubanje s prekriţenim kostima. Par se drţao za ruke i svako malo jedno bi drugo poljubili u sljepoočnicu, ušnu školjku ili oko. Kada su se zagrlili, Luce je vidjela da oko zapešća imaju pričvršćenu narukvicu — uređaj za praćenje. Doimali su se malo grubo, no očito je da su bili vrlo zalju- bljeni. Svaki put kad bi metal u njihovim probušenim jezici- ma bljesnuo, Luce bi u grudima osjetila bolnu osamljenost.
Iza zaljubljenog para, stajala je skupina plavokosih mla- dića. Bili su naslonjeni na zid i usprkos vrućini svi su bili u dţemperima. Ispod dţempera nosili su bijele košulje s uš- krobljenim ovratnicima. Crne hlače savršeno su padale preko ulaštenih, elegantnih cipela. Od svih učenika pred školom, ti su mladići najviše nalikovali tipičnim doverskim učenicima. Ali, kada ih je bolje pogledala shvatila je da se zbog nečeg razlikuju od mladića koje je poznavala u Doveru. Mladića poput Trevora.
Premda nisu činili ništa, osim što su stajali u skupini, iz njih je izbijala posebna vrsta agresivnosti. Izvirivala je iz nji- hovih pogleda. Teško je objasniti zašto, ali Luce je odjednom sinulo da svi učenici te škole, upravo poput nje, imaju proš- lost. Vjerojatno i tajne koje ne ţele dijeliti. Ali, nije bila sigur- na je li zbog te spoznaje više ili manje osamljena.
Arriane je primijetila da Luce promatra učenike.
— Spremni smo učiniti sve da preţivimo dan — rekla je slijeţući ramenima. — Ako do sada nisi primijetila strvinare u niskom letu, reći ću ti da ovo mjesto zaudara na smrt. — Sjela je na klupu ispod ţalosne vrbe i potapšala mjesto pored sebe, za Luce.
KIKA
Prije nego što je sjela, Luce je rukom odgurnula hrpu vla- ţnih, trulih listova i zatim uočila još jedan prekršaj pravila odijevanja.
Vrlo privlačan prekršaj pravila odijevanja.
Oko vrata nosio je jarko crven šal.
Nije bilo nimalo hladno, no on je preko crnog dţempera nosio crnu koţnu motociklističku jaknu. Nije znala zašto, moţda zato što je jedini u školskom dvorištu nosio nešto u boji, ali Luce nije mogla odvojiti pogled. Zapravo, u uspored- bi s njim sve drugo postalo je nevjerojatno blijedo, i na jedan dug trenutak Luce je zaboravila gdje se nalazi.
Upijala je pogledom njegovu zagasitu, zlaćanu kosu i jednak ten. Njegove visoke jagodice, tamne sunčane naočale
koje su mu prekrivale oči i meke usne. U svim filmovima koje je gledala, i knjigama koje je pročitala, muškarac koji je pobuđivao zanimanje ţenskog roda uvijek je bio nevjerojat- no lijep, osim što je imao neku sitnu manu — otkrhnut zub, šarmantan čuperak koji strši, madeţ na lijevom obrazu. Znala je zašto — odviše savršen, mogao bi biti odviše nepristupačan. Ali, bio pristupačan ili ne, Luce nikada nije mogla odoljeti veličanstveno lijepom muškarcu. Poput tog tipa.
Stajao je naslonjen na zgradu, ruku nemarno prekriţenih preko grudi. Na trenutak, vidjela se u njegovu naručju. Za- tresla je glavom, ali nije mogla izbaciti iz misli tu sliku, toliko jasnu, da je gotovo krenula prema njemu.
Ne! To je bilo suludo. Zar ne? Ĉak i u školi punoj luđaka, Luce je dobro znala da je njezin poriv sulud.
Nije ga čak ni poznavala.
Razgovarao je s mladićem niţim od sebe s dreadlocks frizurom i vrlo zubatim osmijehom. Obojica su se smija- li — bučno i od srca — i iz nekog razloga, Luce je postala neobično ljubomorna.
Pokušala se prisjetiti kada se posljednji put tako smijala, od srca, kao oni tada.
KIKA
— To je Daniel Grigori. — rekla je Arriane, pročitavši joj misli i nagnuvši se naprijed. — Primjećujem da je privukao nečiju paţnju.
— Blago rečeno. — Luce se sloţila i istodobno posramila kada je shvatila kako je vjerojatno izgledala Arriane.
— Ako ti se sviđaju takve stvari.
— A što mi se ne bi moglo svidjeti? — Luce je izlanula. To je bilo jače od nje.
— Njegov prijatelj zove se Roland — Arriane je rekla, ki- majući u pravcu mladića s dreadlocksima. — On je fora. Zna kako nabaviti stvari, ako znaš na što mislim?
Ne baš, Luce je pomislila, grizući usnu. — Kakve stvari ?
Arriane je slegnula ramenima i ukradenim dţepnim no- ţem odrezala nit koja je visjela iz poderotine na njezinim crnim trapericama.
— Tako, stvari. Ono-što-traţiš-to-i-dobiješ.
— A Daniel? — Luce je upitala. — Sto se o njemu priča?
— Oh, ona ne odustaje — Arriane se nasmijala, zatim pro- čistila grlo. — Zapravo, nitko ne zna ništa o njemu — rekla je. — Ĉvrsto se drţi imidţa tajanstvenog muškarca. No, mogao bi biti tek tipičan gad iz popravne škole.
— Znam takve tipove — Luce je rekla, iako je odmah po- ţeljela da nije. Nakon onoga što se dogodilo Trevoru — što god to bilo — nije imala nikakva prava suditi drugima. Štovi- še, kada bi, premda vrlo rijetko, spomenula čak i najnevaţniji detalj vezan uz tu noć, lelujave sjene vratile bi joj se upravo kao tada na jezeru.
Ponovo je ovlaš pogledala Daniela. Skinuo je naočale, stavio ih u unutrašnji dţep jakne i okrenuo se prema njoj. Pogledi su im se sreli i Luce je gledala kako mu se oči prvo šire, zatim suţavaju na način koji je podsjećao na iznenađenje. Ne, nešto više od toga. Kada su im se pogledi sreli, njoj je zastao dah. Znala ga je odnekud.
Ali, da je upoznala nekog poput njega, zacijelo bi se dobro sjećala. Sjećala bi se te potpune potresenosti, koju je upravo sada osjećala.
KIKA
Daniel se nasmiješio i Luce je shvatila da još uvijek zure jedno drugome u oči. Mlaz topline prostrujao je njezinim tijelom, morala se uhvatiti za klupu da zadrţi ravnoteţu. Osjetila je kako joj se usne razvlače, uzvraćala mu je osmijeh. Zatim je podigao ruku u zrak.
I pokazao joj srednji prst.
Luce je šokirano zadahtala i spustila pogled.
— Što? — Upitala je Arriane, potpuno nesvjesna scene koja se upravo odigrala. — Zaboravi. — rekla je. — Nemamo vremena. Osjećam da će zazvoniti.
Kao na znak, oglasilo se školsko zvono i učenici su se po- čeli tromo vući prema zgradi. Arriane je vukla Luce za ruku i sipala upute gdje će se naći nakon nastave. Ali Luce se još uvijek vrtjelo u glavi — potpuni stranac pokazao joj je srednji prst! Njezino trenutačno oduševljenje Danielom sasvim je nestalo, ali sada je ţeljela doznati što je njegov problem.
Prije nego što je ušla u učionicu, usudila se još jednom kradomice pogledati iza sebe. Lice mu je bilo bezizraţajno, ali nije bilo sumnje — gledao je za njom.
DRUGO POGLAVLjE
ZRELA ZA VEZANJE
Luce je sa sobom imala raspored sati otisnut na komadu papira, napola praznu biljeţnicu koju je počela ispu- njavati u Doveru na satu napredne europske povijesti prošle godine, dvije olovke, omiljenu gumicu za brisanje, a iznenada i loš predosjećaj da je Arriane imala pravo kada je govorila o školskom programu Mača i kriţa.
Profesor se još nije ukazao, pohabane školske klupe nisu bile sloţene u redove, a ormar sa zalihama školskog pribora bio je zabarikadiran hrpama prašnih kutija.
KIKA
No, učenici kao da nisu primjećivali nered u učionici. Za- pravo, činilo se da ne primjećuju ni da se nalaze u učionici. Stajali su uz prozor, podijeljeni u skupine, uvlačili posljednji dim cigarete ili premještali ogromne ziherice na svojim maji- cama. Jedino je Todd sjedio u klupi i nalivperom urezivao u drvenu klupu nešto vrlo zamršeno. A ostali novi učenici izgledali su kao da su se brzo uklopili u novu sredinu. Cam je bio tijesno okruţen mladićima koji su Luce podsjećali na uče- nike privatne škole poput Dovera. Vjerojatno su se druţili u vrijeme kada je Cam prvi put boravio tu. Gabbe se rukovala s djevojkom s probušenim jezikom koja se maločas u dvorištu ljubila s tipom s probušenim jezikom. Luce se osjetila glupa- vo zavidnom, jer je imala tek toliko hrabrosti da se smjesti uz bezopasnog Todda.
Arriane je, poput darkerske princeze, lepršala nad ostali- ma, šapućući riječi koje Luce nije čula. Dok je prolazila pored
Cama, on je iskoristio priliku i raskuštrao joj tek ošišanu kosu.
— Lijepa frizura, Arriane. — Smijuljio se i potezao je za čuperak na vratu. — Ĉestitam tvom frizeru.
Arriane ga je pljesnula po ruci. — Miči šape, Cam. Sto bi značilo — samo u tvojim snovima. — Glavom je trgnula prema Luce. — Ĉestitati moţeš mojoj novoj ljubimici tamo.
Camove smaragdno zelene oči zasjale su prema Luce, koja se ukočila.
— Mislim da ću upravo to učiniti — rekao je i krenuo prema Luce.
Smješkao se prilazeći Luce, koja je sjedila ruku uredno sklopljenih na intenzivno oslikanu stolu, a gleţnjeva prekriţe- nih ispod stolice. — Mi, novi učenici, trebali bi smo se drţati zajedno — rekao je. — Kuţiš me?
— Nisi li ti već bio ovdje?
— Nemoj vjerovati svemu što ti Arriane kaţe. — Na trenu- tak se osvrnuo i pogledom okrznuo Arriane, koja je stajala uz prozor i sumnjičavo ih promatrala.
— Ah, ne, o tebi nije ništa rekla — Luce je rekla brzo, po- kušavajući se sjetiti je li to bila istina. Bilo je jasno da se Cam
KIKA
i Arriane nisu podnosili, i premda je Luce bila zahvalna Arri- ane na jutarnjem obilasku, nije bila spremna izabrati stranu.
— Sjećam se kada sam i sam bio nov učenik... hoću reći, prvi put — nasmijao se sam sebi — Moja grupa upravo se raspala i bio sam posve izgubljen. Nikoga nisam poznavao... Volio bih da sam tada imao nekoga — letimično je pogledao prema Arriane, — bez skrivenih namjera, da me upozna s ovim mjestom.
— Pokušavaš mi reći da ti nemaš skrivene namjere ? — Lu- ce je rekla, iznenađena svojim koketnim tonom.
Nonšalantan osmijeh razlio se Camovim licem. Podigao je obrvu. — Kad pomislim da se nisam ţelio vratiti ovamo...
Luce se zarumenjela. Rokeri nisu obično bili njezino društvo — ali nijedan do sada nije pribliţio stolicu njezinu stolu, sjeo pored nje i zagledao se u nju svojim tako zelenim očima. Posegnuo je u dţep i izvadio zelenu trzalicu za gitaru s utisnutim brojem 44.
— Ovo je broj moje sobe. Dođi kad god ţeliš.
Boja trzalice nije se previše razlikovala od boje Camovih očiju, a Luce se u sebi pitala kada je stigao dati utisnuti broj svoje sobe, ali prije nego što mu je stigla odgovoriti — a tko zna što bi rekla — Arriane je snaţno spustila ruku na Camovo rame. — Oprosti, nisam li bila dovoljno jasna? Prava na nju imam — ja!
Prezirno je frknuo kroz nos. Pogledao je ravno u Luce i rekao: — Vidiš, ja sam mislio da još uvijek postoji ono nešto što se zove slobodna volja. Moţda tvoja ljubimica ţeli sama odlučiti o tome.
Luce je zinula ţeleći odlučno potvrditi da ima vlastito mišljenje, objasniti da je danas njezin prvi dan i da se tek počinje snalaziti. Ali, tek što je u mislima oblikovala riječi, zazvonilo je i malo društvo oko Luceina stola razišlo se.
Učenici su posjedali u klupe oko nje, pa se Luceino uko- čeno i odviše primjereno drţanje ubrzo je prestalo biti toliko upadljivo, kao i njezino uporno zurenje u vrata. Vrebanje na Daniela.
KIKA
Krajičkom oka primjećivala je Camove skrivene poglede. Isprva je bila polaskana, potom je postala tjeskobna, napo- sljetku frustrirana. Daniel? Cam? Pohađala je tu školu već — četrdeset pet minuta? — i već se u mislima nastojala odlučiti između dva mladića. U toj ustanovi nalazila se prvenstveno zato što su, kada se prošli put zainteresirala za mladića, stvari prošle totalno po zlu. Ne bi si trebala dopustiti da već prvog dana škole bude potpuno oborena s nogu, i to dvostruko.
Pogledala je Cama i on joj je namignuo, zatim sklonio tamnu kosu iz očiju. Na stranu njegov impresivan dobar iz- gled, moglo bi biti uistinu korisno poznavati ga. Još uvijek se privikavao na okolinu, poput nje, iako je bilo jasno da je tu bio već barem nekoliko puta. A prema njoj je bio ljubazan! Sjetila se zelene trzalice za gitaru, ponadavši se da ih ne dijeli šakom i kapom. Mogli bi biti... prijatelji. Moţda joj je upravo to bilo potrebno. Moţda bi tada prestala izgledati kao da tako očito ne pripada u Mač i kriţ.
Moţda bi tada mogla oprostiti činjenicu što je jedini prozor u učionici bio veličine omotnice. Bio je oblijepljen stvrdnutim vapnom i gledao na golem mauzolej na groblju.
Moţda bi tada mogla zaboraviti na intenzivan miris supe- roksida koji je širila blajhana pankerica smještene ispred nje i koji joj je draškao nos.
Moţda bi se tada mogla usredotočiti na strogog profesora s brkovima koji je, umarširavši u prostoriju, naredio učenici- ma da ustanu i sjednu i čvrsto zatvorio vrata.
U srcu je osjetila blag ubod razočaranja. Jedan trenutak pokušavala je shvatiti što ga je izazvalo. Sve dok profesor nije zatvorio vrata, u njoj je tinjala nada da će na svom prvom satu vidjeti Daniela.
Što je bio sljedeći predmet? Francuski? Pogledala je u ras- pored pokušavajući locirati prostoriju u kojoj će se odrţati. U tom trenutku avion od papira otklizao se preko njezina ras- poreda sati, preskočio stol i spustio se na pod pored njezine torbe. Pokušala je provjeriti je li tko primijetio, ali profesor je bio odviše zaposlen struganjem komadom krede po ploči.
KIKA
Luce je kriomice i uplašeno pogledala lijevo. Cam joj je uzvratio pogled, namignuo i koketno mahnuo, zbog čega joj je tijelo postalo napeto. Ali, činilo se da nije niti zamijetio, a kamoli da je on odgovoran za papirnati avion.
— Šššššš — tihi šapat dolazio je odnekud iza Ĉama. Bila je to Arriane, koja je bradom davala znak Luce da podigne avion. Luce se sagnula i primijetila da je na krilu, sitnim crnim slovima, napisano njezino ime. Njezina prva poruka
u ovoj školi!
Već traţiš izlaz? Loš znak.
Zarobljeni smo u ovoj prokletoj rupi sve do ručka.
To mora da je bila šala. Luce je ponovo pogledala raspored sati i s uţasom shvatila da se prva tri današnja sata odrţavaju u toj, učionici broj jedan — i da sva tri predmeta podučava isti g. Cole.
G. Cole se napokon odvojio od ploče i sada je pospano koračao učionicom. Posebnog predstavljanja novih učenika nije bilo — a Luce nije znala odgovara li joj to ili ne. Sve što je g. Cole učinio za četiri nova učenika bilo je da im na klupe baci primjerke pregleda nastavnog plana. Kad je paket papira tresnuo na njezinu klupu, Luce se znatiţeljno nagnula i pročitala — Povijest svijeta, pisalo je. Nadmudrivanje kobne sudbine čovječanstva.
Hmmm, povijest je uvijek bila njezin najdraţi predmet, ali nadmudrivanje kobne sudbine?
Luce je pregledala nastavni plan i uvjerila se da je Arriane imala pravo kada je to mjesto proglasila prokletom rupom: štiva za čitanje bilo je nemoguće mnogo, TEST, pisalo je velikim tiskanim slovima, imali su svaki treći sat, a esej na trideset stranica trebali su napisati o... je li to bilo ozbilj- no? — neuspjeloj diktaturi po izboru. Crne, debele zagrade zaokruţivale su zadatke koje je Luce propustila. Na rubu
KIKA
stranice g. Cole je napisao: — Nađimo se da se dogovorimo oko nadoknađivanja zadaće. — Ako je i postojao efektniji
način isisavanja duše iz ljudskog bića od ovog, Luce bi bilo strah doznati.
Barem je Arriane sjedila u susjednom redu, iza nje. Luce je bila zadovoljna što su uglavile način prenošenja SOS poruka. Ona i Callie običavale su jedna drugoj potajno slati tekstovne poruke za vrijeme nastave, ali u ovoj školi morat će naučiti raditi avione od papira. Istrgnula je list papira iz biljeţnice i pokušala ga saviti po uzoru na Arrianein. Nakon nekoliko minuta okušavanja u origamiju, još jedan avion sletio je na njezin stol. Ponovo je bacila pogled na Arriane, koja je od- mahivala glavom i kolutala očima kao da ţeli reći — koliko- još-toga-imaš-za-naučiti!
Luce je slegnula ramenima ispričavajući se i okrenula se kako bi razmotala svoju drugu poruku:
Oh, a sve dok ne budeš sigurna da moţeš pogoditi cilj, nemoj u mom smjeru slati poruke u kojima se spominje Daniel. Tip iza tebe poznat je po sposobnosti presretanja na nogometnom igralištu.
To je bilo korisno znati. Nije ni primijetila kada je Danie- lov prijatelj Roland sjeo u klupu iza nje. Sada se neprimjetno okretala u stolici sve dok krajičkom oka nije uhvatila tračak njegovih dreadlocksa. Usudila se zaviriti u otvorenu biljeţni- cu na njegovoj klupi i pročitala njegovo puno ime i prezime. Roland Sparks.
— Slanje poruka je zabranjeno! — g. Cole rekao je strogim glasom, na što je Luce naglo uspravila glavu i usredotočila se na njega. — Zabranjeno je plagiranje i prepisivanje. Nisam magistrirao da na moja predavanja vi ne biste obraćali paţnju.
Luce je još uvijek sloţno kimala zajedno s drugim zbunje- nim učenicima, kada se treći avion tiho spustio posred njezi- ne klupe.
Još samo 172 minute do kraja!.
KIKA
Nakon stotinu sedamdeset i tri minute mučenja, Arriane je povela Luce u školsku kantinu. — I, što misliš? — upitala je.
— Imala si pravo. — Luce je rekla omamljeno, još uvijek oporavljajući se od bolne pustoši svoja prva tri sata. — Zašto bi netko podučavao toliko depresivan predmet?
— Ah, ne brini, Cole će se ubrzo opustiti. Nove učenike uvijek dočeka svojom nema-foliranja-facom. U svakom slu- čaju, — Arriane je rekla, bockajući prstom Luce, — moglo je biti gore. Mogla si zaglaviti kod gđe. Tross.
Luce je zavirila u raspored sati. — Popodne imam kod nje biologiju — rekla je dok ju je obuzimao val bespomoćnosti.
Arriane je prasnula u smijeh, a Luce je nešto muklo uda- rilo u rame. Bio je to Cam, na putu prema kantini. Luce bi odletjela u stranu da je njegova ruka nije vratila u ravnoteţu.
— Hej, polako. — Hitro je ispalio prema njoj osmijeh, a ona se pitala je li to učinio namjerno. Ali nije se doimao to- liko nezreo. Luce je gledala Arriane pokušavajući procijeniti je li što od toga primijetila. Arriane je podigla obrve, kao da ţeli ohrabriti Luce da joj kaţe što joj je na umu, ali obje su šutjele.
Kad su prošle pored prašnih unutrašnjih prozora što su odvajali tmuran i depresivan hodnik od još tmurnije i depre- sivnije kantine, Arriane je uhvatila Luce za lakat.
— Pod svaku cijenu izbjegavaj prţeni pileći odrezak — savjetovala ju je dok su išle za ostalima u bučnu prostoriju. — Pizza je dobra, čili je u redu, a ni boršč nije loš. Voliš li mesnu štrucu?
— Ja sam vegetarijanka — rekla je Luce. Gledala je naoko- lo, pogledom traţila dvije osobe. Daniela i Cama. Osjećala bi se toliko bolje kad bi znala gdje su. Tada bi mogla na miru ručati pretvarajući se da ih ne primjećuje. Ali, za sada, nijedan nije bio na vidiku...
— Vegetarijanka? — Arriane je naškubila usta. — Jer su u roditelji hipiji ili je to tek slabašan izraz tvog buntovništva?
— Nijedno. Ja jednostavno...
KIKA
— Ne voliš meso? — Arriane je uhvatila Luce za ramena i okretala je polako devedeset stupnjeva, sve dok nije stajala li- cem okrenuta prema Danielu, koji je sjedio za stolom na dru- gom kraju prostorije. Luce je polako izdahnula. Dakle, tu je.
— Odnosi li se to na baš sve vrste mesa? — Arriane je glasno pjevušila. — Moţeš li reći da ne bi zube ţeljela zariti u njega*.
Luce je lupnula Arriane i povukla je prema redu za samo- posluţivanje. Arriane je pucala od smijeha, a Luce je bila si- gurna da joj je lice potpuno crveno, što će na tom fluorescent- nom svjedu biti vrlo očito.
— Zašuti! Ĉut će te — šapnula je.
Dio Luce bio je sretan što je tako brzo našla prijateljicu s kojom je mogla zbijati šale o dečkima. Pod pretpostavkom da je Arriane bila njezina prijateljica.
Još uvijek je bila potresena zbog onoga što se prije dogo- dilo s Danielom. Privlačnost koju je osjetila prema njemu
— premda još uvijek nije razumjela čime je bila izazvana — vratila se. Natjerala se otrgnuti pogled od njegove plave kose, ovalne linije njegove brade. Nije htjela biti uhvaćena dok zuri. Nije mu ţeljela pruţiti još jednu priliku da joj pokaţe srednji prst.
— Ma daj! — Arriane je podrugljivo rekla. — Toliko je koncentriran na taj hamburger, da ne bio čuo ni da ga Sotona zove. — Pokazala je rukom prema Danielu, koji je uistinu izgledao potpuno obuzet ţvakanjem hamburgera. Ne! Izgle- dao je kao da se pretvara da je potpuno obuzet ţvakanjem hamburgera.
Luce je kradomice pogledala Rolanda, Danielova prijatelja, koji mu je sjedio sučelice. On je zurio ravno u nju. Kada
je uhvatio njezin pogled, zavijugao je obrvama. Luce nije mo-
gla shvatiti što tom čudnovatom kretnjom ţeli reći, ali znala
je da je pomalo plaši.
Luce se okrenula Arriane. — Zašto su svi u ovoj školi tako čudni?
— Neću tvoje riječi shvatiti osobno i uvrijediti se. — Rekla je Arriane i uzela plastičnu tacnu za sebe, a drugu pruţila
KIKA
Luce. — I nastavit ću te upoznavati s istančanim umijećem biranja mjesta za sjedenje u kantini. Vidiš, nipošto ne bi ţe- ljela sjediti u blizini — Luce, pazi!
Luce je samo koraknula natrag, ali čim je to učinila, dvije su joj ruke pritisnule ramena i grubo je gurnule dolje. Znala je da pada.
Ispruţila je ruke, pokušala se uhvatiti za nešto čvrsto, ali sve što je uspjela dohvatiti bila je nečija tacna za jelo, koja se za- jedno s njom počela rušiti na pod. Muklo i teško tresnula je o pod kantine, a cijela zdjelica boršča izlila joj se na glavu i lice.
Kad je uspjela obrisati kašu iz očiju tek toliko da moţe vi- djeti, Luce je podigla pogled. Najsrditija mala pakosnica koju je ikada vidjela stajala je iznad nje. Djevojka je imala blajhanu kosu oblikovanu u šiljke, najmanje deset puta probušeno lice i ubojit pogled. Pokazala je zube i zasiktala na Luce. — Da od pogleda na tebe nisam izgubila tek, sada bih te natjerala da mi kupiš novi ručak.
Luce je promucala ispriku. Pokušala je ustati, ali djevojka je zabola šiljastu potpeticu čizme u Luceino stopalo. Bol joj je prostrujala nogom, morala se ugristi za usnu kako ne bi glasno jauknula.
— Zašto to ne bih učinila neki drugi put? — rekla je dje- vojka.
— Dosta, Molly! — rekla je Arriane hladnokrvno. Sagnula se i pomogla Luce da ustane.
Luce se lecnula. Šiljasta potpetica sigurno će ostaviti mod- ricu.
Molly je zauzela borbeni stav i okrenula se prema Arriane, a Luce je činilo da to nije prvi put da su ukrstile rogove. — Brzo si se sprijateljila s pridošlicom, vidim — reţala je Molly. — Vrlo podmuklo ponašanje A. Nisi li na uvjetnoj?
Luce je progutala slinu. Arriane joj nije spomenula uvjet- nu kaznu, niti je Luce smatrala da bi je to trebalo spriječiti u sklapanju novih prijateljstava. Ali, ta je riječ bila dovoljna da Arriane stisne šaku, zamahne rukom i snaţno tresne Molly u desno oko.
KIKA
Molly je zateturala natrag, ali Lucein pogled privukla je Arriane. Počela se grčiti i nekontrolirano trzati, ruku ispru- ţenih pred sebe.
To joj je činila narukvica, Luce je s uţasom shvatila. Slala je nekakve elektrošokove kroz Arrianeino tijelo. Nečuveno! Uistinu okrutna i neuobičajena kazna. Lucein ţeludac okre- tao se dok je zurila u tijelo svoje prijateljice koje je nešto po- tresalo. Kada je počela tonuti na pod, Luce je pruţila ruke da je uhvati.
— Arriane — šapnula je Luce. — Jesi li dobro?
— Divno. — Arrianeine tamno obrubljene oči zaţmirile su, nakratko se otvorile, zatim se ponovo sklopile.
Luce je dah zapeo u grlu. Zatim se jedno Arrianeino oko otvorilo. — Uplašila sam te, jesam li? Ahhh, to je baš zgodno. Ne brini se, neće me ubiti — šapnula je. — Samo će me ojačati. U svakom slučaju, vrijedilo je sloţiti toj kravi modricu, znaš?
— U redu, dosta! Dosta! Prekinite! — promukao glas za- grmio je iza njih.
Randy je stajala na dovratku, zajapurena i zapuhana. Više se nije imalo što prekinuti, Luce je pomislila, ali Molly je
već posrtala prema njima, kuckajući šiljastim potpeticama o linoleumski pod. Ta djevojka uistinu nije imala srama.
Zar je uistinu mislila istući Arriane pred Randy? Na sreću Randine krupne ruke na vrijeme su ščepale njezinu šaku. Mo- lly se opirala, zatim je počela vrištati. — Neka netko počne govoriti! — Randy je zalajala, stišćući Molly dok nije izgubila snagu i omlitavjela. — Kad bolje razmislim, sve tri ćete se sutra ujutro javiti na odrađivanje kazne. Groblje! U cik zore!
— Randy je pogledala Molly. — Jesi li se ohladila?
Molly je uplašeno kimnula i Randy ju je pustila. Cučnula je uz Arriane, koja je još uvijek leţala Luce u krilu, ruku pre- kriţenih na prsima. Isprva, Luce je mislila da je Arriane tek zlovoljna, poput ljutita psa s električnom ogrlicom, ali zatim je osjetila slab trzaj Arrianeina tijela i shvatila da je djevojka još uvijek u nemilosti narukvice.
KIKA
— Dođi — Randy je rekla njeţnije. — Sad ćemo te isklju- čiti.
Pruţila je Arriane ruku i pomogla joj uspraviti malo, drh- tavo tijelo. Okrenula se samo jednom, na dovratku, i ponovila zapovijed Luce i Molly. — U cik zore!
— Jedva čekam! — rekla je Molly slatkim glasom, poseg- nuvši za tanjurom s mesnom štrucom na podu, koji je onamo skliznuo s njezine tacne.
Zanjihala ga je na trenutak nad Luceinom glavom, zatim zamahnula njime, pa ga zalijepila Luce na kosu. Luce je čula šljapkavi zvuk — zvuk svog vlastitog poniţenja, jer je cijeli Mač i kriţ imao priliku dobro pogledati novu djevojku pre- krivenu mesnom štrucom.
— Neprocjenjivo! — Molly je rekla i izvukla najmanji mogući fotoaparat srebrne boje iz straţnjeg dţepa traperica.
— Reci... mesna štruca. — pjevuckala je škljocajući fotoapa- ratom izbliza. — Ove slike izgledat će super na mom blogu.
— Dobar šešir! — netko je podrugljivo doviknuo s druge strane kamine. Zatim je Luce sa strepnjom potraţila pogle- dom Daniela, moleći se u sebi da je nekim čudom propustio cijeli prizor. Ali, nije. Odmahivao je glavom. Ozlovoljeno.
Sve do tada, Luce je mislila da je još uvijek moguće su- protstaviti se i doslovno otresti sa sebe cijeli taj incident. Ali, Danielova reakcija ju je slomila.
No, nije namjeravala plakati pred tim groznim ljudima. Progutala je s naporom, uspravila se i poţurila prema najbli- ţim vratima, nestrpljivo ţudeći za svjeţim zrakom na licu.
Umjesto toga, čim je izašla van obavila ju je tipična, vlaţna rujanska juţina, gušeći je. Nebo neodredive boje, tako nes- nosno sivo i smeđe istodobno, potpuno je prekrilo sunce. Luce je usporila, ali nije stala dok nije došla do krajnjeg ruba parkirališta.
Ĉeznula je da ondje nađe svoj stari, oronuli auto, da utone u njegovo sivo, platneno sjedalo, upali motor, pojača radio do kraja i odjuri iz tog prokletog mjesta.
KIKA
Ali, dok je stajala na vrelom, crnom pločniku, odjednom je shvatila: zarobljena je tu, odvojena od ostatka svijeta metal- nim, dvokrilnim, visokim vratima. Ĉak i da je mogla izaći... kamo bi otišla?
Osjećaj mučnine koji je osjetila u ţelucu rekao joj je sve što je trebala znati. Nalazila se na svojoj posljednjoj postaji, a budućnost nije izgledala obećavajuće.
Depresivno koliko istinito, ali Mač i kriţ bio je sve što joj je preostalo.
Zarinula je lice u ruke, znajući da se mora vratiti, a ono što je ostalo na dlanovima nakon što je podigla glavu podsje- tilo ju je da je još uvijek u potpunosti prekrivena Mollynom mesnom štrucom. Fuj! Prvo pod hitno mora naći najbliţi toalet.
Vrativši se u zgradu, šmugnula je u toalet kroz vrata što su se njihala. Mimoišla se s Gabbe, kose još plavlje i savršenije nego prije, ili joj se tako samo činilo jer je sama izgledala kao da se upravo iskobeljala iz kontejnera za smeće.
— Opa, oprosti, draga — rekla je. Njezin glas obojen na- glaskom američkog juga bio je sladunjav, ali lice joj se zgrčilo kada je promotrila Luce. — Oh, Boţe, grozno izgledaš. Što se dogodilo?
Sto se dogodilo? Kao da već cijela škola nije znala! Sigur- no se samo pravi naivna kako bi natjerala Luce da ponovo proţivi poniţavajući prizor.
— Ĉekaj pet minuta. — Luce je odgovorila glasom oštrijim nego što je namjeravala. — Sigurna sam da se ovim mjestom tračevi šire poput kuge.
— Moţeš posuditi moj puder — Gabbe je ponudila poka- zavši pastelno plavu toaletnu torbicu. — Vjerojatno nisi vidjela kako izgledaš, ali —
— Ne, hvala — odrezala je Luce i jurnula u toalet. Nije se pogledala u ogledalo, samo je okrenula slavinu. Kada se počela umivati hladnom vodom, iz nje je konačno provalilo. Suze su navirale dok je iz spremnika za sapun pokušavala istisnuti malo jeftinog ruţičastog, prašnog sapuna za ruke i
KIKA
nastojala isprati ostatke mesne štruce s lica. Ali što s kosom? A i njezina odjeća mogla je izgledati bolje i mirisati ugodnije. Nije da se trebala truditi ostaviti dobar prvi dojam.
Vrata toaleta odškrinula su se, a Luce se skutrila uza zid poput ţivotinje uhvaćene u zamku. Ugledavši nepoznatu dje- vojku, Luce se ukočila očekujući najgore.
Djevojka je bila zdepaste grade, naglašene neuobičajenom količinom odjeće. Njezino široko lice bilo je okruţeno ko- vrčavom smeđom kosom a svijedoljubičaste naočale poska- kivale su joj na nosu kad bi šmrcnula. Doimala se prilično
skromno, ali izgled vara. Ruke je stavila iza leđa i zauzela stav koji je kod Luce, nakon iskustva današnjeg dana, izazvao nepovjerenje.
— Znaš li da ne smiješ ovdje biti bez posebne propusnice?
— djevojka je rekla čvrstim glasom, kao da ţeli dati do znanja da s njom nema šale.
— Znam. — Pogled u djevojčinim očima potvrdio je Lu- ceinu sumnju da ovo mjesto nema milosti. Zaustila je a onda obeshrabreno uzdahnula: — Samo sam...
— Ma, šalim se — djevojka se nasmijala, zakolutala očima i opustila tijelo. — U svlačionici sam se na brzinu domogla nekakvog šampona za kosu — rekla je i ispruţila ruke u ko- jima su se nalazile dvije plastične bočice bezazlenog izgleda
— šampona i balzama za kosu. — Dođi — rekla je i pribliţila oronulu stolicu na rasklapanje. — Sad ćemo te ovdje oprati. Sjedni tu.
Nešto između cviljenja i smijanja, zvuk koji nikada prije nije proizvela, oteo se s Luceinih usana. Pretpostavljala je to zvuk olakšanja. Djevojka je, zapravo, bila ljubazna prema njoj — i to ne na način karakterističan za popravni dom, nego za normalnu osobu! I to bez posebnog razloga! Luce je bila toliko šokirana da gotovo nije znala što bi. — Hvala? — Luce je uspjela izreći, još uvijek pomalo na oprezu.
— Oh, pretpostavljam da ćeš se morati presvući — dje- vojka je rekla spustivši pogled na svoj crni dţemper, koji je
KIKA
trenutak potom skinula preko glave, otkrivši ispod njega još jedan jednakog izgleda.
Kada je primijetila Lucein iznenađeni pogled, rekla je: — Zašto se čudiš? Imam vrlo neprijateljski nastrojen imunološki sustav. Moram nositi mnogo slojeva odjeće.
— Oh, dobro, hoćeš li moći bez ovoga? — Luce se natje- rala ljubazno upitati, iako bi u tom trenutku bila spremna
učiniti bilo što, samo da se riješi dţempera natopljenog mes- nim umakom.
— Naravno. — djevojka je rekla i nehajno odmahnula ru- kom. — Ispod ovoga imam još tri. I još nekoliko u garderob- nom ormariću. Samo izvoli. Uznemirava me pogled na vege- tarijanku prekrivenu mesom. Ja sam vrlo suosjećajna osoba.
Luce se pitala kako ta neznanka zna za njezine prehram- bene navike, ali ono što ju je još više zanimalo, nije se mogla suzdrţati ne upitati: — Zašto si tako dobra prema meni?
Djevojka se nasmijala, uzdahnula, zatim odmahnula gla- vom. — Nisu baš svi u Maču i kriţu mačo i kurve.
— Kako? — Luce je rekla.
— Mač i kriţ.... Mačo i kurve. Glup nadimak kojim u gra- du nazivaju školu. Očito je da ovdje nema mačo tipova... Ali neću ti vrijeđati uši još okrutnijim imenima koja su nam nad- jenuli.
Luce se nasmijala.
— Ţeljela sam reći da nisu svi ovdje baš potpuni idioti.
— Samo većina? — Luce je dodala, mrzeći negativnost ko- ja je izbijala iz njezina glasa. Ali bilo je to jedno veoma dugo jutro, i već se toliko toga dogodilo i moţda joj ta djevojka neće zamjeriti malo otresitosti.
Na Luceino iznenađenje djevojka se nasmiješila. — Upravo tako. Zbog njih smo na lošem glasu. — Ispruţila je ruku. — Ja sam Pennyweather Van Syckle-Lockwood. Moţeš me zvati Penn.
— Jasno! — Luce je rekla, zbunjena i iznemogla i ni ne pomislivši da bi se na nadimak te djevojke, u svom prošlom ţivotu, zacijelo prigušeno nasmijala. Kao da je iskočila iz Dic-
KIKA
kensova romana. S druge strane, takvo ime, a ozbiljan izraz lica pri predstavljanju, Luce su ulijevali povjerenje.
— Ja sam Luceinda Price.
— A svi te zovu Luce — Perm je rekla. — Premjestila si se ovamo iz privatne škole Dover, New Hampshire.
— Kako ti to znaš? — Luce je polako upitala.
— Pogodila sam? — Penn je slegnula ramenima. — Šalim se, pročitala sam tvoj školski dosje, dobro? To mi je hobi.
Luce je zabezeknuto zurila u djevojku. Moţda je malo uranila s osjećajem povjerenja. Kako je moguće da Penn ima pristup njezinu školskom dosjeu?
Penn je pustila vodu da teče. Kada je postala dovoljno topla, kretnjom je dala Luce znak da nagne glavu nad umi- vaonik.
— Znaš — počela je objašnjavati — ne ţelim da misliš da sam kakva luđakinja. — Povukla je Luce za mokru kosu. — Bez uvrede. — Zatim joj je ponovo spustila glavu u umivaonik.
— Jedina sam učenica ove škole kojoj pohađanje nije sud- ski određeno. Moţda se nećeš sloţiti, ali biti duševno zdrava ima svojih zakonskih prednosti. Na primjer, jedino se meni mogla povjeriti sluţba uredskog pomoćnika. Što je s njihove strane glupo. Sada imam pristup mnogim povjerljivim blez- garijama.
— Ali, ako ne moraš biti ovdje...
— Kad ti otac odrţava školske travnate površine, na neki način obvezni su ti dopustiti besplatno školovanje. I tako... — Penn je zašutjela.
Pennin otac odrţava školske travnate površine? S obzirom na izgled dvorišta, Luce nije palo na pamet da ga ova škola ima.
— Znam o čemu razmišljaš — Penn je rekla, pomaţući Luce isprati posljednje ostatke mesnog umaka iz kose. — O tome da travnate površine ne izgledaju propisno odrţavane?
— Ne. — Luce je lagala. Mnogo bi radije ugodila toj dje- vojci i pokazala joj prijateljski stav, nego se prikazivala kao
KIKA
da joj je stalo do toga koliko se često u Maču i kriţu kosi trava. — Ne, hmm, ovdje je zaista lijepo.
— Moj tata je umro prije dvije godine — Penn je tiho rekla. — Sve što su uspjeli učiniti jest proglasiti ravnatelja Udella mojim zakonskim skrbnikom, ali, ovaj, nikada nisu našli zamjenu tati.
— Ţao mi je — rekla je Luce, također tihim glasom. Dakle, još netko u toj školi znao je što znači izgubiti blisku osobu.
— U redu je. — Penn je rekla i iscijedila balzam na dlan. — Ovo je zapravo dobra škola. Sviđa mi se tu.
Luce je naglo podigla glavu i cijeli toalet poprskala kaplji- cama iz kose. — Sigurna si da nisi luda? — zadirkivala ju je.
— Šalim se. Mrzim ovo mjesto. Uţasno je.
— Ali ne moţeš otići. — Luce je rekla i radoznalo nakrivila glavu.
Penn se ugrizla za usnu. — Ĉinit će ti se morbidnim, ali čak i da me nisu dodijelili Udellu, ne bih mogla otići. Moj tata je tu. — Rukom je pokazala prema groblju, koje se nije vidjelo iz toaleta. — On je sve što mi je ostalo.
— U tom slučaju, imaš više nego neki ljudi u ovoj ustano- vi — Luce je rekla, misleći pritom na Arriane. U mislima se vratila na onaj trenutak kada ju je Arriane uhvatila za ruku, pogledala s očekivanjem i zatraţila da obeća kako će je te večeri posjetiti u njezinoj sobi.
— Bit će ona u redu — Penn je rekla. — Nije prošao ni- jedan ponedjeljak a da Arriane nije dobila napadaj i završila kod medicinske sestre.
— Ali, to nije bio napadaj. — Luce je rekla. — To je bilo zbog narukvice. Vidjela sam.
— Ovdje u Maču i kriţu, mnoge stvari smatraju se »napa- dajima«. Tvoja nova neprijateljica Molly izvela je neke od legendarnih napadaja. Šuška se da će joj propisati druge lijekove. Nadam se da ćeš doţivjeti zadovoljstvo svjedočenja barem jednom njezinu ekscesu prije nego što to zbilja učine.
Penn je uistinu imala nevjerojatne obavještajne podatke. Luce je na trenutak poţeljela pitati je zna li što o Danielu, ali
KIKA
neobjašnjivo i gorljivo zanimanje za njega bilo je bolje zadrţati u tajnosti. Barem dok sama ne shvati o čemu je zapravo riječ.
Sada joj je Penn rukama izaţimala kosu.
— Gotovi smo — rekla je. — Mislim da smo napokon is- prale s tebe meso.
Luce se pogledala u ogledalo i prošla prstima kroz kosu. Penn je imala pravo. Ne računajući emotivne oţiljke i bol u desnom stopalu, ništa više nije svjedočilo o njezinom okršaju s Molly u kantini.
— Drago mi je što imaš kratku kosu. — Penn je rekla. — Da je još duga kao na slici iz tvog dosjea, ova operacija trajala bi mnogo dulje.
Luce je blenula. — Morat ću pripaziti na tebe, zar ne?
Penn je uhvatila Luce pod ruku i odvela je iz toaleta. — Samo se potrudi ostati sa mnom u dobrim odnosima i nikome se neće dogoditi ništa loše.
Luce je ispalila zabrinut pogled prema Penn, ali Pennin izraz lica ništa nije odavao. — Šališ se, zar ne? — Luce je upitala. Penn se nasmiješila, odjednom vedra. — Dođi, mo- ramo stići na sat. Zajedno imamo popodnevnu nastavu, zar to nije super? Luce se nasmijala. — Kada će presušiti tvoje informacije o meni?
— Ne tako brzo. — Penn je rekla, vukući je niz hodnik prema sivoj zgradi. — No ubrzo će ti se to svidjeti, obećavam. Dobro je imati mene za prijateljicu.
— Opusti se i budi hladnokrvna — ponovila je Luce.
Učenici su se podijelili u grupe i stajali ispred zgrade Au- gustine, oko stabala obraslih puzavicama. Nitko nije izgledao previše sretan što se ondje nalazi, ali se nikome nije ni ţurilo ući u zgradu.
U Doveru nisu postojala pravila odijevanja, tako da Luce nije bila naviknuta na uniformiranost ovdašnjih učenika. No, premda je svaki učenik bio odjeven jednako, u crne traperice, crnu dolčevitu kratkih rukava i crn dţemper, obično svezan preko ramena ili oko struka, mnogi su tu odjeću nosili na različite načine.
Skupina tetoviranih djevojaka stajala je u krugu, prekriţe- nih ruku. Narukvice na njihovim rukama sezale su do lakata, a crni rupci na glavama podsjetili su Luce na film o djevo-
KIKA
jačkoj motociklističkoj bandi koji je jednom gledala. Film je posudila misleći — Što moţe biti otkvačenije od motociklističke bande? Sada se Lucein pogled sreo s pogledom jedne od dje- vojaka s druge strane travnjaka. Djevojčine teško našminkane mačkaste oči gledale su iskosa i Luce je hitro skrenula pogled.
Mladić i djevojka imali su na leđima crnih dţempera na- šivene lubanje s prekriţenim kostima. Par se drţao za ruke i svako malo jedno bi drugo poljubili u sljepoočnicu, ušnu školjku ili oko. Kada su se zagrlili, Luce je vidjela da oko zapešća imaju pričvršćenu narukvicu — uređaj za praćenje. Doimali su se malo grubo, no očito je da su bili vrlo zalju- bljeni. Svaki put kad bi metal u njihovim probušenim jezici- ma bljesnuo, Luce bi u grudima osjetila bolnu osamljenost.
Iza zaljubljenog para, stajala je skupina plavokosih mla- dića. Bili su naslonjeni na zid i usprkos vrućini svi su bili u dţemperima. Ispod dţempera nosili su bijele košulje s uš- krobljenim ovratnicima. Crne hlače savršeno su padale preko ulaštenih, elegantnih cipela. Od svih učenika pred školom, ti su mladići najviše nalikovali tipičnim doverskim učenicima. Ali, kada ih je bolje pogledala shvatila je da se zbog nečeg razlikuju od mladića koje je poznavala u Doveru. Mladića poput Trevora.
Premda nisu činili ništa, osim što su stajali u skupini, iz njih je izbijala posebna vrsta agresivnosti. Izvirivala je iz nji- hovih pogleda. Teško je objasniti zašto, ali Luce je odjednom sinulo da svi učenici te škole, upravo poput nje, imaju proš- lost. Vjerojatno i tajne koje ne ţele dijeliti. Ali, nije bila sigur- na je li zbog te spoznaje više ili manje osamljena.
Arriane je primijetila da Luce promatra učenike.
— Spremni smo učiniti sve da preţivimo dan — rekla je slijeţući ramenima. — Ako do sada nisi primijetila strvinare u niskom letu, reći ću ti da ovo mjesto zaudara na smrt. — Sjela je na klupu ispod ţalosne vrbe i potapšala mjesto pored sebe, za Luce.
KIKA
Prije nego što je sjela, Luce je rukom odgurnula hrpu vla- ţnih, trulih listova i zatim uočila još jedan prekršaj pravila odijevanja.
Vrlo privlačan prekršaj pravila odijevanja.
Oko vrata nosio je jarko crven šal.
Nije bilo nimalo hladno, no on je preko crnog dţempera nosio crnu koţnu motociklističku jaknu. Nije znala zašto, moţda zato što je jedini u školskom dvorištu nosio nešto u boji, ali Luce nije mogla odvojiti pogled. Zapravo, u uspored- bi s njim sve drugo postalo je nevjerojatno blijedo, i na jedan dug trenutak Luce je zaboravila gdje se nalazi.
Upijala je pogledom njegovu zagasitu, zlaćanu kosu i jednak ten. Njegove visoke jagodice, tamne sunčane naočale
koje su mu prekrivale oči i meke usne. U svim filmovima koje je gledala, i knjigama koje je pročitala, muškarac koji je pobuđivao zanimanje ţenskog roda uvijek je bio nevjerojat- no lijep, osim što je imao neku sitnu manu — otkrhnut zub, šarmantan čuperak koji strši, madeţ na lijevom obrazu. Znala je zašto — odviše savršen, mogao bi biti odviše nepristupačan. Ali, bio pristupačan ili ne, Luce nikada nije mogla odoljeti veličanstveno lijepom muškarcu. Poput tog tipa.
Stajao je naslonjen na zgradu, ruku nemarno prekriţenih preko grudi. Na trenutak, vidjela se u njegovu naručju. Za- tresla je glavom, ali nije mogla izbaciti iz misli tu sliku, toliko jasnu, da je gotovo krenula prema njemu.
Ne! To je bilo suludo. Zar ne? Ĉak i u školi punoj luđaka, Luce je dobro znala da je njezin poriv sulud.
Nije ga čak ni poznavala.
Razgovarao je s mladićem niţim od sebe s dreadlocks frizurom i vrlo zubatim osmijehom. Obojica su se smija- li — bučno i od srca — i iz nekog razloga, Luce je postala neobično ljubomorna.
Pokušala se prisjetiti kada se posljednji put tako smijala, od srca, kao oni tada.
KIKA
— To je Daniel Grigori. — rekla je Arriane, pročitavši joj misli i nagnuvši se naprijed. — Primjećujem da je privukao nečiju paţnju.
— Blago rečeno. — Luce se sloţila i istodobno posramila kada je shvatila kako je vjerojatno izgledala Arriane.
— Ako ti se sviđaju takve stvari.
— A što mi se ne bi moglo svidjeti? — Luce je izlanula. To je bilo jače od nje.
— Njegov prijatelj zove se Roland — Arriane je rekla, ki- majući u pravcu mladića s dreadlocksima. — On je fora. Zna kako nabaviti stvari, ako znaš na što mislim?
Ne baš, Luce je pomislila, grizući usnu. — Kakve stvari ?
Arriane je slegnula ramenima i ukradenim dţepnim no- ţem odrezala nit koja je visjela iz poderotine na njezinim crnim trapericama.
— Tako, stvari. Ono-što-traţiš-to-i-dobiješ.
— A Daniel? — Luce je upitala. — Sto se o njemu priča?
— Oh, ona ne odustaje — Arriane se nasmijala, zatim pro- čistila grlo. — Zapravo, nitko ne zna ništa o njemu — rekla je. — Ĉvrsto se drţi imidţa tajanstvenog muškarca. No, mogao bi biti tek tipičan gad iz popravne škole.
— Znam takve tipove — Luce je rekla, iako je odmah po- ţeljela da nije. Nakon onoga što se dogodilo Trevoru — što god to bilo — nije imala nikakva prava suditi drugima. Štovi- še, kada bi, premda vrlo rijetko, spomenula čak i najnevaţniji detalj vezan uz tu noć, lelujave sjene vratile bi joj se upravo kao tada na jezeru.
Ponovo je ovlaš pogledala Daniela. Skinuo je naočale, stavio ih u unutrašnji dţep jakne i okrenuo se prema njoj. Pogledi su im se sreli i Luce je gledala kako mu se oči prvo šire, zatim suţavaju na način koji je podsjećao na iznenađenje. Ne, nešto više od toga. Kada su im se pogledi sreli, njoj je zastao dah. Znala ga je odnekud.
Ali, da je upoznala nekog poput njega, zacijelo bi se dobro sjećala. Sjećala bi se te potpune potresenosti, koju je upravo sada osjećala.
KIKA
Daniel se nasmiješio i Luce je shvatila da još uvijek zure jedno drugome u oči. Mlaz topline prostrujao je njezinim tijelom, morala se uhvatiti za klupu da zadrţi ravnoteţu. Osjetila je kako joj se usne razvlače, uzvraćala mu je osmijeh. Zatim je podigao ruku u zrak.
I pokazao joj srednji prst.
Luce je šokirano zadahtala i spustila pogled.
— Što? — Upitala je Arriane, potpuno nesvjesna scene koja se upravo odigrala. — Zaboravi. — rekla je. — Nemamo vremena. Osjećam da će zazvoniti.
Kao na znak, oglasilo se školsko zvono i učenici su se po- čeli tromo vući prema zgradi. Arriane je vukla Luce za ruku i sipala upute gdje će se naći nakon nastave. Ali Luce se još uvijek vrtjelo u glavi — potpuni stranac pokazao joj je srednji prst! Njezino trenutačno oduševljenje Danielom sasvim je nestalo, ali sada je ţeljela doznati što je njegov problem.
Prije nego što je ušla u učionicu, usudila se još jednom kradomice pogledati iza sebe. Lice mu je bilo bezizraţajno, ali nije bilo sumnje — gledao je za njom.
DRUGO POGLAVLjE
ZRELA ZA VEZANJE
Luce je sa sobom imala raspored sati otisnut na komadu papira, napola praznu biljeţnicu koju je počela ispu- njavati u Doveru na satu napredne europske povijesti prošle godine, dvije olovke, omiljenu gumicu za brisanje, a iznenada i loš predosjećaj da je Arriane imala pravo kada je govorila o školskom programu Mača i kriţa.
Profesor se još nije ukazao, pohabane školske klupe nisu bile sloţene u redove, a ormar sa zalihama školskog pribora bio je zabarikadiran hrpama prašnih kutija.
KIKA
No, učenici kao da nisu primjećivali nered u učionici. Za- pravo, činilo se da ne primjećuju ni da se nalaze u učionici. Stajali su uz prozor, podijeljeni u skupine, uvlačili posljednji dim cigarete ili premještali ogromne ziherice na svojim maji- cama. Jedino je Todd sjedio u klupi i nalivperom urezivao u drvenu klupu nešto vrlo zamršeno. A ostali novi učenici izgledali su kao da su se brzo uklopili u novu sredinu. Cam je bio tijesno okruţen mladićima koji su Luce podsjećali na uče- nike privatne škole poput Dovera. Vjerojatno su se druţili u vrijeme kada je Cam prvi put boravio tu. Gabbe se rukovala s djevojkom s probušenim jezikom koja se maločas u dvorištu ljubila s tipom s probušenim jezikom. Luce se osjetila glupa- vo zavidnom, jer je imala tek toliko hrabrosti da se smjesti uz bezopasnog Todda.
Arriane je, poput darkerske princeze, lepršala nad ostali- ma, šapućući riječi koje Luce nije čula. Dok je prolazila pored
Cama, on je iskoristio priliku i raskuštrao joj tek ošišanu kosu.
— Lijepa frizura, Arriane. — Smijuljio se i potezao je za čuperak na vratu. — Ĉestitam tvom frizeru.
Arriane ga je pljesnula po ruci. — Miči šape, Cam. Sto bi značilo — samo u tvojim snovima. — Glavom je trgnula prema Luce. — Ĉestitati moţeš mojoj novoj ljubimici tamo.
Camove smaragdno zelene oči zasjale su prema Luce, koja se ukočila.
— Mislim da ću upravo to učiniti — rekao je i krenuo prema Luce.
Smješkao se prilazeći Luce, koja je sjedila ruku uredno sklopljenih na intenzivno oslikanu stolu, a gleţnjeva prekriţe- nih ispod stolice. — Mi, novi učenici, trebali bi smo se drţati zajedno — rekao je. — Kuţiš me?
— Nisi li ti već bio ovdje?
— Nemoj vjerovati svemu što ti Arriane kaţe. — Na trenu- tak se osvrnuo i pogledom okrznuo Arriane, koja je stajala uz prozor i sumnjičavo ih promatrala.
— Ah, ne, o tebi nije ništa rekla — Luce je rekla brzo, po- kušavajući se sjetiti je li to bila istina. Bilo je jasno da se Cam
KIKA
i Arriane nisu podnosili, i premda je Luce bila zahvalna Arri- ane na jutarnjem obilasku, nije bila spremna izabrati stranu.
— Sjećam se kada sam i sam bio nov učenik... hoću reći, prvi put — nasmijao se sam sebi — Moja grupa upravo se raspala i bio sam posve izgubljen. Nikoga nisam poznavao... Volio bih da sam tada imao nekoga — letimično je pogledao prema Arriane, — bez skrivenih namjera, da me upozna s ovim mjestom.
— Pokušavaš mi reći da ti nemaš skrivene namjere ? — Lu- ce je rekla, iznenađena svojim koketnim tonom.
Nonšalantan osmijeh razlio se Camovim licem. Podigao je obrvu. — Kad pomislim da se nisam ţelio vratiti ovamo...
Luce se zarumenjela. Rokeri nisu obično bili njezino društvo — ali nijedan do sada nije pribliţio stolicu njezinu stolu, sjeo pored nje i zagledao se u nju svojim tako zelenim očima. Posegnuo je u dţep i izvadio zelenu trzalicu za gitaru s utisnutim brojem 44.
— Ovo je broj moje sobe. Dođi kad god ţeliš.
Boja trzalice nije se previše razlikovala od boje Camovih očiju, a Luce se u sebi pitala kada je stigao dati utisnuti broj svoje sobe, ali prije nego što mu je stigla odgovoriti — a tko zna što bi rekla — Arriane je snaţno spustila ruku na Camovo rame. — Oprosti, nisam li bila dovoljno jasna? Prava na nju imam — ja!
Prezirno je frknuo kroz nos. Pogledao je ravno u Luce i rekao: — Vidiš, ja sam mislio da još uvijek postoji ono nešto što se zove slobodna volja. Moţda tvoja ljubimica ţeli sama odlučiti o tome.
Luce je zinula ţeleći odlučno potvrditi da ima vlastito mišljenje, objasniti da je danas njezin prvi dan i da se tek počinje snalaziti. Ali, tek što je u mislima oblikovala riječi, zazvonilo je i malo društvo oko Luceina stola razišlo se.
Učenici su posjedali u klupe oko nje, pa se Luceino uko- čeno i odviše primjereno drţanje ubrzo je prestalo biti toliko upadljivo, kao i njezino uporno zurenje u vrata. Vrebanje na Daniela.
KIKA
Krajičkom oka primjećivala je Camove skrivene poglede. Isprva je bila polaskana, potom je postala tjeskobna, napo- sljetku frustrirana. Daniel? Cam? Pohađala je tu školu već — četrdeset pet minuta? — i već se u mislima nastojala odlučiti između dva mladića. U toj ustanovi nalazila se prvenstveno zato što su, kada se prošli put zainteresirala za mladića, stvari prošle totalno po zlu. Ne bi si trebala dopustiti da već prvog dana škole bude potpuno oborena s nogu, i to dvostruko.
Pogledala je Cama i on joj je namignuo, zatim sklonio tamnu kosu iz očiju. Na stranu njegov impresivan dobar iz- gled, moglo bi biti uistinu korisno poznavati ga. Još uvijek se privikavao na okolinu, poput nje, iako je bilo jasno da je tu bio već barem nekoliko puta. A prema njoj je bio ljubazan! Sjetila se zelene trzalice za gitaru, ponadavši se da ih ne dijeli šakom i kapom. Mogli bi biti... prijatelji. Moţda joj je upravo to bilo potrebno. Moţda bi tada prestala izgledati kao da tako očito ne pripada u Mač i kriţ.
Moţda bi tada mogla oprostiti činjenicu što je jedini prozor u učionici bio veličine omotnice. Bio je oblijepljen stvrdnutim vapnom i gledao na golem mauzolej na groblju.
Moţda bi tada mogla zaboraviti na intenzivan miris supe- roksida koji je širila blajhana pankerica smještene ispred nje i koji joj je draškao nos.
Moţda bi se tada mogla usredotočiti na strogog profesora s brkovima koji je, umarširavši u prostoriju, naredio učenici- ma da ustanu i sjednu i čvrsto zatvorio vrata.
U srcu je osjetila blag ubod razočaranja. Jedan trenutak pokušavala je shvatiti što ga je izazvalo. Sve dok profesor nije zatvorio vrata, u njoj je tinjala nada da će na svom prvom satu vidjeti Daniela.
Što je bio sljedeći predmet? Francuski? Pogledala je u ras- pored pokušavajući locirati prostoriju u kojoj će se odrţati. U tom trenutku avion od papira otklizao se preko njezina ras- poreda sati, preskočio stol i spustio se na pod pored njezine torbe. Pokušala je provjeriti je li tko primijetio, ali profesor je bio odviše zaposlen struganjem komadom krede po ploči.
KIKA
Luce je kriomice i uplašeno pogledala lijevo. Cam joj je uzvratio pogled, namignuo i koketno mahnuo, zbog čega joj je tijelo postalo napeto. Ali, činilo se da nije niti zamijetio, a kamoli da je on odgovoran za papirnati avion.
— Šššššš — tihi šapat dolazio je odnekud iza Ĉama. Bila je to Arriane, koja je bradom davala znak Luce da podigne avion. Luce se sagnula i primijetila da je na krilu, sitnim crnim slovima, napisano njezino ime. Njezina prva poruka
u ovoj školi!
Već traţiš izlaz? Loš znak.
Zarobljeni smo u ovoj prokletoj rupi sve do ručka.
To mora da je bila šala. Luce je ponovo pogledala raspored sati i s uţasom shvatila da se prva tri današnja sata odrţavaju u toj, učionici broj jedan — i da sva tri predmeta podučava isti g. Cole.
G. Cole se napokon odvojio od ploče i sada je pospano koračao učionicom. Posebnog predstavljanja novih učenika nije bilo — a Luce nije znala odgovara li joj to ili ne. Sve što je g. Cole učinio za četiri nova učenika bilo je da im na klupe baci primjerke pregleda nastavnog plana. Kad je paket papira tresnuo na njezinu klupu, Luce se znatiţeljno nagnula i pročitala — Povijest svijeta, pisalo je. Nadmudrivanje kobne sudbine čovječanstva.
Hmmm, povijest je uvijek bila njezin najdraţi predmet, ali nadmudrivanje kobne sudbine?
Luce je pregledala nastavni plan i uvjerila se da je Arriane imala pravo kada je to mjesto proglasila prokletom rupom: štiva za čitanje bilo je nemoguće mnogo, TEST, pisalo je velikim tiskanim slovima, imali su svaki treći sat, a esej na trideset stranica trebali su napisati o... je li to bilo ozbilj- no? — neuspjeloj diktaturi po izboru. Crne, debele zagrade zaokruţivale su zadatke koje je Luce propustila. Na rubu
KIKA
stranice g. Cole je napisao: — Nađimo se da se dogovorimo oko nadoknađivanja zadaće. — Ako je i postojao efektniji
način isisavanja duše iz ljudskog bića od ovog, Luce bi bilo strah doznati.
Barem je Arriane sjedila u susjednom redu, iza nje. Luce je bila zadovoljna što su uglavile način prenošenja SOS poruka. Ona i Callie običavale su jedna drugoj potajno slati tekstovne poruke za vrijeme nastave, ali u ovoj školi morat će naučiti raditi avione od papira. Istrgnula je list papira iz biljeţnice i pokušala ga saviti po uzoru na Arrianein. Nakon nekoliko minuta okušavanja u origamiju, još jedan avion sletio je na njezin stol. Ponovo je bacila pogled na Arriane, koja je od- mahivala glavom i kolutala očima kao da ţeli reći — koliko- još-toga-imaš-za-naučiti!
Luce je slegnula ramenima ispričavajući se i okrenula se kako bi razmotala svoju drugu poruku:
Oh, a sve dok ne budeš sigurna da moţeš pogoditi cilj, nemoj u mom smjeru slati poruke u kojima se spominje Daniel. Tip iza tebe poznat je po sposobnosti presretanja na nogometnom igralištu.
To je bilo korisno znati. Nije ni primijetila kada je Danie- lov prijatelj Roland sjeo u klupu iza nje. Sada se neprimjetno okretala u stolici sve dok krajičkom oka nije uhvatila tračak njegovih dreadlocksa. Usudila se zaviriti u otvorenu biljeţni- cu na njegovoj klupi i pročitala njegovo puno ime i prezime. Roland Sparks.
— Slanje poruka je zabranjeno! — g. Cole rekao je strogim glasom, na što je Luce naglo uspravila glavu i usredotočila se na njega. — Zabranjeno je plagiranje i prepisivanje. Nisam magistrirao da na moja predavanja vi ne biste obraćali paţnju.
Luce je još uvijek sloţno kimala zajedno s drugim zbunje- nim učenicima, kada se treći avion tiho spustio posred njezi- ne klupe.
Još samo 172 minute do kraja!.
KIKA
Nakon stotinu sedamdeset i tri minute mučenja, Arriane je povela Luce u školsku kantinu. — I, što misliš? — upitala je.
— Imala si pravo. — Luce je rekla omamljeno, još uvijek oporavljajući se od bolne pustoši svoja prva tri sata. — Zašto bi netko podučavao toliko depresivan predmet?
— Ah, ne brini, Cole će se ubrzo opustiti. Nove učenike uvijek dočeka svojom nema-foliranja-facom. U svakom slu- čaju, — Arriane je rekla, bockajući prstom Luce, — moglo je biti gore. Mogla si zaglaviti kod gđe. Tross.
Luce je zavirila u raspored sati. — Popodne imam kod nje biologiju — rekla je dok ju je obuzimao val bespomoćnosti.
Arriane je prasnula u smijeh, a Luce je nešto muklo uda- rilo u rame. Bio je to Cam, na putu prema kantini. Luce bi odletjela u stranu da je njegova ruka nije vratila u ravnoteţu.
— Hej, polako. — Hitro je ispalio prema njoj osmijeh, a ona se pitala je li to učinio namjerno. Ali nije se doimao to- liko nezreo. Luce je gledala Arriane pokušavajući procijeniti je li što od toga primijetila. Arriane je podigla obrve, kao da ţeli ohrabriti Luce da joj kaţe što joj je na umu, ali obje su šutjele.
Kad su prošle pored prašnih unutrašnjih prozora što su odvajali tmuran i depresivan hodnik od još tmurnije i depre- sivnije kantine, Arriane je uhvatila Luce za lakat.
— Pod svaku cijenu izbjegavaj prţeni pileći odrezak — savjetovala ju je dok su išle za ostalima u bučnu prostoriju. — Pizza je dobra, čili je u redu, a ni boršč nije loš. Voliš li mesnu štrucu?
— Ja sam vegetarijanka — rekla je Luce. Gledala je naoko- lo, pogledom traţila dvije osobe. Daniela i Cama. Osjećala bi se toliko bolje kad bi znala gdje su. Tada bi mogla na miru ručati pretvarajući se da ih ne primjećuje. Ali, za sada, nijedan nije bio na vidiku...
— Vegetarijanka? — Arriane je naškubila usta. — Jer su u roditelji hipiji ili je to tek slabašan izraz tvog buntovništva?
— Nijedno. Ja jednostavno...
KIKA
— Ne voliš meso? — Arriane je uhvatila Luce za ramena i okretala je polako devedeset stupnjeva, sve dok nije stajala li- cem okrenuta prema Danielu, koji je sjedio za stolom na dru- gom kraju prostorije. Luce je polako izdahnula. Dakle, tu je.
— Odnosi li se to na baš sve vrste mesa? — Arriane je glasno pjevušila. — Moţeš li reći da ne bi zube ţeljela zariti u njega*.
Luce je lupnula Arriane i povukla je prema redu za samo- posluţivanje. Arriane je pucala od smijeha, a Luce je bila si- gurna da joj je lice potpuno crveno, što će na tom fluorescent- nom svjedu biti vrlo očito.
— Zašuti! Ĉut će te — šapnula je.
Dio Luce bio je sretan što je tako brzo našla prijateljicu s kojom je mogla zbijati šale o dečkima. Pod pretpostavkom da je Arriane bila njezina prijateljica.
Još uvijek je bila potresena zbog onoga što se prije dogo- dilo s Danielom. Privlačnost koju je osjetila prema njemu
— premda još uvijek nije razumjela čime je bila izazvana — vratila se. Natjerala se otrgnuti pogled od njegove plave kose, ovalne linije njegove brade. Nije htjela biti uhvaćena dok zuri. Nije mu ţeljela pruţiti još jednu priliku da joj pokaţe srednji prst.
— Ma daj! — Arriane je podrugljivo rekla. — Toliko je koncentriran na taj hamburger, da ne bio čuo ni da ga Sotona zove. — Pokazala je rukom prema Danielu, koji je uistinu izgledao potpuno obuzet ţvakanjem hamburgera. Ne! Izgle- dao je kao da se pretvara da je potpuno obuzet ţvakanjem hamburgera.
Luce je kradomice pogledala Rolanda, Danielova prijatelja, koji mu je sjedio sučelice. On je zurio ravno u nju. Kada
je uhvatio njezin pogled, zavijugao je obrvama. Luce nije mo-
gla shvatiti što tom čudnovatom kretnjom ţeli reći, ali znala
je da je pomalo plaši.
Luce se okrenula Arriane. — Zašto su svi u ovoj školi tako čudni?
— Neću tvoje riječi shvatiti osobno i uvrijediti se. — Rekla je Arriane i uzela plastičnu tacnu za sebe, a drugu pruţila
KIKA
Luce. — I nastavit ću te upoznavati s istančanim umijećem biranja mjesta za sjedenje u kantini. Vidiš, nipošto ne bi ţe- ljela sjediti u blizini — Luce, pazi!
Luce je samo koraknula natrag, ali čim je to učinila, dvije su joj ruke pritisnule ramena i grubo je gurnule dolje. Znala je da pada.
Ispruţila je ruke, pokušala se uhvatiti za nešto čvrsto, ali sve što je uspjela dohvatiti bila je nečija tacna za jelo, koja se za- jedno s njom počela rušiti na pod. Muklo i teško tresnula je o pod kantine, a cijela zdjelica boršča izlila joj se na glavu i lice.
Kad je uspjela obrisati kašu iz očiju tek toliko da moţe vi- djeti, Luce je podigla pogled. Najsrditija mala pakosnica koju je ikada vidjela stajala je iznad nje. Djevojka je imala blajhanu kosu oblikovanu u šiljke, najmanje deset puta probušeno lice i ubojit pogled. Pokazala je zube i zasiktala na Luce. — Da od pogleda na tebe nisam izgubila tek, sada bih te natjerala da mi kupiš novi ručak.
Luce je promucala ispriku. Pokušala je ustati, ali djevojka je zabola šiljastu potpeticu čizme u Luceino stopalo. Bol joj je prostrujala nogom, morala se ugristi za usnu kako ne bi glasno jauknula.
— Zašto to ne bih učinila neki drugi put? — rekla je dje- vojka.
— Dosta, Molly! — rekla je Arriane hladnokrvno. Sagnula se i pomogla Luce da ustane.
Luce se lecnula. Šiljasta potpetica sigurno će ostaviti mod- ricu.
Molly je zauzela borbeni stav i okrenula se prema Arriane, a Luce je činilo da to nije prvi put da su ukrstile rogove. — Brzo si se sprijateljila s pridošlicom, vidim — reţala je Molly. — Vrlo podmuklo ponašanje A. Nisi li na uvjetnoj?
Luce je progutala slinu. Arriane joj nije spomenula uvjet- nu kaznu, niti je Luce smatrala da bi je to trebalo spriječiti u sklapanju novih prijateljstava. Ali, ta je riječ bila dovoljna da Arriane stisne šaku, zamahne rukom i snaţno tresne Molly u desno oko.
KIKA
Molly je zateturala natrag, ali Lucein pogled privukla je Arriane. Počela se grčiti i nekontrolirano trzati, ruku ispru- ţenih pred sebe.
To joj je činila narukvica, Luce je s uţasom shvatila. Slala je nekakve elektrošokove kroz Arrianeino tijelo. Nečuveno! Uistinu okrutna i neuobičajena kazna. Lucein ţeludac okre- tao se dok je zurila u tijelo svoje prijateljice koje je nešto po- tresalo. Kada je počela tonuti na pod, Luce je pruţila ruke da je uhvati.
— Arriane — šapnula je Luce. — Jesi li dobro?
— Divno. — Arrianeine tamno obrubljene oči zaţmirile su, nakratko se otvorile, zatim se ponovo sklopile.
Luce je dah zapeo u grlu. Zatim se jedno Arrianeino oko otvorilo. — Uplašila sam te, jesam li? Ahhh, to je baš zgodno. Ne brini se, neće me ubiti — šapnula je. — Samo će me ojačati. U svakom slučaju, vrijedilo je sloţiti toj kravi modricu, znaš?
— U redu, dosta! Dosta! Prekinite! — promukao glas za- grmio je iza njih.
Randy je stajala na dovratku, zajapurena i zapuhana. Više se nije imalo što prekinuti, Luce je pomislila, ali Molly je
već posrtala prema njima, kuckajući šiljastim potpeticama o linoleumski pod. Ta djevojka uistinu nije imala srama.
Zar je uistinu mislila istući Arriane pred Randy? Na sreću Randine krupne ruke na vrijeme su ščepale njezinu šaku. Mo- lly se opirala, zatim je počela vrištati. — Neka netko počne govoriti! — Randy je zalajala, stišćući Molly dok nije izgubila snagu i omlitavjela. — Kad bolje razmislim, sve tri ćete se sutra ujutro javiti na odrađivanje kazne. Groblje! U cik zore!
— Randy je pogledala Molly. — Jesi li se ohladila?
Molly je uplašeno kimnula i Randy ju je pustila. Cučnula je uz Arriane, koja je još uvijek leţala Luce u krilu, ruku pre- kriţenih na prsima. Isprva, Luce je mislila da je Arriane tek zlovoljna, poput ljutita psa s električnom ogrlicom, ali zatim je osjetila slab trzaj Arrianeina tijela i shvatila da je djevojka još uvijek u nemilosti narukvice.
KIKA
— Dođi — Randy je rekla njeţnije. — Sad ćemo te isklju- čiti.
Pruţila je Arriane ruku i pomogla joj uspraviti malo, drh- tavo tijelo. Okrenula se samo jednom, na dovratku, i ponovila zapovijed Luce i Molly. — U cik zore!
— Jedva čekam! — rekla je Molly slatkim glasom, poseg- nuvši za tanjurom s mesnom štrucom na podu, koji je onamo skliznuo s njezine tacne.
Zanjihala ga je na trenutak nad Luceinom glavom, zatim zamahnula njime, pa ga zalijepila Luce na kosu. Luce je čula šljapkavi zvuk — zvuk svog vlastitog poniţenja, jer je cijeli Mač i kriţ imao priliku dobro pogledati novu djevojku pre- krivenu mesnom štrucom.
— Neprocjenjivo! — Molly je rekla i izvukla najmanji mogući fotoaparat srebrne boje iz straţnjeg dţepa traperica.
— Reci... mesna štruca. — pjevuckala je škljocajući fotoapa- ratom izbliza. — Ove slike izgledat će super na mom blogu.
— Dobar šešir! — netko je podrugljivo doviknuo s druge strane kamine. Zatim je Luce sa strepnjom potraţila pogle- dom Daniela, moleći se u sebi da je nekim čudom propustio cijeli prizor. Ali, nije. Odmahivao je glavom. Ozlovoljeno.
Sve do tada, Luce je mislila da je još uvijek moguće su- protstaviti se i doslovno otresti sa sebe cijeli taj incident. Ali, Danielova reakcija ju je slomila.
No, nije namjeravala plakati pred tim groznim ljudima. Progutala je s naporom, uspravila se i poţurila prema najbli- ţim vratima, nestrpljivo ţudeći za svjeţim zrakom na licu.
Umjesto toga, čim je izašla van obavila ju je tipična, vlaţna rujanska juţina, gušeći je. Nebo neodredive boje, tako nes- nosno sivo i smeđe istodobno, potpuno je prekrilo sunce. Luce je usporila, ali nije stala dok nije došla do krajnjeg ruba parkirališta.
Ĉeznula je da ondje nađe svoj stari, oronuli auto, da utone u njegovo sivo, platneno sjedalo, upali motor, pojača radio do kraja i odjuri iz tog prokletog mjesta.
KIKA
Ali, dok je stajala na vrelom, crnom pločniku, odjednom je shvatila: zarobljena je tu, odvojena od ostatka svijeta metal- nim, dvokrilnim, visokim vratima. Ĉak i da je mogla izaći... kamo bi otišla?
Osjećaj mučnine koji je osjetila u ţelucu rekao joj je sve što je trebala znati. Nalazila se na svojoj posljednjoj postaji, a budućnost nije izgledala obećavajuće.
Depresivno koliko istinito, ali Mač i kriţ bio je sve što joj je preostalo.
Zarinula je lice u ruke, znajući da se mora vratiti, a ono što je ostalo na dlanovima nakon što je podigla glavu podsje- tilo ju je da je još uvijek u potpunosti prekrivena Mollynom mesnom štrucom. Fuj! Prvo pod hitno mora naći najbliţi toalet.
Vrativši se u zgradu, šmugnula je u toalet kroz vrata što su se njihala. Mimoišla se s Gabbe, kose još plavlje i savršenije nego prije, ili joj se tako samo činilo jer je sama izgledala kao da se upravo iskobeljala iz kontejnera za smeće.
— Opa, oprosti, draga — rekla je. Njezin glas obojen na- glaskom američkog juga bio je sladunjav, ali lice joj se zgrčilo kada je promotrila Luce. — Oh, Boţe, grozno izgledaš. Što se dogodilo?
Sto se dogodilo? Kao da već cijela škola nije znala! Sigur- no se samo pravi naivna kako bi natjerala Luce da ponovo proţivi poniţavajući prizor.
— Ĉekaj pet minuta. — Luce je odgovorila glasom oštrijim nego što je namjeravala. — Sigurna sam da se ovim mjestom tračevi šire poput kuge.
— Moţeš posuditi moj puder — Gabbe je ponudila poka- zavši pastelno plavu toaletnu torbicu. — Vjerojatno nisi vidjela kako izgledaš, ali —
— Ne, hvala — odrezala je Luce i jurnula u toalet. Nije se pogledala u ogledalo, samo je okrenula slavinu. Kada se počela umivati hladnom vodom, iz nje je konačno provalilo. Suze su navirale dok je iz spremnika za sapun pokušavala istisnuti malo jeftinog ruţičastog, prašnog sapuna za ruke i
KIKA
nastojala isprati ostatke mesne štruce s lica. Ali što s kosom? A i njezina odjeća mogla je izgledati bolje i mirisati ugodnije. Nije da se trebala truditi ostaviti dobar prvi dojam.
Vrata toaleta odškrinula su se, a Luce se skutrila uza zid poput ţivotinje uhvaćene u zamku. Ugledavši nepoznatu dje- vojku, Luce se ukočila očekujući najgore.
Djevojka je bila zdepaste grade, naglašene neuobičajenom količinom odjeće. Njezino široko lice bilo je okruţeno ko- vrčavom smeđom kosom a svijedoljubičaste naočale poska- kivale su joj na nosu kad bi šmrcnula. Doimala se prilično
skromno, ali izgled vara. Ruke je stavila iza leđa i zauzela stav koji je kod Luce, nakon iskustva današnjeg dana, izazvao nepovjerenje.
— Znaš li da ne smiješ ovdje biti bez posebne propusnice?
— djevojka je rekla čvrstim glasom, kao da ţeli dati do znanja da s njom nema šale.
— Znam. — Pogled u djevojčinim očima potvrdio je Lu- ceinu sumnju da ovo mjesto nema milosti. Zaustila je a onda obeshrabreno uzdahnula: — Samo sam...
— Ma, šalim se — djevojka se nasmijala, zakolutala očima i opustila tijelo. — U svlačionici sam se na brzinu domogla nekakvog šampona za kosu — rekla je i ispruţila ruke u ko- jima su se nalazile dvije plastične bočice bezazlenog izgleda
— šampona i balzama za kosu. — Dođi — rekla je i pribliţila oronulu stolicu na rasklapanje. — Sad ćemo te ovdje oprati. Sjedni tu.
Nešto između cviljenja i smijanja, zvuk koji nikada prije nije proizvela, oteo se s Luceinih usana. Pretpostavljala je to zvuk olakšanja. Djevojka je, zapravo, bila ljubazna prema njoj — i to ne na način karakterističan za popravni dom, nego za normalnu osobu! I to bez posebnog razloga! Luce je bila toliko šokirana da gotovo nije znala što bi. — Hvala? — Luce je uspjela izreći, još uvijek pomalo na oprezu.
— Oh, pretpostavljam da ćeš se morati presvući — dje- vojka je rekla spustivši pogled na svoj crni dţemper, koji je
KIKA
trenutak potom skinula preko glave, otkrivši ispod njega još jedan jednakog izgleda.
Kada je primijetila Lucein iznenađeni pogled, rekla je: — Zašto se čudiš? Imam vrlo neprijateljski nastrojen imunološki sustav. Moram nositi mnogo slojeva odjeće.
— Oh, dobro, hoćeš li moći bez ovoga? — Luce se natje- rala ljubazno upitati, iako bi u tom trenutku bila spremna
učiniti bilo što, samo da se riješi dţempera natopljenog mes- nim umakom.
— Naravno. — djevojka je rekla i nehajno odmahnula ru- kom. — Ispod ovoga imam još tri. I još nekoliko u garderob- nom ormariću. Samo izvoli. Uznemirava me pogled na vege- tarijanku prekrivenu mesom. Ja sam vrlo suosjećajna osoba.
Luce se pitala kako ta neznanka zna za njezine prehram- bene navike, ali ono što ju je još više zanimalo, nije se mogla suzdrţati ne upitati: — Zašto si tako dobra prema meni?
Djevojka se nasmijala, uzdahnula, zatim odmahnula gla- vom. — Nisu baš svi u Maču i kriţu mačo i kurve.
— Kako? — Luce je rekla.
— Mač i kriţ.... Mačo i kurve. Glup nadimak kojim u gra- du nazivaju školu. Očito je da ovdje nema mačo tipova... Ali neću ti vrijeđati uši još okrutnijim imenima koja su nam nad- jenuli.
Luce se nasmijala.
— Ţeljela sam reći da nisu svi ovdje baš potpuni idioti.
— Samo većina? — Luce je dodala, mrzeći negativnost ko- ja je izbijala iz njezina glasa. Ali bilo je to jedno veoma dugo jutro, i već se toliko toga dogodilo i moţda joj ta djevojka neće zamjeriti malo otresitosti.
Na Luceino iznenađenje djevojka se nasmiješila. — Upravo tako. Zbog njih smo na lošem glasu. — Ispruţila je ruku. — Ja sam Pennyweather Van Syckle-Lockwood. Moţeš me zvati Penn.
— Jasno! — Luce je rekla, zbunjena i iznemogla i ni ne pomislivši da bi se na nadimak te djevojke, u svom prošlom ţivotu, zacijelo prigušeno nasmijala. Kao da je iskočila iz Dic-
KIKA
kensova romana. S druge strane, takvo ime, a ozbiljan izraz lica pri predstavljanju, Luce su ulijevali povjerenje.
— Ja sam Luceinda Price.
— A svi te zovu Luce — Perm je rekla. — Premjestila si se ovamo iz privatne škole Dover, New Hampshire.
— Kako ti to znaš? — Luce je polako upitala.
— Pogodila sam? — Penn je slegnula ramenima. — Šalim se, pročitala sam tvoj školski dosje, dobro? To mi je hobi.
Luce je zabezeknuto zurila u djevojku. Moţda je malo uranila s osjećajem povjerenja. Kako je moguće da Penn ima pristup njezinu školskom dosjeu?
Penn je pustila vodu da teče. Kada je postala dovoljno topla, kretnjom je dala Luce znak da nagne glavu nad umi- vaonik.
— Znaš — počela je objašnjavati — ne ţelim da misliš da sam kakva luđakinja. — Povukla je Luce za mokru kosu. — Bez uvrede. — Zatim joj je ponovo spustila glavu u umivaonik.
— Jedina sam učenica ove škole kojoj pohađanje nije sud- ski određeno. Moţda se nećeš sloţiti, ali biti duševno zdrava ima svojih zakonskih prednosti. Na primjer, jedino se meni mogla povjeriti sluţba uredskog pomoćnika. Što je s njihove strane glupo. Sada imam pristup mnogim povjerljivim blez- garijama.
— Ali, ako ne moraš biti ovdje...
— Kad ti otac odrţava školske travnate površine, na neki način obvezni su ti dopustiti besplatno školovanje. I tako... — Penn je zašutjela.
Pennin otac odrţava školske travnate površine? S obzirom na izgled dvorišta, Luce nije palo na pamet da ga ova škola ima.
— Znam o čemu razmišljaš — Penn je rekla, pomaţući Luce isprati posljednje ostatke mesnog umaka iz kose. — O tome da travnate površine ne izgledaju propisno odrţavane?
— Ne. — Luce je lagala. Mnogo bi radije ugodila toj dje- vojci i pokazala joj prijateljski stav, nego se prikazivala kao
KIKA
da joj je stalo do toga koliko se često u Maču i kriţu kosi trava. — Ne, hmm, ovdje je zaista lijepo.
— Moj tata je umro prije dvije godine — Penn je tiho rekla. — Sve što su uspjeli učiniti jest proglasiti ravnatelja Udella mojim zakonskim skrbnikom, ali, ovaj, nikada nisu našli zamjenu tati.
— Ţao mi je — rekla je Luce, također tihim glasom. Dakle, još netko u toj školi znao je što znači izgubiti blisku osobu.
— U redu je. — Penn je rekla i iscijedila balzam na dlan. — Ovo je zapravo dobra škola. Sviđa mi se tu.
Luce je naglo podigla glavu i cijeli toalet poprskala kaplji- cama iz kose. — Sigurna si da nisi luda? — zadirkivala ju je.
— Šalim se. Mrzim ovo mjesto. Uţasno je.
— Ali ne moţeš otići. — Luce je rekla i radoznalo nakrivila glavu.
Penn se ugrizla za usnu. — Ĉinit će ti se morbidnim, ali čak i da me nisu dodijelili Udellu, ne bih mogla otići. Moj tata je tu. — Rukom je pokazala prema groblju, koje se nije vidjelo iz toaleta. — On je sve što mi je ostalo.
— U tom slučaju, imaš više nego neki ljudi u ovoj ustano- vi — Luce je rekla, misleći pritom na Arriane. U mislima se vratila na onaj trenutak kada ju je Arriane uhvatila za ruku, pogledala s očekivanjem i zatraţila da obeća kako će je te večeri posjetiti u njezinoj sobi.
— Bit će ona u redu — Penn je rekla. — Nije prošao ni- jedan ponedjeljak a da Arriane nije dobila napadaj i završila kod medicinske sestre.
— Ali, to nije bio napadaj. — Luce je rekla. — To je bilo zbog narukvice. Vidjela sam.
— Ovdje u Maču i kriţu, mnoge stvari smatraju se »napa- dajima«. Tvoja nova neprijateljica Molly izvela je neke od legendarnih napadaja. Šuška se da će joj propisati druge lijekove. Nadam se da ćeš doţivjeti zadovoljstvo svjedočenja barem jednom njezinu ekscesu prije nego što to zbilja učine.
Penn je uistinu imala nevjerojatne obavještajne podatke. Luce je na trenutak poţeljela pitati je zna li što o Danielu, ali
KIKA
neobjašnjivo i gorljivo zanimanje za njega bilo je bolje zadrţati u tajnosti. Barem dok sama ne shvati o čemu je zapravo riječ.
Sada joj je Penn rukama izaţimala kosu.
— Gotovi smo — rekla je. — Mislim da smo napokon is- prale s tebe meso.
Luce se pogledala u ogledalo i prošla prstima kroz kosu. Penn je imala pravo. Ne računajući emotivne oţiljke i bol u desnom stopalu, ništa više nije svjedočilo o njezinom okršaju s Molly u kantini.
— Drago mi je što imaš kratku kosu. — Penn je rekla. — Da je još duga kao na slici iz tvog dosjea, ova operacija trajala bi mnogo dulje.
Luce je blenula. — Morat ću pripaziti na tebe, zar ne?
Penn je uhvatila Luce pod ruku i odvela je iz toaleta. — Samo se potrudi ostati sa mnom u dobrim odnosima i nikome se neće dogoditi ništa loše.
Luce je ispalila zabrinut pogled prema Penn, ali Pennin izraz lica ništa nije odavao. — Šališ se, zar ne? — Luce je upitala. Penn se nasmiješila, odjednom vedra. — Dođi, mo- ramo stići na sat. Zajedno imamo popodnevnu nastavu, zar to nije super? Luce se nasmijala. — Kada će presušiti tvoje informacije o meni?
— Ne tako brzo. — Penn je rekla, vukući je niz hodnik prema sivoj zgradi. — No ubrzo će ti se to svidjeti, obećavam. Dobro je imati mene za prijateljicu.
6 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 2:46 pm
Margita
Administrator
TREĆE POGLAVLjE
A KADA JE PAO MRAK...
Luce je vlaţnim i prohladnim hodnikom vijugala prema svojoj sobi, vukući za potrganu ručku svoju crvenu, valjkastu torbu od grubog platna iz kampa Gurida. Zidovi su bili boje prasne školske ploče — cijeli prostor bio je neobično
KIKA
tih, jedino se čulo zujanje ţutih fluorescentnih svjetiljki što su visjele s vlaţnog i niskog drvenog stropa.
Najviše od svega, Luce su iznenadila zatvorena vrata. U Doveru je čeznula za malo više privatnosti i malo manje tu- luma, koji su se odrţavali po cijelom hodniku u svako doba dana. Doći do svoje sobe a pritom ne naići na krug djevojaka na podu u turskom sjedu i u jednakim trapericama, ili proći pored zaljubljenog para naslonjenog na zid, bilo je nemoguće.
Ali u Maču i kriţu... ili su se svi već posvetili čitanju lekcija od trideset stranica... ili se tu druţenje nastavljalo potajno, iza zatvorenih vrata.
A sva ta vrata, iako zatvorena — bila su i te kakav prizor. Ako se učenike Mača i kriţa moglo smatrati snalaţljivim u kršenju pravila odijevanja, onda su bili upravo genijalni kada je bilo posrijedi davanje osobne note vratima svoje sobe. Već je prošla pored jednih sa zastorom od kuglica, i još jednih, s otiračem koji je reagirao na kretanje i ohrabrivao prolaznike da — prođu dalje, dovraga!
Zaustavila se pred jedinim neoznačenim vratima u zgradi. Soba broj 63. Dome, gorki dome. Nespretno prekopavši
prednji dţep .ruksaka našla je ključ, duboko udahnula i otvo- rila vrata svoje ćelije.
Ali, nije izgledala strašno. Ili barem ne toliko koliko je očekivala. Prozor pristojne veličine bio je odškrinut i propu- štao je u prostoriju malo manje zagušljiv noćni zrak. A iza ţeljeznih rešetki, pogled na mjesečinom osvijetljen kampus, bio je... zanimljiv, ako bi smetnula s uma da se malo dalje na- lazi groblje. U sobi se nalazio ormar, mali umivaonik i radni stol — a najtuţniji prizor bio je, kada je o tome razmislila, tračak njezina odraza koji je pogledom nehotice uhvatila u velikom zrcalu iza vrata.
Hitro je skrenula pogled, znajući odviše dobro što će vi- djeti u odrazu. Lice joj je bilo upalo i umorno. Iz svijedosme- dih očiju izvirivala je napetost. Njezina kosa podsjećala ju je na dlaku pudlice njihovih rođaka nakon kišne oluje. Pennin dţemper pristajao joj je poput vreće. Drhtala je. Popodnevna
KIKA
nastava nije bila ništa bolja od jutarnje, najviše zato što se ono čega se najviše bojala ostvarilo — već ju je cijela škola nazivala Mesna Struca. I naţalost, upravo kao u slučaju ime- njaka, činilo joj se da se tog nadimka neće Iako osloboditi.
Ţeljela se raspakirati, pretvoriti generičku sobu broj 63 u prostor za sebe, kamo će moći pobjeći i gdje će se ugodno osjećati. Ali, tek što je otvorila torbu, onemoćalo se srušila na goli krevet. Osjećala se tako daleko od svog pravog doma. Pre- mda su je od zahrđalih ulaznih vrata Mača i kriţa od kovanog ţeljeza, do ispranih, bijelih straţnjih vrata njezine roditeljske kuće s klimavim šarkama dijelile tek dvadeset dvije minute voţnje, mogle su biti i dvadeset dvije godine, bilo je svejedno.
Tijekom prve polovice nijeme voţnje s roditeljima tog jutra okolica nije bila mnogo drukčija od naselja u kojem je ţivjela: troma, prigradska naselja srednjih društvenih slojeva američkog juga.
Zatim se cesta spojila s nasipom uz obalu i teren je postu- pno postajao sve močvarniji. Ubrzo su nestali nasadi mangro- va drveća, vjesnici močvara. Posljednjih petnaest kilometara cesta je bila pusta. Okoliš sivosmeđ, jednoličan, napušten. Kod kuće, u Thunderboltu, ljudi su se šalili na račun vrlo dojmljivog smrada zemlje crnice karakterističnog za taj dio savezne drţave: kad ti iz auta počne izlaziti smrdljiva blatna prašina, znaš da si u močvari.
Iako je Luce odrasla u Thunderboltu, krajnji istočni dio kotara nije poznavala. Kad je bila mala, pretpostavljala je da jednostavno nema potrebe ići onamo — svi dućani, škole, po- znanici njezine obitelji ţivjeli su na zapadnoj strani. Istočna strana nije bila dovoljno razvijena. I to je bilo sve.
Roditelji su joj na majicu spakiranu na vrh nalijepili papi- rić s porukom — Volimo te! Naša vrijednost nikada ne pada! Nedostajali su joj. Nedostajala joj je njezina soba s pogledom na tatine gredice s rajčicama. Nedostajala joj je Callie — ona joj je zacijelo do sada poslala već desetke poruka, koje do Luce nikada neće dospjeti. Nedostajao joj je Trevor...
KIKA
... Pa, to i nije bilo baš točno. Ono što joj je nedostajalo bio je način ţivota koji je vodila kada ga je upoznala. Noću, kad nije mogla zaspati, imala je o komu razmišljati, a danju njegovo ime blesavo črčkati po biljeţnicama. Istini za volju, Luce i Trevor nisu se imali priliku bolje upoznati. Jedina uspomena na njega bila je fotografija koju je potajno snimila Callie, dok je stajala na suprotnoj strani nogometnog igrali- šta i promatrala Luce i Trevora kako razmjenjuju nekoliko rečenica u petnaestak sekundi koliko je trajala stanka izme- đu serija čučnjeva. O čemu su razgovarali... pa, o njegovim čučnjevima. Njihov jedini spoj i nije bio pravi spoj — tek ukradeni sat, onda kada ju je odvojio od ostatka društva. Zbog čega će cijeli ţivot ţaliti.
Započelo je prilično neduţno: dvoje mladih ljudi šeću prema jezeru, no ubrzo je Luce počela osjećati vrebanje sjena nad njihovim glavama. Zatim su Trevorove usne dotaknule njezine, vrućina se proširila njezinim tijelom, a njegove oči pobijeljele od uţasa... nekoliko sekundi poslije, ţivot kakav je do tada poznavala, nestao je u plamenu.
Luce se okrenula i zagnjurila lice u pregib lakta. Već mje- secima je oplakivala Trevorovu smrt, i sada je, leţeći na krevetu kroz čiji su joj se tanki madrac u tijelo neugodno zabadale metalne rešetke, odjednom osjetila sebičnu jalovost svog tu- govanja. Nije poznavala Trevora bolje od... primjerice, Cama.
Začula je kucanje i naglo skočila s kreveta. Kako bi itko mogao znati da je tu? Prišla je vratima na prstima i otvorila ih. Zatim je izvirila glavom u prazan hodnik. Nisu se čuli koraci udaljavanja, niti je što drugo govorilo da je netko maločas bio tu i kucao na vrata.
Osim aviona od papira, pričvršćenog mjedenim čavlićem na sredinu plutene ploče uz vrata njezine sobe. Nasmiješila se vidjevši svoje ime napisano crnim markerom uz rub krila. Odmotala je poruku i otkrila samo crnu strjelicu vrha upe- rena niz hodnik.
Arriane ju je bila pozvala k sebi večeras, no to se dogodilo prije incidenta s Molly. Provirila je u prazan hodnik, pitajući
KIKA
se treba li pratiti pravac koji je pokazivala tajnovita strijela. Zatim je letimice pogledala svoju ogromnu torbu, svoj sveţanj samosaţaljenja i tuge, koji je čekao da ga raspakira. Slegnula je ramenima, zatvorila vrata, ključ stavila u dţep i krenula.
Malo niţe zastala je pred jednim vratima, privučena gole- mim posterom slijepog glazbenika, vrhunskog blues harmo- nikaša, kojeg je poznavala iz očeve izgrebene kolekcije ploča, po imenu Sonny Terry. Nagnula se kako bi pročitala ime na plutenoj ploči i shvatila, trgnuvši se, da stoji pred sobom
Rolanda Sparksa. U istom trenutku, jedan dio njezina mozga počeo je procjenjivati kolike su mogućnosti da se večeras u toj sobi nalazi i Daniel, i da ih u tom trenutku, moţda, od- vajaju tek tanka vrata.
Poskočila je na zvuk mehaničkog zujanja. Pogledala je rav- no u nadzornu kameru postavljenu u zid iznad Rolandovih vrata. Crvena. Pratila je svaki njezin pokret. Ustuknula je, posramljena razlozima koje kamera nije mogla vidjeti. U svakom slučaju, došla je vidjeti Arriane, čija se soba, sada je shvatila, nalazila točno nasuprot Rolandovoj.
Kad je stala pred vrata Arrianeine sobe Luce je osjetila ţa- caj njeţnosti. Vrata su bila potpuno prekrivena naljepnicama za automobile — neke su bile tiskane, neke očito iz. domaće radinosti. Bilo ih je toliko mnogo da su se preklapale, slo- gani su bili dijelom prekriveni i često protuslovili. Luce se potiho nasmijala zamišljajući Arriane kako nekritički skuplja naljepnice neovisno o njihovu sadrţaju ( ZLI SU GLAVNI... MOJA KĆI IDE U MAĈ I KRIŢ I LOŠA JE UĈENICA... NE GLASUJTE ZA 666), potom ih nasumično ali predano lijepi na svoj teritorij.
Mogla je satima stajati zabavljajući se čitanjem naljepnica na Arrianeinim vratima, no ubrzo se počela kolebati — stajala je pred vratima sobe učeničkog doma, tek djelomice sigurna da je onamo bila pozvana. Zatim je vidjela drugi avion. Od- vojila ga je s plutene ploče i razmotala:
Draga moja Luce,
KIKA
ako si doista došla druţiti se večeras — na tebe se mogu osloniti! Nas dvije slagat ćemo se suuuper.
Ako si me ostavila na cjedilu... ROLANDE, miči šape s moje privatne poruke! Koliko puta ti moram reći? Isuse!
Dakle, znam da sam ti rekla da dođeš večeras, ali morala sam se nacrtati na nadoknađivanju biologije kod Albatrosa, nakon što
51
sam završila na mirovanju kod medicinske sestre (što je poput zrake sunca nakon današnje oluje s gromovima.) Što bi značilo
— drugi put?
Psihotično tvoja A
Luce je stajala s porukom u ruci, ne znajući što dalje. Pro- čitavši da je Arriane dobro, osjetila je olakšanje, ali još uvijek je priţeljkivala vidjeti djevojku. Ţeljela je čuti nehajnost u njezinu glasu, ţeljela je znati što bi trebala misliti o onome što se dogodilo danas u kantini. Ali, dok je stajala u hodniku sve je manje bila sigurna kako bi trebala shvatiti događaje tog dana. Kad je napokon shvatila da je pao mrak a ona je sama na tom mjestu, obuzela ju je blaga panika.
Vrata iza nje su se odškrinula. Srebrn trak svjedosti širio se podom pred njezinim stopalima. Iz unutrašnjosti prostorije dopirala je glazba.
— Što radiš tu? — Bio je to Roland. Stajao je na dovratku u poderanoj bijeloj majici i trapericama. Svoje dreadlockse skupio je ţutom gumicom na vrh glave, a uz usne je drţao harmoniku.
— Došla sam vidjeti Arriane — rekla je Luce, pokušavajući se obuzdati i prestati viriti u sobu iza njega. — Trebale smo...
— Nikoga nema doma — rekao je tajnovito.
Luce nije znala misli li na Arriane, na ostatak ljudi u uče- ničkom domu, ili što. Odsvirao je nekoliko taktova na har- monici, uporno je gledajući. Zatim je još malo otvorio vrata i podignuo obrve. Nije znala poziva li je unutra ili ne.
KIKA
— Pa, samo sam usput svratila, zapravo idem u knjiţnicu — hitro je slagala, krenuvši smjerom iz kojeg je došla. — Mo- ram naći jednu knjigu.
— Luce — Roland ju je pozvao.
Osvrnula se. Sluţbeno se nisu upoznali i nije očekivala da će znati njezino ime. U očima mu je bljesnuo osmijeh, a harmonikom je pokazao u suprotnom smjeru. — Knjiţnica je ondje — rekao je. Prekriţio je ruke. — Nemoj propustiti po- gledati specijalnu zbirku u istočnom krilu. Zbilja je posebna.
— Hvala. — rekla je Luce. Osjećala je iskrenu zahvalnost prema Rolandu. Doimao se nepatvoreno dok joj je mahao i svirao za njom oproštajne tonove na harmonici. Moţda je isprva činio nervoznom zato što ga je smatrala Danielovim prijateljem. Koliko je mogla procijeniti, Roland je mogao biti uistinu dobra osoba. Dok je odlazila niz hodnik, Luceino se raspoloţenje popravljalo. Prvo, Arrianeina poruka bila je ţi- vahna i sarkastična, zatim je imala ne odviše čudan susret s Rolandom Sparksom, osim toga doista je ţeljela otići u knji- ţnicu. Stvari su se popravljale.
Na kraju hodnika, gdje se spavaonica spajala s krilom u kojem se nalazila knjiţnica, Luce je prošla pored jedinih odš- krinutih vrata na katu. Vrata nisu bila ukrašena, bila su obo- jena u crno. Do Luce je dopro gnjevan teški metal. Nije mo- rala zastati da pročita ime na vratima. Bila je to Mollyna soba.
Luce je poţurila, odjednom svjesna zvuka svakog koraka svojih čizama na linoleumskom podu. Tek kad je odgurnula drvena, zelena vrata knjiţnice i ispuhala zrak, shvatila je da je do tada susprezala dah.
Ogledala se oko sebe osjetivši kako joj se poznata toplina širi tijelom. Oduvijek je voljela taj nejasan, istodobno sladak i pljesniv miris prostorija s knjigama. Zvuk povremenog okretanja stranica pronio je do nje utješan val zadovoljstva. Knjiţnica u Doveru bila je mjesto kamo je bjeţala kada je ţeljela samoću i Luce je preplavio osjećaj olakšanja kada je shvatila da bi ova knjiţnica mogla postati slično utočište. Bilo
KIKA
joj je teško povjerovati da to mjesto pripada ustanovi Mač i Kriţ. Bilo je... gotovo... pa, privlačno.
Zidovi su bili boje tamnog mahagonija, stropovi visoki. S jedne strane nalazio se kamin s ognjištem ograđenim ope- kom. Duge drvene stolove osvjedjavale su staromodne zelene svjetiljke, a prolazima između polica s knjigama nije se vidio kraj. Njezine korake, dok je ulazila u prostoriju, prigušivao je debeo perzijski sag.
Nekoliko učenika je učilo. Nijednog Luce nije poznavala po imenu, ali čak i oni opasnijeg, pankerskog izgleda doimali su se manje prijeteći sagnuti nad svojim knjigama.
Pribliţila se glavnom, golemom, okruglom stolu u sredini prostorije. Bio je prekriven hrpama papira i knjiga, na tako ugodan i nekako domaći a istodobno akademski neuredan način, koji je Luce podsjetio na njezin roditeljski dom. Knjige su bile sloţene toliko visoko, da je Luce jedva vidjela knjiţničarku, koja je sjedila sa suprotne strane. Pregledavala je hrpu papira sa ţarom i ustrajnošću nekoga tko ispira zlato iz pijeska. Kada joj je prišla, knjiţničarka je naglo podignula glavu.
— Bok. — Ţena se smiješila — da smiješila! — Luce. Kosa joj je bila srebrna, ne sijeda, s određenim sjajem što je dolazio do izraţaja na mekoj svjedosti knjiţnice. Njezino lice izgle- dalo je istodobno staro i mlado. Koţa joj je bila blijeda, kao do bjelila uţarena, oči crne, svjeducave, a nos malen i šiljast. Kada se obratila Luce, povukla je rukave bijelog kašmirskog dţempera i otkrila redove bisernih narukvica na zapešćima. — Mogu li ti pomoći nešto pronaći? — upitala je radosnim šaptom.
Luce je odmah osjetila naklonost prema toj ţeni, i krajič- kom oka pogledala je natpis s njezinim imenom na stolu. Sophia Bliss. Da je barem traţila neku knjigu...Ta ţena bila je prva osoba zaposlena u Maču i kriţu čiju je pomoć zapravo ţeljela. Ali, samo je razgledavala, bez posebnog cilja... zatim se sjetila preporuke Rolanda Sparksa.
KIKA
— Ja sam nova učenica — objasnila je. — Luceinda Price. Moţete li mi reći gdje se nalazi istočno krilo?
Ţenin osmijeh kao da je govorio — izgledaš — kao-net- ko-tko-voli-knjige: bio je to osmijeh koji su joj knjiţničari upućivali cijeli ţivot. — Ondje — pokazala je prstom prema redu visokih prozora na suprotnom kraju prostorije. — Ja sam gospođica Sophia, i ako je moj raspored točan, utorkom i četvrtkom imaš kod mene religijski seminar. Oh, to će biti zabavno. — Namignula je. — U međuvremenu, ako ti bilo što treba, tu sam. Drago mi je što sam te upoznala, Luce.
Luce se zahvalno nasmiješila, radosno pozdravila gospo- đicu Sophiju i krenula prema prozorima. Tek kad se udaljila, začudila se neobično intimnom načinu kojim ju je knjiţničar- ka oslovila nadimkom.
Prošla je kroz glavnu učionicu i hodala pored visokih, ele- gantnih polica s knjigama, kad je nešto mračno i zlokobno proletjelo iznad njezine glave. Podigla je pogled. Ne. Ne ov- dje. Molim vas. Pustite mi barem ovo mjesto. Nikada nije bila sigurna kada će doći, kamo će poslije toga nestati, ili koliko ih neće biti.
Nije mogla shvatiti što se događa.
Nešto je bilo drukčije. Bila je prestrašena, da, ali nije osjećala hladnoću. Zapravo, osjećala je da su joj obrazi malo rumeni. Knjiţnica je bila topla, ali ipak ne toliko. Zatim je njezin pogled pao na Daniela.
Bio je okrenut prema prozoru, njoj leđima, nagnut nad podij na kojem je bijelim slovima pisalo SPECIJALNA ZBIRKA.
Rukavi njegove iznošene koţne jakne bili su zasukani do lakata, njegova plava kosa je sjala. Ramena su mu bila pognuta, i Luce je ponovo osjetila neobjašnjivu potrebu za njegovim zagrljajem. Zatresla je glavom, ţeleći odagnati takve
misli i digla se na prste kako bi ga što bolje vidjela. Nije bila sigurna, ali izgledao je kao da nešto crta.
Promatrala je njegovo tijelo kako se neznatno pomiče dok crta i osjećala da iznutra gori, kao da je progutala nešto vrelo.
KIKA
Nije mogla shvatiti zašto, ali protivno svemu racionalnom, imala je nevjerojatan predosjećaj da Daniel crta — nju.
Ne smije mu prići. Na kraju krajeva, nije ga poznavala, niti je ikada s njim razgovarala. Jedina komunikacija između njih svodila se na srednji prst i nekoliko zlobnih pogleda. Isto- dobno, osjećala je da mora doznati što se nalazi na njegovu papiru za crtanje.
Zatim se iznenada sjetila. Sna od prethodne noći. Kratak bljesak projurio joj je iznenada glavom. U snu, u vlaţnoj i hladnoj noći, nosila je nešto dugo i lepršavo. Naslanjala se na zastrt prozor nepoznate sobe. Jedina druga osoba u prostoriji bio je muškarac... ili mladić — čije lice nije vidjela. Crtao ju je, na debelom bloku papira. Njezinu kosu. Njezin vrat. Savršeno precizno crtao je njezin profil. Stajala je iza njega, previše uplašena da bi mu dala do znanja da ga promatra, previše radoznala da se okrene i ode.
Luce se trgnula naprijed; nešto joj je uštipnulo rame, za- tim se zaustavilo iznad njezine glave, lebdeći. Sjena se vratila. Bila je crna i čvrsta poput zastora.
Udarci njezina srca postajali su sve glasniji, zaglušivali su mračno šuštanje sjene, i vlastite korake. Daniel je podignuo pogled, uperio ga ondje gdje je lebdjela sjena, no nije se lec- nuo poput nje.
Naravno da ih nije mogao vidjeti. Mirno je usmjerio po- gled — kroz prozor.
Vrućina u njoj je rasla. Bila mu je toliko blizu, da joj se činilo kako bi mogao osjetiti toplinu koju je isijavala.
Najneprimjetnije što je mogla, Luce je pokušala proviriti
preko njegova ramena u crtaći blok. Na trenutak je pomislila da je vidjela krivulju svog vrata nacrtanu olovkom. No, na- kon što je trepnula i vratila pogled nazad na papir, zvučno je progutala.
Bio je to pejzaţ. Daniel je crtao groblje, gledano kroz prozor, gotovo savršeno realistično. Ništa u cijelom njezinu ţivotu nije je rastuţilo kao taj prizor. Nije znala zašto. Bilo je suludo — čak i za nju — očekivati da tako bizaran predosjećaj
KIKA
postane stvarnost. Zašto bi je Daniel crtao? Znala je da za to nije imao razloga. Jednako tako znala je da nije imao razloga pokazati joj srednji prst. Ali jest.
— Što ti radiš tu? — pitao ju je. Zatvorio je crtaći blok i pogledao je ozbiljno. Njegove pune usne bile su ravna crta, sive oči mutne. Nije izgledao ljutit, za promjenu, doimao se iscrpljen.
— Došla sam pogledati knjige iz Specijalne zbirke — rekla je isprekidanim glasom. Zatim je pogledala oko sebe, shvatila svoju pogrešku. Specijalna zbirka nije bio odjeljak s knjigama — bio je to dio knjiţnice u kojem se nalazila umjetnička izlo- ţba s temom Građanskog rata. Ona i Daniel stajali su u ma- lenoj galeriji brončanih bista ratnih junaka, starih obveznica i geografskih karata američkog juga prekrivenih staklenim pokrovima. Bio je to jedini dio knjiţnice u kojem se nije na- lazila ni jedna knjiga.
— Sretno s time. — Daniel je rekao i ponovo otvorio crtaći blok, kao da joj ţeli reći — zbogom. Luce je stajala posramlje- no, izgubila moć govora, ţeljela je pobjeći. No s druge strane, sjene su ponovo vrebale, a zbog Danielove blizine neobjašnji- vo se osjećala bolje. Nije imalo mnogo smisla — kako bi je on mogao zaštititi od njih?!
Ukočila se, ukopana na mjestu. Pogledao ju je ovlaš i uz- dahnuo.
— Mogu li te pitati nešto — sviđa li ti se kad ti se netko prikrada i potajno te promatra?
Luce je pomislila na sjene i ono što su joj upravo činile. Bez razmišljanja, odlučno je odmahnula glavom.
— Dobro, dakle, slaţemo se oko toga. — Značajno se za- kašljao i prodorno je gledao, pokušavajući joj dati do znanja da smeta.
Moţda bi mu mogla objasniti da ima vrtoglavicu i da bi bilo dobro da sjedne na trenutak. Počela je govoriti. — Ĉuj, mogu li...
KIKA
Ali Daniel je zgrabio svoj blok i skočio na noge. — Došao sam ovamo jer sam ţelio biti sam — prekinuo ju je. — Ako ti nećeš otići, ja ću.
Gurnuo je blok u ruksak. Dok je prolazio pored nje, ne- hotice ju je okrznuo ramenom. Iako su se tek površno dodir- nuli, i to kroz nekoliko slojeva odjeće, Luce je osjetila statički elektricitet.
I Daniel je zastao na trenutak. Okrenuli su glave jedno prema drugom i pogledali se, a Luce je zinula. Prije nego što je uspjela išta reći, Daniel se okrenuo na peti i pohitao prema vratima. Promatrala je kako mu se prikradaju sjene, komešaju se nad njegovom glavom u vrtlozima, zatim jedna za drugom nestaju kroz prozor u noć.
Drhtala je od hladnoće koju su ostavile za sobom, ostavši još dugo pored Specijalne zbirke, dodirujući rame koje je okr- znuo Daniel, osjećajući kako se pod njezinom rukom postu- pno hladi.
ČETVRTO POGLAVLJE GROBARSKA SMJENA
Ahhh, utorak! Dan vafla! Otkad se mogla sjetiti, svaki ljetni utorak bio je sinonim za svjeţe kuhanu kavu, zdjele iz kojih se prelijevaju maline i tučeno vrhnje i beskraj- nu hrpu hrskavih, zlatnosmeđih vafla. Ĉak i ovog ljeta, kada su je se roditelji počeli pribojavati, dan vafla bio je sigurna stvar. Sneno bi se okrenula u krevetu i prije nego što bi po- stala svjesna ičega drugog, instinktivno bi znala da je utorak.
Dok su joj se osjetila polako budila, Luce je onjušila zrak, zatim još jednom, s više očekivanja. No u zraku nije bilo mirisa brašna i mlijeka, ničeg osim kiselkastog zadaha boje koja se ljuštila sa zidova. Protrljala je san iz očiju i pogledom obuhvatila svoju skučenu sobu. Izgledala je poput slike prije u televizijskoj emisiji o renoviranju domova. Beskrajna noć- na mora jučerašnjeg dana vratila joj se u sjećanje — prisilno
KIKA
odvajanje od mobitela, incident s mesnom štrucom, kamina i Mollyne oči iz kojih su frcale iskre, Danielovo grubo odbi- janje u knjiţnici. Zašto je bio kivan na nju, Luce nije imala pojma.
Uspravila se u krevetu i pogledala kroz prozor. Još je bio mrak; sunce se još nije promolilo nad obzorom. Tako rano nikada se nije probudila. Vjerojatno nikada u ţivotu nije vidjela izlazak sunca. Iskreno rečeno, nešto u vezi s promatra- njem izlaska sunca uvijek je u njoj budilo tjeskobu. Sjedenje u tami, zurenje iznad obrisa drveća i iščekivanje da se sunce pojavi nad obzorom. Savršeno vrijeme za sjene.
Luce je duboko i zvučno uzdahnula i time se još više pod- sjetila koliko je usamljena i koliko joj nedostaje njezin dom. Kako utrošiti ta tri sata između zore i prvog sata? Zora — zašto joj je ta riječ zazvonila u ušima? Oh. Sranje! Imala je kaznu za odraditi!
Iskobeljala se iz kreveta, spotaknula o još neraspakiranu torbu i zgrabila jedan od dosadnih dţempera iz hrpe nje- zinih dosadnih dţempera. Navukla je jučerašnje traperice, lecnula se uhvativši odraz svoje katastrofalne, prljave, neoče- šljane kose, i izletjela kroz vrata pokušavajući proći prstima kroz vlasi.
Kada je stigla do ulaza na groblje, s vratima ukrašenim detaljno, visine struka, od kovanog ţeljeza, gubila je dah. Gušila se od neizdrţivog smrada kupusa i osjećaja krajnje osamljenosti. Gdje su ostali? Je li njima cik zore značilo nešto drugo? Pogledala je na sat. Bilo je već šest i petnaest.
Sve što su joj rekli, bilo je da dođe na groblje i Luce je bila prilično sigurna da je to bio jedini ulaz. Stajala je na pragu, gdje je zrnasti asfalt parkirališta prelazio u izmrcvarenu ze- mlju prepunu korova. Zamijetila je maslačak, koji bi Luce iz mlađih dana jedva dočekala ubrati, zaţeljeli ţelju i puhnuti u njega. Ali, Luceine ţelje bile su previše teške i nesmiljene za nešto tako njeţno.
Vrata koja su dijelila parkiralište od groblja bila su istan- čano ukrašena. Prilično su odskakala od ostatka ustanove
KIKA
posvuda okruţene bodljikavom ţicom. Luce je prstima prešla preko vrata, preko bogato izvedena cvjetnog motiva. Prema onome što joj je rekla Arriane, potjecala su iz doba Građan- skog rata, kada su se na tom groblju pokapali pali borci. Zatim su izgradili današnju školsku zgradu, ali to mjesto još neko vrijeme nije postalo dom nepredvidljivim psihopatima. Tada je još bilo odrţavano i ne toliko mračno.
Neobično, ali dok je ostatak kampusa bio ravan poput lista papira, groblje je bilo udubljeno, poput zdjele. Odade je imala pogled na cijelu golemu strminu. Redovi za redovima jednostavnih nadgrobnih spomenika okruţivali su udubinu poput arene.
Prema sredini, prema najniţoj točki groblja, staza se pre- tvarala u labirint velikih, isklesanih grobnica, mramornih kipova i mauzoleja. To su vjerojatno bili grobovi časnika američkog juga ili vojnika iz imućnijih obitelji. Pretpostavljala je da su izbliza ti veliki nadgrobni spomenici doista lijepi. Ali s Luceina mjesta izgledali su kao da ih vlastita teţina povlači u udubinu, kao da cijelo groblje guta golem jarak.
Koraci! Luce se hitro okrenula i ugledala kratku i zdepa- stu figuru u crnini kako se pomalja iza drveta. Penn! Luce se morala obuzdati da ne skoči i baci se djevojci u zagrljaj. Nikada nikoga nije dočekala s takvim oduševljenjem — iako joj je bilo teško povjerovati da je Penn dobivala kazne.
— Nisi li zakasnila? — Penn je rekla, zaustavivši se neko- liko metara pred Luce, odmahujući glavom kao da ţeli reći — oh, ti jadna pridošlice. Istodobno je izgledala kao da je prizor pred njom zabavlja.
— Ovdje sam već deset minuta — rekla je Luce. — Nisi li ti ta koja kasni?
Na Penninu licu pojavio se osmijeh: — Ni slučajno, ja sam samo ranoranilac. I nikada ne dobivam kazne.
Slegnula je ramenima i gurnula svoje ljubičaste naočale na nos. — Ali, ti si dobila kaznu, zajedno s još pet nesretnih duša, u kojima svakom minutom čekanja na tebe dolje kod monolita zacijelo raste gnjev. — Podigla se na prste i pokazala
KIKA
rukom na mjesto iza Luce, na najveće kameno zdanje koje se izdizalo iz središnjeg dijela groblja. Luce je zaškiljila i uspjela razaznati grupu crnih figura okupljenih u podnoţju.
— Samo su mi rekli da dođem na groblje — Luce je rekla, odjednom malodušna. — Nitko mi nije rekao gdje točno.
— Pa, govorim ti: monolit. Idi sada onamo! — Penn je rekla. — Prijatelje nećeš steći tako što ćeš im i dalje oduzimati od jutra više nego što si to već učinila.
Luce je progutala. Dio nje ţelio je zamoliti Penn da joj pokaţe put. Put do monolita, s Luceina mjesta, izgledao je poput labirinta, a ona se nije ţeljela izgubiti. Odjednom ju je preplavila tjeskoba i taj osjećaj daleko-od-kuće i postalo joj je jasno da se ovdje stvari mogu samo pogoršati. Pucketala je zglobovima na prstima, nastojeći dobiti na vremenu.
— Luce? — Penn je rekla, njeţno joj gurnuvši ramena. — Ti si još tu.
Pokušala se nasmiješiti Penn, hrabro i sa zahvalnošću, no njezinom licem prošao je tek čudan trzaj. Zatim je poţurila niz padinu u srce groblja.
Sunce još uvijek nije izašlo, a Luce je od tih nekoliko posljednjih trenutaka prije zore podilazila jeza više od ičega drugoga.
Projurila je kroz redove jednostavnih nadgrobnih spome- nika. Nekad davno vjerojatno su stajali uspravno, ali sada, stari i oronuli, naginjali su se jedan prema drugom ili jedan od drugog, poput kakvih morbidnih domina.
Šljapkala je u svojim crnim Converse tenisicama preko bla- tnih lokvi, zvučno lomila mrtvo lišće. Kad je stigla do ravnijeg dijela s kićenijim grobnicama, već se potpuno izgubila. Prestala je trčati, pokušala doći do daha. Glasovi. Ako se umiri, čut će glasove.
— Još pet minuta i ja odlazim — rekao je muški glas.
— Šteta što vaše mišljenje nema vrijednosti, g. Sparks — rekao je mrzovoljan glas, koji je Luce prepoznala s jučerašnje nastave. Gđa Tross — Albatros. Nakon incidenta s mesnom
KIKA
štrucom Luce je zakasnila na sat i nije uspjela ostaviti dobar dojam na mrku, okruglastu profesoricu biologije.
— Osim onih koji ţele izgubiti ovotjedne društvene po- vlastice — među grobnicama začuli su se uzvici negodovanja
— svi ćemo strpljivo čekati, kao da nemamo pametnija posla, dok se gospođica Price ne udostoji počastiti nas svojom pri- sutnošću.
— Tu sam. — rekla je Luce gotovo bez daha promolivši se iza kipa golema kerubina.
Gđa Tross stajala je podbočena, odjevena u crn i širok kaftan, poput onog od jučer. Imala je tanku, mišje sivu kosu, slijepljenu uz glavu, a mutne su smeđe oči, na Lucein dola- zak, reagirale zlovoljom.
Luce je smatrala biologiju teškim predmetom, i za sada nije osvajala dodatne bodove kod gđe Tross.
Iza Albatrosa stajali su Arriane, Molly i Roland, raštrkani oko stupova koji su okruţivali velik kip anđela. U usporedbi s ostalim kipovima, izgledao je novije, bjelje, veličanstvenije. A naslonjen uz anđelovo bedro — gotovo nezamijećen — stajao je Daniel.
Nosio je pohabanu crnu koţnu jaknu i jarki, crveni šal koji ju je jučer privukao. Pogledom je obuhvatila njegovu raskuštranu plavu kosu, nepočešljanu i nezaglađenu nakon spavanja... i stala zamišljati Daniela dok spava... zbog čega se jarko zarumenjela, a kad je susrela njegov pogled, doţivjela je potpuno poniţenje.
Bijesno ju je promatrao.
— Oprostite — izlanula je. — Nisam znala gdje se trebamo naći, kunem se.
— Ne trudi se — rekla je gđa.Tross i prstom prešla po grlu.
— Potrošila si dovoljno našeg vremena. A sada, sigurna sam da se svi sjećate nedostojnih nepromišljenosti koje ste počinili
da biste završili ovdje. Moţete o tome razmišljati sljedeća dva sata. Nađite si parove. Znate kako to ide. — Pogledala je prema Luee i izdahnula. — Dobro, tko ţeli štićenicu? —
Na Lucein uţas, svi su spustili poglede.
KIKA
Nakon jedne mukotrpne minute, iza mauzoleja se promo- lila peta osoba. — Ja!
Cam. Majica s V izrezom obavijala je njegova ramena po- put druge koţe. Bio je gotovo tridesetak centimetara viši od Rolanda, koji mu se maknuo s puta dok je koračao prema Luce. Samouvjereno i elegantno pribliţavao joj se, pogleda zalijepljenog na nju, toliko leţeran u odori popravnog doma, koliko je Luce u istoj odjeći bilo neudobno. Dio nje ţelio je skrenuti pogled, prekinuti Camovo besramno zurenje zbog kojeg joj je bilo nelagodno. Ali, iz nekog razloga, bila je kao opčinjena. Nije mogla prestati zuriti, sve dok između njih nije stala Arriane.
— Ja sam se prva javila — rekla je.
— Ne, nisi — rekao je Cam.
— Jesam, ali ti me nisi mogao čuti sa svoga čudnog mjesta tamo gore — riječi su nahrupile iz Arriane. — Ja je ţelim.
— Ja... — Cam je započeo.
Arriane je nakrivila glavu u očekivanju. Luce je progutala knedlu. Hoće li sad i on reći da je ţeli, također? Nisu li to mogli zaboraviti? I kaznu odrađivati utroje?
Cam je potapšao Luce po ruci. — Vidimo se poslije, do- bro? — rekao je, kao da joj je dugovao odrţati kakvo obećanje.
Ostali učenici skočili su sa spomenika na kojima su dotad sjedili i sjatili se oko spremišta. Luce ih je slijedila, drţeći se Arriane, koja joj je nijemo pruţila grablje.
— Dobro. Ţeliš li radije anđela osvetnika ili putene lju- bavnike?
Nisu ni spomenule jučerašnje događaje i Arrianeinu poruku; Luce je nekako osjećala da nije pravo vrijeme za načeti tu temu. Umjesto toga, podigla je pogled i otkrila da je opkoljena dvama golemim kipovima. Bliţi ju je podsjetio na Rodina. Muškarac i ţena, nagi u zagrljaju. U Doveru je proučavala francusko kiparstvo i oduvijek su joj Rodinova djela bila najromantičnija. Sada joj je bilo teško promatrati zagrljene ljubavnike a ne pomisliti na Daniela. Daniel. Koji ju je mrzio iz dna duše! Ako u to nije mogla sasvim povje-
KIKA
rovati čak i nakon što je sinoć zbog nje doslovce izjurio iz knjiţnice, samo se trebala sjetiti njegova bijesnog pogleda od maločas.
— Gdje je anđeo osvetnik? — upitala je Arriane s uzda- hom.
— Dobar izbor. Ovdje. — Arriane je povela Luce prema masivnoj mramornoj skulpturi anđela koji spašava zemlju od udara groma. U doba kada je načinjeno, to je zasigurno bilo dojmljivo umjetničko djelo. Sada je izgledalo staro i prljavo, prekriveno blatom i zelenom mahovinom.
— Ne razumijem — Luce je rekla. — Sto se od nas očekuje?
— Rib, rib, ribanje. — Arriane je rekla, gotovo pjevušeći. — Volim se pretvarati da ih kupam. — Rekavši to, četveronoške se popela na golemu skulpturu anđela, obgrlivši nogama ruku koja zaustavlja grom, kao da se radi o čvrstoj i stabilnoj grani kakvog hrasta.
Uţasnuta pri pomisli da bi gđi. Tross mogla izgledati kao da samo traţi nevolje, Luce je počela grabljati podnoţje kipa. Pokušala je raščistiti nešto što je izgledalo poput beskrajne gomile vlaţnog lišća.
Nakon tri minute, ruke su je ubijale od bolova. Nedvoj- beno, nije se prikladno odjenula za takve, blatne poslove. U Doveru nikada nije bila kaţnjena, ali čula je da se ondje
kazna sastoji od ispunjavanja lista papira riječima — Neću prepisivati s Interneta — nekoliko stotina puta.
To je bilo okrutno. Pogotovo zato što se cijela njezina greška sastojala od nenamjernog sudara s Molly u kantini. Pokušavala je ne donositi preuranjene zaključke, ali čišćenje blata s grobova ljudi koji su bili mrtvi već više od stoljeća?! Luce je zbilja mrzila svoju sudbinu.
Zatim je nestašna zraka sunca provirila kroz drveće, i gro- blje je odjednom dobilo boje. Luce se odmah osjetila bolje. Mogla je vidjeti dalje od tri metra pred sobom. Mogla je vidjeti Daniela... kako radi uz Molly.
KIKA
Izdala ju je snaga. Nestao je osjećaj lakoće. Podigla je pogled prema Arriane, koja ju je okrznula suosjećajnim po- gledom kao da ţeli reći — koma! — i nastavila raditi.
— Hej! — Luce je glasno šapnula.
Arriane je stavila prst uz usta i dala Luce znak da se uspne i sjedne uz nju.
Mnogo manje spretno i graciozno, Luce je zgrabila ruku anđela i odgurnula se o podnoţje. Kad je bila sigurna da se neće otkotrljati na zemlju, šapnula je: — Dakle... jesu li Da- niel i Molly prijatelji?
Arriane je prezirno otpuhnuta. — Nema šanse, oni se totalno mrze. — Brzo je izgovorila, zatim zastala. — Zašto pitaš ?
Luce je rukom pokazala prema Danielu i Molly, koji nisu izgledali kao da se trude čistiti grobnice. Stajali su jedno uz drugo, naslonjeni na svoje grablje i razgovarali. Taj je razgo- vor Luce očajnički ţeljela čuti. — Meni izgledaju kao prijatelji.
— To je kazna — Arriane je glatko odvratila. — Moraš je odraditi u paru. Misliš li da su Roland i gospodin Zlostav- ljač prijatelji? — Rukom je pokazala na Rolanda i Ĉama. Ĉinilo se da raspravljaju o tome kako podijeliti posao oko
kipa zagrljenih ljubavnika. — Prijateljstvo u kazni ne moţe se uspoređivati s prijateljstvom u stvarnom ţivotu.
Arriane je pogledala Luce, snuţdenu usprkos nastojanju da joj se na licu ne vidi koliko su je Arrianeine riječi pogodile.
— Gledaj Luce, nisam tako mislila... — utihnula je. — Do- bro, osim toga što sam zbog tebe protratila dobrih dvadeset minuta svojeg jutra, nemam ništa protiv tebe. Mislim da si zapravo, na neki način, zanimljiva. Drukčija. Ne znam kakva su tvoja očekivanja u pogledu prisnih prijateljstava u poprav- noj ustanovi Mač i kriţ. Ali, slušaj me, neće biti lako. Ljudi se nalaze na ovom mjestu jer ih prošlost prati kao prtljaga. A kako je teţa od dvadeset pet kila, moraju za nju platiti kaznu. Kopčaš?
Luce je slegnula ramenima, posramljena. — Samo sam pitala.
KIKA
Arriane se počela smijuljiti. — Jesi li uvijek ovako defen- zivna? Sto si zaboga učinila da dođeš ovamo? — Luce nije bila raspoloţena govoriti o tome. Moţda Arriane ima pravo — moţda bi za nju bilo bolje ne traţiti prijatelje. Skočila je dolje i grabljama se bacila na mahovinu u podnoţju kipa.
Na Luceinu nesreću, Arrianeina radoznalost nije jenjala. I ona je skočila dolje te svojim grabljama blokirala Luceine.
— Oooh, ispričaj mi, ispričaj mi, ispričaj mi — zadirkivala ju je.
Arriane je pribliţila lice Luceinu, što je Luce podsjetilo na jučerašnji dan, kada je, nakon grčeva, klečala na podu uz nju. U tom trenutku osjećale su međusobnu bliskost, nisu li? Dio Luce očajnički je ţelio moći s nekim razgovarati. Proteklo ljeto provela je s roditeljima — tako dugo i zagušljivo. Uz- dahnula je i naslonila čelo na drţak grablja.
U ustima je osjetila slan okus, okus tjeskobe, kojeg se nije mogla riješiti. Posljednji put kad se morala prisjetiti svih
detalja one noći, bilo je to zbog sudske odredbe. Ţeljela je što prije zaboraviti sve o tome, ali što je dulje Arriane u nju zurila, njezine misli postajale su jasnije i sve bliţe vrhu jezika.
— Bila sam jedne noći s prijateljem — duboko je udahnula i počela objašnjavati. — I dogodilo se nešto uţasno. — Sklopi- la je oči, moleći se u sebi da joj taj prizor ne eksplodira pred crveno-crnim kapcima. — Sve je gorjelo. Ja sam se spasila... on nije.
Arriane je zijevnula, znatno manje uţasnuta pričom od Luce.
— Poslije se nisam mogla sjetiti kako je do toga došlo. Ispričala sam sucu sve čega sam se mogla sjetiti a oni su me, vjerojatno, smatrali ludom. — Pokušala se prisiliti na smije- šak. Na Luceino iznenađenje, Arriane ju je čvrsto zagrlila. Na trenutak Arrianein izraz lica ulijevao je povjerenje. Zatim se ponovo počela smijuljiti.
— Svi smo mi tako neshvaćeni, nismo li? — prstom je boc- nula Luce u trbuh. — Znaš, Roland i ja smo upravo ustvrdili da nemamo nijednog prijatelja piromana. A svi znaju da je za
KIKA
svaku paţnje vrijednu smicalicu u popravnom domu potre- ban dobar piroman. — Već je spletkarila. — Roland je mislio da bi vrijedilo pokušati s novim dečkom, Toddom, ali ja se radije kladim na tebe. Trebali bismo nekada surađivati.
Luce je progutala knedlu. Ona nije bila piromanka. Ali, o svojoj prošlosti više nije namjeravala govoriti, niti je imala snage braniti se.
— Oooh, čekaj samo da Roland ovo čuje — rekla je Arriane, bacivši grablje na do. — Ti si ostvarenje naših ţe- lja. — Luce je zaustila da se pobuni, ali Arriane je već otišla. Savršeno, Luce je mislila, dok se Arriane udaljavala šljapkajući cipelama po blatu. Sada je pitanje vremena kada će Luceina priča doputovati, preko groblja, do Daniela.
Ponovo sama, podigla je pogled prema kipu. Premda je skupila već veliku hrpu mahovine i mokrog lišća, anđeo je izgledao samo još prljavije. Cijeli pothvat činio joj se potpuno besmislenim. Sumnjala je da itko posjećuje to mjesto. Tako- đer je sumnjala da itko od ostalih učenika još uvijek nešto radi.
Pogled joj je pao na Daniela, koji je, začudo, radio. Vrlo marljivo, ţičanom četkom ribao je plijesan s brončanog natpi- sa na grobnici. Zasukao je rukave dţempera i izloţio Luceinu pogledu napete mišiće. Uzdahnula je, i gotovo protiv svoje volje nalaktila se na kamenog anđela i zagledala u Daniela.
Uvijek je bio tako marljiv radnik.
Luce je brzo odmahnula glavom. Odakle je to došlo? Nije znala što je to trebalo značiti. Nedvojbeno, bile su to njezine misli. Podsjećalo ju je na fraze kakve bi se znale stvoriti u njezinoj glavi prije nego što bi utonula u san. Besmisleno blebetanje koje nije mogla pripisati ničemu, osim snovima. Ali, sada je bila potpuno budna. Morala je shvatiti što se to događa s njom i Danielom. Poznavala ga je samo jedan dan, i već je osjećala kako gubi do pod nogama i odlazi na vrlo čudno, nepoznato mjesto. — Vjerojatno bi najbolje bilo izbje- gavati ga — rekao je netko iza nje hladnim glasom.
KIKA
Luce se hitro okrenula i otkrila iza sebe Molly, u istoj pozi kao jučer — podbočenu, treperavih probušenih nosnica. Penn joj je objasnila da je iznenađujuću odluku ustanove, kojom je dopušten nakit na licu, donio sam ravnatelj jer nije ţelio prestati u uhu nositi dijamantnu naušnicu.
— Koga? — upitala je, svjesna koliko glupo zvuči.
Molly je zakolutala očima. — Vjeruj mi kad ti kaţem da bi zaljubljivanje u Daniela bila vrlo, vrlo loša zamisao. — Prije nego što je Luce uspjela odgovoriti, Molly je otišla. A Daniel
je — kao da je čuo svoje ime — pogledao ravno u nju. Zatim se uputio ravno prema njoj.
Osjetila je da je sunce zašlo za oblak. Da je mogla odvojiti oči od njegovih, mogla je podići pogled i uvjeriti se. Ali, nije mogla skrenuti pogled, nije mogla pogledati gore, niti njega jasno vidjeti, osim kada je napola sklopila oči. Izgledalo je kao da je stvarao oko sebe svjetlost, zasljepljivao je. Šuplja zvonjava zaglušila ju je, koljena su joj počela klecati.
Ţeljela je dohvatiti svoje grablje i pretvarati se da ne vidi kako joj s Daniel pribliţava. Ali, bilo je kasno pretvarati se hladnokrvnom. — Što ti je rekla? — rekao je.
— Um — pokušala je izbjeći odgovor, pretraţujući najuda- ljenije kutke mozga za nekom smislenom laţi. Ništa. Pucke- tala je zglobovima. Daniel je obujmio njezine ruke svojima. — Mrzim kad to radiš.
Luce se instinktivno trgnula. Dodir njegovih dlanova bio je kratak, ali njoj je lice buknulo. Vjerojatno je ţelio reći da mu smeta pucketanje zglobovima — općenito. No, ako je ţe- lio reći da mu smeta kad ona to čini, to bi podrazumijevalo da ju je već vidio dok to radi. Ali, to nije bilo moguće. Nije je gotovo ni poznavao.
Zašto je onda imala neobjašnjiv osjećaj da su već imali takvu prepirku?
— Molly mi je rekla da te se klonim — naposljetku je od- govorila.
KIKA
Daniel je nakrivio glavu, prvo na jednu, zatim na drugu stranu, kao da razmišlja o njezinim riječima. — Vjerojatno ima pravo.
Luce je zadrhtala. Sjena je prostrujala iznad njih, zamra- čila andelovo lice na trenutak toliko dug da se Luce počela brinuti. Sklopila je oči i usredotočila se na disanje, moleći se u sebi da Daniel ne primijeti ništa čudno.
Panika ju je preplavila. Osjetila je poriv da pobjegne. Ali nije mogla. Što ako se izgubi na groblju? Daniel je pratio njezin pogled u nebo. — Što je?
— Ništa.
— Hoćeš li poslušati? — rekao je izazovno, prekriţivši ruke preko prsa.
— Što? — rekla je. Bjeţati?
Daniel je koraknuo prema njoj. Sada je od nje bio udaljen tek tridesetak centimetara. Suspregnula je dah. Uspjela je za- drţati prividan mir. Ĉekala je.
— Hoćeš li me se kloniti?
Njegov glas zvučao je gotovo koketno.
Ali, Luce je bila potpuno izvan sebe. Ĉelo joj je bilo vlaţ- no od znoja, pritisnula je sljepoočnice prstima pokušavajući zadobiti vlast nad svojim tijelom, oteti ga njegovoj kontroli. Bila je potpuno nespremna očijukati s njim. To jest, ako je to sada uopće činio.
Ustuknula je. — Valjda.
— Nisam te čuo — šapnuo je, podignuo obrvu i ponovo koraknuo prema njoj.
Luce se još jednom povukla natrag. S treskom je udarila o podnoţje kipa, a zrnasto kameno andelovo stopalo ogrebalo joj je leda. Druga, tamnija i hladnija sjena fijuknula je nad njima. Mogla se zakleti da je Daniel zadrhtao istodobno kad i ona. Zvuk poput rezanja prenuo ih je oboje. Vrh mramornog kipa nesigurno se zanjihao nad njima, poput grane drveta ka- da se njiše na povjetarcu. Luce je zastao dah. Jedan trenutak činilo se da vrh kipa lebdi u zraku.
KIKA
Luce i Daniel nepomično su zurili u anđela. Znali su da će se srušiti. Anđelova glava polako se pognula, kao u moli- tvi — zatim se cijeli kip naglo počeo rušiti. Luce je osjetila
Danielovu ruku kako joj snaţno obavija struk, upravo kao da zna gdje počinje i završava. Drugom rukom prekrio je njezinu glavu i gurnuo je na tlo, istog trenutka kada je kip naglavce pao preko njih. Na ono mjesto na kojem su maločas stajali. Pao je na tlo s bučnim treskom — glava je leţala u blatu, stopala su još uvijek bila pričvršćena uz postolje, a u tom malom, trokutastom prostoru, klečali su Luce i Daniel.
Oboje su teško disali, nos uz nos, Danielove oči bile su uplašene. Od kipa ih je dijelilo tek nekoliko centimetara.
— Luce — šapnuo je. Mogla je samo kimnuti.
Njegove oči suzile su se. — Što si vidjela?
Zatim je osjetila ruku kako je izvlači iz malog trokuta- stog prostora ispod kipa. Nešto joj je ogrebalo leđa, zatim je osjetila dašak svjeţeg zraka. Vidjela treptaj danjeg svjeda. Grupa kaţnjenika zurila je u nju zapanjeno, osim profesorice Tross, koja je to činila s mrţnjom i Cama, koji joj je pomagao uspraviti se.
— Jesi li dobro? — Cam je pitao, traţeći pogledom mod- rice i ogrebotine na njezinu tijelu, otresajući joj zemlju s ramena. — Vidio sam kako kip pada i potrčao ovamo, da ga zaustavim, ali bilo je... sigurno si prestrašena.
Luce nije odgovorila. Prestrašena — tako bi se samo djelo- mično moglo opisati njezino stanje.
Daniel, već na nogama, nije se ni osvrnuo na nju, nije provjerio je li dobro ili ne. Otišao je. A Luce je, zapanjena općom ravnodušnošću prema Danielu, gledala za njim dok je odlazio.
— Što si učinila? — gđa Tross je zahtijevala odgovor.
— Ne znam. Stajali smo ondje — Luce je krajičkom oka pogledala profesoricu Tross — i radili. Sljedeće čega se sjećam jest da je kip pao.
KIKA
Albatross se sagnula kako bi pregledala smrskanog anđe- la. Andelova glava bila je raskoljena popola. Promrmljala je nešto o silama prirode i starom kamenu.
Ali, Luce nije mogla zaboraviti riječi koje su joj i dalje od- zvanja u ušima čak i nakon što su se svi vratili radu. Nekoliko centimetara iza njezina ramena Molly je šaptala — Ĉini mi se da bi netko trebao početi obraćati paţnju na moje savjete.
A KADA JE PAO MRAK...
Luce je vlaţnim i prohladnim hodnikom vijugala prema svojoj sobi, vukući za potrganu ručku svoju crvenu, valjkastu torbu od grubog platna iz kampa Gurida. Zidovi su bili boje prasne školske ploče — cijeli prostor bio je neobično
KIKA
tih, jedino se čulo zujanje ţutih fluorescentnih svjetiljki što su visjele s vlaţnog i niskog drvenog stropa.
Najviše od svega, Luce su iznenadila zatvorena vrata. U Doveru je čeznula za malo više privatnosti i malo manje tu- luma, koji su se odrţavali po cijelom hodniku u svako doba dana. Doći do svoje sobe a pritom ne naići na krug djevojaka na podu u turskom sjedu i u jednakim trapericama, ili proći pored zaljubljenog para naslonjenog na zid, bilo je nemoguće.
Ali u Maču i kriţu... ili su se svi već posvetili čitanju lekcija od trideset stranica... ili se tu druţenje nastavljalo potajno, iza zatvorenih vrata.
A sva ta vrata, iako zatvorena — bila su i te kakav prizor. Ako se učenike Mača i kriţa moglo smatrati snalaţljivim u kršenju pravila odijevanja, onda su bili upravo genijalni kada je bilo posrijedi davanje osobne note vratima svoje sobe. Već je prošla pored jednih sa zastorom od kuglica, i još jednih, s otiračem koji je reagirao na kretanje i ohrabrivao prolaznike da — prođu dalje, dovraga!
Zaustavila se pred jedinim neoznačenim vratima u zgradi. Soba broj 63. Dome, gorki dome. Nespretno prekopavši
prednji dţep .ruksaka našla je ključ, duboko udahnula i otvo- rila vrata svoje ćelije.
Ali, nije izgledala strašno. Ili barem ne toliko koliko je očekivala. Prozor pristojne veličine bio je odškrinut i propu- štao je u prostoriju malo manje zagušljiv noćni zrak. A iza ţeljeznih rešetki, pogled na mjesečinom osvijetljen kampus, bio je... zanimljiv, ako bi smetnula s uma da se malo dalje na- lazi groblje. U sobi se nalazio ormar, mali umivaonik i radni stol — a najtuţniji prizor bio je, kada je o tome razmislila, tračak njezina odraza koji je pogledom nehotice uhvatila u velikom zrcalu iza vrata.
Hitro je skrenula pogled, znajući odviše dobro što će vi- djeti u odrazu. Lice joj je bilo upalo i umorno. Iz svijedosme- dih očiju izvirivala je napetost. Njezina kosa podsjećala ju je na dlaku pudlice njihovih rođaka nakon kišne oluje. Pennin dţemper pristajao joj je poput vreće. Drhtala je. Popodnevna
KIKA
nastava nije bila ništa bolja od jutarnje, najviše zato što se ono čega se najviše bojala ostvarilo — već ju je cijela škola nazivala Mesna Struca. I naţalost, upravo kao u slučaju ime- njaka, činilo joj se da se tog nadimka neće Iako osloboditi.
Ţeljela se raspakirati, pretvoriti generičku sobu broj 63 u prostor za sebe, kamo će moći pobjeći i gdje će se ugodno osjećati. Ali, tek što je otvorila torbu, onemoćalo se srušila na goli krevet. Osjećala se tako daleko od svog pravog doma. Pre- mda su je od zahrđalih ulaznih vrata Mača i kriţa od kovanog ţeljeza, do ispranih, bijelih straţnjih vrata njezine roditeljske kuće s klimavim šarkama dijelile tek dvadeset dvije minute voţnje, mogle su biti i dvadeset dvije godine, bilo je svejedno.
Tijekom prve polovice nijeme voţnje s roditeljima tog jutra okolica nije bila mnogo drukčija od naselja u kojem je ţivjela: troma, prigradska naselja srednjih društvenih slojeva američkog juga.
Zatim se cesta spojila s nasipom uz obalu i teren je postu- pno postajao sve močvarniji. Ubrzo su nestali nasadi mangro- va drveća, vjesnici močvara. Posljednjih petnaest kilometara cesta je bila pusta. Okoliš sivosmeđ, jednoličan, napušten. Kod kuće, u Thunderboltu, ljudi su se šalili na račun vrlo dojmljivog smrada zemlje crnice karakterističnog za taj dio savezne drţave: kad ti iz auta počne izlaziti smrdljiva blatna prašina, znaš da si u močvari.
Iako je Luce odrasla u Thunderboltu, krajnji istočni dio kotara nije poznavala. Kad je bila mala, pretpostavljala je da jednostavno nema potrebe ići onamo — svi dućani, škole, po- znanici njezine obitelji ţivjeli su na zapadnoj strani. Istočna strana nije bila dovoljno razvijena. I to je bilo sve.
Roditelji su joj na majicu spakiranu na vrh nalijepili papi- rić s porukom — Volimo te! Naša vrijednost nikada ne pada! Nedostajali su joj. Nedostajala joj je njezina soba s pogledom na tatine gredice s rajčicama. Nedostajala joj je Callie — ona joj je zacijelo do sada poslala već desetke poruka, koje do Luce nikada neće dospjeti. Nedostajao joj je Trevor...
KIKA
... Pa, to i nije bilo baš točno. Ono što joj je nedostajalo bio je način ţivota koji je vodila kada ga je upoznala. Noću, kad nije mogla zaspati, imala je o komu razmišljati, a danju njegovo ime blesavo črčkati po biljeţnicama. Istini za volju, Luce i Trevor nisu se imali priliku bolje upoznati. Jedina uspomena na njega bila je fotografija koju je potajno snimila Callie, dok je stajala na suprotnoj strani nogometnog igrali- šta i promatrala Luce i Trevora kako razmjenjuju nekoliko rečenica u petnaestak sekundi koliko je trajala stanka izme- đu serija čučnjeva. O čemu su razgovarali... pa, o njegovim čučnjevima. Njihov jedini spoj i nije bio pravi spoj — tek ukradeni sat, onda kada ju je odvojio od ostatka društva. Zbog čega će cijeli ţivot ţaliti.
Započelo je prilično neduţno: dvoje mladih ljudi šeću prema jezeru, no ubrzo je Luce počela osjećati vrebanje sjena nad njihovim glavama. Zatim su Trevorove usne dotaknule njezine, vrućina se proširila njezinim tijelom, a njegove oči pobijeljele od uţasa... nekoliko sekundi poslije, ţivot kakav je do tada poznavala, nestao je u plamenu.
Luce se okrenula i zagnjurila lice u pregib lakta. Već mje- secima je oplakivala Trevorovu smrt, i sada je, leţeći na krevetu kroz čiji su joj se tanki madrac u tijelo neugodno zabadale metalne rešetke, odjednom osjetila sebičnu jalovost svog tu- govanja. Nije poznavala Trevora bolje od... primjerice, Cama.
Začula je kucanje i naglo skočila s kreveta. Kako bi itko mogao znati da je tu? Prišla je vratima na prstima i otvorila ih. Zatim je izvirila glavom u prazan hodnik. Nisu se čuli koraci udaljavanja, niti je što drugo govorilo da je netko maločas bio tu i kucao na vrata.
Osim aviona od papira, pričvršćenog mjedenim čavlićem na sredinu plutene ploče uz vrata njezine sobe. Nasmiješila se vidjevši svoje ime napisano crnim markerom uz rub krila. Odmotala je poruku i otkrila samo crnu strjelicu vrha upe- rena niz hodnik.
Arriane ju je bila pozvala k sebi večeras, no to se dogodilo prije incidenta s Molly. Provirila je u prazan hodnik, pitajući
KIKA
se treba li pratiti pravac koji je pokazivala tajnovita strijela. Zatim je letimice pogledala svoju ogromnu torbu, svoj sveţanj samosaţaljenja i tuge, koji je čekao da ga raspakira. Slegnula je ramenima, zatvorila vrata, ključ stavila u dţep i krenula.
Malo niţe zastala je pred jednim vratima, privučena gole- mim posterom slijepog glazbenika, vrhunskog blues harmo- nikaša, kojeg je poznavala iz očeve izgrebene kolekcije ploča, po imenu Sonny Terry. Nagnula se kako bi pročitala ime na plutenoj ploči i shvatila, trgnuvši se, da stoji pred sobom
Rolanda Sparksa. U istom trenutku, jedan dio njezina mozga počeo je procjenjivati kolike su mogućnosti da se večeras u toj sobi nalazi i Daniel, i da ih u tom trenutku, moţda, od- vajaju tek tanka vrata.
Poskočila je na zvuk mehaničkog zujanja. Pogledala je rav- no u nadzornu kameru postavljenu u zid iznad Rolandovih vrata. Crvena. Pratila je svaki njezin pokret. Ustuknula je, posramljena razlozima koje kamera nije mogla vidjeti. U svakom slučaju, došla je vidjeti Arriane, čija se soba, sada je shvatila, nalazila točno nasuprot Rolandovoj.
Kad je stala pred vrata Arrianeine sobe Luce je osjetila ţa- caj njeţnosti. Vrata su bila potpuno prekrivena naljepnicama za automobile — neke su bile tiskane, neke očito iz. domaće radinosti. Bilo ih je toliko mnogo da su se preklapale, slo- gani su bili dijelom prekriveni i često protuslovili. Luce se potiho nasmijala zamišljajući Arriane kako nekritički skuplja naljepnice neovisno o njihovu sadrţaju ( ZLI SU GLAVNI... MOJA KĆI IDE U MAĈ I KRIŢ I LOŠA JE UĈENICA... NE GLASUJTE ZA 666), potom ih nasumično ali predano lijepi na svoj teritorij.
Mogla je satima stajati zabavljajući se čitanjem naljepnica na Arrianeinim vratima, no ubrzo se počela kolebati — stajala je pred vratima sobe učeničkog doma, tek djelomice sigurna da je onamo bila pozvana. Zatim je vidjela drugi avion. Od- vojila ga je s plutene ploče i razmotala:
Draga moja Luce,
KIKA
ako si doista došla druţiti se večeras — na tebe se mogu osloniti! Nas dvije slagat ćemo se suuuper.
Ako si me ostavila na cjedilu... ROLANDE, miči šape s moje privatne poruke! Koliko puta ti moram reći? Isuse!
Dakle, znam da sam ti rekla da dođeš večeras, ali morala sam se nacrtati na nadoknađivanju biologije kod Albatrosa, nakon što
51
sam završila na mirovanju kod medicinske sestre (što je poput zrake sunca nakon današnje oluje s gromovima.) Što bi značilo
— drugi put?
Psihotično tvoja A
Luce je stajala s porukom u ruci, ne znajući što dalje. Pro- čitavši da je Arriane dobro, osjetila je olakšanje, ali još uvijek je priţeljkivala vidjeti djevojku. Ţeljela je čuti nehajnost u njezinu glasu, ţeljela je znati što bi trebala misliti o onome što se dogodilo danas u kantini. Ali, dok je stajala u hodniku sve je manje bila sigurna kako bi trebala shvatiti događaje tog dana. Kad je napokon shvatila da je pao mrak a ona je sama na tom mjestu, obuzela ju je blaga panika.
Vrata iza nje su se odškrinula. Srebrn trak svjedosti širio se podom pred njezinim stopalima. Iz unutrašnjosti prostorije dopirala je glazba.
— Što radiš tu? — Bio je to Roland. Stajao je na dovratku u poderanoj bijeloj majici i trapericama. Svoje dreadlockse skupio je ţutom gumicom na vrh glave, a uz usne je drţao harmoniku.
— Došla sam vidjeti Arriane — rekla je Luce, pokušavajući se obuzdati i prestati viriti u sobu iza njega. — Trebale smo...
— Nikoga nema doma — rekao je tajnovito.
Luce nije znala misli li na Arriane, na ostatak ljudi u uče- ničkom domu, ili što. Odsvirao je nekoliko taktova na har- monici, uporno je gledajući. Zatim je još malo otvorio vrata i podignuo obrve. Nije znala poziva li je unutra ili ne.
KIKA
— Pa, samo sam usput svratila, zapravo idem u knjiţnicu — hitro je slagala, krenuvši smjerom iz kojeg je došla. — Mo- ram naći jednu knjigu.
— Luce — Roland ju je pozvao.
Osvrnula se. Sluţbeno se nisu upoznali i nije očekivala da će znati njezino ime. U očima mu je bljesnuo osmijeh, a harmonikom je pokazao u suprotnom smjeru. — Knjiţnica je ondje — rekao je. Prekriţio je ruke. — Nemoj propustiti po- gledati specijalnu zbirku u istočnom krilu. Zbilja je posebna.
— Hvala. — rekla je Luce. Osjećala je iskrenu zahvalnost prema Rolandu. Doimao se nepatvoreno dok joj je mahao i svirao za njom oproštajne tonove na harmonici. Moţda je isprva činio nervoznom zato što ga je smatrala Danielovim prijateljem. Koliko je mogla procijeniti, Roland je mogao biti uistinu dobra osoba. Dok je odlazila niz hodnik, Luceino se raspoloţenje popravljalo. Prvo, Arrianeina poruka bila je ţi- vahna i sarkastična, zatim je imala ne odviše čudan susret s Rolandom Sparksom, osim toga doista je ţeljela otići u knji- ţnicu. Stvari su se popravljale.
Na kraju hodnika, gdje se spavaonica spajala s krilom u kojem se nalazila knjiţnica, Luce je prošla pored jedinih odš- krinutih vrata na katu. Vrata nisu bila ukrašena, bila su obo- jena u crno. Do Luce je dopro gnjevan teški metal. Nije mo- rala zastati da pročita ime na vratima. Bila je to Mollyna soba.
Luce je poţurila, odjednom svjesna zvuka svakog koraka svojih čizama na linoleumskom podu. Tek kad je odgurnula drvena, zelena vrata knjiţnice i ispuhala zrak, shvatila je da je do tada susprezala dah.
Ogledala se oko sebe osjetivši kako joj se poznata toplina širi tijelom. Oduvijek je voljela taj nejasan, istodobno sladak i pljesniv miris prostorija s knjigama. Zvuk povremenog okretanja stranica pronio je do nje utješan val zadovoljstva. Knjiţnica u Doveru bila je mjesto kamo je bjeţala kada je ţeljela samoću i Luce je preplavio osjećaj olakšanja kada je shvatila da bi ova knjiţnica mogla postati slično utočište. Bilo
KIKA
joj je teško povjerovati da to mjesto pripada ustanovi Mač i Kriţ. Bilo je... gotovo... pa, privlačno.
Zidovi su bili boje tamnog mahagonija, stropovi visoki. S jedne strane nalazio se kamin s ognjištem ograđenim ope- kom. Duge drvene stolove osvjedjavale su staromodne zelene svjetiljke, a prolazima između polica s knjigama nije se vidio kraj. Njezine korake, dok je ulazila u prostoriju, prigušivao je debeo perzijski sag.
Nekoliko učenika je učilo. Nijednog Luce nije poznavala po imenu, ali čak i oni opasnijeg, pankerskog izgleda doimali su se manje prijeteći sagnuti nad svojim knjigama.
Pribliţila se glavnom, golemom, okruglom stolu u sredini prostorije. Bio je prekriven hrpama papira i knjiga, na tako ugodan i nekako domaći a istodobno akademski neuredan način, koji je Luce podsjetio na njezin roditeljski dom. Knjige su bile sloţene toliko visoko, da je Luce jedva vidjela knjiţničarku, koja je sjedila sa suprotne strane. Pregledavala je hrpu papira sa ţarom i ustrajnošću nekoga tko ispira zlato iz pijeska. Kada joj je prišla, knjiţničarka je naglo podignula glavu.
— Bok. — Ţena se smiješila — da smiješila! — Luce. Kosa joj je bila srebrna, ne sijeda, s određenim sjajem što je dolazio do izraţaja na mekoj svjedosti knjiţnice. Njezino lice izgle- dalo je istodobno staro i mlado. Koţa joj je bila blijeda, kao do bjelila uţarena, oči crne, svjeducave, a nos malen i šiljast. Kada se obratila Luce, povukla je rukave bijelog kašmirskog dţempera i otkrila redove bisernih narukvica na zapešćima. — Mogu li ti pomoći nešto pronaći? — upitala je radosnim šaptom.
Luce je odmah osjetila naklonost prema toj ţeni, i krajič- kom oka pogledala je natpis s njezinim imenom na stolu. Sophia Bliss. Da je barem traţila neku knjigu...Ta ţena bila je prva osoba zaposlena u Maču i kriţu čiju je pomoć zapravo ţeljela. Ali, samo je razgledavala, bez posebnog cilja... zatim se sjetila preporuke Rolanda Sparksa.
KIKA
— Ja sam nova učenica — objasnila je. — Luceinda Price. Moţete li mi reći gdje se nalazi istočno krilo?
Ţenin osmijeh kao da je govorio — izgledaš — kao-net- ko-tko-voli-knjige: bio je to osmijeh koji su joj knjiţničari upućivali cijeli ţivot. — Ondje — pokazala je prstom prema redu visokih prozora na suprotnom kraju prostorije. — Ja sam gospođica Sophia, i ako je moj raspored točan, utorkom i četvrtkom imaš kod mene religijski seminar. Oh, to će biti zabavno. — Namignula je. — U međuvremenu, ako ti bilo što treba, tu sam. Drago mi je što sam te upoznala, Luce.
Luce se zahvalno nasmiješila, radosno pozdravila gospo- đicu Sophiju i krenula prema prozorima. Tek kad se udaljila, začudila se neobično intimnom načinu kojim ju je knjiţničar- ka oslovila nadimkom.
Prošla je kroz glavnu učionicu i hodala pored visokih, ele- gantnih polica s knjigama, kad je nešto mračno i zlokobno proletjelo iznad njezine glave. Podigla je pogled. Ne. Ne ov- dje. Molim vas. Pustite mi barem ovo mjesto. Nikada nije bila sigurna kada će doći, kamo će poslije toga nestati, ili koliko ih neće biti.
Nije mogla shvatiti što se događa.
Nešto je bilo drukčije. Bila je prestrašena, da, ali nije osjećala hladnoću. Zapravo, osjećala je da su joj obrazi malo rumeni. Knjiţnica je bila topla, ali ipak ne toliko. Zatim je njezin pogled pao na Daniela.
Bio je okrenut prema prozoru, njoj leđima, nagnut nad podij na kojem je bijelim slovima pisalo SPECIJALNA ZBIRKA.
Rukavi njegove iznošene koţne jakne bili su zasukani do lakata, njegova plava kosa je sjala. Ramena su mu bila pognuta, i Luce je ponovo osjetila neobjašnjivu potrebu za njegovim zagrljajem. Zatresla je glavom, ţeleći odagnati takve
misli i digla se na prste kako bi ga što bolje vidjela. Nije bila sigurna, ali izgledao je kao da nešto crta.
Promatrala je njegovo tijelo kako se neznatno pomiče dok crta i osjećala da iznutra gori, kao da je progutala nešto vrelo.
KIKA
Nije mogla shvatiti zašto, ali protivno svemu racionalnom, imala je nevjerojatan predosjećaj da Daniel crta — nju.
Ne smije mu prići. Na kraju krajeva, nije ga poznavala, niti je ikada s njim razgovarala. Jedina komunikacija između njih svodila se na srednji prst i nekoliko zlobnih pogleda. Isto- dobno, osjećala je da mora doznati što se nalazi na njegovu papiru za crtanje.
Zatim se iznenada sjetila. Sna od prethodne noći. Kratak bljesak projurio joj je iznenada glavom. U snu, u vlaţnoj i hladnoj noći, nosila je nešto dugo i lepršavo. Naslanjala se na zastrt prozor nepoznate sobe. Jedina druga osoba u prostoriji bio je muškarac... ili mladić — čije lice nije vidjela. Crtao ju je, na debelom bloku papira. Njezinu kosu. Njezin vrat. Savršeno precizno crtao je njezin profil. Stajala je iza njega, previše uplašena da bi mu dala do znanja da ga promatra, previše radoznala da se okrene i ode.
Luce se trgnula naprijed; nešto joj je uštipnulo rame, za- tim se zaustavilo iznad njezine glave, lebdeći. Sjena se vratila. Bila je crna i čvrsta poput zastora.
Udarci njezina srca postajali su sve glasniji, zaglušivali su mračno šuštanje sjene, i vlastite korake. Daniel je podignuo pogled, uperio ga ondje gdje je lebdjela sjena, no nije se lec- nuo poput nje.
Naravno da ih nije mogao vidjeti. Mirno je usmjerio po- gled — kroz prozor.
Vrućina u njoj je rasla. Bila mu je toliko blizu, da joj se činilo kako bi mogao osjetiti toplinu koju je isijavala.
Najneprimjetnije što je mogla, Luce je pokušala proviriti
preko njegova ramena u crtaći blok. Na trenutak je pomislila da je vidjela krivulju svog vrata nacrtanu olovkom. No, na- kon što je trepnula i vratila pogled nazad na papir, zvučno je progutala.
Bio je to pejzaţ. Daniel je crtao groblje, gledano kroz prozor, gotovo savršeno realistično. Ništa u cijelom njezinu ţivotu nije je rastuţilo kao taj prizor. Nije znala zašto. Bilo je suludo — čak i za nju — očekivati da tako bizaran predosjećaj
KIKA
postane stvarnost. Zašto bi je Daniel crtao? Znala je da za to nije imao razloga. Jednako tako znala je da nije imao razloga pokazati joj srednji prst. Ali jest.
— Što ti radiš tu? — pitao ju je. Zatvorio je crtaći blok i pogledao je ozbiljno. Njegove pune usne bile su ravna crta, sive oči mutne. Nije izgledao ljutit, za promjenu, doimao se iscrpljen.
— Došla sam pogledati knjige iz Specijalne zbirke — rekla je isprekidanim glasom. Zatim je pogledala oko sebe, shvatila svoju pogrešku. Specijalna zbirka nije bio odjeljak s knjigama — bio je to dio knjiţnice u kojem se nalazila umjetnička izlo- ţba s temom Građanskog rata. Ona i Daniel stajali su u ma- lenoj galeriji brončanih bista ratnih junaka, starih obveznica i geografskih karata američkog juga prekrivenih staklenim pokrovima. Bio je to jedini dio knjiţnice u kojem se nije na- lazila ni jedna knjiga.
— Sretno s time. — Daniel je rekao i ponovo otvorio crtaći blok, kao da joj ţeli reći — zbogom. Luce je stajala posramlje- no, izgubila moć govora, ţeljela je pobjeći. No s druge strane, sjene su ponovo vrebale, a zbog Danielove blizine neobjašnji- vo se osjećala bolje. Nije imalo mnogo smisla — kako bi je on mogao zaštititi od njih?!
Ukočila se, ukopana na mjestu. Pogledao ju je ovlaš i uz- dahnuo.
— Mogu li te pitati nešto — sviđa li ti se kad ti se netko prikrada i potajno te promatra?
Luce je pomislila na sjene i ono što su joj upravo činile. Bez razmišljanja, odlučno je odmahnula glavom.
— Dobro, dakle, slaţemo se oko toga. — Značajno se za- kašljao i prodorno je gledao, pokušavajući joj dati do znanja da smeta.
Moţda bi mu mogla objasniti da ima vrtoglavicu i da bi bilo dobro da sjedne na trenutak. Počela je govoriti. — Ĉuj, mogu li...
KIKA
Ali Daniel je zgrabio svoj blok i skočio na noge. — Došao sam ovamo jer sam ţelio biti sam — prekinuo ju je. — Ako ti nećeš otići, ja ću.
Gurnuo je blok u ruksak. Dok je prolazio pored nje, ne- hotice ju je okrznuo ramenom. Iako su se tek površno dodir- nuli, i to kroz nekoliko slojeva odjeće, Luce je osjetila statički elektricitet.
I Daniel je zastao na trenutak. Okrenuli su glave jedno prema drugom i pogledali se, a Luce je zinula. Prije nego što je uspjela išta reći, Daniel se okrenuo na peti i pohitao prema vratima. Promatrala je kako mu se prikradaju sjene, komešaju se nad njegovom glavom u vrtlozima, zatim jedna za drugom nestaju kroz prozor u noć.
Drhtala je od hladnoće koju su ostavile za sobom, ostavši još dugo pored Specijalne zbirke, dodirujući rame koje je okr- znuo Daniel, osjećajući kako se pod njezinom rukom postu- pno hladi.
ČETVRTO POGLAVLJE GROBARSKA SMJENA
Ahhh, utorak! Dan vafla! Otkad se mogla sjetiti, svaki ljetni utorak bio je sinonim za svjeţe kuhanu kavu, zdjele iz kojih se prelijevaju maline i tučeno vrhnje i beskraj- nu hrpu hrskavih, zlatnosmeđih vafla. Ĉak i ovog ljeta, kada su je se roditelji počeli pribojavati, dan vafla bio je sigurna stvar. Sneno bi se okrenula u krevetu i prije nego što bi po- stala svjesna ičega drugog, instinktivno bi znala da je utorak.
Dok su joj se osjetila polako budila, Luce je onjušila zrak, zatim još jednom, s više očekivanja. No u zraku nije bilo mirisa brašna i mlijeka, ničeg osim kiselkastog zadaha boje koja se ljuštila sa zidova. Protrljala je san iz očiju i pogledom obuhvatila svoju skučenu sobu. Izgledala je poput slike prije u televizijskoj emisiji o renoviranju domova. Beskrajna noć- na mora jučerašnjeg dana vratila joj se u sjećanje — prisilno
KIKA
odvajanje od mobitela, incident s mesnom štrucom, kamina i Mollyne oči iz kojih su frcale iskre, Danielovo grubo odbi- janje u knjiţnici. Zašto je bio kivan na nju, Luce nije imala pojma.
Uspravila se u krevetu i pogledala kroz prozor. Još je bio mrak; sunce se još nije promolilo nad obzorom. Tako rano nikada se nije probudila. Vjerojatno nikada u ţivotu nije vidjela izlazak sunca. Iskreno rečeno, nešto u vezi s promatra- njem izlaska sunca uvijek je u njoj budilo tjeskobu. Sjedenje u tami, zurenje iznad obrisa drveća i iščekivanje da se sunce pojavi nad obzorom. Savršeno vrijeme za sjene.
Luce je duboko i zvučno uzdahnula i time se još više pod- sjetila koliko je usamljena i koliko joj nedostaje njezin dom. Kako utrošiti ta tri sata između zore i prvog sata? Zora — zašto joj je ta riječ zazvonila u ušima? Oh. Sranje! Imala je kaznu za odraditi!
Iskobeljala se iz kreveta, spotaknula o još neraspakiranu torbu i zgrabila jedan od dosadnih dţempera iz hrpe nje- zinih dosadnih dţempera. Navukla je jučerašnje traperice, lecnula se uhvativši odraz svoje katastrofalne, prljave, neoče- šljane kose, i izletjela kroz vrata pokušavajući proći prstima kroz vlasi.
Kada je stigla do ulaza na groblje, s vratima ukrašenim detaljno, visine struka, od kovanog ţeljeza, gubila je dah. Gušila se od neizdrţivog smrada kupusa i osjećaja krajnje osamljenosti. Gdje su ostali? Je li njima cik zore značilo nešto drugo? Pogledala je na sat. Bilo je već šest i petnaest.
Sve što su joj rekli, bilo je da dođe na groblje i Luce je bila prilično sigurna da je to bio jedini ulaz. Stajala je na pragu, gdje je zrnasti asfalt parkirališta prelazio u izmrcvarenu ze- mlju prepunu korova. Zamijetila je maslačak, koji bi Luce iz mlađih dana jedva dočekala ubrati, zaţeljeli ţelju i puhnuti u njega. Ali, Luceine ţelje bile su previše teške i nesmiljene za nešto tako njeţno.
Vrata koja su dijelila parkiralište od groblja bila su istan- čano ukrašena. Prilično su odskakala od ostatka ustanove
KIKA
posvuda okruţene bodljikavom ţicom. Luce je prstima prešla preko vrata, preko bogato izvedena cvjetnog motiva. Prema onome što joj je rekla Arriane, potjecala su iz doba Građan- skog rata, kada su se na tom groblju pokapali pali borci. Zatim su izgradili današnju školsku zgradu, ali to mjesto još neko vrijeme nije postalo dom nepredvidljivim psihopatima. Tada je još bilo odrţavano i ne toliko mračno.
Neobično, ali dok je ostatak kampusa bio ravan poput lista papira, groblje je bilo udubljeno, poput zdjele. Odade je imala pogled na cijelu golemu strminu. Redovi za redovima jednostavnih nadgrobnih spomenika okruţivali su udubinu poput arene.
Prema sredini, prema najniţoj točki groblja, staza se pre- tvarala u labirint velikih, isklesanih grobnica, mramornih kipova i mauzoleja. To su vjerojatno bili grobovi časnika američkog juga ili vojnika iz imućnijih obitelji. Pretpostavljala je da su izbliza ti veliki nadgrobni spomenici doista lijepi. Ali s Luceina mjesta izgledali su kao da ih vlastita teţina povlači u udubinu, kao da cijelo groblje guta golem jarak.
Koraci! Luce se hitro okrenula i ugledala kratku i zdepa- stu figuru u crnini kako se pomalja iza drveta. Penn! Luce se morala obuzdati da ne skoči i baci se djevojci u zagrljaj. Nikada nikoga nije dočekala s takvim oduševljenjem — iako joj je bilo teško povjerovati da je Penn dobivala kazne.
— Nisi li zakasnila? — Penn je rekla, zaustavivši se neko- liko metara pred Luce, odmahujući glavom kao da ţeli reći — oh, ti jadna pridošlice. Istodobno je izgledala kao da je prizor pred njom zabavlja.
— Ovdje sam već deset minuta — rekla je Luce. — Nisi li ti ta koja kasni?
Na Penninu licu pojavio se osmijeh: — Ni slučajno, ja sam samo ranoranilac. I nikada ne dobivam kazne.
Slegnula je ramenima i gurnula svoje ljubičaste naočale na nos. — Ali, ti si dobila kaznu, zajedno s još pet nesretnih duša, u kojima svakom minutom čekanja na tebe dolje kod monolita zacijelo raste gnjev. — Podigla se na prste i pokazala
KIKA
rukom na mjesto iza Luce, na najveće kameno zdanje koje se izdizalo iz središnjeg dijela groblja. Luce je zaškiljila i uspjela razaznati grupu crnih figura okupljenih u podnoţju.
— Samo su mi rekli da dođem na groblje — Luce je rekla, odjednom malodušna. — Nitko mi nije rekao gdje točno.
— Pa, govorim ti: monolit. Idi sada onamo! — Penn je rekla. — Prijatelje nećeš steći tako što ćeš im i dalje oduzimati od jutra više nego što si to već učinila.
Luce je progutala. Dio nje ţelio je zamoliti Penn da joj pokaţe put. Put do monolita, s Luceina mjesta, izgledao je poput labirinta, a ona se nije ţeljela izgubiti. Odjednom ju je preplavila tjeskoba i taj osjećaj daleko-od-kuće i postalo joj je jasno da se ovdje stvari mogu samo pogoršati. Pucketala je zglobovima na prstima, nastojeći dobiti na vremenu.
— Luce? — Penn je rekla, njeţno joj gurnuvši ramena. — Ti si još tu.
Pokušala se nasmiješiti Penn, hrabro i sa zahvalnošću, no njezinom licem prošao je tek čudan trzaj. Zatim je poţurila niz padinu u srce groblja.
Sunce još uvijek nije izašlo, a Luce je od tih nekoliko posljednjih trenutaka prije zore podilazila jeza više od ičega drugoga.
Projurila je kroz redove jednostavnih nadgrobnih spome- nika. Nekad davno vjerojatno su stajali uspravno, ali sada, stari i oronuli, naginjali su se jedan prema drugom ili jedan od drugog, poput kakvih morbidnih domina.
Šljapkala je u svojim crnim Converse tenisicama preko bla- tnih lokvi, zvučno lomila mrtvo lišće. Kad je stigla do ravnijeg dijela s kićenijim grobnicama, već se potpuno izgubila. Prestala je trčati, pokušala doći do daha. Glasovi. Ako se umiri, čut će glasove.
— Još pet minuta i ja odlazim — rekao je muški glas.
— Šteta što vaše mišljenje nema vrijednosti, g. Sparks — rekao je mrzovoljan glas, koji je Luce prepoznala s jučerašnje nastave. Gđa Tross — Albatros. Nakon incidenta s mesnom
KIKA
štrucom Luce je zakasnila na sat i nije uspjela ostaviti dobar dojam na mrku, okruglastu profesoricu biologije.
— Osim onih koji ţele izgubiti ovotjedne društvene po- vlastice — među grobnicama začuli su se uzvici negodovanja
— svi ćemo strpljivo čekati, kao da nemamo pametnija posla, dok se gospođica Price ne udostoji počastiti nas svojom pri- sutnošću.
— Tu sam. — rekla je Luce gotovo bez daha promolivši se iza kipa golema kerubina.
Gđa Tross stajala je podbočena, odjevena u crn i širok kaftan, poput onog od jučer. Imala je tanku, mišje sivu kosu, slijepljenu uz glavu, a mutne su smeđe oči, na Lucein dola- zak, reagirale zlovoljom.
Luce je smatrala biologiju teškim predmetom, i za sada nije osvajala dodatne bodove kod gđe Tross.
Iza Albatrosa stajali su Arriane, Molly i Roland, raštrkani oko stupova koji su okruţivali velik kip anđela. U usporedbi s ostalim kipovima, izgledao je novije, bjelje, veličanstvenije. A naslonjen uz anđelovo bedro — gotovo nezamijećen — stajao je Daniel.
Nosio je pohabanu crnu koţnu jaknu i jarki, crveni šal koji ju je jučer privukao. Pogledom je obuhvatila njegovu raskuštranu plavu kosu, nepočešljanu i nezaglađenu nakon spavanja... i stala zamišljati Daniela dok spava... zbog čega se jarko zarumenjela, a kad je susrela njegov pogled, doţivjela je potpuno poniţenje.
Bijesno ju je promatrao.
— Oprostite — izlanula je. — Nisam znala gdje se trebamo naći, kunem se.
— Ne trudi se — rekla je gđa.Tross i prstom prešla po grlu.
— Potrošila si dovoljno našeg vremena. A sada, sigurna sam da se svi sjećate nedostojnih nepromišljenosti koje ste počinili
da biste završili ovdje. Moţete o tome razmišljati sljedeća dva sata. Nađite si parove. Znate kako to ide. — Pogledala je prema Luee i izdahnula. — Dobro, tko ţeli štićenicu? —
Na Lucein uţas, svi su spustili poglede.
KIKA
Nakon jedne mukotrpne minute, iza mauzoleja se promo- lila peta osoba. — Ja!
Cam. Majica s V izrezom obavijala je njegova ramena po- put druge koţe. Bio je gotovo tridesetak centimetara viši od Rolanda, koji mu se maknuo s puta dok je koračao prema Luce. Samouvjereno i elegantno pribliţavao joj se, pogleda zalijepljenog na nju, toliko leţeran u odori popravnog doma, koliko je Luce u istoj odjeći bilo neudobno. Dio nje ţelio je skrenuti pogled, prekinuti Camovo besramno zurenje zbog kojeg joj je bilo nelagodno. Ali, iz nekog razloga, bila je kao opčinjena. Nije mogla prestati zuriti, sve dok između njih nije stala Arriane.
— Ja sam se prva javila — rekla je.
— Ne, nisi — rekao je Cam.
— Jesam, ali ti me nisi mogao čuti sa svoga čudnog mjesta tamo gore — riječi su nahrupile iz Arriane. — Ja je ţelim.
— Ja... — Cam je započeo.
Arriane je nakrivila glavu u očekivanju. Luce je progutala knedlu. Hoće li sad i on reći da je ţeli, također? Nisu li to mogli zaboraviti? I kaznu odrađivati utroje?
Cam je potapšao Luce po ruci. — Vidimo se poslije, do- bro? — rekao je, kao da joj je dugovao odrţati kakvo obećanje.
Ostali učenici skočili su sa spomenika na kojima su dotad sjedili i sjatili se oko spremišta. Luce ih je slijedila, drţeći se Arriane, koja joj je nijemo pruţila grablje.
— Dobro. Ţeliš li radije anđela osvetnika ili putene lju- bavnike?
Nisu ni spomenule jučerašnje događaje i Arrianeinu poruku; Luce je nekako osjećala da nije pravo vrijeme za načeti tu temu. Umjesto toga, podigla je pogled i otkrila da je opkoljena dvama golemim kipovima. Bliţi ju je podsjetio na Rodina. Muškarac i ţena, nagi u zagrljaju. U Doveru je proučavala francusko kiparstvo i oduvijek su joj Rodinova djela bila najromantičnija. Sada joj je bilo teško promatrati zagrljene ljubavnike a ne pomisliti na Daniela. Daniel. Koji ju je mrzio iz dna duše! Ako u to nije mogla sasvim povje-
KIKA
rovati čak i nakon što je sinoć zbog nje doslovce izjurio iz knjiţnice, samo se trebala sjetiti njegova bijesnog pogleda od maločas.
— Gdje je anđeo osvetnik? — upitala je Arriane s uzda- hom.
— Dobar izbor. Ovdje. — Arriane je povela Luce prema masivnoj mramornoj skulpturi anđela koji spašava zemlju od udara groma. U doba kada je načinjeno, to je zasigurno bilo dojmljivo umjetničko djelo. Sada je izgledalo staro i prljavo, prekriveno blatom i zelenom mahovinom.
— Ne razumijem — Luce je rekla. — Sto se od nas očekuje?
— Rib, rib, ribanje. — Arriane je rekla, gotovo pjevušeći. — Volim se pretvarati da ih kupam. — Rekavši to, četveronoške se popela na golemu skulpturu anđela, obgrlivši nogama ruku koja zaustavlja grom, kao da se radi o čvrstoj i stabilnoj grani kakvog hrasta.
Uţasnuta pri pomisli da bi gđi. Tross mogla izgledati kao da samo traţi nevolje, Luce je počela grabljati podnoţje kipa. Pokušala je raščistiti nešto što je izgledalo poput beskrajne gomile vlaţnog lišća.
Nakon tri minute, ruke su je ubijale od bolova. Nedvoj- beno, nije se prikladno odjenula za takve, blatne poslove. U Doveru nikada nije bila kaţnjena, ali čula je da se ondje
kazna sastoji od ispunjavanja lista papira riječima — Neću prepisivati s Interneta — nekoliko stotina puta.
To je bilo okrutno. Pogotovo zato što se cijela njezina greška sastojala od nenamjernog sudara s Molly u kantini. Pokušavala je ne donositi preuranjene zaključke, ali čišćenje blata s grobova ljudi koji su bili mrtvi već više od stoljeća?! Luce je zbilja mrzila svoju sudbinu.
Zatim je nestašna zraka sunca provirila kroz drveće, i gro- blje je odjednom dobilo boje. Luce se odmah osjetila bolje. Mogla je vidjeti dalje od tri metra pred sobom. Mogla je vidjeti Daniela... kako radi uz Molly.
KIKA
Izdala ju je snaga. Nestao je osjećaj lakoće. Podigla je pogled prema Arriane, koja ju je okrznula suosjećajnim po- gledom kao da ţeli reći — koma! — i nastavila raditi.
— Hej! — Luce je glasno šapnula.
Arriane je stavila prst uz usta i dala Luce znak da se uspne i sjedne uz nju.
Mnogo manje spretno i graciozno, Luce je zgrabila ruku anđela i odgurnula se o podnoţje. Kad je bila sigurna da se neće otkotrljati na zemlju, šapnula je: — Dakle... jesu li Da- niel i Molly prijatelji?
Arriane je prezirno otpuhnuta. — Nema šanse, oni se totalno mrze. — Brzo je izgovorila, zatim zastala. — Zašto pitaš ?
Luce je rukom pokazala prema Danielu i Molly, koji nisu izgledali kao da se trude čistiti grobnice. Stajali su jedno uz drugo, naslonjeni na svoje grablje i razgovarali. Taj je razgo- vor Luce očajnički ţeljela čuti. — Meni izgledaju kao prijatelji.
— To je kazna — Arriane je glatko odvratila. — Moraš je odraditi u paru. Misliš li da su Roland i gospodin Zlostav- ljač prijatelji? — Rukom je pokazala na Rolanda i Ĉama. Ĉinilo se da raspravljaju o tome kako podijeliti posao oko
kipa zagrljenih ljubavnika. — Prijateljstvo u kazni ne moţe se uspoređivati s prijateljstvom u stvarnom ţivotu.
Arriane je pogledala Luce, snuţdenu usprkos nastojanju da joj se na licu ne vidi koliko su je Arrianeine riječi pogodile.
— Gledaj Luce, nisam tako mislila... — utihnula je. — Do- bro, osim toga što sam zbog tebe protratila dobrih dvadeset minuta svojeg jutra, nemam ništa protiv tebe. Mislim da si zapravo, na neki način, zanimljiva. Drukčija. Ne znam kakva su tvoja očekivanja u pogledu prisnih prijateljstava u poprav- noj ustanovi Mač i kriţ. Ali, slušaj me, neće biti lako. Ljudi se nalaze na ovom mjestu jer ih prošlost prati kao prtljaga. A kako je teţa od dvadeset pet kila, moraju za nju platiti kaznu. Kopčaš?
Luce je slegnula ramenima, posramljena. — Samo sam pitala.
KIKA
Arriane se počela smijuljiti. — Jesi li uvijek ovako defen- zivna? Sto si zaboga učinila da dođeš ovamo? — Luce nije bila raspoloţena govoriti o tome. Moţda Arriane ima pravo — moţda bi za nju bilo bolje ne traţiti prijatelje. Skočila je dolje i grabljama se bacila na mahovinu u podnoţju kipa.
Na Luceinu nesreću, Arrianeina radoznalost nije jenjala. I ona je skočila dolje te svojim grabljama blokirala Luceine.
— Oooh, ispričaj mi, ispričaj mi, ispričaj mi — zadirkivala ju je.
Arriane je pribliţila lice Luceinu, što je Luce podsjetilo na jučerašnji dan, kada je, nakon grčeva, klečala na podu uz nju. U tom trenutku osjećale su međusobnu bliskost, nisu li? Dio Luce očajnički je ţelio moći s nekim razgovarati. Proteklo ljeto provela je s roditeljima — tako dugo i zagušljivo. Uz- dahnula je i naslonila čelo na drţak grablja.
U ustima je osjetila slan okus, okus tjeskobe, kojeg se nije mogla riješiti. Posljednji put kad se morala prisjetiti svih
detalja one noći, bilo je to zbog sudske odredbe. Ţeljela je što prije zaboraviti sve o tome, ali što je dulje Arriane u nju zurila, njezine misli postajale su jasnije i sve bliţe vrhu jezika.
— Bila sam jedne noći s prijateljem — duboko je udahnula i počela objašnjavati. — I dogodilo se nešto uţasno. — Sklopi- la je oči, moleći se u sebi da joj taj prizor ne eksplodira pred crveno-crnim kapcima. — Sve je gorjelo. Ja sam se spasila... on nije.
Arriane je zijevnula, znatno manje uţasnuta pričom od Luce.
— Poslije se nisam mogla sjetiti kako je do toga došlo. Ispričala sam sucu sve čega sam se mogla sjetiti a oni su me, vjerojatno, smatrali ludom. — Pokušala se prisiliti na smije- šak. Na Luceino iznenađenje, Arriane ju je čvrsto zagrlila. Na trenutak Arrianein izraz lica ulijevao je povjerenje. Zatim se ponovo počela smijuljiti.
— Svi smo mi tako neshvaćeni, nismo li? — prstom je boc- nula Luce u trbuh. — Znaš, Roland i ja smo upravo ustvrdili da nemamo nijednog prijatelja piromana. A svi znaju da je za
KIKA
svaku paţnje vrijednu smicalicu u popravnom domu potre- ban dobar piroman. — Već je spletkarila. — Roland je mislio da bi vrijedilo pokušati s novim dečkom, Toddom, ali ja se radije kladim na tebe. Trebali bismo nekada surađivati.
Luce je progutala knedlu. Ona nije bila piromanka. Ali, o svojoj prošlosti više nije namjeravala govoriti, niti je imala snage braniti se.
— Oooh, čekaj samo da Roland ovo čuje — rekla je Arriane, bacivši grablje na do. — Ti si ostvarenje naših ţe- lja. — Luce je zaustila da se pobuni, ali Arriane je već otišla. Savršeno, Luce je mislila, dok se Arriane udaljavala šljapkajući cipelama po blatu. Sada je pitanje vremena kada će Luceina priča doputovati, preko groblja, do Daniela.
Ponovo sama, podigla je pogled prema kipu. Premda je skupila već veliku hrpu mahovine i mokrog lišća, anđeo je izgledao samo još prljavije. Cijeli pothvat činio joj se potpuno besmislenim. Sumnjala je da itko posjećuje to mjesto. Tako- đer je sumnjala da itko od ostalih učenika još uvijek nešto radi.
Pogled joj je pao na Daniela, koji je, začudo, radio. Vrlo marljivo, ţičanom četkom ribao je plijesan s brončanog natpi- sa na grobnici. Zasukao je rukave dţempera i izloţio Luceinu pogledu napete mišiće. Uzdahnula je, i gotovo protiv svoje volje nalaktila se na kamenog anđela i zagledala u Daniela.
Uvijek je bio tako marljiv radnik.
Luce je brzo odmahnula glavom. Odakle je to došlo? Nije znala što je to trebalo značiti. Nedvojbeno, bile su to njezine misli. Podsjećalo ju je na fraze kakve bi se znale stvoriti u njezinoj glavi prije nego što bi utonula u san. Besmisleno blebetanje koje nije mogla pripisati ničemu, osim snovima. Ali, sada je bila potpuno budna. Morala je shvatiti što se to događa s njom i Danielom. Poznavala ga je samo jedan dan, i već je osjećala kako gubi do pod nogama i odlazi na vrlo čudno, nepoznato mjesto. — Vjerojatno bi najbolje bilo izbje- gavati ga — rekao je netko iza nje hladnim glasom.
KIKA
Luce se hitro okrenula i otkrila iza sebe Molly, u istoj pozi kao jučer — podbočenu, treperavih probušenih nosnica. Penn joj je objasnila da je iznenađujuću odluku ustanove, kojom je dopušten nakit na licu, donio sam ravnatelj jer nije ţelio prestati u uhu nositi dijamantnu naušnicu.
— Koga? — upitala je, svjesna koliko glupo zvuči.
Molly je zakolutala očima. — Vjeruj mi kad ti kaţem da bi zaljubljivanje u Daniela bila vrlo, vrlo loša zamisao. — Prije nego što je Luce uspjela odgovoriti, Molly je otišla. A Daniel
je — kao da je čuo svoje ime — pogledao ravno u nju. Zatim se uputio ravno prema njoj.
Osjetila je da je sunce zašlo za oblak. Da je mogla odvojiti oči od njegovih, mogla je podići pogled i uvjeriti se. Ali, nije mogla skrenuti pogled, nije mogla pogledati gore, niti njega jasno vidjeti, osim kada je napola sklopila oči. Izgledalo je kao da je stvarao oko sebe svjetlost, zasljepljivao je. Šuplja zvonjava zaglušila ju je, koljena su joj počela klecati.
Ţeljela je dohvatiti svoje grablje i pretvarati se da ne vidi kako joj s Daniel pribliţava. Ali, bilo je kasno pretvarati se hladnokrvnom. — Što ti je rekla? — rekao je.
— Um — pokušala je izbjeći odgovor, pretraţujući najuda- ljenije kutke mozga za nekom smislenom laţi. Ništa. Pucke- tala je zglobovima. Daniel je obujmio njezine ruke svojima. — Mrzim kad to radiš.
Luce se instinktivno trgnula. Dodir njegovih dlanova bio je kratak, ali njoj je lice buknulo. Vjerojatno je ţelio reći da mu smeta pucketanje zglobovima — općenito. No, ako je ţe- lio reći da mu smeta kad ona to čini, to bi podrazumijevalo da ju je već vidio dok to radi. Ali, to nije bilo moguće. Nije je gotovo ni poznavao.
Zašto je onda imala neobjašnjiv osjećaj da su već imali takvu prepirku?
— Molly mi je rekla da te se klonim — naposljetku je od- govorila.
KIKA
Daniel je nakrivio glavu, prvo na jednu, zatim na drugu stranu, kao da razmišlja o njezinim riječima. — Vjerojatno ima pravo.
Luce je zadrhtala. Sjena je prostrujala iznad njih, zamra- čila andelovo lice na trenutak toliko dug da se Luce počela brinuti. Sklopila je oči i usredotočila se na disanje, moleći se u sebi da Daniel ne primijeti ništa čudno.
Panika ju je preplavila. Osjetila je poriv da pobjegne. Ali nije mogla. Što ako se izgubi na groblju? Daniel je pratio njezin pogled u nebo. — Što je?
— Ništa.
— Hoćeš li poslušati? — rekao je izazovno, prekriţivši ruke preko prsa.
— Što? — rekla je. Bjeţati?
Daniel je koraknuo prema njoj. Sada je od nje bio udaljen tek tridesetak centimetara. Suspregnula je dah. Uspjela je za- drţati prividan mir. Ĉekala je.
— Hoćeš li me se kloniti?
Njegov glas zvučao je gotovo koketno.
Ali, Luce je bila potpuno izvan sebe. Ĉelo joj je bilo vlaţ- no od znoja, pritisnula je sljepoočnice prstima pokušavajući zadobiti vlast nad svojim tijelom, oteti ga njegovoj kontroli. Bila je potpuno nespremna očijukati s njim. To jest, ako je to sada uopće činio.
Ustuknula je. — Valjda.
— Nisam te čuo — šapnuo je, podignuo obrvu i ponovo koraknuo prema njoj.
Luce se još jednom povukla natrag. S treskom je udarila o podnoţje kipa, a zrnasto kameno andelovo stopalo ogrebalo joj je leda. Druga, tamnija i hladnija sjena fijuknula je nad njima. Mogla se zakleti da je Daniel zadrhtao istodobno kad i ona. Zvuk poput rezanja prenuo ih je oboje. Vrh mramornog kipa nesigurno se zanjihao nad njima, poput grane drveta ka- da se njiše na povjetarcu. Luce je zastao dah. Jedan trenutak činilo se da vrh kipa lebdi u zraku.
KIKA
Luce i Daniel nepomično su zurili u anđela. Znali su da će se srušiti. Anđelova glava polako se pognula, kao u moli- tvi — zatim se cijeli kip naglo počeo rušiti. Luce je osjetila
Danielovu ruku kako joj snaţno obavija struk, upravo kao da zna gdje počinje i završava. Drugom rukom prekrio je njezinu glavu i gurnuo je na tlo, istog trenutka kada je kip naglavce pao preko njih. Na ono mjesto na kojem su maločas stajali. Pao je na tlo s bučnim treskom — glava je leţala u blatu, stopala su još uvijek bila pričvršćena uz postolje, a u tom malom, trokutastom prostoru, klečali su Luce i Daniel.
Oboje su teško disali, nos uz nos, Danielove oči bile su uplašene. Od kipa ih je dijelilo tek nekoliko centimetara.
— Luce — šapnuo je. Mogla je samo kimnuti.
Njegove oči suzile su se. — Što si vidjela?
Zatim je osjetila ruku kako je izvlači iz malog trokuta- stog prostora ispod kipa. Nešto joj je ogrebalo leđa, zatim je osjetila dašak svjeţeg zraka. Vidjela treptaj danjeg svjeda. Grupa kaţnjenika zurila je u nju zapanjeno, osim profesorice Tross, koja je to činila s mrţnjom i Cama, koji joj je pomagao uspraviti se.
— Jesi li dobro? — Cam je pitao, traţeći pogledom mod- rice i ogrebotine na njezinu tijelu, otresajući joj zemlju s ramena. — Vidio sam kako kip pada i potrčao ovamo, da ga zaustavim, ali bilo je... sigurno si prestrašena.
Luce nije odgovorila. Prestrašena — tako bi se samo djelo- mično moglo opisati njezino stanje.
Daniel, već na nogama, nije se ni osvrnuo na nju, nije provjerio je li dobro ili ne. Otišao je. A Luce je, zapanjena općom ravnodušnošću prema Danielu, gledala za njim dok je odlazio.
— Što si učinila? — gđa Tross je zahtijevala odgovor.
— Ne znam. Stajali smo ondje — Luce je krajičkom oka pogledala profesoricu Tross — i radili. Sljedeće čega se sjećam jest da je kip pao.
KIKA
Albatross se sagnula kako bi pregledala smrskanog anđe- la. Andelova glava bila je raskoljena popola. Promrmljala je nešto o silama prirode i starom kamenu.
Ali, Luce nije mogla zaboraviti riječi koje su joj i dalje od- zvanja u ušima čak i nakon što su se svi vratili radu. Nekoliko centimetara iza njezina ramena Molly je šaptala — Ĉini mi se da bi netko trebao početi obraćati paţnju na moje savjete.
7 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 2:49 pm
Margita
Administrator
PETO POGLAVLJE USKI KRUG
Da me više nikada nisi tako uplašila! — Callie je u srijedu navečer ukorila Luce. Sunce je bilo na zalazu kada se Luce ugurala u telefonsku govornicu u Maču i kriţu, malenu kabinu beţ boje u samom središtu recepcije. Bilo je to daleko od privatnosti, ali barem se nitko nije onuda vrzmao. Ruke su je još uvijek boljele od jučerašnjeg grobarskog posla, kao i ponos, povrijeđen Danie- lovim bezobzirnim odlaskom istog časa nakon što se iskobe- ljao ispod kipa. Petnaestak minuta Luce je pokušavala izbaciti te misli iz glave kako bi mogla blaţeno upijati svaku mahnitu riječ koju je njezina prijateljica ispaljivala u kratkom vremenu koje im je bilo dopušteno. Bilo je tako dobro čuti Calliein visoki glas, da se Luce gotovo nije obazirala na činjenicu da njezina najbolja prijateljica viče na nju.
— Obećale smo jedna drugoj da neće proći ni jedan sat bez razgovora. — Callie je nastavila optuţivački. — Pomislila sam da te netko ţivu pojeo. Ili da su te strpali u samicu u luđačkoj košulji, kojoj zubima moraš progristi rukav ako se ţeliš počešati po licu. Koliko ja znam, mogla si propasti u deveti krug...
— U redu, Mama — Luce je rekla kroz smijeh, uţivljava- jući se u ulogu Callieina učitelja pravilnog disanja. — Opusti se. — Na djelić trenutka osjetila je krivnju jer nije iskoristila
KIKA
tjedni telefonski razgovor da nazove svoju pravu mamu. Ali, znala je da bi joj Callie teško oprostila ako bi doznala da nije
iskoristila prvu priliku da joj se javi. I na neki čudan način, čuti Calliein histerični glas uvijek je bilo toliko umirujuće. Bila je to jedna od stvari zbog kojih su se tako dobro slagale — potpuno pretjerana paranoja njezine najbolje prijateljice smirivala je Luce. Mogla je zamisliti Callie u njezinoj sobi u učeničkom domu u Doveru, kako korača tamo-amo po svojem narančastom tepihu, s kremom protiv akni razmaza- nom preko čela i nosa i noţnim prstima sa svjeţe nalakiranim lakom boje fuksije.
— Nemoj ti meni Mama — Callie je ljutito dahtala. — Pri- čaj! Kakvi su ostali? Jesu li na diureticima i zastrašujućeg iz- gleda, kao u filmovima? Kakav je nastavni program? A hrana?
U pozadini, s Callieina malenog televizijskog prijemnika čuli su se zvuči filma Praznik u Rimu. Luceina omiljena sce- na oduvijek je bila ona kad se Audrey Hepburn budi u sobi Gregoryja Pecka, uvjerena da je protekla noć bila samo san. Luce je sklopila oči i pokušala dočarati scenu. Oponašajući Audreyin omamljeni šapat, citirala je dio teksta za koji je znala da će Callie prepoznati. — Jedan muškarac, bio je tako zao prema meni. Bilo je to prekrasno.
— U redu, Princezo, ţelim čuti o tvom ţivotu. — zadirki- vala ju je Callie.
Naţalost, u popravnoj školi Mač i kriţ nije bilo ničeg ni blizu prekrasnom. Sjetivši se Daniela, oh, već osamdeseti put tog dana, shvatila je da je jedina sličnost između njezina ţi- vota i Praznika u Rimu, u tome što su i nju i Audrey privukli muškarci koji su prema njima bili agresivno neotesani i rav- nodušni. Naslonila je glavu na linoleum beţ boje kojim je bila presvučena kabina. Netko je urezao riječi ODRAĐU- JEM SVOJE VRIJEME. U normalnim okolnostima, sada bi Luce ispričala Callie sve o Danielu.
Ali, iz nekog razloga, nije.
Ono što je ţeljela reći Callie o njemu nije se temeljilo na onome što se zapravo između njih zbilo. A Callie je padala na
KIKA
tipove koji su se trudili oko svojih djevojaka. Dokazivali se. Callie bi zanimalo koliko puta joj je pridrţao vrata i je li pri- mijetio njezin izvrstan izgovor francuskog. Callie je smatrala da su dećki koji pišu sentimentalne ljubavne pjesme, koje Luce nikada nije ozbiljno shvaćala, sasvim u redu. Luce joj jednostavno ne bi imala što reći o Danielu. Zapravo, Callie bi radije ţeljela čuti nešto o dečku poput Cama.
— Pa, ima jedan dečko... — šapnula je Luce u slušalicu.
— Znala sam! — Callie je cičala. — Kako se zove? Daniel. Daniel. Luce se zakašljala. — Cam.
— Izravno. Jednostavno. Sviđa mi se. A sada kreni od po- četka!
— Pa, još se zapravo ništa nije dogodilo.
— Misli da si prekrasna, bla, bla, bla. Rekla sam ti da s ovom kratkom kosom podsjećaš na Audrey. Kreni na zanim- ljive stvari!
— Pa, — Luce je zašutjela. Ĉula je zvuk koraka u hodniku. Izvirila je iz kabine i istegnula vrat ţeleći vidjeti tko to pre- kida njezinih najboljih petnaest minuta u protekla tri dana.
Pribliţavao joj se... Cam.
Ona o vuku... Progutala je nevjerojatno glupe riječi koje su joj bile na vrhu jezika. — Dao mije svoju trzalicu za gitaru. — Još uvijek je bila u njezinu dţepu.
Cam je nehajno prilazio, kao da nekom nevjerojatnom srećom nije čuo njezine riječi. On je vjerojatno bio jedini učenik te škole koji nije skidao sa sebe školsku odoru istog trenutka kada je nastava završila. Ali, pristajala mu je crna odjeća, jednako kao što je Luce u njoj nalikovala na blagaj- nicu u supermarketu.
Cam je opisivao lukove u zraku zlatnim dţepnim satom s dugim lancem, obješenim o kaţiprst. Luce je gotovo op- činjeno pogledom pratila svjetlucavi krug, sve dok ga Cam nije naglo prekinuo uhvativši sat u šaku. Prvo je pogledao dolje, zatim nju.
KIKA
— Oprosti — stisnuo je usne, zbunjen. — Mislio sam da sam se predbiljeţio za telefonski razgovor u sedam. — Sle- gnuo je ramenima. — Vjerojatno sam pogrešno zapisao.
Luce se snuţdila kada je pogledala na svoj ručni sat. Ona i Callie jedva da su razmijenile petnaestak riječi — zar je moguće da je petnaest minuta već isteklo?
— Luce? Halo? — Callie je zvučala nestrpljivo s druge strane ţice. — Ponašaš se čudno. Tajiš li mi nešto? Jesi li me već zamijenila nekom zajedljivicom iz popravne škole? Sto je bilo s dečkom?
— Pssst! — Luce je protisnula. — Cam, čekaj — pozvala ga je, odmaknuvši slušalicu od usta. Već je bio na pola puta prema vratima. — Samo trenutak... upravo završavam — pro- gutala je. Cam je spremio dţepni sat u svoju crnu jaknu i poţurio natrag prema Luce. Podigao je obrve i nasmijao se kada je čuo sve glasniji Callein glas iz slušalice. — Da se nisi usudila spustiti mi slušalicu! — Callie je vikala. — Još mi ništa nisi rekla. Ništal
— Ne ţelim nekoga naljutiti. — Cam se našalio, pokazavši na telefon iz kojeg se čulo nešto slično laveţu. — Uzmi moje vrijeme, vratit ćeš mi sljedeći put.
— Ne — Luce je hitro odvratila. Koliko god je ţeljela na- staviti razgovarati s Callie, pretpostavljala je da Cam jednako ţeljno očekuje svoj telefonski poziv. A za razliku od drugih učenika škole, Cam je prema njoj bio sušta ljubaznost. Nije ga ţeljela dovesti u situaciju da se odrekne svog razgovora, naro- čito sada, već previše uzrujana da ga nastavi ogovarati s Callie.
— Callie — rekla je s uzdahom. — Moram prekinuti. Naz- vat ću te čim... — ali u uhu je čula tiho zujanje koje je ozna- čavalo prekid veze. Telefon je bio programiran da svaki poziv prekine nakon petnaest minuta. Tek tada je primijetila da podnoţju na malenom brojaču trepere nule. Nije se uspjela ni pozdraviti, a na sljedeći razgovor morat će čekati cijeli tjedan. Jednotjedni vremenski razmak u Luceinu se umu ras- tezao poput beskrajnog ponora.
KIKA
— Najbolja frendica? — Cam je pitao, naslonivši se uz Luce na kabinu. Njegove tamne obrve bile su još uvijek po- dignute. — Imam tri mlade sestre, i mogu praktički namirisati vibru najbolje frendice. — Nagnuo se kao da ţeli pomirisati Luce, zbog čega se zahihotala... potom ukočila. Zbog njegove neočekivane blizine srce joj je naglo ubrzalo.
— Pretpostavljam da je — Cam se uspravio i podignuo bradu, — ţeljela znati sve o zločestim dečkima iz popravnog doma.
— Ne. — Luce je silovito odmahnula glavom, poričući da je uopće razmišljala o dečkima... dok nije shvatila da se Cam samo šali. Zarumenjela se i uzvratila šalu.
— Ţelim reći, nijedan nije dovoljno dobar.
Cam je trepnuo. — A upravo to ih čini tako uzbudljivim. Ne slaţeš se? — Imao je naviku stajati nevjerojatno mirno, zbog čega je i Luce stajala vrlo mirno, i zbog čega se kucanje sata iz unutrašnjeg dţepa njegove jakne činilo glasnijim nego što je to bilo moguće.
Nepomična uz Cama, Luce je odjednom zadrhtala; nešto crno obrušilo se niz hodnik. Sjena je nestašno i vrlo promi- šljeno preskakivala oplate na stropu, zamračujući jednu za drugom. Prokletstvo. Nije voljela da je netko uz nju — po- gotovo netko toliko usredotočen na nju kao Cam — kada bi se pojavile sjene. Osjetila je kako se nekontrolirano trza,
svesrdno pokušavajući zadrţati masku mirnoće, dok je tama plesala oko stropnog ventilatora. To bi nekako izdrţala. Moţ- da, da sjena nije istodobno proizvodila najgoru buku, zvuke koje su Luce podsjećali na prizor koji je pamtila — na malu sovu koja je pala s patuljaste palme i ugušila se. Da barem Cam prestane zuriti u nju. Nadala se da će se dogoditi nešto što će mu odvratiti paţnju. Da barem Daniel Grigori ude u prostoriju.
Onda se dogodilo upravo to. Spasio ju je prekrasan mladić u poderanim trapericama i još poderanijoj bijeloj majici. Nije izgledao kao spasitelj — pognut preko velike hrpe knjiga iz knjiţnice sa sivim vrećastim podočnjacima. Daniel je zapravo
KIKA
izgledao nekako slomljeno. Plava kosa padala mu je preko očiju, koje su se suzile kada je ugledao Luce i Cama. Luce je, uzrujana i ne shvaćajući što je ovaj put učinila da ozlovolji Daniela, gotovo propustila zamijetiti veličanstven događaj koji je uslijedio. Trenutak prije nego što su se vrata hodnika zatvorila za Danielom, sjena je skliznula kroz njih u noć. Hodnik je odjednom izgledao kao da je netko iz njega usisao svu prljavštinu.
Ne usporivši dok ih je mimoilazio, Daniel im je kimnuo.
Luce je pogledala Cama, on je gledao Daniela. Zatim se okrenuo prema Luce i rekao, glasnije nego što je bilo potreb- no: — Zamalo da zaboravim. Priređujem tulumčić u svojoj sobi večeras nakon društvene. Zbilja bih volio da dođeš.
Daniel je bio dovoljno blizu da ih čuje. Luce nije imala pojma što je bila ta društvena stvar, ali prije nje imala je dogovor s Penn. Trebale su onamo otići zajedno.
Zurila je u Danielov zatiljak, svjesna da treba odgovoriti na Camovo pitanje, što nije trebalo bilo teško. No, tada se Daniel okrenuo, a ona se mogla zakleti da mu je u očima vidjela tugu. Telefon iza nje zazvonio je, Cam je posegnuo za
slušalicom i rekao: — Luce, moram se javiti. Dolaziš večeras? Gotovo neprimjetno Daniel je kimnuo.
— Dolazim. — rekla je Luce Camu. — Dolazim. —
— Još uvijek ne razumijem zašto moramo trčati — dahtala je Luce dvadeset minuta poslije. Pokušavala je drţati korak s Penn. Jurile su prema gledalištu u kojem su se odrţavale misteriozne društvene večeri srijedom, a o čemu je zapravo bila riječ, Penn joj još uvijek nije objasnila. Luce je imala tek toliko vremena da se popne u svoju sobu, stavi na usne malo sjajila i odjene malo bolje traperice, u slučaju da to uistinu bude društvena večer. Upravo se trudila smiriti disanje nakon susreta prvo s Camom, zatim i Danielom, kad je Penn upala u njezinu sobu i izvukla je van.
KIKA
— Ljudi koji kronično kasne, ne mogu shvatiti koliko time mogu poremetiti planove normalnim i točnim ljudima — Penn je govorila Luce dok su šljapkale kroz posebno gnjecav dio travnjaka.
— Ha! — smijeh je provalio iza njih.
Luce se osvrnula i osjetila da joj se lice razvedrava kada je razabrala blijedi i mršavi Arrianein lik kako trči za njima. — Tko je tebi nablebetao da si normalna, Penn? — Arriane je laktom gurnula Luce i pokazala joj prema dolje. — Pazi na ţivi pijesak!
Luce se naglo zaustavila prije nego što je zakoračila u za- strašujuće blatan dio travnjaka. — Molim vas, recite mi kamo idemo.
— Srijeda večer — Penn je glatko rekla — društvena večer.
— Poput diska, ili nečeg sličnog? — upitala je Luce, gle- dajući u svojim mislima Daniela i Cama na plesnom podiju.
Arriane je podrugljivo zviznula. — Ples sa smrti i dosa- dom. Riječ društvena tipična je ovdašnja dvoznačnica. Od njih se traţi da priređuju društvene događaje za nas, a oni se toga groze. U lijepoj smo se kaši našli.
— Pa nam zato — Penn je dodala — priređuju ovakve, zbi- lja uţasne događaje, poslije kojih slijede filmske večeri i pre- davanja, ili — zaboga, sjećaš li se prošlog polugodišta?
— Cijeli simpozij o prepariranju ţivotinja.
— Kako ljigavo! — Penn je odmahivala glavom.
— A večeras ćemo, draga moja — Arriane je zavijala — dobro proći. Sve što trebamo jest othrkati dok traje jedan od tri filma koji se izmjenjuju u školskoj videoknjiţnici. Sto misliš, koji ćemo gledati večeras, dangubice Penn? Zvjezda- nog čovjeka? Joe protiv Vulkana? Vikend kod Bernieja?
— Zvjezdanog čovjeka — Penn je jauknula. Arriane je zbunjeno pogledala Luce. — Ona zna sve.
— Ĉekaj — Luce je rekla, na prstima obišavši ţivi pijesak i spustivši glas do šapta, jer su se pribliţavale školskoj porti.
— Ako ste već toliko puta vidjele te filmove, zašto se to- liko ţurite?
KIKA
Penn je odgurnula teška metalna vrata »gledališta« što je bio eufemizam za običnu sobu s niskim stropom s drvenim oplatama i stolicama koje su bile okrenute prema bijelu zidu.
— Ne ţeliš završiti u stolici pored g. Colea — objasnila je Arriane, pokazujući na nastavnika, okruţenog posljednjim slobodnim sjedalima, lica zadubljenog u debelu knjigu.
Dok su prolazile kroz detektor metala na vratima, Penn je objasnila: — Tko sjedne pored njega, morat će mu pomagati dijeliti njegove tjedne ankete o »mentalnom zdravlju«.
— Što i nije tako loše — Arriane je upala u riječ — da ne moraš dokasna analizirati rezultate. — Penn je završila.
— Što znači propustiti — šapnula je Arriane cereći se, i vodeći Luce prema drugom redu — tulum poslije.
Napokon su zadrli u srce stvari. Luce se zahihotala.
— Ĉula sam o tome — rekla je osjećajući se, za promjenu, barem malo upućena. — U Camovoj sobi, zar ne?
Arriane je pogledala Luce i jezikom prešla po zubima. Zatim je neznatno skrenula pogled, kao da gleda kroz nju. — Hej, Todde — pozvala je mahnuvši samo vrhovima prstiju. Gurnula je Luce u jednu od stolica, zauzela stolicu pored (još uvijek dva sjedala udaljena od g. Colea) i potapšala vruće mjesto. — T-čovječe, dodi sjedni s nama!
Todd, koji je na stajao na dovratku i prebacivao teţinu s noge na nogu, izgledao je kao mu je laknulo kada mu je bilo rečeno što da učini. Progutao je slinu i uputio se prema njima. Tek se šeprdjavo spustio u stolicu kad je g. Cole podignuo pogled s knjige, očistio rupcem naočale i rekao: — Todde, drago mi je da si ovdje. Moţda bi mi mogao učiniti malecku uslugu nakon filma. Vennov dijagram je vrlo praktičan za...
— Podlo! — Pennino lice izronilo je između Arriane i Luce.
Arriane je slegnula ramenima i iz platnene torbe izvukla gigantsku vrećicu kokica. — Ne mogu se brinuti za sve nove učenike — rekla je bacivši Luce kokicu koja je mirisala na maslac. — Sretnice!
KIKA
Svjeda u prostoriji prigušila su se i Luce se ogledala sve dok nije spazila Cama. Razmišljala je o svojoj skraćenoj trač partiji s Callie, tvrdnji njezine prijateljice da je gledati film s dečkom najbolji način da ga upoznaš, zamijetiš stvari o njemu koje se u razgovoru neće otkriti. Promatrajući sada Cama, Luce je shvaćala na što je Callie mislila: na neki na- čin osjećala se uzbuđenom što će krajičkom oka moći vidjeti kakve su šale Camu smiješne i nasmijati im se uglas.
Kada su im se pogledi sreli, Luce je osjetila neugodu i instinktivno poţeljela skrenuti pogled. No, prije nego što je to mogla učiniti, Camovo lice razvuklo se u širok osmijeh. Osjetila se nevjerojatno bestidnom jer je bila uhvaćena dok je zurila. Cam joj je mahnuo i Luce nije mogla ne povući usporedbu s Danielom — kada bi se njihovi pogledi sreli, dogodilo bi se upravo suprotno.
Daniel je ušetao u Rolandovu društvu tek nakon što je Randy već prebrojila prisutne. Kasnio je, i jedina slobodna mjesta bila su u prvom redu. Prošao je kroz snop svjetla iz projektora koje je osvijedilo srebrn lančić oko njegova vrata na kojem je visio medaljom skriven ispod majice. Zatim je nestao iz Luceina vidokruga. Nije mu mogla vidjeti ni profil.
Pokazalo se da Zvjezdani čovjek nije humorističan film, ali neprestane učeničke imitacije lika kojeg je glumio Jeff Bridges, bile su smiješne. Luce je bilo teško usredotočiti se na radnju. Osim toga, osjećala je na vratu ledenu hladnoću. Nešto se spremalo. Sjene su se pojavile, ali očekivala ih je. No nešto je bilo drukčije, počela ih je brojiti na prste. Pojavlji- vale su se u uznemirujućem broju, a Luce nije znala je li to rezultat tjeskobe koju" je osjećala u Maču i kriţu... ili se radilo o nečemu drugome. Nikada do tada nije bilo ovako strašno.
Sporo su se kretale iznad njihovih glava, zatim bi spuznule uz rubove filmskog platna i našle se na drvenom podu, viju- gave poput prolivene tinte. Luce se čvrsto uhvatila za stolicu dok je strah bolno rastao u njezinim udovima. Napela je sve mišiće tijela, ali nije uspjela zaustaviti drhtanje. Arriane joj je čvrsto stisnula koljeno. Pogledale su se.
KIKA
— Jesi li OK? — Arriane je usnama oblikovali riječi.
Luce je kimnula i obgrlila ramena, pokazivala je da joj je hladno. Ţeljela je da je tako, ali jeza koja joj je potresala tijelo nije imala veze s revnim radom klima uređaja u Maču i kriţu.
Osjetila je kako joj sjena gura stopalo pod stolicom. Ta- ko se nastavilo tijekom cijelog filma, mučile su Luce poput neizdrţiva tereta, a svaka daljnja minuta otezala se poput vječnosti.
Sat poslije, Arriane je naslanjala oko uz špijunku Camo- vih, brončano obojenih vrata.
— Ju-hu — pjevušila je, hihoćući se. — Dolazi zabava!
Iz one iste, čarobne platnene torbe iz koje je izvukla ko- kice, materijalizirala se i jarko ruţičasta, pernata stola. — Po- duprt me — Arriane je rekla Luce, mašući stopalom u zraku.
Luce je ispreplela prste i postavila ih ispod Arrianeine crne čizme. Promatrala je Arriane kako se odguruje s poda i stolom prekriva lice nadzorne kamere u hodniku, dok je drugu ruku ispruţila iza naprave i isključila je.
— Ni najmanje sumnjivo — Penn je rekla.
— Daješ li podršku stranki tuluma ili stranki crvenih? — Arriane se obrecnula.
— Samo ţelim reći, postoji pametniji način. — Penn je prezirno otpuhnula dok se Arriane spuštala. Arriane je pre- bacila stolu preko Luceinih ramena, na što se Luce nasmijala i zaplesala na Motown song, što se čula kroz vrata. Zatim je Luce ponudila stolu Penn, i iznenađeno primijetila da je Penn napeta. Grizla je nokte, a čelo joj je bilo orošeno zno- jem. Penn je običavala nositi šest dţempera na tim rujanskim, močvarnim, juţnim vrućinama — njoj nikada nije bilo vruće.
— Što nije u redu? — Luce je prošaptala nagnuvši se prema njoj.
Penn je uhvatila rub rukava i slegnula ramenima. Htjela je nešto reći ali vrata iza njih otvorila su se i djevojke je dočekao
miris cigaretnog dima i eksplozija glazbe, i Camove raširene ruke.
KIKA
— Ipak si došla — rekao je smiješeći se Luce. Cak i na pri- gušenom svjedu njegove usne imale su sjaj bobičastog voća. Zagrlio ju je, a ona se osjetila sićušnom i zaštićenom. No to je trajalo tek trenutak; zatim se okrenuo kako bi kimanjem pozdravio druge dvije djevojke, a Luce se osjetila malo pola- skanom zbog zagrljaja koji je samo ona dobila.
Mala, mračna soba bila je pretrpana ljudima. Roland je stajao u kutu uz gramofon, osvjedjavajući gramofonske ploče ultraljubičastom lampom. Par koji je Luce vidjela u školskom dvorištu nekoliko dana prije, bio je sklupčan uz prozor. Deč- ki u bijelim uškrobljenim košuljama stajali su u skupini i povremeno odmjeravali djevojke. Arriane nije gubila vrije- me, poţurila je prema Camovu stolu, koji je večeras sluţio umjesto šanka. Boca šampanjca gotovo se odmah našla među njezinim koljenima a ona je, smijući se, pokušavala izvući čep.
Luce je bila zbunjena. Cak ni u Doveru, gdje je vanjski svijet bio mnogo dostupniji, nije znala kako doći do alko- holnih pića. Cam je bio u Maču i kriţu tek nekoliko dana, a već je uspio prošvercati sve potrebno za dionizijsku zabavu na kojoj se pojavila cijela škola. Istodobno svi su se doimali potpuno naviknuti na takve tulume u popravnoj ustanovi. Još uvijek je stajala na dovratku kad je čula prasak, zatim klica- nje, pa Arrianein glas kako je doziva. — Luceindaaa, dolazi ovamo. Nazdravimo!
Luce je počela osjećati magnetizam tuluma, ali Penn se činila mnogo manje spremnom pomaknuti se s mjesta.
— Slobodno kreni — rekla je odmahnuvši rukom.
— Što nije u redu? Zar ne ţeliš ući? — Istini za volju, i Luce je bila malo napeta. Nije imala pojma što se sve na tak- vim mjestima moţe dogoditi, a budući da još uvijek nije znala
moţe li se pouzdati u Arriane, definitivno bi joj bilo ugodnije imati pored sebe nekoga poput Penn.
Ali, Penn se namrštila. — Ja... ja... nisam u elementu. Sna- lazim se po knjiţnicama... radionicama i tečajevima Power- Pointa. Ako trebaš hakirati nečije dokumente, ja sam prava osoba za to. Ali ovo... — Stajala je na vrhovima prstiju i virila
KIKA
u sobu. — Ne znam. Ljudi ovdje me smatraju nekom vrstom katice za sve.
Luce je svojim namrštenim čelom nastojala reći — ma daj, kakva je to spika!
— Za mene misle da sam mesna štruca, a mi njih smatra- mo totalnim čudacima. — Nasmijala se. — Ne moţemo li se pokušati svi zajedno nekako sloţiti?
Pennine usne polako su se razvukle, zatim je dohvatila pernatu stolu i omotala je oko ramena. — Ah, dobro — rekla je i odlučno ušla ispred Luce.
Luce je treptala privikavajući se na svjedost. Prostoriju je ispunjavala kakofonija zvukova, jedino se Arrianein smijeh isticao. Cam je zatvorio vrata iza Luce, povukao je za ruku i odvojio od najveće guţve.
— Zbilja mi je drago da si došla — rekao je, stavio ruku na njezin struk i sagnuo se kako bi ga mogla čuti. Njegove usne izgledale su gotovo sočne, naročito kada su rekle nešto poput: — Svaki put kad bi tko pokucao, skočio bih, nadajući se da si ti.
Nije znala što je Cama privuklo k njoj tako brzo, ali što god bilo, Luce to nije ţeljela ugroziti. Bio je popularan i izne- nađujuće paţljiv, zbog čega nije bila samo polaskana, nego se na tom čudnom mjestu ugodnije osjećala. Znala je da na takve komplimente nije u stanju odgovoriti a da joj se ne zaplete jezik. Zato se samo nasmijala, našto se i on nasmijao i povukao je u još jedan zagrljaj.
Najednom nije imala kamo s rukama, osim oko njegova vrata. Kada ju je zagrlio čvršće i odigao od poda, osjetila je laganu vrtoglavicu. Ĉim ju je spustio, Luce se okrenula ostat- ku zabave i uočila Daniela. Doimao se kao da mu se Cam ne sviđa. Sjedio je na krevetu, prekriţenih nogu, u bijeloj majici koja je na ultraljubičastom svjedu imala ljubičast odsjaj. Na- kon što ga je ugledala, više nije mogla prestati zuriti. Sto nije imalo previše smisla, jer prekrasan i prijateljski nastrojen mla- dić pored nje upravo ju je pitao što ţeli popiti. Ali, ona nije mogla skinuti pogled s drugog, prekrasnog, ali neusporedivo
KIKA
manje prijateljski nastrojenog mladića. Ovaj put uzvraćao joj je pogled. Zurio u nju. Uporno, tajanstveno, poluzatvorenih očiju, pogledom koji nikada neće moći shvatiti, čak i da ga vidi tisuću puta.
Sve što je znala o njemu bio je učinak koji je imao na nju. Svi osim njega nestali su iz njezina fokusa i rastopili se u po- zadini. Da nije bilo Arriane, koja se s čašom u ruci popela na stol i pozvala Luce, bila je u stanju zuriti u njega cijelu noć.
— Nazdravimo Luce! — rekla je nasmiješivši se poput ka- kve svetice.
— Koja je očito odlutala u mislima i propustila cijeli moj govor dobrodošlice i koja nikada neće doznati koliko je total- no fantastičan taj govor zapravo bio, nije li, Ro? — nagnula se prema Rolandu, koji joj je potvrdno potapšao gleţanj.
Cam je dodao Luce plastičnu čašu šampanjca. Zajapurena, nasmijala se pokušavajući prikriti nelagodu, dok je prostorija odzvanjala — Za Luce! Za Mesnu Štrucu!
Molly joj se prikrala poput zmije, i šapnula joj drugu verziju zdravice u uho: — Za Luce! Za Neznalicu!
Samo nekoliko dana prije, Luce bi se na to lecnula. Ve- čeras je jednostavno zakolutala očima i okrenula Molly leđa. Ta djevojka nije još izgovorila riječ čija namjera nije bila
povrijediti Luce, ali Luce joj to nije ţeljela pokazati i tako je samo dodatno potaknuti. Zato je sjela na stolicu koju je dijelila s Penn, i uzela duguljast i ţilav slatkiš od sladića koji joj je pruţila Penn.
— Moţeš li vjerovati, ali mislim da se, zapravo, zabavljam?! — rekla je Penn, sretno ţvačući.
Luce je odgrizla komad slatkiša i srknula gudjaj prštavog šampanjca. Sto nije bila vrlo ukusna kombinacija. Upravo poput Molly i nje. — Je li Molly tako zla prema svima, ili sam ja iznimka?
Na trenutak, Luce je pomislila da će Penn odgovoriti dru- kčije, ali tapšući Luce po leđima, Penn je odvratila: — Draga moja, to je njezino uobičajeno ponašanje.
KIKA
Luce se osvrnula oko sebe — šampanjac je tekao u poto- cima, starinski gramofon bio je luksuzan, a sa stropa je visjela disko kugla koja je njihova lica obasjavala svjedosnim zvjez- dicama.
— Gdje su sve to nabavili? — glasno se upitala.
— Priča se da Roland moţe prošvercati bilo što u Mač i kriţ. — Penn je rekla činjenično. — Ja ga nikada ništa nisam traţila.
Moţda je na to Arriane mislila kada je rekla da Roland zna kako nabaviti stvari. Jedini nedopušten predmet koji je Luce očajnički ţeljela bio je mobitel. Ali... Cam ju je upozorio da ne vjeruje onome što joj Arriane kaţe o tome kako funkcio- niraju stvari u Maču i kriţu. Što bi bilo u redu, da se većina stvari te večeri nije tu nalazila Rolandovim trudom. Što je više pokušavala razmrsiti svoje dvojbe, to su stvari imale sve manje smisla. Vjerojatno bi bilo najbolje da se pobrine ostati dovoljno omiljenom tako da je nastave pozivati na tulume.
— Paţnja, otpadnici! — Roland je zavikao privlačeći sveopću paţnju. Gramofon je utihnuo, čuo se samo šum
gramofonske ploče. — Došlo je vrijeme za karaoke, mikrofon je slobodan i ja sam spreman primati zahtjeve.
— Daniel Grigori! — Arriane je podrugljivo viknula kroz ruke koje je savila oko usta. — Ne! — Daniel je uzvratio na isti način, ne trepnuvši.
— Ahhh, tihi Grigori i večeras ostaje po strani.
— Siguran si da nam ne ţeliš otpjevati svoju verziju pjesme Zloduh na mom tragu? — rekao je Roland u mikrofon.
— Mislim da je to tvoja pjesma, Rolande — Daniel je re- kao. Slabašan smiješak pojavio se na njegovim usnama. Ali Luce je to nalikovalo na izraz nelagode, kao da je ţelio što prije otkloniti paţnju od sebe.
— Ima pravo, narode — Roland se smijao. — Premda je općepoznata činjenica da pjevanje pjesama Roberta Johnsona moţe rasprodati dvoranu. — Izvukao je iz hrpe ploču R. L. Burnsidea i stavio je na gramofon u kutu. — Mi ćemo krenuti malo juţnije.
KIKA
Začuli su se basovi električne gitare i Roland je zauzeo po- zornicu, koja je zapravo bio prostor od pola četvornog metra osvijedjen mjesečinom u sredini sobe. Svi, osim Daniela, koji je gledao na svoj sat, pljeskali su i toptali nogama. U mislima je ponovo vidjela prizor otprije iste večeri, Daniela kako po- tvrdno kima, nakon što ju je Cam pozvao na tulum. Gotovo kao da je ţelio da ona večeras bude tu! A sada, kada se tu nalazila, naravno da nije pokazivao da je imalo primjećuje.
Da je barem mogla biti s njim nasamo...
Roland je monopolizirao paţnju publike do te mjere da je jedino Luce primijetila da je Daniel na pola pjesme ustao, obišao Molly i Cama i tiho nestao kroz vrata.
Sad je imala priliku! Dok su svi oko nje pljeskali, Luce je polako ustala.
— Bis! — vikala je Arriane. Zatim je ugledala Luce kako ustaje sa svoje stolice i rekla: — Ma je li to moja cura poţe- ljela zapjevati?
— Ne! — Luce nije ţeljela pjevati pred toliko ljudi ništa više nego što bi priznala zašto zapravo stoji. Ali, bila je tu, stajala je usred svog prvog tuluma u Maču i kriţu, dok joj je Roland gurao mikrofon pod bradu. Sto sada?
— Ja, ja, ţao mi je, uh, Todda. Zato što propušta zabavu. Lucein glas odzvanjao je u zvučnicima. Već se kajala zbog
glupe laţi i činjenice da više nema povratka. — Pomislila sam da bih trebala otrčati dolje i vidjeti je li završio s profesorom Coleom.
Svi su izgledali kao da ne znaju što bi na to rekli. Jedino je Penn stidljivo poviknula: — Brzo natrag!
Molly se podrugljivo smijuljila. — Štreberska ljubav — re- kla je glumeći da pada u nesvijest. — Kako romantično!
Ĉekaj, oni su mislili da se njoj sviđa Todd? Oh, koga bri- ga — jedina osoba koja to nije trebala misliti bila je ona za kojom je krenula van. Ne obazrevši se na Molly, odjurila je do vrata, gdje je stajao Cam, ruku prekriţenih na prsima. — Jesi li za društvo? — Upitao je s nadom u glasu.
KIKA
Odmahnula je glavom. Da je bilo u pitanju bilo što drugo, vjerojatno bi prihvatila Camovo društvo. Ali ne sada.
— Odmah se vraćam — rekla je vedro. Prije nego što je mogla primijetiti razočaranje na njegovu licu, odšuljala se u hodnik. Nakon urnebesne buke tuluma, tišina joj je na tre- nutak zazvonila u ušima, prije nego što je razabrala prigušene glasove iza ugla.
Daniel. Njegov glas prepoznala bi bilo gdje. Ali, nije bila sigurna s kime je razgovarao. S nekom djevojkom. — Oprrrro- sti! — rekao je netko s osjebujnim juţnjačkim unjkanjem.
Gabbe? Daniel se iskrao s tuluma zbog plavokose, retuši- rane Gabbe?
— Neće se ponoviti — Gabbe je nastavila. — Kunem se.
— Ne smije se ponoviti. — Daniel je prošaptao, ali njegov ton gotovo je odisao ljubavničkom prepirkom. — Obećala si da ćeš biti ondje, a nisi.
Gdje? Kada? Luce je osjećala neizdrţivu napetost. Poma- knula se nekoliko centimetara niz hodnik, pokušavajući ostati nečujna.
Ali, Daniel i Gabbe su zašutjeli. Luce je mogla zamisliti Daniela kako uzima Gabbeine ruke u svoje. Kako se sagiba i ljubi je, dugo, snaţno. Luceine grudi preplavila je ljubomora. Jedno od njih dvoje iza ugla uzdahnulo je.
— Morat ćeš mi vjerovati, dušo — čula je Gabbe kako govori sladunjavim glasom zbog kojeg ju je Luce u tom tre- nutku zamrzila zauvijek. — Ja sam sve što imaš.
ŠESTO POGLAVLjE BEZ SPASA
Osvanuo je četvrtak. U rano i vedro jutro, u hodniku ispred Luceine sobe, oţivio je pucketavi zvučnik: — Učenici Mača i kriţa! Pozor!
KIKA
Luce je zastenjala i okrenula se u krevetu, ali koliko god se trudila jastukom prigušiti zvuke, Randino lajanje nesmiljeno je dopiralo do njezinih ušiju.
— Imate točno devet minuta da se pojavite u gimnastičkoj dvorani na godišnjem ispitu tjelesne kondicije. Kao što znate, ne toleriramo ljenčuge, stoga budite pripravni na provjeru tjelesne spremnosti.
Ispit kondicije? Provjera tjelesne spremnosti? U pola se- dam ujutro? Luce je već ţalila što je prošlu noć ostala doka- sna na tulumu... i što je zbog napetosti i tjeskobe još kasnije zaspala.
Kada je zamislila Daniela i Gabbe kako se ljube, Luce je postalo mučno — kao i uvijek kada bi od sebe napravila budalu. Više nije bilo povratka na tulum. Preostalo joj je odlijepiti se od zida, odšuljati se u svoju sobu i preispitati taj neobičan osjećaj koji se u njoj budio kada bi vidjela Daniela, i koji je tako glupo shvatila kao neku vrstu povezanosti s njim. Probudila se s gorkim okusom u ustima. Posljednja stvar o kojoj je sada ţeljela razmišljati bio je tjelesni.
Spustila je noge na hladni pod od vinila. Dok je prala zube, pokušala je zamisliti što se u Maču i kriţu razumijeva
pod — provjerom tjelesne spremnosti i zastrašujući prizori preplavili su joj um: — Molly, s licem koje zrači zlom, izvodi dvanaest dizanja do brade, dok se Gabbe bez imalo napora penje uz desetmetarski konop, sve do neba. Jedini način da ne načini ponovo od sebe budalu — bio je da ne misli na Daniela i Gabbe.
Prelazila je juţnom stranom vanjskih dijelova ustanove prema gimnastičkoj dvorani, golemoj gotičkoj građevini s »lebdećim« potpornim stupovima i tornjićima od neobra- đena kamena, zbog kojih je ta fitnes dvorana nalikovala na crkvu. Kada se pribliţila, puzavice što su obavijale zgradu zašuštale su na jutarnjem povjetarcu.
— Penn! — Luce je pozvala svoju prijateljicu, koja je, odje- vena u trenirku, vezala tenisice na obliţnjoj klupi.
Pennine oči izgledale su omamljene. — Tako sam umorna!
KIKA
— jadikovala je. — Definitivno previše karaoka sinoć. Zato sam pomislila da bih barem sportskim izgledom to mogla nekako nadoknaditi.
Luce se nasmijala na Pennino prdjanje s vezicama teniska.
— Sto se dogodilo s tobom sinoć? — Penn je ţeljela znati.
— Nisi se vratila na tulum.
— Ah — Luce je pokušavala smisliti odgovor. — Odlučila sam da...
— Gaaaah. — Penn je pokrila uši. — Svi zvuči odzvanjaju mi u mozgu poput udara čekića. Ispričaš mi poslije?
— Da — rekla je Luce. — Naravno. — Dvokrilna vrata gi- mnastičke dvorane bila su širom otvorena. Randi je, u teškim gumenim klompama i s neizostavnim blokom za pisanje u ruci, izašla i mahnula učenicima da priđu kako bi im dodi- jelila zadatke.
— Todd Hammond — Randy je prozvala mladića, koji je prišao klecavih koljena. Todd je pognuo ramena poput
zagrada, i Luce je primijetila ostatak farmerske preplanulosti na njegovu vratu.
— Utezi — Randy je zapovjedila, puštajući Todda unutra.
— Pennyweather Van Syckle-Lockwood — zaurlala je, na što se Penn zgurila i ponovo dlanovima pokrila uši. — Bazen. — Randy je odredila, zahvatila u kartonsku kutiju iza sebe i dodala Penn crveni, jednodijelni, plivački Speedo kupaći kostim.
— Luceinda Price — nastavila je Randy, nakon što je zavi- rila u svoj popis. Luce se pribliţila i osjetila olakšanje kada je Randy rekla: — Bazen također. — Ispruţila je ruku i uhvatila jednodijelni kupaći kostim koji je letio prema njoj. Bio je razvučen i pod njezinim prstima tanak poput pergamenta. Po mirisu je zaključila da je čist. Valjda. Na neki način.
— Gabrielle Givens — Randi je prozvala sljedeće ime i Lu- ce se hitro okrenula kako bi pogledala svoju najnoviju — naj- omraţeniju osobu kako se šepiri u kratkim crnim hlačicama i crnoj majici bez rukava. Pohađala je ovu školu tek tri dana... kako je tako brzo uspjela osvojiti Daniela?
KIKA
— Bok, Randy. — Gabbe je unjkala, a Luce je poţeljela, poput Penn, pokriti uši.
Samo ne bazen, — Luce je u sebi zahtijevala. Samo ne bazen.
— Bazen — rekla je Randy.
Zajedno s Penn, Luce je krenula prema ţenskoj svlačioni- ci, pokušavajući ne osvrtati se prema Gabbe, koja je u svojoj savršeno manikiranoj ruci vrtjela vjerojatno jedini kupaći kostim iole modernog izgleda. Umjesto toga, Luce se usre- dotočila na sive kamene zidove i starinske vjerske ukrase na njima. Prošla je pored bogatim bareljefom ukrašenih drvenih kriţeva na kojima su bili prikazani prizori iz Muke Isusove.
U visini očiju visjeli su nizovi triptiha, na kojima su još jedino aureole oko glava likova imale imalo sjaja. Luce se
nagnula nad veliki pergament na latinskom jeziku zaštićen staklenim okvirom.
— Dekor koji oplemenjuje, zar ne? — Penn je upitala, uba- civši u usta dva aspirina i gudjaj vode koju je nosila u torbi.
— Sto je sve ovo? — Luce je upitala.
— Davna prošlost. Jedine očuvane relikvije iz doba kada se na ovom mjestu odrţavala nedjeljna misa, dakle, iz vremena Građanskog rata.
— Sada shvaćam zašto nalikuje crkvi. — Luce je rekla, zas- tavši pred mramornom reprodukcijom Michelangelove Piete.
— Poput svega drugoga u ovoj prokletoj rupi — tek je djelomično obnovljena. Mislim, tko još gradi bazen posred stare crkve?
— Šališ se! — Luce je rekla.
Da barem. — Penn je zakolutala očima. — Svakog ljeta našem neinteligentnom ravnatelju padne na pamet da mi pokuša uvaliti zadatak preuređenja ovog mjesta. Ne bi to nikada priznao, ali sve povezano s Bogom njega jednostavno izluđuje — rekla je. — No, čak i kad bih se ţeljela toga pri- hvatiti, ne bih znala što učiniti sa svim ovim smećem, kako ga se riješiti i istodobno ne uvrijediti sve i Boga. U tome je najveći problem.
KIKA
Luce se prisjetila savršeno bijelih zidova u gimnastičkoj dvorani Dovera, ispunjenih fotografijama natjecanja s repre- zentativnim sveučilištima, isprintanih na mornarski plavom papiru, u jednakim pozlaćenim okvirima. Svetiji izgled toga imalo je još samo predvorje Dovera. Ondje su bili izloţeni portreti bivših učenika koji su postali senatori ili dobitnici gugenhajmskih stipendija, ili tek obični milijarderi.
— Moţeš objesiti slike bivših učenika, iz njihovih policij- skih dosjea. — Gabbe koja je koračala iza njih, predloţila je uključivši se u razgovor.
Luce nije mogla zatomiti smijeh — bilo je smiješno..., neobično, gotovo kao da joj je Gabbe pročitala misli — za- tim se sjetila djevojčinog glasa od sinoć i riječi koje je uputila Danielu —ja sam sve što imaš. Luce je brzo odbacila pomisao da bi između nje i Gabbe mogla postojati povezanost.
— Zaostajete! — profesorica tjelesnog, koju Luce prije nije vidjela, pojavila se niotkuda i zaurlala. Ona — barem je Luce mislila da se radi o osobi ţenskog spola — imala je smeđu kosu svezanu u repu i sitno nakovrčanu, poput šećerne vate, listove poput konjskog bedra, a na gornjim je zubima nosila ţućkast, takozvani nevidljivi aparatić za zube. Krčila je srdito put pred sobom u svlačionicu, gdje je svakoj djevojci dodi- jelila lokot i ključ i udarac u leđa prema praznom ormariću. — Dok trenerica Diante bdije, nitko ne zaostaje.
Luce i Penn uvukle su se u svoje izblijedjele, vrećaste ba- diće. Luce je zadrhtala kada se pogledala u zrcalo, zatim se ručnikom pokrila koliko god je mogla.
Stigavši u dio gimnastičke dvorane u kojem se nalazio bazen, odmah je shvatila o čemu je Penn govorila. Bazen je bio gigantski, upravo olimpijski, pravo remek-djelo, vrlo neu- običajen za tu ustanovu. Ali Luce je s udivljenjem shvatila da nije zbog toga bio toliko izuzetan nego zato što se nalazio u središtu nekadašnje ogromne crkve.
Redovi lijepih prozora od obojenog stakla, od koji je tek pokoji bio napuknut, protezali su se zidovima ispod visokog, lukom nadsvođenog stropa. U nišama su stajale upaljene svi-
KIKA
jeće. Daska za skakanje najvjerojatnije je stajala na mjestu nekadašnjeg oltara. Da Luce nije bila odgojena u obitelji agnostika, nego kao revan, bogobojazan katolik koji redov- no ide na misu, poput njezinih prijatelja u osnovnoj školi, vjerojatno bi to mjesto smatrala svetogrdnim.
Neki od učenika već su bili u vodi, hvatali su dah nakon utrke. Ali Luceinu paţnju privlačili su oni koji nisu bili u
vodi — na klupama uza zid sjedili su Molly, Roland i Arri- ane. Nečemu su se smijali. Roland se presamitio a Arriane je brisala suze s lica. Njihovi kupaći kostimi bili su mnogo privlačniji od Luceina, ali nije se činilo da će itko od njih krenuti prema bazenu.
Luce je rukom dodirnula svoj razvučeni kupaći kostim. Ţeljela se pridruţiti Arriane — ali dok je vagala za i protiv te zamisli (druţenje s elitom Mača i kriţa protiv grdnje trenerice Diante koja bi je mogla ocijeniti kao nekog tko principijelno odbija tjelesnu aktivnost), grupi je prišla Gabbe. Leţerno, kao da im je najbolja prijateljica. Sjela je uz Arriane i priključila se smijehu, kao da shvaća šalu, iako je nije čula.
— Uvijek imaju ispričnice — Penn je objasnila, iskosa po- gledavši grupu koja je sjedila na klupi. — Ne pitaj me kako im to uspijeva.
Luce je oklijevala, zbunjeno stajala uz bazen i gledala oko sebe, nemogavši se usredotočiti na upute trenerice Diante. Promatrala je Gabbe i ostale popularne klince na okupu i poţeljela da je Cam tu. Mogla ga je zamisliti, njegovo miši- ćavo tijelo u glatkim kupaćim gaćicama, kako joj maše pro- matrajući je preko ostalih, i smiješi se, zbog čega bi se osjećala dobrodošlom i na neki način, vaţnom.
Osjećala je da bi mu se trebala ispričati što je onako otišla s njegova tuluma i nije se vratila. To je bilo neobično — nisu bili zajedno i nije se pred njim morala opravdavati za svoje postupke. No, istovremeno, sviđala joj se njegova paţnja. I njegov miris — u kojem se osjećala sloboda i otvorenost, poput noćne voţnje sa spuštenim prozorima. Sviđalo joj se kako bi se potpuno usredotočio na nju kada su razgovarali,
KIKA
nepomičan, kao da osim nje ne postoji ništa drugo. Također joj se sviđalo što ju je uzeo u naručje i podigao, Danielu pred nosom. Nije ţeljela učiniti nešto zbog čega bi se Cam pre- domislio i promijenio način na koji se ophodio prema njoj.
Kada je trenerica zapuhala u zviţdaljku, Luce, vrlo zate- čena, još uvijek je stajala, a zatim s nekom vrstom ţaljenja pogledom pratila Penn i ostale učenike pored nje kako skaču u bazen. Pogledala je trenericu Diante, očekujući daljnje upute.
— Ti si sigurno Luceinda Price — koja uvijek kasni i nika- da ne sluša — Trenerica je uzdahnula. — Randy me upozorila na tebe. Osam krugova, izaberi stil koji ti odgovara.
Luce je kimnula i stala na rub daske za skakanje, noţne prste skvrčila preko ruba. Oboţavala je plivati. Kad ju je tata naučio plivati, na javnom bazenu u Thunderboltu, čak je zara- dila nagradu kao najmlađe dijete koje se ikada usudilo plivati do najdubljih dijelova bazena bez pomoćnih plovaka. Ali, to je bilo davno. Luce se nije mogla sjetiti kada je posljednji put plivala. Grijani vanjski bazen, u Doveru, tako svjeducav, uvi- jek ju je mamio — no bio je zatvoren za sve koji nisu bili dio plivačkog tima. Trenerica Diante pročistila je grlo. — Moţda nisi shvatila, ali ovo je utrka... koju već gubiš. — Bila je to najjadnija i najapsurdnija »utrka« koju je Luce ikada vidjela, ali uspjela je probuditi u njoj natjecateljski duh.
— Još uvijek gubiš — Trenerica je rekla sa zviţdaljkom u ustima.
— Ne zadugo. — Luce je odvratila. Kritičkim okom pro- motrila je konkurenciju. Tip njoj slijeva pljuvao je vodu nes- pretno plivajući prsno. Njoj zdesna, Penn sa štipaljkom na nosu, leţerno je klizila kroz vodu, trbuha poduprta daskom za početnike.
Krajičkom oka i na djelić sekunde, pogledala je prema grupi koja je sjedila na klupama. Molly i Roland gledali su kako se Arriane i Gabbe ruše iznemoglo jedna preko druge u iritantnom napadaju hihotanja.
Ali, nije ju zanimalo čemu su se smijali. Isključila se.
KIKA
S rukama iznad glave Luce se sagnula i osjetivši kako joj se leda povijaju, skliznula u svjeţu vodu. Kada je imala osam go- dina, na javnom bazenu, tata joj je objasnio da ga samo neki umiju izvesti ispravno, ali da je leptirov stil, kad ga jednom svladaš, najbrţi stil plivanja.
Dozvolivši da joj ogorčenje da snagu, Luce je izronila iz vode. Njezino tijelo zapamtilo je potrebne pokrete, njezine ruke poletjele su zrakom poput krila. Nije se sjećala kada se posljednji put oko ičega toliko trudila. Vrlo osvetoljubivo pretekla je protivnike jednom, zatim i drugi put.
Pribliţavala se kraju svojeg osmog kruga, izronivši glavom tek toliko da joj do uha dopre Gabbein unjkavi glas kako izgovara Danielovo ime.
Lucein polet ugasio se naglo poput svijeće. Spustila je sto- pala i čekala što će Gabbe sljedeće reći. Naţalost, nije mogla razabrati ništa osim bučnog pljuskanja oko sebe i trenutak potom, prodornog zvuka zviţdaljke.
— A pobjednik je — trenerica Diante izgovorila je sa za- panjenim izrazom lica — Joel Brand.
Mršavi mladić s aparatićem za zube, Luce slijeva, iskočio je iz bazena i poskakivao uvis slaveći pobjedu.
Penn, u susjednoj traci, zaustavila se. — Što se dogodilo? — upitala je Luce. — Totalno si ga šišala. — Luce je slegnula ramenima. Gabbe joj se dogodila, ali kad je pogledala prema klupama, Gabbe, Arriane i Molly nestale su. Ondje je sjedio samo Roland, zadubljen u knjigu.
Adrenalin koji je do maločas rastao, sada je toliko spla- snuo da Luce nije bila u stanju izaći iz bazena bez Pennine pomoći.
Luce je promatrala Rolanda kako skače sa svoje klupe. — Bila si prilično dobra — rekao je i dobacio joj prvo njezin ručnik zatim ključ ormarića, na koje je potpuno zaboravila.
— Samo nakratko. — Uhvatila je ključ u zraku i omotala se ručnikom. Prije nego što je mogla odgovoriti nešto normal- no, poput, Hvala na ručniku ili Izgleda da nisam u formi, nova, brzopleta i vruća strana Luce, izlanula je: — Jesu li
KIKA
Daniel i Gabbe zajedno, ili što? — Velika greška. Ogromna. Iz njegova pogleda bilo joj je jasno da će to doći do Daniela.
— Ah, shvaćam — rekao je Roland i nasmijao se. — Pa, ja ne mogu... — Pogledao ju je, počešao se po nosu i suosjećaj- no se nasmiješio, ili je samo tako izgledao. Zatim je pokazao prstom prema otvorenim vratima. Luce se osvrnula i ugledala Danielovu plavu kosu i mišićavu siluetu kako prolazi hodni- kom. — Zašto ga sama ne pitaš ?
Iz Luceine kose slijevala se voda, dok se bosa vrzmala ispred vrata velike teretane. Isprva je krenula ravno u svlačio- nicu, da se presvuče i osuši. Nije razumjela zašto ju je ta stvar s Gabbe toliko potresla. Daniel ima pravo biti s kime god ţeli, zar ne? Moţda je Gabbe slaba na dečke koji joj umjesto pozdrava pokaţu srednji prst.
No, bilo je vjerojatnije da se takvo što Gabbe nije dogo- dilo.
Kako god bilo, kada je ponovo ugledala Daniela, Luce je izgubila kontrolu nad sobom. Bio joj je okrenut leđima, stajao je u kutu i birao uţe za preskakivanje iz ogromnog zapletenog klupka. Promatrala ga je kako se odlučuje za tan- ko, mornarsko uţe s drvenim ručkama, zatim odlazi prema praznom prostoru u sredini prostorije. Njegova zlaćana koţa gotovo je blistala, a svaki pokret koji je izveo, istezao dugi vrat, sagibao se kako bi počešao savinuto koljeno, Luce je posve ushićivao. Stajala je naslonjena na dovratak uz okvir vrata, nesvjesna cvokotanja zuba i potpuno mokrog ručnika
oko tijela. Kada je stavio uţe iza gleţnjeva i pripremio se na preskakivanje, Luce je naglo osjetila da je preplavlja deja vu, osjećaj da je tu već bila. Nije se to odnosilo na Danielovo preskakanje uţeta, nego na njegovo drţanje, koje je Luce bilo nevjerojatno poznato. Stajao je u raskoraku, opuštenih koljena i ramena, i duboko udahnuo. Toliko poznato, da bi ga bila u stanju nacrtati.
KIKA
Zatim je stao zamahivati konopcem i Luce se prenula iz transa... i gotovo odmah upala u sljedeći. Nikada u ţivotu nije vidjela da se netko kreće poput njega. Kao da leti. Uţe je šibalo preko njegova visokog tijela tako brzo, da ga se po- gledom nije moglo pratiti, a njegova stopala — njegova gra- ciozna, uska stopala — jesu li uopće dodirivala tlo? Kretao se toliko hitro, da preskoke vjerojatno ni sam nije mogao brojiti.
Glasan štropot i mukao udarac s druge strane dvorane od- vratili su Luceinu paţnju. Todd je zapanjeno leţao u podnoţju jednog od uţadi za penjanje s čvorovima. Zurio u svoje izranja- vane ruke, a Luce je osjetila saţaljenje. Prije nego što je skrenula pogled prema Danielu, ţeleći vidjeti je li uopće primijetio što se Toddu dogodilo, zadrhtala je od mračne i hladne jeze. Le- dena, tamna sjena vijugala je uz nju i istezala se, neodredivih dimenzija. Zatim se iznenada i grubo srazila s njezinim tijelom, gurnula Luce silovito natrag. Vrata teretane zalupila su se Luce pred nosom. Odjednom je stajala u hodniku, sama.
Au! — jauknula je, ne zato što ju je boljelo, nego zato što je sjena nikada prije nije dodirnuta. Pogledala je svoje gole ruke, mjesta na kojima je gotovo osjetila pritisak koji ju je izgurao iz teretane.
To je bilo nemoguće — moţda je samo stajala na čudnom mjestu i vjerojatno se radilo o malo jačem propuhu. Prestra- šeno je prišla zatvorenim vratima i naslonila lice uz malen, pravokutan prozor.
Daniel se osvrtao kao da je čuo nešto neobično. Bila je sigurna da nije znao da je to bila ona — jer ovaj put nije bio namrgođen.
Razmišljala je o Rolandovu prijedlogu da Daniela, bez okolišanja, pita o čemu je riječ, ali ubrzo je odustala od za- misli. Daniela je bilo nemoguće pitati bilo što. Nije ţeljela vratiti zlovolju na njegovo lice.
Osim toga, pitati ga bilo što, bilo bi uzaludno. Sve što je trebala znati čula je prošle noći. Bilo bi to gotovo sadistički — traţiti od njega da prizna da je s Gabbe. Okrenula se prema svlačionici i shvatila da ne moţe otići.
KIKA
Njezin ključ!
Vjerojatno joj je iskliznuo iz ruke kada je maločas posrnu- la na dovratku. Propela se na prste i pogledala kroz prozorčić na vratima. Ondje je bio, poput glupe brončane pogreške na plavoj, mekoj podlozi. Kako se samo njezin ključ našao tako daleko od nje, a tako blizu mjestu na kojem je on vjeţbao? Luce je uzdahnula i gurnula vrata, misleći u sebi — ako već mora ući, bolje da to obavi što prije.
Dok je posezala za ključem, potkrao joj se posljednji po- gled na njega. Postupno je usporavao, ali stopala još uvijek kao da nisu doticala do. I s jednim, poput povjetarca laganim skokom, zaustavio se i okrenuo prema njoj.
Trenutak je šutio. Osjetila je kako joj krv udara u lice, i poţeljela da nema na sebi taj uistinu uţasan kupaći kostim.
— Bok — bio je sve što je uspjela smisliti.
— Bok — odvratio je, mnogo mirnijim glasom.
Zatim je, pokazavši na njezin kupaći kostim, upitao: — Jesi li pobijedila?
Luce se tuţno i samoironično nasmijala, odmahujući glavom.
— Daleko od toga.
Daniel je napućio usne. — Ali uvijek si...
— Uvijek sam — što?
— Hoću reći, izgledaš kao dobra plivačica.
Slegnuo je ramenima. — To je sve.
Zakoraknula je prema njemu. Nije ih dijelilo više od tri- desetak centimetara. Kapljice vode iz njezine kose rominjale su poput kiše po podnoj prostirci.
— Nisi htio to reći. — ustrajala je. — Rekao si da sam uvijek...
Daniel je vrlo usredotočeno omatao uţe oko zapešća. — Da, ali nisam mislio na tebe. Nego općenito. Trebali su te pustiti da pobijediš u svojoj prvoj utrci. To je nepisano pravilo ponašanja nas veterana.
— Ali Gabbe također nije pobijedila — rekla je Luce pre- kriţivši ruke na prsima. — Ona je također nova. Ona nije čak ni ušla u bazen.
KIKA
— Nije ona nova ovdje, samo se vratila nakon... nekog vremena. — Daniel je slegnuo ramenima, ne otkrivajući ništa o svojim osjećajima prema Gabbe. Zbog očitog pokušaja pri- krivanja osjećaja Luce je bila još Ijubomornija. Dok je omatao uţe, njegove ruke kretale su se hitro poput stopala. A ona, tako nespretna, usamljena, ostavljena od svega i svih, tresla se od hladnoće. Usna joj je zadrhtala.
— Ah, Luceinda — prošaptao je, duboko uzdahnuvši. Od njegova glasa tijelo joj je proţela toplina. Njegov glas bio je tako prisan, tako poznat.
Nadala se da će ponovo izgovoriti njezino ime, ali on se okrenuo i objesio uţe o klin na zidu. — Trebao bih se pre- svući prije nastave.
Stavila je ruku na njegovu mišicu. — Ĉekaj.
Silom se otrgnuo, kao da ga je stresla struja. Luce je tako- đer osjetila taj udar između njih dvoje, ali njoj je toliko godio.
— Ĉini li ti se ikada... — Podigla je pogled, zurila je u njegove oči. Sada je primijetila koliko su bile neobične. Izda- leka su izgledale gotovo sive, a izbliza u njima je razaznavala ljubičaste mrlje. Poznavala je nekoga s takvim očima...
— Mogla bih se zakleti da se znamo otprije. — rekla je. — Jesam li luda?
— Luda? Nisi li zato ovdje? — rekao je otresito.
— Ozbiljno mislim.
— I ja. — Danielovo lice nije odavalo ništa. — I zapamti — pokazao je prstom na svjedeće naprave pričvršćene uz strop. — Crveni registriraju uhode.
— Ne uhodim te. — Ukočila se, vrlo svjesna blizine nje- gova tijela. — Moţeš li iskreno reći da nemaš pojma o čemu govorim?
Daniel je slegnuo ramenima.
— Ne vjerujem ti — Luce nije popuštala. — Pogledaj me u oči i reci da griješim! Da te nikada u ţivotu nisam vidjela prije ovog tjedna.
Srce joj je ubrzalo kada je Daniel zakoraknuo prema njoj i poloţio obje ruke na njezina ramena. Njegovi palčevi savr-
KIKA
šeno su pristajali u utore njezine ključne kosti. Poţeljela je sklopiti oči na njegov topao dodir, ali nije. Promatrala je Daniela kako naginje glavu i nosom gotovo dotiče njezin. Osjećala je njegov dah na licu. Osjećala je nagovještaj slatko- će njegove koţe. Učinio je kako je traţila. Pogledao ju je u oči i rekao, veoma polako, veoma jasno, tako da je njegove riječi bilo nemoguće pogrešno shvatiti:
— Nikada u ţivotu nisi me vidjela prije ovoga tjedna.
Da me više nikada nisi tako uplašila! — Callie je u srijedu navečer ukorila Luce. Sunce je bilo na zalazu kada se Luce ugurala u telefonsku govornicu u Maču i kriţu, malenu kabinu beţ boje u samom središtu recepcije. Bilo je to daleko od privatnosti, ali barem se nitko nije onuda vrzmao. Ruke su je još uvijek boljele od jučerašnjeg grobarskog posla, kao i ponos, povrijeđen Danie- lovim bezobzirnim odlaskom istog časa nakon što se iskobe- ljao ispod kipa. Petnaestak minuta Luce je pokušavala izbaciti te misli iz glave kako bi mogla blaţeno upijati svaku mahnitu riječ koju je njezina prijateljica ispaljivala u kratkom vremenu koje im je bilo dopušteno. Bilo je tako dobro čuti Calliein visoki glas, da se Luce gotovo nije obazirala na činjenicu da njezina najbolja prijateljica viče na nju.
— Obećale smo jedna drugoj da neće proći ni jedan sat bez razgovora. — Callie je nastavila optuţivački. — Pomislila sam da te netko ţivu pojeo. Ili da su te strpali u samicu u luđačkoj košulji, kojoj zubima moraš progristi rukav ako se ţeliš počešati po licu. Koliko ja znam, mogla si propasti u deveti krug...
— U redu, Mama — Luce je rekla kroz smijeh, uţivljava- jući se u ulogu Callieina učitelja pravilnog disanja. — Opusti se. — Na djelić trenutka osjetila je krivnju jer nije iskoristila
KIKA
tjedni telefonski razgovor da nazove svoju pravu mamu. Ali, znala je da bi joj Callie teško oprostila ako bi doznala da nije
iskoristila prvu priliku da joj se javi. I na neki čudan način, čuti Calliein histerični glas uvijek je bilo toliko umirujuće. Bila je to jedna od stvari zbog kojih su se tako dobro slagale — potpuno pretjerana paranoja njezine najbolje prijateljice smirivala je Luce. Mogla je zamisliti Callie u njezinoj sobi u učeničkom domu u Doveru, kako korača tamo-amo po svojem narančastom tepihu, s kremom protiv akni razmaza- nom preko čela i nosa i noţnim prstima sa svjeţe nalakiranim lakom boje fuksije.
— Nemoj ti meni Mama — Callie je ljutito dahtala. — Pri- čaj! Kakvi su ostali? Jesu li na diureticima i zastrašujućeg iz- gleda, kao u filmovima? Kakav je nastavni program? A hrana?
U pozadini, s Callieina malenog televizijskog prijemnika čuli su se zvuči filma Praznik u Rimu. Luceina omiljena sce- na oduvijek je bila ona kad se Audrey Hepburn budi u sobi Gregoryja Pecka, uvjerena da je protekla noć bila samo san. Luce je sklopila oči i pokušala dočarati scenu. Oponašajući Audreyin omamljeni šapat, citirala je dio teksta za koji je znala da će Callie prepoznati. — Jedan muškarac, bio je tako zao prema meni. Bilo je to prekrasno.
— U redu, Princezo, ţelim čuti o tvom ţivotu. — zadirki- vala ju je Callie.
Naţalost, u popravnoj školi Mač i kriţ nije bilo ničeg ni blizu prekrasnom. Sjetivši se Daniela, oh, već osamdeseti put tog dana, shvatila je da je jedina sličnost između njezina ţi- vota i Praznika u Rimu, u tome što su i nju i Audrey privukli muškarci koji su prema njima bili agresivno neotesani i rav- nodušni. Naslonila je glavu na linoleum beţ boje kojim je bila presvučena kabina. Netko je urezao riječi ODRAĐU- JEM SVOJE VRIJEME. U normalnim okolnostima, sada bi Luce ispričala Callie sve o Danielu.
Ali, iz nekog razloga, nije.
Ono što je ţeljela reći Callie o njemu nije se temeljilo na onome što se zapravo između njih zbilo. A Callie je padala na
KIKA
tipove koji su se trudili oko svojih djevojaka. Dokazivali se. Callie bi zanimalo koliko puta joj je pridrţao vrata i je li pri- mijetio njezin izvrstan izgovor francuskog. Callie je smatrala da su dećki koji pišu sentimentalne ljubavne pjesme, koje Luce nikada nije ozbiljno shvaćala, sasvim u redu. Luce joj jednostavno ne bi imala što reći o Danielu. Zapravo, Callie bi radije ţeljela čuti nešto o dečku poput Cama.
— Pa, ima jedan dečko... — šapnula je Luce u slušalicu.
— Znala sam! — Callie je cičala. — Kako se zove? Daniel. Daniel. Luce se zakašljala. — Cam.
— Izravno. Jednostavno. Sviđa mi se. A sada kreni od po- četka!
— Pa, još se zapravo ništa nije dogodilo.
— Misli da si prekrasna, bla, bla, bla. Rekla sam ti da s ovom kratkom kosom podsjećaš na Audrey. Kreni na zanim- ljive stvari!
— Pa, — Luce je zašutjela. Ĉula je zvuk koraka u hodniku. Izvirila je iz kabine i istegnula vrat ţeleći vidjeti tko to pre- kida njezinih najboljih petnaest minuta u protekla tri dana.
Pribliţavao joj se... Cam.
Ona o vuku... Progutala je nevjerojatno glupe riječi koje su joj bile na vrhu jezika. — Dao mije svoju trzalicu za gitaru. — Još uvijek je bila u njezinu dţepu.
Cam je nehajno prilazio, kao da nekom nevjerojatnom srećom nije čuo njezine riječi. On je vjerojatno bio jedini učenik te škole koji nije skidao sa sebe školsku odoru istog trenutka kada je nastava završila. Ali, pristajala mu je crna odjeća, jednako kao što je Luce u njoj nalikovala na blagaj- nicu u supermarketu.
Cam je opisivao lukove u zraku zlatnim dţepnim satom s dugim lancem, obješenim o kaţiprst. Luce je gotovo op- činjeno pogledom pratila svjetlucavi krug, sve dok ga Cam nije naglo prekinuo uhvativši sat u šaku. Prvo je pogledao dolje, zatim nju.
KIKA
— Oprosti — stisnuo je usne, zbunjen. — Mislio sam da sam se predbiljeţio za telefonski razgovor u sedam. — Sle- gnuo je ramenima. — Vjerojatno sam pogrešno zapisao.
Luce se snuţdila kada je pogledala na svoj ručni sat. Ona i Callie jedva da su razmijenile petnaestak riječi — zar je moguće da je petnaest minuta već isteklo?
— Luce? Halo? — Callie je zvučala nestrpljivo s druge strane ţice. — Ponašaš se čudno. Tajiš li mi nešto? Jesi li me već zamijenila nekom zajedljivicom iz popravne škole? Sto je bilo s dečkom?
— Pssst! — Luce je protisnula. — Cam, čekaj — pozvala ga je, odmaknuvši slušalicu od usta. Već je bio na pola puta prema vratima. — Samo trenutak... upravo završavam — pro- gutala je. Cam je spremio dţepni sat u svoju crnu jaknu i poţurio natrag prema Luce. Podigao je obrve i nasmijao se kada je čuo sve glasniji Callein glas iz slušalice. — Da se nisi usudila spustiti mi slušalicu! — Callie je vikala. — Još mi ništa nisi rekla. Ništal
— Ne ţelim nekoga naljutiti. — Cam se našalio, pokazavši na telefon iz kojeg se čulo nešto slično laveţu. — Uzmi moje vrijeme, vratit ćeš mi sljedeći put.
— Ne — Luce je hitro odvratila. Koliko god je ţeljela na- staviti razgovarati s Callie, pretpostavljala je da Cam jednako ţeljno očekuje svoj telefonski poziv. A za razliku od drugih učenika škole, Cam je prema njoj bio sušta ljubaznost. Nije ga ţeljela dovesti u situaciju da se odrekne svog razgovora, naro- čito sada, već previše uzrujana da ga nastavi ogovarati s Callie.
— Callie — rekla je s uzdahom. — Moram prekinuti. Naz- vat ću te čim... — ali u uhu je čula tiho zujanje koje je ozna- čavalo prekid veze. Telefon je bio programiran da svaki poziv prekine nakon petnaest minuta. Tek tada je primijetila da podnoţju na malenom brojaču trepere nule. Nije se uspjela ni pozdraviti, a na sljedeći razgovor morat će čekati cijeli tjedan. Jednotjedni vremenski razmak u Luceinu se umu ras- tezao poput beskrajnog ponora.
KIKA
— Najbolja frendica? — Cam je pitao, naslonivši se uz Luce na kabinu. Njegove tamne obrve bile su još uvijek po- dignute. — Imam tri mlade sestre, i mogu praktički namirisati vibru najbolje frendice. — Nagnuo se kao da ţeli pomirisati Luce, zbog čega se zahihotala... potom ukočila. Zbog njegove neočekivane blizine srce joj je naglo ubrzalo.
— Pretpostavljam da je — Cam se uspravio i podignuo bradu, — ţeljela znati sve o zločestim dečkima iz popravnog doma.
— Ne. — Luce je silovito odmahnula glavom, poričući da je uopće razmišljala o dečkima... dok nije shvatila da se Cam samo šali. Zarumenjela se i uzvratila šalu.
— Ţelim reći, nijedan nije dovoljno dobar.
Cam je trepnuo. — A upravo to ih čini tako uzbudljivim. Ne slaţeš se? — Imao je naviku stajati nevjerojatno mirno, zbog čega je i Luce stajala vrlo mirno, i zbog čega se kucanje sata iz unutrašnjeg dţepa njegove jakne činilo glasnijim nego što je to bilo moguće.
Nepomična uz Cama, Luce je odjednom zadrhtala; nešto crno obrušilo se niz hodnik. Sjena je nestašno i vrlo promi- šljeno preskakivala oplate na stropu, zamračujući jednu za drugom. Prokletstvo. Nije voljela da je netko uz nju — po- gotovo netko toliko usredotočen na nju kao Cam — kada bi se pojavile sjene. Osjetila je kako se nekontrolirano trza,
svesrdno pokušavajući zadrţati masku mirnoće, dok je tama plesala oko stropnog ventilatora. To bi nekako izdrţala. Moţ- da, da sjena nije istodobno proizvodila najgoru buku, zvuke koje su Luce podsjećali na prizor koji je pamtila — na malu sovu koja je pala s patuljaste palme i ugušila se. Da barem Cam prestane zuriti u nju. Nadala se da će se dogoditi nešto što će mu odvratiti paţnju. Da barem Daniel Grigori ude u prostoriju.
Onda se dogodilo upravo to. Spasio ju je prekrasan mladić u poderanim trapericama i još poderanijoj bijeloj majici. Nije izgledao kao spasitelj — pognut preko velike hrpe knjiga iz knjiţnice sa sivim vrećastim podočnjacima. Daniel je zapravo
KIKA
izgledao nekako slomljeno. Plava kosa padala mu je preko očiju, koje su se suzile kada je ugledao Luce i Cama. Luce je, uzrujana i ne shvaćajući što je ovaj put učinila da ozlovolji Daniela, gotovo propustila zamijetiti veličanstven događaj koji je uslijedio. Trenutak prije nego što su se vrata hodnika zatvorila za Danielom, sjena je skliznula kroz njih u noć. Hodnik je odjednom izgledao kao da je netko iz njega usisao svu prljavštinu.
Ne usporivši dok ih je mimoilazio, Daniel im je kimnuo.
Luce je pogledala Cama, on je gledao Daniela. Zatim se okrenuo prema Luce i rekao, glasnije nego što je bilo potreb- no: — Zamalo da zaboravim. Priređujem tulumčić u svojoj sobi večeras nakon društvene. Zbilja bih volio da dođeš.
Daniel je bio dovoljno blizu da ih čuje. Luce nije imala pojma što je bila ta društvena stvar, ali prije nje imala je dogovor s Penn. Trebale su onamo otići zajedno.
Zurila je u Danielov zatiljak, svjesna da treba odgovoriti na Camovo pitanje, što nije trebalo bilo teško. No, tada se Daniel okrenuo, a ona se mogla zakleti da mu je u očima vidjela tugu. Telefon iza nje zazvonio je, Cam je posegnuo za
slušalicom i rekao: — Luce, moram se javiti. Dolaziš večeras? Gotovo neprimjetno Daniel je kimnuo.
— Dolazim. — rekla je Luce Camu. — Dolazim. —
— Još uvijek ne razumijem zašto moramo trčati — dahtala je Luce dvadeset minuta poslije. Pokušavala je drţati korak s Penn. Jurile su prema gledalištu u kojem su se odrţavale misteriozne društvene večeri srijedom, a o čemu je zapravo bila riječ, Penn joj još uvijek nije objasnila. Luce je imala tek toliko vremena da se popne u svoju sobu, stavi na usne malo sjajila i odjene malo bolje traperice, u slučaju da to uistinu bude društvena večer. Upravo se trudila smiriti disanje nakon susreta prvo s Camom, zatim i Danielom, kad je Penn upala u njezinu sobu i izvukla je van.
KIKA
— Ljudi koji kronično kasne, ne mogu shvatiti koliko time mogu poremetiti planove normalnim i točnim ljudima — Penn je govorila Luce dok su šljapkale kroz posebno gnjecav dio travnjaka.
— Ha! — smijeh je provalio iza njih.
Luce se osvrnula i osjetila da joj se lice razvedrava kada je razabrala blijedi i mršavi Arrianein lik kako trči za njima. — Tko je tebi nablebetao da si normalna, Penn? — Arriane je laktom gurnula Luce i pokazala joj prema dolje. — Pazi na ţivi pijesak!
Luce se naglo zaustavila prije nego što je zakoračila u za- strašujuće blatan dio travnjaka. — Molim vas, recite mi kamo idemo.
— Srijeda večer — Penn je glatko rekla — društvena večer.
— Poput diska, ili nečeg sličnog? — upitala je Luce, gle- dajući u svojim mislima Daniela i Cama na plesnom podiju.
Arriane je podrugljivo zviznula. — Ples sa smrti i dosa- dom. Riječ društvena tipična je ovdašnja dvoznačnica. Od njih se traţi da priređuju društvene događaje za nas, a oni se toga groze. U lijepoj smo se kaši našli.
— Pa nam zato — Penn je dodala — priređuju ovakve, zbi- lja uţasne događaje, poslije kojih slijede filmske večeri i pre- davanja, ili — zaboga, sjećaš li se prošlog polugodišta?
— Cijeli simpozij o prepariranju ţivotinja.
— Kako ljigavo! — Penn je odmahivala glavom.
— A večeras ćemo, draga moja — Arriane je zavijala — dobro proći. Sve što trebamo jest othrkati dok traje jedan od tri filma koji se izmjenjuju u školskoj videoknjiţnici. Sto misliš, koji ćemo gledati večeras, dangubice Penn? Zvjezda- nog čovjeka? Joe protiv Vulkana? Vikend kod Bernieja?
— Zvjezdanog čovjeka — Penn je jauknula. Arriane je zbunjeno pogledala Luce. — Ona zna sve.
— Ĉekaj — Luce je rekla, na prstima obišavši ţivi pijesak i spustivši glas do šapta, jer su se pribliţavale školskoj porti.
— Ako ste već toliko puta vidjele te filmove, zašto se to- liko ţurite?
KIKA
Penn je odgurnula teška metalna vrata »gledališta« što je bio eufemizam za običnu sobu s niskim stropom s drvenim oplatama i stolicama koje su bile okrenute prema bijelu zidu.
— Ne ţeliš završiti u stolici pored g. Colea — objasnila je Arriane, pokazujući na nastavnika, okruţenog posljednjim slobodnim sjedalima, lica zadubljenog u debelu knjigu.
Dok su prolazile kroz detektor metala na vratima, Penn je objasnila: — Tko sjedne pored njega, morat će mu pomagati dijeliti njegove tjedne ankete o »mentalnom zdravlju«.
— Što i nije tako loše — Arriane je upala u riječ — da ne moraš dokasna analizirati rezultate. — Penn je završila.
— Što znači propustiti — šapnula je Arriane cereći se, i vodeći Luce prema drugom redu — tulum poslije.
Napokon su zadrli u srce stvari. Luce se zahihotala.
— Ĉula sam o tome — rekla je osjećajući se, za promjenu, barem malo upućena. — U Camovoj sobi, zar ne?
Arriane je pogledala Luce i jezikom prešla po zubima. Zatim je neznatno skrenula pogled, kao da gleda kroz nju. — Hej, Todde — pozvala je mahnuvši samo vrhovima prstiju. Gurnula je Luce u jednu od stolica, zauzela stolicu pored (još uvijek dva sjedala udaljena od g. Colea) i potapšala vruće mjesto. — T-čovječe, dodi sjedni s nama!
Todd, koji je na stajao na dovratku i prebacivao teţinu s noge na nogu, izgledao je kao mu je laknulo kada mu je bilo rečeno što da učini. Progutao je slinu i uputio se prema njima. Tek se šeprdjavo spustio u stolicu kad je g. Cole podignuo pogled s knjige, očistio rupcem naočale i rekao: — Todde, drago mi je da si ovdje. Moţda bi mi mogao učiniti malecku uslugu nakon filma. Vennov dijagram je vrlo praktičan za...
— Podlo! — Pennino lice izronilo je između Arriane i Luce.
Arriane je slegnula ramenima i iz platnene torbe izvukla gigantsku vrećicu kokica. — Ne mogu se brinuti za sve nove učenike — rekla je bacivši Luce kokicu koja je mirisala na maslac. — Sretnice!
KIKA
Svjeda u prostoriji prigušila su se i Luce se ogledala sve dok nije spazila Cama. Razmišljala je o svojoj skraćenoj trač partiji s Callie, tvrdnji njezine prijateljice da je gledati film s dečkom najbolji način da ga upoznaš, zamijetiš stvari o njemu koje se u razgovoru neće otkriti. Promatrajući sada Cama, Luce je shvaćala na što je Callie mislila: na neki na- čin osjećala se uzbuđenom što će krajičkom oka moći vidjeti kakve su šale Camu smiješne i nasmijati im se uglas.
Kada su im se pogledi sreli, Luce je osjetila neugodu i instinktivno poţeljela skrenuti pogled. No, prije nego što je to mogla učiniti, Camovo lice razvuklo se u širok osmijeh. Osjetila se nevjerojatno bestidnom jer je bila uhvaćena dok je zurila. Cam joj je mahnuo i Luce nije mogla ne povući usporedbu s Danielom — kada bi se njihovi pogledi sreli, dogodilo bi se upravo suprotno.
Daniel je ušetao u Rolandovu društvu tek nakon što je Randy već prebrojila prisutne. Kasnio je, i jedina slobodna mjesta bila su u prvom redu. Prošao je kroz snop svjetla iz projektora koje je osvijedilo srebrn lančić oko njegova vrata na kojem je visio medaljom skriven ispod majice. Zatim je nestao iz Luceina vidokruga. Nije mu mogla vidjeti ni profil.
Pokazalo se da Zvjezdani čovjek nije humorističan film, ali neprestane učeničke imitacije lika kojeg je glumio Jeff Bridges, bile su smiješne. Luce je bilo teško usredotočiti se na radnju. Osim toga, osjećala je na vratu ledenu hladnoću. Nešto se spremalo. Sjene su se pojavile, ali očekivala ih je. No nešto je bilo drukčije, počela ih je brojiti na prste. Pojavlji- vale su se u uznemirujućem broju, a Luce nije znala je li to rezultat tjeskobe koju" je osjećala u Maču i kriţu... ili se radilo o nečemu drugome. Nikada do tada nije bilo ovako strašno.
Sporo su se kretale iznad njihovih glava, zatim bi spuznule uz rubove filmskog platna i našle se na drvenom podu, viju- gave poput prolivene tinte. Luce se čvrsto uhvatila za stolicu dok je strah bolno rastao u njezinim udovima. Napela je sve mišiće tijela, ali nije uspjela zaustaviti drhtanje. Arriane joj je čvrsto stisnula koljeno. Pogledale su se.
KIKA
— Jesi li OK? — Arriane je usnama oblikovali riječi.
Luce je kimnula i obgrlila ramena, pokazivala je da joj je hladno. Ţeljela je da je tako, ali jeza koja joj je potresala tijelo nije imala veze s revnim radom klima uređaja u Maču i kriţu.
Osjetila je kako joj sjena gura stopalo pod stolicom. Ta- ko se nastavilo tijekom cijelog filma, mučile su Luce poput neizdrţiva tereta, a svaka daljnja minuta otezala se poput vječnosti.
Sat poslije, Arriane je naslanjala oko uz špijunku Camo- vih, brončano obojenih vrata.
— Ju-hu — pjevušila je, hihoćući se. — Dolazi zabava!
Iz one iste, čarobne platnene torbe iz koje je izvukla ko- kice, materijalizirala se i jarko ruţičasta, pernata stola. — Po- duprt me — Arriane je rekla Luce, mašući stopalom u zraku.
Luce je ispreplela prste i postavila ih ispod Arrianeine crne čizme. Promatrala je Arriane kako se odguruje s poda i stolom prekriva lice nadzorne kamere u hodniku, dok je drugu ruku ispruţila iza naprave i isključila je.
— Ni najmanje sumnjivo — Penn je rekla.
— Daješ li podršku stranki tuluma ili stranki crvenih? — Arriane se obrecnula.
— Samo ţelim reći, postoji pametniji način. — Penn je prezirno otpuhnula dok se Arriane spuštala. Arriane je pre- bacila stolu preko Luceinih ramena, na što se Luce nasmijala i zaplesala na Motown song, što se čula kroz vrata. Zatim je Luce ponudila stolu Penn, i iznenađeno primijetila da je Penn napeta. Grizla je nokte, a čelo joj je bilo orošeno zno- jem. Penn je običavala nositi šest dţempera na tim rujanskim, močvarnim, juţnim vrućinama — njoj nikada nije bilo vruće.
— Što nije u redu? — Luce je prošaptala nagnuvši se prema njoj.
Penn je uhvatila rub rukava i slegnula ramenima. Htjela je nešto reći ali vrata iza njih otvorila su se i djevojke je dočekao
miris cigaretnog dima i eksplozija glazbe, i Camove raširene ruke.
KIKA
— Ipak si došla — rekao je smiješeći se Luce. Cak i na pri- gušenom svjedu njegove usne imale su sjaj bobičastog voća. Zagrlio ju je, a ona se osjetila sićušnom i zaštićenom. No to je trajalo tek trenutak; zatim se okrenuo kako bi kimanjem pozdravio druge dvije djevojke, a Luce se osjetila malo pola- skanom zbog zagrljaja koji je samo ona dobila.
Mala, mračna soba bila je pretrpana ljudima. Roland je stajao u kutu uz gramofon, osvjedjavajući gramofonske ploče ultraljubičastom lampom. Par koji je Luce vidjela u školskom dvorištu nekoliko dana prije, bio je sklupčan uz prozor. Deč- ki u bijelim uškrobljenim košuljama stajali su u skupini i povremeno odmjeravali djevojke. Arriane nije gubila vrije- me, poţurila je prema Camovu stolu, koji je večeras sluţio umjesto šanka. Boca šampanjca gotovo se odmah našla među njezinim koljenima a ona je, smijući se, pokušavala izvući čep.
Luce je bila zbunjena. Cak ni u Doveru, gdje je vanjski svijet bio mnogo dostupniji, nije znala kako doći do alko- holnih pića. Cam je bio u Maču i kriţu tek nekoliko dana, a već je uspio prošvercati sve potrebno za dionizijsku zabavu na kojoj se pojavila cijela škola. Istodobno svi su se doimali potpuno naviknuti na takve tulume u popravnoj ustanovi. Još uvijek je stajala na dovratku kad je čula prasak, zatim klica- nje, pa Arrianein glas kako je doziva. — Luceindaaa, dolazi ovamo. Nazdravimo!
Luce je počela osjećati magnetizam tuluma, ali Penn se činila mnogo manje spremnom pomaknuti se s mjesta.
— Slobodno kreni — rekla je odmahnuvši rukom.
— Što nije u redu? Zar ne ţeliš ući? — Istini za volju, i Luce je bila malo napeta. Nije imala pojma što se sve na tak- vim mjestima moţe dogoditi, a budući da još uvijek nije znala
moţe li se pouzdati u Arriane, definitivno bi joj bilo ugodnije imati pored sebe nekoga poput Penn.
Ali, Penn se namrštila. — Ja... ja... nisam u elementu. Sna- lazim se po knjiţnicama... radionicama i tečajevima Power- Pointa. Ako trebaš hakirati nečije dokumente, ja sam prava osoba za to. Ali ovo... — Stajala je na vrhovima prstiju i virila
KIKA
u sobu. — Ne znam. Ljudi ovdje me smatraju nekom vrstom katice za sve.
Luce je svojim namrštenim čelom nastojala reći — ma daj, kakva je to spika!
— Za mene misle da sam mesna štruca, a mi njih smatra- mo totalnim čudacima. — Nasmijala se. — Ne moţemo li se pokušati svi zajedno nekako sloţiti?
Pennine usne polako su se razvukle, zatim je dohvatila pernatu stolu i omotala je oko ramena. — Ah, dobro — rekla je i odlučno ušla ispred Luce.
Luce je treptala privikavajući se na svjedost. Prostoriju je ispunjavala kakofonija zvukova, jedino se Arrianein smijeh isticao. Cam je zatvorio vrata iza Luce, povukao je za ruku i odvojio od najveće guţve.
— Zbilja mi je drago da si došla — rekao je, stavio ruku na njezin struk i sagnuo se kako bi ga mogla čuti. Njegove usne izgledale su gotovo sočne, naročito kada su rekle nešto poput: — Svaki put kad bi tko pokucao, skočio bih, nadajući se da si ti.
Nije znala što je Cama privuklo k njoj tako brzo, ali što god bilo, Luce to nije ţeljela ugroziti. Bio je popularan i izne- nađujuće paţljiv, zbog čega nije bila samo polaskana, nego se na tom čudnom mjestu ugodnije osjećala. Znala je da na takve komplimente nije u stanju odgovoriti a da joj se ne zaplete jezik. Zato se samo nasmijala, našto se i on nasmijao i povukao je u još jedan zagrljaj.
Najednom nije imala kamo s rukama, osim oko njegova vrata. Kada ju je zagrlio čvršće i odigao od poda, osjetila je laganu vrtoglavicu. Ĉim ju je spustio, Luce se okrenula ostat- ku zabave i uočila Daniela. Doimao se kao da mu se Cam ne sviđa. Sjedio je na krevetu, prekriţenih nogu, u bijeloj majici koja je na ultraljubičastom svjedu imala ljubičast odsjaj. Na- kon što ga je ugledala, više nije mogla prestati zuriti. Sto nije imalo previše smisla, jer prekrasan i prijateljski nastrojen mla- dić pored nje upravo ju je pitao što ţeli popiti. Ali, ona nije mogla skinuti pogled s drugog, prekrasnog, ali neusporedivo
KIKA
manje prijateljski nastrojenog mladića. Ovaj put uzvraćao joj je pogled. Zurio u nju. Uporno, tajanstveno, poluzatvorenih očiju, pogledom koji nikada neće moći shvatiti, čak i da ga vidi tisuću puta.
Sve što je znala o njemu bio je učinak koji je imao na nju. Svi osim njega nestali su iz njezina fokusa i rastopili se u po- zadini. Da nije bilo Arriane, koja se s čašom u ruci popela na stol i pozvala Luce, bila je u stanju zuriti u njega cijelu noć.
— Nazdravimo Luce! — rekla je nasmiješivši se poput ka- kve svetice.
— Koja je očito odlutala u mislima i propustila cijeli moj govor dobrodošlice i koja nikada neće doznati koliko je total- no fantastičan taj govor zapravo bio, nije li, Ro? — nagnula se prema Rolandu, koji joj je potvrdno potapšao gleţanj.
Cam je dodao Luce plastičnu čašu šampanjca. Zajapurena, nasmijala se pokušavajući prikriti nelagodu, dok je prostorija odzvanjala — Za Luce! Za Mesnu Štrucu!
Molly joj se prikrala poput zmije, i šapnula joj drugu verziju zdravice u uho: — Za Luce! Za Neznalicu!
Samo nekoliko dana prije, Luce bi se na to lecnula. Ve- čeras je jednostavno zakolutala očima i okrenula Molly leđa. Ta djevojka nije još izgovorila riječ čija namjera nije bila
povrijediti Luce, ali Luce joj to nije ţeljela pokazati i tako je samo dodatno potaknuti. Zato je sjela na stolicu koju je dijelila s Penn, i uzela duguljast i ţilav slatkiš od sladića koji joj je pruţila Penn.
— Moţeš li vjerovati, ali mislim da se, zapravo, zabavljam?! — rekla je Penn, sretno ţvačući.
Luce je odgrizla komad slatkiša i srknula gudjaj prštavog šampanjca. Sto nije bila vrlo ukusna kombinacija. Upravo poput Molly i nje. — Je li Molly tako zla prema svima, ili sam ja iznimka?
Na trenutak, Luce je pomislila da će Penn odgovoriti dru- kčije, ali tapšući Luce po leđima, Penn je odvratila: — Draga moja, to je njezino uobičajeno ponašanje.
KIKA
Luce se osvrnula oko sebe — šampanjac je tekao u poto- cima, starinski gramofon bio je luksuzan, a sa stropa je visjela disko kugla koja je njihova lica obasjavala svjedosnim zvjez- dicama.
— Gdje su sve to nabavili? — glasno se upitala.
— Priča se da Roland moţe prošvercati bilo što u Mač i kriţ. — Penn je rekla činjenično. — Ja ga nikada ništa nisam traţila.
Moţda je na to Arriane mislila kada je rekla da Roland zna kako nabaviti stvari. Jedini nedopušten predmet koji je Luce očajnički ţeljela bio je mobitel. Ali... Cam ju je upozorio da ne vjeruje onome što joj Arriane kaţe o tome kako funkcio- niraju stvari u Maču i kriţu. Što bi bilo u redu, da se većina stvari te večeri nije tu nalazila Rolandovim trudom. Što je više pokušavala razmrsiti svoje dvojbe, to su stvari imale sve manje smisla. Vjerojatno bi bilo najbolje da se pobrine ostati dovoljno omiljenom tako da je nastave pozivati na tulume.
— Paţnja, otpadnici! — Roland je zavikao privlačeći sveopću paţnju. Gramofon je utihnuo, čuo se samo šum
gramofonske ploče. — Došlo je vrijeme za karaoke, mikrofon je slobodan i ja sam spreman primati zahtjeve.
— Daniel Grigori! — Arriane je podrugljivo viknula kroz ruke koje je savila oko usta. — Ne! — Daniel je uzvratio na isti način, ne trepnuvši.
— Ahhh, tihi Grigori i večeras ostaje po strani.
— Siguran si da nam ne ţeliš otpjevati svoju verziju pjesme Zloduh na mom tragu? — rekao je Roland u mikrofon.
— Mislim da je to tvoja pjesma, Rolande — Daniel je re- kao. Slabašan smiješak pojavio se na njegovim usnama. Ali Luce je to nalikovalo na izraz nelagode, kao da je ţelio što prije otkloniti paţnju od sebe.
— Ima pravo, narode — Roland se smijao. — Premda je općepoznata činjenica da pjevanje pjesama Roberta Johnsona moţe rasprodati dvoranu. — Izvukao je iz hrpe ploču R. L. Burnsidea i stavio je na gramofon u kutu. — Mi ćemo krenuti malo juţnije.
KIKA
Začuli su se basovi električne gitare i Roland je zauzeo po- zornicu, koja je zapravo bio prostor od pola četvornog metra osvijedjen mjesečinom u sredini sobe. Svi, osim Daniela, koji je gledao na svoj sat, pljeskali su i toptali nogama. U mislima je ponovo vidjela prizor otprije iste večeri, Daniela kako po- tvrdno kima, nakon što ju je Cam pozvao na tulum. Gotovo kao da je ţelio da ona večeras bude tu! A sada, kada se tu nalazila, naravno da nije pokazivao da je imalo primjećuje.
Da je barem mogla biti s njim nasamo...
Roland je monopolizirao paţnju publike do te mjere da je jedino Luce primijetila da je Daniel na pola pjesme ustao, obišao Molly i Cama i tiho nestao kroz vrata.
Sad je imala priliku! Dok su svi oko nje pljeskali, Luce je polako ustala.
— Bis! — vikala je Arriane. Zatim je ugledala Luce kako ustaje sa svoje stolice i rekla: — Ma je li to moja cura poţe- ljela zapjevati?
— Ne! — Luce nije ţeljela pjevati pred toliko ljudi ništa više nego što bi priznala zašto zapravo stoji. Ali, bila je tu, stajala je usred svog prvog tuluma u Maču i kriţu, dok joj je Roland gurao mikrofon pod bradu. Sto sada?
— Ja, ja, ţao mi je, uh, Todda. Zato što propušta zabavu. Lucein glas odzvanjao je u zvučnicima. Već se kajala zbog
glupe laţi i činjenice da više nema povratka. — Pomislila sam da bih trebala otrčati dolje i vidjeti je li završio s profesorom Coleom.
Svi su izgledali kao da ne znaju što bi na to rekli. Jedino je Penn stidljivo poviknula: — Brzo natrag!
Molly se podrugljivo smijuljila. — Štreberska ljubav — re- kla je glumeći da pada u nesvijest. — Kako romantično!
Ĉekaj, oni su mislili da se njoj sviđa Todd? Oh, koga bri- ga — jedina osoba koja to nije trebala misliti bila je ona za kojom je krenula van. Ne obazrevši se na Molly, odjurila je do vrata, gdje je stajao Cam, ruku prekriţenih na prsima. — Jesi li za društvo? — Upitao je s nadom u glasu.
KIKA
Odmahnula je glavom. Da je bilo u pitanju bilo što drugo, vjerojatno bi prihvatila Camovo društvo. Ali ne sada.
— Odmah se vraćam — rekla je vedro. Prije nego što je mogla primijetiti razočaranje na njegovu licu, odšuljala se u hodnik. Nakon urnebesne buke tuluma, tišina joj je na tre- nutak zazvonila u ušima, prije nego što je razabrala prigušene glasove iza ugla.
Daniel. Njegov glas prepoznala bi bilo gdje. Ali, nije bila sigurna s kime je razgovarao. S nekom djevojkom. — Oprrrro- sti! — rekao je netko s osjebujnim juţnjačkim unjkanjem.
Gabbe? Daniel se iskrao s tuluma zbog plavokose, retuši- rane Gabbe?
— Neće se ponoviti — Gabbe je nastavila. — Kunem se.
— Ne smije se ponoviti. — Daniel je prošaptao, ali njegov ton gotovo je odisao ljubavničkom prepirkom. — Obećala si da ćeš biti ondje, a nisi.
Gdje? Kada? Luce je osjećala neizdrţivu napetost. Poma- knula se nekoliko centimetara niz hodnik, pokušavajući ostati nečujna.
Ali, Daniel i Gabbe su zašutjeli. Luce je mogla zamisliti Daniela kako uzima Gabbeine ruke u svoje. Kako se sagiba i ljubi je, dugo, snaţno. Luceine grudi preplavila je ljubomora. Jedno od njih dvoje iza ugla uzdahnulo je.
— Morat ćeš mi vjerovati, dušo — čula je Gabbe kako govori sladunjavim glasom zbog kojeg ju je Luce u tom tre- nutku zamrzila zauvijek. — Ja sam sve što imaš.
ŠESTO POGLAVLjE BEZ SPASA
Osvanuo je četvrtak. U rano i vedro jutro, u hodniku ispred Luceine sobe, oţivio je pucketavi zvučnik: — Učenici Mača i kriţa! Pozor!
KIKA
Luce je zastenjala i okrenula se u krevetu, ali koliko god se trudila jastukom prigušiti zvuke, Randino lajanje nesmiljeno je dopiralo do njezinih ušiju.
— Imate točno devet minuta da se pojavite u gimnastičkoj dvorani na godišnjem ispitu tjelesne kondicije. Kao što znate, ne toleriramo ljenčuge, stoga budite pripravni na provjeru tjelesne spremnosti.
Ispit kondicije? Provjera tjelesne spremnosti? U pola se- dam ujutro? Luce je već ţalila što je prošlu noć ostala doka- sna na tulumu... i što je zbog napetosti i tjeskobe još kasnije zaspala.
Kada je zamislila Daniela i Gabbe kako se ljube, Luce je postalo mučno — kao i uvijek kada bi od sebe napravila budalu. Više nije bilo povratka na tulum. Preostalo joj je odlijepiti se od zida, odšuljati se u svoju sobu i preispitati taj neobičan osjećaj koji se u njoj budio kada bi vidjela Daniela, i koji je tako glupo shvatila kao neku vrstu povezanosti s njim. Probudila se s gorkim okusom u ustima. Posljednja stvar o kojoj je sada ţeljela razmišljati bio je tjelesni.
Spustila je noge na hladni pod od vinila. Dok je prala zube, pokušala je zamisliti što se u Maču i kriţu razumijeva
pod — provjerom tjelesne spremnosti i zastrašujući prizori preplavili su joj um: — Molly, s licem koje zrači zlom, izvodi dvanaest dizanja do brade, dok se Gabbe bez imalo napora penje uz desetmetarski konop, sve do neba. Jedini način da ne načini ponovo od sebe budalu — bio je da ne misli na Daniela i Gabbe.
Prelazila je juţnom stranom vanjskih dijelova ustanove prema gimnastičkoj dvorani, golemoj gotičkoj građevini s »lebdećim« potpornim stupovima i tornjićima od neobra- đena kamena, zbog kojih je ta fitnes dvorana nalikovala na crkvu. Kada se pribliţila, puzavice što su obavijale zgradu zašuštale su na jutarnjem povjetarcu.
— Penn! — Luce je pozvala svoju prijateljicu, koja je, odje- vena u trenirku, vezala tenisice na obliţnjoj klupi.
Pennine oči izgledale su omamljene. — Tako sam umorna!
KIKA
— jadikovala je. — Definitivno previše karaoka sinoć. Zato sam pomislila da bih barem sportskim izgledom to mogla nekako nadoknaditi.
Luce se nasmijala na Pennino prdjanje s vezicama teniska.
— Sto se dogodilo s tobom sinoć? — Penn je ţeljela znati.
— Nisi se vratila na tulum.
— Ah — Luce je pokušavala smisliti odgovor. — Odlučila sam da...
— Gaaaah. — Penn je pokrila uši. — Svi zvuči odzvanjaju mi u mozgu poput udara čekića. Ispričaš mi poslije?
— Da — rekla je Luce. — Naravno. — Dvokrilna vrata gi- mnastičke dvorane bila su širom otvorena. Randi je, u teškim gumenim klompama i s neizostavnim blokom za pisanje u ruci, izašla i mahnula učenicima da priđu kako bi im dodi- jelila zadatke.
— Todd Hammond — Randy je prozvala mladića, koji je prišao klecavih koljena. Todd je pognuo ramena poput
zagrada, i Luce je primijetila ostatak farmerske preplanulosti na njegovu vratu.
— Utezi — Randy je zapovjedila, puštajući Todda unutra.
— Pennyweather Van Syckle-Lockwood — zaurlala je, na što se Penn zgurila i ponovo dlanovima pokrila uši. — Bazen. — Randy je odredila, zahvatila u kartonsku kutiju iza sebe i dodala Penn crveni, jednodijelni, plivački Speedo kupaći kostim.
— Luceinda Price — nastavila je Randy, nakon što je zavi- rila u svoj popis. Luce se pribliţila i osjetila olakšanje kada je Randy rekla: — Bazen također. — Ispruţila je ruku i uhvatila jednodijelni kupaći kostim koji je letio prema njoj. Bio je razvučen i pod njezinim prstima tanak poput pergamenta. Po mirisu je zaključila da je čist. Valjda. Na neki način.
— Gabrielle Givens — Randi je prozvala sljedeće ime i Lu- ce se hitro okrenula kako bi pogledala svoju najnoviju — naj- omraţeniju osobu kako se šepiri u kratkim crnim hlačicama i crnoj majici bez rukava. Pohađala je ovu školu tek tri dana... kako je tako brzo uspjela osvojiti Daniela?
KIKA
— Bok, Randy. — Gabbe je unjkala, a Luce je poţeljela, poput Penn, pokriti uši.
Samo ne bazen, — Luce je u sebi zahtijevala. Samo ne bazen.
— Bazen — rekla je Randy.
Zajedno s Penn, Luce je krenula prema ţenskoj svlačioni- ci, pokušavajući ne osvrtati se prema Gabbe, koja je u svojoj savršeno manikiranoj ruci vrtjela vjerojatno jedini kupaći kostim iole modernog izgleda. Umjesto toga, Luce se usre- dotočila na sive kamene zidove i starinske vjerske ukrase na njima. Prošla je pored bogatim bareljefom ukrašenih drvenih kriţeva na kojima su bili prikazani prizori iz Muke Isusove.
U visini očiju visjeli su nizovi triptiha, na kojima su još jedino aureole oko glava likova imale imalo sjaja. Luce se
nagnula nad veliki pergament na latinskom jeziku zaštićen staklenim okvirom.
— Dekor koji oplemenjuje, zar ne? — Penn je upitala, uba- civši u usta dva aspirina i gudjaj vode koju je nosila u torbi.
— Sto je sve ovo? — Luce je upitala.
— Davna prošlost. Jedine očuvane relikvije iz doba kada se na ovom mjestu odrţavala nedjeljna misa, dakle, iz vremena Građanskog rata.
— Sada shvaćam zašto nalikuje crkvi. — Luce je rekla, zas- tavši pred mramornom reprodukcijom Michelangelove Piete.
— Poput svega drugoga u ovoj prokletoj rupi — tek je djelomično obnovljena. Mislim, tko još gradi bazen posred stare crkve?
— Šališ se! — Luce je rekla.
Da barem. — Penn je zakolutala očima. — Svakog ljeta našem neinteligentnom ravnatelju padne na pamet da mi pokuša uvaliti zadatak preuređenja ovog mjesta. Ne bi to nikada priznao, ali sve povezano s Bogom njega jednostavno izluđuje — rekla je. — No, čak i kad bih se ţeljela toga pri- hvatiti, ne bih znala što učiniti sa svim ovim smećem, kako ga se riješiti i istodobno ne uvrijediti sve i Boga. U tome je najveći problem.
KIKA
Luce se prisjetila savršeno bijelih zidova u gimnastičkoj dvorani Dovera, ispunjenih fotografijama natjecanja s repre- zentativnim sveučilištima, isprintanih na mornarski plavom papiru, u jednakim pozlaćenim okvirima. Svetiji izgled toga imalo je još samo predvorje Dovera. Ondje su bili izloţeni portreti bivših učenika koji su postali senatori ili dobitnici gugenhajmskih stipendija, ili tek obični milijarderi.
— Moţeš objesiti slike bivših učenika, iz njihovih policij- skih dosjea. — Gabbe koja je koračala iza njih, predloţila je uključivši se u razgovor.
Luce nije mogla zatomiti smijeh — bilo je smiješno..., neobično, gotovo kao da joj je Gabbe pročitala misli — za- tim se sjetila djevojčinog glasa od sinoć i riječi koje je uputila Danielu —ja sam sve što imaš. Luce je brzo odbacila pomisao da bi između nje i Gabbe mogla postojati povezanost.
— Zaostajete! — profesorica tjelesnog, koju Luce prije nije vidjela, pojavila se niotkuda i zaurlala. Ona — barem je Luce mislila da se radi o osobi ţenskog spola — imala je smeđu kosu svezanu u repu i sitno nakovrčanu, poput šećerne vate, listove poput konjskog bedra, a na gornjim je zubima nosila ţućkast, takozvani nevidljivi aparatić za zube. Krčila je srdito put pred sobom u svlačionicu, gdje je svakoj djevojci dodi- jelila lokot i ključ i udarac u leđa prema praznom ormariću. — Dok trenerica Diante bdije, nitko ne zaostaje.
Luce i Penn uvukle su se u svoje izblijedjele, vrećaste ba- diće. Luce je zadrhtala kada se pogledala u zrcalo, zatim se ručnikom pokrila koliko god je mogla.
Stigavši u dio gimnastičke dvorane u kojem se nalazio bazen, odmah je shvatila o čemu je Penn govorila. Bazen je bio gigantski, upravo olimpijski, pravo remek-djelo, vrlo neu- običajen za tu ustanovu. Ali Luce je s udivljenjem shvatila da nije zbog toga bio toliko izuzetan nego zato što se nalazio u središtu nekadašnje ogromne crkve.
Redovi lijepih prozora od obojenog stakla, od koji je tek pokoji bio napuknut, protezali su se zidovima ispod visokog, lukom nadsvođenog stropa. U nišama su stajale upaljene svi-
KIKA
jeće. Daska za skakanje najvjerojatnije je stajala na mjestu nekadašnjeg oltara. Da Luce nije bila odgojena u obitelji agnostika, nego kao revan, bogobojazan katolik koji redov- no ide na misu, poput njezinih prijatelja u osnovnoj školi, vjerojatno bi to mjesto smatrala svetogrdnim.
Neki od učenika već su bili u vodi, hvatali su dah nakon utrke. Ali Luceinu paţnju privlačili su oni koji nisu bili u
vodi — na klupama uza zid sjedili su Molly, Roland i Arri- ane. Nečemu su se smijali. Roland se presamitio a Arriane je brisala suze s lica. Njihovi kupaći kostimi bili su mnogo privlačniji od Luceina, ali nije se činilo da će itko od njih krenuti prema bazenu.
Luce je rukom dodirnula svoj razvučeni kupaći kostim. Ţeljela se pridruţiti Arriane — ali dok je vagala za i protiv te zamisli (druţenje s elitom Mača i kriţa protiv grdnje trenerice Diante koja bi je mogla ocijeniti kao nekog tko principijelno odbija tjelesnu aktivnost), grupi je prišla Gabbe. Leţerno, kao da im je najbolja prijateljica. Sjela je uz Arriane i priključila se smijehu, kao da shvaća šalu, iako je nije čula.
— Uvijek imaju ispričnice — Penn je objasnila, iskosa po- gledavši grupu koja je sjedila na klupi. — Ne pitaj me kako im to uspijeva.
Luce je oklijevala, zbunjeno stajala uz bazen i gledala oko sebe, nemogavši se usredotočiti na upute trenerice Diante. Promatrala je Gabbe i ostale popularne klince na okupu i poţeljela da je Cam tu. Mogla ga je zamisliti, njegovo miši- ćavo tijelo u glatkim kupaćim gaćicama, kako joj maše pro- matrajući je preko ostalih, i smiješi se, zbog čega bi se osjećala dobrodošlom i na neki način, vaţnom.
Osjećala je da bi mu se trebala ispričati što je onako otišla s njegova tuluma i nije se vratila. To je bilo neobično — nisu bili zajedno i nije se pred njim morala opravdavati za svoje postupke. No, istovremeno, sviđala joj se njegova paţnja. I njegov miris — u kojem se osjećala sloboda i otvorenost, poput noćne voţnje sa spuštenim prozorima. Sviđalo joj se kako bi se potpuno usredotočio na nju kada su razgovarali,
KIKA
nepomičan, kao da osim nje ne postoji ništa drugo. Također joj se sviđalo što ju je uzeo u naručje i podigao, Danielu pred nosom. Nije ţeljela učiniti nešto zbog čega bi se Cam pre- domislio i promijenio način na koji se ophodio prema njoj.
Kada je trenerica zapuhala u zviţdaljku, Luce, vrlo zate- čena, još uvijek je stajala, a zatim s nekom vrstom ţaljenja pogledom pratila Penn i ostale učenike pored nje kako skaču u bazen. Pogledala je trenericu Diante, očekujući daljnje upute.
— Ti si sigurno Luceinda Price — koja uvijek kasni i nika- da ne sluša — Trenerica je uzdahnula. — Randy me upozorila na tebe. Osam krugova, izaberi stil koji ti odgovara.
Luce je kimnula i stala na rub daske za skakanje, noţne prste skvrčila preko ruba. Oboţavala je plivati. Kad ju je tata naučio plivati, na javnom bazenu u Thunderboltu, čak je zara- dila nagradu kao najmlađe dijete koje se ikada usudilo plivati do najdubljih dijelova bazena bez pomoćnih plovaka. Ali, to je bilo davno. Luce se nije mogla sjetiti kada je posljednji put plivala. Grijani vanjski bazen, u Doveru, tako svjeducav, uvi- jek ju je mamio — no bio je zatvoren za sve koji nisu bili dio plivačkog tima. Trenerica Diante pročistila je grlo. — Moţda nisi shvatila, ali ovo je utrka... koju već gubiš. — Bila je to najjadnija i najapsurdnija »utrka« koju je Luce ikada vidjela, ali uspjela je probuditi u njoj natjecateljski duh.
— Još uvijek gubiš — Trenerica je rekla sa zviţdaljkom u ustima.
— Ne zadugo. — Luce je odvratila. Kritičkim okom pro- motrila je konkurenciju. Tip njoj slijeva pljuvao je vodu nes- pretno plivajući prsno. Njoj zdesna, Penn sa štipaljkom na nosu, leţerno je klizila kroz vodu, trbuha poduprta daskom za početnike.
Krajičkom oka i na djelić sekunde, pogledala je prema grupi koja je sjedila na klupama. Molly i Roland gledali su kako se Arriane i Gabbe ruše iznemoglo jedna preko druge u iritantnom napadaju hihotanja.
Ali, nije ju zanimalo čemu su se smijali. Isključila se.
KIKA
S rukama iznad glave Luce se sagnula i osjetivši kako joj se leda povijaju, skliznula u svjeţu vodu. Kada je imala osam go- dina, na javnom bazenu, tata joj je objasnio da ga samo neki umiju izvesti ispravno, ali da je leptirov stil, kad ga jednom svladaš, najbrţi stil plivanja.
Dozvolivši da joj ogorčenje da snagu, Luce je izronila iz vode. Njezino tijelo zapamtilo je potrebne pokrete, njezine ruke poletjele su zrakom poput krila. Nije se sjećala kada se posljednji put oko ičega toliko trudila. Vrlo osvetoljubivo pretekla je protivnike jednom, zatim i drugi put.
Pribliţavala se kraju svojeg osmog kruga, izronivši glavom tek toliko da joj do uha dopre Gabbein unjkavi glas kako izgovara Danielovo ime.
Lucein polet ugasio se naglo poput svijeće. Spustila je sto- pala i čekala što će Gabbe sljedeće reći. Naţalost, nije mogla razabrati ništa osim bučnog pljuskanja oko sebe i trenutak potom, prodornog zvuka zviţdaljke.
— A pobjednik je — trenerica Diante izgovorila je sa za- panjenim izrazom lica — Joel Brand.
Mršavi mladić s aparatićem za zube, Luce slijeva, iskočio je iz bazena i poskakivao uvis slaveći pobjedu.
Penn, u susjednoj traci, zaustavila se. — Što se dogodilo? — upitala je Luce. — Totalno si ga šišala. — Luce je slegnula ramenima. Gabbe joj se dogodila, ali kad je pogledala prema klupama, Gabbe, Arriane i Molly nestale su. Ondje je sjedio samo Roland, zadubljen u knjigu.
Adrenalin koji je do maločas rastao, sada je toliko spla- snuo da Luce nije bila u stanju izaći iz bazena bez Pennine pomoći.
Luce je promatrala Rolanda kako skače sa svoje klupe. — Bila si prilično dobra — rekao je i dobacio joj prvo njezin ručnik zatim ključ ormarića, na koje je potpuno zaboravila.
— Samo nakratko. — Uhvatila je ključ u zraku i omotala se ručnikom. Prije nego što je mogla odgovoriti nešto normal- no, poput, Hvala na ručniku ili Izgleda da nisam u formi, nova, brzopleta i vruća strana Luce, izlanula je: — Jesu li
KIKA
Daniel i Gabbe zajedno, ili što? — Velika greška. Ogromna. Iz njegova pogleda bilo joj je jasno da će to doći do Daniela.
— Ah, shvaćam — rekao je Roland i nasmijao se. — Pa, ja ne mogu... — Pogledao ju je, počešao se po nosu i suosjećaj- no se nasmiješio, ili je samo tako izgledao. Zatim je pokazao prstom prema otvorenim vratima. Luce se osvrnula i ugledala Danielovu plavu kosu i mišićavu siluetu kako prolazi hodni- kom. — Zašto ga sama ne pitaš ?
Iz Luceine kose slijevala se voda, dok se bosa vrzmala ispred vrata velike teretane. Isprva je krenula ravno u svlačio- nicu, da se presvuče i osuši. Nije razumjela zašto ju je ta stvar s Gabbe toliko potresla. Daniel ima pravo biti s kime god ţeli, zar ne? Moţda je Gabbe slaba na dečke koji joj umjesto pozdrava pokaţu srednji prst.
No, bilo je vjerojatnije da se takvo što Gabbe nije dogo- dilo.
Kako god bilo, kada je ponovo ugledala Daniela, Luce je izgubila kontrolu nad sobom. Bio joj je okrenut leđima, stajao je u kutu i birao uţe za preskakivanje iz ogromnog zapletenog klupka. Promatrala ga je kako se odlučuje za tan- ko, mornarsko uţe s drvenim ručkama, zatim odlazi prema praznom prostoru u sredini prostorije. Njegova zlaćana koţa gotovo je blistala, a svaki pokret koji je izveo, istezao dugi vrat, sagibao se kako bi počešao savinuto koljeno, Luce je posve ushićivao. Stajala je naslonjena na dovratak uz okvir vrata, nesvjesna cvokotanja zuba i potpuno mokrog ručnika
oko tijela. Kada je stavio uţe iza gleţnjeva i pripremio se na preskakivanje, Luce je naglo osjetila da je preplavlja deja vu, osjećaj da je tu već bila. Nije se to odnosilo na Danielovo preskakanje uţeta, nego na njegovo drţanje, koje je Luce bilo nevjerojatno poznato. Stajao je u raskoraku, opuštenih koljena i ramena, i duboko udahnuo. Toliko poznato, da bi ga bila u stanju nacrtati.
KIKA
Zatim je stao zamahivati konopcem i Luce se prenula iz transa... i gotovo odmah upala u sljedeći. Nikada u ţivotu nije vidjela da se netko kreće poput njega. Kao da leti. Uţe je šibalo preko njegova visokog tijela tako brzo, da ga se po- gledom nije moglo pratiti, a njegova stopala — njegova gra- ciozna, uska stopala — jesu li uopće dodirivala tlo? Kretao se toliko hitro, da preskoke vjerojatno ni sam nije mogao brojiti.
Glasan štropot i mukao udarac s druge strane dvorane od- vratili su Luceinu paţnju. Todd je zapanjeno leţao u podnoţju jednog od uţadi za penjanje s čvorovima. Zurio u svoje izranja- vane ruke, a Luce je osjetila saţaljenje. Prije nego što je skrenula pogled prema Danielu, ţeleći vidjeti je li uopće primijetio što se Toddu dogodilo, zadrhtala je od mračne i hladne jeze. Le- dena, tamna sjena vijugala je uz nju i istezala se, neodredivih dimenzija. Zatim se iznenada i grubo srazila s njezinim tijelom, gurnula Luce silovito natrag. Vrata teretane zalupila su se Luce pred nosom. Odjednom je stajala u hodniku, sama.
Au! — jauknula je, ne zato što ju je boljelo, nego zato što je sjena nikada prije nije dodirnuta. Pogledala je svoje gole ruke, mjesta na kojima je gotovo osjetila pritisak koji ju je izgurao iz teretane.
To je bilo nemoguće — moţda je samo stajala na čudnom mjestu i vjerojatno se radilo o malo jačem propuhu. Prestra- šeno je prišla zatvorenim vratima i naslonila lice uz malen, pravokutan prozor.
Daniel se osvrtao kao da je čuo nešto neobično. Bila je sigurna da nije znao da je to bila ona — jer ovaj put nije bio namrgođen.
Razmišljala je o Rolandovu prijedlogu da Daniela, bez okolišanja, pita o čemu je riječ, ali ubrzo je odustala od za- misli. Daniela je bilo nemoguće pitati bilo što. Nije ţeljela vratiti zlovolju na njegovo lice.
Osim toga, pitati ga bilo što, bilo bi uzaludno. Sve što je trebala znati čula je prošle noći. Bilo bi to gotovo sadistički — traţiti od njega da prizna da je s Gabbe. Okrenula se prema svlačionici i shvatila da ne moţe otići.
KIKA
Njezin ključ!
Vjerojatno joj je iskliznuo iz ruke kada je maločas posrnu- la na dovratku. Propela se na prste i pogledala kroz prozorčić na vratima. Ondje je bio, poput glupe brončane pogreške na plavoj, mekoj podlozi. Kako se samo njezin ključ našao tako daleko od nje, a tako blizu mjestu na kojem je on vjeţbao? Luce je uzdahnula i gurnula vrata, misleći u sebi — ako već mora ući, bolje da to obavi što prije.
Dok je posezala za ključem, potkrao joj se posljednji po- gled na njega. Postupno je usporavao, ali stopala još uvijek kao da nisu doticala do. I s jednim, poput povjetarca laganim skokom, zaustavio se i okrenuo prema njoj.
Trenutak je šutio. Osjetila je kako joj krv udara u lice, i poţeljela da nema na sebi taj uistinu uţasan kupaći kostim.
— Bok — bio je sve što je uspjela smisliti.
— Bok — odvratio je, mnogo mirnijim glasom.
Zatim je, pokazavši na njezin kupaći kostim, upitao: — Jesi li pobijedila?
Luce se tuţno i samoironično nasmijala, odmahujući glavom.
— Daleko od toga.
Daniel je napućio usne. — Ali uvijek si...
— Uvijek sam — što?
— Hoću reći, izgledaš kao dobra plivačica.
Slegnuo je ramenima. — To je sve.
Zakoraknula je prema njemu. Nije ih dijelilo više od tri- desetak centimetara. Kapljice vode iz njezine kose rominjale su poput kiše po podnoj prostirci.
— Nisi htio to reći. — ustrajala je. — Rekao si da sam uvijek...
Daniel je vrlo usredotočeno omatao uţe oko zapešća. — Da, ali nisam mislio na tebe. Nego općenito. Trebali su te pustiti da pobijediš u svojoj prvoj utrci. To je nepisano pravilo ponašanja nas veterana.
— Ali Gabbe također nije pobijedila — rekla je Luce pre- kriţivši ruke na prsima. — Ona je također nova. Ona nije čak ni ušla u bazen.
KIKA
— Nije ona nova ovdje, samo se vratila nakon... nekog vremena. — Daniel je slegnuo ramenima, ne otkrivajući ništa o svojim osjećajima prema Gabbe. Zbog očitog pokušaja pri- krivanja osjećaja Luce je bila još Ijubomornija. Dok je omatao uţe, njegove ruke kretale su se hitro poput stopala. A ona, tako nespretna, usamljena, ostavljena od svega i svih, tresla se od hladnoće. Usna joj je zadrhtala.
— Ah, Luceinda — prošaptao je, duboko uzdahnuvši. Od njegova glasa tijelo joj je proţela toplina. Njegov glas bio je tako prisan, tako poznat.
Nadala se da će ponovo izgovoriti njezino ime, ali on se okrenuo i objesio uţe o klin na zidu. — Trebao bih se pre- svući prije nastave.
Stavila je ruku na njegovu mišicu. — Ĉekaj.
Silom se otrgnuo, kao da ga je stresla struja. Luce je tako- đer osjetila taj udar između njih dvoje, ali njoj je toliko godio.
— Ĉini li ti se ikada... — Podigla je pogled, zurila je u njegove oči. Sada je primijetila koliko su bile neobične. Izda- leka su izgledale gotovo sive, a izbliza u njima je razaznavala ljubičaste mrlje. Poznavala je nekoga s takvim očima...
— Mogla bih se zakleti da se znamo otprije. — rekla je. — Jesam li luda?
— Luda? Nisi li zato ovdje? — rekao je otresito.
— Ozbiljno mislim.
— I ja. — Danielovo lice nije odavalo ništa. — I zapamti — pokazao je prstom na svjedeće naprave pričvršćene uz strop. — Crveni registriraju uhode.
— Ne uhodim te. — Ukočila se, vrlo svjesna blizine nje- gova tijela. — Moţeš li iskreno reći da nemaš pojma o čemu govorim?
Daniel je slegnuo ramenima.
— Ne vjerujem ti — Luce nije popuštala. — Pogledaj me u oči i reci da griješim! Da te nikada u ţivotu nisam vidjela prije ovog tjedna.
Srce joj je ubrzalo kada je Daniel zakoraknuo prema njoj i poloţio obje ruke na njezina ramena. Njegovi palčevi savr-
KIKA
šeno su pristajali u utore njezine ključne kosti. Poţeljela je sklopiti oči na njegov topao dodir, ali nije. Promatrala je Daniela kako naginje glavu i nosom gotovo dotiče njezin. Osjećala je njegov dah na licu. Osjećala je nagovještaj slatko- će njegove koţe. Učinio je kako je traţila. Pogledao ju je u oči i rekao, veoma polako, veoma jasno, tako da je njegove riječi bilo nemoguće pogrešno shvatiti:
— Nikada u ţivotu nisi me vidjela prije ovoga tjedna.
8 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 2:51 pm
Margita
Administrator
SEDMO POGLAVLjE DRUGA KOŢA
Pa, kamo si se sada uputila? — Cam ju je pitao i spustio crvene, plastične sunčane naočale. Pojavio se pred ulazom u zgradu Augustine tako nenada- no, da se gotovo sudarila s njim. Ili se moţda ondje nalazio već neko vrijeme ali ga, ţureći da ne zakasni na sat, nije pri- mijetila. U svakom slučaju, njezino srce je ubrzalo je i dlanovi se ovlaţili.
— Na, hmmm, sat? — Luce je odgovorila, jer kamo bi još mogla ići? U naručju je jedva nosila dvije debele knjige iz matematike i svoj poludovršen zadatak iz religije.
Sada bi bio dobar trenutak da se ispriča zbog svog odla- ska s njegova tuluma. Ali, nije se mogla natjerati izgovoriti te riječi. Osim toga, kasnila je. U svlačionici u gimnastičkoj dvorani nije bilo tople vode, pa je morala hodati natrag do spavaonice. Na neki način, ono što se dogodilo nakon tulu- ma, za nju je izgubilo vaţnost. Nije ţeljela privlačiti paţnju na svoj odlazak te večeri — naročito sada, nakon što je bila tako jadna zbog Daniela. Također, nije ţeljela da Cam pomisli ka- ko je nepristojna. Ţeljela ga je zaobići i biti sama i preboljeti cijeli niz poniţenja od jutros.
Samo... što je dulje Cam zurio u nju, sve manje je ţeljela otići. I sve manje ju je mučio ponos zbog Danielova odbija- nja. Kako je jedan Camov pogled mogao to sve učiniti!
KIKA
Blijede, čiste koţe i potpuno crne kose, Cam nije sličio nikome koga je poznavala. Iz njega je isijavalo samopouzda- nje, ne samo zato što je poznavao sve i znao kako doći do svega — prije nego što je Luce znala gdje se odrţava nastava. U tom trenutku, dok je stajao ispred turobne, sive školske zgrade, izgledao je Luce kao dio umjetničke crno-bijele foto- grafije, a njegove crvene naočale kao detalj naknadno obojen tehnikolorom.
— Sat, je li? — Cam je dramatično zijevnuo. Svojim tije- lom zapriječio je ulaz. Zbog nestašnog izraza koji mu je igrao oko usta, Luce je ţeljela znati kakvu to ludu zamisao skriva u rukavu.
Preko ramena prebacio je platnenu torbu, a u ruci je drţao plastičnu čašu s espressom. Ugasio je iPod, slušalice ostavio visjeti oko vrata. Dio nje ţelio je znati kakvu je glazbu slušao i kako je uopće uspio prošvercati ovamo espresso. Nestašan osmijeh, vidljiv jedino oko njegovih zelenih očiju, izazivao ju je da pita. Otpio je gudjaj kave, digao kaţiprst i rekao: — Dopusti mi da podijelim s tobom svoje geslo o kašnjenju na nastavu Mača i kriţa. Ipak bolje nikad!
Luce se nasmijala, a Cam je gurnuo naočale više na nos. Bile su toliko tamne, da kroz njih nije mogla razaznati ni nagovještaj njegovih očiju.
— Osim toga — nasmiješio se, bljesnuvši načas bijelim zubima — vrijeme je ručku, a ja upravo pripremam izlet.
Ručak? Luce još nije ni doručkovala. Ali, njezina crijeva jesu krčala — i što je dulje stajala uz Cama, sve manje joj se sviđala pomisao da joj predstoji ukor od profesora Colea zato što je gotovo propustila jutarnji sat, osim posljednjih dvadeset minuta.
Kimnula je prema vrećici u njegovoj ruci. — Jesi li spaki- rao dovoljno za dvoje?
Zagrlio ju je oko struka i poveo dvorištem. Prošli su pored knjiţnice i turobnih spavaonica. Zaustavili su se pred metal- nim vratima groblja.
KIKA
— Znam da je ovo čudno mjesto za izlet — objasnio je — ali jedino ovdje moţemo nakratko nestati iz vidokruga. Ponekad se osjećam kao da se gušim unutra — pokazao je prema zgradi.
Luce je definitivno suosjećala, znala je na što misli. Na tom mjestu osjećala se istodobno zagušeno i ogoljeno. A Cam je bio posljednja osoba za koju bi mislila da pati od sindroma novog učenika. Bio je tako... pribran. Sinoćnji tulum i sada, zabranjeni espresso, ničim nisu odavali da je nekad osjećao gušenje. Pitala se zašto je to ţelio podijeliti s njom.
Iza njegove glave vidio se ostatak oronule ustanove. Odav- de se ono što se nalazilo s druge strane groblja nije mnogo razlikovalo od mjesta na kojem su se nalazili. Naposljetku je popustila. — Samo mi obećaj da ćeš me spasiti od kipova koji se ruše.
— Ne. — Cam je rekao s ozbiljnošću koja je izbrisala nje- zin pokušaj šale. — To se neće ponoviti.
Njezin pogled pao je na mjesto na kojem su, samo nekoli- ko dana prije, Daniel i ona gotovo završili u grobu. Mramor- ni kip anđela bio je uklonjen, podnoţje prazno.
— Dođi — rekao je Cam i povukao je sa sobom. Prekora- čili su dijelove obrasle korovom, a Cam joj je pomogao preko humaka koje su izrovale tko zna kakve ţivotinje.
U jednom trenutku Luce je gotovo izgubila ravnoteţu i uhvatila se za nadgrobni spomenik. Bila je to velika i ulaštena kamena ploča s jednom stranom neobrađenom.
— Uvijek mi se sviđao — Cam je rekao i pokazao prema ruţičastom nadgrobnom spomeniku pod njezinom rukom. Luce je prešla na drugu stranu i pročitala natpis.
99
— Joseph Milley — čitala je naglas. — Od 1821. do 1865. Hrabro je sluţio u ratu protiv sjevernjačke agresije. Preţivio je tri metka i pet je konja pod njim palo, prije nego što je dosegao vječni mir.
Luce je pucketala prstima. Moţda se Ĉamu sviđao zbog boje, jer je bio jedini ruţičast medu sivima? Ili zbog ukrasnih
KIKA
vijenaca na vrhu? Podigla je obrvu i pogledala ga. — Da — Cam je slegnuo ramenima. — Sviđa mi se način na koji je objašnjeno kako je umro. Iskreno, zar ne? Ljudi obično ne ţele ulaziti u te detalje.
Luce je skrenula pogled. Znala je na što misli, dobro se sjećala nerazumljivog natpisa na Trevorovu grobu. — Zamisli koliko bi ovo mjesto bilo zanimljivije da su na svakom spo- meniku zabiljeţeni uzroci smrti. — Pokazao je prema malom grobu, malo dalje od spomenika Josephu Mileyu. — Sto mis- liš kako je ona umrla?
— Hmm, od šarlaha? — Luce je nagađala, krenuvši onamo.
Prstima je dodirnula uklesane datume. Djevojka ondje po- kopana, kada je umrla bila je mlada od Luce sada. Luce, zapra- vo, nije ţeljela razmišljati o mogućim uzrocima njezine smrti.
Cam je nagnuo glavu, razmišljajući. — Moţda — rekao je. — Ili od zagonetnog poţara u ţitnici, gdje je mlada Betsy ne- vino drijemala uz mladića iz susjedstva. — Ţeljela je iskazati negodovanje, pretvarati se da je uvrijeđena njegovim riječima, ali Camovo lice, puno iščekivanja, nasmijalo ju je. Prošlo je uistinu dugo otkad se tako zabavljala s nekim mladićem. Naravno, okruţje za flert bilo je malo morbidnije nego pri- mjerice parkiralište kina, što je bilo tipičnije, no takvi su bili učenici Mača i kriţa. Kojim je sada i ona pripadala, dijeleći s njima dobro i zlo.
Slijedila je Cama do dna konkavnog groblja, gdje su se nalazile kićenije grobnice i mauzoleji. Nadgrobni spomenici
na strmini kao da su promatrali Luce i Cama u udubini, kao glumce u amfiteatru. Podnevno sunce prosijavalo je naranča- stim sjajem kroz listove divovskog stabla američke crnike. Lu- ce je zaklonila oči rukom. Bio je to najtopliji dan tog tjedna.
— A ovaj tip — Cam je rekao, pokazujući prema ogro- mnoj grobnici okruţenoj korintskim stupovima — totalno je izbjegavao sluţiti vojni rok. Ubila ga je greda koja je pala na njega u njegovu podrumu. Što je poučno i dokazuje da je izbjegavanje racija juţnjačke vojske besmisleno.
KIKA
— Dakle, tako? — Luce je upitala. — Podsjeti me, po čemu si ti stručnjak u tom polju? — Zadirkivala ga je, osjećajući se neobično povlaštenom biti ovdje s njim. Povremeno ju je pogledavao, ţeleći biti siguran da je nasmiješena.
— Imam šesto čulo za to. — Zabljesnuo ju je širokim, dje- čačkim osmijehom. — Ako ţeliš moţe to biti sedmo, osmo ili deveto čulo.
— Dojmljivo. — Nasmiješila se. — Za sada, zadovoljit ću se čulom okusa. Skapavam od gladi.
— Na zapovijed. — Cam je iz torbe izvukao deku i raširio je u maloj sjeni crnike.
Otvorio je termosicu i do Luce je dopro jak miris espressa. Obično nije pila crnu kavu, ali on je prvo u čašu stavio led, zatim ga prelio espressom i dolio na vrh baš pravu količinu mlijeka. — Zaboravio sam ponijeti šećer — rekao je.
— Ne pijem kavu s šećerom. — Otpila je gudjaj potpuno suhog, ledenog espressa — svoj prvi ukusan gudjaj u Maču i kriţu, gdje je kofein bio zabranjen.
— Imam sreću. — rekao je Cam i počeo slagati ostatak piknika na deku. Luceine oči nastavila su se širiti dok je promatrala hranu koju je donio — tamnosmedeg francuza, mali kolut mekog sira, glinenu zdjelicu s maslinama, zdjelu s razrezanim, začinjenim, kuhanim jajima, dvije svijetlozelene
jabuke. Nije mogla vjerovati da je to sve stalo u Camovu tor- bu — ili da je planirao sam pojesti svu tu hranu.
— Odakle ti sve to? — Luce je upitala.
Pretvarala se da je usredotočena na otkidanje komada kru- ha, i nastavila: — Koga si mislio povesti na ovaj izlet prije nego što sam se ja pojavila?
— Prije nego što si se ti pojavila? — Cam se nasmijao. — Više se i ne sjećam koliko pust je moj ţivot bio prije tebe.
Uputila mu je pomalo arogantan pogled ţeleći mu dati do znanja da je njegova primjedba nevjerojatno neukusna... i tek malo šarmantna. Naslonila je laktove na deku, a gleţnjeve prekriţila. Cam je sjedio u turskom sjedu njoj nasuprot, a kada je posegnuo preko nje prema noţu za sir, njegova ruka
KIKA
je dodirnula, zatim se zaustavila na njezinu koljenu u crnim trapericama. Pogledao ju je kao da ţeli pitati — Je li to u redu?
Nije ni trepnula i njegova ruka ostala je ondje, a kad je uzeo komad francuza koji mu je pruţila, njezino koljeno iskoristio je kao podlogu za kruh dok ga je premazivao tro- kutićem sira. Godila joj je njegova blizina i dodir, i na ovoj vrućini, to je nešto govorilo.
— Odgovorit ću prvo na lakše pitanje — rekao je napokon se vrativši u sjedeći poloţaj. — Nekoliko dana u tjednu po- maţem u kuhinji. To je dio sporazuma o ponovnom upisu u Mač i kriţ. Na taj način — uzvraćam. — Zakolutao je očima. — Ali nije mi loše ondje. Izgleda da volim vrućinu. Hoću reći, ako ne računaš opekline od vrelog ulja.
Okrenuo je prema njoj zapešća i pokazao tucet malenih oţiljaka na podlakticama. — Svaki posao nosi svoje rizike — rekao je nemarno. — Ali, zato sam ja zaduţen za smočnicu.
Luce nije mogla odoljeti a da prstima ne dotakne nevje- rojatno male i svijede otekline koje su postupno blijedjele i stapale se s njegovom još bijedom koţom. Prije nego što se
mogla posramiti svoje izravnosti i ustuknuti, Cam je uhva- tio njezinu ruku u svoju i čvrsto je stisnuo. Luce je zurila u njegove prste ovijene oko svojih. Sada je prvi put zamijetila koliko je boja njihove koţe bila slična. Okruţena preplanulim tijelima, tipičnim za to podneblje, Luceina bljedoća činila ju je nesigurnom. Ali, Camova koţa bila je tako upadljiva, tako neobična, gotovo metalna — a sada je shvatila da je njezina moţda tako izgledala njemu. Ramena su joj zadrhtala i osje- tila je laganu vrtoglavicu.
— Hladno ti je? — tiho ju je upitao.
Kad su im se pogledi sreli, znala je kako mu je jasno da joj nije bilo hladno.
Pribliţio joj se i prošaptao. — Sada ćeš vjerojatno traţiti da priznam kako sam te kroz kuhinjski prozor vidio kako pro- laziš dvorištem i sve ovo spakirao u nadi da ću te nagovoriti da markiraš sat i to vrijeme provedeš sa mnom.
KIKA
Da je barem imala u čaši onaj led, ali već se rastopio na zagušljivoj rujanskoj vrućini.
— I isplanirao romantičan izlet na ovom slikovitom gro- blju? — dovršila je. — Hej — prstom je prešao preko njezine donje usne. — Ja nisam spomenuo romantiku.
Ustuknula je. Imao je pravo — prebrzo je donosila zaključ- ke, već drugi put danas. Osjetila je kako joj obrazi gore, dok je pokušavala ne misliti na Daniela.
— Samo se šalim — rekao je i odmahnuo glavom na njezin zapanjen izraz lica. — Kao da to nije bilo očito.
Pogledao je velikog strvinara koji je kruţio oko goleme, bijele statue u obliku topa. — Znam, ovo nije raj — rekao je i dodao Luce jabuku — ali pretvarajmo se da smo u pjesmi Smi- thsa. A što se tiče mjesta, ova ustanova ne nudi previše izbora.
Blago rečeno. — Ja to vidim ovako — Cam je nastavio nalaktivši se. — Mjesto je beznačajno.
Uputila mu je sumnjičav pogled. Nije joj se sviđalo što se odmaknuo od nje, ali bila je previše srameţljiva da mu priđe dok je leţao nauznak na svojoj strani deke.
— Ondje gdje sam odrastao — na trenutak je zašutio — stvari se ne razlikuju mnogo od kaznioničkog načina ţivota Mača i kriţa. Dobra stvar koja je proizašla iz toga jest to što sam postao potpuno imun na svoju okolinu.
— Gluposti! — Luce je odmahnula glavom. — Da ti sada dam avionsku kartu za Kaliforniju, ne bi li sav sretan napu- stio ovo mjesto?
— Mmmm, tek umjereno ravnodušno — Cam je rekao ubacivši u usta začinjeno jaje.
— Ne vjerujem ti — Luce ga je gurnula.
— Sigurno zato što si imala sretno djetinjstvo.
Luce je zagrizla u tvrdu koru zelene jabuke i polizala sok koji joj je kapao s prstiju. U mislima je prelazila svojim sjećanjima, roditeljskim mrgođenjima, odlascima liječnicima, školama koje je promijenila kroz djetinjstvo, crnim sjenama koje su poput mrtvačkih pokrova, visjele preko svega. Ne, ne bi to nazvala sretnim djetinjstvom. Ali, ako Cam nije bio u
KIKA
stanju vidjeti izlaz iz Mača i kriţa ili nešto optimistično na horizontu, moţda je njegovo djetinjstvo ipak bilo gore.
Začula je šuštanje pored njihovih stopala i naglo se sklup- čala, ugledavši debelu zeleno-ţutu zmiju kako klizi pored njih. Pokušavajući ne prići joj blizu, spustila se na koljena i prikovala pogled uz nju. Nije to bila samo neka zmija, nego zmija koja je upravo sada svlačila koţu. Svjetlucava ali nepro- zirna koţa odvajala se od repa. U Georgiji je bilo zmija, ali Luce nikada nije vidjela nijednu usred svlačenja.
— Nemoj vrištati — rekao je Cam i poloţio ruku na nje- zino koljeno. Od njegova dodira osjetila se sigurnije. — Otići će ako je pustimo na miru.
No, za Luce to nije bilo dovoljno brzo. Očajnički je ţeljela vrisnuti. Oduvijek je mrzila zmije i bojala ih se. Bila su toliko skliske, ljigave i... — Fuj! — stresla se, ali nije mogla skinuti pogled sa zmije sve dok nije potpuno nestala u visokoj travi.
Smijuljio se dok je uzimao odbačenu koţu i stavljao je u njezinu ruku. Kao da je još uvijek bila ţiva, ta koţa, poput tanke ovojnice na svjeţem češnjaku koji je jednom njezin otac donio iz njihova vrta.
Ali, ovu je upravo svukla zmija. Odvratno! Bacila ju je na zemlju i obrisala ruke o traperice.
— Ma daj, ne sviđa ti se?
— To si zaključio iz mojeg drhtanja? — Luce se počinjala osjećati pomalo nelagodno. Vjerojatno se ponašala vrlo dje- tinjasto.
— Što se dogodilo s tvojom vjerom u moć preobrazbe? — Cam je upitao, pipkajući prstom zmijsku koţu. — Napokon, zbog toga si tu.
Skinuo je naočale. Njegove smaragdne oči bile su prepune samopouzdanja. Opet je zauzeo pozu neljudske mirnoće, če- kajući na njezin odgovor.
— Počinjem te smatrati pomalo čudnim — rekla je napo- sljetku i uspjela se tek ovlaš nasmiješiti.
— Oh, samo pomisli koliko toga još ne znaš o meni — odgovorio je i primaknuo se. Bliţe nego što se nalazio kada
KIKA
je naišla zmija. Bliţe nego što je očekivala. Ispruţio je ruku i polako prstima prošao kroz njezinu kosu. Luce se ukočila.
Cam je bio prelijep i pobuđivao je njezinu radoznalost. Nije mogla shvatiti kako se mogla, iako vrlo napeta — isto- dobno osjećati tako ugodno. Nije ţeljela biti nigdje drug- dje, sviđalo joj se biti tu i sada. Nije mogla skinuti pogled s njegovih usana, punih, ruţičastih, koje su bile sve bliţe njezinima, i od kojih joj se još više vrtjelo u glavi. Njegovo
rame dodirnulo je njezino, a grudi joj proţeo čudan drhtaj. Camove usne razdvojile su se. Zatim je sklopila oči.
— Dakle, tu ste vas dvoje! — glas bez daha prenuo je Luce. Luce je ogorčeno uzdahnula i usredotočila se na Gabbe.
Koja je stajala pred njima, s kosom skupljenom u rep sa stra- ne i neduţnim, širokim osmijehom na licu.
— Svuda sam vas traţila.
— A zašto, zaboga?! — Cam ju je mrko promatrao, zbog čega je zaradio još nekoliko bodova kod Luce.
— Groblja sam se posljednjeg sjetila. — Gabbe je nastavila brbljati, nabrajajući na prste. — Provjerila sam prvo vaše sobe, pa tribine, zatim —
— Sto hoćeš, Gabbe? — Cam ju je prekinuo, poput starijeg brata ili nekoga tko je već dugo poznaje. Gabbe je trepnula, zatim se ugrizla za usnu. — Gospođica Sophia me poslala da vas nađem — napokon je izgovorila, pucketajući prstima. — Da, tako je. Jednostavno je poludjela kada se Luce nije pojavila na satu. Neprestano je ponavljala kako si ti učenica koja mnogo obećava, i tako dalje u tom stilu. — Luce nije mogla prokljuviti tu djevojku. Je li odista u tom trenutku bila iskrena i radila kako joj je bilo rečeno? Ili se rugala Luce jer je uspjela impresionirati profesoricu? Nije li joj bilo dovoljno to što Daniela vrti oko malog prsta — zar je sada ţeljela i Cama?
Dok je stajala ondje, treptala svojim krupnim srnećim očima i motala pramen kose oko prsta, Gabbe je vjerojatno naslućivala da ih je u nečemu prekinula.
KIKA
— Hajdemo! — rekla je napokon, i ispruţila obje ruke prema Luce i Camu kako bi im pomogla ustati. — Vratimo se na nastavu.
— Luceinda, sjedni u treću klupu. — rekla je gospođica Sophia kada su Luce, Cam i Gabbe ušli u knjiţnicu, ne podi- gavši pogled s papira. Nije traţila opravdanje zbog izostanka. Nije bilo ukora zbog kašnjenja. Gospođica Sophia tek je odsutno smjestila Luce u klupu uz Penn u dijelu knjiţnice u kojem su se nalazila računala. Doimala se kao da nije ni primijetila da je Luce do maločas bila odsutna.
Luce je uputila Gabbe pogled pun optuţivanja, ali Gabbe je samo slegnula ramenima i ustima oblikovala riječi. — Što?!
— Gdje-si-bila? — čim je Luce sjela Penn je započela ispiti- vati. Izgledalo je kao da je jedino Penn primijetila da je nema.
Luce je pogledom našla Daniela, nosa gotovo ukopanog u računalo u sedmoj klupi. Sa svojeg mjesta, Luce je mogla ra- zaznati tek plavu aureolu njegove kose, no to je bilo dovoljno da joj se obrazi zaţare. Utonula je u stolicu, postiđena zbog njihova razgovora ranije tog jutra u teretani.
Ĉak i nakon vremena koje je provela s Camom, njihova zajedničkog smijeha i potencijalnog poljupca, kada je ugleda- la Daniela nije mogla zatomiti osjećaje prema njemu.
Ali, oni nikada neće biti zajedno.
To je bila srţ njegovih riječi u teretani.
Nakon što mu se praktički bacila u naručje.
Njegovo odbijanje boljelo ju je toliko duboko, toliko blizu srcu, da je bila sigurna da se to na njezinu licu jasno moţe pročitati.
Penn je olovkom nestrpljivo lupkala po Luceinu stolu. Ali, Luce nije znala što joj reći. Njezin izlet s Camom prekinula je Gabbe prije nego što je Luce stigla shvatiti što se događa. Ili što se spremalo dogoditi. Ali, ono što ju je čudilo, bilo je za- što je sve to s Camom izgledalo toliko nevaţno u usporedbi s onim što se ranije toga jutra dogodilo s Danielom.
KIKA
Gospođica Sophia stajala je u sredini prostorije i pucketala prstima u zraku poput odgojiteljice u vrtiću koja pokušava privući paţnju djece. Njezine srebrene narukvice zveckale su poput zvona.
— Ako ste ikada pokušali ući u trag svom obiteljskom sta- blu — vikala je preko zaglušujuće buke — onda znate kakva sva blaga leţe zakopana u njihovu korijenu.
— Oh, Isuse, ubij tu metaforu! — prošaptala je Penn. — Ili mene. Jedno ili drugo.
— Imate dvadeset minuta pristupa internetu da počnete istraţivati svoje obiteljsko stablo — rekla je gospođica Sophia i uključila štopericu. — Jedna generacija seţe ugrubo kroz dvadeset, do dvadeset pet godina, dakle, pokušajte istraţiti barem šest generacija.
Gunđanje.
Glasan uzdah provalio je iz sedme klupe. Daniel. Gospo- đica Sophia okrenula se prema njemu. — Daniele? Nešto nije u redu s ovim zadatkom?
Uzdahnuo je slegnuo ramenima. — Ne, ni najmanje. Sve je u redu. Moje obiteljsko stablo... Bit će zanimljivo.
Gospođica Sophia zagonetno je nakrivila glavu. — Tvoje riječi protumačit ću kao entuzijastičnu podršku. Zatim se po- novo obratila razredu: — Sigurna sam da ćete uspjeti pronaći informaciju vrijednu istraţivanja u eseju od deset do petnaest stranica.
Luce se nikako nije mogla usredotočiti. Ne, pored toliko toga o čemu je trebala razmišljati. Ona i Cam na groblju. Moţda se nije uklapalo u standardnu definiciju romantičnog, ali Luce je gotovo bilo draţe tako. Bilo je potpuno drukčije od bilo čega što je do tada iskusila. Markirala je sat zbog skitnje grobljem. Zbog izleta s Camom, i savršene kave s mlijekom koju joj je pripremio. Smijala se s njim svojem
strahu od zmija. No, moglo je i bez tog cijelog događaja sa zmijom, ali barem je Cam bio u vezi s tim ljubazan i ugodan. Ljubazniji i ugodniji nego što je Daniel bio prema njoj cijeli
KIKA
tjedan. Nije ţeljela priznati, ali to je bila istina. Daniela nije zanimala.
A Cam, s druge strane...
Promatrala ga je, bio je nekoliko klupa udaljen od nje. Namignuo joj je prije nego što je počeo tipkati po tastaturi. Sviđala mu se. Callie neće moći prestati blebetali o tome koliko je očito da je zatreskan u nju.
Silno je poţeljela u tom trenutku nazvati Callie, izjuriti iz te knjiţnice i odgoditi zadatak s obiteljskim stablom za poslije. Naći drugog mladića bio je najbrţi način — ili moţ- da jedini, da izbaci Daniela iz glave. Ali tu je postojalo ovo uţasno načelo Mača i kriţa vezano uz telefoniranje a učenici oko nje tako su marljivo izvršavali zadatak. Gospođica Sop- hia je svojim malim, revnim očima tragala za besposličarima. Luce je uzdahnula, poraţena, i utipkala traţilicu na svojem kompjutoru. Imala je dvadeset minuta da dovrši zadatak, ali nijedna njezina moţdana stanica nije mu se mogla posvetiti. Posljednje što je sada ţeljela bilo je učiti o svojoj dosadnoj obitelji. Umjesto toga, njezini bezvoljni prsti počeli su utip- kavati sljedećih trinaest slova, potpuno samovoljno.
— Daniel Grigori. Traţi.
OSMO POGLAVLJE ODVIŠE DUBOK SKOK
Kada je Luce u subotu ujutro otvorila vrata svoje sobe, u naručje joj je pala Penn. — Ĉovjek bi pomislio da sam već trebala naučiti da se vrata otvaraju prema unutra — ispričavala se, namještajući naočale na nosu. — Moram to zapamtiti i prestati se nasla- njati ljudima na špijunke. Lijepa soba — dodala je ogledajući se. Pribliţila se prozoru pored Luceina kreveta. — Pogled nije loš, izuzevši rešetke.
KIKA
Luce je stajala iza nje, gledala prema groblju, ravno u sta- blo američke crnike, ispod kojeg su ona i Cam uţivali u pik- niku. Također je gledala prema mjestu nevidljivom odande, ali jasnom u njezinu sjećanju, gdje je Daniela i nju gotovo pokosio kip. Kip anđela osvetnika, koji je nakon te nezgode tajanstveno nestao.
Sjetila se Danielova zabrinutog pogleda kada je prošap- tao njezino ime tog dana, njezina nosa uz njegov, njegovih prstiju na njezinu vratu — od svega toga počela je gorjeti. No, istodobno osjećala se jadno. Uzdahnula je i okrenula se od prozora, shvativši da se Penn već počela zabavljati nečim drugim. Penn je prebirala stvari na Luceinu stolu, i svaki Lu- cein osobni predmet pomno ispitivala. Pristiskivač za papir u obliku Kipa slobode, koji joj je tata donio s konferencije u New Yorku, maminu sliku s nevjerojatno smiješnom trajnom kada je bila Luceinih godina, CD Luceinde Williams, njezine
imenjakinje, oproštajni poklon od Callie, koji je dobila prije nego što je uopće čula za ustanovu Mač i kriţ.
— Gdje su ti knjige? — upitala je Penn, ţeleći skrenuti s puta koji je vodio prema razgovoru o njezinim uspomenama. — Rekla si da ćeš doći da zajedno učimo.
Do tada, Penn je već prekapala po njezinoj odjeći. Luce je promatrala kako brzo gubi zanimanje za hrpu varijacija na temu crne majice i dţemperi. Kada se Penn pribliţila njezinu toaletnom stoliću, Luce se ispriječila.
— Dobro, sada je dosta. Pravo si njuškalo — rekla je. — Trebale bismo se početi baviti istraţivanjem svojih obiteljskih stabala.
— Kad smo već kod njuškanja. — Pennine oči zatreperile su. — Imaš pravo, trebale bismo se baviti istraţivanjem. Ali, ne time na koje ti misliš.
Luce se zablenula u Penn. — Molim?
— Gledaj — stavila je ruku Luce na rame. — Ako te zbilja zanima Daniel Grigori —
— Pssst! — Luce je protisnula, skočivši prema vratima. Izvi- rila je u hodnik i hitro promotrila oko sebe. Sve je izgledalo
KIKA
čisto — ali to nije ništa značilo. Ljudi ondje imali su sumnjivu naviku pojavljivati se niotkud. Pogotovo Cam. A Luce bi upravo umrla ako bi on — ili bilo tko — doznao koliko je za- ljubljena u Daniela. Ili, u ovom trenutku, bilo tko osim Penn.
Zadovoljna, Luce je zatvorila i zaključala vrata, zatim se okrenula prema prijateljici. Penn je prekriţenih nogu sjedila na rubu Luceina kreveta. Ĉinilo se da je situacija zabavlja. Luce je stavila ruke iza leđa i čeprkala noţnim palcem po crvenom, okruglom tepihu pored vrata. — Zašto misliš da me zanima nešto u vezi s njim?
— Poštedi me! — rekla je Penn, smijući se. — Prvo, potpuno je očito da cijelo vrijeme zuriš u Daniela Grigorija.
— Pssst! — Luce je ponovo prosiktala.
— Drugo, — Penn je nastavila, ne spustivši glas. — Proma- trala sam te kako ga čak i preko interneta uhodiš, i to cijeli sat neki dan. Tuţi me, ako ţeliš — ali bila si totalno besramna. I treće, nemoj biti tako paranoična. Zar misliš da komuniciram i sa kim iz ove škole, osim s tobom?
To je bila istina.
— Pod pretpostavkom da te zanima izvjesna, neimenovana osoba — nastavila je — pokušavam ti reći da bi mogla biti na mnogo boljem tragu. — Penn je slegnula ramenom. — Kad bi imala pomoć.
— Slušam — Luce je rekla, utonuvši u krevet. Njezina potraga internetom za Danielom svela se na tipkanje, zatim brisanje, zatim ponovno tipkanje Danielova imena u traţilicu.
— Nadala sam se da ćeš to reći — Penn je rekla. — Nisam ponijela knjige sa sobom danas, jer ću ti priuštiti razgleda- vanje — razrogačila je šašavo oči, — vrlo strogo povjerljivih podzemnih jazbina u kojima se nalaze dosjei učenika poprav- ne ustanove Mač i kriţ.
Luce je napravila grimasu. — Ne znam... Zabadati nos u Danielov dosje? Nisam sigurna trebam li još jedan razlog zbog kojeg bih se osjećala poput kakve sulude uhode.
KIKA
— Ha! — Penn se cerekala. — Da, rekla si to naglas. Hajde, Luce! Bit će zabavno. Osim toga, što bi drugo mogla raditi ovog savršeno sunčanog subotnjeg jutra?
Dan je bio lijep — upravo toliko da je pozivao na zabavu na otvorenom, zbog čega se Luce osjećala osamljenom. Usred noći osjetila je frontu hladnog zraka kroz otvoren prozor, ali kada se ujutro probudila, vrućina i vlaga nisu ni najmanje jenjale.
Običavala je te zlatne dane rane jeseni provoditi na bici- klu, rovati kroz biciklističke staze s prijateljicama. To je bilo prije nego što je počela izbjegavati rubove šume zbog sjena koje nijedna druga djevojka nikada nije vidjela. To je bilo prije nego što su je, za vrijeme školskih praznika, prijateljice posjele i objavile joj da im roditelji brane pozivati je doma, kako ne bi došlo do incidenta.
Istina je bila da je Luce bila malo uspaničena, zabrinuta kako će provesti svoj prvi vikend u Maču i kriţu. Nije bilo nastave, terorizirajućih ispita tjelesne kondicije, obveznih društvenih događaja. Pred njom je bilo četrdeset osam be- skrajnih sati slobodnog vremena. Vječnost. Cijelo jutro, sve dok se nije pojavila Penn, osjećala je mučninu.
— Dobro — Luce je rekla pokušavajući ostati ozbiljna. — Odvedi me u svoj tajni brlog.
Penn je gotovo poskakivala dok je vodila Luce preko po- gaţene trave školskog dvorišta do glavnog predvorja pored ulaza u školu. — Nemaš pojma koliko sam čekala nekoga tko bi mi mogao biti na partner u zločinu.
Luce se nasmiješila, sretna što je Penn usredotočena više na nju, svoju sudruţicu u avanturi, nego na... pa, na Lucein odnos prema Danielu.
Prelazile su rubom dvorišta pored nekoliko učenika koji su ljenčarili na tribinama na blistavom, kasnojutarnjem suncu. Luce je bilo neobično vidjeti na školskom dvorištu boju, na učenicima koje je poistovjećivala s crninom. Prošle su pored Rolanda u kratkim, svijetlozelenim nogometnim
KIKA
hlačicama. Driblao je loptu. I pored Gabbe, u ljubičastoj ka- riranoj košulji. Jules i Philip, par s probušenim jezicima, crtali su jedno drugome po koljenima izblijedjelih traperica. Todd Hammond sjedio je na tribinama dalje od ostalih i čitao strip odjeven u majicu s kamuflaţnim uzorkom. Ĉak su i Luceine
siva majica bez rukava i kratke hlače bili mnogo ţivopisniji od njezine cijele prošlotjedne odjeće.
Trenerica Diante i Albatrosica obnašale su dvorišnu duţ- nost. Uz rub dvorišta postavile su dvije plastične stolice i uleknut suncobran. Osim kada su otresale pepeo s cigareta na travu, doimale su se kao da iza velikih tamnih naočala drijemaju. Ili kao da se do krajnjih granica dosađuju, utamni- čene na tom mjestu protiv svoje volje, poput štićenika koje su nadgledale.
Dvorište je bilo puno ljudi, ali pred glavnim predvorjem nije bilo nikoga, što je Luce bilo drago. Nitko Luce nije upozorio na neovlašteno stupanje u područja s povjerljivim podacima, niti joj je itko dao do znanja gdje se takva mjesta nalaze, ali bila je sigurna da bi Randy našla načina da je do- lično kazni.
— Što je s crvenima? — Luce je upitala, sjetivši se svepri- sutnih kamera.
— Zamijenila sam im baterije potrošenim kada sam krenu- la prema tvojoj sobi. — Penn je rekla leţernim tonom kojim bi netko rekao, Napunio sam ti auto gorivom.
Penn je pomno pogledala oko sebe prije nego što je odvela Luce do straţnjeg ulaza u glavnu zgradu, zatim tri stube niţe, do maslinastih vrata koja se iz prizemlja nisu vidjela.
— Potječe li ovaj podrum također iz doba Građanskog rata? — Luce je upitala. Njoj je izgledao poput zatvora za ratne zarobljenike.
Penn je dramatično udahnula vlaţni zrak. — Je li ovaj smrad truleţi odgovor na tvoje pitanje? Ovo je miris pre- dratne plijesni. — Nacerila se. — Većina učenika zaprepastila bi se da je tako legendaran zrak uopće moguće udahnuti.
KIKA
Luce je pokušala ne disati na nos, a Penn je odnekud izvu- kla gomilu ključeva ovješenu o ogromno uţe. — Moj ţivot
bio bi toliko lakši da postoji otpirač za ova vrata. — Rekla je prebirući kroz ključeve kojih je bilo kao u ţeljezariji dok nije izvukla jedan, tanak i srebrn.
Kada ga je Penn okrenula u bravi, Luce je osjetila neoče- kivan drhtaj uzbuđenja. Penn je imala pravo — to je bilo mnogo bolje od razrađivanja obiteljskog stabla.
Prešle su kratkim, toplim i vlaţnim hodnikom čiji je strop bio tek desetak centimetara viši od njihovih glava. Ustajao zrak mirisao je na truleţ i raspadanje, a Luce je gotovo bila sretna jer joj je tama onemogućivala pogled na pod. Upravo kada se počela osjećati klaustrofobično, Penn je izvukla drugi ključ, koji je otvorio mala ali moderna vrata. Spustile su glave i prošle ispod dovratka. Zatim su se uspravile.
Ušle su u ured sa sluţbenim dokumentima, koji je zau- darao na plijesan, ali zrak unutra bio je hladan i suh. Osim znaka za IZLAZ koji je svijetlio blijedocrveno iznad njihovih glava, prostorija je bila u potpunoj tami.
Luce je razaznavala Penninu zdepastu siluetu kako rukama tapka u tmini. — Ma, gdje je ta uzica? — Ĉula je Penn kako mrmlja. — Tu je.
Penn je njeţno povukla uzicu i gola ţarulja koja je visjela sa stropa na metalnom lancu s karikama počela je svijediti. Soba je još uvijek bila mutno osvijetljena, ali sada je Luce mogla razabrati maslinasto zelene betonske zidove i na njima teške metalne police s metalnim ormarićima za kartoteku. Police su bile ispunjene desecima kartonskih kutija a prolazi među ormarima protezali su se u nedogled. Sve je prekrivao debeo sloj prašine.
Sunčani dan odjednom je izgledao vrlo daleko. Luce je znala da se nalaze tek nekoliko stuba ispod zemlje, ali osjeća- la se kao da se nalazi kilometrima duboko. Protrljala je gole ruke. Da je ona bila sjena, taj podrum bio bi mjesto gdje bi
KIKA
se nalazila. Još uvijek nije bilo znaka od njih, ali Luce je znala kako dovoljno dobar razlog da bi se osjećala zaštićenom od njih, nije postojao.
Penn, nimalo zbunjena deprimirajućom atmosferom po- druma, izvukla je stolicu iz kuta. — Opa! — rekla je vukući je za sobom dok je hodala. — Nešto je drukčije. Dosjei su nekada stajali ovdje... netko je čini se malo pospremao otkad sam se posljednji put ovuda motala.
— A kada je to bilo? — Luce je upitala.
— Prije oko tjedan dana... — Pennin glas izgubio se kada se nestala iza visokog ormara.
Luce nije mogla ni zamisliti čemu je sluţila tolika karto- teka. Jednoj je podigla poklopac i izvukla debeo snop papira na kojem je pisalo - DOPUNSKE POPRAVNE MJERE. Progutala je knedlu. Moţda ipak nije ţeljela s time se pobliţe upoznati.
— Sve je poredano po abecedi — Penn ju je pozvala, gla- som prigušenim kao da dolazi izdaleka. — E, F, G... evo nas, Grigori.
Luce je slijedila zvuk šuštanja papira do uskog prolaza i ondje ugledala Penn kako s naporom drţi kutiju u naručju. Danielov dosje pridrţavala je bradom.
— Tako je tanak — rekla je pomaknuvši malo bradu da bi ga Luce mogla uzeti. — Obično su puno deblji, hmm... — Pogledala je Luce i ugrizla se za usnu. — Dobro, sada ja zvučim kao suluda uhoda. Hajdemo vidjeti što piše.
U Danielovu školskom dosjeu nalazio se samo jedan list papira. U gornjem desnom kutu papira nalazila se crno-bije- la fotografija vjerojatno preslika iz njegove učeničke osobne iskaznice. Gledao je ravno u fotoaparat, u Luce, s blagim osmijehom na usnama. Nije se mogla suspregnuti i ne uz- vratiti mu osmijeh. Izgledao je upravo kao one noći kada...
zapravo, nije se mogla sjetiti. Taj izraz njegova lica bio joj je toliko poznat, jasan u njezinu sjećanju, ali Luce nije znala odakle.
KIKA
— Boţe, ne izgleda li potpuno jednako? — Penn je preki- nula Luceine misli. — Pogledaj datum! Ova slika stara je tri godine. Tada je prvi put došao u Mać i kriţ.
Vjerojatno je to i Luce mislila... da Daniel sada izgleda jednako kao i tri godine prije. Ali, osjećala je kao da joj je na umu bilo nešto drugo, nagovještaj nekih drugih misli, kojih se više nije mogla sjetiti.
— Roditelji: nepoznati — Penn je pročitala, dok joj je Luce virila preko ramena. — Skrbnik: Sirotište grada Los Angelesa.
— Sirotište? — Luce je upitno ponovila, pritisnuvši srce.
— To je sve što piše. Sve ostalo popisano ovdje je...
... popis njegovih kaznenih djela — Luce je završila, pro- čitavši zajedno s Penn.
— Zadrţavanje na gradskoj plaţi poslije dopuštenog vre- mena... razbijanje kolica za kupnju... kršenje pješačkih pro- metnih propisa.
Penn je razrogačila oči gledajući Luce i zatomila smijeh. — Osvajač ţenskih srca, Grigori, bio je uhićen zbog kršenja pješačkih prometnih propisa. — Priznaj, ovo je zbilja smiješno.
Luce se nije sviđalo zamišljati Daniela uhićenog za bilo što. Još manje joj se sviđalo što se, prema kartoteci Mača i kriţa, cijeli njegov ţivot svodio na kratak popis sitnih prekr- šaja. Pored toliko kutija s dosjeima, to je bilo sve što je pisalo o Danielu.
— Mora biti još — rekla je.
Iznad njih začuo se zvuk koraka. Luce i Penn brzo su pog- ledale u strop.
— Glavni ured — Penn je prošaptala, izvukla papirnati
rupčić iz rukava i ispuhala nos. — Moţe biti bilo tko. Ali ovamo nitko ne silazi, vjeruj mi.
Trenutak potom, vrata smještena duboko u prostoriji odš- krinula su se i svjetlo iz predvorja osvijetlilo je stube. Ĉuo se zvuk lupanja cipela po stubama. Luce je osjetila kako je Penn vuče za majicu prema zidu iza police s knjigama. Ĉekale su i zadrţavajući dah stezale u rukama Danielov ukradeni dosje. Bile su totalno uhvaćene na djelu.
KIKA
Luce je sklopila oči, očekujući nagore, kada je prostoriju ispunila ugodna melodija. Netko je pjevušio.
— Dooo da da da doooo — ţenski glas pjevao je opušteno i sentimentalno. Luce je istegnula vrat između dviju kutija i ugledala vitku stariju ţenu s malom dţepnom svjetiljkom zavezanom na čelo, poput rudara. Gospođica Sophia. Nosila je dvije velike kutije, jednu na drugoj, koje su joj zaklanjale gotovo cijelo lice i tijelo, sve osim blistavog čela. Njezini pro- zračni koraci ostavljali su dojam da su teške kutije u njezinu naručju zapravo lake poput pera.
Penn je zgrabila Luceinu ruku dok su zurile u gospođicu Sophiju koja je kutije spremala na praznu policu. Izvadila je olovku i zapisala nešto u biljeţnicu. — Samo još nekoliko — rekla je promrmljavši još nešto, što Luce nije uspjela razabra- ti. Trenutak potom, gospođica Sophia već je jedrila prema stubama, nestavši iza vrata jednako brzo kao što se pojavila. Melodija koju je pjevušila zadrţala se u zraku još trenutak nakon što je otišla.
Kada su se vrata zatvorila, Penn je duboko izdahnula. — Rekla je da ih ima još. Vjerojatno će se vratiti.
— Što ćemo sada? — pitala je Luce.
— Odšuljaj se uza stube — Penn je rekla, pokazujući prstom.
— Kad se uspneš, drţi se lijeve strane i doći ćeš do glavnog ureda. Ako te netko vidi, reci da si traţila toalet.
— A što ćeš ti?
— Spremit ću Danielov dosje i naći se s tobom kod tribi- na. Gospođica Sophia neće posumnjati ako ovdje nađe samo mene. Ovaj podrum je poput moje druge sobe.
Luce je s blagim razočarenjem pogledala ovlaš Danielov dosje.
Nije bila spremna otići. Kada je odlučila poslušati Penn i tajno pregledati Danielov dosje, počela je razmišljati i o Camovu. Daniel je bio tako zagonetan — i naţalost, takav je bio i njegov dosje. Cam, s druge strane, činio se otvoren, jednostavan, očit, i to ju je zainteresiralo. Pitala se bi li mogla doznati o njemu još štogod što ne bi s njom rado podijelio.
KIKA
Ali, jedan pogled na Penn rekao joj je da vremena za to nema i da su već previše riskirale.
— Ako postoji još kakav dosje o Danielu, naći ćemo ga — Penn ju je uvjeravala. — Nastavit ćemo traţiti. — Pogurala je Luce blago prema vratima. — Idi sada!
Luce je hitro prošla kroz smrdljivi hodnik, zatim otvorila vrata i izašla na stube. Zrak u podnoţju stuba još je bio vlaţan i vruć, ali se svakim narednim korakom postupno raščišćavao. Kada je napokon zaobišla ugao na vrhu stuba, morala je tre- pnuti i protrljati oči neprilagođene na blještavu svjedost koja je obasjala veţu. Posrćući zašla je za ugao, prošla kroz bijelo obojena vrata i ušla u glavno predvorje. Zatim se smrznula.
Dvije, poput bodeţa tanke potpetice crnih visokih čiza- ma, prekriţene u gleţnjevima i dignute u zrak, poput nogu Zle vještice s Juga, virile su iz telefonske govornice. Luce je poţurila prema ulaznim vratima, nadajući se da će proći neza- mijećena, kada je shvatila da su čizme spojene s parom tajica zmijskog uzorka, a one s namrgođenom Molly. Mali srebrni fotoaparat drţala je u ruci. Podigla je pogled prema Luce, stavila slušalicu pod uho i, ritnuvši se, spustila noge na pod.
— Zašto tvoj izraz odaje krivnju, Mesna Štruco? — pitala je i ustajući se podbočila. — Pretpostavit ću da još uvijek ne namjeravaš poslušati moj prijedlog da se kloniš Daniela.
Sigurno je samo glumila takvo zlo čudovište. Molly nije mogla znati gdje je Luce upravo bila. Nije znala ništa o Luce. Nije imala razloga biti tako zločesta. Luce nije učinila Molly ništa naţao, osim što je se, od prvog dana škole, pokušavala kloniti.
— Zar si zaboravila kakva se paklena katastrofa dogodila kada si se zadnji put pokušala nametnuti tipu kojeg nisi za- nimala? — Mollyn glas bio je oštar poput noţa. — Kako mu je bilo ime? Taylor? Truman?
Trevor. Kako je Molly mogla znati za Trevora? On je bio njezina najdublja, najmračnija tajna. Sve što je Luce ţeljela
— ono što je morala — bilo je zadrţati ono što se dogodilo s Trevorom tajnom dok je odrađivala svoje vrijeme u Maču i
KIKA
kriţu. A sada, samo Utjelovljenje Zla, ne samo da je znalo za to, nego je bestidno, okrutno i nonšalantno o tome govorilo
— posred glavne školske porte.
Zar je bilo moguće da joj je Penn lagala i da nije samo s Luce dijelila sluţbene tajne? Zar je postojalo neko logičnije objašnjenje ? Luce je stezala ruke preko grudiju, osjećajući mučninu i izloţenost i... neobjašnjivu krivnju kao i one va- trene noći.
Molly je nakrivila glavu. — Napokon — rekla je s olakša- njem u glasu. — Nešto si ipak shvatila. — Okrenula je leđa Luce i širom otvorila vrata. No prije nego što je leţerno iše- tala u dvorište, izvila je glavu i snishodljivo pogledala Luce.
— Dakle, nemoj dobrom starom Danielu učiniti isto što i onome — kako-mu-je-ime. Kuţiš?
Luce je pošla nekoliko koraka za Molly, slijedeći je kroz vrata, no tada je shvatila da bi se vjerojatno prije slomila nego
što bi joj uspjela uzvratiti. Djevojka je bila suviše podmukla. Zatim je, poput soli na ranu, Gabbe došetala s tribina i prišla Molly na sredini travnjaka. Nekoliko trenutaka potom obje su se osvrnule i pogledale u nju, dovoljno daleko da im se izrazi ne mogu razabrati. Plavokosa glava s repom izvila se prema crnoj, kratkoj frizuri — bio je to najogavniji prizor povjerljivog razgovora koji je Luce ikada vidjela.
Ispreplela je oznojene prste i zamislila Molly kako blebeće Gabbe sve što zna o Trevoru, nakon čega će Gabbe odmah otrčati i novosti prenijeti Danielu. Osjetila je kako joj iz vrhova prstiju, kroz ruke, u grudi dotječe mučna bol. Daniel je bio uhićen zbog kršenja prometnih propisa, i što onda? To nije bilo ništa u usporedbi s onim što je Luce učinila da završi tu.
— Glavu gore! — glas je viknuo. To je bila jedna od Lu- ceinih najmrskijih fraza. Sportski rekviziti, svih vrsta, uvijek bi nekako našli put do Luce. Ţmirnula je, gledajući ravno u sunce. Zaslijepljena, nije uspjela zaštititi lice prije nego što ju je nešto bolno udarilo u glavu i lice. U ušima joj je glasno zazvonilo. Joj!
KIKA
Rolandova nogometna lopta.
— Odlično! — Roland je uskliknuo kada se lopta otklizala ravno prema njemu. Kao da je to učinila namjerno. Protr- ljala je čelo i učinila nekoliko nesigurnih koraka. Ruka oko njezina zapešća! Iskra topline što ostavlja bez daha. Prvo je pogledala dolje, u preplanule prste oko svoje ruke, zatim gore u Danielove duboke, sive oči.
— Jesi li dobro? — ţelio je znati.
Kada je kimnula, digao je obrvu. — Ako si ţeljela igrati nogomet, trebala si reći — rekao je. — Rado bih ti objasnio neka istančanija pravila igre. Većina ljudi, naprimjer, radije uzvraća udarce manje osjedjivim dijelovima tijela.
Pustio je njezino zapešće i Luce je pomislila da će sada ispruţiti ruku i njeţno dodirnuti obraz koji ju je bolio. Na trenutak se ukočila, iščekujući, suspregnuta daha. Zatim je osjetila iznemoglost u grudima, jer Daniel je rukom micao kosu iz svojih očiju.
Tek tada, Luce je shvatila da joj se Daniel rugao.
A zašto i ne bi? Vjerojatno je na obrazu imala otisak no- gometne lopte.
Molly i Gabbe još uvijek su zurile u nju — a sada i Daniel, s rukama prekriţenim na prsima.
— Mislim da tvoja djevojka postaje ljubomorna. — rekla je Luce i pokazala rukom prema djevojkama.
— Koja od njih? — upitao je.
— Nisam znala da su obje tvoje djevojke.
— Nijedna od njih nije moja djevojka — rekao je jedno- stavno. — Nemam djevojku. Ţelio sam znati koju si smatrala mojom djevojkom.
Luce je bila zapanjena. A što je značilo ono šaputanje s Gabbe? Zašto su ga djevojke upravo sada na takav način promatrale? Zar je lagao?
Ĉudno ju je promatrao. — Moţda si udarila glavom jače nego što sam mislio — rekao je. — Dođi, prošetajmo, potreb- no ti je malo zraka.
KIKA
Luce je pokušala otkriti zlobnu šalu u njegovu posljednjem prijedlogu. Zar je pokušavao reći da njezina šuplja glava treba malo zraka? Ne, to nije imalo smisla. Gledala ga je. Kako je mogao izgledati tako nepatvoreno iskren? Baš kada se počela privikavati na tipično grigorijevsko odbijanje.
— Kamo? — Luce je oprezno upitala. Bilo bi odviše ne- oprezno prepustiti se veselju zbog činjenice da Daniel nema djevojku, i da je ţeli nekamo odvesti. Tu je negdje bila zamka. Daniel je virnuo prema djevojkama s druge strane travnjaka.
— Nekamo gdje nas neće promatrati.
Luce se dogovorila s Penn da će je čekati kod tribina, ali objasnit će joj poslije, i naravno, Penn će shvatiti. Luce je dopustila Danielu da je odvede iz ispitivačkog vidokruga dviju djevojaka. Prošli su pored malog voćnjaka s polugnjilim bre- skvama sa straţnje strane crkve, sadašnje gimnastičke dvorane. Pribliţavali su se gaju prekrasnih, izvijenih stabala američke crnike, za koju Luce nije ni slutila da se tu nalazi. Daniel se okrenuo, provjerivši uspijeva li ga pratiti. Nasmiješila se, kao da joj slijediti ga nije pričinjavalo napor, ali dok je ubrzavala pre- ko kvrgavog starog korijenja, nije mogla ne pomisliti na sjene.
Sada je ušla u sjenoviti gaj, mračan pod gustim lišćem kroz koji su se tek mjestimično probijale tanke zrake sunca. Neu- godan miris vlage, miris dubokog blata ispunio je zrak i Luce je odjednom shvatila da se nalaze u blizini vode.
Da je bila osoba koja se moli, sada bi se molila da je sjene ostave na miru, barem toliko koliko će biti s Danielom. Nije ţeljela da Daniel vidi koliko suluda zna biti. Ali, Luce se ni- kada nije molila. Nije znala kako. Umjesto toga, prekriţila je prste iza leđa.
— Suma ovdje postaje rjeđa. — Daniel je rekao. Našli su se na čistini i Luce je ostala bez daha. Nešto se promijenilo dok su ona i Daniel hodali kroz šumu. Nije se radilo samo o promjeni okoline, toliko različite od kampusa Mača i kriţa, boje iskašljane sluzi. Kada su izašli ispod krošnji i stali na visoku, crvenu stijenu, osjetila se kao posred razglednice, po- put onih na pokretnim metalnim policama u provincijskim
KIKA
dućanima i sanjarski prikazivale idiličan američki Jug, koji više nije postojao.
Svaka boja na koju je njezin pogled pao, blještala je i postajala svakim trenutkom sve sjajnija — od kristalno pla- vog jezera ispod njih, do guste smaragdne šume što ga je
okruţivala. Dva galeba jedrila su vedrim nebom. Kada se propela na prste, razabrala je u daljini obris ţutosmeđe slane močvare na koju se, znala je, na nevidljivom obzoru, nastav- ljala bijela pjena oceana.
Podigla je pogled prema Danielu. I on je sjajio. Njegova koţa na toj svjedosti bila je zlatna, a oči gotovo poput kiše. Osjećati ih na svojem licu bilo je za nju nešto teško i nesva- kidašnje.
— O čemu razmišljaš? — upitao je. Izgledao je mnogo opuštenije sada kada su se udaljili od ostalih.
— Nikada nisam vidjela nešto toliko lijepo — rekla je, prelazeći pogledom po netaknutoj površini jezera, osjećajući kako je obuzima ţelja da zaroni. Petnaestak metara dalje, iz vode je izvirivala velika, plosnata stijena prekrivena mahovi- nom. — Što je to?
— Pokazat ću ti — Daniel je rekao i izuo cipele.
Luce se neuspješno trudila ne zuriti dok je svlačio majicu preko glave i izlagao njezinu pogledu mišićavi torzo.
— Dođi — rekao joj je, ukočenoj i ukopanoj u mjesto. — Moţeš u tome plivati — dodao je, pokazujući na njezinu sivu majicu i kratke hlače. — Ĉak ću ti ovaj put dopustiti da pobijediš. —
Nasmijala se. — Ovaj put? Za promjenu od onda kada sam ja tebi dopustila da pobijediš?
Daniel je gotovo kimnuo, međutim naglo je obustavio tu kretnju glavom. — Ne. Za promjenu od poraza na bazenu neki dan.
Na trenutak, Luce mu je poţeljela objasniti zašto je izgubi- la. Moţda bi se zajedno nasmijali njezinog zabludi o Gabbe i njemu. Ali, Danielove ruke već su bile u zraku, njegovo tijelo
KIKA
opisalo je luk i zatim uronilo okomito u jezero sa savršenim, malim pljuskom.
Bio je to jedan od najljepših prizora koje je Luce ikada vi- djela. Takvoj eleganciji Luce nikada do tada nije imala priliku svjedočiti. Ĉak je zvuk njegova uranjanja u njezinim ušima draţesno odjekivao.
Ţeljela je biti ondje s njim.
Izula je cipele i ostavila ih ispod stabla magnolije, pored Danielovih, zatim stala na rub stijene. Bio je to skok od dva- desetak metara, pad od kojeg je Luce zastajalo srce u grudi- ma. Na dobar način.
Trenutak poslije, njegova glava pojavila se na površini. Ši- roko se smiješio, dodirujući rukama površinu vode. — Nemoj da se predomislim i ne pustim te pobijediti! — viknuo je.
Duboko je udahnula, usmjerila vrhove prstiju preko Da- nielove glave i odrazila se visoko u zrak, zatim izvila u labuđi skok.
Pad je trajao tek djelić sekunde, ali za nju, to je bio naj- slađi osjećaj: kliziti kroz sunčani zrak, sve niţe, i niţe i niţe.
Buć! Voda je isprva bila iznenađujuće hladna, trenutak po- tom, savršena. Luce je izronila, udahnula i pogledala Daniela prije nego što je zaplivala leptirovim stilom.
Trudila se iz petnih ţila, i izgubila ga iz vida. Šepirila se i nadala se da je Daniel prati pogledom dok se pribliţavala sti- jeni. Udarila je rukom o stijenu samo trenutak prije Daniela.
Oboje su soptali dok su se izvlačili iz vode na ravnu, suncem ugrijanu površinu. Rubovi stijene bili su skliski zbog mahovine, i Luce je teško nalazila uporište. Daniel se s lako- ćom uspeo uz stijenu, zatim pruţio ruku Luce i povukao je do mjesta gdje je mogla prebaciti nogu i izaći iz vode.
Kada se uspela uz stijenu, on je već leţao na leđima, go- tovo suh. Jedino su kratke hlače odavale da je upravo izašao iz jezera. Luceina mokra odjeća, zalijepila se za tijelo, a iz kose posvuda je kapala voda. Većina mladića iskoristila bi
takvu priliku i ţeljno odmjerila pogledom potpuno mokru djevojku, ali Daniel je samo leţao na leđima, sklopljenih oči-
KIKA
ju, kao da joj je davao vrijeme da na miru ocijedi odjeću — iz ljubaznosti ili nedostatka zanimanja.
Iz ljubaznosti. — Luce je zaključila, znajući da je beznadno romantična. A Daniel je, sa svojom inače nevjerojatnom moći zapaţanja, zacijelo naslućivao barem djelić onoga što je ona osjećala. Nije to bila samo privlačnost, ili potreba da bude u njegovoj blizini, iako su joj svi govorili da ga se kloni, nego dojam da su se poznavali — uistinu poznavali — odnekle.
Daniel je naglo otvorio oči i nasmiješio se — osmijehom sa slike iz dosjea. Preplavio ju je snaţan deja vu, tako snaţno da je morala leći.
— Što je? — upitao je razdraţljivo.
— Ništa.
— Luce.
— Ne mogu izbaciti iz glave — rekla je, okrenuvši se na bok a njemu licem u lice. Nije se osjećala dovoljno čvrstom da se uspravi i sjedne. — Taj osjećaj... da te znam. Da te već neko vrijeme znam.
Voda je zapljusnula stijenu i poprskala Luceine noţne pr- ste koji su visjeli s ruba. Koţa na njezinim listovima najeţila se. Voda je bila hladna. Naposljetku, Daniel je progovorio.
— Nismo li već razgovarali o tome? — Ton njegova glasa promijenio se. Kao da ju je ţelio ismijati. Zvučao je poput tipičnog mladića iz Dovera, vječnog izraza dosade na licu, uobraţen. — Polaskan sam, uistinu, zbog povezanosti koju osjećaš prema meni. Ali da bi zadobila paţnju mladića, nije potrebno da izmišljaš priču o zaboravljenoj prošlosti.
Nemoguće! Smatrao je da laţe o tom čudnom osjećaju kojeg se nije mogla osloboditi i da mu se na taj način ţeli pribliţiti?! Zaškrgutala je zubima, uţasnuta.
— Zašto bih izmišljala? — pitala je, ţmireći na suncu.
— Reci ti meni. — Daniel je rekao. — Ne, zapravo, nemoj. Ništa dobro neće proizaći iz toga. — Uzdahnuo je. — Gledaj, trebao sam ti ovo reći prije, čim sam primijetio znakove.
Luce se uspravila u sjedeći poloţaj. Srce joj je lupalo u grudima. Zar je i Daniel vidio znakove?
KIKA
— Bio sam grub prema tebi u gimnastičkoj dvorani — go- vorio je polako. Luce se nagnula bliţe, kao da ţeli izvući brţe riječi iz njega. — Ali trebao sam ti odmah reći istinu —
Luce je čekala.
— Imao sam vezu s jednom djevojkom. I opekao se. — Ru- ku je zavukao u vodu i otrgnuo list lopoča, zatim ga zdrobio u ruci. — Djevojku sam uistinu volio. Nije bilo davno. Ne ţelim da misliš da te ignoriram, nemam ništa protiv tebe. — Pogledao ju je, a zraka sunca bljesnula je kroz kapljicu vode u njegovoj kosi. — Također ne ţelim da pomisliš da postoji nada. Jednostavno, ne ţelim vezu, ni sa kim.
-Ah.
Skrenula je pogled na mirnu, ponoćno plavu vodu u kojoj su se još nekoliko minuta prije smijali i prskali. Jezero više nije pokazivalo znakove takve zabave. Ni Danielovo lice.
Pa, Luce se također opekla. Pomislila je da bi mu trebala ispričati cijelu, groznu priču o Trevoru, i Daniel bi se moţda otvorio. No, istodobno je znala da ne bi mogla podnijeti slu- šati o njegovoj prošlosti s nekom drugom djevojkom. Pokuša- la ga je zamisliti s djevojkom — poput Gabbe, Molly... pred očima joj se izmjenjivao kolaţ nasmiješenih lica, krupnih očiju, dugih kosa. Osjetila je mučninu.
Njegova tuţna priča o prekidu s djevojkom trebala je biti opravdanje za sve. Ali nije. Daniel se prema njoj od počet- ka čudno ponašao. Nisu se ni upoznali, već joj je pokazao
srednji prst, a dan nakon toga, na groblju, zaštitio ju je od ki- pa koji se srušio. Sada ju je odveo na jezero — samu. Njegovo ponašanje nije imalo smisla.
Daniel je pognuo glavu, no njegove oči netremice su je gledale. — Misliš da to nije dovoljno dobar razlog? — gotovo kao da joj je čitao misli.
— Još uvijek mislim da nešto tajiš od mene — rekla je. Luce je znala da se sve ono što se između njih dogodilo
nije moglo objasniti teškim prekidom i slomljenim srcem. Imala je iskustva u tome. Okrenuo joj je leđa i uperio pog- led u stazu kojom su došli do jezera. Nakon nekog vremena
KIKA
gorko se nasmijao. — Naravno da ti nisam sve rekao. Jedva te poznajem. Ne razumijem zašto misliš da ti dugujem objaš- njenja. — Ustao je.
— Kamo ćeš?
— Moram natrag — rekao je.
— Nemoj ići — šapnula je, ali on je nije čuo, ili se tako doimao.
S boli u grudima promatrala je kako skače u vodu, izranja već daleko na jezeru i pliva prema obali. Negdje na polovini jezera okrenuo se, letimično je pogledao i mahnuo joj rukom u znak pozdrava.
Zatim je rukama počeo savršeno uzmahivati u leptirovom stilu, a njezine grudi stale su se nadimati. Premda prazna iz- nutra, nije mogla suspregnuti divljenje. Njegovi pokreti kao da nisu iziskivali ni najmanji napor, izvedeni bez greške, kao da nisu ni bili plivački pokreti.
Domogao se obale nevjerojatno brzo; zbog čega je razda- ljina među njima izgledala kraća nego što se to činilo Luce. Doimao se kao da pliva s lakoćom i leţerno, ali domoći se obale tako brzo ne bi bilo moguće da nije jurio kroz vodu. Zar mu je toliko stalo pobjeći od nje?
Promatrala je Daniela kako izlazi na obalu, istodobno zbu- njena svojim osjećajima — snaţnim sramom i još snaţnijim iskušenjem. Zraka svjeda našla je put kroz gusto lišće i obru- bila njegovu siluetu blještavim sjajem, da je Luce morala zaţmiriti na prizor pred očima.
Pitala se je li na njezin vid utjecao udarac nogometne lopte u glavu. Je li to bilo tek priviđenje? Ili varka kasnog popodnevnog sunca?
Stajala je na stijeni, nastojeći jasnije vidjeti.
Nije činio ništa drugo do otresao vodu iz kose, ali te kap- ljice, kroz koje je prosijavala svjedost, kao da su lebdjele, oko njega, iznad njega, u širokom luku između njegovih ramena poričući zakon gravitacije.
Kapi vode svjetlucale su na sunčevu svjedu i gotovo opisi- vale oblik... krila.
Pa, kamo si se sada uputila? — Cam ju je pitao i spustio crvene, plastične sunčane naočale. Pojavio se pred ulazom u zgradu Augustine tako nenada- no, da se gotovo sudarila s njim. Ili se moţda ondje nalazio već neko vrijeme ali ga, ţureći da ne zakasni na sat, nije pri- mijetila. U svakom slučaju, njezino srce je ubrzalo je i dlanovi se ovlaţili.
— Na, hmmm, sat? — Luce je odgovorila, jer kamo bi još mogla ići? U naručju je jedva nosila dvije debele knjige iz matematike i svoj poludovršen zadatak iz religije.
Sada bi bio dobar trenutak da se ispriča zbog svog odla- ska s njegova tuluma. Ali, nije se mogla natjerati izgovoriti te riječi. Osim toga, kasnila je. U svlačionici u gimnastičkoj dvorani nije bilo tople vode, pa je morala hodati natrag do spavaonice. Na neki način, ono što se dogodilo nakon tulu- ma, za nju je izgubilo vaţnost. Nije ţeljela privlačiti paţnju na svoj odlazak te večeri — naročito sada, nakon što je bila tako jadna zbog Daniela. Također, nije ţeljela da Cam pomisli ka- ko je nepristojna. Ţeljela ga je zaobići i biti sama i preboljeti cijeli niz poniţenja od jutros.
Samo... što je dulje Cam zurio u nju, sve manje je ţeljela otići. I sve manje ju je mučio ponos zbog Danielova odbija- nja. Kako je jedan Camov pogled mogao to sve učiniti!
KIKA
Blijede, čiste koţe i potpuno crne kose, Cam nije sličio nikome koga je poznavala. Iz njega je isijavalo samopouzda- nje, ne samo zato što je poznavao sve i znao kako doći do svega — prije nego što je Luce znala gdje se odrţava nastava. U tom trenutku, dok je stajao ispred turobne, sive školske zgrade, izgledao je Luce kao dio umjetničke crno-bijele foto- grafije, a njegove crvene naočale kao detalj naknadno obojen tehnikolorom.
— Sat, je li? — Cam je dramatično zijevnuo. Svojim tije- lom zapriječio je ulaz. Zbog nestašnog izraza koji mu je igrao oko usta, Luce je ţeljela znati kakvu to ludu zamisao skriva u rukavu.
Preko ramena prebacio je platnenu torbu, a u ruci je drţao plastičnu čašu s espressom. Ugasio je iPod, slušalice ostavio visjeti oko vrata. Dio nje ţelio je znati kakvu je glazbu slušao i kako je uopće uspio prošvercati ovamo espresso. Nestašan osmijeh, vidljiv jedino oko njegovih zelenih očiju, izazivao ju je da pita. Otpio je gudjaj kave, digao kaţiprst i rekao: — Dopusti mi da podijelim s tobom svoje geslo o kašnjenju na nastavu Mača i kriţa. Ipak bolje nikad!
Luce se nasmijala, a Cam je gurnuo naočale više na nos. Bile su toliko tamne, da kroz njih nije mogla razaznati ni nagovještaj njegovih očiju.
— Osim toga — nasmiješio se, bljesnuvši načas bijelim zubima — vrijeme je ručku, a ja upravo pripremam izlet.
Ručak? Luce još nije ni doručkovala. Ali, njezina crijeva jesu krčala — i što je dulje stajala uz Cama, sve manje joj se sviđala pomisao da joj predstoji ukor od profesora Colea zato što je gotovo propustila jutarnji sat, osim posljednjih dvadeset minuta.
Kimnula je prema vrećici u njegovoj ruci. — Jesi li spaki- rao dovoljno za dvoje?
Zagrlio ju je oko struka i poveo dvorištem. Prošli su pored knjiţnice i turobnih spavaonica. Zaustavili su se pred metal- nim vratima groblja.
KIKA
— Znam da je ovo čudno mjesto za izlet — objasnio je — ali jedino ovdje moţemo nakratko nestati iz vidokruga. Ponekad se osjećam kao da se gušim unutra — pokazao je prema zgradi.
Luce je definitivno suosjećala, znala je na što misli. Na tom mjestu osjećala se istodobno zagušeno i ogoljeno. A Cam je bio posljednja osoba za koju bi mislila da pati od sindroma novog učenika. Bio je tako... pribran. Sinoćnji tulum i sada, zabranjeni espresso, ničim nisu odavali da je nekad osjećao gušenje. Pitala se zašto je to ţelio podijeliti s njom.
Iza njegove glave vidio se ostatak oronule ustanove. Odav- de se ono što se nalazilo s druge strane groblja nije mnogo razlikovalo od mjesta na kojem su se nalazili. Naposljetku je popustila. — Samo mi obećaj da ćeš me spasiti od kipova koji se ruše.
— Ne. — Cam je rekao s ozbiljnošću koja je izbrisala nje- zin pokušaj šale. — To se neće ponoviti.
Njezin pogled pao je na mjesto na kojem su, samo nekoli- ko dana prije, Daniel i ona gotovo završili u grobu. Mramor- ni kip anđela bio je uklonjen, podnoţje prazno.
— Dođi — rekao je Cam i povukao je sa sobom. Prekora- čili su dijelove obrasle korovom, a Cam joj je pomogao preko humaka koje su izrovale tko zna kakve ţivotinje.
U jednom trenutku Luce je gotovo izgubila ravnoteţu i uhvatila se za nadgrobni spomenik. Bila je to velika i ulaštena kamena ploča s jednom stranom neobrađenom.
— Uvijek mi se sviđao — Cam je rekao i pokazao prema ruţičastom nadgrobnom spomeniku pod njezinom rukom. Luce je prešla na drugu stranu i pročitala natpis.
99
— Joseph Milley — čitala je naglas. — Od 1821. do 1865. Hrabro je sluţio u ratu protiv sjevernjačke agresije. Preţivio je tri metka i pet je konja pod njim palo, prije nego što je dosegao vječni mir.
Luce je pucketala prstima. Moţda se Ĉamu sviđao zbog boje, jer je bio jedini ruţičast medu sivima? Ili zbog ukrasnih
KIKA
vijenaca na vrhu? Podigla je obrvu i pogledala ga. — Da — Cam je slegnuo ramenima. — Sviđa mi se način na koji je objašnjeno kako je umro. Iskreno, zar ne? Ljudi obično ne ţele ulaziti u te detalje.
Luce je skrenula pogled. Znala je na što misli, dobro se sjećala nerazumljivog natpisa na Trevorovu grobu. — Zamisli koliko bi ovo mjesto bilo zanimljivije da su na svakom spo- meniku zabiljeţeni uzroci smrti. — Pokazao je prema malom grobu, malo dalje od spomenika Josephu Mileyu. — Sto mis- liš kako je ona umrla?
— Hmm, od šarlaha? — Luce je nagađala, krenuvši onamo.
Prstima je dodirnula uklesane datume. Djevojka ondje po- kopana, kada je umrla bila je mlada od Luce sada. Luce, zapra- vo, nije ţeljela razmišljati o mogućim uzrocima njezine smrti.
Cam je nagnuo glavu, razmišljajući. — Moţda — rekao je. — Ili od zagonetnog poţara u ţitnici, gdje je mlada Betsy ne- vino drijemala uz mladića iz susjedstva. — Ţeljela je iskazati negodovanje, pretvarati se da je uvrijeđena njegovim riječima, ali Camovo lice, puno iščekivanja, nasmijalo ju je. Prošlo je uistinu dugo otkad se tako zabavljala s nekim mladićem. Naravno, okruţje za flert bilo je malo morbidnije nego pri- mjerice parkiralište kina, što je bilo tipičnije, no takvi su bili učenici Mača i kriţa. Kojim je sada i ona pripadala, dijeleći s njima dobro i zlo.
Slijedila je Cama do dna konkavnog groblja, gdje su se nalazile kićenije grobnice i mauzoleji. Nadgrobni spomenici
na strmini kao da su promatrali Luce i Cama u udubini, kao glumce u amfiteatru. Podnevno sunce prosijavalo je naranča- stim sjajem kroz listove divovskog stabla američke crnike. Lu- ce je zaklonila oči rukom. Bio je to najtopliji dan tog tjedna.
— A ovaj tip — Cam je rekao, pokazujući prema ogro- mnoj grobnici okruţenoj korintskim stupovima — totalno je izbjegavao sluţiti vojni rok. Ubila ga je greda koja je pala na njega u njegovu podrumu. Što je poučno i dokazuje da je izbjegavanje racija juţnjačke vojske besmisleno.
KIKA
— Dakle, tako? — Luce je upitala. — Podsjeti me, po čemu si ti stručnjak u tom polju? — Zadirkivala ga je, osjećajući se neobično povlaštenom biti ovdje s njim. Povremeno ju je pogledavao, ţeleći biti siguran da je nasmiješena.
— Imam šesto čulo za to. — Zabljesnuo ju je širokim, dje- čačkim osmijehom. — Ako ţeliš moţe to biti sedmo, osmo ili deveto čulo.
— Dojmljivo. — Nasmiješila se. — Za sada, zadovoljit ću se čulom okusa. Skapavam od gladi.
— Na zapovijed. — Cam je iz torbe izvukao deku i raširio je u maloj sjeni crnike.
Otvorio je termosicu i do Luce je dopro jak miris espressa. Obično nije pila crnu kavu, ali on je prvo u čašu stavio led, zatim ga prelio espressom i dolio na vrh baš pravu količinu mlijeka. — Zaboravio sam ponijeti šećer — rekao je.
— Ne pijem kavu s šećerom. — Otpila je gudjaj potpuno suhog, ledenog espressa — svoj prvi ukusan gudjaj u Maču i kriţu, gdje je kofein bio zabranjen.
— Imam sreću. — rekao je Cam i počeo slagati ostatak piknika na deku. Luceine oči nastavila su se širiti dok je promatrala hranu koju je donio — tamnosmedeg francuza, mali kolut mekog sira, glinenu zdjelicu s maslinama, zdjelu s razrezanim, začinjenim, kuhanim jajima, dvije svijetlozelene
jabuke. Nije mogla vjerovati da je to sve stalo u Camovu tor- bu — ili da je planirao sam pojesti svu tu hranu.
— Odakle ti sve to? — Luce je upitala.
Pretvarala se da je usredotočena na otkidanje komada kru- ha, i nastavila: — Koga si mislio povesti na ovaj izlet prije nego što sam se ja pojavila?
— Prije nego što si se ti pojavila? — Cam se nasmijao. — Više se i ne sjećam koliko pust je moj ţivot bio prije tebe.
Uputila mu je pomalo arogantan pogled ţeleći mu dati do znanja da je njegova primjedba nevjerojatno neukusna... i tek malo šarmantna. Naslonila je laktove na deku, a gleţnjeve prekriţila. Cam je sjedio u turskom sjedu njoj nasuprot, a kada je posegnuo preko nje prema noţu za sir, njegova ruka
KIKA
je dodirnula, zatim se zaustavila na njezinu koljenu u crnim trapericama. Pogledao ju je kao da ţeli pitati — Je li to u redu?
Nije ni trepnula i njegova ruka ostala je ondje, a kad je uzeo komad francuza koji mu je pruţila, njezino koljeno iskoristio je kao podlogu za kruh dok ga je premazivao tro- kutićem sira. Godila joj je njegova blizina i dodir, i na ovoj vrućini, to je nešto govorilo.
— Odgovorit ću prvo na lakše pitanje — rekao je napokon se vrativši u sjedeći poloţaj. — Nekoliko dana u tjednu po- maţem u kuhinji. To je dio sporazuma o ponovnom upisu u Mač i kriţ. Na taj način — uzvraćam. — Zakolutao je očima. — Ali nije mi loše ondje. Izgleda da volim vrućinu. Hoću reći, ako ne računaš opekline od vrelog ulja.
Okrenuo je prema njoj zapešća i pokazao tucet malenih oţiljaka na podlakticama. — Svaki posao nosi svoje rizike — rekao je nemarno. — Ali, zato sam ja zaduţen za smočnicu.
Luce nije mogla odoljeti a da prstima ne dotakne nevje- rojatno male i svijede otekline koje su postupno blijedjele i stapale se s njegovom još bijedom koţom. Prije nego što se
mogla posramiti svoje izravnosti i ustuknuti, Cam je uhva- tio njezinu ruku u svoju i čvrsto je stisnuo. Luce je zurila u njegove prste ovijene oko svojih. Sada je prvi put zamijetila koliko je boja njihove koţe bila slična. Okruţena preplanulim tijelima, tipičnim za to podneblje, Luceina bljedoća činila ju je nesigurnom. Ali, Camova koţa bila je tako upadljiva, tako neobična, gotovo metalna — a sada je shvatila da je njezina moţda tako izgledala njemu. Ramena su joj zadrhtala i osje- tila je laganu vrtoglavicu.
— Hladno ti je? — tiho ju je upitao.
Kad su im se pogledi sreli, znala je kako mu je jasno da joj nije bilo hladno.
Pribliţio joj se i prošaptao. — Sada ćeš vjerojatno traţiti da priznam kako sam te kroz kuhinjski prozor vidio kako pro- laziš dvorištem i sve ovo spakirao u nadi da ću te nagovoriti da markiraš sat i to vrijeme provedeš sa mnom.
KIKA
Da je barem imala u čaši onaj led, ali već se rastopio na zagušljivoj rujanskoj vrućini.
— I isplanirao romantičan izlet na ovom slikovitom gro- blju? — dovršila je. — Hej — prstom je prešao preko njezine donje usne. — Ja nisam spomenuo romantiku.
Ustuknula je. Imao je pravo — prebrzo je donosila zaključ- ke, već drugi put danas. Osjetila je kako joj obrazi gore, dok je pokušavala ne misliti na Daniela.
— Samo se šalim — rekao je i odmahnuo glavom na njezin zapanjen izraz lica. — Kao da to nije bilo očito.
Pogledao je velikog strvinara koji je kruţio oko goleme, bijele statue u obliku topa. — Znam, ovo nije raj — rekao je i dodao Luce jabuku — ali pretvarajmo se da smo u pjesmi Smi- thsa. A što se tiče mjesta, ova ustanova ne nudi previše izbora.
Blago rečeno. — Ja to vidim ovako — Cam je nastavio nalaktivši se. — Mjesto je beznačajno.
Uputila mu je sumnjičav pogled. Nije joj se sviđalo što se odmaknuo od nje, ali bila je previše srameţljiva da mu priđe dok je leţao nauznak na svojoj strani deke.
— Ondje gdje sam odrastao — na trenutak je zašutio — stvari se ne razlikuju mnogo od kaznioničkog načina ţivota Mača i kriţa. Dobra stvar koja je proizašla iz toga jest to što sam postao potpuno imun na svoju okolinu.
— Gluposti! — Luce je odmahnula glavom. — Da ti sada dam avionsku kartu za Kaliforniju, ne bi li sav sretan napu- stio ovo mjesto?
— Mmmm, tek umjereno ravnodušno — Cam je rekao ubacivši u usta začinjeno jaje.
— Ne vjerujem ti — Luce ga je gurnula.
— Sigurno zato što si imala sretno djetinjstvo.
Luce je zagrizla u tvrdu koru zelene jabuke i polizala sok koji joj je kapao s prstiju. U mislima je prelazila svojim sjećanjima, roditeljskim mrgođenjima, odlascima liječnicima, školama koje je promijenila kroz djetinjstvo, crnim sjenama koje su poput mrtvačkih pokrova, visjele preko svega. Ne, ne bi to nazvala sretnim djetinjstvom. Ali, ako Cam nije bio u
KIKA
stanju vidjeti izlaz iz Mača i kriţa ili nešto optimistično na horizontu, moţda je njegovo djetinjstvo ipak bilo gore.
Začula je šuštanje pored njihovih stopala i naglo se sklup- čala, ugledavši debelu zeleno-ţutu zmiju kako klizi pored njih. Pokušavajući ne prići joj blizu, spustila se na koljena i prikovala pogled uz nju. Nije to bila samo neka zmija, nego zmija koja je upravo sada svlačila koţu. Svjetlucava ali nepro- zirna koţa odvajala se od repa. U Georgiji je bilo zmija, ali Luce nikada nije vidjela nijednu usred svlačenja.
— Nemoj vrištati — rekao je Cam i poloţio ruku na nje- zino koljeno. Od njegova dodira osjetila se sigurnije. — Otići će ako je pustimo na miru.
No, za Luce to nije bilo dovoljno brzo. Očajnički je ţeljela vrisnuti. Oduvijek je mrzila zmije i bojala ih se. Bila su toliko skliske, ljigave i... — Fuj! — stresla se, ali nije mogla skinuti pogled sa zmije sve dok nije potpuno nestala u visokoj travi.
Smijuljio se dok je uzimao odbačenu koţu i stavljao je u njezinu ruku. Kao da je još uvijek bila ţiva, ta koţa, poput tanke ovojnice na svjeţem češnjaku koji je jednom njezin otac donio iz njihova vrta.
Ali, ovu je upravo svukla zmija. Odvratno! Bacila ju je na zemlju i obrisala ruke o traperice.
— Ma daj, ne sviđa ti se?
— To si zaključio iz mojeg drhtanja? — Luce se počinjala osjećati pomalo nelagodno. Vjerojatno se ponašala vrlo dje- tinjasto.
— Što se dogodilo s tvojom vjerom u moć preobrazbe? — Cam je upitao, pipkajući prstom zmijsku koţu. — Napokon, zbog toga si tu.
Skinuo je naočale. Njegove smaragdne oči bile su prepune samopouzdanja. Opet je zauzeo pozu neljudske mirnoće, če- kajući na njezin odgovor.
— Počinjem te smatrati pomalo čudnim — rekla je napo- sljetku i uspjela se tek ovlaš nasmiješiti.
— Oh, samo pomisli koliko toga još ne znaš o meni — odgovorio je i primaknuo se. Bliţe nego što se nalazio kada
KIKA
je naišla zmija. Bliţe nego što je očekivala. Ispruţio je ruku i polako prstima prošao kroz njezinu kosu. Luce se ukočila.
Cam je bio prelijep i pobuđivao je njezinu radoznalost. Nije mogla shvatiti kako se mogla, iako vrlo napeta — isto- dobno osjećati tako ugodno. Nije ţeljela biti nigdje drug- dje, sviđalo joj se biti tu i sada. Nije mogla skinuti pogled s njegovih usana, punih, ruţičastih, koje su bile sve bliţe njezinima, i od kojih joj se još više vrtjelo u glavi. Njegovo
rame dodirnulo je njezino, a grudi joj proţeo čudan drhtaj. Camove usne razdvojile su se. Zatim je sklopila oči.
— Dakle, tu ste vas dvoje! — glas bez daha prenuo je Luce. Luce je ogorčeno uzdahnula i usredotočila se na Gabbe.
Koja je stajala pred njima, s kosom skupljenom u rep sa stra- ne i neduţnim, širokim osmijehom na licu.
— Svuda sam vas traţila.
— A zašto, zaboga?! — Cam ju je mrko promatrao, zbog čega je zaradio još nekoliko bodova kod Luce.
— Groblja sam se posljednjeg sjetila. — Gabbe je nastavila brbljati, nabrajajući na prste. — Provjerila sam prvo vaše sobe, pa tribine, zatim —
— Sto hoćeš, Gabbe? — Cam ju je prekinuo, poput starijeg brata ili nekoga tko je već dugo poznaje. Gabbe je trepnula, zatim se ugrizla za usnu. — Gospođica Sophia me poslala da vas nađem — napokon je izgovorila, pucketajući prstima. — Da, tako je. Jednostavno je poludjela kada se Luce nije pojavila na satu. Neprestano je ponavljala kako si ti učenica koja mnogo obećava, i tako dalje u tom stilu. — Luce nije mogla prokljuviti tu djevojku. Je li odista u tom trenutku bila iskrena i radila kako joj je bilo rečeno? Ili se rugala Luce jer je uspjela impresionirati profesoricu? Nije li joj bilo dovoljno to što Daniela vrti oko malog prsta — zar je sada ţeljela i Cama?
Dok je stajala ondje, treptala svojim krupnim srnećim očima i motala pramen kose oko prsta, Gabbe je vjerojatno naslućivala da ih je u nečemu prekinula.
KIKA
— Hajdemo! — rekla je napokon, i ispruţila obje ruke prema Luce i Camu kako bi im pomogla ustati. — Vratimo se na nastavu.
— Luceinda, sjedni u treću klupu. — rekla je gospođica Sophia kada su Luce, Cam i Gabbe ušli u knjiţnicu, ne podi- gavši pogled s papira. Nije traţila opravdanje zbog izostanka. Nije bilo ukora zbog kašnjenja. Gospođica Sophia tek je odsutno smjestila Luce u klupu uz Penn u dijelu knjiţnice u kojem su se nalazila računala. Doimala se kao da nije ni primijetila da je Luce do maločas bila odsutna.
Luce je uputila Gabbe pogled pun optuţivanja, ali Gabbe je samo slegnula ramenima i ustima oblikovala riječi. — Što?!
— Gdje-si-bila? — čim je Luce sjela Penn je započela ispiti- vati. Izgledalo je kao da je jedino Penn primijetila da je nema.
Luce je pogledom našla Daniela, nosa gotovo ukopanog u računalo u sedmoj klupi. Sa svojeg mjesta, Luce je mogla ra- zaznati tek plavu aureolu njegove kose, no to je bilo dovoljno da joj se obrazi zaţare. Utonula je u stolicu, postiđena zbog njihova razgovora ranije tog jutra u teretani.
Ĉak i nakon vremena koje je provela s Camom, njihova zajedničkog smijeha i potencijalnog poljupca, kada je ugleda- la Daniela nije mogla zatomiti osjećaje prema njemu.
Ali, oni nikada neće biti zajedno.
To je bila srţ njegovih riječi u teretani.
Nakon što mu se praktički bacila u naručje.
Njegovo odbijanje boljelo ju je toliko duboko, toliko blizu srcu, da je bila sigurna da se to na njezinu licu jasno moţe pročitati.
Penn je olovkom nestrpljivo lupkala po Luceinu stolu. Ali, Luce nije znala što joj reći. Njezin izlet s Camom prekinula je Gabbe prije nego što je Luce stigla shvatiti što se događa. Ili što se spremalo dogoditi. Ali, ono što ju je čudilo, bilo je za- što je sve to s Camom izgledalo toliko nevaţno u usporedbi s onim što se ranije toga jutra dogodilo s Danielom.
KIKA
Gospođica Sophia stajala je u sredini prostorije i pucketala prstima u zraku poput odgojiteljice u vrtiću koja pokušava privući paţnju djece. Njezine srebrene narukvice zveckale su poput zvona.
— Ako ste ikada pokušali ući u trag svom obiteljskom sta- blu — vikala je preko zaglušujuće buke — onda znate kakva sva blaga leţe zakopana u njihovu korijenu.
— Oh, Isuse, ubij tu metaforu! — prošaptala je Penn. — Ili mene. Jedno ili drugo.
— Imate dvadeset minuta pristupa internetu da počnete istraţivati svoje obiteljsko stablo — rekla je gospođica Sophia i uključila štopericu. — Jedna generacija seţe ugrubo kroz dvadeset, do dvadeset pet godina, dakle, pokušajte istraţiti barem šest generacija.
Gunđanje.
Glasan uzdah provalio je iz sedme klupe. Daniel. Gospo- đica Sophia okrenula se prema njemu. — Daniele? Nešto nije u redu s ovim zadatkom?
Uzdahnuo je slegnuo ramenima. — Ne, ni najmanje. Sve je u redu. Moje obiteljsko stablo... Bit će zanimljivo.
Gospođica Sophia zagonetno je nakrivila glavu. — Tvoje riječi protumačit ću kao entuzijastičnu podršku. Zatim se po- novo obratila razredu: — Sigurna sam da ćete uspjeti pronaći informaciju vrijednu istraţivanja u eseju od deset do petnaest stranica.
Luce se nikako nije mogla usredotočiti. Ne, pored toliko toga o čemu je trebala razmišljati. Ona i Cam na groblju. Moţda se nije uklapalo u standardnu definiciju romantičnog, ali Luce je gotovo bilo draţe tako. Bilo je potpuno drukčije od bilo čega što je do tada iskusila. Markirala je sat zbog skitnje grobljem. Zbog izleta s Camom, i savršene kave s mlijekom koju joj je pripremio. Smijala se s njim svojem
strahu od zmija. No, moglo je i bez tog cijelog događaja sa zmijom, ali barem je Cam bio u vezi s tim ljubazan i ugodan. Ljubazniji i ugodniji nego što je Daniel bio prema njoj cijeli
KIKA
tjedan. Nije ţeljela priznati, ali to je bila istina. Daniela nije zanimala.
A Cam, s druge strane...
Promatrala ga je, bio je nekoliko klupa udaljen od nje. Namignuo joj je prije nego što je počeo tipkati po tastaturi. Sviđala mu se. Callie neće moći prestati blebetali o tome koliko je očito da je zatreskan u nju.
Silno je poţeljela u tom trenutku nazvati Callie, izjuriti iz te knjiţnice i odgoditi zadatak s obiteljskim stablom za poslije. Naći drugog mladića bio je najbrţi način — ili moţ- da jedini, da izbaci Daniela iz glave. Ali tu je postojalo ovo uţasno načelo Mača i kriţa vezano uz telefoniranje a učenici oko nje tako su marljivo izvršavali zadatak. Gospođica Sop- hia je svojim malim, revnim očima tragala za besposličarima. Luce je uzdahnula, poraţena, i utipkala traţilicu na svojem kompjutoru. Imala je dvadeset minuta da dovrši zadatak, ali nijedna njezina moţdana stanica nije mu se mogla posvetiti. Posljednje što je sada ţeljela bilo je učiti o svojoj dosadnoj obitelji. Umjesto toga, njezini bezvoljni prsti počeli su utip- kavati sljedećih trinaest slova, potpuno samovoljno.
— Daniel Grigori. Traţi.
OSMO POGLAVLJE ODVIŠE DUBOK SKOK
Kada je Luce u subotu ujutro otvorila vrata svoje sobe, u naručje joj je pala Penn. — Ĉovjek bi pomislio da sam već trebala naučiti da se vrata otvaraju prema unutra — ispričavala se, namještajući naočale na nosu. — Moram to zapamtiti i prestati se nasla- njati ljudima na špijunke. Lijepa soba — dodala je ogledajući se. Pribliţila se prozoru pored Luceina kreveta. — Pogled nije loš, izuzevši rešetke.
KIKA
Luce je stajala iza nje, gledala prema groblju, ravno u sta- blo američke crnike, ispod kojeg su ona i Cam uţivali u pik- niku. Također je gledala prema mjestu nevidljivom odande, ali jasnom u njezinu sjećanju, gdje je Daniela i nju gotovo pokosio kip. Kip anđela osvetnika, koji je nakon te nezgode tajanstveno nestao.
Sjetila se Danielova zabrinutog pogleda kada je prošap- tao njezino ime tog dana, njezina nosa uz njegov, njegovih prstiju na njezinu vratu — od svega toga počela je gorjeti. No, istodobno osjećala se jadno. Uzdahnula je i okrenula se od prozora, shvativši da se Penn već počela zabavljati nečim drugim. Penn je prebirala stvari na Luceinu stolu, i svaki Lu- cein osobni predmet pomno ispitivala. Pristiskivač za papir u obliku Kipa slobode, koji joj je tata donio s konferencije u New Yorku, maminu sliku s nevjerojatno smiješnom trajnom kada je bila Luceinih godina, CD Luceinde Williams, njezine
imenjakinje, oproštajni poklon od Callie, koji je dobila prije nego što je uopće čula za ustanovu Mač i kriţ.
— Gdje su ti knjige? — upitala je Penn, ţeleći skrenuti s puta koji je vodio prema razgovoru o njezinim uspomenama. — Rekla si da ćeš doći da zajedno učimo.
Do tada, Penn je već prekapala po njezinoj odjeći. Luce je promatrala kako brzo gubi zanimanje za hrpu varijacija na temu crne majice i dţemperi. Kada se Penn pribliţila njezinu toaletnom stoliću, Luce se ispriječila.
— Dobro, sada je dosta. Pravo si njuškalo — rekla je. — Trebale bismo se početi baviti istraţivanjem svojih obiteljskih stabala.
— Kad smo već kod njuškanja. — Pennine oči zatreperile su. — Imaš pravo, trebale bismo se baviti istraţivanjem. Ali, ne time na koje ti misliš.
Luce se zablenula u Penn. — Molim?
— Gledaj — stavila je ruku Luce na rame. — Ako te zbilja zanima Daniel Grigori —
— Pssst! — Luce je protisnula, skočivši prema vratima. Izvi- rila je u hodnik i hitro promotrila oko sebe. Sve je izgledalo
KIKA
čisto — ali to nije ništa značilo. Ljudi ondje imali su sumnjivu naviku pojavljivati se niotkud. Pogotovo Cam. A Luce bi upravo umrla ako bi on — ili bilo tko — doznao koliko je za- ljubljena u Daniela. Ili, u ovom trenutku, bilo tko osim Penn.
Zadovoljna, Luce je zatvorila i zaključala vrata, zatim se okrenula prema prijateljici. Penn je prekriţenih nogu sjedila na rubu Luceina kreveta. Ĉinilo se da je situacija zabavlja. Luce je stavila ruke iza leđa i čeprkala noţnim palcem po crvenom, okruglom tepihu pored vrata. — Zašto misliš da me zanima nešto u vezi s njim?
— Poštedi me! — rekla je Penn, smijući se. — Prvo, potpuno je očito da cijelo vrijeme zuriš u Daniela Grigorija.
— Pssst! — Luce je ponovo prosiktala.
— Drugo, — Penn je nastavila, ne spustivši glas. — Proma- trala sam te kako ga čak i preko interneta uhodiš, i to cijeli sat neki dan. Tuţi me, ako ţeliš — ali bila si totalno besramna. I treće, nemoj biti tako paranoična. Zar misliš da komuniciram i sa kim iz ove škole, osim s tobom?
To je bila istina.
— Pod pretpostavkom da te zanima izvjesna, neimenovana osoba — nastavila je — pokušavam ti reći da bi mogla biti na mnogo boljem tragu. — Penn je slegnula ramenom. — Kad bi imala pomoć.
— Slušam — Luce je rekla, utonuvši u krevet. Njezina potraga internetom za Danielom svela se na tipkanje, zatim brisanje, zatim ponovno tipkanje Danielova imena u traţilicu.
— Nadala sam se da ćeš to reći — Penn je rekla. — Nisam ponijela knjige sa sobom danas, jer ću ti priuštiti razgleda- vanje — razrogačila je šašavo oči, — vrlo strogo povjerljivih podzemnih jazbina u kojima se nalaze dosjei učenika poprav- ne ustanove Mač i kriţ.
Luce je napravila grimasu. — Ne znam... Zabadati nos u Danielov dosje? Nisam sigurna trebam li još jedan razlog zbog kojeg bih se osjećala poput kakve sulude uhode.
KIKA
— Ha! — Penn se cerekala. — Da, rekla si to naglas. Hajde, Luce! Bit će zabavno. Osim toga, što bi drugo mogla raditi ovog savršeno sunčanog subotnjeg jutra?
Dan je bio lijep — upravo toliko da je pozivao na zabavu na otvorenom, zbog čega se Luce osjećala osamljenom. Usred noći osjetila je frontu hladnog zraka kroz otvoren prozor, ali kada se ujutro probudila, vrućina i vlaga nisu ni najmanje jenjale.
Običavala je te zlatne dane rane jeseni provoditi na bici- klu, rovati kroz biciklističke staze s prijateljicama. To je bilo prije nego što je počela izbjegavati rubove šume zbog sjena koje nijedna druga djevojka nikada nije vidjela. To je bilo prije nego što su je, za vrijeme školskih praznika, prijateljice posjele i objavile joj da im roditelji brane pozivati je doma, kako ne bi došlo do incidenta.
Istina je bila da je Luce bila malo uspaničena, zabrinuta kako će provesti svoj prvi vikend u Maču i kriţu. Nije bilo nastave, terorizirajućih ispita tjelesne kondicije, obveznih društvenih događaja. Pred njom je bilo četrdeset osam be- skrajnih sati slobodnog vremena. Vječnost. Cijelo jutro, sve dok se nije pojavila Penn, osjećala je mučninu.
— Dobro — Luce je rekla pokušavajući ostati ozbiljna. — Odvedi me u svoj tajni brlog.
Penn je gotovo poskakivala dok je vodila Luce preko po- gaţene trave školskog dvorišta do glavnog predvorja pored ulaza u školu. — Nemaš pojma koliko sam čekala nekoga tko bi mi mogao biti na partner u zločinu.
Luce se nasmiješila, sretna što je Penn usredotočena više na nju, svoju sudruţicu u avanturi, nego na... pa, na Lucein odnos prema Danielu.
Prelazile su rubom dvorišta pored nekoliko učenika koji su ljenčarili na tribinama na blistavom, kasnojutarnjem suncu. Luce je bilo neobično vidjeti na školskom dvorištu boju, na učenicima koje je poistovjećivala s crninom. Prošle su pored Rolanda u kratkim, svijetlozelenim nogometnim
KIKA
hlačicama. Driblao je loptu. I pored Gabbe, u ljubičastoj ka- riranoj košulji. Jules i Philip, par s probušenim jezicima, crtali su jedno drugome po koljenima izblijedjelih traperica. Todd Hammond sjedio je na tribinama dalje od ostalih i čitao strip odjeven u majicu s kamuflaţnim uzorkom. Ĉak su i Luceine
siva majica bez rukava i kratke hlače bili mnogo ţivopisniji od njezine cijele prošlotjedne odjeće.
Trenerica Diante i Albatrosica obnašale su dvorišnu duţ- nost. Uz rub dvorišta postavile su dvije plastične stolice i uleknut suncobran. Osim kada su otresale pepeo s cigareta na travu, doimale su se kao da iza velikih tamnih naočala drijemaju. Ili kao da se do krajnjih granica dosađuju, utamni- čene na tom mjestu protiv svoje volje, poput štićenika koje su nadgledale.
Dvorište je bilo puno ljudi, ali pred glavnim predvorjem nije bilo nikoga, što je Luce bilo drago. Nitko Luce nije upozorio na neovlašteno stupanje u područja s povjerljivim podacima, niti joj je itko dao do znanja gdje se takva mjesta nalaze, ali bila je sigurna da bi Randy našla načina da je do- lično kazni.
— Što je s crvenima? — Luce je upitala, sjetivši se svepri- sutnih kamera.
— Zamijenila sam im baterije potrošenim kada sam krenu- la prema tvojoj sobi. — Penn je rekla leţernim tonom kojim bi netko rekao, Napunio sam ti auto gorivom.
Penn je pomno pogledala oko sebe prije nego što je odvela Luce do straţnjeg ulaza u glavnu zgradu, zatim tri stube niţe, do maslinastih vrata koja se iz prizemlja nisu vidjela.
— Potječe li ovaj podrum također iz doba Građanskog rata? — Luce je upitala. Njoj je izgledao poput zatvora za ratne zarobljenike.
Penn je dramatično udahnula vlaţni zrak. — Je li ovaj smrad truleţi odgovor na tvoje pitanje? Ovo je miris pre- dratne plijesni. — Nacerila se. — Većina učenika zaprepastila bi se da je tako legendaran zrak uopće moguće udahnuti.
KIKA
Luce je pokušala ne disati na nos, a Penn je odnekud izvu- kla gomilu ključeva ovješenu o ogromno uţe. — Moj ţivot
bio bi toliko lakši da postoji otpirač za ova vrata. — Rekla je prebirući kroz ključeve kojih je bilo kao u ţeljezariji dok nije izvukla jedan, tanak i srebrn.
Kada ga je Penn okrenula u bravi, Luce je osjetila neoče- kivan drhtaj uzbuđenja. Penn je imala pravo — to je bilo mnogo bolje od razrađivanja obiteljskog stabla.
Prešle su kratkim, toplim i vlaţnim hodnikom čiji je strop bio tek desetak centimetara viši od njihovih glava. Ustajao zrak mirisao je na truleţ i raspadanje, a Luce je gotovo bila sretna jer joj je tama onemogućivala pogled na pod. Upravo kada se počela osjećati klaustrofobično, Penn je izvukla drugi ključ, koji je otvorio mala ali moderna vrata. Spustile su glave i prošle ispod dovratka. Zatim su se uspravile.
Ušle su u ured sa sluţbenim dokumentima, koji je zau- darao na plijesan, ali zrak unutra bio je hladan i suh. Osim znaka za IZLAZ koji je svijetlio blijedocrveno iznad njihovih glava, prostorija je bila u potpunoj tami.
Luce je razaznavala Penninu zdepastu siluetu kako rukama tapka u tmini. — Ma, gdje je ta uzica? — Ĉula je Penn kako mrmlja. — Tu je.
Penn je njeţno povukla uzicu i gola ţarulja koja je visjela sa stropa na metalnom lancu s karikama počela je svijediti. Soba je još uvijek bila mutno osvijetljena, ali sada je Luce mogla razabrati maslinasto zelene betonske zidove i na njima teške metalne police s metalnim ormarićima za kartoteku. Police su bile ispunjene desecima kartonskih kutija a prolazi među ormarima protezali su se u nedogled. Sve je prekrivao debeo sloj prašine.
Sunčani dan odjednom je izgledao vrlo daleko. Luce je znala da se nalaze tek nekoliko stuba ispod zemlje, ali osjeća- la se kao da se nalazi kilometrima duboko. Protrljala je gole ruke. Da je ona bila sjena, taj podrum bio bi mjesto gdje bi
KIKA
se nalazila. Još uvijek nije bilo znaka od njih, ali Luce je znala kako dovoljno dobar razlog da bi se osjećala zaštićenom od njih, nije postojao.
Penn, nimalo zbunjena deprimirajućom atmosferom po- druma, izvukla je stolicu iz kuta. — Opa! — rekla je vukući je za sobom dok je hodala. — Nešto je drukčije. Dosjei su nekada stajali ovdje... netko je čini se malo pospremao otkad sam se posljednji put ovuda motala.
— A kada je to bilo? — Luce je upitala.
— Prije oko tjedan dana... — Pennin glas izgubio se kada se nestala iza visokog ormara.
Luce nije mogla ni zamisliti čemu je sluţila tolika karto- teka. Jednoj je podigla poklopac i izvukla debeo snop papira na kojem je pisalo - DOPUNSKE POPRAVNE MJERE. Progutala je knedlu. Moţda ipak nije ţeljela s time se pobliţe upoznati.
— Sve je poredano po abecedi — Penn ju je pozvala, gla- som prigušenim kao da dolazi izdaleka. — E, F, G... evo nas, Grigori.
Luce je slijedila zvuk šuštanja papira do uskog prolaza i ondje ugledala Penn kako s naporom drţi kutiju u naručju. Danielov dosje pridrţavala je bradom.
— Tako je tanak — rekla je pomaknuvši malo bradu da bi ga Luce mogla uzeti. — Obično su puno deblji, hmm... — Pogledala je Luce i ugrizla se za usnu. — Dobro, sada ja zvučim kao suluda uhoda. Hajdemo vidjeti što piše.
U Danielovu školskom dosjeu nalazio se samo jedan list papira. U gornjem desnom kutu papira nalazila se crno-bije- la fotografija vjerojatno preslika iz njegove učeničke osobne iskaznice. Gledao je ravno u fotoaparat, u Luce, s blagim osmijehom na usnama. Nije se mogla suspregnuti i ne uz- vratiti mu osmijeh. Izgledao je upravo kao one noći kada...
zapravo, nije se mogla sjetiti. Taj izraz njegova lica bio joj je toliko poznat, jasan u njezinu sjećanju, ali Luce nije znala odakle.
KIKA
— Boţe, ne izgleda li potpuno jednako? — Penn je preki- nula Luceine misli. — Pogledaj datum! Ova slika stara je tri godine. Tada je prvi put došao u Mać i kriţ.
Vjerojatno je to i Luce mislila... da Daniel sada izgleda jednako kao i tri godine prije. Ali, osjećala je kao da joj je na umu bilo nešto drugo, nagovještaj nekih drugih misli, kojih se više nije mogla sjetiti.
— Roditelji: nepoznati — Penn je pročitala, dok joj je Luce virila preko ramena. — Skrbnik: Sirotište grada Los Angelesa.
— Sirotište? — Luce je upitno ponovila, pritisnuvši srce.
— To je sve što piše. Sve ostalo popisano ovdje je...
... popis njegovih kaznenih djela — Luce je završila, pro- čitavši zajedno s Penn.
— Zadrţavanje na gradskoj plaţi poslije dopuštenog vre- mena... razbijanje kolica za kupnju... kršenje pješačkih pro- metnih propisa.
Penn je razrogačila oči gledajući Luce i zatomila smijeh. — Osvajač ţenskih srca, Grigori, bio je uhićen zbog kršenja pješačkih prometnih propisa. — Priznaj, ovo je zbilja smiješno.
Luce se nije sviđalo zamišljati Daniela uhićenog za bilo što. Još manje joj se sviđalo što se, prema kartoteci Mača i kriţa, cijeli njegov ţivot svodio na kratak popis sitnih prekr- šaja. Pored toliko kutija s dosjeima, to je bilo sve što je pisalo o Danielu.
— Mora biti još — rekla je.
Iznad njih začuo se zvuk koraka. Luce i Penn brzo su pog- ledale u strop.
— Glavni ured — Penn je prošaptala, izvukla papirnati
rupčić iz rukava i ispuhala nos. — Moţe biti bilo tko. Ali ovamo nitko ne silazi, vjeruj mi.
Trenutak potom, vrata smještena duboko u prostoriji odš- krinula su se i svjetlo iz predvorja osvijetlilo je stube. Ĉuo se zvuk lupanja cipela po stubama. Luce je osjetila kako je Penn vuče za majicu prema zidu iza police s knjigama. Ĉekale su i zadrţavajući dah stezale u rukama Danielov ukradeni dosje. Bile su totalno uhvaćene na djelu.
KIKA
Luce je sklopila oči, očekujući nagore, kada je prostoriju ispunila ugodna melodija. Netko je pjevušio.
— Dooo da da da doooo — ţenski glas pjevao je opušteno i sentimentalno. Luce je istegnula vrat između dviju kutija i ugledala vitku stariju ţenu s malom dţepnom svjetiljkom zavezanom na čelo, poput rudara. Gospođica Sophia. Nosila je dvije velike kutije, jednu na drugoj, koje su joj zaklanjale gotovo cijelo lice i tijelo, sve osim blistavog čela. Njezini pro- zračni koraci ostavljali su dojam da su teške kutije u njezinu naručju zapravo lake poput pera.
Penn je zgrabila Luceinu ruku dok su zurile u gospođicu Sophiju koja je kutije spremala na praznu policu. Izvadila je olovku i zapisala nešto u biljeţnicu. — Samo još nekoliko — rekla je promrmljavši još nešto, što Luce nije uspjela razabra- ti. Trenutak potom, gospođica Sophia već je jedrila prema stubama, nestavši iza vrata jednako brzo kao što se pojavila. Melodija koju je pjevušila zadrţala se u zraku još trenutak nakon što je otišla.
Kada su se vrata zatvorila, Penn je duboko izdahnula. — Rekla je da ih ima još. Vjerojatno će se vratiti.
— Što ćemo sada? — pitala je Luce.
— Odšuljaj se uza stube — Penn je rekla, pokazujući prstom.
— Kad se uspneš, drţi se lijeve strane i doći ćeš do glavnog ureda. Ako te netko vidi, reci da si traţila toalet.
— A što ćeš ti?
— Spremit ću Danielov dosje i naći se s tobom kod tribi- na. Gospođica Sophia neće posumnjati ako ovdje nađe samo mene. Ovaj podrum je poput moje druge sobe.
Luce je s blagim razočarenjem pogledala ovlaš Danielov dosje.
Nije bila spremna otići. Kada je odlučila poslušati Penn i tajno pregledati Danielov dosje, počela je razmišljati i o Camovu. Daniel je bio tako zagonetan — i naţalost, takav je bio i njegov dosje. Cam, s druge strane, činio se otvoren, jednostavan, očit, i to ju je zainteresiralo. Pitala se bi li mogla doznati o njemu još štogod što ne bi s njom rado podijelio.
KIKA
Ali, jedan pogled na Penn rekao joj je da vremena za to nema i da su već previše riskirale.
— Ako postoji još kakav dosje o Danielu, naći ćemo ga — Penn ju je uvjeravala. — Nastavit ćemo traţiti. — Pogurala je Luce blago prema vratima. — Idi sada!
Luce je hitro prošla kroz smrdljivi hodnik, zatim otvorila vrata i izašla na stube. Zrak u podnoţju stuba još je bio vlaţan i vruć, ali se svakim narednim korakom postupno raščišćavao. Kada je napokon zaobišla ugao na vrhu stuba, morala je tre- pnuti i protrljati oči neprilagođene na blještavu svjedost koja je obasjala veţu. Posrćući zašla je za ugao, prošla kroz bijelo obojena vrata i ušla u glavno predvorje. Zatim se smrznula.
Dvije, poput bodeţa tanke potpetice crnih visokih čiza- ma, prekriţene u gleţnjevima i dignute u zrak, poput nogu Zle vještice s Juga, virile su iz telefonske govornice. Luce je poţurila prema ulaznim vratima, nadajući se da će proći neza- mijećena, kada je shvatila da su čizme spojene s parom tajica zmijskog uzorka, a one s namrgođenom Molly. Mali srebrni fotoaparat drţala je u ruci. Podigla je pogled prema Luce, stavila slušalicu pod uho i, ritnuvši se, spustila noge na pod.
— Zašto tvoj izraz odaje krivnju, Mesna Štruco? — pitala je i ustajući se podbočila. — Pretpostavit ću da još uvijek ne namjeravaš poslušati moj prijedlog da se kloniš Daniela.
Sigurno je samo glumila takvo zlo čudovište. Molly nije mogla znati gdje je Luce upravo bila. Nije znala ništa o Luce. Nije imala razloga biti tako zločesta. Luce nije učinila Molly ništa naţao, osim što je se, od prvog dana škole, pokušavala kloniti.
— Zar si zaboravila kakva se paklena katastrofa dogodila kada si se zadnji put pokušala nametnuti tipu kojeg nisi za- nimala? — Mollyn glas bio je oštar poput noţa. — Kako mu je bilo ime? Taylor? Truman?
Trevor. Kako je Molly mogla znati za Trevora? On je bio njezina najdublja, najmračnija tajna. Sve što je Luce ţeljela
— ono što je morala — bilo je zadrţati ono što se dogodilo s Trevorom tajnom dok je odrađivala svoje vrijeme u Maču i
KIKA
kriţu. A sada, samo Utjelovljenje Zla, ne samo da je znalo za to, nego je bestidno, okrutno i nonšalantno o tome govorilo
— posred glavne školske porte.
Zar je bilo moguće da joj je Penn lagala i da nije samo s Luce dijelila sluţbene tajne? Zar je postojalo neko logičnije objašnjenje ? Luce je stezala ruke preko grudiju, osjećajući mučninu i izloţenost i... neobjašnjivu krivnju kao i one va- trene noći.
Molly je nakrivila glavu. — Napokon — rekla je s olakša- njem u glasu. — Nešto si ipak shvatila. — Okrenula je leđa Luce i širom otvorila vrata. No prije nego što je leţerno iše- tala u dvorište, izvila je glavu i snishodljivo pogledala Luce.
— Dakle, nemoj dobrom starom Danielu učiniti isto što i onome — kako-mu-je-ime. Kuţiš?
Luce je pošla nekoliko koraka za Molly, slijedeći je kroz vrata, no tada je shvatila da bi se vjerojatno prije slomila nego
što bi joj uspjela uzvratiti. Djevojka je bila suviše podmukla. Zatim je, poput soli na ranu, Gabbe došetala s tribina i prišla Molly na sredini travnjaka. Nekoliko trenutaka potom obje su se osvrnule i pogledale u nju, dovoljno daleko da im se izrazi ne mogu razabrati. Plavokosa glava s repom izvila se prema crnoj, kratkoj frizuri — bio je to najogavniji prizor povjerljivog razgovora koji je Luce ikada vidjela.
Ispreplela je oznojene prste i zamislila Molly kako blebeće Gabbe sve što zna o Trevoru, nakon čega će Gabbe odmah otrčati i novosti prenijeti Danielu. Osjetila je kako joj iz vrhova prstiju, kroz ruke, u grudi dotječe mučna bol. Daniel je bio uhićen zbog kršenja prometnih propisa, i što onda? To nije bilo ništa u usporedbi s onim što je Luce učinila da završi tu.
— Glavu gore! — glas je viknuo. To je bila jedna od Lu- ceinih najmrskijih fraza. Sportski rekviziti, svih vrsta, uvijek bi nekako našli put do Luce. Ţmirnula je, gledajući ravno u sunce. Zaslijepljena, nije uspjela zaštititi lice prije nego što ju je nešto bolno udarilo u glavu i lice. U ušima joj je glasno zazvonilo. Joj!
KIKA
Rolandova nogometna lopta.
— Odlično! — Roland je uskliknuo kada se lopta otklizala ravno prema njemu. Kao da je to učinila namjerno. Protr- ljala je čelo i učinila nekoliko nesigurnih koraka. Ruka oko njezina zapešća! Iskra topline što ostavlja bez daha. Prvo je pogledala dolje, u preplanule prste oko svoje ruke, zatim gore u Danielove duboke, sive oči.
— Jesi li dobro? — ţelio je znati.
Kada je kimnula, digao je obrvu. — Ako si ţeljela igrati nogomet, trebala si reći — rekao je. — Rado bih ti objasnio neka istančanija pravila igre. Većina ljudi, naprimjer, radije uzvraća udarce manje osjedjivim dijelovima tijela.
Pustio je njezino zapešće i Luce je pomislila da će sada ispruţiti ruku i njeţno dodirnuti obraz koji ju je bolio. Na trenutak se ukočila, iščekujući, suspregnuta daha. Zatim je osjetila iznemoglost u grudima, jer Daniel je rukom micao kosu iz svojih očiju.
Tek tada, Luce je shvatila da joj se Daniel rugao.
A zašto i ne bi? Vjerojatno je na obrazu imala otisak no- gometne lopte.
Molly i Gabbe još uvijek su zurile u nju — a sada i Daniel, s rukama prekriţenim na prsima.
— Mislim da tvoja djevojka postaje ljubomorna. — rekla je Luce i pokazala rukom prema djevojkama.
— Koja od njih? — upitao je.
— Nisam znala da su obje tvoje djevojke.
— Nijedna od njih nije moja djevojka — rekao je jedno- stavno. — Nemam djevojku. Ţelio sam znati koju si smatrala mojom djevojkom.
Luce je bila zapanjena. A što je značilo ono šaputanje s Gabbe? Zašto su ga djevojke upravo sada na takav način promatrale? Zar je lagao?
Ĉudno ju je promatrao. — Moţda si udarila glavom jače nego što sam mislio — rekao je. — Dođi, prošetajmo, potreb- no ti je malo zraka.
KIKA
Luce je pokušala otkriti zlobnu šalu u njegovu posljednjem prijedlogu. Zar je pokušavao reći da njezina šuplja glava treba malo zraka? Ne, to nije imalo smisla. Gledala ga je. Kako je mogao izgledati tako nepatvoreno iskren? Baš kada se počela privikavati na tipično grigorijevsko odbijanje.
— Kamo? — Luce je oprezno upitala. Bilo bi odviše ne- oprezno prepustiti se veselju zbog činjenice da Daniel nema djevojku, i da je ţeli nekamo odvesti. Tu je negdje bila zamka. Daniel je virnuo prema djevojkama s druge strane travnjaka.
— Nekamo gdje nas neće promatrati.
Luce se dogovorila s Penn da će je čekati kod tribina, ali objasnit će joj poslije, i naravno, Penn će shvatiti. Luce je dopustila Danielu da je odvede iz ispitivačkog vidokruga dviju djevojaka. Prošli su pored malog voćnjaka s polugnjilim bre- skvama sa straţnje strane crkve, sadašnje gimnastičke dvorane. Pribliţavali su se gaju prekrasnih, izvijenih stabala američke crnike, za koju Luce nije ni slutila da se tu nalazi. Daniel se okrenuo, provjerivši uspijeva li ga pratiti. Nasmiješila se, kao da joj slijediti ga nije pričinjavalo napor, ali dok je ubrzavala pre- ko kvrgavog starog korijenja, nije mogla ne pomisliti na sjene.
Sada je ušla u sjenoviti gaj, mračan pod gustim lišćem kroz koji su se tek mjestimično probijale tanke zrake sunca. Neu- godan miris vlage, miris dubokog blata ispunio je zrak i Luce je odjednom shvatila da se nalaze u blizini vode.
Da je bila osoba koja se moli, sada bi se molila da je sjene ostave na miru, barem toliko koliko će biti s Danielom. Nije ţeljela da Daniel vidi koliko suluda zna biti. Ali, Luce se ni- kada nije molila. Nije znala kako. Umjesto toga, prekriţila je prste iza leđa.
— Suma ovdje postaje rjeđa. — Daniel je rekao. Našli su se na čistini i Luce je ostala bez daha. Nešto se promijenilo dok su ona i Daniel hodali kroz šumu. Nije se radilo samo o promjeni okoline, toliko različite od kampusa Mača i kriţa, boje iskašljane sluzi. Kada su izašli ispod krošnji i stali na visoku, crvenu stijenu, osjetila se kao posred razglednice, po- put onih na pokretnim metalnim policama u provincijskim
KIKA
dućanima i sanjarski prikazivale idiličan američki Jug, koji više nije postojao.
Svaka boja na koju je njezin pogled pao, blještala je i postajala svakim trenutkom sve sjajnija — od kristalno pla- vog jezera ispod njih, do guste smaragdne šume što ga je
okruţivala. Dva galeba jedrila su vedrim nebom. Kada se propela na prste, razabrala je u daljini obris ţutosmeđe slane močvare na koju se, znala je, na nevidljivom obzoru, nastav- ljala bijela pjena oceana.
Podigla je pogled prema Danielu. I on je sjajio. Njegova koţa na toj svjedosti bila je zlatna, a oči gotovo poput kiše. Osjećati ih na svojem licu bilo je za nju nešto teško i nesva- kidašnje.
— O čemu razmišljaš? — upitao je. Izgledao je mnogo opuštenije sada kada su se udaljili od ostalih.
— Nikada nisam vidjela nešto toliko lijepo — rekla je, prelazeći pogledom po netaknutoj površini jezera, osjećajući kako je obuzima ţelja da zaroni. Petnaestak metara dalje, iz vode je izvirivala velika, plosnata stijena prekrivena mahovi- nom. — Što je to?
— Pokazat ću ti — Daniel je rekao i izuo cipele.
Luce se neuspješno trudila ne zuriti dok je svlačio majicu preko glave i izlagao njezinu pogledu mišićavi torzo.
— Dođi — rekao joj je, ukočenoj i ukopanoj u mjesto. — Moţeš u tome plivati — dodao je, pokazujući na njezinu sivu majicu i kratke hlače. — Ĉak ću ti ovaj put dopustiti da pobijediš. —
Nasmijala se. — Ovaj put? Za promjenu od onda kada sam ja tebi dopustila da pobijediš?
Daniel je gotovo kimnuo, međutim naglo je obustavio tu kretnju glavom. — Ne. Za promjenu od poraza na bazenu neki dan.
Na trenutak, Luce mu je poţeljela objasniti zašto je izgubi- la. Moţda bi se zajedno nasmijali njezinog zabludi o Gabbe i njemu. Ali, Danielove ruke već su bile u zraku, njegovo tijelo
KIKA
opisalo je luk i zatim uronilo okomito u jezero sa savršenim, malim pljuskom.
Bio je to jedan od najljepših prizora koje je Luce ikada vi- djela. Takvoj eleganciji Luce nikada do tada nije imala priliku svjedočiti. Ĉak je zvuk njegova uranjanja u njezinim ušima draţesno odjekivao.
Ţeljela je biti ondje s njim.
Izula je cipele i ostavila ih ispod stabla magnolije, pored Danielovih, zatim stala na rub stijene. Bio je to skok od dva- desetak metara, pad od kojeg je Luce zastajalo srce u grudi- ma. Na dobar način.
Trenutak poslije, njegova glava pojavila se na površini. Ši- roko se smiješio, dodirujući rukama površinu vode. — Nemoj da se predomislim i ne pustim te pobijediti! — viknuo je.
Duboko je udahnula, usmjerila vrhove prstiju preko Da- nielove glave i odrazila se visoko u zrak, zatim izvila u labuđi skok.
Pad je trajao tek djelić sekunde, ali za nju, to je bio naj- slađi osjećaj: kliziti kroz sunčani zrak, sve niţe, i niţe i niţe.
Buć! Voda je isprva bila iznenađujuće hladna, trenutak po- tom, savršena. Luce je izronila, udahnula i pogledala Daniela prije nego što je zaplivala leptirovim stilom.
Trudila se iz petnih ţila, i izgubila ga iz vida. Šepirila se i nadala se da je Daniel prati pogledom dok se pribliţavala sti- jeni. Udarila je rukom o stijenu samo trenutak prije Daniela.
Oboje su soptali dok su se izvlačili iz vode na ravnu, suncem ugrijanu površinu. Rubovi stijene bili su skliski zbog mahovine, i Luce je teško nalazila uporište. Daniel se s lako- ćom uspeo uz stijenu, zatim pruţio ruku Luce i povukao je do mjesta gdje je mogla prebaciti nogu i izaći iz vode.
Kada se uspela uz stijenu, on je već leţao na leđima, go- tovo suh. Jedino su kratke hlače odavale da je upravo izašao iz jezera. Luceina mokra odjeća, zalijepila se za tijelo, a iz kose posvuda je kapala voda. Većina mladića iskoristila bi
takvu priliku i ţeljno odmjerila pogledom potpuno mokru djevojku, ali Daniel je samo leţao na leđima, sklopljenih oči-
KIKA
ju, kao da joj je davao vrijeme da na miru ocijedi odjeću — iz ljubaznosti ili nedostatka zanimanja.
Iz ljubaznosti. — Luce je zaključila, znajući da je beznadno romantična. A Daniel je, sa svojom inače nevjerojatnom moći zapaţanja, zacijelo naslućivao barem djelić onoga što je ona osjećala. Nije to bila samo privlačnost, ili potreba da bude u njegovoj blizini, iako su joj svi govorili da ga se kloni, nego dojam da su se poznavali — uistinu poznavali — odnekle.
Daniel je naglo otvorio oči i nasmiješio se — osmijehom sa slike iz dosjea. Preplavio ju je snaţan deja vu, tako snaţno da je morala leći.
— Što je? — upitao je razdraţljivo.
— Ništa.
— Luce.
— Ne mogu izbaciti iz glave — rekla je, okrenuvši se na bok a njemu licem u lice. Nije se osjećala dovoljno čvrstom da se uspravi i sjedne. — Taj osjećaj... da te znam. Da te već neko vrijeme znam.
Voda je zapljusnula stijenu i poprskala Luceine noţne pr- ste koji su visjeli s ruba. Koţa na njezinim listovima najeţila se. Voda je bila hladna. Naposljetku, Daniel je progovorio.
— Nismo li već razgovarali o tome? — Ton njegova glasa promijenio se. Kao da ju je ţelio ismijati. Zvučao je poput tipičnog mladića iz Dovera, vječnog izraza dosade na licu, uobraţen. — Polaskan sam, uistinu, zbog povezanosti koju osjećaš prema meni. Ali da bi zadobila paţnju mladića, nije potrebno da izmišljaš priču o zaboravljenoj prošlosti.
Nemoguće! Smatrao je da laţe o tom čudnom osjećaju kojeg se nije mogla osloboditi i da mu se na taj način ţeli pribliţiti?! Zaškrgutala je zubima, uţasnuta.
— Zašto bih izmišljala? — pitala je, ţmireći na suncu.
— Reci ti meni. — Daniel je rekao. — Ne, zapravo, nemoj. Ništa dobro neće proizaći iz toga. — Uzdahnuo je. — Gledaj, trebao sam ti ovo reći prije, čim sam primijetio znakove.
Luce se uspravila u sjedeći poloţaj. Srce joj je lupalo u grudima. Zar je i Daniel vidio znakove?
KIKA
— Bio sam grub prema tebi u gimnastičkoj dvorani — go- vorio je polako. Luce se nagnula bliţe, kao da ţeli izvući brţe riječi iz njega. — Ali trebao sam ti odmah reći istinu —
Luce je čekala.
— Imao sam vezu s jednom djevojkom. I opekao se. — Ru- ku je zavukao u vodu i otrgnuo list lopoča, zatim ga zdrobio u ruci. — Djevojku sam uistinu volio. Nije bilo davno. Ne ţelim da misliš da te ignoriram, nemam ništa protiv tebe. — Pogledao ju je, a zraka sunca bljesnula je kroz kapljicu vode u njegovoj kosi. — Također ne ţelim da pomisliš da postoji nada. Jednostavno, ne ţelim vezu, ni sa kim.
-Ah.
Skrenula je pogled na mirnu, ponoćno plavu vodu u kojoj su se još nekoliko minuta prije smijali i prskali. Jezero više nije pokazivalo znakove takve zabave. Ni Danielovo lice.
Pa, Luce se također opekla. Pomislila je da bi mu trebala ispričati cijelu, groznu priču o Trevoru, i Daniel bi se moţda otvorio. No, istodobno je znala da ne bi mogla podnijeti slu- šati o njegovoj prošlosti s nekom drugom djevojkom. Pokuša- la ga je zamisliti s djevojkom — poput Gabbe, Molly... pred očima joj se izmjenjivao kolaţ nasmiješenih lica, krupnih očiju, dugih kosa. Osjetila je mučninu.
Njegova tuţna priča o prekidu s djevojkom trebala je biti opravdanje za sve. Ali nije. Daniel se prema njoj od počet- ka čudno ponašao. Nisu se ni upoznali, već joj je pokazao
srednji prst, a dan nakon toga, na groblju, zaštitio ju je od ki- pa koji se srušio. Sada ju je odveo na jezero — samu. Njegovo ponašanje nije imalo smisla.
Daniel je pognuo glavu, no njegove oči netremice su je gledale. — Misliš da to nije dovoljno dobar razlog? — gotovo kao da joj je čitao misli.
— Još uvijek mislim da nešto tajiš od mene — rekla je. Luce je znala da se sve ono što se između njih dogodilo
nije moglo objasniti teškim prekidom i slomljenim srcem. Imala je iskustva u tome. Okrenuo joj je leđa i uperio pog- led u stazu kojom su došli do jezera. Nakon nekog vremena
KIKA
gorko se nasmijao. — Naravno da ti nisam sve rekao. Jedva te poznajem. Ne razumijem zašto misliš da ti dugujem objaš- njenja. — Ustao je.
— Kamo ćeš?
— Moram natrag — rekao je.
— Nemoj ići — šapnula je, ali on je nije čuo, ili se tako doimao.
S boli u grudima promatrala je kako skače u vodu, izranja već daleko na jezeru i pliva prema obali. Negdje na polovini jezera okrenuo se, letimično je pogledao i mahnuo joj rukom u znak pozdrava.
Zatim je rukama počeo savršeno uzmahivati u leptirovom stilu, a njezine grudi stale su se nadimati. Premda prazna iz- nutra, nije mogla suspregnuti divljenje. Njegovi pokreti kao da nisu iziskivali ni najmanji napor, izvedeni bez greške, kao da nisu ni bili plivački pokreti.
Domogao se obale nevjerojatno brzo; zbog čega je razda- ljina među njima izgledala kraća nego što se to činilo Luce. Doimao se kao da pliva s lakoćom i leţerno, ali domoći se obale tako brzo ne bi bilo moguće da nije jurio kroz vodu. Zar mu je toliko stalo pobjeći od nje?
Promatrala je Daniela kako izlazi na obalu, istodobno zbu- njena svojim osjećajima — snaţnim sramom i još snaţnijim iskušenjem. Zraka svjeda našla je put kroz gusto lišće i obru- bila njegovu siluetu blještavim sjajem, da je Luce morala zaţmiriti na prizor pred očima.
Pitala se je li na njezin vid utjecao udarac nogometne lopte u glavu. Je li to bilo tek priviđenje? Ili varka kasnog popodnevnog sunca?
Stajala je na stijeni, nastojeći jasnije vidjeti.
Nije činio ništa drugo do otresao vodu iz kose, ali te kap- ljice, kroz koje je prosijavala svjedost, kao da su lebdjele, oko njega, iznad njega, u širokom luku između njegovih ramena poričući zakon gravitacije.
Kapi vode svjetlucale su na sunčevu svjedu i gotovo opisi- vale oblik... krila.
9 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 2:54 pm
Margita
Administrator
DEVETO POGLAVLJE STANJE NEVINOSTI
Uponedjeljak navečer, u najvećoj učionici u zgradi Augu- stine, stojeći iza podija sa svjedosnom kutijom, gospođi- ca Sophia nastojala je rukama izvesti predstavu sa sjenama. U posljednji trenutak organizirala je sat pripremanja za sutrašnji test iz religijskog seminara, a Luce, koja je propustila prvih mjesec dana predavanja, imala je štošta nadoknaditi.
Što je objašnjavalo zašto se nitko osim nje nije ni pretva- rao da biljeţi. Osim nje nitko nije ni primijetio da je večernje svjedo, povremeno prosijavajući kroz zapadne prozore, sma- njivalo efekt ručno sklepanog podija sa svjedosnom kutijom. No, nije ţeljela privlačiti paţnju na svoju revnost i navući prašnjave zastore.
Kada joj je zraka sunca dodirnula vrat, Luce je s čuđe- njem ustanovila da se u toj prostoriji nalazi već veoma dugo. Ujutro, na satu povijesti, odande je promatrala kako istočno sunce od proćelave glave profesora Colea čini svjedeću grivu. Za vrijeme pasje poslijepodnevne ţege imala je ondje biologi- ju kod Albatrosice. Sada se bliţila večer. Sunce je obišlo cijelu školu, a Luce gotovo da se nije maknula iz klupe. Tijelo joj je bilo ukočeno poput metalne stolice na kojoj je sjedila, a um tup poput olovke kojom je odustala biljeţiti predavanje.
Ĉemu je sluţila ta predstava sa sjenama? Nisu više bili petogodišnjaci.
Odmah je osjetila krivnju zbog takvih misli. Od svih pro- fesora u ovoj školi, gospođica Sophia bila je daleko najljubaz- nija, čak je neki dan obzirno odvela Luce u stranu ţeleći s njom prodiskutirati slabo napredovanje njezina članka o obi- teljskom stablu. Gospođica Sophia provela je sat vremena još jednom joj objašnjavajući osnove korištenja baza podataka, na što je Luce odgovorila odglumljenim čuđenjem i zahval- nošću. Bilo ju je sram zbog toga, ali pretvarati se glupom
KIKA
bilo je za nju mnogo prihvadjivije nego priznati da je vrijeme koje je trebala posvetiti znanstvenim istraţivanjima, provodila opsesivno razmišljajući o izvjesnom učeniku te škole.
Gospođica Sophia, odjevena u dugu, tanku haljinu, upra- vo je elegantno ispreplela palce, podigla ruke u zrak i pripre- mila se za sljedeću pozu. Oblak je zaklonio sunce i Luce se ponovo usredotočila na predavanja primijetivši da se na zidu iza gospođice Sophie napokon razaznaje sjena.
— Kao što se sjećate iz svoje prošlogodišnje lektire, Izgu- bljeni raj, kada je Bog dao svojim anđelima slobodnu volju — gospođica Sophia govorila je u mikrofon pričvršćen uz suvratak boje slonovače, i mahala svojim tankim prstima, oponašajući savršena anđeoska krila — no, jedan od njih je zbilja pretjerao.
Savila je kaţiprste i preobrazila anđeoska krila u vraţje rogove, dramatično spustivši glas.
Netko iza Luce promrmljao je — Strašna stvar. To je stari štos.
Od trenutka kada je gospođica Sophia započela preda- vanje, barem jedna osoba u prostoriji ozbiljno je shvaćala svaku riječ koju je izgovorila. Da li zbog toga što nije bila odgojena u vjeri, ili zato što joj je bilo ţao gospođice Sophie, u Luce je rasla ţelja da se okrene i ušutka one koji su ometali nastavu.
Bila je razdraţljiva. Umorna. Gladna. Umjesto da sidu u kantinu na večeru, dvadeset učenika, koji su pohađali reli- gijski seminar gospođice Sophie, bilo je obaviješteno da će im, budu li prisustvovali neobaveznom — radilo se o upotrebi neispravnog izraza — Penn joj je objasnila — satu utvrđivanja gradiva, njihov obrok biti posluţen u učionici, kako bi ušte- djeli na vremenu.
Taj obrok — ni večera ni ručak, tek kasnoposlijepodnevno utaţivanje gladi, za Luce, koja je u kantini opskrbljenoj me- som jedva pronalazila nešto za jelo, bilo je čudno iskustvo. Randy je dovezla kolica natrpana sendvičima depresivna izgleda s nekoliko vrčeva mlake vode.
KIKA
U svim sendvičima nalazila se misteriozna salama, majo- neza i sir, i Luce je sa zavišću promatrala Penn kako s tekom odgriza zalogaj za zalogajem, ostavljajući na korici kruha otisak zuba. Gotovo je odlučila izbaciti parizer iz sendviča i pojesti ostalo, kada se uz nju stvorio Cam. Rastvorio je šaku i otkrio nekoliko svjeţih smokava. Tamnoljubičaste smokve u njegovoj ruci izgledale su poput dragulja.
— Što je to? — upitala je suspreţući osmijeh.
— Ne moţeš jesti samo kruh, zar ne? — odgovorio je.
— Nemoj to jesti! — Gabbe se obrušila, zgrabila smokve iz Luceine ruke, bacila ih u smeće i usula joj u dlan pregršt bombona M&M's od kikirikija, iz vrećice iz automata. To je bio već drugi privatan Lucein razgovor koji je Gabbe preki- nula. Gabbe je u kosi imala rubac u duginim bojama. Luce je zamislila kako joj ga naglim pokretom trga iz kose i baca u smeće.
— Ima pravo Luce — Arriane se pojavila promatrajući mrko Cama. — Tko zna kakva se opojna sredstva nalaze u njima.
Luce se nasmijala, jer naravno, Arriane se samo šalila, no kada na njezin smijeh nitko nije odgovorio ni osmijehom,
zašutjela je. Gospođica Sophia pozvala je učenike da zauzmu mjesta i Luce je spremila bombone M&M's u dţep.
Ĉinilo se kao da su već satima zarobljeni u učionici, a gos- pođica Sophia tek je obradila Stvaranje i Rat u Raju. Nisu još stigli ni do Adama i Eve. Luceina crijeva zakrčala su pro- svjedujući.
— Znamo li svi tko je bio zli anđeo koji se usprotivio Bogu? — Gospođica Sophia je pitala učenike, kao da gomili djece čita iz slikovnice. Luce je djelomično očekivala da će razred djetinjasto zapjevati. — Da, gospođice Sophia.
— Itko? — gospođica Sophia je ponovila.
— Roland! — Arriane je poluglasno dobacila.
— Da, tako je. — rekla je gospođica Sophia, svetački ki- majući glavom. Bila je pomalo nagluha. — Sada ga zovemo
KIKA
Sotona, ali tijekom godina koristio je mnoga imena — bio je poznat kao Mefistofeles, Belial, a neki su ga zvali Luceifer.
Molly, koja je sjedila u klupi ispred Luce i već se cijeli sat ljuljala u stolici izluđujući Luce ritmičkim udarima stolice o Lucein stol, spremno je prebacila komad papira preko ramena pred Luce.
Luce... Luceifer.. . zar ne zvuči poznato?
Njezin rukopis bio je mračan, ljutit i mahnit.
Luce je vidjela kako se Mollyne visoke jagodice podiţu u prezirnu osmijehu. U trenutku slabosti i gladi, Luce je stala gnjevno pisati odgovor na poleđini Mollyne poruke. Pisala je da je dobila ime po Luceindi Williams, najvećoj ţivućoj kantautorskoj legendi, na čijem su se koncertu, dok je lijevalo kao iz kabla, upoznali njezini roditelji. Da je njezina mama,
nakon što se poskliznula na plastičnu čašu, zateturala u blatu i završila u naručju njezina oca, koje nije napustila sljedećih dvadeset godina. Da je njezino ime sinonim za romantiku, što Molly pogana jezika nije mogla reći za sebe. U svakom slučaju, nije ona kojoj je poruka namijenjena podsjećala na Sotonu, nego ona koja ju je poslala.
Pogledom je svrdlala Mollyn zatiljak i njezinu sada grimi- zno obojenu kratku kosu. U trenutku kada se spremala po- goditi Molly ceduljicom u zatiljak i riskirati provalu njezine naprašite naravi, gospođica Sophia privukla je Luceinu paţnju.
Obje ruke digla je iznad glave, dlanove skupila i zaoblila. Dok ih je polako spuštala, sjene njezinih prstiju na zidu čud- novato su nalikovale na ruke i noge koje mlatare zrakom, kao kada netko skoči s mosta ili zgrade. Prizor je bio toliko bi- zaran i mračan, i istodobno tako stvaran, da je Luce izgubila volju. Nije mogla skrenuti pogled.
— Devet dana i devet noći — govorila je gospođica Sophia — Sotona i njegovi anđeli padali su iz raja, sve dublje i dublje.
Njezine riječi probudile su u Luce nejasno sjećanje. Po- gledala je u Daniela, dva reda dalje. Zadrţao je njezin pogled
KIKA
tek djelić trenutka i potom ga spustio u biljeţnicu. No taj letimičan pogled, iako ne dulji od sekunde, bio je dovoljan da iz njezina sjećanja izmami san protekle noći.
Bilo je to ponavljanje događaja na jezeru. Ali u snu, kada je Daniel mahnuo u znak pozdrava i ponovo zaronio u vodu, Luce je smogla hrabrosti krenuti za njim. Voda je bila topla, tako ugodna, kao da uopće nije bila mokra, a oko Luce pli- valo je jato ljubičastih riba. Plivala je najbrţe što je mogla, is- prva joj se činilo da joj ribe pomaţu, guraju je prema Danielu na obali. No, ubrzo je jato riba počelo tamnjeti i magliti joj vid. Više nije vidjela Daniela. A ribe su počinjale sličiti zlo- kobnim sjenama koje su se sve više pribliţavale dok više ništa
nije vidjela, tonula je, sve dublje i dublje u muljevito dno jezera. Nije mogla disati, ali problem nije bio u tome — više se nije mogla vratiti na površinu, zauvijek je gubila Daniela.
No, Daniel se uzdigao s dna jezera, ruku raširenih poput jedara. Njegove ruke raspršile su ribe sjene i obujmile Luce, zatim su se zajedno vinuli prema površini. Izronili su iz vode i nastavili letjeti sve više i više, iznad stijene sa stablom ma- gnolije gdje su ostavili cipele. Trenutak poslije, bili su toliko visoko da Luce nije vidjela do.
— I spustili se — rekla je gospođica Sophia, spustivši ruke na podij — u ognjene ponore pakla.
Luce je sklopila oči i izdahnula. To je bio samo san. A ovo je, naţalost, stvarnost. Uzdahnula je i poduprla rukama bradu, sjetivši se da je namjeravala odgovoriti na Mollynu poruku. U ruci je drţala preklopljen papirić. Sada joj se to činilo glupim i nepromišljenim. Bolje ne odgovoriti i tako joj ne dati do znanja da ju je svojim riječima povrijedila.
Na lijevu podlakticu sletio joj je papirni avion. Pogledala je u lijevi kut učionice, gdje je sjedila Arriane i napadno joj namigivala.
Pretpostavit ću da ne sanjariš o Sotoni. Kamo ste ti i DG odjurili u subotu popodne?
KIKA
Luce nije imala priliku popričati nasamo s Arriane cijeli dan. Ali, kako je Arriane znala za njezin subotnji odlazak s Danielom? Dok je gospođica Sophia bila zauzeta predstav- ljanjem devet krugova pakla na suprotnom zidu, Luce je pro- matrala kako joj Arrianein papirni avion savršeno ciljano sli- jeće na stol.
To isto činila je i Molly.
Ispruţila je ruku uhvativši Lucein avion među prste s crno nalakiranim noktima, no Luce joj ovaj put nije namjeravala
prepustiti pobjedu. Istrgnula je avion iz Mollyne ruke, ras- porivši mu pritom krilo popola. Imala tek toliko vremena da spremi razderani papir u dţep, prije nego što se gospođica Sophia munjevito okrenula.
— Luceinda i Molly — rekla je stisnuvši usne i spustivši ruke na podij. — Nadam se da ono što ste vas dvije smatrale da trebate prodiskutirati na tako neuljudan način — poru- kama za vrijeme nastave, moţete raspraviti sada pred cijelim razredom.
Lucein mozak vrtio je mogućnosti za izgovor. Ako se ubr- zo ne snađe i ne smisli nešto, Molly će je preduhitriti, a to bi moglo biti nezamislivo neugodno.
— M-Molly je ţeljela reći — Luce je zamuckivala — da se ne slaţe s vašom teorijom o podjeli Pakla. Ona ima svoj pogled na to.
— Pa, Molly, svakako bih ţeljela čuti o alternativnoj mapi podzemlja.
— Dovraga — Molly je promrmljala. Pročistila je grlo i ustala. — Pa, vi opisujete Luceiferov ulaz kao najniţe mjesto u paklu, zbog čega ondje završavaju izdajnici. Ali ja smatram — rekla je potpuno samouvjereno, kao da se unaprijed pripre- mila — da najmučniji dio pakla — odmjerila je Luce dugim pogledom — ne bi trebao biti rezerviran za izdajnike, nego za kukavice. Najtraljavije beskičmenjačke gubitnike. Jer, čini mi se da su izdajnici barem odabrali stranu. A kukavice? Oni samo bezglavo jure grizući nokte, suviše preplašeni da išta poduzmu. Što je mnogo gore. — Hinjenim kašljem prikrila
KIKA
je sljedeću riječ — Luceinda! — i pročistila grlo. — No, to je samo moje mišljenje. — Sjela je.
— Hvala, Molly — gospođica Sophia rekla je oprezno. — Sigurna sam da se nakon ovoga svi osjećamo vrlo prosvijetljeno.
Ali, ne Luce. Negdje na polovici Mollyna teatralnog go- vora, kada je osjetila sablasnu, mučnu bol u trbuhu, Luce je prestala slušati.
Sjene. Prije nego što ih je ugledala kako naviru poput kat- rana s poda, Luce je osjetila njihovu prisutnost. S uţasom je gledala kako se tamni pipak ovija oko njezina zapešća. Po- kušavao je doprijeti do njezina dţepa. Do Arrianeine poruke na papirnom avionu, koju još nije pročitala! Šaku je strpala duboko u dţep i s dva prsta i svom snagom svoje volje ušti- pnula sjenu najjače što je mogla.
Zatim se dogodilo nešto nevjerojatno. Sjena je ustuknula i povukla se poput ranjena psa. Bilo je to prvi put da je Luce uspjelo nešto takvo.
Susrela se s Arrianeinim pogledom s druge strane prosto- rije. Zurila je u Luce nakrivljene glave i otvorenih usta.
Poruka — sigurno je još uvijek čekala da Luce pročita po- ruku.
Gospođica Sophia ugasila je svjedosnu kutiju. — Mislim da je moj artritis prošao kroz dovoljno paklenih muka za ve- čeras — zasmijuljila se, ohrabrujući svoje otupjele učenike da joj uzvrate na jednak način. — Ako ponovo pročitate sedmi kritički esej o Izgubljenom raju, bit ćete više nego spremni za sutrašnji test.
Učenici su pokupili svoje torbe i napustili prostoriju, a Luce je razmotala Arrianeinu poruku: — Samo mi reci da ti nije prodao onu jadnu foru — već sam se opekao...
Jao! Definitivno mora razgovarati s Arriane i izvući iz nje sve što zna o Danielu. Ali prvo... On je stajao pred njom. Srebrna kopča njegova remena svjeducala joj je pred očima. Duboko je udahnula i pogledala ga u lice.
Danielove ljubičastim prošarane oči izgledale su odmorno. Dva dana nije razgovarala s njim, otkad ju je ostavio samu
KIKA
na jezeru. Izgledao je kao da ga je vrijeme koje je proveo bez nje pomladilo.
Luce je shvatila da na njezinoj klupi još uvijek stoji razmo- tana Arrianeina raskrinkavajuća poruka. Progutala je knedlu i spremila papirić natrag u dţep.
— Ţelim ti se ispričati što sam te onako naglo ostavio samu neki dan — Daniel je rekao. Zvučao je neobično sluţ- beno. Luce nije znala treba li ispriku prihvatiti ili ne, no nije joj dao priliku da odgovori. — Pretpostavljam da si se uspjela domoći kopna bez problema?
Pokušala se nasmiješiti. Na trenutak je osjetila poriv da ispriča Danielu svoj san, ali nasreću, na vrijeme je shvatila koliko bi to čudno zvučalo.
— Što misliš o današnjem satu utvrđivanja gradiva? — Da- niel se drţao rezervirano, ukočeno, kao da joj se tada prvi put obraćao. Moţda je to bila neka šala.
— Mučenje! — Luce je odgovorila. Uvijek ju je ţivciralo kada su se pametne djevojke pretvarale da ih nešto zanima samo zato što su pretpostavljale da bi dotični mladić to ţelio čuti. Ali Luce se nije pretvarala; za nju je današnji sat bio pravo mučenje.
— Dobro — rekao je Daniel bolje volje.
— I ti si se tako osjećao?
— Ne — rekao je zagonetno a Luce je poţeljela da se malo- čas pretvarala ipak malo više zainteresiranom nego što je bila.
— Dakle... predavanje ti se svidjelo — rekla je tek da nešto kaţe, produţi njihov razgovor. — Sto točno ti se svidjelo?
— Ne mogu reći da mi se svidjelo — odgovorio je nakon dulje stanke. — Dio moje obiteljske tradicije je... je proučavanje takvih stvari. Mislim da ne mogu ne osjetiti povezanost.
Trebao joj je trenutak da u dokraja shvati njegove riječi. U mislima se vratila u pljesnivi, stari podrum u kojem je načas
vidjela Danielov kratki dosje. Dosje koji je tvrdio da je Da- niel Grigori većinu ţivota proveo u sirotištu u Los Angelesu.
— Nisam znala da imaš obitelj — rekla je.
— Zašto bi to znala? — podrugljivo je rekao.
KIKA
— Ne znam... ţeliš reći da imaš?
— Pitam se zašto pretpostavljaš da znaš išta o mojoj obi- telji ili meni?
Luce je osjetila kako joj se utroba okreće. U Danielovim uznemirenim očima vidjela je upozorenje — Pazi, uhodal Znala je da je ponovo ugrozila svoj odnos s njim.
— D! — Roland mu je prišao s leda i poloţio mu ruku na rame. — Ţeliš li slušati još jedno predavanje od godinu dana, ili brišemo odavde?
— Idemo — rekao je tiho, pogledavši Luce još jednom is- kosa. — Hajdemo odavde.
Naravno da je trebala izjuriti odatle već prije nekoliko minuta. Poslušati svoj prvi poriv, jednak onome koji je imala kada je Penn predloţila da tajno pregledaju Danielov dosje. Normalna, pametna osoba odbila bi razgovor, ili bi skrenula temu na nešto manje bizarno. Ili bi svoj dugi jezik drţala za zubima.
Ali. Luce je iz dana u dan dokazivala da je — naročito kada je bio posrijedi Daniel — nesposobna za išta imalo normalno ili pametno.
Promatrala je Daniela kako odlazi s Rolandom. Nije se osvrnuo. Kako se udaljavao, tako se Luce osjećala sve čudnije i osamljenije.
DESETO POGLAVLJE GDJE IMA DIMA...
Što čekaš? — Trenutak nakon što je Daniel otišao s Ro- landom, Penn je zahtijevala odgovor. — Hajdemo! — Po- vukla je Luce za ruku.
— Kamo? — pitala je Luce. Srce joj je još uvijek je lupalo
— zbog razgovora s Danielom i zbog pogleda na njega dok je odlazio. Obris koji su njegova lijepa ramena oblikovala u hodniku, doimao se većim od Daniela samog.
Penn je lagano lupnula Luce po glavi.
KIKA
— Halo! Knjiţnica! Pa pisala sam ti o tome u poruci.
— Luce ju je tupo gledala. — Zar nisi dobila nijednu moju poruku!? — Udarila se rukom po bedru, Ijutita. — Ali, dodala sam ih Toddu, da ih doda Camu, a on tebi.
— Poni ekspres. — Cam se ramenom progurao ispred Pe- nn i pruţio Luce dva preklopljena papira zataknuta između kaţiprsta i srednjeg prsta.
— Ma daj, poštedi me! Zar je poni od iscrpljenosti uginuo na cesti? — prasnula je Penn, istrgnuvši mu poruke iz ruke.
— Dala sam ti ih prije sat vremena. Zašto ti je toliko dugo trebalo? Nisi ih valjda pročitao!
— Naravno da nisam. — Cam je poloţio ruku na svoja široka psa, uvrijeđen. Na srednjem prstu nosio je velik crn prsten. — Vjerojatno se sjećaš da je Luce gotovo upala u ne- volju zbog razmjenjivanja poruka s Molly.
— Nisam razmjenjivala poruke s Molly.
— Bez obzira — rekao je, uzeo papiriće iz Pennine ruke i uručio ih Luce. Napokon. — Samo sam mislio na tvoje dobro i čekao pravi trenutak.
— Pa, hvala ti. — Luce je spremila poruke u dţep, pogleda- la Penn i slegnula ramenima kao da ţeli reći, ah, što-se-moţe.
— Sto se tiče pravog trenutka... — nastavio je. — Neki dan sam bio vani i vidio ovo. — Izvadio je malu, crvenu, baršuna- stu kutiju i otvorio je pred Luce.
Perm se progurala iza Luceinih ramena da bolje vidi.
U kutiji je leţao zlatan lančić s malim okruglim privje- skom, a po sredini bila je ugravirana brazda s malom zmij- skom glavom na vrhu.
Luce ga je pogledala. Zar joj se rugao? Dodirnuo je pri- vjesak. — Mislio sam da bih ti nakon onog dana... trebao pomoći suočiti se sa strahovima. — rekao je. Zvučao je goto- vo napeto, kao da je zabrinut da Luce moţda neće prihvatiti dar. Je li ga trebala prihvatiti?
— Samo se šalim. Jednostavno mi se svidio. Jedinstven je, podsjetio me na tebe.
KIKA
Uistinu je bio jedinstven. I veoma lijep. Luce se odjednom osjetila neobično nedostojnom.
— Bio si vani, u kupnji? — čula se kako pita. Bilo joj je lakše raspravljati o tome kako je Camu uspjelo napustiti usta- novu, nego pitati zašto ja? — Mislila sam da je smisao popra- vne škole da ne moţemo odavde. — Cam je neznatno podigao bradu i nasmiješio se očima. — Postoje načini — rekao je tiho. — Pokazat ću ti jednom. Mogao bih ti pokazati — večeras?
— Came, dušo — rekao je glas iza njih. Bila je to Gabbe. Tapšala je Cama po ramenu. Njezina kosa bila je iznad čela upletena u tanku pletenicu, pričvršćenu iza uha. Poput savrše- ne vrpce za kosu. Luce je ljubomorno zurila u Gabbeinu kosu.
— Bit će mi potrebna tvoja pomoć — Gabbe je prela. Luce se osvrnula i shvatila da je osim njih četvero, učio- nica bila prazna.
— Priređujem mali tulum poslije u svojoj sobi — Gabbe je rekla, naslanjajući se bradom na Camovo rame, kako bi se mogla obratiti Luce i Penn. — Dolazite, zar ne?
Gabbe s usnama vječno ljepljivim od sjajila i plavom ko- som koja bi nepogrešivo zavodljivo zalepršala u istom trenutku kada bi se Luce obratio neki mladić. Iako je Daniel zanijekao da između njih dvoje postoji nešto, Luce je znala da joj ta djevojka nikada neće biti prijateljica.
Ali, nije joj se nuţno morala sviđati domaćica tuluma ako će se ondje, vjerojatno, naći ljudi koji su joj se doista sviđali.
Ili bi trebala prihvatiti Camovu ponudu? Zar je uistinu predlagao da se iskradu? Jučer, kada se Jules i Phillip, par s probušenim jezicima, nisu pojavili na satu gospođice Sophie, učionicom su počele kolati glasine. Navodno su noću poku- šali napustiti ustanovu, ali tajni plan nije uspio i sada su se nalazili u nekoj vrsti samice, čiju lokaciju ni Penn nije znala.
Najčudnija od svega bila je gospođica Sophia — iako na svojim predavanjima obično nije tolerirala šaptanje, jučer se nije trudila ušutkati sumanuta govorkanja. Moţda su pro- fesori ţeljeli da se školom prošire najgore moguće glasine o kaznama za nepoštovanje njihovih diktatorskih pravila.
KIKA
Luce je progutala knedlu i pogledala Cama. Ponudio joj je lakat, potpuno ignorirajući Gabbe i Penn. — Što misliš o tome, mala? — rekao je toliko šarmantno, oponašajući stil holivudskih klasika, da je Luce u trenu zaboravila na priče o Jules i Phillipu.
— Oprosti — Penn se umiješala, odgovarajući umjesto Luce i vukući je za lakat. — Ali imamo druge planove.
Cam je zurio u Penn kao da je pala s neba. Uz Cama se
Luce uvijek osjećala kao svoja bolja verzija. Neobično kako bi naišla na njega upravo nakon što bi Daniel na nju utjecao upravo suprotno. Ali, Gabbe se nije micala od njega, a Penn je sva jače potezala, pa je naposljetku Luce mahnula rukom u kojoj je drţala Camov dar i rekla. — Hmm, moţda drugi put! Hvala na ogrlici!
Ostavivši Cama i Gabbe zbunjene u učionici, Penn i Luce krenule su prema izlazu. Bile su same u zgradi tako kasno navečer! Od te pomisli Luce je podišla jeza, a po uţurbanom lupanju Penninih sandala po stubama pred sobom, mogla je zaključiti da se Penn osjeća jednako.
Vani je bilo vjetrovito. S palme je hukala sova. Dok su prolazile ispod hrastova uz zgradu, razgranata sivkasta biljka očešala ih je dugim, zamršenim vlatima nalik na kosu.
— Moţda drugi put? — Penn je oponašala Lucein glas. — Što je to trebalo značiti?
— Ništa... ne znam. — Luce je ţeljela promijeniti temu. — Zbog tebe izgledamo vrlo otmjeno, Penn — rekla je na- smijavši se dok su klipsale dvorištem.
— Drugi planovi... mislila sam da si se na prošlotjednom tulumu zabavljala. Ako ikada uspiješ pročitati moja najnovija pisamca, vidjet ćeš zašto imamo vaţnija posla.
Luce je ispraznila dţepove, otkrila pet nepojedenih bom- bona M&M's i podijelila ih s Penn, koja je na svoj specifičan način izrazila nadu da dolaze s higijenskog mjesta, ali ih je ipak pojela.
Potom je razmotala prvu Penninu poruku, vrlo nalik fo- tokopiranoj stranici iz dosjea iz podzemne arhive.
KIKA
Gabrielle Givens Cameron Briel Luceinda Price
138
Todd Hammond
Prethodno prebivalište:
Sjeveroistok države, osim T. Hammonda
prethodno lociranog u Orlandu, Florida
Arriane Alter Daniel Grigori Mary Margaret Zane Prethodno prebivalište: Los Angeles, Kalifornya
Luceindina grupa stigla je ovamo 15. rujna ove godine. Druga grupa došla je 15. oţujka tri godine prije.
— Tko je Mary Margaret Zane? — upitala je Luce upirući prstom u ime na papiru.
— To je naša vrlo kreposna Molly — Penn je odgovorila.
— Molly se zapravo zove Mary Margaret? — Ne čudim se što je tako bijesna na cijeli svijet — Luce je rekla. — Odakle ti sve to?
— Iskopala sam ovaj papir iz jedne od onih kutija koje je gospođica Sophia donijela neki dan — Penn je rekla. — To je njezin rukopis.
Luce je pogledala Penn. — Sto to treba značiti? Zašto je vodila evidenciju? Mislila sam da su datumi naših dolazaka zabiljeţeni odvojeno, u pojedinačnim dosjeima.
— To je istina. Ni ja ne shvaćam — Penn je rekla. — Vaše pojavljivanje na ovom mjestu u isto vrijeme ne znači nuţno da ste na neki način povezani.
— Ni najmanje nismo povezani, — rekla je Luce zamislivši pred sobom Gabbe sa smjernim izrazom vječno nalijepljenim posred lica.
KIKA
Penn je počešala bradu. — Ali, Arriane, Molly i Daniel poznavali su se otprije. Mislim da su došli iz istog centra za preodgoj u Los Angelesu.
Tu se negdje nalazio ključ Danielove priče. Sigurno se o njemu moglo doznalo više od centra za preodgoj u Kalifor- niji, gdje je boravio prije nego što je došao ovamo. Ali, kada se prisjetila njegove reakcije na mogućnost da bi Luce mogla
o njemu doznati nešto više — smetenosti i zatim uţasa na njegovu licu — sav trud koji su ona i Penn upravo ulagale učinio joj se uzaludnim i djetinjastim.
— U čemu je smisao svega ovoga? — Luce je upitala naglo ozlojeđena.
— Ne mogu shvatiti zašto bi gospođica Sophia uspoređi- vala te informacije. Znaš, gospođica Sophia došla je u Mač
i kriţ isti dan kada i Arriane, Daniel i Molly... — Penn je izgubila nit. — Tko zna? Moţda to nema posebno značenje. U arhivi ima toliko malo informacija o Danielu, pa sam ti ţeljela pokazati sve čega sam se uspjela dočepati. Dakle, izloţak B.
Prstom je uprla u drugu poruku u Luceinoj ruci. Luce je uzdahnula. Dio nje ţelio je prekinuti tu potragu za podacima o Danielu i riješiti se neugode koju je zbog toga osjećala. No, uporniji dio nje još uvijek je čeznuo da ga bolje upozna... što je bilo mnogo lakše kada nije bila u njegovoj prisutnosti, zbog koje je osjećala sram. Spustila je pogled na poruku, fo- tokopiju staromodne kartice iz knjiţničnog kataloga.
Grigori, D. - Promatrači: srednjovjekovni europski
mit. Seraphim Press, Rim, 1755, signatura: R999.318GRI
— Ĉini se da je jedan od Danielovih predaka bio učenjak — Penn je rekla, čitajući preko Luceina ramena.
— Sigurno je na to mislio — Luce je rekla sebi u bradu. Pogledala je Penn. — Rekao mi je da je proučavanje religije dio njegove obiteljske tradicije. Vjerojatno je mislio na to.
KIKA
— Mislila sam da je siroče.
— Ne pitaj — Luce je mahnula rukom. — Osjedjiva tema.
— Prstima je prešla preko naslova knjige.
— Sto znači promatrač?
— Postoji samo jedan način da doznamo — Penn je rekla.
— Iako ćemo moţda poţaliti, jer se vjerojatno radi o najdo- sadnijoj knjizi na svijetu. Hoću reći — dodala je obrisavši prašinu s prstiju o majicu — pretraţila sam katalog. Knjiga bi trebala biti dostupna. Moţeš mi zahvaliti poslije.
— Izvrsna si — Luce se nasmiješila, poletno očekujući odlazak u knjiţnicu. Netko iz Danielove obitelji napisao je knjigu i samo zbog te činjenice ona nije mogla biti dosadna. Barem ne Luce. Zatim joj je pogled pao na njezinu drugu ruku, u kojoj je stezala nešto. Baršunastu kutiju za nakit od Cama.
— Što je ovo trebalo značiti? — upitala je Penn dok su se uspinjale prema knjiţnici.
Penn je slegnula ramenima. — Što osjećaš prema zmijama?
— Mrţnju, tjeskobu, krajnju paranoju i gađenje — Luce je nabrajala.
— Moţda sam imala slično iskustvo... dobro, nekada sam se uţasavala kaktusa. Nisam im se mogla ni pribliţiti — ne- moj se smijati, jesi li se ikada ubola na kaktus? Ostanu ti u koţi danima. U svakom slučaju, jednom sam za rođendan od tate dobila jedanaest kaktusa. Poţeljela sam mu ih baciti u lice. No, nakon nekog vremena naviknula sam se na njih. Više se nisam izbezumljivala u njihovoj blizini. Na kraju je upalilo.
— Pokušavaš mi reći da je Camov poklon zapravo zbilja sladak? — Luce je rekla.
— Vjerojatno — rekla je Penn. — No, da sam znala da se pali na tebe, ne bih mu povjerila našu privatnu prepisku. Oprosti zbog toga.
— Ne pali se na mene — Luce je počela, dodirujući zlatni lanac i zamišljajući ga uz svoju koţu. Nije ispričala Penn o izletu s Camom, iako nije doista znala zašto. Zbog Daniela, i zbog toga što još uvijek nije bila sigurna kako stoje stvari
KIKA
— ili kako bi ona ţeljela da stvari stoje između nje i ta dva mladića.
— Ha! — Penn je zakokodakala. — Znači da ti se Cam na neki način sviđa! Već si počela varati Daniela. Više nisam u stanju pratiti tebe i tvoje dečke!
— Kao da se nešto događa s ijednim od njih — Luce je rekla sumorno. — Misliš li da je Cam pročitao tvoje poruke?
— Ako ih je pročitao i nakon toga ti dao ogrlicu — Penn je rekla — onda mu se zbilja sviđaš.
Ušle u knjiţnicu i velika dvostruka vrata zalupila su se za njima. Zvuk je odjeknuo prostorijom. Gospođica Sophia podigla je pogled s hrpe papira koji su pokrivali njezin stol osvijedjen stolnom svjetiljkom.
— Ah, bok djevojke! — rekla je smiješeći se široko i sr- dačno. Luce je iznova osjetila krivnju jer nije pozorno slušala njezino večerašnje predavanje. — Nadam se da ste uţivale u mojem kratkom ponavljanju građe — gotovo je pjevala.
— Veoma. — Luce je kimala glavom, iako se njezino pre- davanje nikako nije moglo nazvati kratkim. — Došle smo ponoviti još neke stvari prije ispita.
— Tako je — Penn je upala u riječ. — Nadahnuli ste nas.
— Baš lijepo! — gospođica Sophia prebirala je po svojim papirima. — Tu negdje imam popis dodatnih knjiga. Rado ću vam ga kopirati.
— Super! — prijetvorno je rekla Penn, gurnuvši lagano Lu- ce prema hrpama knjiga. — Javit ćemo vam ako nam bude trebalo.
U knjiţnici je bilo tiho. Luce i Penn pregledavale su si- gnature na knjigama u dijelu s religijskom literaturom. Radi uštede struje, svjeda u knjiţnici imala su detektor pokreta, no barem polovica nije funkcionirala. Luce je postala svjesna da je Penn još uvijek drţi za ruku, i shvatila da joj to zapravo odgovara.
Djevojke su ušle u knjiţničnu učionicu, obično punu, no večeras je samo jedna svjetiljka svijedila. Vjerojatno su svi bih na Gabbeinu tulumu. Svi, osim Todda.
KIKA
Stopala je drţao na stolici nasuprot, i pretvarao se da čita adas svijeta veličine stolića za kavu. Kada su djevojke prolazi- le mimo njega, podigao je pogled i s iscrpljenim izrazom lica, koji se mogao protumačiti kao osamljenost ili razdraţenost zbog smetnje, bezizraţajno rekao:
— Kasno je a vi ste tu.
— I ti, također — Penn je odgovorila, dramatično isplazivši jezik.
Kada su se udaljile od Todda nekoliko polica, Luce je po- digla obrvu i pogledala Penn. — Sto je ono trebalo značiti?
— Sto! — Penn je cvilila. — On očijuka sa mnom! — Pre- kriţila je ruke na grudima i otpuhala smeđi uvojak iz oka. — Kako se usuđuje!
— Zar smo ponovo u četvrtom razredu? — Luce ju je zadirkivala.
Penn je uperila kaţiprst u Luce sa ţestinom od koje bi poskočila da se mogla prestati hihotati. — Poznaješ li moţda nekoga osim mene tko bi rovao s tobom po prošlosti Daniela Grigorija? Ne? Nisam ni mislila. A sad me pusti na miru!
Za to vrijeme stigle su do najudaljenijeg dijela knjiţnice, gdje se na jednoj jedinoj kositrenoj polici nalazilo 999 knji- ga. Penn je čučnula i prelazila prstom hrptovima. Luce je zadrhtala. Osjetila je lagan dodir na vratu, kao da ju je netko prstom ovlaš dodirnuo. Izvila je glavu i ugledala siv pramen. Ne crn, kako je to obično bivalo, već svjetliji i tanji. Jednako nedobrodošao.
Razrogačenih je očiju promatrala kako se sjena iznad Pennine glave rasteţe u dugu, kovrčavu izmaglicu. Spuštala se polako, poput igle za šivanje s nadjenutim koncem. Luce nije ţeljela ni pomisliti što bi se moglo dogoditi ako dodirne njezinu prijateljicu. Prvi tjelesni kontakt sa sjenama doţivjela je prošlog tjedna u gimnastičkoj dvorani. Od tog dodira još uvijek se osjećala oskvrnuto, gotovo prljavo. Nije znala što sve su sposobne učiniti.
Uplašena i teturajući, Luce je duboko uzdahnula i zamah- nula rukom kao bejzbol palicom. Zadrhtala je od jeze od
KIKA
ledenog dodira i odbacujući sjenu u stranu, odalamila Penn po glavi.
Penn se rukama čvrsto uhvatila za bolno mjesto i zapanje- no pogledala Luce. — Što je tebi?!
Luce je klonula uz nju i pomilovala je po kosi. — Oprosti, ondje je bila... Mislim da sam vidjela pčelu... na tvojoj glavi. Uspaničila sam se. Nisam ţeljela da te ubode.
Znala je da je njezina izlika potpuno neuvjerljiva. Oče- kivala je da će je prijateljica prvo proglasiti ludom — što bi pčela radila u knjiţnici? — zatim napustiti prostoriju.
Ali Pennino okruglo lice raznjeţilo se. Uzela je Luceine ruke u svoje i snaţno ih protresla. — I mene pčele uţasavaju. Smrtonosno sam alergična. Upravo si mi spasila ţivot. —
To je mogao biti trenutak njihova zbliţavanja — ali nije, jer je Luce bila potpuno obuzeta sjenama. Da ih je barem
mogla izbaciti iz glave, zbaciti sa sebe taj teret i istodobno ne odbaciti od sebe Penn.
Luce je ozbiljno zabrinjavalo pojavljivanje svjedije, sive sjene. Na njihovu crnu, nimalo utješnu prisutnost bila je donekle naviknuta. Ali, te nove varijacije su je mnogo više uznemiravale. Je li to značilo da su je pronašle nove vrste sje- na? Ili ih je samo sada bolje raspoznavala? Ali, kako je trebala protumačiti onaj čudnovati trenutak za vrijeme predavanja gospođice Sophie, kada je uspjela uštipnuti sjenu i otjerati je iz dţepa? Učinila je to bez razmišljanja, jer, zapravo, nije smatrala da su se njezina dva prsta mogla mjeriti s moguć- nostima jedne sjene, ali, mogla su — pogledom je obuhvatila police — barem privremeno.
Pitala se je li time učinila presedan u odnosu sa sjenama. Premda se ono što je učinila sjeni iznad Pennine glave nije moglo nazvati »odnosom« — čak je i Luce znala da je to eufemizam. Hladan i mučan osjećaj stao je rasti u njezinu trbuhu kada je shvatila da je ono što im je počela činiti, sve više nalikovalo — borbi.
— Nevjerojatno — Penn se javila s poda. — Trebala se na- laziti točno između Anđeoskog rječnika i ovog uţasnog djela
KIKA
Billyja Grahama o paklenom ognju koji čeka grešnike. — Po- gledala je Luce. — Ali, nema je.
— Mislila sam da si rekla...
— Jesam. Popodne sam na kompjutoru vidjela da se na- lazi na policama, a sada je prekasno za internet i ponovnu provjeru.
— Pitaj Todda — predloţila je Luce. — Moţda se njome koristi da sakrije Playboye koje čita.
— Odvratno! — Penn ju je udarila po bedru.
Luce je bila svjesna da je šalom samo prikrivala razoča- ranje. Bila je frustrirana. Svako njezino nastojanje da dozna
nešto o Danielu završilo bi slijepom ulicom. Nije mogla pretpostaviti što piše u knjizi koju je napisao njegov pra-pra- nešto, ali barem bi doznala nešto o Danielu. Uvijek je bolje išta nego ništa.
— Ostani tu — Penn je rekla i ustala. — Pitat ću gospođicu Sophiju je li je tko danas posudio.
Luce je promatrala Penn kako klipsa dugim prolazom prema stolu gospođice Sophije. Nasmijala se kada je Penn ubrzala pored mjesta gdje je sjedio Todd. Ostavši sama u najudaljenijem dijelu knjiţnice, Luce je dodirivala knjige na policama. U mislima je prelazila učenicima Mača i kriţa, ali nije se mogla dosjetiti nijednog potencijalno zainteresiranog za knjigu o religiji. Moţda ju je gospođica Sophia upotrijebila za svoj sat ponavljanja maloprije. Luce se pitala kako se osje- ćao Daniel dok je slušao knjiţničarkin govor o nečemu što je vjerojatno bila svakodnevna tema dok je odrastao. Luce se pitala kakvo mu je bilo djetinjstvo. Sto se dogodilo njegovoj obitelj? Jesu li ga u sirotištu odgajali u vjerskom duhu? Je li njegovo djetinjstvo bilo imalo nalik njezinu, gdje su se s vjerskim zanosom vrednovale jedino dobre ocjene i visoko obrazovanje? Ţeljela je znati je li Daniel pročitao tu knjigu koju je napisao njegov predak i što je o njoj mislio. Je li i sam volio pisati? Ţeljela je znati što radi upravo sada na Gabbei- nom tulumu, kada mu je rođendan, koju veličinu cipela nosi, i je li ikada razmišljao o njoj dulje od sekunde.
KIKA
Odmahnula je glavom. Te misli vode samo u grad samosa- ţaljenja, i odlučila je promijeniti im pravac. Izvukla je najbliţu knjigu — Anđeoski rječnik, vrlo neprivlačno uvezan u platno, i odlučila odvratiti misli čitanjem, dok se Penn ne vrati.
Ĉitala je dio o palom anđelu Abbadonu, koji je poţalio i neprestano oplakivao odluku da stane na Sotoninu stranu — zijev — kada je nešto počelo treštati prostorijom. Luce je podi- gla glavu i ugledala upozoravajuće svjedo poţarnog alarma.
— Paţnja. Paţnja — monoton, robotski glas objavio je pre- ko zvučnika. — Poţarni alarm je aktiviran. Napustite zgradu.
Luce je vratila knjigu na policu i uspravila se. Takve vjeţbe bile su česte u Doveru. Došlo je do toga da su čak i profesori prestali mariti za mjesečne vjeţbe u slučaju poţara, pa je ogra- nak zaduţen za protupoţarnu zaštitu počeo aktivirati alarm, i tako natjerao ljude reagirati. Moţda su upravitelji Mača i kriţa upravo izvodili sličnu predstavu.
No, pribliţivši se izlazu, iznenadila se kada je počela ka- šljati. U knjiţnici je bilo dima!
— Penn? — pozvala je. Njezin glas odjekivao joj je u ušima. Znala je da je Penn ne moţe čuti od zaglušujuće buke alarma.
Trpak miris dima smjesta ju je vratio u plamteću noć s Trevorom. Slike i zvuči preplavili su joj misli, potisnuta sje- ćanja, sve do tada gotovo izbrisana, vratila su se.
Trevorove bjeloočnice okruţene narančastim sjajem, šo- kantno su se bijeljele. Njegovi prsti pretvorili su se u razdvo- jene plamenove kako je vatra napredovala. Prodoran vrisak kojem nije bilo kraja poput sirene je odzvanjao u njezinim ušima dugo nakon što je Trevor posustao. Cijelo vrijeme sta- jala je ondje i zurila, nesposobna skrenuti pogled, smrznuta u neizdrţivo vrućoj kupelji. Nije se mogla pomaknuti. Nije mu mogla nikako pomoći. Tako je poginuo. Osjetila je ruku kako je grabi za lijevo zapešće i okrenula se očekujući vidjeti Penn. Todd. I njegove bjeloočnice bile su ogromne. I on je kašljao.
— Moramo odavde — rekao je ubrzano dišući. — Mislim da je izlaz na drugoj strani.
KIKA
— Što ćemo s Penn i gospođicom Sophijom? — upitala je Luce. Osjećala je slabost i vrtoglavicu. Protrljala je oči.
— Bile su ondje. — Pokazala je prema prolazu na ulazu u prostoriju gdje je, shvatila je, dim bio mnogo gušći.
Todd je na trenutak izgledao kao da se nećka, zatim je kimnuo. — U redu — rekao je drţeći je za zapešće. Sagnuli su se i potrčali prema ulaznim vratima. Jedan od prolaza iz- među polica bio je vrlo zadimljen, pa su skrenuli desno i našli se pred zidom knjiga. Nisu imali pojma kuda dalje. Zastali su, oboje zgranuti. Dim koji je još prije nekoliko trenutaka lebdio nad njihovim glavama, sada im je dopirao do ramena.
Cak i kad su spustili glave, dim ih je gušio. Nisu mogli vidjeti više od nekoliko metara pred sobom. Paţljivo, ne ţeleći ispustiti Toddovu ruku, Luce se okrenula oko sebe. Više nije bila sigurna otkuda su došli. Ispruţila je ruku i pod prstima osjetila uţarenu metalnu policu. Pokušala je dodirom odgonetnuti slova na hrptovima knjiga. Jesu li se nalazili u odjeljku s knjigama koje su napisali pisci čija su prezimena počinjala na D ili O ?
Penn i gospođici Sophiji nije bilo ni traga, niti je imala pojma gdje se nalazi izlaz. Luce je osjetila kako je preplavljuje val panike i dodatno joj oteţava disanje.
— Vjerojatno su već odavno izašle! — Todd je vikao, tek djelomično uvjeren u svoje vlastite riječi. — Moramo natrag.
Luce se ugrizla za usnu. Ako se nešto dogodi Pen...
Iako je Todd stajao pred njom, jedva ga je vidjela. Imao je pravo, ali gdje se nalazilo to natrag? Luce je nijemo kimnula i osjetila kako je vuče za ruku. Potrčali su. Neko vrijeme nije znala kuda idu, ali malo po malo dim je postajao sve rjeđi i Luce je konačno ugledala svjetleći znak za izlaz. Osjetila je olakšanje dok je Todd napipavao kvaku na vratima.
Kada je otvorio vrata, našli su se u predvorju u kojem Luce još nije bila. Todd je zalupio vrata za njima. Gladno su hvatali zrak, ţeljno punili pluća. Disati svjeţ zrak, kako dobar osjećaj! Ţeljela ga je zagristi, popiti ga na litre, kupati se u njemu. Iskašljavali su dim sve dok se nisu počeli smijati,
KIKA
tjeskobno, tek djelomično mirni. Zatim je Luce zaplakala. Cak i kada je prestala plakati i kašljati, oči su nastavile suziti.
Kako je mogla disati taj zrak a ne znati što se dogodilo s Penn! Ako Penn nije uspjela izaći — ako je leţala bez svijesti negdje unutra — onda je Luce ponovo iznevjerila nekoga do koga joj je uistinu bilo stalo. Ne, ovaj put bilo bi još gore!
Obrisala je oči i promatrala kako se kroz prag dim izvija prema gore. Nisu bili na sigurnom. Na drugom kraju pred- vorja nalazila su se vrata. Kroz stakleni prozorčić na njima Luce je nazirala grane kako se njišu u noći.
Ispustila je uzdah. Za nekoliko trenutaka bit će vani, da- leko od dima koji guši.
Ako se poţure, mogli bi zaobići zgradu i provjeriti glavni ulaz, uvjeriti se da su Penn i gospođica Sophia izašle na vri- jeme i da su dobro.
— Dođi — Luce je rekla Toddu, koji je hripao presamićen. — Moramo dalje.
Uspravio se, ali bilo je očito da ga je dim svladao. Lice mu je bilo crveno, oči vlaţne i mahnite. Morala ga je vući prema vratima. Usredotočena na vrata, dugo nije shvatila što predstavlja teška, pištava, zaglušujuća buka koja je postupno prekrivala zvuk alarma i obrušavala se na njih.
Podigla je pogled i ugledala vrdog sjena. U svim nijansama sive do najtamnije crne. Ĉinilo joj se da sjene ne dopiru samo do stropa nego još više i dalje, do čudnoga i skrivenog neba. Zapletene jedna u drugu, no istodobno vrlo jasne i različite.
Među njima nalazila se jedna — svjedija, sivkasta, koju je prije primijetila. Više nije izgledala poput igle, nego gotovo poput plamena šibice. Kao da je poskakivala hodnikom pred njima. Zar je doista uspjela odgurnuti tu bezobličnu tamu kada je prijetila dodirnuti Penn? Od tog sjećanja zasvrbjeli su je dlanovi i noţni se prsti skvrčili.
Toddovo tijelo počelo se sudarati sa zidovima, kao da ih predvorje zatvara u sebe. Luce je znala da se nalaze blizu vratima. Posegnula je za njegovom rukom, ali njihovi znojni dlanovi skliznuli se jedan s drugoga. Ĉvrsto mu je prstima
KIKA
obujmila zapešće. Bio je bijel poput duha, sagnut, gotovo zguren. Jauk uţasa pobjegao mu je s usana.
Zbog toga što je dim ispunio predvorje?
Ili zato što je naslućivao prisutnost sjena?
Nemoguće!
No, njegovo lice bilo je izobličeno i uţasnuto. Naročito sada, kada su im sjene lebdjele nad glavama.
— Luce? — glas mu je drhtao.
Još jedna horda sjena krenula je prema njima. Taman i crn prekrivač razastro se zidovima skrivajući vrata od Luceina pogleda. Pogledala je Todda — je li ih on mogao vidjeti?
— Bjeţi! — viknula je.
Je li uopće bio u stanju trčati? Lice mu je bilo sivo, kapci spušteni. Bio je na rubu nesvijesti. No, odjednom joj se uči- nilo da je nosi. Ne, nešto je nosilo njih oboje.
— Do vraga, što je to? — kriknuo je Todd.
Njihova stopala okrznula su pod tek na trenutak. Osjećala se kao da je nošena velikim valom, kao da stoji na samu nje- govu vrhu koji je uzdiţe sve više i više i ispunja njezina pluća zrakom. Nije znala kuda idu — više nije mogla vidjeti vrata, tek zapletene sjene, crne poput tinte, posvuda. Lebdjele su oko nje, ali nisu je dodirivale. Nije bila prestrašena, premda je trebala biti. Osjećala se zaštićenom od njih nečim glatkim i nepropusnim. Nečim sablasno poznatim. Nečim istodobno snaţnim i njeţnim. Nečim —
Gotovo prebrzo, Luce i Todd našli su se pred vratima. Ĉim su njezina stopala osjetila pod sobom, odgurnula je prečku za izlaz u slučaju uzbune.
Hroptala je. Gušila se. Hvatala zrak. Osjetila da će povratiti.
Još jedan alarm je zvečao. No ovaj put iz daljine. Osjetila je oštar udar vjetra na vratu. Bili su vani! Stajali su na maloj izbočini. Niz stuba vodio je prema dvorištu, a iako su joj pluća još bila puna dima a oči suza, Luce se učinilo da čuje glasove u blizini.
Osvrnula se pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Kako se Todd i ona uspjeli provući kroz tu najdeblju, najcrnju,
KIKA
najneprozirniju sjenu? Sto ih je to spasilo, to čiju je odsutnost jasno osjećala?
Gotovo je poţeljela vratiti se i potraţiti tu silu koja ih je spasila. No, predvorje je bilo tamno, a njezine oči još su suzile. Nije mogla razabrati vijugave sjene oko sebe. Moţda su nestale.
Zatim je ugledala nepravilan bljesak, pa nešto što je pod- sjećalo na deblo s granama — ne, na torzo, s dugim, širokim udovima. Pulsirajuća, gotovo ljubičasta svjetlost lebdjela je oko njih. Luce je budalasto pomislila na Daniela. Priviđalo joj se. Duboko je udahnula i pokušala treptanjem otjerati di- mne suze iz očiju. Ali, svejedno je vidjela svjetlost. Osjećala je kako je doziva, smiruje, poput uspavanke posred ratne zone.
Zato nije primijetila sjenu koja se pribliţavala.
Udarila je u Todda i nju, razdvojivši ih silovito i odbacivši Luce u zrak.
Sletjela je na hrpu u podnoţju stuba. Bolan i tjeskoban jecaj oteo joj se s usana. Jedan dug trenutak osjećala je bol- no kucanje u glavi. Nikada nije osjetila bol toliko duboku i ţestoku. Jauknula je u noć, prema borbi svjetla i sjene iznad sebe.
No, bilo je to previše za nju i Luce, svladana, sklopila je oči.
Uponedjeljak navečer, u najvećoj učionici u zgradi Augu- stine, stojeći iza podija sa svjedosnom kutijom, gospođi- ca Sophia nastojala je rukama izvesti predstavu sa sjenama. U posljednji trenutak organizirala je sat pripremanja za sutrašnji test iz religijskog seminara, a Luce, koja je propustila prvih mjesec dana predavanja, imala je štošta nadoknaditi.
Što je objašnjavalo zašto se nitko osim nje nije ni pretva- rao da biljeţi. Osim nje nitko nije ni primijetio da je večernje svjedo, povremeno prosijavajući kroz zapadne prozore, sma- njivalo efekt ručno sklepanog podija sa svjedosnom kutijom. No, nije ţeljela privlačiti paţnju na svoju revnost i navući prašnjave zastore.
Kada joj je zraka sunca dodirnula vrat, Luce je s čuđe- njem ustanovila da se u toj prostoriji nalazi već veoma dugo. Ujutro, na satu povijesti, odande je promatrala kako istočno sunce od proćelave glave profesora Colea čini svjedeću grivu. Za vrijeme pasje poslijepodnevne ţege imala je ondje biologi- ju kod Albatrosice. Sada se bliţila večer. Sunce je obišlo cijelu školu, a Luce gotovo da se nije maknula iz klupe. Tijelo joj je bilo ukočeno poput metalne stolice na kojoj je sjedila, a um tup poput olovke kojom je odustala biljeţiti predavanje.
Ĉemu je sluţila ta predstava sa sjenama? Nisu više bili petogodišnjaci.
Odmah je osjetila krivnju zbog takvih misli. Od svih pro- fesora u ovoj školi, gospođica Sophia bila je daleko najljubaz- nija, čak je neki dan obzirno odvela Luce u stranu ţeleći s njom prodiskutirati slabo napredovanje njezina članka o obi- teljskom stablu. Gospođica Sophia provela je sat vremena još jednom joj objašnjavajući osnove korištenja baza podataka, na što je Luce odgovorila odglumljenim čuđenjem i zahval- nošću. Bilo ju je sram zbog toga, ali pretvarati se glupom
KIKA
bilo je za nju mnogo prihvadjivije nego priznati da je vrijeme koje je trebala posvetiti znanstvenim istraţivanjima, provodila opsesivno razmišljajući o izvjesnom učeniku te škole.
Gospođica Sophia, odjevena u dugu, tanku haljinu, upra- vo je elegantno ispreplela palce, podigla ruke u zrak i pripre- mila se za sljedeću pozu. Oblak je zaklonio sunce i Luce se ponovo usredotočila na predavanja primijetivši da se na zidu iza gospođice Sophie napokon razaznaje sjena.
— Kao što se sjećate iz svoje prošlogodišnje lektire, Izgu- bljeni raj, kada je Bog dao svojim anđelima slobodnu volju — gospođica Sophia govorila je u mikrofon pričvršćen uz suvratak boje slonovače, i mahala svojim tankim prstima, oponašajući savršena anđeoska krila — no, jedan od njih je zbilja pretjerao.
Savila je kaţiprste i preobrazila anđeoska krila u vraţje rogove, dramatično spustivši glas.
Netko iza Luce promrmljao je — Strašna stvar. To je stari štos.
Od trenutka kada je gospođica Sophia započela preda- vanje, barem jedna osoba u prostoriji ozbiljno je shvaćala svaku riječ koju je izgovorila. Da li zbog toga što nije bila odgojena u vjeri, ili zato što joj je bilo ţao gospođice Sophie, u Luce je rasla ţelja da se okrene i ušutka one koji su ometali nastavu.
Bila je razdraţljiva. Umorna. Gladna. Umjesto da sidu u kantinu na večeru, dvadeset učenika, koji su pohađali reli- gijski seminar gospođice Sophie, bilo je obaviješteno da će im, budu li prisustvovali neobaveznom — radilo se o upotrebi neispravnog izraza — Penn joj je objasnila — satu utvrđivanja gradiva, njihov obrok biti posluţen u učionici, kako bi ušte- djeli na vremenu.
Taj obrok — ni večera ni ručak, tek kasnoposlijepodnevno utaţivanje gladi, za Luce, koja je u kantini opskrbljenoj me- som jedva pronalazila nešto za jelo, bilo je čudno iskustvo. Randy je dovezla kolica natrpana sendvičima depresivna izgleda s nekoliko vrčeva mlake vode.
KIKA
U svim sendvičima nalazila se misteriozna salama, majo- neza i sir, i Luce je sa zavišću promatrala Penn kako s tekom odgriza zalogaj za zalogajem, ostavljajući na korici kruha otisak zuba. Gotovo je odlučila izbaciti parizer iz sendviča i pojesti ostalo, kada se uz nju stvorio Cam. Rastvorio je šaku i otkrio nekoliko svjeţih smokava. Tamnoljubičaste smokve u njegovoj ruci izgledale su poput dragulja.
— Što je to? — upitala je suspreţući osmijeh.
— Ne moţeš jesti samo kruh, zar ne? — odgovorio je.
— Nemoj to jesti! — Gabbe se obrušila, zgrabila smokve iz Luceine ruke, bacila ih u smeće i usula joj u dlan pregršt bombona M&M's od kikirikija, iz vrećice iz automata. To je bio već drugi privatan Lucein razgovor koji je Gabbe preki- nula. Gabbe je u kosi imala rubac u duginim bojama. Luce je zamislila kako joj ga naglim pokretom trga iz kose i baca u smeće.
— Ima pravo Luce — Arriane se pojavila promatrajući mrko Cama. — Tko zna kakva se opojna sredstva nalaze u njima.
Luce se nasmijala, jer naravno, Arriane se samo šalila, no kada na njezin smijeh nitko nije odgovorio ni osmijehom,
zašutjela je. Gospođica Sophia pozvala je učenike da zauzmu mjesta i Luce je spremila bombone M&M's u dţep.
Ĉinilo se kao da su već satima zarobljeni u učionici, a gos- pođica Sophia tek je obradila Stvaranje i Rat u Raju. Nisu još stigli ni do Adama i Eve. Luceina crijeva zakrčala su pro- svjedujući.
— Znamo li svi tko je bio zli anđeo koji se usprotivio Bogu? — Gospođica Sophia je pitala učenike, kao da gomili djece čita iz slikovnice. Luce je djelomično očekivala da će razred djetinjasto zapjevati. — Da, gospođice Sophia.
— Itko? — gospođica Sophia je ponovila.
— Roland! — Arriane je poluglasno dobacila.
— Da, tako je. — rekla je gospođica Sophia, svetački ki- majući glavom. Bila je pomalo nagluha. — Sada ga zovemo
KIKA
Sotona, ali tijekom godina koristio je mnoga imena — bio je poznat kao Mefistofeles, Belial, a neki su ga zvali Luceifer.
Molly, koja je sjedila u klupi ispred Luce i već se cijeli sat ljuljala u stolici izluđujući Luce ritmičkim udarima stolice o Lucein stol, spremno je prebacila komad papira preko ramena pred Luce.
Luce... Luceifer.. . zar ne zvuči poznato?
Njezin rukopis bio je mračan, ljutit i mahnit.
Luce je vidjela kako se Mollyne visoke jagodice podiţu u prezirnu osmijehu. U trenutku slabosti i gladi, Luce je stala gnjevno pisati odgovor na poleđini Mollyne poruke. Pisala je da je dobila ime po Luceindi Williams, najvećoj ţivućoj kantautorskoj legendi, na čijem su se koncertu, dok je lijevalo kao iz kabla, upoznali njezini roditelji. Da je njezina mama,
nakon što se poskliznula na plastičnu čašu, zateturala u blatu i završila u naručju njezina oca, koje nije napustila sljedećih dvadeset godina. Da je njezino ime sinonim za romantiku, što Molly pogana jezika nije mogla reći za sebe. U svakom slučaju, nije ona kojoj je poruka namijenjena podsjećala na Sotonu, nego ona koja ju je poslala.
Pogledom je svrdlala Mollyn zatiljak i njezinu sada grimi- zno obojenu kratku kosu. U trenutku kada se spremala po- goditi Molly ceduljicom u zatiljak i riskirati provalu njezine naprašite naravi, gospođica Sophia privukla je Luceinu paţnju.
Obje ruke digla je iznad glave, dlanove skupila i zaoblila. Dok ih je polako spuštala, sjene njezinih prstiju na zidu čud- novato su nalikovale na ruke i noge koje mlatare zrakom, kao kada netko skoči s mosta ili zgrade. Prizor je bio toliko bi- zaran i mračan, i istodobno tako stvaran, da je Luce izgubila volju. Nije mogla skrenuti pogled.
— Devet dana i devet noći — govorila je gospođica Sophia — Sotona i njegovi anđeli padali su iz raja, sve dublje i dublje.
Njezine riječi probudile su u Luce nejasno sjećanje. Po- gledala je u Daniela, dva reda dalje. Zadrţao je njezin pogled
KIKA
tek djelić trenutka i potom ga spustio u biljeţnicu. No taj letimičan pogled, iako ne dulji od sekunde, bio je dovoljan da iz njezina sjećanja izmami san protekle noći.
Bilo je to ponavljanje događaja na jezeru. Ali u snu, kada je Daniel mahnuo u znak pozdrava i ponovo zaronio u vodu, Luce je smogla hrabrosti krenuti za njim. Voda je bila topla, tako ugodna, kao da uopće nije bila mokra, a oko Luce pli- valo je jato ljubičastih riba. Plivala je najbrţe što je mogla, is- prva joj se činilo da joj ribe pomaţu, guraju je prema Danielu na obali. No, ubrzo je jato riba počelo tamnjeti i magliti joj vid. Više nije vidjela Daniela. A ribe su počinjale sličiti zlo- kobnim sjenama koje su se sve više pribliţavale dok više ništa
nije vidjela, tonula je, sve dublje i dublje u muljevito dno jezera. Nije mogla disati, ali problem nije bio u tome — više se nije mogla vratiti na površinu, zauvijek je gubila Daniela.
No, Daniel se uzdigao s dna jezera, ruku raširenih poput jedara. Njegove ruke raspršile su ribe sjene i obujmile Luce, zatim su se zajedno vinuli prema površini. Izronili su iz vode i nastavili letjeti sve više i više, iznad stijene sa stablom ma- gnolije gdje su ostavili cipele. Trenutak poslije, bili su toliko visoko da Luce nije vidjela do.
— I spustili se — rekla je gospođica Sophia, spustivši ruke na podij — u ognjene ponore pakla.
Luce je sklopila oči i izdahnula. To je bio samo san. A ovo je, naţalost, stvarnost. Uzdahnula je i poduprla rukama bradu, sjetivši se da je namjeravala odgovoriti na Mollynu poruku. U ruci je drţala preklopljen papirić. Sada joj se to činilo glupim i nepromišljenim. Bolje ne odgovoriti i tako joj ne dati do znanja da ju je svojim riječima povrijedila.
Na lijevu podlakticu sletio joj je papirni avion. Pogledala je u lijevi kut učionice, gdje je sjedila Arriane i napadno joj namigivala.
Pretpostavit ću da ne sanjariš o Sotoni. Kamo ste ti i DG odjurili u subotu popodne?
KIKA
Luce nije imala priliku popričati nasamo s Arriane cijeli dan. Ali, kako je Arriane znala za njezin subotnji odlazak s Danielom? Dok je gospođica Sophia bila zauzeta predstav- ljanjem devet krugova pakla na suprotnom zidu, Luce je pro- matrala kako joj Arrianein papirni avion savršeno ciljano sli- jeće na stol.
To isto činila je i Molly.
Ispruţila je ruku uhvativši Lucein avion među prste s crno nalakiranim noktima, no Luce joj ovaj put nije namjeravala
prepustiti pobjedu. Istrgnula je avion iz Mollyne ruke, ras- porivši mu pritom krilo popola. Imala tek toliko vremena da spremi razderani papir u dţep, prije nego što se gospođica Sophia munjevito okrenula.
— Luceinda i Molly — rekla je stisnuvši usne i spustivši ruke na podij. — Nadam se da ono što ste vas dvije smatrale da trebate prodiskutirati na tako neuljudan način — poru- kama za vrijeme nastave, moţete raspraviti sada pred cijelim razredom.
Lucein mozak vrtio je mogućnosti za izgovor. Ako se ubr- zo ne snađe i ne smisli nešto, Molly će je preduhitriti, a to bi moglo biti nezamislivo neugodno.
— M-Molly je ţeljela reći — Luce je zamuckivala — da se ne slaţe s vašom teorijom o podjeli Pakla. Ona ima svoj pogled na to.
— Pa, Molly, svakako bih ţeljela čuti o alternativnoj mapi podzemlja.
— Dovraga — Molly je promrmljala. Pročistila je grlo i ustala. — Pa, vi opisujete Luceiferov ulaz kao najniţe mjesto u paklu, zbog čega ondje završavaju izdajnici. Ali ja smatram — rekla je potpuno samouvjereno, kao da se unaprijed pripre- mila — da najmučniji dio pakla — odmjerila je Luce dugim pogledom — ne bi trebao biti rezerviran za izdajnike, nego za kukavice. Najtraljavije beskičmenjačke gubitnike. Jer, čini mi se da su izdajnici barem odabrali stranu. A kukavice? Oni samo bezglavo jure grizući nokte, suviše preplašeni da išta poduzmu. Što je mnogo gore. — Hinjenim kašljem prikrila
KIKA
je sljedeću riječ — Luceinda! — i pročistila grlo. — No, to je samo moje mišljenje. — Sjela je.
— Hvala, Molly — gospođica Sophia rekla je oprezno. — Sigurna sam da se nakon ovoga svi osjećamo vrlo prosvijetljeno.
Ali, ne Luce. Negdje na polovici Mollyna teatralnog go- vora, kada je osjetila sablasnu, mučnu bol u trbuhu, Luce je prestala slušati.
Sjene. Prije nego što ih je ugledala kako naviru poput kat- rana s poda, Luce je osjetila njihovu prisutnost. S uţasom je gledala kako se tamni pipak ovija oko njezina zapešća. Po- kušavao je doprijeti do njezina dţepa. Do Arrianeine poruke na papirnom avionu, koju još nije pročitala! Šaku je strpala duboko u dţep i s dva prsta i svom snagom svoje volje ušti- pnula sjenu najjače što je mogla.
Zatim se dogodilo nešto nevjerojatno. Sjena je ustuknula i povukla se poput ranjena psa. Bilo je to prvi put da je Luce uspjelo nešto takvo.
Susrela se s Arrianeinim pogledom s druge strane prosto- rije. Zurila je u Luce nakrivljene glave i otvorenih usta.
Poruka — sigurno je još uvijek čekala da Luce pročita po- ruku.
Gospođica Sophia ugasila je svjedosnu kutiju. — Mislim da je moj artritis prošao kroz dovoljno paklenih muka za ve- čeras — zasmijuljila se, ohrabrujući svoje otupjele učenike da joj uzvrate na jednak način. — Ako ponovo pročitate sedmi kritički esej o Izgubljenom raju, bit ćete više nego spremni za sutrašnji test.
Učenici su pokupili svoje torbe i napustili prostoriju, a Luce je razmotala Arrianeinu poruku: — Samo mi reci da ti nije prodao onu jadnu foru — već sam se opekao...
Jao! Definitivno mora razgovarati s Arriane i izvući iz nje sve što zna o Danielu. Ali prvo... On je stajao pred njom. Srebrna kopča njegova remena svjeducala joj je pred očima. Duboko je udahnula i pogledala ga u lice.
Danielove ljubičastim prošarane oči izgledale su odmorno. Dva dana nije razgovarala s njim, otkad ju je ostavio samu
KIKA
na jezeru. Izgledao je kao da ga je vrijeme koje je proveo bez nje pomladilo.
Luce je shvatila da na njezinoj klupi još uvijek stoji razmo- tana Arrianeina raskrinkavajuća poruka. Progutala je knedlu i spremila papirić natrag u dţep.
— Ţelim ti se ispričati što sam te onako naglo ostavio samu neki dan — Daniel je rekao. Zvučao je neobično sluţ- beno. Luce nije znala treba li ispriku prihvatiti ili ne, no nije joj dao priliku da odgovori. — Pretpostavljam da si se uspjela domoći kopna bez problema?
Pokušala se nasmiješiti. Na trenutak je osjetila poriv da ispriča Danielu svoj san, ali nasreću, na vrijeme je shvatila koliko bi to čudno zvučalo.
— Što misliš o današnjem satu utvrđivanja gradiva? — Da- niel se drţao rezervirano, ukočeno, kao da joj se tada prvi put obraćao. Moţda je to bila neka šala.
— Mučenje! — Luce je odgovorila. Uvijek ju je ţivciralo kada su se pametne djevojke pretvarale da ih nešto zanima samo zato što su pretpostavljale da bi dotični mladić to ţelio čuti. Ali Luce se nije pretvarala; za nju je današnji sat bio pravo mučenje.
— Dobro — rekao je Daniel bolje volje.
— I ti si se tako osjećao?
— Ne — rekao je zagonetno a Luce je poţeljela da se malo- čas pretvarala ipak malo više zainteresiranom nego što je bila.
— Dakle... predavanje ti se svidjelo — rekla je tek da nešto kaţe, produţi njihov razgovor. — Sto točno ti se svidjelo?
— Ne mogu reći da mi se svidjelo — odgovorio je nakon dulje stanke. — Dio moje obiteljske tradicije je... je proučavanje takvih stvari. Mislim da ne mogu ne osjetiti povezanost.
Trebao joj je trenutak da u dokraja shvati njegove riječi. U mislima se vratila u pljesnivi, stari podrum u kojem je načas
vidjela Danielov kratki dosje. Dosje koji je tvrdio da je Da- niel Grigori većinu ţivota proveo u sirotištu u Los Angelesu.
— Nisam znala da imaš obitelj — rekla je.
— Zašto bi to znala? — podrugljivo je rekao.
KIKA
— Ne znam... ţeliš reći da imaš?
— Pitam se zašto pretpostavljaš da znaš išta o mojoj obi- telji ili meni?
Luce je osjetila kako joj se utroba okreće. U Danielovim uznemirenim očima vidjela je upozorenje — Pazi, uhodal Znala je da je ponovo ugrozila svoj odnos s njim.
— D! — Roland mu je prišao s leda i poloţio mu ruku na rame. — Ţeliš li slušati još jedno predavanje od godinu dana, ili brišemo odavde?
— Idemo — rekao je tiho, pogledavši Luce još jednom is- kosa. — Hajdemo odavde.
Naravno da je trebala izjuriti odatle već prije nekoliko minuta. Poslušati svoj prvi poriv, jednak onome koji je imala kada je Penn predloţila da tajno pregledaju Danielov dosje. Normalna, pametna osoba odbila bi razgovor, ili bi skrenula temu na nešto manje bizarno. Ili bi svoj dugi jezik drţala za zubima.
Ali. Luce je iz dana u dan dokazivala da je — naročito kada je bio posrijedi Daniel — nesposobna za išta imalo normalno ili pametno.
Promatrala je Daniela kako odlazi s Rolandom. Nije se osvrnuo. Kako se udaljavao, tako se Luce osjećala sve čudnije i osamljenije.
DESETO POGLAVLJE GDJE IMA DIMA...
Što čekaš? — Trenutak nakon što je Daniel otišao s Ro- landom, Penn je zahtijevala odgovor. — Hajdemo! — Po- vukla je Luce za ruku.
— Kamo? — pitala je Luce. Srce joj je još uvijek je lupalo
— zbog razgovora s Danielom i zbog pogleda na njega dok je odlazio. Obris koji su njegova lijepa ramena oblikovala u hodniku, doimao se većim od Daniela samog.
Penn je lagano lupnula Luce po glavi.
KIKA
— Halo! Knjiţnica! Pa pisala sam ti o tome u poruci.
— Luce ju je tupo gledala. — Zar nisi dobila nijednu moju poruku!? — Udarila se rukom po bedru, Ijutita. — Ali, dodala sam ih Toddu, da ih doda Camu, a on tebi.
— Poni ekspres. — Cam se ramenom progurao ispred Pe- nn i pruţio Luce dva preklopljena papira zataknuta između kaţiprsta i srednjeg prsta.
— Ma daj, poštedi me! Zar je poni od iscrpljenosti uginuo na cesti? — prasnula je Penn, istrgnuvši mu poruke iz ruke.
— Dala sam ti ih prije sat vremena. Zašto ti je toliko dugo trebalo? Nisi ih valjda pročitao!
— Naravno da nisam. — Cam je poloţio ruku na svoja široka psa, uvrijeđen. Na srednjem prstu nosio je velik crn prsten. — Vjerojatno se sjećaš da je Luce gotovo upala u ne- volju zbog razmjenjivanja poruka s Molly.
— Nisam razmjenjivala poruke s Molly.
— Bez obzira — rekao je, uzeo papiriće iz Pennine ruke i uručio ih Luce. Napokon. — Samo sam mislio na tvoje dobro i čekao pravi trenutak.
— Pa, hvala ti. — Luce je spremila poruke u dţep, pogleda- la Penn i slegnula ramenima kao da ţeli reći, ah, što-se-moţe.
— Sto se tiče pravog trenutka... — nastavio je. — Neki dan sam bio vani i vidio ovo. — Izvadio je malu, crvenu, baršuna- stu kutiju i otvorio je pred Luce.
Perm se progurala iza Luceinih ramena da bolje vidi.
U kutiji je leţao zlatan lančić s malim okruglim privje- skom, a po sredini bila je ugravirana brazda s malom zmij- skom glavom na vrhu.
Luce ga je pogledala. Zar joj se rugao? Dodirnuo je pri- vjesak. — Mislio sam da bih ti nakon onog dana... trebao pomoći suočiti se sa strahovima. — rekao je. Zvučao je goto- vo napeto, kao da je zabrinut da Luce moţda neće prihvatiti dar. Je li ga trebala prihvatiti?
— Samo se šalim. Jednostavno mi se svidio. Jedinstven je, podsjetio me na tebe.
KIKA
Uistinu je bio jedinstven. I veoma lijep. Luce se odjednom osjetila neobično nedostojnom.
— Bio si vani, u kupnji? — čula se kako pita. Bilo joj je lakše raspravljati o tome kako je Camu uspjelo napustiti usta- novu, nego pitati zašto ja? — Mislila sam da je smisao popra- vne škole da ne moţemo odavde. — Cam je neznatno podigao bradu i nasmiješio se očima. — Postoje načini — rekao je tiho. — Pokazat ću ti jednom. Mogao bih ti pokazati — večeras?
— Came, dušo — rekao je glas iza njih. Bila je to Gabbe. Tapšala je Cama po ramenu. Njezina kosa bila je iznad čela upletena u tanku pletenicu, pričvršćenu iza uha. Poput savrše- ne vrpce za kosu. Luce je ljubomorno zurila u Gabbeinu kosu.
— Bit će mi potrebna tvoja pomoć — Gabbe je prela. Luce se osvrnula i shvatila da je osim njih četvero, učio- nica bila prazna.
— Priređujem mali tulum poslije u svojoj sobi — Gabbe je rekla, naslanjajući se bradom na Camovo rame, kako bi se mogla obratiti Luce i Penn. — Dolazite, zar ne?
Gabbe s usnama vječno ljepljivim od sjajila i plavom ko- som koja bi nepogrešivo zavodljivo zalepršala u istom trenutku kada bi se Luce obratio neki mladić. Iako je Daniel zanijekao da između njih dvoje postoji nešto, Luce je znala da joj ta djevojka nikada neće biti prijateljica.
Ali, nije joj se nuţno morala sviđati domaćica tuluma ako će se ondje, vjerojatno, naći ljudi koji su joj se doista sviđali.
Ili bi trebala prihvatiti Camovu ponudu? Zar je uistinu predlagao da se iskradu? Jučer, kada se Jules i Phillip, par s probušenim jezicima, nisu pojavili na satu gospođice Sophie, učionicom su počele kolati glasine. Navodno su noću poku- šali napustiti ustanovu, ali tajni plan nije uspio i sada su se nalazili u nekoj vrsti samice, čiju lokaciju ni Penn nije znala.
Najčudnija od svega bila je gospođica Sophia — iako na svojim predavanjima obično nije tolerirala šaptanje, jučer se nije trudila ušutkati sumanuta govorkanja. Moţda su pro- fesori ţeljeli da se školom prošire najgore moguće glasine o kaznama za nepoštovanje njihovih diktatorskih pravila.
KIKA
Luce je progutala knedlu i pogledala Cama. Ponudio joj je lakat, potpuno ignorirajući Gabbe i Penn. — Što misliš o tome, mala? — rekao je toliko šarmantno, oponašajući stil holivudskih klasika, da je Luce u trenu zaboravila na priče o Jules i Phillipu.
— Oprosti — Penn se umiješala, odgovarajući umjesto Luce i vukući je za lakat. — Ali imamo druge planove.
Cam je zurio u Penn kao da je pala s neba. Uz Cama se
Luce uvijek osjećala kao svoja bolja verzija. Neobično kako bi naišla na njega upravo nakon što bi Daniel na nju utjecao upravo suprotno. Ali, Gabbe se nije micala od njega, a Penn je sva jače potezala, pa je naposljetku Luce mahnula rukom u kojoj je drţala Camov dar i rekla. — Hmm, moţda drugi put! Hvala na ogrlici!
Ostavivši Cama i Gabbe zbunjene u učionici, Penn i Luce krenule su prema izlazu. Bile su same u zgradi tako kasno navečer! Od te pomisli Luce je podišla jeza, a po uţurbanom lupanju Penninih sandala po stubama pred sobom, mogla je zaključiti da se Penn osjeća jednako.
Vani je bilo vjetrovito. S palme je hukala sova. Dok su prolazile ispod hrastova uz zgradu, razgranata sivkasta biljka očešala ih je dugim, zamršenim vlatima nalik na kosu.
— Moţda drugi put? — Penn je oponašala Lucein glas. — Što je to trebalo značiti?
— Ništa... ne znam. — Luce je ţeljela promijeniti temu. — Zbog tebe izgledamo vrlo otmjeno, Penn — rekla je na- smijavši se dok su klipsale dvorištem.
— Drugi planovi... mislila sam da si se na prošlotjednom tulumu zabavljala. Ako ikada uspiješ pročitati moja najnovija pisamca, vidjet ćeš zašto imamo vaţnija posla.
Luce je ispraznila dţepove, otkrila pet nepojedenih bom- bona M&M's i podijelila ih s Penn, koja je na svoj specifičan način izrazila nadu da dolaze s higijenskog mjesta, ali ih je ipak pojela.
Potom je razmotala prvu Penninu poruku, vrlo nalik fo- tokopiranoj stranici iz dosjea iz podzemne arhive.
KIKA
Gabrielle Givens Cameron Briel Luceinda Price
138
Todd Hammond
Prethodno prebivalište:
Sjeveroistok države, osim T. Hammonda
prethodno lociranog u Orlandu, Florida
Arriane Alter Daniel Grigori Mary Margaret Zane Prethodno prebivalište: Los Angeles, Kalifornya
Luceindina grupa stigla je ovamo 15. rujna ove godine. Druga grupa došla je 15. oţujka tri godine prije.
— Tko je Mary Margaret Zane? — upitala je Luce upirući prstom u ime na papiru.
— To je naša vrlo kreposna Molly — Penn je odgovorila.
— Molly se zapravo zove Mary Margaret? — Ne čudim se što je tako bijesna na cijeli svijet — Luce je rekla. — Odakle ti sve to?
— Iskopala sam ovaj papir iz jedne od onih kutija koje je gospođica Sophia donijela neki dan — Penn je rekla. — To je njezin rukopis.
Luce je pogledala Penn. — Sto to treba značiti? Zašto je vodila evidenciju? Mislila sam da su datumi naših dolazaka zabiljeţeni odvojeno, u pojedinačnim dosjeima.
— To je istina. Ni ja ne shvaćam — Penn je rekla. — Vaše pojavljivanje na ovom mjestu u isto vrijeme ne znači nuţno da ste na neki način povezani.
— Ni najmanje nismo povezani, — rekla je Luce zamislivši pred sobom Gabbe sa smjernim izrazom vječno nalijepljenim posred lica.
KIKA
Penn je počešala bradu. — Ali, Arriane, Molly i Daniel poznavali su se otprije. Mislim da su došli iz istog centra za preodgoj u Los Angelesu.
Tu se negdje nalazio ključ Danielove priče. Sigurno se o njemu moglo doznalo više od centra za preodgoj u Kalifor- niji, gdje je boravio prije nego što je došao ovamo. Ali, kada se prisjetila njegove reakcije na mogućnost da bi Luce mogla
o njemu doznati nešto više — smetenosti i zatim uţasa na njegovu licu — sav trud koji su ona i Penn upravo ulagale učinio joj se uzaludnim i djetinjastim.
— U čemu je smisao svega ovoga? — Luce je upitala naglo ozlojeđena.
— Ne mogu shvatiti zašto bi gospođica Sophia uspoređi- vala te informacije. Znaš, gospođica Sophia došla je u Mač
i kriţ isti dan kada i Arriane, Daniel i Molly... — Penn je izgubila nit. — Tko zna? Moţda to nema posebno značenje. U arhivi ima toliko malo informacija o Danielu, pa sam ti ţeljela pokazati sve čega sam se uspjela dočepati. Dakle, izloţak B.
Prstom je uprla u drugu poruku u Luceinoj ruci. Luce je uzdahnula. Dio nje ţelio je prekinuti tu potragu za podacima o Danielu i riješiti se neugode koju je zbog toga osjećala. No, uporniji dio nje još uvijek je čeznuo da ga bolje upozna... što je bilo mnogo lakše kada nije bila u njegovoj prisutnosti, zbog koje je osjećala sram. Spustila je pogled na poruku, fo- tokopiju staromodne kartice iz knjiţničnog kataloga.
Grigori, D. - Promatrači: srednjovjekovni europski
mit. Seraphim Press, Rim, 1755, signatura: R999.318GRI
— Ĉini se da je jedan od Danielovih predaka bio učenjak — Penn je rekla, čitajući preko Luceina ramena.
— Sigurno je na to mislio — Luce je rekla sebi u bradu. Pogledala je Penn. — Rekao mi je da je proučavanje religije dio njegove obiteljske tradicije. Vjerojatno je mislio na to.
KIKA
— Mislila sam da je siroče.
— Ne pitaj — Luce je mahnula rukom. — Osjedjiva tema.
— Prstima je prešla preko naslova knjige.
— Sto znači promatrač?
— Postoji samo jedan način da doznamo — Penn je rekla.
— Iako ćemo moţda poţaliti, jer se vjerojatno radi o najdo- sadnijoj knjizi na svijetu. Hoću reći — dodala je obrisavši prašinu s prstiju o majicu — pretraţila sam katalog. Knjiga bi trebala biti dostupna. Moţeš mi zahvaliti poslije.
— Izvrsna si — Luce se nasmiješila, poletno očekujući odlazak u knjiţnicu. Netko iz Danielove obitelji napisao je knjigu i samo zbog te činjenice ona nije mogla biti dosadna. Barem ne Luce. Zatim joj je pogled pao na njezinu drugu ruku, u kojoj je stezala nešto. Baršunastu kutiju za nakit od Cama.
— Što je ovo trebalo značiti? — upitala je Penn dok su se uspinjale prema knjiţnici.
Penn je slegnula ramenima. — Što osjećaš prema zmijama?
— Mrţnju, tjeskobu, krajnju paranoju i gađenje — Luce je nabrajala.
— Moţda sam imala slično iskustvo... dobro, nekada sam se uţasavala kaktusa. Nisam im se mogla ni pribliţiti — ne- moj se smijati, jesi li se ikada ubola na kaktus? Ostanu ti u koţi danima. U svakom slučaju, jednom sam za rođendan od tate dobila jedanaest kaktusa. Poţeljela sam mu ih baciti u lice. No, nakon nekog vremena naviknula sam se na njih. Više se nisam izbezumljivala u njihovoj blizini. Na kraju je upalilo.
— Pokušavaš mi reći da je Camov poklon zapravo zbilja sladak? — Luce je rekla.
— Vjerojatno — rekla je Penn. — No, da sam znala da se pali na tebe, ne bih mu povjerila našu privatnu prepisku. Oprosti zbog toga.
— Ne pali se na mene — Luce je počela, dodirujući zlatni lanac i zamišljajući ga uz svoju koţu. Nije ispričala Penn o izletu s Camom, iako nije doista znala zašto. Zbog Daniela, i zbog toga što još uvijek nije bila sigurna kako stoje stvari
KIKA
— ili kako bi ona ţeljela da stvari stoje između nje i ta dva mladića.
— Ha! — Penn je zakokodakala. — Znači da ti se Cam na neki način sviđa! Već si počela varati Daniela. Više nisam u stanju pratiti tebe i tvoje dečke!
— Kao da se nešto događa s ijednim od njih — Luce je rekla sumorno. — Misliš li da je Cam pročitao tvoje poruke?
— Ako ih je pročitao i nakon toga ti dao ogrlicu — Penn je rekla — onda mu se zbilja sviđaš.
Ušle u knjiţnicu i velika dvostruka vrata zalupila su se za njima. Zvuk je odjeknuo prostorijom. Gospođica Sophia podigla je pogled s hrpe papira koji su pokrivali njezin stol osvijedjen stolnom svjetiljkom.
— Ah, bok djevojke! — rekla je smiješeći se široko i sr- dačno. Luce je iznova osjetila krivnju jer nije pozorno slušala njezino večerašnje predavanje. — Nadam se da ste uţivale u mojem kratkom ponavljanju građe — gotovo je pjevala.
— Veoma. — Luce je kimala glavom, iako se njezino pre- davanje nikako nije moglo nazvati kratkim. — Došle smo ponoviti još neke stvari prije ispita.
— Tako je — Penn je upala u riječ. — Nadahnuli ste nas.
— Baš lijepo! — gospođica Sophia prebirala je po svojim papirima. — Tu negdje imam popis dodatnih knjiga. Rado ću vam ga kopirati.
— Super! — prijetvorno je rekla Penn, gurnuvši lagano Lu- ce prema hrpama knjiga. — Javit ćemo vam ako nam bude trebalo.
U knjiţnici je bilo tiho. Luce i Penn pregledavale su si- gnature na knjigama u dijelu s religijskom literaturom. Radi uštede struje, svjeda u knjiţnici imala su detektor pokreta, no barem polovica nije funkcionirala. Luce je postala svjesna da je Penn još uvijek drţi za ruku, i shvatila da joj to zapravo odgovara.
Djevojke su ušle u knjiţničnu učionicu, obično punu, no večeras je samo jedna svjetiljka svijedila. Vjerojatno su svi bih na Gabbeinu tulumu. Svi, osim Todda.
KIKA
Stopala je drţao na stolici nasuprot, i pretvarao se da čita adas svijeta veličine stolića za kavu. Kada su djevojke prolazi- le mimo njega, podigao je pogled i s iscrpljenim izrazom lica, koji se mogao protumačiti kao osamljenost ili razdraţenost zbog smetnje, bezizraţajno rekao:
— Kasno je a vi ste tu.
— I ti, također — Penn je odgovorila, dramatično isplazivši jezik.
Kada su se udaljile od Todda nekoliko polica, Luce je po- digla obrvu i pogledala Penn. — Sto je ono trebalo značiti?
— Sto! — Penn je cvilila. — On očijuka sa mnom! — Pre- kriţila je ruke na grudima i otpuhala smeđi uvojak iz oka. — Kako se usuđuje!
— Zar smo ponovo u četvrtom razredu? — Luce ju je zadirkivala.
Penn je uperila kaţiprst u Luce sa ţestinom od koje bi poskočila da se mogla prestati hihotati. — Poznaješ li moţda nekoga osim mene tko bi rovao s tobom po prošlosti Daniela Grigorija? Ne? Nisam ni mislila. A sad me pusti na miru!
Za to vrijeme stigle su do najudaljenijeg dijela knjiţnice, gdje se na jednoj jedinoj kositrenoj polici nalazilo 999 knji- ga. Penn je čučnula i prelazila prstom hrptovima. Luce je zadrhtala. Osjetila je lagan dodir na vratu, kao da ju je netko prstom ovlaš dodirnuo. Izvila je glavu i ugledala siv pramen. Ne crn, kako je to obično bivalo, već svjetliji i tanji. Jednako nedobrodošao.
Razrogačenih je očiju promatrala kako se sjena iznad Pennine glave rasteţe u dugu, kovrčavu izmaglicu. Spuštala se polako, poput igle za šivanje s nadjenutim koncem. Luce nije ţeljela ni pomisliti što bi se moglo dogoditi ako dodirne njezinu prijateljicu. Prvi tjelesni kontakt sa sjenama doţivjela je prošlog tjedna u gimnastičkoj dvorani. Od tog dodira još uvijek se osjećala oskvrnuto, gotovo prljavo. Nije znala što sve su sposobne učiniti.
Uplašena i teturajući, Luce je duboko uzdahnula i zamah- nula rukom kao bejzbol palicom. Zadrhtala je od jeze od
KIKA
ledenog dodira i odbacujući sjenu u stranu, odalamila Penn po glavi.
Penn se rukama čvrsto uhvatila za bolno mjesto i zapanje- no pogledala Luce. — Što je tebi?!
Luce je klonula uz nju i pomilovala je po kosi. — Oprosti, ondje je bila... Mislim da sam vidjela pčelu... na tvojoj glavi. Uspaničila sam se. Nisam ţeljela da te ubode.
Znala je da je njezina izlika potpuno neuvjerljiva. Oče- kivala je da će je prijateljica prvo proglasiti ludom — što bi pčela radila u knjiţnici? — zatim napustiti prostoriju.
Ali Pennino okruglo lice raznjeţilo se. Uzela je Luceine ruke u svoje i snaţno ih protresla. — I mene pčele uţasavaju. Smrtonosno sam alergična. Upravo si mi spasila ţivot. —
To je mogao biti trenutak njihova zbliţavanja — ali nije, jer je Luce bila potpuno obuzeta sjenama. Da ih je barem
mogla izbaciti iz glave, zbaciti sa sebe taj teret i istodobno ne odbaciti od sebe Penn.
Luce je ozbiljno zabrinjavalo pojavljivanje svjedije, sive sjene. Na njihovu crnu, nimalo utješnu prisutnost bila je donekle naviknuta. Ali, te nove varijacije su je mnogo više uznemiravale. Je li to značilo da su je pronašle nove vrste sje- na? Ili ih je samo sada bolje raspoznavala? Ali, kako je trebala protumačiti onaj čudnovati trenutak za vrijeme predavanja gospođice Sophie, kada je uspjela uštipnuti sjenu i otjerati je iz dţepa? Učinila je to bez razmišljanja, jer, zapravo, nije smatrala da su se njezina dva prsta mogla mjeriti s moguć- nostima jedne sjene, ali, mogla su — pogledom je obuhvatila police — barem privremeno.
Pitala se je li time učinila presedan u odnosu sa sjenama. Premda se ono što je učinila sjeni iznad Pennine glave nije moglo nazvati »odnosom« — čak je i Luce znala da je to eufemizam. Hladan i mučan osjećaj stao je rasti u njezinu trbuhu kada je shvatila da je ono što im je počela činiti, sve više nalikovalo — borbi.
— Nevjerojatno — Penn se javila s poda. — Trebala se na- laziti točno između Anđeoskog rječnika i ovog uţasnog djela
KIKA
Billyja Grahama o paklenom ognju koji čeka grešnike. — Po- gledala je Luce. — Ali, nema je.
— Mislila sam da si rekla...
— Jesam. Popodne sam na kompjutoru vidjela da se na- lazi na policama, a sada je prekasno za internet i ponovnu provjeru.
— Pitaj Todda — predloţila je Luce. — Moţda se njome koristi da sakrije Playboye koje čita.
— Odvratno! — Penn ju je udarila po bedru.
Luce je bila svjesna da je šalom samo prikrivala razoča- ranje. Bila je frustrirana. Svako njezino nastojanje da dozna
nešto o Danielu završilo bi slijepom ulicom. Nije mogla pretpostaviti što piše u knjizi koju je napisao njegov pra-pra- nešto, ali barem bi doznala nešto o Danielu. Uvijek je bolje išta nego ništa.
— Ostani tu — Penn je rekla i ustala. — Pitat ću gospođicu Sophiju je li je tko danas posudio.
Luce je promatrala Penn kako klipsa dugim prolazom prema stolu gospođice Sophije. Nasmijala se kada je Penn ubrzala pored mjesta gdje je sjedio Todd. Ostavši sama u najudaljenijem dijelu knjiţnice, Luce je dodirivala knjige na policama. U mislima je prelazila učenicima Mača i kriţa, ali nije se mogla dosjetiti nijednog potencijalno zainteresiranog za knjigu o religiji. Moţda ju je gospođica Sophia upotrijebila za svoj sat ponavljanja maloprije. Luce se pitala kako se osje- ćao Daniel dok je slušao knjiţničarkin govor o nečemu što je vjerojatno bila svakodnevna tema dok je odrastao. Luce se pitala kakvo mu je bilo djetinjstvo. Sto se dogodilo njegovoj obitelj? Jesu li ga u sirotištu odgajali u vjerskom duhu? Je li njegovo djetinjstvo bilo imalo nalik njezinu, gdje su se s vjerskim zanosom vrednovale jedino dobre ocjene i visoko obrazovanje? Ţeljela je znati je li Daniel pročitao tu knjigu koju je napisao njegov predak i što je o njoj mislio. Je li i sam volio pisati? Ţeljela je znati što radi upravo sada na Gabbei- nom tulumu, kada mu je rođendan, koju veličinu cipela nosi, i je li ikada razmišljao o njoj dulje od sekunde.
KIKA
Odmahnula je glavom. Te misli vode samo u grad samosa- ţaljenja, i odlučila je promijeniti im pravac. Izvukla je najbliţu knjigu — Anđeoski rječnik, vrlo neprivlačno uvezan u platno, i odlučila odvratiti misli čitanjem, dok se Penn ne vrati.
Ĉitala je dio o palom anđelu Abbadonu, koji je poţalio i neprestano oplakivao odluku da stane na Sotoninu stranu — zijev — kada je nešto počelo treštati prostorijom. Luce je podi- gla glavu i ugledala upozoravajuće svjedo poţarnog alarma.
— Paţnja. Paţnja — monoton, robotski glas objavio je pre- ko zvučnika. — Poţarni alarm je aktiviran. Napustite zgradu.
Luce je vratila knjigu na policu i uspravila se. Takve vjeţbe bile su česte u Doveru. Došlo je do toga da su čak i profesori prestali mariti za mjesečne vjeţbe u slučaju poţara, pa je ogra- nak zaduţen za protupoţarnu zaštitu počeo aktivirati alarm, i tako natjerao ljude reagirati. Moţda su upravitelji Mača i kriţa upravo izvodili sličnu predstavu.
No, pribliţivši se izlazu, iznenadila se kada je počela ka- šljati. U knjiţnici je bilo dima!
— Penn? — pozvala je. Njezin glas odjekivao joj je u ušima. Znala je da je Penn ne moţe čuti od zaglušujuće buke alarma.
Trpak miris dima smjesta ju je vratio u plamteću noć s Trevorom. Slike i zvuči preplavili su joj misli, potisnuta sje- ćanja, sve do tada gotovo izbrisana, vratila su se.
Trevorove bjeloočnice okruţene narančastim sjajem, šo- kantno su se bijeljele. Njegovi prsti pretvorili su se u razdvo- jene plamenove kako je vatra napredovala. Prodoran vrisak kojem nije bilo kraja poput sirene je odzvanjao u njezinim ušima dugo nakon što je Trevor posustao. Cijelo vrijeme sta- jala je ondje i zurila, nesposobna skrenuti pogled, smrznuta u neizdrţivo vrućoj kupelji. Nije se mogla pomaknuti. Nije mu mogla nikako pomoći. Tako je poginuo. Osjetila je ruku kako je grabi za lijevo zapešće i okrenula se očekujući vidjeti Penn. Todd. I njegove bjeloočnice bile su ogromne. I on je kašljao.
— Moramo odavde — rekao je ubrzano dišući. — Mislim da je izlaz na drugoj strani.
KIKA
— Što ćemo s Penn i gospođicom Sophijom? — upitala je Luce. Osjećala je slabost i vrtoglavicu. Protrljala je oči.
— Bile su ondje. — Pokazala je prema prolazu na ulazu u prostoriju gdje je, shvatila je, dim bio mnogo gušći.
Todd je na trenutak izgledao kao da se nećka, zatim je kimnuo. — U redu — rekao je drţeći je za zapešće. Sagnuli su se i potrčali prema ulaznim vratima. Jedan od prolaza iz- među polica bio je vrlo zadimljen, pa su skrenuli desno i našli se pred zidom knjiga. Nisu imali pojma kuda dalje. Zastali su, oboje zgranuti. Dim koji je još prije nekoliko trenutaka lebdio nad njihovim glavama, sada im je dopirao do ramena.
Cak i kad su spustili glave, dim ih je gušio. Nisu mogli vidjeti više od nekoliko metara pred sobom. Paţljivo, ne ţeleći ispustiti Toddovu ruku, Luce se okrenula oko sebe. Više nije bila sigurna otkuda su došli. Ispruţila je ruku i pod prstima osjetila uţarenu metalnu policu. Pokušala je dodirom odgonetnuti slova na hrptovima knjiga. Jesu li se nalazili u odjeljku s knjigama koje su napisali pisci čija su prezimena počinjala na D ili O ?
Penn i gospođici Sophiji nije bilo ni traga, niti je imala pojma gdje se nalazi izlaz. Luce je osjetila kako je preplavljuje val panike i dodatno joj oteţava disanje.
— Vjerojatno su već odavno izašle! — Todd je vikao, tek djelomično uvjeren u svoje vlastite riječi. — Moramo natrag.
Luce se ugrizla za usnu. Ako se nešto dogodi Pen...
Iako je Todd stajao pred njom, jedva ga je vidjela. Imao je pravo, ali gdje se nalazilo to natrag? Luce je nijemo kimnula i osjetila kako je vuče za ruku. Potrčali su. Neko vrijeme nije znala kuda idu, ali malo po malo dim je postajao sve rjeđi i Luce je konačno ugledala svjetleći znak za izlaz. Osjetila je olakšanje dok je Todd napipavao kvaku na vratima.
Kada je otvorio vrata, našli su se u predvorju u kojem Luce još nije bila. Todd je zalupio vrata za njima. Gladno su hvatali zrak, ţeljno punili pluća. Disati svjeţ zrak, kako dobar osjećaj! Ţeljela ga je zagristi, popiti ga na litre, kupati se u njemu. Iskašljavali su dim sve dok se nisu počeli smijati,
KIKA
tjeskobno, tek djelomično mirni. Zatim je Luce zaplakala. Cak i kada je prestala plakati i kašljati, oči su nastavile suziti.
Kako je mogla disati taj zrak a ne znati što se dogodilo s Penn! Ako Penn nije uspjela izaći — ako je leţala bez svijesti negdje unutra — onda je Luce ponovo iznevjerila nekoga do koga joj je uistinu bilo stalo. Ne, ovaj put bilo bi još gore!
Obrisala je oči i promatrala kako se kroz prag dim izvija prema gore. Nisu bili na sigurnom. Na drugom kraju pred- vorja nalazila su se vrata. Kroz stakleni prozorčić na njima Luce je nazirala grane kako se njišu u noći.
Ispustila je uzdah. Za nekoliko trenutaka bit će vani, da- leko od dima koji guši.
Ako se poţure, mogli bi zaobići zgradu i provjeriti glavni ulaz, uvjeriti se da su Penn i gospođica Sophia izašle na vri- jeme i da su dobro.
— Dođi — Luce je rekla Toddu, koji je hripao presamićen. — Moramo dalje.
Uspravio se, ali bilo je očito da ga je dim svladao. Lice mu je bilo crveno, oči vlaţne i mahnite. Morala ga je vući prema vratima. Usredotočena na vrata, dugo nije shvatila što predstavlja teška, pištava, zaglušujuća buka koja je postupno prekrivala zvuk alarma i obrušavala se na njih.
Podigla je pogled i ugledala vrdog sjena. U svim nijansama sive do najtamnije crne. Ĉinilo joj se da sjene ne dopiru samo do stropa nego još više i dalje, do čudnoga i skrivenog neba. Zapletene jedna u drugu, no istodobno vrlo jasne i različite.
Među njima nalazila se jedna — svjedija, sivkasta, koju je prije primijetila. Više nije izgledala poput igle, nego gotovo poput plamena šibice. Kao da je poskakivala hodnikom pred njima. Zar je doista uspjela odgurnuti tu bezobličnu tamu kada je prijetila dodirnuti Penn? Od tog sjećanja zasvrbjeli su je dlanovi i noţni se prsti skvrčili.
Toddovo tijelo počelo se sudarati sa zidovima, kao da ih predvorje zatvara u sebe. Luce je znala da se nalaze blizu vratima. Posegnula je za njegovom rukom, ali njihovi znojni dlanovi skliznuli se jedan s drugoga. Ĉvrsto mu je prstima
KIKA
obujmila zapešće. Bio je bijel poput duha, sagnut, gotovo zguren. Jauk uţasa pobjegao mu je s usana.
Zbog toga što je dim ispunio predvorje?
Ili zato što je naslućivao prisutnost sjena?
Nemoguće!
No, njegovo lice bilo je izobličeno i uţasnuto. Naročito sada, kada su im sjene lebdjele nad glavama.
— Luce? — glas mu je drhtao.
Još jedna horda sjena krenula je prema njima. Taman i crn prekrivač razastro se zidovima skrivajući vrata od Luceina pogleda. Pogledala je Todda — je li ih on mogao vidjeti?
— Bjeţi! — viknula je.
Je li uopće bio u stanju trčati? Lice mu je bilo sivo, kapci spušteni. Bio je na rubu nesvijesti. No, odjednom joj se uči- nilo da je nosi. Ne, nešto je nosilo njih oboje.
— Do vraga, što je to? — kriknuo je Todd.
Njihova stopala okrznula su pod tek na trenutak. Osjećala se kao da je nošena velikim valom, kao da stoji na samu nje- govu vrhu koji je uzdiţe sve više i više i ispunja njezina pluća zrakom. Nije znala kuda idu — više nije mogla vidjeti vrata, tek zapletene sjene, crne poput tinte, posvuda. Lebdjele su oko nje, ali nisu je dodirivale. Nije bila prestrašena, premda je trebala biti. Osjećala se zaštićenom od njih nečim glatkim i nepropusnim. Nečim sablasno poznatim. Nečim istodobno snaţnim i njeţnim. Nečim —
Gotovo prebrzo, Luce i Todd našli su se pred vratima. Ĉim su njezina stopala osjetila pod sobom, odgurnula je prečku za izlaz u slučaju uzbune.
Hroptala je. Gušila se. Hvatala zrak. Osjetila da će povratiti.
Još jedan alarm je zvečao. No ovaj put iz daljine. Osjetila je oštar udar vjetra na vratu. Bili su vani! Stajali su na maloj izbočini. Niz stuba vodio je prema dvorištu, a iako su joj pluća još bila puna dima a oči suza, Luce se učinilo da čuje glasove u blizini.
Osvrnula se pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Kako se Todd i ona uspjeli provući kroz tu najdeblju, najcrnju,
KIKA
najneprozirniju sjenu? Sto ih je to spasilo, to čiju je odsutnost jasno osjećala?
Gotovo je poţeljela vratiti se i potraţiti tu silu koja ih je spasila. No, predvorje je bilo tamno, a njezine oči još su suzile. Nije mogla razabrati vijugave sjene oko sebe. Moţda su nestale.
Zatim je ugledala nepravilan bljesak, pa nešto što je pod- sjećalo na deblo s granama — ne, na torzo, s dugim, širokim udovima. Pulsirajuća, gotovo ljubičasta svjetlost lebdjela je oko njih. Luce je budalasto pomislila na Daniela. Priviđalo joj se. Duboko je udahnula i pokušala treptanjem otjerati di- mne suze iz očiju. Ali, svejedno je vidjela svjetlost. Osjećala je kako je doziva, smiruje, poput uspavanke posred ratne zone.
Zato nije primijetila sjenu koja se pribliţavala.
Udarila je u Todda i nju, razdvojivši ih silovito i odbacivši Luce u zrak.
Sletjela je na hrpu u podnoţju stuba. Bolan i tjeskoban jecaj oteo joj se s usana. Jedan dug trenutak osjećala je bol- no kucanje u glavi. Nikada nije osjetila bol toliko duboku i ţestoku. Jauknula je u noć, prema borbi svjetla i sjene iznad sebe.
No, bilo je to previše za nju i Luce, svladana, sklopila je oči.
10 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 2:56 pm
Margita
Administrator
JEDANAESTO POGLAVLJE OTREŢNJENJE
Bojiš li se? — Daniel je pitao. Glava mu je bila nagnuta u stranu, a plava kosa raskuštrana od blagog povjetarca. Drţao ju je čvrsto oko struka, a istodobno njeţno i meko po- put svilenog rupca. Njezine ruke ovijale su njegov goli vrat.
Da li se bojala? Naravno da nije. Bila je s Danielom. Na- pokon. U njegovu naručju. Drugo pitanje nametalo se: Zar se trebala bojati? Nije bila sigurna. Nije znala ni gdje se nalazi.
KIKA
U nosnicama je osjećala miris kiše. Ali oboje, i ona i Dani- el, bili su suhi. Oko njezinih gleţnjeva lepršala je duga bijela haljina. Ostalo je tek malo danje svjetlosti. Luce je osjetila kako je obuzima ţaljenje zbog zalaska sunca, kao da je na neki način mogla zaustaviti vrijeme. Nekako je osjećala da su ove zrake sunca jednako dragocjene kao i posljednje kapi meda u staklenci.
— Hoćeš li ostati uz mene? — pitala je. Njezin glas bio je nečujan šapat, zaglušen dubokom grmljavinom. Vjetar je vijorio oko njih, nanoseći joj pramenove kose u oči. Daniel ju je grlio sve čvršće, sve dok nije udisala njegov dah i osjećala miris njegove koţe na svojoj.
— Zauvijek — šapnuo je. Slatkoća njegova glasa ispunjavala ju je.
Na lijevoj strani njegova čela nalazila se mala ogrebotina, no Luce ju je smetnula s uma kada je Daniel obujmio njezin obraz dlanom i pribliţio njezino lice svojem. Nagnula je
glavu i osjetila kako joj se cijelo tijelo prepušta očekivanju. Napokon, napokon, njegove usne dodirnule su njezine sa ţurbom i ţudnjom koja joj je oduzela dah. Ljubio ju je kao da mu pripada, kao da je izgubljeni dio njega koji je napokon pronašao.
Zatim je pala kiša. Natopila im je kosu, oblila lica i usta. Kiša je bila topla i opojna, poput poljupca.
Luce ga je obgrlila rukama, ţeleći ga pribliţiti. Ali, njezine ruke naišle su na nešto baršunasto.
Jednom, pa drugom rukom dodirivala je taj baršun, vireći iza Danielova blistavog lica, pokušavajući otkriti što je to.
Iza njegovih leda nešto se razmotavalo.
Krila. Blistava. U duginim bojama. Mahala su sporo, bez imalo napora, sjajeći na kiši. Vidjela ih je već negdje. Ili nešto poput njih.
— Daniele — rekla je bez daha. Krila su potpuno zaoku- pila njezin um i vid. Prelijevala su se u milijun boja, od tog pogleda zavrtjelo joj se u glavi. Pokušala je gledati drugamo,
KIKA
bilo kamo, ali sve što je mogla vidjeti, osim Daniela, bio je beskrajan ruţičasto-plav zalazak sunca.
Zatim je pogledala dolje i shvatila. Zemlja.
Stotinama metara udaljena.
Kada je otvorila oči, svjetlost je blještala. Koţa joj je bila neugodno zategnuta, u glavi je osjećala neizdrţivu bol. Nije više bilo neba. Ni Daniela.
Bio je to tek još jedan san.
Ali, ovaj je ostavio u njoj gotovo mučnu čeţnju. Prostorija u kojoj se nalazila bila je bijelo oličena. Leţala je u bolničkom
krevetu. Papirni paravan slijeva dijelio je sobu popola i zasti- rao komešanje s druge strane.
Oprezno je dodirnula bolnu točku na vratu i zacvilila.
Pokušala se orijentirati. Nije znala gdje se nalazi, ali osje- ćala je da nije više u Maču i kriţu. Njezina lelujava bijela ha- ljina — dodirnula je bedra — bila je vrećasta bolnička halja. Osjećala je kako se i najmanji djelić sna polako raspršuje — sve, osim onih krila. Tako stvarnih! Baršunastih i glatkih pod rukom. Ţeludac joj se okrenuo. Stezala je i opuštala šake, previše svjesna da u njima nema ničega.
Netko je ščepao njezinu desnu ruku i stisnuo je. Luce je hitro okrenula glavu i trgnula se. Pretpostavljala je da je sama. Gabbe je uspravno sjedila na rubu plave, izblijedjele stolice na kotačiće koja je isticala boju njezinih očiju. To ju je zasmetalo!
Luce je ţeljela istrgnuti ruku — ili barem je očekivala da će takvo što ţeljeti — ali tada joj se Gabbe najtoplije nasmiješila, zbog čega se Luce osjetila nekako sigurnom, i sretnom što nije sama.
— Koliko od toga je bio samo san? — promrmljala je.
Gabbe se nasmijala. Na stolu pored stajala je bočica sredstva za omekšavanje koţice oko noktiju i Gabbe je stala utrljavati bijelu kremu koja je mirisala na limun u Luceine nokte. — Sve ovisi — rekla je masirajući Luceine prste. — No,
KIKA
zaboravi na snove. Kada se moj ţivot iz nekog razloga okreće naopako, ništa me ne smiruje bolje od manikure.
Luce je pogledala dolje. Nije bila osoba koja je lakirala nokte, ali Gabbeine riječi podsjetile su je na majku, koja je, kad god je Luce imala loš dan, predlagala da si priušte manikuru. Dok su joj Gabbeine ruke polaganim pokretima masirale prste, Luce se pitala koliko je propustila tih ovih godina.
— Gdje se nalazimo? — upitala je.
— U bolnici Lullwater.
Prvi put kada je napustila popravnu ustanovu — završila je u bolnici, udaljenoj od njezine roditeljske kuće tek pet minuta voţnje. Posljednji put bila je tu nakon što je pala s bicikla i zaradila tri šava na laktu. Tada je otac nije ostavljao ni na trenutak. Sada ga nije bilo na vidiku.
— Koliko dugo sam tu? — pitala je.
Gabbe je pogledala na bijeli sat na zidu i rekla: — Našli su te onesviještenu od dima sinoć oko jedanaest. Kada učenika popravne škole nađu bez svijesti, pozovu hitnu kao dio stan- dardne procedure, no ne brini, Randy je rekla da će te ubrzo pustiti. Ĉim tvoji roditelji dadnu suglasnost...
— Moji roditelji su tu?
— I zabrinuti za svoju kćer sve do rascvjetalih vrhova ke- mijski tretirane kose tvoje mame. U predvorju su, preplavljeni papirima i dokumentacijom. Rekla sam im da ću pripaziti na tebe.
Luce je zastenjala i utisnula lice u jastuk, no ta kretnja izazvala je u njezinoj glavi bol.
— Ako ih ne ţeliš vidjeti...
Ali, nije Luce stenjala zbog svojih roditelja. Umirala je od ţelje da ih vidi. Sjetila se knjiţnice, poţara i nove vrste sjena koje su sa svakim pojavljivanjem postajale sve strasnije. Sjene su oduvijek bile mračne i ruţne i izazivale su tjeskobu, ali sinoć joj se činilo da su ţeljele nešto od nje. Nakon toga pojavila se ta druga stvar, levitirajuća sila koja ju je oslobodila.
KIKA
— Kakav je to izraz lica? — Gabbe je upitala nakrivivši glavu i mahnuvši rukom Luce pred licem. — O čemu ti sad razmišljaš?
Luce nije znala što je trebala misliti o Gabbeinoj iznenad- noj ljubaznosti. Nije pretpostavljala da bi Gabbe volontirala kao pomoćnica medicinske sestre, pogotovo zato što u blizini nije bilo frajera čiju bi paţnju monopolizirala. Luce nije imala dojam da joj je Gabbe sklona. Zar bi se pojavila tu svojom voljom, bez skrivenih namjera? No, Gabbeinu ljubaznost na stranu, nije mogla objasniti što se prošla noći dogodilo. Jezo- vito okupljanje u predvorju. Nadrealnu snagu koja ju je gurala naprijed, kroz tminu sjena. Zatim taj neobični svjedosni lik.
— Gdje je Todd? — Luce je upitala, sjetivši se straha u mladićevu pogledu. Nešto ih je razdvojilo, zatim je ona od- letjela i...
Papirni paravan naglo se razmaknuo i propustio Arriane, odjevenu u crveno-bijelo prugasto odijelo bolničkih volonte- ra, na koturaljkama. Njezina kratka crna kosa bila je uvijena u niz čvorova na vrhu glave. Dokoturala se u prostoriju noseći u rukama tacnu s tri kokosove ljuske iz kojih su virili ukrasni suncobrani i slamke.
— Da pojasnim — rekla je dubokim, nazalnim glasom. — U kokos stavite sok limete i popijete ga. — Hej, čemu tako tuţna lica? Zar prekidam nešto?
Zaustavila se uz Lucein krevet. Pruţila joj je kokos s ruţi- častim suncobranom koji je poskakivao.
Gabe je skočila, zgrabila kokosovu ljusku i prinijela je k nosu. — Arriane, Luce je doţivjela šok — grdila ju je. — Ako te zanima, baš si prekinula razgovor o Toddu.
Arriane se uspravila. — Upravo zato ju je potrebno trgnuti — umovala je, posesivno drţeći tacnu i zureći u Gabbe, koja joj je istom mjerom uzvraćala.
— U redu — rekla je Arriane skrećući pogled s Gabbe. Dat ću joj tvoje dosadno, staro piće — dodala je Luce kokos s plavom slamkom.
KIKA
Luce se vjerojatno nalazila u nekoj vrsti posttraumatske omamljenosti. Kako su sve to nabavile? Kokosove orahe? Suncobrančiće? Zar se onesvijestila u popravnoj školi, a pro- budila u luksuznom ljetovalištu?!
— Kako ste sve to nabavile? — rekla je. — Hoću reći, hvala vam, ali...
— Udruţujemo se kada je potrebno — Arriane je rekla. — Roland je pomogao.
Nekoliko trenutaka tri djevojke sjedile su i srkale ledena, slatka pića, dok Luce nije prekipjelo. — Dakle, vratimo se Toddu...
— Todd je — Gabbe je počela, pročistivši grlo — udahnuo mnogo više dima od tebe, dušo...
— Ne, nije — Arriane je bijesno rekla. — Slomio je vrat.
Luce je zaprepašteno udahnula, a Gabbe je pogodila Arri- ane svojim ukrasnim suncobranom.
— Što je?! Luce je u stanju podnijeti istinu. Doznat će ovako ili onako, pa čemu uljepšavati?
— Još nema pravih dokaza. — Gabbe je rekla, naglašavajući svaku riječ.
Arriane je slegnula ramenima. — Luce je bila ondje, sigur- no je vidjela...
— Nisam vidjela što mu se dogodilo — Luce je rekla. — Bili smo zajedno sve dok nas nešto nije razdvojilo. Imala sam loš predosjećaj, ali nisam znala. — šapnula je. — On je...
— Napustio ovaj svijet — Gabbe je rekla tiho.
Luce je sklopila oči. Osjetila je trnce koji nisu imali veze s pićem. Sjetila se Toddova mahnita sudaranja sa zidovima, nje- gove znojne ruke kako stišće njezinu kada su sjene zagrmjele prema njima, strahovitog razdvajanja i svoje omamljenosti i prevelike slabosti da ode k njemu nakon toga.
Vidio je sjene. Sada je Luce bila sigurna u to. Nakon toga je umro.
Nakon Trevorove smrti, barem bi jednom tjedno pismo mrţnje pronašlo put do njezina sandučića. Njezini rodite- lji počeli su pregledavati poštu prije nje, pokušavajući je
KIKA
poštedjeti otrovnih pisama, no još uvijek je mnogo toga dopiralo do nje. Neka pisma bila su napisana rukom, druga tiskana, neka slovima izrezanim iz novina, poput zahtjeva za otkupninu nakon otmice. Ubojico! Vještice! Nadjenuli su joj previše okrutnih nadimaka, dovoljno da njima ispuni album s uspomenama i da, tjeskobna i očajna, ne napusti sigurnost doma cijelo ljeto.
Mislila je da je učinila već mnogo toga da nadraste tu noćnu moru, da je dolaskom u Mač i kriţ ostavila prošlost iza sebe i usredotočila se na nastavu, prijatelje... oh, Boţe! Zastao joj je dah. — Sto se dogodilo s Penn? — upitala je, grizući usnu.
— Penn je u redu — Arriane je rekla. — U centru paţnje — svjedokinja poţara. Ona i gospođica Sophia izašle su mirišući poput dimljenih šunki, ali nastradala im je samo odjeća.
Luce je izdahnula s olakšanjem. Barem jedna dobra vijest. Ali ispod papirno tankih bolničkih plahti, drhtala je. Pret- postavljala je da je očekuju posjeti sličnih ljudi kao nakon Trevorove smrti. Ne samo onih koji su pisali ogorčena pisma.
Nego Dr. Sanford. Socijalni radnik zaduţen za nju. Policija.
Kao i prije, od nje će se očekivati da im ispriča cijelu priču. Da se sjeća svakog pojedinog detalja. Naravno, kao i prije, ona to neće moći. U jednom trenutku bio je uz nju. U sljedećem...
— Luce! — Penn je nahrupila u sobu drţeći velik, smeđ helijski balon u obliku flastera na kojem je plavim kurzivom bilo napisano — Zalijepi si ga! — Što je ovo? Upitala je pro- matrajući ih kritički. — Tulum u pidţamama?
Arriane je odvezala koturaljke i sjela na uski krevet uz Lu- ce. Kokosovo piće drţala je objema rukama, glavu je naslonila na Luceino rame.
Gabbe je stavljala na nokte jedne Luceine ruke proziran lak. U drugoj ruci Luce je drţala kokosov orah.
— Upravo tako! — Arriane je zakokodakala. — Pridruţi nam se, dangubo Penny! Baš se spremamo igrati igru istine. Ti moţeš započeti.
KIKA
Slabašnim, laţnim kihanjem Gabbe je pokušala prikriti smijeh.
Penn se podbočila. Luce je suosjećala s Penn, no istodob- no je se malo bojala. Ĉinilo joj se da je Penn prilično bijesna.
— Jedan od učenika naše škole, mladić kojeg smo pozna- vale, umro je sinoć — Penn je paţljivo artikulirala. — Luce je također mogla nastradati.
Odmahnula je glavom. — Kako moţete zbijati šale u ova- kvim trenucima?! — frknula je nosom — Je li to alkohol?!
— Ohhh — Arriane je rekla, gledajući Penn ozbiljna lica.
— Sviđao ti se, zar ne?
Penn je zgrabila jastuk sa stolice iza i bacila ga na Arriane. Ali... imala je Penn pravo. Luce se čudila gotovo... nehajnom načinu kojim su Gabbe i Arriane govorile o Toddovoj smrti. Kao da su oguglale, jer su odviše često svjedočile sličnim prizorima. Kao da ih njegova smrt nije kosnula kao što je kosnula Luce. Ali, one nisu znale ono što je Luce znala o nje- govim posljednjim trenucima. Nisu znale zašto joj je toliko mučno. Potapšala je podnoţje kreveta, nudeći Penn da sjedne i pruţila joj ostatak svojeg ledenog pića.
— Uspjeli smo izaći kroz izlaz u slučaju opasnosti i nakon toga... — Luce nije mogla dalje. — Sto se dogodilo s tobom i gospođicom Sophijom?
Penn je nesigurno okrznula pogledom Arriane i Gabbe, ali nijedna se nije drţala bahato ili odbojno. Penn se opustila i udobnije smjestila na rub kreveta.
— Prišla sam joj ţeleći joj postaviti — ponovo je okrznula pogledom dvije djevojke, zatim pogledala Luce suučesnički — pitanje koje sam imala. Nije znala odgovor, ali mi je htjela pokazati drugu knjigu.
Luce je potpuno smetnula s uma Penninu sinoćnju potra- gu. Nakon svega što se dogodilo, njihova potraga bila joj je tako daleka i besmislena.
— Nismo se udaljile ni dva koraka od stola gospođice Sop- hije — Penn je nastavila — kada sam krajičkom oka vidjela
KIKA
kako se na stolu stvara ogroman plamsaj — niotkuda. Hoću reći, čitala sam o spontanim samozapaljenjima, ali to je bilo...
Sve tri djevojke naginjale su se napeto naprijed. Pennina priča uistinu je bila udarna vijest.
— Sigurno ju je nešto prouzročilo. — Luce je rekla, poku- šavajući zamisliti stol gospođice Sophie. — Ali, mislim da nitko osim nas nije bio u knjiţnici.
Penn je odmahnula glavom. — Nije bilo nikoga. Gospođica Sophia misli da se u svjetiljki dogodio kratki spoj. Što god ju je uzrokovalo, tu vatru je nešto obilno raspirivalo. Sve njezine dokumente progutala je u trenu. — Pucnula je prstima.
— Ali, sada je dobro? — Luce je pitala, dodirujući rub papirne bolničke halje.
— Izvan sebe, ali dobro — Penn je rekla. — Kasnije su se uključile prskalice s vodom, ali mislim da je mnogo svojih osobnih stvari nepovratno izgubila. Rekli su joj što se do- godilo Toddu, ali doimala se odviše traumatiziranom da bi mogla shvatiti.
— Moţda smo svi previše traumatizirani da bismo mogli shvatiti. — Luce je rekla. Ovaj put, Arriane i Gabbe, Luce sa
strane, kimnule su. — Jesu li obavijestili Toddove roditelje? — Pitala je, pitajući se kako će sada, zaboga, svojim roditeljima objasniti što se dogodilo.
Zamišljala ih je kako ispunjavaju dokumentaciju u pred- vorju. Ţele li je uopće vidjeti? Hoće li povezati Toddovu smrt s Trevorovom... i naposljetku, s njom?
— Slučajno sam čula Randy kada je telefonom razgovarala s Toddovim roditeljima — Penn je rekla. — Mislim da će ići na sud. Njegovi ostaci bit će danas poslani u Floridu.
To je bilo to? Luce je progutala.
— Mač i kriţ priređuje u četvrtak komemoraciju za Todda — Gabbe je tiho rekla. — Daniel i ja ćemo pomoći u orga- nizaciji.
— Daniel? — Luce je ponovila prije nego što se mogla suspregnuti. Krajičkom oka pogledala je Gabbe. Premda vr-
KIKA
lo oţalošćena, nije mogla ne sjetiti se svoje prvotne procjene Gabbe — plavokosa zavodnica ruţičastih usana.
— On vas je pronašao sinoć — Gabbe je rekla. — Donio vas je iz knjiţnice u Randyn ured.
Daniel ju je nosio? Njegove ruke grlile su njezino tijelo? Sjećanje na san nahrupilo je i osjećaj letenja — ne kbdjenja — preplavio ju je. Osjećala se sputanom, privezanom uz krevet. Ĉeznula je za onim nebom i kišom, za njegovim usnama, zubima, jezikom koji se stapao s njezinim. Lice joj je počelo gorjeti, isprva od ţelje, zatim od bolne nemogućnosti da se san pretoči u javu. Nisu samo krila, veličanstvena i zasljeplju- juća, bila dio njezine mašte. Stvarni Daniel odnio ju je do medicinske sestre. I to je sve. Nikada je neće ţeljeti, grliti, ne na takav način.
— Oh, Luce, jesi li dobro? — Penn je upitala bojaţljivo. Hladila je Luceine uţarene obraze suncobranom iz pića kao lepezom.
— Da — rekla je Luce. Nije mogla izbaciti ona krila iz gla- ve. Zaboraviti kako se osjećala kada je njegovo lice dodirivalo njezino. — Još se oporavljam, valjda.
Gabbe ju je potapšala po ruci. — Kada smo čule što se dogodilo, nagovorile smo Randy da nam dopusti da te posje- timo — rekla je kolutajući očima. — Nismo ţeljele da budeš sama kad se probudiš.
Netko je pokucao na vrata. Luce je očekivala da će kroz njih proviriti ustrašena lica njezinih roditelja, ali nitko nije ušao. Gabbe je ustala i pogledala Arriane, koja je ostala ne- pomična. — Ostanite tu. Ja ću to riješiti.
Luce je bila svladana spoznajom o tome što je Daniel uči- nio. Potpuno besmisleno poţeljela je da je sada tu, ispred vrata.
— Kako je? — netko je pitao šaptom. Ali Luce je prepo- znala glas. Bio je to on. Gabbe je promrmljala odgovor.
— Kakvo je to okupljanje! — Randy je reţala u predvorju. Luce je znala, razočarana, da je s posjetima gotovo. — Tko god me nagovorio da vas huligane povedem sa sobom, bit će
KIKA
kaţnjen. Ne, Grigori, nećeš me podmititi cvijećem. Svi van i u kombi!
Na Randyn glas, Arriane i Penn isprva su se šćućurile od straha, zatim pohitale skriti kokosove orahe pod krevet. Penn je spremila ukrasne suncobrane u svoju pernicu, a Arriane je namirisala prostoriju snaţnim parfemom od vanilije i mošusa. Luce je hitro dodala ţvakaću gumu od peperminta.
Penn je potisnula poriv za povraćanjem na oblak parfema u zraku, zatim se hitro priklonila Luce i šapnula. — Ĉim se oporaviš, naći ćemo knjigu. Mislim da je za obje vaţno da zaposlimo um nečim, ne mislimo previše na druge stvari.
Luce je stisnula Penninu ruku u znak zahvalnosti i nasmi- ješila se Arriane, koja je izgledala previše zaposlena vezanjem koturaljki da bi mogla čuti njihov razgovor.
Tada je u sobu upala Randy. — Još okupljanja! — viknula je. — Nevjerojatno!
— Mi smo... — Penn je počela.
— Na odlasku — Randy je završila umjesto nje. Drţala je u ruci buket divljih bijelih boţura. Ĉudno. Bijeli boţuri bili su Luceino omiljeno cvijeće. Bilo ih je teško naći u cvatu u to doba godine.
Randy je otvorila ormarić ispod umivaonika, kopala po njemu minutu i izvukla malu, prasnu vazu. Napunila ju je mutnom vodom iz umivaonika, u nju grubo ugurala boţure i stavila ih na stol pored Luce. — Od tvojih prijatelja — rekla je — koji će sada otići.
Kroz širom otvorena vrata Luce je vidjela Daniela, naslo- njenog na dovratak, uzdignute brade i pogleda zasjenjena brigom. Uzvratio joj je pogled i ovlaš se nasmiješio. Zatim je rukom odmaknuo pramen kose iz očiju i otkrio malu crvenu ogrebotinu na čelu.
Randy je upravo gurala kroz vrata Penn, Arriane i Gabbe. Ali, Luce nije mogla skinuti pogled s Daniela. Podigao je ruku u zrak i ustima nijemo oblikovao riječi: Zao mi je, tre- nutak prije nego što ih je Randy izbacila. — Nadam se da
KIKA
te nisu gnjavili. — Randy je rekla bezosjećajno, namrgođeno vireći s dovratka.
— Oh, ne! — Luce je odmahnula glavom, shvaćajući ko- liko se oslanjala na Penninu lojalnost i Arrianein osebujan način kojim ju je mogla razvedriti čak i kad je bila uistinu tuţna i ozlojeđena. Gabbe je također bila ljubazna prema njoj. A Daniel, iako ga je jedva vidjela, pomogao joj je vratiti unutarnji mir više nego što je mogao naslutiti. Posjetio ju je. To znači da je mislio na nju.
— Dobro — Randy je rekla. — Zato što posjetima još nije kraj.
Luceino srce ponovo je ubrzalo; očekivala je roditelje. Začulo se ţivahno lupkanje potpetica o linoleumski pod, a trenutak potom u sobu je ušlo sitno tijelo gospođice Sophie. Oko mršavih ramena omotala je šarenu pasminu u jesenjim tonovima, usne namazala tamnocrvenim ruţem, nijansom usklađenim s bojama pasmine. Nakon nje u prostoriju je ušao nizak, ćelav muškarac u odijelu, zatim dva policajca, jedan debeljuškast, drugi vitak, obojica proćelavi s rukama prekriţenim na grudima.
Bucmasti policajac bio je mlađi. Sjeo na stolicu pored Lu- ce, zatim, primijetivši da nitko nema namjeru sjesti — ustao i ponovo prekriţio ruke.
Ćelavi muškarac prišao je bliţe i pruţio Luce ruku. — Ja sam gospodin Schultz, odvjetnik popravne ustanove Mač i kriţ. — Luce se ukočeno rukovala. — Policajci će vam posta- viti nekoliko pitanja. Ništa od toga neće biti upotrijebljeno na sudu, sve što ţele jest usporediti podatke o nesreći.
— Inzistirala sam da prisustvujem ispitivanju, Luceinda — dodala je gospođica Sophia, prišavši bliţe i pogladivši Luce po kosi. — Kako se osjećaš, drago dijete? — šapnula je. — Toliko traumatizirana da si izgubila pamćenje?
— Dobro sam... — počela je Luce i prekinula se, pogle- dom obuhvativši još dvije figure na dovratku. Kada je vidjela majčine tamne kovrče i očeve velike naočale s okvirom od kornjačevine, gotovo je zaplakala.
KIKA
— Mama — šapnula je nečujno. — Tata.
Ţurno su prišli njezinu krevetu, zagrlili je i suosjećajno joj stisnuli ruke. Očajnički ih je ţeljela zagrliti, ali bila je previše slaba, pa je samo nepomično primala njihove utješne dodire.
U njihovim pogledima zrcalio se strah, koji je i sama osjećala.
— Dušo, što se dogodilo? — upitala ju je mama.
Nije mogla odgovoriti.
— Rekla sam im da si neduţna — rekla je gospođica Sop- hia, okrećući se prema policajcima. — Sve zbog te proklete sablasne sličnosti!
Naravno da su imali kod sebe podatke o Trevorovoj smrti... i naravno da su ih smatrali iznimno vaţnim za razjašnjenje Toddove smrti. Luce je imala dovoljno iskustva s policijom da zna kako će ih ono što je imala reći samo ozlojediti i naljutiti.
Mršavi policajac imao je duge prosijede zaliske. Njezin dosje u njegovim rukama potpuno ga je zaokupio, tako se barem činilo, jer je nijednom nije pogledao.
— Gospodična Price — rekao je s juţnjačkim otezanjem. — Zašto ste vi i gospodin Hammond bili sami u knjiţnici u tako kasne sate, dok su svi ostali učenici bili na zabavi?
Luce je pogledom okrznula roditelje. Mama je grizla ruţ s usne. Očevo lice bilo je bijelo poput plahte.
— Nisam ondje bila s Toddom — rekla je ne shvaćajući pitanje. — Došla sam u knjiţnicu s Penn, mojom prijatelji- com. Gospođica Sophia također je ondje bila. Todd je bio sam i čitao, a kada je nastao poţar, izgubila sam Penn iz vida i našla samo Todda.
— Samo njega ste našli... zbog čega vam je trebao?
— Ĉekajte trenutak — gospodin Schultz zakoračio je nap- rijed i prekinuo policajca. — Mogu li vas podsjetiti da se radi o nesreći? Gospodična nije osumnjičena i nije je potrebno ispitivati na takav način.
— Ne. Ţelim odgovoriti — rekla je Luce. U tako maloj prostoriji s tako mnogo ljudi nije znala kamo pogledati. Pro- dorno se zagledala u policajca. — Sto ste htjeli reći?
KIKA
— Imate li problema s kontroliranjem ljutnje, gospodična Price? — Grčevito je drţao fascikl. — Moţete li za sebe reći da ste osamljena osoba?
— Dosta! — njezin otac prekinuo je policajca.
— Da, Luceinda je ozbiljna učenica — dodala je gospođica Sophia. — Nije imala zle namjere prema Toddu Hammondu. Ono što se dogodilo bila je nesreća, ništa više.
Policajac je ovlaš pogledao kroz otvorena vrata, kao da je ţelio da gospođica Sophia kroz njih napusti prostoriju. — Da, gospođo. Vidite, učenicima popravnih škola nije uvijek najpametnije vjerovati...
— Reći ću vam sve što znam — rekla je Luce stegnuvši šake. — Nemam što skrivati.
Ispričala im je cijeli događaj najbolje što je mogla. Govori- la je polako i jasno, ne ţeleći svojim riječima pobuditi sumnje i nove nedoumice svojih roditelja. Nije dopustila osjećajima da je svladaju, jer činilo joj se kako su svi očekivali da će joj se to dogoditi. Izostavivši sjene — njezina priča imala je smisla.
Istrčali su na straţnja vrata. Našli su izlaz na kraju dugog hodnika. Izjurivši kroz vrata, trčeći prebrzo da bi se mogli zaustaviti, skotrljali su se niza strme stube, koje nisu znali da se ondje nalaze. Izgubila ga je iz vida, udarila snaţno glavom i probudila se u ovoj sobi dvanaest sati poslije. To je sve čega se sjećala.
Njezina priča nije ostavila mnogo nejasnoća o kojima je trebalo raspravljati. A njoj je preostalo u samoći se suočiti sa stvarnim sjećanjem na tu noć.
Kada je sve bilo gotovo, gospodin Schultz kimnuo je po- licajcima kao da ih ţeli pitati jesu li sada zadovoljni, a gospo- đica Sophia nasmiješila se Luce širokim, blještavim osmijehom, kao da su uspjele u nečem nemogućem. Luceina majka dubo- ko je uzdahnula.
— Razmislit ćemo o ovome u postaji. — rekao je mršavi policajac i rezignirano sklopio Lucein dosje. Doimao se kao da je očekivao da mu treba zahvaliti za usluge.
KIKA
Zatim je njih četvero napustilo prostoriju i Luce je ostala sama s roditeljima.
Njezin pogled preklinjao je — vodite me kući! Majčine usne zadrhtale su, a tata je progutao knedlu.
— Randy će te vratiti u Mač i kriţ danas popodne — rekao je. — Zašto si tako šokirana, dušo? Liječnik je rekao da je s tobom sve u redu.
— Više nego u redu — mama je dodala, nekako nesigurno. Otac ju je potapšao po ruci. — Vidjet ćemo se u subotu.
Za nekoliko dana.
U subotu. Sklopila je oči. Dan roditelja. Radovala se tom danu otkad je došla u Mač i kriţ, ali sada je sve okaljala Tod- dova smrt. Njezini roditelji jedva su čekali da je ostave ondje. Nisu zapravo znali kako se ophoditi s kćeri iz popravne usta- nove. Jer oni su bili savršeno normalni. Nije ih mogla okriv- ljavati zbog toga.
— Odmori se, Luce — njezin tata je rekao, sagnuo se i poljubio joj čelo. — Imala si tešku i dugu noć.
— Ali...
Uistinu je bila iscrpljena. Na trenutak je sklopila oči, a kad ih je otvorila, roditelji su joj mahali s dovratka.
Izvukla je jedar bijel cvijet iz vaze i prinijela ga polako licu, diveći se duboko urezanim listovima i krhkim laticama i još uvijek vlaţnim kapima nektara u samom središtu. Udahnula je mek, papren miris.
Pokušala je zamisliti to cvijeće u Danielovim rukama. Po- kušala se dosjetiti gdje ga je nabavio i o čem je pritom razmi- šljao.
Bio je to vrlo neobičan izbor. Divlji boţuri nisu rasli u močvarnom du Georgije. Nisu uspijevali ni u vrtu njezina oca u Thunderboltu. Štoviše, nisu nalikovali tipičnim boţurima
kakve je Luce poznavala. Cvjetovi su bili veliki poput skloplje- nih dlanova, a njihov miris budio je u njoj nejasna sjećanja.
— Zao mi je — Daniel je rekao. Luce nije shvaćala zbog čega.
KIKA
DVANAESTO POGLAVLjE U PRAH ĆEŠ SE VRATITI
Strvinar je kruţio maglovitim predvečerjem iznad groblja. Posljednja dva dana, od Toddove smrti, Luce nije mogla ni jesti ni spavati. Stajala je u dnu groblja u crnoj haljini bez rukava, zajedno s ostatkom Mača i kriţa i odavala posljednju počast Toddu. Kao da je jedna hladna jednosatna komemora- cija dovoljna za to! Naročito zato što je jedina crkva u cijeloj ustanovi bila pretvorena u bazen, pa je obred morao biti odrţan na sumornom, močvarnom du groblja.
Od nesreće, nakon nastave učenici su se zatvarali u svoje sobe, a profesori su odbijali davati bilo kakve izjave. Posljednja dva dana Luce je provela izbjegavajući uporne poglede učeni- ka u kojima se, u različitom intenzitetu, ogledala sumnja.
U očima onih koje nije pobliţe poznavala čitala je strah. Ostali, poput Rolanda i Molly, promatrali su na drukčiji, mnogo besramniji način, kao da je njezino preţivljavanje bilo na neki način mračno i fascinantno. Nosila se s ispitujućim pogledima za vrijeme nastave najbolje što je mogla, a nave- čer, kada bi navratila Penn i donijela joj šalicu vrelog čaja od đumbira, ili kada bi Arriane progurala prljavi papirić s igrom riječi ispod njezinih vrata, osjetila bi nešto poput za- dovoljstva.
Očajno je trebala nešto da joj odvrati paţnju s tog neugod- nog osjećaja što-će-se-sljedeće-dogoditi, koji ju je neprestano pratio. Ali, znala je što joj se sprema. Nov posjet — policije ili sjena... ili oboje.
Učenici su tog jutra bili obaviješteni da će društvena večer biti otkazana iz poštovanja prema preminulom Toddu, a na- stava završena sat ranije, kako bi im se dalo dovoljno vremena da se presvuku u prikladnu odjeću i dođu na groblje u tri sata. Kao da nisu cijelo vrijeme bili odjeveni kao za sprovod!
Otkad je pohađala tu školu, Luce nije vidjela toliko ljudi na okupu. U središtu je stajala Randy, u sivoj plisiranoj suknji
KIKA
i crnim cipelama s gumenim potplatima. Iza nje, u crnini, stajali su gospođica Sophia orošenih očiju i profesor Cole s rupčićem koji je neprekidno išao amo-tamo. Profesorica Tross i trenerica Diante pridruţile su se grupici profesora i upravitelja u crnini, koje Luce nije prije vidjela.
Učenici su bili raspoređeni u klupe prema abecedi. U pr- vom redu sjedio je Joel Bland, mladić koji je pobijedio u pro- šlotjednoj plivačkoj utrci. Puhao je nos u prljav rupčić. Luce se nalazila u zaleđu, u redu slova P, a Daniel je sjedio, što je Luce zasmetalo, uz Gabbe, dva reda ispred. Bio je odjeven u crn, prugast, po mjeri sašiven sako, i izgledao savršeno, no njegova glava bila je pognutija od ostalih. Cak i s leđa, Daniel se doimao kao da ga razdire tuga.
Luce je razmišljala o bijelim boţurima koje joj je donio. Randy joj nije dopustila ponijeti sa sobom vazu iz bolničke so- be, tako da ih je, kada je došla u svoju sobu, stavila u plastičnu bocu čiji je vrh, vrlo domišljato, odrezala škaricama za nokte. Cvjetovi su bili mirisni i umirujući, ali poruku koju su nosili Luce nije mogla odgonetnuti. Obično, kada bi mladić djevojci donio cvijeće, nije bilo dvojbe o njegovim osjećajima. Ali, pretpostavljati da se to moglo odnositi na Daniela, bila je loša zamisao. Vjerojatno je trebala pretpostaviti da je cvijeće dobila u znak paţnje nakon proţivjele traume, kao što je bio običaj.
No ipak: dobila je od njega cvijeće! Ako se nagne naprijed u svojoj stolici na rasklapanje i pogleda prema spavaonicama
i rešetkama prekrivenom trećem prozoru slijeva, gotovo ga je mogla vidjeti.
— U znoju lica svoga, kruh svoj ćeš jesti — svećenik plaćen po satu cvrkutao je pred gomilom ljudi — dok se u zemlju ne vratiš: tu iz zemlje si uzet bio — prah si, u prah ćeš se vratiti.
Bio je vitak muškarac, od oko sedamdeset godina, gotovo nestao u velikoj crnoj jakni. Njegove teniske i vezice na nji- ma bile su izlizane, a lice kvrgavo i opaljeno suncem. Govorio je u mikrofon pričvršćen uz stari plastični kasetofon, koji je izgledao kao da potječe iz osamdesetih. Zvuk je bio pun sme- tnji, njegov iskrivljeni glas teško je dopirao do ljudi.
KIKA
Cijeli obred bio je nedostatan i potpuno pogrešan. Ti ljudi samim svojim dolaskom nisu odali posljednju počast Toddu. Kao da je smisao komemoracije bio naučiti učenike koliko ţivot moţe biti nepravedan. Njegova tijela nije bilo — što je govorilo o odnosu tih ljudi s mladićem. Bolje rečeno, o nepostojanju odnosa. Nitko od njih nije ga poznavao, niti će ga ikada upoznati. Bilo je nečeg neiskrenog u tom okupljanju, a to što su neki plakali, samo je pogoršavalo stvari i Todda činilo u Luceinim očima većim strancem nego što je uistinu bio. Pustite Todda da počiva u miru! I nastavite sa svojim ţivotima!
Bjeloroga sova zahukala je u visokim hrastovim granama iznad njihovih glava. Luce je znala da se ondje nalazi gnijez- do s mladim, tek izleglim sovama. Svake noći čula bi ustrašen majčin pjev, a potom mahnito spuštanje očevih krila po po- vratku iz noćnog lova.
Obred je završio. Luce je ustala, vrtjelo joj se od nepraved- nosti cijele situacije. Todd je bio nevin jednako koliko je ona bila kriva... iako nije znala za što.
Slijedila je povorku prema takozvanom prijamu, kada je ruka obgrlila njezin struk i povukla je natrag.
Daniel?
Ne, bio je Cam.
Njegove zelene oči potraţile su njezine i u njima prepo- znale razočaranje, zbog čega je još snaţnije osjetila krivnju. Ugrizla se za usnu ţeleći spriječiti jecaje. Nije plakala zbog Cama — bila je emotivno iscijeđena, teturala je na rubu one- svještavanja. Ugrizla je usnu toliko snaţno da je osjetila okus krvi, zatim obrisala usta o podlakticu.
— Hej — Cam je rekao i pogladio je po kosi. Lecnula se. Još je imala kvrgu na glavi od pada sa stuba. — Ţeliš li da odemo nekamo i popričamo na miru?
Koračali su preko travnjaka zajedno s ostalima, prema pri- jamu koji se odrţavao u sjeni crnike.
Stolice su bile naslagane jedna na drugu, a stol za kartanje na rasklapanje bio je prekriven hrpama kolačića koji više nisu
KIKA
izgledali svjeţe. Bili su izvađeni iz originalnih pakiranja no još su bili obavijeni folijom. Jeftina plastična zdjela za punč, koju su muhe oblijetale kao da je mrtvac, bila je ispunjena crvenom, gustom, slatkom tekućinom. Bio je to zbilja jadan prijam, tek se nekoliko učenika udostojalo prisustvovati mu. Luce je ugledala Penn u crnoj suknji s jednakim sakoom. Ru- kovala se sa svećenikom. Daniel je gledao na drugu stranu i šaptao nešto Gabbe.
Luce je okrenula Camu leđa, a on je prstom njeţno prešao preko njezine ključne kosti do udubine na vratu, gdje je zadr- ţao ruku. Udahnula je i osjetila trnce pod koţom.
— Ako ti se ne sviđa ogrlica — rekao je nagnuvši se bliţe — kupit ću ti nešto drugo.
Njegove usne gotovo su dodirnule njezin vrat, ali Luce se naglo odgurnula od njegova ramena i koraknula natrag.
— Sviđa mi se — rekla je razmišljajući o kutiji koja je sta- jala na njezinu stolu, pored Danielova cvijeća. Zbog tih dviju
stvari na svojem stolu provela je pola noći budna, uspoređu- jući njih i namjere iza njih. Camove namjere bile su mnogo jasnije, bilo ih je lakše shvatiti. On je bio poput algebre, a Daniel poput diferencijalnog računa. A ona je uvijek voljela diferencijalni račun, voljela je to što je rješavanje jednog za- datka znalo trajati sat vremena.
— Ogrlica je prelijepa. — rekla je Camu. — Jedino je nisam još imala prilike nositi.
— Oprosti. — rekao je stisnuvši usne. — Ne bih te trebao siliti.
Njegova tamna kosa bila je zalizana, otkrivala je više lica nego obično. Izgledao je starije, zrelije. I promatrao ju je gor- ljivo. Krupnim zelenim očima kao da je vidio kroz nju, i pruţao podršku svemu što je čuvala u sebi.
— Gospođica Sophia uporno mi je govorila da te ostavim na miru. Ima pravo, znam. Mnogo toga si prošla. Ali, moraš znati koliko sam mislio na tebe. Cijelo vrijeme. Ţelio sam te vidjeti.
KIKA
Pomilovao je nadlanicom njezin obraz i Luce je osjetila kako joj se oči pune suzama. Uistinu je prošla mnogo toga. Osjećala se još gore, jer upravo se spremala zaplakati, ne zbog Todda — čija ju je smrt uistinu potresla, nego zbog onog što ju je diralo još više — zbog svojih sebičnih razloga. Zbog boli koja joj se vratila, boli zbog Trevora i ţivota koji je vodila prije nego što su je premjestili u tu ustanovu, zbog stvari s kojima je mislila da se pomirila, a koje nikada nikome neće moći objasniti. Zbog novih sjena koje je morala iznaći načina odgurnuti.
Cam kao da je osjetio što je posrijedi, ili barem dio toga, jer ju je uzeo u naručje, privukao njezinu glavu na široka, snaţna prsa, i njihao amo-tamo poput djeteta. — U redu je — rekao je. — Sve će biti u redu.
Ali, moţda njemu nisu bila potrebna objašnjenja. Što se osjećala emocionalno nestabilnije i poremećenije, to je Cam bio bliţi i pristupačniji. Moţda je zagrljaj osobe kojoj je stalo do nje bilo sve što joj je trebalo, moţda ju je ta jednostavna paţnja i podrška mogla vratiti u ravnoteţu, barem nakratko.
Osjećala se tako ugodno u njegovu zagrljaju.
Luce nije znala kako se odmaknuti od Cama. Uvijek je bio tako dobar prema njoj. Sviđao joj se, zbilja, no počeo joj je dodijavati i zbog toga je osjećala krivnju. Bio je usluţan, tako savršen. Bio je upravo ono što je trebala u tom trenutku. Ali... nije bio Daniel.
Preko njezina ramena pribliţavao joj se kolačić u obliku anđela. Luce je odmah prepoznala manikiranu ruku koja joj ga je pruţala.
— Ondje ima punča koji valja popiti — Gabbe je rekla pruţivši jednak kolačić Camu. Bijesno je zurio u glazuru. — Jesi li u redu? — Gabbe je pitala Luce.
Luce je kimnula. Po prvi put Gabbe se pojavila baš kada je Luce trebalo spašavanje. Nasmiješile su se jedna drugoj i Luce je u znak zahvale podigla kolačić. Odgrizla je malen, sladak zalogaj.
KIKA
— Punč — zvuči dobro — Cam je rekao kroz stisnute zu- be. — Zašto nam ne doneseš koju čašu, Gabbe? — Gabbe je zakolutala očima i obratila se Luce. — Učiniš čovjeku jednu uslugu, i on te počne tretirati kao roba.
Luce se nasmijala. Cam je pretjerao, ali njoj je bilo jasno što je htio.
— Ja ću otići po piće — Luce je rekla, spremna udahnuti malo svjeţeg zraka. Uputila se prema stolu za kartanje i zdjeli s punčom.
Tjerala je muhu s površine punča kada joj je netko šapnuo u uho:
— Bi li ţeljela otići odavde?
Luce se osvrtala, pripremajući ispriku za Cama — ne, ne moţe otići, ne sada i ne s njim. Ali nije Cam bio onaj koji je posegnuo za njezinom rukom, i svojim palcem doticao udu- binu njezina zapešća.
Bio je Daniel.
Osjetila je ganuće. Bila je srijeda, za deset minuta bio je njezin red na telefonski razgovor. Očajnički je ţeljela čuti Callie ili svoje roditelje i razgovarati o nečem što se događalo s druge strane vrata od kovanog ţeljeza, svemu osim o pustoši posljednja dva dana.
Ali, otići odavde? I to s Danielom? Gotovo nesvjesno je kimnula.
Ako je vidi kako odlazi s Danielom, Cam će je zamrziti. A naravno da će je vidjeti. Promatra je. Osjećala je pogled njegovih zelenih očiju na zatiljku. Ali, morala je otići. Njezin dlan skliznuo je u Danielov. — Molim te.
Njihovi prijašnji dodiri bili su ili slučajni ili bi jedno od njih naglo ustuknulo — obično Daniel — prije nego što bi mlaz topline, koji bi uvijek osjetila, prerastao u vrućinu. Da- nas tako nije bilo. Luce je spustila pogled na Danielovu ruku koja je čvrsto prianjala uz njezinu. Cijelo njezino tijelo ţeljno je preklinjalo — još! Topline, trnaca, Daniela. Osjećala se go- tovo kao u snu, ali ipak ne toliko dobro. Tlo pod nogama gotovo nije osjećala. Njegov dodir ju je nosio.
KIKA
Nije ni trepnula, a već su se uspinjali prema vratima gro- blja. Daleko ispod njih prijam je klizio iz fokusa dok su se udaljavali. Naglo, bez upozorenja, Daniel se zaustavio i ispu- stio njezinu ruku. Zadrhtala je, hladnoća se vratila.
— Ti i Cam — pustio je riječi da vise nedorečeno u zra- ku, poput pitanja. — Provodite li vas dvoje mnogo vremena zajedno?
— Zvučiš kao da ti se to ne sviđa. — izrekla je i pokajala se. Bila je glupa. Pretvarala se naivnom. Ţeljela je izazvati barem malo ljubomore, no njegovo lice i glas bili su ozbiljni.
— On nije... — Daniel je počeo. Promatrao je crvenorepog sokola kako slijeće na hrast iznad njihovih glava.
— Nije dovoljno dobar za tebe.
Već tisuću puta Luce je čula te riječi. To su svi ponavljali. Nije dovoljno dobar. Ali kada je Daniel te riječi izgovorio odjednom su zadobile vaţnost, postale istinite i nepatvorene, ne nejasne i isprazne kako su joj u prošlosti zvučale.
— Dobro. — tiho je govorila. — Ali, tko jest?
Daniel se podbočio. Dugo vremena se smijao sam sebi. — Ne znam — rekao je naposljetku. — Izvrsno pitanje.
Nije to bio odgovor koji je Luce očekivala. — Nije tako teško — rekla je stavljajući ruke u dţepove da ih ne bi pruţila prema njemu — biti dovoljno dobar za mene.
Danielove oči izgledale su kao da poniru, još trenutak pri- je ljubičaste, sada su bile tamne i duboko sive. — Jest. — rekao je. — Teško je.
Protrljao je čelo i samo na trenutak odmaknuo kosu. Do- voljno dugo da Luce primijeti ogrebotinu na čelu. Cijeljela je, ali Luce je znala da je nastala nedavno.
— Što ti se dogodilo s čelom? — pitala je pruţajući ruku prema njemu.
— Ne znam — ispalio je i odgurnuo njezinu ruku tako snaţno da je zateturala. — Ne znam odakle mi je taj oţiljak.
Doimao se uznemirenijim nego sama Luce, što ju je izne- nadilo. Bila je to tek ogrebotina, a on nije mogao znati za njezin san.
KIKA
Na šljunku iza njih začuli su se koraci. Oboje su se okre- nuli.
— Rekla sam ti da je nisam vidjela — Molly je rekla zbaciv- ši s ramena Camovu ruku. Uspinjali su se breţuljkom.
— Hajdemo! — rekao je Daniel, pročitavši njezine misli — bila je gotovo sigurna da je to mogao — prije nego što mu je uputila pogled pun tjeskobe.
Ĉim je krenula za njim, postalo joj je jasno kamo idu. Po- red crkve — gimnastičke dvorane prema šumi. Kao onda u dvorani, kada je, prije nego što ga je ikada vidjela da vjeţba, znala da se priprema preskakati uţe. Kao što je znala za ogre- botinu na čelu prije nego što ju je vidjela.
Hodali su jednakom brzinom, koracima jednake duljine. Svaki put, njihova stopala istodobno su gazila travu, sve dok nisu ušli u šumu.
— Ako s istom osobom dođeš na isto mjesto više nego jednom, to znači da više ne pripada samo tebi — rekao je Daniel kao da govori sebi.
Luce se nasmiješila, počašćena onime što su joj Danielove riječi otkrile. Nikoga nije doveo na to jezero, osim nje.
Dok su hodali sjenovitom šumom osjetila je hladnoću u ramenima. Šuma je mirisala poput većine obalnih šuma Ge- orgije, na vlaţno lišće crnike. Bio je to miris koji je Luce obično povezivala sa sjenama, no sve ju je više podsjećao na Daniela. Nije bilo mjesta na kojem se mogla osjećati sigurno nakon onoga što se dogodilo Toddu, ali sada, pored Daniela, napokon je s lakoćom disala.
Nije mogla ne pomisliti da je dovodi ovamo zato što ju je prošli put onako naglo napustio. Vjerojatno su trebali još jednom pokušati. Ono što je započelo gotovo kao sastanak, pretvorilo se u saţaljenja vrijedno odbijanje. Daniel, vjerojat- no svjestan toga, ţalio je zbog burnog odlaska.
Pribliţili su se stablu magnolije, mjestu s kojeg se vidjelo jezero. Sunce je obrubljivalo šumu na zapadu i ostavljalo
zlatan trag na površini vode. Sada je sve izgledalo drukčije. Cijeli svijet je blistao.
KIKA
Daniel se naslonio na drvo i promatrao je kako zuri u je- zero. Pomaknula se, stala uz njega pod voštane listove i cvje- tove, nevjerojatno rijetke u to doba godine, tako čiste i svjeţe kao u proljeće. Udahnula je mošusni miris i osjetila bliskost prema Danielu, premda za to nije bilo razloga. Uţivala je u tom osjećaju koji se stvorio niotkuda.
— Danas nismo odjeveni prikladno za plivanje. — rekao je pokazavši na Luceinu crnu haljinu.
Dotaknula je meki porub uz koljena, zamislivši šok na maminom licu ako bi uništila savršeno dobru haljinu samo zato što su se ona i mladić ţeljeli okupati u jezeru.
— Moţda bismo mogli barem umočiti stopala?
Daniel je kretnjom pokazao prema strmoj stazi u crvenoj stijeni koja je vodila do jezera. Preskakali su čvrst, ţutosmeđ šaš i slatkovodnu travu, a ravnoteţu odrţavali pridrţavajući se za čvornovate grane crnike. Obala je postajala šljunčana. Površina jezera bila je mirna. Luce se činilo da bi mogla ho- dati po vodi.
Odbacila je svoje crne balerinke i dotaknula vrhovima noţnih prstiju površinu po kojoj su plivali lopoči. Voda je bila hladnija nego nekoliko dana prije. Daniel je ubrao busen slatkovodne trave i stao upletati čvrste vlati.
Pogledao ju je. — Razmišljaš li ikada o odlasku?
— Neprestano — odgovorila je uz glasan uzdah, pretpostav- ljajući da i on misli jednako. Naravno, ţeljela je otići iz Mača i kriţa najdalje što je mogla. Svatko bi to ţelio. Ali, barem je uspijevala kontrolirati svoje misli i spriječiti da nahrupe fanta- zije o tome kako ona i Daniel zajednički planiraju bijeg.
— Ne — Daniel je rekao. — Hoću reći, jesi li ikada uistinu razmotrila zamisao da odeš odavde? Da zamoliš roditelje da
te prebace u neku drugu školu? Mač i kriţ... nije najbolje mjesto za tebe.
Sjela je na stijenu nasuprot Danielu i obgrlila koljena. Ako joj je pokušavao dati do znanja da je otpadnik medu otpadnicima, nije mogla suspregnuti blagu uvrijeđenost.
KIKA
Pročistila je grlo. — Ne mogu si priuštiti luksuz razmatra- nja odlaska odavde. Mač i kriţ je — zastala je na tren — u punom smislu riječi posljednja od posljednjih prilika za mene.
— Ma daj... — rekao je Daniel.
— Ne znaš ništa o tome.
— Znam. — Uzdahnuo je. — Uvijek postoji druga moguć- nost, Luce.
— Vrlo proročki od tebe, Daniele. — odgovorila je. Ĉula je svoj glas kako se diţe. — Ako te toliko zanima riješiti me se, što onda radimo ovdje? Nitko te nije tjerao da me dovedeš ovamo.
— Ne — rekao je. — Imaš pravo. Pokušavao sam reći da nisi poput ostalih. Sigurno postoji neko bolje mjesto za tebe.
Luceino srce ubrzalo je, što je bila uobičajena posljedica Danielove blizine. Ali sada je bilo drukčije. Od cijele situacije počela se preznojavati.
— Kada sam došla — rekla je — obećala sam sama sebi da nikome neću otkriti svoju prošlost, razlog zbog kojeg sam završila na ovome mjestu.
Daniel je spustio glavu medu ruke. — Ono o čemu govo- rim nema nikakve veze s onim tipom...
— Ti znaš za njega? — Luceino lice se zgrčilo.
Ne! Kako je saznao?! — Sto god ti je Molly ispričala...
Ali, bilo je prekasno. Nju i Todda one je noći našao Da- niel. Ako mu je Molly spomenula da je Luce upletena u još
jednu zagonetnu smrt u plamenu, nije znala gdje ni kako započeti s opravdanjima.
— Slušaj — rekao je zgrabivši joj ruke. — Ovo o čemu govorim nema nikakve veze s tvojom prošlošću.
Nije mogla povjerovati. — Ima li, onda, veze s Toddom?
Odmahnuo je glavom. — Ne, povezano je s ovim mje- stom. Sa stvarima...
Danielov dodir probudio je u njoj sjećanja. Stala je raz- mišljati o neobuzdanim sjenama koje je te noći vidjela. Ot- kad je došla u tu školu, promijenile su se. Od podmuklih,
KIKA
uznemirujućih prijetnji prerasle su u sada gotovo neprestan teror u svojem najgorem obliku.
Luda je, sigurno je Daniel tako mislio o njoj. Moţda ju je smatrao lijepom, ali je istodobno znao da je ozbiljno du- ševno poremećena. Zato je htio da ode, da ne dođe u priliku uplesti se u vezu s nekim poput nje. Ako je na takav način razmišljao, nije ni znao koliko ima pravo.
— Je li povezano, moţda, sa zlokobnim, crnim sjenama koje sam vidjela one noći kada je Todd poginuo? — rekla je, nadajući se da će ga njezine riječi šokirati. Ali, čim ih je izrekla znala je da nije ţeljela tek uplašiti Daniela još više... ţeljela se napokon nekome povjeriti. Više nije imala mnogo toga izgubiti.
— Što si rekla? — polako je upitao.
— Ah, znaš — rekla je slegnuvši ramenima, pokušavajući ublaţiti silinu svoje izjave od maločas. — Otprilike jednom na dan posjećuju me mračne stvari koje nazivam sjenama.
— Ne pravi se blesava — rekao je izravno. Iako ju je zabolio njegov ton, znala je da ima pravo. Zvučala je laţno leţerno i to je mrzila, jer zapravo je bila izvan sebe. Je li mu trebala re- ći? Je li mu mogla reći? Kimnuo je, ohrabrujući je da nastavi. Kao da je pogledom dopirao do riječi u njoj i vukao ih van.
— To traje već dvanaest godina — priznala je naposljetku, i sva se stresla. — Obično su se pojavljivale samo noću, u blizini vode ili drveća, ali sada... — Ruke su joj drhtale. — Pojavljuju se gotovo neprestano.
— Što čine?
Da mu glas nije ogrubio a lice izgubilo boju, pomislila bi da udovoljava nekom njezinu hiru ili da je pokušava ismijati.
— Obično se počnu vrzmati ovuda — ispruţila je ruku iza Danielova vrata i poškakljala ga. Prvi put nije joj bila namjera pribliţiti mu se — jedino tako mu je mogla objasniti. Na- ročito otkad su sjene počele dirati u njezino tijelo na tako opipljiv, tjelesan način.
Daniel nije ni trepnuo, pa je nastavila. — Ponekad se od- vaţe — rekla je i kleknula oslonivši se rukama o Danielova
KIKA
prsa — i gurnu me ovako. — Bili su okrenuti licem i lice. Njezina usna zadrhtala je. Gotovo nije vjerovala da je napo- kon nekome govorila — kamoli Danielu — o tim odvratnim stvarima koje je vidjela. Glas joj se pretvorio u šapat kada je rekla: — U posljednje vrijeme čini se da im nije dosta dok — progutala je — ne uzmu nečiji ţivot ili me ne sruše na leda.
Blago mu je odgurnula ramena, bez ikakve namjere, ali od najblaţeg dodira njezinih jagodica Daniel se prevalio na leda.
Njegov pad iznenadio ju je, toliko da je i sama izgubila ravnoteţu i nespretno pala na njegova prsa. Daniel je leţao na leđima i promatrao je razrogačenih očiju.
Nije mu trebala reći. A sada je leţala na njemu, i to upra- vo nakon što mu je povjerila svoju najveću tajnu, koja ju je uistinu klasificirala u duševno poremećene.
Kako je u takvom trenutku mogla tako snaţno ţeljeti po- ljubiti ga?
Njezino srce lupalo je nemogućom brzinom. Tada je shva- tila: bio je to zvuk dvaju srdaca. Njihova srca kao da su se
utrkivala. Vodila očajničku konverzaciju koju nisu mogla pre- točiti u riječi.
— Uistinu ih moţeš vidjeti? — šapnuo je.
— Da — šapnula je ţeleći se uspraviti i povući sve što je rekla. No, nije se mogla pomaknuti s Danielovih grudi. Po- kušala je pročitati njegove misli — pokušala procijeniti što bi netko normalan mislio o njezinu priznanju.
— Pretpostavit ću — rekla je sumorno — kako si sada si- guran da se trebam premjestiti. Na psihijatriju.
Odgurnuo ju je sa sebe i ustao, ostavivši je da leţi doslovno licem na kamenu. Pogledom je prelazila od njegovih stopala, pa nogu i torza do lica. Zurio je u šumu.
— Ovo se nikada prije nije dogodilo — rekao je.
Luce se osovila na noge. Bilo je previše poniţavajuće le- ţati ondje sama. Osim toga, on kao da nije čuo što mu je govorila.
— Što se nikada nije dogodilo? Prije čega?
KIKA
Okrenuo se prema njoj i obujmio joj obraze obraze dla- novima. Suspregnula je dah. Bio je tako blizu. Njegove usne tik uz njezine. Luce se uštinula za bedro, ţeleći se uvjeriti da ovaj put ne sanja. Bila je potpuno budna.
Zatim se otrgnuo od nje, gotovo silovito. Stajao je pred njom, disao ubrzano, ruku ukočenih uz tijelo.
— Ponovi mi što si vidjela.
Luce se okrenula prema jezeru. Prozirna plava voda njeţno je zapljuskivala obalu. Poţeljela je zaroniti u nju. To je učinio Daniel prošli put, kada su stvari za njega postale neizdrţive. Zašto to sada ne bi učinila?
— Moţda će te moje riječi iznenaditi — rekla je. — Ali ne pričinjava mi zadovoljstvo govoriti o svojem ludilu.
Naročito ne tebi.
Daniel nije odgovorio, ali osjećala je njegov pogled na li- cu. Kada je skupila snagu i kradomice ga pogledala, proma- trao ju je neobičnim, uznemirujućim, ţalobnim pogledom
— kutovi njegovih očiju kao da su se svinuli nadolje, a sivilo zjenica bilo je nešto najtuţnije što je Luce ikada vidjela. Osje- ćala se kao da ga je na neki način iznevjerila. Ali, to je bila njezina strahovita ispovijed. Zašto je onda Daniel izgledao toliko potresen?
Koraknuo je prema njoj i naginjao se sve dok njegove oči nisu gledale ravno u njezine. Luce je to bilo gotovo neizdrţivo, ali nije se mogla pomaknuti s mjesta. Nije mogla prekinuti taj trans — morat će to učiniti Daniel, čija se glava nastavila pribliţavati i naginjati prema njezinoj. Sklopio je oči. Njegove su se usne razdvojile. Luce je dah zastao u grlu.
I ona je sklopila oči. Nagnula glavu prema njegovoj. Raz- dvojila usne.
I čekala.
Poljubac za kojim je venula nije došao. Ničega nije bilo, osim šuma grančica. Luce je otvorila oči. Daniel je nestao. Uzdahnula je razočarana, ali ne iznenađena.
Ĉinilo joj se da vidi put kojim se vratio, to je bilo ono što je bilo neobično. Osjećala se poput lovca koji zna odgonet-
KIKA
nuti tragove u lišću. Osim što nije bila lovac, a trag koji je ostao iza Daniela bio je veći, jasniji i istodobno neuhvadjiviji. Ljubičast sjaj osvjetljivao je put kojim je Daniel prošao.
Bio je upravo poput ljubičaste svjedosti koju je vidjela za vrijeme poţara u knjiţnici. Priviđalo joj se. Pridrţala se za kamen i na trenutak skrenula pogled i protrljala oči. Zatim ponovo pogledala prema šumi i vidjela isto. Kao da je gledala kroz nečije bifokalne naočale s nevjerojatnom dioptrijom
— stabla crnike, vlaţno lišće u podnoţju, čak pjev ptica u granama — poskakivalo je iz fokusa. Ne samo poskakivalo,
okupano blijedom, ljubičastom svjedosti nego, uz to, emiti- ralo tiho, jedva čujno brujanje.
Osvrnula se, prestrašena. Od toga što je to značilo. Od suočavanja s time. S njom se događalo nešto što nikome nije mogla povjeriti. Pokušala je paţnju usmjeriti na jezero, ali i ono je tamnjelo i sve se slabije vidjelo. Bila je sama. Daniel je ostavio Luce, i za sobom taj put kojim se nije znala — niti htjela vratiti. Sunce je zašlo za planine, jezero je postalo crno poput ugljena. Zatim se usudila ponovo proviriti prema šumi. Udahnula je i zadrţala dah, nesigurna treba li osjetiti olakša- nje ili razočaranje. Gledala je šumu poput svake druge, bez drhtave svjedosti i ljubičastog brujanja.
A Daniel, kao da nikada njome nije prošao.
Bojiš li se? — Daniel je pitao. Glava mu je bila nagnuta u stranu, a plava kosa raskuštrana od blagog povjetarca. Drţao ju je čvrsto oko struka, a istodobno njeţno i meko po- put svilenog rupca. Njezine ruke ovijale su njegov goli vrat.
Da li se bojala? Naravno da nije. Bila je s Danielom. Na- pokon. U njegovu naručju. Drugo pitanje nametalo se: Zar se trebala bojati? Nije bila sigurna. Nije znala ni gdje se nalazi.
KIKA
U nosnicama je osjećala miris kiše. Ali oboje, i ona i Dani- el, bili su suhi. Oko njezinih gleţnjeva lepršala je duga bijela haljina. Ostalo je tek malo danje svjetlosti. Luce je osjetila kako je obuzima ţaljenje zbog zalaska sunca, kao da je na neki način mogla zaustaviti vrijeme. Nekako je osjećala da su ove zrake sunca jednako dragocjene kao i posljednje kapi meda u staklenci.
— Hoćeš li ostati uz mene? — pitala je. Njezin glas bio je nečujan šapat, zaglušen dubokom grmljavinom. Vjetar je vijorio oko njih, nanoseći joj pramenove kose u oči. Daniel ju je grlio sve čvršće, sve dok nije udisala njegov dah i osjećala miris njegove koţe na svojoj.
— Zauvijek — šapnuo je. Slatkoća njegova glasa ispunjavala ju je.
Na lijevoj strani njegova čela nalazila se mala ogrebotina, no Luce ju je smetnula s uma kada je Daniel obujmio njezin obraz dlanom i pribliţio njezino lice svojem. Nagnula je
glavu i osjetila kako joj se cijelo tijelo prepušta očekivanju. Napokon, napokon, njegove usne dodirnule su njezine sa ţurbom i ţudnjom koja joj je oduzela dah. Ljubio ju je kao da mu pripada, kao da je izgubljeni dio njega koji je napokon pronašao.
Zatim je pala kiša. Natopila im je kosu, oblila lica i usta. Kiša je bila topla i opojna, poput poljupca.
Luce ga je obgrlila rukama, ţeleći ga pribliţiti. Ali, njezine ruke naišle su na nešto baršunasto.
Jednom, pa drugom rukom dodirivala je taj baršun, vireći iza Danielova blistavog lica, pokušavajući otkriti što je to.
Iza njegovih leda nešto se razmotavalo.
Krila. Blistava. U duginim bojama. Mahala su sporo, bez imalo napora, sjajeći na kiši. Vidjela ih je već negdje. Ili nešto poput njih.
— Daniele — rekla je bez daha. Krila su potpuno zaoku- pila njezin um i vid. Prelijevala su se u milijun boja, od tog pogleda zavrtjelo joj se u glavi. Pokušala je gledati drugamo,
KIKA
bilo kamo, ali sve što je mogla vidjeti, osim Daniela, bio je beskrajan ruţičasto-plav zalazak sunca.
Zatim je pogledala dolje i shvatila. Zemlja.
Stotinama metara udaljena.
Kada je otvorila oči, svjetlost je blještala. Koţa joj je bila neugodno zategnuta, u glavi je osjećala neizdrţivu bol. Nije više bilo neba. Ni Daniela.
Bio je to tek još jedan san.
Ali, ovaj je ostavio u njoj gotovo mučnu čeţnju. Prostorija u kojoj se nalazila bila je bijelo oličena. Leţala je u bolničkom
krevetu. Papirni paravan slijeva dijelio je sobu popola i zasti- rao komešanje s druge strane.
Oprezno je dodirnula bolnu točku na vratu i zacvilila.
Pokušala se orijentirati. Nije znala gdje se nalazi, ali osje- ćala je da nije više u Maču i kriţu. Njezina lelujava bijela ha- ljina — dodirnula je bedra — bila je vrećasta bolnička halja. Osjećala je kako se i najmanji djelić sna polako raspršuje — sve, osim onih krila. Tako stvarnih! Baršunastih i glatkih pod rukom. Ţeludac joj se okrenuo. Stezala je i opuštala šake, previše svjesna da u njima nema ničega.
Netko je ščepao njezinu desnu ruku i stisnuo je. Luce je hitro okrenula glavu i trgnula se. Pretpostavljala je da je sama. Gabbe je uspravno sjedila na rubu plave, izblijedjele stolice na kotačiće koja je isticala boju njezinih očiju. To ju je zasmetalo!
Luce je ţeljela istrgnuti ruku — ili barem je očekivala da će takvo što ţeljeti — ali tada joj se Gabbe najtoplije nasmiješila, zbog čega se Luce osjetila nekako sigurnom, i sretnom što nije sama.
— Koliko od toga je bio samo san? — promrmljala je.
Gabbe se nasmijala. Na stolu pored stajala je bočica sredstva za omekšavanje koţice oko noktiju i Gabbe je stala utrljavati bijelu kremu koja je mirisala na limun u Luceine nokte. — Sve ovisi — rekla je masirajući Luceine prste. — No,
KIKA
zaboravi na snove. Kada se moj ţivot iz nekog razloga okreće naopako, ništa me ne smiruje bolje od manikure.
Luce je pogledala dolje. Nije bila osoba koja je lakirala nokte, ali Gabbeine riječi podsjetile su je na majku, koja je, kad god je Luce imala loš dan, predlagala da si priušte manikuru. Dok su joj Gabbeine ruke polaganim pokretima masirale prste, Luce se pitala koliko je propustila tih ovih godina.
— Gdje se nalazimo? — upitala je.
— U bolnici Lullwater.
Prvi put kada je napustila popravnu ustanovu — završila je u bolnici, udaljenoj od njezine roditeljske kuće tek pet minuta voţnje. Posljednji put bila je tu nakon što je pala s bicikla i zaradila tri šava na laktu. Tada je otac nije ostavljao ni na trenutak. Sada ga nije bilo na vidiku.
— Koliko dugo sam tu? — pitala je.
Gabbe je pogledala na bijeli sat na zidu i rekla: — Našli su te onesviještenu od dima sinoć oko jedanaest. Kada učenika popravne škole nađu bez svijesti, pozovu hitnu kao dio stan- dardne procedure, no ne brini, Randy je rekla da će te ubrzo pustiti. Ĉim tvoji roditelji dadnu suglasnost...
— Moji roditelji su tu?
— I zabrinuti za svoju kćer sve do rascvjetalih vrhova ke- mijski tretirane kose tvoje mame. U predvorju su, preplavljeni papirima i dokumentacijom. Rekla sam im da ću pripaziti na tebe.
Luce je zastenjala i utisnula lice u jastuk, no ta kretnja izazvala je u njezinoj glavi bol.
— Ako ih ne ţeliš vidjeti...
Ali, nije Luce stenjala zbog svojih roditelja. Umirala je od ţelje da ih vidi. Sjetila se knjiţnice, poţara i nove vrste sjena koje su sa svakim pojavljivanjem postajale sve strasnije. Sjene su oduvijek bile mračne i ruţne i izazivale su tjeskobu, ali sinoć joj se činilo da su ţeljele nešto od nje. Nakon toga pojavila se ta druga stvar, levitirajuća sila koja ju je oslobodila.
KIKA
— Kakav je to izraz lica? — Gabbe je upitala nakrivivši glavu i mahnuvši rukom Luce pred licem. — O čemu ti sad razmišljaš?
Luce nije znala što je trebala misliti o Gabbeinoj iznenad- noj ljubaznosti. Nije pretpostavljala da bi Gabbe volontirala kao pomoćnica medicinske sestre, pogotovo zato što u blizini nije bilo frajera čiju bi paţnju monopolizirala. Luce nije imala dojam da joj je Gabbe sklona. Zar bi se pojavila tu svojom voljom, bez skrivenih namjera? No, Gabbeinu ljubaznost na stranu, nije mogla objasniti što se prošla noći dogodilo. Jezo- vito okupljanje u predvorju. Nadrealnu snagu koja ju je gurala naprijed, kroz tminu sjena. Zatim taj neobični svjedosni lik.
— Gdje je Todd? — Luce je upitala, sjetivši se straha u mladićevu pogledu. Nešto ih je razdvojilo, zatim je ona od- letjela i...
Papirni paravan naglo se razmaknuo i propustio Arriane, odjevenu u crveno-bijelo prugasto odijelo bolničkih volonte- ra, na koturaljkama. Njezina kratka crna kosa bila je uvijena u niz čvorova na vrhu glave. Dokoturala se u prostoriju noseći u rukama tacnu s tri kokosove ljuske iz kojih su virili ukrasni suncobrani i slamke.
— Da pojasnim — rekla je dubokim, nazalnim glasom. — U kokos stavite sok limete i popijete ga. — Hej, čemu tako tuţna lica? Zar prekidam nešto?
Zaustavila se uz Lucein krevet. Pruţila joj je kokos s ruţi- častim suncobranom koji je poskakivao.
Gabe je skočila, zgrabila kokosovu ljusku i prinijela je k nosu. — Arriane, Luce je doţivjela šok — grdila ju je. — Ako te zanima, baš si prekinula razgovor o Toddu.
Arriane se uspravila. — Upravo zato ju je potrebno trgnuti — umovala je, posesivno drţeći tacnu i zureći u Gabbe, koja joj je istom mjerom uzvraćala.
— U redu — rekla je Arriane skrećući pogled s Gabbe. Dat ću joj tvoje dosadno, staro piće — dodala je Luce kokos s plavom slamkom.
KIKA
Luce se vjerojatno nalazila u nekoj vrsti posttraumatske omamljenosti. Kako su sve to nabavile? Kokosove orahe? Suncobrančiće? Zar se onesvijestila u popravnoj školi, a pro- budila u luksuznom ljetovalištu?!
— Kako ste sve to nabavile? — rekla je. — Hoću reći, hvala vam, ali...
— Udruţujemo se kada je potrebno — Arriane je rekla. — Roland je pomogao.
Nekoliko trenutaka tri djevojke sjedile su i srkale ledena, slatka pića, dok Luce nije prekipjelo. — Dakle, vratimo se Toddu...
— Todd je — Gabbe je počela, pročistivši grlo — udahnuo mnogo više dima od tebe, dušo...
— Ne, nije — Arriane je bijesno rekla. — Slomio je vrat.
Luce je zaprepašteno udahnula, a Gabbe je pogodila Arri- ane svojim ukrasnim suncobranom.
— Što je?! Luce je u stanju podnijeti istinu. Doznat će ovako ili onako, pa čemu uljepšavati?
— Još nema pravih dokaza. — Gabbe je rekla, naglašavajući svaku riječ.
Arriane je slegnula ramenima. — Luce je bila ondje, sigur- no je vidjela...
— Nisam vidjela što mu se dogodilo — Luce je rekla. — Bili smo zajedno sve dok nas nešto nije razdvojilo. Imala sam loš predosjećaj, ali nisam znala. — šapnula je. — On je...
— Napustio ovaj svijet — Gabbe je rekla tiho.
Luce je sklopila oči. Osjetila je trnce koji nisu imali veze s pićem. Sjetila se Toddova mahnita sudaranja sa zidovima, nje- gove znojne ruke kako stišće njezinu kada su sjene zagrmjele prema njima, strahovitog razdvajanja i svoje omamljenosti i prevelike slabosti da ode k njemu nakon toga.
Vidio je sjene. Sada je Luce bila sigurna u to. Nakon toga je umro.
Nakon Trevorove smrti, barem bi jednom tjedno pismo mrţnje pronašlo put do njezina sandučića. Njezini rodite- lji počeli su pregledavati poštu prije nje, pokušavajući je
KIKA
poštedjeti otrovnih pisama, no još uvijek je mnogo toga dopiralo do nje. Neka pisma bila su napisana rukom, druga tiskana, neka slovima izrezanim iz novina, poput zahtjeva za otkupninu nakon otmice. Ubojico! Vještice! Nadjenuli su joj previše okrutnih nadimaka, dovoljno da njima ispuni album s uspomenama i da, tjeskobna i očajna, ne napusti sigurnost doma cijelo ljeto.
Mislila je da je učinila već mnogo toga da nadraste tu noćnu moru, da je dolaskom u Mač i kriţ ostavila prošlost iza sebe i usredotočila se na nastavu, prijatelje... oh, Boţe! Zastao joj je dah. — Sto se dogodilo s Penn? — upitala je, grizući usnu.
— Penn je u redu — Arriane je rekla. — U centru paţnje — svjedokinja poţara. Ona i gospođica Sophia izašle su mirišući poput dimljenih šunki, ali nastradala im je samo odjeća.
Luce je izdahnula s olakšanjem. Barem jedna dobra vijest. Ali ispod papirno tankih bolničkih plahti, drhtala je. Pret- postavljala je da je očekuju posjeti sličnih ljudi kao nakon Trevorove smrti. Ne samo onih koji su pisali ogorčena pisma.
Nego Dr. Sanford. Socijalni radnik zaduţen za nju. Policija.
Kao i prije, od nje će se očekivati da im ispriča cijelu priču. Da se sjeća svakog pojedinog detalja. Naravno, kao i prije, ona to neće moći. U jednom trenutku bio je uz nju. U sljedećem...
— Luce! — Penn je nahrupila u sobu drţeći velik, smeđ helijski balon u obliku flastera na kojem je plavim kurzivom bilo napisano — Zalijepi si ga! — Što je ovo? Upitala je pro- matrajući ih kritički. — Tulum u pidţamama?
Arriane je odvezala koturaljke i sjela na uski krevet uz Lu- ce. Kokosovo piće drţala je objema rukama, glavu je naslonila na Luceino rame.
Gabbe je stavljala na nokte jedne Luceine ruke proziran lak. U drugoj ruci Luce je drţala kokosov orah.
— Upravo tako! — Arriane je zakokodakala. — Pridruţi nam se, dangubo Penny! Baš se spremamo igrati igru istine. Ti moţeš započeti.
KIKA
Slabašnim, laţnim kihanjem Gabbe je pokušala prikriti smijeh.
Penn se podbočila. Luce je suosjećala s Penn, no istodob- no je se malo bojala. Ĉinilo joj se da je Penn prilično bijesna.
— Jedan od učenika naše škole, mladić kojeg smo pozna- vale, umro je sinoć — Penn je paţljivo artikulirala. — Luce je također mogla nastradati.
Odmahnula je glavom. — Kako moţete zbijati šale u ova- kvim trenucima?! — frknula je nosom — Je li to alkohol?!
— Ohhh — Arriane je rekla, gledajući Penn ozbiljna lica.
— Sviđao ti se, zar ne?
Penn je zgrabila jastuk sa stolice iza i bacila ga na Arriane. Ali... imala je Penn pravo. Luce se čudila gotovo... nehajnom načinu kojim su Gabbe i Arriane govorile o Toddovoj smrti. Kao da su oguglale, jer su odviše često svjedočile sličnim prizorima. Kao da ih njegova smrt nije kosnula kao što je kosnula Luce. Ali, one nisu znale ono što je Luce znala o nje- govim posljednjim trenucima. Nisu znale zašto joj je toliko mučno. Potapšala je podnoţje kreveta, nudeći Penn da sjedne i pruţila joj ostatak svojeg ledenog pića.
— Uspjeli smo izaći kroz izlaz u slučaju opasnosti i nakon toga... — Luce nije mogla dalje. — Sto se dogodilo s tobom i gospođicom Sophijom?
Penn je nesigurno okrznula pogledom Arriane i Gabbe, ali nijedna se nije drţala bahato ili odbojno. Penn se opustila i udobnije smjestila na rub kreveta.
— Prišla sam joj ţeleći joj postaviti — ponovo je okrznula pogledom dvije djevojke, zatim pogledala Luce suučesnički — pitanje koje sam imala. Nije znala odgovor, ali mi je htjela pokazati drugu knjigu.
Luce je potpuno smetnula s uma Penninu sinoćnju potra- gu. Nakon svega što se dogodilo, njihova potraga bila joj je tako daleka i besmislena.
— Nismo se udaljile ni dva koraka od stola gospođice Sop- hije — Penn je nastavila — kada sam krajičkom oka vidjela
KIKA
kako se na stolu stvara ogroman plamsaj — niotkuda. Hoću reći, čitala sam o spontanim samozapaljenjima, ali to je bilo...
Sve tri djevojke naginjale su se napeto naprijed. Pennina priča uistinu je bila udarna vijest.
— Sigurno ju je nešto prouzročilo. — Luce je rekla, poku- šavajući zamisliti stol gospođice Sophie. — Ali, mislim da nitko osim nas nije bio u knjiţnici.
Penn je odmahnula glavom. — Nije bilo nikoga. Gospođica Sophia misli da se u svjetiljki dogodio kratki spoj. Što god ju je uzrokovalo, tu vatru je nešto obilno raspirivalo. Sve njezine dokumente progutala je u trenu. — Pucnula je prstima.
— Ali, sada je dobro? — Luce je pitala, dodirujući rub papirne bolničke halje.
— Izvan sebe, ali dobro — Penn je rekla. — Kasnije su se uključile prskalice s vodom, ali mislim da je mnogo svojih osobnih stvari nepovratno izgubila. Rekli su joj što se do- godilo Toddu, ali doimala se odviše traumatiziranom da bi mogla shvatiti.
— Moţda smo svi previše traumatizirani da bismo mogli shvatiti. — Luce je rekla. Ovaj put, Arriane i Gabbe, Luce sa
strane, kimnule su. — Jesu li obavijestili Toddove roditelje? — Pitala je, pitajući se kako će sada, zaboga, svojim roditeljima objasniti što se dogodilo.
Zamišljala ih je kako ispunjavaju dokumentaciju u pred- vorju. Ţele li je uopće vidjeti? Hoće li povezati Toddovu smrt s Trevorovom... i naposljetku, s njom?
— Slučajno sam čula Randy kada je telefonom razgovarala s Toddovim roditeljima — Penn je rekla. — Mislim da će ići na sud. Njegovi ostaci bit će danas poslani u Floridu.
To je bilo to? Luce je progutala.
— Mač i kriţ priređuje u četvrtak komemoraciju za Todda — Gabbe je tiho rekla. — Daniel i ja ćemo pomoći u orga- nizaciji.
— Daniel? — Luce je ponovila prije nego što se mogla suspregnuti. Krajičkom oka pogledala je Gabbe. Premda vr-
KIKA
lo oţalošćena, nije mogla ne sjetiti se svoje prvotne procjene Gabbe — plavokosa zavodnica ruţičastih usana.
— On vas je pronašao sinoć — Gabbe je rekla. — Donio vas je iz knjiţnice u Randyn ured.
Daniel ju je nosio? Njegove ruke grlile su njezino tijelo? Sjećanje na san nahrupilo je i osjećaj letenja — ne kbdjenja — preplavio ju je. Osjećala se sputanom, privezanom uz krevet. Ĉeznula je za onim nebom i kišom, za njegovim usnama, zubima, jezikom koji se stapao s njezinim. Lice joj je počelo gorjeti, isprva od ţelje, zatim od bolne nemogućnosti da se san pretoči u javu. Nisu samo krila, veličanstvena i zasljeplju- juća, bila dio njezine mašte. Stvarni Daniel odnio ju je do medicinske sestre. I to je sve. Nikada je neće ţeljeti, grliti, ne na takav način.
— Oh, Luce, jesi li dobro? — Penn je upitala bojaţljivo. Hladila je Luceine uţarene obraze suncobranom iz pića kao lepezom.
— Da — rekla je Luce. Nije mogla izbaciti ona krila iz gla- ve. Zaboraviti kako se osjećala kada je njegovo lice dodirivalo njezino. — Još se oporavljam, valjda.
Gabbe ju je potapšala po ruci. — Kada smo čule što se dogodilo, nagovorile smo Randy da nam dopusti da te posje- timo — rekla je kolutajući očima. — Nismo ţeljele da budeš sama kad se probudiš.
Netko je pokucao na vrata. Luce je očekivala da će kroz njih proviriti ustrašena lica njezinih roditelja, ali nitko nije ušao. Gabbe je ustala i pogledala Arriane, koja je ostala ne- pomična. — Ostanite tu. Ja ću to riješiti.
Luce je bila svladana spoznajom o tome što je Daniel uči- nio. Potpuno besmisleno poţeljela je da je sada tu, ispred vrata.
— Kako je? — netko je pitao šaptom. Ali Luce je prepo- znala glas. Bio je to on. Gabbe je promrmljala odgovor.
— Kakvo je to okupljanje! — Randy je reţala u predvorju. Luce je znala, razočarana, da je s posjetima gotovo. — Tko god me nagovorio da vas huligane povedem sa sobom, bit će
KIKA
kaţnjen. Ne, Grigori, nećeš me podmititi cvijećem. Svi van i u kombi!
Na Randyn glas, Arriane i Penn isprva su se šćućurile od straha, zatim pohitale skriti kokosove orahe pod krevet. Penn je spremila ukrasne suncobrane u svoju pernicu, a Arriane je namirisala prostoriju snaţnim parfemom od vanilije i mošusa. Luce je hitro dodala ţvakaću gumu od peperminta.
Penn je potisnula poriv za povraćanjem na oblak parfema u zraku, zatim se hitro priklonila Luce i šapnula. — Ĉim se oporaviš, naći ćemo knjigu. Mislim da je za obje vaţno da zaposlimo um nečim, ne mislimo previše na druge stvari.
Luce je stisnula Penninu ruku u znak zahvalnosti i nasmi- ješila se Arriane, koja je izgledala previše zaposlena vezanjem koturaljki da bi mogla čuti njihov razgovor.
Tada je u sobu upala Randy. — Još okupljanja! — viknula je. — Nevjerojatno!
— Mi smo... — Penn je počela.
— Na odlasku — Randy je završila umjesto nje. Drţala je u ruci buket divljih bijelih boţura. Ĉudno. Bijeli boţuri bili su Luceino omiljeno cvijeće. Bilo ih je teško naći u cvatu u to doba godine.
Randy je otvorila ormarić ispod umivaonika, kopala po njemu minutu i izvukla malu, prasnu vazu. Napunila ju je mutnom vodom iz umivaonika, u nju grubo ugurala boţure i stavila ih na stol pored Luce. — Od tvojih prijatelja — rekla je — koji će sada otići.
Kroz širom otvorena vrata Luce je vidjela Daniela, naslo- njenog na dovratak, uzdignute brade i pogleda zasjenjena brigom. Uzvratio joj je pogled i ovlaš se nasmiješio. Zatim je rukom odmaknuo pramen kose iz očiju i otkrio malu crvenu ogrebotinu na čelu.
Randy je upravo gurala kroz vrata Penn, Arriane i Gabbe. Ali, Luce nije mogla skinuti pogled s Daniela. Podigao je ruku u zrak i ustima nijemo oblikovao riječi: Zao mi je, tre- nutak prije nego što ih je Randy izbacila. — Nadam se da
KIKA
te nisu gnjavili. — Randy je rekla bezosjećajno, namrgođeno vireći s dovratka.
— Oh, ne! — Luce je odmahnula glavom, shvaćajući ko- liko se oslanjala na Penninu lojalnost i Arrianein osebujan način kojim ju je mogla razvedriti čak i kad je bila uistinu tuţna i ozlojeđena. Gabbe je također bila ljubazna prema njoj. A Daniel, iako ga je jedva vidjela, pomogao joj je vratiti unutarnji mir više nego što je mogao naslutiti. Posjetio ju je. To znači da je mislio na nju.
— Dobro — Randy je rekla. — Zato što posjetima još nije kraj.
Luceino srce ponovo je ubrzalo; očekivala je roditelje. Začulo se ţivahno lupkanje potpetica o linoleumski pod, a trenutak potom u sobu je ušlo sitno tijelo gospođice Sophie. Oko mršavih ramena omotala je šarenu pasminu u jesenjim tonovima, usne namazala tamnocrvenim ruţem, nijansom usklađenim s bojama pasmine. Nakon nje u prostoriju je ušao nizak, ćelav muškarac u odijelu, zatim dva policajca, jedan debeljuškast, drugi vitak, obojica proćelavi s rukama prekriţenim na grudima.
Bucmasti policajac bio je mlađi. Sjeo na stolicu pored Lu- ce, zatim, primijetivši da nitko nema namjeru sjesti — ustao i ponovo prekriţio ruke.
Ćelavi muškarac prišao je bliţe i pruţio Luce ruku. — Ja sam gospodin Schultz, odvjetnik popravne ustanove Mač i kriţ. — Luce se ukočeno rukovala. — Policajci će vam posta- viti nekoliko pitanja. Ništa od toga neće biti upotrijebljeno na sudu, sve što ţele jest usporediti podatke o nesreći.
— Inzistirala sam da prisustvujem ispitivanju, Luceinda — dodala je gospođica Sophia, prišavši bliţe i pogladivši Luce po kosi. — Kako se osjećaš, drago dijete? — šapnula je. — Toliko traumatizirana da si izgubila pamćenje?
— Dobro sam... — počela je Luce i prekinula se, pogle- dom obuhvativši još dvije figure na dovratku. Kada je vidjela majčine tamne kovrče i očeve velike naočale s okvirom od kornjačevine, gotovo je zaplakala.
KIKA
— Mama — šapnula je nečujno. — Tata.
Ţurno su prišli njezinu krevetu, zagrlili je i suosjećajno joj stisnuli ruke. Očajnički ih je ţeljela zagrliti, ali bila je previše slaba, pa je samo nepomično primala njihove utješne dodire.
U njihovim pogledima zrcalio se strah, koji je i sama osjećala.
— Dušo, što se dogodilo? — upitala ju je mama.
Nije mogla odgovoriti.
— Rekla sam im da si neduţna — rekla je gospođica Sop- hia, okrećući se prema policajcima. — Sve zbog te proklete sablasne sličnosti!
Naravno da su imali kod sebe podatke o Trevorovoj smrti... i naravno da su ih smatrali iznimno vaţnim za razjašnjenje Toddove smrti. Luce je imala dovoljno iskustva s policijom da zna kako će ih ono što je imala reći samo ozlojediti i naljutiti.
Mršavi policajac imao je duge prosijede zaliske. Njezin dosje u njegovim rukama potpuno ga je zaokupio, tako se barem činilo, jer je nijednom nije pogledao.
— Gospodična Price — rekao je s juţnjačkim otezanjem. — Zašto ste vi i gospodin Hammond bili sami u knjiţnici u tako kasne sate, dok su svi ostali učenici bili na zabavi?
Luce je pogledom okrznula roditelje. Mama je grizla ruţ s usne. Očevo lice bilo je bijelo poput plahte.
— Nisam ondje bila s Toddom — rekla je ne shvaćajući pitanje. — Došla sam u knjiţnicu s Penn, mojom prijatelji- com. Gospođica Sophia također je ondje bila. Todd je bio sam i čitao, a kada je nastao poţar, izgubila sam Penn iz vida i našla samo Todda.
— Samo njega ste našli... zbog čega vam je trebao?
— Ĉekajte trenutak — gospodin Schultz zakoračio je nap- rijed i prekinuo policajca. — Mogu li vas podsjetiti da se radi o nesreći? Gospodična nije osumnjičena i nije je potrebno ispitivati na takav način.
— Ne. Ţelim odgovoriti — rekla je Luce. U tako maloj prostoriji s tako mnogo ljudi nije znala kamo pogledati. Pro- dorno se zagledala u policajca. — Sto ste htjeli reći?
KIKA
— Imate li problema s kontroliranjem ljutnje, gospodična Price? — Grčevito je drţao fascikl. — Moţete li za sebe reći da ste osamljena osoba?
— Dosta! — njezin otac prekinuo je policajca.
— Da, Luceinda je ozbiljna učenica — dodala je gospođica Sophia. — Nije imala zle namjere prema Toddu Hammondu. Ono što se dogodilo bila je nesreća, ništa više.
Policajac je ovlaš pogledao kroz otvorena vrata, kao da je ţelio da gospođica Sophia kroz njih napusti prostoriju. — Da, gospođo. Vidite, učenicima popravnih škola nije uvijek najpametnije vjerovati...
— Reći ću vam sve što znam — rekla je Luce stegnuvši šake. — Nemam što skrivati.
Ispričala im je cijeli događaj najbolje što je mogla. Govori- la je polako i jasno, ne ţeleći svojim riječima pobuditi sumnje i nove nedoumice svojih roditelja. Nije dopustila osjećajima da je svladaju, jer činilo joj se kako su svi očekivali da će joj se to dogoditi. Izostavivši sjene — njezina priča imala je smisla.
Istrčali su na straţnja vrata. Našli su izlaz na kraju dugog hodnika. Izjurivši kroz vrata, trčeći prebrzo da bi se mogli zaustaviti, skotrljali su se niza strme stube, koje nisu znali da se ondje nalaze. Izgubila ga je iz vida, udarila snaţno glavom i probudila se u ovoj sobi dvanaest sati poslije. To je sve čega se sjećala.
Njezina priča nije ostavila mnogo nejasnoća o kojima je trebalo raspravljati. A njoj je preostalo u samoći se suočiti sa stvarnim sjećanjem na tu noć.
Kada je sve bilo gotovo, gospodin Schultz kimnuo je po- licajcima kao da ih ţeli pitati jesu li sada zadovoljni, a gospo- đica Sophia nasmiješila se Luce širokim, blještavim osmijehom, kao da su uspjele u nečem nemogućem. Luceina majka dubo- ko je uzdahnula.
— Razmislit ćemo o ovome u postaji. — rekao je mršavi policajac i rezignirano sklopio Lucein dosje. Doimao se kao da je očekivao da mu treba zahvaliti za usluge.
KIKA
Zatim je njih četvero napustilo prostoriju i Luce je ostala sama s roditeljima.
Njezin pogled preklinjao je — vodite me kući! Majčine usne zadrhtale su, a tata je progutao knedlu.
— Randy će te vratiti u Mač i kriţ danas popodne — rekao je. — Zašto si tako šokirana, dušo? Liječnik je rekao da je s tobom sve u redu.
— Više nego u redu — mama je dodala, nekako nesigurno. Otac ju je potapšao po ruci. — Vidjet ćemo se u subotu.
Za nekoliko dana.
U subotu. Sklopila je oči. Dan roditelja. Radovala se tom danu otkad je došla u Mač i kriţ, ali sada je sve okaljala Tod- dova smrt. Njezini roditelji jedva su čekali da je ostave ondje. Nisu zapravo znali kako se ophoditi s kćeri iz popravne usta- nove. Jer oni su bili savršeno normalni. Nije ih mogla okriv- ljavati zbog toga.
— Odmori se, Luce — njezin tata je rekao, sagnuo se i poljubio joj čelo. — Imala si tešku i dugu noć.
— Ali...
Uistinu je bila iscrpljena. Na trenutak je sklopila oči, a kad ih je otvorila, roditelji su joj mahali s dovratka.
Izvukla je jedar bijel cvijet iz vaze i prinijela ga polako licu, diveći se duboko urezanim listovima i krhkim laticama i još uvijek vlaţnim kapima nektara u samom središtu. Udahnula je mek, papren miris.
Pokušala je zamisliti to cvijeće u Danielovim rukama. Po- kušala se dosjetiti gdje ga je nabavio i o čem je pritom razmi- šljao.
Bio je to vrlo neobičan izbor. Divlji boţuri nisu rasli u močvarnom du Georgije. Nisu uspijevali ni u vrtu njezina oca u Thunderboltu. Štoviše, nisu nalikovali tipičnim boţurima
kakve je Luce poznavala. Cvjetovi su bili veliki poput skloplje- nih dlanova, a njihov miris budio je u njoj nejasna sjećanja.
— Zao mi je — Daniel je rekao. Luce nije shvaćala zbog čega.
KIKA
DVANAESTO POGLAVLjE U PRAH ĆEŠ SE VRATITI
Strvinar je kruţio maglovitim predvečerjem iznad groblja. Posljednja dva dana, od Toddove smrti, Luce nije mogla ni jesti ni spavati. Stajala je u dnu groblja u crnoj haljini bez rukava, zajedno s ostatkom Mača i kriţa i odavala posljednju počast Toddu. Kao da je jedna hladna jednosatna komemora- cija dovoljna za to! Naročito zato što je jedina crkva u cijeloj ustanovi bila pretvorena u bazen, pa je obred morao biti odrţan na sumornom, močvarnom du groblja.
Od nesreće, nakon nastave učenici su se zatvarali u svoje sobe, a profesori su odbijali davati bilo kakve izjave. Posljednja dva dana Luce je provela izbjegavajući uporne poglede učeni- ka u kojima se, u različitom intenzitetu, ogledala sumnja.
U očima onih koje nije pobliţe poznavala čitala je strah. Ostali, poput Rolanda i Molly, promatrali su na drukčiji, mnogo besramniji način, kao da je njezino preţivljavanje bilo na neki način mračno i fascinantno. Nosila se s ispitujućim pogledima za vrijeme nastave najbolje što je mogla, a nave- čer, kada bi navratila Penn i donijela joj šalicu vrelog čaja od đumbira, ili kada bi Arriane progurala prljavi papirić s igrom riječi ispod njezinih vrata, osjetila bi nešto poput za- dovoljstva.
Očajno je trebala nešto da joj odvrati paţnju s tog neugod- nog osjećaja što-će-se-sljedeće-dogoditi, koji ju je neprestano pratio. Ali, znala je što joj se sprema. Nov posjet — policije ili sjena... ili oboje.
Učenici su tog jutra bili obaviješteni da će društvena večer biti otkazana iz poštovanja prema preminulom Toddu, a na- stava završena sat ranije, kako bi im se dalo dovoljno vremena da se presvuku u prikladnu odjeću i dođu na groblje u tri sata. Kao da nisu cijelo vrijeme bili odjeveni kao za sprovod!
Otkad je pohađala tu školu, Luce nije vidjela toliko ljudi na okupu. U središtu je stajala Randy, u sivoj plisiranoj suknji
KIKA
i crnim cipelama s gumenim potplatima. Iza nje, u crnini, stajali su gospođica Sophia orošenih očiju i profesor Cole s rupčićem koji je neprekidno išao amo-tamo. Profesorica Tross i trenerica Diante pridruţile su se grupici profesora i upravitelja u crnini, koje Luce nije prije vidjela.
Učenici su bili raspoređeni u klupe prema abecedi. U pr- vom redu sjedio je Joel Bland, mladić koji je pobijedio u pro- šlotjednoj plivačkoj utrci. Puhao je nos u prljav rupčić. Luce se nalazila u zaleđu, u redu slova P, a Daniel je sjedio, što je Luce zasmetalo, uz Gabbe, dva reda ispred. Bio je odjeven u crn, prugast, po mjeri sašiven sako, i izgledao savršeno, no njegova glava bila je pognutija od ostalih. Cak i s leđa, Daniel se doimao kao da ga razdire tuga.
Luce je razmišljala o bijelim boţurima koje joj je donio. Randy joj nije dopustila ponijeti sa sobom vazu iz bolničke so- be, tako da ih je, kada je došla u svoju sobu, stavila u plastičnu bocu čiji je vrh, vrlo domišljato, odrezala škaricama za nokte. Cvjetovi su bili mirisni i umirujući, ali poruku koju su nosili Luce nije mogla odgonetnuti. Obično, kada bi mladić djevojci donio cvijeće, nije bilo dvojbe o njegovim osjećajima. Ali, pretpostavljati da se to moglo odnositi na Daniela, bila je loša zamisao. Vjerojatno je trebala pretpostaviti da je cvijeće dobila u znak paţnje nakon proţivjele traume, kao što je bio običaj.
No ipak: dobila je od njega cvijeće! Ako se nagne naprijed u svojoj stolici na rasklapanje i pogleda prema spavaonicama
i rešetkama prekrivenom trećem prozoru slijeva, gotovo ga je mogla vidjeti.
— U znoju lica svoga, kruh svoj ćeš jesti — svećenik plaćen po satu cvrkutao je pred gomilom ljudi — dok se u zemlju ne vratiš: tu iz zemlje si uzet bio — prah si, u prah ćeš se vratiti.
Bio je vitak muškarac, od oko sedamdeset godina, gotovo nestao u velikoj crnoj jakni. Njegove teniske i vezice na nji- ma bile su izlizane, a lice kvrgavo i opaljeno suncem. Govorio je u mikrofon pričvršćen uz stari plastični kasetofon, koji je izgledao kao da potječe iz osamdesetih. Zvuk je bio pun sme- tnji, njegov iskrivljeni glas teško je dopirao do ljudi.
KIKA
Cijeli obred bio je nedostatan i potpuno pogrešan. Ti ljudi samim svojim dolaskom nisu odali posljednju počast Toddu. Kao da je smisao komemoracije bio naučiti učenike koliko ţivot moţe biti nepravedan. Njegova tijela nije bilo — što je govorilo o odnosu tih ljudi s mladićem. Bolje rečeno, o nepostojanju odnosa. Nitko od njih nije ga poznavao, niti će ga ikada upoznati. Bilo je nečeg neiskrenog u tom okupljanju, a to što su neki plakali, samo je pogoršavalo stvari i Todda činilo u Luceinim očima većim strancem nego što je uistinu bio. Pustite Todda da počiva u miru! I nastavite sa svojim ţivotima!
Bjeloroga sova zahukala je u visokim hrastovim granama iznad njihovih glava. Luce je znala da se ondje nalazi gnijez- do s mladim, tek izleglim sovama. Svake noći čula bi ustrašen majčin pjev, a potom mahnito spuštanje očevih krila po po- vratku iz noćnog lova.
Obred je završio. Luce je ustala, vrtjelo joj se od nepraved- nosti cijele situacije. Todd je bio nevin jednako koliko je ona bila kriva... iako nije znala za što.
Slijedila je povorku prema takozvanom prijamu, kada je ruka obgrlila njezin struk i povukla je natrag.
Daniel?
Ne, bio je Cam.
Njegove zelene oči potraţile su njezine i u njima prepo- znale razočaranje, zbog čega je još snaţnije osjetila krivnju. Ugrizla se za usnu ţeleći spriječiti jecaje. Nije plakala zbog Cama — bila je emotivno iscijeđena, teturala je na rubu one- svještavanja. Ugrizla je usnu toliko snaţno da je osjetila okus krvi, zatim obrisala usta o podlakticu.
— Hej — Cam je rekao i pogladio je po kosi. Lecnula se. Još je imala kvrgu na glavi od pada sa stuba. — Ţeliš li da odemo nekamo i popričamo na miru?
Koračali su preko travnjaka zajedno s ostalima, prema pri- jamu koji se odrţavao u sjeni crnike.
Stolice su bile naslagane jedna na drugu, a stol za kartanje na rasklapanje bio je prekriven hrpama kolačića koji više nisu
KIKA
izgledali svjeţe. Bili su izvađeni iz originalnih pakiranja no još su bili obavijeni folijom. Jeftina plastična zdjela za punč, koju su muhe oblijetale kao da je mrtvac, bila je ispunjena crvenom, gustom, slatkom tekućinom. Bio je to zbilja jadan prijam, tek se nekoliko učenika udostojalo prisustvovati mu. Luce je ugledala Penn u crnoj suknji s jednakim sakoom. Ru- kovala se sa svećenikom. Daniel je gledao na drugu stranu i šaptao nešto Gabbe.
Luce je okrenula Camu leđa, a on je prstom njeţno prešao preko njezine ključne kosti do udubine na vratu, gdje je zadr- ţao ruku. Udahnula je i osjetila trnce pod koţom.
— Ako ti se ne sviđa ogrlica — rekao je nagnuvši se bliţe — kupit ću ti nešto drugo.
Njegove usne gotovo su dodirnule njezin vrat, ali Luce se naglo odgurnula od njegova ramena i koraknula natrag.
— Sviđa mi se — rekla je razmišljajući o kutiji koja je sta- jala na njezinu stolu, pored Danielova cvijeća. Zbog tih dviju
stvari na svojem stolu provela je pola noći budna, uspoređu- jući njih i namjere iza njih. Camove namjere bile su mnogo jasnije, bilo ih je lakše shvatiti. On je bio poput algebre, a Daniel poput diferencijalnog računa. A ona je uvijek voljela diferencijalni račun, voljela je to što je rješavanje jednog za- datka znalo trajati sat vremena.
— Ogrlica je prelijepa. — rekla je Camu. — Jedino je nisam još imala prilike nositi.
— Oprosti. — rekao je stisnuvši usne. — Ne bih te trebao siliti.
Njegova tamna kosa bila je zalizana, otkrivala je više lica nego obično. Izgledao je starije, zrelije. I promatrao ju je gor- ljivo. Krupnim zelenim očima kao da je vidio kroz nju, i pruţao podršku svemu što je čuvala u sebi.
— Gospođica Sophia uporno mi je govorila da te ostavim na miru. Ima pravo, znam. Mnogo toga si prošla. Ali, moraš znati koliko sam mislio na tebe. Cijelo vrijeme. Ţelio sam te vidjeti.
KIKA
Pomilovao je nadlanicom njezin obraz i Luce je osjetila kako joj se oči pune suzama. Uistinu je prošla mnogo toga. Osjećala se još gore, jer upravo se spremala zaplakati, ne zbog Todda — čija ju je smrt uistinu potresla, nego zbog onog što ju je diralo još više — zbog svojih sebičnih razloga. Zbog boli koja joj se vratila, boli zbog Trevora i ţivota koji je vodila prije nego što su je premjestili u tu ustanovu, zbog stvari s kojima je mislila da se pomirila, a koje nikada nikome neće moći objasniti. Zbog novih sjena koje je morala iznaći načina odgurnuti.
Cam kao da je osjetio što je posrijedi, ili barem dio toga, jer ju je uzeo u naručje, privukao njezinu glavu na široka, snaţna prsa, i njihao amo-tamo poput djeteta. — U redu je — rekao je. — Sve će biti u redu.
Ali, moţda njemu nisu bila potrebna objašnjenja. Što se osjećala emocionalno nestabilnije i poremećenije, to je Cam bio bliţi i pristupačniji. Moţda je zagrljaj osobe kojoj je stalo do nje bilo sve što joj je trebalo, moţda ju je ta jednostavna paţnja i podrška mogla vratiti u ravnoteţu, barem nakratko.
Osjećala se tako ugodno u njegovu zagrljaju.
Luce nije znala kako se odmaknuti od Cama. Uvijek je bio tako dobar prema njoj. Sviđao joj se, zbilja, no počeo joj je dodijavati i zbog toga je osjećala krivnju. Bio je usluţan, tako savršen. Bio je upravo ono što je trebala u tom trenutku. Ali... nije bio Daniel.
Preko njezina ramena pribliţavao joj se kolačić u obliku anđela. Luce je odmah prepoznala manikiranu ruku koja joj ga je pruţala.
— Ondje ima punča koji valja popiti — Gabbe je rekla pruţivši jednak kolačić Camu. Bijesno je zurio u glazuru. — Jesi li u redu? — Gabbe je pitala Luce.
Luce je kimnula. Po prvi put Gabbe se pojavila baš kada je Luce trebalo spašavanje. Nasmiješile su se jedna drugoj i Luce je u znak zahvale podigla kolačić. Odgrizla je malen, sladak zalogaj.
KIKA
— Punč — zvuči dobro — Cam je rekao kroz stisnute zu- be. — Zašto nam ne doneseš koju čašu, Gabbe? — Gabbe je zakolutala očima i obratila se Luce. — Učiniš čovjeku jednu uslugu, i on te počne tretirati kao roba.
Luce se nasmijala. Cam je pretjerao, ali njoj je bilo jasno što je htio.
— Ja ću otići po piće — Luce je rekla, spremna udahnuti malo svjeţeg zraka. Uputila se prema stolu za kartanje i zdjeli s punčom.
Tjerala je muhu s površine punča kada joj je netko šapnuo u uho:
— Bi li ţeljela otići odavde?
Luce se osvrtala, pripremajući ispriku za Cama — ne, ne moţe otići, ne sada i ne s njim. Ali nije Cam bio onaj koji je posegnuo za njezinom rukom, i svojim palcem doticao udu- binu njezina zapešća.
Bio je Daniel.
Osjetila je ganuće. Bila je srijeda, za deset minuta bio je njezin red na telefonski razgovor. Očajnički je ţeljela čuti Callie ili svoje roditelje i razgovarati o nečem što se događalo s druge strane vrata od kovanog ţeljeza, svemu osim o pustoši posljednja dva dana.
Ali, otići odavde? I to s Danielom? Gotovo nesvjesno je kimnula.
Ako je vidi kako odlazi s Danielom, Cam će je zamrziti. A naravno da će je vidjeti. Promatra je. Osjećala je pogled njegovih zelenih očiju na zatiljku. Ali, morala je otići. Njezin dlan skliznuo je u Danielov. — Molim te.
Njihovi prijašnji dodiri bili su ili slučajni ili bi jedno od njih naglo ustuknulo — obično Daniel — prije nego što bi mlaz topline, koji bi uvijek osjetila, prerastao u vrućinu. Da- nas tako nije bilo. Luce je spustila pogled na Danielovu ruku koja je čvrsto prianjala uz njezinu. Cijelo njezino tijelo ţeljno je preklinjalo — još! Topline, trnaca, Daniela. Osjećala se go- tovo kao u snu, ali ipak ne toliko dobro. Tlo pod nogama gotovo nije osjećala. Njegov dodir ju je nosio.
KIKA
Nije ni trepnula, a već su se uspinjali prema vratima gro- blja. Daleko ispod njih prijam je klizio iz fokusa dok su se udaljavali. Naglo, bez upozorenja, Daniel se zaustavio i ispu- stio njezinu ruku. Zadrhtala je, hladnoća se vratila.
— Ti i Cam — pustio je riječi da vise nedorečeno u zra- ku, poput pitanja. — Provodite li vas dvoje mnogo vremena zajedno?
— Zvučiš kao da ti se to ne sviđa. — izrekla je i pokajala se. Bila je glupa. Pretvarala se naivnom. Ţeljela je izazvati barem malo ljubomore, no njegovo lice i glas bili su ozbiljni.
— On nije... — Daniel je počeo. Promatrao je crvenorepog sokola kako slijeće na hrast iznad njihovih glava.
— Nije dovoljno dobar za tebe.
Već tisuću puta Luce je čula te riječi. To su svi ponavljali. Nije dovoljno dobar. Ali kada je Daniel te riječi izgovorio odjednom su zadobile vaţnost, postale istinite i nepatvorene, ne nejasne i isprazne kako su joj u prošlosti zvučale.
— Dobro. — tiho je govorila. — Ali, tko jest?
Daniel se podbočio. Dugo vremena se smijao sam sebi. — Ne znam — rekao je naposljetku. — Izvrsno pitanje.
Nije to bio odgovor koji je Luce očekivala. — Nije tako teško — rekla je stavljajući ruke u dţepove da ih ne bi pruţila prema njemu — biti dovoljno dobar za mene.
Danielove oči izgledale su kao da poniru, još trenutak pri- je ljubičaste, sada su bile tamne i duboko sive. — Jest. — rekao je. — Teško je.
Protrljao je čelo i samo na trenutak odmaknuo kosu. Do- voljno dugo da Luce primijeti ogrebotinu na čelu. Cijeljela je, ali Luce je znala da je nastala nedavno.
— Što ti se dogodilo s čelom? — pitala je pruţajući ruku prema njemu.
— Ne znam — ispalio je i odgurnuo njezinu ruku tako snaţno da je zateturala. — Ne znam odakle mi je taj oţiljak.
Doimao se uznemirenijim nego sama Luce, što ju je izne- nadilo. Bila je to tek ogrebotina, a on nije mogao znati za njezin san.
KIKA
Na šljunku iza njih začuli su se koraci. Oboje su se okre- nuli.
— Rekla sam ti da je nisam vidjela — Molly je rekla zbaciv- ši s ramena Camovu ruku. Uspinjali su se breţuljkom.
— Hajdemo! — rekao je Daniel, pročitavši njezine misli — bila je gotovo sigurna da je to mogao — prije nego što mu je uputila pogled pun tjeskobe.
Ĉim je krenula za njim, postalo joj je jasno kamo idu. Po- red crkve — gimnastičke dvorane prema šumi. Kao onda u dvorani, kada je, prije nego što ga je ikada vidjela da vjeţba, znala da se priprema preskakati uţe. Kao što je znala za ogre- botinu na čelu prije nego što ju je vidjela.
Hodali su jednakom brzinom, koracima jednake duljine. Svaki put, njihova stopala istodobno su gazila travu, sve dok nisu ušli u šumu.
— Ako s istom osobom dođeš na isto mjesto više nego jednom, to znači da više ne pripada samo tebi — rekao je Daniel kao da govori sebi.
Luce se nasmiješila, počašćena onime što su joj Danielove riječi otkrile. Nikoga nije doveo na to jezero, osim nje.
Dok su hodali sjenovitom šumom osjetila je hladnoću u ramenima. Šuma je mirisala poput većine obalnih šuma Ge- orgije, na vlaţno lišće crnike. Bio je to miris koji je Luce obično povezivala sa sjenama, no sve ju je više podsjećao na Daniela. Nije bilo mjesta na kojem se mogla osjećati sigurno nakon onoga što se dogodilo Toddu, ali sada, pored Daniela, napokon je s lakoćom disala.
Nije mogla ne pomisliti da je dovodi ovamo zato što ju je prošli put onako naglo napustio. Vjerojatno su trebali još jednom pokušati. Ono što je započelo gotovo kao sastanak, pretvorilo se u saţaljenja vrijedno odbijanje. Daniel, vjerojat- no svjestan toga, ţalio je zbog burnog odlaska.
Pribliţili su se stablu magnolije, mjestu s kojeg se vidjelo jezero. Sunce je obrubljivalo šumu na zapadu i ostavljalo
zlatan trag na površini vode. Sada je sve izgledalo drukčije. Cijeli svijet je blistao.
KIKA
Daniel se naslonio na drvo i promatrao je kako zuri u je- zero. Pomaknula se, stala uz njega pod voštane listove i cvje- tove, nevjerojatno rijetke u to doba godine, tako čiste i svjeţe kao u proljeće. Udahnula je mošusni miris i osjetila bliskost prema Danielu, premda za to nije bilo razloga. Uţivala je u tom osjećaju koji se stvorio niotkuda.
— Danas nismo odjeveni prikladno za plivanje. — rekao je pokazavši na Luceinu crnu haljinu.
Dotaknula je meki porub uz koljena, zamislivši šok na maminom licu ako bi uništila savršeno dobru haljinu samo zato što su se ona i mladić ţeljeli okupati u jezeru.
— Moţda bismo mogli barem umočiti stopala?
Daniel je kretnjom pokazao prema strmoj stazi u crvenoj stijeni koja je vodila do jezera. Preskakali su čvrst, ţutosmeđ šaš i slatkovodnu travu, a ravnoteţu odrţavali pridrţavajući se za čvornovate grane crnike. Obala je postajala šljunčana. Površina jezera bila je mirna. Luce se činilo da bi mogla ho- dati po vodi.
Odbacila je svoje crne balerinke i dotaknula vrhovima noţnih prstiju površinu po kojoj su plivali lopoči. Voda je bila hladnija nego nekoliko dana prije. Daniel je ubrao busen slatkovodne trave i stao upletati čvrste vlati.
Pogledao ju je. — Razmišljaš li ikada o odlasku?
— Neprestano — odgovorila je uz glasan uzdah, pretpostav- ljajući da i on misli jednako. Naravno, ţeljela je otići iz Mača i kriţa najdalje što je mogla. Svatko bi to ţelio. Ali, barem je uspijevala kontrolirati svoje misli i spriječiti da nahrupe fanta- zije o tome kako ona i Daniel zajednički planiraju bijeg.
— Ne — Daniel je rekao. — Hoću reći, jesi li ikada uistinu razmotrila zamisao da odeš odavde? Da zamoliš roditelje da
te prebace u neku drugu školu? Mač i kriţ... nije najbolje mjesto za tebe.
Sjela je na stijenu nasuprot Danielu i obgrlila koljena. Ako joj je pokušavao dati do znanja da je otpadnik medu otpadnicima, nije mogla suspregnuti blagu uvrijeđenost.
KIKA
Pročistila je grlo. — Ne mogu si priuštiti luksuz razmatra- nja odlaska odavde. Mač i kriţ je — zastala je na tren — u punom smislu riječi posljednja od posljednjih prilika za mene.
— Ma daj... — rekao je Daniel.
— Ne znaš ništa o tome.
— Znam. — Uzdahnuo je. — Uvijek postoji druga moguć- nost, Luce.
— Vrlo proročki od tebe, Daniele. — odgovorila je. Ĉula je svoj glas kako se diţe. — Ako te toliko zanima riješiti me se, što onda radimo ovdje? Nitko te nije tjerao da me dovedeš ovamo.
— Ne — rekao je. — Imaš pravo. Pokušavao sam reći da nisi poput ostalih. Sigurno postoji neko bolje mjesto za tebe.
Luceino srce ubrzalo je, što je bila uobičajena posljedica Danielove blizine. Ali sada je bilo drukčije. Od cijele situacije počela se preznojavati.
— Kada sam došla — rekla je — obećala sam sama sebi da nikome neću otkriti svoju prošlost, razlog zbog kojeg sam završila na ovome mjestu.
Daniel je spustio glavu medu ruke. — Ono o čemu govo- rim nema nikakve veze s onim tipom...
— Ti znaš za njega? — Luceino lice se zgrčilo.
Ne! Kako je saznao?! — Sto god ti je Molly ispričala...
Ali, bilo je prekasno. Nju i Todda one je noći našao Da- niel. Ako mu je Molly spomenula da je Luce upletena u još
jednu zagonetnu smrt u plamenu, nije znala gdje ni kako započeti s opravdanjima.
— Slušaj — rekao je zgrabivši joj ruke. — Ovo o čemu govorim nema nikakve veze s tvojom prošlošću.
Nije mogla povjerovati. — Ima li, onda, veze s Toddom?
Odmahnuo je glavom. — Ne, povezano je s ovim mje- stom. Sa stvarima...
Danielov dodir probudio je u njoj sjećanja. Stala je raz- mišljati o neobuzdanim sjenama koje je te noći vidjela. Ot- kad je došla u tu školu, promijenile su se. Od podmuklih,
KIKA
uznemirujućih prijetnji prerasle su u sada gotovo neprestan teror u svojem najgorem obliku.
Luda je, sigurno je Daniel tako mislio o njoj. Moţda ju je smatrao lijepom, ali je istodobno znao da je ozbiljno du- ševno poremećena. Zato je htio da ode, da ne dođe u priliku uplesti se u vezu s nekim poput nje. Ako je na takav način razmišljao, nije ni znao koliko ima pravo.
— Je li povezano, moţda, sa zlokobnim, crnim sjenama koje sam vidjela one noći kada je Todd poginuo? — rekla je, nadajući se da će ga njezine riječi šokirati. Ali, čim ih je izrekla znala je da nije ţeljela tek uplašiti Daniela još više... ţeljela se napokon nekome povjeriti. Više nije imala mnogo toga izgubiti.
— Što si rekla? — polako je upitao.
— Ah, znaš — rekla je slegnuvši ramenima, pokušavajući ublaţiti silinu svoje izjave od maločas. — Otprilike jednom na dan posjećuju me mračne stvari koje nazivam sjenama.
— Ne pravi se blesava — rekao je izravno. Iako ju je zabolio njegov ton, znala je da ima pravo. Zvučala je laţno leţerno i to je mrzila, jer zapravo je bila izvan sebe. Je li mu trebala re- ći? Je li mu mogla reći? Kimnuo je, ohrabrujući je da nastavi. Kao da je pogledom dopirao do riječi u njoj i vukao ih van.
— To traje već dvanaest godina — priznala je naposljetku, i sva se stresla. — Obično su se pojavljivale samo noću, u blizini vode ili drveća, ali sada... — Ruke su joj drhtale. — Pojavljuju se gotovo neprestano.
— Što čine?
Da mu glas nije ogrubio a lice izgubilo boju, pomislila bi da udovoljava nekom njezinu hiru ili da je pokušava ismijati.
— Obično se počnu vrzmati ovuda — ispruţila je ruku iza Danielova vrata i poškakljala ga. Prvi put nije joj bila namjera pribliţiti mu se — jedino tako mu je mogla objasniti. Na- ročito otkad su sjene počele dirati u njezino tijelo na tako opipljiv, tjelesan način.
Daniel nije ni trepnuo, pa je nastavila. — Ponekad se od- vaţe — rekla je i kleknula oslonivši se rukama o Danielova
KIKA
prsa — i gurnu me ovako. — Bili su okrenuti licem i lice. Njezina usna zadrhtala je. Gotovo nije vjerovala da je napo- kon nekome govorila — kamoli Danielu — o tim odvratnim stvarima koje je vidjela. Glas joj se pretvorio u šapat kada je rekla: — U posljednje vrijeme čini se da im nije dosta dok — progutala je — ne uzmu nečiji ţivot ili me ne sruše na leda.
Blago mu je odgurnula ramena, bez ikakve namjere, ali od najblaţeg dodira njezinih jagodica Daniel se prevalio na leda.
Njegov pad iznenadio ju je, toliko da je i sama izgubila ravnoteţu i nespretno pala na njegova prsa. Daniel je leţao na leđima i promatrao je razrogačenih očiju.
Nije mu trebala reći. A sada je leţala na njemu, i to upra- vo nakon što mu je povjerila svoju najveću tajnu, koja ju je uistinu klasificirala u duševno poremećene.
Kako je u takvom trenutku mogla tako snaţno ţeljeti po- ljubiti ga?
Njezino srce lupalo je nemogućom brzinom. Tada je shva- tila: bio je to zvuk dvaju srdaca. Njihova srca kao da su se
utrkivala. Vodila očajničku konverzaciju koju nisu mogla pre- točiti u riječi.
— Uistinu ih moţeš vidjeti? — šapnuo je.
— Da — šapnula je ţeleći se uspraviti i povući sve što je rekla. No, nije se mogla pomaknuti s Danielovih grudi. Po- kušala je pročitati njegove misli — pokušala procijeniti što bi netko normalan mislio o njezinu priznanju.
— Pretpostavit ću — rekla je sumorno — kako si sada si- guran da se trebam premjestiti. Na psihijatriju.
Odgurnuo ju je sa sebe i ustao, ostavivši je da leţi doslovno licem na kamenu. Pogledom je prelazila od njegovih stopala, pa nogu i torza do lica. Zurio je u šumu.
— Ovo se nikada prije nije dogodilo — rekao je.
Luce se osovila na noge. Bilo je previše poniţavajuće le- ţati ondje sama. Osim toga, on kao da nije čuo što mu je govorila.
— Što se nikada nije dogodilo? Prije čega?
KIKA
Okrenuo se prema njoj i obujmio joj obraze obraze dla- novima. Suspregnula je dah. Bio je tako blizu. Njegove usne tik uz njezine. Luce se uštinula za bedro, ţeleći se uvjeriti da ovaj put ne sanja. Bila je potpuno budna.
Zatim se otrgnuo od nje, gotovo silovito. Stajao je pred njom, disao ubrzano, ruku ukočenih uz tijelo.
— Ponovi mi što si vidjela.
Luce se okrenula prema jezeru. Prozirna plava voda njeţno je zapljuskivala obalu. Poţeljela je zaroniti u nju. To je učinio Daniel prošli put, kada su stvari za njega postale neizdrţive. Zašto to sada ne bi učinila?
— Moţda će te moje riječi iznenaditi — rekla je. — Ali ne pričinjava mi zadovoljstvo govoriti o svojem ludilu.
Naročito ne tebi.
Daniel nije odgovorio, ali osjećala je njegov pogled na li- cu. Kada je skupila snagu i kradomice ga pogledala, proma- trao ju je neobičnim, uznemirujućim, ţalobnim pogledom
— kutovi njegovih očiju kao da su se svinuli nadolje, a sivilo zjenica bilo je nešto najtuţnije što je Luce ikada vidjela. Osje- ćala se kao da ga je na neki način iznevjerila. Ali, to je bila njezina strahovita ispovijed. Zašto je onda Daniel izgledao toliko potresen?
Koraknuo je prema njoj i naginjao se sve dok njegove oči nisu gledale ravno u njezine. Luce je to bilo gotovo neizdrţivo, ali nije se mogla pomaknuti s mjesta. Nije mogla prekinuti taj trans — morat će to učiniti Daniel, čija se glava nastavila pribliţavati i naginjati prema njezinoj. Sklopio je oči. Njegove su se usne razdvojile. Luce je dah zastao u grlu.
I ona je sklopila oči. Nagnula glavu prema njegovoj. Raz- dvojila usne.
I čekala.
Poljubac za kojim je venula nije došao. Ničega nije bilo, osim šuma grančica. Luce je otvorila oči. Daniel je nestao. Uzdahnula je razočarana, ali ne iznenađena.
Ĉinilo joj se da vidi put kojim se vratio, to je bilo ono što je bilo neobično. Osjećala se poput lovca koji zna odgonet-
KIKA
nuti tragove u lišću. Osim što nije bila lovac, a trag koji je ostao iza Daniela bio je veći, jasniji i istodobno neuhvadjiviji. Ljubičast sjaj osvjetljivao je put kojim je Daniel prošao.
Bio je upravo poput ljubičaste svjedosti koju je vidjela za vrijeme poţara u knjiţnici. Priviđalo joj se. Pridrţala se za kamen i na trenutak skrenula pogled i protrljala oči. Zatim ponovo pogledala prema šumi i vidjela isto. Kao da je gledala kroz nečije bifokalne naočale s nevjerojatnom dioptrijom
— stabla crnike, vlaţno lišće u podnoţju, čak pjev ptica u granama — poskakivalo je iz fokusa. Ne samo poskakivalo,
okupano blijedom, ljubičastom svjedosti nego, uz to, emiti- ralo tiho, jedva čujno brujanje.
Osvrnula se, prestrašena. Od toga što je to značilo. Od suočavanja s time. S njom se događalo nešto što nikome nije mogla povjeriti. Pokušala je paţnju usmjeriti na jezero, ali i ono je tamnjelo i sve se slabije vidjelo. Bila je sama. Daniel je ostavio Luce, i za sobom taj put kojim se nije znala — niti htjela vratiti. Sunce je zašlo za planine, jezero je postalo crno poput ugljena. Zatim se usudila ponovo proviriti prema šumi. Udahnula je i zadrţala dah, nesigurna treba li osjetiti olakša- nje ili razočaranje. Gledala je šumu poput svake druge, bez drhtave svjedosti i ljubičastog brujanja.
A Daniel, kao da nikada njome nije prošao.
11 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 3:00 pm
Margita
Administrator
TRINAESTO POGLAVLJE
DIRNUTA U SRCE
Luceine tenisice Converse zvučno su koračale pločnikom. Osjećala je kako je vlaţan vjetar povlači za majicu. Go- tovo je osjećala okus katrana s nedavno popločenog dijela parkirališta. Ali kada se bacila u zagrljaj dvama zgrčenim bićima koja su stajala pred ulazom u Mač i kriţ, zaboravila je na sve drugo. Bila je subota ujutro.
Nikada u ţivotu nije bila toliko sretna što moţe zagrliti roditelje.
KIKA
Već danima je osjećala krivnju zbog njihova susreta u bol- nici, koji je završio hladno i rezervirano. Nije ţeljela ponoviti istu grešku.
Oboje su zateturali kada se bacila na njih. Majka se počela hihotati, tata ju je tapšao dlanom po leđima na svoj tipičan način čvrstog momka. Oko vrata je nosio ogroman fotoaparat.
Uspravili su se i izvukli iz zagrljaja, udaljivši je od sebe, ţeleći vidjeti svoju kćer. Trudili su se dobro joj se zagledati u lice, ali čim im je to pošlo za rukom, lica su im se izduţila. Luce je plakala.
— Zlato, što je? — otac joj je poloţio ruku na glavu.
Mama je kopala po svojoj golemoj torbi, traţeći zalihu papirnih rupčića. Sirom otvorenih očiju mahnula je rupčićem Luce pred nosom i rekla: — Sad smo tu. Sve će biti u redu, zar ne?
Ne, neće biti u redu.
— Zašto me onaj dan niste odveli kući? — Luce je zahti- jevala odgovor, iznova ljutita i povrijeđena. — Zašto ste im dopustili da me vrate ovamo?
Otac je problijedio. — Razgovarali smo s ravnateljem ne- koliko puta i on nas je svaki put uvjerio da ti ide super, da redovno pohađaš nastavu, da si odlična učenica kakvu smo i odgojili. Malo si promukla od dima i imaš kvrgu na glavi — mislili smo da je to cijeli problem. — Oblizao je usne.
— Zar ima još nešto? — pitala je mama.
Pogledali su se i Luce je znala da su se već prepirali oko toga. Mama bi zaklinjala da je posjete već mnogo prije, ali Lucein nepopusdjivi otac odlučno bi odbio.
Bilo je nemoguće objasniti im što se dogodilo one noći i kroza što je od tada prolazila. Smjesta se vratila na nastavu, iako ne svojevoljno. Zdravstveno je bila u redu, to je bila isti- na. Ali u svakom drugom pogledu — emocionalno, psihički, sentimentalno, nije mogla biti skršenija.
— Samo se ravnamo po pravilima. — objasnio je Lucein otac i velikom šakom stisnuo joj vrat. Iako joj teţina njegove ruke nije bila ugodna, oteţavala joj je stajanje i pomicala je iz
KIKA
ravnoteţe, nije se ţeljela odmaknuti. Toliko dugo nije bila okruţena ljudima koje je voljela. — Mi samo ţelimo ono što je za tebe najbolje — dodao je tata. — Moramo imati povje- renja u te ljude. — mahnuo je rukom prema golemim zgra- dama, kao da one predstavljaju Randy, ravnatelja Udella i ostale profesore i upravitelje. — Moramo vjerovati da znaju što govore.
— Ne znaju! — rekla je Luce, letimično pogledavši ruţne zgrade i prazno dvorište. Do tada, ništa u vezi s tom ustano- vom nije imalo smisla.
Roditeljski dan bio je tipičan primjer. Digli su toliko buke oko toga koliko bi učenici trebali biti sretni i privilegirani što
imaju priliku vidjeti rodbinu. Sada je bilo deset minuta prije ručka, a na parkiralištu je stajao auto Luceinih roditelja, sam samcat.
— Ovo mjesto je totalan promašaj — rekla je, zvučeći toliko cinično da su roditelji razmijenili zabrinute poglede.
— Luce, dušo — rekla je mama milujući je po kosi. Po pokretima, Luce je znala da se još uvijek nije naviknula na njezinu kratkoću. Njezini su prsti majčinskim instinktom mi- lovali duh njezine bivše kose sve do polovice Luceinih leda. — Sve što ţelimo jest provesti jedan ugodan dan s tobom. Tata je donio tvoje omiljene slatkiše.
Otac je smeteno uzeo šareni pokrivač načinjen od razno- raznih komadića platna i veliku košaru u obliku aktovke od pletena pruća, koju Luce nikada do tada nije vidjela. Kada su odlazili na izlete, sve je bilo mnogo opuštenije: nosili bi sa sobom papirne vrećice iz dućana i sjedili na poderanoj plahti bačenoj na travu pored prikolice za kanu, u blizini kuće.
— Ukiseljenu bamiju? — pitala je Luce djetinjastim glasom. Nitko nije mogao reći da se njezini roditelji nisu trudili. Tata je kimnuo. — I zaslađeni čaj i pecivo za bijeli umak.
Komadiće sira začinjene ljutim papričicama, baš onako kako ti voliš. I — rekao je — još nešto.
Mama je posegnula u torbu, izvukla debelu, zapečaćenu omotnicu i pruţila je Luce. Na djelić trenutka Lucein trbuh
KIKA
probola je oštra bol. Pismo ju je podsjetilo na poštu koju je dobivala. Psihotićni ubojico! Ti si Djevojka koja sije smrti
Potom je prepoznala rukopis na omotnici i lice joj se ra- širilo u najširi osmijeh.
Callie.
Poderala je omotnicu i izvukla razglednicu na kojoj su u stilu staromodne crno-bijele fotografije dvije starice jedna drugoj uređivale frizuru. Svaki centimetar razglednice bio je
ispunjen Callieinim oblim rukopisom. U omotnici se nala- zilo još nekoliko načrčkanih listova papira, jer na razglednici više nije bilo mjesta.
Draga Luce,
s obzirom na to daje naš telefonski razgovor bio smiješno ne- dostatan (moţeš li, molim te, podnijeti molbu da ti dopuste više vremena na telefonu? Ono je bilo doslovno nepravedno), vratit ću se staromodnim običajima i pisati ti pisma epskih razmjera.
U nastavku ćeš čitati o svakoj i najmanjoj sitnici koja mi se dogodila u posljednja dva tjedna. Sviđalo se tebi ili ne...
Luce je čvrsto privinula pismo na grudi, još uvijek se ce- reći, nestrpljiva progutati Callieino pismo čim roditelji odu kući. Callie nije odustala od nje. A njezini roditelji upravo su stajali pored nje. Već dugo se Luce nije osjećala toliko vo- ljeno. Posegnula je za očevom rukom i stisnula je.
Zatreštala je zviţdaljka, i roditelji su poskočili. — To je zvono za ručavanje — objasnila je, a oni su izgledali kao da im je laknulo.
— Dođite, ţeljela bih da nekoga upoznate.
Dok su koračali vrelim, magličavim parkiralištem prema dijelu dvorišta na kojem se odrţavalo otvaranje Roditeljskog dana, Luce je to mjesto stala promatrati njihovim očima. Ule- knuti krov glavne zgrade, mučan miris prezrelih i natrulih breskvi iz voćnjaka iza gimnastičke dvorane, vrata groblja od kovanog ţeljeza narančasta od hrđe. Shvatila je da se u samo nekoliko tjedana naviknula na mnoge mane Mača i kriţa.
KIKA
Na licima njezinih roditelja iščitavala je uglavnom uţasnu- tost. Otac je pokazao rukom prema umirućoj vinovoj lozi koja se iznemoglo ovijala oko dvorišne ograde s pukotinama.
— To je chardonnay — rekao je lecnuvši se, jer kada je biljka patila, i sam je osjećao bol.
Majka je čvrsto, objema rukama, stezala torbu na prsima. Njezini su laktovi stršali, bio je to stav koji je zauzimala ka- da bi se našla u četvrtima u kojima se bojala da bi je mogli orobiti. A crvene još nisu ni vidjeli. Luceini roditelji, koji su odlučno odbili Luceinu molbu da nabavi tu malu stvarčicu, internetsku kameru, vjerojatno bi osuđivali neprestan nadzor u Luceinoj školi. Luce ih je ţeljela poštedjeti svih grozota Mača i kriţa, najviše zato što je počinjala shvaćati da je mogu- će nositi se s ovdašnjim sustavom, ili čak ga nadmudriti. Prije nekoliko dana Arriane ju je sprovela dvorištem, priuštila joj jedno trčanje sa zaprekama i pritom pokazala gdje se nalaze crknuti crveni, čije su baterije potrošene ili su lukavo zamije- njene kako bi se stvorili mrtvi kutovi škole. Njezini roditelji za to nisu morali znati, sve što je njima trebalo bio je jedan ugodan dan s kćeri.
Penn je sjedila na tribinama i mahala nogama. Ondje je, u podne, imala sastanak s Luce. U rukama je drţala lonac s krizantemom.
— Penn, da te upoznam s mojim roditeljima. Harry i Do- reen Price — rekla je Luce i pokazala na njih rukom. — Ma- ma, tata, ovo je —
— Pennyweather Van Syckle-Lockwood — Penn je rekla i objema rukama svečano pruţila krizantemu Luceinoj mami. — Hvala vam što ste mi dopustili da vam se pridruţim uz objed.
Uvijek ljubazni, Luceini roditelji učtivo su gukali i smješ- kali se, ne zapitkujući o Penninoj obitelji i boravištu, o čemu im Luce nije stigla ispričati.
Bio je to još jedan topao, vedar dan. Otrovno zelene ţalo- sne vrbe pred knjiţnicom lagano su se njihale na povjetarcu,
KIKA
a Luce je povela roditelje tako da su vrbe zaklanjale većinu čađavih mrlja na zidovima te prozore uništene vatrom. Ţeljela
je roditelje poštedjeti takvih prizora. Dok su prostirali pokri- vač na travu, Luce je odvukla Penn na stranu.
— Kako si? — Luce je upitala. Da se sama našla u Penni- noj situaciji — pozvana provesti cijeli dan s tuđim roditeljima umjesto sa svojim — bilo bi joj potrebno mnogo podrške.
Na njezino iznenađenje, Pennina glava sretno je kimala. — Već sada je mnogo bolje nego prošle godine — rekla je. — I to samo zbog tebe. Da ti nisi došla, ne bih imala s kim provesti ovaj dan.
Pennin kompliment iznenadio je Luce toliko da je okrenu- la glavu i pogledala oko sebe da vidi kako drugi provode taj dan. Iako je parkiralište još uvijek bilo napola prazno, činilo se da Roditeljski dan polako počinje.
Molly je sjedila na deki u blizini, između muškarca i ţene s licima poput mopsa i pohlepno ţvakala pureći batak. Arri- ane je čučala na tribinama i šaptala na uho starijoj pankerici s hipnotički ruţičastom kosom. Najvjerojatnije joj je to bila starija sestra. Dvije djevojke uhvatile se Lucein pogled, našto se Arriane nasmiješila i mahnula, zatim se okrenula drugoj djevojci i nastavila šaptati.
Roland je sjedio na ogromnoj plahti okruţen velikim bro- jem ljudi koji su postavljali izletni ručak. Smijali su se i šalili, a nekoliko mlađe djece gađalo se hranom. Ĉinilo se da se zabavljaju dok dvorištem nije poletio projektil u obliku klipa kukuruza i gotovo pogodio nespremnu Gabbe, koja je pod rukom vodila muškarca dovoljno starog da joj bude djed. Uputila je Rolandu mrk pogled i potapšala starca po laktu dok su prilazili stolicama postavljenim za tu prigodu na igra- lište.
Daniela i Cama vrlo očito nije bilo, a Luce je zanimalo kako izgledaju njihove obitelji. Iako je bila ljutita i posramlje- na zbog Danielova ponašanja na jezeru — drugi put zaredom
KIKA
napustio ju je bez riječi, ţarko je ţeljela vidjeti kako mu izgle- da rodbina. No, sjetivši se njegova dosjea iz podruma, Luce se zapitala je li i sa kime ostao u dodiru.
Luceina majka podijelila je sir na četiri tanjura, a tata ih je posuo svjeţe nasjeckanim ljutim papričicama. Nakon prvog zalogaja Luceina su usta gorjela, baš onako kako je voljela. Penn nije bila upoznata s tipičnom ondašnjom hranom na kojoj je Luce odrasla. Ĉinilo se da je naročito uţasava uki- seljena bamija, no nakon prvog zalogaja nasmiješila se Luce, iznenađeno i s odobravanjem.
Luceini roditelji donijeli su sa sobom sve što je Luce vo- ljela jesti, čak i praline od pekana iz obiteljskog dućana u njihovoj ulici. Zadovoljno su ţvakali dok je njihova kći sjedila između njih, sretni što mogu koristiti usta za nešto drugo, ne za razgovor o smrti.
Trebala je uţivati u tom vremenu koje je imala s njima, zalijevati ga svojim omiljenim slatkim, dţordţijskim čajem, ali nije mogla. Osjećala se poput varalice, laţne kćeri koja se tru- di epikurejski ručak u Maču i kriţu prikazati svojim rodite- ljima kao dio svakodnevnice. Cijeli dan bio je takva prevara!
Na zvuk mlakog pljeskanja Luce se okrenula prema tri- binama. Ondje su stajali Randy i ravnatelj Udell, kojeg je Luce sada prvi put vidjela uţivo. Prepoznala ga je s neobično nejasnog portreta koji je visio u glavnom predvorju škole, no sada je mogla utvrditi da je umjetnik bio velikodušan. Od Penn je doznala da se ravnatelj pojavljivao u školi samo jednom na godinu. Na Roditeljski dan — bez iznimke. Bio je to samotnjak kojeg ni smrt učenika njegove škole nije mogla natjerati da napusti svoju palaču na otoku Tybeeu. Brada mu je nestajala u podbratku a goveđe oči zurile su neusredotoče- no u okupljene ljude.
Uz njega je stajala Randy, podbočena rukama, u bijelim čarapama. Na licu je imala nalijepljen široki, bezusni osmijeh,
a ravnatelj je brisao čelo rupcem. Njihovi izrazi lica bili su ne- prirodno ljubazni, ali bilo je očito da ih pretvaranje iscrpljuje.
KIKA
— Dobrodošli u Mač i kriţ, na stopedesetu godišnjicu Roditeljskog dana — ravnatelj Udell govorio je u mikrofon.
— Je li on to ozbiljno? — Luce je šapnula Penn. Roditeljski dan u vrijeme prije Građanskog rata? — Penn je zakolutala očima. — Sigurno je pogrešno pročitao. Rekla sam im da mu nabave nove naočale za čitanje.
— Pred nama je dan ispunjen zabavom i ugodnim vreme- nom koje ćete provesti sa svojim obiteljima, počevši s ovim izletnim ručkom.
— Koji obično traje devetnaest minuta — Penn je rekla, a Luceini se roditelji ukočili. Luce se nasmiješila preko Pennine glave i usnama oblikovala riječi — Šali se.
— Zatim ćete moći izabrati iz sljedeće ponude aktivnosti. Naša biologinja, gospođa Yolanda Tross, u knjiţnici će odr- ţati fascinantno predavanje o mjesnoj flori, kakvu nalazimo u okolici naše škole. Trenerica Diante nadgledat će niz obitelj- skih i međuobiteljskih prijateljskih utrka, koje će se odrţati ovdje na našem igralištu. A gospodin Stanley Cole nudi vam povijesno razgledavanje našeg cijenjenog groblja palih heroja. Bit će to jedan vrlo ispunjen dan.
I napominjem — ravnatelj Udell rekao je s vulgarnim, zu- batim osmijehom — imat ćete to na testu.
Bila je to otrcana i neutralna šala koja od okupljenih obitelji nije mogla izmamiti više od malo uljudna smijeha. Luce je pogledala Penn i zakolutala očima. Takvo depresivno oponašanje dobroćudna smijuljenja previše je jasno govorilo da su svi prisutni došli u nastojanju da ublaţe griţnju savjesti što su vlastitu djecu ostavili u rukama tih ljudi. Obitelj Price također se nasmijala, iščitavajući s Luceina lica upute za dalj- nje ponašanje.
Nakon objeda, obitelji su pospremile ostatke hrane i po- vukle se. Luce je imala dojam da se vrlo malo njih uključilo u obvezne aktivnosti. Nitko nije slijedio profesoricu Tross u knjiţnicu, a osim Gabbe i njezina djeda na drugoj strani igrališta, nitko se nije uvukao u vreću za krumpir.
KIKA
Nije znala kamo su se Molly, Arriane i Roland odšuljale sa svojim obiteljima, a Daniela nije vidjela cijeli dan. Ne bude li ih povela u razgledavanje i pristala na sudjelovanje u jednoj od aktivnosti, Luce je znala da će razočarati roditelje. Budući da je razgledavanje groblja smatrala najmanjim zlom, Luce je predloţila da spakiraju ostatke i pridruţe se gospodinu Coleu na ulazu u groblje.
Arriane se zaljuljala s vrha tribina i poput gimnastičarke koja silazi s ruče prizemljila se tik pred Luceine roditelje na putu prema groblju.
— Booookić! — pjevušila je, oponašajući luđakinju najbo- lje što je znala.
— Mama, tata — Luce je rekla, zagrlivši roditelje. — Ovo je moja dobra prijateljica Arriane.
— A ovo je — Arriane je rukom pokazala na visoku dje- vojku kričavo ruţičaste kose koja se sporo spuštala stubama na tribinama — moja sestra Annabelle.
Annabelle je ignorirala Luceinu ispruţenu ruku i povukla Luce u prisan, odulji zagrljaj. Luce je osjećala kako im se ko- sti sudaraju. Zagrljaj je trajao toliko da se Luce počela pitati o čemu je zapravo riječ, ali čim je Luce osjetila nelagodu, Annabelle ju je pustila.
— Tako mi je drago što smo se upoznale — rekla je i uzela Luceinu ruku.
— Također — rekla je Luce, iskosa pogledavajući Arriane.
— Hoćete li biti na obilasku groblja s profesorom Coleom?
— Luce je pitala Arriane, koja je također gledala Annabelle kao da je poludjela.
Annabelle je zinula da odgovori, ali Arriane ju je pretekla. — Ne, zaboga! Takve aktivnosti priliče totalnim jadnicima. Ovlaš je pogledala Luceine roditelje. — Bez uvrede.
Annabelle je slegnula ramenima. — Moţda ćemo poslije imati priliku bolje se upoznati — rekla je Luce trenutak prije nego što ju je Arriane odvukla sa sobom.
KIKA
— Doimaju se kao drage djevojke — Luceina majka rekla je prodornim glasom, kakvim je obično zahtijevala objašnje- nja od Luce.
— Hmm, zašto si se toliko svidjela onoj djevojci? — Penn je pitala. Luce je pogledala Penn, zatim svoje roditelje. Zar je morala opravdavati činjenicu što se nekome sviđa i to pred njima?
— Luceinda! — profesor Cole ju je pozvao, mašući s ulaza u groblje, mjesta susreta zainteresiranih za obilazak. Bio je sam.
— Ovamo!
Profesor Cole srdačno je objema rukama obuhvatio ru- ke njezinih roditelja, čak je i Penn čvrsto prigrlio. Luce je pokušavala odvagnuti treba li biti iznervirana sudjelovanjem profesora Colea u programu Roditeljskog dana ili impresi- onirana njegovim laţnim elanom. No kada je progovorio, iznenadila se.
— Cijelu godinu pripremam se za ovaj dan — šapnuo je.
— Za priliku da odvedem učenike na svjeţ zrak i uputim ih u mnoga čudesa ovoga mjesta — oh, zbilja jedva čekam! Razgledavanje tog tipa najbolje je što učitelj popravne škole moţe organizirati svojim učenicima umjesto školskog izleta. Naravno, nitko se nikada do sada nije pojavio na mojem raz- gledavanju, što današnji dan čini inauguralnim.
— Pa, počašćeni smo — zagrmio je Lucein otac, osmjeh- nuvši se gospodinu Coleu. Iz očeva nastupa Luce je zaključila da nije riječ tek o očevu muškom zanimanju za topništvo Građanskog rata i umijeće ratovanja. Njezin otac jasno je osjećao iskrenost profesora Colea, a ljudske naravi čitao je bolje od ikoga koga je Luce poznavala.
Dva muškarca već su se ţurno spuštala strmom padinom iza ulaza. Luceina majka ostavila je izletnu košaru na ulazu i na- smiješila se Luce i Penn svojim znanim iscrpljenim osmijehom.
Gospodin Cole mahnuo im je, pokušavajući privući nji- hovu paţnju. — Počet ćemo s malo trivijalnosti. Moţete li pogoditi — digao je obrve — koji je dio groblja najstariji?
KIKA
Dok su Luce i Penn spuštale poglede i izbjegavale kontakt, upravo kao i za vrijeme nastave, Lucein otac se propinjao na prste kako bi pogledom mogao obuhvatiti sve veće kipove.
— To je trik pitanje — urlikao je profesor Cole, tapšući bogato ukrašena vrata od kovanog ţeljeza. — Prednji dio ograde dao je izgraditi prvi vlasnik još davne 1831. Kaţu da je njegova supruga Ellamena imala prekrasan vrt, no trebala je nešto što bi drţalo zamorce dalje od njezinih nasada rajči- ca. — Nasmijao se ispod glasa. — To je bilo prije rata. I prije vrtača. Krenimo dalje.
Dok su koračali grobljem profesor Cole sipao je činjenicu za činjenicom, o gradnji, povijesnoj pozadini, o umjetniku — čak je i on slobodno koristio taj termin — koji je načinio kip zvijeri s krilima na vrhu spomenika u samom središtu groblja. Lucein otac obasipao ga je pitanjima a majka je njeţno ru- kom prelazila po najljepšim spomenicima, mrmljajući — O Boţe! — svaki put kada bi zastala pročitati natpis.
Penn se vukla iza Luceine majke, vjerojatno ţaleći što se nije prikrpala drugoj obitelji. A Luce je zaostajala zamišljajući reakcije svojih roditelja na njezinu priču o tom groblju.
Ovdje sam odrađivala prvu kaznu... Gdje me kip anđela gotovo ubio...
Na ovo isto mjesto doveo me mladić iz popravnog doma, kojeg mi nikada ne biste dopustili da viđam, na najneobiiniji izlet...
— Cam — gospodin Cole pozvao je kada je zaokrenuo iza spomenika.
Cam je stajao pored visoka muškarca tamne kose, odje- vena u crno poslovno odijelo po mjeri. Nisu čuli profesora Colea ili zamijetili druţbu koju je vodio u obilazak. Stajali su u podnoţju crnike, potiho razgovarali i vrlo ţivo gestikulirali. Njihovi pokreti rukama podsjetili su Luce na njezina učitelja glume kada bi tko od učenika zapriječio pogled na pozornicu.
— Jeste li tvoj otac i ti zakasnjele pridošlice na našem raz- gledavanju?
KIKA
Gospodin Cole ponovio je pitanje Camu, ovaj put glasni- je. — Mnogo ste propustili, no siguran sam da postoji još koja zanimljivost u koju bih vas mogao uputiti.
Cam je polako okrenuo glavu prema njima, zatim natrag prema svojem sudrugu, koji je podsmješljivo promatrao cijeli prizor. Luce je smatrala da visok i klasično privlačan muš- karac s golemim zlatnim satom nije dovoljno star da bude Camov otac. Ili je moţda dobro stario. Cam je pogledom dotaknuo Lucein vrat, nakon čega mu se na licu, na djelić trenutka, vidjelo razočaranje. Luce se zarumenjela, svjesna da njezina majka upija pogledom cijelu situaciju i pita se što se zapravo događa.
Cam se nije obazirao na profesora Colea, prišao je Lucei- noj majci i privukao njezinu ruku usnama, prije nego što ih je tko mogao predstaviti jedno drugome. — Vi ste zacijelo Luceina starija sestra — laskao je.
Penn, Luce slijeva prekrila je usta rukom kao da će povra- titi i šapnula Luce: — Molim te, reci mi da nije samo meni zlo.
Luceina majka izgledala je smeteno, zbog čega su se Luce — i njezin otac osjećali vrlo očito — nelagodno.
— Ne, ne moţemo biti na razgledavanju — Cam je izjavio, namignuvši Luce i povukavši se natrag upravo kada je Lucein otac prišao. — No, bilo mi je pravo zadovoljstvo — pogledavši letimično sve troje, izostavivši Penn — sresti vas ovdje. Tata, hajdemo.
— Tko je to bio? — Luceina majka šapnula je kada su Cam i njegov otac, ili tko god to bio, nestali uz padinu.
— Oh, samo jedan od Luceinih oboţavatelja — Penn je re- kla u namjeri da ih razvedri, no pošlo joj je za rukom upravo suprotno. — Jedan od? — Lucein otac zurio je u Penn.
Na poslijepodnevnoj svjedosti Luce je prvi put zamijetila nekoliko sijedih u očevoj bradi. Nije ţeljela provesti posljed- nje trenutke tog dana uvjeravajući ga da ne treba brinuti zbog mladića iz popravnog doma.
— Nije to ništa, tata. Penn se šali.
KIKA
— Ţelimo da budeš oprezna, Luceinda — rekao je. Luce se sjetila Danielova prijedloga otprije neki dan —
njegova usrdna nagovaranja. Moţda nije bilo dobro za nju ostati u Maču i kriţu. Najednom je to ţarko poţeljela pred- loţiti svojim roditeljima, i moliti ih i preklinjati da je odvedu odade.
Ali, zbog istog sjećanja na Daniela, suzdrţala se. Kada ga je gurnula one večeri na jezeru zadrhtala je od dodira njegove koţe na svojoj, a njegove oči nekada su poprimale najtuţniji izraz koji je vidjela. Bila je istodobno svjesna sve ludosti, ali i potpune istinitosti, u pomisli da je pakao koji je prolazila u Maču i kriţu bio vrijedan još kojeg trenutka s Danielom. Da vidi hoće li biti što od njih.
— Mrzim rastanke. — Luceina majka dahnula je i privinula kćer u čvrst zagrljaj, prekinuvši joj misli. Luce je pogledala
na sat i raţalostila se. Nije joj bilo jasno kako je poslijepodne tako brzo proteklo, zar je došlo vrijeme za njihov odlazak!?
— Hoćeš li nas nazvati u srijedu? — upitao je njezin tata i poljubio je u oba obraza, kao što je to činio dio njegove obitelji francuskog podrijetla.
Hodali su prema parkiralištu drţeći Luce za ruke. Zatim su je još jednom snaţno zagrlili i izljubili. Dok su se rukovali s Penn zaţeljevši joj svako dobro, Luce je na nadstrešnici od opeke, koja je natklanjala neispravnu telefonsku govornicu na izlazu iz zgrade, zamijetila videokameru. Okretala se oko osi, što je značilo da je imala ugrađen detektor. Nije bila na Arri- aneinu obilasku, a bilo je sigurno da to nije bila crvena. Lu- ceini roditelji nisu ništa primijetili — moţda je tako bilo bolje.
Odlazili su, dvaput se osvrnuvši prema djevojkama koje su stajale na glavnom ulazu. Tata je upalio stari crni Chrysler New Yorker i spustio prozor.
— Volimo te — glasno je povikao, zbog čega bi Luce u normalnim okolnostima bilo neugodno, da nije bila odviše oţalošćena njihovim odlaskom.
KIKA
Luce je uzvratila mahanjem. — Hvala vam — šapnula je — na pralinama i bamiji. Na današnjem danu. Na prihvaćanju Penn pod svoje okrilje, bez suvišnih pitanja. Na ljubavi koju mi pruţate usprkos tome što vas plašim.
Kada su straţnja svjeda auta nestala iza zavoja, Penn je potapšala Luce po leđima. — Ţeljela bih posjetiti svojeg tatu — odgrnula je zemlju čizmom i plaho pogledala Luce. — Bi li mi se ţeljela pridruţiti? Ako ne, shvaćam, jer morala bi se vratiti onamo — palcem je trgnula prema dubinama groblja.
— Naravno — Luce je rekla.
Hodale su vanjskim, visokim rubom groblja, sve dok nisu dospjele na njegov krajnji istočni dio, gdje se Penn zausta-
vila pred jednim grobom. Bio je bijel i skroman, prekriven
ţućkastim slojem borovih iglica. Penn je kleknula i stala ih
čistiti rukom.
Na jednostavnom spomeniku pisalo je samo STANFORD LOCKWOOD, NAJBOLJI OTAC NA
SVIJETU.
Iza tog natpisa Luce je mogla čuti Pennin ţaloban glas, i suze su joj navrle na oči. Nije ţeljela da ih Penn vidi — napo- kon, Luce je još uvijek imala roditelje. Ako je netko trebao plakati, bila je to... Penn je plakala.
Prikrivala je plač tihim šmrcanjem i potajnim otiranjem suza narezuckanim rubom dţempera. Luce je kleknula uz Penn i pomogla joj pomesti iglice. Zatim ju je zagrlila i privi- nula uza se najčvršće što je mogla.
Zatim se Penn povukla iz zagrljaja, zahvalila Luce i izvukla iz dţepa pismo.
— Obično mu nešto napišem — objasnila je.
Luce je odlučila ostaviti Penn nasamo s ocem, ustala, povukla se korak natrag i zatim se okrenula prema padini koja je vodila u središte groblja. Kroz suze učinilo joj se da na vrhu velikog monolita netko sjedi. Upravo tako. Mladić. Rukama je grlio koljena. Kako je dospio onamo — nije mogla ni zamisliti, ali ondje se nalazio.
KIKA
Doimao se ukočeno i osamljeno, kao da je na tome mjestu proveo cijeli dan. Nije primijetio Luce ili Penn. Ĉinilo se kao da ništa nije primjećivao. A Luce se nije morala pribliţiti i vidjeti te ljubičasto sive oči da ga prepozna.
Cijelo to vrijeme Luce je tragala za objašnjenjima u vezi s Danielom, zašto je njegov dosje tako oskudan, kakve obi- teljske tajne skriva knjiga nestala iz knjiţnice, kamo su mu odlutale misli onoga dana kada ga je pitala za obitelj. Zašto je s njom malo topao, malo hladan... uvijek.
Nakon toliko emotivnog dana koji je provela s roditeljima, tuga pri pomisli na to da je Daniel sam na svijetu, Luce je gotovo oborila na koljena.
ČETRNAESTO POGLAVLjE U DOKOLICI
Cijeli utorak je kišilo. Sa zapada su se kotrljali oblaci crni kao noć, i izlijevali se nad kampusom, ne pomaţući Lu- ce da razvedri misli. Kiša je padala u nejednakim naletima — rominjala, pa pljuštala, zatim je padala tuča, a nakon toga nevrijeme bi se nakratko primirilo. Zatim bi sve krenulo iz- nova. Za vrijeme odmora učenicima nije bilo dopušteno izla- ziti u dvorište, i što se više bliţio kraj sata matematike, Luce je sve više ludjela.
To je shvatila kada su njezine bilješke počele skretati s kompliciranih teorema i počinjale izgledati ovako:
15. rujna: Srednji prst umjesto upoznavanja.
16. rujna: Kip se rušio, zaštitio me rukom poloţenom na glavu (ili je sebe pokušavao spasiti). Odmah nakon toga je otišao.
17. rujna. Moguća pogrešna interpretacija D-ova kimanja da trebam prihvatiti Camov poziv na tulum. Neugodno otkriće da su D&G u vezi (greška?).
KIKA
Crno na bijelom, izgledalo je kao početak popisa neugod- nih događaja. Bio je naizmjence tako gorljiv, zatim leden. Po- stojala je mogućnost da joj uzvraća osjećaje — a ako bi se od nje traţilo da o tome nešto kaţe, tvrdila bi da je svako njezino čudno ponašanje bilo reakcija na njegovo čudno ponašanje.
Ne. U takvu raspravu bez glave i repa nije se ţeljela upu- štati. Nije ţeljela igrati igre. Nikakve. Samo je ţeljela biti s njim. Iako, nije imala pojma zašto. Ili kako to postići. Ili što
bi to, zapravo, za nju značilo. Sve što je sa sigurnošću mogla ustvrditi bilo je da, usprkos svemu, samo o njemu razmišlja. Samo do njega joj je stalo.
Ako bi otkrila što ga je povezivalo s njom a što od nje odbijalo, pomislila je da bi mogla doznati razlog njegova nepredvidljivog ponašanja.
Ali njezin ju je popis samo deprimirao. Zguţvala je papir.
Kada je posljednje zvono toga dana odzvonilo, Luce je poţurila iz učionice. Obično bi pričekala Arriane ili Penn, uţasnuta od trenutka kada će se im se putevi razdvojiti i pre- pustiti je na milost i nemilost njezinim mislima. Ali danas, začudo, nije imala volje ni za koga. Radovala se samoći. Imala je ideju, jedinu za koju je bila sigurna da će upaliti, kako pro- čistiti misli od Daniela — dugim, samotnim plivanjem.
Dok su se ostali vukli prema svojim sobama, Luce je preba- cila kapuljaču i izjurila na kišu, ţureći prema zgradi s bazenom.
Jurnula je stubama zgrade Augustine, i naletjela na nešto visoko i crno. Cam. Od sudara, hrpa se knjiga u njegovim rukama zaljuljala i bučno, jedna po jedna, srušila na pločnik. Na glavi je imao kapuljaču, a iz slušalica u ušima treštala je glazba. Vjerojatno ni on nju nije primijetio. Oboje su bili zaokupljeni svojim mislima.
— Jesi li dobro? — upitao ju je dodirnuvši joj leđa.
— Jesam — Luce je rekla. Tek je blago posrnula. Nastra- dale su Camove knjige.
— Sada kada smo si slučajno srušili knjige na pločnik, ne bismo li sada trebali posegnuti za njima i pritom dopustiti našim rukama da se slučajno dodirnu?
KIKA
Luce se nasmijala. Podigla je jednu od knjiga i dodala mu je, a on je zadrţao njezinu ruku, čvrsto je stisnuvši. Kosa mu je bila natopljena vodom, a u dugim, gustim trepavicama zadrţale su se blistave, velike kapi. Izgledao je zbilja dobro.
— Kako se na francuskom kaţe zbunjen? — upitao je.
— Hmm... gene — započela je Luce, osjetivši se i samom ponešto genee. Cam je još uvijek stezao njezinu ruku. — Ĉe- kaj, zar nisi ti jučer dobio pet na testu iz francuskog?
— Primijetila si? — upitao je. Glas mu je zvučao neobično.
— Came, — rekla je — je li sve u redu?
Nagnuo se prema njoj i obrisao kap koja joj je tekla niz nos. Od dodira njegova kaţiprsta zadrhtala je, ne mogavši suspregnuti sjećanje i čeţnju za njegovim toplim i čudesnim zagrljajem, kao nakon Toddove komemoracije.
— Mislio sam na tebe — rekao je. — Ţelio sam te vidjeti. Ĉekao sam te na prijamu onaj dan, ali netko mi je rekao da si otišla.
Luce je znala da je znao s kime je otišla. I da je ţelio da ona to zna.
— Ţao mi je — viknula je pokušavajući nadglasati grmlja- vinu. Oboje su bili potpuno mokri.
— Dođi, sklonimo se s kiše. — Cam ju je povukao prema natkrivenom ulazu u zgradu Augustine.
Luce je pogledala preko ramena prema ulazu u gimnastič- ku dvoranu. Ondje je ţeljela biti, a ne ovdje ili negdje drugdje s Camom. Barem ne sada. Glavom su joj kolale proturječne, zbunjujuće ideje i ţelje. Morala se maknuti od — svega — i raščistiti misli.
— Ne mogu — rekla je.
— Moţda kasnije? Večeras?
— Kasnije, moţe.
Široko se nasmiješio. — Doći ću po tebe, do tvoje sobe.
Iznenadio ju je privukavši je posve kratko k sebi da je njeţ- no poljubi u čelo. U istom trenutku preplavilo ju je olakšanje i mir, gotovo kao da joj je dao kakvu injekciju. Prije nego
KIKA
što je mogla još nešto osjetiti, pustio ju je iz zagrljaja i ţurno krenuo prema spavaonicama.
Luce je odmahnula glavom i polako krenula šljapkajući mokrim pločnikom prema gimnastičkoj dvorani. Morala je srediti misli, i to ne samo one o Danielu.
Moţda je to bila dobra zamisao, moţda bi bilo zabavno provesti dio večeri s Camom. Ako ne bude kiše, vjerojatno bi je odveo u kakav tajni kut kampusa i bio karizmatičan i lijep na svoj hladnokrvan način koji ju je zbunjivao. Uz njega se osjećala posebnom.
Nasmiješila se.
Otkad je zadnji put kročila u Našu Gospu od Fitnesa, ka- ko je Arriane prekrstila gimnastičku dvoranu, školski domari započeli su borbu protiv puzavica. S većine zgrade zeleni pre- krivač bio je skinut, no posao je bio tek napola završen jer su zelene loze visjele preko ulaznih vrata poput kakvih pipaka. Luce se pri ulasku morala duboko sagnuti.
Gimnastička dvorana bila je prazna, U usporedbi s olujom koja je bjesnjela vani, unutra je bilo tako tiho da se mogla čuti muha u letu. Većina svjetala bila je ugašena. Nije pitala je li dopušteno koristiti dvoranu u večernjim satima, ali vrata su bila otključana i unutra nije bilo nikoga tko bi je mogao spriječiti.
U slabo osvijedjenom predvorju prošla je pored pergame- nata na latinskom jeziku pod staklom i minijaturne mramorne reprodukcije Marijina primanja Kristova tijela. Zastala je na vratima teretane, gdje je onomad zatekla Daniela kako preskače uţe. Uzdahnula je. Bio bi to sjajan dodatak njezinom popisu.
18. rujna: D. me optuţio da ga uhodim.
Nakon dva dana: Penn me nagovara da ga uistinu počnem
uhoditi. Pristajem.
Uf! Nalazila se u crnoj rupi samoprezira. Ali, nije se mogla zaustaviti. Kad je došla do sredine predvorja, ukočila se. Odjednom je shvatila zašto je cijeli dan bila toliko zao-
KIKA
kupljena mislima o Danielu, a prema Camu se osjećala još proturječnije nego inače. Sinoć ih je obojicu sanjala.
Lutala je prašnom izmaglicom drţeći nekoga za ruku. Osvrnula se misleći da je to Daniel. Ali, usne pritisnute uz njezine, iako ugodne i njeţne, nisu bile njegove. Ljubila je Cama. Ljubio ju je bezbrojnim mekim poljupcima, ali svaki put kad bi Luce malo virnula, njegove olujno zelene oči bile su otvorene, probadale su je ispitujući je o nečemu čemu nije znala odgovor.
Zatim je Cam nestao, nestala je i magla, a Luce se našla u čvrstom Danielovu naručju. Bila je upravo ondje gdje je ţeljela biti. Nagnuo ju je i silovito poljubio, gotovo ljutito, i svaki put kada bi se njegove usne odvojile od njezinih, makar na djelić sekunde, Luce bi proparala neizdrţiva ţeđ zbog ko- je ne bi mogla obuzdati krik. Ovaj put je znala da su ono krila. Dopustila mu je da je njima obgrli poput pokrivača. Ţeljela ih je dodirnuti, omotati njima sebe i Daniela, ali bar- šunasti dodir ubrzo se povukao, uvukao u sebe. Prestao ju je ljubiti i stao je promatrati njezino lice, traţio na njemu reakciju. U početku nije razumjela čudan, vreo strah koji joj se širio utrobom. Ali ondje je bio, neugodno je grijao, potom prerastao u vrelinu koja ju je pekla sve više — dok više nije mogla podnositi. Naglo se probudila. San je završio Luceinim samozapaljenjem, prvo se raspala na dijelove — zatim nestala u pepelu.
Probudila se sva u znoju — kosa, jastuk, pidţama, sve je bio mokro i njoj je odjednom postalo tako, tako — hladno. Leţa- la je dršćući u samoći, sve do prvih jutarnjih zraka svjedosti.
Luce je protrljala kišom natopljene rukave jedan o drugi pokušavajući se ugrijati. Naravno! San je u njezinu srcu ostavio
vatru, a u kostima jezu s kojom se cijeli dan borila. Zato je došla ovamo, da pokuša plivanjem izbaciti to sve iz organizma.
Danas joj je njezin kupaći kostim Speedo pristajao, a sa sobom je ponijela i naočale za ronjenje. Odgurnula je vrata i stala na dasku za skakanje, udišući vlaţan zrak i tup miris klora. Nije bilo drugih učenika koji bi joj odvraćali paţnju ili
KIKA
prodornog zvuka zviţdaljke trenerice Diante, bila je sama, no osjećala je prisutnost. Nečega gotovo svetog. Moţda je to bio plod njezine mašte, jer je prostor u kojem se nalazio bazen bio prekrasan, čak i uz kišu koja je lupala po napuklim pro- zorima. Ĉak i bez upaljenih svijeća na bočnim oltarima, Luce je pokušala zamisliti kako je to mjesto izgledalo prije nego što su klupe za sjedenje zamijenjene ogromnim bazenom i nasmiješila se. Svidjelo joj se zamišljati da pliva pod svim tim glavama pognutim u molitvi.
Spustila je naočale na oči i skočila u vodu. Voda je bila topla, mnogo toplija od kiše, a grmljavina tako bezopasna i daleka kada je glavu uronila ispod površine.
Odgurnula se i počela zagrijavati sporim kraulom.
Njezino tijelo ubrzo se opustilo, a nekoliko zamaha poslije ubrzala je i zaplivala leptirovim stilom. Osjećala je kako je udovi peku, ali je nastavila plivati sve dok bol nije nestala. Taj je osjećaj trebala! Bila je u elementu.
Da je barem mogla razgovarati s Danielom! Razgovarati, bez njegovih upadica o tome kako bi za nju bilo bolje da se premjesti u drugu školu, bez njegova bjeţanja od nje prije nego što je mogla objasniti. Moţda bi to pomoglo. Ali bi zacijelo zahtijevalo vezanje njegovih ruku i lijepljenje usta samoljepljivom vrpcom, samo dok ne sasluša što mu ţeli reći.
Ali, što bi mu mogla reći? Za osjećaj koji se javljao kad mu je bila u blizini, koji, kad je o tome bolje razmislila, nije imao veze s njihovim odnosom?
Što ako bi ga mogla nekako nagovoriti da se vrate na je- zero? Sam je natuknuo da je jezero postalo njihovo mjesto. Ovaj put ona bi njega odvela onamo, jako pazeći da ne izusti nijednu riječ koja bi ga mogla uzrujati.
Neće ići.
Sranje. Ponovo je počinjala. Došla je ovamo plivati. Sve dok ne bude previše umorna da misli o ičemu, ponajmanje o Danielu. Sada će nastaviti plivati sve dok...
— Luce! —
... je netko ne prekine. Penn je stajala uz bazen.
KIKA
— Što ćeš ti tu? — pitala je Luce pljujući vodu.
— Što ćeš ti tu? — Penn je odvratila. — Otkad ti rado vjeţbaš? Ne sviđa mi se ova nova strana tebe.
— Kako si me našla? — Sve dok ih nije izrekla, Luce nije znala da bi njezine riječi mogle zvučati grubo, da bi Penn mogla pomisliti da izbjegava njezino društvo.
— Cam mi je rekao. — Penn je odgovorila. — Imali smo dug razgovor. Bilo je to vrlo neobično. Ţelio je znati je li s tobom sve u redu.
— Uistinu neobično — Luce se sloţila
— Ne — Penn je rekla — ono što je neobično jest činjeni- ca da je Cam prišao meni i razgovarao sa mnom. Gospodin Popularni... i ja. Trebam li nastaviti naglašavati koliko sam iznenađena? Zapravo, bio je zbilja dobar.
— Pa, on jest ljubazan. — Luce je skinula naočale s glave.
— Prema tebi — Penn je rekla. — Prema tebi je toliko do- bar, da se iskrao iz škole kako bi ti kupio ogrlicu — koju ni- kada ne nosiš.
— Jednom sam je stavila — Luce je rekla. Bila je to istina. Prije pet noći, nakon što ju je Daniel drugi put ostavio samu na jezeru; samu pored staze kojom je kročio kroz šumu, a
koja je svijetlila u noći. Taj prizor tjerao joj je san s očiju. Pa je isprobala ogrlicu. Zaspala je drţeći je uz ključnu kost, a probudila se s vrelim privjeskom u ruci.
Pennina tri prsta mahala su pred Luceinim licem, kao da ţeli reći, Halo! Sto ţeliš reći...?
— Ţelim reći — Luce je napokon odgovorila — da nisam toliko površna da bi me mladić zanimao samo zbog darova.
— Nisi toliko površna, ha? — Penn je upitala. — Onda ću se usuditi sastaviti nepovršan popis razloga zbog kojih ti se Daniel toliko sviđa. Išlo bi ovako: Ima najljepše sive oči ili ooh, njegove miške izgledaju taaako napeto na danjem svjetlu.
Luce se morala nasmijati na Pennin falset i ruke sklopljene na srcu.
— On me razumije — rekla je izbjegavajući Pennin pogled. — Ne mogu to objasniti.
KIKA
— On razumije da zasluţuješ da se ne obazire na tebe? — Penn je odmahivala glavom.
Luce nije povjerila Penn da je nekoliko puta bila nasamo s Danielom, i da je u nekoliko prigoda naslutila da mu je ipak stalo do nje. Penn prema tome nije mogla razumjeti njezine osjećaje. A bili su previše osobni, previše zamršeni za objasniti.
Penn je kleknula pred Luce. — Gledaj, došla sam po tebe da te odvučem u knjiţnicu na nastavak istraţivačke misiju o Danielu.
— Našla si knjigu?
— Pa, ne baš — Penn je rekla, pruţajući joj ruku i pomaţući joj da izađe iz bazena. — Remek-djelo gospodina Grigorija još uvijek tajanstveno nedostaje, ali sam moţda nekako hakirala traţilicu gospođice Sophie na koju je pretplaćena i pojavilo se nekoliko stvari. Pomislila sam da bi te moglo zanimati.
— Hvala — Luce je rekla, izlazeći uz Penninu pomoć. — Pokušat ću ne biti tako namedjivo ushićena u vezi s Danielom.
— Kako god — Penn je rekla. — Poţuri se osušiti. Trenu- tačno ne pada kiša, ali suho razdoblje neće dugo trajati, a ja nemam kišobran.
Većinom suha, odjevena u školsku uniformu, Luce je pošla za Penn u knjiţnicu. Prednji dio knjiţnice bio je ograđen ţutom policijskom vrpcom, pa su se djevojke morale provući kroz uzak prostor između kataloga i priručne knjiţnice. Pro- storija je mirisala kao nakon vatrometa, a sada je, zahvaljujući prskalicama i kiši, zadobila pljesniv ton.
Prvi put nakon poţara Luce je mogla vidjeti mjesto na kojem je običavala sjediti gospođica Sophia: pougljenjen, gotovo savršen krug na starom podu s pločicama u središtu knjiţnice. Sve u krugu od pet metara bilo je ispraţnjeno. Sve osim tog mjesta bilo je neobično neoštećeno.
Pored poţarom uništenog dijela nalazio se stol na raskla- panje, ali knjiţničarka nije bila na svome mjestu. Stol je bio depresivno prazan; osim nove svjetiljke, posude za olovke i sivog bloka za bilješke, na njemu nije bilo ničega.
KIKA
Luce i Penn pogledale su se i napravile grimase koje su govorile koma! prije nego što su nastavile prema straţnjem dijelu knjiţnice s kompjutorima. Kada su prošle učionicu u kojoj su posljednji put vidjele Todda, Luce je kriomice po- gledala prijateljicu.
Penn je gledala ravno, no kada ju je Luce snaţno uhvatila za ruku, Penn je uzvratila vrlo čvrstim stiskom.
Privukle su dvije stolice uz jedno kompjutorsko mjesto, i nakon toga je Penn utipkala svoje korisničko ime. Luce je pogledom obuhvatila prostoriju, ţeleći se uvjeriti da u blizini nema nikoga.
Pogreška, na zaslonu je bljeskalo crvenim slovima.
Penn je zastenjala.
— Što je? — Luce je pitala.
— Poslije četiri potrebno je imati posebnu dozvolu za pri- stup internetu.
— Zato ovdje nema nikoga navečer — Penn je kopala po svojoj naprtnjači. — Gdje sam samo spremila tu dekodiranu lozinku? — promrmljala je.
— Eno, gospođice Sophije. — Luce je rekla mahnuvši knji- ţničarki koja je prolazila između polica odjevena u crnu, po mjeri šivanu bluzu i jarko zelene kapri hlače. Blještave nauš- nice dodirivale su joj ramena, iz kose je virila olovka onamo nemarno zataknuta. — Ovamo! — Luce je glasno šapnula.
Gospođica Sophia zaškiljila je prema njima. Pod miškom je nosila teške knjige, a bifokalne naočale klizile su joj niz nos.
— Tko je to? — rekla je prilazeći im.
— Oh, Luceinda. Pennyweather — rekla je umornim gla- som. — Bok, djevojke.
— Nadale smo se da bismo mogle od vas dobiti lozinku, da moţemo koristiti kompjutor. — Luce je upitala pokazujući zaslon na kojem je svjeducalo pogreška.
— Ne koristite valjda društvene mreţe? Takve stvari djelo su vraţje.
— Ne, ozbiljno istraţujemo — Penn je rekla. — Ovaj pro- jekt zacijelo bi dobio vašu privolu.
KIKA
Gospođica Sophia nagnula se nad djevojke i pribliţila kom- pjutoru kako bi ga osposobila za korištenje. Prstima jedva dotičući tipke, upisala je najdulju zaporku koju je Luce ikada vidjela. — Imate dvadeset minuta — rekla je glatko i udaljila se.
— To bi nam trebalo dostajati — Penn je šapnula. — Našla sam kritički esej o Promatračima, iz kojeg moţemo, dok ne nađemo knjigu, barem doznati o čemu se u njoj radi.
Luce je osjetila nečiju prisutnost iza sebe i okrenula se, otkrivši da se gospođica Sophia vratila. Luce se trgnula.
— Oprostite — rekla je. — Ne znam zašto, ali uplašili ste me.
— Ne, ja se ispričavam — rekla je gospođica Sophia. Njezi- ne oči gotovo su nestale kada se nasmiješila. — U posljednje vrijeme, nakon poţara, tako je teško. Ali, moja tuga nije razlog da počnem zapostavljati svoje dvije najbolje učenice.
Ni Luce ni Penn nisu znale što reći. Jedno je bilo tješiti se međusobno. Tješiti školsku knjiţničarku bilo je za njih nešto novo, a s time se nisu znale nositi.
— Pokušavala sam radom liječiti rane, ali... — gospođica Sophia je zašutjela.
Penn je uzrujano pogledala Luce. — Pa, pomoć bi nam dobrodošla, to jest, ako biste...
— Naravno, pomoći ću vam! — gospođica Sophia privukla je treću stolicu. — Vidim da vas zanima knjiga Promatrači — rekla je pročitavši preko njihovih ramena. — Klan Grigori bio je vrlo utjecajan. Upravo slučajno poznajem papinsku bazu podataka. Sada ćemo vidjeti što mogu izvući.
Luce je gotovo ugušila olovka koju je grizla.
— Oprostite, jeste li rekli Klan Grigori?
— Oh, da, povjesničari su im ušli u trag sve do srednjeg vijeka. Bili su... — zastala je tragajući za prikladnim riječima — skupina istraţivača, nazovimo ih suvremenim laičkim nazi- vom. Specijalizirali su se u narodnoj predaji o palim anđelima.
Ispruţila je ruke između djevojaka i Luce je s čuđenjem promatrala kako joj prsti lete po tipkovnici. Traţilica se tru- dila odrţati tempo, izvlačeći članak za člankom, sve primarne
KIKA
izvore o Grigorijima. Danielovo prezime ispunilo je ekran, nalazilo se posvuda. Luce se zavrtjelo u glavi.
U Luceine misli vratio se prizor iz sna: krila što se skuplja- ju, potom njezino tijelo koje se zagrijava sve dok ne počne gorjeti i pretvori se u pepeo.
— Postoje različite vrste anđela za koje se treba specijalizi- rati? — Penn je upitala.
— Naravno — mnogo toga zapisano je o tome — rekla je gospođica Sophia dok je tipkala. — Neki su postali demoni. Drugi su se pridruţili Bogu. A neki su općili sa smrtnim ţe- nama. — Njezini prsti konačno su se umirili. — Sto je vrlo opasna navika.
— Jesu li ti Grigoriji u nekoj vezi s Danielom Grigorijem iz ove škole? — Penn je rekla.
Gospođica Sophia dotaknula je svoje svijetloljubičaste usne. — To je vrlo moguće. I sama sam razmišljala o tome, ali mislim da nam nije dano pravo raspitivati se o nečijim pri- vatnim stvarima, slaţete se? — Njezino blijedo lice namrštilo se kada je pogledala na sat. — Pa, nadam se da sam vam ovim dala dovoljno informacija da otpočnete sa svojim projektom. Neću vam oduzimati više vremena. — Pokazala je na sat na kompjutorskom zaslonu. — Imate još samo devet minuta.
Dok je koračala prema prednjem dijelu knjiţnice, Luce je promatrala njezino savršeno drţanje. Mogla je hodati s knji- gom na glavi. Ĉinilo se da ju je pomaganje djevojkama malo oraspoloţilo, no Luce nije imala pojma što s informacijama koje je upravo dobila o Danielu.
Ali, Penn je znala. Ţustrim pokretima ţvrljala je bilješke.
— Osam i pol minuta — obavijestila je Luce, dodavši joj olovku i papir. — Ovdje ima previše toga za obraditi u osam i pol minuta. Počni zapisivati!
Luce je uzdahnula i učinila kako joj je bilo rečeno. Inter- netska stranica bila je dizajnirana akademski nezanimljivo: beţ pozadinu obrubljivao je tanak, plav rub. Na vrhu je
okrutno velikim tiskanim slovima bio napisan naslov: KLAN GRIGORI.
KIKA
Samo je pročitala naslov i Luceinim se tijelom raširio mlaz topline. Penn je kucnula olovkom po ekranu skrećući Luceinu paţnju na zadatak.
Grigoriji ne spavaju. Ĉinilo se mogućim. Daniel je uvijek izgledao umorno. Obično su tihi. Istina. Ponekad je razgo- varati s njim bilo poput vađenja zubiju. U dekretu iz osmog stoljeća... Ekran se zacrnio. Vrijeme je isteklo.
— Koliko si uspjela zapisati? — pitala je Penn.
Luce je podigla papir. Bijedno. Sve što se na papiru na- lazilo, bila je skica pernatog ruba krila. Luce se nije sjećala kada je to nacrtala.
Penn ju je iskosa pogledala. — Vidim da ćeš mi biti savrše- na asistentica za istraţivačke projekte — rekla je, ali se smijala. — Moţda se poslije moţemo igrati predviđanja budućnosti. Podigla je svoj papir s mnogo opseţnijim bilješkama. — No, u redu je. Ja imam dovoljno da nas provedem drugim izvorima.
Luce je strpala papir u dţep pored zguţvanog popisa njezinih i Danielovih interakcija. Počinjala je sve više sličiti ocu, koji nije volio biti daleko od svojega stroja za uništavanje papira. Sagnula se, traţeći kantu za recikliranje i primijetila da im se pribliţava par nogu. Način hoda bio joj je neobično poznat, kao i vlastiti. Uspravila se — odnosno, pokušala se uspraviti u svojoj stolici i tresnula glavom o stol.
— Au! — jauknula je, trljajući mjesto još uvijek bolno od poţara u knjiţnici.
Pola metra dalje mirno je stajao Daniel. Njegov izraz lica jasno je govorio da je ona posljednja stvar na koju je tada ţelio naići. Barem se pojavio nakon što se kompjutor ugasio, pomislila je s olakšanjem. Nije ţeljela da stekne dojam kako je njezino uhođenje aktivnije nego što je mislio.
Ali, Daniel kao da je gledao kroz nju. Njegove ljubičasto- sive oči uporno su zurile u nešto ili nekoga iznad njezinih ramena.
Penn je potapšala Luce po ramenu, zatim palcem trznula prema osobi koja je stajala iza nje. Cam se naginjao preko Lu-
KIKA
ceine stolice i smiješio joj se. Od bljeska munje izvana Luce je doslovno skočila Penn u naručje.
— To je samo oluja — rekao je Cam nakrivivši glavu. — Brzo će proći. Šteta jer si baš slatka kada si uplašena.
Cam je ispruţio ruku. Dodirno je njezino rame i nastavio kliziti prstima po njezinoj ruci sve do prstiju. Njezine oči za- treperile su, njegov dodir tako joj je godio, a kad ih je otvori- la, u ruci joj se nalazila baršunasta kutijica. Cam ju je otvorio, samo na trenutak, da do Luce dopre zlatan blijesak.
— Otvori je kasnije — rekao je. — Kada budeš sama.
— Came...
— Svratio sam do tvoje sobe.
— Moţemo li... — Luce je pogledala Penn, koja je otvore- no i napeto zurila u njih kao da gleda film. Zatim je, naglo se trgnuvši kao nakon transa, zamahala rukama. — Ţelite da odem. Razumijem.
— Ne, ostani. — rekao je Cam, glasom sladim nego što je Luce očekivala. Okrenuo se prema Luce. — Idem. Ali kasnije — obećavaš?
— Moţe — osjetila je kako crveni.
Cam je uzeo njezinu ruku i ugurao je, zajedno s kutijicom, u lijevi dţep njezinih traperica. Bile su uske, i Luce je zadrh- tala od njegovih prstiju raširenih na njezinu boku. Zatim je namignuo i okrenuo se na peti. Prije nego što je imala priliku udahnuti, poţurio je natrag. — Samo još jedna stvar — pro- vukao je ruku iza Luceina vrata i primaknuo joj se. Nagnula je glavu natrag, a on svoju naprijed. Spojio je usne s njezinima.
Njegove usne bile su meke poput baršuna kao što je zamišlja- la da će biti dok je mnogo puta zurila u njih. Nije to bio dubok poljubac, tek površan dodir, ali Luce se činilo da je ipak mnogo više od toga. Prestala je disati, uzbuđena zbog takvog, javnog, dugog i neočekivanog...
— Sto dovraga... !
Camova glava naglo se zavrtjela, zatim se zgrbio i stisnuo vilicu.
Iza njega stajao je Daniel i trljao zapešće.
KIKA
— Miči ruke s nje!
— Nisam te dobro čuo — Cam je rekao, polako se pribli- ţavajući.
Oh! Isuse! Boţe! Oni se tuku. U knjiţnici. Zbog nje!
U sljedećem trenutku Cam je naglo nasrnuo na Luce, čvr- sto je obujmivši rukama. Vrisnula je. Ali, Danielove ruke bile su brţe. Snaţno je udario Cama i gurnuo ga na kompjutorski stol. Ĉvrsto je zgrabio Cama za kosu i pritisnuo ga licem o stol. Cam je zaroktao.
— Rekao sam ti da drţiš svoje prljave ruke dalje od nje, ti pokvareni gade!
Penn je zacičala, ţurno zgrabila pernicu i na prstima se pribliţila zidu. Luce ju je promatrala kako svoju zamrljanu pernicu baca jednom, dvaput, triput u zrak. Ĉetvrti put per- nica je odletjela dovoljno visoko da pogodi malenu crnu ka- meru pričvršćenu u zid. Udarac je okrenuo kameru tako da je sada gledala na vrlo mirnu hrpu publicistike u krajnjem lijevom kutu.
Za to vrijeme Cam je zbacio Daniela sa sebe i sada su kru- ţili jedan oko drugog, dok su im cipele škripale na uglačanom podu.
Cam još nije zamahnuo kada se Daniel počeo sagibati. Svejedno, nije se sagnuo dovoljno brzo. Cam ga je udario
ispod oka tako snaţno, da se činilo da će ga nokautirati. Daniel se zavrtio od siline udarca i sudario s Luce i Penn gurnuvši ih na kompjutorski stol. Okrenuo se prema djevojkama i omamlje- no promucao ispriku prije nego što se zanjihao prema Camu.
— Ah, zaboga prestanite! — Luce je kriknula trenutak pri- je nego što je krenuo na Camovu glavu.
Daniel je blokirao Cama, izudaravši mu ramena i obraze zbrkanom vrevom udaraca.
— Baš se dobro osjećam — Cam je stenjao dok mu je vrat naglo praskao s jedne na drugu stranu kao kod boksača. Da- niel je, ne gubeći snagu, ščepao Cama za vrat. I stisnuo. Cam je uzvratio, odbacio je Daniela sa sebe na visoku policu s knji-
KIKA
gama. Udarac je odjeknuo knjiţnicom glasnije od grmljavine koja je tutnjala vani.
Daniel je zastenjao i pustio ga. Srušio se na pod s glasnim štropotom.
— Sto još znaš, Grigori?
Luce se zavrtjelo u glavi kada je pomislila da moţda neće ustati. Ali, Daniel se hitro uspravio.
— Pokazat ću ti — zasiktao je. — Van! — Koraknuo je pre- ma Luce, zatim natrag. — Ti ostaješ tu.
Zatim su oba mladića glasnim koracima izašla iz knjiţnice kroz straţnji izlaz kojim se Luce posluţila one noći kada je izbio poţar. Ona i Penn stajale su ukočeno na svojim mjesti- ma. Zurile su jedna u drugu otvorenih usta.
— Dođi — Penn je rekla i povukla Luce prema prozoru koji je gledao na dvorište.
Prislonile su lica uz staklo, brišući maglu koja se stvarala od njihova daha.
Kiša je lijevala kao iz kabla. Osim svjetla koje je prodiralo kroz prozor knjiţnice, igralište je bilo u tami. Bilo je sklisko, blatno i jedva da se išta vidjelo.
Zatim su dvije figure istrčale na središte igrališta. Oboje je kiša gotovo odmah promočila do koţe. Trenutak su se svađali, zatim stali kruţiti jedan oko drugog. Njihove šake ponovo su bile podignute.
Luce je čvrsto stezala prozorsku dasku i promatrala Cama kako udara prvi i nalijeće na Daniela srazivši se u njegovo rame. Zatim ga udara brzim kruţnim udarcima u rebra.
Daniel se prevrnuo na stranu, čvrsto se uhvativši za rebra. Ustani! Luce mu je u mislima naredila. Osjećala se kao da je sama primila taj udarac. Svaki put kad bi Cam nasrnuo na Daniela, osjećala bi to u svojim kostima.
Više nije mogla podnijeti pogled na njihovu borbu.
— Daniel je na trenutak posrnuo — objavila je Penn na- kon što je Luce skrenula pogled. — Ali se odmah uspravio i odalamio Cama u lice. Fino!
— Zar ti uţivaš u tome? — pitala je Luce uţasnuto.
KIKA
— Tata i ja smo voljeli zajedno gledati UFC borbe — od- govorila je Penn.
— Ĉini mi se da su obojica ozbiljno trenirali razne borilač- ke vještine. Savršen kroše, Daniele! — Zastenjala je. — Oooh, čovječe!
— Što je? — Luce je ponovo provirila. — Je li ozlijeđen?
— Opusti se — Penn je rekla. — Netko dolazi da prekine borbu. Baš sada kada se Daniel oporavio.
Penn je imala pravo. Ĉinilo se da profesor Cole trči preko dvorišta. Kada se pribliţio mladićima koji su se borili, na tre- nutak je zastao, promatrajući ih gotovo hipnotizirano.
— Učini nešto! — Luce je šaptala, osjećajući mučninu. Zatim je gospodin Cole pograbio obojicu za vratove.
Još trenutak sva trojica su se hrvali, nakon čega se Daniel otrgnuo. Protresao je desnu ruku zatim brzim koracima na- pravio krug i pljunuo nekoliko puta u blato.
— Vrlo privlačno, Daniele — rekla je Luce sarkastično. Ali istinu govoreći, bilo je privlačno.
Sada je slijedio ukor od profesora Colea. Obojica su sta- jala spuštenih glava dok je profesor Cole mahnito mahao ru- kama. Cam je prvi bio otpravljen. Otrčao je igralištem prema spavaonicama i nestao.
Profesor Cole poloţio je ruku na Danielovo rame. Luce je umirala od ţelje da dozna o čemu razgovaraju, i hoće li Da- niel biti kaţnjen. Ţeljela mu je prići, ali Penn ju je zaustavila.
— Sve to zbog komada nakita! Što si uopće dobila od Cama?
Profesor Cole se udaljio i Daniel je ostao sam. Stajao je i gledao u kišu, osvijedjen visokom svjetiljkom.
— Ne znam — Luce je rekla Penn, maknuvši se od prozora.
— Ne ţelim njegov dar, što god bio. Naročito ne nakon ovoga.
Pribliţila se stolu s kompjutorom i izvadila kutijicu iz dţepa.
— Ako ti nećeš, ja ću — Penn je rekla. Otvorila je kutijicu, zatim pogledala Luce, zbunjena.
KIKA
Zlatni bljesak koji su vidjele nije bio od nakita. U kutijici su bile dvije stvari: još jedna zelena trzalica za gitaru i komad zlatnog papira.
Nađimo se sutra nakon nastave. Čekam te na izlazu.
C.
DIRNUTA U SRCE
Luceine tenisice Converse zvučno su koračale pločnikom. Osjećala je kako je vlaţan vjetar povlači za majicu. Go- tovo je osjećala okus katrana s nedavno popločenog dijela parkirališta. Ali kada se bacila u zagrljaj dvama zgrčenim bićima koja su stajala pred ulazom u Mač i kriţ, zaboravila je na sve drugo. Bila je subota ujutro.
Nikada u ţivotu nije bila toliko sretna što moţe zagrliti roditelje.
KIKA
Već danima je osjećala krivnju zbog njihova susreta u bol- nici, koji je završio hladno i rezervirano. Nije ţeljela ponoviti istu grešku.
Oboje su zateturali kada se bacila na njih. Majka se počela hihotati, tata ju je tapšao dlanom po leđima na svoj tipičan način čvrstog momka. Oko vrata je nosio ogroman fotoaparat.
Uspravili su se i izvukli iz zagrljaja, udaljivši je od sebe, ţeleći vidjeti svoju kćer. Trudili su se dobro joj se zagledati u lice, ali čim im je to pošlo za rukom, lica su im se izduţila. Luce je plakala.
— Zlato, što je? — otac joj je poloţio ruku na glavu.
Mama je kopala po svojoj golemoj torbi, traţeći zalihu papirnih rupčića. Sirom otvorenih očiju mahnula je rupčićem Luce pred nosom i rekla: — Sad smo tu. Sve će biti u redu, zar ne?
Ne, neće biti u redu.
— Zašto me onaj dan niste odveli kući? — Luce je zahti- jevala odgovor, iznova ljutita i povrijeđena. — Zašto ste im dopustili da me vrate ovamo?
Otac je problijedio. — Razgovarali smo s ravnateljem ne- koliko puta i on nas je svaki put uvjerio da ti ide super, da redovno pohađaš nastavu, da si odlična učenica kakvu smo i odgojili. Malo si promukla od dima i imaš kvrgu na glavi — mislili smo da je to cijeli problem. — Oblizao je usne.
— Zar ima još nešto? — pitala je mama.
Pogledali su se i Luce je znala da su se već prepirali oko toga. Mama bi zaklinjala da je posjete već mnogo prije, ali Lucein nepopusdjivi otac odlučno bi odbio.
Bilo je nemoguće objasniti im što se dogodilo one noći i kroza što je od tada prolazila. Smjesta se vratila na nastavu, iako ne svojevoljno. Zdravstveno je bila u redu, to je bila isti- na. Ali u svakom drugom pogledu — emocionalno, psihički, sentimentalno, nije mogla biti skršenija.
— Samo se ravnamo po pravilima. — objasnio je Lucein otac i velikom šakom stisnuo joj vrat. Iako joj teţina njegove ruke nije bila ugodna, oteţavala joj je stajanje i pomicala je iz
KIKA
ravnoteţe, nije se ţeljela odmaknuti. Toliko dugo nije bila okruţena ljudima koje je voljela. — Mi samo ţelimo ono što je za tebe najbolje — dodao je tata. — Moramo imati povje- renja u te ljude. — mahnuo je rukom prema golemim zgra- dama, kao da one predstavljaju Randy, ravnatelja Udella i ostale profesore i upravitelje. — Moramo vjerovati da znaju što govore.
— Ne znaju! — rekla je Luce, letimično pogledavši ruţne zgrade i prazno dvorište. Do tada, ništa u vezi s tom ustano- vom nije imalo smisla.
Roditeljski dan bio je tipičan primjer. Digli su toliko buke oko toga koliko bi učenici trebali biti sretni i privilegirani što
imaju priliku vidjeti rodbinu. Sada je bilo deset minuta prije ručka, a na parkiralištu je stajao auto Luceinih roditelja, sam samcat.
— Ovo mjesto je totalan promašaj — rekla je, zvučeći toliko cinično da su roditelji razmijenili zabrinute poglede.
— Luce, dušo — rekla je mama milujući je po kosi. Po pokretima, Luce je znala da se još uvijek nije naviknula na njezinu kratkoću. Njezini su prsti majčinskim instinktom mi- lovali duh njezine bivše kose sve do polovice Luceinih leda. — Sve što ţelimo jest provesti jedan ugodan dan s tobom. Tata je donio tvoje omiljene slatkiše.
Otac je smeteno uzeo šareni pokrivač načinjen od razno- raznih komadića platna i veliku košaru u obliku aktovke od pletena pruća, koju Luce nikada do tada nije vidjela. Kada su odlazili na izlete, sve je bilo mnogo opuštenije: nosili bi sa sobom papirne vrećice iz dućana i sjedili na poderanoj plahti bačenoj na travu pored prikolice za kanu, u blizini kuće.
— Ukiseljenu bamiju? — pitala je Luce djetinjastim glasom. Nitko nije mogao reći da se njezini roditelji nisu trudili. Tata je kimnuo. — I zaslađeni čaj i pecivo za bijeli umak.
Komadiće sira začinjene ljutim papričicama, baš onako kako ti voliš. I — rekao je — još nešto.
Mama je posegnula u torbu, izvukla debelu, zapečaćenu omotnicu i pruţila je Luce. Na djelić trenutka Lucein trbuh
KIKA
probola je oštra bol. Pismo ju je podsjetilo na poštu koju je dobivala. Psihotićni ubojico! Ti si Djevojka koja sije smrti
Potom je prepoznala rukopis na omotnici i lice joj se ra- širilo u najširi osmijeh.
Callie.
Poderala je omotnicu i izvukla razglednicu na kojoj su u stilu staromodne crno-bijele fotografije dvije starice jedna drugoj uređivale frizuru. Svaki centimetar razglednice bio je
ispunjen Callieinim oblim rukopisom. U omotnici se nala- zilo još nekoliko načrčkanih listova papira, jer na razglednici više nije bilo mjesta.
Draga Luce,
s obzirom na to daje naš telefonski razgovor bio smiješno ne- dostatan (moţeš li, molim te, podnijeti molbu da ti dopuste više vremena na telefonu? Ono je bilo doslovno nepravedno), vratit ću se staromodnim običajima i pisati ti pisma epskih razmjera.
U nastavku ćeš čitati o svakoj i najmanjoj sitnici koja mi se dogodila u posljednja dva tjedna. Sviđalo se tebi ili ne...
Luce je čvrsto privinula pismo na grudi, još uvijek se ce- reći, nestrpljiva progutati Callieino pismo čim roditelji odu kući. Callie nije odustala od nje. A njezini roditelji upravo su stajali pored nje. Već dugo se Luce nije osjećala toliko vo- ljeno. Posegnula je za očevom rukom i stisnula je.
Zatreštala je zviţdaljka, i roditelji su poskočili. — To je zvono za ručavanje — objasnila je, a oni su izgledali kao da im je laknulo.
— Dođite, ţeljela bih da nekoga upoznate.
Dok su koračali vrelim, magličavim parkiralištem prema dijelu dvorišta na kojem se odrţavalo otvaranje Roditeljskog dana, Luce je to mjesto stala promatrati njihovim očima. Ule- knuti krov glavne zgrade, mučan miris prezrelih i natrulih breskvi iz voćnjaka iza gimnastičke dvorane, vrata groblja od kovanog ţeljeza narančasta od hrđe. Shvatila je da se u samo nekoliko tjedana naviknula na mnoge mane Mača i kriţa.
KIKA
Na licima njezinih roditelja iščitavala je uglavnom uţasnu- tost. Otac je pokazao rukom prema umirućoj vinovoj lozi koja se iznemoglo ovijala oko dvorišne ograde s pukotinama.
— To je chardonnay — rekao je lecnuvši se, jer kada je biljka patila, i sam je osjećao bol.
Majka je čvrsto, objema rukama, stezala torbu na prsima. Njezini su laktovi stršali, bio je to stav koji je zauzimala ka- da bi se našla u četvrtima u kojima se bojala da bi je mogli orobiti. A crvene još nisu ni vidjeli. Luceini roditelji, koji su odlučno odbili Luceinu molbu da nabavi tu malu stvarčicu, internetsku kameru, vjerojatno bi osuđivali neprestan nadzor u Luceinoj školi. Luce ih je ţeljela poštedjeti svih grozota Mača i kriţa, najviše zato što je počinjala shvaćati da je mogu- će nositi se s ovdašnjim sustavom, ili čak ga nadmudriti. Prije nekoliko dana Arriane ju je sprovela dvorištem, priuštila joj jedno trčanje sa zaprekama i pritom pokazala gdje se nalaze crknuti crveni, čije su baterije potrošene ili su lukavo zamije- njene kako bi se stvorili mrtvi kutovi škole. Njezini roditelji za to nisu morali znati, sve što je njima trebalo bio je jedan ugodan dan s kćeri.
Penn je sjedila na tribinama i mahala nogama. Ondje je, u podne, imala sastanak s Luce. U rukama je drţala lonac s krizantemom.
— Penn, da te upoznam s mojim roditeljima. Harry i Do- reen Price — rekla je Luce i pokazala na njih rukom. — Ma- ma, tata, ovo je —
— Pennyweather Van Syckle-Lockwood — Penn je rekla i objema rukama svečano pruţila krizantemu Luceinoj mami. — Hvala vam što ste mi dopustili da vam se pridruţim uz objed.
Uvijek ljubazni, Luceini roditelji učtivo su gukali i smješ- kali se, ne zapitkujući o Penninoj obitelji i boravištu, o čemu im Luce nije stigla ispričati.
Bio je to još jedan topao, vedar dan. Otrovno zelene ţalo- sne vrbe pred knjiţnicom lagano su se njihale na povjetarcu,
KIKA
a Luce je povela roditelje tako da su vrbe zaklanjale većinu čađavih mrlja na zidovima te prozore uništene vatrom. Ţeljela
je roditelje poštedjeti takvih prizora. Dok su prostirali pokri- vač na travu, Luce je odvukla Penn na stranu.
— Kako si? — Luce je upitala. Da se sama našla u Penni- noj situaciji — pozvana provesti cijeli dan s tuđim roditeljima umjesto sa svojim — bilo bi joj potrebno mnogo podrške.
Na njezino iznenađenje, Pennina glava sretno je kimala. — Već sada je mnogo bolje nego prošle godine — rekla je. — I to samo zbog tebe. Da ti nisi došla, ne bih imala s kim provesti ovaj dan.
Pennin kompliment iznenadio je Luce toliko da je okrenu- la glavu i pogledala oko sebe da vidi kako drugi provode taj dan. Iako je parkiralište još uvijek bilo napola prazno, činilo se da Roditeljski dan polako počinje.
Molly je sjedila na deki u blizini, između muškarca i ţene s licima poput mopsa i pohlepno ţvakala pureći batak. Arri- ane je čučala na tribinama i šaptala na uho starijoj pankerici s hipnotički ruţičastom kosom. Najvjerojatnije joj je to bila starija sestra. Dvije djevojke uhvatile se Lucein pogled, našto se Arriane nasmiješila i mahnula, zatim se okrenula drugoj djevojci i nastavila šaptati.
Roland je sjedio na ogromnoj plahti okruţen velikim bro- jem ljudi koji su postavljali izletni ručak. Smijali su se i šalili, a nekoliko mlađe djece gađalo se hranom. Ĉinilo se da se zabavljaju dok dvorištem nije poletio projektil u obliku klipa kukuruza i gotovo pogodio nespremnu Gabbe, koja je pod rukom vodila muškarca dovoljno starog da joj bude djed. Uputila je Rolandu mrk pogled i potapšala starca po laktu dok su prilazili stolicama postavljenim za tu prigodu na igra- lište.
Daniela i Cama vrlo očito nije bilo, a Luce je zanimalo kako izgledaju njihove obitelji. Iako je bila ljutita i posramlje- na zbog Danielova ponašanja na jezeru — drugi put zaredom
KIKA
napustio ju je bez riječi, ţarko je ţeljela vidjeti kako mu izgle- da rodbina. No, sjetivši se njegova dosjea iz podruma, Luce se zapitala je li i sa kime ostao u dodiru.
Luceina majka podijelila je sir na četiri tanjura, a tata ih je posuo svjeţe nasjeckanim ljutim papričicama. Nakon prvog zalogaja Luceina su usta gorjela, baš onako kako je voljela. Penn nije bila upoznata s tipičnom ondašnjom hranom na kojoj je Luce odrasla. Ĉinilo se da je naročito uţasava uki- seljena bamija, no nakon prvog zalogaja nasmiješila se Luce, iznenađeno i s odobravanjem.
Luceini roditelji donijeli su sa sobom sve što je Luce vo- ljela jesti, čak i praline od pekana iz obiteljskog dućana u njihovoj ulici. Zadovoljno su ţvakali dok je njihova kći sjedila između njih, sretni što mogu koristiti usta za nešto drugo, ne za razgovor o smrti.
Trebala je uţivati u tom vremenu koje je imala s njima, zalijevati ga svojim omiljenim slatkim, dţordţijskim čajem, ali nije mogla. Osjećala se poput varalice, laţne kćeri koja se tru- di epikurejski ručak u Maču i kriţu prikazati svojim rodite- ljima kao dio svakodnevnice. Cijeli dan bio je takva prevara!
Na zvuk mlakog pljeskanja Luce se okrenula prema tri- binama. Ondje su stajali Randy i ravnatelj Udell, kojeg je Luce sada prvi put vidjela uţivo. Prepoznala ga je s neobično nejasnog portreta koji je visio u glavnom predvorju škole, no sada je mogla utvrditi da je umjetnik bio velikodušan. Od Penn je doznala da se ravnatelj pojavljivao u školi samo jednom na godinu. Na Roditeljski dan — bez iznimke. Bio je to samotnjak kojeg ni smrt učenika njegove škole nije mogla natjerati da napusti svoju palaču na otoku Tybeeu. Brada mu je nestajala u podbratku a goveđe oči zurile su neusredotoče- no u okupljene ljude.
Uz njega je stajala Randy, podbočena rukama, u bijelim čarapama. Na licu je imala nalijepljen široki, bezusni osmijeh,
a ravnatelj je brisao čelo rupcem. Njihovi izrazi lica bili su ne- prirodno ljubazni, ali bilo je očito da ih pretvaranje iscrpljuje.
KIKA
— Dobrodošli u Mač i kriţ, na stopedesetu godišnjicu Roditeljskog dana — ravnatelj Udell govorio je u mikrofon.
— Je li on to ozbiljno? — Luce je šapnula Penn. Roditeljski dan u vrijeme prije Građanskog rata? — Penn je zakolutala očima. — Sigurno je pogrešno pročitao. Rekla sam im da mu nabave nove naočale za čitanje.
— Pred nama je dan ispunjen zabavom i ugodnim vreme- nom koje ćete provesti sa svojim obiteljima, počevši s ovim izletnim ručkom.
— Koji obično traje devetnaest minuta — Penn je rekla, a Luceini se roditelji ukočili. Luce se nasmiješila preko Pennine glave i usnama oblikovala riječi — Šali se.
— Zatim ćete moći izabrati iz sljedeće ponude aktivnosti. Naša biologinja, gospođa Yolanda Tross, u knjiţnici će odr- ţati fascinantno predavanje o mjesnoj flori, kakvu nalazimo u okolici naše škole. Trenerica Diante nadgledat će niz obitelj- skih i međuobiteljskih prijateljskih utrka, koje će se odrţati ovdje na našem igralištu. A gospodin Stanley Cole nudi vam povijesno razgledavanje našeg cijenjenog groblja palih heroja. Bit će to jedan vrlo ispunjen dan.
I napominjem — ravnatelj Udell rekao je s vulgarnim, zu- batim osmijehom — imat ćete to na testu.
Bila je to otrcana i neutralna šala koja od okupljenih obitelji nije mogla izmamiti više od malo uljudna smijeha. Luce je pogledala Penn i zakolutala očima. Takvo depresivno oponašanje dobroćudna smijuljenja previše je jasno govorilo da su svi prisutni došli u nastojanju da ublaţe griţnju savjesti što su vlastitu djecu ostavili u rukama tih ljudi. Obitelj Price također se nasmijala, iščitavajući s Luceina lica upute za dalj- nje ponašanje.
Nakon objeda, obitelji su pospremile ostatke hrane i po- vukle se. Luce je imala dojam da se vrlo malo njih uključilo u obvezne aktivnosti. Nitko nije slijedio profesoricu Tross u knjiţnicu, a osim Gabbe i njezina djeda na drugoj strani igrališta, nitko se nije uvukao u vreću za krumpir.
KIKA
Nije znala kamo su se Molly, Arriane i Roland odšuljale sa svojim obiteljima, a Daniela nije vidjela cijeli dan. Ne bude li ih povela u razgledavanje i pristala na sudjelovanje u jednoj od aktivnosti, Luce je znala da će razočarati roditelje. Budući da je razgledavanje groblja smatrala najmanjim zlom, Luce je predloţila da spakiraju ostatke i pridruţe se gospodinu Coleu na ulazu u groblje.
Arriane se zaljuljala s vrha tribina i poput gimnastičarke koja silazi s ruče prizemljila se tik pred Luceine roditelje na putu prema groblju.
— Booookić! — pjevušila je, oponašajući luđakinju najbo- lje što je znala.
— Mama, tata — Luce je rekla, zagrlivši roditelje. — Ovo je moja dobra prijateljica Arriane.
— A ovo je — Arriane je rukom pokazala na visoku dje- vojku kričavo ruţičaste kose koja se sporo spuštala stubama na tribinama — moja sestra Annabelle.
Annabelle je ignorirala Luceinu ispruţenu ruku i povukla Luce u prisan, odulji zagrljaj. Luce je osjećala kako im se ko- sti sudaraju. Zagrljaj je trajao toliko da se Luce počela pitati o čemu je zapravo riječ, ali čim je Luce osjetila nelagodu, Annabelle ju je pustila.
— Tako mi je drago što smo se upoznale — rekla je i uzela Luceinu ruku.
— Također — rekla je Luce, iskosa pogledavajući Arriane.
— Hoćete li biti na obilasku groblja s profesorom Coleom?
— Luce je pitala Arriane, koja je također gledala Annabelle kao da je poludjela.
Annabelle je zinula da odgovori, ali Arriane ju je pretekla. — Ne, zaboga! Takve aktivnosti priliče totalnim jadnicima. Ovlaš je pogledala Luceine roditelje. — Bez uvrede.
Annabelle je slegnula ramenima. — Moţda ćemo poslije imati priliku bolje se upoznati — rekla je Luce trenutak prije nego što ju je Arriane odvukla sa sobom.
KIKA
— Doimaju se kao drage djevojke — Luceina majka rekla je prodornim glasom, kakvim je obično zahtijevala objašnje- nja od Luce.
— Hmm, zašto si se toliko svidjela onoj djevojci? — Penn je pitala. Luce je pogledala Penn, zatim svoje roditelje. Zar je morala opravdavati činjenicu što se nekome sviđa i to pred njima?
— Luceinda! — profesor Cole ju je pozvao, mašući s ulaza u groblje, mjesta susreta zainteresiranih za obilazak. Bio je sam.
— Ovamo!
Profesor Cole srdačno je objema rukama obuhvatio ru- ke njezinih roditelja, čak je i Penn čvrsto prigrlio. Luce je pokušavala odvagnuti treba li biti iznervirana sudjelovanjem profesora Colea u programu Roditeljskog dana ili impresi- onirana njegovim laţnim elanom. No kada je progovorio, iznenadila se.
— Cijelu godinu pripremam se za ovaj dan — šapnuo je.
— Za priliku da odvedem učenike na svjeţ zrak i uputim ih u mnoga čudesa ovoga mjesta — oh, zbilja jedva čekam! Razgledavanje tog tipa najbolje je što učitelj popravne škole moţe organizirati svojim učenicima umjesto školskog izleta. Naravno, nitko se nikada do sada nije pojavio na mojem raz- gledavanju, što današnji dan čini inauguralnim.
— Pa, počašćeni smo — zagrmio je Lucein otac, osmjeh- nuvši se gospodinu Coleu. Iz očeva nastupa Luce je zaključila da nije riječ tek o očevu muškom zanimanju za topništvo Građanskog rata i umijeće ratovanja. Njezin otac jasno je osjećao iskrenost profesora Colea, a ljudske naravi čitao je bolje od ikoga koga je Luce poznavala.
Dva muškarca već su se ţurno spuštala strmom padinom iza ulaza. Luceina majka ostavila je izletnu košaru na ulazu i na- smiješila se Luce i Penn svojim znanim iscrpljenim osmijehom.
Gospodin Cole mahnuo im je, pokušavajući privući nji- hovu paţnju. — Počet ćemo s malo trivijalnosti. Moţete li pogoditi — digao je obrve — koji je dio groblja najstariji?
KIKA
Dok su Luce i Penn spuštale poglede i izbjegavale kontakt, upravo kao i za vrijeme nastave, Lucein otac se propinjao na prste kako bi pogledom mogao obuhvatiti sve veće kipove.
— To je trik pitanje — urlikao je profesor Cole, tapšući bogato ukrašena vrata od kovanog ţeljeza. — Prednji dio ograde dao je izgraditi prvi vlasnik još davne 1831. Kaţu da je njegova supruga Ellamena imala prekrasan vrt, no trebala je nešto što bi drţalo zamorce dalje od njezinih nasada rajči- ca. — Nasmijao se ispod glasa. — To je bilo prije rata. I prije vrtača. Krenimo dalje.
Dok su koračali grobljem profesor Cole sipao je činjenicu za činjenicom, o gradnji, povijesnoj pozadini, o umjetniku — čak je i on slobodno koristio taj termin — koji je načinio kip zvijeri s krilima na vrhu spomenika u samom središtu groblja. Lucein otac obasipao ga je pitanjima a majka je njeţno ru- kom prelazila po najljepšim spomenicima, mrmljajući — O Boţe! — svaki put kada bi zastala pročitati natpis.
Penn se vukla iza Luceine majke, vjerojatno ţaleći što se nije prikrpala drugoj obitelji. A Luce je zaostajala zamišljajući reakcije svojih roditelja na njezinu priču o tom groblju.
Ovdje sam odrađivala prvu kaznu... Gdje me kip anđela gotovo ubio...
Na ovo isto mjesto doveo me mladić iz popravnog doma, kojeg mi nikada ne biste dopustili da viđam, na najneobiiniji izlet...
— Cam — gospodin Cole pozvao je kada je zaokrenuo iza spomenika.
Cam je stajao pored visoka muškarca tamne kose, odje- vena u crno poslovno odijelo po mjeri. Nisu čuli profesora Colea ili zamijetili druţbu koju je vodio u obilazak. Stajali su u podnoţju crnike, potiho razgovarali i vrlo ţivo gestikulirali. Njihovi pokreti rukama podsjetili su Luce na njezina učitelja glume kada bi tko od učenika zapriječio pogled na pozornicu.
— Jeste li tvoj otac i ti zakasnjele pridošlice na našem raz- gledavanju?
KIKA
Gospodin Cole ponovio je pitanje Camu, ovaj put glasni- je. — Mnogo ste propustili, no siguran sam da postoji još koja zanimljivost u koju bih vas mogao uputiti.
Cam je polako okrenuo glavu prema njima, zatim natrag prema svojem sudrugu, koji je podsmješljivo promatrao cijeli prizor. Luce je smatrala da visok i klasično privlačan muš- karac s golemim zlatnim satom nije dovoljno star da bude Camov otac. Ili je moţda dobro stario. Cam je pogledom dotaknuo Lucein vrat, nakon čega mu se na licu, na djelić trenutka, vidjelo razočaranje. Luce se zarumenjela, svjesna da njezina majka upija pogledom cijelu situaciju i pita se što se zapravo događa.
Cam se nije obazirao na profesora Colea, prišao je Lucei- noj majci i privukao njezinu ruku usnama, prije nego što ih je tko mogao predstaviti jedno drugome. — Vi ste zacijelo Luceina starija sestra — laskao je.
Penn, Luce slijeva prekrila je usta rukom kao da će povra- titi i šapnula Luce: — Molim te, reci mi da nije samo meni zlo.
Luceina majka izgledala je smeteno, zbog čega su se Luce — i njezin otac osjećali vrlo očito — nelagodno.
— Ne, ne moţemo biti na razgledavanju — Cam je izjavio, namignuvši Luce i povukavši se natrag upravo kada je Lucein otac prišao. — No, bilo mi je pravo zadovoljstvo — pogledavši letimično sve troje, izostavivši Penn — sresti vas ovdje. Tata, hajdemo.
— Tko je to bio? — Luceina majka šapnula je kada su Cam i njegov otac, ili tko god to bio, nestali uz padinu.
— Oh, samo jedan od Luceinih oboţavatelja — Penn je re- kla u namjeri da ih razvedri, no pošlo joj je za rukom upravo suprotno. — Jedan od? — Lucein otac zurio je u Penn.
Na poslijepodnevnoj svjedosti Luce je prvi put zamijetila nekoliko sijedih u očevoj bradi. Nije ţeljela provesti posljed- nje trenutke tog dana uvjeravajući ga da ne treba brinuti zbog mladića iz popravnog doma.
— Nije to ništa, tata. Penn se šali.
KIKA
— Ţelimo da budeš oprezna, Luceinda — rekao je. Luce se sjetila Danielova prijedloga otprije neki dan —
njegova usrdna nagovaranja. Moţda nije bilo dobro za nju ostati u Maču i kriţu. Najednom je to ţarko poţeljela pred- loţiti svojim roditeljima, i moliti ih i preklinjati da je odvedu odade.
Ali, zbog istog sjećanja na Daniela, suzdrţala se. Kada ga je gurnula one večeri na jezeru zadrhtala je od dodira njegove koţe na svojoj, a njegove oči nekada su poprimale najtuţniji izraz koji je vidjela. Bila je istodobno svjesna sve ludosti, ali i potpune istinitosti, u pomisli da je pakao koji je prolazila u Maču i kriţu bio vrijedan još kojeg trenutka s Danielom. Da vidi hoće li biti što od njih.
— Mrzim rastanke. — Luceina majka dahnula je i privinula kćer u čvrst zagrljaj, prekinuvši joj misli. Luce je pogledala
na sat i raţalostila se. Nije joj bilo jasno kako je poslijepodne tako brzo proteklo, zar je došlo vrijeme za njihov odlazak!?
— Hoćeš li nas nazvati u srijedu? — upitao je njezin tata i poljubio je u oba obraza, kao što je to činio dio njegove obitelji francuskog podrijetla.
Hodali su prema parkiralištu drţeći Luce za ruke. Zatim su je još jednom snaţno zagrlili i izljubili. Dok su se rukovali s Penn zaţeljevši joj svako dobro, Luce je na nadstrešnici od opeke, koja je natklanjala neispravnu telefonsku govornicu na izlazu iz zgrade, zamijetila videokameru. Okretala se oko osi, što je značilo da je imala ugrađen detektor. Nije bila na Arri- aneinu obilasku, a bilo je sigurno da to nije bila crvena. Lu- ceini roditelji nisu ništa primijetili — moţda je tako bilo bolje.
Odlazili su, dvaput se osvrnuvši prema djevojkama koje su stajale na glavnom ulazu. Tata je upalio stari crni Chrysler New Yorker i spustio prozor.
— Volimo te — glasno je povikao, zbog čega bi Luce u normalnim okolnostima bilo neugodno, da nije bila odviše oţalošćena njihovim odlaskom.
KIKA
Luce je uzvratila mahanjem. — Hvala vam — šapnula je — na pralinama i bamiji. Na današnjem danu. Na prihvaćanju Penn pod svoje okrilje, bez suvišnih pitanja. Na ljubavi koju mi pruţate usprkos tome što vas plašim.
Kada su straţnja svjeda auta nestala iza zavoja, Penn je potapšala Luce po leđima. — Ţeljela bih posjetiti svojeg tatu — odgrnula je zemlju čizmom i plaho pogledala Luce. — Bi li mi se ţeljela pridruţiti? Ako ne, shvaćam, jer morala bi se vratiti onamo — palcem je trgnula prema dubinama groblja.
— Naravno — Luce je rekla.
Hodale su vanjskim, visokim rubom groblja, sve dok nisu dospjele na njegov krajnji istočni dio, gdje se Penn zausta-
vila pred jednim grobom. Bio je bijel i skroman, prekriven
ţućkastim slojem borovih iglica. Penn je kleknula i stala ih
čistiti rukom.
Na jednostavnom spomeniku pisalo je samo STANFORD LOCKWOOD, NAJBOLJI OTAC NA
SVIJETU.
Iza tog natpisa Luce je mogla čuti Pennin ţaloban glas, i suze su joj navrle na oči. Nije ţeljela da ih Penn vidi — napo- kon, Luce je još uvijek imala roditelje. Ako je netko trebao plakati, bila je to... Penn je plakala.
Prikrivala je plač tihim šmrcanjem i potajnim otiranjem suza narezuckanim rubom dţempera. Luce je kleknula uz Penn i pomogla joj pomesti iglice. Zatim ju je zagrlila i privi- nula uza se najčvršće što je mogla.
Zatim se Penn povukla iz zagrljaja, zahvalila Luce i izvukla iz dţepa pismo.
— Obično mu nešto napišem — objasnila je.
Luce je odlučila ostaviti Penn nasamo s ocem, ustala, povukla se korak natrag i zatim se okrenula prema padini koja je vodila u središte groblja. Kroz suze učinilo joj se da na vrhu velikog monolita netko sjedi. Upravo tako. Mladić. Rukama je grlio koljena. Kako je dospio onamo — nije mogla ni zamisliti, ali ondje se nalazio.
KIKA
Doimao se ukočeno i osamljeno, kao da je na tome mjestu proveo cijeli dan. Nije primijetio Luce ili Penn. Ĉinilo se kao da ništa nije primjećivao. A Luce se nije morala pribliţiti i vidjeti te ljubičasto sive oči da ga prepozna.
Cijelo to vrijeme Luce je tragala za objašnjenjima u vezi s Danielom, zašto je njegov dosje tako oskudan, kakve obi- teljske tajne skriva knjiga nestala iz knjiţnice, kamo su mu odlutale misli onoga dana kada ga je pitala za obitelj. Zašto je s njom malo topao, malo hladan... uvijek.
Nakon toliko emotivnog dana koji je provela s roditeljima, tuga pri pomisli na to da je Daniel sam na svijetu, Luce je gotovo oborila na koljena.
ČETRNAESTO POGLAVLjE U DOKOLICI
Cijeli utorak je kišilo. Sa zapada su se kotrljali oblaci crni kao noć, i izlijevali se nad kampusom, ne pomaţući Lu- ce da razvedri misli. Kiša je padala u nejednakim naletima — rominjala, pa pljuštala, zatim je padala tuča, a nakon toga nevrijeme bi se nakratko primirilo. Zatim bi sve krenulo iz- nova. Za vrijeme odmora učenicima nije bilo dopušteno izla- ziti u dvorište, i što se više bliţio kraj sata matematike, Luce je sve više ludjela.
To je shvatila kada su njezine bilješke počele skretati s kompliciranih teorema i počinjale izgledati ovako:
15. rujna: Srednji prst umjesto upoznavanja.
16. rujna: Kip se rušio, zaštitio me rukom poloţenom na glavu (ili je sebe pokušavao spasiti). Odmah nakon toga je otišao.
17. rujna. Moguća pogrešna interpretacija D-ova kimanja da trebam prihvatiti Camov poziv na tulum. Neugodno otkriće da su D&G u vezi (greška?).
KIKA
Crno na bijelom, izgledalo je kao početak popisa neugod- nih događaja. Bio je naizmjence tako gorljiv, zatim leden. Po- stojala je mogućnost da joj uzvraća osjećaje — a ako bi se od nje traţilo da o tome nešto kaţe, tvrdila bi da je svako njezino čudno ponašanje bilo reakcija na njegovo čudno ponašanje.
Ne. U takvu raspravu bez glave i repa nije se ţeljela upu- štati. Nije ţeljela igrati igre. Nikakve. Samo je ţeljela biti s njim. Iako, nije imala pojma zašto. Ili kako to postići. Ili što
bi to, zapravo, za nju značilo. Sve što je sa sigurnošću mogla ustvrditi bilo je da, usprkos svemu, samo o njemu razmišlja. Samo do njega joj je stalo.
Ako bi otkrila što ga je povezivalo s njom a što od nje odbijalo, pomislila je da bi mogla doznati razlog njegova nepredvidljivog ponašanja.
Ali njezin ju je popis samo deprimirao. Zguţvala je papir.
Kada je posljednje zvono toga dana odzvonilo, Luce je poţurila iz učionice. Obično bi pričekala Arriane ili Penn, uţasnuta od trenutka kada će se im se putevi razdvojiti i pre- pustiti je na milost i nemilost njezinim mislima. Ali danas, začudo, nije imala volje ni za koga. Radovala se samoći. Imala je ideju, jedinu za koju je bila sigurna da će upaliti, kako pro- čistiti misli od Daniela — dugim, samotnim plivanjem.
Dok su se ostali vukli prema svojim sobama, Luce je preba- cila kapuljaču i izjurila na kišu, ţureći prema zgradi s bazenom.
Jurnula je stubama zgrade Augustine, i naletjela na nešto visoko i crno. Cam. Od sudara, hrpa se knjiga u njegovim rukama zaljuljala i bučno, jedna po jedna, srušila na pločnik. Na glavi je imao kapuljaču, a iz slušalica u ušima treštala je glazba. Vjerojatno ni on nju nije primijetio. Oboje su bili zaokupljeni svojim mislima.
— Jesi li dobro? — upitao ju je dodirnuvši joj leđa.
— Jesam — Luce je rekla. Tek je blago posrnula. Nastra- dale su Camove knjige.
— Sada kada smo si slučajno srušili knjige na pločnik, ne bismo li sada trebali posegnuti za njima i pritom dopustiti našim rukama da se slučajno dodirnu?
KIKA
Luce se nasmijala. Podigla je jednu od knjiga i dodala mu je, a on je zadrţao njezinu ruku, čvrsto je stisnuvši. Kosa mu je bila natopljena vodom, a u dugim, gustim trepavicama zadrţale su se blistave, velike kapi. Izgledao je zbilja dobro.
— Kako se na francuskom kaţe zbunjen? — upitao je.
— Hmm... gene — započela je Luce, osjetivši se i samom ponešto genee. Cam je još uvijek stezao njezinu ruku. — Ĉe- kaj, zar nisi ti jučer dobio pet na testu iz francuskog?
— Primijetila si? — upitao je. Glas mu je zvučao neobično.
— Came, — rekla je — je li sve u redu?
Nagnuo se prema njoj i obrisao kap koja joj je tekla niz nos. Od dodira njegova kaţiprsta zadrhtala je, ne mogavši suspregnuti sjećanje i čeţnju za njegovim toplim i čudesnim zagrljajem, kao nakon Toddove komemoracije.
— Mislio sam na tebe — rekao je. — Ţelio sam te vidjeti. Ĉekao sam te na prijamu onaj dan, ali netko mi je rekao da si otišla.
Luce je znala da je znao s kime je otišla. I da je ţelio da ona to zna.
— Ţao mi je — viknula je pokušavajući nadglasati grmlja- vinu. Oboje su bili potpuno mokri.
— Dođi, sklonimo se s kiše. — Cam ju je povukao prema natkrivenom ulazu u zgradu Augustine.
Luce je pogledala preko ramena prema ulazu u gimnastič- ku dvoranu. Ondje je ţeljela biti, a ne ovdje ili negdje drugdje s Camom. Barem ne sada. Glavom su joj kolale proturječne, zbunjujuće ideje i ţelje. Morala se maknuti od — svega — i raščistiti misli.
— Ne mogu — rekla je.
— Moţda kasnije? Večeras?
— Kasnije, moţe.
Široko se nasmiješio. — Doći ću po tebe, do tvoje sobe.
Iznenadio ju je privukavši je posve kratko k sebi da je njeţ- no poljubi u čelo. U istom trenutku preplavilo ju je olakšanje i mir, gotovo kao da joj je dao kakvu injekciju. Prije nego
KIKA
što je mogla još nešto osjetiti, pustio ju je iz zagrljaja i ţurno krenuo prema spavaonicama.
Luce je odmahnula glavom i polako krenula šljapkajući mokrim pločnikom prema gimnastičkoj dvorani. Morala je srediti misli, i to ne samo one o Danielu.
Moţda je to bila dobra zamisao, moţda bi bilo zabavno provesti dio večeri s Camom. Ako ne bude kiše, vjerojatno bi je odveo u kakav tajni kut kampusa i bio karizmatičan i lijep na svoj hladnokrvan način koji ju je zbunjivao. Uz njega se osjećala posebnom.
Nasmiješila se.
Otkad je zadnji put kročila u Našu Gospu od Fitnesa, ka- ko je Arriane prekrstila gimnastičku dvoranu, školski domari započeli su borbu protiv puzavica. S većine zgrade zeleni pre- krivač bio je skinut, no posao je bio tek napola završen jer su zelene loze visjele preko ulaznih vrata poput kakvih pipaka. Luce se pri ulasku morala duboko sagnuti.
Gimnastička dvorana bila je prazna, U usporedbi s olujom koja je bjesnjela vani, unutra je bilo tako tiho da se mogla čuti muha u letu. Većina svjetala bila je ugašena. Nije pitala je li dopušteno koristiti dvoranu u večernjim satima, ali vrata su bila otključana i unutra nije bilo nikoga tko bi je mogao spriječiti.
U slabo osvijedjenom predvorju prošla je pored pergame- nata na latinskom jeziku pod staklom i minijaturne mramorne reprodukcije Marijina primanja Kristova tijela. Zastala je na vratima teretane, gdje je onomad zatekla Daniela kako preskače uţe. Uzdahnula je. Bio bi to sjajan dodatak njezinom popisu.
18. rujna: D. me optuţio da ga uhodim.
Nakon dva dana: Penn me nagovara da ga uistinu počnem
uhoditi. Pristajem.
Uf! Nalazila se u crnoj rupi samoprezira. Ali, nije se mogla zaustaviti. Kad je došla do sredine predvorja, ukočila se. Odjednom je shvatila zašto je cijeli dan bila toliko zao-
KIKA
kupljena mislima o Danielu, a prema Camu se osjećala još proturječnije nego inače. Sinoć ih je obojicu sanjala.
Lutala je prašnom izmaglicom drţeći nekoga za ruku. Osvrnula se misleći da je to Daniel. Ali, usne pritisnute uz njezine, iako ugodne i njeţne, nisu bile njegove. Ljubila je Cama. Ljubio ju je bezbrojnim mekim poljupcima, ali svaki put kad bi Luce malo virnula, njegove olujno zelene oči bile su otvorene, probadale su je ispitujući je o nečemu čemu nije znala odgovor.
Zatim je Cam nestao, nestala je i magla, a Luce se našla u čvrstom Danielovu naručju. Bila je upravo ondje gdje je ţeljela biti. Nagnuo ju je i silovito poljubio, gotovo ljutito, i svaki put kada bi se njegove usne odvojile od njezinih, makar na djelić sekunde, Luce bi proparala neizdrţiva ţeđ zbog ko- je ne bi mogla obuzdati krik. Ovaj put je znala da su ono krila. Dopustila mu je da je njima obgrli poput pokrivača. Ţeljela ih je dodirnuti, omotati njima sebe i Daniela, ali bar- šunasti dodir ubrzo se povukao, uvukao u sebe. Prestao ju je ljubiti i stao je promatrati njezino lice, traţio na njemu reakciju. U početku nije razumjela čudan, vreo strah koji joj se širio utrobom. Ali ondje je bio, neugodno je grijao, potom prerastao u vrelinu koja ju je pekla sve više — dok više nije mogla podnositi. Naglo se probudila. San je završio Luceinim samozapaljenjem, prvo se raspala na dijelove — zatim nestala u pepelu.
Probudila se sva u znoju — kosa, jastuk, pidţama, sve je bio mokro i njoj je odjednom postalo tako, tako — hladno. Leţa- la je dršćući u samoći, sve do prvih jutarnjih zraka svjedosti.
Luce je protrljala kišom natopljene rukave jedan o drugi pokušavajući se ugrijati. Naravno! San je u njezinu srcu ostavio
vatru, a u kostima jezu s kojom se cijeli dan borila. Zato je došla ovamo, da pokuša plivanjem izbaciti to sve iz organizma.
Danas joj je njezin kupaći kostim Speedo pristajao, a sa sobom je ponijela i naočale za ronjenje. Odgurnula je vrata i stala na dasku za skakanje, udišući vlaţan zrak i tup miris klora. Nije bilo drugih učenika koji bi joj odvraćali paţnju ili
KIKA
prodornog zvuka zviţdaljke trenerice Diante, bila je sama, no osjećala je prisutnost. Nečega gotovo svetog. Moţda je to bio plod njezine mašte, jer je prostor u kojem se nalazio bazen bio prekrasan, čak i uz kišu koja je lupala po napuklim pro- zorima. Ĉak i bez upaljenih svijeća na bočnim oltarima, Luce je pokušala zamisliti kako je to mjesto izgledalo prije nego što su klupe za sjedenje zamijenjene ogromnim bazenom i nasmiješila se. Svidjelo joj se zamišljati da pliva pod svim tim glavama pognutim u molitvi.
Spustila je naočale na oči i skočila u vodu. Voda je bila topla, mnogo toplija od kiše, a grmljavina tako bezopasna i daleka kada je glavu uronila ispod površine.
Odgurnula se i počela zagrijavati sporim kraulom.
Njezino tijelo ubrzo se opustilo, a nekoliko zamaha poslije ubrzala je i zaplivala leptirovim stilom. Osjećala je kako je udovi peku, ali je nastavila plivati sve dok bol nije nestala. Taj je osjećaj trebala! Bila je u elementu.
Da je barem mogla razgovarati s Danielom! Razgovarati, bez njegovih upadica o tome kako bi za nju bilo bolje da se premjesti u drugu školu, bez njegova bjeţanja od nje prije nego što je mogla objasniti. Moţda bi to pomoglo. Ali bi zacijelo zahtijevalo vezanje njegovih ruku i lijepljenje usta samoljepljivom vrpcom, samo dok ne sasluša što mu ţeli reći.
Ali, što bi mu mogla reći? Za osjećaj koji se javljao kad mu je bila u blizini, koji, kad je o tome bolje razmislila, nije imao veze s njihovim odnosom?
Što ako bi ga mogla nekako nagovoriti da se vrate na je- zero? Sam je natuknuo da je jezero postalo njihovo mjesto. Ovaj put ona bi njega odvela onamo, jako pazeći da ne izusti nijednu riječ koja bi ga mogla uzrujati.
Neće ići.
Sranje. Ponovo je počinjala. Došla je ovamo plivati. Sve dok ne bude previše umorna da misli o ičemu, ponajmanje o Danielu. Sada će nastaviti plivati sve dok...
— Luce! —
... je netko ne prekine. Penn je stajala uz bazen.
KIKA
— Što ćeš ti tu? — pitala je Luce pljujući vodu.
— Što ćeš ti tu? — Penn je odvratila. — Otkad ti rado vjeţbaš? Ne sviđa mi se ova nova strana tebe.
— Kako si me našla? — Sve dok ih nije izrekla, Luce nije znala da bi njezine riječi mogle zvučati grubo, da bi Penn mogla pomisliti da izbjegava njezino društvo.
— Cam mi je rekao. — Penn je odgovorila. — Imali smo dug razgovor. Bilo je to vrlo neobično. Ţelio je znati je li s tobom sve u redu.
— Uistinu neobično — Luce se sloţila
— Ne — Penn je rekla — ono što je neobično jest činjeni- ca da je Cam prišao meni i razgovarao sa mnom. Gospodin Popularni... i ja. Trebam li nastaviti naglašavati koliko sam iznenađena? Zapravo, bio je zbilja dobar.
— Pa, on jest ljubazan. — Luce je skinula naočale s glave.
— Prema tebi — Penn je rekla. — Prema tebi je toliko do- bar, da se iskrao iz škole kako bi ti kupio ogrlicu — koju ni- kada ne nosiš.
— Jednom sam je stavila — Luce je rekla. Bila je to istina. Prije pet noći, nakon što ju je Daniel drugi put ostavio samu na jezeru; samu pored staze kojom je kročio kroz šumu, a
koja je svijetlila u noći. Taj prizor tjerao joj je san s očiju. Pa je isprobala ogrlicu. Zaspala je drţeći je uz ključnu kost, a probudila se s vrelim privjeskom u ruci.
Pennina tri prsta mahala su pred Luceinim licem, kao da ţeli reći, Halo! Sto ţeliš reći...?
— Ţelim reći — Luce je napokon odgovorila — da nisam toliko površna da bi me mladić zanimao samo zbog darova.
— Nisi toliko površna, ha? — Penn je upitala. — Onda ću se usuditi sastaviti nepovršan popis razloga zbog kojih ti se Daniel toliko sviđa. Išlo bi ovako: Ima najljepše sive oči ili ooh, njegove miške izgledaju taaako napeto na danjem svjetlu.
Luce se morala nasmijati na Pennin falset i ruke sklopljene na srcu.
— On me razumije — rekla je izbjegavajući Pennin pogled. — Ne mogu to objasniti.
KIKA
— On razumije da zasluţuješ da se ne obazire na tebe? — Penn je odmahivala glavom.
Luce nije povjerila Penn da je nekoliko puta bila nasamo s Danielom, i da je u nekoliko prigoda naslutila da mu je ipak stalo do nje. Penn prema tome nije mogla razumjeti njezine osjećaje. A bili su previše osobni, previše zamršeni za objasniti.
Penn je kleknula pred Luce. — Gledaj, došla sam po tebe da te odvučem u knjiţnicu na nastavak istraţivačke misiju o Danielu.
— Našla si knjigu?
— Pa, ne baš — Penn je rekla, pruţajući joj ruku i pomaţući joj da izađe iz bazena. — Remek-djelo gospodina Grigorija još uvijek tajanstveno nedostaje, ali sam moţda nekako hakirala traţilicu gospođice Sophie na koju je pretplaćena i pojavilo se nekoliko stvari. Pomislila sam da bi te moglo zanimati.
— Hvala — Luce je rekla, izlazeći uz Penninu pomoć. — Pokušat ću ne biti tako namedjivo ushićena u vezi s Danielom.
— Kako god — Penn je rekla. — Poţuri se osušiti. Trenu- tačno ne pada kiša, ali suho razdoblje neće dugo trajati, a ja nemam kišobran.
Većinom suha, odjevena u školsku uniformu, Luce je pošla za Penn u knjiţnicu. Prednji dio knjiţnice bio je ograđen ţutom policijskom vrpcom, pa su se djevojke morale provući kroz uzak prostor između kataloga i priručne knjiţnice. Pro- storija je mirisala kao nakon vatrometa, a sada je, zahvaljujući prskalicama i kiši, zadobila pljesniv ton.
Prvi put nakon poţara Luce je mogla vidjeti mjesto na kojem je običavala sjediti gospođica Sophia: pougljenjen, gotovo savršen krug na starom podu s pločicama u središtu knjiţnice. Sve u krugu od pet metara bilo je ispraţnjeno. Sve osim tog mjesta bilo je neobično neoštećeno.
Pored poţarom uništenog dijela nalazio se stol na raskla- panje, ali knjiţničarka nije bila na svome mjestu. Stol je bio depresivno prazan; osim nove svjetiljke, posude za olovke i sivog bloka za bilješke, na njemu nije bilo ničega.
KIKA
Luce i Penn pogledale su se i napravile grimase koje su govorile koma! prije nego što su nastavile prema straţnjem dijelu knjiţnice s kompjutorima. Kada su prošle učionicu u kojoj su posljednji put vidjele Todda, Luce je kriomice po- gledala prijateljicu.
Penn je gledala ravno, no kada ju je Luce snaţno uhvatila za ruku, Penn je uzvratila vrlo čvrstim stiskom.
Privukle su dvije stolice uz jedno kompjutorsko mjesto, i nakon toga je Penn utipkala svoje korisničko ime. Luce je pogledom obuhvatila prostoriju, ţeleći se uvjeriti da u blizini nema nikoga.
Pogreška, na zaslonu je bljeskalo crvenim slovima.
Penn je zastenjala.
— Što je? — Luce je pitala.
— Poslije četiri potrebno je imati posebnu dozvolu za pri- stup internetu.
— Zato ovdje nema nikoga navečer — Penn je kopala po svojoj naprtnjači. — Gdje sam samo spremila tu dekodiranu lozinku? — promrmljala je.
— Eno, gospođice Sophije. — Luce je rekla mahnuvši knji- ţničarki koja je prolazila između polica odjevena u crnu, po mjeri šivanu bluzu i jarko zelene kapri hlače. Blještave nauš- nice dodirivale su joj ramena, iz kose je virila olovka onamo nemarno zataknuta. — Ovamo! — Luce je glasno šapnula.
Gospođica Sophia zaškiljila je prema njima. Pod miškom je nosila teške knjige, a bifokalne naočale klizile su joj niz nos.
— Tko je to? — rekla je prilazeći im.
— Oh, Luceinda. Pennyweather — rekla je umornim gla- som. — Bok, djevojke.
— Nadale smo se da bismo mogle od vas dobiti lozinku, da moţemo koristiti kompjutor. — Luce je upitala pokazujući zaslon na kojem je svjeducalo pogreška.
— Ne koristite valjda društvene mreţe? Takve stvari djelo su vraţje.
— Ne, ozbiljno istraţujemo — Penn je rekla. — Ovaj pro- jekt zacijelo bi dobio vašu privolu.
KIKA
Gospođica Sophia nagnula se nad djevojke i pribliţila kom- pjutoru kako bi ga osposobila za korištenje. Prstima jedva dotičući tipke, upisala je najdulju zaporku koju je Luce ikada vidjela. — Imate dvadeset minuta — rekla je glatko i udaljila se.
— To bi nam trebalo dostajati — Penn je šapnula. — Našla sam kritički esej o Promatračima, iz kojeg moţemo, dok ne nađemo knjigu, barem doznati o čemu se u njoj radi.
Luce je osjetila nečiju prisutnost iza sebe i okrenula se, otkrivši da se gospođica Sophia vratila. Luce se trgnula.
— Oprostite — rekla je. — Ne znam zašto, ali uplašili ste me.
— Ne, ja se ispričavam — rekla je gospođica Sophia. Njezi- ne oči gotovo su nestale kada se nasmiješila. — U posljednje vrijeme, nakon poţara, tako je teško. Ali, moja tuga nije razlog da počnem zapostavljati svoje dvije najbolje učenice.
Ni Luce ni Penn nisu znale što reći. Jedno je bilo tješiti se međusobno. Tješiti školsku knjiţničarku bilo je za njih nešto novo, a s time se nisu znale nositi.
— Pokušavala sam radom liječiti rane, ali... — gospođica Sophia je zašutjela.
Penn je uzrujano pogledala Luce. — Pa, pomoć bi nam dobrodošla, to jest, ako biste...
— Naravno, pomoći ću vam! — gospođica Sophia privukla je treću stolicu. — Vidim da vas zanima knjiga Promatrači — rekla je pročitavši preko njihovih ramena. — Klan Grigori bio je vrlo utjecajan. Upravo slučajno poznajem papinsku bazu podataka. Sada ćemo vidjeti što mogu izvući.
Luce je gotovo ugušila olovka koju je grizla.
— Oprostite, jeste li rekli Klan Grigori?
— Oh, da, povjesničari su im ušli u trag sve do srednjeg vijeka. Bili su... — zastala je tragajući za prikladnim riječima — skupina istraţivača, nazovimo ih suvremenim laičkim nazi- vom. Specijalizirali su se u narodnoj predaji o palim anđelima.
Ispruţila je ruke između djevojaka i Luce je s čuđenjem promatrala kako joj prsti lete po tipkovnici. Traţilica se tru- dila odrţati tempo, izvlačeći članak za člankom, sve primarne
KIKA
izvore o Grigorijima. Danielovo prezime ispunilo je ekran, nalazilo se posvuda. Luce se zavrtjelo u glavi.
U Luceine misli vratio se prizor iz sna: krila što se skuplja- ju, potom njezino tijelo koje se zagrijava sve dok ne počne gorjeti i pretvori se u pepeo.
— Postoje različite vrste anđela za koje se treba specijalizi- rati? — Penn je upitala.
— Naravno — mnogo toga zapisano je o tome — rekla je gospođica Sophia dok je tipkala. — Neki su postali demoni. Drugi su se pridruţili Bogu. A neki su općili sa smrtnim ţe- nama. — Njezini prsti konačno su se umirili. — Sto je vrlo opasna navika.
— Jesu li ti Grigoriji u nekoj vezi s Danielom Grigorijem iz ove škole? — Penn je rekla.
Gospođica Sophia dotaknula je svoje svijetloljubičaste usne. — To je vrlo moguće. I sama sam razmišljala o tome, ali mislim da nam nije dano pravo raspitivati se o nečijim pri- vatnim stvarima, slaţete se? — Njezino blijedo lice namrštilo se kada je pogledala na sat. — Pa, nadam se da sam vam ovim dala dovoljno informacija da otpočnete sa svojim projektom. Neću vam oduzimati više vremena. — Pokazala je na sat na kompjutorskom zaslonu. — Imate još samo devet minuta.
Dok je koračala prema prednjem dijelu knjiţnice, Luce je promatrala njezino savršeno drţanje. Mogla je hodati s knji- gom na glavi. Ĉinilo se da ju je pomaganje djevojkama malo oraspoloţilo, no Luce nije imala pojma što s informacijama koje je upravo dobila o Danielu.
Ali, Penn je znala. Ţustrim pokretima ţvrljala je bilješke.
— Osam i pol minuta — obavijestila je Luce, dodavši joj olovku i papir. — Ovdje ima previše toga za obraditi u osam i pol minuta. Počni zapisivati!
Luce je uzdahnula i učinila kako joj je bilo rečeno. Inter- netska stranica bila je dizajnirana akademski nezanimljivo: beţ pozadinu obrubljivao je tanak, plav rub. Na vrhu je
okrutno velikim tiskanim slovima bio napisan naslov: KLAN GRIGORI.
KIKA
Samo je pročitala naslov i Luceinim se tijelom raširio mlaz topline. Penn je kucnula olovkom po ekranu skrećući Luceinu paţnju na zadatak.
Grigoriji ne spavaju. Ĉinilo se mogućim. Daniel je uvijek izgledao umorno. Obično su tihi. Istina. Ponekad je razgo- varati s njim bilo poput vađenja zubiju. U dekretu iz osmog stoljeća... Ekran se zacrnio. Vrijeme je isteklo.
— Koliko si uspjela zapisati? — pitala je Penn.
Luce je podigla papir. Bijedno. Sve što se na papiru na- lazilo, bila je skica pernatog ruba krila. Luce se nije sjećala kada je to nacrtala.
Penn ju je iskosa pogledala. — Vidim da ćeš mi biti savrše- na asistentica za istraţivačke projekte — rekla je, ali se smijala. — Moţda se poslije moţemo igrati predviđanja budućnosti. Podigla je svoj papir s mnogo opseţnijim bilješkama. — No, u redu je. Ja imam dovoljno da nas provedem drugim izvorima.
Luce je strpala papir u dţep pored zguţvanog popisa njezinih i Danielovih interakcija. Počinjala je sve više sličiti ocu, koji nije volio biti daleko od svojega stroja za uništavanje papira. Sagnula se, traţeći kantu za recikliranje i primijetila da im se pribliţava par nogu. Način hoda bio joj je neobično poznat, kao i vlastiti. Uspravila se — odnosno, pokušala se uspraviti u svojoj stolici i tresnula glavom o stol.
— Au! — jauknula je, trljajući mjesto još uvijek bolno od poţara u knjiţnici.
Pola metra dalje mirno je stajao Daniel. Njegov izraz lica jasno je govorio da je ona posljednja stvar na koju je tada ţelio naići. Barem se pojavio nakon što se kompjutor ugasio, pomislila je s olakšanjem. Nije ţeljela da stekne dojam kako je njezino uhođenje aktivnije nego što je mislio.
Ali, Daniel kao da je gledao kroz nju. Njegove ljubičasto- sive oči uporno su zurile u nešto ili nekoga iznad njezinih ramena.
Penn je potapšala Luce po ramenu, zatim palcem trznula prema osobi koja je stajala iza nje. Cam se naginjao preko Lu-
KIKA
ceine stolice i smiješio joj se. Od bljeska munje izvana Luce je doslovno skočila Penn u naručje.
— To je samo oluja — rekao je Cam nakrivivši glavu. — Brzo će proći. Šteta jer si baš slatka kada si uplašena.
Cam je ispruţio ruku. Dodirno je njezino rame i nastavio kliziti prstima po njezinoj ruci sve do prstiju. Njezine oči za- treperile su, njegov dodir tako joj je godio, a kad ih je otvori- la, u ruci joj se nalazila baršunasta kutijica. Cam ju je otvorio, samo na trenutak, da do Luce dopre zlatan blijesak.
— Otvori je kasnije — rekao je. — Kada budeš sama.
— Came...
— Svratio sam do tvoje sobe.
— Moţemo li... — Luce je pogledala Penn, koja je otvore- no i napeto zurila u njih kao da gleda film. Zatim je, naglo se trgnuvši kao nakon transa, zamahala rukama. — Ţelite da odem. Razumijem.
— Ne, ostani. — rekao je Cam, glasom sladim nego što je Luce očekivala. Okrenuo se prema Luce. — Idem. Ali kasnije — obećavaš?
— Moţe — osjetila je kako crveni.
Cam je uzeo njezinu ruku i ugurao je, zajedno s kutijicom, u lijevi dţep njezinih traperica. Bile su uske, i Luce je zadrh- tala od njegovih prstiju raširenih na njezinu boku. Zatim je namignuo i okrenuo se na peti. Prije nego što je imala priliku udahnuti, poţurio je natrag. — Samo još jedna stvar — pro- vukao je ruku iza Luceina vrata i primaknuo joj se. Nagnula je glavu natrag, a on svoju naprijed. Spojio je usne s njezinima.
Njegove usne bile su meke poput baršuna kao što je zamišlja- la da će biti dok je mnogo puta zurila u njih. Nije to bio dubok poljubac, tek površan dodir, ali Luce se činilo da je ipak mnogo više od toga. Prestala je disati, uzbuđena zbog takvog, javnog, dugog i neočekivanog...
— Sto dovraga... !
Camova glava naglo se zavrtjela, zatim se zgrbio i stisnuo vilicu.
Iza njega stajao je Daniel i trljao zapešće.
KIKA
— Miči ruke s nje!
— Nisam te dobro čuo — Cam je rekao, polako se pribli- ţavajući.
Oh! Isuse! Boţe! Oni se tuku. U knjiţnici. Zbog nje!
U sljedećem trenutku Cam je naglo nasrnuo na Luce, čvr- sto je obujmivši rukama. Vrisnula je. Ali, Danielove ruke bile su brţe. Snaţno je udario Cama i gurnuo ga na kompjutorski stol. Ĉvrsto je zgrabio Cama za kosu i pritisnuo ga licem o stol. Cam je zaroktao.
— Rekao sam ti da drţiš svoje prljave ruke dalje od nje, ti pokvareni gade!
Penn je zacičala, ţurno zgrabila pernicu i na prstima se pribliţila zidu. Luce ju je promatrala kako svoju zamrljanu pernicu baca jednom, dvaput, triput u zrak. Ĉetvrti put per- nica je odletjela dovoljno visoko da pogodi malenu crnu ka- meru pričvršćenu u zid. Udarac je okrenuo kameru tako da je sada gledala na vrlo mirnu hrpu publicistike u krajnjem lijevom kutu.
Za to vrijeme Cam je zbacio Daniela sa sebe i sada su kru- ţili jedan oko drugog, dok su im cipele škripale na uglačanom podu.
Cam još nije zamahnuo kada se Daniel počeo sagibati. Svejedno, nije se sagnuo dovoljno brzo. Cam ga je udario
ispod oka tako snaţno, da se činilo da će ga nokautirati. Daniel se zavrtio od siline udarca i sudario s Luce i Penn gurnuvši ih na kompjutorski stol. Okrenuo se prema djevojkama i omamlje- no promucao ispriku prije nego što se zanjihao prema Camu.
— Ah, zaboga prestanite! — Luce je kriknula trenutak pri- je nego što je krenuo na Camovu glavu.
Daniel je blokirao Cama, izudaravši mu ramena i obraze zbrkanom vrevom udaraca.
— Baš se dobro osjećam — Cam je stenjao dok mu je vrat naglo praskao s jedne na drugu stranu kao kod boksača. Da- niel je, ne gubeći snagu, ščepao Cama za vrat. I stisnuo. Cam je uzvratio, odbacio je Daniela sa sebe na visoku policu s knji-
KIKA
gama. Udarac je odjeknuo knjiţnicom glasnije od grmljavine koja je tutnjala vani.
Daniel je zastenjao i pustio ga. Srušio se na pod s glasnim štropotom.
— Sto još znaš, Grigori?
Luce se zavrtjelo u glavi kada je pomislila da moţda neće ustati. Ali, Daniel se hitro uspravio.
— Pokazat ću ti — zasiktao je. — Van! — Koraknuo je pre- ma Luce, zatim natrag. — Ti ostaješ tu.
Zatim su oba mladića glasnim koracima izašla iz knjiţnice kroz straţnji izlaz kojim se Luce posluţila one noći kada je izbio poţar. Ona i Penn stajale su ukočeno na svojim mjesti- ma. Zurile su jedna u drugu otvorenih usta.
— Dođi — Penn je rekla i povukla Luce prema prozoru koji je gledao na dvorište.
Prislonile su lica uz staklo, brišući maglu koja se stvarala od njihova daha.
Kiša je lijevala kao iz kabla. Osim svjetla koje je prodiralo kroz prozor knjiţnice, igralište je bilo u tami. Bilo je sklisko, blatno i jedva da se išta vidjelo.
Zatim su dvije figure istrčale na središte igrališta. Oboje je kiša gotovo odmah promočila do koţe. Trenutak su se svađali, zatim stali kruţiti jedan oko drugog. Njihove šake ponovo su bile podignute.
Luce je čvrsto stezala prozorsku dasku i promatrala Cama kako udara prvi i nalijeće na Daniela srazivši se u njegovo rame. Zatim ga udara brzim kruţnim udarcima u rebra.
Daniel se prevrnuo na stranu, čvrsto se uhvativši za rebra. Ustani! Luce mu je u mislima naredila. Osjećala se kao da je sama primila taj udarac. Svaki put kad bi Cam nasrnuo na Daniela, osjećala bi to u svojim kostima.
Više nije mogla podnijeti pogled na njihovu borbu.
— Daniel je na trenutak posrnuo — objavila je Penn na- kon što je Luce skrenula pogled. — Ali se odmah uspravio i odalamio Cama u lice. Fino!
— Zar ti uţivaš u tome? — pitala je Luce uţasnuto.
KIKA
— Tata i ja smo voljeli zajedno gledati UFC borbe — od- govorila je Penn.
— Ĉini mi se da su obojica ozbiljno trenirali razne borilač- ke vještine. Savršen kroše, Daniele! — Zastenjala je. — Oooh, čovječe!
— Što je? — Luce je ponovo provirila. — Je li ozlijeđen?
— Opusti se — Penn je rekla. — Netko dolazi da prekine borbu. Baš sada kada se Daniel oporavio.
Penn je imala pravo. Ĉinilo se da profesor Cole trči preko dvorišta. Kada se pribliţio mladićima koji su se borili, na tre- nutak je zastao, promatrajući ih gotovo hipnotizirano.
— Učini nešto! — Luce je šaptala, osjećajući mučninu. Zatim je gospodin Cole pograbio obojicu za vratove.
Još trenutak sva trojica su se hrvali, nakon čega se Daniel otrgnuo. Protresao je desnu ruku zatim brzim koracima na- pravio krug i pljunuo nekoliko puta u blato.
— Vrlo privlačno, Daniele — rekla je Luce sarkastično. Ali istinu govoreći, bilo je privlačno.
Sada je slijedio ukor od profesora Colea. Obojica su sta- jala spuštenih glava dok je profesor Cole mahnito mahao ru- kama. Cam je prvi bio otpravljen. Otrčao je igralištem prema spavaonicama i nestao.
Profesor Cole poloţio je ruku na Danielovo rame. Luce je umirala od ţelje da dozna o čemu razgovaraju, i hoće li Da- niel biti kaţnjen. Ţeljela mu je prići, ali Penn ju je zaustavila.
— Sve to zbog komada nakita! Što si uopće dobila od Cama?
Profesor Cole se udaljio i Daniel je ostao sam. Stajao je i gledao u kišu, osvijedjen visokom svjetiljkom.
— Ne znam — Luce je rekla Penn, maknuvši se od prozora.
— Ne ţelim njegov dar, što god bio. Naročito ne nakon ovoga.
Pribliţila se stolu s kompjutorom i izvadila kutijicu iz dţepa.
— Ako ti nećeš, ja ću — Penn je rekla. Otvorila je kutijicu, zatim pogledala Luce, zbunjena.
KIKA
Zlatni bljesak koji su vidjele nije bio od nakita. U kutijici su bile dvije stvari: još jedna zelena trzalica za gitaru i komad zlatnog papira.
Nađimo se sutra nakon nastave. Čekam te na izlazu.
C.
12 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 3:02 pm
Margita
Administrator
PETNAESTO POGLAVLJE U OSINJEM GNIJEZDU
Dugo je prošlo otkad se Luce dobro pogledala u ogle- dalo. Protiv svog odraza nije imala ništa — bistrih, svijetlosmedih očiju, sitnih, ravnih zuba, gustih trepavica i velikog slapa crne kose. Ali to je bilo nekada. Prije prošlog ljeta.
Nakon što joj je mama odrezala kosu, Luce je počela izbje- gavati ogledala. Ne samo zbog kratke kose — Luce nije bila sigurna sviđa li joj se što je postala, pa je nastojala izbjegavati dokaze o tome.
Počelo je sa spuštanjem pogleda na ruke, kada bi ih prala u toaletu. Kada je prolazila pred zatamnjenih prozora, drţa- la bi glavu ravno, a puder za lice u kutijici sa zrcalom nije koristila. Ali, dvadeset minuta prije nego što se trebala naći s Camom, Luce je stajala pred ogledalom u praznom ţenskom toaletu u zgradi Augustine. Ĉinilo joj se da izgleda okej. Kosa joj je malo izrasla, pa su se neki uvojci pod teţinom vlasi opu- stili. Provjerila je zube, zatim ispravila ramena i pogledala se, kao da gleda Cama oči u oči. Morala mu je nešto reći, nešto vaţno, a ţeljela se uvjeriti da moţe zauzeti stav zbog kojeg će je shvatiti ozbiljno.
Cam danas nije bio na nastavi. Nije ni Daniel, pa je Luce pretpostavila da su obojica na neki način kaţnjeni. Ili da viđa- ju rane. Ali, Luce nije sumnjala da će je Cam večeras čekati.
Nije ga ţeljela vidjeti. Ni najmanje. Od pomisli na njegove šake kako se zabijaju u Danielovo tijelo postalo joj je slabo.
KIKA
Ali, ona je bila kriva za njihovu tuču, bila je to njezina greška. Zavodila je Cama — zato što je bila zbunjena, polaskana ili zato što je prema njemu osjećala makar najmanje zanimanje, više nije bilo vaţno. Ono što je bilo vaţno jest da bude izrav- na i da mu jasno da do znanja da između njih nema ničega. Duboko je udahnula, povukla majicu na kukove i odgurnula vrata toaleta.
Dok se pribliţavala izlazu, nije ga vidjela. Bilo je teško razabrati išta iza građevinske zone na parkiralištu. Luce nije bila tu otkad su započeli s renoviranjem i sada je iznenađeno i oprezno manevrirala razrovanim parkiralištem. Paţljivo je obilazila rupe, nastojeći da se provuče parkiralištem tako da je građevinski radnici ne primijete, i odmahivala rukom as- faltne isparine koje kao da se nisu mogle raspršiti u zraku.
Od Cama nije bilo ni traga. Na trenutak se osjetila glu- pom, pomislila je da je nasjela na neslanu šalu. S visokih metalnih vrata ljuštila se crvenkasta hrđa. Luce je provirila kroz njih prema zbijenim nasadima starih brijestova s druge strane ceste. Pucketala je zglobovima na prstima, i sjetila se Daniela. Rekao je da mrzi kada to radi. Ali, nije ga bilo u blizini. Nikoga nije bilo u blizini. Zatim je ugledala komad papira na kojem je pisalo njezino ime. Papir je bio priboden kolcem uz čvrsto, sivo deblo magnolije pored neispravne jav- ne govornice.
Večeras ću te spasiti od društvene večeri. Dok ostali učenici budu rekonstruirali Građanski rat — tuţno ali istinito — ti i ja ćemo grad obojiti u crveno. Crna limuzina sa zlatnim registracijskim tablicama dovest će te k meni. Mislim da bi nam oboma dobro došlo malo svjeţeg zraka.
C.
Luce se zakašljala od isparina. Crna limuzina koja je od- vozi iz popravne ustanove, nije se moglo smatrati odlaskom na svjeţ zrak! I dovodi je k njemu kao na zahtjev kakvog hirovita vladara! Gdje se uopće nalazio?!
KIKA
Nije tako planirala današnju večer. Pristala je naći se s Camom samo zato što mu je ţeljela reći da je suviše drzak i da veza između njih dvoje zbilja nije moguća. Zato što se sinoć — premda mu to nije namjeravala priznati — sa svakim njegovim nasrtajem na Daniela u njoj nešto trgnulo i stalo ključati. Bilo je jasno da to s Camom mora srezati u začetku. Ogrlicu privjeskom u obliku zlatne zmije spremila je u dţep. Bilo je vrijeme da mu je vrati.
Ponovo se osjećala glupom jer je naivno pretpostavila da će Cam večeras ţeljeti samo razgovarati. Naravno da je imao cijeli plan. Bio je takva osoba.
Luce se osvrnula čuvši auto kako usporava. Pred ulazom se zaustavila crna limuzina. Zatamnjeni prozor s vozačeve stra- ne spustio se, zatim se pojavila dlakava ruka i posegnula za slušalicom iz neispravna interfona ispred vrata. Već trenutak potom slušalica je silovito vraćena u leţište, a vozač je sjeo na trubu.
Konačno su se uz škripu rastvorila velika metalna vrata i propustila limuzinu, koja se zaustavila pred Luce. Vrata auta tiho su se otključala. Zar je zbilja namjeravala ući u taj auto- mobil i odvesti se tko zna kamo da bi se našla s Camom?
Posljednji put stajala je na tome mjestu kada se opraštala od roditelja. I prije nego što su ušli u auto, nedostajali su joj; mahala im je s toga mjesta pored neispravne javne govornice i sjetila se da je tada primijetila visokotehnološku kameru sa senzorom kretnji koja je nepogrešivo biljeţila i najmanji pokret. Cam nije mogao izabrati gore mjesto s kojeg ju je limuzina trebala odvesti k njemu.
Odjednom je pred očima ugledala podrumsku samicu. Betonski zidovi vlaţni, a ţohari joj se penju uz noge. Bez danje svjedosti. Školom su još uvijek kolale glasine o Jules i Phillipu, paru kojem nije bilo ni traga ni glasa otkad su se pokušali iskrasti. Zar je Cam smatrao da ga je Luce toliko ţeli vidjeti, da bi zbog toga riskirala da njezin odlazak bude zabiljeţen kamerama?
KIKA
Na kolnom prilazu, pred njom, auto je brujao. Vozač — muškarac sa sunčanim naočalama, debela vrata i proćelave kose — ispruţio je ruku. I pruţio joj malu bijelu omotnicu. Luce je trenutak oklijevala, zatim koraknula naprijed i uzela omotnicu iz njegove ruke.
Papir s Camovim zaglavljem. U omotnici, na čvrstom pa- piru boje slonovače, u lijevom donjem kutu bilo je utisnuto Camovo ime, dekadentno zlatno.
Trebao sam prije napomenuti — crvena je sređena samoljepivom vrpcom. Uvjeri se sama. Pobrinuo sam se za to, kao što ću se po- brinuti za tebe. Vidimo se ubrzo, nadam se.
Samoljepiva vrpca? Zar je ţelio reći da...? Usudila se kri- omice pogledati crvenu. Da. Precizno izrezan krug crne sa- moljepive vrpce uredno je prekrivao leću kamere. Luce nije znala kako funkcioniraju stvari s kamerama, koliko će upravi trebati da shvati, ali na neki neobičan način osjetila je olak- šanje zbog toga što se Cam sjetio taj problem riješiti. Danie- la nije mogla zamisliti kako planira toliko unaprijed.
Callie, ali i njezini roditelji, očekivali su večerašnji telefon- ski poziv. Luce je već tri puta pročitala Callieino pismo na deset stranica. Zapamtila je sve zabavne i smiješne detalje s putovanja svoje prijateljice u Nantucket, ali još uvijek nije znala kako odgovoriti na Callieina pitanja o svojem ţivotu u Maču u kriţu. Ako bi se sada okrenula, ušla u zgradu i podigla
telefonsku slušalicu, Luce ne bi znala kako i gdje početi s objašnjavanjem novog, kompliciranog i mračnog zaokreta u svojem ţivotu. Lakše je ne reći im ništa, barem dok ne nađe barem kakvo-takvo rješenje.
Skliznula je u baršunasto straţnje sjedalo limuzine beţ boje i vezala se. Vozač je bez riječi pokrenuo auto.
— Kamo idemo? — upitala ga je.
— U malu zabit pored rijeke. Gospodinu Brielu sviđa je tamošnja atmosfera. Samo se opusti i uţivaj, dušo. Vidjet ćeš.
KIKA
Gospodin Briek Tko je to? Luce nije podnosila kad bi joj rekli da se opusti, bilo je to poput upozorenja da je bolje za nju da prestane s pitanjima. Ali, samo je prekriţila ruke, pogledala kroz prozor i pokušala zaboraviti ton kojim joj je vozač rekao »dušo«. Kroz zatamnjene prozore drveće i siva cesta postali su smeđi. Na raskriţju, gdje je zapadna cesta vo- dila u Thunderbolt, vozač je skrenuo na istok. Cesta je pratila riječni tok sve do obale. Ponekad, kada bi se pribliţili rijeci, Luce bi pogledala u slankastu smeđu vijugavu vodu pored njih. Dvadeset minuta poslije auto se polako zaustavio pred trošnim barom na rijeci.
Bio je izgrađen od sivog, natrulog drveta, a iznad ulaza na natpisu nabubrenu od vode pisalo je crvenim, nazupčanim ručno pisanim slovima STYX. Niz plastičnih zastavica, rekla- ma za pivo, bilo je zaklamano na gredu ispod tankog krova. Bio je to osrednji pokušaj stvaranja vesele atmosfere. Luce je proučavala prizore utisnute svilotiskom u plastične trokute — palme i preplanule djevojke u bikinijima koje su svojim nasmiješenim usnama prinosile boce s pivom — i pitala se kada je posljednji put djevojka stupila u to otrcano mjesto.
Dva pankera srednjih godina sjedila su na klupi koja je gledala na rijeku. Bili su odjeveni u koţne jakne, prljave i ruţ- ne, kao da su potjecale iz vremena kada je punk bio novost,
a preko sredovječnih čela padale su im neuredne irokezice. Prazni izrazi njihovih potamnjelih, ovješenih lica činili su cijeli prizor još beznadnijim.
Cestu s dva kolnička traka obrubljivala je močvara, a blato i močvarno raslinje polako su preuzimali asfalt. Luce nikada nije bila tako duboko u riječnom močvarnom području.
Sjedila je u autu, ne znajući što učiniti nakon što izađe iz auta, nesigurna ţeli U uopće izaći, kada su se vrata Styxa silovito otvorila i propustila Cama. Nemarno je išetao na ve- randu, leţerno se naslonio uz paravanska vrata i stao nogu pred nogu. Znala je da je iza zatamnjenih stakala ne moţe vidjeti, ali on je podigao ruku i pokretom je pozvao k sebi.
KIKA
— I sve će mu biti uzalud — Luce je promrmljala prije nego što je zahvalila vozaču. Kada je otvorila vrata, pozdravio ju je udar slanog vjetra. Prešla je tri stube do drvene verande.
Raskuštrana kosa nemarno je obrubljivala Camovo lice, u pogledu njegovih zelenih očiju zrcalila se mirnoća. Jedan rukav njegove majice bio je navučen preko ramena, a gladak obris njegove mišice izloţen Luceinu pogledu. Dodirnula je zlatnu ogrlicu u dţepu. Sjeti se zašto si tu.
Na Camovu licu nisu se vidjeli tragovi sinoćnje borbe, zbog čega se istog časa zapitala vide li se na Danielovu.
Cam ju je pogledao ispitivački i jezikom oblizao donju usnu. — Upravo sam računao koliko ću pića morati popiti da se utješim ako me odbiješ — rekao je raširivši ruke. Luce je ušla u zagrljaj. Camu je bilo veoma teško reći ne, čak i kad nije bila sasvim sigurna što od nje ţeli.
— Ne bih te odbila — odgovorila je, nakon čega je osjetila krivnju, znajući da je to rekla iz pristojnosti a ne zbog roman- tičnih osjećaja, kao što bi Cam volio. Bila je ondje samo da mu kaţe kako ne ţeli vezu s njim. — Kakvo je ovo mjesto? I otkad imaš auto na raspolaganju?
— Ostani uz mene, mala — činilo se da je njezina pitanja shvatio kao komplimente. Moţda mu je izgledala kao osoba koja voli katkad šmugnuti u bar koji zaudara na kanalizaciju. Nije se snalazila u takvim situacijama. Callie je uvijek govorila da je Luce nesposobna biti okrutno iskrena i da se zbog toga toliko puta dovela u neugodnu situaciju s mladićima kojima je jednostavno trebala reći ne. Drhtala je. Morala je to riješiti. Kopala je po dţepu i izvukla ogrlicu. — Came.
— Ah, odlično, donijela si je. — Uzeo je ogrlicu iz njezine ruke i okrenuo je leđima k sebi. Dopusti da ti je pomognem staviti.
— Ne, čekaj...
— Evo — rekao je. — Zbilja ti pristaje. Pogledaj. — Odveo ju je škripavim, drvenim, podom do prozora oblijepljenog posterima glazbenih bendova. STARE BEBE, NATOPLJE-
KIKA
NI MRŢNJOM, DOMAĆI LUĐACI. Luce bi bilo draţe proučavati postere nego zuriti u svoj odraz. — Vidiš?
U blatom zamrljanom prozoru nije jasno vidjela svoj od- raz, no zlatni privjesak svjeducao je na njezinoj toploj koţi. Pritisnula ga je rukom. Uistinu je bio lijep. Ručno ugravirana zmija davala mu je osebujnost. Bio je potpuno drukčiji od nakita što se nudio u dućanima na drvenoj obalnoj šetnici, gdje su mještani turistima skupo prodavali suvenire savezne drţave Georgije izrađene na Filipinima. U prozoru, iza nje- zina odraza, nebo je bilo jarko narančaste boje, poput dječjih slatkiša, prošarano tankim linijama ruţičastih oblaka.
— Što se tiče prošle noći... — Cam je počeo. Nejasno je razabirala pokrete njegovih rumenih usana u prozorskom staklu.
— I ja sam ţeljela razgovarati o onome sinoć — Luce je rekla. Stojeći uz njega, vidjela je vrhove zraka crnog sunca istetoviranog na njegovu vratu.
— Uđimo — rekao je vodeći je natrag, prema paravanskim vratima napola skinutim sa šarki. — Ovdje moţemo razgo- varati.
Unutrašnjost bara bila je obloţena drvom, osvijetljena s pomoću nekoliko mutnih narančastih svjetiljki. Po zidovima su stajali ţivotinjski rogovi svih vrsta i oblika, a iznad bara preparirani gepard, koji je izgledao kao da se sprema svaki čas nasrnuti. Jedina dekoracija na zidu bila je izblijedjela slika sloţena od nekoliko dijelova, iznad koje je pisalo ĈLANOVI KLUBA SJEVERNOAMERIĈKOG LOSA, PULASKY OKRUG 1964. — 65. Prikazivala je stotine izduţenih lica, smjerno nasmiješenih iznad pastelnih leptir mašni. Muzički automat svirao je pjesmu Ziggy Stardust, a na malom uzdi- gnutom podiju plesao je i pjevušio stariji muškarac obrijane glave odjeven u koţne hlače. Osim njega, Luce i Cam bili su sami u baru.
Cam je pokazao prema visokim barskim stolicama. Iz ras- pora po sredini zelene izlizane koţe izvirivala je ţućkasta spuţva koja je podsjećala na kokice. Ispred Camove stolice
KIKA
nalazilo se napola popijeno piće. Bilo je svijetlosmeđe, razri- jeđeno ledom i orošeno.
— Što je to? — pitala je Luce.
— Dţordţijska mjesečina. — rekao je otpivši gutljaj. — Ne preporučujem za početak. — Kada je upitno ţmirnula, obja- snio je. — Ovdje sam cijeli dan.
— Šarmantno — Luce je rekla, dodirujući prstom zlatnu ogrlicu. — Cijeli dan sjediš sam u baru poput kakvog sedam- desetogodišnjaka ?
Nije izgledao pijano, ali Luce se nije svidjela pomisao da je, ţeleći prekinuti odnose s njim, pristala doći čak ovamo, i zatekla ga suviše pijanog da shvati što mu pokušava objasniti.
Počela se brinuti kako će se vratiti u školu. Nije čak znala gdje se točno nalazi.
— Jao! — Cam je protrljao grudi u visini srca. — Ljepota privremene suspenzije s nastave u tome je, Luce, što ondje nikome ne nedostaješ. Mislim da sam zasluţio da se malo opo- ravim.
Nakrivio je glavu. — Sto ti, zapravo, smeta? Ovo mjesto? Sinoćnja tučnjava? Ili to što još uvijek nismo posluţeni?.
Posljednje riječi izgovorio je povišenim tonom, i na taj način dozvao krepkog i golemog pipničara da se dogega iz kuhinje iza bara. Kosa mu je bila duga, stepenasto ošišana, sa šiškama, a tetovaţe, poput pletenica kose, pokrivale su mu ruke uzduţ i poprijeko. Bio je čisti mišić i vjerojatno je imao između 130 i 140 kilograma.
Cam se okrenuo prema Luce i nasmiješio. — Koji otrov voliš ?
— Nije vaţno — Luce je rekla. — Nemam svoj omiljeni otrov.
— Na mom tulumu pila si šampanjac. — Cam je rekao. — Vidiš tko je obraćao paţnju! Lagano ju je gurnuo ramenom. — Najbolji šampanjac koji imate — rekao je pipiničaru, na što je ovaj zabacio glavu i nasmijao se promuklim, arogantnim smijehom.
KIKA
Pipničar se sagnuo pred malen hladnjak s kliznim stakle- nim vratima, ni ne pokušavši zatraţiti od nje osobnu iska- znicu, ili krajičkom oka pogledati kako bi ustvrdio je li pu- noljetna i smije li joj posluţiti alkohol. Kopao je i kopao po hladnjaku, pritom zveckao bocama. Nakon duţeg vremena uspravio se s malom bocom Freixeneta u ruci. Na dnu boce izvana kao da je raslo nešto narančasto.
— Za ovo ne snosim odgovornost — rekao je dodavši im bocu.
Cam je izvukao pluteni čep i podigao obrve. Zatim je sve- čano ulio Freixenet u Luceinu vinsku čašu.
— Ţelio bih se ispričati — rekao je. — Znam, bio sam pre- više nasrtljiv. A sinoć... ono što se dogodilo s Danielom... Osjećam se loše zbog toga. — Ĉekao je da Luce kimne, zatim je nastavio. — Trebao sam te poslušati, umjesto da se onako naljutim. Stalo mi je do tebe, ne do njega.
Luce je promatrala mjehuriće u svojem vinu, razmišljala o tome kako bi trebala biti iskrena i priznati da joj je stalo do Daniela, ne do Cama. Morala je reći Camu. Sinoć je nije poslušao, i sada se kajao zbog toga, moţda bi je mogao saslu- šati. Podigla je čašu, ţeleći otpiti gutljaj prije nego što počne.
— Oh, čekaj — Cam je spustio ruku na njezinu nadlak- ticu. — Nemoj piti prije nego što nazdravimo. Podigao je čašu i pogledao je u oči. — Ĉemu bismo mogli nazdraviti ? Ti izaberi.
Paravanska su se vrata zalupila. Muškarci koji su pušili na verandi ušli su unutra. Viši muškarac, masne crne kose, prća- sta nosa i veoma prljavih noktiju pogledao je Luce i krenuo prema njima.
—ŠSto slavimo? — Gurnuo je njezinu uzdignutu vinsku čašu svojom običnom i poţudno se zagledao u nju. Nagnuo joj se bliţe, tako da je osjetila njegov bok kako se kroz košulju od flanela tiska uz njezin. — Curica je prvi put izašla? Kada mama ţeli da budeš doma?
— Slavimo to što ćeš se ovog trena okrenuti i išetati van — rekao je Cam prijazno, kao da je upravo objavio da slave
KIKA
Lucein rođendan. Nepomično je zurio u muškarca, koji je pokazao svoje sitne šiljaste zube i desni.
— Van, je li? Samo ako i ona ide sa mnom.
Posegnuo je za Luceinom rukom. Nakon sinoćnje tučnjave s Danielom, Luce nije očekivala da će Camu trebati mnogo da
ponovo izgubi kontrolu. Naročito ako je uistinu tu proveo ci- jeli dan, opijajući se. Ali, Cam je ostao neobično hladnokrvan.
Samo je odgurnuo muškarčevu ruku, brzinom, graciozno- šću i surovom snagom lava koji šapom gada miša. Cam je promatrao muškarca kako posrče. Zatim je protresao ruku s izrazom dosade na licu i pomilovao Luceino zapešće, ondje gdje ju je muškarac pokušao zgrabiti. — Oprosti zbog ovoga. Govorila si nešto u vezi s onim sinoć?
— Ţeljela sam reći... — Luce je osjetila kako blijedi. Točno iznad Camove glave zjapila je golema crna stvar, rastezala se i razmotavala dok nije postala najveća, najcrnja sjena koju je ikada vidjela. Iz središta je širima polarnu hladnoću. Ĉak su i vrhovi Camovih prstiju, kojim je još uvijek dodirivao njezinu koţu, postali ledeni.
— Oh, moj Boţe! — prošaptala je.
Začuo se strahovit prasak. Muškarac je razbio čašu o Ca- movu glavu. Cam je polako ustao s barske stolice i otresao nekoliko krhotina iz kose. Okrenuo se licem prema muškarcu barem dvostruko starijem i desetak centimetara višem od sebe.
Luce se zgurila u svojoj stolici, ustuknuvši od onoga što se spremalo dogoditi između Cama i drugog muškarca. I od onoga što je mogla učiniti poput noći crna sjena što je bujala iznad njihovih glava.
— Prekinite — rekao je ravnodušno pipničar, ne potrudivši se podignuti pogled s časopisa o borilačkim vještinama.
Muškarac je stao nasumično zamahivati prema Camu, koji je njegove budalaste udarce trpio kao da su dječje pljuske.
Nije samo Luce bila zapanjena Camovom hladnokrvno- šću: plesač u koţnim hlačama šćućurio se uz muzički auto- mat. Nakon što je muškarac masne kose odalamio Cama
KIKA
nekoliko puta, zastao je i povukao se korak natrag, i ostao ondje oklijevajući, zbunjen.
Za to vrijeme sjena se vukla stropom, tamni pipci rasli su poput korova i spuštali se sve bliţe njihovim glavama. Luce se lecnula i sagnula glavu, dok je Cam podnosio posljednji udarac ofucanog muškarca.
Zatim je odlučio uzvratiti.
Bilo je to poput kvrcaja prstima, kao da otresa sa sebe suhi list. U jednom trenutku muškarac je ratoborno nasrtao na Cama, u sljedećem, Cam je prstima dodirnuo suparnikova prsa i muškarac je poletio — njegova stopala bila su u zraku, a pivske boce letjele su i praskale oko njega — dok leđima nije tresnuo o zid nasuprot muzičkom automatu.
Jaukao je i trljao oči pokušavajući skupiti noge u čučanj.
— Kako si to učinio? — Luce je razrogačila oči.
Cam se, ne obazrevši se na Luce, okrenuo prema niţem, zdepastijem momku i rekao: — Ti si sljedeći?
Tip je podigao dlanove u zrak. — Ovo nije moja svađa, čovječe — rekao je povlačeći se.
Cam je slegnuo ramenima, koraknuo prema prvom muš- karcu i podigao ga s poda povukavši ga za majicu na leđima. Njegovi udovi bespomoćno su se njihali u zraku, poput lutkinih. Cam je zatim, s laganim trzajem zapešća, tresnuo muškarca o zid. Tip je visio ondje, kao zalijepljen, dok ga je Cam, oslobođen svih obzira, udarao ponavljajući: — Rekao sam ti da izađeš van!
— Dosta! — Luce je vikala, ali nitko je nije čuo, niti obra- ćao paţnju na nju. Osjetila je mučninu. Ţeljela je odvratiti pogled od muškarca pričvršćenog uza zid, njegova krvavog nosa i desni, i Camove gotovo nadnaravne snage. Ţeljela je reći Camu da zaboravi na sve, da će sama naći put do škole. Više od toga ţeljela je umaknuti odvratnoj sjeni koja je pre- krivala strop i lagano curila niz zidove. Zgrabila je torbu i istrčala u noć — u nečije naručje.
— Jesi li dobro? Bio je to Daniel.
KIKA
— Kako si me pronašao? — upitala je bestidno zagnjurivši glavu u njegovo rame. Suze, kojima se sada nije ţeljela baviti, navirale su.
— Dođi — rekao je. — Odvest ću te odavde.
Ne osvrnuvši se, skliznula je svojim dlanom u njegov. Top- lina je proţela njezino tijelo. Zatim su krenule suze. Nije bilo realno osjećati se tako sigurnom dok su sjene toliko blizu.
Ĉak se i Daniel doimao napetim. Vukao ju je parkirali- štem za sobom toliko brzo, da je morala trčati svom snagom kako bi ga mogla slijediti.
Nije ţeljela pogledati iza sebe čak i kada je osjetila sjene kako se izlijevaju kroz vrata bara i izvijaju u zrak. Nije ni mo- rala. Vijorile su jednoličnim tempom nad njihovim glavama, upijajući u sebe svu svjedost na putu. Ĉinilo joj se kao da se cijeli svijet trga na komadiće upravo pred njezinim očima. Nije se mogla osloboditi odurnog smrada sumporne truleţi, nesnosnijeg nego ikada prije.
Daniel je ovlaš pogledao u zrak i namrgodio se, a Luce je pretpostavila da je to zato što se ne moţe sjetiti gdje je par- kirao. Zatim se dogodila najneobičnija stvar. Sjena je ustu- knula, zatim počela hlapjeti u crnim praskovima, koji su se potom povezali i raspršili.
Luceine oči suzile su se u nevjerici. Kako mu je to uspjelo? To je Daniel učinio, nije li?
— Što je? — upitao je Daniel rastreseno. Otključao je auto sa suvozačke strane bijelog Taurusa karavana.
— Nešto nije u redu?
— Nemam vremena nabrojiti sve što nije u redu — Luce je rekla utonuvši u sjedalo. — Pogledaj! — Pokazala je prema
ulazu u bar. Paravanska vrata zaljuljala su se i propustila Ca- ma. Onog tipa vjerojatno je nokautirao, ali nije izgledao kao da je završio s tučnjavom. Pesnice su mu bile stisnute.
Daniel se zasmijuljio i odmahnuo glavom. Luce je neuspje- šno pokušavala zavezati pojas, dok joj Daniel nije odmaknuo ruke. Zaustavila je dah kada su njegovi prsti dotaknuli njezin trbuh.
KIKA
— Ima grešku. — šapnuo je i gurnuo pojas u leţište. Upalio je auto, polako krenuo u rikverc i leţerno prošao
pored ulaza u bar. Luce nije mogla smisliti što reći Camu, ali kad je Daniel spustio prozor i jednostavno rekao, — Laku noć, Came! — zvučalo je savršeno prikladno.
— Luce — Cam je pozvao, pribliţivši se autu. — Ne čini to! Nemoj otići s njim! Završit će loše! — Nije ga mogla pog- ledati u oči, znala je da je preklinju da se vrati. — Zao mi je. — Daniel je, ne obazrevši se na Cama, ubrzao i odvezao ih na cestu. U sumraku, močvara je izgledala prilično tmurno, a šuma pred njima još tmurnije.
— Nisi mi rekao kako si me ovdje našao — Luce je rekla. — I kako si znao da sam otišla naći se s Camom. I odakle ti auto.
— Ovo je auto gospođice Sophije — Daniel je objasnio i upalio svjeda. Drveće iznad njih kao da je sraslo, pretvorivši cestu u neprozirnu sjenu.
— Gospođica Sophia dopustila ti je da posudiš njezin auto?
— Nakon toliko godina ţivota u lošim četvrtima Los An- gelesa — rekao je slegnuvši ramenima — moglo bi se reći da imam čaroban dodir kada se radi o posuđivanju auta.
— Ukrao si auto gospođice Sophie ? — rekla je Luce po- drugljivo, pitajući se kako će knjiţničarka zabiljeţiti takav razvoj događaja u svoje dosjee.
— Vratit ćemo ga — rekao je Daniel. — Osim toga, prilič- no je zaokupljena rekonstrukcijom Građanskog rata. Imam osjećaj da neće ni primijetiti da ga nema.
Tek je tada Luce shvatila kako je Daniel odjeven. Pogle- dom je obuhvatila plavu unitarističku odoru i smiješni, smeđi koţni remen koji je dijagonalno obavijao njegova prsa. Bila je toliko uţasnuta od sjena, od Cama, od cijelog groznog pri- zora, da do sada nije zastala i pogledom odmjerila Daniela.
— Da se nisi nasmijala! — Daniel je rekao, pokušavajući obuzdati smijeh. — Izvukla si se od vjerojatno najneizdrţivije društvene večeri godine.
KIKA
Luce se nije mogla obuzdati, posegnula je za jednim Da- nielovim dugmetom. — Baš šteta — rekla je oponašajući ote- gnuti juţnjački govor. — Baš sam dala izglačati svoju balsku haljinu.
Danielove usne polako su se nasmiješile, ali zatim je uz- dahnuo: — Luce. Ovo što si večeras učinila moglo je prerasti u nešto zbilja opasno. Znaš li to?
Luce je zurila u cestu. Uzrujavalo ju je što je atmosfera u autu ponovo postala turobna. Sova je zurila u njih s drveta.
— Nisam namjeravala doći ovamo — rekla je, osjećajući da je to istina. Gotovo kao da ju je Cam namamio. — Voljela bih da nisam — tiho je dodala, pitajući se što se dogodilo sa sjenom.
Daniel je šakom udario upravljač, zbog čega je poskočila. Škrgutao je zubima a Luce je mrzila pomisao da je ona uzrok njegove ljutnje.
— Ne mogu vjerovati da si u vezi s njim — rekao je.
— Nisam — uvjeravala ga je. — Jedini razlog zašto sam pristala doći bio je da mu kaţem... — To nije imalo smisla. U vezi s Camom! Da je Daniel znao da su ona i Penn provodile
većinu slobodnog vremena istraţujući o njemu, njegovoj obi- telji... pa, vjerojatno bi bio jednako uzrujan.
— Ne moraš objašnjavati — Daniel je rekao, odmahnuvši rukom. — U svakom slučaju, to je moja greška.
— Tvoja greška?
Daniel je skrenuo s ceste i zaustavio auto uz rub pješčane obale. Ugasio je svjeda i zagledao se u ocean. Nebo je bilo sumorno, boje tamne šljive, a krijeste valova gotovo srebrne, svjeducave. Obalno raslinje šibao je vjetar i tvorio piskutav i tuţan zvuk. Uz ogradu je u nizu sjedilo jato kuštravih gale- bova i timarilo perje.
— Jesmo li se izgubili ? — pitala je.
Daniel nije odgovorio. Izašao je iz auta, zalupio vratima i krenuo prema vodi. Deset tjeskobnih sekundi Luce je čeka- la, promatrala kako se njegov obris smanjuje u ljubičastom sumraku, prije nego što je iskočila iz auta i krenula za njim.
KIKA
Vjetar joj je nosio kosu na lice. Valovi su udarali o obalu i svojom strujom povlačili za sobom školjke i morsku travu. Zrak je bio hladniji uz ocean. Sve je odisalo snaţnom aro- mom slane vode.
— Što se događa, Daniele? — Pitala ga je trčeći uz pješčanu dinu. Dok je koračala po pijesku, osjećala se teškom. — Gdje smo? Što si ţelio reći time da je sve tvoja greška?
Okrenuo se prema njoj. Izgledao je poraţeno — u plavoj zguţvanoj odori, klonulih sivih očiju. Tutnjava valova gotovo je prigušila njegov glas.
— Moram razmisliti.
Luce je osjetila kako joj se u grlu ponovo stvara knedla. Napokon je prestala plakati, ali Daniel je samo oteţavao. — Zašto si me spasio? Zašto si prešao toliki put da me odvedeš odande, zatim vičeš na mene, pa me ignoriraš?
Rubom rukava svoje crne majice obrisala je suze, ali sol s prstiju pekla joj je oči. — Većinu vremena tretiraš me jednako tako, ali...
Daniel se okrenuo i objema rukama udario se po čelu.
— Ti to ne moţeš shvatiti, Luce! — Zatresao je glavom. — U tome je problem, ti nikada nisi mogla shvatiti.
U njegovu glasu nije bilo ljutnje ili prezira. Zapravo, bio je i odviše njeţan. Zar je pokušavao reći kako je previše tupa da shvati ono što je njemu očito? Tada je pobješnjela.
— Ja ne mogu shvatiti?! — pitala je. —Ja ne mogu shvati- ti?! Reći ću ti nešto o tome što ja mogu shvatiti. Misliš da si toliko pametan? Tri godine provela sam u najboljoj gimnaziji u drţavi, na akademskoj stipendiji. Kada su me izbacili, mo- rala sam pisati molbe — molbe — da ne izbrišu moje ocjene, moj prosjek 5.0.
Daniel je ustuknuo, ali Luce ga je slijedila, koraknuvši na- prijed svaki put kada bi se on, širom otvorenih očiju, povu- kao korak natrag. Vjerojatno ga je plašila, ali što onda? Svaki put kada se prema njoj odnosio snishodljivo, traţio je to.
— Znam latinski i francuski, a u osnovnoj školi pobijedila sam na natjecanju iz prirodoslovlja tri puta zaredom.
KIKA
Sada je bio pritisnut leđima uz ogradu šetnice, a Luce se obuzdavala da ga prstom ne počne bockati u prsa. Nije završila. — Nekada riješim kriţaljke — zagonetke iz nedjeljnih novina, u manje od sat vremena. Imam nepogrešiv osjećaj za orijentaciju... iako se to ne odnosi uvijek na mladiće. — Pro- gutala je i zastala na trenutak da uhvati dah.
— A jednog dana postat ću psihijatar koji uistinu sluša svoje pacijente i pomaţe ljudima. Dobro? Prema tome, pre- stani mi se obraćati kao glupači i prestani mi predbacivati da nisam u stanju shvatiti, samo zato što ne umijem odgonetnuti tvoje nepredvidljivo, ekscentrično, toplo — hladno i iskreno
rečeno — pogledala ga je, izdahnuvši — zbilja bolno odnoše- nje prema meni. — Otrla je suzu, ljutita na samu sebe što je izgubila kontrolu.
— Prekini — Daniel je rekao, ali tiho i tako njeţno da je Luce iznenadila i njega i sebe poslušavši.
— Ne smatram te glupom — sklopio je oči. — Mislim da si najpametnija osoba koju znam. I najbolja. I — progutao je, otvorio oči i pogledao je ravno u oči — najljepša.
— Oprosti, što si rekao?
Pogledao je prema oceanu. — Samo sam... toliko umoran od svega — rekao je. Zvučao je doista iznemoglo.
— Od čega?
Pogledao je iza nje, s najtuţnijim izrazom na licu, kao da je izgubio nešto dragocjeno.
To je bio Daniel kojeg je poznavala, iako nije mogla obja- sniti odakle. To je bio Daniel kojeg je... voljela.
— Pokaţi mi — šapnula je.
Odmahnuo je glavom. Ali, njegove su usne bile tako blizu. A pogled u njegovim očima tako zavodljiv. Gotovo kao da je ţelio da ona njemu prva priđe.
Drhturila je dok se propinjala na prste i naginjala prema njemu. Dlanom je obuhvatila njegov obraz a on je trepnuo, ne pomaknuvši se. Primicala se polako, uplašena da će ga prenuti, i sama skamenjena od straha. A tada, kada su im oči
KIKA
bile tako blizu da su se gotovo kriţale, Luce ih je sklopila i pritisnula usne uz njegove.
Usne im je spajao dodir njeţan poput pera, a vatra Luce neznana, projurila je njezinim tijelom. Ţeljela ga je, trebala, više... ne — trebala je sve. Bilo bi previše traţiti od njega da joj uzvrati osjećaje, da je zagrli kao što je učinio toliko puta u njezinim snovima, da joj na čeznudjiv poljubac odvrati jed- nim snaţnijim.
Upravo to je učinio.
Mišićavim rukama obgrlio joj je struk. Privukao je k sebi. Osjetila je kako im se tijela privijaju čvršće — noge prepliću, kukovi spajaju, grudi se diţu i spuštaju u savršenom skladu. Daniel ju je naslonio na ogradu šetnice i privijao sve bliţe dok se nije mogla pomaknuti, dok nije stajala onako kako je htio. Sve to je učinio nijednom ne prekinuvši strastveni poljubac.
Ljubio ju je u početku obazrivo, proizvodeći meke zvuke u njezinim ušima. Zatim je produljio poljupce, još uvijek nje- ţne i kliznuo usnama niz njezin vrat i uz čeljusnu kost, od čega je zastenjala i izvila glavu. Povukao ju je njeţno za kosu, a ona je otvorila oči i na trenutak ugledala prve zvijezde na noćnom nebu. Bila je bliţe raju nego ikada prije.
Konačno se vratio njezinim usnama, ljubio ih takvom ţestinom — upijao njezinu donju usnu, provlačio meki jezik tik iza njezinih zubi. Jače je otvorila usta, očajnički ţeleći više, napokon smiono pokazujući koliko ţudi za njim. Koliko ţudi ljubiti ga jednakom silinom.
U ustima i među noţnim prstima osjećala je pijesak, od slanog povjetarca koţa joj se jeţila, a iz njezina srca izlijevao se najslađi, najčarobniji osjećaj.
U tom trenutku mogla je umrijeti za njega.
Odmaknuo se, zagledao u nju, kao da joj je ţelio nešto reći. Nasmiješila mu se, dodirnuvši meko njegove usne svo- jim, i zadrţavši ih ondje. Nije poznavala riječi kojima bi bolje opisala svoje osjećaje, svoje ţelje.
— Još uvijek si tu — šapnuo je.
— Ništa me ne bi moglo odvući odavde — nasmijala se.
KIKA
Koraknuo je natrag, pogledao je mračnim pogledom, a njegov osmijeh nastao je bez traga. Ţurno ju je obišao, pro- trljavši čelo.
— Što nije u redu? — upitala je vedro i povukla ga za ru- kav, pozivajući ga na drugi poljubac. Prstima je prešao njezi- nim licem, kosom, vratom. Kao da je pokušavao odagnati sumnju da je tek dio sna.
Je li to bio njezin prvi pravi poljubac? Pretpostavljala je se ono s Trevorom nije moglo računati, što je značilo da je bio. Sve je bilo baš kako treba, kao da su ona i Daniel predodre- đeni jedno drugome. Mirisao je... prekrasno. A njegova usta bila su slatka i sočna. Bio je tako visok, snaţan i...
... izvlačio se iz njezina zagrljaja.
— Kamo ćeš? — upitala je.
Svinuo je koljena, utonuo nekoliko centimetara, naslonivši se na drvenu ogradu i pogledavši u nebo. Ĉinilo se kao da trpi bol.
— Rekla si da te odavde ništa ne moţe odvući — rekao je prigušenim glasom. — Ali, to će se dogoditi. Moţda samo kasne.
— Oni? Tko? — pitala je Luce, ogledajući se po napušte- noj plaţi. — Cam? Mislim da smo ga se riješili.
— Ne. — Daniel se udaljavao šetnicom. Drhtao je. — To je nemoguće.
— Daniele.
— Doći će — šapnuo je.
— Plašiš me. — Luce ga je slijedila, pokušavajući odrţati korak. Jer je odjednom, iako protiv svoje volje, naslutila o čemu je govorio. Nije govorio o Camu, nego o nekoj drugoj prijetnji.
Luceine misli nisu više bile jasne. Zabezeknule su je njego- ve riječi, jer zvučale su sablasno istinito, a razum iz pozadine samo ju je zavaravao. Bilo je to poput sna čijeg se tek djelića mogla sjetiti.
224
— Reci mi! — rekla je. — Reci mi što se događa!
KIKA
Okrenuo se, lica blijeda poput cvijeta boţura, ruku ne- moćno raširenih. — Ne znam kako ih zaustaviti — šapnuo je. — Ne znam što poduzeti.
ŠESNAESTO POGLAVLJE NA RUBU
Luce je stajala na raskriţju dviju staza. Prva je vodila na sjever, na groblje, a druga na jug, prema jezeru. Spuštala se večer, građevinski radnici otišli su kućama. Iza gimnastičke dvorane svjetlo je prosijavalo kroz hrastove grane i na trav- njak, kojim je vodila staza prema jezeru, bacalo točkaste sje- ne. I mamilo Luce onamo. Nije bila sigurna kamo krenuti. U rukama je drţala dva pisma.
Prvo je bilo od Cama. U pismu se ispričavao, kao što je i očekivala, i molio je da se nađu nakon škole i razgovaraju o svemu što se zbilo.
Drugo je bilo od Daniela, u kojem je jednostavno pisalo: Nađimo se kraj jezera. — Nije mogla dočekati! Njezine usne još uvijek se treperile od sinoćnjeg poljupca. Sjećanja na nje- gove prste u kosi, ili usne na njezinu vratu, nije se mogla otresti.
Ostatka noći nije se mogla jasno sjetiti, na primjer što se dogodilo nakon što je sjela uz Daniela na plaţi. Gotovo uţa- snuto ju je izbjegavao dodirnuti, bilo je to neusporedivo s onim što su njegove ruke činile njezinu tijelu ni deset minuta prije.
Ništa ga nije moglo vratiti iz omamljenosti. Neprestano je ponavljao, Nešto se dogodilo. Nešto se promijenilo, i bol- no zurio u nju, kao da se u njoj skriva odgovor, kao da zna što njegove riječi znače. Konačno ju je prevario san dok je
naslonjena na njegovo rame zurila u ocean koji je izgledao nezemaljski.
Kada se probudila, nekoliko sati poslije, nosio ju je stu- bama prema njezinoj sobi. Bila je zapanjena shvativši da je
KIKA
voţnju u autu prespavala, i još zapanjenija neobičnim ţarom u hodniku iza njih. Danielovo svjedo se vratilo. Nije čak ni znala moţe li ga on vidjeti.
Sve oko njih bilo je okupano njeţnom ljubičastom svje- tlošću. Ĉak su bijele naljepnice na vratima studentskih soba imale neonsku nijansu. Tmurne linoleumske pločice plamtjele su. Prozorska okna s pogledom na groblje odašiljala su lju- bičast sjaj koji se stapao s mutnom, ţutom ranojutarnjom svjetlošću. Sve to — pod izravnim pogledom crvenih.
— Totalno smo uhvaćeni na djelu — šapnula je uplašeno, još napola uspavana.
— Crveni me ne brinu — Daniel je mirno odvratio, prateći njezin pogled prema kamerama. Njegove riječi isprva su je umirile, zatim se počela pitati zašto je iz njih izvirala tjeskoba. Ako ga nisu brinuli crveni, nešto drugo jest. Polegao ju je u krevet, njeţno poljubio u čelo, i duboko udahnuo.
— Nemoj mi sada nestati — rekao je.
— Za to nema izgleda.
— Mislim ozbiljno. — Sklopio je oči i ostao tako dugo vremena.
— Odmori se sada, ali potraţi me ujutro prije nastave. Moram ti nešto reći. Obećavaš?
Stisnula je njegovu ruku i povukla ga k sebi na posljednji poljubac. Drţala je njegovo lice medu dlanovima i stapala se s njim. Svaki put kad bi zatreptala, on ju je promatrao. Uţivala je u tome.
Naposljetku se povukao, zatim zastao na dovratku gleda- jući je pogledom zbog kojeg joj je bilo ubrzavalo, jednako
kao zbog njegovih usana maločas. Kada se išuljao u hodnik i zatvorio vrata za sobom, Luce je upala u dubok san.
Prespavala je jutarnju nastavu i probudila se rano poslije podne osjećajući se ponovo preporođenom, ţivljom nego ika- da. Nije imala ispričnicu za izbivanje s nastave, ali nije zbog toga brinula. Brinula je jer je prespavala sastanak s Danielom. Naći će ga što prije, a on će shvatiti.
KIKA
Oko dva, kada je konačno pomislila da bi trebala nešto pojesti i moţda se pojaviti na religijskom seminaru gospođice Sophije, nevoljko se iskobeljala iz kreveta. Tek je tada primi- jetila dvije omotnice provučene kroz dovratak, zbog čega je odlazak iz sobe odgodila.
Morat će prvo objasniti Camu da ga odbija. Ako prije groblja ode na jezero, znala je da se neće moći odvojiti od Daniela. Ako prvo ode na groblje, njezina ţelja za Danielom dat će joj hrabrosti da kaţe Camu stvari koje mu nije mogla reći prije. Prije nego što je sve postalo tako strašno i neobuz- dano, sinoć.
Pokušavajući odagnati strah od susreta s njim, Luce je kre- nula kampusom prema groblju. Rana večer bila je topla, a zrak ljepljiv od vlage. Bit će to jedna od nepodnošljivo vrućih noći, kada ni povjetarac s obale neće smoći dovoljno snage da ohladi zrak. U školskom dvorištu nije bilo nikog, čak je lišće na drveću bilo nepomično. Luce je vjerojatno bila jedina stvar na cijelom školskom teritoriju koja se kretala. Ostali će ubrzo biti pušteni s nastave, zatim će nagrnuti u kantinu na večeru, a Penn — a vjerojatno i drugi — počet će se pitati što se dogodilo s Luce.
Kada mu se pribliţila, Cam je stajao naslonjen na vrata groblja prošarana lišajem. Laktove je oslonio na ţeljeznu ogra- du izrađenu poput vinove loze, ramena pogrbio. Metalnim vrhom svoje čvrste crne čizme udarao je glavicu maslačka.
Dugo je prošlo otkad se Luce dobro pogledala u ogle- dalo. Protiv svog odraza nije imala ništa — bistrih, svijetlosmedih očiju, sitnih, ravnih zuba, gustih trepavica i velikog slapa crne kose. Ali to je bilo nekada. Prije prošlog ljeta.
Nakon što joj je mama odrezala kosu, Luce je počela izbje- gavati ogledala. Ne samo zbog kratke kose — Luce nije bila sigurna sviđa li joj se što je postala, pa je nastojala izbjegavati dokaze o tome.
Počelo je sa spuštanjem pogleda na ruke, kada bi ih prala u toaletu. Kada je prolazila pred zatamnjenih prozora, drţa- la bi glavu ravno, a puder za lice u kutijici sa zrcalom nije koristila. Ali, dvadeset minuta prije nego što se trebala naći s Camom, Luce je stajala pred ogledalom u praznom ţenskom toaletu u zgradi Augustine. Ĉinilo joj se da izgleda okej. Kosa joj je malo izrasla, pa su se neki uvojci pod teţinom vlasi opu- stili. Provjerila je zube, zatim ispravila ramena i pogledala se, kao da gleda Cama oči u oči. Morala mu je nešto reći, nešto vaţno, a ţeljela se uvjeriti da moţe zauzeti stav zbog kojeg će je shvatiti ozbiljno.
Cam danas nije bio na nastavi. Nije ni Daniel, pa je Luce pretpostavila da su obojica na neki način kaţnjeni. Ili da viđa- ju rane. Ali, Luce nije sumnjala da će je Cam večeras čekati.
Nije ga ţeljela vidjeti. Ni najmanje. Od pomisli na njegove šake kako se zabijaju u Danielovo tijelo postalo joj je slabo.
KIKA
Ali, ona je bila kriva za njihovu tuču, bila je to njezina greška. Zavodila je Cama — zato što je bila zbunjena, polaskana ili zato što je prema njemu osjećala makar najmanje zanimanje, više nije bilo vaţno. Ono što je bilo vaţno jest da bude izrav- na i da mu jasno da do znanja da između njih nema ničega. Duboko je udahnula, povukla majicu na kukove i odgurnula vrata toaleta.
Dok se pribliţavala izlazu, nije ga vidjela. Bilo je teško razabrati išta iza građevinske zone na parkiralištu. Luce nije bila tu otkad su započeli s renoviranjem i sada je iznenađeno i oprezno manevrirala razrovanim parkiralištem. Paţljivo je obilazila rupe, nastojeći da se provuče parkiralištem tako da je građevinski radnici ne primijete, i odmahivala rukom as- faltne isparine koje kao da se nisu mogle raspršiti u zraku.
Od Cama nije bilo ni traga. Na trenutak se osjetila glu- pom, pomislila je da je nasjela na neslanu šalu. S visokih metalnih vrata ljuštila se crvenkasta hrđa. Luce je provirila kroz njih prema zbijenim nasadima starih brijestova s druge strane ceste. Pucketala je zglobovima na prstima, i sjetila se Daniela. Rekao je da mrzi kada to radi. Ali, nije ga bilo u blizini. Nikoga nije bilo u blizini. Zatim je ugledala komad papira na kojem je pisalo njezino ime. Papir je bio priboden kolcem uz čvrsto, sivo deblo magnolije pored neispravne jav- ne govornice.
Večeras ću te spasiti od društvene večeri. Dok ostali učenici budu rekonstruirali Građanski rat — tuţno ali istinito — ti i ja ćemo grad obojiti u crveno. Crna limuzina sa zlatnim registracijskim tablicama dovest će te k meni. Mislim da bi nam oboma dobro došlo malo svjeţeg zraka.
C.
Luce se zakašljala od isparina. Crna limuzina koja je od- vozi iz popravne ustanove, nije se moglo smatrati odlaskom na svjeţ zrak! I dovodi je k njemu kao na zahtjev kakvog hirovita vladara! Gdje se uopće nalazio?!
KIKA
Nije tako planirala današnju večer. Pristala je naći se s Camom samo zato što mu je ţeljela reći da je suviše drzak i da veza između njih dvoje zbilja nije moguća. Zato što se sinoć — premda mu to nije namjeravala priznati — sa svakim njegovim nasrtajem na Daniela u njoj nešto trgnulo i stalo ključati. Bilo je jasno da to s Camom mora srezati u začetku. Ogrlicu privjeskom u obliku zlatne zmije spremila je u dţep. Bilo je vrijeme da mu je vrati.
Ponovo se osjećala glupom jer je naivno pretpostavila da će Cam večeras ţeljeti samo razgovarati. Naravno da je imao cijeli plan. Bio je takva osoba.
Luce se osvrnula čuvši auto kako usporava. Pred ulazom se zaustavila crna limuzina. Zatamnjeni prozor s vozačeve stra- ne spustio se, zatim se pojavila dlakava ruka i posegnula za slušalicom iz neispravna interfona ispred vrata. Već trenutak potom slušalica je silovito vraćena u leţište, a vozač je sjeo na trubu.
Konačno su se uz škripu rastvorila velika metalna vrata i propustila limuzinu, koja se zaustavila pred Luce. Vrata auta tiho su se otključala. Zar je zbilja namjeravala ući u taj auto- mobil i odvesti se tko zna kamo da bi se našla s Camom?
Posljednji put stajala je na tome mjestu kada se opraštala od roditelja. I prije nego što su ušli u auto, nedostajali su joj; mahala im je s toga mjesta pored neispravne javne govornice i sjetila se da je tada primijetila visokotehnološku kameru sa senzorom kretnji koja je nepogrešivo biljeţila i najmanji pokret. Cam nije mogao izabrati gore mjesto s kojeg ju je limuzina trebala odvesti k njemu.
Odjednom je pred očima ugledala podrumsku samicu. Betonski zidovi vlaţni, a ţohari joj se penju uz noge. Bez danje svjedosti. Školom su još uvijek kolale glasine o Jules i Phillipu, paru kojem nije bilo ni traga ni glasa otkad su se pokušali iskrasti. Zar je Cam smatrao da ga je Luce toliko ţeli vidjeti, da bi zbog toga riskirala da njezin odlazak bude zabiljeţen kamerama?
KIKA
Na kolnom prilazu, pred njom, auto je brujao. Vozač — muškarac sa sunčanim naočalama, debela vrata i proćelave kose — ispruţio je ruku. I pruţio joj malu bijelu omotnicu. Luce je trenutak oklijevala, zatim koraknula naprijed i uzela omotnicu iz njegove ruke.
Papir s Camovim zaglavljem. U omotnici, na čvrstom pa- piru boje slonovače, u lijevom donjem kutu bilo je utisnuto Camovo ime, dekadentno zlatno.
Trebao sam prije napomenuti — crvena je sređena samoljepivom vrpcom. Uvjeri se sama. Pobrinuo sam se za to, kao što ću se po- brinuti za tebe. Vidimo se ubrzo, nadam se.
Samoljepiva vrpca? Zar je ţelio reći da...? Usudila se kri- omice pogledati crvenu. Da. Precizno izrezan krug crne sa- moljepive vrpce uredno je prekrivao leću kamere. Luce nije znala kako funkcioniraju stvari s kamerama, koliko će upravi trebati da shvati, ali na neki neobičan način osjetila je olak- šanje zbog toga što se Cam sjetio taj problem riješiti. Danie- la nije mogla zamisliti kako planira toliko unaprijed.
Callie, ali i njezini roditelji, očekivali su večerašnji telefon- ski poziv. Luce je već tri puta pročitala Callieino pismo na deset stranica. Zapamtila je sve zabavne i smiješne detalje s putovanja svoje prijateljice u Nantucket, ali još uvijek nije znala kako odgovoriti na Callieina pitanja o svojem ţivotu u Maču u kriţu. Ako bi se sada okrenula, ušla u zgradu i podigla
telefonsku slušalicu, Luce ne bi znala kako i gdje početi s objašnjavanjem novog, kompliciranog i mračnog zaokreta u svojem ţivotu. Lakše je ne reći im ništa, barem dok ne nađe barem kakvo-takvo rješenje.
Skliznula je u baršunasto straţnje sjedalo limuzine beţ boje i vezala se. Vozač je bez riječi pokrenuo auto.
— Kamo idemo? — upitala ga je.
— U malu zabit pored rijeke. Gospodinu Brielu sviđa je tamošnja atmosfera. Samo se opusti i uţivaj, dušo. Vidjet ćeš.
KIKA
Gospodin Briek Tko je to? Luce nije podnosila kad bi joj rekli da se opusti, bilo je to poput upozorenja da je bolje za nju da prestane s pitanjima. Ali, samo je prekriţila ruke, pogledala kroz prozor i pokušala zaboraviti ton kojim joj je vozač rekao »dušo«. Kroz zatamnjene prozore drveće i siva cesta postali su smeđi. Na raskriţju, gdje je zapadna cesta vo- dila u Thunderbolt, vozač je skrenuo na istok. Cesta je pratila riječni tok sve do obale. Ponekad, kada bi se pribliţili rijeci, Luce bi pogledala u slankastu smeđu vijugavu vodu pored njih. Dvadeset minuta poslije auto se polako zaustavio pred trošnim barom na rijeci.
Bio je izgrađen od sivog, natrulog drveta, a iznad ulaza na natpisu nabubrenu od vode pisalo je crvenim, nazupčanim ručno pisanim slovima STYX. Niz plastičnih zastavica, rekla- ma za pivo, bilo je zaklamano na gredu ispod tankog krova. Bio je to osrednji pokušaj stvaranja vesele atmosfere. Luce je proučavala prizore utisnute svilotiskom u plastične trokute — palme i preplanule djevojke u bikinijima koje su svojim nasmiješenim usnama prinosile boce s pivom — i pitala se kada je posljednji put djevojka stupila u to otrcano mjesto.
Dva pankera srednjih godina sjedila su na klupi koja je gledala na rijeku. Bili su odjeveni u koţne jakne, prljave i ruţ- ne, kao da su potjecale iz vremena kada je punk bio novost,
a preko sredovječnih čela padale su im neuredne irokezice. Prazni izrazi njihovih potamnjelih, ovješenih lica činili su cijeli prizor još beznadnijim.
Cestu s dva kolnička traka obrubljivala je močvara, a blato i močvarno raslinje polako su preuzimali asfalt. Luce nikada nije bila tako duboko u riječnom močvarnom području.
Sjedila je u autu, ne znajući što učiniti nakon što izađe iz auta, nesigurna ţeli U uopće izaći, kada su se vrata Styxa silovito otvorila i propustila Cama. Nemarno je išetao na ve- randu, leţerno se naslonio uz paravanska vrata i stao nogu pred nogu. Znala je da je iza zatamnjenih stakala ne moţe vidjeti, ali on je podigao ruku i pokretom je pozvao k sebi.
KIKA
— I sve će mu biti uzalud — Luce je promrmljala prije nego što je zahvalila vozaču. Kada je otvorila vrata, pozdravio ju je udar slanog vjetra. Prešla je tri stube do drvene verande.
Raskuštrana kosa nemarno je obrubljivala Camovo lice, u pogledu njegovih zelenih očiju zrcalila se mirnoća. Jedan rukav njegove majice bio je navučen preko ramena, a gladak obris njegove mišice izloţen Luceinu pogledu. Dodirnula je zlatnu ogrlicu u dţepu. Sjeti se zašto si tu.
Na Camovu licu nisu se vidjeli tragovi sinoćnje borbe, zbog čega se istog časa zapitala vide li se na Danielovu.
Cam ju je pogledao ispitivački i jezikom oblizao donju usnu. — Upravo sam računao koliko ću pića morati popiti da se utješim ako me odbiješ — rekao je raširivši ruke. Luce je ušla u zagrljaj. Camu je bilo veoma teško reći ne, čak i kad nije bila sasvim sigurna što od nje ţeli.
— Ne bih te odbila — odgovorila je, nakon čega je osjetila krivnju, znajući da je to rekla iz pristojnosti a ne zbog roman- tičnih osjećaja, kao što bi Cam volio. Bila je ondje samo da mu kaţe kako ne ţeli vezu s njim. — Kakvo je ovo mjesto? I otkad imaš auto na raspolaganju?
— Ostani uz mene, mala — činilo se da je njezina pitanja shvatio kao komplimente. Moţda mu je izgledala kao osoba koja voli katkad šmugnuti u bar koji zaudara na kanalizaciju. Nije se snalazila u takvim situacijama. Callie je uvijek govorila da je Luce nesposobna biti okrutno iskrena i da se zbog toga toliko puta dovela u neugodnu situaciju s mladićima kojima je jednostavno trebala reći ne. Drhtala je. Morala je to riješiti. Kopala je po dţepu i izvukla ogrlicu. — Came.
— Ah, odlično, donijela si je. — Uzeo je ogrlicu iz njezine ruke i okrenuo je leđima k sebi. Dopusti da ti je pomognem staviti.
— Ne, čekaj...
— Evo — rekao je. — Zbilja ti pristaje. Pogledaj. — Odveo ju je škripavim, drvenim, podom do prozora oblijepljenog posterima glazbenih bendova. STARE BEBE, NATOPLJE-
KIKA
NI MRŢNJOM, DOMAĆI LUĐACI. Luce bi bilo draţe proučavati postere nego zuriti u svoj odraz. — Vidiš?
U blatom zamrljanom prozoru nije jasno vidjela svoj od- raz, no zlatni privjesak svjeducao je na njezinoj toploj koţi. Pritisnula ga je rukom. Uistinu je bio lijep. Ručno ugravirana zmija davala mu je osebujnost. Bio je potpuno drukčiji od nakita što se nudio u dućanima na drvenoj obalnoj šetnici, gdje su mještani turistima skupo prodavali suvenire savezne drţave Georgije izrađene na Filipinima. U prozoru, iza nje- zina odraza, nebo je bilo jarko narančaste boje, poput dječjih slatkiša, prošarano tankim linijama ruţičastih oblaka.
— Što se tiče prošle noći... — Cam je počeo. Nejasno je razabirala pokrete njegovih rumenih usana u prozorskom staklu.
— I ja sam ţeljela razgovarati o onome sinoć — Luce je rekla. Stojeći uz njega, vidjela je vrhove zraka crnog sunca istetoviranog na njegovu vratu.
— Uđimo — rekao je vodeći je natrag, prema paravanskim vratima napola skinutim sa šarki. — Ovdje moţemo razgo- varati.
Unutrašnjost bara bila je obloţena drvom, osvijetljena s pomoću nekoliko mutnih narančastih svjetiljki. Po zidovima su stajali ţivotinjski rogovi svih vrsta i oblika, a iznad bara preparirani gepard, koji je izgledao kao da se sprema svaki čas nasrnuti. Jedina dekoracija na zidu bila je izblijedjela slika sloţena od nekoliko dijelova, iznad koje je pisalo ĈLANOVI KLUBA SJEVERNOAMERIĈKOG LOSA, PULASKY OKRUG 1964. — 65. Prikazivala je stotine izduţenih lica, smjerno nasmiješenih iznad pastelnih leptir mašni. Muzički automat svirao je pjesmu Ziggy Stardust, a na malom uzdi- gnutom podiju plesao je i pjevušio stariji muškarac obrijane glave odjeven u koţne hlače. Osim njega, Luce i Cam bili su sami u baru.
Cam je pokazao prema visokim barskim stolicama. Iz ras- pora po sredini zelene izlizane koţe izvirivala je ţućkasta spuţva koja je podsjećala na kokice. Ispred Camove stolice
KIKA
nalazilo se napola popijeno piće. Bilo je svijetlosmeđe, razri- jeđeno ledom i orošeno.
— Što je to? — pitala je Luce.
— Dţordţijska mjesečina. — rekao je otpivši gutljaj. — Ne preporučujem za početak. — Kada je upitno ţmirnula, obja- snio je. — Ovdje sam cijeli dan.
— Šarmantno — Luce je rekla, dodirujući prstom zlatnu ogrlicu. — Cijeli dan sjediš sam u baru poput kakvog sedam- desetogodišnjaka ?
Nije izgledao pijano, ali Luce se nije svidjela pomisao da je, ţeleći prekinuti odnose s njim, pristala doći čak ovamo, i zatekla ga suviše pijanog da shvati što mu pokušava objasniti.
Počela se brinuti kako će se vratiti u školu. Nije čak znala gdje se točno nalazi.
— Jao! — Cam je protrljao grudi u visini srca. — Ljepota privremene suspenzije s nastave u tome je, Luce, što ondje nikome ne nedostaješ. Mislim da sam zasluţio da se malo opo- ravim.
Nakrivio je glavu. — Sto ti, zapravo, smeta? Ovo mjesto? Sinoćnja tučnjava? Ili to što još uvijek nismo posluţeni?.
Posljednje riječi izgovorio je povišenim tonom, i na taj način dozvao krepkog i golemog pipničara da se dogega iz kuhinje iza bara. Kosa mu je bila duga, stepenasto ošišana, sa šiškama, a tetovaţe, poput pletenica kose, pokrivale su mu ruke uzduţ i poprijeko. Bio je čisti mišić i vjerojatno je imao između 130 i 140 kilograma.
Cam se okrenuo prema Luce i nasmiješio. — Koji otrov voliš ?
— Nije vaţno — Luce je rekla. — Nemam svoj omiljeni otrov.
— Na mom tulumu pila si šampanjac. — Cam je rekao. — Vidiš tko je obraćao paţnju! Lagano ju je gurnuo ramenom. — Najbolji šampanjac koji imate — rekao je pipiničaru, na što je ovaj zabacio glavu i nasmijao se promuklim, arogantnim smijehom.
KIKA
Pipničar se sagnuo pred malen hladnjak s kliznim stakle- nim vratima, ni ne pokušavši zatraţiti od nje osobnu iska- znicu, ili krajičkom oka pogledati kako bi ustvrdio je li pu- noljetna i smije li joj posluţiti alkohol. Kopao je i kopao po hladnjaku, pritom zveckao bocama. Nakon duţeg vremena uspravio se s malom bocom Freixeneta u ruci. Na dnu boce izvana kao da je raslo nešto narančasto.
— Za ovo ne snosim odgovornost — rekao je dodavši im bocu.
Cam je izvukao pluteni čep i podigao obrve. Zatim je sve- čano ulio Freixenet u Luceinu vinsku čašu.
— Ţelio bih se ispričati — rekao je. — Znam, bio sam pre- više nasrtljiv. A sinoć... ono što se dogodilo s Danielom... Osjećam se loše zbog toga. — Ĉekao je da Luce kimne, zatim je nastavio. — Trebao sam te poslušati, umjesto da se onako naljutim. Stalo mi je do tebe, ne do njega.
Luce je promatrala mjehuriće u svojem vinu, razmišljala o tome kako bi trebala biti iskrena i priznati da joj je stalo do Daniela, ne do Cama. Morala je reći Camu. Sinoć je nije poslušao, i sada se kajao zbog toga, moţda bi je mogao saslu- šati. Podigla je čašu, ţeleći otpiti gutljaj prije nego što počne.
— Oh, čekaj — Cam je spustio ruku na njezinu nadlak- ticu. — Nemoj piti prije nego što nazdravimo. Podigao je čašu i pogledao je u oči. — Ĉemu bismo mogli nazdraviti ? Ti izaberi.
Paravanska su se vrata zalupila. Muškarci koji su pušili na verandi ušli su unutra. Viši muškarac, masne crne kose, prća- sta nosa i veoma prljavih noktiju pogledao je Luce i krenuo prema njima.
—ŠSto slavimo? — Gurnuo je njezinu uzdignutu vinsku čašu svojom običnom i poţudno se zagledao u nju. Nagnuo joj se bliţe, tako da je osjetila njegov bok kako se kroz košulju od flanela tiska uz njezin. — Curica je prvi put izašla? Kada mama ţeli da budeš doma?
— Slavimo to što ćeš se ovog trena okrenuti i išetati van — rekao je Cam prijazno, kao da je upravo objavio da slave
KIKA
Lucein rođendan. Nepomično je zurio u muškarca, koji je pokazao svoje sitne šiljaste zube i desni.
— Van, je li? Samo ako i ona ide sa mnom.
Posegnuo je za Luceinom rukom. Nakon sinoćnje tučnjave s Danielom, Luce nije očekivala da će Camu trebati mnogo da
ponovo izgubi kontrolu. Naročito ako je uistinu tu proveo ci- jeli dan, opijajući se. Ali, Cam je ostao neobično hladnokrvan.
Samo je odgurnuo muškarčevu ruku, brzinom, graciozno- šću i surovom snagom lava koji šapom gada miša. Cam je promatrao muškarca kako posrče. Zatim je protresao ruku s izrazom dosade na licu i pomilovao Luceino zapešće, ondje gdje ju je muškarac pokušao zgrabiti. — Oprosti zbog ovoga. Govorila si nešto u vezi s onim sinoć?
— Ţeljela sam reći... — Luce je osjetila kako blijedi. Točno iznad Camove glave zjapila je golema crna stvar, rastezala se i razmotavala dok nije postala najveća, najcrnja sjena koju je ikada vidjela. Iz središta je širima polarnu hladnoću. Ĉak su i vrhovi Camovih prstiju, kojim je još uvijek dodirivao njezinu koţu, postali ledeni.
— Oh, moj Boţe! — prošaptala je.
Začuo se strahovit prasak. Muškarac je razbio čašu o Ca- movu glavu. Cam je polako ustao s barske stolice i otresao nekoliko krhotina iz kose. Okrenuo se licem prema muškarcu barem dvostruko starijem i desetak centimetara višem od sebe.
Luce se zgurila u svojoj stolici, ustuknuvši od onoga što se spremalo dogoditi između Cama i drugog muškarca. I od onoga što je mogla učiniti poput noći crna sjena što je bujala iznad njihovih glava.
— Prekinite — rekao je ravnodušno pipničar, ne potrudivši se podignuti pogled s časopisa o borilačkim vještinama.
Muškarac je stao nasumično zamahivati prema Camu, koji je njegove budalaste udarce trpio kao da su dječje pljuske.
Nije samo Luce bila zapanjena Camovom hladnokrvno- šću: plesač u koţnim hlačama šćućurio se uz muzički auto- mat. Nakon što je muškarac masne kose odalamio Cama
KIKA
nekoliko puta, zastao je i povukao se korak natrag, i ostao ondje oklijevajući, zbunjen.
Za to vrijeme sjena se vukla stropom, tamni pipci rasli su poput korova i spuštali se sve bliţe njihovim glavama. Luce se lecnula i sagnula glavu, dok je Cam podnosio posljednji udarac ofucanog muškarca.
Zatim je odlučio uzvratiti.
Bilo je to poput kvrcaja prstima, kao da otresa sa sebe suhi list. U jednom trenutku muškarac je ratoborno nasrtao na Cama, u sljedećem, Cam je prstima dodirnuo suparnikova prsa i muškarac je poletio — njegova stopala bila su u zraku, a pivske boce letjele su i praskale oko njega — dok leđima nije tresnuo o zid nasuprot muzičkom automatu.
Jaukao je i trljao oči pokušavajući skupiti noge u čučanj.
— Kako si to učinio? — Luce je razrogačila oči.
Cam se, ne obazrevši se na Luce, okrenuo prema niţem, zdepastijem momku i rekao: — Ti si sljedeći?
Tip je podigao dlanove u zrak. — Ovo nije moja svađa, čovječe — rekao je povlačeći se.
Cam je slegnuo ramenima, koraknuo prema prvom muš- karcu i podigao ga s poda povukavši ga za majicu na leđima. Njegovi udovi bespomoćno su se njihali u zraku, poput lutkinih. Cam je zatim, s laganim trzajem zapešća, tresnuo muškarca o zid. Tip je visio ondje, kao zalijepljen, dok ga je Cam, oslobođen svih obzira, udarao ponavljajući: — Rekao sam ti da izađeš van!
— Dosta! — Luce je vikala, ali nitko je nije čuo, niti obra- ćao paţnju na nju. Osjetila je mučninu. Ţeljela je odvratiti pogled od muškarca pričvršćenog uza zid, njegova krvavog nosa i desni, i Camove gotovo nadnaravne snage. Ţeljela je reći Camu da zaboravi na sve, da će sama naći put do škole. Više od toga ţeljela je umaknuti odvratnoj sjeni koja je pre- krivala strop i lagano curila niz zidove. Zgrabila je torbu i istrčala u noć — u nečije naručje.
— Jesi li dobro? Bio je to Daniel.
KIKA
— Kako si me pronašao? — upitala je bestidno zagnjurivši glavu u njegovo rame. Suze, kojima se sada nije ţeljela baviti, navirale su.
— Dođi — rekao je. — Odvest ću te odavde.
Ne osvrnuvši se, skliznula je svojim dlanom u njegov. Top- lina je proţela njezino tijelo. Zatim su krenule suze. Nije bilo realno osjećati se tako sigurnom dok su sjene toliko blizu.
Ĉak se i Daniel doimao napetim. Vukao ju je parkirali- štem za sobom toliko brzo, da je morala trčati svom snagom kako bi ga mogla slijediti.
Nije ţeljela pogledati iza sebe čak i kada je osjetila sjene kako se izlijevaju kroz vrata bara i izvijaju u zrak. Nije ni mo- rala. Vijorile su jednoličnim tempom nad njihovim glavama, upijajući u sebe svu svjedost na putu. Ĉinilo joj se kao da se cijeli svijet trga na komadiće upravo pred njezinim očima. Nije se mogla osloboditi odurnog smrada sumporne truleţi, nesnosnijeg nego ikada prije.
Daniel je ovlaš pogledao u zrak i namrgodio se, a Luce je pretpostavila da je to zato što se ne moţe sjetiti gdje je par- kirao. Zatim se dogodila najneobičnija stvar. Sjena je ustu- knula, zatim počela hlapjeti u crnim praskovima, koji su se potom povezali i raspršili.
Luceine oči suzile su se u nevjerici. Kako mu je to uspjelo? To je Daniel učinio, nije li?
— Što je? — upitao je Daniel rastreseno. Otključao je auto sa suvozačke strane bijelog Taurusa karavana.
— Nešto nije u redu?
— Nemam vremena nabrojiti sve što nije u redu — Luce je rekla utonuvši u sjedalo. — Pogledaj! — Pokazala je prema
ulazu u bar. Paravanska vrata zaljuljala su se i propustila Ca- ma. Onog tipa vjerojatno je nokautirao, ali nije izgledao kao da je završio s tučnjavom. Pesnice su mu bile stisnute.
Daniel se zasmijuljio i odmahnuo glavom. Luce je neuspje- šno pokušavala zavezati pojas, dok joj Daniel nije odmaknuo ruke. Zaustavila je dah kada su njegovi prsti dotaknuli njezin trbuh.
KIKA
— Ima grešku. — šapnuo je i gurnuo pojas u leţište. Upalio je auto, polako krenuo u rikverc i leţerno prošao
pored ulaza u bar. Luce nije mogla smisliti što reći Camu, ali kad je Daniel spustio prozor i jednostavno rekao, — Laku noć, Came! — zvučalo je savršeno prikladno.
— Luce — Cam je pozvao, pribliţivši se autu. — Ne čini to! Nemoj otići s njim! Završit će loše! — Nije ga mogla pog- ledati u oči, znala je da je preklinju da se vrati. — Zao mi je. — Daniel je, ne obazrevši se na Cama, ubrzao i odvezao ih na cestu. U sumraku, močvara je izgledala prilično tmurno, a šuma pred njima još tmurnije.
— Nisi mi rekao kako si me ovdje našao — Luce je rekla. — I kako si znao da sam otišla naći se s Camom. I odakle ti auto.
— Ovo je auto gospođice Sophije — Daniel je objasnio i upalio svjeda. Drveće iznad njih kao da je sraslo, pretvorivši cestu u neprozirnu sjenu.
— Gospođica Sophia dopustila ti je da posudiš njezin auto?
— Nakon toliko godina ţivota u lošim četvrtima Los An- gelesa — rekao je slegnuvši ramenima — moglo bi se reći da imam čaroban dodir kada se radi o posuđivanju auta.
— Ukrao si auto gospođice Sophie ? — rekla je Luce po- drugljivo, pitajući se kako će knjiţničarka zabiljeţiti takav razvoj događaja u svoje dosjee.
— Vratit ćemo ga — rekao je Daniel. — Osim toga, prilič- no je zaokupljena rekonstrukcijom Građanskog rata. Imam osjećaj da neće ni primijetiti da ga nema.
Tek je tada Luce shvatila kako je Daniel odjeven. Pogle- dom je obuhvatila plavu unitarističku odoru i smiješni, smeđi koţni remen koji je dijagonalno obavijao njegova prsa. Bila je toliko uţasnuta od sjena, od Cama, od cijelog groznog pri- zora, da do sada nije zastala i pogledom odmjerila Daniela.
— Da se nisi nasmijala! — Daniel je rekao, pokušavajući obuzdati smijeh. — Izvukla si se od vjerojatno najneizdrţivije društvene večeri godine.
KIKA
Luce se nije mogla obuzdati, posegnula je za jednim Da- nielovim dugmetom. — Baš šteta — rekla je oponašajući ote- gnuti juţnjački govor. — Baš sam dala izglačati svoju balsku haljinu.
Danielove usne polako su se nasmiješile, ali zatim je uz- dahnuo: — Luce. Ovo što si večeras učinila moglo je prerasti u nešto zbilja opasno. Znaš li to?
Luce je zurila u cestu. Uzrujavalo ju je što je atmosfera u autu ponovo postala turobna. Sova je zurila u njih s drveta.
— Nisam namjeravala doći ovamo — rekla je, osjećajući da je to istina. Gotovo kao da ju je Cam namamio. — Voljela bih da nisam — tiho je dodala, pitajući se što se dogodilo sa sjenom.
Daniel je šakom udario upravljač, zbog čega je poskočila. Škrgutao je zubima a Luce je mrzila pomisao da je ona uzrok njegove ljutnje.
— Ne mogu vjerovati da si u vezi s njim — rekao je.
— Nisam — uvjeravala ga je. — Jedini razlog zašto sam pristala doći bio je da mu kaţem... — To nije imalo smisla. U vezi s Camom! Da je Daniel znao da su ona i Penn provodile
većinu slobodnog vremena istraţujući o njemu, njegovoj obi- telji... pa, vjerojatno bi bio jednako uzrujan.
— Ne moraš objašnjavati — Daniel je rekao, odmahnuvši rukom. — U svakom slučaju, to je moja greška.
— Tvoja greška?
Daniel je skrenuo s ceste i zaustavio auto uz rub pješčane obale. Ugasio je svjeda i zagledao se u ocean. Nebo je bilo sumorno, boje tamne šljive, a krijeste valova gotovo srebrne, svjeducave. Obalno raslinje šibao je vjetar i tvorio piskutav i tuţan zvuk. Uz ogradu je u nizu sjedilo jato kuštravih gale- bova i timarilo perje.
— Jesmo li se izgubili ? — pitala je.
Daniel nije odgovorio. Izašao je iz auta, zalupio vratima i krenuo prema vodi. Deset tjeskobnih sekundi Luce je čeka- la, promatrala kako se njegov obris smanjuje u ljubičastom sumraku, prije nego što je iskočila iz auta i krenula za njim.
KIKA
Vjetar joj je nosio kosu na lice. Valovi su udarali o obalu i svojom strujom povlačili za sobom školjke i morsku travu. Zrak je bio hladniji uz ocean. Sve je odisalo snaţnom aro- mom slane vode.
— Što se događa, Daniele? — Pitala ga je trčeći uz pješčanu dinu. Dok je koračala po pijesku, osjećala se teškom. — Gdje smo? Što si ţelio reći time da je sve tvoja greška?
Okrenuo se prema njoj. Izgledao je poraţeno — u plavoj zguţvanoj odori, klonulih sivih očiju. Tutnjava valova gotovo je prigušila njegov glas.
— Moram razmisliti.
Luce je osjetila kako joj se u grlu ponovo stvara knedla. Napokon je prestala plakati, ali Daniel je samo oteţavao. — Zašto si me spasio? Zašto si prešao toliki put da me odvedeš odande, zatim vičeš na mene, pa me ignoriraš?
Rubom rukava svoje crne majice obrisala je suze, ali sol s prstiju pekla joj je oči. — Većinu vremena tretiraš me jednako tako, ali...
Daniel se okrenuo i objema rukama udario se po čelu.
— Ti to ne moţeš shvatiti, Luce! — Zatresao je glavom. — U tome je problem, ti nikada nisi mogla shvatiti.
U njegovu glasu nije bilo ljutnje ili prezira. Zapravo, bio je i odviše njeţan. Zar je pokušavao reći kako je previše tupa da shvati ono što je njemu očito? Tada je pobješnjela.
— Ja ne mogu shvatiti?! — pitala je. —Ja ne mogu shvati- ti?! Reći ću ti nešto o tome što ja mogu shvatiti. Misliš da si toliko pametan? Tri godine provela sam u najboljoj gimnaziji u drţavi, na akademskoj stipendiji. Kada su me izbacili, mo- rala sam pisati molbe — molbe — da ne izbrišu moje ocjene, moj prosjek 5.0.
Daniel je ustuknuo, ali Luce ga je slijedila, koraknuvši na- prijed svaki put kada bi se on, širom otvorenih očiju, povu- kao korak natrag. Vjerojatno ga je plašila, ali što onda? Svaki put kada se prema njoj odnosio snishodljivo, traţio je to.
— Znam latinski i francuski, a u osnovnoj školi pobijedila sam na natjecanju iz prirodoslovlja tri puta zaredom.
KIKA
Sada je bio pritisnut leđima uz ogradu šetnice, a Luce se obuzdavala da ga prstom ne počne bockati u prsa. Nije završila. — Nekada riješim kriţaljke — zagonetke iz nedjeljnih novina, u manje od sat vremena. Imam nepogrešiv osjećaj za orijentaciju... iako se to ne odnosi uvijek na mladiće. — Pro- gutala je i zastala na trenutak da uhvati dah.
— A jednog dana postat ću psihijatar koji uistinu sluša svoje pacijente i pomaţe ljudima. Dobro? Prema tome, pre- stani mi se obraćati kao glupači i prestani mi predbacivati da nisam u stanju shvatiti, samo zato što ne umijem odgonetnuti tvoje nepredvidljivo, ekscentrično, toplo — hladno i iskreno
rečeno — pogledala ga je, izdahnuvši — zbilja bolno odnoše- nje prema meni. — Otrla je suzu, ljutita na samu sebe što je izgubila kontrolu.
— Prekini — Daniel je rekao, ali tiho i tako njeţno da je Luce iznenadila i njega i sebe poslušavši.
— Ne smatram te glupom — sklopio je oči. — Mislim da si najpametnija osoba koju znam. I najbolja. I — progutao je, otvorio oči i pogledao je ravno u oči — najljepša.
— Oprosti, što si rekao?
Pogledao je prema oceanu. — Samo sam... toliko umoran od svega — rekao je. Zvučao je doista iznemoglo.
— Od čega?
Pogledao je iza nje, s najtuţnijim izrazom na licu, kao da je izgubio nešto dragocjeno.
To je bio Daniel kojeg je poznavala, iako nije mogla obja- sniti odakle. To je bio Daniel kojeg je... voljela.
— Pokaţi mi — šapnula je.
Odmahnuo je glavom. Ali, njegove su usne bile tako blizu. A pogled u njegovim očima tako zavodljiv. Gotovo kao da je ţelio da ona njemu prva priđe.
Drhturila je dok se propinjala na prste i naginjala prema njemu. Dlanom je obuhvatila njegov obraz a on je trepnuo, ne pomaknuvši se. Primicala se polako, uplašena da će ga prenuti, i sama skamenjena od straha. A tada, kada su im oči
KIKA
bile tako blizu da su se gotovo kriţale, Luce ih je sklopila i pritisnula usne uz njegove.
Usne im je spajao dodir njeţan poput pera, a vatra Luce neznana, projurila je njezinim tijelom. Ţeljela ga je, trebala, više... ne — trebala je sve. Bilo bi previše traţiti od njega da joj uzvrati osjećaje, da je zagrli kao što je učinio toliko puta u njezinim snovima, da joj na čeznudjiv poljubac odvrati jed- nim snaţnijim.
Upravo to je učinio.
Mišićavim rukama obgrlio joj je struk. Privukao je k sebi. Osjetila je kako im se tijela privijaju čvršće — noge prepliću, kukovi spajaju, grudi se diţu i spuštaju u savršenom skladu. Daniel ju je naslonio na ogradu šetnice i privijao sve bliţe dok se nije mogla pomaknuti, dok nije stajala onako kako je htio. Sve to je učinio nijednom ne prekinuvši strastveni poljubac.
Ljubio ju je u početku obazrivo, proizvodeći meke zvuke u njezinim ušima. Zatim je produljio poljupce, još uvijek nje- ţne i kliznuo usnama niz njezin vrat i uz čeljusnu kost, od čega je zastenjala i izvila glavu. Povukao ju je njeţno za kosu, a ona je otvorila oči i na trenutak ugledala prve zvijezde na noćnom nebu. Bila je bliţe raju nego ikada prije.
Konačno se vratio njezinim usnama, ljubio ih takvom ţestinom — upijao njezinu donju usnu, provlačio meki jezik tik iza njezinih zubi. Jače je otvorila usta, očajnički ţeleći više, napokon smiono pokazujući koliko ţudi za njim. Koliko ţudi ljubiti ga jednakom silinom.
U ustima i među noţnim prstima osjećala je pijesak, od slanog povjetarca koţa joj se jeţila, a iz njezina srca izlijevao se najslađi, najčarobniji osjećaj.
U tom trenutku mogla je umrijeti za njega.
Odmaknuo se, zagledao u nju, kao da joj je ţelio nešto reći. Nasmiješila mu se, dodirnuvši meko njegove usne svo- jim, i zadrţavši ih ondje. Nije poznavala riječi kojima bi bolje opisala svoje osjećaje, svoje ţelje.
— Još uvijek si tu — šapnuo je.
— Ništa me ne bi moglo odvući odavde — nasmijala se.
KIKA
Koraknuo je natrag, pogledao je mračnim pogledom, a njegov osmijeh nastao je bez traga. Ţurno ju je obišao, pro- trljavši čelo.
— Što nije u redu? — upitala je vedro i povukla ga za ru- kav, pozivajući ga na drugi poljubac. Prstima je prešao njezi- nim licem, kosom, vratom. Kao da je pokušavao odagnati sumnju da je tek dio sna.
Je li to bio njezin prvi pravi poljubac? Pretpostavljala je se ono s Trevorom nije moglo računati, što je značilo da je bio. Sve je bilo baš kako treba, kao da su ona i Daniel predodre- đeni jedno drugome. Mirisao je... prekrasno. A njegova usta bila su slatka i sočna. Bio je tako visok, snaţan i...
... izvlačio se iz njezina zagrljaja.
— Kamo ćeš? — upitala je.
Svinuo je koljena, utonuo nekoliko centimetara, naslonivši se na drvenu ogradu i pogledavši u nebo. Ĉinilo se kao da trpi bol.
— Rekla si da te odavde ništa ne moţe odvući — rekao je prigušenim glasom. — Ali, to će se dogoditi. Moţda samo kasne.
— Oni? Tko? — pitala je Luce, ogledajući se po napušte- noj plaţi. — Cam? Mislim da smo ga se riješili.
— Ne. — Daniel se udaljavao šetnicom. Drhtao je. — To je nemoguće.
— Daniele.
— Doći će — šapnuo je.
— Plašiš me. — Luce ga je slijedila, pokušavajući odrţati korak. Jer je odjednom, iako protiv svoje volje, naslutila o čemu je govorio. Nije govorio o Camu, nego o nekoj drugoj prijetnji.
Luceine misli nisu više bile jasne. Zabezeknule su je njego- ve riječi, jer zvučale su sablasno istinito, a razum iz pozadine samo ju je zavaravao. Bilo je to poput sna čijeg se tek djelića mogla sjetiti.
224
— Reci mi! — rekla je. — Reci mi što se događa!
KIKA
Okrenuo se, lica blijeda poput cvijeta boţura, ruku ne- moćno raširenih. — Ne znam kako ih zaustaviti — šapnuo je. — Ne znam što poduzeti.
ŠESNAESTO POGLAVLJE NA RUBU
Luce je stajala na raskriţju dviju staza. Prva je vodila na sjever, na groblje, a druga na jug, prema jezeru. Spuštala se večer, građevinski radnici otišli su kućama. Iza gimnastičke dvorane svjetlo je prosijavalo kroz hrastove grane i na trav- njak, kojim je vodila staza prema jezeru, bacalo točkaste sje- ne. I mamilo Luce onamo. Nije bila sigurna kamo krenuti. U rukama je drţala dva pisma.
Prvo je bilo od Cama. U pismu se ispričavao, kao što je i očekivala, i molio je da se nađu nakon škole i razgovaraju o svemu što se zbilo.
Drugo je bilo od Daniela, u kojem je jednostavno pisalo: Nađimo se kraj jezera. — Nije mogla dočekati! Njezine usne još uvijek se treperile od sinoćnjeg poljupca. Sjećanja na nje- gove prste u kosi, ili usne na njezinu vratu, nije se mogla otresti.
Ostatka noći nije se mogla jasno sjetiti, na primjer što se dogodilo nakon što je sjela uz Daniela na plaţi. Gotovo uţa- snuto ju je izbjegavao dodirnuti, bilo je to neusporedivo s onim što su njegove ruke činile njezinu tijelu ni deset minuta prije.
Ništa ga nije moglo vratiti iz omamljenosti. Neprestano je ponavljao, Nešto se dogodilo. Nešto se promijenilo, i bol- no zurio u nju, kao da se u njoj skriva odgovor, kao da zna što njegove riječi znače. Konačno ju je prevario san dok je
naslonjena na njegovo rame zurila u ocean koji je izgledao nezemaljski.
Kada se probudila, nekoliko sati poslije, nosio ju je stu- bama prema njezinoj sobi. Bila je zapanjena shvativši da je
KIKA
voţnju u autu prespavala, i još zapanjenija neobičnim ţarom u hodniku iza njih. Danielovo svjedo se vratilo. Nije čak ni znala moţe li ga on vidjeti.
Sve oko njih bilo je okupano njeţnom ljubičastom svje- tlošću. Ĉak su bijele naljepnice na vratima studentskih soba imale neonsku nijansu. Tmurne linoleumske pločice plamtjele su. Prozorska okna s pogledom na groblje odašiljala su lju- bičast sjaj koji se stapao s mutnom, ţutom ranojutarnjom svjetlošću. Sve to — pod izravnim pogledom crvenih.
— Totalno smo uhvaćeni na djelu — šapnula je uplašeno, još napola uspavana.
— Crveni me ne brinu — Daniel je mirno odvratio, prateći njezin pogled prema kamerama. Njegove riječi isprva su je umirile, zatim se počela pitati zašto je iz njih izvirala tjeskoba. Ako ga nisu brinuli crveni, nešto drugo jest. Polegao ju je u krevet, njeţno poljubio u čelo, i duboko udahnuo.
— Nemoj mi sada nestati — rekao je.
— Za to nema izgleda.
— Mislim ozbiljno. — Sklopio je oči i ostao tako dugo vremena.
— Odmori se sada, ali potraţi me ujutro prije nastave. Moram ti nešto reći. Obećavaš?
Stisnula je njegovu ruku i povukla ga k sebi na posljednji poljubac. Drţala je njegovo lice medu dlanovima i stapala se s njim. Svaki put kad bi zatreptala, on ju je promatrao. Uţivala je u tome.
Naposljetku se povukao, zatim zastao na dovratku gleda- jući je pogledom zbog kojeg joj je bilo ubrzavalo, jednako
kao zbog njegovih usana maločas. Kada se išuljao u hodnik i zatvorio vrata za sobom, Luce je upala u dubok san.
Prespavala je jutarnju nastavu i probudila se rano poslije podne osjećajući se ponovo preporođenom, ţivljom nego ika- da. Nije imala ispričnicu za izbivanje s nastave, ali nije zbog toga brinula. Brinula je jer je prespavala sastanak s Danielom. Naći će ga što prije, a on će shvatiti.
KIKA
Oko dva, kada je konačno pomislila da bi trebala nešto pojesti i moţda se pojaviti na religijskom seminaru gospođice Sophije, nevoljko se iskobeljala iz kreveta. Tek je tada primi- jetila dvije omotnice provučene kroz dovratak, zbog čega je odlazak iz sobe odgodila.
Morat će prvo objasniti Camu da ga odbija. Ako prije groblja ode na jezero, znala je da se neće moći odvojiti od Daniela. Ako prvo ode na groblje, njezina ţelja za Danielom dat će joj hrabrosti da kaţe Camu stvari koje mu nije mogla reći prije. Prije nego što je sve postalo tako strašno i neobuz- dano, sinoć.
Pokušavajući odagnati strah od susreta s njim, Luce je kre- nula kampusom prema groblju. Rana večer bila je topla, a zrak ljepljiv od vlage. Bit će to jedna od nepodnošljivo vrućih noći, kada ni povjetarac s obale neće smoći dovoljno snage da ohladi zrak. U školskom dvorištu nije bilo nikog, čak je lišće na drveću bilo nepomično. Luce je vjerojatno bila jedina stvar na cijelom školskom teritoriju koja se kretala. Ostali će ubrzo biti pušteni s nastave, zatim će nagrnuti u kantinu na večeru, a Penn — a vjerojatno i drugi — počet će se pitati što se dogodilo s Luce.
Kada mu se pribliţila, Cam je stajao naslonjen na vrata groblja prošarana lišajem. Laktove je oslonio na ţeljeznu ogra- du izrađenu poput vinove loze, ramena pogrbio. Metalnim vrhom svoje čvrste crne čizme udarao je glavicu maslačka.
13 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 3:02 pm
Margita
Administrator
Luce se nije mogla sjetiti je li ga kada vidjela tako zadubljena u misli — obično je pokazivao ţivo zanimanje za svijet oko sebe.
Nije podigao pogled dok nije stajala točno ispred njega. Tada je vidjela da mu je lice pepeljasto, a kosa prilijepljena uz glavu. Iznenađeno je ustanovila da se nije obrijao. Pogledom je prelazio njezinim licem, kao da se uz napor usredotočuje na svaki njegov dio. Iako se na njemu nisu vidjele posljedice sinoćnje borbe, izgledao je iznemoglo i ispijeno, kao da da- nima nije spavao.
KIKA
— Došla si — rekao je promuklim glasom, a usne su mu se izvile u jedva vidljiv osmijeh.
Luce je pucketala zglobovima na rukama, znajući da nje- gov osmijeh neće potrajati. Kimnula je i podigla njegovo pis- mo. Posegnuo je za njezinom nikom, ali ona ju je izmaknula, pretvarajući se da miče kosu s čela.
— Pretpostavio sam da ćeš se ljutiti zbog onoga sinoć — rekao je, odvojivši se od vrata. Prešao je nekoliko koraka prema središtu groblja, zatim sjeo na kratku klupu od sivog mramora u prvom redu nadgrobnih spomenika i prekriţio noge. Rukom je otro prašinu i suho lišće i potapšao mjesto pred sebe.
— Ljutiti? — ponovila je.
— Kad netko bijesno izleti iz bara, obično je razlog tomu ljutnja.
Sjela mu je nasuprot, i prekriţila noge. S tog mjesta vidio se vrh golemog, starog stabla crnike u središtu groblja, ispod čije je krošnje Cam priredio za nju poslijepodnevni izlet. Sada joj se činilo kao da je to bilo prije mnogo, mnogo vremena.
— Ne znam. — rekla je Luce. — Radije bih to nazvala zbu- njenošću. Ĉuđenjem, moţda. Razočaranjem. — Zadrhtala je od sjećanja na otrcanog muškarca, njegov pogled, dodir njegove
ruke, mučne nalete Camovih šaka, i sjene crne poput tmine što je prekrila krov... — Zašto si me odveo onamo? Znaš što se dogodilo Jules i Phillipu nakon što su se pokušali iskrasti.
— Jules i Phillip su idioti. Njihov svaki pokret praćen je elektronskim narukvicama. Naravno da su ih uhvatili. — Cam se mračno nasmiješio, ali ne njoj. — Mi nismo poput njih, Luce. Vjeruj mi. Osim toga, zbilja nisam ţelio uplesti se u još jednu kavgu. — Protrljao je sljepoočnice, i koţa na njima na- brala se, previše tanka i suha. — Nisam mogao podnijeti način na koji je taj tip govorio s tobom, dodirnuo te. Ti zasluţuješ nekoga tko će se brinuti za tebe do krajnjih granica. — Nje- gove zelene oči raširile su se. — To ţelim biti ja. Samo ja.
Kosu je zataknula iza ušiju i duboko udahnula. — Came, ti si zbilja super dečko, ali...
KIKA
— Ah, ne. — Prekrio je rukom lice. — Ne, samo ne od- bij-ga-njeţno-govor. Nadam se da nećeš sada reći da bismo trebali biti prijatelji.
— Ne ţeliš biti moj prijatelj?
— Znaš da ţelim biti mnogo više od tvog prijatelja — re- kao je ispljunuvši riječ prijatelj kao da je psovka. — Grigori je tomu razlog, zar ne?
Osjetila je kako joj se ţeludac steţe. To nije bilo teško shvatiti, ali bila je previše zaokupljena vlastitim osjećajima da bi pretpostavila kako bi Cam mogao reagirati na nju i Dani- ela. — Nijednog od nas zapravo ne poznaješ — Cam je rekao, ustao se i povukao se natrag — a već si spremna izabrati, je li?
Pretpostaviti da je još uvijek dolazio u obzir, bilo je po- malo umišljeno od njega. Naročito nakon onoga sinoć. Zar je mislio da je to nekakvo natjecanje između njih dvojice?
Cam je čučnuo pred nju. Kada je obujmio njezine ruke svojima, izraz njegova lica promijenio se — postao je usrdan, preklinjući.
Luce je iznenađeno promatrala Ĉama, koji se doimao du- boko povrijeđen. — Ţao mi je — rekla je izvukavši ruke iz njegovih. — Tako se dogodilo.
— Upravo tako! Dogodilo se. A što točno? Pretpostavit ću da te je sinoć pogledao na nov, vrlo romantičan način. Luce, brzaš s odlukom, a ne znaš ni što je posrijedi. Moţda je... mnogo toga posrijedi. — Uzdahnuo je kada ga je zbunjeno pogledala. — Ja te mogu usrećiti.
— Daniel me čini sretnom.
— Kako to moţeš izjaviti? On te ne ţeli ni dodirnuti! Luce je sklopila oči. Sjetila se njihovih spojenih usana,
sinoć na plaţi. Danielovih snaţnih ruku oko njezina tijela. Sinoć je cijeli svijet bio je u potpunom skladu, tako siguran, onakav kakav treba biti. Kada je otvorila oči, Daniela nije bilo.
Samo Cama.
KIKA
Pročistila je grlo. — Da, ţeli. Dodiruje me. Osjetila je vrućinu u obrazima. Pritisnula je hladne ruke na obraze, ali Cam to nije primijetio. Stisnuo je šake.
— Pojasni!
— Ne tiče te se kako me Daniel ljubi! — ugrizla je usnu, bijesna. Rugao joj se.
Cam se zasmijuljio. — Oh? I ja te mogu tako ljubiti — rekao je, dohvatio njezinu ruku i poljubio joj nadlanicu, a zatim je naglo ispustio.
— Ni pribliţno — Luce je rekla okrenuvši se.
— Ovako, moţda? — Usnama je očešao njezin obraz prije nego što ga je mogla odgurnuti.
— Pogrešno.
Cam je oblizao usne. — Ţeliš li reći da te Daniel Grigori poljubio onako kako zasluţuješ?
U njegovim očima, kao ugljenom obrubljenim, počela se zrcaliti zloba.
— Da — odgovorila je. — Bio je to najbolji poljubac u mom ţivotu. — Iako je to bio prvi Lucein pravi poljubac, znala je da bi jednako odgovorila i za šezdeset, i za stotinu godina.
— A ti si još uvijek tu. — Cam je rekao, odmahnuvši gla- vom u nevjerici.
Nisu joj se svidjele njegove zloslutne insinuacije. — Ovdje sam samo da bih ti rekla istinu o sebi i Danielu. Da ti kaţem da između mene i tebe...
Cam je prasnuo u smijeh. Glasno i šuplje kreštanje odzva- njalo je praznim grobljem. Smijao se dugo i tako snaţno, da je obgrlio tijelo rukama i obrisao suzu iz oka.
— Što je toliko smiješno? — rekla je Luce.
— Nemaš pojma — odgovorio je kroz smijeh.
Način na koji joj je Cam dao do znanja da ne razumije što se događa, bio je potpuno različit od Danielova sinoćnjeg. Sjećala se njegova neutješnog ponavljanja. — To nije moguće. — Ĉak i nakon što bi se Daniel ogradio od nje, osjetila bi samo još snaţniju privlačnost. Ĉak i kada se prepirala s njim,
KIKA
ţudjela je za njegovom blizinom, mnogo više nego što je to ikada osjećala prema Camu. Njezina reakcija na Camovo sli- čno ponašanje bila je neusporedivo drukčija. Kada se Cam ogradio od nje, laknulo joj je. Camu se nije ţeljela pribliţiti.
Zapravo, osjećala je da mu je već sada odviše blizu.
Sad joj je bilo dosta. Škrgućući zubima ustala je i ponosno krenula prema vratima, ljutita na sebe što je izgubila i previše vremena uzalud.
Cam ju je dostigao, njihao se pred njom i zaklanjao svojim tijelom izlaz. Još uvijek joj se smijao, zatim se grizao za usnu,
pokušavajući obuzdati smijeh. — Nemoj ići — protisnuo je hihoćući se.
— Pusti me na miru!
— Ne još.
Prije nego što ga je mogla zastaviti Cam ju je uhvatio u naručje i nagnuo natrag, tako naglo i nisko da je izgubila tlo pod nogama. Luce je kriknula, trenutak se boreći, ali on se smiješio.
— Pusti me!
— Grigori i ja borili smo se prilično pošteno do sada, zar se ne slaţeš?
Zurila je u njega, rukama se odgurujući o njegova prsa. — Idi dovraga!
— Ne shvaćaš — rekao je, pribliţivši njezino lice svome. Njegove zelene oči probadale su je, a ona je mrzila to što je dio nje još uvijek trnuo od tog pogleda.
— Gledaj, znam da su proteklih nekoliko dana stvari pošle vrlo čudnim tokom — rekao je prigušeno. — Ali Luce, stalo mi je do tebe. Veoma. Nemoj izabrati njega prije nego što mi dopustiš da te poljubim.
Njegove ruke stezale su se oko njezina tijela. Odjednom je osjetila strah. Ondje ih nitko nije mogao vidjeti, a ona ni- kome nije rekla kamo ide.
— Ništa se neće promijeniti — rekla mu je trudeći se zvu- čati hladnokrvno.
KIKA
— Udovolji mi. Pretvaraj se da sam vojnik na samrti i da je ovo moja posljednja ţelja. Obećavam ti, bit će to samo jedan poljubac.
Pomislila je na Daniela. Zamislila ga je kako je čeka na jezeru, krateći vrijeme koje su trebali provesti zagrljeni baca- njem kamenčića u jezero. Camov poljubac nije ţeljela, ali što
ako je ne pusti ? U tom slučaju poljubac bi bio najbeznačaj- nija stvar, najlakši način da se oslobodi i ode odade Danielu. Obećao je.
— Samo jedan poljubac — počela je, zatim su njezine usne prekrile njegove.
Njezin drugi poljubac u jednako toliko dana! Danielov poljubac bio je pohlepan, gotovo očajnički, a Camov njeţan, gotovo previše savršen. Kao da se uvjeţbao u toj vještini na stotinama djevojaka prije nje.
Istodobno, osjetila je kako se u njoj nešto budi, raspršuje ljutnju, koju je osjećala još do prije nekoliko sekundi, u ni- štavilo, i potiče je da uzvrati. Odrţavao je njezinu ravnoteţu svojim koljenom, dok joj je glava čvrsto počivala u njegovu naručju. Njegove snaţne, sposobne ruke grlile su je, osjeća- la se sigurnom u njegovu naručju. To joj je bilo potrebno. Osjećala se toliko drukčije od... od svakog drugog trenutka provedenog s njim. Znala je da iz njezina uma nešto klizi... zaboravljala je na nešto, nekoga. Koga? Više se nije mogla sje- titi. Svu njezinu paţnju zaokupljao je taj poljubac, te usne... Padala je. Pad joj je izbio dah iz pluća. Dok se pridizala na laktove, promatrala je kako tek desetak centimetara dalje Ca- movo lice udara o zemlju. Trgnula se nekontrolirano.
Ranovečernje sunce bacalo je prasnu svjetlost na dvije osobe.
— Koliko si puta uništio tu djevojku? — Luce je čula ka- rakteristično otezanje.
Gabbe? Podigla je pogled, trepćući prema zalazećem suncu. Gabbe i Daniel.
Gabbe je sunula prema Luce i pomogla joj uspraviti se, a Daniel je nije ţelio pogledati u oči.
KIKA
Luce je tiho opsovala. Nije znala što je gore — to što ju je vidio kako se ljubi s Camom ili što će se, bila je u to sigurna,
ponovo s njim potući. Cam je ustao, gledao ih izazivački u oči, ne obazirući se na Luce.
— Dobro, s kim ću se ovaj put tući? — zareţao je. Ovaj put?
— Sa mnom — Gabbe je rekla pribliţivši mu se s rukama na kukovima. — Taj mali, ljubavni dodir bio je moj, Came, dušo draga. I što ćeš sada?
Luce je odmahnula glavom. Gabbe se zacijelo šalila. Vjero- jatno je to bila neka igra koju Luce nije razumjela. Ali, Cam nije izgledao kao da mu je smiješno. Pokazao je zube, zasukao rukave, podigao šake i krenuo naprijed.
— Zar opet, Came? — Luce ga je korila. — Nije li ti bilo dovoljno tučnjave za ovaj tjedan?! — Povrh svega, zar je zbilja namjeravao udariti djevojku?!
Iskosa joj se osmjehnuo. — Treća sreća — rekao je glasom natopljenim zlobom. Okrenuo se prema Gabbe upravo kada je zamahnula rukom prema njegovoj bradi.
Cam je pao, a Luce se ţurno povukla natrag. Oči je čvrsto sklopio i rukama stisnuo obraz. Gabbe je stajala nad njim ni najmanje zbunjena situacijom, leţerna kao da je upravo iz pećnice izvukla savršeno pečen kolač od breskve. Letimično je pogledala svoje nokte na rukama i uzdahnula.
— Baš šteta što te moram tući sada kada sam uredila nokte. Ali što se mora... — rekla je i nastavila udarati nogom Cama u trbuh, nakon svakog udarca naslađujući se poput djeteta kad pobijedi u društvenoj igri. Posrćući Cam se preklopio u čučanj. Luce nije mogla vidjeti njegovo lice — duboko među koljenima, ali je jasno čula bolno stenjanje, kašljanje i gušenje vlastitim dahom.
Luce se uspravila, pogledala Gabbe pa Cama, i obratno, pokušavajući shvatiti što se događa. Cam je bio dvostruko sna- ţniji, ali Gabbe je bila u prednosti. Još jučer, pred Luceinim
pogledom, Cam je s lakoćom premlatio onog visokog muš- karca u baru. A noć prije, ispred knjiţnice, odmjeravao je
KIKA
snagu s Danielom, koji mu je podjednako parirao. Luce se divila Gabbe, dok je kose svezane šarenom vrpcom u konjski rep pribijala Cama uz do i zavrtala mu ruku.
— Priznaj poraz! — rugala se. — Reci čarobnu riječ, šećeru i pustit ću te.
— Nikad. — Cam je pljunuo na do.
— Nadala sam se da ćeš to reći — rekla je i ţestokim pok- retom gurnula Camovu glavu u blato. Daniel je spustio ruku na Lucein vrat. Naslonila se na njega i pogledala natrag, od- više prestrašena od onoga što bi mogla pročitati na njegovu licu. Zacijelo ju je, u tom trenutku, mrzio.
— Oprosti — prošaptala je. — Cam, on je...
— Zašto si se sastala s njim? — Daniel je zvučao u isti mah povrijeđeno i bijesno. Naglo ju je zgrabio za bradu i natjerao je da ga pogleda u oči. Njegovi prsti na njezinoj koţi bili su ledeni, a oči ljubičaste, bez trunka sive.
Usne su joj zadrhtale. — Mislila sam da mogu riješiti to s njim. Reći mu sve u lice, tako da moţemo biti zajedno, da se ne moramo ni o čemu brinuti.
Prezirno je otpuhnuo. Shvatila je koliko je glupo zvučala.
— Taj poljubac... — rekla je stišćući ruke. Ţeljela ga je is- pljunuti iz usta. — Bila je to golema pogreška.
Daniel je sklopio oči i okrenuo joj leđa. Dvaput je zaustio i oba se puta predomislio. Rukama je čvrsto uhvatio kosu i zanjihao se. Promatrala ga je zabrinuto, pomislila da će zapla- kati. Naposljetku ju je zagrlio.
— Ljutiš li se na mene? — Zagnjurila je lice u njegova prsa i udisala slatki miris njegove koţe.
— Samo sam sretan što smo stigli na vrijeme.
Camovo cviljenje nagnalo ih je da se osvrnu. Zatim namr- šte. Daniel je uhvatio Luce za ruku i pokušao je povući, dok je pomamno zurila u Gabbe, koja je pod pazuhom čvrsto ste- zala Camovu glavu, čak ni zadihana. Cam je izgledao bijedno, pretučeno i izmučeno. To jednostavno nije imalo smisla.
KIKA
— Sto se ondje zbiva, Daniele? — Luce je šapnula. — Kako je moguće da Gabbe moţe tako mlatiti Cama? Zašto joj to dopušta?
Daniel je uzdahnuo i istodobno se nasmijao. — Ne dopu- šta on Gabbe ništa. Ovo što vidiš samo je dio onoga što ta cura umije.
Odmahnula je glavom. — Ne razumijem, kako...
Daniel joj je pomilovao obraz. — Hoćeš li se prošetati sa mnom? — upitao je. — Pokušat ću ti objasniti što se događa, ali mislim da bi prvo trebala sjesti.
I sama je ţeljela raščistiti s njim nekoliko stvari. Ako ne raščistiti, onda ih barem spomenuti u razgovoru, i procijeniti smatra li je potpuno i provjereno duševno poremećenom. Spomenut će, na primjer, ljubičastu svjetlost. I snove koje nije mogla, niti ţeljela, zaustaviti.
Odveo ju je na čistinu posred groblja na kojoj još nije bila, pored dva srasla breskvina drveta. Njihova stabla svijala su se jedno prema drugom, tvoreći oblik srca. Odveo ju je pod neobično spojene kvrgave grane i uzeo njezinu ruku u svoju, prstima dodirujući njezine prste.
U tihoj večeri čula se pjesma zrikavaca. Luce je pomislila na učenike koji sada u kantini trpaju u tanjure pire od krum- pira i srču kroz slamke gusto mlijeko sobne temperature. Odjednom se osjetila nemoguće udaljenom od njih, kao da se ona i Daniel nalaze na drugom planetu. Sve osim njegove ruke oko njezine, njegove kose, blistave na zalazećem suncu, njegovih toplih sivih očiju — sve drugo kao da nije postojalo.
— Ne znam kako započeti — rekao je stisnuvši joj prste koje je trljao svojima kao da moţe istisnuti odgovore. — Mnogo toga ti moram reći, ali na pravi način.
Ţeljela je od njega slušati ljubavne izjave, ali znala je da nije riječ o tome. Daniel joj je ţelio reći nešto teško i zaku- často, nešto čime će joj otkriti mnogo toga o sebi, nešto što će Luce moţda teško podnijeti.
— Kako bi bilo da to što mi ţeliš reći rasporediš u dobre i loše vijesti? — predloţila je.
KIKA
— Dobra zamisao. Koje ţeliš prvo čuti?
— Većina ljudi ţeli prvo čuti dobre vijesti.
— Moţda je tako — rekao je. — Ali, ti se razlikuješ od većine ljudi, kao da dolaziš s drugog planeta.
— Dobro, onda ţelim prvo čuti loše.
Otići nije namjeravala. Kako bi sada mogla otići, kada je više nije odgurivao od sebe? Kako bi mogla otići sada, kada se spremao odgovoriti na neka pitanja s njezina golema po- pisa koja su je već tjednima opsjedala?
Povukao je njezinu ruku na svoje srce. — Reći ću ti istinu — rekao je. — Nećeš mi vjerovati, ali zasluţuješ znati. Ĉak i ako te ubije.
— U redu. — Njezinu utrobu u tom trenutku probola je čista bol, a koljena su joj klecnula. Bila je sretna kad ju je Daniel posjeo.
Hodao je jedno vrijeme naprijed-natrag, zatim duboko udahnuo.
— U Bibliji...
Luce je jauknula. Nije si mogla pomoći, vjeronauk ju je automatski odbijao. Osim toga, ţeljela je razgovarati o njima dvoma, ne o nekim moralnim poukama. Biblija ne sadrţi odgovor na nijedno od pitanja o Danielu!
— Slušaj me — rekao je strijeljajući je pogledom. — Sjećaš li se dijela Biblije, gdje Bog pravi veliku stvar od toga da ga svi moraju voljeti svom svojom dušom? Bezuvjetno i bez premca?
Luce je slegnula ramenima. — Pa, da, valjda.
— Pa... — Daniel je tragao za pravim riječima. — Taj zah- tjev ne odnosi se samo na ljude.
— Sto ţeliš reći? Na koga još? Ţivotinje?
— Ponekad, da — Daniel je rekao. — Zmije, naprimjer. Zmija je prokleta nakon što je Evu navela na grijeh. Osuđena da zauvijek gmiţe po du.
Sjetila se Cama i zadrhtala. Zmija. Njihov izlet. Ogrlica. Protrljala je vrat, sretna što je se riješila.
KIKA
Prstom je kliznuo niz njezinu kosu, niz čeljusnu kost, u udubinu na vratu. Udahnula je blaţeno.
— Pokušavam reći... moglo bi se reći da sam i ja proklet, Luce. Već jako dugo. — Riječi u njegovim ustima bile su gorke. — Jednom davno odabrao sam, onako kako sam tada vjerovao — i kako još uvijek vjerujem, iako...
— Ne razumijem — rekla je odmahujući glavom.
— Naravno da ne razumiješ — rekao je spustivši se na do pored nje. — Ali, ne znam kako da ti objasnim. — Počešao se po glavi i spustio glas, kao da govori sam sebi.
— Sve što mogu jest pokušati. Ĉak i ako bude uzalud.
— U redu — rekla je. Zbunjivao ju je premda još ništa nije rekao. Pokušala se drţati manje izgubljenom nego što se osjećala.
— Zaljubljujem se — objasnio je, čvrsto stisnuvši njezine ruke. — Svaki put iznova. I uvijek završi katastrofalno.
— Svaki put iznova — od tih riječi joj je pozlilo. Luce je sklopila oči i povukla ruke iz njegovih. To joj je već rekao.
Onaj dan na jezeru. Prolazio je kroz bolne prekide. Opekao se, mnogo puta. Zašto joj sada spominje sve te djevojke? Nje- gove riječi boljele su je onda, a sada još više, zabadale se oštro u njezina rebra. Stisnuo joj je prste.
— Pogledaj me — preklinjao je. — Sada slijedi najteţi dio. Otvorila je oči.
— Osoba u koji se svaki put iznova zaljubljujem — si ti.
Zadrţavala je dah, i sada, umjesto izdaha, oteo joj se bri- dak, podsmješljiv smijeh.
— U redu, Daniele — rekla je uspravljajući se. — Zbilja si proklet. Ovo zvuči uţasno.
— Slušaj! — Povukao ju je s takvom ţestinom da su joj ramena bolno zadrhtala. Njegove oči blještale su ljubičastim sjajem. Znala je da u njemu raste ljutnja. Ali, i u njoj.
Daniel se zagledao u krošnju breskve kao da je moli za pomoć. — Preklinjem te, dopusti mi da objasnim. — Glas mu je podrhtavao. — Nije problem voljeti te.
KIKA
Duboko je udahnula. — Sto je onda problem? — Krajnjom voljom ostala je slušati ga, pokušala je biti snaţna i nadvladati osjećaj povrijeđenosti. Daniel je izgledao dovoljno skršeno za oboje.
— Dano mi je da ţivim vječno.
Oko njih je šuštalo drveće. Krajičkom oka Luce je uhvatila najbljeđi tračak sjene. Nije bila nalik onome morbidnom, gi- gantskom vrdogu od sinoć, bilo je to tek upozorenje. Sjena je odrţavala razmak, zibala se odašiljući hladne valove i čekala. Ĉekala na Luce. Luce je osjetila kako joj kosti potresa duboka jeza. Slutila je da se pribliţava nešto kolosalno, crno poput noći, konačno. — Ţao mi je — rekla je, vraćajući s naporom pogled na Daniela. — Moţeš li, hmmm, to ponoviti?
— Dan mi je vječni ţivot — ponovio je. Luce se još uvijek
nije snalazila, ali iz njega je potekla bujica riječi. — Dano mi je da ţivim, gledam kako se djeca rađaju, odrastaju, zaljublju- ju, stare. Dano mi je da ih gledam kako umiru. Osuđen sam da tome svjedočim opetovano, i tako zauvijek, Luce. Svima, osim tebi. — Oči su mu bile staklaste, glas se pretvorio u ša- pat. — Tebi nije dano da se zaljubiš...
— Ali... — šapatom je odgovorila. — Već sam se zaljubila.
— Nije ti dano da rodiš djecu i ostariš, Luce.
— Zašto ne?
— Vraćaš se svakih sedamnaest godina.
— Molim te...
— Srećemo se. Uvijek se srećemo, nešto nam ukrsti puteve, bez obzira na to kamo otišao, bez obzira na to koliko te se trudio kloniti. To mi nikada ne uspije. Uvijek me nađeš.
Sada je zurio u svoje stisnute šake kao da ţeli nekoga uda- riti, nemoćan podići pogled.
— Svaki put kada se sretnemo, zaljubiš se u mene.
— Daniele...
— Odolijevam ti, bjeţim od tebe, trudim se svim snagama da ti ne uzvratim osjećaje, ali uzalud. Ti se zaljubiš u mene, i ja u tebe.
— Zar je to tako strašno?
KIKA
— To te ubije.
— Prestani! — viknula je. — Što pokušavaš učiniti? Upla- šiti me i otjerati od sebe?
— Ne — prezirno je rekao. — To ne bi uspjelo.
— Ako ne ţeliš biti sa mnom... — rekla je, nadajući se da je cijela ta priča neslana šala, vrhunac svih govora kojim ţeli prekinuti s njom, sve samo ne istina. To ne moţe biti istina... — Sigurna sam da mi to moţeš dati do znanja izgovorom u koji bih mogla povjerovati.
— Znam da mi ne moţeš vjerovati. Zato ti, sve do sada, nisam mogao reći, ali sada moram. Mislio sam da razumijem pravila ove igre... ali poljubili smo se i sada... više ništa ne razumijem.
Njegove sinoćnje riječi zazvonile su joj u ušima. — Ne znam kako to spriječiti. Ne znam što učiniti.
— Zato što si me poljubio? Kimnuo je.
— Nakon što smo se poljubili, bio si iznenađen... Ponovo je kimnuo, dovoljno dostojanstven da ne skriva
smetenost na licu.
— Poljubio si me — Luce je nastavila, tragajući za najbo- ljim izrazom — i mislio si da neću preţivjeti?
— Utemeljeno na prijašnjim iskustvima — rekao je pro- muklo. — Da.
— To je suludo — rekla je.
— Nije se radilo samo o poljupcu, nego o tome što on znači. U nekim se ţivotima moţemo poljubiti, ali u većini ţivota ne moţemo. — Pomilovao je njezin obraz, a ona se pokušavala ne prepustiti tom predivnom osjećaju. — Moram priznati da su mi draţi ţivoti u kojima se moţemo poljubiti — spustio je pogled. — Iako je izgubiti te nakon toga... neusporedivo teţe.
Ţeljela je biti bijesna. Jer joj je pričao tu bizarnu izmišljoti- nu umjesto da je grli i ljubi. Ali, neka podsvjesna slutnja nije joj dala da pobjegne, prikivala ju je na mjesto i zahtijevala od nje da ga sasluša.
KIKA
— A kada me izgubiš — riječi je izgovarala kao da su strani predmeti u njezinim ustima — kako se to dogodi? Zašto?
— Ovisi i o tebi, o tome koliko znaš o našoj prošlosti, koliko si me dobro upoznala, znaš li tko sam. — Zabacio je ruke i slegnuo ramenima. — Znam da zvuči nevjerojatno...
— Suludo?
Nasmiješio se. — Ţelio sam reći — nejasno. Ali, ne ţelim ništa više skrivati od tebe, iako se radi o vrlo, vrlo osjedjivoj temi. Nekada, u prošlosti, razgovor poput ovoga mogao je ...
Iščekivala je riječi zureći nepomično u njegove usne, ali on je šutio.
— Ubiti me?
— Ţelio sam reći, »slomiti mi srce«.
Bilo je očito koliko je patio. Poţeljela ga je utješiti, osjeti- la je kako je nešto vuče, kako je nešto u njezinim grudima privlači k njemu. Ali, nije se pomaknula. Tada je shvatila da Daniel zna za ljubičastu svjedost. I sve ostalo vezano uz nju.
— Sto si ti? — pitala je. — Neka vrsta...
— Lutam zemljom svjestan da ćeš doći. Nekada sam te traţio. Ali, ubrzo sam se počeo skrivati od tebe — od duboke, neizbjeţne boli, ali onda si ti počela traţiti mene. Nije dugo trebalo da shvatim kako se pojavljuješ svakih sedamnaest godina.
Luce je proslavila sedamnaesti rođendan krajem kolovoza, dva tjedna prije nego što se upisala u Mač i kriţ. Bila je to tuţna proslava — Luce, njezini roditelji i kupovna torta. Nije bilo svijeća: nikad dosta opreza. A kakva je bila sudbina nje- zine obitelji? Jesu li i oni dolazili na ovaj svijet svakih seda- mnaest godina?
— Sedamnaest godina nije dovoljno vremena da te prebo- lim — rekao je. — Tek da prestanem biti oprezan.
— Dakle, znao si da ću doći? — upitala je sumnjičavo. Doimalo se da je iskren, ali nije mu mogla vjerovati. Nije
mu ţeljela vjerovati.
Daniel je odmahnuo glavom. — Onaj dan kada si se poja- vila, nisam znao. Ne događa se to tako. Zar se ne sjećaš moje
KIKA
reakcije kada sam te prvi put vidio? — Podigao je pogled, za- mišljen. — Prvih nekoliko trenutaka osjećam zanos. Potpuno se izgubim u ushićenju. Nakon toga se sjetim. Uvijek je tako.
— Da. — rekla je polako. — Nasmiješio si se, i... jesi li mi zato pokazao srednji prst?
Namrštio se.
— Ako se to ponavlja svakih sedamnaest godina, kao što tvrdiš — rekla je — morao si znati da ću se pojaviti. Na neki način si znao.
— Zamršeno je, Luce.
— Vidjela sam te onaj dan prije nego što si me uočio. Smijao si se s Rolandom ispred zgrade Augustine. Smijao si se toliko, da sam postala ljubomorna. Ako si sve to znao, Daniele, ako si toliko pametan da moţeš pretkazati kada ću se pojaviti i kada ću umrijeti i koliko ćeš zbog toga patiti, kako si se onda mogao tako smijati? Ne vjerujem ti — rekla je drhtavim glasom. — Ne vjerujem ti ni riječ.
Daniel je palcem njeţno otro suzu iz njezina oka. — To je predivno pitanje, Luce. Divim ti se zbog njega i volio bih da mogu bolje objasniti. Ali, sve što mogu reći jest ovo: jedini način da preţiviš vječnost jest da moţeš cijeniti svaki trenu- tak. Upravo to sam tada činio.
— Vječnost — Luce je ponovila. — Još jedna stvar koju ne razumijem.
— Ne mari. Više se ne mogu smijati na takav način. Ĉim se pojaviš, ja postajem obuzet.
— Tvoje riječi nemaju smisla — rekla je, ţeleći otići prije nego što se spusti mrak. Ali, Danielova priča bila je mno- go više nego besmislena. Otkad se nalazila u Maču i kriţu, potajno je vjerovala da je moţda poremećena. Ali, njezina poremećenost nije se mogla mjeriti s Danielovom.
— Ne postoji pravi način kojim se ovo moţe objasniti... djevojci koju voliš — zaklinjao ju je, sklanjajući joj kosu s lica. — Dajem sve od sebe. Ţelim da mi povjeruješ, Luce. Što trebam učiniti da mi povjeruješ ?
KIKA
— Ispričaj mi drugu priču — rekla je ogorčeno. — Izmisli smisleniji izgovor.
— Sama si rekla da naslućuješ kako se otprije poznajemo. Nijekao sam, znao sam što će se dogoditi.
— Da, naslućivala sam da te poznajem otprije — rekla je. Sada joj je glas bio obojen strahom. — Iz trgovačkog centra, ljetnog kampa ili nečeg sličnog. Ne iz prošlog ţivotal — zatre- sla je glavom. — Ne... ne mogu!
Rukama je pokrila uši. Daniel ih je maknuo.
— Ali, u srcu znaš da govorim istinu. — Obujmio je nje- zina koljena i pogledao je duboko u oči. — Znala si kada sam te pratio u Corcovado u Riju, jer si ţeljela vidjeti kip izbliza. Znala si dok sam te nosio tri i pol kilometra, mokar od znoja, na rijeku Jordan nakon što si se razboljela kada smo izašli iz Jeruzalema. A rekao sam ti da ne pojedeš sve one datulje. Znala si kada si bila medicinska sestra u bolnici u Italiji za vrijeme Prvog svjetskog rata, i prije toga kada sam te sakrio u podrum za vrijeme carske čistke u Petrogradu. Kada sam se penjao uz toranj tvog zamka u Škotskoj za vrijeme reformacije i kada smo plesali i plesali na krunidbenom balu u Versaillesu. Bila si jedina ţena odjevena u crno.
Kad bi se mogla sjetiti umjetničke kolonije u Quintana Roou ili prosvjednog marša u Cape Townu, nakon čega smo oboje proveli noć u zatvoru! Ili otvorenja kazališta Globe u Londonu! Imali smo najbolja mjesta u gledalištu. Bila si na Tahitiju, kada sam ondje preţivio brodolom, bila si u Melbourneu kada sam ondje odveden kao kaţnjenik. U Nimesu, u osamnaestom stoljeću, kada sam preţivljavao
dţepareći, na Tibetu, gdje sam bio redovnik. Pojaviš se uvi- jek, gdje god se nalazio, i prije ili poslije naslutiš ovo o čemu ti sada govorim.
Ali, nikada ne moţeš prihvatiti da je ono što slutiš, istina.
Daniel je zastao da udahne i pogledao kroz nju. Zatim joj je stegnuo koljeno a njezinom tijelom šiknuo je ponovo vreo mlaz. Sklopila je oči, a kada ih otvorila, Daniel je u ruci dr- ţao najsavršeniji bijeli boţur. Blistao je. Osvrnula se, pokušala
KIKA
otkriti gdje ga je ubrao, zapanjena da ga nije prije primijetila. No, bili su okruţeni samo korovom i breskvama što su trulile na du. Sada su zajedno pridrţavali boţur.
— Znala si onog ljeta u Helstonu kada si svaki dan, cijeli mjesec, brala boţure. Sjećaš li se? — zurio je u nju, kao da ţeli vidjeti njezine misli.
— Ne. — uzdahnuo je trenutak potom. — Naravno da se ne sjećaš. Zavidim ti na tome.
Dok je govorio, Luceina koţa postajala je sve toplija, kao da je uzvraćala na Danielove riječi, s kojima se njezin razum nije mogao nositi. Sve što je smatrala da zna, sada je postalo upitno.
— Ĉinim sve ovo — Daniel je rekao nagnuvši se prema njoj i dotaknuvši čelom njezino — jer ti si, Luceinda, moja ljubav. Za mene, ti si sve.
Luce je donja usna drhtala, a ruke u njegovim omlitavjele su. Latice boţura pale su na tlo kroz njezine prste.
— Zbog čega si onda toliko tuţan?
Bilo je to previše za nju. Odmaknula se od Daniela i ustala, otresavši s traperica lišće i travu. U glavi joj se vrtjelo. Ţivjela je — prije ovog ţivota?
— Luce.
Odmahnula je rukom. — Mislim da moram otići, prileći.
— Cijelom teţinom naslonila se na breskvu. Osjetila je slabost.
— Nije ti dobro — ustao je i uhvatio je za ruku. - Ne.
— Oprosti. — Daniel je uzdahnuo. — Ne znam što sam očekivao da će se dogoditi kada ti kaţem...
Nije mislila da je moguće da će se ikada ţeljeti odvojiti od Daniela, ali sada je morala otići. Promatrao ju je, kao da će joj upravo reći — nađimo se poslije, nastavimo razgovarati — ali Luce nije bila sigurna da je to dobra zamisao. Sto joj je više otkrivao, to se u njoj nešto sve više komešalo, budilo, nešto na što nije bila spremna. Ne još. Više nije mislila da je luda, niti je bila sigurna misli li to o Danielu. Da je tu priču
KIKA
ispričao bilo kome osim nje, njegove riječi bi se smatrale bu- dalastim. A Luce... nije mogla biti sigurna, ali što ako joj je Daniel upravo dao odgovore, objašnjenje cijelog njezina ţivo- ta? Nije znala što misliti. Bila je uplašenija nego ikada prije.
Otresla je njegovu ruku i uputila se prema spavaonicama. Nakon nekoliko velikih koraka, zaustavila se i polako okre- nula.
Daniel se nije pomaknuo — Što je? — upitao je, podigavši bradu.
Stajala je ondje, a između njih zjapio je razmak. — Obeća- la sam da neću otići prije nego što čujem dobre vijesti.
Danielovo lice opustilo su u nešto slično osmijehu. Ali, u njegovu izrazu zadrţalo se nešto poput tjeskobe. — Dobra vijest je... — zastao je paţljivo birajući riječi — poljubio sam te, a ti si još uvijek tu.
Nije podigao pogled dok nije stajala točno ispred njega. Tada je vidjela da mu je lice pepeljasto, a kosa prilijepljena uz glavu. Iznenađeno je ustanovila da se nije obrijao. Pogledom je prelazio njezinim licem, kao da se uz napor usredotočuje na svaki njegov dio. Iako se na njemu nisu vidjele posljedice sinoćnje borbe, izgledao je iznemoglo i ispijeno, kao da da- nima nije spavao.
KIKA
— Došla si — rekao je promuklim glasom, a usne su mu se izvile u jedva vidljiv osmijeh.
Luce je pucketala zglobovima na rukama, znajući da nje- gov osmijeh neće potrajati. Kimnula je i podigla njegovo pis- mo. Posegnuo je za njezinom nikom, ali ona ju je izmaknula, pretvarajući se da miče kosu s čela.
— Pretpostavio sam da ćeš se ljutiti zbog onoga sinoć — rekao je, odvojivši se od vrata. Prešao je nekoliko koraka prema središtu groblja, zatim sjeo na kratku klupu od sivog mramora u prvom redu nadgrobnih spomenika i prekriţio noge. Rukom je otro prašinu i suho lišće i potapšao mjesto pred sebe.
— Ljutiti? — ponovila je.
— Kad netko bijesno izleti iz bara, obično je razlog tomu ljutnja.
Sjela mu je nasuprot, i prekriţila noge. S tog mjesta vidio se vrh golemog, starog stabla crnike u središtu groblja, ispod čije je krošnje Cam priredio za nju poslijepodnevni izlet. Sada joj se činilo kao da je to bilo prije mnogo, mnogo vremena.
— Ne znam. — rekla je Luce. — Radije bih to nazvala zbu- njenošću. Ĉuđenjem, moţda. Razočaranjem. — Zadrhtala je od sjećanja na otrcanog muškarca, njegov pogled, dodir njegove
ruke, mučne nalete Camovih šaka, i sjene crne poput tmine što je prekrila krov... — Zašto si me odveo onamo? Znaš što se dogodilo Jules i Phillipu nakon što su se pokušali iskrasti.
— Jules i Phillip su idioti. Njihov svaki pokret praćen je elektronskim narukvicama. Naravno da su ih uhvatili. — Cam se mračno nasmiješio, ali ne njoj. — Mi nismo poput njih, Luce. Vjeruj mi. Osim toga, zbilja nisam ţelio uplesti se u još jednu kavgu. — Protrljao je sljepoočnice, i koţa na njima na- brala se, previše tanka i suha. — Nisam mogao podnijeti način na koji je taj tip govorio s tobom, dodirnuo te. Ti zasluţuješ nekoga tko će se brinuti za tebe do krajnjih granica. — Nje- gove zelene oči raširile su se. — To ţelim biti ja. Samo ja.
Kosu je zataknula iza ušiju i duboko udahnula. — Came, ti si zbilja super dečko, ali...
KIKA
— Ah, ne. — Prekrio je rukom lice. — Ne, samo ne od- bij-ga-njeţno-govor. Nadam se da nećeš sada reći da bismo trebali biti prijatelji.
— Ne ţeliš biti moj prijatelj?
— Znaš da ţelim biti mnogo više od tvog prijatelja — re- kao je ispljunuvši riječ prijatelj kao da je psovka. — Grigori je tomu razlog, zar ne?
Osjetila je kako joj se ţeludac steţe. To nije bilo teško shvatiti, ali bila je previše zaokupljena vlastitim osjećajima da bi pretpostavila kako bi Cam mogao reagirati na nju i Dani- ela. — Nijednog od nas zapravo ne poznaješ — Cam je rekao, ustao se i povukao se natrag — a već si spremna izabrati, je li?
Pretpostaviti da je još uvijek dolazio u obzir, bilo je po- malo umišljeno od njega. Naročito nakon onoga sinoć. Zar je mislio da je to nekakvo natjecanje između njih dvojice?
Cam je čučnuo pred nju. Kada je obujmio njezine ruke svojima, izraz njegova lica promijenio se — postao je usrdan, preklinjući.
Luce je iznenađeno promatrala Ĉama, koji se doimao du- boko povrijeđen. — Ţao mi je — rekla je izvukavši ruke iz njegovih. — Tako se dogodilo.
— Upravo tako! Dogodilo se. A što točno? Pretpostavit ću da te je sinoć pogledao na nov, vrlo romantičan način. Luce, brzaš s odlukom, a ne znaš ni što je posrijedi. Moţda je... mnogo toga posrijedi. — Uzdahnuo je kada ga je zbunjeno pogledala. — Ja te mogu usrećiti.
— Daniel me čini sretnom.
— Kako to moţeš izjaviti? On te ne ţeli ni dodirnuti! Luce je sklopila oči. Sjetila se njihovih spojenih usana,
sinoć na plaţi. Danielovih snaţnih ruku oko njezina tijela. Sinoć je cijeli svijet bio je u potpunom skladu, tako siguran, onakav kakav treba biti. Kada je otvorila oči, Daniela nije bilo.
Samo Cama.
KIKA
Pročistila je grlo. — Da, ţeli. Dodiruje me. Osjetila je vrućinu u obrazima. Pritisnula je hladne ruke na obraze, ali Cam to nije primijetio. Stisnuo je šake.
— Pojasni!
— Ne tiče te se kako me Daniel ljubi! — ugrizla je usnu, bijesna. Rugao joj se.
Cam se zasmijuljio. — Oh? I ja te mogu tako ljubiti — rekao je, dohvatio njezinu ruku i poljubio joj nadlanicu, a zatim je naglo ispustio.
— Ni pribliţno — Luce je rekla okrenuvši se.
— Ovako, moţda? — Usnama je očešao njezin obraz prije nego što ga je mogla odgurnuti.
— Pogrešno.
Cam je oblizao usne. — Ţeliš li reći da te Daniel Grigori poljubio onako kako zasluţuješ?
U njegovim očima, kao ugljenom obrubljenim, počela se zrcaliti zloba.
— Da — odgovorila je. — Bio je to najbolji poljubac u mom ţivotu. — Iako je to bio prvi Lucein pravi poljubac, znala je da bi jednako odgovorila i za šezdeset, i za stotinu godina.
— A ti si još uvijek tu. — Cam je rekao, odmahnuvši gla- vom u nevjerici.
Nisu joj se svidjele njegove zloslutne insinuacije. — Ovdje sam samo da bih ti rekla istinu o sebi i Danielu. Da ti kaţem da između mene i tebe...
Cam je prasnuo u smijeh. Glasno i šuplje kreštanje odzva- njalo je praznim grobljem. Smijao se dugo i tako snaţno, da je obgrlio tijelo rukama i obrisao suzu iz oka.
— Što je toliko smiješno? — rekla je Luce.
— Nemaš pojma — odgovorio je kroz smijeh.
Način na koji joj je Cam dao do znanja da ne razumije što se događa, bio je potpuno različit od Danielova sinoćnjeg. Sjećala se njegova neutješnog ponavljanja. — To nije moguće. — Ĉak i nakon što bi se Daniel ogradio od nje, osjetila bi samo još snaţniju privlačnost. Ĉak i kada se prepirala s njim,
KIKA
ţudjela je za njegovom blizinom, mnogo više nego što je to ikada osjećala prema Camu. Njezina reakcija na Camovo sli- čno ponašanje bila je neusporedivo drukčija. Kada se Cam ogradio od nje, laknulo joj je. Camu se nije ţeljela pribliţiti.
Zapravo, osjećala je da mu je već sada odviše blizu.
Sad joj je bilo dosta. Škrgućući zubima ustala je i ponosno krenula prema vratima, ljutita na sebe što je izgubila i previše vremena uzalud.
Cam ju je dostigao, njihao se pred njom i zaklanjao svojim tijelom izlaz. Još uvijek joj se smijao, zatim se grizao za usnu,
pokušavajući obuzdati smijeh. — Nemoj ići — protisnuo je hihoćući se.
— Pusti me na miru!
— Ne još.
Prije nego što ga je mogla zastaviti Cam ju je uhvatio u naručje i nagnuo natrag, tako naglo i nisko da je izgubila tlo pod nogama. Luce je kriknula, trenutak se boreći, ali on se smiješio.
— Pusti me!
— Grigori i ja borili smo se prilično pošteno do sada, zar se ne slaţeš?
Zurila je u njega, rukama se odgurujući o njegova prsa. — Idi dovraga!
— Ne shvaćaš — rekao je, pribliţivši njezino lice svome. Njegove zelene oči probadale su je, a ona je mrzila to što je dio nje još uvijek trnuo od tog pogleda.
— Gledaj, znam da su proteklih nekoliko dana stvari pošle vrlo čudnim tokom — rekao je prigušeno. — Ali Luce, stalo mi je do tebe. Veoma. Nemoj izabrati njega prije nego što mi dopustiš da te poljubim.
Njegove ruke stezale su se oko njezina tijela. Odjednom je osjetila strah. Ondje ih nitko nije mogao vidjeti, a ona ni- kome nije rekla kamo ide.
— Ništa se neće promijeniti — rekla mu je trudeći se zvu- čati hladnokrvno.
KIKA
— Udovolji mi. Pretvaraj se da sam vojnik na samrti i da je ovo moja posljednja ţelja. Obećavam ti, bit će to samo jedan poljubac.
Pomislila je na Daniela. Zamislila ga je kako je čeka na jezeru, krateći vrijeme koje su trebali provesti zagrljeni baca- njem kamenčića u jezero. Camov poljubac nije ţeljela, ali što
ako je ne pusti ? U tom slučaju poljubac bi bio najbeznačaj- nija stvar, najlakši način da se oslobodi i ode odade Danielu. Obećao je.
— Samo jedan poljubac — počela je, zatim su njezine usne prekrile njegove.
Njezin drugi poljubac u jednako toliko dana! Danielov poljubac bio je pohlepan, gotovo očajnički, a Camov njeţan, gotovo previše savršen. Kao da se uvjeţbao u toj vještini na stotinama djevojaka prije nje.
Istodobno, osjetila je kako se u njoj nešto budi, raspršuje ljutnju, koju je osjećala još do prije nekoliko sekundi, u ni- štavilo, i potiče je da uzvrati. Odrţavao je njezinu ravnoteţu svojim koljenom, dok joj je glava čvrsto počivala u njegovu naručju. Njegove snaţne, sposobne ruke grlile su je, osjeća- la se sigurnom u njegovu naručju. To joj je bilo potrebno. Osjećala se toliko drukčije od... od svakog drugog trenutka provedenog s njim. Znala je da iz njezina uma nešto klizi... zaboravljala je na nešto, nekoga. Koga? Više se nije mogla sje- titi. Svu njezinu paţnju zaokupljao je taj poljubac, te usne... Padala je. Pad joj je izbio dah iz pluća. Dok se pridizala na laktove, promatrala je kako tek desetak centimetara dalje Ca- movo lice udara o zemlju. Trgnula se nekontrolirano.
Ranovečernje sunce bacalo je prasnu svjetlost na dvije osobe.
— Koliko si puta uništio tu djevojku? — Luce je čula ka- rakteristično otezanje.
Gabbe? Podigla je pogled, trepćući prema zalazećem suncu. Gabbe i Daniel.
Gabbe je sunula prema Luce i pomogla joj uspraviti se, a Daniel je nije ţelio pogledati u oči.
KIKA
Luce je tiho opsovala. Nije znala što je gore — to što ju je vidio kako se ljubi s Camom ili što će se, bila je u to sigurna,
ponovo s njim potući. Cam je ustao, gledao ih izazivački u oči, ne obazirući se na Luce.
— Dobro, s kim ću se ovaj put tući? — zareţao je. Ovaj put?
— Sa mnom — Gabbe je rekla pribliţivši mu se s rukama na kukovima. — Taj mali, ljubavni dodir bio je moj, Came, dušo draga. I što ćeš sada?
Luce je odmahnula glavom. Gabbe se zacijelo šalila. Vjero- jatno je to bila neka igra koju Luce nije razumjela. Ali, Cam nije izgledao kao da mu je smiješno. Pokazao je zube, zasukao rukave, podigao šake i krenuo naprijed.
— Zar opet, Came? — Luce ga je korila. — Nije li ti bilo dovoljno tučnjave za ovaj tjedan?! — Povrh svega, zar je zbilja namjeravao udariti djevojku?!
Iskosa joj se osmjehnuo. — Treća sreća — rekao je glasom natopljenim zlobom. Okrenuo se prema Gabbe upravo kada je zamahnula rukom prema njegovoj bradi.
Cam je pao, a Luce se ţurno povukla natrag. Oči je čvrsto sklopio i rukama stisnuo obraz. Gabbe je stajala nad njim ni najmanje zbunjena situacijom, leţerna kao da je upravo iz pećnice izvukla savršeno pečen kolač od breskve. Letimično je pogledala svoje nokte na rukama i uzdahnula.
— Baš šteta što te moram tući sada kada sam uredila nokte. Ali što se mora... — rekla je i nastavila udarati nogom Cama u trbuh, nakon svakog udarca naslađujući se poput djeteta kad pobijedi u društvenoj igri. Posrćući Cam se preklopio u čučanj. Luce nije mogla vidjeti njegovo lice — duboko među koljenima, ali je jasno čula bolno stenjanje, kašljanje i gušenje vlastitim dahom.
Luce se uspravila, pogledala Gabbe pa Cama, i obratno, pokušavajući shvatiti što se događa. Cam je bio dvostruko sna- ţniji, ali Gabbe je bila u prednosti. Još jučer, pred Luceinim
pogledom, Cam je s lakoćom premlatio onog visokog muš- karca u baru. A noć prije, ispred knjiţnice, odmjeravao je
KIKA
snagu s Danielom, koji mu je podjednako parirao. Luce se divila Gabbe, dok je kose svezane šarenom vrpcom u konjski rep pribijala Cama uz do i zavrtala mu ruku.
— Priznaj poraz! — rugala se. — Reci čarobnu riječ, šećeru i pustit ću te.
— Nikad. — Cam je pljunuo na do.
— Nadala sam se da ćeš to reći — rekla je i ţestokim pok- retom gurnula Camovu glavu u blato. Daniel je spustio ruku na Lucein vrat. Naslonila se na njega i pogledala natrag, od- više prestrašena od onoga što bi mogla pročitati na njegovu licu. Zacijelo ju je, u tom trenutku, mrzio.
— Oprosti — prošaptala je. — Cam, on je...
— Zašto si se sastala s njim? — Daniel je zvučao u isti mah povrijeđeno i bijesno. Naglo ju je zgrabio za bradu i natjerao je da ga pogleda u oči. Njegovi prsti na njezinoj koţi bili su ledeni, a oči ljubičaste, bez trunka sive.
Usne su joj zadrhtale. — Mislila sam da mogu riješiti to s njim. Reći mu sve u lice, tako da moţemo biti zajedno, da se ne moramo ni o čemu brinuti.
Prezirno je otpuhnuo. Shvatila je koliko je glupo zvučala.
— Taj poljubac... — rekla je stišćući ruke. Ţeljela ga je is- pljunuti iz usta. — Bila je to golema pogreška.
Daniel je sklopio oči i okrenuo joj leđa. Dvaput je zaustio i oba se puta predomislio. Rukama je čvrsto uhvatio kosu i zanjihao se. Promatrala ga je zabrinuto, pomislila da će zapla- kati. Naposljetku ju je zagrlio.
— Ljutiš li se na mene? — Zagnjurila je lice u njegova prsa i udisala slatki miris njegove koţe.
— Samo sam sretan što smo stigli na vrijeme.
Camovo cviljenje nagnalo ih je da se osvrnu. Zatim namr- šte. Daniel je uhvatio Luce za ruku i pokušao je povući, dok je pomamno zurila u Gabbe, koja je pod pazuhom čvrsto ste- zala Camovu glavu, čak ni zadihana. Cam je izgledao bijedno, pretučeno i izmučeno. To jednostavno nije imalo smisla.
KIKA
— Sto se ondje zbiva, Daniele? — Luce je šapnula. — Kako je moguće da Gabbe moţe tako mlatiti Cama? Zašto joj to dopušta?
Daniel je uzdahnuo i istodobno se nasmijao. — Ne dopu- šta on Gabbe ništa. Ovo što vidiš samo je dio onoga što ta cura umije.
Odmahnula je glavom. — Ne razumijem, kako...
Daniel joj je pomilovao obraz. — Hoćeš li se prošetati sa mnom? — upitao je. — Pokušat ću ti objasniti što se događa, ali mislim da bi prvo trebala sjesti.
I sama je ţeljela raščistiti s njim nekoliko stvari. Ako ne raščistiti, onda ih barem spomenuti u razgovoru, i procijeniti smatra li je potpuno i provjereno duševno poremećenom. Spomenut će, na primjer, ljubičastu svjetlost. I snove koje nije mogla, niti ţeljela, zaustaviti.
Odveo ju je na čistinu posred groblja na kojoj još nije bila, pored dva srasla breskvina drveta. Njihova stabla svijala su se jedno prema drugom, tvoreći oblik srca. Odveo ju je pod neobično spojene kvrgave grane i uzeo njezinu ruku u svoju, prstima dodirujući njezine prste.
U tihoj večeri čula se pjesma zrikavaca. Luce je pomislila na učenike koji sada u kantini trpaju u tanjure pire od krum- pira i srču kroz slamke gusto mlijeko sobne temperature. Odjednom se osjetila nemoguće udaljenom od njih, kao da se ona i Daniel nalaze na drugom planetu. Sve osim njegove ruke oko njezine, njegove kose, blistave na zalazećem suncu, njegovih toplih sivih očiju — sve drugo kao da nije postojalo.
— Ne znam kako započeti — rekao je stisnuvši joj prste koje je trljao svojima kao da moţe istisnuti odgovore. — Mnogo toga ti moram reći, ali na pravi način.
Ţeljela je od njega slušati ljubavne izjave, ali znala je da nije riječ o tome. Daniel joj je ţelio reći nešto teško i zaku- často, nešto čime će joj otkriti mnogo toga o sebi, nešto što će Luce moţda teško podnijeti.
— Kako bi bilo da to što mi ţeliš reći rasporediš u dobre i loše vijesti? — predloţila je.
KIKA
— Dobra zamisao. Koje ţeliš prvo čuti?
— Većina ljudi ţeli prvo čuti dobre vijesti.
— Moţda je tako — rekao je. — Ali, ti se razlikuješ od većine ljudi, kao da dolaziš s drugog planeta.
— Dobro, onda ţelim prvo čuti loše.
Otići nije namjeravala. Kako bi sada mogla otići, kada je više nije odgurivao od sebe? Kako bi mogla otići sada, kada se spremao odgovoriti na neka pitanja s njezina golema po- pisa koja su je već tjednima opsjedala?
Povukao je njezinu ruku na svoje srce. — Reći ću ti istinu — rekao je. — Nećeš mi vjerovati, ali zasluţuješ znati. Ĉak i ako te ubije.
— U redu. — Njezinu utrobu u tom trenutku probola je čista bol, a koljena su joj klecnula. Bila je sretna kad ju je Daniel posjeo.
Hodao je jedno vrijeme naprijed-natrag, zatim duboko udahnuo.
— U Bibliji...
Luce je jauknula. Nije si mogla pomoći, vjeronauk ju je automatski odbijao. Osim toga, ţeljela je razgovarati o njima dvoma, ne o nekim moralnim poukama. Biblija ne sadrţi odgovor na nijedno od pitanja o Danielu!
— Slušaj me — rekao je strijeljajući je pogledom. — Sjećaš li se dijela Biblije, gdje Bog pravi veliku stvar od toga da ga svi moraju voljeti svom svojom dušom? Bezuvjetno i bez premca?
Luce je slegnula ramenima. — Pa, da, valjda.
— Pa... — Daniel je tragao za pravim riječima. — Taj zah- tjev ne odnosi se samo na ljude.
— Sto ţeliš reći? Na koga još? Ţivotinje?
— Ponekad, da — Daniel je rekao. — Zmije, naprimjer. Zmija je prokleta nakon što je Evu navela na grijeh. Osuđena da zauvijek gmiţe po du.
Sjetila se Cama i zadrhtala. Zmija. Njihov izlet. Ogrlica. Protrljala je vrat, sretna što je se riješila.
KIKA
Prstom je kliznuo niz njezinu kosu, niz čeljusnu kost, u udubinu na vratu. Udahnula je blaţeno.
— Pokušavam reći... moglo bi se reći da sam i ja proklet, Luce. Već jako dugo. — Riječi u njegovim ustima bile su gorke. — Jednom davno odabrao sam, onako kako sam tada vjerovao — i kako još uvijek vjerujem, iako...
— Ne razumijem — rekla je odmahujući glavom.
— Naravno da ne razumiješ — rekao je spustivši se na do pored nje. — Ali, ne znam kako da ti objasnim. — Počešao se po glavi i spustio glas, kao da govori sam sebi.
— Sve što mogu jest pokušati. Ĉak i ako bude uzalud.
— U redu — rekla je. Zbunjivao ju je premda još ništa nije rekao. Pokušala se drţati manje izgubljenom nego što se osjećala.
— Zaljubljujem se — objasnio je, čvrsto stisnuvši njezine ruke. — Svaki put iznova. I uvijek završi katastrofalno.
— Svaki put iznova — od tih riječi joj je pozlilo. Luce je sklopila oči i povukla ruke iz njegovih. To joj je već rekao.
Onaj dan na jezeru. Prolazio je kroz bolne prekide. Opekao se, mnogo puta. Zašto joj sada spominje sve te djevojke? Nje- gove riječi boljele su je onda, a sada još više, zabadale se oštro u njezina rebra. Stisnuo joj je prste.
— Pogledaj me — preklinjao je. — Sada slijedi najteţi dio. Otvorila je oči.
— Osoba u koji se svaki put iznova zaljubljujem — si ti.
Zadrţavala je dah, i sada, umjesto izdaha, oteo joj se bri- dak, podsmješljiv smijeh.
— U redu, Daniele — rekla je uspravljajući se. — Zbilja si proklet. Ovo zvuči uţasno.
— Slušaj! — Povukao ju je s takvom ţestinom da su joj ramena bolno zadrhtala. Njegove oči blještale su ljubičastim sjajem. Znala je da u njemu raste ljutnja. Ali, i u njoj.
Daniel se zagledao u krošnju breskve kao da je moli za pomoć. — Preklinjem te, dopusti mi da objasnim. — Glas mu je podrhtavao. — Nije problem voljeti te.
KIKA
Duboko je udahnula. — Sto je onda problem? — Krajnjom voljom ostala je slušati ga, pokušala je biti snaţna i nadvladati osjećaj povrijeđenosti. Daniel je izgledao dovoljno skršeno za oboje.
— Dano mi je da ţivim vječno.
Oko njih je šuštalo drveće. Krajičkom oka Luce je uhvatila najbljeđi tračak sjene. Nije bila nalik onome morbidnom, gi- gantskom vrdogu od sinoć, bilo je to tek upozorenje. Sjena je odrţavala razmak, zibala se odašiljući hladne valove i čekala. Ĉekala na Luce. Luce je osjetila kako joj kosti potresa duboka jeza. Slutila je da se pribliţava nešto kolosalno, crno poput noći, konačno. — Ţao mi je — rekla je, vraćajući s naporom pogled na Daniela. — Moţeš li, hmmm, to ponoviti?
— Dan mi je vječni ţivot — ponovio je. Luce se još uvijek
nije snalazila, ali iz njega je potekla bujica riječi. — Dano mi je da ţivim, gledam kako se djeca rađaju, odrastaju, zaljublju- ju, stare. Dano mi je da ih gledam kako umiru. Osuđen sam da tome svjedočim opetovano, i tako zauvijek, Luce. Svima, osim tebi. — Oči su mu bile staklaste, glas se pretvorio u ša- pat. — Tebi nije dano da se zaljubiš...
— Ali... — šapatom je odgovorila. — Već sam se zaljubila.
— Nije ti dano da rodiš djecu i ostariš, Luce.
— Zašto ne?
— Vraćaš se svakih sedamnaest godina.
— Molim te...
— Srećemo se. Uvijek se srećemo, nešto nam ukrsti puteve, bez obzira na to kamo otišao, bez obzira na to koliko te se trudio kloniti. To mi nikada ne uspije. Uvijek me nađeš.
Sada je zurio u svoje stisnute šake kao da ţeli nekoga uda- riti, nemoćan podići pogled.
— Svaki put kada se sretnemo, zaljubiš se u mene.
— Daniele...
— Odolijevam ti, bjeţim od tebe, trudim se svim snagama da ti ne uzvratim osjećaje, ali uzalud. Ti se zaljubiš u mene, i ja u tebe.
— Zar je to tako strašno?
KIKA
— To te ubije.
— Prestani! — viknula je. — Što pokušavaš učiniti? Upla- šiti me i otjerati od sebe?
— Ne — prezirno je rekao. — To ne bi uspjelo.
— Ako ne ţeliš biti sa mnom... — rekla je, nadajući se da je cijela ta priča neslana šala, vrhunac svih govora kojim ţeli prekinuti s njom, sve samo ne istina. To ne moţe biti istina... — Sigurna sam da mi to moţeš dati do znanja izgovorom u koji bih mogla povjerovati.
— Znam da mi ne moţeš vjerovati. Zato ti, sve do sada, nisam mogao reći, ali sada moram. Mislio sam da razumijem pravila ove igre... ali poljubili smo se i sada... više ništa ne razumijem.
Njegove sinoćnje riječi zazvonile su joj u ušima. — Ne znam kako to spriječiti. Ne znam što učiniti.
— Zato što si me poljubio? Kimnuo je.
— Nakon što smo se poljubili, bio si iznenađen... Ponovo je kimnuo, dovoljno dostojanstven da ne skriva
smetenost na licu.
— Poljubio si me — Luce je nastavila, tragajući za najbo- ljim izrazom — i mislio si da neću preţivjeti?
— Utemeljeno na prijašnjim iskustvima — rekao je pro- muklo. — Da.
— To je suludo — rekla je.
— Nije se radilo samo o poljupcu, nego o tome što on znači. U nekim se ţivotima moţemo poljubiti, ali u većini ţivota ne moţemo. — Pomilovao je njezin obraz, a ona se pokušavala ne prepustiti tom predivnom osjećaju. — Moram priznati da su mi draţi ţivoti u kojima se moţemo poljubiti — spustio je pogled. — Iako je izgubiti te nakon toga... neusporedivo teţe.
Ţeljela je biti bijesna. Jer joj je pričao tu bizarnu izmišljoti- nu umjesto da je grli i ljubi. Ali, neka podsvjesna slutnja nije joj dala da pobjegne, prikivala ju je na mjesto i zahtijevala od nje da ga sasluša.
KIKA
— A kada me izgubiš — riječi je izgovarala kao da su strani predmeti u njezinim ustima — kako se to dogodi? Zašto?
— Ovisi i o tebi, o tome koliko znaš o našoj prošlosti, koliko si me dobro upoznala, znaš li tko sam. — Zabacio je ruke i slegnuo ramenima. — Znam da zvuči nevjerojatno...
— Suludo?
Nasmiješio se. — Ţelio sam reći — nejasno. Ali, ne ţelim ništa više skrivati od tebe, iako se radi o vrlo, vrlo osjedjivoj temi. Nekada, u prošlosti, razgovor poput ovoga mogao je ...
Iščekivala je riječi zureći nepomično u njegove usne, ali on je šutio.
— Ubiti me?
— Ţelio sam reći, »slomiti mi srce«.
Bilo je očito koliko je patio. Poţeljela ga je utješiti, osjeti- la je kako je nešto vuče, kako je nešto u njezinim grudima privlači k njemu. Ali, nije se pomaknula. Tada je shvatila da Daniel zna za ljubičastu svjedost. I sve ostalo vezano uz nju.
— Sto si ti? — pitala je. — Neka vrsta...
— Lutam zemljom svjestan da ćeš doći. Nekada sam te traţio. Ali, ubrzo sam se počeo skrivati od tebe — od duboke, neizbjeţne boli, ali onda si ti počela traţiti mene. Nije dugo trebalo da shvatim kako se pojavljuješ svakih sedamnaest godina.
Luce je proslavila sedamnaesti rođendan krajem kolovoza, dva tjedna prije nego što se upisala u Mač i kriţ. Bila je to tuţna proslava — Luce, njezini roditelji i kupovna torta. Nije bilo svijeća: nikad dosta opreza. A kakva je bila sudbina nje- zine obitelji? Jesu li i oni dolazili na ovaj svijet svakih seda- mnaest godina?
— Sedamnaest godina nije dovoljno vremena da te prebo- lim — rekao je. — Tek da prestanem biti oprezan.
— Dakle, znao si da ću doći? — upitala je sumnjičavo. Doimalo se da je iskren, ali nije mu mogla vjerovati. Nije
mu ţeljela vjerovati.
Daniel je odmahnuo glavom. — Onaj dan kada si se poja- vila, nisam znao. Ne događa se to tako. Zar se ne sjećaš moje
KIKA
reakcije kada sam te prvi put vidio? — Podigao je pogled, za- mišljen. — Prvih nekoliko trenutaka osjećam zanos. Potpuno se izgubim u ushićenju. Nakon toga se sjetim. Uvijek je tako.
— Da. — rekla je polako. — Nasmiješio si se, i... jesi li mi zato pokazao srednji prst?
Namrštio se.
— Ako se to ponavlja svakih sedamnaest godina, kao što tvrdiš — rekla je — morao si znati da ću se pojaviti. Na neki način si znao.
— Zamršeno je, Luce.
— Vidjela sam te onaj dan prije nego što si me uočio. Smijao si se s Rolandom ispred zgrade Augustine. Smijao si se toliko, da sam postala ljubomorna. Ako si sve to znao, Daniele, ako si toliko pametan da moţeš pretkazati kada ću se pojaviti i kada ću umrijeti i koliko ćeš zbog toga patiti, kako si se onda mogao tako smijati? Ne vjerujem ti — rekla je drhtavim glasom. — Ne vjerujem ti ni riječ.
Daniel je palcem njeţno otro suzu iz njezina oka. — To je predivno pitanje, Luce. Divim ti se zbog njega i volio bih da mogu bolje objasniti. Ali, sve što mogu reći jest ovo: jedini način da preţiviš vječnost jest da moţeš cijeniti svaki trenu- tak. Upravo to sam tada činio.
— Vječnost — Luce je ponovila. — Još jedna stvar koju ne razumijem.
— Ne mari. Više se ne mogu smijati na takav način. Ĉim se pojaviš, ja postajem obuzet.
— Tvoje riječi nemaju smisla — rekla je, ţeleći otići prije nego što se spusti mrak. Ali, Danielova priča bila je mno- go više nego besmislena. Otkad se nalazila u Maču i kriţu, potajno je vjerovala da je moţda poremećena. Ali, njezina poremećenost nije se mogla mjeriti s Danielovom.
— Ne postoji pravi način kojim se ovo moţe objasniti... djevojci koju voliš — zaklinjao ju je, sklanjajući joj kosu s lica. — Dajem sve od sebe. Ţelim da mi povjeruješ, Luce. Što trebam učiniti da mi povjeruješ ?
KIKA
— Ispričaj mi drugu priču — rekla je ogorčeno. — Izmisli smisleniji izgovor.
— Sama si rekla da naslućuješ kako se otprije poznajemo. Nijekao sam, znao sam što će se dogoditi.
— Da, naslućivala sam da te poznajem otprije — rekla je. Sada joj je glas bio obojen strahom. — Iz trgovačkog centra, ljetnog kampa ili nečeg sličnog. Ne iz prošlog ţivotal — zatre- sla je glavom. — Ne... ne mogu!
Rukama je pokrila uši. Daniel ih je maknuo.
— Ali, u srcu znaš da govorim istinu. — Obujmio je nje- zina koljena i pogledao je duboko u oči. — Znala si kada sam te pratio u Corcovado u Riju, jer si ţeljela vidjeti kip izbliza. Znala si dok sam te nosio tri i pol kilometra, mokar od znoja, na rijeku Jordan nakon što si se razboljela kada smo izašli iz Jeruzalema. A rekao sam ti da ne pojedeš sve one datulje. Znala si kada si bila medicinska sestra u bolnici u Italiji za vrijeme Prvog svjetskog rata, i prije toga kada sam te sakrio u podrum za vrijeme carske čistke u Petrogradu. Kada sam se penjao uz toranj tvog zamka u Škotskoj za vrijeme reformacije i kada smo plesali i plesali na krunidbenom balu u Versaillesu. Bila si jedina ţena odjevena u crno.
Kad bi se mogla sjetiti umjetničke kolonije u Quintana Roou ili prosvjednog marša u Cape Townu, nakon čega smo oboje proveli noć u zatvoru! Ili otvorenja kazališta Globe u Londonu! Imali smo najbolja mjesta u gledalištu. Bila si na Tahitiju, kada sam ondje preţivio brodolom, bila si u Melbourneu kada sam ondje odveden kao kaţnjenik. U Nimesu, u osamnaestom stoljeću, kada sam preţivljavao
dţepareći, na Tibetu, gdje sam bio redovnik. Pojaviš se uvi- jek, gdje god se nalazio, i prije ili poslije naslutiš ovo o čemu ti sada govorim.
Ali, nikada ne moţeš prihvatiti da je ono što slutiš, istina.
Daniel je zastao da udahne i pogledao kroz nju. Zatim joj je stegnuo koljeno a njezinom tijelom šiknuo je ponovo vreo mlaz. Sklopila je oči, a kada ih otvorila, Daniel je u ruci dr- ţao najsavršeniji bijeli boţur. Blistao je. Osvrnula se, pokušala
KIKA
otkriti gdje ga je ubrao, zapanjena da ga nije prije primijetila. No, bili su okruţeni samo korovom i breskvama što su trulile na du. Sada su zajedno pridrţavali boţur.
— Znala si onog ljeta u Helstonu kada si svaki dan, cijeli mjesec, brala boţure. Sjećaš li se? — zurio je u nju, kao da ţeli vidjeti njezine misli.
— Ne. — uzdahnuo je trenutak potom. — Naravno da se ne sjećaš. Zavidim ti na tome.
Dok je govorio, Luceina koţa postajala je sve toplija, kao da je uzvraćala na Danielove riječi, s kojima se njezin razum nije mogao nositi. Sve što je smatrala da zna, sada je postalo upitno.
— Ĉinim sve ovo — Daniel je rekao nagnuvši se prema njoj i dotaknuvši čelom njezino — jer ti si, Luceinda, moja ljubav. Za mene, ti si sve.
Luce je donja usna drhtala, a ruke u njegovim omlitavjele su. Latice boţura pale su na tlo kroz njezine prste.
— Zbog čega si onda toliko tuţan?
Bilo je to previše za nju. Odmaknula se od Daniela i ustala, otresavši s traperica lišće i travu. U glavi joj se vrtjelo. Ţivjela je — prije ovog ţivota?
— Luce.
Odmahnula je rukom. — Mislim da moram otići, prileći.
— Cijelom teţinom naslonila se na breskvu. Osjetila je slabost.
— Nije ti dobro — ustao je i uhvatio je za ruku. - Ne.
— Oprosti. — Daniel je uzdahnuo. — Ne znam što sam očekivao da će se dogoditi kada ti kaţem...
Nije mislila da je moguće da će se ikada ţeljeti odvojiti od Daniela, ali sada je morala otići. Promatrao ju je, kao da će joj upravo reći — nađimo se poslije, nastavimo razgovarati — ali Luce nije bila sigurna da je to dobra zamisao. Sto joj je više otkrivao, to se u njoj nešto sve više komešalo, budilo, nešto na što nije bila spremna. Ne još. Više nije mislila da je luda, niti je bila sigurna misli li to o Danielu. Da je tu priču
KIKA
ispričao bilo kome osim nje, njegove riječi bi se smatrale bu- dalastim. A Luce... nije mogla biti sigurna, ali što ako joj je Daniel upravo dao odgovore, objašnjenje cijelog njezina ţivo- ta? Nije znala što misliti. Bila je uplašenija nego ikada prije.
Otresla je njegovu ruku i uputila se prema spavaonicama. Nakon nekoliko velikih koraka, zaustavila se i polako okre- nula.
Daniel se nije pomaknuo — Što je? — upitao je, podigavši bradu.
Stajala je ondje, a između njih zjapio je razmak. — Obeća- la sam da neću otići prije nego što čujem dobre vijesti.
Danielovo lice opustilo su u nešto slično osmijehu. Ali, u njegovu izrazu zadrţalo se nešto poput tjeskobe. — Dobra vijest je... — zastao je paţljivo birajući riječi — poljubio sam te, a ti si još uvijek tu.
14 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 3:05 pm
Margita
Administrator
SEDAMNAESTO POGLAVLJE OTVORENA KNJIGA
Trošne opruge lagano su odbacile Luceino tijelo kada se srušila u krevet. Nakon što je pobjegla s groblja — i od Daniela — trčala je sve dok se nije domogla svoje sobe. Upaliti svjetlo se nije ni potrudila, zbog čega se spotaknula o stolicu i povrijedila noţni palac. Skvrčila se i zgrabila bol- no stopalo. Tjelesna bol barem je bila stvarna, svakodnevna, ovozemaljska, s njom se umjela nositi. Bila je sretna što je napokon sama. Zatim je netko pokucao na njezina vrata. Zar je nisu mogli ostaviti na miru?! Nije se obazirala na kucanje. Ničije društvo nije ţeljela, a tkogod je sada kucao, valjda će shvatiti. Kucanje se ponovilo. Kroz vrata čula je teško disanje i pročišćavanje grla punog sluzi od alergije.
Penn.
Nije bila u stanju razgovarati sada s Penn. Ako joj pokuša objasniti što joj se sve zbilo u protekla dvadeset i četiri sata,
KIKA
zvučat će suludo, a ako se pokuša pričiniti normalnom i za- drţi za sebe svoje doţivljaje zbilja će poludjeti.
Naposljetku je čula Pennine korake. Udaljavala se hod- nikom. Umjesto uzdaha olakšanja oteo joj se dug, samotan, plačan zvuk.
Ţeljela je Daniela okriviti za ovaj osjećaj koji je divljao njo- me nekontrolirano. Na trenutak je pokušala zamisliti ţivot bez Daniela. Ali to je bilo nemoguće. Bilo je to kao da se pokušava
prisjetiti prvog dojma o kući u kojoj je provela godine. Toliko joj se uvukao pod koţu. Sada je morala iznaći način da obradi sve te bizarne informacije koje joj je večeras otkrio.
U mislima se neprestano vraćala na ono što je rekao o njihovim prošlim ţivotima. Luce se moţda nije mogla sjetiti trenutaka koje joj je opisao, ili mjesta koje je spomenuo, ali, njegove je riječi nisu ni najmanje šokirale. Ono što joj je ispri- čao odjekivalo je njome kao nešto poznato. Primjerice, odu- vijek je neobjašnjivo mrzila datulje. Sam pogled na datulje izazivao bi u njoj mučninu. Počela je tvrditi da je alergična, kako bi prisilila majku da ih prestane potajno dodavati kola- čima koje je pekla. Osim toga gotovo cijeli ţivot preklinjala je roditelje da je odvedu u Brazil, iako ni sama nije znala zašto. Zatim — bijeli boţuri. Nakon poţara u knjiţnici Daniel joj je darovao buket boţura. Boţuri su za nju bili nešto čudesno, istovremeno tako prisno.
Kroz prozor njezine sobe nebo je bilo ugljeno crno, tek ponegdje prekriveno bijelim, vatastim oblačićima. Soba je bila u mraku a blijedi, punašni cvjetovi na prozorskoj dasci, isticali su se u tami. Stajali su u vazi već cijeli tjedan, ali latice nisu ni počele venuti.
Luce se uspravila u krevetu i udahnula njihov miomiris.
Nije ga mogla kriviti. Da, ispričao joj je jednu suludu pri- ču, ali bio je u pravu — ona je opetovano prilazila njemu, i nametala pomisao da se poznaju otprije. Bilo je tomu još. Ona je mogla vidjeti sjene, i bila je umiješana u smrt nevinih ljudi. Kada je Daniel počeo govoriti o njezinim smrtima — o tome koliko ju je puta već gledao dok umire, pokušala je ne
KIKA
pomisliti na Trevora ili Todda. Ako je uopće bila sposobna shvatiti njegove riječi, ţeljela je pitati Daniela je li se ikada osjetio odgovornim. Za njezinu smrt. Je li njegova svakod- nevnica bila imalo nalik uţasnom, nametljivom osjećaju kriv- nje s kojim se svakodnevno suočavala?
Utonula je u stolicu, koja se nekako našla posred sobe. Jao! Posegnula je rukom pod sebe, pipajući tu čvrstu stvar na koju je sjela. Bila je to debela knjiga.
Luce se primaknula zidu i rukom dohvatila prekidač, i zaškiljila od fluorescentne svjedosti. Nikada prije nije vidjela knjigu koju je sada drţala u rukama. Korice su bile izblijedje- le, sive, s izlizanim rubovima, oblijepljene smeđom samolje- pljivom trakom koja se mrvila pri dnu hrpta.
Promatrači: Srednjovjekovni europski mit.
Knjiga Danielova pretka.
Bila je teška i mirisala na dim. Izvukla je komadić papira koji je virio iz korica.
Da! Našla sam rezervni ključ i nezakonito ušla u tvoju sobu. Oprosti! Ali ovo je HITNO! A ja te nigdje ne mogu naći! Gdje sifMoraš pregledati ovu knjigu, a nakon toga ćemo vijećati. Navratit ću za sat. Nastavi s oprezom.
Ljubi te i grli
Penn
Luce je odloţila poruku uz vazu s cvijećem i ponijela knji- gu sa sobom u krevet. Sjela je a noge pustila da vise s ruba. Drţala je knjigu u rukama i osjećala kako joj neobična topli- na struji pod koţom. Knjiga u njezinim rukama kao da je oţivjela.
Počela je otvarati knjigu, očekujući će morati odgonetnuti nesmiljeno akademski napisan sadrţaj, ili proučiti kazalo na kraju, kako bi otkrila gdje se nalazi išta što se imalo odnosilo na Daniela.
Nije stigla ni do prve stranice.
KIKA
Na unutrašnju stranu korica bila je zalijepljena fotografija u sepija tehnici. Bila je to vrlo stara fotografija, urađena u
stilu i veličini tadašnjih posjetnica, tiskana u albume tehnici na poţutjelom papiru. Pri dnu netko je napisao: Helston, 1854.
Vrućina joj je udarila u obraze. Preko glave je svukla svoj crni dţemper i ostala u potkošulji, međutim još uvijek joj je bilo vruće. U ušima joj je šuplje odjekivao Danielov glas. Dan mi je vječan ţivot. — rekao je. — Pojavljuješ se svakih sedam- naest godina. Zaljubiš se u mene i ja u tebe. I to te ubije.
U glavi joj je stalo snaţno udarati
Ti si moja ljubav Luceinda. Za mene, ti si sve.
Dodirnula je rub fotografije zalijepljen za knjigu. Lucein tata, koji je amaterski proučavao fotografiju, divio bi se oču- vanosti ove slike kao i njezinoj velikoj vrijednosti.
Ali Luceinu paţnju zaokupljale su osobe na slici. Ova slika imala je smisla jedino ako je Daniel govorio istinu.
Mlad muškarac, sa svijetlom, kratko ošišanom kosom i još svjedijim očima, pozirao je elegantno u crnom kaputu. Njegova podignuta brada i jagodice, kao isklesane, činile su njegovu figuru još otmjenijom, ali te usne... prenerazile su Luce. Taj osmijeh, i pogled u očima... Luce je vidjela u snovima koje je sanjala proteklih nekoliko tjedana. Gledala uţivo proteklih nekoliko dana.
Muškarac bio je pljunuti Daniel! Daniel koji joj je upravo rekao da je voli, da ju je volio u svim njezinim prošlim rein- karnacijama. Daniel, koji joj je otkrio mnoštvo drugih stvari a koje ona nije bila u stanju podnijeti, pa je pobjegla. Daniel, kojeg je ostavila na groblju, pod stablom breskve.
Moţda se radilo o nevjerojatnoj sličnosti. Moţda je muš- karac sa slike bio Danielov daleki rođak, ili pisac ove knjige, čiji su se geni čudesno prenijeli na Daniela.
Ali, taj mladi muškarac stajao je pored mlade ţene uzne- mirujuće poznatog izgleda.
Luce je pribliţila sliku nosu i zurila u ţenu. Bila je odjeve- na u nabranu crnu svilenu haljinu, koja joj je prianjala uz
KIKA
tijelo do struka, zatim se nadimala u široke crne volane. Njezina zapešća obavijale su crne čipkaste manšete iz kojih su virili bijeli prsti. Sitni bijeli zubi blistali su između usana razdvojenih u vedru osmijehu. Njezina prozirna koţa bila je nekoliko tonova svjedija od muškarčeve. Duboko smještene oči obrubljivale su guste trepavice, a slapovi crne kose padali su u debelim uvojcima do struka.
Nesposobna otrgnuti prenapregnuti pogled sa slike, Luce je na trenutak zaboravila disati. Ţena na slici?
Je ona.
Ili je Luce imala pravo — i sjećala se Daniela sa zaboravlje- nog putovanja u trgovački centar u Savannahi, gdje su u Vašoj staroj fotografskoj kabini pozirali za tu namještenu fotografiju. Na što je također potpuno zaboravila. Ili je Daniel govorio istinu.
Poznavali su se otprije.
Iz potpuno različitih ţivota.
Nije mogla doći do daha. Cijeli njezin ţivot kao da je bio bačen u uzburkano more i sve je postalo upitno — nestrpljive, mračne sjene koje su je proganjale, strašna Trevorova smrt, njezini snovi...
Smjesta je morala naći Penn. Ako je tko mogao ponuditi objašnjenje za takvu, neobjašnjivu slučajnost, bila je to Penn. Tajanstvenu staru knjigu tutnula je pod ruku i napustila so- bu, poţurivši prema knjiţnici.
Knjiţnica je bila topla i prazna, ali nagovještaj koji je osje- tila u visokom stropu i beskrajnim redovima knjiga plašio je Luce. Projurila je pored novog knjiţničarkinog stola, koji je još uvijek izgledao sterilno i neupotrijebljeno, pored golemog kataloga kojim se nitko nije koristio i dijela s priručnicima
kojem se nije nazirao kraj, dok se nije našla pred dugačkim stolovima u grupnoj učionici.
Umjesto Penn, zatekla je ondje Arriane. Igrala je šah s Ro- landom. Noge je podigla na stol, a na glavi je imala prugastu konduktersku kapu. Kosu je uvukla pod kapu i otkrila vrat i svoj blistavi mramorni oţiljak. Prvi put nakon što ju je u škol-
KIKA
skom dvorištu ošišala, Luce ga je imala priliku vidjeti. Arriane je bila usredotočena na igru, razmišljala je o svojem sljedećem potezu, dok joj je medu usnama poskakivala čokoladna cigara. Roland je svoje dreadse zamotao u dva debela čvora na vrhu glave. Promatrao je Arriane sokolovim pogledom, lupkajući malim prstom jednog od svojih pijuna. — Šah mat, beštijo!
— Arriane je pobjednički uzviknula i srušila Rolandova kra- lja, upravo kada se Luce bučno zaustavila pred njima.
— Lululucinda — pjevušila je Arriane podignuvši pogled.
— Skrivala si se od mene.
— Nisam.
— Svašta sam ćula o tebi — rekla je Arriane, na što je Ro- land naćulio uši. — Namigujem ti i gurkam te laktom, što znači, sjedaj i pjevaj. Smjesta!
Luce je snaţno zagrlila knjigu na grudima. Nije ţeljela sjesti. Ţeljela je pretraţiti knjiţnicu i naći Penn. Nije joj se čavrljalo s Arriane, naročito ne pred Rolandom, koji je upra- vo raščišćavao stolicu pored sebe.
— Pridruţi nam se — rekao je.
Luce se nevoljko spustila na rub stolice. Ostat će samo nekoliko minuta. Arriane nije vidjela već danima, to je bila istina, a u normalnim bi joj okolnostima njezino bizarno po- našanje počelo nedostajati. Ali, sadašnje okolnosti nisu bile normalne. Luce nije mogla prestati misliti na fotografiju.
— S obzirom na to da sam upravo obrisala šahovsku ploču Rolandovim dupetom, igrajmo novu igru. Recimo — tko je
neki dan vidio Luceinu inkriminirajuću fotografiju? — rekla je Arriane i prekriţila ruke na stolu.
— Što? — Luce je poskočila. Rukama je čvrsto stezala knji- gu, sigurna da je napeto lice odaje. Nije je trebala donijeti ovamo.
— Pogađaj tri puta! — Arriane je rekla kolutajući očima. — Molly te uslikala kada si ulazila u veliki crni auto jučer nakon škole.
— Oh! — Luce je uzdahnula.
KIKA
— Htjela te prijaviti Randy — Arriane je nastavila. — dok joj nisam dala ono što je zasluţila. Mmm-hmm — pucnula je prstima. — Sada, u znak zahvalnosti, priznaj mi, jesi li se iskrala kako bi posjetila psihijatra? — spustila je glas i prstima lagano udarila po stolu. — Ili si našla ljubavnika?
Luce je krajičkom oka pogledala Rolanda, koji je u nju otvoreno i nepomično zurio.
— Nijedno — rekla je. — Otišla sam samo nakratko, mora- la sam nešto raščistiti s Camom. Nisam ţeljela otići...
— Bum! Plaćaj, Arri! — Roland je rekao cereći se. — Du- guješ mi deset dolara.
Luce se zabezeknula.
Arriane je potapšala Luceinu ruku. — Ništa naročito, sa- mo smo se malo kladili kako bi nam bilo zanimljivije. Ja sam pretpostavila da si otišla s Danielom. Roland je pretpostavio da si otišla s Camom. Zbog tebe me pljačkaju, Luce. To mi se ne sviđa.
— Ali, bila sam s Danielom — rekla je, ne znajući zašto je osjetila potrebu da ih ispravlja. Zar nisu imali pametnija posla nego razbijati glavu čime se ona bavi u svoje slobodno vrijeme?
— Oh. — Roland je zvučao razočarano. — Priča se zapleće.
— Rolande — Luce se okrenula prema njemu. — Ţelim te nešto pitati.
— Samo reci. — Izvukao je blok za bilješke i olovku iz svojeg kaputića na crno-bijele pruge. Olovku je prinio papi- ru poput konobara kada prima narudţbu. — Sto bi ţeljela? Kavu? Alkohol? Samo petkom mogu dobiti ţesticu. Proste časopise? —
— Cigare? — predloţila je Arriane, šušljajući kroz čokolad- nu cigaru u svojim ustima.
— Ne. — Luce je odmahnula glavom. — Ništa od toga.
— Dakle, posebna narudţba. Popis sam ostavio u sobi. — Roland je slegnuo ramenima. — Moţeš svratiti kasnije.
— Ne ţelim ništa naručiti. Samo ţelim znati... — progutala je s naporom. — Ti i Daniel ste prijatelji, zar ne?
KIKA
On je slegnuo ramenima. — Ne mrzim momka.
— Ali, vjeruješ li mu? — pitala je. — Hoću reći, ako bi ti ispričao nešto što zvuči suludo, bi li mu mogao vjerovati?
Roland je zaškiljio na nju, trenutačno zbunjen, ali Arriane je hitro skočila na stol i spustila noge prema Luce. — O čemu točno govorimo?
Luce je ustala. — Zaboravi. — Nije trebala načeti tu temu. Cijela zbrka detalja survala joj se na glavu. Zgrabila je knjigu sa stola.
— Moram ići. — rekla je. — Oprostite.
Uvukla je stolicu i udaljila se, nogu teških i tromih, preop- terećenog uma. Dašak vjetra zalepršao je kosom na njezinu vratu. Naglo se okrenula, pogledom preletjevši knjiţnicu. Traţila je sjene. Nije ih bilo. Tek otvoren prozor uz krovnu gredu. U kutu odškrinuta prozora nalazilo se ptičje gnijezdo. Još jednom je pogledom pretraţila svaki kut knjiţnice, ne vjerujući vlastitim očima. Zbilja im nije bilo ni traga, crnim
pipcima, ili sivom, navoranom nevremenu od kojeg joj se ledila krv u ţilama, ali Luce je osjećala njihovu blizinu, a u nosnicama slan, sumporan miris. Što bi mogle činiti ako ne proganjati je? Smatrala je da joj pripadaju. Do sada nikada nije ni pomislila da bi mogle otići od nje, i mučiti koga dru- goga. Zar ih je i Daniel mogao vidjeti?
Skrenula je za ugao, prema straţnjem dijelu knjiţnice, kompjutorskom odjelu, gdje je očekivala naći Penn. Luce se sudarila s gospođicom Sophijom. Obje su zateturale, a gos- pođica Sophia zgrabila je Luce da je vrati u ravnoteţu. Bila je odjevena u moderne traperice i dugu bijelu bluzu, preko ramena prebacila je crvenu vestu s ukrasnim perlicama. Me- talno zelene naočale visjele su joj oko vrata na šarenom lancu. Luce je iznenadila njezina snaga.
— Oprostite — promrmljala je Luce.
— Zaboga, Luceinda, što se s tobom događa? — gospođica Sophia stavila je dlan na Luceino čelo. Luceine nosnice ispu- nio je miris dječjeg pudera. — Ne izgledaš dobro.
KIKA
Luce je progutala, svom snagom se trudila ne zaplakati samo zato što se ljubazna knjiţničarka saţalila nad njom. — Nije mi dobro.
— Znala sam — rekla je gospođica Sophia. — Danas si pro- pustila nastavu, a sinoć nisi bila na društvenoj večeri. Trebaš li liječniku? Da nisam u poţaru izgubila svoj pribor za prvu pomoć, sada bih ti izmjerila temperaturu.
— Ne, ne znam... — Luce je digla knjigu i pokazala je gos- pođici Sophiji. Poţeljela je ispričati joj sve, cijelu priču od početka. Ali, gdje je bio početak?
Izgleda da to nije bilo potrebno. Gospođica Sophia tek je okrznula pogledom knjigu, pa uzdahnula i značajno po- gledala Luce. — Dakle, konačno si je našla. Dođi, moramo razgovarati.
Ĉak je i knjiţničarka znala više od Luce o njezinu ţivotu. Ţivotima? Nije znala kako je to bilo moguće, ili što je to uopće trebalo značiti.
Slijedila je gospođicu Sophiju do stola u kutu učionice. Krajičkom oka vidjela je Arriane i Rolanda. Ĉinilo se da ne mogu čuti što govore.
— Kako si se uspjela domoći te knjige? — gospođica Sop- hia potapšala je Luceinu ruku i stavila naočale. Njezine sitne oči blistale su poput crnih bisera iza bifokalnih okvira. — Ne brini se. Nisi u nevolji, drago dijete.
— Ne znam. Penn i ja smo je traţile. Bilo je to glupo od nas. Mislile smo da je pisac u rodu s Danielom, ali nismo mogle sa sigurnošću znati. Kad god smo je pokušale posudi- ti, nije je bilo. Ali kada sam se večeras vratila u svoju sobu, knjiga je bila ondje. Penn ju je ostavila...
— Dakle, Pennyweather također poznaje sadrţaj te knjige?
— Ne znam — rekla je Luce i zatresla glavom.
Znala je da govori nesuvislo, ali nije mogla zašutjeti. Gos- pođica Sophia bila je poput otkvačene, simpatične bake koju nije imala. Njezina baka smatrala je odlazak u trgovinu veli- kim društvenim događajem. U svakom slučaju, bilo je tako dobro povjeriti se nekomu.
KIKA
— Nisam je našla, jer sam bila s Danielom, koji je obično tako čudan prema meni, ali sinoć me poljubio i ostali smo...
— Oprosti, dušo — rekla je gospođica Sophia, malo pre- više glasno. — Jesi li ti to upravo rekla da te Daniel Grigori poljubio?
Luce je prekrila usta objema rukama. Nije mogla vjero- vati da se izbrbljala pred gospođicom Sophijom. Vjerojatno je gubila razum. — Oprostite, to je potpuno nevaţno. Vrlo mi je neugodno zbog toga. Ne znam kako mi je izletjelo. — Rukama je hladila obraze, koji su gorjeli. Prekasno. S druge
strane prostorije Arriane je zagrmjela na Luce. — Hvala što si mi rekla! — Izgledala je preneraţeno.
Gospođica Sophia privukla je Luceinu paţnju uzevši joj knjigu iz ruku. — Poljubac između tebe i Daniela nije nešto nevaţno, drago dijete, nego nešto što je obično nemoguće. — Pogladila je bradu i pogledala u strop. — Sto znači... nije moguće da znači...
Prsti gospođice Sophije počeli su nevjerojatnom brzinom letjeti stranicama.
— Kako to mislite, obično? — Luce se nikada nije osjećala manje upućenom u vlastiti ţivot.
— Zaboravi poljubac — gospođica Sophia mahnula je ru- kom Luce pred nosom, zapanjivši je. — To nije ni pola priče. Poljubac ne znači ništa ako nije... — mrmljala je sebi u bradu i nastavila listati knjigu.
Što je to znala gospođica Sophia? Danielov poljubac zna- čio je sve. Luce je neodlučno promatrala gospođicu Sophiju kako lista knjigu, dok joj jedna stranica nije upala u oči.
— Vratite se — Luce je rekla, poloţivši dlan na njezinu ruku.
Gospođica Sophia polako se naslanjala, dok je Luce okre- tala tanke, prozirne stranice. Tu. Ruku je poloţila na srce. Na margini se nalazio niz skica u najcrnjoj tinti. Bile su nacrtane brzim, elegantnim, znalačkim potezima prilično darovite ru- ke. Luce je prstom prelazila skicama, kao da ih ţeli upiti u sebe. Oval ţenina ramena, skiciran odostraga, kosa svezana
KIKA
u nisku punđu. Meka gola koljena prekriţena jedno preko drugog, koja vode prema tajanstvenom struku. Dug, tanak zglavak širio se prema otvorenom dlanu u kojem je leţao ve- lik, punašan boţur.
Luceini su prsti podrhtavali. Grlo joj se stisnulo. Nije znala zašto joj je, nakon svega što se danas dogodilo, suze
izmamio taj prizor, istodobno prelijep i tragičan. Rame, ko- ljeno, zglavak... bili su njezini. I nacrtani Danielovom rukom, toliko je znala.
— Lucinda. — Gospođica Sophia izgledala je uznemireno. Polako je odmicala stolicu od stola. — Jesi li... jesi li dobro?
— Oh, Daniel — Luce je prošaptala, očajnički čeznući za njegovom blizinom. Otrla je suzu.
— On je proklet Lucinda — rekla je gospođica Sophia iz- nenađujuće hladnim glasom. — Oboje ste prokleti.
Proklet. Daniel je spomenuo nešto o tome. To je bila riječ kojom je opisao sve to. Ali govorio je samo o sebi. Ne o njoj.
— Prokleti? — Luce je ponovila. Ali, nije ţeljela više o to- me slušati. Sve što je sada ţeljela, bilo je naći ga. Gospođica Sophia pucnula je prstima pred Luceinim licem. Luce je tro- mo dizala pogled prema njezinom, ošamućeno se smješkajući.
— Nisi budna — promrmljala je gospođica Sophia.
S treskom je sklopila knjigu, na taj način prekinuvši Luce- in trans. Zatim je spustila ruke na stol. — Je li ti nešto rekao? Nakon što te poljubio, moţda?
— Rekao mi je... — Luce je počela. — Zvuči suludo...
— Takve stvari tako obično zvuče.
— Rekao je da smo on i ja... nešto poput ukletih ljubavnika.
— Luce je sklopila oči, sjećajući se dugog popisa prijašnjih ţi- vota. U početku, njegova priča činila joj se potpuno nevjero- jatnom. Sada se polako privikavala na nju i, pomislila je da je to, vjerojatno najromantičnija priča u povijesti svijeta. — Pri- čao je o našoj ljubavi u prošlosti, u Riju, Jeruzalemu, Tahitiju...
— To zbilja zvuči prilično suludo — rekla gospođica Sop- hia. — Ti mu, naravno, ne vjeruješ?
KIKA
— Isprva nisam — rekla je Luce sjećajući se njihove burne rasprave pod breskvom. — Započeo je spominjanjem Biblije,
na što ja reagiram isključivanjem. — Ugrizla se za jezik. — Ne bih vas ţeljela uvrijediti. Hoću reći da je vaš seminar zbilja zanimljiv.
— Nisam to shvatila kao uvredu. Mladi ljudi tvojih godina često se srame svojeg vjerskog odgoja. Nije to ništa novo.
— Oh. — Luce je pucnula zglobovima na prstima. — Moji roditelju nisu vjernici, prema tome...
— Svi vjeruju u nešto. Sigurno si krštena?
— Ne, ako ne mislite na kupanje u bazenu ugrađenom u crkveni pod, gdje su se nekada nalazile klupe za sjedenje. — Luce je stidljivo odvratila i palcem pokazala u pravcu gi- mnastičke dvorane.
Boţić je slavila, u crkvi je bila nekoliko puta, ali iako je njezin ţivot bacao nju i njezinu okolinu u očaj, nije prestala vjerovati da postoji nešto ili netko u koga vrijedi vjerovati. To joj je bilo dovoljno.
S drugog kraja sobe dopro je glasan štropot. Pogledala je onamo upravo kada je Roland pao sa svoje stolice. Zadnji put kad ga je okrznula pogledom, ljuljao se na dvjema straţnjim nogama, ali čini se da je gravitacija pobijedila.
Arriane mu je pomagala dok se posrćući podizao. Pogle- dala je prema Luce i ţurno mahnula. — Dobro je! — viknula je vedro. — Diţi se! — glasno je šapnula Rolandu.
Gospođica Sophia još uvijek je mirno sjedila, s rukama u krilu ispod stola. Nekoliko puta pročistila je grlo, zatim se vratila na početak knjige, dodirnula fotografiju i rekla. — Je li ti još štogod otkrio? Znaš li tko je Daniel?
Sjedeći veoma uspravno u svojoj stolici, Luce je polako upitala. — A vi?
Knjiţničarka se ukočila. — Ja proučavam takve stvari. Ja sam znanstvenik. Ne bavim se trivijalnostima poput ljudskih osjećaja.
KIKA
Tim se riječima izrazila — ali ono što je Luce pritom vidje- la, — pulsirajuću ţilu na njezinu vratu, gotovo neprimjetnim znojem orošeno čelo, Luce je reklo da je odgovor potvrdan.
Iznad njih, gigantski crni, antikni sat otkucao je jedana- est. U trenutku kada je kazaljka drhtavo škljocnula na svoje mjesto, cijela naprava počela je zvoniti toliko glasno, da je prekinula njihov razgovor. Luce nikada do tada nije primije- tila koliko je glasan taj sat. Sada ju je od prodorne zvonjave boljelo cijelo tijelo. Toliko dugo bila je odvojena od Daniela...
— Daniel je mislio... — Luce je počela. — Sinoć, kada smo se prvi put poljubili, mislio je da ću umrijeti. — Njezine riječi nisu iznenadile gospođicu Sophiju, kao što je priţeljkivala. Luce je pucnula zglobovima. — Ali to je suludo, zar ne? Ni- sam nestala.
Gospođica Sophia skinula je svoje bifokalne naočale i pro- trljala sićušne oči. — Za sada.
— Oh, Boţe! — šapnula je Luce. Ponovo ju je svladavao isti strah zbog kojeg je od Daniela pobjegla s groblja. Ali, zašto? Nešto joj je tajio — nešto zbog čega bi se njezin strah mogao naglo povećati ili naglo smanjiti. Nešto što je već sa- ma znala, ali nije ţeljela povjerovati. Ne prije nego što ga ponovo vidi.
Knjiga je bila otvorena na fotografiji. Okrenut naopako, Danielov osmijeh izgledao je kao briga, kao da je znao — kao što je rekao — što ih očekuje. Nije mogla ni zamisliti kako se upravo osjećao. Otvorio joj se, otkrio joj sablasnu povijest koju dijele — a ona ga je napustila. Mora ga naći.
Zatvorila je knjigu i tutnula je natrag pod pazuho. Zatim je ustala i odgurnula stolicu.
— Kamo ćeš? — uznemireno je pitala gospođica Sophia.
— Naći Daniela.
— Idem s tobom.
— Ne — Luce je rekla, zamišljajući kako pada Danielu u zagrljaj, a iza nje stoji knjiţničarka. — Nije potrebno. Zbilja.
Gospođica Sophia vrlo je usredotočeno vezala svoje udob- ne cipele. Uspravila se i stavila ruku na Luceino rame.
KIKA
— Vjeruj mi — rekla je — potrebno je. Mač i kriţ mora očuvati svoju reputaciju. Ne misliš valjda da dopuštamo svo- jim učenicima da se noću vrzmaju amo-tamo, kako im se prohtije?
Srećom, othrvala se porivu da se povjeri gospođici Sophiji
o svojoj najnovijoj pustolovini izvan škole. U sebi je zaste- njala. Zašto ne povede sve učenike škole pa da svi uţivaju u njezinoj drami?! Molly bi mogla fotografirati, a Cam izazvati još jednu tučnjavu. Zašto ne počnu već sada, pozovu Arriane
i Rolanda da im se pridruţe — koji su, Luce je iznenađeno shvatila, već nestali.
Gospođica Sophia, već je krenula prema prednjem ulazu. Da bi je sustigla, Luce je morala potrčati, prošavši pored kata- loga, osmuđena perzijskog saga i staklom prekrivenih relikvija iz Građanskog rata u Specijalnoj zbirki u istočnom krilu, gdje je Daniel, njezine prve večeri, skicirao groblje.
Izašle su u vlaţnu noć. Oblak je zaklonio mjesec, a dvori- šte je utonulo u tamnoplavu tamu. U tom trenutku, kao da se vodila kompasom u ruci, Luce je osjetila da ide ususret sjenama. Znala je gdje se nalaze. Ne u knjiţnici, ali nedaleko.
Nije ih vidjela, ali ih je osjećala, što je bilo mnogo gore. Poput kiseline, odvratna jeza prodirala je kroz njezinu koţu, sve do kostiju i krvi. Skupljale su se i grušale, od njih je gro- blje — i još dalje — zaudaralo neizdrţivim sumpornim smra- dom. Bile su mnogo veće nego prije; zagadile su zrak oko škole svojim odurnim smradom truljenja.
— Gdje je Daniel? — pitala je gospođica Sophia. Knjiţ- ničarka je moţda znala nešto o njezinoj prošlosti, ali Luce
se činilo da sjene ne vidi. Luce je preplavila groza i osjećaj usamljenosti; sada je samo ona odgovorna za ono što su se spremale učiniti.
— Ne znam — rekla je. U gustoj, močvarnoj noći nije bi- lo dovoljno kisika. Nije ţeljela izgovoriti riječi kojim bi se pribliţila, previše, svemu od čega je strahovala. Ali, morala je naći Daniela. — Ostavila sam ga na groblju.
KIKA
Poţurile su dvorištem, izbjegavajući blatne lokve od ne- davnog pljuska. U spavaonicama, njima zdesna, gorjelo je tek nekoliko svjetala. Kroz rešetke jednog od osvijetljenih pro- zora Luce je vidjela djevojku, nagnutu nad knjigom. Jutarnju nastavu pohađale su zajedno, ali nije ju dobro poznavala. Bila je to ţilava djevojka, s probušenom nosnicom i najnjeţnijim kihanjem koje je Luce čula. Luce ju nikada nije čula govoriti. Nije imala pojma je li nesretna ili uţiva u ţivotu. Tada se zapitala, da je mogla zamijeniti mjesto s tom djevojkom — koja nije trebala brinuti zbog svojih prošlih ţivota ili apoka- liptičnih sjena ili smrti dvojice nevinih mladića, koje je Luce nosila na duši — bi li to učinila?
Danielovo lice — kakvo je bilo tog jutra kada ju je nosio u sobu, okupano ljubičastom svjedošću — pojavilo joj se pred očima. Njegova svjeducava plava kosa. Njeţne oči pune razu- mijevanja. Jedan dodir njegovih usana imao je moć otpremiti je daleko od crnila. Za njega prepatila bi sve ovo, i više.
Kad bi samo znala koliko je toga bilo.
Protrčala je zajedno s gospođicom Sophiom pored škripa- vih tribina koje su okruţivale dvorište, zatim nogometnim igralištem. Gospođica Sophia bila je u formi! Luce bi se za- brinula zbog brzine kojom su se kretale, da knjiţničarka nije bila nekoliko koraka u prednosti.
Luce je počela zaostajati. Njezin strah od sjena bio je po- put uragana koji joj je puhao u lice i usporavao je. Ali,
nastavila je. Teška mučnina govorila joj je kako ni ne sluti na što su spremne te crne stvari.
Zastale su na vratima groblja. Luce se tresla, obgrlila se ru- kama neuspješno skrivajući drhtaje. Djevojka njima okrenuta leđima zurila je dolje u središte groblja.
— Penn! — Luce je pozvala, tako sretna što vidi prijatelji- cu. Kada je Penn okrenula glavu, lice joj je bilo pepeljasto. Unatoč vrućini, bila je odjevena u crnu vjetrovku, a naočale su joj bile zamagljene od vlage. Tresla se koliko i Luce.
Luce se zgranula. — Što se dogodilo?
KIKA
— Traţila sam tebe i dospjela tu. — Penn je rekla — Zatim je gomila ljudi protrčala ovim putem. Otišli su amo dolje. — Pokazala je prema vratima. — Ali, ja nnn-nisam mogla.
— Zašto? — Luce je pitala. — Što je ondje?
Ali, dok je to govorila znala je da Penn nikada neće moći vidjeti stvar što se sada nalazi ondje. Crna, zgrušana sjena mamila je Luce onamo, samo Luce.
Penn je velikom brzinom treptala. Izgledala je prestrašeno.
— Ne znam — rekla je naposljetku. — Isprva sam mislila da je vatromet. Ali, ništa se nije uzdiglo prema nebu. — Stre- sla se. — Dogodit će se nešto loše. Ne znam što.
Luce se zakašljala od sumpornog dima.
— Kako, Penn? Kako to znaš?
Kada je uperila prst u duboku udubinu u središtu groblja, Pennina je ruka drhtala. — Vidiš li to? — rekla je. — Nešto treperi ondje dolje.
OSAMNAESTO POGLAVLJE TAJNI RAT NA GROBLJU
Luce je pogledala prema drhtavom svjedu u dnu groblja i pojurila onamo. Jurila je mimo oronulih mauzoleja, osta- vivši Penn i gospođicu Sophiju daleko iza sebe. Nije se obazi- rala na oštre, vijugave grane stabala crnike što su joj grebale ruke i lice ili na busene korova golemog i čvrstog korijenja o koje se sapletala.
Morala je stići onamo.
Blijedi trak mjeseca davao je premalo svjetla, ali iz dna groblja širio se drugi izvor svjetlosti. Bilo je to njezino odre- dište. Nalik čudovišnoj, tmurnoj oluji s munjama. Koja se zbivala na du.
Sjene su je upozoravale, shvatila je to, već danima. Njihova mračna predstava sada se pretvarala u nešto što je čak i Penn mogla vidjeti. Zacijelo i ostali učenici koji su onamo pohrlili. Sto je to trebalo značiti, Luce nije mogla odgonetnuti. Ali,
KIKA
ako je Daniel bio ondje dolje, posred tog zlokobnog svjedu- canja... bila je to njezina greška. Toliko je znala.
Pluća su joj gorjela, ali pomisao na njega kako stoji pod breskvom, davala joj je snage. Neće stati dok ga ne nađe — jer krenula je k njemu, da mu gurne knjigu pod nos i usklikne da mu vjeruje, da mu je dio nje cijelo vrijeme vjerovao, ali je bila previše uplašena prihvatiti njegovu nedokučivu priču kao istinu. Reći će mu da neće dopustiti strahu da je otjera, ne ovaj put, niti ikada više. Jer znala je nešto, napokon je
razumjela nešto, za što joj je trebalo dugo. Nešto divlje i ne- obično, zbog čega su njihova zajednička iskustva iz prošlosti bila istodobno više i manje vjerojatna. Znala je tko je Daniel. Bolje rečeno, što je on. Dio nje sam je shvatio da je moţda ţivjela prije, voljela ga prije ovog ţivota. Ali, neodoljivu pri- vlačnost koju je osjećala prema njemu i svoje snove — sve do tada nije umjela protumačiti.
Ništa od toga neće biti vaţno ako ne stigne na vrijeme i obrani ga od sjena. Ništa od toga neće biti vaţno ako se sjene domognu Daniela prije nego što dođe. Hrlila je strmim pro- lazima između grobova, ali ravnina u središtu još uvijek je bila vrlo daleko.
Iza nje su se začuli mukli koraci. Zatim prodoran glas.
— Pennyweather! — bila je to gospođica Sophia. Sustizala je Luce, i dozivala Penn preko ramena. Luce je razabrala Pe- nnin obris kako oprezno preskače srušeni spomenik. — Boţić dolazi brţe nego ti!
— Ne! — Luce je viknula. — Penn, gospođice Sophia, nemojte silaziti ovamo! — Ako jedna od njih stane na put sjenama, Luce nije mogla preuzeti odgovornost za ono što bi moglo uslijediti.
Gospođica Sophia ukipila se na srušenoj bijeloj grobnici i stala zuriti u nebo, kao da nije čula Luce. Podigla je mršave ruke u zrak, kao da se ţeli zaštititi od nečega. Luce je ţmir- nula u noć i zadrţala dah. Nešto je napredovalo prema njima, raspirivalo leden zrak.
KIKA
Isprva je pomislila da su posrijedi sjene, ali to iznad njih bilo je drukčije, strasnije, poput bodljikavog zastora nepravil- nih rubova punog mračnih dţepova kroz koje su mjestimice prosijavale mrlje tamnog neba. Ta sjena bila je načinjena od milijuna malenih crnih dijelova. Bila je to raspojasana klepe- tava oluja tame, što se protezala u svim pravcima.
— Jesu li to skakavci? — viknula je Penn.
Luce je zadrhtala. Gusti roj još je bio udaljen, ali je dubo- ko, podmuklo brujanje svakom sekundom postajalo sve gla- snije. Poput lepršanja krila tisuća ptica. Poput zloguke, pora- zne tmine što je temeljito pretraţivala zemlju. Pribliţavalo se velikom brzinom. Udarit će na nju, moţda i sve njih, i to večeras.
— To nije dobro — gospođica Sophia teatralno je objavila promatrajući nebo. — Trebalo bi biti nekog reda!
Penn je zadihano sustigla Luce, nakon čega su izmijenile izbezumljene poglede. Nad Penninom gornjom usnom izbi- jale su graške znoja, a ljubičaste naočale klizile niz nos od vlage i vrućine.
— Gubi razum — Penn je šapnula, trznuvši palcem prema gospođici Sophiji.
— Ne — Luce je odmahnula glavom. — Ona zna neke stva- ri. I ako je gospođica Sophia zbog nečega zabrinuta, ti, Penn, ne bi trebala biti tu.
— Ja? — Penn je preneraţeno zapitala. Vjerojatno zato što je od prvog dana škole ona je davala savjete Luce. — Mislim da nijedna od nas ne bi trebala biti tu. — Luce je osjetila oštru bol u grudima. Tako se osjećala kada se opraštala od Callie. Odvratila je pogled s Penn. Sada je njih dvije dijelio jaz, dubok raskol koji je stvorila Luceina prošlost. Mrzila je što ga mora prihvatiti, što na njega mora upozoriti Penn, ali sada su se morale rastati, tako je bilo bolje, štoviše sigurnije, znala je.
— Ja moram ostati — rekla je, duboko udahnuvši. — Mo- ram naći Daniela. A ti se, Penn, moraš vratiti u učenički dom. Molim te.
KIKA
— Ali ti i ja... — Penn je promuklo promucala. — Mi smo jedine...
Ne saslušavši je, Luce se okrenula i sunula prema središtu groblja. Prema mauzoleju, na kojem je Daniel, zamišljen i tuţan, proveo večer Roditeljskog dana. Prešla je granicu po- sljednjih nadgrobnih spomenika, zatim se otklizala padinom niz mokro i hladno lišće do čistine. Zaustavila se pred divov- skom crnikom u samom dnu groblja.
Uzavrela, nemoćna i prestrašena, naslonila se uz deblo.
Tada ga je ugledala kroz grane drveta.
Daniel!
Ispustila je zrak iz pluća i osjetila slabost u koljenima. Je- dan pogled na njegov mračan profil u daljini, tako predivan i uzvišen, rekao joj je sve što joj je Daniel toga dana dao na- slutiti, čak i onu jednu činjenicu koju je sama uspjela shvatiti. Sve, baš sve je bila istina.
Stajao je na vrhu mauzoleja, prekriţenih ruku, gledajući u uskovidani oblak skakavaca koji se upravo kretao nebom iznad njih. Blijeda mjesečeva svjedost bacala je njegovu sjenu na sjenu širokog i plosnatog krova kripte, u obliku tamnog polumjeseca. Potrčala je prema njemu, boreći se sa sivkastim, zamršenim krakovima puzavica, traţeći put među nagnutim starim kipovima.
— Luce! — opazio ju je kada se pribliţila podnoţju mau- zoleja. — Sto ćeš tu? — Njegov glas nije odavao sreću što je vidi, nego šok i grozu.
Sve je to moja greška, ţeljela je uskliknuti dok se pribliţa- vala podnoţju mauzoleja. I vjerujem ti, vjerujem tvojoj priči. Oprosti mi što sam te ostavila, neće se ponoviti. Još jednu stvar mu je ţeljela reći. Ali, bio je daleko iznad nje, a strahovita buka sjena odviše zaglušujuća i zrak gust poput juhe.
Grobnica je bila isklesana od mramora, ali Luce je iskori- stila krhotinu u reljefu koji je prikazivao pauna u podnoţju mauzoleja kao početno uporište, Obično hladan kamen sada
KIKA
je bio topao. Njezini skliski i znojni dlanovi poskliznuli su se nekoliko puta dok se pokušavala domoći vrha. Pokušavala se domoći Daniela. Morao joj je oprostiti.
Uspjela se uspeti tek desetak centimetara kada ju je netko potapšao po ramenu. Okrenula se i ugledala Daniela. Zabe- zeknuta, izgubila je oslonac, ali prije nego što je spuznula na tlo, Danielove su joj ruke obgrlile struk. Tek sekundu prije nalazio se cijeli kat iznad nje!
Zagnjurila je lice u njegovo rame i, premda ju je istina još uvijek plašila, u njegovu zagrljaju Luce se osjećala poput mora koje nalazi obalu, poput putnika koji se nakon naporna i duga putovanja konačno vraća kući.
— Izabrala si izvrsno vrijeme za povratak — rekao je. Smi- ješak na njegovim usnama popuštao je pod teretom brige. Pogled nije skidao s neba iza nje.
— I ti ih vidiš ? — pitala je.
Daniel ju je pogledao, nesposoban odgovoriti. Usne su mu zadrhtale.
— Naravno da moţeš — šapnula je, jer sada se sve ukla- palo. Sjene, njegova priča, njihova prošlost. Plač ju je gušio
— Kako me moţeš voljeti? — jecala je. — Kako me moţeš podnijeti? — Rukom joj je obujmio lice. — O čemu govoriš? Kako to moţeš reći?
Srce joj. je gorjelo od nekontrolirana lupanja.
— Jer... — progutala je... ti si anđeo. Njegove ruke su omlitavjele. — Sto si rekla?
— Ti si anđeo, Daniele. Ja to znam. — Osjetila je kako u njoj raste bujica, navire sve snaţnije i provaljuje svom silinom.
— Nemoj mi reći da sam luda. Sanjam te, a ti su snovi previše stvarni da bih ih zaboravila. Zbog njih sam te zavoljela prije nego što si mi rekao ijednu lijepu riječ. — Danielove su je oči gledale, ali ništa nisu odavale.
— U snovima imaš krila i odnosiš me visoko u nebo koje ne prepoznajem, ali istodobno znam da sam ondje bila, u tvom naručju, već tisućama puta.
KIKA
Ĉelo je naslonila na njegovo. — Sada razumijem mnogo toga. — Zašto se primjerice krećeš tako graciozno, ili knjigu koju je napisao tvoj predak. Znam zašto te nitko nije posjetio na Roditeljski dan i zašto tvoje tijelo lebdi dok pliva. I zašto se, kada me ljubiš, osjećam kao u raju. — Zastala je uhvatiti dah. — Sada razumijem zašto ţiviš vječno. Jedino što ne razu- mijem jest što, zaboga, radiš sa mnom?! Jer ja sam samo... ja. — Crne čini sjena privukle su joj pogled u nebo. — A toliko sam toga skrivila!
S njegova lica nestalo je boje, iz čega je Luce izvukla samo jedan zaključak. — Ni ti ne razumiješ zašto...
— Ne razumijem što još uvijek radiš tu? — Luce je trepnu- la i kimnula nesretno, zatim se počela okretati.
— Ne! — povukao ju je natrag. — Ne odlazi! Nikada nisi... nikada nismo došli ovako daleko, ti i ja. — Sklopio je oči. — Bi li ono ponovila? — upitao ju je gotovo srameţljivo. — Reci mi... što sam?
— Ti si anđeo — polako je ponovila, iznenađeno proma- trajući Daniela kako sklapa oči i uzdiše od zadovoljstva, kao kad je ljubi. — Zaljubljena sam u anđela. — Sada je ona ţeljela sklopiti oči i uzdisati. Nagnula je glavu. — Ali u mojim sno- vima, tvoja krila...
Vreo, zavijajući vjetar nagrnuo je bočno, preko njih, goto- vo izbacivši Luce iz Danielova naručja. Daniel ju je zaštitio svojim tijelom. Oblak sjena — skakavaca smjestio se u krošnju stabla iza groblja odašiljući eksplozivno cvrčanje. Sada se golemo jato uzdizalo.
— Oh, Boţe! — šapnula je Luce. — Moram nešto učiniti! Moram ih zaustaviti!
— Luce! — Daniel joj je pomilovao obraz. — Pogledaj me! Nisi učinila ništa loše. I ne moţeš učiniti ništa u vezi — po- kazao je — s tim. — Odmahnuo je glavom. — Odakle ti po- misao da si ti na neki način kriva?
— Zato što — rekla je — cijeli ţivot vidim sjene...
KIKA
— Trebao sam nešto poduzeti kada sam to shvatio prošlog tjedna na jezeru. Ovo je tvoj prvi ţivot u kojem ih moţeš vidjeti — i to me plaši.
— Kako znaš da nije moja krivica? — pitala je, misleći na Todda i Trevora. Sjene su joj dolazile uvijek prije nego što se dogodilo nešto strašno.
Poljubio ju je u kosu. — Sjene koje vidiš zovu se navjestite- lji. Izgledaju strašno ali ne mogu ti nauditi. Sve što mogu jest promatrati, nakon čega izvješćuju o tome nekoga drugoga. One su raznosioci glasina. Demonska inačica srednjoškolskih tračerica.
— A ove sjene? — pokazala je prema drveću koje je obru- bljivalo groblje. Grane su se povijale pod teţinom tmine, guste i ljepljive poput blata. Daniel ih je mirno promatrao. — To su sjene koje su navjestitelji pozvali. U bitku.
Luceini udovi ohladili su se od straha. — Kakvu... kakvu bitku?
— Veliku — rekao je jednostavno, podiţući bradu. — Ali, za sada se samo razmeću. Još imamo vremena. — Netko iza njih blago se nakašljao, našto je Luce poskočila od iznenađe- nja. U znak pozdrava gospođici Sophiji, koja je stajala u sjeni mauzoleja, Daniel se naklonio. Kosa joj se oslobodila ukosni- ca; bila je raščupana i izgledala je divlje i neukrotivo poput pogleda u njezinim očima. Zatim je iza gospođice Sophije još netko istupio naprijed. Penn. Ruke je ugurala u dţepove ja- kne. Lice joj je bilo crveno, razdjeljak vlaţan od znoja. Pogle- dala je Luce i slegnula ramenima kao da ţeli reći, Nemam ni
najblaţeg pojma o čemu se tu radi, ali nisam te mogla tek tako napustiti. Sebi usprkos, Luce se nasmiješila.
Gospođica Sophia prišla je korak bliţe i podigla knjigu u zrak.
— Naša Lucinda malo je istraţivala.
Daniel je protrljao bradu. — Ĉitala si tu staru knjigu? Ni- sam je trebao napisati... — Zvučao je gotovo srameţljivo — a u Luceinu slagalicu upravo se uklopio još jedan dio.
KIKA
— Ti si to napisao — rekla je. — Skice na marginama su tvoje. Ti si zalijepio našu fotografiju na korice.
— Našla si fotografiju. — Daniel se nasmiješio i privinuo je bliţe kao da je dirnut uspomenama probuđenim na spomen njihove slike. — Naravno.
— Nisam odmah shvatila, ali kada sam vidjela koliko smo bili sretni, u meni se nešto prelomilo. I tada sam znala.
Rukom je obgrlila njegov vrat i pribliţila njegovo lice svo- jem, ne mareći za Penn i gospođicu Sophiju. Kada su se Da- nielove usne spustile na njezine, sve je nestalo; grozovito i mračno groblje, oronuli spomenici i vrećaste sjene ukopane u krošnjama drveća, čak i mjesec i zvijezde nad njima.
Prvi put kada je vidjela sliku iz Helstona, uplašila se. Po- misao da je u prošlosti ţivjelo toliko preslika same nje — bilo joj je to previše. Ali sada, kada se nalazila u Danielovu na- ručju, oţivjela je, oţivio je i udruţio se sav golemi konzorcij Lucindi koje su se od davne prošlosti opetovano zaljubljivale u Daniela. Iz njezina srca, duše i tijela izlilo se more ljubavi i ispunilo prostor među njima.
Napokon je čula njegove riječi, napokon je razumjela ono što joj je rekao dok su promatrali sjene — nije učinila ništa loše. Je li to mogla biti istina? Da nije skrivila Toddovu i Trevorovu smrt kao što je vjerovala? Kada se prvi put za- pitala je li to moguće, znala je da je Daniel govorio istinu.
Bilo je to poput buđenja iz dugog košmara. Više nije bila tek djevojka ostriţene kose, u vrećastoj crnoj odjeći, više nije bila tek vječna izgrednica, prestrašena od gnjileţi groblja, koja se s pravom nalazi u popravnom domu.
— Daniele — rekla je njeţno mu odgurujući ramena kako bi mu vidjela oči. — Zašto mi nisi prije priznao da si anđeo? Ĉemu taj govor o prokletstvu?
Daniel ju je uznemireno promatrao.
— Nisam luda — uvjerila ga je. — Samo se pitam.
— Nisam mogao — rekao je. — Sve je povezano, zamršeno. Sve do sada nisam znao da ćeš moći sama otkriti. Da sam ti
KIKA
se razotkrio prerano, ili u pogrešno vrijeme, pobjegla bi i ja bih opet morao čekati. Već sam predugo čekao.
— Koliko? — Luce je ţeljela znati.
— Ne toliko da bih zaboravio kako si vrijedna svakog na- pora. Svake ţrtve i patnje. — Na trenutak je sklopio oči. Za- tim je pogledao Penn i gospođicu Sophiju.
Penn je sjedila naslonjena na mahovinom obraslu crnu grobnicu. Njezina brada počivala je na koljenima, lakomo je grizla nokte. Gospođica Sophia stajala je s rukama na boko- vima i izgledala kao da ţeli nešto reći.
Daniel se povukao korak natrag, a Luce je osjetila kako među njima struji leden zrak. — Još uvijek se bojim da bi svaki tren mogla...
— Daniele! — gospođica Sophia viknula je prijekorno. On je odmahnuo rukom na njezine riječi. — Naša veza
nije tako jednostavna kao što bi ti ţeljela da bude.
— Naravno da nije — rekla je Luce. — Hoću reći, ti si anđeo, i sada kada to znam...
— Lucinda Price! — Ovaj put Luce je bila predmet ljutnje gospođice Sophije. — Ono što ti Daniel ima reći — ti ne ţeliš
znati! — upozorila ju je. — A ti, Daniele, nemaš na to pravo. To će je ubiti.
Luce je odmahnula glavom, zbunjena zahtjevom gospo- đice Sophije.
— Mislim da mogu preţivjeti malo istine.
— Ovo nije malo istine. — rekla je gospođica Sophia, pri- šavši naprijed i postavivši se između njih. — A ti je nećeš preţivjeti. Jer je nisi preţivjela nijednom tijekom tolikih ti- sućljeća od Pada.
— Daniel, o čemu ona govori? — Luce je posegnula iza le- đa gospođice Sophije za njegovim zapešćem, ali knjiţničarka joj je odgurnula ruku. — Mogu to podnijeti — Luce je rekla osjetivši kako joj se u dnu trbuha ţivci steţu u čvor. — Dosta mi je tajni. Volim ga.
Sada je prvi put izrekla te riječi naglas. Jedino je ţalila što je te tri najvaţnije riječi koje je znala uputila gospođici
KIKA
Sophiji umjesto Danielu. Okrenula se prema njemu. Oči su mu blistale.
— To je istina. — rekla je. — Volim te. Klap.
Klap. Klap.
Klap. Klap. Klap. Klap.
Polagan, ali glasan pljesak odzvanjao je iz drveća iza njih. Daniel se prenuo i vidno ukočio, okrenuvši se prema šumi, a Luce je preplavljivao stari, poznati strah, groza od onoga što je prije nje razaznao u tmini.
— Oh, bravo! Bravo! Uistinu. Dirnut sam u dušu — a ovih dana to nije česta pojava, ţalosno priznajem.
Cam je stupio na čistinu. Njegove oči bile su obrubljene gustim i svjetlucavim zlatnim sjenilom, od čega mu je lice svijetlilo poput mjesečine i zadobilo izgled divlje mačke.
— To je bilo tako nevjerojatno slatko — rekao je. — I on tebe jednako voli, zar ne, osvajaču ţenskih srca? Zar ne, Da- niele?
— Came — Daniel ga je upozorio. — Ne čini to.
— Što? — Cam je upitao podigavši lijevu ruku u zrak. Jed- nom je pucnuo prstima i malen plamen, veličine zapaljene šibice, zapalio se u zraku nad njegovim dlanom. — Misliš ovo?
Odjek pucketanja prstima kao da se zadrţao u zraku, od- bijao se o nadgrobne spomenike, postajao sve glasniji, umna- ţao se odjekujući. Isprva je Luce mislila da je zvuk nastavak pljeskanja, kao da demonska publika iz tmine plješće i ruga se Luceinoj i Danielovoj ljubavi, poput Cama maločas. Zatim se sjetila gromoglasna klepetanja tisuća krila od maloprije. Zvuk je polako zadobivao oblik, pretvarao se u tisuće djelića lepršave tame. Luce je prestala disati. Roj sjena u obliku ska- kavaca, što je nestao u šumi — još se jednom izdizao u zrak, iznad njihovih glava.
Njihovo bubnjanje postajalo je neizdrţivo, i Luce je po- krila uši rukama. U podnoţju mauzoleja Penn se zgurila za- bivši glavu među koljena. Daniel i gospođica Sophia stoički
KIKA
su promatrali nebo dok je kakofonija postajala sve glasnije i mijenjala se. Sada je sve više podsjećala na vrlo glasne prska- lice za vodu, ili... na siktaje tisuća zmija.
— Ili ovo? — Cam je upitao, slegnuvši ramenima dok se stravična tama slijegala oko njega.
Kukci su stali rasti, odmatati se, razvijati, povećavati do nemogućih razmjera, u jednom trenutku bili su kao nato- pljeni gustom, sluzavom tvari poput ljepila, a potom izrasli u crna, segmentirana tijela. Tada su se, kao da se privikavaju na sablasne udove koje su stvarali, tromo digli na noge i prišli bliţe, poput bogomoljki u ljudskoj veličini.
Okupili su se oko Cama, i on im je zaţelio dobrodošlicu. Ubrzo su se rasporedili u čvrste vojne redove, vojsku utjelov- ljene tmine, i stali iza Cama.
— Oprosti — rekao je udarivši se dlanom po čelu — jesi li mi rekao da to ne učinim?
— Daniele — prošaptala je Luce. — Što se događa?
— Zašto si prekinuo primirje? — viknuo je Camu.
— Oh. Dakle. Znaš što se kaţe za očajničke mjere — Cam se podrugljivo smijao — Gledajući tebe kako ljubiš njezino tijelo tim svojim savršenim, anđeoskim poljupcima... postao sam tako očajan.
— Prekini, Came! — Luce je viknula, kajući se što mu je dopustila da je makar dodirne.
— U pravo vrijeme. — Camove oči okrenule su se ka njoj.
— Oh, da, borit ćemo se, dušo. Za tebe. Još jednom. Pogladio je bradu i stisnuo oči. — Ovaj put ozbiljnije, re- kao bih. Bit će više ţrtava. Pomiri se s time.
Daniel je zagrlio Luce. — Reci mi zašto, Came! Toliko mi duguješ.
— Dobro znaš zašto! — zagrmio je Cam, pokazujući Luce. — Ona je još uvijek tu. Ali ne zadugo.
Rukama se podbočio, a nekoliko neprozirnih crnih sjena poprimilo je oblik golemih, beskrajnih, debelih zmija koje su stale gmizati njegovim tijelom i zatim obgrlile njegove ruke
KIKA
poput narukvica. Najveću od njih Cam je njeţno potapšao po glavi.
— Ovaj put, kada vaša ljubav nestane u toj tragično maloj hrpi pepela, bit će to zauvijek! Vidiš, ovaj put, sve je drukči- je. — Camovo lice bilo je razvučeno u širok osmijeh, a Luce se učinilo da je osjetila kako Danielovo tijelo, na trenutak, potresa drhtaj.
— Jedna stvar nije se promijenila, — a ja sam jako slab na tvoju predvidljivost, Grigori. — Cam je koraknuo korak na- prijed, za njim i cijela njegova vojska sjena zbog čega su Luce, Daniel, Penn i gospođica Sophia na tren malo ustuknuli. — Ti se bojiš — rekao je dramatično upirući prst u Daniela. — A ja ne.
— Jer nemaš što izgubiti — Daniel je ispljunuo riječi. — Nikada se ne bih mijenjao s tobom.
— Hmmm — rekao je Cam, kuckajući prstom po bradi.
— To ćemo još vidjeti. — Pogledao je oko sebe, cereći se. — Moram li ti nacrtati? Da. Ĉujem da ćeš ovaj put izgubiti više nego prije. Nešto zbog čega će njezino uništenje biti utoliko slađe.
— O čemu govoriš? — pitao je Daniel.
Luce slijeva, gospođica Sophia otvorila je usta i ispustila niz zavijajućih, ţivotinjskih urlika. Rukama je mahnito i trzo- vito mahala iznad glave, kao da pleše kakav neobičan ples, očiju gotovo prozirnih u nekoj vrsti transa. Usne su joj se zgrčile i Luce je zabezeknuto shvatila da iz gospođice Sophije provaljuje bujica besmislenih riječi.
Daniel je zgrabio ruku gospođice Sophije i protresao je.
— Ne, imate potpuno pravo, to nema smisla — šapnuo je, i Luce je shvatila da je Daniel razumio neobičan jezik gospo- đice Sophije.
— Ti razumiješ što je rekla? — pitala je Luce.
— Dopusti nam da prevedemo — poznat glas zavikao je s krova mauzoleja. Arriane. Pored nje je stajala Gabbe. Obje je straga osvjetljavalo neobično svjetlo, a njihova tijela bila
KIKA
su obavijena čudesnim srebrnim sjajem. Skočile su dolje, na kriptu, prizemljivši se potpuno nečujno.
— Cam ima pravo, Daniele. — Gabbe je brzo rekla. — Ovaj put, nešto je drukčije... nešto u vezi s Luce. Krug bi
se mogao prekinuti — ali ne onako kako bismo mi to ţeljeli. Hoću reći... sve bi moglo završiti.
— Hoće li mi netko reći o čemu govorite! — rekla je Luce umiješavši se. — Što je drukčije? Prekinuti se — kako? Što je uopće na kocki u ovoj bitki?
Daniel, Arriane i Gabbe zurili su trenutak u nju, kao da pokušavaju shvatiti tko je i što tu radi, kao da su je nekad poznavali, ali se u međuvremenu toliko promijenila da joj lice nisu prepoznavali.
Napokon se oglasila Arriane. — Na kocki? — protrljala je oţiljak na vratu. — Pobijede li oni — zemlja će se pretvoriti u pakao. Bit će to kraj ovoga svijeta — kakvoga znamo. — Crni oblici oko Cama ispuštali su krikove, hrvali se i grizli, poneseni morbidnim, paklenim zagrijavanjem.
— Pobijedimo li mi? — Luce je s mukom protisnula. Gabbe je progutala, zatim smrtno ozbiljno izjavila. — Još ne znamo.
Daniel je naglo zateturao, odmaknuvši se od Luce i upe- rivši u nju prst. — O-o-ona nije... zamucao je, prekrivši usta. — Poljubac — prišao je naprijed i zgrabio Luceinu ruku. — Knjiga! Zato moţeš...
— Kreni na drugi dio, Daniele — Arriane je poţurivala. — Brzo razmišljaj! Strpljenje je vrlina, to je istina, ali znaš što Cam misli o vrlinama.
Daniel je stisnuo Luceinu ruku. — Moraš ići! Moraš otići odavde!
— Što? Zašto?
Pogledala je prvo Arriane pa Gabbe, očekujući da će joj ponuditi pomoć, pa ustuknula nakon što je mnoštvo srebrnih bljeskova sunulo s krova mauzoleja. Bilo je to poput beskraj- ne rijeke krijesnica oslobođenih iz goleme staklenke. Blještave pahuljice zasule su Arriane i Gabbe, čije su oči jednako sjajile
KIKA
i podsjetile Luce na vatromet na drţavni praznik 4. srpnja. Jedne godine bio je to posebno lijep vatromet; rasprskava- juće, srebrnkaste odsjaje plamsaja promatrala je u majčinim šarenicama, kao da su njezine oči zrcala.
Ali, večerašnji plamsaji nisu presušivali u oblake dima, poput vatrometa. Kada su dotaknuli travu, rascvali su se u graciozna bića, okruţena svjedošću u duginim bojama. Nji- hova tijela nisu bila ljudskog oblika, obrisi su se tek nejasno razaznavali. Bile su to prekrasne, presijavajuće zrake svjeda. Bila je to divna, anđeoska vojska, Luce je znala, brojem i sna- gom jednaka Camovim legijama. Tako je izgledala istinska dobrota i ljepota — svjeducava stvorenja boje dugina spektra, toliko čista da je pogled na njih izazivao bol, kao kada se gle- da u najdivniju pomrčinu ili samo nebo. Očekivala je da će je preplaviti zadovoljstvo, olakšanje, jer stajala je na strani onoga što je moralo prevagnuti u toj borbi. Ali, postalo joj je mučno.
Daniel je prislonio nadlanicu uz njezin obraz.
— Vruća je.
Gabbe je potapšala Luce po ruci i široko se nasmiješila. — U redu je, dušo — rekla je, odmaknuvši Danielovu ruku. Njezino otezanje bilo je na neki način umirujuće. — Mi ćemo nastaviti odavde. Ali, ti moraš otići. — Ovlaš je pogledala preko ramena, u hordu mraka iza Cama. — Smjesta.
Daniel je privukao Luce u posljednji zagrljaj.
— Ja ću je odvesti — uskliknula je gospođica Sophia. Još uvijek je pod rukom drţala knjigu. — Znam sigurno mjesto.
— Idi! — Daniel je rekao. — Potraţit ću te čim budem mogao. Samo mi obećaj da se nećeš osvrnuti.
U Luceinoj glavi rojila su se pitanja. — Ne ţelim te na- pustiti.
Arriane se progurala između njih i grubo gurnula Luce prema vratima groblja. — Oprosti Luce — rekla je. — Vrijeme
je da ovu bitku prepustiš nama. Mi smo na neki način struč- njaci u ovakvim stvarima.
Pennina ruka kliznula je u njezinu, potrčale su. Sada su toptale prema izlazu jednako brzo kao što su još nedavno si-
KIKA
lazile u potrazi za Danielom. Jurile su natrag, istom skliskom padinom, kroz oštre grane crnike i ruševne ostatke nadgrob- nih spomenika. Preskočile su odlomljeno kamenje i ţurile uz padinu, pribliţavajući se ţeljeznom luku vrata. Vreo vjetar mrsio joj je kosu, močvarni zrak taloţio se u plućima. Mjese- com se nisu mogle voditi, nije se vidio na nebu, svjedost iz središta groblja nestala je. Nije shvaćala što se događalo. Ni- malo. Također joj se nimalo nije sviđalo što je u tome bila jedina.
Strijela sila mraka udarila je u do ispred Luce i raskolila zemlju pred djevojkama u širok nazupčan kanjon. Luce i Penn spasile su se u zadnji čas. Gudura pred njima bila je široka koliko je Luce bila visoka, a duboka... mračno dno nije se moglo ni nazrijeti. Nepravilni rubovi pušili su se i cvrčali od vreline.
Penn je rekla bez daha. — Luce, bojim se!
— Djevojke, za mnom — viknula je gospođica Sophia.
Povela ih je desnom stranom, vijugala između mračnih grobova, dok su iza njih odjekivale eksplozije. — To su samo zvuči borbe — rekla je zadihano, poput kakva nesvakidašnjeg turističkog vodiča. — Bojim se da će se trajati neko vrijeme. — Luce se na svaki udar lecnula, ali nastavila je dalje, sve dok joj listovi nisu počeli gorjeti i dok Penn, iza nje, nije jauknula. Luce se okrenula i ugledala prijateljicu kako posrče, okrećući očima unatrag.
— Penn! — Luce je vrisnula, ispruţivši ruke da je uhvati prije nego što padne. Paţljivo ju je poloţila na do i okrenula na leđa. Gotovo je poţeljela da nije. Pennino rame bilo je
razrezano nečim crnim i nazupčanim. Zasjeklo je koţu dubo- ko i ostavilo pougljenjenu ranu i miris zagorjelog mesa. — Je li opasno? — Penn je hrapavo šapnula. Ubrzano je treptala, očito uzrujana činjenicom što ne moţe podići glavu i sama pogledati.
— Ne — Luce je slagala, odmahujući glavom. — Tek ogre- botina. — Progutala je, pokušavajući potisnuti mučninu koja
KIKA
je rasla u njoj dok je povlačila Pennin rasječen rukav pokuša- vajući ga sastaviti. — Boli li te kada te dodirujem?
— Ne znam — Penn je hriptala. — Ništa ne osjećam.
— Djevojke, kakvo je to zadrţavanje? — gospođica Sophia poţurila je natrag.
Luce je digla pogled prema gospođici Sophiji, zahtijevajući da ne otkrije Penn koliko je ozbiljno ozlijeđena.
I nije. Hitro je kimnula Luce, zatim provukla ruke ispod Pennina tijela i podigla je poput roditelja koji nosi dijete u krevet. — Imam te — rekla je. — Još malo.
— Hej — Luce je pratila gospođicu Sophiju koja je nosila Penn kao da se radi o vreći perja. — Kako moţete...
— Bez pitanja dok se ne maknemo daleko od ovoga svega — rekla je gospođica Sophia.
— Daleko... — Luce ništa nije manje ţeljela nego biti da- leko od Daniela. Kada su prešle prag groblja, i stajale na rav- nom du školskog dvorišta, nije se mogla suzdrţati. Osvrnula se. Odmah je shvatila zašto joj je Daniel rekao da to ne čini.
Spiralan srebrno-zlatni vatreni stup rasprsnuo se iz mrač- nog središta groblja. Svjetlosni obrub širine samog groblja uzdizao se u zrak desetke metara i palio oblake. Tamne sjene nasrnule su na svjedost, ponegdje bi se koji pipak odvojio i sjena bi uz urlik odletjela u noć. Kako su se vijugavi nizovi pomicali, tako je zrak ispunilo još srebra i zlata i zvuk jed- nostavna akorda, glasnog poput moćna vodopada, kojem nije
bilo kraja. Duboki tonovi grmjeli su u noći, visoki odzvanjali i širili se prostorom.
Bila je to veličanstvena, savršeno harmonična, nebeska glazba, nečuvena na zemlji. Prizor kojem je svjedočila bio je istodobno zadivljujuć i jezovit, a sve je zaudaralo na sumpor.
Ljudi, kilometrima uokolo, vjerojatno su mislili da je do- šao kraj svijeta. Luce nije znala što misliti. Srce joj je ubrzalo.
Daniel ju je upozorio da se ne osvrće, jer znao je da bi mu se zbog takva prizora poţeljela vratiti.
— Oh, ne, to nećeš učiniti! — rekla je gospođica Sophia, zgrabila Luce za ovratnik i povukla je za sobom. Tek kada
KIKA
su se pribliţile gimnastičkoj dvorani, Luce je shvatila da gos- pođica Sophia cijelo vrijeme nosi Penn, i to samo jednom rukom.
— Što ste vi? — Luce je upitala kada ju je gospođica Sop- hia gurnula kroz dvostruka vrata.
Iz dţepa svoje perlicama ukrašene veste izvadila je velik ključ i uvukla ga u udubinu u zidu od opeke, koja nimalo nije sličila vratima. Vrata su se tiho otvorila. Vodila su na dugo stubište, i gospođica Sophia pozvala je Luce da krene prva.
Pennine oči bile su sklopljene. Bila je u nesvijesti ili je trpjela previše boli. Sto god, bila je nevjerojatno tiha.
— Kamo idemo? — Luce je upitala. — Moramo odavde. Gdje je vaš auto? — Nije ţeljela plašiti Penn, ali trebale su liječnika. Hitno. — Tiho, ako znaš što je dobro za tebe! — gospođica Sophia letimično je pogledala Penninu ranu i uzdahnula. — Idemo u jedinu odaju koja nije obeščašćena opremom za vjeţbanje. Ondje moţemo biti na miru.
Uto je Penn, u naručju gospođice Sophie, stala stenjati. Krv je tekla iz ramena i ostavljala na mramornom podu gust i taman trag.
Luce je pogledala strme stube. Nije im se vidio kraj. — Za Pennino dobro, mislim da bismo trebale ostati tu dolje. Ubrzo će nam trebati pomoć.
Gospođica Sophia je uzdahnula, polegla Penn na kameni pod i hitro zaključala vrata kroz koja su upravo ušle. Luce se srušila na koljena pored svoje prijateljice. Penn je izgledala tako mala, tako krhka. Na mutnoj svjedosti što je dolazila iz profinjenog lustera od kovanog ţeljeza, i Luce je napokon shvatila koliko je teško Penn ozlijeđena.
Penn je bila jedina Luceina prijateljica u Maču i kriţu s kojom se mogla poistovjetiti i koje se nije bojala. Nakon što je Luce vidjela što su sve sposobni učiniti Arriane, Gabbe i Cam, malo toga joj je bilo jasno. Osim jednoga, Penn je bila jedina učenica Mača i kriţa poput Luce.
KIKA
Povrh toga, Penn je bila snaţnija osoba od Luce. Pamet- nija, veselija, ljubaznija. Samo uz Penninu pomoć Luce je prebrodila prve tjedne u popravnom domu. Bez Penn, tko zna što bi bilo s Luce.
— Oh, Penn! — Luce je uzdahnula. — Sve će biti u redu. Zarast će.
Penn je promrmljala nešto nerazumljivo zbog čega se Lu- ce uznemirila. Okrenula se prema gospođici Sophiji, koja je redom zatvarala sve prozore u zgradi. — Penn gubi snagu — Luce je rekla. — Moramo pozvati liječnika.
— Da, da — mrmljala je gospođica Sophia, činilo se da je bila zaokupljena mislima o nečemu drugome. Zatvarala je prozore kao da sjene s groblja upravo sada hrle k njima.
— Luce? — Penn je šapnula. — Bojim se.
— Nemoj se bojati. — Luce joj je stisnula ruku. — Ti si tako hrabra. Cijelo ovo vrijeme bila si moj oslonac, moj stup snage.
— Dosta s glupostima! — iza njih začuo se neobično ogru- bio glas gospođice Sophije, kojim je Luce još nije čula govo- riti. — Ona je stup soli!
— Što? — Luce je zbunjeno upitala. — Što to znači? Oči gospođice Sophije, poput crnih bisera, suzile su se u
crne proreze. Lice joj se izobličilo, nabralo, dok je ogorčeno odmahivala glavom. Zatim je vrlo sporom kretnjom izvukla iz veste dug, srebrn bodeţ. — Ta nas djevojka samo usporava.
Luce je razrogačenim očima promatrala gospođicu Sop- hiju kako podiţe bodeţ iznad glave. Penn, ošamućena, nije shvatila što se zbiva, ali Luce jest.
— Ne! — vrisnula je, ispruţivši ruke da zaustavi ruku gospođice Sophije i odgurne bodeţ. Ali, gospođica Sophia dobro je znala što radi. Spretno je odbila Luceinu ruku i od- gurnula je u stranu slobodnom rukom istodobno povlačeći oštricom noţa preko Pennina grla.
Penn je zagrgljala, zagrcnula se, zatim joj je disanje posta- lo isprekidano. Njezine oči prevrnule su se unatrag, kao da usredotočeno razmišlja. No, sada nije razmišljala, umirala je.
KIKA
Naposljetku se njezine pogled sreo s Luceinim. Postupno se maglio, disanje se smirivalo.
— Prljav posao, ali nuţan. — rekla je gospođica Sophia, obrisavši oštricu o Pennin crni dţemper.
Luce je zateturala natrag, pokrivši usta, nesposobna vri- štati, nesposobna odmaknuti pogled sa svoje prijateljice na samrti, nesposobna pogledati ţenu za koju je do tada sma- trala da je na njezinoj strani. Odjednom joj je sinulo zašto je gospođica Sophia zakračunala prozore i vrata u predvorju. Ne zato da nitko ne bi ušao. Nego zato da Luce ne bi izašla.
Trošne opruge lagano su odbacile Luceino tijelo kada se srušila u krevet. Nakon što je pobjegla s groblja — i od Daniela — trčala je sve dok se nije domogla svoje sobe. Upaliti svjetlo se nije ni potrudila, zbog čega se spotaknula o stolicu i povrijedila noţni palac. Skvrčila se i zgrabila bol- no stopalo. Tjelesna bol barem je bila stvarna, svakodnevna, ovozemaljska, s njom se umjela nositi. Bila je sretna što je napokon sama. Zatim je netko pokucao na njezina vrata. Zar je nisu mogli ostaviti na miru?! Nije se obazirala na kucanje. Ničije društvo nije ţeljela, a tkogod je sada kucao, valjda će shvatiti. Kucanje se ponovilo. Kroz vrata čula je teško disanje i pročišćavanje grla punog sluzi od alergije.
Penn.
Nije bila u stanju razgovarati sada s Penn. Ako joj pokuša objasniti što joj se sve zbilo u protekla dvadeset i četiri sata,
KIKA
zvučat će suludo, a ako se pokuša pričiniti normalnom i za- drţi za sebe svoje doţivljaje zbilja će poludjeti.
Naposljetku je čula Pennine korake. Udaljavala se hod- nikom. Umjesto uzdaha olakšanja oteo joj se dug, samotan, plačan zvuk.
Ţeljela je Daniela okriviti za ovaj osjećaj koji je divljao njo- me nekontrolirano. Na trenutak je pokušala zamisliti ţivot bez Daniela. Ali to je bilo nemoguće. Bilo je to kao da se pokušava
prisjetiti prvog dojma o kući u kojoj je provela godine. Toliko joj se uvukao pod koţu. Sada je morala iznaći način da obradi sve te bizarne informacije koje joj je večeras otkrio.
U mislima se neprestano vraćala na ono što je rekao o njihovim prošlim ţivotima. Luce se moţda nije mogla sjetiti trenutaka koje joj je opisao, ili mjesta koje je spomenuo, ali, njegove je riječi nisu ni najmanje šokirale. Ono što joj je ispri- čao odjekivalo je njome kao nešto poznato. Primjerice, odu- vijek je neobjašnjivo mrzila datulje. Sam pogled na datulje izazivao bi u njoj mučninu. Počela je tvrditi da je alergična, kako bi prisilila majku da ih prestane potajno dodavati kola- čima koje je pekla. Osim toga gotovo cijeli ţivot preklinjala je roditelje da je odvedu u Brazil, iako ni sama nije znala zašto. Zatim — bijeli boţuri. Nakon poţara u knjiţnici Daniel joj je darovao buket boţura. Boţuri su za nju bili nešto čudesno, istovremeno tako prisno.
Kroz prozor njezine sobe nebo je bilo ugljeno crno, tek ponegdje prekriveno bijelim, vatastim oblačićima. Soba je bila u mraku a blijedi, punašni cvjetovi na prozorskoj dasci, isticali su se u tami. Stajali su u vazi već cijeli tjedan, ali latice nisu ni počele venuti.
Luce se uspravila u krevetu i udahnula njihov miomiris.
Nije ga mogla kriviti. Da, ispričao joj je jednu suludu pri- ču, ali bio je u pravu — ona je opetovano prilazila njemu, i nametala pomisao da se poznaju otprije. Bilo je tomu još. Ona je mogla vidjeti sjene, i bila je umiješana u smrt nevinih ljudi. Kada je Daniel počeo govoriti o njezinim smrtima — o tome koliko ju je puta već gledao dok umire, pokušala je ne
KIKA
pomisliti na Trevora ili Todda. Ako je uopće bila sposobna shvatiti njegove riječi, ţeljela je pitati Daniela je li se ikada osjetio odgovornim. Za njezinu smrt. Je li njegova svakod- nevnica bila imalo nalik uţasnom, nametljivom osjećaju kriv- nje s kojim se svakodnevno suočavala?
Utonula je u stolicu, koja se nekako našla posred sobe. Jao! Posegnula je rukom pod sebe, pipajući tu čvrstu stvar na koju je sjela. Bila je to debela knjiga.
Luce se primaknula zidu i rukom dohvatila prekidač, i zaškiljila od fluorescentne svjedosti. Nikada prije nije vidjela knjigu koju je sada drţala u rukama. Korice su bile izblijedje- le, sive, s izlizanim rubovima, oblijepljene smeđom samolje- pljivom trakom koja se mrvila pri dnu hrpta.
Promatrači: Srednjovjekovni europski mit.
Knjiga Danielova pretka.
Bila je teška i mirisala na dim. Izvukla je komadić papira koji je virio iz korica.
Da! Našla sam rezervni ključ i nezakonito ušla u tvoju sobu. Oprosti! Ali ovo je HITNO! A ja te nigdje ne mogu naći! Gdje sifMoraš pregledati ovu knjigu, a nakon toga ćemo vijećati. Navratit ću za sat. Nastavi s oprezom.
Ljubi te i grli
Penn
Luce je odloţila poruku uz vazu s cvijećem i ponijela knji- gu sa sobom u krevet. Sjela je a noge pustila da vise s ruba. Drţala je knjigu u rukama i osjećala kako joj neobična topli- na struji pod koţom. Knjiga u njezinim rukama kao da je oţivjela.
Počela je otvarati knjigu, očekujući će morati odgonetnuti nesmiljeno akademski napisan sadrţaj, ili proučiti kazalo na kraju, kako bi otkrila gdje se nalazi išta što se imalo odnosilo na Daniela.
Nije stigla ni do prve stranice.
KIKA
Na unutrašnju stranu korica bila je zalijepljena fotografija u sepija tehnici. Bila je to vrlo stara fotografija, urađena u
stilu i veličini tadašnjih posjetnica, tiskana u albume tehnici na poţutjelom papiru. Pri dnu netko je napisao: Helston, 1854.
Vrućina joj je udarila u obraze. Preko glave je svukla svoj crni dţemper i ostala u potkošulji, međutim još uvijek joj je bilo vruće. U ušima joj je šuplje odjekivao Danielov glas. Dan mi je vječan ţivot. — rekao je. — Pojavljuješ se svakih sedam- naest godina. Zaljubiš se u mene i ja u tebe. I to te ubije.
U glavi joj je stalo snaţno udarati
Ti si moja ljubav Luceinda. Za mene, ti si sve.
Dodirnula je rub fotografije zalijepljen za knjigu. Lucein tata, koji je amaterski proučavao fotografiju, divio bi se oču- vanosti ove slike kao i njezinoj velikoj vrijednosti.
Ali Luceinu paţnju zaokupljale su osobe na slici. Ova slika imala je smisla jedino ako je Daniel govorio istinu.
Mlad muškarac, sa svijetlom, kratko ošišanom kosom i još svjedijim očima, pozirao je elegantno u crnom kaputu. Njegova podignuta brada i jagodice, kao isklesane, činile su njegovu figuru još otmjenijom, ali te usne... prenerazile su Luce. Taj osmijeh, i pogled u očima... Luce je vidjela u snovima koje je sanjala proteklih nekoliko tjedana. Gledala uţivo proteklih nekoliko dana.
Muškarac bio je pljunuti Daniel! Daniel koji joj je upravo rekao da je voli, da ju je volio u svim njezinim prošlim rein- karnacijama. Daniel, koji joj je otkrio mnoštvo drugih stvari a koje ona nije bila u stanju podnijeti, pa je pobjegla. Daniel, kojeg je ostavila na groblju, pod stablom breskve.
Moţda se radilo o nevjerojatnoj sličnosti. Moţda je muš- karac sa slike bio Danielov daleki rođak, ili pisac ove knjige, čiji su se geni čudesno prenijeli na Daniela.
Ali, taj mladi muškarac stajao je pored mlade ţene uzne- mirujuće poznatog izgleda.
Luce je pribliţila sliku nosu i zurila u ţenu. Bila je odjeve- na u nabranu crnu svilenu haljinu, koja joj je prianjala uz
KIKA
tijelo do struka, zatim se nadimala u široke crne volane. Njezina zapešća obavijale su crne čipkaste manšete iz kojih su virili bijeli prsti. Sitni bijeli zubi blistali su između usana razdvojenih u vedru osmijehu. Njezina prozirna koţa bila je nekoliko tonova svjedija od muškarčeve. Duboko smještene oči obrubljivale su guste trepavice, a slapovi crne kose padali su u debelim uvojcima do struka.
Nesposobna otrgnuti prenapregnuti pogled sa slike, Luce je na trenutak zaboravila disati. Ţena na slici?
Je ona.
Ili je Luce imala pravo — i sjećala se Daniela sa zaboravlje- nog putovanja u trgovački centar u Savannahi, gdje su u Vašoj staroj fotografskoj kabini pozirali za tu namještenu fotografiju. Na što je također potpuno zaboravila. Ili je Daniel govorio istinu.
Poznavali su se otprije.
Iz potpuno različitih ţivota.
Nije mogla doći do daha. Cijeli njezin ţivot kao da je bio bačen u uzburkano more i sve je postalo upitno — nestrpljive, mračne sjene koje su je proganjale, strašna Trevorova smrt, njezini snovi...
Smjesta je morala naći Penn. Ako je tko mogao ponuditi objašnjenje za takvu, neobjašnjivu slučajnost, bila je to Penn. Tajanstvenu staru knjigu tutnula je pod ruku i napustila so- bu, poţurivši prema knjiţnici.
Knjiţnica je bila topla i prazna, ali nagovještaj koji je osje- tila u visokom stropu i beskrajnim redovima knjiga plašio je Luce. Projurila je pored novog knjiţničarkinog stola, koji je još uvijek izgledao sterilno i neupotrijebljeno, pored golemog kataloga kojim se nitko nije koristio i dijela s priručnicima
kojem se nije nazirao kraj, dok se nije našla pred dugačkim stolovima u grupnoj učionici.
Umjesto Penn, zatekla je ondje Arriane. Igrala je šah s Ro- landom. Noge je podigla na stol, a na glavi je imala prugastu konduktersku kapu. Kosu je uvukla pod kapu i otkrila vrat i svoj blistavi mramorni oţiljak. Prvi put nakon što ju je u škol-
KIKA
skom dvorištu ošišala, Luce ga je imala priliku vidjeti. Arriane je bila usredotočena na igru, razmišljala je o svojem sljedećem potezu, dok joj je medu usnama poskakivala čokoladna cigara. Roland je svoje dreadse zamotao u dva debela čvora na vrhu glave. Promatrao je Arriane sokolovim pogledom, lupkajući malim prstom jednog od svojih pijuna. — Šah mat, beštijo!
— Arriane je pobjednički uzviknula i srušila Rolandova kra- lja, upravo kada se Luce bučno zaustavila pred njima.
— Lululucinda — pjevušila je Arriane podignuvši pogled.
— Skrivala si se od mene.
— Nisam.
— Svašta sam ćula o tebi — rekla je Arriane, na što je Ro- land naćulio uši. — Namigujem ti i gurkam te laktom, što znači, sjedaj i pjevaj. Smjesta!
Luce je snaţno zagrlila knjigu na grudima. Nije ţeljela sjesti. Ţeljela je pretraţiti knjiţnicu i naći Penn. Nije joj se čavrljalo s Arriane, naročito ne pred Rolandom, koji je upra- vo raščišćavao stolicu pored sebe.
— Pridruţi nam se — rekao je.
Luce se nevoljko spustila na rub stolice. Ostat će samo nekoliko minuta. Arriane nije vidjela već danima, to je bila istina, a u normalnim bi joj okolnostima njezino bizarno po- našanje počelo nedostajati. Ali, sadašnje okolnosti nisu bile normalne. Luce nije mogla prestati misliti na fotografiju.
— S obzirom na to da sam upravo obrisala šahovsku ploču Rolandovim dupetom, igrajmo novu igru. Recimo — tko je
neki dan vidio Luceinu inkriminirajuću fotografiju? — rekla je Arriane i prekriţila ruke na stolu.
— Što? — Luce je poskočila. Rukama je čvrsto stezala knji- gu, sigurna da je napeto lice odaje. Nije je trebala donijeti ovamo.
— Pogađaj tri puta! — Arriane je rekla kolutajući očima. — Molly te uslikala kada si ulazila u veliki crni auto jučer nakon škole.
— Oh! — Luce je uzdahnula.
KIKA
— Htjela te prijaviti Randy — Arriane je nastavila. — dok joj nisam dala ono što je zasluţila. Mmm-hmm — pucnula je prstima. — Sada, u znak zahvalnosti, priznaj mi, jesi li se iskrala kako bi posjetila psihijatra? — spustila je glas i prstima lagano udarila po stolu. — Ili si našla ljubavnika?
Luce je krajičkom oka pogledala Rolanda, koji je u nju otvoreno i nepomično zurio.
— Nijedno — rekla je. — Otišla sam samo nakratko, mora- la sam nešto raščistiti s Camom. Nisam ţeljela otići...
— Bum! Plaćaj, Arri! — Roland je rekao cereći se. — Du- guješ mi deset dolara.
Luce se zabezeknula.
Arriane je potapšala Luceinu ruku. — Ništa naročito, sa- mo smo se malo kladili kako bi nam bilo zanimljivije. Ja sam pretpostavila da si otišla s Danielom. Roland je pretpostavio da si otišla s Camom. Zbog tebe me pljačkaju, Luce. To mi se ne sviđa.
— Ali, bila sam s Danielom — rekla je, ne znajući zašto je osjetila potrebu da ih ispravlja. Zar nisu imali pametnija posla nego razbijati glavu čime se ona bavi u svoje slobodno vrijeme?
— Oh. — Roland je zvučao razočarano. — Priča se zapleće.
— Rolande — Luce se okrenula prema njemu. — Ţelim te nešto pitati.
— Samo reci. — Izvukao je blok za bilješke i olovku iz svojeg kaputića na crno-bijele pruge. Olovku je prinio papi- ru poput konobara kada prima narudţbu. — Sto bi ţeljela? Kavu? Alkohol? Samo petkom mogu dobiti ţesticu. Proste časopise? —
— Cigare? — predloţila je Arriane, šušljajući kroz čokolad- nu cigaru u svojim ustima.
— Ne. — Luce je odmahnula glavom. — Ništa od toga.
— Dakle, posebna narudţba. Popis sam ostavio u sobi. — Roland je slegnuo ramenima. — Moţeš svratiti kasnije.
— Ne ţelim ništa naručiti. Samo ţelim znati... — progutala je s naporom. — Ti i Daniel ste prijatelji, zar ne?
KIKA
On je slegnuo ramenima. — Ne mrzim momka.
— Ali, vjeruješ li mu? — pitala je. — Hoću reći, ako bi ti ispričao nešto što zvuči suludo, bi li mu mogao vjerovati?
Roland je zaškiljio na nju, trenutačno zbunjen, ali Arriane je hitro skočila na stol i spustila noge prema Luce. — O čemu točno govorimo?
Luce je ustala. — Zaboravi. — Nije trebala načeti tu temu. Cijela zbrka detalja survala joj se na glavu. Zgrabila je knjigu sa stola.
— Moram ići. — rekla je. — Oprostite.
Uvukla je stolicu i udaljila se, nogu teških i tromih, preop- terećenog uma. Dašak vjetra zalepršao je kosom na njezinu vratu. Naglo se okrenula, pogledom preletjevši knjiţnicu. Traţila je sjene. Nije ih bilo. Tek otvoren prozor uz krovnu gredu. U kutu odškrinuta prozora nalazilo se ptičje gnijezdo. Još jednom je pogledom pretraţila svaki kut knjiţnice, ne vjerujući vlastitim očima. Zbilja im nije bilo ni traga, crnim
pipcima, ili sivom, navoranom nevremenu od kojeg joj se ledila krv u ţilama, ali Luce je osjećala njihovu blizinu, a u nosnicama slan, sumporan miris. Što bi mogle činiti ako ne proganjati je? Smatrala je da joj pripadaju. Do sada nikada nije ni pomislila da bi mogle otići od nje, i mučiti koga dru- goga. Zar ih je i Daniel mogao vidjeti?
Skrenula je za ugao, prema straţnjem dijelu knjiţnice, kompjutorskom odjelu, gdje je očekivala naći Penn. Luce se sudarila s gospođicom Sophijom. Obje su zateturale, a gos- pođica Sophia zgrabila je Luce da je vrati u ravnoteţu. Bila je odjevena u moderne traperice i dugu bijelu bluzu, preko ramena prebacila je crvenu vestu s ukrasnim perlicama. Me- talno zelene naočale visjele su joj oko vrata na šarenom lancu. Luce je iznenadila njezina snaga.
— Oprostite — promrmljala je Luce.
— Zaboga, Luceinda, što se s tobom događa? — gospođica Sophia stavila je dlan na Luceino čelo. Luceine nosnice ispu- nio je miris dječjeg pudera. — Ne izgledaš dobro.
KIKA
Luce je progutala, svom snagom se trudila ne zaplakati samo zato što se ljubazna knjiţničarka saţalila nad njom. — Nije mi dobro.
— Znala sam — rekla je gospođica Sophia. — Danas si pro- pustila nastavu, a sinoć nisi bila na društvenoj večeri. Trebaš li liječniku? Da nisam u poţaru izgubila svoj pribor za prvu pomoć, sada bih ti izmjerila temperaturu.
— Ne, ne znam... — Luce je digla knjigu i pokazala je gos- pođici Sophiji. Poţeljela je ispričati joj sve, cijelu priču od početka. Ali, gdje je bio početak?
Izgleda da to nije bilo potrebno. Gospođica Sophia tek je okrznula pogledom knjigu, pa uzdahnula i značajno po- gledala Luce. — Dakle, konačno si je našla. Dođi, moramo razgovarati.
Ĉak je i knjiţničarka znala više od Luce o njezinu ţivotu. Ţivotima? Nije znala kako je to bilo moguće, ili što je to uopće trebalo značiti.
Slijedila je gospođicu Sophiju do stola u kutu učionice. Krajičkom oka vidjela je Arriane i Rolanda. Ĉinilo se da ne mogu čuti što govore.
— Kako si se uspjela domoći te knjige? — gospođica Sop- hia potapšala je Luceinu ruku i stavila naočale. Njezine sitne oči blistale su poput crnih bisera iza bifokalnih okvira. — Ne brini se. Nisi u nevolji, drago dijete.
— Ne znam. Penn i ja smo je traţile. Bilo je to glupo od nas. Mislile smo da je pisac u rodu s Danielom, ali nismo mogle sa sigurnošću znati. Kad god smo je pokušale posudi- ti, nije je bilo. Ali kada sam se večeras vratila u svoju sobu, knjiga je bila ondje. Penn ju je ostavila...
— Dakle, Pennyweather također poznaje sadrţaj te knjige?
— Ne znam — rekla je Luce i zatresla glavom.
Znala je da govori nesuvislo, ali nije mogla zašutjeti. Gos- pođica Sophia bila je poput otkvačene, simpatične bake koju nije imala. Njezina baka smatrala je odlazak u trgovinu veli- kim društvenim događajem. U svakom slučaju, bilo je tako dobro povjeriti se nekomu.
KIKA
— Nisam je našla, jer sam bila s Danielom, koji je obično tako čudan prema meni, ali sinoć me poljubio i ostali smo...
— Oprosti, dušo — rekla je gospođica Sophia, malo pre- više glasno. — Jesi li ti to upravo rekla da te Daniel Grigori poljubio?
Luce je prekrila usta objema rukama. Nije mogla vjero- vati da se izbrbljala pred gospođicom Sophijom. Vjerojatno je gubila razum. — Oprostite, to je potpuno nevaţno. Vrlo mi je neugodno zbog toga. Ne znam kako mi je izletjelo. — Rukama je hladila obraze, koji su gorjeli. Prekasno. S druge
strane prostorije Arriane je zagrmjela na Luce. — Hvala što si mi rekla! — Izgledala je preneraţeno.
Gospođica Sophia privukla je Luceinu paţnju uzevši joj knjigu iz ruku. — Poljubac između tebe i Daniela nije nešto nevaţno, drago dijete, nego nešto što je obično nemoguće. — Pogladila je bradu i pogledala u strop. — Sto znači... nije moguće da znači...
Prsti gospođice Sophije počeli su nevjerojatnom brzinom letjeti stranicama.
— Kako to mislite, obično? — Luce se nikada nije osjećala manje upućenom u vlastiti ţivot.
— Zaboravi poljubac — gospođica Sophia mahnula je ru- kom Luce pred nosom, zapanjivši je. — To nije ni pola priče. Poljubac ne znači ništa ako nije... — mrmljala je sebi u bradu i nastavila listati knjigu.
Što je to znala gospođica Sophia? Danielov poljubac zna- čio je sve. Luce je neodlučno promatrala gospođicu Sophiju kako lista knjigu, dok joj jedna stranica nije upala u oči.
— Vratite se — Luce je rekla, poloţivši dlan na njezinu ruku.
Gospođica Sophia polako se naslanjala, dok je Luce okre- tala tanke, prozirne stranice. Tu. Ruku je poloţila na srce. Na margini se nalazio niz skica u najcrnjoj tinti. Bile su nacrtane brzim, elegantnim, znalačkim potezima prilično darovite ru- ke. Luce je prstom prelazila skicama, kao da ih ţeli upiti u sebe. Oval ţenina ramena, skiciran odostraga, kosa svezana
KIKA
u nisku punđu. Meka gola koljena prekriţena jedno preko drugog, koja vode prema tajanstvenom struku. Dug, tanak zglavak širio se prema otvorenom dlanu u kojem je leţao ve- lik, punašan boţur.
Luceini su prsti podrhtavali. Grlo joj se stisnulo. Nije znala zašto joj je, nakon svega što se danas dogodilo, suze
izmamio taj prizor, istodobno prelijep i tragičan. Rame, ko- ljeno, zglavak... bili su njezini. I nacrtani Danielovom rukom, toliko je znala.
— Lucinda. — Gospođica Sophia izgledala je uznemireno. Polako je odmicala stolicu od stola. — Jesi li... jesi li dobro?
— Oh, Daniel — Luce je prošaptala, očajnički čeznući za njegovom blizinom. Otrla je suzu.
— On je proklet Lucinda — rekla je gospođica Sophia iz- nenađujuće hladnim glasom. — Oboje ste prokleti.
Proklet. Daniel je spomenuo nešto o tome. To je bila riječ kojom je opisao sve to. Ali govorio je samo o sebi. Ne o njoj.
— Prokleti? — Luce je ponovila. Ali, nije ţeljela više o to- me slušati. Sve što je sada ţeljela, bilo je naći ga. Gospođica Sophia pucnula je prstima pred Luceinim licem. Luce je tro- mo dizala pogled prema njezinom, ošamućeno se smješkajući.
— Nisi budna — promrmljala je gospođica Sophia.
S treskom je sklopila knjigu, na taj način prekinuvši Luce- in trans. Zatim je spustila ruke na stol. — Je li ti nešto rekao? Nakon što te poljubio, moţda?
— Rekao mi je... — Luce je počela. — Zvuči suludo...
— Takve stvari tako obično zvuče.
— Rekao je da smo on i ja... nešto poput ukletih ljubavnika.
— Luce je sklopila oči, sjećajući se dugog popisa prijašnjih ţi- vota. U početku, njegova priča činila joj se potpuno nevjero- jatnom. Sada se polako privikavala na nju i, pomislila je da je to, vjerojatno najromantičnija priča u povijesti svijeta. — Pri- čao je o našoj ljubavi u prošlosti, u Riju, Jeruzalemu, Tahitiju...
— To zbilja zvuči prilično suludo — rekla gospođica Sop- hia. — Ti mu, naravno, ne vjeruješ?
KIKA
— Isprva nisam — rekla je Luce sjećajući se njihove burne rasprave pod breskvom. — Započeo je spominjanjem Biblije,
na što ja reagiram isključivanjem. — Ugrizla se za jezik. — Ne bih vas ţeljela uvrijediti. Hoću reći da je vaš seminar zbilja zanimljiv.
— Nisam to shvatila kao uvredu. Mladi ljudi tvojih godina često se srame svojeg vjerskog odgoja. Nije to ništa novo.
— Oh. — Luce je pucnula zglobovima na prstima. — Moji roditelju nisu vjernici, prema tome...
— Svi vjeruju u nešto. Sigurno si krštena?
— Ne, ako ne mislite na kupanje u bazenu ugrađenom u crkveni pod, gdje su se nekada nalazile klupe za sjedenje. — Luce je stidljivo odvratila i palcem pokazala u pravcu gi- mnastičke dvorane.
Boţić je slavila, u crkvi je bila nekoliko puta, ali iako je njezin ţivot bacao nju i njezinu okolinu u očaj, nije prestala vjerovati da postoji nešto ili netko u koga vrijedi vjerovati. To joj je bilo dovoljno.
S drugog kraja sobe dopro je glasan štropot. Pogledala je onamo upravo kada je Roland pao sa svoje stolice. Zadnji put kad ga je okrznula pogledom, ljuljao se na dvjema straţnjim nogama, ali čini se da je gravitacija pobijedila.
Arriane mu je pomagala dok se posrćući podizao. Pogle- dala je prema Luce i ţurno mahnula. — Dobro je! — viknula je vedro. — Diţi se! — glasno je šapnula Rolandu.
Gospođica Sophia još uvijek je mirno sjedila, s rukama u krilu ispod stola. Nekoliko puta pročistila je grlo, zatim se vratila na početak knjige, dodirnula fotografiju i rekla. — Je li ti još štogod otkrio? Znaš li tko je Daniel?
Sjedeći veoma uspravno u svojoj stolici, Luce je polako upitala. — A vi?
Knjiţničarka se ukočila. — Ja proučavam takve stvari. Ja sam znanstvenik. Ne bavim se trivijalnostima poput ljudskih osjećaja.
KIKA
Tim se riječima izrazila — ali ono što je Luce pritom vidje- la, — pulsirajuću ţilu na njezinu vratu, gotovo neprimjetnim znojem orošeno čelo, Luce je reklo da je odgovor potvrdan.
Iznad njih, gigantski crni, antikni sat otkucao je jedana- est. U trenutku kada je kazaljka drhtavo škljocnula na svoje mjesto, cijela naprava počela je zvoniti toliko glasno, da je prekinula njihov razgovor. Luce nikada do tada nije primije- tila koliko je glasan taj sat. Sada ju je od prodorne zvonjave boljelo cijelo tijelo. Toliko dugo bila je odvojena od Daniela...
— Daniel je mislio... — Luce je počela. — Sinoć, kada smo se prvi put poljubili, mislio je da ću umrijeti. — Njezine riječi nisu iznenadile gospođicu Sophiju, kao što je priţeljkivala. Luce je pucnula zglobovima. — Ali to je suludo, zar ne? Ni- sam nestala.
Gospođica Sophia skinula je svoje bifokalne naočale i pro- trljala sićušne oči. — Za sada.
— Oh, Boţe! — šapnula je Luce. Ponovo ju je svladavao isti strah zbog kojeg je od Daniela pobjegla s groblja. Ali, zašto? Nešto joj je tajio — nešto zbog čega bi se njezin strah mogao naglo povećati ili naglo smanjiti. Nešto što je već sa- ma znala, ali nije ţeljela povjerovati. Ne prije nego što ga ponovo vidi.
Knjiga je bila otvorena na fotografiji. Okrenut naopako, Danielov osmijeh izgledao je kao briga, kao da je znao — kao što je rekao — što ih očekuje. Nije mogla ni zamisliti kako se upravo osjećao. Otvorio joj se, otkrio joj sablasnu povijest koju dijele — a ona ga je napustila. Mora ga naći.
Zatvorila je knjigu i tutnula je natrag pod pazuho. Zatim je ustala i odgurnula stolicu.
— Kamo ćeš? — uznemireno je pitala gospođica Sophia.
— Naći Daniela.
— Idem s tobom.
— Ne — Luce je rekla, zamišljajući kako pada Danielu u zagrljaj, a iza nje stoji knjiţničarka. — Nije potrebno. Zbilja.
Gospođica Sophia vrlo je usredotočeno vezala svoje udob- ne cipele. Uspravila se i stavila ruku na Luceino rame.
KIKA
— Vjeruj mi — rekla je — potrebno je. Mač i kriţ mora očuvati svoju reputaciju. Ne misliš valjda da dopuštamo svo- jim učenicima da se noću vrzmaju amo-tamo, kako im se prohtije?
Srećom, othrvala se porivu da se povjeri gospođici Sophiji
o svojoj najnovijoj pustolovini izvan škole. U sebi je zaste- njala. Zašto ne povede sve učenike škole pa da svi uţivaju u njezinoj drami?! Molly bi mogla fotografirati, a Cam izazvati još jednu tučnjavu. Zašto ne počnu već sada, pozovu Arriane
i Rolanda da im se pridruţe — koji su, Luce je iznenađeno shvatila, već nestali.
Gospođica Sophia, već je krenula prema prednjem ulazu. Da bi je sustigla, Luce je morala potrčati, prošavši pored kata- loga, osmuđena perzijskog saga i staklom prekrivenih relikvija iz Građanskog rata u Specijalnoj zbirki u istočnom krilu, gdje je Daniel, njezine prve večeri, skicirao groblje.
Izašle su u vlaţnu noć. Oblak je zaklonio mjesec, a dvori- šte je utonulo u tamnoplavu tamu. U tom trenutku, kao da se vodila kompasom u ruci, Luce je osjetila da ide ususret sjenama. Znala je gdje se nalaze. Ne u knjiţnici, ali nedaleko.
Nije ih vidjela, ali ih je osjećala, što je bilo mnogo gore. Poput kiseline, odvratna jeza prodirala je kroz njezinu koţu, sve do kostiju i krvi. Skupljale su se i grušale, od njih je gro- blje — i još dalje — zaudaralo neizdrţivim sumpornim smra- dom. Bile su mnogo veće nego prije; zagadile su zrak oko škole svojim odurnim smradom truljenja.
— Gdje je Daniel? — pitala je gospođica Sophia. Knjiţ- ničarka je moţda znala nešto o njezinoj prošlosti, ali Luce
se činilo da sjene ne vidi. Luce je preplavila groza i osjećaj usamljenosti; sada je samo ona odgovorna za ono što su se spremale učiniti.
— Ne znam — rekla je. U gustoj, močvarnoj noći nije bi- lo dovoljno kisika. Nije ţeljela izgovoriti riječi kojim bi se pribliţila, previše, svemu od čega je strahovala. Ali, morala je naći Daniela. — Ostavila sam ga na groblju.
KIKA
Poţurile su dvorištem, izbjegavajući blatne lokve od ne- davnog pljuska. U spavaonicama, njima zdesna, gorjelo je tek nekoliko svjetala. Kroz rešetke jednog od osvijetljenih pro- zora Luce je vidjela djevojku, nagnutu nad knjigom. Jutarnju nastavu pohađale su zajedno, ali nije ju dobro poznavala. Bila je to ţilava djevojka, s probušenom nosnicom i najnjeţnijim kihanjem koje je Luce čula. Luce ju nikada nije čula govoriti. Nije imala pojma je li nesretna ili uţiva u ţivotu. Tada se zapitala, da je mogla zamijeniti mjesto s tom djevojkom — koja nije trebala brinuti zbog svojih prošlih ţivota ili apoka- liptičnih sjena ili smrti dvojice nevinih mladića, koje je Luce nosila na duši — bi li to učinila?
Danielovo lice — kakvo je bilo tog jutra kada ju je nosio u sobu, okupano ljubičastom svjedošću — pojavilo joj se pred očima. Njegova svjeducava plava kosa. Njeţne oči pune razu- mijevanja. Jedan dodir njegovih usana imao je moć otpremiti je daleko od crnila. Za njega prepatila bi sve ovo, i više.
Kad bi samo znala koliko je toga bilo.
Protrčala je zajedno s gospođicom Sophiom pored škripa- vih tribina koje su okruţivale dvorište, zatim nogometnim igralištem. Gospođica Sophia bila je u formi! Luce bi se za- brinula zbog brzine kojom su se kretale, da knjiţničarka nije bila nekoliko koraka u prednosti.
Luce je počela zaostajati. Njezin strah od sjena bio je po- put uragana koji joj je puhao u lice i usporavao je. Ali,
nastavila je. Teška mučnina govorila joj je kako ni ne sluti na što su spremne te crne stvari.
Zastale su na vratima groblja. Luce se tresla, obgrlila se ru- kama neuspješno skrivajući drhtaje. Djevojka njima okrenuta leđima zurila je dolje u središte groblja.
— Penn! — Luce je pozvala, tako sretna što vidi prijatelji- cu. Kada je Penn okrenula glavu, lice joj je bilo pepeljasto. Unatoč vrućini, bila je odjevena u crnu vjetrovku, a naočale su joj bile zamagljene od vlage. Tresla se koliko i Luce.
Luce se zgranula. — Što se dogodilo?
KIKA
— Traţila sam tebe i dospjela tu. — Penn je rekla — Zatim je gomila ljudi protrčala ovim putem. Otišli su amo dolje. — Pokazala je prema vratima. — Ali, ja nnn-nisam mogla.
— Zašto? — Luce je pitala. — Što je ondje?
Ali, dok je to govorila znala je da Penn nikada neće moći vidjeti stvar što se sada nalazi ondje. Crna, zgrušana sjena mamila je Luce onamo, samo Luce.
Penn je velikom brzinom treptala. Izgledala je prestrašeno.
— Ne znam — rekla je naposljetku. — Isprva sam mislila da je vatromet. Ali, ništa se nije uzdiglo prema nebu. — Stre- sla se. — Dogodit će se nešto loše. Ne znam što.
Luce se zakašljala od sumpornog dima.
— Kako, Penn? Kako to znaš?
Kada je uperila prst u duboku udubinu u središtu groblja, Pennina je ruka drhtala. — Vidiš li to? — rekla je. — Nešto treperi ondje dolje.
OSAMNAESTO POGLAVLJE TAJNI RAT NA GROBLJU
Luce je pogledala prema drhtavom svjedu u dnu groblja i pojurila onamo. Jurila je mimo oronulih mauzoleja, osta- vivši Penn i gospođicu Sophiju daleko iza sebe. Nije se obazi- rala na oštre, vijugave grane stabala crnike što su joj grebale ruke i lice ili na busene korova golemog i čvrstog korijenja o koje se sapletala.
Morala je stići onamo.
Blijedi trak mjeseca davao je premalo svjetla, ali iz dna groblja širio se drugi izvor svjetlosti. Bilo je to njezino odre- dište. Nalik čudovišnoj, tmurnoj oluji s munjama. Koja se zbivala na du.
Sjene su je upozoravale, shvatila je to, već danima. Njihova mračna predstava sada se pretvarala u nešto što je čak i Penn mogla vidjeti. Zacijelo i ostali učenici koji su onamo pohrlili. Sto je to trebalo značiti, Luce nije mogla odgonetnuti. Ali,
KIKA
ako je Daniel bio ondje dolje, posred tog zlokobnog svjedu- canja... bila je to njezina greška. Toliko je znala.
Pluća su joj gorjela, ali pomisao na njega kako stoji pod breskvom, davala joj je snage. Neće stati dok ga ne nađe — jer krenula je k njemu, da mu gurne knjigu pod nos i usklikne da mu vjeruje, da mu je dio nje cijelo vrijeme vjerovao, ali je bila previše uplašena prihvatiti njegovu nedokučivu priču kao istinu. Reći će mu da neće dopustiti strahu da je otjera, ne ovaj put, niti ikada više. Jer znala je nešto, napokon je
razumjela nešto, za što joj je trebalo dugo. Nešto divlje i ne- obično, zbog čega su njihova zajednička iskustva iz prošlosti bila istodobno više i manje vjerojatna. Znala je tko je Daniel. Bolje rečeno, što je on. Dio nje sam je shvatio da je moţda ţivjela prije, voljela ga prije ovog ţivota. Ali, neodoljivu pri- vlačnost koju je osjećala prema njemu i svoje snove — sve do tada nije umjela protumačiti.
Ništa od toga neće biti vaţno ako ne stigne na vrijeme i obrani ga od sjena. Ništa od toga neće biti vaţno ako se sjene domognu Daniela prije nego što dođe. Hrlila je strmim pro- lazima između grobova, ali ravnina u središtu još uvijek je bila vrlo daleko.
Iza nje su se začuli mukli koraci. Zatim prodoran glas.
— Pennyweather! — bila je to gospođica Sophia. Sustizala je Luce, i dozivala Penn preko ramena. Luce je razabrala Pe- nnin obris kako oprezno preskače srušeni spomenik. — Boţić dolazi brţe nego ti!
— Ne! — Luce je viknula. — Penn, gospođice Sophia, nemojte silaziti ovamo! — Ako jedna od njih stane na put sjenama, Luce nije mogla preuzeti odgovornost za ono što bi moglo uslijediti.
Gospođica Sophia ukipila se na srušenoj bijeloj grobnici i stala zuriti u nebo, kao da nije čula Luce. Podigla je mršave ruke u zrak, kao da se ţeli zaštititi od nečega. Luce je ţmir- nula u noć i zadrţala dah. Nešto je napredovalo prema njima, raspirivalo leden zrak.
KIKA
Isprva je pomislila da su posrijedi sjene, ali to iznad njih bilo je drukčije, strasnije, poput bodljikavog zastora nepravil- nih rubova punog mračnih dţepova kroz koje su mjestimice prosijavale mrlje tamnog neba. Ta sjena bila je načinjena od milijuna malenih crnih dijelova. Bila je to raspojasana klepe- tava oluja tame, što se protezala u svim pravcima.
— Jesu li to skakavci? — viknula je Penn.
Luce je zadrhtala. Gusti roj još je bio udaljen, ali je dubo- ko, podmuklo brujanje svakom sekundom postajalo sve gla- snije. Poput lepršanja krila tisuća ptica. Poput zloguke, pora- zne tmine što je temeljito pretraţivala zemlju. Pribliţavalo se velikom brzinom. Udarit će na nju, moţda i sve njih, i to večeras.
— To nije dobro — gospođica Sophia teatralno je objavila promatrajući nebo. — Trebalo bi biti nekog reda!
Penn je zadihano sustigla Luce, nakon čega su izmijenile izbezumljene poglede. Nad Penninom gornjom usnom izbi- jale su graške znoja, a ljubičaste naočale klizile niz nos od vlage i vrućine.
— Gubi razum — Penn je šapnula, trznuvši palcem prema gospođici Sophiji.
— Ne — Luce je odmahnula glavom. — Ona zna neke stva- ri. I ako je gospođica Sophia zbog nečega zabrinuta, ti, Penn, ne bi trebala biti tu.
— Ja? — Penn je preneraţeno zapitala. Vjerojatno zato što je od prvog dana škole ona je davala savjete Luce. — Mislim da nijedna od nas ne bi trebala biti tu. — Luce je osjetila oštru bol u grudima. Tako se osjećala kada se opraštala od Callie. Odvratila je pogled s Penn. Sada je njih dvije dijelio jaz, dubok raskol koji je stvorila Luceina prošlost. Mrzila je što ga mora prihvatiti, što na njega mora upozoriti Penn, ali sada su se morale rastati, tako je bilo bolje, štoviše sigurnije, znala je.
— Ja moram ostati — rekla je, duboko udahnuvši. — Mo- ram naći Daniela. A ti se, Penn, moraš vratiti u učenički dom. Molim te.
KIKA
— Ali ti i ja... — Penn je promuklo promucala. — Mi smo jedine...
Ne saslušavši je, Luce se okrenula i sunula prema središtu groblja. Prema mauzoleju, na kojem je Daniel, zamišljen i tuţan, proveo večer Roditeljskog dana. Prešla je granicu po- sljednjih nadgrobnih spomenika, zatim se otklizala padinom niz mokro i hladno lišće do čistine. Zaustavila se pred divov- skom crnikom u samom dnu groblja.
Uzavrela, nemoćna i prestrašena, naslonila se uz deblo.
Tada ga je ugledala kroz grane drveta.
Daniel!
Ispustila je zrak iz pluća i osjetila slabost u koljenima. Je- dan pogled na njegov mračan profil u daljini, tako predivan i uzvišen, rekao joj je sve što joj je Daniel toga dana dao na- slutiti, čak i onu jednu činjenicu koju je sama uspjela shvatiti. Sve, baš sve je bila istina.
Stajao je na vrhu mauzoleja, prekriţenih ruku, gledajući u uskovidani oblak skakavaca koji se upravo kretao nebom iznad njih. Blijeda mjesečeva svjedost bacala je njegovu sjenu na sjenu širokog i plosnatog krova kripte, u obliku tamnog polumjeseca. Potrčala je prema njemu, boreći se sa sivkastim, zamršenim krakovima puzavica, traţeći put među nagnutim starim kipovima.
— Luce! — opazio ju je kada se pribliţila podnoţju mau- zoleja. — Sto ćeš tu? — Njegov glas nije odavao sreću što je vidi, nego šok i grozu.
Sve je to moja greška, ţeljela je uskliknuti dok se pribliţa- vala podnoţju mauzoleja. I vjerujem ti, vjerujem tvojoj priči. Oprosti mi što sam te ostavila, neće se ponoviti. Još jednu stvar mu je ţeljela reći. Ali, bio je daleko iznad nje, a strahovita buka sjena odviše zaglušujuća i zrak gust poput juhe.
Grobnica je bila isklesana od mramora, ali Luce je iskori- stila krhotinu u reljefu koji je prikazivao pauna u podnoţju mauzoleja kao početno uporište, Obično hladan kamen sada
KIKA
je bio topao. Njezini skliski i znojni dlanovi poskliznuli su se nekoliko puta dok se pokušavala domoći vrha. Pokušavala se domoći Daniela. Morao joj je oprostiti.
Uspjela se uspeti tek desetak centimetara kada ju je netko potapšao po ramenu. Okrenula se i ugledala Daniela. Zabe- zeknuta, izgubila je oslonac, ali prije nego što je spuznula na tlo, Danielove su joj ruke obgrlile struk. Tek sekundu prije nalazio se cijeli kat iznad nje!
Zagnjurila je lice u njegovo rame i, premda ju je istina još uvijek plašila, u njegovu zagrljaju Luce se osjećala poput mora koje nalazi obalu, poput putnika koji se nakon naporna i duga putovanja konačno vraća kući.
— Izabrala si izvrsno vrijeme za povratak — rekao je. Smi- ješak na njegovim usnama popuštao je pod teretom brige. Pogled nije skidao s neba iza nje.
— I ti ih vidiš ? — pitala je.
Daniel ju je pogledao, nesposoban odgovoriti. Usne su mu zadrhtale.
— Naravno da moţeš — šapnula je, jer sada se sve ukla- palo. Sjene, njegova priča, njihova prošlost. Plač ju je gušio
— Kako me moţeš voljeti? — jecala je. — Kako me moţeš podnijeti? — Rukom joj je obujmio lice. — O čemu govoriš? Kako to moţeš reći?
Srce joj. je gorjelo od nekontrolirana lupanja.
— Jer... — progutala je... ti si anđeo. Njegove ruke su omlitavjele. — Sto si rekla?
— Ti si anđeo, Daniele. Ja to znam. — Osjetila je kako u njoj raste bujica, navire sve snaţnije i provaljuje svom silinom.
— Nemoj mi reći da sam luda. Sanjam te, a ti su snovi previše stvarni da bih ih zaboravila. Zbog njih sam te zavoljela prije nego što si mi rekao ijednu lijepu riječ. — Danielove su je oči gledale, ali ništa nisu odavale.
— U snovima imaš krila i odnosiš me visoko u nebo koje ne prepoznajem, ali istodobno znam da sam ondje bila, u tvom naručju, već tisućama puta.
KIKA
Ĉelo je naslonila na njegovo. — Sada razumijem mnogo toga. — Zašto se primjerice krećeš tako graciozno, ili knjigu koju je napisao tvoj predak. Znam zašto te nitko nije posjetio na Roditeljski dan i zašto tvoje tijelo lebdi dok pliva. I zašto se, kada me ljubiš, osjećam kao u raju. — Zastala je uhvatiti dah. — Sada razumijem zašto ţiviš vječno. Jedino što ne razu- mijem jest što, zaboga, radiš sa mnom?! Jer ja sam samo... ja. — Crne čini sjena privukle su joj pogled u nebo. — A toliko sam toga skrivila!
S njegova lica nestalo je boje, iz čega je Luce izvukla samo jedan zaključak. — Ni ti ne razumiješ zašto...
— Ne razumijem što još uvijek radiš tu? — Luce je trepnu- la i kimnula nesretno, zatim se počela okretati.
— Ne! — povukao ju je natrag. — Ne odlazi! Nikada nisi... nikada nismo došli ovako daleko, ti i ja. — Sklopio je oči. — Bi li ono ponovila? — upitao ju je gotovo srameţljivo. — Reci mi... što sam?
— Ti si anđeo — polako je ponovila, iznenađeno proma- trajući Daniela kako sklapa oči i uzdiše od zadovoljstva, kao kad je ljubi. — Zaljubljena sam u anđela. — Sada je ona ţeljela sklopiti oči i uzdisati. Nagnula je glavu. — Ali u mojim sno- vima, tvoja krila...
Vreo, zavijajući vjetar nagrnuo je bočno, preko njih, goto- vo izbacivši Luce iz Danielova naručja. Daniel ju je zaštitio svojim tijelom. Oblak sjena — skakavaca smjestio se u krošnju stabla iza groblja odašiljući eksplozivno cvrčanje. Sada se golemo jato uzdizalo.
— Oh, Boţe! — šapnula je Luce. — Moram nešto učiniti! Moram ih zaustaviti!
— Luce! — Daniel joj je pomilovao obraz. — Pogledaj me! Nisi učinila ništa loše. I ne moţeš učiniti ništa u vezi — po- kazao je — s tim. — Odmahnuo je glavom. — Odakle ti po- misao da si ti na neki način kriva?
— Zato što — rekla je — cijeli ţivot vidim sjene...
KIKA
— Trebao sam nešto poduzeti kada sam to shvatio prošlog tjedna na jezeru. Ovo je tvoj prvi ţivot u kojem ih moţeš vidjeti — i to me plaši.
— Kako znaš da nije moja krivica? — pitala je, misleći na Todda i Trevora. Sjene su joj dolazile uvijek prije nego što se dogodilo nešto strašno.
Poljubio ju je u kosu. — Sjene koje vidiš zovu se navjestite- lji. Izgledaju strašno ali ne mogu ti nauditi. Sve što mogu jest promatrati, nakon čega izvješćuju o tome nekoga drugoga. One su raznosioci glasina. Demonska inačica srednjoškolskih tračerica.
— A ove sjene? — pokazala je prema drveću koje je obru- bljivalo groblje. Grane su se povijale pod teţinom tmine, guste i ljepljive poput blata. Daniel ih je mirno promatrao. — To su sjene koje su navjestitelji pozvali. U bitku.
Luceini udovi ohladili su se od straha. — Kakvu... kakvu bitku?
— Veliku — rekao je jednostavno, podiţući bradu. — Ali, za sada se samo razmeću. Još imamo vremena. — Netko iza njih blago se nakašljao, našto je Luce poskočila od iznenađe- nja. U znak pozdrava gospođici Sophiji, koja je stajala u sjeni mauzoleja, Daniel se naklonio. Kosa joj se oslobodila ukosni- ca; bila je raščupana i izgledala je divlje i neukrotivo poput pogleda u njezinim očima. Zatim je iza gospođice Sophije još netko istupio naprijed. Penn. Ruke je ugurala u dţepove ja- kne. Lice joj je bilo crveno, razdjeljak vlaţan od znoja. Pogle- dala je Luce i slegnula ramenima kao da ţeli reći, Nemam ni
najblaţeg pojma o čemu se tu radi, ali nisam te mogla tek tako napustiti. Sebi usprkos, Luce se nasmiješila.
Gospođica Sophia prišla je korak bliţe i podigla knjigu u zrak.
— Naša Lucinda malo je istraţivala.
Daniel je protrljao bradu. — Ĉitala si tu staru knjigu? Ni- sam je trebao napisati... — Zvučao je gotovo srameţljivo — a u Luceinu slagalicu upravo se uklopio još jedan dio.
KIKA
— Ti si to napisao — rekla je. — Skice na marginama su tvoje. Ti si zalijepio našu fotografiju na korice.
— Našla si fotografiju. — Daniel se nasmiješio i privinuo je bliţe kao da je dirnut uspomenama probuđenim na spomen njihove slike. — Naravno.
— Nisam odmah shvatila, ali kada sam vidjela koliko smo bili sretni, u meni se nešto prelomilo. I tada sam znala.
Rukom je obgrlila njegov vrat i pribliţila njegovo lice svo- jem, ne mareći za Penn i gospođicu Sophiju. Kada su se Da- nielove usne spustile na njezine, sve je nestalo; grozovito i mračno groblje, oronuli spomenici i vrećaste sjene ukopane u krošnjama drveća, čak i mjesec i zvijezde nad njima.
Prvi put kada je vidjela sliku iz Helstona, uplašila se. Po- misao da je u prošlosti ţivjelo toliko preslika same nje — bilo joj je to previše. Ali sada, kada se nalazila u Danielovu na- ručju, oţivjela je, oţivio je i udruţio se sav golemi konzorcij Lucindi koje su se od davne prošlosti opetovano zaljubljivale u Daniela. Iz njezina srca, duše i tijela izlilo se more ljubavi i ispunilo prostor među njima.
Napokon je čula njegove riječi, napokon je razumjela ono što joj je rekao dok su promatrali sjene — nije učinila ništa loše. Je li to mogla biti istina? Da nije skrivila Toddovu i Trevorovu smrt kao što je vjerovala? Kada se prvi put za- pitala je li to moguće, znala je da je Daniel govorio istinu.
Bilo je to poput buđenja iz dugog košmara. Više nije bila tek djevojka ostriţene kose, u vrećastoj crnoj odjeći, više nije bila tek vječna izgrednica, prestrašena od gnjileţi groblja, koja se s pravom nalazi u popravnom domu.
— Daniele — rekla je njeţno mu odgurujući ramena kako bi mu vidjela oči. — Zašto mi nisi prije priznao da si anđeo? Ĉemu taj govor o prokletstvu?
Daniel ju je uznemireno promatrao.
— Nisam luda — uvjerila ga je. — Samo se pitam.
— Nisam mogao — rekao je. — Sve je povezano, zamršeno. Sve do sada nisam znao da ćeš moći sama otkriti. Da sam ti
KIKA
se razotkrio prerano, ili u pogrešno vrijeme, pobjegla bi i ja bih opet morao čekati. Već sam predugo čekao.
— Koliko? — Luce je ţeljela znati.
— Ne toliko da bih zaboravio kako si vrijedna svakog na- pora. Svake ţrtve i patnje. — Na trenutak je sklopio oči. Za- tim je pogledao Penn i gospođicu Sophiju.
Penn je sjedila naslonjena na mahovinom obraslu crnu grobnicu. Njezina brada počivala je na koljenima, lakomo je grizla nokte. Gospođica Sophia stajala je s rukama na boko- vima i izgledala kao da ţeli nešto reći.
Daniel se povukao korak natrag, a Luce je osjetila kako među njima struji leden zrak. — Još uvijek se bojim da bi svaki tren mogla...
— Daniele! — gospođica Sophia viknula je prijekorno. On je odmahnuo rukom na njezine riječi. — Naša veza
nije tako jednostavna kao što bi ti ţeljela da bude.
— Naravno da nije — rekla je Luce. — Hoću reći, ti si anđeo, i sada kada to znam...
— Lucinda Price! — Ovaj put Luce je bila predmet ljutnje gospođice Sophije. — Ono što ti Daniel ima reći — ti ne ţeliš
znati! — upozorila ju je. — A ti, Daniele, nemaš na to pravo. To će je ubiti.
Luce je odmahnula glavom, zbunjena zahtjevom gospo- đice Sophije.
— Mislim da mogu preţivjeti malo istine.
— Ovo nije malo istine. — rekla je gospođica Sophia, pri- šavši naprijed i postavivši se između njih. — A ti je nećeš preţivjeti. Jer je nisi preţivjela nijednom tijekom tolikih ti- sućljeća od Pada.
— Daniel, o čemu ona govori? — Luce je posegnula iza le- đa gospođice Sophije za njegovim zapešćem, ali knjiţničarka joj je odgurnula ruku. — Mogu to podnijeti — Luce je rekla osjetivši kako joj se u dnu trbuha ţivci steţu u čvor. — Dosta mi je tajni. Volim ga.
Sada je prvi put izrekla te riječi naglas. Jedino je ţalila što je te tri najvaţnije riječi koje je znala uputila gospođici
KIKA
Sophiji umjesto Danielu. Okrenula se prema njemu. Oči su mu blistale.
— To je istina. — rekla je. — Volim te. Klap.
Klap. Klap.
Klap. Klap. Klap. Klap.
Polagan, ali glasan pljesak odzvanjao je iz drveća iza njih. Daniel se prenuo i vidno ukočio, okrenuvši se prema šumi, a Luce je preplavljivao stari, poznati strah, groza od onoga što je prije nje razaznao u tmini.
— Oh, bravo! Bravo! Uistinu. Dirnut sam u dušu — a ovih dana to nije česta pojava, ţalosno priznajem.
Cam je stupio na čistinu. Njegove oči bile su obrubljene gustim i svjetlucavim zlatnim sjenilom, od čega mu je lice svijetlilo poput mjesečine i zadobilo izgled divlje mačke.
— To je bilo tako nevjerojatno slatko — rekao je. — I on tebe jednako voli, zar ne, osvajaču ţenskih srca? Zar ne, Da- niele?
— Came — Daniel ga je upozorio. — Ne čini to.
— Što? — Cam je upitao podigavši lijevu ruku u zrak. Jed- nom je pucnuo prstima i malen plamen, veličine zapaljene šibice, zapalio se u zraku nad njegovim dlanom. — Misliš ovo?
Odjek pucketanja prstima kao da se zadrţao u zraku, od- bijao se o nadgrobne spomenike, postajao sve glasniji, umna- ţao se odjekujući. Isprva je Luce mislila da je zvuk nastavak pljeskanja, kao da demonska publika iz tmine plješće i ruga se Luceinoj i Danielovoj ljubavi, poput Cama maločas. Zatim se sjetila gromoglasna klepetanja tisuća krila od maloprije. Zvuk je polako zadobivao oblik, pretvarao se u tisuće djelića lepršave tame. Luce je prestala disati. Roj sjena u obliku ska- kavaca, što je nestao u šumi — još se jednom izdizao u zrak, iznad njihovih glava.
Njihovo bubnjanje postajalo je neizdrţivo, i Luce je po- krila uši rukama. U podnoţju mauzoleja Penn se zgurila za- bivši glavu među koljena. Daniel i gospođica Sophia stoički
KIKA
su promatrali nebo dok je kakofonija postajala sve glasnije i mijenjala se. Sada je sve više podsjećala na vrlo glasne prska- lice za vodu, ili... na siktaje tisuća zmija.
— Ili ovo? — Cam je upitao, slegnuvši ramenima dok se stravična tama slijegala oko njega.
Kukci su stali rasti, odmatati se, razvijati, povećavati do nemogućih razmjera, u jednom trenutku bili su kao nato- pljeni gustom, sluzavom tvari poput ljepila, a potom izrasli u crna, segmentirana tijela. Tada su se, kao da se privikavaju na sablasne udove koje su stvarali, tromo digli na noge i prišli bliţe, poput bogomoljki u ljudskoj veličini.
Okupili su se oko Cama, i on im je zaţelio dobrodošlicu. Ubrzo su se rasporedili u čvrste vojne redove, vojsku utjelov- ljene tmine, i stali iza Cama.
— Oprosti — rekao je udarivši se dlanom po čelu — jesi li mi rekao da to ne učinim?
— Daniele — prošaptala je Luce. — Što se događa?
— Zašto si prekinuo primirje? — viknuo je Camu.
— Oh. Dakle. Znaš što se kaţe za očajničke mjere — Cam se podrugljivo smijao — Gledajući tebe kako ljubiš njezino tijelo tim svojim savršenim, anđeoskim poljupcima... postao sam tako očajan.
— Prekini, Came! — Luce je viknula, kajući se što mu je dopustila da je makar dodirne.
— U pravo vrijeme. — Camove oči okrenule su se ka njoj.
— Oh, da, borit ćemo se, dušo. Za tebe. Još jednom. Pogladio je bradu i stisnuo oči. — Ovaj put ozbiljnije, re- kao bih. Bit će više ţrtava. Pomiri se s time.
Daniel je zagrlio Luce. — Reci mi zašto, Came! Toliko mi duguješ.
— Dobro znaš zašto! — zagrmio je Cam, pokazujući Luce. — Ona je još uvijek tu. Ali ne zadugo.
Rukama se podbočio, a nekoliko neprozirnih crnih sjena poprimilo je oblik golemih, beskrajnih, debelih zmija koje su stale gmizati njegovim tijelom i zatim obgrlile njegove ruke
KIKA
poput narukvica. Najveću od njih Cam je njeţno potapšao po glavi.
— Ovaj put, kada vaša ljubav nestane u toj tragično maloj hrpi pepela, bit će to zauvijek! Vidiš, ovaj put, sve je drukči- je. — Camovo lice bilo je razvučeno u širok osmijeh, a Luce se učinilo da je osjetila kako Danielovo tijelo, na trenutak, potresa drhtaj.
— Jedna stvar nije se promijenila, — a ja sam jako slab na tvoju predvidljivost, Grigori. — Cam je koraknuo korak na- prijed, za njim i cijela njegova vojska sjena zbog čega su Luce, Daniel, Penn i gospođica Sophia na tren malo ustuknuli. — Ti se bojiš — rekao je dramatično upirući prst u Daniela. — A ja ne.
— Jer nemaš što izgubiti — Daniel je ispljunuo riječi. — Nikada se ne bih mijenjao s tobom.
— Hmmm — rekao je Cam, kuckajući prstom po bradi.
— To ćemo još vidjeti. — Pogledao je oko sebe, cereći se. — Moram li ti nacrtati? Da. Ĉujem da ćeš ovaj put izgubiti više nego prije. Nešto zbog čega će njezino uništenje biti utoliko slađe.
— O čemu govoriš? — pitao je Daniel.
Luce slijeva, gospođica Sophia otvorila je usta i ispustila niz zavijajućih, ţivotinjskih urlika. Rukama je mahnito i trzo- vito mahala iznad glave, kao da pleše kakav neobičan ples, očiju gotovo prozirnih u nekoj vrsti transa. Usne su joj se zgrčile i Luce je zabezeknuto shvatila da iz gospođice Sophije provaljuje bujica besmislenih riječi.
Daniel je zgrabio ruku gospođice Sophije i protresao je.
— Ne, imate potpuno pravo, to nema smisla — šapnuo je, i Luce je shvatila da je Daniel razumio neobičan jezik gospo- đice Sophije.
— Ti razumiješ što je rekla? — pitala je Luce.
— Dopusti nam da prevedemo — poznat glas zavikao je s krova mauzoleja. Arriane. Pored nje je stajala Gabbe. Obje je straga osvjetljavalo neobično svjetlo, a njihova tijela bila
KIKA
su obavijena čudesnim srebrnim sjajem. Skočile su dolje, na kriptu, prizemljivši se potpuno nečujno.
— Cam ima pravo, Daniele. — Gabbe je brzo rekla. — Ovaj put, nešto je drukčije... nešto u vezi s Luce. Krug bi
se mogao prekinuti — ali ne onako kako bismo mi to ţeljeli. Hoću reći... sve bi moglo završiti.
— Hoće li mi netko reći o čemu govorite! — rekla je Luce umiješavši se. — Što je drukčije? Prekinuti se — kako? Što je uopće na kocki u ovoj bitki?
Daniel, Arriane i Gabbe zurili su trenutak u nju, kao da pokušavaju shvatiti tko je i što tu radi, kao da su je nekad poznavali, ali se u međuvremenu toliko promijenila da joj lice nisu prepoznavali.
Napokon se oglasila Arriane. — Na kocki? — protrljala je oţiljak na vratu. — Pobijede li oni — zemlja će se pretvoriti u pakao. Bit će to kraj ovoga svijeta — kakvoga znamo. — Crni oblici oko Cama ispuštali su krikove, hrvali se i grizli, poneseni morbidnim, paklenim zagrijavanjem.
— Pobijedimo li mi? — Luce je s mukom protisnula. Gabbe je progutala, zatim smrtno ozbiljno izjavila. — Još ne znamo.
Daniel je naglo zateturao, odmaknuvši se od Luce i upe- rivši u nju prst. — O-o-ona nije... zamucao je, prekrivši usta. — Poljubac — prišao je naprijed i zgrabio Luceinu ruku. — Knjiga! Zato moţeš...
— Kreni na drugi dio, Daniele — Arriane je poţurivala. — Brzo razmišljaj! Strpljenje je vrlina, to je istina, ali znaš što Cam misli o vrlinama.
Daniel je stisnuo Luceinu ruku. — Moraš ići! Moraš otići odavde!
— Što? Zašto?
Pogledala je prvo Arriane pa Gabbe, očekujući da će joj ponuditi pomoć, pa ustuknula nakon što je mnoštvo srebrnih bljeskova sunulo s krova mauzoleja. Bilo je to poput beskraj- ne rijeke krijesnica oslobođenih iz goleme staklenke. Blještave pahuljice zasule su Arriane i Gabbe, čije su oči jednako sjajile
KIKA
i podsjetile Luce na vatromet na drţavni praznik 4. srpnja. Jedne godine bio je to posebno lijep vatromet; rasprskava- juće, srebrnkaste odsjaje plamsaja promatrala je u majčinim šarenicama, kao da su njezine oči zrcala.
Ali, večerašnji plamsaji nisu presušivali u oblake dima, poput vatrometa. Kada su dotaknuli travu, rascvali su se u graciozna bića, okruţena svjedošću u duginim bojama. Nji- hova tijela nisu bila ljudskog oblika, obrisi su se tek nejasno razaznavali. Bile su to prekrasne, presijavajuće zrake svjeda. Bila je to divna, anđeoska vojska, Luce je znala, brojem i sna- gom jednaka Camovim legijama. Tako je izgledala istinska dobrota i ljepota — svjeducava stvorenja boje dugina spektra, toliko čista da je pogled na njih izazivao bol, kao kada se gle- da u najdivniju pomrčinu ili samo nebo. Očekivala je da će je preplaviti zadovoljstvo, olakšanje, jer stajala je na strani onoga što je moralo prevagnuti u toj borbi. Ali, postalo joj je mučno.
Daniel je prislonio nadlanicu uz njezin obraz.
— Vruća je.
Gabbe je potapšala Luce po ruci i široko se nasmiješila. — U redu je, dušo — rekla je, odmaknuvši Danielovu ruku. Njezino otezanje bilo je na neki način umirujuće. — Mi ćemo nastaviti odavde. Ali, ti moraš otići. — Ovlaš je pogledala preko ramena, u hordu mraka iza Cama. — Smjesta.
Daniel je privukao Luce u posljednji zagrljaj.
— Ja ću je odvesti — uskliknula je gospođica Sophia. Još uvijek je pod rukom drţala knjigu. — Znam sigurno mjesto.
— Idi! — Daniel je rekao. — Potraţit ću te čim budem mogao. Samo mi obećaj da se nećeš osvrnuti.
U Luceinoj glavi rojila su se pitanja. — Ne ţelim te na- pustiti.
Arriane se progurala između njih i grubo gurnula Luce prema vratima groblja. — Oprosti Luce — rekla je. — Vrijeme
je da ovu bitku prepustiš nama. Mi smo na neki način struč- njaci u ovakvim stvarima.
Pennina ruka kliznula je u njezinu, potrčale su. Sada su toptale prema izlazu jednako brzo kao što su još nedavno si-
KIKA
lazile u potrazi za Danielom. Jurile su natrag, istom skliskom padinom, kroz oštre grane crnike i ruševne ostatke nadgrob- nih spomenika. Preskočile su odlomljeno kamenje i ţurile uz padinu, pribliţavajući se ţeljeznom luku vrata. Vreo vjetar mrsio joj je kosu, močvarni zrak taloţio se u plućima. Mjese- com se nisu mogle voditi, nije se vidio na nebu, svjedost iz središta groblja nestala je. Nije shvaćala što se događalo. Ni- malo. Također joj se nimalo nije sviđalo što je u tome bila jedina.
Strijela sila mraka udarila je u do ispred Luce i raskolila zemlju pred djevojkama u širok nazupčan kanjon. Luce i Penn spasile su se u zadnji čas. Gudura pred njima bila je široka koliko je Luce bila visoka, a duboka... mračno dno nije se moglo ni nazrijeti. Nepravilni rubovi pušili su se i cvrčali od vreline.
Penn je rekla bez daha. — Luce, bojim se!
— Djevojke, za mnom — viknula je gospođica Sophia.
Povela ih je desnom stranom, vijugala između mračnih grobova, dok su iza njih odjekivale eksplozije. — To su samo zvuči borbe — rekla je zadihano, poput kakva nesvakidašnjeg turističkog vodiča. — Bojim se da će se trajati neko vrijeme. — Luce se na svaki udar lecnula, ali nastavila je dalje, sve dok joj listovi nisu počeli gorjeti i dok Penn, iza nje, nije jauknula. Luce se okrenula i ugledala prijateljicu kako posrče, okrećući očima unatrag.
— Penn! — Luce je vrisnula, ispruţivši ruke da je uhvati prije nego što padne. Paţljivo ju je poloţila na do i okrenula na leđa. Gotovo je poţeljela da nije. Pennino rame bilo je
razrezano nečim crnim i nazupčanim. Zasjeklo je koţu dubo- ko i ostavilo pougljenjenu ranu i miris zagorjelog mesa. — Je li opasno? — Penn je hrapavo šapnula. Ubrzano je treptala, očito uzrujana činjenicom što ne moţe podići glavu i sama pogledati.
— Ne — Luce je slagala, odmahujući glavom. — Tek ogre- botina. — Progutala je, pokušavajući potisnuti mučninu koja
KIKA
je rasla u njoj dok je povlačila Pennin rasječen rukav pokuša- vajući ga sastaviti. — Boli li te kada te dodirujem?
— Ne znam — Penn je hriptala. — Ništa ne osjećam.
— Djevojke, kakvo je to zadrţavanje? — gospođica Sophia poţurila je natrag.
Luce je digla pogled prema gospođici Sophiji, zahtijevajući da ne otkrije Penn koliko je ozbiljno ozlijeđena.
I nije. Hitro je kimnula Luce, zatim provukla ruke ispod Pennina tijela i podigla je poput roditelja koji nosi dijete u krevet. — Imam te — rekla je. — Još malo.
— Hej — Luce je pratila gospođicu Sophiju koja je nosila Penn kao da se radi o vreći perja. — Kako moţete...
— Bez pitanja dok se ne maknemo daleko od ovoga svega — rekla je gospođica Sophia.
— Daleko... — Luce ništa nije manje ţeljela nego biti da- leko od Daniela. Kada su prešle prag groblja, i stajale na rav- nom du školskog dvorišta, nije se mogla suzdrţati. Osvrnula se. Odmah je shvatila zašto joj je Daniel rekao da to ne čini.
Spiralan srebrno-zlatni vatreni stup rasprsnuo se iz mrač- nog središta groblja. Svjetlosni obrub širine samog groblja uzdizao se u zrak desetke metara i palio oblake. Tamne sjene nasrnule su na svjedost, ponegdje bi se koji pipak odvojio i sjena bi uz urlik odletjela u noć. Kako su se vijugavi nizovi pomicali, tako je zrak ispunilo još srebra i zlata i zvuk jed- nostavna akorda, glasnog poput moćna vodopada, kojem nije
bilo kraja. Duboki tonovi grmjeli su u noći, visoki odzvanjali i širili se prostorom.
Bila je to veličanstvena, savršeno harmonična, nebeska glazba, nečuvena na zemlji. Prizor kojem je svjedočila bio je istodobno zadivljujuć i jezovit, a sve je zaudaralo na sumpor.
Ljudi, kilometrima uokolo, vjerojatno su mislili da je do- šao kraj svijeta. Luce nije znala što misliti. Srce joj je ubrzalo.
Daniel ju je upozorio da se ne osvrće, jer znao je da bi mu se zbog takva prizora poţeljela vratiti.
— Oh, ne, to nećeš učiniti! — rekla je gospođica Sophia, zgrabila Luce za ovratnik i povukla je za sobom. Tek kada
KIKA
su se pribliţile gimnastičkoj dvorani, Luce je shvatila da gos- pođica Sophia cijelo vrijeme nosi Penn, i to samo jednom rukom.
— Što ste vi? — Luce je upitala kada ju je gospođica Sop- hia gurnula kroz dvostruka vrata.
Iz dţepa svoje perlicama ukrašene veste izvadila je velik ključ i uvukla ga u udubinu u zidu od opeke, koja nimalo nije sličila vratima. Vrata su se tiho otvorila. Vodila su na dugo stubište, i gospođica Sophia pozvala je Luce da krene prva.
Pennine oči bile su sklopljene. Bila je u nesvijesti ili je trpjela previše boli. Sto god, bila je nevjerojatno tiha.
— Kamo idemo? — Luce je upitala. — Moramo odavde. Gdje je vaš auto? — Nije ţeljela plašiti Penn, ali trebale su liječnika. Hitno. — Tiho, ako znaš što je dobro za tebe! — gospođica Sophia letimično je pogledala Penninu ranu i uzdahnula. — Idemo u jedinu odaju koja nije obeščašćena opremom za vjeţbanje. Ondje moţemo biti na miru.
Uto je Penn, u naručju gospođice Sophie, stala stenjati. Krv je tekla iz ramena i ostavljala na mramornom podu gust i taman trag.
Luce je pogledala strme stube. Nije im se vidio kraj. — Za Pennino dobro, mislim da bismo trebale ostati tu dolje. Ubrzo će nam trebati pomoć.
Gospođica Sophia je uzdahnula, polegla Penn na kameni pod i hitro zaključala vrata kroz koja su upravo ušle. Luce se srušila na koljena pored svoje prijateljice. Penn je izgledala tako mala, tako krhka. Na mutnoj svjedosti što je dolazila iz profinjenog lustera od kovanog ţeljeza, i Luce je napokon shvatila koliko je teško Penn ozlijeđena.
Penn je bila jedina Luceina prijateljica u Maču i kriţu s kojom se mogla poistovjetiti i koje se nije bojala. Nakon što je Luce vidjela što su sve sposobni učiniti Arriane, Gabbe i Cam, malo toga joj je bilo jasno. Osim jednoga, Penn je bila jedina učenica Mača i kriţa poput Luce.
KIKA
Povrh toga, Penn je bila snaţnija osoba od Luce. Pamet- nija, veselija, ljubaznija. Samo uz Penninu pomoć Luce je prebrodila prve tjedne u popravnom domu. Bez Penn, tko zna što bi bilo s Luce.
— Oh, Penn! — Luce je uzdahnula. — Sve će biti u redu. Zarast će.
Penn je promrmljala nešto nerazumljivo zbog čega se Lu- ce uznemirila. Okrenula se prema gospođici Sophiji, koja je redom zatvarala sve prozore u zgradi. — Penn gubi snagu — Luce je rekla. — Moramo pozvati liječnika.
— Da, da — mrmljala je gospođica Sophia, činilo se da je bila zaokupljena mislima o nečemu drugome. Zatvarala je prozore kao da sjene s groblja upravo sada hrle k njima.
— Luce? — Penn je šapnula. — Bojim se.
— Nemoj se bojati. — Luce joj je stisnula ruku. — Ti si tako hrabra. Cijelo ovo vrijeme bila si moj oslonac, moj stup snage.
— Dosta s glupostima! — iza njih začuo se neobično ogru- bio glas gospođice Sophije, kojim je Luce još nije čula govo- riti. — Ona je stup soli!
— Što? — Luce je zbunjeno upitala. — Što to znači? Oči gospođice Sophije, poput crnih bisera, suzile su se u
crne proreze. Lice joj se izobličilo, nabralo, dok je ogorčeno odmahivala glavom. Zatim je vrlo sporom kretnjom izvukla iz veste dug, srebrn bodeţ. — Ta nas djevojka samo usporava.
Luce je razrogačenim očima promatrala gospođicu Sop- hiju kako podiţe bodeţ iznad glave. Penn, ošamućena, nije shvatila što se zbiva, ali Luce jest.
— Ne! — vrisnula je, ispruţivši ruke da zaustavi ruku gospođice Sophije i odgurne bodeţ. Ali, gospođica Sophia dobro je znala što radi. Spretno je odbila Luceinu ruku i od- gurnula je u stranu slobodnom rukom istodobno povlačeći oštricom noţa preko Pennina grla.
Penn je zagrgljala, zagrcnula se, zatim joj je disanje posta- lo isprekidano. Njezine oči prevrnule su se unatrag, kao da usredotočeno razmišlja. No, sada nije razmišljala, umirala je.
KIKA
Naposljetku se njezine pogled sreo s Luceinim. Postupno se maglio, disanje se smirivalo.
— Prljav posao, ali nuţan. — rekla je gospođica Sophia, obrisavši oštricu o Pennin crni dţemper.
Luce je zateturala natrag, pokrivši usta, nesposobna vri- štati, nesposobna odmaknuti pogled sa svoje prijateljice na samrti, nesposobna pogledati ţenu za koju je do tada sma- trala da je na njezinoj strani. Odjednom joj je sinulo zašto je gospođica Sophia zakračunala prozore i vrata u predvorju. Ne zato da nitko ne bi ušao. Nego zato da Luce ne bi izašla.
15 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 3:07 pm
Margita
Administrator
DEVETNAESTO POGLAVLjE IZVAN VIDOKRUGA
Na vrhu stuba nalazio se zid od opeke. Luce se oduvijek osjećala klaustrofobično u slijepim ulicama bilo kakve vrste, ali ovo je bilo mnogo gore, jer joj je uz grlo bio prislo- njen noţ. Usudila se virnuti natrag, prema strmom stubištu kojim su se uspele. Bio bi to veoma dug i bolan pad.
Gospođica Sophia opet je nesuvislo brbljala, mrmljala po- tiho dok je spretno otključavala još jedna tajna vrata. Gurnula je Luce u malenu crkvu, i nakon što je ušla za njom, zaključala vrata. U kapeli je bilo ledeno, i mirisalo snaţno na prašinu od krede. Borila se s disanjem, pokušavala je progutati kiselinu koja joj se skupljala u ustima.
Nije moguće da je Penn mrtva! Taj cijeli događaj sigurno se nije dogodio! Nemoguće je da je gospođica Sophia toliko zla. Daniel joj je rekao da moţe imati povjerenja u gospođicu Sophiju. Rekao joj da ode s njom, dok on ne mogne doći...
Gospođica Sophia nije obraćala paţnju na Luce, koračala je prostorijom, paleći svijeću za svijećom, prigibajući koljeno ispred svake, govoreći na jeziku koji Luce nije poznavala. Svi- jeće su blistale na zavjetnim pločama i otkrivale čistu, dobro odrţavanu crkvu, što je značilo da je još nedavno netko bio
KIKA
ondje. Ali, ključ tih tajnih vrata zacijelo je jedino gospođica Sophia imala? Tko bi drugi mogao znati za to mjesto?
Strop od crvenih pločica bio je kos. Zidove su prekrivale široke, izblijedjele tapiserije, s prizorima strahovitih likova,
poput bića dijelom čovjeka dijelom ribe, koje se bori s uz- burkanim morem. Ispred se nalazio bijel oltar, a uz sivi ka- meni zid nekoliko redova jednostavnih drvenih klupa. Luce je mahnitim pogledom traţila izlaz, ali ondje nije bilo vrata ili prozora. Noge su joj drhtale od bijesa i straha. Bila je u agoniji zbog Penn, koja je izdana i sama, leţala u podnoţju stuba.
— Zašto to činite? — rekla je, povukavši se prema predsvo- denim vratima kapele. — Vjerovala sam vam!
— To je tvoja greška, drago dijete — rekla je gospođica Sophia, grubo uvrnuvši Luceinu ruku. Zatim je bodeţ pono- vo prionuo uz njezin vrat, a Luce odvedena u prolaz među sjedalima. — Povjerenje je u najboljem slučaju put prema ne- dovoljnom oprezu. U najgorem, dobar način da izgubiš ţivot.
Gospođica Sophia gurnula je Luce prema oltaru. — Sada budi dobra i lezi, hoćeš li?
Noţ je bio previše blizu njezinu grlu, pa je Luce posluša- la. Na vratu je osjetila hladnoću i dodirnula ga je vrhovima prstiju. Kada ih je odmaknula, bili su crveni od točkastog traga krvi gdje je prislonjena oštrica probila koţu. Gospođica Sophia pljesnula ju je po ruci, odgurnuvši je od vrata.
— Misliš li da je ovo grozno, trebala bi vidjeti što propu- štaš van. — rekla je, a Luce je zadrhtala. Vani je bio Daniel.
Oltar je bio četvrtast podij, komad kamena ne mnogo veći od Luce. Stajala je na njemu i osjećala hladnoću i očajničku izloţenost, zamišljajući u klupama sjenovite obrise koji ţeljno očekuju da mučenje otpočne.
Pogledala je točno iznad sebe i u stropu te špilje ugledala — prozor, veliku rozetu od obojenog stakla što je svijetlila poput nebeske svjedosti. Motiv je bio sloţen, geometrijski, cvjetni — crvene i ljubičaste ruţe na tamnoplavoj pozadini. Da je mogla vidjeti kroz njega, bio bi joj mnogo ljepši.
KIKA
— Pogledajmo, gdje sam ono... ah, da! — gospođica Sop- hia posegnula je rukom pod oltar i vratila se s debelim uze- tom. — Nemoj mi se sada migoljiti — rekla je, mašući noţem prema Luce. Zatim je pomno vezala Luce uz oltar, provlačeći uţe kroz četiri rupe izbušene u površini oltara. Prvo je svezak gleţnjeve, zatim zapešća. Pokušavala je obuzdati grčenje od boli, vezana kao da ju se priprema na kakvo ţrtvovanje. — Sa- vršeno! — rekla je gospođica Sophia, čvrsto pritegnuvši kom- plicirane čvorove.
— Planirali ste ovo! — Luce je shvatila zaprepašteno. Gospođica Sophia nasmiješila se simpatično, kao i onda
kada je, u školskoj knjiţnici, Luce prvi put na nju naišla. — Ţeljela sam reći da ovo nije ništa osobno, Lucinda, ali zapra- vo, jest. — zakokodakala je. — Dugo sam čekala na ovaj tre- nutak s tobom.
— Zašto? — Luce je upitala. — Što ţelite od mene?!
— Tebe ţelim eliminirati — rekla je. — vidjeti Daniela oslo- bođena.
Ostavila je Luce privezanu uz oltar i primaknula se stalku za Bibliju, pored Luceinih stopala. Postavila je Grigorijevu knjigu na stalak i počela naglim pokretima listati stranice. Luce se prisjetila trenutka kada je prvi put otvorila tu knjigu i ugledala svoje lice uz Danielovo. I kada joj je, konačno, si- nulo da je Daniel anđeo. Tada još nije znala gotovo ništa, no bila je sigurna kako je ta fotografija značila da je njihova veza moguća.
Sada joj se činila nemogućom.
— Po cijele dane sjediš i uzdišeš za njim, zar ne? — upitala je gospođica Sophia. Silovito je sklopila knjigu i šakom uda- rila korice. — Upravo u tome je problem.
— Što je vama? — Luce se napinjala pod uzetima koja su je prikivala uz oltar. — Što je vas briga što Daniel i ja osjećamo
jedno prema drugome, ili s kime se itko od nas vida? — Ta luđakinja nije imala veze s njima!
— Voljela bih popričati s onim tko je odlučio staviti sud- binu svih naših vječnih duša u ruke dvoje zaljubljene djece i
KIKA
smatrao to briljantnom idejom! — Podigla je drhtavu ruku u zrak. — Oni bi sada da se ravnoteţa naruši. Pokazat ću im ja što će prevagnuti!
Vrh bodeţa zasvijedio je na svjedosti svijeća. Luce je skrenula pogled s oštrice. — Vi ste ludi!
— Ako sam zbog prinošenja posljednje ţrtve u najduţem, najvaţnijem ratu koji se ikada vodio, luda — ton gospođice Sophije davao je do znanja da Luce smatra ograničeno inteli- gentnom, jer sve to nije do tada znala — onda neka tako bude!
Pomisao da je gospođica Sophia imala moć završiti rat, nije bila logična Luce. Daniel je vani ratovao. A ono što se događalo tu, unutra, nije se s time moglo mjeriti. Unatoč tome što je gospođica Sophia prešla na drugu stranu.
— Rekli su da će zemljom zavladati pakao — rekla je Luce šaptom. — Bit će to kraj svijeta.
Gospođica Sophia počela se smijati. — Tako ti to sada izgleda. Sigurno te iznenađuje što sam ja na strani dobra, zar ne, Lucinda?
— Ako ste vi na strani dobra — Luce je bijesno rekla — tada ovaj rat nije vrijedan borbe.
Gospođica Sophia nasmiješila se kao da od Luce nije ni očekivala ništa drugo nego takve riječi. — Tvoja smrt bit će poticaj koji Danielu treba. Malen poticaj u pravom smjeru.
Luce se vrpoljila na oltaru. — Nećete mi valjda doista nauditi?!
Gospođica Sophia prišla joj je i unijela joj se u lice. Miris poput pudera za bebe, miris starih ţena, ispunio je Luceine nosnice i izazvao mučninu.
— Naravno da hoću — rekla je gospođica Sophia tresući divljom, raščupanom srebrnom kosom. — Ti si ljudsko biće zvano glavobolja.
— Ali, ja ću se vratiti. Daniel mi je rekao. — Luce je pro- gutala. Za sedamnaest godina.
— Ah, ne, nećeš. Ne ovaj put — rekla je gospođica Sophia.
— Kada si prvi put ušla u moju knjiţnicu vidjela sam nešto u tvojim očima, nešto drukčije, ali nisam znala o čemu je riječ.
KIKA
— Smiješila se Luce. — Mnogo puta sam te srela, Lucinda, i uglavnom si bila doslovno neizdrţivo dosadna.
Luce se ukočila, osjećala se tako izloţenom, kao da na tom oltaru leţi gola. Daniel ju je poznavao u prošlim ţivotima, to je bila jedna stvar, ali zar je moguće da su je poznavali i drugi?
— Ovaj put — nastavila je gospođica Sophia — imala si ne- ku vrstu pronicljivosti. Nepatvorenu bistrinu. Ali, do večeras nisam shvatila o čemu se radi... ah, ta predivna omaška tvojih agnostičkih roditelja!
— Zašto spominjete moje roditelje? — Luce je prosiktala.
— Pa, drago dijete, sve do sada si se vraćala samo zato što si u svakom ţivotu bila odgojena u vjerskom duhu. Ovaj put, odlukom svojih roditelja nisi krštena, i zato tvoju malu dušu svatko ima pravo pokušati pridobiti. Ona je svačija i ničija.
— Dramatično je slegnula ramenima. — A bez ritualnog pri- mitka u religiju, nema više reinkarnacija za Luce. To je jedna mala, ali ključna omaška u tvom ciklusu.
Zar su to Arriane i Gabbe pokušale natuknuti večeras na groblju? U Luceinoj glavi stalo je bolno kucati. Veo crvenih mrlja spustio joj se na oči, u ušima joj je počelo šumjeti. Pola- ko je treptala, svaki dodir vjeđa osjećala je poput eksplozije u glavi. Bilo joj je gotovo drago što leţi na podu. U suprotnom, vjerojatno bi se onesvijestila.
Ako je ovo zbilja kraj... ne, to nije moguće.
Gospođica Sophia nagnula se nad Luceino lice, pijucka- jući slinu dok je izgovarala sljedeće riječi. — Kada večeras umreš, tvoj ţivot je gotov. To je kraj. Kaput. U ovom ţivotu nisi ništa više od onoga kako se doimaš — glupa, sebična, razmaţena neznalica, djevojčica koja misli da svijet ovisi o tome hoće li izaći s kakvim zgodnim dečkom iz škole. Ĉak i kada tvoja smrt ne bi donijela ništa tako dugo očekivano, slavno i veličanstveno, svejedno bih uţivala ubijajući te.
Luce je promatrala gospođicu Sophiju kako podiţe noţ i vrhom prsta dotiče oštricu.
KIKA
Lucein um mahnito je radio. Danas je doznala toliko stva- ri, od toliko ljudi, a većinu toga nije stigla ni obraditi. Vrh bodeţa sada je počivao na koţi iznad njezina srca, i Luceine oči ponovo je prekrila magla. Osjećala je pritisak oštrice na svojim grudima, prste gospođice Sophije kako joj dotiču pr- snu kost i prostor među rebrima, i pomislila da je u luđačkom govoru gospođice Sophije ipak bilo istine. Polagati toliko nade u moć istinske ljubavi — koju je tek počela naslućivati u sebi — nije li to bilo naivno? Naposljetku, istinska ljubav nije mogla pobijediti u bitki koja se vani vodila. Moţda je neće moći spasiti ni od smrti na ovome oltaru.
Ali, morala je! Njezino srce još uvijek je kucalo za Daniela — i sve dok ne stane, Luce će duboko u sebi vjerovati u tu ljubav, u moć te ljubavi da je pretvori u bolju osobu, da nju i Daniela pretvori u nešto veličanstveno i pozitivno...
Bodeţ joj je probio koţu i Luce je kriknula — zatim još jedanput zaprepašteno, jer je izgledalo da se prozor od oboje- nog stakla upravo razbija u tisuće komadića, i propušta svjet- lost i brujanje u unutrašnjost crkve.
Muklo, prekrasno brujanje. Zasljepljujuću svjedost.
Dakle, umrla je.
Bodeţ je probio njezino tijelo dublje nego što je osjetila. Odlazila je na sljedeće mjesto. Kako drukčije objasniti svje- deće oblike što su lebdjeli iznad nje, prelijevali se u raznim bojama i spuštali s neba u bliještećim kaskadama nebeskog sjaja? Bilo je teško razaznati išta kroz toplu srebrnu svjedost. Svjedeća bića klizila su njezinom koţom, osjećala ih je na svo- me tijelu kao najmekši baršun, poput puslica na torti. Uţad koja joj je sapinjala ruke i noge opustila se, zatim odriješila, a njezino tijelo — moţda je to bila njezina duša — bilo je slobodno odletjeti u nebo.
Ĉula je meketavi glas gospođice Sophije. — Ne još! Sve se događa prebrzo. — Stara ţena nevoljko je odmaknula noţ s Luceinih grudi.
Luce je ubrzano treptala. Njezina zapešća. Odvezana. Nje- zini gleţnjevi. Slobodni. Malene krhotine plavog, crvenog,
KIKA
zelenog i zlatnog stakla prekrivale su joj tijelo, oltar i pod. Otirala ih je s tijela a one su je bole i iza sebe ostavljale tanke krvave tragove. Zaškiljila je prema rupi što je zjapila u stropu.
Ne, nije bila mrtva. Spasili su je. Anđeli. Daniel je došao po nju.
Gdje je bio? Jedva je vidjela oko sebe. Pokušala je pipati kroz svjetlost dok ga njezine ruke ne pronađu, sklope se iza njegova vrata i nikada, nikada, nikada ga ne ostave.
Ali, oko sebe je vidjela samo presijavajuća bića što su leb- djela i klizila prema i oko Luceina tijela poput svjetlucava perja. Vrvjela su prema njoj, njegujući ona mjesta na tijelu gdje su joj krhotine razbijena prozora porezale koţu. Zavoji prozirne svjetlosti brisali su krv s njezinih ruku i s plitkog ureza u grudima, dok sve nije posve zacijeljelo.
Gospođica Sophia potrčala je prema najdaljem zidu i stala mahnito tapkati dlanovima po opekama, traţeći tajna vrata. Luce ju je poţeljela zaustaviti, natjerati je da odgovara za
ono što je učinila i za ono što je umalo učinila, ali uto je dio srebrnog, bliještećeg svjeda zadobio najnjeţniji ljubičast ton i stalo dobivati obris.
Svjedosno pulsiranje potresalo je prostoriju. Od svjetlosti toliko veličanstvene, snaţnije od sunca, tresli su se zidovi i svijeće njihale i treperile u visokim, brončanim svijećnjacima.
Sablasne tapiserije klepetale su o kamene zidove. Gospo- đica Sophia zgurila se dok je Luce osjećala kako joj podrh- tavajuća svjetlost dopire do kostiju, poput dubinske masaţe. Zatim se svjetlost zgusnula, stala širiti toplinu, i konačno oblikovala u tijelo koje je Luce znala i oboţavala.
Pred oltarom, pred njom, stajao je Daniel. Bio je bos i gol do pasa, odjeven samo u bijele lanene hlače.
Nasmiješio joj se, zatim sklopio oči i raširio ruke. Paţljivo i vrlo njeţno, da je ne zaprepasti, duboko je izdahnuo i njegova krila počela su rasti. Pojavljivala su se postupno: dva bijela izrasta nicala su iz vrha njegovih ramena i niz njegova leđa, rasla u visinu, širinu, širila se na sve strane i očvršćivala.
KIKA
Luce je zurila u narezuckane rubove, čeznući da ih dodir- ne svojim prstima, obrazima, usnama. Unutrašnjost njegovih krila počela je svijetliti mekim, duginim spektrom. Upravo kao što je vidjela u snu. Ali sada, kada se san pretočio u stvar- nost, bila je u stanju gledati u ta krila bez vrtoglavice, bez potrebe da skrene pogled. Sada je mogla upijati pogledom Danielovu veličanstvenost.
Još uvijek je zračio svjetlost, kao iznutra osvijetljen. Jasno je vidjela njegove ljubičasto sive oči i pune usne. Njegove snaţne ruke i široka ramena. Mogla je ispruţiti ruke i privi- nuti se uz svjetlost svoje ljubavi.
Posegnuo je za njom. Na njegov dodir Luce je sklopila oči, očekujući da će je zagrliti nešto drugo, a ne njegovo zemaljsko tijelo. Ali, ne. Bio je to, jednostavno i nedvojbeno, Daniel.
Rukom je ovila njegov vrat i vrhovima prstiju, napeto, dota- knula njegova krila, bojeći se da bi se mogla opeci. Ali ona su se vila oko njezinih prstiju, mekša od najglatkijeg baršuna ili najraskošnijeg saga.
Bila su onakva kakvim ih je voljela zamišljati — poput pahuljasta, suncem okupana oblaka, kad bi ga mogla skupiti rukama.
— Tako si... lijep — šapnula je u njegova prsa. — Hoću reći, uvijek si lijep, ali sada...
— Plaše li te? — šapnuo je. — Je li ti bolno gledati? Odmahnula je glavom. — Mislila sam da će biti — rekla je,
sjećajući se svojih snova. — Ali jedino što boli jest ne gledati.
Uzdahnuo je s olakšanjem. — Ţelim da se sa mnom osje- ćaš sigurno. — Dok su ih svjetleće čestice zasipale poput konfeta, Daniel ju je privukao bliţe. — To je moţda previše za tebe.
Nagnula je glavu i razdvojila usne, čeznudjivo ţeleći upra- vo to, još više.
Prekinuo ih je glasan tresak vratima. Gospođica Sophia pronašla je stube. Daniel je lagano kimnuo i svjetlosno biće sijevnulo je kroz tajna vrata za ţenom.
KIKA
— Sto je to bilo? — pitala je Luce zureći za svjetlosnim tragom koji se gubio kroz otvorena vrata.
— Pomagač. — Daniel je podigao Luceinu bradu.
Tada se, usprkos Danielu, njegovoj ljubavi i zaštiti, sjetila svih mračnih događaja koji su se upravo zbili, Ĉama i njego- vih gromovitih i crnih mezimaca i osjetila oštar ubod nesi- gurnosti. Glavom joj se rojilo tisuće pitanja na koje nije bilo odgovora, toliko jezovitih događaja koje nikada neće shvatiti. Poput smrti jadne, drage, nevine Penn. Njezina besmislenog, nasilnog svršetka. Sjećanje na Penn svladalo je Luce i usne su joj zadrhtale.
— Penn je mrtva, Daniele. — rekla je. — Ubila ju je gos- pođica Sophia. Jedan trenutak mislila sam da je i mene ubila.
— Nikada ne bih dopustio da se to dogodi.
— Kako si znao da sam tu? Kako uvijek znaš kako me spasiti? — Odmahnula je glavom. — Oh, moj Boţe! — polako je šaptala dok joj se spoznaja obrušavala na glavu. — Ti si moj anđeo čuvar!
Daniel se zasmijuljio. — Ne baš. Ali, hvala na komplimentu. Luce se zarumenjela. — Pa, kakav si ti onda anđeo?
— Trenutačno nezaposlen. — rekao je Daniel. Ostatak sre- brne svjedosti iza njega počeo se razdvajati. Luce se okrenula i zagledala u svjedost koja se skupljala i zgušnjavala, kao oko Daniela maločas, i stvarala obrise dvaju poznatih tijela, dok joj je srce poskakivalo u grudima. Arriane i Gabbe.
Gabbeina krila već su bila razmotana. Široka i baršunasta, tri puta veća od njezina tijela, pernata, njeţno nazubljenih rubova, upravo kao na čestitkama i u filmovima, s naznakom blijedoruţičaste boje na vrhovima. Luce je primijetila da ma- šu vrlo lagano i meko, a da Gabbeina stopala lebde nekoliko centimetara iznad da.
Arrianeina krila bila su glatkija, mekša, s oštrijim rubovi- ma, gotovo poput krila divovskog leptira. Kroz njih je djelo- mično prosijavala svjetlost; sjajila su i odašiljala na kameni pod prizme svjetlosti u duginim bojama što su se neprestano
KIKA
mijenjale. Poput same Arriane, bila su neobična i zavodljiva i totalno otkvačena.
— Trebala sam pretpostaviti — rekla je Luce, dok joj se licem širio osmijeh.
Gabbe je uzvratila osmijehom, a Arriane se lagano naklo- nila i prignula koljeno.
— Što se događa ondje? — pitao je Daniel primijetivši bri- gu na Gabbeinu licu.
— Moramo odvesti Luce odavde!
Bitka — zar još nije završena? Ako su Daniel, Gabbe i Arriane tu — to zacijelo znači da su pobijedili, zar ne? Lu- ceine oči sijevnule su prema Danielu. Ali, njegov izraz lica ništa nije odavao.
— Netko mora krenuti za gospođicom Sophijom — rekla je Arriane. — Sigurno nije sama u ovome.
Luce je progutala. — Zar je gospođica Sophia na Camovoj strani? Zar je i ona demon? Pali anđeo? — Taj izraz zapamtila je s predavanja gospođice Sophije.
Daniel je stisnuo zube. Ĉak su i njegova krila bila ukočena od bijesa. — Nije demon — promrmljao je — ali ni anđeo, to je sigurno. Mislili smo da je na našoj strani. Nismo je smjeli pripustiti ovako blizu.
— Bila je jedna od dvadeset i četiri starješine — Gabbe je dodala. Spustila je stopala na tlo i blijedoruţičasta krila ugurala iza sebe kako bi mogla sjesti na oltar. — To je vrlo utjecajan poloţaj. Ali, ovaj dio sebe dobro je skrivala.
— Ĉim smo stigle ovamo, ona kao da je poludjela — Luce je rekla. Protrljala je vrat ondje gdje ju je okrznula bodeţom.
— Oni jesu ludi — Gabbe je rekla. — Ali i vrlo ambiciozni. Gospođica Sophia pripada tajnoj sekti. Sada su mi jasni svi znakovi. Da sam barem prije shvatila! Nazivaju se Zhsmae- lim. Odijevaju se jednako i sve ih krasi jednaka... elegancija. Oduvijek sam ih smatrala samo razmetljivcima. Nitko u raju nije ih shvaćao odveć ozbiljno — nastavila je upućivati Luce — ali odsad hoće. Ono što je noćas učinila kaţnjivo je
KIKA
progonstvom. Sada će viđati Cama i Molly mnogo više nego što je mislila.
— Dakle, Molly je također pali anđeo — Luce je polako upitala. Nakon svega što je večeras doznala, taj je podatak imao najviše smisla.
— Luce, svi mi smo pali anđeli — Daniel je rekao — Riječ je o tome da smo se opredijelili za dvije različite strane.
— Je li još tko iz ove škole na — progutala je — drugoj strani?
— Roland — rekla je Gabbe.
— Roland? — Luce se zabezeknuta. — Ali, ti si se druţio s njim! Uvijek je tako karizmatičan i zabavan.
Daniel je slegnuo ramenima. Ali, Arriane je izgledala zab- rinuto. Njezina krila mahala su ţalobno i uzrujano, i podizala prašinu s poda.
— Jednog dana pridobit ćemo ga natrag — rekla je tiho.
— A što je bila Penn? — pitala je Luce. U grlu joj se stva- rao čvor, na oči navirale suze.
Daniel je odmahnuo glavom i stisnuo joj ruku.
— Penn je bila smrtnica. Nevina ţrtva ovog dugog i besmi- slenog rata. Tako mi je ţao, Luce.
— Dakle, cijela ta okrutna bitka što se večeras vodila...? — pitala je Luce. Gušila se. Nije još bila u stanju govoriti o Penn.
— ... samo je jedna od mnogih bitaka protiv demona — Gabbe je dovršila.
— Pa tko je pobijedio?
— Nitko — Daniel je gorko rekao. Podigao je s poda ve- liku krhotinu obojenog stakla i zavitlao je preko prostorije. Prsnula je u tisuće komadića, ali nije ga uspjela osloboditi ljutnje. — Nitko ne pobjeđuje. Jednom anđelu gotovo je nemoguće uništiti drugoga. Naše se bitke svode na mnogo tučnjave dok se svi ne umore i netko objavi kraj.
Luceinom glavom prohujala je neobična slika, i ona je poskočila kao udarena strujom. Dugom, crnom strijelom, ka- kvom je pogođena Penn, ravno u rame bio je ranjen i Daniel.
KIKA
Otvorila je oči, pogled joj je pao na njegovo desno rame. Na njegovim prsima bilo je krvi.
— Ozlijeđen si — šapnula je.
— Ne. — Daniel je rekao.
— Njega se ne moţe ozlijediti, on je...
— Daniele, što ti je to na ruci? — pitala je Arriane, upirući prstom u njegova prsa. — Je li to krv?
— To je Pennina krv — Daniel je odgovorio otresito. — Našao sam je u podnoţju stuba.
Luceino srce se stegnulo. — Moramo je pokopati. Uz nje- zina oca.
— Luce, dušo — rekla je Gabbe ustajući. — Voljela bih da imamo vremena za to, ali moramo ići, i to odmah.
— Ne mogu je napustiti. Osim mene, ona nema nikog.
— Luce — Daniel je počeo protrljavši čelo.
— Umrla mi je na rukama, Daniele. Zato što nisam bila pametnija, nego sam dopustila gospođici Sophiji da nas dove- de u ovu tamnicu za mučenje. — Luce ih je redom pogledala. — Jer mi nijedno od vas ništa nije reklo.
— U redu — rekao je Daniel. — Učinit ćemo za Penn ono što je ispravno, koliko god moţemo. Ali, nakon toga moramo te odvesti što dalje.
Nalet vjetra provukao se kroz pukotinu na stropu; svi- jeće su zatreperile, zatresle su se krhotine stakla zaostale u razbijenom prozoru. Zatim su pale poput kiše ivera. Gabbe je na vrijeme kliznula s oltara i pribliţila se Luce. Nije se doimala nimalo zbunjenom. — Ima Daniel pravo — rekla je. — Primirje vrijedi samo za anđele. A sada kada mnogi znaju — zastala je, pročišćavajući grlo — za promjenu u tvom smrtnom statusu, za tebe će se zainteresirati pripadnici druge strane.
Arrianeina krila odigla su se s da. — A mnogi s naše strane pomagat će ti pri obrani. — rekla je lebdeći prema Luce i smještajući se s njezine druge strane, kao da joj svojom prisut- nošću ţeli otkloniti sumnje.
KIKA
— Još uvijek ne shvaćam — rekla je Luce. — Zašto je to toliko vaţno? Zašto sam ja toliko vaţna? Zato što me Daniel voli?
Daniel je uzdahnuo. — Djelomično, premda zvuči zbilja nevino.
— Znaš i sama kako svi oboţavaju mrziti sreću zaljubljenih ptičica. — Arriane je upala u riječ.
— Dušo, ovo je jedna vrlo duga priča — Gabbe joj je rekla razborito.
— Moţemo ti je otkrivati jedino postupno, poglavlje po poglavlje.
— Jednako kao za moja krila — Daniel je dodao — morat ćeš mnogo toga sama osvijestiti.
— Ali, zašto? — Luce je zahtijevala odgovor. Razgovor ju je toliko frustrirao. Osjećala se poput djeteta kojem je reče- no da će ţeljeni predmet dobiti kad odraste. — Zašto mi ne moţete pomoći da shvatim?
— Moţemo pomoći. — Arriane je rekla — ali ne smijemo te preopteretiti odjednom. Jednako kao što mjesečara ne smi- jemo naglo pobuditi. Suviše je opasno.
Luce se obgrlila rukama. — Ubilo bi me — izrekla je riječi koje su ostali izbjegavali.
Daniel ju je zagrlio. — Tako je bilo u prošlosti. Osim toga, za jednu noć imala si dovoljno bliskih susreta sa smrću.
— I što sada? Morat ću napustiti školu? — Okrenula se prema Danielu. — Kamo ćeš me odvesti?
Namrštio se i skrenuo pogled. — Ja te nikamo ne mogu
odvesti. Privukao bih preveliku pozornost. Morat ćemo se osloniti na nekoga drugog. Postoji jedan smrtnik kojemu moţemo vjerovati. — Pogledao je Arriane.
— Otići ću po njega — rekla je i ustala.
— Ne ţelim te ostaviti — Luce je rekla Danielu. Usne su joj drhtale. — Tek sam te dobila natrag.
Daniel joj je poljubio čelo, probudivši u njoj vatru koja joj se proširila tijelom. — Na sreću, imamo još malo vremena.
KIKA
DVADESETO POGLAVLJE U ZORU
Zora. Posljednje svitanje koje će vidjeti u Maču i kriţu na... tko zna koliko dugo. Dok je Luce izlazila kroz vra- ta gimnastičke dvorane zagrnuta puzavicama, nebom boje šafrana odzvanjalo je gukanje divlje golubice. Daniel i Luce drţali su se za ruke i polako pribliţavali groblju, nijemo gaze- ći mirnu travu školskog dvorišta.
Na vrhu stuba nalazio se zid od opeke. Luce se oduvijek osjećala klaustrofobično u slijepim ulicama bilo kakve vrste, ali ovo je bilo mnogo gore, jer joj je uz grlo bio prislo- njen noţ. Usudila se virnuti natrag, prema strmom stubištu kojim su se uspele. Bio bi to veoma dug i bolan pad.
Gospođica Sophia opet je nesuvislo brbljala, mrmljala po- tiho dok je spretno otključavala još jedna tajna vrata. Gurnula je Luce u malenu crkvu, i nakon što je ušla za njom, zaključala vrata. U kapeli je bilo ledeno, i mirisalo snaţno na prašinu od krede. Borila se s disanjem, pokušavala je progutati kiselinu koja joj se skupljala u ustima.
Nije moguće da je Penn mrtva! Taj cijeli događaj sigurno se nije dogodio! Nemoguće je da je gospođica Sophia toliko zla. Daniel joj je rekao da moţe imati povjerenja u gospođicu Sophiju. Rekao joj da ode s njom, dok on ne mogne doći...
Gospođica Sophia nije obraćala paţnju na Luce, koračala je prostorijom, paleći svijeću za svijećom, prigibajući koljeno ispred svake, govoreći na jeziku koji Luce nije poznavala. Svi- jeće su blistale na zavjetnim pločama i otkrivale čistu, dobro odrţavanu crkvu, što je značilo da je još nedavno netko bio
KIKA
ondje. Ali, ključ tih tajnih vrata zacijelo je jedino gospođica Sophia imala? Tko bi drugi mogao znati za to mjesto?
Strop od crvenih pločica bio je kos. Zidove su prekrivale široke, izblijedjele tapiserije, s prizorima strahovitih likova,
poput bića dijelom čovjeka dijelom ribe, koje se bori s uz- burkanim morem. Ispred se nalazio bijel oltar, a uz sivi ka- meni zid nekoliko redova jednostavnih drvenih klupa. Luce je mahnitim pogledom traţila izlaz, ali ondje nije bilo vrata ili prozora. Noge su joj drhtale od bijesa i straha. Bila je u agoniji zbog Penn, koja je izdana i sama, leţala u podnoţju stuba.
— Zašto to činite? — rekla je, povukavši se prema predsvo- denim vratima kapele. — Vjerovala sam vam!
— To je tvoja greška, drago dijete — rekla je gospođica Sophia, grubo uvrnuvši Luceinu ruku. Zatim je bodeţ pono- vo prionuo uz njezin vrat, a Luce odvedena u prolaz među sjedalima. — Povjerenje je u najboljem slučaju put prema ne- dovoljnom oprezu. U najgorem, dobar način da izgubiš ţivot.
Gospođica Sophia gurnula je Luce prema oltaru. — Sada budi dobra i lezi, hoćeš li?
Noţ je bio previše blizu njezinu grlu, pa je Luce posluša- la. Na vratu je osjetila hladnoću i dodirnula ga je vrhovima prstiju. Kada ih je odmaknula, bili su crveni od točkastog traga krvi gdje je prislonjena oštrica probila koţu. Gospođica Sophia pljesnula ju je po ruci, odgurnuvši je od vrata.
— Misliš li da je ovo grozno, trebala bi vidjeti što propu- štaš van. — rekla je, a Luce je zadrhtala. Vani je bio Daniel.
Oltar je bio četvrtast podij, komad kamena ne mnogo veći od Luce. Stajala je na njemu i osjećala hladnoću i očajničku izloţenost, zamišljajući u klupama sjenovite obrise koji ţeljno očekuju da mučenje otpočne.
Pogledala je točno iznad sebe i u stropu te špilje ugledala — prozor, veliku rozetu od obojenog stakla što je svijetlila poput nebeske svjedosti. Motiv je bio sloţen, geometrijski, cvjetni — crvene i ljubičaste ruţe na tamnoplavoj pozadini. Da je mogla vidjeti kroz njega, bio bi joj mnogo ljepši.
KIKA
— Pogledajmo, gdje sam ono... ah, da! — gospođica Sop- hia posegnula je rukom pod oltar i vratila se s debelim uze- tom. — Nemoj mi se sada migoljiti — rekla je, mašući noţem prema Luce. Zatim je pomno vezala Luce uz oltar, provlačeći uţe kroz četiri rupe izbušene u površini oltara. Prvo je svezak gleţnjeve, zatim zapešća. Pokušavala je obuzdati grčenje od boli, vezana kao da ju se priprema na kakvo ţrtvovanje. — Sa- vršeno! — rekla je gospođica Sophia, čvrsto pritegnuvši kom- plicirane čvorove.
— Planirali ste ovo! — Luce je shvatila zaprepašteno. Gospođica Sophia nasmiješila se simpatično, kao i onda
kada je, u školskoj knjiţnici, Luce prvi put na nju naišla. — Ţeljela sam reći da ovo nije ništa osobno, Lucinda, ali zapra- vo, jest. — zakokodakala je. — Dugo sam čekala na ovaj tre- nutak s tobom.
— Zašto? — Luce je upitala. — Što ţelite od mene?!
— Tebe ţelim eliminirati — rekla je. — vidjeti Daniela oslo- bođena.
Ostavila je Luce privezanu uz oltar i primaknula se stalku za Bibliju, pored Luceinih stopala. Postavila je Grigorijevu knjigu na stalak i počela naglim pokretima listati stranice. Luce se prisjetila trenutka kada je prvi put otvorila tu knjigu i ugledala svoje lice uz Danielovo. I kada joj je, konačno, si- nulo da je Daniel anđeo. Tada još nije znala gotovo ništa, no bila je sigurna kako je ta fotografija značila da je njihova veza moguća.
Sada joj se činila nemogućom.
— Po cijele dane sjediš i uzdišeš za njim, zar ne? — upitala je gospođica Sophia. Silovito je sklopila knjigu i šakom uda- rila korice. — Upravo u tome je problem.
— Što je vama? — Luce se napinjala pod uzetima koja su je prikivala uz oltar. — Što je vas briga što Daniel i ja osjećamo
jedno prema drugome, ili s kime se itko od nas vida? — Ta luđakinja nije imala veze s njima!
— Voljela bih popričati s onim tko je odlučio staviti sud- binu svih naših vječnih duša u ruke dvoje zaljubljene djece i
KIKA
smatrao to briljantnom idejom! — Podigla je drhtavu ruku u zrak. — Oni bi sada da se ravnoteţa naruši. Pokazat ću im ja što će prevagnuti!
Vrh bodeţa zasvijedio je na svjedosti svijeća. Luce je skrenula pogled s oštrice. — Vi ste ludi!
— Ako sam zbog prinošenja posljednje ţrtve u najduţem, najvaţnijem ratu koji se ikada vodio, luda — ton gospođice Sophije davao je do znanja da Luce smatra ograničeno inteli- gentnom, jer sve to nije do tada znala — onda neka tako bude!
Pomisao da je gospođica Sophia imala moć završiti rat, nije bila logična Luce. Daniel je vani ratovao. A ono što se događalo tu, unutra, nije se s time moglo mjeriti. Unatoč tome što je gospođica Sophia prešla na drugu stranu.
— Rekli su da će zemljom zavladati pakao — rekla je Luce šaptom. — Bit će to kraj svijeta.
Gospođica Sophia počela se smijati. — Tako ti to sada izgleda. Sigurno te iznenađuje što sam ja na strani dobra, zar ne, Lucinda?
— Ako ste vi na strani dobra — Luce je bijesno rekla — tada ovaj rat nije vrijedan borbe.
Gospođica Sophia nasmiješila se kao da od Luce nije ni očekivala ništa drugo nego takve riječi. — Tvoja smrt bit će poticaj koji Danielu treba. Malen poticaj u pravom smjeru.
Luce se vrpoljila na oltaru. — Nećete mi valjda doista nauditi?!
Gospođica Sophia prišla joj je i unijela joj se u lice. Miris poput pudera za bebe, miris starih ţena, ispunio je Luceine nosnice i izazvao mučninu.
— Naravno da hoću — rekla je gospođica Sophia tresući divljom, raščupanom srebrnom kosom. — Ti si ljudsko biće zvano glavobolja.
— Ali, ja ću se vratiti. Daniel mi je rekao. — Luce je pro- gutala. Za sedamnaest godina.
— Ah, ne, nećeš. Ne ovaj put — rekla je gospođica Sophia.
— Kada si prvi put ušla u moju knjiţnicu vidjela sam nešto u tvojim očima, nešto drukčije, ali nisam znala o čemu je riječ.
KIKA
— Smiješila se Luce. — Mnogo puta sam te srela, Lucinda, i uglavnom si bila doslovno neizdrţivo dosadna.
Luce se ukočila, osjećala se tako izloţenom, kao da na tom oltaru leţi gola. Daniel ju je poznavao u prošlim ţivotima, to je bila jedna stvar, ali zar je moguće da su je poznavali i drugi?
— Ovaj put — nastavila je gospođica Sophia — imala si ne- ku vrstu pronicljivosti. Nepatvorenu bistrinu. Ali, do večeras nisam shvatila o čemu se radi... ah, ta predivna omaška tvojih agnostičkih roditelja!
— Zašto spominjete moje roditelje? — Luce je prosiktala.
— Pa, drago dijete, sve do sada si se vraćala samo zato što si u svakom ţivotu bila odgojena u vjerskom duhu. Ovaj put, odlukom svojih roditelja nisi krštena, i zato tvoju malu dušu svatko ima pravo pokušati pridobiti. Ona je svačija i ničija.
— Dramatično je slegnula ramenima. — A bez ritualnog pri- mitka u religiju, nema više reinkarnacija za Luce. To je jedna mala, ali ključna omaška u tvom ciklusu.
Zar su to Arriane i Gabbe pokušale natuknuti večeras na groblju? U Luceinoj glavi stalo je bolno kucati. Veo crvenih mrlja spustio joj se na oči, u ušima joj je počelo šumjeti. Pola- ko je treptala, svaki dodir vjeđa osjećala je poput eksplozije u glavi. Bilo joj je gotovo drago što leţi na podu. U suprotnom, vjerojatno bi se onesvijestila.
Ako je ovo zbilja kraj... ne, to nije moguće.
Gospođica Sophia nagnula se nad Luceino lice, pijucka- jući slinu dok je izgovarala sljedeće riječi. — Kada večeras umreš, tvoj ţivot je gotov. To je kraj. Kaput. U ovom ţivotu nisi ništa više od onoga kako se doimaš — glupa, sebična, razmaţena neznalica, djevojčica koja misli da svijet ovisi o tome hoće li izaći s kakvim zgodnim dečkom iz škole. Ĉak i kada tvoja smrt ne bi donijela ništa tako dugo očekivano, slavno i veličanstveno, svejedno bih uţivala ubijajući te.
Luce je promatrala gospođicu Sophiju kako podiţe noţ i vrhom prsta dotiče oštricu.
KIKA
Lucein um mahnito je radio. Danas je doznala toliko stva- ri, od toliko ljudi, a većinu toga nije stigla ni obraditi. Vrh bodeţa sada je počivao na koţi iznad njezina srca, i Luceine oči ponovo je prekrila magla. Osjećala je pritisak oštrice na svojim grudima, prste gospođice Sophije kako joj dotiču pr- snu kost i prostor među rebrima, i pomislila da je u luđačkom govoru gospođice Sophije ipak bilo istine. Polagati toliko nade u moć istinske ljubavi — koju je tek počela naslućivati u sebi — nije li to bilo naivno? Naposljetku, istinska ljubav nije mogla pobijediti u bitki koja se vani vodila. Moţda je neće moći spasiti ni od smrti na ovome oltaru.
Ali, morala je! Njezino srce još uvijek je kucalo za Daniela — i sve dok ne stane, Luce će duboko u sebi vjerovati u tu ljubav, u moć te ljubavi da je pretvori u bolju osobu, da nju i Daniela pretvori u nešto veličanstveno i pozitivno...
Bodeţ joj je probio koţu i Luce je kriknula — zatim još jedanput zaprepašteno, jer je izgledalo da se prozor od oboje- nog stakla upravo razbija u tisuće komadića, i propušta svjet- lost i brujanje u unutrašnjost crkve.
Muklo, prekrasno brujanje. Zasljepljujuću svjedost.
Dakle, umrla je.
Bodeţ je probio njezino tijelo dublje nego što je osjetila. Odlazila je na sljedeće mjesto. Kako drukčije objasniti svje- deće oblike što su lebdjeli iznad nje, prelijevali se u raznim bojama i spuštali s neba u bliještećim kaskadama nebeskog sjaja? Bilo je teško razaznati išta kroz toplu srebrnu svjedost. Svjedeća bića klizila su njezinom koţom, osjećala ih je na svo- me tijelu kao najmekši baršun, poput puslica na torti. Uţad koja joj je sapinjala ruke i noge opustila se, zatim odriješila, a njezino tijelo — moţda je to bila njezina duša — bilo je slobodno odletjeti u nebo.
Ĉula je meketavi glas gospođice Sophije. — Ne još! Sve se događa prebrzo. — Stara ţena nevoljko je odmaknula noţ s Luceinih grudi.
Luce je ubrzano treptala. Njezina zapešća. Odvezana. Nje- zini gleţnjevi. Slobodni. Malene krhotine plavog, crvenog,
KIKA
zelenog i zlatnog stakla prekrivale su joj tijelo, oltar i pod. Otirala ih je s tijela a one su je bole i iza sebe ostavljale tanke krvave tragove. Zaškiljila je prema rupi što je zjapila u stropu.
Ne, nije bila mrtva. Spasili su je. Anđeli. Daniel je došao po nju.
Gdje je bio? Jedva je vidjela oko sebe. Pokušala je pipati kroz svjetlost dok ga njezine ruke ne pronađu, sklope se iza njegova vrata i nikada, nikada, nikada ga ne ostave.
Ali, oko sebe je vidjela samo presijavajuća bića što su leb- djela i klizila prema i oko Luceina tijela poput svjetlucava perja. Vrvjela su prema njoj, njegujući ona mjesta na tijelu gdje su joj krhotine razbijena prozora porezale koţu. Zavoji prozirne svjetlosti brisali su krv s njezinih ruku i s plitkog ureza u grudima, dok sve nije posve zacijeljelo.
Gospođica Sophia potrčala je prema najdaljem zidu i stala mahnito tapkati dlanovima po opekama, traţeći tajna vrata. Luce ju je poţeljela zaustaviti, natjerati je da odgovara za
ono što je učinila i za ono što je umalo učinila, ali uto je dio srebrnog, bliještećeg svjeda zadobio najnjeţniji ljubičast ton i stalo dobivati obris.
Svjedosno pulsiranje potresalo je prostoriju. Od svjetlosti toliko veličanstvene, snaţnije od sunca, tresli su se zidovi i svijeće njihale i treperile u visokim, brončanim svijećnjacima.
Sablasne tapiserije klepetale su o kamene zidove. Gospo- đica Sophia zgurila se dok je Luce osjećala kako joj podrh- tavajuća svjetlost dopire do kostiju, poput dubinske masaţe. Zatim se svjetlost zgusnula, stala širiti toplinu, i konačno oblikovala u tijelo koje je Luce znala i oboţavala.
Pred oltarom, pred njom, stajao je Daniel. Bio je bos i gol do pasa, odjeven samo u bijele lanene hlače.
Nasmiješio joj se, zatim sklopio oči i raširio ruke. Paţljivo i vrlo njeţno, da je ne zaprepasti, duboko je izdahnuo i njegova krila počela su rasti. Pojavljivala su se postupno: dva bijela izrasta nicala su iz vrha njegovih ramena i niz njegova leđa, rasla u visinu, širinu, širila se na sve strane i očvršćivala.
KIKA
Luce je zurila u narezuckane rubove, čeznući da ih dodir- ne svojim prstima, obrazima, usnama. Unutrašnjost njegovih krila počela je svijetliti mekim, duginim spektrom. Upravo kao što je vidjela u snu. Ali sada, kada se san pretočio u stvar- nost, bila je u stanju gledati u ta krila bez vrtoglavice, bez potrebe da skrene pogled. Sada je mogla upijati pogledom Danielovu veličanstvenost.
Još uvijek je zračio svjetlost, kao iznutra osvijetljen. Jasno je vidjela njegove ljubičasto sive oči i pune usne. Njegove snaţne ruke i široka ramena. Mogla je ispruţiti ruke i privi- nuti se uz svjetlost svoje ljubavi.
Posegnuo je za njom. Na njegov dodir Luce je sklopila oči, očekujući da će je zagrliti nešto drugo, a ne njegovo zemaljsko tijelo. Ali, ne. Bio je to, jednostavno i nedvojbeno, Daniel.
Rukom je ovila njegov vrat i vrhovima prstiju, napeto, dota- knula njegova krila, bojeći se da bi se mogla opeci. Ali ona su se vila oko njezinih prstiju, mekša od najglatkijeg baršuna ili najraskošnijeg saga.
Bila su onakva kakvim ih je voljela zamišljati — poput pahuljasta, suncem okupana oblaka, kad bi ga mogla skupiti rukama.
— Tako si... lijep — šapnula je u njegova prsa. — Hoću reći, uvijek si lijep, ali sada...
— Plaše li te? — šapnuo je. — Je li ti bolno gledati? Odmahnula je glavom. — Mislila sam da će biti — rekla je,
sjećajući se svojih snova. — Ali jedino što boli jest ne gledati.
Uzdahnuo je s olakšanjem. — Ţelim da se sa mnom osje- ćaš sigurno. — Dok su ih svjetleće čestice zasipale poput konfeta, Daniel ju je privukao bliţe. — To je moţda previše za tebe.
Nagnula je glavu i razdvojila usne, čeznudjivo ţeleći upra- vo to, još više.
Prekinuo ih je glasan tresak vratima. Gospođica Sophia pronašla je stube. Daniel je lagano kimnuo i svjetlosno biće sijevnulo je kroz tajna vrata za ţenom.
KIKA
— Sto je to bilo? — pitala je Luce zureći za svjetlosnim tragom koji se gubio kroz otvorena vrata.
— Pomagač. — Daniel je podigao Luceinu bradu.
Tada se, usprkos Danielu, njegovoj ljubavi i zaštiti, sjetila svih mračnih događaja koji su se upravo zbili, Ĉama i njego- vih gromovitih i crnih mezimaca i osjetila oštar ubod nesi- gurnosti. Glavom joj se rojilo tisuće pitanja na koje nije bilo odgovora, toliko jezovitih događaja koje nikada neće shvatiti. Poput smrti jadne, drage, nevine Penn. Njezina besmislenog, nasilnog svršetka. Sjećanje na Penn svladalo je Luce i usne su joj zadrhtale.
— Penn je mrtva, Daniele. — rekla je. — Ubila ju je gos- pođica Sophia. Jedan trenutak mislila sam da je i mene ubila.
— Nikada ne bih dopustio da se to dogodi.
— Kako si znao da sam tu? Kako uvijek znaš kako me spasiti? — Odmahnula je glavom. — Oh, moj Boţe! — polako je šaptala dok joj se spoznaja obrušavala na glavu. — Ti si moj anđeo čuvar!
Daniel se zasmijuljio. — Ne baš. Ali, hvala na komplimentu. Luce se zarumenjela. — Pa, kakav si ti onda anđeo?
— Trenutačno nezaposlen. — rekao je Daniel. Ostatak sre- brne svjedosti iza njega počeo se razdvajati. Luce se okrenula i zagledala u svjedost koja se skupljala i zgušnjavala, kao oko Daniela maločas, i stvarala obrise dvaju poznatih tijela, dok joj je srce poskakivalo u grudima. Arriane i Gabbe.
Gabbeina krila već su bila razmotana. Široka i baršunasta, tri puta veća od njezina tijela, pernata, njeţno nazubljenih rubova, upravo kao na čestitkama i u filmovima, s naznakom blijedoruţičaste boje na vrhovima. Luce je primijetila da ma- šu vrlo lagano i meko, a da Gabbeina stopala lebde nekoliko centimetara iznad da.
Arrianeina krila bila su glatkija, mekša, s oštrijim rubovi- ma, gotovo poput krila divovskog leptira. Kroz njih je djelo- mično prosijavala svjetlost; sjajila su i odašiljala na kameni pod prizme svjetlosti u duginim bojama što su se neprestano
KIKA
mijenjale. Poput same Arriane, bila su neobična i zavodljiva i totalno otkvačena.
— Trebala sam pretpostaviti — rekla je Luce, dok joj se licem širio osmijeh.
Gabbe je uzvratila osmijehom, a Arriane se lagano naklo- nila i prignula koljeno.
— Što se događa ondje? — pitao je Daniel primijetivši bri- gu na Gabbeinu licu.
— Moramo odvesti Luce odavde!
Bitka — zar još nije završena? Ako su Daniel, Gabbe i Arriane tu — to zacijelo znači da su pobijedili, zar ne? Lu- ceine oči sijevnule su prema Danielu. Ali, njegov izraz lica ništa nije odavao.
— Netko mora krenuti za gospođicom Sophijom — rekla je Arriane. — Sigurno nije sama u ovome.
Luce je progutala. — Zar je gospođica Sophia na Camovoj strani? Zar je i ona demon? Pali anđeo? — Taj izraz zapamtila je s predavanja gospođice Sophije.
Daniel je stisnuo zube. Ĉak su i njegova krila bila ukočena od bijesa. — Nije demon — promrmljao je — ali ni anđeo, to je sigurno. Mislili smo da je na našoj strani. Nismo je smjeli pripustiti ovako blizu.
— Bila je jedna od dvadeset i četiri starješine — Gabbe je dodala. Spustila je stopala na tlo i blijedoruţičasta krila ugurala iza sebe kako bi mogla sjesti na oltar. — To je vrlo utjecajan poloţaj. Ali, ovaj dio sebe dobro je skrivala.
— Ĉim smo stigle ovamo, ona kao da je poludjela — Luce je rekla. Protrljala je vrat ondje gdje ju je okrznula bodeţom.
— Oni jesu ludi — Gabbe je rekla. — Ali i vrlo ambiciozni. Gospođica Sophia pripada tajnoj sekti. Sada su mi jasni svi znakovi. Da sam barem prije shvatila! Nazivaju se Zhsmae- lim. Odijevaju se jednako i sve ih krasi jednaka... elegancija. Oduvijek sam ih smatrala samo razmetljivcima. Nitko u raju nije ih shvaćao odveć ozbiljno — nastavila je upućivati Luce — ali odsad hoće. Ono što je noćas učinila kaţnjivo je
KIKA
progonstvom. Sada će viđati Cama i Molly mnogo više nego što je mislila.
— Dakle, Molly je također pali anđeo — Luce je polako upitala. Nakon svega što je večeras doznala, taj je podatak imao najviše smisla.
— Luce, svi mi smo pali anđeli — Daniel je rekao — Riječ je o tome da smo se opredijelili za dvije različite strane.
— Je li još tko iz ove škole na — progutala je — drugoj strani?
— Roland — rekla je Gabbe.
— Roland? — Luce se zabezeknuta. — Ali, ti si se druţio s njim! Uvijek je tako karizmatičan i zabavan.
Daniel je slegnuo ramenima. Ali, Arriane je izgledala zab- rinuto. Njezina krila mahala su ţalobno i uzrujano, i podizala prašinu s poda.
— Jednog dana pridobit ćemo ga natrag — rekla je tiho.
— A što je bila Penn? — pitala je Luce. U grlu joj se stva- rao čvor, na oči navirale suze.
Daniel je odmahnuo glavom i stisnuo joj ruku.
— Penn je bila smrtnica. Nevina ţrtva ovog dugog i besmi- slenog rata. Tako mi je ţao, Luce.
— Dakle, cijela ta okrutna bitka što se večeras vodila...? — pitala je Luce. Gušila se. Nije još bila u stanju govoriti o Penn.
— ... samo je jedna od mnogih bitaka protiv demona — Gabbe je dovršila.
— Pa tko je pobijedio?
— Nitko — Daniel je gorko rekao. Podigao je s poda ve- liku krhotinu obojenog stakla i zavitlao je preko prostorije. Prsnula je u tisuće komadića, ali nije ga uspjela osloboditi ljutnje. — Nitko ne pobjeđuje. Jednom anđelu gotovo je nemoguće uništiti drugoga. Naše se bitke svode na mnogo tučnjave dok se svi ne umore i netko objavi kraj.
Luceinom glavom prohujala je neobična slika, i ona je poskočila kao udarena strujom. Dugom, crnom strijelom, ka- kvom je pogođena Penn, ravno u rame bio je ranjen i Daniel.
KIKA
Otvorila je oči, pogled joj je pao na njegovo desno rame. Na njegovim prsima bilo je krvi.
— Ozlijeđen si — šapnula je.
— Ne. — Daniel je rekao.
— Njega se ne moţe ozlijediti, on je...
— Daniele, što ti je to na ruci? — pitala je Arriane, upirući prstom u njegova prsa. — Je li to krv?
— To je Pennina krv — Daniel je odgovorio otresito. — Našao sam je u podnoţju stuba.
Luceino srce se stegnulo. — Moramo je pokopati. Uz nje- zina oca.
— Luce, dušo — rekla je Gabbe ustajući. — Voljela bih da imamo vremena za to, ali moramo ići, i to odmah.
— Ne mogu je napustiti. Osim mene, ona nema nikog.
— Luce — Daniel je počeo protrljavši čelo.
— Umrla mi je na rukama, Daniele. Zato što nisam bila pametnija, nego sam dopustila gospođici Sophiji da nas dove- de u ovu tamnicu za mučenje. — Luce ih je redom pogledala. — Jer mi nijedno od vas ništa nije reklo.
— U redu — rekao je Daniel. — Učinit ćemo za Penn ono što je ispravno, koliko god moţemo. Ali, nakon toga moramo te odvesti što dalje.
Nalet vjetra provukao se kroz pukotinu na stropu; svi- jeće su zatreperile, zatresle su se krhotine stakla zaostale u razbijenom prozoru. Zatim su pale poput kiše ivera. Gabbe je na vrijeme kliznula s oltara i pribliţila se Luce. Nije se doimala nimalo zbunjenom. — Ima Daniel pravo — rekla je. — Primirje vrijedi samo za anđele. A sada kada mnogi znaju — zastala je, pročišćavajući grlo — za promjenu u tvom smrtnom statusu, za tebe će se zainteresirati pripadnici druge strane.
Arrianeina krila odigla su se s da. — A mnogi s naše strane pomagat će ti pri obrani. — rekla je lebdeći prema Luce i smještajući se s njezine druge strane, kao da joj svojom prisut- nošću ţeli otkloniti sumnje.
KIKA
— Još uvijek ne shvaćam — rekla je Luce. — Zašto je to toliko vaţno? Zašto sam ja toliko vaţna? Zato što me Daniel voli?
Daniel je uzdahnuo. — Djelomično, premda zvuči zbilja nevino.
— Znaš i sama kako svi oboţavaju mrziti sreću zaljubljenih ptičica. — Arriane je upala u riječ.
— Dušo, ovo je jedna vrlo duga priča — Gabbe joj je rekla razborito.
— Moţemo ti je otkrivati jedino postupno, poglavlje po poglavlje.
— Jednako kao za moja krila — Daniel je dodao — morat ćeš mnogo toga sama osvijestiti.
— Ali, zašto? — Luce je zahtijevala odgovor. Razgovor ju je toliko frustrirao. Osjećala se poput djeteta kojem je reče- no da će ţeljeni predmet dobiti kad odraste. — Zašto mi ne moţete pomoći da shvatim?
— Moţemo pomoći. — Arriane je rekla — ali ne smijemo te preopteretiti odjednom. Jednako kao što mjesečara ne smi- jemo naglo pobuditi. Suviše je opasno.
Luce se obgrlila rukama. — Ubilo bi me — izrekla je riječi koje su ostali izbjegavali.
Daniel ju je zagrlio. — Tako je bilo u prošlosti. Osim toga, za jednu noć imala si dovoljno bliskih susreta sa smrću.
— I što sada? Morat ću napustiti školu? — Okrenula se prema Danielu. — Kamo ćeš me odvesti?
Namrštio se i skrenuo pogled. — Ja te nikamo ne mogu
odvesti. Privukao bih preveliku pozornost. Morat ćemo se osloniti na nekoga drugog. Postoji jedan smrtnik kojemu moţemo vjerovati. — Pogledao je Arriane.
— Otići ću po njega — rekla je i ustala.
— Ne ţelim te ostaviti — Luce je rekla Danielu. Usne su joj drhtale. — Tek sam te dobila natrag.
Daniel joj je poljubio čelo, probudivši u njoj vatru koja joj se proširila tijelom. — Na sreću, imamo još malo vremena.
KIKA
DVADESETO POGLAVLJE U ZORU
Zora. Posljednje svitanje koje će vidjeti u Maču i kriţu na... tko zna koliko dugo. Dok je Luce izlazila kroz vra- ta gimnastičke dvorane zagrnuta puzavicama, nebom boje šafrana odzvanjalo je gukanje divlje golubice. Daniel i Luce drţali su se za ruke i polako pribliţavali groblju, nijemo gaze- ći mirnu travu školskog dvorišta.
16 Re: Lauren Kate - Pali andjeo Pet Jan 20, 2012 3:08 pm
Margita
Administrator
Neposredno prije nego što su napustili crkvu, jedan za drugim uvukli su krila. Proces vraćanja u ljudski oblik bio je otreţnjujuć i naporan, i nakon toga još bi se neko vrijeme osjećali tromi, otupjeli. Luce je s nevjericom promatrala nji- hove preobrazbe, pitajući se kako su ta golema, sjajna krila mogla postati tako malena i krhka i nakon toga nestati u anđeoskoj koţi.
Nakon preobrazbe, rukom je kliznula Danielovim golim leđima. Tada je prvi put na njemu vidjela nešto poput skro- mnosti i osjetljivosti na njezin dodir. Njegova koţa bila je glatka i savršena poput dječje. A u njihovim licima Luce je još uvijek vidjela srebrnu svjetlost što se u njima stvarala i širila na sve strane.
Naposljetku su Pennino tijelo donijeli strmim stubama, očistili oltar od stakla i ostavili je ondje leţati. Nisu je mogli pokopati toga jutra, ne dok je groblje vrvjelo smrtnicima, kao što ju je Daniel uvjeravao da će biti.
Luce se nije mogla pomiriti s time da svoj posljednji po- zdrav prijateljici mora prošaptati sada u crkvi. Sve što je bila u stanju smisliti bilo je: — Sada si sa svojim ocem. Sretan je što te ponovo ima.
Daniel će dolično pokopati Penn čim se smiri gungula u školi, a Luce će mu prije toga pokazati gdje se nalazi grob Pennina oca, tako da Penn moţe biti pokopana uz njega. Bilo je to najmanje što je mogla učiniti.
KIKA
Teška srca prelazila je kampus. Njezine traperice i majica bez rukava bili su rastegnuti i prljavi. Njezinim noktima bilo je potrebno čišćenje, bila je sretna što u blizini nema ogledala jer nije ţeljela znati na što joj sliči kosa. Svim srcem ţeljela je moći vratiti vrijeme, poništiti dio prošle noći, spasiti Penn... ali najljepše dijelove zadrţati. Oduševljenje i protrnulost kada je shvatila Danielov pravi identitet. Trenutak kada se pojavio pred njom u svoj svojoj veličanstvenosti. Pogled na Arrianei- na i Gabbeina krila. Mnogo toga bilo je tako lijepo.
I mnogo toga donijelo je potpuno, krajnje uništenje.
Osjetila je to u zraku, poput zaraze. Ĉitala na licima uče- nika koji su se vrzmali dvorištem. Bilo je suviše rano da bi učenici bili svojom voljom budni, što je značilo da su čuli, vidjeli ili osjetili nešto od noćašnje bitke. Što su mogli znati? Zar su već počeli tragati za Penn? Ili za gospođicom Sophi- jom? Što su mislili, što im se dogodilo? Stajali su u parovima i šaptali. Luce je bila u iskušenju ostati blizu i prisluškivati.
— Ne brini — Daniel joj je stisnuo ruku. — Samo oponašaj njihova zbunjena lica. Nitko neće ništa posumnjati.
Premda se osjećala upadljivom, Daniel je imao pravo. Ničiji pogled nije se zadrţao na njima dulje nego na kome drugome.
Plavo-bijela policijska svjetla bljeskala su na ulazu u gro- blje i odbijala se o hrastovo lišće iznad njihovih glava. Ulaz je bio obiljeţen ţutom vrpcom.
Ispred sunca što je izlazilo na obzoru, Luce je ugledala cr- no obrubljenu Randynu siluetu. Koračala je amo-tamo, pred ulazom u groblje i vikala u Bluetooth, pričvršćen uz ovratnik njezine bezoblične polo majice.
— Mislim da biste ga morali probuditi — vikala je na spra- vu. — U školi se dogodio incident. Neprestano vam govo- rim.... ne znam.
— Trebao bih te upozoriti — Daniel ju je skrenuo s Randy- na puta i blještavih svjetala policijskih vozila, prema nasadima hrastova što su obrubljivali groblje s tri strane. — Primijetit ćeš nešto čudno ondje dolje. Camov način ratovanja mnogo je neuredniji, ne krvaviji... samo drukčiji od našeg.
KIKA
Luce nije mislila da je u tom trenutku nešto moţe još više uznemiriti. Zbog nekoliko srušenih kipova sigurno se neće uzrujati. Ubrzali su kroz šumu, a krhko jesenje lišće šuštalo je pod njihovim nogama. Luce je razmišljala o gromovitom oblaku skakavaca — sjena koji su prošle noći zaposjeli ovo drveće. Sada im nije bilo ni traga.
Ubrzo je Daniel pokazao prema dijelu ograde od kovanog ţeljeza, neobično svinutom.
— Ovdje moţemo ući da nas nitko ne vidi. Moramo po- ţuriti.
Iskoračivši iz zaklona krošnji, Luce je počela shvaćati što je Daniel mislio kada je rekao da groblje izgleda drukčije. Stajali su na rubu groblja, u istočnom kutu, nedaleko od groba Pe- nnina oca, ali Luce nije vidjela pred sobom dalje od nekoliko metara. Zrak je bio mutan; nije to više bio zrak, nego siva, zrnata, gusta masa koju je Luce morala tjerati mahanjem ka- ko bi išta vidjela.
Protrljala je prste. — Je li ovo...
— Prah. — Daniel je rekao posegnuvši za njezinom rukom dok su hodali. On je mogao vidjeti kroz tu gustu maglu, nije
se gušio niti ju je morao iskašljavati iz pluća, poput Luce. — Anđeli ne umiru u međusobnom ratu. Ali iza njihovih bitaka ostaje takav debeli tepih prašine.
— Sto će biti s njim?
— Ništa osobito, osim što zbunjuje smrtnike. Slegnut će se naposljetku, a zatim će doći ljudi i natovariti puna kola i odnijeti na proučavanje. U Pasadeni ţivi sulud znanstvenik koji smatra da potječe od NLO-a.
Luce se s drhtajem sjetila neidentificiranog letećeg crnog oblaka insektolikih bića. Zaključak tog znanstvenika nije bio daleko od istine.
— Tu je pokopan Pennin otac — pokazala je prstom u kut groblja prema kojem su koračali. Jednako sablasni kao i prah, grobovi, kipovi i drveće što je raslo na groblju, činili su se netaknutim, Luce je s olakšanjem primijetila. Spustila se na koljena i obrisala hrpicu prašine s groba Pennina oca.
KIKA
Njezini drhtavi prsti otirali su prašinu sve dok slova nisu postala posve jasna, a Luce gotovo zaplakala.
STANFORD LOCKWOOD NAJBOLJI OTAC NA SVIJETU
Mjesto pored g. Lockwooda bilo je prazno. Luce se uspra- vila i udarila nogom o do — očajna zbog toga što će mu se njezina prijateljica ubrzo pridruţiti. Očajna zbog toga što neće moći prisustvovati Penninoj komemoraciji i dolično joj odati poštovanje.
Ljudi su običavali s određenom sigurnošću spominjati raj kao mjesto kamo odlazi onaj tko je umro. Luce nikada nije smatrala da poznaje pravila, ali sada se osjećala još manje kva- lificiranom nagađati što bi moglo ili ne bi moglo biti.
Sa suzama u očima okrenula se prema Danielu. Lice mu se snuţdilo kada je vidio njezinu tugu. — Pobrinut ću se za
nju, Luce — rekao je. — Znam da nije ono što si ti ţeljela, ali učinit ćemo najbolje što moţemo.
Suze su nagrnule. Luce je šmrcala, jecala i toliko snaţno ţeljela da se Penn vrati, da je mislila da će se onesvijestiti. — Ne mogu je napustiti, Daniele. Kako bih to mogla učiniti ?
Daniel je nadlanicom njeţno obrisao suze s njezina lica.
— Strašno je to što se dogodilo Penn. Golema greška. Ali, svojim odlaskom odavde nećeš je napustiti. — Prislonio je dlan iznad Luceina srca. — Ona je s tobom.
— Svejedno, ne mogu...
— Moţeš, Luce — glas mu je bio čvrst. — Vjeruj mi. Ni sama ne znaš za kakve si snaţne i zahtjevne stvari sposobna.
— Odvratio je pogled od nje, i pogledao drveće. — Ako je na ovome svijetu ostalo imalo dobrote... ubrzo ćeš doznati.
Sirena policijskog auta oglasila se samo jedanput. Luce i Daniel iznenađeno su poskočili. Nedaleko od njih zalupila su se vrata automobila i začulo čvrsto koračanje čizama po šljunku.
KIKA
— Za ime svijeta, što je... Ronnie, zovi centralu! Reci še- rifu da dođe ovamo.
— Idemo — rekao je Daniel i primio je za ruku. Njezin dlan skliznuo je u njegov. Tuţno je potapšala nadgrobni spo- menik gospodina Lockwooda, zatim su krenuli natrag, istim putem, istočnom stranom groblja. Dosegli su svinuti dio ki- ćene ograde od kovanog ţeljeza, zatim su se naglo sagnuli i nastavili nasadima hrastova.
Dok su koračali drvoredom, Luce je osjetila ledeno struja- nje. U krošnjama iznad njih nalazile su se tri male, uzbibane sjene. Visjele su naglavce, poput šišmiša.
— Poţuri — Daniel je naredio. Prošli su ispod sjena a one su ustuknule, sikćući, nekako osjećajući da im je bolje kloniti se Luce kada je Daniel uz nju.
— Kamo sada? — pitala je Luce kada su dosegli rub hra- stovih nasada.
— Zaţmiri — odvratio je.
Poslušala je. Danielove ruke obgrlile su njezin struk odo- straga, ramenima se naslanjala na njegova snaţna prsa. Podizao ju je sa zemlje. Isprva desetak centimetara, zatim sve više, dok meko lišće na vrhu drveta nije doticalo njezina ramena, ška- kljalo joj vrat. Još više, sve dok nije osjetila da se diţu iz šume, obasjani jarkim jutarnjim suncem. Premda je bila u iskušenju otvoriti oči, nije to učinila. Intuitivno je osjećala da bi to bilo previše. Nije bila sigurna je li za to spremna. Osim toga, osje- titi svjeţ zrak na licu ili vihor u kosi, bilo je dovoljno. Više nego dovoljno. Nebesko iskustvo. Jednako se osjećala kada ju je nezemaljska sila spasila od poţara u knjiţnici — kao da jaši na valovima oceana. Sada je znala da je i to bio Daniel.
— Sada moţeš otvoriti oči — tiho je rekao. Luce je osjetila do pod nogama i vidjela da se nalaze na jedinom mjestu na kojem je ţeljela biti. Pod stablom magnolije uz rub jezera.
Daniel ju je čvrsto grlio. — Doveo sam te amo jer sam na ovome mjestu — tek jednom od mnogih — ţudio da te po- ljubim. Onaj dan kada si skočila u vodu, gotovo sam izgubio glavu.
KIKA
Luce je stajala na vrhovima prstiju, naginjući glavu, pri- bliţavajući se njegovim usnama. I ona je tog dana ţudjela za njegovim poljupcem, a sada ga je upravo nuţno trebala.
Njegov poljubac bio je jedina ispravna stvar, jedino što ju je moglo utješiti i podsjetiti da nastavi dalje, usprkos tome što to Penn nije mogla. Njeţan pritisak njegovih usana na njezinim umirivao ju je, bio je poput toplog pića u cičoj zimi, i grijao joj svaki dio tijela.
Odvojio se od nje, prerano i pogledao je silno tuţnim pogledom.
— Postoji još jedan razlog zašto smo sada tu. Iza ove sti- jene nalazi se staza kojom moramo krenuti kako bismo te premjestili na sigurno mjesto.
Luce je spustila pogled. — Oh.
— Ne opraštamo se zauvijek, Luce. Nadam se ne čak ni zadugo. Moramo prvo vidjeti kako će se stvari... razvijati.
Pomilovao joj je kosu. — Molim te, ne brini. Uvijek ću te naći. Neću te pustiti da odeš dok to ne shvatiš.
— Onda odbijam shvatiti — rekla je.
Nasmijao se sebi u bradu. — Vidiš li onu čistinu ondje? — pokazao je preko jezera, otprilike nešto manje od kilome- tra dalje, gdje se mali dio šume pretvarao u ravnu, travnatu, okruglu čistinu. Luce je prije nije zamijetila, ali sada je ondje jasno vidjela malen zrakoplov s crvenim svjedima na krilima što su bljeskala u daljini.
— Je li to za mene? — upitala je. Nakon svega što se dogo- dilo, pogled na zrakoplov nije je smeo. — Kamo idem?
Nije mogla vjerovati da napušta ovo mjesto — koje je mr- zila, ali na kojem je, istodobno, u tek nekoliko tjedana doţi- vjela nezaboravna iskustva. Sto li će biti od Mača i kriţa?
— Što se će se dogoditi s ovom ustanovom? Što ću reći svojim roditeljima?
— Za sada, pokušaj ne brinuti. Ĉim budeš na sigurnom, pozabavit ćemo se svim drugim stvarima. Profesor Cole moţe nazvati tvoje roditelje.
— Profesor Cole?
KIKA
— On je na našoj strani, Luce. Moţeš mu vjerovati.
Ali, ona je vjerovala i gospođici Sophiji. Profesora Colea jedva je poznavala. Izgledao je tako prevrtljivo. A ti brkovi... Zar je trebala napustiti Daniela da bi je njezin profesor povi- jesti odveo nekamo svojim zrakoplovom? U glavi joj bubnjalo.
— Ona staza vodi uz jezero. — Daniel je nastavio. — On- dje dolje ćemo pripojit ćemo se. — Rukom joj je obgrlio struk. — Ili — predloţio je — moţemo plivati.
Drţeći se za ruke, stali su na rubu crvene stijene. Cipele su ostavili ispod stabla magnolije, ali povratka, ovaj put, neće biti. Luce nije mislila da će se toliko radovati uranjanju u hladno jezero, odjevena u traperice i majicu, ali sve što je činila dok je uz nju bilo Danielovo nasmiješeno lice, bilo je za nju poput jedine mogućnosti.
Ruke su digli iznad glava, Daniel je brojio do tri. Odigli su se od da u istom trenutku, njihova tijela opisala su luk posve jednakog oblika, ali umjesto da se strmoglave dolje, kao što je Luce instinktivno očekivala, Daniel ju je povukao u zrak, pridrţavajući njezinu ruku tek vrhovima prstiju.
Letjeli su. Luce je drţala za ruku anđela i letjela. Vrhovi krošanja kao da su se ugibah pred njima. Njezino tijelo bilo je lakše od zraka. Ranojutarnji mjesec što je virio iznad krošanja potonuo je dublje pred Luce i Danielom, kao da sa sobom donose plimu. Voda pod njima bila je lagano uzburkana, sre- brna i zamamna.
— Jesi li spremna? — pitao je Daniel.
— Spremna sam.
Prepustili su se i padali prema dubokom, hladnom jezeru. Površinu su razbili prstima i tako završili najdulji labuđi skok ikada izveden. Izronila je iz hladne vode hvatajući zrak, zatim prasnula u smijeh.
Danielova ruka ponovo je posegnula za njezinom. Kret- njom ju je pozvao da mu se pridruţi na stijeni. Prvi je izašao iz vode, zatim se pognuo i podigao je. Ispruţili su se na ma- hovinu, njeţnu i meku poput saga. Danielova crna majica
KIKA
pripijala mu se uz prsa. Leţali su postrance, nalakćeni, licem u lice.
Ruku joj je stavio na struk. — Profesor Cole čekat će nas kod zrakoplova. — rekao je. — Ovo nam je posljednja prilika da budemo sami. Mislim da bismo se ovdje trebali oprostiti.
— Dat ću ti nešto — nastavio je. Posegnuo je pod majicu i izvukao srebrn medaljon. Sjećala se da ga je nosio. Utisnuo ga je Luce u dlan. Na prednjoj strani medaljona bila je ugra- virana ruţa. — Ovo je nekada pripadalo tebi — rekao je. — Nekad davno.
Luce ga je otvorila i otkrila unutra malu fotografiju pričvr- šćenu staklenom pločom. Bila je to slika njih dvoje. Nisu gledah u fotoaparat nego jedno drugome duboko u oči i smi- jali se. Luceina kosa bila je kratka, kao što je bila i sada, a Daniel je nosio leptir mašnu.
— Kada je ovo slikano? — pitala je podiţući medaljon. — Gdje smo tada bili?
— Ispričat ću ti sljedeći put kada te vidim — rekao je. Pre- bacio je lanac preko njezine glave i namjestio joj medaljon oko vrata. Kada je medaljon dotaknuo ključnu kost, proţela ju je pulsirajuća toplina, grijala joj hladnu, mokru koţu.
— Predivan je — rekla je dodirnuvši lanac.
— Znam da ti je Cam dao onu zlatnu ogrlicu — Daniel je rekao.
Luce je zaboravila na tu ogrlicu još otkad ju je gotovo protiv njezine volje Cam pričvrstio oko njezina vrata. Nije mogla vjerovati da je to bilo još jučer. Od pomisli da ju je nosila na sebi postalo joj je mučno. Nije znala što je bilo s ogrlicom, nije ni ţeljela znati.
— On mi ju je stavio oko vrata — rekla je osjećajući kriv- nju. — Ja nisam...
— Znam — Daniel je rekao. — Sto god se dogodilo između tebe i Cama — nije tvoja greška. Iako je pao, nekako je uspio zadrţati mnogo svojeg anđeoskog šarma. Ali, izgled vara.
— Nadam se da ga nikada više neću vidjeti — zadrhtala je.
KIKA
— Bojim se da hoćeš. Ima ih još poput Cama. Morat ćeš vjerovati svojoj intuiciji — Daniel je rekao. — Ne znam koliko će ti trebati da se sjetiš svega što nam se dogodilo u prošlosti, no do tada, vjeruj svojem unutarnjem osjećaju, čak i kad mis- liš da ne trebaš. I vjerojatno ćeš postupiti ispravno.
— Dakle, kada ne mogu vjerovati onima oko sebe, trebam vjerovati sebi? — pitala je, osjećajući da joj je, dijelom i to ţelio poručiti.
— Pokušat ću biti uz tebe, pomoći ti. Dok sam daleko, slat ću ti poruke koliko god često budem mogao — Daniel je rekao. — Luce, ti posjeduješ sjećanja na svoje prošle ţivote... čak i ako ih još uvijek ne moţeš osvijestiti. Osjetiš li da nešto nije u redu, udalji se.
— Kamo ćeš ti?
Daniel je pogledao u nebo. — Naći Cama — rekao je. — Moramo raščistiti još nekoliko stvari. — Zlovolja u njegovu glasu uznemirila je Luce. Sjetila se debelog sloja prašine na groblju, posljedice Camove borbe.
— Ali, nakon toga — rekla je — vratit ćeš se po mene? Obećavaš?
— Ja... ja ne mogu ţivjeti bez tebe Luce. Volim te. Vaţna si ne samo meni, nego... Oklijevao je, zatim odmahnuo glavom. — Ne brini oko toga. Samo znaj da ću se vratiti po tebe.
Polako su i nevoljko ustali. Sunce je izvirivalo iznad kro- šanja i odbijalo se o uzburkanu vodu poput malenih zvjezdo- likih krhotina. Do blatne obale kojom je vodila staza prema zrakoplovu, preostala im je kratka dionica za preplivati. Luce je poţeljela da se rasteţe kilometrima. Mogla bi plivati uz Daniela dok ne padne mrak. I tako svake zore i sumraka.
Uronili su u vodu i zaplivali. Luce nije zaboravila ugurati medaljon u svoju majicu. Ako je morala vjerovati svojim
instinktima, tada je znala se od tog medaljona nikada ne smije odvojiti.
Promatrala je, iznova zadivljeno, Daniela dok je plivao na svoj spor i elegantan način. Ovaj put znala je da njegova krila, koja su se na mjesečini prelijevala u duginim bojama,
KIKA
obrubljena kapljicama vode, nisu tek plod njezine mašte. Bila su stvarna.
Plivala je za njim, reţući vodu zamasima. Gotovo prebrzo njezini prsti dotaknuli su obalu. Mrzila je zvuk avionskog motora koji se čuo s čistine nedaleko. Dosegli su mjesto na kojem su se trebali rastati i Daniel ju je doslovno izvukao iz vode. Do maločas bila je mokra i sretna, a sada je bila mokra i smrzavala se. Dok su hodali prema zrakoplovu, Danielova ruka bila je na njezinim leđima.
Na Luceino iznenađenje, profesor Cole iskočio je iz pilot- ske kabine i pruţio joj je velik bijel ručnik.
— Jedan mali anđeo rekao mi je da će ti ovo biti potrebno — rekao je i rastvorio ručnik za Luce, koja ga je zahvalno primila.
— Koga ste nazvali malim? — Arriane je iskočila iza dr- veta. Gabbe se pojavila za njom, noseći u ruci knjigu Pro- matrači.
— Došle smo ti poţeljeti bon voyage — rekla je Gabbe i pruţila knjigu Luce. — Ponesi ovo — rekla je vedro, ali njezin smiješak sličio je mrštenju.
— Sada joj daj fine stvari — rekla je Arriane i laktom gur- nula Gabbe.
Gabbe je iz naprtnjače izvukla termosicu. Luce ju je od- vrnula poklopac i iz termosice se izvio nevjerojatno dobar miris. Vruća čokolada. Luce je uzela termosicu i knjigu u ručnikom osušene ruke i nenadano se osjetila bogato daro- vanom, premda je bila svjesna da će se, čim uđe u zrakoplov
osjetiti praznom i osamljenom. Naslonila se na Danielovo rame, uţivajući u njegovoj blizini dok je još mogla.
Gabbein pogled bio je jasan i čvrst. — Vidimo se ubrzo, dobro?
Ali, Arrianeine oči poletjele su u stranu; izbjegavala je pogledati Luce. — Nemoj učiniti kakvu glupost, naprimjer, pretvoriti se u hrpu pepela — strugala je nogama po zemlji. — Trebamo te.
KIKA
— Vi trebate mene? — pitala je Luce. Kada joj je trebalo objasniti osnove ţivljenja u Maču i kriţu, tu je bila Arriane. Gabbe joj je bila potrebna onaj dan u ambulanti. Ali, zašto bi one trebale nju?
Djevojke su odgovorile tmurnim osmijesima i povukle se natrag u šumu. Luce se okrenula Danielu, pokušavajući zabo- raviti da profesor Cole stoji tek metar-dva dalje.
— Ostavit ću vas same na trenutak — rekao je, shvaćajući poruku. — Luce, kada upalim, znat ćeš da imaš tri minute do polijetanja. Vidimo se u pilotskoj kabini.
Daniel ju je snaţno zagrlio i naslonio čelo uz njezino. Dok su im se usne spajale, Luce se trudila utisnuti u pamćenje svaki djelić njihovog poljupca. Trebat će joj uspomene na njihove poljupce jednako kao što joj treba zrak. Jer što ako se sve pretvori u san, kada se rastane od Daniela? Djelomično u noćnu moru, ali svejedno san. Zar je bilo moguće da je gajila duboke osjećaje prema nekomu tko nije bio čak ni ljudsko biće?
— To je to. — Daniel je rekao. — Budi oprezna. Dopusti profesoru Coleu da te vodi dok mene nema. — Iz zrakoplova se začuo prodoran zvuk zviţdaljke — profesor Cole davao im je do znanja da moraju poţuriti. — Nemoj zaboraviti ono što sam ti rekao.
— Što točno? — Luce je upitala, pomalo uspaničena.
— Sve, ali ono najvaţnije jest — da te volim.
Luce je šmrcnula. Ako sada pokuša nešto reći, glas će joj puknuti. Bilo je vrijeme da ode.
Potrčala je prema otvorenim vratima pilotske kabine. Vreli udari zraka iz propelera gotovo su je srušili na do. Na vratima su se nalazile ljestve s tri prečke, a profesor Cole ispruţio je ruku i pomogao joj uspeti se. Zatim je pritisnuo dugme i ljestve su se povukle u zrakoplov. Vrata su se zatvorila.
Letimično je pogledala zamršenu ploču s instrumentima. Nikada još nije bila u tako malome zrakoplovu. Zapravo, ni- kada nije bila u pilotskoj kabini. Posvuda se nalazila dugmad i bljeskava svjetla. Pogledala je gospodina Colea.
KIKA
— Vi znate upravljati ovom letjelicom? — upitala je, oti- rući oči ručnikom.
— Ratno zrakoplovstvo SAD-a, pedeset deveta divizija, vama na usluzi — odgovorio je salutirajući.
Luce je nespretno uzvratila.
— Moja ţena uvijek upozori moje sugovornike kako je bo- lje da me ne navode na razgovor o mojim letačkim danima u Vijetnamu — rekao je, lagano povlačeći širok, srebrn mjenjač. Zrakoplov se s drhtajem pokrenuo. — Ali, pred nama je dug let i dovoljno vremena da svojoj publici zarobim paţnju.
— Upravo tako, vaša publika je zarobljena — dopustila je da joj izleti.
— Dobar štos — profesor Cole ju je gurnuo laktom. — Šalim se. Ne bih te tome izloţio. — Nasmijao se od srca, okrenuo se prema njoj i neodoljivo je podsjetio na oca, koji se jednako smijao kada su, primjerice, zajedno gledali kakav dobar film. Zbog toga se malo razvedrila.
Kotači su se okretali sve brţe, a pista pred njima postajala je sve kraća. Morat će uzletjeti što prije, u suprotnom će za- vršiti ravno u jezeru.
— Znam što ti je na umu — vikao je nadglasavajući buku motora. — Ali, ne brini. Imam iskustva u ovome!
Upravo kada je blatna obala nestala iz vidokruga, snaţno je povukao polugu između njih i nos zrakoplova podigao se u nebo. Obzor je na trenutak nestao iz vida, a Lucein ţelu- dac okrenuo se zajedno s zrakoplovom. Zatim se zrakoplov izravnao, a pred njima se otvorio pogled na drveće i vedro, zvjezdano nebo. Jezero ispod njih svjetlucalo je, svakim tre- nutkom sve udaljenije.
Isprva su krenuli na zapad, ali zrakoplov je opisao krug, i prozor s Luceine strane sada je gledao na šumu kojom je ma- ločas letjela s Danielom. Zurila je, prislonivši lice na staklo, traţeći ga pogledom. Trenutak prije nego što se zrakoplov ponovo izravnao, pomislila je da je krajičkom oka uhvatila vrlo slab ljubičasti odbljesak. Zgrabila je medaljon i prinijela ga usnama.
KIKA
Letjeli su nad kampusom, ostavivši iza sebe zamagljeno groblje. Gdje će ubrzo leţati Penn. Sto su se više uspinjali, to je popravna ustanova pod njima bivala sve vidljivija — ovdje je na vidjelo izašla njezina najdublja tajna, i to na način još nedavno joj potpuno nezamisliv.
— Kakvu su predstavu napravili ondje! — profesor Cole odmahivao je glavom.
Luce nije mogla procijeniti koliko je znao o sinoćnjim do- gađajima. Doimao se tako normalnim, a istodobno se činilo da je prihvaćao sva ta zbivanja bez prevelikih teškoća.
— Kamo idemo?
— Na malen otok blizu obale — rekao je pokazavši kret- njom u daljinu, prema moru, gdje je obzor nestajao u tami. — Ne suviše daleko.
— Profesore Cole — rekla je — upoznali ste moje roditelje...
— Fini ljudi.
— Da li bih mogla... ţeljela bih razgovarati s njima.
— Naravno. Smislit ćemo nešto.
— Nikada neće moći povjerovati u sve ovo.
— Moţeš li ti? — upitao ju je i kiselo se nasmiješio, nasta- vivši uzdizati zrakoplov i izravnavati ga.
U tome je bila stvar! U sve što se zbilo, Luce je morala vjerovati. U tamne, treperave sjene, Danielove usne na svoji- ma, Penn, mrtvu i poloţenu na mramorni oltar tajne crkve. To je sve moralo biti stvarno.
Jer kako će drukčije izdrţati sve to vrijeme bez Daniela? Ĉvrsto je stisnula medaljon; sadrţavao je cijeli vijek uspome- na. Njezinih uspomena, na koje ju je Daniel samo podsjetio, a na njoj je bilo da ih probudi u sebi.
Nije znala što su skrivale, jednako kao što nije znala kamo je profesor Cole vodi. Ali jutros u crkvi, kada je stajala uz Arriane, Gabbe i Daniela, osjećala je kao da pripada nečemu. Nije bila uplašena, izgubljena ni samodopadna... naslućivala je da njezin ţivot ima vrijednost, i to ne samo za Daniela.
Pogledala je kroz prednje staklo. Već su prešli slane mo- čvare i cestu koja je vodila prema onom groznom baru kamo
KIKA
ju je Cam dao dovesti. Prešli su i dugo pješčano ţalo gdje je prvi put poljubila Daniela. Letjeli su nad otvorenim morem — koje je negdje u sebi sadrţavalo Luceino sljedeće boravište.
Nitko joj otvoreno nije rekao da će biti još bitaka koje će trebati izvojevati, ali Luce je naslućivala istinu — nalazili su se tek na početku nečeg dugog, vaţnog, okrutnog.
Zajedno.
Budu li bitke jezive i bešćutne ili im budu nudile spas i otkupljenje, ili oboje, svejedno, Luce više nije ţeljela biti pijun. Njezinim tijelom širio se neobičan osjećaj — bio je
zajednički svim njezinim prošlim ţivotima — ljubav prema Danielu, previše puta nasilno ugašena.
Zato je poţeljela stati i boriti se rame uz rame s njim. Boriti se da ostane ţiva i provede ovaj ţivot uz njega. Boriti se za jedinu stvar koja je bila dovoljno vrijedna, plemenita i moćna da zbog nje riskira sve.
Za ljubav.
EPILOG
DVA VELIĈANSTVENA SVJETLA
Promatrao ju je cijelu noć, dok je spavala nemirno, u us- koj, visećoj, platnenoj leţaljci. Obris njezina tijela osvjet- ljavao je zeleni vojnički fenjer obješen o nisku drvenu gredu, jedini izvor svjetlosti u drvenoj kolibi. Na mekome svjetlu njezina crna kosa rasuta na jastuku sjajila je, a glatki obrazi rumenili se od kupanja.
Svaki put kada bi more zatutnjalo prema pustoj plaţi, okrenula bi se na stranu. Potkošulja joj je prijanjala uz tijelo, a kada bi se tanki pokrivač pomaknuo, izvirilo bi lijevo rame na kojem je mogao vidjeti malenu udubinu. Koju je toliko puta poljubio.
KIKA
Vrtjela se na leţaju i uzdisala, zatim bi joj se disanje na- kratko ujednačilo, no ubrzo bi zastenjala, sanjala je. Je li to bio uzdah uţitka ili boli, nije mogao procijeniti. Dva puta je zazvala njegovo ime.
Daniel je poţelio dolebdjeti do nje, maknuti se s prašne kutije sa streljivom, gdje je sjedio, visoko u potkrovlju od greda u drvenoj kućici na plaţi. Nije znala da je ondje. Nije ni naslućivala da joj je blizu. Ili što će joj donijeti idućih nekoliko dana.
Kroz solju zamrljano klizno prozorsko krilo iza sebe, načas je krajičkom oka opazio sjenu. Zatim je nešto jedva čujno zakucalo na staklo. S naporom je odvratio pogled s njezina tijela, primaknuo se prozoru i otvorio ga. Vani je pljuštalo,
kiša se spajala s oceanom. Crn oblak prekrio je mjesec, koji nije mogao obasjati lice gosta.
— Mogu li ući? — Cam je kasnio.
Iako je imao moć stvoriti se niotkuda, Daniel je odgurivao prozor kako bi Cam mogao ući. Mnogo toga u posljednje vrijeme bilo je velika pompa i ceremonija. Sada je obojici bilo vaţno da bude neupitno jasno kako je Cama ovamo pozvao Daniel.
Iako je Camovo lice još uvijek bilo zasjenjeno, nije poka- zivalo tragove putovanja tisućama kilometara po kiši. Njego- va koţa i tamna kosa bile su suhe. Od cijelog njegova tijela sjajila su samo zlatna krila, sada čvrsta i kruta. Kao da su bila načinjena od dvadeset i četiri karatnog zlata. Iako ih je, kada je sjeo pored Daniela na drvenu kutiju punu ivera, ugurao uredno iza sebe, Camova krila gravitirala su prema Danielovim, koja su se srebrnasto prelijevala u duginim bojama. Bila je to prirodna stvar, neobjašnjiva privlačnost. A Daniel se nije mogao pomaknuti ni centimetar da ne izgubi nesmetan pogled na Luce.
— Tako je lijepa dok spava — Cam je blago rekao.
— Jesi li je zato ţelio uspavati na cijelu vječnost?
—Ja?. Nikada. Ja bih, za razliku od tebe, ubio Sophiju, ne bih je pustio da pobjegne u noć, kao što si ti učinio. — Cam
KIKA
se nagnuo naprijed, naslonivši laktove na ogradu potkrovlja. Ispod njih, Luce je povlačila pokrivač čvršće oko sebe.
— Jednostavno je ţelim. Znaš zašto.
— Ţalim te zbog toga. Razočarat ćeš se.
Cam je zadrţao Danielov pogled i protrljao bradu, smijuljeći se bešćutno i tiho. — Oh, Daniele, iznenađuje me tvoja kratkovidnost. Ona još nije tvoja.
Oteo mu se još jedan dug pogled na Luce. — Moţda misli da jest. Ali obojica znamo koliko malo ona zapravo razumije.
Danielova krila napeto su se stegnula prema ramenima, ali vrhovi su stršali. Prema Camovim. To nije mogao spriječiti.
— Primirje će trajati osamnaest dana — rekao je Cam.
—Premda mislim da ćemo jedan drugoga zatrebati i prije.
Potom se uspravio i odgurnuo nogama kutiju. Na zvuk struganja iz potkrovlja Luceine oči zatreperile su, ali oba anđela utonula su u sjene prije nego što ih je pogledom mogla otkriti.
Okrenuli su se jedan prema drugome, licem u lice, iscrpljeni od borbe, svjesni da je sve to do tada bio tek nagovještaj onoga što je slijedilo.
Polako je Cam pruţao svoju blijedu desnu ruku.
Daniel je ispruţio svoju.
Dok je Luce u prizemlju sanjala najveličanstvenija krila, kakva nikada još nije vidjela, dva su se anđela u potkrovlju rukovala.
KRAJ
Zahvaljujem se osobi koja je digitalizovala ovu knjigu :
KIKA
21.09.2010.
Nakon preobrazbe, rukom je kliznula Danielovim golim leđima. Tada je prvi put na njemu vidjela nešto poput skro- mnosti i osjetljivosti na njezin dodir. Njegova koţa bila je glatka i savršena poput dječje. A u njihovim licima Luce je još uvijek vidjela srebrnu svjetlost što se u njima stvarala i širila na sve strane.
Naposljetku su Pennino tijelo donijeli strmim stubama, očistili oltar od stakla i ostavili je ondje leţati. Nisu je mogli pokopati toga jutra, ne dok je groblje vrvjelo smrtnicima, kao što ju je Daniel uvjeravao da će biti.
Luce se nije mogla pomiriti s time da svoj posljednji po- zdrav prijateljici mora prošaptati sada u crkvi. Sve što je bila u stanju smisliti bilo je: — Sada si sa svojim ocem. Sretan je što te ponovo ima.
Daniel će dolično pokopati Penn čim se smiri gungula u školi, a Luce će mu prije toga pokazati gdje se nalazi grob Pennina oca, tako da Penn moţe biti pokopana uz njega. Bilo je to najmanje što je mogla učiniti.
KIKA
Teška srca prelazila je kampus. Njezine traperice i majica bez rukava bili su rastegnuti i prljavi. Njezinim noktima bilo je potrebno čišćenje, bila je sretna što u blizini nema ogledala jer nije ţeljela znati na što joj sliči kosa. Svim srcem ţeljela je moći vratiti vrijeme, poništiti dio prošle noći, spasiti Penn... ali najljepše dijelove zadrţati. Oduševljenje i protrnulost kada je shvatila Danielov pravi identitet. Trenutak kada se pojavio pred njom u svoj svojoj veličanstvenosti. Pogled na Arrianei- na i Gabbeina krila. Mnogo toga bilo je tako lijepo.
I mnogo toga donijelo je potpuno, krajnje uništenje.
Osjetila je to u zraku, poput zaraze. Ĉitala na licima uče- nika koji su se vrzmali dvorištem. Bilo je suviše rano da bi učenici bili svojom voljom budni, što je značilo da su čuli, vidjeli ili osjetili nešto od noćašnje bitke. Što su mogli znati? Zar su već počeli tragati za Penn? Ili za gospođicom Sophi- jom? Što su mislili, što im se dogodilo? Stajali su u parovima i šaptali. Luce je bila u iskušenju ostati blizu i prisluškivati.
— Ne brini — Daniel joj je stisnuo ruku. — Samo oponašaj njihova zbunjena lica. Nitko neće ništa posumnjati.
Premda se osjećala upadljivom, Daniel je imao pravo. Ničiji pogled nije se zadrţao na njima dulje nego na kome drugome.
Plavo-bijela policijska svjetla bljeskala su na ulazu u gro- blje i odbijala se o hrastovo lišće iznad njihovih glava. Ulaz je bio obiljeţen ţutom vrpcom.
Ispred sunca što je izlazilo na obzoru, Luce je ugledala cr- no obrubljenu Randynu siluetu. Koračala je amo-tamo, pred ulazom u groblje i vikala u Bluetooth, pričvršćen uz ovratnik njezine bezoblične polo majice.
— Mislim da biste ga morali probuditi — vikala je na spra- vu. — U školi se dogodio incident. Neprestano vam govo- rim.... ne znam.
— Trebao bih te upozoriti — Daniel ju je skrenuo s Randy- na puta i blještavih svjetala policijskih vozila, prema nasadima hrastova što su obrubljivali groblje s tri strane. — Primijetit ćeš nešto čudno ondje dolje. Camov način ratovanja mnogo je neuredniji, ne krvaviji... samo drukčiji od našeg.
KIKA
Luce nije mislila da je u tom trenutku nešto moţe još više uznemiriti. Zbog nekoliko srušenih kipova sigurno se neće uzrujati. Ubrzali su kroz šumu, a krhko jesenje lišće šuštalo je pod njihovim nogama. Luce je razmišljala o gromovitom oblaku skakavaca — sjena koji su prošle noći zaposjeli ovo drveće. Sada im nije bilo ni traga.
Ubrzo je Daniel pokazao prema dijelu ograde od kovanog ţeljeza, neobično svinutom.
— Ovdje moţemo ući da nas nitko ne vidi. Moramo po- ţuriti.
Iskoračivši iz zaklona krošnji, Luce je počela shvaćati što je Daniel mislio kada je rekao da groblje izgleda drukčije. Stajali su na rubu groblja, u istočnom kutu, nedaleko od groba Pe- nnina oca, ali Luce nije vidjela pred sobom dalje od nekoliko metara. Zrak je bio mutan; nije to više bio zrak, nego siva, zrnata, gusta masa koju je Luce morala tjerati mahanjem ka- ko bi išta vidjela.
Protrljala je prste. — Je li ovo...
— Prah. — Daniel je rekao posegnuvši za njezinom rukom dok su hodali. On je mogao vidjeti kroz tu gustu maglu, nije
se gušio niti ju je morao iskašljavati iz pluća, poput Luce. — Anđeli ne umiru u međusobnom ratu. Ali iza njihovih bitaka ostaje takav debeli tepih prašine.
— Sto će biti s njim?
— Ništa osobito, osim što zbunjuje smrtnike. Slegnut će se naposljetku, a zatim će doći ljudi i natovariti puna kola i odnijeti na proučavanje. U Pasadeni ţivi sulud znanstvenik koji smatra da potječe od NLO-a.
Luce se s drhtajem sjetila neidentificiranog letećeg crnog oblaka insektolikih bića. Zaključak tog znanstvenika nije bio daleko od istine.
— Tu je pokopan Pennin otac — pokazala je prstom u kut groblja prema kojem su koračali. Jednako sablasni kao i prah, grobovi, kipovi i drveće što je raslo na groblju, činili su se netaknutim, Luce je s olakšanjem primijetila. Spustila se na koljena i obrisala hrpicu prašine s groba Pennina oca.
KIKA
Njezini drhtavi prsti otirali su prašinu sve dok slova nisu postala posve jasna, a Luce gotovo zaplakala.
STANFORD LOCKWOOD NAJBOLJI OTAC NA SVIJETU
Mjesto pored g. Lockwooda bilo je prazno. Luce se uspra- vila i udarila nogom o do — očajna zbog toga što će mu se njezina prijateljica ubrzo pridruţiti. Očajna zbog toga što neće moći prisustvovati Penninoj komemoraciji i dolično joj odati poštovanje.
Ljudi su običavali s određenom sigurnošću spominjati raj kao mjesto kamo odlazi onaj tko je umro. Luce nikada nije smatrala da poznaje pravila, ali sada se osjećala još manje kva- lificiranom nagađati što bi moglo ili ne bi moglo biti.
Sa suzama u očima okrenula se prema Danielu. Lice mu se snuţdilo kada je vidio njezinu tugu. — Pobrinut ću se za
nju, Luce — rekao je. — Znam da nije ono što si ti ţeljela, ali učinit ćemo najbolje što moţemo.
Suze su nagrnule. Luce je šmrcala, jecala i toliko snaţno ţeljela da se Penn vrati, da je mislila da će se onesvijestiti. — Ne mogu je napustiti, Daniele. Kako bih to mogla učiniti ?
Daniel je nadlanicom njeţno obrisao suze s njezina lica.
— Strašno je to što se dogodilo Penn. Golema greška. Ali, svojim odlaskom odavde nećeš je napustiti. — Prislonio je dlan iznad Luceina srca. — Ona je s tobom.
— Svejedno, ne mogu...
— Moţeš, Luce — glas mu je bio čvrst. — Vjeruj mi. Ni sama ne znaš za kakve si snaţne i zahtjevne stvari sposobna.
— Odvratio je pogled od nje, i pogledao drveće. — Ako je na ovome svijetu ostalo imalo dobrote... ubrzo ćeš doznati.
Sirena policijskog auta oglasila se samo jedanput. Luce i Daniel iznenađeno su poskočili. Nedaleko od njih zalupila su se vrata automobila i začulo čvrsto koračanje čizama po šljunku.
KIKA
— Za ime svijeta, što je... Ronnie, zovi centralu! Reci še- rifu da dođe ovamo.
— Idemo — rekao je Daniel i primio je za ruku. Njezin dlan skliznuo je u njegov. Tuţno je potapšala nadgrobni spo- menik gospodina Lockwooda, zatim su krenuli natrag, istim putem, istočnom stranom groblja. Dosegli su svinuti dio ki- ćene ograde od kovanog ţeljeza, zatim su se naglo sagnuli i nastavili nasadima hrastova.
Dok su koračali drvoredom, Luce je osjetila ledeno struja- nje. U krošnjama iznad njih nalazile su se tri male, uzbibane sjene. Visjele su naglavce, poput šišmiša.
— Poţuri — Daniel je naredio. Prošli su ispod sjena a one su ustuknule, sikćući, nekako osjećajući da im je bolje kloniti se Luce kada je Daniel uz nju.
— Kamo sada? — pitala je Luce kada su dosegli rub hra- stovih nasada.
— Zaţmiri — odvratio je.
Poslušala je. Danielove ruke obgrlile su njezin struk odo- straga, ramenima se naslanjala na njegova snaţna prsa. Podizao ju je sa zemlje. Isprva desetak centimetara, zatim sve više, dok meko lišće na vrhu drveta nije doticalo njezina ramena, ška- kljalo joj vrat. Još više, sve dok nije osjetila da se diţu iz šume, obasjani jarkim jutarnjim suncem. Premda je bila u iskušenju otvoriti oči, nije to učinila. Intuitivno je osjećala da bi to bilo previše. Nije bila sigurna je li za to spremna. Osim toga, osje- titi svjeţ zrak na licu ili vihor u kosi, bilo je dovoljno. Više nego dovoljno. Nebesko iskustvo. Jednako se osjećala kada ju je nezemaljska sila spasila od poţara u knjiţnici — kao da jaši na valovima oceana. Sada je znala da je i to bio Daniel.
— Sada moţeš otvoriti oči — tiho je rekao. Luce je osjetila do pod nogama i vidjela da se nalaze na jedinom mjestu na kojem je ţeljela biti. Pod stablom magnolije uz rub jezera.
Daniel ju je čvrsto grlio. — Doveo sam te amo jer sam na ovome mjestu — tek jednom od mnogih — ţudio da te po- ljubim. Onaj dan kada si skočila u vodu, gotovo sam izgubio glavu.
KIKA
Luce je stajala na vrhovima prstiju, naginjući glavu, pri- bliţavajući se njegovim usnama. I ona je tog dana ţudjela za njegovim poljupcem, a sada ga je upravo nuţno trebala.
Njegov poljubac bio je jedina ispravna stvar, jedino što ju je moglo utješiti i podsjetiti da nastavi dalje, usprkos tome što to Penn nije mogla. Njeţan pritisak njegovih usana na njezinim umirivao ju je, bio je poput toplog pića u cičoj zimi, i grijao joj svaki dio tijela.
Odvojio se od nje, prerano i pogledao je silno tuţnim pogledom.
— Postoji još jedan razlog zašto smo sada tu. Iza ove sti- jene nalazi se staza kojom moramo krenuti kako bismo te premjestili na sigurno mjesto.
Luce je spustila pogled. — Oh.
— Ne opraštamo se zauvijek, Luce. Nadam se ne čak ni zadugo. Moramo prvo vidjeti kako će se stvari... razvijati.
Pomilovao joj je kosu. — Molim te, ne brini. Uvijek ću te naći. Neću te pustiti da odeš dok to ne shvatiš.
— Onda odbijam shvatiti — rekla je.
Nasmijao se sebi u bradu. — Vidiš li onu čistinu ondje? — pokazao je preko jezera, otprilike nešto manje od kilome- tra dalje, gdje se mali dio šume pretvarao u ravnu, travnatu, okruglu čistinu. Luce je prije nije zamijetila, ali sada je ondje jasno vidjela malen zrakoplov s crvenim svjedima na krilima što su bljeskala u daljini.
— Je li to za mene? — upitala je. Nakon svega što se dogo- dilo, pogled na zrakoplov nije je smeo. — Kamo idem?
Nije mogla vjerovati da napušta ovo mjesto — koje je mr- zila, ali na kojem je, istodobno, u tek nekoliko tjedana doţi- vjela nezaboravna iskustva. Sto li će biti od Mača i kriţa?
— Što se će se dogoditi s ovom ustanovom? Što ću reći svojim roditeljima?
— Za sada, pokušaj ne brinuti. Ĉim budeš na sigurnom, pozabavit ćemo se svim drugim stvarima. Profesor Cole moţe nazvati tvoje roditelje.
— Profesor Cole?
KIKA
— On je na našoj strani, Luce. Moţeš mu vjerovati.
Ali, ona je vjerovala i gospođici Sophiji. Profesora Colea jedva je poznavala. Izgledao je tako prevrtljivo. A ti brkovi... Zar je trebala napustiti Daniela da bi je njezin profesor povi- jesti odveo nekamo svojim zrakoplovom? U glavi joj bubnjalo.
— Ona staza vodi uz jezero. — Daniel je nastavio. — On- dje dolje ćemo pripojit ćemo se. — Rukom joj je obgrlio struk. — Ili — predloţio je — moţemo plivati.
Drţeći se za ruke, stali su na rubu crvene stijene. Cipele su ostavili ispod stabla magnolije, ali povratka, ovaj put, neće biti. Luce nije mislila da će se toliko radovati uranjanju u hladno jezero, odjevena u traperice i majicu, ali sve što je činila dok je uz nju bilo Danielovo nasmiješeno lice, bilo je za nju poput jedine mogućnosti.
Ruke su digli iznad glava, Daniel je brojio do tri. Odigli su se od da u istom trenutku, njihova tijela opisala su luk posve jednakog oblika, ali umjesto da se strmoglave dolje, kao što je Luce instinktivno očekivala, Daniel ju je povukao u zrak, pridrţavajući njezinu ruku tek vrhovima prstiju.
Letjeli su. Luce je drţala za ruku anđela i letjela. Vrhovi krošanja kao da su se ugibah pred njima. Njezino tijelo bilo je lakše od zraka. Ranojutarnji mjesec što je virio iznad krošanja potonuo je dublje pred Luce i Danielom, kao da sa sobom donose plimu. Voda pod njima bila je lagano uzburkana, sre- brna i zamamna.
— Jesi li spremna? — pitao je Daniel.
— Spremna sam.
Prepustili su se i padali prema dubokom, hladnom jezeru. Površinu su razbili prstima i tako završili najdulji labuđi skok ikada izveden. Izronila je iz hladne vode hvatajući zrak, zatim prasnula u smijeh.
Danielova ruka ponovo je posegnula za njezinom. Kret- njom ju je pozvao da mu se pridruţi na stijeni. Prvi je izašao iz vode, zatim se pognuo i podigao je. Ispruţili su se na ma- hovinu, njeţnu i meku poput saga. Danielova crna majica
KIKA
pripijala mu se uz prsa. Leţali su postrance, nalakćeni, licem u lice.
Ruku joj je stavio na struk. — Profesor Cole čekat će nas kod zrakoplova. — rekao je. — Ovo nam je posljednja prilika da budemo sami. Mislim da bismo se ovdje trebali oprostiti.
— Dat ću ti nešto — nastavio je. Posegnuo je pod majicu i izvukao srebrn medaljon. Sjećala se da ga je nosio. Utisnuo ga je Luce u dlan. Na prednjoj strani medaljona bila je ugra- virana ruţa. — Ovo je nekada pripadalo tebi — rekao je. — Nekad davno.
Luce ga je otvorila i otkrila unutra malu fotografiju pričvr- šćenu staklenom pločom. Bila je to slika njih dvoje. Nisu gledah u fotoaparat nego jedno drugome duboko u oči i smi- jali se. Luceina kosa bila je kratka, kao što je bila i sada, a Daniel je nosio leptir mašnu.
— Kada je ovo slikano? — pitala je podiţući medaljon. — Gdje smo tada bili?
— Ispričat ću ti sljedeći put kada te vidim — rekao je. Pre- bacio je lanac preko njezine glave i namjestio joj medaljon oko vrata. Kada je medaljon dotaknuo ključnu kost, proţela ju je pulsirajuća toplina, grijala joj hladnu, mokru koţu.
— Predivan je — rekla je dodirnuvši lanac.
— Znam da ti je Cam dao onu zlatnu ogrlicu — Daniel je rekao.
Luce je zaboravila na tu ogrlicu još otkad ju je gotovo protiv njezine volje Cam pričvrstio oko njezina vrata. Nije mogla vjerovati da je to bilo još jučer. Od pomisli da ju je nosila na sebi postalo joj je mučno. Nije znala što je bilo s ogrlicom, nije ni ţeljela znati.
— On mi ju je stavio oko vrata — rekla je osjećajući kriv- nju. — Ja nisam...
— Znam — Daniel je rekao. — Sto god se dogodilo između tebe i Cama — nije tvoja greška. Iako je pao, nekako je uspio zadrţati mnogo svojeg anđeoskog šarma. Ali, izgled vara.
— Nadam se da ga nikada više neću vidjeti — zadrhtala je.
KIKA
— Bojim se da hoćeš. Ima ih još poput Cama. Morat ćeš vjerovati svojoj intuiciji — Daniel je rekao. — Ne znam koliko će ti trebati da se sjetiš svega što nam se dogodilo u prošlosti, no do tada, vjeruj svojem unutarnjem osjećaju, čak i kad mis- liš da ne trebaš. I vjerojatno ćeš postupiti ispravno.
— Dakle, kada ne mogu vjerovati onima oko sebe, trebam vjerovati sebi? — pitala je, osjećajući da joj je, dijelom i to ţelio poručiti.
— Pokušat ću biti uz tebe, pomoći ti. Dok sam daleko, slat ću ti poruke koliko god često budem mogao — Daniel je rekao. — Luce, ti posjeduješ sjećanja na svoje prošle ţivote... čak i ako ih još uvijek ne moţeš osvijestiti. Osjetiš li da nešto nije u redu, udalji se.
— Kamo ćeš ti?
Daniel je pogledao u nebo. — Naći Cama — rekao je. — Moramo raščistiti još nekoliko stvari. — Zlovolja u njegovu glasu uznemirila je Luce. Sjetila se debelog sloja prašine na groblju, posljedice Camove borbe.
— Ali, nakon toga — rekla je — vratit ćeš se po mene? Obećavaš?
— Ja... ja ne mogu ţivjeti bez tebe Luce. Volim te. Vaţna si ne samo meni, nego... Oklijevao je, zatim odmahnuo glavom. — Ne brini oko toga. Samo znaj da ću se vratiti po tebe.
Polako su i nevoljko ustali. Sunce je izvirivalo iznad kro- šanja i odbijalo se o uzburkanu vodu poput malenih zvjezdo- likih krhotina. Do blatne obale kojom je vodila staza prema zrakoplovu, preostala im je kratka dionica za preplivati. Luce je poţeljela da se rasteţe kilometrima. Mogla bi plivati uz Daniela dok ne padne mrak. I tako svake zore i sumraka.
Uronili su u vodu i zaplivali. Luce nije zaboravila ugurati medaljon u svoju majicu. Ako je morala vjerovati svojim
instinktima, tada je znala se od tog medaljona nikada ne smije odvojiti.
Promatrala je, iznova zadivljeno, Daniela dok je plivao na svoj spor i elegantan način. Ovaj put znala je da njegova krila, koja su se na mjesečini prelijevala u duginim bojama,
KIKA
obrubljena kapljicama vode, nisu tek plod njezine mašte. Bila su stvarna.
Plivala je za njim, reţući vodu zamasima. Gotovo prebrzo njezini prsti dotaknuli su obalu. Mrzila je zvuk avionskog motora koji se čuo s čistine nedaleko. Dosegli su mjesto na kojem su se trebali rastati i Daniel ju je doslovno izvukao iz vode. Do maločas bila je mokra i sretna, a sada je bila mokra i smrzavala se. Dok su hodali prema zrakoplovu, Danielova ruka bila je na njezinim leđima.
Na Luceino iznenađenje, profesor Cole iskočio je iz pilot- ske kabine i pruţio joj je velik bijel ručnik.
— Jedan mali anđeo rekao mi je da će ti ovo biti potrebno — rekao je i rastvorio ručnik za Luce, koja ga je zahvalno primila.
— Koga ste nazvali malim? — Arriane je iskočila iza dr- veta. Gabbe se pojavila za njom, noseći u ruci knjigu Pro- matrači.
— Došle smo ti poţeljeti bon voyage — rekla je Gabbe i pruţila knjigu Luce. — Ponesi ovo — rekla je vedro, ali njezin smiješak sličio je mrštenju.
— Sada joj daj fine stvari — rekla je Arriane i laktom gur- nula Gabbe.
Gabbe je iz naprtnjače izvukla termosicu. Luce ju je od- vrnula poklopac i iz termosice se izvio nevjerojatno dobar miris. Vruća čokolada. Luce je uzela termosicu i knjigu u ručnikom osušene ruke i nenadano se osjetila bogato daro- vanom, premda je bila svjesna da će se, čim uđe u zrakoplov
osjetiti praznom i osamljenom. Naslonila se na Danielovo rame, uţivajući u njegovoj blizini dok je još mogla.
Gabbein pogled bio je jasan i čvrst. — Vidimo se ubrzo, dobro?
Ali, Arrianeine oči poletjele su u stranu; izbjegavala je pogledati Luce. — Nemoj učiniti kakvu glupost, naprimjer, pretvoriti se u hrpu pepela — strugala je nogama po zemlji. — Trebamo te.
KIKA
— Vi trebate mene? — pitala je Luce. Kada joj je trebalo objasniti osnove ţivljenja u Maču i kriţu, tu je bila Arriane. Gabbe joj je bila potrebna onaj dan u ambulanti. Ali, zašto bi one trebale nju?
Djevojke su odgovorile tmurnim osmijesima i povukle se natrag u šumu. Luce se okrenula Danielu, pokušavajući zabo- raviti da profesor Cole stoji tek metar-dva dalje.
— Ostavit ću vas same na trenutak — rekao je, shvaćajući poruku. — Luce, kada upalim, znat ćeš da imaš tri minute do polijetanja. Vidimo se u pilotskoj kabini.
Daniel ju je snaţno zagrlio i naslonio čelo uz njezino. Dok su im se usne spajale, Luce se trudila utisnuti u pamćenje svaki djelić njihovog poljupca. Trebat će joj uspomene na njihove poljupce jednako kao što joj treba zrak. Jer što ako se sve pretvori u san, kada se rastane od Daniela? Djelomično u noćnu moru, ali svejedno san. Zar je bilo moguće da je gajila duboke osjećaje prema nekomu tko nije bio čak ni ljudsko biće?
— To je to. — Daniel je rekao. — Budi oprezna. Dopusti profesoru Coleu da te vodi dok mene nema. — Iz zrakoplova se začuo prodoran zvuk zviţdaljke — profesor Cole davao im je do znanja da moraju poţuriti. — Nemoj zaboraviti ono što sam ti rekao.
— Što točno? — Luce je upitala, pomalo uspaničena.
— Sve, ali ono najvaţnije jest — da te volim.
Luce je šmrcnula. Ako sada pokuša nešto reći, glas će joj puknuti. Bilo je vrijeme da ode.
Potrčala je prema otvorenim vratima pilotske kabine. Vreli udari zraka iz propelera gotovo su je srušili na do. Na vratima su se nalazile ljestve s tri prečke, a profesor Cole ispruţio je ruku i pomogao joj uspeti se. Zatim je pritisnuo dugme i ljestve su se povukle u zrakoplov. Vrata su se zatvorila.
Letimično je pogledala zamršenu ploču s instrumentima. Nikada još nije bila u tako malome zrakoplovu. Zapravo, ni- kada nije bila u pilotskoj kabini. Posvuda se nalazila dugmad i bljeskava svjetla. Pogledala je gospodina Colea.
KIKA
— Vi znate upravljati ovom letjelicom? — upitala je, oti- rući oči ručnikom.
— Ratno zrakoplovstvo SAD-a, pedeset deveta divizija, vama na usluzi — odgovorio je salutirajući.
Luce je nespretno uzvratila.
— Moja ţena uvijek upozori moje sugovornike kako je bo- lje da me ne navode na razgovor o mojim letačkim danima u Vijetnamu — rekao je, lagano povlačeći širok, srebrn mjenjač. Zrakoplov se s drhtajem pokrenuo. — Ali, pred nama je dug let i dovoljno vremena da svojoj publici zarobim paţnju.
— Upravo tako, vaša publika je zarobljena — dopustila je da joj izleti.
— Dobar štos — profesor Cole ju je gurnuo laktom. — Šalim se. Ne bih te tome izloţio. — Nasmijao se od srca, okrenuo se prema njoj i neodoljivo je podsjetio na oca, koji se jednako smijao kada su, primjerice, zajedno gledali kakav dobar film. Zbog toga se malo razvedrila.
Kotači su se okretali sve brţe, a pista pred njima postajala je sve kraća. Morat će uzletjeti što prije, u suprotnom će za- vršiti ravno u jezeru.
— Znam što ti je na umu — vikao je nadglasavajući buku motora. — Ali, ne brini. Imam iskustva u ovome!
Upravo kada je blatna obala nestala iz vidokruga, snaţno je povukao polugu između njih i nos zrakoplova podigao se u nebo. Obzor je na trenutak nestao iz vida, a Lucein ţelu- dac okrenuo se zajedno s zrakoplovom. Zatim se zrakoplov izravnao, a pred njima se otvorio pogled na drveće i vedro, zvjezdano nebo. Jezero ispod njih svjetlucalo je, svakim tre- nutkom sve udaljenije.
Isprva su krenuli na zapad, ali zrakoplov je opisao krug, i prozor s Luceine strane sada je gledao na šumu kojom je ma- ločas letjela s Danielom. Zurila je, prislonivši lice na staklo, traţeći ga pogledom. Trenutak prije nego što se zrakoplov ponovo izravnao, pomislila je da je krajičkom oka uhvatila vrlo slab ljubičasti odbljesak. Zgrabila je medaljon i prinijela ga usnama.
KIKA
Letjeli su nad kampusom, ostavivši iza sebe zamagljeno groblje. Gdje će ubrzo leţati Penn. Sto su se više uspinjali, to je popravna ustanova pod njima bivala sve vidljivija — ovdje je na vidjelo izašla njezina najdublja tajna, i to na način još nedavno joj potpuno nezamisliv.
— Kakvu su predstavu napravili ondje! — profesor Cole odmahivao je glavom.
Luce nije mogla procijeniti koliko je znao o sinoćnjim do- gađajima. Doimao se tako normalnim, a istodobno se činilo da je prihvaćao sva ta zbivanja bez prevelikih teškoća.
— Kamo idemo?
— Na malen otok blizu obale — rekao je pokazavši kret- njom u daljinu, prema moru, gdje je obzor nestajao u tami. — Ne suviše daleko.
— Profesore Cole — rekla je — upoznali ste moje roditelje...
— Fini ljudi.
— Da li bih mogla... ţeljela bih razgovarati s njima.
— Naravno. Smislit ćemo nešto.
— Nikada neće moći povjerovati u sve ovo.
— Moţeš li ti? — upitao ju je i kiselo se nasmiješio, nasta- vivši uzdizati zrakoplov i izravnavati ga.
U tome je bila stvar! U sve što se zbilo, Luce je morala vjerovati. U tamne, treperave sjene, Danielove usne na svoji- ma, Penn, mrtvu i poloţenu na mramorni oltar tajne crkve. To je sve moralo biti stvarno.
Jer kako će drukčije izdrţati sve to vrijeme bez Daniela? Ĉvrsto je stisnula medaljon; sadrţavao je cijeli vijek uspome- na. Njezinih uspomena, na koje ju je Daniel samo podsjetio, a na njoj je bilo da ih probudi u sebi.
Nije znala što su skrivale, jednako kao što nije znala kamo je profesor Cole vodi. Ali jutros u crkvi, kada je stajala uz Arriane, Gabbe i Daniela, osjećala je kao da pripada nečemu. Nije bila uplašena, izgubljena ni samodopadna... naslućivala je da njezin ţivot ima vrijednost, i to ne samo za Daniela.
Pogledala je kroz prednje staklo. Već su prešli slane mo- čvare i cestu koja je vodila prema onom groznom baru kamo
KIKA
ju je Cam dao dovesti. Prešli su i dugo pješčano ţalo gdje je prvi put poljubila Daniela. Letjeli su nad otvorenim morem — koje je negdje u sebi sadrţavalo Luceino sljedeće boravište.
Nitko joj otvoreno nije rekao da će biti još bitaka koje će trebati izvojevati, ali Luce je naslućivala istinu — nalazili su se tek na početku nečeg dugog, vaţnog, okrutnog.
Zajedno.
Budu li bitke jezive i bešćutne ili im budu nudile spas i otkupljenje, ili oboje, svejedno, Luce više nije ţeljela biti pijun. Njezinim tijelom širio se neobičan osjećaj — bio je
zajednički svim njezinim prošlim ţivotima — ljubav prema Danielu, previše puta nasilno ugašena.
Zato je poţeljela stati i boriti se rame uz rame s njim. Boriti se da ostane ţiva i provede ovaj ţivot uz njega. Boriti se za jedinu stvar koja je bila dovoljno vrijedna, plemenita i moćna da zbog nje riskira sve.
Za ljubav.
EPILOG
DVA VELIĈANSTVENA SVJETLA
Promatrao ju je cijelu noć, dok je spavala nemirno, u us- koj, visećoj, platnenoj leţaljci. Obris njezina tijela osvjet- ljavao je zeleni vojnički fenjer obješen o nisku drvenu gredu, jedini izvor svjetlosti u drvenoj kolibi. Na mekome svjetlu njezina crna kosa rasuta na jastuku sjajila je, a glatki obrazi rumenili se od kupanja.
Svaki put kada bi more zatutnjalo prema pustoj plaţi, okrenula bi se na stranu. Potkošulja joj je prijanjala uz tijelo, a kada bi se tanki pokrivač pomaknuo, izvirilo bi lijevo rame na kojem je mogao vidjeti malenu udubinu. Koju je toliko puta poljubio.
KIKA
Vrtjela se na leţaju i uzdisala, zatim bi joj se disanje na- kratko ujednačilo, no ubrzo bi zastenjala, sanjala je. Je li to bio uzdah uţitka ili boli, nije mogao procijeniti. Dva puta je zazvala njegovo ime.
Daniel je poţelio dolebdjeti do nje, maknuti se s prašne kutije sa streljivom, gdje je sjedio, visoko u potkrovlju od greda u drvenoj kućici na plaţi. Nije znala da je ondje. Nije ni naslućivala da joj je blizu. Ili što će joj donijeti idućih nekoliko dana.
Kroz solju zamrljano klizno prozorsko krilo iza sebe, načas je krajičkom oka opazio sjenu. Zatim je nešto jedva čujno zakucalo na staklo. S naporom je odvratio pogled s njezina tijela, primaknuo se prozoru i otvorio ga. Vani je pljuštalo,
kiša se spajala s oceanom. Crn oblak prekrio je mjesec, koji nije mogao obasjati lice gosta.
— Mogu li ući? — Cam je kasnio.
Iako je imao moć stvoriti se niotkuda, Daniel je odgurivao prozor kako bi Cam mogao ući. Mnogo toga u posljednje vrijeme bilo je velika pompa i ceremonija. Sada je obojici bilo vaţno da bude neupitno jasno kako je Cama ovamo pozvao Daniel.
Iako je Camovo lice još uvijek bilo zasjenjeno, nije poka- zivalo tragove putovanja tisućama kilometara po kiši. Njego- va koţa i tamna kosa bile su suhe. Od cijelog njegova tijela sjajila su samo zlatna krila, sada čvrsta i kruta. Kao da su bila načinjena od dvadeset i četiri karatnog zlata. Iako ih je, kada je sjeo pored Daniela na drvenu kutiju punu ivera, ugurao uredno iza sebe, Camova krila gravitirala su prema Danielovim, koja su se srebrnasto prelijevala u duginim bojama. Bila je to prirodna stvar, neobjašnjiva privlačnost. A Daniel se nije mogao pomaknuti ni centimetar da ne izgubi nesmetan pogled na Luce.
— Tako je lijepa dok spava — Cam je blago rekao.
— Jesi li je zato ţelio uspavati na cijelu vječnost?
—Ja?. Nikada. Ja bih, za razliku od tebe, ubio Sophiju, ne bih je pustio da pobjegne u noć, kao što si ti učinio. — Cam
KIKA
se nagnuo naprijed, naslonivši laktove na ogradu potkrovlja. Ispod njih, Luce je povlačila pokrivač čvršće oko sebe.
— Jednostavno je ţelim. Znaš zašto.
— Ţalim te zbog toga. Razočarat ćeš se.
Cam je zadrţao Danielov pogled i protrljao bradu, smijuljeći se bešćutno i tiho. — Oh, Daniele, iznenađuje me tvoja kratkovidnost. Ona još nije tvoja.
Oteo mu se još jedan dug pogled na Luce. — Moţda misli da jest. Ali obojica znamo koliko malo ona zapravo razumije.
Danielova krila napeto su se stegnula prema ramenima, ali vrhovi su stršali. Prema Camovim. To nije mogao spriječiti.
— Primirje će trajati osamnaest dana — rekao je Cam.
—Premda mislim da ćemo jedan drugoga zatrebati i prije.
Potom se uspravio i odgurnuo nogama kutiju. Na zvuk struganja iz potkrovlja Luceine oči zatreperile su, ali oba anđela utonula su u sjene prije nego što ih je pogledom mogla otkriti.
Okrenuli su se jedan prema drugome, licem u lice, iscrpljeni od borbe, svjesni da je sve to do tada bio tek nagovještaj onoga što je slijedilo.
Polako je Cam pruţao svoju blijedu desnu ruku.
Daniel je ispruţio svoju.
Dok je Luce u prizemlju sanjala najveličanstvenija krila, kakva nikada još nije vidjela, dva su se anđela u potkrovlju rukovala.
KRAJ
Zahvaljujem se osobi koja je digitalizovala ovu knjigu :
KIKA
21.09.2010.
Poruka [Strana 1 od 1]
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
